BIBLIOTEKA LEKTIRA \I Urednik Enes Durakovic Hamza Humo GROZDANIN KIKOT (Izabrane pripovijetke) SIGNATURA: S aiajtuo1 Priredio Enes

Duraković IZ SMARAGDA UNE CIP - Katalogizacija u publikaciji | Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, j Sarajevo UDK 886.4-32 886.4.09 Humo, H. HUMO, Hamza Grozdanin kikot: (izabrane pripovijetke) / Hamza Humo ; [priredio Enes Duraković]. -1. izd. - Sarajevo : SarajevoPublishing, 1997. - 229 str.; 20 cm. - (Biblioteka Ars. Lektira) b smaragda Une : Grozdanin kikol 1 lamze Hume / Skcnder Kule-nović str. 5-22. - "Imati" i "biti" Ham/e Hume / Midhat Be-gić str. 199-205. - Pjesnik kaci pripovjedač : (odlomci) / Zdenko I.eiić: str. 207-227. - Bilješka o piscu: str. 229. -Bibliografija i bilješke u/ tekst. ISBN 9958-21-049-5 Grozdanin kikot Hamze Hume Bila je i u našim razmišljanjima o pjesništvu, jedna teorema - prije možda jedno, fanatizirano, empirijsko vjerovanje. "Stih je na&zanesena igračica, on svoju ekstazu pretvara u gole pokrete." Rečenica je Miloša Crnjanskog, a citirao ju je (Slom posleratnog modernizma) Milan Bogdanović da bi njome, kao jednim plastičnim iskazom jednog autentičnog vjernika, potvrdio svoj opis toga vjerovanja, koje pobija. Evo i tog opisa (zato što se, svojom osobenom plastikom, može takmičiti sa igračicom Crnjanskoga): "Smisao je suviše indirektan put da kaže golu unutrašnju, hemijsku čistu poetsku emociju. Poetska ekspresija ima da bude apsolutno neposredna, spolja neupli-visani unutrašnji poetski momenat, potpuno nov za onoga koji ga prima, nevezan ni za jednu njegovu asocijaciju, ni za jednu njegovu realnu predstavu. Samo kao nepokriveno osećanje, kao neposredni, sintetični, sugestivni, hipnotišući izraz jednog nepomućenog stanja emo-tivnosti, stih je efektan, efikasan, i samo tako vredi." Da li je ovo vjerovanje odista bilo njegovim vjernicima crnica koja je u njihovim saksijama iscvjetala njihovim vrhunskim cvjetovima? Nimalo mi nije do toga ko je u pravu, i kako i koliko cvjetova je bilo. Ja seovdje javljam kao svjedok. Sjećam se bijele hartije svog djetinjstva. Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teleologe, morao bi reći: ovo nije grad; jer bi Bog, koji je svakoj svojoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju. Ali Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije. Mogla mi je tada biti treća-četvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker - krenuli smo na dalek put, u nekakvu nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać. Cestom (koja je iza svake okuke bježala ispred nas kao svraka), u mehkom fijakerskom njihanju plovili smo ispod planinskih kosa Grmeča, divnu jednu vječnost (sa konakom) dan i po. Želio sam da nikad ne stignemo - čudo se nizalo na čudo. Čudo su, dolje po dubokim uvalama što ih cesta obilazi, ti konji i goveda što pasu smiješni i sitni--sitni, kao za djecu stvoreni. (Zašto se otac smije kad tražim da siđemo dolje, i, eto, samo da pomilujem onog jednog konja?) Čudo je i planinska kosa: pred nama modra, a kad joj dođemo nadohvat - zelena! Ušli smo već bili u taj krajnji Bihać, ništa - sve kao da sam već jednom vidio! i Najedanput, ispod fijakera nešto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko drvene ćuprije na Uni.) Skočih i ugledan nešto ... ah, nešto... ah, tata, staje ovo? (Bila je to Una.)|Otac se smije, misli da sam se prepao pa me pridržava i govori mi da se ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem.

="~ Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenjuJMore, koje sam dosta kasno prvi put vidio, malo me, gotovo nimalo uzbudilo: ono se preda mnom jednostavno nastavilo iz onog mora koje se u meni plavilo i šumilo iz slika, filmova, knjiga i pričanja: to moje zamišljeno čak je bilo i ljepše i strahotnije. Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. Maksimalizam jedan očevidno neostvariv kad se samo, bili mi pjesnici ili samo čitaoci, obazremo iza sebe na već rečeno, na nagomilane himalaje poezije, i kad samo zimemo u sebe, u svoje unutrašnje hartije i magnetofonske trake, ispisane već tolikim slikama i zvucima. Ali, i maksimalizam bez kojeg se ne može. Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf "onog unutrašnjeg" u nama i isto tako neuporediv seizmograf "onog spoljnjeg" oko nas. To "unutarnje" džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i "spoljnje" je nepro-zima, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresa, stalno pomjerajući onaj "svijet u nama" , te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rada zvijezde ih haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prijepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prijepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove se-izmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim neskrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije). Ne bih zalazio u ove vode da u djelu o kom je riječ nisam ponovo, ne znam koji već put, i možda više nego ikad dosada, osjetio njihovu struju. Četiri decenije račvanja i stakanja naše književnosti, s mnogo prijelomnih vodopada, prošlo je od pojave Grozdaninog kikota, a on i danas sja u mene kroz svoju bistrinu, kroz koju blista u njemu jedan svijet poznat a drukčiji, okupan kao zemlja poslije olujne kiše, nevin u svojoj nagosti, očišćen od one hrđe koju po njemu stvaraju razne mrene naših očiju, ili njihova kratko vi dost i sitost. Ne mislim na to da se ovaj svijet ukazuje ovako nov možda samo onome ko se rodio na sasvim drukčijem tlu i pod potpuno drukčijim nebom (očaravajući prijem Kikota na njemačkom!); nego i onome ko nosi u sebi svijet isti ili sličan. Ja, na primjer, mjesto Huminog zavičajnog mostarskog Cima i Radobolje (za koje biografski znamo da se kroz ovaj lirski temperament projektuju u Stublinu i Hučku Grozdaninog kikota) imam nešto, u nečemu slično a ponajviše isto, rječicu Lašvu i selo Ve-čerisku kraj Travnika i iste mezgrave i fluidne nemirne mladosti, pa ipak: iz Kikota me obuzimala uvijek, i očarava me i danas, nagost novine. Kao da je (zamišljam) prvi put (kao ja sa Une) srknuo onih neviđenih voda sa svoje Radobolje pa nastavio da gasi žeđ čula vinom svoga Cima (kažu u tom kraju: nema Cima do Rima), Grozdanin kikot je, tako, djelo ravno samom sebi. Kod pripovijedača Bosne (Kiki ća, na primjer u njegovim ranim pripovijetkama) može se nabrojati podosta stranica od takve čistote, ali njihova nagost otkriva nešto drukčije, i Kikot pokraj svih njih ostaje potpuno svoj. Stoga se, izgleda, nije ni išlo u neko razglabanje srodstva. Ali je zato ovaj lirski izliv, otkad je počeo da plijeni čitaoca, često priman kao blizanac, ili kao pozajmljena pa individualizirana svjetlost Pana, nekad i kod nas bestselerskog Knuta Hamsuna. Koliko god sam i ja podlijegao tome, pa i sam ostajao pod nekim mutno takvim utiskom, u meni se nešto opiralo: neko osjećanje da ipak nije tako, ili sasvim tako. Dok najzad nisam prislonio knjigu uz knjigu. Ispalo je da su i one nametljive, a prividne srodnosti, u stvari, očevidne, a duboke razlike i da može biti riječi samo o onom srodstvu po kojem su pjesnik i pjesnik uvijek rođaci, ili o onom pjesničkom zajmu u kojem su pjesnici uvijek pošteni zajmoprimci i pošteni zajmodavci. I u Panu i u Kikotu pisci pokušavaju, na mjestima, da svoj svijet opkrile nekom mišlju. Iako, u takvim slučajevima, ta misao nikad nije srž djela (jer joj se ono, kao i sam život, otima svojim poliperspektivizmom), ipak nam ona, ukoliko dakako nije čist filozofski nalje-pak, otkriva nešto u samom izvoru djela, u doživljenom aparatu pjesnikovom: ona je neki pregib u njegovoj prizmi. Hamsun će na stotinu mjesta dati neki svoj doživljaj pa odmah zatim neku svoju misao o njemu, da se predsamim ušćem Pana obazre na sve i tri puta zapita; zašto? i tri puta odgovori: "Pitaj vetar i zvezde, pitaj Boga, gospodara života, - jer ti niko drugi neće znati odgovoriti." "Pitaj prašinu na putu i opali list, pitaj zagonetnoga Boga, gospodara života - jer niko drugi to ne zna." "Pitaj dvanaest meseci i lađe na moru, pitaj tajanstvenoga, zagonetnog Boga, gospodara srca..."

Cvijet, pokraj kojeg Hamsunov usamljenik - pripovjedač Glan nikad neće proći a da ga ne vidi i da se ne uzbudi, uvijek je procvao iz misterije i ocvašće u misteriju, biće sama procvala i ocvala misterija. Dok je u Grozdaninom kikotu Ozren jednostavno mladi trs kroz koji samo struji i struji sok čistih doživljaja, zaobilazeći sve misaone frževe kao da ih ni nema. Samo dva su ovdje mjesta koja mogu da liče na misaoni zastoj. Prvo je ono kad Ozren u vinogradu pod mjesečinom sluša Svrzimantijino razmišljanje o svijetu i duboko mu se u sebi klanja (ovo posljednje, srećom, usamljen je naljepak u Kikotu). Ali to nije, kao kod Hamsuna, Gla-novo razmišljanje o doživljaju, nego Ozrenovo doživljavanje nečijeg razmišljanja, i to razmišljanja kojim se, u stvari, kao i Svrzimantijinom rakijom-lijekom i spuštenim licem, slika ovaj lik, čovjek promašen i neiživljen, smračen pred svojom prazninom i života i smrti. (Pa se i sama razmišljanja razlikuju: Svrzimantijino je pan-teističko.) Drugo mjesto je sam kraj. Kad prođe usijano ljeto Hz jesenje kiše počne da_se uvlači čama u duše, Ozren, pun doživljaja kao nar, napušta svoju Tihaljinu s jednim osvrtom koji odista podsjeća na onaj u kome Glan postavlja ono svoje zašto; podsjeća, prvo, time što je ovo sada zgusnuta retrospektiva samog Ozrena-pripovjedača i, drugo i još više, što se sad i u njegovom osjećanju svijeta javlja Bog. 10 "Nema više Grlice. Gospode, moj veliki prijatelju, zašto je unesreći i diže sa zemlje!" "Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ, 0 Gospode!" "O Gospode, strašno je pogledati u raku, na ulaz u tvoje krajeve. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek!" "Veliki Gospode, na nebu i u tičijem gnijezdu, u velikoj šumi i u sitnom mravu, stvorio si nas od zemlje 1 svi ćemo biti zemlja... Ovaj svijet, bijeli cvijet, u tvojoj je ruci, Bože. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji!" Kod obojice je, dakle, Bog, i Bog deistički miješa se sa panteističkim, ali pred njim Ozrenovo zašto nije ono meditativno sina sjevera, nego prosto, gotovo do protesta uzbuđeno zašto južnjaka (i vidljivo je to i interpunkcijski: nigdje iza njega znaka pitanja, nego uvijek samo uskličnik). Pan će se završiti jednim besmislom, Kikot molitvom tome Bogu da se "bijel cvijet" obnovi poslije svake svoje smrti i sjetom pred "prolaznošću svega", sjetom jednom nepomirenom, koja pokušava da utješi samu sebe pa poziva košćele da nad tom prolaznošću pjevaju "vječnu pjesmu o ljubavi i o našem velikom ljetu". Ako ovdje ima neke meditativnosti, onda joj korijen može biti u orijentalnom osjećanju neumitnosti. Pisci su ovo drukčijih unutarnjih i spoljnih svjetova i svaki drukčije zagledan u svoj. Osim analogije dvaju mitova (Grozdan i Grozdana - Diderih i Izelinda), malo što je tu još analogno; pa mi se čak čini daje mitsko u Kikotu mnogo ukopanije u zemlju, i u samu "misao" djela (arhitektonski nosivije), i poetski bujnije (i tu se vidi jug). (Odnosi Ozren-Grlica, Ozren-Ivanka i Glan-Edvar-da, Glan-Eva analogni su samo po tome što su ljubavni, 11 ali su ljubavi drukčije, od drukčijih su naboja, drugi im je smisao u djelu i u drukčijim su likovima^ Glan je lutalica po nekom mutnom, gotovo bi se reklo atavističkom porivu, bjegunac od ljudi, neizmjen-ljiv usamljenik koji druguje samo sa svojim psom i Bogom, sujetan je, osvetoljubiv, puten, ljubomoran, gotov na skandalozan i pogan ispad, svirep je i rušilački kao dijete, u nečem odista dijete, mazohist je, ubio bi i biva ubijen. A Ozren je od jednog komada, sav i jedino od mlade ljubavne mezgre: obuzet je samo ljubavlju, stalno mu dolaze u san i u javu i žare se u moždanima ljubavni sastanci Grozdanovi i Grozdanini; Grlica, pupoljak i ništa više, samo je zato tu da se na njoj tanko izrači Ozre-nov ljubavni fluid, a Ivanka, prosto zagorjela udovica, da se u mraku i u uzdrhtaloj nedorečenosti izlije njegova grozničava plot; Vida, bijesna skrvjela ženetina, da se na njoj pokaže i ona krvna, sirova strana seksa; a Svrzi-mantija, stablo koje je sa svog posnog tla otimalo životne sokove, dok ni njih više nije moglo da se vidi grozni besmisao čovjeka bez ljubavi. t Ozren je, dakle, iz sebe kroz sve, kroz čovjeka i legendu, kroz vinograd, kamen i vodu, raširio čitavu lepezu erotike; u svemu i kroz sve ništa se drugo i ne vidi nego žarki i svileni, i ponegdje očerupani, ljubavni paun, koji će podjesen tužno da ćurlikne za minulim usijanim ljetom i klikne u buduće^, Osim onog (uostalom, često u poeziji sretnog) treperenja između Glana i Eve, koje je, iako u drukčijim likovima, odista od istih treptaja kao i ono između Ozre-na i Grlice, sve ostalo drugi je svijet: Edvarda, na primjer, pola drame Glanove, egocentrična je, sujetna, smišljena, prevrtljiva, okretna - klupko jedno karakterno kao i Glan, ne samo tako ispoljena nego još i genezom oslikana; i dalje pabirčiti po istovjetnostima ili tragati 12 za podudarnostima bio bi jalov posao, nasilje, papir, pedanterija. Pan je priča čovjeka koji (i po vlastitom Glanovom završnom iskazu) "pripada šumama i samoći", jedna šu-ma-priča puna atavističkih sjenki, puna bjekstva od ljudi, puna rata sa ćiftinstvom života, puna misterije Boga, puna

selidbenog nagona, iskonski čistog ljubavnog zova - i možda bi sve to, i slično, moglo da stane u jednu riječ: zagrcnut, neiskriknut krik za čovjekovom slobodom. A Kikot je poema o čovjeku starosjedilačkom, u svom tlu do grla, tjemenom u svom suncu, koji će se samo s tugom, i to kad se mora, rastati sa svojim gnijezdom i čokom - da im se opet vrati; koji bez ljudi ne može i zna samo da ih voli i razumije, mrzeći čovjeka samo kad se u njemu javi životinja; koji je sav u mladoj ljubavnoj turšiji, potapa u nju i natapa njome sve oko sebe; prosto poema koja je iskapila opojno ljeto ljubavi. Poema sva od one iznenadno obnažene drhtave novine koju znam sa davne svoje Une i sva od neke bijele i sedefaste nevinosti. Otkuda to i, k vragu, u čemu je to - dugo je po meni kopkalo, na mahove me i naprezalo da nađem kraj ovog uzla. Je li to u egzotici tla i neba i čovjeka, onoj koju vidimo mi, a pisac za nju i ne zna? Je li to, možda prije, u jednom urođenom i naivnom umijenju da se sve svede na elemente? Možda, još tačnije, u naivnom neumijenju da se radi drukčije? Je li to u onom srebrnom puhoru koji je pao po svemu, u onoj lelujavoj paučini i pastelnoj svili od kojih je tkano sve i koje opliću i one, mjestimične, šikljaje prijesne grubosti u krčmi i svetkovinske raspojasane sirovosti na vašaru, pa i stra-hotnu pojavu poludjelog raspopa i onu seksualno skr-vjelu životinju u Juri? Ili je tajna možda u samim n~ ječima, koje se provide kao zelenozlatne jagode herce1: govačkog grožđa žilavke i dočekuju nas iz zelene dubine lišća kao trešnje? Prvih čitanja stalno mi se činilo da Ozren, kao drozd, prhuće od trsa do trsa, od grozda do grozda, priča prosto onako kako se šta u njemu i oko njega desi, i da je baš ovaj nered najskrivenija a najuzbudljivija vijuga ljepote svega. Poslije mi se otkrilo da i u ovom "ludilu ima nekog sistema". Odista sistema. Ako razložimo ovu Huminu poetsku dugu, u njoj je, za divno čudo, sedam boja, kao u onoj prirodnoj. Ozren se razlaže u njih kao bijela svjetlost: sve su u njemu i on je u svakoj. U jednoj je on sa prozračnom Grlicom, u drugoj sa slatkoputom Ivankom, u trećoj sa usijanim Grozdanom i Grozdanom, u četvrtoj sa ras-pusnom Vidom i Mindom, u petoj sa sumračnim Svrzi-mantijom, sa njegovim crnim osjenom, poludjelim ras-popom Melentijem i muklom životinjom Jurom, u šestoj sa dimom i vinom raspjevane krčme i razigranog vašara, u sedmoj sa razlivom elemenata prirode, od sunca i vode do grada i vinograda, o ćuka u noći do starog ribara u suncu i ribolovu. Humo sa ove svoje palete, vođen četkom svoga osjećanja svijeta i sebe, uzima i slaže ove čisto razabrane boje kako? Najprije će u dva lahka i kratka poteza, a napeto nekud usmjerena, (nabaciti dva Ozrenova erotska proplamsaja, onaj sporedniji, puteno nabijeni, prema Ivanki, pa onaj glavninski, fluidni, prema Grlici, i u pozadini ovog drugog povući će prve, pastelne, konture vječnih ljubavnika Grozdana i Grozdanejda sve odmah zađe u tmaste, burne i zvučne kovitlace ljetne oluje, u kojoj se, u stvari, izlijeva ona unutrašnja, dosad sabijena i primirena, oluja Ozrenova. Onda će se ova dva uporedna proplamsaja, puteni i fluidni, sa sve jačom potpalom Grozdana i Grozdane iz pozadine, što dalje, to više, razgorijevati, prvi do mehko ozračenog, putenog zadovoljenja, drugi do grličastog, finog puteno podloženog, plaminjanja, da se potom uznesena ljepota ovih dvaju motiva spusti na zemlju, uzemlji se u drukčiji, jedan sirovi sloj ljubavi, u grabežljivi sirovi seks Vidin i Min-din. Pa onda opet, kao napijeni tom životnošću, šareni i drhtavi vodoskoci Grlici i Ivanki, i opet jedno opće ovaploćenje unutarnjeg: ne sad oluja, nego kratka i krupna ljetna kiša, ona koju zovu "na oblak", pa pljusak sunca po kapljicama i ljubav sad ona pradrevna: žarka i raskikotana orgija Grozdanova i Grozdanina. Unutrašnji tu nekakav red jest - evo mu sad još jednog svjedoka, možda i glavnog. Usred ovog ljubavnog razgora pojavljuje se Svrzi-mantija, lik rakidžijskog mračnog izgleda i iznutra sav pustolina puna krša i panjuga; sebe sutrašnjeg on vidi u liku gorskog pustinjaka, poludjelog popa Melentija, šumskog strašila koje samom svojom pojavom rastjeruje pijani i razigrani vašar; i Ozren jednom sanja kako se Svrzimantija objesio u svojoj zapuštenoj i mračnoj sobi. Nekad mi se činilo daje sve ovo oko Svrzimantije, u prozračnom krvotoku ove ljubavne poeme, strano tijelo, koje taj krvotok muti i usporava, i takva mi je izgledala i sva krčma (osim Vide i Minde u njoj, ali oni su mogli biti i van nje). Sad gledam drukčije. Vinograd ljubavi ne bi toliko bliještao bez ove mrke pu-stoline pokraj njega. Humina četka, ovakva kakva je, neusiljena, morala je to osjetiti, pa se jarke boje nemirne erotske supstance tek potkraj ovih crnih premaza i sivih podmaza pravo i puno iskre i žare. Pedant bi mogao bez po muke utvrditi i cjelovito opisati kako se erotski fluid (u magnetskom polju Ozren - Grlica) od sastanka do sastanka sve više hrani svojim izvorom, finom čulnošću, u čijem se vrhunjenju javlja 15 i \

Kikot mi se ukaže kao paraboloid. da im savlada neopisivost. i kako uopće u daljnjem kompozicijskom grafikonu sve linije. nije li ovo ono najgore. mutno naslućena u pokazanom liku Jurinom. iz koje su izbile sve ostale. od svoje krvi. ali ima i ne samo evanđeosko sibirsko ušće Raskoljnikova i Šonje nego i Molijereov grom kojim sam iznenadni Bog nasred scene. i mi ne možemo da ne vjerujemo da u tom svijetu neće moći zadugo opstati. ovdje ružnom. Tu ima jedna rečenica: "Andre stoji kraj vatre crven kao krvav. nego je on ovdje animističko biće. prepao sam se u jednom trenutku: rasplinuće se sva ona moja unska prapočetnost koja se u meni na neki način ponovila u prvim pasažima ove poeme. očajna koliko i trvrdoglava. Na drugom mjestu. deus ex machina. koji je i sam ljubavnik. samo on to može. neki nevidljivi ljubavni poštar. koji "maše lozovim mladicama" .Ivanka). prosto . Stoga. Tih ravnih prosjaja čistote ima u Kikotu izobilje.u ljubavnicima neka mutna slutnja tragičnoga.procvao trenutak čistote. dovedu čak do geometrijskog saznavanja stvari i do njihovog geometrijskog izražavanja. Silazni krak je obrušeniji. uporedna. gruda snijega koja ne zna nego da se topi u vrućici Ozrenovih dlanova. ali ploha koja pod nekakvim svojim unutrašnjim pritiskom pomjera svoju ivicu . što dalje. Iz misli dakle deus. i napast preciznog saopćavanja svog utiska. ne povija. i to (što nikako nije strano ni slučajno) u vidu stihijno surovom. oni možda najviše. pao s neba. svih sedam njih. Ali obrnuto. hvataju za uši boga ili neku spoljnu mehaničku silu i dovlače ih da im razmrse ono što su.nije to više linija čiste parabole. taj atribut ulazi ne samo u taktilne nego i u vizuelne i auditivne senzacije. Sve se spasio prosto time što se sve drži ne hirurškim kopčama pisca nego samim živim spojevima stvari: unutarnjih pjesnikovih stvari od iste građe i zavarenih istom usijanom pjesničkom emocijom. ni u usta da se uzme) djeluje. sam lik licemjerstva u njemu. Nerijetko izvirući iz rečenica i prokazujući lirski nervus vagus pjesnikov. neprikazan nego samo spomenut. nego je Grozdana neko užareno treptanje koje je čas Grozdana. pa se i sad javlja u meni nešto kao nedoumica. Sve one usijane boje ljubavnog ljeta pri tom obrušavanju jedna po jedna se gase u tmurnoj i strpljivoj jesenjoj svjetlosti. sav u svojoj krvi. i zapanjujući ponajviše svojim oblikom. i kako ona. ubija Don Žuana. sav je od njih. koji ipak pouzdano suge-rišu svega tri gole riječi u svom rudimentarnom ozna-čenju: crven kao krvav. riječi visibaba). pred očima gledalaca. Grlica je sva bijela i sva u pognutom stidu od svoga tijela kao drijemovac (daje ne oskvrnem. Ovaj . doduše kao iznenadan. Kad me naslućivanje nekog tu sistema. u jurodivom činu silovanja. Na kraju. a s tom slutnjom. kad ne znaju kud bi dalje. poslije kojeg ljubavnike počinju da plave razumljivost i tuga rastanka. zapaljene su pred večeru vatre po vinogradima. ploha koja jest obrubljena parabolom. zbilja nastupi. ali ne i kao neočekivan. To je jedna od onih naših unutrašnjih izvorski čistih rijeka koje ponekad ugledamo samo mi. dakle. koji na sazreloj trešnji "povija Ivanku na vrh stabla". ni crven od krvavog sjaja vatre (ili tako nekako kako bi neautentična emocija sigurno izvarirala). Sam Bog. kada ta surovost. zamrsili. jedna riječ-jezgra. ostao je samo njen odsjaj u očima i oči koje ju nebom traže. nego rođen iz same utrobe zem-lje. ponekad i sa nekim darom. njene plave oči nisu plave kao rijeka. to ćemo moći licemjerstvo je toliko i toliko se svojim otrovnim korijenom uvriježilo u prošle i u buduće vijekove: to je misao Molijerova. Na jednom mjestu. pobjeđuje ga neka gravitacija. i one nastavljene i svaka nova. I. vjetar je. i koje našim iskazom mogu da zaizvore i u drugima samo ako nam se riječi okupaju u toj čistoti. Ako je tačno da kod svakog pjesnika ima jedna riječ-poštapalica. poslije berbe u jeku u kojoj sve sirovo miriše i lijepi se od grožđanog soka i vrišti iz umezgralih žlijezda ploti." Taj Andre (koji u berbi 17 štipa žene koju i gdje stigne) ne stoji (pjesnik tako ne kaže) crven kao krvlju obliven. nego maše njima nekome. onu sjenku mog straha od vještačkih kopči i sistema rasplinuli su ne samo ona zavarenost svega nego i ovi crvenkasti i plavičasti žišci. Najednom mjestu Grozdana je sa Grozdanom sišla sa brda na rijeku. Kad sam počeo da nazirem neki "sistem u ludilu". nego stoji (zaludna su i banalizirajuća sva ova naša prepričavanja) crven iz svoje krvi. On se naglo ruši iz tjemena putanje u kojem je Grličina drama. čas rijeka. čin taj (što isto tako nije slučajno. koji mehanički giblje stvari. ne ex machina. sve neutoljivija. nego kroz njih protiče plava rijeka. svilena mušica koja je zalutala u surovost svijeta. stoji crven u jednom smislu u isti mah jasnom i neizrečenom. onda je to u Grozdaninom kikotu pridjev krhak.sve do onih trenutaka kad jedna iznenadna jurodiva seksualna glad siluje Grlicu pa ona poludi i sa litice skoči u vodu. pa i kroz nju samu prolazi nejasan srh 16 takvog osjećanja. cijela se duga istopila. ali oni nisu na rijeci. koji joj "nosi pjesmu niz vinograde nekoj drugoj pjesmi". daje ta surovost mora negdje i nekad uništiti. Pitao sam se. glad puti (magnetizmu Ozren . teku u istom poretku u koji su se ustremile one bačene iz prve ruke . bar na mene. tanki neki drhtaj kao u cvjetovima pred prvu igru jeseni. i samo mi ako se dignemo do te prijeke i nevine božanske moći. dolazi napokon do ljekovitog stanja utoljenja. ali ne onaj fizički. u naporu da ovim posljednjima zgrabi srž.njih. Ima tih deus-a napretek u onoj lošoj literaturi čiji pisci.

zvuči turgenjevski! f Kad mi se pružila prilika da nekog stranca dovedem ' u ovaj svijet. 19Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih kapaka i daje na svijet iznese takvu kakva je. pod prevratnim. ni jedne jedine rečenice diskurzivnog mišljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja. time je ovoj rustici jači panj. u njega i jest zašla Andrićeva sonda. kuhinja je ovdje zrela vizantijska. jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu.procvali poziv da se još jednom živi. Sećija." . majku nikada). Unutra je stalna suton-ska tišina. kult jedan kulinarski prilagođen domaćoj biljci i životinji. patrijarhalnih okova. ćilimi. tjeskobe gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperamenat. to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća. na ćepenku. ^ skromno."Sva se bašta smije vrelim crvenim smijehom. od svile i srebra mostarskog neba i tla.ispjevao. pridjev//« (koji se. Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna. u kojoj se. a stvar samo kao njegova pozadina. uokvireni. vjerski. ne može na trenutke a da još i expressis verbis ne istakne. ljetnje. bio sam redovno svjedok jednog njegovog ' skrivenog ogromnog razočarenja: sve je ovdje priprosto. bjekstva u rakiju." Ali je u svemu najviše one potrebe da se ide za svojim zovom. kao vesela pripita braća. nacionalni. pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. ali joj svaku stranicu natapa njegova 21senzibilnost u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost. ispod njegove mirne i svečane obrazine."Šupalj vjetar duva kroz klisure. samo što je ta duša jedno vrijeme u gradu.pridjev i."Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac." . Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu. da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo. a u krajnjem plodu jedna je to duša. Nije li ovaj rafinman kvasao pod zračenjima iz nekih onovremenih poetskih žiža. one što je prešla devet kamenova. Mrtvi se poštuju. . i baš zato što je tako prevreo i problemski gust. kao bijela prikaza oteže se do neba. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčišći ljubavni fluid . nego sav iz rustike. i to je u ovom izlivu na prvi pogled uočljivo i po tome što u njemu nema ni jednog jedinog jer ili iako. Donesena pod osman-lijskim alaj-bajracima. u ljetnjikovcu. Ali je odmah čovjeka sa strane / počelo da zahvaća i jedno ogromno. u podsvjesnoj primisli. Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe. ostaju u dugom spominjanju. govor je ispod glasa." Pa ekspresionističkih uzmaha i impresionističkih preziranja. U ovom svijetu. svojom rukom i svojim riječima . Ljetnjikovac! krupna riječ. sve je trenutak za trenutkom. kao i u svakoj pravoj. u kojima se vjekovima šija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture. vlasti. prodornim i zasljepljujućim zračenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrećenih en-terijera. prije sahrane hodža će upitati vjernike je li umrli bio dobar čovjek. kao kraljevske dvorane. šiljteta. "Zvoni" tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. Pa i u turbetima šuti gola jednostavnost. gotovo ubogo. levha: to je neki.) Slike ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema. iako bjelodan. socijalni. badem i trešnja . Jednostavni nadgrobni spomenici (nišani iliti bašluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu. U jednom uglu je nešto kao izrezbaren i neobojen ormar. raspeta u suncu. man20 gala. ali nema pompe smrti ni mnogo plača poslije nje. sve ostalo mu je od majke. iščašeno pojavljuje na dva-tri mjesta) djeluju kao psihoanalitičke omaške koje otkrivaju da Humo svoj poetski rafinman." . na selu."Tanka sunčana zraka ciknu svrh Kobilovače i zapali se na zvoniku. a drugo. da mu neće biti možda vidljiv u svoj svojoj punoći. razni utilitarizmi. u ravnoteži književnog djela i društvene sredine. na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja) . Grozdanin kikot sav je na selu. oni će reći da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. ili strahu. kaligrafski ispis iz Kur'ana. drame krvi."Crni oblak prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom. i otvoreno iska-/ zivano." . u svojoj drevnoj riječi." . to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora okupati. tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga.odaje su bez mnogo namještaja. ali nije iz seljačkog vidokruga. "Osamljenost. stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike ljudske strasti. još više. (Ali u ovom svijetu. pred starošću se ustaje na noge. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grjehote. od bistre domaće riječi. simbioza je to samo historijski.> Međutim.to je ono jedino i jedino plodonosno što je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista. zidovi bez šara i slika. svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu ."Cika se crveno zacereka niz vinograd." . samo na ponekom visi.čitav Grozdanin kikot nije ništa drugo nego jedan osuk tih ravnih i još mokrih lirskih telegrama. iznenađenje: u ovoj skromnosti nastanilo se jedino osobeno i nevjerovatno rafinirano osjećanje života. bogatstva i bijede. od neugaslih bisera bošnjačke ljubavne pjesme. kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik. brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga dvojnici najvećega grijeha). u ovom slučaju rekao bih najviše onog neumijenja da se ide drukčije nego slobodnim pokretom one igračice Crnjanskoga. Neograničenog konfundiranja raznorodnih čulnih senzacija ponajviše (onda kod nas još novog a danas standardnog). ni traga od njega.

kažem ja i slušam kako večernjak žamori u košćelama. ne vodi me u stranu! . Laku noć. i to je ono najljepše. po cijele sate sjedim sam na stijeni povrh kuće. Zaćutala si kao popac u strani i sva drhtiš od mog milovanja. Poslije. Trgnem se: gušter me poplašeno gleda ispod čvoravog kamena. O.kao sočna žena i otišlo.Vidio sam te juče. . Večer silazi u kotlinu. Dolazimo na Stublinu. pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja. Ivanka. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une. Ja ćutim i gledam za Ivankom. O.Zbogom. modernopoetski ohrabrenom. dugo posmatram jastreba kako kruži u visinama. . Pričaću ti priču o Grozdanu i Grozdani. ta ja sam udovica! . Ivanka! Doći ću ti jedne noći.ria. Tišina. tiho ka^šJp^rozd4Ti^zo^e^Qrxiz^ar4U. da te ogrlim. Lišće šušti. . Prikrašću se pod vaš dud i zvaću te tiho. noć je hladna. pod njim krovinjara.kažem joj. i to je sve. Crne se čopori goveda. a ona odgovara skoro nečujno. dolaziću ti svake večeri da slušam kako vjetrovi šušte u dudu i kako ti srce bije pod jelečetom. a ime joj je Ivanka.Nadi drugoga! . a seljaci zaprepašćeno mašu glavama i prolaze drumom. Čujem tup topot govečeta. Odozgo iz sela dopire neprekidan šum. Sjećam se "švaTčeTitice. Ti stanuješ na Stublini. Je li? Jest. "a Pj^ojjjjge^je^^kjild^ij^ . Slušaj kako se dozivaju popci u stranama! Hajdemo u stijene. ono opće čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje. Sjedićemo pod dudom. . Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nas-citur. posan miris diže se iz plotina. Strah me je kad mjesec sjedi u liticama. U dvorištu dud. Kaduljom i vrijeskom prostrijeću podinu pod nama.) Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u. Osjećam njezinu zbunjenost. Još od juče puše snažan vjetar i zloslutno huji u granju niz njive. Ivanka. Gledaj kako se žita talasaju na mjesečini! Ivanka. Težak. (1 da u redove ovog svog uležanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujuća pojava Derviša i smrti Meše Selimovića svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti. sve je prošlo! Prošlo je djetinjstvo.zakikota Ivanka. Lijen i umoran šum leži na razli-venoj vodi.zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni. Skender Kulenović GROZDANIN KIKOTV A I. Pričaću ti kako gaje varala Grozdana sa mladićem Ozrenom.A gdje ti je momak? . laku noć govorim ja i penjem se uza stranu. Večer. svakog stabla. Kupine cvatu. crna. Ja je zagledam: . O. -ja pro-šaptah. Potamni noć. Neki strah mota se vazduhom. čistom mladom erotskopoetskom izlivu. Kupine teško mirišu. Idemo uporedo. a ova se očiglednost ipak samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano.Ha ha ha! Pa bog s tobom.šap-taću ti. Mjesec zađe za oblak. Ivanka! 26 II. čekam te i sav drhtim od očekivanja. Treba pročitati samo jednu rečenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako. Vraćam se. ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera.Dobar večer! . a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća. Stanuje na Stublini. Okrećem se: djevojka tjera kravu. Osluškujem: šupalj vjetar puše kroz klisure. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i ka-lemima Bosne. Preplašene tice poletješe iz plotina u mrak. pa nenadno zaćutal 25Idemo dalje. Negdje u sumraku zvoncka zvono. zgrčena.ti ćeš reći. Zagušuje me njihov miris. Pun mjesec smije se u Pojilima. . Negdje uz draginu potočinu bijesno kreše konj kopitama. Često. a ona zamače za klanac. Idem na Pojila.Jjubayne sastanke: Ivanka. Kćerka je starog vodeničara Matiše. a ona obori glavu.kažem ja. doći ću ti jedne večeri kad popci zapjevaju u strani vrh sela. Ivanka. Neko je dozivao noćas sa gorske kose a glas mu prelazio planine. Cio sam dan mislio na tebe. . Samo bijel snop mjesečine prosu se po grebenu Mrkulje.

da spusti šape na nas. a on sjede kraj prozora. gdje li pase kravu? mislim ja i slušam hujanje vjetra vrh mene. ko ste vi što kuckate? .Majka kaže da će nasrnuti draga iz brda. Stabla sa svojim crnim siluetama hukte.kažem ja. IBježimp^u r Grozdan^^ Bjjj ^j^^ j dana. Grlica se nikada ne smije. a vinogradi tužni kao da kuga prelazi preko njih. zvižde i šibaju se granjem.prestravljeno cepti nečiji glas.Ooj! Aaj! . Smije seIćaopjjana žena. A naš je brijest ogroman i u deblu mu rupa kao sobica.Ej. Bože nas spasi suhoga grada! Lozove mladice polomljene leže po trsovima. Eno ih. Ponovo^Jiježem j_djugp^lušam bjesomučnu igru. a ja znam da otac nikad ne ostavlja opasač u mojoj sobi.Došla sam da pozajmim vreću sijena.Jest. sruši se niz njive. Izlazim u dvorište. . Gdje li je to Grlica. zapali čibuk i zamisli se duboko.Ne smijem da pripnem kravu na potok. Sva drhti kao prut. A oni počeše opet da kuckaju pod korom. ko ste vi što kuckate? Sve utiša. ode nekuda.Hihii! Hihihiii! .__ VJ>A oni na izvanu opet udare u prozore. Jarlica je siroče. Najednom: potmuo jek nekog stabla razliježe se gore na drumu. Kao da neka džinovska i željezna zveka tutnji u golim brdima. Ona se samo smiješi i nešto bolno treperi joj oko usana. a vjetar joj odnosi riječi uiklkot) Vjetar joj mrsi kosu i zapliće o granje. a vjetar navali još bješnje. Smuk i Vuk. Gotov je da izriga bijes.. Nije joj studeno.Šta je. To neko dozivlje odozgo iz Đonkine krčevine. . Grlice? A ona me samo gleda svojim krupnim očima i htjede da se osmijehne. Jeza 'Š6 šćućurila pod tavanicom. Otvaram prozore: sve igra ludo vrzino kolo. . Budim se. ^ Naš stari .Ništa. Drvan7 Obrvan. <• v . . . a neko kuca i popuckuje u cijelom stablu. . uvija repom i gleda me prijateljski. Ja sjedim u rupi. Potrkan. i oči joj pune nekih svijetlih tačkica kao iskara. -. Ušla sam da uzmem očev opasač. Koprcan. jesi li svršio sve škole? .Puto tuli i pribija njušku uz moje noge.. košćela grebe granjem po krovu.reče poslije stanke.Ko lupa u ovo doba? « 27 -> . strovali se i nasta zatišje. Sve sam svršio." lčao /vjetar u klisurama. zahukti u vrhovima i. Osjećam kako svaka travka strepi od straha. A udovi joj cepte i oči usplahireno zvjeraju kao u našeg Pute. tup udarac i stablo iščupano iz korijena leži na drumu. Ovako še^srrTiJifi Galamina žena Vida kada se opije. . . Grlice? Je li ti studeno? Ne. majko? . kao da ga džinovi nose. A noću.Jcažemu-ja sam sebi. . kaže. Tako je na našem čardaku. Grlica stoji pod strehom. . a glas joj guguče. zaigraju.Šta je.Ej. Bijes prirode i strah prodro je ljudima u dušu.i jedna grana pade pred otvor. Zvrcan.Mi smo šumski davolčići: Trkan. a Puto reži od dragosti. . .Huuu! Krah! Krrahh. Siđem u dvorište. a još od juče nemamo šta da joj damo. ništa. prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom. ne.kaže ona. a majka stoji vrh mene i smiješi se.zasmija se podrugljivo i drsko. . drmne još jače kanatima. Idem pod brijest: nema Grlice. udara njim o granje i hukom ga ruši u prazninu. Neko pjeva uspavanku u vjetru što odlazi niz njive.Suhi grad. Zdušilo se sa svih strana i jednako tutnji u brdima. Zavija i tuli kao sova. Huuu! zaleti se bijesno. Nešto tjeskobno hvata me za srce. a osmijeh joj se ukoči na licu. A što drhtiš. / Puto zavija u kućici. a poslije pređu na krov i grebu po njemu do / u kasnu noć. Izgledaju kao pobješnjeli crni duhovi. još grebu po krovu! Neko me ljulja. 28 III.r > Danas me pita otac: . zazvižde / u granju. tres! .Ozrene. odnosi ga bura. .kaže Grlica. pa se izgubi uz bijesnu i ludu huku u noć. A neko lupa prozorskim kanatima. Nad planinom Mrkuljom vreba crni oblak. pa ni miš ne smije da zakoprca. Ujutro me probudi silna jeka.

jer mnogo pije i jer je nesretan.A gdje ti je Leko? Zar i on ima kuću? .Bolje. Ali grad ne prestaje da prašti i huči. Krčma zjapi kao pećina i vonja kao znojan napršnjak. Poslije se oču okruglo i sočno puckaranje po lozovu lišću i pljusak se pretvori u huku šumova i šuštanja. Bistra tišina. da ga vjetrovi ne odnesu! Ooj.Hvala Bogu! . zatutnji. škljocavo se razbijajući o ploču. Draga huči kao vodopad. a ljudi strahuju pred gradom. zaigra jezivo i ludo uz gudnjavu brda. Oblaci se razmiču. Vinogradi su oštećeni. opasan je.. ako navali draga . .Bolje će biti da i ja krenem zaranije kući? A? . .kaže on teškim i sumornim glasom.Poslao sam ga mojima da se nade pri ruci. Najednom puče urljavina kao da hiljadama pobješnjelih glasova naleti kroz gorske klance. a kada ih nema. . ako mi grad potuče cvijeće. Vazduh posta modar. zafrcaše. Vazduh miriše vlagom. O. a zatim zatutnja strahovito u Mrkulji i pljusak udari još bješnje.Haralampije čitao molitve jutros u kapeli. Ulice mirišu. biće. Šum drage postajaše sve jasniji. Ja i otac idemo u Galaminu krčmu.Kad naleti s Mrkulje. a otac se uznemiri i majka zaplaka. . a ona navali još bješnje i strahovitije.l^ažetjaTafha. Špica. iznicali podno brda. A Grozdana kaže Grozdanu: .dovikuje za mnom Galama s praga da mi saopći barem nešto novo. . Tutnji u Mrkulji. ali nisu uništeni. a cvjetovi bijele kadulje.Biće kako Bog da. Čini mi se slabo će mu pomoći. Uj]^išej_r£j3eju^mji^ Gaja. zaigraše po krovu. Bijeli cvjetovi ljuljaju se u kapinama. kažem i ja. . neće nam više mirisati postelja! . a vjetar povija lozu po vinogradima. .Bojati se samo da ne potraje duže. tugovaću cijelog ljeta. Bog će mu oprostiti što je prevrnuo fratra.Grlici sam napunio vreću sijena. Seljaci kažu za nj: Dobar je čovjek. a sunce se zapali na mokrom lišću. Jer on voli da priča novosti. a vazduh se izbistri. 29Zbogom. Otpratio sam je sve do kuće. Nestade crnog oblaka. . Vjetar mu odnosi glas. a paroha Alojzija zovu Haralampijem. Otac postavi izvrnut sadžak nasred avlije. Odozdo iz sela dopiru glasovi čisti i jasni. a pakleni bijes grunu sa planine i rasprši se gore u oblacima. Gdje li je ovo on na ovom nevremenu? Može biti da se opio. Strah je minuo. Nabijao sam je sve nogama. . Nenadno zatutnji u brdima tako strahovito kao da se zaljulja cijela krajina. Onaj crni oblak s planine spuštao se sve bliže i bliže. a vreća mi spade s leđa. IV. prestrašeno mašu glavicama i vjetar ih povija po stijenju. Ja hitam drumom. Čijem kako zemlja siše vlagu iz lokvica. . zašibaše oštre bobice grada.šapnu majka duboko povezana u bijelu maramu. Stajao sam na klancu i gledao za njom. . . I .mašem ja. iako nema nikoga na klancu. Crvena i divlja draga bijesno se zaleti niz rutav i bijel potok. U krčmi sam krčmar. a kada pade nad selo. pa spava kao panj. Stojim nad Svrzimantijinom kućom i slušam kako mu otvoren prozor mlati na odaji. Grlica se pribi uza me. i. izmišlja ih jednostavno sam. Puto zatuli tužno i napušteno u kućici. Bućkuriš. Hoće. U Mrkulji zagrmi. Sve se razbježalo kućama. U moju sobu ude intiman i nasmijan šapat. Poslije podne zašibaše rijetke i krupne kapi kiše po krovu. Svrzimantija. Ime joj je Mara. Udari munja. Leko. zalaja i provali. a njega nestade na vratima. zahukta. bolje. a Puto kiše za mnom i njuši nam stope.prošapta majka.CM ~ naKAc 31Samo još zvone šuplja brda i potmulo utišaje jeka u Mrkulji. Krivošija. a glas mu neobično ozvanja u praznoj krčmi: 'TpVau^t . . a svi je zovu Grlicom. Grlice! . Nasta vriska i dozivanje u pomoć. kao da hiljade ruku zovu i domahuju s bregova. Grozdanee! A Grozdan sjedi na brijegu mrk i zamišljen i ne sluša riječi Grozdanine.Grozdanee! Pričvrsti dobro krov na kolibi. oprostiće mu. . Fin i uzdrhtao trepet lišća veze vazduhom krhke i zvonckaste šumove. 30 .Biće. Poslije je pratio svaku bobicu teškim pogledom. a otac drhtavom rukom savi cigaretu i poteže duboko dim. ako nam potuče feslidžan. Idem u krčmu na Koravac.Grozdane.Bićejirage. po lišću i u huku pljuska^zaigra bijesan i strahovit šum. a poslije ponio niz klanac. Ljudi se dovikuju. mislim ja i jednako slušam pobjesnjele udarce prozora. Roda.kaže on.

Dedo Škembo bubnja po kuljama i puše kao kravosac. . a ovoga straha još ne upamtih . u zdravlje! .Pola i na moj račun! .Je li? Kada se može k tebi? . leži na plavim brdima. nadvisuje sve nad stolom.Ne može od Galame. duboko. Ali ove tutnjave i ovoga straha ne pamti ni kusa vrana. A svi piju: liječe strah. Zaćutasmo. Špicu zovu špicom iz_prostog_jazlo. Roda. a i draga je ništila njive. . .kaže .Slomiće ti Galama šiju! . A Joze Ćose jesi li vidio? Blizu smo Stubline. Svi pogledaše udno krčme i prasnuše u smijeh.g3 štojičijm Jj '32 je najpoznatiji lažoy u selu. dosta je tog igranja! Sjedi kao čovjek i slušaj kako gorštaci razgovaraju! . bilo je i grđega grada. . KRoda. a ostali ga i ne slušaju. Zar te ne opija više njegov miris? Sama si.kaže on.Šuti i ne spominji Boga.namiguje on VidL . djeco! Bog vas poživio! . .Leko. . Otac misli na vinograde. .Glavno je da se nađe povod piću.Kad se napiju. . LekoJBućkuriLLŠEica igraju žandara. Malo'n'akrivljen ustranu.kaže on. nesrećo jedna! .Čuo te vrag. i mi skrenusmo niz ulicu. Neki su pijuckali i rakiju. kao da je on glavom zaustavio grad.Istina. . Ude Gaja i priđe stolu. Galamin_glas_grmi. Glasovi se lomili i miješali sa smijehom u uskoj krčmi. a noći su tople kao muško milovanje. gotov da pukne. ne tuguj za onim stoje prošlo". ćutali su cijelo vrijeme kao zaliveni. Izgledalo je kao na slavi. Vida priđe Svrzimantiji.Ne namiguj na Vidu! . priča dedo_i£j±^oj>ija. a ostali zagrajaše.Treba polivati po drugi put. ne može se s njima. Vidjet ću je sutra naveče.Haid'. Primiče se veče. . Ni sami nečastivi ne bi ga nad-vikali.poruči pola litre. još pola litra! .Ih.Evo mi skoro o Ilinudne osamdeseta. zavučeni u svoje grube gunjce.Znate li šta je novo? . sedefasta. ^ . .Ćuti.Pijte. Svi se okupiše oko deda Škembina stola i trbuha. Cijelo vrijeme dok je grad padao.Ostalo je grožđe! Vido.Kaže Svrzimantija.djd^J^gjmbo i kradom pogleda po svima da se u vj eriaaHimuvjeruj u. za dušu ti! .U Ande Čavre ni jedno zrno grada nije palo na vinograd. mršav i izvučen.viknu Leko. Ivanka. Večer je staklena. Otac se zamislio.pisnu Roda pa iskrivi šiju. a krčmase zatrese. a ja na Ivanku. a otac se diže na noge.-**' V.Eh. o sama. samo se Svrzimantija odvoji ustranu i poče da pije sam. ako ne želiš da grad obije sve do korijena! Pašeš pas svetog Franje.Još pola na moj račun.viče Bućkuriš: 33. Špica naćulio uši." A Ivanka sluša moju pjesmu i zamišljena sjedi u dvorištu. da ga svi vide. 34 .kaže Svrzimantija i pomače ruku malo više. Gorštaci.U nas je u zavjetrini pa i ne bi velike štete. ona je gola letjela povrh vinograda kao prava vještica.riknu Galama. a svakom prvomsjedaš na krilo. U jasnoj tišini ostaje šum naših koračaja po ulici. miran i modar. udari rukom po stolu i pobjednički pogleda unaokolo. a ne Bog. Drumovima cvatu bijele kapine i miriše feslidžan pod prozorom tvojim. . pa makar to bio i sam grad. kao da stoji na jednoj nozi. .Na zdravlje! . što smo se podmladili! . -■». . . Leko gubi.viče razdragan dedo. Naš Puto zalaja pred vratima. zasviraću na dvojnice: "Ivanka. U krčmi svi na okupu. a Leko se krevelji i neprestano toči da što prije nestane u politru. uvija glavom i priča o svojoj pokojnoj ženi Jurki. a on joj položi ruku na . . Svrzimantija pije najviše. i ne griješi duše! . Nebo modro. za mila Boga. Čim padne sumrak u kotlinu. VI. I ptice su ćutale u gnijezdima. Bućkurišu. . Gust suton. ljudi. . kvari igru i diže ^galamu. .viknu dedo. . mlada ženo. Mislio je na vinograde.

Jest. Ivanka se pope na trešnju alicu dolje u dnu vinograda i ponovo zapjeva: Ne mogu ti. pa zasta u jablanovima. Popci zavrištaše u lozi pod kućom. Sutra ću otići Ivanki. zamirisa zemlja.Grozdane.Kiša će nas pomesti . da niste vi? I mi prolazimo pokraj Ivanke. Šta li misli ovaj svijet. trebalo je zovnuti Grlicu. Bog će ga mili znati! . dodaj mi krošnju! . . dragi. a teške i krupne kaplje kiše zadobovaše opet po lišću. Kotlina pjeva široku pjesmu i obijesni krikovi niču po vinogradima. U nas u odžaku plamsa vatra. skini me. Šum se pritaji na granama. Otac sjede kraj prozora i zapali na čibuk. zbilja. Modra galica po pedeset para.kaže otac.A jesi li šuštala.. a vjetar joj nosi pjesmu niz vinograde. a crnice obasule granje kao hiljade crnih očiju. Alice i dragane dozivaju se kroz lišće. Samo sušanj koji ispuštaju grane zahuknuo bi na mahove kroz smiren i nepomičan vazduh. zapucketaše. a mi pođosmo u . Večernjak zažamori u lišću. . Vjetar nanosi zalutale glasove. ali nenadano zaćuta i side s trešnje. .kaže otac. Ivanka side s trešnje.. Ja izidoh u dvorište. Od mirisa ljubičice I mjeseca izdajice. a iza njega se pojaviše mrki i teški oblaci kao sive planine na nebu. .pita se ona. doći. Svira li to gore u Krčevini ili na Presjeci? A kukuruzi šume na njivi.Doći ću. Nad Mrkuljom zasta oblak i težak. a on. i mi dalje be-remo.rekoh ja tiho.Grozdane.A gdje su ti Doma i Mara? Zar ćemo sami brati? . dragi moj. Niz drum odliježe pjesma. doći. odmače. odnijeće me vjetar! A Grozdan je skida i spušta na mrginj i kikot grca i vjetar ga raznosi kotllinom. Ivanka zaćutala.kaže Ivanka i zađe u dvorište. Ivanka! .Dobarveče! . Poslije utiša vjetar. kažem ja sam sebi. .Polako. skini me sa stabla! Zar ne vidiš kako puše vjetar? Grozdane. a otac zaćuta i poče da savija granje. pogleda me ispod oka i poravna haljinu. Vjetar vihori u granama i povija je. talasa zelena žita i maše lozovim mladicama. osjetio sam kako me omijera. vlažan dah side u~kotlinu. Iako nisam gledao u nju. Rekao je doći.odgovori Ivanka! i stoji nepomična na klancu. a težak i zasićen mir pade u kotlinu.. Vjetar se njiše u kotlini. . odmače pa utiša. . Zaćutali smo u očekivanju kao i cio kraj. a mjesec zaškilji iza brda. Biće kiše. Ni ulicom mirno proći. . dragi. Ivanka stoji na klancu. a Puto zareza mrzovoljno. Upravo mu treba Jure. . mislim ja. .Pomoći će nam Jure glavarev. Da.Ko li to svira? . Otac prenese krošnje u kolibu. Predveče.Dobarveče.. doda: . Pozoblje ih više nego što ih ubere.Otišle su u Kamengrad na radu. Trešnje se smiju i crvene po vinogradima. . kao da mi pogađa misli. Lijeno i hrskavo prežimlje blago i šum se šulja u tami. šume u sumraku. nekoj drugoj pjesmi. pa sve zaćutalo.. U našem vinogradu popela se Ivanka navrh stabla. Pade večer. Ivanka! Braćemo trešnje. a mjesečina se prosu po strani.kaže otac. . Ivanka pjeva. a krošnja pade i ona se zakikota raskalašeno. Naš Puto zareza na avliji. Ivanka misli na mene i kada pjeva. kažem ja.Juče sam bio u Kamengradu. Otac sjede na prizidu i zapali cigaru. VII.Laku noć! . čak dolje u Plužine: Ne mogu ti. 35.Jsfoć leži po krajini umorna i zadovoljena žena.. .Trebalo je barem zovnuti Grlicu. samo nekan i tanak oblak njihao se cio dan nad nama.Dođi sutra u Starac. pa opet sve utiša. Dolje u selu zalaja pas. . Ivanka? . a bijeli jašmak i košulja lepršaju i papte oko nje.kaže Grozdana u Čičkovu vinogradu. Kiše nije bilo. a otac se pojavi u vinogradu. ponavlja Ivanka. . selo.pita Ivanka s trešnje. Brali smo cio dan.kaže otac. oblak potamni.

Lišće zaćutalo kao Ivanka. Nešto gigantsko..Dobar večer. . ■ ■■: <. . grudi su ti tople. iznikao iz rijeke i protegnut čak do na sami vrhunac osoja. Ivanka? . Oblaci se spuštaju sve niže i niže.Ivanka.■ ■■■>■•'■ ■ Vlažna i crna noć pritisnula selo.prošapta Ivanka i zasmija se tiho. Poslije grca u grču i predaje se sva. . a ja se šunjam ^LjličarnaTGlišfrnfaR"črai "še~na^Totnvi'm auSejo "H^e" teško _ crna životinjazr " 37Ivanka sjedi sama pod dubom. U šum rijeke odlazi nekud u debele hladove. ■„ . a ona zazvoni.Pa ja i volim kod tebe. ^ IX. jedan bijel oblak i jedan još nesnivan san. a ona samo klimnu glavom.Jest. leži u liticama.■•■ . . Mir. . u bjelini sav. . U mojoj pećini trune vlaga.yjjjgi. Kiša je. To je onaj san iz modrog vinogradanarijeti: .Kiša će. upija se u me i nevidljiva tišina sklapa mi vjeđe.Da. a mi uđosmo u mračnu kuću. Šapat se izgubi u vlažnoj noći. Podne leži u kršu. . sirota. ostaću večeras kod tebe.Da ne čekaš koga. sasvim blizu na uho. • . Stojim sama. Kroz gole litice promiče plava rijeka i nestaje negdje daleko.kaže zamišljeno otac.Laku noć! . Čvrsto je grlim.-■ . . Vrućine pridolaze.kažem ja. ~~~ . a ona ćuti zbunjena. I ja idem na rijeku. U kući posta tješnje i nasmijanije. U njima spava drveni bog i zapanjeno ćuti pritajen mir. kao bijela prikaza oteže se do neba. jasni. Sjedi sama.Grlice. Ivanka drhti i grudi//7 joj se talasaju. . . .šapćem ja i obavijam joj ruku oko struka. Grlica ustaje sa stijene. To je moja postelja. Pozdravljamo se. Sretam Grlicu u ulici. Krš stegao Hučku_u_svoje tjesnace_a__ona. . divlje. Koza brsti plotove. .šapće Ivanka. Silazim u korito. u tamnomodroj pruzi leži mu osjen.kaže ona. " Noć. kako je mračno ovdje kod tebe! Sjedi do mene na krevet! Je li ovo krevet? .Da. Gore krševita obala. A tamo. što stojiš tu sama u noći? . pa joj neobično samoj u kući. pritajeno. . vazduh zadrhta i sve pretrnu od straha. . a u osjenu opet nebo.Lijepo je ovdje.Jest. . Crni su i šire mTaY dah oko sebe.Hoću li i ja k tebi. Eto ih prolaze rjpj^d_jiašeg-ffialo^^rozpj^. . zametnut svojom sijedom bradom. . Ivanka.kaže tiho Ivanka i sjeda do mene na krevet.U planini. Ona ne umije više da govori. Preko rijeke. a stijenje mi se ruši pod nogama. u uvali. dolje se provlači kroz vrbe i šumi kroz njive zelena Hučka. u tišine. Pljusak sve to jači. Zašto drhtiš? Ivanka ne odgovara više. Udari krupna kiša.kažem ja. Sjedamo na klupu. . Negdje spava drevni bog. Podnevi vreli i osamljeni žive u plavom kršu. dok sam ja cutao.šapćem ja. Noć je tako gluha i crna. kiša će.Mrak je. . Vrijeme prolazi.kaže nečujno Ivanka. 38 Prolaze časovi. Nad litice se slegla prestravljena tišina i nešto vrelo i čvrsto.Ivanka. daleko u poljima. Ivanka! Došao sam k tebi. . . . Ćutimo. jedva čujno disanje i mlak dah zastadoše na otvoru pećine. Poslije.se_tiho i lijeno kao )romočene ijuplje tičurine. raspeta u suncu. a gdje ti je krava? f-. .Ivanka. pomislih. a osamljenost. .pitam ja. . Ne vidi se ni prst pred očima. zagonetna i osam-ijenaTsumi kadifasto i podatno^ Dani bistri. Ja zagrlih Ivanku i pomilovah joj grudi.. . znaš li da volim kod tebe? Znaš li? -šapćem joj blizu.Ivanka.■■ . lijepo.Da.kažem ja. .:. prođe povrh klisura.Ivanka. Kao da su je istjerali iz kuće. Pod dubom mala klupa.ponavlja ona. modar i uzak vinograd. 39Nenadno naš gospod. Podne. grlim je svu. Sada ne možeš ni otići. viii. ■ . Ne čeka nikoga. ne. ne vidi se. i podsjeća me na odsječenu granu. zanijemi.kažem ja i zagrlim Ivanku na krevetu. udari prstom u najveću od njih. skriveno stenje u klisurama. O ne. Ivanka? . Neko nečujno dahtanje pada jezivo na dušu. Ivanka se diže.

. božija pjesma. Galama se zagleda niz drum. Iznemogao si više. tanke.pita šapatom Grozdan.Grozdan i Grozdana. a ona sva drhti i samo se smiješi. Noć pada kao nečujan širok zagrljaj. Leko drži krvava pijevca u ruci.Kasno je. Večer. Dudovi opadaju. hladne sjene siđoše sa visokih litica i posjedaše po obali. Grozdan kleče i poljubi joj grudi. provodim dane na Koravcu. Vreo sok kipi i resko ljepljivo vonja u vazduhu. a večernje.Ohoo. . kasno.Vidjelo bi mu se i bolje da su mu oprane. sa bijelom zvijezdom u kosi.odgovoriše im. v__y \ 40 strastven smijeh i vrisnu. Vido! Dođe Krivošija sa krošnjom petrovaca na ramenu. kad ne idem na rijeku. opustjele. Poslije zađe sunce za vrbe. a njemu se vidi lcroz uši.-krčmii:. Ržu privezani / ) .Gledaj samo kako je racvjetana. Borovi zvonckaju pjesmu šturoga krša.. a danju.A šta se tebe tiče. .Zbogom pošli! .odgovara Vida.pita šapatom Grozdan. Na bijelom tijelu gore joj sunčane zrake. Čujem kako Grozdan šapće Grozdani: Čekaj me noćas u gaju. Poslije pomodri rijeka. Grudi planuše kao dva crvena cvijeta. Trešnje obrane. prihvatio ga za šiju. x. Dva jablana pružaju dugačku sjenu preko rijeke. pokazaću ja tebi šta je bitka -kaže Leko.Grozdana. u suncu.Zar je potrebno da čovjek krvavi nož? Daj čo-kanj. Smokve petrovače zore i vise o krhkim granama. pirnu vjetar s Mrkulje i pokrete utišale grane.povikaše konjima. . bratac. Večer čeka negdje na brdima. bojdžijo. što ti drhte noge? .pred.Brundo! Je li brundo? Slomiće tebi brundo rebra. .Zbogom! .zaviri Leko i poče da jede. a ona se samo nasmiješi. Negdjeja klisurama. Trup mu udari o vrbu. spletenih ruku. silaze niz modri vinograd.povikaše. . Grozdana! Brda se plave. -— . u crvenim haljinama.Eto pogledaj! Prepolovio Krivošijinu sepetnjaču pa planduje. . Dođe večer. . . Oni. 41x\ a on i ne zakrklja.Ama. A ja odlazim s rijeke. Jedan studen val naletio mi je na noge. Galama. sveca ti tvoga! Nećeš ti meni tako odgovarati! Leko se smije. koračam ispod borova. Kroz njene plave oči protiče plava rijeka. Ustajem. Grozdan joj otkopča kopču na haljini: Grozdani spade bijela haljina i srebrna zvijezda zasja u plavoj rijeci.. . On joj otkopča i drugu kopču. Grozdanine grudi drhte i trepere u rijeci.Zavrnula mu je šijom kao ti pijevcu. Sunce se zaliva krvavim mlazevima. zamahnu njim u kovitlac. . a šum česme uspavljuje. Jablanovi zašuštaše. spušta glavu na njegovo rame i gleda u bijelu zvijezdu na rijeci. Krivošija i Leko legoše na klupu. Seljaci počeše da izbijaju s rada. . Brdani se digoše. a Svrzimantija se opruzi po zidu. leže i vištaju po dvorištima. čekaj me u gaju.Zbogom! . a donja haljina spade na pijesak i na rijeci se zabijeli naga božica. mi. smiješi. . Padaju zajedljive primjedbe kao ose. .Hee! Toooč! Hehehee! . bdije nad selom. Stigoše neki gorštaci sa praznim konjima odozdo iz Kamengrada. zatim opruzi zrake i utonu za Kjg^ bilfivaču_. . ' . a glava mu ' osta u Lekinoj ruci.Hohoo.Sto se ovaj izvalio? Ko mu dade da ždere? -kaže neki riđi seljak bez lijevoga uha i munu Leku motikom u slabine. . šapnuo mi nešto škakljivo. . Danas pred Galaminom krčmom digli smijeh i buku. Negdje u selu zvonca sitno. Vrijeme prolazi. Noću spavam kao klada. pos' mu njegov! . raskopčaj jelek i čekaj me! O. a dva crvena mlaza planuše na rijeci. Grozdana je sva naga. a konji zamahaše repovima i zarzaše uz Seput. Laka omara klati se u vazduhu. zazvoni bijesan i razgolićen (tatkotj zacereka se crven. sve izbricale! . U sjeni Mrkulje miruje naše selo kao teško umorno tijelo. Život se rodi u klisurama kao procvjetao žbun. Nasta ćutanje.^_koiijL_Neko skriven žamori negdje u *j j>jede_. jadni brundo? Crko bi da što ne primijeti. Vazduh svjež. Lišće im žamori umorno i zaboravljeno. srebrne. Grozdana! Kad očuješ dvojnice. po-vezaše ih pod vrbe i posjedaše po klupama. Grozdanu drhte ruke. probudio me i pobjegao. Rijeka šumi i odnosi mi dane.Grozdana. koji đavo žamori. Sa smiješkom u duši primičem se selu. cilikavo zvone. što ti drhti dah u grudima? . kao dva crvena^ velika cvijeta siđoše i zastadoše nad rijekom.siknu Vida iz krčme kao zmija.

. . . pun krhkih šumova. potamnjelim. a Ilina ruka prelijeće u polutami kao krupan. donoseći čokanje. kaži mojima da ostajem ovdje na večeri! . . Pada sumrak. a buka se sleže. ■••. Iv.šapćem ja. Treći im se pridruži sa Ćosine glavice.smije se prigušeno Ivanka i unosi mi se sva. Negdje kriknu ptica. bijel oblak spoji se s drugim. a Krivošija žalovito prošapta: . treća.■• •.dovikuje mi Vida iz kuhinje. Idemo ćutke. pa vrisnu kao parip. . Vazduh se smirio. nazva Boga i pridruži nam se. 42 43Ja sjedim prema vratima.Zaželio sam te. Na Stublini nikoga. o Grozdane! Miluj me. .Ustaj..■••. u vrbama njiše se svjež večernjak. ostani! Ile će nam guslati. Znala sam da ćeš doći. . Mj^ec se^popne nad kotlinu. U granje sjeo sparan mir i nepelo se očekivanje. vala. Vrh nas. Ležim pod dubom na proplanku i osluškujem.Grlice. . a on se zagleda niz put. Gledam kako cepti Grozdana. Prži me krv. a kamen vrh naše kuće bijeli se kao oblak zalutao na zemlju. .■-■'■■■ ■■' ~)C Ljfto. pa opet oživljuju. crn pauk: Odmetnu se Ivan harambaša ■.. i sva tri se počeše širiti i pomaljati jedan povrh drugoga. . pobro. Samo dobra. kikot i draganje. . Ni list da trene. cvrči kao cvrčak. Kucam na prozor: . Buncam kroz san. mislio sam na te cio dan.. izujedaj me i smoždi me svu! .kaže Svrzimantija i opruzi noge. a danju. Ja pristajem. Leko priđe sepetnjači.. a ona zastade u sumraku. vrela. klate se u mekom vazduhu. .Ostani i ti na večeri. . -kaže uzbuđeno. rasprsnu se i razbi zamrlu tišinu.-.Hoćemo li? . dobra nema. Zagli me čvrsto. U Mrkulju planinu vučiju. . ' V Ivanka otvara. Krivošija! Zove te pokojna Jurka.Ostani. Po večeri isliupiše se gosti.Čekala sam te dugo. i začas ubrzano zabub-njaše po lišću. . isteže šiju i zinu blesasto. odbacila sam haljinu daleko od sebe. . Sunce mi bliješti u očima.Na Goricu. Dani izgarajru^a noćj^rjLake^ rbjjele kapžgne. Grozdan i Grozdana miluju se u gaju. da i za noge zapinju. a broj se čokanja podiže.. . a Ile uđe u krčmu. . postaju sanjivi. a Krivošija se trže. Vidim kako zirka svjetlost i sjene promiču po zidovima..šapće omamljena Grozdana. iza Mrkulje. Velik.Krivošija hrče kao preklan. •'■ Gan-gan-gan.Ivanka. Mjesec se podiže i siđe u Pojila. Mjesec je išao za mnom niz ulicu.Grozdane.. Poslije druga. Poslije se pomoli mjesec nad Pojilima i zasmija se zemlja. Čujem brujanje. Izbi i guslar Ile. Goveda prolaze na pojila. ■ ■.Ivanka.. Plamenom sam zapaljena. ako me čvrsto ne zagrliš! . povija se i vršiti u Grozdanovu zagrljaju. Grlica prolazi s kozom. .Kiša. Sjene jednako promiču po zidovima. Nešto kao zmija.kažem ja i dižem se na noge. iščekujući te nestrpljivo.. Tonovi tugaljive strune dopiru do nas. pa nariči! .viče Galama. Leko se proteže..Zbogom! ..Umrijeću.. Vidio sam kako je zamakla u ulicu.*. xi.pitam ja Svrzimantiju. ____ Velik.vičem ja. : 44 ^„. Krupna kaplja kiše pade na list.. . a gole i pijane povorke žena i crvenih đavola zvone i silaze s brda. Da mi je pokojna. ' . Svrzimantija se diže. . bijel oblak spustio se nada me. promisli pa ustade. .. Posiplje me vreo vazduh. Sjedamo na krevet. kao strast izjeda se i sikće na suncu. a ona me steže u svoje tople mišice. pritajio. vrisku.Mi ćemo ostati ovdje.viču ostali.A.Danas sam šila košulju i izbola sve prste.Ima žena. Ivanka spava. a mi izgubismo broj čokanjima. Sva goriš. gan-gan-gan. Pod dubom prežimlje privezana krava i bulji ravnodušno u me. osluhnu pa pode dalje. Ja se trgoh. pricvrkao za krš.kaže tupo Svrzimantija i udari nogom u vrata. Ozrene! Imaćemo červiš i čorbu na pijevcu. ■'■••_■• ■>•/■■■ . Ivanka! Otvori mi vrata. Za nama se gube glasovi iz krčme i ostaju u tijesnoj ulici. . Ile je pjevao. jedi! Nemam ih komu nositi. Gaj vrh kuće noću bijel. sva naga. Tako ležim omamljen vatrom. 'V . viknu Ile na ono "od" i glasovi mu se sliše sa gud-njavom strune. Ile zagusla.

prošarani trešnjama i mrginjima. Andrija? ■'••. . Čini mi se da sva treperi. pa zbunjeno osmijehnu. pogledaj kako sam pokvasila haljinu! Sva mi se pripila uz tijelo. Veliki šum se stišavao. . a kotlina uzviknu. eno je pod brijestom! Čujem kako pjeva.Dome! . ima. Osluhnu još časak. prijatelju! Možeinto zasad i kt^fea.Grozdane.Dobar dan. Grlice? . . Grozdan trese hldjmuTlTžTatna prašina kapljica prosu se u sunce i pretvori u dugu.Proći će brzo.U zdravlju! ' . Sama je.smije se Andrija. nepregledan i širok kao svijet. Sjetih \ se sna o Grozdanu i Grozdani i čuh ih negdje skrivene u drveću. čiča! Ima li lova? .viče čiča.Rano je još. Grozdana kaže Grozdanu: .■■•. Osluškujem i ja: šum se gubi. izbeči se. Ja vri P brijesi K strese r tram ozvar naletj šum Najpi otvor .kažem ja. . U Dragušici nije bilo jeke. Grlice? Je li? Da. da svaki šum ozvanja u njoj. a kiša nije naletjela hukom. To je duga iz Grozdanine haljine.. Ja vrisnem. Najposlije utiša. . zajedno ćemo! . pa viknu tanko. u njima miriše vlažna hladovina. Ja sjedim sam na panju pod brijestom. Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac.Hehee. Jest.45Jurim niz glavicu. a glas joj zadrhta u bistrom vazduhu: A .Sama si. mislim ja. zabodena u dva planinska podnožja. . okrete se. . xn. Čuva kozu. Izlazim na brijeg.Šara li grožđe.kaže ona. (Grozdana se kikoće i sav se gaj ori. Ćutimo. Duga.Doma i Vranjka vraćaju se s rada iz polja.Zemlja pije vlagu. Zaćutasmo ponovo.Stišaje se. Ja posma-tram Grlicu. a ona ćuti i osluškuje. Koza se plahnu. otvori se.A otkud ti to znaš. nego istiha. Razmače se oblak. . Rosica Kamen crveni se u suncu. ima. Jest.Oj! . Kaplje se cijede s lišća i plamte u suncu bistrim. Grlica naćuli uši kao zec. . . a šum proguta ciku. Tik rijeke koliba čiča-Krnje. a on joj skide haljinu. staklenim sjajem. .kaže Grlica. Negdje se ču govor. . Grlica se strese. a kaplje prorjeduju. . a brda stenju pod upaljenom žegom. kaže.Pa znam. kažem ja i hitam na Koravac. Široko veselje treperi u vazduhu i šum. . . Uz rijeku bašte Raljevine.Pada. Ona se trže. na čistac. samaje. dere voda o liticu.pitam ja.kaže ona.Hoćemo li danas u ribu? . ■'■■ •■■■•■ . Strah je pa pjeva.■■ .Grozdane.i Grlica potjera kozu. . Haljina joj se sva pripila uz tijelo.ču se odozgo s ulice. a rijeka mu odnosi glas. na zavijutku. Pogdjegdje se bijeli i pokoja maslina. preliva se kotlinom. diže se u veličanstvenom luku.-■ A vinogradi vise po bregovima. \ 46i šum. pa zameketa. pribra. Odmah pod kolibom. osjjšLmi-haljinu| . nasmija pa iščeze. osluhnu: . Jedva čujan i krhak šum šapuće negdje skriven. Pod brijestom je Grlica.Zbogom! \: -■'' ' . Oblak je prelazio preko kotline.Pričekaj.

. Ko li to pjevuši? pita seja.Je li iz vrtla? . Ozrene moj! Neka.Pa ja nisam muško.Grlice.Jest.crkneš. o Ilinudne. Vrijeme prolazi. kada god jutrom prolaziš ispod naših ozora. Neće. Grjehota ih je hvat više nego je potrebno za hranu. ka^_rjtičeJ^^ XIII. Neko kesi iz tornja i maše nekom. Ja i Grlica razgovaramo na obali. bi nešto preko trideset godina.kažem ja. Neka tamna rlja stoji pred crkvenim vratima: o. ko mlade bičića odmahnu rukom pa zaćuta ponovo. . Noge su joj malene aobljene.Jest. Zapalismo.. Grlica plete čarapu. ono on zbog tebe pjeva. ne piješ lipšeš. Ciča zaćuta i nastavi da plete vršu od vrbova pru Vrša se plete u obliku cunja. . pjevaj Grlice! . Dostaje. Koza brsti kapinijGrlica se zbunila pa je dozivlje: > Bara. . . Pijevci se dozivaju selom. .Gledaj. ti pjevaš. rećemo. poznajem je po glas To Grlica pjevuši.Onda Bog daje drugu hranu. kupaš li se ti? . Neko pjevuši dolje na obali. K da je Bog stvorio ribu od mahune. prijatelju.Dobar. .Dobar je u tebe duhan.vičem ja nepriro nim glasom. . . Haralampije. Grozdana šapće kukuruzima: . A vi.kaže Grlica." .kaže čiča. Svejedno. Ja sjedam na stijenu. . ti misliš o klasicima? Hahaa! Klasici u samostanu. Či plete vršu. sutra ću loviti ribu sa čiča-Krnjom. ne umije da izađe. Sumrak se razmiče td kotlinom._ . Ustajem.Ti na kupanje? . Grlice. dobar. Doni-ću i tebi jednu. Koza žuri pred nama. a? A šta.E grahne mahune. Hoćeš li? Sjedam do nje. ovdje nije duboko! . I grudi su joj male. pa k se riba u nju uvuče. Ugleda me pa zaćuta. pijan kao čep. . Grlica zadrhta. Glasovi se protegoše sasušeni kukuruzi zašumiše niz njive kao zli jezici. čiča? ." Drum se vijuga kroz vinograde.Grozdane.Ti na kupanje. Poslije gaza po vodi i umiva se. Jučer je u Kriv Viru uhvatio pet komada.Hajde. danas nećemo. a igle joj podrhtavaju u rukama. Voda huči. Sada. a oči krupne.trže me čičin glas. . . Suton pada. A ona. Cik zore na Mrkulji. smijem se zategnuto i bacam se u vodi I dan prolazi. zakida plotove onekeće. roblje zaraslo u tamne borove. Na drumu Svrzi-mantija. . . .Ne boj se ničega. ljepše je biti i prevarena nego neobljubljena. ućice se bude. prijatelju. . mladež.vičem ja.kažem ja i obavijem ku oko nje. A? I on udari u strahovit smijeh. pa basta. Ne idi k njemu u gaj! Iznevjeriće te. pjevao sam ti. a eto ja sam se posljednji p okupao kad sam odslužio vojsku. A ja bacam kamen u vodu. Upropastila me. . vrisnem »pjevam.kaže Grlica i sva pocrvenje. poplašene.Ne. Ja vadim lulu i pušim. zatvor se uvrati. Negdje sušnu tiču-la. stidi se. Poda mnom se budi selo.kaže čiča.Ništa ne razumijem šta pjevaš. . Tanka sunčana zraka ciknu svrh Ko-lovače i zapali se na zvoniku.• . ustajem i prikradam se. Ja ti kažem.Grlice. 49Majka mi kaže: "Grozdan. pa opet žene u samostanu. prijatelju. Muškarci se kupaju u rije . Jest. prijatelju. . pa samostan opet u klasicima. Za nama huči Hučka i sumraku lijeću šišmiši povrh nas.Ja se uredio. popržiš ih na masti pa su kao riba. lijepa djevojko. . Piješ . Sjedam na stijenu i gledam u selo. Krnjo izvadi lulu. ona kurva.a Bara podiže glavu pa zam Ja sjedoh na pijesak.A kada ne uloviš ni jedne. Bara! . Grozdan je nevjeran. a ja mu dodadoh duhan. Ispod starog groblja Koljenja primičemo se selu. jest.pjevao sam ti: "Grozdano.u bis okre' cijed Nas 46 . sve je svejedno.kaže Grozdan . bora joj krvavoga! Uh.

Noću je prava IvankaT^Ona sada i ne misli na mene. . . Utisak propasti i bolesne bezbrige izbija iz svakog predmeta. Na ulici Ivanka. .Hajde. prazno.Dobro jutro. a ja nosim veliki štap.Hehee! Tako. rutavo. Napeto nestrpljenje napinje me svega. epilep-tički hrče na krevetu. _ O-o-o! ' ■'•■> ■■-•■•■ -■■■■■ ■ -■■ ' 52 Nenadano suh sušanj puče mi pod nogama.. a hiljade vra-baca žamori vrh nje u lipama.kaže zamišljena. Voda nam dopire do pojasa. Svijeća dogorjela u svijećnjaku.. neću više. . none. Upropasti i sebe i imanje. ostadoše isto onako tuđe i beznadežne kao i prije. . Ivanka? Ona odgovori i priteže uže. Neću. Hajdemo k tebi! .Kažu da je Svrzimantija svu noć prepio na K6--ravcu. . a ona se trgne i napne sluh. tako prijatelju! Plahni ti njih malo! . ali stvari ne oživješe. duvne. smije se faunski. suši mi se u grlu. Dah mi se koči u grudima. pa odmah zahrka. prozorsko okno. Poslije prelazimo Brijestove. prijatelju! Hehee! Danas ćemo pod Brijestove. Sve zjapi rastvoreno. Ona misli na Svrzimantiju. a jed50 na stolica bez noge izvrnuta usred nje. onako obučen. Na ulazu stražari star. bježi u hladovinu. a on. Svrzimantija.ustaje on i. a niz staračko tijelo cjedi mu se voda i saliva u jamice.. a Grlica se usplahireno trže i pobježe u žbunje. a čiča pred kolibu da zgotovi ribu. a tijelo joj se njiše pod teretom. none. dere o obalu i klokoće. . Nisam ja Haralampije da prodikujem. tiče. Kapljice joj plamte na krhkom i golišavom tijelu. Vrućina je. Ivanka! . ooj. Ja se pritajih.Zbogom. prijatelju! Ukupi suvaraka za vatre! Oooj! . i mi se povraćamo niz tok.Hajdemo kući. .Prijatelju. Najednom joj ruke stanu i preplašen pogled poleti unaokolo. uzvištalu sobu. Izićfoh u dvorište. Ivanka ide preda mnom. Sve ispreturano. Stoljnjak poliven vinom. Prikradoh se u žbunje. .dovikuje odozgo čiča-Krnjo. nije niko. opatice. A gore pod stijenom ima je mnogo. Njegovo crveno lice. .kaže čiča. Osjećam daje danas hladna i poslovna. 51Čiča drži vršu.Je li li šuštala. bojeći se da opet ne bude trčao. Cijela soba vonja alkoholom. opatice. y. klok. grčke. Što li nema Grlice? pitam se ja i pretražujem plotove. viče on. evo ih dvije! I čiča ih vadi i niže na vrbovu mladicu. Mene nešto peče.Hvataćemo je na udicu.. napola sasušen dub. gur. Nesreća! Meni gaje žao. Grlica! Kupa se Grlica. . Oslonila na stijenu uprćeno burilo pa počiva. i duga zatreperi nad rijekom. a nizašto. a gomila razbijenih boca blješti u dnu dvorišta. .Ohohoo! Pobratime. Kod široke kapine .Bog dobro dao.Duvne.Gore u tjesnacu -nije... . pa se riba krije.A sjećaš li se ti onoga. tiče.nije. zaškilji u nju. svježe grudi. čiča? Jesi li zapeo vršu? . klin mu ćaćin! Ime mu bijaše. . Nešto se bućka po plićaku.Moraćemo se povratiti. Pljusnem gurom po obasjanoj površini. Ne.kažem ja.viče čiča. i guram u brijestove žile. blijed i iznuren. klok! Čiča podiže vršu.. hajde! . i mi se rastajemo. jednako ponavlja: . Klok. . . . razbarušen. . I Grlica nastavlja bućkanje.ljuti se Ivanka.A ja tebi prodikujem? E. zbačen i zavraćen. To je Bara šušnula u plotini. zaraslo u bradu.kažem ja. ime? Neka ga đavo nosi! Haralampije! I usnio.Zbogom! . niko. Zrak sunca probi se kroz mutno. Bježi pod Kazane. pa sve uz Hučku. a brada mu se zasmija. Uhvatili smo još tri komada. Ćutimo. U sobi sve porazbacano. To se njoj samo pričinja. On sjede na stijenu. Prilazim polici s knjigama: latinske. pa kroz pet dana nije smio da zaspi. opirući se oda me. Neka tjeskoba života.. zavali se na neuredan krevet. Čak dole podno vira oglasi se Bara. XIV . Mali šum u žbunju. neki naši stariji pisci. Iz svake knjige istrgnuto po nekoliko stanica. Drhte joj male. Haralampije da trči. kaže. Grlica izlazi na pijesak.Ovdje nastaju dubine. tjeskoba očajna davi ispreturanu. Kuća sumorno ćuti. tamo negdje u klasicima? Kako li mu bijaše ime. Ja na kupanje u vir. Nju_budje_samo_noći.

a Minda pojatama.Ljudi znate li kakva je razlika između kradljivca Joše i Ženskara Minde? . . Ja pođoh. Na našem čardaku svijetle se prozori. Gorštaci već pridolaze i spremaju konačišta pod vrbama: prostiru sijeno i gunjeve. Sjedim ja na stijeni vrh kuće. Zvonca zvonckaju nemirno u tami. . [ Pio je rakiju. . . Pod nama leže njive. . Majka joj zna mnogo.kaže Grlica.. . hajdemo u dvorište! . Jedne noći posipali suiPeru _YrtikapuMz groblja.Ima mnogo crnih duhova kao u nas u Koljenjima. napola nemarno. Poslije se razbolio pa umro. A rakija se pije i čejreci mesa vise o čengelima. ubošće! -skriva se Grlica za me. pa je još juče otišla da ga potraži.i ona ustaje. prijatelju! . a zvono zalaja u kršu kao ovčarski pas. Grlice? __. Dolazimo do Grličine kuće. Bukti na zapadu nebo. Čuje se kako.Gdje si bio dosada? . Leko se opruzi po klupi. Na visokoj stijeni vrh Stublina sjedi Svrzimantija.Čekala sam te. Zirkaju svjetla. Gore .A zašto.kažem ja. Nebo bistro. čuše se glasovi. . ^^— JPa tako.Vladam. Haralampije čita molitvu svom pobožnom stadu. . .Noću je strašno u šumi. Lišće žamori u košćeli.kaže Grlica. a brda oko kotline crvene se kao ogromni božuri nekog krvavog boga.. zvjezdano.Mama mi govori uvijek da kasno ne prolazim ovuda. pa sve utiša.A ti pljačkaš svijet po mehanama. Ne valja. Neko zapjeva stranom preko Presjeke. a bočica ciknu o stijenu. .kaže on.Šta ti tu radiš. . Grlice! Idem sam. . / . hej. Vrata joj nezaključana. Ozrene. jiad ^ dom. I dedo Škembo svaljao se odozgo ispod Šeputa da popije koju. Svjetlaci se žegu po baštama. Škembo se podiže. .Draga.Kaže Leko. Otac 53sjedi na klancu i puši.Laku noć! . . podviknu. U sumraku izgleda kao obješen o liticu. veliku planinu. Upravo smo prolazili ispred Koljenja. Brda ugasnuše.kaže ona.Ivanka. Misa na Gorici. mahnu rukom kao da blagosilja kotlinu. pa poteže iz boce.kaže svečano. Večernja zvijezda plamsa gore u visinama. Dođe Minda Ženskar. pošto me "cfcjstiže. a djeda u Vrdima ima veliku. . Ivanka spava. . . Ona me ne gleda više onako bojažljivo kao prije. Iz tame dopire sušanj.. Ja ostavljam čiču i odlazim s Grlicom u selo. a u očima ima strastveno gori večernje rumenilo. Priča mi o svojoj majci i o djedu u Vrdima. a Ile zagusla.kaže Grozdan.Pričekaj! Skupa ćemo. . ne boj se! .Ivanka. Selo pospalo. šta ti to tako divlje gori u očima? Mene je strah od tvog pogleda. . Idem na Koravac.To gori u njima večernja pjesma Božija. Primičemo se selu. Na četiri kraja drže na sebi zapaljena nebesa. Poslije prestade. Sjedimo pod dudom. Grozdana pita Grozdana: . .pita otac. . pa zapjeva. Bara žuri pred nama. čak gore pod čardakom. Neka ptica kriknu. — Na rijeci.Laku noć! Laku noć! . Tiho. . . Iz tame su se nadvirivali bijeli krstovi. pa zaspah. • ' ^:54 . — Stojan ti donio neko pismo i novine iz Kamen-grada. . šapat i rzanje konja. U selu mrak. .kažu i oni.Jošo se prikrada torovima.Pjeva Doma tetkina. XV. Čuvaj se. Mir sjedi pod Mrkuljom. . ustani! .doviknu mi. srdito reži naš Puto. crno goveče stoji nasred puta.Dragi.kaže Ivanka.Laku noć. Grozdan i Grozdana u crvenim haljinama i užarenih lica stoje zagrljeni dolje u njivama. .Mi smo jedjjtja pfavjTcIva vladaoca u yqj kptlujjT*^"^™"* ^^ "~ Pred Galaminom krčmom gori karbidna lampa vrh našeg stola.kaže mirno Minda i namignu na Vidu.kažem ja. a Grlica se pribi uza me. . Miriše procvjetao vrijesak.Vidjela sam te večeras u Galaminoj krčmi. Sutra je dernek. u koju nikada sunce ne dopire. .Sunce zalazi za Mrkulju. . a Svrzimantija se zagleda u mrak teško i crno. mnogo pjesama i priča. .Lajikova šarulja.Hvatali smo ribu i pušili lule.Izgubilo im se šilježe negdje u Bijelima. Nečije krupno.

a srca zanijemiše u gomili.kaže ona. a mi samo pijuckamo i posmatramo. pa iskapi. Nešto bih htjela.Ivanjcajjopja si i opojna kao ljetna noć. Pjevaju silno.■" Moje sunce žarko. • . . kažem ja i obavijam ruke oko nje.. . 6ro se igra: skaču kao bjesomučnici .U krugu. . razbarušenu grivu.šapćem ja. .. ■ . :. . Vratne im žile zabrekle brekte. u krugu radoznale svjetine. surovo.kaže Leko Glas side ispod Gorice. Njedra joj zabrekla.Pod česmu. O Ivanka. klade se u deset litara vina ko će bolje da pjeva. u složan glas.. •■•• . Ivanka gleda zamišljeno niz njive.'■■ >■. Ivanka miriše kao zemlja. . i podvrisne obično muškarac.O. . što je pusta planina! kaže Leko. plamte obrazi i. a u krugu se razliježe smijeh i vrišti oro. . prljav i pocP" jepan-. 57Hej.. zvjezdano nebo. daj rashlađena vina! više Švrzimantija..Drž' Ružo! . Selo je u dubokom snu.Drž' Mate! .: Izgledao je kao luđačka zastava. Za oblake zađe! . za velikim stolom.Vido. zarika strahovito odozgo ispod Gorice kao ranjena zvijer. . i opet se ne da. Kasna noć.. . Ružo! . • . Cvrčci nadigli dreku u vrbama. .duboko.. a oro prestade. Svjetlaci blude po noći. Sunce zasjelo narodu u tjeme pa pali paklenim plamenom i vonja znojem.!■. Ja sam im dao ideju..{. ■. ' '. . Ganja Galaminu Garu.psuje srdita Vida i raznosi boce. zapaljena. udarila mu pjena na usta kao paripu. Najednom zarika neko. Ivane. sav zarastao u crnu.''■ . ' i Z?rže ti mi. Pri svakom susretu pljesnu rukama. .v \ .Ih. Pogleda ga ispod oka i osmjehuje se. Vrišti i rže kao ždrijebac i baca divlje poglede na svoju drugaricu Ružu. Lica crvena. a oči se napele kao da će iskočiti iz duplja.. sveca ti tvog! Kog đavola sjediš u ovom paklu kad ne moraš! . Šušte kukuruzi u mlakoj noći i uspavljuju nas na debelom gunju. ' ' i pogodi ■'■'■ ' / pogodi ' Mladoga Ivana :\ / pogodi. nešto pada na me. sva u znoju. Eto Kri-vošije i Minde Ženskara. iskače svakog časa po jedan fes i bijeli jašmak. ... . što je uzavrelo pasje uho! Oh. Mi.Ta jednom je u godini dernek na Gorici! . kao da je i njima bila misa.sokole ih. ho-hoo! Galama i Vida izgubili pamet pa se samo motaju po krčmi i psuju gdje se god susretnu.Uh. a ne znam ni sama šta. Neki par igra oro. . a košulje prionule uz tijela. ■■• .. ja želim samo da sam kod tebe. ' :•. -. uz vrisku i pljeskanje dlanovima. ubacujući još neke riječi.Kakav li je ovo opet budalina? Ništa mu se ne može da razumije. Zapjevaše u kolu jednoliko. i slično. praši i dopunjuje pakleni orkestar. Ja sam sin gospodnji. a tijela gore od silne vrućine.. a kukovi široki. . Moj Puto laje iz svega grla. a na povij enim leđima nosi ogroman drveni krst i konpać.. ■■. Iz šarenila iskaču crveni fesovi kao makovi cvjetovi. pa svrbe i podražuju opći kikot.. barem. Gomila jednako vri i navire oko česme. kao: pospite glavu prahom zem-ljinim..Kad padne noć. Čim Krivošija naplati smokve.Ništa zato. ■>■.Drž' Mate! .: Koravac vri šarenim nošnjama. Poslije zalaja reskim i luđačkim smijehom. Sve utiša i zamre iznenađeno. imamo pjevače.. . krši. .XVI.Ivanka. ne da se Mati.. Zemlja se osvježuje i mi se rastejemo. a~ona~se lomi.dobaci mu Svr-zimantija. . Pjesma odjeknu. ■•■■■■"■■■ ■'■ Hej. a u sredini. .. Mi se digogmo. držeći se za ruke i pomičući tri koraka nadesno i dva nalijevo. naizmjence. a oni jednako 56 ■tik Za jednim stolom sakupljeno naše društvo i dedo Škembo grohće sa isturenim trbuhom: .kaže oduševljeno Leko..■■ '■. Ivanka se nenadano trza i grli me.! ■. . Jedna grupa ponapitih gorštaka zapjeva dolje pod vrbama. Ivanka!^. Brže ti mi >. Lijeva sljepo-očica krvari mu preko lica. . A Ruži skaču grudi. 55-Ne znam šta bih htjela.. A Mate ucrvenio kao kukurijek. Cio Koravac nabijen narodom. . .. Uši da zagluhnu od pjesme i graje.dovikuju se iz kruga uz opću graju.Na kosi povrh Koravca pojavi se sin gospodnji.. ^gdjejcoji_zaj)a|iein_g5£ izgubi se u ulici da se ugasi. Halka se proširi i svi se uhvatiše ukolo: Puče puška.A ti ne možeš ni da kmekneš. Ivane.Drž'. a katkad i obadvoje. narode! Ooo. Daju takt. . Puče puška •■•'''■ ' Iz zelena luga.'. ' ■■•. . narode! .vikao je neko.. Puče puška.

Sa naše kuće diže se miran pramen dima u 60 plavi vazduh i laste kruže nad crnim odžakom. u selu.. ispij. . riđe brade i pocijepana fesa. majko. . . . kroz vrisku i kome-šanje. pa sve zaćuta.Sto ne paziš na platno. Tek negdje pred zalazak sunca ču se pjesma.'(■ Sjedim na stijeni vrh kuće.Bijelim platno i nemirna sam po cijele dane.kaže starac. Nenadano se trže Svrzimantija i luđački zasmija. Iscijepana mantija vijori u stotine barjaka.~kažu đa je poludio u crkvi! Uosao odnekud iz svijeta. silazim u baštu i mislim na nj. Dolje. . Samo je Svrzimantija pio kao smuk i ćutao kao bezdan.Hahahaa! Na. Nama zadrhtaše srca. jer bijelim braći platno.završi starac i obori glavu. sjedi u bašti i čeka Grozdana. progovori odnekud iza nas. Goveda silaze s brda. . Svi smo ga posmatrali i niko ne prozbori ni riječi. a ja ostavljam platno.Gdje si tako dugo? . Nestao je neprimjetno kao što se i pojavio. kad da se nešto. Pogledao bi zagonetno negdje ustranu da opet metne oči u crno vino pred sobom. Proleti kao strašna sablazan. Vjetar ti ga nosi.Ko je? . .trže se Ivanka na postelji. Eto ti. pa jurnu na gomilu. bože me oprosti. čujete li! Gomila se plahnu. . da je raspop. Niko ga nije ni primijetio do ovog časa. .Ćuti. drveno. i ■■■. Grozdana više ne plače u bašti. Hej. Šulja se za mnom niz ulicu. On 58 spusti krst i konapac. Sin gospodnji presta da urliče i zasta na humku vrh Koravca. Krst straže o zemlju. diže ruke nad gomilu i poče da dijeli blagoslov. pa mrmljajući u bradu i blaženo se smješkajući. pa sam te zaželio. sjedam na krevet i ćutim. Ali 59još se niko ne usudi da zapjeva ili zaigra. kosa mu ustade. a ja ne mogu u baštu. Negdje vrisnu dijete i neka baba zaleleka pa zagrca. Svjetina za dugo ne dođe k sebi.Još od jutros me neprestano dozivaju iz bašte crveni cvjetovi šipaka. Sumrak podmuklo tinja u crvenoj bašti. isprva nesigurna. Ustajem. Poznajem ja njega" dobro. a čaša mu zadrhta u ruci. pročulo se selom. Gomila se pokretaše i žamor postajaše sve življi. Majka me pita: "Grozdana. a Melentije se ukoči. Poslije otkrivam s nje pokrivač i milujem joj grudi. Puto ne reži! Ušuljaćemo se Ivanki kroz prozor. -kaže mi ona . iz Križana. što si večeras tako crvena u licu?" . .Eno nečastivog u njemu! »' "■'■<■'. mislim ja. najčešće "ovako uz velike vrućine. Hladan vjetar silazi s Mrkulje. Stranom zvonckaju zvona. u oblaku prašine. Ali starca nije više bilo. Poče da pije naiskap.Drž'te ga. Ja mislim na njega. sva bolna od želje. kao prikaza u suncu i surva se dolje na veliki drum. Sjedio je na stijeni.Potra narod! A Melentije jurnu kroz gomilu. Svrzimantija je posmatrao starca. ne budi Ivanku! . Neki starac..To je. Opet se zaigra oro i mladež zaboravi na ludog Melentija. Odavna je nisam vidio. U zapaljenoj tišini. pa poslije zaori. .Ivanka. Idem Ivanki. pa poludio.Uklonite mu se s puta! To je ludi raspop Me-lentije. Čijem Groz-danin glas. XVII. Mi smo tiho ćaskali. A nečastivi ga spopada.On je iz mog sela. . Puto odriješen. lupnu nešto šuplje.• . crvenim smijehom. nenadano vrisnu nečiji glas iz gomile: .A ja i ne mislim na platno. pa opet riknu kao ranjena zvijer. a Puto zalaja. starce! Ti si mi prorekao sudbinu! . pa najednom. . dohvati krst i konopac. ljudi! Drž'te ga! .Cvjetovi gore na suncu kao smijehovi crveni i sva se bašta smije vrelim. na Grozdana. oči zasvijetliše. od crvenih sipkovih cvjetova. Cvatu šipci i sva se bašta crveni. zaželio sam te.viknu on. davno zaspalo u njemu probudi. Živim sam na čardaku.kažem ja i okrećem glavu. nategoše mu se bore na licu i među očima mu skoči mrk čvor. On je iz Križana. Kretnje mu postadoše nervozne. Puto. govorim ja. a ja sveudilj sjedim na stijeni.Gomila se zatalasa. -PrjJ£_jbajk-godine. a oblak prašine diže se za njim. Nije mogao lako da se opije. Grozdana. gorštak. Što li ovo radi Grlica. .pita me majka.šapćem ja.>' . Svi smo ga jasno vidjeli. Noć.

On sjede ćutke i spusti bocu kraj sebe..kaže on. ne idi još! Ne idi! . jasno se ocrtavala tamna silueta brda. Svrzimantija se smrče. ovi mi ruke oko vrata i proteže se u krevetu. Ja kad vidim da me žabac posmatra. Selo se budi. . može biti zna sve tajne zemlje i vasione.Čudna je to stvar.. miriše feslidžan pod prozorom. . i opet nasta tajac. a vrh Mrkulje krvavo se zlati u nebu. a zrikavci zazrikaše složno. pa osluškuje. .) Zrikavci zriču krto u lozi. Daleko na obzorju crnio se čopor borova kao zloslutna mrlja. Usla-čalo se čovjeku.Zbogom. . a on katkad veoma čudno gleda u čovjeka. Ozrene? . u sve. Kao oštrica ogromnog noža. '..Sumnja u Boga.. . Mi se opružismo o gunju. smiješi se čudno i pripija uza me. Samotinja. a vjetar zašišta u lozi. A? Pravi je grom. .To se noć bijeli u oknu. gucnućemo. . Dolje pod nama. eto. Ja ćutim. Ivanka! 61.Da. ili ovi zrikavci? Vrag će ga znati! Može biti da mjesec i jest bog ili.. •.Gucni malo. .. . Mjesec proviri iza brda..U šta sumnja? .nastavi on nešto docnije. Mjesečina.. Gucnusmo. . . Sigurno misle da je on bog. tako sjediš.. koliko li me je mučila ova samotna tišina! A ja gucnem. . .-.a nešto te zazebe u srcu i postaješ nesiguran i plašljiv. odlazi. 62 . : --.Gucnućemo koji put. pa ostane u istom stavu.. .trže me Svrzimantija. .kaže ona. i eto spasa! .. A mi smo ćutali i očekivali.Ranjak vam na brijegu. Pijevci učestali. ■■■'■. O. ..Ivanka. Zora blijedi u oknu.Pa u sve. Zvijezde drhte u mjesečevoj maglini. . Ivanka! .. \ .Kako zrikavci pozdraviše mjesec. u đavole.. sve to više sumnja.. podrhtavaju.kaže Svrzimantija..Nije ni čudo što vas obilazi.. . U mjesečini je bilo nečega pusta i osamljena.i on mi prući bocu. . vrela si kao vatra. u jedan glas. a svuda unaokolo polegla tišina po blijesku loze i po vinogradima. duboko u kotlini. živeći u ovim brdima i pijući rakiju.. Puto me čeka pred kućom. .Znaš šta. Ostani! I ja ostajem.. Noć se razlijeva pod nama. Ja pušim lulu i sjedim na ploči. Udovi joj vreli. . . . Osjećaš li mu miris? .. Ivanka! Ona se čudno smije.Eto. Pokrivač spada. a Ivanka se savija oko mene. Ja zapalih lulu.Ivanka.Rakija. . . božje oko.. spavalo je selo. Večeras sam ga zalijevala. mislim ja.Osjećam.Ivanka.kažem ja tiho da je ne probudim.kažem ja. Poslije se zamisli.Što čovjek duže živi u prirodi i posmatra je. sviće.. Pun mjesec lvisio je sad nad brdom. .ja se osmijehnuh. ja sam koješta učio u školama. .v '.. Čuh sušanj. . pa sam sve pozaboravljao.Svr-zimantija. XVIII.kaže Ivanka. : Noć krhka. Noć.. . recimo. Sviće dan.kaže on sasvim prosto. Tišina. Sjedim sam u vinogradu pred kolibom.Zbogom. pa uzreo prije nego ičiji.. Svrzimantija napne uši.. . ja pomislim da on. . . a sad ti. Ja iznesoh gunj iz kolibe.■ .. Zrak pade na brijeg. a ona se samo smiješi. izgleda moguća. Šta li je noćas Ivanki.. Ko će ti znati ko ima pravo: mi. 63OSI naš razgovor bio je osamljen.kaže Svrzimantija. . Pomišljaš na stotinu čudovišta kojima si se trista puta podsmijehnuo.šapćem ja. jasna.. . Žute se njive. a Puto minjuši u pete. . . ■ . Tišina. Sjedimo na gunju i guckamo istiha. . Noć. *> ' . pa bahat kroz lozu. smiješi se čudno i pripija uza me. a on savi cigaretu. . ..Rakija? .. Pjevci se dozivaju. . zagleda se niz vinograd. a ona se samo smiješi. . pa basta. u svece.Može biti.■. Već nekoliko noći neko se navadio pa nam krad^ranjak. Spava. . Ćutanje. . . Ivanka duboko diše. ■.. . Šta? .govori on.Ivanka. a ona me i ne čuje. Ovo razbija osamu. Sam si. Ja se poklonih pred ovom dubokom filozofijom mog prijatelja Svrzimantije i ne mogoh mu protusloviti..O. Čekam Svrzimantiju da vrebamo kradljivca. Vrijeme je da se rastajemo. Eto. .V .

Poljubio sam je. uzele joj pratljaču iz ruku i premlatile je. gazda mu ili on.Pjevaj.kaže Grlica. Gdje li je to Grlica.Hahaa! Bog s tobom. . Nenadano iskrsnu pred nas nečiji veliki pas.kaže on i zavitla bocu preko mrginja. Ih. u dnu vinograda.?>■'' ? ■ .Vidi se daje stari majstor. Vrh nas.Tu je. Boca iskapljena.. Šum je bivao sve bliži. gore visoko. . . Sišle su eno iz one pećine. šteta! . . Grlici treperi suza u oku. Grlice? . Grlica sjeda. pa začuti.čudi se ona. Tako u Grabljinama bješe neka Ruža Alepina. i nikad im dosta milovanja. . previja. Ko će je nositi natrag. trže se. . Hučka šumi u pustim liticama i šum joj neobično odgovara u kršu. — . Dolje. Dolje. Po tome se i poznaju.komanduje Svrzimantija. divlja stijena i planina.Ne bješe mi sve ovako pusto dok bijah nešto mlađi. .Zna Joša šta radi.Mlatila rublje pratljačom. . a ja pritegni opanke. . Šum je bio sasvim blizak. Oko pasa joj obavijam ruke.Eto. a ti se pomiči. XIX. Možemo mirno spavati. Ludovala je za mnom. .kaže ona.Neku staru Cavarušu. . a mi sve nestrpljivi]i. kao u bunaru. . Bara brsti.kaže Grlica.One su lijepe djevojke. Slabine joj zadrhtaše. vrišti. sa Barom. . na plavoj stijeni zja crven i neprilazan otvor. . . I mi se povratismo pred kolibu.Poljubio sam Grlicu! Sjedimo u stijenama na izvoru Hučke. Svrzimantija pogleda da nije što preostalo: gucnu. Grabljan.Grlice. grči. Bože moj? pitam se i svraćam u Ivankino dvorište. i još dalja sela. Ne zna se koji je veći lopov. Grlica pjevuši. Mi sami. Ispod ogromne pećine bije studen dah. u dnu vinograda. pa u Polog. Pijano šumi i pri-teže nas k zemlji. Grlice! . 64 . Grlica se provera kroz stijene da naspe vode u tikvicu. Neko je preletio povrh nas. Ih! Čudne su ti žene brate? Kladio bih se po stotinu litara ove prepeke da je tako. preplašene grudi. Kose su im zlatne. . i mi se opružismo po gunju. Samo im je jedna noga kozija.Svrzimantija poče da pripovijeda o životu u selu: . tako mi jedne noći.Ne boj ga se više noćas. Ustajem sav zubnjen i bacam stijenje u izvor.Kada utiša noć.. ovdje na ovoj stijeni vile su istukle Čava-rušu.kaže Svrzimantija..Pustićemo ga malo bliže. Luda. Jeka se prolama. sjedi ovdje do mene! Tako. Barem sam volio žene. Pritajismo se i načulismo uši. . pa drhte. pa potrča niz lozu.Evo. daj još koje ćebe! Biće hladno pred zoru. Kroz vinograd pirka svjež vjetar. a mi kraj izvora u hladovini. Lomi se. pa zar ne znaš? . neko skoči sa pri-zide i izgubi se u noći.A kakve su vile. 65. -kažem ja. Dadosmo se na lov. . .kaže on. On zaćuta. Ne boj se! Naš je. čuje se čak gore do u Kalačine kako motaju svilu na vitlove. Napesmo dah.šapnu Svrzimantija i utrnu cigaretu. kažem ti. Sastajali bi se u sijenu. eno.Upravo tri kapi. . a Bara kmekeće na stijeni i gleda me poplašeno. Nikad nisam vidio onakve žene. Tiho. sad će izdahnuti! A grudi. ispod trsova! . jedre.. a haljine od bijele svile.Nešto me zastudi. Tikvica grca. ču se šum u lozi. Mi ostadosmo osluškujući. Pretražujem obalu Hučke: nigdje nikoga. skriva se negdje po potocima. Čuo sam kako joj krhko udara srce i strepe male. Dok je rakije. Rekao bi. Smrkni se. zastade iznenađen kao i mi.Ozrene.Koju Cavarušu? . biće i boca. Vrh nas visoka. . a ispod šupljih litica provlači se i ruši voda dolje niza stijene. i.Kad on zašušti. Sve su me djevojke poznavale. Mrljanje.Samo oprezno. u Giljanje. Ozrene. . XX. Grlica. Ovo je njegov pas. a obrazi planuše. Potražiće sebi Joša zgodnije mjesto. Tražim je u gaju: nema je. Pljusak odliježe pod stijenom: Grlica se umiva. a vile sišle. . . u pojati.

pjevaju kaplje po mom krovu i uspavljuju me.Čujem. sutra.Minda.Oblizuj se ti kao mačak oko džigerice! Tu ne zabode šape.Hahaa! Biće joj kao i tebi..Svaku večer sjedim na stijeni i gledam u dolinu. s njim. Rušim kamenje niz brdo i vičem iz sveg glasa. 66 A oko ponoći. Predveče sjedim na stijeni sve dok sunoća. Noć. šuplje džinovo oko. Sva drhtiš kao jasika. Sunce odskočilo. Grlica dolazi u nas. A znaš li ti da mi sada samo Doma koprca u krvi. Ni daška vjetra u lišću. . . ■■■ . Duboka noć. sjećaš li se one noći u ogradi? Ih.S Antom Stipinim. Vido. S kim? . ■ ■'''■■■■ . XXI.' ". ulazi! I Minda ulazi u krčmu. Česma pljuska. Yida razgovara s Mindom Ženskarom. Već nekoliko dana ne idem na Koravac. Bumbar zvrnda negdje u tišini. I zaručila se. . . Jutrom ustajem rano. Mir. . Pričaju mi priču o Grozdanu i Grozdani. Minda.kaže Minda.Ne idem.. a ti udi u krčmu! : 67 .zvoni dozivanje i vriska. Toči se mjesečeva maglina. Joj. . Kućice. Duboka noć. Bistrina se smije u vaz-duhu. Motike zvek-nuše. . . Toranj se nadvio nad selo. A ja još nevješt. . Dolje u baštama čuju se udarci motike.A ti.Vidi ti nje! Ući u krčmu. a ja pred Galaminu krčmu. Gore u krčevini krče težaci. kažem ja tiho i osluškujem pritajeno kao noć.odgovara Vida iz krčme. . Očekuje kišu. Veče. . Da.. .Sve kažeš: sutra. -kaže on.Minda. a poslije ludo orgecanje po krčmi. Negdje u klisuri ćuče ćuk usamljeno.■.Domu. Mama je bolesna. naćulio uši pa osluškuje. Ivanku ne viđam. a dolina se pretvara u crno. Pričaju mi olG_rozdaninu kikotik Ujutru sva~kotltna~amivena.Grudi joj strše kao praljci. Krass--krass-krasss. . Minda. Noć utišala. . Nema ni žive duše na ulici. ' UUUU! . Vazduh zvonak kao boca.■'. što li si me vukla za nos! . doći će. .Heej! Uuuu! . što je prigrijao Ilija! Uhvati čovjeka u ulici pa kao na ražnju. Ih.Dođi u gaj. kažeš i sama mi padaš u krilo. Leš-karim pod vrbama. kažu. .Poručio ti Svrzimantija da dođeš na Koravac. Poslije do u kasnu noć hodam po dvorištu.Mnogo prije posljednjih dana. Grlice! Nasjeći ću ti Bari košćelo-vine. Pred krčmom tišina. Mnogo pada ove godine.Sam te je đavo vukao. slatki Minda. . Dvoje djece penje se uz prisoj. . Vida kaže da je poludio. kažem ja.Čuješ. Zaćutaše. Minda? .Ih. ulazi u krčmu. . đavo će te odftij«ti! jAko* leš o tom da pričaš. Začu se bijesan i prigušen kikot. XXII. ■ :.. Sitni su kao mravi. Bog me posmatra odnekud iz tame svojim pro-dirnim pogledom. Na Koravcu vrhovi jablanova miruju u visinama.. . A ja ti šapćem na uho i ti daješ sve. i odloži motike u šupu. 68 Dođi. . Negdje leži širok uzdah. sve do one noći u pojati. : . Stojane. Ulicom prolazi Doma. molim te! . kažeš. . Pada mrak. Sa zatvorenom knjigom pod glavom ljenčarim pod vrbom. Vida priđe prozoru: . Mrk i crn oblak nad kotlinom. . a Puto zareza. grudi kao praljci! I tvoje su nekad iste bile. Ja sam napeto uho u dubokoj noći. početnik.Minda! .Čuješ. Podne je. Šta li radi ovo Ivanka? mislim ja i pušim lulu.. Već nekoliko dana da nije koze valjano nabrstila. gdje ćeš pa za starog Galamu. blješte se tajanstveno. laju krasne o ledinu. razasute po kotlini. ideš li na rijeku? '' .Znaš li s kim sam je neki dan vidjela? . . Slušam kako se kroz lozu i smokvovo lišće provlači lak i sanjiv vjetar.-.Eno Dome. a podne se primiče i razmahuje vrućina. Čujem razgovor gore u krčmi.•■ • u .Grlice.

Majka joj je još bolesna. hoće li se oni zauvijek voljeti. Grlica će čuti udarce. Poslije kmekeće Bara. a ona šapće: . ti me se više ne bojiš. otvori oči! Hoću da ih vidim! . čak na drugoj strani sela. a ja pričam. . svisnuću od želje za tobom! I vračara Domulja slušala je dugo ovu tužnu pjesmu. Cvrčci vriju u lišću.. Domulja pode u kuću kneza Trpimira i zateče Grozdanu gdje tuguje u bašti pod smokvom. I tako se oni voljeli. j . Grlim je. . moga susjeda. davno živio je u ovim stranama jedan narod. Na klancu je grlim. Poslije ustajemo zbunjeni. I tako jednog dana. Krvava sunčana zraka pari mi oči. Ja je čvrsto uzimam u naručje. Imao je staru majku. Ja prestajem. a knez Trpimir ni da čuje za to. mislim ja. a ja tugujem. Grlica plete čarapu. Grozdan i Grozdana. Bili su to dobri ljudi.svirao je on . Samo ne može danas. Ozrene. I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana. 69"G'Mjr Otkopčavam joj jeleče i šapćem na uho: . Pričam dugo o životu u gradu i Grlica mi ništa ne vjeruje. ljepa djevojko. Omamljena je. Ja joj se primičem. Ne boji me se više. Grozdam. . . svake tuge i bolesti. prolaze opojna proljeća i site jeseni.Evo granja. . ili ti kneževski ponos ne da da ljubiš sirotana Grozdana? . i čezne za njom.To su vječiti ljubavnici. jednu od onih što se i dan-danas bijele dolje na Radešu. tek da nešto rečem. A onaj najveći stećak. urešen cvjetovima. Grozdano. Hoćeš li da ti pričam 0 njima? Sjedi do mene i slušaj! I ja pričam: Davno. jesi li srca kamena.pitam ja. . jednu njivu pred kućom. lijepa djevojko. što najdalje baca kamena s ramena i nikad se prazan ne vraća iz lova. a Grlica sluša bez daha. Dođi na izvor! I Grlica ustaje i cijeloga je puta zamišljena. a ona otvara oči i neki nasmijani sjaj gori u njima. Smola miriše u pritajenoj tišini. a ona plamti. Sjedamo pod brijest i slušamo dreku crvčaka. to je nadgrobni nišan kneza Trpimira.Dobar dan. najljepšeg momka u selu. lijepa djevojko.Budim se kasno.Hoćeš li mi pjevati. a nazivao se Bogumilima. Grozdano.Grlice.o. a Grozdana je pristala da se potajno sastane sa Grozdanom. a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Tako je govorila vračara Domulja. Poljupci joj prže kao žerava. Je li? O. dok pada sumrak i večernje sjene liježu pod brijestove u gaju. čim vračara upita za savjet Zmijskoga Cara i napravi čini. Udarci kosora odliježu kotlinom. sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim da zaboravim na tugu svoju. a ja uzalud sviram na moje dvojnice.reče joj vračara Domulja. zar ti ne znaš ko je to Grozdan i Grozdana? . Tijela nam gore kao smola u gaju.Cvjetaju ljubice. Siječem brstovinu. grud ti je mala i jedra. metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu. . .Grlice. uveo bih te u moju kuću i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog. pogrešno plete čarapu. a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. .Ti to sve izmišljaš. Grozdan i Grozdana. .A je li. Vrućina se razmahuje. pa će doći u gaj! Granje pada i pokriva zemlju. Hoću li je poljubiti? Grlica zatvara oči i sva strepi podatno. ja znam: ti voliš Grozdana. Kotlina utišaje. . vrijeme je da idemo kući. i još više.Grlice. a ja u gaj.Grozdano.Što si tako tužna? Reci baki da te izliječi! Jer ja liječim od svakog uroka.Grozdano. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan. Bara brsti. . Grlice? Da.Lijepa Grozdano. Grlica dolazi. Igle prestaju zvonc-kati. veliku kamenu posudu za kiš.kaže ona i smije se posti-đeno.A sada. . ne. a kada bi ko od njih umro. Bio je siromah. a ja samujem. a 7) o ^i . Zore vinogradi.Sutra ću ti pričati šta je rekao Zmijski Car. pjevače mi. da si kćerka 1 crnog vraga i samog vukodlaka. . Grlice! :• Ona se samo smiješi.niču i žrvanj pod dubom u dvorištu. svira samo njoj.kažem ja. sva zbunjena. i pogledala u čini i saznala sve. Neka odliježu. Govori nešto nerazumljivo i sva cepti kao preplašeno tiče. . Grlice.Grlice. kaže njezin smiješak kroz poluzatvorene oči. O lijepa Grozdano. a ona. . lijepa djevojko! . Čujem kako nam biju srca. Najbolje se bacao kamena s ramena.kažem ja. Grlica zatvara oči i sva se predaje. Tišina miruje. Tako ja pričam. 71 ~3 .

da se malo zagrijem na suncu. Grlica naslonila glavu na moje rame pa sluša. Matija! . sva u mom naručju. vračaro Domuljo! Ti si spasla moje prve junake. pa voda na Koravcu curi kao s lista. a ja i Jerko privukli se pojatama.Mene u Giljanima pozna svaka djevojka.viče Svrzimantija. Samo se okrenu. Grlica. A vi pustite da vam blago skapava.Čuj me. (furjb glavarov stajao je na litici i zlobno nam se kezio. a dvore ih tanke prisojkinje i ljuto cvile nad njima da mi se srce cijepa od žalosti.evo je! .Poznaješ li ti Matiju Petljanovu. Eno ih sada izdišu u dvorani. a neki glasovi pridolaze uz vodu.E. pa kao gola. smetenjaci Božiji! Pocrkaše vam od žeđi. .. U brdima zavlada žed i bezvodica. ■^ Grozdano. Ja ostadoh sam na pijesku. Poskakaše u vodu pa. sa svim ljudskim slabostima i slastima. . Nisam ga ostavila.Eh. Najednom odskoči iz mog krila. . za tri gluha doba. postadoše nevidljivi svakom u selu osim vračari Domulji. To reče i nestade ga. a blago se gura i tuče rogovima oko korita. .šapnu Jerko pa se izgubi dolje u njivama. Ljudi. molim te! -kaže ona. istoga časa. sve plićakom. dok se ne ču smijeh pa glasan razgovor.Grozdan nevjera.Ozrene. !! . Zmijski Car pozva vračaru Domulju i reče joj: . Zemlja popucala od žeđi.Koju Matiju? '■"''' . Danju bezizlazna mlitavost.reče joj Zmijski Car. On ode svojoj djevojci. * . Čudne su vam te planinke! Jedre i snažne. vrišteći i udarajući obijesno nogama o bujicu. . čini ti se sve. Nasta urnebesan smijeh i vika. Poznam. Vinogradi zriju. Hučka šumi u stijenama. grij se! Ko ti brani. pošao prvi put djevojkama.A što bi joj ti? „. A kada junaci ozdraviše. Čuh tihe i brze korake.O. yojvodu Ljuticu i junaka Poskoka.Šta ćeš ti ovdje? . pa ih odnese Zmijskom Caru da njima liječi svoje junake.Vračaro Domuljo. 72 r Žege ispržile zemlju. Hvata me san.reče drugi glas. idi s pijeska. kažem joj ja. . kao da ga gledam. a neko iz kuće. a tvoji ljubavnici neka se ljube vječno. a virovi daleko. ot-plivaše niz tok.Gonite ih na rijeku.A ti stojiš kao slijepac. daleko.^ ~XXIII.pita ona. Ništa ti ne koristi ako mi ne izliječiš mog prvog vojvodu cmostrika Ljuticu i junaka Poskoka..Mari? Idi. ne. ' Kroz otvor haljine vidio sam joj ružičastu grud. krhka kao trska. Zaću-tali smo. . . Zapeo kao nijem. onu dugačku. Noći mlake i pijane. a ja ni bijele ni crne. pošao ja preklani sa Jerkom. a košulja joj se pripila uz tijelo. Zadobili su krvave rane u borbi sa cijelom četom blavora Kuse. Idi! Studena je voda. Noć tamna. " ov ° ~ Hoću. Ležim na pijesku podno kolibe. . što si ostavila Grozdana? . a plave oči nasmijane.Gledao sam kroz šuplju medvjedu glavu u utrobu vukodlakovu i sve sam saznao. Živim nepomućeno i hvatam ribu sa čiča-Krnjom. pa na Koravcu otimačina o vodu... daleko. a Grozdan i Grozdana. . zavodne. a ja na rijeku. . Kokoši vrataju. a treći nastavi: 73. . pa kada upravo misliš . a majka Grozdanova isplaka očinji vid za jedincem Grozdanom. . znam što si došla. ode mu pravo u njegove dvore.-Ostali zagrajaše. a ja pričam: .Znate li koga sam neki dan vidio dolje pod Brijestovima? Maru Lekića^ Obukla neku dugačku košulju do članaka pa se bućka u vodi. . ■ . sva pocrvenje pa poblijedi. a Matija ravno k meni.a ona te zbaci sa sebe kao vreću.šapće Grozdana.. što spavaš sam na pijesku? Ustani i pođi sa mnom u moju skrivenu kolibu! . . Andro. Rijeka mi blješti u očima. > . I vračara Domulja ode po trave čudotvorne i ljekovite i kuha ih za tri crne noći. Ne vidi se ni prst pred očima. Zubi joj bijeli. budalo! ■. Grozdano. sve dok joj ne dodija studen.pitam ja. . obilazi sela i vara djevojke. a u našeg Pute krvave oči.kaže ona. . Knez Trpimir umre od tuge za svojom kćerkom.A.I tako vračara Domulja ode Zmijskom Caru. Iziđe. .Onu ispod borova. . Pas zalaja. Seoski momci provode praznik na kupanju: liježu na pijesak podno mene i razgovaraju o djevojkama. dopuštaju. . Grozdana se naže nada me. u loncu od ilovače. ^p sva preplanula od sunca. I odmah pobježe.kažem ja i smijem se. ha. Sutradan Grlica dolazi na izvor. A nje stid. nasmija mi se i nestade je u vrbama.Ne može se preko tuđih irada. . a lišće plane pa opane.Pa hodi. Pojila zasušila. a ja na pijesak. .

a ona ga pita: Ko dolazi meni u odaje? ■'■ Ne vidim te.. Svrzimantija me dozva k sebi. Iz tame nas podzravljaše.Pa jeste li vi poludjeli? Ko će vam na ovoj vrućini sjedjeti u krčmi? Vidiš li da se izgori..dovikuje čiča-Krnjo i budi me. juče dođe onaj zelembać.! . Oplakujući mog sina Ivana.viknu Galama. To ne bila tica kukavica "' ' Nego stara Ivanova majka.Koliba je malena i sva zarasla u bršljan. a pjevači se ustručavaju ko će prvi da otpočne. xxv . tvoje je tijelo ružičasto. Opet gucnu i otpoče: ■■. . <:. Glas mu nije topao..Sad će početi. Minda. pa otpoče: Kuka sinja tica kukavica A na kuli mladoga Ivana. Ko kad je Bog daje. kao i pjesma mu. Hehee. Galama sjedi za tezgom. diže se.. Ja ustajem. moj zelembaću! . Njegova razrasla figura i ruka zadignuta na šiju ocrtavala se jasno u polutami.sreta me Leko na ulici sav procvao od sreće. nekako tiho i svečano. Svi ćutimo. . . plaho. deda-Škembe i Krivošije.. Voda tekla kroz luge zelene.. . Voda tekla. Vida sve natopila vodom. .. Tišina! Dedo Skembo duboko diše i tare znoj sa čela. Koliba sva plava. tvoga mi poštenja! . Kao da tanka pila prolazi kroz srčiku drveta.To je od sunca. samo se čuje teško deda-Škembino disanje. . ' . Gucnu i on. 75.'. lugar.:■. Prinese čašu usnama. počinjite. Leko sjeda za sto do Minde.šapće Grozdana.E. . kaže. ciknu i presječe. '". t. iskrivi šiju. iskašlja se. zavodno se smiješi i sjede mi na krilo. a koliba ti je sva plava.-. a Grozdana smiješi. Kako li prije ne vidjeh ovu kolibu! Čudim se ja. ni bujan kao Mindin. Zar zna riba staje dozvola? I stari su naši lovili bez dozvole.Ja? Po te.kažem ja. . poštenja mi! Eh. . Uđosmo u krčmu.Ja ću prvi. kažem ja opet njemu. pa mi kaže: "Čiča.. . Okladili se u deset litara. "■■'■ ■■'■''■ Očinji sam vid ja isplakala. . a Minda izdiže. A kada dođe do onoga mjesta: Traže Maru. pogađa mi misli. al' je naći neće. ■ . Hladno je kao u trapu.kaže dedo..mislim ja i mi skrećemo na Koravac. Svrzimantija ne dozvoljava da se otpočne bez tebe. 76 Krivošija je silno uzbuđen. Ozrene.•■ Ulazimo. ali je silno žalovit.A gdje si ti pošao? . On se izmače na kraj stola.. A kraj vode čarape vunene. . U toj pozi odjeknu visok i snažan glas. Mi očekujemo. živ ti bio majci. pa je ribe uvijek bilo. . a strehe popadale i da mu se preudala ljuba. Glas mu treperi toplo i osvaja slušaoce..Grozdano. .. vonja i prozori pozatvarani. A kad dođe do onog mjesta gdje ulazi majci u odaje.. zatraži čašu vina i gucnu. pa nikoga ne vidim.kažem ja.Krivošija naplatio smokve.kaže Minda prigušeno. Zablještale mi oči na suncu. A kraj vode. Vlaga.Znaš. . .. . ...' ." Kakve dozvole. Spremam se u lov. . >.lW ' Kukajući već je oslijepila.. Minda je probao glas. Hajde! . : ' Krivošija izvije i oteže žalovito. nape i puče u krčmi. . a ruka mu drhti. djeco.Danas treba da pane odluka. što nam otvara cijelog Mindu. Majka piše sinu u tamnicu da mu je kula oronula. . . Svi smo bili tronuti. Nešto sočno i muškaračko ima u njegovom glasu.Hajde.Neka samo čeka dok me uhvati. ispusti nekolika visoka i sumorna tona. Bože mili čije li bi bile! Minda se sav dao u pjesmu.Ozrene! Gdje si ostavio gur? Ooj! . ' Traže Maru. zabranjeno je loviti ribu bez dozvole. Jest.kaže on. Bog s tobom. . . .nasmija se podrugljivo čiča-Krnjo i mi za-gazismo u vodu. Kroz lugove hitra voda teče svi pomislimo da je Krivošija izgubio okladu. plaho! Nije čudo što te djevojke toliko vole..

Nenadano se razliježe lelekanje kao za mrtvacem. Medo došo na klanac. . bože me oprosti.kaže mračno Svrzimantija. Snažan vjetar zalijetao se sa Mrkulje i povijao me k zemlji. . ali hajdemo sad jednu veselu! . svekrvice. Čaše zvone kao lanac. izvedi ga! . .Ti ga još nisi ni vidio. Galama ustade iza tezge i postavi piće.■ . . .kaže dedo. A kada Vida otvori prozore: osjen prešao preko krčme. što se uopće ne da izreći..E. a trbuh mu se tresao kao mijeh. priđosmo stolu. kao konj. .vrišti Vida i previja se od smijeha kao u grčevima.jednako uzdiše Krivošija. Leko ga pogleda ispod oka.. 77.Vida zajeca dolje u dnu krčme. Svjež vjetar pirnu i pokrete raspoloženje. . .kaže Leko. Govorilo se o pjesmi. . alal ti vjera. Lelee! . Smrkavalo se kad sam napustio krčmu. ' 79■ A mi udarismo još jače. Krivošija istegli šiju. gledaj samo Škembu! Pravi medvjed! . ih! . A može biti da je bila i duboka noć. Jača je. Krivošija. Bio se razbolio proljetos. pobožni i krotki kao i pokajnici.Eto. pa bi mu čovjek dao i posljednji zalogaj. a Vida jednako jecala. ■ Šta si donijela? v. Ali kad Ivan ispušta majku iz ruku. šta vam je pjesma. i od molitve. i svi se kucnusmo.kaže Leko. Išao sam četveronoške. 78 Pije se. Vida ode u kuhinju.Ih.Samo neka popije koju pa će odmah prepjevati.. Krivošija je probudio najdublja i najskrivenija osjećanja u njima. ne svaljasmo pod stolove. Svi su postali dobri. Pjesma ostaje u nama kao neka prekaljena uspomena. Vrijeme prolazi.E.■. Ja sam igrao bijesno. kao na molitvu. a kiša pada i sve se zeleni. ..Hajd. a oko mu zasuzi. v Ište koru hljeba Da prismoči meda. vidi daje mrtva od radosti. ali ovo. pa jedna u uho. Svrzimantija je držao glavu u rukama. ■ Donijela sam. Uđe Vida: . nego samo vijo oko kule. I mi svi prihvaćamo: Haj.{.Gledaj Škembu! O. : . Vida i Minda sjede za tezgom i pucaju od smijeha.E. Prazan vratila. I majka ga po psu prepoznaje. Svi teško ćutimo. jer odavno zalajao nije.. . a Svrzimantija je dizao koljena do zuba.kaže Svrzimantija. . i Minda je pjevao. Kasnije predloži neko da igramo. grbonja. . haj. Minda zapjeva.. Krivošija završi pjesmu kako Ivana niko ne prepoznaje osim psa. i uhvatismo se u kolo. pa otišao u Vrde.Ih.Vido. jesi me natpjevao. . . kao da ima nešto tako veliko da kaže. brate.Siromah Bespara! Eno ga još jeca u bašti. da vi znate kako je pjevala moja pokojna Jurka! Ih. sinko! . :: Razgovor oživljava. a Galama priđe stolu. Jača je od svega na svijetu.uzdahnu Krivošija. a mi svi mirno. a laka svakidašnjica obnavlja se i treperi. Neko je urlao u stablima kao da mu đavoli kožu deru. . kaže Leko.? Prazan vratila. a mi bjesomučno mlatimo uz medvjeda dedu.Bespara. u zdravlje pjevača! . .kaže Minda i zapjeva treskajući nogom i dajući takt: U pohodam' kad si bila. . Prazan brzdar donosila. . . a Svrzimantija mu samo ćutke steže ruku. ujeda za srce.Ko je to .upitah je nehotice.. braćo moja! Mi ovako sjedi. udarajući pesnicama o tezgu. druga mimo uha. . . sve dok se. Sto sam donijela. Isuse Bože.. pa zapjevaj. pa se klimata.kaže dedo Škembo. haj! ' . :■■y .. a muški osjetiše nemir i oboriše glave kao krivci. Na može da ti gusla po cijelu noć. napola mrtvi. On i ne izlazi iz bašte i kuhinje. uz zveku čaša i praznih boca: Privezan za lanac.. Dedo je huktao i podizao teške nožurine..Ni stotine Haralampijevih predika ne bi ovako djelovalo na ljude.. . Šali nije bilo mjesta. Samo se pilo. a Galama se truska lijeno i pospano..Samo ima razlike između pjesme i pjesme.

Ti razbludno kikoćeš. oče. a ja sam je napravio. ■ ■■■■ ••■ Vinogradi uzreli. Samo se zabrinuo za ki-ridžije. . U lišću zreo ton. a bura zviždi u dudu: Haj. Ona se zamisli. sve sam ja čula. vlažna.Došla sam samo da te vidim. Grozdano.Bespara svira na pero od luka. .Grozdane.Hohooo! Ja ovako. . Kuća zatvorena. maše nogama i puše u pero od luka. Ovo su posljednji i najstrastveniji trzaji ljeta.xxvi. . . nasmijano.Tako. a u očima joj treperi nešto nemirno. Idem u gaj. pa idem na Koravac.I sada sam pošao u gaj da siječem kostilovinu. Vazduh podsjeća na blisku jesen. A poslije sve utišaje i ja čujem . Uzrelo ljeto miriše na jedru dojku.govori Grozdan. Mislila je ne berbu. Ivanka spava. Zatim se povraća i gleda me ispitljivo. nabijam teharu duhanom. vise pune meda. skoro će ohladnjeti. Nema Bare. Ko li se to kikoće? mislim ja i čuh kako Grozdan golica Grozdanu.kažem ja. . Gdje li je ovo Ivanka. Ozrene! Htjela sam samo da te vidim. što ono cijuče u kuhinji? . . . varao si me cijelo ljeto. pa poslije neki tičji glasovi. Podne. s. jah.Vido. haj! Prazan vratila. Krčma tamna. pogleda me još jednom.Hoćemo li jednu? Daj. Čim svrši posao.U pola. tako ti. on palac u pero pa pijuče. zatvara oči i privija se uza me. Smokve tenice užutjele. Puhne mlak vjetar. Poslije joj otkopčavam jelek i milujem grdi. Sjedam pod trsove: neko se kikoće razbludno. Kad me ugleda. razbijajući prste i hvatajući se za stijene. . Vido! T ?: Vida donese karte. . Refren me prati sve do Stubline. Zvoni tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. šapat u lozovu lišću: .rekoh ja i pritvorih vrata. odloži pero i nasmija se idiotski: . Ja ne znam koji mu je vrag. n 80 81T .kaže on. kažem ja. Uskoro će i jesen. Grozdano! Ljubavnici se svađaju. Ozrene? . Svraćam kući. -■•■■■■" \ . Zatim se trza.kaže ona i smije se. Pik! 82 . Bože moj! Otkad je samo nisam vidio! . Kucam na prozor i zovem. . Sve utišalo. Zašto mi pališ krv. ustaje i bježi preko plota. Grozdano. Sunce zalazi.kaže on. haj. .Grlice.Pa jest.Kad ćete vi otpočeti? pita Vida. . učio sam. haj! . ali ja volim u selu. Sram te bilo. Vodila si ga u našu kolibu. Miriše uzavrio sok. . a opet se osjeća da su na izmaku. mislim ja i dalje se vučem uzbrdicom. . o\ Grozdano! A Grozdana vrišti u lozi i vriska joj ozvanja i pro-siplje se po vinogradima. . Grlica sva gori. Prazan vratila. Čula sa joj šum. ja zapalih lulu ifj .Je li Ozrene? — Zašto si ti u selu kad si učio škole? . Grlice. Ude Leko. Grlica stoji sama pod košćelom.Zbogom. Kamo ti lov? Kamo ti lov? Sve još isto kao i u doba djetinjstva. Otac sjedi na sofi. Grozdovi zabrekli.Nekud je prošla zmija. Iz kuhinje dopire cijukanje.šapće ona. .kažem ja. Vrućine žegu.Otac misli u srijedu. Knjige ti dolaze a ti ih ne otvaraš. .Ima vremena. pa pobježe. A Mindin refren izletje iz granja i zavrišta: Haj.Vile tuku staru Čavarušu. prijatelju. -Znala sam da ćeš doći. Nad Svrzimantijinom kućom zakikota bura i zaigra u borovima. O. Masna i zgrčena prilika sjedi na naćvama. Najednom se trže i zagleda ustranu: . Skoro će berba. Vida siđe odozgo iz odaje. .Kud se ti uvijek skitaš. . Sjedim u Klinovcu. ■ ■■ •-•. . Grlica gleda u me.Grožđe je razbludno.čudim se ja i liježem pred njezina vrata. a žute ptice vuge lijeću i dozivlju se po vinogradima. Eno kosora u plotini.U pola litre. Otvorih kuhinju. . Varala si me sa mladićem Ozrenom. Na Koravcu puna Pojila bačava. pijano. a miris loze prospe se kotlinom. Varao si me sa seoskim djevojkama. mnogo mislim na te.Varala si i ti mene. Dugo sjedimo u hladu. a ja hodam po vinogradima.

Nijedna djevojka neće imati tako lijep nožić kao ti. pa nisam mogla.A gdje ćeš biti na konaku. Sve je Bog stvorio. Žestina se sama sagorijeva. otra znoj s gole lubanje i odahnu: . . I sve tako. ko na berbi.O nije. Sva crvena i zabrekla. pa dohvati mečku. . Poslije idem pod smokvu i sjedim. A Jure. U trećem redu kikoće Doma i zove Juru da joj izruči sepetnjaču. Andre! . Vrisnu. A kad se pritegneš. zdravo! . pa me posmatra. uzvrištalim kiridžijama. Znoj izjeda tijela i svuda niču povici i dovikivanja: > . . . a ona vrisnu.A gdje si ti..Hohoo! Zdravo.■ -i-. . tobože da dohvati krošnju.(. a grud skoči kao praljak. to ne zna ni sama! Gledaće svakako:da dođe kući.Ih. od debelog beza.viknu Andre.Nisam mogla. Skidam košulju i cijedim je. Vazduh vri i podrhtaje. a na suncu vriju moždani. pa kao medvjed stade da joj brunda na uho i pali je vrelim dahom. Znoj im se cijedi niz plamena lica. Osjećam nečiji pogled na sebi./:!. ako me ne budeš milovao! .Zdravo.■-' . •"■ ' Grko! ' ■■■■'■•■■■ ••:•'•■ .': . .Đavo te nosi od mene! .. Bilo grožđe ili balega. Idem ulicom. Oči im plamte i biju vreli damari..a sva plamti od žege i stida. . Andrina košulja. Drumovi vriju konjima. Okrenem se: Grlica zastala u redu.'* • t {■■■'h't'>'■ ~ HaJ> haJ! • •.kaže Grozdana.. po cio Božiji dan.Hohohoo! Eto.XXVII. a Andre istrese sepet u rpasnicu.. . a grožđe zafućka u masnici. .■■. a oči mu zapele za Marine grudi. miluj. ..kaže nemarno Andre. žilavka zabrekne u tebi. Beračice sve u bijelu. . svejedno. . a cika se crveno zacereJ^a niz vinogracl i prosu po brežuljcima. Razdrta vriska dere kroz zapaljen vazduh hrapavo i obijesno.Na berbi. Slabine joj se pokorno uvijaju. znojem i užeženim maštom..O. govori nešto isprekidano i grca.Sutra je berba. Zvrndaju vrtoglave muhe. stenje vrelo i kupi opale jagode. . . pa zasu. Vrela i žestoka zapara omamljuje ih ispod zapaljenih trsova. a Ivanka preda me. pa smiri. Gore zapaljene kapine. . Ja u vinograd. kaže Ivanka i smije se. Nešto nevidljivo poteže Andru. 84 Stari Ante skinu svoj upljesnali šal.Hoćemo li malo u ulicu? . a muškarci zavriskaše.a cio roj pčela zazuja mu nad glavom. Ugrijani konji jure pod punim mijehovima. a ugrijani drumovi ječe pod bijesnim topotom i vrelom omarom.Maro. i žene se golicavo zakikotaše dolje pod trsovima. Doma teško diše.Heej! . srdito frču i mašu repovima. je li ti vruće? . a kikot zazvoni bezobrazno i raskalašeno. vas dvoje tamo! Heheee! Vidimo mi! I smijeh se ponovo razliježe vinogradom. . demonski zasmija. Pozvao me Amidža k sebi. Grozdane! Umrijeću.Grlice. Skovao sam ti najljepši nožić. pa ne možeš da ne vrisneš i Mari ne zaviriš u njedra. a opanci utegnuti likom. uzima mu ruku i meće je na svoje grudi. nije . Fes mu krvav. Negdje zveknu bukara. a negdje vrisnu kubura. eto! Jure zađe u red.. Mara diže krošnju na rame. gladnice Božije! . baš je pripeklo! Vreo dah poletje i zamre u vinogradu! Sav sam u goloj vodi. Upaljen sok satrvena grožđa golica nosnice. Ivanka? Što nisi došla u naš vinograd? .. Ne gleda gdje sjeda. Grozdano.Vrijete kao mast! . prignu se Domi. A Grozdana se samo smiješi. i on naže za njom uz vinograd. Vazduh se zanjiha. sva ulijepljena maštom. znojav.Hahahaa! Andre je stiže i uštinu. hii.-v O.Hej. :r'■.Hišš! Šta ste navalile. Pod smokvom šaka hlada. pritište i sagorijeva obronke i puši se po usijanim brdima. visok kao da će se s nekim rvati. . 83T Podne se primiče. miluj me samo.':^. a Jure joj zavlači svoju žuljavu ruku u njedra i zaduvano krklja. Ivanka? .kaže Andre. Žene zapjevaše.

vri u ljudima. a ja položim glavu na Ivankine grudi. . Ivanka.E. . ja znam.kažem ja mom stolu i zalazim u ulicu.kaže Ivanka. . Mjeračica im žulji ramena.Đii! ". vise mijehovi kljuka! Momci ih dohvataju i tresu u badanj. Ozrene .Zaboravio se me. . pohiti domu.Pritegni desnu praču! ' ' .Tooč! ' ■'•"'' " .Jesen je blagoslovena. I mi se mirimo. kao daje dernek na Gorici.S darama 48.. miriše li krevet.kaže dedo Škembo. vrište kubure i razliježe se pjesma. Grlica sva drhti. . . Vraćam se na večeru.■ ••' '-■-■' ': . građani izmiljeli iz Kamen-grada. .. ■ . . . vri u badnjevima. oooj! A domala se prosuše vatre po vinogradima kao o Ivanudne. Ivanka? . Momak Bića neprestano okreće ražanj. da iglu nađeš pred krčmom. a u ruci kog muškarca zaki-koće po koja žena preplašeno i golicavo. Svijet se slegao iz gornjih brda. na kantar obješeni.S darama 45. Sva se lomi i nezasitna je. Mast vonja. Pjesma odliježe složno i prelazi bregove.-■ . . a ne u našoj . pa neki žamor." :V: "• \ . a za njim se oteže sjena kao za jablanom. Lažov jedan.šapće Ivanka i provlači mi prste kroz kosu. žagor.Ivanka. kiri-džije se motaju. .Metnula sam u nj feslidžan da nam miriše. pa opet: raspo-djeljuj se i tjeraj redove. odlazi na širine.'■' •. bijesna je žilavka! . To ti je rekao Jure glavarov.pitam ja.kaže neko pred krčmom. a u Galaminu podrumu pravi mravinjak. Tako po cio dan. Drumom 86 jednako promiče svjetina. . Stući ću mu njušku čim ga vidim. a vrata se otvaraju.' . __ Zagrije i staro.'•.zovem ja prigušeno. a Andre poče da zadirkuje žene. a Svrzimantija poteže duboko iz bukare. .' '"''■''''. Poslije ustaje. XXVIII. . . a ona se samo prigušeno smije i grca u poljupcima. Smrkava se. A dvojica mjere mijehove.Kriva! .Šta je tebi noćas. ne vjeruj im. .Mijoo! O. ' : .Zbogom prijatelji! . baca košulju sa sebe i liježe do mene.Čula sam da odlaziš nekim djevojkama. Dođe vrijeme užini. a miris pečenice prosiplje se po Koravcu.■'. Svuga zvoni smijeh. grči se sva i kada se zamori. . . pa gazi. brundanje. a i ladnije.Piši. . mjeri i nadvikuje sve: .->■■■■ ■■:■ . Po vinogradima jednako gore vatre. pa se sve sjatilo pred Galaminu krčmu. Andre stoji kraj vatre crven kao krv. glasovi. Vida izgubila glavu. a Galama prima.Mjerite dare! : . zapaljena..O.'■. Ivko! ■. Ivanka me krši u svom naručju i prži me poljupcima. Mrak.Ivanka.' Hehee! .■■"! . Prestrašeni dječiji glas odliježe odozgo iz Krčevine: . Poslije.. Sva je usoptana. A Koravac uzvištao i uzvrištao. ' .kažem ja Grlici i grlim je u potoku.Brrr-tooč! Načas sve utiša. motaju se ljudi. otkad nisi bio kod mene! . ' .. Nikola silazi u badanj. svađe i prepirke. Ivanka! ne vjeruj im ništa! To oni sve lažu da nas zavade. nešto joj vrelo hropi u grudima. Muvaju se konji. Sjene se zavlače u kapine. Iz vinograda zaluta pokoji glas do pod naš prozor. a u kari. Ivanka je omamljena. Nemarno zvone zvonca na konjima. Smijeh zvoni. pa opet udri iznova.Bolje je iz drvena suda. a ja pratim Grlicu. akamoli neće mlado. sve dok ne zađe sunce i svjež vjetar ne siđe s Mrkulje u kotlinu. -kaže ona i privlači me k sebi. . daleko. a otac šalje Martina po večeru. ručak tukne na mješinu... Govori isprekidano. ' . '"''"■'■. '. Mijooo! Sunoćaje se. .kaže on meni. pa mi se čini da ti glasovi zvone negdje daleko.Ništa se ne vidi. .. ipijaju politrice i viču.O. ..Vino je pitkije.S darama 63. A kad padne večer. pravo slavlje: Vida zažeže karbitušu. Čujem kako Martin žuri uz 85ulicu.

o lukavosti ribe i 0 svačemu.■ O. . ■ . Lišće trešnje crnice treperi plašljivo nad nama. Upravo pred Bićinom pudarnicom. Vatra još samo tinja. ta i on je momak. Ivanka .Treba mi.Hahahaa! Pa bog s tobom. Ozrene. Siječem veliki drenov štap. kuku tebi. Vatra gasne. . viknuću mu: Natrag! Natrag.Mnogo si se promijenio. sinko. . Sjedim u stijeni vrh kuće na izmaku ljeta i premišljam o minulim mu danima: . .Hej. po stoti put preživljavam sukob s njim i sve to življe mašem nogama nad potokom. Neka neutješna pustoš sjedi u njima i plače.kažem ja tobože mirno.„. . .Što te nema. Ivanka mi se svetila. iskrsnu preda me on. ispružih toljagu i sav bijesan viknuh: . Pobjesnio glavarov pas. Cio sam dan mislio na njegove riječi. .■. a ja stišćem toljagu u ruci.. Jesu li ovo tovarili? . Sjedam na brvno povrh čiča-Krnjine kolibe. Ozrene! Slomićeš mi brvno. . dobro.Jesu. .:.dreknuh ja nehotice i stegoh štapinu. čiča! I mi razgovaramo o vrućinama. a ja se hvatam strane.Natrag! Ovuda ne vodi tvoj put! Sav sam drhtao. Negdje vrisne kubura i jeka zamre u crnoj noći. čiča. Što će ti drenovac? . . hladnije im noću.. U meni je kipjelo. Juče mi kaže Svrzimantija: ." . Hvata se sumrak. ••.Dobro. Jure..... glavarov Jure. Jure glavom. Otjerali su četvero konja. pa je odmah spusti niza se i pode pokorno niz ulicu. . Kažu.Zašto? . Lišće šušti i bude se fini šumovi u noći. Smijeh joj je bio nekud šupalj i zategnut. Sveti mi se ti samo! Ali ja ti kažem: Kuku njemu ako je samo krivo i pogleda! Ivanka se smijela za mnom. Liježem na gunj. Laku noć! . na zavoju gdje je ulica naj-tješnja. prolazi li često ovuda Jure glavarov? . pa mi ništa ne kažer . da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. jesu. : 89. Smijala se zlobno kao zmija. . Njegovo glupavo lice oteže se iznenađeno u oporu grimasu.govori čiča.. prošla je berba! Vinogradi požutjeli. Masnica ispražnjena.Prolazi. Ja je pokrivam. a Ivanka prašte u smijeh: . nećeš nikad više okusiti pure! Hahaa! Prostrijeću te nasred vinograda kao pudar Biće Štap je čvorav. Budim se i odmah mi dolazi na pamet: Prebij mu koje rebro. Jure hrče kao preklan. oprezno izlazim i hitam u vinograd.87kotlini. Ivanka spava u mom naručju.kaže Ivanka i zaćuta. Hodam ulicom. u meni. . Na Stublini stoji Ivanka. .. ••■■:.Ozrene. . opustjeli. 88 Ako ovuda prođe. Ozrene.Gdje si ga vidjela? . već nekoliko dana? . . skotu jedan! Proliću ti tvoj prljavi mozak u vodu! Ali Jure nema. Nisi više onako dobar 1 nosiš drenovac. . dobar dan. reci mi pravo. . Bog s tobom! viče čiča ispred kolibe. Silazim na rijeku. Kako ne bi prolazio? Ta drum je svačiji.Nisam znala.Hej.kažem ja. a oči mu se zapiljiše u me.odgovara Jure pospano.Je li. dobro. . nos mu pokrvavi. . Poslije Ivanku savladava umor.Oh. .Dobro. Lak vjetar miluje me po kosi. pazi na Juru glavarova! Prebij mu koje rebro da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. ■■. prolazi. a udarci mi odgovaraju onekud iz gaja: Neka samo pokuša daje još jednom napastuje! O. pa me može ujesti.Zaposlen sam mnogo. Uzalud se uzrujavam. Treba samo da ga dohvatim i uspomena mu je osigurana. Ja stadoh.-.■■ ' XXX.Pa tako. nad mali potok Šušku.Pa gore vrh Anđine kuće. Zapela mu Grlica za oko.Natrag! Razbiću ti lubanju! On podiže pesnicu.Vidjela sam danas Juru.Ćuti! . Morao je da skrene prečicom preko Kalačina. ■ xxix.

Ovo je pred kišu. . Uvijek ovako huji pred velike kiše.. samo još nekoliko dana^ovjp^^djkog^naMPos-ljedn]onT~k1lo1n^pfecT^ce~7esen kotlinom i odnijeti sve ljetne snove.Slušaj kako čudno huji Hučka! Kao da zove.kaže Grlica.Šukadar .. uzimam je na ruke i dugo je tješim i milujem. vrti na stijeni i krešti ove čudne riječi. idući na stijenu. da je preko ove stijene.Pa vidjeli su je. XXXII. Pčela voli jesen. pjevala je: Šukadar .. -Tražim te ima i dva jutra. .A Bara samo zakmeketa i pogleda u nas veselo kao da nam se smije. Sam sam u kući. .. A ja liječim nevidljive modrice i Grozdana se kikoće. punu žutih i sunčanih sjena.Što se smiješ? Ne valja se smijati kugi.. „^ . a ja osjećam kako se nešto napreže u njoj da pukne. O^jzbj^mJje^oJ^Prya jesenja kiša_^p_ušla.. jer ljudi griješe..a ona ne odgovara. Tiho u kući. .O. šir. Slušaću kako opada lišće.bukadar! Hahaha! . kažem ja. Zašto se ne bi smijali? .O. Prešla. . krhko šumeći po napola sasušenom lišću. Tako opusti cijelo selo. .Pa rekla je eto "nikadar". sva bi u komade. Dođe u kuću i niko je ne vidi kada ude. Blizina nas opaja. Jesen je medena.: -^■■■•■' Sunce me već prži. u bijelu i kao motka. Svu noć je prepadalo. Poslije stane nekome vrh glave i mori. . Grlica zastade i osluhnu: . načičkano sitnim žbunjevima drače kao da su ga ose poklopile.I kada je odlazila. . . podsjeća me na priču iz djetinjstva. zaraslo u krhku tilovinu. Ozrene..Znaš li ti.pitam ja i sjedam je na krilo. 90 91. Grozdano! Izliječiću ih svojim poljupcima. hoćemo li na izvor? A Grlica okreće Baru i mi silazimo. vesele se na kapini i gledaju u nas. Svi su podranili u smokve. Grozdan se opija od tuge za ljetom i tuče me svirepo. Izvor ključa. Odozdo iz bašte dopre do mene pokoji nerazumljiv glas i sve utiša. svakako ću mu ponijeti! . crne oči.. Grlica ugleda kupine i poče ih brati. Sunce bilo odskočilo. Poslije se smirujemo i razgovramo.Nju šalje Bog. tresem lulu o stijenu i gledam niz kotlinu. kažem ja. Poslije sjedimo i gledamo • Hučku.čuh Grozdanin glas.^s£ja kotlinu^ kažerr^ ja ijosjećain kako mejispavljuje. . Podno njega intimno prisoje. Sami smo. zaboravio sam na čiča-Krnju! Potra-žiću krošnju da mu ponesem grožđa. a mi jurimo za njom.Da ti vidim modrice.okjnBesJ<craj^ri JumJes>eni. Grozdano. Meće glavu na moje rame.. .Grlice. . * . . kažem.A je li ko vidio tu kugu? \( . Ja prasnuh u smijeh. Smiješna mi je izgledala kuga kako se.. .bukadar.šapćem ja. da zaplače. . Nigdje modrice! Svježe tijelo smije se golo i po-hotljivo. OjSamo još n€^^&Qj Gospode Bože. koz! . sve! Osjetio sam da je ljeto prošlo i nešto me je bolno taknulo u srce. Vidim kroz prozor opruženo Pasje Brdo. Sve u grozdovima.Eno je! da pane.. Bara! Koz. Zaćutasmo. O. Idem na rijeku i sretam Grlicu u ulici. još prije stotinu godina. Kroz otvor na prozoru moje odaje uvlači se prohladan i vlažan vjetar. Bara pred nama ruši stijene.završi ozbiljno Grlica i poče da vabi Baru sa stijene. . a domala smo nas dvoje hitali za Barom uz puteljak spram sela. . Preliva stijene i ruši se dolje podno nas u liticama. Lice joj postade bolno. vrteći se k'o vito.Svejedno. . Opet ćutim. . Čuje se kako pčela oblijeće oko žutih grozdova obješenih o tavanicu. Bara.govorim ja i otkopčavam joj haljinu.Pa tako. . Sjedjeću sam na stijeni ili negdje u vinogradu. Ne valja joj se smijati. Rijetko razasute kao krupne. a oči suzne.Tražim te cijelo jutro. sve sam jutros osjetio. Više ovud nikadar.Grlice! . Što si me prevarila? . Kažu da je dugačka kao motka A-! i sva u bijelo umotana.. koz. prešla kuga. -: ' XXXI.kaže Grlica.Grlice moja! . .viknuh i trgoh se od sopstvenog glasa. . Slušaću svađe i milovanja Grozdana i Grozdane. Obadvoje smo zamišljali kugu. . tiho. stala je navrh ove stijene' i. Poslije zatutnji u Mrkulji i počeše se navlačiti oblaci. To znači da neće više nikad doći.Prevarila si me. Sva sam u goloj modrici.Kako prešla? .

a ona otvara oči kao iza sna. ne tuguj.Hajde. a Svrzimantija ćuti mrk kao stijena.Još prekjuče reče mama da idem ovamo. da te srce zaboli. . Čujem na Stublini pjesmu. 92 93. Ljubim je. jesen je.Budim se: mekana i zlatna nit sunca provukla se kroz prozor i igra mi po licu.O. Želio bih još ove posljednje dane da provedem s njom. dugačka je.Pripremite puške i sačmu! Možemo u ponedjeljak odmah zorom. Prestajem.-. a ona zatvara oči. ali to nije istina. bio neki Ozren. . što nisi došla.A kako pjeva Ozren. . krhka.. Grlice. jedinac u majke. Bliže sam kući. .šapćem. Ja nisam nikad ni puške ispalio. mekano.Svuda sam te tražio. otvoren je..O. Idem preko Ozrenova Polja. . samo da bi se umirila. Ivanka pjeva.■::■■ Kad me budu mladu •■ ■.: • . XXXIII. Bistro je kao od zlatnog stakla. kao. Sva je od nečega staklena. . Ustajem i otvaram kanate: sunce zlatno. . jesen je. Bestrasna je i sva od jasnih i finih tonova.Neću. 95.kaže dedo Škembo. Za jednu noć.kaže ona.Pa čula sam od mame. Ja sjedam do nje i obuhvatam je oko struka. Sjekao sam najdeblju kostilovu granu.■■ .Jest. sav sretan da saopći novost. šaraju brda finim. Osluškujem. Nema nikoga. sjeda podalje od mene i uzima pletivo. kažem ja. . Svrzimantija mrk. Ogromne žute mrlje šaraju kotlinu. da ti gledam u oči! Grlica ostavlja pletivo a ja je uzimam u naručje i dugo joj gledam u oči. . a ona uzima igle. Zato se ovo i zove Ozrenovo Polje. kasne.viknuh ja nenadano.-.. a Grozdan i Grozdana sjede u žutom vinogradu. . kažem ja. I brda su staklena i providna. Treba da vidim Grlicu. mislim ja. Da. .kaže dedo nekud zamišljeno. Neki kažu da to vjetar pjeva u žbunju. umoran i bestrasan mir. . Moja ga je majka noću slušala kako pjeva. Grlice? . hoćeš li mi pjevati? Hoće. i ne ču mi riječi. zbogom! Zbogom naša milovanja! Hvala ti za svaki zagrljaj i praštam ti prekjučeranju osvetu. o.■ ■. Bože moj.Grlice.Grlice. . Grlice! Ti znaš mnogo pjesama. U prirodu je ušao mir. Tanki. . tužno. Svrzimantija? 1 . pjevače mi. moj stari drug. "Oj. Grlice? . Grlice! Pa ti si već prava djevojka. ne mogu bez tebe. . bijeli oblaci plove nad njom. Pomućenog ljetnog žara nestalo u njemu. Riječi joj drhte u grlu. Grlica sjedi pod brestićem i pjevuši. Dedo se sjeća mladosti i svoje ženidbe. sjetih se Ivankine pjesme i nešto me zlosutno steže u grudima za Svrzimantijom. Ivanka tužno pjeva: Oj pelin pelinče. Sjedimo i ćutimo. . što je tužna Ivanka! Ne bi je čovjek ni prepoznao. . pa umro. Grlice? . :. Momci se žene. pelin pelinče". a opet tako mekana.O. Grozdane! Reci mi gdje ćemo se milovati kada opane lišće i zima zavije kao gladna vučica?! A Grozdan ćuti. Tužan je kao da gleda smrti u oči.Hoćeš li ti. samo za jednu noć.Šta će biti od naše kolibe kada udare kiše i vjetrovi? Reci mi. I vazduh je staklen i providan..Pa ja sam sve od mame naučila.Zbogom. . Ivanka.Grlice! . .kaže Galama. . kažem joj. "*•■* Moje rosno cvijeće! S Tobom će se moji ■•.Otvoren lov! . Vraća se. ljudi! . Bara brsti živicu. Svati okititi ■'.Zbogom! . . drhti. .Grlice ostavi pletivo. >. Jesenji vjetar šušti u živici i cvili kroz žutu kotlinu.. . Samo ne znam cijelu pjesmu. . sišla je jesen u našu kotlinu! Priroda se profinila. ne bi li ti čula udarce. . Svakako će mi pjevati. Počinje da pjeva pa ne može. Čujem gdje neko pjevuši. Idem na Koravac. a Svrzimantija. Majka ga toliko žalila i plakala za njim da se ni u grobu nije mogao da smiri. sunčane vlasi. I sada noću luta ovim poljima i pjeva tužno. Jesen je. Do groba nosili. mladić.' ■'■: . pa me može lako da dozove ako joj ustrebam. Ne može da plete. . Grlica ustaje i tjera Baru za drugi grm.Ni meni se ne ide. Grozdana mu meće glavu na svoje grudi i provlači mu prste kroz kosu. . 94 . Da.kažem ja.Ima još dana i lani smo se o Miholjevu ljetu milovali u našoj kolibi. Eto. Grozdane! . a dedo zamišljen. plavim sjenama.. Spuštam je do sebe.Otkud ti ovdje. pjevaj.

Bože moj. mekano i čisto. tuguješ r" Za svojim sinom Ozrenom. sa svakom uspomenom. Sunce. ^ k po irnenuT ___ Eto. mori me silna čamotinja. A on kao zrno otište niz polje.. dođe mi da se ubijem. tužan.. Osjetio sam kako Grlica pretrnu od straha. .Juče ja idem ispod Smrčinjaka.<s.reče on. Devet su puta laste Savile gnijezda pod našim vajatom.. prede zlatne priče po opalom lišću. . ~~. Jedino što zabliješte veseliji trenuci kad sretnem Grlicu. Devet se puta humak . «■ 1 on iskapi do dna. Male. . ( / mojoj staroj majci .. to polustvorenje. kad se Mate Rosić vraćao iz Soljana. duše mi. Bara zakmeketa. ._Ja sam joj još ljetos pričao kako ona hoda po vinogradima i kako se smije i svađa sa Grozdanom. . i Grlica je čula kako se kikoće_GTOzdana.. ili sunce hvatao u rešeto.I Grlica pjeva. Otpratio sam je sve do u avliju^Na klancu me uhvati čvrsto za ramena i. Ja ćutim. . molim te. Otići ću poslije podne na rijeku. pa ne znaš ni odakle dolazi. svraćam na Koravac.. svinjske oči zazvjeraše mu zlobno kao u zvijeri. umiri se! . žena.kažem ja. mene ne može. .. U Smrči-njacima se prikazuje. . Jure glavarov ispade pred nas kao da ga neko dobaci.Grlice! Grlica plače.. umiri se! Malini te. Proljetnim cvijećem procvao. ' XXXIV.Gospode. . . Ali samo ne znam 96 ]<.. Večer pada. kažem ti. Ali mjesto na rijeku.Kuća mi je pusta kao grob. .Grlice. Jesen utišala. . I moju je majku jednom neko pratio iz Smrči-njaka. čula sam kako se smije Grozdana.. Kaže. Grlica i ne pjeva... Uvelim lilšćem pokrio . pokaza glavom na Ivanku. čula sam. . Bojim se ovog teškog mira. tresući se od straha. . mislio sam idući ulicom. a kad pomislim još i na to da će skoro zima i da i ti odlaziš. i ja u tren stvorih se pred njim. Ona samo pjevuši. pa nastavi: .Ozrene. / mlade loze se povile Našom zelenom odrinom. moj Ozrene.kaže teško. on ćuti i pije..Ozrene. skoro ćemo u grad. . a ja ne smijem ni da se okrenem. Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom. A čim je prvi pjetao zapjevao.Neću. .Obuljak zviznu kraj njegove glave. Rekao bi da vjetar pjeva u žbunju: ■. majko.. Ivanka prođe s burilom vode na leđima.. . sav cepteći. . On samo zinu i viknu. Vf/-\ .Eto. Miholjevo umije i da prevari. .. . Beštija! Ima samp njoj da zahvali za život.kažem ja drhtavim glasom i uzimani je u naručje. • Otkako. . '■• Grlica zaćuta.Ozrene. Dani uzmiču. Sjedimo sami. . izišlo preda nj magare. Obadvoje drhtimo. Spremaj se! Treba umaći kišama. . Nešto krhko. Pred krčmom sami ja i Svrzimantija. Jest. Poslije dugo drži_glavu u rukama a pogled mu na zemlji. Začu se brz i zadihan šum. /. a neko se kikoće_gore_u Rosica." Bezglavo hodam ulicom i praštam se sa svakim kutom. a on se samo gorko os-mijehnu i odmahnu rukom. može da spase čovjeka. Glas joj tanak. ne prolazi kraj Srnrcjnjak_a.ako se to sve brzo dogodi. I juče smo sjedili u gaju. Neki ljudi traže spas i u drugim stvarima.^ ./riemoj! Obećaj mi da nećeš! Obećaj! . samo mene. a on uzjahao.Ozrene. otkada nisam vidio čiča-Krnju! . prošapta brzo: .. magarca nestalo pod njim. Ostali smo u gaju sve do podne. U isti mah osjetih drhtave Grličine ruke oko mog vrata i malaksah. Do mene puteve zarneo. .vinogradu. c . providno njiše se vrh nas u vazduhu. .>. a ja sam sve promašio. zdvojno Svrzimantija. sve ide za mnom.. Otac kaže: "Ozrene. Jednom u'kasnu noć. Sit sa života.Žena. ___ Pokušavam da ga tješim. Devet je puta moj grob . . . sve./u . Devet su puta zove Procvale nad našim potokom .kaže Grlica sva uzrujana... ■. Pričao sam joj-i kako je mene mamila u svoju kolibu. Muči me neko nejasno i zlosutno predosjećanje. Dodijalo mi piće.

Istina. nariče kao da im je mrtvac u kući. Nečastivi laje iza nje. Barem zaboravim na sve. .■'•■■ '■■ t^>'S. . Ozrene? .viče čiča. XXXV ■■. On priča. Ali je i jugovina dobra. U suhu smo.Bože me oprosti.. Čini mi se da nosim hladnu ribu u lobanji.E.. Nadošla Hučka urla u stijenama. pa čekamo da se dogotovi.mislim ja. Jug šušti osamljeno u borovima. zar je to moguće! . Oblaci se sele preko Mrkulje.. Ivanka gleda mirno niz njive. mislim. a brada mu zadrhti.kaže čiča. Nešto već za-grobno izbijalo je iz njega. Ćuk ćuče osamljeno i zlosutno negdje podno Gorice.A što bi me davila? Dobro je. Sjećaš li se ti ludog raspopa Melentija? Onoga s mise na Gorici? Ono je strašno.. a ja se sjećam sunčanih ribarenja i dižem se sa stijene pred kolibom. .Silovao je u potočini kod Markove Belenzuko-vine.Radije smrt.kaže Ivanka sasvim hladno. . O. šta se sve ovo događa! . Osluhnuh: Grozdan vodi u grob Grozdanu.Neću! ... Bože moj. .Bog dobro dao! . XXXVI. ' ■■>•• ■■''■'■■ . .pita Vida.Dobar dan.rekoh i nehotice osorno. Bljutavo mi.Svake jeseni.Sutra će voditi Juru u Kamengrad.A znate li što je poludjela? Silovao je Jure gla-varov. a ono mene pije. ište hljeba i obuće". zatvorio ga u pojatu i susjedi mu svezali ruke. zbogom! I mi se rastajemo. I cio moj život pane na me kao krov kakve trošne i teške kuće. ■■• >■. zbogom pošao. Ivanka.. Sam sam s mrtvacima. Dan tmuran. Idem da se oprostim sa čiča-Krnjom. Na Koravcu govore: ■ -. . ■■■•■' . Koraci nani odzvanjaju osamljeno i prate nas u noć. Bogumili miruju vječno pod svojim teškim stijenama. Duhana imamo. a ja jo§ više.Dosta više o tom! . čiča! . kažem 99sam sebi i spuštam se k vodi. sinko! . moja Grozdano. metnu mi svoju žuljavu ruku na rame i ražalosti se kao sasječen panj. . Ostaćemo još nekoliko dana. .. razumiješ li? Strašno! I on se luđački unese u moje oči.završi jedva čujno. kažu. A i riba je bezglavija na jugovini. /■ • . Voda huči za mnom. prijatelju? .E.Hej. ako se više ne vidimo! . a on korača teško sa oborenim pogledom i tužnom grivom.Hoćeš li čašu. pa zbogom. Sumrak pade.M-w Dobro jutro. Čiča se nasamovao. Boško Vrle poslao po žandarme. Zbogom naša varljiva milovanja! Često ću te se sjetiti i poželjeti tvoj strastveni kikot.. . vlažan. . mene spopada ova čamotinja. Najednom čuh zapijevku.• . Ćutimo. Ivanka! ■•. '.. Nešto nam opravljaju kuću u gradu.viče Svrzimantija za mnom. kada je ostali svijet najveseliji. U njoj je bijes. Krto šušti vjetar u granama. Svrzimantijo! . On obori glavu i crno se zamisli. zbogom. . Nasta stanka.Poludjela Andina Grlica. Sklanjam se za stijenu i palim lulu.Mati mu. vodi je na dugački zimski san.Nismo.kaže Svrzimantija strogo i odlučno.. a svi gledaju u me. Mi se dižemo. . A ja još ne shvatam. a glas mu kao iz bunara. .• . . . Hladno mi je u duši. moj Ozrene! .! ■ ■ . da sam barem čiča-Krnjo! kažem ja i penjem se na stećke.Pijem ga.•. kažu. On opet obori glavu u ruke.Ozrene! Ostani. a opet satanski bjesomučno. .O zbogom. a njegov rođeni otac. a ja ništa ne shvatam. .Dugo ja vučem svoj robijaški lanac i samo smrt može da me riješi njegove lude zveke.>.. ja volim buru kad puše i zapjeva oko kuće: "Hukće bura oko kuće.Davi li te jugovina.završi on gorko.■•.:>■. kao glavar. Ozrene. Dugo sjedim i premišljam o prošlom ljetu.E. Čiča u kolibi kao volšebnik u rupi. Bože moj. . Dim suklja kroz čičinu krvinjaru.. -reče neko sasvim tiho. ne idi! . .Anda sve čupa kose i bije se šakama u prsa. Vazduh težak. moj dragi čiča! Ja odlazim u grad. Tako govore.E. pa sada priča.■■• . Odavna nisam bio kod njega. a gore u brdima pokopano je umrlo ljeto.Dobrojutro! Zar niste još otprtljali? .■•. Gore na izvoru kao da zvone litice. Grozdana plače.

kažem ja i osjećam kako pogledi svih leže na meni. . Sjećam se Ivankinih milovanja i zahvata me neka tužna praznina. sve sam vidio! Neka crna sjena stade vrh mene.Gledajte ga. u zdravlje! . . . Jure je bježao niz njive. . kao da će 103 ga derati tamo na onom svijetu. .čuh glas dede Škemba. Osjećam tugu koju ću odnijeti skoro u bučne gradove. Iskupio se svijet da ga vidi.Neću.Ne vraćajte nam ga više u selo. Pili smo teško i ćutali.čujem kako zvrndaju oni bumbari. i šare su bile sve to tamnije. . dok me ne trže nečiji glas: . .Hajde.Tek u ulici Steže~ me nešto za gušu. vino se zacrnilo pred nama. ■V<>-'■■-. I ne htijući. .Ozrene. Ozrene? .reče neko. ne bojte se. Ču se samo kres žandarmskih cokula.Znaš šta.A.i mi se počesmo opraštati sa prirodom. . djeco. i mi se di-gosmo. Dolje se čuli glasovi pred krčmom.kaže tiho Svrzimantija. pritegnuće oni njega! Neće mu više rasti zazubice za djevojkama. 100 101. Nasta tajac dolje pred krčmom. . Treba da ga svezu u svoje lance. strašna grjehota. XXXVIII. vidio sam kako Grlica juri potokom.Kad će prije. Juru. . .Šta je tebi.Sad će provesti onog razbojnika .Radi ovakvih Bog i šalje krupu. Ležim u mojoj odaji i tupo gledam u tavanicu.kaže on. Sjeli smo u Vidinu sobu. Pij! . .kaže on.Smrt svuda i na svakom mjestu. Osjetio sam nešto hladno na čelu. Poslije ode da natrga šušnja.Dobro. . razboljećeš se ovdje. Svrzimantija me stiže u ulici.Kako ih ovo nema? .pita me majka. Jurio sam kao lud do Markove Belenzukovine.Oborio glavu kao pokojnik. Vidio sam njega. Ko zna koga će još od nas da ogrije sunce proljetnje. . .nastavlja Svr^^JCakc) nečujno i svečano__umjre priroda. Ozrene? Uzećemo rakije pa ćemo u Klinovac pred kolibu. . . kako napastuje Grlicu. .Razbojnik! . i mi smo pili.Sve ovo što smo mi izmislili ne valja ni šuplje pare.Mnogo će ga osuditi. XXXVII. sjedio je Svrzimantija kraj mog uzglavlja. .Bolje je da smo sami. -Hoćeš li izići da ga vidiš? . čuo sam riječi i probudio se. .. i samo čuh oštar i brz krik. ■■ ■•'■ .Proslavićemo rastanak u tišini i oprostićemo se s ljetom. Poslije je on dugo govorio. Odgovarao mije samo potmuo lavež. Svitalo je. A poslije me steže neko za srce. Ja sam ležao na hladnoj stijeni čatrnje. .Hajdemo! .I treba da ga osude.rekoh. Ne mislim ni o čemu. Bog će njega~daTčaznT~ Ja i Svrzimantija izidosmo preaTcrcmu. Kao bumbari.Sinoć si vikao. I bumbari su zvrndali sve dalje i dalje. . . a dreba_^ajr^im. .čuli su se glasovi odozdo. i sve zamrači. Tobože traži nešto. .čuje se nečiji debeo glas.■ -. . sav krvav i izgreben po licu. .Životinja! .završi on. a ja sam pio i tupo posmatrao šare po zidovima i mrlje po stolu.Vode ga! . a poslije lajao vrh mene. Prepao si i mene i oca. pa pobjesnih. Boli me za Grlicom i žalim Svrzimantiju. i mi sjedosmo pred kolibu. Trsovi šušte i truni se lišće za nama. . a lud i oštar smijeh laje za njom. Juče sam mnogo pio.Grjehota je to. Hajde sa mnom. Gadi mi se. sva pocijepana i raspletena. Zaželjećemo svemu ugodan san. Sav je izgreben po licu. . I tako je sve dugo lajao. Vikao sam na mjestu i bacao kamenje u Jaginu čatrnju. Silno su me izmorili ovi posljednji dani. zvrndale su mi riječi po sobi. 102 .Rekao sam da ti jave kući da ćeš ostati sa mnom. "" . . Sa glavom u rukama. Bio je Svrzimantija. Ali ljudski je sud malen za ovakav zločin.Pij i uguši sve u sebi! Budi grob prije groba! To je sudbina svih nas. Majka svakog časa ulazi.kaže neko. sav smožden i iscrpljen. gledao sam i ja zatvorenih očiju. O.kaže on.kaže Svrzimantija i stade na prozor. . I tada sam vidio sve.Ima više od pola sata kako su prošli žandarmi. .

Pred nama zastade ulaz. A ti si on. . Lice joj se nape u bolnu grimasu. . Dub tužno šumi.O. 106 Ja stojim kao nijem.Idem na stijenu vrh kuće. XXXIX Stojim nad Svrzimantijinom kućom i mislim o sinoćnjem snu.šapće Galama i jednako se krsti.zovem ja. potraži polugu u šupi! . ukoči se i zakrešta.kažem ja. želim da me sama i sahranite. Učinilo mu se da ga doziva mrtvac iz prazne kućetine. Ništa više nisam čuo do samog šapata.Vodili je u crkvu i jedva je uveli.Grlice. Prihvatimo se obadvojica poluge. . A 104 105. Svrzimantija se ubio.Ne znam samo zastoje zaključao kad je odlučio da umre.Leko ga tražio. Sjetite se zagonetnih puteva sudbine. a ja ga obuhvatiti i podigoh. Galama zavri. . saznanje puno čuđenja i razočarenja. a Galama se prkrsti i obori glavu. može biti da će moj prijatelj ležati pod ovim dubom.kaže ona i ukočeno gleda u me.Gdje ćeš. zaškripaše. Jest. Juče su je vodili ocu Alojziju. Ona je. . Ja sam tvoj Ozren. a oči pomućene. Najednom sva zadrhta. .Grlice. . Kaže daje lupao.Grlice. visi moj dobri prijatelj Svrzimantija. pravo. ispisana na plavoj hartiji: "Sam sam bio cijelog svog vijeka. sva je pocijepana! Krvave su joj noge i ruke. sanjao sam strašan san.Sanjao sam.Hajdemo! I mi idemo niz ulicu i ćutimo kao osuđenici. .Ja sam te vidjela kad si ga odveo niz luke kraj Hučke. Govore o Grlici.-kaže Galama. Ja sam tvoj Ozren. Ulazimo u dvorište. u potoku. Ide tiho. kada smo brali kupine u krtolić od jasenove kore. Galama uvuče ruku. . .kažem ja sasvim tiho. Gleda ukočeno. . a ona se izmiče. pa zar me ne poznaješ? Ja sam Ozren. Ona se nenadano trže i spazi me. jer pod mojim granama leži čovjek koji ih je preteško osjećao!" Trza me kreštav glas odozdo sa dna ulice. gospode Bože! .Podigni ga! . Grlice! .govorim ja tiho i savladavam se. Neko govori s majkom dolje u sobi.Neka joj jedini i veliki Bog pomogne! . On će ležati. Grlica. Vrata zaključana. Više ne kriješti. sa očima uprtim u užas i saznanje smrti._____j To je bio taj san. Slušam pjesmu i srce mi bije jako. a majka me pita: . ja ću se pobrinuti za sve.kaže Galama. Drhtavom rukom smače mu Galama konopac. Vrata se nategoše. nosi sasušenu tilovu granu. a on sveudilj laje.Gospode Bože. 4^ i mi se rastadosmo.Galama. Ozren je umro. Očito je htjela da se sjeti nečega. . . visi sav modar. tihe tonove! Eto je sa dna ulice! Gospode. Bože me oprosti.kažem ja drhtavim glasom. Sve je vrištala na vratima. a Galama ode u šupu.Nema Svrzimantije. gospode.A. Galama se opet prekrsti.Treba obiti vrata. neznanac. . Daska vrisnu pa prašte na polovici. .kažem ja. pa mu kuća zaključana. . Nema ga još od juče. Na sred sobe o vjenčanici.viče Galama. ti si odveo mog malog Isusa! Ti si onaj neznanac stoje odveo mog malog Isusa niz luke kraj Hučke. Na stolu se koče iskrivljena slova. Kao da grabljivica krešti u klisuri.Ozrene. ali samo očajan krik zacvili mi u ušima. Udosmo i zastadosmo na sobnim vratima. . Prestade da pjeva. Vrata se otvoriše. Siromah Svrzimantija! Kada se do godine povratim u ove strane.htjedoh reći glasno.kaže moja majka i nešto reče tiho. . Ustajem pred podne. a u crkvi. Grlice moja! . je li ovo Grlica! U naručju kao da nosi dijete. .Pohiti! . . . . Položili smo ga na postelju i izišli.. Kose joj raščupane.Jest. Sjećam se. Ovu je jadikovku pjevušila ona još ljetos. Ti si onaj neznanac.priča neki ženski glas. . . . nisam ja neznanac. Priđoh i ja. Evo je! Gospode. Ozrene? . .kaže Grlica pa se sve to više uznemiruje i steže tilovu granu u naručju. Neka mi Haralampije ni mrtvu ne prilazi! Sahranite me pod mojim dubom i neka me se Kri-vošija koji put sjeti svojom tužnom pjesmom! Zbogom ostajte svi! Zbogom Ozrene!" Galama mu priđe. Čuh jasno kako pomače zavor. njiše se i pjeva jadikovku o malom Isusu. Napinjem uho: sad čujem samo iskidane. Pjevače o prolaznosti svega i govoriće zaprašenim i pokislim putnicima: "O. sve laje nečastivi iz nje. a dub će starački šumiti vrh njega i šišriti nad njim svoje oronule ruke. Da.kažem ja. Fratar ga istjeruje. .kaže Galama. a ona samo gleda u vrh duba i laje. . Još nikada u životu nisam sanjao tako jasan i strašan san.Jest.Neću na Koravac. ^ (\ /\J . zaprašeni i pokisli prolaznici! Sjetite se nepoznatog što svakog čovjeka u životu čeka. Glas joj laje u klanac kao zavijanje bijesna psa. .

. pa da ga tražiš cijelu noć. A ja i moj prijatelj Svrzimantija liječimo tugu togom i piće pićem. Vino će ove godine biti kao grom.vičem.šapćem ja jednako. A on izlazi i neodlučno stoji na vratima: .Pjevaj.Kao mlijeko.' ■ U Ivanke prebijelo lice. Moj prijatelj Svrzimantija ide kroz kišu kao uklet vran gavran i samuje u svojoj pustoj kući. Odnekud klicne. on počne da luta ulicama i krije se od svakoga.kaže Leko. Sita jesen sabrana leži pod krovovima. i mi se zaputismo na Koravac. zelene ' Pružile se livade pitome. Ispod vrba. iskrivi šiju pa zapjeva: Niz zelene vode. zgotoviše se i poslovi. rosne luke idaše A I bose nožice mu . . Minda dobro pjeva.Prijatelji.Hej. . a mi još ne odlazimo. zahvalan jesenji mir. neznanac. ne bi ga našao. pa da se smiruje. i opet je vino bilo i bolje i jeftinije nego li danas.kaže dedo Škembo.Jest. I Bog zna. A lanac brda oko naše kotline stegao nas u svoju neumoljivu kariku i zadavio nam široki ljetni osmijeh. a Svrzimantija mi ništa ne odgovori. A riječi se gube niz ulicu.kaže on. . > . 108 . . . u vinu ćemo se i oprostiti. Beskrajna je tuga mladih ljudi za svijetlim. nevinog U kraje neznane vodaše. Krivošija! A Krivošija se iskašlja.Gospode. . A krčma puna gostiju i poznanika. '" Niz. rekoh ja. . vodi ga u neznane krajeve: / mali Isus za njim Niz. gledajući pravo i ukočeno. ali svaki ima svoju sudbinu..ali neka nam zapjeva Krivošija jednu svoju tužnu u naš veliki rastanak.vičem ja. neznanac. a kiša sipi. a Grlica odlazi. Pravo imaš. . šta učini od Grlice! . i sije jesenju čamu u duše i seoske krovinjare. Mir u srcima. Kao nekada o Ozrenu.. a Krivošija pjeva kako iz vedra neba Bog ubija brata Ivana što obljubi sestricu Ivanku: . Bespara klicnu iza neke kapine pa ga opet nestade. Zlatna vina pred nama. ljetnim milovanjima.Tako je Ozrene! . I ne gledajući me više. Prolaze dani. šta učini! . pa čvrsto stoji kao ukopan.Otac kaže da bi otišli još prije pet dana. XL. .Izlazi iz ovog Nojevog kovčega! Poplaviće te kiše jesenje. Beskrajna je magla jesenja na ravnima i bregovima. a Galama viče: . da nam je kuća u gradu opra vijena. vodi niz luku kraj Hučke.. / bose nožice mu Travica milovaše. .kaže Svrzimantija. na zaprepašćenje svih. Popili smo još četiri litra. .viknu Svrzimantija glasno. Život teče i liječi teške rane. 107Gospode.šapćem ja sav obezumljen i ne usuđujem se da je prihvatim. Gole i prokisle njive tonu u suton.Ovaj Bespara pravi je šišmiš. pijte! .Pravo imaš.Jest. . prijatelju! . Travica milovaše A on.kaže neko. . gospode. a vinogradi se tada nisu polivali. Zatim. .' : 109J Težak mir u krčmi. žao mi je što vas ostavljam. Moja je kuća pravi Nojev kovčeg. zapjevaj! . I prpošna mladost tinja: samo na kom posijelu vrisne djevojački kikot u momačkoj ruci i lizne plamen na ognjištu.kažem ja. pode niza stranu. Uvijek me podsjeća na nešto neobično. gospode. Pada hladan sumrak.. Ulazimo u krčmu. Vjetar šušti u kupinama.Svak ima svoju sudbinu.Ljudi. . A ja mu lupam na prozor i budim ga: .vičem ja u sveopćem Zagoru. Pjevala je kako ga on. Prikucao mu neke balvane za noge. Ozrene.Minda. . '"■<■• Ovce čuva Ivan i Ivanka. a njen glas titra tužno i bolno u ulici i para mi srce. . prenio Galama naš sto uvrh krčme i opravio mu noge. I stari su nam tako vjerovali.Cijelo smo ljeto proveli u vinu. cijelo tijelo poče da joj se talasa. pjevala je sada tužaljku o malom Isusu. . kiša beskrajna. i pjeva. Bijelo lice kao jarko sunce.Čim suton.Daj nam litru novoga! . . .

Nema više Grlice. XLI . .Ozrene.Ozrene. Ivanka. U Ivankinu oku blista suza. O. Bože moj. Ivanka! Ja se ničega ne sjećam. . zašto je unesreći i diže sa zemlje! Viđao sam te ljetos u srebrnim noćima. što nema početka ni kraja. Nose Grlicu! Nose je. Grom udari u brata Ivana. pa krešti i maše rukama.Jesi li ti ono noćas plakao. zelene vode. Stari Čiče sjedi pred kućom. Ivanka.A kad htjede seju poljubiti.. pust krš. . mislim ja. Ostavila si pustu našu kotlinu i naša najmilija skrovišta. . sve je prošlo. na hiljadu muka. Tužno i umorno pjeva svelo lišće u meni. . Ozrene! . to ja nisam bio. -----0. svi 11prestravljeni. viđao sam te u mjesečini i plamenom suncu. razgovaram s njim i molim mu se. . lutajući stranama. viđao sam svuda tvoj dobri osmijeh i misao u dubinama i bio si uvijek dobar.Hajde kući! Mnogo ti je zlo. gdje njegov dah udahnjuje novi život svakom ko ga je spoznao.kaže ona . Mi se okupili pa gledamo. kreštava i prodrta glasa: . gleda u stijenu nad vrelom. a iznesoše je svu krvavu. ■ O. Dolazim kasno kući. Anda nariče strahovito. i sve je prazno oko mene. Jesenje. i ljudi.Stoji na litici. i cijela je povorka neka divlja bolna žrtva njemu. a misli rastrgane. Niz zelene Pružile se livade pitome. . a ti ne večeraš. Sami plav. Strašno je bilo slušati ovo jaukanje ranjena tijela. sine. Ozrene.Strašno je neko kukao ulicom. za mila Boga. Zašto mi zagorči ove jesenje dane i ubi mi sreću! 112 Nema više Grlice. umrla si sa našim velikim ljetom! Otišla si s njim tamo u neznane krajeve. Ža-lobno pojanje preplašeno cepti kroz vlažan jesenji dan. a sada lutam osamljenim potokom. . Ivanka! 1 mi se rukujemo. Večera ti se hladi. . Po njem pade seja uplakana.Ozrene. tebi je zlo. kao dijete s djedom. Ostavila si jesen u mojoj duši. Jedva smo je izvadili. ni mjesta ni oblika. kažem i idem pod Vražju Liticu. -. sav si pocijepan.govori Ivanka. smijao s njim. Ja sam je vidio kad je skočila u ponor. moja rano! Ko li će sad majci zapjevati. Napustili su me i radost i tuga. Hodam stranama tužan i izgubljen. Ozrene? .Gospode. To je bio neko drugi.što si tako blijed i umoran? Postelja ti spremljena.Sirota! Pokoj joj duši! . Idem povrh Grličine kuće. -kaže on.kažem ja. kao vučica! Kolika je samo bol majke! Divlja Vražja Litica stoji nad ponorom. svu uplakanu. .kažem ja sasvim tiho. Otišla si tamo gdje vječno žive i cvijet.Hvala ti. umrla Grlica. sa odrinom u avliji.I tako mi gledamo. Gospode. Zora blijedi. Pisnu seja kao ljuta guja. i ptice. nemam više snage kao prije! Prije sam se. položenu na ljestve. Niz. . Pade Ivan u zelenu travu. Bacila se u ponor. XLII. To ja sigurno nisam bio. što ti je ona zgriješila da je kazniš takom smrću! Hoću da vidim Grličinu smrt. Evo. Ne osjećam više ni bol ni tugu. ko li će sad majku utješiti! Lele meni samohranoj i staroj! Pohitao sam. . Ti si vidio i tako htio. .Oj Maro. Niko ni da se makne.Ozrene. Grlice. s velikim gospodom. . .Hvala ti što si me probudila. Jozo Mašin i Mate Lekić sišli.kažem ja. Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ^ojGosriode!_______________________ Odozdo niz ulicu pomoli se šarena povorka. Ona najednom vrisnu i poleće u ponor.kažem ja. Ivanka stoji vrh mene. Gospodu. Mrtvi leže Ivan i Ivanka. . 10 . Mnogo sam se prepala. Srce mije slomljeno.Zbogom.Ne.O.Oprosti mi sve što sam ti nažao učinio! . svu u bjelini. .kaže Ivanka i gleda me začuđeno. Otvaram oči: Ivanka stoji vrh mene. Svu je izubijanu i mrtvu donijeli kući. a majka me gleda suznim okom: . Sretam Domu na ulici. . a poslije zaobišli preko Kalačina i iznijeli je svu razbijenu. moj veliki prijatelju.Jeste.čujem nečiji glas.Zbogom. Neka ti Bog da sreću! . moj Gospode. Bacila se u ponor s Vražje Litice. Malo naniže Čičina krovinjara u mršavom vrtlu.završi stari čiča i prekrsti se. Zlo mi je. gospode. što ležiš tu! . a ti je nisi ni dotakao. Ležim na drumu povrh Grličine kuće. a Krivošijin glas tužno nariče. a dolje u ambisima huči izvor Hučke i udaranje stupe u Čalinoj mlinici ozvanja jezivo u zvonikom kršu. Bacila se s Vražje Litice. A ko bi joj i mogao pomoći? Ko bi smio da se zaskoči s brda na oštru liticu? .Jest.

u čežnji za milovanjem na šiltetu. s desne strane Rune. pjevajte Grlici vječnu pjesmu o ljubavi i 0 našem velikom ljetu! Pjevajte joj o prolaznosti svega. Sjetih se molitve što je čuh ljetos od čiča-Krnje: "Veliki Gospode. 1 neka joj se vječno smiješi duša u stranama našim! Avaj! Prošlo je sve! Prohujalo je pijano ljeto. Sad. sve niže i opojnije. Zima vreba negdje za brdima. A on. On svima pjeva. negdje na busenju pod šandudom. probudićeš_GTOz^ -----dana i Groždanu iz dugoga sna. sa svojim kamenim ćošetima. bliješti u podnevnom suncu i reže oštre. dahti on pod žegom. a lelek iz brda odgovori joj satanskim lajanjem. kad opet dođeš u naše strane. osjetivši njegov pogled. nastane trka po avlijama i s kikotom se zaustavlja na vratima. . A tamo. i saviće gnijezda. upilji se svakoj u srce. . i obadvojica ćemo ostaviti našu lijepu Tihaljinu. truhne vlaga po sjenovitim baščama. Zatvaram oči i osluškujem jesen: krhki šumovi bježe. uz šarenu prtljagu. i život soči sa dozrijevanjem smokve i odrine. I posljednji dan prolazi.Pričekaj. napet i omamljen. Sav ispreturan.O Gospode.kaže Stojan. . pa i nasamo. razgolićene ruke negdje u konaku. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji! Amen!" XLIV. kudrave kose i zamagljena oka. a poslije će natovariti ostatak. a noću se budi da se protegne. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek! Anđa zaleleka strahovito. strašno je pogledati u raku. . Otvaram prozorče pod krovom da opet na proljeće nadu svoja ostavljena gnijezda. a u očima smijeh.govorile su šapatom djevojke. I po svakoga će smrt doći: po mrava i po medvjeda.govorim ja i hitam na stijenu vrh kuće. vjetar se pritaji u baščama. 13T Oprostio sam se sa svima. bijel cvijet. da te opet uzdigne. . Sjedam na stijenu i gledam u žutu kotlinu. sve će biti kao prije! Samo u mojoj duši mirovaće jedna tužna sjena. ponovo će da zazvoni našom kotlinom. izlomljene sjenke što škrto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. prohujalo kao vihor nepovratne mladosti i odnijelo sve osim lijepih i bolnih uspomena. O. Kad on zapjeva sokakom. Naš grad. sjena one koju više neću vidjeti u našim stranama. stvorio si nas od zemlje i svi ćemo biti zemlja. da se opije i splete u grču požude. na ulaz u tvoje krajeve. O. I '-----sve će biti kao i prije. traže skrovišta. O. a u djevojkama nešto zadrhti. pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom). Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja mlitavo. ili bi ga klele ili blagosiljale! . A Biber poznaje sve djevojke. Kad on zapjeva. Sjećam se lasta i opet se penjem na tavan. da zakikoćeš pa zavrištiš i zagrcaš u njegovu zagrljaju. Gledam na Goricu i opraštam se s Goricom: Košćele. u hladnoj jeseni. sve to Biber čini očima i pjesmom. grlile bi se i stezale međusobno. zbogom! ' 114 SEVDALIJINA LJUBAV I. po travku i po čovjeka. i cvrkut će im odlijegati našim tavanom. Sve se pritajilo. u velikoj šumi i u sitnom mravu.Ah. Stojane! . kikot ' Grozdanin. u tvojoj je ruci. i kikot života. dođe im malka snaga. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. sa momkom Stojanom. I svilene laste letjeće krozzlatno sunce i kroz modre sutone. ćuti tužna kotlina. Govorim glasno i hodam po praznim konacima. a on ih voli sve podjednako. na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. Jutros rano otišli su majka i otac. Za njim se otrgne mnoga suza i ispruže kradom bijele. . On pronosi sokacima čežnju i ostavlja uzdahe sa sobom. a ja silazim i zaključavam vrata.Tako djevojke uzdišu za njim. Stojan će ih otpratiti kroz klance sve do ceste. oslabe im noge. odmah ćemo.viče odozdo Stojan. I opet tužna tišina i Krivošijino pojanje. Ćute naša skršena srca.Ozrene! Sve je gotovo! . Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine. Otvaram prozorče na čardaku i mislim: O proljeće Jsto u srcujnosiš toplujradost. Ovaj svijet. Bože. Poslije se penjem na tavan i pre-turam neke stare stvari.Šarac umalo što ne prevali. na nebu i u ptičijem gnijezdu. pa bi mu pale u naručje. Opašćemo kao što lišće opada i bićemo zemlja kao i ono. slatko i nečujno. Pjesma mu najprije zagolica.

. Bijele ruke Išine poletješe na grudi da umire taj drhtaj. Zajedno s pjesmom. sam pijucka. i plav se dim zanjiha i izdiže na niske. otiče potocima. Gledah dragu devet godin'dana. I dah lišća pritaji se u mahali. Tiho. šargija protuži. Raljevinama. širokim zamahom iskapljuje do dna. pa se pun. pokorno. liječi i opija osjećanja. pločne krovove. Iša je sama u avliji. njegovu milovanju. mjesec se provlači kroz granje. on raste. zapjeva polugasno: Sadih almu nasred at-mejdana. pa onako skrštenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice. u besvijest. Iša je natopila cijelu avliju. Lahak i krt vjetar nenadno se zaletje i zažamori avlijom. Tišina sjede u granje i oživješe vrapci i komšijski razgovori. a matica zašumje sanjivo. mezeti i sevdiše pomalo. ljepši od svih na svijetu. mili uza nj. tiho. u trista živih boja. a mjesec se razli. koračaju valovitim gradom i odnose sobom priče u čudne volšebne strane. protkiva tamu mjesečina. baca lopatu i odlazi pod smokvu. kao da pjeva šapatom sve nešto o Biberu. Vlaga pod ćenarčetom postaje sve toplija. Biberove sređene bašče pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vječite čežnje. skriveno. davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. uza svu ovu živost. i prkosno. raste mu kosa na glavi. sa smi116 ješkom na licu. pa tresući se. pa kao u nekoj toploj omaglici. pre-dade se njemu. tužno kao siroče. donose tiha noć mekahan i zanosan glas pjesme. zapjevuši on. u pjesmi. zaleti se potok u 17žamoru. i zaplaka se tiho. kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjećanja.Fazlo! I on se trza. Iša se smiješi sa rukom na razgolićenim grudima. preliva se po zasađenom povrću.. biserno. dok nešto kao bujica ne uzavre. za-trepti i malaksa. Biberu. A on. pruža se po ćilimu. nečujan i neiskazan ton u . bolećivo zapjeva kroz tišinu. proteže se i poletje sva ka njima. od čežnje prevelike. zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda. pun derta za bez-dano opojnim i nedostižnim. klizi po tijelu i talasa krv. pognuo se po lopati. Pritajena daha i pripijena uz demire. A otud. i igra se po ćilimu sa bojažljivim sjenkama. . A kad se mjesec uzdiže. On nenadno zašuti. čak tamo pod Vihovićima. Kao da se i on prikrada. sa Raljevina. otrže zanosu i sneveseli. svjetluca na čašicama. a potočić kroz avliju zagunda. i Iša zatrepti. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivi]e želje. Baštovan Fazla. nešto se smije i mami. zamorena daha. na Biberovoj šargiji. bjela-sa se vragolasto i neodoljivo. A kad plavi suton pade na mahale. Iša leži zatvorenih očiju. a naš grad zasta i preobrazi se u svijetlu njegovu. Odmori se! . i zašaputa u lišću. zažamori jasno. priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlače se pod svilenu i providnu haljinu. tiho. razdrljen i zavra-ćenih nogavica. pa kao da joj razotkri njezine misli. bli-ješte pune jezive i neshvatljive čežnje. napne dah. oštri čempresi i zaljubljeni jablanovi. Bijele kućice. Jedan velik. a srce zadrhti kao preplašeno ptice. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu providnu košulju od ćereće. zatalasa i zasta u visinama. pa se napregne. pobožne. a zatim. ali koji su tu. i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lišće i priljubi uz njih. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. razli se glas po tišini nad mahalom i obiđe staračke duše. noseći dušu nekud u širine. oživješe sjene. priteže. Noć skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah. razliva svjetlo po daljinama i otvara dušu. pa u beskrajnom ritmu crpe vodu. u lišću na odrini. djevojački kikot vri-snu sokakom.Tako djevojke čeznu za Biberom. To se smiju prikrivene čari Iše Mrahorove. onako s nogu. ona ispruži ruke u raskošne daljine. usamljeno: Pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. ona je pila tu pjesmu i opijala se. tihe i zahvalne. nešto se budi u Biberu. Iša je osluškivala Biberovu pjesmu sa Paljevina. težak i neprebolan sevdah. Sve se pritaji i zanijemi. A u Biberovim baščama. neki veličanstven i nečujan smijeh preli sva srca. A ispod smokve. ispod Huma. Ona osjeća kako joj studen dah gmiže uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. tromim i teškim korakom odlazi u maticu. s riječima. Samo mirisi svježine i cvijeća kao uzdasi dopirahu čak gore do ćoška Osman--age Mrahora. Jedan uzdah šapnu u cvijetu. uspravi se usred matice posmatra svoju blještavu i isprekidanu sjenu u vodi. smiješe se i bjelasaju pod burun-džuk-haljinom. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme. a mujezin zapjeva na minaretu. pa cvijeće. da opet bijesnu i zatrepere sa trostrukom snagom. On se zatalasa. A Bibir. pljusak srebra prašti po povrću i širi unaokolo svježinu punu mirisa i životne halapljivosti. Noć pade.kaže Biber tiho i pruži Fazli staklence. vreo i golicav. I ruka priteže grud. Lopata zahvaća vodu iz matice. i s lahkim krikom pade na šilte. i podrugljivo se nasmija tišini. a bijela i gola minareta. Zahvaća ga žalba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio. izviše se strelovito laste u cvrkutu. Potok se budi. malaksala. Sirota Iša ponovo klonu na ćenarče. otima i grca kao jogunast i sladak dječak. glas što pada na dušu kao mehlem. bistro. pa se opružila po njemu. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci. talasa grudi. Pa. plahnu je. a u avliji Iše i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini. prostrla ga po vlažnoj zemlji. kao džinovi s djevojkama. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. a on je spušta pored sebe. pade neka sjeta na bašte i na šum visokog Mrahorova jablana. Ibrici zazvoniše na česmi. predade se grču medu bijelim i toplim jastucima. otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih želja i pijane podatnosti. metne ruku pod zavraćenu glavu. Iznijela je ćenarče.

na Raljevine.I Biber se izgubi nekud niz bašče. Pod šundudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane. tamo negdje nad Cerni-com. pa zapjeva. nasmiješi se tako blago. Zamirale su joj riječi na usnama i spopadala je neka malaksalost. A Biber zaroni u maticu na Raljevinama. da se bori sa Biberom. i ona je samo molila. Kao od straha. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. neka samo on reče! Ona će učiniti sve. nasmijan. Skriven i pritajen šapat ispod šundude šuljao se pod . bunca u bunilu. Biber dipi. Tako i večeras. one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi. nemoćno i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuđenje. snažno i zanosno kao jablan. Jednog večera Biber pruži cijelo lice kroz vrata. i u istom času ona se pripi uz demire. a noći! "Moje noći. osjeti strah. zastenje. I otada Iša poče da se bori sama sa sobom. Cvrćci vrište kao bjesomučni. odnese ga Mrahorovu dvoru: Sama vehne u konaku Ajša: Sa svojim se dertom razgovara. a žene golišave i zažarene. nego i neku strepnju. pa opet za-stenje. po trgovcima. u pravcu mahala. pirnu svjež vjetar. A kad se sjene jablanova otegnu preko Ralje-vine i sunce pozlati nad brdom.ču se odozgo jedva čujno. O. liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne tačkice po robi. podvrisnu. sve. izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme. Ali Biberove ruke nisu mirovale. Prolaze i plavi sutoni. udara o njih i suno-vrace sustiže bujica bujicu. a muhe zundaraju po njoj. a žabe preplašene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. i ona se zaplaka. svjetla zadrhtaše po našem gradu. djevojke zapaljena oka i oblik bokova. Ona 121je srljala u nešto što nije trebalo da se dogodi. Moja draga za ljubljenje bila. nemoćna i opijena. Pustiće ga i u bašču. kliknu. zapljusnu Bibera i rasplinu se.. a sunce prekrilo nebo. pa onako živ. da pobjegne od nje na svoje Raljevine. I kapidžik je škrinuo. a u Biberu zabrekta snaga. i omamljen. Prolaze dani dugi i užareni. nečujno pade u granje. u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. ali nekako sretno i pokorno. Kokoši vrataju od vrućine. One nečujno padaju na grad. . zažamori lišće u smokvi. krto. preko bokova.Zasta pljusak s lopate. . u njenoj boji ima nešto nebesko. ni tihim šaputanjima. i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla: Kad je alma na trganje bila. ni sama ne zna kako. sluteći nešto i šap-ćući.nestade svega. nešto joj zabruja u glavi. Prolaze i noći. grozničavu drhtavicu. Biberu bi najednom teško. . ili da je ostavi.. uznese se i razasu po mehkim i pijanim širinama. drhtale su joj noge. Fazla razvodi jarke i natapa patlidžane. Iša odškrinu vrata. zadrhta u grudima.Fazlo.Siđi . a Iša. kao da neka pustoš pade na nj.glasu zašuti. šapče nešto što niko ne smije niti može znati do Iše. Ali i to sve prođe kao i proljećno cvijeće. rodi se novi život. To se sve dogodi tako nenadno. matica zastudi i lahka jeza hladovine probudi Bibera. koji na juriš osvajaše od poljupca dalje. dok ona nije počela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na šapat. hoću". Fazla prinese mezeluk i rashlađenu ljutu. Bašča se sva promijeni. i. negdje u vrhovima stabla. Naherena i iskrivljena čaršija kunja nemoćno kao obješena. jer osjeti da nema više ni snage da mu se odupre. Napuklim zvrkom kvrcnu kamičak u pendžer. i nešto. a Biber zapjevuši kao preporođen. pa na ćilim pod smokvu. Viđaju ga samo do u kasne noći na vratima Os-man-age Mrahora. valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. izdiže Biber. Fazlo! .. . Mjesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno. pa hladuje. i otići će k njemu pod šundudu. ne znajući ni sama šta: da li da je uzme svu. a ona im se podade.Ne zaključavaj kapidžika! . pa da. pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. I glas zadrhta negdje u visinama. ispruža ruke prema njegovoj pjesmi i da se grči na šiltetu. I neki naročiti strah osjeti ona baš noćas. Nešto poput razvaljenog zijeva zija i klati se čaršijom. pune žudnje za milovanjem do besvijesti. Prolaze dani. osjeti vreo poljubac. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. podiže ga. promeškolji se. Dani joj prolažahu u groznici. Ona nije osjećala vatru kao prije. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoše oko nje. koji nije jasno ni razumjela: "Hoću. jer Iša ne može odoljeti Biberovim pogledima. Matica žamori. sa nekim bolećivim tonom blagosti i očinske ljubavi. U njenom huku ima nešto od pijane žene i vilinskih dozivanja. a glas odnese tišina. Biber je bio zakročio jednom nogom preko praga. izraste u njemu. privuče jastuk pod glavu. njegov cik pogodi Išu u srce.. od kojih je spopadaše slatka omaglica. a mjesec silazi. mlake. Do predzoru šapće Biber kroz odškrinuta vrata. oprezno. kad prođe akšamluk.. Ona navaljuje na stijenje. a što je opet bilo neminovno i suđeno. moji bijeli dani!" čula je kako pjeva Biber. i začas . pijane. kao i prije. dok je Iša Mrahorova onako žedno pružala ruke za njim.. negdje u baš120 čama.Odmah! . Samo. naš grad gori u žegama. Sva je drhtala.šapnu on tiho. 119II. podmlađen. Jedina rijeka Runa živo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivača. na doline.

Baštovan Fazla zamišljeno maše glavom i ispija ljutu. a Biber luta baščama i nestaje ga u pravcu mahala. čekajući me sama u konaku.Bibere. neka plašljivost divokoze.. ne daj me! . Negdje vrisnu ptica. samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan leži pod smokvom zelenkom. Ko zna ko je i kakav je on. i koji ostaje negdje dolje iza nje. kao da se prikrada. Biber teško zašuti. one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. Naš grad. ponese u život još jedan bol da ga liječi pjesmom i samovanjem. pa uinat cijeloj mahali. . Naposljetku on reče tiho drhtavim glasom: . ukazuju svoje žarko meso. odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. Tako cio mjesec. Ostadoše još samo narovi. ne polazi za mene! I taj bradati hadžija. put zvijezda. prkosni i sočni. strah me od tog nepoznatog hadžije. prijateljska. i počeo da je miluje svu. i oni se trgoše. Kao da neka nepomična čama pade na nj. Biber više ne pije. i pašće prva slana na bašče usnule. Iša ispruži ruke za njim. . Nećeš biti sretna ako pođeš za me. pa mu neka tuga. Bibere. Iša ispruži ruke prema Biberu i zajeca. da mu kaže nešto tako važno. Biber opet teško zašuti. svileno šumi pod Starom ćuprijom 123i. Sve je tako pitomo i dobrostivo. a potok kikotao kao da ga neko golica. Mnoge ćeš noći proplakati. Iša je prigušeno jecala. dok cvrčci vrište u vrbama. kao da joj zakopavaju njezinu živu mladost. umiljavajući se oko kamenja. tiha i smirena. vascijelom svijetu. prozebla smokva zelenka. Ne mogu. veličanstven i starački miran. . preskoči baštenu ogradu. Najzad se sve stiša i zamoran šum poleže po širini. ujed. Prolaze noći a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima. prolazi kroz mahalske sokake. ne mogu. smije se i žabori. prošarao se sazrelim drvećem. Zvijezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. tuga za prolaznošću. on tiho.Šuti! I Biber se borio sa sobom. bolji je od bekrije Bibera. mine ponoć. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita. kao što ih je ispružala ljetos za njegovom pjesmom. pa ih ostavio strašnim i bradatim hadžijama. I njih će skoro Fazla da pobere. Mjesec se glasno cerekao. Biberova milovanja nekako hladna. dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadežna i neutješna pustoš na Raljevine. i Iša je nenadano počela da grca. One su sve vidjele. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio. da je ljulja na krilu i da joj tepa nečujno.šapuće Iša molećivo i bespomoćno.šapće Iša i bojažljivo se izvija iz njegova zagrljaja. iznad bašča u mjesečinu. umoran i izblijedio. ne smiju se zvijezde više onako užagreno kao ljetos. kao da se rodi mrak u njemu. nenadano podiže Išu. Biberov šapat i toplo milovanje pretvori se u bijes. . pa sve nekako utanjuju. slatki Bibere. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više. pa izaziva bol i zamoran smješak. Plač je tresao i razdirao. Biber ne ide Iši više sa snagom zaljubljenog jablana u sebi. Iša. A zvijezde su išle s mjesecom i smijale se u krošnji šanduda. Jer ja ne mogu. kao da osluškuje nešto. pada kao sjeta na dušu. 1 u Išu ušla neka žalostiva slutnja.Prose me.Pa? . ja se bojim te Bosne. gube snagu i klonu. Kasno je više. Biber i ne pjeva više. da se daje i otima. čak tamo u Bosnu. .Iša. steže je snažno. A u staklenim i dubokim noćima. Nadošla rana jesen.Bibere. predavala se milovanju. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. Biber se namilovao. sva umotana u zagrljaj. 122 I tek kad mjesec. kao da neki blagorodni oproštaj lebdi nad cijelim gradom. tako utješljivo i srdačno. Dani bistri kao zlatne vode. a neki. a nju prose negdje daleko. Kad se naš grad utiša i podne u čvrste sanje. Biber je šutio. popucali od snage. ali bez onog ljetošnjeg žara.Bibere! 124 . Iša se bojažljivo privi uza nj. i opašće posljednja. sjede na brdo. Prolaze dani.. pa nekako bradata i vesela. A Iša. pa ne može duže da podnese. i Iša je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i mišica savijena oko nje. kao poslije poroda. A on je obuhvati mekahno i blago. a srce joj se hladi. tako sudbonosno. pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. a čaršija živnula. III. a ona je strepjela kao šibljika. Rijeka Runa. Iši se činilo kao da je šalju negdje na drugi svijet. Do u kasnu noć svjetluca mu cigareta. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. došli su neki trgovci iz Bosne . zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi. ispruži ih sa krikom u slomljenoj duši.stabla. dok on zamišljeno osluškuje žuborenje matice. ispruži ih. Neki tužan mir kao da šumi u njemu. pa kao trudna žena počiva tromo i sočno kipi i vri. koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru. poljubi je. Ona je poznavala Bibera. Biber se trže. nenadano se diže i nestaje ga medu drvećem. postaje nemiran. Njega je davila u grlu opora i gorka guka. da se rastavim sa svojim momačkim životom. za nekog hadžiju s bradom i žutim sarukom.

Dragi Fazla. polahko. prema krčmi Mare Petljanove. Ademagi. topla i intimna pjesma šarolikih nada. kezi nekakva jareća brada. Još jedan dert više. Ne zna se ni zašto je on tu. a oko samohrane Bibe-rove kuće pjeva jesenji vjetar pjesmu beskućnika. osjeća šum lišća i Išin glas. i on bezvoljno pode naprijed. Uzalud se on s početka otima tom. cereka se. A Biber izvi glas. duboko pod njim i zanijemje. I. drhtav. I opojni miris te ženske podatnosti je me-hlem-lijek. uz plamsanje vatre u starinskom. kao pokajnica. Pobijeljeli i vrhovi golih planina. počinju da zjaju nekim prohtjevima. i orgijalo u defu Sofke Ciganke. I pred njegovim očima počinje sve da raste. klecava hoda. širokom odžaku i. pa ga spopadne teška čama i bol za minulim danima koji su samo u prošlosti tako lijepi i privlačni. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama. čuje žubor vode. Lagahan vjetar kao djevojačko šepurenje privlači se kroz mehkote mladih vrba. svijet od slatkog čemera i žalbe za životom. pjesmu samohranih. Zaborav-ljaćemo ih zimus po mehanama i čekaćemo novo. bijedom i uplakanom. nego prosto da pliva kroz tu vrtoglavu omaglicu. srljalo očajnički. pa se topilo u dumanu ljute. ni u čemu je. . podatan. tih uz Radobolju. da vrišti. vuku se dani puni kiša i prozeble magle. dugo gleda u plamsanje vatre. A kroz san. I nenadano se sneveseli. vidi on kako se nad Išom. kroz neke daleke konake. uz tiho i bolno cilikanje meka-hne šargije. To negdje napolju. on silazi sokakom niz Pomovinu. I to sve baci mu neku tužnu sjenku na njegovu dušu. da oživljuje i plovi nekud u svijet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. Baštovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama. mužu i posjedniku. ludo. . spusti tamburu pored sebe. pa krto kao uzdah truni latice behara i šumom i željom ženske podatnosti uvlači se mirisom u uzburkanu Adem--aginu dušu. Duboko povijena u feredžu. pjeva: -a Sadih almu nasred at-mjedana. jer je ta slavujeva pjesma u ovom času tako sićušna prema njegovoj teškoj duši. Pusu samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih ko-naka. svrha i razvrha svemu. nad kojim treperi . 126 PAMRAV Kad prvi slavuji zapjevaju u bademima na Pomo-vini. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. kmekeće i trza ga iz sna. prikrila je cio grad. koji. Adem-agi Mrahoru nešto neiskazano zastruji kroz krv i poremeti mu sve što je smislio i naumio kroz duge zimske noći. A nešto sve raste kao bujica oko njih. i začas ga probudio u njemu i pootvarao sve mračne konake njegove duše. Šta je imanje? Šta je kuća. uzalud se trudi da misli na proljetne poslove koji ga očekuju na njegovu imanju Topalovci. pokupljena. on je sve na svijetu. Tako Adem-aga Mrahor dođe do krčme udovice Mare Petljanove i sjede kraj vrbaka. pa ni on sam sebe ne može da prepozna.Amin! Dabogda! . sjedjela je uza nj jedna žena.A kroz nekoliko dana. a iz Biberova odžaka raznosi bura dim kao na jagmu.. eto. pamrav kopora u njemu. ima nešto što niko ne može da shvati u mahali. i oni se kucaju drugarski. a čini mu se: nije da silazi. Uzalud zatvara ba-štene pendžere. 125 II Biber.. da se ne pusti niz bujicu svojih osjećanja. još jedna i još stotine čaša i dertova. Cio svijet samo je jedan razliven i prijatan uzdah. uputi se preko Šetališta put Zahuma. u tinjanje žara. noseći u sebi neki čemer života i bol za minulim ljetom. I Biber se zanosi u tople ljetne noći. da mu liči samo na finu žensku viticu. bez glasa i života. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi. pod rascvjetalu senabiju jabuku. pa i njemu. pa u mrtav pepeo. pali mu krv i pomućuje mu misli. hadžijska se brada blaženo otegnu i iskesi kroz prozor kupea treće klase. Poslije ta zapletena svakidašnjica opet odnekud izbija kao neka teška besmislica koja mu odnosi život negdje u otužnu provaliju vremena. U isto vrijeme Biber je sa svojim baštovanom Fa-zlom ispijao ljutu u mehani Štefe Švabice.odgovara Fazla. žena i djeca? To je u ovom času samo jedan do krvi bolan i grčevit 127zagrljaj koji ga drži u životu i ravnoteži da ne odleti. i sve osta duboko. Nešto raz-valjeno i bez dizgina zijalo je u njemu. ni čemu je tu. kako on sam kaže. samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi. Zima. mraz stegao naš grad da srce puca. pamravu u sebi. Svejedno ima nešto u toj pjesmi što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. stari sevdalija. zato se i prihvaća tako često za čašicu kod Štefice Švabice. u pjesmi. i sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada kao zaborav negdje dolje po uzbrujalom gradu i nestaje u mlakom i od mirisa pijanom proljetnom sutonu. Najprije ga opija neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima. ispili smo sve slasti ljeta. van grada. Njega je probudio u Adem-agi onaj zlosutni pamrav. eto sad. A taj bezdan ne zna se ni gdje je. On se više i ne otima slavujevoj pjesmi. još slade i veselije ljeto. ocu. koja sad tinjaju u njemu i koja su spremna da svakog časa kao razularena ergela vjetrovito i usplahireno jurnu u bezdan. pa poče da navaljuje.

raširenih ruku i luđačkih svijetlih očiju. Pusto mi je bez tebe. A kroz tu ruku na Marinim slabinama struji neka neiskazana milina u njegovu nabreklu snagu. dodiruje mu lice kudravim bičevima kose. Nema briga. jer i sama Mara pored njega u taj čas izgledala mu je kao bijela koza što se zaskače na nj i ogavno kmekeće. Ali on se nije više javljao. Ko zna iz kog je ranjenog srca ponikao. učinilo joj se da kroza san čuje neko bolećivo dozivanje: . škripnu zubima. Sve je probuđena želja u tišini. Čuo se samo jasan i vječiti šum Radobolje kroz tihu noć. duboko potegne miris iz ruže. Odnekud izdaleka čini mu se da čuje slavujevu pjesmu. a sto se diže u vazduh i pljusnu posred Radobolje. O Adem-aginu dušu objesi se neka pusta praznina. pa da prepukne.miris proljeća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. kao daje slavuj u plamenu. pa ga ponese neki vileni. Nešto. 128 ne vidi ih niko. i tišina se još jače profini i pritaji. i taj drhtaj postaje 129sve vreliji i ukočeniji.govori on jetko i pjenušavo kao da samim svojim glasom hoće da smrvi sve što mu padne šaka. ali on više ne osjeća draž tih vitica. pa drhti. a stolica vrisnu i pršte. . protegne mu se snaga pa zabrekne. a u širokoj noći zapara jedan bolan krik i izgubi se u visinama.Mare. Nešto se zakocenulo u njemu. Začas. Učas. a nešto što mu rakija odnosi dušu i mehku proljetnu noć. kao zagolicani razbludnom pomisli. T u njoj se nešto probudilo kao uštinut jogunluk. Svud unaokolo zašumi oko njega.šapne Adem-aga tiho. Mare! . a tolika je tišina da mu glas neobično iznenađen upada u nju. a ruka mu utonu u podatne Marine slabine. šta mu bi! . I sve se zapali od tog glasa. Adem-aga.Ajme meni. nego nekakav opojan i živ plast plamena što ga upija u se i sagorjeva.Bona Mare. A slavuj zapjeva u sočnom vrbaku. i od te huke on više ne vidi i ne čuje ništa na svijetu. i izbavlja je od jata nekih nevidljivih tereta što nalijeću na nj. pjesmu od plamena. i sve se opet smiri. pa gori i doziva. i ovaj pamrav opet se pojavi odnekud kao zla slutnja. snažno ustreptalih i sa vatrenim očima. spotače se o vrbove žile i sa bijesnim jaukom muklo lupi o zemlju. izgubi se u tihoj noći. bježe u suton srebrnih derdana. a kad Adem-aga ne imade više što da baca ispred sebe. I šum Radobolje kao da se opet pritaji. Izgubiše se oštri obrisi brda. .Eh.moli ga Mara i umiruje svojim raščupanim viticama kose. Kao daje smrt prošla kroz proljetnu noć i ostavila za sobom žalostan trag. Adem-aga steže stolicu pored sebe kao da se boji da ga bijes ne odnese. jurišao kao sumanut. pa kao da zaleprša srce u Adem-agi.Nemoj! Za mira Boga. griješno i slatko. Marina haljina bjelasa se kroz bašču. bijes li. Čaše ciknuše.zaleleka Mara. osveta li. pa omakne iz srče. kao otkinuto i zalutalo parče oluje. sve se uzbudi i poletje put zvijezda. nemoj! . Tek negdje pred zoru. zadrhtaše jasnije. jest. kucnu prigušeno kao šapatom. ni šumorenje Radobolje.kaže Adem-aga sasvim tiho kao da se boji da ne pobuni svoje pritajene želje u tišini. Ožeže ga kao bol i on nenadno pobješnje i poče da krši Marinu snagu. Ona vrisnu i jedva mu umače. pa nesigurna koraka. A u njegovu naručju to nije više udovica Mara.Bježi! Bježi! kažem ti. I od tog dodira nešto joj struji cijelim tijelom. poče da se diže u Adem-agi. pa osjeća kako joj grudi dodiruju košulju. Lagahno prevlaci on ružu preko brka. nešto da je vidi. tako se osjećaše u taj čas. hitajući za njom. pode put Mare. I sav taj bijes. pa se pritajeno šćućuriše u njima. oču se kao ljubavno dogovaranje. 130 .Jednu ružu. Nenadno kucnu šargija gore u prisoju povrh bašče. da ga zaguši. Zatim. Adem-aga se hrvao sa vrbama. a ona sva miriše dahom i plodom sočne zemlje u proljeće. još jednu! . pa mu milo da je vidi blizu sebe. lomio im i mrsio granje. sjedi do mene! Tako. Slavuj zapjeva. sad nekud podrugljiv i obješenjački. podupre je rukom. a Mara dipi kao srna i donese mu crvenu ružu kao krv. Pa i glas joj topliji nego li obično. Ta suton je. a jedan drugi odgovori mu čak odozdo iz Dadića bašče. vruć vjetar. I kao da je neka sila privlači snažnom Adem-agi. Mlada udovica Mara Petljanova brekti u pruživom hodu i titra u lukavom smiješku. i njemu se činilo da mu čuje bjesomučnu huku kako se približuje. sjedjela je uvrh bašče i sa nemirnom zebnjom očekivala šta će učiniti Adem--aga. hee! Crne sjenke sletješe na krošnje stabala. ni bjelasanje Marine haljine. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. zavrati glavu. pa im šum biva sve slabiji i tiši. sve se pokri plastom smirenja kao tamnom sjenkom. nema misli. a zvijezde kao da se primakoše zemlji. Mara duboko uzdahnu i oču se šum Radobolje. a Ademaga. pa opet utiša i oču se tih razgovor. i taj val rastao je uporedo sa svakom čašicom rakije. skrivena pod orahom. Mara. pa joj je i korak nekad čvršći i bješnji. smrviću i tebe ako mi se ne ukloniš ispred očiju! .govori on poluglasno ispod jabuke. i to bjelasanje raz-liva neku slatku zebnju po Adem-aginoj snazi. u Dizdarevu vinogradu. Mara oču prasak i vrisku mladog vrbaka. pomračuje mu svijest i pobješnjuje ga u divljine. Boga mi . . . . Stade praska drvenog stola pred njim. I tako Adem-aga počesto zove Maru. Jer Adem-aga mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana. snagom vala. pa zapali cigaru. . pa kad mu donosi rakiju.

nego podbada. svakakva ti svijeta ima u nas! 132 . eto. Jednog dana u čaršiji reče mu Vejsil-aga Voljevica: . koja je toliko mirna i ravnodušna da se komšijska djeca. I ona. čim im se ukaže prilika. Dućani sa ćepencima šćućurili se od straha da ih njegov Džigit ne smrvi. Zavijena u feredžu. pa zar mu ni u njegovoj rođenoj kući taj svijet neće dati mira.Ama kakvu Grabinu. Na ovakvo njegovo držanje mislio je da mu daju neko pravo dobar glas stare.Šaćir-aga. ali nepopravljiva prznica. Šaćiraginica. On sav gori. Raz-bješnje se kao da mu neko Džigitu zabode nož u srce. razigrao svoje čelične damare. Cijela čaršija izgleda mu nekako sitnija i trošnija nego obično kada svraća u berbernicu Muje Trklje. . ona je sjedeći na avlijskoj sofi. ponosno zakočio. Malo mu je zar što im je svojim svađama po čaršiji sreću zaustavio. 131DZ1GIT I. Njegove dvije sestre. Džigitu.Šta će mu ovoliki prtljag za selo. kao krila. . sa zajapurenim osmijehom na licu.Baš si hršum i prznica. Na drugom opet tepsije sa santračem. ja sam vala. a u Šaćir-agi nešto raste kao plima. Staru kadunu popeše pred vratima na Mrkušu. negdje pred dolazak prve laste. koja zbog svoje duboke starosti ne može da uzme učešća u spremanju prtljaga. sač za pečenje hljeba na ognjištu i saksija za pečenje pite. tog časa na Mrkuši obadvije krenu put Gra-bine. Naposljetku je došlo do toga da se isposvadao sa polovicom komšiluka i sa gotovo cijelom čaršijom. Šaćir-aga. Neka pozovu još i Vej-sil-agu Voljevicu sebi u pomoć.Spremajte se! Sve spremajte! Vežite prtljag u bale! Odmah idemo u Grabinu.Mare! O. jedan šiš za prženje kahve i krošnje sa bakrenim posuđem: sahanima. Čeljad se uskomeša. prava junačka pojava. čekala još samo da joj Šaćir-aga osedla staru bedeviju Mrkušu. ljudi. Saćir-agina majka. ćorava u desno oko i kozičava lica. kao uinat. baš bi se lijepo proveo. plah i ograničen. a Hršum sve zaobadaliji. Naposljetku se okončalo i spremanje prtljaga. pokrenuta hirom nabusitog Hršuma. ljudi! Pa ja tebi da prodam . Nije bilo šale. Šaćir-aga izađe van sebe. lenderima i ibricima. baš u rano proljeće. a otišao bi i u pasija preskakala. Neobična i šarena povorka krete se kroz grad. kao ljubav. i staru majku. šalili se s njim i podsmijevali mu se. gunđale su sebi nešto pod nos i iznosile namještaj u avliju. a ti odmah kao stršljen. naćve. pa ne zna sirota za šta bi prije prihvatila. a neki opet nasmijani posmatrali su povorku. provlače ispod njena trbuha uz ciku i kokotanje. jedan veliki bakreni kazan i dva kazandžika.K'o da se ne misli ni vraćati . čeka pored nje da. neka kuću pretvore u berbernicu Muje Trklje. umotana u šarene ćilime. Iz Džigita biju vatrene varnice. upade Šaćir-aga u avliju svoga doma kao grom iz vedra neba i. sav cepteći od bijesa. osim onih prvih sa mekahnim balama. On se ne obzire ni desno ni lijevo. a opet obuzdava konja da se ne razleti od silne snage i obijesti. U njegovoj duši šija ponos. usjed133jelice. zapali svu kuću svojom vikom: . Šaćir-aga kroz kratko vrijeme dovede seljake s konjima i natovari prtljag s njima zajedno. U čaršiji su poznavali Šaćir-aginu osjetljivost i njegove mahane. žalosna ti sam! . Bog s tobom.Ma šta. oštapljene kao dvije kusaste rode. pa da on sa svojim Džigitom ode nakraj svijeta gdje ga niko ne poznaje. naročito u posljednje vrijeme. Da Vejsil-aga nešto nije star i viđen čovjek medu ljudima. ljudi. Šaćir-aga je u stvari bio dobar čovjek.i sve. plašljiva kao kokošica. nije još ni proljeće! Šta će nam svijet reći. . Neki su zastajali začuđeni. Tako jednog jutra. đugumima. visili su: škip. Zbog njegove naprašite ćudi prozvali su ga i Hršumom. a plašljive glave proviruju u čudu kroz pendžere. nije ni da leti. Uz pomoć Fatinu spremi se i stara kaduna Aiša. . A Džigit kao da to osjeća. i njegovo bogato imanje Grabina. dok se žene sve u žurbi pripremiše za jmt. Na riječ "svijet"..iščudava se Šaćir-aga i ne može da shvati toliku drskost Vejsil-age Voljevice. Ah. Šaćir-aga Pla-vić jaše kroz čaršiju. Ali u čaršiji se.čudile se komšije. Sluškinja Fata. Uz kadunu je i nerazdvojna mačka Zeka. Na jednom konju opet stršila je okrugla sinija i razroki sadžaci. ljudi. Čovjek te pita bi li prodao Džigita. Svijet! Ta on zbog svijeta i napušta šeher. Na trećem konju opet. dvije šiljate gvozdene lopate.usudi se žena da mu primijeti molećivo. bolan.Šta! Mušterija Dži-džigitu! Eh. himbut za nešestu. . bolan. pa udara čivtima. bona Mare! . nekad veoma poštovane porodice Plavića. Nije samo da jaše. slabo osvrtali na to: Zabodice su postajale sve češće i žučljivije. mušterija onom tvom Džigitu.Voli on njega. nosila je cijele bale namještaja i bacala ih nasred avlije. više nego svoju Grabinu. izgubila pamet. Na svome vatrenom vrancu.planu Šaćir-aga i zapjeni od bijesa. ljudi ljudski! . Neka vidi čaršija kako jaše Šaćir-aga Plavić. Grabinu! Za Džigita bih dao i ženu. Konji su čekali pod tovarima vunenog namještaja. gotova. A on mušterija mom Džigitu! Eh. i . nego ih još muči cijelog života. . .

134 Naprijed su išli konji pod tovarima, za njima na primjetnom odstojanju kaduna Aiša, zavijena u feredžu i u žutim, sa crvenim kićankama na kljunovima, ženskim čizmama. Pred njom na unkašu čuvala je njena nerazdvojiva Zeka i uznemireno zvjerala po ulici. Za njima opet išle su dvije Šaćir-agine sestre sa sluškinjom Fatom, sve tri pokrivene žarovima i sa gustim koprenama na licu. Sam Šaćir-aga ostao je još kratko vrijeme u aharu, sedlajući svog Džigita, a zatim je zaključao kapiju, veliki ključ turio za pojas i vinuo se u sedlo Džigitovo. Njegova prkosna pojava promakla je čaršijom, mimoišla njegove i na puškomet pred svima krenula put Grabine. Ta Šaćir--agina Grabina udaljena je od grada svega četiri kilometra neravna konjskog druma. To je i njena prednost i loša strana ujedno. Prednost utoliko ukoliko je bilo lahko žensku čeljad opremiti u nju, a loša strana opet utoliko što je vatrenom Džigitu bio taj put takva igračka da se nije mogao ni da zagrije. Tek kada bi Šaćir-aga išao u udaljenija sela svojim kmetovima, Džigit bi imao prilike da zapjeni od puta i silne udarljivosti. I sada se Saćir-aga zaboravio, pa pustio Džigitu na volju da ide u Borovčevinu. A povorka daleko ostala iza njega. Rano, vlažno proljeće. Drum mokar, a plotine napupile, pa soče pod blagim suncem. Nešto kao nada, kao snaga, napinje grudi, a opet nešto kao tugaljiva omama dohvata se čovjeka i rastužuje ga bezrazložno. Nešto slično do-može se i Šaćir-age, pa zaboravi i na svog Džigita i bi mu žao čaršije, i ljudi, i Trkljine berbernice. Ali u tom času ukaza se njegova kula u Grabini i njegovi vinogradi, i sva tuga iščeze bez traga. Nešto tako srcu priraslo bilo je u toj strani gdje se uzdizala njegova kula. Tu se negdje skriveno smiješilo davno mu djetinjstvo, njegov stari otac, rahmet mu duši, sjedio kraj odžaka i savjetovao ga, vinogradi pod kulom uzdizali mu opet ponos imućna čovjeka i podsjećali ga na dužnosti i brige domaćinove. 135Raštrkani, bijeli oblaci lelujali se pod neobično plavim nebom, a obradovane ptice dozivale se po pučini. Njegovi su daleko izostali iza njega, dok je on razmišljao o Grabini i prošlosti. Upravo u to vrijeme dok se sve ovo događalo, pred niskom i čađavom, potleušicom što su je seljaci nazivali krčmom, sjedio je stari Ante Dronjak i provlačio likove konce kroz istruhljenu oputu. Napleo je toliko lika oko opanaka da su mu izgledali kao dva svračja gnijezda. Sa krovinjare se dizao plav dim i vrapci zamorili u vrbama. Odozdo sa česme čuo se brz šum vode. Ante baci pogled niz drum, široko zinu i pusti neki neobičan glas poput mačora. Džigit je bijesno kresao uz drum, a za njim, čak dolje do Pudarnice, iako već zašao u godine, nazirao je Ante svojim gorštačkim okom kako se miče šarena povorka. - Jes' Šaćir-aga sa svojim, Isusa mi! O, Mande! - Oj' - odaziva se lijeno žena iz krčme. - Evo Šaćir-aginih! Ih, ih, za mila Boga, pa kud ranije! Krčmar Ante Dronjak, Šaćir-agin najsiromašniji kmet, nije nikad bio načisto s tim da li mu je milije da je Šaćir-aga sa svojom porodicom u gradu ili, pak, u Grabini. Istina, kad su oni ovdje, on češće omasti brk pitom i pirjanom, pa i običnije mu je. Ali opet, Šaćir-aga naprasit, pa da Bog učuva. Džigit iskrsnu pod vrbe. - Ante, kahvu! A u Anti nešto poigrava; smije se, i svaki čas ukazuje mu se onaj jedini i pocrnjeli zub u vilici. Šaćir-aga stegao crne i guste obrve, pa se Ante ne usuđuje ni da ga ljudski upita za zdravlje. Dok Šaćir-aga posrka posljednji findžan kahve, žene s konjima minuse šutke kraj krčme. Siđoše još nekoliko koračaja niz drum i odahnuše od puta. Pred njima 136 T se kočila stara Plavića kula, visoka i siva, sa vratima na ćemer i pozatvaranim pendžerima. Šaćir-aga dotrča da skine majku s Mrkuše, otključa kapiju i, bez riječi, vrati se natrag pred krčmu. 'C f II. Prvih dana u žena pune ruke posla. Krečili se zidovi, prali se podovi, tavanice i musandere, mela se avlija i sadilo cvijeće po sofama. A Šaćir-agu spopala samotinja sjedeći pred Antinom krčmom. Da hoće bar da ozeleni, činilo mu se pola bi mu osame nestalo. Tako on sjedi, nenadano se diže i odlazi Džigitu u ahar. - Hej, Džigo, Džigo, Džigiću moj! - tepa mu Šaćir--aga i miluje ga, a on se prosto smije na nj i veselo kopa nogom kao da mu pruža drugarsku ruku. - Hej, Džigo, razgovore moj! Džigit je Šaćir-agi jedini iskreni drug i prijatelj. To nije konj, to je soko, vila. A pametniji je i od kadije što sudi u mešćemi. Kad na Šaćir-agu padne čamotinja i obuzme ga neka nepoznata tuga, on i nehotice pogleda kojoj čaši u dno, onako ispotaje, zavučen u tamni budžak krčme, razbije dert, a zatim izljubi svog Džigita, vine mu se u sedlo, pa poleti kud ga oči vode. Džigit bjesni, rahvani, a Šaćir-agi se čini da leti ispod oblaka, da preskače brda i doline. I tako leti, leti, pa najednom osjeti umor, postane opet obični Šaćir-aga Plavić, i klone u sedlu, zadrijema. A stari prijatelj Džigo to osjeti, uspori hod, primiri se, pa uvije kičmom i drži Šaćir-agu u ravnoteži.

Takav je, eto, Džigit. Naposljetku raspuče i proljeće, izvuče se iz svoje sočne kore, a Šaćir-aga prionu da obrađuje imanje. Po cio dan žene mijese hljebove i vare pirjane u kuhinji, 137a on pred težacima po vinogradima. Čim sa posla, Šaćir--aga u ahar da obiđe Džigita, a zatim pred krčmu. Tako mu prolazi vrijeme. Tako mu izmiču dani nejasnog na-danja i pritajenih borbi u njemu. Iako Šaćir-aga nije kukavica, u posljednje vrijeme čini mu se kao da mu za leđima raste neka zavjera. Neko se zavjerio protiv njega, pa mu ne da mira. Očas mu se neko u krčmi učini sumnjiv, a on počne da ga podozrivo pogleda ispod svojih gustih vjeđa. Poslije upre oči u jedan predmet pa kao prikovan ostane tako po pola sata. Najednom se trgne i osmjehne, pogleda po krčmi i počne da priča 0 Džigitu: - Pasmina je to. Hej, ljudi, nije to šala. Konj od dobre pasmine isto je što i čovjek od dobre porodice, od dobra soja. U svemu ti i svačemu ima razlike. Eto, rečemo ti, Vranac Alage Bijelića. 1 to ti je, brate, dobar konj, ali Džigit je Džigit. Njemu nema premca, pa basta. Seljaci slušaju, mlađi se podsmijevaju kradom, a Šaćir-aga zapao u vatru pa priča: - Sinoć se upravo uvodim u san, a on udara kopitom o dasku u aharu. Čujem kako zvecka sindžirče. Siđem dolje, upalim lampu, a on se osvrte, ugleda me 1 veselo zarza. Ništa mu nije falilo. Htio je samo da me vidi, da ga pomilujem, pa eto ti. Ovo nekoliko pohvalnih riječi upućenih Džigitu razveseljavaju Šaćir-agu, on ostavlja krčmu i sav sretan i smiren, sa sviješću dobrog domaćina, hoda po vinogradima, gleda i nadgleda kako mlade seljanke pod Fa-timinim nadzorom beru trešnje. I žena mu je sišla u vinograd. Plašljivo i kradom pogleda ga ispod oka: "Minulo gaje, hvala Bogu", pomisli i pogleda ga slobodnije. Ali i najprijatniji smiješak bio je u stanju da katkad Šaćir-agu baci u ono nejasno stanje slutnje i podozrenja. Svi su primijetili ovu promjenu na Šaćir-agi, ali niko joj nije znao uzroka, pa ni sam Šaćir-aga. Jed138 nostavno naišlo bi na nj i minulo bi ga. 1 to je sve. Neka pomisao iskrsne u njemu, kao na primjer: "Uginuće ti Džigit", ili: "Nesreća vreba na te". I stvarno ovo je govorio neki glas, samo Šaćir-aga nije bio načisto s tim: da li govori taj glas u njemu samom ili mu šapće odnekud. I što se god dublje zalazilo u ljeto, ovaj zlobni i nevidljivi šapat bivao je sve češći. Kao da se svojom slutnjom navadio na neko veliko zlo. Katkad bi se pričinilo Šaćir-agi da mu se ovaj glas zlobno podsmijeva, pa ga opet hvata u svoje kolo i potpuno vlada njim. On se isprva otimao, trzao, gonio ga, misleći na svoje poslove, Džigita, ili ma što, ali ovaj zlobnik izabrao bi tako strašne zabodice pred kojima se kršio svaki otpor. I ovaj glas, jednog vedrog, ali kobnog dana, dosluti nesreću i po Džigita i po Šaćir-agu i po cijelu njegovu porodicu. Tog dana ovaj glas naročito se nekako okomio na Šaćir-agu sa svojim strašnim zabodicama. A njemu se stislo, spopala ga neka nemoć i očajanje i suzila mu pogled do pod nos, u nešto crno i neizbježno. Nigdje nikog. Samoća. Milovao je Džigita, pa ga i on nekako tužno pogledao kao da predosjeća neku nesreću. I Šaćir--aga prekrati sve sa nekoliko bezvoljnih koraka. Ude u Antinu krčmu, sjede u budžak pa slomljenim teškim glasom zapovjedi: - Onog mog, crnog! Napolju treperi život, igraju se sunčevi zraci i šušte krošnje vrbove, uz dalek šum vode na česmi, sunce se probija kroz crno prozorče, a Šaćir-aga sjedi u vlažnoj i niskoj krovinjari, zavučen u svoj budžak, i ispija crno vino, teški grijeh. Grijeh svoj, svojih predaka ili sotonin. On pije jer ga neka nevidljiva sila tjera na to, sila što je kao kvrga sjela na njegovu dušu, pa mu ne da da sretnim i otvorenim pogledom gleda bijeli svijet. 139Prolazi jutro. Sunce izmiče kroz prozore, a Šaćir--aga jednako teško pije i šuti. Ante je zabrinut, ali nijem i poslušan kao rob. I u Šaćir-aginoj kući doznali su da im sam domaćin sjedi u krčmi, pa im teško kao prema glavi. Šaćiraginica se previla, pa gleda u krilo suznim očima, a sestre mu natmurene tumaraju iz konaka u ko-nak, iz kuhinje u kuhinju, iz avlije u bašču. Kao da očekuju kakva nemila gosta. Jedina mu majka, stara ka-duna Aiša, ništa ne sluti i sjedi sa svojom Zekom u konaku kao zaboravljena. Prolazi i vrijeme ručku, a Ša-ćir-aga ne dolazi kući. Sunce naginje zapadu, a njega jednako nema. Osjeni jablanova otegoše se, a sunčevi zraci se oduljiše i pozlatiše kad on izbi u avliju. Šaćiraginica skoči pred nj. - Snesi mi silah i kuburu! Idem u Polog - kaže Šaćir-aga mrko i teškim glasom, pa, i ne pogledavši je, nesigurna hoda ude Džigitu u ahar. Šaćiraginica, blijeda kao krpa, preklinje ga da ostane: - Ne idi, moj Šaćir-aga, živ mi bio! Sanjala sam ružan san. Ne idi danas u Polog: ima još dana u Boga. Ta kmetovi će i sami doći. A on i ne odgovara. Šuti i sprema konja. Još časak, i Džigitove kopite zakresaše drumom povrh kule, a Šaćiraginica zaplaka. Sestre mu kao dvije nijeme i tužne sevlije ostaše na avliji.

U Polog vode dva puta: jedan preko Meoljine, kraći, peo se krivudavo i strmo, a drugi duži nešto ravniji, vodio je preko Borovčevine. Samo ovaj drugi imao je jednu mahanu: upravo ispod samog sela Borovčevine, što leži na platou, probija se on kroz stijene u duboko presječen divlji goli tjesnac, pun škripova i prerezan suhom potočinom. Strašna i jezivaje to divljina u kojoj glas zvoni kao sa onog svijeta. A Saćir-aga ne bira put. Pustio Džigitu na volju, zaboravio na ovaj svijet, pa juri, leti. Krš ozvanja pod bijesnom Džigitovom kopi140 tom, a stijenje odgovara bijesom, smijehom i lavežom. I baš tu, upravo negdje pred suhu potočinu, Šaćir-aga izvadi kuburu iza pojasa, podvrisnu i opali. U isti tren Džigit se trže, bolno jauknu i posrnu naprijed. Šaćir-agi pretrnu srce. On se povi po njemu. Zanos se u tren rasplinu i užasna pomisao ožeže mu mozak. Jeka od pucnja zagrominja se u kršu i nasta kobna tišina. Džigit opet jeknu. Šaćir-agi kao da puče nešto pred očima, dah mu se nape u grudima i nasta neka divlja borba u njemu, borba prijegora, ponosa i ljubavi. Stvar je bila jasna: Džigitu je zapela noga u škripac i prelomila se u snazi naleta. Džigit ponovo jeknu. Šaćir-agi se za-vrtješe suze i umalo što ne zarida iz sveg glasa. Ali se supreže, poče da mu dršće usna i ruka na kuburi. Džigit ga bolno pogleda i nemoćno obori glavu s teškim uzdahom. Najednom, ne znajući sam što se dogodilo s njim, on leže po svom drugu, pade mu oko vrata i zarida, tresući se sav kao u groznici: - Hej, Džigiću, sirotane moj! Hej, rano moja nepre-bolna! Šta, zar Šaćir-aga Plavić da plače kao žena! ote se on i pogleda po pustoši. Sam. Samo golo stijenje zuri u nj i u sirotog Džigita. - Jest. Oplakao sam i sebe i Džigita - reče on jedva čujno, steže srce, drhtavom rukom poteže kuburu i stade pred Džigita. Dva strašna oka, puna molbe, očaja i bola uperi Džigit na nj. Šaćir-aga ne klonu, naperi. Metnu ruku na oroz i jeknu, jeknu kao ranjen, i omače. Pucanj vrisnu, a on, i ne osvrćući se, naže ka Grabini. Za njim zaurlaše hiljade glasova, cika, smijeh i đavolji kikot krša, a zatim se sve utiša i zinu mrtva i hladna pustoš iz klanca. 141III. Šta je soko ostriženih krila? Šta je čovjek bez oči-njeg vida? Šta je junak bez svijetla oružja? Staje hodža bez bijela saruka, Šaćir-aga bez bijesna Džigita? Šaćir-aga Plavić nije sebe više ubrajao medu žive ljude. On se živ pokopao u svojoj Grabini, ne mareći ni za svijet, ni za svoje bogato imanje. - Ante, onog mog, crnog! Šaćir-aga u vinu traži zaborava. On u vinu sanja 0 Džigitu, prelazi na njemu brda i doline, zapjeva, pa se najednom rastuži i rasplače kao malo dijete. - Isuse moj, šta bi od našeg silnog age! - čudio se Ante. A Šaćir-aga po cio dan u svom tamnom budžaku. U kući žalost kao za pokojnikom, a imanje pusto bez njega. Žene kao sirote idu po vinogradima, zaraslim u travu i korov. Kao da je sve prokleto. Nema više ni straha ni trepeta u kući. Šaćir-aga je bio kao mušica. Nikom ni u oči da pogleda. A opet se niko ne usuđuje da mu šta primijeti, da mu prebaci. Ali ne od straha, nego od žalosti. Došla i berba. Sve cikti od veselja, a Šaćir-aga kao smeten, ne umije ni da kiridžije pogodi. Sišla jesen u kotlinu, tuga maglovita, beskrajna, a Šaćir--aga u budžak, kuća u beznadežnost. Tako prolaze dani. 1 gora počela da opada, a Plavićevi još u Grabini. Žene se zaželjele komšiluka, pa pomriješe od osame i čamotinje. Preklinju Šaćir-agu da se sele u grad, a on samo odmahne rukom, pa u Antinu krčmu. Katkad po cio dan prosjedi sam u konaku, izgubljen i mučaljiv, po cijele sate ide uza sobu, niza sobu, pa se zavali na sećiju i gleda u tavanicu. Nije mu ni lahko. U čaršiji se sigurno već sve saznalo. Ko zna šta se sve tamo ne priča. Zar Šaćir-aga Plavić polomljenih krila da izađe pred one nabodice i ukoljice. I on je sav svoj duman i jad topio 142 u Antinu vinu. Prestao već odavno da govori o Džigitu. Nekad ga je uzdizao iznad cijelog svijeta, bodrio mu ponos i snagu, a sad ga vino uzdiže iznad neke crne provalije savjesti i zlih slutnja, drži ga u kandžama nad tim ponorom, dok se on bori, hrve, savlađuje i pobjeđuje, da poslije pijane borbe druga provalija postane još dublja i crnja. I sve tako. A jednog dana, pijan i raspojasan, Šaćir-aga ude u avliju i zagrmje: - Spremajte se! Odmah se spremajte! Fato, veži prtljag! Hajd' mičite se! Ta niste se skamenile. U ženama nešto zaklikta, ali nove, crne slutnje ugu-šiše ovo kliktanje nenadne radosti, i šutke počeše da se spremaju za put. Ante je domalo doveo brđane sa konjima. Oni su i tako krenuli po brašno u Kamenik, pa onako uzgred, dobro im došlo da potovare Šaćir-agin prtljag. Kroz jedan sat povorka se krenu. Ovog puta Šaćir--aga je išao posljednji, uzbuđen i omamljene svijesti. Nešto razbijeno i očajnički nosio je u sebi put svoga rodnog grada, koji mu sad izgledaše nekako stran i nepristupačan. - Eh, heej! - uzdahnu Šaćir-aga i osloni se na stijenu kod Bijele pudarnice da savije cigaru duhana. I tog časa učini mu se da se sasvim prikuči svojoj tragediji, ugleda joj svu jezovitu nagona i trže se. Htio je da viče, da vraća konje u

Grabinu, ali su mu samo drhtale zgrčene usne i poigravala cigareta u rukama. Eh, da je barem ostao u selu da mu svijet ne gleda sramotu! Tako je Šaćir-aga Plavić došao u svoj šeher. Isprva ostajao u kući. Mučilo ga teško. Muvao se po konacima i noću izlazio u bašču, dok jedne noći ne preskoči kapiju i ne izgubi se u pomrčini. Naposljetku poče i danju da izlazi. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, niko mu i ne spomenu Džigita. Štaviše, ljudi ga sretahu otvorenije 143i prijaznije negoli prije. Kao da su na sve zaboravili. Vejsil-aga Voljevica upitao se čak s njim prijateljski za zdravlje i, onako iz običaja, raspitivao ga o ljetini. Tako Šaćir-aga presta da zazire od čaršije, ali se ipak sve rjeđe vrdao u Trkljinoj berbernici. Po čaršiji se pročulo da se propio. Viđali su ga kako se krije po krčmama na drugoj strani. Kući je dolazio u kasne sate, tiho i nečujno. I dok su svi spavali, zaticao je on svoju ženu, presamićenu kao u kvrgi, kako ga, blijeda i iznurena, čeka u polutami kraj ufitiljene lampe gaznjače. Katkad se pijanom Šaćir-agi činilo da gleda pred sobom nijemu utvaru, a katkad opet najbolje stvorenje na svijetu. Prema tome, nekad bi Šaćir-aga lijegao u dušeke mrk, zlovoljan i zloban kao džin, a nekada bi se opet raznježio i, prolijevajući suze žalosne, milovao svoju Šaćiraginicu. Ne prođe ni pola godine po smrti Džigitovoj, Šaćir--aga prodade Polog. Za Pologom zaredaše druga dobra: mlinica u Omoljci, podvodne bašče u Mekama, njive u Strugama. Osta se na samoj Grabini. Šta! Zar i Grabinu prodati? U njemu nešto prepuče. On sve pregorje i utonu u vino. Nazirao je crnu tačku pred sobom, koja se stalno širila i postajala sve crnja. To je bila šuplja cijev njegove kubure, skrivene duboko za pojasom. To je bila njegova sudbina. U piću poče koješta da mu se pričinjava. Neka crna nevidljiva ruka vukla ga mrtvom Džigitu u škripove podno Borovčevine. Žena mu plakala negdje u daljinama i dozivala ga preko vode. Ljudi hitali pod nekim mrtvacima i domahivali mu. Crni davolić igrao pred njim na stolu i plazio mu jezik. Neko mu sjedao na pleća i upirao mu odozgo u tjeme. I on se trzao iz dubokog pijanstva 144 u praznoj krčmi, dok je napolju u gluhoj, dubokoj noći zviždala bura, ili pljusak šibao po gradu. Jedne kišovite noći jedva ga vino savlada. Naposljetku poče da ga hvata i pušta naizmjence. Šaćir-aga se borio. Približavao se činu svoje odluke. Šta? Zar i Grabinu da proda, pa da tuđin seta po njoj! Zar svoju staru majku pod starost ostaviti bez hljeba u kući! Nikad! Bolje ovako. I Šaćir-aga steže držak od kubure za pojasom. Pijanstvo je raslo kao crno more, ljuljalo ga, pa opet svijest rezalo krvnički, nemilosrdno. I samo ove dvije igre, jednostavne i strahovito snažne. Misli se ste-gle u čvor, a najednom potonu u moru zajedno s njim, da ga opet iznesu na čistac i udare s njim o nešto što je gore od ikakve stijene: o smrt. Šaćir-aga se diže i zatetura prema vratima. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, odlučio je Šaćir-aga stojeći nasred avlije. Svijest mu je bljesnula na mahove, a predmeti rasli pred njim. Zid, što se bjelasao dolje udno avlije pri sijevanju munje, činio mu se nedohvatljiv i visok do neba. On se, onako u polusvijesti, zagledao u kuću. Kao kroz neko daleko sjećanje projuriše ispred njega lica njegove porodice, ali on steže srce i pođe put ahara. Uđe. Mrkuša se plahnu i uzduha. Šaćir-aga osjeti daske pod nogama. Jest. To je Džigitovo mjesto. Jest. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, ponavljao je on. Aharska zapara udari mu u glavu. Svijest mu poče da se kreće oko njega. On se prihvati za dasku od jasala i spopade ga tuga i očaj. Izvadi kuburu. Bolje ovako. Bolje, bolje, Šaćire. A onaj svijet? Džehennem? Pa i dosad sam griješio. Ih, brate moj, pa zar tako? Zar sebi da smrt zadaš? Jest. Sebi smrt, kad nije druge. Bog zna zašto ovo činim. Oprostiće. A kuća, žena, majka, sestre? S kim ostavljaš sve, nesretni Šaćire? Moram. Nije druge. Sve ovo kao da je izgovorio neki glas koji se klatio nad njim i vrijeđao mu moždane. Obuzimala ga neka 145vatra. On prisloni hladnu cijev na sljepoočnicu, i to bi tako nešto obično. On će odapeti, pa - pred Boga. Šta učini, nesretni Šaćire? I opet onaj glas poče da se klati nad njim i da mu vrijeđa moždane. Šaćir-aga se jedva držao za jasle. Nešto ga privlačilo zemlji. Neko mu sjeo na pleća i upirao mu glavu kao da želi da ga zabije u pod ahara. Ruka mu dotače oroz na kuburi. Sad će! Odjeknu tup i potmuo pucanj kao da se nešto surva. Mrkuša se trže. I Saćiraginica se trže i vrisnu. Pričini joj se daje sanjala. Ona se opet presamiti i spusti glavu na koljena, onako zgrčena, na dušeku, čekajući svog Šaćir-agu. Kiša je pljuštala i dalje u crnoj noći, a Runa zloslutno i jezivo hujala pod Plavićevim prozorima. Sudbina je sjedjela povrh grada na stijeni i bdjela nad stotinama sitnih duša, skrivenih u niske, zbijene i pločom pritisnute kućice. Sve je mučalo zgrčeno i pritajeno u tmini, samo bi na mahove osvijetlila grad, s mostovima i tornjevima, i moćni smijeh s neba prosuo bi se po cijeloj zemlji. 146 IZDANAK Gig pjetlić nakostriješi se pa zapjeva. Zapjeva sa tolikim uvjerenjem u svoju snagu kao da će se sva kasa-bica, šćućurena pod planinom Mrgudnjakom, zatresti od njegove sile. A kasaba siva, rutava kao stara orlušina pod

Alaga se tješio tupo i zamišljeno. čak tamo prema Mačkovu Kamenu. noseći jaja gospođi gazda-Mitrovoj. On je imao samo neku blaženu svijest o ovoj nenadanoj promjeni kod sebe koju je pokazivao njegov nekako bolećiv i ujedno prazan smiješak oko usana. U nj ude neki dobar smijeh. a kad bi i umio. Mujezin Hadže kao da doziva mrtvace zaokujiše svojim plačnim glasom. .Siromah. nego negdje tamo u debelim hladovima raja i nepreglednim baščama njegovim. razgovarajući sa davnim uspomenama i smiješeći se prijateljski stvarima oko sebe. zaobilazi mrava. Zašto on nosi korpu gospođi. Nije to da će on tu uslugu naplatiti gazda-Mitru. ponesi mi ova jaja kući! . . štiti snažna i okovana prijevornica. To on nije umio da reče ni samom sebi. pa kada se Alaga izvali u svom ćošetu. sitan kao makovo zrno. pjevaju ptice. Ispod mangale prostrt ćilim. pa izgube u poljima sa šumom utišalim. pa pali svijeću i razgovara sa uspomenama.govorio je Agan svojim gostima. a krila. dok bi treperila pred njim neka čudna i do suza blaga osjećanja o smrti i onom svijetu. pomahnitao je. On stanuje u džamliji sa velikim. prošao je kraj istog ureda i opet zapao u misli. Zgledao se. Minuli su zlatni dani ove kule i prohujali kao proljećne vode što se veselo skotrljaju s Mrgudnjaka. U tom času kao da mu bi nešto jasno. čađavim odžakom. a Alaga pokorno uzima korpu s jajima i nosi ih Mitrovoj gospodi. Konaci su pusti i prazni kao da ih je kuga pomorila. a unaokolo sećije i jastuci. kao da ga pale duhovi izumrlih Proha. zasvodenim na luk. uzdahnu on. a Alaga zna da im je trzanje uzalud. blago i krotko. Vraćajući se u grad. Bože sačuvaj! Alaga ima još šaku rente što mu je isplatiše za njegovih trideset dimova u Čitluku. oštra pogleda i sav u crnoj čohi. a rječica vijuga kroz njive da se izgubi u polju. Alagu steže u grlu i svrati mu se suza u oku. Sve je to nekad trebalo. i planina sa nježnim vrhom do neba. ili čini zato što mu je sudbina tako dosudila -opet je svejedno. Eto tako je. U njihovu kuću dogonili kmetovi na stotine tovara svega što Bog na zemlji daje. prošao je mahalom. i njegove brige ispadoše mu iz mozga i postadoše važne kao trnjine na plotu. a sada ne prelazi praga ni gubavo magare. s počadalom musanderom i dugačkim crnim srgom za haljine.Kako li samo brže ostari i posijedi! A Alaga bi ustao ispred kafane. ismijale bi ga njegove kasablije. U Alagi se probudilo nešto što valjda nema ni u samom Kur'anu. Tako je izašao iz ureda Alaga Proho. Ljudi se trude da mijenjaju njegovu volju. To sve Alaga nije umio da kaže. I sada. što nikada dotle nije pomislio: učini mu se sve tako obično. bez srdžbe. osmjehnuo i premjestio korpu s jajima iz desne u lijevu ruku. pognute glave i skrštenih ruku na prsima. Kao da ga se neko nevidljiv dotače vol-šebnim štapićem i odnese mu sve prijašnje raspoloženje i držanje i pretvori sve u prazninu. i Alaga se osjeti preporođenim. a on sam ide drumom. a u vazduhu šapuće nešto krhko i tako neobično kao da govore duše davno preminulih Proha. Učini mu se kao daje svu svoju lijepu prošlost pokopao u ovom uredu. On voli svaku ovu stvarčicu kao svoje rođeno dijete. To se Alaga vraća sa posijela. Alaga abdest na se. pa u džamiju. pa ni golubovi ne guču više pod ploč-nim strehama. Dan blag. I dugo bi sjedio kraj strogih i ozbiljnih nišana svojih predaka. pa se zamisli. Kula je na tri boja. On više gotovo i ne razgovara sa svojim poznanicima i prijateljima. gleda niz čaršiju.vikne gazda Mitar sa praga magaze. smiješi se i tako razgovara sam sa sobom. a danas Alaga i ne zatvara vrata za sobom. Ali to nisu duhovi. Alagin pokojni otac prolazio je ponosito čaršijom. jer su u rukama sudbine koja im je odredila put do groblja na Mezaretima pod Krehinim poljem. i on se osjećao tako blizak Bogu. i začudio se kad se našao čak ispod kasabe kod Panića stupa. groblje tiho. On se samo smiješi i misli kako je to sve tako Bog dao i kako drukčije i ne može da bude. Kula Alage Prohe nadvisila cijelu kasabu. Proljeće.klisurom. . U tome je upravo tolika razlika kao što on ne stoji kad sjedi i ne sjedi kad stoji. predan u ruke sudbini i volji Božijoj. 149. Vrh zasvodenih vrata još i danas zijaju tijesne puškarnice. Nasred džamlije 147krvavo se crveni bakrena mangala. i gledao sve kroz tu bliskost. a udno sobe izblijedio zelen sanduk. Ispod nje se nadaleko vide polja i brežuljci. nekad čuvene sa sile i tvrdoglavosti. a Alaga. Prošao je čaršijom. čudak i posljednji izdanak loze stare porodice Proha. Samo soba-džamlija pokaže još pokatkad znakove života svojim žmirkavim svjetlom. Tako on sjedne pred Aganovu kafanu. On razgovara sa odžakom i miluje ga prijateljski po oblom boku. Svaka mu od ovih stvari priča o uspomenama tako čarobnim kao da nisu doživljene ovdje u kasabi Skočima.Hej Alaga. Nije se obazirao ni lijevo ni desno. to je sasvim svejedno. jednostavno. pa se smješka. nosio je korpu s jajima i smiješio joj se dobrodušno. Pozvaše ga jednog dana u poreski ured i metnuše mu pregršt banknota na dlan. pa se uputio na groblje pod Krehino polje. Tako se mijenjaju vremena. pa izađe na ulicu. u svom pohabanom gunjcu. Da li on to čini iz sopstvene želje da učini uslugu. cijela ga soba gleda nekako bolnosažalnim i prijateljskim očima. Misleći na Božiju 148 r pomoć i na sudbinu. Sve je bilo tako obično. I tako često Alaga sjedi u svom ćošetu i provodi dane. a Alaga stoji skrštenih ruku. Pa daće Bog. iznutra. biće. Nije šala ostaviti čovjeka bez ičega svog . Kula gleda žalostivo. U njoj samuje Alaga kao ćuk.

153Neko viknu pred dućanom. On se zagleda preko rijeke. čuči Babanova straćara . što haljinka promijeni čovjeka!" "E.Hej. A čaršijom se proču: poludio Alaga Proho. a Alaga se jednako smiješi i posluša svakog u čaršiji. . za porodicom. Tako ponovljeni. Bura! Bura! Sablažnjivo zviždeći. pa besmisleno blene u Runu i osluškuje huku razuzdane bujice. A to je bila pjesma izumrle porodice Proha. pa vidi Hasana. A Babanov čibuk jednako dimi kroz tijesna vrata. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. ču kao kroza san da ga neko viče. kako si? . odvelo u rat. pa se osmjehnu. Sinove uzelo u vojsku. ruku nad obrve. pa valja drvlje i kamenje. sve dok jednog dana ne udari glavom o neku stijenu i dok ga onesviješćena ne prenesoše u bolnicu. Izdubi dva oraha. Dugo su ovi napadi hvatali siromaha Alagu. Ali Mati je bila stvar nejasna i neobična i on brže potjera konja. svrh ulice. jedva se drži na svojim rasklimatanim temeljima. a Ajišina djeca skaču oko kule i boje se crnog 151odžaka u džamliji. pa zaviči: "Za mila Boga. pogleda začuđeno. u crne kabanice umotanih ljudi. Kasaba se pomladila. Sestra ga gleda iz prikrajka i tiho zaplače: boli je u srcu za njim. upravo prema velikoj kafani "Bristol". kad se vraćao s groblja. a glad popala po sirotinji. Drhtao je. ima nekoliko dana kako ga nešto hvata. Mutno se obazre oko sebe. mrači mu se pred očima. Tako su prošle cijele dvije godine ovog razorenog života. Poče i da viče u pomoć. Prašina pala po dućanu. i Alaga ustade. da ste mi živi i zdravi! Hajd!" Tako je Baban pazio svoje sinove. a zatim tako snažno zamahnu da izgubi ravnotežu i pade na zemlju. tamo u rasute vile i kućice po prokislim baščama. nadošla. crveni pojas. Cijela se mahala čudi kako mu bura ne odnese dućan. Kroz mala vrata vidi se samo prosijeda brada i saruk. dok on mirno sjedi i razmišlja o nevoljama. Na kraju reda dućana. Ove znakove na Alagi opazio je prvi kafedžija Agan. a najmlađem. Alaga. Hasanu. i sami Bog zna hoće li ih više ikad vidjeti. postole. Ona je osjećala svu tragediju svoje porodice. Alaga? Mnogo si mi nešto ostario. Alaga sjedi sam pred kafanom. pa najednom poče da mlati rukama oko sebe kao da se hrve s nekim nevidljivim. odvedoše u vojsku.dućan. U njemu šuti mir kao pritajen miš. . i onaj prazni smiješak sjeo bi opet na njegovo lice. pa se svak o sebi zabavio. a čibuk viri i dimi se prkosno u vjetar. zar si ogluhnuo! Što se ne okreneš? Alaga diže glavu. gledajući u njegovo staračko lice iz koga je izbijalo nešto što se ne vida na licima ostalih ljudi. Najstarijem. Pogdje-koja grupica. Eh. Pred njim je sa natovarenim konjem stajao Mate Vrtikapa. pusto nekada: dođi Bajram. natakne ih na drvo. Agan mu pritrča. Alaga je to tako čudnovato i neobično izgovorio da je Mate osjetio neki nenadani strah. Baban se trže i umalo mu ne ispade već ugasnuo čibuk iz ruke. noseći na svojim brzim i prpošnim valovima veliku pjesmu šume i mirise cvijeća.Dobro. Omeru. Ona šaka banknota utanjila se kao voda s lista. A u kasabu opet došlo proljeće. Alage. A Alaga se i dalje smiješio i ne obraćajući pažnju na ovaj susret. pala po Ba-banu. eto. kao podapete stupice. okupi se kao jato čavki. a mušterije ni "dobrojutro". a djeca zapljeskaju ručicama od veselja. njegov bivši kmet. ostario. Istina. sjeća se svojih sinova. sjeća se starih vremena.Podveče je odlazio svojoj udatoj sestri Ajiši i igrao se sa njenom nejakom djecom. Huči strahovito. A neki dan. navrla rječica ispod Mrgudnjaka. da joj je brat poremetio umom. ako Boga znaš! Ih. Ali eto. gledajući kako zvrčka pjeva. pa kao da ga neko steže za gušu on počne da se brani i da viče. . Ona je osjećala neumoljivu bijedu koja je jedini uzrok. Ibri. kako je ona mislila. sve jedan drugom do uha. a sada mu ih. To je bila tužna pjesma njezinog poslednjeg izdanka. i dućan mu stoji na milosti Božijoj. 150 . pomislio bi blago Alaga. Najednom zatutnja kao da hiljade ljudi zaurlaše. pa i ne gledajući u kafedžiju. a on. obori glavu preda se. pa momci kao cvjetovi.smiješi mu se Alaga. U Mate zamrije lukavi smiješak na licu. može biti da mu je lice poprimilo ovaj izraz sjedeći dugo medu svojim mrtvim precima i razgovarajući s njima.Ostario. Jer sve je ovo suđeno i po volji Božijoj. a reklame kao izotkidane ruke. stisnuli se jedni do drugih pa čekaju mušterije. oni ulaze da ocu čestitaju Bajram. umi ga. vidi Ibre! Za mila Boga. Ajiša je plakala i naposljetku se utješila. pa razdragano juri u polje. Kula se nakrivila kao od žalosti za Alagom. Korito joj otješnjalo. sa lukavim smiješkom i sitnim očicama. prosto iz svoje dobrote. kupi fes. kao da puče neka poludjela gužva. naletješe plakati kao rašču-pane vještice. Omere. pa djeco. jer su zimus čuli kako u njemu neko pjeva i zviždi. 152 BABANOVA BIJEDA Puše bura i brije po iskrivljenoj ulici. a nahereni dućani. opet osamljeno zamišljen kao da traži izgubljene snove po polju.Kako si. provuče kroz njih kanap. Baban. a on se i ne okrete. oprostivši se još brže. Rijeka Runa požutjela. srednjem. Kao da je mušica proletjela pokraj njega. a Baban zaodjeni sinove kao jedan po jedan u palanci. .

a na Babana i njegovo tijelo navale se snovi kao more. Bog zna jesu li i živi. Već dva mjeseca ni glas od njih. i Baban ode u čaršiju. Išao je pognute glave. U njegovoj jedinoj sobici. pa ni sam Baban. to samo on zna. otkako mu žena iznosi postole. Aiša svake noći postole pred vrata. isto tako uzidan u zidu. Baban se prestravio. Zašto je htio da ga kazni. diže ruke i opet ih spusti niza se. žalostan. pa mu dao i ovog prekobrojnog sina.prošapta Baban sa suzama u očima. okretao nasred sobe i omotavao se njim kao vit'o. sjeti se da ne zna ni čitati.Huu . krpa. Bog je svakako namjerio da kazni Babana. pa uzviknula. Predao se radu. a na crne zimske dane još ga je jedino podsjećala ona 155dječija rugalica. glupavo zinu. I Baban sniva kako se svakog večera nešto miče u toj izbočini kao u živom trbuhu. Najposlije se javio Ibro iz bolnice. Čuo je da je nekada u komšiluku neka stara Kriluša našla ćup dukata. Ali kada je ugledala zlato. Baban odmahnu rukom i zovnu ženu da mu pri drži pojas. nikom se ne javljajući. Cio ostatak zime prešutio je žaleći za dućanom. Bijeda čuči u sobi. a Baban sve duži . žuri da što prije ude u svoju kućicu i riješi te paklene vike. a bura podrugljivo zazvižda u kovitlac nad njim. Evo u čemu je stvar. pobijeđen kokot. on poče stalno da sanja neke čudne snove. Ova nesreća mal' što ne pomjeri Babanu pamet. pognut kao nad dvokolicom. eto. ali sada poče da ga draži i golica kao obad vola. Šukonkoda-Baban. pa drži i priteže k sebi grede preč-nice. moj jadni Babane! . jer Baban poče i da tuče djecu i da se baca na njih svojim teškim. da ga čak i u snu proganja. Dućan pljusnu o zid apoteke. češući se iza uha. on se. a djeca u rugalicu: Baban-Dobaban. Ona ga je nervirala. džinovski zasoptalo huktanje. Otada Babanove postole stalno noćivaju pred vratima. I dok je njegova mršava i bijela stopanica držala pojas. trže se i Baban: nabavi dvokolicu. kao da je pokopao svoju ženu Aišu.krahh! Šta je? Babanov dućan vrisnu. S njim se bori prasak. okrećući se i snebivajući. najednom se sve pretvorilo u ugljev-lje i njoj se zgrčile ruke. pa poče da ha-mali. ' " >• ■ ■ . jedan je zid nešto izbočen. pomrijećemo od gladi. okovanim i žicom ispletenim po-stolama. Baban hamali. I osta živ i onako blijed i podbuhnuo. I svakog jutra posmatra Baban taj trbuh. pa neki iskidani glasovi što. pa tako i to ostalo nepoznato. I Babanovica je pitala komšinice. Bura! Bura! Prasak još strasniji: juuu-kr-ahh! Vrisnu dućan diže se kao siva ptičurina.fijuu . izvrnut. u kojoj spava sa ženom i svojim malim Mušanom. kuća opet živnula. Noćas se pojaviše čudna slova na onom zidnom trbuhu: zasvijetlješe. Srce puče u njemu. kao stvoren u trenutku toga haosa. . krika i lupnjava kanata. 154 Moćni Bože. oštar fijuk. Čim on u sokake. zasvijetlješe. žalostivo zaškripa i zakokota kao iskrvavljen. Bilo je tijesno i tamno. A pljusak nemilice lijeva i bura fijuče kroz ulice kao predznak crnim danima. dozivaju u pomoć. povijen nad njom kao čudna orlušina. kao da je trudan. Žena sve zabrinutija. izbaci iz kljuna oblak prašine. rodi se ovaj Mušo na zaprepašćenje svih. Poslije zadrndaše kola preko avlije. A Baban.sve mršaviji. moćni Bože! . a kraj peći se sušile neke vlažne ponjave. pa kada se probudi. visok i plećat.Kuku ti je nama. Baban se diže sav blatnjav i promočen. Samo značenje ove rugalice nije niko u palanci znao. A Baban jednako šuti i kuća sve praznija. Tako je jednom i u snu dohvatio postolu i udario ženu po glavi. a majka mu dade koricu ječmenice i on zašuti. sav uplašen. ližući je svojim blijedim usnama. Javio se da leži od neke bolesti kojoj Baban nije mogao da razumije 156 ni da zapamti imena. Spočetka ova rugalica ne djelovaše na Babana. ali joj svaka kaza drukčije. pa smeten.govorila bi mu svaki dan njegova žena Aiša . ali se za njezino djejstvo uskoro pročulo. Kada su sva tri brata već poodrasla i počela da zarađuju. pa se proču palankom daje šenuo pameću. puni straha i očaja. pa ugasnuše. zagušljiv vazduh. šibica i bezbroj drugih sitnica koje razgrabiše neke nevidljive ruke. Baban se raskoračio. sa hiljadama papirića. Smiješno ga je bilo vidjeti kako se. U sobi je vonjalo na ustajali znoj i na težak. a Baban se prekide hamaleći za komad hljeba. Mali se Mušo rasplaka. Da nije kakvo zakopano blago? pita se on. Domiši-Kobaban.ako se ne prihvatiš kakva posla. zaputi se kući. Eno ga! Tjera trošnu dvokolicu. Tako prolazi zima. . za vratom. osta zavaljen na zemlji. a sinovi u ratu. počela da ga raz-dražuje do bjesnila. ugleda dućan. Ali. u pravim abu-kazemskim papučama. kao bez kostiju. Ali kada ogranuše topliji dani i oživi čar-šija.

Čuj me. a poslije se pojavi starac. Svakim danom gore. Ne usuđuje se ni da joj riječi progovori.ban-ban kao da neko udara u bubanj. Sutradan Baban leže sa strahom u duši i umorom u kostima. Neki mrtvački umor skršio mu svu snagu. šuti i suze joj u očima. posmatrao bi onaj trbuh na zidu. što to radiš! . kuća s ćoškom i velikom avlijom? Onda bi mu se svi u čaršiji prijatno i s poštovanjem javljali i sjedio bi u vrhu kafane sa Bećir-begom Krvavcem. jurnu u sobu i. Pognuo se nad dvokolicu. I sve tako. I Baban postaj aše sve šutljiviji. pa ciknu. a Baban po cio dan gleda u jedno mjesto na zidu kao nijem. Babanovica ga tužno pogleda. oprezno istjera dvokolicu kroz kapiju. a on je samo bolno gleda i šuti. sijede brade i progovori: . sruši mi Baban kuću! Pomagajte. kao da ih mora mori. A ako mi se uzmu ruke. a porodica pade u beskrajnu bijedu. U sobi je bilo mračno i zagušljivo kao u trapu. Žena i djete teško dišu. Iskopaj ga i spasi porodicu bijede i nevolje! To reče i nestade ga. Ona sinu. žena. a vrag mi je bio zasjeo u misli i pohlepa u tijelo. a komšinice ni da čuju.Baban poče da sanja o ćupu zlata. Pokuša da govori. pa sjeo na neku stijenu i dugo plakao. Ali koliko je god prevrtao svoje izhan-dale misli. sine Hasanov! Ja sam Baban Taslak. Kada bi naveče došao umoran. nešto strašno i neshvatljivo. Katkada mu se dogodi da prođe svoja sopstvena vrata. Stotina zlih misli sunu joj u glavi. šta se dogodilo s Babanom. s željom za boljim životom i sa udovima punim umora kao teškog olova. ugleda mu pobješnjeli pogled. a dukate sam skrivao u ćup.upita ga žena sutradan. kao kiša. pa se stade mučno prevrtati na svom tvrdom ležaju.vrisnu žena i poletje k njemu. nagnut naprijed kao nad dvokolicom. a gotovo sve poruke izvršuje naopačke.odjeknulo bi na kraju kao da neko udara u ogroman bubanj. Slova opet zasvijetlješe. za mila Boga! A ako se sve pretvori u ugalj kao kod babe Kriluše? Ih. Najposlije ga savlada san. a glas ga izdade. Dvokolica prestade drndati. Najprije je čula dva-tri. Jovan Kuna poslao po njemu tri sepeta šljiva svom mušteriji Omeru Pečaninu. Domiši-Kobaban. Poslije se začu glas. Začu opet onaj strahoviti glas i ne shvati otkud dolazi.Šta ti je. kad su podigla graju za njim. lomeći ruke i dozivajući komšije. Sukomisi-Baban. a zatim osuše brzi nestrpljivi. prekjuče. Baban se probudi. ko Mušu? A dukati? Sinovi. I trgovci u čaršiji primijetiše njegovu zabrinutost. pri plamsanju svijeće. pa tišti da krvlju propišti. Bih li raskopao zid? pita se po stoti put očajni Baban. Vezao sam uzao na svakoj pari. Eto. Malter frca sve bješnje i bješnje a on sav dršće i oči mu gore kao u pobješnjele zvijeri.Jusufe. poče lutati sve pod sažalnim ili podsmješljivim pogledima palančana. Vidio ga je kasapin Uroš. Nešto ga je treslo kao groznica. nije mogao da se sjeti ni kada je prvi put 157čuo. On tek sada poče da misli ozbiljnije o ovoj rugalici. Ćup je zazidan u ovom zidu. sva zapanjena ukoči se na vratima."ban" . domišljala se sve do jednog dana kada je. ih! Baban uzdahnu. opet ono . Dani se odužili. Tako. Babanovicu zazebe neka kobna slutnja. I upravo kad je noć prolazila iz petka u subotu. I u tami je. Na vašem svijetu bio sam prije dvije stotine godina. pa ugasnuše. Nije mogao da shvati otkud dolazi. Trgovci mu prestadoše davati poslove. Baban ni da uhom makne. pa zadugo ne stisnu oka. zasvijetlješe. Glas. čula 159rupe udarce u sobi. čudan i dubok kao iz badnja. Poslije se diže i. Legao bi s glavom punom misli i briga. o sinovima i ugljevlju.Babane. Jeo sam suhu ječmenicu. Neki dan istjerao dvokolicu čak izvan palanke. o Babane. pa otjerao kola. Ih. a slova opet zasvijetlješe. a noći bezizlazne. Mujo! U pomoć braćo. . opružio bi se preko cijele sobe i. Salko. Mučio ga nemir i strah i jezive slutnje od tajanstvenog ćupa. a češalj zape u Mušinoj čupavoj kosi. I dječurlija se iznenadila. Sinoć je čula kako kroza san doziva nekog djeda Babana. Žena sjedne do njega. on se u snu uvjerio o uzidanom blagu. Babanovica doču da joj muž sa praznim kolima juri kroz ulice i nešto govori u bradu. češljajući maloga Mušu pod smokvom u avliji. I ako Baban. . I Babanovica se uzalud domišljala šta bi mu to moglo da znači. zalamata rukama i odletje na avliju da doziva u pomoć. a Baban ih istovario pred bakalnicom Simata Grebe. vidio onu izbočinu na zidu. Poludio Baban! proču se gradom. pa ne smije ni riječi da upita. I onako svako . ne čuje nikad ga ko doziva. Nevolja kao teška kvrga u bezizlaznom vremenu pritisla Babanovu porodicu. 158 . ne čekajući da mu se žena probudi. a Baban se probudi i viknu u strahu. Babana spopadoše neobična razmišljanja. za mila Boga. Šukonkoda-Baban. . Baban stao uraskorak. kao prognanik. moj Babane? Što si tako blijed? . zaboga. sirota žena zaleleka u gladnoj godini. To potraja nekoliko časaka. dok Baban jasno ne začu: Baban-Dababan. govori o ćupu zlata. sruši mi krov nad glavom! vikala je Babanovica. Težak zadah sjeo mu na grudi. a ženi ništa ne govoraše. pa ugasnuše. ko će hraniti ženu. a žena sve zabrinu-tija. Nije mogao ni rukom da makne. kao da ni sam ne zna kuda ide. činilo mu se. sve dok zora ne zabijeli u oknima. opet kao iz badnja. Bio je sav u golu znoju. pa kopa zid čekićem. govorio je neke nerazumljive riječi. Nešto je ovladalo njim.

poslije se pridiže i obiđe svoju dvo-kolicu u avliji. Ko si ti. Mi kujemo srmali pusate. Topovi zapucaše gore na tabiji. ih! Pa vidi Hasana! Za mila Boga. Čitlucima ni broja se nije znalo. baš. Baš mi svejedno. a djeda Rnjez sjedi na ćefenku i kao pauk zapuštenih misli zapuštenih misli prede stare uspomene. Mušo se primiri. trže se iz prošlosti i dođe k sebi. a roba nam dolazi iz prekomorja trista konaka dalekog. pa malaksalost. oko njih na stotine pilića: grad. Baban razbolio. sjeti se starih dana. upravo osvanu Bajram i oni obukoše svoja stara. Tako se. Traboloze i burundžuke da provučeš kroz prsten. a tavani na tanke kamenje. a komšije se ne snalaze. pa kao sudbina nemilice pregazi stari vakat. razočarani. otima se. nebojša i mudar. Sletješe se komšije i sve strča u sobu. u Stru-gama petnaest dimova.kaže djeda Rnjez. pa cio dan.Pomoz Bog.Pošten si čovjek. Ali mu ne bi suđeno da je više vuče krivim palanačkim 160 ulicama. prašljive i snene. pa djeco. Poslije se komšije razi-doše. viđeni putniče. A putnik reče: . što ono kažu. A s njima uzmiče i starina i nemoćna kupi se u budžake i uljuljkuje u zaborav. Ležao je u postelji puni mjesec dana. sav izvan sebe. kao . što haljinka promijeni čovjeka! . građanska odijela i uđoše ocu na čestitanje. Komadi stijene frcaju na sve strane.E. ranjavaju zidove i lupaju stakla na prozorima. I strijela nanese novo doba na naš grad. . čekala da zadrnda palankom. Djevojke su nam ljepotice. pa nemoćni malaksaše. Momak sam prikladan i šeherlija. jer moj otac bješe kao jedan po jedan u gradu. tako slatko tugaljive. Takav je on i zato ga volim. Spopade ga drhat. Prihvatiše Babana a on. Oči mu luđačke i krv mu teče iz slijepoočnice. Tužna i orohnula stajala je dvokolica u jednom uglu i čekala.Ni u zlo ni u kupovnju. strance šeherlijo. sjeti se najmlađeg sina Ibre. o putniče. Džamije sive i ponosne kvočke. doba što navre i nabuja čudom i nevoljama. ali te šaljem u krčmu Mare Pregačuše. i kusu vranu i vidjeh i zla i dobra na ovom bijelom svijetu. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. ako Boga znaš! Ih. a nakitom da okitiš hurije. . Mi jašemo najbolje konje u carevini i pjevamo najljepše pjesme.A udarci jednako tutnje i sva se kuća trese iz temelja. jer mnoga lijepa djevojka pogledaće na te krišom sa džamli pendžera i srce će joj poletjeti za tobom. Cikane! . i koja te sreća nanese i namjera namjeri na naš grad? Dođe li u prošnju djevojačku ili u kupovnju trgovačku? Jer naš je grad na glasu nadaleko. Blago onoj koja pode za te. a na domu inokosan.viknuh! . I vrijeme ih pregazi. zapanjiše se i ne snadoše mnogi medu njima. Svrati u han Saćira Trbonje. Svi oni danas žive u snovima o prošlosti i liče na putnike koji su davno izostali iza svoje družine. U Mekama dvanaest dimova. Kresni okom kroz mahalske sokake i sreća će te pratiti. a vodenice na Hučki kao snaše s prtljačama uz vodu. i kad stiže i drugi. . otima kao da je u njemu trista pobješnjelih snaga.Bog ti pomogao i poživjeo te! . Najstariji mu sin Hasan dođe iz vojske. Mi šijemo čohane čakšire. Razjaren kao zvijer.Evo šta dočekasmo! A beli pamtim. a mali Mušo ciči da mu se žile naprežu na mršavom vratiću. blijed kao mrtvac. Ja se rodih. Tako bi se učinilo svakom putniku koji bi. Ne šaljem te u džamiju. Omere. Ljudi se ustrijemiše. ukoliko hode po suncu. Dvori su mi na vezene ćoškove. Oranice neprohodne pješice. već u prošnju djevojačku. odmah da napomenem da djeda Rnjez ne pripada ni jednim ni drugim. Sretan mu put! Zato. On je samo čovjek bogate duše i srca. Sjeti se osijedjeli Baban i zaplaka kao dijete. iako su mu rukavi na gunjcu prodrti. Rupa na zidu zjapi.Za miloga Boga. Ćošak mog pokojnog oca Alage Rnjeza nadvisio samu džamiju. a postole ušivamo od kajsera crvenog i bez izdera. Najposlije ga savladaše i položiše na se-ćiju. Imam trista dimova kmetova i kamenih devet vodenica što mi melju bjelicu šenicu. a ona metnu Babanu hladne obloge na glavu. Baban je krišom pomilova rukom i vrati se u sobu. i da si mi zdravo. da ste mi živi i zdravi! Hajd'! A kad oni izađoše. 161DJEDA RNJEZ Nikad ne pazim na to da li neko zauzima kakav položaj u društvu. A dogodi se da za njegovog života neko nevidljiv nape snažan luk i pusti strijelu. rijetki putniče. slušaćeš pjesmu uz gusle i krv će ti se razdragati kao u junaka. a veselje obuze cio grad. Ne pada mi ni na pamet da pozdravim nekog samo zato stoje bogat. Babanovica jeca. kome ne bješe ni traga ni glasa. jer si umoran. nekad davno.Daj nam kahvu. a fermenove vežemo gajtanima svilenim. djeda Rnjeze! A on strese prašinu sa misli. Ali. da se napiješ vina krepka kao san i snažna kao strast. 162 . tajanstven i grozomoran. Baban klonu. a saruk Bog zna kad premotan. Naherena i orohnula naša stara čaršija čuči na stijenama iznad Neretve kao poderana prosjakinja. 163Tako se živjelo nekad u našem gradu. a vranac pod njim prosipao vatru kao zmaj. A Baban diže ruku na čelo pa zavika: . da se odmoriš na Marinim grudima i da snivaš rajske ljepote. Neka mi čestita djevojka ude u dom i neka Bog da berićet. odozgo s brda ugledao naš grad. Baban se sneveseli. dobro opraši svoju odjeću. eto.

a kuća kao u jednog po jednog. kažu. ih! Sve bih dimove dao 166 za nju. Isprva se ustručavasmo.završi djeda Rnjez promuklo. kao cvjetovi.. tuga li? Eh. ali neki ustadoše protiv bitke. Rastu li to djevojački pogledi u meni.da je novi sultan zasjeo na taht.Švabo dolazi! . a brkove subaše Muharema čini mi se da vidim na puškomet. zabreklu od soka i jedrine.. Imao sam i ja majku i volio sam je. A tamo. A bilo je i toga. Uzjaši Vranca pa kroz mahale. O kosidbi pritegni opanke. pa kao da me miluje. A u meni se razigra merak. moj sinak.povikaše i zazebe ih u jaranskim dušama za mnom. krhka je pa se razbije i djetinjstva nestane. a ja za pola litre rakije stajao na jednoj nozi kao roda.. kažem ti. a konj mu se povrati sam i tužno zahrza pod pendžerima. . više se ne povrati. Izašao noću. ljudi se povratiše kućama. ali u devetoj godini ograjisah na čini 1 posjekoše mi se noge. pa i oni navališe u odbranu. Boljelo ga da priča o ovim stvarima. . i skoro ugasnuo. . I prozvaše me Paša Roda. peti dan sprži mi petu i ranu ostavi na njoj da si mogao pletu zavući u nju. a poljane do planina pukle pod nama i grad pritisnuo podnožje brda Stoca. Istina je uvijek velika za one koji je osjete. Ali Bog ne posluša babu. pa kao omadijan doma po rušpe. Ovdje djeda Rnjez mahnu rukom na prošlost i zašuti. U gradu nasta pokolj nad izdajicama i haznadarima. Sidoh li s uma.Hoću dušo! . Nešto žalobno pecne te za srce. sinak! Na Blatu nas čeka šator. majka ti žalosna! . A na onom svijetu biće drukčije nego što se mnogi nadaju. mladosti moja! Žalostan je napušten dom. kaže moj otac. . Snažan kao jablan. na pendžere. . Neće mu Bog dati. I sudbina kao da se rasrdi na moj još nezasluženi pašaluk.kaže . A poslije. bijel kao golub u zelenilu. slutnja li. Evo Švabe prolazi ispod pendžera. pa čio kao soko. A silna bješe ta Stela. ili mi srce ne da mira. Bila ciča zima. majka mi svisnu od tuge. Neće mu Bog dati. Švabo dolazi. gledajući ih. Dođe i Micika. a sjećanje na mladost još žalosnije.Poginućeš. u gradu ostalo sve milo i drago. Nije carska već murtatska. ja se opasah snagom. Švabo dolazi! Eno ga na Buni.kažem joj. Kosci kao da se utrkuju. Dođe ti žao napustiti ga. Kao cvrčak 0 Jovanjdanu vrištao ja siromašak. pa nastavi: . a junaci se spremiše za bojak. To je njena duša. Neće mu Bog dati. . A Švabo diže bune i uvodi svoje marifetluke. a Šemsa dopa bola neprebolna. Nego da nastavim: 164 Planu krv u meni i zaletjeh se kao vihor na njih. na vrata. Djevojke da polome vratove pa. Evo ti i to kažem. Eto takav sam bio u mladosti. a Švabo zaviče "halt!".proču se gradom. Sve mi se čini da ja izmišljam ono što u istinu bi. kupiš mene jedno naušnica? .i djeda Rnjez opet odmahnu rukom.. kaže moja baba. kaže moja baba.vodi me sebi! Umrijeću za tobom. Ali.Paša dušo. pa na onaj svijet. ili po zapovijesti Božijoj. I dadoh sve dimove za nju . On se još. Kao da je sletjelo jato sivih orlova na nj. pitam se. Put Blata kao vilen. Mjesec joj ispod grla šija. kaže moja baba. trzao od pomisli na njih. dok najposlije ne prohodah u škipu tople vode.Pođi niz sokake. Sve se živo uznemiri.šapće mi Stela na uho. odnesi ih kujundžiji Jovi i odjeni Stelu u suho zlato. I sad kao da joj čujem glas iz daljine.Paša. miran i strog da se skloniš i oboriš glavu ispred njega. Hodža Omerhodža zauči mi ezan nad kolijevkom i na-djenuše mi ime Mehmed. za leđima ti. Bog da mu dušu prosti! A poslije. ugljen pricvrkni za vunu i upravo meni za petu. Šemsa Saračeva kao vila. a baba zagrija vunu na mangali. Djetinjstvo je zlatna jabuka. Hodže me kadiše zapisima. . Brežuljci sočni kao djevojačke grudi. Oh. I po nesreći. Rastao sam kao iz vode. U kavgu nizašto. Eh. smije se kao hurija i pokazuje mi prazne rupice na ušima. pa s njom meni pod noge. jer takva dođe carska zapovijest. babe huktaše oko mene. A danas? . Prošlo je sve. Evo ga u Bišću pod gradom. Tako je. a ona. Švabo zauze grad. sočna kao ujed u bresku. Otac preda mnom na konju. kažem. 165lele! I u svemu tako berićet. Ali ne može odoljeti. ali i to prođe. zanosi i steže srce nekom davno minulom žalbom. ili povilenih. redaju se prostranom kotlinom da podvrisneš od dragosti i zaždiješ iz kubure. a otac dodade paša i ja po-stadoh Mehmed-paša. Ničeg se nisam bojao. lagahan kao pero. što kao bijela tica leta vrh mene u tišini. a moj dajo ničice. pa drhtim sav od nekakve jogunaste udarljivosti. . Žene zaplakaše. postavi straže i moj dajo poginu. zaviče tri puta pa opali. a nešto raste u tebi. pa otvori nekakvu "Gostionu" i dovede nekakve kelnerice. a otkosi prekrivaju polja u nedogled. napupala ruža. Teško mu je bilo. žerava li? Idemo brdom usiječenim drumom.Poslije je ona otvorila hotel. a konj: damar li. Mladost ludost. jer tako šta lijepo može samo da se izmisli. A tako i jest. Ali sam je volio više nego sebe i zbog nje mi se i navuče na oči pa onako žestoko naletjeh. Barjaktar Hamzić razvi bajrak. pa se bezočno zaletjeh kao vjetar. zaplakaše majke i djevojke.

sjeti se prošlosti. I poslije bola i poslije svega što sam preživio. tiho kao iz groba: . pojavio se u našem kraju Dobri. dobro. koji je usred bijala dana. Razbolje se Hajrija. on umije i sa travkom da razgovara i ona će ga razveseliti. To mogu i ja da posvjedočim.za čašu. otvori mi dućan i sve lijepo. koji uvijek gleda preda se kao da se boji da ne bi zgazio koje nejako Božije stvorenje. kako stenju iznemogle grede vjenčanice i klize naherene strehe. posmatrajući kako se raz-livena rijeka bliješti kao zlato na suncu. prije nekih šezdeset godina. Sve kao rukom. one se nižu u čudnu grivnu: zmija i cvijetova. Hrast je pobožno šumio nad njima kao da se smješio od neke prevelike sreće. Samo kad čovjek reda uspomene. Gledao je kako se bodu noževima. Planine. I što god ljudsko oko može da nazre. plača i smijehova. šta piće učini od čovjeka. presjedio je on oko deset godina. Veli. Ili to moljac negdje podgriza staru gredu. naočigled cijelom selu. Pored toga što je poučavao djecu u mektebu. pa će ozdraviti. Samo se čuje. Tada. a isto će vam posvjedočiti hodža Ibro. a oni kud će pa po hodžu Ibru. A zidovi se pritajili kao da će. a planine trepere u daljinama kao neki čudni svjetovi. a hodža Ibro zapiše -pa kao rukom. Ima ljudi koje je Bog obdario i dao im moć i vidovitost. noseći glavu u torbi. U selu Grdobici ujela zmija Sabita Krhana. Samo jednog ljetnjeg popodneva. uglavnom znamenite ličnosti našeg sela Šumljana. a i gunj mu preko ramena suknen. Tako. hodža Ibro pisao je zapise i ljudima i stoci. Roje mi se sjećanja pred očima. urekla je žena plavih očiju i kozičava lica. Dok se vi vratite on će ozdraviti. hraneći se samim pilavom kao papagaj i prezajući svakog časa pred beduin-skim nadžakom. najstarija muftarova kći. Znanjem hodže Ibre. 167DOBRI Popnite se na najveći i vječitim snijegom pokriveni vrhunac Željuše planine. i druga okolna sela. A pogled u daljine diže um čovjeku kao krila sokolu. To ti je život. gutaju plamenove kao zapaljene stogove sijena i Bog zna šta još sve. U samoj Drveniji medresi. pa željan svijeta i znanja još više. Nek pije vodu sa ovog zapisa devet zora i devet akšama. otpoče da priča. Djedi Rnjezu klonu glava. jer..Eto ti. Nagrajisala. Tišina polegla po staroj čaršiji. to sad sve i nije ništa. obišao je 168 sveta mjesta. krt i spor šum. A poslije sam ga se okanjivao. na cijelom tom Božijem prostoru. kuće zvjerinje. naše selo Šumljani koristilo se uveliko. a bijeli ćulah na glavi obmotaje šarenom mahramom. Šalvare su mu od zelenog sukna. O. otvoriće vam se vidik na nepregledne planinske lance. ili mi se to samo pričinja. neće dugo potrajati. Išao je i medu fakire i prisustvovao izvođenju njihovih neobičnih i jezivih igara. To su. digao se s njim i opet ga povratio. kako su pričali ljudi i žene. Imširu Telebaku razboljela se krava. pa će ozdraviti kao rukom. Opanke pravi sam sebi. to je sve samo jedan pogled iza leda i ništa više. Pričaju daje dijete mirisalo punih devet dana. Veli. u 169tren oka. čovjek od onog svijeta. Deset sam puta prebacivao terezije preko ramena. u šurdufu poput sarajevskog sepeta. iako nikad u svom životu nije kročio dalje od sela Pješevca. prenio Emina sa jednog brda na drugo. Ali Eminaga nije nikad pričao o ovom slučaju. pa se zako-cenula. gdje je. dogodilo se čudo s njim. Njih ima uvijek trinaest na svijetu. a hodža Ibro i njoj zapis. Upletite joj ovaj zapis u gornju polovicu repa. obrasle gustom prašumom. u šeher-Sarajevu. voda iz drvenog žlijeba praskala o površinu rijeke. Naime. a zovu ih Dobrima. valjan u čuvenim stupama u Rakitnici. Sela. A da je Eminaga Borić najvažniji i najpametniji čovjek potvrdiće vam i Mulabećir Radića. dok je Eminaga još bio djetetom. Oni hodaju i pojavljuju se uvijek kad se narod ogluši o Boga i kad nastanu čudna vremena kao ova naša što su. nema pametnijeg i uvaženijeg čovjeka od Eminage Borića. u meni se nešto provali. veli. A u čemu tek leži Eminagina znamenitost. sjedeći sa svojim najstarijim sinom u travi pod hrastom kraj Mulagine vodenice. Kao da me neko domahnuo rukom i rekao mi nešto što nisam dobro razumio. liječio je od uroka i ujeda otrovne zmije. pa mi procvili duša da umrem od bola i ja . Uzeo ga Dobri ispred kuće. duboko skrivena u planinska njedra i skutove. Ali. eno sad! popucati i s rikom se srušiti na naša iznemogla tijela. ili pauk raspliće mrežu po praznim konacima? A djeda Rnjez prozbori sasvim tiho. I popamti šta ti kažem. to je više stvar providnosti i Božijeg davanja negoli ljudskog znanja i pameti. a on govori: . jahao na magarcu od Merve do Safe i išao pod sveti Kamen koji stoji u vazduhu.. on se odluči da pode i na hadžiluk put Meke i Medine. ližu usijane mačeve.Eto. I Sabit ozdravi. pored ostalih ceremonija.Koga je Bog obdario. rijetko su raštrkana po zaravnjacima i visoravnima nepreglednim i ispašnim. otišao je čak u Carigrad gdje se družio sa najčuvenijim šehovima i dervišima i učio huktanje s njima. inače nedaleko čuvenog poradi masnog sira i obilja ljeskova grmlja. Na devi. On važi kao veoma učen čovjek. za to? Bolje nek sve zgasne u meni. unedogled kao u magle nebeske. a vrhovi srasli s nebom i goli. Ljudi me pomozi. na čini. A šta ću ti pričati? Koliko sam stida podnio. ti ništa ne čuješ! . Svašta je bivalo. pored Eminage Borića. čovjek bijele brade i neobične karijere u životu koji je učio cio svoj vijek. jahao je on šesnaest dana. Pričam tako. dobro znam.Zar ti ne čuješ noću kako popuckuju stari krovovi. stečeno u Drveniji medresi. . dotle smo došli. boje nebeskog plavetnila. opet. pojaviće se i u našem kraju. Obogativši ovako svoje znanje.

iskrsnu preda nj neki čudan čovjek. . nestade ga iz sela. Hajriji muftarovoj opet se pri-snilo. On će odvraćati svijet od Derdžala i koga god odvrati. A njoj nekako milo i sva se topi od milina. nasmiješi se i ja se u tren oka stvorih na ledini kraj ograde. mnogima se u snovima prikazivahu čudne stvari. Oko podne otešča tišina. A blago i tebi. a oni kradu stoku. A Eminaga. to je bio Dobri. pa ni daha vjetra. Posi170 jela učestaše do kasno u noć. Tad Eminaga ne reče ni riječi više.Kuku ti je nama. a dugim razgovorima nikad kraja. Viđahu ga istog dana u više sela. odakle su ga i dotjerali žandari u selo. Hasan Šerbetović banu u odžakliju i otpoče da priča o svom doživljaju. . Hodža Ibro opet sanjao kako ga Mehdija goni preko njive da ga udari muhurom. zapjevaše slavuji u baščama. i zabrinuto i pokajnički. Eminaga Borić zaputio se u Torlakušu podno šume da plasti sijeno. a on se samo nasmiješi i zemlja se otvori pod nama. I ta jeziva noć prošla je i sutrašnji dan osvanuo bez ijednog oblačka na nebu. Ja čuda. Kao da nešto predskazuje i opominje narod na neke neobične. Bješe mu od juče ostalo još nešto malo tih mrginja.Eminaga zašuti. a đauri dođoše do pod sam Stambol. Ali onaj čovjek u zlatu ne pusti me da uđem u dvorove.Eto. udariće ga muhurom. djeco. A kad. Glas mu se oduže i on tako osta u napetom očekivanju kao lebdeći između smrti i života. . Ne može to tako. na samom ćuviku oču ženski plač i ude unutra. Prolazeći pored kuće stokom bogatog Bešira Šakote. kažu. Ali ko će to znati ko je u Božijoj milosti. kako je zagrlio onaj čovjek u zlatu.veli on . što se uzdizala pored sela u mršavu gaju. A kad jedu. Eto. Svi se začudiše. kažu. glavom on. Da Bog da da im pri sjedne! Zar i u ove dane da se nađe takvih ljudi! . raspričao se hodža Ibro o Dobrim i svojim neobičnim doživljajima na Istoku. Te noći. zagrlio je. Bože me oprosti. da se moli Allahu i spominje svoje mrtve. završi Mulabećir . Bože nas oprosti. Učeni Mulabećir Radića zaklima glavom i sve se oči sakupiše na njemu. nasta pravo zaprepašćenje. A ako su došla ona vremena. On će biti krupan kao niko na svijetu. . Taj nepoznati čovjek bješe u platnenom ruhu i goraše na suncu kao živi plamen. a oni se ne boje Boga. To neće Bog dati. Tako je muftar vidio kako mu sami Derdžal odnese ovna iz pojate. da je zbog nekog čovjeka dopao tamnice. pa sve udaraju u oči kao sunce na vodi. U isti tren ukaza se pokraj njega ogromna zmijurina. U seoskog muftara Beširage Gulića. vidje popisana imena svih ljudi iz . za mila Boga! Najprije se sve zasvijetli. najprije će se pojaviti Dobri da opominju svoj narod da se kloni dobara ovog svijeta. A blago onome koga udari! Taj će se zanavijek uživati džennetske ljepote. Emi-nagi ispadoše vile iz ruka. pa. Čak se i tornja paščad uznemiri. završavaše stog. a taj čovjek u zlatu. Kao da ga nešto spopade i prikova za njivu. a on se nešto ne da i bježi put mektepske zgrade. kijametske znakove. što bi okom trenuo. jela se samo dotiču a ne meću ga u usta. dugačka i debela kao balvan. a kroz nekoliko dana proču se po Šumljanima da se pojavljuje Dobri po obližnjim selima. pa ne smije ni da vikne u pomoć.Neka znate. Ovo mi je pričao moj rahmetli otac. . Njiva nasmijana i okićena ptičijim letom i krikovima u jutarnjoj tišini. meni se učini da ću umrijeti od sreće. Odjednom. .da su nastala neobična vremena. Beširova žena spram njim.Dobri su lagahni kao pero i u stanju su da se u jedno te isto vrijeme pojavljuju na više mjesta. duboko se zamisli. sav predan poslu. Šuma se još jače pritaji kao da se prituli. moj Eminaga! . pa ponio i ne dotičući se zemlje i spustio se s njom zajedno na rudinu pod Čimića bašču. a sunce pri-peče. zapjevaše.čudio se Eminaga. Sa muftarova posijela sve se živo raziđe sa strahom u duši. Dragi Bože. u velikoj odaji džamliji. pa ništa od svjetlosti ne mogoh da vidim. Kako to da Hasan Šerbetović vidi Dobrog i džennet kad su svi znali da je on u svim selima unaokolo poznat kao najopasniji kradljivac stoke. a jahaće na magarcu i noge će mu se vući po zemlji.upravo kad htjedoh da predem ogradu. taj isti čovjek ukaza mu se u zelenoj haljini. sa visokim bijelim ćulahom na glavi i žutim mestvama na nogama.jer si ti vidio džennet. Za njim će doći Mehdija. kad hurije zapjevaše. 1 ko će znati šta se sve tu noć nije presanjalo.Evo već treća noć kako 172 nam neko krade šiljež. Svjetlo izbija iz njega na sve strane. Stade preda me. iako nije znao čitati. Sve zanijemjelo slušajući ga. Pa ti izađi s njima na kraj! Dan već prigrijao kad Eminaga stiže u Torlakušu. lice mu se zabezeknu i po-sjekoše mu se noge. Kijamet na pomolu.kaže on . preda mnom se pojavi čovjek sav u zlatu. Pojavi se. sam u mrkloj noći. kad se u našem selu pojavljivao Dobri. Noćas su nam ukrali treće. samim velikim Bogom. Poslije njih pojaviće se Derdžal i proglasiće se. Kad se ukazaše dvori sve od suha zlata i srebra. A svi su znali i to da se on dugo skitao po šeher Sarajevu. Dobri obilazi selima.zakuka Ibrimša. dok sam još bio dijete. pa nastavi: . i to neki zlatni slavuji. a na glavi joj veliki ćitab u kome Eminaga. Eminaga prionu na posao. a sva se vrata na dvorovima otvoriše. turska carevina propada. a on se okamenio od straha. kako je pisano. prije pola sata. I darivaće svakog zlatom i obećavaće zlatna brda i doline. Ali kuku ti je onom ko pode za njim! Taj se nikad neće kurtalisati 171džehennemske vatre. U našim Šumljanima uz-budiše se duhovi. osluškujući nečije neobične korake. sav van sebe. I ujedno kad htjede da baci posljednji naviljak i površi plast. Ha-sane. Tijelo im je mekahno kao pamuk i mirišljavo.

* . E. Dobrog očas nestade kao da se nije ni pojavljivao. Domala sve utiša i za-svijetliše se prozori na džamiji. izvadiše duhanske kese i u nekom tajcu. sve do kišnog dana. dede Hasane! I Hasan po drugi put ispriča šta je vidio svojim rođenim očima. pa jedva da se stiša. Ljudi počeše da se razilaze kućama na večeru.Pa to će on i u nas doći . dok se najposlije Trklja ne oslobodi i pozva ga za sofru. Kad banu neki neobičan čovjek. Malo niže ukazaše se imena onih koji će u džennet. nekud zabrinut razgovor. . ljudi su ulazili u prostranu muftarovu džamiju i redali se u redove. Mi šutimo. tu je hodža Ibro. hodža Ibro.Pa ja šta će. gdje će se klanjati jacija i otvoriti posijelo. Pozvao me čovjek na ručak. očekujući da se svi pokupe. Gleda on u nas.reče muftar svom sinu . gledamo mi u njega.Ama. Pa tu je i Eminaga Borić i Mulabećir Radića. . Omer skoči a za njim se digoše još dva mu druga i gromko štrcaše niz drvene stepenice. .Kako? . a ne jede. ali učas presta i ljudi se još više uznemiriše. Svjetlucanje cigareta u tamnoj muftarovoj bašči naziralo se još izdaljeg i čuo tih.pred kućom Bege Trklje u Krušedolu. A čim je Mulabećir otvorio usta da reče svoje učeno mišljenje. eto smo se sastali. a poslije stanke prvi prozbori učeni Mulabećir: . tik pod prozorima prosu nečija frula neobične zvukove kakve dotada u našem selu nije niko čuo. Da čujemo Hasana! Neka ovdje ispriča pred svima šta je vidio svojim rođenim očima pa. vidio sam ga! Jesam zdravlja mi! Vidio sam ga svojim rođenim očima. a što je Božije davanje toga se ne treba bojati. ■' . ■ . je li istina. pa da se po pozivu muftarovu ponovo svi sastanu u njegovoj džamiji. sav zaduhan i usplahiren.Gdje? . I uzima jelo i prinosi ustima. dok se priberem! . .saglasiše se svi ostali i laknu im u duši. I ljudi večeraše na brzu ruku. ljudi moji. Približila se jacija i vrijeme molitvi. a ona mekahna kao pamuk. Neki se čak ushodaše pQ dža-mijskoj avliji. Muftar otpoče prvi: . Samo griješni i nevjernici 175treba da se boje. a da se ništa naročito ne desi u selu. koga? '' . O ovom događaju ne reče Eminaga nikom ni riječi. pa da se počne sa molitvom.Eh. Ja mu dotakoh ruku.Čekajte. Frula se još čula.svoje okoline koji će u džehennemu gorjeti. . pojavi se na vratima. Zatim.. A predvečerje pade na selo. Tihi. pobogu si brat! Ljudi se uznemiriše. Tu je i Eminaga i hodža Ibro i Mulabećir pa. očekivanju. biva. . . Svi kao da su u mislima pratili svaki njihov pokret.Ta ima ga ko dočekati. Medu prvima je bio prvi on. Neka slutnja uvuče se ljudima u duše i svi se zagledaše pa uznemiriše. Gotovo cijelo selo iskupilo se kod muftara. okrenu se prema ocu i reče: . očito zbunjen. ljudi.nastavlja on . najbogatijeg seljaka u cijeloj krajini koji je davao pare na zajam i uzimao grdne kamate. pa zamakoše u šljivik. petka popodne. Jest! Tako ja po suncu ne hodio ako sve ovo ne bude istina! Eno pitajte samog Bega. to je Božije davanje. I Omer.Sjedim ja . Ta ako se i pojavi Dobri medu nama. počeše odbijati dimove. savjetujte mi šta ćemo! 174 . I molitva otpoče i svrši se.Ljudi. biva.Ljudi. Sunce je bilo podobro prevalilo svoj put i svjež osjen šume pao na Eminagu kad se on digao i tromim korakom pošao put 173sela. Ne umijem da ti rečem ni staje.Ih. I čovjek sjede.skoči do u šljivik i vidi ko ono svira u frulu. nego da se stvori pred nama.Kako? . pojaviće se samo na dobro sviju nas po ovaj i po onaj svijet. čuli ste šta nam danas pred džamijom reče Hasan Serbetović.Koga bolan. Poslije njegova pričanja nasta dubok tajac.Tako je.Dobrog. nekud tiho i oprezno kao da se privuče. Među njima ugleda prvog hadžiju Bogilovića iz sela Drena. I njega bješe spopalo neko uzbuđenje. Nije da dođe. On je vidio svijeta. Čak i Bešir Šakota došao sa svog ćuvika.Omere. Eto.odgovara Hasan. Prođe nekoliko dana. samo su svi u selu primijetili daje postao još zamišljeniji nego što je prije bio i da mu je prosijeda brada preko noći pobijeljela kao oprana vuna.. pognutih glava. Ni učeni Mulabećir ne nade ni jedne u svojoj sijedoj glavi. tako . Svi zašutiše u osluškivanju. a Eminaga klonu i nasloni se na plast sijena. Eminaga glavom. Ljudi posjedaše. kad se ljudi sakupiše pred džamijom i Hasan Serbetović banu medu njih kao da pade u kiši. .veli muftar. U vrh odaje sjedio je hodža Ibro. pa Mulabećir Radića. pa svi zajedno ručamo pod hrastom u avliji. kao da ih čekaju neki veliki poslovi i kroz kratko vrijeme počeše se iskupljati u šljivik pod muftarovom kućom.

Naposljetku. ali se stiša i pretvori u prezriv osmijeh. po hajvana. Nepoznati prekorači prag i izraste u sobi upravo do tavanice. ne imajući vremena da razmišljaju ma o čemu. I doći se Jedžud i Medžud kad nas nestane i popiće svu vodu. neka zauči! Svi da klanjamo! Ljudi se digoše kao omadijani. jer ćete zlo proći. eno. Muftar. očekujući riječ nepoznatog. a kad tamo: a ono suho zlato. ali mu nešto zastalo u grlu. 1 odijelo mu je bilo upola nekako na građansku. ponovi u muftarevoj džamliji.. nešto mu zaigralo u grudima. pa sumnja i naposljetku očito nepovjerenje. ljudi! Ovaj je čovjek nevjernik. dobri ljudi!. Samo je hodža lbro i nadalje sjedio i za-prepašćeno gledao u nepoznatog. mimo običaja. Pred njihovim očima stajao je samo on. kao da to ne govori on. đavo mu sjedi na lijevom ramenu i došaptaje mu svaku riječ koju progovori. pogled pade na hodžu Ibru i najduže se zadrža na njemu. Na noge! Ko uči ezan. I misliće da se to voda sjaji u suncu na njivama. I behar će opanuti i ljudi će svi pomrijeti. nepoznati. Ali utisak koji je on proizveo svojom pojavom i nastupom bio je toliko jak da su svi prisutni ostali smeteni.Eno ga! Kesi mu se na ramenu i ruga se svima vama. zaprepastiše. Dobri po svoj prilici. a kamoli Dobri. ovo nije ni dobar čovjek.Počujte. Nepoznati je govorio gromkim i žučnim glasom. ne 176 usuđujući se otvoreno da mu ponude mjesto i krijući poglede pred njim. ne178 staće nas na ovom svijetu i nevjernici će lizati naše stope od žalosti za nama. Ni traga od Dobrog kakvog su oni zamišljali. nešto crno i crveno kao da zaigra na hodžinu ramenu i nestade ga. sitnog mrava na zemljici. Nepoznati je jednako šuteći stajao u dnu džamlije i prikivao svoj strogi pogled čas na jednog čas na drugog. Ovaj svijet bijeli je cvijet. mrk i strašan pogled kojim kao da ih sve prikova za njihova sjedišta. pogleda po svima i neki neobičan smiješak kao da kresnu po njegovu grubom i suncem opaljenom licu. Pri ovim riječima glas nepoznatog zvučao je blago kao struna na guslama. Na licu mu se ocrtavalo najprije zaprepašćeno iznenađenje. nego kao da svira ona frula dolje pod prozorima. dvije Božije životinje koje su zatvorene u brda i planine otkako je Bog stvorio ovaj svijet. Eno. Eminaga izdrža pogled mirno i otvoreno. Nenadno se trže. Ali pogled side s njega i pade na učenog Mulabećira. Poslušajte me ljudi što vam kažem! Ali se niko ne usudi ni da se s mjesta pomakne. Nepoznatom kao da sinu nešto u očima i kao da mu zaigraše mišići na licu.Pokajte se i sjetite se da je došlo ono vrijeme kad Bog uzima sebi sve što je od naše vjere. Nešta zapovjednički neodoljivog bilo je u njegovu pogledu.Ljudi moji. Eno. Nepoznati zašuti.. nastavljao je nepoznati.Neki nepoznati čovjek sjedi u sjeni pod prozorima pa svira. viknu on. pa diže na noge i sav drhteći povika: . začepi vrata neki neobično velikih srazmjera čovjek i pusti pogled na prisutne. Hodža lbro napusti džamliju. jer blago tad neće vrijediti. I on ga izdrža mirno i otvoreno. a Sefer Kanjo zauči i molitva se. ili ga pogledajući kradom. . pa mu suze grunu na oči. a krupne mu kosti lica i stroge crte odavale su samovolju i odlučnost.Ezan. . iako su već bili klanjali jaciju.Pokajte se. pa sve prisutne obuzima nekom umilnom dobrotom i pokajanjem. Sjetite se samo onih vječnih strahota džehennemskih i prolaznosti ovog svijeta. Sefer Kanjo htjede da zauči ezan. dobri ljudi. I žeđ će ih svih pomoriti. Klonite ga se. Kad nas ugleda. njihovim voljama i životima. A nevjernici će lutati poljanama i ugledaće svjetlo na njima. zatim malo popla-šena radoznalost. Nego da mi klanjamo i sjetimo se milostivog Allaha koji nam se smilovao i dao nam lijepu vjeru Muhammedovu. upirući snažnom rukom i oštrim pogledom na hodža Ibrino rame. a nepoznati pogleda ispitljivo oko sebe i sniženim glasom otpoče: . nepoznati zagrmje: . Njemu se najednom učini to lice odnekud poznatim i sumnjivim. Ljudi počeše nesvjesno da se pomiču. I prije nego što se i očekivalo. Jer blago onom ko se u njoj rodio. ja vam to kažem. . Nešto zvjersko probudi se u njemu. I po svakog smrt će doći: po insana. I oni su toliko žedni da će popiti svu vodu na svijetu i nestaće vode. diže se lagahno kao perce i strča niz stepenice. I oni otada ližu brda i planine i skoro će ih polizati. Ovi ljudi bijeli su behar. gledajte! I zaista. pa zabo-raviše na se. Pod njegovim pogledom ljudima je postajalo tjeskobno u duši.Ljudi. Jer skoro će sudnji dan. prestade i reče da želi da razgovora s tobom. I prije nego što zvijezda udari o zvijezdu i prije nego što se brda i doline proliju kao mlijeko. vidio sam kako mu je ove riječi došapnuo sami đavo. i vladao je njima svima. Samo ho-dža Ibro gledao je netremice u nj. To su dva čuda. ni učeni Mu-labećir. Pogled pade na Eminagu i poduže se zaustavi na njemu. Ljudi se uznemiriše. oduzimala im se moć i hvatalo ih pokorno malodušje. po ptičicu u gorici. Pa ni Eminaga koji je već vidio Dobrog.. očekujući riječ nepoznatog. I ćuškaće ga nogama. Najednom kao da se sjeti nečega. Nepoznati se upilji u zanijemjelog hodžu Ibru i opet zagrmje: 177. . iako potežak čovjek. vaš hodža lbro.

Iz duboke molitve. ljudi . Ali. očekivanje je raslo u dušama seljaka: hoće li žandari uhvatiti Dobrog. nepoznatog je nestalo. svaki predan Bogu i molitvi. . I ljudi šutješe i razidoše se kućama. . ispade pred njih Bešir Šakota. o tom mi ništa ne možemo da kažemo: ni da jest ni da nije. .čuše se glasovi poput šapata.kaže on. I ja ću s tobom žandarima. Ja bih se pred velikim Bogom zakleo da govorim istinu. a Eminaga prozbori: . a ja znam da je hodža Ibro pravi dženetlija.završi učeni Mulabećir. Prvi otpoče hodža lbro: . . ljude je trgnuo glas frule pod pendžerima koji odlazaše u mrklu noć i bivaše sve tiši i tiši dok se ne izgubi. a hodža Ibro je hodža Ibro. pa za njim i drugi u kratkom razmaku.kaže hodža Ibro. popadale iz gnijezda. Ali se ne dogodi ni jedno ni drugo. samo tu i tamo očuje se djetinji plač. Otada je prošlo više od petnaest godina. Kad negdje pred zoru. uprkos Mula-bećirova i Eminagina mišljenja. I znajte šta ću vam reći: otkako on hoda našom nahijom. jer Dobri ne kradu stoku. Eminaga ga strogo pogleda: . Tako prođe cio dan i pade sumrak i pade noć. . A sutradan zorom sastadoše se ljudi pred džamijom da se porazgovore o sinoćnjem neobičnom događaju. a ja do sinoć niti sam čuo za nj. I tako bi. niti sam ga vidio. onda hodža Ibro ima pravo. .Ja vidim daje sinoć sve vas onaj vama nepoznati čovjek opsihirio i obendžijao. Ljudi se zabrinuše. To reče hodža Ibro.I dok su se ljudi klanjali. Mulabećir diže glavu i pogleda po svima: .potvrdi Mulabećir. ili će se dogoditi kakvo čudo. . beli.Žandarima.Žandari pucaju na kradljivce. Ima njih više. Strah se domogao duše pa ih ne pušta iz šaka nego ih drži kao preplašene i pohvatane ptice. skrivenu u šljivicima. Poluobučeni ljudi istrčaše pred kuće. a hodža Ibro i Bešir Šakota krenuše put žandarske kasarne. ne idi žandarima! reče muftar. . a viđeniji ljudi opet se iskupiše u muftarevu džamliju.Ljudi. zaboga. U selu. pa kud puklo da puklo. nasta dan. mi to svi znamo . Nešto docnije oču se još jedan pucanj. a neki odvažniji zaputiše se u pravcu pucnjave. nego lopovi.Eto ljudi.Ko će drugi lopovima da stane u kraj? I nije tu sam Čemerdžić po srijedi. I ljudi se naposljetku razidoše svojim kućama. jer sam se o tom uvjerio svojim rođenim očima. razgovor nije skretao u drugu stranu.To što je hodžu nazvao nevjernikom. pa kad pokra džamijske ćilime. On nije niko drugi do glavom Suljo Čemerdžić iz Sarajeva.Tako je. To ne krade niko 179drugi nego Suljo Čemerdžić.Tako je .Pucaju na Dobrog. On je sihirbaz i kradljivac. Neki za-vrtješe i glavama u znak da ne vjeruju u hodžine riječi. Niko od seljaka ne povjerova hodža Ibri-nim riječima. njega znam. da komu! .Sramota i za selo za nas sve. Govorio je on kao što nikad u životu nismo čuli ni vidjeli.veli on . A upravo kad htjedoše da se raziđu kućama i na poslove.Dobri se ne može uhvatiti . . . ne griješite duše i sjetite se riječi njegovih. I što god udublje odmicala noć. . a ostali se zamisliše. Alije nestalo s njim i Hasan Šerbetovića. 180 . .Tako je . Zar nam on ne pokaza svu veličinu Allahovu? Zar nas on ne pouči dobru i pameti? Pa kako samo ude medu nas i kakav mu glas bješe! Onako govore samo dobri. . Tako prolazi vrijeme kao i prijašnjih dana.otpoče muftar . . samo što su ljudi nekud zamišljeni i što žene pogledaju češće kroz prozore kao da će svakog časa neko neobičan da se pojavi u selu. uhvatiše ga i zatvoriše.rekoše i ostali. Očuše se glasovi i dozivanja sa ćuvika od Šakotine kuće. Ja.Vala bruka. Kuda će nam obraz i kako ćemo pred Boga izaći. Ali se odade piću. biva. ni meni ovaj čovjek ne liči na Dobrog. Bešire. stoka nam se nemilice krade.Samo ja znam da lopovi ne poučavaju niti umiju govoriti riječi Božije onako kao Dobri. Ali zar se Dobri ne može da pojavi u ruhu i prilici kakvoj god hoće? Ali ima jedna: hodžu Ibru nazvao je nevjernikom. a on je Dobri. sa ćuvika kraj sela. I sinoć mi je neko ukrao dvoje brava.Ako ga uhvate. Samo ne dođe hodža Ibro. . tako mi Boga. Dobri je Dobri.Dobri. Ja idem žandarima u kasarnu. I sjedješe još neko vrijeme pred džamijom i razgovaraše. Sve se utišalo. iako je zapinjao. Učio je zajedno sa mnom u Drveniji medresi i znao je bolje učiti nego ikakav hodža.Ljudi. pa opet tišina zaparana rijetkim glasovima.ja ne znam šta je ovo. dva puščana pucnja razbudiše i 181uznemiriše selo.ako uhvate Dobrog. Dobri .

ne umijem da nađem vrata doma mog. Jedan od žandara potrči za bjeguncem.. Oni se ukočiše. pod njim grad se utiša kao da priželjkuje. A Mesa svira: "Što nemam krila da se vinem nad njenu bašču i da vidim kako se na busenju bjelasa njena košulja kroz srebrnu noć! Što nisam vjetar da joj kradom pomilujem grudi i da opisujem svoju pustu želju! Krnato. to je Suljo Cemerdžić. Sve više i više njih približavalo se ćuviku.uzviknu neko.Stojte! 182 Noževi na puškama. Naposljetku očuše se i tihi. tako je . I hodža Ibrin saruk nazire se medu njima. . . nekako i nehotice javljaju se jedni drugima.kaže muftar koji se odnekud nade medu ostalim seljacima.Vala. Šta više. a Bešir donese zapaljenu cjepku luča i njihove tamne figure rasvijetliše se pred njima.Tako je. može nas ubiti koje zrno. pregrizao jezik! . kao sam sebi: . kao dobrota. I muftar sa onim preostalim za stijenom krenu naprijed. neko viče u pomoć! . Pogodilo ga zrno pa jauče. . daj krpe da mu svežemo ranu! . nešto blago. a vi svi kao ludi objesili glave. praštaju.Razilazi se. vi ne znate kakvih sve ljudi ima. . Kažem vam: to nije Dobri. pa jedan pucanj.Čudim se ja što se njemu predskazuju Dobri. čim je noć pala. Prošla i ponoć a oni. prikovaše ih na zemlju i oduzeše im svaki pokret. dolje podno šljivika.I on je naš . haramija i lopov. nosili su nekog među sobom. Osveta mu nije bila ni na kraj pameti. Dva seljaka u pratnji žandara. 184 KRNATA: I. . oču se jedan pa drugi pucanj. Naime. Samo se za njihovim leđima u selu čuo nejasan žagor. U isti tren.Ah. Ali ga poslušaše samo njih nekolicina starijih. . Onog drugog nije niko poznavao. a momak djevojku. pa mogu sad zajedno. 183.Eno. a za njima jauk. a ona prilika pred vratima dade se u bijeg. . . odozdo iz šljivika. U sred čopora dvije snažne mrke i zločinačke prilike: Dobri i njegov drug. Seljaci se oslobodili pa prave primjedbe.Nije. kaži joj da mi kap po kap teče iz srca od bola za njom.opet se razliježe.Raziđi se. Zabijeli i zora i proplanci se nazriješe u prvom jutarnjem sumraku. pa toplo mili po njima i razmekšava ih do suza. Dolje. a za njim muftar i ostali. . . Malo poslije.hukće muftar. Muž potraži ženu. a mladi se is-kradoše u pravcu Beširove kuće. . pritajeno su očekivali svaki sušanj. a čopor se raštrka. jer mi je svijest pomutila vječita misao na nju". U kasnu noć. pa mašete njima kao da vam je neko zobnice ustako. vi niste hodali po svijetu. sa oštrog grebena brda Stoca. nabujaju im srca od želje pregoleme. i drugi za njim zagrominjaše se u tihu noć. prislonjeni na njihova prsa. Ono je jauk.Stoj! zaori kroz noć.Stoj! Stoj! .uskliknu prvi Bešir Šakota i unese mu luč u lice. Muftar se zaprepasti i diže ruke u nebo: . ako se susretnu. Kad Mesa Cakan zasvira u krnatu na Mazoljicama. ljudi moji! Zar da se on izdaje za Dobrog! A Dobri je šutio i mrko gledao preda se.Ljudi. hodža Ibro. Podno Šakotine kuće cio čopor ljudi. .Bešire. a jedna zvijezda treperi tako uzbuđeno da je dodiruju zvuči njegove krnate. . ti li si to Dobri! . . Hodža Ibro posma-trao je mirno svog nekadanjeg druga iz Drvenije medrese koji je oborena pogleda i već svezanih ruku stajao pred njim.Šuti! Kakvog Dobrog. teški koraci i tri prilike približiše se kroz tamu torskim vratima. raspoređeni oko pojate i tora. hodža Ibro. . narode! Hodža Ibro pođe u pravcu sela. moji ljudi! . tako .reče jedan od žandara.Hasan Šerbetović! .kaže muftar. a dvije druge prilike su-kobiše se sa druga dva žandara na torskim vratima.potvrdiše i ostali. zavađeni.Veži ovu dvojicu! I lanci zveknuše i sve se utiša. I nestade iz obojice iz muftarove džamlije. narode! Raziđi se! . Bešir Šakota i trojica žandara zauzeli su busije i čekali lopove. Dok je muftar sa ostalim starcima čučao za stijenom. Vika i dozivanje utišaše. on se nekud ražalostio. Da se sakrijemo ovdje za ovu stijenu pa da pričekamo zoru . pa kao daje sam krivac rasijano gleda preda se i govori tiho. Dvije uđoše u tor.Ljudi. bruka za selo. A kako tek Mesa svira! I mjesec ga zadivljeno gleda. uvuče im se u duše.Evo mu i Dobrog. na ćuviku se već odigrao lom čija je predigra trajala nekoliko sati.Eh. Prvi su zastajali da ih dostignu oni za njima. a jedna osta pred vratima. ljudi zaborave na zle misli. posvetila se svaka koju ti izustiš? Vidi ti njega.strogo zapovjedi žandar.Pa i Hasan Šerbetović! Ih.

Eto.čuje ona glas kroz taj san. samo da im njeni zvuči lakše dopru do srca. kao omadijane njenim zvucima. Meše. i ona plače. Šemsu hvata omaglica. ne zanose u grču i omamljenim uzdasima? Sviraj. I te ruke počinju da bivaju sve jače. Cijelo joj je tijelo bez imalo snage. kudrava crna kosa i oko mu plamti. dragi moj! . kao da pita: "Jesi li sama? Tiho. kao topla muška ruka. I sljedećih večeri čula se krnata sa Mazoljica. . Šemsi Muharemaginoj. siroti. To se njoj samo pričinjava. ali njeni zvuči ronili se nekako začuđeni. a zatim joj vrisne posljednji zvuk i od bola klone. Oni više ne prodiru u krv. Ožalošćen. ni mirisi jasmina u tihoj noći ne opijaju kao zvuči sa Mazoljica. Šemsa plače od bolne čežnje. ovdje u podvoljak. To je samo san. Mesa što ti je svirao na krnatu. "To me on ljubi". Ona je već znala kako će ona da otpočne: najprije jedan bojažljivi ton. Njeni se glasovi rasipaju raspojasano. Nešto raste u njoj poput divnog bijesa. To srce bije katkad tako silno i nepokorno da 185ga njena sopstvenica pritisne svojom veziljski bijelom rukom da ga ukroti i umiri. one je samo opijaju. Čuje svoje ime kao da ga vjetar izgovara negdje u bašči u krošnjama stabla. i pomračuje joj svijest.kaže ona sasvim rasijano i. prikrašću ti se bos. gdje god se zaustavi. kako su lijepe te daljine! Koliko svijeta! Koliko boja. najednom kao da otkri zastor. Jest." I on je ljubi. zapanjena.drhtavo je govorila Šemsa. . a jedno srce. da se daje. U očima ti gori stid. O.Nemoj. pa hoće da padne. pa negdje na zvijezdama. Ona ih osjeća. Zaboravio sam i na sebe. Jer. kao da joj se javi odnekud svijest. i Šemsa. krnato. okreće se unaokolo. To je ptica u kafezu što bi htjela da poleti sa krnatinim zvucima tamo put širina. da im raspire želje? Zar se djevojke po baščama. molim te! . u bezdanoj provaliji strasti i sretnog zaborava.Šemsa. osjećajući kako joj se taj glas približava i kako joj se dvije ruke primiču nadohvat. teška srca. Grudi se talasaju. ožalošćeni. nešto što hoće da se krši. Ti zvuči je uzdižu i nose kao nikad dosada. Drhte joj noge. nemoj me. i zagleda se u to iznenađenje. kao na odbranu ispruži ruke prema njemu. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. Zatim ga pogleda prestrašeno. a odnosiš nesreću. plamte. na prstima". sočno na usnama.Krnata plače. svirajući tebi. krnata izvija. skoči na noge. ona ne zna sad šta osjeća. Mesa se prikrade njoj u bašču. ja sam. . Morije žed. cepti.Ne. ko može da se odupre zvucima krnate? Zar jedno naivno i bezazleno srce? Zar krnata svake noći ne izvija sve zamamnije melodije? Zar žene ne podižu i zavjese sa prozora. po slabinama.Jest. ne pripijaju jedne uz druge.Šemsa. nikad nečuveno. kao van sebe. da zagrca. ljetnih noći krnata čezne na Mazoljicama. pale i svijetle se nekim vatrenim smijehom. zvukova. to se više nikad ne povrati. pa se činilo da govori: "Uzmi. pa onaj glas. Ali je ruka i previše slaba da bi umirila to srce što bije za krnatom. svijest li. O. nešto što joj ispija dušu tako opojno. ali ih ne razumije. one su mekahne i tople kao ljetna noć. pa je opet nestade. njen glas bio je toliko uzbuđen i mekahan. Skočio je preko 186 baštenog zida. To je za nju neko neobično osjećanje koje joj oduzima i strah i moć riječi. grcaju u boli. moli. To ona mašta. A jedne noći. Tako. kao glas krnate. uzdiše. Ona opet 187čuje njegove prigušene riječi. Sviraj jer ti prosipaš sreću. Čuje ona: . Vidio je tako uplašenu i usplahirenu. on se prikrade u bašču njoj. A poslije. A zatim. to nije bio strah. ali osjeća i njegov vreli pogled na sebi. to je samo san o njemu i o krnati. da pro-plače. Poslije krnata tužno pisnu i zašuti. ja te volim! Pođi sa mnom u svijet! Živje-ćemo kao golubovi. ja sam . drhte na plećima. šarenila. ona ne čuje ni kidanje sedefskih puceta. Krnata svira i bolno i bijesno. uvija se i klizi kao vreo baršun pod njegovim milovanjem. stajao je pred njom. kako ti lice sja u mjesečini. klize po stasu. pa ostali goli. dok je sjedjela na busenju i uznemirena očekivala kad će da se javi krnata.govori ona gotovo ones-viješćena. Ne. I on kao da je zbunjen. Poljubiću te ovdje. . zatim joj kaže: "Bože. ti si . za tihih. nečujno prelazi na grudi i miluje ih. ugleda dva crna oka. zabreklo u bolu i slasti. kad je krnata zamukla. Ali.Ja sam. cepte na bokovima. nek poludi cio grad. -Svirao sam ti svako veče na krnatu. miluje. Još jednom čuje svoje ime i osjeća nešto slatko. ne! To samo grca krnata na Mazoljicama. . ne mile uz tijelo. Šemsi zastade dah u grudima. O. tonu u njene zjene. ove noći. dolje u baščama. sve nemirnije. la-hko vrisnu i nestade je uz bašču. O. A u njega. Nasvjesno. pa ne zna šta bi joj rekao. ne. ona osjeti kako je obujmiše dvije željene ruke. napinje joj grudi. Nešto nečujno klikće u njoj. pali. drhti i čezne za njom. teška kao umor od života". Recite mi. da. Krnata tuži: "Što u životu jednom prođe. još mekše i toplije. To je Šemsa Muharemagina što čezne za krnatom. ona se privija uz Mesu. Mesa stiska krnatu pod mišku i odlazi niz mahalu. Svirao sam samo tebi. On. Čini joj se da čuje zvukove krnate i predaje im se sasvim. kao da je onaj prvašnji čar neko digao sa njih. Načas. II. klizi po njenim bokovima. Ona ne vidi ništa. . Šemsa. A zatim. uzdiže nešto u njoj. Oni sad izazivaju neku duboku tugu i sažaljenje samog sebe. molim te!" Ruke su se primakle. Strah li. Šemsa. O. Nestrpljive ruke cijepaju joj jeleče. To je i suviše iznenadna radost od krna-tinih zvukova. s njim što joj je krv uzbudio. jeca. Dolje u baščama neko teško uzdahne. Nešto se tako nemoćno spustilo u nju. A njegove nerazumljive riječi postaju sve vrelije. Mesa. uzmi me.

dok mu bijela. A Hadžija ide posred druma. Izašao sam iz kafane i dugo me poslije toga pratio glas krnate: "Što u životu jednom prođe. izvlači se kroz zelenilo i sa oštrim kopljem penje se u nebo. a zlo je moćnije. podatno.Bože moj. A on jednako vrišti i bjesomučno razmahuje drvenom sabljom. pod miškom lijeve ruke jednako drži cijeli snop drvenih mačeva. a pod miškom snop drvenih mačeva. Zar da ostavim sve i da pođem s njim? Jadna majko moja. a velika džamija. Tako je Hadžija postao borac za dobro. kad je ogrozd dozrijevao u vinogradu na Mazoljicama. i ta riječ: svijet. drsko se smije. Zato se tama raspukla. puni slave i krvave borbe. a bašča kao da zanijemi. Pregorjela je. . onako bijela. ne osjeća već kao tuđinka? Zar ona nije okaljala obraz i svoj i svoga doma? A krnata joj. u ovoj toploj kući. šta li će biti sa mnom!" pomisli ona. grubo dodiruje njene najskrivenije tajne. ostaje sjenka žalbe na njemu za života". šta se sa mnom dogodi . Zaista. žalosna joj majka? . Grad ima mnogo kuća sa zlim očima. a pesnicu zgrčenu na srcu. pocijepana džuba. gdje je provela drago djetinjstvo.uzdahnu žalosno Šemsa.S kim. kako ćeš me prežaliti! Krnata je nastavljala: "Ja ravnam tvojom sudbinom jer sam te osvojila. jer Hadžija bdi. kao da je vodi neka nevidljiva ruka. Ona bježi iz grada. luđački vrisnu i jurnu kroz 191sunce. u svijet! Bože moj. učini je još bjednijom i bespomoćnijom. Hadžija je moćan. sablažnjivo odskače od crne brade i užarenih očiju. A Šemsa je ovih dana sve pregorjela: i svoj dom. mahalom puče glas: . Koga povedu moji zvuči. kao nada bijednih. kao usamljena duša. a krnata nastavlja: "Pođi sa mnom u svijet skitnički. bliješti u suncu. jer i on ima svojih radosti. niz ulicu. Ona je. Nekako apatično slušala je zvuke krnate i sumorno se osmjehivala nekim gostima. Tek negdje kasno u noć ču tup udar o zemlju. . Za njim zaoriše poruge i smijeh. Šemsini roditelji zavise se u tugu. sjedjela je u utišanoj noći sama sa svojom sudbinom. i svoje roditelje. u rastopljeno zlato. Sva užasnuta. Šemsa. Jednog jutra. taj pregara i radosti".Pobjegla Šemsa Muharemagina! . Vidio sam je u jednoj kafani u Beogradu.odgovori ona prigušeno. i svoju bašču. Tako je zlo zavladalo gradom. U džamijskom dvorištu taman hlad. Nenadno. iz dvorišta izletje Hadžija. okrečena. povici i bijes. zaskače u propanj i nemilosrdno odsjeca glave. Šemsa nije sad razumjela šta joj krnata govori.S Mesom sviračem. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. a na Muhare-maginu kuću pade žalost i sramota.Šemsa. to se više nikad ne povrati. što ne razumiješ moju pjesmu kad prelazi preko domova u široki svijet! Svugdje su zvijezde jasne i mjesec ostavlja za sobom ljubavi trag". kao vjera u zagrobno. Hadžija je zaspao. Ova bezglas-nost još teže pade na Šemsino raspoloženje. Ona niče.Čekam . iz trista stupica. čekaš li još? .odgovara: "O. dođe joj sada kao neko neviđeno čudovište što se kezi na nju. pa iz nje izašlo zlo. šupalj i pritajen vreba kroz lipe i ciprese.viče Hadžija.kafanska pjevačica. Nije me ni prepoznala. Krnata presta da ruži na Mazoljicama. ' Grad je pritajio zlobu. tako su zaredali Hadžijini dani. spremnih za krvavu borbu.Pola Vlaha! Pola Turaka! Pola Vlaha! Pola Turaka . da obilazi gradom. luta kroz tamnu noć. Vrijeme je prolazilo. a Šemsa . sjela na busenje i slušala tužnu pjesmu krnate. teška kao umor od života". Povratiće se noćas da. lepršajući se na suncu. To on preskoči niski bašteni zid. Jedne zvjezdane noći u Hadžiju je ušao zmaj. I dolazila su lepršava proljeća i site jeseni. a zlo najoštrije. kao strah savjesti. Čije srce rani moja pjesma. pokorno pošla u bašču. Po džamijskom dvorištu nadgrobni nišani plamte na suncu i bježe u sjenke. grad ima mnogo budžaka sa zlim ljudima. jer kako će svojim roditeljima uskoro da pogleda u oči? Zar se ona i sad. treperi u bjelini. Roditelji postaše okamenjene suze. i svojim prljavim noktima prebira po njenoj duši. a Šemsin trag zavijali zimski snjegovi. "U svijet. Šemsa je opružena i nepomična. pa zalajao. jer je Hadžija zaspao. . a grad zarežao. Lijeva mu pesnica grčevito pritisnuta na srce. 189III. zasjenjuje poglede.188 . 190 HADŽIJIN MAČ I. Hadžija je blag. Grad drhti i bunca u žezi. Po bašči bujao korov.

odgovara mirno Hadžija. Samo Hadžija.Poji i mene i svakog ko je žedan. Sve to što se zove život duboko ostaje pod njima: i radost i bol. Oslonjen na stub avlijskih vrata.Hadžija.Fatima je ćasa od biljura. a što se Šemsa krije pred tobom? . Patničko lice blijedo mu je kao mrtvaca. gladan. Žene sadrže živote u sebi kao ćase hranu.I on je poganjak. U rano jutro. ništi. A Hadžija ima svoje ćase kao što drugi imaju svoje žene. provirivalo i ujedalo u lajavom šarenilu. Ona ti nikad ništa ne da. samo su nju zatrovali poganjaci. Još pod utiskom posljednje krvave sječe poganjaka i mrci-njaka.Poji li tebe. siječe mrcine. I dok Hadžija. Dođi do crte. pa se iskeze od zadovoljstva. Svunoć je Hadžija slušao svetački glas. Bos. On je u svemu. gladan.I Selmaje ćasa. . Ona poji žedne sa Bo-žijeg izvora. . Ćasa je iznijela hljeba pred Hadžiju. komšije halala! A ćasa iznosi hranu i razgovara sa Hadžijom.Svejedno. razliva se u mlazovima i sva ulica gori od nje. zaurlaju da se cijeli svijet sruši. Hadžija umorno hodi po Božijoj zemlji. Hadžija? . umivena. on strada za sve. a oči priklopljene crnim vjedama. III. Hadžija? . I on će pod sablju. ljudi prljavih duša. gledajući nekud mimo ćase. to Hadžija trijebi korov u koji zarastaju i Vlasi i Turci. dohvataju svježinu i penju se nad grad. Hadžija zakuca zvekirom i dozva ih: . moleći se. šejtan. Poslije se digao i. pohotljivo pružaju ruke da sve poklope. II. sjedio je mirno na kamenu pred džamijom i odmarao se od svojih velikih pobjeda nad poganjacima. shrvan umoran i sav iznemogao. Tako se ćase smiju i Hadžiju miluju pogledima. Hadžija se vraća pred džamiju i ulazi u sjenovito dvorište. Ispred njega grajali su ljudi. On se raduje za sve. ćaso moja! Bog ti dao sreću da izrodiš djecu! Bog ti dao mala.000. a ne prelazi je. poganjake i gramzljivce. užasnut. preko crte je zlo. Svakim ih danom više! Niču! Niču! Množe se. Jer. sve se lak-talo. gazi krv i grijeh. sve novi i novi. i plač i smijeh. . sve u ime dobrih djela koja će on da izvojuje svojim drvenim mačem. Žene su hrana.Ne preko crte. Hadžija je molio Boga da mu da snage za njegov teški poduhvat. Naposljetku.Hadžija. Padaju glave.Sve su ćase lijepe.Stidi se. . kupovali životne namirnice i hitali nekuda. žene su izvori života. Krv lipti iz obezglavljenih vratova. očima.Dobrotom. . Hadžija se trza. Hadžija je sretan kao mudrac. Hadžija! I kao opržen.A čim te poji. Hadžija jede. ljepotom. i obijest i glad. sjedio je Hadžija na Tepi pred džamijom. Crta je njihova brana od svake poštene misli. trpa u njedra. pritiješnjen umorom kao morom. da sve priguše. Šemsa rudi kao jagoda. . Hadžija siječe. . Niza nj teče znoj. Hadžija sve žene naziva ćasama.A Selma ti nije ćasa.500.Hadžija. pao na koljena i. . Tako se Hadžija razgovara sa ćasama. kiše i rijeke sapraće njihovu poganu krv i zemlja će ostati čista. Nju prelaze samo poganjaci. on je svuda. daje novac na interes. penju se nad ljude i životinje. oni su iza nje. nad drvlje i kamenje.To Hadžija siječe nevaljalce. a Hadžija juri kroz njihov bijes i. Ližu crveni plamenovi. ti najviše voliš Fatimu. koja je ćasa najljepša? . sve su ćase zlatne. pa zacerekaju. ' . Samo HaI džijin duh nemirno luta nad gradom. I Hadžija ih siječe. Nad gradom luta jedino duh luđaka i fanatika Hadžije. a što mu preostane. spava na hladnom mermeru snom mučenika.Bog ti dao. obasjan suncem. sjenke se pružaju gradom. koliko si juče posjekao poganjaka? . Zato se i krije. . . Sve se komešalo. zagrominja u bezdane i crne ponore. A Hadžija je krotak kfto jagnje. vraća se i prelazi u drugu ulicu. srcem. zaprašenih i ispucalih peta. a oni niču na sve strane. Te noći sijevale su munje i pucali gromovi. užagrenih očiju.A što ne posječeš Šećeragu Hmeljića? 192 193. . Polijeću na sve strane. I gdje se god potegne crta. Jer. nema ružnih ćasa . Pridolaze i druge ćase i sakupljaju se oko Hadžije. krenu put mahale da potraži svoje ćase. dugo držao čelo na hladnom mermeru. Iza crte je đavo.

Neću.Kako nije? Evo para koliko god hoćeš? .kaže najstariji Krehić. Zmajeva je kuća smrt svih mrcinjaka. Zaplakaće sirotinja.Jesi li gladan. jer su oni vrelo zemaljsko. jer nije samo u naramku nego i u koraku. mirno pokazuje desnom rukom na lijevu šaku. .i Hadžija uz opći smijeh. tako niču i Hadžijini mačevi. 1% Trese se zemlja od jauka mrcinjaka. Bujice krvi teku drumovima. Ti si poganjak.A zašto ne jedeš iz dvije ćase. Jer. Hadžija prolazi ispred trgovine braće Krehića.kaže neko.Čuli smo da se ženiš. kako god niču mrci-njaci. .Neka pišu oni koji slušaju.A poručio ti načelnik da će te uhapsiti . Hadžija je bujica kojoj nema brane. oni ne pišu. A zakoni se svi jednako zovu. . Osvajaju crte osvajaju. jer se tako i rodio.Zarobiše. Iz dana u dan Hadžija je sputaniji. Neko nevidljivi donosi ih u džamijsko dvorište i ostavlja više Hadžijine glave.Nisam. Krv se razliva preko crte. zgrčenu na srcu. pa i tvoja. . pred Hadžijom. sa skršenim mačem do balčaka. U meni je zmaj. . .Ne preko crte. iz dana u dan Hadžiju prisiljavaju da proliva krv na potoke. pa u zmaju. treba ih ohrabriti razgovorom. Hadžija? . iskrsavaju na svakom koraku.Hadžija. Hadžija. On bi potrao sve životinje na zemlji. jer se zlo najbolje ubija u korijenu. Hadžija! 194 I Hadžija se opet trza. Hadžija ulazi i zauzima mjesto u uglu do vrata. Treba ih pomilovati pogledom. zarobiše li te? .Nisam ja sirotinja. Posljednjih dana njegov žedni mač češće polijeće iz korica. Naposljetku. pred džamiju. Hadžija? . mušterije. Poslije. .viče najstariji Krehić i po banku. Kada su crte sa obadvije strane ulice.. Hadžija i ne gleda više na mrcinjake. zapliću se i prekrivaju zemlju dokle oči dopiru.i . 195. kad se poganjaci oslade. i Hadžija im odlazi da ih umiruje.Ne preko crte. . oni se razilaze.Pa i ti si sirotinja. . IV. Neko maše. . a Hadžija se zaleti i sječe. pa u maču. .Moj zakon je najprije u meni. Isuviše si uzeo sa Božije hrpe. Oni koji rađaju.vikahu kud god se Hadžija makne.Zmajevi se ne žene. . . • . Hadžija? . I crte rastu. crta se diže i Hadžija nastavlja put. evo uzmi koliko god hoćeš! . A Božija je hrpa svačija. smijeh. U meni je zakon. umoran.Pa što ga ne pustiš da uništi sve poganjake? . .Slatko je za one koji ne vide dalje od nosa: slatko je i za one koji pljunuše na duše. Nastade urnebesni smijeh u dućanu.Iz više časa jedu samo poganjaci. Ali.Ne preko crte.Hadžija.Ne može. zove Hadžiju. Evo ga pod rukom.Žao mi djece. žao mi sirotinje i poštenih. Hadžija se vraća.A gdje je tvoj zakon. vraća se i prelazi u drugu ulicu. Hadžija. Jer. U dućanu razgovor. Hadžija.odgovara Hadžija. . jer niko nije u stanju da im kuću sagradi. Pogledaj! .Dok se poganjaci ne oslade. Tada prislanja leda uz zid i strpljivo čeka. . Hadžija? . treba se iz ćasa i nahraniti. a Hadžija ništa ne vidi pred sobom do bijesnog plamena u koji propada kao u bezdan. a ćase premiru od straha. mrcinjaci. Svaki put. množe se. Ali zato crte rastu na svakom koraku. Hadžija je vihor koji leti zemljom. razastrte hrpe banknota raznih vrijednosti. Za njim istrčao nečiji dečko i tisnuo mu dinar u ruku. Samo kad siječe mrcinjake. zmaj je snaga bez pameti.Pa dokle ćeš biti rob? .Zmajeva kuća se ne zida parama. pređe na njihovu stranu. . U dućanu prijatelji. On je na tri mjesta. Hadžija! . Ne svraća više u njihove dućane. ćase su krhke. a Hadžija izađe na ulicu. Hadžiju zarobe poganjaci. . sječe do iznemoglosti. Jeo sam iz jedne ćase. Neću.A načelnikov je zakon u knjizi. A slatko je i za one koji se prodadoše .Zar je zlo slatko. jer to je njihovo. . .. Hadžija! .

našli su Hadžiju mrtva. C.Tako je Hadžija počeo da pada u nesvijest. ne-sagledljivi i neobuhvatljivi Grozdanin kikot. fotografijama. koji blista rječnim. ostalo bi nam da kažemo nešto o drugom. s obzirom na bohemsku prirodu pjesnikovu moglo očekivati da nema ništa. pa kao da ih pritiskuje olovo . i prvo pitanje treba doslovno uzeti u pozitivnom smislu. osloni se na zid i čeka dok se poganjaci oslade. Hadžija je iznemogao. a sablje da klize ispod pazuha. najljepšeg vida našeg književnog srpskohrvatskog jezika. Sada znamo da se sprema prvo korektno izdanje njegovih spisa. te je očekivati da ćemo uskoro dobiti i cjelovitiju sliku lika i djela ovog pjesnika. Zatim je bitno vidjeti nema li tragova varijanata njegovih tekstova. U stvari. Persu kaže da je sva moderna poezija od sredine XIX vijeka obuzeta pitanjem "biti" nasuprot stavu "imati". Najvećim dijelom ono što je rečeno danas je totalno van književne upotrebe. našlo i jedno pismo iz vremena oko 1930. Zato je za čestitanje ova incijativa da se u Stocu (iako to nije Mostar. Hamzina biografija mogla bi da bude isto tako rječita kao dio njegova pjesničkog bića. I dok je Hadžija nepomično ležao na svom izderanom gunju. kad malo pobliže pogledamo u situaciju H.ni s mjesta. Jer mi još uvijek moramo da svakog našeg pisca pomalo pravdamo što je bio ovakav ili onakav. . U stvari. Tek sada. Ćatića to je svakako najizrazitiji bohem u Bosni i Hercegovini književnog roda sve do danas.Za njih ostaje na zemlji tvoj drveni mač . Karaktiristično je da nijedan značajniji kritičar jugoslovenski nije se nikad poduhvatio Hamzina djela kao našeg jugoslovenskog fenomena. Najprije nas zanima da vidimo u cjelini šta je od Hamzinih rukopisa ostalo i nema li što javnosti nepoznato. Poslije M. S prvim jesenjim kišama spade mrtav zmaj Hadžiji u noge. 197. Čini mi se da se ovom izložbom preostalih i sačuvanih dokumenata postavlja pitanje staje Hamza Humo imao a staje bio u najobičnijem ljudskom. Kafki i S. tako se počeo da gasi zmaj u Hadžiji. čistotom jednog dragulja. Nema možda našeg važnijeg pisca srpskohrvatskog jezika koji je po199slije smrti toliko bio zanemarivan sve do najnovijeg vremena. nikako filozofskoapstraktnom smislu. koji nagla200 šeno traži da se Hamza razmotri i sa gledišta imati kao i biti a sa nijansom koju smo maločas istakli.odgovori mu smrt. Hadžijina sablja prestala je da siječe. nikad nije sigurno da će biografske dokumente kritičar ljudski i književno upotrijebiti i možda je zato kod nas biografska vrsta toliko diskreditovana našim ekstremizmima.Ja sam smrt. u kojemu se možda i izjednačila ova dva činioca pjesnikova bića. i ostalo. jedne tamne noći ude smrt u džamijsko dvorište. evoluciju. na svoje veliko zaprepašćenje. mnogi još uvijek živo čuvamo sjećanje na njegov lik i znamo da je za Hamzu bitno znati i šta je on imao. neretvanskim i radoboljskim bistrinama i odbljescima. Hume danas. zato bi svakako tim kritičarima nešto kazao dokumenat ovoga roda. tu drugu i pravu idealnu grobnicu pjesnikovu.Ne preko crte. A ipak. obično je kritika znala da se povodom Hamze razmaše u svom preziru prema njegovu "sevdalisanju" i "folklorizmu".A poganjci? . kojeg nijedan drugi ne može niukoliko zamijeniti. Hadžija! A Hadžija stade. posebno pjesama i nekih već dosad poznatih proznih tekstova. a šta je bio. ali koji je imao i svoju posebnu i još neproučenu životnu putanju. stade pred Hadžiju i zapovjedi kratko: . Bilo bi bar meni veoma drago kad bi se ovdje među rukopisima. o tome govori cijelo njegovo djelo. u kome Hamza ispoljava svoj za ono doba toliko napredni pogled na društvo i svijet. No sve je. koji sasvim graniči sa marksističkim. Zgrčena lijeva šaka počela je da popušta. dragocjeno i trebalo bi sve to tako i gledati i njegovati. primjercima knjiga. Repertoar Ham-zina "imanja" vanredno je zanimljiv. jer bi se. Jer. Sutradan u džamijskom dvorištu. Garaudv govoreći o F. i sagledati najprije Humino "imanje" sa pjesničkog gledišta. Ako nam ova izložba ne pruža možda i potpun odgovor na ovo prvo pitanje. Hadžija primjeti da su mu mačevi bili od drveta. Spremaj se! . kakav je onaj neodredivi. Naime.izusti iznenada Hadžija. rodno mjesto Ham-zino. a upriličena je i studija Hamzina djela. za ovu priliku samo prigodno i pod-sticajno za mlađe izučavaoce bosanskohercegovačkog književnog nasljeđa a takvih mladih snaga mi danas imamo. Jasno. Zmaj je umro u Hadžiji. ali je isti hercegovački zavičaj) iznese pred publiku zaostavština Hamze Hume na ovom Slovu Gorčina. J. daje kritika veoma malo šta rekla o ovome izuzetnom pjesniku Hercegovine meduratnog i poratnog doba. za kritičare interpretatore koje još uvijek čeka Hamzino djelo. jer je proizvoljno i uzgred izušteno. 198 "IMATI" I "BITI" HAMZE HUME Značajni filozof i kritičar R. sa zaprepašćenjem u očima. što je bio samo pjesnik a ne po urneku teoretičarevom. spoznajemo da su sva pitanja o Hamzi još uvijek književno i neknjiževno otvorena. Nesumnjivo to je najprije njegov pjesnički jezik. znamo da je Hamza i taj jezik u toku svoje . Ova izložba dolazi u pravi čas da ljubiteljima toga djela pruži koliko-toliko uvid u Hamzinu književnu zaostav-štinu.

već sušta istina Hamzina pjevanja. lako prihvatao kao stih i stav. koja je modernija. To je podvučen erotski impuls. sasvim ekspresionističkog sistema izraza. nasljedno utkana u Hamzino biće kao god i slavenska njena iskaznica u vidu sevdalinke. 202 najizrazitiji je njegov parnjak i u mnogo čemu saobra-ženik Rastko Petrović sa svojom Groteskom gospodina Peruna boga groma. u duhu godina javljanja poslije 1918. a slavensku. kada je on pjesnik koji ide uporedo s A. romanu. prije jednog stoljeća. u njegovu pjevanju (i pored Poeme o Mostaru). Taj spoj drevnog i modernog istovetan je kod oba ova velika pjesnika. za koje nije mogao imati unutarnjeg jezičkog sluha i impulsa. Za Hamzino "imati". izričitog. prvoj svojoj zbirci stihova.pjesničke karijere ponekad teško zanemarivao prihvatajući druge vidove izraza. Jedan elemenat je dovoljan da potcrta tu komponentu pored naglašavanja da su Grozdan i Grozdana bogumili. tursko-perzijsko-arapskog svijeta sa Hafizom. kao i Grozdanin kikot koji nam vječno nameće pitanje o identifikaciji ovog ili onog elementa u toj divnoj poemi. Ostaje nam da nešto kažemo o problemu "biti" Hamzina pjesništva. Hamzina poema je opet cjelovitija i jednostranija nego Rastkova. Jasno. Ć. on je i u jednoj i drugoj komponenti imao izvjesne prethodnike. Ćatića. djelu koje izmiče svakoj klasifikaciji. treba bar nešto naglasiti o njegovu mjestu u meduratnim konstelacijama. Firdusijem i Dželaludinom Rumi-jem kao vrhovnim iskaziocem poetičnosti islamskog Istoka u kome se sučeljavala indijska tradicija sa helenskom kulturom. za koju eros i seks nisu sramota već najljepša prirodna ljepota. A taj stav nije nikako biografičarska deformacija. To je možda jedina tragična strana u djelu ovog dionizijski raspoloženog pjesnika. daje sve pomaknuto u sferu razrijeđene apstraktnosti. svoj zavičaj. u jednom je možda bio jedinstven: da je izazvao cijelu jednu stilsku školu sljedbenika. a i to bi trebalo nekako odrediti pobliže jer kako mi nedavno reče jedan naš književni kritičar iz Sarajeva. ako se samo ona shvati doslovno. To njegovo proćerdavanje glavnog svoga blaga. koja se najpotpunije ispoljila u Grozdaninom kikotu. Omerom Hajjamom. Jasno. Niko još nije nijednu misao suvislo kazao o tome Hamzinu poetskom orijentalizmu. Ako je on sa Šimićem mogao dijeliti prvenstvo u BH poeziji dvadesetih godina. . a dionizijstvo isključuje tragičnost. Zato je Hamza koji je sve u djetinjstvu upio pa tako i indijskog pjesnika Rabindranata Tagoru. darovitih pjesnika. jer mi smo svjesni velikih poetskih dometa tog istočnog. podsjeća nas na njegovu pjesmu u kojoj se on pita o svome identitetu povodom orijentalnog oblika i izvora svoga imena. koji su počeli u trećem deceniju našeg stoljeća. Imao je uz to i svoju domaju. Šimi-ćem. Druga je komponenta tog pjesništva stara slavenska mito-psihologija. No. sasvim ekspresio201nistički stilizovanog. ono što draži radoznalost jest ta orijentalistička dionica. kako je sam sebe pro-slovio u Nutarnjem životu. sa svima komponentama slavensko-orijentalnog sastava. Ko je i naročito šta je kao pjesnik bio Hamza Humo. Slično je još prije Grozdaninog kikota. To je također potpuno prenebregnuto od kritičara koji su o Hamzi najčešće odveć olako i samouvjereno donosili sudove i presude. priči. za koji je potrebno poznavanje velikih područja poetike orijentalnog pjesništva. jednako svojstven istočnoj indijsko-islamskoj kao i manikejskoj heretičkoj civilizaciji. počev od Nutarnjeg života. gdje je jasna odredba bogumilskog okvira vremenskog i prostornog. Naše današnje vrednovanje nije više nimalo potcjenjivačko u odnosu na taj orijentalizam. sasvim se 203to ot ""o l 3 ° •N ii gI p 3. što je i razumljivo s obzirom na maloprije iznesene genetičke komponente pjesnikove. istaknimo samo Safveta Baša-gića i M. pitanje je koje ide uz svakog modernog pa i klasičnog stvaraoca. A Humo je nesumnjivo prvenstveno moderan pjesnik. Napokon. taj modernizam is-poljen kao ekspresionistički zahvat u svijet. čudno je da recimo nema Mostara. stolačkog pjesnika koji je dosegao jugoslovenske visine izraza poslije drugog svjetskog rata. izrazitija vremenski i stilski za epohu ekspresionizma. Medu te njegove sljedbenike svakako treba pribrojati i Maka Dizdara. Sa ploča istočnih samo nam evidentno kazuje tu genetičku osobenost Hamzinog pjesništva. uz ta dva izvora i toka Hamzine poetske tvorevine. Hamzinog produženja one tradicije koju je u njegovoj porodici zasnovao alhamijado pisac Omer Humo. hercegovačkog. za orijentalnu. B. kao ležište iz koga je pjesnik svoju pjesmu izveo. možda je Hercegovina kao obilježje dovoljna. što se tiče stila i s njime čini glavnu pjesničku pojavu Bosne i Hercegovine toga trenutka. bar za njegovo doba.

o 3 5 => tf.o S N 3 c.|8-S r 3 2 2."i 2 ff. 3 3 o « ° II as 3 ? s. o ti. ^ o » 5g p PJ p o t" rt S3 rt.2 p 3 2 p s1l S:^fi 1 lili I! 1 ti &i l! 3. o 3 p P ri o N P 3 • p o .o 3 ti -i 3 po • «■ I i a. 8< ^ S < ^ £ £ no—N P -■ e _ i-5p l 1i a. o ? ^ 2. 7^ r. Ii rt ^§ 3 03 i IIB. sl cr. 3 n B-. N gi > 3 2-g' ž.s ffi -i: O -■ . 9 sr rt — 3 ^ 1& £s. ft) S 3 <2.

u Spomenici "Gajreta" (1928). "Pod žrvnjem vremena . nikakva logično razvijena "priča. str. 35. 167. formalno već raskinuli. jer je večno žedan života. iako ga stalno pije na njegovim najčistijim izvorima. Sarajevo. . kad čitamo tu pripovijetku. . uvijek iznova voleći. i više zbivanje u duši (uistinu. Jer. ne da bi ga učinio predmetom promatranja i poimanja. kao da sevdah i nije ljubav (tj. pod uticajem Zapada. ispada donekle iz okvira i atmosfere ćele zbirke. Zato. Humo je u toj pripovijeci umjetnički konkretno obradio ono o čemu je tri godine kasnije. nego zbivanje u vanjskom svijetu. istovremeno 208 meke i divlje. taj svijet je sav zapravo samo jedno raspoloženje. analiziran je pun pojam sev-dalije. junak pripovijetke Sevdalijiina ljubav. 207O takvim likovima pričao je. kao zbivanje koje se pred nama . 1925). po osnovnom osjećanju. To je orijentalni Don Zuan koji voli sve žene i kada ga. tvrdeći za sevdalinku između ostalog i ovo: Ona obuhvata one naše unutarnje porive s kojima smo mi nekoji. ništa što je odveć čvrsto i precizno. A ono stoje u cjelini sazdano od takve slikovno neuhvatljive i pojmovno neshvatljive . treba se setiti daje ta pripovetka rađena u žanru "Grozdaninog kikota" i karakteriše stoga samo ranije već isticane osobine piščevog talenta. uredio Hamza Humo. sjetne i mračne.Povodom iste knjige Alojz Smaus je u časopisu "Misao" zapisao: "Ako se u ovom prikazu nije posebno govorilo o "Sevdalijinoj ljubavi". koju će pobediti snagom pregaranja i utešiti se pesmom i vriskom kroz mahalu. kako je pomislio Kršić. ljubavnim osvajanjem i der-tom i koji ne prestaju da se predaju toj omami. omamljujuće i razorne. jedan je od zatočnika tog "sevdisanja". već neposredan i dubok doživljaj. (Možda više nego "zulumćar". I cijela ta pripovijetka o sevdaliji Biberu zapravo je poema o jednoj takvoj sevdalijskoj ljubavi. 1928. 5/6. To je ona sevdalinka koja je upropastila na hiljade egzistencija i života uz saz i čašicu.odvija. za nju se ne može reći ono što je Humo rekao za sevdalinku: "njen glavni elemenat. I to nije bila analiza tog svijeta.takoreći uživo . bolećive i vatrene. čeznući ili osvajajući. U stvari. Kada se pojavila u knjizi Pod žrvnjem vremena (Sarajevo. izrazito erotska pripovijetka. u krvi i ploti.pripovetke Hamze Hume" (1928). umetnički najuspelija pri-povetka. 1928). uopćeno dokazivao. već da bi ga izložio našem neposrednom doživljavanju." (Misao. ali koji zapretano tinjaju u nama. 1928. da razbukte na mahove snažno i fatalno. U sevdaliji Biberu. može nam se učiniti da ono što se događa u dušama njenih junaka osjetimo neposredno u tekstu kao reli puls jedne silovite ljubavne strasti. inače jednoj od njegovih najlepših pripovedaka. Jovan Kršić je o njoj napisao: Sevdalijina ljubav. Huminom sev-daliji Biberu je "rođeni brat" onaj Ćorovićev mladi adža-mija Osman-beg. odvodeći u neki ljepši i čarobniji svijet derta i slatke žalbe. zanese i opije ljubav jedne žene. ero1 Gajret 1903-1928. str. koju Humo prati u njenom razvoju. od trenutka prvog ljubavnog nemira i nesavladive žudnje preko časova zanesenog ljubavnog osvajanja (i podavanja) do konačne tužne praznine i pustoši. 1979. "osjećanje afekcije prema drugoj osobi") već stanje ekstaze. kojeg ženska ljepota opčinjava samo dok mu nije u posjedu i samo dotle dok je pjesmom i šargijom mami). Ipak. da čovjeka zanese u vrtlog razdragane boli i omamljenosti. to oPJESNIK KAO PRIPOVJEDAČ (odlomci) U vrijeme kad je pisao Grozdanin kikot Humo je napisao i svoju možda najbolju kratku pripovijetku. u dvije komplementarne duše.a" o Si 33 s: 9 3 2*. iz pripovijetke "Osman-begova šar-gija". koji su po svojoj neobičnosti vrijedni priče. prvoj Huminoj zbirci pripovjedaka. Sabrana djela. "vrtlog razdragane boli i omamljenosti". on će u tom osetiti slabost. Upravo zato što je koncipirana kao doživljaj. doduše. za časak. kao i po ključnim prizorima to je. srećne i fatalne.1 1 Jovan Kršić. Humo je u sevdalijinoj ljubavi saživljeno uronio u sam svijet derta i sevdaha. 362). sv. koji se omamljuju pjesmom i ljubavnom čežnjom. u kojem ne smije dominirati ništa što i samo ne treperi kao duša.duševne grade zahtijeva od umjetnika adekvatan izražajan oblik. već Svetozar Ćorović. u kojoj je kao pripovjedač također govorio jezikom pjesnika. dakle. ta Humina pripovijetka je umjetnički vrlo uspješno riješila osnovni stvaralački problem koji joj je zadao sam svijet o kojem ona govori. rođenom bratu Ćoro-vićeva Zulumćara. Sev-dalijina ljubav ("Srpski književni glasnik".1 Biber. Sarajevo. Sevdalija je čovek koji živi u svetu "slatkog čemera i žalbe za životom". Ali dok je Ćorović o takvim likovima pričao kao o "zanimljivim i čudnovatim ljudima". 1. u duši sevdalije Bibera i u duši djevojke Iše). str. a ne kao distrancirani analitički prikaz." U Sevdalijinoj ljubavi Humo je zaista uspio da iznese pred nas jedno živo stanje duše. nikakva jasna i zaustavljena slika. Po tematici.

Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. Mi osjećamo u melodiji rečenice. u ujed. Biber joj kida haljinu. koja je na taj način postala poetka evokacija. tamni nagoni. iznad bašta u mesečinu. sva umotana u zagrljaj. onda nam postaje jasno daje erotika tu zaista podredila sebi sve drugo.. Izgledala je kao pobesnela. širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. naruralistički ogoljeno. Evo kako je tu. sve se dešava drukčije. kao raspoloženje koje je proželo i njega i sve unaokolo. One su sve videle. mlada đavolica. erotskog raspoloženja. kao što je činio u "Grozdaninom kikotu" gdje je glavni junak istovremeno i narator. ta pripovijetka zaista pokazuje Huminu opsjednutost erotikom kao naglašeno čulnom ljubavnom strašću. A pri tome on ne govori u 1. I sve ponovo zagrca. kao u bolu. Crnčić je sedeo na stolici i buljio u nju kao u kakvo priviđenje. 210 Kad znamo da je i muž te Ane negdje u blizini i da ona zavodi njegovog prijatelja. str. podređuje sve ostale". Mesec se glasno cerekao.. u epitetima i metaforama.. A Iša. Ovaj ljubavni čin. i životu duše.. VI. Pod šandudom na či-menu igrale su sene pritajene i nasmejane. već i u narativnoj strukturi pripovijetke). Zvezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosiplju po njima. kojem ni sam pripovjedač ne odolijeva. a potok kikotao kao da ga neko golica." U tom panero-tizmu. Tako plešući. u ritmu sintaksičkog seg-mentiranja.. mnogi kritičari su bili skloni da tako nešto kažu i za ovu pripovijetku i za cijelo Humino književno djelo. kako je to više puta rečeno za Huminu implicitnu filozofiju erotike. već je saživljeno evocirao samo to sevdalijsko raspoloženje. i to do mjere u kojoj sve unaokolo postaje prazno i pusto. U tom pogledu ilustrativno je sa Sevdalijinom ljubavlju uporediti raniju Huminu erotiku pripovijetku.) 1 Hamza Humo.Humo uspio uključiti u sam tekst pripovijetke. On tu zapravo i ne pripovijeda o sevdaliji Biberu. 1923). koji . zanjiska i baci se na nju (. Ana se nenadano zacereka. kao daje i sam padao u "erotski trans".) Pili su tako dugo dok već nisu dospeli do ludila. malakšući u prigušenim krikovima. pa ta okolna pustoš uzvratno djeluje na osnovni motiv. nesumnjivo ima i nekog orijentalnog misticizma. Biberov šapat i toplo milovanje pretvarali se u bes. na primjer. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. Negde vrisnu tica. 211širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. u personificiranju i sveukupnom saglasju prirode i duše da Humo ne pripovijeda o nečemu van sebe.209tika. i Iša je nenadano počela da grca. Naprotiv.. kao "unutarnji pripovjedač". Mesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i čeretao prkosno. kojem bi sve drugo bilo podređeno (ne samo u životu čovjeka. zagrca. Raspletenih kosa i uža-grenih očiju. kao ni Grozdanin kikot) uopće nije po svojoj strukturi usredsređena na erotiku kao neki centralni motiv. ona se ponovno zacereka. prikazan čin čulne ljubavi: (. "Sevdalinke". Humo je i u svojim pjesmama i u svojim pripovijetkama često pokazivao neobičnu opsjednutost erotikom. međutim.1 Istina. predavala se milovanju. licu. Ali u njoj erotika doista sebi podređuje sve ostalo. Ćorović "opričavao" svog Osman-bega u pripovijeci "Osman--begova šargija". a i sam čin ljubavi kao da tu iz sebe zrači neka dublja značenja i širi ih unaokolo kao panerotski smisao sveg okolnog svijeta: I kapidžik je škrinuo. duboko u sebi. sluteći ~~ nešto i šapćući. jednog sveobuhvatnog. Međutim. Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. Napisana u ekspresionističkom maniru. Ali Sevdalijina ljubav (uostalom.. doista kao stanje duše koje je sposobno da se širi unaokolo i da postaje stanje svijeta: ".kao stanovnik svijeta o kojem govori . Humo i u ovoj pripovijeci uspijeva postići izrazito ekspresivnu vrijednost narativnog govora.. destruktivnu snagu sevdalijske "razdragane boli i omam-ljenosti". a Crnčić. kretala se ona u ludom i vratolomnom ritmu po senici. a ne pojmovna elaboracija. prikazan je ovdje više kao eksplozija duša nego kao konvulzija puti. koga nestaje i nestaje negde dole iza nje. u "krvi i ploti". on ukida pripovjednu distancu koja tradicionalno razdvaja pripovjedača i predmet pripovijedanja. ali se zato uspostavlja puna jednodušnost subjekta i objekta govora. 108. Sevdali-jinu ljubav Humo ne struktuira u Ich-formi. skoči na krevet i poče se previjati i zavijati kao besomučnica. Sve se stiša i zamoran šum poleže po širini. pa svim svojim bićem ulazi u svijet o kojem govori. Njeno belo telo bleštalo je srebreno na mesečini. bar ne na način na koji je. lomi je divlje i ovlada njom ćelom.. i kao da se i sam prepuštao onom "vrtlogu" sevdaha i sevdalijskog derta.i panerotsko stanje svijeta . iako nigdje ne odaje izvore te nesumnjive ekspresivnosti. I sve je odlazilo. Sabrana djela. obe-zumljen. ka kojem je junake pripovijetke otpočetka vukla neodoljiva erotska čežnja. U Sevdali-jinoj ljubavi. prazneći njegovu erotičnost do besmislenosti. A zvezde su sišle s mesecom i smejale se u krošnjama šandude. ali i da ne izražava nešto što je . za narativnu strukturu te pripovijetke važnije je da je to erotsko stanje duše . zbaci košulju sa sebe i poče plesati po senici. doživljavajući ga iznutra. valjda. Jer. Ovdje on to čini na taj način što sam govor stilizuje kao poetsku ekspresiju. Osjećajući. Uprkos tome. put zvezda. koju pokreću neki neshvatljivi. i u sveopćem odzivu svijeta na zov ljubavi. kao u bunilu. Humo u Sevdalijinoj ljubavi doista nije ni prikazivao ni analizirao "sevdaliju" kao tip ljudskog ponašanja. I ne bez razloga. da se daje i otima..I sve je odlazilo. Strast ("Raskrsnica".polaže prirodno pravo na raspoloženje koje u tom svijetu vlada. u kojoj 212 se poništava identitet govornog lica. kako je to primijetio još Kršić.

šireći se. On se zatalasa. pa zapjeva iz puna grla: "Kad je alma za trganje bila. Evo kako Humo evocira Išinu ljubavnu čežnju i evo kako ta čežnja izlazi iz nje i širi se unaokolo: (. itd. Sve se pritaji i zanemi. Bele ruke Išine poleteše na grudi da umire taj drhat. sve je samo stanje duše.. kao da je sav ponesen plimom ljubavne čežnje: I glas zadrhta negde u visinama.. Govoreći tako kao pjesnik. Noć skide haljinu. kad Humo sve prožima istim stanjem duše i sve preobražava prema osnovnom raspoloženju: 214 Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja omlohavilo. lirske motive "sevdisanja" kao temeljnog raspoloženja cijele pripovijetke.. I dah lišća pritaji se u mahali.". glas što pada na dušu kao melem. fabula mu je i tu. donese tiha noć mekan i zanosan glas pesme. pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. tu se. str. sa smeškom na licu.pušta da poteče matica jednog raspoloženja koje se širi i sve preplavljuje: A kad se mesec uzdiže.samo u njemu. mesec razleva svetio po daljinama i otvara dušu. Humo dovodi sve oko svojih junaka u isto stanje duše: mirisi cveća su kao uzdasi. onu istu kao i u Grozdaninom kikotu: o vremenu koje ističe. rodi se novi život. malaksala. koja na kraju odlazi s bradatim hadžijom u Bosnu: "Duboko povijena u feredžu. već da . Ali. kao pijesak u klepsidri. kao i u Grozdaninom kikotu. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji.postupkom pjesničke evokacije ./Moja draga za ljubljenje bila. kao da neka pustoš pade na nj". i Iša zatrepti. Bašta se sva preobrazi. logičkih i opažajnih povezanosti: "I ruka priteže grud. itd.. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivije želje. priteže. Jedan uzdah šapnu u cvetu. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. u lišću na odreni. licu. i začas . Humo je. Tu kao da se događa ono što je Humo rekao za dejstvo sevdalinke: "Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. ne analizira. A otud. neki veličanstven i nečujan smeh preli sva srca..") U isto vrijeme. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. Jedan uzdah šapnu u cvetu.. otima . težak i neprebolan sevdah. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. (Stvarni junak te priče zapravo je nesrećna lša. pa nekud živ. Stilizujući pripovjedni iskaz kao poetsku ekspresiju. ostavljajući za sobom prazninu i duševnu pustoš. duž te osi Humo je razvio potresnu priču o jednoj ljubavi. bašte pevaju neku nadzemaljsku pesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu večite čežnje. sve rastapa u raspoloženju.. leci i opija osećanja. Potok se budi. sedela je uza nj jedna žena. sa Raljevina. otvara zemlju i sve tajne nesvesnih želja. malaksala. Zato se tu potpuno gubi ona naspramnost pripovjedača i predmeta pripovijedanja koja je inače karakteristična za naraciju u Er-formi." A staje drugo nego lirski stil. prožima sve čega se dotakne. Potok se budi. koji nas onda kroz njega pronosi kao kroz svoj vlastiti semantički ambijent. Istina.sav okolni svijet se začas preobrazi i uznese. Umjesto toga. noseći dušu nekud u širine. u besvest. taj jezik mora odustati od svih gramatičkih. nasmejan. i Iša zatrepti. zapljusnu Bibera i rasplinu se.) srce zadrhti kao preplašeno tiče. predstavljala samo neophodnu uzdužnu os oko koje je okupio one emotivno obremenjene. ipak uspio da u Sevdalijinoj ljubavi izgradi čvrst sklop narativne strukture i tako ostvari jednu ne samo poetičnu već i potresnu i značenjski slojevitu pripovijetku.. Iša leži zatvorenih očiju. zatalasa i zasta u visinama." Dešava se baš ono što je Štajger rekao za lirsku evokacija i lirski stil: "jeziku nisu potrebne nikakve povezanosti. U stvari. 98. pun derta za bezdano opojnim i nedostiživim. međutim. 213povjedaču koji nam posreduje svijet o kojem pripovijeda.) Nema tu ni slike ni naracije. zaustavi nad tamnim konturama brda. koji ne posmatra svijet. u Sevdalijinoj ljubavi Humo je još jednom progovorio kao pjesnik. jer je već sve sjedinjeno u raspoloženju. od trenutka prve čežnje preko momenata zanesenog podavanja do konačnog bolnog rastanka "sa 215krikom u slomljenoj duši". Iša leži zatvorenih očiju. kao pokajnica. . koje. otima i grca kao jogunast i sladak dečak (. nečujno pade u granje. zatrepti i ma-laksa. ali pri tome ne odražava svijest o sebi kao pri1 Isto. .. već je raspoloženje koje je proželo ne samo svijet o kojem se govori već i jezik kojim se govori. da se opije i splete u grču požude negde na čimenu pod šandudom. zlatan i tih.. uznese se i razasu po mekanim i pijanim širinama. blesnu i rodi se sevdah. pa se pun. ispod Huma. A kada Biber u bašti kraj vode pod mjesečinom osjeti "nešto teško. Nosi vas plima. a mesec silazi..nestade svega. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. I ruka priteže grud. bele kućice blešte pune jezive i neshvatljive čežnje. ne zauzima stav. već pušta da ga nosi jedno raspoloženje... kao u pjesmi. Humo uspijeva da pred nama pokrene raspoloženje.. Humo je duž te fabularne osi razvio i jednu "dublju priču". Ali ni ono nije predmet promatranja i analize. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. a naš grad zasta i preobrazi se u svetlu njegovu.. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. slikovno guste. a noću se budi da se protegne. Govoreći kao pjesnik.. bez glasa i života. kliknu."1 U Sevdalijinoj ljubavi Humo govori u 3. ali i da ga prevede \x jezik. A da bi to mogao.. pokunjena.

istovremeno i slatku i čemernu. 216 menitosti postojanja. ("Osećam dah proleća -kaže pripovjedač .matica raspoloženja prisiljena da teče tokovima jedne potresne priče. iz sevdalijskog iskustva. "Mostar" (II). Može biti za onim što je minulo u nepovrat.U stvari. koja obnavlja prošlost. . već bolnu omamu. Znajući dobro. podatan. A pjesma mu pomaže da u sjećanju . negde na izvanu. iskazana je sva tuga za onim što se ne može zadržati i što nužno prelazi u prošlost.. jedino pripovijetka Đaurin. dahti pod žegom. Biber juri za njima.."1 U stvari. vrelim ljetom i ostavilo za sobom pustoš. Tu na kraju pripovijetke Humo prikazuje svog junaka. Biber zato i prepušta Išu njenoj sudbini. ma koliko to i njemu nanosilo bol: "steže je snažno. u kojoj je . preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više. kmekeće i trza ga iz sna. A sve stoje budilo želje. Humini junaci. osluškujući neprestano "korake vreI ona se pripija uza me i strepi kao tiče na oluji. omami. proteže se i polete sva k njima". ona je ponovno rukom posegnula da ga zadrži: "lša ispruži ruke za njim.pjesmu.. blešti u podnevnom suncu. . 48. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. poljubi je. I opet. u kojoj "ima nešto što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. obnavlja pjesmom uspomenu. doduše. ali ne donosi radost. A ta pjesma koju Biber pjeva. cereka se. VI. u tinjanje žara. uz plamsanje vatre u starinskom širokom odžaku i uz tiho i bolno cilikanje mekane šargije. uzvraća mi milovanje i predaje se sva. on "stari sevdalija". uzbuđivalo i omamljivalo prošlo je s tim blještavim. vidi on kako se nad Išom. kao što ih je ispružila letos za njegovom pesmom. predaju se ljubavi i ljubavnoj strasti.. kao i zbog te zaokruženosti i cjelovitosti. završava priča o sevdali-jinoj ljubavi. "A sadašnjost? -upitao se Humo jednom . Kada je lša otišla za Hadžijom u Bosnu i kad je došla zima. peva: Sadih almu nasred at-mejdana." A u tom gestu. Biber i lša.. čežnjivom i uzaludnom. svaki put u novo sev-disanje. " I dok se mladi od njega stvarno "zagrevaju pesmom. 217To. lša nije znala -jer još nije bila iskusila . I nenadano se sneveseli. Posle dolazimo k sebi. koji sve vidi u razvoju i sve uobličava kao razvoj. ona je rukom posegnula za njom daje zadrži: "ona ispruži ruke u raskošne daljine. i kojom se zanosi. pa i sreće i ljubavi učinila je tog "orijentalnog Don Zuana" (kako gaje nazvao Kršić) zatočenikom sevdaha. str. Njeni pogledi leže u mojim zenicama. svet od slatkog čemera i žalbe za životom". čuje žubor vode. isto je što i Išina ispružena ruka: ona hoće da dohvati nedohvatljivo i zaustavi vrijeme. a ipak ju je struktuirao kao pripovjedač. kada je jedne večeri Biber otišao zauvijek od nje. kroz neke daleke konake. da ga leci pesmom i samovanjem". Smisao te tvrdnje postaje jasniji kad se sa Sevdali-jinom ljubavi uporede neke druge Humine pripovijetke. Opijena. sevdisanja i sevdalinke. ona se njome opijala a kada je zamro njen zvuk. priče o ljubavi pod žrvnjem vremena (kako je Humo naslovio knjigu u kojoj ju je objavio).. priča koja je počela s onoliko vreline i sveobuhvatne žudnje: "Naš grad. s tim pogledom na "mrtvi pepeo" i sjećanjem na "bledu i uplakanu Išu". I to je priča o uzaludnom pokušaju da se ljubavlju zaustavi vrijeme koje ide u nepovrat.bar kao uspomenu .kao i u Grozdaninom kikotu.. Humo ju je ipak struk-tuirao kao narativno razvijenu i smisaono zaokruženu pripovijetku. Istakavši tekst pripovijetke Sevdalijina ljubav od najfinijih niti čiste duševnosti. koji sa-osjeća i duboko doživljava.ono stoje iskusni sevdalija Biber odavno znao: trenutak sreće nužno otiče u prošlost i ne može se zaustaviti. Svijest o vre1 Hamza Humo.") I u toj priči mladić i djevojka strastveno se podaju činu ljubavi.: ceo jedan svet koji Biber nosi u sebi. oseća šum lišća i Išin glas. pa u mrtav pepeo. 1928). da se trenuci sreće ne mogu zaustaviti..šapće ona. puštajući daje udaju za hadžiju iz Bosne. toplom i intimnom pesmom šarolikih nada". kako ga neumoljivi glasovi stvarnosti bude iz omamljenosti. ponese u život još jedan bol. Biber je ostao da "samuje u svojoj velikoj sobi. koje su joj tematski srodne.održi iluziju životnog smisla. Zašto? Bog će ga sam znati. usreći. u izvjesnoj mjeri. ali ne više i nadu: I Biber se zanosi u tople letnje noći. I to je. Tako se. bledom i uplakanom. priča o zapriječenoj i ometenoj ljubavi (s tim što je ovdje ta zapreka vanjska: strogi djevojčin 218 otac ne prihvata mladića kojeg smatra odrodenim). spušta tamburu pored sebe i dugo gleda u plamsanje vatre. Sevdalijina ljubav s pravom smatrana jednom od najboljih Huminih pripovjedaka: u njoj je on govorio kao pjesnik.Reci! . Kada je lša osluškivala Biberovu pjesmu sa Raljevina. uostalom . Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine"..Ona je opet lepa samo u sećanju na prošlost.. U knjizi Pod žrvnjem vremena takva je. ulazeći mu surovo u san: A kroz san. A možda je upravo zbog te izmirenosti lirskog i narativnog principa književnoumjetničkog diskursa. o nezaustavljivom proticanju svega. A ja je svu grlim i milujem i ona zaboravlja na sve: i na oca i na zle slutnje. koju je Humo najprije objavio pod karakterističnim naslovom Pod koracima vremena ("Politika". ali tim i bolnija. u novu sreću. kezi nekakva jarčija brada. drhtav. "slatki čemer sjećanja" i . da bi se oduprli isticanju vremena i da bi uhvatili i zadržali ono od života što može da zanese. Sabrana djela. ukratko .zadrži ono što se obrušilo u prošlost.i steže mi se srce. uzbudi.

koga je također "vreme pregazilo" ("pokosilo ga kao oluja hrast").Šta? . i Huminom pripovijedanju nikad se ne mogu do kraja odijeliti stanja svijeta i stanja duše. i oni koji u Ademaginoj bašti akšamluče uz saz i meraklijski popijevaju. . ("Šta je imanje? Sta je kuća. Pod koracima vremena) daleko zaostaje za Sevdalijinom ljubavi. jer ne dostiže njenu zgusnutost i cjelovitost. što mu remeti sve što je "naumio kroz duge zimske noći". "kad prvi slavuji zapevaju u bademima". iako sadrži čitav niz istih motiva. umjesto toga. evocirao neka stanja duše i na taj način strukruirao više ekspresivne nego referenci-jalne pripovjedne forme. Arifagi Aganliću. to je. i kikotava riječica Radobolja. u kojem je on izgubio feudalne privilegije. ogleda se i peva. već je. I čini se kao da je cijeli grad osvijetljen ne samo žarkim hercegovačkim suncem već jednom istom sveobuhvatnom emocijom.dodaje Humo . pripovijetka Đaurin (odnosno. u kojoj je . kad Ademagu uznese ta omama. a gustom bojom. Jer. U njoj Humo govori o Ademagi Mrahoru.Reci mi da me voliš i da ćeš ovde zauvek da ostaneš! . to se kod njega često događalo. Kao da se Humo kolebao šta da postavi u središte pripovijetke: jednu ljubav koja nije mogla zaustaviti trenutke sreće ili čovjeka koji je zaostao za svojim vremenom. Sve u toj pripovijeci . puni soka i slasti. u sklopu događaja. Sevdali-jinu ljubav)." A kao ni Humo. mužu i posedniku".) Međutim. "kao neka teška besmislica. s druge strane. tj. i goli kupači na Neretvi.fino ogledalo. i raz-golićeni propali beg Ićibeg. i kada ga zbog toga "spo-padne teška čama i bol za minulim danima". koji se neumitno obrušava u prošlost. taj ciklus je proširen samo s jednom kasnijom Huminom ljubavnom prieom (Perišićeva ljubav. tada Ademagu "opije neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima".sabrao i svoje najbolje ljubavne priče koje je dotad objavio.. 1955. 165. kmetove i čitluke. koji razvijaju priču. povijesno vrijeme. str. Možda je ta Humina filozofija ljubavi najdirektnije izražena u pripovijeci Pamrav. odnosi život negde u otužnu provaliju vremena". ni mi više ne znamo da li taj bljesak koji je rasvijetlio grad i učinio ga raspjevanim dolazi od sunčanog sjaja ili od radosti srca. Uostalom. koja se razliva na sve strane i sve preliva vlastitom svijetlom. i minareta gola i oslobođena. on pripovetku sklapa dosta nevešto i ispunjava je lirskim refleksijama i opisima.1 (Među njima i najbolju od svih. mnogo svjetlosti. radije. osjeti neki "pa-mrav" u sebi. s tom poetskom prozom Raspevani grad Humo je zaključio svoju drugu zbirku pripovjedaka {Pripovetke. ima li ta erotička omama i neke svrhe? Po Humi izgleda da ima.. kada je povodom knjige Pod žrvnjem vremena napisao: "Ali. ali jedno kategorijalno drukčije vrijeme.. Beograd. Iako su sve one različite po načinu struktuiranja. Inače. s jedne strane. a sačuvao jedino nekadašnju 219tvrdokornost ("Uvek ga ja i majka sanjamo kako krvav juriša na oganj". jednu za drugom nizao poetske slike (slike grada raspjevanog pod hercegovačkim suncem). koja omamljena sluša Biberovu pjesmu. U tom smislu se kao primjer može navesti proza Raspevani grad ("Politika". u čulima i nagonima probudi snaga Erosa. Sve je tako bistro kao radosna suza u oku. i kuće i priroda 1 Jovan Kršić. Ali osim što je spontana plim strasti. pun neke zloslutne strave (. pa mu u krvi zastruji "nešto neiskazano". "Srpska književna zadruga". Čini se da će se ceo grad pretvoriti u jedan veseo uzvik. u spletu slobodnih asocijacija. i zato što je ta pripovijetka tematski "ras-cijepljena" na dvije raznorodne priče: o ometenoj ljubavi i o djevojčinom ocu."1 Naravno. 1932). 1927).. koja je prvi put objav1 U stvari. u kojoj je Humo potpuno odustao od priče i fabularne povezanosti motiva. "Srce je .i vinogradi po prisojima. taj ciklus "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke (Beograd. ipak su međusobno srodne. u Izabranim djelima. U njemu sve titra. 221ljena u "Politici" 1928. 1952). "ocu. 220 izloženo je jednom sveopćem preobraženju. taj utisak je samo djelomično opravdan. zato što se u njoj lirski motivi uključuju u cjelinu narativne srukture na lirski način. Kada se tako u krvi. Kao i u govoru pjesnika. I baš onda kada počne misliti na tu vremenitost života. i ljudi. bogatstvo i moć.odgovaram ja. koje se razvijaju na liniji jedne emocije. da će zadrhtati od prenapregnute razdraganosti i poleteti put plavih visina". tj. koje su sve impregnirane istom emotivnom otopinom i sve uronjene u isto raspoloženje. "Pod žrvnjem vremena . i Mrahorova Umihana.pod zajedničkim nadnaslovom "Mesec u granju" . koja je poslije rata uredio Boško Novaković ("Svjetlost". Sarajevo.Ćuti! Ko zna šta nam je suđeno . "sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada u zaborav". koji svakog proljeća. Otuda i onaj utisak koji je formulisao još Kršić. kako njegova fantazija nije epska. jer Humo najčešće nije ni htio da priča priču i da na osnovu te priče sklapa pripovijetku. i to ona svakidašnjica koja mu. kaže za njega njegova kći). Uostalom.. pa je. To je. Ademaga se više "ne otima slavujevoj pesmi" i počinje zaboravljati svakidašnji život. 1932) sadrži najbolje Humine ljubavne priče uopće. (A to su zapravo i dvije osnovne teme sveukupnog Huminog pripovjedačkog djela). "Svuda mnogo. i to ne samo po svojoj osnovnoj temi već i po jednoj filozofiji ljubavi koju sve one podrazmijevaju. boja i tonova. Ali.pripovetke Hamze Hume" Sabrana djela. zbog čega se mnoge njegove pripovijetke ne drže ucijelo kao tematski jedinstvene ili bar emocionalno cjelovite narativne strukture. inače. 1. a ne narativno.

Na taj način njegove priče dobijaju tipično trodjelnu kompoziciju. nazire Humina misao o životu koji se obrušava u prošlo i o ljubavi koja u svom kulminativnom času stvara iluziju bezvremenog trajanja. miješaju i ukrštaju nivoi sna i stvarnosti. onoga što se zbiva ( prizori životne svakodnevnice) i onoga za čim se žudi (utvare nadraženih čula). Jer tada pred njegovim očima počinje sve da raste. odnosno ono zaustavljeno vrijeme. nema misli"). Priča o Jasici pandan je "Grozdani-nom kikotu". a bašta. Ali ne čini li on to zato što iz iskustva zna da poslije "vilenog. koja ljeti "mami momke seoske i pali im krv u snovima". cijela ta priča nepotrebno prevedena na jezik doslovnog smisla. i ovdje. to se više nikad ne povrati. A istu tu misao o životu i ljubavi prepoznajemo i u pripovijeci Ašikovanje. zarasla je u korov. Inače. koji kao da govori: "Što u životu jednom prođe. Humo se u svojoj filozofiji ljubavi inspirisao duhom sevdalinke (ukoliko nije tačnije reći daje on sa sevdalinkom dijelio istu filozofiju ljubavi). zaustavljaju svakidašnjicu koja odnosi život u "provaliju vremena" i 222 stvaraju iluziju bezvremenog postojanja. kao zagolicani razbludnom pomisli. Zatim ta čežnja . kao kroz sedmostruki providni veo.kao i Grozdani i Grozdanu . kako apatično sluša glas krnate. (Ono. Tako ljubav (čulna ljubav) i ljubavni zagrljaj donose zaborav ("nema briga. kao u pjesmi u kojoj su i najraznorodniji motivi strukturalno ravnopravni. doduše. Na primjer. u kojoj je vrijeme bilo stalo. samo što njen pripovjedač čezne da i sam uđe u svijet legende i nađe se s legendarnom vodeniča-revom kćerkom Jasikom. i inače često.takoreći prirodno-kulminira u dodiru dva tijela koja se predaju "bezdanoj provaliji slatkog zaborava". svrha i razvrha svemu". a kojoj zima svaki put iznova . Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. Ali Humo je ovdje na kraju dodao još jedan prizor. nakon buđenja iz te ljubavne omame. kojeg muče "pamravi" u krvi. da oživ-ljuje i plovi nekud u svet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. U toj pripovijeci se. otuda i utisak daje u toj do kraja neiskazanoj priči o Ademagi Mrahoru Humo naslutio neke skrivene ponore života i ljubavi). Naime. koja kao da je sva istkana od samo jedne uspomene. kao i adekvatnu kompozicionu shemu koju je ta misao dobila u narativnoj strukturi njegovih pripovjedaka. 224 Prva od njih. koja je ostala u djevojčinoj duši i u njenoj okolini: Šemsa je pobjegla sa sviračem Mesom. ali ne nalazi zaustavljeno vrijeme edenskog vrta. beže u suton zvekom srebrnim derdana. A sve se to u narativnoj strukturi Priče o Jasici pojavljuje bez jasnog razlikovanja i razdvajanja. ali i osjećanja pustoši. Sve je probuđena želja u tišini. Ljubavnik orijentalnog rafinmana i ukusa. roditelji su joj se zavili u tugu. Time je. poslije svega ostaje pustoš i osjećaj praznine. dolazi do tužnog otrežnjenja. svoje pripovijetke nikad ne zaključuje prizorima ljubavne omame. Mari u zagrljaj. nema misli.žena i deca?"). Ademaga svjesno odlaže trenutke krajnjeg ljubavnog užitka (on "mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana" i govori tiho da "ne pobuni svoje pritajene želje"). bez obzira što su sve one na različit način struktuirane. onoga što jeste (slike zime) i onoga što je bilo (sjećanja na omamno ljeto). u pripovijeci Krnata najprije se govori o ljubavnoj čežnji u kojoj se zaboravlja svakidašnjica: za tihih ljetnih noći pod mjesečinom Šemsa 223Muharemagina zaneseno osluškuje melodije koje na kr-nati izvodi Mesa Cakan. pripovijetku Krnata Humo završava dodatnom opaskom pripovjedača. A pri tome je karakteristično da Humo. koja eksplicira ono što je implicitno već bilo iskazano."odnosi dušu". koju smo bili samo naslutili. vrućeg vjetra" koji raspaljuje strast neminovno dolazi "tamna senka smirenja" i "neka pusta praznina"? Ne boji li se on te konačne praznine. U njoj se sve do kraja ne primjećuje da su zbivanja o kojima se govori (ona skrivena i diskretna ljubav o ." Formulisana na takav način i u takvom kontekstu. njegov junak nipošto nije tek neki nastrani sladostrasnik. koji nas obavještava daje vidio Šem-su u Beogradu kao pjevačicu u kafani. U stvari. nad kojim treperi miris proleća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. više nego igdje kod Hume. kome su čak prigovarali pretjeranu čulnost i opsjednutost čulnim. U svakom slučaju. Ali se i kroz takvu strukturu pripovijetke. lako raspoznajemo i u drugim pripovijetkama ciklusa "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke. koji mu postaje "melem-lek" i "sve na svetu. svirač i probisvijet. u kojoj se odigrao kulminativni prizor ljubavi. Na kraju. On je zatočenik one životne filozofije koja u erotici traži. koja ostane kad onaj pijesak oteče u klepsidri? Ne bjesni li on onako mahnito zato što ga je nastala praznina ponovno dovela pred "otužnu provaliju vremena"? Humo nam ne daje odgovore na ta pitanja. ali je tako izričito potvrđena krajnja misao Hu-mine filozofije ljubavi. (Uostalom. koje je vječni san zdrava i srećna čovjeka). On ih samo stavlja u središte priče kao kul-minativnu tačku erotske čežnje koja nosi njegove junake. uporedenje erotske slasti sa "edenskim vrtovima" vjerovatno i ne naglašava toliko ljepotu koliko bezvre-menost. sve Humine ljubavne priče razvijaju se po jednoj kompozicionoj shemi koja u potpunosti odgovara osnovnoj liniji te njegove filozofije ljubavi. teška kao umor od života. neku vrstu poente. Tada on odlazi u krčmu Mare Petljanove. tu Huminu misao o ljubavi. Humina misao o životu i ljubavi sasvim određeno otkriva svoj pravi izvor: bez svake sumnje. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. Ceo svet samo je jedan razliven i pritajen uzdah. Nema briga. Kao i u Sevdalijinoj ljubavi.

I kao što je Biber na kraju Sevdalijine ljubavi vidio samo "mrtvi pepeo" jedne ugasle vatre. A on je u nekoliko svojih najboljih pripovijedaka (kao i u Grozdaninom kikotu. Liči mi na bajku. i zaborav svega u ljubavnom milovanju. Hamza Humo je regionalan pisac. Razlog za to sasvim je jasan. kao pripovjedač Humo nije pričao priče. Jer.) objavljene su sljedeće pripovijetke: Priča o Jasici. ona .pruža bar iluziju da je poništena nepodnošljiva vremenitost svega. To zaustavljeno vrijeme. Ćorović. već više po određenoj atmosferi inspiracije. Kao i u pjesmama. uostalom) uspio potpuno i do kraja izraziti svoj doživljaj ljubavi i svoju "filozofiju ljubavi". ali ne i za čitaoca. Na kraju. po kojoj koračaju minareta i jablanovi. 226 227PRENAPREGNUTA ČULNOST KAO OPSESIJA IZRAZA U LIRICI HAMZE HUME I. i ceo moj zavičaj. po onom određenom izboru simbola i motiva. tako je i bezimeni pripovjedač koji priča svoj doživljaj I s Cigankom Kajom na kraju vidio samo pustu ledinu s koje su nestale ciganske šatre. koji ni u brojnim svojim pripovijetkama o ljubavi nije stigao iscrpsti tu veliku životnu temu). a život u njoj na snoviđenje. čiji bljesak očiju mami u "kovitlac pijanstva".") Zato se Humini junaci.u osjećanjima fundirana "filozofija života". toj fino izvedenoj ljubavnoj romansi o maloj Ciganki. popala po nama. Mostarsku kotlinu. pa ne možemo da dođemo sebi. (Za nju se u Priči o ljubavi kaže: "Ne znam koliko je ta sreća trajala. Čini mi se da ima nešta neiscrpno u toj kotlini. odnosno njegova . koje nam se ponekad učini kao krajnji "cilj" Huminih ljubavnih pripovjedaka.1 Tome očitovanju on je ostao vjeran u toku cijelog svoga književnog rada. Zato je tu temu ljubavi . "Jer. koje bi bile zanimljive po neobičnim ličnostima ili po neobičnim zgodama (onako. po karakterističnom ali umjetnički dovršenom senzibilitetu i mentalitetu likova. taj zavičaj ostaje "mostarska kotlina" za pisca. Njegov zavičaj je njegov veliki izvor i podsticaj u svemu. razvija se ta ista filozofija ljubavi: i u njoj nakon ljubavne omame dolazi tužna praznina.1 kao i nekoliko ranijih. ne bojeći se uroka i madija (ili možda baš radi njih). . 1 Hamza Humo: Jedan let kroz moj život. Skrivamo se pod jabuku. Napripeci (1929). recimo. 1932.uspio kao pripovjedač tako brzo iscrpsti.. jer odmah nakon toga slijedi saznanje da je ta evocirana ljubavna omama u stvari samo tužno sjećanje na jednu prošlu ljubav: Neko viknu na Radobolji i trže me iz prošlosti. samo je prošlost minula kao ispevana pesma (.. nešta žalobno i treperljivo. Kaja. Priča o ljubavi. Humo je u pripovijetkama evocirao ona raspoloženja i ona stanja duše u kojima do izražaja dolazi neki njegov osnovni doživljaj života. . To je njezin glas. Pamrav i Sevdalijina ljubav. A i u toj pripovijeci. Nakon toga on o tome nije imao više šta reći.kaže mudri djed Medan u pripovijeci Kaj a. ono se. koje nije uvrstio u taj ciklus2.Vijenac. Zanimljivo je da Humo. osim tih sedam s nadnaslovom "Mesec u granju". koja je sva od diskretnih treptaja ljubavne strasti. ali ga i ponovno preobražava i stvara. zažaliće za životom" . pliva. A iz te konačne perspektive (konačne perspektive priče ali i života) sve postaje konačno. Tesno smo zagrljeni i čujemo svaki sušanj u lišću. Sve je kao nekad. Međutim. pretvorilo vremenom u ispovijedanje i zavjet odanosti.14-15. kao sa nekog drugog sveta. okrećem i gledam na sve strane. kao iz priče.za razliku od svega drugog . pa i ona ljubavna omama iz davnih dana. Beograd. Sva bašta otiče u mesečini. u kojoj se činilo da je i samo vrijeme stalo. a može biti i ceo vek. Ašikovanje. i mi zaboravljamo na sve. Naime. On ga bez ustezanja imenuje. za koga je više puta rečeno daje "opsjednut erotikom". štaviše. 1952).kojoj nam pripovjedač ganuto priča) zapravo samo sjećanje na prošlost i silovita evokacija koja tu prošlost čini živo prisutnom: A mesečina popala po bašti. tako potpuno predaju ljubavnom milovanju i čulnom uživanju. Trzam se. jednu od najopsesivnijih svojih tema . godine Hamza Humo je zapisao sljedeće riječi: "I danas nosim u sebi uspomene iz detinjstva. Perišićeva ljubav. 393. Krnata.inače. može biti samo jedan tren. kako je činio. Hana (1931) i možda samo još neka. upravo ovdje se 225otkriva kao varljiva iluzija. ni Humo zbog toga ne dovodi u pitanje moć te omame. Naime. To su: Strast (1923).) Posle se opet zanosim i zatvaram oči. to nije bio njezin glas! To je šaputao vetar u granju i trunio krte latice behara. Posle nas omamljuje miris jasmina. Zdenko Lešić U tom ciklusu zbirke Pripovetke ("Srpska književna zadruga". ko ne is-peva pesmu mladosti. dakle. 1937). Pod koracima vremena (1928). Ah. nije napisao mnogo erotskih priča. 1926. Humo je poslije zbirke Pripovetke (1932) objavio još samo jednu-dvije ljubavne priče (Šemsa. ali ne toliko da bi se taj region mogao prepoznavati po tipičnim lokalnim karakteristikama. U Vijencu 1926. kao ni njegov sevdalija Biber. Severna ptica (1928). nosi nas. Neko me zove i miluje pritajenim šapatom.

začuđenih ljudi u njegovim prozama. ona ume da teši i u nesreći. U erotičkim pripovijetkama. Humo se. čistotu i prostodušnost djetinjstva koje jedino može. U pasažima u kojima je gubio objektivitet i distancu tumača i počinjao vibrira rezonancama iste fatalističko-osjećajne vrste . bez oklijevanja. govoreći o sebi. Zanimljivo je da o svome čulnom sveosjećanju Humo nije ostavio značajnijih očitovanja u svojim autobiografskim tekstovima. Viđao sam svakakva čuda: bele prikaze u suncu kako miču po golim brdima. godine u Mostaru. jer ja razumem sve ljude i ne držim za vredno da im se podsmevam". iskreno se opredijeliti svim svojim nenačetim emotivnim bićem.on je najbolje iskazao psihološkoemocionalnu strukturu svoga vlastitog bića. odakud crpe snagu da se lako grčevito hvata za naša srca. 230 231vana u dragulje događaja. gotovo istovjetnu sa gustim erotskim senzibilitetom sevdallinke. svireposti sirovih instikata varvarina kao i njegove plemenitosti i mekote osećanja. od žalbe za prohujalim danima. rođeni. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. Zauzvrat njihovim teškoćama i iskušenjima. U tom smislu Humo je jedamput. ponovno tako i još više ostavlja utisak grčevite. tuge. elegičnu notu sjećanja i proI 1 Ibidem. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. krika ploti. Sevdalinka. erotike. tera ih omam-ljivanjima. Umetnička vrednost sevdalinke i leži upravo u toj njenoj spontanoj neposrednosti. sa bićima iz orijentalnih i paganskih predanja. Svesni smo osećanja da je ona srasla s nama kao deo samih nas.' Ali to kao svjedočanstvo ne daje dovoljno unutarnjih razloga za stvaralačku motivaciju Humina panerotizma. To je ujedno bio i Humin pristup svijetu nejakih. ovo sjećanje se kod Hume stapa sa nostalgičnim dertom sev-dahlije ljubavnika koji se ne može se smiriti."1 Svoju književnu avanturu Humo je započeo svešči-com stihova koju je pod naslovom Nutarnji život objavio 1919. ruši im ognjišta i zameće krovove. Ona je ujedno i nešto potajno i razorno što vreba i zjapi u nama kao propao i opustošen život za čijom prošlošću grcamo u plaču i propadamo od neke neshvatljive želje i beskrajnosti. koji je Humo podigao u svome djelu. Čitav jedan poetsko-prozni ciklus njegova djela nosi elemente dječijeg svijeta čuda. iznimno snažne emocije u pjesnikovoj intimnoj prirodi. odrekavši čak unutarnje dinamičko . sa obiljem fantastike i snoviđenja. sedim bradama. snaga često puta fatalna sa svojim razornim dejstvom na društvo u kome se ona ugnez-dila i iz kog se lako ne iseljava. dok se dio njegove poetske animatorike i aktivno oslanja na džino-ve i tajanstvene čovjekolike sile. U ispovijednom monologu u zborniku Sa strane zamagljenih on je samo kratko priznao: "Naposletku. Tako sevalinka živi u dušama našim i zatitra u njima kao probuđena struna. žene i sevdaha. To je prava sevdalinka. zatitra od bola za rodnom stranom.2 Ta blaga ozarenost smiješkom djetinjstva i prve mladosti prati veliki dio Huminih tekstova. A sve zajedno prožeto je prostodušnim vjerovanjem i povjerljivim tonom dječi-jega pripovijedanja. Jedinstveni monument erotici. do kraja odao jedino u svojim tekstovima o sevdalinci. od žalbe za mladošću do strasti. međutim. ona je sažežena najvrelijom krvlju i okoIbidem. 394 2 Sa strane zamagljenih. U njoj oživljuju sve naše mane i vrline. To je ukratko njena snaga. sa zelenim čalmama i dugim. Njeno delovanje u socijalnom pogledu. da je srasla sa prošlošću naših zavičaja i sa njihovim pejsažima kao i sa najmilijim uspomenama iz života. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. Njen vrli puls pali ljude. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splićalo se u bajku čuda i straha. u sutone po zapuštenim haremima opet dede. kada je direktnije izražena. Sarajevo. 1928. čežnji i teškim časovima depresije.229koji prihvaća samo piščev umjetnički doživljaj toga svijeta. po čvorovim zidovima različite dede. koji udarce sudbine primaju zbunjeno i bez snalaženja. Grupa sarajevskih književnika. pokazuje u većini slučajeva iste razorne osobine kao i elementarnost njene unutarnje snage. Humo je pružao toplinu. Opevani događaji dobijaju naročitu draž romantične prošlosti i žalbe za njom. dajući im. a opet do u srž proniknutom izrazu. u reljefnom i dugo neomeranom. šlih dana.2 Mada je suvremena kritika nije zabilježila s pažnjom. zapisao i ove riječi: "Ali smešak na mom licu ne smatrajte podrugljivim. događaja sreće. međutim. prosjeke i utvare. Takva je njena moć na njenom rođenom ognjištu.1 Djetinjski maštovito doživljavanje stvarnosti sa prijelazom u naivnost. zatajen ovako škrto u dnevnom ispovijednom tekstu. to je druga linija Humina umjetničkog kontinuiteta. a u gradu. moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe žene i dobro vino". Nosi vas plima. 133. "Odakle vodi lozu. Njen melanholični ton zaječi često snagom i varijacijom arapske sure i takne vam srce do suza i slatkog bola. Ali uz meko cilikanje bugarije. igra se s njima i potresa ih do u srž? Šta je uspavljuje i budi u nama da vrisne i bolom propeva? Mi se pitamo i ne sluteći da konci ovih pitanja odvode duboko u zamršenu prošlost. U njoj prevladava erotski elemenat od nežnog do brutalnog. Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom.

Izdanje "Ra-de-na" Mostar. 1919. vodeći u nadnaravno.opravdanje njenu slobodnom stihu. plodnosti i sjedinjavanja. obično erotske. 294. jedna izrazitost. najavljuje i otkriva neke stilsjkoemocionalne i psihološko-motivske crte karakteristične za docnijeg Humu. 1920. a otkrivaju se i nove. 1927. koji ostaje otvoren.Jugoslavenska obnova . u već poznatom ritmu. erotske. čistota boje. ■. u beskraj se gubim 1 Hamza Humo: Sevdalinke. njihov simbolični odnos prema goloj nepomičnoj ženi uzbuđenoj . uz intuitivan.otkriva Hercegovinu i bošnjački ambijent u Huminoj lirici. Već prva pjesma Suton odaje težnju za impresio-nističkim sutonskim ugođajima. što otvara čulo boje). neizvjesnosti. jarkost boje . 232 233To je jedna emocionalno-estetska oblast koja se može pratiti i kod kasnijeg Hume. koja ima intenzitet raspinjanja od unutarnjih bijesova: U peći tutnji kao iz daljine da jure neke horde besne crvene u beskraj jure s plamenim jezicima i crvenim očima. pozive u pomoć (drugdje kao nešto što podstiče nagone. simbolično-ditirambski senzibilitet jednog panerotizma. koja se kreću. što skupa sa karakterističnim elementima podneblja i pejzaža.3 ova zbirka razmatrana u cjelini Humina opusa. novelistu i pripovjedača. zatim uz dramatični potencijal čulnosti i strasti . prikradanje na planu pokreta. nasuprot tome. što budi do bjesnila. "kapije stare". Reč i slika. i. tajanstvenog animiranja prirode. ambijentiraju Huminu poeziju: simboli behara u ovoj i narednoj pjesmi šadrvani. kubeta. kao rezultanta jedna prednapregnutost emocija i izraza i jedno dramatično osjećanje života. zvonkost glasova u nebu i zraku. ali kontrastna. sa nekom tajanstvenom misijom. ovdje po liniji osjećanja jednog iracionalnog života. ijedan stišani ton. Najzad. Na nju se nadovezuje druga. U pjesmi Proletnja noć to je zanosno kretanje prirode. u vidu simbola. pojavljuju se i elementi koji lokaliziraju. otvorene boje juga. mirne lake u ćoškove se kupe tiho šapću zadovoljne u toplini uvlače se kradom u dušu moju sa sanjama dugim Ja nepomično sedim slušam šapat njihov . grmljavine. "munnare".: Književni život u Bosni. si-nestezijski ude u život pjesnikov. Ovdje kao da nešto ugrožava njegovu dušu. vjetra. bistrina zvijezda. okoline. produžen u neizvjesnosti. 3 T. iskrsava i svijet have-tinjskih priviđenja. na pokret. januar. te bez-bojnost sjena na likovnom planu. U narednim pjesmama ove prve zbirke nastavljaju se uočene crte. 2 Hamza Humo: Nutarnji život. A. uvlačenje. što natjeruje na usklik. nalazi se misaonoemocionalna bit i poetski potencijal Humine poezije odnosno poetske proze. kiše. zatim.njiva.sa intimnijim i egzistencijalnijim odnosom prema pjesniku: kada ta priroda. bježanje. osjećanje života kao slutnje. 33-34. u alternaciji sa njihovom muklošću pri zemlji. nego i njeno dalje senzibiliziranje u dramu erotike: erotike koja je otvorena kao činjenica. i . što izaziva strah. spiritualan odnos prema njemu koji predstavlja uvjet da se osjeti beskraj: Suton Sene se uvlače u sobu moju ■. uz kamen koji ih apsorbira. i to bijele 234 (dok su u prvoj dominirale crne i crvene). i u isto vrijeme dramatično ugrožena simboličnim izgledom dijelova pejzaža. u svemu jedna prigušenost života. suprotna po intenzitetu: jedan pojačani ton. koju opterećuje misao o stvarima i poretku iza plana pojavnosti. željna simbolika vode. probuđena od slutnje do izvjesnosti fantazmagorične vizije. Ova pjesma se nastavlja u ritmu smjenjivanja ovih oblasti . kao iskušenje. za koji pjesnik ima čulo. kao zov. i. A iz svega izbija doživljaj jedne čiste lirike.što sve kod Hume predstavlja kompleks strasti. u isto vrijeme grčevita želja za zadovoljenjem. šapat na auditivnom planu. mentalitetom životne sredine koji pjesnik doživljava kroz izgled stvari. erotska simbolika smijeha. . pjesnika. jedan furiozo pokreta.mašu. 13. značajne za Humin pjesnički i novelistički razvoj. kao što su bjelina kamena. Ljubavna pjesma u pregledu ove prve Humine zbirke ne samo da nastavlja dalje ambijenti ranje njegove poezije. Tu se već pojavljuje pojam "nekog" karakterističan za Huminu poeziju i poetsku novelistiku. fa-talističko i ostavljajući čovjeka u bespomoćnosti neshvaćanja i ograničenosti položaja u svijetu. "neko" sa potencijalom tajanstva. čije je osnovno strukturalno obilježje nezadovoljenost. sa odsustvom identiteta. U tome dramatičnom odnosu. Dakle. tj.

strasti. tu je. razvijajući u njima sopstvena stilsko-emocionalna uobličenja i vlastito simboličko doživljavanje života i svijeta. Ali. zvučnost i senzualno obilježje. kao stoje ciklus Sa ploča istočnih i kao što su mnoge pripovijetke u kojima fabula stilski prelazi u mit. ravna . i to. 1972. koji je "strašan. Uvodni tonovi lirike Hamze Hume potječu zaista iz one emocionalne sfere u kojoj se ostvaruju dodir bijesne. ali prepun događanja i osjećanja. Većina ovih crta. svaka tuđina je izgnanstvo. osjeća se čulni nemir i napon pružanja u neizvjesno (Šapat). a osobito njihovu slikovitost. godine u izdanju "Raskrsnice". putem simbolističnih otvora pjesme na završetku: "Pro-kiso čovek kroz maglu se vuče". bića koja se kreću i djelaju nepojamno i nesaznat-ljivo. pjesnikove želje. u osjećanju neodobravanja koje prerasta u urotu protiv tijela. A ispod nivoa prvog ekspresivnog sloja njegova melankoličnog pejzaža u sjaju predvečernjeg sunca. nastojanje da se u pjesmi iskaže unutarnji ritam određen doživljaj-nim zanosom ili njegovim odsustvom. poetsku prozu i nove-listiku. tj. sa moćnim podvriskivanjem i pjesmom. U njegovu kasnijem stvaranju također će se razviti i jedno specifično poetsko osjećanje prigušene ženske erotike lunarnog tipa. i snenog i melankoličnog zavičaja (Bekstvo). u pjesmi Štimung. Analitički pristup Huminoj poeziji potvrđuje ova rana zapažanja kritike. na primjer. najzad. naročito. otkrivena i naznaka "bajke iz starog doba" veoma uputna za razumijevanje stilsko-mitskog potencijala one Humine lirike i proze koja poprima egzotične oblike. Dok. Taj zavičaj ima svoje drame. Prenapregnutost erotike pjesnik izražava u pjesmu: u osjećanju raspamećenja od munara. silina polnosti. u senzibilitetu: tu je upotreba slobodnog i slobodno razlomljenog stiha bez interpunkcije. Utopljenik. ova pjesma donosi osjećajnost zrele erotike. koji se jednače u asocijaciji smrti kao krajnjem elementu pjesnikove vizije. havetinjski ekspresionizam (belim mašu s grana/ mame mene nekud u bele pute / što u tajnosti vode") i "osjećanja anonimnih tajanstvenih bića. zatim. dinamici u spoljnjem i unutarnjem smislu. kao glavna preokupacija ekspresionističke psihike. pustahijske mladosti. U Huminu liriku. putem specifičnog senzibiliteta snova. vezuje za senzibilitet Istoka i sevdalinke. On je jedan mali svijet. već istaknuti. Ali više od svega u zbirci Nutarnji život načet je onaj. 7. ali ostaje i konačno se situira u okvirima zavičajnog ambijenta i naslijeđene tradicije. "pounutarnjenje poetske slike iz koje ekspresionistički zrači pjesma". koji je posljedica poetskog suočenja sa svijetom i sa prazninom svoje egzistencije.mjesečinom. zao i mrk". s druge strane. u stihovno-ritamskim oblicima. plodnosti . koja pjesnik simbolizira u pojmu "neko". Osnovne umjetničke osobine stihova Hamze Hume u ovoj zbirci kritika je uglavnom dobro zapazila. sa 235ukočenim osmijehom i zvonika. u drugima koje dalje slijede u zbirci (Gluho doba. tu je "pluralna upotreba predmeta i pojava. 236 erotike. koji označavaju jedno specifično doživljavanje i osjećanje života kao svijeta simbola.otvara u puni život boja. težnja ka glagolu. što Humu. nezaborave i tuge. kada čula nose na svojim krilima. naporedno sa pojedinostima prirode džinski animiranim i personificiranim: Neko u tami na klisuri stoji smeje se podrugljivo bez glasa > ceri • maše meni Utopljenik Visoki strasni trepte Zagrljeni šapću u tami pružaju ruke mašu idu ponosni i kao džini miču u tami 237sve novi jablanovi Jablanovi U zbirci Grad rima i ritmova. stoji iskušenje orijentalno-čul-nog ambijenta šadrvana. sjete. -Odjek. tu je strah. njihovog šapata i tajni starih kapija. 1 Midhat Begić: Nepostojeća zbirka.svojim koloritom jesenjih "sazorjelih boja". Izvan pjesnikova grada. inače. jasno se zapažaju karakteristične crte ekspresionizma1 u slikama. po inerciji pjesnikove psihike i njoj adekvatnog ranog zasnova poetike. kojoj se samo usne miču. prodiraće di-fuzno i u narednu Huminu liriku. karakteristične sinestezije. putem sinestezija. društvenih. koja se pojavila 1924. riječi u povorkama".1 lirika Hamze Hume se iz dotadašnje ekspresionističke introspekcije i emocionalnih slutnji . Podne u kršu). tadašnjeg i budućeg. preovladuje steg već ranije nagrizenih konvencija moralnih. bez prave egzistencije. već odato u pjesmi One -one iz ove zbirke: "Plašljivo ko uzdasi šapću u granama sene / zavodljivo mame / trepte / blešte se na mesečini" U ovoj istoj pjesmi je. mole. i u ovim dosadašnjim pjesmama i.7. zvukova čulnosti. Simbolistična poetika traje evidentno u ekspresionističkoj stilsko-emocionalnoj osnovi Humine lirike u ovoj zbirci.

nezavršeno . Povod se kod njega uvijek kaže. njegovo poetsko izvorište se saopćava. U toj konkretnoj i dogadajnoj potki. pustahijskim veseljenjem. a zažešćen 240 u njegovu vlastitom stvaranju do ivice smisla i besmisla egzistiranja. podatno. jedno indiferentno osjećanje neopterećenosti. I sve to zbog svijeta namrštenog prema ljubavi kao čistom i iskonskom elementu života. nesputanosti. Naporedo s tim.ona je opisana i sa refleksom pripovijednog. prekinut život. teško nostalgično osjećanje koncentrirano oko sjećanja na događaj. onom trpnom koja samuje sapeta i osuđena na čekanje (Kumre). plijeni i nadmoćno se cereka na završetku (Ja. vizija rastanka lebde nad akcentima zanosa i moći. vrišti i kikoće. i na kraju počinje da se vrti u bijesnom krugu te jedine ideje. Pri tome on ne daje punu mjeru stvarne karaterizacije hercegovačke sredine i mostarskog zavičaja. drugi je razbuđen nestrpljenjem. orgijanjem mladosti. neiskapljena čaša. i prozi uostalom. Ljepota njegova. preplašeno predanje za svakim šumom i nagon za pokretom uz predosjećanje tajanstvenih bića . baš kao što imamo i dva pjesnikova doživljaja života. bez zavisti. Ni pjesme sa čulnim ispunjenjem nemaju kod Hume pravolinijski tok. neumitnošću uspokojenu liniju beskonačne čežnje (Nemir).nalet u trku. pjesnik se često poistovjećuje sa ženom. razviće se u Huminim prozama u cjelovito osjećanje apsolutne dominacije erosa nad čovjekom i prirodom. nemoćnog osjećanja tereta strasti. Postoji stalan sukob između čovjeka kao jedinke i konzervativne sredine u Huminoj poeziji. ili makar pomišlju koja remeti njegovo široko prostiranje . i čulnosti kao robovanja. On vrši samo izbor . prema onoj demonskoj . U tome je zametak i prava fizionomija Humine hedonističke filozofije. I kada se vraća u njega. kakve druge želje. koji mami. slobodna od iskazivanja povoda svojih lirskih refleksija. Prijelaz između njih je: čist doživljaj radosti što se živi. spiri-tualnom žudnjom na površini čulnih poriva (Nemir. neo-graničenosti i lahkoće. i da propada nekud bez svijesti (Grč. Čekanje). Ovi zameci čulnosti kao moći i kako ponosa. začeto još u zbirci Nutarnji život. U toj prenapregnutoj i istovremenoj fata-listički pomirenoj suprotnosti do nivoa jednog stanja na čijoj površini izbijaju grčevi i kovitlaci plotske energije . isto tako. u kojoj samo guču kumre i nadolaze slutnje večernje. Ponoćni nemir. Neko predosjećanje kobi. Očajnik). klonuća. Humina poezija se još jedanput približava narodnoj pjesmi sevdalinci. Postoji u Huminoj poeziji. Sve je oko njega i u 238 239njemu golo i napeto. Dva su doživljaja Humina grada.u tome se nalazi izvor Humine poetske melankolije. uzrok je stvaran i nosi pune emotivne oznake (Preplašena. Jedan je prožet melankolijom daljina. da se poigrava čulima i da produžava igru napetih nerava u beskonačnosti. sredine koja se u Huminoj poeziji urotnički i demonski sažima i zgušnjava u have-tinjske simbole. mada intenzivno natopljenog gustom i aromatičnom emocio-nalnošću. druga je demon. oklijevanja i čuđenja. jedina je pjesnikova ljepota. jedan tragičan dijalog muškarca i žene. 1 Hamza Humo: Grad rima i ritmova. Vizija sveopće ploti već u ovoj zbirci počinje opkoljavati pjesnika kao opsesija.smrti. Taj sukob je dramatično otvoren još u sevdalinci s kojom se Humo poistovjetio. nemir nesreće na vidiku. Pesme. Izdanje "Raskrsnica" Beograd. Njezine misli. zatim. Poetski kvalitet. Njegova lirika je pretežno posrednog karaktera . zajedno sa ružnim gonetanjem sudbine dok jeseni dolaze i prolaze. Postoje. patnja prije samog doživljaja. Krik ploti). a kao rezultat iskustva i unaprijedna nostalgija. prekidajući tako i skrećući sevdalinsku. makar formalni.tu se nalazi Humo glavom. žudno. krajnja neizvjesnost sreće (Preplašena). jedan govor simbola izlučenih iz sevdalinke i dovedenih do paroksizma u kome se u sudbinu gleda samo bijelo i ukočeno (Preplašena. jer osjeća da samo u njemu može doživjeti ono osjećanje jezdenja u život. Humo postiže i aromatikom orijentalne atmosfere i egzotičnog ugođaja. Humina poezija u dobrom svome dijelu nije čista lirika. sa nejasnom. taštine i bilo. zato nije čudno što se neminovno reflektira i na poetsku strukturu i daje joj identičan karakter. tišinom u mahali. koji su izraženi u Huminoj lirici. osvojenje i iščeznuće na horizontu sa slutnjom buduće rezignacije. Lišena ovakve duhovne sadržine. bahanalski furiozno. sablazni nad sobom i nad njom. I gdje god je stanje senzibiliteta prekinuto zbivanjem i pokretom. Njezine misli). Ambijentalni senzibilitet i nostalgičnu notu čekanja u ovoj lirici on je naslijedio od sevdalinke.riječi pokore. On je došao do tog stupnja da sve što ga okružuje doživljava i izražava u vidu erotskih simbola. Adam). čekanja i sudbinskog prepuštanja. toplo.to je ovom motivu dodao sam pjesnik po liniji ekspresionističko-simbolističkih poriva. dvije vrste žene u Huminoj poeziji: jedna je pasivno biće koje čeka. pjesnik bijesno hrli.sadržan je osnovni poetski kvalitet Huminog motiva. On je tragičan već po svojoj suštini. koje je u stvari jedini pravi bijeg ispred smrti i ništavila (Bekstvo). Čekanje. 1924. sve nešto krnje. koja je uvijek finale drame. ali se rezimeom prošlog zbivanja. sa sivim ploč-nim krovovima. neispunjena žudnja. sve se proteže i lomi u grču. postoje i dva pjesnikova stava prema ženi: prema onoj trpnoj . ta žestina jezdenja u život prelazi granice emocionalnosti i poprima ponekad demonijačke forme i smislove. Na drugoj strani. vedar i prostodušan. Nepotpuna sreća.

neizvjesnost sudbine.vraćanja od ranog ekspresionizma ka impresionizmu i plimi. može se osjetiti u ovoj zbirci. Recidivi ekspresionizma osjete se.one sa motivom o magičnoj sili djevojčinih očiju. U tom mističnom orijentalnom svijetu. kome je sve to daleko. krik čula u atmosferi ovog okamenjenog Orijenta dobija dramatične raspone i rezonance. veoma je bitna dimenzija svjetlosti: od havetinjske svjetlosti i tame. u kojoj on bivstvuje uporedo sa vremenom kao kategorijom bez iskona i ukona (Želje). Misao. refleksija pjesnikova. trag neke radosne stabilnosti.određenih pojmova i asocijativno gustih simbola. čežnja za ženom i spajanjem. Bez obzira na emotivna obilježja. i bez neke dubine. kontrastnih. mutno. opornost i hladnoća tuđine. U dodiru sa ovom tematskom žižom i njegova radost ima svoju sjenku. i prozi. nalazi se u njegovoj poeziji (Pjesma na mansardi). očišćena od prijelaza i motivacije. u kome vrište snažne sputane strasti i tajanstvena vjerovanja. Ono što će se u punoj mjeri razviti u knjizi Sa ploča istočnih. osigurava. U stvari. Ono čega se pjesnik boji nije apstraktni strah simbola i irealnih uzroka. Refleksija ne doprinosi vrijednosti pjesme. Tako. sa tonovima radosti. skica iz albuma. na onim mjestima i u onim poetskim trenucima kad iz tkiva impresionis-tičkih pasaža. utočište i zaborav. uostalom i bliže sferi njegovih dnevnih tema. To je. otvoreni prostori i čovjek u njima predstavljaju okvir Humine zrele lirike. svijetlih i živih boja. vlada čulna žudnja kao vrhunski pokretač. sa maštovitošću bajke i prisjenkom zbilje. I zametak pričanja bajke. Humo je u dijelu pjesama ove zbirke prvenstveno slikar-pejzažist. koja teži za svođenjem na čulna počela izjednačena po intenzitetu sa božanstvom. vladavini. U okviru suvremene bošnjačke lirike. da se živi (Noć u vinogradu). također. koji će u Huminim prozama dobiti dimenzije atmosfere. pun utisak 241apartne simbolike. i to s naivnim doživljavanjem stranca. nepojamno i mistično. U Huminoj lirici. međutim. do one plime južnog sunca i impresionističkih boja. te se doima više kao potiskivanje. jedan himeričan napon u njemu. koje su neiscrpive i neograničene. uzbudljivog i proturječnog svijeta. Taj nabrekli. To je otvorena naricaljka za životom koji ima svoje zakone za čovjeka. svemoći čulnih simbola. svedenog i sabijenog na počela. siloviti. u promjenljivom inten242 243zitetu od praskozorja preko podnevne ustobočenosti do sutonskih ugođaja. iz Grada rima i ritmova. sa svojim specifičnim ambijentalnim senzibilitetom. . koje u toj ograničenosti imaju svoj izvor ili utok. međutim. clair-obscur-a bez boje iz zbirke Nutarnji život. U njima je prisutan samo ostatak pjesnikovog oduševljenja i pokloništva. u dodiru sa nesavršenstvom i ograničenostima življenja rezultira klonućima. iz određenog kruga tema: svijest o beznačajnosti u vremenu i prostoru.ka Huminoj stvaralačkoj asimilaciji. sa prizvukom hulnog glasa. Humino poetsko stvaranje donosilo je kao originalnost neobičan ugođaj egzotike jednog ezoteričnog svijeta. Postoji. međutim. jači i od skrušenosti prema Bogu. Humina zrela poezija pokazuje tako karakterističan preobražaj . nalazi poetski sublimiran rezultat dodira suprotnosti evropskog i istočnjačkog duha i senzibiliteta. A pjesnik ima svoju žeđ i svoju glad. slikovitosti i gole ekspresivnosti jednog neobičnog. ono je tom orijentalnom dahu i atmosferi davalo obilježje naivnog i primitivnog doživljavanja. ali i sa sumaglicom sjete. po pravilu je konvencionalna. I ovdje kao i u pripovijetkama ta intonacija bajke ima obilježje naivne maštovite uvjerljivosti i prostodušnog i povjerljivog pristupa ljudima. I zametak biblijsko-paganske motivike. Sve je u prirodi pjesniku jasno i razgovijetno. iz Grozdanina kikota i erotičnih novela. kad intonacija stiha ili rečenice nagne prazvuku. i one sa motivom o mujezinu koji s munare posmatra žene u avlijama . To je jedini filozofski uznos Humine poezije: misterij sveopćeg trajanja u kome i pjesnik nalazi svoje ishodište. osim lirskog pljuska koji izbija iz njih. stoji naporedo prema Huminim sevdalinskim pripovijetkama. isto kao što Grad rima i ritmova. koji svojom pansko-paganskom simbolikom predstavljaju lirski pandan romanu Grozdanin kikot. Ova primitivna i do kraja uprošćena stilizacija. U tome se. u stvari. uzroci njegovim raspoloženjima shvatljivi su i iskazani. ekspanzivni prohtjev u pjesniku. ograničenost svakidašnjice. tu su jeziva ekspresionistička elementarnost i pounutrašnjenje pjesme iščilili u dramatičnu sevdalinku simboliku. osjećanje prolaznosti života. njegova poezija se pokazuje i kao mapa krajolika. U pjesmi Griješni mujezin to predstavlja subliman ishod direktnog poteza od sevdalinke . pridjeva i simbolom zauzdanih imenica probije i šikne glagol i preuzme kormilo. svijesti da je tako kako jest. nostalgija za zavičajem. do onog plein-air-a u poetskom ciklusu Hercegovački pejsaži. kao uspomena. U konstelaciji suvremene jugoslavenske poezije. lomovima i razdvojenošću. U strukturi ove poezije to je onaj Humin karakteristični pokret motiva. svoje želje i žudnje. što se vidi osobito u jednom od docnijih ciklusa Hercegovački pejzaži. Oni su skoro uvijek dati sami za sebe. odskok i grč na fonu pejzaža prožetog melankolijom i obilježjima prolaznosti. Priroda. sve je u njegovim akvarelskim pejzažima impresionistički prozračno. nekakva misterija sveegzistencije. čisto. Ali mnogo češće je on svjestan tragične ograničenosti života (Upoljima). zapis romantičnog krajolika. Suočenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emocionalni čvor i kreativno počelo.

. Ima nešto iskustveno mirno. Humin junak želi daje uzme i plače za slašću izgubljenom. 244 I III. nemir sramežljivosti. stablo čudotvorno. nosi oznake nježnosti. I izvjestan utisak širine. kao što vide i tijelo čovjeka. tako sadržine. već izriču. sve na distanci i u nagovještajima. sadržavajući i njegove slabosti i njegove domete. . i izvor dubokog poniranja u smisao života. slobode. sa svojim bezdanim dražima i slastima bez kraja. sva osjećanja su ujedno i žudnje koje se ne pohranjuju u sebi. bolom i čežnjom koja se ne rftože zadovoljiti. suprotno indikacijama kritike. vječnosti i smrti. ni početka. Vrhunac ljubavi kod Tagore je dodir duša. erotika u zbirci Sa ploča istočnih doživljava na kraju metamorfozu u obliku katarze sveopće ljepote: . beskraja. nema ni mjesta. a moje se bašte sasušile i krv moja izgara. . Sa ploča istočnih. Tagorino djelo Vrtlar. U njemu je sadržana ljubav snova. U jednima je izražen napon nekazane privlačnosti između muškarca i žene. Ti si semla. postupno kao sazrijevanje ideje o saznanju. "zavičaj u kome se zaboravlja na prošlost". koje su ispunjene ne samo mudrošću nego iskonskom strašću. O Merhameh. što podmlađuje život sokovima svojim. beskonačnosti ne samo u ambijentu i pričanju. u rasponu od one neizmjenjive rezonance što ostaje kao prozračna su-maglica i ozarava i pročišćava nakon čitanja do adekvat-nosti samog izraza. privlačnosti koja se iskazuje i otkriva na kraju. Jad ljubavi u Gradinaru rezultat je nedovoljnog iskaza ili nemogućnosti duhovnog spoznanja. zanos nijemog obožavanja. suptilnosti i prefinjenosti. U drugima je izrečena žestina strasti koja je narasla kao plima do gušenja. Erotika se ovdje penje u spiri-tualne i estetske sfere. a ne vide dušu njegovu. Rabindranatha Tagore. Ali je sublimirana i neposredno doživljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima. čije je tijelo. koja se pretvara u religiju i vječnost ploti. kako izraza. (Zavist žene Merham) Hamza Humo. sa karakteristikama uspokojenog kazivanja žestina i žudnji. a čežnja je izražena u slikama prostranstva. nježnosti i monumentalnosti. Većina ovih pjesama posvećena je ženi kao poezija divljenja i obožavanja i teške erotske idolatrije. kod Hume je on dodir tijela. u Hume u preklinjanju. Hanara . kao u Pjesmi nad pjesmama. Humin muškarac i žena su nosioci plotske akcije i djela. ali ne onom naivno i simbolično stiliziranom iz svoje lirike. sa elementarnim divljenjem prema ženi. grudi ti kao golubovi guču ispod haljine svilene. i konkretno istakao 246 daje Humina lirika u prozi Sa ploča istočnih "formalno ovisna o Tagorinom Vrtlaru. U Hu-minoj knjizi Sa ploča istočnih sve je konkretno i doga-dajno.Zbirka Grad rima i ritmova predstavlja. a ljubav žene vočkin plod što podsjeća na zimu skoru. ni kraja. "f Ali kada se uporede ove dvije knjižice pjesama u prozi pokazuje se. sve dok mi jednog dana Neznanac onaj ne metnu rupu na rame i oči ne okrenu u dušu ljepoti. a bokovi ti se ljuljaju kroz bašte kao kajaci uz obalu morsku. rano moja usijana. koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz.I požuda mi rastijaše slijepo kao ubice krv nabujala. Jovan Kršić je.A ona. kao navod sta-renika i pouka vjekova u ovoj lirici. ljepota.I slušaj me. o žeđi. 245Iza preklinjanja i utjecanja ženinoj milosti. kroz uzdržane suze i drhtavi osmijeh. U knjizi lirike u prozi Sa ploča istočnih^ Humo se prisnije približio Orijentu. pišući o Huminim pripovijetkama. Humina poezija sastavljena je od krikova. bez skokova i zatrčavanja. njih razapinje bijes ljubavi i muči bol od požude i nezasitih želja. (Hajjamanta) Ideja o ljepoti kao višoj suštini erotike ovako eks-plicitno nikad više nije izražena u djelu Hamze Hume. i saznanja da sve ocvjetava i prolazi -ostaje čuđenje nad misterijom vlastitog tijela i neumitnosti nagona u njemu. senzibiliteta i idejnih preokupacija. Tagorin Gradinar ispunjen je akordima blage sjete i snatrenja. a iznad svega zametke izraza. Ona je vječno u svemu i na mjestu svakom. nego i u dušama ljudi. jad ljubavi u pjesmama zbirke Sa ploča istočnih dolazi od nezadovoljenja. Od neodoljivog drhtanja pred ženom. od koje zavisi opstanak. nego Orijentu starozavjetne beduinskonomadske legende. Suvremena kritika je u vezi sa zbirkom Sa ploča istočnih upozorila na stilske i motivske reminiscencije iz Gradinara. oni osjećaju miris strasti i vatru krvi. Tagora ženu obasjava ljepotom svoga srca i mašte. da su to dva djela različite umjetničke strukture i različitog senzibiliteta. Beograd.završi Hajjamanta . 1925. osame i osluškivanja. drugu polaznu osnovu budućeg umjetnika. prema tome. Svaka od njih je emocionalna kombinacija žudnje. silom i vatrom. dubine. prostranstva. U Tagore se ljubav iscrpljuje u šutnji.ljepota postoji samo jedna i ljudi vide samo sjenu njezinu. kod nas poznatije pod nazivom Gradinar. (Baštovanova pjesma) Ljubav djevojke je voćka u beharu.

I bilo kojim putem da se pode u ovoj oblasti po tragu književne tajne ovog pisca.. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira. Sad ga vidiš gdje pruža ruke vodi da dopre do vrela.................. •' • Hamza Humo se rodio 30..... a niko mu nije neprijatelj.. i obratno... Od 1923.. Taj emocionalno--idejni luk daje Gradinaru obilježje završenosti i kompozicione cjeline. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara.... januara 1970. Gradinar je čista emocija.. uvijek se dolazi na polazno mjesto strukture. potom u Beč i konačno u Beograd. a kad ustane.. 115 Pamrav..... osnovnu školu i gimnaziju. 127 Džigit.. potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije.. 59.... 16........ Lijep je: usna mu je tamno crvena.. koja... u kojoj se čovjek jednači sa njenom elementarnošću i vječnošću postajući dio mita . Po stilu i širini metaforike koja polazi od prirodnih počela i prostire se dalje u prirodu..... ruke su mu pružne. tako. korijen mu čvrsto stoji (u zemlji).......... godine ureduje bošnjački list Novo doba.... Njima se Humo u svojoj esejistici bavio s pažnjom i ljubavlju...... prsti kniveni... Kršić: Pod žrvnjem vremena: Pripovetke Hamze Hume. 322.. do bolnog iskustva zrelih godina sa vapijućom čežJovan A. Košulja mu je razdrtabez daje zaveden.. U traganju za izvornim umjetničkim identitetom Hamze Hume treba ipak ostaviti po strani sve ono što nije vezano za čulnost i doživljaj prirode.. Zbirka Sa ploča istočnih završava se sugestijom sveopće ljepote kao više erotske suštine... plemenitog je sastava.... sa emocionalnim neiscrpljenjem doživljaja... To je Jusuf kog su zagrlila braća zagrljajem ljubavi i složila se da ga metnu na dno čatrnje. nakon obilaska magičnog kruga ove književne transmisije.. Ahmed Semsudin Sarajlije... Ni tada kad je citirao djelo O peru.... Kad padne na njega voda...... od stilističkog zahvata ka emocionalnom čvorištu.... Dodir ova dva elementa stvorio je oblast u kojoj je on postigao kristalizaciju \ lirsko-emocionalnog saznanja svijeta a njegov umjetnički dar došao do svoga najpunijeg izražaja u nizu jedinstvenih stilsko-metaforičkih otkrovenja...... ili od razjašnjenja senzibiliteta ka stilsko-kom-pozicionom kompleksu... od nevinih drhtaja mladosti...... u kome ima tonova kojima. rezonira i poetska proza Sa ploča istočnih: To je jedno stablo koje izlazi iz brda Sinaj........ Muhsin Rizvić (1967) 1 Hamza Humo: Veličine istočnog parnasa... Umro je u Sarajevu 19. bačenje u tamnicu.... a od 1923.. žena muškarcu. govori i krv mu teče iz usta..... 1928. Od 1945.Ljubavno osjećanje penje se u Tagorinom Gradinaru u blagom luku jednoga ljudskog života.. pored ostalog.. godine interniranje u Mađarsku (Ko-marovo)..... a mora uvijek šutjeti.muškarac ženi.. makne se. 1914....... Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Deru.. 162 . a on je kestenjasto smeđ...... Sa ploča istočnih ima više dogadajnog i svaka se od pjesama u ovoj zbirci uspostavlja na granici između zbijene novele i pjesme u prozi .... izražena u svakoj pjesmi u obliku poruke i ispovijesti. 251SADRŽAJ Skender Kulenović: Iz smaragda Une.... godine ureduje list Zabavnik. 147 Babanova bijeda..... Goloput je koji se ne može spasiti od klevetnika... posebno onih koji su pisali na arapskom jeziku...... Katkada sjedi na obali rijeke pa opruzi u nju noge. ali nikad ne dopuštajući da im se otkine duhovni korijen od njihova rodnog bosanskog tla.. kritičar se neodoljivo i nužno obzire na dramatični momenat pjesnikove prvobitne vokacije.... -Pregled.. urednik je časopisa Gajret. Književni izraz i tehnika upućuju na emocionalno-tematsku opsesiju.... A to je ujedno i dokaz egzistencije umjetnika u piscu.... decembra 1895... godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb.. do 1931...1 Nakon obilaska Humina opusa. zanoseći se širinom njihove književne kulture i ljepotom njihovih djela.. .. a kad god dođe na rod donese nove plodove... 247njom duhovne ljubavne sublimacije.. 250.. a ogranci su mu na nebu.. 249^ Bilješka o piscu ■' V '.. a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb..... na formalan način prethodnim pjesmama daje oznake koherentnosti i organiziranog slijeda.. 132 Izdanak. sad ga opet zatečeš 248 gdje kao ptica leti na krilima strmoglavce.Gajret... 23 ^) 32 Sevdalijina ljubav...zbirka Sa ploča istočnih nosi i prizvuke stvaranja bošnjačkih pisaca na orijentalnim jezicima. 153 Djeda Rnjez.. prednji zubi su mu rijetki..... je mobiliziran u austrijsku vojsku.(5 Grozdanin kikot......... uočavajući autentičnost i neprevazidenost ovog bića Huminog djela........ godine...a rezultat tog dodira je događajno-lirska plaketa sa emocionalnosentencioznom poantom erotskoga iskustva.. a 1915..... 1928. posvećene .. sa uočavanjem stvaralačkih pokušaja i osjedočavanjem književnih ostvarenja... Tagorine pjesme su upućene. a potom sve do rata novinar je Politike..

.........................^ Hadžijin mač. 168 Krnata............ Izdavač "Sarajevo-Publishing" Sarajevo Za izdavača Salko Zahiragić Lektor Behija Vranić Korektor Maida Tucaković Štampa OKO Za štampariju: Rasim Rapu Tiraž: 3.............251 JHamza Humo GROZD ANIN KJKOT I izdanje 1998.207 / Muhsin Rizvić: Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza u lirici Hamze Hume.Dobri. 199 ^ Zdenko Lešić: Pjesnik kao pripovjedač..........................<(\9\ J Midhat Begić: "Imati" i "biti" Hamze Hume.........229 \ Bilješka o piscu..........................000 primjeraka > 52 ...........................................