BIBLIOTEKA LEKTIRA \I Urednik Enes Durakovic Hamza Humo GROZDANIN KIKOT (Izabrane pripovijetke) SIGNATURA: S aiajtuo1 Priredio Enes

Duraković IZ SMARAGDA UNE CIP - Katalogizacija u publikaciji | Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, j Sarajevo UDK 886.4-32 886.4.09 Humo, H. HUMO, Hamza Grozdanin kikot: (izabrane pripovijetke) / Hamza Humo ; [priredio Enes Duraković]. -1. izd. - Sarajevo : SarajevoPublishing, 1997. - 229 str.; 20 cm. - (Biblioteka Ars. Lektira) b smaragda Une : Grozdanin kikol 1 lamze Hume / Skcnder Kule-nović str. 5-22. - "Imati" i "biti" Ham/e Hume / Midhat Be-gić str. 199-205. - Pjesnik kaci pripovjedač : (odlomci) / Zdenko I.eiić: str. 207-227. - Bilješka o piscu: str. 229. -Bibliografija i bilješke u/ tekst. ISBN 9958-21-049-5 Grozdanin kikot Hamze Hume Bila je i u našim razmišljanjima o pjesništvu, jedna teorema - prije možda jedno, fanatizirano, empirijsko vjerovanje. "Stih je na&zanesena igračica, on svoju ekstazu pretvara u gole pokrete." Rečenica je Miloša Crnjanskog, a citirao ju je (Slom posleratnog modernizma) Milan Bogdanović da bi njome, kao jednim plastičnim iskazom jednog autentičnog vjernika, potvrdio svoj opis toga vjerovanja, koje pobija. Evo i tog opisa (zato što se, svojom osobenom plastikom, može takmičiti sa igračicom Crnjanskoga): "Smisao je suviše indirektan put da kaže golu unutrašnju, hemijsku čistu poetsku emociju. Poetska ekspresija ima da bude apsolutno neposredna, spolja neupli-visani unutrašnji poetski momenat, potpuno nov za onoga koji ga prima, nevezan ni za jednu njegovu asocijaciju, ni za jednu njegovu realnu predstavu. Samo kao nepokriveno osećanje, kao neposredni, sintetični, sugestivni, hipnotišući izraz jednog nepomućenog stanja emo-tivnosti, stih je efektan, efikasan, i samo tako vredi." Da li je ovo vjerovanje odista bilo njegovim vjernicima crnica koja je u njihovim saksijama iscvjetala njihovim vrhunskim cvjetovima? Nimalo mi nije do toga ko je u pravu, i kako i koliko cvjetova je bilo. Ja seovdje javljam kao svjedok. Sjećam se bijele hartije svog djetinjstva. Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teleologe, morao bi reći: ovo nije grad; jer bi Bog, koji je svakoj svojoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju. Ali Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije. Mogla mi je tada biti treća-četvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker - krenuli smo na dalek put, u nekakvu nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać. Cestom (koja je iza svake okuke bježala ispred nas kao svraka), u mehkom fijakerskom njihanju plovili smo ispod planinskih kosa Grmeča, divnu jednu vječnost (sa konakom) dan i po. Želio sam da nikad ne stignemo - čudo se nizalo na čudo. Čudo su, dolje po dubokim uvalama što ih cesta obilazi, ti konji i goveda što pasu smiješni i sitni--sitni, kao za djecu stvoreni. (Zašto se otac smije kad tražim da siđemo dolje, i, eto, samo da pomilujem onog jednog konja?) Čudo je i planinska kosa: pred nama modra, a kad joj dođemo nadohvat - zelena! Ušli smo već bili u taj krajnji Bihać, ništa - sve kao da sam već jednom vidio! i Najedanput, ispod fijakera nešto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko drvene ćuprije na Uni.) Skočih i ugledan nešto ... ah, nešto... ah, tata, staje ovo? (Bila je to Una.)|Otac se smije, misli da sam se prepao pa me pridržava i govori mi da se ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem.

="~ Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenjuJMore, koje sam dosta kasno prvi put vidio, malo me, gotovo nimalo uzbudilo: ono se preda mnom jednostavno nastavilo iz onog mora koje se u meni plavilo i šumilo iz slika, filmova, knjiga i pričanja: to moje zamišljeno čak je bilo i ljepše i strahotnije. Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. Maksimalizam jedan očevidno neostvariv kad se samo, bili mi pjesnici ili samo čitaoci, obazremo iza sebe na već rečeno, na nagomilane himalaje poezije, i kad samo zimemo u sebe, u svoje unutrašnje hartije i magnetofonske trake, ispisane već tolikim slikama i zvucima. Ali, i maksimalizam bez kojeg se ne može. Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf "onog unutrašnjeg" u nama i isto tako neuporediv seizmograf "onog spoljnjeg" oko nas. To "unutarnje" džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i "spoljnje" je nepro-zima, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresa, stalno pomjerajući onaj "svijet u nama" , te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rada zvijezde ih haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prijepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prijepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove se-izmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim neskrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije). Ne bih zalazio u ove vode da u djelu o kom je riječ nisam ponovo, ne znam koji već put, i možda više nego ikad dosada, osjetio njihovu struju. Četiri decenije račvanja i stakanja naše književnosti, s mnogo prijelomnih vodopada, prošlo je od pojave Grozdaninog kikota, a on i danas sja u mene kroz svoju bistrinu, kroz koju blista u njemu jedan svijet poznat a drukčiji, okupan kao zemlja poslije olujne kiše, nevin u svojoj nagosti, očišćen od one hrđe koju po njemu stvaraju razne mrene naših očiju, ili njihova kratko vi dost i sitost. Ne mislim na to da se ovaj svijet ukazuje ovako nov možda samo onome ko se rodio na sasvim drukčijem tlu i pod potpuno drukčijim nebom (očaravajući prijem Kikota na njemačkom!); nego i onome ko nosi u sebi svijet isti ili sličan. Ja, na primjer, mjesto Huminog zavičajnog mostarskog Cima i Radobolje (za koje biografski znamo da se kroz ovaj lirski temperament projektuju u Stublinu i Hučku Grozdaninog kikota) imam nešto, u nečemu slično a ponajviše isto, rječicu Lašvu i selo Ve-čerisku kraj Travnika i iste mezgrave i fluidne nemirne mladosti, pa ipak: iz Kikota me obuzimala uvijek, i očarava me i danas, nagost novine. Kao da je (zamišljam) prvi put (kao ja sa Une) srknuo onih neviđenih voda sa svoje Radobolje pa nastavio da gasi žeđ čula vinom svoga Cima (kažu u tom kraju: nema Cima do Rima), Grozdanin kikot je, tako, djelo ravno samom sebi. Kod pripovijedača Bosne (Kiki ća, na primjer u njegovim ranim pripovijetkama) može se nabrojati podosta stranica od takve čistote, ali njihova nagost otkriva nešto drukčije, i Kikot pokraj svih njih ostaje potpuno svoj. Stoga se, izgleda, nije ni išlo u neko razglabanje srodstva. Ali je zato ovaj lirski izliv, otkad je počeo da plijeni čitaoca, često priman kao blizanac, ili kao pozajmljena pa individualizirana svjetlost Pana, nekad i kod nas bestselerskog Knuta Hamsuna. Koliko god sam i ja podlijegao tome, pa i sam ostajao pod nekim mutno takvim utiskom, u meni se nešto opiralo: neko osjećanje da ipak nije tako, ili sasvim tako. Dok najzad nisam prislonio knjigu uz knjigu. Ispalo je da su i one nametljive, a prividne srodnosti, u stvari, očevidne, a duboke razlike i da može biti riječi samo o onom srodstvu po kojem su pjesnik i pjesnik uvijek rođaci, ili o onom pjesničkom zajmu u kojem su pjesnici uvijek pošteni zajmoprimci i pošteni zajmodavci. I u Panu i u Kikotu pisci pokušavaju, na mjestima, da svoj svijet opkrile nekom mišlju. Iako, u takvim slučajevima, ta misao nikad nije srž djela (jer joj se ono, kao i sam život, otima svojim poliperspektivizmom), ipak nam ona, ukoliko dakako nije čist filozofski nalje-pak, otkriva nešto u samom izvoru djela, u doživljenom aparatu pjesnikovom: ona je neki pregib u njegovoj prizmi. Hamsun će na stotinu mjesta dati neki svoj doživljaj pa odmah zatim neku svoju misao o njemu, da se predsamim ušćem Pana obazre na sve i tri puta zapita; zašto? i tri puta odgovori: "Pitaj vetar i zvezde, pitaj Boga, gospodara života, - jer ti niko drugi neće znati odgovoriti." "Pitaj prašinu na putu i opali list, pitaj zagonetnoga Boga, gospodara života - jer niko drugi to ne zna." "Pitaj dvanaest meseci i lađe na moru, pitaj tajanstvenoga, zagonetnog Boga, gospodara srca..."

Cvijet, pokraj kojeg Hamsunov usamljenik - pripovjedač Glan nikad neće proći a da ga ne vidi i da se ne uzbudi, uvijek je procvao iz misterije i ocvašće u misteriju, biće sama procvala i ocvala misterija. Dok je u Grozdaninom kikotu Ozren jednostavno mladi trs kroz koji samo struji i struji sok čistih doživljaja, zaobilazeći sve misaone frževe kao da ih ni nema. Samo dva su ovdje mjesta koja mogu da liče na misaoni zastoj. Prvo je ono kad Ozren u vinogradu pod mjesečinom sluša Svrzimantijino razmišljanje o svijetu i duboko mu se u sebi klanja (ovo posljednje, srećom, usamljen je naljepak u Kikotu). Ali to nije, kao kod Hamsuna, Gla-novo razmišljanje o doživljaju, nego Ozrenovo doživljavanje nečijeg razmišljanja, i to razmišljanja kojim se, u stvari, kao i Svrzimantijinom rakijom-lijekom i spuštenim licem, slika ovaj lik, čovjek promašen i neiživljen, smračen pred svojom prazninom i života i smrti. (Pa se i sama razmišljanja razlikuju: Svrzimantijino je pan-teističko.) Drugo mjesto je sam kraj. Kad prođe usijano ljeto Hz jesenje kiše počne da_se uvlači čama u duše, Ozren, pun doživljaja kao nar, napušta svoju Tihaljinu s jednim osvrtom koji odista podsjeća na onaj u kome Glan postavlja ono svoje zašto; podsjeća, prvo, time što je ovo sada zgusnuta retrospektiva samog Ozrena-pripovjedača i, drugo i još više, što se sad i u njegovom osjećanju svijeta javlja Bog. 10 "Nema više Grlice. Gospode, moj veliki prijatelju, zašto je unesreći i diže sa zemlje!" "Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ, 0 Gospode!" "O Gospode, strašno je pogledati u raku, na ulaz u tvoje krajeve. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek!" "Veliki Gospode, na nebu i u tičijem gnijezdu, u velikoj šumi i u sitnom mravu, stvorio si nas od zemlje 1 svi ćemo biti zemlja... Ovaj svijet, bijeli cvijet, u tvojoj je ruci, Bože. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji!" Kod obojice je, dakle, Bog, i Bog deistički miješa se sa panteističkim, ali pred njim Ozrenovo zašto nije ono meditativno sina sjevera, nego prosto, gotovo do protesta uzbuđeno zašto južnjaka (i vidljivo je to i interpunkcijski: nigdje iza njega znaka pitanja, nego uvijek samo uskličnik). Pan će se završiti jednim besmislom, Kikot molitvom tome Bogu da se "bijel cvijet" obnovi poslije svake svoje smrti i sjetom pred "prolaznošću svega", sjetom jednom nepomirenom, koja pokušava da utješi samu sebe pa poziva košćele da nad tom prolaznošću pjevaju "vječnu pjesmu o ljubavi i o našem velikom ljetu". Ako ovdje ima neke meditativnosti, onda joj korijen može biti u orijentalnom osjećanju neumitnosti. Pisci su ovo drukčijih unutarnjih i spoljnih svjetova i svaki drukčije zagledan u svoj. Osim analogije dvaju mitova (Grozdan i Grozdana - Diderih i Izelinda), malo što je tu još analogno; pa mi se čak čini daje mitsko u Kikotu mnogo ukopanije u zemlju, i u samu "misao" djela (arhitektonski nosivije), i poetski bujnije (i tu se vidi jug). (Odnosi Ozren-Grlica, Ozren-Ivanka i Glan-Edvar-da, Glan-Eva analogni su samo po tome što su ljubavni, 11 ali su ljubavi drukčije, od drukčijih su naboja, drugi im je smisao u djelu i u drukčijim su likovima^ Glan je lutalica po nekom mutnom, gotovo bi se reklo atavističkom porivu, bjegunac od ljudi, neizmjen-ljiv usamljenik koji druguje samo sa svojim psom i Bogom, sujetan je, osvetoljubiv, puten, ljubomoran, gotov na skandalozan i pogan ispad, svirep je i rušilački kao dijete, u nečem odista dijete, mazohist je, ubio bi i biva ubijen. A Ozren je od jednog komada, sav i jedino od mlade ljubavne mezgre: obuzet je samo ljubavlju, stalno mu dolaze u san i u javu i žare se u moždanima ljubavni sastanci Grozdanovi i Grozdanini; Grlica, pupoljak i ništa više, samo je zato tu da se na njoj tanko izrači Ozre-nov ljubavni fluid, a Ivanka, prosto zagorjela udovica, da se u mraku i u uzdrhtaloj nedorečenosti izlije njegova grozničava plot; Vida, bijesna skrvjela ženetina, da se na njoj pokaže i ona krvna, sirova strana seksa; a Svrzi-mantija, stablo koje je sa svog posnog tla otimalo životne sokove, dok ni njih više nije moglo da se vidi grozni besmisao čovjeka bez ljubavi. t Ozren je, dakle, iz sebe kroz sve, kroz čovjeka i legendu, kroz vinograd, kamen i vodu, raširio čitavu lepezu erotike; u svemu i kroz sve ništa se drugo i ne vidi nego žarki i svileni, i ponegdje očerupani, ljubavni paun, koji će podjesen tužno da ćurlikne za minulim usijanim ljetom i klikne u buduće^, Osim onog (uostalom, često u poeziji sretnog) treperenja između Glana i Eve, koje je, iako u drukčijim likovima, odista od istih treptaja kao i ono između Ozre-na i Grlice, sve ostalo drugi je svijet: Edvarda, na primjer, pola drame Glanove, egocentrična je, sujetna, smišljena, prevrtljiva, okretna - klupko jedno karakterno kao i Glan, ne samo tako ispoljena nego još i genezom oslikana; i dalje pabirčiti po istovjetnostima ili tragati 12 za podudarnostima bio bi jalov posao, nasilje, papir, pedanterija. Pan je priča čovjeka koji (i po vlastitom Glanovom završnom iskazu) "pripada šumama i samoći", jedna šu-ma-priča puna atavističkih sjenki, puna bjekstva od ljudi, puna rata sa ćiftinstvom života, puna misterije Boga, puna

selidbenog nagona, iskonski čistog ljubavnog zova - i možda bi sve to, i slično, moglo da stane u jednu riječ: zagrcnut, neiskriknut krik za čovjekovom slobodom. A Kikot je poema o čovjeku starosjedilačkom, u svom tlu do grla, tjemenom u svom suncu, koji će se samo s tugom, i to kad se mora, rastati sa svojim gnijezdom i čokom - da im se opet vrati; koji bez ljudi ne može i zna samo da ih voli i razumije, mrzeći čovjeka samo kad se u njemu javi životinja; koji je sav u mladoj ljubavnoj turšiji, potapa u nju i natapa njome sve oko sebe; prosto poema koja je iskapila opojno ljeto ljubavi. Poema sva od one iznenadno obnažene drhtave novine koju znam sa davne svoje Une i sva od neke bijele i sedefaste nevinosti. Otkuda to i, k vragu, u čemu je to - dugo je po meni kopkalo, na mahove me i naprezalo da nađem kraj ovog uzla. Je li to u egzotici tla i neba i čovjeka, onoj koju vidimo mi, a pisac za nju i ne zna? Je li to, možda prije, u jednom urođenom i naivnom umijenju da se sve svede na elemente? Možda, još tačnije, u naivnom neumijenju da se radi drukčije? Je li to u onom srebrnom puhoru koji je pao po svemu, u onoj lelujavoj paučini i pastelnoj svili od kojih je tkano sve i koje opliću i one, mjestimične, šikljaje prijesne grubosti u krčmi i svetkovinske raspojasane sirovosti na vašaru, pa i stra-hotnu pojavu poludjelog raspopa i onu seksualno skr-vjelu životinju u Juri? Ili je tajna možda u samim n~ ječima, koje se provide kao zelenozlatne jagode herce1: govačkog grožđa žilavke i dočekuju nas iz zelene dubine lišća kao trešnje? Prvih čitanja stalno mi se činilo da Ozren, kao drozd, prhuće od trsa do trsa, od grozda do grozda, priča prosto onako kako se šta u njemu i oko njega desi, i da je baš ovaj nered najskrivenija a najuzbudljivija vijuga ljepote svega. Poslije mi se otkrilo da i u ovom "ludilu ima nekog sistema". Odista sistema. Ako razložimo ovu Huminu poetsku dugu, u njoj je, za divno čudo, sedam boja, kao u onoj prirodnoj. Ozren se razlaže u njih kao bijela svjetlost: sve su u njemu i on je u svakoj. U jednoj je on sa prozračnom Grlicom, u drugoj sa slatkoputom Ivankom, u trećoj sa usijanim Grozdanom i Grozdanom, u četvrtoj sa ras-pusnom Vidom i Mindom, u petoj sa sumračnim Svrzi-mantijom, sa njegovim crnim osjenom, poludjelim ras-popom Melentijem i muklom životinjom Jurom, u šestoj sa dimom i vinom raspjevane krčme i razigranog vašara, u sedmoj sa razlivom elemenata prirode, od sunca i vode do grada i vinograda, o ćuka u noći do starog ribara u suncu i ribolovu. Humo sa ove svoje palete, vođen četkom svoga osjećanja svijeta i sebe, uzima i slaže ove čisto razabrane boje kako? Najprije će u dva lahka i kratka poteza, a napeto nekud usmjerena, (nabaciti dva Ozrenova erotska proplamsaja, onaj sporedniji, puteno nabijeni, prema Ivanki, pa onaj glavninski, fluidni, prema Grlici, i u pozadini ovog drugog povući će prve, pastelne, konture vječnih ljubavnika Grozdana i Grozdanejda sve odmah zađe u tmaste, burne i zvučne kovitlace ljetne oluje, u kojoj se, u stvari, izlijeva ona unutrašnja, dosad sabijena i primirena, oluja Ozrenova. Onda će se ova dva uporedna proplamsaja, puteni i fluidni, sa sve jačom potpalom Grozdana i Grozdane iz pozadine, što dalje, to više, razgorijevati, prvi do mehko ozračenog, putenog zadovoljenja, drugi do grličastog, finog puteno podloženog, plaminjanja, da se potom uznesena ljepota ovih dvaju motiva spusti na zemlju, uzemlji se u drukčiji, jedan sirovi sloj ljubavi, u grabežljivi sirovi seks Vidin i Min-din. Pa onda opet, kao napijeni tom životnošću, šareni i drhtavi vodoskoci Grlici i Ivanki, i opet jedno opće ovaploćenje unutarnjeg: ne sad oluja, nego kratka i krupna ljetna kiša, ona koju zovu "na oblak", pa pljusak sunca po kapljicama i ljubav sad ona pradrevna: žarka i raskikotana orgija Grozdanova i Grozdanina. Unutrašnji tu nekakav red jest - evo mu sad još jednog svjedoka, možda i glavnog. Usred ovog ljubavnog razgora pojavljuje se Svrzi-mantija, lik rakidžijskog mračnog izgleda i iznutra sav pustolina puna krša i panjuga; sebe sutrašnjeg on vidi u liku gorskog pustinjaka, poludjelog popa Melentija, šumskog strašila koje samom svojom pojavom rastjeruje pijani i razigrani vašar; i Ozren jednom sanja kako se Svrzimantija objesio u svojoj zapuštenoj i mračnoj sobi. Nekad mi se činilo daje sve ovo oko Svrzimantije, u prozračnom krvotoku ove ljubavne poeme, strano tijelo, koje taj krvotok muti i usporava, i takva mi je izgledala i sva krčma (osim Vide i Minde u njoj, ali oni su mogli biti i van nje). Sad gledam drukčije. Vinograd ljubavi ne bi toliko bliještao bez ove mrke pu-stoline pokraj njega. Humina četka, ovakva kakva je, neusiljena, morala je to osjetiti, pa se jarke boje nemirne erotske supstance tek potkraj ovih crnih premaza i sivih podmaza pravo i puno iskre i žare. Pedant bi mogao bez po muke utvrditi i cjelovito opisati kako se erotski fluid (u magnetskom polju Ozren - Grlica) od sastanka do sastanka sve više hrani svojim izvorom, finom čulnošću, u čijem se vrhunjenju javlja 15 i \

Tih ravnih prosjaja čistote ima u Kikotu izobilje. ostao je samo njen odsjaj u očima i oči koje ju nebom traže. jedna riječ-jezgra. gruda snijega koja ne zna nego da se topi u vrućici Ozrenovih dlanova. sav je od njih. ovdje ružnom. to ćemo moći licemjerstvo je toliko i toliko se svojim otrovnim korijenom uvriježilo u prošle i u buduće vijekove: to je misao Molijerova. ploha koja jest obrubljena parabolom. i one nastavljene i svaka nova. stoji crven u jednom smislu u isti mah jasnom i neizrečenom. dovedu čak do geometrijskog saznavanja stvari i do njihovog geometrijskog izražavanja. očajna koliko i trvrdoglava. prosto . Grlica je sva bijela i sva u pognutom stidu od svoga tijela kao drijemovac (daje ne oskvrnem. Silazni krak je obrušeniji. zapaljene su pred večeru vatre po vinogradima. nego maše njima nekome. i napast preciznog saopćavanja svog utiska.procvao trenutak čistote. pao s neba. I. u jurodivom činu silovanja.u ljubavnicima neka mutna slutnja tragičnoga. koji je i sam ljubavnik. doduše kao iznenadan. neprikazan nego samo spomenut. poslije kojeg ljubavnike počinju da plave razumljivost i tuga rastanka. koji mehanički giblje stvari. kada ta surovost. vjetar je. Ali obrnuto. Kad sam počeo da nazirem neki "sistem u ludilu". a s tom slutnjom. Sve se spasio prosto time što se sve drži ne hirurškim kopčama pisca nego samim živim spojevima stvari: unutarnjih pjesnikovih stvari od iste građe i zavarenih istom usijanom pjesničkom emocijom. Na drugom mjestu. Nerijetko izvirući iz rečenica i prokazujući lirski nervus vagus pjesnikov.Ivanka). koji ipak pouzdano suge-rišu svega tri gole riječi u svom rudimentarnom ozna-čenju: crven kao krvav. onu sjenku mog straha od vještačkih kopči i sistema rasplinuli su ne samo ona zavarenost svega nego i ovi crvenkasti i plavičasti žišci. Kad me naslućivanje nekog tu sistema. dakle. ali ne onaj fizički. i zapanjujući ponajviše svojim oblikom. ubija Don Žuana. i kako uopće u daljnjem kompozicijskom grafikonu sve linije. iz koje su izbile sve ostale. što dalje. koji "maše lozovim mladicama" . i to (što nikako nije strano ni slučajno) u vidu stihijno surovom. Kikot mi se ukaže kao paraboloid.nije to više linija čiste parabole. pred očima gledalaca. čas rijeka. nije li ovo ono najgore. Stoga. oni možda najviše. njene plave oči nisu plave kao rijeka. Sam Bog. Ako je tačno da kod svakog pjesnika ima jedna riječ-poštapalica. neki nevidljivi ljubavni poštar. sam lik licemjerstva u njemu. riječi visibaba). pobjeđuje ga neka gravitacija. ali oni nisu na rijeci. On se naglo ruši iz tjemena putanje u kojem je Grličina drama. Sve one usijane boje ljubavnog ljeta pri tom obrušavanju jedna po jedna se gase u tmurnoj i strpljivoj jesenjoj svjetlosti. nego je Grozdana neko užareno treptanje koje je čas Grozdana. pa se i sad javlja u meni nešto kao nedoumica. bar na mene. nego je on ovdje animističko biće. i samo mi ako se dignemo do te prijeke i nevine božanske moći. teku u istom poretku u koji su se ustremile one bačene iz prve ruke . sav u svojoj krvi. prepao sam se u jednom trenutku: rasplinuće se sva ona moja unska prapočetnost koja se u meni na neki način ponovila u prvim pasažima ove poeme. cijela se duga istopila. Tu ima jedna rečenica: "Andre stoji kraj vatre crven kao krvav. od svoje krvi. onda je to u Grozdaninom kikotu pridjev krhak. mutno naslućena u pokazanom liku Jurinom. Iz misli dakle deus. Ima tih deus-a napretek u onoj lošoj literaturi čiji pisci. Na kraju. i koje našim iskazom mogu da zaizvore i u drugima samo ako nam se riječi okupaju u toj čistoti. zbilja nastupi. ni u usta da se uzme) djeluje. nego kroz njih protiče plava rijeka.sve do onih trenutaka kad jedna iznenadna jurodiva seksualna glad siluje Grlicu pa ona poludi i sa litice skoči u vodu. dolazi napokon do ljekovitog stanja utoljenja. koji joj "nosi pjesmu niz vinograde nekoj drugoj pjesmi". hvataju za uši boga ili neku spoljnu mehaničku silu i dovlače ih da im razmrse ono što su. čin taj (što isto tako nije slučajno. tanki neki drhtaj kao u cvjetovima pred prvu igru jeseni. ni crven od krvavog sjaja vatre (ili tako nekako kako bi neautentična emocija sigurno izvarirala). Ovaj . nego rođen iz same utrobe zem-lje. u naporu da ovim posljednjima zgrabi srž. svih sedam njih. i kako ona." Taj Andre (koji u berbi 17 štipa žene koju i gdje stigne) ne stoji (pjesnik tako ne kaže) crven kao krvlju obliven. uporedna. ali ne i kao neočekivan. To je jedna od onih naših unutrašnjih izvorski čistih rijeka koje ponekad ugledamo samo mi. taj atribut ulazi ne samo u taktilne nego i u vizuelne i auditivne senzacije. sve neutoljivija. ali ploha koja pod nekakvim svojim unutrašnjim pritiskom pomjera svoju ivicu . poslije berbe u jeku u kojoj sve sirovo miriše i lijepi se od grožđanog soka i vrišti iz umezgralih žlijezda ploti. koji na sazreloj trešnji "povija Ivanku na vrh stabla". ali ima i ne samo evanđeosko sibirsko ušće Raskoljnikova i Šonje nego i Molijereov grom kojim sam iznenadni Bog nasred scene. deus ex machina. da im savlada neopisivost. svilena mušica koja je zalutala u surovost svijeta. Pitao sam se. i mi ne možemo da ne vjerujemo da u tom svijetu neće moći zadugo opstati. kad ne znaju kud bi dalje. ponekad i sa nekim darom. samo on to može. Najednom mjestu Grozdana je sa Grozdanom sišla sa brda na rijeku. daje ta surovost mora negdje i nekad uništiti. zamrsili.njih. ne povija. nego stoji (zaludna su i banalizirajuća sva ova naša prepričavanja) crven iz svoje krvi. pa i kroz nju samu prolazi nejasan srh 16 takvog osjećanja. glad puti (magnetizmu Ozren . Na jednom mjestu. ne ex machina.

majku nikada). svojom rukom i svojim riječima . to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora okupati. u kojoj se. vlasti. to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća. ćilimi. sve ostalo mu je od majke.to je ono jedino i jedino plodonosno što je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista. patrijarhalnih okova. bogatstva i bijede. iznenađenje: u ovoj skromnosti nastanilo se jedino osobeno i nevjerovatno rafinirano osjećanje života. Jednostavni nadgrobni spomenici (nišani iliti bašluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu." Ali je u svemu najviše one potrebe da se ide za svojim zovom. "Zvoni" tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. gotovo ubogo. kuhinja je ovdje zrela vizantijska. "Osamljenost.odaje su bez mnogo namještaja. Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna. ne može na trenutke a da još i expressis verbis ne istakne. u podsvjesnoj primisli." . (Ali u ovom svijetu. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grjehote. samo na ponekom visi. ljetnje. zvuči turgenjevski! f Kad mi se pružila prilika da nekog stranca dovedem ' u ovaj svijet. badem i trešnja . Sećija. zidovi bez šara i slika. Unutra je stalna suton-ska tišina. od bistre domaće riječi. nego sav iz rustike. U jednom uglu je nešto kao izrezbaren i neobojen ormar. pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. pod prevratnim.) Slike ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema." Pa ekspresionističkih uzmaha i impresionističkih preziranja. kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik. time je ovoj rustici jači panj. levha: to je neki. Mrtvi se poštuju. simbioza je to samo historijski. razni utilitarizmi. oni će reći da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. a drugo." . a u krajnjem plodu jedna je to duša. socijalni.čitav Grozdanin kikot nije ništa drugo nego jedan osuk tih ravnih i još mokrih lirskih telegrama. prije sahrane hodža će upitati vjernike je li umrli bio dobar čovjek. Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe." . ali nema pompe smrti ni mnogo plača poslije nje. iščašeno pojavljuje na dva-tri mjesta) djeluju kao psihoanalitičke omaške koje otkrivaju da Humo svoj poetski rafinman. ispod njegove mirne i svečane obrazine."Tanka sunčana zraka ciknu svrh Kobilovače i zapali se na zvoniku. kao bijela prikaza oteže se do neba."Cika se crveno zacereka niz vinograd. pridjev//« (koji se. tjeskobe gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperamenat. ^ skromno. na selu.ispjevao. pred starošću se ustaje na noge. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčišći ljubavni fluid ."Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac. one što je prešla devet kamenova. Nije li ovaj rafinman kvasao pod zračenjima iz nekih onovremenih poetskih žiža. ostaju u dugom spominjanju.procvali poziv da se još jednom živi. od svile i srebra mostarskog neba i tla. u ovom slučaju rekao bih najviše onog neumijenja da se ide drukčije nego slobodnim pokretom one igračice Crnjanskoga.pridjev i. uokvireni. kult jedan kulinarski prilagođen domaćoj biljci i životinji. ali nije iz seljačkog vidokruga. ni jedne jedine rečenice diskurzivnog mišljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja. kao i u svakoj pravoj. Donesena pod osman-lijskim alaj-bajracima. samo što je ta duša jedno vrijeme u gradu. u svojoj drevnoj riječi. Ali je odmah čovjeka sa strane / počelo da zahvaća i jedno ogromno. Grozdanin kikot sav je na selu. sve je trenutak za trenutkom. Ljetnjikovac! krupna riječ. bjekstva u rakiju."Sva se bašta smije vrelim crvenim smijehom. nacionalni." ."Crni oblak prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom. raspeta u suncu. iako bjelodan."Šupalj vjetar duva kroz klisure. na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja) . man20 gala. i otvoreno iska-/ zivano." . u ljetnjikovcu. U ovom svijetu. u njega i jest zašla Andrićeva sonda. svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu . kao kraljevske dvorane.> Međutim. u kojima se vjekovima šija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture. da mu neće biti možda vidljiv u svoj svojoj punoći. još više. drame krvi. bio sam redovno svjedok jednog njegovog ' skrivenog ogromnog razočarenja: sve je ovdje priprosto. da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo. govor je ispod glasa." . kao vesela pripita braća. tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga. prodornim i zasljepljujućim zračenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. kaligrafski ispis iz Kur'ana. i baš zato što je tako prevreo i problemski gust. Pa i u turbetima šuti gola jednostavnost. na ćepenku. . 19Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih kapaka i daje na svijet iznese takvu kakva je. ni traga od njega. ali joj svaku stranicu natapa njegova 21senzibilnost u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost. jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu. u ravnoteži književnog djela i društvene sredine. i to je u ovom izlivu na prvi pogled uočljivo i po tome što u njemu nema ni jednog jedinog jer ili iako. Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu. stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike ljudske strasti. od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrećenih en-terijera. brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga dvojnici najvećega grijeha). od neugaslih bisera bošnjačke ljubavne pjesme. ili strahu. vjerski. a stvar samo kao njegova pozadina. Neograničenog konfundiranja raznorodnih čulnih senzacija ponajviše (onda kod nas još novog a danas standardnog). šiljteta.

O. dolaziću ti svake večeri da slušam kako vjetrovi šušte u dudu i kako ti srce bije pod jelečetom. Ja je zagledam: . Ivanka! Doći ću ti jedne noći. a ona odgovara skoro nečujno. a seljaci zaprepašćeno mašu glavama i prolaze drumom. a ova se očiglednost ipak samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano. Pričaću ti priču o Grozdanu i Grozdani. -ja pro-šaptah. Stanuje na Stublini. Poslije. Idemo uporedo. posan miris diže se iz plotina.Dobar večer! . Sjedićemo pod dudom. Težak. Kaduljom i vrijeskom prostrijeću podinu pod nama. . Prikrašću se pod vaš dud i zvaću te tiho.ria.Jjubayne sastanke: Ivanka. Večer. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i ka-lemima Bosne. a ona zamače za klanac. sve je prošlo! Prošlo je djetinjstvo. po cijele sate sjedim sam na stijeni povrh kuće. Još od juče puše snažan vjetar i zloslutno huji u granju niz njive. Laku noć. Negdje uz draginu potočinu bijesno kreše konj kopitama. Večer silazi u kotlinu. Idem na Pojila. Treba pročitati samo jednu rečenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako. kažem ja i slušam kako večernjak žamori u košćelama. . doći ću ti jedne večeri kad popci zapjevaju u strani vrh sela.kažem ja. Kćerka je starog vodeničara Matiše. Često. Zaćutala si kao popac u strani i sva drhtiš od mog milovanja. O. "a Pj^ojjjjge^je^^kjild^ij^ . ne vodi me u stranu! . Cio sam dan mislio na tebe. . Ivanka. da te ogrlim. . ono opće čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje.kao sočna žena i otišlo. Osluškujem: šupalj vjetar puše kroz klisure. pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja. Ja ćutim i gledam za Ivankom. Strah me je kad mjesec sjedi u liticama. Ivanka. Ivanka. Potamni noć. Tišina. O.kažem joj. Neki strah mota se vazduhom. Zagušuje me njihov miris. ta ja sam udovica! .Nadi drugoga! . Ti stanuješ na Stublini. Dolazimo na Stublinu. Okrećem se: djevojka tjera kravu. . laku noć govorim ja i penjem se uza stranu. Slušaj kako se dozivaju popci u stranama! Hajdemo u stijene. Odozgo iz sela dopire neprekidan šum.zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni. Osjećam njezinu zbunjenost.Zbogom. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une. pa nenadno zaćutal 25Idemo dalje. čistom mladom erotskopoetskom izlivu. a ona obori glavu. Lišće šušti.Ha ha ha! Pa bog s tobom. Gledaj kako se žita talasaju na mjesečini! Ivanka.šap-taću ti. Sjećam se "švaTčeTitice. U dvorištu dud. Preplašene tice poletješe iz plotina u mrak. a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća.zakikota Ivanka. Skender Kulenović GROZDANIN KIKOTV A I. tiho ka^šJp^rozd4Ti^zo^e^Qrxiz^ar4U. Pun mjesec smije se u Pojilima. Kupine cvatu. dugo posmatram jastreba kako kruži u visinama. noć je hladna. Negdje u sumraku zvoncka zvono. Lijen i umoran šum leži na razli-venoj vodi. Ivanka! 26 II. (1 da u redove ovog svog uležanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujuća pojava Derviša i smrti Meše Selimovića svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti. i to je ono najljepše. Vraćam se. modernopoetski ohrabrenom. Je li? Jest. Neko je dozivao noćas sa gorske kose a glas mu prelazio planine. a ime joj je Ivanka.A gdje ti je momak? . zgrčena.Vidio sam te juče. pod njim krovinjara. Kupine teško mirišu.) Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u. crna.ti ćeš reći. Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nas-citur. Pričaću ti kako gaje varala Grozdana sa mladićem Ozrenom. Čujem tup topot govečeta. Trgnem se: gušter me poplašeno gleda ispod čvoravog kamena. čekam te i sav drhtim od očekivanja. ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera. i to je sve. . Samo bijel snop mjesečine prosu se po grebenu Mrkulje. Crne se čopori goveda. Mjesec zađe za oblak. svakog stabla.

Budim se. Idem pod brijest: nema Grlice.Jest. Eno ih. Otvaram prozore: sve igra ludo vrzino kolo. strovali se i nasta zatišje. zahukti u vrhovima i. Zdušilo se sa svih strana i jednako tutnji u brdima.Ništa. . ode nekuda.kažem ja. Nešto tjeskobno hvata me za srce.Došla sam da pozajmim vreću sijena.kaže ona.Šta je. .Ooj! Aaj! . zvižde i šibaju se granjem. . A oni počeše opet da kuckaju pod korom. To neko dozivlje odozgo iz Đonkine krčevine. Sve sam svršio. Zavija i tuli kao sova. a Puto reži od dragosti.. a vinogradi tužni kao da kuga prelazi preko njih. Smije seIćaopjjana žena. Nije joj studeno. Ona se samo smiješi i nešto bolno treperi joj oko usana.kaže Grlica. košćela grebe granjem po krovu. Neko pjeva uspavanku u vjetru što odlazi niz njive. Kao da neka džinovska i željezna zveka tutnji u golim brdima. Grlica se nikada ne smije. tup udarac i stablo iščupano iz korijena leži na drumu. . . . Ovako še^srrTiJifi Galamina žena Vida kada se opije. A naš je brijest ogroman i u deblu mu rupa kao sobica. ne. .Jcažemu-ja sam sebi. a osmijeh joj se ukoči na licu. . Gotov je da izriga bijes. Bijes prirode i strah prodro je ljudima u dušu. Grlice? Je li ti studeno? Ne. sruši se niz njive.i jedna grana pade pred otvor. pa ni miš ne smije da zakoprca. tres! . A udovi joj cepte i oči usplahireno zvjeraju kao u našeg Pute.Majka kaže da će nasrnuti draga iz brda. pa se izgubi uz bijesnu i ludu huku u noć. a glas joj guguče. a poslije pređu na krov i grebu po njemu do / u kasnu noć. i oči joj pune nekih svijetlih tačkica kao iskara. drmne još jače kanatima.Suhi grad. Siđem u dvorište. Ušla sam da uzmem očev opasač. gdje li pase kravu? mislim ja i slušam hujanje vjetra vrh mene. . Osjećam kako svaka travka strepi od straha. Jeza 'Š6 šćućurila pod tavanicom. Smuk i Vuk. -.Ej.reče poslije stanke. Stabla sa svojim crnim siluetama hukte. Grlica stoji pod strehom.Šta je. Jarlica je siroče. odnosi ga bura. Zvrcan. Tako je na našem čardaku. a majka stoji vrh mene i smiješi se. . Bože nas spasi suhoga grada! Lozove mladice polomljene leže po trsovima.zasmija se podrugljivo i drsko. ko ste vi što kuckate? Sve utiša. Koprcan.Mi smo šumski davolčići: Trkan. Najednom: potmuo jek nekog stabla razliježe se gore na drumu." lčao /vjetar u klisurama. . kao da ga džinovi nose.__ VJ>A oni na izvanu opet udare u prozore. ništa. Ja sjedim u rupi. kaže. Nad planinom Mrkuljom vreba crni oblak. zapali čibuk i zamisli se duboko.Huuu! Krah! Krrahh. ^ Naš stari . Izlazim u dvorište. a vjetar navali još bješnje. jesi li svršio sve škole? . IBježimp^u r Grozdan^^ Bjjj ^j^^ j dana. Potrkan. / Puto zavija u kućici. da spusti šape na nas. 28 III.Ej. a još od juče nemamo šta da joj damo.Ko lupa u ovo doba? « 27 -> .Ozrene.Ne smijem da pripnem kravu na potok. a ja znam da otac nikad ne ostavlja opasač u mojoj sobi. Huuu! zaleti se bijesno.r > Danas me pita otac: . a on sjede kraj prozora.Hihii! Hihihiii! . prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom. Grlice? A ona me samo gleda svojim krupnim očima i htjede da se osmijehne. A što drhtiš. Ujutro me probudi silna jeka. <• v . ko ste vi što kuckate? . Izgledaju kao pobješnjeli crni duhovi. a neko kuca i popuckuje u cijelom stablu. udara njim o granje i hukom ga ruši u prazninu. zazvižde / u granju. Ponovo^Jiježem j_djugp^lušam bjesomučnu igru. Drvan7 Obrvan. Gdje li je to Grlica. još grebu po krovu! Neko me ljulja. A neko lupa prozorskim kanatima. . .prestravljeno cepti nečiji glas. a vjetar joj odnosi riječi uiklkot) Vjetar joj mrsi kosu i zapliće o granje.. uvija repom i gleda me prijateljski. A noću. majko? . zaigraju. Sva drhti kao prut.Puto tuli i pribija njušku uz moje noge. .

Sve se razbježalo kućama. škljocavo se razbijajući o ploču. Fin i uzdrhtao trepet lišća veze vazduhom krhke i zvonckaste šumove. zaigraše po krovu. Krčma zjapi kao pećina i vonja kao znojan napršnjak. zašibaše oštre bobice grada. Idem u krčmu na Koravac.l^ažetjaTafha. 29Zbogom. Šum drage postajaše sve jasniji. Poslije podne zašibaše rijetke i krupne kapi kiše po krovu. Hoće. tugovaću cijelog ljeta.Bolje će biti da i ja krenem zaranije kući? A? . a zatim zatutnja strahovito u Mrkulji i pljusak udari još bješnje. Ime joj je Mara.Biće. pa spava kao panj. Ja hitam drumom. izmišlja ih jednostavno sam. Poslije je pratio svaku bobicu teškim pogledom. Grlica se pribi uza me. a ona navali još bješnje i strahovitije. . a kada ih nema.Bojati se samo da ne potraje duže. a pakleni bijes grunu sa planine i rasprši se gore u oblacima. opasan je. . Draga huči kao vodopad. Puto zatuli tužno i napušteno u kućici.CM ~ naKAc 31Samo još zvone šuplja brda i potmulo utišaje jeka u Mrkulji. . Onaj crni oblak s planine spuštao se sve bliže i bliže.Grlici sam napunio vreću sijena. a poslije ponio niz klanac. zafrcaše. Čijem kako zemlja siše vlagu iz lokvica. bolje. a paroha Alojzija zovu Haralampijem. kažem i ja. Otac postavi izvrnut sadžak nasred avlije. ako nam potuče feslidžan. biće. Grlice! . ako mi grad potuče cvijeće. neće nam više mirisati postelja! . Tutnji u Mrkulji. . . zatutnji. a cvjetovi bijele kadulje. zaigra jezivo i ludo uz gudnjavu brda. Bijeli cvjetovi ljuljaju se u kapinama. Udari munja. U krčmi sam krčmar. mislim ja i jednako slušam pobjesnjele udarce prozora. Vinogradi su oštećeni.prošapta majka. Bistra tišina. Nabijao sam je sve nogama. Uj]^išej_r£j3eju^mji^ Gaja. Otpratio sam je sve do kuće. iako nema nikoga na klancu. a otac se uznemiri i majka zaplaka.Poslao sam ga mojima da se nade pri ruci. . Vjetar mu odnosi glas. Stajao sam na klancu i gledao za njom. po lišću i u huku pljuska^zaigra bijesan i strahovit šum. oprostiće mu. ali nisu uništeni. iznicali podno brda. Leko. a otac drhtavom rukom savi cigaretu i poteže duboko dim.Grozdanee! Pričvrsti dobro krov na kolibi.Grozdane.A gdje ti je Leko? Zar i on ima kuću? . a vreća mi spade s leđa. Svrzimantija. Roda. Krivošija.Hvala Bogu! . a njega nestade na vratima. . Jer on voli da priča novosti. A Grozdana kaže Grozdanu: . Gdje li je ovo on na ovom nevremenu? Može biti da se opio. . . . . U Mrkulji zagrmi. . . zahukta. Špica. ako navali draga . Bućkuriš. Crvena i divlja draga bijesno se zaleti niz rutav i bijel potok.. . U moju sobu ude intiman i nasmijan šapat.Bićejirage.kaže on teškim i sumornim glasom. jer mnogo pije i jer je nesretan. Nenadno zatutnji u brdima tako strahovito kao da se zaljulja cijela krajina. Bog će mu oprostiti što je prevrnuo fratra.dovikuje za mnom Galama s praga da mi saopći barem nešto novo. Seljaci kažu za nj: Dobar je čovjek. zalaja i provali. Vazduh miriše vlagom. kao da hiljade ruku zovu i domahuju s bregova. I . 30 . Nestade crnog oblaka.šapnu majka duboko povezana u bijelu maramu. Strah je minuo. Nasta vriska i dozivanje u pomoć.Bolje. a vazduh se izbistri. Ljudi se dovikuju.kaže on. a svi je zovu Grlicom. da ga vjetrovi ne odnesu! Ooj. a Puto kiše za mnom i njuši nam stope. Ja i otac idemo u Galaminu krčmu. a vjetar povija lozu po vinogradima. a glas mu neobično ozvanja u praznoj krčmi: 'TpVau^t . Oblaci se razmiču. IV. Najednom puče urljavina kao da hiljadama pobješnjelih glasova naleti kroz gorske klance. Stojim nad Svrzimantijinom kućom i slušam kako mu otvoren prozor mlati na odaji.Kad naleti s Mrkulje. Grozdanee! A Grozdan sjedi na brijegu mrk i zamišljen i ne sluša riječi Grozdanine.Haralampije čitao molitve jutros u kapeli. Ulice mirišu. Vazduh posta modar. a kada pade nad selo. prestrašeno mašu glavicama i vjetar ih povija po stijenju. Odozdo iz sela dopiru glasovi čisti i jasni.Biće kako Bog da. Čini mi se slabo će mu pomoći. i. O. Poslije se oču okruglo i sočno puckaranje po lozovu lišću i pljusak se pretvori u huku šumova i šuštanja. a sunce se zapali na mokrom lišću. a ljudi strahuju pred gradom. Ali grad ne prestaje da prašti i huči.mašem ja.

Zar te ne opija više njegov miris? Sama si. Špicu zovu špicom iz_prostog_jazlo. a ne Bog. Naš Puto zalaja pred vratima. . Primiče se veče. Mislio je na vinograde. Drumovima cvatu bijele kapine i miriše feslidžan pod prozorom tvojim.Kad se napiju. nadvisuje sve nad stolom. Glasovi se lomili i miješali sa smijehom u uskoj krčmi.poruči pola litre.Eh.namiguje on VidL .Haid'. a ostali zagrajaše.viče razdragan dedo. pa makar to bio i sam grad. Svi se okupiše oko deda Škembina stola i trbuha. . Izgledalo je kao na slavi. Gorštaci.viknu dedo.kaže Svrzimantija i pomače ruku malo više. ona je gola letjela povrh vinograda kao prava vještica.Ostalo je grožđe! Vido. a svakom prvomsjedaš na krilo. za mila Boga. Bućkurišu.Pola i na moj račun! . Malo'n'akrivljen ustranu. . -■». I ptice su ćutale u gnijezdima. Gust suton. Ali ove tutnjave i ovoga straha ne pamti ni kusa vrana. da ga svi vide. Večer je staklena.viče Bućkuriš: 33. i mi skrenusmo niz ulicu.kaže on. U krčmi svi na okupu. a on joj položi ruku na . ne tuguj za onim stoje prošlo". . . Neki su pijuckali i rakiju. . . zasviraću na dvojnice: "Ivanka. gotov da pukne.U Ande Čavre ni jedno zrno grada nije palo na vinograd. Cijelo vrijeme dok je grad padao. Zaćutasmo.Na zdravlje! . .-**' V. a ovoga straha još ne upamtih . kvari igru i diže ^galamu. . Ivanka. Leko gubi.djd^J^gjmbo i kradom pogleda po svima da se u vj eriaaHimuvjeruj u.Čuo te vrag. dosta je tog igranja! Sjedi kao čovjek i slušaj kako gorštaci razgovaraju! .Je li? Kada se može k tebi? .Ne može od Galame. ćutali su cijelo vrijeme kao zaliveni. KRoda. VI.Istina. Špica naćulio uši.Slomiće ti Galama šiju! . leži na plavim brdima. o sama.Ćuti. Dedo Škembo bubnja po kuljama i puše kao kravosac. LekoJBućkuriLLŠEica igraju žandara. Galamin_glas_grmi.U nas je u zavjetrini pa i ne bi velike štete. ako ne želiš da grad obije sve do korijena! Pašeš pas svetog Franje. . kao da je on glavom zaustavio grad. U jasnoj tišini ostaje šum naših koračaja po ulici. a Leko se krevelji i neprestano toči da što prije nestane u politru. nesrećo jedna! . samo se Svrzimantija odvoji ustranu i poče da pije sam. Svi pogledaše udno krčme i prasnuše u smijeh. . . . Vidjet ću je sutra naveče. Čim padne sumrak u kotlinu. Otac misli na vinograde. 34 . zavučeni u svoje grube gunjce.pisnu Roda pa iskrivi šiju.Leko. . miran i modar. djeco! Bog vas poživio! . Nebo modro. A svi piju: liječe strah.viknu Leko. . kao da stoji na jednoj nozi. a otac se diže na noge. Ni sami nečastivi ne bi ga nad-vikali. ljudi.Pijte.g3 štojičijm Jj '32 je najpoznatiji lažoy u selu. za dušu ti! . A Joze Ćose jesi li vidio? Blizu smo Stubline. bilo je i grđega grada. duboko. Vida priđe Svrzimantiji. a noći su tople kao muško milovanje. a ja na Ivanku. ne može se s njima.riknu Galama.Kaže Svrzimantija.Još pola na moj račun. Otac se zamislio. . Svrzimantija pije najviše.Ne namiguj na Vidu! . u zdravlje! ." A Ivanka sluša moju pjesmu i zamišljena sjedi u dvorištu.kaže on. još pola litra! . mršav i izvučen.Znate li šta je novo? . . i ne griješi duše! .Šuti i ne spominji Boga. . . mlada ženo.kaže . a krčmase zatrese. a ostali ga i ne slušaju. ^ . . Roda.Glavno je da se nađe povod piću. priča dedo_i£j±^oj>ija.Treba polivati po drugi put. Ude Gaja i priđe stolu. a i draga je ništila njive. sedefasta. udari rukom po stolu i pobjednički pogleda unaokolo.Ih. uvija glavom i priča o svojoj pokojnoj ženi Jurki.Evo mi skoro o Ilinudne osamdeseta. što smo se podmladili! .

Pozoblje ih više nego što ih ubere. Poslije utiša vjetar. doći. a mjesečina se prosu po strani.. Iako nisam gledao u nju. .Juče sam bio u Kamengradu. a crnice obasule granje kao hiljade crnih očiju.kaže otac. a mi pođosmo u .kaže otac.pita se ona. dragi.kaže otac. Lijeno i hrskavo prežimlje blago i šum se šulja u tami. doći. zamirisa zemlja. odmače. a težak i zasićen mir pade u kotlinu. Šta li misli ovaj svijet. Vjetar se njiše u kotlini.Laku noć! . pa sve zaćutalo. Samo sušanj koji ispuštaju grane zahuknuo bi na mahove kroz smiren i nepomičan vazduh. . a vjetar joj nosi pjesmu niz vinograde. Od mirisa ljubičice I mjeseca izdajice.Kiša će nas pomesti . pogleda me ispod oka i poravna haljinu. samo nekan i tanak oblak njihao se cio dan nad nama. Kiše nije bilo. kao da mi pogađa misli. a krošnja pade i ona se zakikota raskalašeno.rekoh ja tiho.Dobarveče.Ko li to svira? . . Ivanka stoji na klancu. ali nenadano zaćuta i side s trešnje. čak dolje u Plužine: Ne mogu ti. a teške i krupne kaplje kiše zadobovaše opet po lišću. Predveče. Otac sjede na prizidu i zapali cigaru. Pade večer. Popci zavrištaše u lozi pod kućom. Ivanka misli na mene i kada pjeva.kaže otac. Ni ulicom mirno proći. . šume u sumraku. 35.Jsfoć leži po krajini umorna i zadovoljena žena. Otac sjede kraj prozora i zapali na čibuk. Upravo mu treba Jure. Rekao je doći. kažem ja sam sebi. Kotlina pjeva široku pjesmu i obijesni krikovi niču po vinogradima.Doći ću.Otišle su u Kamengrad na radu. a otac se pojavi u vinogradu. . skini me sa stabla! Zar ne vidiš kako puše vjetar? Grozdane. a bijeli jašmak i košulja lepršaju i papte oko nje.Trebalo je barem zovnuti Grlicu. Naš Puto zareza na avliji. trebalo je zovnuti Grlicu. . Bog će ga mili znati! . selo. dodaj mi krošnju! .Grozdane. da niste vi? I mi prolazimo pokraj Ivanke. U nas u odžaku plamsa vatra.Grozdane. Ivanka se pope na trešnju alicu dolje u dnu vinograda i ponovo zapjeva: Ne mogu ti. Nad Mrkuljom zasta oblak i težak.Polako. Jest.. pa opet sve utiša.Pomoći će nam Jure glavarev. Niz drum odliježe pjesma. Ivanka! Braćemo trešnje. i mi dalje be-remo.Dobarveče! . a iza njega se pojaviše mrki i teški oblaci kao sive planine na nebu.Dođi sutra u Starac.. mislim ja. osjetio sam kako me omijera. VII. .kaže Grozdana u Čičkovu vinogradu. Trešnje se smiju i crvene po vinogradima. Brali smo cio dan. kažem ja. . . ponavlja Ivanka. Šum se pritaji na granama. U našem vinogradu popela se Ivanka navrh stabla.odgovori Ivanka! i stoji nepomična na klancu. zapucketaše.A jesi li šuštala. Otac prenese krošnje u kolibu. Vjetar vihori u granama i povija je.. vlažan dah side u~kotlinu. Ivanka zaćutala. Ivanka! .. zbilja. Sutra ću otići Ivanki. Dolje u selu zalaja pas. Zaćutali smo u očekivanju kao i cio kraj. Ivanka? . odnijeće me vjetar! A Grozdan je skida i spušta na mrginj i kikot grca i vjetar ga raznosi kotllinom. . Alice i dragane dozivaju se kroz lišće. ..A gdje su ti Doma i Mara? Zar ćemo sami brati? . nekoj drugoj pjesmi. doda: . Ja izidoh u dvorište.pita Ivanka s trešnje. skini me. . odmače pa utiša. dragi moj. a Puto zareza mrzovoljno. Biće kiše.kaže Ivanka i zađe u dvorište. Modra galica po pedeset para. dragi. Vjetar nanosi zalutale glasove. . Ivanka side s trešnje. oblak potamni. talasa zelena žita i maše lozovim mladicama. a mjesec zaškilji iza brda. Svira li to gore u Krčevini ili na Presjeci? A kukuruzi šume na njivi. a otac zaćuta i poče da savija granje. a on. Ivanka pjeva. . . pa zasta u jablanovima. Da. Večernjak zažamori u lišću.

ponavlja ona. Grlica ustaje sa stijene. sasvim blizu na uho. jasni. a ona samo klimnu glavom.kaže nečujno Ivanka. u tišine. pomislih. pritajeno. a ja se šunjam ^LjličarnaTGlišfrnfaR"črai "še~na^Totnvi'm auSejo "H^e" teško _ crna životinjazr " 37Ivanka sjedi sama pod dubom.kaže ona. . ne. Ivanka se diže. u uvali.Da. grlim je svu.Ivanka. .Grlice. Čvrsto je grlim. ne vidi se. a ona ćuti zbunjena. . Krš stegao Hučku_u_svoje tjesnace_a__ona. lijepo.Kiša će. Poslije grca u grču i predaje se sva. A tamo. Ćutimo.■■ . ■ . . . . To je onaj san iz modrog vinogradanarijeti: .Da. Sjedamo na klupu. Eto ih prolaze rjpj^d_jiašeg-ffialo^^rozpj^. . • .Pa ja i volim kod tebe. Lišće zaćutalo kao Ivanka. Sretam Grlicu u ulici.Ivanka.kažem ja i zagrlim Ivanku na krevetu. ■„ . Pod dubom mala klupa. . u bjelini sav. . ^ IX.kaže tiho Ivanka i sjeda do mene na krevet. Negdje spava drevni bog. Koza brsti plotove. divlje. Noć je tako gluha i crna.Da.yjjjgi.Ivanka. a stijenje mi se ruši pod nogama. ostaću večeras kod tebe. iznikao iz rijeke i protegnut čak do na sami vrhunac osoja. skriveno stenje u klisurama.■ ■■■>■•'■ ■ Vlažna i crna noć pritisnula selo.šapćem ja i obavijam joj ruku oko struka. . sirota. kao bijela prikaza oteže se do neba.U planini. U kući posta tješnje i nasmijanije. Neko nečujno dahtanje pada jezivo na dušu. a gdje ti je krava? f-. u tamnomodroj pruzi leži mu osjen. U šum rijeke odlazi nekud u debele hladove. Ivanka. Kao da su je istjerali iz kuće. . .se_tiho i lijeno kao )romočene ijuplje tičurine. raspeta u suncu. daleko u poljima. što stojiš tu sama u noći? .■•■ . jedan bijel oblak i jedan još nesnivan san. Nad litice se slegla prestravljena tišina i nešto vrelo i čvrsto.Ivanka. i podsjeća me na odsječenu granu. a osamljenost.kaže zamišljeno otac. " Noć.šapće Ivanka. U njima spava drveni bog i zapanjeno ćuti pritajen mir.Mrak je. Nešto gigantsko. Ne vidi se ni prst pred očima. Ivanka? .Laku noć! . a u osjenu opet nebo. . Pozdravljamo se. Stojim sama. Pljusak sve to jači. Oblaci se spuštaju sve niže i niže. Sada ne možeš ni otići. 39Nenadno naš gospod.Hoću li i ja k tebi.Lijepo je ovdje. pa joj neobično samoj u kući.kažem ja. . Ne čeka nikoga.Jest. vazduh zadrhta i sve pretrnu od straha. .. . grudi su ti tople. dok sam ja cutao.prošapta Ivanka i zasmija se tiho. Sjedi sama. Podne. Ja zagrlih Ivanku i pomilovah joj grudi. . ■ ■■: <. 38 Prolaze časovi. modar i uzak vinograd. Vrućine pridolaze. U mojoj pećini trune vlaga. . Poslije. . ~~~ . zametnut svojom sijedom bradom. . Ona ne umije više da govori. upija se u me i nevidljiva tišina sklapa mi vjeđe.pitam ja. . . leži u liticama. zanijemi.šapćem ja.-■ . Podne leži u kršu. a mi uđosmo u mračnu kuću. Mir. Kiša je. a ona zazvoni.:. kako je mračno ovdje kod tebe! Sjedi do mene na krevet! Je li ovo krevet? .Dobar večer. Šapat se izgubi u vlažnoj noći. O ne. . Preko rijeke. zagonetna i osam-ijenaTsumi kadifasto i podatno^ Dani bistri. . Podnevi vreli i osamljeni žive u plavom kršu. Udari krupna kiša. jedva čujno disanje i mlak dah zastadoše na otvoru pećine. . udari prstom u najveću od njih. .kažem ja.Ivanka.Da ne čekaš koga.kažem ja. . Ivanka drhti i grudi//7 joj se talasaju. Vrijeme prolazi. Gore krševita obala. kiša će. Ivanka? . prođe povrh klisura. . dolje se provlači kroz vrbe i šumi kroz njive zelena Hučka.Jest. Zašto drhtiš? Ivanka ne odgovara više. I ja idem na rijeku. Crni su i šire mTaY dah oko sebe. znaš li da volim kod tebe? Znaš li? -šapćem joj blizu. Silazim u korito. To je moja postelja.. Ivanka! Došao sam k tebi. Kroz gole litice promiče plava rijeka i nestaje negdje daleko. viii.

v__y \ 40 strastven smijeh i vrisnu. Borovi zvonckaju pjesmu šturoga krša. Oni. a konji zamahaše repovima i zarzaše uz Seput. koji đavo žamori.pita šapatom Grozdan. smiješi. Jablanovi zašuštaše.. zamahnu njim u kovitlac.povikaše konjima.Sto se ovaj izvalio? Ko mu dade da ždere? -kaže neki riđi seljak bez lijevoga uha i munu Leku motikom u slabine. Iznemogao si više.Vidjelo bi mu se i bolje da su mu oprane. Danas pred Galaminom krčmom digli smijeh i buku. Ustajem.Ohoo. Ržu privezani / ) . Sa smiješkom u duši primičem se selu. hladne sjene siđoše sa visokih litica i posjedaše po obali. spletenih ruku. cilikavo zvone. zatim opruzi zrake i utonu za Kjg^ bilfivaču_. pirnu vjetar s Mrkulje i pokrete utišale grane. sve izbricale! . a glava mu ' osta u Lekinoj ruci.Eto pogledaj! Prepolovio Krivošijinu sepetnjaču pa planduje.Kasno je. Grozdanine grudi drhte i trepere u rijeci. U sjeni Mrkulje miruje naše selo kao teško umorno tijelo.Zar je potrebno da čovjek krvavi nož? Daj čo-kanj. tanke. a ona se samo nasmiješi. kasno. Negdjeja klisurama. a ona sva drhti i samo se smiješi. leže i vištaju po dvorištima. što ti drhti dah u grudima? . . a šum česme uspavljuje. bojdžijo. a Svrzimantija se opruzi po zidu. Vazduh svjež. pokazaću ja tebi šta je bitka -kaže Leko. Dođe večer.Zbogom! .^_koiijL_Neko skriven žamori negdje u *j j>jede_. a donja haljina spade na pijesak i na rijeci se zabijeli naga božica. srebrne.povikaše. koračam ispod borova. raskopčaj jelek i čekaj me! O.odgovoriše im.Gledaj samo kako je racvjetana. . po-vezaše ih pod vrbe i posjedaše po klupama. Laka omara klati se u vazduhu. Negdje u selu zvonca sitno. zazvoni bijesan i razgolićen (tatkotj zacereka se crven. Krivošija i Leko legoše na klupu. božija pjesma.pred. Smokve petrovače zore i vise o krhkim granama. kad ne idem na rijeku. Poslije pomodri rijeka. . Vreo sok kipi i resko ljepljivo vonja u vazduhu. Padaju zajedljive primjedbe kao ose. Večer. bratac.A šta se tebe tiče. ' . 41x\ a on i ne zakrklja. probudio me i pobjegao. Grozdanu drhte ruke. Grozdan joj otkopča kopču na haljini: Grozdani spade bijela haljina i srebrna zvijezda zasja u plavoj rijeci.Grozdana.Zbogom! . Leko drži krvava pijevca u ruci. prihvatio ga za šiju. . mi. Grozdana! Brda se plave.zaviri Leko i poče da jede. Trešnje obrane. Vido! Dođe Krivošija sa krošnjom petrovaca na ramenu.-krčmii:. Grudi planuše kao dva crvena cvijeta. . . šapnuo mi nešto škakljivo. spušta glavu na njegovo rame i gleda u bijelu zvijezdu na rijeci.pita šapatom Grozdan. Trup mu udari o vrbu. Jedan studen val naletio mi je na noge. Čujem kako Grozdan šapće Grozdani: Čekaj me noćas u gaju. Noću spavam kao klada.Grozdana. Galama. čekaj me u gaju. Večer čeka negdje na brdima. pos' mu njegov! . opustjele. . Lišće im žamori umorno i zaboravljeno.Brundo! Je li brundo? Slomiće tebi brundo rebra. Grozdana! Kad očuješ dvojnice. Grozdana je sva naga. Kroz njene plave oči protiče plava rijeka. a dva crvena mlaza planuše na rijeci. . On joj otkopča i drugu kopču. Nasta ćutanje. bdije nad selom. Život se rodi u klisurama kao procvjetao žbun. . . u crvenim haljinama. .Hee! Toooč! Hehehee! . Dva jablana pružaju dugačku sjenu preko rijeke.Zbogom pošli! . Vrijeme prolazi. Noć pada kao nečujan širok zagrljaj. a večernje. Poslije zađe sunce za vrbe. .Hohoo.. Dudovi opadaju. .Zavrnula mu je šijom kao ti pijevcu. Galama se zagleda niz drum. Grozdan kleče i poljubi joj grudi. sa bijelom zvijezdom u kosi. Brdani se digoše. Na bijelom tijelu gore joj sunčane zrake. -— .siknu Vida iz krčme kao zmija. x. sveca ti tvoga! Nećeš ti meni tako odgovarati! Leko se smije. provodim dane na Koravcu.Grozdan i Grozdana. silaze niz modri vinograd. u suncu. a njemu se vidi lcroz uši. što ti drhte noge? . jadni brundo? Crko bi da što ne primijeti. Seljaci počeše da izbijaju s rada. . Sunce se zaliva krvavim mlazevima. . a danju.Ama. Rijeka šumi i odnosi mi dane. Stigoše neki gorštaci sa praznim konjima odozdo iz Kamengrada.odgovara Vida. kao dva crvena^ velika cvijeta siđoše i zastadoše nad rijekom. . . A ja odlazim s rijeke.

. pun krhkih šumova. ' . ako me čvrsto ne zagrliš! . cvrči kao cvrčak. .Hoćemo li? . . isteže šiju i zinu blesasto.. promisli pa ustade. a Krivošija žalovito prošapta: . Ni list da trene.. .vičem ja. Posiplje me vreo vazduh. Čujem brujanje. a danju. Ile zagusla.Ima žena. osluhnu pa pode dalje. Ozrene! Imaćemo červiš i čorbu na pijevcu.■••. da i za noge zapinju. i sva tri se počeše širiti i pomaljati jedan povrh drugoga.kaže Svrzimantija i opruzi noge. nazva Boga i pridruži nam se. bijel oblak spoji se s drugim. .Ustaj. . Na Stublini nikoga.Ivanka... donoseći čokanje. ____ Velik.■-■'■■■ ■■' ~)C Ljfto. pritajio.Na Goricu. Grlica prolazi s kozom. .kažem ja i dižem se na noge. Ile je pjevao. Sjedamo na krevet. . -kaže uzbuđeno. Sunce mi bliješti u očima.Ostani. Pada sumrak. iza Mrkulje.Čekala sam te dugo. Mj^ec se^popne nad kotlinu.Umrijeću. jedi! Nemam ih komu nositi. Vazduh se smirio. a ona me steže u svoje tople mišice. . Goveda prolaze na pojila. xi. Prži me krv. Sjene jednako promiču po zidovima. .Krivošija hrče kao preklan.. . a on se zagleda niz put. potamnjelim. •'■ Gan-gan-gan. a Krivošija se trže. Samo dobra. Gledam kako cepti Grozdana. vrela. Da mi je pokojna. Buncam kroz san.. Ja pristajem. . Grozdan i Grozdana miluju se u gaju. pa vrisnu kao parip. pricvrkao za krš.Grozdane. Ležim pod dubom na proplanku i osluškujem. ' V Ivanka otvara.Danas sam šila košulju i izbola sve prste.. kikot i draganje. Po večeri isliupiše se gosti.. . viknu Ile na ono "od" i glasovi mu se sliše sa gud-njavom strune. Negdje kriknu ptica. klate se u mekom vazduhu. 42 43Ja sjedim prema vratima.. Izbi i guslar Ile. Dani izgarajru^a noćj^rjLake^ rbjjele kapžgne.kaže tupo Svrzimantija i udari nogom u vrata. Znala sam da ćeš doći. Plamenom sam zapaljena. odbacila sam haljinu daleko od sebe. . izujedaj me i smoždi me svu! . gan-gan-gan. . ■'■••_■• ■>•/■■■ . a ona zastade u sumraku. pa nariči! . Gaj vrh kuće noću bijel. U Mrkulju planinu vučiju. Krivošija! Zove te pokojna Jurka. Leko se proteže. vrisku. a mi izgubismo broj čokanjima. kao strast izjeda se i sikće na suncu. Svrzimantija se diže.*. Zagli me čvrsto. Ivanka! Otvori mi vrata. Treći im se pridruži sa Ćosine glavice. a gole i pijane povorke žena i crvenih đavola zvone i silaze s brda. a broj se čokanja podiže. . a Ile uđe u krčmu. ■••.Kiša. Idemo ćutke.dovikuje mi Vida iz kuhinje. povija se i vršiti u Grozdanovu zagrljaju. Pod dubom prežimlje privezana krava i bulji ravnodušno u me. .Mi ćemo ostati ovdje.. dobra nema. ■ ■.. Poslije se pomoli mjesec nad Pojilima i zasmija se zemlja. Vrh nas. ostani! Ile će nam guslati. Krupna kaplja kiše pade na list. . a buka se sleže. u vrbama njiše se svjež večernjak.Zaželio sam te. sva naga. vala.Grlice. .pitam ja Svrzimantiju. Velik.viču ostali. mislio sam na te cio dan. . a kamen vrh naše kuće bijeli se kao oblak zalutao na zemlju. iščekujući te nestrpljivo. Vidio sam kako je zamakla u ulicu. U granje sjeo sparan mir i nepelo se očekivanje.Ivanka. a Ilina ruka prelijeće u polutami kao krupan. crn pauk: Odmetnu se Ivan harambaša ■. Tako ležim omamljen vatrom. Kucam na prozor: . Leko priđe sepetnjači. . .smije se prigušeno Ivanka i unosi mi se sva. Ja se trgoh. pa opet oživljuju. Ivanka spava.■• •. Poslije druga. Tonovi tugaljive strune dopiru do nas.-. Nešto kao zmija. Sva goriš. rasprsnu se i razbi zamrlu tišinu. treća. o Grozdane! Miluj me. Iv. .šapćem ja. Vidim kako zirka svjetlost i sjene promiču po zidovima. 'V .Zbogom! . Za nama se gube glasovi iz krčme i ostaju u tijesnoj ulici.Ostani i ti na večeri... pobro.A.viče Galama. i začas ubrzano zabub-njaše po lišću. Mjesec je išao za mnom niz ulicu.. postaju sanjivi. : 44 ^„. kaži mojima da ostajem ovdje na večeri! . bijel oblak spustio se nada me.šapće omamljena Grozdana. Mjesec se podiže i siđe u Pojila.

. a kaplje prorjeduju. Andrija? ■'••. Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac.Grozdane.kaže ona. Veliki šum se stišavao.Doma i Vranjka vraćaju se s rada iz polja. To je duga iz Grozdanine haljine. . . mislim ja.Dobar dan.Hehee. staklenim sjajem. Čuva kozu. Oblak je prelazio preko kotline.Pada. na čistac. Tik rijeke koliba čiča-Krnje. nego istiha. . zajedno ćemo! .i Grlica potjera kozu. Odmah pod kolibom. . Čini mi se da sva treperi. Koza se plahnu. Ona se trže.45Jurim niz glavicu. dere voda o liticu. Haljina joj se sva pripila uz tijelo.Rano je još. Grozdana kaže Grozdanu: . a on joj skide haljinu. . pa viknu tanko. na zavijutku. otvori se. U Dragušici nije bilo jeke. Uz rijeku bašte Raljevine. Jedva čujan i krhak šum šapuće negdje skriven. Sama je. . Ja sjedim sam na panju pod brijestom. kaže. Jest. Jest.Proći će brzo. prijatelju! Možeinto zasad i kt^fea. osjjšLmi-haljinu| .Stišaje se. . ima. a glas joj zadrhta u bistrom vazduhu: A .smije se Andrija. zabodena u dva planinska podnožja. Široko veselje treperi u vazduhu i šum.U zdravlju! ' . prošarani trešnjama i mrginjima.Oj! . Grozdan trese hldjmuTlTžTatna prašina kapljica prosu se u sunce i pretvori u dugu. . Grlica naćuli uši kao zec.Šara li grožđe. Ja posma-tram Grlicu. izbeči se. pribra..Pričekaj. Razmače se oblak. Pod brijestom je Grlica. Najposlije utiša. . čiča! Ima li lova? .kaže Grlica. a kotlina uzviknu. preliva se kotlinom.Pa znam. . xn. Negdje se ču govor. osluhnu: .-■ A vinogradi vise po bregovima. a brda stenju pod upaljenom žegom. Osluškujem i ja: šum se gubi. pa zameketa.viče čiča.A otkud ti to znaš. ■'■■ •■■■•■ . ima. (Grozdana se kikoće i sav se gaj ori. a šum proguta ciku. Grlice? Je li? Da.kažem ja.pitam ja. a kiša nije naletjela hukom.Sama si. Rosica Kamen crveni se u suncu. a ona ćuti i osluškuje.■■ . . Duga.Zbogom! \: -■'' ' . Ćutimo. Grlice? . Osluhnu još časak. pa zbunjeno osmijehnu. Strah je pa pjeva. . Ja vri P brijesi K strese r tram ozvar naletj šum Najpi otvor . a rijeka mu odnosi glas. Grlica se strese. Kaplje se cijede s lišća i plamte u suncu bistrim.kaže ona.Dome! . .Grozdane.Hoćemo li danas u ribu? . diže se u veličanstvenom luku. Zaćutasmo ponovo. u njima miriše vlažna hladovina. nepregledan i širok kao svijet. pogledaj kako sam pokvasila haljinu! Sva mi se pripila uz tijelo. kažem ja i hitam na Koravac. . \ 46i šum. Pogdjegdje se bijeli i pokoja maslina. nasmija pa iščeze.Zemlja pije vlagu. Sjetih \ se sna o Grozdanu i Grozdani i čuh ih negdje skrivene u drveću. da svaki šum ozvanja u njoj.ču se odozgo s ulice. . Izlazim na brijeg. samaje. okrete se. Ja vrisnem.■■•. eno je pod brijestom! Čujem kako pjeva.

kaže Grlica. Noge su joj malene aobljene. . Grlice.kaže Grlica i sva pocrvenje. rećemo. . A ja bacam kamen u vodu. Zapalismo. A vi. lijepa djevojko.Ja se uredio. Neće. .• . ne piješ lipšeš. Muškarci se kupaju u rije . Ozrene moj! Neka. Poda mnom se budi selo. Ugleda me pa zaćuta. Piješ . Ja vadim lulu i pušim. Ispod starog groblja Koljenja primičemo se selu." Drum se vijuga kroz vinograde. pijan kao čep. smijem se zategnuto i bacam se u vodi I dan prolazi. poznajem je po glas To Grlica pjevuši. . Upropastila me. ti misliš o klasicima? Hahaa! Klasici u samostanu. K da je Bog stvorio ribu od mahune." .Je li iz vrtla? . A ona. Neko kesi iz tornja i maše nekom. Doni-ću i tebi jednu.kažem ja. . Grlica plete čarapu. Ja i Grlica razgovaramo na obali.kaže Grozdan .crkneš. Hoćeš li? Sjedam do nje. ovdje nije duboko! . . Dostaje. a? A šta. ne umije da izađe. .Ne. stidi se. ustajem i prikradam se. ka^_rjtičeJ^^ XIII. zakida plotove onekeće. .Ti na kupanje? . .Grlice. . Ciča zaćuta i nastavi da plete vršu od vrbova pru Vrša se plete u obliku cunja. . .Dobar. kada god jutrom prolaziš ispod naših ozora. mladež. sve je svejedno. Svejedno. Krnjo izvadi lulu.kaže čiča. Ja ti kažem. Neko pjevuši dolje na obali. bi nešto preko trideset godina. Ko li to pjevuši? pita seja.pjevao sam ti: "Grozdano. . Grjehota ih je hvat više nego je potrebno za hranu.E grahne mahune.vičem ja nepriro nim glasom. Na drumu Svrzi-mantija. Haralampije. . roblje zaraslo u tamne borove. ono on zbog tebe pjeva. Pijevci se dozivaju selom. Ne idi k njemu u gaj! Iznevjeriće te. popržiš ih na masti pa su kao riba. pa k se riba u nju uvuče. Cik zore na Mrkulji. Negdje sušnu tiču-la.A kada ne uloviš ni jedne.u bis okre' cijed Nas 46 . ućice se bude. Jučer je u Kriv Viru uhvatio pet komada. sutra ću loviti ribu sa čiča-Krnjom.Grozdane. A? I on udari u strahovit smijeh.Ti na kupanje.Jest. dobar. Vrijeme prolazi. . zatvor se uvrati. kupaš li se ti? . ._ .Gledaj. Grlica zadrhta. bora joj krvavoga! Uh. prijatelju. a eto ja sam se posljednji p okupao kad sam odslužio vojsku. Ustajem.Pa ja nisam muško.Onda Bog daje drugu hranu. . Sjedam na stijenu i gledam u selo. pjevao sam ti. Sada.vičem ja. a oči krupne. Grozdan je nevjeran. Poslije gaza po vodi i umiva se. Za nama huči Hučka i sumraku lijeću šišmiši povrh nas. Bara! . o Ilinudne. a igle joj podrhtavaju u rukama.Ništa ne razumijem šta pjevaš. Neka tamna rlja stoji pred crkvenim vratima: o. ko mlade bičića odmahnu rukom pa zaćuta ponovo. Grozdana šapće kukuruzima: .a Bara podiže glavu pa zam Ja sjedoh na pijesak. Tanka sunčana zraka ciknu svrh Ko-lovače i zapali se na zvoniku. ljepše je biti i prevarena nego neobljubljena. .Hajde. čiča? .Jest. Glasovi se protegoše sasušeni kukuruzi zašumiše niz njive kao zli jezici. poplašene. Koza žuri pred nama.Ne boj se ničega. . prijatelju. Ja sjedam na stijenu. prijatelju. Jest. jest. pjevaj Grlice! . I grudi su joj male. .kažem ja i obavijem ku oko nje. Či plete vršu. ti pjevaš. pa opet žene u samostanu. danas nećemo. vrisnem »pjevam. pa basta.kaže čiča. pa samostan opet u klasicima. Koza brsti kapinijGrlica se zbunila pa je dozivlje: > Bara. . Sumrak se razmiče td kotlinom.trže me čičin glas. ona kurva. Voda huči. a ja mu dodadoh duhan. prijatelju. 49Majka mi kaže: "Grozdan. Suton pada.Grlice..Dobar je u tebe duhan.

klok. Bježi pod Kazane. Ivanka! . Ivanka? Ona odgovori i priteže uže.Kažu da je Svrzimantija svu noć prepio na K6--ravcu.Hehee! Tako. pa odmah zahrka. Prilazim polici s knjigama: latinske. Najednom joj ruke stanu i preplašen pogled poleti unaokolo. Sve zjapi rastvoreno. bježi u hladovinu. Ja na kupanje u vir. tiče. Što li nema Grlice? pitam se ja i pretražujem plotove. Stoljnjak poliven vinom.Moraćemo se povratiti. viče on. Grlica izlazi na pijesak. tjeskoba očajna davi ispreturanu. opatice. ali stvari ne oživješe. Iz svake knjige istrgnuto po nekoliko stanica. Svijeća dogorjela u svijećnjaku. Pljusnem gurom po obasjanoj površini. Poslije prelazimo Brijestove. a čiča pred kolibu da zgotovi ribu.ustaje on i.. . . gur. Kod široke kapine . i duga zatreperi nad rijekom.Dobro jutro. a jed50 na stolica bez noge izvrnuta usred nje. Mene nešto peče. Osjećam daje danas hladna i poslovna.Je li li šuštala. zaškilji u nju. i mi se rastajemo. .Zbogom! . pa kroz pet dana nije smio da zaspi. Hajdemo k tebi! . Kuća sumorno ćuti. a on. pa sve uz Hučku. Nisam ja Haralampije da prodikujem.kaže čiča. .Gore u tjesnacu -nije. . Ćutimo. Voda nam dopire do pojasa. Neću..A ja tebi prodikujem? E. Utisak propasti i bolesne bezbrige izbija iz svakog predmeta. Klok. Grlica! Kupa se Grlica. Ne. opirući se oda me. prijatelju! Hehee! Danas ćemo pod Brijestove.ljuti se Ivanka.Hvataćemo je na udicu.A sjećaš li se ti onoga.Duvne. dere o obalu i klokoće. To je Bara šušnula u plotini. prijatelju! Ukupi suvaraka za vatre! Oooj! . Oslonila na stijenu uprćeno burilo pa počiva. .Hajde. nije niko. razbarušen. jednako ponavlja: . Noću je prava IvankaT^Ona sada i ne misli na mene. Svrzimantija.. Upropasti i sebe i imanje. Na ulici Ivanka. Vrućina je. a niz staračko tijelo cjedi mu se voda i saliva u jamice. kaže. i guram u brijestove žile. onako obučen. Na ulazu stražari star. To se njoj samo pričinja.Zbogom. .nije.kažem ja. A gore pod stijenom ima je mnogo. Haralampije da trči. _ O-o-o! ' ■'•■> ■■-•■•■ -■■■■■ ■ -■■ ' 52 Nenadano suh sušanj puče mi pod nogama. ooj. zaraslo u bradu.Ohohoo! Pobratime. . Nešto se bućka po plićaku. none. Njegovo crveno lice. . rutavo. . Cijela soba vonja alkoholom. a ja nosim veliki štap. Uhvatili smo još tri komada. evo ih dvije! I čiča ih vadi i niže na vrbovu mladicu. On sjede na stijenu.Hajdemo kući. U sobi sve porazbacano.Prijatelju.Bog dobro dao. klin mu ćaćin! Ime mu bijaše. . napola sasušen dub.. Izićfoh u dvorište. suši mi se u grlu. klok! Čiča podiže vršu. y. I Grlica nastavlja bućkanje. . neki naši stariji pisci. Drhte joj male. tiče. Ona misli na Svrzimantiju.. duvne. Ivanka ide preda mnom. hajde! . a hiljade vra-baca žamori vrh nje u lipama. Nesreća! Meni gaje žao. svježe grudi. prazno. opatice. .dovikuje odozgo čiča-Krnjo. Dah mi se koči u grudima. a tijelo joj se njiše pod teretom. čiča? Jesi li zapeo vršu? . bojeći se da opet ne bude trčao. zavali se na neuredan krevet. a nizašto. Kapljice joj plamte na krhkom i golišavom tijelu.. neću više. zbačen i zavraćen. blijed i iznuren. tamo negdje u klasicima? Kako li mu bijaše ime. smije se faunski. Ja se pritajih. Mali šum u žbunju. Napeto nestrpljenje napinje me svega. Čak dole podno vira oglasi se Bara. . 51Čiča drži vršu. none. niko. . ostadoše isto onako tuđe i beznadežne kao i prije. XIV . . epilep-tički hrče na krevetu. Neka tjeskoba života.Ovdje nastaju dubine. .. Prikradoh se u žbunje. a Grlica se usplahireno trže i pobježe u žbunje. tako prijatelju! Plahni ti njih malo! . a brada mu se zasmija. . Nju_budje_samo_noći. Zrak sunca probi se kroz mutno.viče čiča. pa se riba krije.. a gomila razbijenih boca blješti u dnu dvorišta. grčke. ime? Neka ga đavo nosi! Haralampije! I usnio. i mi se povraćamo niz tok. uzvištalu sobu. a ona se trgne i napne sluh.kaže zamišljena. prozorsko okno. Sve ispreturano.kažem ja.

Misa na Gorici.Gdje si bio dosada? . Ja pođoh. . Sjedimo pod dudom. zvjezdano. Priča mi o svojoj majci i o djedu u Vrdima. A rakija se pije i čejreci mesa vise o čengelima. Neka ptica kriknu.Ima mnogo crnih duhova kao u nas u Koljenjima. .kažem ja. Poslije se razbolio pa umro. mnogo pjesama i priča.pita otac. a brda oko kotline crvene se kao ogromni božuri nekog krvavog boga. . Lišće žamori u košćeli. a bočica ciknu o stijenu. Nebo bistro. ne boj se! . a zvono zalaja u kršu kao ovčarski pas. Nečije krupno. a Grlica se pribi uza me. čak gore pod čardakom. . Tiho.Jošo se prikrada torovima. Neko zapjeva stranom preko Presjeke. crno goveče stoji nasred puta.Ljudi znate li kakva je razlika između kradljivca Joše i Ženskara Minde? .Pričekaj! Skupa ćemo. . Večernja zvijezda plamsa gore u visinama. a u očima ima strastveno gori večernje rumenilo. . ustani! .Lajikova šarulja.Mama mi govori uvijek da kasno ne prolazim ovuda. jiad ^ dom. napola nemarno. Leko se opruzi po klupi. mahnu rukom kao da blagosilja kotlinu. . / . .Dragi. podviknu. . Grlice? __. . U sumraku izgleda kao obješen o liticu.Kaže Leko. Na visokoj stijeni vrh Stublina sjedi Svrzimantija.Vidjela sam te večeras u Galaminoj krčmi. . . Iz tame su se nadvirivali bijeli krstovi. Vrata joj nezaključana.i ona ustaje.A ti pljačkaš svijet po mehanama.kaže Grozdan. . . Zirkaju svjetla. a Svrzimantija se zagleda u mrak teško i crno. . Otac 53sjedi na klancu i puši. pa je još juče otišla da ga potraži. . . Sjedim ja na stijeni vrh kuće. Gore . a Minda pojatama. ^^— JPa tako. Grlice! Idem sam.. Sutra je dernek. Ona me ne gleda više onako bojažljivo kao prije. Zvonca zvonckaju nemirno u tami.. . Ozrene. Brda ugasnuše. . pošto me "cfcjstiže.Vladam. Haralampije čita molitvu svom pobožnom stadu. šapat i rzanje konja.kaže mirno Minda i namignu na Vidu.Izgubilo im se šilježe negdje u Bijelima. .Laku noć. a Ile zagusla. Selo pospalo.Mi smo jedjjtja pfavjTcIva vladaoca u yqj kptlujjT*^"^™"* ^^ "~ Pred Galaminom krčmom gori karbidna lampa vrh našeg stola. Ne valja. hajdemo u dvorište! . pa poteže iz boce. Svjetlaci se žegu po baštama. ubošće! -skriva se Grlica za me. . Majka joj zna mnogo. Ivanka spava. pa zaspah.Šta ti tu radiš. U selu mrak.Noću je strašno u šumi. • ' ^:54 .kažu i oni. XV. Gorštaci već pridolaze i spremaju konačišta pod vrbama: prostiru sijeno i gunjeve.. — Stojan ti donio neko pismo i novine iz Kamen-grada. srdito reži naš Puto. Jedne noći posipali suiPeru _YrtikapuMz groblja. Pod nama leže njive.Laku noć! Laku noć! . Čuje se kako.kaže svečano.doviknu mi. Čuvaj se. Miriše procvjetao vrijesak. Dolazimo do Grličine kuće.kažem ja. . Škembo se podiže. Mir sjedi pod Mrkuljom. . prijatelju! . u koju nikada sunce ne dopire. Bukti na zapadu nebo. .Čekala sam te.Pjeva Doma tetkina.Sunce zalazi za Mrkulju. Upravo smo prolazili ispred Koljenja. Grozdana pita Grozdana: . [ Pio je rakiju. Grozdan i Grozdana u crvenim haljinama i užarenih lica stoje zagrljeni dolje u njivama. šta ti to tako divlje gori u očima? Mene je strah od tvog pogleda. . Ja ostavljam čiču i odlazim s Grlicom u selo. veliku planinu.kaže Grlica. Idem na Koravac.To gori u njima večernja pjesma Božija.kaže Ivanka. pa zapjeva. Na četiri kraja drže na sebi zapaljena nebesa. Bara žuri pred nama. Iz tame dopire sušanj. . .kaže Grlica. Poslije prestade.Hvatali smo ribu i pušili lule. a djeda u Vrdima ima veliku. Na našem čardaku svijetle se prozori. hej.Ivanka. . Dođe Minda Ženskar. .kaže ona. pa sve utiša. Primičemo se selu. . . — Na rijeci.Laku noć! .kaže on. I dedo Škembo svaljao se odozgo ispod Šeputa da popije koju. čuše se glasovi.Ivanka.Draga.A zašto.

iskače svakog časa po jedan fes i bijeli jašmak. a mi samo pijuckamo i posmatramo. ■■. i slično.kaže ona. . . ' i Z?rže ti mi. Pogleda ga ispod oka i osmjehuje se.A ti ne možeš ni da kmekneš. Pjesma odjeknu. narode! Ooo. Neki par igra oro. a tijela gore od silne vrućine.. Ivane. u krugu radoznale svjetine. Vrišti i rže kao ždrijebac i baca divlje poglede na svoju drugaricu Ružu. A Ruži skaču grudi. Čim Krivošija naplati smokve. .. ne da se Mati.. Eto Kri-vošije i Minde Ženskara. Njedra joj zabrekla.{.kaže oduševljeno Leko.■■ '■. naizmjence. Moj Puto laje iz svega grla. Iz šarenila iskaču crveni fesovi kao makovi cvjetovi. narode! . Poslije zalaja reskim i luđačkim smijehom.vikao je neko. .. Svjetlaci blude po noći. a ne znam ni sama šta. ■>■. ■■• . Za oblake zađe! . Uši da zagluhnu od pjesme i graje.''■ . sva u znoju.. . :. Daju takt. udarila mu pjena na usta kao paripu.. Zemlja se osvježuje i mi se rastejemo. Cvrčci nadigli dreku u vrbama.Ivanka. Pri svakom susretu pljesnu rukama. 57Hej. Ja sam sin gospodnji. Selo je u dubokom snu. Puče puška.... a na povij enim leđima nosi ogroman drveni krst i konpać..: Koravac vri šarenim nošnjama.O.. .'■■ >■. Puče puška •■•'''■ ' Iz zelena luga. a kukovi široki. Sve utiša i zamre iznenađeno. . i opet se ne da..! ■. držeći se za ruke i pomičući tri koraka nadesno i dva nalijevo. -.Drž' Mate! . ■. za velikim stolom.Drž' Mate! . a košulje prionule uz tijela.Pod česmu. •■•• . Jedna grupa ponapitih gorštaka zapjeva dolje pod vrbama.sokole ih.Uh. daj rashlađena vina! više Švrzimantija. sveca ti tvog! Kog đavola sjediš u ovom paklu kad ne moraš! ...!■. razbarušenu grivu.. . a oni jednako 56 ■tik Za jednim stolom sakupljeno naše društvo i dedo Škembo grohće sa isturenim trbuhom: . . Ivanka miriše kao zemlja. 6ro se igra: skaču kao bjesomučnici . . 55-Ne znam šta bih htjela.dovikuju se iz kruga uz opću graju.psuje srdita Vida i raznosi boce. Kasna noć. kao da je i njima bila misa. Vratne im žile zabrekle brekte. . . što je uzavrelo pasje uho! Oh. . Ivanka se nenadano trza i grli me. ' :•.v \ .Ta jednom je u godini dernek na Gorici! ... uz vrisku i pljeskanje dlanovima. . a katkad i obadvoje. kao: pospite glavu prahom zem-ljinim. O Ivanka. Cio Koravac nabijen narodom. Ružo! . . ho-hoo! Galama i Vida izgubili pamet pa se samo motaju po krčmi i psuju gdje se god susretnu.duboko. pa svrbe i podražuju opći kikot. prljav i pocP" jepan-. ja želim samo da sam kod tebe. i podvrisne obično muškarac.XVI. .U krugu. • .Vido. Mi..Na kosi povrh Koravca pojavi se sin gospodnji.Ivanjcajjopja si i opojna kao ljetna noć. a oro prestade.■" Moje sunce žarko. ' ' i pogodi ■'■'■ ' / pogodi ' Mladoga Ivana :\ / pogodi. Šušte kukuruzi u mlakoj noći i uspavljuju nas na debelom gunju. imamo pjevače. a u krugu se razliježe smijeh i vrišti oro. A Mate ucrvenio kao kukurijek. • .. surovo. praši i dopunjuje pakleni orkestar. kažem ja i obavijam ruke oko nje.. klade se u deset litara vina ko će bolje da pjeva. ■•■■■■"■■■ ■'■ Hej.Ih.Kakav li je ovo opet budalina? Ništa mu se ne može da razumije. . . Halka se proširi i svi se uhvatiše ukolo: Puče puška. Nešto bih htjela. zvjezdano nebo. . sav zarastao u crnu. . Zapjevaše u kolu jednoliko. Najednom zarika neko. zarika strahovito odozgo ispod Gorice kao ranjena zvijer. Ja sam im dao ideju. ^gdjejcoji_zaj)a|iein_g5£ izgubi se u ulici da se ugasi.: Izgledao je kao luđačka zastava. Ivanka gleda zamišljeno niz njive.šapćem ja. . ' ■■•. Pjevaju silno. .. . Lijeva sljepo-očica krvari mu preko lica. Brže ti mi >. .kaže Leko Glas side ispod Gorice. a~ona~se lomi.Kad padne noć. a oči se napele kao da će iskočiti iz duplja. Ivane. ' '. što je pusta planina! kaže Leko. Mi se digogmo. a srca zanijemiše u gomili.. u složan glas. ubacujući još neke riječi.. plamte obrazi i. Gomila jednako vri i navire oko česme.. .Drž' Ružo! . pa iskapi.'. . nešto pada na me.Drž'. a u sredini. zapaljena. .dobaci mu Svr-zimantija.Ništa zato. barem. Ganja Galaminu Garu. ■ . Sunce zasjelo narodu u tjeme pa pali paklenim plamenom i vonja znojem. Lica crvena. Ivanka!^. krši.

Neki starac. Kretnje mu postadoše nervozne.Gdje si tako dugo? . .A ja i ne mislim na platno. što si večeras tako crvena u licu?" . a oblak prašine diže se za njim. . Sa naše kuće diže se miran pramen dima u 60 plavi vazduh i laste kruže nad crnim odžakom. nenadano vrisnu nečiji glas iz gomile: .Bijelim platno i nemirna sam po cijele dane. Sin gospodnji presta da urliče i zasta na humku vrh Koravca. na Grozdana. riđe brade i pocijepana fesa. Svrzimantija je posmatrao starca. Šulja se za mnom niz ulicu. pa najednom. ispij. . Iscijepana mantija vijori u stotine barjaka.završi starac i obori glavu. Cvatu šipci i sva se bašta crveni. najčešće "ovako uz velike vrućine.Gomila se zatalasa.Cvjetovi gore na suncu kao smijehovi crveni i sva se bašta smije vrelim. majko. . Dolje. iz Križana. i ■■■. pročulo se selom. pa sam te zaželio. ne budi Ivanku! . ljudi! Drž'te ga! . progovori odnekud iza nas. a Melentije se ukoči. a čaša mu zadrhta u ruci. Živim sam na čardaku. kad da se nešto.Ćuti. Opet se zaigra oro i mladež zaboravi na ludog Melentija. gorštak. kosa mu ustade. Pogledao bi zagonetno negdje ustranu da opet metne oči u crno vino pred sobom. . pa poslije zaori. Hej. lupnu nešto šuplje.Još od jutros me neprestano dozivaju iz bašte crveni cvjetovi šipaka. a ja ostavljam platno. pa jurnu na gomilu.Ivanka.Ko je? . drveno. dohvati krst i konopac.viknu on. a Puto zalaja. . pa sve zaćuta. Stranom zvonckaju zvona. Odavna je nisam vidio. Sjedio je na stijeni. . kroz vrisku i kome-šanje. Noć. Što li ovo radi Grlica.~kažu đa je poludio u crkvi! Uosao odnekud iz svijeta. On je iz Križana.kažem ja i okrećem glavu. u oblaku prašine. pa opet riknu kao ranjena zvijer. Poslije otkrivam s nje pokrivač i milujem joj grudi. silazim u baštu i mislim na nj. U zapaljenoj tišini. Sumrak podmuklo tinja u crvenoj bašti. Samo je Svrzimantija pio kao smuk i ćutao kao bezdan. bože me oprosti. davno zaspalo u njemu probudi. Poče da pije naiskap.>' . pa mrmljajući u bradu i blaženo se smješkajući. Hladan vjetar silazi s Mrkulje. . Vjetar ti ga nosi.Hahahaa! Na. sjedi u bašti i čeka Grozdana. Puto ne reži! Ušuljaćemo se Ivanki kroz prozor. kao prikaza u suncu i surva se dolje na veliki drum. u selu. sjedam na krevet i ćutim. Idem Ivanki.Eno nečastivog u njemu! »' "■'■<■'.Drž'te ga.Potra narod! A Melentije jurnu kroz gomilu. Gomila se pokretaše i žamor postajaše sve življi. Svjetina za dugo ne dođe k sebi. diže ruke nad gomilu i poče da dijeli blagoslov. Čijem Groz-danin glas. od crvenih sipkovih cvjetova. Svi smo ga posmatrali i niko ne prozbori ni riječi. Tek negdje pred zalazak sunca ču se pjesma. Niko ga nije ni primijetio do ovog časa. Nije mogao lako da se opije. Ali starca nije više bilo. Grozdana više ne plače u bašti. da je raspop.. starce! Ti si mi prorekao sudbinu! . Puto. Nestao je neprimjetno kao što se i pojavio. Nenadano se trže Svrzimantija i luđački zasmija. Ali 59još se niko ne usudi da zapjeva ili zaigra.. Eto ti. Negdje vrisnu dijete i neka baba zaleleka pa zagrca. a ja sveudilj sjedim na stijeni. sva bolna od želje. Mi smo tiho ćaskali. crvenim smijehom. Majka me pita: "Grozdana. pa poludio. oči zasvijetliše. Svi smo ga jasno vidjeli.pita me majka.Uklonite mu se s puta! To je ludi raspop Me-lentije. . . .• . nategoše mu se bore na licu i među očima mu skoči mrk čvor. zaželio sam te.Sto ne paziš na platno. Puto odriješen. Goveda silaze s brda. . isprva nesigurna. čujete li! Gomila se plahnu. Grozdana. . -kaže mi ona . Proleti kao strašna sablazan. A nečastivi ga spopada. jer bijelim braći platno.On je iz mog sela. Ustajem.To je. XVII. . govorim ja. a ja ne mogu u baštu. Poznajem ja njega" dobro. Krst straže o zemlju.'(■ Sjedim na stijeni vrh kuće. Ja mislim na njega. On 58 spusti krst i konapac. mislim ja. -PrjJ£_jbajk-godine.trže se Ivanka na postelji.kaže starac.šapćem ja. Nama zadrhtaše srca.

*> ' . Čekam Svrzimantiju da vrebamo kradljivca.Znaš šta. Mjesečina. . u jedan glas.Ivanka. pa osluškuje.. . Zora blijedi u oknu. Dolje pod nama. Zrak pade na brijeg. . 62 . . . . Osjećaš li mu miris? .Zbogom. ■■■'■.. božje oko. Mjesec proviri iza brda. Noć se razlijeva pod nama.. . Ivanka duboko diše. A mi smo ćutali i očekivali. a Ivanka se savija oko mene. Ovo razbija osamu... : --. .. sve to više sumnja.Da. a ona se samo smiješi.govori on. u sve..Svr-zimantija.Što čovjek duže živi u prirodi i posmatra je. Usla-čalo se čovjeku. . Ja se poklonih pred ovom dubokom filozofijom mog prijatelja Svrzimantije i ne mogoh mu protusloviti. a svuda unaokolo polegla tišina po blijesku loze i po vinogradima. odlazi. Ja zapalih lulu. Mi se opružismo o gunju. Poslije se zamisli. . Sigurno misle da je on bog. Gucnusmo. ili ovi zrikavci? Vrag će ga znati! Može biti da mjesec i jest bog ili. . koliko li me je mučila ova samotna tišina! A ja gucnem. a on katkad veoma čudno gleda u čovjeka. Vrijeme je da se rastajemo. Svrzimantija se smrče.Gucni malo. spavalo je selo. Sviće dan. a sad ti. A? Pravi je grom.Nije ni čudo što vas obilazi.. Noć. . Ostani! I ja ostajem..Ivanka. Selo se budi. •. . . . .. sviće. . može biti zna sve tajne zemlje i vasione. . Šta? .a nešto te zazebe u srcu i postaješ nesiguran i plašljiv. . Ko će ti znati ko ima pravo: mi. ■ . Eto. .. Ćutanje. .Pa u sve. .ja se osmijehnuh. . U mjesečini je bilo nečega pusta i osamljena. Tišina.■ .Rakija. pa sam sve pozaboravljao.. 63OSI naš razgovor bio je osamljen. . Čuh sušanj. izgleda moguća. . a ona me i ne čuje. a zrikavci zazrikaše složno.Može biti. .O. . Udovi joj vreli. Ozrene? . i opet nasta tajac.-.. zagleda se niz vinograd.. eto. O..Čudna je to stvar. a Puto minjuši u pete.kažem ja tiho da je ne probudim.Ivanka. pa uzreo prije nego ičiji.nastavi on nešto docnije. . .kaže ona. Puto me čeka pred kućom. ne idi još! Ne idi! . Pokrivač spada. gucnućemo.. recimo. . Sam si. i eto spasa! .V . vrela si kao vatra. . Ivanka! . pa ostane u istom stavu.. tako sjediš.. mislim ja.Sumnja u Boga.kaže Ivanka. podrhtavaju. Pun mjesec lvisio je sad nad brdom. ovi mi ruke oko vrata i proteže se u krevetu. a on savi cigaretu. \ . smiješi se čudno i pripija uza me. .U šta sumnja? . a vrh Mrkulje krvavo se zlati u nebu. u đavole.Ivanka. Tišina.) Zrikavci zriču krto u lozi. Žute se njive..Rakija? . .. . . Šta li je noćas Ivanki. Pijevci učestali. '.i on mi prući bocu. Noć.Kako zrikavci pozdraviše mjesec... Pjevci se dozivaju. Sjedimo na gunju i guckamo istiha.. jasno se ocrtavala tamna silueta brda.kažem ja.kaže Svrzimantija. pa bahat kroz lozu. Daleko na obzorju crnio se čopor borova kao zloslutna mrlja.Eto. Sjedim sam u vinogradu pred kolibom.. : Noć krhka.To se noć bijeli u oknu. pa basta. Zvijezde drhte u mjesečevoj maglini. . . smiješi se čudno i pripija uza me.Gucnućemo koji put. ja sam koješta učio u školama. miriše feslidžan pod prozorom. On sjede ćutke i spusti bocu kraj sebe.. Već nekoliko noći neko se navadio pa nam krad^ranjak. Ja pušim lulu i sjedim na ploči.. Samotinja. Ivanka! Ona se čudno smije..Ranjak vam na brijegu.Osjećam. ja pomislim da on.Zbogom. Večeras sam ga zalijevala.kaže on sasvim prosto. Svrzimantija napne uši.. .■. .kaže Svrzimantija.. . jasna. .šapćem ja.v '. Pomišljaš na stotinu čudovišta kojima si se trista puta podsmijehnuo. XVIII. Spava. a vjetar zašišta u lozi.. Ja iznesoh gunj iz kolibe.. Kao oštrica ogromnog noža. Ja kad vidim da me žabac posmatra. .kaže on. . živeći u ovim brdima i pijući rakiju. . . Ja ćutim.. Ivanka! 61.trže me Svrzimantija. a ona se samo smiješi.. u svece. . ■. duboko u kotlini.

sjedi ovdje do mene! Tako. a haljine od bijele svile.?>■'' ? ■ .kaže Svrzimantija. .kaže on i zavitla bocu preko mrginja.Poljubio sam Grlicu! Sjedimo u stijenama na izvoru Hučke. Jeka se prolama. . . Ispod ogromne pećine bije studen dah. . u dnu vinograda. 65. Pretražujem obalu Hučke: nigdje nikoga.Samo oprezno. gazda mu ili on.Svrzimantija poče da pripovijeda o životu u selu: . i nikad im dosta milovanja. grči.Nešto me zastudi. Po tome se i poznaju. trže se. . .kaže on.Kada utiša noć. Ne zna se koji je veći lopov. a ispod šupljih litica provlači se i ruši voda dolje niza stijene.Ne bješe mi sve ovako pusto dok bijah nešto mlađi.Koju Cavarušu? . Mi sami. . Grlica. skriva se negdje po potocima. . Samo im je jedna noga kozija. a mi sve nestrpljivi]i.. Tako u Grabljinama bješe neka Ruža Alepina. Luda. Slabine joj zadrhtaše. eno. preplašene grudi. ovdje na ovoj stijeni vile su istukle Čava-rušu. Ne boj se! Naš je. vrišti. u dnu vinograda. Mi ostadosmo osluškujući. tako mi jedne noći. daj još koje ćebe! Biće hladno pred zoru.. Kose su im zlatne. a mi kraj izvora u hladovini. Hučka šumi u pustim liticama i šum joj neobično odgovara u kršu. Rekao bi. previja. . Kroz vinograd pirka svjež vjetar. — . . . Ovo je njegov pas. .. divlja stijena i planina. Smrkni se. a ti se pomiči. I mi se povratismo pred kolibu. Barem sam volio žene. Pritajismo se i načulismo uši. .Mlatila rublje pratljačom. Grlici treperi suza u oku.Ne boj ga se više noćas. Lomi se. Sišle su eno iz one pećine. Grlica sjeda. pa u Polog. Mrljanje. Grlica pjevuši. . Pljusak odliježe pod stijenom: Grlica se umiva. Gdje li je to Grlica. -kažem ja. . Potražiće sebi Joša zgodnije mjesto. Nikad nisam vidio onakve žene.Pjevaj. Boca iskapljena. .Eto. On zaćuta. . . .kaže Grlica. . Ustajem sav zubnjen i bacam stijenje u izvor. pa začuti. i.šapnu Svrzimantija i utrnu cigaretu. XIX. . . Dok je rakije. pa potrča niz lozu. Ko će je nositi natrag. XX. a Bara kmekeće na stijeni i gleda me poplašeno. Tikvica grca. Sastajali bi se u sijenu. Bože moj? pitam se i svraćam u Ivankino dvorište. Grlice? . gore visoko. i mi se opružismo po gunju. kao u bunaru. na plavoj stijeni zja crven i neprilazan otvor. Ludovala je za mnom. i još dalja sela.Vidi se daje stari majstor. a vile sišle. jedre. zastade iznenađen kao i mi. Vrh nas visoka. Sve su me djevojke poznavale. Možemo mirno spavati. Ih! Čudne su ti žene brate? Kladio bih se po stotinu litara ove prepeke da je tako.čudi se ona.Hahaa! Bog s tobom. Dadosmo se na lov.Upravo tri kapi. Oko pasa joj obavijam ruke. a ja pritegni opanke. . pa zar ne znaš? . Nenadano iskrsnu pred nas nečiji veliki pas. Dolje. Napesmo dah.Evo.Neku staru Cavarušu. kažem ti.kaže ona.A kakve su vile. uzele joj pratljaču iz ruku i premlatile je. Grlice! . . 64 . sad će izdahnuti! A grudi. čuje se čak gore do u Kalačine kako motaju svilu na vitlove. Vrh nas.One su lijepe djevojke. Grabljan. u Giljanje. neko skoči sa pri-zide i izgubi se u noći. Grlica se provera kroz stijene da naspe vode u tikvicu.komanduje Svrzimantija. Poljubio sam je.. biće i boca.Zna Joša šta radi. Tražim je u gaju: nema je.Ozrene. Tiho. šteta! . Bara brsti. Pijano šumi i pri-teže nas k zemlji.Pustićemo ga malo bliže. Neko je preletio povrh nas. Svrzimantija pogleda da nije što preostalo: gucnu. sa Barom. Šum je bio sasvim blizak. pa drhte. Šum je bivao sve bliži.kaže Grlica. u pojati. ispod trsova! . ču se šum u lozi.Grlice.Tu je. Dolje.Kad on zašušti. a obrazi planuše. Ozrene. Čuo sam kako joj krhko udara srce i strepe male. Ih.

. Duboka noć. sjećaš li se one noći u ogradi? Ih.S Antom Stipinim. doći će. Mir.Eno Dome. . . Kućice. a dolina se pretvara u crno. kažeš i sama mi padaš u krilo. Vazduh zvonak kao boca.Oblizuj se ti kao mačak oko džigerice! Tu ne zabode šape. Minda. Sa zatvorenom knjigom pod glavom ljenčarim pod vrbom. kažem ja. Začu se bijesan i prigušen kikot.. đavo će te odftij«ti! jAko* leš o tom da pričaš. . Grlica dolazi u nas. Motike zvek-nuše. . . Predveče sjedim na stijeni sve dok sunoća. Pred krčmom tišina. ideš li na rijeku? '' . A ja još nevješt. početnik. XXI. Bog me posmatra odnekud iz tame svojim pro-dirnim pogledom. Pričaju mi priču o Grozdanu i Grozdani. . kažu. ■ :. Već nekoliko dana da nije koze valjano nabrstila. gdje ćeš pa za starog Galamu. A ja ti šapćem na uho i ti daješ sve. Ja sam napeto uho u dubokoj noći. i odloži motike u šupu. S kim? . Mrk i crn oblak nad kotlinom.-. Bistrina se smije u vaz-duhu.odgovara Vida iz krčme.zvoni dozivanje i vriska.Dođi u gaj.•■ • u .Sam te je đavo vukao. . . Očekuje kišu. . Rušim kamenje niz brdo i vičem iz sveg glasa. a ti udi u krčmu! : 67 . A znaš li ti da mi sada samo Doma koprca u krvi. Nema ni žive duše na ulici..Čuješ. XXII. Na Koravcu vrhovi jablanova miruju u visinama. Bumbar zvrnda negdje u tišini. Toči se mjesečeva maglina.Minda.Minda. . pjevaju kaplje po mom krovu i uspavljuju me.Ne idem. naćulio uši pa osluškuje. Stojane. Toranj se nadvio nad selo. . Čujem razgovor gore u krčmi. Česma pljuska. ■■■ . . kažeš. Noć. Joj. blješte se tajanstveno. Slušam kako se kroz lozu i smokvovo lišće provlači lak i sanjiv vjetar. Zaćutaše. Mama je bolesna. -kaže on. a poslije ludo orgecanje po krčmi. sutra.Ih. ■ ■'''■■■■ .Poručio ti Svrzimantija da dođeš na Koravac. šuplje džinovo oko. Yida razgovara s Mindom Ženskarom. Ivanku ne viđam. Ih. Noć utišala. Jutrom ustajem rano. 66 A oko ponoći. Da.Mnogo prije posljednjih dana. Vido. razasute po kotlini. . 68 Dođi. molim te! . Sitni su kao mravi. I zaručila se.Domu.. Pričaju mi olG_rozdaninu kikotik Ujutru sva~kotltna~amivena.Grudi joj strše kao praljci. Duboka noć. Poslije do u kasnu noć hodam po dvorištu.Hahaa! Biće joj kao i tebi. Negdje leži širok uzdah. Leš-karim pod vrbama. .Vidi ti nje! Ući u krčmu. Sva drhtiš kao jasika. Dvoje djece penje se uz prisoj.A ti. ' UUUU! . Negdje u klisuri ćuče ćuk usamljeno. . Vida kaže da je poludio.Čujem. Ulicom prolazi Doma.kaže Minda.Grlice. Mnogo pada ove godine. Sunce odskočilo.Heej! Uuuu! . Ni daška vjetra u lišću. Veče.■'. ulazi u krčmu.Svaku večer sjedim na stijeni i gledam u dolinu. što li si me vukla za nos! . sve do one noći u pojati. . a Puto zareza. . s njim. Pada mrak. Dolje u baštama čuju se udarci motike. ulazi! I Minda ulazi u krčmu.Znaš li s kim sam je neki dan vidjela? . a podne se primiče i razmahuje vrućina. . Minda? . kažem ja tiho i osluškujem pritajeno kao noć.. što je prigrijao Ilija! Uhvati čovjeka u ulici pa kao na ražnju.' ". Već nekoliko dana ne idem na Koravac. a ja pred Galaminu krčmu. . . slatki Minda. . ..Minda! . Vida priđe prozoru: . . Podne je. grudi kao praljci! I tvoje su nekad iste bile. Gore u krčevini krče težaci. Šta li radi ovo Ivanka? mislim ja i pušim lulu. Krass--krass-krasss. laju krasne o ledinu. Minda.Čuješ..■. Grlice! Nasjeći ću ti Bari košćelo-vine.Sve kažeš: sutra. : .

a ona šapće: .Grlice.Budim se kasno. dok pada sumrak i večernje sjene liježu pod brijestove u gaju.Grozdano. vrijeme je da idemo kući. a ona otvara oči i neki nasmijani sjaj gori u njima.Lijepa Grozdano. ljepa djevojko. Je li? O. Grlica dolazi. ili ti kneževski ponos ne da da ljubiš sirotana Grozdana? . svisnuću od želje za tobom! I vračara Domulja slušala je dugo ovu tužnu pjesmu. Poljupci joj prže kao žerava. pogrešno plete čarapu. A onaj najveći stećak.To su vječiti ljubavnici. Grlica plete čarapu. Govori nešto nerazumljivo i sva cepti kao preplašeno tiče. grud ti je mala i jedra. čak na drugoj strani sela. svake tuge i bolesti. Ja prestajem. Samo ne može danas. Dođi na izvor! I Grlica ustaje i cijeloga je puta zamišljena. Sjedamo pod brijest i slušamo dreku crvčaka. Poslije ustajemo zbunjeni. jednu njivu pred kućom. Kotlina utišaje. . Imao je staru majku.A je li. 71 ~3 . Tišina miruje. Poslije kmekeće Bara. . . . a Grlica sluša bez daha. Grlica će čuti udarce. sva zbunjena.Cvjetaju ljubice. Vrućina se razmahuje. Bio je siromah.Grozdano.A sada. . Grozdan i Grozdana. ne. . Igle prestaju zvonc-kati. Bara brsti. Hoću li je poljubiti? Grlica zatvara oči i sva strepi podatno. pjevače mi. a Grozdana je pristala da se potajno sastane sa Grozdanom.kažem ja. Udarci kosora odliježu kotlinom. .kažem ja. a ona plamti. Bili su to dobri ljudi. . U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan. I tako se oni voljeli. Smola miriše u pritajenoj tišini. Tako ja pričam. čim vračara upita za savjet Zmijskoga Cara i napravi čini. Tako je govorila vračara Domulja.Što si tako tužna? Reci baki da te izliječi! Jer ja liječim od svakog uroka. . pa će doći u gaj! Granje pada i pokriva zemlju. Grozdano.Ti to sve izmišljaš. svira samo njoj. hoće li se oni zauvijek voljeti. O lijepa Grozdano. Pričam dugo o životu u gradu i Grlica mi ništa ne vjeruje. j . .Grlice. tek da nešto rečem. Omamljena je. Majka joj je još bolesna. a ja u gaj. najljepšeg momka u selu. lijepa djevojko. i još više. a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. i čezne za njom. .Grlice. sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim da zaboravim na tugu svoju. Ja joj se primičem. Siječem brstovinu. ja znam: ti voliš Grozdana. Grozdam. I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana. Krvava sunčana zraka pari mi oči. Grlice. da si kćerka 1 crnog vraga i samog vukodlaka.niču i žrvanj pod dubom u dvorištu.o. jednu od onih što se i dan-danas bijele dolje na Radešu. prolaze opojna proljeća i site jeseni. a kada bi ko od njih umro. jesi li srca kamena. moga susjeda. Ne boji me se više. Čujem kako nam biju srca. . Grlice? Da. a ona. Cvrčci vriju u lišću.kaže ona i smije se posti-đeno. Na klancu je grlim. . davno živio je u ovim stranama jedan narod. . veliku kamenu posudu za kiš. a ja pričam. Najbolje se bacao kamena s ramena. Ozrene. Ja je čvrsto uzimam u naručje. uveo bih te u moju kuću i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog. Zore vinogradi.svirao je on . Grlice! :• Ona se samo smiješi. a ja uzalud sviram na moje dvojnice. urešen cvjetovima.reče joj vračara Domulja.Dobar dan. Neka odliježu. Domulja pode u kuću kneza Trpimira i zateče Grozdanu gdje tuguje u bašti pod smokvom. a ja samujem. Grlim je. a nazivao se Bogumilima. što najdalje baca kamena s ramena i nikad se prazan ne vraća iz lova. lijepa djevojko! . kaže njezin smiješak kroz poluzatvorene oči. otvori oči! Hoću da ih vidim! . to je nadgrobni nišan kneza Trpimira. Hoćeš li da ti pričam 0 njima? Sjedi do mene i slušaj! I ja pričam: Davno.Hoćeš li mi pjevati. a knez Trpimir ni da čuje za to. . ti me se više ne bojiš. 69"G'Mjr Otkopčavam joj jeleče i šapćem na uho: .Sutra ću ti pričati šta je rekao Zmijski Car. I tako jednog dana. mislim ja. i pogledala u čini i saznala sve. . a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. Grozdano.pitam ja. Tijela nam gore kao smola u gaju. zar ti ne znaš ko je to Grozdan i Grozdana? . metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu. lijepa djevojko..Evo granja.Grlice. Grozdan i Grozdana. a 7) o ^i . a ja tugujem. Grlica zatvara oči i sva se predaje.

a virovi daleko. Zadobili su krvave rane u borbi sa cijelom četom blavora Kuse.Koju Matiju? '■"''' . kažem joj ja. a u našeg Pute krvave oči. ha. molim te! -kaže ona. . pa ih odnese Zmijskom Caru da njima liječi svoje junake. Zmijski Car pozva vračaru Domulju i reče joj: . .Gonite ih na rijeku.A ti stojiš kao slijepac. ot-plivaše niz tok. Samo se okrenu.Ne može se preko tuđih irada. .A što bi joj ti? „. istoga časa. (furjb glavarov stajao je na litici i zlobno nam se kezio. pa kao gola. Grozdano. za tri gluha doba. a košulja joj se pripila uz tijelo. a blago se gura i tuče rogovima oko korita. a neki glasovi pridolaze uz vodu. . . Eno ih sada izdišu u dvorani.viče Svrzimantija. sva pocrvenje pa poblijedi. I odmah pobježe.Pa hodi. Ležim na pijesku podno kolibe. Nisam ga ostavila. pošao ja preklani sa Jerkom.pita ona.Čuj me. idi s pijeska.Poznaješ li ti Matiju Petljanovu. ' Kroz otvor haljine vidio sam joj ružičastu grud. A kada junaci ozdraviše. a Grozdan i Grozdana.E. sve dok joj ne dodija studen.kaže ona.-Ostali zagrajaše. što si ostavila Grozdana? . .evo je! . . Grlica.^ ~XXIII. Noć tamna. a neko iz kuće. Kokoši vrataju. . a treći nastavi: 73. ■ . daleko.Šta ćeš ti ovdje? . . a dvore ih tanke prisojkinje i ljuto cvile nad njima da mi se srce cijepa od žalosti. kao da ga gledam. onu dugačku. . A nje stid. Zemlja popucala od žeđi. obilazi sela i vara djevojke. ne. Matija! . a tvoji ljubavnici neka se ljube vječno. nasmija mi se i nestade je u vrbama. znam što si došla. dopuštaju. dok se ne ču smijeh pa glasan razgovor. A vi pustite da vam blago skapava. Zapeo kao nijem.šapnu Jerko pa se izgubi dolje u njivama. .pitam ja. Iziđe. a ja pričam: . Idi! Studena je voda. daleko. Noći mlake i pijane. Danju bezizlazna mlitavost. a ja na pijesak. sa svim ljudskim slabostima i slastima. vračaro Domuljo! Ti si spasla moje prve junake. zavodne. !! . . a plave oči nasmijane. a ja ni bijele ni crne.. Ništa ti ne koristi ako mi ne izliječiš mog prvog vojvodu cmostrika Ljuticu i junaka Poskoka. pa na Koravcu otimačina o vodu. da se malo zagrijem na suncu. Andro. . yojvodu Ljuticu i junaka Poskoka. On ode svojoj djevojci. . Zaću-tali smo. Hučka šumi u stijenama. Čuh tihe i brze korake. smetenjaci Božiji! Pocrkaše vam od žeđi. * .Grozdan nevjera. .kažem ja i smijem se. što spavaš sam na pijesku? Ustani i pođi sa mnom u moju skrivenu kolibu! . .Onu ispod borova. Ne vidi se ni prst pred očima. pa kada upravo misliš .Vračaro Domuljo. ■^ Grozdano. čini ti se sve. . . " ov ° ~ Hoću. a Matija ravno k meni. Pojila zasušila. pa voda na Koravcu curi kao s lista. Pas zalaja. > . Knez Trpimir umre od tuge za svojom kćerkom.reče drugi glas. Hvata me san. grij se! Ko ti brani. I vračara Domulja ode po trave čudotvorne i ljekovite i kuha ih za tri crne noći.Gledao sam kroz šuplju medvjedu glavu u utrobu vukodlakovu i sve sam saznao. U brdima zavlada žed i bezvodica. Živim nepomućeno i hvatam ribu sa čiča-Krnjom. pošao prvi put djevojkama.šapće Grozdana.A.. sva u mom naručju. u loncu od ilovače.Mene u Giljanima pozna svaka djevojka. Seoski momci provode praznik na kupanju: liježu na pijesak podno mene i razgovaraju o djevojkama. Rijeka mi blješti u očima. Ljudi. .Ozrene. Poznam. Grlica naslonila glavu na moje rame pa sluša.. Poskakaše u vodu pa.reče joj Zmijski Car. Čudne su vam te planinke! Jedre i snažne. To reče i nestade ga.I tako vračara Domulja ode Zmijskom Caru. postadoše nevidljivi svakom u selu osim vračari Domulji. Sutradan Grlica dolazi na izvor. 72 r Žege ispržile zemlju. . .Znate li koga sam neki dan vidio dolje pod Brijestovima? Maru Lekića^ Obukla neku dugačku košulju do članaka pa se bućka u vodi. ^p sva preplanula od sunca. Vinogradi zriju. budalo! ■. krhka kao trska. Najednom odskoči iz mog krila.O. Grozdana se naže nada me. Ja ostadoh sam na pijesku. Nasta urnebesan smijeh i vika.Mari? Idi.. . a ja na rijeku. a lišće plane pa opane. Zubi joj bijeli.Eh. vrišteći i udarajući obijesno nogama o bujicu. a ja i Jerko privukli se pojatama.. a majka Grozdanova isplaka očinji vid za jedincem Grozdanom. ode mu pravo u njegove dvore.a ona te zbaci sa sebe kao vreću. sve plićakom.

iskašlja se. ' . Ja ustajem. živ ti bio majci. Ko kad je Bog daje. . . . tvoga mi poštenja! .kažem ja. kažem ja opet njemu. <:. A kada dođe do onoga mjesta: Traže Maru.kaže Minda prigušeno.. pa nikoga ne vidim. Koliba sva plava.Danas treba da pane odluka.. . ... Uđosmo u krčmu. Gucnu i on.'. Oplakujući mog sina Ivana.To je od sunca.dovikuje čiča-Krnjo i budi me. .Znaš.viknu Galama. Majka piše sinu u tamnicu da mu je kula oronula. U toj pozi odjeknu visok i snažan glas.kaže on. ■ .Ozrene! Gdje si ostavio gur? Ooj! . . pa otpoče: Kuka sinja tica kukavica A na kuli mladoga Ivana. '".Hajde. Glas mu treperi toplo i osvaja slušaoce. nekako tiho i svečano. što nam otvara cijelog Mindu. Vida sve natopila vodom. Galama sjedi za tezgom. .. moj zelembaću! . nape i puče u krčmi.. . Mi očekujemo.nasmija se podrugljivo čiča-Krnjo i mi za-gazismo u vodu. .! . A kraj vode čarape vunene. tvoje je tijelo ružičasto. ciknu i presječe. Minda je probao glas. plaho! Nije čudo što te djevojke toliko vole. Ozrene. a ona ga pita: Ko dolazi meni u odaje? ■'■ Ne vidim te.. . Iz tame nas podzravljaše. Hajde! . Hladno je kao u trapu. A kraj vode. 76 Krivošija je silno uzbuđen. On se izmače na kraj stola. lugar. Vlaga. Opet gucnu i otpoče: ■■. Nešto sočno i muškaračko ima u njegovom glasu. Kroz lugove hitra voda teče svi pomislimo da je Krivošija izgubio okladu. 75.:■. .Krivošija naplatio smokve. ' Traže Maru. . Okladili se u deset litara. . . ali je silno žalovit. Jest.•■ Ulazimo. ni bujan kao Mindin. Glas mu nije topao.A gdje si ti pošao? . zatraži čašu vina i gucnu.. .-. pa mi kaže: "Čiča. Voda tekla kroz luge zelene.. juče dođe onaj zelembać.kažem ja.. . zabranjeno je loviti ribu bez dozvole. Spremam se u lov. diže se. Voda tekla. počinjite. plaho. A kad dođe do onog mjesta gdje ulazi majci u odaje. a ruka mu drhti. "■■'■ ■■'■''■ Očinji sam vid ja isplakala. .lW ' Kukajući već je oslijepila.. Kako li prije ne vidjeh ovu kolibu! Čudim se ja. Bože mili čije li bi bile! Minda se sav dao u pjesmu.Ja ću prvi.Koliba je malena i sva zarasla u bršljan. kaže. poštenja mi! Eh.šapće Grozdana.. Prinese čašu usnama. . xxv .Pa jeste li vi poludjeli? Ko će vam na ovoj vrućini sjedjeti u krčmi? Vidiš li da se izgori.sreta me Leko na ulici sav procvao od sreće. pogađa mi misli. ispusti nekolika visoka i sumorna tona. pa je ribe uvijek bilo.' ..Neka samo čeka dok me uhvati. al' je naći neće. t.. iskrivi šiju.Ja? Po te.. Bog s tobom.mislim ja i mi skrećemo na Koravac. : ' Krivošija izvije i oteže žalovito. >. Tišina! Dedo Skembo duboko diše i tare znoj sa čela. Minda. a strehe popadale i da mu se preudala ljuba. . Svrzimantija ne dozvoljava da se otpočne bez tebe. Svi smo bili tronuti. deda-Škembe i Krivošije. Zablještale mi oči na suncu. . a koliba ti je sva plava. To ne bila tica kukavica "' ' Nego stara Ivanova majka. Njegova razrasla figura i ruka zadignuta na šiju ocrtavala se jasno u polutami. Svrzimantija me dozva k sebi. . . a Grozdana smiješi." Kakve dozvole.kaže dedo.Sad će početi.E. Svi ćutimo. a pjevači se ustručavaju ko će prvi da otpočne. Hehee. . Zar zna riba staje dozvola? I stari su naši lovili bez dozvole. . Leko sjeda za sto do Minde. samo se čuje teško deda-Škembino disanje. Kao da tanka pila prolazi kroz srčiku drveta. a Minda izdiže..Grozdano. vonja i prozori pozatvarani... kao i pjesma mu. djeco. zavodno se smiješi i sjede mi na krilo.

Jača je od svega na svijetu. pa se klimata. da vi znate kako je pjevala moja pokojna Jurka! Ih.jednako uzdiše Krivošija. Minda zapjeva.. . . Galama ustade iza tezge i postavi piće. priđosmo stolu. Medo došo na klanac.kaže Leko.. jer odavno zalajao nije. a oko mu zasuzi. Sto sam donijela. alal ti vjera. Ali kad Ivan ispušta majku iz ruku. :■■y . kaže Leko. Vida i Minda sjede za tezgom i pucaju od smijeha.. Neko je urlao u stablima kao da mu đavoli kožu deru.. ne svaljasmo pod stolove. ' 79■ A mi udarismo još jače. sve dok se. šta vam je pjesma. Ja sam igrao bijesno.. . Kasnije predloži neko da igramo. Vida ode u kuhinju. . ujeda za srce. Dedo je huktao i podizao teške nožurine. 78 Pije se. pa otišao u Vrde. . ■ Šta si donijela? v. . druga mimo uha.E.Ih. Šali nije bilo mjesta.Ko je to . i uhvatismo se u kolo. I mi svi prihvaćamo: Haj. On i ne izlazi iz bašte i kuhinje. . brate. Svi su postali dobri. ali ovo. haj. A kada Vida otvori prozore: osjen prešao preko krčme. ali hajdemo sad jednu veselu! . napola mrtvi. .kaže Leko. Svjež vjetar pirnu i pokrete raspoloženje.vrišti Vida i previja se od smijeha kao u grčevima. grbonja. i od molitve. a laka svakidašnjica obnavlja se i treperi. vidi daje mrtva od radosti.. Snažan vjetar zalijetao se sa Mrkulje i povijao me k zemlji. kao na molitvu. . Krivošija završi pjesmu kako Ivana niko ne prepoznaje osim psa. svekrvice.■ . v Ište koru hljeba Da prismoči meda. 77. .Samo neka popije koju pa će odmah prepjevati. haj! ' . Krivošija.kaže mračno Svrzimantija. a kiša pada i sve se zeleni.kaže Minda i zapjeva treskajući nogom i dajući takt: U pohodam' kad si bila. Nenadano se razliježe lelekanje kao za mrtvacem. pobožni i krotki kao i pokajnici.Eto. Svrzimantija je držao glavu u rukama. :: Razgovor oživljava. Lelee! ..Ni stotine Haralampijevih predika ne bi ovako djelovalo na ljude.Ih. Uđe Vida: .upitah je nehotice.■. .uzdahnu Krivošija. . kao konj. a mi bjesomučno mlatimo uz medvjeda dedu. a Galama priđe stolu. sinko! .. Isuse Bože. u zdravlje pjevača! . pa zapjevaj. Pjesma ostaje u nama kao neka prekaljena uspomena.kaže dedo. Samo se pilo.kaže dedo Škembo. Vrijeme prolazi. Svi teško ćutimo. ih! . . a Galama se truska lijeno i pospano. a mi svi mirno. .E. a Svrzimantija je dizao koljena do zuba.{.E. Bio se razbolio proljetos.Bespara. i svi se kucnusmo. jesi me natpjevao... uz zveku čaša i praznih boca: Privezan za lanac. a Svrzimantija mu samo ćutke steže ruku.kaže Svrzimantija. a Vida jednako jecala. Čaše zvone kao lanac.Ti ga još nisi ni vidio.Gledaj Škembu! O.? Prazan vratila.Hajd. . Prazan brzdar donosila. : . i Minda je pjevao. Prazan vratila. izvedi ga! . kao da ima nešto tako veliko da kaže. A može biti da je bila i duboka noć. Išao sam četveronoške. gledaj samo Škembu! Pravi medvjed! . ..Samo ima razlike između pjesme i pjesme.. Krivošija je probudio najdublja i najskrivenija osjećanja u njima. pa bi mu čovjek dao i posljednji zalogaj. što se uopće ne da izreći.Vida zajeca dolje u dnu krčme. Jača je.. nego samo vijo oko kule. I majka ga po psu prepoznaje. Leko ga pogleda ispod oka.Vido. pa jedna u uho. a muški osjetiše nemir i oboriše glave kao krivci. bože me oprosti. . Na može da ti gusla po cijelu noć. . . . Smrkavalo se kad sam napustio krčmu. udarajući pesnicama o tezgu. Krivošija istegli šiju. a trbuh mu se tresao kao mijeh. Govorilo se o pjesmi. . .Siromah Bespara! Eno ga još jeca u bašti. braćo moja! Mi ovako sjedi. . ■ Donijela sam.

Grozdovi zabrekli. . Prazan vratila. haj! . mislim ja i dalje se vučem uzbrdicom. kažem ja.Pa jest. Ko li se to kikoće? mislim ja i čuh kako Grozdan golica Grozdanu. Kamo ti lov? Kamo ti lov? Sve još isto kao i u doba djetinjstva. Masna i zgrčena prilika sjedi na naćvama.Bespara svira na pero od luka. Grlica sva gori. Iz kuhinje dopire cijukanje. nasmijano. -Znala sam da ćeš doći. oče.kaže on. -■•■■■■" \ . ■ ■■■■ ••■ Vinogradi uzreli.Nekud je prošla zmija.I sada sam pošao u gaj da siječem kostilovinu.Vile tuku staru Čavarušu. Poslije joj otkopčavam jelek i milujem grdi.kažem ja. ustaje i bježi preko plota. Grozdano! Ljubavnici se svađaju. Samo se zabrinuo za ki-ridžije. prijatelju.Grozdane. a opet se osjeća da su na izmaku. . Ude Leko.kaže on. ali ja volim u selu. . Grlice. pa idem na Koravac. maše nogama i puše u pero od luka. Ozrene! Htjela sam samo da te vidim. razbijajući prste i hvatajući se za stijene.Grožđe je razbludno. Bože moj! Otkad je samo nisam vidio! . Zvoni tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. Najednom se trže i zagleda ustranu: . Dugo sjedimo u hladu. Vazduh podsjeća na blisku jesen.Zbogom. ja zapalih lulu ifj . Ona se zamisli. što ono cijuče u kuhinji? . Zašto mi pališ krv. Ovo su posljednji i najstrastveniji trzaji ljeta. haj! Prazan vratila. Mislila je ne berbu. a u očima joj treperi nešto nemirno. O. Puhne mlak vjetar. Refren me prati sve do Stubline. Zatim se povraća i gleda me ispitljivo.kažem ja. .Je li Ozrene? — Zašto si ti u selu kad si učio škole? . pogleda me još jednom. Kuća zatvorena. a ja hodam po vinogradima.kaže ona i smije se. Gdje li je ovo Ivanka.Otac misli u srijedu. Sram te bilo. Grlica stoji sama pod košćelom. Svraćam kući. . Ivanka spava. . Čim svrši posao. . a ja sam je napravio.Ima vremena. Otac sjedi na sofi. Kucam na prozor i zovem. U lišću zreo ton.Kad ćete vi otpočeti? pita Vida. Miriše uzavrio sok. o\ Grozdano! A Grozdana vrišti u lozi i vriska joj ozvanja i pro-siplje se po vinogradima.Vido.Varala si i ti mene. skoro će ohladnjeti.Došla sam samo da te vidim. . Zatim se trza. učio sam.U pola. . zatvara oči i privija se uza me. . Idem u gaj. Sunce zalazi. mnogo mislim na te. Knjige ti dolaze a ti ih ne otvaraš. A Mindin refren izletje iz granja i zavrišta: Haj. Vido! T ?: Vida donese karte. . Ozrene? . Uskoro će i jesen. Krčma tamna. Otvorih kuhinju. Uzrelo ljeto miriše na jedru dojku.Hohooo! Ja ovako. a žute ptice vuge lijeću i dozivlju se po vinogradima. Ja ne znam koji mu je vrag. jah. ■ ■■ •-•.Ti razbludno kikoćeš. a miris loze prospe se kotlinom. s. Čula sa joj šum. . šapat u lozovu lišću: . pijano.Grlice. . . nabijam teharu duhanom. Grozdano. A poslije sve utišaje i ja čujem . Nad Svrzimantijinom kućom zakikota bura i zaigra u borovima. . Grlica gleda u me. varao si me cijelo ljeto. Grozdano. vise pune meda. Sjedam pod trsove: neko se kikoće razbludno. . Varala si me sa mladićem Ozrenom.šapće ona. Smokve tenice užutjele.govori Grozdan. Vodila si ga u našu kolibu. .Hoćemo li jednu? Daj. . a bura zviždi u dudu: Haj. . Varao si me sa seoskim djevojkama. . pa pobježe. Nema Bare.Tako. Sve utišalo. on palac u pero pa pijuče. pa poslije neki tičji glasovi. Vrućine žegu. Kad me ugleda. Sjedim u Klinovcu. sve sam ja čula.čudim se ja i liježem pred njezina vrata. .rekoh ja i pritvorih vrata. tako ti. haj. Eno kosora u plotini. vlažna. Na Koravcu puna Pojila bačava. Podne. Pik! 82 . . odloži pero i nasmija se idiotski: . Skoro će berba.U pola litre. n 80 81T . Vida siđe odozgo iz odaje.Kud se ti uvijek skitaš.xxvi.

Pozvao me Amidža k sebi.Grlice. stenje vrelo i kupi opale jagode.a cio roj pčela zazuja mu nad glavom. Upaljen sok satrvena grožđa golica nosnice.Hohohoo! Eto. Mara diže krošnju na rame. žilavka zabrekne u tebi. . U trećem redu kikoće Doma i zove Juru da joj izruči sepetnjaču. . A Jure.■■. .kaže nemarno Andre. . pa nisam mogla.Sutra je berba.Nisam mogla. ko na berbi. otra znoj s gole lubanje i odahnu: .O nije.-v O. Bilo grožđe ili balega.Hahahaa! Andre je stiže i uštinu. a negdje vrisnu kubura. Andrina košulja. miluj. Znoj izjeda tijela i svuda niču povici i dovikivanja: > . . Ivanka? .Hoćemo li malo u ulicu? .. zdravo! . gladnice Božije! . Okrenem se: Grlica zastala u redu... uzvrištalim kiridžijama.Vrijete kao mast! . Ugrijani konji jure pod punim mijehovima. a ugrijani drumovi ječe pod bijesnim topotom i vrelom omarom. Gore zapaljene kapine. pa dohvati mečku.■-' . baš je pripeklo! Vreo dah poletje i zamre u vinogradu! Sav sam u goloj vodi.Ih. Grozdane! Umrijeću. a opanci utegnuti likom.(. to ne zna ni sama! Gledaće svakako:da dođe kući. . Grozdano.kaže Grozdana. 84 Stari Ante skinu svoj upljesnali šal./:!. Razdrta vriska dere kroz zapaljen vazduh hrapavo i obijesno.viknu Andre. pa ne možeš da ne vrisneš i Mari ne zaviriš u njedra. Idem ulicom. Vazduh se zanjiha. . Negdje zveknu bukara.. Osjećam nečiji pogled na sebi. Nijedna djevojka neće imati tako lijep nožić kao ti. .A gdje si ti. vas dvoje tamo! Heheee! Vidimo mi! I smijeh se ponovo razliježe vinogradom.XXVII. a oči mu zapele za Marine grudi. .':^.Na berbi. kaže Ivanka i smije se. sva ulijepljena maštom. Pod smokvom šaka hlada.Đavo te nosi od mene! ... i žene se golicavo zakikotaše dolje pod trsovima. govori nešto isprekidano i grca. Fes mu krvav. srdito frču i mašu repovima. Vrela i žestoka zapara omamljuje ih ispod zapaljenih trsova. . Vrisnu. . pa me posmatra. .O. ako me ne budeš milovao! . Doma teško diše.': . demonski zasmija. Znoj im se cijedi niz plamena lica. svejedno. Slabine joj se pokorno uvijaju.. eto! Jure zađe u red. Andre! . Sva crvena i zabrekla. Vazduh vri i podrhtaje. . Žene zapjevaše. Žestina se sama sagorijeva. pritište i sagorijeva obronke i puši se po usijanim brdima. pa smiri. a grud skoči kao praljak. miluj me samo.Hišš! Šta ste navalile. Zvrndaju vrtoglave muhe. Ivanka? Što nisi došla u naš vinograd? . a Ivanka preda me. a cika se crveno zacereJ^a niz vinogracl i prosu po brežuljcima. A kad se pritegneš. Nešto nevidljivo poteže Andru. A Grozdana se samo smiješi. prignu se Domi. nije . hii. a muškarci zavriskaše. Sve je Bog stvorio. Skovao sam ti najljepši nožić. ..Heej! .a sva plamti od žege i stida. a grožđe zafućka u masnici.Zdravo. . znojem i užeženim maštom. pa kao medvjed stade da joj brunda na uho i pali je vrelim dahom. uzima mu ruku i meće je na svoje grudi. Ne gleda gdje sjeda.A gdje ćeš biti na konaku.Hej. Drumovi vriju konjima. Beračice sve u bijelu.Hohoo! Zdravo. a kikot zazvoni bezobrazno i raskalašeno. i on naže za njom uz vinograd. :r'■. Oči im plamte i biju vreli damari. Skidam košulju i cijedim je. a Andre istrese sepet u rpasnicu. a Jure joj zavlači svoju žuljavu ruku u njedra i zaduvano krklja.■ -i-. . a na suncu vriju moždani..'* • t {■■■'h't'>'■ ~ HaJ> haJ! • •. I sve tako. visok kao da će se s nekim rvati. Ja u vinograd. . •"■ ' Grko! ' ■■■■'■•■■■ ••:•'•■ . tobože da dohvati krošnju. a ona vrisnu. je li ti vruće? .kaže Andre. po cio Božiji dan. pa zasu.Maro. od debelog beza. znojav. 83T Podne se primiče. Poslije idem pod smokvu i sjedim.

Drumom 86 jednako promiče svjetina. A kad padne večer. odlazi na širine.kaže Ivanka. Ivanka je omamljena. ' .Ivanka.Ivanka. daleko. akamoli neće mlado. a Svrzimantija poteže duboko iz bukare.Đii! ". Ivanka? . glasovi. XXVIII. brundanje. otkad nisi bio kod mene! . Lažov jedan. vri u badnjevima. ručak tukne na mješinu.■'. miriše li krevet. ne vjeruj im. Vida izgubila glavu. a otac šalje Martina po večeru.'■. a ona se samo prigušeno smije i grca u poljupcima.Brrr-tooč! Načas sve utiša. A dvojica mjere mijehove.kaže neko pred krčmom. ■ . Mrak.. . na kantar obješeni..kaže dedo Škembo. Ivko! ■.S darama 45.kaže on meni. . da iglu nađeš pred krčmom. ' .Vino je pitkije.Zbogom prijatelji! . grči se sva i kada se zamori. Nemarno zvone zvonca na konjima. . a ja položim glavu na Ivankine grudi. . .' Hehee! . vrište kubure i razliježe se pjesma.kažem ja mom stolu i zalazim u ulicu. . . a ne u našoj . Sva se lomi i nezasitna je. kiri-džije se motaju. pa neki žamor.Piši.■ ••' '-■-■' ': . svađe i prepirke. pa gazi.O. baca košulju sa sebe i liježe do mene. zapaljena. a u kari. sve dok ne zađe sunce i svjež vjetar ne siđe s Mrkulje u kotlinu.Jesen je blagoslovena. Dođe vrijeme užini. Mast vonja. Grlica sva drhti. . a u Galaminu podrumu pravi mravinjak. pa se sve sjatilo pred Galaminu krčmu. . . . Iz vinograda zaluta pokoji glas do pod naš prozor.šapće Ivanka i provlači mi prste kroz kosu. Ozrene . Po vinogradima jednako gore vatre.Bolje je iz drvena suda. . a vrata se otvaraju. . pravo slavlje: Vida zažeže karbitušu. .Mjerite dare! : . . a u ruci kog muškarca zaki-koće po koja žena preplašeno i golicavo..zovem ja prigušeno. ' : . . -kaže ona i privlači me k sebi. pa opet udri iznova. a ja pratim Grlicu.Mijoo! O.S darama 48. ' .E. vri u ljudima. motaju se ljudi.->■■■■ ■■:■ .O. Ivanka. pa mi se čini da ti glasovi zvone negdje daleko. Sva je usoptana. Nikola silazi u badanj. pa opet: raspo-djeljuj se i tjeraj redove. Momak Bića neprestano okreće ražanj. mjeri i nadvikuje sve: . a miris pečenice prosiplje se po Koravcu." :V: "• \ .■■"! .' '"''■''''. Sjene se zavlače u kapine. Čujem kako Martin žuri uz 85ulicu.kažem ja Grlici i grlim je u potoku. pohiti domu. . .Metnula sam u nj feslidžan da nam miriše. '"''"■'■. žagor. '.Kriva! .S darama 63..pitam ja.' . Svuga zvoni smijeh. Poslije.Zaboravio se me. nešto joj vrelo hropi u grudima.Pritegni desnu praču! ' ' . Andre stoji kraj vatre crven kao krv. __ Zagrije i staro. Prestrašeni dječiji glas odliježe odozgo iz Krčevine: . Govori isprekidano. Tako po cio dan.'•. Vraćam se na večeru. a Galama prima.. bijesna je žilavka! . vise mijehovi kljuka! Momci ih dohvataju i tresu u badanj. oooj! A domala se prosuše vatre po vinogradima kao o Ivanudne.'■' •. Ivanka! ne vjeruj im ništa! To oni sve lažu da nas zavade. Ivanka me krši u svom naručju i prži me poljupcima. Mjeračica im žulji ramena. a i ladnije. a Andre poče da zadirkuje žene. . Smijeh zvoni. I mi se mirimo.. kao daje dernek na Gorici. Smrkava se. građani izmiljeli iz Kamen-grada.. Stući ću mu njušku čim ga vidim. a za njim se oteže sjena kao za jablanom. A Koravac uzvištao i uzvrištao.Tooč! ' ■'•"'' " .Čula sam da odlaziš nekim djevojkama.-■ . . .. Svijet se slegao iz gornjih brda. ipijaju politrice i viču. Poslije ustaje. .Ništa se ne vidi. ja znam. . To ti je rekao Jure glavarov.. Muvaju se konji. Mijooo! Sunoćaje se. Pjesma odliježe složno i prelazi bregove.Šta je tebi noćas.

. prolazi li često ovuda Jure glavarov? . Smijeh joj je bio nekud šupalj i zategnut. prolazi. Ja je pokrivam. na zavoju gdje je ulica naj-tješnja. Masnica ispražnjena.■■ ' XXX.. Liježem na gunj. a ja se hvatam strane. viknuću mu: Natrag! Natrag. Ja stadoh.. Upravo pred Bićinom pudarnicom. Na Stublini stoji Ivanka.Dobro. Zapela mu Grlica za oko. prošla je berba! Vinogradi požutjeli.Natrag! Ovuda ne vodi tvoj put! Sav sam drhtao. pa mi ništa ne kažer .Gdje si ga vidjela? . sinko. nos mu pokrvavi.Hej. . Bog s tobom! viče čiča ispred kolibe. Neka neutješna pustoš sjedi u njima i plače. Uzalud se uzrujavam. ta i on je momak.Nisam znala." . Treba samo da ga dohvatim i uspomena mu je osigurana. Njegovo glupavo lice oteže se iznenađeno u oporu grimasu. a oči mu se zapiljiše u me. čiča. 88 Ako ovuda prođe. . Ozrene! Slomićeš mi brvno. . Ozrene. dobar dan. . a ja stišćem toljagu u ruci.odgovara Jure pospano. Ivanka mi se svetila. ■ .Pa tako. . . nad mali potok Šušku.. ... opustjeli. . Hvata se sumrak. Kažu.Prolazi. Ozrene.Dobro. dobro.Ozrene. čiča! I mi razgovaramo o vrućinama.Vidjela sam danas Juru.Pa gore vrh Anđine kuće. Hodam ulicom. Sjedam na brvno povrh čiča-Krnjine kolibe. jesu. . .87kotlini. pazi na Juru glavarova! Prebij mu koje rebro da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. o lukavosti ribe i 0 svačemu.Je li. Vatra još samo tinja. .Zaposlen sam mnogo. Otjerali su četvero konja. Lak vjetar miluje me po kosi. ispružih toljagu i sav bijesan viknuh: .Što te nema. . Lišće trešnje crnice treperi plašljivo nad nama.Natrag! Razbiću ti lubanju! On podiže pesnicu. Morao je da skrene prečicom preko Kalačina. . . glavarov Jure. po stoti put preživljavam sukob s njim i sve to življe mašem nogama nad potokom. . dobro. ■■.Ćuti! . Budim se i odmah mi dolazi na pamet: Prebij mu koje rebro.govori čiča. : 89. Jesu li ovo tovarili? . ■ xxix. Lišće šušti i bude se fini šumovi u noći. Vatra gasne. .-. reci mi pravo. . iskrsnu preda me on. Ivanka .. Sveti mi se ti samo! Ali ja ti kažem: Kuku njemu ako je samo krivo i pogleda! Ivanka se smijela za mnom.Hej. u meni. Negdje vrisne kubura i jeka zamre u crnoj noći..kažem ja. hladnije im noću.Treba mi.■.Hahahaa! Pa bog s tobom. . Cio sam dan mislio na njegove riječi. da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. oprezno izlazim i hitam u vinograd. . kuku tebi. .kažem ja tobože mirno. Siječem veliki drenov štap. Ivanka spava u mom naručju. Jure glavom. Jure hrče kao preklan. Jure.dreknuh ja nehotice i stegoh štapinu.kaže Ivanka i zaćuta.:. Laku noć! .Jesu. već nekoliko dana? . ••■■:. nećeš nikad više okusiti pure! Hahaa! Prostrijeću te nasred vinograda kao pudar Biće Štap je čvorav. ••. Nisi više onako dobar 1 nosiš drenovac. skotu jedan! Proliću ti tvoj prljavi mozak u vodu! Ali Jure nema. Poslije Ivanku savladava umor. Silazim na rijeku.Zašto? . Juče mi kaže Svrzimantija: .■ O. a Ivanka prašte u smijeh: .Mnogo si se promijenio. U meni je kipjelo.Oh. Što će ti drenovac? .„. . Kako ne bi prolazio? Ta drum je svačiji. pa me može ujesti. pa je odmah spusti niza se i pode pokorno niz ulicu. Sjedim u stijeni vrh kuće na izmaku ljeta i premišljam o minulim mu danima: . a udarci mi odgovaraju onekud iz gaja: Neka samo pokuša daje još jednom napastuje! O. Smijala se zlobno kao zmija. Pobjesnio glavarov pas.

To znači da neće više nikad doći. prešla kuga. . da zaplače. kažem ja. svakako ću mu ponijeti! . Kažu da je dugačka kao motka A-! i sva u bijelo umotana... Poslije sjedimo i gledamo • Hučku. Ovo je pred kišu. . crne oči. u bijelu i kao motka.a ona ne odgovara. . koz. Poslije stane nekome vrh glave i mori. . zaraslo u krhku tilovinu.. Prešla. 90 91.Što se smiješ? Ne valja se smijati kugi. O^jzbj^mJje^oJ^Prya jesenja kiša_^p_ušla. Poslije zatutnji u Mrkulji i počeše se navlačiti oblaci. zaboravio sam na čiča-Krnju! Potra-žiću krošnju da mu ponesem grožđa. Što si me prevarila? .kaže Grlica. Obadvoje smo zamišljali kugu. sve sam jutros osjetio. . Svu noć je prepadalo. . . . Ozrene.Kako prešla? .O.Grlice. Izvor ključa..A Bara samo zakmeketa i pogleda u nas veselo kao da nam se smije.Pa vidjeli su je. Sami smo. vrteći se k'o vito. Grozdan se opija od tuge za ljetom i tuče me svirepo. Bara! Koz.Slušaj kako čudno huji Hučka! Kao da zove. „^ . Tiho u kući. Slušaću svađe i milovanja Grozdana i Grozdane.Pa tako. Zaćutasmo.Grlice! . Bara pred nama ruši stijene.I kada je odlazila. a ja osjećam kako se nešto napreže u njoj da pukne. -: ' XXXI. hoćemo li na izvor? A Grlica okreće Baru i mi silazimo. Slušaću kako opada lišće. A ja liječim nevidljive modrice i Grozdana se kikoće. .Nju šalje Bog. . tresem lulu o stijenu i gledam niz kotlinu. idući na stijenu. .^s£ja kotlinu^ kažerr^ ja ijosjećain kako mejispavljuje. Pčela voli jesen. Rijetko razasute kao krupne. . . uzimam je na ruke i dugo je tješim i milujem. sva bi u komade. Kroz otvor na prozoru moje odaje uvlači se prohladan i vlažan vjetar. Dođe u kuću i niko je ne vidi kada ude. Podno njega intimno prisoje. Više ovud nikadar. Grlica zastade i osluhnu: . kažem. Tako opusti cijelo selo. samo još nekoliko dana^ovjp^^djkog^naMPos-ljedn]onT~k1lo1n^pfecT^ce~7esen kotlinom i odnijeti sve ljetne snove. O. Bara. podsjeća me na priču iz djetinjstva.Da ti vidim modrice. da je preko ove stijene. a oči suzne. Zašto se ne bi smijali? .završi ozbiljno Grlica i poče da vabi Baru sa stijene. . Vidim kroz prozor opruženo Pasje Brdo. . Grlica ugleda kupine i poče ih brati.. vrti na stijeni i krešti ove čudne riječi. Sunce bilo odskočilo. Nigdje modrice! Svježe tijelo smije se golo i po-hotljivo. Jesen je medena.Eno je! da pane. Preliva stijene i ruši se dolje podno nas u liticama. .bukadar! Hahaha! . Blizina nas opaja. . Sjedjeću sam na stijeni ili negdje u vinogradu. . načičkano sitnim žbunjevima drače kao da su ga ose poklopile. krhko šumeći po napola sasušenom lišću.okjnBesJ<craj^ri JumJes>eni. Svi su podranili u smokve..viknuh i trgoh se od sopstvenog glasa. Grozdano.kaže Grlica. Idem na rijeku i sretam Grlicu u ulici.Šukadar . OjSamo još n€^^&Qj Gospode Bože. -Tražim te ima i dva jutra.. * . Lice joj postade bolno. . Čuje se kako pčela oblijeće oko žutih grozdova obješenih o tavanicu. XXXII. Poslije se smirujemo i razgovramo.Svejedno..Grlice moja! . .bukadar. a mi jurimo za njom. . šir.pitam ja i sjedam je na krilo. stala je navrh ove stijene' i. Smiješna mi je izgledala kuga kako se. Sam sam u kući.A je li ko vidio tu kugu? \( .. Sve u grozdovima. vesele se na kapini i gledaju u nas.: -^■■■•■' Sunce me već prži. još prije stotinu godina. Meće glavu na moje rame. sve! Osjetio sam da je ljeto prošlo i nešto me je bolno taknulo u srce.. .čuh Grozdanin glas. jer ljudi griješe. . punu žutih i sunčanih sjena. koz! . Grozdano! Izliječiću ih svojim poljupcima. Ja prasnuh u smijeh.šapćem ja.Pa rekla je eto "nikadar". Sva sam u goloj modrici.. tiho.O. pjevala je: Šukadar . kažem ja.Tražim te cijelo jutro.Prevarila si me.. Ne valja joj se smijati. a domala smo nas dvoje hitali za Barom uz puteljak spram sela. Opet ćutim. Uvijek ovako huji pred velike kiše..Znaš li ti. Odozdo iz bašte dopre do mene pokoji nerazumljiv glas i sve utiša.govorim ja i otkopčavam joj haljinu.

Ustajem i otvaram kanate: sunce zlatno.O. krhka.Pa čula sam od mame. . plavim sjenama. Jesenji vjetar šušti u živici i cvili kroz žutu kotlinu. XXXIII. . . Eto.-. ..A kako pjeva Ozren. Ogromne žute mrlje šaraju kotlinu. . kažem joj. Ljubim je. Ja nisam nikad ni puške ispalio. Idem na Koravac. I sada noću luta ovim poljima i pjeva tužno. Svati okititi ■'. 94 . Sva je od nečega staklena. a ona otvara oči kao iza sna. Grozdana mu meće glavu na svoje grudi i provlači mu prste kroz kosu. 92 93.■::■■ Kad me budu mladu •■ ■.Pripremite puške i sačmu! Možemo u ponedjeljak odmah zorom. Grlice? .kaže dedo nekud zamišljeno. kao. Svrzimantija mrk. ne tuguj. :.Svuda sam te tražio.Neću.. Počinje da pjeva pa ne može. umoran i bestrasan mir. mladić. Da. . Čujem gdje neko pjevuši. . ali to nije istina. U prirodu je ušao mir.Zbogom. Ne može da plete. samo da bi se umirila.Šta će biti od naše kolibe kada udare kiše i vjetrovi? Reci mi.Grlice.Grlice! .Zbogom! .' ■'■: . 95. Treba da vidim Grlicu. Zato se ovo i zove Ozrenovo Polje. Ivanka pjeva. . da ti gledam u oči! Grlica ostavlja pletivo a ja je uzimam u naručje i dugo joj gledam u oči. . Do groba nosili. Bara brsti živicu.Ima još dana i lani smo se o Miholjevu ljetu milovali u našoj kolibi. a Svrzimantija ćuti mrk kao stijena. dugačka je.. I vazduh je staklen i providan. kažem ja. "Oj.kaže Galama. Ja sjedam do nje i obuhvatam je oko struka. moj stari drug. o. Majka ga toliko žalila i plakala za njim da se ni u grobu nije mogao da smiri.Hajde. mislim ja. . Pomućenog ljetnog žara nestalo u njemu. >. Da. Za jednu noć. "*•■* Moje rosno cvijeće! S Tobom će se moji ■•. . . i ne ču mi riječi. pjevaj. pjevače mi. Grlica ustaje i tjera Baru za drugi grm. drhti. . Grozdane! . Svakako će mi pjevati.šapćem.. Nema nikoga. Dedo se sjeća mladosti i svoje ženidbe. pa umro. ne mogu bez tebe. bijeli oblaci plove nad njom. otvoren je. a dedo zamišljen. Želio bih još ove posljednje dane da provedem s njom. što nisi došla. sjeda podalje od mene i uzima pletivo.Otvoren lov! . Samo ne znam cijelu pjesmu.Budim se: mekana i zlatna nit sunca provukla se kroz prozor i igra mi po licu.O.viknuh ja nenadano. kasne. Jesen je. Ivanka tužno pjeva: Oj pelin pelinče. Sjedimo i ćutimo. sunčane vlasi. ne bi li ti čula udarce. Grlice? .O.kažem ja. Bliže sam kući. . zbogom! Zbogom naša milovanja! Hvala ti za svaki zagrljaj i praštam ti prekjučeranju osvetu. a opet tako mekana. Grlice! Pa ti si već prava djevojka. jedinac u majke. Tanki.■■ .kaže ona. a ona uzima igle. . pa me može lako da dozove ako joj ustrebam. .-. . Idem preko Ozrenova Polja. . hoćeš li mi pjevati? Hoće. Momci se žene. Spuštam je do sebe. tužno. sjetih se Ivankine pjesme i nešto me zlosutno steže u grudima za Svrzimantijom. I brda su staklena i providna.kaže dedo Škembo. bio neki Ozren.Grlice.Još prekjuče reče mama da idem ovamo.Ni meni se ne ide. Svrzimantija? 1 . što je tužna Ivanka! Ne bi je čovjek ni prepoznao. . sav sretan da saopći novost.Pa ja sam sve od mame naučila. sišla je jesen u našu kotlinu! Priroda se profinila. da te srce zaboli. . mekano.Otkud ti ovdje. Bože moj. samo za jednu noć.. . Neki kažu da to vjetar pjeva u žbunju.. . Bestrasna je i sva od jasnih i finih tonova. .Jest. a Grozdan i Grozdana sjede u žutom vinogradu.Hoćeš li ti. a ona zatvara oči.■ ■. ljudi! . jesen je. Tužan je kao da gleda smrti u oči. Grlice? . Vraća se. pelin pelinče". Grlica sjedi pod brestićem i pjevuši. Bistro je kao od zlatnog stakla. . Prestajem. Ivanka. Sjekao sam najdeblju kostilovu granu. a Svrzimantija. Osluškujem. .: • . kažem ja. Čujem na Stublini pjesmu.Grlice ostavi pletivo. Riječi joj drhte u grlu. . šaraju brda finim. Grozdane! Reci mi gdje ćemo se milovati kada opane lišće i zima zavije kao gladna vučica?! A Grozdan ćuti. Grlice! Ti znaš mnogo pjesama. Moja ga je majka noću slušala kako pjeva. jesen je. . Grlice.

sav cepteći. a kad pomislim još i na to da će skoro zima i da i ti odlaziš. ^ k po irnenuT ___ Eto.. duše mi.. moj Ozrene. ../riemoj! Obećaj mi da nećeš! Obećaj! . prošapta brzo: . mekano i čisto. sve ide za mnom. Uvelim lilšćem pokrio . Jesen utišala. . providno njiše se vrh nas u vazduhu. i Grlica je čula kako se kikoće_GTOzdana. skoro ćemo u grad. . . . . . kad se Mate Rosić vraćao iz Soljana.I Grlica pjeva.Grlice. Jest. ___ Pokušavam da ga tješim. sa svakom uspomenom.reče on. žena. Ostali smo u gaju sve do podne. Jedino što zabliješte veseliji trenuci kad sretnem Grlicu. . '■• Grlica zaćuta. Ali mjesto na rijeku..Obuljak zviznu kraj njegove glave. zdvojno Svrzimantija... može da spase čovjeka. Otpratio sam je sve do u avliju^Na klancu me uhvati čvrsto za ramena i.Ozrene. Ali samo ne znam 96 ]<.vinogradu.Juče ja idem ispod Smrčinjaka. Devet su puta zove Procvale nad našim potokom . Sjedimo sami.Žena. I moju je majku jednom neko pratio iz Smrči-njaka. pa ne znaš ni odakle dolazi. Grlica i ne pjeva.Kuća mi je pusta kao grob. kažem ti. Otići ću poslije podne na rijeku._Ja sam joj još ljetos pričao kako ona hoda po vinogradima i kako se smije i svađa sa Grozdanom.Ozrene.Grlice! Grlica plače. . mori me silna čamotinja. Dani uzmiču.kažem ja. .ako se to sve brzo dogodi. A čim je prvi pjetao zapjevao. Proljetnim cvijećem procvao.. a on uzjahao. Neki ljudi traže spas i u drugim stvarima. . Nešto krhko..Ozrene. Ivanka prođe s burilom vode na leđima. ne prolazi kraj Srnrcjnjak_a... ili sunce hvatao u rešeto. I juče smo sjedili u gaju.. dođe mi da se ubijem.kaže teško. Bara zakmeketa. Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom. čula sam kako se smije Grozdana. ' XXXIV. Rekao bi da vjetar pjeva u žbunju: ■. izišlo preda nj magare. . U isti mah osjetih drhtave Grličine ruke oko mog vrata i malaksah. Otac kaže: "Ozrene. čula sam. Male. umiri se! Malini te. Bojim se ovog teškog mira.. . On samo zinu i viknu. Muči me neko nejasno i zlosutno predosjećanje. otkada nisam vidio čiča-Krnju! .. pa nastavi: . on ćuti i pije. . svraćam na Koravac. . Miholjevo umije i da prevari. . Ja ćutim. . Sit sa života.>. ■. c . Sunce. magarca nestalo pod njim.Eto. .. i ja u tren stvorih se pred njim. samo mene. • Otkako. prede zlatne priče po opalom lišću. . Obadvoje drhtimo. umiri se! . . mene ne može. a neko se kikoće_gore_u Rosica.^ . Osjetio sam kako Grlica pretrnu od straha. Do mene puteve zarneo. . Devet se puta humak . pokaza glavom na Ivanku. a ja ne smijem ni da se okrenem." Bezglavo hodam ulicom i praštam se sa svakim kutom. sve.Gospode. Bože moj. svinjske oči zazvjeraše mu zlobno kao u zvijeri.kažem ja drhtavim glasom i uzimani je u naručje. .. . Pred krčmom sami ja i Svrzimantija. to polustvorenje.. Večer pada... Jure glavarov ispade pred nas kao da ga neko dobaci. a on se samo gorko os-mijehnu i odmahnu rukom. /. Glas joj tanak.Neću.Ozrene. «■ 1 on iskapi do dna. Jednom u'kasnu noć. Dodijalo mi piće. majko. tuguješ r" Za svojim sinom Ozrenom.. mislio sam idući ulicom. Pričao sam joj-i kako je mene mamila u svoju kolibu. Devet je puta moj grob . . Ona samo pjevuši. Začu se brz i zadihan šum. . Kaže. . tužan. A on kao zrno otište niz polje. ./u . Poslije dugo drži_glavu u rukama a pogled mu na zemlji. molim te. ( / mojoj staroj majci . U Smrči-njacima se prikazuje.kaže Grlica sva uzrujana. tresući se od straha.<s. a ja sam sve promašio. Beštija! Ima samp njoj da zahvali za život. Devet su puta laste Savile gnijezda pod našim vajatom. Spremaj se! Treba umaći kišama. ~~. Vf/-\ .. / mlade loze se povile Našom zelenom odrinom.

.! ■ ■ . ište hljeba i obuće"..Hoćeš li čašu. Bogumili miruju vječno pod svojim teškim stijenama. . Krto šušti vjetar u granama.. Nečastivi laje iza nje. kada je ostali svijet najveseliji.Bog dobro dao! . . Bože moj.kaže čiča. a on korača teško sa oborenim pogledom i tužnom grivom.rekoh i nehotice osorno. Sumrak pade. Voda huči za mnom. čiča! . pa zbogom. . a ja ništa ne shvatam. . On obori glavu i crno se zamisli.M-w Dobro jutro. Ivanka.Davi li te jugovina. Dugo sjedim i premišljam o prošlom ljetu. U suhu smo. I cio moj život pane na me kao krov kakve trošne i teške kuće. Čiča u kolibi kao volšebnik u rupi. ' ■■>•• ■■''■'■■ ..Dosta više o tom! . Nešto već za-grobno izbijalo je iz njega. Oblaci se sele preko Mrkulje. a ja se sjećam sunčanih ribarenja i dižem se sa stijene pred kolibom.• .A znate li što je poludjela? Silovao je Jure gla-varov..• ..Mati mu.Dobrojutro! Zar niste još otprtljali? .. A i riba je bezglavija na jugovini. Odavna nisam bio kod njega. Ozrene? . Bljutavo mi. da sam barem čiča-Krnjo! kažem ja i penjem se na stećke. nariče kao da im je mrtvac u kući. sinko! .Bože me oprosti. Ali je i jugovina dobra. moja Grozdano. ..A što bi me davila? Dobro je. . a glas mu kao iz bunara. . vlažan. ■■■•■' .Pijem ga. Mi se dižemo. Nadošla Hučka urla u stijenama. zbogom pošao.E. a brada mu zadrhti.O zbogom. Sam sam s mrtvacima. moj dragi čiča! Ja odlazim u grad. moj Ozrene! . Hladno mi je u duši. ja volim buru kad puše i zapjeva oko kuće: "Hukće bura oko kuće.Anda sve čupa kose i bije se šakama u prsa.. metnu mi svoju žuljavu ruku na rame i ražalosti se kao sasječen panj. Čiča se nasamovao. Dim suklja kroz čičinu krvinjaru. Barem zaboravim na sve. . Bože moj. A ja još ne shvatam.Nismo. Duhana imamo.Sutra će voditi Juru u Kamengrad. a njegov rođeni otac. Idem da se oprostim sa čiča-Krnjom. . XXXVI. .mislim ja. . a gore u brdima pokopano je umrlo ljeto. zbogom.■'•■■ '■■ t^>'S. Dan tmuran.završi on gorko. Vazduh težak. . . Grozdana plače. U njoj je bijes.viče čiča. mislim.. prijatelju? . zbogom! I mi se rastajemo. Najednom čuh zapijevku. a opet satanski bjesomučno. .■•.. Tako govore. . Boško Vrle poslao po žandarme. XXXV ■■.Dugo ja vučem svoj robijaški lanac i samo smrt može da me riješi njegove lude zveke. šta se sve ovo događa! . Čini mi se da nosim hladnu ribu u lobanji. zatvorio ga u pojatu i susjedi mu svezali ruke.kaže Ivanka sasvim hladno. Osluhnuh: Grozdan vodi u grob Grozdanu. zar je to moguće! . -reče neko sasvim tiho. kažem 99sam sebi i spuštam se k vodi. Ćuk ćuče osamljeno i zlosutno negdje podno Gorice.Neću! . . ako se više ne vidimo! . Zbogom naša varljiva milovanja! Često ću te se sjetiti i poželjeti tvoj strastveni kikot. '. Ostaćemo još nekoliko dana.Hej. Nasta stanka. kažu.Dobar dan.E. Gore na izvoru kao da zvone litice.Silovao je u potočini kod Markove Belenzuko-vine. ne idi! . Nešto nam opravljaju kuću u gradu.E.Ozrene! Ostani. razumiješ li? Strašno! I on se luđački unese u moje oči. a ono mene pije. Istina. Ivanka gleda mirno niz njive. mene spopada ova čamotinja.:>■. kažu.•.Radije smrt. Jug šušti osamljeno u borovima..pita Vida. vodi je na dugački zimski san. . Sklanjam se za stijenu i palim lulu..završi jedva čujno. Sjećaš li se ti ludog raspopa Melentija? Onoga s mise na Gorici? Ono je strašno. Ivanka! ■•. O.Poludjela Andina Grlica..kaže Svrzimantija strogo i odlučno. pa sada priča. Ćutimo.viče Svrzimantija za mnom.E. . kao glavar.■•.■■• . ■■• >■. Na Koravcu govore: ■ -. Svrzimantijo! . Ozrene. a ja jo§ više. . Koraci nani odzvanjaju osamljeno i prate nas u noć.>. /■ • . On priča. pa čekamo da se dogotovi. a svi gledaju u me.Svake jeseni. On opet obori glavu u ruke.

Sad će provesti onog razbojnika .kaže on. . sva pocijepana i raspletena. Trsovi šušte i truni se lišće za nama. ■V<>-'■■-. I bumbari su zvrndali sve dalje i dalje. . . Hajde sa mnom. Jure je bježao niz njive.Oborio glavu kao pokojnik. vino se zacrnilo pred nama. Juru.čujem kako zvrndaju oni bumbari.kaže tiho Svrzimantija.kaže on. A poslije me steže neko za srce. Vidio sam njega. . pritegnuće oni njega! Neće mu više rasti zazubice za djevojkama. Ali ljudski je sud malen za ovakav zločin. I tako je sve dugo lajao. ne bojte se. . .Sinoć si vikao. Majka svakog časa ulazi. Ču se samo kres žandarmskih cokula. Ko zna koga će još od nas da ogrije sunce proljetnje.A.pita me majka.Mnogo će ga osuditi. Ne mislim ni o čemu. .Smrt svuda i na svakom mjestu. sve sam vidio! Neka crna sjena stade vrh mene. Iskupio se svijet da ga vidi.Tek u ulici Steže~ me nešto za gušu.kaže Svrzimantija i stade na prozor. I ne htijući. XXXVII. Boli me za Grlicom i žalim Svrzimantiju.Vode ga! .Rekao sam da ti jave kući da ćeš ostati sa mnom. . Poslije je on dugo govorio. Silno su me izmorili ovi posljednji dani. u zdravlje! . i mi smo pili. . Sa glavom u rukama. Svrzimantija me stiže u ulici.Ima više od pola sata kako su prošli žandarmi.Gledajte ga. Gadi mi se. Juče sam mnogo pio. a ja sam pio i tupo posmatrao šare po zidovima i mrlje po stolu.reče neko. i sve zamrači. sjedio je Svrzimantija kraj mog uzglavlja. Bog će njega~daTčaznT~ Ja i Svrzimantija izidosmo preaTcrcmu. Jurio sam kao lud do Markove Belenzukovine. sav krvav i izgreben po licu. i mi sjedosmo pred kolibu. 102 . Ležim u mojoj odaji i tupo gledam u tavanicu.kaže on. kako napastuje Grlicu. ■■ ■•'■ . Kao bumbari. .nastavlja Svr^^JCakc) nečujno i svečano__umjre priroda. . a dreba_^ajr^im.rekoh.Životinja! . Ja sam ležao na hladnoj stijeni čatrnje. Sjećam se Ivankinih milovanja i zahvata me neka tužna praznina. Vikao sam na mjestu i bacao kamenje u Jaginu čatrnju. -Hoćeš li izići da ga vidiš? . "" .Dobro. .Neću. djeco. . 100 101. . . . . razboljećeš se ovdje. i samo čuh oštar i brz krik. . Svitalo je.Kako ih ovo nema? .i mi se počesmo opraštati sa prirodom.■ -. strašna grjehota. kao da će 103 ga derati tamo na onom svijetu.čuh glas dede Škemba. vidio sam kako Grlica juri potokom. Sjeli smo u Vidinu sobu. . Zaželjećemo svemu ugodan san. . Osjećam tugu koju ću odnijeti skoro u bučne gradove. čuo sam riječi i probudio se. .Kad će prije. . .Hajde. zvrndale su mi riječi po sobi.Razbojnik! . . gledao sam i ja zatvorenih očiju. I tada sam vidio sve.I treba da ga osude.čuje se nečiji debeo glas.. O. a poslije lajao vrh mene. Poslije ode da natrga šušnja. .kažem ja i osjećam kako pogledi svih leže na meni.Šta je tebi. i mi se di-gosmo. Nasta tajac dolje pred krčmom.Hajdemo! . Tobože traži nešto.Radi ovakvih Bog i šalje krupu. pa pobjesnih. Bio je Svrzimantija. Dolje se čuli glasovi pred krčmom. dok me ne trže nečiji glas: . a lud i oštar smijeh laje za njom. .završi on.Pij i uguši sve u sebi! Budi grob prije groba! To je sudbina svih nas.Ne vraćajte nam ga više u selo. Pili smo teško i ćutali. XXXVIII.čuli su se glasovi odozdo. Pij! .kaže neko. . i šare su bile sve to tamnije. sav smožden i iscrpljen.Sve ovo što smo mi izmislili ne valja ni šuplje pare. Ozrene? Uzećemo rakije pa ćemo u Klinovac pred kolibu. .Bolje je da smo sami.Ozrene.Proslavićemo rastanak u tišini i oprostićemo se s ljetom. . Osjetio sam nešto hladno na čelu. Sav je izgreben po licu. . Treba da ga svezu u svoje lance. . Odgovarao mije samo potmuo lavež. . Prepao si i mene i oca.Znaš šta.Grjehota je to. Ozrene? . .

gospode.kažem ja sasvim tiho. pa zar me ne poznaješ? Ja sam Ozren. Vrata se otvoriše. saznanje puno čuđenja i razočarenja. jer pod mojim granama leži čovjek koji ih je preteško osjećao!" Trza me kreštav glas odozdo sa dna ulice.-kaže Galama. a Galama ode u šupu. Lice joj se nape u bolnu grimasu. . ^ (\ /\J . pa mu kuća zaključana.Vodili je u crkvu i jedva je uveli. Ozren je umro.Galama. a u crkvi. njiše se i pjeva jadikovku o malom Isusu.Treba obiti vrata. Nema ga još od juče. . Kaže daje lupao. Neka mi Haralampije ni mrtvu ne prilazi! Sahranite me pod mojim dubom i neka me se Kri-vošija koji put sjeti svojom tužnom pjesmom! Zbogom ostajte svi! Zbogom Ozrene!" Galama mu priđe. ali samo očajan krik zacvili mi u ušima.kaže Galama. Sve je vrištala na vratima. zaškripaše. zaprašeni i pokisli prolaznici! Sjetite se nepoznatog što svakog čovjeka u životu čeka. Ništa više nisam čuo do samog šapata. Priđoh i ja.Ozrene. ukoči se i zakrešta. . Jest. Učinilo mu se da ga doziva mrtvac iz prazne kućetine. . Vrata zaključana. .kaže Galama. Sjećam se. a oči pomućene. . Govore o Grlici.Grlice. Kose joj raščupane. Pjevače o prolaznosti svega i govoriće zaprašenim i pokislim putnicima: "O.Jest. Ide tiho. . je li ovo Grlica! U naručju kao da nosi dijete._____j To je bio taj san. a ona se izmiče. Svrzimantija se ubio. . Grlice moja! . može biti da će moj prijatelj ležati pod ovim dubom. Siromah Svrzimantija! Kada se do godine povratim u ove strane. Ulazimo u dvorište. Glas joj laje u klanac kao zavijanje bijesna psa. Pred nama zastade ulaz. Galama se opet prekrsti. nosi sasušenu tilovu granu. .govorim ja tiho i savladavam se. Na stolu se koče iskrivljena slova.Idem na stijenu vrh kuće.kaže moja majka i nešto reče tiho. tihe tonove! Eto je sa dna ulice! Gospode. Galama zavri. Ovu je jadikovku pjevušila ona još ljetos. ja ću se pobrinuti za sve. A 104 105. Ja sam tvoj Ozren. Ustajem pred podne.htjedoh reći glasno.. Kao da grabljivica krešti u klisuri. . . Najednom sva zadrhta. Čuh jasno kako pomače zavor. Napinjem uho: sad čujem samo iskidane. Gleda ukočeno.Leko ga tražio. Evo je! Gospode.šapće Galama i jednako se krsti. sve laje nečastivi iz nje. visi moj dobri prijatelj Svrzimantija.kažem ja.Gdje ćeš. Fratar ga istjeruje. Ja sam tvoj Ozren.priča neki ženski glas. a ja ga obuhvatiti i podigoh. Ozrene? . . . Ona se nenadano trže i spazi me. 4^ i mi se rastadosmo.Gospode Bože. . Ona je. Drhtavom rukom smače mu Galama konopac. ispisana na plavoj hartiji: "Sam sam bio cijelog svog vijeka. . XXXIX Stojim nad Svrzimantijinom kućom i mislim o sinoćnjem snu. Prihvatimo se obadvojica poluge. Grlica.Jest.kažem ja drhtavim glasom.O.kaže ona i ukočeno gleda u me. gospode Bože! .Sanjao sam. visi sav modar.kažem ja. Položili smo ga na postelju i izišli. Sjetite se zagonetnih puteva sudbine. .kažem ja. Slušam pjesmu i srce mi bije jako.Ne znam samo zastoje zaključao kad je odlučio da umre.Pohiti! . Bože me oprosti. a dub će starački šumiti vrh njega i šišriti nad njim svoje oronule ruke. .Ja sam te vidjela kad si ga odveo niz luke kraj Hučke. Očito je htjela da se sjeti nečega. Neko govori s majkom dolje u sobi.kaže Grlica pa se sve to više uznemiruje i steže tilovu granu u naručju. kada smo brali kupine u krtolić od jasenove kore. Još nikada u životu nisam sanjao tako jasan i strašan san. Prestade da pjeva. . Ti si onaj neznanac. . . Da. a majka me pita: .A. pravo.Grlice. . a Galama se prkrsti i obori glavu. nisam ja neznanac. ti si odveo mog malog Isusa! Ti si onaj neznanac stoje odveo mog malog Isusa niz luke kraj Hučke. Grlice! . On će ležati. Galama uvuče ruku. Daska vrisnu pa prašte na polovici. . sva je pocijepana! Krvave su joj noge i ruke. . potraži polugu u šupi! . Dub tužno šumi.zovem ja. . . neznanac.Grlice. 106 Ja stojim kao nijem. a ona samo gleda u vrh duba i laje. A ti si on. želim da me sama i sahranite.Nema Svrzimantije. . Više ne kriješti.viče Galama. Juče su je vodili ocu Alojziju.Neka joj jedini i veliki Bog pomogne! . sa očima uprtim u užas i saznanje smrti.Hajdemo! I mi idemo niz ulicu i ćutimo kao osuđenici. Udosmo i zastadosmo na sobnim vratima. sanjao sam strašan san. . . a on sveudilj laje. Na sred sobe o vjenčanici. Vrata se nategoše. u potoku. .Podigni ga! .Neću na Koravac.

.kažem ja. ali svaki ima svoju sudbinu. . da nam je kuća u gradu opra vijena. a Grlica odlazi.. 108 . Zatim. a Galama viče: .Kao mlijeko. . a Svrzimantija mi ništa ne odgovori. Pravo imaš. . prijatelju! .Tako je Ozrene! . pa čvrsto stoji kao ukopan. Minda dobro pjeva. Pada hladan sumrak. A krčma puna gostiju i poznanika. . > .šapćem ja sav obezumljen i ne usuđujem se da je prihvatim.vičem. a kiša sipi. . zahvalan jesenji mir. zapjevaj! . I ne gledajući me više. XL. ne bi ga našao. Život teče i liječi teške rane. Vjetar šušti u kupinama.ali neka nam zapjeva Krivošija jednu svoju tužnu u naš veliki rastanak.. / bose nožice mu Travica milovaše. zelene ' Pružile se livade pitome.kaže on.kaže dedo Škembo.kaže Leko. nevinog U kraje neznane vodaše. Mir u srcima. vodi ga u neznane krajeve: / mali Isus za njim Niz. i opet je vino bilo i bolje i jeftinije nego li danas. vodi niz luku kraj Hučke. A lanac brda oko naše kotline stegao nas u svoju neumoljivu kariku i zadavio nam široki ljetni osmijeh. Ozrene. A ja i moj prijatelj Svrzimantija liječimo tugu togom i piće pićem.vičem ja. '" Niz.vičem ja u sveopćem Zagoru. on počne da luta ulicama i krije se od svakoga.Jest. a mi još ne odlazimo.Ljudi. . . prenio Galama naš sto uvrh krčme i opravio mu noge.Minda.šapćem ja jednako. . žao mi je što vas ostavljam. rosne luke idaše A I bose nožice mu . rekoh ja. A on izlazi i neodlučno stoji na vratima: . kiša beskrajna. I stari su nam tako vjerovali. . pijte! . pode niza stranu. . Bespara klicnu iza neke kapine pa ga opet nestade. Ispod vrba.Svak ima svoju sudbinu. neznanac. I prpošna mladost tinja: samo na kom posijelu vrisne djevojački kikot u momačkoj ruci i lizne plamen na ognjištu.kaže neko. '"■<■• Ovce čuva Ivan i Ivanka. u vinu ćemo se i oprostiti. . Moja je kuća pravi Nojev kovčeg. Beskrajna je magla jesenja na ravnima i bregovima.Cijelo smo ljeto proveli u vinu. . i pjeva. a njen glas titra tužno i bolno u ulici i para mi srce. Odnekud klicne.Prijatelji.' ■ U Ivanke prebijelo lice. . 107Gospode. . a vinogradi se tada nisu polivali. pa da ga tražiš cijelu noć.viknu Svrzimantija glasno. Moj prijatelj Svrzimantija ide kroz kišu kao uklet vran gavran i samuje u svojoj pustoj kući. Sita jesen sabrana leži pod krovovima.Gospode.Izlazi iz ovog Nojevog kovčega! Poplaviće te kiše jesenje. Prikucao mu neke balvane za noge. šta učini! .' : 109J Težak mir u krčmi. Prolaze dani.Ovaj Bespara pravi je šišmiš.Pravo imaš. gospode. Ulazimo u krčmu.. na zaprepašćenje svih. gospode. Zlatna vina pred nama.Jest. Vino će ove godine biti kao grom. . i sije jesenju čamu u duše i seoske krovinjare.kaže Svrzimantija. . neznanac.Otac kaže da bi otišli još prije pet dana. iskrivi šiju pa zapjeva: Niz zelene vode. A ja mu lupam na prozor i budim ga: . Pjevala je kako ga on. i mi se zaputismo na Koravac. cijelo tijelo poče da joj se talasa. I Bog zna. gledajući pravo i ukočeno. Kao nekada o Ozrenu.. Uvijek me podsjeća na nešto neobično. Travica milovaše A on. Bijelo lice kao jarko sunce. . pa da se smiruje. . . Krivošija! A Krivošija se iskašlja. Beskrajna je tuga mladih ljudi za svijetlim. ljetnim milovanjima.Daj nam litru novoga! . Popili smo još četiri litra.Čim suton. A riječi se gube niz ulicu.Pjevaj. a Krivošija pjeva kako iz vedra neba Bog ubija brata Ivana što obljubi sestricu Ivanku: . zgotoviše se i poslovi.Hej. šta učini od Grlice! . . pjevala je sada tužaljku o malom Isusu. Gole i prokisle njive tonu u suton.

a Krivošijin glas tužno nariče.Hajde kući! Mnogo ti je zlo. a poslije zaobišli preko Kalačina i iznijeli je svu razbijenu. a majka me gleda suznim okom: . gleda u stijenu nad vrelom. a dolje u ambisima huči izvor Hučke i udaranje stupe u Čalinoj mlinici ozvanja jezivo u zvonikom kršu. -kaže on. Ne osjećam više ni bol ni tugu.Ozrene. 10 . viđao sam svuda tvoj dobri osmijeh i misao u dubinama i bio si uvijek dobar. Tužno i umorno pjeva svelo lišće u meni. Ostavila si pustu našu kotlinu i naša najmilija skrovišta. Idem povrh Grličine kuće. Gospodu. Večera ti se hladi. moja rano! Ko li će sad majci zapjevati. Otvaram oči: Ivanka stoji vrh mene.govori Ivanka. -. Nema više Grlice. Ozrene. razgovaram s njim i molim mu se. . . umrla si sa našim velikim ljetom! Otišla si s njim tamo u neznane krajeve. pust krš. i ptice. Pade Ivan u zelenu travu. Nose Grlicu! Nose je. Sami plav. sa odrinom u avliji. zašto je unesreći i diže sa zemlje! Viđao sam te ljetos u srebrnim noćima.Sirota! Pokoj joj duši! . Ostavila si jesen u mojoj duši. . lutajući stranama. Zašto mi zagorči ove jesenje dane i ubi mi sreću! 112 Nema više Grlice. O. Niz zelene Pružile se livade pitome. i ljudi. Ivanka! 1 mi se rukujemo. A ko bi joj i mogao pomoći? Ko bi smio da se zaskoči s brda na oštru liticu? . Mnogo sam se prepala. Stari Čiče sjedi pred kućom. Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ^ojGosriode!_______________________ Odozdo niz ulicu pomoli se šarena povorka.kažem ja.što si tako blijed i umoran? Postelja ti spremljena.Ozrene.Oj Maro. svi 11prestravljeni. a ti ne večeraš. . . Niz. a misli rastrgane. za mila Boga. što nema početka ni kraja. Ona najednom vrisnu i poleće u ponor. . Jozo Mašin i Mate Lekić sišli. Ivanka.Zbogom. moj Gospode. . . moj veliki prijatelju. XLI . . Napustili su me i radost i tuga.kažem ja sasvim tiho.kaže ona .Jest. Neka ti Bog da sreću! . Niko ni da se makne. . . To ja sigurno nisam bio. kreštava i prodrta glasa: . Malo naniže Čičina krovinjara u mršavom vrtlu. Ivanka. Gospode. Srce mije slomljeno. kao vučica! Kolika je samo bol majke! Divlja Vražja Litica stoji nad ponorom. svu u bjelini. viđao sam te u mjesečini i plamenom suncu. pa krešti i maše rukama. Ivanka stoji vrh mene.čujem nečiji glas.Gospode.Stoji na litici. Ozrene! .Strašno je neko kukao ulicom. Zlo mi je. Grlice. i sve je prazno oko mene.završi stari čiča i prekrsti se.. Ja sam je vidio kad je skočila u ponor.Jeste. . Bacila se s Vražje Litice. Ti si vidio i tako htio. zelene vode.I tako mi gledamo. . Bacila se u ponor s Vražje Litice. Zora blijedi. i cijela je povorka neka divlja bolna žrtva njemu. To je bio neko drugi. Mrtvi leže Ivan i Ivanka.Ozrene. Hodam stranama tužan i izgubljen. položenu na ljestve. na hiljadu muka. .kažem ja. gospode. umrla Grlica. gdje njegov dah udahnjuje novi život svakom ko ga je spoznao. Pisnu seja kao ljuta guja. ko li će sad majku utješiti! Lele meni samohranoj i staroj! Pohitao sam. kažem i idem pod Vražju Liticu. što ti je ona zgriješila da je kazniš takom smrću! Hoću da vidim Grličinu smrt. Dolazim kasno kući. sine.Zbogom. što ležiš tu! . svu uplakanu. Po njem pade seja uplakana.Ne.A kad htjede seju poljubiti. XLII.Oprosti mi sve što sam ti nažao učinio! . Strašno je bilo slušati ovo jaukanje ranjena tijela. to ja nisam bio.Ozrene. Ža-lobno pojanje preplašeno cepti kroz vlažan jesenji dan. ni mjesta ni oblika. tebi je zlo. U Ivankinu oku blista suza. Mi se okupili pa gledamo. nemam više snage kao prije! Prije sam se. Ležim na drumu povrh Grličine kuće. smijao s njim. . . mislim ja. ■ O. Anda nariče strahovito. Otišla si tamo gdje vječno žive i cvijet.Jesi li ti ono noćas plakao.O. s velikim gospodom. a ti je nisi ni dotakao. Svu je izubijanu i mrtvu donijeli kući. . sav si pocijepan. Bacila se u ponor. a sada lutam osamljenim potokom.Hvala ti što si me probudila.kažem ja.kaže Ivanka i gleda me začuđeno. Bože moj. Jesenje. . a iznesoše je svu krvavu. Grom udari u brata Ivana. Ozrene? . Sretam Domu na ulici. Ivanka! Ja se ničega ne sjećam. sve je prošlo. -----0.Hvala ti. Evo. kao dijete s djedom. Jedva smo je izvadili.

Govorim glasno i hodam po praznim konacima. 13T Oprostio sam se sa svima. . osjetivši njegov pogled. Ćute naša skršena srca. Naš grad. ćuti tužna kotlina. na ulaz u tvoje krajeve. probudićeš_GTOz^ -----dana i Groždanu iz dugoga sna. Sad. u velikoj šumi i u sitnom mravu. Otvaram prozorče na čardaku i mislim: O proljeće Jsto u srcujnosiš toplujradost. truhne vlaga po sjenovitim baščama. pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom). Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek! Anđa zaleleka strahovito. sa svojim kamenim ćošetima.Pričekaj. Zima vreba negdje za brdima. O. sve će biti kao prije! Samo u mojoj duši mirovaće jedna tužna sjena. s desne strane Rune. dahti on pod žegom. Stojan će ih otpratiti kroz klance sve do ceste.Ozrene! Sve je gotovo! . Za njim se otrgne mnoga suza i ispruže kradom bijele. traže skrovišta. napet i omamljen. grlile bi se i stezale međusobno. i cvrkut će im odlijegati našim tavanom. I svilene laste letjeće krozzlatno sunce i kroz modre sutone. On pronosi sokacima čežnju i ostavlja uzdahe sa sobom. odmah ćemo. Sjedam na stijenu i gledam u žutu kotlinu. Sjećam se lasta i opet se penjem na tavan. uz šarenu prtljagu. Otvaram prozorče pod krovom da opet na proljeće nadu svoja ostavljena gnijezda.Ah. prohujalo kao vihor nepovratne mladosti i odnijelo sve osim lijepih i bolnih uspomena. . . dođe im malka snaga. zbogom! ' 114 SEVDALIJINA LJUBAV I. a u očima smijeh. Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine. Pjesma mu najprije zagolica. a ja silazim i zaključavam vrata. a u djevojkama nešto zadrhti. upilji se svakoj u srce. nastane trka po avlijama i s kikotom se zaustavlja na vratima. O.kaže Stojan. . Sav ispreturan. strašno je pogledati u raku. Ovaj svijet. pjevajte Grlici vječnu pjesmu o ljubavi i 0 našem velikom ljetu! Pjevajte joj o prolaznosti svega. i život soči sa dozrijevanjem smokve i odrine. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji! Amen!" XLIV. sve to Biber čini očima i pjesmom. u tvojoj je ruci. sve niže i opojnije. stvorio si nas od zemlje i svi ćemo biti zemlja. ponovo će da zazvoni našom kotlinom. A tamo. Kad on zapjeva sokakom.govorile su šapatom djevojke. vjetar se pritaji u baščama. bijel cvijet.Tako djevojke uzdišu za njim. On svima pjeva. Bože. na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. . I posljednji dan prolazi. Jutros rano otišli su majka i otac. . pa i nasamo. kikot ' Grozdanin. na nebu i u ptičijem gnijezdu. bliješti u podnevnom suncu i reže oštre. kad opet dođeš u naše strane. A Biber poznaje sve djevojke. sa momkom Stojanom. u hladnoj jeseni.govorim ja i hitam na stijenu vrh kuće. Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja mlitavo. Sjetih se molitve što je čuh ljetos od čiča-Krnje: "Veliki Gospode. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. kudrave kose i zamagljena oka.viče odozdo Stojan. Gledam na Goricu i opraštam se s Goricom: Košćele. negdje na busenju pod šandudom. Zatvaram oči i osluškujem jesen: krhki šumovi bježe. Opašćemo kao što lišće opada i bićemo zemlja kao i ono. po travku i po čovjeka. O. pa bi mu pale u naručje. izlomljene sjenke što škrto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. Stojane! . i kikot života.O Gospode. ili bi ga klele ili blagosiljale! . da te opet uzdigne. Poslije se penjem na tavan i pre-turam neke stare stvari. Kad on zapjeva. sjena one koju više neću vidjeti u našim stranama. a on ih voli sve podjednako.Šarac umalo što ne prevali. i saviće gnijezda. A on. a poslije će natovariti ostatak. I po svakoga će smrt doći: po mrava i po medvjeda. Sve se pritajilo. slatko i nečujno. i obadvojica ćemo ostaviti našu lijepu Tihaljinu. a noću se budi da se protegne. I opet tužna tišina i Krivošijino pojanje. da se opije i splete u grču požude. I '-----sve će biti kao i prije. oslabe im noge. a lelek iz brda odgovori joj satanskim lajanjem. u čežnji za milovanjem na šiltetu. 1 neka joj se vječno smiješi duša u stranama našim! Avaj! Prošlo je sve! Prohujalo je pijano ljeto. da zakikoćeš pa zavrištiš i zagrcaš u njegovu zagrljaju. razgolićene ruke negdje u konaku.

izviše se strelovito laste u cvrkutu. zatalasa i zasta u visinama. . A on. I dah lišća pritaji se u mahali. priteže. i Iša zatrepti. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje.Fazlo! I on se trza. To se smiju prikrivene čari Iše Mrahorove.. Jedan uzdah šapnu u cvijetu. sa Raljevina. zamorena daha. razdrljen i zavra-ćenih nogavica. kao da pjeva šapatom sve nešto o Biberu. Vlaga pod ćenarčetom postaje sve toplija. za-trepti i malaksa. sam pijucka. Iša se smiješi sa rukom na razgolićenim grudima. pa cvijeće. Iznijela je ćenarče.. sa smi116 ješkom na licu. da opet bijesnu i zatrepere sa trostrukom snagom. pobožne. Tiho. u besvijest. biserno. I ruka priteže grud. zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda. Zajedno s pjesmom. u trista živih boja. pognuo se po lopati. mjesec se provlači kroz granje. A kad se mjesec uzdiže. Noć skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah. Ibrici zazvoniše na česmi. Samo mirisi svježine i cvijeća kao uzdasi dopirahu čak gore do ćoška Osman--age Mrahora. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu providnu košulju od ćereće. pade neka sjeta na bašte i na šum visokog Mrahorova jablana. otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih želja i pijane podatnosti. A ispod smokve. i s lahkim krikom pade na šilte. Ona osjeća kako joj studen dah gmiže uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. čak tamo pod Vihovićima. malaksala. On nenadno zašuti. pun derta za bez-dano opojnim i nedostižnim. pa se napregne. Raljevinama. razli se glas po tišini nad mahalom i obiđe staračke duše. donose tiha noć mekahan i zanosan glas pjesme. mili uza nj. noseći dušu nekud u širine. tiho. a srce zadrhti kao preplašeno ptice. razliva svjetlo po daljinama i otvara dušu. i plav se dim zanjiha i izdiže na niske. priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlače se pod svilenu i providnu haljinu. bolećivo zapjeva kroz tišinu. usamljeno: Pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi.Tako djevojke čeznu za Biberom. a mujezin zapjeva na minaretu. Potok se budi. otiče potocima. vreo i golicav. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci. liječi i opija osjećanja. Sirota Iša ponovo klonu na ćenarče. nešto se budi u Biberu. predade se grču medu bijelim i toplim jastucima. Gledah dragu devet godin'dana. Pa. šargija protuži. s riječima. otrže zanosu i sneveseli. zapjevuši on. a naš grad zasta i preobrazi se u svijetlu njegovu. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivi]e želje. bistro. davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. klizi po tijelu i talasa krv. pločne krovove. Jedan velik. Iša leži zatvorenih očiju. nečujan i neiskazan ton u . pokorno. zapjeva polugasno: Sadih almu nasred at-mejdana. Iša je sama u avliji. smiješe se i bjelasaju pod burun-džuk-haljinom. Pritajena daha i pripijena uz demire. a zatim. baca lopatu i odlazi pod smokvu. raste mu kosa na glavi. nešto se smije i mami. Noć pade. glas što pada na dušu kao mehlem. Lopata zahvaća vodu iz matice. njegovu milovanju. Baštovan Fazla. kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjećanja. i zaplaka se tiho. pa u beskrajnom ritmu crpe vodu. Biberove sređene bašče pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vječite čežnje. Odmori se! . Bijele ruke Išine poletješe na grudi da umire taj drhtaj. pljusak srebra prašti po povrću i širi unaokolo svježinu punu mirisa i životne halapljivosti. Sve se pritaji i zanijemi. svjetluca na čašicama. pa se pun. tiho. a on je spušta pored sebe. plahnu je. A u Biberovim baščama. ali koji su tu. a mjesec se razli. zažamori jasno. Iša je natopila cijelu avliju. kao džinovi s djevojkama. i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lišće i priljubi uz njih. oživješe sjene. pa kao u nekoj toploj omaglici. protkiva tamu mjesečina. i prkosno. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. dok nešto kao bujica ne uzavre. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. ispod Huma. bjela-sa se vragolasto i neodoljivo. uspravi se usred matice posmatra svoju blještavu i isprekidanu sjenu u vodi. prostrla ga po vlažnoj zemlji. pa tresući se. i podrugljivo se nasmija tišini. tužno kao siroče. pre-dade se njemu. bli-ješte pune jezive i neshvatljive čežnje. djevojački kikot vri-snu sokakom. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme. metne ruku pod zavraćenu glavu. uza svu ovu živost. Iša je osluškivala Biberovu pjesmu sa Paljevina. a matica zašumje sanjivo. i zašaputa u lišću. napne dah. pa kao da joj razotkri njezine misli. talasa grudi. preliva se po zasađenom povrću. Biberu. on raste. mezeti i sevdiše pomalo. Lahak i krt vjetar nenadno se zaletje i zažamori avlijom. A kad plavi suton pade na mahale. a potočić kroz avliju zagunda. onako s nogu. oštri čempresi i zaljubljeni jablanovi. u lišću na odrini. a bijela i gola minareta. na Biberovoj šargiji. Bijele kućice. i igra se po ćilimu sa bojažljivim sjenkama. Zahvaća ga žalba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio. otima i grca kao jogunast i sladak dječak. A Bibir. tromim i teškim korakom odlazi u maticu. tihe i zahvalne. ljepši od svih na svijetu. težak i neprebolan sevdah. Kao da se i on prikrada. Tišina sjede u granje i oživješe vrapci i komšijski razgovori. proteže se i poletje sva ka njima. pa onako skrštenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice. ona ispruži ruke u raskošne daljine. širokim zamahom iskapljuje do dna. neki veličanstven i nečujan smijeh preli sva srca. zaleti se potok u 17žamoru. skriveno. a u avliji Iše i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini. u pjesmi. pa se opružila po njemu. od čežnje prevelike. ona je pila tu pjesmu i opijala se. A otud. koračaju valovitim gradom i odnose sobom priče u čudne volšebne strane. pruža se po ćilimu. On se zatalasa.kaže Biber tiho i pruži Fazli staklence.

. a mjesec silazi. ili da je ostavi. jer osjeti da nema više ni snage da mu se odupre. I kapidžik je škrinuo. Do predzoru šapće Biber kroz odškrinuta vrata. One nečujno padaju na grad. Fazlo! . a muhe zundaraju po njoj. uznese se i razasu po mehkim i pijanim širinama. Nešto poput razvaljenog zijeva zija i klati se čaršijom. Naherena i iskrivljena čaršija kunja nemoćno kao obješena. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. Biber dipi. zadrhta u grudima. Prolaze i plavi sutoni. osjeti strah. Kao od straha. sluteći nešto i šap-ćući. Matica žamori. a što je opet bilo neminovno i suđeno. u pravcu mahala. i ona je samo molila. a u Biberu zabrekta snaga.. a ona im se podade. a Biber zapjevuši kao preporođen. Fazla prinese mezeluk i rashlađenu ljutu. kao da neka pustoš pade na nj. pijane. A Biber zaroni u maticu na Raljevinama. odnese ga Mrahorovu dvoru: Sama vehne u konaku Ajša: Sa svojim se dertom razgovara. na Raljevine. pune žudnje za milovanjem do besvijesti. oprezno. a žene golišave i zažarene. sa nekim bolećivim tonom blagosti i očinske ljubavi.. pa opet za-stenje. nemoćna i opijena. Dani joj prolažahu u groznici. Pustiće ga i u bašču. Napuklim zvrkom kvrcnu kamičak u pendžer. Ona 121je srljala u nešto što nije trebalo da se dogodi. pa hladuje. Prolaze dani. i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla: Kad je alma na trganje bila. kad prođe akšamluk. grozničavu drhtavicu. osjeti vreo poljubac. dok ona nije počela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na šapat. u njenoj boji ima nešto nebesko.Siđi . Ona navaljuje na stijenje. moji bijeli dani!" čula je kako pjeva Biber. Zamirale su joj riječi na usnama i spopadala je neka malaksalost. Prolaze dani dugi i užareni. Mjesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno. a sunce prekrilo nebo. nasmijan. . koji na juriš osvajaše od poljupca dalje. promeškolji se. izdiže Biber. pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. nečujno pade u granje. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. Ali i to sve prođe kao i proljećno cvijeće. tamo negdje nad Cerni-com. i začas . da pobjegne od nje na svoje Raljevine. ni sama ne zna kako. Moja draga za ljubljenje bila. privuče jastuk pod glavu. nemoćno i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuđenje. Biberu bi najednom teško. pirnu svjež vjetar. Prolaze i noći. i omamljen. Ona nije osjećala vatru kao prije. na doline. Tako i večeras. podvrisnu. djevojke zapaljena oka i oblik bokova.Fazlo. Iša odškrinu vrata. negdje u baš120 čama. one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi.nestade svega. To se sve dogodi tako nenadno. naš grad gori u žegama.glasu zašuti. pa na ćilim pod smokvu. pa da.Odmah! . . liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne tačkice po robi. Ali Biberove ruke nisu mirovale. zažamori lišće u smokvi. ispruža ruke prema njegovoj pjesmi i da se grči na šiltetu.I Biber se izgubi nekud niz bašče. izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme. valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. Kokoši vrataju od vrućine. bunca u bunilu.šapnu on tiho. 119II. Fazla razvodi jarke i natapa patlidžane. da se bori sa Biberom. zastenje. Sva je drhtala.. podmlađen. snažno i zanosno kao jablan. Jednog večera Biber pruži cijelo lice kroz vrata. O. sve. neka samo on reče! Ona će učiniti sve. U njenom huku ima nešto od pijane žene i vilinskih dozivanja. kliknu. i ona se zaplaka. i. a Iša. zapljusnu Bibera i rasplinu se. u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. I otada Iša poče da se bori sama sa sobom.. nešto joj zabruja u glavi. a glas odnese tišina.. mlake. izraste u njemu. krto. drhtale su joj noge. ali nekako sretno i pokorno. I neki naročiti strah osjeti ona baš noćas. kao i prije. A kad se sjene jablanova otegnu preko Ralje-vine i sunce pozlati nad brdom. a žabe preplašene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. I glas zadrhta negdje u visinama. po trgovcima. i u istom času ona se pripi uz demire.Zasta pljusak s lopate. . Jedina rijeka Runa živo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivača. i nešto. pa onako živ. Skriven i pritajen šapat ispod šundude šuljao se pod . jer Iša ne može odoljeti Biberovim pogledima.Ne zaključavaj kapidžika! . a noći! "Moje noći. ni tihim šaputanjima. pa zapjeva. Cvrćci vrište kao bjesomučni. nego i neku strepnju. hoću". negdje u vrhovima stabla. i otići će k njemu pod šundudu. šapče nešto što niko ne smije niti može znati do Iše. koji nije jasno ni razumjela: "Hoću. rodi se novi život. udara o njih i suno-vrace sustiže bujica bujicu. njegov cik pogodi Išu u srce. Bašča se sva promijeni. preko bokova. dok je Iša Mrahorova onako žedno pružala ruke za njim.ču se odozgo jedva čujno. svjetla zadrhtaše po našem gradu. nasmiješi se tako blago. Samo.. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoše oko nje. Biber je bio zakročio jednom nogom preko praga. ne znajući ni sama šta: da li da je uzme svu. Pod šundudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane. matica zastudi i lahka jeza hladovine probudi Bibera. podiže ga. od kojih je spopadaše slatka omaglica. Viđaju ga samo do u kasne noći na vratima Os-man-age Mrahora.

Bibere. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više. i Iša je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i mišica savijena oko nje. za nekog hadžiju s bradom i žutim sarukom. prozebla smokva zelenka. Iša ispruži ruke prema Biberu i zajeca. Mnoge ćeš noći proplakati. Iša je prigušeno jecala. smije se i žabori. strah me od tog nepoznatog hadžije. Negdje vrisnu ptica. i koji ostaje negdje dolje iza nje. Biber više ne pije. pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita. neka plašljivost divokoze. Mjesec se glasno cerekao. Biber se namilovao. Nadošla rana jesen.šapuće Iša molećivo i bespomoćno. 1 u Išu ušla neka žalostiva slutnja. pada kao sjeta na dušu. Biberov šapat i toplo milovanje pretvori se u bijes. Ona je poznavala Bibera. a potok kikotao kao da ga neko golica. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio. kao poslije poroda. A on je obuhvati mekahno i blago. koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru. nenadano podiže Išu. . Nećeš biti sretna ako pođeš za me.. . A zvijezde su išle s mjesecom i smijale se u krošnji šanduda. prolazi kroz mahalske sokake. pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. Prolaze noći a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima.Bibere! 124 . Neki tužan mir kao da šumi u njemu. Njega je davila u grlu opora i gorka guka. Ne mogu. kao da neki blagorodni oproštaj lebdi nad cijelim gradom. Kasno je više. dok cvrčci vrište u vrbama. slatki Bibere. Biber i ne pjeva više. Iša se bojažljivo privi uza nj. put zvijezda. prijateljska. ne smiju se zvijezde više onako užagreno kao ljetos. ja se bojim te Bosne. kao da osluškuje nešto. Bibere. i oni se trgoše. predavala se milovanju. ne daj me! . da je ljulja na krilu i da joj tepa nečujno. pa kao trudna žena počiva tromo i sočno kipi i vri. i počeo da je miluje svu. sjede na brdo. a nju prose negdje daleko. Do u kasnu noć svjetluca mu cigareta. kao što ih je ispružala ljetos za njegovom pjesmom. Tako cio mjesec. umoran i izblijedio. Iša ispruži ruke za njim. i opašće posljednja. kao da se rodi mrak u njemu. . Kad se naš grad utiša i podne u čvrste sanje. postaje nemiran. ukazuju svoje žarko meso. Biber opet teško zašuti. Baštovan Fazla zamišljeno maše glavom i ispija ljutu. pa izaziva bol i zamoran smješak. ali bez onog ljetošnjeg žara. došli su neki trgovci iz Bosne . samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan leži pod smokvom zelenkom. odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova.šapće Iša i bojažljivo se izvija iz njegova zagrljaja. One su sve vidjele. Biberova milovanja nekako hladna. ispruži ih. da mu kaže nešto tako važno. Rijeka Runa. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. steže je snažno. Biber ne ide Iši više sa snagom zaljubljenog jablana u sebi. veličanstven i starački miran. Biber je šutio. tako sudbonosno. čak tamo u Bosnu. Plač je tresao i razdirao. Dani bistri kao zlatne vode. i Iša je nenadano počela da grca. tiha i smirena. on tiho.Iša.Šuti! I Biber se borio sa sobom. I njih će skoro Fazla da pobere. Biber se trže. A Iša. Najzad se sve stiša i zamoran šum poleže po širini. svileno šumi pod Starom ćuprijom 123i. vascijelom svijetu. ne polazi za mene! I taj bradati hadžija. popucali od snage. ne mogu. čekajući me sama u konaku. pa ih ostavio strašnim i bradatim hadžijama. Naš grad. tuga za prolaznošću. ispruži ih sa krikom u slomljenoj duši. da se daje i otima. kao da se prikrada. nenadano se diže i nestaje ga medu drvećem. pa mu neka tuga. III. preskoči baštenu ogradu. sva umotana u zagrljaj. Iša. bolji je od bekrije Bibera. poljubi je. Ko zna ko je i kakav je on. Kao da neka nepomična čama pade na nj. . pa ne može duže da podnese.Bibere. 122 I tek kad mjesec. Biber teško zašuti. zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi. pa sve nekako utanjuju.Prose me. mine ponoć. Naposljetku on reče tiho drhtavim glasom: . . a Biber luta baščama i nestaje ga u pravcu mahala. a čaršija živnula. Ostadoše još samo narovi. kao da joj zakopavaju njezinu živu mladost. Zvijezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. iznad bašča u mjesečinu. one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. umiljavajući se oko kamenja. Sve je tako pitomo i dobrostivo. da se rastavim sa svojim momačkim životom. pa nekako bradata i vesela. a ona je strepjela kao šibljika.. prošarao se sazrelim drvećem. Jer ja ne mogu. dok on zamišljeno osluškuje žuborenje matice. tako utješljivo i srdačno. a srce joj se hladi.stabla.Pa? . pa uinat cijeloj mahali. Iši se činilo kao da je šalju negdje na drugi svijet. i pašće prva slana na bašče usnule. a neki. Prolaze dani. A u staklenim i dubokim noćima. prkosni i sočni. gube snagu i klonu. ujed. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadežna i neutješna pustoš na Raljevine. ponese u život još jedan bol da ga liječi pjesmom i samovanjem.

tih uz Radobolju. i oni se kucaju drugarski. Najprije ga opija neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima.A kroz nekoliko dana. Zima. kroz neke daleke konake. kezi nekakva jareća brada. duboko pod njim i zanijemje.Amin! Dabogda! . kako on sam kaže. I to sve baci mu neku tužnu sjenku na njegovu dušu. . i začas ga probudio u njemu i pootvarao sve mračne konake njegove duše. prema krčmi Mare Petljanove. pa krto kao uzdah truni latice behara i šumom i željom ženske podatnosti uvlači se mirisom u uzburkanu Adem--aginu dušu. Baštovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama. a čini mu se: nije da silazi. ni čemu je tu. prikrila je cio grad. da vrišti. pa ni on sam sebe ne može da prepozna. van grada. koja sad tinjaju u njemu i koja su spremna da svakog časa kao razularena ergela vjetrovito i usplahireno jurnu u bezdan. ocu. uz plamsanje vatre u starinskom.Dragi Fazla. u pjesmi. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama. Još jedan dert više. stari sevdalija. pod rascvjetalu senabiju jabuku. vidi on kako se nad Išom. pjesmu samohranih. uputi se preko Šetališta put Zahuma. i on bezvoljno pode naprijed. počinju da zjaju nekim prohtjevima. eto sad. Pobijeljeli i vrhovi golih planina. Poslije ta zapletena svakidašnjica opet odnekud izbija kao neka teška besmislica koja mu odnosi život negdje u otužnu provaliju vremena. i sve osta duboko. polahko. Pusu samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih ko-naka. a iz Biberova odžaka raznosi bura dim kao na jagmu. A taj bezdan ne zna se ni gdje je. dugo gleda u plamsanje vatre. I nenadano se sneveseli. pa poče da navaljuje. pa ga spopadne teška čama i bol za minulim danima koji su samo u prošlosti tako lijepi i privlačni. koji. spusti tamburu pored sebe. I pred njegovim očima počinje sve da raste. zato se i prihvaća tako često za čašicu kod Štefice Švabice. a oko samohrane Bibe-rove kuće pjeva jesenji vjetar pjesmu beskućnika. pa u mrtav pepeo. A nešto sve raste kao bujica oko njih. U isto vrijeme Biber je sa svojim baštovanom Fa-zlom ispijao ljutu u mehani Štefe Švabice. Svejedno ima nešto u toj pjesmi što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. pamrav kopora u njemu. sjedjela je uza nj jedna žena. podatan. da oživljuje i plovi nekud u svijet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. pjeva: -a Sadih almu nasred at-mjedana. eto. ima nešto što niko ne može da shvati u mahali. i orgijalo u defu Sofke Ciganke. i sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada kao zaborav negdje dolje po uzbrujalom gradu i nestaje u mlakom i od mirisa pijanom proljetnom sutonu. još slade i veselije ljeto. cereka se. On se više i ne otima slavujevoj pjesmi. A Biber izvi glas. čuje žubor vode. hadžijska se brada blaženo otegnu i iskesi kroz prozor kupea treće klase. on silazi sokakom niz Pomovinu. A kroz san. nad kojim treperi . pa se topilo u dumanu ljute. širokom odžaku i. žena i djeca? To je u ovom času samo jedan do krvi bolan i grčevit 127zagrljaj koji ga drži u životu i ravnoteži da ne odleti. samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi. ni u čemu je.. Nešto raz-valjeno i bez dizgina zijalo je u njemu. bijedom i uplakanom. Cio svijet samo je jedan razliven i prijatan uzdah.. uzalud se trudi da misli na proljetne poslove koji ga očekuju na njegovu imanju Topalovci. Adem-agi Mrahoru nešto neiskazano zastruji kroz krv i poremeti mu sve što je smislio i naumio kroz duge zimske noći. svijet od slatkog čemera i žalbe za životom. pali mu krv i pomućuje mu misli. on je sve na svijetu. ludo. nego prosto da pliva kroz tu vrtoglavu omaglicu. pa i njemu. pokupljena. srljalo očajnički. još jedna i još stotine čaša i dertova. u tinjanje žara. I. 126 PAMRAV Kad prvi slavuji zapjevaju u bademima na Pomo-vini. osjeća šum lišća i Išin glas. . Ne zna se ni zašto je on tu. I Biber se zanosi u tople ljetne noći. I opojni miris te ženske podatnosti je me-hlem-lijek. topla i intimna pjesma šarolikih nada.odgovara Fazla. drhtav. Njega je probudio u Adem-agi onaj zlosutni pamrav. jer je ta slavujeva pjesma u ovom času tako sićušna prema njegovoj teškoj duši. klecava hoda. Šta je imanje? Šta je kuća. kao pokajnica. noseći u sebi neki čemer života i bol za minulim ljetom. Duboko povijena u feredžu. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. svrha i razvrha svemu. Tako Adem-aga Mrahor dođe do krčme udovice Mare Petljanove i sjede kraj vrbaka. bez glasa i života. kmekeće i trza ga iz sna. uz tiho i bolno cilikanje meka-hne šargije. To negdje napolju. da se ne pusti niz bujicu svojih osjećanja. 125 II Biber. Zaborav-ljaćemo ih zimus po mehanama i čekaćemo novo. Lagahan vjetar kao djevojačko šepurenje privlači se kroz mehkote mladih vrba. ispili smo sve slasti ljeta. mužu i posjedniku. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi. pamravu u sebi. Uzalud se on s početka otima tom. da mu liči samo na finu žensku viticu. vuku se dani puni kiša i prozeble magle. mraz stegao naš grad da srce puca. Ademagi. Uzalud zatvara ba-štene pendžere.

dodiruje mu lice kudravim bičevima kose. I od tog dodira nešto joj struji cijelim tijelom.moli ga Mara i umiruje svojim raščupanim viticama kose. nego nekakav opojan i živ plast plamena što ga upija u se i sagorjeva. Tek negdje pred zoru. pomračuje mu svijest i pobješnjuje ga u divljine. i izbavlja je od jata nekih nevidljivih tereta što nalijeću na nj. I sav taj bijes. griješno i slatko. pa nesigurna koraka. . snažno ustreptalih i sa vatrenim očima. i njemu se činilo da mu čuje bjesomučnu huku kako se približuje. Zatim. Adem-aga se hrvao sa vrbama. a jedan drugi odgovori mu čak odozdo iz Dadića bašče. pa zapali cigaru. nešto da je vidi. lomio im i mrsio granje. I sve se zapali od tog glasa. i taj drhtaj postaje 129sve vreliji i ukočeniji. i to bjelasanje raz-liva neku slatku zebnju po Adem-aginoj snazi. a Mara dipi kao srna i donese mu crvenu ružu kao krv. zavrati glavu. bijes li. zadrhtaše jasnije. I tako Adem-aga počesto zove Maru. skrivena pod orahom. a ona sva miriše dahom i plodom sočne zemlje u proljeće. .Bježi! Bježi! kažem ti. Čaše ciknuše. Adem-aga steže stolicu pored sebe kao da se boji da ga bijes ne odnese.Mare. Mare! . . Mara. podupre je rukom. kao zagolicani razbludnom pomisli. a sto se diže u vazduh i pljusnu posred Radobolje. pa ga ponese neki vileni. ni bjelasanje Marine haljine. a zvijezde kao da se primakoše zemlji. pa da prepukne. osveta li. pa joj je i korak nekad čvršći i bješnji. kao otkinuto i zalutalo parče oluje. Nenadno kucnu šargija gore u prisoju povrh bašče. tako se osjećaše u taj čas. Lagahno prevlaci on ružu preko brka. da ga zaguši. smrviću i tebe ako mi se ne ukloniš ispred očiju! . ali on više ne osjeća draž tih vitica. pa im šum biva sve slabiji i tiši.govori on jetko i pjenušavo kao da samim svojim glasom hoće da smrvi sve što mu padne šaka. izgubi se u tihoj noći. Izgubiše se oštri obrisi brda. T u njoj se nešto probudilo kao uštinut jogunluk. Ožeže ga kao bol i on nenadno pobješnje i poče da krši Marinu snagu. hitajući za njom.Ajme meni. i tišina se još jače profini i pritaji. pjesmu od plamena. 130 . jest. Mara duboko uzdahnu i oču se šum Radobolje.Eh. učinilo joj se da kroza san čuje neko bolećivo dozivanje: . Ko zna iz kog je ranjenog srca ponikao. Stade praska drvenog stola pred njim. Nešto. Odnekud izdaleka čini mu se da čuje slavujevu pjesmu. Boga mi .miris proljeća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. . raširenih ruku i luđačkih svijetlih očiju. a ruka mu utonu u podatne Marine slabine. pa osjeća kako joj grudi dodiruju košulju. Kao daje smrt prošla kroz proljetnu noć i ostavila za sobom žalostan trag. još jednu! . Učas. 128 ne vidi ih niko. Začas. ni šumorenje Radobolje. Slavuj zapjeva. poče da se diže u Adem-agi.Jednu ružu. pa opet utiša i oču se tih razgovor. Ona vrisnu i jedva mu umače. protegne mu se snaga pa zabrekne.kaže Adem-aga sasvim tiho kao da se boji da ne pobuni svoje pritajene želje u tišini. nemoj! . i sve se opet smiri. oču se kao ljubavno dogovaranje. sve se uzbudi i poletje put zvijezda. A u njegovu naručju to nije više udovica Mara. jer i sama Mara pored njega u taj čas izgledala mu je kao bijela koza što se zaskače na nj i ogavno kmekeće. Svud unaokolo zašumi oko njega. Nema briga. Pusto mi je bez tebe. kao daje slavuj u plamenu. . Adem-aga. A kroz tu ruku na Marinim slabinama struji neka neiskazana milina u njegovu nabreklu snagu. pa gori i doziva. nema misli. snagom vala. u Dizdarevu vinogradu. pode put Mare.Bona Mare. Pa i glas joj topliji nego li obično. škripnu zubima. O Adem-aginu dušu objesi se neka pusta praznina. jurišao kao sumanut. Mlada udovica Mara Petljanova brekti u pruživom hodu i titra u lukavom smiješku. sad nekud podrugljiv i obješenjački.šapne Adem-aga tiho. pa kao da zaleprša srce u Adem-agi. a Ademaga. Mara oču prasak i vrisku mladog vrbaka. a kad Adem-aga ne imade više što da baca ispred sebe. Čuo se samo jasan i vječiti šum Radobolje kroz tihu noć. hee! Crne sjenke sletješe na krošnje stabala. pa se pritajeno šćućuriše u njima. . i ovaj pamrav opet se pojavi odnekud kao zla slutnja. Sve je probuđena želja u tišini. Ali on se nije više javljao. Nešto se zakocenulo u njemu. pa kad mu donosi rakiju.Nemoj! Za mira Boga. pa omakne iz srče. sve se pokri plastom smirenja kao tamnom sjenkom. bježe u suton srebrnih derdana. duboko potegne miris iz ruže.zaleleka Mara. i od te huke on više ne vidi i ne čuje ništa na svijetu. A slavuj zapjeva u sočnom vrbaku. sjedjela je uvrh bašče i sa nemirnom zebnjom očekivala šta će učiniti Adem--aga. šta mu bi! . pa drhti. a stolica vrisnu i pršte. spotače se o vrbove žile i sa bijesnim jaukom muklo lupi o zemlju. pa mu milo da je vidi blizu sebe. i taj val rastao je uporedo sa svakom čašicom rakije. a tolika je tišina da mu glas neobično iznenađen upada u nju. Ta suton je. I šum Radobolje kao da se opet pritaji.govori on poluglasno ispod jabuke. kucnu prigušeno kao šapatom. Marina haljina bjelasa se kroz bašču. vruć vjetar. Jer Adem-aga mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana. I kao da je neka sila privlači snažnom Adem-agi. sjedi do mene! Tako. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. a u širokoj noći zapara jedan bolan krik i izgubi se u visinama. a nešto što mu rakija odnosi dušu i mehku proljetnu noć.

Zbog njegove naprašite ćudi prozvali su ga i Hršumom. Cijela čaršija izgleda mu nekako sitnija i trošnija nego obično kada svraća u berbernicu Muje Trklje. pa udara čivtima.čudile se komšije. Na svome vatrenom vrancu. Svijet! Ta on zbog svijeta i napušta šeher. ponosno zakočio.Ma šta. bolan.i sve. sač za pečenje hljeba na ognjištu i saksija za pečenje pite. . izgubila pamet. neka kuću pretvore u berbernicu Muje Trklje. Šaćir-aga Pla-vić jaše kroz čaršiju. gunđale su sebi nešto pod nos i iznosile namještaj u avliju. negdje pred dolazak prve laste. I ona. ljudi. slabo osvrtali na to: Zabodice su postajale sve češće i žučljivije. Raz-bješnje se kao da mu neko Džigitu zabode nož u srce. Šaćir-aga kroz kratko vrijeme dovede seljake s konjima i natovari prtljag s njima zajedno. himbut za nešestu. ljudi. Naposljetku se okončalo i spremanje prtljaga. a u Šaćir-agi nešto raste kao plima. čeka pored nje da. Grabinu! Za Džigita bih dao i ženu. kao uinat. nekad veoma poštovane porodice Plavića. Sluškinja Fata. Naposljetku je došlo do toga da se isposvadao sa polovicom komšiluka i sa gotovo cijelom čaršijom. Šaćir-aga. sav cepteći od bijesa. Na ovakvo njegovo držanje mislio je da mu daju neko pravo dobar glas stare. jedan veliki bakreni kazan i dva kazandžika. ali nepopravljiva prznica. eto. 131DZ1GIT I. Neobična i šarena povorka krete se kroz grad. zapali svu kuću svojom vikom: . pa ne zna sirota za šta bi prije prihvatila. Zavijena u feredžu. nije ni da leti. Saćir-agina majka. bona Mare! . Uz pomoć Fatinu spremi se i stara kaduna Aiša. Šaćir-aga je u stvari bio dobar čovjek. pa zar mu ni u njegovoj rođenoj kući taj svijet neće dati mira. provlače ispod njena trbuha uz ciku i kokotanje. prava junačka pojava. pokrenuta hirom nabusitog Hršuma. Neki su zastajali začuđeni. nego podbada. osim onih prvih sa mekahnim balama. dok se žene sve u žurbi pripremiše za jmt. Dućani sa ćepencima šćućurili se od straha da ih njegov Džigit ne smrvi. On se ne obzire ni desno ni lijevo. nosila je cijele bale namještaja i bacala ih nasred avlije. Njegove dvije sestre. U njegovoj duši šija ponos. Ali u čaršiji se. Šaćir-aga izađe van sebe. Neka vidi čaršija kako jaše Šaćir-aga Plavić. Malo mu je zar što im je svojim svađama po čaršiji sreću zaustavio. bolan. više nego svoju Grabinu. . Čeljad se uskomeša. Džigitu. ćorava u desno oko i kozičava lica. gotova. mušterija onom tvom Džigitu. nego ih još muči cijelog života. đugumima. plašljiva kao kokošica. dvije šiljate gvozdene lopate. a ti odmah kao stršljen. šalili se s njim i podsmijevali mu se. A on mušterija mom Džigitu! Eh. jedan šiš za prženje kahve i krošnje sa bakrenim posuđem: sahanima. Konji su čekali pod tovarima vunenog namještaja. a opet obuzdava konja da se ne razleti od silne snage i obijesti. Na drugom opet tepsije sa santračem. kao krila. i staru majku. baš u rano proljeće. . . razigrao svoje čelične damare. a plašljive glave proviruju u čudu kroz pendžere. . Ah. Da Vejsil-aga nešto nije star i viđen čovjek medu ljudima. Čovjek te pita bi li prodao Džigita. .Ama kakvu Grabinu. i . Jednog dana u čaršiji reče mu Vejsil-aga Voljevica: . nije još ni proljeće! Šta će nam svijet reći.Voli on njega. Tako jednog jutra.Šta! Mušterija Dži-džigitu! Eh. Na riječ "svijet". svakakva ti svijeta ima u nas! 132 . Na trećem konju opet. On sav gori. koja je toliko mirna i ravnodušna da se komšijska djeca. čekala još samo da joj Šaćir-aga osedla staru bedeviju Mrkušu.. a otišao bi i u pasija preskakala. visili su: škip. naročito u posljednje vrijeme. žalosna ti sam! . lenderima i ibricima. čim im se ukaže prilika. a Hršum sve zaobadaliji. a neki opet nasmijani posmatrali su povorku. pa da on sa svojim Džigitom ode nakraj svijeta gdje ga niko ne poznaje.K'o da se ne misli ni vraćati . ljudi ljudski! . koja zbog svoje duboke starosti ne može da uzme učešća u spremanju prtljaga. ja sam vala. i njegovo bogato imanje Grabina. upade Šaćir-aga u avliju svoga doma kao grom iz vedra neba i. Uz kadunu je i nerazdvojna mačka Zeka. U čaršiji su poznavali Šaćir-aginu osjetljivost i njegove mahane. kao ljubav.usudi se žena da mu primijeti molećivo. Neka pozovu još i Vej-sil-agu Voljevicu sebi u pomoć. sa zajapurenim osmijehom na licu. Bog s tobom. ljudi! Pa ja tebi da prodam . plah i ograničen.planu Šaćir-aga i zapjeni od bijesa. tog časa na Mrkuši obadvije krenu put Gra-bine. .Baš si hršum i prznica.Spremajte se! Sve spremajte! Vežite prtljag u bale! Odmah idemo u Grabinu. usjed133jelice. ona je sjedeći na avlijskoj sofi.Šaćir-aga. baš bi se lijepo proveo. Iz Džigita biju vatrene varnice. Na jednom konju opet stršila je okrugla sinija i razroki sadžaci. umotana u šarene ćilime. oštapljene kao dvije kusaste rode.iščudava se Šaćir-aga i ne može da shvati toliku drskost Vejsil-age Voljevice. Šaćiraginica. ljudi.Mare! O. A Džigit kao da to osjeća. Nije bilo šale.Šta će mu ovoliki prtljag za selo. Staru kadunu popeše pred vratima na Mrkušu. Nije samo da jaše. naćve.

134 Naprijed su išli konji pod tovarima, za njima na primjetnom odstojanju kaduna Aiša, zavijena u feredžu i u žutim, sa crvenim kićankama na kljunovima, ženskim čizmama. Pred njom na unkašu čuvala je njena nerazdvojiva Zeka i uznemireno zvjerala po ulici. Za njima opet išle su dvije Šaćir-agine sestre sa sluškinjom Fatom, sve tri pokrivene žarovima i sa gustim koprenama na licu. Sam Šaćir-aga ostao je još kratko vrijeme u aharu, sedlajući svog Džigita, a zatim je zaključao kapiju, veliki ključ turio za pojas i vinuo se u sedlo Džigitovo. Njegova prkosna pojava promakla je čaršijom, mimoišla njegove i na puškomet pred svima krenula put Grabine. Ta Šaćir--agina Grabina udaljena je od grada svega četiri kilometra neravna konjskog druma. To je i njena prednost i loša strana ujedno. Prednost utoliko ukoliko je bilo lahko žensku čeljad opremiti u nju, a loša strana opet utoliko što je vatrenom Džigitu bio taj put takva igračka da se nije mogao ni da zagrije. Tek kada bi Šaćir-aga išao u udaljenija sela svojim kmetovima, Džigit bi imao prilike da zapjeni od puta i silne udarljivosti. I sada se Saćir-aga zaboravio, pa pustio Džigitu na volju da ide u Borovčevinu. A povorka daleko ostala iza njega. Rano, vlažno proljeće. Drum mokar, a plotine napupile, pa soče pod blagim suncem. Nešto kao nada, kao snaga, napinje grudi, a opet nešto kao tugaljiva omama dohvata se čovjeka i rastužuje ga bezrazložno. Nešto slično do-može se i Šaćir-age, pa zaboravi i na svog Džigita i bi mu žao čaršije, i ljudi, i Trkljine berbernice. Ali u tom času ukaza se njegova kula u Grabini i njegovi vinogradi, i sva tuga iščeze bez traga. Nešto tako srcu priraslo bilo je u toj strani gdje se uzdizala njegova kula. Tu se negdje skriveno smiješilo davno mu djetinjstvo, njegov stari otac, rahmet mu duši, sjedio kraj odžaka i savjetovao ga, vinogradi pod kulom uzdizali mu opet ponos imućna čovjeka i podsjećali ga na dužnosti i brige domaćinove. 135Raštrkani, bijeli oblaci lelujali se pod neobično plavim nebom, a obradovane ptice dozivale se po pučini. Njegovi su daleko izostali iza njega, dok je on razmišljao o Grabini i prošlosti. Upravo u to vrijeme dok se sve ovo događalo, pred niskom i čađavom, potleušicom što su je seljaci nazivali krčmom, sjedio je stari Ante Dronjak i provlačio likove konce kroz istruhljenu oputu. Napleo je toliko lika oko opanaka da su mu izgledali kao dva svračja gnijezda. Sa krovinjare se dizao plav dim i vrapci zamorili u vrbama. Odozdo sa česme čuo se brz šum vode. Ante baci pogled niz drum, široko zinu i pusti neki neobičan glas poput mačora. Džigit je bijesno kresao uz drum, a za njim, čak dolje do Pudarnice, iako već zašao u godine, nazirao je Ante svojim gorštačkim okom kako se miče šarena povorka. - Jes' Šaćir-aga sa svojim, Isusa mi! O, Mande! - Oj' - odaziva se lijeno žena iz krčme. - Evo Šaćir-aginih! Ih, ih, za mila Boga, pa kud ranije! Krčmar Ante Dronjak, Šaćir-agin najsiromašniji kmet, nije nikad bio načisto s tim da li mu je milije da je Šaćir-aga sa svojom porodicom u gradu ili, pak, u Grabini. Istina, kad su oni ovdje, on češće omasti brk pitom i pirjanom, pa i običnije mu je. Ali opet, Šaćir-aga naprasit, pa da Bog učuva. Džigit iskrsnu pod vrbe. - Ante, kahvu! A u Anti nešto poigrava; smije se, i svaki čas ukazuje mu se onaj jedini i pocrnjeli zub u vilici. Šaćir-aga stegao crne i guste obrve, pa se Ante ne usuđuje ni da ga ljudski upita za zdravlje. Dok Šaćir-aga posrka posljednji findžan kahve, žene s konjima minuse šutke kraj krčme. Siđoše još nekoliko koračaja niz drum i odahnuše od puta. Pred njima 136 T se kočila stara Plavića kula, visoka i siva, sa vratima na ćemer i pozatvaranim pendžerima. Šaćir-aga dotrča da skine majku s Mrkuše, otključa kapiju i, bez riječi, vrati se natrag pred krčmu. 'C f II. Prvih dana u žena pune ruke posla. Krečili se zidovi, prali se podovi, tavanice i musandere, mela se avlija i sadilo cvijeće po sofama. A Šaćir-agu spopala samotinja sjedeći pred Antinom krčmom. Da hoće bar da ozeleni, činilo mu se pola bi mu osame nestalo. Tako on sjedi, nenadano se diže i odlazi Džigitu u ahar. - Hej, Džigo, Džigo, Džigiću moj! - tepa mu Šaćir--aga i miluje ga, a on se prosto smije na nj i veselo kopa nogom kao da mu pruža drugarsku ruku. - Hej, Džigo, razgovore moj! Džigit je Šaćir-agi jedini iskreni drug i prijatelj. To nije konj, to je soko, vila. A pametniji je i od kadije što sudi u mešćemi. Kad na Šaćir-agu padne čamotinja i obuzme ga neka nepoznata tuga, on i nehotice pogleda kojoj čaši u dno, onako ispotaje, zavučen u tamni budžak krčme, razbije dert, a zatim izljubi svog Džigita, vine mu se u sedlo, pa poleti kud ga oči vode. Džigit bjesni, rahvani, a Šaćir-agi se čini da leti ispod oblaka, da preskače brda i doline. I tako leti, leti, pa najednom osjeti umor, postane opet obični Šaćir-aga Plavić, i klone u sedlu, zadrijema. A stari prijatelj Džigo to osjeti, uspori hod, primiri se, pa uvije kičmom i drži Šaćir-agu u ravnoteži.

Takav je, eto, Džigit. Naposljetku raspuče i proljeće, izvuče se iz svoje sočne kore, a Šaćir-aga prionu da obrađuje imanje. Po cio dan žene mijese hljebove i vare pirjane u kuhinji, 137a on pred težacima po vinogradima. Čim sa posla, Šaćir--aga u ahar da obiđe Džigita, a zatim pred krčmu. Tako mu prolazi vrijeme. Tako mu izmiču dani nejasnog na-danja i pritajenih borbi u njemu. Iako Šaćir-aga nije kukavica, u posljednje vrijeme čini mu se kao da mu za leđima raste neka zavjera. Neko se zavjerio protiv njega, pa mu ne da mira. Očas mu se neko u krčmi učini sumnjiv, a on počne da ga podozrivo pogleda ispod svojih gustih vjeđa. Poslije upre oči u jedan predmet pa kao prikovan ostane tako po pola sata. Najednom se trgne i osmjehne, pogleda po krčmi i počne da priča 0 Džigitu: - Pasmina je to. Hej, ljudi, nije to šala. Konj od dobre pasmine isto je što i čovjek od dobre porodice, od dobra soja. U svemu ti i svačemu ima razlike. Eto, rečemo ti, Vranac Alage Bijelića. 1 to ti je, brate, dobar konj, ali Džigit je Džigit. Njemu nema premca, pa basta. Seljaci slušaju, mlađi se podsmijevaju kradom, a Šaćir-aga zapao u vatru pa priča: - Sinoć se upravo uvodim u san, a on udara kopitom o dasku u aharu. Čujem kako zvecka sindžirče. Siđem dolje, upalim lampu, a on se osvrte, ugleda me 1 veselo zarza. Ništa mu nije falilo. Htio je samo da me vidi, da ga pomilujem, pa eto ti. Ovo nekoliko pohvalnih riječi upućenih Džigitu razveseljavaju Šaćir-agu, on ostavlja krčmu i sav sretan i smiren, sa sviješću dobrog domaćina, hoda po vinogradima, gleda i nadgleda kako mlade seljanke pod Fa-timinim nadzorom beru trešnje. I žena mu je sišla u vinograd. Plašljivo i kradom pogleda ga ispod oka: "Minulo gaje, hvala Bogu", pomisli i pogleda ga slobodnije. Ali i najprijatniji smiješak bio je u stanju da katkad Šaćir-agu baci u ono nejasno stanje slutnje i podozrenja. Svi su primijetili ovu promjenu na Šaćir-agi, ali niko joj nije znao uzroka, pa ni sam Šaćir-aga. Jed138 nostavno naišlo bi na nj i minulo bi ga. 1 to je sve. Neka pomisao iskrsne u njemu, kao na primjer: "Uginuće ti Džigit", ili: "Nesreća vreba na te". I stvarno ovo je govorio neki glas, samo Šaćir-aga nije bio načisto s tim: da li govori taj glas u njemu samom ili mu šapće odnekud. I što se god dublje zalazilo u ljeto, ovaj zlobni i nevidljivi šapat bivao je sve češći. Kao da se svojom slutnjom navadio na neko veliko zlo. Katkad bi se pričinilo Šaćir-agi da mu se ovaj glas zlobno podsmijeva, pa ga opet hvata u svoje kolo i potpuno vlada njim. On se isprva otimao, trzao, gonio ga, misleći na svoje poslove, Džigita, ili ma što, ali ovaj zlobnik izabrao bi tako strašne zabodice pred kojima se kršio svaki otpor. I ovaj glas, jednog vedrog, ali kobnog dana, dosluti nesreću i po Džigita i po Šaćir-agu i po cijelu njegovu porodicu. Tog dana ovaj glas naročito se nekako okomio na Šaćir-agu sa svojim strašnim zabodicama. A njemu se stislo, spopala ga neka nemoć i očajanje i suzila mu pogled do pod nos, u nešto crno i neizbježno. Nigdje nikog. Samoća. Milovao je Džigita, pa ga i on nekako tužno pogledao kao da predosjeća neku nesreću. I Šaćir--aga prekrati sve sa nekoliko bezvoljnih koraka. Ude u Antinu krčmu, sjede u budžak pa slomljenim teškim glasom zapovjedi: - Onog mog, crnog! Napolju treperi život, igraju se sunčevi zraci i šušte krošnje vrbove, uz dalek šum vode na česmi, sunce se probija kroz crno prozorče, a Šaćir-aga sjedi u vlažnoj i niskoj krovinjari, zavučen u svoj budžak, i ispija crno vino, teški grijeh. Grijeh svoj, svojih predaka ili sotonin. On pije jer ga neka nevidljiva sila tjera na to, sila što je kao kvrga sjela na njegovu dušu, pa mu ne da da sretnim i otvorenim pogledom gleda bijeli svijet. 139Prolazi jutro. Sunce izmiče kroz prozore, a Šaćir--aga jednako teško pije i šuti. Ante je zabrinut, ali nijem i poslušan kao rob. I u Šaćir-aginoj kući doznali su da im sam domaćin sjedi u krčmi, pa im teško kao prema glavi. Šaćiraginica se previla, pa gleda u krilo suznim očima, a sestre mu natmurene tumaraju iz konaka u ko-nak, iz kuhinje u kuhinju, iz avlije u bašču. Kao da očekuju kakva nemila gosta. Jedina mu majka, stara ka-duna Aiša, ništa ne sluti i sjedi sa svojom Zekom u konaku kao zaboravljena. Prolazi i vrijeme ručku, a Ša-ćir-aga ne dolazi kući. Sunce naginje zapadu, a njega jednako nema. Osjeni jablanova otegoše se, a sunčevi zraci se oduljiše i pozlatiše kad on izbi u avliju. Šaćiraginica skoči pred nj. - Snesi mi silah i kuburu! Idem u Polog - kaže Šaćir-aga mrko i teškim glasom, pa, i ne pogledavši je, nesigurna hoda ude Džigitu u ahar. Šaćiraginica, blijeda kao krpa, preklinje ga da ostane: - Ne idi, moj Šaćir-aga, živ mi bio! Sanjala sam ružan san. Ne idi danas u Polog: ima još dana u Boga. Ta kmetovi će i sami doći. A on i ne odgovara. Šuti i sprema konja. Još časak, i Džigitove kopite zakresaše drumom povrh kule, a Šaćiraginica zaplaka. Sestre mu kao dvije nijeme i tužne sevlije ostaše na avliji.

U Polog vode dva puta: jedan preko Meoljine, kraći, peo se krivudavo i strmo, a drugi duži nešto ravniji, vodio je preko Borovčevine. Samo ovaj drugi imao je jednu mahanu: upravo ispod samog sela Borovčevine, što leži na platou, probija se on kroz stijene u duboko presječen divlji goli tjesnac, pun škripova i prerezan suhom potočinom. Strašna i jezivaje to divljina u kojoj glas zvoni kao sa onog svijeta. A Saćir-aga ne bira put. Pustio Džigitu na volju, zaboravio na ovaj svijet, pa juri, leti. Krš ozvanja pod bijesnom Džigitovom kopi140 tom, a stijenje odgovara bijesom, smijehom i lavežom. I baš tu, upravo negdje pred suhu potočinu, Šaćir-aga izvadi kuburu iza pojasa, podvrisnu i opali. U isti tren Džigit se trže, bolno jauknu i posrnu naprijed. Šaćir-agi pretrnu srce. On se povi po njemu. Zanos se u tren rasplinu i užasna pomisao ožeže mu mozak. Jeka od pucnja zagrominja se u kršu i nasta kobna tišina. Džigit opet jeknu. Šaćir-agi kao da puče nešto pred očima, dah mu se nape u grudima i nasta neka divlja borba u njemu, borba prijegora, ponosa i ljubavi. Stvar je bila jasna: Džigitu je zapela noga u škripac i prelomila se u snazi naleta. Džigit ponovo jeknu. Šaćir-agi se za-vrtješe suze i umalo što ne zarida iz sveg glasa. Ali se supreže, poče da mu dršće usna i ruka na kuburi. Džigit ga bolno pogleda i nemoćno obori glavu s teškim uzdahom. Najednom, ne znajući sam što se dogodilo s njim, on leže po svom drugu, pade mu oko vrata i zarida, tresući se sav kao u groznici: - Hej, Džigiću, sirotane moj! Hej, rano moja nepre-bolna! Šta, zar Šaćir-aga Plavić da plače kao žena! ote se on i pogleda po pustoši. Sam. Samo golo stijenje zuri u nj i u sirotog Džigita. - Jest. Oplakao sam i sebe i Džigita - reče on jedva čujno, steže srce, drhtavom rukom poteže kuburu i stade pred Džigita. Dva strašna oka, puna molbe, očaja i bola uperi Džigit na nj. Šaćir-aga ne klonu, naperi. Metnu ruku na oroz i jeknu, jeknu kao ranjen, i omače. Pucanj vrisnu, a on, i ne osvrćući se, naže ka Grabini. Za njim zaurlaše hiljade glasova, cika, smijeh i đavolji kikot krša, a zatim se sve utiša i zinu mrtva i hladna pustoš iz klanca. 141III. Šta je soko ostriženih krila? Šta je čovjek bez oči-njeg vida? Šta je junak bez svijetla oružja? Staje hodža bez bijela saruka, Šaćir-aga bez bijesna Džigita? Šaćir-aga Plavić nije sebe više ubrajao medu žive ljude. On se živ pokopao u svojoj Grabini, ne mareći ni za svijet, ni za svoje bogato imanje. - Ante, onog mog, crnog! Šaćir-aga u vinu traži zaborava. On u vinu sanja 0 Džigitu, prelazi na njemu brda i doline, zapjeva, pa se najednom rastuži i rasplače kao malo dijete. - Isuse moj, šta bi od našeg silnog age! - čudio se Ante. A Šaćir-aga po cio dan u svom tamnom budžaku. U kući žalost kao za pokojnikom, a imanje pusto bez njega. Žene kao sirote idu po vinogradima, zaraslim u travu i korov. Kao da je sve prokleto. Nema više ni straha ni trepeta u kući. Šaćir-aga je bio kao mušica. Nikom ni u oči da pogleda. A opet se niko ne usuđuje da mu šta primijeti, da mu prebaci. Ali ne od straha, nego od žalosti. Došla i berba. Sve cikti od veselja, a Šaćir-aga kao smeten, ne umije ni da kiridžije pogodi. Sišla jesen u kotlinu, tuga maglovita, beskrajna, a Šaćir--aga u budžak, kuća u beznadežnost. Tako prolaze dani. 1 gora počela da opada, a Plavićevi još u Grabini. Žene se zaželjele komšiluka, pa pomriješe od osame i čamotinje. Preklinju Šaćir-agu da se sele u grad, a on samo odmahne rukom, pa u Antinu krčmu. Katkad po cio dan prosjedi sam u konaku, izgubljen i mučaljiv, po cijele sate ide uza sobu, niza sobu, pa se zavali na sećiju i gleda u tavanicu. Nije mu ni lahko. U čaršiji se sigurno već sve saznalo. Ko zna šta se sve tamo ne priča. Zar Šaćir-aga Plavić polomljenih krila da izađe pred one nabodice i ukoljice. I on je sav svoj duman i jad topio 142 u Antinu vinu. Prestao već odavno da govori o Džigitu. Nekad ga je uzdizao iznad cijelog svijeta, bodrio mu ponos i snagu, a sad ga vino uzdiže iznad neke crne provalije savjesti i zlih slutnja, drži ga u kandžama nad tim ponorom, dok se on bori, hrve, savlađuje i pobjeđuje, da poslije pijane borbe druga provalija postane još dublja i crnja. I sve tako. A jednog dana, pijan i raspojasan, Šaćir-aga ude u avliju i zagrmje: - Spremajte se! Odmah se spremajte! Fato, veži prtljag! Hajd' mičite se! Ta niste se skamenile. U ženama nešto zaklikta, ali nove, crne slutnje ugu-šiše ovo kliktanje nenadne radosti, i šutke počeše da se spremaju za put. Ante je domalo doveo brđane sa konjima. Oni su i tako krenuli po brašno u Kamenik, pa onako uzgred, dobro im došlo da potovare Šaćir-agin prtljag. Kroz jedan sat povorka se krenu. Ovog puta Šaćir--aga je išao posljednji, uzbuđen i omamljene svijesti. Nešto razbijeno i očajnički nosio je u sebi put svoga rodnog grada, koji mu sad izgledaše nekako stran i nepristupačan. - Eh, heej! - uzdahnu Šaćir-aga i osloni se na stijenu kod Bijele pudarnice da savije cigaru duhana. I tog časa učini mu se da se sasvim prikuči svojoj tragediji, ugleda joj svu jezovitu nagona i trže se. Htio je da viče, da vraća konje u

Grabinu, ali su mu samo drhtale zgrčene usne i poigravala cigareta u rukama. Eh, da je barem ostao u selu da mu svijet ne gleda sramotu! Tako je Šaćir-aga Plavić došao u svoj šeher. Isprva ostajao u kući. Mučilo ga teško. Muvao se po konacima i noću izlazio u bašču, dok jedne noći ne preskoči kapiju i ne izgubi se u pomrčini. Naposljetku poče i danju da izlazi. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, niko mu i ne spomenu Džigita. Štaviše, ljudi ga sretahu otvorenije 143i prijaznije negoli prije. Kao da su na sve zaboravili. Vejsil-aga Voljevica upitao se čak s njim prijateljski za zdravlje i, onako iz običaja, raspitivao ga o ljetini. Tako Šaćir-aga presta da zazire od čaršije, ali se ipak sve rjeđe vrdao u Trkljinoj berbernici. Po čaršiji se pročulo da se propio. Viđali su ga kako se krije po krčmama na drugoj strani. Kući je dolazio u kasne sate, tiho i nečujno. I dok su svi spavali, zaticao je on svoju ženu, presamićenu kao u kvrgi, kako ga, blijeda i iznurena, čeka u polutami kraj ufitiljene lampe gaznjače. Katkad se pijanom Šaćir-agi činilo da gleda pred sobom nijemu utvaru, a katkad opet najbolje stvorenje na svijetu. Prema tome, nekad bi Šaćir-aga lijegao u dušeke mrk, zlovoljan i zloban kao džin, a nekada bi se opet raznježio i, prolijevajući suze žalosne, milovao svoju Šaćiraginicu. Ne prođe ni pola godine po smrti Džigitovoj, Šaćir--aga prodade Polog. Za Pologom zaredaše druga dobra: mlinica u Omoljci, podvodne bašče u Mekama, njive u Strugama. Osta se na samoj Grabini. Šta! Zar i Grabinu prodati? U njemu nešto prepuče. On sve pregorje i utonu u vino. Nazirao je crnu tačku pred sobom, koja se stalno širila i postajala sve crnja. To je bila šuplja cijev njegove kubure, skrivene duboko za pojasom. To je bila njegova sudbina. U piću poče koješta da mu se pričinjava. Neka crna nevidljiva ruka vukla ga mrtvom Džigitu u škripove podno Borovčevine. Žena mu plakala negdje u daljinama i dozivala ga preko vode. Ljudi hitali pod nekim mrtvacima i domahivali mu. Crni davolić igrao pred njim na stolu i plazio mu jezik. Neko mu sjedao na pleća i upirao mu odozgo u tjeme. I on se trzao iz dubokog pijanstva 144 u praznoj krčmi, dok je napolju u gluhoj, dubokoj noći zviždala bura, ili pljusak šibao po gradu. Jedne kišovite noći jedva ga vino savlada. Naposljetku poče da ga hvata i pušta naizmjence. Šaćir-aga se borio. Približavao se činu svoje odluke. Šta? Zar i Grabinu da proda, pa da tuđin seta po njoj! Zar svoju staru majku pod starost ostaviti bez hljeba u kući! Nikad! Bolje ovako. I Šaćir-aga steže držak od kubure za pojasom. Pijanstvo je raslo kao crno more, ljuljalo ga, pa opet svijest rezalo krvnički, nemilosrdno. I samo ove dvije igre, jednostavne i strahovito snažne. Misli se ste-gle u čvor, a najednom potonu u moru zajedno s njim, da ga opet iznesu na čistac i udare s njim o nešto što je gore od ikakve stijene: o smrt. Šaćir-aga se diže i zatetura prema vratima. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, odlučio je Šaćir-aga stojeći nasred avlije. Svijest mu je bljesnula na mahove, a predmeti rasli pred njim. Zid, što se bjelasao dolje udno avlije pri sijevanju munje, činio mu se nedohvatljiv i visok do neba. On se, onako u polusvijesti, zagledao u kuću. Kao kroz neko daleko sjećanje projuriše ispred njega lica njegove porodice, ali on steže srce i pođe put ahara. Uđe. Mrkuša se plahnu i uzduha. Šaćir-aga osjeti daske pod nogama. Jest. To je Džigitovo mjesto. Jest. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, ponavljao je on. Aharska zapara udari mu u glavu. Svijest mu poče da se kreće oko njega. On se prihvati za dasku od jasala i spopade ga tuga i očaj. Izvadi kuburu. Bolje ovako. Bolje, bolje, Šaćire. A onaj svijet? Džehennem? Pa i dosad sam griješio. Ih, brate moj, pa zar tako? Zar sebi da smrt zadaš? Jest. Sebi smrt, kad nije druge. Bog zna zašto ovo činim. Oprostiće. A kuća, žena, majka, sestre? S kim ostavljaš sve, nesretni Šaćire? Moram. Nije druge. Sve ovo kao da je izgovorio neki glas koji se klatio nad njim i vrijeđao mu moždane. Obuzimala ga neka 145vatra. On prisloni hladnu cijev na sljepoočnicu, i to bi tako nešto obično. On će odapeti, pa - pred Boga. Šta učini, nesretni Šaćire? I opet onaj glas poče da se klati nad njim i da mu vrijeđa moždane. Šaćir-aga se jedva držao za jasle. Nešto ga privlačilo zemlji. Neko mu sjeo na pleća i upirao mu glavu kao da želi da ga zabije u pod ahara. Ruka mu dotače oroz na kuburi. Sad će! Odjeknu tup i potmuo pucanj kao da se nešto surva. Mrkuša se trže. I Saćiraginica se trže i vrisnu. Pričini joj se daje sanjala. Ona se opet presamiti i spusti glavu na koljena, onako zgrčena, na dušeku, čekajući svog Šaćir-agu. Kiša je pljuštala i dalje u crnoj noći, a Runa zloslutno i jezivo hujala pod Plavićevim prozorima. Sudbina je sjedjela povrh grada na stijeni i bdjela nad stotinama sitnih duša, skrivenih u niske, zbijene i pločom pritisnute kućice. Sve je mučalo zgrčeno i pritajeno u tmini, samo bi na mahove osvijetlila grad, s mostovima i tornjevima, i moćni smijeh s neba prosuo bi se po cijeloj zemlji. 146 IZDANAK Gig pjetlić nakostriješi se pa zapjeva. Zapjeva sa tolikim uvjerenjem u svoju snagu kao da će se sva kasa-bica, šćućurena pod planinom Mrgudnjakom, zatresti od njegove sile. A kasaba siva, rutava kao stara orlušina pod

pa se smješka. Ispod nje se nadaleko vide polja i brežuljci. štiti snažna i okovana prijevornica. pa izađe na ulicu.Kako li samo brže ostari i posijedi! A Alaga bi ustao ispred kafane. osmjehnuo i premjestio korpu s jajima iz desne u lijevu ruku. Kula je na tri boja. Tako je izašao iz ureda Alaga Proho. On više gotovo i ne razgovara sa svojim poznanicima i prijateljima. a sada ne prelazi praga ni gubavo magare. čudak i posljednji izdanak loze stare porodice Proha. To sve Alaga nije umio da kaže.klisurom. s počadalom musanderom i dugačkim crnim srgom za haljine. . nekad čuvene sa sile i tvrdoglavosti. a rječica vijuga kroz njive da se izgubi u polju. pa se uputio na groblje pod Krehino polje. pa u džamiju. Zgledao se. a kad bi i umio. to je sasvim svejedno. Tako on sjedne pred Aganovu kafanu. jednostavno. prošao je kraj istog ureda i opet zapao u misli.Siromah. a Alaga. i začudio se kad se našao čak ispod kasabe kod Panića stupa. On razgovara sa odžakom i miluje ga prijateljski po oblom boku. a u vazduhu šapuće nešto krhko i tako neobično kao da govore duše davno preminulih Proha. pa se zamisli. gleda niz čaršiju. Učini mu se kao daje svu svoju lijepu prošlost pokopao u ovom uredu. Vrh zasvodenih vrata još i danas zijaju tijesne puškarnice. Kao da ga se neko nevidljiv dotače vol-šebnim štapićem i odnese mu sve prijašnje raspoloženje i držanje i pretvori sve u prazninu. sitan kao makovo zrno. i Alaga se osjeti preporođenim. Nije se obazirao ni lijevo ni desno. noseći jaja gospođi gazda-Mitrovoj. kao da ga pale duhovi izumrlih Proha. Ispod mangale prostrt ćilim. Sve je bilo tako obično. a danas Alaga i ne zatvara vrata za sobom. Ljudi se trude da mijenjaju njegovu volju. Nasred džamlije 147krvavo se crveni bakrena mangala. Eto tako je. Dan blag. Kula gleda žalostivo. blago i krotko. i njegove brige ispadoše mu iz mozga i postadoše važne kao trnjine na plotu. biće. Proljeće. iznutra. To on nije umio da reče ni samom sebi. zasvodenim na luk. oštra pogleda i sav u crnoj čohi. nego negdje tamo u debelim hladovima raja i nepreglednim baščama njegovim. i gledao sve kroz tu bliskost.govorio je Agan svojim gostima. ili čini zato što mu je sudbina tako dosudila -opet je svejedno. pa izgube u poljima sa šumom utišalim. I dugo bi sjedio kraj strogih i ozbiljnih nišana svojih predaka. pjevaju ptice. Vraćajući se u grad. dok bi treperila pred njim neka čudna i do suza blaga osjećanja o smrti i onom svijetu. Minuli su zlatni dani ove kule i prohujali kao proljećne vode što se veselo skotrljaju s Mrgudnjaka. Tako se mijenjaju vremena. a unaokolo sećije i jastuci. Konaci su pusti i prazni kao da ih je kuga pomorila. pa ni golubovi ne guču više pod ploč-nim strehama. Ali to nisu duhovi. a udno sobe izblijedio zelen sanduk. To se Alaga vraća sa posijela. ponesi mi ova jaja kući! . i on se osjećao tako blizak Bogu. Prošao je čaršijom. I tako često Alaga sjedi u svom ćošetu i provodi dane. U tome je upravo tolika razlika kao što on ne stoji kad sjedi i ne sjedi kad stoji. Misleći na Božiju 148 r pomoć i na sudbinu. Samo soba-džamlija pokaže još pokatkad znakove života svojim žmirkavim svjetlom. Alaga se tješio tupo i zamišljeno. ismijale bi ga njegove kasablije. cijela ga soba gleda nekako bolnosažalnim i prijateljskim očima. U njoj samuje Alaga kao ćuk. . i planina sa nježnim vrhom do neba. a Alaga zna da im je trzanje uzalud. pomahnitao je. a Alaga stoji skrštenih ruku. Sve je to nekad trebalo. On se samo smiješi i misli kako je to sve tako Bog dao i kako drukčije i ne može da bude. Da li on to čini iz sopstvene želje da učini uslugu. U nj ude neki dobar smijeh. čađavim odžakom. On voli svaku ovu stvarčicu kao svoje rođeno dijete. Pa daće Bog. . bez srdžbe. jer su u rukama sudbine koja im je odredila put do groblja na Mezaretima pod Krehinim poljem. Pozvaše ga jednog dana u poreski ured i metnuše mu pregršt banknota na dlan. pa pali svijeću i razgovara sa uspomenama. I sada. Alagin pokojni otac prolazio je ponosito čaršijom. Nije to da će on tu uslugu naplatiti gazda-Mitru. Nije šala ostaviti čovjeka bez ičega svog . Alaga abdest na se. U tom času kao da mu bi nešto jasno. uzdahnu on.Hej Alaga. zaobilazi mrava. što nikada dotle nije pomislio: učini mu se sve tako obično. U Alagi se probudilo nešto što valjda nema ni u samom Kur'anu. groblje tiho. Alagu steže u grlu i svrati mu se suza u oku. 149.vikne gazda Mitar sa praga magaze. On stanuje u džamliji sa velikim. Bože sačuvaj! Alaga ima još šaku rente što mu je isplatiše za njegovih trideset dimova u Čitluku. a krila. predan u ruke sudbini i volji Božijoj. pognute glave i skrštenih ruku na prsima. a on sam ide drumom. prošao je mahalom. U njihovu kuću dogonili kmetovi na stotine tovara svega što Bog na zemlji daje. smiješi se i tako razgovara sam sa sobom. Svaka mu od ovih stvari priča o uspomenama tako čarobnim kao da nisu doživljene ovdje u kasabi Skočima. On je imao samo neku blaženu svijest o ovoj nenadanoj promjeni kod sebe koju je pokazivao njegov nekako bolećiv i ujedno prazan smiješak oko usana. Mujezin Hadže kao da doziva mrtvace zaokujiše svojim plačnim glasom. razgovarajući sa davnim uspomenama i smiješeći se prijateljski stvarima oko sebe. nosio je korpu s jajima i smiješio joj se dobrodušno. čak tamo prema Mačkovu Kamenu. a Alaga pokorno uzima korpu s jajima i nosi ih Mitrovoj gospodi. u svom pohabanom gunjcu. pa kada se Alaga izvali u svom ćošetu. Zašto on nosi korpu gospođi. Kula Alage Prohe nadvisila cijelu kasabu.

A Babanov čibuk jednako dimi kroz tijesna vrata. mrači mu se pred očima. Ona je osjećala neumoljivu bijedu koja je jedini uzrok. pa se svak o sebi zabavio. da joj je brat poremetio umom. ču kao kroza san da ga neko viče. svrh ulice. ostario. Agan mu pritrča. ima nekoliko dana kako ga nešto hvata. Dugo su ovi napadi hvatali siromaha Alagu. kupi fes. srednjem. kao da puče neka poludjela gužva. nadošla. sve dok jednog dana ne udari glavom o neku stijenu i dok ga onesviješćena ne prenesoše u bolnicu. gledajući kako zvrčka pjeva. Alaga? Mnogo si mi nešto ostario. A u kasabu opet došlo proljeće. 150 . pa djeco. kako si? . noseći na svojim brzim i prpošnim valovima veliku pjesmu šume i mirise cvijeća. crveni pojas. sjeća se svojih sinova. a čibuk viri i dimi se prkosno u vjetar. Najednom zatutnja kao da hiljade ljudi zaurlaše. a Alaga se jednako smiješi i posluša svakog u čaršiji. Korito joj otješnjalo. provuče kroz njih kanap. U Mate zamrije lukavi smiješak na licu. Ona je osjećala svu tragediju svoje porodice. stisnuli se jedni do drugih pa čekaju mušterije.Podveče je odlazio svojoj udatoj sestri Ajiši i igrao se sa njenom nejakom djecom. . eto. odvedoše u vojsku. ruku nad obrve. Bura! Bura! Sablažnjivo zviždeći. pusto nekada: dođi Bajram. oprostivši se još brže. pa se osmjehnu. Drhtao je. Huči strahovito. Kasaba se pomladila. a najmlađem. U njemu šuti mir kao pritajen miš. a mušterije ni "dobrojutro". a glad popala po sirotinji. Jer sve je ovo suđeno i po volji Božijoj. a on se i ne okrete. Alage. a djeca zapljeskaju ručicama od veselja. pa i ne gledajući u kafedžiju. pa kao da ga neko steže za gušu on počne da se brani i da viče. pa vidi Hasana. sa lukavim smiješkom i sitnim očicama. Pogdje-koja grupica. da ste mi živi i zdravi! Hajd!" Tako je Baban pazio svoje sinove. dok on mirno sjedi i razmišlja o nevoljama. natakne ih na drvo. Ona šaka banknota utanjila se kao voda s lista. Kroz mala vrata vidi se samo prosijeda brada i saruk.Hej. u crne kabanice umotanih ljudi. pa besmisleno blene u Runu i osluškuje huku razuzdane bujice. postole. Alaga je to tako čudnovato i neobično izgovorio da je Mate osjetio neki nenadani strah. okupi se kao jato čavki. Kao da je mušica proletjela pokraj njega. a zatim tako snažno zamahnu da izgubi ravnotežu i pade na zemlju. i dućan mu stoji na milosti Božijoj. Sestra ga gleda iz prikrajka i tiho zaplače: boli je u srcu za njim. prosto iz svoje dobrote. Baban. kad se vraćao s groblja. Baban se trže i umalo mu ne ispade već ugasnuo čibuk iz ruke. jer su zimus čuli kako u njemu neko pjeva i zviždi. pa zaviči: "Za mila Boga. a sada mu ih. gledajući u njegovo staračko lice iz koga je izbijalo nešto što se ne vida na licima ostalih ljudi. A čaršijom se proču: poludio Alaga Proho. što haljinka promijeni čovjeka!" "E.smiješi mu se Alaga. kao podapete stupice. a Baban zaodjeni sinove kao jedan po jedan u palanci. tamo u rasute vile i kućice po prokislim baščama. . Eh. . sjeća se starih vremena. Poče i da viče u pomoć. a nahereni dućani. zar si ogluhnuo! Što se ne okreneš? Alaga diže glavu. umi ga. Istina. kako je ona mislila. . njegov bivši kmet. upravo prema velikoj kafani "Bristol". sve jedan drugom do uha. Na kraju reda dućana. A to je bila pjesma izumrle porodice Proha. za porodicom. može biti da mu je lice poprimilo ovaj izraz sjedeći dugo medu svojim mrtvim precima i razgovarajući s njima. 153Neko viknu pred dućanom. 152 BABANOVA BIJEDA Puše bura i brije po iskrivljenoj ulici. Ajiša je plakala i naposljetku se utješila. i Alaga ustade. Najstarijem. Mutno se obazre oko sebe. Ali Mati je bila stvar nejasna i neobična i on brže potjera konja. Ove znakove na Alagi opazio je prvi kafedžija Agan. Rijeka Runa požutjela. On se zagleda preko rijeke. navrla rječica ispod Mrgudnjaka. Cijela se mahala čudi kako mu bura ne odnese dućan. a reklame kao izotkidane ruke. A Alaga se i dalje smiješio i ne obraćajući pažnju na ovaj susret. To je bila tužna pjesma njezinog poslednjeg izdanka. opet osamljeno zamišljen kao da traži izgubljene snove po polju. i onaj prazni smiješak sjeo bi opet na njegovo lice.Dobro. Izdubi dva oraha. Alaga sjedi sam pred kafanom. pa razdragano juri u polje. Tako su prošle cijele dvije godine ovog razorenog života.Ostario. pogleda začuđeno. pala po Ba-banu. jedva se drži na svojim rasklimatanim temeljima. a Ajišina djeca skaču oko kule i boje se crnog 151odžaka u džamliji. Ali eto. obori glavu preda se. Omere. a on. Sinove uzelo u vojsku. pomislio bi blago Alaga.dućan. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. pa valja drvlje i kamenje. Tako ponovljeni. odvelo u rat. oni ulaze da ocu čestitaju Bajram. Pred njim je sa natovarenim konjem stajao Mate Vrtikapa. A neki dan. ako Boga znaš! Ih. Kula se nakrivila kao od žalosti za Alagom. vidi Ibre! Za mila Boga. pa momci kao cvjetovi. Hasanu.Kako si. naletješe plakati kao rašču-pane vještice. Ibri. Omeru. Prašina pala po dućanu. i sami Bog zna hoće li ih više ikad vidjeti. pa najednom poče da mlati rukama oko sebe kao da se hrve s nekim nevidljivim. čuči Babanova straćara . Alaga.

Kuku ti je nama. visok i plećat. krpa. Bura! Bura! Prasak još strasniji: juuu-kr-ahh! Vrisnu dućan diže se kao siva ptičurina.fijuu .ako se ne prihvatiš kakva posla. sa hiljadama papirića. to samo on zna. žalostivo zaškripa i zakokota kao iskrvavljen. Bijeda čuči u sobi. a kraj peći se sušile neke vlažne ponjave. A Baban jednako šuti i kuća sve praznija. zaputi se kući. i Baban ode u čaršiju. Smiješno ga je bilo vidjeti kako se.prošapta Baban sa suzama u očima. pa uzviknula. jedan je zid nešto izbočen. oštar fijuk. ali joj svaka kaza drukčije. S njim se bori prasak. rodi se ovaj Mušo na zaprepašćenje svih. 154 Moćni Bože. Domiši-Kobaban. Cio ostatak zime prešutio je žaleći za dućanom. A pljusak nemilice lijeva i bura fijuče kroz ulice kao predznak crnim danima. povijen nad njom kao čudna orlušina. ali se za njezino djejstvo uskoro pročulo. okovanim i žicom ispletenim po-stolama. pa poče da ha-mali. Javio se da leži od neke bolesti kojoj Baban nije mogao da razumije 156 ni da zapamti imena. a na crne zimske dane još ga je jedino podsjećala ona 155dječija rugalica. Baban se diže sav blatnjav i promočen. Samo značenje ove rugalice nije niko u palanci znao. diže ruke i opet ih spusti niza se. sjeti se da ne zna ni čitati. sav uplašen. počela da ga raz-dražuje do bjesnila. Kada su sva tri brata već poodrasla i počela da zarađuju. osta zavaljen na zemlji. Bog zna jesu li i živi. Baban hamali.Huu . Šukonkoda-Baban. u kojoj spava sa ženom i svojim malim Mušanom. Noćas se pojaviše čudna slova na onom zidnom trbuhu: zasvijetlješe. dozivaju u pomoć. pa drži i priteže k sebi grede preč-nice. kao stvoren u trenutku toga haosa. Baban se prestravio. I dok je njegova mršava i bijela stopanica držala pojas. U sobi je vonjalo na ustajali znoj i na težak. pobijeđen kokot. Bog je svakako namjerio da kazni Babana. . Ova nesreća mal' što ne pomjeri Babanu pamet. kuća opet živnula. Ali kada je ugledala zlato.sve mršaviji. Otada Babanove postole stalno noćivaju pred vratima. Tako prolazi zima. Najposlije se javio Ibro iz bolnice. okrećući se i snebivajući. ali sada poče da ga draži i golica kao obad vola. Ali. Baban se raskoračio. Mali se Mušo rasplaka. Čim on u sokake. pa ugasnuše. izbaci iz kljuna oblak prašine. I svakog jutra posmatra Baban taj trbuh. trže se i Baban: nabavi dvokolicu. Da nije kakvo zakopano blago? pita se on. I osta živ i onako blijed i podbuhnuo. u pravim abu-kazemskim papučama.krahh! Šta je? Babanov dućan vrisnu. da ga čak i u snu proganja. zasvijetlješe. Ona ga je nervirala. Predao se radu. I Babanovica je pitala komšinice. Spočetka ova rugalica ne djelovaše na Babana. Srce puče u njemu. šibica i bezbroj drugih sitnica koje razgrabiše neke nevidljive ruke. najednom se sve pretvorilo u ugljev-lje i njoj se zgrčile ruke. A Baban. pa tako i to ostalo nepoznato. za vratom. a Baban se prekide hamaleći za komad hljeba. on se. Tako je jednom i u snu dohvatio postolu i udario ženu po glavi. a Baban sve duži . ližući je svojim blijedim usnama. pa mu dao i ovog prekobrojnog sina. Žena sve zabrinutija. Čuo je da je nekada u komšiluku neka stara Kriluša našla ćup dukata. Poslije zadrndaše kola preko avlije. kao da je trudan. žalostan. moćni Bože! . a bura podrugljivo zazvižda u kovitlac nad njim. moj jadni Babane! . puni straha i očaja. on poče stalno da sanja neke čudne snove. a djeca u rugalicu: Baban-Dobaban. ' " >• ■ ■ . pa neki iskidani glasovi što. zagušljiv vazduh. jer Baban poče i da tuče djecu i da se baca na njih svojim teškim. pomrijećemo od gladi. . Zašto je htio da ga kazni. pa ni sam Baban. izvrnut. ugleda dućan. a na Babana i njegovo tijelo navale se snovi kao more. otkako mu žena iznosi postole. žuri da što prije ude u svoju kućicu i riješi te paklene vike. Baban odmahnu rukom i zovnu ženu da mu pri drži pojas. a sinovi u ratu. pognut kao nad dvokolicom. isto tako uzidan u zidu. džinovski zasoptalo huktanje. češući se iza uha. U njegovoj jedinoj sobici. I Baban sniva kako se svakog večera nešto miče u toj izbočini kao u živom trbuhu. kao da je pokopao svoju ženu Aišu. nikom se ne javljajući. Ali kada ogranuše topliji dani i oživi čar-šija. eto. a majka mu dade koricu ječmenice i on zašuti. pa se proču palankom daje šenuo pameću. Aiša svake noći postole pred vrata. Eno ga! Tjera trošnu dvokolicu. glupavo zinu. Dućan pljusnu o zid apoteke. Išao je pognute glave. pa kada se probudi. Evo u čemu je stvar. kao bez kostiju. Bilo je tijesno i tamno. Već dva mjeseca ni glas od njih. pa smeten. okretao nasred sobe i omotavao se njim kao vit'o. krika i lupnjava kanata.govorila bi mu svaki dan njegova žena Aiša .

. I dječurlija se iznenadila. sirota žena zaleleka u gladnoj godini. Ih. Slova opet zasvijetlješe. on se u snu uvjerio o uzidanom blagu. za mila Boga. Sinoć je čula kako kroza san doziva nekog djeda Babana. prekjuče. Dani se odužili. govori o ćupu zlata. Na vašem svijetu bio sam prije dvije stotine godina. žena. posmatrao bi onaj trbuh na zidu. Mujo! U pomoć braćo. šuti i suze joj u očima. kao da ih mora mori. a gotovo sve poruke izvršuje naopačke. a on je samo bolno gleda i šuti. opet ono . domišljala se sve do jednog dana kada je. nešto strašno i neshvatljivo. a komšinice ni da čuju. za mila Boga! A ako se sve pretvori u ugalj kao kod babe Kriluše? Ih. Žena sjedne do njega. a Baban ih istovario pred bakalnicom Simata Grebe. ko Mušu? A dukati? Sinovi. Jeo sam suhu ječmenicu. pri plamsanju svijeće. Nešto je ovladalo njim. zasvijetlješe. moj Babane? Što si tako blijed? . čula 159rupe udarce u sobi. Žena i djete teško dišu.Baban poče da sanja o ćupu zlata. nije mogao da se sjeti ni kada je prvi put 157čuo. što to radiš! . sine Hasanov! Ja sam Baban Taslak. kad su podigla graju za njim. pa tišti da krvlju propišti. kao kiša. sijede brade i progovori: . opet kao iz badnja. a Baban se probudi i viknu u strahu. Mučio ga nemir i strah i jezive slutnje od tajanstvenog ćupa. Ćup je zazidan u ovom zidu. On tek sada poče da misli ozbiljnije o ovoj rugalici. kuća s ćoškom i velikom avlijom? Onda bi mu se svi u čaršiji prijatno i s poštovanjem javljali i sjedio bi u vrhu kafane sa Bećir-begom Krvavcem. Babanovica doču da joj muž sa praznim kolima juri kroz ulice i nešto govori u bradu. Pokuša da govori. s željom za boljim životom i sa udovima punim umora kao teškog olova. Stotina zlih misli sunu joj u glavi. a noći bezizlazne. I ako Baban.Šta ti je. Poslije se začu glas.odjeknulo bi na kraju kao da neko udara u ogroman bubanj. a poslije se pojavi starac. Vezao sam uzao na svakoj pari. pa ciknu. Babana spopadoše neobična razmišljanja. Nije mogao ni rukom da makne. Neki dan istjerao dvokolicu čak izvan palanke. govorio je neke nerazumljive riječi. . Domiši-Kobaban. vidio onu izbočinu na zidu. kao prognanik."ban" . Baban ni da uhom makne. opružio bi se preko cijele sobe i. sruši mi Baban kuću! Pomagajte. A ako mi se uzmu ruke. a slova opet zasvijetlješe. I Baban postaj aše sve šutljiviji. I u tami je. I upravo kad je noć prolazila iz petka u subotu. zalamata rukama i odletje na avliju da doziva u pomoć. a žena sve zabrinu-tija. sruši mi krov nad glavom! vikala je Babanovica. o Babane. Neki mrtvački umor skršio mu svu snagu. ko će hraniti ženu. Svakim danom gore. ugleda mu pobješnjeli pogled. zaboga. lomeći ruke i dozivajući komšije. Babanovica ga tužno pogleda. šta se dogodilo s Babanom. To potraja nekoliko časaka. sve dok zora ne zabijeli u oknima. dok Baban jasno ne začu: Baban-Dababan. Dvokolica prestade drndati. a češalj zape u Mušinoj čupavoj kosi. Poslije se diže i. Nevolja kao teška kvrga u bezizlaznom vremenu pritisla Babanovu porodicu. oprezno istjera dvokolicu kroz kapiju. Šukonkoda-Baban. Babanovicu zazebe neka kobna slutnja. a ženi ništa ne govoraše. Kada bi naveče došao umoran.Čuj me. I trgovci u čaršiji primijetiše njegovu zabrinutost. Pognuo se nad dvokolicu. Sukomisi-Baban. pa ne smije ni riječi da upita. a porodica pade u beskrajnu bijedu. pa otjerao kola. Legao bi s glavom punom misli i briga. a vrag mi je bio zasjeo u misli i pohlepa u tijelo. Bio je sav u golu znoju. Vidio ga je kasapin Uroš. Baban stao uraskorak.upita ga žena sutradan. Iskopaj ga i spasi porodicu bijede i nevolje! To reče i nestade ga.ban-ban kao da neko udara u bubanj. Ona sinu. 158 . ne čuje nikad ga ko doziva. Najprije je čula dva-tri.vrisnu žena i poletje k njemu. Jovan Kuna poslao po njemu tri sepeta šljiva svom mušteriji Omeru Pečaninu. Nije mogao da shvati otkud dolazi. Tako. Začu opet onaj strahoviti glas i ne shvati otkud dolazi. pa kopa zid čekićem. kao da ni sam ne zna kuda ide. pa se stade mučno prevrtati na svom tvrdom ležaju. pa sjeo na neku stijenu i dugo plakao. Glas. jurnu u sobu i. I sve tako. poče lutati sve pod sažalnim ili podsmješljivim pogledima palančana. a dukate sam skrivao u ćup. Težak zadah sjeo mu na grudi. a zatim osuše brzi nestrpljivi. . o sinovima i ugljevlju. pa ugasnuše.Babane. Eto. Bih li raskopao zid? pita se po stoti put očajni Baban. Poludio Baban! proču se gradom. sva zapanjena ukoči se na vratima.Jusufe. Malter frca sve bješnje i bješnje a on sav dršće i oči mu gore kao u pobješnjele zvijeri. Sutradan Baban leže sa strahom u duši i umorom u kostima. Trgovci mu prestadoše davati poslove. čudan i dubok kao iz badnja. U sobi je bilo mračno i zagušljivo kao u trapu. I onako svako . a Baban po cio dan gleda u jedno mjesto na zidu kao nijem. nagnut naprijed kao nad dvokolicom. Baban se probudi. pa zadugo ne stisnu oka. Najposlije ga savlada san. češljajući maloga Mušu pod smokvom u avliji. I Babanovica se uzalud domišljala šta bi mu to moglo da znači. Nešto ga je treslo kao groznica. Ali koliko je god prevrtao svoje izhan-dale misli. ne čekajući da mu se žena probudi. Ne usuđuje se ni da joj riječi progovori. Salko. pa ugasnuše. ih! Baban uzdahnu. a glas ga izdade. činilo mu se. Katkada mu se dogodi da prođe svoja sopstvena vrata.

ih! Pa vidi Hasana! Za mila Boga. pa malaksalost. Oranice neprohodne pješice. razočarani. Ko si ti. kome ne bješe ni traga ni glasa. Svi oni danas žive u snovima o prošlosti i liče na putnike koji su davno izostali iza svoje družine. građanska odijela i uđoše ocu na čestitanje.Bog ti pomogao i poživjeo te! . I vrijeme ih pregazi. Baban razbolio. Neka mi čestita djevojka ude u dom i neka Bog da berićet. nebojša i mudar. zapanjiše se i ne snadoše mnogi medu njima. jer si umoran. a vodenice na Hučki kao snaše s prtljačama uz vodu. Takav je on i zato ga volim. da se odmoriš na Marinim grudima i da snivaš rajske ljepote.viknuh! . Topovi zapucaše gore na tabiji. Najposlije ga savladaše i položiše na se-ćiju. da ste mi živi i zdravi! Hajd'! A kad oni izađoše. Baban klonu. Tako se. Traboloze i burundžuke da provučeš kroz prsten. jer mnoga lijepa djevojka pogledaće na te krišom sa džamli pendžera i srce će joj poletjeti za tobom. Poslije se komšije razi-doše. oko njih na stotine pilića: grad. Ljudi se ustrijemiše. ali te šaljem u krčmu Mare Pregačuše. Kresni okom kroz mahalske sokake i sreća će te pratiti. čekala da zadrnda palankom. kao . Najstariji mu sin Hasan dođe iz vojske. Tužna i orohnula stajala je dvokolica u jednom uglu i čekala. a saruk Bog zna kad premotan. Baban je krišom pomilova rukom i vrati se u sobu. djeda Rnjeze! A on strese prašinu sa misli. Blago onoj koja pode za te. a komšije se ne snalaze. tajanstven i grozomoran. 161DJEDA RNJEZ Nikad ne pazim na to da li neko zauzima kakav položaj u društvu. i kusu vranu i vidjeh i zla i dobra na ovom bijelom svijetu. rijetki putniče. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. u Stru-gama petnaest dimova. a mali Mušo ciči da mu se žile naprežu na mršavom vratiću. Tako bi se učinilo svakom putniku koji bi. A s njima uzmiče i starina i nemoćna kupi se u budžake i uljuljkuje u zaborav. viđeni putniče. a fermenove vežemo gajtanima svilenim. a ona metnu Babanu hladne obloge na glavu.Pomoz Bog. prašljive i snene. Mi jašemo najbolje konje u carevini i pjevamo najljepše pjesme. a postole ušivamo od kajsera crvenog i bez izdera. blijed kao mrtvac. Imam trista dimova kmetova i kamenih devet vodenica što mi melju bjelicu šenicu. što ono kažu. a tavani na tanke kamenje. Djevojke su nam ljepotice. Rupa na zidu zjapi.A udarci jednako tutnje i sva se kuća trese iz temelja. i kad stiže i drugi. Komadi stijene frcaju na sve strane. Babanovica jeca. o putniče. A putnik reče: . a nakitom da okitiš hurije. Ali. sav izvan sebe. . . 162 . U Mekama dvanaest dimova. Omere. . odozgo s brda ugledao naš grad. Džamije sive i ponosne kvočke. a vranac pod njim prosipao vatru kao zmaj. odmah da napomenem da djeda Rnjez ne pripada ni jednim ni drugim. A Baban diže ruku na čelo pa zavika: . doba što navre i nabuja čudom i nevoljama. trže se iz prošlosti i dođe k sebi. sjeti se starih dana. otima se.E. strance šeherlijo.Pošten si čovjek. 163Tako se živjelo nekad u našem gradu. Ćošak mog pokojnog oca Alage Rnjeza nadvisio samu džamiju. upravo osvanu Bajram i oni obukoše svoja stara. Cikane! . već u prošnju djevojačku. Ali mu ne bi suđeno da je više vuče krivim palanačkim 160 ulicama. ranjavaju zidove i lupaju stakla na prozorima. Momak sam prikladan i šeherlija. Baš mi svejedno. sjeti se najmlađeg sina Ibre. Čitlucima ni broja se nije znalo.kaže djeda Rnjez. jer moj otac bješe kao jedan po jedan u gradu. eto. Dvori su mi na vezene ćoškove. dobro opraši svoju odjeću. ukoliko hode po suncu. pa cio dan. a veselje obuze cio grad. baš. što haljinka promijeni čovjeka! . iako su mu rukavi na gunjcu prodrti. i da si mi zdravo. Ne šaljem te u džamiju. Ja se rodih. Spopade ga drhat. Sretan mu put! Zato. Sjeti se osijedjeli Baban i zaplaka kao dijete. Mi kujemo srmali pusate.Daj nam kahvu. Oči mu luđačke i krv mu teče iz slijepoočnice. Baban se sneveseli.Evo šta dočekasmo! A beli pamtim. Svrati u han Saćira Trbonje.Za miloga Boga. On je samo čovjek bogate duše i srca. pa nemoćni malaksaše. I strijela nanese novo doba na naš grad. poslije se pridiže i obiđe svoju dvo-kolicu u avliji. Razjaren kao zvijer. a na domu inokosan. tako slatko tugaljive. nekad davno. Mušo se primiri. pa djeco. A dogodi se da za njegovog života neko nevidljiv nape snažan luk i pusti strijelu. Sletješe se komšije i sve strča u sobu. Ne pada mi ni na pamet da pozdravim nekog samo zato stoje bogat. otima kao da je u njemu trista pobješnjelih snaga. a djeda Rnjez sjedi na ćefenku i kao pauk zapuštenih misli zapuštenih misli prede stare uspomene. pa kao sudbina nemilice pregazi stari vakat. slušaćeš pjesmu uz gusle i krv će ti se razdragati kao u junaka. i koja te sreća nanese i namjera namjeri na naš grad? Dođe li u prošnju djevojačku ili u kupovnju trgovačku? Jer naš je grad na glasu nadaleko. Naherena i orohnula naša stara čaršija čuči na stijenama iznad Neretve kao poderana prosjakinja. Ležao je u postelji puni mjesec dana.Ni u zlo ni u kupovnju. da se napiješ vina krepka kao san i snažna kao strast. a roba nam dolazi iz prekomorja trista konaka dalekog. Prihvatiše Babana a on. ako Boga znaš! Ih. Mi šijemo čohane čakšire.

Evo ti i to kažem. a otkosi prekrivaju polja u nedogled. I po nesreći. a ona. Uzjaši Vranca pa kroz mahale. Kosci kao da se utrkuju. Nešto žalobno pecne te za srce. ljudi se povratiše kućama. kaže moja baba. kaže moj otac. Švabo dolazi! Eno ga na Buni. kaže moja baba. Ovdje djeda Rnjez mahnu rukom na prošlost i zašuti. U kavgu nizašto. majka mi svisnu od tuge. Oh.Hoću dušo! . majka ti žalosna! . sinak! Na Blatu nas čeka šator. ali neki ustadoše protiv bitke. pa nastavi: . zanosi i steže srce nekom davno minulom žalbom. odnesi ih kujundžiji Jovi i odjeni Stelu u suho zlato. žerava li? Idemo brdom usiječenim drumom. Otac preda mnom na konju. ih! Sve bih dimove dao 166 za nju. A na onom svijetu biće drukčije nego što se mnogi nadaju. lagahan kao pero. . 165lele! I u svemu tako berićet. A poslije. kažu. pa i oni navališe u odbranu. slutnja li. Mjesec joj ispod grla šija. pa s njom meni pod noge. pa otvori nekakvu "Gostionu" i dovede nekakve kelnerice.proču se gradom.Paša dušo. A tamo. a konj mu se povrati sam i tužno zahrza pod pendžerima. Izašao noću. A danas? . Žene zaplakaše. . Prošlo je sve. a otac dodade paša i ja po-stadoh Mehmed-paša. Ali ne može odoljeti. I dadoh sve dimove za nju . a Švabo zaviče "halt!".završi djeda Rnjez promuklo. u gradu ostalo sve milo i drago. . A bilo je i toga. . Bila ciča zima. I prozvaše me Paša Roda. Eto takav sam bio u mladosti. a nešto raste u tebi. Rastao sam kao iz vode. Istina je uvijek velika za one koji je osjete. Neće mu Bog dati. Nije carska već murtatska. Djevojke da polome vratove pa. ili povilenih. I sudbina kao da se rasrdi na moj još nezasluženi pašaluk. Neće mu Bog dati. Ali sam je volio više nego sebe i zbog nje mi se i navuče na oči pa onako žestoko naletjeh.. kažem ti. Švabo dolazi. Eh. Brežuljci sočni kao djevojačke grudi. krhka je pa se razbije i djetinjstva nestane. što kao bijela tica leta vrh mene u tišini.da je novi sultan zasjeo na taht. Nego da nastavim: 164 Planu krv u meni i zaletjeh se kao vihor na njih.. Djetinjstvo je zlatna jabuka. Sidoh li s uma. Neće mu Bog dati. kaže moja baba. pa na onaj svijet. pa kao da me miluje. Evo ga u Bišću pod gradom. O kosidbi pritegni opanke. a brkove subaše Muharema čini mi se da vidim na puškomet. pa se bezočno zaletjeh kao vjetar. Tako je. Snažan kao jablan. postavi straže i moj dajo poginu. On se još. Barjaktar Hamzić razvi bajrak. Švabo zauze grad. Evo Švabe prolazi ispod pendžera. a baba zagrija vunu na mangali. ali u devetoj godini ograjisah na čini 1 posjekoše mi se noge. Isprva se ustručavasmo. U gradu nasta pokolj nad izdajicama i haznadarima. Ali Bog ne posluša babu.Poslije je ona otvorila hotel. To je njena duša.i djeda Rnjez opet odmahnu rukom.povikaše i zazebe ih u jaranskim dušama za mnom. a konj: damar li. zabreklu od soka i jedrine. Ničeg se nisam bojao. a poljane do planina pukle pod nama i grad pritisnuo podnožje brda Stoca. peti dan sprži mi petu i ranu ostavi na njoj da si mogao pletu zavući u nju.. Mladost ludost. a kuća kao u jednog po jednog. jer tako šta lijepo može samo da se izmisli. gledajući ih.vodi me sebi! Umrijeću za tobom. Teško mu je bilo. a sjećanje na mladost još žalosnije. pa drhtim sav od nekakve jogunaste udarljivosti. miran i strog da se skloniš i oboriš glavu ispred njega.kaže . na vrata. Imao sam i ja majku i volio sam je. ali i to prođe. A silna bješe ta Stela. A Švabo diže bune i uvodi svoje marifetluke.Pođi niz sokake. napupala ruža. a ja za pola litre rakije stajao na jednoj nozi kao roda. smije se kao hurija i pokazuje mi prazne rupice na ušima.šapće mi Stela na uho. Sve se živo uznemiri. zaviče tri puta pa opali. trzao od pomisli na njih. ili mi srce ne da mira. Šemsa Saračeva kao vila. Dođe ti žao napustiti ga. . Put Blata kao vilen. mladosti moja! Žalostan je napušten dom. Boljelo ga da priča o ovim stvarima. a Šemsa dopa bola neprebolna. dok najposlije ne prohodah u škipu tople vode. tuga li? Eh. Dođe i Micika. kupiš mene jedno naušnica? . Rastu li to djevojački pogledi u meni. I sad kao da joj čujem glas iz daljine. kažem. na pendžere. pitam se.kažem joj. babe huktaše oko mene.Švabo dolazi! .Paša. Kao cvrčak 0 Jovanjdanu vrištao ja siromašak. za leđima ti. ili po zapovijesti Božijoj. i skoro ugasnuo. Hodža Omerhodža zauči mi ezan nad kolijevkom i na-djenuše mi ime Mehmed. Sve mi se čini da ja izmišljam ono što u istinu bi. A u meni se razigra merak. . Hodže me kadiše zapisima. bijel kao golub u zelenilu. . Kao da je sletjelo jato sivih orlova na nj. moj sinak. sočna kao ujed u bresku.. pa kao omadijan doma po rušpe. Bog da mu dušu prosti! A poslije. a moj dajo ničice. više se ne povrati. ugljen pricvrkni za vunu i upravo meni za petu. ja se opasah snagom. . redaju se prostranom kotlinom da podvrisneš od dragosti i zaždiješ iz kubure. jer takva dođe carska zapovijest. zaplakaše majke i djevojke.Poginućeš. kao cvjetovi. pa čio kao soko. A tako i jest. a junaci se spremiše za bojak. Ali.

pa mi procvili duša da umrem od bola i ja . obišao je 168 sveta mjesta. pored ostalih ceremonija. ti ništa ne čuješ! . plača i smijehova. to je sve samo jedan pogled iza leda i ništa više. gutaju plamenove kao zapaljene stogove sijena i Bog zna šta još sve. hraneći se samim pilavom kao papagaj i prezajući svakog časa pred beduin-skim nadžakom. za to? Bolje nek sve zgasne u meni. Imširu Telebaku razboljela se krava. Deset sam puta prebacivao terezije preko ramena. Veli. Naime. čovjek bijele brade i neobične karijere u životu koji je učio cio svoj vijek. uglavnom znamenite ličnosti našeg sela Šumljana. pa željan svijeta i znanja još više. On važi kao veoma učen čovjek. duboko skrivena u planinska njedra i skutove. voda iz drvenog žlijeba praskala o površinu rijeke. Gledao je kako se bodu noževima. eno sad! popucati i s rikom se srušiti na naša iznemogla tijela. gdje je. Roje mi se sjećanja pred očima. O. Obogativši ovako svoje znanje. sjedeći sa svojim najstarijim sinom u travi pod hrastom kraj Mulagine vodenice. u šeher-Sarajevu. Sela. naše selo Šumljani koristilo se uveliko. Opanke pravi sam sebi. iako nikad u svom životu nije kročio dalje od sela Pješevca. najstarija muftarova kći. prije nekih šezdeset godina. dobro. jahao je on šesnaest dana. I što god ljudsko oko može da nazre. Samo jednog ljetnjeg popodneva. I Sabit ozdravi. Ali Eminaga nije nikad pričao o ovom slučaju. Ljudi me pomozi. presjedio je on oko deset godina. A poslije sam ga se okanjivao.Zar ti ne čuješ noću kako popuckuju stari krovovi. U samoj Drveniji medresi. Na devi. Ali. otišao je čak u Carigrad gdje se družio sa najčuvenijim šehovima i dervišima i učio huktanje s njima. šta piće učini od čovjeka. Veli. naočigled cijelom selu. Tako.Eto. opet. pa će ozdraviti. I popamti šta ti kažem. a i gunj mu preko ramena suknen. a hodža Ibro zapiše -pa kao rukom. U selu Grdobici ujela zmija Sabita Krhana. koji uvijek gleda preda se kao da se boji da ne bi zgazio koje nejako Božije stvorenje. one se nižu u čudnu grivnu: zmija i cvijetova. rijetko su raštrkana po zaravnjacima i visoravnima nepreglednim i ispašnim. kuće zvjerinje. 167DOBRI Popnite se na najveći i vječitim snijegom pokriveni vrhunac Željuše planine.. liječio je od uroka i ujeda otrovne zmije. Ima ljudi koje je Bog obdario i dao im moć i vidovitost. To mogu i ja da posvjedočim. posmatrajući kako se raz-livena rijeka bliješti kao zlato na suncu. jahao na magarcu od Merve do Safe i išao pod sveti Kamen koji stoji u vazduhu. a bijeli ćulah na glavi obmotaje šarenom mahramom. sjeti se prošlosti. u meni se nešto provali. otvori mi dućan i sve lijepo. obrasle gustom prašumom. A da je Eminaga Borić najvažniji i najpametniji čovjek potvrdiće vam i Mulabećir Radića. Samo se čuje. a oni kud će pa po hodžu Ibru. dobro znam. A zidovi se pritajili kao da će. on umije i sa travkom da razgovara i ona će ga razveseliti. Oni hodaju i pojavljuju se uvijek kad se narod ogluši o Boga i kad nastanu čudna vremena kao ova naša što su. kako su pričali ljudi i žene. jer. Svašta je bivalo. krt i spor šum. na čini. I poslije bola i poslije svega što sam preživio. Tada.Eto ti. a zovu ih Dobrima. digao se s njim i opet ga povratio.. A u čemu tek leži Eminagina znamenitost. Sve kao rukom. To ti je život. Razbolje se Hajrija. u 169tren oka. prenio Emina sa jednog brda na drugo. čovjek od onog svijeta. veli. Pričaju daje dijete mirisalo punih devet dana. Dok se vi vratite on će ozdraviti. otpoče da priča. ili mi se to samo pričinja. pored Eminage Borića. koji je usred bijala dana. u šurdufu poput sarajevskog sepeta. Ili to moljac negdje podgriza staru gredu. valjan u čuvenim stupama u Rakitnici. Planine. Nek pije vodu sa ovog zapisa devet zora i devet akšama. on se odluči da pode i na hadžiluk put Meke i Medine. dotle smo došli. Upletite joj ovaj zapis u gornju polovicu repa. stečeno u Drveniji medresi. To su. to je više stvar providnosti i Božijeg davanja negoli ljudskog znanja i pameti. a planine trepere u daljinama kao neki čudni svjetovi. ližu usijane mačeve. pojavio se u našem kraju Dobri. a hodža Ibro i njoj zapis. pojaviće se i u našem kraju. Uzeo ga Dobri ispred kuće. A pogled u daljine diže um čovjeku kao krila sokolu. kako stenju iznemogle grede vjenčanice i klize naherene strehe. boje nebeskog plavetnila. dogodilo se čudo s njim. . a on govori: . Šalvare su mu od zelenog sukna. Kao da me neko domahnuo rukom i rekao mi nešto što nisam dobro razumio. Znanjem hodže Ibre. Njih ima uvijek trinaest na svijetu. pa se zako-cenula. Pored toga što je poučavao djecu u mektebu. unedogled kao u magle nebeske. Pričam tako.Koga je Bog obdario. urekla je žena plavih očiju i kozičava lica. A šta ću ti pričati? Koliko sam stida podnio. neće dugo potrajati. inače nedaleko čuvenog poradi masnog sira i obilja ljeskova grmlja. Išao je i medu fakire i prisustvovao izvođenju njihovih neobičnih i jezivih igara. a vrhovi srasli s nebom i goli. Samo kad čovjek reda uspomene.za čašu. ili pauk raspliće mrežu po praznim konacima? A djeda Rnjez prozbori sasvim tiho. i druga okolna sela. to sad sve i nije ništa. na cijelom tom Božijem prostoru. dok je Eminaga još bio djetetom. Nagrajisala. otvoriće vam se vidik na nepregledne planinske lance. Tišina polegla po staroj čaršiji. hodža Ibro pisao je zapise i ljudima i stoci. pa će ozdraviti kao rukom. Djedi Rnjezu klonu glava. Hrast je pobožno šumio nad njima kao da se smješio od neke prevelike sreće. nema pametnijeg i uvaženijeg čovjeka od Eminage Borića. noseći glavu u torbi. tiho kao iz groba: . a isto će vam posvjedočiti hodža Ibro.

. A ako su došla ona vremena. kažu. A kad. Kad se ukazaše dvori sve od suha zlata i srebra. Njiva nasmijana i okićena ptičijim letom i krikovima u jutarnjoj tišini. U isti tren ukaza se pokraj njega ogromna zmijurina. turska carevina propada. vidje popisana imena svih ljudi iz . Hodža Ibro opet sanjao kako ga Mehdija goni preko njive da ga udari muhurom. Ne može to tako. iskrsnu preda nj neki čudan čovjek. Prolazeći pored kuće stokom bogatog Bešira Šakote. djeco. pa ništa od svjetlosti ne mogoh da vidim. a sunce pri-peče. kako je zagrlio onaj čovjek u zlatu. raspričao se hodža Ibro o Dobrim i svojim neobičnim doživljajima na Istoku. a taj čovjek u zlatu. nasmiješi se i ja se u tren oka stvorih na ledini kraj ograde. a oni se ne boje Boga. nestade ga iz sela. A svi su znali i to da se on dugo skitao po šeher Sarajevu. Stade preda me. kako je pisano. Sa muftarova posijela sve se živo raziđe sa strahom u duši. Dobri obilazi selima. a oni kradu stoku. a dugim razgovorima nikad kraja. Bože nas oprosti. pa nastavi: . lice mu se zabezeknu i po-sjekoše mu se noge. a đauri dođoše do pod sam Stambol. i zabrinuto i pokajnički. a kroz nekoliko dana proču se po Šumljanima da se pojavljuje Dobri po obližnjim selima. Ja čuda. pa ni daha vjetra. a na glavi joj veliki ćitab u kome Eminaga. duboko se zamisli. A blago onome koga udari! Taj će se zanavijek uživati džennetske ljepote. Dragi Bože.Dobri su lagahni kao pero i u stanju su da se u jedno te isto vrijeme pojavljuju na više mjesta. mnogima se u snovima prikazivahu čudne stvari.Evo već treća noć kako 172 nam neko krade šiljež. U seoskog muftara Beširage Gulića. zapjevaše slavuji u baščama. . najprije će se pojaviti Dobri da opominju svoj narod da se kloni dobara ovog svijeta. Noćas su nam ukrali treće. On će odvraćati svijet od Derdžala i koga god odvrati. jela se samo dotiču a ne meću ga u usta. osluškujući nečije neobične korake. a on se okamenio od straha. Ha-sane. pa. Šuma se još jače pritaji kao da se prituli. Viđahu ga istog dana u više sela.zakuka Ibrimša.čudio se Eminaga. to je bio Dobri. iako nije znao čitati. što se uzdizala pored sela u mršavu gaju. Tad Eminaga ne reče ni riječi više. A blago i tebi. Beširova žena spram njim. pa ne smije ni da vikne u pomoć. da se moli Allahu i spominje svoje mrtve. sam u mrkloj noći. On će biti krupan kao niko na svijetu. Svi se začudiše. završi Mulabećir . preda mnom se pojavi čovjek sav u zlatu. I ujedno kad htjede da baci posljednji naviljak i površi plast.veli on . Pa ti izađi s njima na kraj! Dan već prigrijao kad Eminaga stiže u Torlakušu. . I darivaće svakog zlatom i obećavaće zlatna brda i doline. Tijelo im je mekahno kao pamuk i mirišljavo. Kako to da Hasan Šerbetović vidi Dobrog i džennet kad su svi znali da je on u svim selima unaokolo poznat kao najopasniji kradljivac stoke. pa sve udaraju u oči kao sunce na vodi. Eminaga prionu na posao. a on se nešto ne da i bježi put mektepske zgrade. Hasan Šerbetović banu u odžakliju i otpoče da priča o svom doživljaju. odakle su ga i dotjerali žandari u selo. zagrlio je. I ta jeziva noć prošla je i sutrašnji dan osvanuo bez ijednog oblačka na nebu. taj isti čovjek ukaza mu se u zelenoj haljini. Da Bog da da im pri sjedne! Zar i u ove dane da se nađe takvih ljudi! . kažu. U našim Šumljanima uz-budiše se duhovi. Sve zanijemjelo slušajući ga. .Kuku ti je nama. sav van sebe. kijametske znakove.kaže on . Eto. pa ponio i ne dotičući se zemlje i spustio se s njom zajedno na rudinu pod Čimića bašču. Svjetlo izbija iz njega na sve strane. To neće Bog dati. Poslije njih pojaviće se Derdžal i proglasiće se. kad hurije zapjevaše. što bi okom trenuo. zapjevaše. Ali onaj čovjek u zlatu ne pusti me da uđem u dvorove. Čak se i tornja paščad uznemiri. na samom ćuviku oču ženski plač i ude unutra. Tako je muftar vidio kako mu sami Derdžal odnese ovna iz pojate. udariće ga muhurom.da su nastala neobična vremena. moj Eminaga! . Posi170 jela učestaše do kasno u noć. Bože me oprosti. Učeni Mulabećir Radića zaklima glavom i sve se oči sakupiše na njemu. Ovo mi je pričao moj rahmetli otac. sav predan poslu. Te noći. Oko podne otešča tišina. prije pola sata.upravo kad htjedoh da predem ogradu.Neka znate.Eto. Hajriji muftarovoj opet se pri-snilo. Odjednom. 1 ko će znati šta se sve tu noć nije presanjalo. A njoj nekako milo i sva se topi od milina.Eminaga zašuti. Ali ko će to znati ko je u Božijoj milosti. a sva se vrata na dvorovima otvoriše. sa visokim bijelim ćulahom na glavi i žutim mestvama na nogama. kad se u našem selu pojavljivao Dobri.jer si ti vidio džennet. Glas mu se oduže i on tako osta u napetom očekivanju kao lebdeći između smrti i života. u velikoj odaji džamliji. Emi-nagi ispadoše vile iz ruka. Kijamet na pomolu. za mila Boga! Najprije se sve zasvijetli. Kao da nešto predskazuje i opominje narod na neke neobične. . Taj nepoznati čovjek bješe u platnenom ruhu i goraše na suncu kao živi plamen. A kad jedu. A Eminaga. meni se učini da ću umrijeti od sreće. Za njim će doći Mehdija. Kao da ga nešto spopade i prikova za njivu. a on se samo nasmiješi i zemlja se otvori pod nama. nasta pravo zaprepašćenje. Bješe mu od juče ostalo još nešto malo tih mrginja. završavaše stog. glavom on. dugačka i debela kao balvan. a jahaće na magarcu i noge će mu se vući po zemlji. samim velikim Bogom. Eminaga Borić zaputio se u Torlakušu podno šume da plasti sijeno. . i to neki zlatni slavuji. Pojavi se. Ali kuku ti je onom ko pode za njim! Taj se nikad neće kurtalisati 171džehennemske vatre. da je zbog nekog čovjeka dopao tamnice. dok sam još bio dijete.

Frula se još čula. Eto. . . ljudi moji. E. eto smo se sastali. Jest! Tako ja po suncu ne hodio ako sve ovo ne bude istina! Eno pitajte samog Bega. I Omer. I uzima jelo i prinosi ustima. Sunce je bilo podobro prevalilo svoj put i svjež osjen šume pao na Eminagu kad se on digao i tromim korakom pošao put 173sela. tako . Dobrog očas nestade kao da se nije ni pojavljivao.Ljudi.Ta ima ga ko dočekati. vidio sam ga! Jesam zdravlja mi! Vidio sam ga svojim rođenim očima. Ni učeni Mulabećir ne nade ni jedne u svojoj sijedoj glavi.Kako? . a ona mekahna kao pamuk. Poslije njegova pričanja nasta dubok tajac. najbogatijeg seljaka u cijeloj krajini koji je davao pare na zajam i uzimao grdne kamate. pa da se počne sa molitvom. Mi šutimo. I njega bješe spopalo neko uzbuđenje. kad se ljudi sakupiše pred džamijom i Hasan Serbetović banu medu njih kao da pade u kiši. pa svi zajedno ručamo pod hrastom u avliji. Tu je i Eminaga i hodža Ibro i Mulabećir pa. hodža Ibro.saglasiše se svi ostali i laknu im u duši. a što je Božije davanje toga se ne treba bojati. Ne umijem da ti rečem ni staje. Malo niže ukazaše se imena onih koji će u džennet. a da se ništa naročito ne desi u selu. ljudi su ulazili u prostranu muftarovu džamiju i redali se u redove. . ■ . Ja mu dotakoh ruku. savjetujte mi šta ćemo! 174 . očekivanju.Koga bolan. počeše odbijati dimove. čuli ste šta nam danas pred džamijom reče Hasan Serbetović. biva. . Među njima ugleda prvog hadžiju Bogilovića iz sela Drena. Gleda on u nas. izvadiše duhanske kese i u nekom tajcu. pa zamakoše u šljivik. Tihi. Kad banu neki neobičan čovjek. Ljudi počeše da se razilaze kućama na večeru. a poslije stanke prvi prozbori učeni Mulabećir: .Ljudi. nego da se stvori pred nama.. pa jedva da se stiša.Dobrog. tik pod prozorima prosu nečija frula neobične zvukove kakve dotada u našem selu nije niko čuo. On je vidio svijeta. A predvečerje pade na selo. nekud zabrinut razgovor. U vrh odaje sjedio je hodža Ibro.Čekajte. biva. petka popodne. samo su svi u selu primijetili daje postao još zamišljeniji nego što je prije bio i da mu je prosijeda brada preko noći pobijeljela kao oprana vuna. Medu prvima je bio prvi on.odgovara Hasan. a Eminaga klonu i nasloni se na plast sijena. pa da se po pozivu muftarovu ponovo svi sastanu u njegovoj džamiji. okrenu se prema ocu i reče: . očekujući da se svi pokupe.. pognutih glava. pojaviće se samo na dobro sviju nas po ovaj i po onaj svijet. Nije da dođe. I ljudi večeraše na brzu ruku.Ih. Svjetlucanje cigareta u tamnoj muftarovoj bašči naziralo se još izdaljeg i čuo tih. Približila se jacija i vrijeme molitvi. Ta ako se i pojavi Dobri medu nama. Neka slutnja uvuče se ljudima u duše i svi se zagledaše pa uznemiriše.Ama. * . dok se najposlije Trklja ne oslobodi i pozva ga za sofru.veli muftar. je li istina. pobogu si brat! Ljudi se uznemiriše. kao da ih čekaju neki veliki poslovi i kroz kratko vrijeme počeše se iskupljati u šljivik pod muftarovom kućom. ljudi. gledamo mi u njega.svoje okoline koji će u džehennemu gorjeti. Zatim. A čim je Mulabećir otvorio usta da reče svoje učeno mišljenje. sav zaduhan i usplahiren. a ne jede.Gdje? . O ovom događaju ne reče Eminaga nikom ni riječi. dok se priberem! .pred kućom Bege Trklje u Krušedolu. nekud tiho i oprezno kao da se privuče. koga? '' . Da čujemo Hasana! Neka ovdje ispriča pred svima šta je vidio svojim rođenim očima pa. pa Mulabećir Radića. Omer skoči a za njim se digoše još dva mu druga i gromko štrcaše niz drvene stepenice. ■' .Kako? . Čak i Bešir Šakota došao sa svog ćuvika.skoči do u šljivik i vidi ko ono svira u frulu. ali učas presta i ljudi se još više uznemiriše. Pa tu je i Eminaga Borić i Mulabećir Radića. Ljudi posjedaše. Samo griješni i nevjernici 175treba da se boje.Pa to će on i u nas doći . Svi kao da su u mislima pratili svaki njihov pokret. očito zbunjen. gdje će se klanjati jacija i otvoriti posijelo.Pa ja šta će. Muftar otpoče prvi: . Domala sve utiša i za-svijetliše se prozori na džamiji. tu je hodža Ibro. sve do kišnog dana. . Pozvao me čovjek na ručak.nastavlja on . to je Božije davanje. Svi zašutiše u osluškivanju. Eminaga glavom. Neki se čak ushodaše pQ dža-mijskoj avliji. pojavi se na vratima.Omere.Tako je. . Gotovo cijelo selo iskupilo se kod muftara. I molitva otpoče i svrši se.reče muftar svom sinu .Eh. I čovjek sjede. . dede Hasane! I Hasan po drugi put ispriča šta je vidio svojim rođenim očima. Prođe nekoliko dana. .Sjedim ja .

I doći se Jedžud i Medžud kad nas nestane i popiće svu vodu. ja vam to kažem. ne imajući vremena da razmišljaju ma o čemu. I behar će opanuti i ljudi će svi pomrijeti. ne178 staće nas na ovom svijetu i nevjernici će lizati naše stope od žalosti za nama. Pod njegovim pogledom ljudima je postajalo tjeskobno u duši. jer ćete zlo proći. nego kao da svira ona frula dolje pod prozorima. i vladao je njima svima. . diže se lagahno kao perce i strča niz stepenice. dobri ljudi!. Nepoznati je jednako šuteći stajao u dnu džamlije i prikivao svoj strogi pogled čas na jednog čas na drugog. Na licu mu se ocrtavalo najprije zaprepašćeno iznenađenje. To su dva čuda. I po svakog smrt će doći: po insana. jer blago tad neće vrijediti. . Nepoznati zašuti. Hodža lbro napusti džamliju. nastavljao je nepoznati.Pokajte se. po ptičicu u gorici. očekujući riječ nepoznatog. njihovim voljama i životima. ljudi! Ovaj je čovjek nevjernik. ali mu nešto zastalo u grlu. Pa ni Eminaga koji je već vidio Dobrog. pa sumnja i naposljetku očito nepovjerenje. Nepoznati se upilji u zanijemjelog hodžu Ibru i opet zagrmje: 177. Jer blago onom ko se u njoj rodio. upirući snažnom rukom i oštrim pogledom na hodža Ibrino rame. iako su već bili klanjali jaciju. I ćuškaće ga nogama. I misliće da se to voda sjaji u suncu na njivama. Nešto zvjersko probudi se u njemu. mrk i strašan pogled kojim kao da ih sve prikova za njihova sjedišta. oduzimala im se moć i hvatalo ih pokorno malodušje. Nepoznatom kao da sinu nešto u očima i kao da mu zaigraše mišići na licu.. mimo običaja. nepoznati zagrmje: . Najednom kao da se sjeti nečega. I on ga izdrža mirno i otvoreno. vidio sam kako mu je ove riječi došapnuo sami đavo. Eno. Samo ho-dža Ibro gledao je netremice u nj. dvije Božije životinje koje su zatvorene u brda i planine otkako je Bog stvorio ovaj svijet. Nenadno se trže. ili ga pogledajući kradom. Kad nas ugleda. gledajte! I zaista. . Na noge! Ko uči ezan. I prije nego što se i očekivalo. pa sve prisutne obuzima nekom umilnom dobrotom i pokajanjem. Ni traga od Dobrog kakvog su oni zamišljali. ovo nije ni dobar čovjek. 1 odijelo mu je bilo upola nekako na građansku. pa diže na noge i sav drhteći povika: . Muftar. Jer skoro će sudnji dan. po hajvana. . pa mu suze grunu na oči. Nego da mi klanjamo i sjetimo se milostivog Allaha koji nam se smilovao i dao nam lijepu vjeru Muhammedovu. Dobri po svoj prilici. iako potežak čovjek. A nevjernici će lutati poljanama i ugledaće svjetlo na njima. kao da to ne govori on. pa zabo-raviše na se. Naposljetku. pogled pade na hodžu Ibru i najduže se zadrža na njemu. vaš hodža lbro. I oni su toliko žedni da će popiti svu vodu na svijetu i nestaće vode. Poslušajte me ljudi što vam kažem! Ali se niko ne usudi ni da se s mjesta pomakne. neka zauči! Svi da klanjamo! Ljudi se digoše kao omadijani. prestade i reče da želi da razgovora s tobom. Eminaga izdrža pogled mirno i otvoreno. Pri ovim riječima glas nepoznatog zvučao je blago kao struna na guslama.Ljudi. sitnog mrava na zemljici.. đavo mu sjedi na lijevom ramenu i došaptaje mu svaku riječ koju progovori. I žeđ će ih svih pomoriti.Ezan. I oni otada ližu brda i planine i skoro će ih polizati. Pred njihovim očima stajao je samo on. Pogled pade na Eminagu i poduže se zaustavi na njemu. Ali utisak koji je on proizveo svojom pojavom i nastupom bio je toliko jak da su svi prisutni ostali smeteni. Ovaj svijet bijeli je cvijet. Samo je hodža lbro i nadalje sjedio i za-prepašćeno gledao u nepoznatog. a nepoznati pogleda ispitljivo oko sebe i sniženim glasom otpoče: . viknu on. Klonite ga se. Nešta zapovjednički neodoljivog bilo je u njegovu pogledu.Pokajte se i sjetite se da je došlo ono vrijeme kad Bog uzima sebi sve što je od naše vjere. nešto mu zaigralo u grudima. Njemu se najednom učini to lice odnekud poznatim i sumnjivim. a Sefer Kanjo zauči i molitva se. Sjetite se samo onih vječnih strahota džehennemskih i prolaznosti ovog svijeta. zaprepastiše. nešto crno i crveno kao da zaigra na hodžinu ramenu i nestade ga.Neki nepoznati čovjek sjedi u sjeni pod prozorima pa svira. a kad tamo: a ono suho zlato. a kamoli Dobri. a krupne mu kosti lica i stroge crte odavale su samovolju i odlučnost. Sefer Kanjo htjede da zauči ezan. ni učeni Mu-labećir. I prije nego što zvijezda udari o zvijezdu i prije nego što se brda i doline proliju kao mlijeko. Eno. Ovi ljudi bijeli su behar. očekujući riječ nepoznatog.Eno ga! Kesi mu se na ramenu i ruga se svima vama. pogleda po svima i neki neobičan smiješak kao da kresnu po njegovu grubom i suncem opaljenom licu. ponovi u muftarevoj džamliji.. nepoznati. Ali pogled side s njega i pade na učenog Mulabećira.Počujte. Ljudi se uznemiriše. ali se stiša i pretvori u prezriv osmijeh. začepi vrata neki neobično velikih srazmjera čovjek i pusti pogled na prisutne.Ljudi moji. zatim malo popla-šena radoznalost. eno. Ljudi počeše nesvjesno da se pomiču. ne 176 usuđujući se otvoreno da mu ponude mjesto i krijući poglede pred njim. Nepoznati prekorači prag i izraste u sobi upravo do tavanice. Nepoznati je govorio gromkim i žučnim glasom. dobri ljudi.

I tako bi.kaže on. a ostali se zamisliše. biva. Ali zar se Dobri ne može da pojavi u ruhu i prilici kakvoj god hoće? Ali ima jedna: hodžu Ibru nazvao je nevjernikom. I ljudi šutješe i razidoše se kućama. zaboga.Vala bruka.Ljudi. A upravo kad htjedoše da se raziđu kućama i na poslove. ne griješite duše i sjetite se riječi njegovih.čuše se glasovi poput šapata.Tako je. samo tu i tamo očuje se djetinji plač. Neki za-vrtješe i glavama u znak da ne vjeruju u hodžine riječi. a hodža Ibro je hodža Ibro. .rekoše i ostali. I sinoć mi je neko ukrao dvoje brava. razgovor nije skretao u drugu stranu. Nešto docnije oču se još jedan pucanj.I dok su se ljudi klanjali. Sve se utišalo.Ljudi. 180 . ili će se dogoditi kakvo čudo. . Mulabećir diže glavu i pogleda po svima: .kaže hodža Ibro. nego lopovi. nepoznatog je nestalo.Žandarima. Ali se odade piću.Ja vidim daje sinoć sve vas onaj vama nepoznati čovjek opsihirio i obendžijao. a viđeniji ljudi opet se iskupiše u muftarevu džamliju. tako mi Boga. očekivanje je raslo u dušama seljaka: hoće li žandari uhvatiti Dobrog.otpoče muftar . A sutradan zorom sastadoše se ljudi pred džamijom da se porazgovore o sinoćnjem neobičnom događaju. Ima njih više.Samo ja znam da lopovi ne poučavaju niti umiju govoriti riječi Božije onako kao Dobri. ljudi . .Sramota i za selo za nas sve. ispade pred njih Bešir Šakota. ne idi žandarima! reče muftar. On je sihirbaz i kradljivac. a Eminaga prozbori: . jer sam se o tom uvjerio svojim rođenim očima. I znajte šta ću vam reći: otkako on hoda našom nahijom.Ako ga uhvate. a neki odvažniji zaputiše se u pravcu pucnjave. Ali.veli on . . I ljudi se naposljetku razidoše svojim kućama. Tako prolazi vrijeme kao i prijašnjih dana. o tom mi ništa ne možemo da kažemo: ni da jest ni da nije. I ja ću s tobom žandarima. sa ćuvika kraj sela. Ja idem žandarima u kasarnu. Tako prođe cio dan i pade sumrak i pade noć.ja ne znam šta je ovo. Kad negdje pred zoru. Prvi otpoče hodža lbro: . a ja znam da je hodža Ibro pravi dženetlija. . Učio je zajedno sa mnom u Drveniji medresi i znao je bolje učiti nego ikakav hodža. Ja bih se pred velikim Bogom zakleo da govorim istinu. pa za njim i drugi u kratkom razmaku. . To ne krade niko 179drugi nego Suljo Čemerdžić.Dobri se ne može uhvatiti . Otada je prošlo više od petnaest godina. . jer Dobri ne kradu stoku. I sjedješe još neko vrijeme pred džamijom i razgovaraše. skrivenu u šljivicima. a ja do sinoć niti sam čuo za nj. To reče hodža Ibro. a on je Dobri. ljude je trgnuo glas frule pod pendžerima koji odlazaše u mrklu noć i bivaše sve tiši i tiši dok se ne izgubi. U selu. popadale iz gnijezda. stoka nam se nemilice krade. pa opet tišina zaparana rijetkim glasovima. . . pa kad pokra džamijske ćilime. .Tako je . . uhvatiše ga i zatvoriše. Eminaga ga strogo pogleda: . Očuše se glasovi i dozivanja sa ćuvika od Šakotine kuće. .potvrdi Mulabećir.Pucaju na Dobrog. Dobri je Dobri. Kuda će nam obraz i kako ćemo pred Boga izaći. Iz duboke molitve. Niko od seljaka ne povjerova hodža Ibri-nim riječima. Bešire. Ali se ne dogodi ni jedno ni drugo. uprkos Mula-bećirova i Eminagina mišljenja. mi to svi znamo . . svaki predan Bogu i molitvi. Govorio je on kao što nikad u životu nismo čuli ni vidjeli. beli. njega znam.Tako je . Alije nestalo s njim i Hasan Šerbetovića. Zar nam on ne pokaza svu veličinu Allahovu? Zar nas on ne pouči dobru i pameti? Pa kako samo ude medu nas i kakav mu glas bješe! Onako govore samo dobri. niti sam ga vidio.ako uhvate Dobrog. da komu! . .Dobri. . a hodža Ibro i Bešir Šakota krenuše put žandarske kasarne. I što god udublje odmicala noć. samo što su ljudi nekud zamišljeni i što žene pogledaju češće kroz prozore kao da će svakog časa neko neobičan da se pojavi u selu. Dobri . dva puščana pucnja razbudiše i 181uznemiriše selo. Ja.Žandari pucaju na kradljivce. ni meni ovaj čovjek ne liči na Dobrog. Samo ne dođe hodža Ibro. Strah se domogao duše pa ih ne pušta iz šaka nego ih drži kao preplašene i pohvatane ptice. iako je zapinjao.završi učeni Mulabećir. pa kud puklo da puklo.Eto ljudi. Poluobučeni ljudi istrčaše pred kuće. nasta dan.To što je hodžu nazvao nevjernikom. Ljudi se zabrinuše.Ko će drugi lopovima da stane u kraj? I nije tu sam Čemerdžić po srijedi. On nije niko drugi do glavom Suljo Čemerdžić iz Sarajeva. onda hodža Ibro ima pravo.

nekako i nehotice javljaju se jedni drugima. Dvije uđoše u tor. haramija i lopov. Kažem vam: to nije Dobri. nosili su nekog među sobom. sa oštrog grebena brda Stoca. hodža Ibro. pregrizao jezik! . može nas ubiti koje zrno. narode! Raziđi se! .Evo mu i Dobrog. ljudi zaborave na zle misli. Bešir Šakota i trojica žandara zauzeli su busije i čekali lopove. Muftar se zaprepasti i diže ruke u nebo: . narode! Hodža Ibro pođe u pravcu sela. Šta više. bruka za selo.Ljudi. dolje podno šljivika. Seljaci se oslobodili pa prave primjedbe. pa toplo mili po njima i razmekšava ih do suza. a vi svi kao ludi objesili glave. nabujaju im srca od želje pregoleme. to je Suljo Cemerdžić. . jer mi je svijest pomutila vječita misao na nju".kaže muftar. zavađeni. Pogodilo ga zrno pa jauče. Ono je jauk. posvetila se svaka koju ti izustiš? Vidi ti njega.Raziđi se. on se nekud ražalostio.uskliknu prvi Bešir Šakota i unese mu luč u lice.Bešire. a jedna osta pred vratima. U isti tren.I on je naš .Stoj! Stoj! . čim je noć pala. vi ne znate kakvih sve ljudi ima. . praštaju.Hasan Šerbetović! . Ali ga poslušaše samo njih nekolicina starijih. . U sred čopora dvije snažne mrke i zločinačke prilike: Dobri i njegov drug.Ah. Onog drugog nije niko poznavao. hodža Ibro. a Bešir donese zapaljenu cjepku luča i njihove tamne figure rasvijetliše se pred njima. .Eh. Samo se za njihovim leđima u selu čuo nejasan žagor. Dva seljaka u pratnji žandara. ti li si to Dobri! . .Čudim se ja što se njemu predskazuju Dobri. a mladi se is-kradoše u pravcu Beširove kuće. A kako tek Mesa svira! I mjesec ga zadivljeno gleda. ako se susretnu. I muftar sa onim preostalim za stijenom krenu naprijed. ne umijem da nađem vrata doma mog. I nestade iz obojice iz muftarove džamlije. Osveta mu nije bila ni na kraj pameti. odozdo iz šljivika.kaže muftar koji se odnekud nade medu ostalim seljacima. . .Nije. . a ona prilika pred vratima dade se u bijeg. prislonjeni na njihova prsa. daj krpe da mu svežemo ranu! . a jedna zvijezda treperi tako uzbuđeno da je dodiruju zvuči njegove krnate. pritajeno su očekivali svaki sušanj.opet se razliježe. tako je . uvuče im se u duše.Ljudi. pa kao daje sam krivac rasijano gleda preda se i govori tiho. kao sam sebi: .Veži ovu dvojicu! I lanci zveknuše i sve se utiša.Eno. pa mašete njima kao da vam je neko zobnice ustako. teški koraci i tri prilike približiše se kroz tamu torskim vratima. raspoređeni oko pojate i tora. a za njim muftar i ostali. pa jedan pucanj. prikovaše ih na zemlju i oduzeše im svaki pokret.Tako je.Stojte! 182 Noževi na puškama.strogo zapovjedi žandar. Kad Mesa Cakan zasvira u krnatu na Mazoljicama. neko viče u pomoć! . pod njim grad se utiša kao da priželjkuje. A Mesa svira: "Što nemam krila da se vinem nad njenu bašču i da vidim kako se na busenju bjelasa njena košulja kroz srebrnu noć! Što nisam vjetar da joj kradom pomilujem grudi i da opisujem svoju pustu želju! Krnato. tako ..reče jedan od žandara.hukće muftar. Dolje. . Malo poslije.Šuti! Kakvog Dobrog.Pa i Hasan Šerbetović! Ih. nešto blago.potvrdiše i ostali. a momak djevojku. vi niste hodali po svijetu. 184 KRNATA: I. a dvije druge prilike su-kobiše se sa druga dva žandara na torskim vratima. oču se jedan pa drugi pucanj. Hodža Ibro posma-trao je mirno svog nekadanjeg druga iz Drvenije medrese koji je oborena pogleda i već svezanih ruku stajao pred njim. Prvi su zastajali da ih dostignu oni za njima.Vala. Jedan od žandara potrči za bjeguncem. Prošla i ponoć a oni. Dok je muftar sa ostalim starcima čučao za stijenom. Podno Šakotine kuće cio čopor ljudi. kaži joj da mi kap po kap teče iz srca od bola za njom.Razilazi se. . . . Vika i dozivanje utišaše.Stoj! zaori kroz noć. kao dobrota.uzviknu neko. 183. . pa mogu sad zajedno. Muž potraži ženu. Naposljetku očuše se i tihi. moji ljudi! . Da se sakrijemo ovdje za ovu stijenu pa da pričekamo zoru . a čopor se raštrka. . Oni se ukočiše. U kasnu noć. Zabijeli i zora i proplanci se nazriješe u prvom jutarnjem sumraku. ljudi moji! Zar da se on izdaje za Dobrog! A Dobri je šutio i mrko gledao preda se. Sve više i više njih približavalo se ćuviku. na ćuviku se već odigrao lom čija je predigra trajala nekoliko sati. i drugi za njim zagrominjaše se u tihu noć. Naime. I hodža Ibrin saruk nazire se medu njima. a za njima jauk. .

dok je sjedjela na busenju i uznemirena očekivala kad će da se javi krnata. "To me on ljubi". krnato. moli. uzdiže nešto u njoj. Nešto se tako nemoćno spustilo u nju. miluje. . To srce bije katkad tako silno i nepokorno da 185ga njena sopstvenica pritisne svojom veziljski bijelom rukom da ga ukroti i umiri. ožalošćeni. To je i suviše iznenadna radost od krna-tinih zvukova. Čuje ona: . Nešto nečujno klikće u njoj. kao da pita: "Jesi li sama? Tiho. kad je krnata zamukla. kao van sebe. teška srca. Jer. plamte. Vidio je tako uplašenu i usplahirenu. da. To je samo san. nešto što joj ispija dušu tako opojno. nek poludi cio grad. Svirao sam samo tebi. Mesa stiska krnatu pod mišku i odlazi niz mahalu. kao na odbranu ispruži ruke prema njemu. ona se privija uz Mesu. i ona plače. cepti. I on kao da je zbunjen. Krnata tuži: "Što u životu jednom prođe. Ti zvuči je uzdižu i nose kao nikad dosada. U očima ti gori stid. Dolje u baščama neko teško uzdahne. šarenila. I sljedećih večeri čula se krnata sa Mazoljica. Krnata svira i bolno i bijesno. To ona mašta. ne! To samo grca krnata na Mazoljicama. da zagrca. I te ruke počinju da bivaju sve jače. siroti. Ne. kao omadijane njenim zvucima.Šemsa. još mekše i toplije. stajao je pred njom. drhti i čezne za njom. Šemsi Muharemaginoj. molim te! . ja sam.govori ona gotovo ones-viješćena. Strah li. Ožalošćen. Načas. molim te!" Ruke su se primakle. Oni sad izazivaju neku duboku tugu i sažaljenje samog sebe. jeca. osjećajući kako joj se taj glas približava i kako joj se dvije ruke primiču nadohvat. zvukova. .kaže ona sasvim rasijano i. nemoj me. O.Ne. Ona ih osjeća. A zatim. Ona opet 187čuje njegove prigušene riječi. uvija se i klizi kao vreo baršun pod njegovim milovanjem. Poljubiću te ovdje. Morije žed. Cijelo joj je tijelo bez imalo snage. Zatim ga pogleda prestrašeno. ali osjeća i njegov vreli pogled na sebi. nešto što hoće da se krši. Ona je već znala kako će ona da otpočne: najprije jedan bojažljivi ton. To je ptica u kafezu što bi htjela da poleti sa krnatinim zvucima tamo put širina. drhte na plećima. ne. pale i svijetle se nekim vatrenim smijehom. Jest. cepte na bokovima. ja sam . ugleda dva crna oka. teška kao umor od života". Grudi se talasaju. sočno na usnama. ove noći. ovdje u podvoljak. na prstima". To je za nju neko neobično osjećanje koje joj oduzima i strah i moć riječi. da im raspire želje? Zar se djevojke po baščama. zapanjena. Još jednom čuje svoje ime i osjeća nešto slatko. kako ti lice sja u mjesečini. za tihih. njen glas bio je toliko uzbuđen i mekahan. ona ne zna sad šta osjeća. Ona ne vidi ništa. Skočio je preko 186 baštenog zida. A zatim. Ali je ruka i previše slaba da bi umirila to srce što bije za krnatom. grcaju u boli. Šemsu hvata omaglica. tonu u njene zjene. pa se činilo da govori: "Uzmi. prikrašću ti se bos. Eto. i Šemsa. kao da je onaj prvašnji čar neko digao sa njih. kako su lijepe te daljine! Koliko svijeta! Koliko boja. Šemsa. pa negdje na zvijezdama. ljetnih noći krnata čezne na Mazoljicama. Drhte joj noge. sve nemirnije. po slabinama.Nemoj. kudrava crna kosa i oko mu plamti. . uzdiše. A njegove nerazumljive riječi postaju sve vrelije. To je Šemsa Muharemagina što čezne za krnatom. i pomračuje joj svijest. a odnosiš nesreću. pali. ali njeni zvuči ronili se nekako začuđeni. ona osjeti kako je obujmiše dvije željene ruke. dolje u baščama. Oni više ne prodiru u krv. Mesa. zatim joj kaže: "Bože. a zatim joj vrisne posljednji zvuk i od bola klone. Šemsi zastade dah u grudima. ko može da se odupre zvucima krnate? Zar jedno naivno i bezazleno srce? Zar krnata svake noći ne izvija sve zamamnije melodije? Zar žene ne podižu i zavjese sa prozora. to nije bio strah.čuje ona glas kroz taj san. napinje joj grudi. Recite mi. dragi moj! . pa ostali goli. A jedne noći." I on je ljubi. pa onaj glas. krnata izvija. najednom kao da otkri zastor. On. kao glas krnate. Nešto raste u njoj poput divnog bijesa. uzmi me. Tako. to se više nikad ne povrati. O. one su mekahne i tople kao ljetna noć. Mesa što ti je svirao na krnatu. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. O. gdje god se zaustavi. Meše. a jedno srce. on se prikrade u bašču njoj. Šemsa plače od bolne čežnje. O. ja te volim! Pođi sa mnom u svijet! Živje-ćemo kao golubovi. ne pripijaju jedne uz druge. ali ih ne razumije. . Mesa se prikrade njoj u bašču. ni mirisi jasmina u tihoj noći ne opijaju kao zvuči sa Mazoljica. II. Zaboravio sam i na sebe. okreće se unaokolo. kao da joj se javi odnekud svijest. ti si . . klizi po njenim bokovima. la-hko vrisnu i nestade je uz bašču. one je samo opijaju. ona ne čuje ni kidanje sedefskih puceta. pa je opet nestade. -Svirao sam ti svako veče na krnatu. A poslije. O. s njim što joj je krv uzbudio. samo da im njeni zvuči lakše dopru do srca. zabreklo u bolu i slasti. nečujno prelazi na grudi i miluje ih. To se njoj samo pričinjava. Sviraj jer ti prosipaš sreću. Poslije krnata tužno pisnu i zašuti. da se daje. Šemsa. nikad nečuveno.Jest. to je samo san o njemu i o krnati. pa hoće da padne. Nasvjesno. svijest li. A u njega. ne zanose u grču i omamljenim uzdasima? Sviraj. Čuje svoje ime kao da ga vjetar izgovara negdje u bašči u krošnjama stabla. Njeni se glasovi rasipaju raspojasano. u bezdanoj provaliji strasti i sretnog zaborava. Nestrpljive ruke cijepaju joj jeleče. Čini joj se da čuje zvukove krnate i predaje im se sasvim. Ali.Ja sam. . kao topla muška ruka.Šemsa.drhtavo je govorila Šemsa.Krnata plače. i zagleda se u to iznenađenje. svirajući tebi. pa ne zna šta bi joj rekao. skoči na noge. da pro-plače. klize po stasu. ne mile uz tijelo.

S Mesom sviračem. šta se sa mnom dogodi . Ona bježi iz grada. šupalj i pritajen vreba kroz lipe i ciprese. a krnata nastavlja: "Pođi sa mnom u svijet skitnički. Šemsini roditelji zavise se u tugu. Tako je Hadžija postao borac za dobro. a zlo je moćnije. . učini je još bjednijom i bespomoćnijom. i svoje roditelje. Tek negdje kasno u noć ču tup udar o zemlju. sjedjela je u utišanoj noći sama sa svojom sudbinom. Vrijeme je prolazilo. podatno. da obilazi gradom. kad je ogrozd dozrijevao u vinogradu na Mazoljicama. ' Grad je pritajio zlobu. onako bijela. grad ima mnogo budžaka sa zlim ljudima. jer je Hadžija zaspao. Ova bezglas-nost još teže pade na Šemsino raspoloženje. Hadžija je zaspao. a velika džamija. a zlo najoštrije. sablažnjivo odskače od crne brade i užarenih očiju. a bašča kao da zanijemi. Ona niče. A on jednako vrišti i bjesomučno razmahuje drvenom sabljom.S kim. treperi u bjelini. okrečena. Hadžija je moćan. "U svijet. Povratiće se noćas da. Jednog jutra.188 . niz ulicu. pa iz nje izašlo zlo. a pesnicu zgrčenu na srcu.viče Hadžija. Jedne zvjezdane noći u Hadžiju je ušao zmaj.Čekam . u svijet! Bože moj. pod miškom lijeve ruke jednako drži cijeli snop drvenih mačeva. iz dvorišta izletje Hadžija.Pobjegla Šemsa Muharemagina! . kao vjera u zagrobno.uzdahnu žalosno Šemsa. i svoju bašču.Šemsa. tako su zaredali Hadžijini dani. ne osjeća već kao tuđinka? Zar ona nije okaljala obraz i svoj i svoga doma? A krnata joj. kao usamljena duša. dođe joj sada kao neko neviđeno čudovište što se kezi na nju. Šemsa je opružena i nepomična. žalosna joj majka? . Grad ima mnogo kuća sa zlim očima. jer Hadžija bdi. Čije srce rani moja pjesma. To on preskoči niski bašteni zid. Zaista. a Šemsa . što ne razumiješ moju pjesmu kad prelazi preko domova u široki svijet! Svugdje su zvijezde jasne i mjesec ostavlja za sobom ljubavi trag". Roditelji postaše okamenjene suze.kafanska pjevačica. pokorno pošla u bašču. i svojim prljavim noktima prebira po njenoj duši. Tako je zlo zavladalo gradom. Nenadno. A Šemsa je ovih dana sve pregorjela: i svoj dom. Šemsa nije sad razumjela šta joj krnata govori. Grad drhti i bunca u žezi. grubo dodiruje njene najskrivenije tajne. Koga povedu moji zvuči. zasjenjuje poglede. to se više nikad ne povrati. čekaš li još? . a pod miškom snop drvenih mačeva. lepršajući se na suncu. a Šemsin trag zavijali zimski snjegovi. Zato se tama raspukla. gdje je provela drago djetinjstvo. pa zalajao. puni slave i krvave borbe. bliješti u suncu. a grad zarežao. ostaje sjenka žalbe na njemu za života". sjela na busenje i slušala tužnu pjesmu krnate. Hadžija je blag. mahalom puče glas: . Izašao sam iz kafane i dugo me poslije toga pratio glas krnate: "Što u životu jednom prođe. Nije me ni prepoznala. i ta riječ: svijet. U džamijskom dvorištu taman hlad. dok mu bijela. A Hadžija ide posred druma. Šemsa.Pola Vlaha! Pola Turaka! Pola Vlaha! Pola Turaka . Zar da ostavim sve i da pođem s njim? Jadna majko moja. Pregorjela je. povici i bijes. teška kao umor od života". luta kroz tamnu noć. I dolazila su lepršava proljeća i site jeseni. u ovoj toploj kući. pocijepana džuba.odgovori ona prigušeno. u rastopljeno zlato. iz trista stupica. Lijeva mu pesnica grčevito pritisnuta na srce. 189III. luđački vrisnu i jurnu kroz 191sunce. taj pregara i radosti". kao nada bijednih. Krnata presta da ruži na Mazoljicama.odgovara: "O. Po džamijskom dvorištu nadgrobni nišani plamte na suncu i bježe u sjenke. Po bašči bujao korov. Sva užasnuta. kao da je vodi neka nevidljiva ruka. jer kako će svojim roditeljima uskoro da pogleda u oči? Zar se ona i sad.Bože moj. . spremnih za krvavu borbu. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. kako ćeš me prežaliti! Krnata je nastavljala: "Ja ravnam tvojom sudbinom jer sam te osvojila. zaskače u propanj i nemilosrdno odsjeca glave. . a na Muhare-maginu kuću pade žalost i sramota. šta li će biti sa mnom!" pomisli ona. Vidio sam je u jednoj kafani u Beogradu. 190 HADŽIJIN MAČ I. izvlači se kroz zelenilo i sa oštrim kopljem penje se u nebo. Za njim zaoriše poruge i smijeh. jer i on ima svojih radosti. Ona je. drsko se smije. kao strah savjesti. Nekako apatično slušala je zvuke krnate i sumorno se osmjehivala nekim gostima.

koliko si juče posjekao poganjaka? . Samo Hadžija. Još pod utiskom posljednje krvave sječe poganjaka i mrci-njaka.500. sve su ćase zlatne. Ona ti nikad ništa ne da. Žene sadrže živote u sebi kao ćase hranu. Hadžija jede. pa zacerekaju. Tako se ćase smiju i Hadžiju miluju pogledima. a što se Šemsa krije pred tobom? . Hadžija zakuca zvekirom i dozva ih: . on strada za sve. on je svuda. sjedio je mirno na kamenu pred džamijom i odmarao se od svojih velikih pobjeda nad poganjacima.Hadžija. penju se nad ljude i životinje. Padaju glave. Krv lipti iz obezglavljenih vratova. poganjake i gramzljivce. pohotljivo pružaju ruke da sve poklope. Crta je njihova brana od svake poštene misli. trpa u njedra. A Hadžija ima svoje ćase kao što drugi imaju svoje žene. ništi. spava na hladnom mermeru snom mučenika. pa se iskeze od zadovoljstva. Patničko lice blijedo mu je kao mrtvaca. Tako se Hadžija razgovara sa ćasama.Bog ti dao. gazi krv i grijeh. . oni su iza nje. Jer. zagrominja u bezdane i crne ponore. žene su izvori života. ljudi prljavih duša. . Dođi do crte. očima.I on je poganjak.Hadžija. gladan.A Selma ti nije ćasa. . III. sve se lak-talo. ljepotom.Poji i mene i svakog ko je žedan. Hadžija? . pao na koljena i. ćaso moja! Bog ti dao sreću da izrodiš djecu! Bog ti dao mala.Dobrotom. . kupovali životne namirnice i hitali nekuda. Nju prelaze samo poganjaci. koja je ćasa najljepša? . komšije halala! A ćasa iznosi hranu i razgovara sa Hadžijom. dohvataju svježinu i penju se nad grad. pritiješnjen umorom kao morom. a Hadžija juri kroz njihov bijes i. šejtan. II. Hadžija je sretan kao mudrac. Svakim ih danom više! Niču! Niču! Množe se. a ne prelazi je. I on će pod sablju. moleći se. On je u svemu. Bos. užagrenih očiju. nad drvlje i kamenje. On se raduje za sve. Sve to što se zove život duboko ostaje pod njima: i radost i bol. . siječe mrcine. Svunoć je Hadžija slušao svetački glas. a što mu preostane.Poji li tebe. a oni niču na sve strane. Ispred njega grajali su ljudi.I Selmaje ćasa. Niza nj teče znoj. Jer.Svejedno. Hadžija? . da sve priguše. sve novi i novi.A što ne posječeš Šećeragu Hmeljića? 192 193. Hadžija! I kao opržen. ' . ti najviše voliš Fatimu.A čim te poji. I dok Hadžija. Zato se i krije. shrvan umoran i sav iznemogao. obasjan suncem. Ližu crveni plamenovi. Nad gradom luta jedino duh luđaka i fanatika Hadžije. I Hadžija ih siječe.000. zaprašenih i ispucalih peta. Naposljetku. Hadžija se vraća pred džamiju i ulazi u sjenovito dvorište. Šemsa rudi kao jagoda.Sve su ćase lijepe. sjedio je Hadžija na Tepi pred džamijom. Hadžija umorno hodi po Božijoj zemlji. Ona poji žedne sa Bo-žijeg izvora. Pridolaze i druge ćase i sakupljaju se oko Hadžije. Ćasa je iznijela hljeba pred Hadžiju. I gdje se god potegne crta. Sve se komešalo. sjenke se pružaju gradom. gledajući nekud mimo ćase. razliva se u mlazovima i sva ulica gori od nje. preko crte je zlo.Hadžija.odgovara mirno Hadžija. Oslonjen na stub avlijskih vrata. a oči priklopljene crnim vjedama. kiše i rijeke sapraće njihovu poganu krv i zemlja će ostati čista.Fatima je ćasa od biljura. daje novac na interes. umivena. zaurlaju da se cijeli svijet sruši. Žene su hrana. to Hadžija trijebi korov u koji zarastaju i Vlasi i Turci. Hadžija se trza. Hadžija sve žene naziva ćasama. . sve u ime dobrih djela koja će on da izvojuje svojim drvenim mačem. . i obijest i glad. provirivalo i ujedalo u lajavom šarenilu. Iza crte je đavo. vraća se i prelazi u drugu ulicu. Polijeću na sve strane. . i plač i smijeh. Poslije se digao i. . U rano jutro. srcem. krenu put mahale da potraži svoje ćase. užasnut. A Hadžija je krotak kfto jagnje. gladan. dugo držao čelo na hladnom mermeru. samo su nju zatrovali poganjaci. Hadžija siječe. Hadžija je molio Boga da mu da snage za njegov teški poduhvat.Stidi se. Te noći sijevale su munje i pucali gromovi. nema ružnih ćasa . . Samo HaI džijin duh nemirno luta nad gradom.Ne preko crte.To Hadžija siječe nevaljalce. .

Svaki put. Oni koji rađaju. Poslije. Ne svraća više u njihove dućane.A načelnikov je zakon u knjizi. Hadžija. pred džamiju. Bujice krvi teku drumovima. iz dana u dan Hadžiju prisiljavaju da proliva krv na potoke. . Isuviše si uzeo sa Božije hrpe. a Hadžija ništa ne vidi pred sobom do bijesnog plamena u koji propada kao u bezdan. Ali.Kako nije? Evo para koliko god hoćeš? . crta se diže i Hadžija nastavlja put. . . Neko nevidljivi donosi ih u džamijsko dvorište i ostavlja više Hadžijine glave. I crte rastu.Ne preko crte. .Zarobiše.Nisam ja sirotinja. zapliću se i prekrivaju zemlju dokle oči dopiru. zgrčenu na srcu.Pa dokle ćeš biti rob? . zarobiše li te? . jer se tako i rodio. Krv se razliva preko crte. mušterije. kako god niču mrci-njaci. mirno pokazuje desnom rukom na lijevu šaku.Iz više časa jedu samo poganjaci. Hadžiju zarobe poganjaci. Hadžija? . Neću. jer nije samo u naramku nego i u koraku. treba ih ohrabriti razgovorom. Ali zato crte rastu na svakom koraku. . Hadžija. ćase su krhke. Hadžija i ne gleda više na mrcinjake. Zaplakaće sirotinja. a ćase premiru od straha. . kad se poganjaci oslade. Kada su crte sa obadvije strane ulice. zmaj je snaga bez pameti. Ti si poganjak.Neću. Hadžija! 194 I Hadžija se opet trza. . Pogledaj! . Posljednjih dana njegov žedni mač češće polijeće iz korica. .Čuli smo da se ženiš. pa u zmaju. Iz dana u dan Hadžija je sputaniji. žao mi sirotinje i poštenih.A gdje je tvoj zakon. pa u maču.kaže neko. umoran. IV. Hadžija je bujica kojoj nema brane. . pred Hadžijom. Hadžija? . U meni je zakon.i Hadžija uz opći smijeh.Zmajevi se ne žene.kaže najstariji Krehić. a Hadžija se zaleti i sječe. Jeo sam iz jedne ćase. Hadžija ulazi i zauzima mjesto u uglu do vrata. smijeh. oni ne pišu. iskrsavaju na svakom koraku.Zmajeva kuća se ne zida parama. Hadžija? . pređe na njihovu stranu. U dućanu prijatelji.Slatko je za one koji ne vide dalje od nosa: slatko je i za one koji pljunuše na duše. Hadžija. Neko maše. . Treba ih pomilovati pogledom. A Božija je hrpa svačija. • . jer se zlo najbolje ubija u korijenu.Nisam.Moj zakon je najprije u meni. Za njim istrčao nečiji dečko i tisnuo mu dinar u ruku. vraća se i prelazi u drugu ulicu. množe se. On bi potrao sve životinje na zemlji. Hadžija je vihor koji leti zemljom.Dok se poganjaci ne oslade. 1% Trese se zemlja od jauka mrcinjaka.Hadžija. A zakoni se svi jednako zovu... U meni je zmaj. Naposljetku. Hadžija! . mrcinjaci. Tada prislanja leda uz zid i strpljivo čeka.Pa što ga ne pustiš da uništi sve poganjake? . a Hadžija izađe na ulicu.A zašto ne jedeš iz dvije ćase. tako niču i Hadžijini mačevi. Zmajeva je kuća smrt svih mrcinjaka.Žao mi djece. Hadžija prolazi ispred trgovine braće Krehića.Neka pišu oni koji slušaju.Hadžija. . i Hadžija im odlazi da ih umiruje.Pa i ti si sirotinja. Evo ga pod rukom. oni se razilaze. evo uzmi koliko god hoćeš! . Hadžija! . Osvajaju crte osvajaju. Samo kad siječe mrcinjake. 195. . . Hadžija se vraća. U dućanu razgovor. .Ne preko crte.i .A poručio ti načelnik da će te uhapsiti . A slatko je i za one koji se prodadoše . On je na tri mjesta. pa i tvoja. Nastade urnebesni smijeh u dućanu. razastrte hrpe banknota raznih vrijednosti. Jer. zove Hadžiju. . sječe do iznemoglosti. treba se iz ćasa i nahraniti.odgovara Hadžija. . jer to je njihovo. jer niko nije u stanju da im kuću sagradi. jer su oni vrelo zemaljsko.Jesi li gladan. sa skršenim mačem do balčaka. . . Hadžija? . .Ne može.Zar je zlo slatko.viče najstariji Krehić i po banku.Ne preko crte.vikahu kud god se Hadžija makne. . Jer.

I dok je Hadžija nepomično ležao na svom izderanom gunju. a sablje da klize ispod pazuha. Kafki i S. našli su Hadžiju mrtva. Hadžija! A Hadžija stade. C. a šta je bio. za kritičare interpretatore koje još uvijek čeka Hamzino djelo. Sutradan u džamijskom dvorištu. s obzirom na bohemsku prirodu pjesnikovu moglo očekivati da nema ništa. zato bi svakako tim kritičarima nešto kazao dokumenat ovoga roda. kakav je onaj neodredivi. tu drugu i pravu idealnu grobnicu pjesnikovu. ne-sagledljivi i neobuhvatljivi Grozdanin kikot. Čini mi se da se ovom izložbom preostalih i sačuvanih dokumenata postavlja pitanje staje Hamza Humo imao a staje bio u najobičnijem ljudskom.Za njih ostaje na zemlji tvoj drveni mač . U stvari. Hamzina biografija mogla bi da bude isto tako rječita kao dio njegova pjesničkog bića. S prvim jesenjim kišama spade mrtav zmaj Hadžiji u noge. J. jer je proizvoljno i uzgred izušteno. koji blista rječnim. koji sasvim graniči sa marksističkim. rodno mjesto Ham-zino. Zato je za čestitanje ova incijativa da se u Stocu (iako to nije Mostar. U stvari. Bilo bi bar meni veoma drago kad bi se ovdje među rukopisima. spoznajemo da su sva pitanja o Hamzi još uvijek književno i neknjiževno otvorena. dragocjeno i trebalo bi sve to tako i gledati i njegovati. našlo i jedno pismo iz vremena oko 1930. Jer mi još uvijek moramo da svakog našeg pisca pomalo pravdamo što je bio ovakav ili onakav. 197. Karaktiristično je da nijedan značajniji kritičar jugoslovenski nije se nikad poduhvatio Hamzina djela kao našeg jugoslovenskog fenomena. Nema možda našeg važnijeg pisca srpskohrvatskog jezika koji je po199slije smrti toliko bio zanemarivan sve do najnovijeg vremena. Najvećim dijelom ono što je rečeno danas je totalno van književne upotrebe. daje kritika veoma malo šta rekla o ovome izuzetnom pjesniku Hercegovine meduratnog i poratnog doba. ali koji je imao i svoju posebnu i još neproučenu životnu putanju. . jedne tamne noći ude smrt u džamijsko dvorište. neretvanskim i radoboljskim bistrinama i odbljescima. za ovu priliku samo prigodno i pod-sticajno za mlađe izučavaoce bosanskohercegovačkog književnog nasljeđa a takvih mladih snaga mi danas imamo. Garaudv govoreći o F. Zatim je bitno vidjeti nema li tragova varijanata njegovih tekstova. o tome govori cijelo njegovo djelo.Ja sam smrt. Najprije nas zanima da vidimo u cjelini šta je od Hamzinih rukopisa ostalo i nema li što javnosti nepoznato.Tako je Hadžija počeo da pada u nesvijest. sa zaprepašćenjem u očima. pa kao da ih pritiskuje olovo . Hadžija je iznemogao. u kome Hamza ispoljava svoj za ono doba toliko napredni pogled na društvo i svijet. ostalo bi nam da kažemo nešto o drugom. A ipak.A poganjci? . te je očekivati da ćemo uskoro dobiti i cjelovitiju sliku lika i djela ovog pjesnika. kojeg nijedan drugi ne može niukoliko zamijeniti. Zmaj je umro u Hadžiji. Ćatića to je svakako najizrazitiji bohem u Bosni i Hercegovini književnog roda sve do danas. čistotom jednog dragulja. Hadžijina sablja prestala je da siječe.Ne preko crte. No sve je. 198 "IMATI" I "BITI" HAMZE HUME Značajni filozof i kritičar R. Persu kaže da je sva moderna poezija od sredine XIX vijeka obuzeta pitanjem "biti" nasuprot stavu "imati". i prvo pitanje treba doslovno uzeti u pozitivnom smislu.izusti iznenada Hadžija.ni s mjesta. evoluciju. Naime. fotografijama. obično je kritika znala da se povodom Hamze razmaše u svom preziru prema njegovu "sevdalisanju" i "folklorizmu". Hume danas. i sagledati najprije Humino "imanje" sa pjesničkog gledišta. najljepšeg vida našeg književnog srpskohrvatskog jezika. Repertoar Ham-zina "imanja" vanredno je zanimljiv. jer bi se. Nesumnjivo to je najprije njegov pjesnički jezik. Hadžija primjeti da su mu mačevi bili od drveta. Ako nam ova izložba ne pruža možda i potpun odgovor na ovo prvo pitanje. mnogi još uvijek živo čuvamo sjećanje na njegov lik i znamo da je za Hamzu bitno znati i šta je on imao. Sada znamo da se sprema prvo korektno izdanje njegovih spisa. na svoje veliko zaprepašćenje. što je bio samo pjesnik a ne po urneku teoretičarevom. tako se počeo da gasi zmaj u Hadžiji. nikako filozofskoapstraktnom smislu. Poslije M. u kojemu se možda i izjednačila ova dva činioca pjesnikova bića. a upriličena je i studija Hamzina djela. Zgrčena lijeva šaka počela je da popušta.odgovori mu smrt. posebno pjesama i nekih već dosad poznatih proznih tekstova. kad malo pobliže pogledamo u situaciju H. osloni se na zid i čeka dok se poganjaci oslade. i ostalo. Jasno. nikad nije sigurno da će biografske dokumente kritičar ljudski i književno upotrijebiti i možda je zato kod nas biografska vrsta toliko diskreditovana našim ekstremizmima. ali je isti hercegovački zavičaj) iznese pred publiku zaostavština Hamze Hume na ovom Slovu Gorčina. znamo da je Hamza i taj jezik u toku svoje . stade pred Hadžiju i zapovjedi kratko: . Jer. primjercima knjiga. Spremaj se! . koji nagla200 šeno traži da se Hamza razmotri i sa gledišta imati kao i biti a sa nijansom koju smo maločas istakli. Ova izložba dolazi u pravi čas da ljubiteljima toga djela pruži koliko-toliko uvid u Hamzinu književnu zaostav-štinu. Tek sada.

darovitih pjesnika. već sušta istina Hamzina pjevanja. treba bar nešto naglasiti o njegovu mjestu u meduratnim konstelacijama. pitanje je koje ide uz svakog modernog pa i klasičnog stvaraoca. a i to bi trebalo nekako odrediti pobliže jer kako mi nedavno reče jedan naš književni kritičar iz Sarajeva. To je također potpuno prenebregnuto od kritičara koji su o Hamzi najčešće odveć olako i samouvjereno donosili sudove i presude. Druga je komponenta tog pjesništva stara slavenska mito-psihologija. on je i u jednoj i drugoj komponenti imao izvjesne prethodnike. prije jednog stoljeća. a slavensku. za koji je potrebno poznavanje velikih područja poetike orijentalnog pjesništva. što je i razumljivo s obzirom na maloprije iznesene genetičke komponente pjesnikove. koja je modernija. Napokon. sasvim ekspresionističkog sistema izraza. za koje nije mogao imati unutarnjeg jezičkog sluha i impulsa. No. a dionizijstvo isključuje tragičnost. što se tiče stila i s njime čini glavnu pjesničku pojavu Bosne i Hercegovine toga trenutka. romanu. izrazitija vremenski i stilski za epohu ekspresionizma. Sa ploča istočnih samo nam evidentno kazuje tu genetičku osobenost Hamzinog pjesništva. B. kao ležište iz koga je pjesnik svoju pjesmu izveo. ako se samo ona shvati doslovno. Ć. sasvim se 203to ot ""o l 3 ° •N ii gI p 3. Hamzina poema je opet cjelovitija i jednostranija nego Rastkova. istaknimo samo Safveta Baša-gića i M. počev od Nutarnjeg života. podsjeća nas na njegovu pjesmu u kojoj se on pita o svome identitetu povodom orijentalnog oblika i izvora svoga imena. možda je Hercegovina kao obilježje dovoljna. A Humo je nesumnjivo prvenstveno moderan pjesnik. Jasno. Ćatića. Hamzinog produženja one tradicije koju je u njegovoj porodici zasnovao alhamijado pisac Omer Humo. Imao je uz to i svoju domaju. Šimi-ćem. 202 najizrazitiji je njegov parnjak i u mnogo čemu saobra-ženik Rastko Petrović sa svojom Groteskom gospodina Peruna boga groma. hercegovačkog. prvoj svojoj zbirci stihova. daje sve pomaknuto u sferu razrijeđene apstraktnosti. jednako svojstven istočnoj indijsko-islamskoj kao i manikejskoj heretičkoj civilizaciji. kada je on pjesnik koji ide uporedo s A. taj modernizam is-poljen kao ekspresionistički zahvat u svijet. Jedan elemenat je dovoljan da potcrta tu komponentu pored naglašavanja da su Grozdan i Grozdana bogumili. ono što draži radoznalost jest ta orijentalistička dionica. sasvim ekspresio201nistički stilizovanog. bar za njegovo doba. priči.pjesničke karijere ponekad teško zanemarivao prihvatajući druge vidove izraza. nasljedno utkana u Hamzino biće kao god i slavenska njena iskaznica u vidu sevdalinke. u jednom je možda bio jedinstven: da je izazvao cijelu jednu stilsku školu sljedbenika. jer mi smo svjesni velikih poetskih dometa tog istočnog. Medu te njegove sljedbenike svakako treba pribrojati i Maka Dizdara. Taj spoj drevnog i modernog istovetan je kod oba ova velika pjesnika. u duhu godina javljanja poslije 1918. Jasno. To je možda jedina tragična strana u djelu ovog dionizijski raspoloženog pjesnika. A taj stav nije nikako biografičarska deformacija. To njegovo proćerdavanje glavnog svoga blaga. kako je sam sebe pro-slovio u Nutarnjem životu. Naše današnje vrednovanje nije više nimalo potcjenjivačko u odnosu na taj orijentalizam. Za Hamzino "imati". To je podvučen erotski impuls. čudno je da recimo nema Mostara. koji su počeli u trećem deceniju našeg stoljeća. Slično je još prije Grozdaninog kikota. uz ta dva izvora i toka Hamzine poetske tvorevine. gdje je jasna odredba bogumilskog okvira vremenskog i prostornog. Firdusijem i Dželaludinom Rumi-jem kao vrhovnim iskaziocem poetičnosti islamskog Istoka u kome se sučeljavala indijska tradicija sa helenskom kulturom. sa svima komponentama slavensko-orijentalnog sastava. koja se najpotpunije ispoljila u Grozdaninom kikotu. Niko još nije nijednu misao suvislo kazao o tome Hamzinu poetskom orijentalizmu. Ko je i naročito šta je kao pjesnik bio Hamza Humo. stolačkog pjesnika koji je dosegao jugoslovenske visine izraza poslije drugog svjetskog rata. . djelu koje izmiče svakoj klasifikaciji. za koju eros i seks nisu sramota već najljepša prirodna ljepota. u njegovu pjevanju (i pored Poeme o Mostaru). izričitog. za orijentalnu. Ostaje nam da nešto kažemo o problemu "biti" Hamzina pjesništva. kao i Grozdanin kikot koji nam vječno nameće pitanje o identifikaciji ovog ili onog elementa u toj divnoj poemi. Omerom Hajjamom. svoj zavičaj. Ako je on sa Šimićem mogao dijeliti prvenstvo u BH poeziji dvadesetih godina. lako prihvatao kao stih i stav. Zato je Hamza koji je sve u djetinjstvu upio pa tako i indijskog pjesnika Rabindranata Tagoru. tursko-perzijsko-arapskog svijeta sa Hafizom.

9 sr rt — 3 ^ 1& £s. 3 n B-. sl cr. 3 3 o « ° II as 3 ? s. o ? ^ 2. ft) S 3 <2.o S N 3 c."i 2 ff.|8-S r 3 2 2.s ffi -i: O -■ . 8< ^ S < ^ £ £ no—N P -■ e _ i-5p l 1i a. o 3 5 => tf. 7^ r. o 3 p P ri o N P 3 • p o . N gi > 3 2-g' ž. o ti. Ii rt ^§ 3 03 i IIB. ^ o » 5g p PJ p o t" rt S3 rt.2 p 3 2 p s1l S:^fi 1 lili I! 1 ti &i l! 3.o 3 ti -i 3 po • «■ I i a.

kako je pomislio Kršić. . on će u tom osetiti slabost. "Pod žrvnjem vremena . kao zbivanje koje se pred nama . ero1 Gajret 1903-1928. čeznući ili osvajajući. to oPJESNIK KAO PRIPOVJEDAČ (odlomci) U vrijeme kad je pisao Grozdanin kikot Humo je napisao i svoju možda najbolju kratku pripovijetku. Upravo zato što je koncipirana kao doživljaj. tvrdeći za sevdalinku između ostalog i ovo: Ona obuhvata one naše unutarnje porive s kojima smo mi nekoji. 1. sjetne i mračne. jedan je od zatočnika tog "sevdisanja". Sev-dalijina ljubav ("Srpski književni glasnik". formalno već raskinuli. doduše. 35. A ono stoje u cjelini sazdano od takve slikovno neuhvatljive i pojmovno neshvatljive . Ipak. srećne i fatalne. ne da bi ga učinio predmetom promatranja i poimanja. kao da sevdah i nije ljubav (tj.1 1 Jovan Kršić. Jovan Kršić je o njoj napisao: Sevdalijina ljubav. odvodeći u neki ljepši i čarobniji svijet derta i slatke žalbe.pripovetke Hamze Hume" (1928). koji su po svojoj neobičnosti vrijedni priče. treba se setiti daje ta pripovetka rađena u žanru "Grozdaninog kikota" i karakteriše stoga samo ranije već isticane osobine piščevog talenta. junak pripovijetke Sevdalijiina ljubav. već neposredan i dubok doživljaj. jer je večno žedan života.a" o Si 33 s: 9 3 2*. može nam se učiniti da ono što se događa u dušama njenih junaka osjetimo neposredno u tekstu kao reli puls jedne silovite ljubavne strasti. u dvije komplementarne duše. izrazito erotska pripovijetka. već Svetozar Ćorović." U Sevdalijinoj ljubavi Humo je zaista uspio da iznese pred nas jedno živo stanje duše. Humo je u sevdalijinoj ljubavi saživljeno uronio u sam svijet derta i sevdaha. u kojem ne smije dominirati ništa što i samo ne treperi kao duša. uopćeno dokazivao. 1928. Zato.takoreći uživo . (Možda više nego "zulumćar". 167. kojeg ženska ljepota opčinjava samo dok mu nije u posjedu i samo dotle dok je pjesmom i šargijom mami). Po tematici. Sevdalija je čovek koji živi u svetu "slatkog čemera i žalbe za životom". zanese i opije ljubav jedne žene. Huminom sev-daliji Biberu je "rođeni brat" onaj Ćorovićev mladi adža-mija Osman-beg. U stvari. uvijek iznova voleći. umetnički najuspelija pri-povetka. sv. U sevdaliji Biberu. već da bi ga izložio našem neposrednom doživljavanju. iz pripovijetke "Osman-begova šar-gija". koju Humo prati u njenom razvoju. i više zbivanje u duši (uistinu. iako ga stalno pije na njegovim najčistijim izvorima. 362). Ali dok je Ćorović o takvim likovima pričao kao o "zanimljivim i čudnovatim ljudima". ta Humina pripovijetka je umjetnički vrlo uspješno riješila osnovni stvaralački problem koji joj je zadao sam svijet o kojem ona govori. od trenutka prvog ljubavnog nemira i nesavladive žudnje preko časova zanesenog ljubavnog osvajanja (i podavanja) do konačne tužne praznine i pustoši. .1 Biber. koji se omamljuju pjesmom i ljubavnom čežnjom. ali koji zapretano tinjaju u nama. Humo je u toj pripovijeci umjetnički konkretno obradio ono o čemu je tri godine kasnije. za časak. istovremeno 208 meke i divlje. bolećive i vatrene. str. u Spomenici "Gajreta" (1928). ljubavnim osvajanjem i der-tom i koji ne prestaju da se predaju toj omami. "vrtlog razdragane boli i omamljenosti". pod uticajem Zapada. 1928).Povodom iste knjige Alojz Smaus je u časopisu "Misao" zapisao: "Ako se u ovom prikazu nije posebno govorilo o "Sevdalijinoj ljubavi". u krvi i ploti. To je ona sevdalinka koja je upropastila na hiljade egzistencija i života uz saz i čašicu. da čovjeka zanese u vrtlog razdragane boli i omamljenosti. taj svijet je sav zapravo samo jedno raspoloženje. dakle. Kada se pojavila u knjizi Pod žrvnjem vremena (Sarajevo. 1979.odvija. 1928. str. "osjećanje afekcije prema drugoj osobi") već stanje ekstaze. nikakva jasna i zaustavljena slika. Sarajevo. kad čitamo tu pripovijetku. a ne kao distrancirani analitički prikaz. da razbukte na mahove snažno i fatalno. po osnovnom osjećanju. Jer.duševne grade zahtijeva od umjetnika adekvatan izražajan oblik. prvoj Huminoj zbirci pripovjedaka. nikakva logično razvijena "priča. Sabrana djela. rođenom bratu Ćoro-vićeva Zulumćara. omamljujuće i razorne. 207O takvim likovima pričao je. nego zbivanje u vanjskom svijetu. str. uredio Hamza Humo. inače jednoj od njegovih najlepših pripovedaka. ništa što je odveć čvrsto i precizno." (Misao. u kojoj je kao pripovjedač također govorio jezikom pjesnika. kao i po ključnim prizorima to je. analiziran je pun pojam sev-dalije. I to nije bila analiza tog svijeta. 5/6. To je orijentalni Don Zuan koji voli sve žene i kada ga. Sarajevo. za nju se ne može reći ono što je Humo rekao za sevdalinku: "njen glavni elemenat. ispada donekle iz okvira i atmosfere ćele zbirke. koju će pobediti snagom pregaranja i utešiti se pesmom i vriskom kroz mahalu. u duši sevdalije Bibera i u duši djevojke Iše). 1925). I cijela ta pripovijetka o sevdaliji Biberu zapravo je poema o jednoj takvoj sevdalijskoj ljubavi.

koja je na taj način postala poetka evokacija. nesumnjivo ima i nekog orijentalnog misticizma. da se daje i otima. kojem bi sve drugo bilo podređeno (ne samo u životu čovjeka. I ne bez razloga. kao daje i sam padao u "erotski trans". Međutim. Ana se nenadano zacereka. Crnčić je sedeo na stolici i buljio u nju kao u kakvo priviđenje.. kao u bolu. jednog sveobuhvatnog. u ujed.. skoči na krevet i poče se previjati i zavijati kao besomučnica. Osjećajući. Naprotiv. Ćorović "opričavao" svog Osman-bega u pripovijeci "Osman--begova šargija"." U tom panero-tizmu. podređuje sve ostale".. Mi osjećamo u melodiji rečenice. tamni nagoni. Zvezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosiplju po njima. koju pokreću neki neshvatljivi. iznad bašta u mesečinu. VI. naruralistički ogoljeno.i panerotsko stanje svijeta . Sabrana djela. sluteći ~~ nešto i šapćući. Sve se stiša i zamoran šum poleže po širini. ali i da ne izražava nešto što je . Raspletenih kosa i uža-grenih očiju. kao ni Grozdanin kikot) uopće nije po svojoj strukturi usredsređena na erotiku kao neki centralni motiv. 108. Jer. kretala se ona u ludom i vratolomnom ritmu po senici. Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. ka kojem je junake pripovijetke otpočetka vukla neodoljiva erotska čežnja.. već je saživljeno evocirao samo to sevdalijsko raspoloženje. One su sve videle.) 1 Hamza Humo. a i sam čin ljubavi kao da tu iz sebe zrači neka dublja značenja i širi ih unaokolo kao panerotski smisao sveg okolnog svijeta: I kapidžik je škrinuo. kojem ni sam pripovjedač ne odolijeva. sve se dešava drukčije. Njeno belo telo bleštalo je srebreno na mesečini. on ukida pripovjednu distancu koja tradicionalno razdvaja pripovjedača i predmet pripovijedanja. kako je to primijetio još Kršić. Ali u njoj erotika doista sebi podređuje sve ostalo. doista kao stanje duše koje je sposobno da se širi unaokolo i da postaje stanje svijeta: ". pa ta okolna pustoš uzvratno djeluje na osnovni motiv. u ritmu sintaksičkog seg-mentiranja. valjda.. prikazan čin čulne ljubavi: (. mlada đavolica. za narativnu strukturu te pripovijetke važnije je da je to erotsko stanje duše . Ovdje on to čini na taj način što sam govor stilizuje kao poetsku ekspresiju. erotskog raspoloženja. a Crnčić. u "krvi i ploti". u epitetima i metaforama. Ovaj ljubavni čin.. malakšući u prigušenim krikovima.. licu. put zvezda. 211širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. prazneći njegovu erotičnost do besmislenosti. širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. Izgledala je kao pobesnela. i u sveopćem odzivu svijeta na zov ljubavi. lomi je divlje i ovlada njom ćelom. mnogi kritičari su bili skloni da tako nešto kažu i za ovu pripovijetku i za cijelo Humino književno djelo. zanjiska i baci se na nju (. onda nam postaje jasno daje erotika tu zaista podredila sebi sve drugo.. duboko u sebi. Mesec se glasno cerekao. i Iša je nenadano počela da grca. Strast ("Raskrsnica". Negde vrisnu tica. i kao da se i sam prepuštao onom "vrtlogu" sevdaha i sevdalijskog derta. a potok kikotao kao da ga neko golica. doživljavajući ga iznutra.Humo uspio uključiti u sam tekst pripovijetke. međutim. On tu zapravo i ne pripovijeda o sevdaliji Biberu. Mesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i čeretao prkosno. kao u bunilu. A Iša. koji . a ne pojmovna elaboracija. Evo kako je tu.1 Istina.I sve je odlazilo. kako je to više puta rečeno za Huminu implicitnu filozofiju erotike. pa svim svojim bićem ulazi u svijet o kojem govori. Biberov šapat i toplo milovanje pretvarali se u bes. koga nestaje i nestaje negde dole iza nje. i životu duše. prikazan je ovdje više kao eksplozija duša nego kao konvulzija puti. Humo je i u svojim pjesmama i u svojim pripovijetkama često pokazivao neobičnu opsjednutost erotikom. na primjer. u kojoj 212 se poništava identitet govornog lica.. I sve je odlazilo. Napisana u ekspresionističkom maniru. ali se zato uspostavlja puna jednodušnost subjekta i objekta govora. U Sevdali-jinoj ljubavi. "Sevdalinke". str. iako nigdje ne odaje izvore te nesumnjive ekspresivnosti. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. obe-zumljen.) Pili su tako dugo dok već nisu dospeli do ludila. kao "unutarnji pripovjedač". Sevdali-jinu ljubav Humo ne struktuira u Ich-formi. predavala se milovanju. I sve ponovo zagrca. Humo i u ovoj pripovijeci uspijeva postići izrazito ekspresivnu vrijednost narativnog govora. u personificiranju i sveukupnom saglasju prirode i duše da Humo ne pripovijeda o nečemu van sebe.kao stanovnik svijeta o kojem govori . 210 Kad znamo da je i muž te Ane negdje u blizini i da ona zavodi njegovog prijatelja. već i u narativnoj strukturi pripovijetke). i to do mjere u kojoj sve unaokolo postaje prazno i pusto. kao što je činio u "Grozdaninom kikotu" gdje je glavni junak istovremeno i narator. A pri tome on ne govori u 1. Uprkos tome. 1923). sva umotana u zagrljaj. U tom pogledu ilustrativno je sa Sevdalijinom ljubavlju uporediti raniju Huminu erotiku pripovijetku. A zvezde su sišle s mesecom i smejale se u krošnjama šandude. ona se ponovno zacereka. destruktivnu snagu sevdalijske "razdragane boli i omam-ljenosti". zbaci košulju sa sebe i poče plesati po senici. Ali Sevdalijina ljubav (uostalom. Humo u Sevdalijinoj ljubavi doista nije ni prikazivao ni analizirao "sevdaliju" kao tip ljudskog ponašanja. ta pripovijetka zaista pokazuje Huminu opsjednutost erotikom kao naglašeno čulnom ljubavnom strašću. Pod šandudom na či-menu igrale su sene pritajene i nasmejane.. Biber joj kida haljinu. Tako plešući. kao raspoloženje koje je proželo i njega i sve unaokolo.polaže prirodno pravo na raspoloženje koje u tom svijetu vlada.209tika. bar ne na način na koji je. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. zagrca.

zaustavi nad tamnim konturama brda. otima i grca kao jogunast i sladak dečak (. Bašta se sva preobrazi. mesec razleva svetio po daljinama i otvara dušu. Bele ruke Išine poleteše na grudi da umire taj drhat. međutim. sedela je uza nj jedna žena. kao da je sav ponesen plimom ljubavne čežnje: I glas zadrhta negde u visinama.. Humo je duž te fabularne osi razvio i jednu "dublju priču". malaksala. i začas . (Stvarni junak te priče zapravo je nesrećna lša. jer je već sve sjedinjeno u raspoloženju. A otud. a naš grad zasta i preobrazi se u svetlu njegovu. koje. ali pri tome ne odražava svijest o sebi kao pri1 Isto. pokunjena. fabula mu je i tu. priteže. Jedan uzdah šapnu u cvetu. ispod Huma. predstavljala samo neophodnu uzdužnu os oko koje je okupio one emotivno obremenjene. u besvest. glas što pada na dušu kao melem. zatalasa i zasta u visinama. sve rastapa u raspoloženju. zatrepti i ma-laksa. a mesec silazi. težak i neprebolan sevdah.. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. već da ."1 U Sevdalijinoj ljubavi Humo govori u 3. Ali. nečujno pade u granje.postupkom pjesničke evokacije . koja na kraju odlazi s bradatim hadžijom u Bosnu: "Duboko povijena u feredžu.. kao pijesak u klepsidri.) Nema tu ni slike ni naracije. Humo je. da se opije i splete u grču požude negde na čimenu pod šandudom. već je raspoloženje koje je proželo ne samo svijet o kojem se govori već i jezik kojim se govori./Moja draga za ljubljenje bila. Jedan uzdah šapnu u cvetu. zlatan i tih.pušta da poteče matica jednog raspoloženja koje se širi i sve preplavljuje: A kad se mesec uzdiže." A staje drugo nego lirski stil. blesnu i rodi se sevdah. Umjesto toga. U stvari. Humo uspijeva da pred nama pokrene raspoloženje. sa smeškom na licu. tu se.nestade svega. koji ne posmatra svijet. pa se pun.. On se zatalasa..". obuzme vas zanos i vi niste više svoji. ipak uspio da u Sevdalijinoj ljubavi izgradi čvrst sklop narativne strukture i tako ostvari jednu ne samo poetičnu već i potresnu i značenjski slojevitu pripovijetku. kao i u Grozdaninom kikotu.. u lišću na odreni. A da bi to mogao. . bašte pevaju neku nadzemaljsku pesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu večite čežnje. bele kućice blešte pune jezive i neshvatljive čežnje. kad Humo sve prožima istim stanjem duše i sve preobražava prema osnovnom raspoloženju: 214 Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja omlohavilo. 98.samo u njemu. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. Zato se tu potpuno gubi ona naspramnost pripovjedača i predmeta pripovijedanja koja je inače karakteristična za naraciju u Er-formi.sav okolni svijet se začas preobrazi i uznese. ali i da ga prevede \x jezik. Humo dovodi sve oko svojih junaka u isto stanje duše: mirisi cveća su kao uzdasi.. Potok se budi.. A kada Biber u bašti kraj vode pod mjesečinom osjeti "nešto teško. 213povjedaču koji nam posreduje svijet o kojem pripovijeda. bez glasa i života. Sve se pritaji i zanemi..." Dešava se baš ono što je Štajger rekao za lirsku evokacija i lirski stil: "jeziku nisu potrebne nikakve povezanosti. I dah lišća pritaji se u mahali. licu. Govoreći tako kao pjesnik.. ne analizira. itd. i Iša zatrepti. leci i opija osećanja. Istina.) srce zadrhti kao preplašeno tiče. logičkih i opažajnih povezanosti: "I ruka priteže grud. šireći se. kao pokajnica. rodi se novi život. pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. lirske motive "sevdisanja" kao temeljnog raspoloženja cijele pripovijetke. Noć skide haljinu. I ruka priteže grud.. pun derta za bezdano opojnim i nedostiživim. Stilizujući pripovjedni iskaz kao poetsku ekspresiju.. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivije želje. pa nekud živ. .. zapljusnu Bibera i rasplinu se. itd. sa Raljevina. kao u pjesmi. ostavljajući za sobom prazninu i duševnu pustoš. prožima sve čega se dotakne. Ali ni ono nije predmet promatranja i analize. ne zauzima stav. noseći dušu nekud u širine. donese tiha noć mekan i zanosan glas pesme. neki veličanstven i nečujan smeh preli sva srca. otvara zemlju i sve tajne nesvesnih želja. str. od trenutka prve čežnje preko momenata zanesenog podavanja do konačnog bolnog rastanka "sa 215krikom u slomljenoj duši". Potok se budi. sve je samo stanje duše. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. pa zapjeva iz puna grla: "Kad je alma za trganje bila. Nosi vas plima. nasmejan. Iša leži zatvorenih očiju. duž te osi Humo je razvio potresnu priču o jednoj ljubavi. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. slikovno guste.. Evo kako Humo evocira Išinu ljubavnu čežnju i evo kako ta čežnja izlazi iz nje i širi se unaokolo: (. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. Tu kao da se događa ono što je Humo rekao za dejstvo sevdalinke: "Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. malaksala.. koji nas onda kroz njega pronosi kao kroz svoj vlastiti semantički ambijent. kao da neka pustoš pade na nj".") U isto vrijeme.. već pušta da ga nosi jedno raspoloženje. u Sevdalijinoj ljubavi Humo je još jednom progovorio kao pjesnik. Iša leži zatvorenih očiju. a noću se budi da se protegne. i Iša zatrepti. taj jezik mora odustati od svih gramatičkih. otima . Govoreći kao pjesnik. kliknu. onu istu kao i u Grozdaninom kikotu: o vremenu koje ističe. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. uznese se i razasu po mekanim i pijanim širinama.

Tako se. Smisao te tvrdnje postaje jasniji kad se sa Sevdali-jinom ljubavi uporede neke druge Humine pripovijetke.."1 U stvari. sevdisanja i sevdalinke. A ta pjesma koju Biber pjeva. a ipak ju je struktuirao kao pripovjedač. Sevdalijina ljubav s pravom smatrana jednom od najboljih Huminih pripovjedaka: u njoj je on govorio kao pjesnik. . blešti u podnevnom suncu. vidi on kako se nad Išom. ali ne više i nadu: I Biber se zanosi u tople letnje noći.matica raspoloženja prisiljena da teče tokovima jedne potresne priče. istovremeno i slatku i čemernu. iz sevdalijskog iskustva. koje su joj tematski srodne. puštajući daje udaju za hadžiju iz Bosne. negde na izvanu. osluškujući neprestano "korake vreI ona se pripija uza me i strepi kao tiče na oluji. . kada je jedne večeri Biber otišao zauvijek od nje. "Mostar" (II)..Reci! . čuje žubor vode. dahti pod žegom. Svijest o vre1 Hamza Humo. ona je rukom posegnula za njom daje zadrži: "ona ispruži ruke u raskošne daljine. A pjesma mu pomaže da u sjećanju . priče o ljubavi pod žrvnjem vremena (kako je Humo naslovio knjigu u kojoj ju je objavio). ona se njome opijala a kada je zamro njen zvuk. bledom i uplakanom.bar kao uspomenu . Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine". čežnjivom i uzaludnom. A možda je upravo zbog te izmirenosti lirskog i narativnog principa književnoumjetničkog diskursa. podatan. u tinjanje žara. priča koja je počela s onoliko vreline i sveobuhvatne žudnje: "Naš grad. uz plamsanje vatre u starinskom širokom odžaku i uz tiho i bolno cilikanje mekane šargije. ponese u život još jedan bol.ono stoje iskusni sevdalija Biber odavno znao: trenutak sreće nužno otiče u prošlost i ne može se zaustaviti. spušta tamburu pored sebe i dugo gleda u plamsanje vatre. Biber je ostao da "samuje u svojoj velikoj sobi. A sve stoje budilo želje.. 217To. ukratko . ali tim i bolnija. drhtav. usreći. da se trenuci sreće ne mogu zaustaviti. Tu na kraju pripovijetke Humo prikazuje svog junaka. o nezaustavljivom proticanju svega.i steže mi se srce.U stvari. Sabrana djela. svaki put u novo sev-disanje. "slatki čemer sjećanja" i . koji sve vidi u razvoju i sve uobličava kao razvoj. Opijena. koji sa-osjeća i duboko doživljava. Njeni pogledi leže u mojim zenicama. u izvjesnoj mjeri.") I u toj priči mladić i djevojka strastveno se podaju činu ljubavi. "A sadašnjost? -upitao se Humo jednom . uzvraća mi milovanje i predaje se sva. kao i zbog te zaokruženosti i cjelovitosti. uzbuđivalo i omamljivalo prošlo je s tim blještavim. svet od slatkog čemera i žalbe za životom". on "stari sevdalija". Kada je lša osluškivala Biberovu pjesmu sa Raljevina. peva: Sadih almu nasred at-mejdana. U knjizi Pod žrvnjem vremena takva je. Kada je lša otišla za Hadžijom u Bosnu i kad je došla zima. uzbudi. da ga leci pesmom i samovanjem".. omami.održi iluziju životnog smisla. VI. iskazana je sva tuga za onim što se ne može zadržati i što nužno prelazi u prošlost. kezi nekakva jarčija brada.kao i u Grozdaninom kikotu. ona je ponovno rukom posegnula da ga zadrži: "lša ispruži ruke za njim. Istakavši tekst pripovijetke Sevdalijina ljubav od najfinijih niti čiste duševnosti.Ona je opet lepa samo u sećanju na prošlost. jedino pripovijetka Đaurin. ("Osećam dah proleća -kaže pripovjedač . pa i sreće i ljubavi učinila je tog "orijentalnog Don Zuana" (kako gaje nazvao Kršić) zatočenikom sevdaha. " I dok se mladi od njega stvarno "zagrevaju pesmom. završava priča o sevdali-jinoj ljubavi. 48. kroz neke daleke konake. ulazeći mu surovo u san: A kroz san.. kmekeće i trza ga iz sna. već bolnu omamu. A ja je svu grlim i milujem i ona zaboravlja na sve: i na oca i na zle slutnje. pa u mrtav pepeo. vrelim ljetom i ostavilo za sobom pustoš. Biber juri za njima. kako ga neumoljivi glasovi stvarnosti bude iz omamljenosti.." A u tom gestu. proteže se i polete sva k njima". Humo ju je ipak struk-tuirao kao narativno razvijenu i smisaono zaokruženu pripovijetku. Može biti za onim što je minulo u nepovrat. koja obnavlja prošlost. ma koliko to i njemu nanosilo bol: "steže je snažno... cereka se. Biber i lša.: ceo jedan svet koji Biber nosi u sebi. Humini junaci. u kojoj je . priča o zapriječenoj i ometenoj ljubavi (s tim što je ovdje ta zapreka vanjska: strogi djevojčin 218 otac ne prihvata mladića kojeg smatra odrodenim). isto je što i Išina ispružena ruka: ona hoće da dohvati nedohvatljivo i zaustavi vrijeme. 1928).. obnavlja pjesmom uspomenu. da bi se oduprli isticanju vremena i da bi uhvatili i zadržali ono od života što može da zanese. koju je Humo najprije objavio pod karakterističnim naslovom Pod koracima vremena ("Politika".zadrži ono što se obrušilo u prošlost. Biber zato i prepušta Išu njenoj sudbini. I to je priča o uzaludnom pokušaju da se ljubavlju zaustavi vrijeme koje ide u nepovrat.šapće ona. u kojoj "ima nešto što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. doduše. Znajući dobro. lša nije znala -jer još nije bila iskusila . poljubi je. i kojom se zanosi. ali ne donosi radost. str.. Posle dolazimo k sebi. toplom i intimnom pesmom šarolikih nada". predaju se ljubavi i ljubavnoj strasti. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. I opet. u novu sreću. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više. 216 menitosti postojanja. Zašto? Bog će ga sam znati. s tim pogledom na "mrtvi pepeo" i sjećanjem na "bledu i uplakanu Išu". I to je. oseća šum lišća i Išin glas. uostalom . I nenadano se sneveseli. kao što ih je ispružila letos za njegovom pesmom.pjesmu.

iako sadrži čitav niz istih motiva. i Huminom pripovijedanju nikad se ne mogu do kraja odijeliti stanja svijeta i stanja duše. mnogo svjetlosti. i goli kupači na Neretvi.sabrao i svoje najbolje ljubavne priče koje je dotad objavio. koji se neumitno obrušava u prošlost. kaže za njega njegova kći). zato što se u njoj lirski motivi uključuju u cjelinu narativne srukture na lirski način. koga je također "vreme pregazilo" ("pokosilo ga kao oluja hrast"). inače.dodaje Humo . i kada ga zbog toga "spo-padne teška čama i bol za minulim danima". to se kod njega često događalo. "Srce je . I čini se kao da je cijeli grad osvijetljen ne samo žarkim hercegovačkim suncem već jednom istom sveobuhvatnom emocijom.. s druge strane. Sve je tako bistro kao radosna suza u oku. koje se razvijaju na liniji jedne emocije. bogatstvo i moć. i ljudi. tj. i oni koji u Ademaginoj bašti akšamluče uz saz i meraklijski popijevaju. tada Ademagu "opije neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima". tj. "Pod žrvnjem vremena .Šta? . ipak su međusobno srodne."1 Naravno. 221ljena u "Politici" 1928. ogleda se i peva. jer ne dostiže njenu zgusnutost i cjelovitost. koji razvijaju priču. kad Ademagu uznese ta omama. U njemu sve titra. koje su sve impregnirane istom emotivnom otopinom i sve uronjene u isto raspoloženje.Ćuti! Ko zna šta nam je suđeno . . Sve u toj pripovijeci . Arifagi Aganliću.fino ogledalo. Možda je ta Humina filozofija ljubavi najdirektnije izražena u pripovijeci Pamrav. umjesto toga. puni soka i slasti. što mu remeti sve što je "naumio kroz duge zimske noći". u sklopu događaja." A kao ni Humo. Uostalom. To je.. već je. Kao i u govoru pjesnika. pa je. ni mi više ne znamo da li taj bljesak koji je rasvijetlio grad i učinio ga raspjevanim dolazi od sunčanog sjaja ili od radosti srca. a gustom bojom. i to ne samo po svojoj osnovnoj temi već i po jednoj filozofiji ljubavi koju sve one podrazmijevaju. "kao neka teška besmislica. i Mrahorova Umihana.Reci mi da me voliš i da ćeš ovde zauvek da ostaneš! . 1952). Otuda i onaj utisak koji je formulisao još Kršić. u kojoj je . Sarajevo. i raz-golićeni propali beg Ićibeg. i kikotava riječica Radobolja. "ocu. u čulima i nagonima probudi snaga Erosa. i minareta gola i oslobođena. u kojem je on izgubio feudalne privilegije. u kojoj je Humo potpuno odustao od priče i fabularne povezanosti motiva. pun neke zloslutne strave (. evocirao neka stanja duše i na taj način strukruirao više ekspresivne nego referenci-jalne pripovjedne forme. Jer. s jedne strane. Iako su sve one različite po načinu struktuiranja. 165. a sačuvao jedino nekadašnju 219tvrdokornost ("Uvek ga ja i majka sanjamo kako krvav juriša na oganj".pod zajedničkim nadnaslovom "Mesec u granju" . i kuće i priroda 1 Jovan Kršić. ("Šta je imanje? Sta je kuća. ali jedno kategorijalno drukčije vrijeme. taj ciklus "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke (Beograd. Kada se tako u krvi. odnosi život negde u otužnu provaliju vremena". koja je poslije rata uredio Boško Novaković ("Svjetlost". osjeti neki "pa-mrav" u sebi. koja omamljena sluša Biberovu pjesmu. "Srpska književna zadruga".. taj ciklus je proširen samo s jednom kasnijom Huminom ljubavnom prieom (Perišićeva ljubav. kako njegova fantazija nije epska. pripovijetka Đaurin (odnosno. i to ona svakidašnjica koja mu. koji svakog proljeća. u Izabranim djelima.. 1955. i zato što je ta pripovijetka tematski "ras-cijepljena" na dvije raznorodne priče: o ometenoj ljubavi i o djevojčinom ocu. Ademaga se više "ne otima slavujevoj pesmi" i počinje zaboravljati svakidašnji život. radije. jer Humo najčešće nije ni htio da priča priču i da na osnovu te priče sklapa pripovijetku. Pod koracima vremena) daleko zaostaje za Sevdalijinom ljubavi. da će zadrhtati od prenapregnute razdraganosti i poleteti put plavih visina". koja se razliva na sve strane i sve preliva vlastitom svijetlom. s tom poetskom prozom Raspevani grad Humo je zaključio svoju drugu zbirku pripovjedaka {Pripovetke. 1927). zbog čega se mnoge njegove pripovijetke ne drže ucijelo kao tematski jedinstvene ili bar emocionalno cjelovite narativne strukture. (A to su zapravo i dvije osnovne teme sveukupnog Huminog pripovjedačkog djela). Ali. boja i tonova.i vinogradi po prisojima. povijesno vrijeme. ima li ta erotička omama i neke svrhe? Po Humi izgleda da ima. I baš onda kada počne misliti na tu vremenitost života. mužu i posedniku". U njoj Humo govori o Ademagi Mrahoru.. a ne narativno. on pripovetku sklapa dosta nevešto i ispunjava je lirskim refleksijama i opisima. "sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada u zaborav". koja je prvi put objav1 U stvari. Inače. taj utisak je samo djelomično opravdan. u spletu slobodnih asocijacija.1 (Među njima i najbolju od svih. 1932). to je. Sevdali-jinu ljubav).pripovetke Hamze Hume" Sabrana djela. kmetove i čitluke. 1932) sadrži najbolje Humine ljubavne priče uopće. U tom smislu se kao primjer može navesti proza Raspevani grad ("Politika". 220 izloženo je jednom sveopćem preobraženju. Ali osim što je spontana plim strasti. jednu za drugom nizao poetske slike (slike grada raspjevanog pod hercegovačkim suncem). Uostalom. Čini se da će se ceo grad pretvoriti u jedan veseo uzvik. Beograd. pa mu u krvi zastruji "nešto neiskazano". str. 1. "Svuda mnogo. Kao da se Humo kolebao šta da postavi u središte pripovijetke: jednu ljubav koja nije mogla zaustaviti trenutke sreće ili čovjeka koji je zaostao za svojim vremenom. "kad prvi slavuji zapevaju u bademima".odgovaram ja.) Međutim. kada je povodom knjige Pod žrvnjem vremena napisao: "Ali.

koja ljeti "mami momke seoske i pali im krv u snovima". Na primjer. svoje pripovijetke nikad ne zaključuje prizorima ljubavne omame. svrha i razvrha svemu". u kojoj se odigrao kulminativni prizor ljubavi. zarasla je u korov. Mari u zagrljaj. (Uostalom. nema misli. nema misli"). poslije svega ostaje pustoš i osjećaj praznine.takoreći prirodno-kulminira u dodiru dva tijela koja se predaju "bezdanoj provaliji slatkog zaborava". Na taj način njegove priče dobijaju tipično trodjelnu kompoziciju. kao kroz sedmostruki providni veo.kao i Grozdani i Grozdanu . koju smo bili samo naslutili. koje je vječni san zdrava i srećna čovjeka). koja kao da je sva istkana od samo jedne uspomene. onoga što jeste (slike zime) i onoga što je bilo (sjećanja na omamno ljeto). samo što njen pripovjedač čezne da i sam uđe u svijet legende i nađe se s legendarnom vodeniča-revom kćerkom Jasikom. njegov junak nipošto nije tek neki nastrani sladostrasnik. a bašta. Ceo svet samo je jedan razliven i pritajen uzdah. koji nas obavještava daje vidio Šem-su u Beogradu kao pjevačicu u kafani. sve Humine ljubavne priče razvijaju se po jednoj kompozicionoj shemi koja u potpunosti odgovara osnovnoj liniji te njegove filozofije ljubavi. kao u pjesmi u kojoj su i najraznorodniji motivi strukturalno ravnopravni. koji kao da govori: "Što u životu jednom prođe. a kojoj zima svaki put iznova . nazire Humina misao o životu koji se obrušava u prošlo i o ljubavi koja u svom kulminativnom času stvara iluziju bezvremenog trajanja. teška kao umor od života. pripovijetku Krnata Humo završava dodatnom opaskom pripovjedača. A pri tome je karakteristično da Humo. beže u suton zvekom srebrnim derdana. Priča o Jasici pandan je "Grozdani-nom kikotu". zaustavljaju svakidašnjicu koja odnosi život u "provaliju vremena" i 222 stvaraju iluziju bezvremenog postojanja. doduše. više nego igdje kod Hume. koja eksplicira ono što je implicitno već bilo iskazano. ali ne nalazi zaustavljeno vrijeme edenskog vrta. U toj pripovijeci se. A sve se to u narativnoj strukturi Priče o Jasici pojavljuje bez jasnog razlikovanja i razdvajanja."odnosi dušu". odnosno ono zaustavljeno vrijeme. kome su čak prigovarali pretjeranu čulnost i opsjednutost čulnim. i ovdje. miješaju i ukrštaju nivoi sna i stvarnosti. vrućeg vjetra" koji raspaljuje strast neminovno dolazi "tamna senka smirenja" i "neka pusta praznina"? Ne boji li se on te konačne praznine. A istu tu misao o životu i ljubavi prepoznajemo i u pripovijeci Ašikovanje. dolazi do tužnog otrežnjenja. koja ostane kad onaj pijesak oteče u klepsidri? Ne bjesni li on onako mahnito zato što ga je nastala praznina ponovno dovela pred "otužnu provaliju vremena"? Humo nam ne daje odgovore na ta pitanja. Ljubavnik orijentalnog rafinmana i ukusa. 224 Prva od njih. ali je tako izričito potvrđena krajnja misao Hu-mine filozofije ljubavi. Sve je probuđena želja u tišini. Tako ljubav (čulna ljubav) i ljubavni zagrljaj donose zaborav ("nema briga. kojeg muče "pamravi" u krvi. U njoj se sve do kraja ne primjećuje da su zbivanja o kojima se govori (ona skrivena i diskretna ljubav o . kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. Ademaga svjesno odlaže trenutke krajnjeg ljubavnog užitka (on "mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana" i govori tiho da "ne pobuni svoje pritajene želje"). Ali Humo je ovdje na kraju dodao još jedan prizor. U svakom slučaju. da oživ-ljuje i plovi nekud u svet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. On je zatočenik one životne filozofije koja u erotici traži. bez obzira što su sve one na različit način struktuirane. tu Huminu misao o ljubavi. Humina misao o životu i ljubavi sasvim određeno otkriva svoj pravi izvor: bez svake sumnje. nakon buđenja iz te ljubavne omame.žena i deca?"). koja je ostala u djevojčinoj duši i u njenoj okolini: Šemsa je pobjegla sa sviračem Mesom. u kojoj je vrijeme bilo stalo. u pripovijeci Krnata najprije se govori o ljubavnoj čežnji u kojoj se zaboravlja svakidašnjica: za tihih ljetnih noći pod mjesečinom Šemsa 223Muharemagina zaneseno osluškuje melodije koje na kr-nati izvodi Mesa Cakan. Ali se i kroz takvu strukturu pripovijetke. nad kojim treperi miris proleća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. U stvari. neku vrstu poente. Jer tada pred njegovim očima počinje sve da raste. On ih samo stavlja u središte priče kao kul-minativnu tačku erotske čežnje koja nosi njegove junake." Formulisana na takav način i u takvom kontekstu. i inače često. kako apatično sluša glas krnate. uporedenje erotske slasti sa "edenskim vrtovima" vjerovatno i ne naglašava toliko ljepotu koliko bezvre-menost. ali i osjećanja pustoši. Zatim ta čežnja . lako raspoznajemo i u drugim pripovijetkama ciklusa "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. (Ono. Ali ne čini li on to zato što iz iskustva zna da poslije "vilenog. Tada on odlazi u krčmu Mare Petljanove. Nema briga. kao i adekvatnu kompozicionu shemu koju je ta misao dobila u narativnoj strukturi njegovih pripovjedaka. Na kraju. kao zagolicani razbludnom pomisli. onoga što se zbiva ( prizori životne svakodnevnice) i onoga za čim se žudi (utvare nadraženih čula). Naime. koji mu postaje "melem-lek" i "sve na svetu. svirač i probisvijet. otuda i utisak daje u toj do kraja neiskazanoj priči o Ademagi Mrahoru Humo naslutio neke skrivene ponore života i ljubavi). to se više nikad ne povrati. roditelji su joj se zavili u tugu. Inače. Time je. cijela ta priča nepotrebno prevedena na jezik doslovnog smisla. Kao i u Sevdalijinoj ljubavi. Humo se u svojoj filozofiji ljubavi inspirisao duhom sevdalinke (ukoliko nije tačnije reći daje on sa sevdalinkom dijelio istu filozofiju ljubavi).

a može biti i ceo vek. uostalom) uspio potpuno i do kraja izraziti svoj doživljaj ljubavi i svoju "filozofiju ljubavi". Na kraju. Njegov zavičaj je njegov veliki izvor i podsticaj u svemu. U Vijencu 1926. (Za nju se u Priči o ljubavi kaže: "Ne znam koliko je ta sreća trajala.14-15. A i u toj pripovijeci. A iz te konačne perspektive (konačne perspektive priče ali i života) sve postaje konačno.kaže mudri djed Medan u pripovijeci Kaj a. taj zavičaj ostaje "mostarska kotlina" za pisca.inače. Naime. pliva. Hamza Humo je regionalan pisac. koje nije uvrstio u taj ciklus2. Nakon toga on o tome nije imao više šta reći. To zaustavljeno vrijeme. osim tih sedam s nadnaslovom "Mesec u granju". Skrivamo se pod jabuku.) objavljene su sljedeće pripovijetke: Priča o Jasici. 1926. nije napisao mnogo erotskih priča. recimo. Pamrav i Sevdalijina ljubav. Posle nas omamljuje miris jasmina. toj fino izvedenoj ljubavnoj romansi o maloj Ciganki. dakle. upravo ovdje se 225otkriva kao varljiva iluzija.u osjećanjima fundirana "filozofija života". u kojoj se činilo da je i samo vrijeme stalo. za koga je više puta rečeno daje "opsjednut erotikom". Krnata. To je njezin glas. Čini mi se da ima nešta neiscrpno u toj kotlini. ona . a život u njoj na snoviđenje. Tesno smo zagrljeni i čujemo svaki sušanj u lišću. po karakterističnom ali umjetnički dovršenom senzibilitetu i mentalitetu likova. Hana (1931) i možda samo još neka. tako je i bezimeni pripovjedač koji priča svoj doživljaj I s Cigankom Kajom na kraju vidio samo pustu ledinu s koje su nestale ciganske šatre.) Posle se opet zanosim i zatvaram oči. 1 Hamza Humo: Jedan let kroz moj život. čiji bljesak očiju mami u "kovitlac pijanstva". Humo je u pripovijetkama evocirao ona raspoloženja i ona stanja duše u kojima do izražaja dolazi neki njegov osnovni doživljaj života. i zaborav svega u ljubavnom milovanju. Zato je tu temu ljubavi . Zanimljivo je da Humo. On ga bez ustezanja imenuje. . ko ne is-peva pesmu mladosti. popala po nama. ali ga i ponovno preobražava i stvara. koje bi bile zanimljive po neobičnim ličnostima ili po neobičnim zgodama (onako. 1952). to nije bio njezin glas! To je šaputao vetar u granju i trunio krte latice behara. Ćorović.kojoj nam pripovjedač ganuto priča) zapravo samo sjećanje na prošlost i silovita evokacija koja tu prošlost čini živo prisutnom: A mesečina popala po bašti. Sve je kao nekad.pruža bar iluziju da je poništena nepodnošljiva vremenitost svega. Liči mi na bajku. Trzam se. 393. Severna ptica (1928).1 Tome očitovanju on je ostao vjeran u toku cijelog svoga književnog rada. kao sa nekog drugog sveta.") Zato se Humini junaci. pa ne možemo da dođemo sebi. nešta žalobno i treperljivo. već više po određenoj atmosferi inspiracije. Sva bašta otiče u mesečini. i ceo moj zavičaj. ne bojeći se uroka i madija (ili možda baš radi njih). odnosno njegova .. A on je u nekoliko svojih najboljih pripovijedaka (kao i u Grozdaninom kikotu. koje nam se ponekad učini kao krajnji "cilj" Huminih ljubavnih pripovjedaka. koji ni u brojnim svojim pripovijetkama o ljubavi nije stigao iscrpsti tu veliku životnu temu). pretvorilo vremenom u ispovijedanje i zavjet odanosti.za razliku od svega drugog . To su: Strast (1923). koja je sva od diskretnih treptaja ljubavne strasti. jednu od najopsesivnijih svojih tema . po kojoj koračaju minareta i jablanovi. 226 227PRENAPREGNUTA ČULNOST KAO OPSESIJA IZRAZA U LIRICI HAMZE HUME I. štaviše. i mi zaboravljamo na sve. . po onom određenom izboru simbola i motiva. Kao i u pjesmama. ali ne toliko da bi se taj region mogao prepoznavati po tipičnim lokalnim karakteristikama. pa i ona ljubavna omama iz davnih dana.1 kao i nekoliko ranijih. Razlog za to sasvim je jasan. Ašikovanje. može biti samo jedan tren. ni Humo zbog toga ne dovodi u pitanje moć te omame. Napripeci (1929). tako potpuno predaju ljubavnom milovanju i čulnom uživanju. samo je prošlost minula kao ispevana pesma (. ali ne i za čitaoca. kao pripovjedač Humo nije pričao priče. Ah. I kao što je Biber na kraju Sevdalijine ljubavi vidio samo "mrtvi pepeo" jedne ugasle vatre. Zdenko Lešić U tom ciklusu zbirke Pripovetke ("Srpska književna zadruga". jer odmah nakon toga slijedi saznanje da je ta evocirana ljubavna omama u stvari samo tužno sjećanje na jednu prošlu ljubav: Neko viknu na Radobolji i trže me iz prošlosti.. kao ni njegov sevdalija Biber. nosi nas. Naime. Neko me zove i miluje pritajenim šapatom. godine Hamza Humo je zapisao sljedeće riječi: "I danas nosim u sebi uspomene iz detinjstva. kao iz priče. "Jer.Vijenac. razvija se ta ista filozofija ljubavi: i u njoj nakon ljubavne omame dolazi tužna praznina. Humo je poslije zbirke Pripovetke (1932) objavio još samo jednu-dvije ljubavne priče (Šemsa. Mostarsku kotlinu. okrećem i gledam na sve strane. Beograd. 1932. Perišićeva ljubav. Pod koracima vremena (1928). zažaliće za životom" . Priča o ljubavi. 1937). Jer. Međutim. Kaja.uspio kao pripovjedač tako brzo iscrpsti. ono se. kako je činio.

2 Mada je suvremena kritika nije zabilježila s pažnjom. Grupa sarajevskih književnika. to je druga linija Humina umjetničkog kontinuiteta. sa zelenim čalmama i dugim. tuge. snaga često puta fatalna sa svojim razornim dejstvom na društvo u kome se ona ugnez-dila i iz kog se lako ne iseljava. jer ja razumem sve ljude i ne držim za vredno da im se podsmevam". da je srasla sa prošlošću naših zavičaja i sa njihovim pejsažima kao i sa najmilijim uspomenama iz života. Opevani događaji dobijaju naročitu draž romantične prošlosti i žalbe za njom. rođeni. međutim. Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. "Odakle vodi lozu. erotike.2 Ta blaga ozarenost smiješkom djetinjstva i prve mladosti prati veliki dio Huminih tekstova. 133. sedim bradama. Zanimljivo je da o svome čulnom sveosjećanju Humo nije ostavio značajnijih očitovanja u svojim autobiografskim tekstovima. 394 2 Sa strane zamagljenih.' Ali to kao svjedočanstvo ne daje dovoljno unutarnjih razloga za stvaralačku motivaciju Humina panerotizma. po čvorovim zidovima različite dede. U njoj prevladava erotski elemenat od nežnog do brutalnog. šlih dana. ponovno tako i još više ostavlja utisak grčevite. To je prava sevdalinka. Nosi vas plima. zatitra od bola za rodnom stranom. Ali uz meko cilikanje bugarije. tera ih omam-ljivanjima. Humo se. dajući im. U pasažima u kojima je gubio objektivitet i distancu tumača i počinjao vibrira rezonancama iste fatalističko-osjećajne vrste . bez oklijevanja. događaja sreće. čistotu i prostodušnost djetinjstva koje jedino može. Čitav jedan poetsko-prozni ciklus njegova djela nosi elemente dječijeg svijeta čuda. ona je sažežena najvrelijom krvlju i okoIbidem. Njeno delovanje u socijalnom pogledu. začuđenih ljudi u njegovim prozama. Njen vrli puls pali ljude. Humo je pružao toplinu. gotovo istovjetnu sa gustim erotskim senzibilitetom sevdallinke. pokazuje u većini slučajeva iste razorne osobine kao i elementarnost njene unutarnje snage. U erotičkim pripovijetkama. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. u sutone po zapuštenim haremima opet dede. ovo sjećanje se kod Hume stapa sa nostalgičnim dertom sev-dahlije ljubavnika koji se ne može se smiriti. do kraja odao jedino u svojim tekstovima o sevdalinci. žene i sevdaha. odakud crpe snagu da se lako grčevito hvata za naša srca. Viđao sam svakakva čuda: bele prikaze u suncu kako miču po golim brdima. zatajen ovako škrto u dnevnom ispovijednom tekstu. ruši im ognjišta i zameće krovove. sa bićima iz orijentalnih i paganskih predanja. od žalbe za mladošću do strasti. kada je direktnije izražena. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splićalo se u bajku čuda i straha. u reljefnom i dugo neomeranom. Svesni smo osećanja da je ona srasla s nama kao deo samih nas. krika ploti. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. To je ujedno bio i Humin pristup svijetu nejakih. U njoj oživljuju sve naše mane i vrline. To je ukratko njena snaga. Sevdalinka. čežnji i teškim časovima depresije. zapisao i ove riječi: "Ali smešak na mom licu ne smatrajte podrugljivim. Umetnička vrednost sevdalinke i leži upravo u toj njenoj spontanoj neposrednosti. međutim. od žalbe za prohujalim danima. Zauzvrat njihovim teškoćama i iskušenjima. sa obiljem fantastike i snoviđenja. U ispovijednom monologu u zborniku Sa strane zamagljenih on je samo kratko priznao: "Naposletku. moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe žene i dobro vino". Njen melanholični ton zaječi često snagom i varijacijom arapske sure i takne vam srce do suza i slatkog bola."1 Svoju književnu avanturu Humo je započeo svešči-com stihova koju je pod naslovom Nutarnji život objavio 1919. godine u Mostaru. igra se s njima i potresa ih do u srž? Šta je uspavljuje i budi u nama da vrisne i bolom propeva? Mi se pitamo i ne sluteći da konci ovih pitanja odvode duboko u zamršenu prošlost. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli.1 Djetinjski maštovito doživljavanje stvarnosti sa prijelazom u naivnost. koji je Humo podigao u svome djelu. elegičnu notu sjećanja i proI 1 Ibidem. Tako sevalinka živi u dušama našim i zatitra u njima kao probuđena struna. prosjeke i utvare. a u gradu. govoreći o sebi. koji udarce sudbine primaju zbunjeno i bez snalaženja. 230 231vana u dragulje događaja. dok se dio njegove poetske animatorike i aktivno oslanja na džino-ve i tajanstvene čovjekolike sile. Sarajevo. U tom smislu Humo je jedamput. ona ume da teši i u nesreći. Ona je ujedno i nešto potajno i razorno što vreba i zjapi u nama kao propao i opustošen život za čijom prošlošću grcamo u plaču i propadamo od neke neshvatljive želje i beskrajnosti. Jedinstveni monument erotici. iznimno snažne emocije u pjesnikovoj intimnoj prirodi. A sve zajedno prožeto je prostodušnim vjerovanjem i povjerljivim tonom dječi-jega pripovijedanja. odrekavši čak unutarnje dinamičko . 1928. a opet do u srž proniknutom izrazu. Takva je njena moć na njenom rođenom ognjištu.229koji prihvaća samo piščev umjetnički doživljaj toga svijeta. svireposti sirovih instikata varvarina kao i njegove plemenitosti i mekote osećanja.on je najbolje iskazao psihološkoemocionalnu strukturu svoga vlastitog bića. iskreno se opredijeliti svim svojim nenačetim emotivnim bićem.

okoline. koja ima intenzitet raspinjanja od unutarnjih bijesova: U peći tutnji kao iz daljine da jure neke horde besne crvene u beskraj jure s plamenim jezicima i crvenim očima. zatim. A. jarkost boje . fa-talističko i ostavljajući čovjeka u bespomoćnosti neshvaćanja i ograničenosti položaja u svijetu. zatim uz dramatični potencijal čulnosti i strasti . erotske. plodnosti i sjedinjavanja. u svemu jedna prigušenost života. u vidu simbola. tajanstvenog animiranja prirode. željna simbolika vode. kiše.Jugoslavenska obnova . 294. osjećanje života kao slutnje. mirne lake u ćoškove se kupe tiho šapću zadovoljne u toplini uvlače se kradom u dušu moju sa sanjama dugim Ja nepomično sedim slušam šapat njihov . i to bijele 234 (dok su u prvoj dominirale crne i crvene). Dakle. Na nju se nadovezuje druga. i. kubeta.njiva. bistrina zvijezda. ovdje po liniji osjećanja jednog iracionalnog života. ali kontrastna. novelistu i pripovjedača. Ovdje kao da nešto ugrožava njegovu dušu. što budi do bjesnila. otvorene boje juga. . u beskraj se gubim 1 Hamza Humo: Sevdalinke.otkriva Hercegovinu i bošnjački ambijent u Huminoj lirici. uvlačenje.3 ova zbirka razmatrana u cjelini Humina opusa. na pokret. te bez-bojnost sjena na likovnom planu. za koji pjesnik ima čulo. spiritualan odnos prema njemu koji predstavlja uvjet da se osjeti beskraj: Suton Sene se uvlače u sobu moju ■. mentalitetom životne sredine koji pjesnik doživljava kroz izgled stvari. ijedan stišani ton. si-nestezijski ude u život pjesnikov. što izaziva strah. što otvara čulo boje). simbolično-ditirambski senzibilitet jednog panerotizma.: Književni život u Bosni. 3 T. erotska simbolika smijeha. Reč i slika. nasuprot tome. njihov simbolični odnos prema goloj nepomičnoj ženi uzbuđenoj . 33-34.mašu. nalazi se misaonoemocionalna bit i poetski potencijal Humine poezije odnosno poetske proze. obično erotske. a otkrivaju se i nove. pjesnika. sa odsustvom identiteta. vodeći u nadnaravno. uz intuitivan. Tu se već pojavljuje pojam "nekog" karakterističan za Huminu poeziju i poetsku novelistiku. čije je osnovno strukturalno obilježje nezadovoljenost. kao zov. kao što su bjelina kamena. Izdanje "Ra-de-na" Mostar. sa nekom tajanstvenom misijom. vjetra. u alternaciji sa njihovom muklošću pri zemlji. 1919. 232 233To je jedna emocionalno-estetska oblast koja se može pratiti i kod kasnijeg Hume. U narednim pjesmama ove prve zbirke nastavljaju se uočene crte. Najzad. 2 Hamza Humo: Nutarnji život. A iz svega izbija doživljaj jedne čiste lirike. 1920. U pjesmi Proletnja noć to je zanosno kretanje prirode. kao rezultanta jedna prednapregnutost emocija i izraza i jedno dramatično osjećanje života.opravdanje njenu slobodnom stihu. kao iskušenje. grmljavine. neizvjesnosti. pozive u pomoć (drugdje kao nešto što podstiče nagone. uz kamen koji ih apsorbira. što skupa sa karakterističnim elementima podneblja i pejzaža. koju opterećuje misao o stvarima i poretku iza plana pojavnosti. Ljubavna pjesma u pregledu ove prve Humine zbirke ne samo da nastavlja dalje ambijenti ranje njegove poezije. i. tj. "neko" sa potencijalom tajanstva. u već poznatom ritmu. nego i njeno dalje senzibiliziranje u dramu erotike: erotike koja je otvorena kao činjenica. jedan furiozo pokreta. zvonkost glasova u nebu i zraku. januar. ambijentiraju Huminu poeziju: simboli behara u ovoj i narednoj pjesmi šadrvani. iskrsava i svijet have-tinjskih priviđenja. čistota boje. i u isto vrijeme dramatično ugrožena simboličnim izgledom dijelova pejzaža.što sve kod Hume predstavlja kompleks strasti.sa intimnijim i egzistencijalnijim odnosom prema pjesniku: kada ta priroda. jedna izrazitost. 1927. i . "kapije stare". bježanje. suprotna po intenzitetu: jedan pojačani ton. šapat na auditivnom planu. pojavljuju se i elementi koji lokaliziraju. u isto vrijeme grčevita želja za zadovoljenjem. prikradanje na planu pokreta. probuđena od slutnje do izvjesnosti fantazmagorične vizije. Već prva pjesma Suton odaje težnju za impresio-nističkim sutonskim ugođajima. 13. najavljuje i otkriva neke stilsjkoemocionalne i psihološko-motivske crte karakteristične za docnijeg Humu. Ova pjesma se nastavlja u ritmu smjenjivanja ovih oblasti . "munnare". ■. što natjeruje na usklik. koja se kreću. koji ostaje otvoren. produžen u neizvjesnosti. značajne za Humin pjesnički i novelistički razvoj. U tome dramatičnom odnosu.

1 lirika Hamze Hume se iz dotadašnje ekspresionističke introspekcije i emocionalnih slutnji . Prenapregnutost erotike pjesnik izražava u pjesmu: u osjećanju raspamećenja od munara. putem simbolističnih otvora pjesme na završetku: "Pro-kiso čovek kroz maglu se vuče". u pjesmi Štimung. u drugima koje dalje slijede u zbirci (Gluho doba. društvenih. On je jedan mali svijet. već odato u pjesmi One -one iz ove zbirke: "Plašljivo ko uzdasi šapću u granama sene / zavodljivo mame / trepte / blešte se na mesečini" U ovoj istoj pjesmi je. koji označavaju jedno specifično doživljavanje i osjećanje života kao svijeta simbola. bića koja se kreću i djelaju nepojamno i nesaznat-ljivo. karakteristične sinestezije. osjeća se čulni nemir i napon pružanja u neizvjesno (Šapat). putem specifičnog senzibiliteta snova.7. tu je "pluralna upotreba predmeta i pojava. zvukova čulnosti. razvijajući u njima sopstvena stilsko-emocionalna uobličenja i vlastito simboličko doživljavanje života i svijeta. A ispod nivoa prvog ekspresivnog sloja njegova melankoličnog pejzaža u sjaju predvečernjeg sunca. kada čula nose na svojim krilima. Osnovne umjetničke osobine stihova Hamze Hume u ovoj zbirci kritika je uglavnom dobro zapazila. kao stoje ciklus Sa ploča istočnih i kao što su mnoge pripovijetke u kojima fabula stilski prelazi u mit. i snenog i melankoličnog zavičaja (Bekstvo). ali ostaje i konačno se situira u okvirima zavičajnog ambijenta i naslijeđene tradicije. a osobito njihovu slikovitost. sa moćnim podvriskivanjem i pjesmom. pustahijske mladosti. preovladuje steg već ranije nagrizenih konvencija moralnih.svojim koloritom jesenjih "sazorjelih boja". sa 235ukočenim osmijehom i zvonika. riječi u povorkama". godine u izdanju "Raskrsnice". Utopljenik. Analitički pristup Huminoj poeziji potvrđuje ova rana zapažanja kritike. naporedno sa pojedinostima prirode džinski animiranim i personificiranim: Neko u tami na klisuri stoji smeje se podrugljivo bez glasa > ceri • maše meni Utopljenik Visoki strasni trepte Zagrljeni šapću u tami pružaju ruke mašu idu ponosni i kao džini miču u tami 237sve novi jablanovi Jablanovi U zbirci Grad rima i ritmova. havetinjski ekspresionizam (belim mašu s grana/ mame mene nekud u bele pute / što u tajnosti vode") i "osjećanja anonimnih tajanstvenih bića. bez prave egzistencije. Dok. koji je posljedica poetskog suočenja sa svijetom i sa prazninom svoje egzistencije. tj. 1972. strasti. stoji iskušenje orijentalno-čul-nog ambijenta šadrvana. plodnosti . naročito. tu je strah. s druge strane. Ali više od svega u zbirci Nutarnji život načet je onaj. ravna . što Humu. po inerciji pjesnikove psihike i njoj adekvatnog ranog zasnova poetike. putem sinestezija. 1 Midhat Begić: Nepostojeća zbirka. silina polnosti. njihovog šapata i tajni starih kapija. tadašnjeg i budućeg. prodiraće di-fuzno i u narednu Huminu liriku. dinamici u spoljnjem i unutarnjem smislu. nastojanje da se u pjesmi iskaže unutarnji ritam određen doživljaj-nim zanosom ili njegovim odsustvom. zatim. nezaborave i tuge. ali prepun događanja i osjećanja. Podne u kršu). zvučnost i senzualno obilježje. otkrivena i naznaka "bajke iz starog doba" veoma uputna za razumijevanje stilsko-mitskog potencijala one Humine lirike i proze koja poprima egzotične oblike. Ali. najzad. u senzibilitetu: tu je upotreba slobodnog i slobodno razlomljenog stiha bez interpunkcije. koji je "strašan. ova pjesma donosi osjećajnost zrele erotike. -Odjek. U Huminu liriku. 236 erotike.otvara u puni život boja. Izvan pjesnikova grada. koja se pojavila 1924. tu je. Taj zavičaj ima svoje drame. Simbolistična poetika traje evidentno u ekspresionističkoj stilsko-emocionalnoj osnovi Humine lirike u ovoj zbirci. pjesnikove želje. kojoj se samo usne miču. jasno se zapažaju karakteristične crte ekspresionizma1 u slikama. svaka tuđina je izgnanstvo. već istaknuti. na primjer. inače. poetsku prozu i nove-listiku.mjesečinom. kao glavna preokupacija ekspresionističke psihike. koja pjesnik simbolizira u pojmu "neko". "pounutarnjenje poetske slike iz koje ekspresionistički zrači pjesma". u osjećanju neodobravanja koje prerasta u urotu protiv tijela. U njegovu kasnijem stvaranju također će se razviti i jedno specifično poetsko osjećanje prigušene ženske erotike lunarnog tipa. zao i mrk". 7. Uvodni tonovi lirike Hamze Hume potječu zaista iz one emocionalne sfere u kojoj se ostvaruju dodir bijesne. mole. težnja ka glagolu. u stihovno-ritamskim oblicima. koji se jednače u asocijaciji smrti kao krajnjem elementu pjesnikove vizije. i to. i u ovim dosadašnjim pjesmama i. Većina ovih crta. vezuje za senzibilitet Istoka i sevdalinke. sjete.

1 Hamza Humo: Grad rima i ritmova. nesputanosti. On vrši samo izbor . zato nije čudno što se neminovno reflektira i na poetsku strukturu i daje joj identičan karakter. Neko predosjećanje kobi. ili makar pomišlju koja remeti njegovo široko prostiranje . jedan tragičan dijalog muškarca i žene. koji mami. mada intenzivno natopljenog gustom i aromatičnom emocio-nalnošću. pustahijskim veseljenjem.u tome se nalazi izvor Humine poetske melankolije.riječi pokore. isto tako. orgijanjem mladosti. ali se rezimeom prošlog zbivanja. jedan govor simbola izlučenih iz sevdalinke i dovedenih do paroksizma u kome se u sudbinu gleda samo bijelo i ukočeno (Preplašena. Ambijentalni senzibilitet i nostalgičnu notu čekanja u ovoj lirici on je naslijedio od sevdalinke. Prijelaz između njih je: čist doživljaj radosti što se živi.sadržan je osnovni poetski kvalitet Huminog motiva. prema onoj demonskoj . i na kraju počinje da se vrti u bijesnom krugu te jedine ideje. sa nejasnom. a kao rezultat iskustva i unaprijedna nostalgija. Čekanje. Nepotpuna sreća. teško nostalgično osjećanje koncentrirano oko sjećanja na događaj. sa sivim ploč-nim krovovima. Sve je oko njega i u 238 239njemu golo i napeto. Humo postiže i aromatikom orijentalne atmosfere i egzotičnog ugođaja. Njezine misli). vedar i prostodušan. postoje i dva pjesnikova stava prema ženi: prema onoj trpnoj . Jedan je prožet melankolijom daljina. Njegova lirika je pretežno posrednog karaktera . pjesnik se često poistovjećuje sa ženom. Taj sukob je dramatično otvoren još u sevdalinci s kojom se Humo poistovjetio. I kada se vraća u njega. Poetski kvalitet. neumitnošću uspokojenu liniju beskonačne čežnje (Nemir). U toj prenapregnutoj i istovremenoj fata-listički pomirenoj suprotnosti do nivoa jednog stanja na čijoj površini izbijaju grčevi i kovitlaci plotske energije . prekidajući tako i skrećući sevdalinsku. Naporedo s tim. toplo. makar formalni. neo-graničenosti i lahkoće. krajnja neizvjesnost sreće (Preplašena). On je tragičan već po svojoj suštini. žudno. neispunjena žudnja.smrti. Humina poezija u dobrom svome dijelu nije čista lirika. da se poigrava čulima i da produžava igru napetih nerava u beskonačnosti. 1924. Čekanje). plijeni i nadmoćno se cereka na završetku (Ja. Ni pjesme sa čulnim ispunjenjem nemaju kod Hume pravolinijski tok. jedina je pjesnikova ljepota. I gdje god je stanje senzibiliteta prekinuto zbivanjem i pokretom. koji su izraženi u Huminoj lirici. začeto još u zbirci Nutarnji život. ta žestina jezdenja u život prelazi granice emocionalnosti i poprima ponekad demonijačke forme i smislove. razviće se u Huminim prozama u cjelovito osjećanje apsolutne dominacije erosa nad čovjekom i prirodom. nemoćnog osjećanja tereta strasti. preplašeno predanje za svakim šumom i nagon za pokretom uz predosjećanje tajanstvenih bića . zajedno sa ružnim gonetanjem sudbine dok jeseni dolaze i prolaze. jer osjeća da samo u njemu može doživjeti ono osjećanje jezdenja u život. vizija rastanka lebde nad akcentima zanosa i moći. Krik ploti). Postoji u Huminoj poeziji. Njezine misli. patnja prije samog doživljaja. dvije vrste žene u Huminoj poeziji: jedna je pasivno biće koje čeka. zatim. vrišti i kikoće. sve nešto krnje. uzrok je stvaran i nosi pune emotivne oznake (Preplašena. njegovo poetsko izvorište se saopćava. druga je demon. I sve to zbog svijeta namrštenog prema ljubavi kao čistom i iskonskom elementu života. i čulnosti kao robovanja. u kojoj samo guču kumre i nadolaze slutnje večernje. i da propada nekud bez svijesti (Grč. Postoji stalan sukob između čovjeka kao jedinke i konzervativne sredine u Huminoj poeziji. klonuća. baš kao što imamo i dva pjesnikova doživljaja života. bez zavisti. Vizija sveopće ploti već u ovoj zbirci počinje opkoljavati pjesnika kao opsesija.nalet u trku.to je ovom motivu dodao sam pjesnik po liniji ekspresionističko-simbolističkih poriva. U toj konkretnoj i dogadajnoj potki. sve se proteže i lomi u grču. Ljepota njegova. spiri-tualnom žudnjom na površini čulnih poriva (Nemir.tu se nalazi Humo glavom. podatno. bahanalski furiozno. jedno indiferentno osjećanje neopterećenosti. koja je uvijek finale drame. koje je u stvari jedini pravi bijeg ispred smrti i ništavila (Bekstvo). taštine i bilo. Povod se kod njega uvijek kaže. tišinom u mahali. kakve druge želje. prekinut život. Izdanje "Raskrsnica" Beograd. čekanja i sudbinskog prepuštanja. Lišena ovakve duhovne sadržine. Dva su doživljaja Humina grada. onom trpnom koja samuje sapeta i osuđena na čekanje (Kumre). Na drugoj strani. nezavršeno .ona je opisana i sa refleksom pripovijednog. U tome je zametak i prava fizionomija Humine hedonističke filozofije. i prozi uostalom. Pesme. nemir nesreće na vidiku. Očajnik). pjesnik bijesno hrli. sablazni nad sobom i nad njom. oklijevanja i čuđenja. slobodna od iskazivanja povoda svojih lirskih refleksija. sredine koja se u Huminoj poeziji urotnički i demonski sažima i zgušnjava u have-tinjske simbole. On je došao do tog stupnja da sve što ga okružuje doživljava i izražava u vidu erotskih simbola. Ponoćni nemir. neiskapljena čaša. Adam). Ovi zameci čulnosti kao moći i kako ponosa. Humina poezija se još jedanput približava narodnoj pjesmi sevdalinci. Postoje. Pri tome on ne daje punu mjeru stvarne karaterizacije hercegovačke sredine i mostarskog zavičaja. osvojenje i iščeznuće na horizontu sa slutnjom buduće rezignacije. drugi je razbuđen nestrpljenjem. a zažešćen 240 u njegovu vlastitom stvaranju do ivice smisla i besmisla egzistiranja.

I zametak pričanja bajke. krik čula u atmosferi ovog okamenjenog Orijenta dobija dramatične raspone i rezonance. clair-obscur-a bez boje iz zbirke Nutarnji život. Sve je u prirodi pjesniku jasno i razgovijetno. vladavini. Humina zrela poezija pokazuje tako karakterističan preobražaj . sa svojim specifičnim ambijentalnim senzibilitetom. Postoji. U strukturi ove poezije to je onaj Humin karakteristični pokret motiva. što se vidi osobito u jednom od docnijih ciklusa Hercegovački pejzaži. ali i sa sumaglicom sjete. i prozi. neizvjesnost sudbine. očišćena od prijelaza i motivacije. veoma je bitna dimenzija svjetlosti: od havetinjske svjetlosti i tame. U tome se. čežnja za ženom i spajanjem. trag neke radosne stabilnosti.ka Huminoj stvaralačkoj asimilaciji. odskok i grč na fonu pejzaža prožetog melankolijom i obilježjima prolaznosti. I ovdje kao i u pripovijetkama ta intonacija bajke ima obilježje naivne maštovite uvjerljivosti i prostodušnog i povjerljivog pristupa ljudima. svijesti da je tako kako jest. skica iz albuma. sa maštovitošću bajke i prisjenkom zbilje. koja teži za svođenjem na čulna počela izjednačena po intenzitetu sa božanstvom. To je otvorena naricaljka za životom koji ima svoje zakone za čovjeka. može se osjetiti u ovoj zbirci. svijetlih i živih boja. U stvari. osjećanje prolaznosti života. ono je tom orijentalnom dahu i atmosferi davalo obilježje naivnog i primitivnog doživljavanja. sa tonovima radosti. po pravilu je konvencionalna. uzroci njegovim raspoloženjima shvatljivi su i iskazani. koje u toj ograničenosti imaju svoj izvor ili utok. kad intonacija stiha ili rečenice nagne prazvuku. slikovitosti i gole ekspresivnosti jednog neobičnog. do one plime južnog sunca i impresionističkih boja. siloviti. do onog plein-air-a u poetskom ciklusu Hercegovački pejsaži. svedenog i sabijenog na počela. jedan himeričan napon u njemu. To je jedini filozofski uznos Humine poezije: misterij sveopćeg trajanja u kome i pjesnik nalazi svoje ishodište. također. u kojoj on bivstvuje uporedo sa vremenom kao kategorijom bez iskona i ukona (Želje). koji će u Huminim prozama dobiti dimenzije atmosfere. refleksija pjesnikova. Ali mnogo češće je on svjestan tragične ograničenosti života (Upoljima). Oni su skoro uvijek dati sami za sebe. mutno. svemoći čulnih simbola. čisto. Taj nabrekli. otvoreni prostori i čovjek u njima predstavljaju okvir Humine zrele lirike. međutim. tu su jeziva ekspresionistička elementarnost i pounutrašnjenje pjesme iščilili u dramatičnu sevdalinku simboliku. svoje želje i žudnje. Humo je u dijelu pjesama ove zbirke prvenstveno slikar-pejzažist. jači i od skrušenosti prema Bogu. . Refleksija ne doprinosi vrijednosti pjesme. osim lirskog pljuska koji izbija iz njih. stoji naporedo prema Huminim sevdalinskim pripovijetkama. U tom mističnom orijentalnom svijetu. Ova primitivna i do kraja uprošćena stilizacija. ekspanzivni prohtjev u pjesniku. pridjeva i simbolom zauzdanih imenica probije i šikne glagol i preuzme kormilo. i bez neke dubine. kome je sve to daleko. te se doima više kao potiskivanje. nekakva misterija sveegzistencije. uostalom i bliže sferi njegovih dnevnih tema. i to s naivnim doživljavanjem stranca. njegova poezija se pokazuje i kao mapa krajolika. nepojamno i mistično. U Huminoj lirici.vraćanja od ranog ekspresionizma ka impresionizmu i plimi.određenih pojmova i asocijativno gustih simbola. Recidivi ekspresionizma osjete se. iz određenog kruga tema: svijest o beznačajnosti u vremenu i prostoru. međutim. U konstelaciji suvremene jugoslavenske poezije. nalazi poetski sublimiran rezultat dodira suprotnosti evropskog i istočnjačkog duha i senzibiliteta. zapis romantičnog krajolika. U njima je prisutan samo ostatak pjesnikovog oduševljenja i pokloništva. iz Grada rima i ritmova. sa prizvukom hulnog glasa. isto kao što Grad rima i ritmova. međutim. pun utisak 241apartne simbolike. Priroda. sve je u njegovim akvarelskim pejzažima impresionistički prozračno. Suočenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emocionalni čvor i kreativno počelo. To je. U dodiru sa ovom tematskom žižom i njegova radost ima svoju sjenku. kontrastnih. lomovima i razdvojenošću. A pjesnik ima svoju žeđ i svoju glad. u kome vrište snažne sputane strasti i tajanstvena vjerovanja. nostalgija za zavičajem. Tako. U pjesmi Griješni mujezin to predstavlja subliman ishod direktnog poteza od sevdalinke . uzbudljivog i proturječnog svijeta.one sa motivom o magičnoj sili djevojčinih očiju. utočište i zaborav. I zametak biblijsko-paganske motivike. iz Grozdanina kikota i erotičnih novela. koji svojom pansko-paganskom simbolikom predstavljaju lirski pandan romanu Grozdanin kikot. na onim mjestima i u onim poetskim trenucima kad iz tkiva impresionis-tičkih pasaža. vlada čulna žudnja kao vrhunski pokretač. Humino poetsko stvaranje donosilo je kao originalnost neobičan ugođaj egzotike jednog ezoteričnog svijeta. nalazi se u njegovoj poeziji (Pjesma na mansardi). da se živi (Noć u vinogradu). Misao. Bez obzira na emotivna obilježja. U okviru suvremene bošnjačke lirike. osigurava. u stvari. kao uspomena. koje su neiscrpive i neograničene. ograničenost svakidašnjice. i one sa motivom o mujezinu koji s munare posmatra žene u avlijama . opornost i hladnoća tuđine. u promjenljivom inten242 243zitetu od praskozorja preko podnevne ustobočenosti do sutonskih ugođaja. Ono čega se pjesnik boji nije apstraktni strah simbola i irealnih uzroka. u dodiru sa nesavršenstvom i ograničenostima življenja rezultira klonućima. Ono što će se u punoj mjeri razviti u knjizi Sa ploča istočnih.

Humin muškarac i žena su nosioci plotske akcije i djela. od koje zavisi opstanak. a iznad svega zametke izraza. Sa ploča istočnih. sa karakteristikama uspokojenog kazivanja žestina i žudnji.A ona. Beograd. U knjizi lirike u prozi Sa ploča istočnih^ Humo se prisnije približio Orijentu. u Hume u preklinjanju. "f Ali kada se uporede ove dvije knjižice pjesama u prozi pokazuje se. drugu polaznu osnovu budućeg umjetnika. koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz. O Merhameh. privlačnosti koja se iskazuje i otkriva na kraju. ljepota. nego Orijentu starozavjetne beduinskonomadske legende. njih razapinje bijes ljubavi i muči bol od požude i nezasitih želja. Većina ovih pjesama posvećena je ženi kao poezija divljenja i obožavanja i teške erotske idolatrije. bolom i čežnjom koja se ne rftože zadovoljiti. bez skokova i zatrčavanja. nema ni mjesta. i saznanja da sve ocvjetava i prolazi -ostaje čuđenje nad misterijom vlastitog tijela i neumitnosti nagona u njemu. (Zavist žene Merham) Hamza Humo. kao u Pjesmi nad pjesmama. (Hajjamanta) Ideja o ljepoti kao višoj suštini erotike ovako eks-plicitno nikad više nije izražena u djelu Hamze Hume. Rabindranatha Tagore. I izvjestan utisak širine. 245Iza preklinjanja i utjecanja ženinoj milosti. nemir sramežljivosti. prema tome. U jednima je izražen napon nekazane privlačnosti između muškarca i žene. koja se pretvara u religiju i vječnost ploti. osame i osluškivanja. Tagora ženu obasjava ljepotom svoga srca i mašte. . Humina poezija sastavljena je od krikova. sva osjećanja su ujedno i žudnje koje se ne pohranjuju u sebi. prostranstva. kroz uzdržane suze i drhtavi osmijeh. Jad ljubavi u Gradinaru rezultat je nedovoljnog iskaza ili nemogućnosti duhovnog spoznanja. ali ne onom naivno i simbolično stiliziranom iz svoje lirike.I slušaj me. Ona je vječno u svemu i na mjestu svakom.Zbirka Grad rima i ritmova predstavlja. sve dok mi jednog dana Neznanac onaj ne metnu rupu na rame i oči ne okrenu u dušu ljepoti. zanos nijemog obožavanja. nježnosti i monumentalnosti. a ljubav žene vočkin plod što podsjeća na zimu skoru. (Baštovanova pjesma) Ljubav djevojke je voćka u beharu. pišući o Huminim pripovijetkama. senzibiliteta i idejnih preokupacija. grudi ti kao golubovi guču ispod haljine svilene. . Ima nešto iskustveno mirno. vječnosti i smrti. Suvremena kritika je u vezi sa zbirkom Sa ploča istočnih upozorila na stilske i motivske reminiscencije iz Gradinara. već izriču. kako izraza. "zavičaj u kome se zaboravlja na prošlost". suptilnosti i prefinjenosti. a moje se bašte sasušile i krv moja izgara. sa svojim bezdanim dražima i slastima bez kraja.I požuda mi rastijaše slijepo kao ubice krv nabujala. kod Hume je on dodir tijela. koje su ispunjene ne samo mudrošću nego iskonskom strašću. a ne vide dušu njegovu. suprotno indikacijama kritike. silom i vatrom. Erotika se ovdje penje u spiri-tualne i estetske sfere. U Tagore se ljubav iscrpljuje u šutnji. kao navod sta-renika i pouka vjekova u ovoj lirici. a čežnja je izražena u slikama prostranstva. jad ljubavi u pjesmama zbirke Sa ploča istočnih dolazi od nezadovoljenja.ljepota postoji samo jedna i ljudi vide samo sjenu njezinu. što podmlađuje život sokovima svojim. nego i u dušama ljudi. 1925. o žeđi. oni osjećaju miris strasti i vatru krvi. dubine. Humin junak želi daje uzme i plače za slašću izgubljenom. kod nas poznatije pod nazivom Gradinar. rano moja usijana. Vrhunac ljubavi kod Tagore je dodir duša. Tagorino djelo Vrtlar. U Hu-minoj knjizi Sa ploča istočnih sve je konkretno i doga-dajno. tako sadržine. sa elementarnim divljenjem prema ženi. erotika u zbirci Sa ploča istočnih doživljava na kraju metamorfozu u obliku katarze sveopće ljepote: . U njemu je sadržana ljubav snova. 244 I III. U drugima je izrečena žestina strasti koja je narasla kao plima do gušenja. da su to dva djela različite umjetničke strukture i različitog senzibiliteta. kao što vide i tijelo čovjeka. Jovan Kršić je. beskonačnosti ne samo u ambijentu i pričanju. ni kraja. postupno kao sazrijevanje ideje o saznanju. nosi oznake nježnosti. i konkretno istakao 246 daje Humina lirika u prozi Sa ploča istočnih "formalno ovisna o Tagorinom Vrtlaru. ni početka. i izvor dubokog poniranja u smisao života. Ti si semla. Hanara . Tagorin Gradinar ispunjen je akordima blage sjete i snatrenja. sadržavajući i njegove slabosti i njegove domete. Od neodoljivog drhtanja pred ženom.završi Hajjamanta . a bokovi ti se ljuljaju kroz bašte kao kajaci uz obalu morsku. stablo čudotvorno. Svaka od njih je emocionalna kombinacija žudnje. . slobode. sve na distanci i u nagovještajima. u rasponu od one neizmjenjive rezonance što ostaje kao prozračna su-maglica i ozarava i pročišćava nakon čitanja do adekvat-nosti samog izraza. čije je tijelo. beskraja. Ali je sublimirana i neposredno doživljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima.

.muškarac ženi....... Ni tada kad je citirao djelo O peru.. do 1931.........a rezultat tog dodira je događajno-lirska plaketa sa emocionalnosentencioznom poantom erotskoga iskustva.... Ahmed Semsudin Sarajlije...... koja..... Zbirka Sa ploča istočnih završava se sugestijom sveopće ljepote kao više erotske suštine. U traganju za izvornim umjetničkim identitetom Hamze Hume treba ipak ostaviti po strani sve ono što nije vezano za čulnost i doživljaj prirode.. govori i krv mu teče iz usta. 322. 249^ Bilješka o piscu ■' V '. posvećene ... godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb....... žena muškarcu..... ili od razjašnjenja senzibiliteta ka stilsko-kom-pozicionom kompleksu.. godine interniranje u Mađarsku (Ko-marovo).. 23 ^) 32 Sevdalijina ljubav... 132 Izdanak.. korijen mu čvrsto stoji (u zemlji)... Od 1923. 127 Džigit...... Lijep je: usna mu je tamno crvena. od stilističkog zahvata ka emocionalnom čvorištu....... a kad ustane.. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Deru.. .... potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. na formalan način prethodnim pjesmama daje oznake koherentnosti i organiziranog slijeda... Kad padne na njega voda... 162 ....... makne se... 247njom duhovne ljubavne sublimacije. Košulja mu je razdrtabez daje zaveden. bačenje u tamnicu.. kritičar se neodoljivo i nužno obzire na dramatični momenat pjesnikove prvobitne vokacije. i obratno........ decembra 1895... nakon obilaska magičnog kruga ove književne transmisije. Umro je u Sarajevu 19.. -Pregled. A to je ujedno i dokaz egzistencije umjetnika u piscu.. a ogranci su mu na nebu... a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb....... I bilo kojim putem da se pode u ovoj oblasti po tragu književne tajne ovog pisca... Goloput je koji se ne može spasiti od klevetnika... od nevinih drhtaja mladosti...Gajret.. urednik je časopisa Gajret. Po stilu i širini metaforike koja polazi od prirodnih počela i prostire se dalje u prirodu... sa uočavanjem stvaralačkih pokušaja i osjedočavanjem književnih ostvarenja... tako...... Muhsin Rizvić (1967) 1 Hamza Humo: Veličine istočnog parnasa. ali nikad ne dopuštajući da im se otkine duhovni korijen od njihova rodnog bosanskog tla. 115 Pamrav.. a niko mu nije neprijatelj.. prsti kniveni.. potom u Beč i konačno u Beograd..... januara 1970. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira.. sa emocionalnim neiscrpljenjem doživljaja..... Sad ga vidiš gdje pruža ruke vodi da dopre do vrela. 250... a kad god dođe na rod donese nove plodove. ruke su mu pružne.......... 147 Babanova bijeda.... prednji zubi su mu rijetki... godine ureduje list Zabavnik. Književni izraz i tehnika upućuju na emocionalno-tematsku opsesiju. Dodir ova dva elementa stvorio je oblast u kojoj je on postigao kristalizaciju \ lirsko-emocionalnog saznanja svijeta a njegov umjetnički dar došao do svoga najpunijeg izražaja u nizu jedinstvenih stilsko-metaforičkih otkrovenja... rezonira i poetska proza Sa ploča istočnih: To je jedno stablo koje izlazi iz brda Sinaj..1 Nakon obilaska Humina opusa.... sad ga opet zatečeš 248 gdje kao ptica leti na krilima strmoglavce... a on je kestenjasto smeđ... izražena u svakoj pjesmi u obliku poruke i ispovijesti. je mobiliziran u austrijsku vojsku..... Taj emocionalno--idejni luk daje Gradinaru obilježje završenosti i kompozicione cjeline.... 59. Sa ploča istočnih ima više dogadajnog i svaka se od pjesama u ovoj zbirci uspostavlja na granici između zbijene novele i pjesme u prozi .. Kršić: Pod žrvnjem vremena: Pripovetke Hamze Hume..... Njima se Humo u svojoj esejistici bavio s pažnjom i ljubavlju........ To je Jusuf kog su zagrlila braća zagrljajem ljubavi i složila se da ga metnu na dno čatrnje. 1928.(5 Grozdanin kikot. uvijek se dolazi na polazno mjesto strukture... 251SADRŽAJ Skender Kulenović: Iz smaragda Une. plemenitog je sastava.. pored ostalog.. 153 Djeda Rnjez...... a od 1923... zanoseći se širinom njihove književne kulture i ljepotom njihovih djela... Gradinar je čista emocija..... Od 1945....... posebno onih koji su pisali na arapskom jeziku. a 1915...Ljubavno osjećanje penje se u Tagorinom Gradinaru u blagom luku jednoga ljudskog života. Tagorine pjesme su upućene.. Katkada sjedi na obali rijeke pa opruzi u nju noge... •' • Hamza Humo se rodio 30.... 1928. 16. 1914... a potom sve do rata novinar je Politike... osnovnu školu i gimnaziju.... a mora uvijek šutjeti. u kome ima tonova kojima. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara.. godine ureduje bošnjački list Novo doba...... do bolnog iskustva zrelih godina sa vapijućom čežJovan A.zbirka Sa ploča istočnih nosi i prizvuke stvaranja bošnjačkih pisaca na orijentalnim jezicima.. uočavajući autentičnost i neprevazidenost ovog bića Huminog djela.......... u kojoj se čovjek jednači sa njenom elementarnošću i vječnošću postajući dio mita . godine....

...............251 JHamza Humo GROZD ANIN KJKOT I izdanje 1998................. Izdavač "Sarajevo-Publishing" Sarajevo Za izdavača Salko Zahiragić Lektor Behija Vranić Korektor Maida Tucaković Štampa OKO Za štampariju: Rasim Rapu Tiraž: 3..... 168 Krnata.........229 \ Bilješka o piscu.......................... 199 ^ Zdenko Lešić: Pjesnik kao pripovjedač...................Dobri...............000 primjeraka > 52 .........<(\9\ J Midhat Begić: "Imati" i "biti" Hamze Hume.....................................^ Hadžijin mač...207 / Muhsin Rizvić: Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza u lirici Hamze Hume...

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful