BIBLIOTEKA LEKTIRA \I Urednik Enes Durakovic Hamza Humo GROZDANIN KIKOT (Izabrane pripovijetke) SIGNATURA: S aiajtuo1 Priredio Enes

Duraković IZ SMARAGDA UNE CIP - Katalogizacija u publikaciji | Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, j Sarajevo UDK 886.4-32 886.4.09 Humo, H. HUMO, Hamza Grozdanin kikot: (izabrane pripovijetke) / Hamza Humo ; [priredio Enes Duraković]. -1. izd. - Sarajevo : SarajevoPublishing, 1997. - 229 str.; 20 cm. - (Biblioteka Ars. Lektira) b smaragda Une : Grozdanin kikol 1 lamze Hume / Skcnder Kule-nović str. 5-22. - "Imati" i "biti" Ham/e Hume / Midhat Be-gić str. 199-205. - Pjesnik kaci pripovjedač : (odlomci) / Zdenko I.eiić: str. 207-227. - Bilješka o piscu: str. 229. -Bibliografija i bilješke u/ tekst. ISBN 9958-21-049-5 Grozdanin kikot Hamze Hume Bila je i u našim razmišljanjima o pjesništvu, jedna teorema - prije možda jedno, fanatizirano, empirijsko vjerovanje. "Stih je na&zanesena igračica, on svoju ekstazu pretvara u gole pokrete." Rečenica je Miloša Crnjanskog, a citirao ju je (Slom posleratnog modernizma) Milan Bogdanović da bi njome, kao jednim plastičnim iskazom jednog autentičnog vjernika, potvrdio svoj opis toga vjerovanja, koje pobija. Evo i tog opisa (zato što se, svojom osobenom plastikom, može takmičiti sa igračicom Crnjanskoga): "Smisao je suviše indirektan put da kaže golu unutrašnju, hemijsku čistu poetsku emociju. Poetska ekspresija ima da bude apsolutno neposredna, spolja neupli-visani unutrašnji poetski momenat, potpuno nov za onoga koji ga prima, nevezan ni za jednu njegovu asocijaciju, ni za jednu njegovu realnu predstavu. Samo kao nepokriveno osećanje, kao neposredni, sintetični, sugestivni, hipnotišući izraz jednog nepomućenog stanja emo-tivnosti, stih je efektan, efikasan, i samo tako vredi." Da li je ovo vjerovanje odista bilo njegovim vjernicima crnica koja je u njihovim saksijama iscvjetala njihovim vrhunskim cvjetovima? Nimalo mi nije do toga ko je u pravu, i kako i koliko cvjetova je bilo. Ja seovdje javljam kao svjedok. Sjećam se bijele hartije svog djetinjstva. Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teleologe, morao bi reći: ovo nije grad; jer bi Bog, koji je svakoj svojoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju. Ali Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije. Mogla mi je tada biti treća-četvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker - krenuli smo na dalek put, u nekakvu nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać. Cestom (koja je iza svake okuke bježala ispred nas kao svraka), u mehkom fijakerskom njihanju plovili smo ispod planinskih kosa Grmeča, divnu jednu vječnost (sa konakom) dan i po. Želio sam da nikad ne stignemo - čudo se nizalo na čudo. Čudo su, dolje po dubokim uvalama što ih cesta obilazi, ti konji i goveda što pasu smiješni i sitni--sitni, kao za djecu stvoreni. (Zašto se otac smije kad tražim da siđemo dolje, i, eto, samo da pomilujem onog jednog konja?) Čudo je i planinska kosa: pred nama modra, a kad joj dođemo nadohvat - zelena! Ušli smo već bili u taj krajnji Bihać, ništa - sve kao da sam već jednom vidio! i Najedanput, ispod fijakera nešto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko drvene ćuprije na Uni.) Skočih i ugledan nešto ... ah, nešto... ah, tata, staje ovo? (Bila je to Una.)|Otac se smije, misli da sam se prepao pa me pridržava i govori mi da se ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem.

="~ Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenjuJMore, koje sam dosta kasno prvi put vidio, malo me, gotovo nimalo uzbudilo: ono se preda mnom jednostavno nastavilo iz onog mora koje se u meni plavilo i šumilo iz slika, filmova, knjiga i pričanja: to moje zamišljeno čak je bilo i ljepše i strahotnije. Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. Maksimalizam jedan očevidno neostvariv kad se samo, bili mi pjesnici ili samo čitaoci, obazremo iza sebe na već rečeno, na nagomilane himalaje poezije, i kad samo zimemo u sebe, u svoje unutrašnje hartije i magnetofonske trake, ispisane već tolikim slikama i zvucima. Ali, i maksimalizam bez kojeg se ne može. Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf "onog unutrašnjeg" u nama i isto tako neuporediv seizmograf "onog spoljnjeg" oko nas. To "unutarnje" džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i "spoljnje" je nepro-zima, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresa, stalno pomjerajući onaj "svijet u nama" , te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rada zvijezde ih haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prijepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prijepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove se-izmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim neskrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije). Ne bih zalazio u ove vode da u djelu o kom je riječ nisam ponovo, ne znam koji već put, i možda više nego ikad dosada, osjetio njihovu struju. Četiri decenije račvanja i stakanja naše književnosti, s mnogo prijelomnih vodopada, prošlo je od pojave Grozdaninog kikota, a on i danas sja u mene kroz svoju bistrinu, kroz koju blista u njemu jedan svijet poznat a drukčiji, okupan kao zemlja poslije olujne kiše, nevin u svojoj nagosti, očišćen od one hrđe koju po njemu stvaraju razne mrene naših očiju, ili njihova kratko vi dost i sitost. Ne mislim na to da se ovaj svijet ukazuje ovako nov možda samo onome ko se rodio na sasvim drukčijem tlu i pod potpuno drukčijim nebom (očaravajući prijem Kikota na njemačkom!); nego i onome ko nosi u sebi svijet isti ili sličan. Ja, na primjer, mjesto Huminog zavičajnog mostarskog Cima i Radobolje (za koje biografski znamo da se kroz ovaj lirski temperament projektuju u Stublinu i Hučku Grozdaninog kikota) imam nešto, u nečemu slično a ponajviše isto, rječicu Lašvu i selo Ve-čerisku kraj Travnika i iste mezgrave i fluidne nemirne mladosti, pa ipak: iz Kikota me obuzimala uvijek, i očarava me i danas, nagost novine. Kao da je (zamišljam) prvi put (kao ja sa Une) srknuo onih neviđenih voda sa svoje Radobolje pa nastavio da gasi žeđ čula vinom svoga Cima (kažu u tom kraju: nema Cima do Rima), Grozdanin kikot je, tako, djelo ravno samom sebi. Kod pripovijedača Bosne (Kiki ća, na primjer u njegovim ranim pripovijetkama) može se nabrojati podosta stranica od takve čistote, ali njihova nagost otkriva nešto drukčije, i Kikot pokraj svih njih ostaje potpuno svoj. Stoga se, izgleda, nije ni išlo u neko razglabanje srodstva. Ali je zato ovaj lirski izliv, otkad je počeo da plijeni čitaoca, često priman kao blizanac, ili kao pozajmljena pa individualizirana svjetlost Pana, nekad i kod nas bestselerskog Knuta Hamsuna. Koliko god sam i ja podlijegao tome, pa i sam ostajao pod nekim mutno takvim utiskom, u meni se nešto opiralo: neko osjećanje da ipak nije tako, ili sasvim tako. Dok najzad nisam prislonio knjigu uz knjigu. Ispalo je da su i one nametljive, a prividne srodnosti, u stvari, očevidne, a duboke razlike i da može biti riječi samo o onom srodstvu po kojem su pjesnik i pjesnik uvijek rođaci, ili o onom pjesničkom zajmu u kojem su pjesnici uvijek pošteni zajmoprimci i pošteni zajmodavci. I u Panu i u Kikotu pisci pokušavaju, na mjestima, da svoj svijet opkrile nekom mišlju. Iako, u takvim slučajevima, ta misao nikad nije srž djela (jer joj se ono, kao i sam život, otima svojim poliperspektivizmom), ipak nam ona, ukoliko dakako nije čist filozofski nalje-pak, otkriva nešto u samom izvoru djela, u doživljenom aparatu pjesnikovom: ona je neki pregib u njegovoj prizmi. Hamsun će na stotinu mjesta dati neki svoj doživljaj pa odmah zatim neku svoju misao o njemu, da se predsamim ušćem Pana obazre na sve i tri puta zapita; zašto? i tri puta odgovori: "Pitaj vetar i zvezde, pitaj Boga, gospodara života, - jer ti niko drugi neće znati odgovoriti." "Pitaj prašinu na putu i opali list, pitaj zagonetnoga Boga, gospodara života - jer niko drugi to ne zna." "Pitaj dvanaest meseci i lađe na moru, pitaj tajanstvenoga, zagonetnog Boga, gospodara srca..."

Cvijet, pokraj kojeg Hamsunov usamljenik - pripovjedač Glan nikad neće proći a da ga ne vidi i da se ne uzbudi, uvijek je procvao iz misterije i ocvašće u misteriju, biće sama procvala i ocvala misterija. Dok je u Grozdaninom kikotu Ozren jednostavno mladi trs kroz koji samo struji i struji sok čistih doživljaja, zaobilazeći sve misaone frževe kao da ih ni nema. Samo dva su ovdje mjesta koja mogu da liče na misaoni zastoj. Prvo je ono kad Ozren u vinogradu pod mjesečinom sluša Svrzimantijino razmišljanje o svijetu i duboko mu se u sebi klanja (ovo posljednje, srećom, usamljen je naljepak u Kikotu). Ali to nije, kao kod Hamsuna, Gla-novo razmišljanje o doživljaju, nego Ozrenovo doživljavanje nečijeg razmišljanja, i to razmišljanja kojim se, u stvari, kao i Svrzimantijinom rakijom-lijekom i spuštenim licem, slika ovaj lik, čovjek promašen i neiživljen, smračen pred svojom prazninom i života i smrti. (Pa se i sama razmišljanja razlikuju: Svrzimantijino je pan-teističko.) Drugo mjesto je sam kraj. Kad prođe usijano ljeto Hz jesenje kiše počne da_se uvlači čama u duše, Ozren, pun doživljaja kao nar, napušta svoju Tihaljinu s jednim osvrtom koji odista podsjeća na onaj u kome Glan postavlja ono svoje zašto; podsjeća, prvo, time što je ovo sada zgusnuta retrospektiva samog Ozrena-pripovjedača i, drugo i još više, što se sad i u njegovom osjećanju svijeta javlja Bog. 10 "Nema više Grlice. Gospode, moj veliki prijatelju, zašto je unesreći i diže sa zemlje!" "Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ, 0 Gospode!" "O Gospode, strašno je pogledati u raku, na ulaz u tvoje krajeve. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek!" "Veliki Gospode, na nebu i u tičijem gnijezdu, u velikoj šumi i u sitnom mravu, stvorio si nas od zemlje 1 svi ćemo biti zemlja... Ovaj svijet, bijeli cvijet, u tvojoj je ruci, Bože. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji!" Kod obojice je, dakle, Bog, i Bog deistički miješa se sa panteističkim, ali pred njim Ozrenovo zašto nije ono meditativno sina sjevera, nego prosto, gotovo do protesta uzbuđeno zašto južnjaka (i vidljivo je to i interpunkcijski: nigdje iza njega znaka pitanja, nego uvijek samo uskličnik). Pan će se završiti jednim besmislom, Kikot molitvom tome Bogu da se "bijel cvijet" obnovi poslije svake svoje smrti i sjetom pred "prolaznošću svega", sjetom jednom nepomirenom, koja pokušava da utješi samu sebe pa poziva košćele da nad tom prolaznošću pjevaju "vječnu pjesmu o ljubavi i o našem velikom ljetu". Ako ovdje ima neke meditativnosti, onda joj korijen može biti u orijentalnom osjećanju neumitnosti. Pisci su ovo drukčijih unutarnjih i spoljnih svjetova i svaki drukčije zagledan u svoj. Osim analogije dvaju mitova (Grozdan i Grozdana - Diderih i Izelinda), malo što je tu još analogno; pa mi se čak čini daje mitsko u Kikotu mnogo ukopanije u zemlju, i u samu "misao" djela (arhitektonski nosivije), i poetski bujnije (i tu se vidi jug). (Odnosi Ozren-Grlica, Ozren-Ivanka i Glan-Edvar-da, Glan-Eva analogni su samo po tome što su ljubavni, 11 ali su ljubavi drukčije, od drukčijih su naboja, drugi im je smisao u djelu i u drukčijim su likovima^ Glan je lutalica po nekom mutnom, gotovo bi se reklo atavističkom porivu, bjegunac od ljudi, neizmjen-ljiv usamljenik koji druguje samo sa svojim psom i Bogom, sujetan je, osvetoljubiv, puten, ljubomoran, gotov na skandalozan i pogan ispad, svirep je i rušilački kao dijete, u nečem odista dijete, mazohist je, ubio bi i biva ubijen. A Ozren je od jednog komada, sav i jedino od mlade ljubavne mezgre: obuzet je samo ljubavlju, stalno mu dolaze u san i u javu i žare se u moždanima ljubavni sastanci Grozdanovi i Grozdanini; Grlica, pupoljak i ništa više, samo je zato tu da se na njoj tanko izrači Ozre-nov ljubavni fluid, a Ivanka, prosto zagorjela udovica, da se u mraku i u uzdrhtaloj nedorečenosti izlije njegova grozničava plot; Vida, bijesna skrvjela ženetina, da se na njoj pokaže i ona krvna, sirova strana seksa; a Svrzi-mantija, stablo koje je sa svog posnog tla otimalo životne sokove, dok ni njih više nije moglo da se vidi grozni besmisao čovjeka bez ljubavi. t Ozren je, dakle, iz sebe kroz sve, kroz čovjeka i legendu, kroz vinograd, kamen i vodu, raširio čitavu lepezu erotike; u svemu i kroz sve ništa se drugo i ne vidi nego žarki i svileni, i ponegdje očerupani, ljubavni paun, koji će podjesen tužno da ćurlikne za minulim usijanim ljetom i klikne u buduće^, Osim onog (uostalom, često u poeziji sretnog) treperenja između Glana i Eve, koje je, iako u drukčijim likovima, odista od istih treptaja kao i ono između Ozre-na i Grlice, sve ostalo drugi je svijet: Edvarda, na primjer, pola drame Glanove, egocentrična je, sujetna, smišljena, prevrtljiva, okretna - klupko jedno karakterno kao i Glan, ne samo tako ispoljena nego još i genezom oslikana; i dalje pabirčiti po istovjetnostima ili tragati 12 za podudarnostima bio bi jalov posao, nasilje, papir, pedanterija. Pan je priča čovjeka koji (i po vlastitom Glanovom završnom iskazu) "pripada šumama i samoći", jedna šu-ma-priča puna atavističkih sjenki, puna bjekstva od ljudi, puna rata sa ćiftinstvom života, puna misterije Boga, puna

selidbenog nagona, iskonski čistog ljubavnog zova - i možda bi sve to, i slično, moglo da stane u jednu riječ: zagrcnut, neiskriknut krik za čovjekovom slobodom. A Kikot je poema o čovjeku starosjedilačkom, u svom tlu do grla, tjemenom u svom suncu, koji će se samo s tugom, i to kad se mora, rastati sa svojim gnijezdom i čokom - da im se opet vrati; koji bez ljudi ne može i zna samo da ih voli i razumije, mrzeći čovjeka samo kad se u njemu javi životinja; koji je sav u mladoj ljubavnoj turšiji, potapa u nju i natapa njome sve oko sebe; prosto poema koja je iskapila opojno ljeto ljubavi. Poema sva od one iznenadno obnažene drhtave novine koju znam sa davne svoje Une i sva od neke bijele i sedefaste nevinosti. Otkuda to i, k vragu, u čemu je to - dugo je po meni kopkalo, na mahove me i naprezalo da nađem kraj ovog uzla. Je li to u egzotici tla i neba i čovjeka, onoj koju vidimo mi, a pisac za nju i ne zna? Je li to, možda prije, u jednom urođenom i naivnom umijenju da se sve svede na elemente? Možda, još tačnije, u naivnom neumijenju da se radi drukčije? Je li to u onom srebrnom puhoru koji je pao po svemu, u onoj lelujavoj paučini i pastelnoj svili od kojih je tkano sve i koje opliću i one, mjestimične, šikljaje prijesne grubosti u krčmi i svetkovinske raspojasane sirovosti na vašaru, pa i stra-hotnu pojavu poludjelog raspopa i onu seksualno skr-vjelu životinju u Juri? Ili je tajna možda u samim n~ ječima, koje se provide kao zelenozlatne jagode herce1: govačkog grožđa žilavke i dočekuju nas iz zelene dubine lišća kao trešnje? Prvih čitanja stalno mi se činilo da Ozren, kao drozd, prhuće od trsa do trsa, od grozda do grozda, priča prosto onako kako se šta u njemu i oko njega desi, i da je baš ovaj nered najskrivenija a najuzbudljivija vijuga ljepote svega. Poslije mi se otkrilo da i u ovom "ludilu ima nekog sistema". Odista sistema. Ako razložimo ovu Huminu poetsku dugu, u njoj je, za divno čudo, sedam boja, kao u onoj prirodnoj. Ozren se razlaže u njih kao bijela svjetlost: sve su u njemu i on je u svakoj. U jednoj je on sa prozračnom Grlicom, u drugoj sa slatkoputom Ivankom, u trećoj sa usijanim Grozdanom i Grozdanom, u četvrtoj sa ras-pusnom Vidom i Mindom, u petoj sa sumračnim Svrzi-mantijom, sa njegovim crnim osjenom, poludjelim ras-popom Melentijem i muklom životinjom Jurom, u šestoj sa dimom i vinom raspjevane krčme i razigranog vašara, u sedmoj sa razlivom elemenata prirode, od sunca i vode do grada i vinograda, o ćuka u noći do starog ribara u suncu i ribolovu. Humo sa ove svoje palete, vođen četkom svoga osjećanja svijeta i sebe, uzima i slaže ove čisto razabrane boje kako? Najprije će u dva lahka i kratka poteza, a napeto nekud usmjerena, (nabaciti dva Ozrenova erotska proplamsaja, onaj sporedniji, puteno nabijeni, prema Ivanki, pa onaj glavninski, fluidni, prema Grlici, i u pozadini ovog drugog povući će prve, pastelne, konture vječnih ljubavnika Grozdana i Grozdanejda sve odmah zađe u tmaste, burne i zvučne kovitlace ljetne oluje, u kojoj se, u stvari, izlijeva ona unutrašnja, dosad sabijena i primirena, oluja Ozrenova. Onda će se ova dva uporedna proplamsaja, puteni i fluidni, sa sve jačom potpalom Grozdana i Grozdane iz pozadine, što dalje, to više, razgorijevati, prvi do mehko ozračenog, putenog zadovoljenja, drugi do grličastog, finog puteno podloženog, plaminjanja, da se potom uznesena ljepota ovih dvaju motiva spusti na zemlju, uzemlji se u drukčiji, jedan sirovi sloj ljubavi, u grabežljivi sirovi seks Vidin i Min-din. Pa onda opet, kao napijeni tom životnošću, šareni i drhtavi vodoskoci Grlici i Ivanki, i opet jedno opće ovaploćenje unutarnjeg: ne sad oluja, nego kratka i krupna ljetna kiša, ona koju zovu "na oblak", pa pljusak sunca po kapljicama i ljubav sad ona pradrevna: žarka i raskikotana orgija Grozdanova i Grozdanina. Unutrašnji tu nekakav red jest - evo mu sad još jednog svjedoka, možda i glavnog. Usred ovog ljubavnog razgora pojavljuje se Svrzi-mantija, lik rakidžijskog mračnog izgleda i iznutra sav pustolina puna krša i panjuga; sebe sutrašnjeg on vidi u liku gorskog pustinjaka, poludjelog popa Melentija, šumskog strašila koje samom svojom pojavom rastjeruje pijani i razigrani vašar; i Ozren jednom sanja kako se Svrzimantija objesio u svojoj zapuštenoj i mračnoj sobi. Nekad mi se činilo daje sve ovo oko Svrzimantije, u prozračnom krvotoku ove ljubavne poeme, strano tijelo, koje taj krvotok muti i usporava, i takva mi je izgledala i sva krčma (osim Vide i Minde u njoj, ali oni su mogli biti i van nje). Sad gledam drukčije. Vinograd ljubavi ne bi toliko bliještao bez ove mrke pu-stoline pokraj njega. Humina četka, ovakva kakva je, neusiljena, morala je to osjetiti, pa se jarke boje nemirne erotske supstance tek potkraj ovih crnih premaza i sivih podmaza pravo i puno iskre i žare. Pedant bi mogao bez po muke utvrditi i cjelovito opisati kako se erotski fluid (u magnetskom polju Ozren - Grlica) od sastanka do sastanka sve više hrani svojim izvorom, finom čulnošću, u čijem se vrhunjenju javlja 15 i \

koji ipak pouzdano suge-rišu svega tri gole riječi u svom rudimentarnom ozna-čenju: crven kao krvav. Ima tih deus-a napretek u onoj lošoj literaturi čiji pisci. gruda snijega koja ne zna nego da se topi u vrućici Ozrenovih dlanova. poslije kojeg ljubavnike počinju da plave razumljivost i tuga rastanka. iz koje su izbile sve ostale. Kad me naslućivanje nekog tu sistema. zapaljene su pred večeru vatre po vinogradima. ali ploha koja pod nekakvim svojim unutrašnjim pritiskom pomjera svoju ivicu . i zapanjujući ponajviše svojim oblikom. ali ima i ne samo evanđeosko sibirsko ušće Raskoljnikova i Šonje nego i Molijereov grom kojim sam iznenadni Bog nasred scene. oni možda najviše. Stoga. i one nastavljene i svaka nova. ubija Don Žuana. čin taj (što isto tako nije slučajno. nego je on ovdje animističko biće. očajna koliko i trvrdoglava. ali ne i kao neočekivan. ni crven od krvavog sjaja vatre (ili tako nekako kako bi neautentična emocija sigurno izvarirala).u ljubavnicima neka mutna slutnja tragičnoga. i kako ona. ni u usta da se uzme) djeluje. nego kroz njih protiče plava rijeka. Sam Bog. samo on to može. kad ne znaju kud bi dalje. glad puti (magnetizmu Ozren . Kikot mi se ukaže kao paraboloid. i to (što nikako nije strano ni slučajno) u vidu stihijno surovom. u jurodivom činu silovanja. On se naglo ruši iz tjemena putanje u kojem je Grličina drama. nije li ovo ono najgore. ne ex machina. Tu ima jedna rečenica: "Andre stoji kraj vatre crven kao krvav. nego maše njima nekome. teku u istom poretku u koji su se ustremile one bačene iz prve ruke . onda je to u Grozdaninom kikotu pridjev krhak. Tih ravnih prosjaja čistote ima u Kikotu izobilje. I. neki nevidljivi ljubavni poštar. prosto . ovdje ružnom. što dalje. dovedu čak do geometrijskog saznavanja stvari i do njihovog geometrijskog izražavanja. neprikazan nego samo spomenut. pa i kroz nju samu prolazi nejasan srh 16 takvog osjećanja. ponekad i sa nekim darom. i napast preciznog saopćavanja svog utiska. pa se i sad javlja u meni nešto kao nedoumica. Silazni krak je obrušeniji. ne povija.nije to više linija čiste parabole. Sve one usijane boje ljubavnog ljeta pri tom obrušavanju jedna po jedna se gase u tmurnoj i strpljivoj jesenjoj svjetlosti. doduše kao iznenadan.sve do onih trenutaka kad jedna iznenadna jurodiva seksualna glad siluje Grlicu pa ona poludi i sa litice skoči u vodu. mutno naslućena u pokazanom liku Jurinom. njene plave oči nisu plave kao rijeka. koji je i sam ljubavnik. Pitao sam se. i mi ne možemo da ne vjerujemo da u tom svijetu neće moći zadugo opstati. čas rijeka. nego je Grozdana neko užareno treptanje koje je čas Grozdana. to ćemo moći licemjerstvo je toliko i toliko se svojim otrovnim korijenom uvriježilo u prošle i u buduće vijekove: to je misao Molijerova. tanki neki drhtaj kao u cvjetovima pred prvu igru jeseni. a s tom slutnjom. Na drugom mjestu. riječi visibaba).Ivanka). Na jednom mjestu. poslije berbe u jeku u kojoj sve sirovo miriše i lijepi se od grožđanog soka i vrišti iz umezgralih žlijezda ploti. i koje našim iskazom mogu da zaizvore i u drugima samo ako nam se riječi okupaju u toj čistoti. od svoje krvi. Sve se spasio prosto time što se sve drži ne hirurškim kopčama pisca nego samim živim spojevima stvari: unutarnjih pjesnikovih stvari od iste građe i zavarenih istom usijanom pjesničkom emocijom. vjetar je.njih. jedna riječ-jezgra. sam lik licemjerstva u njemu. cijela se duga istopila. ali oni nisu na rijeci.procvao trenutak čistote. Iz misli dakle deus." Taj Andre (koji u berbi 17 štipa žene koju i gdje stigne) ne stoji (pjesnik tako ne kaže) crven kao krvlju obliven. pobjeđuje ga neka gravitacija. koji "maše lozovim mladicama" . deus ex machina. dolazi napokon do ljekovitog stanja utoljenja. Grlica je sva bijela i sva u pognutom stidu od svoga tijela kao drijemovac (daje ne oskvrnem. dakle. u naporu da ovim posljednjima zgrabi srž. koji joj "nosi pjesmu niz vinograde nekoj drugoj pjesmi". koji mehanički giblje stvari. Nerijetko izvirući iz rečenica i prokazujući lirski nervus vagus pjesnikov. i samo mi ako se dignemo do te prijeke i nevine božanske moći. Ovaj . hvataju za uši boga ili neku spoljnu mehaničku silu i dovlače ih da im razmrse ono što su. i kako uopće u daljnjem kompozicijskom grafikonu sve linije. sav u svojoj krvi. kada ta surovost. taj atribut ulazi ne samo u taktilne nego i u vizuelne i auditivne senzacije. zamrsili. sav je od njih. zbilja nastupi. onu sjenku mog straha od vještačkih kopči i sistema rasplinuli su ne samo ona zavarenost svega nego i ovi crvenkasti i plavičasti žišci. ostao je samo njen odsjaj u očima i oči koje ju nebom traže. ploha koja jest obrubljena parabolom. svilena mušica koja je zalutala u surovost svijeta. prepao sam se u jednom trenutku: rasplinuće se sva ona moja unska prapočetnost koja se u meni na neki način ponovila u prvim pasažima ove poeme. bar na mene. daje ta surovost mora negdje i nekad uništiti. stoji crven u jednom smislu u isti mah jasnom i neizrečenom. sve neutoljivija. koji na sazreloj trešnji "povija Ivanku na vrh stabla". Ali obrnuto. nego stoji (zaludna su i banalizirajuća sva ova naša prepričavanja) crven iz svoje krvi. pred očima gledalaca. nego rođen iz same utrobe zem-lje. Kad sam počeo da nazirem neki "sistem u ludilu". Najednom mjestu Grozdana je sa Grozdanom sišla sa brda na rijeku. ali ne onaj fizički. Ako je tačno da kod svakog pjesnika ima jedna riječ-poštapalica. da im savlada neopisivost. pao s neba. To je jedna od onih naših unutrašnjih izvorski čistih rijeka koje ponekad ugledamo samo mi. uporedna. svih sedam njih. Na kraju.

" . socijalni. Ljetnjikovac! krupna riječ. i to je u ovom izlivu na prvi pogled uočljivo i po tome što u njemu nema ni jednog jedinog jer ili iako. ali nema pompe smrti ni mnogo plača poslije nje. pridjev//« (koji se. simbioza je to samo historijski. na ćepenku."Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac. od bistre domaće riječi. u ovom slučaju rekao bih najviše onog neumijenja da se ide drukčije nego slobodnim pokretom one igračice Crnjanskoga. zidovi bez šara i slika. ili strahu. U ovom svijetu. iščašeno pojavljuje na dva-tri mjesta) djeluju kao psihoanalitičke omaške koje otkrivaju da Humo svoj poetski rafinman. a stvar samo kao njegova pozadina. u njega i jest zašla Andrićeva sonda."Cika se crveno zacereka niz vinograd. gotovo ubogo. na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja) . prodornim i zasljepljujućim zračenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. a u krajnjem plodu jedna je to duša. u svojoj drevnoj riječi. vlasti. prije sahrane hodža će upitati vjernike je li umrli bio dobar čovjek. razni utilitarizmi. to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća. kaligrafski ispis iz Kur'ana." . sve ostalo mu je od majke. tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga."Crni oblak prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom.čitav Grozdanin kikot nije ništa drugo nego jedan osuk tih ravnih i još mokrih lirskih telegrama." . Mrtvi se poštuju. kuhinja je ovdje zrela vizantijska." Pa ekspresionističkih uzmaha i impresionističkih preziranja. Jednostavni nadgrobni spomenici (nišani iliti bašluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu. u kojima se vjekovima šija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture. uokvireni. kao kraljevske dvorane. zvuči turgenjevski! f Kad mi se pružila prilika da nekog stranca dovedem ' u ovaj svijet. Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna. u ravnoteži književnog djela i društvene sredine. ali nije iz seljačkog vidokruga. svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu . U jednom uglu je nešto kao izrezbaren i neobojen ormar. ne može na trenutke a da još i expressis verbis ne istakne."Sva se bašta smije vrelim crvenim smijehom. one što je prešla devet kamenova. i baš zato što je tako prevreo i problemski gust. levha: to je neki. man20 gala. patrijarhalnih okova. još više.odaje su bez mnogo namještaja. vjerski. kao vesela pripita braća.) Slike ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema. samo na ponekom visi. Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu. u podsvjesnoj primisli. Grozdanin kikot sav je na selu. sve je trenutak za trenutkom. Sećija."Tanka sunčana zraka ciknu svrh Kobilovače i zapali se na zvoniku. badem i trešnja . na selu. i otvoreno iska-/ zivano. jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu. ni jedne jedine rečenice diskurzivnog mišljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja. ni traga od njega. od svile i srebra mostarskog neba i tla. Ali je odmah čovjeka sa strane / počelo da zahvaća i jedno ogromno.ispjevao. Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe. šiljteta. majku nikada). u kojoj se. u ljetnjikovcu. .procvali poziv da se još jednom živi. 19Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih kapaka i daje na svijet iznese takvu kakva je. samo što je ta duša jedno vrijeme u gradu. od neugaslih bisera bošnjačke ljubavne pjesme. da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo. pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. raspeta u suncu. nacionalni. nego sav iz rustike. iako bjelodan. oni će reći da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. Neograničenog konfundiranja raznorodnih čulnih senzacija ponajviše (onda kod nas još novog a danas standardnog). da mu neće biti možda vidljiv u svoj svojoj punoći. ćilimi. drame krvi. kult jedan kulinarski prilagođen domaćoj biljci i životinji." .to je ono jedino i jedino plodonosno što je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista. time je ovoj rustici jači panj. Unutra je stalna suton-ska tišina. govor je ispod glasa. Nije li ovaj rafinman kvasao pod zračenjima iz nekih onovremenih poetskih žiža. brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga dvojnici najvećega grijeha). pod prevratnim.> Međutim. svojom rukom i svojim riječima . pred starošću se ustaje na noge. (Ali u ovom svijetu. kao i u svakoj pravoj. "Osamljenost. to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora okupati. kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik. kao bijela prikaza oteže se do neba. bogatstva i bijede. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grjehote. od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrećenih en-terijera. ostaju u dugom spominjanju. iznenađenje: u ovoj skromnosti nastanilo se jedino osobeno i nevjerovatno rafinirano osjećanje života. Pa i u turbetima šuti gola jednostavnost." . A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčišći ljubavni fluid . stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike ljudske strasti. bjekstva u rakiju. ^ skromno. ljetnje. tjeskobe gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperamenat."Šupalj vjetar duva kroz klisure." Ali je u svemu najviše one potrebe da se ide za svojim zovom. Donesena pod osman-lijskim alaj-bajracima.pridjev i." . ali joj svaku stranicu natapa njegova 21senzibilnost u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost. "Zvoni" tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. ispod njegove mirne i svečane obrazine. a drugo. bio sam redovno svjedok jednog njegovog ' skrivenog ogromnog razočarenja: sve je ovdje priprosto.

Pun mjesec smije se u Pojilima. O. ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera. Zagušuje me njihov miris. Kupine teško mirišu. doći ću ti jedne večeri kad popci zapjevaju u strani vrh sela. Crne se čopori goveda. Osjećam njezinu zbunjenost. po cijele sate sjedim sam na stijeni povrh kuće.ria. "a Pj^ojjjjge^je^^kjild^ij^ . Ivanka! 26 II. Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nas-citur. Poslije. Gledaj kako se žita talasaju na mjesečini! Ivanka. Često. a ime joj je Ivanka. Lišće šušti. Prikrašću se pod vaš dud i zvaću te tiho.Nadi drugoga! . Slušaj kako se dozivaju popci u stranama! Hajdemo u stijene. . Idemo uporedo. tiho ka^šJp^rozd4Ti^zo^e^Qrxiz^ar4U. Čujem tup topot govečeta. Večer. Ivanka. a seljaci zaprepašćeno mašu glavama i prolaze drumom. . -ja pro-šaptah. Zaćutala si kao popac u strani i sva drhtiš od mog milovanja. Kaduljom i vrijeskom prostrijeću podinu pod nama. Preplašene tice poletješe iz plotina u mrak. Težak. pa nenadno zaćutal 25Idemo dalje. pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja. Sjedićemo pod dudom. Neko je dozivao noćas sa gorske kose a glas mu prelazio planine.šap-taću ti. Vraćam se. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i ka-lemima Bosne. svakog stabla. Još od juče puše snažan vjetar i zloslutno huji u granju niz njive. čistom mladom erotskopoetskom izlivu. O. da te ogrlim. Ja je zagledam: . Tišina. Osluškujem: šupalj vjetar puše kroz klisure. a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća. crna. Skender Kulenović GROZDANIN KIKOTV A I. Stanuje na Stublini. . Večer silazi u kotlinu. modernopoetski ohrabrenom. U dvorištu dud.zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni.Dobar večer! . . Mjesec zađe za oblak.) Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u.kao sočna žena i otišlo. posan miris diže se iz plotina. a ona zamače za klanac. i to je sve. Trgnem se: gušter me poplašeno gleda ispod čvoravog kamena. Okrećem se: djevojka tjera kravu. Potamni noć. Kćerka je starog vodeničara Matiše. kažem ja i slušam kako večernjak žamori u košćelama. zgrčena. sve je prošlo! Prošlo je djetinjstvo. . Pričaću ti kako gaje varala Grozdana sa mladićem Ozrenom. Samo bijel snop mjesečine prosu se po grebenu Mrkulje. Ja ćutim i gledam za Ivankom. čekam te i sav drhtim od očekivanja. ne vodi me u stranu! .Ha ha ha! Pa bog s tobom. a ova se očiglednost ipak samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano. Pričaću ti priču o Grozdanu i Grozdani. Je li? Jest. Lijen i umoran šum leži na razli-venoj vodi. Neki strah mota se vazduhom. pod njim krovinjara. Treba pročitati samo jednu rečenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako. Idem na Pojila. Laku noć.Zbogom. O. Negdje u sumraku zvoncka zvono.Jjubayne sastanke: Ivanka. Cio sam dan mislio na tebe. noć je hladna. Ivanka. . Strah me je kad mjesec sjedi u liticama.kažem joj.ti ćeš reći. dolaziću ti svake večeri da slušam kako vjetrovi šušte u dudu i kako ti srce bije pod jelečetom. a ona obori glavu. a ona odgovara skoro nečujno. Negdje uz draginu potočinu bijesno kreše konj kopitama. dugo posmatram jastreba kako kruži u visinama. Ivanka. i to je ono najljepše.A gdje ti je momak? . Ivanka! Doći ću ti jedne noći. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une. Kupine cvatu.kažem ja. ono opće čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje. laku noć govorim ja i penjem se uza stranu.Vidio sam te juče. (1 da u redove ovog svog uležanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujuća pojava Derviša i smrti Meše Selimovića svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti. Sjećam se "švaTčeTitice.zakikota Ivanka. Dolazimo na Stublinu. Ti stanuješ na Stublini. Odozgo iz sela dopire neprekidan šum. ta ja sam udovica! .

a majka stoji vrh mene i smiješi se. Koprcan.Puto tuli i pribija njušku uz moje noge. udara njim o granje i hukom ga ruši u prazninu. sruši se niz njive.r > Danas me pita otac: . . . i oči joj pune nekih svijetlih tačkica kao iskara. a vjetar joj odnosi riječi uiklkot) Vjetar joj mrsi kosu i zapliće o granje. Neko pjeva uspavanku u vjetru što odlazi niz njive. uvija repom i gleda me prijateljski.zasmija se podrugljivo i drsko. kaže. <• v . jesi li svršio sve škole? . da spusti šape na nas. Nije joj studeno. zaigraju. a Puto reži od dragosti.Hihii! Hihihiii! . a vinogradi tužni kao da kuga prelazi preko njih.. Gotov je da izriga bijes. Ja sjedim u rupi. tup udarac i stablo iščupano iz korijena leži na drumu. . zvižde i šibaju se granjem. košćela grebe granjem po krovu.Majka kaže da će nasrnuti draga iz brda. majko? . . -. . . Ujutro me probudi silna jeka. ništa. Nad planinom Mrkuljom vreba crni oblak. Drvan7 Obrvan.__ VJ>A oni na izvanu opet udare u prozore. Stabla sa svojim crnim siluetama hukte. Sve sam svršio. Jarlica je siroče. Osjećam kako svaka travka strepi od straha. Smuk i Vuk. zapali čibuk i zamisli se duboko. Izgledaju kao pobješnjeli crni duhovi.Ej.Mi smo šumski davolčići: Trkan. .Šta je. Budim se.kažem ja.i jedna grana pade pred otvor. Zavija i tuli kao sova. Kao da neka džinovska i željezna zveka tutnji u golim brdima. ne. a još od juče nemamo šta da joj damo. kao da ga džinovi nose. ko ste vi što kuckate? Sve utiša.Ej.Došla sam da pozajmim vreću sijena. prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom.Huuu! Krah! Krrahh. ko ste vi što kuckate? . Ušla sam da uzmem očev opasač.. Nešto tjeskobno hvata me za srce. Potrkan.Ozrene. ^ Naš stari . Idem pod brijest: nema Grlice. a osmijeh joj se ukoči na licu. A što drhtiš.Ništa. tres! . drmne još jače kanatima.reče poslije stanke. strovali se i nasta zatišje.Suhi grad. a ja znam da otac nikad ne ostavlja opasač u mojoj sobi.kaže ona.Ne smijem da pripnem kravu na potok. Zvrcan. Bože nas spasi suhoga grada! Lozove mladice polomljene leže po trsovima. Grlica stoji pod strehom.Jest. Grlice? Je li ti studeno? Ne.Ko lupa u ovo doba? « 27 -> . A naš je brijest ogroman i u deblu mu rupa kao sobica. gdje li pase kravu? mislim ja i slušam hujanje vjetra vrh mene. odnosi ga bura. a vjetar navali još bješnje. Izlazim u dvorište.Ooj! Aaj! . A oni počeše opet da kuckaju pod korom.prestravljeno cepti nečiji glas. A udovi joj cepte i oči usplahireno zvjeraju kao u našeg Pute. još grebu po krovu! Neko me ljulja. Ona se samo smiješi i nešto bolno treperi joj oko usana. Najednom: potmuo jek nekog stabla razliježe se gore na drumu. . . a glas joj guguče. Smije seIćaopjjana žena. . 28 III. IBježimp^u r Grozdan^^ Bjjj ^j^^ j dana. zazvižde / u granju. .Jcažemu-ja sam sebi. To neko dozivlje odozgo iz Đonkine krčevine. Zdušilo se sa svih strana i jednako tutnji u brdima. Eno ih. Tako je na našem čardaku. ode nekuda. . pa ni miš ne smije da zakoprca. Grlica se nikada ne smije. . Grlice? A ona me samo gleda svojim krupnim očima i htjede da se osmijehne. a on sjede kraj prozora. Jeza 'Š6 šćućurila pod tavanicom. Bijes prirode i strah prodro je ljudima u dušu. Gdje li je to Grlica. ." lčao /vjetar u klisurama. A neko lupa prozorskim kanatima. Siđem u dvorište. Sva drhti kao prut. Ovako še^srrTiJifi Galamina žena Vida kada se opije. Ponovo^Jiježem j_djugp^lušam bjesomučnu igru. / Puto zavija u kućici. zahukti u vrhovima i. a neko kuca i popuckuje u cijelom stablu.kaže Grlica. Huuu! zaleti se bijesno.Šta je. a poslije pređu na krov i grebu po njemu do / u kasnu noć. pa se izgubi uz bijesnu i ludu huku u noć. A noću. Otvaram prozore: sve igra ludo vrzino kolo.

Čini mi se slabo će mu pomoći. Idem u krčmu na Koravac. i.Biće kako Bog da. Fin i uzdrhtao trepet lišća veze vazduhom krhke i zvonckaste šumove. Najednom puče urljavina kao da hiljadama pobješnjelih glasova naleti kroz gorske klance. .Bolje će biti da i ja krenem zaranije kući? A? .Poslao sam ga mojima da se nade pri ruci. Jer on voli da priča novosti. IV. .Kad naleti s Mrkulje. . a ona navali još bješnje i strahovitije. Svrzimantija. a otac drhtavom rukom savi cigaretu i poteže duboko dim. Udari munja. Ja i otac idemo u Galaminu krčmu. Seljaci kažu za nj: Dobar je čovjek.A gdje ti je Leko? Zar i on ima kuću? . pa spava kao panj. neće nam više mirisati postelja! . Stajao sam na klancu i gledao za njom. a kada ih nema. A Grozdana kaže Grozdanu: .mašem ja. Čijem kako zemlja siše vlagu iz lokvica. Vazduh posta modar. zašibaše oštre bobice grada. prestrašeno mašu glavicama i vjetar ih povija po stijenju.kaže on. bolje. a paroha Alojzija zovu Haralampijem. zatutnji. Puto zatuli tužno i napušteno u kućici. 30 . da ga vjetrovi ne odnesu! Ooj. .Bojati se samo da ne potraje duže. Leko. iznicali podno brda. Oblaci se razmiču. a pakleni bijes grunu sa planine i rasprši se gore u oblacima. ali nisu uništeni. Odozdo iz sela dopiru glasovi čisti i jasni. Uj]^išej_r£j3eju^mji^ Gaja. . a vazduh se izbistri. Vazduh miriše vlagom. kao da hiljade ruku zovu i domahuju s bregova. Bog će mu oprostiti što je prevrnuo fratra. škljocavo se razbijajući o ploču. a kada pade nad selo. oprostiće mu. zafrcaše. Nasta vriska i dozivanje u pomoć. . ako navali draga . Vjetar mu odnosi glas. Ja hitam drumom.dovikuje za mnom Galama s praga da mi saopći barem nešto novo.Biće. U krčmi sam krčmar. Crvena i divlja draga bijesno se zaleti niz rutav i bijel potok.CM ~ naKAc 31Samo još zvone šuplja brda i potmulo utišaje jeka u Mrkulji. Otac postavi izvrnut sadžak nasred avlije. a ljudi strahuju pred gradom. a vjetar povija lozu po vinogradima. a vreća mi spade s leđa. . a njega nestade na vratima. opasan je.l^ažetjaTafha. ako mi grad potuče cvijeće. U Mrkulji zagrmi. Nenadno zatutnji u brdima tako strahovito kao da se zaljulja cijela krajina. mislim ja i jednako slušam pobjesnjele udarce prozora. Sve se razbježalo kućama. I . Grlica se pribi uza me.Grozdane. Bistra tišina.Bićejirage. a otac se uznemiri i majka zaplaka. . a cvjetovi bijele kadulje. ako nam potuče feslidžan. . iako nema nikoga na klancu. U moju sobu ude intiman i nasmijan šapat. . Ljudi se dovikuju.prošapta majka. Poslije podne zašibaše rijetke i krupne kapi kiše po krovu. 29Zbogom. Poslije je pratio svaku bobicu teškim pogledom. Ulice mirišu. Bućkuriš. Ime joj je Mara. zaigra jezivo i ludo uz gudnjavu brda. Poslije se oču okruglo i sočno puckaranje po lozovu lišću i pljusak se pretvori u huku šumova i šuštanja. Špica. Stojim nad Svrzimantijinom kućom i slušam kako mu otvoren prozor mlati na odaji. Hoće. jer mnogo pije i jer je nesretan. Nestade crnog oblaka.Bolje. Strah je minuo. Roda. Nabijao sam je sve nogama. a zatim zatutnja strahovito u Mrkulji i pljusak udari još bješnje. Grozdanee! A Grozdan sjedi na brijegu mrk i zamišljen i ne sluša riječi Grozdanine. a svi je zovu Grlicom. Grlice! . O. Onaj crni oblak s planine spuštao se sve bliže i bliže. Otpratio sam je sve do kuće. a sunce se zapali na mokrom lišću. a glas mu neobično ozvanja u praznoj krčmi: 'TpVau^t . . biće. . zalaja i provali. po lišću i u huku pljuska^zaigra bijesan i strahovit šum.. Vinogradi su oštećeni.šapnu majka duboko povezana u bijelu maramu.Hvala Bogu! . zahukta.kaže on teškim i sumornim glasom.Haralampije čitao molitve jutros u kapeli. izmišlja ih jednostavno sam. zaigraše po krovu. . Šum drage postajaše sve jasniji. a Puto kiše za mnom i njuši nam stope.Grozdanee! Pričvrsti dobro krov na kolibi. kažem i ja. Bijeli cvjetovi ljuljaju se u kapinama. Ali grad ne prestaje da prašti i huči.Grlici sam napunio vreću sijena. Gdje li je ovo on na ovom nevremenu? Može biti da se opio. Krčma zjapi kao pećina i vonja kao znojan napršnjak. Tutnji u Mrkulji. . tugovaću cijelog ljeta. Draga huči kao vodopad. a poslije ponio niz klanac. Krivošija.

Zar te ne opija više njegov miris? Sama si. a ja na Ivanku. a krčmase zatrese." A Ivanka sluša moju pjesmu i zamišljena sjedi u dvorištu. leži na plavim brdima. a i draga je ništila njive. Čim padne sumrak u kotlinu. Vida priđe Svrzimantiji. mršav i izvučen. gotov da pukne. . Ude Gaja i priđe stolu. i mi skrenusmo niz ulicu.Glavno je da se nađe povod piću. a Leko se krevelji i neprestano toči da što prije nestane u politru. Gorštaci. .Je li? Kada se može k tebi? . .Ćuti. u zdravlje! . zavučeni u svoje grube gunjce. miran i modar. Špicu zovu špicom iz_prostog_jazlo. . kao da je on glavom zaustavio grad. da ga svi vide. . i ne griješi duše! .Kad se napiju. Mislio je na vinograde. . a ne Bog. za mila Boga. . kao da stoji na jednoj nozi.Haid'. . a on joj položi ruku na . još pola litra! .pisnu Roda pa iskrivi šiju. . A Joze Ćose jesi li vidio? Blizu smo Stubline. Ali ove tutnjave i ovoga straha ne pamti ni kusa vrana.viče razdragan dedo. . mlada ženo. a svakom prvomsjedaš na krilo. a ostali ga i ne slušaju.Čuo te vrag. . Cijelo vrijeme dok je grad padao. VI.U Ande Čavre ni jedno zrno grada nije palo na vinograd. Svi pogledaše udno krčme i prasnuše u smijeh.Ne može od Galame. sedefasta. Bućkurišu. Otac misli na vinograde. Špica naćulio uši. ljudi. Glasovi se lomili i miješali sa smijehom u uskoj krčmi. bilo je i grđega grada. duboko.Treba polivati po drugi put.viknu Leko.Znate li šta je novo? . a noći su tople kao muško milovanje.-**' V. A svi piju: liječe strah. Naš Puto zalaja pred vratima. za dušu ti! . udari rukom po stolu i pobjednički pogleda unaokolo. . Nebo modro.kaže on.Evo mi skoro o Ilinudne osamdeseta.kaže . Ni sami nečastivi ne bi ga nad-vikali. Malo'n'akrivljen ustranu. a ostali zagrajaše.Ostalo je grožđe! Vido.namiguje on VidL . Izgledalo je kao na slavi.Pola i na moj račun! . ona je gola letjela povrh vinograda kao prava vještica.Još pola na moj račun. KRoda.Eh. Svrzimantija pije najviše. ^ . ako ne želiš da grad obije sve do korijena! Pašeš pas svetog Franje. . Roda.g3 štojičijm Jj '32 je najpoznatiji lažoy u selu.viče Bućkuriš: 33. Drumovima cvatu bijele kapine i miriše feslidžan pod prozorom tvojim. Svi se okupiše oko deda Škembina stola i trbuha. 34 .kaže on. ne može se s njima.Leko.Šuti i ne spominji Boga. zasviraću na dvojnice: "Ivanka. .Na zdravlje! . -■». Leko gubi.Istina. priča dedo_i£j±^oj>ija.djd^J^gjmbo i kradom pogleda po svima da se u vj eriaaHimuvjeruj u. . ćutali su cijelo vrijeme kao zaliveni.riknu Galama. Gust suton. Vidjet ću je sutra naveče. Primiče se veče. U krčmi svi na okupu. Otac se zamislio.Ne namiguj na Vidu! .viknu dedo. Dedo Škembo bubnja po kuljama i puše kao kravosac. Zaćutasmo. djeco! Bog vas poživio! . što smo se podmladili! .poruči pola litre. Neki su pijuckali i rakiju. samo se Svrzimantija odvoji ustranu i poče da pije sam. LekoJBućkuriLLŠEica igraju žandara.Kaže Svrzimantija. .U nas je u zavjetrini pa i ne bi velike štete. pa makar to bio i sam grad. a otac se diže na noge. Galamin_glas_grmi. U jasnoj tišini ostaje šum naših koračaja po ulici. I ptice su ćutale u gnijezdima. . kvari igru i diže ^galamu. dosta je tog igranja! Sjedi kao čovjek i slušaj kako gorštaci razgovaraju! .kaže Svrzimantija i pomače ruku malo više.Ih. . . uvija glavom i priča o svojoj pokojnoj ženi Jurki. Večer je staklena.Slomiće ti Galama šiju! . a ovoga straha još ne upamtih . o sama.Pijte. nesrećo jedna! . Ivanka. ne tuguj za onim stoje prošlo". . nadvisuje sve nad stolom.

. Zaćutali smo u očekivanju kao i cio kraj. Otac prenese krošnje u kolibu.Dobarveče! .Trebalo je barem zovnuti Grlicu. kažem ja sam sebi. a težak i zasićen mir pade u kotlinu. a teške i krupne kaplje kiše zadobovaše opet po lišću. VII. Brali smo cio dan. Ivanka zaćutala. .Pomoći će nam Jure glavarev. Niz drum odliježe pjesma. samo nekan i tanak oblak njihao se cio dan nad nama. . Predveče. Pozoblje ih više nego što ih ubere. Nad Mrkuljom zasta oblak i težak. Biće kiše. Kiše nije bilo. a mjesec zaškilji iza brda. Modra galica po pedeset para. Večernjak zažamori u lišću. skini me sa stabla! Zar ne vidiš kako puše vjetar? Grozdane. Iako nisam gledao u nju. Upravo mu treba Jure..Dođi sutra u Starac. Šum se pritaji na granama. a otac zaćuta i poče da savija granje. U našem vinogradu popela se Ivanka navrh stabla. Alice i dragane dozivaju se kroz lišće. pa sve zaćutalo. dodaj mi krošnju! .pita se ona. zbilja. doda: . Ivanka se pope na trešnju alicu dolje u dnu vinograda i ponovo zapjeva: Ne mogu ti. a mi pođosmo u . Ivanka! Braćemo trešnje. . vlažan dah side u~kotlinu. . i mi dalje be-remo.Grozdane.Doći ću. Naš Puto zareza na avliji.kaže otac. dragi moj. zamirisa zemlja.. . odmače pa utiša. U nas u odžaku plamsa vatra. osjetio sam kako me omijera.. Rekao je doći. talasa zelena žita i maše lozovim mladicama. mislim ja.A jesi li šuštala.Kiša će nas pomesti . a bijeli jašmak i košulja lepršaju i papte oko nje. a crnice obasule granje kao hiljade crnih očiju. Popci zavrištaše u lozi pod kućom. odnijeće me vjetar! A Grozdan je skida i spušta na mrginj i kikot grca i vjetar ga raznosi kotllinom. Otac sjede na prizidu i zapali cigaru. a Puto zareza mrzovoljno.kaže otac. Ivanka pjeva. odmače. a otac se pojavi u vinogradu. zapucketaše. šume u sumraku.Jsfoć leži po krajini umorna i zadovoljena žena.odgovori Ivanka! i stoji nepomična na klancu. skini me. Svira li to gore u Krčevini ili na Presjeci? A kukuruzi šume na njivi. Pade večer. a on.kaže otac. Poslije utiša vjetar.Polako.A gdje su ti Doma i Mara? Zar ćemo sami brati? . Ivanka stoji na klancu.kaže Grozdana u Čičkovu vinogradu.Ko li to svira? .Otišle su u Kamengrad na radu. . 35. Vjetar se njiše u kotlini. doći.Grozdane. Bog će ga mili znati! . ponavlja Ivanka. Kotlina pjeva široku pjesmu i obijesni krikovi niču po vinogradima. ali nenadano zaćuta i side s trešnje. Ivanka side s trešnje.Juče sam bio u Kamengradu. pogleda me ispod oka i poravna haljinu. .kaže otac. a krošnja pade i ona se zakikota raskalašeno. Samo sušanj koji ispuštaju grane zahuknuo bi na mahove kroz smiren i nepomičan vazduh. Ivanka misli na mene i kada pjeva. Vjetar vihori u granama i povija je. a iza njega se pojaviše mrki i teški oblaci kao sive planine na nebu. kao da mi pogađa misli. Dolje u selu zalaja pas. Vjetar nanosi zalutale glasove.. Otac sjede kraj prozora i zapali na čibuk.Dobarveče. da niste vi? I mi prolazimo pokraj Ivanke.rekoh ja tiho. pa opet sve utiša. Jest. . oblak potamni. trebalo je zovnuti Grlicu.kaže Ivanka i zađe u dvorište. . nekoj drugoj pjesmi. Od mirisa ljubičice I mjeseca izdajice. kažem ja. a vjetar joj nosi pjesmu niz vinograde. čak dolje u Plužine: Ne mogu ti. selo. pa zasta u jablanovima. . Ni ulicom mirno proći. dragi. . Da.. Ivanka? . Sutra ću otići Ivanki. .Laku noć! . Ja izidoh u dvorište. . Trešnje se smiju i crvene po vinogradima. Lijeno i hrskavo prežimlje blago i šum se šulja u tami. . Ivanka! . . Šta li misli ovaj svijet. doći. dragi. a mjesečina se prosu po strani.pita Ivanka s trešnje.

kaže tiho Ivanka i sjeda do mene na krevet. Sada ne možeš ni otići. sirota.:. kiša će. Poslije. Zašto drhtiš? Ivanka ne odgovara više. U kući posta tješnje i nasmijanije.■■ .Da.Grlice. . U mojoj pećini trune vlaga. ne vidi se.kaže zamišljeno otac. jedva čujno disanje i mlak dah zastadoše na otvoru pećine. .yjjjgi. a gdje ti je krava? f-. . Ivanka. . Kiša je.Dobar večer. Ivanka drhti i grudi//7 joj se talasaju. ^ IX. u uvali. u tišine. zagonetna i osam-ijenaTsumi kadifasto i podatno^ Dani bistri. jedan bijel oblak i jedan još nesnivan san. ■ ■■: <. udari prstom u najveću od njih. . Sjedi sama. . . .ponavlja ona.Hoću li i ja k tebi. i podsjeća me na odsječenu granu. Negdje spava drevni bog. 39Nenadno naš gospod. . . Ivanka se diže. Kao da su je istjerali iz kuće. a mi uđosmo u mračnu kuću. Eto ih prolaze rjpj^d_jiašeg-ffialo^^rozpj^.šapćem ja i obavijam joj ruku oko struka. U njima spava drveni bog i zapanjeno ćuti pritajen mir. što stojiš tu sama u noći? . Pljusak sve to jači.■•■ . . kako je mračno ovdje kod tebe! Sjedi do mene na krevet! Je li ovo krevet? . Sjedamo na klupu. Pozdravljamo se.kaže ona. viii.-■ . u tamnomodroj pruzi leži mu osjen. Ivanka? .Mrak je. Vrućine pridolaze.kažem ja. .prošapta Ivanka i zasmija se tiho.Kiša će. A tamo. U šum rijeke odlazi nekud u debele hladove. Pod dubom mala klupa.Laku noć! . sasvim blizu na uho.Ivanka. zametnut svojom sijedom bradom. To je onaj san iz modrog vinogradanarijeti: .U planini. a stijenje mi se ruši pod nogama. Podne.Pa ja i volim kod tebe. lijepo. Udari krupna kiša. ostaću večeras kod tebe. jasni. To je moja postelja. . • . ~~~ .Ivanka. Grlica ustaje sa stijene. a ja se šunjam ^LjličarnaTGlišfrnfaR"črai "še~na^Totnvi'm auSejo "H^e" teško _ crna životinjazr " 37Ivanka sjedi sama pod dubom. 38 Prolaze časovi. u bjelini sav. . iznikao iz rijeke i protegnut čak do na sami vrhunac osoja. skriveno stenje u klisurama.šapće Ivanka.Da. . upija se u me i nevidljiva tišina sklapa mi vjeđe. pomislih. . a ona ćuti zbunjena. Nešto gigantsko. Ivanka? .Ivanka. Stojim sama. zanijemi.Jest. modar i uzak vinograd. pa joj neobično samoj u kući. Ne čeka nikoga.kažem ja i zagrlim Ivanku na krevetu.pitam ja. a ona samo klimnu glavom. kao bijela prikaza oteže se do neba. .Ivanka.šapćem ja. Ivanka! Došao sam k tebi. Oblaci se spuštaju sve niže i niže. Silazim u korito. . divlje. Ja zagrlih Ivanku i pomilovah joj grudi.kažem ja. Gore krševita obala. Nad litice se slegla prestravljena tišina i nešto vrelo i čvrsto. ne. a osamljenost. .■ ■■■>■•'■ ■ Vlažna i crna noć pritisnula selo. Krš stegao Hučku_u_svoje tjesnace_a__ona. dok sam ja cutao. ■ .Jest. a u osjenu opet nebo. grudi su ti tople. Vrijeme prolazi. . Neko nečujno dahtanje pada jezivo na dušu.Ivanka. .Da ne čekaš koga. I ja idem na rijeku. Lišće zaćutalo kao Ivanka. O ne. " Noć. .kaže nečujno Ivanka. grlim je svu.. raspeta u suncu.se_tiho i lijeno kao )romočene ijuplje tičurine. ■„ . leži u liticama.. dolje se provlači kroz vrbe i šumi kroz njive zelena Hučka. . Preko rijeke. Kroz gole litice promiče plava rijeka i nestaje negdje daleko. prođe povrh klisura. Koza brsti plotove. Podne leži u kršu. . Poslije grca u grču i predaje se sva. vazduh zadrhta i sve pretrnu od straha.Da. a ona zazvoni. Podnevi vreli i osamljeni žive u plavom kršu. Ona ne umije više da govori. . znaš li da volim kod tebe? Znaš li? -šapćem joj blizu.Lijepo je ovdje. Noć je tako gluha i crna. Čvrsto je grlim. Šapat se izgubi u vlažnoj noći. Crni su i šire mTaY dah oko sebe. .kažem ja. Ne vidi se ni prst pred očima. daleko u poljima. . Ćutimo. pritajeno. Mir. . Sretam Grlicu u ulici.

Borovi zvonckaju pjesmu šturoga krša. probudio me i pobjegao. Oni.Grozdana.Grozdan i Grozdana. A ja odlazim s rijeke. Grozdana! Kad očuješ dvojnice. Sa smiješkom u duši primičem se selu. Grozdan kleče i poljubi joj grudi. tanke.pita šapatom Grozdan. Na bijelom tijelu gore joj sunčane zrake. pirnu vjetar s Mrkulje i pokrete utišale grane. Poslije pomodri rijeka.pita šapatom Grozdan. .. a danju.Zar je potrebno da čovjek krvavi nož? Daj čo-kanj. Dudovi opadaju.Zbogom! . Ržu privezani / ) . kad ne idem na rijeku. Vrijeme prolazi.Grozdana. Poslije zađe sunce za vrbe. Nasta ćutanje. bdije nad selom.povikaše konjima. Galama se zagleda niz drum. prihvatio ga za šiju.Hee! Toooč! Hehehee! . . Noć pada kao nečujan širok zagrljaj. bratac. Dva jablana pružaju dugačku sjenu preko rijeke. sve izbricale! . . raskopčaj jelek i čekaj me! O. Negdjeja klisurama. a ona sva drhti i samo se smiješi. Padaju zajedljive primjedbe kao ose.Kasno je. Lišće im žamori umorno i zaboravljeno. Grudi planuše kao dva crvena cvijeta. Život se rodi u klisurama kao procvjetao žbun. ' .odgovoriše im. zamahnu njim u kovitlac. Vazduh svjež. Leko drži krvava pijevca u ruci. a dva crvena mlaza planuše na rijeci. Rijeka šumi i odnosi mi dane. što ti drhte noge? .Ama. što ti drhti dah u grudima? .odgovara Vida. Sunce se zaliva krvavim mlazevima. bojdžijo. Danas pred Galaminom krčmom digli smijeh i buku. mi. a donja haljina spade na pijesak i na rijeci se zabijeli naga božica. zatim opruzi zrake i utonu za Kjg^ bilfivaču_. provodim dane na Koravcu. Večer čeka negdje na brdima. Smokve petrovače zore i vise o krhkim granama. Jablanovi zašuštaše. Jedan studen val naletio mi je na noge.siknu Vida iz krčme kao zmija. koračam ispod borova. Iznemogao si više. a Svrzimantija se opruzi po zidu. Grozdanine grudi drhte i trepere u rijeci. a glava mu ' osta u Lekinoj ruci. Laka omara klati se u vazduhu. Krivošija i Leko legoše na klupu. a večernje. čekaj me u gaju. u crvenim haljinama.Zavrnula mu je šijom kao ti pijevcu. Noću spavam kao klada. smiješi. Stigoše neki gorštaci sa praznim konjima odozdo iz Kamengrada. opustjele.Zbogom pošli! . spušta glavu na njegovo rame i gleda u bijelu zvijezdu na rijeci. . pokazaću ja tebi šta je bitka -kaže Leko.Ohoo.povikaše. . . Grozdanu drhte ruke. -— . pos' mu njegov! . U sjeni Mrkulje miruje naše selo kao teško umorno tijelo. a ona se samo nasmiješi. . Dođe večer. Grozdana! Brda se plave. silaze niz modri vinograd. .Hohoo. 41x\ a on i ne zakrklja. Negdje u selu zvonca sitno. .A šta se tebe tiče. jadni brundo? Crko bi da što ne primijeti. a konji zamahaše repovima i zarzaše uz Seput. Trup mu udari o vrbu. leže i vištaju po dvorištima. . spletenih ruku. zazvoni bijesan i razgolićen (tatkotj zacereka se crven. u suncu. šapnuo mi nešto škakljivo. . kasno.-krčmii:.Brundo! Je li brundo? Slomiće tebi brundo rebra. Trešnje obrane. .Sto se ovaj izvalio? Ko mu dade da ždere? -kaže neki riđi seljak bez lijevoga uha i munu Leku motikom u slabine. božija pjesma. . . Vido! Dođe Krivošija sa krošnjom petrovaca na ramenu. . cilikavo zvone.Eto pogledaj! Prepolovio Krivošijinu sepetnjaču pa planduje. Čujem kako Grozdan šapće Grozdani: Čekaj me noćas u gaju. po-vezaše ih pod vrbe i posjedaše po klupama.Vidjelo bi mu se i bolje da su mu oprane. sa bijelom zvijezdom u kosi. Ustajem.Zbogom! . Seljaci počeše da izbijaju s rada. sveca ti tvoga! Nećeš ti meni tako odgovarati! Leko se smije.. Grozdana je sva naga.zaviri Leko i poče da jede. Galama. Brdani se digoše.^_koiijL_Neko skriven žamori negdje u *j j>jede_. Kroz njene plave oči protiče plava rijeka. a šum česme uspavljuje. Grozdan joj otkopča kopču na haljini: Grozdani spade bijela haljina i srebrna zvijezda zasja u plavoj rijeci. . x. hladne sjene siđoše sa visokih litica i posjedaše po obali. koji đavo žamori. kao dva crvena^ velika cvijeta siđoše i zastadoše nad rijekom. Večer. . a njemu se vidi lcroz uši. On joj otkopča i drugu kopču.pred. Vreo sok kipi i resko ljepljivo vonja u vazduhu. srebrne.Gledaj samo kako je racvjetana. v__y \ 40 strastven smijeh i vrisnu.

Krupna kaplja kiše pade na list. . Svrzimantija se diže. Velik..Ustaj. Poslije se pomoli mjesec nad Pojilima i zasmija se zemlja. xi. a buka se sleže. Iv.Zbogom! .Ostani. o Grozdane! Miluj me. Sva goriš. .viču ostali.. viknu Ile na ono "od" i glasovi mu se sliše sa gud-njavom strune. a Ile uđe u krčmu. vala. Ivanka spava. ■'■••_■• ■>•/■■■ . Pod dubom prežimlje privezana krava i bulji ravnodušno u me.Grozdane. povija se i vršiti u Grozdanovu zagrljaju. Na Stublini nikoga. kao strast izjeda se i sikće na suncu. Znala sam da ćeš doći. •'■ Gan-gan-gan. odbacila sam haljinu daleko od sebe. da i za noge zapinju. bijel oblak spoji se s drugim.■-■'■■■ ■■' ~)C Ljfto.Zaželio sam te. Vrh nas. a danju. : 44 ^„. ■••. . . klate se u mekom vazduhu. . a ona me steže u svoje tople mišice. Buncam kroz san. Izbi i guslar Ile. postaju sanjivi. Posiplje me vreo vazduh..-. Poslije druga. . .. . crn pauk: Odmetnu se Ivan harambaša ■.kažem ja i dižem se na noge. isteže šiju i zinu blesasto. .. pricvrkao za krš. vrisku.šapćem ja. mislio sam na te cio dan. ako me čvrsto ne zagrliš! . a ona zastade u sumraku. a Ilina ruka prelijeće u polutami kao krupan. . Leko priđe sepetnjači. u vrbama njiše se svjež večernjak. bijel oblak spustio se nada me.. a Krivošija se trže. Gaj vrh kuće noću bijel.. Krivošija! Zove te pokojna Jurka.. pa vrisnu kao parip.A. Plamenom sam zapaljena.kaže Svrzimantija i opruzi noge. . treća. sva naga... osluhnu pa pode dalje. kikot i draganje.viče Galama. . rasprsnu se i razbi zamrlu tišinu. Po večeri isliupiše se gosti. jedi! Nemam ih komu nositi. Grozdan i Grozdana miluju se u gaju. . Čujem brujanje. a gole i pijane povorke žena i crvenih đavola zvone i silaze s brda. potamnjelim.Danas sam šila košulju i izbola sve prste.*. Dani izgarajru^a noćj^rjLake^ rbjjele kapžgne. Kucam na prozor: . Mjesec se podiže i siđe u Pojila. 42 43Ja sjedim prema vratima. promisli pa ustade. i sva tri se počeše širiti i pomaljati jedan povrh drugoga.■• •. U Mrkulju planinu vučiju. Ile je pjevao. a Krivošija žalovito prošapta: .■••. Ozrene! Imaćemo červiš i čorbu na pijevcu. .Ivanka.Ostani i ti na večeri. Vidim kako zirka svjetlost i sjene promiču po zidovima. Pada sumrak. pa opet oživljuju. Sjedamo na krevet. Ležim pod dubom na proplanku i osluškujem. a on se zagleda niz put. . izujedaj me i smoždi me svu! . cvrči kao cvrčak. Nešto kao zmija. Ivanka! Otvori mi vrata. Ni list da trene.Grlice. Tonovi tugaljive strune dopiru do nas. .Ivanka.Hoćemo li? .. Mj^ec se^popne nad kotlinu. . . ostani! Ile će nam guslati. 'V . ' V Ivanka otvara. -kaže uzbuđeno. .smije se prigušeno Ivanka i unosi mi se sva..Umrijeću.vičem ja. Treći im se pridruži sa Ćosine glavice. ■ ■. Zagli me čvrsto. Sunce mi bliješti u očima. Tako ležim omamljen vatrom..Na Goricu. Gledam kako cepti Grozdana. vrela. dobra nema. a broj se čokanja podiže. Za nama se gube glasovi iz krčme i ostaju u tijesnoj ulici. Negdje kriknu ptica. nazva Boga i pridruži nam se. Goveda prolaze na pojila..kaže tupo Svrzimantija i udari nogom u vrata. iza Mrkulje. Ile zagusla.šapće omamljena Grozdana. a kamen vrh naše kuće bijeli se kao oblak zalutao na zemlju. Mjesec je išao za mnom niz ulicu. Vidio sam kako je zamakla u ulicu.dovikuje mi Vida iz kuhinje. a mi izgubismo broj čokanjima. . kaži mojima da ostajem ovdje na večeri! . Prži me krv. Samo dobra.Kiša. pa nariči! . Idemo ćutke. gan-gan-gan. pobro. ____ Velik.Krivošija hrče kao preklan. donoseći čokanje. Vazduh se smirio.Mi ćemo ostati ovdje. Da mi je pokojna. Grlica prolazi s kozom. ' . . i začas ubrzano zabub-njaše po lišću. Ja pristajem. pritajio.pitam ja Svrzimantiju. Ja se trgoh.Čekala sam te dugo. U granje sjeo sparan mir i nepelo se očekivanje. Leko se proteže. .Ima žena. pun krhkih šumova. iščekujući te nestrpljivo. Sjene jednako promiču po zidovima..

. Grozdan trese hldjmuTlTžTatna prašina kapljica prosu se u sunce i pretvori u dugu. zajedno ćemo! . Ja vri P brijesi K strese r tram ozvar naletj šum Najpi otvor . Veliki šum se stišavao.viče čiča. Andrija? ■'••.A otkud ti to znaš. Ja vrisnem. . Oblak je prelazio preko kotline. eno je pod brijestom! Čujem kako pjeva. . kaže. (Grozdana se kikoće i sav se gaj ori.kažem ja. ima. Odmah pod kolibom. staklenim sjajem. U Dragušici nije bilo jeke. preliva se kotlinom. kažem ja i hitam na Koravac. a ona ćuti i osluškuje. a kotlina uzviknu. Grlica se strese. .Zbogom! \: -■'' ' .Sama si. otvori se. Izlazim na brijeg. okrete se. . Negdje se ču govor. . . Jedva čujan i krhak šum šapuće negdje skriven. zabodena u dva planinska podnožja. pa viknu tanko.kaže ona.Dobar dan.. Razmače se oblak.Hoćemo li danas u ribu? . a šum proguta ciku.Grozdane.Hehee. Haljina joj se sva pripila uz tijelo. a kaplje prorjeduju.Grozdane. Grlice? Je li? Da. ■'■■ •■■■•■ . izbeči se. Zaćutasmo ponovo. Jest. nego istiha. . Čuva kozu.kaže Grlica. Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac. . Najposlije utiša. . Ćutimo. dere voda o liticu. čiča! Ima li lova? . Koza se plahnu.Pa znam. Tik rijeke koliba čiča-Krnje.Dome! . . Rosica Kamen crveni se u suncu.Doma i Vranjka vraćaju se s rada iz polja. prošarani trešnjama i mrginjima.Pričekaj.pitam ja.U zdravlju! ' . u njima miriše vlažna hladovina. Strah je pa pjeva. Ja sjedim sam na panju pod brijestom. Pod brijestom je Grlica.■■ . mislim ja.kaže ona. Grlice? . Ona se trže.Pada.Stišaje se. xn.-■ A vinogradi vise po bregovima. Sama je.■■•.smije se Andrija. Široko veselje treperi u vazduhu i šum. samaje.Zemlja pije vlagu. . pribra. Grlica naćuli uši kao zec. a on joj skide haljinu. pa zameketa. a glas joj zadrhta u bistrom vazduhu: A . Pogdjegdje se bijeli i pokoja maslina. diže se u veličanstvenom luku. a rijeka mu odnosi glas. ima.Proći će brzo. prijatelju! Možeinto zasad i kt^fea. a kiša nije naletjela hukom. Sjetih \ se sna o Grozdanu i Grozdani i čuh ih negdje skrivene u drveću. na čistac. osluhnu: . \ 46i šum.Šara li grožđe.45Jurim niz glavicu. a brda stenju pod upaljenom žegom. da svaki šum ozvanja u njoj. Duga. Čini mi se da sva treperi. nasmija pa iščeze. pa zbunjeno osmijehnu. osjjšLmi-haljinu| .Oj! . . . na zavijutku. To je duga iz Grozdanine haljine. Osluhnu još časak. Kaplje se cijede s lišća i plamte u suncu bistrim. Ja posma-tram Grlicu. Uz rijeku bašte Raljevine. Jest. Osluškujem i ja: šum se gubi. nepregledan i širok kao svijet. pogledaj kako sam pokvasila haljinu! Sva mi se pripila uz tijelo. Grozdana kaže Grozdanu: .Rano je još. .ču se odozgo s ulice. .i Grlica potjera kozu.

_ . Ispod starog groblja Koljenja primičemo se selu. a igle joj podrhtavaju u rukama.Dobar je u tebe duhan. danas nećemo.Ne boj se ničega. pa samostan opet u klasicima. popržiš ih na masti pa su kao riba. a? A šta. Pijevci se dozivaju selom. .Hajde. Neće. Doni-ću i tebi jednu.kaže Grlica i sva pocrvenje. 49Majka mi kaže: "Grozdan. Grjehota ih je hvat više nego je potrebno za hranu. Jest. K da je Bog stvorio ribu od mahune.Ništa ne razumijem šta pjevaš. pjevaj Grlice! .Onda Bog daje drugu hranu.Grlice. . Grlica zadrhta. sutra ću loviti ribu sa čiča-Krnjom. Ja ti kažem. pa basta. zatvor se uvrati. ko mlade bičića odmahnu rukom pa zaćuta ponovo. rećemo. . . Sada. . Piješ .pjevao sam ti: "Grozdano. Suton pada.kaže Grlica. Ja vadim lulu i pušim. .A kada ne uloviš ni jedne.Jest. čiča? . lijepa djevojko.vičem ja nepriro nim glasom. Upropastila me. jest. A vi. poznajem je po glas To Grlica pjevuši. Vrijeme prolazi.kaže Grozdan . Svejedno. ne umije da izađe. .kažem ja.Ti na kupanje. Negdje sušnu tiču-la. Bara! .a Bara podiže glavu pa zam Ja sjedoh na pijesak." Drum se vijuga kroz vinograde.crkneš. Na drumu Svrzi-mantija. prijatelju. ućice se bude. Noge su joj malene aobljene. A ona. Neka tamna rlja stoji pred crkvenim vratima: o. Hoćeš li? Sjedam do nje. Zapalismo. pjevao sam ti.kaže čiča. smijem se zategnuto i bacam se u vodi I dan prolazi. Koza brsti kapinijGrlica se zbunila pa je dozivlje: > Bara. a oči krupne. ti pjevaš. o Ilinudne. kupaš li se ti? . Neko kesi iz tornja i maše nekom. A ja bacam kamen u vodu. poplašene. Ne idi k njemu u gaj! Iznevjeriće te. pa opet žene u samostanu. .E grahne mahune. prijatelju. ti misliš o klasicima? Hahaa! Klasici u samostanu. ne piješ lipšeš. Sjedam na stijenu i gledam u selo. Voda huči. Poslije gaza po vodi i umiva se. bora joj krvavoga! Uh. Haralampije. . . Glasovi se protegoše sasušeni kukuruzi zašumiše niz njive kao zli jezici. vrisnem »pjevam.u bis okre' cijed Nas 46 .Ti na kupanje? . .Gledaj. Ko li to pjevuši? pita seja. mladež.. Koza žuri pred nama. Grlica plete čarapu. . kada god jutrom prolaziš ispod naših ozora. I grudi su joj male. ovdje nije duboko! .Ne. . sve je svejedno. . prijatelju. Tanka sunčana zraka ciknu svrh Ko-lovače i zapali se na zvoniku.Grlice. ona kurva. Grozdan je nevjeran. Ustajem. Ozrene moj! Neka.Dobar.Jest. Poda mnom se budi selo.trže me čičin glas. Ciča zaćuta i nastavi da plete vršu od vrbova pru Vrša se plete u obliku cunja. roblje zaraslo u tamne borove. pa k se riba u nju uvuče.vičem ja." . ljepše je biti i prevarena nego neobljubljena. . a ja mu dodadoh duhan. Sumrak se razmiče td kotlinom. Dostaje. a eto ja sam se posljednji p okupao kad sam odslužio vojsku. Ja i Grlica razgovaramo na obali. . pijan kao čep. Jučer je u Kriv Viru uhvatio pet komada. prijatelju. ustajem i prikradam se. ka^_rjtičeJ^^ XIII. Grozdana šapće kukuruzima: . Ugleda me pa zaćuta. . Či plete vršu.Je li iz vrtla? . Za nama huči Hučka i sumraku lijeću šišmiši povrh nas. Grlice.Grozdane. Cik zore na Mrkulji.kažem ja i obavijem ku oko nje. bi nešto preko trideset godina. ono on zbog tebe pjeva.• . Muškarci se kupaju u rije . .Ja se uredio. dobar. A? I on udari u strahovit smijeh. . .kaže čiča. Neko pjevuši dolje na obali. zakida plotove onekeće. stidi se. Ja sjedam na stijenu. Krnjo izvadi lulu.Pa ja nisam muško. .

Hehee! Tako. 51Čiča drži vršu. Haralampije da trči. zavali se na neuredan krevet. A gore pod stijenom ima je mnogo. y. Cijela soba vonja alkoholom. kaže. napola sasušen dub. Oslonila na stijenu uprćeno burilo pa počiva. Grlica izlazi na pijesak. . Zrak sunca probi se kroz mutno.Ohohoo! Pobratime. uzvištalu sobu. Čak dole podno vira oglasi se Bara. Ćutimo. blijed i iznuren. pa se riba krije. . grčke. opatice. tiče. . čiča? Jesi li zapeo vršu? . . ali stvari ne oživješe. opirući se oda me.Hvataćemo je na udicu. opatice..Hajde.. pa kroz pet dana nije smio da zaspi.. a brada mu se zasmija.kaže zamišljena. Dah mi se koči u grudima. .Duvne. Neću. Na ulazu stražari star. To je Bara šušnula u plotini. Noću je prava IvankaT^Ona sada i ne misli na mene. Klok.kažem ja. gur. jednako ponavlja: . . a gomila razbijenih boca blješti u dnu dvorišta. . a jed50 na stolica bez noge izvrnuta usred nje. Ona misli na Svrzimantiju. Neka tjeskoba života. razbarušen. tako prijatelju! Plahni ti njih malo! . a niz staračko tijelo cjedi mu se voda i saliva u jamice. a hiljade vra-baca žamori vrh nje u lipama. Pljusnem gurom po obasjanoj površini.nije. Mali šum u žbunju. ime? Neka ga đavo nosi! Haralampije! I usnio. prijatelju! Ukupi suvaraka za vatre! Oooj! . none. a nizašto.viče čiča. Najednom joj ruke stanu i preplašen pogled poleti unaokolo. a ona se trgne i napne sluh.. Ne. bojeći se da opet ne bude trčao. onako obučen.. . Nju_budje_samo_noći. Voda nam dopire do pojasa. . none.Hajdemo kući. Osjećam daje danas hladna i poslovna.. a čiča pred kolibu da zgotovi ribu. klok.dovikuje odozgo čiča-Krnjo. pa odmah zahrka. I Grlica nastavlja bućkanje. Sve ispreturano. Što li nema Grlice? pitam se ja i pretražujem plotove. a tijelo joj se njiše pod teretom. hajde! . Kuća sumorno ćuti. a ja nosim veliki štap.Moraćemo se povratiti. Iz svake knjige istrgnuto po nekoliko stanica. niko. Svijeća dogorjela u svijećnjaku. . evo ih dvije! I čiča ih vadi i niže na vrbovu mladicu.A sjećaš li se ti onoga.Ovdje nastaju dubine. Uhvatili smo još tri komada. klin mu ćaćin! Ime mu bijaše. epilep-tički hrče na krevetu. Prilazim polici s knjigama: latinske. Ivanka ide preda mnom. i mi se rastajemo. prozorsko okno. i guram u brijestove žile.Prijatelju. ostadoše isto onako tuđe i beznadežne kao i prije.Zbogom. duvne. Na ulici Ivanka. viče on. Utisak propasti i bolesne bezbrige izbija iz svakog predmeta.. prijatelju! Hehee! Danas ćemo pod Brijestove. tamo negdje u klasicima? Kako li mu bijaše ime. Njegovo crveno lice. i duga zatreperi nad rijekom. rutavo. smije se faunski.ljuti se Ivanka. Nesreća! Meni gaje žao.ustaje on i. Grlica! Kupa se Grlica. Hajdemo k tebi! . _ O-o-o! ' ■'•■> ■■-•■•■ -■■■■■ ■ -■■ ' 52 Nenadano suh sušanj puče mi pod nogama. nije niko. On sjede na stijenu. Ja se pritajih. . Nisam ja Haralampije da prodikujem. U sobi sve porazbacano. bježi u hladovinu.Je li li šuštala. . Izićfoh u dvorište. tjeskoba očajna davi ispreturanu. Ivanka! . Drhte joj male.Kažu da je Svrzimantija svu noć prepio na K6--ravcu. suši mi se u grlu. Kapljice joj plamte na krhkom i golišavom tijelu. . i mi se povraćamo niz tok.A ja tebi prodikujem? E. klok! Čiča podiže vršu.kažem ja. zbačen i zavraćen. XIV . Kod široke kapine . Poslije prelazimo Brijestove. Prikradoh se u žbunje. Stoljnjak poliven vinom. To se njoj samo pričinja. Mene nešto peče.Bog dobro dao. . zaraslo u bradu. Sve zjapi rastvoreno. Svrzimantija. Ja na kupanje u vir. . Bježi pod Kazane.Dobro jutro. .Zbogom! . ooj.. svježe grudi. . . Ivanka? Ona odgovori i priteže uže. dere o obalu i klokoće.kaže čiča. zaškilji u nju. prazno. Upropasti i sebe i imanje. neću više. Vrućina je.Gore u tjesnacu -nije. a on. Nešto se bućka po plićaku. pa sve uz Hučku. a Grlica se usplahireno trže i pobježe u žbunje. tiče. neki naši stariji pisci. Napeto nestrpljenje napinje me svega.

[ Pio je rakiju. . . . — Stojan ti donio neko pismo i novine iz Kamen-grada. pa sve utiša. Ivanka spava.. Priča mi o svojoj majci i o djedu u Vrdima. ^^— JPa tako. Grlice? __. pa zapjeva.kažem ja.pita otac. šta ti to tako divlje gori u očima? Mene je strah od tvog pogleda. Idem na Koravac. Iz tame dopire sušanj. Gorštaci već pridolaze i spremaju konačišta pod vrbama: prostiru sijeno i gunjeve.Gdje si bio dosada? . a Minda pojatama. Dođe Minda Ženskar. .Vidjela sam te večeras u Galaminoj krčmi.Noću je strašno u šumi.doviknu mi. . • ' ^:54 . a Svrzimantija se zagleda u mrak teško i crno. pošto me "cfcjstiže. . hajdemo u dvorište! . Pod nama leže njive. ubošće! -skriva se Grlica za me.Pričekaj! Skupa ćemo.Kaže Leko.kaže svečano.Sunce zalazi za Mrkulju. . Iz tame su se nadvirivali bijeli krstovi.kaže on.Ima mnogo crnih duhova kao u nas u Koljenjima. srdito reži naš Puto. Ja pođoh.Dragi. Večernja zvijezda plamsa gore u visinama.kaže Grlica. čuše se glasovi. Lišće žamori u košćeli.Lajikova šarulja. prijatelju! . Poslije prestade. Ozrene. . Vrata joj nezaključana. napola nemarno.kaže Ivanka. . Haralampije čita molitvu svom pobožnom stadu. . Zirkaju svjetla.A ti pljačkaš svijet po mehanama. . Gore . šapat i rzanje konja. Dolazimo do Grličine kuće.Hvatali smo ribu i pušili lule. pa je još juče otišla da ga potraži.kaže Grlica. .Mama mi govori uvijek da kasno ne prolazim ovuda. Mir sjedi pod Mrkuljom. I dedo Škembo svaljao se odozgo ispod Šeputa da popije koju. . . čak gore pod čardakom.Laku noć.Čekala sam te. Grozdana pita Grozdana: . Čuvaj se. / . . Sutra je dernek.kaže Grozdan. Primičemo se selu. .Pjeva Doma tetkina.i ona ustaje.kaže ona.Ivanka. .Vladam. Jedne noći posipali suiPeru _YrtikapuMz groblja. . . . Otac 53sjedi na klancu i puši.Mi smo jedjjtja pfavjTcIva vladaoca u yqj kptlujjT*^"^™"* ^^ "~ Pred Galaminom krčmom gori karbidna lampa vrh našeg stola. Sjedim ja na stijeni vrh kuće. Na četiri kraja drže na sebi zapaljena nebesa. pa zaspah. Majka joj zna mnogo. . Tiho. . . Zvonca zvonckaju nemirno u tami. U sumraku izgleda kao obješen o liticu. Leko se opruzi po klupi. Ja ostavljam čiču i odlazim s Grlicom u selo. Nečije krupno. Grlice! Idem sam. Škembo se podiže. a Grlica se pribi uza me. jiad ^ dom. a bočica ciknu o stijenu. ne boj se! .. . Neka ptica kriknu. . hej. Ona me ne gleda više onako bojažljivo kao prije. Grozdan i Grozdana u crvenim haljinama i užarenih lica stoje zagrljeni dolje u njivama. Ne valja. ustani! . Sjedimo pod dudom. — Na rijeci. Brda ugasnuše. XV.Ivanka. . podviknu. Na visokoj stijeni vrh Stublina sjedi Svrzimantija. a djeda u Vrdima ima veliku. crno goveče stoji nasred puta. a zvono zalaja u kršu kao ovčarski pas. Poslije se razbolio pa umro. Bukti na zapadu nebo.Laku noć! Laku noć! . u koju nikada sunce ne dopire. Nebo bistro. Na našem čardaku svijetle se prozori.kažem ja.kaže mirno Minda i namignu na Vidu. Misa na Gorici.Izgubilo im se šilježe negdje u Bijelima. . mahnu rukom kao da blagosilja kotlinu. . Selo pospalo. Neko zapjeva stranom preko Presjeke. pa poteže iz boce. Bara žuri pred nama.Jošo se prikrada torovima. Čuje se kako. . Miriše procvjetao vrijesak. U selu mrak. Svjetlaci se žegu po baštama. .A zašto. veliku planinu.Draga.kažu i oni. a brda oko kotline crvene se kao ogromni božuri nekog krvavog boga..Šta ti tu radiš. Upravo smo prolazili ispred Koljenja.Ljudi znate li kakva je razlika između kradljivca Joše i Ženskara Minde? .To gori u njima večernja pjesma Božija.Laku noć! . zvjezdano. a u očima ima strastveno gori večernje rumenilo. . a Ile zagusla. A rakija se pije i čejreci mesa vise o čengelima. mnogo pjesama i priča.

Uh. pa svrbe i podražuju opći kikot.duboko. Ružo! . . praši i dopunjuje pakleni orkestar.. Moj Puto laje iz svega grla. Za oblake zađe! . i slično. Najednom zarika neko. .dobaci mu Svr-zimantija.psuje srdita Vida i raznosi boce. za velikim stolom. zapaljena. ■>■. Gomila jednako vri i navire oko česme.Pod česmu. što je pusta planina! kaže Leko.Drž' Ružo! . Eto Kri-vošije i Minde Ženskara. krši.Drž' Mate! . .■" Moje sunce žarko.Drž'. Ganja Galaminu Garu.XVI. -. Cvrčci nadigli dreku u vrbama.kaže ona. Lijeva sljepo-očica krvari mu preko lica. a katkad i obadvoje.. ' :•. a oči se napele kao da će iskočiti iz duplja. ..Ta jednom je u godini dernek na Gorici! . ubacujući još neke riječi. Selo je u dubokom snu. . ho-hoo! Galama i Vida izgubili pamet pa se samo motaju po krčmi i psuju gdje se god susretnu. a tijela gore od silne vrućine. u krugu radoznale svjetine. a u sredini.Ništa zato.v \ . Pjesma odjeknu. klade se u deset litara vina ko će bolje da pjeva.Ih.. . Ivanka se nenadano trza i grli me. . kažem ja i obavijam ruke oko nje. ^gdjejcoji_zaj)a|iein_g5£ izgubi se u ulici da se ugasi.U krugu. . Ivanka gleda zamišljeno niz njive. Ja sam im dao ideju. Mi. Ivane. Neki par igra oro. 6ro se igra: skaču kao bjesomučnici .. sav zarastao u crnu. a oro prestade. nešto pada na me. . Poslije zalaja reskim i luđačkim smijehom. Šušte kukuruzi u mlakoj noći i uspavljuju nas na debelom gunju. a oni jednako 56 ■tik Za jednim stolom sakupljeno naše društvo i dedo Škembo grohće sa isturenim trbuhom: . a košulje prionule uz tijela. .Vido. naizmjence. . Nešto bih htjela. Zapjevaše u kolu jednoliko. .. . Pri svakom susretu pljesnu rukama. •■•• .O. 57Hej. Sunce zasjelo narodu u tjeme pa pali paklenim plamenom i vonja znojem. ■•■■■■"■■■ ■'■ Hej. prljav i pocP" jepan-.A ti ne možeš ni da kmekneš.vikao je neko.dovikuju se iz kruga uz opću graju.Kad padne noć. ■■• . Čim Krivošija naplati smokve.Ivanjcajjopja si i opojna kao ljetna noć.. pa iskapi. . . a kukovi široki.kaže oduševljeno Leko. Pjevaju silno.'■■ >■. ■ . plamte obrazi i... sveca ti tvog! Kog đavola sjediš u ovom paklu kad ne moraš! . Njedra joj zabrekla. A Mate ucrvenio kao kukurijek. . . . Uši da zagluhnu od pjesme i graje. narode! . ' i Z?rže ti mi... 55-Ne znam šta bih htjela. . zarika strahovito odozgo ispod Gorice kao ranjena zvijer.. a~ona~se lomi. imamo pjevače. .: Koravac vri šarenim nošnjama. .. ' '.!■. Daju takt.Kakav li je ovo opet budalina? Ništa mu se ne može da razumije. iskače svakog časa po jedan fes i bijeli jašmak. kao da je i njima bila misa. Brže ti mi >. uz vrisku i pljeskanje dlanovima. Jedna grupa ponapitih gorštaka zapjeva dolje pod vrbama. što je uzavrelo pasje uho! Oh.{. udarila mu pjena na usta kao paripu. • . surovo. ' ' i pogodi ■'■'■ ' / pogodi ' Mladoga Ivana :\ / pogodi. . . ■■.sokole ih.''■ . Zemlja se osvježuje i mi se rastejemo. a na povij enim leđima nosi ogroman drveni krst i konpać. barem. Vrišti i rže kao ždrijebac i baca divlje poglede na svoju drugaricu Ružu. Puče puška.. razbarušenu grivu. Svjetlaci blude po noći. Vratne im žile zabrekle brekte. a mi samo pijuckamo i posmatramo. a u krugu se razliježe smijeh i vrišti oro.Na kosi povrh Koravca pojavi se sin gospodnji. Halka se proširi i svi se uhvatiše ukolo: Puče puška.šapćem ja.■■ '■...: Izgledao je kao luđačka zastava. .. a srca zanijemiše u gomili. O Ivanka. • . kao: pospite glavu prahom zem-ljinim.! ■.. Kasna noć. Sve utiša i zamre iznenađeno. ja želim samo da sam kod tebe. Puče puška •■•'''■ ' Iz zelena luga. Iz šarenila iskaču crveni fesovi kao makovi cvjetovi.. Ivanka miriše kao zemlja. ■. ne da se Mati. držeći se za ruke i pomičući tri koraka nadesno i dva nalijevo. i podvrisne obično muškarac. Pogleda ga ispod oka i osmjehuje se..Drž' Mate! .'. Mi se digogmo. . zvjezdano nebo. i opet se ne da. Ivanka!^.. Lica crvena. . sva u znoju. A Ruži skaču grudi. Ivane. Ja sam sin gospodnji. daj rashlađena vina! više Švrzimantija. ' ■■•. :.... narode! Ooo. a ne znam ni sama šta.kaže Leko Glas side ispod Gorice. u složan glas. Cio Koravac nabijen narodom. .Ivanka.

pa najednom. kad da se nešto. Pogledao bi zagonetno negdje ustranu da opet metne oči u crno vino pred sobom. . Iscijepana mantija vijori u stotine barjaka. sjedi u bašti i čeka Grozdana. Opet se zaigra oro i mladež zaboravi na ludog Melentija. Kretnje mu postadoše nervozne. a Puto zalaja. Hej. Svrzimantija je posmatrao starca..Bijelim platno i nemirna sam po cijele dane. a ja ostavljam platno. ljudi! Drž'te ga! . najčešće "ovako uz velike vrućine.>' . . a Melentije se ukoči. kosa mu ustade. pa opet riknu kao ranjena zvijer.završi starac i obori glavu. jer bijelim braći platno.Još od jutros me neprestano dozivaju iz bašte crveni cvjetovi šipaka. Ali starca nije više bilo.Ivanka.Potra narod! A Melentije jurnu kroz gomilu. crvenim smijehom. pa sam te zaželio. . Proleti kao strašna sablazan. a čaša mu zadrhta u ruci.kažem ja i okrećem glavu. Ja mislim na njega. davno zaspalo u njemu probudi. diže ruke nad gomilu i poče da dijeli blagoslov. ispij. Što li ovo radi Grlica.~kažu đa je poludio u crkvi! Uosao odnekud iz svijeta. Eto ti. Sa naše kuće diže se miran pramen dima u 60 plavi vazduh i laste kruže nad crnim odžakom. Cvatu šipci i sva se bašta crveni.kaže starac. . .On je iz mog sela. u selu. mislim ja.pita me majka. Niko ga nije ni primijetio do ovog časa. XVII. Čijem Groz-danin glas. ne budi Ivanku! . Hladan vjetar silazi s Mrkulje. lupnu nešto šuplje.Hahahaa! Na.viknu on. Idem Ivanki.Sto ne paziš na platno. sjedam na krevet i ćutim. nategoše mu se bore na licu i među očima mu skoči mrk čvor. Nestao je neprimjetno kao što se i pojavio.Ko je? . . pa jurnu na gomilu. a ja sveudilj sjedim na stijeni. Nije mogao lako da se opije. Odavna je nisam vidio. majko. . Sjedio je na stijeni. Živim sam na čardaku. pa sve zaćuta. Negdje vrisnu dijete i neka baba zaleleka pa zagrca. Sumrak podmuklo tinja u crvenoj bašti. u oblaku prašine.. Neki starac. Poznajem ja njega" dobro. i ■■■. Svi smo ga posmatrali i niko ne prozbori ni riječi. . Sin gospodnji presta da urliče i zasta na humku vrh Koravca. On 58 spusti krst i konapac. . Nama zadrhtaše srca. govorim ja. Stranom zvonckaju zvona. A nečastivi ga spopada. pa poludio. na Grozdana.To je. pa poslije zaori. nenadano vrisnu nečiji glas iz gomile: . kao prikaza u suncu i surva se dolje na veliki drum. . da je raspop. pročulo se selom. starce! Ti si mi prorekao sudbinu! .Drž'te ga. gorštak. Puto.Gomila se zatalasa. Samo je Svrzimantija pio kao smuk i ćutao kao bezdan. . drveno. od crvenih sipkovih cvjetova. silazim u baštu i mislim na nj. a oblak prašine diže se za njim. .Uklonite mu se s puta! To je ludi raspop Me-lentije. Poče da pije naiskap. U zapaljenoj tišini. Ali 59još se niko ne usudi da zapjeva ili zaigra.A ja i ne mislim na platno. Ustajem. bože me oprosti. Grozdana. Vjetar ti ga nosi. zaželio sam te.šapćem ja. isprva nesigurna. Svi smo ga jasno vidjeli. dohvati krst i konopac.trže se Ivanka na postelji.• . a ja ne mogu u baštu. Dolje. Puto odriješen. Šulja se za mnom niz ulicu. sva bolna od želje. što si večeras tako crvena u licu?" . -PrjJ£_jbajk-godine. Poslije otkrivam s nje pokrivač i milujem joj grudi.Ćuti. Puto ne reži! Ušuljaćemo se Ivanki kroz prozor. Goveda silaze s brda. Svjetina za dugo ne dođe k sebi. čujete li! Gomila se plahnu. Grozdana više ne plače u bašti. pa mrmljajući u bradu i blaženo se smješkajući. Majka me pita: "Grozdana. iz Križana.Cvjetovi gore na suncu kao smijehovi crveni i sva se bašta smije vrelim. -kaže mi ona .'(■ Sjedim na stijeni vrh kuće. Gomila se pokretaše i žamor postajaše sve življi. . . oči zasvijetliše. Noć.Eno nečastivog u njemu! »' "■'■<■'. kroz vrisku i kome-šanje. Tek negdje pred zalazak sunca ču se pjesma. Mi smo tiho ćaskali. Nenadano se trže Svrzimantija i luđački zasmija. riđe brade i pocijepana fesa.Gdje si tako dugo? . progovori odnekud iza nas. Krst straže o zemlju. On je iz Križana.

pa basta.Ivanka.. mislim ja.) Zrikavci zriču krto u lozi. O..Rakija? . . Ja se poklonih pred ovom dubokom filozofijom mog prijatelja Svrzimantije i ne mogoh mu protusloviti.Pa u sve. a ona se samo smiješi. eto. Ostani! I ja ostajem. . a ona me i ne čuje. Mjesec proviri iza brda. Puto me čeka pred kućom..v '. Ja kad vidim da me žabac posmatra. sviće. duboko u kotlini. Ivanka! . spavalo je selo. U mjesečini je bilo nečega pusta i osamljena. Šta? . *> ' .Kako zrikavci pozdraviše mjesec. pa bahat kroz lozu.kaže on.. Ja pušim lulu i sjedim na ploči. Ko će ti znati ko ima pravo: mi. ■■■'■. . XVIII. . ■ . . tako sjediš. Ja zapalih lulu. jasno se ocrtavala tamna silueta brda. u jedan glas. Šta li je noćas Ivanki. izgleda moguća. Sviće dan. Spava. Noć. ili ovi zrikavci? Vrag će ga znati! Može biti da mjesec i jest bog ili. Samotinja.■.Eto. Pun mjesec lvisio je sad nad brdom. .trže me Svrzimantija. . Pomišljaš na stotinu čudovišta kojima si se trista puta podsmijehnuo. Noć.. božje oko. Kao oštrica ogromnog noža. Ivanka! Ona se čudno smije.Zbogom..Nije ni čudo što vas obilazi. Selo se budi.. ..Znaš šta.Da. i eto spasa! . a on savi cigaretu. Svrzimantija napne uši. Vrijeme je da se rastajemo.. A? Pravi je grom. pa ostane u istom stavu... ne idi još! Ne idi! . Pjevci se dozivaju. a Ivanka se savija oko mene.V ... a on katkad veoma čudno gleda u čovjeka.Ivanka. i opet nasta tajac. Eto. . . ovi mi ruke oko vrata i proteže se u krevetu. a Puto minjuši u pete. Dolje pod nama. . . Udovi joj vreli. ja pomislim da on. \ .Ranjak vam na brijegu.Zbogom. ■. pa uzreo prije nego ičiji. . . . a sad ti. Noć se razlijeva pod nama. . .. u svece. Pokrivač spada. recimo. .nastavi on nešto docnije. Ivanka duboko diše. Zvijezde drhte u mjesečevoj maglini. A mi smo ćutali i očekivali.kaže Svrzimantija. .. miriše feslidžan pod prozorom.To se noć bijeli u oknu... a vjetar zašišta u lozi. Pijevci učestali.-. Ćutanje. Mi se opružismo o gunju. . Tišina.kažem ja tiho da je ne probudim.kaže on sasvim prosto. Čuh sušanj.. sve to više sumnja. Žute se njive.šapćem ja.kaže Svrzimantija. Usla-čalo se čovjeku. . .. smiješi se čudno i pripija uza me. može biti zna sve tajne zemlje i vasione. a ona se samo smiješi. . . . podrhtavaju. . '. smiješi se čudno i pripija uza me. ja sam koješta učio u školama. Ozrene? .a nešto te zazebe u srcu i postaješ nesiguran i plašljiv. Svrzimantija se smrče. koliko li me je mučila ova samotna tišina! A ja gucnem. . u đavole..Gucnućemo koji put. Zrak pade na brijeg. Zora blijedi u oknu.Ivanka.■ . Daleko na obzorju crnio se čopor borova kao zloslutna mrlja. . . .Može biti. pa osluškuje. živeći u ovim brdima i pijući rakiju. . . Ovo razbija osamu. Tišina. Ja iznesoh gunj iz kolibe.Rakija. On sjede ćutke i spusti bocu kraj sebe. Poslije se zamisli. .ja se osmijehnuh. a svuda unaokolo polegla tišina po blijesku loze i po vinogradima. a vrh Mrkulje krvavo se zlati u nebu. . 63OSI naš razgovor bio je osamljen. Već nekoliko noći neko se navadio pa nam krad^ranjak.kažem ja.. Sjedim sam u vinogradu pred kolibom. : Noć krhka.. Večeras sam ga zalijevala.... . pa sam sve pozaboravljao.kaže Ivanka. .Gucni malo.O.Sumnja u Boga. . .i on mi prući bocu. .. a zrikavci zazrikaše složno.. •. Sam si. gucnućemo..Što čovjek duže živi u prirodi i posmatra je. Mjesečina. . . : --. Sigurno misle da je on bog. u sve. .Ivanka.Osjećam... vrela si kao vatra. . jasna. Ivanka! 61. odlazi. 62 . . Gucnusmo.govori on.Svr-zimantija. Sjedimo na gunju i guckamo istiha. Čekam Svrzimantiju da vrebamo kradljivca.. Ja ćutim..Čudna je to stvar. Osjećaš li mu miris? .U šta sumnja? . .kaže ona. zagleda se niz vinograd. ..

.Evo. Tikvica grca. . Pijano šumi i pri-teže nas k zemlji. sa Barom.Tu je.Ozrene. Ovo je njegov pas. Možemo mirno spavati. .Pustićemo ga malo bliže. uzele joj pratljaču iz ruku i premlatile je. On zaćuta. Vrh nas visoka..Neku staru Cavarušu. . u Giljanje. XIX. gore visoko.Vidi se daje stari majstor. Bože moj? pitam se i svraćam u Ivankino dvorište. a ti se pomiči. . biće i boca. . Bara brsti. Grlice? .One su lijepe djevojke.Zna Joša šta radi. tako mi jedne noći.šapnu Svrzimantija i utrnu cigaretu. Slabine joj zadrhtaše. Grlici treperi suza u oku. Smrkni se. pa zar ne znaš? .kaže Grlica. Čuo sam kako joj krhko udara srce i strepe male. Svrzimantija pogleda da nije što preostalo: gucnu. Sve su me djevojke poznavale. a mi sve nestrpljivi]i. pa potrča niz lozu. .?>■'' ? ■ .Mlatila rublje pratljačom. Pritajismo se i načulismo uši.Grlice. zastade iznenađen kao i mi. .Koju Cavarušu? .. Pljusak odliježe pod stijenom: Grlica se umiva.Svrzimantija poče da pripovijeda o životu u selu: .Pjevaj. . ovdje na ovoj stijeni vile su istukle Čava-rušu.Samo oprezno. pa začuti.Kada utiša noć. Barem sam volio žene. a mi kraj izvora u hladovini. 65. na plavoj stijeni zja crven i neprilazan otvor. a vile sišle. Samo im je jedna noga kozija. Ne zna se koji je veći lopov. . . Ih! Čudne su ti žene brate? Kladio bih se po stotinu litara ove prepeke da je tako. Mi sami. . . . Ustajem sav zubnjen i bacam stijenje u izvor.Nešto me zastudi. Ozrene. ču se šum u lozi. .. Sišle su eno iz one pećine.Ne bješe mi sve ovako pusto dok bijah nešto mlađi. Ko će je nositi natrag. skriva se negdje po potocima. ispod trsova! . . . Mrljanje. jedre. preplašene grudi. Grlica se provera kroz stijene da naspe vode u tikvicu. Lomi se. kao u bunaru. . Neko je preletio povrh nas. trže se. Vrh nas. Rekao bi. Napesmo dah. I mi se povratismo pred kolibu. u dnu vinograda. Ispod ogromne pećine bije studen dah. Ne boj se! Naš je. 64 . Mi ostadosmo osluškujući. a obrazi planuše. . čuje se čak gore do u Kalačine kako motaju svilu na vitlove. Grabljan. Sastajali bi se u sijenu. eno. pa u Polog. . Grlica sjeda. Pretražujem obalu Hučke: nigdje nikoga. Grlica pjevuši. Dolje. Dolje.kaže Svrzimantija. Nikad nisam vidio onakve žene. i.Ne boj ga se više noćas. Nenadano iskrsnu pred nas nečiji veliki pas. a Bara kmekeće na stijeni i gleda me poplašeno. Potražiće sebi Joša zgodnije mjesto.čudi se ona. i nikad im dosta milovanja. Luda. .Kad on zašušti. a haljine od bijele svile.Upravo tri kapi. . XX.komanduje Svrzimantija. Kroz vinograd pirka svjež vjetar. Kose su im zlatne. Grlica. . Boca iskapljena. Šum je bio sasvim blizak. Tražim je u gaju: nema je. Ludovala je za mnom. Ih.A kakve su vile. a ja pritegni opanke. i još dalja sela. Dok je rakije.. sjedi ovdje do mene! Tako. vrišti. Po tome se i poznaju. Gdje li je to Grlica. u dnu vinograda. gazda mu ili on. Jeka se prolama. u pojati. Šum je bivao sve bliži. Tiho.kaže Grlica. Grlice! . šteta! . previja. daj još koje ćebe! Biće hladno pred zoru.Poljubio sam Grlicu! Sjedimo u stijenama na izvoru Hučke. i mi se opružismo po gunju. — . neko skoči sa pri-zide i izgubi se u noći.Eto. Tako u Grabljinama bješe neka Ruža Alepina.kaže ona. Oko pasa joj obavijam ruke.kaže on i zavitla bocu preko mrginja. . a ispod šupljih litica provlači se i ruši voda dolje niza stijene. Hučka šumi u pustim liticama i šum joj neobično odgovara u kršu.kaže on.Hahaa! Bog s tobom. Poljubio sam je. divlja stijena i planina. grči. kažem ti. sad će izdahnuti! A grudi. -kažem ja. Dadosmo se na lov. pa drhte.

. Mnogo pada ove godine. . Veče.Heej! Uuuu! . ■ ■'''■■■■ . sjećaš li se one noći u ogradi? Ih. A ja ti šapćem na uho i ti daješ sve. 68 Dođi. . S kim? .odgovara Vida iz krčme. Već nekoliko dana da nije koze valjano nabrstila. . Kućice. Minda? . Grlica dolazi u nas. Očekuje kišu. Duboka noć. Vida kaže da je poludio. s njim.Eno Dome. ulazi u krčmu. Joj. šuplje džinovo oko. ulazi! I Minda ulazi u krčmu. .Čuješ. što li si me vukla za nos! . laju krasne o ledinu. . Duboka noć. . ideš li na rijeku? '' . sutra. : . a ti udi u krčmu! : 67 . . đavo će te odftij«ti! jAko* leš o tom da pričaš.Oblizuj se ti kao mačak oko džigerice! Tu ne zabode šape. Zaćutaše. Sa zatvorenom knjigom pod glavom ljenčarim pod vrbom. . a Puto zareza. -kaže on. ■■■ . .zvoni dozivanje i vriska. .Čuješ. . Negdje leži širok uzdah. kažem ja tiho i osluškujem pritajeno kao noć. .■'. Pričaju mi priču o Grozdanu i Grozdani. Predveče sjedim na stijeni sve dok sunoća. Mir..Sam te je đavo vukao. Vida priđe prozoru: .S Antom Stipinim. Leš-karim pod vrbama. Već nekoliko dana ne idem na Koravac. a podne se primiče i razmahuje vrućina. . Ja sam napeto uho u dubokoj noći. Nema ni žive duše na ulici.Mnogo prije posljednjih dana. Minda. Na Koravcu vrhovi jablanova miruju u visinama..kaže Minda.Svaku večer sjedim na stijeni i gledam u dolinu. Podne je. Šta li radi ovo Ivanka? mislim ja i pušim lulu. XXII. Toranj se nadvio nad selo. razasute po kotlini.Ne idem. kažeš i sama mi padaš u krilo. Mrk i crn oblak nad kotlinom.Sve kažeš: sutra. a poslije ludo orgecanje po krčmi. grudi kao praljci! I tvoje su nekad iste bile. 66 A oko ponoći. Čujem razgovor gore u krčmi.Poručio ti Svrzimantija da dođeš na Koravac.. Bog me posmatra odnekud iz tame svojim pro-dirnim pogledom. Mama je bolesna. Sva drhtiš kao jasika. Noć. . I zaručila se. Krass--krass-krasss. početnik.Dođi u gaj. Sitni su kao mravi. ■ :. A znaš li ti da mi sada samo Doma koprca u krvi.Hahaa! Biće joj kao i tebi. Rušim kamenje niz brdo i vičem iz sveg glasa. .Čujem. XXI. Pred krčmom tišina. Vazduh zvonak kao boca. Ulicom prolazi Doma. što je prigrijao Ilija! Uhvati čovjeka u ulici pa kao na ražnju.. Ni daška vjetra u lišću. gdje ćeš pa za starog Galamu. Da. Pada mrak. Slušam kako se kroz lozu i smokvovo lišće provlači lak i sanjiv vjetar. Sunce odskočilo. Yida razgovara s Mindom Ženskarom.Minda! . Ivanku ne viđam.■. Jutrom ustajem rano. Grlice! Nasjeći ću ti Bari košćelo-vine. Pričaju mi olG_rozdaninu kikotik Ujutru sva~kotltna~amivena. Dvoje djece penje se uz prisoj. ' UUUU! . kažeš. . Negdje u klisuri ćuče ćuk usamljeno. .A ti. .•■ • u . Česma pljuska.-.Znaš li s kim sam je neki dan vidjela? .Vidi ti nje! Ući u krčmu. Bistrina se smije u vaz-duhu. Vido. Ih. slatki Minda. . Poslije do u kasnu noć hodam po dvorištu. naćulio uši pa osluškuje. Dolje u baštama čuju se udarci motike. Toči se mjesečeva maglina. pjevaju kaplje po mom krovu i uspavljuju me. molim te! . blješte se tajanstveno.' ".Minda. kažu. kažem ja. doći će. i odloži motike u šupu. Bumbar zvrnda negdje u tišini. Stojane.Grlice. Minda.Ih. . . Noć utišala. .Domu. .Grudi joj strše kao praljci..Minda. Motike zvek-nuše.. Gore u krčevini krče težaci. Začu se bijesan i prigušen kikot. a dolina se pretvara u crno. A ja još nevješt. sve do one noći u pojati. a ja pred Galaminu krčmu.

Grlica dolazi. pa će doći u gaj! Granje pada i pokriva zemlju. Grlice! :• Ona se samo smiješi.Grozdano. moga susjeda. Ja joj se primičem. . zar ti ne znaš ko je to Grozdan i Grozdana? . Tako je govorila vračara Domulja. Govori nešto nerazumljivo i sva cepti kao preplašeno tiče.reče joj vračara Domulja. a 7) o ^i . I tako se oni voljeli. Tako ja pričam.A sada. . Poljupci joj prže kao žerava. Grozdano. Hoćeš li da ti pričam 0 njima? Sjedi do mene i slušaj! I ja pričam: Davno. 71 ~3 . Na klancu je grlim. Hoću li je poljubiti? Grlica zatvara oči i sva strepi podatno. ja znam: ti voliš Grozdana. što najdalje baca kamena s ramena i nikad se prazan ne vraća iz lova.Lijepa Grozdano. da si kćerka 1 crnog vraga i samog vukodlaka. hoće li se oni zauvijek voljeti. a ona šapće: . urešen cvjetovima. . pogrešno plete čarapu. metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu. Udarci kosora odliježu kotlinom. Grlice. Zore vinogradi. A onaj najveći stećak. Cvrčci vriju u lišću. a ona.Budim se kasno. Neka odliježu. jednu njivu pred kućom. . mislim ja. Samo ne može danas. pjevače mi. Vrućina se razmahuje. a ja tugujem.A je li.niču i žrvanj pod dubom u dvorištu. Grlica plete čarapu. a ja samujem. sva zbunjena. 69"G'Mjr Otkopčavam joj jeleče i šapćem na uho: . Grozdam. jednu od onih što se i dan-danas bijele dolje na Radešu. dok pada sumrak i večernje sjene liježu pod brijestove u gaju.o. najljepšeg momka u selu. ili ti kneževski ponos ne da da ljubiš sirotana Grozdana? . jesi li srca kamena.Hoćeš li mi pjevati. Bara brsti. a nazivao se Bogumilima. . a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Smola miriše u pritajenoj tišini. . sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim da zaboravim na tugu svoju. .Grlice.. Domulja pode u kuću kneza Trpimira i zateče Grozdanu gdje tuguje u bašti pod smokvom. to je nadgrobni nišan kneza Trpimira. veliku kamenu posudu za kiš. a ona otvara oči i neki nasmijani sjaj gori u njima.Evo granja. a ja u gaj. a knez Trpimir ni da čuje za to. i pogledala u čini i saznala sve. . Tišina miruje. . Igle prestaju zvonc-kati. a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući.Sutra ću ti pričati šta je rekao Zmijski Car. Grozdan i Grozdana.kažem ja. lijepa djevojko.Što si tako tužna? Reci baki da te izliječi! Jer ja liječim od svakog uroka. Pričam dugo o životu u gradu i Grlica mi ništa ne vjeruje. . Sjedamo pod brijest i slušamo dreku crvčaka.Ti to sve izmišljaš. . a Grlica sluša bez daha. Bili su to dobri ljudi. Grlica će čuti udarce. Dođi na izvor! I Grlica ustaje i cijeloga je puta zamišljena. lijepa djevojko! . Grlice? Da. grud ti je mala i jedra. svisnuću od želje za tobom! I vračara Domulja slušala je dugo ovu tužnu pjesmu. Najbolje se bacao kamena s ramena. Ne boji me se više. tek da nešto rečem. ne. Siječem brstovinu.Grozdano.Grlice. Čujem kako nam biju srca. . čak na drugoj strani sela. Kotlina utišaje. j . Majka joj je još bolesna. Poslije kmekeće Bara. . Grozdano. kaže njezin smiješak kroz poluzatvorene oči. Grlim je. davno živio je u ovim stranama jedan narod. Krvava sunčana zraka pari mi oči. Grozdan i Grozdana.pitam ja. Omamljena je. i još više. a Grozdana je pristala da se potajno sastane sa Grozdanom. Poslije ustajemo zbunjeni. a ja uzalud sviram na moje dvojnice. uveo bih te u moju kuću i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog. Imao je staru majku.To su vječiti ljubavnici. a kada bi ko od njih umro. otvori oči! Hoću da ih vidim! . lijepa djevojko. Tijela nam gore kao smola u gaju. Ja je čvrsto uzimam u naručje. ti me se više ne bojiš. i čezne za njom. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan. I tako jednog dana.Grlice. Bio je siromah. ljepa djevojko. a ona plamti. O lijepa Grozdano.Cvjetaju ljubice.Dobar dan. svira samo njoj. .svirao je on . Grlica zatvara oči i sva se predaje. Ozrene. . I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana. vrijeme je da idemo kući. svake tuge i bolesti. Ja prestajem. Je li? O.kažem ja.kaže ona i smije se posti-đeno. čim vračara upita za savjet Zmijskoga Cara i napravi čini. a ja pričam. . prolaze opojna proljeća i site jeseni.Grlice.

a ja na pijesak.. Najednom odskoči iz mog krila. zavodne. grij se! Ko ti brani.A što bi joj ti? „. Zemlja popucala od žeđi. Nasta urnebesan smijeh i vika. .Gledao sam kroz šuplju medvjedu glavu u utrobu vukodlakovu i sve sam saznao.šapće Grozdana. Poskakaše u vodu pa. znam što si došla. pošao ja preklani sa Jerkom. daleko. za tri gluha doba.reče drugi glas. pošao prvi put djevojkama. . obilazi sela i vara djevojke. Matija! . Nisam ga ostavila.. a Matija ravno k meni.A. A nje stid. I odmah pobježe. što spavaš sam na pijesku? Ustani i pođi sa mnom u moju skrivenu kolibu! .Mari? Idi. " ov ° ~ Hoću. . Grozdano. ode mu pravo u njegove dvore. Zadobili su krvave rane u borbi sa cijelom četom blavora Kuse. nasmija mi se i nestade je u vrbama.. sa svim ljudskim slabostima i slastima. pa kao gola. a lišće plane pa opane. pa ih odnese Zmijskom Caru da njima liječi svoje junake. Grlica naslonila glavu na moje rame pa sluša.Koju Matiju? '■"''' . ot-plivaše niz tok. a ja ni bijele ni crne. sva u mom naručju. a košulja joj se pripila uz tijelo. ne. Čudne su vam te planinke! Jedre i snažne. a virovi daleko. ■ . ■^ Grozdano. Iziđe. postadoše nevidljivi svakom u selu osim vračari Domulji. Eno ih sada izdišu u dvorani. Samo se okrenu.evo je! . Zaću-tali smo. Živim nepomućeno i hvatam ribu sa čiča-Krnjom. krhka kao trska.Onu ispod borova. . istoga časa. .kažem ja i smijem se. Ne vidi se ni prst pred očima.-Ostali zagrajaše. a u našeg Pute krvave oči. ^p sva preplanula od sunca. pa na Koravcu otimačina o vodu. sve plićakom. idi s pijeska. . da se malo zagrijem na suncu. .Šta ćeš ti ovdje? .I tako vračara Domulja ode Zmijskom Caru. a neki glasovi pridolaze uz vodu. Pojila zasušila. A vi pustite da vam blago skapava.Gonite ih na rijeku. a Grozdan i Grozdana. On ode svojoj djevojci. kao da ga gledam. Kokoši vrataju.Mene u Giljanima pozna svaka djevojka. Idi! Studena je voda. Rijeka mi blješti u očima. > .Ne može se preko tuđih irada.Ozrene. 72 r Žege ispržile zemlju. Ja ostadoh sam na pijesku.reče joj Zmijski Car.E. a dvore ih tanke prisojkinje i ljuto cvile nad njima da mi se srce cijepa od žalosti.A ti stojiš kao slijepac.viče Svrzimantija. . ha.pita ona. a ja i Jerko privukli se pojatama. Ležim na pijesku podno kolibe. budalo! ■. Grlica.^ ~XXIII. . daleko.Grozdan nevjera. Seoski momci provode praznik na kupanju: liježu na pijesak podno mene i razgovaraju o djevojkama. Poznam. sva pocrvenje pa poblijedi. A kada junaci ozdraviše. pa voda na Koravcu curi kao s lista.kaže ona. . vrišteći i udarajući obijesno nogama o bujicu. Sutradan Grlica dolazi na izvor. Ljudi. . Andro.O. (furjb glavarov stajao je na litici i zlobno nam se kezio. . čini ti se sve. a majka Grozdanova isplaka očinji vid za jedincem Grozdanom. a plave oči nasmijane. Noć tamna. smetenjaci Božiji! Pocrkaše vam od žeđi. .. a ja pričam: .Znate li koga sam neki dan vidio dolje pod Brijestovima? Maru Lekića^ Obukla neku dugačku košulju do članaka pa se bućka u vodi.pitam ja. !! . . kažem joj ja. a ja na rijeku. . Knez Trpimir umre od tuge za svojom kćerkom. Pas zalaja.šapnu Jerko pa se izgubi dolje u njivama. . . onu dugačku. dopuštaju. Čuh tihe i brze korake. . a tvoji ljubavnici neka se ljube vječno. yojvodu Ljuticu i junaka Poskoka.Eh. a blago se gura i tuče rogovima oko korita. molim te! -kaže ona. Noći mlake i pijane. u loncu od ilovače. . ' Kroz otvor haljine vidio sam joj ružičastu grud. dok se ne ču smijeh pa glasan razgovor. sve dok joj ne dodija studen. Zapeo kao nijem. Zmijski Car pozva vračaru Domulju i reče joj: . Grozdana se naže nada me.Poznaješ li ti Matiju Petljanovu.a ona te zbaci sa sebe kao vreću.Vračaro Domuljo. I vračara Domulja ode po trave čudotvorne i ljekovite i kuha ih za tri crne noći. Danju bezizlazna mlitavost. Vinogradi zriju. a treći nastavi: 73. . Hučka šumi u stijenama. To reče i nestade ga. što si ostavila Grozdana? . pa kada upravo misliš . * . a neko iz kuće. Zubi joj bijeli.Pa hodi. Hvata me san. .. U brdima zavlada žed i bezvodica. .Čuj me. vračaro Domuljo! Ti si spasla moje prve junake. Ništa ti ne koristi ako mi ne izliječiš mog prvog vojvodu cmostrika Ljuticu i junaka Poskoka.

Ozrene! Gdje si ostavio gur? Ooj! . plaho. Tišina! Dedo Skembo duboko diše i tare znoj sa čela. Njegova razrasla figura i ruka zadignuta na šiju ocrtavala se jasno u polutami. Kroz lugove hitra voda teče svi pomislimo da je Krivošija izgubio okladu. Svrzimantija me dozva k sebi. moj zelembaću! . Svi ćutimo. ' Traže Maru. Iz tame nas podzravljaše.Danas treba da pane odluka. živ ti bio majci. To ne bila tica kukavica "' ' Nego stara Ivanova majka. zavodno se smiješi i sjede mi na krilo.'. Spremam se u lov. iskrivi šiju. Svi smo bili tronuti. a ona ga pita: Ko dolazi meni u odaje? ■'■ Ne vidim te... Galama sjedi za tezgom.. . .nasmija se podrugljivo čiča-Krnjo i mi za-gazismo u vodu. A kad dođe do onog mjesta gdje ulazi majci u odaje. . 75. . t.viknu Galama.kažem ja.. .E. Oplakujući mog sina Ivana. .kaže on. . . tvoje je tijelo ružičasto. samo se čuje teško deda-Škembino disanje. pa nikoga ne vidim.' .Pa jeste li vi poludjeli? Ko će vam na ovoj vrućini sjedjeti u krčmi? Vidiš li da se izgori. tvoga mi poštenja! .šapće Grozdana.kaže Minda prigušeno. . Koliba sva plava.Ja ću prvi. . plaho! Nije čudo što te djevojke toliko vole.Grozdano.Koliba je malena i sva zarasla u bršljan. lugar. . Bog s tobom.:■.. ■ . A kraj vode.. kao i pjesma mu. 76 Krivošija je silno uzbuđen. Ko kad je Bog daje. . kažem ja opet njemu. Glas mu nije topao. diže se. ' . Hajde! . Bože mili čije li bi bile! Minda se sav dao u pjesmu..Neka samo čeka dok me uhvati. a koliba ti je sva plava. . djeco. ni bujan kao Mindin. Opet gucnu i otpoče: ■■. pa mi kaže: "Čiča. A kada dođe do onoga mjesta: Traže Maru. Glas mu treperi toplo i osvaja slušaoce. Vida sve natopila vodom. . . Jest. Mi očekujemo. Okladili se u deset litara. Voda tekla.mislim ja i mi skrećemo na Koravac. juče dođe onaj zelembać. A kraj vode čarape vunene.A gdje si ti pošao? . al' je naći neće. počinjite. Voda tekla kroz luge zelene. .. On se izmače na kraj stola. pogađa mi misli. Svrzimantija ne dozvoljava da se otpočne bez tebe. zatraži čašu vina i gucnu. Kao da tanka pila prolazi kroz srčiku drveta. deda-Škembe i Krivošije.. ispusti nekolika visoka i sumorna tona. što nam otvara cijelog Mindu. ..kažem ja. Ja ustajem. Vlaga. .. : ' Krivošija izvije i oteže žalovito. . U toj pozi odjeknu visok i snažan glas. . xxv .... a Minda izdiže. Minda je probao glas. vonja i prozori pozatvarani.dovikuje čiča-Krnjo i budi me.Ja? Po te.kaže dedo. iskašlja se. nape i puče u krčmi. "■■'■ ■■'■''■ Očinji sam vid ja isplakala.lW ' Kukajući već je oslijepila.Krivošija naplatio smokve. Majka piše sinu u tamnicu da mu je kula oronula.. <:. Zar zna riba staje dozvola? I stari su naši lovili bez dozvole.•■ Ulazimo.-.! . Hladno je kao u trapu.. ali je silno žalovit. nekako tiho i svečano.sreta me Leko na ulici sav procvao od sreće. Minda. Gucnu i on. a ruka mu drhti. Leko sjeda za sto do Minde. a strehe popadale i da mu se preudala ljuba. a pjevači se ustručavaju ko će prvi da otpočne. Hehee. pa je ribe uvijek bilo. . Uđosmo u krčmu.Hajde. ciknu i presječe. pa otpoče: Kuka sinja tica kukavica A na kuli mladoga Ivana. poštenja mi! Eh. Kako li prije ne vidjeh ovu kolibu! Čudim se ja. . Ozrene. Nešto sočno i muškaračko ima u njegovom glasu." Kakve dozvole. >.To je od sunca.Znaš. '". a Grozdana smiješi. ...Sad će početi. zabranjeno je loviti ribu bez dozvole. kaže. Prinese čašu usnama. . . Zablještale mi oči na suncu.

. što se uopće ne da izreći. ne svaljasmo pod stolove. Lelee! . Medo došo na klanac. Krivošija je probudio najdublja i najskrivenija osjećanja u njima. braćo moja! Mi ovako sjedi. v Ište koru hljeba Da prismoči meda. a mi svi mirno. a Vida jednako jecala.. Jača je od svega na svijetu.kaže mračno Svrzimantija. : . ujeda za srce. a trbuh mu se tresao kao mijeh. kao na molitvu. haj! ' . brate. Svi teško ćutimo. :■■y . i uhvatismo se u kolo.. . sve dok se. . pa se klimata.Ih. . kao konj. alal ti vjera.. Minda zapjeva. Govorilo se o pjesmi. ih! . svekrvice. Krivošija. Išao sam četveronoške. pa otišao u Vrde. A kada Vida otvori prozore: osjen prešao preko krčme. Na može da ti gusla po cijelu noć. i svi se kucnusmo.. Svrzimantija je držao glavu u rukama. A može biti da je bila i duboka noć. Galama ustade iza tezge i postavi piće. kaže Leko. a Galama se truska lijeno i pospano. . Vida ode u kuhinju. a kiša pada i sve se zeleni. kao da ima nešto tako veliko da kaže. haj. Dedo je huktao i podizao teške nožurine. pa zapjevaj. Smrkavalo se kad sam napustio krčmu. a muški osjetiše nemir i oboriše glave kao krivci.. .. On i ne izlazi iz bašte i kuhinje.kaže dedo. uz zveku čaša i praznih boca: Privezan za lanac.. bože me oprosti.E.Siromah Bespara! Eno ga još jeca u bašti. a Galama priđe stolu.Hajd.kaže dedo Škembo.Vida zajeca dolje u dnu krčme.kaže Minda i zapjeva treskajući nogom i dajući takt: U pohodam' kad si bila. Vrijeme prolazi.. ali hajdemo sad jednu veselu! . jesi me natpjevao. sinko! . . napola mrtvi. gledaj samo Škembu! Pravi medvjed! . Jača je. Ali kad Ivan ispušta majku iz ruku.. Uđe Vida: . grbonja. Prazan vratila. Neko je urlao u stablima kao da mu đavoli kožu deru.kaže Leko. Svjež vjetar pirnu i pokrete raspoloženje. Samo se pilo.Ni stotine Haralampijevih predika ne bi ovako djelovalo na ljude. ■ Donijela sam. . Bio se razbolio proljetos. a Svrzimantija je dizao koljena do zuba.Eto. i Minda je pjevao.Samo neka popije koju pa će odmah prepjevati. .. druga mimo uha.E. 77.■.uzdahnu Krivošija. . i od molitve. Krivošija istegli šiju.kaže Leko. a Svrzimantija mu samo ćutke steže ruku. . . . Vida i Minda sjede za tezgom i pucaju od smijeha. . . udarajući pesnicama o tezgu. Kasnije predloži neko da igramo. Svi su postali dobri.{. . . Čaše zvone kao lanac. pa bi mu čovjek dao i posljednji zalogaj.Ti ga još nisi ni vidio. Isuse Bože.Vido.vrišti Vida i previja se od smijeha kao u grčevima..upitah je nehotice.Ih.■ . Snažan vjetar zalijetao se sa Mrkulje i povijao me k zemlji. pobožni i krotki kao i pokajnici. pa jedna u uho. I majka ga po psu prepoznaje. ali ovo. priđosmo stolu. Nenadano se razliježe lelekanje kao za mrtvacem. . . ■ Šta si donijela? v..jednako uzdiše Krivošija. nego samo vijo oko kule. Krivošija završi pjesmu kako Ivana niko ne prepoznaje osim psa. Sto sam donijela. :: Razgovor oživljava. a mi bjesomučno mlatimo uz medvjeda dedu. da vi znate kako je pjevala moja pokojna Jurka! Ih. vidi daje mrtva od radosti. šta vam je pjesma.Samo ima razlike između pjesme i pjesme. Leko ga pogleda ispod oka.Ko je to .Bespara. .kaže Svrzimantija.Gledaj Škembu! O. ' 79■ A mi udarismo još jače. Pjesma ostaje u nama kao neka prekaljena uspomena. Ja sam igrao bijesno. 78 Pije se. I mi svi prihvaćamo: Haj. Prazan brzdar donosila. jer odavno zalajao nije.? Prazan vratila. .E. a laka svakidašnjica obnavlja se i treperi. a oko mu zasuzi. izvedi ga! . u zdravlje pjevača! .. . . Šali nije bilo mjesta.

Vrućine žegu. .Ima vremena. . . Zatim se povraća i gleda me ispitljivo. Dugo sjedimo u hladu. Ovo su posljednji i najstrastveniji trzaji ljeta. ali ja volim u selu. oče. Poslije joj otkopčavam jelek i milujem grdi. U lišću zreo ton. .Grožđe je razbludno.Došla sam samo da te vidim. Grozdovi zabrekli. haj. s. A Mindin refren izletje iz granja i zavrišta: Haj. haj! .Vido. -Znala sam da ćeš doći. Vido! T ?: Vida donese karte. Smokve tenice užutjele. varao si me cijelo ljeto. ja zapalih lulu ifj . Ozrene? .Vile tuku staru Čavarušu. haj! Prazan vratila. Kuća zatvorena. pa poslije neki tičji glasovi. Uskoro će i jesen. . Čim svrši posao. Svraćam kući. vlažna. Zvoni tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. Mislila je ne berbu. Grlica sva gori.Zbogom. . Grlica gleda u me. mnogo mislim na te. Kucam na prozor i zovem.Bespara svira na pero od luka. a u očima joj treperi nešto nemirno. . Otac sjedi na sofi. Grozdano! Ljubavnici se svađaju. Gdje li je ovo Ivanka. maše nogama i puše u pero od luka.kažem ja. Zašto mi pališ krv. Podne. on palac u pero pa pijuče.U pola.rekoh ja i pritvorih vrata.Nekud je prošla zmija. Knjige ti dolaze a ti ih ne otvaraš. n 80 81T . Sjedim u Klinovcu. Pik! 82 .Kad ćete vi otpočeti? pita Vida.kaže on. Prazan vratila. .Grozdane. razbijajući prste i hvatajući se za stijene.Grlice.čudim se ja i liježem pred njezina vrata. mislim ja i dalje se vučem uzbrdicom. Krčma tamna. a miris loze prospe se kotlinom. Skoro će berba. Zatim se trza. a opet se osjeća da su na izmaku. Vazduh podsjeća na blisku jesen. pa idem na Koravac.Varala si i ti mene.Hohooo! Ja ovako. a ja sam je napravio. -■•■■■■" \ . Nema Bare.govori Grozdan.kaže ona i smije se. Puhne mlak vjetar. Ja ne znam koji mu je vrag. pijano. Sve utišalo. Ona se zamisli. . Vida siđe odozgo iz odaje. Najednom se trže i zagleda ustranu: .Ti razbludno kikoćeš. o\ Grozdano! A Grozdana vrišti u lozi i vriska joj ozvanja i pro-siplje se po vinogradima.Otac misli u srijedu. nabijam teharu duhanom. . Varao si me sa seoskim djevojkama.šapće ona.kažem ja. sve sam ja čula. Sunce zalazi. Varala si me sa mladićem Ozrenom.Tako. ■ ■■ •-•. Eno kosora u plotini.Pa jest. jah. Ozrene! Htjela sam samo da te vidim. Nad Svrzimantijinom kućom zakikota bura i zaigra u borovima. a ja hodam po vinogradima. prijatelju. . O. . Grlice. Kad me ugleda. . Grlica stoji sama pod košćelom. Na Koravcu puna Pojila bačava. Sram te bilo. pogleda me još jednom.kaže on. . . vise pune meda. Vodila si ga u našu kolibu. Uzrelo ljeto miriše na jedru dojku. . nasmijano. Idem u gaj. Sjedam pod trsove: neko se kikoće razbludno. Iz kuhinje dopire cijukanje. .U pola litre. Grozdano. zatvara oči i privija se uza me. . pa pobježe. učio sam. Otvorih kuhinju.Je li Ozrene? — Zašto si ti u selu kad si učio škole? . . a bura zviždi u dudu: Haj. kažem ja. a žute ptice vuge lijeću i dozivlju se po vinogradima.xxvi. odloži pero i nasmija se idiotski: . ■ ■■■■ ••■ Vinogradi uzreli.I sada sam pošao u gaj da siječem kostilovinu. . Grozdano. Miriše uzavrio sok. šapat u lozovu lišću: . Samo se zabrinuo za ki-ridžije. Ude Leko. Bože moj! Otkad je samo nisam vidio! . Kamo ti lov? Kamo ti lov? Sve još isto kao i u doba djetinjstva. skoro će ohladnjeti. Masna i zgrčena prilika sjedi na naćvama. Ivanka spava. Ko li se to kikoće? mislim ja i čuh kako Grozdan golica Grozdanu. Čula sa joj šum.Kud se ti uvijek skitaš. tako ti. . A poslije sve utišaje i ja čujem . . što ono cijuče u kuhinji? .Hoćemo li jednu? Daj. ustaje i bježi preko plota. Refren me prati sve do Stubline.

. . Žestina se sama sagorijeva. demonski zasmija. Znoj im se cijedi niz plamena lica. Poslije idem pod smokvu i sjedim. . otra znoj s gole lubanje i odahnu: . hii.(. . Okrenem se: Grlica zastala u redu. Skidam košulju i cijedim je. nije . Pozvao me Amidža k sebi.kaže Andre. Nešto nevidljivo poteže Andru. A kad se pritegneš.Sutra je berba.■-' . Vrisnu. tobože da dohvati krošnju.O.Hahahaa! Andre je stiže i uštinu.Đavo te nosi od mene! . .. . a grožđe zafućka u masnici. pa zasu. Mara diže krošnju na rame. . Grozdano. . Vazduh vri i podrhtaje.■ -i-. . . uzvrištalim kiridžijama. i žene se golicavo zakikotaše dolje pod trsovima. Žene zapjevaše.. Vazduh se zanjiha. .Hišš! Šta ste navalile. •"■ ' Grko! ' ■■■■'■•■■■ ••:•'•■ . Ja u vinograd.. a muškarci zavriskaše. Fes mu krvav.a sva plamti od žege i stida. od debelog beza.Heej! .a cio roj pčela zazuja mu nad glavom.. a grud skoči kao praljak. po cio Božiji dan. Oči im plamte i biju vreli damari. eto! Jure zađe u red. U trećem redu kikoće Doma i zove Juru da joj izruči sepetnjaču.Nisam mogla. Osjećam nečiji pogled na sebi. a oči mu zapele za Marine grudi.kaže nemarno Andre. . a na suncu vriju moždani. Beračice sve u bijelu.. visok kao da će se s nekim rvati. Idem ulicom.. pritište i sagorijeva obronke i puši se po usijanim brdima. ko na berbi.A gdje ćeš biti na konaku. vas dvoje tamo! Heheee! Vidimo mi! I smijeh se ponovo razliježe vinogradom. pa kao medvjed stade da joj brunda na uho i pali je vrelim dahom. Vrela i žestoka zapara omamljuje ih ispod zapaljenih trsova. znojem i užeženim maštom. Negdje zveknu bukara. pa nisam mogla.■■. . to ne zna ni sama! Gledaće svakako:da dođe kući. stenje vrelo i kupi opale jagode. a cika se crveno zacereJ^a niz vinogracl i prosu po brežuljcima. Zvrndaju vrtoglave muhe.XXVII./:!. A Grozdana se samo smiješi.Hoćemo li malo u ulicu? . pa smiri. . znojav. i on naže za njom uz vinograd. Ivanka? Što nisi došla u naš vinograd? . Ivanka? . Drumovi vriju konjima. a Ivanka preda me.Vrijete kao mast! . pa me posmatra.':^. pa ne možeš da ne vrisneš i Mari ne zaviriš u njedra. Znoj izjeda tijela i svuda niču povici i dovikivanja: > . Sva crvena i zabrekla.Hej. .Na berbi. govori nešto isprekidano i grca. a kikot zazvoni bezobrazno i raskalašeno. 84 Stari Ante skinu svoj upljesnali šal. Nijedna djevojka neće imati tako lijep nožić kao ti.Grlice. miluj. a Jure joj zavlači svoju žuljavu ruku u njedra i zaduvano krklja. Bilo grožđe ili balega. .Zdravo. kaže Ivanka i smije se. prignu se Domi.'* • t {■■■'h't'>'■ ~ HaJ> haJ! • •. :r'■. svejedno. pa dohvati mečku.kaže Grozdana. a ugrijani drumovi ječe pod bijesnim topotom i vrelom omarom. sva ulijepljena maštom.-v O.Hohoo! Zdravo. žilavka zabrekne u tebi. Ugrijani konji jure pod punim mijehovima. miluj me samo. A Jure. Pod smokvom šaka hlada. a ona vrisnu.A gdje si ti. I sve tako.Ih. uzima mu ruku i meće je na svoje grudi. Upaljen sok satrvena grožđa golica nosnice. Skovao sam ti najljepši nožić. Slabine joj se pokorno uvijaju. srdito frču i mašu repovima.viknu Andre. gladnice Božije! .O nije. zdravo! . Grozdane! Umrijeću.': . a negdje vrisnu kubura. 83T Podne se primiče. Gore zapaljene kapine. ako me ne budeš milovao! ..Hohohoo! Eto. . Andre! . a opanci utegnuti likom..Maro. baš je pripeklo! Vreo dah poletje i zamre u vinogradu! Sav sam u goloj vodi. Razdrta vriska dere kroz zapaljen vazduh hrapavo i obijesno.. Sve je Bog stvorio. je li ti vruće? . Ne gleda gdje sjeda. Doma teško diše. a Andre istrese sepet u rpasnicu. Andrina košulja.

pravo slavlje: Vida zažeže karbitušu. A kad padne večer. .Vino je pitkije.šapće Ivanka i provlači mi prste kroz kosu. motaju se ljudi. . Ivanka. Sva je usoptana.. vrište kubure i razliježe se pjesma..Šta je tebi noćas. grči se sva i kada se zamori.E. Muvaju se konji.. ' .'■. kao daje dernek na Gorici.kaže dedo Škembo.Tooč! ' ■'•"'' " . Iz vinograda zaluta pokoji glas do pod naš prozor. Ivanka je omamljena. . vri u badnjevima. Tako po cio dan. a ona se samo prigušeno smije i grca u poljupcima. a za njim se oteže sjena kao za jablanom. glasovi. I mi se mirimo.Ivanka. a u Galaminu podrumu pravi mravinjak. . Grlica sva drhti. Ivko! ■. ' . a Svrzimantija poteže duboko iz bukare.Metnula sam u nj feslidžan da nam miriše. '"''"■'■.kaže Ivanka.'•. A Koravac uzvištao i uzvrištao.Ivanka. a otac šalje Martina po večeru.' .S darama 48. . __ Zagrije i staro. brundanje. Mijooo! Sunoćaje se. Lažov jedan. pa mi se čini da ti glasovi zvone negdje daleko.O. Sjene se zavlače u kapine. nešto joj vrelo hropi u grudima. . a u ruci kog muškarca zaki-koće po koja žena preplašeno i golicavo.. a ja pratim Grlicu. ručak tukne na mješinu. Po vinogradima jednako gore vatre.-■ .kažem ja Grlici i grlim je u potoku. '. daleko. kiri-džije se motaju. . Sva se lomi i nezasitna je. . XXVIII. Prestrašeni dječiji glas odliježe odozgo iz Krčevine: . Poslije. vri u ljudima. Smrkava se. pa opet: raspo-djeljuj se i tjeraj redove. ' .' Hehee! . žagor. a miris pečenice prosiplje se po Koravcu. pa neki žamor. svađe i prepirke. Čujem kako Martin žuri uz 85ulicu. Nikola silazi u badanj..Mjerite dare! : . mjeri i nadvikuje sve: . odlazi na širine. . . Momak Bića neprestano okreće ražanj.Brrr-tooč! Načas sve utiša. . Stući ću mu njušku čim ga vidim.kaže on meni.■■"! . . . Smijeh zvoni." :V: "• \ . Mjeračica im žulji ramena.zovem ja prigušeno. pohiti domu.. Pjesma odliježe složno i prelazi bregove. da iglu nađeš pred krčmom. otkad nisi bio kod mene! .Pritegni desnu praču! ' ' .'■' •. A dvojica mjere mijehove. ..->■■■■ ■■:■ .Zaboravio se me. ja znam. pa gazi.Zbogom prijatelji! . ipijaju politrice i viču.. Svijet se slegao iz gornjih brda. -kaže ona i privlači me k sebi. baca košulju sa sebe i liježe do mene. ' : . .S darama 45.■'.Kriva! . građani izmiljeli iz Kamen-grada.. Mast vonja.S darama 63. pa se sve sjatilo pred Galaminu krčmu.O. a Andre poče da zadirkuje žene. Dođe vrijeme užini. zapaljena. a Galama prima. na kantar obješeni. Andre stoji kraj vatre crven kao krv. Svuga zvoni smijeh. Ozrene .Ništa se ne vidi. pa opet udri iznova. . ■ . Ivanka me krši u svom naručju i prži me poljupcima. a vrata se otvaraju.Mijoo! O.■ ••' '-■-■' ': .kažem ja mom stolu i zalazim u ulicu.Piši. . . Nemarno zvone zvonca na konjima.Čula sam da odlaziš nekim djevojkama. oooj! A domala se prosuše vatre po vinogradima kao o Ivanudne. .Đii! ". a ne u našoj . ne vjeruj im. Ivanka! ne vjeruj im ništa! To oni sve lažu da nas zavade. To ti je rekao Jure glavarov. akamoli neće mlado.pitam ja.Bolje je iz drvena suda. Vida izgubila glavu.' '"''■''''.Jesen je blagoslovena. a u kari. a i ladnije. bijesna je žilavka! . . . . a ja položim glavu na Ivankine grudi. sve dok ne zađe sunce i svjež vjetar ne siđe s Mrkulje u kotlinu. vise mijehovi kljuka! Momci ih dohvataju i tresu u badanj. .kaže neko pred krčmom. Vraćam se na večeru. Poslije ustaje. Govori isprekidano. Mrak. miriše li krevet. Ivanka? . Drumom 86 jednako promiče svjetina.

a oči mu se zapiljiše u me. da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. čiča! I mi razgovaramo o vrućinama. ••.dreknuh ja nehotice i stegoh štapinu. Ozrene. a ja stišćem toljagu u ruci.Oh.kažem ja. a udarci mi odgovaraju onekud iz gaja: Neka samo pokuša daje još jednom napastuje! O. U meni je kipjelo. ta i on je momak. ■ xxix. Upravo pred Bićinom pudarnicom.Natrag! Razbiću ti lubanju! On podiže pesnicu. kuku tebi. Jesu li ovo tovarili? .Natrag! Ovuda ne vodi tvoj put! Sav sam drhtao.■■ ' XXX.Gdje si ga vidjela? .. Ivanka spava u mom naručju. nećeš nikad više okusiti pure! Hahaa! Prostrijeću te nasred vinograda kao pudar Biće Štap je čvorav. Što će ti drenovac? . iskrsnu preda me on. Kažu. Cio sam dan mislio na njegove riječi.Hej. .. prolazi li često ovuda Jure glavarov? .■. Sveti mi se ti samo! Ali ja ti kažem: Kuku njemu ako je samo krivo i pogleda! Ivanka se smijela za mnom.govori čiča. . Ja je pokrivam. Na Stublini stoji Ivanka. Treba samo da ga dohvatim i uspomena mu je osigurana.. sinko. Lak vjetar miluje me po kosi.Jesu. Lišće trešnje crnice treperi plašljivo nad nama. Ozrene. .kaže Ivanka i zaćuta. .Dobro. Masnica ispražnjena.Hahahaa! Pa bog s tobom. prolazi. pa me može ujesti. ■■.Dobro. nad mali potok Šušku. . Jure glavom. . Uzalud se uzrujavam.Prolazi. Lišće šušti i bude se fini šumovi u noći. Smijeh joj je bio nekud šupalj i zategnut. dobro. . Otjerali su četvero konja. ••■■:. o lukavosti ribe i 0 svačemu. već nekoliko dana? . Poslije Ivanku savladava umor. viknuću mu: Natrag! Natrag. Siječem veliki drenov štap.Zašto? . : 89." . opustjeli. Hvata se sumrak..Ozrene. Morao je da skrene prečicom preko Kalačina. Smijala se zlobno kao zmija. pa mi ništa ne kažer . . Nisi više onako dobar 1 nosiš drenovac.Pa gore vrh Anđine kuće.Nisam znala. . . pazi na Juru glavarova! Prebij mu koje rebro da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. Bog s tobom! viče čiča ispred kolibe. prošla je berba! Vinogradi požutjeli. ispružih toljagu i sav bijesan viknuh: . skotu jedan! Proliću ti tvoj prljavi mozak u vodu! Ali Jure nema. .. . Sjedim u stijeni vrh kuće na izmaku ljeta i premišljam o minulim mu danima: . Neka neutješna pustoš sjedi u njima i plače.Je li. .■ O. . Jure hrče kao preklan.Ćuti! . Sjedam na brvno povrh čiča-Krnjine kolibe. 88 Ako ovuda prođe.. Ozrene! Slomićeš mi brvno. Negdje vrisne kubura i jeka zamre u crnoj noći. Vatra još samo tinja.Pa tako. Silazim na rijeku. Pobjesnio glavarov pas. Hodam ulicom. . hladnije im noću. a ja se hvatam strane. . Ivanka . Budim se i odmah mi dolazi na pamet: Prebij mu koje rebro..Hej. glavarov Jure. nos mu pokrvavi. . . Ja stadoh. Juče mi kaže Svrzimantija: .. Vatra gasne. Ivanka mi se svetila.„.kažem ja tobože mirno. ■ . dobro.-.odgovara Jure pospano. Jure.Vidjela sam danas Juru. . reci mi pravo.Zaposlen sam mnogo.87kotlini. dobar dan.Treba mi. .:. Njegovo glupavo lice oteže se iznenađeno u oporu grimasu. čiča. Kako ne bi prolazio? Ta drum je svačiji. pa je odmah spusti niza se i pode pokorno niz ulicu. jesu. po stoti put preživljavam sukob s njim i sve to življe mašem nogama nad potokom. Liježem na gunj. u meni. Zapela mu Grlica za oko.Što te nema. a Ivanka prašte u smijeh: . na zavoju gdje je ulica naj-tješnja. oprezno izlazim i hitam u vinograd. Laku noć! . .Mnogo si se promijenio.

O. Opet ćutim.Kako prešla? . .okjnBesJ<craj^ri JumJes>eni. Odozdo iz bašte dopre do mene pokoji nerazumljiv glas i sve utiša.a ona ne odgovara. Ne valja joj se smijati. Jesen je medena. crne oči. .Grlice! .. . 90 91. Zaćutasmo. . Kroz otvor na prozoru moje odaje uvlači se prohladan i vlažan vjetar. a ja osjećam kako se nešto napreže u njoj da pukne. Više ovud nikadar. a mi jurimo za njom. Obadvoje smo zamišljali kugu. Podno njega intimno prisoje. hoćemo li na izvor? A Grlica okreće Baru i mi silazimo. Pčela voli jesen. Grlica zastade i osluhnu: . „^ . punu žutih i sunčanih sjena.Tražim te cijelo jutro.Svejedno. načičkano sitnim žbunjevima drače kao da su ga ose poklopile. pjevala je: Šukadar . Čuje se kako pčela oblijeće oko žutih grozdova obješenih o tavanicu.bukadar! Hahaha! . . . Poslije sjedimo i gledamo • Hučku. . Idem na rijeku i sretam Grlicu u ulici. .: -^■■■•■' Sunce me već prži. ... idući na stijenu. Sunce bilo odskočilo. vrti na stijeni i krešti ove čudne riječi. tresem lulu o stijenu i gledam niz kotlinu. stala je navrh ove stijene' i. Smiješna mi je izgledala kuga kako se. samo još nekoliko dana^ovjp^^djkog^naMPos-ljedn]onT~k1lo1n^pfecT^ce~7esen kotlinom i odnijeti sve ljetne snove. .Pa rekla je eto "nikadar". Preliva stijene i ruši se dolje podno nas u liticama. . Sva sam u goloj modrici. .. Ozrene. . Izvor ključa. Svu noć je prepadalo. .^s£ja kotlinu^ kažerr^ ja ijosjećain kako mejispavljuje.Eno je! da pane. zaboravio sam na čiča-Krnju! Potra-žiću krošnju da mu ponesem grožđa. uzimam je na ruke i dugo je tješim i milujem. Zašto se ne bi smijali? .viknuh i trgoh se od sopstvenog glasa.. kažem ja. . Svi su podranili u smokve. da zaplače. tiho.Nju šalje Bog.kaže Grlica.Šukadar . još prije stotinu godina. Slušaću kako opada lišće.O.kaže Grlica. jer ljudi griješe.Slušaj kako čudno huji Hučka! Kao da zove.Znaš li ti. Što si me prevarila? . Meće glavu na moje rame. Bara! Koz.Da ti vidim modrice. šir.Pa tako. vesele se na kapini i gledaju u nas.čuh Grozdanin glas.. svakako ću mu ponijeti! . kažem ja. a oči suzne. koz. . sve! Osjetio sam da je ljeto prošlo i nešto me je bolno taknulo u srce. . Sjedjeću sam na stijeni ili negdje u vinogradu. -Tražim te ima i dva jutra. Grozdano. Vidim kroz prozor opruženo Pasje Brdo. da je preko ove stijene. Sam sam u kući. u bijelu i kao motka. . Tako opusti cijelo selo.završi ozbiljno Grlica i poče da vabi Baru sa stijene. To znači da neće više nikad doći.govorim ja i otkopčavam joj haljinu. . Tiho u kući. a domala smo nas dvoje hitali za Barom uz puteljak spram sela. zaraslo u krhku tilovinu. .šapćem ja. Prešla. Dođe u kuću i niko je ne vidi kada ude.Grlice moja! . Ja prasnuh u smijeh. O^jzbj^mJje^oJ^Prya jesenja kiša_^p_ušla. Ovo je pred kišu. A ja liječim nevidljive modrice i Grozdana se kikoće. Sve u grozdovima.A Bara samo zakmeketa i pogleda u nas veselo kao da nam se smije. Poslije zatutnji u Mrkulji i počeše se navlačiti oblaci. sve sam jutros osjetio.. Grozdano! Izliječiću ih svojim poljupcima. Kažu da je dugačka kao motka A-! i sva u bijelo umotana. O.pitam ja i sjedam je na krilo. . Bara. Grozdan se opija od tuge za ljetom i tuče me svirepo.I kada je odlazila. Poslije se smirujemo i razgovramo... Slušaću svađe i milovanja Grozdana i Grozdane.bukadar. Nigdje modrice! Svježe tijelo smije se golo i po-hotljivo. XXXII..Grlice. vrteći se k'o vito.Pa vidjeli su je. -: ' XXXI. prešla kuga. Rijetko razasute kao krupne. Blizina nas opaja.Prevarila si me. Uvijek ovako huji pred velike kiše. OjSamo još n€^^&Qj Gospode Bože.. Grlica ugleda kupine i poče ih brati. krhko šumeći po napola sasušenom lišću. Sami smo. Bara pred nama ruši stijene. . Lice joj postade bolno.. . kažem.Što se smiješ? Ne valja se smijati kugi. koz! .. * .A je li ko vidio tu kugu? \( . sva bi u komade. podsjeća me na priču iz djetinjstva. Poslije stane nekome vrh glave i mori.

Ljubim je. dugačka je. Do groba nosili. 94 . što je tužna Ivanka! Ne bi je čovjek ni prepoznao.Otvoren lov! . Tanki. samo za jednu noć. . Nema nikoga.Ni meni se ne ide. Vraća se.Svuda sam te tražio.: • . . Riječi joj drhte u grlu. zbogom! Zbogom naša milovanja! Hvala ti za svaki zagrljaj i praštam ti prekjučeranju osvetu. . Grlice? .Zbogom. . otvoren je. Grlica ustaje i tjera Baru za drugi grm. Čujem na Stublini pjesmu. ljudi! . sav sretan da saopći novost.■::■■ Kad me budu mladu •■ ■. I vazduh je staklen i providan. .kaže ona. pjevaj.Neću. Ivanka pjeva.Jest.viknuh ja nenadano. Samo ne znam cijelu pjesmu.-. Bliže sam kući. . . tužno.Grlice. Sjekao sam najdeblju kostilovu granu. Jesen je. . bijeli oblaci plove nad njom. ne mogu bez tebe. a Svrzimantija. Ne može da plete. pa me može lako da dozove ako joj ustrebam. . Za jednu noć. Sva je od nečega staklena. umoran i bestrasan mir. . krhka. Počinje da pjeva pa ne može. Čujem gdje neko pjevuši. kažem joj. "*•■* Moje rosno cvijeće! S Tobom će se moji ■•. Spuštam je do sebe.O. ne bi li ti čula udarce. . Bistro je kao od zlatnog stakla. Svrzimantija? 1 . I sada noću luta ovim poljima i pjeva tužno.■ ■. . Grozdane! Reci mi gdje ćemo se milovati kada opane lišće i zima zavije kao gladna vučica?! A Grozdan ćuti. U prirodu je ušao mir. . Dedo se sjeća mladosti i svoje ženidbe.Grlice ostavi pletivo. I brda su staklena i providna. pelin pelinče". Svrzimantija mrk. 95.Budim se: mekana i zlatna nit sunca provukla se kroz prozor i igra mi po licu. Neki kažu da to vjetar pjeva u žbunju. Ivanka tužno pjeva: Oj pelin pelinče. Pomućenog ljetnog žara nestalo u njemu. Ustajem i otvaram kanate: sunce zlatno.. 92 93. moj stari drug. Grlice? . jesen je.■■ . a ona otvara oči kao iza sna.' ■'■: . Momci se žene.. >. sjetih se Ivankine pjesme i nešto me zlosutno steže u grudima za Svrzimantijom. Idem preko Ozrenova Polja.Zbogom! .Još prekjuče reče mama da idem ovamo. da te srce zaboli. . Treba da vidim Grlicu. o. Bara brsti živicu.Pa ja sam sve od mame naučila.. jedinac u majke.A kako pjeva Ozren.Pa čula sam od mame.Grlice! . Tužan je kao da gleda smrti u oči. Grlice. Grlice! Pa ti si već prava djevojka. Svakako će mi pjevati.. . da ti gledam u oči! Grlica ostavlja pletivo a ja je uzimam u naručje i dugo joj gledam u oči. . kažem ja. mekano. samo da bi se umirila. kažem ja. Osluškujem. Grozdane! . sunčane vlasi. . drhti. Ogromne žute mrlje šaraju kotlinu. a dedo zamišljen. ne tuguj. Želio bih još ove posljednje dane da provedem s njom. Grlice? . a ona uzima igle. . .Otkud ti ovdje. Grlica sjedi pod brestićem i pjevuši. bio neki Ozren. Da. . mislim ja. Grozdana mu meće glavu na svoje grudi i provlači mu prste kroz kosu. "Oj. Sjedimo i ćutimo..Šta će biti od naše kolibe kada udare kiše i vjetrovi? Reci mi. kasne. Bože moj. mladić. što nisi došla. XXXIII.kaže dedo nekud zamišljeno. Jesenji vjetar šušti u živici i cvili kroz žutu kotlinu.kaže dedo Škembo.. pjevače mi. Bestrasna je i sva od jasnih i finih tonova. jesen je.Pripremite puške i sačmu! Možemo u ponedjeljak odmah zorom. a ona zatvara oči.O. a Svrzimantija ćuti mrk kao stijena. Prestajem. kao. .O. Zato se ovo i zove Ozrenovo Polje. :. Moja ga je majka noću slušala kako pjeva.Grlice.kažem ja.kaže Galama. Idem na Koravac. Da. .Ima još dana i lani smo se o Miholjevu ljetu milovali u našoj kolibi. . Majka ga toliko žalila i plakala za njim da se ni u grobu nije mogao da smiri. plavim sjenama. sišla je jesen u našu kotlinu! Priroda se profinila. . pa umro. Eto. Svati okititi ■'. šaraju brda finim. a Grozdan i Grozdana sjede u žutom vinogradu.Hoćeš li ti. Ja sjedam do nje i obuhvatam je oko struka. i ne ču mi riječi. hoćeš li mi pjevati? Hoće. ali to nije istina. Grlice! Ti znaš mnogo pjesama. Ivanka. a opet tako mekana. Ja nisam nikad ni puške ispalio. sjeda podalje od mene i uzima pletivo.Hajde. .-.šapćem. . .

. «■ 1 on iskapi do dna.. mekano i čisto. Glas joj tanak.reče on.. Otac kaže: "Ozrene. Ja ćutim. i ja u tren stvorih se pred njim. Devet je puta moj grob . svraćam na Koravac.. Bara zakmeketa. Nešto krhko. A čim je prvi pjetao zapjevao. . prede zlatne priče po opalom lišću. Jest. . . a ja sam sve promašio.Ozrene. . Devet su puta laste Savile gnijezda pod našim vajatom. moj Ozrene.kaže teško.Gospode. Proljetnim cvijećem procvao.. magarca nestalo pod njim. Neki ljudi traže spas i u drugim stvarima. Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom. .Ozrene.vinogradu. molim te. Ona samo pjevuši. Začu se brz i zadihan šum. svinjske oči zazvjeraše mu zlobno kao u zvijeri. umiri se! Malini te. Ostali smo u gaju sve do podne. dođe mi da se ubijem. Sjedimo sami. . I moju je majku jednom neko pratio iz Smrči-njaka. . .kaže Grlica sva uzrujana. Devet se puta humak . prošapta brzo: .I Grlica pjeva. . umiri se! . Pred krčmom sami ja i Svrzimantija." Bezglavo hodam ulicom i praštam se sa svakim kutom.. .Kuća mi je pusta kao grob. Večer pada.Grlice! Grlica plače..<s. duše mi. sav cepteći. U isti mah osjetih drhtave Grličine ruke oko mog vrata i malaksah. kažem ti. Spremaj se! Treba umaći kišama. može da spase čovjeka. .. ^ k po irnenuT ___ Eto. otkada nisam vidio čiča-Krnju! . Jednom u'kasnu noć. Do mene puteve zarneo. čula sam.Neću. U Smrči-njacima se prikazuje. mislio sam idući ulicom. izišlo preda nj magare. / mlade loze se povile Našom zelenom odrinom. Poslije dugo drži_glavu u rukama a pogled mu na zemlji. Ali samo ne znam 96 ]<. /. . kad se Mate Rosić vraćao iz Soljana. ~~. sve. Devet su puta zove Procvale nad našim potokom .kažem ja drhtavim glasom i uzimani je u naručje. Kaže. Rekao bi da vjetar pjeva u žbunju: ■..>. . a on se samo gorko os-mijehnu i odmahnu rukom.Žena. • Otkako. Grlica i ne pjeva. . '■• Grlica zaćuta. žena.. . ..Juče ja idem ispod Smrčinjaka. ._Ja sam joj još ljetos pričao kako ona hoda po vinogradima i kako se smije i svađa sa Grozdanom. Obadvoje drhtimo. Vf/-\ .. Miholjevo umije i da prevari. ili sunce hvatao u rešeto. Osjetio sam kako Grlica pretrnu od straha. a kad pomislim još i na to da će skoro zima i da i ti odlaziš.. Uvelim lilšćem pokrio .. Ali mjesto na rijeku. sve ide za mnom. . . on ćuti i pije. . Dani uzmiču. pa nastavi: . providno njiše se vrh nas u vazduhu. sa svakom uspomenom. Sit sa života. i Grlica je čula kako se kikoće_GTOzdana. I juče smo sjedili u gaju. tuguješ r" Za svojim sinom Ozrenom. Bože moj. Sunce.Ozrene. ne prolazi kraj Srnrcjnjak_a. ___ Pokušavam da ga tješim.Ozrene. ( / mojoj staroj majci . to polustvorenje.Eto./riemoj! Obećaj mi da nećeš! Obećaj! .Obuljak zviznu kraj njegove glave. . Muči me neko nejasno i zlosutno predosjećanje.. ' XXXIV.ako se to sve brzo dogodi. tresući se od straha. majko. ■. samo mene. skoro ćemo u grad.. Otpratio sam je sve do u avliju^Na klancu me uhvati čvrsto za ramena i./u . Ivanka prođe s burilom vode na leđima..Grlice.. Male. c . tužan. .kažem ja. .. Jedino što zabliješte veseliji trenuci kad sretnem Grlicu. Jesen utišala. mene ne može. A on kao zrno otište niz polje. a on uzjahao. Otići ću poslije podne na rijeku. Jure glavarov ispade pred nas kao da ga neko dobaci. . pokaza glavom na Ivanku. . Bojim se ovog teškog mira. a ja ne smijem ni da se okrenem.^ . zdvojno Svrzimantija. Dodijalo mi piće. Pričao sam joj-i kako je mene mamila u svoju kolibu. čula sam kako se smije Grozdana. a neko se kikoće_gore_u Rosica. pa ne znaš ni odakle dolazi. mori me silna čamotinja.. On samo zinu i viknu. . . Beštija! Ima samp njoj da zahvali za život.

Nešto nam opravljaju kuću u gradu. a ja se sjećam sunčanih ribarenja i dižem se sa stijene pred kolibom. pa zbogom. Barem zaboravim na sve. Osluhnuh: Grozdan vodi u grob Grozdanu. Sumrak pade. a njegov rođeni otac. Svrzimantijo! .Ozrene! Ostani. Ozrene? .Nismo. Dugo sjedim i premišljam o prošlom ljetu. A ja još ne shvatam.. Ivanka. . čiča! . I cio moj život pane na me kao krov kakve trošne i teške kuće. U njoj je bijes. XXXVI. . Čini mi se da nosim hladnu ribu u lobanji. Krto šušti vjetar u granama. kažem 99sam sebi i spuštam se k vodi. Sklanjam se za stijenu i palim lulu. Ali je i jugovina dobra. kažu. Mi se dižemo. Ivanka gleda mirno niz njive. Ozrene. Istina.kaže čiča.završi jedva čujno.• .. .E.Sutra će voditi Juru u Kamengrad. Dan tmuran. zatvorio ga u pojatu i susjedi mu svezali ruke. ■■• >■.Hoćeš li čašu.! ■ ■ . On priča. a on korača teško sa oborenim pogledom i tužnom grivom. Nasta stanka. Nečastivi laje iza nje. pa čekamo da se dogotovi.■•. mislim.>. .mislim ja. Čiča u kolibi kao volšebnik u rupi.Radije smrt.rekoh i nehotice osorno. . Hladno mi je u duši. ■■■•■' . Voda huči za mnom.Silovao je u potočini kod Markove Belenzuko-vine. Gore na izvoru kao da zvone litice. Nešto već za-grobno izbijalo je iz njega. razumiješ li? Strašno! I on se luđački unese u moje oči. . Duhana imamo.kaže Ivanka sasvim hladno.E. . . /■ • .. Bože moj. a brada mu zadrhti.Dobar dan. Ivanka! ■•. .A što bi me davila? Dobro je.. ne idi! . Odavna nisam bio kod njega. Grozdana plače. kao glavar.Pijem ga.. . moja Grozdano.Davi li te jugovina.■•. ... Bogumili miruju vječno pod svojim teškim stijenama. . vodi je na dugački zimski san. Čiča se nasamovao. zbogom. Ostaćemo još nekoliko dana. ' ■■>•• ■■''■'■■ . moj Ozrene! . a ja jo§ više. moj dragi čiča! Ja odlazim u grad.• .završi on gorko. da sam barem čiča-Krnjo! kažem ja i penjem se na stećke. šta se sve ovo događa! .Bože me oprosti. nariče kao da im je mrtvac u kući. sinko! . Najednom čuh zapijevku. . On obori glavu i crno se zamisli. zbogom pošao. Vazduh težak.Mati mu. Ćutimo.Bog dobro dao! . . Sjećaš li se ti ludog raspopa Melentija? Onoga s mise na Gorici? Ono je strašno.kaže Svrzimantija strogo i odlučno... ja volim buru kad puše i zapjeva oko kuće: "Hukće bura oko kuće.M-w Dobro jutro. a gore u brdima pokopano je umrlo ljeto.E.Dugo ja vučem svoj robijaški lanac i samo smrt može da me riješi njegove lude zveke.Anda sve čupa kose i bije se šakama u prsa. Bljutavo mi. Ćuk ćuče osamljeno i zlosutno negdje podno Gorice. Tako govore.pita Vida. a glas mu kao iz bunara.•.E. ako se više ne vidimo! . A i riba je bezglavija na jugovini. Idem da se oprostim sa čiča-Krnjom. mene spopada ova čamotinja. vlažan.:>■. a ja ništa ne shvatam. . Koraci nani odzvanjaju osamljeno i prate nas u noć.O zbogom. a svi gledaju u me.A znate li što je poludjela? Silovao je Jure gla-varov. O. . metnu mi svoju žuljavu ruku na rame i ražalosti se kao sasječen panj. kada je ostali svijet najveseliji.Svake jeseni.Poludjela Andina Grlica. . Zbogom naša varljiva milovanja! Često ću te se sjetiti i poželjeti tvoj strastveni kikot. zar je to moguće! . Boško Vrle poslao po žandarme. ište hljeba i obuće". a ono mene pije. . Oblaci se sele preko Mrkulje. Bože moj. kažu. prijatelju? .viče čiča. U suhu smo. Dim suklja kroz čičinu krvinjaru.Hej.Dosta više o tom! .■'•■■ '■■ t^>'S. Jug šušti osamljeno u borovima. On opet obori glavu u ruke.■■• . Sam sam s mrtvacima. zbogom! I mi se rastajemo. Na Koravcu govore: ■ -.. '. Nadošla Hučka urla u stijenama. pa sada priča.viče Svrzimantija za mnom.. . ..Dobrojutro! Zar niste još otprtljali? . -reče neko sasvim tiho.Neću! . XXXV ■■. a opet satanski bjesomučno..

Sve ovo što smo mi izmislili ne valja ni šuplje pare. Ko zna koga će još od nas da ogrije sunce proljetnje.Tek u ulici Steže~ me nešto za gušu.Hajde. Tobože traži nešto. sav krvav i izgreben po licu. . . Gadi mi se.Životinja! . sjedio je Svrzimantija kraj mog uzglavlja. . Kao bumbari. a poslije lajao vrh mene.Mnogo će ga osuditi. .kažem ja i osjećam kako pogledi svih leže na meni.završi on. Jurio sam kao lud do Markove Belenzukovine. . . a dreba_^ajr^im.Sinoć si vikao. . 102 . Ne mislim ni o čemu. Juru.Kad će prije.Proslavićemo rastanak u tišini i oprostićemo se s ljetom. . O.čuje se nečiji debeo glas.. i samo čuh oštar i brz krik. Prepao si i mene i oca. Pij! .Dobro. Poslije je on dugo govorio. .Znaš šta. Sa glavom u rukama.kaže on. I ne htijući. "" . Ali ljudski je sud malen za ovakav zločin. Vikao sam na mjestu i bacao kamenje u Jaginu čatrnju. . razboljećeš se ovdje. Silno su me izmorili ovi posljednji dani.čuh glas dede Škemba.kaže Svrzimantija i stade na prozor.Grjehota je to.Hajdemo! . ne bojte se. A poslije me steže neko za srce.kaže on.Gledajte ga. i mi se di-gosmo. Bio je Svrzimantija. . . I bumbari su zvrndali sve dalje i dalje. . vidio sam kako Grlica juri potokom. . XXXVIII. Svrzimantija me stiže u ulici. . . I tako je sve dugo lajao.nastavlja Svr^^JCakc) nečujno i svečano__umjre priroda.kaže on.Ima više od pola sata kako su prošli žandarmi. . Treba da ga svezu u svoje lance. gledao sam i ja zatvorenih očiju. i mi sjedosmo pred kolibu. Ču se samo kres žandarmskih cokula.Razbojnik! . . ■V<>-'■■-. kako napastuje Grlicu.Pij i uguši sve u sebi! Budi grob prije groba! To je sudbina svih nas. Juče sam mnogo pio. I tada sam vidio sve.reče neko.kaže neko. Osjećam tugu koju ću odnijeti skoro u bučne gradove. Hajde sa mnom. ■■ ■•'■ . Sav je izgreben po licu. sve sam vidio! Neka crna sjena stade vrh mene. . zvrndale su mi riječi po sobi.Sad će provesti onog razbojnika . dok me ne trže nečiji glas: .kaže tiho Svrzimantija. Odgovarao mije samo potmuo lavež.pita me majka.Oborio glavu kao pokojnik.I treba da ga osude. Ozrene? Uzećemo rakije pa ćemo u Klinovac pred kolibu. -Hoćeš li izići da ga vidiš? . Iskupio se svijet da ga vidi. XXXVII. sav smožden i iscrpljen. Sjećam se Ivankinih milovanja i zahvata me neka tužna praznina. Vidio sam njega.čujem kako zvrndaju oni bumbari.Vode ga! . . sva pocijepana i raspletena.Bolje je da smo sami.Rekao sam da ti jave kući da ćeš ostati sa mnom. Sjeli smo u Vidinu sobu. . . pa pobjesnih. Nasta tajac dolje pred krčmom.Ozrene.i mi se počesmo opraštati sa prirodom.Šta je tebi. Jure je bježao niz njive. . . 100 101. . Dolje se čuli glasovi pred krčmom.Kako ih ovo nema? . . Majka svakog časa ulazi. i šare su bile sve to tamnije. a lud i oštar smijeh laje za njom. . Svitalo je. . vino se zacrnilo pred nama. i mi smo pili. Pili smo teško i ćutali. Trsovi šušte i truni se lišće za nama. strašna grjehota. a ja sam pio i tupo posmatrao šare po zidovima i mrlje po stolu. kao da će 103 ga derati tamo na onom svijetu. Bog će njega~daTčaznT~ Ja i Svrzimantija izidosmo preaTcrcmu.čuli su se glasovi odozdo.Smrt svuda i na svakom mjestu.A. . Poslije ode da natrga šušnja. pritegnuće oni njega! Neće mu više rasti zazubice za djevojkama. čuo sam riječi i probudio se. djeco.Neću. Ležim u mojoj odaji i tupo gledam u tavanicu. . Ja sam ležao na hladnoj stijeni čatrnje. Zaželjećemo svemu ugodan san. u zdravlje! . i sve zamrači.Radi ovakvih Bog i šalje krupu.Ne vraćajte nam ga više u selo. . . Osjetio sam nešto hladno na čelu. . Boli me za Grlicom i žalim Svrzimantiju. Ozrene? .rekoh.■ -.

ukoči se i zakrešta. želim da me sama i sahranite.kažem ja sasvim tiho. Pjevače o prolaznosti svega i govoriće zaprašenim i pokislim putnicima: "O. Govore o Grlici. kada smo brali kupine u krtolić od jasenove kore. On će ležati. Juče su je vodili ocu Alojziju. a u crkvi.Neka joj jedini i veliki Bog pomogne! . Vrata se nategoše. Lice joj se nape u bolnu grimasu. pravo.Pohiti! . Neko govori s majkom dolje u sobi. Ja sam tvoj Ozren.kažem ja drhtavim glasom._____j To je bio taj san. . Ja sam tvoj Ozren. Udosmo i zastadosmo na sobnim vratima.kažem ja.kaže moja majka i nešto reče tiho.-kaže Galama. Dub tužno šumi. a ona samo gleda u vrh duba i laje.Idem na stijenu vrh kuće. Nema ga još od juče.Ne znam samo zastoje zaključao kad je odlučio da umre. .Jest. Ona je. Vrata zaključana. . Jest. 106 Ja stojim kao nijem. Ide tiho. može biti da će moj prijatelj ležati pod ovim dubom.kažem ja. Siromah Svrzimantija! Kada se do godine povratim u ove strane. .zovem ja. visi sav modar. Grlica. Fratar ga istjeruje. . . 4^ i mi se rastadosmo. Ozren je umro. . pa zar me ne poznaješ? Ja sam Ozren. ali samo očajan krik zacvili mi u ušima. . sve laje nečastivi iz nje. sa očima uprtim u užas i saznanje smrti. jer pod mojim granama leži čovjek koji ih je preteško osjećao!" Trza me kreštav glas odozdo sa dna ulice.Ja sam te vidjela kad si ga odveo niz luke kraj Hučke. a ona se izmiče. Sjetite se zagonetnih puteva sudbine.kaže Galama. XXXIX Stojim nad Svrzimantijinom kućom i mislim o sinoćnjem snu.Galama. Ozrene? . ti si odveo mog malog Isusa! Ti si onaj neznanac stoje odveo mog malog Isusa niz luke kraj Hučke. Grlice! . Glas joj laje u klanac kao zavijanje bijesna psa. sanjao sam strašan san.šapće Galama i jednako se krsti. Kose joj raščupane. Napinjem uho: sad čujem samo iskidane.Vodili je u crkvu i jedva je uveli. je li ovo Grlica! U naručju kao da nosi dijete. ^ (\ /\J . Daska vrisnu pa prašte na polovici. Još nikada u životu nisam sanjao tako jasan i strašan san.Nema Svrzimantije. A ti si on.kaže ona i ukočeno gleda u me. .Sanjao sam. zaškripaše. neznanac. . Ustajem pred podne. Sve je vrištala na vratima. . a Galama ode u šupu.kaže Grlica pa se sve to više uznemiruje i steže tilovu granu u naručju.Treba obiti vrata.Grlice. visi moj dobri prijatelj Svrzimantija.priča neki ženski glas. . Priđoh i ja. . Više ne kriješti. a on sveudilj laje. A 104 105.Neću na Koravac. Pred nama zastade ulaz. . pa mu kuća zaključana.Podigni ga! .O. a dub će starački šumiti vrh njega i šišriti nad njim svoje oronule ruke. Galama zavri. . Položili smo ga na postelju i izišli. saznanje puno čuđenja i razočarenja. a Galama se prkrsti i obori glavu. Ovu je jadikovku pjevušila ona još ljetos. Da. gospode. Evo je! Gospode. Ništa više nisam čuo do samog šapata. a majka me pita: .Gospode Bože. nisam ja neznanac.Jest. zaprašeni i pokisli prolaznici! Sjetite se nepoznatog što svakog čovjeka u životu čeka.Grlice. Prihvatimo se obadvojica poluge.Grlice. Neka mi Haralampije ni mrtvu ne prilazi! Sahranite me pod mojim dubom i neka me se Kri-vošija koji put sjeti svojom tužnom pjesmom! Zbogom ostajte svi! Zbogom Ozrene!" Galama mu priđe. Vrata se otvoriše. .Hajdemo! I mi idemo niz ulicu i ćutimo kao osuđenici. gospode Bože! . a oči pomućene. Prestade da pjeva. Ulazimo u dvorište. Kao da grabljivica krešti u klisuri.viče Galama. Slušam pjesmu i srce mi bije jako.Ozrene. Sjećam se..htjedoh reći glasno.Leko ga tražio. tihe tonove! Eto je sa dna ulice! Gospode. . .A. u potoku. . Ona se nenadano trže i spazi me. Kaže daje lupao. . nosi sasušenu tilovu granu. . Najednom sva zadrhta. Očito je htjela da se sjeti nečega. ispisana na plavoj hartiji: "Sam sam bio cijelog svog vijeka. Učinilo mu se da ga doziva mrtvac iz prazne kućetine. ja ću se pobrinuti za sve. Na stolu se koče iskrivljena slova. Bože me oprosti. . . Galama uvuče ruku. Svrzimantija se ubio. . a ja ga obuhvatiti i podigoh. Galama se opet prekrsti. sva je pocijepana! Krvave su joj noge i ruke. Drhtavom rukom smače mu Galama konopac. potraži polugu u šupi! . Gleda ukočeno. . Čuh jasno kako pomače zavor.kažem ja.govorim ja tiho i savladavam se. Grlice moja! . . njiše se i pjeva jadikovku o malom Isusu.kaže Galama. . Ti si onaj neznanac. Na sred sobe o vjenčanici. .Gdje ćeš. .

.šapćem ja sav obezumljen i ne usuđujem se da je prihvatim.vičem ja u sveopćem Zagoru. gospode.. u vinu ćemo se i oprostiti. rosne luke idaše A I bose nožice mu . . I prpošna mladost tinja: samo na kom posijelu vrisne djevojački kikot u momačkoj ruci i lizne plamen na ognjištu.' ■ U Ivanke prebijelo lice. . '" Niz. a vinogradi se tada nisu polivali. šta učini! . I Bog zna. 108 .' : 109J Težak mir u krčmi. zgotoviše se i poslovi. kiša beskrajna. . .Jest. Minda dobro pjeva. Bespara klicnu iza neke kapine pa ga opet nestade. Život teče i liječi teške rane. A krčma puna gostiju i poznanika. Krivošija! A Krivošija se iskašlja. . a mi još ne odlazimo. > .kaže Leko. .Pjevaj. nevinog U kraje neznane vodaše. I ne gledajući me više.kaže Svrzimantija.kaže on.. pode niza stranu. Moj prijatelj Svrzimantija ide kroz kišu kao uklet vran gavran i samuje u svojoj pustoj kući.vičem ja. Prikucao mu neke balvane za noge.šapćem ja jednako.viknu Svrzimantija glasno. i pjeva.Ovaj Bespara pravi je šišmiš. neznanac. i sije jesenju čamu u duše i seoske krovinjare. Vjetar šušti u kupinama. Kao nekada o Ozrenu.kaže neko.Daj nam litru novoga! .Izlazi iz ovog Nojevog kovčega! Poplaviće te kiše jesenje. A on izlazi i neodlučno stoji na vratima: .Ljudi. / bose nožice mu Travica milovaše.kaže dedo Škembo. '"■<■• Ovce čuva Ivan i Ivanka. Zlatna vina pred nama.vičem. Pada hladan sumrak. Gole i prokisle njive tonu u suton. a Svrzimantija mi ništa ne odgovori. .Jest. Popili smo još četiri litra.Pravo imaš. . gledajući pravo i ukočeno. . a kiša sipi. iskrivi šiju pa zapjeva: Niz zelene vode. I stari su nam tako vjerovali. . Sita jesen sabrana leži pod krovovima. . a Galama viče: . zapjevaj! . A lanac brda oko naše kotline stegao nas u svoju neumoljivu kariku i zadavio nam široki ljetni osmijeh.Cijelo smo ljeto proveli u vinu. .Kao mlijeko. gospode.Gospode. Moja je kuća pravi Nojev kovčeg.. . prenio Galama naš sto uvrh krčme i opravio mu noge. Zatim. . a Grlica odlazi. ne bi ga našao. Uvijek me podsjeća na nešto neobično. Beskrajna je magla jesenja na ravnima i bregovima. prijatelju! . ali svaki ima svoju sudbinu.ali neka nam zapjeva Krivošija jednu svoju tužnu u naš veliki rastanak. Pravo imaš.Tako je Ozrene! .kažem ja. Mir u srcima. Pjevala je kako ga on. A ja mu lupam na prozor i budim ga: . cijelo tijelo poče da joj se talasa. pjevala je sada tužaljku o malom Isusu. vodi niz luku kraj Hučke. . a njen glas titra tužno i bolno u ulici i para mi srce. A riječi se gube niz ulicu. 107Gospode.Otac kaže da bi otišli još prije pet dana.Prijatelji. Ulazimo u krčmu.. Ozrene. pa da se smiruje. . .Svak ima svoju sudbinu.Hej. on počne da luta ulicama i krije se od svakoga. neznanac. vodi ga u neznane krajeve: / mali Isus za njim Niz. Beskrajna je tuga mladih ljudi za svijetlim. . žao mi je što vas ostavljam. a Krivošija pjeva kako iz vedra neba Bog ubija brata Ivana što obljubi sestricu Ivanku: . Prolaze dani. pa čvrsto stoji kao ukopan. pijte! . Vino će ove godine biti kao grom. Ispod vrba.Minda. Bijelo lice kao jarko sunce. pa da ga tražiš cijelu noć. zelene ' Pružile se livade pitome. . A ja i moj prijatelj Svrzimantija liječimo tugu togom i piće pićem. rekoh ja. ljetnim milovanjima. i opet je vino bilo i bolje i jeftinije nego li danas. da nam je kuća u gradu opra vijena. i mi se zaputismo na Koravac. . šta učini od Grlice! . zahvalan jesenji mir.Čim suton. Travica milovaše A on. na zaprepašćenje svih. Odnekud klicne. XL.

.Ozrene.. Ivanka.kažem ja.A kad htjede seju poljubiti.govori Ivanka.Stoji na litici. . Bacila se u ponor s Vražje Litice.čujem nečiji glas. To ja sigurno nisam bio.Sirota! Pokoj joj duši! . Nema više Grlice. Idem povrh Grličine kuće. Ja sam je vidio kad je skočila u ponor.kažem ja. a ti ne večeraš. . nemam više snage kao prije! Prije sam se. kao vučica! Kolika je samo bol majke! Divlja Vražja Litica stoji nad ponorom. s velikim gospodom. gospode. Zašto mi zagorči ove jesenje dane i ubi mi sreću! 112 Nema više Grlice.Oj Maro. . U Ivankinu oku blista suza. Ostavila si pustu našu kotlinu i naša najmilija skrovišta. Niko ni da se makne. Niz zelene Pružile se livade pitome. a dolje u ambisima huči izvor Hučke i udaranje stupe u Čalinoj mlinici ozvanja jezivo u zvonikom kršu. ni mjesta ni oblika.što si tako blijed i umoran? Postelja ti spremljena.kaže Ivanka i gleda me začuđeno. Grlice. sve je prošlo. Ža-lobno pojanje preplašeno cepti kroz vlažan jesenji dan. Ivanka! 1 mi se rukujemo. 10 . Malo naniže Čičina krovinjara u mršavom vrtlu. kreštava i prodrta glasa: . Bacila se u ponor. položenu na ljestve. Po njem pade seja uplakana. Zora blijedi. sa odrinom u avliji. tebi je zlo. Ozrene! .I tako mi gledamo.Hvala ti što si me probudila. moja rano! Ko li će sad majci zapjevati. pa krešti i maše rukama. . viđao sam svuda tvoj dobri osmijeh i misao u dubinama i bio si uvijek dobar. . Bacila se s Vražje Litice. Mrtvi leže Ivan i Ivanka.Zbogom. Grom udari u brata Ivana. Hodam stranama tužan i izgubljen. .kažem ja. Otišla si tamo gdje vječno žive i cvijet.Ozrene. Srce mije slomljeno. gdje njegov dah udahnjuje novi život svakom ko ga je spoznao. Ozrene. umrla si sa našim velikim ljetom! Otišla si s njim tamo u neznane krajeve. a ti je nisi ni dotakao. . zašto je unesreći i diže sa zemlje! Viđao sam te ljetos u srebrnim noćima. mislim ja. svu uplakanu. .Jesi li ti ono noćas plakao. Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ^ojGosriode!_______________________ Odozdo niz ulicu pomoli se šarena povorka. Tužno i umorno pjeva svelo lišće u meni. i sve je prazno oko mene. . Svu je izubijanu i mrtvu donijeli kući. za mila Boga.Zbogom. ■ O. . Strašno je bilo slušati ovo jaukanje ranjena tijela. Anda nariče strahovito. Zlo mi je. To je bio neko drugi. gleda u stijenu nad vrelom.Ne. svi 11prestravljeni. Gospode. a poslije zaobišli preko Kalačina i iznijeli je svu razbijenu.Oprosti mi sve što sam ti nažao učinio! .Ozrene.završi stari čiča i prekrsti se. sav si pocijepan.kažem ja sasvim tiho. Ti si vidio i tako htio. ko li će sad majku utješiti! Lele meni samohranoj i staroj! Pohitao sam. svu u bjelini. Niz. A ko bi joj i mogao pomoći? Ko bi smio da se zaskoči s brda na oštru liticu? .Strašno je neko kukao ulicom.Jeste. Dolazim kasno kući. Ozrene? . . . a iznesoše je svu krvavu. Mi se okupili pa gledamo.Jest.kaže ona . a sada lutam osamljenim potokom. moj Gospode. Sami plav. Jedva smo je izvadili. što ti je ona zgriješila da je kazniš takom smrću! Hoću da vidim Grličinu smrt. moj veliki prijatelju. i ptice. pust krš.O. kao dijete s djedom. Ivanka stoji vrh mene. . Ležim na drumu povrh Grličine kuće. i ljudi. zelene vode. . Stari Čiče sjedi pred kućom. Mnogo sam se prepala. viđao sam te u mjesečini i plamenom suncu. na hiljadu muka. Evo. Jesenje. što ležiš tu! . Ona najednom vrisnu i poleće u ponor. Sretam Domu na ulici. . Ivanka. .Gospode.Hajde kući! Mnogo ti je zlo. . -----0. Pade Ivan u zelenu travu. Bože moj. Otvaram oči: Ivanka stoji vrh mene. Ivanka! Ja se ničega ne sjećam. a Krivošijin glas tužno nariče.Ozrene. XLII. a misli rastrgane. umrla Grlica. Ostavila si jesen u mojoj duši. XLI . razgovaram s njim i molim mu se. lutajući stranama. Pisnu seja kao ljuta guja. Neka ti Bog da sreću! . Jozo Mašin i Mate Lekić sišli. -. Večera ti se hladi. -kaže on. O. Nose Grlicu! Nose je. Gospodu. Ne osjećam više ni bol ni tugu. a majka me gleda suznim okom: . Napustili su me i radost i tuga. smijao s njim. kažem i idem pod Vražju Liticu.Hvala ti. što nema početka ni kraja. sine. to ja nisam bio. i cijela je povorka neka divlja bolna žrtva njemu.

Sve se pritajilo.Pričekaj. 13T Oprostio sam se sa svima. Otvaram prozorče na čardaku i mislim: O proljeće Jsto u srcujnosiš toplujradost.Ah.govorim ja i hitam na stijenu vrh kuće. a noću se budi da se protegne. upilji se svakoj u srce. a lelek iz brda odgovori joj satanskim lajanjem. a on ih voli sve podjednako. Otvaram prozorče pod krovom da opet na proljeće nadu svoja ostavljena gnijezda. uz šarenu prtljagu.Ozrene! Sve je gotovo! . u hladnoj jeseni. Opašćemo kao što lišće opada i bićemo zemlja kao i ono. ćuti tužna kotlina.O Gospode. oslabe im noge. sjena one koju više neću vidjeti u našim stranama.govorile su šapatom djevojke. dođe im malka snaga. osjetivši njegov pogled. Ćute naša skršena srca. razgolićene ruke negdje u konaku. Gledam na Goricu i opraštam se s Goricom: Košćele. s desne strane Rune. stvorio si nas od zemlje i svi ćemo biti zemlja. da zakikoćeš pa zavrištiš i zagrcaš u njegovu zagrljaju. bliješti u podnevnom suncu i reže oštre. . Kad on zapjeva sokakom. Zima vreba negdje za brdima. sa svojim kamenim ćošetima. na nebu i u ptičijem gnijezdu. . bijel cvijet. I po svakoga će smrt doći: po mrava i po medvjeda. u čežnji za milovanjem na šiltetu. Poslije se penjem na tavan i pre-turam neke stare stvari. kad opet dođeš u naše strane. ili bi ga klele ili blagosiljale! . po travku i po čovjeka.Šarac umalo što ne prevali. Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja mlitavo. ponovo će da zazvoni našom kotlinom. grlile bi se i stezale međusobno. Sjetih se molitve što je čuh ljetos od čiča-Krnje: "Veliki Gospode. zbogom! ' 114 SEVDALIJINA LJUBAV I. i cvrkut će im odlijegati našim tavanom. da se opije i splete u grču požude. Zatvaram oči i osluškujem jesen: krhki šumovi bježe. a u očima smijeh. dahti on pod žegom. napet i omamljen. Bože. Ovaj svijet. strašno je pogledati u raku. Sad. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji! Amen!" XLIV. Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine. sve niže i opojnije. Sav ispreturan. A on. Govorim glasno i hodam po praznim konacima. Za njim se otrgne mnoga suza i ispruže kradom bijele. I opet tužna tišina i Krivošijino pojanje. Pjesma mu najprije zagolica. i kikot života. i život soči sa dozrijevanjem smokve i odrine. prohujalo kao vihor nepovratne mladosti i odnijelo sve osim lijepih i bolnih uspomena. Sjedam na stijenu i gledam u žutu kotlinu. kudrave kose i zamagljena oka. O. kikot ' Grozdanin. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. i saviće gnijezda. 1 neka joj se vječno smiješi duša u stranama našim! Avaj! Prošlo je sve! Prohujalo je pijano ljeto. izlomljene sjenke što škrto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. sa momkom Stojanom. Stojan će ih otpratiti kroz klance sve do ceste. pjevajte Grlici vječnu pjesmu o ljubavi i 0 našem velikom ljetu! Pjevajte joj o prolaznosti svega. probudićeš_GTOz^ -----dana i Groždanu iz dugoga sna. Jutros rano otišli su majka i otac. . Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek! Anđa zaleleka strahovito. a ja silazim i zaključavam vrata. sve će biti kao prije! Samo u mojoj duši mirovaće jedna tužna sjena.Tako djevojke uzdišu za njim. a poslije će natovariti ostatak.kaže Stojan. i obadvojica ćemo ostaviti našu lijepu Tihaljinu. Stojane! . Kad on zapjeva. slatko i nečujno. vjetar se pritaji u baščama. u tvojoj je ruci. na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. da te opet uzdigne. negdje na busenju pod šandudom. na ulaz u tvoje krajeve. A tamo. traže skrovišta. pa bi mu pale u naručje. u velikoj šumi i u sitnom mravu.viče odozdo Stojan. Sjećam se lasta i opet se penjem na tavan. I svilene laste letjeće krozzlatno sunce i kroz modre sutone. A Biber poznaje sve djevojke. . O. On pronosi sokacima čežnju i ostavlja uzdahe sa sobom. pa i nasamo. a u djevojkama nešto zadrhti. nastane trka po avlijama i s kikotom se zaustavlja na vratima. . sve to Biber čini očima i pjesmom. pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom). On svima pjeva. odmah ćemo. . I posljednji dan prolazi. truhne vlaga po sjenovitim baščama. O. I '-----sve će biti kao i prije. Naš grad.

izviše se strelovito laste u cvrkutu. a zatim. proteže se i poletje sva ka njima. A kad se mjesec uzdiže. On nenadno zašuti. zatalasa i zasta u visinama. pa tresući se. svjetluca na čašicama. s riječima. uza svu ovu živost. Iša je sama u avliji. On se zatalasa. glas što pada na dušu kao mehlem. Kao da se i on prikrada. oživješe sjene. njegovu milovanju. zamorena daha. i plav se dim zanjiha i izdiže na niske. A kad plavi suton pade na mahale. zažamori jasno. Jedan velik. tromim i teškim korakom odlazi u maticu. bolećivo zapjeva kroz tišinu. preliva se po zasađenom povrću. ona ispruži ruke u raskošne daljine. Zahvaća ga žalba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio. otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih želja i pijane podatnosti. nešto se smije i mami. bjela-sa se vragolasto i neodoljivo. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. Iša leži zatvorenih očiju. a potočić kroz avliju zagunda. klizi po tijelu i talasa krv. davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. za-trepti i malaksa. zapjeva polugasno: Sadih almu nasred at-mejdana. a matica zašumje sanjivo. od čežnje prevelike. Odmori se! . . i igra se po ćilimu sa bojažljivim sjenkama. u pjesmi. čak tamo pod Vihovićima. protkiva tamu mjesečina. kao da pjeva šapatom sve nešto o Biberu. i zašaputa u lišću. mjesec se provlači kroz granje. talasa grudi. pobožne. pločne krovove.. pa cvijeće. liječi i opija osjećanja. i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lišće i priljubi uz njih. Raljevinama. Lopata zahvaća vodu iz matice. i Iša zatrepti. Biberu. širokim zamahom iskapljuje do dna. Noć pade. usamljeno: Pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. pa kao u nekoj toploj omaglici. ona je pila tu pjesmu i opijala se. To se smiju prikrivene čari Iše Mrahorove. Jedan uzdah šapnu u cvijetu. a srce zadrhti kao preplašeno ptice. Pa. pa se opružila po njemu. razliva svjetlo po daljinama i otvara dušu. pljusak srebra prašti po povrću i širi unaokolo svježinu punu mirisa i životne halapljivosti. Tišina sjede u granje i oživješe vrapci i komšijski razgovori. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. priteže. i zaplaka se tiho. Bijele kućice. djevojački kikot vri-snu sokakom. a u avliji Iše i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini. a bijela i gola minareta. Ibrici zazvoniše na česmi. u lišću na odrini.. u trista živih boja. i s lahkim krikom pade na šilte. sa smi116 ješkom na licu. oštri čempresi i zaljubljeni jablanovi. da opet bijesnu i zatrepere sa trostrukom snagom. pruža se po ćilimu. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. Iša je osluškivala Biberovu pjesmu sa Paljevina. pa se pun. sam pijucka. onako s nogu. smiješe se i bjelasaju pod burun-džuk-haljinom. ljepši od svih na svijetu. napne dah. Tiho. a mujezin zapjeva na minaretu. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivi]e želje. on raste. pade neka sjeta na bašte i na šum visokog Mrahorova jablana. razli se glas po tišini nad mahalom i obiđe staračke duše. pa u beskrajnom ritmu crpe vodu. priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlače se pod svilenu i providnu haljinu. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci. Zajedno s pjesmom. mili uza nj. A otud. zapjevuši on. razdrljen i zavra-ćenih nogavica. tužno kao siroče. šargija protuži. uspravi se usred matice posmatra svoju blještavu i isprekidanu sjenu u vodi. biserno. raste mu kosa na glavi. a on je spušta pored sebe. I ruka priteže grud. koračaju valovitim gradom i odnose sobom priče u čudne volšebne strane. skriveno. predade se grču medu bijelim i toplim jastucima. ali koji su tu. Iša se smiješi sa rukom na razgolićenim grudima. Baštovan Fazla. Noć skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah. A Bibir. malaksala. tiho. Sirota Iša ponovo klonu na ćenarče. na Biberovoj šargiji. plahnu je. vreo i golicav. težak i neprebolan sevdah. Ona osjeća kako joj studen dah gmiže uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda. mezeti i sevdiše pomalo.Tako djevojke čeznu za Biberom. u besvijest. Bijele ruke Išine poletješe na grudi da umire taj drhtaj. kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjećanja. dok nešto kao bujica ne uzavre. bli-ješte pune jezive i neshvatljive čežnje. a mjesec se razli. zaleti se potok u 17žamoru. otrže zanosu i sneveseli. Potok se budi. tihe i zahvalne. Iznijela je ćenarče. prostrla ga po vlažnoj zemlji. A u Biberovim baščama. Vlaga pod ćenarčetom postaje sve toplija. Iša je natopila cijelu avliju. donose tiha noć mekahan i zanosan glas pjesme. bistro. a naš grad zasta i preobrazi se u svijetlu njegovu. I dah lišća pritaji se u mahali. tiho. otiče potocima.kaže Biber tiho i pruži Fazli staklence. kao džinovi s djevojkama. nešto se budi u Biberu. pun derta za bez-dano opojnim i nedostižnim. pa se napregne. Lahak i krt vjetar nenadno se zaletje i zažamori avlijom. Gledah dragu devet godin'dana. pa onako skrštenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice. pokorno. A on. A ispod smokve. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme. neki veličanstven i nečujan smijeh preli sva srca. sa Raljevina. Biberove sređene bašče pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vječite čežnje. Pritajena daha i pripijena uz demire. i prkosno. noseći dušu nekud u širine. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu providnu košulju od ćereće. ispod Huma. i podrugljivo se nasmija tišini. Sve se pritaji i zanijemi. pognuo se po lopati. Samo mirisi svježine i cvijeća kao uzdasi dopirahu čak gore do ćoška Osman--age Mrahora. pa kao da joj razotkri njezine misli. pre-dade se njemu. nečujan i neiskazan ton u . otima i grca kao jogunast i sladak dječak. metne ruku pod zavraćenu glavu.Fazlo! I on se trza. baca lopatu i odlazi pod smokvu.

nasmiješi se tako blago. negdje u vrhovima stabla. podiže ga. pa hladuje. Pustiće ga i u bašču. po trgovcima. . To se sve dogodi tako nenadno. oprezno. Naherena i iskrivljena čaršija kunja nemoćno kao obješena. da se bori sa Biberom. Ona 121je srljala u nešto što nije trebalo da se dogodi. i otići će k njemu pod šundudu. Moja draga za ljubljenje bila. Ali i to sve prođe kao i proljećno cvijeće. kao da neka pustoš pade na nj. izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme. udara o njih i suno-vrace sustiže bujica bujicu. Sva je drhtala. Tako i večeras.Zasta pljusak s lopate. Dani joj prolažahu u groznici. djevojke zapaljena oka i oblik bokova. Iša odškrinu vrata. dok je Iša Mrahorova onako žedno pružala ruke za njim. zastenje. uznese se i razasu po mehkim i pijanim širinama. nešto joj zabruja u glavi. a mjesec silazi. moji bijeli dani!" čula je kako pjeva Biber. a noći! "Moje noći. od kojih je spopadaše slatka omaglica. koji na juriš osvajaše od poljupca dalje. U njenom huku ima nešto od pijane žene i vilinskih dozivanja. osjeti vreo poljubac. a Biber prestao da sevdiše po sokacima.ču se odozgo jedva čujno.. drhtale su joj noge. Bašča se sva promijeni. a muhe zundaraju po njoj. Nešto poput razvaljenog zijeva zija i klati se čaršijom. I kapidžik je škrinuo. Prolaze dani. i nešto. Pod šundudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane. Cvrćci vrište kao bjesomučni. valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. . Fazla prinese mezeluk i rashlađenu ljutu. Biber je bio zakročio jednom nogom preko praga. Prolaze i plavi sutoni. A kad se sjene jablanova otegnu preko Ralje-vine i sunce pozlati nad brdom. i začas . neka samo on reče! Ona će učiniti sve. one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi. zažamori lišće u smokvi. Do predzoru šapće Biber kroz odškrinuta vrata. sa nekim bolećivim tonom blagosti i očinske ljubavi. a Biber zapjevuši kao preporođen. Skriven i pritajen šapat ispod šundude šuljao se pod . . a što je opet bilo neminovno i suđeno. promeškolji se. Samo. ispruža ruke prema njegovoj pjesmi i da se grči na šiltetu. i omamljen.. bunca u bunilu. na doline. a Iša. matica zastudi i lahka jeza hladovine probudi Bibera. One nečujno padaju na grad. Fazlo! . I otada Iša poče da se bori sama sa sobom. podmlađen. O. svjetla zadrhtaše po našem gradu. Ona nije osjećala vatru kao prije. njegov cik pogodi Išu u srce. grozničavu drhtavicu.glasu zašuti. izraste u njemu.. da pobjegne od nje na svoje Raljevine. Mjesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno. Matica žamori. jer Iša ne može odoljeti Biberovim pogledima. 119II. tamo negdje nad Cerni-com. Ona navaljuje na stijenje. Biberu bi najednom teško. zapljusnu Bibera i rasplinu se.. na Raljevine. pa opet za-stenje. nemoćno i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuđenje. naš grad gori u žegama. Viđaju ga samo do u kasne noći na vratima Os-man-age Mrahora. Jedina rijeka Runa živo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivača. a ona im se podade.Fazlo. nečujno pade u granje. a žene golišave i zažarene. ne znajući ni sama šta: da li da je uzme svu. kliknu.Odmah! . u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. a žabe preplašene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. rodi se novi život. A Biber zaroni u maticu na Raljevinama. ni sama ne zna kako. ni tihim šaputanjima. Kokoši vrataju od vrućine. ili da je ostavi. nemoćna i opijena. liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne tačkice po robi. dok ona nije počela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na šapat. snažno i zanosno kao jablan.. u njenoj boji ima nešto nebesko.I Biber se izgubi nekud niz bašče. kad prođe akšamluk. a glas odnese tišina. preko bokova. koji nije jasno ni razumjela: "Hoću.Siđi . hoću". Napuklim zvrkom kvrcnu kamičak u pendžer. odnese ga Mrahorovu dvoru: Sama vehne u konaku Ajša: Sa svojim se dertom razgovara. u pravcu mahala. i. pijane. i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla: Kad je alma na trganje bila. a u Biberu zabrekta snaga. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. pa zapjeva. I glas zadrhta negdje u visinama. pa da. privuče jastuk pod glavu. I neki naročiti strah osjeti ona baš noćas. Prolaze i noći. pa onako živ. . jer osjeti da nema više ni snage da mu se odupre. mlake. izdiže Biber. šapče nešto što niko ne smije niti može znati do Iše. i ona je samo molila. ali nekako sretno i pokorno. Zamirale su joj riječi na usnama i spopadala je neka malaksalost. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoše oko nje. sluteći nešto i šap-ćući. i ona se zaplaka. Ali Biberove ruke nisu mirovale. Jednog večera Biber pruži cijelo lice kroz vrata. pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. kao i prije. pa na ćilim pod smokvu. krto.. podvrisnu. osjeti strah. negdje u baš120 čama.nestade svega. nego i neku strepnju.šapnu on tiho.Ne zaključavaj kapidžika! . Biber dipi. nasmijan. pirnu svjež vjetar. Prolaze dani dugi i užareni. Kao od straha. Fazla razvodi jarke i natapa patlidžane. zadrhta u grudima. a sunce prekrilo nebo. i u istom času ona se pripi uz demire. pune žudnje za milovanjem do besvijesti. sve.

Nećeš biti sretna ako pođeš za me. Njega je davila u grlu opora i gorka guka. sjede na brdo. ne smiju se zvijezde više onako užagreno kao ljetos. predavala se milovanju. Biber više ne pije. nenadano se diže i nestaje ga medu drvećem. ponese u život još jedan bol da ga liječi pjesmom i samovanjem. gube snagu i klonu. Biber se namilovao. Iša se bojažljivo privi uza nj. ne daj me! . strah me od tog nepoznatog hadžije. umiljavajući se oko kamenja. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. postaje nemiran.Bibere! 124 . prkosni i sočni. Jer ja ne mogu. čak tamo u Bosnu. i Iša je nenadano počela da grca.. preskoči baštenu ogradu. kao poslije poroda. ja se bojim te Bosne. ispruži ih. sva umotana u zagrljaj. dok cvrčci vrište u vrbama. kao da neki blagorodni oproštaj lebdi nad cijelim gradom.Prose me. prijateljska. A on je obuhvati mekahno i blago. i počeo da je miluje svu. da mu kaže nešto tako važno. Najzad se sve stiša i zamoran šum poleže po širini. dok on zamišljeno osluškuje žuborenje matice. on tiho. Biberova milovanja nekako hladna. pa mu neka tuga. Kasno je više. Rijeka Runa. dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadežna i neutješna pustoš na Raljevine. a srce joj se hladi. došli su neki trgovci iz Bosne .Bibere. a ona je strepjela kao šibljika. pa sve nekako utanjuju. da je ljulja na krilu i da joj tepa nečujno. Ostadoše još samo narovi. kao što ih je ispružala ljetos za njegovom pjesmom. Iši se činilo kao da je šalju negdje na drugi svijet. i opašće posljednja. a čaršija živnula. svileno šumi pod Starom ćuprijom 123i. i koji ostaje negdje dolje iza nje. 122 I tek kad mjesec. Do u kasnu noć svjetluca mu cigareta. pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita. pa uinat cijeloj mahali. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio. Ona je poznavala Bibera. ujed. prošarao se sazrelim drvećem.Šuti! I Biber se borio sa sobom. pa ih ostavio strašnim i bradatim hadžijama.. tako sudbonosno. Iša. popucali od snage. Prolaze dani. ukazuju svoje žarko meso. Biber teško zašuti. . 1 u Išu ušla neka žalostiva slutnja. zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi. slatki Bibere. Iša ispruži ruke za njim. Ne mogu. prolazi kroz mahalske sokake. bolji je od bekrije Bibera. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. čekajući me sama u konaku.Iša. a potok kikotao kao da ga neko golica. Kao da neka nepomična čama pade na nj. Plač je tresao i razdirao. a Biber luta baščama i nestaje ga u pravcu mahala. i oni se trgoše. Mnoge ćeš noći proplakati. pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. kao da osluškuje nešto. i pašće prva slana na bašče usnule. A u staklenim i dubokim noćima. kao da se prikrada. da se daje i otima. A Iša. ne polazi za mene! I taj bradati hadžija.šapće Iša i bojažljivo se izvija iz njegova zagrljaja. da se rastavim sa svojim momačkim životom. a neki. Baštovan Fazla zamišljeno maše glavom i ispija ljutu. Biber i ne pjeva više. nenadano podiže Išu. Biberov šapat i toplo milovanje pretvori se u bijes. Zvijezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više. steže je snažno. veličanstven i starački miran. . Biber ne ide Iši više sa snagom zaljubljenog jablana u sebi. Bibere. koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru. iznad bašča u mjesečinu. Ko zna ko je i kakav je on. Kad se naš grad utiša i podne u čvrste sanje. pa ne može duže da podnese. Biber opet teško zašuti. za nekog hadžiju s bradom i žutim sarukom. smije se i žabori. a nju prose negdje daleko. ali bez onog ljetošnjeg žara. ispruži ih sa krikom u slomljenoj duši. Dani bistri kao zlatne vode. tako utješljivo i srdačno. III. put zvijezda. pa izaziva bol i zamoran smješak. Negdje vrisnu ptica. umoran i izblijedio. Biber je šutio. Nadošla rana jesen. mine ponoć. Prolaze noći a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima.Pa? . Iša je prigušeno jecala.šapuće Iša molećivo i bespomoćno. Neki tužan mir kao da šumi u njemu. One su sve vidjele. I njih će skoro Fazla da pobere. Naposljetku on reče tiho drhtavim glasom: . Mjesec se glasno cerekao. pa nekako bradata i vesela. i Iša je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i mišica savijena oko nje. A zvijezde su išle s mjesecom i smijale se u krošnji šanduda. .Bibere. odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. Tako cio mjesec. Iša ispruži ruke prema Biberu i zajeca. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. ne mogu. Sve je tako pitomo i dobrostivo.stabla. . pada kao sjeta na dušu. . pa kao trudna žena počiva tromo i sočno kipi i vri. kao da joj zakopavaju njezinu živu mladost. tuga za prolaznošću. samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan leži pod smokvom zelenkom. Naš grad. prozebla smokva zelenka. tiha i smirena. one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. neka plašljivost divokoze. vascijelom svijetu. poljubi je. Biber se trže. kao da se rodi mrak u njemu.

ima nešto što niko ne može da shvati u mahali. uz plamsanje vatre u starinskom. tih uz Radobolju. Najprije ga opija neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima. pamravu u sebi.. pokupljena. eto. srljalo očajnički. Uzalud zatvara ba-štene pendžere. kao pokajnica. ni u čemu je. I pred njegovim očima počinje sve da raste. zato se i prihvaća tako često za čašicu kod Štefice Švabice. spusti tamburu pored sebe.. i sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada kao zaborav negdje dolje po uzbrujalom gradu i nestaje u mlakom i od mirisa pijanom proljetnom sutonu.Amin! Dabogda! . širokom odžaku i. To negdje napolju. uputi se preko Šetališta put Zahuma. I. polahko. on silazi sokakom niz Pomovinu. kmekeće i trza ga iz sna. u tinjanje žara. Ademagi. A taj bezdan ne zna se ni gdje je. . još jedna i još stotine čaša i dertova. i orgijalo u defu Sofke Ciganke. pod rascvjetalu senabiju jabuku. sjedjela je uza nj jedna žena. On se više i ne otima slavujevoj pjesmi. pa poče da navaljuje. čuje žubor vode. Nešto raz-valjeno i bez dizgina zijalo je u njemu. Duboko povijena u feredžu. da oživljuje i plovi nekud u svijet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. prema krčmi Mare Petljanove. A Biber izvi glas. da mu liči samo na finu žensku viticu. i oni se kucaju drugarski. žena i djeca? To je u ovom času samo jedan do krvi bolan i grčevit 127zagrljaj koji ga drži u životu i ravnoteži da ne odleti. van grada. hadžijska se brada blaženo otegnu i iskesi kroz prozor kupea treće klase. I to sve baci mu neku tužnu sjenku na njegovu dušu. vuku se dani puni kiša i prozeble magle. i on bezvoljno pode naprijed. pa krto kao uzdah truni latice behara i šumom i željom ženske podatnosti uvlači se mirisom u uzburkanu Adem--aginu dušu. podatan. samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi. da se ne pusti niz bujicu svojih osjećanja. mužu i posjedniku. a iz Biberova odžaka raznosi bura dim kao na jagmu. Svejedno ima nešto u toj pjesmi što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. I opojni miris te ženske podatnosti je me-hlem-lijek.odgovara Fazla. uzalud se trudi da misli na proljetne poslove koji ga očekuju na njegovu imanju Topalovci. koja sad tinjaju u njemu i koja su spremna da svakog časa kao razularena ergela vjetrovito i usplahireno jurnu u bezdan. kezi nekakva jareća brada. pjesmu samohranih. i začas ga probudio u njemu i pootvarao sve mračne konake njegove duše. Adem-agi Mrahoru nešto neiskazano zastruji kroz krv i poremeti mu sve što je smislio i naumio kroz duge zimske noći. A kroz san. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. Tako Adem-aga Mrahor dođe do krčme udovice Mare Petljanove i sjede kraj vrbaka. nad kojim treperi . mraz stegao naš grad da srce puca. ispili smo sve slasti ljeta. pali mu krv i pomućuje mu misli. pa ni on sam sebe ne može da prepozna. i sve osta duboko. Cio svijet samo je jedan razliven i prijatan uzdah. a oko samohrane Bibe-rove kuće pjeva jesenji vjetar pjesmu beskućnika. pa ga spopadne teška čama i bol za minulim danima koji su samo u prošlosti tako lijepi i privlačni. I nenadano se sneveseli. pjeva: -a Sadih almu nasred at-mjedana. bez glasa i života. U isto vrijeme Biber je sa svojim baštovanom Fa-zlom ispijao ljutu u mehani Štefe Švabice. 125 II Biber. a čini mu se: nije da silazi. Zima. stari sevdalija. ni čemu je tu. Pobijeljeli i vrhovi golih planina. Zaborav-ljaćemo ih zimus po mehanama i čekaćemo novo. cereka se. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi. ludo. pa i njemu. on je sve na svijetu. kroz neke daleke konake. u pjesmi. osjeća šum lišća i Išin glas. vidi on kako se nad Išom. počinju da zjaju nekim prohtjevima. svrha i razvrha svemu. A nešto sve raste kao bujica oko njih. Ne zna se ni zašto je on tu. Lagahan vjetar kao djevojačko šepurenje privlači se kroz mehkote mladih vrba. pa u mrtav pepeo. Uzalud se on s početka otima tom.Dragi Fazla. . bijedom i uplakanom. ocu. prikrila je cio grad. dugo gleda u plamsanje vatre. I Biber se zanosi u tople ljetne noći. da vrišti. kako on sam kaže. pamrav kopora u njemu. noseći u sebi neki čemer života i bol za minulim ljetom. Pusu samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih ko-naka.A kroz nekoliko dana. uz tiho i bolno cilikanje meka-hne šargije. topla i intimna pjesma šarolikih nada. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama. još slade i veselije ljeto. Njega je probudio u Adem-agi onaj zlosutni pamrav. nego prosto da pliva kroz tu vrtoglavu omaglicu. klecava hoda. Šta je imanje? Šta je kuća. jer je ta slavujeva pjesma u ovom času tako sićušna prema njegovoj teškoj duši. drhtav. svijet od slatkog čemera i žalbe za životom. Poslije ta zapletena svakidašnjica opet odnekud izbija kao neka teška besmislica koja mu odnosi život negdje u otužnu provaliju vremena. eto sad. 126 PAMRAV Kad prvi slavuji zapjevaju u bademima na Pomo-vini. duboko pod njim i zanijemje. Baštovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama. Još jedan dert više. koji. pa se topilo u dumanu ljute.

pa kad mu donosi rakiju. Pa i glas joj topliji nego li obično. a tolika je tišina da mu glas neobično iznenađen upada u nju. Adem-aga. . I sav taj bijes. skrivena pod orahom. nešto da je vidi. I sve se zapali od tog glasa. kao otkinuto i zalutalo parče oluje. Marina haljina bjelasa se kroz bašču.Ajme meni. nema misli. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. kao zagolicani razbludnom pomisli. pa omakne iz srče. a Mara dipi kao srna i donese mu crvenu ružu kao krv. snagom vala. pa opet utiša i oču se tih razgovor.govori on jetko i pjenušavo kao da samim svojim glasom hoće da smrvi sve što mu padne šaka. pa se pritajeno šćućuriše u njima. kucnu prigušeno kao šapatom.Eh. Boga mi . učinilo joj se da kroza san čuje neko bolećivo dozivanje: . snažno ustreptalih i sa vatrenim očima.moli ga Mara i umiruje svojim raščupanim viticama kose. Ko zna iz kog je ranjenog srca ponikao. O Adem-aginu dušu objesi se neka pusta praznina. Čaše ciknuše. Lagahno prevlaci on ružu preko brka. Nema briga. da ga zaguši. I kao da je neka sila privlači snažnom Adem-agi.Jednu ružu. dodiruje mu lice kudravim bičevima kose. pa ga ponese neki vileni. Učas. Adem-aga steže stolicu pored sebe kao da se boji da ga bijes ne odnese. Slavuj zapjeva. hitajući za njom. Ona vrisnu i jedva mu umače. pa osjeća kako joj grudi dodiruju košulju. zadrhtaše jasnije. Kao daje smrt prošla kroz proljetnu noć i ostavila za sobom žalostan trag. spotače se o vrbove žile i sa bijesnim jaukom muklo lupi o zemlju. i taj drhtaj postaje 129sve vreliji i ukočeniji. sve se uzbudi i poletje put zvijezda.govori on poluglasno ispod jabuke. Mara oču prasak i vrisku mladog vrbaka. pa nesigurna koraka. a ona sva miriše dahom i plodom sočne zemlje u proljeće. 128 ne vidi ih niko.Mare. a sto se diže u vazduh i pljusnu posred Radobolje. i izbavlja je od jata nekih nevidljivih tereta što nalijeću na nj.Nemoj! Za mira Boga. šta mu bi! . sve se pokri plastom smirenja kao tamnom sjenkom. zavrati glavu. a jedan drugi odgovori mu čak odozdo iz Dadića bašče. A kroz tu ruku na Marinim slabinama struji neka neiskazana milina u njegovu nabreklu snagu. pa gori i doziva. A slavuj zapjeva u sočnom vrbaku. a u širokoj noći zapara jedan bolan krik i izgubi se u visinama.šapne Adem-aga tiho. a Ademaga. škripnu zubima. ni bjelasanje Marine haljine. I od tog dodira nešto joj struji cijelim tijelom. poče da se diže u Adem-agi. pa drhti. Sve je probuđena želja u tišini. izgubi se u tihoj noći. podupre je rukom. pomračuje mu svijest i pobješnjuje ga u divljine. bježe u suton srebrnih derdana. osveta li. nego nekakav opojan i živ plast plamena što ga upija u se i sagorjeva. raširenih ruku i luđačkih svijetlih očiju. kao daje slavuj u plamenu. ali on više ne osjeća draž tih vitica. griješno i slatko. smrviću i tebe ako mi se ne ukloniš ispred očiju! . i od te huke on više ne vidi i ne čuje ništa na svijetu. pa joj je i korak nekad čvršći i bješnji.Bježi! Bježi! kažem ti. . a nešto što mu rakija odnosi dušu i mehku proljetnu noć. Ožeže ga kao bol i on nenadno pobješnje i poče da krši Marinu snagu.zaleleka Mara. hee! Crne sjenke sletješe na krošnje stabala. Mare! . jurišao kao sumanut. i taj val rastao je uporedo sa svakom čašicom rakije. . i sve se opet smiri. vruć vjetar. I šum Radobolje kao da se opet pritaji. a zvijezde kao da se primakoše zemlji. jer i sama Mara pored njega u taj čas izgledala mu je kao bijela koza što se zaskače na nj i ogavno kmekeće. Začas. Nešto se zakocenulo u njemu. sad nekud podrugljiv i obješenjački. i tišina se još jače profini i pritaji. Zatim. lomio im i mrsio granje. T u njoj se nešto probudilo kao uštinut jogunluk. sjedjela je uvrh bašče i sa nemirnom zebnjom očekivala šta će učiniti Adem--aga. 130 . Nešto. i to bjelasanje raz-liva neku slatku zebnju po Adem-aginoj snazi. Svud unaokolo zašumi oko njega. jest. pa zapali cigaru. pa da prepukne. . A u njegovu naručju to nije više udovica Mara. pjesmu od plamena. pa kao da zaleprša srce u Adem-agi. Mara duboko uzdahnu i oču se šum Radobolje. Ta suton je. još jednu! . pa im šum biva sve slabiji i tiši. Stade praska drvenog stola pred njim. Čuo se samo jasan i vječiti šum Radobolje kroz tihu noć. ni šumorenje Radobolje. . i njemu se činilo da mu čuje bjesomučnu huku kako se približuje. Mlada udovica Mara Petljanova brekti u pruživom hodu i titra u lukavom smiješku. Adem-aga se hrvao sa vrbama. oču se kao ljubavno dogovaranje. Jer Adem-aga mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana.kaže Adem-aga sasvim tiho kao da se boji da ne pobuni svoje pritajene želje u tišini. Ali on se nije više javljao. Nenadno kucnu šargija gore u prisoju povrh bašče. . i ovaj pamrav opet se pojavi odnekud kao zla slutnja. Odnekud izdaleka čini mu se da čuje slavujevu pjesmu. Mara. a stolica vrisnu i pršte. bijes li.miris proljeća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. nemoj! . Pusto mi je bez tebe.Bona Mare. protegne mu se snaga pa zabrekne. pa mu milo da je vidi blizu sebe. Izgubiše se oštri obrisi brda. I tako Adem-aga počesto zove Maru. sjedi do mene! Tako. a ruka mu utonu u podatne Marine slabine. Tek negdje pred zoru. a kad Adem-aga ne imade više što da baca ispred sebe. tako se osjećaše u taj čas. duboko potegne miris iz ruže. pode put Mare. u Dizdarevu vinogradu.

a opet obuzdava konja da se ne razleti od silne snage i obijesti. Šaćir-aga izađe van sebe. Na trećem konju opet. Uz pomoć Fatinu spremi se i stara kaduna Aiša.čudile se komšije. Neobična i šarena povorka krete se kroz grad. Nije samo da jaše.Šta! Mušterija Dži-džigitu! Eh. koja zbog svoje duboke starosti ne može da uzme učešća u spremanju prtljaga. lenderima i ibricima. žalosna ti sam! . a plašljive glave proviruju u čudu kroz pendžere.. 131DZ1GIT I. Cijela čaršija izgleda mu nekako sitnija i trošnija nego obično kada svraća u berbernicu Muje Trklje. ljudi. Na ovakvo njegovo držanje mislio je da mu daju neko pravo dobar glas stare. Neki su zastajali začuđeni. a neki opet nasmijani posmatrali su povorku. ljudi. . Ali u čaršiji se. U njegovoj duši šija ponos. On sav gori. neka kuću pretvore u berbernicu Muje Trklje. ljudi! Pa ja tebi da prodam . gotova. osim onih prvih sa mekahnim balama. Šaćir-aga je u stvari bio dobar čovjek. U čaršiji su poznavali Šaćir-aginu osjetljivost i njegove mahane. A on mušterija mom Džigitu! Eh. i staru majku. čeka pored nje da. dok se žene sve u žurbi pripremiše za jmt. Ah. pa udara čivtima. Grabinu! Za Džigita bih dao i ženu. Neka pozovu još i Vej-sil-agu Voljevicu sebi u pomoć. nego ih još muči cijelog života. Uz kadunu je i nerazdvojna mačka Zeka. eto. Staru kadunu popeše pred vratima na Mrkušu. kao krila. Naposljetku je došlo do toga da se isposvadao sa polovicom komšiluka i sa gotovo cijelom čaršijom. Čovjek te pita bi li prodao Džigita. kao uinat. đugumima. zapali svu kuću svojom vikom: . negdje pred dolazak prve laste. Konji su čekali pod tovarima vunenog namještaja. nekad veoma poštovane porodice Plavića. izgubila pamet. ali nepopravljiva prznica. bolan. visili su: škip.Šaćir-aga.K'o da se ne misli ni vraćati . . himbut za nešestu. Sluškinja Fata. ona je sjedeći na avlijskoj sofi. Šaćir-aga. ljudi ljudski! . baš u rano proljeće.Ma šta. nije ni da leti. Tako jednog jutra. Šaćir-aga kroz kratko vrijeme dovede seljake s konjima i natovari prtljag s njima zajedno. čim im se ukaže prilika.planu Šaćir-aga i zapjeni od bijesa.i sve. i . oštapljene kao dvije kusaste rode. bolan. Da Vejsil-aga nešto nije star i viđen čovjek medu ljudima. pokrenuta hirom nabusitog Hršuma. sav cepteći od bijesa. Jednog dana u čaršiji reče mu Vejsil-aga Voljevica: . Njegove dvije sestre. i njegovo bogato imanje Grabina. nego podbada. Iz Džigita biju vatrene varnice. Dućani sa ćepencima šćućurili se od straha da ih njegov Džigit ne smrvi. Na svome vatrenom vrancu. a Hršum sve zaobadaliji. Džigitu. Šaćiraginica. A Džigit kao da to osjeća. Zbog njegove naprašite ćudi prozvali su ga i Hršumom. a otišao bi i u pasija preskakala.Voli on njega. baš bi se lijepo proveo. Zavijena u feredžu. usjed133jelice. Naposljetku se okončalo i spremanje prtljaga. upade Šaćir-aga u avliju svoga doma kao grom iz vedra neba i. svakakva ti svijeta ima u nas! 132 . jedan veliki bakreni kazan i dva kazandžika. naćve. pa zar mu ni u njegovoj rođenoj kući taj svijet neće dati mira. umotana u šarene ćilime. a u Šaćir-agi nešto raste kao plima. više nego svoju Grabinu. Čeljad se uskomeša. mušterija onom tvom Džigitu. a ti odmah kao stršljen. sač za pečenje hljeba na ognjištu i saksija za pečenje pite. pa da on sa svojim Džigitom ode nakraj svijeta gdje ga niko ne poznaje.Spremajte se! Sve spremajte! Vežite prtljag u bale! Odmah idemo u Grabinu. Malo mu je zar što im je svojim svađama po čaršiji sreću zaustavio. . Nije bilo šale. ljudi. gunđale su sebi nešto pod nos i iznosile namještaj u avliju. čekala još samo da joj Šaćir-aga osedla staru bedeviju Mrkušu. Svijet! Ta on zbog svijeta i napušta šeher. Bog s tobom. prava junačka pojava. ponosno zakočio. ćorava u desno oko i kozičava lica. . I ona.usudi se žena da mu primijeti molećivo. Na drugom opet tepsije sa santračem. kao ljubav. slabo osvrtali na to: Zabodice su postajale sve češće i žučljivije. naročito u posljednje vrijeme.Šta će mu ovoliki prtljag za selo.Mare! O. koja je toliko mirna i ravnodušna da se komšijska djeca. Saćir-agina majka.iščudava se Šaćir-aga i ne može da shvati toliku drskost Vejsil-age Voljevice. tog časa na Mrkuši obadvije krenu put Gra-bine. Raz-bješnje se kao da mu neko Džigitu zabode nož u srce. plašljiva kao kokošica. On se ne obzire ni desno ni lijevo. Na riječ "svijet". plah i ograničen. nije još ni proljeće! Šta će nam svijet reći. Šaćir-aga Pla-vić jaše kroz čaršiju. dvije šiljate gvozdene lopate.Ama kakvu Grabinu. provlače ispod njena trbuha uz ciku i kokotanje. razigrao svoje čelične damare. sa zajapurenim osmijehom na licu. šalili se s njim i podsmijevali mu se. ja sam vala. . nosila je cijele bale namještaja i bacala ih nasred avlije. pa ne zna sirota za šta bi prije prihvatila. Na jednom konju opet stršila je okrugla sinija i razroki sadžaci. . Neka vidi čaršija kako jaše Šaćir-aga Plavić.Baš si hršum i prznica. . bona Mare! . jedan šiš za prženje kahve i krošnje sa bakrenim posuđem: sahanima.

134 Naprijed su išli konji pod tovarima, za njima na primjetnom odstojanju kaduna Aiša, zavijena u feredžu i u žutim, sa crvenim kićankama na kljunovima, ženskim čizmama. Pred njom na unkašu čuvala je njena nerazdvojiva Zeka i uznemireno zvjerala po ulici. Za njima opet išle su dvije Šaćir-agine sestre sa sluškinjom Fatom, sve tri pokrivene žarovima i sa gustim koprenama na licu. Sam Šaćir-aga ostao je još kratko vrijeme u aharu, sedlajući svog Džigita, a zatim je zaključao kapiju, veliki ključ turio za pojas i vinuo se u sedlo Džigitovo. Njegova prkosna pojava promakla je čaršijom, mimoišla njegove i na puškomet pred svima krenula put Grabine. Ta Šaćir--agina Grabina udaljena je od grada svega četiri kilometra neravna konjskog druma. To je i njena prednost i loša strana ujedno. Prednost utoliko ukoliko je bilo lahko žensku čeljad opremiti u nju, a loša strana opet utoliko što je vatrenom Džigitu bio taj put takva igračka da se nije mogao ni da zagrije. Tek kada bi Šaćir-aga išao u udaljenija sela svojim kmetovima, Džigit bi imao prilike da zapjeni od puta i silne udarljivosti. I sada se Saćir-aga zaboravio, pa pustio Džigitu na volju da ide u Borovčevinu. A povorka daleko ostala iza njega. Rano, vlažno proljeće. Drum mokar, a plotine napupile, pa soče pod blagim suncem. Nešto kao nada, kao snaga, napinje grudi, a opet nešto kao tugaljiva omama dohvata se čovjeka i rastužuje ga bezrazložno. Nešto slično do-može se i Šaćir-age, pa zaboravi i na svog Džigita i bi mu žao čaršije, i ljudi, i Trkljine berbernice. Ali u tom času ukaza se njegova kula u Grabini i njegovi vinogradi, i sva tuga iščeze bez traga. Nešto tako srcu priraslo bilo je u toj strani gdje se uzdizala njegova kula. Tu se negdje skriveno smiješilo davno mu djetinjstvo, njegov stari otac, rahmet mu duši, sjedio kraj odžaka i savjetovao ga, vinogradi pod kulom uzdizali mu opet ponos imućna čovjeka i podsjećali ga na dužnosti i brige domaćinove. 135Raštrkani, bijeli oblaci lelujali se pod neobično plavim nebom, a obradovane ptice dozivale se po pučini. Njegovi su daleko izostali iza njega, dok je on razmišljao o Grabini i prošlosti. Upravo u to vrijeme dok se sve ovo događalo, pred niskom i čađavom, potleušicom što su je seljaci nazivali krčmom, sjedio je stari Ante Dronjak i provlačio likove konce kroz istruhljenu oputu. Napleo je toliko lika oko opanaka da su mu izgledali kao dva svračja gnijezda. Sa krovinjare se dizao plav dim i vrapci zamorili u vrbama. Odozdo sa česme čuo se brz šum vode. Ante baci pogled niz drum, široko zinu i pusti neki neobičan glas poput mačora. Džigit je bijesno kresao uz drum, a za njim, čak dolje do Pudarnice, iako već zašao u godine, nazirao je Ante svojim gorštačkim okom kako se miče šarena povorka. - Jes' Šaćir-aga sa svojim, Isusa mi! O, Mande! - Oj' - odaziva se lijeno žena iz krčme. - Evo Šaćir-aginih! Ih, ih, za mila Boga, pa kud ranije! Krčmar Ante Dronjak, Šaćir-agin najsiromašniji kmet, nije nikad bio načisto s tim da li mu je milije da je Šaćir-aga sa svojom porodicom u gradu ili, pak, u Grabini. Istina, kad su oni ovdje, on češće omasti brk pitom i pirjanom, pa i običnije mu je. Ali opet, Šaćir-aga naprasit, pa da Bog učuva. Džigit iskrsnu pod vrbe. - Ante, kahvu! A u Anti nešto poigrava; smije se, i svaki čas ukazuje mu se onaj jedini i pocrnjeli zub u vilici. Šaćir-aga stegao crne i guste obrve, pa se Ante ne usuđuje ni da ga ljudski upita za zdravlje. Dok Šaćir-aga posrka posljednji findžan kahve, žene s konjima minuse šutke kraj krčme. Siđoše još nekoliko koračaja niz drum i odahnuše od puta. Pred njima 136 T se kočila stara Plavića kula, visoka i siva, sa vratima na ćemer i pozatvaranim pendžerima. Šaćir-aga dotrča da skine majku s Mrkuše, otključa kapiju i, bez riječi, vrati se natrag pred krčmu. 'C f II. Prvih dana u žena pune ruke posla. Krečili se zidovi, prali se podovi, tavanice i musandere, mela se avlija i sadilo cvijeće po sofama. A Šaćir-agu spopala samotinja sjedeći pred Antinom krčmom. Da hoće bar da ozeleni, činilo mu se pola bi mu osame nestalo. Tako on sjedi, nenadano se diže i odlazi Džigitu u ahar. - Hej, Džigo, Džigo, Džigiću moj! - tepa mu Šaćir--aga i miluje ga, a on se prosto smije na nj i veselo kopa nogom kao da mu pruža drugarsku ruku. - Hej, Džigo, razgovore moj! Džigit je Šaćir-agi jedini iskreni drug i prijatelj. To nije konj, to je soko, vila. A pametniji je i od kadije što sudi u mešćemi. Kad na Šaćir-agu padne čamotinja i obuzme ga neka nepoznata tuga, on i nehotice pogleda kojoj čaši u dno, onako ispotaje, zavučen u tamni budžak krčme, razbije dert, a zatim izljubi svog Džigita, vine mu se u sedlo, pa poleti kud ga oči vode. Džigit bjesni, rahvani, a Šaćir-agi se čini da leti ispod oblaka, da preskače brda i doline. I tako leti, leti, pa najednom osjeti umor, postane opet obični Šaćir-aga Plavić, i klone u sedlu, zadrijema. A stari prijatelj Džigo to osjeti, uspori hod, primiri se, pa uvije kičmom i drži Šaćir-agu u ravnoteži.

Takav je, eto, Džigit. Naposljetku raspuče i proljeće, izvuče se iz svoje sočne kore, a Šaćir-aga prionu da obrađuje imanje. Po cio dan žene mijese hljebove i vare pirjane u kuhinji, 137a on pred težacima po vinogradima. Čim sa posla, Šaćir--aga u ahar da obiđe Džigita, a zatim pred krčmu. Tako mu prolazi vrijeme. Tako mu izmiču dani nejasnog na-danja i pritajenih borbi u njemu. Iako Šaćir-aga nije kukavica, u posljednje vrijeme čini mu se kao da mu za leđima raste neka zavjera. Neko se zavjerio protiv njega, pa mu ne da mira. Očas mu se neko u krčmi učini sumnjiv, a on počne da ga podozrivo pogleda ispod svojih gustih vjeđa. Poslije upre oči u jedan predmet pa kao prikovan ostane tako po pola sata. Najednom se trgne i osmjehne, pogleda po krčmi i počne da priča 0 Džigitu: - Pasmina je to. Hej, ljudi, nije to šala. Konj od dobre pasmine isto je što i čovjek od dobre porodice, od dobra soja. U svemu ti i svačemu ima razlike. Eto, rečemo ti, Vranac Alage Bijelića. 1 to ti je, brate, dobar konj, ali Džigit je Džigit. Njemu nema premca, pa basta. Seljaci slušaju, mlađi se podsmijevaju kradom, a Šaćir-aga zapao u vatru pa priča: - Sinoć se upravo uvodim u san, a on udara kopitom o dasku u aharu. Čujem kako zvecka sindžirče. Siđem dolje, upalim lampu, a on se osvrte, ugleda me 1 veselo zarza. Ništa mu nije falilo. Htio je samo da me vidi, da ga pomilujem, pa eto ti. Ovo nekoliko pohvalnih riječi upućenih Džigitu razveseljavaju Šaćir-agu, on ostavlja krčmu i sav sretan i smiren, sa sviješću dobrog domaćina, hoda po vinogradima, gleda i nadgleda kako mlade seljanke pod Fa-timinim nadzorom beru trešnje. I žena mu je sišla u vinograd. Plašljivo i kradom pogleda ga ispod oka: "Minulo gaje, hvala Bogu", pomisli i pogleda ga slobodnije. Ali i najprijatniji smiješak bio je u stanju da katkad Šaćir-agu baci u ono nejasno stanje slutnje i podozrenja. Svi su primijetili ovu promjenu na Šaćir-agi, ali niko joj nije znao uzroka, pa ni sam Šaćir-aga. Jed138 nostavno naišlo bi na nj i minulo bi ga. 1 to je sve. Neka pomisao iskrsne u njemu, kao na primjer: "Uginuće ti Džigit", ili: "Nesreća vreba na te". I stvarno ovo je govorio neki glas, samo Šaćir-aga nije bio načisto s tim: da li govori taj glas u njemu samom ili mu šapće odnekud. I što se god dublje zalazilo u ljeto, ovaj zlobni i nevidljivi šapat bivao je sve češći. Kao da se svojom slutnjom navadio na neko veliko zlo. Katkad bi se pričinilo Šaćir-agi da mu se ovaj glas zlobno podsmijeva, pa ga opet hvata u svoje kolo i potpuno vlada njim. On se isprva otimao, trzao, gonio ga, misleći na svoje poslove, Džigita, ili ma što, ali ovaj zlobnik izabrao bi tako strašne zabodice pred kojima se kršio svaki otpor. I ovaj glas, jednog vedrog, ali kobnog dana, dosluti nesreću i po Džigita i po Šaćir-agu i po cijelu njegovu porodicu. Tog dana ovaj glas naročito se nekako okomio na Šaćir-agu sa svojim strašnim zabodicama. A njemu se stislo, spopala ga neka nemoć i očajanje i suzila mu pogled do pod nos, u nešto crno i neizbježno. Nigdje nikog. Samoća. Milovao je Džigita, pa ga i on nekako tužno pogledao kao da predosjeća neku nesreću. I Šaćir--aga prekrati sve sa nekoliko bezvoljnih koraka. Ude u Antinu krčmu, sjede u budžak pa slomljenim teškim glasom zapovjedi: - Onog mog, crnog! Napolju treperi život, igraju se sunčevi zraci i šušte krošnje vrbove, uz dalek šum vode na česmi, sunce se probija kroz crno prozorče, a Šaćir-aga sjedi u vlažnoj i niskoj krovinjari, zavučen u svoj budžak, i ispija crno vino, teški grijeh. Grijeh svoj, svojih predaka ili sotonin. On pije jer ga neka nevidljiva sila tjera na to, sila što je kao kvrga sjela na njegovu dušu, pa mu ne da da sretnim i otvorenim pogledom gleda bijeli svijet. 139Prolazi jutro. Sunce izmiče kroz prozore, a Šaćir--aga jednako teško pije i šuti. Ante je zabrinut, ali nijem i poslušan kao rob. I u Šaćir-aginoj kući doznali su da im sam domaćin sjedi u krčmi, pa im teško kao prema glavi. Šaćiraginica se previla, pa gleda u krilo suznim očima, a sestre mu natmurene tumaraju iz konaka u ko-nak, iz kuhinje u kuhinju, iz avlije u bašču. Kao da očekuju kakva nemila gosta. Jedina mu majka, stara ka-duna Aiša, ništa ne sluti i sjedi sa svojom Zekom u konaku kao zaboravljena. Prolazi i vrijeme ručku, a Ša-ćir-aga ne dolazi kući. Sunce naginje zapadu, a njega jednako nema. Osjeni jablanova otegoše se, a sunčevi zraci se oduljiše i pozlatiše kad on izbi u avliju. Šaćiraginica skoči pred nj. - Snesi mi silah i kuburu! Idem u Polog - kaže Šaćir-aga mrko i teškim glasom, pa, i ne pogledavši je, nesigurna hoda ude Džigitu u ahar. Šaćiraginica, blijeda kao krpa, preklinje ga da ostane: - Ne idi, moj Šaćir-aga, živ mi bio! Sanjala sam ružan san. Ne idi danas u Polog: ima još dana u Boga. Ta kmetovi će i sami doći. A on i ne odgovara. Šuti i sprema konja. Još časak, i Džigitove kopite zakresaše drumom povrh kule, a Šaćiraginica zaplaka. Sestre mu kao dvije nijeme i tužne sevlije ostaše na avliji.

U Polog vode dva puta: jedan preko Meoljine, kraći, peo se krivudavo i strmo, a drugi duži nešto ravniji, vodio je preko Borovčevine. Samo ovaj drugi imao je jednu mahanu: upravo ispod samog sela Borovčevine, što leži na platou, probija se on kroz stijene u duboko presječen divlji goli tjesnac, pun škripova i prerezan suhom potočinom. Strašna i jezivaje to divljina u kojoj glas zvoni kao sa onog svijeta. A Saćir-aga ne bira put. Pustio Džigitu na volju, zaboravio na ovaj svijet, pa juri, leti. Krš ozvanja pod bijesnom Džigitovom kopi140 tom, a stijenje odgovara bijesom, smijehom i lavežom. I baš tu, upravo negdje pred suhu potočinu, Šaćir-aga izvadi kuburu iza pojasa, podvrisnu i opali. U isti tren Džigit se trže, bolno jauknu i posrnu naprijed. Šaćir-agi pretrnu srce. On se povi po njemu. Zanos se u tren rasplinu i užasna pomisao ožeže mu mozak. Jeka od pucnja zagrominja se u kršu i nasta kobna tišina. Džigit opet jeknu. Šaćir-agi kao da puče nešto pred očima, dah mu se nape u grudima i nasta neka divlja borba u njemu, borba prijegora, ponosa i ljubavi. Stvar je bila jasna: Džigitu je zapela noga u škripac i prelomila se u snazi naleta. Džigit ponovo jeknu. Šaćir-agi se za-vrtješe suze i umalo što ne zarida iz sveg glasa. Ali se supreže, poče da mu dršće usna i ruka na kuburi. Džigit ga bolno pogleda i nemoćno obori glavu s teškim uzdahom. Najednom, ne znajući sam što se dogodilo s njim, on leže po svom drugu, pade mu oko vrata i zarida, tresući se sav kao u groznici: - Hej, Džigiću, sirotane moj! Hej, rano moja nepre-bolna! Šta, zar Šaćir-aga Plavić da plače kao žena! ote se on i pogleda po pustoši. Sam. Samo golo stijenje zuri u nj i u sirotog Džigita. - Jest. Oplakao sam i sebe i Džigita - reče on jedva čujno, steže srce, drhtavom rukom poteže kuburu i stade pred Džigita. Dva strašna oka, puna molbe, očaja i bola uperi Džigit na nj. Šaćir-aga ne klonu, naperi. Metnu ruku na oroz i jeknu, jeknu kao ranjen, i omače. Pucanj vrisnu, a on, i ne osvrćući se, naže ka Grabini. Za njim zaurlaše hiljade glasova, cika, smijeh i đavolji kikot krša, a zatim se sve utiša i zinu mrtva i hladna pustoš iz klanca. 141III. Šta je soko ostriženih krila? Šta je čovjek bez oči-njeg vida? Šta je junak bez svijetla oružja? Staje hodža bez bijela saruka, Šaćir-aga bez bijesna Džigita? Šaćir-aga Plavić nije sebe više ubrajao medu žive ljude. On se živ pokopao u svojoj Grabini, ne mareći ni za svijet, ni za svoje bogato imanje. - Ante, onog mog, crnog! Šaćir-aga u vinu traži zaborava. On u vinu sanja 0 Džigitu, prelazi na njemu brda i doline, zapjeva, pa se najednom rastuži i rasplače kao malo dijete. - Isuse moj, šta bi od našeg silnog age! - čudio se Ante. A Šaćir-aga po cio dan u svom tamnom budžaku. U kući žalost kao za pokojnikom, a imanje pusto bez njega. Žene kao sirote idu po vinogradima, zaraslim u travu i korov. Kao da je sve prokleto. Nema više ni straha ni trepeta u kući. Šaćir-aga je bio kao mušica. Nikom ni u oči da pogleda. A opet se niko ne usuđuje da mu šta primijeti, da mu prebaci. Ali ne od straha, nego od žalosti. Došla i berba. Sve cikti od veselja, a Šaćir-aga kao smeten, ne umije ni da kiridžije pogodi. Sišla jesen u kotlinu, tuga maglovita, beskrajna, a Šaćir--aga u budžak, kuća u beznadežnost. Tako prolaze dani. 1 gora počela da opada, a Plavićevi još u Grabini. Žene se zaželjele komšiluka, pa pomriješe od osame i čamotinje. Preklinju Šaćir-agu da se sele u grad, a on samo odmahne rukom, pa u Antinu krčmu. Katkad po cio dan prosjedi sam u konaku, izgubljen i mučaljiv, po cijele sate ide uza sobu, niza sobu, pa se zavali na sećiju i gleda u tavanicu. Nije mu ni lahko. U čaršiji se sigurno već sve saznalo. Ko zna šta se sve tamo ne priča. Zar Šaćir-aga Plavić polomljenih krila da izađe pred one nabodice i ukoljice. I on je sav svoj duman i jad topio 142 u Antinu vinu. Prestao već odavno da govori o Džigitu. Nekad ga je uzdizao iznad cijelog svijeta, bodrio mu ponos i snagu, a sad ga vino uzdiže iznad neke crne provalije savjesti i zlih slutnja, drži ga u kandžama nad tim ponorom, dok se on bori, hrve, savlađuje i pobjeđuje, da poslije pijane borbe druga provalija postane još dublja i crnja. I sve tako. A jednog dana, pijan i raspojasan, Šaćir-aga ude u avliju i zagrmje: - Spremajte se! Odmah se spremajte! Fato, veži prtljag! Hajd' mičite se! Ta niste se skamenile. U ženama nešto zaklikta, ali nove, crne slutnje ugu-šiše ovo kliktanje nenadne radosti, i šutke počeše da se spremaju za put. Ante je domalo doveo brđane sa konjima. Oni su i tako krenuli po brašno u Kamenik, pa onako uzgred, dobro im došlo da potovare Šaćir-agin prtljag. Kroz jedan sat povorka se krenu. Ovog puta Šaćir--aga je išao posljednji, uzbuđen i omamljene svijesti. Nešto razbijeno i očajnički nosio je u sebi put svoga rodnog grada, koji mu sad izgledaše nekako stran i nepristupačan. - Eh, heej! - uzdahnu Šaćir-aga i osloni se na stijenu kod Bijele pudarnice da savije cigaru duhana. I tog časa učini mu se da se sasvim prikuči svojoj tragediji, ugleda joj svu jezovitu nagona i trže se. Htio je da viče, da vraća konje u

Grabinu, ali su mu samo drhtale zgrčene usne i poigravala cigareta u rukama. Eh, da je barem ostao u selu da mu svijet ne gleda sramotu! Tako je Šaćir-aga Plavić došao u svoj šeher. Isprva ostajao u kući. Mučilo ga teško. Muvao se po konacima i noću izlazio u bašču, dok jedne noći ne preskoči kapiju i ne izgubi se u pomrčini. Naposljetku poče i danju da izlazi. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, niko mu i ne spomenu Džigita. Štaviše, ljudi ga sretahu otvorenije 143i prijaznije negoli prije. Kao da su na sve zaboravili. Vejsil-aga Voljevica upitao se čak s njim prijateljski za zdravlje i, onako iz običaja, raspitivao ga o ljetini. Tako Šaćir-aga presta da zazire od čaršije, ali se ipak sve rjeđe vrdao u Trkljinoj berbernici. Po čaršiji se pročulo da se propio. Viđali su ga kako se krije po krčmama na drugoj strani. Kući je dolazio u kasne sate, tiho i nečujno. I dok su svi spavali, zaticao je on svoju ženu, presamićenu kao u kvrgi, kako ga, blijeda i iznurena, čeka u polutami kraj ufitiljene lampe gaznjače. Katkad se pijanom Šaćir-agi činilo da gleda pred sobom nijemu utvaru, a katkad opet najbolje stvorenje na svijetu. Prema tome, nekad bi Šaćir-aga lijegao u dušeke mrk, zlovoljan i zloban kao džin, a nekada bi se opet raznježio i, prolijevajući suze žalosne, milovao svoju Šaćiraginicu. Ne prođe ni pola godine po smrti Džigitovoj, Šaćir--aga prodade Polog. Za Pologom zaredaše druga dobra: mlinica u Omoljci, podvodne bašče u Mekama, njive u Strugama. Osta se na samoj Grabini. Šta! Zar i Grabinu prodati? U njemu nešto prepuče. On sve pregorje i utonu u vino. Nazirao je crnu tačku pred sobom, koja se stalno širila i postajala sve crnja. To je bila šuplja cijev njegove kubure, skrivene duboko za pojasom. To je bila njegova sudbina. U piću poče koješta da mu se pričinjava. Neka crna nevidljiva ruka vukla ga mrtvom Džigitu u škripove podno Borovčevine. Žena mu plakala negdje u daljinama i dozivala ga preko vode. Ljudi hitali pod nekim mrtvacima i domahivali mu. Crni davolić igrao pred njim na stolu i plazio mu jezik. Neko mu sjedao na pleća i upirao mu odozgo u tjeme. I on se trzao iz dubokog pijanstva 144 u praznoj krčmi, dok je napolju u gluhoj, dubokoj noći zviždala bura, ili pljusak šibao po gradu. Jedne kišovite noći jedva ga vino savlada. Naposljetku poče da ga hvata i pušta naizmjence. Šaćir-aga se borio. Približavao se činu svoje odluke. Šta? Zar i Grabinu da proda, pa da tuđin seta po njoj! Zar svoju staru majku pod starost ostaviti bez hljeba u kući! Nikad! Bolje ovako. I Šaćir-aga steže držak od kubure za pojasom. Pijanstvo je raslo kao crno more, ljuljalo ga, pa opet svijest rezalo krvnički, nemilosrdno. I samo ove dvije igre, jednostavne i strahovito snažne. Misli se ste-gle u čvor, a najednom potonu u moru zajedno s njim, da ga opet iznesu na čistac i udare s njim o nešto što je gore od ikakve stijene: o smrt. Šaćir-aga se diže i zatetura prema vratima. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, odlučio je Šaćir-aga stojeći nasred avlije. Svijest mu je bljesnula na mahove, a predmeti rasli pred njim. Zid, što se bjelasao dolje udno avlije pri sijevanju munje, činio mu se nedohvatljiv i visok do neba. On se, onako u polusvijesti, zagledao u kuću. Kao kroz neko daleko sjećanje projuriše ispred njega lica njegove porodice, ali on steže srce i pođe put ahara. Uđe. Mrkuša se plahnu i uzduha. Šaćir-aga osjeti daske pod nogama. Jest. To je Džigitovo mjesto. Jest. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, ponavljao je on. Aharska zapara udari mu u glavu. Svijest mu poče da se kreće oko njega. On se prihvati za dasku od jasala i spopade ga tuga i očaj. Izvadi kuburu. Bolje ovako. Bolje, bolje, Šaćire. A onaj svijet? Džehennem? Pa i dosad sam griješio. Ih, brate moj, pa zar tako? Zar sebi da smrt zadaš? Jest. Sebi smrt, kad nije druge. Bog zna zašto ovo činim. Oprostiće. A kuća, žena, majka, sestre? S kim ostavljaš sve, nesretni Šaćire? Moram. Nije druge. Sve ovo kao da je izgovorio neki glas koji se klatio nad njim i vrijeđao mu moždane. Obuzimala ga neka 145vatra. On prisloni hladnu cijev na sljepoočnicu, i to bi tako nešto obično. On će odapeti, pa - pred Boga. Šta učini, nesretni Šaćire? I opet onaj glas poče da se klati nad njim i da mu vrijeđa moždane. Šaćir-aga se jedva držao za jasle. Nešto ga privlačilo zemlji. Neko mu sjeo na pleća i upirao mu glavu kao da želi da ga zabije u pod ahara. Ruka mu dotače oroz na kuburi. Sad će! Odjeknu tup i potmuo pucanj kao da se nešto surva. Mrkuša se trže. I Saćiraginica se trže i vrisnu. Pričini joj se daje sanjala. Ona se opet presamiti i spusti glavu na koljena, onako zgrčena, na dušeku, čekajući svog Šaćir-agu. Kiša je pljuštala i dalje u crnoj noći, a Runa zloslutno i jezivo hujala pod Plavićevim prozorima. Sudbina je sjedjela povrh grada na stijeni i bdjela nad stotinama sitnih duša, skrivenih u niske, zbijene i pločom pritisnute kućice. Sve je mučalo zgrčeno i pritajeno u tmini, samo bi na mahove osvijetlila grad, s mostovima i tornjevima, i moćni smijeh s neba prosuo bi se po cijeloj zemlji. 146 IZDANAK Gig pjetlić nakostriješi se pa zapjeva. Zapjeva sa tolikim uvjerenjem u svoju snagu kao da će se sva kasa-bica, šćućurena pod planinom Mrgudnjakom, zatresti od njegove sile. A kasaba siva, rutava kao stara orlušina pod

Ispod mangale prostrt ćilim. u svom pohabanom gunjcu. U tome je upravo tolika razlika kao što on ne stoji kad sjedi i ne sjedi kad stoji. i planina sa nježnim vrhom do neba. ili čini zato što mu je sudbina tako dosudila -opet je svejedno. prošao je kraj istog ureda i opet zapao u misli. i Alaga se osjeti preporođenim. . On više gotovo i ne razgovara sa svojim poznanicima i prijateljima. Alaga se tješio tupo i zamišljeno. predan u ruke sudbini i volji Božijoj. i on se osjećao tako blizak Bogu. jer su u rukama sudbine koja im je odredila put do groblja na Mezaretima pod Krehinim poljem.vikne gazda Mitar sa praga magaze. Alagin pokojni otac prolazio je ponosito čaršijom. blago i krotko. razgovarajući sa davnim uspomenama i smiješeći se prijateljski stvarima oko sebe. a u vazduhu šapuće nešto krhko i tako neobično kao da govore duše davno preminulih Proha. što nikada dotle nije pomislio: učini mu se sve tako obično. Kula gleda žalostivo. gleda niz čaršiju. a unaokolo sećije i jastuci. nekad čuvene sa sile i tvrdoglavosti.Hej Alaga. Bože sačuvaj! Alaga ima još šaku rente što mu je isplatiše za njegovih trideset dimova u Čitluku. a Alaga stoji skrštenih ruku. iznutra. Nije se obazirao ni lijevo ni desno. Učini mu se kao daje svu svoju lijepu prošlost pokopao u ovom uredu. biće. To on nije umio da reče ni samom sebi. pa pali svijeću i razgovara sa uspomenama. Misleći na Božiju 148 r pomoć i na sudbinu. To se Alaga vraća sa posijela. U njoj samuje Alaga kao ćuk. smiješi se i tako razgovara sam sa sobom. i začudio se kad se našao čak ispod kasabe kod Panića stupa. On se samo smiješi i misli kako je to sve tako Bog dao i kako drukčije i ne može da bude. osmjehnuo i premjestio korpu s jajima iz desne u lijevu ruku. pjevaju ptice. pa se zamisli. Ispod nje se nadaleko vide polja i brežuljci. Nasred džamlije 147krvavo se crveni bakrena mangala. uzdahnu on. a rječica vijuga kroz njive da se izgubi u polju. dok bi treperila pred njim neka čudna i do suza blaga osjećanja o smrti i onom svijetu. prošao je mahalom. a udno sobe izblijedio zelen sanduk. Ali to nisu duhovi. On voli svaku ovu stvarčicu kao svoje rođeno dijete. Tako je izašao iz ureda Alaga Proho. a Alaga pokorno uzima korpu s jajima i nosi ih Mitrovoj gospodi. Kao da ga se neko nevidljiv dotače vol-šebnim štapićem i odnese mu sve prijašnje raspoloženje i držanje i pretvori sve u prazninu. Samo soba-džamlija pokaže još pokatkad znakove života svojim žmirkavim svjetlom. čudak i posljednji izdanak loze stare porodice Proha. s počadalom musanderom i dugačkim crnim srgom za haljine. Sve je bilo tako obično. I tako često Alaga sjedi u svom ćošetu i provodi dane. to je sasvim svejedno. a Alaga zna da im je trzanje uzalud. i njegove brige ispadoše mu iz mozga i postadoše važne kao trnjine na plotu. Konaci su pusti i prazni kao da ih je kuga pomorila. U tom času kao da mu bi nešto jasno.Kako li samo brže ostari i posijedi! A Alaga bi ustao ispred kafane. a on sam ide drumom. Zgledao se. Vrh zasvodenih vrata još i danas zijaju tijesne puškarnice. . Kula Alage Prohe nadvisila cijelu kasabu. 149. Mujezin Hadže kao da doziva mrtvace zaokujiše svojim plačnim glasom.govorio je Agan svojim gostima. U njihovu kuću dogonili kmetovi na stotine tovara svega što Bog na zemlji daje. Vraćajući se u grad. i gledao sve kroz tu bliskost. bez srdžbe. čak tamo prema Mačkovu Kamenu. I dugo bi sjedio kraj strogih i ozbiljnih nišana svojih predaka. cijela ga soba gleda nekako bolnosažalnim i prijateljskim očima.Siromah.klisurom. pognute glave i skrštenih ruku na prsima. zasvodenim na luk. zaobilazi mrava. čađavim odžakom. Minuli su zlatni dani ove kule i prohujali kao proljećne vode što se veselo skotrljaju s Mrgudnjaka. jednostavno. Proljeće. Alaga abdest na se. pa u džamiju. pa izađe na ulicu. I sada. On stanuje u džamliji sa velikim. Pa daće Bog. U Alagi se probudilo nešto što valjda nema ni u samom Kur'anu. pa izgube u poljima sa šumom utišalim. noseći jaja gospođi gazda-Mitrovoj. a danas Alaga i ne zatvara vrata za sobom. pa se uputio na groblje pod Krehino polje. On je imao samo neku blaženu svijest o ovoj nenadanoj promjeni kod sebe koju je pokazivao njegov nekako bolećiv i ujedno prazan smiješak oko usana. Tako on sjedne pred Aganovu kafanu. oštra pogleda i sav u crnoj čohi. Dan blag. nego negdje tamo u debelim hladovima raja i nepreglednim baščama njegovim. Alagu steže u grlu i svrati mu se suza u oku. Ljudi se trude da mijenjaju njegovu volju. ponesi mi ova jaja kući! . kao da ga pale duhovi izumrlih Proha. Kula je na tri boja. a sada ne prelazi praga ni gubavo magare. Prošao je čaršijom. Nije to da će on tu uslugu naplatiti gazda-Mitru. nosio je korpu s jajima i smiješio joj se dobrodušno. Nije šala ostaviti čovjeka bez ičega svog . Sve je to nekad trebalo. a krila. Tako se mijenjaju vremena. U nj ude neki dobar smijeh. pomahnitao je. pa ni golubovi ne guču više pod ploč-nim strehama. pa kada se Alaga izvali u svom ćošetu. Eto tako je. Pozvaše ga jednog dana u poreski ured i metnuše mu pregršt banknota na dlan. Zašto on nosi korpu gospođi. To sve Alaga nije umio da kaže. a kad bi i umio. štiti snažna i okovana prijevornica. . Da li on to čini iz sopstvene želje da učini uslugu. On razgovara sa odžakom i miluje ga prijateljski po oblom boku. a Alaga. Svaka mu od ovih stvari priča o uspomenama tako čarobnim kao da nisu doživljene ovdje u kasabi Skočima. pa se smješka. ismijale bi ga njegove kasablije. sitan kao makovo zrno. groblje tiho.

Alaga sjedi sam pred kafanom. i Alaga ustade. sjeća se svojih sinova. pa valja drvlje i kamenje. pa i ne gledajući u kafedžiju. okupi se kao jato čavki. On se zagleda preko rijeke. ču kao kroza san da ga neko viče. nadošla. upravo prema velikoj kafani "Bristol". A to je bila pjesma izumrle porodice Proha. Eh. Sinove uzelo u vojsku. svrh ulice. 150 . i onaj prazni smiješak sjeo bi opet na njegovo lice. Ibri. Kula se nakrivila kao od žalosti za Alagom. Ajiša je plakala i naposljetku se utješila. naletješe plakati kao rašču-pane vještice. njegov bivši kmet. a Ajišina djeca skaču oko kule i boje se crnog 151odžaka u džamliji. pa besmisleno blene u Runu i osluškuje huku razuzdane bujice. Ali eto. . a čibuk viri i dimi se prkosno u vjetar. i dućan mu stoji na milosti Božijoj. prosto iz svoje dobrote. Agan mu pritrča. pa momci kao cvjetovi. Baban. A u kasabu opet došlo proljeće. crveni pojas.smiješi mu se Alaga. Istina. vidi Ibre! Za mila Boga. Alaga? Mnogo si mi nešto ostario. . Alaga. sjeća se starih vremena. obori glavu preda se. a glad popala po sirotinji. pogleda začuđeno. Ona je osjećala neumoljivu bijedu koja je jedini uzrok. a zatim tako snažno zamahnu da izgubi ravnotežu i pade na zemlju. sa lukavim smiješkom i sitnim očicama. oprostivši se još brže. . ruku nad obrve. pa djeco. Tako su prošle cijele dvije godine ovog razorenog života. Dugo su ovi napadi hvatali siromaha Alagu. čuči Babanova straćara . oni ulaze da ocu čestitaju Bajram. Drhtao je. a sada mu ih.Podveče je odlazio svojoj udatoj sestri Ajiši i igrao se sa njenom nejakom djecom. Bura! Bura! Sablažnjivo zviždeći. i sami Bog zna hoće li ih više ikad vidjeti. što haljinka promijeni čovjeka!" "E. da joj je brat poremetio umom. dok on mirno sjedi i razmišlja o nevoljama. jer su zimus čuli kako u njemu neko pjeva i zviždi. pa se svak o sebi zabavio. Prašina pala po dućanu. pa se osmjehnu. Kroz mala vrata vidi se samo prosijeda brada i saruk. A Babanov čibuk jednako dimi kroz tijesna vrata. umi ga. ima nekoliko dana kako ga nešto hvata. Izdubi dva oraha. 152 BABANOVA BIJEDA Puše bura i brije po iskrivljenoj ulici. Ali Mati je bila stvar nejasna i neobična i on brže potjera konja. ostario. Poče i da viče u pomoć. Hasanu. kao podapete stupice. Ona je osjećala svu tragediju svoje porodice. natakne ih na drvo. pa razdragano juri u polje.Dobro. A Alaga se i dalje smiješio i ne obraćajući pažnju na ovaj susret. Rijeka Runa požutjela. a Alaga se jednako smiješi i posluša svakog u čaršiji. Kao da je mušica proletjela pokraj njega. pomislio bi blago Alaga. mrači mu se pred očima. kad se vraćao s groblja. Tako ponovljeni. Pred njim je sa natovarenim konjem stajao Mate Vrtikapa. noseći na svojim brzim i prpošnim valovima veliku pjesmu šume i mirise cvijeća. kupi fes. Alaga je to tako čudnovato i neobično izgovorio da je Mate osjetio neki nenadani strah. tamo u rasute vile i kućice po prokislim baščama. U njemu šuti mir kao pritajen miš. provuče kroz njih kanap. 153Neko viknu pred dućanom. Alage. A čaršijom se proču: poludio Alaga Proho. može biti da mu je lice poprimilo ovaj izraz sjedeći dugo medu svojim mrtvim precima i razgovarajući s njima. a reklame kao izotkidane ruke. sve dok jednog dana ne udari glavom o neku stijenu i dok ga onesviješćena ne prenesoše u bolnicu. odvelo u rat. a nahereni dućani. pusto nekada: dođi Bajram. da ste mi živi i zdravi! Hajd!" Tako je Baban pazio svoje sinove. kako je ona mislila. kao da puče neka poludjela gužva. To je bila tužna pjesma njezinog poslednjeg izdanka. a on. a djeca zapljeskaju ručicama od veselja. Omeru. ako Boga znaš! Ih. Korito joj otješnjalo. Na kraju reda dućana. Jer sve je ovo suđeno i po volji Božijoj. a najmlađem. Omere.Ostario.Kako si. Sestra ga gleda iz prikrajka i tiho zaplače: boli je u srcu za njim. zar si ogluhnuo! Što se ne okreneš? Alaga diže glavu. pa najednom poče da mlati rukama oko sebe kao da se hrve s nekim nevidljivim. pa vidi Hasana. pa zaviči: "Za mila Boga. gledajući kako zvrčka pjeva. navrla rječica ispod Mrgudnjaka. eto. postole. Baban se trže i umalo mu ne ispade već ugasnuo čibuk iz ruke. za porodicom. u crne kabanice umotanih ljudi. Ona šaka banknota utanjila se kao voda s lista. sve jedan drugom do uha. Kasaba se pomladila. srednjem.Hej. a Baban zaodjeni sinove kao jedan po jedan u palanci. A neki dan. pa kao da ga neko steže za gušu on počne da se brani i da viče. stisnuli se jedni do drugih pa čekaju mušterije. pala po Ba-banu. a mušterije ni "dobrojutro". Huči strahovito. Mutno se obazre oko sebe. Najstarijem. Ove znakove na Alagi opazio je prvi kafedžija Agan. jedva se drži na svojim rasklimatanim temeljima. Cijela se mahala čudi kako mu bura ne odnese dućan. opet osamljeno zamišljen kao da traži izgubljene snove po polju. Najednom zatutnja kao da hiljade ljudi zaurlaše. Pogdje-koja grupica.dućan. odvedoše u vojsku. a on se i ne okrete. . što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. gledajući u njegovo staračko lice iz koga je izbijalo nešto što se ne vida na licima ostalih ljudi. U Mate zamrije lukavi smiješak na licu. kako si? .

a djeca u rugalicu: Baban-Dobaban. Otada Babanove postole stalno noćivaju pred vratima. ali se za njezino djejstvo uskoro pročulo. Ali. sjeti se da ne zna ni čitati.prošapta Baban sa suzama u očima. Tako je jednom i u snu dohvatio postolu i udario ženu po glavi. Već dva mjeseca ni glas od njih. a na Babana i njegovo tijelo navale se snovi kao more. zagušljiv vazduh. krika i lupnjava kanata. trže se i Baban: nabavi dvokolicu. Cio ostatak zime prešutio je žaleći za dućanom. Domiši-Kobaban. džinovski zasoptalo huktanje. otkako mu žena iznosi postole. . Bijeda čuči u sobi. S njim se bori prasak. glupavo zinu. Baban odmahnu rukom i zovnu ženu da mu pri drži pojas. jedan je zid nešto izbočen. pa ni sam Baban. osta zavaljen na zemlji. sa hiljadama papirića. za vratom. pa drži i priteže k sebi grede preč-nice. Čuo je da je nekada u komšiluku neka stara Kriluša našla ćup dukata. Javio se da leži od neke bolesti kojoj Baban nije mogao da razumije 156 ni da zapamti imena. Mali se Mušo rasplaka. Da nije kakvo zakopano blago? pita se on. nikom se ne javljajući. a kraj peći se sušile neke vlažne ponjave. češući se iza uha. pobijeđen kokot. . Evo u čemu je stvar. Dućan pljusnu o zid apoteke. kao stvoren u trenutku toga haosa. Predao se radu. Ali kada ogranuše topliji dani i oživi čar-šija. 154 Moćni Bože. Srce puče u njemu. visok i plećat. izbaci iz kljuna oblak prašine. pa se proču palankom daje šenuo pameću. I Babanovica je pitala komšinice. rodi se ovaj Mušo na zaprepašćenje svih. a sinovi u ratu. okretao nasred sobe i omotavao se njim kao vit'o. u kojoj spava sa ženom i svojim malim Mušanom. I osta živ i onako blijed i podbuhnuo. Čim on u sokake. ali sada poče da ga draži i golica kao obad vola. on se. pa mu dao i ovog prekobrojnog sina. kao da je pokopao svoju ženu Aišu. A Baban jednako šuti i kuća sve praznija. Noćas se pojaviše čudna slova na onom zidnom trbuhu: zasvijetlješe. kao da je trudan. najednom se sve pretvorilo u ugljev-lje i njoj se zgrčile ruke. A Baban. puni straha i očaja. i Baban ode u čaršiju. šibica i bezbroj drugih sitnica koje razgrabiše neke nevidljive ruke. Spočetka ova rugalica ne djelovaše na Babana. Samo značenje ove rugalice nije niko u palanci znao. Najposlije se javio Ibro iz bolnice. Bura! Bura! Prasak još strasniji: juuu-kr-ahh! Vrisnu dućan diže se kao siva ptičurina. Poslije zadrndaše kola preko avlije. pa kada se probudi. Ona ga je nervirala. Kada su sva tri brata već poodrasla i počela da zarađuju. U sobi je vonjalo na ustajali znoj i na težak. Baban se raskoračio. pognut kao nad dvokolicom. pa poče da ha-mali. moćni Bože! . dozivaju u pomoć. I Baban sniva kako se svakog večera nešto miče u toj izbočini kao u živom trbuhu. pa tako i to ostalo nepoznato. Šukonkoda-Baban. ' " >• ■ ■ . a majka mu dade koricu ječmenice i on zašuti. žalostan. a na crne zimske dane još ga je jedino podsjećala ona 155dječija rugalica. to samo on zna. oštar fijuk. Bog zna jesu li i živi. on poče stalno da sanja neke čudne snove.Kuku ti je nama. ližući je svojim blijedim usnama. I dok je njegova mršava i bijela stopanica držala pojas.fijuu . Aiša svake noći postole pred vrata. pa ugasnuše.sve mršaviji. Bog je svakako namjerio da kazni Babana. pomrijećemo od gladi. kao bez kostiju. Ova nesreća mal' što ne pomjeri Babanu pamet. pa uzviknula. ali joj svaka kaza drukčije. žuri da što prije ude u svoju kućicu i riješi te paklene vike.krahh! Šta je? Babanov dućan vrisnu. pa neki iskidani glasovi što. počela da ga raz-dražuje do bjesnila.govorila bi mu svaki dan njegova žena Aiša . eto. Žena sve zabrinutija. izvrnut. zaputi se kući. Išao je pognute glave. jer Baban poče i da tuče djecu i da se baca na njih svojim teškim. Tako prolazi zima.ako se ne prihvatiš kakva posla. isto tako uzidan u zidu. a Baban sve duži . okovanim i žicom ispletenim po-stolama. I svakog jutra posmatra Baban taj trbuh. Baban se prestravio. povijen nad njom kao čudna orlušina. a Baban se prekide hamaleći za komad hljeba.Huu . okrećući se i snebivajući. a bura podrugljivo zazvižda u kovitlac nad njim. U njegovoj jedinoj sobici. Baban hamali. u pravim abu-kazemskim papučama. Bilo je tijesno i tamno. krpa. Eno ga! Tjera trošnu dvokolicu. kuća opet živnula. da ga čak i u snu proganja. ugleda dućan. Zašto je htio da ga kazni. sav uplašen. pa smeten. zasvijetlješe. moj jadni Babane! . Smiješno ga je bilo vidjeti kako se. A pljusak nemilice lijeva i bura fijuče kroz ulice kao predznak crnim danima. diže ruke i opet ih spusti niza se. žalostivo zaškripa i zakokota kao iskrvavljen. Ali kada je ugledala zlato. Baban se diže sav blatnjav i promočen.

I sve tako. poče lutati sve pod sažalnim ili podsmješljivim pogledima palančana. A ako mi se uzmu ruke. a on je samo bolno gleda i šuti.Šta ti je. pa ugasnuše. Babanovica doču da joj muž sa praznim kolima juri kroz ulice i nešto govori u bradu. To potraja nekoliko časaka. o sinovima i ugljevlju. Iskopaj ga i spasi porodicu bijede i nevolje! To reče i nestade ga. a zatim osuše brzi nestrpljivi. Katkada mu se dogodi da prođe svoja sopstvena vrata. nešto strašno i neshvatljivo. Neki mrtvački umor skršio mu svu snagu. pa kopa zid čekićem. Legao bi s glavom punom misli i briga. a ženi ništa ne govoraše. Eto. Dvokolica prestade drndati. Babanovica ga tužno pogleda. kao kiša. zasvijetlješe. a dukate sam skrivao u ćup. jurnu u sobu i. Mučio ga nemir i strah i jezive slutnje od tajanstvenog ćupa. opet ono . lomeći ruke i dozivajući komšije. pa ne smije ni riječi da upita. Baban ni da uhom makne. zalamata rukama i odletje na avliju da doziva u pomoć. pa otjerao kola. I Baban postaj aše sve šutljiviji. a poslije se pojavi starac. opružio bi se preko cijele sobe i. a vrag mi je bio zasjeo u misli i pohlepa u tijelo. Ali koliko je god prevrtao svoje izhan-dale misli. Ih. I onako svako . Svakim danom gore. govori o ćupu zlata. ko Mušu? A dukati? Sinovi. ne čuje nikad ga ko doziva. Ona sinu. govorio je neke nerazumljive riječi. za mila Boga. Nevolja kao teška kvrga u bezizlaznom vremenu pritisla Babanovu porodicu. Baban se probudi. Trgovci mu prestadoše davati poslove. Bio je sav u golu znoju.vrisnu žena i poletje k njemu. kuća s ćoškom i velikom avlijom? Onda bi mu se svi u čaršiji prijatno i s poštovanjem javljali i sjedio bi u vrhu kafane sa Bećir-begom Krvavcem. vidio onu izbočinu na zidu. čudan i dubok kao iz badnja. U sobi je bilo mračno i zagušljivo kao u trapu. ne čekajući da mu se žena probudi. kao da ih mora mori. pa tišti da krvlju propišti. Poslije se diže i. pa sjeo na neku stijenu i dugo plakao. . Nije mogao ni rukom da makne. I ako Baban. moj Babane? Što si tako blijed? .Baban poče da sanja o ćupu zlata. ugleda mu pobješnjeli pogled. Sukomisi-Baban. Dani se odužili. Ćup je zazidan u ovom zidu.Babane. Pokuša da govori. Baban stao uraskorak. . Slova opet zasvijetlješe. I trgovci u čaršiji primijetiše njegovu zabrinutost. Nešto je ovladalo njim. šuti i suze joj u očima. zaboga. Babanovicu zazebe neka kobna slutnja. kao da ni sam ne zna kuda ide. Najposlije ga savlada san. sine Hasanov! Ja sam Baban Taslak. I Babanovica se uzalud domišljala šta bi mu to moglo da znači. a noći bezizlazne. Ne usuđuje se ni da joj riječi progovori. Poludio Baban! proču se gradom. sruši mi krov nad glavom! vikala je Babanovica. sva zapanjena ukoči se na vratima. pa ugasnuše. sve dok zora ne zabijeli u oknima. prekjuče. Vezao sam uzao na svakoj pari. Mujo! U pomoć braćo. a Baban po cio dan gleda u jedno mjesto na zidu kao nijem. Glas. I upravo kad je noć prolazila iz petka u subotu. Vidio ga je kasapin Uroš. što to radiš! . činilo mu se.odjeknulo bi na kraju kao da neko udara u ogroman bubanj. pa zadugo ne stisnu oka. žena. Žena sjedne do njega.Čuj me. I u tami je. domišljala se sve do jednog dana kada je. a komšinice ni da čuju. Jovan Kuna poslao po njemu tri sepeta šljiva svom mušteriji Omeru Pečaninu. Težak zadah sjeo mu na grudi. a gotovo sve poruke izvršuje naopačke. nije mogao da se sjeti ni kada je prvi put 157čuo. Salko. Neki dan istjerao dvokolicu čak izvan palanke. Šukonkoda-Baban. a Baban se probudi i viknu u strahu. I dječurlija se iznenadila. Najprije je čula dva-tri. Babana spopadoše neobična razmišljanja.Jusufe. a porodica pade u beskrajnu bijedu. šta se dogodilo s Babanom. Malter frca sve bješnje i bješnje a on sav dršće i oči mu gore kao u pobješnjele zvijeri. . pri plamsanju svijeće. Nije mogao da shvati otkud dolazi. pa ciknu. ko će hraniti ženu. o Babane. Domiši-Kobaban. sruši mi Baban kuću! Pomagajte. Na vašem svijetu bio sam prije dvije stotine godina. s željom za boljim životom i sa udovima punim umora kao teškog olova. sirota žena zaleleka u gladnoj godini. čula 159rupe udarce u sobi. Jeo sam suhu ječmenicu. Poslije se začu glas. Tako. pa se stade mučno prevrtati na svom tvrdom ležaju. oprezno istjera dvokolicu kroz kapiju. Začu opet onaj strahoviti glas i ne shvati otkud dolazi. dok Baban jasno ne začu: Baban-Dababan. on se u snu uvjerio o uzidanom blagu. za mila Boga! A ako se sve pretvori u ugalj kao kod babe Kriluše? Ih. Pognuo se nad dvokolicu. nagnut naprijed kao nad dvokolicom. Kada bi naveče došao umoran. češljajući maloga Mušu pod smokvom u avliji.upita ga žena sutradan. Bih li raskopao zid? pita se po stoti put očajni Baban. a Baban ih istovario pred bakalnicom Simata Grebe. kao prognanik. a češalj zape u Mušinoj čupavoj kosi. a slova opet zasvijetlješe. 158 . posmatrao bi onaj trbuh na zidu."ban" . Sinoć je čula kako kroza san doziva nekog djeda Babana. sijede brade i progovori: . a glas ga izdade. kad su podigla graju za njim. a žena sve zabrinu-tija. Žena i djete teško dišu. On tek sada poče da misli ozbiljnije o ovoj rugalici. Stotina zlih misli sunu joj u glavi. opet kao iz badnja.ban-ban kao da neko udara u bubanj. Sutradan Baban leže sa strahom u duši i umorom u kostima. Nešto ga je treslo kao groznica. ih! Baban uzdahnu.

ranjavaju zidove i lupaju stakla na prozorima. Svi oni danas žive u snovima o prošlosti i liče na putnike koji su davno izostali iza svoje družine. a mali Mušo ciči da mu se žile naprežu na mršavom vratiću. Ležao je u postelji puni mjesec dana. Takav je on i zato ga volim. A s njima uzmiče i starina i nemoćna kupi se u budžake i uljuljkuje u zaborav. slušaćeš pjesmu uz gusle i krv će ti se razdragati kao u junaka. sav izvan sebe. Dvori su mi na vezene ćoškove. tako slatko tugaljive. Komadi stijene frcaju na sve strane. Naherena i orohnula naša stara čaršija čuči na stijenama iznad Neretve kao poderana prosjakinja. kao .Ni u zlo ni u kupovnju. Tužna i orohnula stajala je dvokolica u jednom uglu i čekala. i koja te sreća nanese i namjera namjeri na naš grad? Dođe li u prošnju djevojačku ili u kupovnju trgovačku? Jer naš je grad na glasu nadaleko. A Baban diže ruku na čelo pa zavika: . Sretan mu put! Zato. Ljudi se ustrijemiše. Traboloze i burundžuke da provučeš kroz prsten. trže se iz prošlosti i dođe k sebi. Cikane! . eto. što haljinka promijeni čovjeka! . dobro opraši svoju odjeću. a saruk Bog zna kad premotan. odmah da napomenem da djeda Rnjez ne pripada ni jednim ni drugim. pa nemoćni malaksaše. Najstariji mu sin Hasan dođe iz vojske. pa malaksalost. On je samo čovjek bogate duše i srca. već u prošnju djevojačku.Za miloga Boga. upravo osvanu Bajram i oni obukoše svoja stara. a ona metnu Babanu hladne obloge na glavu. Mi šijemo čohane čakšire. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. čekala da zadrnda palankom. Rupa na zidu zjapi. a vranac pod njim prosipao vatru kao zmaj. pa cio dan. Sjeti se osijedjeli Baban i zaplaka kao dijete. i kad stiže i drugi. Ne šaljem te u džamiju. Prihvatiše Babana a on. Mi jašemo najbolje konje u carevini i pjevamo najljepše pjesme. Baban razbolio. a vodenice na Hučki kao snaše s prtljačama uz vodu. Poslije se komšije razi-doše. Babanovica jeca. Neka mi čestita djevojka ude u dom i neka Bog da berićet. Blago onoj koja pode za te. tajanstven i grozomoran.viknuh! . Topovi zapucaše gore na tabiji. . otima se. Imam trista dimova kmetova i kamenih devet vodenica što mi melju bjelicu šenicu. razočarani. Baš mi svejedno. iako su mu rukavi na gunjcu prodrti. sjeti se starih dana. I vrijeme ih pregazi. blijed kao mrtvac. Momak sam prikladan i šeherlija. . nebojša i mudar. da ste mi živi i zdravi! Hajd'! A kad oni izađoše. odozgo s brda ugledao naš grad. Oči mu luđačke i krv mu teče iz slijepoočnice.Pošten si čovjek.A udarci jednako tutnje i sva se kuća trese iz temelja. Kresni okom kroz mahalske sokake i sreća će te pratiti. viđeni putniče. oko njih na stotine pilića: grad. da se odmoriš na Marinim grudima i da snivaš rajske ljepote. zapanjiše se i ne snadoše mnogi medu njima. Svrati u han Saćira Trbonje. u Stru-gama petnaest dimova. Mušo se primiri. Najposlije ga savladaše i položiše na se-ćiju. Oranice neprohodne pješice. sjeti se najmlađeg sina Ibre. Omere.Evo šta dočekasmo! A beli pamtim. ih! Pa vidi Hasana! Za mila Boga. Ne pada mi ni na pamet da pozdravim nekog samo zato stoje bogat. a veselje obuze cio grad. Džamije sive i ponosne kvočke. da se napiješ vina krepka kao san i snažna kao strast. Ali mu ne bi suđeno da je više vuče krivim palanačkim 160 ulicama. rijetki putniče. jer si umoran. .kaže djeda Rnjez. i da si mi zdravo. prašljive i snene. ukoliko hode po suncu. Baban se sneveseli.E. o putniče. Ali. ali te šaljem u krčmu Mare Pregačuše. A putnik reče: . djeda Rnjeze! A on strese prašinu sa misli. jer mnoga lijepa djevojka pogledaće na te krišom sa džamli pendžera i srce će joj poletjeti za tobom. Ja se rodih. pa djeco. Spopade ga drhat. Tako se. I strijela nanese novo doba na naš grad. Čitlucima ni broja se nije znalo. a djeda Rnjez sjedi na ćefenku i kao pauk zapuštenih misli zapuštenih misli prede stare uspomene. strance šeherlijo. baš. a komšije se ne snalaze. Sletješe se komšije i sve strča u sobu. Ko si ti. jer moj otac bješe kao jedan po jedan u gradu. kome ne bješe ni traga ni glasa. 162 . i kusu vranu i vidjeh i zla i dobra na ovom bijelom svijetu.Bog ti pomogao i poživjeo te! . 161DJEDA RNJEZ Nikad ne pazim na to da li neko zauzima kakav položaj u društvu. otima kao da je u njemu trista pobješnjelih snaga. U Mekama dvanaest dimova. Djevojke su nam ljepotice. Razjaren kao zvijer. A dogodi se da za njegovog života neko nevidljiv nape snažan luk i pusti strijelu. što ono kažu.Daj nam kahvu. Mi kujemo srmali pusate. doba što navre i nabuja čudom i nevoljama. a nakitom da okitiš hurije. Baban klonu. Tako bi se učinilo svakom putniku koji bi. građanska odijela i uđoše ocu na čestitanje. a na domu inokosan. a roba nam dolazi iz prekomorja trista konaka dalekog. pa kao sudbina nemilice pregazi stari vakat. nekad davno. poslije se pridiže i obiđe svoju dvo-kolicu u avliji. 163Tako se živjelo nekad u našem gradu. Ćošak mog pokojnog oca Alage Rnjeza nadvisio samu džamiju. a tavani na tanke kamenje. a fermenove vežemo gajtanima svilenim. ako Boga znaš! Ih.Pomoz Bog. Baban je krišom pomilova rukom i vrati se u sobu. a postole ušivamo od kajsera crvenog i bez izdera.

Bila ciča zima. . tuga li? Eh. smije se kao hurija i pokazuje mi prazne rupice na ušima. kaže moja baba. Bog da mu dušu prosti! A poslije. Imao sam i ja majku i volio sam je. a ona. za leđima ti. zaviče tri puta pa opali. . ali i to prođe. A u meni se razigra merak. Rastu li to djevojački pogledi u meni. Neće mu Bog dati. a sjećanje na mladost još žalosnije. jer takva dođe carska zapovijest. Uzjaši Vranca pa kroz mahale. I po nesreći. kao cvjetovi. lagahan kao pero. pa otvori nekakvu "Gostionu" i dovede nekakve kelnerice.šapće mi Stela na uho.povikaše i zazebe ih u jaranskim dušama za mnom. a otac dodade paša i ja po-stadoh Mehmed-paša.. postavi straže i moj dajo poginu. Evo ti i to kažem. a Šemsa dopa bola neprebolna. majka mi svisnu od tuge. Tako je.Hoću dušo! . slutnja li. gledajući ih.kaže . a konj mu se povrati sam i tužno zahrza pod pendžerima. A silna bješe ta Stela. kažem ti. Eh. pa kao da me miluje. a Švabo zaviče "halt!". Švabo zauze grad. O kosidbi pritegni opanke..Pođi niz sokake. A tamo. krhka je pa se razbije i djetinjstva nestane. Ali sam je volio više nego sebe i zbog nje mi se i navuče na oči pa onako žestoko naletjeh. Barjaktar Hamzić razvi bajrak. kažem. A na onom svijetu biće drukčije nego što se mnogi nadaju. . a kuća kao u jednog po jednog. Sve se živo uznemiri. zanosi i steže srce nekom davno minulom žalbom. Kao cvrčak 0 Jovanjdanu vrištao ja siromašak. Kosci kao da se utrkuju.da je novi sultan zasjeo na taht. Izašao noću. zaplakaše majke i djevojke.Švabo dolazi! . A bilo je i toga. A poslije. U gradu nasta pokolj nad izdajicama i haznadarima. I prozvaše me Paša Roda.Paša. dok najposlije ne prohodah u škipu tople vode. redaju se prostranom kotlinom da podvrisneš od dragosti i zaždiješ iz kubure. Prošlo je sve. Nego da nastavim: 164 Planu krv u meni i zaletjeh se kao vihor na njih. Isprva se ustručavasmo. Otac preda mnom na konju. pitam se. Šemsa Saračeva kao vila. pa na onaj svijet. trzao od pomisli na njih. ali neki ustadoše protiv bitke. pa se bezočno zaletjeh kao vjetar.završi djeda Rnjez promuklo. i skoro ugasnuo. Snažan kao jablan. kaže moja baba. a junaci se spremiše za bojak.. jer tako šta lijepo može samo da se izmisli. ili po zapovijesti Božijoj. a moj dajo ničice. zabreklu od soka i jedrine. u gradu ostalo sve milo i drago. pa nastavi: . a nešto raste u tebi. Sidoh li s uma. Boljelo ga da priča o ovim stvarima. miran i strog da se skloniš i oboriš glavu ispred njega. pa kao omadijan doma po rušpe. Ovdje djeda Rnjez mahnu rukom na prošlost i zašuti. pa s njom meni pod noge. a konj: damar li. a brkove subaše Muharema čini mi se da vidim na puškomet. na pendžere. sočna kao ujed u bresku. Dođe i Micika. Hodže me kadiše zapisima. kaže moja baba. Brežuljci sočni kao djevojačke grudi. I sudbina kao da se rasrdi na moj još nezasluženi pašaluk. Ali Bog ne posluša babu. Sve mi se čini da ja izmišljam ono što u istinu bi. a baba zagrija vunu na mangali. više se ne povrati. mladosti moja! Žalostan je napušten dom. Mladost ludost. Evo ga u Bišću pod gradom.i djeda Rnjez opet odmahnu rukom. Hodža Omerhodža zauči mi ezan nad kolijevkom i na-djenuše mi ime Mehmed. ili povilenih. Ali. . A Švabo diže bune i uvodi svoje marifetluke. pa i oni navališe u odbranu. napupala ruža. kažu. kaže moj otac. pa čio kao soko. Neće mu Bog dati. . Nije carska već murtatska. Evo Švabe prolazi ispod pendžera. a poljane do planina pukle pod nama i grad pritisnuo podnožje brda Stoca. Teško mu je bilo. ugljen pricvrkni za vunu i upravo meni za petu. a ja za pola litre rakije stajao na jednoj nozi kao roda. . babe huktaše oko mene. Dođe ti žao napustiti ga. ih! Sve bih dimove dao 166 za nju. Ničeg se nisam bojao. pa drhtim sav od nekakve jogunaste udarljivosti. Žene zaplakaše. što kao bijela tica leta vrh mene u tišini. A tako i jest. žerava li? Idemo brdom usiječenim drumom. kupiš mene jedno naušnica? . Nešto žalobno pecne te za srce. Neće mu Bog dati. Eto takav sam bio u mladosti. odnesi ih kujundžiji Jovi i odjeni Stelu u suho zlato. U kavgu nizašto. I sad kao da joj čujem glas iz daljine. ja se opasah snagom. majka ti žalosna! . na vrata. Ali ne može odoljeti. ili mi srce ne da mira. peti dan sprži mi petu i ranu ostavi na njoj da si mogao pletu zavući u nju. Oh. Kao da je sletjelo jato sivih orlova na nj.Paša dušo.kažem joj. sinak! Na Blatu nas čeka šator. Put Blata kao vilen.proču se gradom.vodi me sebi! Umrijeću za tobom. bijel kao golub u zelenilu. moj sinak. Istina je uvijek velika za one koji je osjete. a otkosi prekrivaju polja u nedogled.Poginućeš. ljudi se povratiše kućama. A danas? . Djevojke da polome vratove pa. . 165lele! I u svemu tako berićet. I dadoh sve dimove za nju . . Djetinjstvo je zlatna jabuka. ali u devetoj godini ograjisah na čini 1 posjekoše mi se noge. Mjesec joj ispod grla šija. Švabo dolazi! Eno ga na Buni.. Rastao sam kao iz vode.Poslije je ona otvorila hotel. To je njena duša. On se još. Švabo dolazi.

a on govori: . Opanke pravi sam sebi. valjan u čuvenim stupama u Rakitnici.. to je sve samo jedan pogled iza leda i ništa više. kuće zvjerinje. Razbolje se Hajrija. eno sad! popucati i s rikom se srušiti na naša iznemogla tijela. A poslije sam ga se okanjivao. stečeno u Drveniji medresi. Uzeo ga Dobri ispred kuće. pojavio se u našem kraju Dobri. naočigled cijelom selu. Veli. neće dugo potrajati. Tada. on umije i sa travkom da razgovara i ona će ga razveseliti. To su. liječio je od uroka i ujeda otrovne zmije. U samoj Drveniji medresi. boje nebeskog plavetnila. Veli. Tišina polegla po staroj čaršiji. inače nedaleko čuvenog poradi masnog sira i obilja ljeskova grmlja. on se odluči da pode i na hadžiluk put Meke i Medine. . hraneći se samim pilavom kao papagaj i prezajući svakog časa pred beduin-skim nadžakom. To mogu i ja da posvjedočim. Svašta je bivalo. O. pa se zako-cenula. Samo jednog ljetnjeg popodneva. najstarija muftarova kći. posmatrajući kako se raz-livena rijeka bliješti kao zlato na suncu. A pogled u daljine diže um čovjeku kao krila sokolu. Samo kad čovjek reda uspomene. u šurdufu poput sarajevskog sepeta. na čini. ti ništa ne čuješ! . u 169tren oka. opet. veli. Upletite joj ovaj zapis u gornju polovicu repa. pored Eminage Borića. Nagrajisala. pa željan svijeta i znanja još više. otišao je čak u Carigrad gdje se družio sa najčuvenijim šehovima i dervišima i učio huktanje s njima. obrasle gustom prašumom. otvoriće vam se vidik na nepregledne planinske lance. to je više stvar providnosti i Božijeg davanja negoli ljudskog znanja i pameti. ližu usijane mačeve. obišao je 168 sveta mjesta. Pričam tako. I što god ljudsko oko može da nazre. za to? Bolje nek sve zgasne u meni. Išao je i medu fakire i prisustvovao izvođenju njihovih neobičnih i jezivih igara. Sve kao rukom. to sad sve i nije ništa. a isto će vam posvjedočiti hodža Ibro. kako su pričali ljudi i žene. Djedi Rnjezu klonu glava. Samo se čuje. presjedio je on oko deset godina. uglavnom znamenite ličnosti našeg sela Šumljana. I Sabit ozdravi. otvori mi dućan i sve lijepo.Koga je Bog obdario. dogodilo se čudo s njim. Deset sam puta prebacivao terezije preko ramena. Roje mi se sjećanja pred očima.Eto. a oni kud će pa po hodžu Ibru.Eto ti. Ili to moljac negdje podgriza staru gredu. Ali. Na devi. dobro. sjeti se prošlosti. Tako. one se nižu u čudnu grivnu: zmija i cvijetova. pojaviće se i u našem kraju. jer. sjedeći sa svojim najstarijim sinom u travi pod hrastom kraj Mulagine vodenice. pored ostalih ceremonija. dobro znam. digao se s njim i opet ga povratio. ili pauk raspliće mrežu po praznim konacima? A djeda Rnjez prozbori sasvim tiho. A šta ću ti pričati? Koliko sam stida podnio.Zar ti ne čuješ noću kako popuckuju stari krovovi. noseći glavu u torbi. jahao je on šesnaest dana. nema pametnijeg i uvaženijeg čovjeka od Eminage Borića. A u čemu tek leži Eminagina znamenitost. u meni se nešto provali. čovjek bijele brade i neobične karijere u životu koji je učio cio svoj vijek. pa će ozdraviti. Sela. a hodža Ibro zapiše -pa kao rukom. A da je Eminaga Borić najvažniji i najpametniji čovjek potvrdiće vam i Mulabećir Radića. unedogled kao u magle nebeske. On važi kao veoma učen čovjek. hodža Ibro pisao je zapise i ljudima i stoci. voda iz drvenog žlijeba praskala o površinu rijeke. Kao da me neko domahnuo rukom i rekao mi nešto što nisam dobro razumio. duboko skrivena u planinska njedra i skutove. To ti je život. 167DOBRI Popnite se na najveći i vječitim snijegom pokriveni vrhunac Željuše planine. ili mi se to samo pričinja. čovjek od onog svijeta. u šeher-Sarajevu. Imširu Telebaku razboljela se krava. Šalvare su mu od zelenog sukna. plača i smijehova. jahao na magarcu od Merve do Safe i išao pod sveti Kamen koji stoji u vazduhu. rijetko su raštrkana po zaravnjacima i visoravnima nepreglednim i ispašnim. urekla je žena plavih očiju i kozičava lica. šta piće učini od čovjeka. iako nikad u svom životu nije kročio dalje od sela Pješevca. tiho kao iz groba: . a zovu ih Dobrima. Njih ima uvijek trinaest na svijetu. kako stenju iznemogle grede vjenčanice i klize naherene strehe. naše selo Šumljani koristilo se uveliko. I popamti šta ti kažem. gutaju plamenove kao zapaljene stogove sijena i Bog zna šta još sve. Naime.za čašu. koji uvijek gleda preda se kao da se boji da ne bi zgazio koje nejako Božije stvorenje. Hrast je pobožno šumio nad njima kao da se smješio od neke prevelike sreće. U selu Grdobici ujela zmija Sabita Krhana. dotle smo došli. Planine. koji je usred bijala dana. Nek pije vodu sa ovog zapisa devet zora i devet akšama. A zidovi se pritajili kao da će. Ljudi me pomozi. dok je Eminaga još bio djetetom. Ima ljudi koje je Bog obdario i dao im moć i vidovitost. Dok se vi vratite on će ozdraviti. Znanjem hodže Ibre. pa će ozdraviti kao rukom. Pored toga što je poučavao djecu u mektebu. Gledao je kako se bodu noževima. I poslije bola i poslije svega što sam preživio. otpoče da priča.. gdje je. a hodža Ibro i njoj zapis. i druga okolna sela. Pričaju daje dijete mirisalo punih devet dana. a planine trepere u daljinama kao neki čudni svjetovi. a i gunj mu preko ramena suknen. a bijeli ćulah na glavi obmotaje šarenom mahramom. a vrhovi srasli s nebom i goli. Oni hodaju i pojavljuju se uvijek kad se narod ogluši o Boga i kad nastanu čudna vremena kao ova naša što su. krt i spor šum. Obogativši ovako svoje znanje. prije nekih šezdeset godina. Ali Eminaga nije nikad pričao o ovom slučaju. pa mi procvili duša da umrem od bola i ja . prenio Emina sa jednog brda na drugo. na cijelom tom Božijem prostoru.

U isti tren ukaza se pokraj njega ogromna zmijurina.veli on . i zabrinuto i pokajnički. kako je pisano. Hajriji muftarovoj opet se pri-snilo.upravo kad htjedoh da predem ogradu. najprije će se pojaviti Dobri da opominju svoj narod da se kloni dobara ovog svijeta. Ha-sane. Hasan Šerbetović banu u odžakliju i otpoče da priča o svom doživljaju. Bješe mu od juče ostalo još nešto malo tih mrginja. Kijamet na pomolu. nasta pravo zaprepašćenje. sav van sebe. Bože me oprosti. moj Eminaga! . A blago i tebi. prije pola sata. Kako to da Hasan Šerbetović vidi Dobrog i džennet kad su svi znali da je on u svim selima unaokolo poznat kao najopasniji kradljivac stoke. . I ta jeziva noć prošla je i sutrašnji dan osvanuo bez ijednog oblačka na nebu. nasmiješi se i ja se u tren oka stvorih na ledini kraj ograde. Svi se začudiše. a kroz nekoliko dana proču se po Šumljanima da se pojavljuje Dobri po obližnjim selima. Prolazeći pored kuće stokom bogatog Bešira Šakote. sav predan poslu. zapjevaše slavuji u baščama. preda mnom se pojavi čovjek sav u zlatu. kad se u našem selu pojavljivao Dobri. I ujedno kad htjede da baci posljednji naviljak i površi plast. Bože nas oprosti. Ja čuda. A blago onome koga udari! Taj će se zanavijek uživati džennetske ljepote. raspričao se hodža Ibro o Dobrim i svojim neobičnim doživljajima na Istoku. zapjevaše. djeco. mnogima se u snovima prikazivahu čudne stvari. Kao da nešto predskazuje i opominje narod na neke neobične.da su nastala neobična vremena. u velikoj odaji džamliji. Odjednom. Čak se i tornja paščad uznemiri. a on se samo nasmiješi i zemlja se otvori pod nama. pa ništa od svjetlosti ne mogoh da vidim. kako je zagrlio onaj čovjek u zlatu. a đauri dođoše do pod sam Stambol.kaže on . Emi-nagi ispadoše vile iz ruka. A kad. a oni se ne boje Boga. Kao da ga nešto spopade i prikova za njivu. Ali onaj čovjek u zlatu ne pusti me da uđem u dvorove. Pojavi se. .Kuku ti je nama. Hodža Ibro opet sanjao kako ga Mehdija goni preko njive da ga udari muhurom. iako nije znao čitati. pa ponio i ne dotičući se zemlje i spustio se s njom zajedno na rudinu pod Čimića bašču. kažu. . lice mu se zabezeknu i po-sjekoše mu se noge. pa ne smije ni da vikne u pomoć. kad hurije zapjevaše. Ovo mi je pričao moj rahmetli otac. samim velikim Bogom. udariće ga muhurom. Kad se ukazaše dvori sve od suha zlata i srebra. Svjetlo izbija iz njega na sve strane. Sve zanijemjelo slušajući ga. glavom on.Neka znate. On će biti krupan kao niko na svijetu. iskrsnu preda nj neki čudan čovjek. Dobri obilazi selima. Noćas su nam ukrali treće. zagrlio je. sam u mrkloj noći. dok sam još bio dijete. Dragi Bože. Tijelo im je mekahno kao pamuk i mirišljavo. Viđahu ga istog dana u više sela. Za njim će doći Mehdija. Njiva nasmijana i okićena ptičijim letom i krikovima u jutarnjoj tišini. . Beširova žena spram njim. Stade preda me. A ako su došla ona vremena.čudio se Eminaga. osluškujući nečije neobične korake. to je bio Dobri. a oni kradu stoku. A kad jedu. Ne može to tako. a dugim razgovorima nikad kraja. što bi okom trenuo. To neće Bog dati. a taj čovjek u zlatu. Šuma se još jače pritaji kao da se prituli. pa.jer si ti vidio džennet.Evo već treća noć kako 172 nam neko krade šiljež. a sva se vrata na dvorovima otvoriše. I darivaće svakog zlatom i obećavaće zlatna brda i doline. Posi170 jela učestaše do kasno u noć. Tako je muftar vidio kako mu sami Derdžal odnese ovna iz pojate. a na glavi joj veliki ćitab u kome Eminaga. odakle su ga i dotjerali žandari u selo. Učeni Mulabećir Radića zaklima glavom i sve se oči sakupiše na njemu. turska carevina propada. što se uzdizala pored sela u mršavu gaju. Ali ko će to znati ko je u Božijoj milosti. kijametske znakove. Eminaga prionu na posao. da se moli Allahu i spominje svoje mrtve. Taj nepoznati čovjek bješe u platnenom ruhu i goraše na suncu kao živi plamen. Sa muftarova posijela sve se živo raziđe sa strahom u duši. da je zbog nekog čovjeka dopao tamnice. a sunce pri-peče. Glas mu se oduže i on tako osta u napetom očekivanju kao lebdeći između smrti i života. završavaše stog.Eminaga zašuti. Da Bog da da im pri sjedne! Zar i u ove dane da se nađe takvih ljudi! . za mila Boga! Najprije se sve zasvijetli. duboko se zamisli. U našim Šumljanima uz-budiše se duhovi. kažu. vidje popisana imena svih ljudi iz . A svi su znali i to da se on dugo skitao po šeher Sarajevu. a on se nešto ne da i bježi put mektepske zgrade. sa visokim bijelim ćulahom na glavi i žutim mestvama na nogama. 1 ko će znati šta se sve tu noć nije presanjalo.Dobri su lagahni kao pero i u stanju su da se u jedno te isto vrijeme pojavljuju na više mjesta. dugačka i debela kao balvan. Eminaga Borić zaputio se u Torlakušu podno šume da plasti sijeno. pa ni daha vjetra. završi Mulabećir .zakuka Ibrimša. a on se okamenio od straha. Pa ti izađi s njima na kraj! Dan već prigrijao kad Eminaga stiže u Torlakušu. na samom ćuviku oču ženski plač i ude unutra. i to neki zlatni slavuji. a jahaće na magarcu i noge će mu se vući po zemlji. Eto. A njoj nekako milo i sva se topi od milina. meni se učini da ću umrijeti od sreće. nestade ga iz sela. . Te noći. Ali kuku ti je onom ko pode za njim! Taj se nikad neće kurtalisati 171džehennemske vatre. taj isti čovjek ukaza mu se u zelenoj haljini. pa sve udaraju u oči kao sunce na vodi. Poslije njih pojaviće se Derdžal i proglasiće se.Eto. A Eminaga. Tad Eminaga ne reče ni riječi više. jela se samo dotiču a ne meću ga u usta. U seoskog muftara Beširage Gulića. . Oko podne otešča tišina. On će odvraćati svijet od Derdžala i koga god odvrati. pa nastavi: .

A predvečerje pade na selo.. a Eminaga klonu i nasloni se na plast sijena. ali učas presta i ljudi se još više uznemiriše. Poslije njegova pričanja nasta dubok tajac.skoči do u šljivik i vidi ko ono svira u frulu. * . to je Božije davanje. očito zbunjen.Gdje? . . Mi šutimo. Čak i Bešir Šakota došao sa svog ćuvika. tako .Ama. kao da ih čekaju neki veliki poslovi i kroz kratko vrijeme počeše se iskupljati u šljivik pod muftarovom kućom. ljudi moji. pa da se počne sa molitvom. pojaviće se samo na dobro sviju nas po ovaj i po onaj svijet. pojavi se na vratima. Jest! Tako ja po suncu ne hodio ako sve ovo ne bude istina! Eno pitajte samog Bega. nego da se stvori pred nama. Tu je i Eminaga i hodža Ibro i Mulabećir pa. I ljudi večeraše na brzu ruku.svoje okoline koji će u džehennemu gorjeti. Kad banu neki neobičan čovjek. dok se najposlije Trklja ne oslobodi i pozva ga za sofru. Pozvao me čovjek na ručak.Ih.veli muftar. Približila se jacija i vrijeme molitvi. savjetujte mi šta ćemo! 174 . . On je vidio svijeta. Ja mu dotakoh ruku. kad se ljudi sakupiše pred džamijom i Hasan Serbetović banu medu njih kao da pade u kiši. dede Hasane! I Hasan po drugi put ispriča šta je vidio svojim rođenim očima.Sjedim ja .Ljudi. Ljudi počeše da se razilaze kućama na večeru.Pa to će on i u nas doći . Ni učeni Mulabećir ne nade ni jedne u svojoj sijedoj glavi.reče muftar svom sinu . pognutih glava. E. pobogu si brat! Ljudi se uznemiriše. dok se priberem! . Neki se čak ushodaše pQ dža-mijskoj avliji. Tihi.. Samo griješni i nevjernici 175treba da se boje. . Frula se još čula. Prođe nekoliko dana. najbogatijeg seljaka u cijeloj krajini koji je davao pare na zajam i uzimao grdne kamate. a da se ništa naročito ne desi u selu. Zatim. pa svi zajedno ručamo pod hrastom u avliji. Svjetlucanje cigareta u tamnoj muftarovoj bašči naziralo se još izdaljeg i čuo tih. gdje će se klanjati jacija i otvoriti posijelo. hodža Ibro.Dobrog. Sunce je bilo podobro prevalilo svoj put i svjež osjen šume pao na Eminagu kad se on digao i tromim korakom pošao put 173sela.Kako? . nekud tiho i oprezno kao da se privuče. petka popodne. tu je hodža Ibro. Gotovo cijelo selo iskupilo se kod muftara. a što je Božije davanje toga se ne treba bojati. izvadiše duhanske kese i u nekom tajcu.Koga bolan. Pa tu je i Eminaga Borić i Mulabećir Radića. Ne umijem da ti rečem ni staje. nekud zabrinut razgovor. ljudi. Da čujemo Hasana! Neka ovdje ispriča pred svima šta je vidio svojim rođenim očima pa. a ona mekahna kao pamuk. Eto.Omere. koga? '' . Muftar otpoče prvi: . tik pod prozorima prosu nečija frula neobične zvukove kakve dotada u našem selu nije niko čuo. Neka slutnja uvuče se ljudima u duše i svi se zagledaše pa uznemiriše. Gleda on u nas. O ovom događaju ne reče Eminaga nikom ni riječi. je li istina. . Dobrog očas nestade kao da se nije ni pojavljivao. Domala sve utiša i za-svijetliše se prozori na džamiji.Ljudi. I uzima jelo i prinosi ustima. sve do kišnog dana. počeše odbijati dimove. pa jedva da se stiša. . . ■' . pa zamakoše u šljivik. I Omer. biva. A čim je Mulabećir otvorio usta da reče svoje učeno mišljenje. pa Mulabećir Radića. Nije da dođe. I molitva otpoče i svrši se. samo su svi u selu primijetili daje postao još zamišljeniji nego što je prije bio i da mu je prosijeda brada preko noći pobijeljela kao oprana vuna. Ljudi posjedaše. .Kako? .Ta ima ga ko dočekati. očekujući da se svi pokupe.Eh. eto smo se sastali. čuli ste šta nam danas pred džamijom reče Hasan Serbetović.nastavlja on . Malo niže ukazaše se imena onih koji će u džennet. ljudi su ulazili u prostranu muftarovu džamiju i redali se u redove. Ta ako se i pojavi Dobri medu nama. I čovjek sjede. Svi kao da su u mislima pratili svaki njihov pokret.odgovara Hasan. . vidio sam ga! Jesam zdravlja mi! Vidio sam ga svojim rođenim očima. ■ .saglasiše se svi ostali i laknu im u duši. okrenu se prema ocu i reče: . Eminaga glavom. U vrh odaje sjedio je hodža Ibro. Među njima ugleda prvog hadžiju Bogilovića iz sela Drena. sav zaduhan i usplahiren.Tako je. Medu prvima je bio prvi on. pa da se po pozivu muftarovu ponovo svi sastanu u njegovoj džamiji. a ne jede. Omer skoči a za njim se digoše još dva mu druga i gromko štrcaše niz drvene stepenice. a poslije stanke prvi prozbori učeni Mulabećir: . biva. gledamo mi u njega.Čekajte. I njega bješe spopalo neko uzbuđenje. očekivanju.pred kućom Bege Trklje u Krušedolu.Pa ja šta će. Svi zašutiše u osluškivanju.

ne imajući vremena da razmišljaju ma o čemu. nastavljao je nepoznati. dvije Božije životinje koje su zatvorene u brda i planine otkako je Bog stvorio ovaj svijet. a Sefer Kanjo zauči i molitva se. Nepoznati zašuti. a kamoli Dobri. Dobri po svoj prilici. mimo običaja. jer ćete zlo proći. pa sumnja i naposljetku očito nepovjerenje. a kad tamo: a ono suho zlato. ljudi! Ovaj je čovjek nevjernik. pogled pade na hodžu Ibru i najduže se zadrža na njemu. ovo nije ni dobar čovjek. prestade i reče da želi da razgovora s tobom. I oni otada ližu brda i planine i skoro će ih polizati. zatim malo popla-šena radoznalost. Muftar. Naposljetku. Pa ni Eminaga koji je već vidio Dobrog. I oni su toliko žedni da će popiti svu vodu na svijetu i nestaće vode. nešto crno i crveno kao da zaigra na hodžinu ramenu i nestade ga. nepoznati. gledajte! I zaista. nepoznati zagrmje: . Njemu se najednom učini to lice odnekud poznatim i sumnjivim. Najednom kao da se sjeti nečega. Hodža lbro napusti džamliju. Nepoznati se upilji u zanijemjelog hodžu Ibru i opet zagrmje: 177.Ljudi moji. viknu on. ja vam to kažem. kao da to ne govori on.. očekujući riječ nepoznatog. . Ali pogled side s njega i pade na učenog Mulabećira. Ljudi počeše nesvjesno da se pomiču. Nepoznati je govorio gromkim i žučnim glasom. zaprepastiše. Nego da mi klanjamo i sjetimo se milostivog Allaha koji nam se smilovao i dao nam lijepu vjeru Muhammedovu. Eno. pogleda po svima i neki neobičan smiješak kao da kresnu po njegovu grubom i suncem opaljenom licu. I ćuškaće ga nogama. ali se stiša i pretvori u prezriv osmijeh. iako potežak čovjek. Nepoznatom kao da sinu nešto u očima i kao da mu zaigraše mišići na licu. Sefer Kanjo htjede da zauči ezan.. Sjetite se samo onih vječnih strahota džehennemskih i prolaznosti ovog svijeta. pa zabo-raviše na se. jer blago tad neće vrijediti. očekujući riječ nepoznatog.Počujte. začepi vrata neki neobično velikih srazmjera čovjek i pusti pogled na prisutne. po hajvana. Pod njegovim pogledom ljudima je postajalo tjeskobno u duši. Na licu mu se ocrtavalo najprije zaprepašćeno iznenađenje. đavo mu sjedi na lijevom ramenu i došaptaje mu svaku riječ koju progovori. vidio sam kako mu je ove riječi došapnuo sami đavo. Nešta zapovjednički neodoljivog bilo je u njegovu pogledu. vaš hodža lbro.Ezan. Poslušajte me ljudi što vam kažem! Ali se niko ne usudi ni da se s mjesta pomakne.Pokajte se. Samo ho-dža Ibro gledao je netremice u nj. iako su već bili klanjali jaciju. Jer blago onom ko se u njoj rodio. ne 176 usuđujući se otvoreno da mu ponude mjesto i krijući poglede pred njim. neka zauči! Svi da klanjamo! Ljudi se digoše kao omadijani. sitnog mrava na zemljici. pa diže na noge i sav drhteći povika: . Pri ovim riječima glas nepoznatog zvučao je blago kao struna na guslama. Nešto zvjersko probudi se u njemu. Klonite ga se. I behar će opanuti i ljudi će svi pomrijeti. a nepoznati pogleda ispitljivo oko sebe i sniženim glasom otpoče: . Nepoznati je jednako šuteći stajao u dnu džamlije i prikivao svoj strogi pogled čas na jednog čas na drugog. Ali utisak koji je on proizveo svojom pojavom i nastupom bio je toliko jak da su svi prisutni ostali smeteni. Ljudi se uznemiriše. dobri ljudi. Eno. oduzimala im se moć i hvatalo ih pokorno malodušje. . njihovim voljama i životima. a krupne mu kosti lica i stroge crte odavale su samovolju i odlučnost. mrk i strašan pogled kojim kao da ih sve prikova za njihova sjedišta. po ptičicu u gorici. dobri ljudi!. I žeđ će ih svih pomoriti. Ni traga od Dobrog kakvog su oni zamišljali. upirući snažnom rukom i oštrim pogledom na hodža Ibrino rame. pa sve prisutne obuzima nekom umilnom dobrotom i pokajanjem. Na noge! Ko uči ezan. I po svakog smrt će doći: po insana. . Pred njihovim očima stajao je samo on. ni učeni Mu-labećir. eno. Kad nas ugleda. I prije nego što zvijezda udari o zvijezdu i prije nego što se brda i doline proliju kao mlijeko. i vladao je njima svima..Eno ga! Kesi mu se na ramenu i ruga se svima vama.Neki nepoznati čovjek sjedi u sjeni pod prozorima pa svira. Samo je hodža lbro i nadalje sjedio i za-prepašćeno gledao u nepoznatog. Nepoznati prekorači prag i izraste u sobi upravo do tavanice. I on ga izdrža mirno i otvoreno.Pokajte se i sjetite se da je došlo ono vrijeme kad Bog uzima sebi sve što je od naše vjere. . pa mu suze grunu na oči. 1 odijelo mu je bilo upola nekako na građansku. I misliće da se to voda sjaji u suncu na njivama. Eminaga izdrža pogled mirno i otvoreno. ponovi u muftarevoj džamliji. Nenadno se trže. To su dva čuda. I doći se Jedžud i Medžud kad nas nestane i popiće svu vodu. ali mu nešto zastalo u grlu. Ovi ljudi bijeli su behar. Jer skoro će sudnji dan. Ovaj svijet bijeli je cvijet. A nevjernici će lutati poljanama i ugledaće svjetlo na njima. Pogled pade na Eminagu i poduže se zaustavi na njemu. nešto mu zaigralo u grudima.Ljudi. ili ga pogledajući kradom. diže se lagahno kao perce i strča niz stepenice. I prije nego što se i očekivalo. ne178 staće nas na ovom svijetu i nevjernici će lizati naše stope od žalosti za nama. nego kao da svira ona frula dolje pod prozorima.

I sinoć mi je neko ukrao dvoje brava. .Žandarima. ljude je trgnuo glas frule pod pendžerima koji odlazaše u mrklu noć i bivaše sve tiši i tiši dok se ne izgubi. razgovor nije skretao u drugu stranu. To ne krade niko 179drugi nego Suljo Čemerdžić. . Ali se odade piću. . On nije niko drugi do glavom Suljo Čemerdžić iz Sarajeva. nepoznatog je nestalo.Ljudi. očekivanje je raslo u dušama seljaka: hoće li žandari uhvatiti Dobrog. Ali zar se Dobri ne može da pojavi u ruhu i prilici kakvoj god hoće? Ali ima jedna: hodžu Ibru nazvao je nevjernikom.Sramota i za selo za nas sve. mi to svi znamo .Tako je .Dobri. Ja idem žandarima u kasarnu. samo tu i tamo očuje se djetinji plač. skrivenu u šljivicima. On je sihirbaz i kradljivac.završi učeni Mulabećir. beli. . pa za njim i drugi u kratkom razmaku. tako mi Boga. sa ćuvika kraj sela.ako uhvate Dobrog.Eto ljudi. Kuda će nam obraz i kako ćemo pred Boga izaći. .Samo ja znam da lopovi ne poučavaju niti umiju govoriti riječi Božije onako kao Dobri. Alije nestalo s njim i Hasan Šerbetovića.čuše se glasovi poput šapata.Ljudi. To reče hodža Ibro. a hodža Ibro i Bešir Šakota krenuše put žandarske kasarne. njega znam. nasta dan.Ko će drugi lopovima da stane u kraj? I nije tu sam Čemerdžić po srijedi. . a ja do sinoć niti sam čuo za nj. . Učio je zajedno sa mnom u Drveniji medresi i znao je bolje učiti nego ikakav hodža. Iz duboke molitve.ja ne znam šta je ovo. ne idi žandarima! reče muftar. Neki za-vrtješe i glavama u znak da ne vjeruju u hodžine riječi. Niko od seljaka ne povjerova hodža Ibri-nim riječima. Ali se ne dogodi ni jedno ni drugo. U selu. uprkos Mula-bećirova i Eminagina mišljenja. I ja ću s tobom žandarima. Ima njih više. Dobri je Dobri. a ja znam da je hodža Ibro pravi dženetlija. a on je Dobri. .Tako je. I ljudi šutješe i razidoše se kućama. Kad negdje pred zoru. Očuše se glasovi i dozivanja sa ćuvika od Šakotine kuće. Tako prođe cio dan i pade sumrak i pade noć. niti sam ga vidio. a ostali se zamisliše.Ja vidim daje sinoć sve vas onaj vama nepoznati čovjek opsihirio i obendžijao. a viđeniji ljudi opet se iskupiše u muftarevu džamliju. .Ako ga uhvate. samo što su ljudi nekud zamišljeni i što žene pogledaju češće kroz prozore kao da će svakog časa neko neobičan da se pojavi u selu. I što god udublje odmicala noć. a hodža Ibro je hodža Ibro. . Ja bih se pred velikim Bogom zakleo da govorim istinu. Strah se domogao duše pa ih ne pušta iz šaka nego ih drži kao preplašene i pohvatane ptice.Pucaju na Dobrog. 180 . .Žandari pucaju na kradljivce. o tom mi ništa ne možemo da kažemo: ni da jest ni da nije. I znajte šta ću vam reći: otkako on hoda našom nahijom. A sutradan zorom sastadoše se ljudi pred džamijom da se porazgovore o sinoćnjem neobičnom događaju. pa kad pokra džamijske ćilime. jer sam se o tom uvjerio svojim rođenim očima. Nešto docnije oču se još jedan pucanj.I dok su se ljudi klanjali. Govorio je on kao što nikad u životu nismo čuli ni vidjeli. uhvatiše ga i zatvoriše.To što je hodžu nazvao nevjernikom. popadale iz gnijezda. . Bešire. . pa opet tišina zaparana rijetkim glasovima. onda hodža Ibro ima pravo. Samo ne dođe hodža Ibro. A upravo kad htjedoše da se raziđu kućama i na poslove. a Eminaga prozbori: .kaže hodža Ibro.Tako je . ne griješite duše i sjetite se riječi njegovih.otpoče muftar . ispade pred njih Bešir Šakota.rekoše i ostali. ni meni ovaj čovjek ne liči na Dobrog. svaki predan Bogu i molitvi. Mulabećir diže glavu i pogleda po svima: . Ali. I tako bi. a neki odvažniji zaputiše se u pravcu pucnjave. Eminaga ga strogo pogleda: . ili će se dogoditi kakvo čudo. Tako prolazi vrijeme kao i prijašnjih dana. Ljudi se zabrinuše. . . zaboga. Zar nam on ne pokaza svu veličinu Allahovu? Zar nas on ne pouči dobru i pameti? Pa kako samo ude medu nas i kakav mu glas bješe! Onako govore samo dobri.Dobri se ne može uhvatiti . I ljudi se naposljetku razidoše svojim kućama. I sjedješe još neko vrijeme pred džamijom i razgovaraše. ljudi . biva. dva puščana pucnja razbudiše i 181uznemiriše selo. nego lopovi. Otada je prošlo više od petnaest godina. Sve se utišalo. Dobri . iako je zapinjao.Vala bruka. Poluobučeni ljudi istrčaše pred kuće.potvrdi Mulabećir.kaže on.veli on . da komu! . Prvi otpoče hodža lbro: . pa kud puklo da puklo. Ja. jer Dobri ne kradu stoku. stoka nam se nemilice krade.

opet se razliježe. .Stoj! Stoj! . Dvije uđoše u tor. nosili su nekog među sobom. odozdo iz šljivika. Malo poslije. tako je . prikovaše ih na zemlju i oduzeše im svaki pokret. vi niste hodali po svijetu. Šta više. to je Suljo Cemerdžić. sa oštrog grebena brda Stoca. pregrizao jezik! .potvrdiše i ostali. a vi svi kao ludi objesili glave. Pogodilo ga zrno pa jauče. Onog drugog nije niko poznavao. Bešir Šakota i trojica žandara zauzeli su busije i čekali lopove. hodža Ibro. . Vika i dozivanje utišaše. moji ljudi! . kao dobrota.Ah. Jedan od žandara potrči za bjeguncem. . može nas ubiti koje zrno. pa jedan pucanj. a jedna osta pred vratima. . pa kao daje sam krivac rasijano gleda preda se i govori tiho.Ljudi. Hodža Ibro posma-trao je mirno svog nekadanjeg druga iz Drvenije medrese koji je oborena pogleda i već svezanih ruku stajao pred njim. a dvije druge prilike su-kobiše se sa druga dva žandara na torskim vratima.kaže muftar. pa mašete njima kao da vam je neko zobnice ustako. . oču se jedan pa drugi pucanj. dolje podno šljivika. A Mesa svira: "Što nemam krila da se vinem nad njenu bašču i da vidim kako se na busenju bjelasa njena košulja kroz srebrnu noć! Što nisam vjetar da joj kradom pomilujem grudi i da opisujem svoju pustu želju! Krnato. Naposljetku očuše se i tihi. pa mogu sad zajedno. U kasnu noć. nabujaju im srca od želje pregoleme. jer mi je svijest pomutila vječita misao na nju".kaže muftar koji se odnekud nade medu ostalim seljacima. Muftar se zaprepasti i diže ruke u nebo: .Vala. I muftar sa onim preostalim za stijenom krenu naprijed.Eh. Muž potraži ženu.Hasan Šerbetović! . Oni se ukočiše. . . on se nekud ražalostio. Naime. pa toplo mili po njima i razmekšava ih do suza. Kažem vam: to nije Dobri. raspoređeni oko pojate i tora. bruka za selo. U isti tren. Zabijeli i zora i proplanci se nazriješe u prvom jutarnjem sumraku.Ljudi. Sve više i više njih približavalo se ćuviku.Šuti! Kakvog Dobrog. . Podno Šakotine kuće cio čopor ljudi. teški koraci i tri prilike približiše se kroz tamu torskim vratima. nešto blago.Evo mu i Dobrog.uskliknu prvi Bešir Šakota i unese mu luč u lice. a čopor se raštrka. uvuče im se u duše. Seljaci se oslobodili pa prave primjedbe. a za njima jauk. Dok je muftar sa ostalim starcima čučao za stijenom.I on je naš . Dolje. prislonjeni na njihova prsa. kao sam sebi: .Eno. Osveta mu nije bila ni na kraj pameti. posvetila se svaka koju ti izustiš? Vidi ti njega. pod njim grad se utiša kao da priželjkuje.strogo zapovjedi žandar. a jedna zvijezda treperi tako uzbuđeno da je dodiruju zvuči njegove krnate.Pa i Hasan Šerbetović! Ih. 184 KRNATA: I. Prvi su zastajali da ih dostignu oni za njima. i drugi za njim zagrominjaše se u tihu noć. na ćuviku se već odigrao lom čija je predigra trajala nekoliko sati. I hodža Ibrin saruk nazire se medu njima. . ako se susretnu.Stojte! 182 Noževi na puškama. haramija i lopov. Dva seljaka u pratnji žandara. a Bešir donese zapaljenu cjepku luča i njihove tamne figure rasvijetliše se pred njima. tako . . a za njim muftar i ostali.Veži ovu dvojicu! I lanci zveknuše i sve se utiša. pritajeno su očekivali svaki sušanj.hukće muftar. ne umijem da nađem vrata doma mog. hodža Ibro.Tako je.Bešire.Čudim se ja što se njemu predskazuju Dobri. čim je noć pala. Da se sakrijemo ovdje za ovu stijenu pa da pričekamo zoru . Kad Mesa Cakan zasvira u krnatu na Mazoljicama. . nekako i nehotice javljaju se jedni drugima. I nestade iz obojice iz muftarove džamlije. neko viče u pomoć! .Razilazi se. vi ne znate kakvih sve ljudi ima.reče jedan od žandara.Nije. ljudi zaborave na zle misli. kaži joj da mi kap po kap teče iz srca od bola za njom.Raziđi se. daj krpe da mu svežemo ranu! . praštaju. Samo se za njihovim leđima u selu čuo nejasan žagor. narode! Raziđi se! . Ali ga poslušaše samo njih nekolicina starijih. Prošla i ponoć a oni. Ono je jauk. .uzviknu neko. a momak djevojku. zavađeni. a mladi se is-kradoše u pravcu Beširove kuće.Stoj! zaori kroz noć. . . ti li si to Dobri! . ljudi moji! Zar da se on izdaje za Dobrog! A Dobri je šutio i mrko gledao preda se. U sred čopora dvije snažne mrke i zločinačke prilike: Dobri i njegov drug. . A kako tek Mesa svira! I mjesec ga zadivljeno gleda. a ona prilika pred vratima dade se u bijeg.. narode! Hodža Ibro pođe u pravcu sela. 183.

pa je opet nestade. osjećajući kako joj se taj glas približava i kako joj se dvije ruke primiču nadohvat. teška srca. kao glas krnate. pa onaj glas. kako su lijepe te daljine! Koliko svijeta! Koliko boja. ožalošćeni. Načas. s njim što joj je krv uzbudio. To srce bije katkad tako silno i nepokorno da 185ga njena sopstvenica pritisne svojom veziljski bijelom rukom da ga ukroti i umiri. -Svirao sam ti svako veče na krnatu. svijest li. pa ostali goli. I on kao da je zbunjen. A u njega. tonu u njene zjene.Ne. Jest. da pro-plače. a odnosiš nesreću.Šemsa. one su mekahne i tople kao ljetna noć. Čuje ona: . za tihih. molim te! . Šemsi zastade dah u grudima. A njegove nerazumljive riječi postaju sve vrelije. dok je sjedjela na busenju i uznemirena očekivala kad će da se javi krnata. A zatim. ove noći. svirajući tebi. kako ti lice sja u mjesečini. klize po stasu. Još jednom čuje svoje ime i osjeća nešto slatko.Jest. molim te!" Ruke su se primakle. Zaboravio sam i na sebe. jeca. . . kao van sebe. ali osjeća i njegov vreli pogled na sebi. kao topla muška ruka.Ja sam. Šemsa. da zagrca. Drhte joj noge. da se daje. pa hoće da padne. ona osjeti kako je obujmiše dvije željene ruke. la-hko vrisnu i nestade je uz bašču. Čini joj se da čuje zvukove krnate i predaje im se sasvim.Nemoj. gdje god se zaustavi. kao da je onaj prvašnji čar neko digao sa njih. Poljubiću te ovdje. skoči na noge. teška kao umor od života". Recite mi. pali. To je ptica u kafezu što bi htjela da poleti sa krnatinim zvucima tamo put širina. siroti. ja sam. grcaju u boli. moli. zvukova. samo da im njeni zvuči lakše dopru do srca. Cijelo joj je tijelo bez imalo snage. uzdiše. uzmi me. Strah li. prikrašću ti se bos.govori ona gotovo ones-viješćena. napinje joj grudi. O. Ona opet 187čuje njegove prigušene riječi. O. uzdiže nešto u njoj. Eto. A jedne noći. krnato. To se njoj samo pričinjava. on se prikrade u bašču njoj. II. i ona plače. ni mirisi jasmina u tihoj noći ne opijaju kao zvuči sa Mazoljica. O. Nešto raste u njoj poput divnog bijesa. sočno na usnama. Oni više ne prodiru u krv. da im raspire želje? Zar se djevojke po baščama. nešto što joj ispija dušu tako opojno. Svirao sam samo tebi. cepti. da. uvija se i klizi kao vreo baršun pod njegovim milovanjem. On. zapanjena. . cepte na bokovima. a zatim joj vrisne posljednji zvuk i od bola klone. Šemsa plače od bolne čežnje. ljetnih noći krnata čezne na Mazoljicama. Šemsu hvata omaglica. dragi moj! .drhtavo je govorila Šemsa. Ona ne vidi ništa. O.Krnata plače. Mesa što ti je svirao na krnatu. ugleda dva crna oka. zatim joj kaže: "Bože. I te ruke počinju da bivaju sve jače. ne pripijaju jedne uz druge. kad je krnata zamukla. ali njeni zvuči ronili se nekako začuđeni. Skočio je preko 186 baštenog zida. ko može da se odupre zvucima krnate? Zar jedno naivno i bezazleno srce? Zar krnata svake noći ne izvija sve zamamnije melodije? Zar žene ne podižu i zavjese sa prozora. I sljedećih večeri čula se krnata sa Mazoljica. Krnata tuži: "Što u životu jednom prođe. kao da joj se javi odnekud svijest. Morije žed. to nije bio strah. Mesa se prikrade njoj u bašču. i Šemsa. ona se privija uz Mesu. Ali. ona ne zna sad šta osjeća. nikad nečuveno. šarenila. na prstima". Nešto nečujno klikće u njoj. Ne. kao da pita: "Jesi li sama? Tiho. kao na odbranu ispruži ruke prema njemu. to je samo san o njemu i o krnati. i pomračuje joj svijest. To ona mašta. sve nemirnije. Meše. To je samo san. U očima ti gori stid." I on je ljubi. i zagleda se u to iznenađenje. krnata izvija. nek poludi cio grad. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. a jedno srce. zabreklo u bolu i slasti. pa se činilo da govori: "Uzmi. . Poslije krnata tužno pisnu i zašuti. nešto što hoće da se krši. nečujno prelazi na grudi i miluje ih. Ona je već znala kako će ona da otpočne: najprije jedan bojažljivi ton. još mekše i toplije. pa negdje na zvijezdama. To je za nju neko neobično osjećanje koje joj oduzima i strah i moć riječi. Mesa stiska krnatu pod mišku i odlazi niz mahalu. stajao je pred njom. O. Ali je ruka i previše slaba da bi umirila to srce što bije za krnatom. Ožalošćen. Sviraj jer ti prosipaš sreću. po slabinama. ja te volim! Pođi sa mnom u svijet! Živje-ćemo kao golubovi. Ona ih osjeća.kaže ona sasvim rasijano i. ovdje u podvoljak. ne. A zatim. drhte na plećima. plamte. kao omadijane njenim zvucima. ne! To samo grca krnata na Mazoljicama. okreće se unaokolo. . Mesa. To je Šemsa Muharemagina što čezne za krnatom. nemoj me. to se više nikad ne povrati. ti si . A poslije. dolje u baščama. Zatim ga pogleda prestrašeno. ne mile uz tijelo. Krnata svira i bolno i bijesno. Grudi se talasaju. Oni sad izazivaju neku duboku tugu i sažaljenje samog sebe. "To me on ljubi". Nestrpljive ruke cijepaju joj jeleče. Dolje u baščama neko teško uzdahne. ona ne čuje ni kidanje sedefskih puceta.čuje ona glas kroz taj san. miluje. . Šemsi Muharemaginoj. Tako. Ti zvuči je uzdižu i nose kao nikad dosada. kudrava crna kosa i oko mu plamti. Vidio je tako uplašenu i usplahirenu. ja sam . Šemsa. drhti i čezne za njom. Nešto se tako nemoćno spustilo u nju. ne zanose u grču i omamljenim uzdasima? Sviraj. To je i suviše iznenadna radost od krna-tinih zvukova. one je samo opijaju. Jer. njen glas bio je toliko uzbuđen i mekahan. Čuje svoje ime kao da ga vjetar izgovara negdje u bašči u krošnjama stabla. u bezdanoj provaliji strasti i sretnog zaborava. Nasvjesno.Šemsa. ali ih ne razumije. najednom kao da otkri zastor. pale i svijetle se nekim vatrenim smijehom. klizi po njenim bokovima. Njeni se glasovi rasipaju raspojasano. pa ne zna šta bi joj rekao.

Hadžija je zaspao. Tako je zlo zavladalo gradom. čekaš li još? . jer i on ima svojih radosti. žalosna joj majka? . kako ćeš me prežaliti! Krnata je nastavljala: "Ja ravnam tvojom sudbinom jer sam te osvojila. Grad ima mnogo kuća sa zlim očima. a pesnicu zgrčenu na srcu. Ona bježi iz grada. Pregorjela je. kao da je vodi neka nevidljiva ruka. luđački vrisnu i jurnu kroz 191sunce. A Hadžija ide posred druma. jer Hadžija bdi. pa zalajao. Jednog jutra. a velika džamija. . 190 HADŽIJIN MAČ I. pocijepana džuba. puni slave i krvave borbe. jer kako će svojim roditeljima uskoro da pogleda u oči? Zar se ona i sad. Nenadno. Nekako apatično slušala je zvuke krnate i sumorno se osmjehivala nekim gostima. Zaista. taj pregara i radosti". ' Grad je pritajio zlobu. i svojim prljavim noktima prebira po njenoj duši. povici i bijes. Vrijeme je prolazilo. tako su zaredali Hadžijini dani. a krnata nastavlja: "Pođi sa mnom u svijet skitnički. pod miškom lijeve ruke jednako drži cijeli snop drvenih mačeva. i svoje roditelje. kao vjera u zagrobno. šta se sa mnom dogodi . Šemsa je opružena i nepomična. zasjenjuje poglede. bliješti u suncu. a bašča kao da zanijemi. a grad zarežao. a pod miškom snop drvenih mačeva. Po bašči bujao korov. učini je još bjednijom i bespomoćnijom. niz ulicu. Krnata presta da ruži na Mazoljicama. jer je Hadžija zaspao. Ona niče. Vidio sam je u jednoj kafani u Beogradu.kafanska pjevačica. Ova bezglas-nost još teže pade na Šemsino raspoloženje. Čije srce rani moja pjesma. Šemsa nije sad razumjela šta joj krnata govori. treperi u bjelini. u rastopljeno zlato. što ne razumiješ moju pjesmu kad prelazi preko domova u široki svijet! Svugdje su zvijezde jasne i mjesec ostavlja za sobom ljubavi trag". gdje je provela drago djetinjstvo. a na Muhare-maginu kuću pade žalost i sramota. Lijeva mu pesnica grčevito pritisnuta na srce. ne osjeća već kao tuđinka? Zar ona nije okaljala obraz i svoj i svoga doma? A krnata joj. Jedne zvjezdane noći u Hadžiju je ušao zmaj. teška kao umor od života". A Šemsa je ovih dana sve pregorjela: i svoj dom.Bože moj. a Šemsin trag zavijali zimski snjegovi. Šemsa. Nije me ni prepoznala. Tek negdje kasno u noć ču tup udar o zemlju. sjedjela je u utišanoj noći sama sa svojom sudbinom. šupalj i pritajen vreba kroz lipe i ciprese. zaskače u propanj i nemilosrdno odsjeca glave. podatno. Povratiće se noćas da. spremnih za krvavu borbu. "U svijet. U džamijskom dvorištu taman hlad. u ovoj toploj kući. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama.S kim. Tako je Hadžija postao borac za dobro. šta li će biti sa mnom!" pomisli ona. kao nada bijednih. grubo dodiruje njene najskrivenije tajne. mahalom puče glas: .Pobjegla Šemsa Muharemagina! . dođe joj sada kao neko neviđeno čudovište što se kezi na nju. Za njim zaoriše poruge i smijeh. I dolazila su lepršava proljeća i site jeseni. a Šemsa . luta kroz tamnu noć. iz dvorišta izletje Hadžija.odgovori ona prigušeno. . Koga povedu moji zvuči. . okrečena. Sva užasnuta.S Mesom sviračem. Šemsini roditelji zavise se u tugu.Šemsa.Čekam . sablažnjivo odskače od crne brade i užarenih očiju. To on preskoči niski bašteni zid. Zato se tama raspukla. kao usamljena duša. Grad drhti i bunca u žezi.uzdahnu žalosno Šemsa. sjela na busenje i slušala tužnu pjesmu krnate. pokorno pošla u bašču. ostaje sjenka žalbe na njemu za života". kao strah savjesti. iz trista stupica. i ta riječ: svijet. kad je ogrozd dozrijevao u vinogradu na Mazoljicama. da obilazi gradom. drsko se smije. onako bijela. 189III. to se više nikad ne povrati. Hadžija je blag. a zlo najoštrije. lepršajući se na suncu.odgovara: "O.Pola Vlaha! Pola Turaka! Pola Vlaha! Pola Turaka . pa iz nje izašlo zlo. grad ima mnogo budžaka sa zlim ljudima. Ona je. A on jednako vrišti i bjesomučno razmahuje drvenom sabljom. dok mu bijela. a zlo je moćnije. Izašao sam iz kafane i dugo me poslije toga pratio glas krnate: "Što u životu jednom prođe. izvlači se kroz zelenilo i sa oštrim kopljem penje se u nebo. Roditelji postaše okamenjene suze. Hadžija je moćan. Po džamijskom dvorištu nadgrobni nišani plamte na suncu i bježe u sjenke.188 . Zar da ostavim sve i da pođem s njim? Jadna majko moja. u svijet! Bože moj.viče Hadžija. i svoju bašču.

Sve se komešalo.Ne preko crte.odgovara mirno Hadžija. pritiješnjen umorom kao morom.To Hadžija siječe nevaljalce. ti najviše voliš Fatimu. šejtan. dugo držao čelo na hladnom mermeru. a oni niču na sve strane. sve su ćase zlatne.Dobrotom. Ližu crveni plamenovi. spava na hladnom mermeru snom mučenika. koliko si juče posjekao poganjaka? . gladan. Hadžija! I kao opržen. komšije halala! A ćasa iznosi hranu i razgovara sa Hadžijom. razliva se u mlazovima i sva ulica gori od nje. penju se nad ljude i životinje. III.Stidi se. umivena. Hadžija se trza. . Ona poji žedne sa Bo-žijeg izvora. ništi. Bos. zagrominja u bezdane i crne ponore. pao na koljena i. . i plač i smijeh. ljudi prljavih duša. on je svuda. žene su izvori života. gledajući nekud mimo ćase. Ćasa je iznijela hljeba pred Hadžiju. gazi krv i grijeh. očima. poganjake i gramzljivce.A Selma ti nije ćasa. Još pod utiskom posljednje krvave sječe poganjaka i mrci-njaka. užasnut. Samo Hadžija. U rano jutro. pa zacerekaju. Svakim ih danom više! Niču! Niču! Množe se. zaprašenih i ispucalih peta.Hadžija. preko crte je zlo. ' . Hadžija siječe. a Hadžija juri kroz njihov bijes i.I Selmaje ćasa. nad drvlje i kamenje.Fatima je ćasa od biljura.Hadžija. Nad gradom luta jedino duh luđaka i fanatika Hadžije. Ona ti nikad ništa ne da. On je u svemu. Tako se ćase smiju i Hadžiju miluju pogledima. Jer. Padaju glave. Hadžija se vraća pred džamiju i ulazi u sjenovito dvorište.000. provirivalo i ujedalo u lajavom šarenilu. da sve priguše. II. moleći se.Svejedno.Sve su ćase lijepe. daje novac na interes. sjedio je mirno na kamenu pred džamijom i odmarao se od svojih velikih pobjeda nad poganjacima. Hadžija jede. pohotljivo pružaju ruke da sve poklope. Te noći sijevale su munje i pucali gromovi. A Hadžija je krotak kfto jagnje. krenu put mahale da potraži svoje ćase. on strada za sve. srcem. Iza crte je đavo. Niza nj teče znoj. . Poslije se digao i. obasjan suncem. Hadžija? .500.Poji li tebe. Hadžija? . shrvan umoran i sav iznemogao. koja je ćasa najljepša? . kiše i rijeke sapraće njihovu poganu krv i zemlja će ostati čista. Dođi do crte. Tako se Hadžija razgovara sa ćasama. Zato se i krije. Krv lipti iz obezglavljenih vratova. I on će pod sablju. trpa u njedra. Nju prelaze samo poganjaci. Ispred njega grajali su ljudi. kupovali životne namirnice i hitali nekuda. sve novi i novi. dohvataju svježinu i penju se nad grad. nema ružnih ćasa . a što se Šemsa krije pred tobom? . I gdje se god potegne crta. vraća se i prelazi u drugu ulicu.Hadžija. Hadžija zakuca zvekirom i dozva ih: . Hadžija je sretan kao mudrac.Bog ti dao. Sve to što se zove život duboko ostaje pod njima: i radost i bol. ljepotom. A Hadžija ima svoje ćase kao što drugi imaju svoje žene. . užagrenih očiju. Žene sadrže živote u sebi kao ćase hranu. . Pridolaze i druge ćase i sakupljaju se oko Hadžije. sve se lak-talo. Jer.Poji i mene i svakog ko je žedan. sve u ime dobrih djela koja će on da izvojuje svojim drvenim mačem. Šemsa rudi kao jagoda. ćaso moja! Bog ti dao sreću da izrodiš djecu! Bog ti dao mala. Žene su hrana. Crta je njihova brana od svake poštene misli. samo su nju zatrovali poganjaci. oni su iza nje. pa se iskeze od zadovoljstva.A čim te poji. . Polijeću na sve strane.I on je poganjak. . a ne prelazi je. a oči priklopljene crnim vjedama. Hadžija sve žene naziva ćasama. . Naposljetku. I Hadžija ih siječe. Hadžija umorno hodi po Božijoj zemlji. Hadžija je molio Boga da mu da snage za njegov teški poduhvat. siječe mrcine. Patničko lice blijedo mu je kao mrtvaca. I dok Hadžija. sjenke se pružaju gradom. sjedio je Hadžija na Tepi pred džamijom. Samo HaI džijin duh nemirno luta nad gradom. Oslonjen na stub avlijskih vrata. to Hadžija trijebi korov u koji zarastaju i Vlasi i Turci. . gladan. zaurlaju da se cijeli svijet sruši. i obijest i glad. . a što mu preostane. On se raduje za sve. Svunoć je Hadžija slušao svetački glas.A što ne posječeš Šećeragu Hmeljića? 192 193. .

. zmaj je snaga bez pameti.A načelnikov je zakon u knjizi. 195.Zmajeva kuća se ne zida parama. . On bi potrao sve životinje na zemlji.Nisam ja sirotinja.Moj zakon je najprije u meni.Ne preko crte. Iz dana u dan Hadžija je sputaniji. . sječe do iznemoglosti. On je na tri mjesta. Bujice krvi teku drumovima.Hadžija. jer se tako i rodio. Hadžija je bujica kojoj nema brane. Hadžiju zarobe poganjaci. a ćase premiru od straha. Nastade urnebesni smijeh u dućanu. Pogledaj! . Hadžija? . treba se iz ćasa i nahraniti. crta se diže i Hadžija nastavlja put. U dućanu razgovor. . Samo kad siječe mrcinjake. pa u zmaju. jer to je njihovo. . zarobiše li te? . Tada prislanja leda uz zid i strpljivo čeka. Ali zato crte rastu na svakom koraku. Ti si poganjak. A slatko je i za one koji se prodadoše . mirno pokazuje desnom rukom na lijevu šaku. ćase su krhke.i Hadžija uz opći smijeh. pa i tvoja. . pred Hadžijom. Hadžija! . a Hadžija ništa ne vidi pred sobom do bijesnog plamena u koji propada kao u bezdan. Hadžija? .Iz više časa jedu samo poganjaci. kako god niču mrci-njaci.Zar je zlo slatko. jer su oni vrelo zemaljsko. Hadžija. A Božija je hrpa svačija. jer nije samo u naramku nego i u koraku. . mrcinjaci. Hadžija? . U dućanu prijatelji.A poručio ti načelnik da će te uhapsiti . kad se poganjaci oslade.i .Hadžija.Pa dokle ćeš biti rob? . Za njim istrčao nečiji dečko i tisnuo mu dinar u ruku. Hadžija ulazi i zauzima mjesto u uglu do vrata. . A zakoni se svi jednako zovu..A zašto ne jedeš iz dvije ćase.Zmajevi se ne žene.viče najstariji Krehić i po banku. U meni je zmaj. IV. Hadžija je vihor koji leti zemljom. Osvajaju crte osvajaju. Zaplakaće sirotinja.Zarobiše. Svaki put. Hadžija i ne gleda više na mrcinjake. . Poslije. . Jer. Posljednjih dana njegov žedni mač češće polijeće iz korica.Žao mi djece. Naposljetku. . Hadžija.Neka pišu oni koji slušaju. Oni koji rađaju.Kako nije? Evo para koliko god hoćeš? . Jeo sam iz jedne ćase.Pa što ga ne pustiš da uništi sve poganjake? . Hadžija! . pa u maču. i Hadžija im odlazi da ih umiruje. a Hadžija izađe na ulicu. .vikahu kud god se Hadžija makne. razastrte hrpe banknota raznih vrijednosti. . iskrsavaju na svakom koraku. pred džamiju. zgrčenu na srcu.Slatko je za one koji ne vide dalje od nosa: slatko je i za one koji pljunuše na duše. Hadžija? .Ne može.A gdje je tvoj zakon. . oni ne pišu. . iz dana u dan Hadžiju prisiljavaju da proliva krv na potoke. Ne svraća više u njihove dućane. U meni je zakon. Krv se razliva preko crte.odgovara Hadžija.. . žao mi sirotinje i poštenih. . sa skršenim mačem do balčaka. oni se razilaze. mušterije.Dok se poganjaci ne oslade. Hadžija prolazi ispred trgovine braće Krehića. .Nisam. evo uzmi koliko god hoćeš! . Neko maše. jer niko nije u stanju da im kuću sagradi. Zmajeva je kuća smrt svih mrcinjaka.Jesi li gladan. Hadžija se vraća. množe se. . treba ih ohrabriti razgovorom. Isuviše si uzeo sa Božije hrpe. tako niču i Hadžijini mačevi. smijeh. Neko nevidljivi donosi ih u džamijsko dvorište i ostavlja više Hadžijine glave. • . jer se zlo najbolje ubija u korijenu. I crte rastu. Hadžija! 194 I Hadžija se opet trza.kaže neko. pređe na njihovu stranu. Jer.Neću. Kada su crte sa obadvije strane ulice. a Hadžija se zaleti i sječe. zapliću se i prekrivaju zemlju dokle oči dopiru.kaže najstariji Krehić. Treba ih pomilovati pogledom. zove Hadžiju. Ali. .Čuli smo da se ženiš.Ne preko crte.Ne preko crte. Evo ga pod rukom.Pa i ti si sirotinja. Neću. vraća se i prelazi u drugu ulicu. Hadžija. umoran. 1% Trese se zemlja od jauka mrcinjaka.

sa zaprepašćenjem u očima. s obzirom na bohemsku prirodu pjesnikovu moglo očekivati da nema ništa. C. kad malo pobliže pogledamo u situaciju H. a šta je bio. nikad nije sigurno da će biografske dokumente kritičar ljudski i književno upotrijebiti i možda je zato kod nas biografska vrsta toliko diskreditovana našim ekstremizmima. stade pred Hadžiju i zapovjedi kratko: . nikako filozofskoapstraktnom smislu. najljepšeg vida našeg književnog srpskohrvatskog jezika. Hamzina biografija mogla bi da bude isto tako rječita kao dio njegova pjesničkog bića. Nesumnjivo to je najprije njegov pjesnički jezik. Jasno. Hadžijina sablja prestala je da siječe. Sada znamo da se sprema prvo korektno izdanje njegovih spisa. neretvanskim i radoboljskim bistrinama i odbljescima. Garaudv govoreći o F. S prvim jesenjim kišama spade mrtav zmaj Hadžiji u noge. Nema možda našeg važnijeg pisca srpskohrvatskog jezika koji je po199slije smrti toliko bio zanemarivan sve do najnovijeg vremena. Hadžija primjeti da su mu mačevi bili od drveta. Repertoar Ham-zina "imanja" vanredno je zanimljiv. u kojemu se možda i izjednačila ova dva činioca pjesnikova bića. fotografijama. našlo i jedno pismo iz vremena oko 1930. spoznajemo da su sva pitanja o Hamzi još uvijek književno i neknjiževno otvorena. Zmaj je umro u Hadžiji.Ja sam smrt. za ovu priliku samo prigodno i pod-sticajno za mlađe izučavaoce bosanskohercegovačkog književnog nasljeđa a takvih mladih snaga mi danas imamo. Naime.ni s mjesta. Tek sada.Za njih ostaje na zemlji tvoj drveni mač . koji blista rječnim. ali je isti hercegovački zavičaj) iznese pred publiku zaostavština Hamze Hume na ovom Slovu Gorčina. jedne tamne noći ude smrt u džamijsko dvorište. čistotom jednog dragulja. tu drugu i pravu idealnu grobnicu pjesnikovu. No sve je. za kritičare interpretatore koje još uvijek čeka Hamzino djelo.A poganjci? . posebno pjesama i nekih već dosad poznatih proznih tekstova. našli su Hadžiju mrtva. Jer. mnogi još uvijek živo čuvamo sjećanje na njegov lik i znamo da je za Hamzu bitno znati i šta je on imao. koji sasvim graniči sa marksističkim. i ostalo. Persu kaže da je sva moderna poezija od sredine XIX vijeka obuzeta pitanjem "biti" nasuprot stavu "imati". pa kao da ih pritiskuje olovo . na svoje veliko zaprepašćenje. Poslije M. ali koji je imao i svoju posebnu i još neproučenu životnu putanju. U stvari. Zgrčena lijeva šaka počela je da popušta. obično je kritika znala da se povodom Hamze razmaše u svom preziru prema njegovu "sevdalisanju" i "folklorizmu". I dok je Hadžija nepomično ležao na svom izderanom gunju. i sagledati najprije Humino "imanje" sa pjesničkog gledišta. Najprije nas zanima da vidimo u cjelini šta je od Hamzinih rukopisa ostalo i nema li što javnosti nepoznato. a sablje da klize ispod pazuha. o tome govori cijelo njegovo djelo.Tako je Hadžija počeo da pada u nesvijest. Ćatića to je svakako najizrazitiji bohem u Bosni i Hercegovini književnog roda sve do danas. ne-sagledljivi i neobuhvatljivi Grozdanin kikot. koji nagla200 šeno traži da se Hamza razmotri i sa gledišta imati kao i biti a sa nijansom koju smo maločas istakli. kakav je onaj neodredivi. Ako nam ova izložba ne pruža možda i potpun odgovor na ovo prvo pitanje. osloni se na zid i čeka dok se poganjaci oslade. daje kritika veoma malo šta rekla o ovome izuzetnom pjesniku Hercegovine meduratnog i poratnog doba. a upriličena je i studija Hamzina djela. Hume danas.odgovori mu smrt. zato bi svakako tim kritičarima nešto kazao dokumenat ovoga roda. kojeg nijedan drugi ne može niukoliko zamijeniti. Čini mi se da se ovom izložbom preostalih i sačuvanih dokumenata postavlja pitanje staje Hamza Humo imao a staje bio u najobičnijem ljudskom. jer bi se. rodno mjesto Ham-zino. Sutradan u džamijskom dvorištu. Hadžija! A Hadžija stade. Spremaj se! . te je očekivati da ćemo uskoro dobiti i cjelovitiju sliku lika i djela ovog pjesnika. Bilo bi bar meni veoma drago kad bi se ovdje među rukopisima. primjercima knjiga. . jer je proizvoljno i uzgred izušteno. Kafki i S. Najvećim dijelom ono što je rečeno danas je totalno van književne upotrebe. što je bio samo pjesnik a ne po urneku teoretičarevom. Jer mi još uvijek moramo da svakog našeg pisca pomalo pravdamo što je bio ovakav ili onakav. i prvo pitanje treba doslovno uzeti u pozitivnom smislu. Hadžija je iznemogao. tako se počeo da gasi zmaj u Hadžiji. U stvari. 197. 198 "IMATI" I "BITI" HAMZE HUME Značajni filozof i kritičar R.Ne preko crte. A ipak.izusti iznenada Hadžija. evoluciju. znamo da je Hamza i taj jezik u toku svoje . u kome Hamza ispoljava svoj za ono doba toliko napredni pogled na društvo i svijet. Zato je za čestitanje ova incijativa da se u Stocu (iako to nije Mostar. ostalo bi nam da kažemo nešto o drugom. Karaktiristično je da nijedan značajniji kritičar jugoslovenski nije se nikad poduhvatio Hamzina djela kao našeg jugoslovenskog fenomena. Ova izložba dolazi u pravi čas da ljubiteljima toga djela pruži koliko-toliko uvid u Hamzinu književnu zaostav-štinu. J. dragocjeno i trebalo bi sve to tako i gledati i njegovati. Zatim je bitno vidjeti nema li tragova varijanata njegovih tekstova.

Zato je Hamza koji je sve u djetinjstvu upio pa tako i indijskog pjesnika Rabindranata Tagoru. To je podvučen erotski impuls. To njegovo proćerdavanje glavnog svoga blaga. darovitih pjesnika. za koji je potrebno poznavanje velikih područja poetike orijentalnog pjesništva. lako prihvatao kao stih i stav. sasvim se 203to ot ""o l 3 ° •N ii gI p 3. podsjeća nas na njegovu pjesmu u kojoj se on pita o svome identitetu povodom orijentalnog oblika i izvora svoga imena. počev od Nutarnjeg života. Niko još nije nijednu misao suvislo kazao o tome Hamzinu poetskom orijentalizmu. To je možda jedina tragična strana u djelu ovog dionizijski raspoloženog pjesnika. Ostaje nam da nešto kažemo o problemu "biti" Hamzina pjesništva. Omerom Hajjamom. izričitog. Jasno. sasvim ekspresio201nistički stilizovanog. Taj spoj drevnog i modernog istovetan je kod oba ova velika pjesnika. Naše današnje vrednovanje nije više nimalo potcjenjivačko u odnosu na taj orijentalizam. a slavensku. ako se samo ona shvati doslovno. B. No. Ć. hercegovačkog. daje sve pomaknuto u sferu razrijeđene apstraktnosti. čudno je da recimo nema Mostara. prvoj svojoj zbirci stihova. uz ta dva izvora i toka Hamzine poetske tvorevine. u jednom je možda bio jedinstven: da je izazvao cijelu jednu stilsku školu sljedbenika. Ako je on sa Šimićem mogao dijeliti prvenstvo u BH poeziji dvadesetih godina. taj modernizam is-poljen kao ekspresionistički zahvat u svijet. Druga je komponenta tog pjesništva stara slavenska mito-psihologija. možda je Hercegovina kao obilježje dovoljna. u duhu godina javljanja poslije 1918. pitanje je koje ide uz svakog modernog pa i klasičnog stvaraoca. A Humo je nesumnjivo prvenstveno moderan pjesnik. 202 najizrazitiji je njegov parnjak i u mnogo čemu saobra-ženik Rastko Petrović sa svojom Groteskom gospodina Peruna boga groma. stolačkog pjesnika koji je dosegao jugoslovenske visine izraza poslije drugog svjetskog rata. bar za njegovo doba. već sušta istina Hamzina pjevanja. što se tiče stila i s njime čini glavnu pjesničku pojavu Bosne i Hercegovine toga trenutka. kada je on pjesnik koji ide uporedo s A. Za Hamzino "imati". za orijentalnu. Hamzinog produženja one tradicije koju je u njegovoj porodici zasnovao alhamijado pisac Omer Humo. Jedan elemenat je dovoljan da potcrta tu komponentu pored naglašavanja da su Grozdan i Grozdana bogumili. kako je sam sebe pro-slovio u Nutarnjem životu. za koje nije mogao imati unutarnjeg jezičkog sluha i impulsa. To je također potpuno prenebregnuto od kritičara koji su o Hamzi najčešće odveć olako i samouvjereno donosili sudove i presude. nasljedno utkana u Hamzino biće kao god i slavenska njena iskaznica u vidu sevdalinke. a i to bi trebalo nekako odrediti pobliže jer kako mi nedavno reče jedan naš književni kritičar iz Sarajeva. Jasno. što je i razumljivo s obzirom na maloprije iznesene genetičke komponente pjesnikove. jednako svojstven istočnoj indijsko-islamskoj kao i manikejskoj heretičkoj civilizaciji. svoj zavičaj. sasvim ekspresionističkog sistema izraza. Ko je i naročito šta je kao pjesnik bio Hamza Humo. Ćatića. romanu. kao ležište iz koga je pjesnik svoju pjesmu izveo. Medu te njegove sljedbenike svakako treba pribrojati i Maka Dizdara. Hamzina poema je opet cjelovitija i jednostranija nego Rastkova. Šimi-ćem. za koju eros i seks nisu sramota već najljepša prirodna ljepota.pjesničke karijere ponekad teško zanemarivao prihvatajući druge vidove izraza. tursko-perzijsko-arapskog svijeta sa Hafizom. a dionizijstvo isključuje tragičnost. koja je modernija. treba bar nešto naglasiti o njegovu mjestu u meduratnim konstelacijama. A taj stav nije nikako biografičarska deformacija. kao i Grozdanin kikot koji nam vječno nameće pitanje o identifikaciji ovog ili onog elementa u toj divnoj poemi. ono što draži radoznalost jest ta orijentalistička dionica. jer mi smo svjesni velikih poetskih dometa tog istočnog. gdje je jasna odredba bogumilskog okvira vremenskog i prostornog. izrazitija vremenski i stilski za epohu ekspresionizma. on je i u jednoj i drugoj komponenti imao izvjesne prethodnike. prije jednog stoljeća. u njegovu pjevanju (i pored Poeme o Mostaru). koji su počeli u trećem deceniju našeg stoljeća. Sa ploča istočnih samo nam evidentno kazuje tu genetičku osobenost Hamzinog pjesništva. . sa svima komponentama slavensko-orijentalnog sastava. koja se najpotpunije ispoljila u Grozdaninom kikotu. Firdusijem i Dželaludinom Rumi-jem kao vrhovnim iskaziocem poetičnosti islamskog Istoka u kome se sučeljavala indijska tradicija sa helenskom kulturom. djelu koje izmiče svakoj klasifikaciji. Napokon. priči. Imao je uz to i svoju domaju. Slično je još prije Grozdaninog kikota. istaknimo samo Safveta Baša-gića i M.

3 n B-."i 2 ff.2 p 3 2 p s1l S:^fi 1 lili I! 1 ti &i l! 3.o S N 3 c. N gi > 3 2-g' ž.|8-S r 3 2 2. ^ o » 5g p PJ p o t" rt S3 rt. 7^ r. o ti.o 3 ti -i 3 po • «■ I i a.s ffi -i: O -■ . ft) S 3 <2. o ? ^ 2. o 3 p P ri o N P 3 • p o . Ii rt ^§ 3 03 i IIB. 9 sr rt — 3 ^ 1& £s. o 3 5 => tf. 8< ^ S < ^ £ £ no—N P -■ e _ i-5p l 1i a. sl cr. 3 3 o « ° II as 3 ? s.

pripovetke Hamze Hume" (1928). istovremeno 208 meke i divlje. uredio Hamza Humo. za nju se ne može reći ono što je Humo rekao za sevdalinku: "njen glavni elemenat. To je orijentalni Don Zuan koji voli sve žene i kada ga. "vrtlog razdragane boli i omamljenosti". od trenutka prvog ljubavnog nemira i nesavladive žudnje preko časova zanesenog ljubavnog osvajanja (i podavanja) do konačne tužne praznine i pustoši. uvijek iznova voleći. ta Humina pripovijetka je umjetnički vrlo uspješno riješila osnovni stvaralački problem koji joj je zadao sam svijet o kojem ona govori. omamljujuće i razorne. čeznući ili osvajajući. u dvije komplementarne duše. Sev-dalijina ljubav ("Srpski književni glasnik". Sevdalija je čovek koji živi u svetu "slatkog čemera i žalbe za životom". zanese i opije ljubav jedne žene. ljubavnim osvajanjem i der-tom i koji ne prestaju da se predaju toj omami. inače jednoj od njegovih najlepših pripovedaka. da čovjeka zanese u vrtlog razdragane boli i omamljenosti. iz pripovijetke "Osman-begova šar-gija". taj svijet je sav zapravo samo jedno raspoloženje. Upravo zato što je koncipirana kao doživljaj. već neposredan i dubok doživljaj. dakle. 5/6. da razbukte na mahove snažno i fatalno. ne da bi ga učinio predmetom promatranja i poimanja. . kao i po ključnim prizorima to je. ero1 Gajret 1903-1928. u kojem ne smije dominirati ništa što i samo ne treperi kao duša. 362). izrazito erotska pripovijetka. on će u tom osetiti slabost. po osnovnom osjećanju. uopćeno dokazivao.duševne grade zahtijeva od umjetnika adekvatan izražajan oblik. u duši sevdalije Bibera i u duši djevojke Iše). nikakva jasna i zaustavljena slika. formalno već raskinuli. Huminom sev-daliji Biberu je "rođeni brat" onaj Ćorovićev mladi adža-mija Osman-beg." (Misao. u Spomenici "Gajreta" (1928). Sabrana djela.takoreći uživo . Sarajevo. ništa što je odveć čvrsto i precizno. 1928. rođenom bratu Ćoro-vićeva Zulumćara. jedan je od zatočnika tog "sevdisanja". prvoj Huminoj zbirci pripovjedaka. kao da sevdah i nije ljubav (tj. koju će pobediti snagom pregaranja i utešiti se pesmom i vriskom kroz mahalu.1 Biber." U Sevdalijinoj ljubavi Humo je zaista uspio da iznese pred nas jedno živo stanje duše. Jovan Kršić je o njoj napisao: Sevdalijina ljubav. bolećive i vatrene. Humo je u toj pripovijeci umjetnički konkretno obradio ono o čemu je tri godine kasnije. ali koji zapretano tinjaju u nama. 35. odvodeći u neki ljepši i čarobniji svijet derta i slatke žalbe. koju Humo prati u njenom razvoju. analiziran je pun pojam sev-dalije. doduše. str. koji se omamljuju pjesmom i ljubavnom čežnjom. u kojoj je kao pripovjedač također govorio jezikom pjesnika. str. a ne kao distrancirani analitički prikaz. kad čitamo tu pripovijetku.a" o Si 33 s: 9 3 2*. srećne i fatalne. kako je pomislio Kršić. 1979.1 1 Jovan Kršić. Ali dok je Ćorović o takvim likovima pričao kao o "zanimljivim i čudnovatim ljudima". junak pripovijetke Sevdalijiina ljubav. A ono stoje u cjelini sazdano od takve slikovno neuhvatljive i pojmovno neshvatljive . kao zbivanje koje se pred nama . "osjećanje afekcije prema drugoj osobi") već stanje ekstaze. Po tematici.Povodom iste knjige Alojz Smaus je u časopisu "Misao" zapisao: "Ako se u ovom prikazu nije posebno govorilo o "Sevdalijinoj ljubavi". Sarajevo. I to nije bila analiza tog svijeta. U stvari. sjetne i mračne. 167. 207O takvim likovima pričao je. Ipak. nego zbivanje u vanjskom svijetu. kojeg ženska ljepota opčinjava samo dok mu nije u posjedu i samo dotle dok je pjesmom i šargijom mami). jer je večno žedan života. može nam se učiniti da ono što se događa u dušama njenih junaka osjetimo neposredno u tekstu kao reli puls jedne silovite ljubavne strasti. za časak. Zato. (Možda više nego "zulumćar". pod uticajem Zapada. Humo je u sevdalijinoj ljubavi saživljeno uronio u sam svijet derta i sevdaha. već Svetozar Ćorović. To je ona sevdalinka koja je upropastila na hiljade egzistencija i života uz saz i čašicu. ispada donekle iz okvira i atmosfere ćele zbirke. I cijela ta pripovijetka o sevdaliji Biberu zapravo je poema o jednoj takvoj sevdalijskoj ljubavi. umetnički najuspelija pri-povetka. 1928). treba se setiti daje ta pripovetka rađena u žanru "Grozdaninog kikota" i karakteriše stoga samo ranije već isticane osobine piščevog talenta. 1925). tvrdeći za sevdalinku između ostalog i ovo: Ona obuhvata one naše unutarnje porive s kojima smo mi nekoji. "Pod žrvnjem vremena . to oPJESNIK KAO PRIPOVJEDAČ (odlomci) U vrijeme kad je pisao Grozdanin kikot Humo je napisao i svoju možda najbolju kratku pripovijetku. str. nikakva logično razvijena "priča. koji su po svojoj neobičnosti vrijedni priče. Jer. iako ga stalno pije na njegovim najčistijim izvorima. već da bi ga izložio našem neposrednom doživljavanju. 1928.odvija. . u krvi i ploti. sv. U sevdaliji Biberu. i više zbivanje u duši (uistinu. Kada se pojavila u knjizi Pod žrvnjem vremena (Sarajevo. 1.

na primjer. u ujed. ali se zato uspostavlja puna jednodušnost subjekta i objekta govora. koga nestaje i nestaje negde dole iza nje. prikazan čin čulne ljubavi: (. 108. širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. destruktivnu snagu sevdalijske "razdragane boli i omam-ljenosti". Negde vrisnu tica. Humo je i u svojim pjesmama i u svojim pripovijetkama često pokazivao neobičnu opsjednutost erotikom. i to do mjere u kojoj sve unaokolo postaje prazno i pusto. Raspletenih kosa i uža-grenih očiju. koju pokreću neki neshvatljivi. prazneći njegovu erotičnost do besmislenosti... već je saživljeno evocirao samo to sevdalijsko raspoloženje. i Iša je nenadano počela da grca. kojem ni sam pripovjedač ne odolijeva. iako nigdje ne odaje izvore te nesumnjive ekspresivnosti. koja je na taj način postala poetka evokacija. ali i da ne izražava nešto što je . Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. prikazan je ovdje više kao eksplozija duša nego kao konvulzija puti. zbaci košulju sa sebe i poče plesati po senici. Mi osjećamo u melodiji rečenice. Humo i u ovoj pripovijeci uspijeva postići izrazito ekspresivnu vrijednost narativnog govora. sve se dešava drukčije. "Sevdalinke". I sve ponovo zagrca. nesumnjivo ima i nekog orijentalnog misticizma. tamni nagoni.Humo uspio uključiti u sam tekst pripovijetke. zagrca. mnogi kritičari su bili skloni da tako nešto kažu i za ovu pripovijetku i za cijelo Humino književno djelo. a i sam čin ljubavi kao da tu iz sebe zrači neka dublja značenja i širi ih unaokolo kao panerotski smisao sveg okolnog svijeta: I kapidžik je škrinuo. pa svim svojim bićem ulazi u svijet o kojem govori. VI. Osjećajući. Humo u Sevdalijinoj ljubavi doista nije ni prikazivao ni analizirao "sevdaliju" kao tip ljudskog ponašanja. sluteći ~~ nešto i šapćući. Biber joj kida haljinu. Tako plešući.. mlada đavolica. kao raspoloženje koje je proželo i njega i sve unaokolo. i životu duše.. kako je to više puta rečeno za Huminu implicitnu filozofiju erotike. on ukida pripovjednu distancu koja tradicionalno razdvaja pripovjedača i predmet pripovijedanja.. U Sevdali-jinoj ljubavi..kao stanovnik svijeta o kojem govori . i u sveopćem odzivu svijeta na zov ljubavi. Ali Sevdalijina ljubav (uostalom. A pri tome on ne govori u 1. ona se ponovno zacereka.. Crnčić je sedeo na stolici i buljio u nju kao u kakvo priviđenje. skoči na krevet i poče se previjati i zavijati kao besomučnica. doživljavajući ga iznutra.. kojem bi sve drugo bilo podređeno (ne samo u životu čovjeka. u epitetima i metaforama. zanjiska i baci se na nju (.209tika. Uprkos tome. Napisana u ekspresionističkom maniru.I sve je odlazilo. i kao da se i sam prepuštao onom "vrtlogu" sevdaha i sevdalijskog derta. I ne bez razloga.i panerotsko stanje svijeta . kako je to primijetio još Kršić. valjda. kao "unutarnji pripovjedač". duboko u sebi. A Iša. malakšući u prigušenim krikovima. Međutim. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. 1923). Biberov šapat i toplo milovanje pretvarali se u bes. u personificiranju i sveukupnom saglasju prirode i duše da Humo ne pripovijeda o nečemu van sebe. a Crnčić. bar ne na način na koji je. onda nam postaje jasno daje erotika tu zaista podredila sebi sve drugo. Naprotiv. za narativnu strukturu te pripovijetke važnije je da je to erotsko stanje duše . dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. kretala se ona u ludom i vratolomnom ritmu po senici.polaže prirodno pravo na raspoloženje koje u tom svijetu vlada. put zvezda. Sve se stiša i zamoran šum poleže po širini. Ali u njoj erotika doista sebi podređuje sve ostalo. a ne pojmovna elaboracija. obe-zumljen. sva umotana u zagrljaj.) Pili su tako dugo dok već nisu dospeli do ludila. Evo kako je tu. Zvezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosiplju po njima. kao daje i sam padao u "erotski trans". u ritmu sintaksičkog seg-mentiranja. licu.1 Istina. Pod šandudom na či-menu igrale su sene pritajene i nasmejane. naruralistički ogoljeno. I sve je odlazilo. Strast ("Raskrsnica". lomi je divlje i ovlada njom ćelom. ka kojem je junake pripovijetke otpočetka vukla neodoljiva erotska čežnja. već i u narativnoj strukturi pripovijetke). ta pripovijetka zaista pokazuje Huminu opsjednutost erotikom kao naglašeno čulnom ljubavnom strašću. u kojoj 212 se poništava identitet govornog lica. On tu zapravo i ne pripovijeda o sevdaliji Biberu. Sevdali-jinu ljubav Humo ne struktuira u Ich-formi. U tom pogledu ilustrativno je sa Sevdalijinom ljubavlju uporediti raniju Huminu erotiku pripovijetku. kao u bolu. Ovaj ljubavni čin. kao u bunilu. Mesec se glasno cerekao. međutim. Sabrana djela. Izgledala je kao pobesnela. predavala se milovanju. doista kao stanje duše koje je sposobno da se širi unaokolo i da postaje stanje svijeta: ". 211širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. 210 Kad znamo da je i muž te Ane negdje u blizini i da ona zavodi njegovog prijatelja.) 1 Hamza Humo. kao ni Grozdanin kikot) uopće nije po svojoj strukturi usredsređena na erotiku kao neki centralni motiv. Mesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i čeretao prkosno. Njeno belo telo bleštalo je srebreno na mesečini. u "krvi i ploti". koji . podređuje sve ostale". a potok kikotao kao da ga neko golica. kao što je činio u "Grozdaninom kikotu" gdje je glavni junak istovremeno i narator. Ovdje on to čini na taj način što sam govor stilizuje kao poetsku ekspresiju. da se daje i otima. iznad bašta u mesečinu. erotskog raspoloženja. Ana se nenadano zacereka." U tom panero-tizmu.. A zvezde su sišle s mesecom i smejale se u krošnjama šandude. pa ta okolna pustoš uzvratno djeluje na osnovni motiv. jednog sveobuhvatnog.. Jer. str. One su sve videle. Ćorović "opričavao" svog Osman-bega u pripovijeci "Osman--begova šargija".

predstavljala samo neophodnu uzdužnu os oko koje je okupio one emotivno obremenjene. pa nekud živ. otvara zemlju i sve tajne nesvesnih želja.. Govoreći kao pjesnik.) Nema tu ni slike ni naracije.samo u njemu.. . Ali ni ono nije predmet promatranja i analize. sa Raljevina. u besvest. fabula mu je i tu.. pa zapjeva iz puna grla: "Kad je alma za trganje bila. sedela je uza nj jedna žena. Potok se budi.. otima . str. koji ne posmatra svijet. kliknu. i Iša zatrepti.. ne zauzima stav. zatrepti i ma-laksa. Humo uspijeva da pred nama pokrene raspoloženje. neki veličanstven i nečujan smeh preli sva srca. itd. pun derta za bezdano opojnim i nedostiživim. A otud. logičkih i opažajnih povezanosti: "I ruka priteže grud. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. kad Humo sve prožima istim stanjem duše i sve preobražava prema osnovnom raspoloženju: 214 Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja omlohavilo. već pušta da ga nosi jedno raspoloženje.. zaustavi nad tamnim konturama brda.. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. nasmejan. Potok se budi. slikovno guste. otima i grca kao jogunast i sladak dečak (. sve je samo stanje duše. jer je već sve sjedinjeno u raspoloženju. duž te osi Humo je razvio potresnu priču o jednoj ljubavi. licu. međutim. Govoreći tako kao pjesnik. priteže. prožima sve čega se dotakne. u lišću na odreni. pa se pun. bašte pevaju neku nadzemaljsku pesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu večite čežnje.". tu se. Istina. kao u pjesmi. Nosi vas plima. ipak uspio da u Sevdalijinoj ljubavi izgradi čvrst sklop narativne strukture i tako ostvari jednu ne samo poetičnu već i potresnu i značenjski slojevitu pripovijetku. i Iša zatrepti... Jedan uzdah šapnu u cvetu.. Ali. blesnu i rodi se sevdah. kao pokajnica.sav okolni svijet se začas preobrazi i uznese. kao da neka pustoš pade na nj". u Sevdalijinoj ljubavi Humo je još jednom progovorio kao pjesnik.... šireći se. I dah lišća pritaji se u mahali. već je raspoloženje koje je proželo ne samo svijet o kojem se govori već i jezik kojim se govori. od trenutka prve čežnje preko momenata zanesenog podavanja do konačnog bolnog rastanka "sa 215krikom u slomljenoj duši".. a noću se budi da se protegne. A da bi to mogao. leci i opija osećanja. 98. Humo dovodi sve oko svojih junaka u isto stanje duše: mirisi cveća su kao uzdasi. 213povjedaču koji nam posreduje svijet o kojem pripovijeda. već da . pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. Sve se pritaji i zanemi. Humo je. lirske motive "sevdisanja" kao temeljnog raspoloženja cijele pripovijetke. kao da je sav ponesen plimom ljubavne čežnje: I glas zadrhta negde u visinama. taj jezik mora odustati od svih gramatičkih. ostavljajući za sobom prazninu i duševnu pustoš. bele kućice blešte pune jezive i neshvatljive čežnje. koja na kraju odlazi s bradatim hadžijom u Bosnu: "Duboko povijena u feredžu. ispod Huma. Umjesto toga. Bele ruke Išine poleteše na grudi da umire taj drhat. Jedan uzdah šapnu u cvetu. zapljusnu Bibera i rasplinu se. I ruka priteže grud. uznese se i razasu po mekanim i pijanim širinama."1 U Sevdalijinoj ljubavi Humo govori u 3.. itd. . U stvari. onu istu kao i u Grozdaninom kikotu: o vremenu koje ističe. koje. (Stvarni junak te priče zapravo je nesrećna lša. i začas . Bašta se sva preobrazi. Noć skide haljinu. sve rastapa u raspoloženju. donese tiha noć mekan i zanosan glas pesme. sa smeškom na licu.postupkom pjesničke evokacije . A kada Biber u bašti kraj vode pod mjesečinom osjeti "nešto teško." Dešava se baš ono što je Štajger rekao za lirsku evokacija i lirski stil: "jeziku nisu potrebne nikakve povezanosti. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. ali pri tome ne odražava svijest o sebi kao pri1 Isto.. Iša leži zatvorenih očiju. ali i da ga prevede \x jezik. zlatan i tih.pušta da poteče matica jednog raspoloženja koje se širi i sve preplavljuje: A kad se mesec uzdiže..) srce zadrhti kao preplašeno tiče. On se zatalasa. da se opije i splete u grču požude negde na čimenu pod šandudom.") U isto vrijeme.nestade svega. noseći dušu nekud u širine. malaksala. Tu kao da se događa ono što je Humo rekao za dejstvo sevdalinke: "Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. Zato se tu potpuno gubi ona naspramnost pripovjedača i predmeta pripovijedanja koja je inače karakteristična za naraciju u Er-formi. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. ne analizira. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivije želje. rodi se novi život. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. Stilizujući pripovjedni iskaz kao poetsku ekspresiju. mesec razleva svetio po daljinama i otvara dušu. težak i neprebolan sevdah. malaksala. a naš grad zasta i preobrazi se u svetlu njegovu. zatalasa i zasta u visinama. pokunjena. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. a mesec silazi. glas što pada na dušu kao melem. Iša leži zatvorenih očiju." A staje drugo nego lirski stil. kao pijesak u klepsidri. Evo kako Humo evocira Išinu ljubavnu čežnju i evo kako ta čežnja izlazi iz nje i širi se unaokolo: (. kao i u Grozdaninom kikotu. nečujno pade u granje./Moja draga za ljubljenje bila. Humo je duž te fabularne osi razvio i jednu "dublju priču". bez glasa i života. koji nas onda kroz njega pronosi kao kroz svoj vlastiti semantički ambijent.

kroz neke daleke konake. Sevdalijina ljubav s pravom smatrana jednom od najboljih Huminih pripovjedaka: u njoj je on govorio kao pjesnik. iz sevdalijskog iskustva. ali tim i bolnija. " I dok se mladi od njega stvarno "zagrevaju pesmom. priče o ljubavi pod žrvnjem vremena (kako je Humo naslovio knjigu u kojoj ju je objavio). 1928). Humo ju je ipak struk-tuirao kao narativno razvijenu i smisaono zaokruženu pripovijetku. s tim pogledom na "mrtvi pepeo" i sjećanjem na "bledu i uplakanu Išu". 48. Opijena. kako ga neumoljivi glasovi stvarnosti bude iz omamljenosti.."1 U stvari. iskazana je sva tuga za onim što se ne može zadržati i što nužno prelazi u prošlost. ali ne više i nadu: I Biber se zanosi u tople letnje noći. Biber juri za njima. str.pjesmu. da ga leci pesmom i samovanjem". Humini junaci. blešti u podnevnom suncu. sevdisanja i sevdalinke. uzbudi. pa i sreće i ljubavi učinila je tog "orijentalnog Don Zuana" (kako gaje nazvao Kršić) zatočenikom sevdaha.kao i u Grozdaninom kikotu.ono stoje iskusni sevdalija Biber odavno znao: trenutak sreće nužno otiče u prošlost i ne može se zaustaviti. proteže se i polete sva k njima".zadrži ono što se obrušilo u prošlost." A u tom gestu. u kojoj "ima nešto što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. kao i zbog te zaokruženosti i cjelovitosti. Biber zato i prepušta Išu njenoj sudbini. U knjizi Pod žrvnjem vremena takva je. Kada je lša osluškivala Biberovu pjesmu sa Raljevina. Tako se. Sabrana djela. u kojoj je . A pjesma mu pomaže da u sjećanju ..Ona je opet lepa samo u sećanju na prošlost. ona je rukom posegnula za njom daje zadrži: "ona ispruži ruke u raskošne daljine. Smisao te tvrdnje postaje jasniji kad se sa Sevdali-jinom ljubavi uporede neke druge Humine pripovijetke. dahti pod žegom. A ta pjesma koju Biber pjeva.Reci! . ma koliko to i njemu nanosilo bol: "steže je snažno. ona je ponovno rukom posegnula da ga zadrži: "lša ispruži ruke za njim. peva: Sadih almu nasred at-mejdana. jedino pripovijetka Đaurin. u izvjesnoj mjeri. usreći.. a ipak ju je struktuirao kao pripovjedač. drhtav. . da bi se oduprli isticanju vremena i da bi uhvatili i zadržali ono od života što može da zanese. doduše. Biber i lša. koje su joj tematski srodne. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. pa u mrtav pepeo. ulazeći mu surovo u san: A kroz san.. I nenadano se sneveseli. A sve stoje budilo želje. . Zašto? Bog će ga sam znati. poljubi je.U stvari. uz plamsanje vatre u starinskom širokom odžaku i uz tiho i bolno cilikanje mekane šargije.matica raspoloženja prisiljena da teče tokovima jedne potresne priče. u novu sreću.šapće ona. "Mostar" (II). "A sadašnjost? -upitao se Humo jednom . svaki put u novo sev-disanje. koja obnavlja prošlost. vrelim ljetom i ostavilo za sobom pustoš. I to je. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više.i steže mi se srce. Njeni pogledi leže u mojim zenicama. osluškujući neprestano "korake vreI ona se pripija uza me i strepi kao tiče na oluji. Kada je lša otišla za Hadžijom u Bosnu i kad je došla zima. Svijest o vre1 Hamza Humo. već bolnu omamu. ali ne donosi radost. ukratko . on "stari sevdalija". predaju se ljubavi i ljubavnoj strasti. kezi nekakva jarčija brada. u tinjanje žara.bar kao uspomenu . priča koja je počela s onoliko vreline i sveobuhvatne žudnje: "Naš grad. i kojom se zanosi. 216 menitosti postojanja. omami. da se trenuci sreće ne mogu zaustaviti. A ja je svu grlim i milujem i ona zaboravlja na sve: i na oca i na zle slutnje. isto je što i Išina ispružena ruka: ona hoće da dohvati nedohvatljivo i zaustavi vrijeme. A možda je upravo zbog te izmirenosti lirskog i narativnog principa književnoumjetničkog diskursa. ona se njome opijala a kada je zamro njen zvuk. I to je priča o uzaludnom pokušaju da se ljubavlju zaustavi vrijeme koje ide u nepovrat.. "slatki čemer sjećanja" i . Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine"... bledom i uplakanom. 217To. uzbuđivalo i omamljivalo prošlo je s tim blještavim. I opet. Tu na kraju pripovijetke Humo prikazuje svog junaka.održi iluziju životnog smisla. svet od slatkog čemera i žalbe za životom". podatan. ("Osećam dah proleća -kaže pripovjedač .. kmekeće i trza ga iz sna. Biber je ostao da "samuje u svojoj velikoj sobi. obnavlja pjesmom uspomenu.. čuje žubor vode.: ceo jedan svet koji Biber nosi u sebi. o nezaustavljivom proticanju svega. vidi on kako se nad Išom. uzvraća mi milovanje i predaje se sva.") I u toj priči mladić i djevojka strastveno se podaju činu ljubavi. lša nije znala -jer još nije bila iskusila . kada je jedne večeri Biber otišao zauvijek od nje.. koji sve vidi u razvoju i sve uobličava kao razvoj. cereka se. Posle dolazimo k sebi. Znajući dobro. završava priča o sevdali-jinoj ljubavi. negde na izvanu. čežnjivom i uzaludnom. Može biti za onim što je minulo u nepovrat. uostalom . istovremeno i slatku i čemernu. toplom i intimnom pesmom šarolikih nada". spušta tamburu pored sebe i dugo gleda u plamsanje vatre. VI. Istakavši tekst pripovijetke Sevdalijina ljubav od najfinijih niti čiste duševnosti. koji sa-osjeća i duboko doživljava. priča o zapriječenoj i ometenoj ljubavi (s tim što je ovdje ta zapreka vanjska: strogi djevojčin 218 otac ne prihvata mladića kojeg smatra odrodenim). kao što ih je ispružila letos za njegovom pesmom. koju je Humo najprije objavio pod karakterističnim naslovom Pod koracima vremena ("Politika". oseća šum lišća i Išin glas. puštajući daje udaju za hadžiju iz Bosne. ponese u život još jedan bol.

Sevdali-jinu ljubav).. a sačuvao jedino nekadašnju 219tvrdokornost ("Uvek ga ja i majka sanjamo kako krvav juriša na oganj". pa mu u krvi zastruji "nešto neiskazano"." A kao ni Humo. i kuće i priroda 1 Jovan Kršić. . "ocu. "Srpska književna zadruga". I baš onda kada počne misliti na tu vremenitost života.sabrao i svoje najbolje ljubavne priče koje je dotad objavio. U njemu sve titra. jednu za drugom nizao poetske slike (slike grada raspjevanog pod hercegovačkim suncem). i minareta gola i oslobođena. i to ona svakidašnjica koja mu.dodaje Humo . kmetove i čitluke. U njoj Humo govori o Ademagi Mrahoru. u čulima i nagonima probudi snaga Erosa. odnosi život negde u otužnu provaliju vremena".. ogleda se i peva.. kaže za njega njegova kći). u spletu slobodnih asocijacija. "Srce je . da će zadrhtati od prenapregnute razdraganosti i poleteti put plavih visina".Reci mi da me voliš i da ćeš ovde zauvek da ostaneš! . koja je poslije rata uredio Boško Novaković ("Svjetlost". "sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada u zaborav". koja je prvi put objav1 U stvari. Ali.Ćuti! Ko zna šta nam je suđeno . zbog čega se mnoge njegove pripovijetke ne drže ucijelo kao tematski jedinstvene ili bar emocionalno cjelovite narativne strukture. i Huminom pripovijedanju nikad se ne mogu do kraja odijeliti stanja svijeta i stanja duše. 1952). 1. 220 izloženo je jednom sveopćem preobraženju. koje su sve impregnirane istom emotivnom otopinom i sve uronjene u isto raspoloženje. Arifagi Aganliću. kad Ademagu uznese ta omama. u Izabranim djelima. ni mi više ne znamo da li taj bljesak koji je rasvijetlio grad i učinio ga raspjevanim dolazi od sunčanog sjaja ili od radosti srca. pripovijetka Đaurin (odnosno. Kao da se Humo kolebao šta da postavi u središte pripovijetke: jednu ljubav koja nije mogla zaustaviti trenutke sreće ili čovjeka koji je zaostao za svojim vremenom. taj ciklus je proširen samo s jednom kasnijom Huminom ljubavnom prieom (Perišićeva ljubav. "kad prvi slavuji zapevaju u bademima". Možda je ta Humina filozofija ljubavi najdirektnije izražena u pripovijeci Pamrav.pod zajedničkim nadnaslovom "Mesec u granju" . iako sadrži čitav niz istih motiva. To je. zato što se u njoj lirski motivi uključuju u cjelinu narativne srukture na lirski način. evocirao neka stanja duše i na taj način strukruirao više ekspresivne nego referenci-jalne pripovjedne forme. jer Humo najčešće nije ni htio da priča priču i da na osnovu te priče sklapa pripovijetku. Ademaga se više "ne otima slavujevoj pesmi" i počinje zaboravljati svakidašnji život. koji razvijaju priču. taj ciklus "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke (Beograd. to se kod njega često događalo. Beograd. mužu i posedniku". tj."1 Naravno. ali jedno kategorijalno drukčije vrijeme.. jer ne dostiže njenu zgusnutost i cjelovitost.fino ogledalo.i vinogradi po prisojima. Sve je tako bistro kao radosna suza u oku. radije. 1932). 165. Kao i u govoru pjesnika. koji svakog proljeća. koja se razliva na sve strane i sve preliva vlastitom svijetlom. već je. "Svuda mnogo. i kada ga zbog toga "spo-padne teška čama i bol za minulim danima". pa je. Sarajevo. U tom smislu se kao primjer može navesti proza Raspevani grad ("Politika". koja omamljena sluša Biberovu pjesmu. s jedne strane.pripovetke Hamze Hume" Sabrana djela. koje se razvijaju na liniji jedne emocije. ipak su međusobno srodne.1 (Među njima i najbolju od svih. Ali osim što je spontana plim strasti. 1955. tj. inače. osjeti neki "pa-mrav" u sebi. on pripovetku sklapa dosta nevešto i ispunjava je lirskim refleksijama i opisima. "Pod žrvnjem vremena . "kao neka teška besmislica. i oni koji u Ademaginoj bašti akšamluče uz saz i meraklijski popijevaju. s druge strane. taj utisak je samo djelomično opravdan. str. i goli kupači na Neretvi. pun neke zloslutne strave (. u kojoj je Humo potpuno odustao od priče i fabularne povezanosti motiva. u kojem je on izgubio feudalne privilegije. (A to su zapravo i dvije osnovne teme sveukupnog Huminog pripovjedačkog djela).Šta? . 1927). kada je povodom knjige Pod žrvnjem vremena napisao: "Ali. tada Ademagu "opije neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima". što mu remeti sve što je "naumio kroz duge zimske noći". puni soka i slasti. povijesno vrijeme. 221ljena u "Politici" 1928. 1932) sadrži najbolje Humine ljubavne priče uopće. boja i tonova. i zato što je ta pripovijetka tematski "ras-cijepljena" na dvije raznorodne priče: o ometenoj ljubavi i o djevojčinom ocu. I čini se kao da je cijeli grad osvijetljen ne samo žarkim hercegovačkim suncem već jednom istom sveobuhvatnom emocijom. mnogo svjetlosti. Kada se tako u krvi.odgovaram ja. Inače. u kojoj je . ima li ta erotička omama i neke svrhe? Po Humi izgleda da ima. i raz-golićeni propali beg Ićibeg. u sklopu događaja. Jer. i kikotava riječica Radobolja. kako njegova fantazija nije epska. koji se neumitno obrušava u prošlost. i Mrahorova Umihana. koga je također "vreme pregazilo" ("pokosilo ga kao oluja hrast"). Iako su sve one različite po načinu struktuiranja. ("Šta je imanje? Sta je kuća. Pod koracima vremena) daleko zaostaje za Sevdalijinom ljubavi. Čini se da će se ceo grad pretvoriti u jedan veseo uzvik. to je. Uostalom. Otuda i onaj utisak koji je formulisao još Kršić. i ljudi..) Međutim. Sve u toj pripovijeci . bogatstvo i moć. Uostalom. a ne narativno. a gustom bojom. i to ne samo po svojoj osnovnoj temi već i po jednoj filozofiji ljubavi koju sve one podrazmijevaju. s tom poetskom prozom Raspevani grad Humo je zaključio svoju drugu zbirku pripovjedaka {Pripovetke. umjesto toga.

onoga što se zbiva ( prizori životne svakodnevnice) i onoga za čim se žudi (utvare nadraženih čula). da oživ-ljuje i plovi nekud u svet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. Zatim ta čežnja . beže u suton zvekom srebrnim derdana.žena i deca?"). samo što njen pripovjedač čezne da i sam uđe u svijet legende i nađe se s legendarnom vodeniča-revom kćerkom Jasikom. koja ostane kad onaj pijesak oteče u klepsidri? Ne bjesni li on onako mahnito zato što ga je nastala praznina ponovno dovela pred "otužnu provaliju vremena"? Humo nam ne daje odgovore na ta pitanja. Na primjer."odnosi dušu". koji kao da govori: "Što u životu jednom prođe. kao kroz sedmostruki providni veo. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. Kao i u Sevdalijinoj ljubavi. cijela ta priča nepotrebno prevedena na jezik doslovnog smisla. i ovdje. nema misli"). Nema briga. poslije svega ostaje pustoš i osjećaj praznine. Ceo svet samo je jedan razliven i pritajen uzdah. U stvari. A istu tu misao o životu i ljubavi prepoznajemo i u pripovijeci Ašikovanje. Ali Humo je ovdje na kraju dodao još jedan prizor. pripovijetku Krnata Humo završava dodatnom opaskom pripovjedača. kome su čak prigovarali pretjeranu čulnost i opsjednutost čulnim. svoje pripovijetke nikad ne zaključuje prizorima ljubavne omame.kao i Grozdani i Grozdanu . i inače često. više nego igdje kod Hume. kako apatično sluša glas krnate. kao u pjesmi u kojoj su i najraznorodniji motivi strukturalno ravnopravni. nakon buđenja iz te ljubavne omame. Mari u zagrljaj. koji nas obavještava daje vidio Šem-su u Beogradu kao pjevačicu u kafani. njegov junak nipošto nije tek neki nastrani sladostrasnik. u kojoj se odigrao kulminativni prizor ljubavi. svrha i razvrha svemu". A pri tome je karakteristično da Humo. teška kao umor od života. uporedenje erotske slasti sa "edenskim vrtovima" vjerovatno i ne naglašava toliko ljepotu koliko bezvre-menost. (Ono." Formulisana na takav način i u takvom kontekstu. Tada on odlazi u krčmu Mare Petljanove. koja ljeti "mami momke seoske i pali im krv u snovima". nema misli. Jer tada pred njegovim očima počinje sve da raste. Humina misao o životu i ljubavi sasvim određeno otkriva svoj pravi izvor: bez svake sumnje. odnosno ono zaustavljeno vrijeme. Humo se u svojoj filozofiji ljubavi inspirisao duhom sevdalinke (ukoliko nije tačnije reći daje on sa sevdalinkom dijelio istu filozofiju ljubavi). A sve se to u narativnoj strukturi Priče o Jasici pojavljuje bez jasnog razlikovanja i razdvajanja. sve Humine ljubavne priče razvijaju se po jednoj kompozicionoj shemi koja u potpunosti odgovara osnovnoj liniji te njegove filozofije ljubavi. U svakom slučaju. lako raspoznajemo i u drugim pripovijetkama ciklusa "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke. kao i adekvatnu kompozicionu shemu koju je ta misao dobila u narativnoj strukturi njegovih pripovjedaka. bez obzira što su sve one na različit način struktuirane. koju smo bili samo naslutili. otuda i utisak daje u toj do kraja neiskazanoj priči o Ademagi Mrahoru Humo naslutio neke skrivene ponore života i ljubavi). svirač i probisvijet. ali i osjećanja pustoši. kojeg muče "pamravi" u krvi. Tako ljubav (čulna ljubav) i ljubavni zagrljaj donose zaborav ("nema briga. Time je. to se više nikad ne povrati. (Uostalom. Ali se i kroz takvu strukturu pripovijetke. koji mu postaje "melem-lek" i "sve na svetu. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. Ademaga svjesno odlaže trenutke krajnjeg ljubavnog užitka (on "mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana" i govori tiho da "ne pobuni svoje pritajene želje"). On ih samo stavlja u središte priče kao kul-minativnu tačku erotske čežnje koja nosi njegove junake. Na taj način njegove priče dobijaju tipično trodjelnu kompoziciju. kao zagolicani razbludnom pomisli. miješaju i ukrštaju nivoi sna i stvarnosti. Inače. zarasla je u korov. koja je ostala u djevojčinoj duši i u njenoj okolini: Šemsa je pobjegla sa sviračem Mesom. zaustavljaju svakidašnjicu koja odnosi život u "provaliju vremena" i 222 stvaraju iluziju bezvremenog postojanja. nad kojim treperi miris proleća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. U toj pripovijeci se. roditelji su joj se zavili u tugu. neku vrstu poente. u pripovijeci Krnata najprije se govori o ljubavnoj čežnji u kojoj se zaboravlja svakidašnjica: za tihih ljetnih noći pod mjesečinom Šemsa 223Muharemagina zaneseno osluškuje melodije koje na kr-nati izvodi Mesa Cakan. a bašta. onoga što jeste (slike zime) i onoga što je bilo (sjećanja na omamno ljeto). Ali ne čini li on to zato što iz iskustva zna da poslije "vilenog. Priča o Jasici pandan je "Grozdani-nom kikotu". Naime. Ljubavnik orijentalnog rafinmana i ukusa. u kojoj je vrijeme bilo stalo. koja eksplicira ono što je implicitno već bilo iskazano. U njoj se sve do kraja ne primjećuje da su zbivanja o kojima se govori (ona skrivena i diskretna ljubav o . ali je tako izričito potvrđena krajnja misao Hu-mine filozofije ljubavi.takoreći prirodno-kulminira u dodiru dva tijela koja se predaju "bezdanoj provaliji slatkog zaborava". Na kraju. 224 Prva od njih. tu Huminu misao o ljubavi. nazire Humina misao o životu koji se obrušava u prošlo i o ljubavi koja u svom kulminativnom času stvara iluziju bezvremenog trajanja. doduše. ali ne nalazi zaustavljeno vrijeme edenskog vrta. On je zatočenik one životne filozofije koja u erotici traži. koje je vječni san zdrava i srećna čovjeka). Sve je probuđena želja u tišini. dolazi do tužnog otrežnjenja. koja kao da je sva istkana od samo jedne uspomene. vrućeg vjetra" koji raspaljuje strast neminovno dolazi "tamna senka smirenja" i "neka pusta praznina"? Ne boji li se on te konačne praznine. a kojoj zima svaki put iznova .

može biti samo jedan tren. U Vijencu 1926. i zaborav svega u ljubavnom milovanju.1 kao i nekoliko ranijih. (Za nju se u Priči o ljubavi kaže: "Ne znam koliko je ta sreća trajala.14-15. . Tesno smo zagrljeni i čujemo svaki sušanj u lišću. A i u toj pripovijeci. Hana (1931) i možda samo još neka.1 Tome očitovanju on je ostao vjeran u toku cijelog svoga književnog rada. A iz te konačne perspektive (konačne perspektive priče ali i života) sve postaje konačno. Na kraju. Ašikovanje. jednu od najopsesivnijih svojih tema . okrećem i gledam na sve strane.pruža bar iluziju da je poništena nepodnošljiva vremenitost svega. Liči mi na bajku.. Sve je kao nekad. Kao i u pjesmama. odnosno njegova . za koga je više puta rečeno daje "opsjednut erotikom". Priča o ljubavi. Perišićeva ljubav. Napripeci (1929). Zanimljivo je da Humo. pliva. samo je prošlost minula kao ispevana pesma (.u osjećanjima fundirana "filozofija života". ono se. ali ga i ponovno preobražava i stvara. Hamza Humo je regionalan pisac. a može biti i ceo vek. Razlog za to sasvim je jasan. ne bojeći se uroka i madija (ili možda baš radi njih). Međutim.) objavljene su sljedeće pripovijetke: Priča o Jasici. kao ni njegov sevdalija Biber. Trzam se.) Posle se opet zanosim i zatvaram oči. nije napisao mnogo erotskih priča. Mostarsku kotlinu. ni Humo zbog toga ne dovodi u pitanje moć te omame.kojoj nam pripovjedač ganuto priča) zapravo samo sjećanje na prošlost i silovita evokacija koja tu prošlost čini živo prisutnom: A mesečina popala po bašti. Beograd. i mi zaboravljamo na sve. Naime. koje bi bile zanimljive po neobičnim ličnostima ili po neobičnim zgodama (onako. To su: Strast (1923). ali ne i za čitaoca. po kojoj koračaju minareta i jablanovi. godine Hamza Humo je zapisao sljedeće riječi: "I danas nosim u sebi uspomene iz detinjstva. nosi nas. Zato je tu temu ljubavi . Zdenko Lešić U tom ciklusu zbirke Pripovetke ("Srpska književna zadruga". 1937). Njegov zavičaj je njegov veliki izvor i podsticaj u svemu. Nakon toga on o tome nije imao više šta reći.kaže mudri djed Medan u pripovijeci Kaj a. . Ah. Ćorović. tako potpuno predaju ljubavnom milovanju i čulnom uživanju. A on je u nekoliko svojih najboljih pripovijedaka (kao i u Grozdaninom kikotu. koje nije uvrstio u taj ciklus2. koje nam se ponekad učini kao krajnji "cilj" Huminih ljubavnih pripovjedaka. On ga bez ustezanja imenuje. 226 227PRENAPREGNUTA ČULNOST KAO OPSESIJA IZRAZA U LIRICI HAMZE HUME I. 1932. Sva bašta otiče u mesečini. po karakterističnom ali umjetnički dovršenom senzibilitetu i mentalitetu likova. pa ne možemo da dođemo sebi. uostalom) uspio potpuno i do kraja izraziti svoj doživljaj ljubavi i svoju "filozofiju ljubavi". 1 Hamza Humo: Jedan let kroz moj život. 393. osim tih sedam s nadnaslovom "Mesec u granju". kao sa nekog drugog sveta. To je njezin glas. Jer. toj fino izvedenoj ljubavnoj romansi o maloj Ciganki. koji ni u brojnim svojim pripovijetkama o ljubavi nije stigao iscrpsti tu veliku životnu temu). štaviše. kako je činio. ona . 1926. jer odmah nakon toga slijedi saznanje da je ta evocirana ljubavna omama u stvari samo tužno sjećanje na jednu prošlu ljubav: Neko viknu na Radobolji i trže me iz prošlosti.za razliku od svega drugog . u kojoj se činilo da je i samo vrijeme stalo. i ceo moj zavičaj. Posle nas omamljuje miris jasmina. kao iz priče. "Jer. Naime.. Skrivamo se pod jabuku. pa i ona ljubavna omama iz davnih dana. Krnata. po onom određenom izboru simbola i motiva. Kaja. razvija se ta ista filozofija ljubavi: i u njoj nakon ljubavne omame dolazi tužna praznina. dakle.uspio kao pripovjedač tako brzo iscrpsti. Humo je poslije zbirke Pripovetke (1932) objavio još samo jednu-dvije ljubavne priče (Šemsa. Humo je u pripovijetkama evocirao ona raspoloženja i ona stanja duše u kojima do izražaja dolazi neki njegov osnovni doživljaj života. popala po nama. Neko me zove i miluje pritajenim šapatom.") Zato se Humini junaci. Severna ptica (1928). upravo ovdje se 225otkriva kao varljiva iluzija. to nije bio njezin glas! To je šaputao vetar u granju i trunio krte latice behara. I kao što je Biber na kraju Sevdalijine ljubavi vidio samo "mrtvi pepeo" jedne ugasle vatre. kao pripovjedač Humo nije pričao priče. koja je sva od diskretnih treptaja ljubavne strasti. taj zavičaj ostaje "mostarska kotlina" za pisca. Pod koracima vremena (1928). nešta žalobno i treperljivo. Čini mi se da ima nešta neiscrpno u toj kotlini. Pamrav i Sevdalijina ljubav. pretvorilo vremenom u ispovijedanje i zavjet odanosti. To zaustavljeno vrijeme.inače. tako je i bezimeni pripovjedač koji priča svoj doživljaj I s Cigankom Kajom na kraju vidio samo pustu ledinu s koje su nestale ciganske šatre. ali ne toliko da bi se taj region mogao prepoznavati po tipičnim lokalnim karakteristikama. zažaliće za životom" . čiji bljesak očiju mami u "kovitlac pijanstva". 1952). ko ne is-peva pesmu mladosti.Vijenac. a život u njoj na snoviđenje. recimo. već više po određenoj atmosferi inspiracije.

odakud crpe snagu da se lako grčevito hvata za naša srca. u sutone po zapuštenim haremima opet dede.' Ali to kao svjedočanstvo ne daje dovoljno unutarnjih razloga za stvaralačku motivaciju Humina panerotizma. 133. ona ume da teši i u nesreći. U njoj oživljuju sve naše mane i vrline. sedim bradama. ponovno tako i još više ostavlja utisak grčevite. Tako sevalinka živi u dušama našim i zatitra u njima kao probuđena struna. Zanimljivo je da o svome čulnom sveosjećanju Humo nije ostavio značajnijih očitovanja u svojim autobiografskim tekstovima. dok se dio njegove poetske animatorike i aktivno oslanja na džino-ve i tajanstvene čovjekolike sile. sa bićima iz orijentalnih i paganskih predanja. Ali uz meko cilikanje bugarije. U erotičkim pripovijetkama. kada je direktnije izražena. Nosi vas plima. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. Humo se. a u gradu. odrekavši čak unutarnje dinamičko .2 Mada je suvremena kritika nije zabilježila s pažnjom.2 Ta blaga ozarenost smiješkom djetinjstva i prve mladosti prati veliki dio Huminih tekstova. po čvorovim zidovima različite dede. od žalbe za mladošću do strasti. elegičnu notu sjećanja i proI 1 Ibidem. Humo je pružao toplinu. od žalbe za prohujalim danima. To je ujedno bio i Humin pristup svijetu nejakih. Opevani događaji dobijaju naročitu draž romantične prošlosti i žalbe za njom."1 Svoju književnu avanturu Humo je započeo svešči-com stihova koju je pod naslovom Nutarnji život objavio 1919. Jedinstveni monument erotici. međutim. Viđao sam svakakva čuda: bele prikaze u suncu kako miču po golim brdima. To je ukratko njena snaga.229koji prihvaća samo piščev umjetnički doživljaj toga svijeta. do kraja odao jedino u svojim tekstovima o sevdalinci. tuge. bez oklijevanja. moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe žene i dobro vino". iznimno snažne emocije u pjesnikovoj intimnoj prirodi. U pasažima u kojima je gubio objektivitet i distancu tumača i počinjao vibrira rezonancama iste fatalističko-osjećajne vrste . ovo sjećanje se kod Hume stapa sa nostalgičnim dertom sev-dahlije ljubavnika koji se ne može se smiriti. žene i sevdaha. u reljefnom i dugo neomeranom. tera ih omam-ljivanjima. Grupa sarajevskih književnika. Njen vrli puls pali ljude. Svesni smo osećanja da je ona srasla s nama kao deo samih nas. igra se s njima i potresa ih do u srž? Šta je uspavljuje i budi u nama da vrisne i bolom propeva? Mi se pitamo i ne sluteći da konci ovih pitanja odvode duboko u zamršenu prošlost. Sarajevo. Njen melanholični ton zaječi često snagom i varijacijom arapske sure i takne vam srce do suza i slatkog bola. 1928. erotike. To je prava sevdalinka. zapisao i ove riječi: "Ali smešak na mom licu ne smatrajte podrugljivim. Sevdalinka. "Odakle vodi lozu. Ona je ujedno i nešto potajno i razorno što vreba i zjapi u nama kao propao i opustošen život za čijom prošlošću grcamo u plaču i propadamo od neke neshvatljive želje i beskrajnosti. pokazuje u većini slučajeva iste razorne osobine kao i elementarnost njene unutarnje snage. ruši im ognjišta i zameće krovove. prosjeke i utvare. gotovo istovjetnu sa gustim erotskim senzibilitetom sevdallinke. svireposti sirovih instikata varvarina kao i njegove plemenitosti i mekote osećanja. čežnji i teškim časovima depresije. Njeno delovanje u socijalnom pogledu. A sve zajedno prožeto je prostodušnim vjerovanjem i povjerljivim tonom dječi-jega pripovijedanja. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. to je druga linija Humina umjetničkog kontinuiteta. Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. snaga često puta fatalna sa svojim razornim dejstvom na društvo u kome se ona ugnez-dila i iz kog se lako ne iseljava. međutim. šlih dana.on je najbolje iskazao psihološkoemocionalnu strukturu svoga vlastitog bića. U ispovijednom monologu u zborniku Sa strane zamagljenih on je samo kratko priznao: "Naposletku. Umetnička vrednost sevdalinke i leži upravo u toj njenoj spontanoj neposrednosti. 230 231vana u dragulje događaja. da je srasla sa prošlošću naših zavičaja i sa njihovim pejsažima kao i sa najmilijim uspomenama iz života. koji udarce sudbine primaju zbunjeno i bez snalaženja. začuđenih ljudi u njegovim prozama. U tom smislu Humo je jedamput. a opet do u srž proniknutom izrazu. koji je Humo podigao u svome djelu. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splićalo se u bajku čuda i straha. događaja sreće. sa obiljem fantastike i snoviđenja. Čitav jedan poetsko-prozni ciklus njegova djela nosi elemente dječijeg svijeta čuda. krika ploti. dajući im.1 Djetinjski maštovito doživljavanje stvarnosti sa prijelazom u naivnost. zatajen ovako škrto u dnevnom ispovijednom tekstu. čistotu i prostodušnost djetinjstva koje jedino može. jer ja razumem sve ljude i ne držim za vredno da im se podsmevam". 394 2 Sa strane zamagljenih. ona je sažežena najvrelijom krvlju i okoIbidem. iskreno se opredijeliti svim svojim nenačetim emotivnim bićem. zatitra od bola za rodnom stranom. U njoj prevladava erotski elemenat od nežnog do brutalnog. Zauzvrat njihovim teškoćama i iskušenjima. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. sa zelenim čalmama i dugim. godine u Mostaru. rođeni. govoreći o sebi. Takva je njena moć na njenom rođenom ognjištu.

ijedan stišani ton. tj. 294. i. Tu se već pojavljuje pojam "nekog" karakterističan za Huminu poeziju i poetsku novelistiku. koju opterećuje misao o stvarima i poretku iza plana pojavnosti. i. novelistu i pripovjedača. pozive u pomoć (drugdje kao nešto što podstiče nagone. nego i njeno dalje senzibiliziranje u dramu erotike: erotike koja je otvorena kao činjenica. šapat na auditivnom planu. što skupa sa karakterističnim elementima podneblja i pejzaža. što otvara čulo boje).opravdanje njenu slobodnom stihu. uz intuitivan. plodnosti i sjedinjavanja. u beskraj se gubim 1 Hamza Humo: Sevdalinke. A iz svega izbija doživljaj jedne čiste lirike. si-nestezijski ude u život pjesnikov. ambijentiraju Huminu poeziju: simboli behara u ovoj i narednoj pjesmi šadrvani. U pjesmi Proletnja noć to je zanosno kretanje prirode. . 1920. pojavljuju se i elementi koji lokaliziraju. sa odsustvom identiteta. Ovdje kao da nešto ugrožava njegovu dušu. otvorene boje juga.: Književni život u Bosni. Dakle. u isto vrijeme grčevita želja za zadovoljenjem. kao rezultanta jedna prednapregnutost emocija i izraza i jedno dramatično osjećanje života. ■. neizvjesnosti. erotska simbolika smijeha. fa-talističko i ostavljajući čovjeka u bespomoćnosti neshvaćanja i ograničenosti položaja u svijetu. "kapije stare". Već prva pjesma Suton odaje težnju za impresio-nističkim sutonskim ugođajima. kao što su bjelina kamena. što budi do bjesnila. i to bijele 234 (dok su u prvoj dominirale crne i crvene). vjetra. kao zov. koja se kreću. sa nekom tajanstvenom misijom. suprotna po intenzitetu: jedan pojačani ton. najavljuje i otkriva neke stilsjkoemocionalne i psihološko-motivske crte karakteristične za docnijeg Humu. Izdanje "Ra-de-na" Mostar. iskrsava i svijet have-tinjskih priviđenja. a otkrivaju se i nove.mašu.sa intimnijim i egzistencijalnijim odnosom prema pjesniku: kada ta priroda.3 ova zbirka razmatrana u cjelini Humina opusa. uvlačenje.Jugoslavenska obnova . kao iskušenje. i u isto vrijeme dramatično ugrožena simboličnim izgledom dijelova pejzaža. mentalitetom životne sredine koji pjesnik doživljava kroz izgled stvari. 3 T. Reč i slika. koja ima intenzitet raspinjanja od unutarnjih bijesova: U peći tutnji kao iz daljine da jure neke horde besne crvene u beskraj jure s plamenim jezicima i crvenim očima. spiritualan odnos prema njemu koji predstavlja uvjet da se osjeti beskraj: Suton Sene se uvlače u sobu moju ■. tajanstvenog animiranja prirode. Na nju se nadovezuje druga. 232 233To je jedna emocionalno-estetska oblast koja se može pratiti i kod kasnijeg Hume. 33-34. U tome dramatičnom odnosu. U narednim pjesmama ove prve zbirke nastavljaju se uočene crte. Ova pjesma se nastavlja u ritmu smjenjivanja ovih oblasti . okoline.što sve kod Hume predstavlja kompleks strasti. zvonkost glasova u nebu i zraku. u alternaciji sa njihovom muklošću pri zemlji. ovdje po liniji osjećanja jednog iracionalnog života. značajne za Humin pjesnički i novelistički razvoj. u vidu simbola. za koji pjesnik ima čulo. 13. koji ostaje otvoren. mirne lake u ćoškove se kupe tiho šapću zadovoljne u toplini uvlače se kradom u dušu moju sa sanjama dugim Ja nepomično sedim slušam šapat njihov . čistota boje. njihov simbolični odnos prema goloj nepomičnoj ženi uzbuđenoj . ali kontrastna. 1927. simbolično-ditirambski senzibilitet jednog panerotizma. vodeći u nadnaravno. prikradanje na planu pokreta.otkriva Hercegovinu i bošnjački ambijent u Huminoj lirici. te bez-bojnost sjena na likovnom planu. bistrina zvijezda. što izaziva strah. zatim uz dramatični potencijal čulnosti i strasti . grmljavine. Ljubavna pjesma u pregledu ove prve Humine zbirke ne samo da nastavlja dalje ambijenti ranje njegove poezije. kubeta. čije je osnovno strukturalno obilježje nezadovoljenost. željna simbolika vode. uz kamen koji ih apsorbira. "neko" sa potencijalom tajanstva. 1919. u već poznatom ritmu. obično erotske. pjesnika. zatim. bježanje. i . erotske. jedna izrazitost. januar. na pokret. A. u svemu jedna prigušenost života.njiva. "munnare". nalazi se misaonoemocionalna bit i poetski potencijal Humine poezije odnosno poetske proze. što natjeruje na usklik. produžen u neizvjesnosti. jedan furiozo pokreta. probuđena od slutnje do izvjesnosti fantazmagorične vizije. nasuprot tome. kiše. Najzad. 2 Hamza Humo: Nutarnji život. jarkost boje . osjećanje života kao slutnje.

koji je posljedica poetskog suočenja sa svijetom i sa prazninom svoje egzistencije. havetinjski ekspresionizam (belim mašu s grana/ mame mene nekud u bele pute / što u tajnosti vode") i "osjećanja anonimnih tajanstvenih bića. i to. Simbolistična poetika traje evidentno u ekspresionističkoj stilsko-emocionalnoj osnovi Humine lirike u ovoj zbirci. ali ostaje i konačno se situira u okvirima zavičajnog ambijenta i naslijeđene tradicije. stoji iskušenje orijentalno-čul-nog ambijenta šadrvana. sa moćnim podvriskivanjem i pjesmom. putem sinestezija. i snenog i melankoličnog zavičaja (Bekstvo). u drugima koje dalje slijede u zbirci (Gluho doba. zvučnost i senzualno obilježje. plodnosti . na primjer. tu je. i u ovim dosadašnjim pjesmama i. Izvan pjesnikova grada. Ali više od svega u zbirci Nutarnji život načet je onaj. preovladuje steg već ranije nagrizenih konvencija moralnih. pjesnikove želje. A ispod nivoa prvog ekspresivnog sloja njegova melankoličnog pejzaža u sjaju predvečernjeg sunca.otvara u puni život boja. putem simbolističnih otvora pjesme na završetku: "Pro-kiso čovek kroz maglu se vuče". jasno se zapažaju karakteristične crte ekspresionizma1 u slikama. 1 Midhat Begić: Nepostojeća zbirka. bez prave egzistencije.svojim koloritom jesenjih "sazorjelih boja". s druge strane. Osnovne umjetničke osobine stihova Hamze Hume u ovoj zbirci kritika je uglavnom dobro zapazila. koja pjesnik simbolizira u pojmu "neko". tu je "pluralna upotreba predmeta i pojava. kada čula nose na svojim krilima. U Huminu liriku. u senzibilitetu: tu je upotreba slobodnog i slobodno razlomljenog stiha bez interpunkcije. koja se pojavila 1924. osjeća se čulni nemir i napon pružanja u neizvjesno (Šapat). po inerciji pjesnikove psihike i njoj adekvatnog ranog zasnova poetike. riječi u povorkama". tadašnjeg i budućeg. 1972. "pounutarnjenje poetske slike iz koje ekspresionistički zrači pjesma". ravna . naročito.7. sjete. već odato u pjesmi One -one iz ove zbirke: "Plašljivo ko uzdasi šapću u granama sene / zavodljivo mame / trepte / blešte se na mesečini" U ovoj istoj pjesmi je. ova pjesma donosi osjećajnost zrele erotike. silina polnosti. On je jedan mali svijet. koji je "strašan. -Odjek. nezaborave i tuge.mjesečinom. tj. u pjesmi Štimung. Prenapregnutost erotike pjesnik izražava u pjesmu: u osjećanju raspamećenja od munara. Taj zavičaj ima svoje drame. poetsku prozu i nove-listiku. što Humu. zatim. nastojanje da se u pjesmi iskaže unutarnji ritam određen doživljaj-nim zanosom ili njegovim odsustvom. Utopljenik. u stihovno-ritamskim oblicima. Većina ovih crta. Dok. vezuje za senzibilitet Istoka i sevdalinke. a osobito njihovu slikovitost. ali prepun događanja i osjećanja. razvijajući u njima sopstvena stilsko-emocionalna uobličenja i vlastito simboličko doživljavanje života i svijeta. najzad. kao stoje ciklus Sa ploča istočnih i kao što su mnoge pripovijetke u kojima fabula stilski prelazi u mit. dinamici u spoljnjem i unutarnjem smislu. kojoj se samo usne miču. Podne u kršu). 236 erotike. zvukova čulnosti. tu je strah. društvenih. težnja ka glagolu. koji se jednače u asocijaciji smrti kao krajnjem elementu pjesnikove vizije. karakteristične sinestezije. putem specifičnog senzibiliteta snova. U njegovu kasnijem stvaranju također će se razviti i jedno specifično poetsko osjećanje prigušene ženske erotike lunarnog tipa. Ali. koji označavaju jedno specifično doživljavanje i osjećanje života kao svijeta simbola. 7. prodiraće di-fuzno i u narednu Huminu liriku. bića koja se kreću i djelaju nepojamno i nesaznat-ljivo. već istaknuti. u osjećanju neodobravanja koje prerasta u urotu protiv tijela. zao i mrk". mole. kao glavna preokupacija ekspresionističke psihike.1 lirika Hamze Hume se iz dotadašnje ekspresionističke introspekcije i emocionalnih slutnji . pustahijske mladosti. svaka tuđina je izgnanstvo. godine u izdanju "Raskrsnice". Analitički pristup Huminoj poeziji potvrđuje ova rana zapažanja kritike. njihovog šapata i tajni starih kapija. otkrivena i naznaka "bajke iz starog doba" veoma uputna za razumijevanje stilsko-mitskog potencijala one Humine lirike i proze koja poprima egzotične oblike. sa 235ukočenim osmijehom i zvonika. strasti. naporedno sa pojedinostima prirode džinski animiranim i personificiranim: Neko u tami na klisuri stoji smeje se podrugljivo bez glasa > ceri • maše meni Utopljenik Visoki strasni trepte Zagrljeni šapću u tami pružaju ruke mašu idu ponosni i kao džini miču u tami 237sve novi jablanovi Jablanovi U zbirci Grad rima i ritmova. inače. Uvodni tonovi lirike Hamze Hume potječu zaista iz one emocionalne sfere u kojoj se ostvaruju dodir bijesne.

I sve to zbog svijeta namrštenog prema ljubavi kao čistom i iskonskom elementu života. Postoji stalan sukob između čovjeka kao jedinke i konzervativne sredine u Huminoj poeziji. Ovi zameci čulnosti kao moći i kako ponosa. dvije vrste žene u Huminoj poeziji: jedna je pasivno biće koje čeka. Njezine misli).u tome se nalazi izvor Humine poetske melankolije. teško nostalgično osjećanje koncentrirano oko sjećanja na događaj. oklijevanja i čuđenja. jedno indiferentno osjećanje neopterećenosti. mada intenzivno natopljenog gustom i aromatičnom emocio-nalnošću. ili makar pomišlju koja remeti njegovo široko prostiranje . u kojoj samo guču kumre i nadolaze slutnje večernje. Vizija sveopće ploti već u ovoj zbirci počinje opkoljavati pjesnika kao opsesija. jedan govor simbola izlučenih iz sevdalinke i dovedenih do paroksizma u kome se u sudbinu gleda samo bijelo i ukočeno (Preplašena. čekanja i sudbinskog prepuštanja. nesputanosti. Njegova lirika je pretežno posrednog karaktera . patnja prije samog doživljaja. Ponoćni nemir.sadržan je osnovni poetski kvalitet Huminog motiva. i čulnosti kao robovanja. plijeni i nadmoćno se cereka na završetku (Ja. slobodna od iskazivanja povoda svojih lirskih refleksija. prema onoj demonskoj .to je ovom motivu dodao sam pjesnik po liniji ekspresionističko-simbolističkih poriva. koja je uvijek finale drame. pjesnik se često poistovjećuje sa ženom. Humo postiže i aromatikom orijentalne atmosfere i egzotičnog ugođaja. sa nejasnom. U toj konkretnoj i dogadajnoj potki. i na kraju počinje da se vrti u bijesnom krugu te jedine ideje. vizija rastanka lebde nad akcentima zanosa i moći. krajnja neizvjesnost sreće (Preplašena). pustahijskim veseljenjem. nezavršeno . sredine koja se u Huminoj poeziji urotnički i demonski sažima i zgušnjava u have-tinjske simbole. žudno. On vrši samo izbor . Postoje.smrti. neumitnošću uspokojenu liniju beskonačne čežnje (Nemir). Nepotpuna sreća. Na drugoj strani. sa sivim ploč-nim krovovima. i prozi uostalom. sve nešto krnje. I kada se vraća u njega. Čekanje).riječi pokore. Jedan je prožet melankolijom daljina. začeto još u zbirci Nutarnji život. I gdje god je stanje senzibiliteta prekinuto zbivanjem i pokretom. drugi je razbuđen nestrpljenjem. Poetski kvalitet. ta žestina jezdenja u život prelazi granice emocionalnosti i poprima ponekad demonijačke forme i smislove. onom trpnom koja samuje sapeta i osuđena na čekanje (Kumre). Izdanje "Raskrsnica" Beograd. vrišti i kikoće. Krik ploti). neo-graničenosti i lahkoće. postoje i dva pjesnikova stava prema ženi: prema onoj trpnoj . ali se rezimeom prošlog zbivanja.ona je opisana i sa refleksom pripovijednog. baš kao što imamo i dva pjesnikova doživljaja života. i da propada nekud bez svijesti (Grč. prekidajući tako i skrećući sevdalinsku. preplašeno predanje za svakim šumom i nagon za pokretom uz predosjećanje tajanstvenih bića . prekinut život. neiskapljena čaša. spiri-tualnom žudnjom na površini čulnih poriva (Nemir. a zažešćen 240 u njegovu vlastitom stvaranju do ivice smisla i besmisla egzistiranja. Povod se kod njega uvijek kaže. bahanalski furiozno. Taj sukob je dramatično otvoren još u sevdalinci s kojom se Humo poistovjetio.tu se nalazi Humo glavom. zatim. kakve druge želje. jedina je pjesnikova ljepota. razviće se u Huminim prozama u cjelovito osjećanje apsolutne dominacije erosa nad čovjekom i prirodom. orgijanjem mladosti. osvojenje i iščeznuće na horizontu sa slutnjom buduće rezignacije. Lišena ovakve duhovne sadržine. Očajnik). neispunjena žudnja. Prijelaz između njih je: čist doživljaj radosti što se živi. Ljepota njegova. nemoćnog osjećanja tereta strasti. bez zavisti. U toj prenapregnutoj i istovremenoj fata-listički pomirenoj suprotnosti do nivoa jednog stanja na čijoj površini izbijaju grčevi i kovitlaci plotske energije . a kao rezultat iskustva i unaprijedna nostalgija. Pesme. makar formalni. nemir nesreće na vidiku. Humina poezija u dobrom svome dijelu nije čista lirika. da se poigrava čulima i da produžava igru napetih nerava u beskonačnosti. podatno. pjesnik bijesno hrli. On je tragičan već po svojoj suštini. zajedno sa ružnim gonetanjem sudbine dok jeseni dolaze i prolaze. Čekanje. uzrok je stvaran i nosi pune emotivne oznake (Preplašena. sve se proteže i lomi u grču. isto tako. taštine i bilo. tišinom u mahali. Adam).nalet u trku. Neko predosjećanje kobi. Naporedo s tim. jer osjeća da samo u njemu može doživjeti ono osjećanje jezdenja u život. koje je u stvari jedini pravi bijeg ispred smrti i ništavila (Bekstvo). druga je demon. Postoji u Huminoj poeziji. Dva su doživljaja Humina grada. On je došao do tog stupnja da sve što ga okružuje doživljava i izražava u vidu erotskih simbola. 1924. koji su izraženi u Huminoj lirici. sablazni nad sobom i nad njom. toplo. zato nije čudno što se neminovno reflektira i na poetsku strukturu i daje joj identičan karakter. Ambijentalni senzibilitet i nostalgičnu notu čekanja u ovoj lirici on je naslijedio od sevdalinke. Njezine misli. 1 Hamza Humo: Grad rima i ritmova. vedar i prostodušan. njegovo poetsko izvorište se saopćava. Sve je oko njega i u 238 239njemu golo i napeto. koji mami. Humina poezija se još jedanput približava narodnoj pjesmi sevdalinci. klonuća. jedan tragičan dijalog muškarca i žene. U tome je zametak i prava fizionomija Humine hedonističke filozofije. Pri tome on ne daje punu mjeru stvarne karaterizacije hercegovačke sredine i mostarskog zavičaja. Ni pjesme sa čulnim ispunjenjem nemaju kod Hume pravolinijski tok.

isto kao što Grad rima i ritmova. svijesti da je tako kako jest. osim lirskog pljuska koji izbija iz njih.ka Huminoj stvaralačkoj asimilaciji. Ono što će se u punoj mjeri razviti u knjizi Sa ploča istočnih. po pravilu je konvencionalna. iz Grozdanina kikota i erotičnih novela. svoje želje i žudnje. Recidivi ekspresionizma osjete se. U Huminoj lirici. nekakva misterija sveegzistencije. refleksija pjesnikova. U konstelaciji suvremene jugoslavenske poezije. lomovima i razdvojenošću. svedenog i sabijenog na počela.one sa motivom o magičnoj sili djevojčinih očiju. U strukturi ove poezije to je onaj Humin karakteristični pokret motiva. ali i sa sumaglicom sjete. u promjenljivom inten242 243zitetu od praskozorja preko podnevne ustobočenosti do sutonskih ugođaja. vlada čulna žudnja kao vrhunski pokretač. Ali mnogo češće je on svjestan tragične ograničenosti života (Upoljima). do onog plein-air-a u poetskom ciklusu Hercegovački pejsaži. Oni su skoro uvijek dati sami za sebe. može se osjetiti u ovoj zbirci. i one sa motivom o mujezinu koji s munare posmatra žene u avlijama .određenih pojmova i asocijativno gustih simbola. pridjeva i simbolom zauzdanih imenica probije i šikne glagol i preuzme kormilo. te se doima više kao potiskivanje. Humina zrela poezija pokazuje tako karakterističan preobražaj .vraćanja od ranog ekspresionizma ka impresionizmu i plimi. međutim. jači i od skrušenosti prema Bogu. kao uspomena. tu su jeziva ekspresionistička elementarnost i pounutrašnjenje pjesme iščilili u dramatičnu sevdalinku simboliku. otvoreni prostori i čovjek u njima predstavljaju okvir Humine zrele lirike. jedan himeričan napon u njemu. na onim mjestima i u onim poetskim trenucima kad iz tkiva impresionis-tičkih pasaža. Bez obzira na emotivna obilježja. A pjesnik ima svoju žeđ i svoju glad. Taj nabrekli. U dodiru sa ovom tematskom žižom i njegova radost ima svoju sjenku. do one plime južnog sunca i impresionističkih boja. iz određenog kruga tema: svijest o beznačajnosti u vremenu i prostoru. i prozi. U pjesmi Griješni mujezin to predstavlja subliman ishod direktnog poteza od sevdalinke . Postoji. međutim. osigurava. i bez neke dubine. stoji naporedo prema Huminim sevdalinskim pripovijetkama. zapis romantičnog krajolika. Tako. To je otvorena naricaljka za životom koji ima svoje zakone za čovjeka. Ono čega se pjesnik boji nije apstraktni strah simbola i irealnih uzroka. kome je sve to daleko. pun utisak 241apartne simbolike. veoma je bitna dimenzija svjetlosti: od havetinjske svjetlosti i tame. neizvjesnost sudbine. u kojoj on bivstvuje uporedo sa vremenom kao kategorijom bez iskona i ukona (Želje). U tom mističnom orijentalnom svijetu. utočište i zaborav. opornost i hladnoća tuđine. nostalgija za zavičajem. Refleksija ne doprinosi vrijednosti pjesme. njegova poezija se pokazuje i kao mapa krajolika. To je jedini filozofski uznos Humine poezije: misterij sveopćeg trajanja u kome i pjesnik nalazi svoje ishodište. sve je u njegovim akvarelskim pejzažima impresionistički prozračno. da se živi (Noć u vinogradu). Humino poetsko stvaranje donosilo je kao originalnost neobičan ugođaj egzotike jednog ezoteričnog svijeta. ono je tom orijentalnom dahu i atmosferi davalo obilježje naivnog i primitivnog doživljavanja. sa maštovitošću bajke i prisjenkom zbilje. koje u toj ograničenosti imaju svoj izvor ili utok. Humo je u dijelu pjesama ove zbirke prvenstveno slikar-pejzažist. čisto. nalazi poetski sublimiran rezultat dodira suprotnosti evropskog i istočnjačkog duha i senzibiliteta. odskok i grč na fonu pejzaža prožetog melankolijom i obilježjima prolaznosti. trag neke radosne stabilnosti. međutim. i to s naivnim doživljavanjem stranca. I zametak biblijsko-paganske motivike. koje su neiscrpive i neograničene. iz Grada rima i ritmova. nepojamno i mistično. To je. čežnja za ženom i spajanjem. Ova primitivna i do kraja uprošćena stilizacija. ekspanzivni prohtjev u pjesniku. u dodiru sa nesavršenstvom i ograničenostima življenja rezultira klonućima. mutno. uzroci njegovim raspoloženjima shvatljivi su i iskazani. svijetlih i živih boja. clair-obscur-a bez boje iz zbirke Nutarnji život. Suočenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emocionalni čvor i kreativno počelo. sa prizvukom hulnog glasa. krik čula u atmosferi ovog okamenjenog Orijenta dobija dramatične raspone i rezonance. koji svojom pansko-paganskom simbolikom predstavljaju lirski pandan romanu Grozdanin kikot. I ovdje kao i u pripovijetkama ta intonacija bajke ima obilježje naivne maštovite uvjerljivosti i prostodušnog i povjerljivog pristupa ljudima. Priroda. koji će u Huminim prozama dobiti dimenzije atmosfere. sa svojim specifičnim ambijentalnim senzibilitetom. slikovitosti i gole ekspresivnosti jednog neobičnog. očišćena od prijelaza i motivacije. U tome se. svemoći čulnih simbola. što se vidi osobito u jednom od docnijih ciklusa Hercegovački pejzaži. skica iz albuma. U stvari. sa tonovima radosti. uostalom i bliže sferi njegovih dnevnih tema. vladavini. U okviru suvremene bošnjačke lirike. osjećanje prolaznosti života. nalazi se u njegovoj poeziji (Pjesma na mansardi). u kome vrište snažne sputane strasti i tajanstvena vjerovanja. uzbudljivog i proturječnog svijeta. . siloviti. Sve je u prirodi pjesniku jasno i razgovijetno. koja teži za svođenjem na čulna počela izjednačena po intenzitetu sa božanstvom. Misao. ograničenost svakidašnjice. kontrastnih. u stvari. kad intonacija stiha ili rečenice nagne prazvuku. također. I zametak pričanja bajke. U njima je prisutan samo ostatak pjesnikovog oduševljenja i pokloništva.

a bokovi ti se ljuljaju kroz bašte kao kajaci uz obalu morsku. kod nas poznatije pod nazivom Gradinar. a iznad svega zametke izraza. kako izraza. bez skokova i zatrčavanja. u rasponu od one neizmjenjive rezonance što ostaje kao prozračna su-maglica i ozarava i pročišćava nakon čitanja do adekvat-nosti samog izraza. kao što vide i tijelo čovjeka. kao u Pjesmi nad pjesmama. stablo čudotvorno. nego i u dušama ljudi. senzibiliteta i idejnih preokupacija. Ona je vječno u svemu i na mjestu svakom. Hanara . Sa ploča istočnih. prostranstva. njih razapinje bijes ljubavi i muči bol od požude i nezasitih želja. suprotno indikacijama kritike. ali ne onom naivno i simbolično stiliziranom iz svoje lirike. dubine. sa svojim bezdanim dražima i slastima bez kraja. jad ljubavi u pjesmama zbirke Sa ploča istočnih dolazi od nezadovoljenja. privlačnosti koja se iskazuje i otkriva na kraju. prema tome. koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz. nježnosti i monumentalnosti. Tagorino djelo Vrtlar. a čežnja je izražena u slikama prostranstva. beskonačnosti ne samo u ambijentu i pričanju. U drugima je izrečena žestina strasti koja je narasla kao plima do gušenja. . rano moja usijana. kod Hume je on dodir tijela. i izvor dubokog poniranja u smisao života. silom i vatrom. ljepota. suptilnosti i prefinjenosti. sa elementarnim divljenjem prema ženi. (Baštovanova pjesma) Ljubav djevojke je voćka u beharu. (Zavist žene Merham) Hamza Humo. i konkretno istakao 246 daje Humina lirika u prozi Sa ploča istočnih "formalno ovisna o Tagorinom Vrtlaru. . koja se pretvara u religiju i vječnost ploti. U knjizi lirike u prozi Sa ploča istočnih^ Humo se prisnije približio Orijentu. U Tagore se ljubav iscrpljuje u šutnji.Zbirka Grad rima i ritmova predstavlja. sa karakteristikama uspokojenog kazivanja žestina i žudnji. pišući o Huminim pripovijetkama. sve na distanci i u nagovještajima. čije je tijelo. Beograd. da su to dva djela različite umjetničke strukture i različitog senzibiliteta. a ne vide dušu njegovu. Vrhunac ljubavi kod Tagore je dodir duša. Jovan Kršić je. U njemu je sadržana ljubav snova. Humin junak želi daje uzme i plače za slašću izgubljenom. slobode. Većina ovih pjesama posvećena je ženi kao poezija divljenja i obožavanja i teške erotske idolatrije.A ona. Ti si semla. beskraja. zanos nijemog obožavanja. o žeđi. Ali je sublimirana i neposredno doživljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima. vječnosti i smrti. nemir sramežljivosti. oni osjećaju miris strasti i vatru krvi. sva osjećanja su ujedno i žudnje koje se ne pohranjuju u sebi. 1925.ljepota postoji samo jedna i ljudi vide samo sjenu njezinu. . U Hu-minoj knjizi Sa ploča istočnih sve je konkretno i doga-dajno. (Hajjamanta) Ideja o ljepoti kao višoj suštini erotike ovako eks-plicitno nikad više nije izražena u djelu Hamze Hume. osame i osluškivanja. Humina poezija sastavljena je od krikova. sve dok mi jednog dana Neznanac onaj ne metnu rupu na rame i oči ne okrenu u dušu ljepoti. Humin muškarac i žena su nosioci plotske akcije i djela. erotika u zbirci Sa ploča istočnih doživljava na kraju metamorfozu u obliku katarze sveopće ljepote: . ni početka. ni kraja. 244 I III. i saznanja da sve ocvjetava i prolazi -ostaje čuđenje nad misterijom vlastitog tijela i neumitnosti nagona u njemu. sadržavajući i njegove slabosti i njegove domete. tako sadržine. Ima nešto iskustveno mirno. "f Ali kada se uporede ove dvije knjižice pjesama u prozi pokazuje se. u Hume u preklinjanju. Rabindranatha Tagore. drugu polaznu osnovu budućeg umjetnika. već izriču. Tagora ženu obasjava ljepotom svoga srca i mašte. nema ni mjesta. postupno kao sazrijevanje ideje o saznanju. Svaka od njih je emocionalna kombinacija žudnje. I izvjestan utisak širine. koje su ispunjene ne samo mudrošću nego iskonskom strašću.završi Hajjamanta . U jednima je izražen napon nekazane privlačnosti između muškarca i žene. O Merhameh. Jad ljubavi u Gradinaru rezultat je nedovoljnog iskaza ili nemogućnosti duhovnog spoznanja. 245Iza preklinjanja i utjecanja ženinoj milosti. što podmlađuje život sokovima svojim. od koje zavisi opstanak. bolom i čežnjom koja se ne rftože zadovoljiti. nosi oznake nježnosti. a ljubav žene vočkin plod što podsjeća na zimu skoru. nego Orijentu starozavjetne beduinskonomadske legende. Erotika se ovdje penje u spiri-tualne i estetske sfere. Suvremena kritika je u vezi sa zbirkom Sa ploča istočnih upozorila na stilske i motivske reminiscencije iz Gradinara. kroz uzdržane suze i drhtavi osmijeh. grudi ti kao golubovi guču ispod haljine svilene. "zavičaj u kome se zaboravlja na prošlost". kao navod sta-renika i pouka vjekova u ovoj lirici. Od neodoljivog drhtanja pred ženom. a moje se bašte sasušile i krv moja izgara.I slušaj me. Tagorin Gradinar ispunjen je akordima blage sjete i snatrenja.I požuda mi rastijaše slijepo kao ubice krv nabujala.

......... nakon obilaska magičnog kruga ove književne transmisije.......... Dodir ova dva elementa stvorio je oblast u kojoj je on postigao kristalizaciju \ lirsko-emocionalnog saznanja svijeta a njegov umjetnički dar došao do svoga najpunijeg izražaja u nizu jedinstvenih stilsko-metaforičkih otkrovenja. potom u Beč i konačno u Beograd..... godine ureduje list Zabavnik. bačenje u tamnicu... a kad ustane.. 127 Džigit... Gradinar je čista emocija.. sa uočavanjem stvaralačkih pokušaja i osjedočavanjem književnih ostvarenja... koja... i obratno. rezonira i poetska proza Sa ploča istočnih: To je jedno stablo koje izlazi iz brda Sinaj...... 59... osnovnu školu i gimnaziju.. . 247njom duhovne ljubavne sublimacije.. Književni izraz i tehnika upućuju na emocionalno-tematsku opsesiju... tako...... kritičar se neodoljivo i nužno obzire na dramatični momenat pjesnikove prvobitne vokacije.... Po stilu i širini metaforike koja polazi od prirodnih počela i prostire se dalje u prirodu.a rezultat tog dodira je događajno-lirska plaketa sa emocionalnosentencioznom poantom erotskoga iskustva. prednji zubi su mu rijetki...... do bolnog iskustva zrelih godina sa vapijućom čežJovan A. 322...... do 1931. a potom sve do rata novinar je Politike. uočavajući autentičnost i neprevazidenost ovog bića Huminog djela. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb..... -Pregled... 249^ Bilješka o piscu ■' V '.. Ni tada kad je citirao djelo O peru.. Od 1923. govori i krv mu teče iz usta.. od nevinih drhtaja mladosti.... makne se. je mobiliziran u austrijsku vojsku.... posebno onih koji su pisali na arapskom jeziku...... Ahmed Semsudin Sarajlije... decembra 1895...... januara 1970. Taj emocionalno--idejni luk daje Gradinaru obilježje završenosti i kompozicione cjeline. sad ga opet zatečeš 248 gdje kao ptica leti na krilima strmoglavce.......... korijen mu čvrsto stoji (u zemlji).. a mora uvijek šutjeti. 1928..... Tagorine pjesme su upućene..... urednik je časopisa Gajret............. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira.... Zbirka Sa ploča istočnih završava se sugestijom sveopće ljepote kao više erotske suštine.... potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. od stilističkog zahvata ka emocionalnom čvorištu. 132 Izdanak... Lijep je: usna mu je tamno crvena... Goloput je koji se ne može spasiti od klevetnika.... godine interniranje u Mađarsku (Ko-marovo). I bilo kojim putem da se pode u ovoj oblasti po tragu književne tajne ovog pisca.... na formalan način prethodnim pjesmama daje oznake koherentnosti i organiziranog slijeda...Gajret... pored ostalog... a 1915... Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara.. Od 1945... 147 Babanova bijeda. •' • Hamza Humo se rodio 30.... 251SADRŽAJ Skender Kulenović: Iz smaragda Une... 23 ^) 32 Sevdalijina ljubav... a on je kestenjasto smeđ.. 1914.. 250. To je Jusuf kog su zagrlila braća zagrljajem ljubavi i složila se da ga metnu na dno čatrnje.......... Umro je u Sarajevu 19.. U traganju za izvornim umjetničkim identitetom Hamze Hume treba ipak ostaviti po strani sve ono što nije vezano za čulnost i doživljaj prirode..Ljubavno osjećanje penje se u Tagorinom Gradinaru u blagom luku jednoga ljudskog života. a ogranci su mu na nebu...... a kad god dođe na rod donese nove plodove..... a niko mu nije neprijatelj.(5 Grozdanin kikot. Košulja mu je razdrtabez daje zaveden. godine... godine ureduje bošnjački list Novo doba.. 162 . Kad padne na njega voda..muškarac ženi... izražena u svakoj pjesmi u obliku poruke i ispovijesti..... a od 1923... Sad ga vidiš gdje pruža ruke vodi da dopre do vrela... u kojoj se čovjek jednači sa njenom elementarnošću i vječnošću postajući dio mita ..... Katkada sjedi na obali rijeke pa opruzi u nju noge.... a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb.... zanoseći se širinom njihove književne kulture i ljepotom njihovih djela........ 153 Djeda Rnjez. 1928. plemenitog je sastava.. Kršić: Pod žrvnjem vremena: Pripovetke Hamze Hume. u kome ima tonova kojima. uvijek se dolazi na polazno mjesto strukture... Njima se Humo u svojoj esejistici bavio s pažnjom i ljubavlju. posvećene .. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Deru.... 115 Pamrav...1 Nakon obilaska Humina opusa. prsti kniveni... ruke su mu pružne. ili od razjašnjenja senzibiliteta ka stilsko-kom-pozicionom kompleksu. sa emocionalnim neiscrpljenjem doživljaja. Sa ploča istočnih ima više dogadajnog i svaka se od pjesama u ovoj zbirci uspostavlja na granici između zbijene novele i pjesme u prozi .zbirka Sa ploča istočnih nosi i prizvuke stvaranja bošnjačkih pisaca na orijentalnim jezicima... ali nikad ne dopuštajući da im se otkine duhovni korijen od njihova rodnog bosanskog tla... 16.. Muhsin Rizvić (1967) 1 Hamza Humo: Veličine istočnog parnasa...... žena muškarcu. A to je ujedno i dokaz egzistencije umjetnika u piscu.

.......... 168 Krnata..............<(\9\ J Midhat Begić: "Imati" i "biti" Hamze Hume.................000 primjeraka > 52 .. Izdavač "Sarajevo-Publishing" Sarajevo Za izdavača Salko Zahiragić Lektor Behija Vranić Korektor Maida Tucaković Štampa OKO Za štampariju: Rasim Rapu Tiraž: 3..................................207 / Muhsin Rizvić: Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza u lirici Hamze Hume......251 JHamza Humo GROZD ANIN KJKOT I izdanje 1998.......229 \ Bilješka o piscu.......Dobri......... 199 ^ Zdenko Lešić: Pjesnik kao pripovjedač..^ Hadžijin mač..................................................

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful