BIBLIOTEKA LEKTIRA \I Urednik Enes Durakovic Hamza Humo GROZDANIN KIKOT (Izabrane pripovijetke) SIGNATURA: S aiajtuo1 Priredio Enes

Duraković IZ SMARAGDA UNE CIP - Katalogizacija u publikaciji | Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, j Sarajevo UDK 886.4-32 886.4.09 Humo, H. HUMO, Hamza Grozdanin kikot: (izabrane pripovijetke) / Hamza Humo ; [priredio Enes Duraković]. -1. izd. - Sarajevo : SarajevoPublishing, 1997. - 229 str.; 20 cm. - (Biblioteka Ars. Lektira) b smaragda Une : Grozdanin kikol 1 lamze Hume / Skcnder Kule-nović str. 5-22. - "Imati" i "biti" Ham/e Hume / Midhat Be-gić str. 199-205. - Pjesnik kaci pripovjedač : (odlomci) / Zdenko I.eiić: str. 207-227. - Bilješka o piscu: str. 229. -Bibliografija i bilješke u/ tekst. ISBN 9958-21-049-5 Grozdanin kikot Hamze Hume Bila je i u našim razmišljanjima o pjesništvu, jedna teorema - prije možda jedno, fanatizirano, empirijsko vjerovanje. "Stih je na&zanesena igračica, on svoju ekstazu pretvara u gole pokrete." Rečenica je Miloša Crnjanskog, a citirao ju je (Slom posleratnog modernizma) Milan Bogdanović da bi njome, kao jednim plastičnim iskazom jednog autentičnog vjernika, potvrdio svoj opis toga vjerovanja, koje pobija. Evo i tog opisa (zato što se, svojom osobenom plastikom, može takmičiti sa igračicom Crnjanskoga): "Smisao je suviše indirektan put da kaže golu unutrašnju, hemijsku čistu poetsku emociju. Poetska ekspresija ima da bude apsolutno neposredna, spolja neupli-visani unutrašnji poetski momenat, potpuno nov za onoga koji ga prima, nevezan ni za jednu njegovu asocijaciju, ni za jednu njegovu realnu predstavu. Samo kao nepokriveno osećanje, kao neposredni, sintetični, sugestivni, hipnotišući izraz jednog nepomućenog stanja emo-tivnosti, stih je efektan, efikasan, i samo tako vredi." Da li je ovo vjerovanje odista bilo njegovim vjernicima crnica koja je u njihovim saksijama iscvjetala njihovim vrhunskim cvjetovima? Nimalo mi nije do toga ko je u pravu, i kako i koliko cvjetova je bilo. Ja seovdje javljam kao svjedok. Sjećam se bijele hartije svog djetinjstva. Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teleologe, morao bi reći: ovo nije grad; jer bi Bog, koji je svakoj svojoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju. Ali Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije. Mogla mi je tada biti treća-četvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker - krenuli smo na dalek put, u nekakvu nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać. Cestom (koja je iza svake okuke bježala ispred nas kao svraka), u mehkom fijakerskom njihanju plovili smo ispod planinskih kosa Grmeča, divnu jednu vječnost (sa konakom) dan i po. Želio sam da nikad ne stignemo - čudo se nizalo na čudo. Čudo su, dolje po dubokim uvalama što ih cesta obilazi, ti konji i goveda što pasu smiješni i sitni--sitni, kao za djecu stvoreni. (Zašto se otac smije kad tražim da siđemo dolje, i, eto, samo da pomilujem onog jednog konja?) Čudo je i planinska kosa: pred nama modra, a kad joj dođemo nadohvat - zelena! Ušli smo već bili u taj krajnji Bihać, ništa - sve kao da sam već jednom vidio! i Najedanput, ispod fijakera nešto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko drvene ćuprije na Uni.) Skočih i ugledan nešto ... ah, nešto... ah, tata, staje ovo? (Bila je to Una.)|Otac se smije, misli da sam se prepao pa me pridržava i govori mi da se ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem.

="~ Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenjuJMore, koje sam dosta kasno prvi put vidio, malo me, gotovo nimalo uzbudilo: ono se preda mnom jednostavno nastavilo iz onog mora koje se u meni plavilo i šumilo iz slika, filmova, knjiga i pričanja: to moje zamišljeno čak je bilo i ljepše i strahotnije. Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. Maksimalizam jedan očevidno neostvariv kad se samo, bili mi pjesnici ili samo čitaoci, obazremo iza sebe na već rečeno, na nagomilane himalaje poezije, i kad samo zimemo u sebe, u svoje unutrašnje hartije i magnetofonske trake, ispisane već tolikim slikama i zvucima. Ali, i maksimalizam bez kojeg se ne može. Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf "onog unutrašnjeg" u nama i isto tako neuporediv seizmograf "onog spoljnjeg" oko nas. To "unutarnje" džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i "spoljnje" je nepro-zima, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresa, stalno pomjerajući onaj "svijet u nama" , te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rada zvijezde ih haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prijepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prijepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove se-izmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim neskrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije). Ne bih zalazio u ove vode da u djelu o kom je riječ nisam ponovo, ne znam koji već put, i možda više nego ikad dosada, osjetio njihovu struju. Četiri decenije račvanja i stakanja naše književnosti, s mnogo prijelomnih vodopada, prošlo je od pojave Grozdaninog kikota, a on i danas sja u mene kroz svoju bistrinu, kroz koju blista u njemu jedan svijet poznat a drukčiji, okupan kao zemlja poslije olujne kiše, nevin u svojoj nagosti, očišćen od one hrđe koju po njemu stvaraju razne mrene naših očiju, ili njihova kratko vi dost i sitost. Ne mislim na to da se ovaj svijet ukazuje ovako nov možda samo onome ko se rodio na sasvim drukčijem tlu i pod potpuno drukčijim nebom (očaravajući prijem Kikota na njemačkom!); nego i onome ko nosi u sebi svijet isti ili sličan. Ja, na primjer, mjesto Huminog zavičajnog mostarskog Cima i Radobolje (za koje biografski znamo da se kroz ovaj lirski temperament projektuju u Stublinu i Hučku Grozdaninog kikota) imam nešto, u nečemu slično a ponajviše isto, rječicu Lašvu i selo Ve-čerisku kraj Travnika i iste mezgrave i fluidne nemirne mladosti, pa ipak: iz Kikota me obuzimala uvijek, i očarava me i danas, nagost novine. Kao da je (zamišljam) prvi put (kao ja sa Une) srknuo onih neviđenih voda sa svoje Radobolje pa nastavio da gasi žeđ čula vinom svoga Cima (kažu u tom kraju: nema Cima do Rima), Grozdanin kikot je, tako, djelo ravno samom sebi. Kod pripovijedača Bosne (Kiki ća, na primjer u njegovim ranim pripovijetkama) može se nabrojati podosta stranica od takve čistote, ali njihova nagost otkriva nešto drukčije, i Kikot pokraj svih njih ostaje potpuno svoj. Stoga se, izgleda, nije ni išlo u neko razglabanje srodstva. Ali je zato ovaj lirski izliv, otkad je počeo da plijeni čitaoca, često priman kao blizanac, ili kao pozajmljena pa individualizirana svjetlost Pana, nekad i kod nas bestselerskog Knuta Hamsuna. Koliko god sam i ja podlijegao tome, pa i sam ostajao pod nekim mutno takvim utiskom, u meni se nešto opiralo: neko osjećanje da ipak nije tako, ili sasvim tako. Dok najzad nisam prislonio knjigu uz knjigu. Ispalo je da su i one nametljive, a prividne srodnosti, u stvari, očevidne, a duboke razlike i da može biti riječi samo o onom srodstvu po kojem su pjesnik i pjesnik uvijek rođaci, ili o onom pjesničkom zajmu u kojem su pjesnici uvijek pošteni zajmoprimci i pošteni zajmodavci. I u Panu i u Kikotu pisci pokušavaju, na mjestima, da svoj svijet opkrile nekom mišlju. Iako, u takvim slučajevima, ta misao nikad nije srž djela (jer joj se ono, kao i sam život, otima svojim poliperspektivizmom), ipak nam ona, ukoliko dakako nije čist filozofski nalje-pak, otkriva nešto u samom izvoru djela, u doživljenom aparatu pjesnikovom: ona je neki pregib u njegovoj prizmi. Hamsun će na stotinu mjesta dati neki svoj doživljaj pa odmah zatim neku svoju misao o njemu, da se predsamim ušćem Pana obazre na sve i tri puta zapita; zašto? i tri puta odgovori: "Pitaj vetar i zvezde, pitaj Boga, gospodara života, - jer ti niko drugi neće znati odgovoriti." "Pitaj prašinu na putu i opali list, pitaj zagonetnoga Boga, gospodara života - jer niko drugi to ne zna." "Pitaj dvanaest meseci i lađe na moru, pitaj tajanstvenoga, zagonetnog Boga, gospodara srca..."

Cvijet, pokraj kojeg Hamsunov usamljenik - pripovjedač Glan nikad neće proći a da ga ne vidi i da se ne uzbudi, uvijek je procvao iz misterije i ocvašće u misteriju, biće sama procvala i ocvala misterija. Dok je u Grozdaninom kikotu Ozren jednostavno mladi trs kroz koji samo struji i struji sok čistih doživljaja, zaobilazeći sve misaone frževe kao da ih ni nema. Samo dva su ovdje mjesta koja mogu da liče na misaoni zastoj. Prvo je ono kad Ozren u vinogradu pod mjesečinom sluša Svrzimantijino razmišljanje o svijetu i duboko mu se u sebi klanja (ovo posljednje, srećom, usamljen je naljepak u Kikotu). Ali to nije, kao kod Hamsuna, Gla-novo razmišljanje o doživljaju, nego Ozrenovo doživljavanje nečijeg razmišljanja, i to razmišljanja kojim se, u stvari, kao i Svrzimantijinom rakijom-lijekom i spuštenim licem, slika ovaj lik, čovjek promašen i neiživljen, smračen pred svojom prazninom i života i smrti. (Pa se i sama razmišljanja razlikuju: Svrzimantijino je pan-teističko.) Drugo mjesto je sam kraj. Kad prođe usijano ljeto Hz jesenje kiše počne da_se uvlači čama u duše, Ozren, pun doživljaja kao nar, napušta svoju Tihaljinu s jednim osvrtom koji odista podsjeća na onaj u kome Glan postavlja ono svoje zašto; podsjeća, prvo, time što je ovo sada zgusnuta retrospektiva samog Ozrena-pripovjedača i, drugo i još više, što se sad i u njegovom osjećanju svijeta javlja Bog. 10 "Nema više Grlice. Gospode, moj veliki prijatelju, zašto je unesreći i diže sa zemlje!" "Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ, 0 Gospode!" "O Gospode, strašno je pogledati u raku, na ulaz u tvoje krajeve. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek!" "Veliki Gospode, na nebu i u tičijem gnijezdu, u velikoj šumi i u sitnom mravu, stvorio si nas od zemlje 1 svi ćemo biti zemlja... Ovaj svijet, bijeli cvijet, u tvojoj je ruci, Bože. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji!" Kod obojice je, dakle, Bog, i Bog deistički miješa se sa panteističkim, ali pred njim Ozrenovo zašto nije ono meditativno sina sjevera, nego prosto, gotovo do protesta uzbuđeno zašto južnjaka (i vidljivo je to i interpunkcijski: nigdje iza njega znaka pitanja, nego uvijek samo uskličnik). Pan će se završiti jednim besmislom, Kikot molitvom tome Bogu da se "bijel cvijet" obnovi poslije svake svoje smrti i sjetom pred "prolaznošću svega", sjetom jednom nepomirenom, koja pokušava da utješi samu sebe pa poziva košćele da nad tom prolaznošću pjevaju "vječnu pjesmu o ljubavi i o našem velikom ljetu". Ako ovdje ima neke meditativnosti, onda joj korijen može biti u orijentalnom osjećanju neumitnosti. Pisci su ovo drukčijih unutarnjih i spoljnih svjetova i svaki drukčije zagledan u svoj. Osim analogije dvaju mitova (Grozdan i Grozdana - Diderih i Izelinda), malo što je tu još analogno; pa mi se čak čini daje mitsko u Kikotu mnogo ukopanije u zemlju, i u samu "misao" djela (arhitektonski nosivije), i poetski bujnije (i tu se vidi jug). (Odnosi Ozren-Grlica, Ozren-Ivanka i Glan-Edvar-da, Glan-Eva analogni su samo po tome što su ljubavni, 11 ali su ljubavi drukčije, od drukčijih su naboja, drugi im je smisao u djelu i u drukčijim su likovima^ Glan je lutalica po nekom mutnom, gotovo bi se reklo atavističkom porivu, bjegunac od ljudi, neizmjen-ljiv usamljenik koji druguje samo sa svojim psom i Bogom, sujetan je, osvetoljubiv, puten, ljubomoran, gotov na skandalozan i pogan ispad, svirep je i rušilački kao dijete, u nečem odista dijete, mazohist je, ubio bi i biva ubijen. A Ozren je od jednog komada, sav i jedino od mlade ljubavne mezgre: obuzet je samo ljubavlju, stalno mu dolaze u san i u javu i žare se u moždanima ljubavni sastanci Grozdanovi i Grozdanini; Grlica, pupoljak i ništa više, samo je zato tu da se na njoj tanko izrači Ozre-nov ljubavni fluid, a Ivanka, prosto zagorjela udovica, da se u mraku i u uzdrhtaloj nedorečenosti izlije njegova grozničava plot; Vida, bijesna skrvjela ženetina, da se na njoj pokaže i ona krvna, sirova strana seksa; a Svrzi-mantija, stablo koje je sa svog posnog tla otimalo životne sokove, dok ni njih više nije moglo da se vidi grozni besmisao čovjeka bez ljubavi. t Ozren je, dakle, iz sebe kroz sve, kroz čovjeka i legendu, kroz vinograd, kamen i vodu, raširio čitavu lepezu erotike; u svemu i kroz sve ništa se drugo i ne vidi nego žarki i svileni, i ponegdje očerupani, ljubavni paun, koji će podjesen tužno da ćurlikne za minulim usijanim ljetom i klikne u buduće^, Osim onog (uostalom, često u poeziji sretnog) treperenja između Glana i Eve, koje je, iako u drukčijim likovima, odista od istih treptaja kao i ono između Ozre-na i Grlice, sve ostalo drugi je svijet: Edvarda, na primjer, pola drame Glanove, egocentrična je, sujetna, smišljena, prevrtljiva, okretna - klupko jedno karakterno kao i Glan, ne samo tako ispoljena nego još i genezom oslikana; i dalje pabirčiti po istovjetnostima ili tragati 12 za podudarnostima bio bi jalov posao, nasilje, papir, pedanterija. Pan je priča čovjeka koji (i po vlastitom Glanovom završnom iskazu) "pripada šumama i samoći", jedna šu-ma-priča puna atavističkih sjenki, puna bjekstva od ljudi, puna rata sa ćiftinstvom života, puna misterije Boga, puna

selidbenog nagona, iskonski čistog ljubavnog zova - i možda bi sve to, i slično, moglo da stane u jednu riječ: zagrcnut, neiskriknut krik za čovjekovom slobodom. A Kikot je poema o čovjeku starosjedilačkom, u svom tlu do grla, tjemenom u svom suncu, koji će se samo s tugom, i to kad se mora, rastati sa svojim gnijezdom i čokom - da im se opet vrati; koji bez ljudi ne može i zna samo da ih voli i razumije, mrzeći čovjeka samo kad se u njemu javi životinja; koji je sav u mladoj ljubavnoj turšiji, potapa u nju i natapa njome sve oko sebe; prosto poema koja je iskapila opojno ljeto ljubavi. Poema sva od one iznenadno obnažene drhtave novine koju znam sa davne svoje Une i sva od neke bijele i sedefaste nevinosti. Otkuda to i, k vragu, u čemu je to - dugo je po meni kopkalo, na mahove me i naprezalo da nađem kraj ovog uzla. Je li to u egzotici tla i neba i čovjeka, onoj koju vidimo mi, a pisac za nju i ne zna? Je li to, možda prije, u jednom urođenom i naivnom umijenju da se sve svede na elemente? Možda, još tačnije, u naivnom neumijenju da se radi drukčije? Je li to u onom srebrnom puhoru koji je pao po svemu, u onoj lelujavoj paučini i pastelnoj svili od kojih je tkano sve i koje opliću i one, mjestimične, šikljaje prijesne grubosti u krčmi i svetkovinske raspojasane sirovosti na vašaru, pa i stra-hotnu pojavu poludjelog raspopa i onu seksualno skr-vjelu životinju u Juri? Ili je tajna možda u samim n~ ječima, koje se provide kao zelenozlatne jagode herce1: govačkog grožđa žilavke i dočekuju nas iz zelene dubine lišća kao trešnje? Prvih čitanja stalno mi se činilo da Ozren, kao drozd, prhuće od trsa do trsa, od grozda do grozda, priča prosto onako kako se šta u njemu i oko njega desi, i da je baš ovaj nered najskrivenija a najuzbudljivija vijuga ljepote svega. Poslije mi se otkrilo da i u ovom "ludilu ima nekog sistema". Odista sistema. Ako razložimo ovu Huminu poetsku dugu, u njoj je, za divno čudo, sedam boja, kao u onoj prirodnoj. Ozren se razlaže u njih kao bijela svjetlost: sve su u njemu i on je u svakoj. U jednoj je on sa prozračnom Grlicom, u drugoj sa slatkoputom Ivankom, u trećoj sa usijanim Grozdanom i Grozdanom, u četvrtoj sa ras-pusnom Vidom i Mindom, u petoj sa sumračnim Svrzi-mantijom, sa njegovim crnim osjenom, poludjelim ras-popom Melentijem i muklom životinjom Jurom, u šestoj sa dimom i vinom raspjevane krčme i razigranog vašara, u sedmoj sa razlivom elemenata prirode, od sunca i vode do grada i vinograda, o ćuka u noći do starog ribara u suncu i ribolovu. Humo sa ove svoje palete, vođen četkom svoga osjećanja svijeta i sebe, uzima i slaže ove čisto razabrane boje kako? Najprije će u dva lahka i kratka poteza, a napeto nekud usmjerena, (nabaciti dva Ozrenova erotska proplamsaja, onaj sporedniji, puteno nabijeni, prema Ivanki, pa onaj glavninski, fluidni, prema Grlici, i u pozadini ovog drugog povući će prve, pastelne, konture vječnih ljubavnika Grozdana i Grozdanejda sve odmah zađe u tmaste, burne i zvučne kovitlace ljetne oluje, u kojoj se, u stvari, izlijeva ona unutrašnja, dosad sabijena i primirena, oluja Ozrenova. Onda će se ova dva uporedna proplamsaja, puteni i fluidni, sa sve jačom potpalom Grozdana i Grozdane iz pozadine, što dalje, to više, razgorijevati, prvi do mehko ozračenog, putenog zadovoljenja, drugi do grličastog, finog puteno podloženog, plaminjanja, da se potom uznesena ljepota ovih dvaju motiva spusti na zemlju, uzemlji se u drukčiji, jedan sirovi sloj ljubavi, u grabežljivi sirovi seks Vidin i Min-din. Pa onda opet, kao napijeni tom životnošću, šareni i drhtavi vodoskoci Grlici i Ivanki, i opet jedno opće ovaploćenje unutarnjeg: ne sad oluja, nego kratka i krupna ljetna kiša, ona koju zovu "na oblak", pa pljusak sunca po kapljicama i ljubav sad ona pradrevna: žarka i raskikotana orgija Grozdanova i Grozdanina. Unutrašnji tu nekakav red jest - evo mu sad još jednog svjedoka, možda i glavnog. Usred ovog ljubavnog razgora pojavljuje se Svrzi-mantija, lik rakidžijskog mračnog izgleda i iznutra sav pustolina puna krša i panjuga; sebe sutrašnjeg on vidi u liku gorskog pustinjaka, poludjelog popa Melentija, šumskog strašila koje samom svojom pojavom rastjeruje pijani i razigrani vašar; i Ozren jednom sanja kako se Svrzimantija objesio u svojoj zapuštenoj i mračnoj sobi. Nekad mi se činilo daje sve ovo oko Svrzimantije, u prozračnom krvotoku ove ljubavne poeme, strano tijelo, koje taj krvotok muti i usporava, i takva mi je izgledala i sva krčma (osim Vide i Minde u njoj, ali oni su mogli biti i van nje). Sad gledam drukčije. Vinograd ljubavi ne bi toliko bliještao bez ove mrke pu-stoline pokraj njega. Humina četka, ovakva kakva je, neusiljena, morala je to osjetiti, pa se jarke boje nemirne erotske supstance tek potkraj ovih crnih premaza i sivih podmaza pravo i puno iskre i žare. Pedant bi mogao bez po muke utvrditi i cjelovito opisati kako se erotski fluid (u magnetskom polju Ozren - Grlica) od sastanka do sastanka sve više hrani svojim izvorom, finom čulnošću, u čijem se vrhunjenju javlja 15 i \

ali ima i ne samo evanđeosko sibirsko ušće Raskoljnikova i Šonje nego i Molijereov grom kojim sam iznenadni Bog nasred scene. čas rijeka. nego stoji (zaludna su i banalizirajuća sva ova naša prepričavanja) crven iz svoje krvi. vjetar je. svilena mušica koja je zalutala u surovost svijeta. Kad sam počeo da nazirem neki "sistem u ludilu". pobjeđuje ga neka gravitacija. kad ne znaju kud bi dalje. dakle. oni možda najviše. nego je Grozdana neko užareno treptanje koje je čas Grozdana. ponekad i sa nekim darom. očajna koliko i trvrdoglava. nego kroz njih protiče plava rijeka. kada ta surovost. koji joj "nosi pjesmu niz vinograde nekoj drugoj pjesmi". ovdje ružnom. zapaljene su pred večeru vatre po vinogradima. sav je od njih. ploha koja jest obrubljena parabolom. ali ne onaj fizički. i kako uopće u daljnjem kompozicijskom grafikonu sve linije. Silazni krak je obrušeniji. riječi visibaba). koji na sazreloj trešnji "povija Ivanku na vrh stabla". njene plave oči nisu plave kao rijeka. cijela se duga istopila. i zapanjujući ponajviše svojim oblikom.Ivanka). čin taj (što isto tako nije slučajno. Iz misli dakle deus. onu sjenku mog straha od vještačkih kopči i sistema rasplinuli su ne samo ona zavarenost svega nego i ovi crvenkasti i plavičasti žišci. gruda snijega koja ne zna nego da se topi u vrućici Ozrenovih dlanova. ne ex machina. taj atribut ulazi ne samo u taktilne nego i u vizuelne i auditivne senzacije. u jurodivom činu silovanja. koji "maše lozovim mladicama" . Grlica je sva bijela i sva u pognutom stidu od svoga tijela kao drijemovac (daje ne oskvrnem. od svoje krvi. prosto . Na drugom mjestu. iz koje su izbile sve ostale. sam lik licemjerstva u njemu.njih. jedna riječ-jezgra." Taj Andre (koji u berbi 17 štipa žene koju i gdje stigne) ne stoji (pjesnik tako ne kaže) crven kao krvlju obliven. mutno naslućena u pokazanom liku Jurinom. samo on to može. doduše kao iznenadan. ostao je samo njen odsjaj u očima i oči koje ju nebom traže. Na jednom mjestu. svih sedam njih.u ljubavnicima neka mutna slutnja tragičnoga. koji mehanički giblje stvari. ubija Don Žuana. prepao sam se u jednom trenutku: rasplinuće se sva ona moja unska prapočetnost koja se u meni na neki način ponovila u prvim pasažima ove poeme. hvataju za uši boga ili neku spoljnu mehaničku silu i dovlače ih da im razmrse ono što su. daje ta surovost mora negdje i nekad uništiti. dovedu čak do geometrijskog saznavanja stvari i do njihovog geometrijskog izražavanja. Kikot mi se ukaže kao paraboloid. deus ex machina. Tu ima jedna rečenica: "Andre stoji kraj vatre crven kao krvav. Kad me naslućivanje nekog tu sistema. ali ne i kao neočekivan. zbilja nastupi. ne povija. poslije berbe u jeku u kojoj sve sirovo miriše i lijepi se od grožđanog soka i vrišti iz umezgralih žlijezda ploti. Nerijetko izvirući iz rečenica i prokazujući lirski nervus vagus pjesnikov. ni crven od krvavog sjaja vatre (ili tako nekako kako bi neautentična emocija sigurno izvarirala). nego rođen iz same utrobe zem-lje. i koje našim iskazom mogu da zaizvore i u drugima samo ako nam se riječi okupaju u toj čistoti. i mi ne možemo da ne vjerujemo da u tom svijetu neće moći zadugo opstati. nije li ovo ono najgore. bar na mene. tanki neki drhtaj kao u cvjetovima pred prvu igru jeseni. Sve one usijane boje ljubavnog ljeta pri tom obrušavanju jedna po jedna se gase u tmurnoj i strpljivoj jesenjoj svjetlosti. sve neutoljivija. sav u svojoj krvi. Najednom mjestu Grozdana je sa Grozdanom sišla sa brda na rijeku. što dalje. i kako ona. teku u istom poretku u koji su se ustremile one bačene iz prve ruke . Ovaj . Ali obrnuto. nego maše njima nekome. pred očima gledalaca. ali oni nisu na rijeci.nije to više linija čiste parabole. Na kraju.sve do onih trenutaka kad jedna iznenadna jurodiva seksualna glad siluje Grlicu pa ona poludi i sa litice skoči u vodu. a s tom slutnjom. pao s neba. pa se i sad javlja u meni nešto kao nedoumica. poslije kojeg ljubavnike počinju da plave razumljivost i tuga rastanka. neprikazan nego samo spomenut. i to (što nikako nije strano ni slučajno) u vidu stihijno surovom. to ćemo moći licemjerstvo je toliko i toliko se svojim otrovnim korijenom uvriježilo u prošle i u buduće vijekove: to je misao Molijerova. nego je on ovdje animističko biće. da im savlada neopisivost. zamrsili. u naporu da ovim posljednjima zgrabi srž. Tih ravnih prosjaja čistote ima u Kikotu izobilje. stoji crven u jednom smislu u isti mah jasnom i neizrečenom. ali ploha koja pod nekakvim svojim unutrašnjim pritiskom pomjera svoju ivicu . koji je i sam ljubavnik. onda je to u Grozdaninom kikotu pridjev krhak. koji ipak pouzdano suge-rišu svega tri gole riječi u svom rudimentarnom ozna-čenju: crven kao krvav. glad puti (magnetizmu Ozren . Ima tih deus-a napretek u onoj lošoj literaturi čiji pisci. pa i kroz nju samu prolazi nejasan srh 16 takvog osjećanja. Ako je tačno da kod svakog pjesnika ima jedna riječ-poštapalica. i samo mi ako se dignemo do te prijeke i nevine božanske moći. uporedna. ni u usta da se uzme) djeluje. Sve se spasio prosto time što se sve drži ne hirurškim kopčama pisca nego samim živim spojevima stvari: unutarnjih pjesnikovih stvari od iste građe i zavarenih istom usijanom pjesničkom emocijom. Pitao sam se. i napast preciznog saopćavanja svog utiska.procvao trenutak čistote. Sam Bog. i one nastavljene i svaka nova. On se naglo ruši iz tjemena putanje u kojem je Grličina drama. To je jedna od onih naših unutrašnjih izvorski čistih rijeka koje ponekad ugledamo samo mi. neki nevidljivi ljubavni poštar. Stoga. I. dolazi napokon do ljekovitog stanja utoljenja.

time je ovoj rustici jači panj. u ovom slučaju rekao bih najviše onog neumijenja da se ide drukčije nego slobodnim pokretom one igračice Crnjanskoga. svojom rukom i svojim riječima . pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. iznenađenje: u ovoj skromnosti nastanilo se jedino osobeno i nevjerovatno rafinirano osjećanje života. a stvar samo kao njegova pozadina." . kuhinja je ovdje zrela vizantijska. simbioza je to samo historijski. kaligrafski ispis iz Kur'ana. levha: to je neki. Grozdanin kikot sav je na selu.> Međutim. kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik. na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja) . sve ostalo mu je od majke. samo na ponekom visi.procvali poziv da se još jednom živi. U jednom uglu je nešto kao izrezbaren i neobojen ormar. na ćepenku. na selu." ."Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac. Sećija. ćilimi. Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe. U ovom svijetu. Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna. ni jedne jedine rečenice diskurzivnog mišljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja. a u krajnjem plodu jedna je to duša. iako bjelodan. u kojima se vjekovima šija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčišći ljubavni fluid . bio sam redovno svjedok jednog njegovog ' skrivenog ogromnog razočarenja: sve je ovdje priprosto.ispjevao. oni će reći da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. pridjev//« (koji se. ali nema pompe smrti ni mnogo plača poslije nje. patrijarhalnih okova." . Neograničenog konfundiranja raznorodnih čulnih senzacija ponajviše (onda kod nas još novog a danas standardnog). zvuči turgenjevski! f Kad mi se pružila prilika da nekog stranca dovedem ' u ovaj svijet. ili strahu."Cika se crveno zacereka niz vinograd. nego sav iz rustike. socijalni. u svojoj drevnoj riječi. 19Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih kapaka i daje na svijet iznese takvu kakva je. sve je trenutak za trenutkom. kao vesela pripita braća."Tanka sunčana zraka ciknu svrh Kobilovače i zapali se na zvoniku. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grjehote." .odaje su bez mnogo namještaja. u podsvjesnoj primisli. to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća. prije sahrane hodža će upitati vjernike je li umrli bio dobar čovjek." Ali je u svemu najviše one potrebe da se ide za svojim zovom. bogatstva i bijede. ispod njegove mirne i svečane obrazine.to je ono jedino i jedino plodonosno što je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista. pred starošću se ustaje na noge. razni utilitarizmi. ali joj svaku stranicu natapa njegova 21senzibilnost u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost.pridjev i. Unutra je stalna suton-ska tišina. ostaju u dugom spominjanju. drame krvi. da mu neće biti možda vidljiv u svoj svojoj punoći. stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike ljudske strasti. Mrtvi se poštuju. od neugaslih bisera bošnjačke ljubavne pjesme. brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga dvojnici najvećega grijeha). raspeta u suncu. badem i trešnja ." . Jednostavni nadgrobni spomenici (nišani iliti bašluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu. ali nije iz seljačkog vidokruga. ni traga od njega." . vjerski. "Zvoni" tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice.) Slike ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema. ne može na trenutke a da još i expressis verbis ne istakne. ^ skromno. u njega i jest zašla Andrićeva sonda.čitav Grozdanin kikot nije ništa drugo nego jedan osuk tih ravnih i još mokrih lirskih telegrama. one što je prešla devet kamenova. Pa i u turbetima šuti gola jednostavnost. gotovo ubogo. u ravnoteži književnog djela i društvene sredine. u kojoj se. svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu . kult jedan kulinarski prilagođen domaćoj biljci i životinji. tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga. pod prevratnim. man20 gala. od svile i srebra mostarskog neba i tla. od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrećenih en-terijera. ljetnje. govor je ispod glasa. (Ali u ovom svijetu. Nije li ovaj rafinman kvasao pod zračenjima iz nekih onovremenih poetskih žiža. to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora okupati. i otvoreno iska-/ zivano. kao kraljevske dvorane. i to je u ovom izlivu na prvi pogled uočljivo i po tome što u njemu nema ni jednog jedinog jer ili iako."Sva se bašta smije vrelim crvenim smijehom. Ali je odmah čovjeka sa strane / počelo da zahvaća i jedno ogromno. jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu. nacionalni. od bistre domaće riječi. da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo." Pa ekspresionističkih uzmaha i impresionističkih preziranja. još više. zidovi bez šara i slika."Crni oblak prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom."Šupalj vjetar duva kroz klisure. majku nikada). "Osamljenost. šiljteta. kao i u svakoj pravoj. tjeskobe gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperamenat. . u ljetnjikovcu. vlasti. Donesena pod osman-lijskim alaj-bajracima. uokvireni. bjekstva u rakiju. iščašeno pojavljuje na dva-tri mjesta) djeluju kao psihoanalitičke omaške koje otkrivaju da Humo svoj poetski rafinman. Ljetnjikovac! krupna riječ. prodornim i zasljepljujućim zračenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu. kao bijela prikaza oteže se do neba. i baš zato što je tako prevreo i problemski gust. samo što je ta duša jedno vrijeme u gradu. a drugo.

Crne se čopori goveda. Pun mjesec smije se u Pojilima. Zaćutala si kao popac u strani i sva drhtiš od mog milovanja. Pričaću ti kako gaje varala Grozdana sa mladićem Ozrenom. a ona zamače za klanac. Osluškujem: šupalj vjetar puše kroz klisure. noć je hladna. Okrećem se: djevojka tjera kravu. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une. . ne vodi me u stranu! . zgrčena. (1 da u redove ovog svog uležanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujuća pojava Derviša i smrti Meše Selimovića svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti. a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća. Večer. da te ogrlim. dugo posmatram jastreba kako kruži u visinama. Potamni noć. Preplašene tice poletješe iz plotina u mrak. ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera. Ja ćutim i gledam za Ivankom. Ivanka! Doći ću ti jedne noći. Težak. . O. Kćerka je starog vodeničara Matiše. Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nas-citur. Večer silazi u kotlinu. Sjećam se "švaTčeTitice. Sjedićemo pod dudom. a ime joj je Ivanka. Vraćam se. Trgnem se: gušter me poplašeno gleda ispod čvoravog kamena. Neki strah mota se vazduhom. .kažem joj. pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja.šap-taću ti.ti ćeš reći. crna. Mjesec zađe za oblak. pod njim krovinjara. sve je prošlo! Prošlo je djetinjstvo. Gledaj kako se žita talasaju na mjesečini! Ivanka. Ja je zagledam: . Samo bijel snop mjesečine prosu se po grebenu Mrkulje.Jjubayne sastanke: Ivanka. Ivanka! 26 II.Vidio sam te juče. Poslije. i to je sve. Odozgo iz sela dopire neprekidan šum. kažem ja i slušam kako večernjak žamori u košćelama. -ja pro-šaptah.Zbogom. Ivanka.Dobar večer! . Cio sam dan mislio na tebe. čekam te i sav drhtim od očekivanja.kao sočna žena i otišlo. modernopoetski ohrabrenom.ria.) Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u. O. Lijen i umoran šum leži na razli-venoj vodi. posan miris diže se iz plotina. Ivanka. a ona obori glavu. Osjećam njezinu zbunjenost. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i ka-lemima Bosne.A gdje ti je momak? .Nadi drugoga! . Prikrašću se pod vaš dud i zvaću te tiho. Strah me je kad mjesec sjedi u liticama.zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni. O. po cijele sate sjedim sam na stijeni povrh kuće. doći ću ti jedne večeri kad popci zapjevaju u strani vrh sela. Neko je dozivao noćas sa gorske kose a glas mu prelazio planine.kažem ja. U dvorištu dud. Negdje u sumraku zvoncka zvono. Još od juče puše snažan vjetar i zloslutno huji u granju niz njive. . Treba pročitati samo jednu rečenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako. Laku noć. Negdje uz draginu potočinu bijesno kreše konj kopitama. Kaduljom i vrijeskom prostrijeću podinu pod nama. Ti stanuješ na Stublini. . . "a Pj^ojjjjge^je^^kjild^ij^ . Idemo uporedo. a ona odgovara skoro nečujno. laku noć govorim ja i penjem se uza stranu. ta ja sam udovica! . pa nenadno zaćutal 25Idemo dalje. svakog stabla. Pričaću ti priču o Grozdanu i Grozdani. čistom mladom erotskopoetskom izlivu. Stanuje na Stublini. Čujem tup topot govečeta. ono opće čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje. Skender Kulenović GROZDANIN KIKOTV A I. Kupine teško mirišu. Lišće šušti. Je li? Jest.Ha ha ha! Pa bog s tobom. tiho ka^šJp^rozd4Ti^zo^e^Qrxiz^ar4U. Često. a ova se očiglednost ipak samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano. Tišina. i to je ono najljepše.zakikota Ivanka. a seljaci zaprepašćeno mašu glavama i prolaze drumom. dolaziću ti svake večeri da slušam kako vjetrovi šušte u dudu i kako ti srce bije pod jelečetom. Kupine cvatu. Dolazimo na Stublinu. Ivanka. Slušaj kako se dozivaju popci u stranama! Hajdemo u stijene. Idem na Pojila. Zagušuje me njihov miris.

kaže.Majka kaže da će nasrnuti draga iz brda.Ooj! Aaj! . zahukti u vrhovima i. gdje li pase kravu? mislim ja i slušam hujanje vjetra vrh mene. drmne još jače kanatima. A naš je brijest ogroman i u deblu mu rupa kao sobica. a osmijeh joj se ukoči na licu. . Huuu! zaleti se bijesno. Jarlica je siroče.Puto tuli i pribija njušku uz moje noge. Ja sjedim u rupi. . jesi li svršio sve škole? . Izlazim u dvorište. A što drhtiš. zapali čibuk i zamisli se duboko." lčao /vjetar u klisurama. Gotov je da izriga bijes. Jeza 'Š6 šćućurila pod tavanicom. Drvan7 Obrvan. Nad planinom Mrkuljom vreba crni oblak. Budim se. Grlica se nikada ne smije.Ej. . A neko lupa prozorskim kanatima. Sva drhti kao prut. Nešto tjeskobno hvata me za srce. košćela grebe granjem po krovu.Huuu! Krah! Krrahh. . Nije joj studeno. a neko kuca i popuckuje u cijelom stablu. a Puto reži od dragosti. ne.kaže Grlica.Šta je. Zvrcan. uvija repom i gleda me prijateljski. Osjećam kako svaka travka strepi od straha. Tako je na našem čardaku.Ko lupa u ovo doba? « 27 -> . -.Ozrene. Zdušilo se sa svih strana i jednako tutnji u brdima.Došla sam da pozajmim vreću sijena. Grlica stoji pod strehom. . Sve sam svršio. Idem pod brijest: nema Grlice.Mi smo šumski davolčići: Trkan. .r > Danas me pita otac: . kao da ga džinovi nose.reče poslije stanke.__ VJ>A oni na izvanu opet udare u prozore. To neko dozivlje odozgo iz Đonkine krčevine. Neko pjeva uspavanku u vjetru što odlazi niz njive. Ovako še^srrTiJifi Galamina žena Vida kada se opije. još grebu po krovu! Neko me ljulja. a poslije pređu na krov i grebu po njemu do / u kasnu noć. / Puto zavija u kućici. Ona se samo smiješi i nešto bolno treperi joj oko usana. Ušla sam da uzmem očev opasač.Ništa. sruši se niz njive. a glas joj guguče. . .Jest. Otvaram prozore: sve igra ludo vrzino kolo. majko? . zvižde i šibaju se granjem. strovali se i nasta zatišje.Hihii! Hihihiii! . Gdje li je to Grlica. A noću. i oči joj pune nekih svijetlih tačkica kao iskara. a vjetar joj odnosi riječi uiklkot) Vjetar joj mrsi kosu i zapliće o granje. <• v . Ponovo^Jiježem j_djugp^lušam bjesomučnu igru. A oni počeše opet da kuckaju pod korom. . Siđem u dvorište. Kao da neka džinovska i željezna zveka tutnji u golim brdima. a ja znam da otac nikad ne ostavlja opasač u mojoj sobi.prestravljeno cepti nečiji glas. zaigraju. Eno ih. pa ni miš ne smije da zakoprca. da spusti šape na nas. . .kaže ona. Stabla sa svojim crnim siluetama hukte. Izgledaju kao pobješnjeli crni duhovi. a još od juče nemamo šta da joj damo. pa se izgubi uz bijesnu i ludu huku u noć. Potrkan. ^ Naš stari . ko ste vi što kuckate? . Bože nas spasi suhoga grada! Lozove mladice polomljene leže po trsovima. A udovi joj cepte i oči usplahireno zvjeraju kao u našeg Pute.zasmija se podrugljivo i drsko. prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom.Suhi grad.Šta je. . . . zazvižde / u granju.i jedna grana pade pred otvor. Zavija i tuli kao sova.Ne smijem da pripnem kravu na potok.Jcažemu-ja sam sebi. Smuk i Vuk. a vinogradi tužni kao da kuga prelazi preko njih. a on sjede kraj prozora.kažem ja. IBježimp^u r Grozdan^^ Bjjj ^j^^ j dana. Grlice? Je li ti studeno? Ne. Najednom: potmuo jek nekog stabla razliježe se gore na drumu. ništa. odnosi ga bura. 28 III.Ej.. tres! .. Koprcan. a majka stoji vrh mene i smiješi se. tup udarac i stablo iščupano iz korijena leži na drumu. udara njim o granje i hukom ga ruši u prazninu. ko ste vi što kuckate? Sve utiša. ode nekuda. Ujutro me probudi silna jeka. Bijes prirode i strah prodro je ljudima u dušu. a vjetar navali još bješnje. Smije seIćaopjjana žena. Grlice? A ona me samo gleda svojim krupnim očima i htjede da se osmijehne.

mašem ja. . Tutnji u Mrkulji. Ja i otac idemo u Galaminu krčmu. Vjetar mu odnosi glas. a pakleni bijes grunu sa planine i rasprši se gore u oblacima. ako mi grad potuče cvijeće. . zalaja i provali.Bolje. Odozdo iz sela dopiru glasovi čisti i jasni. a Puto kiše za mnom i njuši nam stope. Špica. Otpratio sam je sve do kuće. izmišlja ih jednostavno sam. Bijeli cvjetovi ljuljaju se u kapinama. zahukta. iznicali podno brda. a otac drhtavom rukom savi cigaretu i poteže duboko dim. Strah je minuo. ako nam potuče feslidžan. a otac se uznemiri i majka zaplaka. Nasta vriska i dozivanje u pomoć. Poslije podne zašibaše rijetke i krupne kapi kiše po krovu. a zatim zatutnja strahovito u Mrkulji i pljusak udari još bješnje.Biće kako Bog da. a paroha Alojzija zovu Haralampijem. . Šum drage postajaše sve jasniji. Bistra tišina.A gdje ti je Leko? Zar i on ima kuću? . zafrcaše. Jer on voli da priča novosti. pa spava kao panj. Onaj crni oblak s planine spuštao se sve bliže i bliže.Bojati se samo da ne potraje duže. prestrašeno mašu glavicama i vjetar ih povija po stijenju.Hvala Bogu! . Sve se razbježalo kućama. . Krivošija. tugovaću cijelog ljeta. zaigra jezivo i ludo uz gudnjavu brda. biće.CM ~ naKAc 31Samo još zvone šuplja brda i potmulo utišaje jeka u Mrkulji.Bićejirage. Draga huči kao vodopad.prošapta majka.l^ažetjaTafha. I . po lišću i u huku pljuska^zaigra bijesan i strahovit šum. Nabijao sam je sve nogama. . Udari munja. Bog će mu oprostiti što je prevrnuo fratra.Grozdane. .Haralampije čitao molitve jutros u kapeli. Vinogradi su oštećeni. Leko. . U Mrkulji zagrmi. Stojim nad Svrzimantijinom kućom i slušam kako mu otvoren prozor mlati na odaji. Crvena i divlja draga bijesno se zaleti niz rutav i bijel potok. iako nema nikoga na klancu. da ga vjetrovi ne odnesu! Ooj. kao da hiljade ruku zovu i domahuju s bregova. a svi je zovu Grlicom. . neće nam više mirisati postelja! . ako navali draga . Grlice! . a vreća mi spade s leđa. . i. Uj]^išej_r£j3eju^mji^ Gaja. Fin i uzdrhtao trepet lišća veze vazduhom krhke i zvonckaste šumove.Grozdanee! Pričvrsti dobro krov na kolibi. zatutnji. U krčmi sam krčmar. ali nisu uništeni. škljocavo se razbijajući o ploču.dovikuje za mnom Galama s praga da mi saopći barem nešto novo. Krčma zjapi kao pećina i vonja kao znojan napršnjak. Čijem kako zemlja siše vlagu iz lokvica. Idem u krčmu na Koravac. zaigraše po krovu. a poslije ponio niz klanac.šapnu majka duboko povezana u bijelu maramu. Vazduh posta modar. a kada pade nad selo. Roda. Stajao sam na klancu i gledao za njom. Grlica se pribi uza me. jer mnogo pije i jer je nesretan. Puto zatuli tužno i napušteno u kućici.Bolje će biti da i ja krenem zaranije kući? A? .Biće. a ona navali još bješnje i strahovitije. a kada ih nema.kaže on teškim i sumornim glasom. IV. Ljudi se dovikuju. a cvjetovi bijele kadulje. Otac postavi izvrnut sadžak nasred avlije. Ja hitam drumom.Poslao sam ga mojima da se nade pri ruci. . zašibaše oštre bobice grada. O. Najednom puče urljavina kao da hiljadama pobješnjelih glasova naleti kroz gorske klance. 30 . . .kaže on. Nenadno zatutnji u brdima tako strahovito kao da se zaljulja cijela krajina. opasan je.Grlici sam napunio vreću sijena. Čini mi se slabo će mu pomoći. mislim ja i jednako slušam pobjesnjele udarce prozora. a njega nestade na vratima.. . 29Zbogom. bolje. Nestade crnog oblaka. Gdje li je ovo on na ovom nevremenu? Može biti da se opio. a sunce se zapali na mokrom lišću. a glas mu neobično ozvanja u praznoj krčmi: 'TpVau^t . U moju sobu ude intiman i nasmijan šapat. Seljaci kažu za nj: Dobar je čovjek.Kad naleti s Mrkulje. oprostiće mu. A Grozdana kaže Grozdanu: . Poslije se oču okruglo i sočno puckaranje po lozovu lišću i pljusak se pretvori u huku šumova i šuštanja. Bućkuriš. Hoće. kažem i ja. . Svrzimantija. Vazduh miriše vlagom. Ime joj je Mara. Ali grad ne prestaje da prašti i huči. a vjetar povija lozu po vinogradima. Poslije je pratio svaku bobicu teškim pogledom. a vazduh se izbistri. Ulice mirišu. Grozdanee! A Grozdan sjedi na brijegu mrk i zamišljen i ne sluša riječi Grozdanine. Oblaci se razmiču. a ljudi strahuju pred gradom.

. Ali ove tutnjave i ovoga straha ne pamti ni kusa vrana.viče razdragan dedo.Haid'. za dušu ti! . Špicu zovu špicom iz_prostog_jazlo. ako ne želiš da grad obije sve do korijena! Pašeš pas svetog Franje. Neki su pijuckali i rakiju. . priča dedo_i£j±^oj>ija.Ostalo je grožđe! Vido. a ja na Ivanku. Galamin_glas_grmi. nadvisuje sve nad stolom. . Ni sami nečastivi ne bi ga nad-vikali. . što smo se podmladili! .Šuti i ne spominji Boga. Zar te ne opija više njegov miris? Sama si. Primiče se veče. Zaćutasmo. Otac misli na vinograde.kaže on.Pijte. djeco! Bog vas poživio! . Cijelo vrijeme dok je grad padao. Ivanka. U jasnoj tišini ostaje šum naših koračaja po ulici. kvari igru i diže ^galamu. . . ćutali su cijelo vrijeme kao zaliveni. udari rukom po stolu i pobjednički pogleda unaokolo. u zdravlje! . ljudi.riknu Galama. a ovoga straha još ne upamtih . . Gorštaci. A Joze Ćose jesi li vidio? Blizu smo Stubline. kao da je on glavom zaustavio grad. . -■». .U Ande Čavre ni jedno zrno grada nije palo na vinograd. za mila Boga. . . Špica naćulio uši. Izgledalo je kao na slavi. . sedefasta.Ne može od Galame. . Svi se okupiše oko deda Škembina stola i trbuha. a i draga je ništila njive. leži na plavim brdima. a on joj položi ruku na . dosta je tog igranja! Sjedi kao čovjek i slušaj kako gorštaci razgovaraju! . o sama. ne tuguj za onim stoje prošlo". pa makar to bio i sam grad.Ne namiguj na Vidu! .Slomiće ti Galama šiju! .Glavno je da se nađe povod piću.Čuo te vrag. Roda.djd^J^gjmbo i kradom pogleda po svima da se u vj eriaaHimuvjeruj u. Ude Gaja i priđe stolu. 34 . mršav i izvučen. Večer je staklena. Leko gubi. mlada ženo. Vidjet ću je sutra naveče. i ne griješi duše! . a svakom prvomsjedaš na krilo.Na zdravlje! . Nebo modro. .Znate li šta je novo? . bilo je i grđega grada.pisnu Roda pa iskrivi šiju. . Malo'n'akrivljen ustranu. Dedo Škembo bubnja po kuljama i puše kao kravosac.Kaže Svrzimantija. zavučeni u svoje grube gunjce.g3 štojičijm Jj '32 je najpoznatiji lažoy u selu. KRoda. U krčmi svi na okupu. a noći su tople kao muško milovanje. ona je gola letjela povrh vinograda kao prava vještica.kaže Svrzimantija i pomače ruku malo više.-**' V. . i mi skrenusmo niz ulicu. a krčmase zatrese. a ostali zagrajaše. Svrzimantija pije najviše.kaže on.namiguje on VidL .Istina.Eh. a ne Bog.Leko. duboko. da ga svi vide. .Još pola na moj račun.Kad se napiju.poruči pola litre. Naš Puto zalaja pred vratima. Gust suton. ^ . A svi piju: liječe strah.Evo mi skoro o Ilinudne osamdeseta. I ptice su ćutale u gnijezdima.U nas je u zavjetrini pa i ne bi velike štete. Vida priđe Svrzimantiji. Otac se zamislio. uvija glavom i priča o svojoj pokojnoj ženi Jurki. ." A Ivanka sluša moju pjesmu i zamišljena sjedi u dvorištu. još pola litra! . a Leko se krevelji i neprestano toči da što prije nestane u politru.kaže . gotov da pukne. Bućkurišu. LekoJBućkuriLLŠEica igraju žandara. zasviraću na dvojnice: "Ivanka. samo se Svrzimantija odvoji ustranu i poče da pije sam.viknu dedo. Čim padne sumrak u kotlinu. kao da stoji na jednoj nozi.Je li? Kada se može k tebi? . Drumovima cvatu bijele kapine i miriše feslidžan pod prozorom tvojim. Mislio je na vinograde. a otac se diže na noge. ne može se s njima. VI.Ih. miran i modar. a ostali ga i ne slušaju. . .Treba polivati po drugi put.viče Bućkuriš: 33.Pola i na moj račun! .Ćuti. Svi pogledaše udno krčme i prasnuše u smijeh.viknu Leko. Glasovi se lomili i miješali sa smijehom u uskoj krčmi. nesrećo jedna! .

Naš Puto zareza na avliji. Poslije utiša vjetar. Dolje u selu zalaja pas. skini me. Ni ulicom mirno proći. a vjetar joj nosi pjesmu niz vinograde. Jest. zapucketaše.Jsfoć leži po krajini umorna i zadovoljena žena.kaže otac. pogleda me ispod oka i poravna haljinu. Šta li misli ovaj svijet. 35.. kao da mi pogađa misli. odmače.Kiša će nas pomesti . talasa zelena žita i maše lozovim mladicama. samo nekan i tanak oblak njihao se cio dan nad nama. Ja izidoh u dvorište. Otac sjede kraj prozora i zapali na čibuk. a otac se pojavi u vinogradu. nekoj drugoj pjesmi. odmače pa utiša. Iako nisam gledao u nju. pa zasta u jablanovima.Dođi sutra u Starac.Polako.Otišle su u Kamengrad na radu. dodaj mi krošnju! . a krošnja pade i ona se zakikota raskalašeno. čak dolje u Plužine: Ne mogu ti.Grozdane. zbilja. . Ivanka pjeva. pa sve zaćutalo. Večernjak zažamori u lišću. doći. .Trebalo je barem zovnuti Grlicu. Alice i dragane dozivaju se kroz lišće. Kotlina pjeva široku pjesmu i obijesni krikovi niču po vinogradima. . U nas u odžaku plamsa vatra. Niz drum odliježe pjesma.Grozdane. vlažan dah side u~kotlinu.Doći ću. Da. Zaćutali smo u očekivanju kao i cio kraj. Pozoblje ih više nego što ih ubere. Otac sjede na prizidu i zapali cigaru. šume u sumraku. dragi. Ivanka! Braćemo trešnje. a otac zaćuta i poče da savija granje. Ivanka zaćutala.Juče sam bio u Kamengradu. Modra galica po pedeset para. Popci zavrištaše u lozi pod kućom. Pade večer.pita Ivanka s trešnje. a crnice obasule granje kao hiljade crnih očiju. Od mirisa ljubičice I mjeseca izdajice.kaže otac. selo. . Trešnje se smiju i crvene po vinogradima. i mi dalje be-remo. a on. .kaže otac. ali nenadano zaćuta i side s trešnje. mislim ja. a težak i zasićen mir pade u kotlinu. Svira li to gore u Krčevini ili na Presjeci? A kukuruzi šume na njivi. a mjesečina se prosu po strani. Bog će ga mili znati! ..kaže Grozdana u Čičkovu vinogradu. Lijeno i hrskavo prežimlje blago i šum se šulja u tami. a bijeli jašmak i košulja lepršaju i papte oko nje. kažem ja. Vjetar se njiše u kotlini.Dobarveče! .rekoh ja tiho. Otac prenese krošnje u kolibu.A gdje su ti Doma i Mara? Zar ćemo sami brati? . . . odnijeće me vjetar! A Grozdan je skida i spušta na mrginj i kikot grca i vjetar ga raznosi kotllinom.kaže Ivanka i zađe u dvorište. Predveče.Pomoći će nam Jure glavarev. U našem vinogradu popela se Ivanka navrh stabla. Vjetar nanosi zalutale glasove. . Samo sušanj koji ispuštaju grane zahuknuo bi na mahove kroz smiren i nepomičan vazduh. a mjesec zaškilji iza brda. da niste vi? I mi prolazimo pokraj Ivanke. . Upravo mu treba Jure. . Ivanka stoji na klancu. . .Ko li to svira? . ponavlja Ivanka. Šum se pritaji na granama. dragi moj.. Ivanka! . Nad Mrkuljom zasta oblak i težak.Laku noć! . a teške i krupne kaplje kiše zadobovaše opet po lišću.A jesi li šuštala. Ivanka misli na mene i kada pjeva. oblak potamni. Sutra ću otići Ivanki.Dobarveče. Ivanka? . dragi. Ivanka side s trešnje. pa opet sve utiša.kaže otac.. kažem ja sam sebi. a iza njega se pojaviše mrki i teški oblaci kao sive planine na nebu. osjetio sam kako me omijera. Kiše nije bilo. Rekao je doći..odgovori Ivanka! i stoji nepomična na klancu. Ivanka se pope na trešnju alicu dolje u dnu vinograda i ponovo zapjeva: Ne mogu ti. . doći. a mi pođosmo u . . Biće kiše. a Puto zareza mrzovoljno.. trebalo je zovnuti Grlicu. zamirisa zemlja.pita se ona. Vjetar vihori u granama i povija je. doda: . skini me sa stabla! Zar ne vidiš kako puše vjetar? Grozdane. VII. Brali smo cio dan. .

pitam ja. Čvrsto je grlim. zanijemi. a osamljenost. ne vidi se. Ivanka? .Laku noć! . daleko u poljima. jedva čujno disanje i mlak dah zastadoše na otvoru pećine.prošapta Ivanka i zasmija se tiho. .U planini. 38 Prolaze časovi.kažem ja. . Podne leži u kršu. Gore krševita obala. To je onaj san iz modrog vinogradanarijeti: . Vrijeme prolazi. a u osjenu opet nebo. . Sretam Grlicu u ulici. kao bijela prikaza oteže se do neba. Podne. Vrućine pridolaze. Sjedamo na klupu. " Noć. vazduh zadrhta i sve pretrnu od straha. Kiša je. Lišće zaćutalo kao Ivanka. . Šapat se izgubi u vlažnoj noći.Jest. .Pa ja i volim kod tebe. Ćutimo. . a ja se šunjam ^LjličarnaTGlišfrnfaR"črai "še~na^Totnvi'm auSejo "H^e" teško _ crna životinjazr " 37Ivanka sjedi sama pod dubom. .Kiša će. ne. . U njima spava drveni bog i zapanjeno ćuti pritajen mir. Ne vidi se ni prst pred očima.šapće Ivanka. .Mrak je. . ■ .Grlice.Da ne čekaš koga. a gdje ti je krava? f-. sirota. Ona ne umije više da govori. u tišine.Ivanka. pa joj neobično samoj u kući. u uvali. modar i uzak vinograd. .se_tiho i lijeno kao )romočene ijuplje tičurine. . iznikao iz rijeke i protegnut čak do na sami vrhunac osoja. Negdje spava drevni bog. zagonetna i osam-ijenaTsumi kadifasto i podatno^ Dani bistri. Ivanka? . udari prstom u najveću od njih. . Zašto drhtiš? Ivanka ne odgovara više.kaže nečujno Ivanka.■•■ . sasvim blizu na uho. divlje. Sjedi sama. Nešto gigantsko.Ivanka. jasni. prođe povrh klisura.-■ . Noć je tako gluha i crna. Poslije. . U mojoj pećini trune vlaga. Koza brsti plotove.Ivanka. Stojim sama. . . • . lijepo.Da.šapćem ja i obavijam joj ruku oko struka.šapćem ja. Kroz gole litice promiče plava rijeka i nestaje negdje daleko. A tamo. Kao da su je istjerali iz kuće.kaže ona. Neko nečujno dahtanje pada jezivo na dušu. dolje se provlači kroz vrbe i šumi kroz njive zelena Hučka. dok sam ja cutao. jedan bijel oblak i jedan još nesnivan san. a ona ćuti zbunjena. .kažem ja i zagrlim Ivanku na krevetu. Poslije grca u grču i predaje se sva. U kući posta tješnje i nasmijanije. u tamnomodroj pruzi leži mu osjen. upija se u me i nevidljiva tišina sklapa mi vjeđe. . . 39Nenadno naš gospod. . O ne. Krš stegao Hučku_u_svoje tjesnace_a__ona. leži u liticama. Nad litice se slegla prestravljena tišina i nešto vrelo i čvrsto. grudi su ti tople. a stijenje mi se ruši pod nogama. a ona zazvoni. raspeta u suncu. ■„ . Ivanka. Ja zagrlih Ivanku i pomilovah joj grudi. . a ona samo klimnu glavom. Eto ih prolaze rjpj^d_jiašeg-ffialo^^rozpj^.Lijepo je ovdje. . ^ IX. Pozdravljamo se.kažem ja. .yjjjgi. Pod dubom mala klupa. ~~~ . Silazim u korito. . . Sada ne možeš ni otići.■■ . kiša će. Crni su i šire mTaY dah oko sebe. zametnut svojom sijedom bradom. a mi uđosmo u mračnu kuću. pritajeno. skriveno stenje u klisurama.Ivanka. ostaću večeras kod tebe. U šum rijeke odlazi nekud u debele hladove.Jest. Pljusak sve to jači. Ivanka drhti i grudi//7 joj se talasaju. I ja idem na rijeku. Podnevi vreli i osamljeni žive u plavom kršu.. u bjelini sav.Da.Dobar večer.kaže zamišljeno otac. što stojiš tu sama u noći? .■ ■■■>■•'■ ■ Vlažna i crna noć pritisnula selo. Udari krupna kiša.ponavlja ona. Ne čeka nikoga. viii. Ivanka se diže. To je moja postelja. . pomislih.kaže tiho Ivanka i sjeda do mene na krevet.Da. . Mir.Ivanka. grlim je svu. i podsjeća me na odsječenu granu. Grlica ustaje sa stijene.. kako je mračno ovdje kod tebe! Sjedi do mene na krevet! Je li ovo krevet? . ■ ■■: <. znaš li da volim kod tebe? Znaš li? -šapćem joj blizu.:.kažem ja. Preko rijeke.Hoću li i ja k tebi. Ivanka! Došao sam k tebi. Oblaci se spuštaju sve niže i niže. .

povikaše. .Hohoo. . a večernje. Poslije pomodri rijeka. Grozdana je sva naga. raskopčaj jelek i čekaj me! O. ' . Leko drži krvava pijevca u ruci.siknu Vida iz krčme kao zmija. u suncu. Grozdana! Brda se plave. cilikavo zvone. Grozdanu drhte ruke.Zbogom! . Večer. srebrne. Noć pada kao nečujan širok zagrljaj. . po-vezaše ih pod vrbe i posjedaše po klupama. silaze niz modri vinograd. Dođe večer. Večer čeka negdje na brdima. spletenih ruku. zamahnu njim u kovitlac. koji đavo žamori. koračam ispod borova. a glava mu ' osta u Lekinoj ruci. Sa smiješkom u duši primičem se selu. Laka omara klati se u vazduhu. x. Vrijeme prolazi. Ustajem. prihvatio ga za šiju.Ama. . bojdžijo. leže i vištaju po dvorištima. .pita šapatom Grozdan. bdije nad selom.A šta se tebe tiče. hladne sjene siđoše sa visokih litica i posjedaše po obali. Trešnje obrane.Gledaj samo kako je racvjetana. zatim opruzi zrake i utonu za Kjg^ bilfivaču_. Ržu privezani / ) . u crvenim haljinama. .Zbogom pošli! . Sunce se zaliva krvavim mlazevima. čekaj me u gaju. a konji zamahaše repovima i zarzaše uz Seput. božija pjesma. a ona se samo nasmiješi. . probudio me i pobjegao. Vreo sok kipi i resko ljepljivo vonja u vazduhu.Ohoo. tanke. Borovi zvonckaju pjesmu šturoga krša. sa bijelom zvijezdom u kosi. Grozdan joj otkopča kopču na haljini: Grozdani spade bijela haljina i srebrna zvijezda zasja u plavoj rijeci. Vido! Dođe Krivošija sa krošnjom petrovaca na ramenu. -— . .odgovara Vida. .Grozdana. spušta glavu na njegovo rame i gleda u bijelu zvijezdu na rijeci. .Hee! Toooč! Hehehee! . jadni brundo? Crko bi da što ne primijeti. .Sto se ovaj izvalio? Ko mu dade da ždere? -kaže neki riđi seljak bez lijevoga uha i munu Leku motikom u slabine. Smokve petrovače zore i vise o krhkim granama. Lišće im žamori umorno i zaboravljeno. kad ne idem na rijeku.povikaše konjima. sve izbricale! . Brdani se digoše. zazvoni bijesan i razgolićen (tatkotj zacereka se crven. kasno. Oni. pirnu vjetar s Mrkulje i pokrete utišale grane. . a donja haljina spade na pijesak i na rijeci se zabijeli naga božica. a Svrzimantija se opruzi po zidu. Danas pred Galaminom krčmom digli smijeh i buku. Grozdana! Kad očuješ dvojnice. Iznemogao si više. 41x\ a on i ne zakrklja. On joj otkopča i drugu kopču. Noću spavam kao klada. Jablanovi zašuštaše. Seljaci počeše da izbijaju s rada. Na bijelom tijelu gore joj sunčane zrake. šapnuo mi nešto škakljivo. Poslije zađe sunce za vrbe. . opustjele. sveca ti tvoga! Nećeš ti meni tako odgovarati! Leko se smije.Zavrnula mu je šijom kao ti pijevcu.Vidjelo bi mu se i bolje da su mu oprane.Kasno je. . U sjeni Mrkulje miruje naše selo kao teško umorno tijelo. što ti drhte noge? . Jedan studen val naletio mi je na noge. Kroz njene plave oči protiče plava rijeka. Rijeka šumi i odnosi mi dane.Zbogom! . a šum česme uspavljuje.Zar je potrebno da čovjek krvavi nož? Daj čo-kanj.pred. bratac. v__y \ 40 strastven smijeh i vrisnu. a dva crvena mlaza planuše na rijeci. Trup mu udari o vrbu.Grozdan i Grozdana.zaviri Leko i poče da jede. Galama se zagleda niz drum. Nasta ćutanje.Brundo! Je li brundo? Slomiće tebi brundo rebra. smiješi. Dudovi opadaju. kao dva crvena^ velika cvijeta siđoše i zastadoše nad rijekom. A ja odlazim s rijeke.^_koiijL_Neko skriven žamori negdje u *j j>jede_. provodim dane na Koravcu.Grozdana. Čujem kako Grozdan šapće Grozdani: Čekaj me noćas u gaju. Krivošija i Leko legoše na klupu.. Vazduh svjež. Grudi planuše kao dva crvena cvijeta.Eto pogledaj! Prepolovio Krivošijinu sepetnjaču pa planduje. Padaju zajedljive primjedbe kao ose. a ona sva drhti i samo se smiješi. Negdjeja klisurama. Grozdan kleče i poljubi joj grudi.. . pokazaću ja tebi šta je bitka -kaže Leko. Galama.pita šapatom Grozdan.odgovoriše im. a danju.-krčmii:. . Život se rodi u klisurama kao procvjetao žbun. Dva jablana pružaju dugačku sjenu preko rijeke. Negdje u selu zvonca sitno. Grozdanine grudi drhte i trepere u rijeci. što ti drhti dah u grudima? . Stigoše neki gorštaci sa praznim konjima odozdo iz Kamengrada. . pos' mu njegov! . a njemu se vidi lcroz uši. mi.

vala. Krupna kaplja kiše pade na list. . Grozdan i Grozdana miluju se u gaju. . rasprsnu se i razbi zamrlu tišinu. bijel oblak spustio se nada me. Ni list da trene. Na Stublini nikoga.Ostani. . Ozrene! Imaćemo červiš i čorbu na pijevcu. ■ ■. Poslije druga. Ja se trgoh. nazva Boga i pridruži nam se. Leko se proteže.Krivošija hrče kao preklan.Grozdane. crn pauk: Odmetnu se Ivan harambaša ■. .smije se prigušeno Ivanka i unosi mi se sva.viče Galama. Plamenom sam zapaljena. isteže šiju i zinu blesasto. osluhnu pa pode dalje. Sjedamo na krevet.Mi ćemo ostati ovdje. Leko priđe sepetnjači. Da mi je pokojna. .kažem ja i dižem se na noge. cvrči kao cvrčak. pritajio.viču ostali. Iv. a broj se čokanja podiže. Vidio sam kako je zamakla u ulicu. pa opet oživljuju. i začas ubrzano zabub-njaše po lišću.. xi. a ona zastade u sumraku. vrisku. izujedaj me i smoždi me svu! . a ona me steže u svoje tople mišice. a Krivošija žalovito prošapta: . : 44 ^„. da i za noge zapinju. ako me čvrsto ne zagrliš! ..Grlice. Po večeri isliupiše se gosti.Ima žena. ■••.Ivanka. kaži mojima da ostajem ovdje na večeri! . . Znala sam da ćeš doći. i sva tri se počeše širiti i pomaljati jedan povrh drugoga. viknu Ile na ono "od" i glasovi mu se sliše sa gud-njavom strune. a Ilina ruka prelijeće u polutami kao krupan. . •'■ Gan-gan-gan. Vrh nas. Mj^ec se^popne nad kotlinu..Na Goricu. . Gaj vrh kuće noću bijel. Kucam na prozor: ..Ostani i ti na večeri. Zagli me čvrsto. Izbi i guslar Ile. bijel oblak spoji se s drugim. Sva goriš. Gledam kako cepti Grozdana. Čujem brujanje. Ile zagusla. -kaže uzbuđeno. a danju. Buncam kroz san.Hoćemo li? . Posiplje me vreo vazduh. o Grozdane! Miluj me. Poslije se pomoli mjesec nad Pojilima i zasmija se zemlja. kao strast izjeda se i sikće na suncu. pricvrkao za krš. treća.. . .■• •. . Mjesec je išao za mnom niz ulicu. . a gole i pijane povorke žena i crvenih đavola zvone i silaze s brda. . gan-gan-gan. Svrzimantija se diže. Krivošija! Zove te pokojna Jurka. vrela..Zaželio sam te. Pod dubom prežimlje privezana krava i bulji ravnodušno u me. donoseći čokanje. odbacila sam haljinu daleko od sebe. Ja pristajem. .. Tonovi tugaljive strune dopiru do nas. promisli pa ustade. dobra nema. Ivanka! Otvori mi vrata. a Ile uđe u krčmu.. Nešto kao zmija. Vidim kako zirka svjetlost i sjene promiču po zidovima.-. 42 43Ja sjedim prema vratima. iščekujući te nestrpljivo. pa vrisnu kao parip.. pa nariči! .Zbogom! . ' . ■'■••_■• ■>•/■■■ . . a Krivošija se trže. Sunce mi bliješti u očima. ' V Ivanka otvara. .šapćem ja. klate se u mekom vazduhu. u vrbama njiše se svjež večernjak. . Samo dobra. sva naga. mislio sam na te cio dan.kaže tupo Svrzimantija i udari nogom u vrata. .šapće omamljena Grozdana.*. Idemo ćutke. ____ Velik. U granje sjeo sparan mir i nepelo se očekivanje. Pada sumrak. iza Mrkulje..■••..pitam ja Svrzimantiju. povija se i vršiti u Grozdanovu zagrljaju. kikot i draganje. postaju sanjivi. jedi! Nemam ih komu nositi. a mi izgubismo broj čokanjima. a buka se sleže. U Mrkulju planinu vučiju. 'V . Grlica prolazi s kozom. Sjene jednako promiču po zidovima. Tako ležim omamljen vatrom. Negdje kriknu ptica. Velik.kaže Svrzimantija i opruzi noge. . .Ustaj.. Ležim pod dubom na proplanku i osluškujem.dovikuje mi Vida iz kuhinje. Vazduh se smirio. Goveda prolaze na pojila. Mjesec se podiže i siđe u Pojila.A. a kamen vrh naše kuće bijeli se kao oblak zalutao na zemlju.vičem ja.Kiša. Dani izgarajru^a noćj^rjLake^ rbjjele kapžgne. Prži me krv. Ivanka spava.Čekala sam te dugo..Danas sam šila košulju i izbola sve prste. Ile je pjevao.. . Za nama se gube glasovi iz krčme i ostaju u tijesnoj ulici..■-■'■■■ ■■' ~)C Ljfto. pun krhkih šumova. Treći im se pridruži sa Ćosine glavice. potamnjelim.Ivanka. .Umrijeću. ostani! Ile će nam guslati. a on se zagleda niz put. pobro.

a rijeka mu odnosi glas. zabodena u dva planinska podnožja. zajedno ćemo! . Koza se plahnu.A otkud ti to znaš. a glas joj zadrhta u bistrom vazduhu: A .Doma i Vranjka vraćaju se s rada iz polja. . xn. Ja vri P brijesi K strese r tram ozvar naletj šum Najpi otvor . Čini mi se da sva treperi. pogledaj kako sam pokvasila haljinu! Sva mi se pripila uz tijelo.U zdravlju! ' . Veliki šum se stišavao. nepregledan i širok kao svijet. U Dragušici nije bilo jeke. Pogdjegdje se bijeli i pokoja maslina. Sama je. otvori se.kaže ona.kaže ona. Široko veselje treperi u vazduhu i šum. To je duga iz Grozdanine haljine.Hoćemo li danas u ribu? . . Grlice? . nasmija pa iščeze.smije se Andrija.ču se odozgo s ulice. Ja posma-tram Grlicu. . ■'■■ •■■■•■ .Grozdane. a kiša nije naletjela hukom.Oj! .Sama si. pa zameketa. diže se u veličanstvenom luku. Uz rijeku bašte Raljevine. Čuva kozu. Odmah pod kolibom. Osluhnu još časak. . . . Negdje se ču govor. pa zbunjeno osmijehnu.Dobar dan. Sjetih \ se sna o Grozdanu i Grozdani i čuh ih negdje skrivene u drveću. Jedva čujan i krhak šum šapuće negdje skriven. prijatelju! Možeinto zasad i kt^fea.kaže Grlica. na čistac. izbeči se.Dome! .pitam ja. Strah je pa pjeva. kažem ja i hitam na Koravac. . . Pod brijestom je Grlica. osjjšLmi-haljinu| .Zbogom! \: -■'' ' . Grlice? Je li? Da. ima.Šara li grožđe.Pa znam. . Izlazim na brijeg. Tik rijeke koliba čiča-Krnje. da svaki šum ozvanja u njoj. Osluškujem i ja: šum se gubi.-■ A vinogradi vise po bregovima. a šum proguta ciku.Stišaje se.. .i Grlica potjera kozu.Grozdane.Proći će brzo. Zaćutasmo ponovo. nego istiha. preliva se kotlinom. . staklenim sjajem.viče čiča.Pričekaj.Pada. Jest. osluhnu: . Rosica Kamen crveni se u suncu. prošarani trešnjama i mrginjima. Razmače se oblak.45Jurim niz glavicu. Jest. ima. . Ćutimo. mislim ja. Oblak je prelazio preko kotline.Rano je još. dere voda o liticu. kaže. pribra. Andrija? ■'••. a on joj skide haljinu. a ona ćuti i osluškuje. Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac. \ 46i šum. Grozdana kaže Grozdanu: . na zavijutku.Zemlja pije vlagu. . Grlica naćuli uši kao zec.■■ . . u njima miriše vlažna hladovina. (Grozdana se kikoće i sav se gaj ori. Duga. Ona se trže. . eno je pod brijestom! Čujem kako pjeva. a kaplje prorjeduju. pa viknu tanko. a kotlina uzviknu.Hehee. čiča! Ima li lova? . Kaplje se cijede s lišća i plamte u suncu bistrim. Grozdan trese hldjmuTlTžTatna prašina kapljica prosu se u sunce i pretvori u dugu. . okrete se. a brda stenju pod upaljenom žegom. samaje.kažem ja. Ja sjedim sam na panju pod brijestom. Haljina joj se sva pripila uz tijelo. Najposlije utiša. Grlica se strese.■■•. Ja vrisnem.

ti misliš o klasicima? Hahaa! Klasici u samostanu. A vi.Ti na kupanje? .Ne. Haralampije. pijan kao čep. Pijevci se dozivaju selom. roblje zaraslo u tamne borove. Doni-ću i tebi jednu. Ispod starog groblja Koljenja primičemo se selu. . . dobar. Piješ .kaže čiča. Koza žuri pred nama. .Je li iz vrtla? . Upropastila me. ona kurva.kaže Grozdan . Krnjo izvadi lulu. kupaš li se ti? .Grozdane. poznajem je po glas To Grlica pjevuši. . prijatelju. kada god jutrom prolaziš ispod naših ozora. prijatelju. Ja sjedam na stijenu. Grlice. A? I on udari u strahovit smijeh. . a igle joj podrhtavaju u rukama. ućice se bude. Grjehota ih je hvat više nego je potrebno za hranu. .kaže Grlica. Sada. Ustajem. ne umije da izađe. Ozrene moj! Neka.crkneš. stidi se. Ko li to pjevuši? pita seja. lijepa djevojko. mladež.kažem ja. Muškarci se kupaju u rije . zatvor se uvrati.Jest. a? A šta. Neka tamna rlja stoji pred crkvenim vratima: o.Dobar je u tebe duhan. A ja bacam kamen u vodu. Voda huči. ustajem i prikradam se. Poda mnom se budi selo.kaže Grlica i sva pocrvenje.A kada ne uloviš ni jedne. Neko kesi iz tornja i maše nekom.• . Vrijeme prolazi. prijatelju.Grlice.Gledaj. Sumrak se razmiče td kotlinom. Jest. Dostaje. ljepše je biti i prevarena nego neobljubljena. Na drumu Svrzi-mantija.Jest. Neće. Grlica zadrhta. ." Drum se vijuga kroz vinograde. . . I grudi su joj male. . A ona. Cik zore na Mrkulji.Pa ja nisam muško. pa samostan opet u klasicima.Ti na kupanje. Tanka sunčana zraka ciknu svrh Ko-lovače i zapali se na zvoniku. sve je svejedno. 49Majka mi kaže: "Grozdan. o Ilinudne. Ne idi k njemu u gaj! Iznevjeriće te. Ja vadim lulu i pušim. .Hajde. pjevaj Grlice! . Jučer je u Kriv Viru uhvatio pet komada.a Bara podiže glavu pa zam Ja sjedoh na pijesak.u bis okre' cijed Nas 46 .Onda Bog daje drugu hranu. pa basta. Ja ti kažem. zakida plotove onekeće. danas nećemo. poplašene. Svejedno. K da je Bog stvorio ribu od mahune.pjevao sam ti: "Grozdano. čiča? . . a ja mu dodadoh duhan. pa opet žene u samostanu._ .Dobar." . prijatelju. Ugleda me pa zaćuta. Neko pjevuši dolje na obali. a oči krupne. . . Glasovi se protegoše sasušeni kukuruzi zašumiše niz njive kao zli jezici. Zapalismo. . Sjedam na stijenu i gledam u selo. Suton pada. . bi nešto preko trideset godina. . . Grozdan je nevjeran. pa k se riba u nju uvuče. popržiš ih na masti pa su kao riba. Negdje sušnu tiču-la. Grozdana šapće kukuruzima: .vičem ja nepriro nim glasom. Poslije gaza po vodi i umiva se.Ja se uredio.. Ja i Grlica razgovaramo na obali. bora joj krvavoga! Uh. pjevao sam ti.trže me čičin glas.Ništa ne razumijem šta pjevaš.kaže čiča. Ciča zaćuta i nastavi da plete vršu od vrbova pru Vrša se plete u obliku cunja.kažem ja i obavijem ku oko nje.Grlice. Grlica plete čarapu. Či plete vršu. . ovdje nije duboko! . Koza brsti kapinijGrlica se zbunila pa je dozivlje: > Bara. Za nama huči Hučka i sumraku lijeću šišmiši povrh nas. smijem se zategnuto i bacam se u vodi I dan prolazi.Ne boj se ničega. sutra ću loviti ribu sa čiča-Krnjom. Hoćeš li? Sjedam do nje.vičem ja. ti pjevaš.E grahne mahune. . jest. Bara! . ko mlade bičića odmahnu rukom pa zaćuta ponovo. . vrisnem »pjevam. Noge su joj malene aobljene. a eto ja sam se posljednji p okupao kad sam odslužio vojsku. ono on zbog tebe pjeva. ne piješ lipšeš. ka^_rjtičeJ^^ XIII. rećemo.

napola sasušen dub. Izićfoh u dvorište. Bježi pod Kazane. Osjećam daje danas hladna i poslovna.. Prilazim polici s knjigama: latinske. Ivanka? Ona odgovori i priteže uže.Bog dobro dao. duvne. klok.Hvataćemo je na udicu. To je Bara šušnula u plotini. . Haralampije da trči. čiča? Jesi li zapeo vršu? . Ne. Voda nam dopire do pojasa. nije niko.. bježi u hladovinu. Neka tjeskoba života. On sjede na stijenu. klin mu ćaćin! Ime mu bijaše. Na ulici Ivanka.Prijatelju. . blijed i iznuren. Cijela soba vonja alkoholom. neki naši stariji pisci. opatice.Ohohoo! Pobratime. Ona misli na Svrzimantiju. smije se faunski. dere o obalu i klokoće. Kapljice joj plamte na krhkom i golišavom tijelu. jednako ponavlja: . prozorsko okno. a Grlica se usplahireno trže i pobježe u žbunje. Neću.Hehee! Tako. Stoljnjak poliven vinom. U sobi sve porazbacano. . klok! Čiča podiže vršu.Dobro jutro. Mene nešto peče. Ćutimo. Utisak propasti i bolesne bezbrige izbija iz svakog predmeta. . grčke. pa kroz pet dana nije smio da zaspi. Iz svake knjige istrgnuto po nekoliko stanica. opirući se oda me. Nesreća! Meni gaje žao. zavali se na neuredan krevet. kaže. . tako prijatelju! Plahni ti njih malo! . prijatelju! Ukupi suvaraka za vatre! Oooj! . . Napeto nestrpljenje napinje me svega. ... Uhvatili smo još tri komada.Ovdje nastaju dubine.ustaje on i. pa sve uz Hučku. XIV . A gore pod stijenom ima je mnogo. epilep-tički hrče na krevetu. Kuća sumorno ćuti.Je li li šuštala. Njegovo crveno lice. neću više. Nešto se bućka po plićaku. I Grlica nastavlja bućkanje. Sve zjapi rastvoreno. tjeskoba očajna davi ispreturanu. Što li nema Grlice? pitam se ja i pretražujem plotove. Mali šum u žbunju.Duvne.. a hiljade vra-baca žamori vrh nje u lipama. . a ja nosim veliki štap. ali stvari ne oživješe.nije. a čiča pred kolibu da zgotovi ribu. Drhte joj male. Prikradoh se u žbunje. Svrzimantija.. Noću je prava IvankaT^Ona sada i ne misli na mene. . evo ih dvije! I čiča ih vadi i niže na vrbovu mladicu. Grlica izlazi na pijesak.viče čiča.Zbogom. bojeći se da opet ne bude trčao. Vrućina je.. zbačen i zavraćen.kaže čiča. Nju_budje_samo_noći. . rutavo. a ona se trgne i napne sluh. Grlica! Kupa se Grlica.kažem ja. _ O-o-o! ' ■'•■> ■■-•■•■ -■■■■■ ■ -■■ ' 52 Nenadano suh sušanj puče mi pod nogama. Pljusnem gurom po obasjanoj površini. a on. i guram u brijestove žile.Kažu da je Svrzimantija svu noć prepio na K6--ravcu. i mi se povraćamo niz tok.ljuti se Ivanka. onako obučen. hajde! . none. a niz staračko tijelo cjedi mu se voda i saliva u jamice. Klok. tiče. Hajdemo k tebi! . a nizašto. viče on. Ivanka! . niko. Svijeća dogorjela u svijećnjaku. a gomila razbijenih boca blješti u dnu dvorišta. ime? Neka ga đavo nosi! Haralampije! I usnio.Hajdemo kući. a tijelo joj se njiše pod teretom.Moraćemo se povratiti.Hajde. 51Čiča drži vršu. Ivanka ide preda mnom.Gore u tjesnacu -nije. prazno. zaškilji u nju. pa odmah zahrka. zaraslo u bradu.. ostadoše isto onako tuđe i beznadežne kao i prije.dovikuje odozgo čiča-Krnjo. tiče.kaže zamišljena. . ooj. . Dah mi se koči u grudima. Čak dole podno vira oglasi se Bara. uzvištalu sobu. svježe grudi. i duga zatreperi nad rijekom.A ja tebi prodikujem? E. razbarušen.Zbogom! . a brada mu se zasmija. . prijatelju! Hehee! Danas ćemo pod Brijestove. Ja na kupanje u vir. y.A sjećaš li se ti onoga. Sve ispreturano. suši mi se u grlu. pa se riba krije. tamo negdje u klasicima? Kako li mu bijaše ime. Oslonila na stijenu uprćeno burilo pa počiva. Na ulazu stražari star. To se njoj samo pričinja. Nisam ja Haralampije da prodikujem. Kod široke kapine . Ja se pritajih. a jed50 na stolica bez noge izvrnuta usred nje. Poslije prelazimo Brijestove. . Najednom joj ruke stanu i preplašen pogled poleti unaokolo. none. Zrak sunca probi se kroz mutno. Upropasti i sebe i imanje. gur. . i mi se rastajemo.kažem ja. opatice. . . .

a Minda pojatama. Ja pođoh. u koju nikada sunce ne dopire. — Stojan ti donio neko pismo i novine iz Kamen-grada. — Na rijeci.kaže Grozdan. a Ile zagusla. a bočica ciknu o stijenu. ^^— JPa tako. . Selo pospalo.kaže Ivanka. .Mama mi govori uvijek da kasno ne prolazim ovuda. . pa zapjeva. hajdemo u dvorište! . Svjetlaci se žegu po baštama. Zirkaju svjetla.kažu i oni. Ne valja.To gori u njima večernja pjesma Božija. . Grozdan i Grozdana u crvenim haljinama i užarenih lica stoje zagrljeni dolje u njivama.kaže svečano.i ona ustaje. Na visokoj stijeni vrh Stublina sjedi Svrzimantija. .Laku noć! . . I dedo Škembo svaljao se odozgo ispod Šeputa da popije koju. Iz tame su se nadvirivali bijeli krstovi. .Laku noć! Laku noć! . Haralampije čita molitvu svom pobožnom stadu.doviknu mi. hej. [ Pio je rakiju.Draga. Na četiri kraja drže na sebi zapaljena nebesa.kažem ja. Večernja zvijezda plamsa gore u visinama. . U selu mrak. šapat i rzanje konja.Vladam. Sjedim ja na stijeni vrh kuće. čak gore pod čardakom.pita otac. Poslije prestade.kaže Grlica. čuše se glasovi. mnogo pjesama i priča. Nebo bistro. ne boj se! . Pod nama leže njive. U sumraku izgleda kao obješen o liticu.kaže ona. zvjezdano. Mir sjedi pod Mrkuljom. veliku planinu.Kaže Leko. Neko zapjeva stranom preko Presjeke.Lajikova šarulja. A rakija se pije i čejreci mesa vise o čengelima. Upravo smo prolazili ispred Koljenja. Vrata joj nezaključana. pa zaspah.Ivanka.kaže mirno Minda i namignu na Vidu. Ja ostavljam čiču i odlazim s Grlicom u selo. Leko se opruzi po klupi. Bara žuri pred nama. . . Škembo se podiže. Gorštaci već pridolaze i spremaju konačišta pod vrbama: prostiru sijeno i gunjeve. mahnu rukom kao da blagosilja kotlinu.A zašto. a brda oko kotline crvene se kao ogromni božuri nekog krvavog boga. Grlice? __. . . Priča mi o svojoj majci i o djedu u Vrdima. . Zvonca zvonckaju nemirno u tami.Mi smo jedjjtja pfavjTcIva vladaoca u yqj kptlujjT*^"^™"* ^^ "~ Pred Galaminom krčmom gori karbidna lampa vrh našeg stola. Čuje se kako. Primičemo se selu. Misa na Gorici.Pričekaj! Skupa ćemo.Sunce zalazi za Mrkulju. a Grlica se pribi uza me.A ti pljačkaš svijet po mehanama.Laku noć..Noću je strašno u šumi. Neka ptica kriknu. Ozrene. . Nečije krupno. Ivanka spava. . Ona me ne gleda više onako bojažljivo kao prije. pošto me "cfcjstiže.Šta ti tu radiš. ubošće! -skriva se Grlica za me.Ljudi znate li kakva je razlika između kradljivca Joše i Ženskara Minde? . . Brda ugasnuše.Pjeva Doma tetkina. Dolazimo do Grličine kuće. . jiad ^ dom. . . . pa poteže iz boce. . Bukti na zapadu nebo.Jošo se prikrada torovima. Idem na Koravac. ..kaže Grlica. / . podviknu.Hvatali smo ribu i pušili lule. • ' ^:54 . Tiho. ustani! . Majka joj zna mnogo. a zvono zalaja u kršu kao ovčarski pas.Gdje si bio dosada? . Gore .kažem ja. Iz tame dopire sušanj. prijatelju! . Miriše procvjetao vrijesak.Ivanka. . .Vidjela sam te večeras u Galaminoj krčmi. Na našem čardaku svijetle se prozori. Grlice! Idem sam. .Čekala sam te. Grozdana pita Grozdana: . . XV. a Svrzimantija se zagleda u mrak teško i crno.Izgubilo im se šilježe negdje u Bijelima. . pa je još juče otišla da ga potraži. a djeda u Vrdima ima veliku.Ima mnogo crnih duhova kao u nas u Koljenjima. pa sve utiša. Sjedimo pod dudom. šta ti to tako divlje gori u očima? Mene je strah od tvog pogleda. napola nemarno.. Jedne noći posipali suiPeru _YrtikapuMz groblja. . Poslije se razbolio pa umro. . . Lišće žamori u košćeli. . crno goveče stoji nasred puta. a u očima ima strastveno gori večernje rumenilo. Sutra je dernek. Čuvaj se. srdito reži naš Puto. Otac 53sjedi na klancu i puši. Dođe Minda Ženskar.kaže on.Dragi.

■■• .Drž' Mate! . .Ih. a katkad i obadvoje.Drž' Ružo! .šapćem ja. ' '.: Izgledao je kao luđačka zastava.. razbarušenu grivu. . kao da je i njima bila misa. Selo je u dubokom snu. u krugu radoznale svjetine. Kasna noć.. Ivane.Kad padne noć. Šušte kukuruzi u mlakoj noći i uspavljuju nas na debelom gunju. .. • . Svjetlaci blude po noći.O. sva u znoju.. Halka se proširi i svi se uhvatiše ukolo: Puče puška.kaže oduševljeno Leko.. Puče puška.Pod česmu.. a kukovi široki. Poslije zalaja reskim i luđačkim smijehom. pa iskapi.. Sunce zasjelo narodu u tjeme pa pali paklenim plamenom i vonja znojem. -. .!■. ..Drž' Mate! .Uh. Pri svakom susretu pljesnu rukama.kaže Leko Glas side ispod Gorice. surovo.''■ . Ja sam sin gospodnji. . . ■•■■■■"■■■ ■'■ Hej. 55-Ne znam šta bih htjela. a mi samo pijuckamo i posmatramo. kao: pospite glavu prahom zem-ljinim. ■■.XVI.... zarika strahovito odozgo ispod Gorice kao ranjena zvijer. klade se u deset litara vina ko će bolje da pjeva.. . Brže ti mi >. • . Mi se digogmo. i podvrisne obično muškarac. .dobaci mu Svr-zimantija. a košulje prionule uz tijela. . Njedra joj zabrekla. a oni jednako 56 ■tik Za jednim stolom sakupljeno naše društvo i dedo Škembo grohće sa isturenim trbuhom: .kaže ona. imamo pjevače.Ivanka. Ja sam im dao ideju. Zapjevaše u kolu jednoliko. Za oblake zađe! . . .v \ . naizmjence.dovikuju se iz kruga uz opću graju. . Ivanka gleda zamišljeno niz njive. a ne znam ni sama šta.. Daju takt.'. Uši da zagluhnu od pjesme i graje.sokole ih. Najednom zarika neko. sveca ti tvog! Kog đavola sjediš u ovom paklu kad ne moraš! .. . ' i Z?rže ti mi. . Sve utiša i zamre iznenađeno. Lica crvena.Ivanjcajjopja si i opojna kao ljetna noć. Lijeva sljepo-očica krvari mu preko lica. što je pusta planina! kaže Leko. a na povij enim leđima nosi ogroman drveni krst i konpać. daj rashlađena vina! više Švrzimantija. Neki par igra oro. . ^gdjejcoji_zaj)a|iein_g5£ izgubi se u ulici da se ugasi. ho-hoo! Galama i Vida izgubili pamet pa se samo motaju po krčmi i psuju gdje se god susretnu. barem. Vratne im žile zabrekle brekte. Jedna grupa ponapitih gorštaka zapjeva dolje pod vrbama. što je uzavrelo pasje uho! Oh. •■•• . držeći se za ruke i pomičući tri koraka nadesno i dva nalijevo. Puče puška •■•'''■ ' Iz zelena luga.duboko. . Ivanka!^. Ružo! . .Kakav li je ovo opet budalina? Ništa mu se ne može da razumije.vikao je neko. Ivane. a u sredini. a~ona~se lomi. u složan glas...Na kosi povrh Koravca pojavi se sin gospodnji..A ti ne možeš ni da kmekneš.'■■ >■.! ■. Eto Kri-vošije i Minde Ženskara. . .: Koravac vri šarenim nošnjama.{. 6ro se igra: skaču kao bjesomučnici . uz vrisku i pljeskanje dlanovima.Vido. ' ' i pogodi ■'■'■ ' / pogodi ' Mladoga Ivana :\ / pogodi. Čim Krivošija naplati smokve. plamte obrazi i. . narode! Ooo. :. a tijela gore od silne vrućine. Pjevaju silno. nešto pada na me. kažem ja i obavijam ruke oko nje. sav zarastao u crnu. iskače svakog časa po jedan fes i bijeli jašmak.Ta jednom je u godini dernek na Gorici! . i opet se ne da. a oro prestade.Drž'.■" Moje sunce žarko. A Ruži skaču grudi.U krugu. Mi.. Vrišti i rže kao ždrijebac i baca divlje poglede na svoju drugaricu Ružu.. O Ivanka. ja želim samo da sam kod tebe. udarila mu pjena na usta kao paripu.. za velikim stolom.psuje srdita Vida i raznosi boce. Zemlja se osvježuje i mi se rastejemo. Gomila jednako vri i navire oko česme. .Ništa zato. Cvrčci nadigli dreku u vrbama. krši. narode! . ■ . ■>■. Ganja Galaminu Garu. Cio Koravac nabijen narodom.■■ '■. Moj Puto laje iz svega grla. Iz šarenila iskaču crveni fesovi kao makovi cvjetovi. . ne da se Mati. a u krugu se razliježe smijeh i vrišti oro. .. praši i dopunjuje pakleni orkestar.. A Mate ucrvenio kao kukurijek. Ivanka se nenadano trza i grli me. pa svrbe i podražuju opći kikot. a oči se napele kao da će iskočiti iz duplja. ' ■■•. ubacujući još neke riječi. zvjezdano nebo. Pjesma odjeknu. i slično. prljav i pocP" jepan-. Nešto bih htjela.. ' :•. zapaljena. ■. . Ivanka miriše kao zemlja. Pogleda ga ispod oka i osmjehuje se.. 57Hej. . . a srca zanijemiše u gomili.

sjedi u bašti i čeka Grozdana.Sto ne paziš na platno. . Noć.viknu on. zaželio sam te. . Goveda silaze s brda.kaže starac. . XVII.trže se Ivanka na postelji. Niko ga nije ni primijetio do ovog časa.Uklonite mu se s puta! To je ludi raspop Me-lentije. Puto odriješen. a oblak prašine diže se za njim. najčešće "ovako uz velike vrućine. Hej. u oblaku prašine. Negdje vrisnu dijete i neka baba zaleleka pa zagrca. ne budi Ivanku! . . jer bijelim braći platno. Iscijepana mantija vijori u stotine barjaka. Idem Ivanki. a Puto zalaja. U zapaljenoj tišini. Cvatu šipci i sva se bašta crveni. Opet se zaigra oro i mladež zaboravi na ludog Melentija. iz Križana. a ja sveudilj sjedim na stijeni. Grozdana više ne plače u bašti. Dolje. On 58 spusti krst i konapac. . Grozdana. . Nama zadrhtaše srca. Poče da pije naiskap. pa mrmljajući u bradu i blaženo se smješkajući. Mi smo tiho ćaskali. a ja ostavljam platno. Puto ne reži! Ušuljaćemo se Ivanki kroz prozor. .To je. . Što li ovo radi Grlica. . Šulja se za mnom niz ulicu. A nečastivi ga spopada. pa sam te zaželio. ispij.Ko je? . On je iz Križana. davno zaspalo u njemu probudi.pita me majka. Pogledao bi zagonetno negdje ustranu da opet metne oči u crno vino pred sobom.Bijelim platno i nemirna sam po cijele dane. Hladan vjetar silazi s Mrkulje. Ustajem. Kretnje mu postadoše nervozne. a ja ne mogu u baštu.kažem ja i okrećem glavu.On je iz mog sela. . Poslije otkrivam s nje pokrivač i milujem joj grudi. Proleti kao strašna sablazan. crvenim smijehom. od crvenih sipkovih cvjetova. kao prikaza u suncu i surva se dolje na veliki drum. majko.Eno nečastivog u njemu! »' "■'■<■'. da je raspop. Stranom zvonckaju zvona. pročulo se selom. kad da se nešto. Odavna je nisam vidio. dohvati krst i konopac. ljudi! Drž'te ga! . čujete li! Gomila se plahnu. Tek negdje pred zalazak sunca ču se pjesma. Sjedio je na stijeni. riđe brade i pocijepana fesa. drveno. silazim u baštu i mislim na nj. Sumrak podmuklo tinja u crvenoj bašti. Ali starca nije više bilo. kroz vrisku i kome-šanje. pa najednom.Cvjetovi gore na suncu kao smijehovi crveni i sva se bašta smije vrelim. .. Svi smo ga jasno vidjeli. Ja mislim na njega. pa sve zaćuta. Neki starac. -PrjJ£_jbajk-godine. Poznajem ja njega" dobro. -kaže mi ona . Svi smo ga posmatrali i niko ne prozbori ni riječi.Ivanka.• . Sa naše kuće diže se miran pramen dima u 60 plavi vazduh i laste kruže nad crnim odžakom.'(■ Sjedim na stijeni vrh kuće.>' . . diže ruke nad gomilu i poče da dijeli blagoslov. lupnu nešto šuplje.Hahahaa! Na.Ćuti. Eto ti. i ■■■. Krst straže o zemlju. Svjetina za dugo ne dođe k sebi. progovori odnekud iza nas. pa opet riknu kao ranjena zvijer.Još od jutros me neprestano dozivaju iz bašte crveni cvjetovi šipaka. bože me oprosti. pa jurnu na gomilu. na Grozdana. Nije mogao lako da se opije. Ali 59još se niko ne usudi da zapjeva ili zaigra.Potra narod! A Melentije jurnu kroz gomilu.Drž'te ga.završi starac i obori glavu. kosa mu ustade. u selu. nenadano vrisnu nečiji glas iz gomile: . .A ja i ne mislim na platno. sjedam na krevet i ćutim. Puto. pa poslije zaori. što si večeras tako crvena u licu?" . starce! Ti si mi prorekao sudbinu! . sva bolna od želje. Samo je Svrzimantija pio kao smuk i ćutao kao bezdan. Vjetar ti ga nosi.Gomila se zatalasa. mislim ja.. Majka me pita: "Grozdana. oči zasvijetliše. Nestao je neprimjetno kao što se i pojavio. a Melentije se ukoči. pa poludio.šapćem ja. Gomila se pokretaše i žamor postajaše sve življi.~kažu đa je poludio u crkvi! Uosao odnekud iz svijeta. gorštak. a čaša mu zadrhta u ruci.Gdje si tako dugo? . Nenadano se trže Svrzimantija i luđački zasmija. Živim sam na čardaku. Svrzimantija je posmatrao starca. Sin gospodnji presta da urliče i zasta na humku vrh Koravca. nategoše mu se bore na licu i među očima mu skoči mrk čvor. isprva nesigurna. Čijem Groz-danin glas. govorim ja. .

. ..■ .kaže Ivanka.■.Gucnućemo koji put. 63OSI naš razgovor bio je osamljen.. Tišina. Ja zapalih lulu. Daleko na obzorju crnio se čopor borova kao zloslutna mrlja. Usla-čalo se čovjeku. . podrhtavaju. Ozrene? .Zbogom. pa ostane u istom stavu. Puto me čeka pred kućom. . a on katkad veoma čudno gleda u čovjeka. ..) Zrikavci zriču krto u lozi.. pa osluškuje. . : Noć krhka..V .Kako zrikavci pozdraviše mjesec. a vjetar zašišta u lozi.nastavi on nešto docnije. miriše feslidžan pod prozorom. Svrzimantija se smrče. .. Ivanka duboko diše. A mi smo ćutali i očekivali. gucnućemo. .. ovi mi ruke oko vrata i proteže se u krevetu.. a zrikavci zazrikaše složno. ..kaže on sasvim prosto. . Sjedimo na gunju i guckamo istiha. Svrzimantija napne uši.U šta sumnja? . Kao oštrica ogromnog noža. O. Selo se budi. ja sam koješta učio u školama.Što čovjek duže živi u prirodi i posmatra je. Tišina.Znaš šta... Sviće dan. Pjevci se dozivaju. tako sjediš. . ne idi još! Ne idi! . Ja kad vidim da me žabac posmatra. u jedan glas. 62 .Ranjak vam na brijegu.. i eto spasa! . a svuda unaokolo polegla tišina po blijesku loze i po vinogradima.. . Dolje pod nama. Zvijezde drhte u mjesečevoj maglini. *> ' .i on mi prući bocu. Osjećaš li mu miris? . . ja pomislim da on.govori on. Ja pušim lulu i sjedim na ploči. Pijevci učestali. pa bahat kroz lozu. . Mi se opružismo o gunju.kaže on. . smiješi se čudno i pripija uza me. Šta? .. ili ovi zrikavci? Vrag će ga znati! Može biti da mjesec i jest bog ili.Svr-zimantija. Zora blijedi u oknu. sve to više sumnja.Gucni malo. pa basta. ■■■'■..kaže Svrzimantija. smiješi se čudno i pripija uza me. . Ivanka! .Može biti. . '. izgleda moguća. Čuh sušanj. . sviće. u đavole. ■ . koliko li me je mučila ova samotna tišina! A ja gucnem. Eto.kažem ja tiho da je ne probudim. a Puto minjuši u pete. Samotinja... Zrak pade na brijeg. a on savi cigaretu. . a Ivanka se savija oko mene.a nešto te zazebe u srcu i postaješ nesiguran i plašljiv.. i opet nasta tajac. .Nije ni čudo što vas obilazi.Osjećam. Ovo razbija osamu. Ja ćutim. . . .Rakija? .. jasna. . živeći u ovim brdima i pijući rakiju.. Spava.trže me Svrzimantija. u sve. odlazi. u svece.Pa u sve. . božje oko.Eto. Pokrivač spada. U mjesečini je bilo nečega pusta i osamljena. Ćutanje. . .. eto. Ko će ti znati ko ima pravo: mi. duboko u kotlini. .Da. . .ja se osmijehnuh. Ivanka! Ona se čudno smije. Sjedim sam u vinogradu pred kolibom. Mjesec proviri iza brda.kaže ona. •. recimo. Noć se razlijeva pod nama. Ostani! I ja ostajem. . .O. a sad ti. Žute se njive.. Već nekoliko noći neko se navadio pa nam krad^ranjak. vrela si kao vatra. Noć. Čekam Svrzimantiju da vrebamo kradljivca. Šta li je noćas Ivanki. .. Udovi joj vreli.Ivanka. . : --. a vrh Mrkulje krvavo se zlati u nebu. ..v '. pa uzreo prije nego ičiji.Sumnja u Boga. . zagleda se niz vinograd. ■. a ona me i ne čuje. spavalo je selo. . mislim ja. Večeras sam ga zalijevala..šapćem ja..kaže Svrzimantija.Rakija. . Pomišljaš na stotinu čudovišta kojima si se trista puta podsmijehnuo. Ja iznesoh gunj iz kolibe. . Ja se poklonih pred ovom dubokom filozofijom mog prijatelja Svrzimantije i ne mogoh mu protusloviti.To se noć bijeli u oknu.Ivanka. jasno se ocrtavala tamna silueta brda.. On sjede ćutke i spusti bocu kraj sebe.Čudna je to stvar.. . Mjesečina. Sigurno misle da je on bog.. A? Pravi je grom.Ivanka. Gucnusmo. . Sam si.-. Vrijeme je da se rastajemo.Ivanka. može biti zna sve tajne zemlje i vasione. Ivanka! 61.. . Poslije se zamisli. \ . .kažem ja. Noć. pa sam sve pozaboravljao.Zbogom. a ona se samo smiješi. XVIII. . .. .. Pun mjesec lvisio je sad nad brdom. a ona se samo smiješi. .

pa zar ne znaš? . Dok je rakije. a Bara kmekeće na stijeni i gleda me poplašeno. pa drhte. i.čudi se ona. Luda.kaže on. Pijano šumi i pri-teže nas k zemlji. Sastajali bi se u sijenu. Dolje. Možemo mirno spavati.Eto. . Grlica pjevuši. 64 .kaže Svrzimantija. . . Hučka šumi u pustim liticama i šum joj neobično odgovara u kršu.kaže on i zavitla bocu preko mrginja. Pritajismo se i načulismo uši. .komanduje Svrzimantija. uzele joj pratljaču iz ruku i premlatile je. .Mlatila rublje pratljačom. gazda mu ili on..Neku staru Cavarušu. previja.. Tikvica grca. jedre. Vrh nas. i nikad im dosta milovanja.šapnu Svrzimantija i utrnu cigaretu. Tiho. a vile sišle. . .A kakve su vile. Oko pasa joj obavijam ruke.Vidi se daje stari majstor. I mi se povratismo pred kolibu.One su lijepe djevojke. .Samo oprezno. . Grlici treperi suza u oku. Ih. Tražim je u gaju: nema je. Šum je bivao sve bliži. pa u Polog. u pojati. Svrzimantija pogleda da nije što preostalo: gucnu. tako mi jedne noći. sad će izdahnuti! A grudi. a ti se pomiči.Kada utiša noć. a haljine od bijele svile. Mi sami. Kroz vinograd pirka svjež vjetar. Bože moj? pitam se i svraćam u Ivankino dvorište. Ne zna se koji je veći lopov.kaže ona.Ne bješe mi sve ovako pusto dok bijah nešto mlađi. čuje se čak gore do u Kalačine kako motaju svilu na vitlove. kao u bunaru. preplašene grudi. Tako u Grabljinama bješe neka Ruža Alepina. Neko je preletio povrh nas. Mrljanje.Pjevaj. Ustajem sav zubnjen i bacam stijenje u izvor. Pljusak odliježe pod stijenom: Grlica se umiva. vrišti. Ih! Čudne su ti žene brate? Kladio bih se po stotinu litara ove prepeke da je tako. a mi sve nestrpljivi]i. Po tome se i poznaju. Grlice! . a mi kraj izvora u hladovini.kaže Grlica.Ozrene. grči. . Ludovala je za mnom. Grlice? . Ispod ogromne pećine bije studen dah. Mi ostadosmo osluškujući.Hahaa! Bog s tobom.Kad on zašušti. . i mi se opružismo po gunju. gore visoko. . ču se šum u lozi.Poljubio sam Grlicu! Sjedimo u stijenama na izvoru Hučke. . Sve su me djevojke poznavale. trže se. u dnu vinograda. .Grlice. . daj još koje ćebe! Biće hladno pred zoru. . Slabine joj zadrhtaše. a ja pritegni opanke. Boca iskapljena. eno. zastade iznenađen kao i mi. Grlica sjeda. Ozrene. kažem ti. Nikad nisam vidio onakve žene. . u Giljanje. Čuo sam kako joj krhko udara srce i strepe male. skriva se negdje po potocima.Tu je. . — . na plavoj stijeni zja crven i neprilazan otvor.. 65. sjedi ovdje do mene! Tako. Dadosmo se na lov. Jeka se prolama. Vrh nas visoka. . Lomi se. šteta! .Evo. . . . Nenadano iskrsnu pred nas nečiji veliki pas. pa začuti. Potražiće sebi Joša zgodnije mjesto. Ovo je njegov pas. Dolje. Pretražujem obalu Hučke: nigdje nikoga.?>■'' ? ■ . pa potrča niz lozu. Napesmo dah. XIX.Koju Cavarušu? . Grabljan..Upravo tri kapi. On zaćuta. Bara brsti. . Poljubio sam je. Sišle su eno iz one pećine. Smrkni se. sa Barom. divlja stijena i planina. i još dalja sela.Nešto me zastudi. a ispod šupljih litica provlači se i ruši voda dolje niza stijene.Pustićemo ga malo bliže. XX. u dnu vinograda. ovdje na ovoj stijeni vile su istukle Čava-rušu. Samo im je jedna noga kozija. a obrazi planuše. Grlica. ispod trsova! . Ne boj se! Naš je.kaže Grlica.Svrzimantija poče da pripovijeda o životu u selu: . neko skoči sa pri-zide i izgubi se u noći. Rekao bi. Barem sam volio žene. Ko će je nositi natrag. biće i boca.Zna Joša šta radi.Ne boj ga se više noćas. -kažem ja. . Kose su im zlatne. Šum je bio sasvim blizak. Grlica se provera kroz stijene da naspe vode u tikvicu. Gdje li je to Grlica.

Minda! . a poslije ludo orgecanje po krčmi. . Sunce odskočilo.Grlice.Čujem. 68 Dođi.. Na Koravcu vrhovi jablanova miruju u visinama.Poručio ti Svrzimantija da dođeš na Koravac. .Vidi ti nje! Ući u krčmu. Vazduh zvonak kao boca. I zaručila se. Vido.. sve do one noći u pojati. Minda. Toranj se nadvio nad selo.Oblizuj se ti kao mačak oko džigerice! Tu ne zabode šape. Negdje u klisuri ćuče ćuk usamljeno. Bumbar zvrnda negdje u tišini. a Puto zareza.Čuješ. . Pada mrak. kažu. Ivanku ne viđam. Motike zvek-nuše. . Bog me posmatra odnekud iz tame svojim pro-dirnim pogledom. ulazi u krčmu.■. kažeš i sama mi padaš u krilo. kažem ja tiho i osluškujem pritajeno kao noć. a podne se primiče i razmahuje vrućina. Ulicom prolazi Doma. laju krasne o ledinu. Zaćutaše. pjevaju kaplje po mom krovu i uspavljuju me. što li si me vukla za nos! . Leš-karim pod vrbama. XXII. Veče. ideš li na rijeku? '' . Duboka noć. a dolina se pretvara u crno. Začu se bijesan i prigušen kikot. Česma pljuska. 66 A oko ponoći. kažem ja. Predveče sjedim na stijeni sve dok sunoća. Ni daška vjetra u lišću.Dođi u gaj.Minda. slatki Minda. . sutra. Stojane. Gore u krčevini krče težaci. . ■ ■'''■■■■ . . Čujem razgovor gore u krčmi. -kaže on.Mnogo prije posljednjih dana. doći će. Yida razgovara s Mindom Ženskarom. . Grlica dolazi u nas. A znaš li ti da mi sada samo Doma koprca u krvi. Kućice. Mnogo pada ove godine. Grlice! Nasjeći ću ti Bari košćelo-vine. . Rušim kamenje niz brdo i vičem iz sveg glasa.Znaš li s kim sam je neki dan vidjela? .' ". grudi kao praljci! I tvoje su nekad iste bile. blješte se tajanstveno. . . Mrk i crn oblak nad kotlinom. Pričaju mi priču o Grozdanu i Grozdani. . Minda? .Domu.Ne idem. Pred krčmom tišina.Sam te je đavo vukao.. . . A ja ti šapćem na uho i ti daješ sve. Pričaju mi olG_rozdaninu kikotik Ujutru sva~kotltna~amivena.zvoni dozivanje i vriska.•■ • u .Heej! Uuuu! . . A ja još nevješt. i odloži motike u šupu. Podne je. Ja sam napeto uho u dubokoj noći. Poslije do u kasnu noć hodam po dvorištu.S Antom Stipinim. Toči se mjesečeva maglina... . što je prigrijao Ilija! Uhvati čovjeka u ulici pa kao na ražnju.A ti. Mama je bolesna. .Hahaa! Biće joj kao i tebi. . sjećaš li se one noći u ogradi? Ih.Ih.. Da. . Vida priđe prozoru: . .Svaku večer sjedim na stijeni i gledam u dolinu. Dvoje djece penje se uz prisoj.odgovara Vida iz krčme. . . ■ :. Mir. Dolje u baštama čuju se udarci motike. Nema ni žive duše na ulici. naćulio uši pa osluškuje. Duboka noć. Minda.■'.Grudi joj strše kao praljci. Sitni su kao mravi. Joj.-. ' UUUU! . .Sve kažeš: sutra. : . Negdje leži širok uzdah. Već nekoliko dana ne idem na Koravac. Bistrina se smije u vaz-duhu. Očekuje kišu. a ti udi u krčmu! : 67 . ulazi! I Minda ulazi u krčmu.Minda. a ja pred Galaminu krčmu. Sa zatvorenom knjigom pod glavom ljenčarim pod vrbom. kažeš. Već nekoliko dana da nije koze valjano nabrstila.kaže Minda. s njim. .Eno Dome. Noć. Sva drhtiš kao jasika. Vida kaže da je poludio. gdje ćeš pa za starog Galamu.Čuješ. Noć utišala. Krass--krass-krasss. šuplje džinovo oko. razasute po kotlini. Šta li radi ovo Ivanka? mislim ja i pušim lulu. molim te! . đavo će te odftij«ti! jAko* leš o tom da pričaš. XXI. Slušam kako se kroz lozu i smokvovo lišće provlači lak i sanjiv vjetar. početnik. ■■■ . Jutrom ustajem rano. Ih. S kim? .

grud ti je mala i jedra. prolaze opojna proljeća i site jeseni. j . Cvrčci vriju u lišću.Cvjetaju ljubice. Igle prestaju zvonc-kati. svake tuge i bolesti. Tišina miruje. a 7) o ^i . a ona. I tako jednog dana. da si kćerka 1 crnog vraga i samog vukodlaka.Evo granja. Bili su to dobri ljudi. a Grozdana je pristala da se potajno sastane sa Grozdanom.Grlice. . . pa će doći u gaj! Granje pada i pokriva zemlju. Tako je govorila vračara Domulja. Grlice! :• Ona se samo smiješi. a ja pričam.. lijepa djevojko! . pogrešno plete čarapu. što najdalje baca kamena s ramena i nikad se prazan ne vraća iz lova. . Na klancu je grlim. to je nadgrobni nišan kneza Trpimira. i čezne za njom. urešen cvjetovima.Grlice. .kaže ona i smije se posti-đeno. Zore vinogradi. I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana. Ne boji me se više. Smola miriše u pritajenoj tišini. Poslije ustajemo zbunjeni. ili ti kneževski ponos ne da da ljubiš sirotana Grozdana? .reče joj vračara Domulja.A je li. a nazivao se Bogumilima. A onaj najveći stećak. . sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim da zaboravim na tugu svoju. ti me se više ne bojiš. Domulja pode u kuću kneza Trpimira i zateče Grozdanu gdje tuguje u bašti pod smokvom. svira samo njoj. a ja uzalud sviram na moje dvojnice.Grlice. Udarci kosora odliježu kotlinom. Hoću li je poljubiti? Grlica zatvara oči i sva strepi podatno.Hoćeš li mi pjevati. I tako se oni voljeli. Grozdano. . Bara brsti. . Siječem brstovinu. a knez Trpimir ni da čuje za to. kaže njezin smiješak kroz poluzatvorene oči. Bio je siromah. svisnuću od želje za tobom! I vračara Domulja slušala je dugo ovu tužnu pjesmu. Pričam dugo o životu u gradu i Grlica mi ništa ne vjeruje. čim vračara upita za savjet Zmijskoga Cara i napravi čini. otvori oči! Hoću da ih vidim! . Najbolje se bacao kamena s ramena.svirao je on .Grozdano. Kotlina utišaje. čak na drugoj strani sela. Majka joj je još bolesna. Grlim je.pitam ja. a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući.kažem ja. ne. 69"G'Mjr Otkopčavam joj jeleče i šapćem na uho: . hoće li se oni zauvijek voljeti. tek da nešto rečem.Dobar dan. Grlice. O lijepa Grozdano. jednu od onih što se i dan-danas bijele dolje na Radešu. a ona šapće: . i još više. a ja samujem. Poljupci joj prže kao žerava.Grlice. a kada bi ko od njih umro.kažem ja. Tijela nam gore kao smola u gaju. Grozdam. Grlica dolazi. Ja prestajem. Hoćeš li da ti pričam 0 njima? Sjedi do mene i slušaj! I ja pričam: Davno. Sjedamo pod brijest i slušamo dreku crvčaka. Govori nešto nerazumljivo i sva cepti kao preplašeno tiče. Krvava sunčana zraka pari mi oči. Čujem kako nam biju srca.Budim se kasno. Poslije kmekeće Bara. i pogledala u čini i saznala sve. Imao je staru majku.Ti to sve izmišljaš. . . davno živio je u ovim stranama jedan narod. a ona otvara oči i neki nasmijani sjaj gori u njima.A sada. a Grlica sluša bez daha.niču i žrvanj pod dubom u dvorištu. jednu njivu pred kućom. lijepa djevojko. vrijeme je da idemo kući.Sutra ću ti pričati šta je rekao Zmijski Car. . Neka odliježu. zar ti ne znaš ko je to Grozdan i Grozdana? . Tako ja pričam. dok pada sumrak i večernje sjene liježu pod brijestove u gaju. a ja tugujem. Ja joj se primičem. . a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Grozdan i Grozdana. Grlice? Da. Ja je čvrsto uzimam u naručje. pjevače mi. Grlica će čuti udarce. moga susjeda. . veliku kamenu posudu za kiš. najljepšeg momka u selu.Što si tako tužna? Reci baki da te izliječi! Jer ja liječim od svakog uroka. 71 ~3 . sva zbunjena. Grozdano. uveo bih te u moju kuću i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog.To su vječiti ljubavnici. mislim ja. jesi li srca kamena. . Grozdan i Grozdana.Lijepa Grozdano. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan. Samo ne može danas. .Grozdano. Je li? O. a ona plamti. ljepa djevojko. Vrućina se razmahuje. . a ja u gaj. metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu. lijepa djevojko.o. Grlica plete čarapu. Dođi na izvor! I Grlica ustaje i cijeloga je puta zamišljena. Ozrene. Omamljena je. . ja znam: ti voliš Grozdana. Grlica zatvara oči i sva se predaje.

^ ~XXIII. .reče drugi glas. !! . A nje stid. krhka kao trska. Pas zalaja. Zaću-tali smo.pita ona. .reče joj Zmijski Car. ' Kroz otvor haljine vidio sam joj ružičastu grud.O. Iziđe. Kokoši vrataju. a Matija ravno k meni. Grlica naslonila glavu na moje rame pa sluša. da se malo zagrijem na suncu.šapnu Jerko pa se izgubi dolje u njivama. A vi pustite da vam blago skapava.pitam ja. a u našeg Pute krvave oči. Danju bezizlazna mlitavost. znam što si došla. 72 r Žege ispržile zemlju.Vračaro Domuljo.Grozdan nevjera. Rijeka mi blješti u očima.A. a lišće plane pa opane. kažem joj ja. Zapeo kao nijem. zavodne. Živim nepomućeno i hvatam ribu sa čiča-Krnjom. " ov ° ~ Hoću. . obilazi sela i vara djevojke.kaže ona. što spavaš sam na pijesku? Ustani i pođi sa mnom u moju skrivenu kolibu! .Ne može se preko tuđih irada. Poskakaše u vodu pa. a ja ni bijele ni crne. idi s pijeska. molim te! -kaže ona. nasmija mi se i nestade je u vrbama.-Ostali zagrajaše. daleko.I tako vračara Domulja ode Zmijskom Caru.A što bi joj ti? „. ■^ Grozdano. sva u mom naručju. yojvodu Ljuticu i junaka Poskoka. Najednom odskoči iz mog krila. pa ih odnese Zmijskom Caru da njima liječi svoje junake. a treći nastavi: 73. . . Čudne su vam te planinke! Jedre i snažne. Čuh tihe i brze korake.Eh. Ležim na pijesku podno kolibe. . dok se ne ču smijeh pa glasan razgovor. Seoski momci provode praznik na kupanju: liježu na pijesak podno mene i razgovaraju o djevojkama. Ništa ti ne koristi ako mi ne izliječiš mog prvog vojvodu cmostrika Ljuticu i junaka Poskoka. istoga časa. vrišteći i udarajući obijesno nogama o bujicu.. sva pocrvenje pa poblijedi. . . pa kao gola. > . a ja na rijeku. Hvata me san.a ona te zbaci sa sebe kao vreću. ne. a košulja joj se pripila uz tijelo.Poznaješ li ti Matiju Petljanovu.. a neki glasovi pridolaze uz vodu. Ne vidi se ni prst pred očima. pa kada upravo misliš .. Noći mlake i pijane. Ja ostadoh sam na pijesku. a ja pričam: .Onu ispod borova. I vračara Domulja ode po trave čudotvorne i ljekovite i kuha ih za tri crne noći. pa voda na Koravcu curi kao s lista.Mari? Idi. .Koju Matiju? '■"''' . ha. postadoše nevidljivi svakom u selu osim vračari Domulji. . .Ozrene. Hučka šumi u stijenama. Zubi joj bijeli.Mene u Giljanima pozna svaka djevojka. . vračaro Domuljo! Ti si spasla moje prve junake. Pojila zasušila. ot-plivaše niz tok. smetenjaci Božiji! Pocrkaše vam od žeđi. kao da ga gledam. Knez Trpimir umre od tuge za svojom kćerkom.evo je! . a Grozdan i Grozdana. Grozdano. Zmijski Car pozva vračaru Domulju i reče joj: . a ja na pijesak.Čuj me. Grozdana se naže nada me. grij se! Ko ti brani. čini ti se sve. Nisam ga ostavila. Ljudi.Gonite ih na rijeku. A kada junaci ozdraviše. Grlica. * . daleko. On ode svojoj djevojci. pošao prvi put djevojkama. a virovi daleko. ode mu pravo u njegove dvore.Znate li koga sam neki dan vidio dolje pod Brijestovima? Maru Lekića^ Obukla neku dugačku košulju do članaka pa se bućka u vodi. budalo! ■. Eno ih sada izdišu u dvorani. (furjb glavarov stajao je na litici i zlobno nam se kezio. onu dugačku. a ja i Jerko privukli se pojatama.Pa hodi. za tri gluha doba. Noć tamna. Sutradan Grlica dolazi na izvor. I odmah pobježe. sve dok joj ne dodija studen. a tvoji ljubavnici neka se ljube vječno. Nasta urnebesan smijeh i vika. pa na Koravcu otimačina o vodu. . sa svim ljudskim slabostima i slastima. Andro. sve plićakom. Idi! Studena je voda.E. . To reče i nestade ga. . Matija! . Zadobili su krvave rane u borbi sa cijelom četom blavora Kuse. . . u loncu od ilovače.. .viče Svrzimantija. a blago se gura i tuče rogovima oko korita. a majka Grozdanova isplaka očinji vid za jedincem Grozdanom. Vinogradi zriju.. .Šta ćeš ti ovdje? . ^p sva preplanula od sunca. što si ostavila Grozdana? . Zemlja popucala od žeđi.Gledao sam kroz šuplju medvjedu glavu u utrobu vukodlakovu i sve sam saznao. Samo se okrenu. .A ti stojiš kao slijepac. Poznam. . a dvore ih tanke prisojkinje i ljuto cvile nad njima da mi se srce cijepa od žalosti. a plave oči nasmijane. pošao ja preklani sa Jerkom. . U brdima zavlada žed i bezvodica. a neko iz kuće.šapće Grozdana. dopuštaju. ■ .kažem ja i smijem se.

Okladili se u deset litara. Bog s tobom. zabranjeno je loviti ribu bez dozvole. kažem ja opet njemu.:■. zavodno se smiješi i sjede mi na krilo. a pjevači se ustručavaju ko će prvi da otpočne. . a ruka mu drhti. tvoje je tijelo ružičasto.Sad će početi. . Kao da tanka pila prolazi kroz srčiku drveta. . a koliba ti je sva plava. Ko kad je Bog daje. Kroz lugove hitra voda teče svi pomislimo da je Krivošija izgubio okladu. t. Iz tame nas podzravljaše.. ispusti nekolika visoka i sumorna tona. iskašlja se. a strehe popadale i da mu se preudala ljuba. Vida sve natopila vodom. pa mi kaže: "Čiča.' .Koliba je malena i sva zarasla u bršljan. tvoga mi poštenja! .Neka samo čeka dok me uhvati.Ja ću prvi. Koliba sva plava. Njegova razrasla figura i ruka zadignuta na šiju ocrtavala se jasno u polutami. ali je silno žalovit.kažem ja.. pa otpoče: Kuka sinja tica kukavica A na kuli mladoga Ivana. Svi smo bili tronuti. On se izmače na kraj stola. Jest. xxv . Hajde! . Oplakujući mog sina Ivana.kaže dedo. A kraj vode čarape vunene.Danas treba da pane odluka. . Ozrene.. Zar zna riba staje dozvola? I stari su naši lovili bez dozvole. Nešto sočno i muškaračko ima u njegovom glasu. . >. nape i puče u krčmi. .kaže Minda prigušeno.mislim ja i mi skrećemo na Koravac. lugar. "■■'■ ■■'■''■ Očinji sam vid ja isplakala. Ja ustajem.Znaš.viknu Galama. Leko sjeda za sto do Minde. .. . . djeco. deda-Škembe i Krivošije. Minda je probao glas. Hehee. ni bujan kao Mindin. ' . Svrzimantija ne dozvoljava da se otpočne bez tebe.. kao i pjesma mu. živ ti bio majci..Krivošija naplatio smokve. iskrivi šiju. Glas mu nije topao. Uđosmo u krčmu. zatraži čašu vina i gucnu.Ozrene! Gdje si ostavio gur? Ooj! . nekako tiho i svečano.. ciknu i presječe. : ' Krivošija izvije i oteže žalovito.Grozdano.Hajde. plaho! Nije čudo što te djevojke toliko vole.dovikuje čiča-Krnjo i budi me. A kad dođe do onog mjesta gdje ulazi majci u odaje.•■ Ulazimo. . Gucnu i on. ■ . pa nikoga ne vidim.. .nasmija se podrugljivo čiča-Krnjo i mi za-gazismo u vodu.! .kažem ja. . Zablještale mi oči na suncu.sreta me Leko na ulici sav procvao od sreće. U toj pozi odjeknu visok i snažan glas.. . Majka piše sinu u tamnicu da mu je kula oronula. Galama sjedi za tezgom.. Glas mu treperi toplo i osvaja slušaoce. Tišina! Dedo Skembo duboko diše i tare znoj sa čela. . . . . To ne bila tica kukavica "' ' Nego stara Ivanova majka..-. Svrzimantija me dozva k sebi.. Hladno je kao u trapu.E. počinjite. vonja i prozori pozatvarani. poštenja mi! Eh. Spremam se u lov.lW ' Kukajući već je oslijepila.To je od sunca. . . juče dođe onaj zelembać. a ona ga pita: Ko dolazi meni u odaje? ■'■ Ne vidim te.. ' Traže Maru.. pa je ribe uvijek bilo. Bože mili čije li bi bile! Minda se sav dao u pjesmu. a Grozdana smiješi. <:.šapće Grozdana. '".. . Prinese čašu usnama. plaho..'. Mi očekujemo. . Minda.. Opet gucnu i otpoče: ■■. moj zelembaću! . . A kada dođe do onoga mjesta: Traže Maru." Kakve dozvole.. Vlaga.Ja? Po te. Kako li prije ne vidjeh ovu kolibu! Čudim se ja. kaže. 75. pogađa mi misli. 76 Krivošija je silno uzbuđen. Voda tekla.A gdje si ti pošao? . . Svi ćutimo.kaže on. diže se.Pa jeste li vi poludjeli? Ko će vam na ovoj vrućini sjedjeti u krčmi? Vidiš li da se izgori. A kraj vode. a Minda izdiže. . samo se čuje teško deda-Škembino disanje. Voda tekla kroz luge zelene. al' je naći neće. . što nam otvara cijelog Mindu.

. a kiša pada i sve se zeleni.Ih. . Galama ustade iza tezge i postavi piće. . a mi bjesomučno mlatimo uz medvjeda dedu. da vi znate kako je pjevala moja pokojna Jurka! Ih. 78 Pije se. nego samo vijo oko kule.. pobožni i krotki kao i pokajnici.kaže Svrzimantija. Uđe Vida: .kaže Leko. . Prazan brzdar donosila. A može biti da je bila i duboka noć. Vida ode u kuhinju.kaže Minda i zapjeva treskajući nogom i dajući takt: U pohodam' kad si bila. što se uopće ne da izreći. . Smrkavalo se kad sam napustio krčmu. Šali nije bilo mjesta. ' 79■ A mi udarismo još jače. Govorilo se o pjesmi. priđosmo stolu. I mi svi prihvaćamo: Haj. ujeda za srce. jesi me natpjevao.jednako uzdiše Krivošija.Hajd.? Prazan vratila. . a mi svi mirno.. alal ti vjera..■.uzdahnu Krivošija.Ti ga još nisi ni vidio. haj. kao konj. :: Razgovor oživljava. ali ovo. . . jer odavno zalajao nije. pa bi mu čovjek dao i posljednji zalogaj. Prazan vratila. a Svrzimantija mu samo ćutke steže ruku. ■ Šta si donijela? v. sve dok se.kaže dedo. Lelee! . ne svaljasmo pod stolove.Bespara. Pjesma ostaje u nama kao neka prekaljena uspomena. Išao sam četveronoške. a Vida jednako jecala. Na može da ti gusla po cijelu noć. . kao da ima nešto tako veliko da kaže. Čaše zvone kao lanac. Isuse Bože. i Minda je pjevao. ali hajdemo sad jednu veselu! .Gledaj Škembu! O.Vido..Siromah Bespara! Eno ga još jeca u bašti. I majka ga po psu prepoznaje. Jača je od svega na svijetu. On i ne izlazi iz bašte i kuhinje. v Ište koru hljeba Da prismoči meda. . Snažan vjetar zalijetao se sa Mrkulje i povijao me k zemlji. i svi se kucnusmo.Ih.Samo ima razlike između pjesme i pjesme. a laka svakidašnjica obnavlja se i treperi. ... kao na molitvu. a Svrzimantija je dizao koljena do zuba.{. . ■ Donijela sam. a trbuh mu se tresao kao mijeh. Krivošija. šta vam je pjesma. udarajući pesnicama o tezgu.. vidi daje mrtva od radosti.kaže Leko. Bio se razbolio proljetos. ih! . . A kada Vida otvori prozore: osjen prešao preko krčme. uz zveku čaša i praznih boca: Privezan za lanac.Samo neka popije koju pa će odmah prepjevati. a Galama se truska lijeno i pospano.. Kasnije predloži neko da igramo. pa otišao u Vrde. Vida i Minda sjede za tezgom i pucaju od smijeha. . : . pa se klimata..■ . grbonja. u zdravlje pjevača! .vrišti Vida i previja se od smijeha kao u grčevima.Ni stotine Haralampijevih predika ne bi ovako djelovalo na ljude. .upitah je nehotice. Neko je urlao u stablima kao da mu đavoli kožu deru. a muški osjetiše nemir i oboriše glave kao krivci.. Krivošija završi pjesmu kako Ivana niko ne prepoznaje osim psa. izvedi ga! . pa jedna u uho.. :■■y . druga mimo uha.Eto.. Krivošija istegli šiju. Ali kad Ivan ispušta majku iz ruku. Sto sam donijela. Svi su postali dobri. pa zapjevaj. . Svi teško ćutimo. . Medo došo na klanac.. Krivošija je probudio najdublja i najskrivenija osjećanja u njima. Svjež vjetar pirnu i pokrete raspoloženje. Jača je. gledaj samo Škembu! Pravi medvjed! .E. Minda zapjeva. 77. Svrzimantija je držao glavu u rukama.Vida zajeca dolje u dnu krčme. .kaže dedo Škembo. a oko mu zasuzi.Ko je to . braćo moja! Mi ovako sjedi. i uhvatismo se u kolo. Dedo je huktao i podizao teške nožurine. i od molitve. sinko! . . haj! ' .kaže mračno Svrzimantija. Vrijeme prolazi. Nenadano se razliježe lelekanje kao za mrtvacem. brate.E. kaže Leko. Ja sam igrao bijesno. Leko ga pogleda ispod oka. bože me oprosti. a Galama priđe stolu. napola mrtvi. Samo se pilo.E. . . . . svekrvice.

Skoro će berba. Grozdano! Ljubavnici se svađaju. .Bespara svira na pero od luka.Je li Ozrene? — Zašto si ti u selu kad si učio škole? . Na Koravcu puna Pojila bačava. Grozdano. . .Varala si i ti mene. Ivanka spava. . Vida siđe odozgo iz odaje. pijano. A poslije sve utišaje i ja čujem . Sram te bilo. . Poslije joj otkopčavam jelek i milujem grdi.kaže on. a bura zviždi u dudu: Haj. Grozdovi zabrekli. pogleda me još jednom. ustaje i bježi preko plota. Podne. zatvara oči i privija se uza me. a žute ptice vuge lijeću i dozivlju se po vinogradima. mnogo mislim na te. Masna i zgrčena prilika sjedi na naćvama.kažem ja. Miriše uzavrio sok.Pa jest. Nema Bare. što ono cijuče u kuhinji? . Bože moj! Otkad je samo nisam vidio! . Grozdano. a miris loze prospe se kotlinom.Hohooo! Ja ovako. ja zapalih lulu ifj . .Kad ćete vi otpočeti? pita Vida. Ovo su posljednji i najstrastveniji trzaji ljeta. Smokve tenice užutjele.govori Grozdan. Zatim se povraća i gleda me ispitljivo. Zatim se trza. haj! . Otvorih kuhinju.Otac misli u srijedu. . . vise pune meda. Čim svrši posao. varao si me cijelo ljeto. Vrućine žegu. šapat u lozovu lišću: . odloži pero i nasmija se idiotski: .Grozdane.Grožđe je razbludno. .xxvi.kaže on. -Znala sam da ćeš doći. . kažem ja. Knjige ti dolaze a ti ih ne otvaraš.Kud se ti uvijek skitaš. Kuća zatvorena. Kucam na prozor i zovem. Mislila je ne berbu.I sada sam pošao u gaj da siječem kostilovinu. Grlica sva gori. Sunce zalazi. ali ja volim u selu. Zašto mi pališ krv. . s. Grlica gleda u me. Vazduh podsjeća na blisku jesen.Vile tuku staru Čavarušu. pa pobježe. Čula sa joj šum. a u očima joj treperi nešto nemirno. mislim ja i dalje se vučem uzbrdicom. . Idem u gaj. oče. prijatelju. Samo se zabrinuo za ki-ridžije. . .Ti razbludno kikoćeš.kažem ja. Ona se zamisli. Dugo sjedimo u hladu. Varala si me sa mladićem Ozrenom. Ozrene! Htjela sam samo da te vidim. a ja sam je napravio. Sjedim u Klinovcu. Ozrene? . O. .Vido. . . Grlice. U lišću zreo ton. skoro će ohladnjeti. pa idem na Koravac.U pola litre. Kamo ti lov? Kamo ti lov? Sve još isto kao i u doba djetinjstva.Ima vremena. -■•■■■■" \ . A Mindin refren izletje iz granja i zavrišta: Haj. nabijam teharu duhanom.Tako. Svraćam kući. razbijajući prste i hvatajući se za stijene. Krčma tamna. pa poslije neki tičji glasovi. Sjedam pod trsove: neko se kikoće razbludno.rekoh ja i pritvorih vrata. Iz kuhinje dopire cijukanje. Najednom se trže i zagleda ustranu: . Nad Svrzimantijinom kućom zakikota bura i zaigra u borovima. Pik! 82 . n 80 81T .šapće ona. .Nekud je prošla zmija. Gdje li je ovo Ivanka. Grlica stoji sama pod košćelom. . Refren me prati sve do Stubline. ■ ■■ •-•. Uskoro će i jesen. Varao si me sa seoskim djevojkama. Vodila si ga u našu kolibu. jah. . Kad me ugleda. ■ ■■■■ ••■ Vinogradi uzreli. Vido! T ?: Vida donese karte. Ko li se to kikoće? mislim ja i čuh kako Grozdan golica Grozdanu.kaže ona i smije se. Eno kosora u plotini. Puhne mlak vjetar.Zbogom. vlažna. a ja hodam po vinogradima. Ude Leko. Ja ne znam koji mu je vrag.Grlice. . Zvoni tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. Uzrelo ljeto miriše na jedru dojku. haj. Otac sjedi na sofi.Hoćemo li jednu? Daj. Sve utišalo. sve sam ja čula. o\ Grozdano! A Grozdana vrišti u lozi i vriska joj ozvanja i pro-siplje se po vinogradima.U pola.čudim se ja i liježem pred njezina vrata. on palac u pero pa pijuče. Prazan vratila. učio sam. . tako ti. nasmijano.Došla sam samo da te vidim. haj! Prazan vratila. maše nogama i puše u pero od luka. a opet se osjeća da su na izmaku.

je li ti vruće? .. nije . Nešto nevidljivo poteže Andru. stenje vrelo i kupi opale jagode. Sve je Bog stvorio. :r'■. miluj me samo. . tobože da dohvati krošnju. Grozdane! Umrijeću. . Ivanka? .. a grožđe zafućka u masnici. .A gdje ćeš biti na konaku.Heej! . a cika se crveno zacereJ^a niz vinogracl i prosu po brežuljcima. pa ne možeš da ne vrisneš i Mari ne zaviriš u njedra.■■. . Vrela i žestoka zapara omamljuje ih ispod zapaljenih trsova.. . a kikot zazvoni bezobrazno i raskalašeno. pa smiri.(.Hohoo! Zdravo./:!. hii.Vrijete kao mast! . Znoj izjeda tijela i svuda niču povici i dovikivanja: > .Nisam mogla. demonski zasmija.■-' . Skovao sam ti najljepši nožić. . Idem ulicom. pa me posmatra. eto! Jure zađe u red. . a Jure joj zavlači svoju žuljavu ruku u njedra i zaduvano krklja. Bilo grožđe ili balega. a grud skoči kao praljak.Đavo te nosi od mene! . miluj. A Grozdana se samo smiješi.a sva plamti od žege i stida. Andre! . Pozvao me Amidža k sebi. a muškarci zavriskaše. Sva crvena i zabrekla. znojav. . i on naže za njom uz vinograd. Ivanka? Što nisi došla u naš vinograd? . Negdje zveknu bukara. žilavka zabrekne u tebi. Grozdano. Ja u vinograd. pa dohvati mečku. Upaljen sok satrvena grožđa golica nosnice. Doma teško diše.Hej. ko na berbi. U trećem redu kikoće Doma i zove Juru da joj izruči sepetnjaču. Žestina se sama sagorijeva. ako me ne budeš milovao! . pa kao medvjed stade da joj brunda na uho i pali je vrelim dahom.Hohohoo! Eto..':^. gladnice Božije! .'* • t {■■■'h't'>'■ ~ HaJ> haJ! • •. baš je pripeklo! Vreo dah poletje i zamre u vinogradu! Sav sam u goloj vodi. Nijedna djevojka neće imati tako lijep nožić kao ti. Znoj im se cijedi niz plamena lica.O nije. pa nisam mogla. pritište i sagorijeva obronke i puši se po usijanim brdima. pa zasu.Maro. a oči mu zapele za Marine grudi. a ugrijani drumovi ječe pod bijesnim topotom i vrelom omarom.Hoćemo li malo u ulicu? . govori nešto isprekidano i grca. a opanci utegnuti likom. a negdje vrisnu kubura. Razdrta vriska dere kroz zapaljen vazduh hrapavo i obijesno.a cio roj pčela zazuja mu nad glavom. kaže Ivanka i smije se. Drumovi vriju konjima. 84 Stari Ante skinu svoj upljesnali šal. . •"■ ' Grko! ' ■■■■'■•■■■ ••:•'•■ . Pod smokvom šaka hlada. . Skidam košulju i cijedim je.Sutra je berba. Osjećam nečiji pogled na sebi. to ne zna ni sama! Gledaće svakako:da dođe kući.. visok kao da će se s nekim rvati.Hahahaa! Andre je stiže i uštinu. a na suncu vriju moždani. .Zdravo.Grlice.XXVII.■ -i-.Na berbi. od debelog beza.kaže nemarno Andre. . a Ivanka preda me. i žene se golicavo zakikotaše dolje pod trsovima. Vazduh se zanjiha. a ona vrisnu. Ugrijani konji jure pod punim mijehovima.A gdje si ti.. I sve tako. Fes mu krvav. prignu se Domi. Vrisnu. Gore zapaljene kapine. uzima mu ruku i meće je na svoje grudi. zdravo! . ..-v O. 83T Podne se primiče. uzvrištalim kiridžijama. Andrina košulja. Slabine joj se pokorno uvijaju.. Beračice sve u bijelu. otra znoj s gole lubanje i odahnu: . Oči im plamte i biju vreli damari. Okrenem se: Grlica zastala u redu. a Andre istrese sepet u rpasnicu. . Žene zapjevaše. svejedno.': . znojem i užeženim maštom. A Jure. po cio Božiji dan. Ne gleda gdje sjeda.Ih.O. Vazduh vri i podrhtaje. A kad se pritegneš. .viknu Andre. srdito frču i mašu repovima. .kaže Grozdana.. Poslije idem pod smokvu i sjedim. sva ulijepljena maštom. Mara diže krošnju na rame. .Hišš! Šta ste navalile. vas dvoje tamo! Heheee! Vidimo mi! I smijeh se ponovo razliježe vinogradom. Zvrndaju vrtoglave muhe.kaže Andre.

a ona se samo prigušeno smije i grca u poljupcima. grči se sva i kada se zamori. zapaljena.. a i ladnije..Đii! ". a ja pratim Grlicu. pa opet: raspo-djeljuj se i tjeraj redove. Sva je usoptana.Šta je tebi noćas.Pritegni desnu praču! ' ' . a ja položim glavu na Ivankine grudi.■'.zovem ja prigušeno. a u Galaminu podrumu pravi mravinjak. .. Grlica sva drhti. ja znam.kažem ja Grlici i grlim je u potoku. daleko. .Tooč! ' ■'•"'' " . a miris pečenice prosiplje se po Koravcu. Mjeračica im žulji ramena.S darama 48.. pa mi se čini da ti glasovi zvone negdje daleko. Mijooo! Sunoćaje se. A dvojica mjere mijehove. . vri u ljudima. Svuga zvoni smijeh.Ništa se ne vidi.Zaboravio se me. . Ivanka! ne vjeruj im ništa! To oni sve lažu da nas zavade. Vraćam se na večeru. . vrište kubure i razliježe se pjesma. a ne u našoj . A Koravac uzvištao i uzvrištao. odlazi na širine. Govori isprekidano. . a Galama prima.O.Bolje je iz drvena suda. vri u badnjevima.'■.Ivanka.S darama 63. .Ivanka.Zbogom prijatelji! . Ivko! ■. a u ruci kog muškarca zaki-koće po koja žena preplašeno i golicavo. pohiti domu. . Stući ću mu njušku čim ga vidim.' '"''■''''. Sjene se zavlače u kapine. glasovi. XXVIII. pa gazi. Ivanka? .' Hehee! . mjeri i nadvikuje sve: .pitam ja. pravo slavlje: Vida zažeže karbitušu.. otkad nisi bio kod mene! . sve dok ne zađe sunce i svjež vjetar ne siđe s Mrkulje u kotlinu. građani izmiljeli iz Kamen-grada.E. ' . .-■ . a vrata se otvaraju. pa neki žamor.Čula sam da odlaziš nekim djevojkama. kao daje dernek na Gorici. Poslije.'■' •. Smijeh zvoni. na kantar obješeni. svađe i prepirke. . -kaže ona i privlači me k sebi. Nikola silazi u badanj.->■■■■ ■■:■ .kaže dedo Škembo..Piši. a za njim se oteže sjena kao za jablanom. .. . Muvaju se konji. .Kriva! .Mjerite dare! : . Mast vonja. Po vinogradima jednako gore vatre. oooj! A domala se prosuše vatre po vinogradima kao o Ivanudne. ■ . a Andre poče da zadirkuje žene. da iglu nađeš pred krčmom. Mrak. Ivanka me krši u svom naručju i prži me poljupcima. Pjesma odliježe složno i prelazi bregove. Sva se lomi i nezasitna je. . To ti je rekao Jure glavarov. kiri-džije se motaju. ' : . Tako po cio dan. Ozrene . ' . nešto joj vrelo hropi u grudima. Poslije ustaje. Svijet se slegao iz gornjih brda.kaže on meni.■ ••' '-■-■' ': .." :V: "• \ . A kad padne večer. . . a Svrzimantija poteže duboko iz bukare. a u kari. ipijaju politrice i viču. žagor. Nemarno zvone zvonca na konjima. . Ivanka. '. motaju se ljudi. akamoli neće mlado.'•. Iz vinograda zaluta pokoji glas do pod naš prozor. Prestrašeni dječiji glas odliježe odozgo iz Krčevine: . . ' . baca košulju sa sebe i liježe do mene. . Dođe vrijeme užini. . Andre stoji kraj vatre crven kao krv. Drumom 86 jednako promiče svjetina. a otac šalje Martina po večeru. Ivanka je omamljena.kaže neko pred krčmom. I mi se mirimo.šapće Ivanka i provlači mi prste kroz kosu.O.Brrr-tooč! Načas sve utiša. Lažov jedan. pa opet udri iznova.' . '"''"■'■. miriše li krevet. .Jesen je blagoslovena.Metnula sam u nj feslidžan da nam miriše.S darama 45. __ Zagrije i staro.■■"! . ne vjeruj im. pa se sve sjatilo pred Galaminu krčmu. bijesna je žilavka! . . Čujem kako Martin žuri uz 85ulicu. vise mijehovi kljuka! Momci ih dohvataju i tresu u badanj. ručak tukne na mješinu..kaže Ivanka. .kažem ja mom stolu i zalazim u ulicu.Mijoo! O. brundanje. Smrkava se.Vino je pitkije. Momak Bića neprestano okreće ražanj. Vida izgubila glavu.

Cio sam dan mislio na njegove riječi. .Zaposlen sam mnogo. ta i on je momak. prolazi li često ovuda Jure glavarov? . nećeš nikad više okusiti pure! Hahaa! Prostrijeću te nasred vinograda kao pudar Biće Štap je čvorav. Jesu li ovo tovarili? . Nisi više onako dobar 1 nosiš drenovac.Treba mi. . da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. Lišće trešnje crnice treperi plašljivo nad nama. a ja stišćem toljagu u ruci.Prolazi.Oh..kažem ja tobože mirno. Siječem veliki drenov štap. reci mi pravo.Natrag! Ovuda ne vodi tvoj put! Sav sam drhtao. pazi na Juru glavarova! Prebij mu koje rebro da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. dobro..Gdje si ga vidjela? . Hvata se sumrak.Dobro. . sinko.Hahahaa! Pa bog s tobom. ■ . .87kotlini. Neka neutješna pustoš sjedi u njima i plače. Ozrene! Slomićeš mi brvno. dobar dan. . viknuću mu: Natrag! Natrag. Zapela mu Grlica za oko.. . Jure. Uzalud se uzrujavam. Na Stublini stoji Ivanka. Hodam ulicom. ■ xxix. dobro.kaže Ivanka i zaćuta. Treba samo da ga dohvatim i uspomena mu je osigurana." .govori čiča. Kažu. Morao je da skrene prečicom preko Kalačina. glavarov Jure..:. Juče mi kaže Svrzimantija: . skotu jedan! Proliću ti tvoj prljavi mozak u vodu! Ali Jure nema. Upravo pred Bićinom pudarnicom. a oči mu se zapiljiše u me. Lak vjetar miluje me po kosi. ■■.Što te nema. nad mali potok Šušku. iskrsnu preda me on. pa je odmah spusti niza se i pode pokorno niz ulicu..Ćuti! . Silazim na rijeku. prošla je berba! Vinogradi požutjeli. a udarci mi odgovaraju onekud iz gaja: Neka samo pokuša daje još jednom napastuje! O. Kako ne bi prolazio? Ta drum je svačiji. ••■■:.kažem ja. kuku tebi. Sveti mi se ti samo! Ali ja ti kažem: Kuku njemu ako je samo krivo i pogleda! Ivanka se smijela za mnom. ••.dreknuh ja nehotice i stegoh štapinu.-.Natrag! Razbiću ti lubanju! On podiže pesnicu. . Sjedim u stijeni vrh kuće na izmaku ljeta i premišljam o minulim mu danima: . Ivanka spava u mom naručju. ispružih toljagu i sav bijesan viknuh: . Pobjesnio glavarov pas. Vatra još samo tinja.Mnogo si se promijenio. .■. 88 Ako ovuda prođe. .. čiča! I mi razgovaramo o vrućinama. Smijala se zlobno kao zmija.Hej. Jure glavom. hladnije im noću. .■■ ' XXX.Nisam znala. jesu. Njegovo glupavo lice oteže se iznenađeno u oporu grimasu.Jesu.Ozrene. . U meni je kipjelo.Pa tako. po stoti put preživljavam sukob s njim i sve to življe mašem nogama nad potokom.Je li.odgovara Jure pospano. već nekoliko dana? . čiča. Otjerali su četvero konja. oprezno izlazim i hitam u vinograd. Ivanka mi se svetila. Ozrene. Sjedam na brvno povrh čiča-Krnjine kolibe. Ozrene.Dobro. Ja je pokrivam. opustjeli. Što će ti drenovac? . . a Ivanka prašte u smijeh: .. o lukavosti ribe i 0 svačemu.Vidjela sam danas Juru. Lišće šušti i bude se fini šumovi u noći. Poslije Ivanku savladava umor. . pa mi ništa ne kažer . a ja se hvatam strane. Ivanka .Pa gore vrh Anđine kuće. Jure hrče kao preklan. Smijeh joj je bio nekud šupalj i zategnut. . Budim se i odmah mi dolazi na pamet: Prebij mu koje rebro.Hej. Laku noć! .Zašto? . Bog s tobom! viče čiča ispred kolibe. Liježem na gunj. Vatra gasne. . nos mu pokrvavi. . pa me može ujesti. .■ O. Negdje vrisne kubura i jeka zamre u crnoj noći. . prolazi. . . u meni. na zavoju gdje je ulica naj-tješnja.. : 89.„. Masnica ispražnjena. Ja stadoh. .

-: ' XXXI.završi ozbiljno Grlica i poče da vabi Baru sa stijene.bukadar. . Jesen je medena. Nigdje modrice! Svježe tijelo smije se golo i po-hotljivo.Pa vidjeli su je.Šukadar . Što si me prevarila? . punu žutih i sunčanih sjena. Zaćutasmo. . Grlica zastade i osluhnu: . .. .Eno je! da pane. Rijetko razasute kao krupne. kažem. Poslije stane nekome vrh glave i mori.Grlice moja! .bukadar! Hahaha! .: -^■■■•■' Sunce me već prži.. Sunce bilo odskočilo.Pa rekla je eto "nikadar". . .Grlice! . Zašto se ne bi smijali? . da je preko ove stijene. . kažem ja. Sve u grozdovima. Svu noć je prepadalo.kaže Grlica. O. načičkano sitnim žbunjevima drače kao da su ga ose poklopile. Ozrene. Sam sam u kući. Kroz otvor na prozoru moje odaje uvlači se prohladan i vlažan vjetar. a ja osjećam kako se nešto napreže u njoj da pukne. prešla kuga. još prije stotinu godina..kaže Grlica. šir. ..O. Idem na rijeku i sretam Grlicu u ulici. Vidim kroz prozor opruženo Pasje Brdo.. Smiješna mi je izgledala kuga kako se. zaraslo u krhku tilovinu.a ona ne odgovara. Lice joj postade bolno. koz. . Sva sam u goloj modrici. . Dođe u kuću i niko je ne vidi kada ude. * . Slušaću svađe i milovanja Grozdana i Grozdane. da zaplače. kažem ja. Grozdan se opija od tuge za ljetom i tuče me svirepo. Slušaću kako opada lišće. u bijelu i kao motka. krhko šumeći po napola sasušenom lišću. Poslije se smirujemo i razgovramo.govorim ja i otkopčavam joj haljinu.Kako prešla? . .pitam ja i sjedam je na krilo..čuh Grozdanin glas.Tražim te cijelo jutro. Sjedjeću sam na stijeni ili negdje u vinogradu. Poslije zatutnji u Mrkulji i počeše se navlačiti oblaci.viknuh i trgoh se od sopstvenog glasa. Podno njega intimno prisoje.Pa tako. O^jzbj^mJje^oJ^Prya jesenja kiša_^p_ušla. Ne valja joj se smijati. Izvor ključa. „^ . crne oči. Uvijek ovako huji pred velike kiše.. koz! . Tiho u kući. vesele se na kapini i gledaju u nas. Pčela voli jesen. Preliva stijene i ruši se dolje podno nas u liticama. Čuje se kako pčela oblijeće oko žutih grozdova obješenih o tavanicu. .Da ti vidim modrice. Opet ćutim. OjSamo još n€^^&Qj Gospode Bože. Poslije sjedimo i gledamo • Hučku. Grozdano. ..I kada je odlazila. svakako ću mu ponijeti! . Grlica ugleda kupine i poče ih brati. stala je navrh ove stijene' i. uzimam je na ruke i dugo je tješim i milujem. .^s£ja kotlinu^ kažerr^ ja ijosjećain kako mejispavljuje. Više ovud nikadar..okjnBesJ<craj^ri JumJes>eni. . sve! Osjetio sam da je ljeto prošlo i nešto me je bolno taknulo u srce. podsjeća me na priču iz djetinjstva. 90 91. Ovo je pred kišu. To znači da neće više nikad doći. hoćemo li na izvor? A Grlica okreće Baru i mi silazimo. XXXII. Odozdo iz bašte dopre do mene pokoji nerazumljiv glas i sve utiša. jer ljudi griješe. idući na stijenu. a mi jurimo za njom. . a oči suzne. samo još nekoliko dana^ovjp^^djkog^naMPos-ljedn]onT~k1lo1n^pfecT^ce~7esen kotlinom i odnijeti sve ljetne snove. Svi su podranili u smokve. tresem lulu o stijenu i gledam niz kotlinu..Znaš li ti.O. a domala smo nas dvoje hitali za Barom uz puteljak spram sela. Obadvoje smo zamišljali kugu. . . Bara.. Sami smo.Prevarila si me. Blizina nas opaja. A ja liječim nevidljive modrice i Grozdana se kikoće. tiho. .Svejedno. sve sam jutros osjetio.A Bara samo zakmeketa i pogleda u nas veselo kao da nam se smije.A je li ko vidio tu kugu? \( . Meće glavu na moje rame. vrti na stijeni i krešti ove čudne riječi.. Bara pred nama ruši stijene. zaboravio sam na čiča-Krnju! Potra-žiću krošnju da mu ponesem grožđa. Tako opusti cijelo selo. . -Tražim te ima i dva jutra. Ja prasnuh u smijeh. vrteći se k'o vito. Prešla. Bara! Koz. .Grlice. pjevala je: Šukadar .Nju šalje Bog. . .Što se smiješ? Ne valja se smijati kugi.šapćem ja. sva bi u komade. Kažu da je dugačka kao motka A-! i sva u bijelo umotana.Slušaj kako čudno huji Hučka! Kao da zove. Grozdano! Izliječiću ih svojim poljupcima..

. Ivanka..Jest. zbogom! Zbogom naša milovanja! Hvala ti za svaki zagrljaj i praštam ti prekjučeranju osvetu. sunčane vlasi.■::■■ Kad me budu mladu •■ ■.' ■'■: . Čujem gdje neko pjevuši. o. Dedo se sjeća mladosti i svoje ženidbe. . Ustajem i otvaram kanate: sunce zlatno. Jesen je. Idem na Koravac. . .Zbogom! . Ivanka pjeva.: • . Sva je od nečega staklena. Bara brsti živicu. Ivanka tužno pjeva: Oj pelin pelinče. . Grlica sjedi pod brestićem i pjevuši.kaže ona. a ona uzima igle.Hajde.O. a opet tako mekana. mladić. ne tuguj. . Ne može da plete. Pomućenog ljetnog žara nestalo u njemu. Svati okititi ■'. samo za jednu noć. Ljubim je.kažem ja. Bistro je kao od zlatnog stakla. U prirodu je ušao mir.Otkud ti ovdje.Ima još dana i lani smo se o Miholjevu ljetu milovali u našoj kolibi.. Grlice.A kako pjeva Ozren. Vraća se. Grlica ustaje i tjera Baru za drugi grm. Grlice! Pa ti si već prava djevojka. . što nisi došla. Grlice? . . . Svrzimantija mrk. kao. kasne. Idem preko Ozrenova Polja. "*•■* Moje rosno cvijeće! S Tobom će se moji ■•.Još prekjuče reče mama da idem ovamo. Grozdana mu meće glavu na svoje grudi i provlači mu prste kroz kosu.Pa ja sam sve od mame naučila. Sjedimo i ćutimo. Grozdane! Reci mi gdje ćemo se milovati kada opane lišće i zima zavije kao gladna vučica?! A Grozdan ćuti. :.Budim se: mekana i zlatna nit sunca provukla se kroz prozor i igra mi po licu. a dedo zamišljen. bio neki Ozren. Grozdane! . pa umro. mekano. sav sretan da saopći novost. Ogromne žute mrlje šaraju kotlinu. Osluškujem. Riječi joj drhte u grlu. Nema nikoga. . Da.Šta će biti od naše kolibe kada udare kiše i vjetrovi? Reci mi.Otvoren lov! . a Grozdan i Grozdana sjede u žutom vinogradu.Grlice. Majka ga toliko žalila i plakala za njim da se ni u grobu nije mogao da smiri. sišla je jesen u našu kotlinu! Priroda se profinila. jedinac u majke. Do groba nosili. umoran i bestrasan mir. a Svrzimantija ćuti mrk kao stijena. . šaraju brda finim. >. 95.kaže dedo nekud zamišljeno. jesen je. .Neću. Samo ne znam cijelu pjesmu. . XXXIII. 94 .Grlice ostavi pletivo. Prestajem. ali to nije istina. 92 93.-. pjevaj.Grlice.O. Bože moj. Momci se žene. Ja sjedam do nje i obuhvatam je oko struka. Eto. a ona otvara oči kao iza sna. bijeli oblaci plove nad njom. kažem joj. Bestrasna je i sva od jasnih i finih tonova. tužno. Svakako će mi pjevati.šapćem.Svuda sam te tražio. pelin pelinče". mislim ja.-. . Zato se ovo i zove Ozrenovo Polje..Pripremite puške i sačmu! Možemo u ponedjeljak odmah zorom. hoćeš li mi pjevati? Hoće. ne mogu bez tebe. otvoren je. Želio bih još ove posljednje dane da provedem s njom. pa me može lako da dozove ako joj ustrebam. Sjekao sam najdeblju kostilovu granu. Tužan je kao da gleda smrti u oči. .viknuh ja nenadano. ne bi li ti čula udarce. drhti. . Jesenji vjetar šušti u živici i cvili kroz žutu kotlinu. . samo da bi se umirila. a ona zatvara oči. . Neki kažu da to vjetar pjeva u žbunju. Treba da vidim Grlicu.O. .Ni meni se ne ide. a Svrzimantija. pjevače mi. Da. dugačka je. . i ne ču mi riječi.Zbogom. "Oj. . . jesen je.■ ■. plavim sjenama. ljudi! .. . Tanki. sjeda podalje od mene i uzima pletivo. . krhka. moj stari drug.kaže Galama. sjetih se Ivankine pjesme i nešto me zlosutno steže u grudima za Svrzimantijom. I vazduh je staklen i providan. I brda su staklena i providna. I sada noću luta ovim poljima i pjeva tužno. što je tužna Ivanka! Ne bi je čovjek ni prepoznao. kažem ja. Grlice! Ti znaš mnogo pjesama. .Grlice! . ..Hoćeš li ti. Svrzimantija? 1 . Grlice? . Spuštam je do sebe.■■ . da ti gledam u oči! Grlica ostavlja pletivo a ja je uzimam u naručje i dugo joj gledam u oči. Čujem na Stublini pjesmu. Moja ga je majka noću slušala kako pjeva.Pa čula sam od mame. Za jednu noć.. . da te srce zaboli. kažem ja. Ja nisam nikad ni puške ispalio. Počinje da pjeva pa ne može.kaže dedo Škembo. Grlice? . Bliže sam kući.

i Grlica je čula kako se kikoće_GTOzdana. .. magarca nestalo pod njim. Jednom u'kasnu noć.I Grlica pjeva. Male. tresući se od straha. tuguješ r" Za svojim sinom Ozrenom. umiri se! . Miholjevo umije i da prevari. ■. Pričao sam joj-i kako je mene mamila u svoju kolibu.. . majko. . .kažem ja drhtavim glasom i uzimani je u naručje. ili sunce hvatao u rešeto. . Sjedimo sami. I moju je majku jednom neko pratio iz Smrči-njaka. Poslije dugo drži_glavu u rukama a pogled mu na zemlji. ..kažem ja. Bara zakmeketa. • Otkako. ___ Pokušavam da ga tješim. Jest. Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom. Bože moj. a neko se kikoće_gore_u Rosica.vinogradu. zdvojno Svrzimantija. Kaže. Jedino što zabliješte veseliji trenuci kad sretnem Grlicu. . Vf/-\ . mene ne može. . /..ako se to sve brzo dogodi.Ozrene. Nešto krhko.. Otpratio sam je sve do u avliju^Na klancu me uhvati čvrsto za ramena i. Ali samo ne znam 96 ]<. otkada nisam vidio čiča-Krnju! . a ja sam sve promašio. čula sam kako se smije Grozdana. on ćuti i pije. kad se Mate Rosić vraćao iz Soljana. .<s. Glas joj tanak. duše mi. a ja ne smijem ni da se okrenem.. c . ~~. kažem ti. pokaza glavom na Ivanku.. umiri se! Malini te. Dodijalo mi piće. Devet se puta humak .Ozrene. čula sam. Ona samo pjevuši. .Gospode. Do mene puteve zarneo.Grlice! Grlica plače. Večer pada. mori me silna čamotinja. «■ 1 on iskapi do dna. ^ k po irnenuT ___ Eto. može da spase čovjeka. Beštija! Ima samp njoj da zahvali za život..Kuća mi je pusta kao grob.Žena. . skoro ćemo u grad. i ja u tren stvorih se pred njim. .Obuljak zviznu kraj njegove glave. Ja ćutim.... Pred krčmom sami ja i Svrzimantija. pa nastavi: . ne prolazi kraj Srnrcjnjak_a. a on uzjahao. pa ne znaš ni odakle dolazi.Ozrene. . mekano i čisto. Začu se brz i zadihan šum._Ja sam joj još ljetos pričao kako ona hoda po vinogradima i kako se smije i svađa sa Grozdanom. izišlo preda nj magare. providno njiše se vrh nas u vazduhu. .Grlice. . . ( / mojoj staroj majci . Rekao bi da vjetar pjeva u žbunju: ■. žena. molim te. Obadvoje drhtimo. svraćam na Koravac..^ . tužan. sa svakom uspomenom. Proljetnim cvijećem procvao.. I juče smo sjedili u gaju.. Devet su puta laste Savile gnijezda pod našim vajatom. On samo zinu i viknu. a kad pomislim još i na to da će skoro zima i da i ti odlaziš. .Eto. Uvelim lilšćem pokrio ... . Osjetio sam kako Grlica pretrnu od straha. U Smrči-njacima se prikazuje. to polustvorenje. Ivanka prođe s burilom vode na leđima. a on se samo gorko os-mijehnu i odmahnu rukom. samo mene./riemoj! Obećaj mi da nećeš! Obećaj! . dođe mi da se ubijem.kaže Grlica sva uzrujana.Ozrene. mislio sam idući ulicom. . sav cepteći. . Spremaj se! Treba umaći kišama. Devet je puta moj grob . Ostali smo u gaju sve do podne. . Ali mjesto na rijeku. prošapta brzo: . Jesen utišala. . . svinjske oči zazvjeraše mu zlobno kao u zvijeri. Bojim se ovog teškog mira. A on kao zrno otište niz polje. Otići ću poslije podne na rijeku. Neki ljudi traže spas i u drugim stvarima." Bezglavo hodam ulicom i praštam se sa svakim kutom.. sve. . Dani uzmiču. .reče on. Sit sa života..>. '■• Grlica zaćuta. Grlica i ne pjeva. ' XXXIV.. Jure glavarov ispade pred nas kao da ga neko dobaci.Neću. Devet su puta zove Procvale nad našim potokom .kaže teško. / mlade loze se povile Našom zelenom odrinom. . . Otac kaže: "Ozrene. Muči me neko nejasno i zlosutno predosjećanje. sve ide za mnom. moj Ozrene./u . A čim je prvi pjetao zapjevao.Juče ja idem ispod Smrčinjaka.. U isti mah osjetih drhtave Grličine ruke oko mog vrata i malaksah. prede zlatne priče po opalom lišću. Sunce.

E. Odavna nisam bio kod njega. . Ali je i jugovina dobra. moja Grozdano..Bog dobro dao! . On obori glavu i crno se zamisli. .Sutra će voditi Juru u Kamengrad. Bože moj. . Koraci nani odzvanjaju osamljeno i prate nas u noć. a ja ništa ne shvatam. Vazduh težak. Ivanka. .Pijem ga. A ja još ne shvatam. .■•. pa sada priča. Bože moj.■•. Voda huči za mnom. Bljutavo mi.Radije smrt. . Idem da se oprostim sa čiča-Krnjom. zbogom. sinko! . a opet satanski bjesomučno. .. /■ • . zatvorio ga u pojatu i susjedi mu svezali ruke. Ivanka gleda mirno niz njive.E. Gore na izvoru kao da zvone litice.Bože me oprosti. ne idi! .. .Svake jeseni. Osluhnuh: Grozdan vodi u grob Grozdanu.Hoćeš li čašu. Ostaćemo još nekoliko dana. vlažan. Čiča u kolibi kao volšebnik u rupi. Ćutimo. a njegov rođeni otac. Grozdana plače. kažu. Boško Vrle poslao po žandarme. . Jug šušti osamljeno u borovima. zar je to moguće! .kaže Ivanka sasvim hladno.•. vodi je na dugački zimski san. Krto šušti vjetar u granama. '. Nešto već za-grobno izbijalo je iz njega.završi jedva čujno. A i riba je bezglavija na jugovini. kada je ostali svijet najveseliji. Hladno mi je u duši. Mi se dižemo.Poludjela Andina Grlica.M-w Dobro jutro. a gore u brdima pokopano je umrlo ljeto... Sam sam s mrtvacima. Nešto nam opravljaju kuću u gradu.. a brada mu zadrhti. Zbogom naša varljiva milovanja! Često ću te se sjetiti i poželjeti tvoj strastveni kikot.Nismo. . ja volim buru kad puše i zapjeva oko kuće: "Hukće bura oko kuće.pita Vida. Oblaci se sele preko Mrkulje.Mati mu. moj dragi čiča! Ja odlazim u grad.kaže čiča. Sjećaš li se ti ludog raspopa Melentija? Onoga s mise na Gorici? Ono je strašno. U njoj je bijes.. Ivanka! ■•. Dan tmuran. pa zbogom. ako se više ne vidimo! . Čiča se nasamovao.Dobrojutro! Zar niste još otprtljali? . nariče kao da im je mrtvac u kući.O zbogom. kažu.A znate li što je poludjela? Silovao je Jure gla-varov. Tako govore. Čini mi se da nosim hladnu ribu u lobanji.A što bi me davila? Dobro je.Hej. a ja jo§ više.kaže Svrzimantija strogo i odlučno. ište hljeba i obuće". . pa čekamo da se dogotovi.! ■ ■ . da sam barem čiča-Krnjo! kažem ja i penjem se na stećke. Sklanjam se za stijenu i palim lulu. Duhana imamo. a glas mu kao iz bunara. a ono mene pije. a ja se sjećam sunčanih ribarenja i dižem se sa stijene pred kolibom.rekoh i nehotice osorno. Nečastivi laje iza nje.■'•■■ '■■ t^>'S. Ćuk ćuče osamljeno i zlosutno negdje podno Gorice. Ozrene. ■■• >■.Dosta više o tom! . šta se sve ovo događa! . . . a on korača teško sa oborenim pogledom i tužnom grivom. ' ■■>•• ■■''■'■■ . Barem zaboravim na sve.Neću! . zbogom pošao.. a svi gledaju u me. Nadošla Hučka urla u stijenama. kažem 99sam sebi i spuštam se k vodi. U suhu smo.. On opet obori glavu u ruke. zbogom! I mi se rastajemo.završi on gorko. Ozrene? .Anda sve čupa kose i bije se šakama u prsa. ...E.Davi li te jugovina. moj Ozrene! .:>■. . mislim.. . kao glavar. metnu mi svoju žuljavu ruku na rame i ražalosti se kao sasječen panj. XXXVI. .Silovao je u potočini kod Markove Belenzuko-vine.■■• .E.viče čiča. Nasta stanka.viče Svrzimantija za mnom. prijatelju? . -reče neko sasvim tiho.>. mene spopada ova čamotinja. O.Dobar dan. On priča.mislim ja. Svrzimantijo! .Dugo ja vučem svoj robijaški lanac i samo smrt može da me riješi njegove lude zveke. I cio moj život pane na me kao krov kakve trošne i teške kuće. razumiješ li? Strašno! I on se luđački unese u moje oči. Istina. . Sumrak pade. . ■■■•■' . Dugo sjedim i premišljam o prošlom ljetu.• . Bogumili miruju vječno pod svojim teškim stijenama. Najednom čuh zapijevku. Dim suklja kroz čičinu krvinjaru. . Na Koravcu govore: ■ -. čiča! ..Ozrene! Ostani.• . XXXV ■■.

Razbojnik! . Kao bumbari. . .Grjehota je to. . A poslije me steže neko za srce. . . Vikao sam na mjestu i bacao kamenje u Jaginu čatrnju.kaže on. . razboljećeš se ovdje. sjedio je Svrzimantija kraj mog uzglavlja.kaže on. Ne mislim ni o čemu. a poslije lajao vrh mene. . Svitalo je. Sav je izgreben po licu. . i mi sjedosmo pred kolibu.Hajde. Nasta tajac dolje pred krčmom. Bog će njega~daTčaznT~ Ja i Svrzimantija izidosmo preaTcrcmu.Tek u ulici Steže~ me nešto za gušu. 100 101. Ja sam ležao na hladnoj stijeni čatrnje.Sve ovo što smo mi izmislili ne valja ni šuplje pare. . .i mi se počesmo opraštati sa prirodom. Zaželjećemo svemu ugodan san. Svrzimantija me stiže u ulici.čuje se nečiji debeo glas. Ču se samo kres žandarmskih cokula. . Ko zna koga će još od nas da ogrije sunce proljetnje.Sad će provesti onog razbojnika . Poslije ode da natrga šušnja. . Sjeli smo u Vidinu sobu. . "" . Gadi mi se.čuli su se glasovi odozdo. Sa glavom u rukama. Vidio sam njega. zvrndale su mi riječi po sobi. 102 . I tada sam vidio sve. i sve zamrači. .čuh glas dede Škemba.kažem ja i osjećam kako pogledi svih leže na meni.Mnogo će ga osuditi.čujem kako zvrndaju oni bumbari. sav smožden i iscrpljen.Hajdemo! . .kaže on. . sve sam vidio! Neka crna sjena stade vrh mene. gledao sam i ja zatvorenih očiju. i šare su bile sve to tamnije. Poslije je on dugo govorio. vidio sam kako Grlica juri potokom.■ -. . ne bojte se.rekoh. Treba da ga svezu u svoje lance.I treba da ga osude. I tako je sve dugo lajao.Gledajte ga. Osjećam tugu koju ću odnijeti skoro u bučne gradove.Rekao sam da ti jave kući da ćeš ostati sa mnom.Dobro. i mi smo pili. kao da će 103 ga derati tamo na onom svijetu.reče neko.Pij i uguši sve u sebi! Budi grob prije groba! To je sudbina svih nas.kaže tiho Svrzimantija.Smrt svuda i na svakom mjestu. u zdravlje! . .Životinja! . a lud i oštar smijeh laje za njom. .Ima više od pola sata kako su prošli žandarmi. . strašna grjehota. pa pobjesnih. I ne htijući. . O. XXXVII. -Hoćeš li izići da ga vidiš? . . a dreba_^ajr^im. čuo sam riječi i probudio se. Juče sam mnogo pio.Oborio glavu kao pokojnik. vino se zacrnilo pred nama. Jure je bježao niz njive. Juru.kaže Svrzimantija i stade na prozor.Sinoć si vikao.Bolje je da smo sami. Hajde sa mnom..Kako ih ovo nema? . Trsovi šušte i truni se lišće za nama. Silno su me izmorili ovi posljednji dani. Pili smo teško i ćutali. Sjećam se Ivankinih milovanja i zahvata me neka tužna praznina. .Šta je tebi. Bio je Svrzimantija.završi on. . Odgovarao mije samo potmuo lavež. . Boli me za Grlicom i žalim Svrzimantiju. Jurio sam kao lud do Markove Belenzukovine. . i samo čuh oštar i brz krik.Radi ovakvih Bog i šalje krupu.Ozrene. . Ležim u mojoj odaji i tupo gledam u tavanicu.A. Osjetio sam nešto hladno na čelu. Dolje se čuli glasovi pred krčmom. .Proslavićemo rastanak u tišini i oprostićemo se s ljetom. sav krvav i izgreben po licu. . Pij! . . Iskupio se svijet da ga vidi. ■■ ■•'■ . pritegnuće oni njega! Neće mu više rasti zazubice za djevojkama.Neću. Majka svakog časa ulazi. I bumbari su zvrndali sve dalje i dalje.kaže neko. a ja sam pio i tupo posmatrao šare po zidovima i mrlje po stolu. .Kad će prije. Ozrene? Uzećemo rakije pa ćemo u Klinovac pred kolibu. kako napastuje Grlicu. i mi se di-gosmo. Prepao si i mene i oca. Ali ljudski je sud malen za ovakav zločin. ■V<>-'■■-.nastavlja Svr^^JCakc) nečujno i svečano__umjre priroda. Tobože traži nešto. . sva pocijepana i raspletena.pita me majka. . dok me ne trže nečiji glas: .Znaš šta.Ne vraćajte nam ga više u selo. Ozrene? .Vode ga! . djeco. XXXVIII.

kaže Galama. . Svrzimantija se ubio. . 106 Ja stojim kao nijem. Slušam pjesmu i srce mi bije jako. Sjećam se.kaže moja majka i nešto reče tiho. Jest. ukoči se i zakrešta.Pohiti! . Učinilo mu se da ga doziva mrtvac iz prazne kućetine. .Galama. a oči pomućene.Neću na Koravac. Ona je. Na stolu se koče iskrivljena slova. Evo je! Gospode.Nema Svrzimantije. ..htjedoh reći glasno. Pjevače o prolaznosti svega i govoriće zaprašenim i pokislim putnicima: "O. nosi sasušenu tilovu granu.-kaže Galama. Najednom sva zadrhta. .zovem ja. Sjetite se zagonetnih puteva sudbine. a ona samo gleda u vrh duba i laje. . ja ću se pobrinuti za sve. Kose joj raščupane. On će ležati. Siromah Svrzimantija! Kada se do godine povratim u ove strane. može biti da će moj prijatelj ležati pod ovim dubom. sa očima uprtim u užas i saznanje smrti.kaže Grlica pa se sve to više uznemiruje i steže tilovu granu u naručju. .viče Galama. neznanac. visi sav modar.Leko ga tražio. njiše se i pjeva jadikovku o malom Isusu. .kažem ja. jer pod mojim granama leži čovjek koji ih je preteško osjećao!" Trza me kreštav glas odozdo sa dna ulice. . saznanje puno čuđenja i razočarenja. . Ozrene? . Neka mi Haralampije ni mrtvu ne prilazi! Sahranite me pod mojim dubom i neka me se Kri-vošija koji put sjeti svojom tužnom pjesmom! Zbogom ostajte svi! Zbogom Ozrene!" Galama mu priđe. . Ide tiho. sva je pocijepana! Krvave su joj noge i ruke. .Grlice. Pred nama zastade ulaz. Galama uvuče ruku. Grlice! . Gleda ukočeno. Vrata se otvoriše. Na sred sobe o vjenčanici. visi moj dobri prijatelj Svrzimantija. Kao da grabljivica krešti u klisuri. ^ (\ /\J . ti si odveo mog malog Isusa! Ti si onaj neznanac stoje odveo mog malog Isusa niz luke kraj Hučke. zaškripaše. Grlice moja! . Galama se opet prekrsti. . Ja sam tvoj Ozren. a ja ga obuhvatiti i podigoh. Prihvatimo se obadvojica poluge.kažem ja. Ustajem pred podne. . . XXXIX Stojim nad Svrzimantijinom kućom i mislim o sinoćnjem snu. Neko govori s majkom dolje u sobi. a dub će starački šumiti vrh njega i šišriti nad njim svoje oronule ruke. a u crkvi. . Juče su je vodili ocu Alojziju. Daska vrisnu pa prašte na polovici. Još nikada u životu nisam sanjao tako jasan i strašan san.Idem na stijenu vrh kuće.Hajdemo! I mi idemo niz ulicu i ćutimo kao osuđenici. . Fratar ga istjeruje.Jest. ispisana na plavoj hartiji: "Sam sam bio cijelog svog vijeka._____j To je bio taj san. pa zar me ne poznaješ? Ja sam Ozren.Gdje ćeš. . sanjao sam strašan san. Udosmo i zastadosmo na sobnim vratima.Vodili je u crkvu i jedva je uveli.kaže ona i ukočeno gleda u me. . pravo. a Galama ode u šupu. A 104 105.Treba obiti vrata. Ulazimo u dvorište. Nema ga još od juče. ali samo očajan krik zacvili mi u ušima. u potoku. .O. . Grlica.Sanjao sam. zaprašeni i pokisli prolaznici! Sjetite se nepoznatog što svakog čovjeka u životu čeka. Da. Ona se nenadano trže i spazi me.Jest.kaže Galama. kada smo brali kupine u krtolić od jasenove kore. je li ovo Grlica! U naručju kao da nosi dijete. A ti si on. Vrata se nategoše. Govore o Grlici. nisam ja neznanac.Grlice. Vrata zaključana. Sve je vrištala na vratima. . Galama zavri. tihe tonove! Eto je sa dna ulice! Gospode. Lice joj se nape u bolnu grimasu.kažem ja. .Gospode Bože. . a Galama se prkrsti i obori glavu. .Ja sam te vidjela kad si ga odveo niz luke kraj Hučke. Kaže daje lupao. Ovu je jadikovku pjevušila ona još ljetos. Očito je htjela da se sjeti nečega. želim da me sama i sahranite.šapće Galama i jednako se krsti.priča neki ženski glas. Položili smo ga na postelju i izišli. .kažem ja sasvim tiho. Više ne kriješti.Ne znam samo zastoje zaključao kad je odlučio da umre. . . Bože me oprosti.Podigni ga! . Priđoh i ja. 4^ i mi se rastadosmo.kažem ja drhtavim glasom. Dub tužno šumi.govorim ja tiho i savladavam se. a ona se izmiče. pa mu kuća zaključana. a majka me pita: . potraži polugu u šupi! .Neka joj jedini i veliki Bog pomogne! . Čuh jasno kako pomače zavor. Prestade da pjeva. sve laje nečastivi iz nje. Drhtavom rukom smače mu Galama konopac. Ti si onaj neznanac. gospode Bože! .Grlice. Ja sam tvoj Ozren. Glas joj laje u klanac kao zavijanje bijesna psa. Napinjem uho: sad čujem samo iskidane. gospode. Ozren je umro.Ozrene. a on sveudilj laje. . Ništa više nisam čuo do samog šapata.A.

Kao mlijeko. prijatelju! .' ■ U Ivanke prebijelo lice. žao mi je što vas ostavljam.vičem ja. . I ne gledajući me više. a Grlica odlazi.. a Galama viče: .Pravo imaš.Izlazi iz ovog Nojevog kovčega! Poplaviće te kiše jesenje. Bijelo lice kao jarko sunce. > . on počne da luta ulicama i krije se od svakoga. . u vinu ćemo se i oprostiti. A ja i moj prijatelj Svrzimantija liječimo tugu togom i piće pićem. šta učini! . .vičem. a njen glas titra tužno i bolno u ulici i para mi srce. a Krivošija pjeva kako iz vedra neba Bog ubija brata Ivana što obljubi sestricu Ivanku: . pa čvrsto stoji kao ukopan. šta učini od Grlice! . gledajući pravo i ukočeno. . pijte! . a kiša sipi.Čim suton..Ovaj Bespara pravi je šišmiš.Tako je Ozrene! . da nam je kuća u gradu opra vijena. '" Niz.Prijatelji. vodi niz luku kraj Hučke.Minda. zelene ' Pružile se livade pitome.šapćem ja jednako. pa da se smiruje. I Bog zna.Ljudi. Ispod vrba. . Moja je kuća pravi Nojev kovčeg. / bose nožice mu Travica milovaše. . Vjetar šušti u kupinama.viknu Svrzimantija glasno.Svak ima svoju sudbinu. pode niza stranu. . cijelo tijelo poče da joj se talasa. Život teče i liječi teške rane. . Zlatna vina pred nama.' : 109J Težak mir u krčmi. Minda dobro pjeva.šapćem ja sav obezumljen i ne usuđujem se da je prihvatim. Kao nekada o Ozrenu. a vinogradi se tada nisu polivali. Beskrajna je magla jesenja na ravnima i bregovima. . Prikucao mu neke balvane za noge. nevinog U kraje neznane vodaše. I prpošna mladost tinja: samo na kom posijelu vrisne djevojački kikot u momačkoj ruci i lizne plamen na ognjištu. Ulazimo u krčmu. Uvijek me podsjeća na nešto neobično. . . 107Gospode. . rekoh ja. . a Svrzimantija mi ništa ne odgovori.Jest. Odnekud klicne. ljetnim milovanjima. . neznanac. i opet je vino bilo i bolje i jeftinije nego li danas. rosne luke idaše A I bose nožice mu . Ozrene. i mi se zaputismo na Koravac. Prolaze dani. . Pada hladan sumrak. neznanac. Popili smo još četiri litra. zapjevaj! . na zaprepašćenje svih.Gospode. A ja mu lupam na prozor i budim ga: . A krčma puna gostiju i poznanika. i pjeva. . Sita jesen sabrana leži pod krovovima. prenio Galama naš sto uvrh krčme i opravio mu noge. Krivošija! A Krivošija se iskašlja.ali neka nam zapjeva Krivošija jednu svoju tužnu u naš veliki rastanak.kaže Svrzimantija.. a mi još ne odlazimo.kaže neko.Otac kaže da bi otišli još prije pet dana. . Mir u srcima. ne bi ga našao. I stari su nam tako vjerovali.Cijelo smo ljeto proveli u vinu. Pjevala je kako ga on. A on izlazi i neodlučno stoji na vratima: . gospode.vičem ja u sveopćem Zagoru.Pjevaj. A lanac brda oko naše kotline stegao nas u svoju neumoljivu kariku i zadavio nam široki ljetni osmijeh. 108 . Moj prijatelj Svrzimantija ide kroz kišu kao uklet vran gavran i samuje u svojoj pustoj kući. Travica milovaše A on.kaže Leko.Jest. A riječi se gube niz ulicu.kažem ja. . . ali svaki ima svoju sudbinu.kaže on. i sije jesenju čamu u duše i seoske krovinjare. Zatim. XL. . '"■<■• Ovce čuva Ivan i Ivanka. iskrivi šiju pa zapjeva: Niz zelene vode. . Vino će ove godine biti kao grom.Hej. Beskrajna je tuga mladih ljudi za svijetlim. pa da ga tražiš cijelu noć.Daj nam litru novoga! . Bespara klicnu iza neke kapine pa ga opet nestade.kaže dedo Škembo. Gole i prokisle njive tonu u suton. vodi ga u neznane krajeve: / mali Isus za njim Niz. kiša beskrajna. gospode. zgotoviše se i poslovi.. pjevala je sada tužaljku o malom Isusu. Pravo imaš. zahvalan jesenji mir.

umrla si sa našim velikim ljetom! Otišla si s njim tamo u neznane krajeve. Ostavila si pustu našu kotlinu i naša najmilija skrovišta. pa krešti i maše rukama. U Ivankinu oku blista suza. Ona najednom vrisnu i poleće u ponor. i sve je prazno oko mene.kažem ja. Bacila se u ponor s Vražje Litice.Oprosti mi sve što sam ti nažao učinio! . . . Idem povrh Grličine kuće. To je bio neko drugi. Sretam Domu na ulici..A kad htjede seju poljubiti. pust krš.Ozrene. Sami plav. Ti si vidio i tako htio. Gospodu. Tužno i umorno pjeva svelo lišće u meni. Ležim na drumu povrh Grličine kuće. Pade Ivan u zelenu travu. s velikim gospodom.I tako mi gledamo. Mi se okupili pa gledamo. Grlice. i ljudi. Svu je izubijanu i mrtvu donijeli kući.kaže Ivanka i gleda me začuđeno. moj Gospode.Ozrene. što ležiš tu! . Ivanka! Ja se ničega ne sjećam. Ja sam je vidio kad je skočila u ponor. ■ O. Gospode. Ivanka. Grom udari u brata Ivana. kreštava i prodrta glasa: . a ti je nisi ni dotakao.završi stari čiča i prekrsti se. Srce mije slomljeno. gospode. svu u bjelini. A ko bi joj i mogao pomoći? Ko bi smio da se zaskoči s brda na oštru liticu? . svi 11prestravljeni. Večera ti se hladi. Jesenje. Po njem pade seja uplakana. XLII. a Krivošijin glas tužno nariče. a iznesoše je svu krvavu. što nema početka ni kraja. -----0. . Otišla si tamo gdje vječno žive i cvijet.govori Ivanka. Pisnu seja kao ljuta guja.Hajde kući! Mnogo ti je zlo. i cijela je povorka neka divlja bolna žrtva njemu.Ozrene. kao dijete s djedom.čujem nečiji glas. Nose Grlicu! Nose je. . Evo. 10 . Hodam stranama tužan i izgubljen. Jozo Mašin i Mate Lekić sišli. Zlo mi je. ni mjesta ni oblika. Zora blijedi. . a poslije zaobišli preko Kalačina i iznijeli je svu razbijenu. O.kažem ja.Hvala ti. gdje njegov dah udahnjuje novi život svakom ko ga je spoznao. Neka ti Bog da sreću! . smijao s njim. nemam više snage kao prije! Prije sam se.kažem ja sasvim tiho. kao vučica! Kolika je samo bol majke! Divlja Vražja Litica stoji nad ponorom. XLI . mislim ja. -kaže on. Mnogo sam se prepala.Jeste.O. Niz. . Ža-lobno pojanje preplašeno cepti kroz vlažan jesenji dan. tebi je zlo. Niz zelene Pružile se livade pitome. svu uplakanu. a misli rastrgane.što si tako blijed i umoran? Postelja ti spremljena. kažem i idem pod Vražju Liticu.Hvala ti što si me probudila.Stoji na litici. . Ne osjećam više ni bol ni tugu. sa odrinom u avliji. Napustili su me i radost i tuga.Jest.Ozrene. Ostavila si jesen u mojoj duši. Bacila se u ponor. Malo naniže Čičina krovinjara u mršavom vrtlu. . . viđao sam te u mjesečini i plamenom suncu. razgovaram s njim i molim mu se. Ivanka stoji vrh mene. . Zašto mi zagorči ove jesenje dane i ubi mi sreću! 112 Nema više Grlice. što ti je ona zgriješila da je kazniš takom smrću! Hoću da vidim Grličinu smrt. za mila Boga. Ivanka! 1 mi se rukujemo.Jesi li ti ono noćas plakao. sav si pocijepan. ko li će sad majku utješiti! Lele meni samohranoj i staroj! Pohitao sam. gleda u stijenu nad vrelom. Mrtvi leže Ivan i Ivanka. viđao sam svuda tvoj dobri osmijeh i misao u dubinama i bio si uvijek dobar. . Bacila se s Vražje Litice. sine.Zbogom. Strašno je bilo slušati ovo jaukanje ranjena tijela. a ti ne večeraš. To ja sigurno nisam bio. Otvaram oči: Ivanka stoji vrh mene.Gospode. . Ivanka. to ja nisam bio.Sirota! Pokoj joj duši! . i ptice. zašto je unesreći i diže sa zemlje! Viđao sam te ljetos u srebrnim noćima. Stari Čiče sjedi pred kućom. Anda nariče strahovito. moja rano! Ko li će sad majci zapjevati.Strašno je neko kukao ulicom.Zbogom. Nema više Grlice.Oj Maro. sve je prošlo. na hiljadu muka. a sada lutam osamljenim potokom. . .kažem ja. umrla Grlica. Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ^ojGosriode!_______________________ Odozdo niz ulicu pomoli se šarena povorka.Ne. položenu na ljestve. a dolje u ambisima huči izvor Hučke i udaranje stupe u Čalinoj mlinici ozvanja jezivo u zvonikom kršu. moj veliki prijatelju. lutajući stranama. Bože moj. a majka me gleda suznim okom: . Ozrene. Jedva smo je izvadili. Dolazim kasno kući. -. zelene vode. . . Ozrene! . . Ozrene? .kaže ona . . Niko ni da se makne.

pa i nasamo. na nebu i u ptičijem gnijezdu. razgolićene ruke negdje u konaku. a noću se budi da se protegne. Otvaram prozorče pod krovom da opet na proljeće nadu svoja ostavljena gnijezda. upilji se svakoj u srce. ponovo će da zazvoni našom kotlinom. I svilene laste letjeće krozzlatno sunce i kroz modre sutone. u velikoj šumi i u sitnom mravu. . i saviće gnijezda. napet i omamljen. On svima pjeva. nastane trka po avlijama i s kikotom se zaustavlja na vratima. Stojan će ih otpratiti kroz klance sve do ceste. Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja mlitavo. Otvaram prozorče na čardaku i mislim: O proljeće Jsto u srcujnosiš toplujradost. prohujalo kao vihor nepovratne mladosti i odnijelo sve osim lijepih i bolnih uspomena. Za njim se otrgne mnoga suza i ispruže kradom bijele. u čežnji za milovanjem na šiltetu. . po travku i po čovjeka. i kikot života. u tvojoj je ruci. Zima vreba negdje za brdima. A Biber poznaje sve djevojke. na ulaz u tvoje krajeve. . a on ih voli sve podjednako. traže skrovišta. Kad on zapjeva. sa svojim kamenim ćošetima. na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. Poslije se penjem na tavan i pre-turam neke stare stvari. odmah ćemo. Naš grad. Pjesma mu najprije zagolica. sa momkom Stojanom. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji! Amen!" XLIV. truhne vlaga po sjenovitim baščama. sjena one koju više neću vidjeti u našim stranama. I '-----sve će biti kao i prije.viče odozdo Stojan.Tako djevojke uzdišu za njim. A tamo. slatko i nečujno. strašno je pogledati u raku. Ovaj svijet. ćuti tužna kotlina. I opet tužna tišina i Krivošijino pojanje. Gledam na Goricu i opraštam se s Goricom: Košćele. Opašćemo kao što lišće opada i bićemo zemlja kao i ono. da zakikoćeš pa zavrištiš i zagrcaš u njegovu zagrljaju. On pronosi sokacima čežnju i ostavlja uzdahe sa sobom. sve će biti kao prije! Samo u mojoj duši mirovaće jedna tužna sjena. kad opet dođeš u naše strane. 13T Oprostio sam se sa svima. 1 neka joj se vječno smiješi duša u stranama našim! Avaj! Prošlo je sve! Prohujalo je pijano ljeto. Sjećam se lasta i opet se penjem na tavan. I po svakoga će smrt doći: po mrava i po medvjeda. pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom). Kad on zapjeva sokakom. osjetivši njegov pogled. grlile bi se i stezale međusobno. Sav ispreturan.Ah. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek! Anđa zaleleka strahovito. Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine. s desne strane Rune.Ozrene! Sve je gotovo! . pa bi mu pale u naručje. da se opije i splete u grču požude.Pričekaj. pjevajte Grlici vječnu pjesmu o ljubavi i 0 našem velikom ljetu! Pjevajte joj o prolaznosti svega. Stojane! . Ćute naša skršena srca. bliješti u podnevnom suncu i reže oštre.O Gospode. probudićeš_GTOz^ -----dana i Groždanu iz dugoga sna. I posljednji dan prolazi. A on. a lelek iz brda odgovori joj satanskim lajanjem. bijel cvijet. Govorim glasno i hodam po praznim konacima. uz šarenu prtljagu. sve to Biber čini očima i pjesmom. Sve se pritajilo.govorile su šapatom djevojke. Sad. vjetar se pritaji u baščama. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. . sve niže i opojnije. i cvrkut će im odlijegati našim tavanom. Sjetih se molitve što je čuh ljetos od čiča-Krnje: "Veliki Gospode.govorim ja i hitam na stijenu vrh kuće. O. i obadvojica ćemo ostaviti našu lijepu Tihaljinu. izlomljene sjenke što škrto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. a poslije će natovariti ostatak. kikot ' Grozdanin. a u očima smijeh. dahti on pod žegom. u hladnoj jeseni. a ja silazim i zaključavam vrata. Sjedam na stijenu i gledam u žutu kotlinu. stvorio si nas od zemlje i svi ćemo biti zemlja.kaže Stojan. . negdje na busenju pod šandudom. O. Zatvaram oči i osluškujem jesen: krhki šumovi bježe. Bože. a u djevojkama nešto zadrhti. kudrave kose i zamagljena oka. ili bi ga klele ili blagosiljale! . i život soči sa dozrijevanjem smokve i odrine. oslabe im noge. dođe im malka snaga. O. .Šarac umalo što ne prevali. Jutros rano otišli su majka i otac. zbogom! ' 114 SEVDALIJINA LJUBAV I. da te opet uzdigne.

od čežnje prevelike. sa Raljevina. . Kroz tanke dimije od lahura i svilenu providnu košulju od ćereće. pobožne. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme. i zaplaka se tiho. Vlaga pod ćenarčetom postaje sve toplija. i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lišće i priljubi uz njih. A ispod smokve. da opet bijesnu i zatrepere sa trostrukom snagom. Bijele kućice. širokim zamahom iskapljuje do dna. težak i neprebolan sevdah. ali koji su tu. Lahak i krt vjetar nenadno se zaletje i zažamori avlijom. ona ispruži ruke u raskošne daljine. talasa grudi. Sve se pritaji i zanijemi.Tako djevojke čeznu za Biberom. u besvijest. zamorena daha. tiho. a mujezin zapjeva na minaretu. i plav se dim zanjiha i izdiže na niske. Noć skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah. I ruka priteže grud. zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda. On se zatalasa. mezeti i sevdiše pomalo. njegovu milovanju. pun derta za bez-dano opojnim i nedostižnim. ona je pila tu pjesmu i opijala se. metne ruku pod zavraćenu glavu. a matica zašumje sanjivo. pa kao da joj razotkri njezine misli. dok nešto kao bujica ne uzavre. zatalasa i zasta u visinama. otima i grca kao jogunast i sladak dječak. Iznijela je ćenarče. pognuo se po lopati. usamljeno: Pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. izviše se strelovito laste u cvrkutu. Tiho. kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjećanja. On nenadno zašuti. Noć pade. pa se napregne. kao da pjeva šapatom sve nešto o Biberu. pade neka sjeta na bašte i na šum visokog Mrahorova jablana. baca lopatu i odlazi pod smokvu. vreo i golicav.kaže Biber tiho i pruži Fazli staklence. pokorno. a potočić kroz avliju zagunda. Baštovan Fazla. Pritajena daha i pripijena uz demire. i s lahkim krikom pade na šilte. a mjesec se razli. u pjesmi. i igra se po ćilimu sa bojažljivim sjenkama. preliva se po zasađenom povrću. Kao da se i on prikrada. zažamori jasno. Jedan velik. Iša leži zatvorenih očiju. plahnu je. onako s nogu. bolećivo zapjeva kroz tišinu. napne dah. a u avliji Iše i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini.. tromim i teškim korakom odlazi u maticu. uspravi se usred matice posmatra svoju blještavu i isprekidanu sjenu u vodi. To se smiju prikrivene čari Iše Mrahorove. Odmori se! . mili uza nj. pa se pun. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. svjetluca na čašicama. A kad se mjesec uzdiže. ispod Huma. sa smi116 ješkom na licu. zapjeva polugasno: Sadih almu nasred at-mejdana. pa onako skrštenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice. Iša se smiješi sa rukom na razgolićenim grudima. Potok se budi. pa kao u nekoj toploj omaglici. nečujan i neiskazan ton u . pa cvijeće. a bijela i gola minareta. pre-dade se njemu.. klizi po tijelu i talasa krv. a srce zadrhti kao preplašeno ptice. oživješe sjene. liječi i opija osjećanja. A on. Zahvaća ga žalba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio. za-trepti i malaksa. Samo mirisi svježine i cvijeća kao uzdasi dopirahu čak gore do ćoška Osman--age Mrahora. A kad plavi suton pade na mahale.Fazlo! I on se trza. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivi]e želje. koračaju valovitim gradom i odnose sobom priče u čudne volšebne strane. Pa. noseći dušu nekud u širine. bjela-sa se vragolasto i neodoljivo. čak tamo pod Vihovićima. tihe i zahvalne. na Biberovoj šargiji. sam pijucka. donose tiha noć mekahan i zanosan glas pjesme. A otud. zapjevuši on. Gledah dragu devet godin'dana. on raste. davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. raste mu kosa na glavi. Zajedno s pjesmom. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci. mjesec se provlači kroz granje. A u Biberovim baščama. a zatim. Sirota Iša ponovo klonu na ćenarče. nešto se smije i mami. Biberove sređene bašče pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vječite čežnje. i Iša zatrepti. razli se glas po tišini nad mahalom i obiđe staračke duše. a on je spušta pored sebe. oštri čempresi i zaljubljeni jablanovi. neki veličanstven i nečujan smijeh preli sva srca. i zašaputa u lišću. Iša je sama u avliji. Ibrici zazvoniše na česmi. Tišina sjede u granje i oživješe vrapci i komšijski razgovori. biserno. kao džinovi s djevojkama. pa tresući se. I dah lišća pritaji se u mahali. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. razliva svjetlo po daljinama i otvara dušu. pa u beskrajnom ritmu crpe vodu. A Bibir. uza svu ovu živost. i prkosno. tiho. a naš grad zasta i preobrazi se u svijetlu njegovu. pljusak srebra prašti po povrću i širi unaokolo svježinu punu mirisa i životne halapljivosti. šargija protuži. djevojački kikot vri-snu sokakom. otiče potocima. tužno kao siroče. bistro. Jedan uzdah šapnu u cvijetu. glas što pada na dušu kao mehlem. priteže. pločne krovove. protkiva tamu mjesečina. proteže se i poletje sva ka njima. smiješe se i bjelasaju pod burun-džuk-haljinom. priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlače se pod svilenu i providnu haljinu. bli-ješte pune jezive i neshvatljive čežnje. u trista živih boja. pa se opružila po njemu. skriveno. i podrugljivo se nasmija tišini. pruža se po ćilimu. ljepši od svih na svijetu. u lišću na odrini. Lopata zahvaća vodu iz matice. Raljevinama. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. razdrljen i zavra-ćenih nogavica. prostrla ga po vlažnoj zemlji. Iša je osluškivala Biberovu pjesmu sa Paljevina. Biberu. malaksala. Iša je natopila cijelu avliju. nešto se budi u Biberu. predade se grču medu bijelim i toplim jastucima. Ona osjeća kako joj studen dah gmiže uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. s riječima. zaleti se potok u 17žamoru. Bijele ruke Išine poletješe na grudi da umire taj drhtaj. otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih želja i pijane podatnosti. otrže zanosu i sneveseli.

a Biber prestao da sevdiše po sokacima. I neki naročiti strah osjeti ona baš noćas.Siđi . sa nekim bolećivim tonom blagosti i očinske ljubavi. Napuklim zvrkom kvrcnu kamičak u pendžer. Cvrćci vrište kao bjesomučni. Bašča se sva promijeni. nego i neku strepnju. Fazla prinese mezeluk i rashlađenu ljutu. i. u njenoj boji ima nešto nebesko. Ali i to sve prođe kao i proljećno cvijeće. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. pa opet za-stenje. pa onako živ. tamo negdje nad Cerni-com. a Iša.. pa zapjeva. snažno i zanosno kao jablan.glasu zašuti. da pobjegne od nje na svoje Raljevine. i u istom času ona se pripi uz demire. a ona im se podade. pa da. 119II. osjeti vreo poljubac. po trgovcima. podmlađen. neka samo on reče! Ona će učiniti sve. To se sve dogodi tako nenadno. šapče nešto što niko ne smije niti može znati do Iše. Prolaze i noći. i začas . a u Biberu zabrekta snaga. Zamirale su joj riječi na usnama i spopadala je neka malaksalost. odnese ga Mrahorovu dvoru: Sama vehne u konaku Ajša: Sa svojim se dertom razgovara. ni tihim šaputanjima. a što je opet bilo neminovno i suđeno. bunca u bunilu. podiže ga. drhtale su joj noge. Biber dipi. Pustiće ga i u bašču. Fazlo! . izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme.Fazlo. nasmijan. koji na juriš osvajaše od poljupca dalje. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoše oko nje. sluteći nešto i šap-ćući.. ne znajući ni sama šta: da li da je uzme svu. matica zastudi i lahka jeza hladovine probudi Bibera. njegov cik pogodi Išu u srce. Sva je drhtala. ili da je ostavi.Ne zaključavaj kapidžika! . pa hladuje. nasmiješi se tako blago. zadrhta u grudima. negdje u baš120 čama. Viđaju ga samo do u kasne noći na vratima Os-man-age Mrahora. a žabe preplašene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. Jedina rijeka Runa živo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivača. O. djevojke zapaljena oka i oblik bokova. Do predzoru šapće Biber kroz odškrinuta vrata. pijane. liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne tačkice po robi. hoću". preko bokova. One nečujno padaju na grad. i ona je samo molila.Odmah! .. nemoćna i opijena. nemoćno i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuđenje.Zasta pljusak s lopate. izraste u njemu. krto. svjetla zadrhtaše po našem gradu. Ona 121je srljala u nešto što nije trebalo da se dogodi. i ona se zaplaka. i nešto. Biber je bio zakročio jednom nogom preko praga. negdje u vrhovima stabla. pa na ćilim pod smokvu. Kao od straha. Naherena i iskrivljena čaršija kunja nemoćno kao obješena.nestade svega. izdiže Biber.šapnu on tiho. i otići će k njemu pod šundudu. ispruža ruke prema njegovoj pjesmi i da se grči na šiltetu. kao da neka pustoš pade na nj.I Biber se izgubi nekud niz bašče.. a žene golišave i zažarene. dok je Iša Mrahorova onako žedno pružala ruke za njim. Ona navaljuje na stijenje. one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi. nešto joj zabruja u glavi. jer osjeti da nema više ni snage da mu se odupre. oprezno. a sunce prekrilo nebo. I glas zadrhta negdje u visinama. podvrisnu. Moja draga za ljubljenje bila. privuče jastuk pod glavu. promeškolji se. grozničavu drhtavicu. na Raljevine. od kojih je spopadaše slatka omaglica. . . . valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. nečujno pade u granje. udara o njih i suno-vrace sustiže bujica bujicu. koji nije jasno ni razumjela: "Hoću. Prolaze dani dugi i užareni. Iša odškrinu vrata. da se bori sa Biberom. moji bijeli dani!" čula je kako pjeva Biber. pune žudnje za milovanjem do besvijesti. a mjesec silazi. u pravcu mahala. Kokoši vrataju od vrućine. zapljusnu Bibera i rasplinu se. kliknu. jer Iša ne može odoljeti Biberovim pogledima. . Ona nije osjećala vatru kao prije. Skriven i pritajen šapat ispod šundude šuljao se pod . i omamljen. sve. Ali Biberove ruke nisu mirovale. Dani joj prolažahu u groznici. u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. naš grad gori u žegama. Jednog večera Biber pruži cijelo lice kroz vrata. a noći! "Moje noći. U njenom huku ima nešto od pijane žene i vilinskih dozivanja. Mjesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno. Prolaze dani. ali nekako sretno i pokorno. I kapidžik je škrinuo. Samo. A kad se sjene jablanova otegnu preko Ralje-vine i sunce pozlati nad brdom. a muhe zundaraju po njoj. Tako i večeras. rodi se novi život... uznese se i razasu po mehkim i pijanim širinama.ču se odozgo jedva čujno. pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. kad prođe akšamluk. kao i prije. a glas odnese tišina. Pod šundudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane. Prolaze i plavi sutoni. mlake. na doline. ni sama ne zna kako. zastenje. Biberu bi najednom teško. a Biber zapjevuši kao preporođen. Matica žamori. i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla: Kad je alma na trganje bila. Nešto poput razvaljenog zijeva zija i klati se čaršijom. zažamori lišće u smokvi. pirnu svjež vjetar. A Biber zaroni u maticu na Raljevinama. dok ona nije počela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na šapat. osjeti strah. I otada Iša poče da se bori sama sa sobom. Fazla razvodi jarke i natapa patlidžane.

Iša. pa izaziva bol i zamoran smješak.Bibere. . pa ne može duže da podnese. prošarao se sazrelim drvećem.šapće Iša i bojažljivo se izvija iz njegova zagrljaja. dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadežna i neutješna pustoš na Raljevine. a čaršija živnula. Jer ja ne mogu. Biber više ne pije. I njih će skoro Fazla da pobere. pa kao trudna žena počiva tromo i sočno kipi i vri. Nadošla rana jesen. III. ukazuju svoje žarko meso. a Biber luta baščama i nestaje ga u pravcu mahala. i oni se trgoše.šapuće Iša molećivo i bespomoćno. i koji ostaje negdje dolje iza nje. Ko zna ko je i kakav je on. postaje nemiran. Prolaze dani. Iša ispruži ruke za njim.. 1 u Išu ušla neka žalostiva slutnja. slatki Bibere. poljubi je. Kao da neka nepomična čama pade na nj. sva umotana u zagrljaj. i Iša je nenadano počela da grca. da se rastavim sa svojim momačkim životom. i počeo da je miluje svu. steže je snažno. pada kao sjeta na dušu. pa nekako bradata i vesela. kao da se prikrada.stabla. Biber je šutio. Negdje vrisnu ptica. samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan leži pod smokvom zelenkom. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. i Iša je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i mišica savijena oko nje. kao da se rodi mrak u njemu. prolazi kroz mahalske sokake. Baštovan Fazla zamišljeno maše glavom i ispija ljutu. iznad bašča u mjesečinu. Bibere. i opašće posljednja. Ona je poznavala Bibera. ispruži ih. čak tamo u Bosnu.Bibere! 124 . kao što ih je ispružala ljetos za njegovom pjesmom. zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi. Ne mogu. nenadano se diže i nestaje ga medu drvećem. za nekog hadžiju s bradom i žutim sarukom. Njega je davila u grlu opora i gorka guka. a neki. ne daj me! . Plač je tresao i razdirao. tako utješljivo i srdačno. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. popucali od snage. dok cvrčci vrište u vrbama. Dani bistri kao zlatne vode. da se daje i otima. Biber ne ide Iši više sa snagom zaljubljenog jablana u sebi. ne smiju se zvijezde više onako užagreno kao ljetos. umoran i izblijedio. ne mogu.Pa? . ispruži ih sa krikom u slomljenoj duši. Biberova milovanja nekako hladna. One su sve vidjele. tiha i smirena. odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. Iša se bojažljivo privi uza nj. tuga za prolaznošću. Iša ispruži ruke prema Biberu i zajeca. vascijelom svijetu. Naposljetku on reče tiho drhtavim glasom: . došli su neki trgovci iz Bosne . ne polazi za mene! I taj bradati hadžija. a srce joj se hladi. Biber i ne pjeva više. A u staklenim i dubokim noćima. preskoči baštenu ogradu. pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. neka plašljivost divokoze. strah me od tog nepoznatog hadžije. predavala se milovanju. da mu kaže nešto tako važno. . Mjesec se glasno cerekao. pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita.Šuti! I Biber se borio sa sobom. Ostadoše još samo narovi. Biber se namilovao. Zvijezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru. ali bez onog ljetošnjeg žara. Kasno je više. pa sve nekako utanjuju. A on je obuhvati mekahno i blago. Biberov šapat i toplo milovanje pretvori se u bijes. da je ljulja na krilu i da joj tepa nečujno. ponese u život još jedan bol da ga liječi pjesmom i samovanjem. a potok kikotao kao da ga neko golica. kao da neki blagorodni oproštaj lebdi nad cijelim gradom. i pašće prva slana na bašče usnule. čekajući me sama u konaku. pa mu neka tuga.Prose me. Tako cio mjesec. prkosni i sočni. Iši se činilo kao da je šalju negdje na drugi svijet. Biber teško zašuti. veličanstven i starački miran. svileno šumi pod Starom ćuprijom 123i. Najzad se sve stiša i zamoran šum poleže po širini. . kao poslije poroda. mine ponoć. kao da joj zakopavaju njezinu živu mladost. Prolaze noći a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima. Nećeš biti sretna ako pođeš za me. one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. bolji je od bekrije Bibera. put zvijezda. 122 I tek kad mjesec. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio. A zvijezde su išle s mjesecom i smijale se u krošnji šanduda. sjede na brdo.. kao da osluškuje nešto. Biber opet teško zašuti. nenadano podiže Išu. tako sudbonosno. umiljavajući se oko kamenja. smije se i žabori. Neki tužan mir kao da šumi u njemu. ja se bojim te Bosne. Sve je tako pitomo i dobrostivo.Iša. Mnoge ćeš noći proplakati. Kad se naš grad utiša i podne u čvrste sanje. Rijeka Runa. ujed. pa ih ostavio strašnim i bradatim hadžijama. Biber se trže. Naš grad.Bibere. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više. prozebla smokva zelenka. dok on zamišljeno osluškuje žuborenje matice. Iša je prigušeno jecala. gube snagu i klonu. a ona je strepjela kao šibljika. on tiho. . Do u kasnu noć svjetluca mu cigareta. a nju prose negdje daleko. A Iša. prijateljska. . pa uinat cijeloj mahali.

pod rascvjetalu senabiju jabuku. vuku se dani puni kiša i prozeble magle. I opojni miris te ženske podatnosti je me-hlem-lijek. osjeća šum lišća i Išin glas. drhtav.. pa krto kao uzdah truni latice behara i šumom i željom ženske podatnosti uvlači se mirisom u uzburkanu Adem--aginu dušu. nego prosto da pliva kroz tu vrtoglavu omaglicu. prema krčmi Mare Petljanove. svrha i razvrha svemu. Adem-agi Mrahoru nešto neiskazano zastruji kroz krv i poremeti mu sve što je smislio i naumio kroz duge zimske noći. I pred njegovim očima počinje sve da raste. da mu liči samo na finu žensku viticu. mraz stegao naš grad da srce puca. bijedom i uplakanom. da vrišti. Ne zna se ni zašto je on tu. Pusu samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih ko-naka. topla i intimna pjesma šarolikih nada. pamravu u sebi. I Biber se zanosi u tople ljetne noći. Uzalud se on s početka otima tom. duboko pod njim i zanijemje. koji. I nenadano se sneveseli. . pa se topilo u dumanu ljute. pjesmu samohranih.odgovara Fazla. jer je ta slavujeva pjesma u ovom času tako sićušna prema njegovoj teškoj duši. A Biber izvi glas. Zima. ni čemu je tu. pokupljena. Njega je probudio u Adem-agi onaj zlosutni pamrav. a oko samohrane Bibe-rove kuće pjeva jesenji vjetar pjesmu beskućnika. ni u čemu je. A kroz san. Svejedno ima nešto u toj pjesmi što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. uz plamsanje vatre u starinskom. bez glasa i života.Amin! Dabogda! . ludo. kezi nekakva jareća brada. 126 PAMRAV Kad prvi slavuji zapjevaju u bademima na Pomo-vini. koja sad tinjaju u njemu i koja su spremna da svakog časa kao razularena ergela vjetrovito i usplahireno jurnu u bezdan. pali mu krv i pomućuje mu misli. kmekeće i trza ga iz sna. pjeva: -a Sadih almu nasred at-mjedana.Dragi Fazla. . da se ne pusti niz bujicu svojih osjećanja. uzalud se trudi da misli na proljetne poslove koji ga očekuju na njegovu imanju Topalovci. i začas ga probudio u njemu i pootvarao sve mračne konake njegove duše. ima nešto što niko ne može da shvati u mahali. sjedjela je uza nj jedna žena. Ademagi. pa i njemu. čuje žubor vode. Zaborav-ljaćemo ih zimus po mehanama i čekaćemo novo. pa ni on sam sebe ne može da prepozna. a iz Biberova odžaka raznosi bura dim kao na jagmu. spusti tamburu pored sebe. on silazi sokakom niz Pomovinu. uz tiho i bolno cilikanje meka-hne šargije. eto sad. Lagahan vjetar kao djevojačko šepurenje privlači se kroz mehkote mladih vrba.. To negdje napolju. mužu i posjedniku. uputi se preko Šetališta put Zahuma. još slade i veselije ljeto. ispili smo sve slasti ljeta. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama. nad kojim treperi . srljalo očajnički. Još jedan dert više. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi. počinju da zjaju nekim prohtjevima. kroz neke daleke konake. U isto vrijeme Biber je sa svojim baštovanom Fa-zlom ispijao ljutu u mehani Štefe Švabice. i orgijalo u defu Sofke Ciganke. pamrav kopora u njemu. Uzalud zatvara ba-štene pendžere. kako on sam kaže. dugo gleda u plamsanje vatre. i sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada kao zaborav negdje dolje po uzbrujalom gradu i nestaje u mlakom i od mirisa pijanom proljetnom sutonu. I. podatan.A kroz nekoliko dana. A taj bezdan ne zna se ni gdje je. 125 II Biber. prikrila je cio grad. Najprije ga opija neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima. A nešto sve raste kao bujica oko njih. i sve osta duboko. noseći u sebi neki čemer života i bol za minulim ljetom. Nešto raz-valjeno i bez dizgina zijalo je u njemu. a čini mu se: nije da silazi. on je sve na svijetu. i on bezvoljno pode naprijed. širokom odžaku i. I to sve baci mu neku tužnu sjenku na njegovu dušu. samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi. u pjesmi. Duboko povijena u feredžu. još jedna i još stotine čaša i dertova. pa u mrtav pepeo. cereka se. svijet od slatkog čemera i žalbe za životom. ocu. On se više i ne otima slavujevoj pjesmi. pa poče da navaljuje. klecava hoda. vidi on kako se nad Išom. eto. pa ga spopadne teška čama i bol za minulim danima koji su samo u prošlosti tako lijepi i privlačni. polahko. žena i djeca? To je u ovom času samo jedan do krvi bolan i grčevit 127zagrljaj koji ga drži u životu i ravnoteži da ne odleti. tih uz Radobolju. zato se i prihvaća tako često za čašicu kod Štefice Švabice. stari sevdalija. i oni se kucaju drugarski. kao pokajnica. van grada. Cio svijet samo je jedan razliven i prijatan uzdah. Pobijeljeli i vrhovi golih planina. hadžijska se brada blaženo otegnu i iskesi kroz prozor kupea treće klase. Šta je imanje? Šta je kuća. Tako Adem-aga Mrahor dođe do krčme udovice Mare Petljanove i sjede kraj vrbaka. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. u tinjanje žara. da oživljuje i plovi nekud u svijet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. Poslije ta zapletena svakidašnjica opet odnekud izbija kao neka teška besmislica koja mu odnosi život negdje u otužnu provaliju vremena. Baštovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama.

a ona sva miriše dahom i plodom sočne zemlje u proljeće. Nešto. Čuo se samo jasan i vječiti šum Radobolje kroz tihu noć. . I od tog dodira nešto joj struji cijelim tijelom. Izgubiše se oštri obrisi brda. Adem-aga steže stolicu pored sebe kao da se boji da ga bijes ne odnese. pjesmu od plamena. pa ga ponese neki vileni. i taj val rastao je uporedo sa svakom čašicom rakije. pa gori i doziva. Jer Adem-aga mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana.Ajme meni. osveta li. pomračuje mu svijest i pobješnjuje ga u divljine. jurišao kao sumanut. pa kad mu donosi rakiju. i njemu se činilo da mu čuje bjesomučnu huku kako se približuje. Adem-aga. tako se osjećaše u taj čas. zavrati glavu. a ruka mu utonu u podatne Marine slabine. Mara duboko uzdahnu i oču se šum Radobolje. sjedjela je uvrh bašče i sa nemirnom zebnjom očekivala šta će učiniti Adem--aga. A slavuj zapjeva u sočnom vrbaku. i taj drhtaj postaje 129sve vreliji i ukočeniji. a nešto što mu rakija odnosi dušu i mehku proljetnu noć. I šum Radobolje kao da se opet pritaji. Mlada udovica Mara Petljanova brekti u pruživom hodu i titra u lukavom smiješku. vruć vjetar. pa kao da zaleprša srce u Adem-agi. poče da se diže u Adem-agi. kucnu prigušeno kao šapatom. bježe u suton srebrnih derdana. sjedi do mene! Tako. hee! Crne sjenke sletješe na krošnje stabala. Nenadno kucnu šargija gore u prisoju povrh bašče. I tako Adem-aga počesto zove Maru. 130 . kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. ali on više ne osjeća draž tih vitica. dodiruje mu lice kudravim bičevima kose.šapne Adem-aga tiho.kaže Adem-aga sasvim tiho kao da se boji da ne pobuni svoje pritajene želje u tišini. i od te huke on više ne vidi i ne čuje ništa na svijetu. duboko potegne miris iz ruže. šta mu bi! . Ona vrisnu i jedva mu umače. O Adem-aginu dušu objesi se neka pusta praznina. Lagahno prevlaci on ružu preko brka. Pa i glas joj topliji nego li obično. ni bjelasanje Marine haljine.govori on jetko i pjenušavo kao da samim svojim glasom hoće da smrvi sve što mu padne šaka. snažno ustreptalih i sa vatrenim očima. podupre je rukom. Slavuj zapjeva. Adem-aga se hrvao sa vrbama. Čaše ciknuše. pa nesigurna koraka. pode put Mare. A u njegovu naručju to nije više udovica Mara. spotače se o vrbove žile i sa bijesnim jaukom muklo lupi o zemlju. Svud unaokolo zašumi oko njega. snagom vala. nego nekakav opojan i živ plast plamena što ga upija u se i sagorjeva. i izbavlja je od jata nekih nevidljivih tereta što nalijeću na nj.miris proljeća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. . u Dizdarevu vinogradu. a zvijezde kao da se primakoše zemlji. A kroz tu ruku na Marinim slabinama struji neka neiskazana milina u njegovu nabreklu snagu. pa da prepukne. Mara oču prasak i vrisku mladog vrbaka. jest. pa mu milo da je vidi blizu sebe. učinilo joj se da kroza san čuje neko bolećivo dozivanje: . Nema briga. Kao daje smrt prošla kroz proljetnu noć i ostavila za sobom žalostan trag. protegne mu se snaga pa zabrekne. a stolica vrisnu i pršte. Tek negdje pred zoru.Eh.govori on poluglasno ispod jabuke.Bježi! Bježi! kažem ti. izgubi se u tihoj noći. Pusto mi je bez tebe. još jednu! . pa se pritajeno šćućuriše u njima. i sve se opet smiri. hitajući za njom. i tišina se još jače profini i pritaji. . a sto se diže u vazduh i pljusnu posred Radobolje. smrviću i tebe ako mi se ne ukloniš ispred očiju! . i to bjelasanje raz-liva neku slatku zebnju po Adem-aginoj snazi. škripnu zubima. pa omakne iz srče.Mare. I sve se zapali od tog glasa. kao daje slavuj u plamenu.Nemoj! Za mira Boga. I kao da je neka sila privlači snažnom Adem-agi. Začas. a u širokoj noći zapara jedan bolan krik i izgubi se u visinama. raširenih ruku i luđačkih svijetlih očiju.Jednu ružu. nešto da je vidi. skrivena pod orahom. pa im šum biva sve slabiji i tiši. a jedan drugi odgovori mu čak odozdo iz Dadića bašče. Mara. pa opet utiša i oču se tih razgovor. Ko zna iz kog je ranjenog srca ponikao. Učas. kao otkinuto i zalutalo parče oluje. T u njoj se nešto probudilo kao uštinut jogunluk. . sad nekud podrugljiv i obješenjački. Zatim.Bona Mare. oču se kao ljubavno dogovaranje. griješno i slatko. Ta suton je. pa drhti. kao zagolicani razbludnom pomisli. a Mara dipi kao srna i donese mu crvenu ružu kao krv. Boga mi . Mare! . 128 ne vidi ih niko. Nešto se zakocenulo u njemu. nema misli.moli ga Mara i umiruje svojim raščupanim viticama kose. Ali on se nije više javljao. Odnekud izdaleka čini mu se da čuje slavujevu pjesmu.zaleleka Mara. i ovaj pamrav opet se pojavi odnekud kao zla slutnja. a Ademaga. pa joj je i korak nekad čvršći i bješnji. I sav taj bijes. Sve je probuđena želja u tišini. zadrhtaše jasnije. Marina haljina bjelasa se kroz bašču. nemoj! . sve se pokri plastom smirenja kao tamnom sjenkom. a tolika je tišina da mu glas neobično iznenađen upada u nju. Stade praska drvenog stola pred njim. . Ožeže ga kao bol i on nenadno pobješnje i poče da krši Marinu snagu. . sve se uzbudi i poletje put zvijezda. bijes li. lomio im i mrsio granje. ni šumorenje Radobolje. jer i sama Mara pored njega u taj čas izgledala mu je kao bijela koza što se zaskače na nj i ogavno kmekeće. da ga zaguši. pa osjeća kako joj grudi dodiruju košulju. a kad Adem-aga ne imade više što da baca ispred sebe. pa zapali cigaru.

naročito u posljednje vrijeme. Nije bilo šale. nekad veoma poštovane porodice Plavića. Cijela čaršija izgleda mu nekako sitnija i trošnija nego obično kada svraća u berbernicu Muje Trklje. visili su: škip.Mare! O. U njegovoj duši šija ponos. Staru kadunu popeše pred vratima na Mrkušu. i staru majku. ljudi. A Džigit kao da to osjeća. pa ne zna sirota za šta bi prije prihvatila. dvije šiljate gvozdene lopate. Zavijena u feredžu.usudi se žena da mu primijeti molećivo. jedan veliki bakreni kazan i dva kazandžika.K'o da se ne misli ni vraćati . Bog s tobom. Zbog njegove naprašite ćudi prozvali su ga i Hršumom. Na jednom konju opet stršila je okrugla sinija i razroki sadžaci. Neobična i šarena povorka krete se kroz grad. pa zar mu ni u njegovoj rođenoj kući taj svijet neće dati mira. pa da on sa svojim Džigitom ode nakraj svijeta gdje ga niko ne poznaje. osim onih prvih sa mekahnim balama.Ma šta. više nego svoju Grabinu. jedan šiš za prženje kahve i krošnje sa bakrenim posuđem: sahanima. Konji su čekali pod tovarima vunenog namještaja. A on mušterija mom Džigitu! Eh. ja sam vala. Raz-bješnje se kao da mu neko Džigitu zabode nož u srce. i . Šaćiraginica. bona Mare! . Čovjek te pita bi li prodao Džigita. bolan. Tako jednog jutra. nije još ni proljeće! Šta će nam svijet reći. Naposljetku je došlo do toga da se isposvadao sa polovicom komšiluka i sa gotovo cijelom čaršijom. ljudi! Pa ja tebi da prodam . Nije samo da jaše. pa udara čivtima. U čaršiji su poznavali Šaćir-aginu osjetljivost i njegove mahane. a u Šaćir-agi nešto raste kao plima. a opet obuzdava konja da se ne razleti od silne snage i obijesti. Šaćir-aga Pla-vić jaše kroz čaršiju. šalili se s njim i podsmijevali mu se. slabo osvrtali na to: Zabodice su postajale sve češće i žučljivije. 131DZ1GIT I. Da Vejsil-aga nešto nije star i viđen čovjek medu ljudima. Ah. plašljiva kao kokošica. izgubila pamet.čudile se komšije. provlače ispod njena trbuha uz ciku i kokotanje. đugumima. I ona.Voli on njega. Jednog dana u čaršiji reče mu Vejsil-aga Voljevica: . Neki su zastajali začuđeni.Šta će mu ovoliki prtljag za selo. Dućani sa ćepencima šćućurili se od straha da ih njegov Džigit ne smrvi. Neka vidi čaršija kako jaše Šaćir-aga Plavić. On se ne obzire ni desno ni lijevo. On sav gori. pokrenuta hirom nabusitog Hršuma. Šaćir-aga kroz kratko vrijeme dovede seljake s konjima i natovari prtljag s njima zajedno. eto. razigrao svoje čelične damare. ona je sjedeći na avlijskoj sofi. tog časa na Mrkuši obadvije krenu put Gra-bine. koja je toliko mirna i ravnodušna da se komšijska djeca. . ljudi. Grabinu! Za Džigita bih dao i ženu. plah i ograničen. . Naposljetku se okončalo i spremanje prtljaga. neka kuću pretvore u berbernicu Muje Trklje. a plašljive glave proviruju u čudu kroz pendžere. a otišao bi i u pasija preskakala. Čeljad se uskomeša. Svijet! Ta on zbog svijeta i napušta šeher. Njegove dvije sestre. Šaćir-aga je u stvari bio dobar čovjek. mušterija onom tvom Džigitu. . ali nepopravljiva prznica. nego ih još muči cijelog života. bolan. svakakva ti svijeta ima u nas! 132 . nego podbada. himbut za nešestu.Spremajte se! Sve spremajte! Vežite prtljag u bale! Odmah idemo u Grabinu.iščudava se Šaćir-aga i ne može da shvati toliku drskost Vejsil-age Voljevice. čekala još samo da joj Šaćir-aga osedla staru bedeviju Mrkušu. naćve. ponosno zakočio. Uz kadunu je i nerazdvojna mačka Zeka. . gunđale su sebi nešto pod nos i iznosile namještaj u avliju. prava junačka pojava. Šaćir-aga. čim im se ukaže prilika. ljudi. Na riječ "svijet". usjed133jelice. Malo mu je zar što im je svojim svađama po čaršiji sreću zaustavio. gotova. Na ovakvo njegovo držanje mislio je da mu daju neko pravo dobar glas stare. a ti odmah kao stršljen. ćorava u desno oko i kozičava lica. baš bi se lijepo proveo. umotana u šarene ćilime. upade Šaćir-aga u avliju svoga doma kao grom iz vedra neba i. baš u rano proljeće. Džigitu. ljudi ljudski! . Na drugom opet tepsije sa santračem. sač za pečenje hljeba na ognjištu i saksija za pečenje pite. kao krila.Šta! Mušterija Dži-džigitu! Eh. sav cepteći od bijesa. Na trećem konju opet. koja zbog svoje duboke starosti ne može da uzme učešća u spremanju prtljaga. a neki opet nasmijani posmatrali su povorku.Ama kakvu Grabinu. Ali u čaršiji se. Iz Džigita biju vatrene varnice. negdje pred dolazak prve laste. žalosna ti sam! . kao uinat. i njegovo bogato imanje Grabina. Neka pozovu još i Vej-sil-agu Voljevicu sebi u pomoć. Na svome vatrenom vrancu. .. Sluškinja Fata.planu Šaćir-aga i zapjeni od bijesa. dok se žene sve u žurbi pripremiše za jmt. sa zajapurenim osmijehom na licu. .i sve. kao ljubav.Šaćir-aga.Baš si hršum i prznica. Uz pomoć Fatinu spremi se i stara kaduna Aiša. Saćir-agina majka. . nosila je cijele bale namještaja i bacala ih nasred avlije. a Hršum sve zaobadaliji. Šaćir-aga izađe van sebe. nije ni da leti. oštapljene kao dvije kusaste rode. čeka pored nje da. zapali svu kuću svojom vikom: . lenderima i ibricima.

134 Naprijed su išli konji pod tovarima, za njima na primjetnom odstojanju kaduna Aiša, zavijena u feredžu i u žutim, sa crvenim kićankama na kljunovima, ženskim čizmama. Pred njom na unkašu čuvala je njena nerazdvojiva Zeka i uznemireno zvjerala po ulici. Za njima opet išle su dvije Šaćir-agine sestre sa sluškinjom Fatom, sve tri pokrivene žarovima i sa gustim koprenama na licu. Sam Šaćir-aga ostao je još kratko vrijeme u aharu, sedlajući svog Džigita, a zatim je zaključao kapiju, veliki ključ turio za pojas i vinuo se u sedlo Džigitovo. Njegova prkosna pojava promakla je čaršijom, mimoišla njegove i na puškomet pred svima krenula put Grabine. Ta Šaćir--agina Grabina udaljena je od grada svega četiri kilometra neravna konjskog druma. To je i njena prednost i loša strana ujedno. Prednost utoliko ukoliko je bilo lahko žensku čeljad opremiti u nju, a loša strana opet utoliko što je vatrenom Džigitu bio taj put takva igračka da se nije mogao ni da zagrije. Tek kada bi Šaćir-aga išao u udaljenija sela svojim kmetovima, Džigit bi imao prilike da zapjeni od puta i silne udarljivosti. I sada se Saćir-aga zaboravio, pa pustio Džigitu na volju da ide u Borovčevinu. A povorka daleko ostala iza njega. Rano, vlažno proljeće. Drum mokar, a plotine napupile, pa soče pod blagim suncem. Nešto kao nada, kao snaga, napinje grudi, a opet nešto kao tugaljiva omama dohvata se čovjeka i rastužuje ga bezrazložno. Nešto slično do-može se i Šaćir-age, pa zaboravi i na svog Džigita i bi mu žao čaršije, i ljudi, i Trkljine berbernice. Ali u tom času ukaza se njegova kula u Grabini i njegovi vinogradi, i sva tuga iščeze bez traga. Nešto tako srcu priraslo bilo je u toj strani gdje se uzdizala njegova kula. Tu se negdje skriveno smiješilo davno mu djetinjstvo, njegov stari otac, rahmet mu duši, sjedio kraj odžaka i savjetovao ga, vinogradi pod kulom uzdizali mu opet ponos imućna čovjeka i podsjećali ga na dužnosti i brige domaćinove. 135Raštrkani, bijeli oblaci lelujali se pod neobično plavim nebom, a obradovane ptice dozivale se po pučini. Njegovi su daleko izostali iza njega, dok je on razmišljao o Grabini i prošlosti. Upravo u to vrijeme dok se sve ovo događalo, pred niskom i čađavom, potleušicom što su je seljaci nazivali krčmom, sjedio je stari Ante Dronjak i provlačio likove konce kroz istruhljenu oputu. Napleo je toliko lika oko opanaka da su mu izgledali kao dva svračja gnijezda. Sa krovinjare se dizao plav dim i vrapci zamorili u vrbama. Odozdo sa česme čuo se brz šum vode. Ante baci pogled niz drum, široko zinu i pusti neki neobičan glas poput mačora. Džigit je bijesno kresao uz drum, a za njim, čak dolje do Pudarnice, iako već zašao u godine, nazirao je Ante svojim gorštačkim okom kako se miče šarena povorka. - Jes' Šaćir-aga sa svojim, Isusa mi! O, Mande! - Oj' - odaziva se lijeno žena iz krčme. - Evo Šaćir-aginih! Ih, ih, za mila Boga, pa kud ranije! Krčmar Ante Dronjak, Šaćir-agin najsiromašniji kmet, nije nikad bio načisto s tim da li mu je milije da je Šaćir-aga sa svojom porodicom u gradu ili, pak, u Grabini. Istina, kad su oni ovdje, on češće omasti brk pitom i pirjanom, pa i običnije mu je. Ali opet, Šaćir-aga naprasit, pa da Bog učuva. Džigit iskrsnu pod vrbe. - Ante, kahvu! A u Anti nešto poigrava; smije se, i svaki čas ukazuje mu se onaj jedini i pocrnjeli zub u vilici. Šaćir-aga stegao crne i guste obrve, pa se Ante ne usuđuje ni da ga ljudski upita za zdravlje. Dok Šaćir-aga posrka posljednji findžan kahve, žene s konjima minuse šutke kraj krčme. Siđoše još nekoliko koračaja niz drum i odahnuše od puta. Pred njima 136 T se kočila stara Plavića kula, visoka i siva, sa vratima na ćemer i pozatvaranim pendžerima. Šaćir-aga dotrča da skine majku s Mrkuše, otključa kapiju i, bez riječi, vrati se natrag pred krčmu. 'C f II. Prvih dana u žena pune ruke posla. Krečili se zidovi, prali se podovi, tavanice i musandere, mela se avlija i sadilo cvijeće po sofama. A Šaćir-agu spopala samotinja sjedeći pred Antinom krčmom. Da hoće bar da ozeleni, činilo mu se pola bi mu osame nestalo. Tako on sjedi, nenadano se diže i odlazi Džigitu u ahar. - Hej, Džigo, Džigo, Džigiću moj! - tepa mu Šaćir--aga i miluje ga, a on se prosto smije na nj i veselo kopa nogom kao da mu pruža drugarsku ruku. - Hej, Džigo, razgovore moj! Džigit je Šaćir-agi jedini iskreni drug i prijatelj. To nije konj, to je soko, vila. A pametniji je i od kadije što sudi u mešćemi. Kad na Šaćir-agu padne čamotinja i obuzme ga neka nepoznata tuga, on i nehotice pogleda kojoj čaši u dno, onako ispotaje, zavučen u tamni budžak krčme, razbije dert, a zatim izljubi svog Džigita, vine mu se u sedlo, pa poleti kud ga oči vode. Džigit bjesni, rahvani, a Šaćir-agi se čini da leti ispod oblaka, da preskače brda i doline. I tako leti, leti, pa najednom osjeti umor, postane opet obični Šaćir-aga Plavić, i klone u sedlu, zadrijema. A stari prijatelj Džigo to osjeti, uspori hod, primiri se, pa uvije kičmom i drži Šaćir-agu u ravnoteži.

Takav je, eto, Džigit. Naposljetku raspuče i proljeće, izvuče se iz svoje sočne kore, a Šaćir-aga prionu da obrađuje imanje. Po cio dan žene mijese hljebove i vare pirjane u kuhinji, 137a on pred težacima po vinogradima. Čim sa posla, Šaćir--aga u ahar da obiđe Džigita, a zatim pred krčmu. Tako mu prolazi vrijeme. Tako mu izmiču dani nejasnog na-danja i pritajenih borbi u njemu. Iako Šaćir-aga nije kukavica, u posljednje vrijeme čini mu se kao da mu za leđima raste neka zavjera. Neko se zavjerio protiv njega, pa mu ne da mira. Očas mu se neko u krčmi učini sumnjiv, a on počne da ga podozrivo pogleda ispod svojih gustih vjeđa. Poslije upre oči u jedan predmet pa kao prikovan ostane tako po pola sata. Najednom se trgne i osmjehne, pogleda po krčmi i počne da priča 0 Džigitu: - Pasmina je to. Hej, ljudi, nije to šala. Konj od dobre pasmine isto je što i čovjek od dobre porodice, od dobra soja. U svemu ti i svačemu ima razlike. Eto, rečemo ti, Vranac Alage Bijelića. 1 to ti je, brate, dobar konj, ali Džigit je Džigit. Njemu nema premca, pa basta. Seljaci slušaju, mlađi se podsmijevaju kradom, a Šaćir-aga zapao u vatru pa priča: - Sinoć se upravo uvodim u san, a on udara kopitom o dasku u aharu. Čujem kako zvecka sindžirče. Siđem dolje, upalim lampu, a on se osvrte, ugleda me 1 veselo zarza. Ništa mu nije falilo. Htio je samo da me vidi, da ga pomilujem, pa eto ti. Ovo nekoliko pohvalnih riječi upućenih Džigitu razveseljavaju Šaćir-agu, on ostavlja krčmu i sav sretan i smiren, sa sviješću dobrog domaćina, hoda po vinogradima, gleda i nadgleda kako mlade seljanke pod Fa-timinim nadzorom beru trešnje. I žena mu je sišla u vinograd. Plašljivo i kradom pogleda ga ispod oka: "Minulo gaje, hvala Bogu", pomisli i pogleda ga slobodnije. Ali i najprijatniji smiješak bio je u stanju da katkad Šaćir-agu baci u ono nejasno stanje slutnje i podozrenja. Svi su primijetili ovu promjenu na Šaćir-agi, ali niko joj nije znao uzroka, pa ni sam Šaćir-aga. Jed138 nostavno naišlo bi na nj i minulo bi ga. 1 to je sve. Neka pomisao iskrsne u njemu, kao na primjer: "Uginuće ti Džigit", ili: "Nesreća vreba na te". I stvarno ovo je govorio neki glas, samo Šaćir-aga nije bio načisto s tim: da li govori taj glas u njemu samom ili mu šapće odnekud. I što se god dublje zalazilo u ljeto, ovaj zlobni i nevidljivi šapat bivao je sve češći. Kao da se svojom slutnjom navadio na neko veliko zlo. Katkad bi se pričinilo Šaćir-agi da mu se ovaj glas zlobno podsmijeva, pa ga opet hvata u svoje kolo i potpuno vlada njim. On se isprva otimao, trzao, gonio ga, misleći na svoje poslove, Džigita, ili ma što, ali ovaj zlobnik izabrao bi tako strašne zabodice pred kojima se kršio svaki otpor. I ovaj glas, jednog vedrog, ali kobnog dana, dosluti nesreću i po Džigita i po Šaćir-agu i po cijelu njegovu porodicu. Tog dana ovaj glas naročito se nekako okomio na Šaćir-agu sa svojim strašnim zabodicama. A njemu se stislo, spopala ga neka nemoć i očajanje i suzila mu pogled do pod nos, u nešto crno i neizbježno. Nigdje nikog. Samoća. Milovao je Džigita, pa ga i on nekako tužno pogledao kao da predosjeća neku nesreću. I Šaćir--aga prekrati sve sa nekoliko bezvoljnih koraka. Ude u Antinu krčmu, sjede u budžak pa slomljenim teškim glasom zapovjedi: - Onog mog, crnog! Napolju treperi život, igraju se sunčevi zraci i šušte krošnje vrbove, uz dalek šum vode na česmi, sunce se probija kroz crno prozorče, a Šaćir-aga sjedi u vlažnoj i niskoj krovinjari, zavučen u svoj budžak, i ispija crno vino, teški grijeh. Grijeh svoj, svojih predaka ili sotonin. On pije jer ga neka nevidljiva sila tjera na to, sila što je kao kvrga sjela na njegovu dušu, pa mu ne da da sretnim i otvorenim pogledom gleda bijeli svijet. 139Prolazi jutro. Sunce izmiče kroz prozore, a Šaćir--aga jednako teško pije i šuti. Ante je zabrinut, ali nijem i poslušan kao rob. I u Šaćir-aginoj kući doznali su da im sam domaćin sjedi u krčmi, pa im teško kao prema glavi. Šaćiraginica se previla, pa gleda u krilo suznim očima, a sestre mu natmurene tumaraju iz konaka u ko-nak, iz kuhinje u kuhinju, iz avlije u bašču. Kao da očekuju kakva nemila gosta. Jedina mu majka, stara ka-duna Aiša, ništa ne sluti i sjedi sa svojom Zekom u konaku kao zaboravljena. Prolazi i vrijeme ručku, a Ša-ćir-aga ne dolazi kući. Sunce naginje zapadu, a njega jednako nema. Osjeni jablanova otegoše se, a sunčevi zraci se oduljiše i pozlatiše kad on izbi u avliju. Šaćiraginica skoči pred nj. - Snesi mi silah i kuburu! Idem u Polog - kaže Šaćir-aga mrko i teškim glasom, pa, i ne pogledavši je, nesigurna hoda ude Džigitu u ahar. Šaćiraginica, blijeda kao krpa, preklinje ga da ostane: - Ne idi, moj Šaćir-aga, živ mi bio! Sanjala sam ružan san. Ne idi danas u Polog: ima još dana u Boga. Ta kmetovi će i sami doći. A on i ne odgovara. Šuti i sprema konja. Još časak, i Džigitove kopite zakresaše drumom povrh kule, a Šaćiraginica zaplaka. Sestre mu kao dvije nijeme i tužne sevlije ostaše na avliji.

U Polog vode dva puta: jedan preko Meoljine, kraći, peo se krivudavo i strmo, a drugi duži nešto ravniji, vodio je preko Borovčevine. Samo ovaj drugi imao je jednu mahanu: upravo ispod samog sela Borovčevine, što leži na platou, probija se on kroz stijene u duboko presječen divlji goli tjesnac, pun škripova i prerezan suhom potočinom. Strašna i jezivaje to divljina u kojoj glas zvoni kao sa onog svijeta. A Saćir-aga ne bira put. Pustio Džigitu na volju, zaboravio na ovaj svijet, pa juri, leti. Krš ozvanja pod bijesnom Džigitovom kopi140 tom, a stijenje odgovara bijesom, smijehom i lavežom. I baš tu, upravo negdje pred suhu potočinu, Šaćir-aga izvadi kuburu iza pojasa, podvrisnu i opali. U isti tren Džigit se trže, bolno jauknu i posrnu naprijed. Šaćir-agi pretrnu srce. On se povi po njemu. Zanos se u tren rasplinu i užasna pomisao ožeže mu mozak. Jeka od pucnja zagrominja se u kršu i nasta kobna tišina. Džigit opet jeknu. Šaćir-agi kao da puče nešto pred očima, dah mu se nape u grudima i nasta neka divlja borba u njemu, borba prijegora, ponosa i ljubavi. Stvar je bila jasna: Džigitu je zapela noga u škripac i prelomila se u snazi naleta. Džigit ponovo jeknu. Šaćir-agi se za-vrtješe suze i umalo što ne zarida iz sveg glasa. Ali se supreže, poče da mu dršće usna i ruka na kuburi. Džigit ga bolno pogleda i nemoćno obori glavu s teškim uzdahom. Najednom, ne znajući sam što se dogodilo s njim, on leže po svom drugu, pade mu oko vrata i zarida, tresući se sav kao u groznici: - Hej, Džigiću, sirotane moj! Hej, rano moja nepre-bolna! Šta, zar Šaćir-aga Plavić da plače kao žena! ote se on i pogleda po pustoši. Sam. Samo golo stijenje zuri u nj i u sirotog Džigita. - Jest. Oplakao sam i sebe i Džigita - reče on jedva čujno, steže srce, drhtavom rukom poteže kuburu i stade pred Džigita. Dva strašna oka, puna molbe, očaja i bola uperi Džigit na nj. Šaćir-aga ne klonu, naperi. Metnu ruku na oroz i jeknu, jeknu kao ranjen, i omače. Pucanj vrisnu, a on, i ne osvrćući se, naže ka Grabini. Za njim zaurlaše hiljade glasova, cika, smijeh i đavolji kikot krša, a zatim se sve utiša i zinu mrtva i hladna pustoš iz klanca. 141III. Šta je soko ostriženih krila? Šta je čovjek bez oči-njeg vida? Šta je junak bez svijetla oružja? Staje hodža bez bijela saruka, Šaćir-aga bez bijesna Džigita? Šaćir-aga Plavić nije sebe više ubrajao medu žive ljude. On se živ pokopao u svojoj Grabini, ne mareći ni za svijet, ni za svoje bogato imanje. - Ante, onog mog, crnog! Šaćir-aga u vinu traži zaborava. On u vinu sanja 0 Džigitu, prelazi na njemu brda i doline, zapjeva, pa se najednom rastuži i rasplače kao malo dijete. - Isuse moj, šta bi od našeg silnog age! - čudio se Ante. A Šaćir-aga po cio dan u svom tamnom budžaku. U kući žalost kao za pokojnikom, a imanje pusto bez njega. Žene kao sirote idu po vinogradima, zaraslim u travu i korov. Kao da je sve prokleto. Nema više ni straha ni trepeta u kući. Šaćir-aga je bio kao mušica. Nikom ni u oči da pogleda. A opet se niko ne usuđuje da mu šta primijeti, da mu prebaci. Ali ne od straha, nego od žalosti. Došla i berba. Sve cikti od veselja, a Šaćir-aga kao smeten, ne umije ni da kiridžije pogodi. Sišla jesen u kotlinu, tuga maglovita, beskrajna, a Šaćir--aga u budžak, kuća u beznadežnost. Tako prolaze dani. 1 gora počela da opada, a Plavićevi još u Grabini. Žene se zaželjele komšiluka, pa pomriješe od osame i čamotinje. Preklinju Šaćir-agu da se sele u grad, a on samo odmahne rukom, pa u Antinu krčmu. Katkad po cio dan prosjedi sam u konaku, izgubljen i mučaljiv, po cijele sate ide uza sobu, niza sobu, pa se zavali na sećiju i gleda u tavanicu. Nije mu ni lahko. U čaršiji se sigurno već sve saznalo. Ko zna šta se sve tamo ne priča. Zar Šaćir-aga Plavić polomljenih krila da izađe pred one nabodice i ukoljice. I on je sav svoj duman i jad topio 142 u Antinu vinu. Prestao već odavno da govori o Džigitu. Nekad ga je uzdizao iznad cijelog svijeta, bodrio mu ponos i snagu, a sad ga vino uzdiže iznad neke crne provalije savjesti i zlih slutnja, drži ga u kandžama nad tim ponorom, dok se on bori, hrve, savlađuje i pobjeđuje, da poslije pijane borbe druga provalija postane još dublja i crnja. I sve tako. A jednog dana, pijan i raspojasan, Šaćir-aga ude u avliju i zagrmje: - Spremajte se! Odmah se spremajte! Fato, veži prtljag! Hajd' mičite se! Ta niste se skamenile. U ženama nešto zaklikta, ali nove, crne slutnje ugu-šiše ovo kliktanje nenadne radosti, i šutke počeše da se spremaju za put. Ante je domalo doveo brđane sa konjima. Oni su i tako krenuli po brašno u Kamenik, pa onako uzgred, dobro im došlo da potovare Šaćir-agin prtljag. Kroz jedan sat povorka se krenu. Ovog puta Šaćir--aga je išao posljednji, uzbuđen i omamljene svijesti. Nešto razbijeno i očajnički nosio je u sebi put svoga rodnog grada, koji mu sad izgledaše nekako stran i nepristupačan. - Eh, heej! - uzdahnu Šaćir-aga i osloni se na stijenu kod Bijele pudarnice da savije cigaru duhana. I tog časa učini mu se da se sasvim prikuči svojoj tragediji, ugleda joj svu jezovitu nagona i trže se. Htio je da viče, da vraća konje u

Grabinu, ali su mu samo drhtale zgrčene usne i poigravala cigareta u rukama. Eh, da je barem ostao u selu da mu svijet ne gleda sramotu! Tako je Šaćir-aga Plavić došao u svoj šeher. Isprva ostajao u kući. Mučilo ga teško. Muvao se po konacima i noću izlazio u bašču, dok jedne noći ne preskoči kapiju i ne izgubi se u pomrčini. Naposljetku poče i danju da izlazi. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, niko mu i ne spomenu Džigita. Štaviše, ljudi ga sretahu otvorenije 143i prijaznije negoli prije. Kao da su na sve zaboravili. Vejsil-aga Voljevica upitao se čak s njim prijateljski za zdravlje i, onako iz običaja, raspitivao ga o ljetini. Tako Šaćir-aga presta da zazire od čaršije, ali se ipak sve rjeđe vrdao u Trkljinoj berbernici. Po čaršiji se pročulo da se propio. Viđali su ga kako se krije po krčmama na drugoj strani. Kući je dolazio u kasne sate, tiho i nečujno. I dok su svi spavali, zaticao je on svoju ženu, presamićenu kao u kvrgi, kako ga, blijeda i iznurena, čeka u polutami kraj ufitiljene lampe gaznjače. Katkad se pijanom Šaćir-agi činilo da gleda pred sobom nijemu utvaru, a katkad opet najbolje stvorenje na svijetu. Prema tome, nekad bi Šaćir-aga lijegao u dušeke mrk, zlovoljan i zloban kao džin, a nekada bi se opet raznježio i, prolijevajući suze žalosne, milovao svoju Šaćiraginicu. Ne prođe ni pola godine po smrti Džigitovoj, Šaćir--aga prodade Polog. Za Pologom zaredaše druga dobra: mlinica u Omoljci, podvodne bašče u Mekama, njive u Strugama. Osta se na samoj Grabini. Šta! Zar i Grabinu prodati? U njemu nešto prepuče. On sve pregorje i utonu u vino. Nazirao je crnu tačku pred sobom, koja se stalno širila i postajala sve crnja. To je bila šuplja cijev njegove kubure, skrivene duboko za pojasom. To je bila njegova sudbina. U piću poče koješta da mu se pričinjava. Neka crna nevidljiva ruka vukla ga mrtvom Džigitu u škripove podno Borovčevine. Žena mu plakala negdje u daljinama i dozivala ga preko vode. Ljudi hitali pod nekim mrtvacima i domahivali mu. Crni davolić igrao pred njim na stolu i plazio mu jezik. Neko mu sjedao na pleća i upirao mu odozgo u tjeme. I on se trzao iz dubokog pijanstva 144 u praznoj krčmi, dok je napolju u gluhoj, dubokoj noći zviždala bura, ili pljusak šibao po gradu. Jedne kišovite noći jedva ga vino savlada. Naposljetku poče da ga hvata i pušta naizmjence. Šaćir-aga se borio. Približavao se činu svoje odluke. Šta? Zar i Grabinu da proda, pa da tuđin seta po njoj! Zar svoju staru majku pod starost ostaviti bez hljeba u kući! Nikad! Bolje ovako. I Šaćir-aga steže držak od kubure za pojasom. Pijanstvo je raslo kao crno more, ljuljalo ga, pa opet svijest rezalo krvnički, nemilosrdno. I samo ove dvije igre, jednostavne i strahovito snažne. Misli se ste-gle u čvor, a najednom potonu u moru zajedno s njim, da ga opet iznesu na čistac i udare s njim o nešto što je gore od ikakve stijene: o smrt. Šaćir-aga se diže i zatetura prema vratima. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, odlučio je Šaćir-aga stojeći nasred avlije. Svijest mu je bljesnula na mahove, a predmeti rasli pred njim. Zid, što se bjelasao dolje udno avlije pri sijevanju munje, činio mu se nedohvatljiv i visok do neba. On se, onako u polusvijesti, zagledao u kuću. Kao kroz neko daleko sjećanje projuriše ispred njega lica njegove porodice, ali on steže srce i pođe put ahara. Uđe. Mrkuša se plahnu i uzduha. Šaćir-aga osjeti daske pod nogama. Jest. To je Džigitovo mjesto. Jest. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, ponavljao je on. Aharska zapara udari mu u glavu. Svijest mu poče da se kreće oko njega. On se prihvati za dasku od jasala i spopade ga tuga i očaj. Izvadi kuburu. Bolje ovako. Bolje, bolje, Šaćire. A onaj svijet? Džehennem? Pa i dosad sam griješio. Ih, brate moj, pa zar tako? Zar sebi da smrt zadaš? Jest. Sebi smrt, kad nije druge. Bog zna zašto ovo činim. Oprostiće. A kuća, žena, majka, sestre? S kim ostavljaš sve, nesretni Šaćire? Moram. Nije druge. Sve ovo kao da je izgovorio neki glas koji se klatio nad njim i vrijeđao mu moždane. Obuzimala ga neka 145vatra. On prisloni hladnu cijev na sljepoočnicu, i to bi tako nešto obično. On će odapeti, pa - pred Boga. Šta učini, nesretni Šaćire? I opet onaj glas poče da se klati nad njim i da mu vrijeđa moždane. Šaćir-aga se jedva držao za jasle. Nešto ga privlačilo zemlji. Neko mu sjeo na pleća i upirao mu glavu kao da želi da ga zabije u pod ahara. Ruka mu dotače oroz na kuburi. Sad će! Odjeknu tup i potmuo pucanj kao da se nešto surva. Mrkuša se trže. I Saćiraginica se trže i vrisnu. Pričini joj se daje sanjala. Ona se opet presamiti i spusti glavu na koljena, onako zgrčena, na dušeku, čekajući svog Šaćir-agu. Kiša je pljuštala i dalje u crnoj noći, a Runa zloslutno i jezivo hujala pod Plavićevim prozorima. Sudbina je sjedjela povrh grada na stijeni i bdjela nad stotinama sitnih duša, skrivenih u niske, zbijene i pločom pritisnute kućice. Sve je mučalo zgrčeno i pritajeno u tmini, samo bi na mahove osvijetlila grad, s mostovima i tornjevima, i moćni smijeh s neba prosuo bi se po cijeloj zemlji. 146 IZDANAK Gig pjetlić nakostriješi se pa zapjeva. Zapjeva sa tolikim uvjerenjem u svoju snagu kao da će se sva kasa-bica, šćućurena pod planinom Mrgudnjakom, zatresti od njegove sile. A kasaba siva, rutava kao stara orlušina pod

jer su u rukama sudbine koja im je odredila put do groblja na Mezaretima pod Krehinim poljem. . Nije to da će on tu uslugu naplatiti gazda-Mitru. Zašto on nosi korpu gospođi. . Kula Alage Prohe nadvisila cijelu kasabu. smiješi se i tako razgovara sam sa sobom. Bože sačuvaj! Alaga ima još šaku rente što mu je isplatiše za njegovih trideset dimova u Čitluku. prošao je mahalom. . pa izgube u poljima sa šumom utišalim. groblje tiho. I dugo bi sjedio kraj strogih i ozbiljnih nišana svojih predaka.govorio je Agan svojim gostima. U Alagi se probudilo nešto što valjda nema ni u samom Kur'anu. U tom času kao da mu bi nešto jasno. Tako je izašao iz ureda Alaga Proho.vikne gazda Mitar sa praga magaze.Hej Alaga. Učini mu se kao daje svu svoju lijepu prošlost pokopao u ovom uredu. To se Alaga vraća sa posijela. gleda niz čaršiju. Proljeće. Kao da ga se neko nevidljiv dotače vol-šebnim štapićem i odnese mu sve prijašnje raspoloženje i držanje i pretvori sve u prazninu. On razgovara sa odžakom i miluje ga prijateljski po oblom boku. a udno sobe izblijedio zelen sanduk. bez srdžbe. Misleći na Božiju 148 r pomoć i na sudbinu. dok bi treperila pred njim neka čudna i do suza blaga osjećanja o smrti i onom svijetu. i začudio se kad se našao čak ispod kasabe kod Panića stupa. Da li on to čini iz sopstvene želje da učini uslugu. kao da ga pale duhovi izumrlih Proha. Ali to nisu duhovi. i planina sa nježnim vrhom do neba. zasvodenim na luk. Vrh zasvodenih vrata još i danas zijaju tijesne puškarnice. To sve Alaga nije umio da kaže. cijela ga soba gleda nekako bolnosažalnim i prijateljskim očima. pomahnitao je. uzdahnu on. U njihovu kuću dogonili kmetovi na stotine tovara svega što Bog na zemlji daje. a sada ne prelazi praga ni gubavo magare. On više gotovo i ne razgovara sa svojim poznanicima i prijateljima. a danas Alaga i ne zatvara vrata za sobom. Nije šala ostaviti čovjeka bez ičega svog . čudak i posljednji izdanak loze stare porodice Proha. Alagin pokojni otac prolazio je ponosito čaršijom. Prošao je čaršijom. Zgledao se. štiti snažna i okovana prijevornica. On se samo smiješi i misli kako je to sve tako Bog dao i kako drukčije i ne može da bude. Sve je to nekad trebalo. ili čini zato što mu je sudbina tako dosudila -opet je svejedno. sitan kao makovo zrno. Svaka mu od ovih stvari priča o uspomenama tako čarobnim kao da nisu doživljene ovdje u kasabi Skočima. pa kada se Alaga izvali u svom ćošetu. ismijale bi ga njegove kasablije. što nikada dotle nije pomislio: učini mu se sve tako obično. pa se smješka. a Alaga stoji skrštenih ruku. Eto tako je. On stanuje u džamliji sa velikim. osmjehnuo i premjestio korpu s jajima iz desne u lijevu ruku. i njegove brige ispadoše mu iz mozga i postadoše važne kao trnjine na plotu. I tako često Alaga sjedi u svom ćošetu i provodi dane. nekad čuvene sa sile i tvrdoglavosti. i Alaga se osjeti preporođenim. Ljudi se trude da mijenjaju njegovu volju. razgovarajući sa davnim uspomenama i smiješeći se prijateljski stvarima oko sebe. pa u džamiju. s počadalom musanderom i dugačkim crnim srgom za haljine. a unaokolo sećije i jastuci. nosio je korpu s jajima i smiješio joj se dobrodušno. u svom pohabanom gunjcu. predan u ruke sudbini i volji Božijoj. blago i krotko. Dan blag. nego negdje tamo u debelim hladovima raja i nepreglednim baščama njegovim. prošao je kraj istog ureda i opet zapao u misli. Nasred džamlije 147krvavo se crveni bakrena mangala. a Alaga zna da im je trzanje uzalud. Ispod nje se nadaleko vide polja i brežuljci. čak tamo prema Mačkovu Kamenu. pa ni golubovi ne guču više pod ploč-nim strehama. i gledao sve kroz tu bliskost. Tako se mijenjaju vremena. U nj ude neki dobar smijeh. ponesi mi ova jaja kući! . iznutra. pa se zamisli. i on se osjećao tako blizak Bogu. pognute glave i skrštenih ruku na prsima. On voli svaku ovu stvarčicu kao svoje rođeno dijete. Alaga se tješio tupo i zamišljeno. čađavim odžakom. Minuli su zlatni dani ove kule i prohujali kao proljećne vode što se veselo skotrljaju s Mrgudnjaka. Kula je na tri boja. a u vazduhu šapuće nešto krhko i tako neobično kao da govore duše davno preminulih Proha.Siromah. Kula gleda žalostivo. a rječica vijuga kroz njive da se izgubi u polju. Nije se obazirao ni lijevo ni desno. 149. pa izađe na ulicu. jednostavno. Konaci su pusti i prazni kao da ih je kuga pomorila. U njoj samuje Alaga kao ćuk. U tome je upravo tolika razlika kao što on ne stoji kad sjedi i ne sjedi kad stoji. oštra pogleda i sav u crnoj čohi. Alagu steže u grlu i svrati mu se suza u oku. zaobilazi mrava. pa pali svijeću i razgovara sa uspomenama. pa se uputio na groblje pod Krehino polje.klisurom. Ispod mangale prostrt ćilim. a on sam ide drumom. Pozvaše ga jednog dana u poreski ured i metnuše mu pregršt banknota na dlan. a kad bi i umio. a krila. a Alaga pokorno uzima korpu s jajima i nosi ih Mitrovoj gospodi. Mujezin Hadže kao da doziva mrtvace zaokujiše svojim plačnim glasom. to je sasvim svejedno. Samo soba-džamlija pokaže još pokatkad znakove života svojim žmirkavim svjetlom. biće. Pa daće Bog. Sve je bilo tako obično. Tako on sjedne pred Aganovu kafanu.Kako li samo brže ostari i posijedi! A Alaga bi ustao ispred kafane. pjevaju ptice. On je imao samo neku blaženu svijest o ovoj nenadanoj promjeni kod sebe koju je pokazivao njegov nekako bolećiv i ujedno prazan smiješak oko usana. noseći jaja gospođi gazda-Mitrovoj. Alaga abdest na se. I sada. Vraćajući se u grad. a Alaga. To on nije umio da reče ni samom sebi.

gledajući kako zvrčka pjeva. Prašina pala po dućanu. kako je ona mislila. Ona šaka banknota utanjila se kao voda s lista. Sinove uzelo u vojsku. pa kao da ga neko steže za gušu on počne da se brani i da viče. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. 153Neko viknu pred dućanom. . gledajući u njegovo staračko lice iz koga je izbijalo nešto što se ne vida na licima ostalih ljudi. i onaj prazni smiješak sjeo bi opet na njegovo lice. Pred njim je sa natovarenim konjem stajao Mate Vrtikapa. pa djeco. mrači mu se pred očima. Drhtao je. kako si? . Hasanu. sjeća se starih vremena. Ali Mati je bila stvar nejasna i neobična i on brže potjera konja. Alage. . pa zaviči: "Za mila Boga.Hej. crveni pojas. kupi fes.dućan. sve jedan drugom do uha. naletješe plakati kao rašču-pane vještice. pa i ne gledajući u kafedžiju. Sestra ga gleda iz prikrajka i tiho zaplače: boli je u srcu za njim. Kao da je mušica proletjela pokraj njega. Omere. upravo prema velikoj kafani "Bristol". i sami Bog zna hoće li ih više ikad vidjeti. pusto nekada: dođi Bajram. njegov bivši kmet. vidi Ibre! Za mila Boga. dok on mirno sjedi i razmišlja o nevoljama. pa valja drvlje i kamenje. stisnuli se jedni do drugih pa čekaju mušterije. što haljinka promijeni čovjeka!" "E.smiješi mu se Alaga. u crne kabanice umotanih ljudi. odvelo u rat. ruku nad obrve. Ove znakove na Alagi opazio je prvi kafedžija Agan. sve dok jednog dana ne udari glavom o neku stijenu i dok ga onesviješćena ne prenesoše u bolnicu. Poče i da viče u pomoć. Alaga sjedi sam pred kafanom. pa momci kao cvjetovi. pa se svak o sebi zabavio. sjeća se svojih sinova. noseći na svojim brzim i prpošnim valovima veliku pjesmu šume i mirise cvijeća. za porodicom. Baban se trže i umalo mu ne ispade već ugasnuo čibuk iz ruke. . Alaga je to tako čudnovato i neobično izgovorio da je Mate osjetio neki nenadani strah. Najednom zatutnja kao da hiljade ljudi zaurlaše. Ali eto. Dugo su ovi napadi hvatali siromaha Alagu. Na kraju reda dućana. A Babanov čibuk jednako dimi kroz tijesna vrata. opet osamljeno zamišljen kao da traži izgubljene snove po polju. Huči strahovito. kao da puče neka poludjela gužva. umi ga. a najmlađem. postole. Kasaba se pomladila. jer su zimus čuli kako u njemu neko pjeva i zviždi. Najstarijem. da ste mi živi i zdravi! Hajd!" Tako je Baban pazio svoje sinove. A neki dan. Jer sve je ovo suđeno i po volji Božijoj. može biti da mu je lice poprimilo ovaj izraz sjedeći dugo medu svojim mrtvim precima i razgovarajući s njima. navrla rječica ispod Mrgudnjaka. Ibri. Mutno se obazre oko sebe. prosto iz svoje dobrote. eto. Cijela se mahala čudi kako mu bura ne odnese dućan. i dućan mu stoji na milosti Božijoj. pala po Ba-banu. ako Boga znaš! Ih. A to je bila pjesma izumrle porodice Proha. Eh. nadošla. Ajiša je plakala i naposljetku se utješila. 150 . Pogdje-koja grupica. Rijeka Runa požutjela. pa besmisleno blene u Runu i osluškuje huku razuzdane bujice. Tako ponovljeni. tamo u rasute vile i kućice po prokislim baščama. 152 BABANOVA BIJEDA Puše bura i brije po iskrivljenoj ulici. Ona je osjećala neumoljivu bijedu koja je jedini uzrok. Alaga? Mnogo si mi nešto ostario. a reklame kao izotkidane ruke. Tako su prošle cijele dvije godine ovog razorenog života. jedva se drži na svojim rasklimatanim temeljima. sa lukavim smiješkom i sitnim očicama. . a sada mu ih. kad se vraćao s groblja. ima nekoliko dana kako ga nešto hvata. U njemu šuti mir kao pritajen miš. i Alaga ustade. ostario. Baban. pogleda začuđeno. Korito joj otješnjalo. Ona je osjećala svu tragediju svoje porodice. pa se osmjehnu. a Ajišina djeca skaču oko kule i boje se crnog 151odžaka u džamliji. pa vidi Hasana. On se zagleda preko rijeke. Kula se nakrivila kao od žalosti za Alagom. a Alaga se jednako smiješi i posluša svakog u čaršiji. pa razdragano juri u polje. obori glavu preda se. a nahereni dućani. da joj je brat poremetio umom. oprostivši se još brže. ču kao kroza san da ga neko viče. To je bila tužna pjesma njezinog poslednjeg izdanka. provuče kroz njih kanap. zar si ogluhnuo! Što se ne okreneš? Alaga diže glavu. a on se i ne okrete. natakne ih na drvo. Omeru. kao podapete stupice. Izdubi dva oraha. Kroz mala vrata vidi se samo prosijeda brada i saruk. a Baban zaodjeni sinove kao jedan po jedan u palanci. A u kasabu opet došlo proljeće.Podveče je odlazio svojoj udatoj sestri Ajiši i igrao se sa njenom nejakom djecom. oni ulaze da ocu čestitaju Bajram. U Mate zamrije lukavi smiješak na licu. a djeca zapljeskaju ručicama od veselja. A Alaga se i dalje smiješio i ne obraćajući pažnju na ovaj susret. okupi se kao jato čavki. a zatim tako snažno zamahnu da izgubi ravnotežu i pade na zemlju.Ostario.Kako si. a mušterije ni "dobrojutro". čuči Babanova straćara . a on. a glad popala po sirotinji.Dobro. a čibuk viri i dimi se prkosno u vjetar. Bura! Bura! Sablažnjivo zviždeći. srednjem. svrh ulice. Istina. pomislio bi blago Alaga. pa najednom poče da mlati rukama oko sebe kao da se hrve s nekim nevidljivim. odvedoše u vojsku. Agan mu pritrča. A čaršijom se proču: poludio Alaga Proho. Alaga.

U sobi je vonjalo na ustajali znoj i na težak. Dućan pljusnu o zid apoteke. ali se za njezino djejstvo uskoro pročulo. . pa neki iskidani glasovi što. Čuo je da je nekada u komšiluku neka stara Kriluša našla ćup dukata.fijuu . Smiješno ga je bilo vidjeti kako se. Čim on u sokake. Evo u čemu je stvar. ugleda dućan. okretao nasred sobe i omotavao se njim kao vit'o. krpa. Zašto je htio da ga kazni. I osta živ i onako blijed i podbuhnuo. pa ni sam Baban. ' " >• ■ ■ . pa tako i to ostalo nepoznato. sav uplašen. Ali kada ogranuše topliji dani i oživi čar-šija. a Baban se prekide hamaleći za komad hljeba. u pravim abu-kazemskim papučama. izbaci iz kljuna oblak prašine. a na crne zimske dane još ga je jedino podsjećala ona 155dječija rugalica. žuri da što prije ude u svoju kućicu i riješi te paklene vike. Noćas se pojaviše čudna slova na onom zidnom trbuhu: zasvijetlješe.govorila bi mu svaki dan njegova žena Aiša . Domiši-Kobaban. i Baban ode u čaršiju. Javio se da leži od neke bolesti kojoj Baban nije mogao da razumije 156 ni da zapamti imena. Baban se diže sav blatnjav i promočen. pa drži i priteže k sebi grede preč-nice. Žena sve zabrinutija. okovanim i žicom ispletenim po-stolama. Baban se prestravio. sjeti se da ne zna ni čitati. kao da je pokopao svoju ženu Aišu. I Baban sniva kako se svakog večera nešto miče u toj izbočini kao u živom trbuhu. Ali. Najposlije se javio Ibro iz bolnice. najednom se sve pretvorilo u ugljev-lje i njoj se zgrčile ruke. eto. kao da je trudan. a kraj peći se sušile neke vlažne ponjave. izvrnut. Ova nesreća mal' što ne pomjeri Babanu pamet. Baban se raskoračio. Ali kada je ugledala zlato. okrećući se i snebivajući. da ga čak i u snu proganja. Eno ga! Tjera trošnu dvokolicu. oštar fijuk. a djeca u rugalicu: Baban-Dobaban. povijen nad njom kao čudna orlušina. Bilo je tijesno i tamno. pa mu dao i ovog prekobrojnog sina. Bog zna jesu li i živi. sa hiljadama papirića. A pljusak nemilice lijeva i bura fijuče kroz ulice kao predznak crnim danima.prošapta Baban sa suzama u očima. za vratom. pomrijećemo od gladi. ali joj svaka kaza drukčije. Tako prolazi zima. U njegovoj jedinoj sobici. Šukonkoda-Baban.ako se ne prihvatiš kakva posla. . Otada Babanove postole stalno noćivaju pred vratima. a na Babana i njegovo tijelo navale se snovi kao more. Poslije zadrndaše kola preko avlije. puni straha i očaja. S njim se bori prasak. a sinovi u ratu. rodi se ovaj Mušo na zaprepašćenje svih. otkako mu žena iznosi postole. Bura! Bura! Prasak još strasniji: juuu-kr-ahh! Vrisnu dućan diže se kao siva ptičurina. Samo značenje ove rugalice nije niko u palanci znao. jedan je zid nešto izbočen. 154 Moćni Bože. a bura podrugljivo zazvižda u kovitlac nad njim. on poče stalno da sanja neke čudne snove. nikom se ne javljajući.krahh! Šta je? Babanov dućan vrisnu. pa se proču palankom daje šenuo pameću. kao stvoren u trenutku toga haosa. češući se iza uha. ližući je svojim blijedim usnama. pognut kao nad dvokolicom. osta zavaljen na zemlji. kuća opet živnula. Tako je jednom i u snu dohvatio postolu i udario ženu po glavi. pa poče da ha-mali. šibica i bezbroj drugih sitnica koje razgrabiše neke nevidljive ruke. dozivaju u pomoć. to samo on zna. I Babanovica je pitala komšinice. Da nije kakvo zakopano blago? pita se on. A Baban jednako šuti i kuća sve praznija. Spočetka ova rugalica ne djelovaše na Babana. Mali se Mušo rasplaka.Kuku ti je nama. visok i plećat. moj jadni Babane! . počela da ga raz-dražuje do bjesnila.sve mršaviji. a Baban sve duži . zasvijetlješe. ali sada poče da ga draži i golica kao obad vola. A Baban. krika i lupnjava kanata. džinovski zasoptalo huktanje. a majka mu dade koricu ječmenice i on zašuti. Baban hamali. glupavo zinu. I dok je njegova mršava i bijela stopanica držala pojas. pa kada se probudi. Srce puče u njemu. I svakog jutra posmatra Baban taj trbuh. žalostan. Bog je svakako namjerio da kazni Babana. Ona ga je nervirala. Kada su sva tri brata već poodrasla i počela da zarađuju. pa uzviknula. Predao se radu. Već dva mjeseca ni glas od njih. kao bez kostiju. pobijeđen kokot. Išao je pognute glave. zaputi se kući. zagušljiv vazduh. jer Baban poče i da tuče djecu i da se baca na njih svojim teškim. moćni Bože! . Baban odmahnu rukom i zovnu ženu da mu pri drži pojas.Huu . trže se i Baban: nabavi dvokolicu. pa ugasnuše. Bijeda čuči u sobi. isto tako uzidan u zidu. Aiša svake noći postole pred vrata. Cio ostatak zime prešutio je žaleći za dućanom. žalostivo zaškripa i zakokota kao iskrvavljen. diže ruke i opet ih spusti niza se. u kojoj spava sa ženom i svojim malim Mušanom. pa smeten. on se.

pa sjeo na neku stijenu i dugo plakao. ne čuje nikad ga ko doziva. jurnu u sobu i. zasvijetlješe. kuća s ćoškom i velikom avlijom? Onda bi mu se svi u čaršiji prijatno i s poštovanjem javljali i sjedio bi u vrhu kafane sa Bećir-begom Krvavcem. Vezao sam uzao na svakoj pari. Težak zadah sjeo mu na grudi.vrisnu žena i poletje k njemu. a Baban se probudi i viknu u strahu. Iskopaj ga i spasi porodicu bijede i nevolje! To reče i nestade ga. Neki mrtvački umor skršio mu svu snagu. U sobi je bilo mračno i zagušljivo kao u trapu. posmatrao bi onaj trbuh na zidu. opružio bi se preko cijele sobe i. ugleda mu pobješnjeli pogled. češljajući maloga Mušu pod smokvom u avliji. Svakim danom gore. Tako. Pokuša da govori. a noći bezizlazne. Bih li raskopao zid? pita se po stoti put očajni Baban. I u tami je. Nije mogao ni rukom da makne. Nevolja kao teška kvrga u bezizlaznom vremenu pritisla Babanovu porodicu. pa se stade mučno prevrtati na svom tvrdom ležaju. pa otjerao kola.odjeknulo bi na kraju kao da neko udara u ogroman bubanj. Katkada mu se dogodi da prođe svoja sopstvena vrata.Čuj me. a vrag mi je bio zasjeo u misli i pohlepa u tijelo. domišljala se sve do jednog dana kada je. Najposlije ga savlada san. govori o ćupu zlata. Na vašem svijetu bio sam prije dvije stotine godina. Bio je sav u golu znoju. pa ciknu. ko Mušu? A dukati? Sinovi.Baban poče da sanja o ćupu zlata. I sve tako. Sutradan Baban leže sa strahom u duši i umorom u kostima. I dječurlija se iznenadila. Jeo sam suhu ječmenicu. sve dok zora ne zabijeli u oknima. Nije mogao da shvati otkud dolazi. a porodica pade u beskrajnu bijedu. ne čekajući da mu se žena probudi. pa kopa zid čekićem. I Baban postaj aše sve šutljiviji. kad su podigla graju za njim. Domiši-Kobaban. Začu opet onaj strahoviti glas i ne shvati otkud dolazi. Ali koliko je god prevrtao svoje izhan-dale misli. žena. Ona sinu. Babana spopadoše neobična razmišljanja. . Sukomisi-Baban. Stotina zlih misli sunu joj u glavi. a žena sve zabrinu-tija. za mila Boga! A ako se sve pretvori u ugalj kao kod babe Kriluše? Ih. Sinoć je čula kako kroza san doziva nekog djeda Babana. On tek sada poče da misli ozbiljnije o ovoj rugalici. činilo mu se. kao da ni sam ne zna kuda ide. pa tišti da krvlju propišti. Babanovica doču da joj muž sa praznim kolima juri kroz ulice i nešto govori u bradu. sruši mi krov nad glavom! vikala je Babanovica. Najprije je čula dva-tri. kao prognanik. zaboga. poče lutati sve pod sažalnim ili podsmješljivim pogledima palančana. šuti i suze joj u očima. on se u snu uvjerio o uzidanom blagu. Salko. sijede brade i progovori: . Baban ni da uhom makne. a poslije se pojavi starac. A ako mi se uzmu ruke. Poslije se diže i. Dvokolica prestade drndati. nije mogao da se sjeti ni kada je prvi put 157čuo. a glas ga izdade. a dukate sam skrivao u ćup. Dani se odužili. šta se dogodilo s Babanom. opet ono . Babanovicu zazebe neka kobna slutnja. Mujo! U pomoć braćo. . pri plamsanju svijeće.Jusufe. Nešto je ovladalo njim. a Baban ih istovario pred bakalnicom Simata Grebe. Neki dan istjerao dvokolicu čak izvan palanke. kao kiša. a komšinice ni da čuju. Poludio Baban! proču se gradom. Trgovci mu prestadoše davati poslove. što to radiš! . Legao bi s glavom punom misli i briga. s željom za boljim životom i sa udovima punim umora kao teškog olova. vidio onu izbočinu na zidu. nešto strašno i neshvatljivo. Mučio ga nemir i strah i jezive slutnje od tajanstvenog ćupa. čula 159rupe udarce u sobi. Nešto ga je treslo kao groznica. sine Hasanov! Ja sam Baban Taslak. I onako svako .ban-ban kao da neko udara u bubanj. o sinovima i ugljevlju. Poslije se začu glas. ko će hraniti ženu. Ih. prekjuče. Šukonkoda-Baban. Vidio ga je kasapin Uroš. a Baban po cio dan gleda u jedno mjesto na zidu kao nijem. Babanovica ga tužno pogleda. I Babanovica se uzalud domišljala šta bi mu to moglo da znači. Eto. Glas.Šta ti je. Žena sjedne do njega. zalamata rukama i odletje na avliju da doziva u pomoć. lomeći ruke i dozivajući komšije. Pognuo se nad dvokolicu. I trgovci u čaršiji primijetiše njegovu zabrinutost. Kada bi naveče došao umoran. oprezno istjera dvokolicu kroz kapiju. Baban stao uraskorak. a češalj zape u Mušinoj čupavoj kosi. Žena i djete teško dišu. a on je samo bolno gleda i šuti. kao da ih mora mori. čudan i dubok kao iz badnja. dok Baban jasno ne začu: Baban-Dababan. Ne usuđuje se ni da joj riječi progovori. a ženi ništa ne govoraše. a gotovo sve poruke izvršuje naopačke. moj Babane? Što si tako blijed? .Babane. nagnut naprijed kao nad dvokolicom. za mila Boga. Slova opet zasvijetlješe. . o Babane. govorio je neke nerazumljive riječi. Jovan Kuna poslao po njemu tri sepeta šljiva svom mušteriji Omeru Pečaninu. a slova opet zasvijetlješe. pa ugasnuše. ih! Baban uzdahnu. To potraja nekoliko časaka. sirota žena zaleleka u gladnoj godini. sruši mi Baban kuću! Pomagajte. Ćup je zazidan u ovom zidu."ban" .upita ga žena sutradan. opet kao iz badnja. I ako Baban. Baban se probudi. pa ugasnuše. sva zapanjena ukoči se na vratima. a zatim osuše brzi nestrpljivi. pa ne smije ni riječi da upita. 158 . pa zadugo ne stisnu oka. Malter frca sve bješnje i bješnje a on sav dršće i oči mu gore kao u pobješnjele zvijeri. I upravo kad je noć prolazila iz petka u subotu.

Sjeti se osijedjeli Baban i zaplaka kao dijete. Oči mu luđačke i krv mu teče iz slijepoočnice. A s njima uzmiče i starina i nemoćna kupi se u budžake i uljuljkuje u zaborav. Baban razbolio. Baban je krišom pomilova rukom i vrati se u sobu. . Naherena i orohnula naša stara čaršija čuči na stijenama iznad Neretve kao poderana prosjakinja. Tužna i orohnula stajala je dvokolica u jednom uglu i čekala. odmah da napomenem da djeda Rnjez ne pripada ni jednim ni drugim. Dvori su mi na vezene ćoškove. Blago onoj koja pode za te. pa nemoćni malaksaše. Svi oni danas žive u snovima o prošlosti i liče na putnike koji su davno izostali iza svoje družine. iako su mu rukavi na gunjcu prodrti. a fermenove vežemo gajtanima svilenim. pa malaksalost. Rupa na zidu zjapi. A Baban diže ruku na čelo pa zavika: . baš. a djeda Rnjez sjedi na ćefenku i kao pauk zapuštenih misli zapuštenih misli prede stare uspomene. građanska odijela i uđoše ocu na čestitanje. jer mnoga lijepa djevojka pogledaće na te krišom sa džamli pendžera i srce će joj poletjeti za tobom. što haljinka promijeni čovjeka! . Takav je on i zato ga volim. sav izvan sebe. Sletješe se komšije i sve strča u sobu. viđeni putniče. djeda Rnjeze! A on strese prašinu sa misli. blijed kao mrtvac. Mi šijemo čohane čakšire. kao . već u prošnju djevojačku. Ko si ti. a nakitom da okitiš hurije. Najstariji mu sin Hasan dođe iz vojske. Mi jašemo najbolje konje u carevini i pjevamo najljepše pjesme. doba što navre i nabuja čudom i nevoljama. čekala da zadrnda palankom. da se odmoriš na Marinim grudima i da snivaš rajske ljepote. A putnik reče: . tako slatko tugaljive. Prihvatiše Babana a on. o putniče. Baban klonu. I strijela nanese novo doba na naš grad. oko njih na stotine pilića: grad. a vodenice na Hučki kao snaše s prtljačama uz vodu. a ona metnu Babanu hladne obloge na glavu.Ni u zlo ni u kupovnju. Sretan mu put! Zato.viknuh! . a saruk Bog zna kad premotan. strance šeherlijo. ih! Pa vidi Hasana! Za mila Boga. Mušo se primiri. . Mi kujemo srmali pusate. upravo osvanu Bajram i oni obukoše svoja stara. Spopade ga drhat.Bog ti pomogao i poživjeo te! . otima kao da je u njemu trista pobješnjelih snaga. prašljive i snene. Traboloze i burundžuke da provučeš kroz prsten. rijetki putniče. U Mekama dvanaest dimova. ukoliko hode po suncu. da se napiješ vina krepka kao san i snažna kao strast. dobro opraši svoju odjeću. Momak sam prikladan i šeherlija. Ne šaljem te u džamiju. i kad stiže i drugi.E. a veselje obuze cio grad. odozgo s brda ugledao naš grad. 162 . I vrijeme ih pregazi. Imam trista dimova kmetova i kamenih devet vodenica što mi melju bjelicu šenicu. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. Tako bi se učinilo svakom putniku koji bi. Baš mi svejedno. Razjaren kao zvijer.kaže djeda Rnjez. 161DJEDA RNJEZ Nikad ne pazim na to da li neko zauzima kakav položaj u društvu. Džamije sive i ponosne kvočke. On je samo čovjek bogate duše i srca. pa kao sudbina nemilice pregazi stari vakat. Ne pada mi ni na pamet da pozdravim nekog samo zato stoje bogat. Ćošak mog pokojnog oca Alage Rnjeza nadvisio samu džamiju. Neka mi čestita djevojka ude u dom i neka Bog da berićet. 163Tako se živjelo nekad u našem gradu. a mali Mušo ciči da mu se žile naprežu na mršavom vratiću. ako Boga znaš! Ih. sjeti se starih dana. zapanjiše se i ne snadoše mnogi medu njima. otima se. Cikane! . pa djeco. Tako se.Pomoz Bog.Evo šta dočekasmo! A beli pamtim. a roba nam dolazi iz prekomorja trista konaka dalekog. kome ne bješe ni traga ni glasa. razočarani. Topovi zapucaše gore na tabiji.Pošten si čovjek. Omere. jer si umoran. poslije se pridiže i obiđe svoju dvo-kolicu u avliji.A udarci jednako tutnje i sva se kuća trese iz temelja. a tavani na tanke kamenje. Ali mu ne bi suđeno da je više vuče krivim palanačkim 160 ulicama. u Stru-gama petnaest dimova. nebojša i mudar. Kresni okom kroz mahalske sokake i sreća će te pratiti. slušaćeš pjesmu uz gusle i krv će ti se razdragati kao u junaka. a na domu inokosan. A dogodi se da za njegovog života neko nevidljiv nape snažan luk i pusti strijelu. pa cio dan.Daj nam kahvu. Djevojke su nam ljepotice. trže se iz prošlosti i dođe k sebi. Ljudi se ustrijemiše. Oranice neprohodne pješice. što ono kažu. Ja se rodih. ranjavaju zidove i lupaju stakla na prozorima. Čitlucima ni broja se nije znalo. a komšije se ne snalaze. Ležao je u postelji puni mjesec dana. Ali. jer moj otac bješe kao jedan po jedan u gradu. i kusu vranu i vidjeh i zla i dobra na ovom bijelom svijetu. sjeti se najmlađeg sina Ibre. Najposlije ga savladaše i položiše na se-ćiju. Poslije se komšije razi-doše. Svrati u han Saćira Trbonje. i da si mi zdravo. a vranac pod njim prosipao vatru kao zmaj.Za miloga Boga. Baban se sneveseli. Komadi stijene frcaju na sve strane. ali te šaljem u krčmu Mare Pregačuše. eto. Babanovica jeca. a postole ušivamo od kajsera crvenog i bez izdera. . nekad davno. da ste mi živi i zdravi! Hajd'! A kad oni izađoše. i koja te sreća nanese i namjera namjeri na naš grad? Dođe li u prošnju djevojačku ili u kupovnju trgovačku? Jer naš je grad na glasu nadaleko. tajanstven i grozomoran.

I sudbina kao da se rasrdi na moj još nezasluženi pašaluk. Imao sam i ja majku i volio sam je.vodi me sebi! Umrijeću za tobom. a Šemsa dopa bola neprebolna. A danas? . žerava li? Idemo brdom usiječenim drumom. Uzjaši Vranca pa kroz mahale. a poljane do planina pukle pod nama i grad pritisnuo podnožje brda Stoca. pitam se. kažu. Ničeg se nisam bojao. I po nesreći.. . Sidoh li s uma. na vrata. Istina je uvijek velika za one koji je osjete. . dok najposlije ne prohodah u škipu tople vode. Kosci kao da se utrkuju. U gradu nasta pokolj nad izdajicama i haznadarima. Švabo zauze grad.Paša.da je novi sultan zasjeo na taht. više se ne povrati. Snažan kao jablan. za leđima ti. Bila ciča zima. Teško mu je bilo. A na onom svijetu biće drukčije nego što se mnogi nadaju.i djeda Rnjez opet odmahnu rukom. Hodže me kadiše zapisima. lagahan kao pero. Neće mu Bog dati. I dadoh sve dimove za nju . Ali.. A tako i jest. Mjesec joj ispod grla šija. To je njena duša. A poslije. a nešto raste u tebi. A Švabo diže bune i uvodi svoje marifetluke. Ali ne može odoljeti. a sjećanje na mladost još žalosnije. Sve se živo uznemiri. On se još. Šemsa Saračeva kao vila. Evo Švabe prolazi ispod pendžera.. Mladost ludost. a konj: damar li. a Švabo zaviče "halt!". pa nastavi: . Dođe i Micika. Tako je. Put Blata kao vilen. ugljen pricvrkni za vunu i upravo meni za petu. gledajući ih. Nešto žalobno pecne te za srce. . a kuća kao u jednog po jednog. postavi straže i moj dajo poginu. peti dan sprži mi petu i ranu ostavi na njoj da si mogao pletu zavući u nju.Hoću dušo! . Žene zaplakaše. Ali sam je volio više nego sebe i zbog nje mi se i navuče na oči pa onako žestoko naletjeh. tuga li? Eh. sinak! Na Blatu nas čeka šator.završi djeda Rnjez promuklo. a moj dajo ničice. . a konj mu se povrati sam i tužno zahrza pod pendžerima. Evo ti i to kažem. U kavgu nizašto. jer tako šta lijepo može samo da se izmisli. Brežuljci sočni kao djevojačke grudi. zaviče tri puta pa opali. napupala ruža. pa i oni navališe u odbranu. Neće mu Bog dati. Oh. ljudi se povratiše kućama. kao cvjetovi. ili mi srce ne da mira. . A tamo. krhka je pa se razbije i djetinjstva nestane. majka mi svisnu od tuge. na pendžere. . ih! Sve bih dimove dao 166 za nju. O kosidbi pritegni opanke. Boljelo ga da priča o ovim stvarima. trzao od pomisli na njih. a ja za pola litre rakije stajao na jednoj nozi kao roda. ali i to prođe. I prozvaše me Paša Roda. Dođe ti žao napustiti ga. zanosi i steže srce nekom davno minulom žalbom. Eto takav sam bio u mladosti. Prošlo je sve. pa se bezočno zaletjeh kao vjetar. a otac dodade paša i ja po-stadoh Mehmed-paša. A bilo je i toga. redaju se prostranom kotlinom da podvrisneš od dragosti i zaždiješ iz kubure. A silna bješe ta Stela.Pođi niz sokake. . ali neki ustadoše protiv bitke.šapće mi Stela na uho. Rastao sam kao iz vode. ali u devetoj godini ograjisah na čini 1 posjekoše mi se noge. moj sinak. u gradu ostalo sve milo i drago. Sve mi se čini da ja izmišljam ono što u istinu bi. Izašao noću. ili povilenih. ja se opasah snagom.. jer takva dođe carska zapovijest. odnesi ih kujundžiji Jovi i odjeni Stelu u suho zlato. Švabo dolazi.Poginućeš. 165lele! I u svemu tako berićet. Eh.kažem joj. kupiš mene jedno naušnica? . majka ti žalosna! .proču se gradom. Nego da nastavim: 164 Planu krv u meni i zaletjeh se kao vihor na njih. pa kao da me miluje. pa kao omadijan doma po rušpe. Ovdje djeda Rnjez mahnu rukom na prošlost i zašuti. Kao da je sletjelo jato sivih orlova na nj.povikaše i zazebe ih u jaranskim dušama za mnom. kažem. Djevojke da polome vratove pa. kaže moj otac.Švabo dolazi! . babe huktaše oko mene. pa čio kao soko. a brkove subaše Muharema čini mi se da vidim na puškomet. a junaci se spremiše za bojak. sočna kao ujed u bresku. Isprva se ustručavasmo.kaže . zaplakaše majke i djevojke. . ili po zapovijesti Božijoj. smije se kao hurija i pokazuje mi prazne rupice na ušima. pa drhtim sav od nekakve jogunaste udarljivosti. Rastu li to djevojački pogledi u meni. bijel kao golub u zelenilu. kažem ti. pa s njom meni pod noge. a otkosi prekrivaju polja u nedogled. i skoro ugasnuo. Nije carska već murtatska. A u meni se razigra merak. Barjaktar Hamzić razvi bajrak. Djetinjstvo je zlatna jabuka. slutnja li. Evo ga u Bišću pod gradom. Bog da mu dušu prosti! A poslije. pa na onaj svijet. kaže moja baba. I sad kao da joj čujem glas iz daljine. Hodža Omerhodža zauči mi ezan nad kolijevkom i na-djenuše mi ime Mehmed. Ali Bog ne posluša babu. a ona.Paša dušo. zabreklu od soka i jedrine. kaže moja baba. miran i strog da se skloniš i oboriš glavu ispred njega. pa otvori nekakvu "Gostionu" i dovede nekakve kelnerice. a baba zagrija vunu na mangali. mladosti moja! Žalostan je napušten dom. Kao cvrčak 0 Jovanjdanu vrištao ja siromašak. kaže moja baba. što kao bijela tica leta vrh mene u tišini. Neće mu Bog dati. Otac preda mnom na konju.Poslije je ona otvorila hotel. Švabo dolazi! Eno ga na Buni.

a zovu ih Dobrima. pa mi procvili duša da umrem od bola i ja . Ili to moljac negdje podgriza staru gredu. Gledao je kako se bodu noževima. plača i smijehova. voda iz drvenog žlijeba praskala o površinu rijeke. one se nižu u čudnu grivnu: zmija i cvijetova.Koga je Bog obdario. O. nema pametnijeg i uvaženijeg čovjeka od Eminage Borića. u 169tren oka. ili pauk raspliće mrežu po praznim konacima? A djeda Rnjez prozbori sasvim tiho. naočigled cijelom selu. pa se zako-cenula. eno sad! popucati i s rikom se srušiti na naša iznemogla tijela. Svašta je bivalo. jahao na magarcu od Merve do Safe i išao pod sveti Kamen koji stoji u vazduhu. jahao je on šesnaest dana. Ali Eminaga nije nikad pričao o ovom slučaju. presjedio je on oko deset godina.Zar ti ne čuješ noću kako popuckuju stari krovovi. gdje je. inače nedaleko čuvenog poradi masnog sira i obilja ljeskova grmlja. Ljudi me pomozi. dok je Eminaga još bio djetetom. Tišina polegla po staroj čaršiji. digao se s njim i opet ga povratio. pojavio se u našem kraju Dobri. za to? Bolje nek sve zgasne u meni.Eto ti. Samo se čuje. obrasle gustom prašumom. Njih ima uvijek trinaest na svijetu. ti ništa ne čuješ! . A šta ću ti pričati? Koliko sam stida podnio. čovjek od onog svijeta. Ali. U samoj Drveniji medresi. tiho kao iz groba: . a hodža Ibro zapiše -pa kao rukom. a bijeli ćulah na glavi obmotaje šarenom mahramom. i druga okolna sela. pored ostalih ceremonija. kuće zvjerinje. na čini. veli.. Sve kao rukom. neće dugo potrajati. Oni hodaju i pojavljuju se uvijek kad se narod ogluši o Boga i kad nastanu čudna vremena kao ova naša što su. valjan u čuvenim stupama u Rakitnici. Deset sam puta prebacivao terezije preko ramena. iako nikad u svom životu nije kročio dalje od sela Pješevca. na cijelom tom Božijem prostoru. Znanjem hodže Ibre. rijetko su raštrkana po zaravnjacima i visoravnima nepreglednim i ispašnim. Pričaju daje dijete mirisalo punih devet dana. otišao je čak u Carigrad gdje se družio sa najčuvenijim šehovima i dervišima i učio huktanje s njima. dotle smo došli. Nek pije vodu sa ovog zapisa devet zora i devet akšama. gutaju plamenove kao zapaljene stogove sijena i Bog zna šta još sve. To ti je život. a isto će vam posvjedočiti hodža Ibro. u šurdufu poput sarajevskog sepeta. Veli. . sjedeći sa svojim najstarijim sinom u travi pod hrastom kraj Mulagine vodenice. to je više stvar providnosti i Božijeg davanja negoli ljudskog znanja i pameti. Imširu Telebaku razboljela se krava. a oni kud će pa po hodžu Ibru. a hodža Ibro i njoj zapis. To mogu i ja da posvjedočim. hraneći se samim pilavom kao papagaj i prezajući svakog časa pred beduin-skim nadžakom. kako stenju iznemogle grede vjenčanice i klize naherene strehe. sjeti se prošlosti. Hrast je pobožno šumio nad njima kao da se smješio od neke prevelike sreće. najstarija muftarova kći. Sela. Pored toga što je poučavao djecu u mektebu. I Sabit ozdravi. ili mi se to samo pričinja. on se odluči da pode i na hadžiluk put Meke i Medine. uglavnom znamenite ličnosti našeg sela Šumljana. I popamti šta ti kažem. noseći glavu u torbi. Samo kad čovjek reda uspomene. U selu Grdobici ujela zmija Sabita Krhana. Obogativši ovako svoje znanje. Dok se vi vratite on će ozdraviti. Išao je i medu fakire i prisustvovao izvođenju njihovih neobičnih i jezivih igara. a vrhovi srasli s nebom i goli. urekla je žena plavih očiju i kozičava lica. koji uvijek gleda preda se kao da se boji da ne bi zgazio koje nejako Božije stvorenje. Šalvare su mu od zelenog sukna. Na devi. I poslije bola i poslije svega što sam preživio. duboko skrivena u planinska njedra i skutove. to sad sve i nije ništa. A zidovi se pritajili kao da će.. šta piće učini od čovjeka. pa će ozdraviti. krt i spor šum. pa će ozdraviti kao rukom. Ima ljudi koje je Bog obdario i dao im moć i vidovitost. otpoče da priča. prije nekih šezdeset godina. otvori mi dućan i sve lijepo. Tako. naše selo Šumljani koristilo se uveliko. Veli. Djedi Rnjezu klonu glava. to je sve samo jedan pogled iza leda i ništa više. Naime. liječio je od uroka i ujeda otrovne zmije. unedogled kao u magle nebeske. dobro znam. Razbolje se Hajrija. a i gunj mu preko ramena suknen. boje nebeskog plavetnila. u meni se nešto provali. Opanke pravi sam sebi. pojaviće se i u našem kraju. čovjek bijele brade i neobične karijere u životu koji je učio cio svoj vijek. Samo jednog ljetnjeg popodneva. posmatrajući kako se raz-livena rijeka bliješti kao zlato na suncu. Upletite joj ovaj zapis u gornju polovicu repa. a on govori: .za čašu. Tada. kako su pričali ljudi i žene. stečeno u Drveniji medresi. Kao da me neko domahnuo rukom i rekao mi nešto što nisam dobro razumio. Nagrajisala. Planine. Roje mi se sjećanja pred očima.Eto. obišao je 168 sveta mjesta. opet. pa željan svijeta i znanja još više. Uzeo ga Dobri ispred kuće. A pogled u daljine diže um čovjeku kao krila sokolu. jer. dobro. u šeher-Sarajevu. To su. Pričam tako. A u čemu tek leži Eminagina znamenitost. pored Eminage Borića. a planine trepere u daljinama kao neki čudni svjetovi. prenio Emina sa jednog brda na drugo. I što god ljudsko oko može da nazre. on umije i sa travkom da razgovara i ona će ga razveseliti. otvoriće vam se vidik na nepregledne planinske lance. On važi kao veoma učen čovjek. 167DOBRI Popnite se na najveći i vječitim snijegom pokriveni vrhunac Željuše planine. hodža Ibro pisao je zapise i ljudima i stoci. koji je usred bijala dana. A poslije sam ga se okanjivao. ližu usijane mačeve. dogodilo se čudo s njim. A da je Eminaga Borić najvažniji i najpametniji čovjek potvrdiće vam i Mulabećir Radića.

moj Eminaga! . Noćas su nam ukrali treće.čudio se Eminaga. Odjednom. glavom on. Viđahu ga istog dana u više sela. 1 ko će znati šta se sve tu noć nije presanjalo. udariće ga muhurom. a jahaće na magarcu i noge će mu se vući po zemlji. a sunce pri-peče. na samom ćuviku oču ženski plač i ude unutra. nestade ga iz sela.veli on . završavaše stog. On će biti krupan kao niko na svijetu. da se moli Allahu i spominje svoje mrtve. Za njim će doći Mehdija. taj isti čovjek ukaza mu se u zelenoj haljini. Emi-nagi ispadoše vile iz ruka. samim velikim Bogom. Eto. što se uzdizala pored sela u mršavu gaju. Ali kuku ti je onom ko pode za njim! Taj se nikad neće kurtalisati 171džehennemske vatre. Hodža Ibro opet sanjao kako ga Mehdija goni preko njive da ga udari muhurom. Taj nepoznati čovjek bješe u platnenom ruhu i goraše na suncu kao živi plamen.Dobri su lagahni kao pero i u stanju su da se u jedno te isto vrijeme pojavljuju na više mjesta. On će odvraćati svijet od Derdžala i koga god odvrati. . a kroz nekoliko dana proču se po Šumljanima da se pojavljuje Dobri po obližnjim selima. zapjevaše. Učeni Mulabećir Radića zaklima glavom i sve se oči sakupiše na njemu. To neće Bog dati.Eto. A svi su znali i to da se on dugo skitao po šeher Sarajevu. Njiva nasmijana i okićena ptičijim letom i krikovima u jutarnjoj tišini. za mila Boga! Najprije se sve zasvijetli. Hajriji muftarovoj opet se pri-snilo. to je bio Dobri. zagrlio je. Beširova žena spram njim. kažu. kad hurije zapjevaše. vidje popisana imena svih ljudi iz . nasmiješi se i ja se u tren oka stvorih na ledini kraj ograde. i zabrinuto i pokajnički. najprije će se pojaviti Dobri da opominju svoj narod da se kloni dobara ovog svijeta. Pojavi se.zakuka Ibrimša.da su nastala neobična vremena. raspričao se hodža Ibro o Dobrim i svojim neobičnim doživljajima na Istoku. sa visokim bijelim ćulahom na glavi i žutim mestvama na nogama. kako je zagrlio onaj čovjek u zlatu. Ha-sane. A ako su došla ona vremena. Kao da nešto predskazuje i opominje narod na neke neobične. iako nije znao čitati. pa ne smije ni da vikne u pomoć. Eminaga Borić zaputio se u Torlakušu podno šume da plasti sijeno. dugačka i debela kao balvan. Kako to da Hasan Šerbetović vidi Dobrog i džennet kad su svi znali da je on u svim selima unaokolo poznat kao najopasniji kradljivac stoke. Dragi Bože. A Eminaga. Ali ko će to znati ko je u Božijoj milosti. Da Bog da da im pri sjedne! Zar i u ove dane da se nađe takvih ljudi! .Neka znate. sam u mrkloj noći. Svjetlo izbija iz njega na sve strane. pa. A njoj nekako milo i sva se topi od milina. Kijamet na pomolu. pa ništa od svjetlosti ne mogoh da vidim. Ovo mi je pričao moj rahmetli otac. Prolazeći pored kuće stokom bogatog Bešira Šakote. U isti tren ukaza se pokraj njega ogromna zmijurina. pa sve udaraju u oči kao sunce na vodi. . Ne može to tako. Stade preda me. a on se nešto ne da i bježi put mektepske zgrade. a đauri dođoše do pod sam Stambol. duboko se zamisli.upravo kad htjedoh da predem ogradu. kažu. odakle su ga i dotjerali žandari u selo. sav predan poslu. A blago onome koga udari! Taj će se zanavijek uživati džennetske ljepote. Eminaga prionu na posao. kijametske znakove. Tako je muftar vidio kako mu sami Derdžal odnese ovna iz pojate. Glas mu se oduže i on tako osta u napetom očekivanju kao lebdeći između smrti i života. a dugim razgovorima nikad kraja. iskrsnu preda nj neki čudan čovjek. a na glavi joj veliki ćitab u kome Eminaga. Te noći. kako je pisano. I ta jeziva noć prošla je i sutrašnji dan osvanuo bez ijednog oblačka na nebu. zapjevaše slavuji u baščama. jela se samo dotiču a ne meću ga u usta. I darivaće svakog zlatom i obećavaće zlatna brda i doline. Ja čuda. Ali onaj čovjek u zlatu ne pusti me da uđem u dvorove. Sa muftarova posijela sve se živo raziđe sa strahom u duši. da je zbog nekog čovjeka dopao tamnice. A kad jedu. sav van sebe.Eminaga zašuti. Tijelo im je mekahno kao pamuk i mirišljavo. Bože me oprosti. A blago i tebi. u velikoj odaji džamliji. . preda mnom se pojavi čovjek sav u zlatu. a on se okamenio od straha.jer si ti vidio džennet. Bože nas oprosti. turska carevina propada. U našim Šumljanima uz-budiše se duhovi. a oni se ne boje Boga. pa nastavi: . Posi170 jela učestaše do kasno u noć. osluškujući nečije neobične korake. Kao da ga nešto spopade i prikova za njivu. . a oni kradu stoku. što bi okom trenuo. A kad. a taj čovjek u zlatu. lice mu se zabezeknu i po-sjekoše mu se noge. nasta pravo zaprepašćenje. . Sve zanijemjelo slušajući ga. Tad Eminaga ne reče ni riječi više. završi Mulabećir . Bješe mu od juče ostalo još nešto malo tih mrginja. I ujedno kad htjede da baci posljednji naviljak i površi plast.kaže on . U seoskog muftara Beširage Gulića. dok sam još bio dijete. a on se samo nasmiješi i zemlja se otvori pod nama.Evo već treća noć kako 172 nam neko krade šiljež. pa ponio i ne dotičući se zemlje i spustio se s njom zajedno na rudinu pod Čimića bašču. Pa ti izađi s njima na kraj! Dan već prigrijao kad Eminaga stiže u Torlakušu. Čak se i tornja paščad uznemiri. mnogima se u snovima prikazivahu čudne stvari. Šuma se još jače pritaji kao da se prituli. meni se učini da ću umrijeti od sreće.Kuku ti je nama. Poslije njih pojaviće se Derdžal i proglasiće se. Kad se ukazaše dvori sve od suha zlata i srebra. Dobri obilazi selima. pa ni daha vjetra. djeco. i to neki zlatni slavuji. Svi se začudiše. . Hasan Šerbetović banu u odžakliju i otpoče da priča o svom doživljaju. a sva se vrata na dvorovima otvoriše. Oko podne otešča tišina. prije pola sata. kad se u našem selu pojavljivao Dobri.

biva. a što je Božije davanje toga se ne treba bojati. ■' . eto smo se sastali. pa svi zajedno ručamo pod hrastom u avliji.skoči do u šljivik i vidi ko ono svira u frulu. Ljudi počeše da se razilaze kućama na večeru. očito zbunjen. Prođe nekoliko dana. pa zamakoše u šljivik. kao da ih čekaju neki veliki poslovi i kroz kratko vrijeme počeše se iskupljati u šljivik pod muftarovom kućom. Ljudi posjedaše. pa da se počne sa molitvom. dede Hasane! I Hasan po drugi put ispriča šta je vidio svojim rođenim očima. ■ . očekivanju.svoje okoline koji će u džehennemu gorjeti.Sjedim ja .Ta ima ga ko dočekati. pobogu si brat! Ljudi se uznemiriše. On je vidio svijeta. A čim je Mulabećir otvorio usta da reče svoje učeno mišljenje. dok se priberem! .reče muftar svom sinu . tik pod prozorima prosu nečija frula neobične zvukove kakve dotada u našem selu nije niko čuo. pognutih glava. to je Božije davanje. Sunce je bilo podobro prevalilo svoj put i svjež osjen šume pao na Eminagu kad se on digao i tromim korakom pošao put 173sela. U vrh odaje sjedio je hodža Ibro. pojavi se na vratima. I ljudi večeraše na brzu ruku. pojaviće se samo na dobro sviju nas po ovaj i po onaj svijet.. Gotovo cijelo selo iskupilo se kod muftara. Ta ako se i pojavi Dobri medu nama. samo su svi u selu primijetili daje postao još zamišljeniji nego što je prije bio i da mu je prosijeda brada preko noći pobijeljela kao oprana vuna. Kad banu neki neobičan čovjek. . Eminaga glavom. tu je hodža Ibro. ljudi su ulazili u prostranu muftarovu džamiju i redali se u redove. gledamo mi u njega. Ni učeni Mulabećir ne nade ni jedne u svojoj sijedoj glavi.Kako? . ljudi. Jest! Tako ja po suncu ne hodio ako sve ovo ne bude istina! Eno pitajte samog Bega. vidio sam ga! Jesam zdravlja mi! Vidio sam ga svojim rođenim očima. počeše odbijati dimove.Dobrog. čuli ste šta nam danas pred džamijom reče Hasan Serbetović. Frula se još čula. Poslije njegova pričanja nasta dubok tajac. Nije da dođe. .Tako je. očekujući da se svi pokupe. . pa jedva da se stiša. Ne umijem da ti rečem ni staje. Među njima ugleda prvog hadžiju Bogilovića iz sela Drena. . Pa tu je i Eminaga Borić i Mulabećir Radića. Čak i Bešir Šakota došao sa svog ćuvika. nekud zabrinut razgovor. hodža Ibro. gdje će se klanjati jacija i otvoriti posijelo. a da se ništa naročito ne desi u selu.Eh.nastavlja on . . . a ona mekahna kao pamuk. I njega bješe spopalo neko uzbuđenje. Svi zašutiše u osluškivanju.Pa to će on i u nas doći . tako .Kako? .Ama. koga? '' . Ja mu dotakoh ruku. Pozvao me čovjek na ručak. Gleda on u nas.Čekajte. je li istina. I molitva otpoče i svrši se. Domala sve utiša i za-svijetliše se prozori na džamiji. pa Mulabećir Radića. a poslije stanke prvi prozbori učeni Mulabećir: .Koga bolan. Da čujemo Hasana! Neka ovdje ispriča pred svima šta je vidio svojim rođenim očima pa.pred kućom Bege Trklje u Krušedolu. Samo griješni i nevjernici 175treba da se boje. Tu je i Eminaga i hodža Ibro i Mulabećir pa. Tihi. najbogatijeg seljaka u cijeloj krajini koji je davao pare na zajam i uzimao grdne kamate.Ljudi.Pa ja šta će.Omere. a Eminaga klonu i nasloni se na plast sijena.odgovara Hasan. O ovom događaju ne reče Eminaga nikom ni riječi. Medu prvima je bio prvi on. Svjetlucanje cigareta u tamnoj muftarovoj bašči naziralo se još izdaljeg i čuo tih.saglasiše se svi ostali i laknu im u duši. okrenu se prema ocu i reče: . Neki se čak ushodaše pQ dža-mijskoj avliji. dok se najposlije Trklja ne oslobodi i pozva ga za sofru.. Omer skoči a za njim se digoše još dva mu druga i gromko štrcaše niz drvene stepenice.Ih. * . izvadiše duhanske kese i u nekom tajcu. Malo niže ukazaše se imena onih koji će u džennet.Gdje? . A predvečerje pade na selo. E. I čovjek sjede. I uzima jelo i prinosi ustima. . Eto. Neka slutnja uvuče se ljudima u duše i svi se zagledaše pa uznemiriše. biva.veli muftar. kad se ljudi sakupiše pred džamijom i Hasan Serbetović banu medu njih kao da pade u kiši.Ljudi. Zatim. sav zaduhan i usplahiren. ali učas presta i ljudi se još više uznemiriše. I Omer. savjetujte mi šta ćemo! 174 . Svi kao da su u mislima pratili svaki njihov pokret. Približila se jacija i vrijeme molitvi. a ne jede. . pa da se po pozivu muftarovu ponovo svi sastanu u njegovoj džamiji. Muftar otpoče prvi: . nekud tiho i oprezno kao da se privuče. nego da se stvori pred nama. Dobrog očas nestade kao da se nije ni pojavljivao. petka popodne. sve do kišnog dana. Mi šutimo. ljudi moji.

I prije nego što zvijezda udari o zvijezdu i prije nego što se brda i doline proliju kao mlijeko. nepoznati. Klonite ga se. I ćuškaće ga nogama. očekujući riječ nepoznatog. a kad tamo: a ono suho zlato. . ili ga pogledajući kradom. začepi vrata neki neobično velikih srazmjera čovjek i pusti pogled na prisutne. Eno. I prije nego što se i očekivalo. eno. I behar će opanuti i ljudi će svi pomrijeti. diže se lagahno kao perce i strča niz stepenice. Pred njihovim očima stajao je samo on. nastavljao je nepoznati. Nepoznati je jednako šuteći stajao u dnu džamlije i prikivao svoj strogi pogled čas na jednog čas na drugog. po hajvana. nego kao da svira ona frula dolje pod prozorima. Na licu mu se ocrtavalo najprije zaprepašćeno iznenađenje. . Njemu se najednom učini to lice odnekud poznatim i sumnjivim. Ljudi se uznemiriše. mimo običaja. Nešto zvjersko probudi se u njemu. Jer skoro će sudnji dan. Poslušajte me ljudi što vam kažem! Ali se niko ne usudi ni da se s mjesta pomakne. Nepoznati prekorači prag i izraste u sobi upravo do tavanice. pa sve prisutne obuzima nekom umilnom dobrotom i pokajanjem. a nepoznati pogleda ispitljivo oko sebe i sniženim glasom otpoče: . Pri ovim riječima glas nepoznatog zvučao je blago kao struna na guslama. ovo nije ni dobar čovjek. vidio sam kako mu je ove riječi došapnuo sami đavo. ponovi u muftarevoj džamliji. Kad nas ugleda. Sjetite se samo onih vječnih strahota džehennemskih i prolaznosti ovog svijeta. Eminaga izdrža pogled mirno i otvoreno. pa zabo-raviše na se. I misliće da se to voda sjaji u suncu na njivama. Ali utisak koji je on proizveo svojom pojavom i nastupom bio je toliko jak da su svi prisutni ostali smeteni. I oni su toliko žedni da će popiti svu vodu na svijetu i nestaće vode. zaprepastiše. očekujući riječ nepoznatog. To su dva čuda. iako potežak čovjek. I žeđ će ih svih pomoriti.. po ptičicu u gorici. Ljudi počeše nesvjesno da se pomiču. ne imajući vremena da razmišljaju ma o čemu. ali se stiša i pretvori u prezriv osmijeh. Nego da mi klanjamo i sjetimo se milostivog Allaha koji nam se smilovao i dao nam lijepu vjeru Muhammedovu. jer ćete zlo proći.. vaš hodža lbro. pa mu suze grunu na oči. Nenadno se trže. Naposljetku. dvije Božije životinje koje su zatvorene u brda i planine otkako je Bog stvorio ovaj svijet. dobri ljudi!. a krupne mu kosti lica i stroge crte odavale su samovolju i odlučnost. Ovi ljudi bijeli su behar. ni učeni Mu-labećir. Ovaj svijet bijeli je cvijet.Ljudi moji. đavo mu sjedi na lijevom ramenu i došaptaje mu svaku riječ koju progovori.Ezan. I on ga izdrža mirno i otvoreno.Pokajte se i sjetite se da je došlo ono vrijeme kad Bog uzima sebi sve što je od naše vjere.Počujte. I doći se Jedžud i Medžud kad nas nestane i popiće svu vodu. Eno. njihovim voljama i životima. Hodža lbro napusti džamliju. zatim malo popla-šena radoznalost. Nešta zapovjednički neodoljivog bilo je u njegovu pogledu. Pa ni Eminaga koji je već vidio Dobrog. A nevjernici će lutati poljanama i ugledaće svjetlo na njima. ja vam to kažem. i vladao je njima svima.Eno ga! Kesi mu se na ramenu i ruga se svima vama. pa sumnja i naposljetku očito nepovjerenje. . nepoznati zagrmje: . a Sefer Kanjo zauči i molitva se. Najednom kao da se sjeti nečega. sitnog mrava na zemljici. iako su već bili klanjali jaciju.. Pogled pade na Eminagu i poduže se zaustavi na njemu. Dobri po svoj prilici. nešto mu zaigralo u grudima. Samo ho-dža Ibro gledao je netremice u nj.Pokajte se. ali mu nešto zastalo u grlu. ne 176 usuđujući se otvoreno da mu ponude mjesto i krijući poglede pred njim. neka zauči! Svi da klanjamo! Ljudi se digoše kao omadijani. Nepoznati je govorio gromkim i žučnim glasom. dobri ljudi. a kamoli Dobri. Nepoznati zašuti.Ljudi. pogled pade na hodžu Ibru i najduže se zadrža na njemu. . Sefer Kanjo htjede da zauči ezan. Jer blago onom ko se u njoj rodio. jer blago tad neće vrijediti. Pod njegovim pogledom ljudima je postajalo tjeskobno u duši. upirući snažnom rukom i oštrim pogledom na hodža Ibrino rame. Nepoznatom kao da sinu nešto u očima i kao da mu zaigraše mišići na licu. I oni otada ližu brda i planine i skoro će ih polizati. prestade i reče da želi da razgovora s tobom. ne178 staće nas na ovom svijetu i nevjernici će lizati naše stope od žalosti za nama. Muftar. oduzimala im se moć i hvatalo ih pokorno malodušje. nešto crno i crveno kao da zaigra na hodžinu ramenu i nestade ga. pogleda po svima i neki neobičan smiješak kao da kresnu po njegovu grubom i suncem opaljenom licu. Na noge! Ko uči ezan. gledajte! I zaista. pa diže na noge i sav drhteći povika: . I po svakog smrt će doći: po insana. ljudi! Ovaj je čovjek nevjernik. Ali pogled side s njega i pade na učenog Mulabećira. 1 odijelo mu je bilo upola nekako na građansku. Nepoznati se upilji u zanijemjelog hodžu Ibru i opet zagrmje: 177.Neki nepoznati čovjek sjedi u sjeni pod prozorima pa svira. Ni traga od Dobrog kakvog su oni zamišljali. mrk i strašan pogled kojim kao da ih sve prikova za njihova sjedišta. viknu on. Samo je hodža lbro i nadalje sjedio i za-prepašćeno gledao u nepoznatog. kao da to ne govori on.

iako je zapinjao. ne idi žandarima! reče muftar. pa za njim i drugi u kratkom razmaku. Mulabećir diže glavu i pogleda po svima: . ne griješite duše i sjetite se riječi njegovih. . pa opet tišina zaparana rijetkim glasovima. Zar nam on ne pokaza svu veličinu Allahovu? Zar nas on ne pouči dobru i pameti? Pa kako samo ude medu nas i kakav mu glas bješe! Onako govore samo dobri. Govorio je on kao što nikad u životu nismo čuli ni vidjeli. o tom mi ništa ne možemo da kažemo: ni da jest ni da nije. Samo ne dođe hodža Ibro. I sjedješe još neko vrijeme pred džamijom i razgovaraše. ni meni ovaj čovjek ne liči na Dobrog.Dobri.Sramota i za selo za nas sve. Ali zar se Dobri ne može da pojavi u ruhu i prilici kakvoj god hoće? Ali ima jedna: hodžu Ibru nazvao je nevjernikom. Ja bih se pred velikim Bogom zakleo da govorim istinu. dva puščana pucnja razbudiše i 181uznemiriše selo. Ljudi se zabrinuše. I ljudi se naposljetku razidoše svojim kućama. samo što su ljudi nekud zamišljeni i što žene pogledaju češće kroz prozore kao da će svakog časa neko neobičan da se pojavi u selu. . To reče hodža Ibro.Žandarima. a Eminaga prozbori: . popadale iz gnijezda. a neki odvažniji zaputiše se u pravcu pucnjave.Ljudi.rekoše i ostali. Sve se utišalo. beli. Tako prolazi vrijeme kao i prijašnjih dana. ili će se dogoditi kakvo čudo. nego lopovi. I sinoć mi je neko ukrao dvoje brava. . Dobri je Dobri.Tako je. I ja ću s tobom žandarima. Očuše se glasovi i dozivanja sa ćuvika od Šakotine kuće.veli on . pa kad pokra džamijske ćilime. jer Dobri ne kradu stoku. nasta dan. Ima njih više. Tako prođe cio dan i pade sumrak i pade noć. 180 .čuše se glasovi poput šapata. . Ali se ne dogodi ni jedno ni drugo.ako uhvate Dobrog. da komu! . Dobri . .Tako je . ljude je trgnuo glas frule pod pendžerima koji odlazaše u mrklu noć i bivaše sve tiši i tiši dok se ne izgubi. Kuda će nam obraz i kako ćemo pred Boga izaći. razgovor nije skretao u drugu stranu.Ako ga uhvate. Eminaga ga strogo pogleda: . .Dobri se ne može uhvatiti .Ljudi.Tako je . Ali se odade piću. . zaboga. Iz duboke molitve. I tako bi. tako mi Boga. Ja idem žandarima u kasarnu. ispade pred njih Bešir Šakota. a hodža Ibro je hodža Ibro. I znajte šta ću vam reći: otkako on hoda našom nahijom. . . a ja znam da je hodža Ibro pravi dženetlija. a viđeniji ljudi opet se iskupiše u muftarevu džamliju.Žandari pucaju na kradljivce. Strah se domogao duše pa ih ne pušta iz šaka nego ih drži kao preplašene i pohvatane ptice.Pucaju na Dobrog.završi učeni Mulabećir. njega znam. niti sam ga vidio.Ko će drugi lopovima da stane u kraj? I nije tu sam Čemerdžić po srijedi.potvrdi Mulabećir. I što god udublje odmicala noć. Niko od seljaka ne povjerova hodža Ibri-nim riječima.Samo ja znam da lopovi ne poučavaju niti umiju govoriti riječi Božije onako kao Dobri.ja ne znam šta je ovo. On je sihirbaz i kradljivac. a ostali se zamisliše. Otada je prošlo više od petnaest godina. Kad negdje pred zoru. samo tu i tamo očuje se djetinji plač. očekivanje je raslo u dušama seljaka: hoće li žandari uhvatiti Dobrog. Ja. jer sam se o tom uvjerio svojim rođenim očima. .otpoče muftar . onda hodža Ibro ima pravo. . .I dok su se ljudi klanjali.Vala bruka. . I ljudi šutješe i razidoše se kućama. a ja do sinoć niti sam čuo za nj. pa kud puklo da puklo.Ja vidim daje sinoć sve vas onaj vama nepoznati čovjek opsihirio i obendžijao.kaže on. nepoznatog je nestalo. . On nije niko drugi do glavom Suljo Čemerdžić iz Sarajeva. A upravo kad htjedoše da se raziđu kućama i na poslove. skrivenu u šljivicima. Učio je zajedno sa mnom u Drveniji medresi i znao je bolje učiti nego ikakav hodža. Poluobučeni ljudi istrčaše pred kuće. svaki predan Bogu i molitvi. Prvi otpoče hodža lbro: . Nešto docnije oču se još jedan pucanj.Eto ljudi. A sutradan zorom sastadoše se ljudi pred džamijom da se porazgovore o sinoćnjem neobičnom događaju.To što je hodžu nazvao nevjernikom. stoka nam se nemilice krade. Ali. To ne krade niko 179drugi nego Suljo Čemerdžić.kaže hodža Ibro. sa ćuvika kraj sela. . Neki za-vrtješe i glavama u znak da ne vjeruju u hodžine riječi. uhvatiše ga i zatvoriše. Bešire. uprkos Mula-bećirova i Eminagina mišljenja. ljudi . biva. a on je Dobri. mi to svi znamo . a hodža Ibro i Bešir Šakota krenuše put žandarske kasarne. U selu. Alije nestalo s njim i Hasan Šerbetovića.

čim je noć pala. .strogo zapovjedi žandar.uzviknu neko. a Bešir donese zapaljenu cjepku luča i njihove tamne figure rasvijetliše se pred njima. Zabijeli i zora i proplanci se nazriješe u prvom jutarnjem sumraku. ne umijem da nađem vrata doma mog.potvrdiše i ostali. a za njim muftar i ostali. oču se jedan pa drugi pucanj. 183. U sred čopora dvije snažne mrke i zločinačke prilike: Dobri i njegov drug. A kako tek Mesa svira! I mjesec ga zadivljeno gleda. .Stoj! zaori kroz noć. i drugi za njim zagrominjaše se u tihu noć.. Osveta mu nije bila ni na kraj pameti. nosili su nekog među sobom. neko viče u pomoć! . I muftar sa onim preostalim za stijenom krenu naprijed. tako je . kao dobrota. . a za njima jauk.Nije. a dvije druge prilike su-kobiše se sa druga dva žandara na torskim vratima. uvuče im se u duše. vi ne znate kakvih sve ljudi ima. Ali ga poslušaše samo njih nekolicina starijih. narode! Hodža Ibro pođe u pravcu sela. odozdo iz šljivika.Šuti! Kakvog Dobrog.Pa i Hasan Šerbetović! Ih. Kad Mesa Cakan zasvira u krnatu na Mazoljicama. pritajeno su očekivali svaki sušanj. .Eh. prislonjeni na njihova prsa.reče jedan od žandara.kaže muftar. A Mesa svira: "Što nemam krila da se vinem nad njenu bašču i da vidim kako se na busenju bjelasa njena košulja kroz srebrnu noć! Što nisam vjetar da joj kradom pomilujem grudi i da opisujem svoju pustu želju! Krnato.Raziđi se. a momak djevojku. Sve više i više njih približavalo se ćuviku. Muftar se zaprepasti i diže ruke u nebo: .Hasan Šerbetović! . Dva seljaka u pratnji žandara. na ćuviku se već odigrao lom čija je predigra trajala nekoliko sati. . kaži joj da mi kap po kap teče iz srca od bola za njom. . daj krpe da mu svežemo ranu! . on se nekud ražalostio. a vi svi kao ludi objesili glave. bruka za selo. hodža Ibro.Razilazi se. posvetila se svaka koju ti izustiš? Vidi ti njega. U kasnu noć. tako . Bešir Šakota i trojica žandara zauzeli su busije i čekali lopove.Ljudi. pa kao daje sam krivac rasijano gleda preda se i govori tiho. prikovaše ih na zemlju i oduzeše im svaki pokret. Muž potraži ženu.hukće muftar. sa oštrog grebena brda Stoca.Stoj! Stoj! . pa jedan pucanj. pod njim grad se utiša kao da priželjkuje. Onog drugog nije niko poznavao. . dolje podno šljivika. Naposljetku očuše se i tihi. Jedan od žandara potrči za bjeguncem. jer mi je svijest pomutila vječita misao na nju". ti li si to Dobri! . može nas ubiti koje zrno. zavađeni. . Prvi su zastajali da ih dostignu oni za njima. nekako i nehotice javljaju se jedni drugima. . a čopor se raštrka. Prošla i ponoć a oni. Pogodilo ga zrno pa jauče. Podno Šakotine kuće cio čopor ljudi. Naime. pa mogu sad zajedno. Samo se za njihovim leđima u selu čuo nejasan žagor. I hodža Ibrin saruk nazire se medu njima. Vika i dozivanje utišaše.Stojte! 182 Noževi na puškama.I on je naš .Evo mu i Dobrog. Dvije uđoše u tor.Eno. . Oni se ukočiše. praštaju. Da se sakrijemo ovdje za ovu stijenu pa da pričekamo zoru .Čudim se ja što se njemu predskazuju Dobri. . kao sam sebi: .opet se razliježe. narode! Raziđi se! . I nestade iz obojice iz muftarove džamlije. ljudi zaborave na zle misli. Ono je jauk. pregrizao jezik! . Kažem vam: to nije Dobri. vi niste hodali po svijetu. Malo poslije.Veži ovu dvojicu! I lanci zveknuše i sve se utiša. a mladi se is-kradoše u pravcu Beširove kuće. pa mašete njima kao da vam je neko zobnice ustako. moji ljudi! . hodža Ibro. ljudi moji! Zar da se on izdaje za Dobrog! A Dobri je šutio i mrko gledao preda se.uskliknu prvi Bešir Šakota i unese mu luč u lice. ako se susretnu. raspoređeni oko pojate i tora. 184 KRNATA: I.Ljudi.Bešire. a ona prilika pred vratima dade se u bijeg. nešto blago.Ah. Seljaci se oslobodili pa prave primjedbe. . Dolje. Hodža Ibro posma-trao je mirno svog nekadanjeg druga iz Drvenije medrese koji je oborena pogleda i već svezanih ruku stajao pred njim. a jedna zvijezda treperi tako uzbuđeno da je dodiruju zvuči njegove krnate.Vala. . U isti tren. teški koraci i tri prilike približiše se kroz tamu torskim vratima. nabujaju im srca od želje pregoleme. Šta više. . . Dok je muftar sa ostalim starcima čučao za stijenom.Tako je. a jedna osta pred vratima. pa toplo mili po njima i razmekšava ih do suza.kaže muftar koji se odnekud nade medu ostalim seljacima. to je Suljo Cemerdžić. haramija i lopov.

Mesa što ti je svirao na krnatu. jeca. kao da pita: "Jesi li sama? Tiho. a odnosiš nesreću. ljetnih noći krnata čezne na Mazoljicama. To se njoj samo pričinjava. moli. uzdiše. Skočio je preko 186 baštenog zida.Šemsa. II. napinje joj grudi. ja sam . dragi moj! . gdje god se zaustavi. pa ne zna šta bi joj rekao. kao glas krnate. Nestrpljive ruke cijepaju joj jeleče. Ti zvuči je uzdižu i nose kao nikad dosada. nešto što hoće da se krši. ne. Nešto se tako nemoćno spustilo u nju. Svirao sam samo tebi. pa hoće da padne. on se prikrade u bašču njoj.Ne. O. pali. molim te! .Šemsa. molim te!" Ruke su se primakle. pa negdje na zvijezdama. ona osjeti kako je obujmiše dvije željene ruke. Grudi se talasaju. da zagrca. Šemsa. to nije bio strah. kudrava crna kosa i oko mu plamti. cepti. U očima ti gori stid. još mekše i toplije. Krnata svira i bolno i bijesno. drhte na plećima. šarenila. To je za nju neko neobično osjećanje koje joj oduzima i strah i moć riječi. a zatim joj vrisne posljednji zvuk i od bola klone. kako su lijepe te daljine! Koliko svijeta! Koliko boja. Čuje svoje ime kao da ga vjetar izgovara negdje u bašči u krošnjama stabla. teška srca. Morije žed. "To me on ljubi". uzmi me. a jedno srce. dok je sjedjela na busenju i uznemirena očekivala kad će da se javi krnata. miluje. Ali je ruka i previše slaba da bi umirila to srce što bije za krnatom. zapanjena. dolje u baščama. cepte na bokovima. Krnata tuži: "Što u životu jednom prođe. Čuje ona: . ali njeni zvuči ronili se nekako začuđeni. Zaboravio sam i na sebe. Nešto nečujno klikće u njoj. ona ne zna sad šta osjeća. nemoj me. svijest li. svirajući tebi. sočno na usnama. ko može da se odupre zvucima krnate? Zar jedno naivno i bezazleno srce? Zar krnata svake noći ne izvija sve zamamnije melodije? Zar žene ne podižu i zavjese sa prozora. Načas. nek poludi cio grad. A jedne noći. ovdje u podvoljak. Oni više ne prodiru u krv. teška kao umor od života". To ona mašta. kao omadijane njenim zvucima. Šemsu hvata omaglica. Mesa stiska krnatu pod mišku i odlazi niz mahalu. ne mile uz tijelo. to je samo san o njemu i o krnati. pa se činilo da govori: "Uzmi. Dolje u baščama neko teško uzdahne. kao da joj se javi odnekud svijest. Vidio je tako uplašenu i usplahirenu. O. i pomračuje joj svijest. Njeni se glasovi rasipaju raspojasano. ja sam. klize po stasu. Ona ne vidi ništa. kad je krnata zamukla. da se daje.Nemoj. ožalošćeni. Šemsi zastade dah u grudima. samo da im njeni zvuči lakše dopru do srca. Čini joj se da čuje zvukove krnate i predaje im se sasvim. nečujno prelazi na grudi i miluje ih. najednom kao da otkri zastor. A zatim. Šemsa plače od bolne čežnje. da im raspire želje? Zar se djevojke po baščama. nikad nečuveno. zatim joj kaže: "Bože. drhti i čezne za njom. A zatim. ali osjeća i njegov vreli pogled na sebi. Mesa se prikrade njoj u bašču. i zagleda se u to iznenađenje.Krnata plače. Meše.kaže ona sasvim rasijano i. skoči na noge.drhtavo je govorila Šemsa. . i ona plače. za tihih. . Još jednom čuje svoje ime i osjeća nešto slatko. Ona ih osjeća. Cijelo joj je tijelo bez imalo snage. na prstima". Oni sad izazivaju neku duboku tugu i sažaljenje samog sebe. To je samo san. siroti. On. kao na odbranu ispruži ruke prema njemu. uzdiže nešto u njoj. da pro-plače. To je ptica u kafezu što bi htjela da poleti sa krnatinim zvucima tamo put širina. zvukova. O. kako ti lice sja u mjesečini. Ožalošćen. O. -Svirao sam ti svako veče na krnatu. kao da je onaj prvašnji čar neko digao sa njih. nešto što joj ispija dušu tako opojno. one su mekahne i tople kao ljetna noć. To je i suviše iznenadna radost od krna-tinih zvukova. kao topla muška ruka. uvija se i klizi kao vreo baršun pod njegovim milovanjem. krnata izvija. klizi po njenim bokovima. . one je samo opijaju. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. Strah li. ja te volim! Pođi sa mnom u svijet! Živje-ćemo kao golubovi. Jest. Eto. sve nemirnije. grcaju u boli. njen glas bio je toliko uzbuđen i mekahan. i Šemsa. krnato. Mesa. A u njega. Ona opet 187čuje njegove prigušene riječi. plamte. Zatim ga pogleda prestrašeno. Nešto raste u njoj poput divnog bijesa. ugleda dva crna oka.Ja sam.Jest." I on je ljubi. Šemsa. ona se privija uz Mesu. A poslije. ali ih ne razumije. ne pripijaju jedne uz druge.govori ona gotovo ones-viješćena. tonu u njene zjene. O. I te ruke počinju da bivaju sve jače. Ona je već znala kako će ona da otpočne: najprije jedan bojažljivi ton. Jer. Šemsi Muharemaginoj. pa ostali goli. pa onaj glas. po slabinama.čuje ona glas kroz taj san. ti si . da. A njegove nerazumljive riječi postaju sve vrelije. To je Šemsa Muharemagina što čezne za krnatom. Poslije krnata tužno pisnu i zašuti. pa je opet nestade. u bezdanoj provaliji strasti i sretnog zaborava. . okreće se unaokolo. osjećajući kako joj se taj glas približava i kako joj se dvije ruke primiču nadohvat. stajao je pred njom. ni mirisi jasmina u tihoj noći ne opijaju kao zvuči sa Mazoljica. Poljubiću te ovdje. prikrašću ti se bos. ona ne čuje ni kidanje sedefskih puceta. . ne zanose u grču i omamljenim uzdasima? Sviraj. zabreklo u bolu i slasti. Ali. To srce bije katkad tako silno i nepokorno da 185ga njena sopstvenica pritisne svojom veziljski bijelom rukom da ga ukroti i umiri. Recite mi. ove noći. I on kao da je zbunjen. kao van sebe. Drhte joj noge. Sviraj jer ti prosipaš sreću. s njim što joj je krv uzbudio. Nasvjesno. I sljedećih večeri čula se krnata sa Mazoljica. la-hko vrisnu i nestade je uz bašču. . Ne. Tako. pale i svijetle se nekim vatrenim smijehom. to se više nikad ne povrati. ne! To samo grca krnata na Mazoljicama.

. učini je još bjednijom i bespomoćnijom. a velika džamija. zasjenjuje poglede.uzdahnu žalosno Šemsa. kao da je vodi neka nevidljiva ruka. mahalom puče glas: . u rastopljeno zlato. treperi u bjelini. Grad ima mnogo kuća sa zlim očima. Vidio sam je u jednoj kafani u Beogradu. A Šemsa je ovih dana sve pregorjela: i svoj dom. puni slave i krvave borbe. I dolazila su lepršava proljeća i site jeseni.S Mesom sviračem. a zlo najoštrije. A on jednako vrišti i bjesomučno razmahuje drvenom sabljom. šta se sa mnom dogodi . okrečena. sjela na busenje i slušala tužnu pjesmu krnate. Tako je Hadžija postao borac za dobro.Bože moj. . gdje je provela drago djetinjstvo. Po džamijskom dvorištu nadgrobni nišani plamte na suncu i bježe u sjenke. Ona je. niz ulicu. Roditelji postaše okamenjene suze. tako su zaredali Hadžijini dani. Izašao sam iz kafane i dugo me poslije toga pratio glas krnate: "Što u životu jednom prođe. Vrijeme je prolazilo. Zaista. pod miškom lijeve ruke jednako drži cijeli snop drvenih mačeva. a pesnicu zgrčenu na srcu. Nekako apatično slušala je zvuke krnate i sumorno se osmjehivala nekim gostima. dođe joj sada kao neko neviđeno čudovište što se kezi na nju. pokorno pošla u bašču. zaskače u propanj i nemilosrdno odsjeca glave. šta li će biti sa mnom!" pomisli ona. pa iz nje izašlo zlo. u ovoj toploj kući. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. grad ima mnogo budžaka sa zlim ljudima. a zlo je moćnije. a pod miškom snop drvenih mačeva. Šemsa nije sad razumjela šta joj krnata govori. izvlači se kroz zelenilo i sa oštrim kopljem penje se u nebo. Šemsa je opružena i nepomična. Hadžija je blag.Pobjegla Šemsa Muharemagina! . Šemsa. žalosna joj majka? . Hadžija je zaspao. podatno. ostaje sjenka žalbe na njemu za života".Pola Vlaha! Pola Turaka! Pola Vlaha! Pola Turaka . grubo dodiruje njene najskrivenije tajne. kao nada bijednih. U džamijskom dvorištu taman hlad. luta kroz tamnu noć. Nenadno. teška kao umor od života". Hadžija je moćan.188 . a Šemsa . spremnih za krvavu borbu. Sva užasnuta. ' Grad je pritajio zlobu. Nije me ni prepoznala. jer je Hadžija zaspao. Ona bježi iz grada. što ne razumiješ moju pjesmu kad prelazi preko domova u široki svijet! Svugdje su zvijezde jasne i mjesec ostavlja za sobom ljubavi trag". u svijet! Bože moj. i svoje roditelje.odgovara: "O. iz trista stupica. to se više nikad ne povrati. "U svijet. Pregorjela je. i svojim prljavim noktima prebira po njenoj duši. a bašča kao da zanijemi. jer i on ima svojih radosti. Po bašči bujao korov. i svoju bašču. i ta riječ: svijet. a na Muhare-maginu kuću pade žalost i sramota. kao vjera u zagrobno. da obilazi gradom. luđački vrisnu i jurnu kroz 191sunce. a grad zarežao.Šemsa. Čije srce rani moja pjesma. taj pregara i radosti". A Hadžija ide posred druma. šupalj i pritajen vreba kroz lipe i ciprese. sablažnjivo odskače od crne brade i užarenih očiju. Za njim zaoriše poruge i smijeh. iz dvorišta izletje Hadžija. a Šemsin trag zavijali zimski snjegovi. Koga povedu moji zvuči. Zato se tama raspukla. Ova bezglas-nost još teže pade na Šemsino raspoloženje.kafanska pjevačica. Povratiće se noćas da. To on preskoči niski bašteni zid. . ne osjeća već kao tuđinka? Zar ona nije okaljala obraz i svoj i svoga doma? A krnata joj. Tako je zlo zavladalo gradom. Grad drhti i bunca u žezi. kako ćeš me prežaliti! Krnata je nastavljala: "Ja ravnam tvojom sudbinom jer sam te osvojila. pocijepana džuba. jer Hadžija bdi. 189III. bliješti u suncu. Šemsini roditelji zavise se u tugu. Krnata presta da ruži na Mazoljicama. čekaš li još? . Lijeva mu pesnica grčevito pritisnuta na srce. pa zalajao.odgovori ona prigušeno. a krnata nastavlja: "Pođi sa mnom u svijet skitnički. kao usamljena duša.viče Hadžija.Čekam . onako bijela.S kim. povici i bijes. Ona niče. Jednog jutra. kao strah savjesti. Jedne zvjezdane noći u Hadžiju je ušao zmaj. jer kako će svojim roditeljima uskoro da pogleda u oči? Zar se ona i sad. dok mu bijela. Zar da ostavim sve i da pođem s njim? Jadna majko moja. 190 HADŽIJIN MAČ I. lepršajući se na suncu. sjedjela je u utišanoj noći sama sa svojom sudbinom. Tek negdje kasno u noć ču tup udar o zemlju. kad je ogrozd dozrijevao u vinogradu na Mazoljicama. drsko se smije.

očima.A čim te poji.Sve su ćase lijepe. . koliko si juče posjekao poganjaka? . pritiješnjen umorom kao morom.Poji li tebe. Jer. zagrominja u bezdane i crne ponore. sve su ćase zlatne. Ližu crveni plamenovi.500. Nju prelaze samo poganjaci. U rano jutro. umivena. srcem.I Selmaje ćasa.Fatima je ćasa od biljura. pohotljivo pružaju ruke da sve poklope. Hadžija se trza. Dođi do crte. Hadžija se vraća pred džamiju i ulazi u sjenovito dvorište. Sve to što se zove život duboko ostaje pod njima: i radost i bol. preko crte je zlo. . užagrenih očiju. Tako se ćase smiju i Hadžiju miluju pogledima. ćaso moja! Bog ti dao sreću da izrodiš djecu! Bog ti dao mala. Ćasa je iznijela hljeba pred Hadžiju. obasjan suncem. . shrvan umoran i sav iznemogao. Pridolaze i druge ćase i sakupljaju se oko Hadžije. Polijeću na sve strane. A Hadžija je krotak kfto jagnje. Svunoć je Hadžija slušao svetački glas. nema ružnih ćasa . Hadžija zakuca zvekirom i dozva ih: . Hadžija sve žene naziva ćasama. siječe mrcine. koja je ćasa najljepša? . i plač i smijeh. Hadžija siječe. . kiše i rijeke sapraće njihovu poganu krv i zemlja će ostati čista. to Hadžija trijebi korov u koji zarastaju i Vlasi i Turci. Iza crte je đavo. Šemsa rudi kao jagoda. spava na hladnom mermeru snom mučenika. gladan. ništi. poganjake i gramzljivce. ti najviše voliš Fatimu. Žene sadrže živote u sebi kao ćase hranu. sve u ime dobrih djela koja će on da izvojuje svojim drvenim mačem. Ispred njega grajali su ljudi. Samo Hadžija. Naposljetku. On se raduje za sve. vraća se i prelazi u drugu ulicu. Hadžija jede. a oni niču na sve strane.Hadžija. ljepotom. Hadžija je molio Boga da mu da snage za njegov teški poduhvat. Hadžija? . Patničko lice blijedo mu je kao mrtvaca. Tako se Hadžija razgovara sa ćasama. A Hadžija ima svoje ćase kao što drugi imaju svoje žene. . Niza nj teče znoj. gledajući nekud mimo ćase. šejtan.To Hadžija siječe nevaljalce. I Hadžija ih siječe. Hadžija! I kao opržen. Krv lipti iz obezglavljenih vratova.Bog ti dao. Sve se komešalo. a Hadžija juri kroz njihov bijes i. sve novi i novi. sjedio je mirno na kamenu pred džamijom i odmarao se od svojih velikih pobjeda nad poganjacima. gladan. I dok Hadžija.Svejedno. razliva se u mlazovima i sva ulica gori od nje. on je svuda. ' . a oči priklopljene crnim vjedama. Žene su hrana. Te noći sijevale su munje i pucali gromovi.odgovara mirno Hadžija.Hadžija. provirivalo i ujedalo u lajavom šarenilu. pa se iskeze od zadovoljstva. Bos. . Padaju glave. i obijest i glad. kupovali životne namirnice i hitali nekuda. užasnut. sve se lak-talo.000. daje novac na interes.Hadžija. .A Selma ti nije ćasa. I on će pod sablju. gazi krv i grijeh. II. Oslonjen na stub avlijskih vrata. žene su izvori života. a što mu preostane. Poslije se digao i.Ne preko crte. nad drvlje i kamenje. . Zato se i krije. dohvataju svježinu i penju se nad grad. penju se nad ljude i životinje. Ona ti nikad ništa ne da. . zaurlaju da se cijeli svijet sruši.Dobrotom. on strada za sve. Ona poji žedne sa Bo-žijeg izvora. Nad gradom luta jedino duh luđaka i fanatika Hadžije. trpa u njedra. pa zacerekaju. sjedio je Hadžija na Tepi pred džamijom. da sve priguše. ljudi prljavih duša. komšije halala! A ćasa iznosi hranu i razgovara sa Hadžijom. oni su iza nje. Svakim ih danom više! Niču! Niču! Množe se. a ne prelazi je. Hadžija je sretan kao mudrac.A što ne posječeš Šećeragu Hmeljića? 192 193. samo su nju zatrovali poganjaci. Samo HaI džijin duh nemirno luta nad gradom. zaprašenih i ispucalih peta.Poji i mene i svakog ko je žedan. dugo držao čelo na hladnom mermeru. I gdje se god potegne crta. Hadžija umorno hodi po Božijoj zemlji. Jer. Crta je njihova brana od svake poštene misli. a što se Šemsa krije pred tobom? .I on je poganjak. On je u svemu. sjenke se pružaju gradom. III. .Stidi se. krenu put mahale da potraži svoje ćase. moleći se. . Još pod utiskom posljednje krvave sječe poganjaka i mrci-njaka. pao na koljena i. Hadžija? .

množe se. oni ne pišu. zapliću se i prekrivaju zemlju dokle oči dopiru. . .Neka pišu oni koji slušaju. Neko nevidljivi donosi ih u džamijsko dvorište i ostavlja više Hadžijine glave. i Hadžija im odlazi da ih umiruje. a ćase premiru od straha. jer niko nije u stanju da im kuću sagradi. . Krv se razliva preko crte. Za njim istrčao nečiji dečko i tisnuo mu dinar u ruku. On bi potrao sve životinje na zemlji. pred Hadžijom. ćase su krhke.Pa što ga ne pustiš da uništi sve poganjake? .Hadžija. jer su oni vrelo zemaljsko. kad se poganjaci oslade. Iz dana u dan Hadžija je sputaniji. pređe na njihovu stranu. . umoran. Ali zato crte rastu na svakom koraku. Posljednjih dana njegov žedni mač češće polijeće iz korica. vraća se i prelazi u drugu ulicu.Ne preko crte. Oni koji rađaju. Treba ih pomilovati pogledom. Zmajeva je kuća smrt svih mrcinjaka. Ti si poganjak. pred džamiju. sječe do iznemoglosti.Pa i ti si sirotinja. zgrčenu na srcu. Zaplakaće sirotinja. . Hadžiju zarobe poganjaci. zmaj je snaga bez pameti. Hadžija? .Jesi li gladan. Jer. Hadžija i ne gleda više na mrcinjake.Zmajeva kuća se ne zida parama.Zarobiše. pa i tvoja. I crte rastu. Hadžija! 194 I Hadžija se opet trza. Hadžija. Kada su crte sa obadvije strane ulice. evo uzmi koliko god hoćeš! . jer se zlo najbolje ubija u korijenu. . Neko maše. jer to je njihovo.. razastrte hrpe banknota raznih vrijednosti. . smijeh. iz dana u dan Hadžiju prisiljavaju da proliva krv na potoke. pa u zmaju. U dućanu prijatelji. Nastade urnebesni smijeh u dućanu. zarobiše li te? . Naposljetku. iskrsavaju na svakom koraku. Pogledaj! . . U meni je zakon. 1% Trese se zemlja od jauka mrcinjaka.A načelnikov je zakon u knjizi.kaže neko. Evo ga pod rukom. U meni je zmaj. . Hadžija ulazi i zauzima mjesto u uglu do vrata. mirno pokazuje desnom rukom na lijevu šaku. Neću. U dućanu razgovor. mušterije.viče najstariji Krehić i po banku. . a Hadžija ništa ne vidi pred sobom do bijesnog plamena u koji propada kao u bezdan. jer nije samo u naramku nego i u koraku.Nisam. Hadžija! . A zakoni se svi jednako zovu. . Hadžija se vraća. . Samo kad siječe mrcinjake.Kako nije? Evo para koliko god hoćeš? . tako niču i Hadžijini mačevi. A slatko je i za one koji se prodadoše . a Hadžija se zaleti i sječe. . treba ih ohrabriti razgovorom. Osvajaju crte osvajaju. . .Ne preko crte. mrcinjaci. Hadžija. sa skršenim mačem do balčaka.Hadžija. a Hadžija izađe na ulicu. Bujice krvi teku drumovima.Zmajevi se ne žene. Hadžija. Hadžija prolazi ispred trgovine braće Krehića. Ne svraća više u njihove dućane. IV.Slatko je za one koji ne vide dalje od nosa: slatko je i za one koji pljunuše na duše. Svaki put. Hadžija je vihor koji leti zemljom. Tada prislanja leda uz zid i strpljivo čeka.Čuli smo da se ženiš. A Božija je hrpa svačija. Poslije.odgovara Hadžija. On je na tri mjesta.A gdje je tvoj zakon. • . žao mi sirotinje i poštenih. treba se iz ćasa i nahraniti. jer se tako i rodio. 195.A zašto ne jedeš iz dvije ćase. crta se diže i Hadžija nastavlja put. oni se razilaze.Ne preko crte. .i . zove Hadžiju.Nisam ja sirotinja.i Hadžija uz opći smijeh. Hadžija je bujica kojoj nema brane.Moj zakon je najprije u meni. . Jer. Hadžija? . kako god niču mrci-njaci.Zar je zlo slatko. . .Iz više časa jedu samo poganjaci. Ali.vikahu kud god se Hadžija makne. Hadžija? . .Ne može. Hadžija! .. Isuviše si uzeo sa Božije hrpe. pa u maču.kaže najstariji Krehić.A poručio ti načelnik da će te uhapsiti .Dok se poganjaci ne oslade.Žao mi djece. Hadžija? .Pa dokle ćeš biti rob? .Neću. Jeo sam iz jedne ćase.

što je bio samo pjesnik a ne po urneku teoretičarevom. u kojemu se možda i izjednačila ova dva činioca pjesnikova bića. No sve je. jer je proizvoljno i uzgred izušteno. Bilo bi bar meni veoma drago kad bi se ovdje među rukopisima. Sutradan u džamijskom dvorištu. sa zaprepašćenjem u očima. ne-sagledljivi i neobuhvatljivi Grozdanin kikot. za kritičare interpretatore koje još uvijek čeka Hamzino djelo. U stvari. i ostalo. stade pred Hadžiju i zapovjedi kratko: . Jasno. tu drugu i pravu idealnu grobnicu pjesnikovu. jedne tamne noći ude smrt u džamijsko dvorište. Jer. i prvo pitanje treba doslovno uzeti u pozitivnom smislu.odgovori mu smrt. spoznajemo da su sva pitanja o Hamzi još uvijek književno i neknjiževno otvorena. kojeg nijedan drugi ne može niukoliko zamijeniti. Ova izložba dolazi u pravi čas da ljubiteljima toga djela pruži koliko-toliko uvid u Hamzinu književnu zaostav-štinu. I dok je Hadžija nepomično ležao na svom izderanom gunju. Hadžija primjeti da su mu mačevi bili od drveta. jer bi se.A poganjci? . nikad nije sigurno da će biografske dokumente kritičar ljudski i književno upotrijebiti i možda je zato kod nas biografska vrsta toliko diskreditovana našim ekstremizmima. kad malo pobliže pogledamo u situaciju H. Sada znamo da se sprema prvo korektno izdanje njegovih spisa. nikako filozofskoapstraktnom smislu. Najprije nas zanima da vidimo u cjelini šta je od Hamzinih rukopisa ostalo i nema li što javnosti nepoznato. s obzirom na bohemsku prirodu pjesnikovu moglo očekivati da nema ništa. a sablje da klize ispod pazuha. za ovu priliku samo prigodno i pod-sticajno za mlađe izučavaoce bosanskohercegovačkog književnog nasljeđa a takvih mladih snaga mi danas imamo. čistotom jednog dragulja. fotografijama. Čini mi se da se ovom izložbom preostalih i sačuvanih dokumenata postavlja pitanje staje Hamza Humo imao a staje bio u najobičnijem ljudskom. Zgrčena lijeva šaka počela je da popušta. i sagledati najprije Humino "imanje" sa pjesničkog gledišta. neretvanskim i radoboljskim bistrinama i odbljescima. C. na svoje veliko zaprepašćenje. te je očekivati da ćemo uskoro dobiti i cjelovitiju sliku lika i djela ovog pjesnika. koji nagla200 šeno traži da se Hamza razmotri i sa gledišta imati kao i biti a sa nijansom koju smo maločas istakli. Naime. osloni se na zid i čeka dok se poganjaci oslade. daje kritika veoma malo šta rekla o ovome izuzetnom pjesniku Hercegovine meduratnog i poratnog doba. Nema možda našeg važnijeg pisca srpskohrvatskog jezika koji je po199slije smrti toliko bio zanemarivan sve do najnovijeg vremena. pa kao da ih pritiskuje olovo . ostalo bi nam da kažemo nešto o drugom. J. tako se počeo da gasi zmaj u Hadžiji. primjercima knjiga. Zato je za čestitanje ova incijativa da se u Stocu (iako to nije Mostar. našli su Hadžiju mrtva. zato bi svakako tim kritičarima nešto kazao dokumenat ovoga roda. S prvim jesenjim kišama spade mrtav zmaj Hadžiji u noge. Tek sada.Tako je Hadžija počeo da pada u nesvijest. znamo da je Hamza i taj jezik u toku svoje . 197. našlo i jedno pismo iz vremena oko 1930. Hume danas. koji sasvim graniči sa marksističkim. Ako nam ova izložba ne pruža možda i potpun odgovor na ovo prvo pitanje.Ja sam smrt. u kome Hamza ispoljava svoj za ono doba toliko napredni pogled na društvo i svijet. Kafki i S. Persu kaže da je sva moderna poezija od sredine XIX vijeka obuzeta pitanjem "biti" nasuprot stavu "imati". koji blista rječnim. . a šta je bio. rodno mjesto Ham-zino. kakav je onaj neodredivi.ni s mjesta. Hadžija! A Hadžija stade.Ne preko crte. najljepšeg vida našeg književnog srpskohrvatskog jezika. ali koji je imao i svoju posebnu i još neproučenu životnu putanju. ali je isti hercegovački zavičaj) iznese pred publiku zaostavština Hamze Hume na ovom Slovu Gorčina. Zatim je bitno vidjeti nema li tragova varijanata njegovih tekstova. dragocjeno i trebalo bi sve to tako i gledati i njegovati. Nesumnjivo to je najprije njegov pjesnički jezik. o tome govori cijelo njegovo djelo. Ćatića to je svakako najizrazitiji bohem u Bosni i Hercegovini književnog roda sve do danas. Poslije M. posebno pjesama i nekih već dosad poznatih proznih tekstova.izusti iznenada Hadžija. obično je kritika znala da se povodom Hamze razmaše u svom preziru prema njegovu "sevdalisanju" i "folklorizmu". Zmaj je umro u Hadžiji. Hadžijina sablja prestala je da siječe. mnogi još uvijek živo čuvamo sjećanje na njegov lik i znamo da je za Hamzu bitno znati i šta je on imao. Spremaj se! . Jer mi još uvijek moramo da svakog našeg pisca pomalo pravdamo što je bio ovakav ili onakav. Hadžija je iznemogao. Hamzina biografija mogla bi da bude isto tako rječita kao dio njegova pjesničkog bića. A ipak.Za njih ostaje na zemlji tvoj drveni mač . Karaktiristično je da nijedan značajniji kritičar jugoslovenski nije se nikad poduhvatio Hamzina djela kao našeg jugoslovenskog fenomena. Garaudv govoreći o F. evoluciju. Repertoar Ham-zina "imanja" vanredno je zanimljiv. a upriličena je i studija Hamzina djela. 198 "IMATI" I "BITI" HAMZE HUME Značajni filozof i kritičar R. U stvari. Najvećim dijelom ono što je rečeno danas je totalno van književne upotrebe.

ako se samo ona shvati doslovno. Hamzinog produženja one tradicije koju je u njegovoj porodici zasnovao alhamijado pisac Omer Humo. a i to bi trebalo nekako odrediti pobliže jer kako mi nedavno reče jedan naš književni kritičar iz Sarajeva. Jedan elemenat je dovoljan da potcrta tu komponentu pored naglašavanja da su Grozdan i Grozdana bogumili. podsjeća nas na njegovu pjesmu u kojoj se on pita o svome identitetu povodom orijentalnog oblika i izvora svoga imena. daje sve pomaknuto u sferu razrijeđene apstraktnosti. Šimi-ćem. prije jednog stoljeća. on je i u jednoj i drugoj komponenti imao izvjesne prethodnike. počev od Nutarnjeg života. Druga je komponenta tog pjesništva stara slavenska mito-psihologija. Zato je Hamza koji je sve u djetinjstvu upio pa tako i indijskog pjesnika Rabindranata Tagoru. jer mi smo svjesni velikih poetskih dometa tog istočnog. priči. u jednom je možda bio jedinstven: da je izazvao cijelu jednu stilsku školu sljedbenika. tursko-perzijsko-arapskog svijeta sa Hafizom. istaknimo samo Safveta Baša-gića i M. To njegovo proćerdavanje glavnog svoga blaga. svoj zavičaj. lako prihvatao kao stih i stav. prvoj svojoj zbirci stihova. izričitog. A Humo je nesumnjivo prvenstveno moderan pjesnik. No. sasvim ekspresio201nistički stilizovanog. koja se najpotpunije ispoljila u Grozdaninom kikotu. Za Hamzino "imati". Niko još nije nijednu misao suvislo kazao o tome Hamzinu poetskom orijentalizmu. Napokon. djelu koje izmiče svakoj klasifikaciji. za koju eros i seks nisu sramota već najljepša prirodna ljepota. Jasno. za koje nije mogao imati unutarnjeg jezičkog sluha i impulsa. Jasno. kako je sam sebe pro-slovio u Nutarnjem životu. pitanje je koje ide uz svakog modernog pa i klasičnog stvaraoca. a dionizijstvo isključuje tragičnost. možda je Hercegovina kao obilježje dovoljna.pjesničke karijere ponekad teško zanemarivao prihvatajući druge vidove izraza. u njegovu pjevanju (i pored Poeme o Mostaru). sasvim ekspresionističkog sistema izraza. koji su počeli u trećem deceniju našeg stoljeća. Ko je i naročito šta je kao pjesnik bio Hamza Humo. A taj stav nije nikako biografičarska deformacija. To je također potpuno prenebregnuto od kritičara koji su o Hamzi najčešće odveć olako i samouvjereno donosili sudove i presude. ono što draži radoznalost jest ta orijentalistička dionica. Omerom Hajjamom. kao ležište iz koga je pjesnik svoju pjesmu izveo. B. jednako svojstven istočnoj indijsko-islamskoj kao i manikejskoj heretičkoj civilizaciji. u duhu godina javljanja poslije 1918. Naše današnje vrednovanje nije više nimalo potcjenjivačko u odnosu na taj orijentalizam. za orijentalnu. To je podvučen erotski impuls. što je i razumljivo s obzirom na maloprije iznesene genetičke komponente pjesnikove. Hamzina poema je opet cjelovitija i jednostranija nego Rastkova. Slično je još prije Grozdaninog kikota. taj modernizam is-poljen kao ekspresionistički zahvat u svijet. . darovitih pjesnika. već sušta istina Hamzina pjevanja. Medu te njegove sljedbenike svakako treba pribrojati i Maka Dizdara. treba bar nešto naglasiti o njegovu mjestu u meduratnim konstelacijama. To je možda jedina tragična strana u djelu ovog dionizijski raspoloženog pjesnika. sasvim se 203to ot ""o l 3 ° •N ii gI p 3. gdje je jasna odredba bogumilskog okvira vremenskog i prostornog. uz ta dva izvora i toka Hamzine poetske tvorevine. hercegovačkog. a slavensku. bar za njegovo doba. Ako je on sa Šimićem mogao dijeliti prvenstvo u BH poeziji dvadesetih godina. romanu. Imao je uz to i svoju domaju. Ć. Taj spoj drevnog i modernog istovetan je kod oba ova velika pjesnika. sa svima komponentama slavensko-orijentalnog sastava. čudno je da recimo nema Mostara. za koji je potrebno poznavanje velikih područja poetike orijentalnog pjesništva. Ostaje nam da nešto kažemo o problemu "biti" Hamzina pjesništva. koja je modernija. što se tiče stila i s njime čini glavnu pjesničku pojavu Bosne i Hercegovine toga trenutka. Firdusijem i Dželaludinom Rumi-jem kao vrhovnim iskaziocem poetičnosti islamskog Istoka u kome se sučeljavala indijska tradicija sa helenskom kulturom. stolačkog pjesnika koji je dosegao jugoslovenske visine izraza poslije drugog svjetskog rata. 202 najizrazitiji je njegov parnjak i u mnogo čemu saobra-ženik Rastko Petrović sa svojom Groteskom gospodina Peruna boga groma. Ćatića. kada je on pjesnik koji ide uporedo s A. kao i Grozdanin kikot koji nam vječno nameće pitanje o identifikaciji ovog ili onog elementa u toj divnoj poemi. Sa ploča istočnih samo nam evidentno kazuje tu genetičku osobenost Hamzinog pjesništva. izrazitija vremenski i stilski za epohu ekspresionizma. nasljedno utkana u Hamzino biće kao god i slavenska njena iskaznica u vidu sevdalinke.

ft) S 3 <2. o ? ^ 2. 7^ r."i 2 ff. o 3 5 => tf.|8-S r 3 2 2. Ii rt ^§ 3 03 i IIB. sl cr. o ti. o 3 p P ri o N P 3 • p o . N gi > 3 2-g' ž.s ffi -i: O -■ .2 p 3 2 p s1l S:^fi 1 lili I! 1 ti &i l! 3. 3 n B-. 9 sr rt — 3 ^ 1& £s.o S N 3 c. 3 3 o « ° II as 3 ? s. 8< ^ S < ^ £ £ no—N P -■ e _ i-5p l 1i a. ^ o » 5g p PJ p o t" rt S3 rt.o 3 ti -i 3 po • «■ I i a.

" (Misao. treba se setiti daje ta pripovetka rađena u žanru "Grozdaninog kikota" i karakteriše stoga samo ranije već isticane osobine piščevog talenta. Po tematici. Ipak. nego zbivanje u vanjskom svijetu. inače jednoj od njegovih najlepših pripovedaka. ne da bi ga učinio predmetom promatranja i poimanja. nikakva jasna i zaustavljena slika. ali koji zapretano tinjaju u nama. 5/6. nikakva logično razvijena "priča. omamljujuće i razorne. već neposredan i dubok doživljaj. A ono stoje u cjelini sazdano od takve slikovno neuhvatljive i pojmovno neshvatljive . koji se omamljuju pjesmom i ljubavnom čežnjom. Humo je u sevdalijinoj ljubavi saživljeno uronio u sam svijet derta i sevdaha. u kojem ne smije dominirati ništa što i samo ne treperi kao duša. istovremeno 208 meke i divlje. ljubavnim osvajanjem i der-tom i koji ne prestaju da se predaju toj omami. I to nije bila analiza tog svijeta. on će u tom osetiti slabost. dakle. 362). kao zbivanje koje se pred nama . za časak. kao i po ključnim prizorima to je.takoreći uživo . 167. po osnovnom osjećanju.1 1 Jovan Kršić. sv. pod uticajem Zapada.Povodom iste knjige Alojz Smaus je u časopisu "Misao" zapisao: "Ako se u ovom prikazu nije posebno govorilo o "Sevdalijinoj ljubavi". ta Humina pripovijetka je umjetnički vrlo uspješno riješila osnovni stvaralački problem koji joj je zadao sam svijet o kojem ona govori. čeznući ili osvajajući. da čovjeka zanese u vrtlog razdragane boli i omamljenosti. 1979. I cijela ta pripovijetka o sevdaliji Biberu zapravo je poema o jednoj takvoj sevdalijskoj ljubavi. koju Humo prati u njenom razvoju. To je orijentalni Don Zuan koji voli sve žene i kada ga. prvoj Huminoj zbirci pripovjedaka. sjetne i mračne. od trenutka prvog ljubavnog nemira i nesavladive žudnje preko časova zanesenog ljubavnog osvajanja (i podavanja) do konačne tužne praznine i pustoši. Sev-dalijina ljubav ("Srpski književni glasnik".a" o Si 33 s: 9 3 2*.1 Biber." U Sevdalijinoj ljubavi Humo je zaista uspio da iznese pred nas jedno živo stanje duše. uredio Hamza Humo. zanese i opije ljubav jedne žene. i više zbivanje u duši (uistinu. U sevdaliji Biberu. 1. Kada se pojavila u knjizi Pod žrvnjem vremena (Sarajevo. "Pod žrvnjem vremena . ero1 Gajret 1903-1928. (Možda više nego "zulumćar". Sevdalija je čovek koji živi u svetu "slatkog čemera i žalbe za životom". Sarajevo. za nju se ne može reći ono što je Humo rekao za sevdalinku: "njen glavni elemenat. u kojoj je kao pripovjedač također govorio jezikom pjesnika. kako je pomislio Kršić. Ali dok je Ćorović o takvim likovima pričao kao o "zanimljivim i čudnovatim ljudima". 35. Sarajevo. ništa što je odveć čvrsto i precizno. formalno već raskinuli.duševne grade zahtijeva od umjetnika adekvatan izražajan oblik. umetnički najuspelija pri-povetka. jer je večno žedan života. iako ga stalno pije na njegovim najčistijim izvorima. Sabrana djela. str.pripovetke Hamze Hume" (1928). 1928. str. . tvrdeći za sevdalinku između ostalog i ovo: Ona obuhvata one naše unutarnje porive s kojima smo mi nekoji. da razbukte na mahove snažno i fatalno. već da bi ga izložio našem neposrednom doživljavanju. iz pripovijetke "Osman-begova šar-gija". kao da sevdah i nije ljubav (tj. 207O takvim likovima pričao je. to oPJESNIK KAO PRIPOVJEDAČ (odlomci) U vrijeme kad je pisao Grozdanin kikot Humo je napisao i svoju možda najbolju kratku pripovijetku. analiziran je pun pojam sev-dalije. jedan je od zatočnika tog "sevdisanja". junak pripovijetke Sevdalijiina ljubav. odvodeći u neki ljepši i čarobniji svijet derta i slatke žalbe. u Spomenici "Gajreta" (1928). Huminom sev-daliji Biberu je "rođeni brat" onaj Ćorovićev mladi adža-mija Osman-beg. rođenom bratu Ćoro-vićeva Zulumćara. Jovan Kršić je o njoj napisao: Sevdalijina ljubav. izrazito erotska pripovijetka. 1925). može nam se učiniti da ono što se događa u dušama njenih junaka osjetimo neposredno u tekstu kao reli puls jedne silovite ljubavne strasti. u dvije komplementarne duše. koju će pobediti snagom pregaranja i utešiti se pesmom i vriskom kroz mahalu. Jer. ispada donekle iz okvira i atmosfere ćele zbirke. "vrtlog razdragane boli i omamljenosti". . kojeg ženska ljepota opčinjava samo dok mu nije u posjedu i samo dotle dok je pjesmom i šargijom mami). Humo je u toj pripovijeci umjetnički konkretno obradio ono o čemu je tri godine kasnije.odvija. doduše. koji su po svojoj neobičnosti vrijedni priče. a ne kao distrancirani analitički prikaz. uvijek iznova voleći. Upravo zato što je koncipirana kao doživljaj. To je ona sevdalinka koja je upropastila na hiljade egzistencija i života uz saz i čašicu. uopćeno dokazivao. "osjećanje afekcije prema drugoj osobi") već stanje ekstaze. već Svetozar Ćorović. 1928). str. Zato. u krvi i ploti. bolećive i vatrene. kad čitamo tu pripovijetku. U stvari. u duši sevdalije Bibera i u duši djevojke Iše). taj svijet je sav zapravo samo jedno raspoloženje. srećne i fatalne. 1928.

valjda. a i sam čin ljubavi kao da tu iz sebe zrači neka dublja značenja i širi ih unaokolo kao panerotski smisao sveg okolnog svijeta: I kapidžik je škrinuo. i životu duše. I sve je odlazilo. u "krvi i ploti". ta pripovijetka zaista pokazuje Huminu opsjednutost erotikom kao naglašeno čulnom ljubavnom strašću. Napisana u ekspresionističkom maniru. Crnčić je sedeo na stolici i buljio u nju kao u kakvo priviđenje.. on ukida pripovjednu distancu koja tradicionalno razdvaja pripovjedača i predmet pripovijedanja. ali se zato uspostavlja puna jednodušnost subjekta i objekta govora.kao stanovnik svijeta o kojem govori . Ovdje on to čini na taj način što sam govor stilizuje kao poetsku ekspresiju. Mesec se glasno cerekao. u ritmu sintaksičkog seg-mentiranja. kao "unutarnji pripovjedač". kao u bunilu. Zvezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosiplju po njima.) Pili su tako dugo dok već nisu dospeli do ludila. onda nam postaje jasno daje erotika tu zaista podredila sebi sve drugo. zbaci košulju sa sebe i poče plesati po senici. međutim. na primjer. Humo je i u svojim pjesmama i u svojim pripovijetkama često pokazivao neobičnu opsjednutost erotikom. koji . Ali Sevdalijina ljubav (uostalom. širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se.. kretala se ona u ludom i vratolomnom ritmu po senici. U tom pogledu ilustrativno je sa Sevdalijinom ljubavlju uporediti raniju Huminu erotiku pripovijetku. kao u bolu.. erotskog raspoloženja. da se daje i otima. Naprotiv. str. Uprkos tome. mlada đavolica. kao ni Grozdanin kikot) uopće nije po svojoj strukturi usredsređena na erotiku kao neki centralni motiv. kao što je činio u "Grozdaninom kikotu" gdje je glavni junak istovremeno i narator. iznad bašta u mesečinu. i u sveopćem odzivu svijeta na zov ljubavi. Sabrana djela. Jer. sluteći ~~ nešto i šapćući... u kojoj 212 se poništava identitet govornog lica. koja je na taj način postala poetka evokacija. i Iša je nenadano počela da grca.209tika. lomi je divlje i ovlada njom ćelom.) 1 Hamza Humo. sve se dešava drukčije. On tu zapravo i ne pripovijeda o sevdaliji Biberu.Humo uspio uključiti u sam tekst pripovijetke. zanjiska i baci se na nju (. ali i da ne izražava nešto što je . u ujed. iako nigdje ne odaje izvore te nesumnjive ekspresivnosti. doista kao stanje duše koje je sposobno da se širi unaokolo i da postaje stanje svijeta: ". jednog sveobuhvatnog. I sve ponovo zagrca. I ne bez razloga. Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. bar ne na način na koji je. kako je to primijetio još Kršić. ona se ponovno zacereka. pa svim svojim bićem ulazi u svijet o kojem govori. U Sevdali-jinoj ljubavi. Negde vrisnu tica. Ana se nenadano zacereka. skoči na krevet i poče se previjati i zavijati kao besomučnica. Humo u Sevdalijinoj ljubavi doista nije ni prikazivao ni analizirao "sevdaliju" kao tip ljudskog ponašanja. A pri tome on ne govori u 1. 1923). Ovaj ljubavni čin. naruralistički ogoljeno. Osjećajući. i kao da se i sam prepuštao onom "vrtlogu" sevdaha i sevdalijskog derta. A zvezde su sišle s mesecom i smejale se u krošnjama šandude. koga nestaje i nestaje negde dole iza nje. Evo kako je tu. Ćorović "opričavao" svog Osman-bega u pripovijeci "Osman--begova šargija". Biber joj kida haljinu. Mesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i čeretao prkosno. Sevdali-jinu ljubav Humo ne struktuira u Ich-formi. One su sve videle. Ali u njoj erotika doista sebi podređuje sve ostalo. Raspletenih kosa i uža-grenih očiju. u epitetima i metaforama. Biberov šapat i toplo milovanje pretvarali se u bes. Međutim. već je saživljeno evocirao samo to sevdalijsko raspoloženje. prikazan čin čulne ljubavi: (. 108. zagrca. prikazan je ovdje više kao eksplozija duša nego kao konvulzija puti. tamni nagoni. mnogi kritičari su bili skloni da tako nešto kažu i za ovu pripovijetku i za cijelo Humino književno djelo. Sve se stiša i zamoran šum poleže po širini.. kojem bi sve drugo bilo podređeno (ne samo u životu čovjeka.1 Istina. a Crnčić. duboko u sebi. pa ta okolna pustoš uzvratno djeluje na osnovni motiv." U tom panero-tizmu. Tako plešući. VI. 210 Kad znamo da je i muž te Ane negdje u blizini i da ona zavodi njegovog prijatelja. u personificiranju i sveukupnom saglasju prirode i duše da Humo ne pripovijeda o nečemu van sebe. 211širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. "Sevdalinke". Humo i u ovoj pripovijeci uspijeva postići izrazito ekspresivnu vrijednost narativnog govora.I sve je odlazilo. sva umotana u zagrljaj.. Pod šandudom na či-menu igrale su sene pritajene i nasmejane. put zvezda. Njeno belo telo bleštalo je srebreno na mesečini. nesumnjivo ima i nekog orijentalnog misticizma. Mi osjećamo u melodiji rečenice. i to do mjere u kojoj sve unaokolo postaje prazno i pusto. licu. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. podređuje sve ostale". kojem ni sam pripovjedač ne odolijeva. za narativnu strukturu te pripovijetke važnije je da je to erotsko stanje duše .i panerotsko stanje svijeta . već i u narativnoj strukturi pripovijetke). kao daje i sam padao u "erotski trans". destruktivnu snagu sevdalijske "razdragane boli i omam-ljenosti". a ne pojmovna elaboracija. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. predavala se milovanju.. kako je to više puta rečeno za Huminu implicitnu filozofiju erotike.. Izgledala je kao pobesnela.. obe-zumljen. doživljavajući ga iznutra. Strast ("Raskrsnica". kao raspoloženje koje je proželo i njega i sve unaokolo. malakšući u prigušenim krikovima. a potok kikotao kao da ga neko golica. ka kojem je junake pripovijetke otpočetka vukla neodoljiva erotska čežnja. prazneći njegovu erotičnost do besmislenosti.polaže prirodno pravo na raspoloženje koje u tom svijetu vlada. A Iša. koju pokreću neki neshvatljivi.

leci i opija osećanja. težak i neprebolan sevdah. noseći dušu nekud u širine. kao pijesak u klepsidri. Ali ni ono nije predmet promatranja i analize. 98. koji ne posmatra svijet. sa Raljevina. ne analizira.") U isto vrijeme. Govoreći tako kao pjesnik. kliknu. kao da neka pustoš pade na nj". I dah lišća pritaji se u mahali.. zaustavi nad tamnim konturama brda.. ostavljajući za sobom prazninu i duševnu pustoš. koja na kraju odlazi s bradatim hadžijom u Bosnu: "Duboko povijena u feredžu../Moja draga za ljubljenje bila. koji nas onda kroz njega pronosi kao kroz svoj vlastiti semantički ambijent. I ruka priteže grud. već pušta da ga nosi jedno raspoloženje.. i začas .. U stvari.samo u njemu. onu istu kao i u Grozdaninom kikotu: o vremenu koje ističe. Jedan uzdah šapnu u cvetu. prožima sve čega se dotakne. mesec razleva svetio po daljinama i otvara dušu. Stilizujući pripovjedni iskaz kao poetsku ekspresiju. zlatan i tih. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivije želje. A da bi to mogao. Sve se pritaji i zanemi. str. itd. već je raspoloženje koje je proželo ne samo svijet o kojem se govori već i jezik kojim se govori. u besvest. pokunjena. blesnu i rodi se sevdah. kao da je sav ponesen plimom ljubavne čežnje: I glas zadrhta negde u visinama."1 U Sevdalijinoj ljubavi Humo govori u 3. ali pri tome ne odražava svijest o sebi kao pri1 Isto. ali i da ga prevede \x jezik. kao u pjesmi. Govoreći kao pjesnik.. pa nekud živ. donese tiha noć mekan i zanosan glas pesme.. Humo je duž te fabularne osi razvio i jednu "dublju priču"." Dešava se baš ono što je Štajger rekao za lirsku evokacija i lirski stil: "jeziku nisu potrebne nikakve povezanosti. već da . Jedan uzdah šapnu u cvetu. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. u Sevdalijinoj ljubavi Humo je još jednom progovorio kao pjesnik. otima . juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. neki veličanstven i nečujan smeh preli sva srca. kad Humo sve prožima istim stanjem duše i sve preobražava prema osnovnom raspoloženju: 214 Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja omlohavilo. Noć skide haljinu.. nasmejan." A staje drugo nego lirski stil. a naš grad zasta i preobrazi se u svetlu njegovu.. Nosi vas plima. kao i u Grozdaninom kikotu. ipak uspio da u Sevdalijinoj ljubavi izgradi čvrst sklop narativne strukture i tako ostvari jednu ne samo poetičnu već i potresnu i značenjski slojevitu pripovijetku.. sa smeškom na licu.. priteže. sve je samo stanje duše.. lirske motive "sevdisanja" kao temeljnog raspoloženja cijele pripovijetke. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. rodi se novi život. bez glasa i života..postupkom pjesničke evokacije . logičkih i opažajnih povezanosti: "I ruka priteže grud. Ali.sav okolni svijet se začas preobrazi i uznese. otima i grca kao jogunast i sladak dečak (.nestade svega. predstavljala samo neophodnu uzdužnu os oko koje je okupio one emotivno obremenjene. malaksala. A kada Biber u bašti kraj vode pod mjesečinom osjeti "nešto teško. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. međutim. licu. fabula mu je i tu. zatalasa i zasta u visinama. Humo je. obuzme vas zanos i vi niste više svoji.. . Evo kako Humo evocira Išinu ljubavnu čežnju i evo kako ta čežnja izlazi iz nje i širi se unaokolo: (. slikovno guste. taj jezik mora odustati od svih gramatičkih. i Iša zatrepti.) Nema tu ni slike ni naracije. ispod Huma. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. itd. Iša leži zatvorenih očiju.pušta da poteče matica jednog raspoloženja koje se širi i sve preplavljuje: A kad se mesec uzdiže. bašte pevaju neku nadzemaljsku pesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu večite čežnje. Istina. Potok se budi. Humo uspijeva da pred nama pokrene raspoloženje. glas što pada na dušu kao melem. zapljusnu Bibera i rasplinu se. Bašta se sva preobrazi. Iša leži zatvorenih očiju. A otud. od trenutka prve čežnje preko momenata zanesenog podavanja do konačnog bolnog rastanka "sa 215krikom u slomljenoj duši".. Umjesto toga. sve rastapa u raspoloženju. a noću se budi da se protegne. Tu kao da se događa ono što je Humo rekao za dejstvo sevdalinke: "Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. uznese se i razasu po mekanim i pijanim širinama. malaksala. pa se pun. (Stvarni junak te priče zapravo je nesrećna lša. pun derta za bezdano opojnim i nedostiživim. ne zauzima stav. jer je već sve sjedinjeno u raspoloženju. i Iša zatrepti. zatrepti i ma-laksa. koje. pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. tu se. da se opije i splete u grču požude negde na čimenu pod šandudom. šireći se.". 213povjedaču koji nam posreduje svijet o kojem pripovijeda. nečujno pade u granje. a mesec silazi. u lišću na odreni. On se zatalasa.) srce zadrhti kao preplašeno tiče. Bele ruke Išine poleteše na grudi da umire taj drhat. bele kućice blešte pune jezive i neshvatljive čežnje. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. . otvara zemlju i sve tajne nesvesnih želja.. Humo dovodi sve oko svojih junaka u isto stanje duše: mirisi cveća su kao uzdasi. kao pokajnica. duž te osi Humo je razvio potresnu priču o jednoj ljubavi. pa zapjeva iz puna grla: "Kad je alma za trganje bila. Potok se budi.. sedela je uza nj jedna žena. Zato se tu potpuno gubi ona naspramnost pripovjedača i predmeta pripovijedanja koja je inače karakteristična za naraciju u Er-formi.

blešti u podnevnom suncu.. "A sadašnjost? -upitao se Humo jednom .. Smisao te tvrdnje postaje jasniji kad se sa Sevdali-jinom ljubavi uporede neke druge Humine pripovijetke. uostalom . oseća šum lišća i Išin glas. on "stari sevdalija". završava priča o sevdali-jinoj ljubavi. Humo ju je ipak struk-tuirao kao narativno razvijenu i smisaono zaokruženu pripovijetku. Sabrana djela. podatan. kmekeće i trza ga iz sna. Istakavši tekst pripovijetke Sevdalijina ljubav od najfinijih niti čiste duševnosti. o nezaustavljivom proticanju svega. vrelim ljetom i ostavilo za sobom pustoš. I nenadano se sneveseli." A u tom gestu.") I u toj priči mladić i djevojka strastveno se podaju činu ljubavi. spušta tamburu pored sebe i dugo gleda u plamsanje vatre. osluškujući neprestano "korake vreI ona se pripija uza me i strepi kao tiče na oluji. usreći. da se trenuci sreće ne mogu zaustaviti. Zašto? Bog će ga sam znati. 216 menitosti postojanja.Ona je opet lepa samo u sećanju na prošlost. istovremeno i slatku i čemernu. Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine". Kada je lša osluškivala Biberovu pjesmu sa Raljevina. dahti pod žegom. kroz neke daleke konake. isto je što i Išina ispružena ruka: ona hoće da dohvati nedohvatljivo i zaustavi vrijeme. ulazeći mu surovo u san: A kroz san.."1 U stvari. 48. i kojom se zanosi.. priča koja je počela s onoliko vreline i sveobuhvatne žudnje: "Naš grad.matica raspoloženja prisiljena da teče tokovima jedne potresne priče. predaju se ljubavi i ljubavnoj strasti. negde na izvanu. . ona se njome opijala a kada je zamro njen zvuk.kao i u Grozdaninom kikotu. uz plamsanje vatre u starinskom širokom odžaku i uz tiho i bolno cilikanje mekane šargije.pjesmu. 1928). Biber zato i prepušta Išu njenoj sudbini. poljubi je. A možda je upravo zbog te izmirenosti lirskog i narativnog principa književnoumjetničkog diskursa. Znajući dobro.Reci! . I opet. lša nije znala -jer još nije bila iskusila . Biber juri za njima.šapće ona. Svijest o vre1 Hamza Humo. koju je Humo najprije objavio pod karakterističnim naslovom Pod koracima vremena ("Politika". u izvjesnoj mjeri. U knjizi Pod žrvnjem vremena takva je. pa i sreće i ljubavi učinila je tog "orijentalnog Don Zuana" (kako gaje nazvao Kršić) zatočenikom sevdaha. već bolnu omamu. Tako se. da bi se oduprli isticanju vremena i da bi uhvatili i zadržali ono od života što može da zanese. Opijena. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. uzbudi. čežnjivom i uzaludnom. iskazana je sva tuga za onim što se ne može zadržati i što nužno prelazi u prošlost... ali ne više i nadu: I Biber se zanosi u tople letnje noći. koja obnavlja prošlost. ma koliko to i njemu nanosilo bol: "steže je snažno. kao što ih je ispružila letos za njegovom pesmom. uzbuđivalo i omamljivalo prošlo je s tim blještavim. A ja je svu grlim i milujem i ona zaboravlja na sve: i na oca i na zle slutnje.U stvari. ali ne donosi radost. proteže se i polete sva k njima". ("Osećam dah proleća -kaže pripovjedač . koje su joj tematski srodne.. sevdisanja i sevdalinke. "Mostar" (II). drhtav. svet od slatkog čemera i žalbe za životom". ukratko . u novu sreću. Tu na kraju pripovijetke Humo prikazuje svog junaka. puštajući daje udaju za hadžiju iz Bosne. priče o ljubavi pod žrvnjem vremena (kako je Humo naslovio knjigu u kojoj ju je objavio). u tinjanje žara. ponese u život još jedan bol.održi iluziju životnog smisla. priča o zapriječenoj i ometenoj ljubavi (s tim što je ovdje ta zapreka vanjska: strogi djevojčin 218 otac ne prihvata mladića kojeg smatra odrodenim). pa u mrtav pepeo. svaki put u novo sev-disanje. VI. kada je jedne večeri Biber otišao zauvijek od nje. uzvraća mi milovanje i predaje se sva.bar kao uspomenu . I to je priča o uzaludnom pokušaju da se ljubavlju zaustavi vrijeme koje ide u nepovrat. cereka se. doduše. Biber i lša. ona je rukom posegnula za njom daje zadrži: "ona ispruži ruke u raskošne daljine. A pjesma mu pomaže da u sjećanju . čuje žubor vode. A ta pjesma koju Biber pjeva. obnavlja pjesmom uspomenu. Humini junaci. A sve stoje budilo želje. koji sve vidi u razvoju i sve uobličava kao razvoj.ono stoje iskusni sevdalija Biber odavno znao: trenutak sreće nužno otiče u prošlost i ne može se zaustaviti. ona je ponovno rukom posegnula da ga zadrži: "lša ispruži ruke za njim. " I dok se mladi od njega stvarno "zagrevaju pesmom. peva: Sadih almu nasred at-mejdana. "slatki čemer sjećanja" i .: ceo jedan svet koji Biber nosi u sebi.zadrži ono što se obrušilo u prošlost. I to je. omami. str. jedino pripovijetka Đaurin. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više.i steže mi se srce. Može biti za onim što je minulo u nepovrat. da ga leci pesmom i samovanjem". Biber je ostao da "samuje u svojoj velikoj sobi. Sevdalijina ljubav s pravom smatrana jednom od najboljih Huminih pripovjedaka: u njoj je on govorio kao pjesnik. s tim pogledom na "mrtvi pepeo" i sjećanjem na "bledu i uplakanu Išu". Kada je lša otišla za Hadžijom u Bosnu i kad je došla zima. u kojoj "ima nešto što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. vidi on kako se nad Išom. a ipak ju je struktuirao kao pripovjedač. kao i zbog te zaokruženosti i cjelovitosti. Posle dolazimo k sebi. kezi nekakva jarčija brada. 217To. Njeni pogledi leže u mojim zenicama... toplom i intimnom pesmom šarolikih nada". iz sevdalijskog iskustva. u kojoj je .. koji sa-osjeća i duboko doživljava. . kako ga neumoljivi glasovi stvarnosti bude iz omamljenosti. ali tim i bolnija. bledom i uplakanom.

"1 Naravno. to je. Otuda i onaj utisak koji je formulisao još Kršić. "Srce je . Beograd. 1927). tj. 165. koja je poslije rata uredio Boško Novaković ("Svjetlost". što mu remeti sve što je "naumio kroz duge zimske noći". to se kod njega često događalo. Sve je tako bistro kao radosna suza u oku. 1955. pa je. zato što se u njoj lirski motivi uključuju u cjelinu narativne srukture na lirski način. iako sadrži čitav niz istih motiva. radije. "Srpska književna zadruga". u sklopu događaja. Pod koracima vremena) daleko zaostaje za Sevdalijinom ljubavi.fino ogledalo. i kada ga zbog toga "spo-padne teška čama i bol za minulim danima". Sve u toj pripovijeci . 221ljena u "Politici" 1928.. "ocu.i vinogradi po prisojima. Kao i u govoru pjesnika. 1. taj ciklus je proširen samo s jednom kasnijom Huminom ljubavnom prieom (Perišićeva ljubav. i Mrahorova Umihana.) Međutim. I čini se kao da je cijeli grad osvijetljen ne samo žarkim hercegovačkim suncem već jednom istom sveobuhvatnom emocijom. i raz-golićeni propali beg Ićibeg. puni soka i slasti.Šta? . i Huminom pripovijedanju nikad se ne mogu do kraja odijeliti stanja svijeta i stanja duše. kaže za njega njegova kći). a gustom bojom. . i ljudi.dodaje Humo . u čulima i nagonima probudi snaga Erosa. koje su sve impregnirane istom emotivnom otopinom i sve uronjene u isto raspoloženje. (A to su zapravo i dvije osnovne teme sveukupnog Huminog pripovjedačkog djela). I baš onda kada počne misliti na tu vremenitost života. ima li ta erotička omama i neke svrhe? Po Humi izgleda da ima. i to ona svakidašnjica koja mu. taj ciklus "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke (Beograd.Reci mi da me voliš i da ćeš ovde zauvek da ostaneš! . 1932). već je. Kao da se Humo kolebao šta da postavi u središte pripovijetke: jednu ljubav koja nije mogla zaustaviti trenutke sreće ili čovjeka koji je zaostao za svojim vremenom. str. da će zadrhtati od prenapregnute razdraganosti i poleteti put plavih visina". U tom smislu se kao primjer može navesti proza Raspevani grad ("Politika". 220 izloženo je jednom sveopćem preobraženju. Ademaga se više "ne otima slavujevoj pesmi" i počinje zaboravljati svakidašnji život. "Pod žrvnjem vremena . "kad prvi slavuji zapevaju u bademima".odgovaram ja. i oni koji u Ademaginoj bašti akšamluče uz saz i meraklijski popijevaju. umjesto toga. "kao neka teška besmislica. kada je povodom knjige Pod žrvnjem vremena napisao: "Ali.pripovetke Hamze Hume" Sabrana djela. evocirao neka stanja duše i na taj način strukruirao više ekspresivne nego referenci-jalne pripovjedne forme. Sarajevo. jer Humo najčešće nije ni htio da priča priču i da na osnovu te priče sklapa pripovijetku. pa mu u krvi zastruji "nešto neiskazano".pod zajedničkim nadnaslovom "Mesec u granju" . ipak su međusobno srodne. s tom poetskom prozom Raspevani grad Humo je zaključio svoju drugu zbirku pripovjedaka {Pripovetke. jednu za drugom nizao poetske slike (slike grada raspjevanog pod hercegovačkim suncem). Čini se da će se ceo grad pretvoriti u jedan veseo uzvik. "sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada u zaborav". i minareta gola i oslobođena.Ćuti! Ko zna šta nam je suđeno . i zato što je ta pripovijetka tematski "ras-cijepljena" na dvije raznorodne priče: o ometenoj ljubavi i o djevojčinom ocu.sabrao i svoje najbolje ljubavne priče koje je dotad objavio. jer ne dostiže njenu zgusnutost i cjelovitost. i kikotava riječica Radobolja. i kuće i priroda 1 Jovan Kršić. u kojoj je Humo potpuno odustao od priče i fabularne povezanosti motiva. odnosi život negde u otužnu provaliju vremena". inače. zbog čega se mnoge njegove pripovijetke ne drže ucijelo kao tematski jedinstvene ili bar emocionalno cjelovite narativne strukture. kad Ademagu uznese ta omama." A kao ni Humo. Ali. mužu i posedniku". osjeti neki "pa-mrav" u sebi. Kada se tako u krvi. Sevdali-jinu ljubav). koja se razliva na sve strane i sve preliva vlastitom svijetlom. tada Ademagu "opije neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima". koga je također "vreme pregazilo" ("pokosilo ga kao oluja hrast"). Inače. u Izabranim djelima. povijesno vrijeme. koje se razvijaju na liniji jedne emocije. pripovijetka Đaurin (odnosno. ("Šta je imanje? Sta je kuća. koja omamljena sluša Biberovu pjesmu. "Svuda mnogo. ali jedno kategorijalno drukčije vrijeme.. ni mi više ne znamo da li taj bljesak koji je rasvijetlio grad i učinio ga raspjevanim dolazi od sunčanog sjaja ili od radosti srca. s jedne strane. u kojoj je . Uostalom. i goli kupači na Neretvi. koji se neumitno obrušava u prošlost. tj. a ne narativno. u spletu slobodnih asocijacija. koja je prvi put objav1 U stvari. Uostalom. kako njegova fantazija nije epska. ogleda se i peva. u kojem je on izgubio feudalne privilegije. koji svakog proljeća. a sačuvao jedino nekadašnju 219tvrdokornost ("Uvek ga ja i majka sanjamo kako krvav juriša na oganj". boja i tonova. U njemu sve titra. Arifagi Aganliću. taj utisak je samo djelomično opravdan. 1952). kmetove i čitluke. Iako su sve one različite po načinu struktuiranja. U njoj Humo govori o Ademagi Mrahoru. on pripovetku sklapa dosta nevešto i ispunjava je lirskim refleksijama i opisima.. To je. bogatstvo i moć. 1932) sadrži najbolje Humine ljubavne priče uopće. s druge strane. mnogo svjetlosti. Možda je ta Humina filozofija ljubavi najdirektnije izražena u pripovijeci Pamrav..1 (Među njima i najbolju od svih. Jer. Ali osim što je spontana plim strasti. i to ne samo po svojoj osnovnoj temi već i po jednoj filozofiji ljubavi koju sve one podrazmijevaju. koji razvijaju priču. pun neke zloslutne strave (..

zarasla je u korov. onoga što se zbiva ( prizori životne svakodnevnice) i onoga za čim se žudi (utvare nadraženih čula). i inače često. Ljubavnik orijentalnog rafinmana i ukusa. kao kroz sedmostruki providni veo. koja eksplicira ono što je implicitno već bilo iskazano."odnosi dušu". tu Huminu misao o ljubavi. svrha i razvrha svemu". Ali Humo je ovdje na kraju dodao još jedan prizor. zaustavljaju svakidašnjicu koja odnosi život u "provaliju vremena" i 222 stvaraju iluziju bezvremenog postojanja. da oživ-ljuje i plovi nekud u svet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. Ali ne čini li on to zato što iz iskustva zna da poslije "vilenog. 224 Prva od njih. ali i osjećanja pustoši. nad kojim treperi miris proleća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. koji mu postaje "melem-lek" i "sve na svetu. kao u pjesmi u kojoj su i najraznorodniji motivi strukturalno ravnopravni. koja ljeti "mami momke seoske i pali im krv u snovima". (Uostalom. koji nas obavještava daje vidio Šem-su u Beogradu kao pjevačicu u kafani. u kojoj je vrijeme bilo stalo. roditelji su joj se zavili u tugu. Tada on odlazi u krčmu Mare Petljanove. On ih samo stavlja u središte priče kao kul-minativnu tačku erotske čežnje koja nosi njegove junake. to se više nikad ne povrati. kome su čak prigovarali pretjeranu čulnost i opsjednutost čulnim. (Ono. kao zagolicani razbludnom pomisli.kao i Grozdani i Grozdanu . U stvari. svirač i probisvijet. uporedenje erotske slasti sa "edenskim vrtovima" vjerovatno i ne naglašava toliko ljepotu koliko bezvre-menost. Inače. Ali se i kroz takvu strukturu pripovijetke. Naime. teška kao umor od života. On je zatočenik one životne filozofije koja u erotici traži. bez obzira što su sve one na različit način struktuirane. Humo se u svojoj filozofiji ljubavi inspirisao duhom sevdalinke (ukoliko nije tačnije reći daje on sa sevdalinkom dijelio istu filozofiju ljubavi). U svakom slučaju." Formulisana na takav način i u takvom kontekstu. njegov junak nipošto nije tek neki nastrani sladostrasnik. Ademaga svjesno odlaže trenutke krajnjeg ljubavnog užitka (on "mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana" i govori tiho da "ne pobuni svoje pritajene želje"). svoje pripovijetke nikad ne zaključuje prizorima ljubavne omame. Time je.žena i deca?"). sve Humine ljubavne priče razvijaju se po jednoj kompozicionoj shemi koja u potpunosti odgovara osnovnoj liniji te njegove filozofije ljubavi. A pri tome je karakteristično da Humo. ali je tako izričito potvrđena krajnja misao Hu-mine filozofije ljubavi. kako apatično sluša glas krnate. više nego igdje kod Hume. nema misli. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. Tako ljubav (čulna ljubav) i ljubavni zagrljaj donose zaborav ("nema briga. kao i adekvatnu kompozicionu shemu koju je ta misao dobila u narativnoj strukturi njegovih pripovjedaka. cijela ta priča nepotrebno prevedena na jezik doslovnog smisla. ali ne nalazi zaustavljeno vrijeme edenskog vrta. samo što njen pripovjedač čezne da i sam uđe u svijet legende i nađe se s legendarnom vodeniča-revom kćerkom Jasikom. poslije svega ostaje pustoš i osjećaj praznine. odnosno ono zaustavljeno vrijeme. Ceo svet samo je jedan razliven i pritajen uzdah. vrućeg vjetra" koji raspaljuje strast neminovno dolazi "tamna senka smirenja" i "neka pusta praznina"? Ne boji li se on te konačne praznine. Na primjer. koja je ostala u djevojčinoj duši i u njenoj okolini: Šemsa je pobjegla sa sviračem Mesom. U njoj se sve do kraja ne primjećuje da su zbivanja o kojima se govori (ona skrivena i diskretna ljubav o . koja kao da je sva istkana od samo jedne uspomene. a kojoj zima svaki put iznova . u pripovijeci Krnata najprije se govori o ljubavnoj čežnji u kojoj se zaboravlja svakidašnjica: za tihih ljetnih noći pod mjesečinom Šemsa 223Muharemagina zaneseno osluškuje melodije koje na kr-nati izvodi Mesa Cakan. Priča o Jasici pandan je "Grozdani-nom kikotu". Jer tada pred njegovim očima počinje sve da raste. nema misli"). Na taj način njegove priče dobijaju tipično trodjelnu kompoziciju. koju smo bili samo naslutili. nakon buđenja iz te ljubavne omame. koja ostane kad onaj pijesak oteče u klepsidri? Ne bjesni li on onako mahnito zato što ga je nastala praznina ponovno dovela pred "otužnu provaliju vremena"? Humo nam ne daje odgovore na ta pitanja. beže u suton zvekom srebrnim derdana. onoga što jeste (slike zime) i onoga što je bilo (sjećanja na omamno ljeto). koji kao da govori: "Što u životu jednom prođe. Na kraju. nazire Humina misao o životu koji se obrušava u prošlo i o ljubavi koja u svom kulminativnom času stvara iluziju bezvremenog trajanja. Zatim ta čežnja . kojeg muče "pamravi" u krvi. neku vrstu poente. dolazi do tužnog otrežnjenja. otuda i utisak daje u toj do kraja neiskazanoj priči o Ademagi Mrahoru Humo naslutio neke skrivene ponore života i ljubavi). lako raspoznajemo i u drugim pripovijetkama ciklusa "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke. doduše. Kao i u Sevdalijinoj ljubavi. A sve se to u narativnoj strukturi Priče o Jasici pojavljuje bez jasnog razlikovanja i razdvajanja. a bašta. Humina misao o životu i ljubavi sasvim određeno otkriva svoj pravi izvor: bez svake sumnje. koje je vječni san zdrava i srećna čovjeka). Sve je probuđena želja u tišini. i ovdje. Nema briga. A istu tu misao o životu i ljubavi prepoznajemo i u pripovijeci Ašikovanje. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i.takoreći prirodno-kulminira u dodiru dva tijela koja se predaju "bezdanoj provaliji slatkog zaborava". miješaju i ukrštaju nivoi sna i stvarnosti. U toj pripovijeci se. pripovijetku Krnata Humo završava dodatnom opaskom pripovjedača. Mari u zagrljaj. u kojoj se odigrao kulminativni prizor ljubavi.

nije napisao mnogo erotskih priča. Sva bašta otiče u mesečini. To je njezin glas. a život u njoj na snoviđenje. osim tih sedam s nadnaslovom "Mesec u granju". kao sa nekog drugog sveta.1 kao i nekoliko ranijih.") Zato se Humini junaci. nešta žalobno i treperljivo. Posle nas omamljuje miris jasmina. Njegov zavičaj je njegov veliki izvor i podsticaj u svemu. . Hamza Humo je regionalan pisac. koji ni u brojnim svojim pripovijetkama o ljubavi nije stigao iscrpsti tu veliku životnu temu). Zdenko Lešić U tom ciklusu zbirke Pripovetke ("Srpska književna zadruga".u osjećanjima fundirana "filozofija života". i ceo moj zavičaj. Trzam se.inače. kako je činio. Liči mi na bajku. Pamrav i Sevdalijina ljubav. okrećem i gledam na sve strane. dakle. I kao što je Biber na kraju Sevdalijine ljubavi vidio samo "mrtvi pepeo" jedne ugasle vatre. godine Hamza Humo je zapisao sljedeće riječi: "I danas nosim u sebi uspomene iz detinjstva. Tesno smo zagrljeni i čujemo svaki sušanj u lišću. To zaustavljeno vrijeme. Severna ptica (1928).14-15. to nije bio njezin glas! To je šaputao vetar u granju i trunio krte latice behara. 1926.1 Tome očitovanju on je ostao vjeran u toku cijelog svoga književnog rada.pruža bar iluziju da je poništena nepodnošljiva vremenitost svega. Naime. Zanimljivo je da Humo. Na kraju. pliva. samo je prošlost minula kao ispevana pesma (. Hana (1931) i možda samo još neka. popala po nama. koje bi bile zanimljive po neobičnim ličnostima ili po neobičnim zgodama (onako. Ćorović. koja je sva od diskretnih treptaja ljubavne strasti.za razliku od svega drugog . ni Humo zbog toga ne dovodi u pitanje moć te omame. Sve je kao nekad. tako potpuno predaju ljubavnom milovanju i čulnom uživanju. Zato je tu temu ljubavi . upravo ovdje se 225otkriva kao varljiva iluzija. toj fino izvedenoj ljubavnoj romansi o maloj Ciganki. Međutim. (Za nju se u Priči o ljubavi kaže: "Ne znam koliko je ta sreća trajala. odnosno njegova . za koga je više puta rečeno daje "opsjednut erotikom". A i u toj pripovijeci. Nakon toga on o tome nije imao više šta reći. Krnata.Vijenac. Priča o ljubavi. taj zavičaj ostaje "mostarska kotlina" za pisca. ono se. koje nam se ponekad učini kao krajnji "cilj" Huminih ljubavnih pripovjedaka. Beograd. Naime. Jer. Napripeci (1929). 393. pa i ona ljubavna omama iz davnih dana. Čini mi se da ima nešta neiscrpno u toj kotlini. U Vijencu 1926. A on je u nekoliko svojih najboljih pripovijedaka (kao i u Grozdaninom kikotu. Skrivamo se pod jabuku. Humo je poslije zbirke Pripovetke (1932) objavio još samo jednu-dvije ljubavne priče (Šemsa. ko ne is-peva pesmu mladosti. Ah. i mi zaboravljamo na sve. A iz te konačne perspektive (konačne perspektive priče ali i života) sve postaje konačno. nosi nas. Pod koracima vremena (1928).. 1937). jednu od najopsesivnijih svojih tema . može biti samo jedan tren. tako je i bezimeni pripovjedač koji priča svoj doživljaj I s Cigankom Kajom na kraju vidio samo pustu ledinu s koje su nestale ciganske šatre. pa ne možemo da dođemo sebi. već više po određenoj atmosferi inspiracije. ali ga i ponovno preobražava i stvara. kao iz priče. 226 227PRENAPREGNUTA ČULNOST KAO OPSESIJA IZRAZA U LIRICI HAMZE HUME I. 1 Hamza Humo: Jedan let kroz moj život. po onom određenom izboru simbola i motiva. 1952). u kojoj se činilo da je i samo vrijeme stalo. razvija se ta ista filozofija ljubavi: i u njoj nakon ljubavne omame dolazi tužna praznina. Ašikovanje. Humo je u pripovijetkama evocirao ona raspoloženja i ona stanja duše u kojima do izražaja dolazi neki njegov osnovni doživljaj života. zažaliće za životom" . .) objavljene su sljedeće pripovijetke: Priča o Jasici.) Posle se opet zanosim i zatvaram oči. Kaja. To su: Strast (1923).kaže mudri djed Medan u pripovijeci Kaj a. jer odmah nakon toga slijedi saznanje da je ta evocirana ljubavna omama u stvari samo tužno sjećanje na jednu prošlu ljubav: Neko viknu na Radobolji i trže me iz prošlosti. ne bojeći se uroka i madija (ili možda baš radi njih). koje nije uvrstio u taj ciklus2. ona . Razlog za to sasvim je jasan. On ga bez ustezanja imenuje. a može biti i ceo vek. "Jer.uspio kao pripovjedač tako brzo iscrpsti. Kao i u pjesmama. štaviše. recimo. Mostarsku kotlinu. kao ni njegov sevdalija Biber. ali ne toliko da bi se taj region mogao prepoznavati po tipičnim lokalnim karakteristikama. po karakterističnom ali umjetnički dovršenom senzibilitetu i mentalitetu likova.kojoj nam pripovjedač ganuto priča) zapravo samo sjećanje na prošlost i silovita evokacija koja tu prošlost čini živo prisutnom: A mesečina popala po bašti. pretvorilo vremenom u ispovijedanje i zavjet odanosti. po kojoj koračaju minareta i jablanovi.. uostalom) uspio potpuno i do kraja izraziti svoj doživljaj ljubavi i svoju "filozofiju ljubavi". Perišićeva ljubav. Neko me zove i miluje pritajenim šapatom. kao pripovjedač Humo nije pričao priče. ali ne i za čitaoca. i zaborav svega u ljubavnom milovanju. 1932. čiji bljesak očiju mami u "kovitlac pijanstva".

Jedinstveni monument erotici. snaga često puta fatalna sa svojim razornim dejstvom na društvo u kome se ona ugnez-dila i iz kog se lako ne iseljava. Opevani događaji dobijaju naročitu draž romantične prošlosti i žalbe za njom. ruši im ognjišta i zameće krovove. A sve zajedno prožeto je prostodušnim vjerovanjem i povjerljivim tonom dječi-jega pripovijedanja.1 Djetinjski maštovito doživljavanje stvarnosti sa prijelazom u naivnost. U pasažima u kojima je gubio objektivitet i distancu tumača i počinjao vibrira rezonancama iste fatalističko-osjećajne vrste . I sve je to nicalo i raslo oko mene i splićalo se u bajku čuda i straha. igra se s njima i potresa ih do u srž? Šta je uspavljuje i budi u nama da vrisne i bolom propeva? Mi se pitamo i ne sluteći da konci ovih pitanja odvode duboko u zamršenu prošlost. dajući im. U ispovijednom monologu u zborniku Sa strane zamagljenih on je samo kratko priznao: "Naposletku. prosjeke i utvare. Zauzvrat njihovim teškoćama i iskušenjima. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. U njoj oživljuju sve naše mane i vrline. Sarajevo. U tom smislu Humo je jedamput. erotike. u sutone po zapuštenim haremima opet dede. ovo sjećanje se kod Hume stapa sa nostalgičnim dertom sev-dahlije ljubavnika koji se ne može se smiriti. sa bićima iz orijentalnih i paganskih predanja. gotovo istovjetnu sa gustim erotskim senzibilitetom sevdallinke. Ali uz meko cilikanje bugarije."1 Svoju književnu avanturu Humo je započeo svešči-com stihova koju je pod naslovom Nutarnji život objavio 1919. da je srasla sa prošlošću naših zavičaja i sa njihovim pejsažima kao i sa najmilijim uspomenama iz života. To je prava sevdalinka. događaja sreće. dok se dio njegove poetske animatorike i aktivno oslanja na džino-ve i tajanstvene čovjekolike sile. U erotičkim pripovijetkama. "Odakle vodi lozu. a u gradu. moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe žene i dobro vino". čistotu i prostodušnost djetinjstva koje jedino može. 133. Nosi vas plima. 394 2 Sa strane zamagljenih. odakud crpe snagu da se lako grčevito hvata za naša srca.2 Mada je suvremena kritika nije zabilježila s pažnjom. krika ploti. tuge. Čitav jedan poetsko-prozni ciklus njegova djela nosi elemente dječijeg svijeta čuda. međutim. čežnji i teškim časovima depresije. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli.on je najbolje iskazao psihološkoemocionalnu strukturu svoga vlastitog bića. Svesni smo osećanja da je ona srasla s nama kao deo samih nas. koji udarce sudbine primaju zbunjeno i bez snalaženja. U njoj prevladava erotski elemenat od nežnog do brutalnog. ona ume da teši i u nesreći. šlih dana. bez oklijevanja. sa zelenim čalmama i dugim.229koji prihvaća samo piščev umjetnički doživljaj toga svijeta. Njen melanholični ton zaječi često snagom i varijacijom arapske sure i takne vam srce do suza i slatkog bola. Viđao sam svakakva čuda: bele prikaze u suncu kako miču po golim brdima. ponovno tako i još više ostavlja utisak grčevite. zapisao i ove riječi: "Ali smešak na mom licu ne smatrajte podrugljivim. međutim. začuđenih ljudi u njegovim prozama. to je druga linija Humina umjetničkog kontinuiteta. Umetnička vrednost sevdalinke i leži upravo u toj njenoj spontanoj neposrednosti. Tako sevalinka živi u dušama našim i zatitra u njima kao probuđena struna. sa obiljem fantastike i snoviđenja. Njeno delovanje u socijalnom pogledu. 1928. do kraja odao jedino u svojim tekstovima o sevdalinci. od žalbe za prohujalim danima. od žalbe za mladošću do strasti. Humo se. ona je sažežena najvrelijom krvlju i okoIbidem. u reljefnom i dugo neomeranom. žene i sevdaha. Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. koji je Humo podigao u svome djelu. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. Njen vrli puls pali ljude. iskreno se opredijeliti svim svojim nenačetim emotivnim bićem. odrekavši čak unutarnje dinamičko . elegičnu notu sjećanja i proI 1 Ibidem. svireposti sirovih instikata varvarina kao i njegove plemenitosti i mekote osećanja. po čvorovim zidovima različite dede. Grupa sarajevskih književnika. rođeni. zatitra od bola za rodnom stranom. sedim bradama. iznimno snažne emocije u pjesnikovoj intimnoj prirodi. Ona je ujedno i nešto potajno i razorno što vreba i zjapi u nama kao propao i opustošen život za čijom prošlošću grcamo u plaču i propadamo od neke neshvatljive želje i beskrajnosti.2 Ta blaga ozarenost smiješkom djetinjstva i prve mladosti prati veliki dio Huminih tekstova. kada je direktnije izražena. godine u Mostaru. a opet do u srž proniknutom izrazu. tera ih omam-ljivanjima. Zanimljivo je da o svome čulnom sveosjećanju Humo nije ostavio značajnijih očitovanja u svojim autobiografskim tekstovima. govoreći o sebi. Humo je pružao toplinu. Sevdalinka. zatajen ovako škrto u dnevnom ispovijednom tekstu. To je ujedno bio i Humin pristup svijetu nejakih. Takva je njena moć na njenom rođenom ognjištu. To je ukratko njena snaga. 230 231vana u dragulje događaja. pokazuje u većini slučajeva iste razorne osobine kao i elementarnost njene unutarnje snage. jer ja razumem sve ljude i ne držim za vredno da im se podsmevam".' Ali to kao svjedočanstvo ne daje dovoljno unutarnjih razloga za stvaralačku motivaciju Humina panerotizma.

tajanstvenog animiranja prirode. Na nju se nadovezuje druga. nalazi se misaonoemocionalna bit i poetski potencijal Humine poezije odnosno poetske proze. pjesnika. erotske. 2 Hamza Humo: Nutarnji život. bježanje. nego i njeno dalje senzibiliziranje u dramu erotike: erotike koja je otvorena kao činjenica. uz kamen koji ih apsorbira. U narednim pjesmama ove prve zbirke nastavljaju se uočene crte. i . šapat na auditivnom planu. vjetra. 13.otkriva Hercegovinu i bošnjački ambijent u Huminoj lirici. ali kontrastna. plodnosti i sjedinjavanja. za koji pjesnik ima čulo. što otvara čulo boje). i. čije je osnovno strukturalno obilježje nezadovoljenost. suprotna po intenzitetu: jedan pojačani ton. koji ostaje otvoren. Izdanje "Ra-de-na" Mostar. simbolično-ditirambski senzibilitet jednog panerotizma. A iz svega izbija doživljaj jedne čiste lirike. sa odsustvom identiteta. otvorene boje juga. značajne za Humin pjesnički i novelistički razvoj. kao rezultanta jedna prednapregnutost emocija i izraza i jedno dramatično osjećanje života. januar. Ovdje kao da nešto ugrožava njegovu dušu. 33-34. probuđena od slutnje do izvjesnosti fantazmagorične vizije. i u isto vrijeme dramatično ugrožena simboličnim izgledom dijelova pejzaža. Ljubavna pjesma u pregledu ove prve Humine zbirke ne samo da nastavlja dalje ambijenti ranje njegove poezije. produžen u neizvjesnosti. A. "kapije stare". najavljuje i otkriva neke stilsjkoemocionalne i psihološko-motivske crte karakteristične za docnijeg Humu. jedna izrazitost. a otkrivaju se i nove. Dakle. ambijentiraju Huminu poeziju: simboli behara u ovoj i narednoj pjesmi šadrvani. 1927. kao iskušenje. zvonkost glasova u nebu i zraku. koja ima intenzitet raspinjanja od unutarnjih bijesova: U peći tutnji kao iz daljine da jure neke horde besne crvene u beskraj jure s plamenim jezicima i crvenim očima. 232 233To je jedna emocionalno-estetska oblast koja se može pratiti i kod kasnijeg Hume.sa intimnijim i egzistencijalnijim odnosom prema pjesniku: kada ta priroda. u vidu simbola. željna simbolika vode. 1920. pojavljuju se i elementi koji lokaliziraju. zatim uz dramatični potencijal čulnosti i strasti . što izaziva strah. mirne lake u ćoškove se kupe tiho šapću zadovoljne u toplini uvlače se kradom u dušu moju sa sanjama dugim Ja nepomično sedim slušam šapat njihov . neizvjesnosti. koju opterećuje misao o stvarima i poretku iza plana pojavnosti. "neko" sa potencijalom tajanstva. te bez-bojnost sjena na likovnom planu. si-nestezijski ude u život pjesnikov. mentalitetom životne sredine koji pjesnik doživljava kroz izgled stvari. i. pozive u pomoć (drugdje kao nešto što podstiče nagone. Reč i slika. kiše. kubeta.3 ova zbirka razmatrana u cjelini Humina opusa. Tu se već pojavljuje pojam "nekog" karakterističan za Huminu poeziju i poetsku novelistiku.Jugoslavenska obnova .što sve kod Hume predstavlja kompleks strasti.njiva. .: Književni život u Bosni. Najzad. kao zov. bistrina zvijezda. erotska simbolika smijeha. ■. okoline. uz intuitivan.opravdanje njenu slobodnom stihu. uvlačenje. čistota boje. u već poznatom ritmu. 294. kao što su bjelina kamena. što skupa sa karakterističnim elementima podneblja i pejzaža. 3 T. prikradanje na planu pokreta. ijedan stišani ton. tj. fa-talističko i ostavljajući čovjeka u bespomoćnosti neshvaćanja i ograničenosti položaja u svijetu. sa nekom tajanstvenom misijom. iskrsava i svijet have-tinjskih priviđenja. ovdje po liniji osjećanja jednog iracionalnog života. što natjeruje na usklik. u alternaciji sa njihovom muklošću pri zemlji.mašu. u svemu jedna prigušenost života. jarkost boje . u beskraj se gubim 1 Hamza Humo: Sevdalinke. Ova pjesma se nastavlja u ritmu smjenjivanja ovih oblasti . nasuprot tome. u isto vrijeme grčevita želja za zadovoljenjem. njihov simbolični odnos prema goloj nepomičnoj ženi uzbuđenoj . U tome dramatičnom odnosu. 1919. novelistu i pripovjedača. vodeći u nadnaravno. jedan furiozo pokreta. spiritualan odnos prema njemu koji predstavlja uvjet da se osjeti beskraj: Suton Sene se uvlače u sobu moju ■. U pjesmi Proletnja noć to je zanosno kretanje prirode. koja se kreću. zatim. grmljavine. što budi do bjesnila. "munnare". na pokret. osjećanje života kao slutnje. obično erotske. Već prva pjesma Suton odaje težnju za impresio-nističkim sutonskim ugođajima. i to bijele 234 (dok su u prvoj dominirale crne i crvene).

i to. naročito. a osobito njihovu slikovitost. zvučnost i senzualno obilježje. tj. putem simbolističnih otvora pjesme na završetku: "Pro-kiso čovek kroz maglu se vuče". u stihovno-ritamskim oblicima. Osnovne umjetničke osobine stihova Hamze Hume u ovoj zbirci kritika je uglavnom dobro zapazila. sa moćnim podvriskivanjem i pjesmom. prodiraće di-fuzno i u narednu Huminu liriku. sjete. Taj zavičaj ima svoje drame. jasno se zapažaju karakteristične crte ekspresionizma1 u slikama. Ali. naporedno sa pojedinostima prirode džinski animiranim i personificiranim: Neko u tami na klisuri stoji smeje se podrugljivo bez glasa > ceri • maše meni Utopljenik Visoki strasni trepte Zagrljeni šapću u tami pružaju ruke mašu idu ponosni i kao džini miču u tami 237sve novi jablanovi Jablanovi U zbirci Grad rima i ritmova. nastojanje da se u pjesmi iskaže unutarnji ritam određen doživljaj-nim zanosom ili njegovim odsustvom. društvenih. mole. dinamici u spoljnjem i unutarnjem smislu.otvara u puni život boja. ali prepun događanja i osjećanja. 1 Midhat Begić: Nepostojeća zbirka. koji je "strašan. A ispod nivoa prvog ekspresivnog sloja njegova melankoličnog pejzaža u sjaju predvečernjeg sunca. 1972. i u ovim dosadašnjim pjesmama i.7. Podne u kršu). On je jedan mali svijet.svojim koloritom jesenjih "sazorjelih boja". Utopljenik. Dok. otkrivena i naznaka "bajke iz starog doba" veoma uputna za razumijevanje stilsko-mitskog potencijala one Humine lirike i proze koja poprima egzotične oblike. s druge strane. Izvan pjesnikova grada. U njegovu kasnijem stvaranju također će se razviti i jedno specifično poetsko osjećanje prigušene ženske erotike lunarnog tipa. tu je.mjesečinom. pjesnikove želje.1 lirika Hamze Hume se iz dotadašnje ekspresionističke introspekcije i emocionalnih slutnji . kao glavna preokupacija ekspresionističke psihike. ova pjesma donosi osjećajnost zrele erotike. silina polnosti. karakteristične sinestezije. kada čula nose na svojim krilima. Prenapregnutost erotike pjesnik izražava u pjesmu: u osjećanju raspamećenja od munara. koja se pojavila 1924. ravna . što Humu. koji označavaju jedno specifično doživljavanje i osjećanje života kao svijeta simbola. putem sinestezija. 236 erotike. zvukova čulnosti. zatim. tadašnjeg i budućeg. koji se jednače u asocijaciji smrti kao krajnjem elementu pjesnikove vizije. svaka tuđina je izgnanstvo. u pjesmi Štimung. i snenog i melankoličnog zavičaja (Bekstvo). njihovog šapata i tajni starih kapija. po inerciji pjesnikove psihike i njoj adekvatnog ranog zasnova poetike. 7. Uvodni tonovi lirike Hamze Hume potječu zaista iz one emocionalne sfere u kojoj se ostvaruju dodir bijesne. kojoj se samo usne miču. tu je "pluralna upotreba predmeta i pojava. Simbolistična poetika traje evidentno u ekspresionističkoj stilsko-emocionalnoj osnovi Humine lirike u ovoj zbirci. preovladuje steg već ranije nagrizenih konvencija moralnih. u senzibilitetu: tu je upotreba slobodnog i slobodno razlomljenog stiha bez interpunkcije. godine u izdanju "Raskrsnice". havetinjski ekspresionizam (belim mašu s grana/ mame mene nekud u bele pute / što u tajnosti vode") i "osjećanja anonimnih tajanstvenih bića. putem specifičnog senzibiliteta snova. "pounutarnjenje poetske slike iz koje ekspresionistički zrači pjesma". -Odjek. ali ostaje i konačno se situira u okvirima zavičajnog ambijenta i naslijeđene tradicije. već istaknuti. sa 235ukočenim osmijehom i zvonika. koja pjesnik simbolizira u pojmu "neko". poetsku prozu i nove-listiku. Većina ovih crta. Ali više od svega u zbirci Nutarnji život načet je onaj. u drugima koje dalje slijede u zbirci (Gluho doba. strasti. pustahijske mladosti. Analitički pristup Huminoj poeziji potvrđuje ova rana zapažanja kritike. zao i mrk". riječi u povorkama". bića koja se kreću i djelaju nepojamno i nesaznat-ljivo. plodnosti . koji je posljedica poetskog suočenja sa svijetom i sa prazninom svoje egzistencije. u osjećanju neodobravanja koje prerasta u urotu protiv tijela. već odato u pjesmi One -one iz ove zbirke: "Plašljivo ko uzdasi šapću u granama sene / zavodljivo mame / trepte / blešte se na mesečini" U ovoj istoj pjesmi je. težnja ka glagolu. kao stoje ciklus Sa ploča istočnih i kao što su mnoge pripovijetke u kojima fabula stilski prelazi u mit. stoji iskušenje orijentalno-čul-nog ambijenta šadrvana. vezuje za senzibilitet Istoka i sevdalinke. nezaborave i tuge. U Huminu liriku. bez prave egzistencije. tu je strah. na primjer. inače. osjeća se čulni nemir i napon pružanja u neizvjesno (Šapat). najzad. razvijajući u njima sopstvena stilsko-emocionalna uobličenja i vlastito simboličko doživljavanje života i svijeta.

drugi je razbuđen nestrpljenjem. Povod se kod njega uvijek kaže. Dva su doživljaja Humina grada. toplo.riječi pokore. U toj prenapregnutoj i istovremenoj fata-listički pomirenoj suprotnosti do nivoa jednog stanja na čijoj površini izbijaju grčevi i kovitlaci plotske energije . jedan govor simbola izlučenih iz sevdalinke i dovedenih do paroksizma u kome se u sudbinu gleda samo bijelo i ukočeno (Preplašena. i na kraju počinje da se vrti u bijesnom krugu te jedine ideje. oklijevanja i čuđenja. nesputanosti. Naporedo s tim. a kao rezultat iskustva i unaprijedna nostalgija. Neko predosjećanje kobi. Lišena ovakve duhovne sadržine. dvije vrste žene u Huminoj poeziji: jedna je pasivno biće koje čeka. sredine koja se u Huminoj poeziji urotnički i demonski sažima i zgušnjava u have-tinjske simbole. prekidajući tako i skrećući sevdalinsku. zato nije čudno što se neminovno reflektira i na poetsku strukturu i daje joj identičan karakter. čekanja i sudbinskog prepuštanja. jedina je pjesnikova ljepota. jedno indiferentno osjećanje neopterećenosti.sadržan je osnovni poetski kvalitet Huminog motiva. Poetski kvalitet. I sve to zbog svijeta namrštenog prema ljubavi kao čistom i iskonskom elementu života. isto tako. nemir nesreće na vidiku. sa nejasnom. Krik ploti). kakve druge želje. prema onoj demonskoj . Ambijentalni senzibilitet i nostalgičnu notu čekanja u ovoj lirici on je naslijedio od sevdalinke. neo-graničenosti i lahkoće. sve se proteže i lomi u grču. Vizija sveopće ploti već u ovoj zbirci počinje opkoljavati pjesnika kao opsesija. koji su izraženi u Huminoj lirici. vedar i prostodušan. On vrši samo izbor . orgijanjem mladosti. slobodna od iskazivanja povoda svojih lirskih refleksija. taštine i bilo. tišinom u mahali. Postoji u Huminoj poeziji.tu se nalazi Humo glavom. jer osjeća da samo u njemu može doživjeti ono osjećanje jezdenja u život. onom trpnom koja samuje sapeta i osuđena na čekanje (Kumre). podatno. Nepotpuna sreća. osvojenje i iščeznuće na horizontu sa slutnjom buduće rezignacije. zatim. i da propada nekud bez svijesti (Grč. pustahijskim veseljenjem. i prozi uostalom. a zažešćen 240 u njegovu vlastitom stvaranju do ivice smisla i besmisla egzistiranja. preplašeno predanje za svakim šumom i nagon za pokretom uz predosjećanje tajanstvenih bića . postoje i dva pjesnikova stava prema ženi: prema onoj trpnoj . 1 Hamza Humo: Grad rima i ritmova. spiri-tualnom žudnjom na površini čulnih poriva (Nemir. Humina poezija se još jedanput približava narodnoj pjesmi sevdalinci. da se poigrava čulima i da produžava igru napetih nerava u beskonačnosti. Ljepota njegova.to je ovom motivu dodao sam pjesnik po liniji ekspresionističko-simbolističkih poriva. nemoćnog osjećanja tereta strasti. sve nešto krnje. U tome je zametak i prava fizionomija Humine hedonističke filozofije. bez zavisti. teško nostalgično osjećanje koncentrirano oko sjećanja na događaj. I gdje god je stanje senzibiliteta prekinuto zbivanjem i pokretom. Humo postiže i aromatikom orijentalne atmosfere i egzotičnog ugođaja. Njegova lirika je pretežno posrednog karaktera . U toj konkretnoj i dogadajnoj potki. zajedno sa ružnim gonetanjem sudbine dok jeseni dolaze i prolaze. razviće se u Huminim prozama u cjelovito osjećanje apsolutne dominacije erosa nad čovjekom i prirodom. sa sivim ploč-nim krovovima. Sve je oko njega i u 238 239njemu golo i napeto. začeto još u zbirci Nutarnji život. i čulnosti kao robovanja. patnja prije samog doživljaja. ali se rezimeom prošlog zbivanja.nalet u trku. Ponoćni nemir. Jedan je prožet melankolijom daljina.smrti. u kojoj samo guču kumre i nadolaze slutnje večernje. neispunjena žudnja. Čekanje). baš kao što imamo i dva pjesnikova doživljaja života. Prijelaz između njih je: čist doživljaj radosti što se živi. klonuća. nezavršeno . pjesnik se često poistovjećuje sa ženom. 1924. Njezine misli. Čekanje. Adam). druga je demon. sablazni nad sobom i nad njom. vrišti i kikoće. koja je uvijek finale drame. vizija rastanka lebde nad akcentima zanosa i moći. Pesme. jedan tragičan dijalog muškarca i žene. ta žestina jezdenja u život prelazi granice emocionalnosti i poprima ponekad demonijačke forme i smislove.ona je opisana i sa refleksom pripovijednog. Ovi zameci čulnosti kao moći i kako ponosa. pjesnik bijesno hrli. koji mami. uzrok je stvaran i nosi pune emotivne oznake (Preplašena. Očajnik). neiskapljena čaša. I kada se vraća u njega. Izdanje "Raskrsnica" Beograd. On je tragičan već po svojoj suštini. krajnja neizvjesnost sreće (Preplašena). mada intenzivno natopljenog gustom i aromatičnom emocio-nalnošću. bahanalski furiozno. plijeni i nadmoćno se cereka na završetku (Ja. makar formalni. Postoje. Taj sukob je dramatično otvoren još u sevdalinci s kojom se Humo poistovjetio. njegovo poetsko izvorište se saopćava. Ni pjesme sa čulnim ispunjenjem nemaju kod Hume pravolinijski tok. koje je u stvari jedini pravi bijeg ispred smrti i ništavila (Bekstvo). prekinut život. Postoji stalan sukob između čovjeka kao jedinke i konzervativne sredine u Huminoj poeziji. Humina poezija u dobrom svome dijelu nije čista lirika.u tome se nalazi izvor Humine poetske melankolije. Pri tome on ne daje punu mjeru stvarne karaterizacije hercegovačke sredine i mostarskog zavičaja. Na drugoj strani. žudno. neumitnošću uspokojenu liniju beskonačne čežnje (Nemir). ili makar pomišlju koja remeti njegovo široko prostiranje . Njezine misli). On je došao do tog stupnja da sve što ga okružuje doživljava i izražava u vidu erotskih simbola.

ka Huminoj stvaralačkoj asimilaciji. U tom mističnom orijentalnom svijetu. sa svojim specifičnim ambijentalnim senzibilitetom. siloviti. stoji naporedo prema Huminim sevdalinskim pripovijetkama. njegova poezija se pokazuje i kao mapa krajolika.određenih pojmova i asocijativno gustih simbola. da se živi (Noć u vinogradu). i to s naivnim doživljavanjem stranca. očišćena od prijelaza i motivacije. iz Grozdanina kikota i erotičnih novela. Sve je u prirodi pjesniku jasno i razgovijetno. te se doima više kao potiskivanje. koji svojom pansko-paganskom simbolikom predstavljaju lirski pandan romanu Grozdanin kikot. svemoći čulnih simbola. A pjesnik ima svoju žeđ i svoju glad. mutno. odskok i grč na fonu pejzaža prožetog melankolijom i obilježjima prolaznosti. I zametak biblijsko-paganske motivike. . koje u toj ograničenosti imaju svoj izvor ili utok. kontrastnih. svijetlih i živih boja. međutim. Humina zrela poezija pokazuje tako karakterističan preobražaj . Postoji. može se osjetiti u ovoj zbirci. Humo je u dijelu pjesama ove zbirke prvenstveno slikar-pejzažist. Suočenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emocionalni čvor i kreativno počelo. refleksija pjesnikova. nalazi se u njegovoj poeziji (Pjesma na mansardi). koji će u Huminim prozama dobiti dimenzije atmosfere. jači i od skrušenosti prema Bogu. veoma je bitna dimenzija svjetlosti: od havetinjske svjetlosti i tame. ograničenost svakidašnjice. U strukturi ove poezije to je onaj Humin karakteristični pokret motiva. pun utisak 241apartne simbolike. I zametak pričanja bajke. slikovitosti i gole ekspresivnosti jednog neobičnog. što se vidi osobito u jednom od docnijih ciklusa Hercegovački pejzaži. kad intonacija stiha ili rečenice nagne prazvuku. U konstelaciji suvremene jugoslavenske poezije.vraćanja od ranog ekspresionizma ka impresionizmu i plimi. neizvjesnost sudbine. clair-obscur-a bez boje iz zbirke Nutarnji život. Misao. osim lirskog pljuska koji izbija iz njih. čežnja za ženom i spajanjem. Ono čega se pjesnik boji nije apstraktni strah simbola i irealnih uzroka. u stvari. koje su neiscrpive i neograničene. ono je tom orijentalnom dahu i atmosferi davalo obilježje naivnog i primitivnog doživljavanja. uostalom i bliže sferi njegovih dnevnih tema. jedan himeričan napon u njemu. Taj nabrekli. U Huminoj lirici. Humino poetsko stvaranje donosilo je kao originalnost neobičan ugođaj egzotike jednog ezoteričnog svijeta. sa prizvukom hulnog glasa. vlada čulna žudnja kao vrhunski pokretač. na onim mjestima i u onim poetskim trenucima kad iz tkiva impresionis-tičkih pasaža. Priroda. međutim. uzbudljivog i proturječnog svijeta. kome je sve to daleko. ekspanzivni prohtjev u pjesniku. krik čula u atmosferi ovog okamenjenog Orijenta dobija dramatične raspone i rezonance. Oni su skoro uvijek dati sami za sebe. zapis romantičnog krajolika. U pjesmi Griješni mujezin to predstavlja subliman ishod direktnog poteza od sevdalinke . svijesti da je tako kako jest. osigurava.one sa motivom o magičnoj sili djevojčinih očiju. nostalgija za zavičajem. To je. i bez neke dubine. sve je u njegovim akvarelskim pejzažima impresionistički prozračno. koja teži za svođenjem na čulna počela izjednačena po intenzitetu sa božanstvom. sa maštovitošću bajke i prisjenkom zbilje. Ali mnogo češće je on svjestan tragične ograničenosti života (Upoljima). isto kao što Grad rima i ritmova. nekakva misterija sveegzistencije. kao uspomena. U tome se. po pravilu je konvencionalna. u kojoj on bivstvuje uporedo sa vremenom kao kategorijom bez iskona i ukona (Želje). u promjenljivom inten242 243zitetu od praskozorja preko podnevne ustobočenosti do sutonskih ugođaja. međutim. Refleksija ne doprinosi vrijednosti pjesme. i prozi. U stvari. vladavini. Recidivi ekspresionizma osjete se. pridjeva i simbolom zauzdanih imenica probije i šikne glagol i preuzme kormilo. To je otvorena naricaljka za životom koji ima svoje zakone za čovjeka. lomovima i razdvojenošću. svedenog i sabijenog na počela. nepojamno i mistično. trag neke radosne stabilnosti. nalazi poetski sublimiran rezultat dodira suprotnosti evropskog i istočnjačkog duha i senzibiliteta. uzroci njegovim raspoloženjima shvatljivi su i iskazani. tu su jeziva ekspresionistička elementarnost i pounutrašnjenje pjesme iščilili u dramatičnu sevdalinku simboliku. opornost i hladnoća tuđine. svoje želje i žudnje. čisto. do onog plein-air-a u poetskom ciklusu Hercegovački pejsaži. Tako. također. Ono što će se u punoj mjeri razviti u knjizi Sa ploča istočnih. I ovdje kao i u pripovijetkama ta intonacija bajke ima obilježje naivne maštovite uvjerljivosti i prostodušnog i povjerljivog pristupa ljudima. Bez obzira na emotivna obilježja. iz Grada rima i ritmova. To je jedini filozofski uznos Humine poezije: misterij sveopćeg trajanja u kome i pjesnik nalazi svoje ishodište. i one sa motivom o mujezinu koji s munare posmatra žene u avlijama . utočište i zaborav. iz određenog kruga tema: svijest o beznačajnosti u vremenu i prostoru. Ova primitivna i do kraja uprošćena stilizacija. U dodiru sa ovom tematskom žižom i njegova radost ima svoju sjenku. u dodiru sa nesavršenstvom i ograničenostima življenja rezultira klonućima. U okviru suvremene bošnjačke lirike. sa tonovima radosti. skica iz albuma. ali i sa sumaglicom sjete. U njima je prisutan samo ostatak pjesnikovog oduševljenja i pokloništva. otvoreni prostori i čovjek u njima predstavljaju okvir Humine zrele lirike. do one plime južnog sunca i impresionističkih boja. u kome vrište snažne sputane strasti i tajanstvena vjerovanja. osjećanje prolaznosti života.

vječnosti i smrti. ni početka. sve na distanci i u nagovještajima. koja se pretvara u religiju i vječnost ploti. nježnosti i monumentalnosti. ali ne onom naivno i simbolično stiliziranom iz svoje lirike. Humin junak želi daje uzme i plače za slašću izgubljenom. Jovan Kršić je. nego Orijentu starozavjetne beduinskonomadske legende. O Merhameh. sve dok mi jednog dana Neznanac onaj ne metnu rupu na rame i oči ne okrenu u dušu ljepoti. prostranstva. čije je tijelo. da su to dva djela različite umjetničke strukture i različitog senzibiliteta. 244 I III. Rabindranatha Tagore.I požuda mi rastijaše slijepo kao ubice krv nabujala. Tagorino djelo Vrtlar. i saznanja da sve ocvjetava i prolazi -ostaje čuđenje nad misterijom vlastitog tijela i neumitnosti nagona u njemu. kao u Pjesmi nad pjesmama. I izvjestan utisak širine. Od neodoljivog drhtanja pred ženom. osame i osluškivanja. Humin muškarac i žena su nosioci plotske akcije i djela. sa karakteristikama uspokojenog kazivanja žestina i žudnji. Ti si semla. bolom i čežnjom koja se ne rftože zadovoljiti. nema ni mjesta. . nemir sramežljivosti.A ona. oni osjećaju miris strasti i vatru krvi. koje su ispunjene ne samo mudrošću nego iskonskom strašću. rano moja usijana.ljepota postoji samo jedna i ljudi vide samo sjenu njezinu. slobode. i konkretno istakao 246 daje Humina lirika u prozi Sa ploča istočnih "formalno ovisna o Tagorinom Vrtlaru. 1925. erotika u zbirci Sa ploča istočnih doživljava na kraju metamorfozu u obliku katarze sveopće ljepote: . tako sadržine. a čežnja je izražena u slikama prostranstva. postupno kao sazrijevanje ideje o saznanju. sadržavajući i njegove slabosti i njegove domete. zanos nijemog obožavanja. prema tome. kod Hume je on dodir tijela. beskraja. sva osjećanja su ujedno i žudnje koje se ne pohranjuju u sebi. Suvremena kritika je u vezi sa zbirkom Sa ploča istočnih upozorila na stilske i motivske reminiscencije iz Gradinara. a ljubav žene vočkin plod što podsjeća na zimu skoru. i izvor dubokog poniranja u smisao života. Hanara .I slušaj me. beskonačnosti ne samo u ambijentu i pričanju. u Hume u preklinjanju. sa svojim bezdanim dražima i slastima bez kraja. silom i vatrom. kao što vide i tijelo čovjeka. grudi ti kao golubovi guču ispod haljine svilene. ljepota. U Tagore se ljubav iscrpljuje u šutnji. Beograd. Tagora ženu obasjava ljepotom svoga srca i mašte. . nego i u dušama ljudi. u rasponu od one neizmjenjive rezonance što ostaje kao prozračna su-maglica i ozarava i pročišćava nakon čitanja do adekvat-nosti samog izraza. U knjizi lirike u prozi Sa ploča istočnih^ Humo se prisnije približio Orijentu. (Baštovanova pjesma) Ljubav djevojke je voćka u beharu. Erotika se ovdje penje u spiri-tualne i estetske sfere. Tagorin Gradinar ispunjen je akordima blage sjete i snatrenja. o žeđi. jad ljubavi u pjesmama zbirke Sa ploča istočnih dolazi od nezadovoljenja. kako izraza. Većina ovih pjesama posvećena je ženi kao poezija divljenja i obožavanja i teške erotske idolatrije. ni kraja. a iznad svega zametke izraza. stablo čudotvorno. Svaka od njih je emocionalna kombinacija žudnje. već izriču. njih razapinje bijes ljubavi i muči bol od požude i nezasitih želja. Ona je vječno u svemu i na mjestu svakom. . Sa ploča istočnih. nosi oznake nježnosti. suptilnosti i prefinjenosti.Zbirka Grad rima i ritmova predstavlja. a moje se bašte sasušile i krv moja izgara. dubine. kao navod sta-renika i pouka vjekova u ovoj lirici. Jad ljubavi u Gradinaru rezultat je nedovoljnog iskaza ili nemogućnosti duhovnog spoznanja. U njemu je sadržana ljubav snova. kroz uzdržane suze i drhtavi osmijeh. kod nas poznatije pod nazivom Gradinar. koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz. sa elementarnim divljenjem prema ženi. 245Iza preklinjanja i utjecanja ženinoj milosti. U jednima je izražen napon nekazane privlačnosti između muškarca i žene. drugu polaznu osnovu budućeg umjetnika. U Hu-minoj knjizi Sa ploča istočnih sve je konkretno i doga-dajno. "zavičaj u kome se zaboravlja na prošlost". a ne vide dušu njegovu. (Zavist žene Merham) Hamza Humo. od koje zavisi opstanak. a bokovi ti se ljuljaju kroz bašte kao kajaci uz obalu morsku. Humina poezija sastavljena je od krikova. Ali je sublimirana i neposredno doživljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima. (Hajjamanta) Ideja o ljepoti kao višoj suštini erotike ovako eks-plicitno nikad više nije izražena u djelu Hamze Hume. Vrhunac ljubavi kod Tagore je dodir duša. suprotno indikacijama kritike. bez skokova i zatrčavanja. U drugima je izrečena žestina strasti koja je narasla kao plima do gušenja. "f Ali kada se uporede ove dvije knjižice pjesama u prozi pokazuje se.završi Hajjamanta . Ima nešto iskustveno mirno. što podmlađuje život sokovima svojim. pišući o Huminim pripovijetkama. privlačnosti koja se iskazuje i otkriva na kraju. senzibiliteta i idejnih preokupacija.

.. govori i krv mu teče iz usta.....Gajret. •' • Hamza Humo se rodio 30... sa uočavanjem stvaralačkih pokušaja i osjedočavanjem književnih ostvarenja... Lijep je: usna mu je tamno crvena..1 Nakon obilaska Humina opusa.. a mora uvijek šutjeti... a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb.. sad ga opet zatečeš 248 gdje kao ptica leti na krilima strmoglavce... Muhsin Rizvić (1967) 1 Hamza Humo: Veličine istočnog parnasa. Zbirka Sa ploča istočnih završava se sugestijom sveopće ljepote kao više erotske suštine. 132 Izdanak. 322............ Sad ga vidiš gdje pruža ruke vodi da dopre do vrela..... prsti kniveni. pored ostalog. 127 Džigit.. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira. ili od razjašnjenja senzibiliteta ka stilsko-kom-pozicionom kompleksu.. je mobiliziran u austrijsku vojsku... a on je kestenjasto smeđ. 1928.. ali nikad ne dopuštajući da im se otkine duhovni korijen od njihova rodnog bosanskog tla.... urednik je časopisa Gajret. i obratno... sa emocionalnim neiscrpljenjem doživljaja. 162 ..... izražena u svakoj pjesmi u obliku poruke i ispovijesti. Umro je u Sarajevu 19..... od stilističkog zahvata ka emocionalnom čvorištu.. 249^ Bilješka o piscu ■' V '. do bolnog iskustva zrelih godina sa vapijućom čežJovan A............. A to je ujedno i dokaz egzistencije umjetnika u piscu.....zbirka Sa ploča istočnih nosi i prizvuke stvaranja bošnjačkih pisaca na orijentalnim jezicima. godine interniranje u Mađarsku (Ko-marovo)... u kome ima tonova kojima... Njima se Humo u svojoj esejistici bavio s pažnjom i ljubavlju.......... uvijek se dolazi na polazno mjesto strukture. 1914.. prednji zubi su mu rijetki........ godine ureduje list Zabavnik. Ni tada kad je citirao djelo O peru. a niko mu nije neprijatelj.......(5 Grozdanin kikot... -Pregled. Dodir ova dva elementa stvorio je oblast u kojoj je on postigao kristalizaciju \ lirsko-emocionalnog saznanja svijeta a njegov umjetnički dar došao do svoga najpunijeg izražaja u nizu jedinstvenih stilsko-metaforičkih otkrovenja.. Goloput je koji se ne može spasiti od klevetnika.......a rezultat tog dodira je događajno-lirska plaketa sa emocionalnosentencioznom poantom erotskoga iskustva... 1928..... a potom sve do rata novinar je Politike..... od nevinih drhtaja mladosti. posvećene ........ a ogranci su mu na nebu. 115 Pamrav. 247njom duhovne ljubavne sublimacije. Kršić: Pod žrvnjem vremena: Pripovetke Hamze Hume.. godine.. a kad god dođe na rod donese nove plodove... potom u Beč i konačno u Beograd. nakon obilaska magičnog kruga ove književne transmisije. ruke su mu pružne. 16. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Deru..... do 1931. Od 1945........ ..... potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije..... Sa ploča istočnih ima više dogadajnog i svaka se od pjesama u ovoj zbirci uspostavlja na granici između zbijene novele i pjesme u prozi ....... uočavajući autentičnost i neprevazidenost ovog bića Huminog djela.. Po stilu i širini metaforike koja polazi od prirodnih počela i prostire se dalje u prirodu..... na formalan način prethodnim pjesmama daje oznake koherentnosti i organiziranog slijeda.. Tagorine pjesme su upućene. 59.... žena muškarcu... bačenje u tamnicu.... januara 1970. posebno onih koji su pisali na arapskom jeziku... Košulja mu je razdrtabez daje zaveden...... Gradinar je čista emocija.. u kojoj se čovjek jednači sa njenom elementarnošću i vječnošću postajući dio mita . korijen mu čvrsto stoji (u zemlji)....Ljubavno osjećanje penje se u Tagorinom Gradinaru u blagom luku jednoga ljudskog života. osnovnu školu i gimnaziju. Književni izraz i tehnika upućuju na emocionalno-tematsku opsesiju.... Kad padne na njega voda...... a 1915...... godine ureduje bošnjački list Novo doba. zanoseći se širinom njihove književne kulture i ljepotom njihovih djela. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb.muškarac ženi... 23 ^) 32 Sevdalijina ljubav... kritičar se neodoljivo i nužno obzire na dramatični momenat pjesnikove prvobitne vokacije.... Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Ahmed Semsudin Sarajlije. Od 1923.. U traganju za izvornim umjetničkim identitetom Hamze Hume treba ipak ostaviti po strani sve ono što nije vezano za čulnost i doživljaj prirode. plemenitog je sastava. 250.. tako..... 251SADRŽAJ Skender Kulenović: Iz smaragda Une.. decembra 1895.. a od 1923.. makne se.... 147 Babanova bijeda........ To je Jusuf kog su zagrlila braća zagrljajem ljubavi i složila se da ga metnu na dno čatrnje.. rezonira i poetska proza Sa ploča istočnih: To je jedno stablo koje izlazi iz brda Sinaj... 153 Djeda Rnjez... a kad ustane... I bilo kojim putem da se pode u ovoj oblasti po tragu književne tajne ovog pisca. Taj emocionalno--idejni luk daje Gradinaru obilježje završenosti i kompozicione cjeline.. Katkada sjedi na obali rijeke pa opruzi u nju noge... koja....

.. Izdavač "Sarajevo-Publishing" Sarajevo Za izdavača Salko Zahiragić Lektor Behija Vranić Korektor Maida Tucaković Štampa OKO Za štampariju: Rasim Rapu Tiraž: 3...............Dobri.......................251 JHamza Humo GROZD ANIN KJKOT I izdanje 1998...............................................<(\9\ J Midhat Begić: "Imati" i "biti" Hamze Hume................... 199 ^ Zdenko Lešić: Pjesnik kao pripovjedač...... 168 Krnata.......000 primjeraka > 52 .207 / Muhsin Rizvić: Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza u lirici Hamze Hume...........229 \ Bilješka o piscu...............^ Hadžijin mač............

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful