BIBLIOTEKA LEKTIRA \I Urednik Enes Durakovic Hamza Humo GROZDANIN KIKOT (Izabrane pripovijetke) SIGNATURA: S aiajtuo1 Priredio Enes

Duraković IZ SMARAGDA UNE CIP - Katalogizacija u publikaciji | Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, j Sarajevo UDK 886.4-32 886.4.09 Humo, H. HUMO, Hamza Grozdanin kikot: (izabrane pripovijetke) / Hamza Humo ; [priredio Enes Duraković]. -1. izd. - Sarajevo : SarajevoPublishing, 1997. - 229 str.; 20 cm. - (Biblioteka Ars. Lektira) b smaragda Une : Grozdanin kikol 1 lamze Hume / Skcnder Kule-nović str. 5-22. - "Imati" i "biti" Ham/e Hume / Midhat Be-gić str. 199-205. - Pjesnik kaci pripovjedač : (odlomci) / Zdenko I.eiić: str. 207-227. - Bilješka o piscu: str. 229. -Bibliografija i bilješke u/ tekst. ISBN 9958-21-049-5 Grozdanin kikot Hamze Hume Bila je i u našim razmišljanjima o pjesništvu, jedna teorema - prije možda jedno, fanatizirano, empirijsko vjerovanje. "Stih je na&zanesena igračica, on svoju ekstazu pretvara u gole pokrete." Rečenica je Miloša Crnjanskog, a citirao ju je (Slom posleratnog modernizma) Milan Bogdanović da bi njome, kao jednim plastičnim iskazom jednog autentičnog vjernika, potvrdio svoj opis toga vjerovanja, koje pobija. Evo i tog opisa (zato što se, svojom osobenom plastikom, može takmičiti sa igračicom Crnjanskoga): "Smisao je suviše indirektan put da kaže golu unutrašnju, hemijsku čistu poetsku emociju. Poetska ekspresija ima da bude apsolutno neposredna, spolja neupli-visani unutrašnji poetski momenat, potpuno nov za onoga koji ga prima, nevezan ni za jednu njegovu asocijaciju, ni za jednu njegovu realnu predstavu. Samo kao nepokriveno osećanje, kao neposredni, sintetični, sugestivni, hipnotišući izraz jednog nepomućenog stanja emo-tivnosti, stih je efektan, efikasan, i samo tako vredi." Da li je ovo vjerovanje odista bilo njegovim vjernicima crnica koja je u njihovim saksijama iscvjetala njihovim vrhunskim cvjetovima? Nimalo mi nije do toga ko je u pravu, i kako i koliko cvjetova je bilo. Ja seovdje javljam kao svjedok. Sjećam se bijele hartije svog djetinjstva. Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teleologe, morao bi reći: ovo nije grad; jer bi Bog, koji je svakoj svojoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju. Ali Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije. Mogla mi je tada biti treća-četvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker - krenuli smo na dalek put, u nekakvu nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać. Cestom (koja je iza svake okuke bježala ispred nas kao svraka), u mehkom fijakerskom njihanju plovili smo ispod planinskih kosa Grmeča, divnu jednu vječnost (sa konakom) dan i po. Želio sam da nikad ne stignemo - čudo se nizalo na čudo. Čudo su, dolje po dubokim uvalama što ih cesta obilazi, ti konji i goveda što pasu smiješni i sitni--sitni, kao za djecu stvoreni. (Zašto se otac smije kad tražim da siđemo dolje, i, eto, samo da pomilujem onog jednog konja?) Čudo je i planinska kosa: pred nama modra, a kad joj dođemo nadohvat - zelena! Ušli smo već bili u taj krajnji Bihać, ništa - sve kao da sam već jednom vidio! i Najedanput, ispod fijakera nešto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko drvene ćuprije na Uni.) Skočih i ugledan nešto ... ah, nešto... ah, tata, staje ovo? (Bila je to Una.)|Otac se smije, misli da sam se prepao pa me pridržava i govori mi da se ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem.

="~ Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenjuJMore, koje sam dosta kasno prvi put vidio, malo me, gotovo nimalo uzbudilo: ono se preda mnom jednostavno nastavilo iz onog mora koje se u meni plavilo i šumilo iz slika, filmova, knjiga i pričanja: to moje zamišljeno čak je bilo i ljepše i strahotnije. Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. Maksimalizam jedan očevidno neostvariv kad se samo, bili mi pjesnici ili samo čitaoci, obazremo iza sebe na već rečeno, na nagomilane himalaje poezije, i kad samo zimemo u sebe, u svoje unutrašnje hartije i magnetofonske trake, ispisane već tolikim slikama i zvucima. Ali, i maksimalizam bez kojeg se ne može. Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf "onog unutrašnjeg" u nama i isto tako neuporediv seizmograf "onog spoljnjeg" oko nas. To "unutarnje" džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i "spoljnje" je nepro-zima, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresa, stalno pomjerajući onaj "svijet u nama" , te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rada zvijezde ih haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prijepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prijepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove se-izmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim neskrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije). Ne bih zalazio u ove vode da u djelu o kom je riječ nisam ponovo, ne znam koji već put, i možda više nego ikad dosada, osjetio njihovu struju. Četiri decenije račvanja i stakanja naše književnosti, s mnogo prijelomnih vodopada, prošlo je od pojave Grozdaninog kikota, a on i danas sja u mene kroz svoju bistrinu, kroz koju blista u njemu jedan svijet poznat a drukčiji, okupan kao zemlja poslije olujne kiše, nevin u svojoj nagosti, očišćen od one hrđe koju po njemu stvaraju razne mrene naših očiju, ili njihova kratko vi dost i sitost. Ne mislim na to da se ovaj svijet ukazuje ovako nov možda samo onome ko se rodio na sasvim drukčijem tlu i pod potpuno drukčijim nebom (očaravajući prijem Kikota na njemačkom!); nego i onome ko nosi u sebi svijet isti ili sličan. Ja, na primjer, mjesto Huminog zavičajnog mostarskog Cima i Radobolje (za koje biografski znamo da se kroz ovaj lirski temperament projektuju u Stublinu i Hučku Grozdaninog kikota) imam nešto, u nečemu slično a ponajviše isto, rječicu Lašvu i selo Ve-čerisku kraj Travnika i iste mezgrave i fluidne nemirne mladosti, pa ipak: iz Kikota me obuzimala uvijek, i očarava me i danas, nagost novine. Kao da je (zamišljam) prvi put (kao ja sa Une) srknuo onih neviđenih voda sa svoje Radobolje pa nastavio da gasi žeđ čula vinom svoga Cima (kažu u tom kraju: nema Cima do Rima), Grozdanin kikot je, tako, djelo ravno samom sebi. Kod pripovijedača Bosne (Kiki ća, na primjer u njegovim ranim pripovijetkama) može se nabrojati podosta stranica od takve čistote, ali njihova nagost otkriva nešto drukčije, i Kikot pokraj svih njih ostaje potpuno svoj. Stoga se, izgleda, nije ni išlo u neko razglabanje srodstva. Ali je zato ovaj lirski izliv, otkad je počeo da plijeni čitaoca, često priman kao blizanac, ili kao pozajmljena pa individualizirana svjetlost Pana, nekad i kod nas bestselerskog Knuta Hamsuna. Koliko god sam i ja podlijegao tome, pa i sam ostajao pod nekim mutno takvim utiskom, u meni se nešto opiralo: neko osjećanje da ipak nije tako, ili sasvim tako. Dok najzad nisam prislonio knjigu uz knjigu. Ispalo je da su i one nametljive, a prividne srodnosti, u stvari, očevidne, a duboke razlike i da može biti riječi samo o onom srodstvu po kojem su pjesnik i pjesnik uvijek rođaci, ili o onom pjesničkom zajmu u kojem su pjesnici uvijek pošteni zajmoprimci i pošteni zajmodavci. I u Panu i u Kikotu pisci pokušavaju, na mjestima, da svoj svijet opkrile nekom mišlju. Iako, u takvim slučajevima, ta misao nikad nije srž djela (jer joj se ono, kao i sam život, otima svojim poliperspektivizmom), ipak nam ona, ukoliko dakako nije čist filozofski nalje-pak, otkriva nešto u samom izvoru djela, u doživljenom aparatu pjesnikovom: ona je neki pregib u njegovoj prizmi. Hamsun će na stotinu mjesta dati neki svoj doživljaj pa odmah zatim neku svoju misao o njemu, da se predsamim ušćem Pana obazre na sve i tri puta zapita; zašto? i tri puta odgovori: "Pitaj vetar i zvezde, pitaj Boga, gospodara života, - jer ti niko drugi neće znati odgovoriti." "Pitaj prašinu na putu i opali list, pitaj zagonetnoga Boga, gospodara života - jer niko drugi to ne zna." "Pitaj dvanaest meseci i lađe na moru, pitaj tajanstvenoga, zagonetnog Boga, gospodara srca..."

Cvijet, pokraj kojeg Hamsunov usamljenik - pripovjedač Glan nikad neće proći a da ga ne vidi i da se ne uzbudi, uvijek je procvao iz misterije i ocvašće u misteriju, biće sama procvala i ocvala misterija. Dok je u Grozdaninom kikotu Ozren jednostavno mladi trs kroz koji samo struji i struji sok čistih doživljaja, zaobilazeći sve misaone frževe kao da ih ni nema. Samo dva su ovdje mjesta koja mogu da liče na misaoni zastoj. Prvo je ono kad Ozren u vinogradu pod mjesečinom sluša Svrzimantijino razmišljanje o svijetu i duboko mu se u sebi klanja (ovo posljednje, srećom, usamljen je naljepak u Kikotu). Ali to nije, kao kod Hamsuna, Gla-novo razmišljanje o doživljaju, nego Ozrenovo doživljavanje nečijeg razmišljanja, i to razmišljanja kojim se, u stvari, kao i Svrzimantijinom rakijom-lijekom i spuštenim licem, slika ovaj lik, čovjek promašen i neiživljen, smračen pred svojom prazninom i života i smrti. (Pa se i sama razmišljanja razlikuju: Svrzimantijino je pan-teističko.) Drugo mjesto je sam kraj. Kad prođe usijano ljeto Hz jesenje kiše počne da_se uvlači čama u duše, Ozren, pun doživljaja kao nar, napušta svoju Tihaljinu s jednim osvrtom koji odista podsjeća na onaj u kome Glan postavlja ono svoje zašto; podsjeća, prvo, time što je ovo sada zgusnuta retrospektiva samog Ozrena-pripovjedača i, drugo i još više, što se sad i u njegovom osjećanju svijeta javlja Bog. 10 "Nema više Grlice. Gospode, moj veliki prijatelju, zašto je unesreći i diže sa zemlje!" "Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ, 0 Gospode!" "O Gospode, strašno je pogledati u raku, na ulaz u tvoje krajeve. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek!" "Veliki Gospode, na nebu i u tičijem gnijezdu, u velikoj šumi i u sitnom mravu, stvorio si nas od zemlje 1 svi ćemo biti zemlja... Ovaj svijet, bijeli cvijet, u tvojoj je ruci, Bože. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji!" Kod obojice je, dakle, Bog, i Bog deistički miješa se sa panteističkim, ali pred njim Ozrenovo zašto nije ono meditativno sina sjevera, nego prosto, gotovo do protesta uzbuđeno zašto južnjaka (i vidljivo je to i interpunkcijski: nigdje iza njega znaka pitanja, nego uvijek samo uskličnik). Pan će se završiti jednim besmislom, Kikot molitvom tome Bogu da se "bijel cvijet" obnovi poslije svake svoje smrti i sjetom pred "prolaznošću svega", sjetom jednom nepomirenom, koja pokušava da utješi samu sebe pa poziva košćele da nad tom prolaznošću pjevaju "vječnu pjesmu o ljubavi i o našem velikom ljetu". Ako ovdje ima neke meditativnosti, onda joj korijen može biti u orijentalnom osjećanju neumitnosti. Pisci su ovo drukčijih unutarnjih i spoljnih svjetova i svaki drukčije zagledan u svoj. Osim analogije dvaju mitova (Grozdan i Grozdana - Diderih i Izelinda), malo što je tu još analogno; pa mi se čak čini daje mitsko u Kikotu mnogo ukopanije u zemlju, i u samu "misao" djela (arhitektonski nosivije), i poetski bujnije (i tu se vidi jug). (Odnosi Ozren-Grlica, Ozren-Ivanka i Glan-Edvar-da, Glan-Eva analogni su samo po tome što su ljubavni, 11 ali su ljubavi drukčije, od drukčijih su naboja, drugi im je smisao u djelu i u drukčijim su likovima^ Glan je lutalica po nekom mutnom, gotovo bi se reklo atavističkom porivu, bjegunac od ljudi, neizmjen-ljiv usamljenik koji druguje samo sa svojim psom i Bogom, sujetan je, osvetoljubiv, puten, ljubomoran, gotov na skandalozan i pogan ispad, svirep je i rušilački kao dijete, u nečem odista dijete, mazohist je, ubio bi i biva ubijen. A Ozren je od jednog komada, sav i jedino od mlade ljubavne mezgre: obuzet je samo ljubavlju, stalno mu dolaze u san i u javu i žare se u moždanima ljubavni sastanci Grozdanovi i Grozdanini; Grlica, pupoljak i ništa više, samo je zato tu da se na njoj tanko izrači Ozre-nov ljubavni fluid, a Ivanka, prosto zagorjela udovica, da se u mraku i u uzdrhtaloj nedorečenosti izlije njegova grozničava plot; Vida, bijesna skrvjela ženetina, da se na njoj pokaže i ona krvna, sirova strana seksa; a Svrzi-mantija, stablo koje je sa svog posnog tla otimalo životne sokove, dok ni njih više nije moglo da se vidi grozni besmisao čovjeka bez ljubavi. t Ozren je, dakle, iz sebe kroz sve, kroz čovjeka i legendu, kroz vinograd, kamen i vodu, raširio čitavu lepezu erotike; u svemu i kroz sve ništa se drugo i ne vidi nego žarki i svileni, i ponegdje očerupani, ljubavni paun, koji će podjesen tužno da ćurlikne za minulim usijanim ljetom i klikne u buduće^, Osim onog (uostalom, često u poeziji sretnog) treperenja između Glana i Eve, koje je, iako u drukčijim likovima, odista od istih treptaja kao i ono između Ozre-na i Grlice, sve ostalo drugi je svijet: Edvarda, na primjer, pola drame Glanove, egocentrična je, sujetna, smišljena, prevrtljiva, okretna - klupko jedno karakterno kao i Glan, ne samo tako ispoljena nego još i genezom oslikana; i dalje pabirčiti po istovjetnostima ili tragati 12 za podudarnostima bio bi jalov posao, nasilje, papir, pedanterija. Pan je priča čovjeka koji (i po vlastitom Glanovom završnom iskazu) "pripada šumama i samoći", jedna šu-ma-priča puna atavističkih sjenki, puna bjekstva od ljudi, puna rata sa ćiftinstvom života, puna misterije Boga, puna

selidbenog nagona, iskonski čistog ljubavnog zova - i možda bi sve to, i slično, moglo da stane u jednu riječ: zagrcnut, neiskriknut krik za čovjekovom slobodom. A Kikot je poema o čovjeku starosjedilačkom, u svom tlu do grla, tjemenom u svom suncu, koji će se samo s tugom, i to kad se mora, rastati sa svojim gnijezdom i čokom - da im se opet vrati; koji bez ljudi ne može i zna samo da ih voli i razumije, mrzeći čovjeka samo kad se u njemu javi životinja; koji je sav u mladoj ljubavnoj turšiji, potapa u nju i natapa njome sve oko sebe; prosto poema koja je iskapila opojno ljeto ljubavi. Poema sva od one iznenadno obnažene drhtave novine koju znam sa davne svoje Une i sva od neke bijele i sedefaste nevinosti. Otkuda to i, k vragu, u čemu je to - dugo je po meni kopkalo, na mahove me i naprezalo da nađem kraj ovog uzla. Je li to u egzotici tla i neba i čovjeka, onoj koju vidimo mi, a pisac za nju i ne zna? Je li to, možda prije, u jednom urođenom i naivnom umijenju da se sve svede na elemente? Možda, još tačnije, u naivnom neumijenju da se radi drukčije? Je li to u onom srebrnom puhoru koji je pao po svemu, u onoj lelujavoj paučini i pastelnoj svili od kojih je tkano sve i koje opliću i one, mjestimične, šikljaje prijesne grubosti u krčmi i svetkovinske raspojasane sirovosti na vašaru, pa i stra-hotnu pojavu poludjelog raspopa i onu seksualno skr-vjelu životinju u Juri? Ili je tajna možda u samim n~ ječima, koje se provide kao zelenozlatne jagode herce1: govačkog grožđa žilavke i dočekuju nas iz zelene dubine lišća kao trešnje? Prvih čitanja stalno mi se činilo da Ozren, kao drozd, prhuće od trsa do trsa, od grozda do grozda, priča prosto onako kako se šta u njemu i oko njega desi, i da je baš ovaj nered najskrivenija a najuzbudljivija vijuga ljepote svega. Poslije mi se otkrilo da i u ovom "ludilu ima nekog sistema". Odista sistema. Ako razložimo ovu Huminu poetsku dugu, u njoj je, za divno čudo, sedam boja, kao u onoj prirodnoj. Ozren se razlaže u njih kao bijela svjetlost: sve su u njemu i on je u svakoj. U jednoj je on sa prozračnom Grlicom, u drugoj sa slatkoputom Ivankom, u trećoj sa usijanim Grozdanom i Grozdanom, u četvrtoj sa ras-pusnom Vidom i Mindom, u petoj sa sumračnim Svrzi-mantijom, sa njegovim crnim osjenom, poludjelim ras-popom Melentijem i muklom životinjom Jurom, u šestoj sa dimom i vinom raspjevane krčme i razigranog vašara, u sedmoj sa razlivom elemenata prirode, od sunca i vode do grada i vinograda, o ćuka u noći do starog ribara u suncu i ribolovu. Humo sa ove svoje palete, vođen četkom svoga osjećanja svijeta i sebe, uzima i slaže ove čisto razabrane boje kako? Najprije će u dva lahka i kratka poteza, a napeto nekud usmjerena, (nabaciti dva Ozrenova erotska proplamsaja, onaj sporedniji, puteno nabijeni, prema Ivanki, pa onaj glavninski, fluidni, prema Grlici, i u pozadini ovog drugog povući će prve, pastelne, konture vječnih ljubavnika Grozdana i Grozdanejda sve odmah zađe u tmaste, burne i zvučne kovitlace ljetne oluje, u kojoj se, u stvari, izlijeva ona unutrašnja, dosad sabijena i primirena, oluja Ozrenova. Onda će se ova dva uporedna proplamsaja, puteni i fluidni, sa sve jačom potpalom Grozdana i Grozdane iz pozadine, što dalje, to više, razgorijevati, prvi do mehko ozračenog, putenog zadovoljenja, drugi do grličastog, finog puteno podloženog, plaminjanja, da se potom uznesena ljepota ovih dvaju motiva spusti na zemlju, uzemlji se u drukčiji, jedan sirovi sloj ljubavi, u grabežljivi sirovi seks Vidin i Min-din. Pa onda opet, kao napijeni tom životnošću, šareni i drhtavi vodoskoci Grlici i Ivanki, i opet jedno opće ovaploćenje unutarnjeg: ne sad oluja, nego kratka i krupna ljetna kiša, ona koju zovu "na oblak", pa pljusak sunca po kapljicama i ljubav sad ona pradrevna: žarka i raskikotana orgija Grozdanova i Grozdanina. Unutrašnji tu nekakav red jest - evo mu sad još jednog svjedoka, možda i glavnog. Usred ovog ljubavnog razgora pojavljuje se Svrzi-mantija, lik rakidžijskog mračnog izgleda i iznutra sav pustolina puna krša i panjuga; sebe sutrašnjeg on vidi u liku gorskog pustinjaka, poludjelog popa Melentija, šumskog strašila koje samom svojom pojavom rastjeruje pijani i razigrani vašar; i Ozren jednom sanja kako se Svrzimantija objesio u svojoj zapuštenoj i mračnoj sobi. Nekad mi se činilo daje sve ovo oko Svrzimantije, u prozračnom krvotoku ove ljubavne poeme, strano tijelo, koje taj krvotok muti i usporava, i takva mi je izgledala i sva krčma (osim Vide i Minde u njoj, ali oni su mogli biti i van nje). Sad gledam drukčije. Vinograd ljubavi ne bi toliko bliještao bez ove mrke pu-stoline pokraj njega. Humina četka, ovakva kakva je, neusiljena, morala je to osjetiti, pa se jarke boje nemirne erotske supstance tek potkraj ovih crnih premaza i sivih podmaza pravo i puno iskre i žare. Pedant bi mogao bez po muke utvrditi i cjelovito opisati kako se erotski fluid (u magnetskom polju Ozren - Grlica) od sastanka do sastanka sve više hrani svojim izvorom, finom čulnošću, u čijem se vrhunjenju javlja 15 i \

mutno naslućena u pokazanom liku Jurinom. nego stoji (zaludna su i banalizirajuća sva ova naša prepričavanja) crven iz svoje krvi. iz koje su izbile sve ostale. nego kroz njih protiče plava rijeka. i samo mi ako se dignemo do te prijeke i nevine božanske moći. poslije berbe u jeku u kojoj sve sirovo miriše i lijepi se od grožđanog soka i vrišti iz umezgralih žlijezda ploti. neki nevidljivi ljubavni poštar. ostao je samo njen odsjaj u očima i oči koje ju nebom traže. Tu ima jedna rečenica: "Andre stoji kraj vatre crven kao krvav. kada ta surovost.sve do onih trenutaka kad jedna iznenadna jurodiva seksualna glad siluje Grlicu pa ona poludi i sa litice skoči u vodu. sve neutoljivija. neprikazan nego samo spomenut. riječi visibaba). njene plave oči nisu plave kao rijeka. što dalje. svih sedam njih. i koje našim iskazom mogu da zaizvore i u drugima samo ako nam se riječi okupaju u toj čistoti. čin taj (što isto tako nije slučajno. u naporu da ovim posljednjima zgrabi srž. ni crven od krvavog sjaja vatre (ili tako nekako kako bi neautentična emocija sigurno izvarirala). u jurodivom činu silovanja. koji mehanički giblje stvari. zapaljene su pred večeru vatre po vinogradima. Silazni krak je obrušeniji. ali oni nisu na rijeci. Kikot mi se ukaže kao paraboloid. nego je Grozdana neko užareno treptanje koje je čas Grozdana. Pitao sam se. i kako uopće u daljnjem kompozicijskom grafikonu sve linije. Ako je tačno da kod svakog pjesnika ima jedna riječ-poštapalica. a s tom slutnjom. oni možda najviše. To je jedna od onih naših unutrašnjih izvorski čistih rijeka koje ponekad ugledamo samo mi. ali ima i ne samo evanđeosko sibirsko ušće Raskoljnikova i Šonje nego i Molijereov grom kojim sam iznenadni Bog nasred scene.procvao trenutak čistote. nije li ovo ono najgore. pao s neba. sam lik licemjerstva u njemu. Sam Bog. gruda snijega koja ne zna nego da se topi u vrućici Ozrenovih dlanova. i kako ona. i to (što nikako nije strano ni slučajno) u vidu stihijno surovom. stoji crven u jednom smislu u isti mah jasnom i neizrečenom. koji joj "nosi pjesmu niz vinograde nekoj drugoj pjesmi". ali ne i kao neočekivan. i mi ne možemo da ne vjerujemo da u tom svijetu neće moći zadugo opstati. prosto .Ivanka). čas rijeka.nije to više linija čiste parabole. taj atribut ulazi ne samo u taktilne nego i u vizuelne i auditivne senzacije. kad ne znaju kud bi dalje. ne povija. ali ne onaj fizički. to ćemo moći licemjerstvo je toliko i toliko se svojim otrovnim korijenom uvriježilo u prošle i u buduće vijekove: to je misao Molijerova. poslije kojeg ljubavnike počinju da plave razumljivost i tuga rastanka. ni u usta da se uzme) djeluje. Ali obrnuto. cijela se duga istopila. ali ploha koja pod nekakvim svojim unutrašnjim pritiskom pomjera svoju ivicu . koji ipak pouzdano suge-rišu svega tri gole riječi u svom rudimentarnom ozna-čenju: crven kao krvav. ponekad i sa nekim darom. Sve one usijane boje ljubavnog ljeta pri tom obrušavanju jedna po jedna se gase u tmurnoj i strpljivoj jesenjoj svjetlosti. Sve se spasio prosto time što se sve drži ne hirurškim kopčama pisca nego samim živim spojevima stvari: unutarnjih pjesnikovih stvari od iste građe i zavarenih istom usijanom pjesničkom emocijom. i one nastavljene i svaka nova. svilena mušica koja je zalutala u surovost svijeta.u ljubavnicima neka mutna slutnja tragičnoga. dakle. Stoga. vjetar je. nego rođen iz same utrobe zem-lje. tanki neki drhtaj kao u cvjetovima pred prvu igru jeseni.njih. Najednom mjestu Grozdana je sa Grozdanom sišla sa brda na rijeku. onda je to u Grozdaninom kikotu pridjev krhak. daje ta surovost mora negdje i nekad uništiti. Iz misli dakle deus. hvataju za uši boga ili neku spoljnu mehaničku silu i dovlače ih da im razmrse ono što su. Ima tih deus-a napretek u onoj lošoj literaturi čiji pisci. i zapanjujući ponajviše svojim oblikom. bar na mene. pobjeđuje ga neka gravitacija. prepao sam se u jednom trenutku: rasplinuće se sva ona moja unska prapočetnost koja se u meni na neki način ponovila u prvim pasažima ove poeme. Kad me naslućivanje nekog tu sistema. Na jednom mjestu. da im savlada neopisivost. dolazi napokon do ljekovitog stanja utoljenja. Kad sam počeo da nazirem neki "sistem u ludilu". pa se i sad javlja u meni nešto kao nedoumica. On se naglo ruši iz tjemena putanje u kojem je Grličina drama. od svoje krvi. Nerijetko izvirući iz rečenica i prokazujući lirski nervus vagus pjesnikov. teku u istom poretku u koji su se ustremile one bačene iz prve ruke . I. koji je i sam ljubavnik. ovdje ružnom. doduše kao iznenadan. uporedna. zbilja nastupi. i napast preciznog saopćavanja svog utiska." Taj Andre (koji u berbi 17 štipa žene koju i gdje stigne) ne stoji (pjesnik tako ne kaže) crven kao krvlju obliven. pred očima gledalaca. glad puti (magnetizmu Ozren . sav u svojoj krvi. dovedu čak do geometrijskog saznavanja stvari i do njihovog geometrijskog izražavanja. nego je on ovdje animističko biće. Tih ravnih prosjaja čistote ima u Kikotu izobilje. pa i kroz nju samu prolazi nejasan srh 16 takvog osjećanja. ubija Don Žuana. Na kraju. koji na sazreloj trešnji "povija Ivanku na vrh stabla". Grlica je sva bijela i sva u pognutom stidu od svoga tijela kao drijemovac (daje ne oskvrnem. koji "maše lozovim mladicama" . ploha koja jest obrubljena parabolom. onu sjenku mog straha od vještačkih kopči i sistema rasplinuli su ne samo ona zavarenost svega nego i ovi crvenkasti i plavičasti žišci. nego maše njima nekome. Ovaj . zamrsili. Na drugom mjestu. očajna koliko i trvrdoglava. sav je od njih. jedna riječ-jezgra. deus ex machina. samo on to može. ne ex machina.

pred starošću se ustaje na noge. (Ali u ovom svijetu. i to je u ovom izlivu na prvi pogled uočljivo i po tome što u njemu nema ni jednog jedinog jer ili iako. raspeta u suncu. a stvar samo kao njegova pozadina. u svojoj drevnoj riječi. u kojoj se. U ovom svijetu." Pa ekspresionističkih uzmaha i impresionističkih preziranja. time je ovoj rustici jači panj. oni će reći da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. Ali je odmah čovjeka sa strane / počelo da zahvaća i jedno ogromno. jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu.pridjev i. još više. stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike ljudske strasti. pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. zvuči turgenjevski! f Kad mi se pružila prilika da nekog stranca dovedem ' u ovaj svijet. sve je trenutak za trenutkom. šiljteta. ni traga od njega. samo što je ta duša jedno vrijeme u gradu." Ali je u svemu najviše one potrebe da se ide za svojim zovom. svojom rukom i svojim riječima ." . zidovi bez šara i slika. i baš zato što je tako prevreo i problemski gust. Pa i u turbetima šuti gola jednostavnost. patrijarhalnih okova. kaligrafski ispis iz Kur'ana. u kojima se vjekovima šija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture. ali nema pompe smrti ni mnogo plača poslije nje. . vjerski. od neugaslih bisera bošnjačke ljubavne pjesme. Unutra je stalna suton-ska tišina. vlasti. kult jedan kulinarski prilagođen domaćoj biljci i životinji." . "Osamljenost. Grozdanin kikot sav je na selu. kao vesela pripita braća. na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja) . iznenađenje: u ovoj skromnosti nastanilo se jedino osobeno i nevjerovatno rafinirano osjećanje života. iščašeno pojavljuje na dva-tri mjesta) djeluju kao psihoanalitičke omaške koje otkrivaju da Humo svoj poetski rafinman. socijalni. i otvoreno iska-/ zivano. bogatstva i bijede. svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu . samo na ponekom visi." . brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga dvojnici najvećega grijeha). one što je prešla devet kamenova. pridjev//« (koji se."Sva se bašta smije vrelim crvenim smijehom. od svile i srebra mostarskog neba i tla."Crni oblak prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom. drame krvi. prije sahrane hodža će upitati vjernike je li umrli bio dobar čovjek. na selu. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grjehote. to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora okupati. simbioza je to samo historijski. da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo." . u podsvjesnoj primisli. gotovo ubogo. govor je ispod glasa. u ljetnjikovcu. kao i u svakoj pravoj. ostaju u dugom spominjanju. U jednom uglu je nešto kao izrezbaren i neobojen ormar. Donesena pod osman-lijskim alaj-bajracima. Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu. ali nije iz seljačkog vidokruga.odaje su bez mnogo namještaja. badem i trešnja . man20 gala. Jednostavni nadgrobni spomenici (nišani iliti bašluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu. ni jedne jedine rečenice diskurzivnog mišljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja. a drugo. da mu neće biti možda vidljiv u svoj svojoj punoći. razni utilitarizmi. ne može na trenutke a da još i expressis verbis ne istakne. iako bjelodan. nego sav iz rustike." . to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća.> Međutim. ^ skromno. kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik.to je ono jedino i jedino plodonosno što je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista. od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrećenih en-terijera. Mrtvi se poštuju. Sećija. u njega i jest zašla Andrićeva sonda.ispjevao. kao kraljevske dvorane. pod prevratnim. a u krajnjem plodu jedna je to duša. ili strahu. sve ostalo mu je od majke." . ali joj svaku stranicu natapa njegova 21senzibilnost u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost. ćilimi. prodornim i zasljepljujućim zračenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. bio sam redovno svjedok jednog njegovog ' skrivenog ogromnog razočarenja: sve je ovdje priprosto. kao bijela prikaza oteže se do neba."Cika se crveno zacereka niz vinograd. tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga."Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac.procvali poziv da se još jednom živi. nacionalni.čitav Grozdanin kikot nije ništa drugo nego jedan osuk tih ravnih i još mokrih lirskih telegrama. Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe. 19Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih kapaka i daje na svijet iznese takvu kakva je. Neograničenog konfundiranja raznorodnih čulnih senzacija ponajviše (onda kod nas još novog a danas standardnog). majku nikada). kuhinja je ovdje zrela vizantijska."Šupalj vjetar duva kroz klisure. tjeskobe gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperamenat. "Zvoni" tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. uokvireni."Tanka sunčana zraka ciknu svrh Kobilovače i zapali se na zvoniku. u ravnoteži književnog djela i društvene sredine. od bistre domaće riječi. ljetnje. levha: to je neki. Ljetnjikovac! krupna riječ. bjekstva u rakiju.) Slike ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema. na ćepenku. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčišći ljubavni fluid . Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna. Nije li ovaj rafinman kvasao pod zračenjima iz nekih onovremenih poetskih žiža. ispod njegove mirne i svečane obrazine. u ovom slučaju rekao bih najviše onog neumijenja da se ide drukčije nego slobodnim pokretom one igračice Crnjanskoga.

pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja. ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera. Pun mjesec smije se u Pojilima. Gledaj kako se žita talasaju na mjesečini! Ivanka. Kupine teško mirišu. O.zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni. kažem ja i slušam kako večernjak žamori u košćelama. (1 da u redove ovog svog uležanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujuća pojava Derviša i smrti Meše Selimovića svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti. sve je prošlo! Prošlo je djetinjstvo. Pričaću ti priču o Grozdanu i Grozdani. posan miris diže se iz plotina. a ona obori glavu. zgrčena. Sjećam se "švaTčeTitice. noć je hladna. Neko je dozivao noćas sa gorske kose a glas mu prelazio planine. U dvorištu dud.kao sočna žena i otišlo. Ivanka. . Je li? Jest. Odozgo iz sela dopire neprekidan šum. pa nenadno zaćutal 25Idemo dalje. laku noć govorim ja i penjem se uza stranu. Stanuje na Stublini. Ja ćutim i gledam za Ivankom. a ona zamače za klanac. Zagušuje me njihov miris. Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nas-citur. pod njim krovinjara. Potamni noć. Kupine cvatu. Neki strah mota se vazduhom.Nadi drugoga! .kažem joj. Ivanka! Doći ću ti jedne noći. Lišće šušti. Treba pročitati samo jednu rečenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako.kažem ja. .ti ćeš reći. Skender Kulenović GROZDANIN KIKOTV A I.Dobar večer! . Kaduljom i vrijeskom prostrijeću podinu pod nama. Okrećem se: djevojka tjera kravu. ono opće čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje. Sjedićemo pod dudom. čekam te i sav drhtim od očekivanja.) Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u. . Osluškujem: šupalj vjetar puše kroz klisure. da te ogrlim. Pričaću ti kako gaje varala Grozdana sa mladićem Ozrenom. crna. Ivanka. . po cijele sate sjedim sam na stijeni povrh kuće. Ja je zagledam: .A gdje ti je momak? . Ti stanuješ na Stublini. i to je ono najljepše. svakog stabla. a ime joj je Ivanka. Večer. Negdje u sumraku zvoncka zvono. Večer silazi u kotlinu. a ona odgovara skoro nečujno. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une. Crne se čopori goveda. Vraćam se. Laku noć. Još od juče puše snažan vjetar i zloslutno huji u granju niz njive. O. Prikrašću se pod vaš dud i zvaću te tiho. Osjećam njezinu zbunjenost. dugo posmatram jastreba kako kruži u visinama. Težak. Slušaj kako se dozivaju popci u stranama! Hajdemo u stijene. Dolazimo na Stublinu. a ova se očiglednost ipak samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano. a seljaci zaprepašćeno mašu glavama i prolaze drumom.Jjubayne sastanke: Ivanka. doći ću ti jedne večeri kad popci zapjevaju u strani vrh sela. Idemo uporedo. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i ka-lemima Bosne. O. Lijen i umoran šum leži na razli-venoj vodi. Zaćutala si kao popac u strani i sva drhtiš od mog milovanja. Čujem tup topot govečeta. Strah me je kad mjesec sjedi u liticama.Vidio sam te juče. modernopoetski ohrabrenom. Kćerka je starog vodeničara Matiše. Često. a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća. čistom mladom erotskopoetskom izlivu.ria.Zbogom. Cio sam dan mislio na tebe. Idem na Pojila. Tišina. .šap-taću ti. Samo bijel snop mjesečine prosu se po grebenu Mrkulje. ta ja sam udovica! . "a Pj^ojjjjge^je^^kjild^ij^ . Mjesec zađe za oblak. dolaziću ti svake večeri da slušam kako vjetrovi šušte u dudu i kako ti srce bije pod jelečetom. Ivanka! 26 II.zakikota Ivanka. . Preplašene tice poletješe iz plotina u mrak.Ha ha ha! Pa bog s tobom. Negdje uz draginu potočinu bijesno kreše konj kopitama. Trgnem se: gušter me poplašeno gleda ispod čvoravog kamena. Poslije. ne vodi me u stranu! . i to je sve. -ja pro-šaptah. tiho ka^šJp^rozd4Ti^zo^e^Qrxiz^ar4U. Ivanka.

Grlica se nikada ne smije. . majko? . Budim se.Suhi grad.Huuu! Krah! Krrahh. Zdušilo se sa svih strana i jednako tutnji u brdima.kaže Grlica. . gdje li pase kravu? mislim ja i slušam hujanje vjetra vrh mene.Ništa." lčao /vjetar u klisurama.Ej. Jeza 'Š6 šćućurila pod tavanicom. ne. zazvižde / u granju. Ovako še^srrTiJifi Galamina žena Vida kada se opije. Izlazim u dvorište. -. . Izgledaju kao pobješnjeli crni duhovi. A oni počeše opet da kuckaju pod korom. uvija repom i gleda me prijateljski. . Nije joj studeno. Neko pjeva uspavanku u vjetru što odlazi niz njive.Jest.kažem ja.Jcažemu-ja sam sebi. <• v . Smuk i Vuk. Kao da neka džinovska i željezna zveka tutnji u golim brdima. a vjetar joj odnosi riječi uiklkot) Vjetar joj mrsi kosu i zapliće o granje. . Siđem u dvorište.kaže ona. Gotov je da izriga bijes. prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom.. košćela grebe granjem po krovu. . Huuu! zaleti se bijesno. a glas joj guguče. a ja znam da otac nikad ne ostavlja opasač u mojoj sobi. Idem pod brijest: nema Grlice. Potrkan. Ujutro me probudi silna jeka. Bijes prirode i strah prodro je ljudima u dušu.__ VJ>A oni na izvanu opet udare u prozore. Nad planinom Mrkuljom vreba crni oblak. pa ni miš ne smije da zakoprca.. A što drhtiš. a još od juče nemamo šta da joj damo. sruši se niz njive. i oči joj pune nekih svijetlih tačkica kao iskara.Majka kaže da će nasrnuti draga iz brda. pa se izgubi uz bijesnu i ludu huku u noć. a majka stoji vrh mene i smiješi se. Drvan7 Obrvan.Ej. Smije seIćaopjjana žena. Grlica stoji pod strehom. Najednom: potmuo jek nekog stabla razliježe se gore na drumu. A naš je brijest ogroman i u deblu mu rupa kao sobica. ^ Naš stari . Tako je na našem čardaku. To neko dozivlje odozgo iz Đonkine krčevine. a osmijeh joj se ukoči na licu. Ona se samo smiješi i nešto bolno treperi joj oko usana. zvižde i šibaju se granjem. Grlice? A ona me samo gleda svojim krupnim očima i htjede da se osmijehne.Ne smijem da pripnem kravu na potok.Šta je. Bože nas spasi suhoga grada! Lozove mladice polomljene leže po trsovima. ko ste vi što kuckate? Sve utiša. Grlice? Je li ti studeno? Ne. A udovi joj cepte i oči usplahireno zvjeraju kao u našeg Pute. Jarlica je siroče. A noću. zapali čibuk i zamisli se duboko.reče poslije stanke. Ponovo^Jiježem j_djugp^lušam bjesomučnu igru. . a on sjede kraj prozora. 28 III. / Puto zavija u kućici.prestravljeno cepti nečiji glas. A neko lupa prozorskim kanatima. Koprcan. udara njim o granje i hukom ga ruši u prazninu. Gdje li je to Grlica. strovali se i nasta zatišje. zahukti u vrhovima i. Ušla sam da uzmem očev opasač.r > Danas me pita otac: .Ooj! Aaj! . Ja sjedim u rupi. ode nekuda. Stabla sa svojim crnim siluetama hukte. a vinogradi tužni kao da kuga prelazi preko njih. Zvrcan. . a Puto reži od dragosti. drmne još jače kanatima. da spusti šape na nas. .zasmija se podrugljivo i drsko. a vjetar navali još bješnje.Mi smo šumski davolčići: Trkan.Šta je.Došla sam da pozajmim vreću sijena.i jedna grana pade pred otvor. a poslije pređu na krov i grebu po njemu do / u kasnu noć.Ozrene. . Zavija i tuli kao sova. jesi li svršio sve škole? .Hihii! Hihihiii! . tres! .Puto tuli i pribija njušku uz moje noge. zaigraju. Sva drhti kao prut. Osjećam kako svaka travka strepi od straha. odnosi ga bura. .Ko lupa u ovo doba? « 27 -> . kao da ga džinovi nose. Otvaram prozore: sve igra ludo vrzino kolo. . tup udarac i stablo iščupano iz korijena leži na drumu. kaže. još grebu po krovu! Neko me ljulja. Sve sam svršio. ko ste vi što kuckate? . IBježimp^u r Grozdan^^ Bjjj ^j^^ j dana. . . ništa. Eno ih. a neko kuca i popuckuje u cijelom stablu. Nešto tjeskobno hvata me za srce.

. Odozdo iz sela dopiru glasovi čisti i jasni. . Grlice! .Hvala Bogu! . Vazduh miriše vlagom. iznicali podno brda. a svi je zovu Grlicom. Sve se razbježalo kućama.Bolje.. Nasta vriska i dozivanje u pomoć. Ali grad ne prestaje da prašti i huči. zaigraše po krovu. i. Jer on voli da priča novosti. . Krivošija. a kada ih nema.Grozdane. U moju sobu ude intiman i nasmijan šapat. U krčmi sam krčmar. Najednom puče urljavina kao da hiljadama pobješnjelih glasova naleti kroz gorske klance. Seljaci kažu za nj: Dobar je čovjek. .Bojati se samo da ne potraje duže. O. I . a kada pade nad selo. kažem i ja. da ga vjetrovi ne odnesu! Ooj. ako nam potuče feslidžan. Puto zatuli tužno i napušteno u kućici. Poslije podne zašibaše rijetke i krupne kapi kiše po krovu. Onaj crni oblak s planine spuštao se sve bliže i bliže. Ja hitam drumom. a cvjetovi bijele kadulje. Tutnji u Mrkulji. Čijem kako zemlja siše vlagu iz lokvica. Leko. Vinogradi su oštećeni.Grlici sam napunio vreću sijena.Grozdanee! Pričvrsti dobro krov na kolibi. a otac se uznemiri i majka zaplaka. Ja i otac idemo u Galaminu krčmu. oprostiće mu.prošapta majka. a vazduh se izbistri.kaže on. Strah je minuo. Hoće. A Grozdana kaže Grozdanu: . a Puto kiše za mnom i njuši nam stope. Stojim nad Svrzimantijinom kućom i slušam kako mu otvoren prozor mlati na odaji. . opasan je. U Mrkulji zagrmi. Nenadno zatutnji u brdima tako strahovito kao da se zaljulja cijela krajina. ako mi grad potuče cvijeće. .A gdje ti je Leko? Zar i on ima kuću? . Krčma zjapi kao pećina i vonja kao znojan napršnjak. Špica.Bićejirage. . Grozdanee! A Grozdan sjedi na brijegu mrk i zamišljen i ne sluša riječi Grozdanine. Bistra tišina. Bućkuriš. izmišlja ih jednostavno sam. 29Zbogom. Šum drage postajaše sve jasniji. Bijeli cvjetovi ljuljaju se u kapinama. a glas mu neobično ozvanja u praznoj krčmi: 'TpVau^t . Udari munja.šapnu majka duboko povezana u bijelu maramu. neće nam više mirisati postelja! . Ljudi se dovikuju. Bog će mu oprostiti što je prevrnuo fratra. Oblaci se razmiču. Poslije se oču okruglo i sočno puckaranje po lozovu lišću i pljusak se pretvori u huku šumova i šuštanja. biće.CM ~ naKAc 31Samo još zvone šuplja brda i potmulo utišaje jeka u Mrkulji. Fin i uzdrhtao trepet lišća veze vazduhom krhke i zvonckaste šumove. a otac drhtavom rukom savi cigaretu i poteže duboko dim. Otac postavi izvrnut sadžak nasred avlije. pa spava kao panj. zatutnji. Uj]^išej_r£j3eju^mji^ Gaja. Stajao sam na klancu i gledao za njom. mislim ja i jednako slušam pobjesnjele udarce prozora. 30 . Roda. Grlica se pribi uza me. po lišću i u huku pljuska^zaigra bijesan i strahovit šum. zafrcaše. Poslije je pratio svaku bobicu teškim pogledom. Nabijao sam je sve nogama. Čini mi se slabo će mu pomoći. a paroha Alojzija zovu Haralampijem. a vjetar povija lozu po vinogradima. a pakleni bijes grunu sa planine i rasprši se gore u oblacima. . Crvena i divlja draga bijesno se zaleti niz rutav i bijel potok. . Idem u krčmu na Koravac. ako navali draga . . Ime joj je Mara. Ulice mirišu. a vreća mi spade s leđa.Haralampije čitao molitve jutros u kapeli. a njega nestade na vratima. Draga huči kao vodopad. iako nema nikoga na klancu. .Kad naleti s Mrkulje.l^ažetjaTafha. kao da hiljade ruku zovu i domahuju s bregova. zašibaše oštre bobice grada. Vjetar mu odnosi glas.Biće kako Bog da. . a sunce se zapali na mokrom lišću. a zatim zatutnja strahovito u Mrkulji i pljusak udari još bješnje. IV. bolje. Otpratio sam je sve do kuće.Bolje će biti da i ja krenem zaranije kući? A? . a poslije ponio niz klanac. zahukta. zaigra jezivo i ludo uz gudnjavu brda. tugovaću cijelog ljeta.kaže on teškim i sumornim glasom.Poslao sam ga mojima da se nade pri ruci. jer mnogo pije i jer je nesretan. . prestrašeno mašu glavicama i vjetar ih povija po stijenju.Biće. ali nisu uništeni. Gdje li je ovo on na ovom nevremenu? Može biti da se opio. Vazduh posta modar. a ljudi strahuju pred gradom. . a ona navali još bješnje i strahovitije. škljocavo se razbijajući o ploču. Svrzimantija.dovikuje za mnom Galama s praga da mi saopći barem nešto novo. Nestade crnog oblaka.mašem ja. zalaja i provali.

poruči pola litre. Gorštaci. priča dedo_i£j±^oj>ija. -■». da ga svi vide. Leko gubi. Galamin_glas_grmi. Nebo modro.Čuo te vrag.U Ande Čavre ni jedno zrno grada nije palo na vinograd.viknu dedo. A svi piju: liječe strah. Bućkurišu. . a ostali zagrajaše. u zdravlje! . Gust suton. Špica naćulio uši.Znate li šta je novo? . pa makar to bio i sam grad. a noći su tople kao muško milovanje. Dedo Škembo bubnja po kuljama i puše kao kravosac. . Cijelo vrijeme dok je grad padao.Ne može od Galame. za mila Boga. KRoda. a Leko se krevelji i neprestano toči da što prije nestane u politru. .Kad se napiju.kaže Svrzimantija i pomače ruku malo više.Eh. I ptice su ćutale u gnijezdima. . ^ . . Večer je staklena.U nas je u zavjetrini pa i ne bi velike štete. još pola litra! . leži na plavim brdima. i ne griješi duše! .Treba polivati po drugi put. Zar te ne opija više njegov miris? Sama si.Pola i na moj račun! . a otac se diže na noge. U krčmi svi na okupu. Otac se zamislio. a svakom prvomsjedaš na krilo. Svi pogledaše udno krčme i prasnuše u smijeh. a i draga je ništila njive.Kaže Svrzimantija. kao da stoji na jednoj nozi. nadvisuje sve nad stolom. nesrećo jedna! . LekoJBućkuriLLŠEica igraju žandara. a krčmase zatrese.Ćuti. dosta je tog igranja! Sjedi kao čovjek i slušaj kako gorštaci razgovaraju! . U jasnoj tišini ostaje šum naših koračaja po ulici. ćutali su cijelo vrijeme kao zaliveni. što smo se podmladili! .Glavno je da se nađe povod piću. samo se Svrzimantija odvoji ustranu i poče da pije sam. Drumovima cvatu bijele kapine i miriše feslidžan pod prozorom tvojim. A Joze Ćose jesi li vidio? Blizu smo Stubline. ako ne želiš da grad obije sve do korijena! Pašeš pas svetog Franje. . Otac misli na vinograde. miran i modar.viče razdragan dedo. djeco! Bog vas poživio! . Vida priđe Svrzimantiji. Naš Puto zalaja pred vratima. Roda. . VI. .Haid'. Glasovi se lomili i miješali sa smijehom u uskoj krčmi. Malo'n'akrivljen ustranu. Mislio je na vinograde. . ne može se s njima. . Zaćutasmo.pisnu Roda pa iskrivi šiju. uvija glavom i priča o svojoj pokojnoj ženi Jurki. ljudi. Primiče se veče. udari rukom po stolu i pobjednički pogleda unaokolo. Neki su pijuckali i rakiju. duboko. . . a ja na Ivanku. 34 . . sedefasta. ne tuguj za onim stoje prošlo".Ne namiguj na Vidu! .riknu Galama.Ostalo je grožđe! Vido.Na zdravlje! . Čim padne sumrak u kotlinu. a ne Bog.namiguje on VidL . i mi skrenusmo niz ulicu. kao da je on glavom zaustavio grad. ona je gola letjela povrh vinograda kao prava vještica. Ivanka.djd^J^gjmbo i kradom pogleda po svima da se u vj eriaaHimuvjeruj u. .Je li? Kada se može k tebi? . kvari igru i diže ^galamu. .-**' V. Špicu zovu špicom iz_prostog_jazlo.viče Bućkuriš: 33.kaže on. a ovoga straha još ne upamtih . Izgledalo je kao na slavi. Ali ove tutnjave i ovoga straha ne pamti ni kusa vrana. bilo je i grđega grada. Svi se okupiše oko deda Škembina stola i trbuha.kaže on.Istina. .kaže . Vidjet ću je sutra naveče. zasviraću na dvojnice: "Ivanka. mlada ženo. a on joj položi ruku na .Leko. mršav i izvučen. .Šuti i ne spominji Boga." A Ivanka sluša moju pjesmu i zamišljena sjedi u dvorištu. .g3 štojičijm Jj '32 je najpoznatiji lažoy u selu.Slomiće ti Galama šiju! . za dušu ti! . Svrzimantija pije najviše.Ih. gotov da pukne. a ostali ga i ne slušaju.viknu Leko. Ude Gaja i priđe stolu.Pijte.Još pola na moj račun. . . o sama. Ni sami nečastivi ne bi ga nad-vikali. zavučeni u svoje grube gunjce.Evo mi skoro o Ilinudne osamdeseta.

i mi dalje be-remo.. U nas u odžaku plamsa vatra. Zaćutali smo u očekivanju kao i cio kraj. .. . a mjesečina se prosu po strani. Alice i dragane dozivaju se kroz lišće. VII.kaže Ivanka i zađe u dvorište. mislim ja..Pomoći će nam Jure glavarev. Otac prenese krošnje u kolibu. Šum se pritaji na granama. Ivanka zaćutala.Grozdane. odmače.. skini me sa stabla! Zar ne vidiš kako puše vjetar? Grozdane. . . a Puto zareza mrzovoljno. Poslije utiša vjetar. Ivanka misli na mene i kada pjeva. odmače pa utiša. a težak i zasićen mir pade u kotlinu.kaže otac. skini me. Modra galica po pedeset para. doda: . Popci zavrištaše u lozi pod kućom. .kaže otac. Jest. Kiše nije bilo. Da. a otac se pojavi u vinogradu.. vlažan dah side u~kotlinu. a bijeli jašmak i košulja lepršaju i papte oko nje. Večernjak zažamori u lišću. dragi. kao da mi pogađa misli. Pade večer. ponavlja Ivanka. .Otišle su u Kamengrad na radu. Iako nisam gledao u nju. a mjesec zaškilji iza brda. Niz drum odliježe pjesma.Dobarveče! .Trebalo je barem zovnuti Grlicu. kažem ja. .Dođi sutra u Starac. dragi moj. Šta li misli ovaj svijet. doći. Lijeno i hrskavo prežimlje blago i šum se šulja u tami.rekoh ja tiho. . a krošnja pade i ona se zakikota raskalašeno. Trešnje se smiju i crvene po vinogradima. pa sve zaćutalo. Naš Puto zareza na avliji. Ivanka? .Ko li to svira? .Juče sam bio u Kamengradu. . a iza njega se pojaviše mrki i teški oblaci kao sive planine na nebu. talasa zelena žita i maše lozovim mladicama.kaže Grozdana u Čičkovu vinogradu.odgovori Ivanka! i stoji nepomična na klancu. dodaj mi krošnju! . nekoj drugoj pjesmi. Od mirisa ljubičice I mjeseca izdajice. Svira li to gore u Krčevini ili na Presjeci? A kukuruzi šume na njivi. Kotlina pjeva široku pjesmu i obijesni krikovi niču po vinogradima.Polako. samo nekan i tanak oblak njihao se cio dan nad nama.pita Ivanka s trešnje. Vjetar se njiše u kotlini. pogleda me ispod oka i poravna haljinu. Predveče. trebalo je zovnuti Grlicu.kaže otac. zapucketaše.pita se ona. selo. Samo sušanj koji ispuštaju grane zahuknuo bi na mahove kroz smiren i nepomičan vazduh. pa zasta u jablanovima. da niste vi? I mi prolazimo pokraj Ivanke. Dolje u selu zalaja pas. a otac zaćuta i poče da savija granje. Pozoblje ih više nego što ih ubere. Ivanka stoji na klancu. a crnice obasule granje kao hiljade crnih očiju. zbilja. Ivanka pjeva. Ivanka! . a on. zamirisa zemlja. Ivanka! Braćemo trešnje. Otac sjede na prizidu i zapali cigaru.A gdje su ti Doma i Mara? Zar ćemo sami brati? . doći. Otac sjede kraj prozora i zapali na čibuk.kaže otac.Laku noć! . oblak potamni. Ivanka side s trešnje. odnijeće me vjetar! A Grozdan je skida i spušta na mrginj i kikot grca i vjetar ga raznosi kotllinom. Sutra ću otići Ivanki. ali nenadano zaćuta i side s trešnje.. Biće kiše. Ni ulicom mirno proći. . . Rekao je doći. 35. a mi pođosmo u . Nad Mrkuljom zasta oblak i težak. Ja izidoh u dvorište. Upravo mu treba Jure. a teške i krupne kaplje kiše zadobovaše opet po lišću. . a vjetar joj nosi pjesmu niz vinograde. Bog će ga mili znati! .Jsfoć leži po krajini umorna i zadovoljena žena.Kiša će nas pomesti . šume u sumraku.A jesi li šuštala.Dobarveče. osjetio sam kako me omijera. kažem ja sam sebi. . dragi. pa opet sve utiša. .Doći ću. Vjetar vihori u granama i povija je. Ivanka se pope na trešnju alicu dolje u dnu vinograda i ponovo zapjeva: Ne mogu ti. U našem vinogradu popela se Ivanka navrh stabla. čak dolje u Plužine: Ne mogu ti. Brali smo cio dan. Vjetar nanosi zalutale glasove. .Grozdane.

jasni.Pa ja i volim kod tebe. znaš li da volim kod tebe? Znaš li? -šapćem joj blizu. što stojiš tu sama u noći? . Kroz gole litice promiče plava rijeka i nestaje negdje daleko. . . Negdje spava drevni bog.Da. ■„ . .kaže tiho Ivanka i sjeda do mene na krevet. dok sam ja cutao. Poslije grca u grču i predaje se sva. grudi su ti tople. zanijemi. Nešto gigantsko.■ ■■■>■•'■ ■ Vlažna i crna noć pritisnula selo. kiša će.Laku noć! . Sada ne možeš ni otići. a ona samo klimnu glavom. . i podsjeća me na odsječenu granu.Kiša će. Ivanka? . pa joj neobično samoj u kući.Hoću li i ja k tebi. Udari krupna kiša. Gore krševita obala. U njima spava drveni bog i zapanjeno ćuti pritajen mir. . Ćutimo. . skriveno stenje u klisurama. Pozdravljamo se. Vrijeme prolazi. U mojoj pećini trune vlaga.■■ . raspeta u suncu. Eto ih prolaze rjpj^d_jiašeg-ffialo^^rozpj^. Pod dubom mala klupa.se_tiho i lijeno kao )romočene ijuplje tičurine. 38 Prolaze časovi. Podne leži u kršu. sasvim blizu na uho. Čvrsto je grlim. a ona ćuti zbunjena. .. pritajeno.pitam ja. Zašto drhtiš? Ivanka ne odgovara više. jedva čujno disanje i mlak dah zastadoše na otvoru pećine. upija se u me i nevidljiva tišina sklapa mi vjeđe. . U šum rijeke odlazi nekud u debele hladove.Grlice. Podne. . To je moja postelja. u uvali. . Stojim sama.Mrak je. Koza brsti plotove.Dobar večer. ^ IX. daleko u poljima.:.. a gdje ti je krava? f-.Ivanka. Podnevi vreli i osamljeni žive u plavom kršu. Noć je tako gluha i crna. Kiša je.kažem ja. . Lišće zaćutalo kao Ivanka. Ona ne umije više da govori. Ivanka se diže. Ja zagrlih Ivanku i pomilovah joj grudi. udari prstom u najveću od njih. . Oblaci se spuštaju sve niže i niže. . ostaću večeras kod tebe. . Ivanka drhti i grudi//7 joj se talasaju.yjjjgi. zagonetna i osam-ijenaTsumi kadifasto i podatno^ Dani bistri. .ponavlja ona. u tišine. dolje se provlači kroz vrbe i šumi kroz njive zelena Hučka. a ona zazvoni. Krš stegao Hučku_u_svoje tjesnace_a__ona. .kaže zamišljeno otac.Ivanka. ne. Sretam Grlicu u ulici. kako je mračno ovdje kod tebe! Sjedi do mene na krevet! Je li ovo krevet? .kažem ja. Pljusak sve to jači. kao bijela prikaza oteže se do neba. a stijenje mi se ruši pod nogama.Ivanka. " Noć. divlje.Lijepo je ovdje. . Nad litice se slegla prestravljena tišina i nešto vrelo i čvrsto. Neko nečujno dahtanje pada jezivo na dušu.kažem ja. . vazduh zadrhta i sve pretrnu od straha. Sjedamo na klupu.Da. I ja idem na rijeku. a u osjenu opet nebo. Crni su i šire mTaY dah oko sebe.Da.šapće Ivanka. prođe povrh klisura.Da ne čekaš koga. modar i uzak vinograd. U kući posta tješnje i nasmijanije. Kao da su je istjerali iz kuće. Ne čeka nikoga. viii. lijepo. . ■ . leži u liticama.Jest.prošapta Ivanka i zasmija se tiho. . Ivanka! Došao sam k tebi. Ne vidi se ni prst pred očima. Poslije. . jedan bijel oblak i jedan još nesnivan san.Ivanka. . Grlica ustaje sa stijene. u bjelini sav. Preko rijeke. a mi uđosmo u mračnu kuću. A tamo. Ivanka? . • .-■ . a ja se šunjam ^LjličarnaTGlišfrnfaR"črai "še~na^Totnvi'm auSejo "H^e" teško _ crna životinjazr " 37Ivanka sjedi sama pod dubom. . Vrućine pridolaze. 39Nenadno naš gospod. a osamljenost. ~~~ .kaže ona.kažem ja i zagrlim Ivanku na krevetu. To je onaj san iz modrog vinogradanarijeti: . Šapat se izgubi u vlažnoj noći. u tamnomodroj pruzi leži mu osjen. Ivanka.šapćem ja i obavijam joj ruku oko struka. . . Mir.kaže nečujno Ivanka. zametnut svojom sijedom bradom. pomislih. iznikao iz rijeke i protegnut čak do na sami vrhunac osoja. . grlim je svu. Silazim u korito. O ne.■•■ . Sjedi sama. .Jest. ne vidi se.Ivanka. ■ ■■: <. sirota.šapćem ja.U planini. .

A ja odlazim s rijeke. Sa smiješkom u duši primičem se selu. a šum česme uspavljuje. Krivošija i Leko legoše na klupu. a ona se samo nasmiješi.Grozdana. tanke.povikaše konjima. pirnu vjetar s Mrkulje i pokrete utišale grane. probudio me i pobjegao. . Ustajem.siknu Vida iz krčme kao zmija. Negdjeja klisurama. Grozdana! Brda se plave. božija pjesma. silaze niz modri vinograd. Vido! Dođe Krivošija sa krošnjom petrovaca na ramenu. Noć pada kao nečujan širok zagrljaj. Borovi zvonckaju pjesmu šturoga krša. . Dudovi opadaju. Poslije zađe sunce za vrbe. Noću spavam kao klada.. Dva jablana pružaju dugačku sjenu preko rijeke. Dođe večer. Kroz njene plave oči protiče plava rijeka. . bdije nad selom. a donja haljina spade na pijesak i na rijeci se zabijeli naga božica. kad ne idem na rijeku.Brundo! Je li brundo? Slomiće tebi brundo rebra. srebrne. Oni.odgovoriše im.Gledaj samo kako je racvjetana.odgovara Vida. jadni brundo? Crko bi da što ne primijeti. U sjeni Mrkulje miruje naše selo kao teško umorno tijelo. spletenih ruku. raskopčaj jelek i čekaj me! O. Čujem kako Grozdan šapće Grozdani: Čekaj me noćas u gaju. Grudi planuše kao dva crvena cvijeta. v__y \ 40 strastven smijeh i vrisnu. sa bijelom zvijezdom u kosi. Galama se zagleda niz drum. Ržu privezani / ) . Večer.Zbogom! . -— . . .Zavrnula mu je šijom kao ti pijevcu. Grozdanine grudi drhte i trepere u rijeci. . Leko drži krvava pijevca u ruci. smiješi. opustjele. Negdje u selu zvonca sitno. sve izbricale! .^_koiijL_Neko skriven žamori negdje u *j j>jede_. Seljaci počeše da izbijaju s rada. Padaju zajedljive primjedbe kao ose. . Jedan studen val naletio mi je na noge.Ama. u crvenim haljinama. . po-vezaše ih pod vrbe i posjedaše po klupama. ' .Kasno je. Rijeka šumi i odnosi mi dane.Zbogom! . mi. Grozdan joj otkopča kopču na haljini: Grozdani spade bijela haljina i srebrna zvijezda zasja u plavoj rijeci. Iznemogao si više. . . a dva crvena mlaza planuše na rijeci. . Trup mu udari o vrbu.A šta se tebe tiče. koji đavo žamori. Poslije pomodri rijeka. u suncu. Brdani se digoše. kao dva crvena^ velika cvijeta siđoše i zastadoše nad rijekom.Sto se ovaj izvalio? Ko mu dade da ždere? -kaže neki riđi seljak bez lijevoga uha i munu Leku motikom u slabine. .pred. Grozdana! Kad očuješ dvojnice.Hohoo. zazvoni bijesan i razgolićen (tatkotj zacereka se crven. a Svrzimantija se opruzi po zidu. bojdžijo. a večernje. . Smokve petrovače zore i vise o krhkim granama. što ti drhte noge? . Laka omara klati se u vazduhu. Galama. Vreo sok kipi i resko ljepljivo vonja u vazduhu.Ohoo.Zbogom pošli! .povikaše. Vazduh svjež. a ona sva drhti i samo se smiješi.pita šapatom Grozdan. bratac. što ti drhti dah u grudima? . kasno. pos' mu njegov! . Život se rodi u klisurama kao procvjetao žbun. a konji zamahaše repovima i zarzaše uz Seput. šapnuo mi nešto škakljivo. . spušta glavu na njegovo rame i gleda u bijelu zvijezdu na rijeci. Vrijeme prolazi.Eto pogledaj! Prepolovio Krivošijinu sepetnjaču pa planduje. Stigoše neki gorštaci sa praznim konjima odozdo iz Kamengrada. . 41x\ a on i ne zakrklja. čekaj me u gaju.Zar je potrebno da čovjek krvavi nož? Daj čo-kanj. Grozdan kleče i poljubi joj grudi. pokazaću ja tebi šta je bitka -kaže Leko.Hee! Toooč! Hehehee! .zaviri Leko i poče da jede. zamahnu njim u kovitlac.-krčmii:.Grozdan i Grozdana. a glava mu ' osta u Lekinoj ruci. a danju. prihvatio ga za šiju. a njemu se vidi lcroz uši. Večer čeka negdje na brdima.pita šapatom Grozdan. . . Nasta ćutanje. Grozdanu drhte ruke. Lišće im žamori umorno i zaboravljeno. koračam ispod borova. x.. Jablanovi zašuštaše. On joj otkopča i drugu kopču. sveca ti tvoga! Nećeš ti meni tako odgovarati! Leko se smije. leže i vištaju po dvorištima. Na bijelom tijelu gore joj sunčane zrake. Trešnje obrane. Danas pred Galaminom krčmom digli smijeh i buku. zatim opruzi zrake i utonu za Kjg^ bilfivaču_. Sunce se zaliva krvavim mlazevima. hladne sjene siđoše sa visokih litica i posjedaše po obali. Grozdana je sva naga. cilikavo zvone.Grozdana. provodim dane na Koravcu.Vidjelo bi mu se i bolje da su mu oprane.

. Vazduh se smirio. ostani! Ile će nam guslati.. bijel oblak spustio se nada me. . Negdje kriknu ptica. Vidim kako zirka svjetlost i sjene promiču po zidovima. nazva Boga i pridruži nam se. Ni list da trene.kaže tupo Svrzimantija i udari nogom u vrata. Iv. . Krupna kaplja kiše pade na list. . da i za noge zapinju. kaži mojima da ostajem ovdje na večeri! . crn pauk: Odmetnu se Ivan harambaša ■. Ja pristajem. pun krhkih šumova. . Grozdan i Grozdana miluju se u gaju. Poslije druga. Ozrene! Imaćemo červiš i čorbu na pijevcu. a broj se čokanja podiže. Vrh nas. i začas ubrzano zabub-njaše po lišću. a Krivošija žalovito prošapta: . a kamen vrh naše kuće bijeli se kao oblak zalutao na zemlju.. 'V .pitam ja Svrzimantiju. Gaj vrh kuće noću bijel. U granje sjeo sparan mir i nepelo se očekivanje.kaže Svrzimantija i opruzi noge. isteže šiju i zinu blesasto. . kikot i draganje. povija se i vršiti u Grozdanovu zagrljaju. Sjedamo na krevet. vrela. .Na Goricu. bijel oblak spoji se s drugim. cvrči kao cvrčak. Samo dobra. .■-■'■■■ ■■' ~)C Ljfto.. . a Krivošija se trže.dovikuje mi Vida iz kuhinje. treća.*. .Ostani i ti na večeri.Hoćemo li? . Grlica prolazi s kozom. Sunce mi bliješti u očima. xi.Čekala sam te dugo. kao strast izjeda se i sikće na suncu. izujedaj me i smoždi me svu! . .Grlice.. Mjesec je išao za mnom niz ulicu. sva naga. Leko se proteže. i sva tri se počeše širiti i pomaljati jedan povrh drugoga. Ile zagusla. pritajio.viču ostali. Velik. gan-gan-gan. . vala. vrisku. . . Krivošija! Zove te pokojna Jurka.kažem ja i dižem se na noge. a ona zastade u sumraku..Grozdane. 42 43Ja sjedim prema vratima. Plamenom sam zapaljena. Prži me krv.Danas sam šila košulju i izbola sve prste. ako me čvrsto ne zagrliš! . Buncam kroz san. a on se zagleda niz put. Posiplje me vreo vazduh. ' V Ivanka otvara.Kiša. Svrzimantija se diže. .Zbogom! . klate se u mekom vazduhu. Ležim pod dubom na proplanku i osluškujem. odbacila sam haljinu daleko od sebe. : 44 ^„.. a mi izgubismo broj čokanjima. Idemo ćutke. Na Stublini nikoga. pobro. Mjesec se podiže i siđe u Pojila.viče Galama.smije se prigušeno Ivanka i unosi mi se sva. Zagli me čvrsto.. Ile je pjevao. Dani izgarajru^a noćj^rjLake^ rbjjele kapžgne. postaju sanjivi. Ivanka spava...Mi ćemo ostati ovdje. . Da mi je pokojna. Po večeri isliupiše se gosti.Ima žena. Kucam na prozor: . . a Ile uđe u krčmu. a buka se sleže. viknu Ile na ono "od" i glasovi mu se sliše sa gud-njavom strune.Zaželio sam te. Pod dubom prežimlje privezana krava i bulji ravnodušno u me. .-.Ivanka..■• •. Poslije se pomoli mjesec nad Pojilima i zasmija se zemlja. ■'■••_■• ■>•/■■■ . u vrbama njiše se svjež večernjak.Umrijeću. •'■ Gan-gan-gan.Ostani. Gledam kako cepti Grozdana.šapćem ja. Treći im se pridruži sa Ćosine glavice. a gole i pijane povorke žena i crvenih đavola zvone i silaze s brda. dobra nema. iščekujući te nestrpljivo. . ■••. a Ilina ruka prelijeće u polutami kao krupan. jedi! Nemam ih komu nositi. ' .. Goveda prolaze na pojila.šapće omamljena Grozdana. . ■ ■. a ona me steže u svoje tople mišice.. Čujem brujanje.A. ____ Velik. Sjene jednako promiču po zidovima. . pa opet oživljuju. pricvrkao za krš. . Pada sumrak. Izbi i guslar Ile. mislio sam na te cio dan. pa vrisnu kao parip. rasprsnu se i razbi zamrlu tišinu. osluhnu pa pode dalje. pa nariči! . U Mrkulju planinu vučiju. Mj^ec se^popne nad kotlinu. Vidio sam kako je zamakla u ulicu. donoseći čokanje. a danju. Tako ležim omamljen vatrom. Ivanka! Otvori mi vrata. -kaže uzbuđeno.. Ja se trgoh. promisli pa ustade.Ustaj. Sva goriš. Tonovi tugaljive strune dopiru do nas.Ivanka.vičem ja.. potamnjelim.Krivošija hrče kao preklan. Leko priđe sepetnjači.■••. Za nama se gube glasovi iz krčme i ostaju u tijesnoj ulici. iza Mrkulje. . Nešto kao zmija. o Grozdane! Miluj me. Znala sam da ćeš doći.

osjjšLmi-haljinu| .. na čistac.kaže ona. kažem ja i hitam na Koravac. nego istiha. Jest.ču se odozgo s ulice. (Grozdana se kikoće i sav se gaj ori. a on joj skide haljinu.smije se Andrija. Grozdana kaže Grozdanu: . Pogdjegdje se bijeli i pokoja maslina. . a rijeka mu odnosi glas.Sama si.Zemlja pije vlagu. . .Grozdane. Haljina joj se sva pripila uz tijelo. a kaplje prorjeduju. . . ima. . Veliki šum se stišavao.kažem ja.Stišaje se. Jedva čujan i krhak šum šapuće negdje skriven.Hoćemo li danas u ribu? . Čuva kozu.viče čiča. a kotlina uzviknu. a glas joj zadrhta u bistrom vazduhu: A . zajedno ćemo! . Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac. .pitam ja.-■ A vinogradi vise po bregovima.U zdravlju! ' . izbeči se.Oj! . Ja posma-tram Grlicu. Grozdan trese hldjmuTlTžTatna prašina kapljica prosu se u sunce i pretvori u dugu.Pa znam. staklenim sjajem.Zbogom! \: -■'' ' . a ona ćuti i osluškuje. Osluškujem i ja: šum se gubi. Kaplje se cijede s lišća i plamte u suncu bistrim. U Dragušici nije bilo jeke. pogledaj kako sam pokvasila haljinu! Sva mi se pripila uz tijelo.■■ .Doma i Vranjka vraćaju se s rada iz polja. Andrija? ■'••.Proći će brzo. Koza se plahnu. Ja vri P brijesi K strese r tram ozvar naletj šum Najpi otvor . Osluhnu još časak. dere voda o liticu.Dome! . pa viknu tanko. Sama je. . Grlice? . u njima miriše vlažna hladovina.kaže Grlica. Široko veselje treperi u vazduhu i šum. a brda stenju pod upaljenom žegom. xn. pa zbunjeno osmijehnu. samaje. ■'■■ •■■■•■ . Ja sjedim sam na panju pod brijestom. \ 46i šum. prijatelju! Možeinto zasad i kt^fea. diže se u veličanstvenom luku.Šara li grožđe. Ona se trže. Uz rijeku bašte Raljevine. Zaćutasmo ponovo. Pod brijestom je Grlica.kaže ona. To je duga iz Grozdanine haljine. . otvori se. Ćutimo. Duga. Ja vrisnem.45Jurim niz glavicu. kaže. . nasmija pa iščeze. Odmah pod kolibom.i Grlica potjera kozu. Strah je pa pjeva. . .Grozdane. Tik rijeke koliba čiča-Krnje. pa zameketa. Grlice? Je li? Da. Rosica Kamen crveni se u suncu.Dobar dan.Hehee. Razmače se oblak. preliva se kotlinom. Grlica se strese. Čini mi se da sva treperi. Grlica naćuli uši kao zec. Jest. . prošarani trešnjama i mrginjima. okrete se.A otkud ti to znaš. Izlazim na brijeg. . a šum proguta ciku.Rano je još. . Negdje se ču govor. da svaki šum ozvanja u njoj. Najposlije utiša. nepregledan i širok kao svijet. na zavijutku.■■•. pribra. Sjetih \ se sna o Grozdanu i Grozdani i čuh ih negdje skrivene u drveću. čiča! Ima li lova? . mislim ja. osluhnu: . ima. a kiša nije naletjela hukom. . zabodena u dva planinska podnožja. Oblak je prelazio preko kotline. eno je pod brijestom! Čujem kako pjeva.Pričekaj.Pada.

Bara! .Ti na kupanje. .Pa ja nisam muško. smijem se zategnuto i bacam se u vodi I dan prolazi. . Cik zore na Mrkulji. Tanka sunčana zraka ciknu svrh Ko-lovače i zapali se na zvoniku. Haralampije.Grlice. Jest.kaže Grlica i sva pocrvenje.pjevao sam ti: "Grozdano. a eto ja sam se posljednji p okupao kad sam odslužio vojsku.Je li iz vrtla? . pa samostan opet u klasicima.Ne. Jučer je u Kriv Viru uhvatio pet komada. . Ugleda me pa zaćuta. pijan kao čep.crkneš. Za nama huči Hučka i sumraku lijeću šišmiši povrh nas. pa basta. Suton pada. . prijatelju.kaže čiča. . Poslije gaza po vodi i umiva se. . Hoćeš li? Sjedam do nje. ti misliš o klasicima? Hahaa! Klasici u samostanu. Grjehota ih je hvat više nego je potrebno za hranu. A ja bacam kamen u vodu. dobar. ." Drum se vijuga kroz vinograde. Neko kesi iz tornja i maše nekom. prijatelju. Na drumu Svrzi-mantija. pjevao sam ti. . ovdje nije duboko! .Ti na kupanje? . Ispod starog groblja Koljenja primičemo se selu. kupaš li se ti? . Ko li to pjevuši? pita seja. Grlice. Doni-ću i tebi jednu. Ja i Grlica razgovaramo na obali.kaže Grlica. Neko pjevuši dolje na obali. A? I on udari u strahovit smijeh. mladež.A kada ne uloviš ni jedne. Ja ti kažem. roblje zaraslo u tamne borove. Vrijeme prolazi. o Ilinudne.kaže čiča.u bis okre' cijed Nas 46 . ustajem i prikradam se. . popržiš ih na masti pa su kao riba.Ja se uredio.a Bara podiže glavu pa zam Ja sjedoh na pijesak._ . ko mlade bičića odmahnu rukom pa zaćuta ponovo. ona kurva. ." . Svejedno. A vi. Glasovi se protegoše sasušeni kukuruzi zašumiše niz njive kao zli jezici. Ozrene moj! Neka. Či plete vršu. .Onda Bog daje drugu hranu. poznajem je po glas To Grlica pjevuši. poplašene.Dobar. prijatelju. K da je Bog stvorio ribu od mahune. . Voda huči. ljepše je biti i prevarena nego neobljubljena. ono on zbog tebe pjeva. prijatelju.• . . . Ustajem. a? A šta. Grlica plete čarapu. . A ona. Sada. zakida plotove onekeće. Pijevci se dozivaju selom. bi nešto preko trideset godina.Grlice. bora joj krvavoga! Uh. Sumrak se razmiče td kotlinom.vičem ja. Koza brsti kapinijGrlica se zbunila pa je dozivlje: > Bara. a igle joj podrhtavaju u rukama. Ja vadim lulu i pušim. a oči krupne.Gledaj.kažem ja i obavijem ku oko nje.trže me čičin glas. Grlica zadrhta. vrisnem »pjevam. ne piješ lipšeš.Hajde. ka^_rjtičeJ^^ XIII. pjevaj Grlice! . . Muškarci se kupaju u rije . ućice se bude. Upropastila me.Ništa ne razumijem šta pjevaš. Ciča zaćuta i nastavi da plete vršu od vrbova pru Vrša se plete u obliku cunja. kada god jutrom prolaziš ispod naših ozora. Krnjo izvadi lulu. a ja mu dodadoh duhan. Ja sjedam na stijenu. Neka tamna rlja stoji pred crkvenim vratima: o. Ne idi k njemu u gaj! Iznevjeriće te.kaže Grozdan . danas nećemo. Negdje sušnu tiču-la. Grozdan je nevjeran.Jest. I grudi su joj male. . .E grahne mahune. Neće. Koza žuri pred nama. pa opet žene u samostanu. .Ne boj se ničega.vičem ja nepriro nim glasom.Grozdane. zatvor se uvrati. Noge su joj malene aobljene. . Poda mnom se budi selo.. 49Majka mi kaže: "Grozdan. čiča? . jest.Jest. pa k se riba u nju uvuče. . sve je svejedno. Piješ . Dostaje. sutra ću loviti ribu sa čiča-Krnjom. Sjedam na stijenu i gledam u selo. lijepa djevojko. Zapalismo. ne umije da izađe. stidi se. rećemo.kažem ja.Dobar je u tebe duhan. Grozdana šapće kukuruzima: . ti pjevaš.

opatice. epilep-tički hrče na krevetu. Nju_budje_samo_noći. a gomila razbijenih boca blješti u dnu dvorišta.dovikuje odozgo čiča-Krnjo. Čak dole podno vira oglasi se Bara. Drhte joj male. . i mi se rastajemo. klok! Čiča podiže vršu. Kod široke kapine . .Kažu da je Svrzimantija svu noć prepio na K6--ravcu. none. pa sve uz Hučku. suši mi se u grlu. Svrzimantija.ljuti se Ivanka.Dobro jutro. . Prilazim polici s knjigama: latinske. Svijeća dogorjela u svijećnjaku.A ja tebi prodikujem? E. jednako ponavlja: . ali stvari ne oživješe. uzvištalu sobu. a brada mu se zasmija. Bježi pod Kazane.Je li li šuštala. a niz staračko tijelo cjedi mu se voda i saliva u jamice. Klok. gur.Ohohoo! Pobratime.Prijatelju. . bježi u hladovinu. Ne.Gore u tjesnacu -nije. . ostadoše isto onako tuđe i beznadežne kao i prije. Na ulici Ivanka. zbačen i zavraćen. Mene nešto peče. Kapljice joj plamte na krhkom i golišavom tijelu.Hvataćemo je na udicu.kažem ja. i guram u brijestove žile. dere o obalu i klokoće. . ooj. . pa odmah zahrka. onako obučen. Napeto nestrpljenje napinje me svega..Ovdje nastaju dubine.kažem ja. nije niko. Njegovo crveno lice. Što li nema Grlice? pitam se ja i pretražujem plotove. y. To se njoj samo pričinja.. Voda nam dopire do pojasa. tiče. tako prijatelju! Plahni ti njih malo! . rutavo. Pljusnem gurom po obasjanoj površini. Poslije prelazimo Brijestove.Zbogom! . Ćutimo. pa kroz pet dana nije smio da zaspi. a on. . Prikradoh se u žbunje.A sjećaš li se ti onoga. Cijela soba vonja alkoholom. blijed i iznuren. Ivanka! . bojeći se da opet ne bude trčao. Upropasti i sebe i imanje. opirući se oda me. tamo negdje u klasicima? Kako li mu bijaše ime.Zbogom.Moraćemo se povratiti. prozorsko okno.Bog dobro dao. a čiča pred kolibu da zgotovi ribu. ime? Neka ga đavo nosi! Haralampije! I usnio. Uhvatili smo još tri komada. U sobi sve porazbacano. Ona misli na Svrzimantiju. . razbarušen. klok. Dah mi se koči u grudima. niko.kaže zamišljena. Utisak propasti i bolesne bezbrige izbija iz svakog predmeta. Sve ispreturano. . a Grlica se usplahireno trže i pobježe u žbunje. Noću je prava IvankaT^Ona sada i ne misli na mene. Ivanka? Ona odgovori i priteže uže. tjeskoba očajna davi ispreturanu. none.ustaje on i. Sve zjapi rastvoreno. i duga zatreperi nad rijekom.Hajdemo kući. smije se faunski. On sjede na stijenu. Grlica! Kupa se Grlica. neću više. Nisam ja Haralampije da prodikujem.. hajde! .Duvne. opatice. Haralampije da trči. Nešto se bućka po plićaku. čiča? Jesi li zapeo vršu? . kaže. tiče. Iz svake knjige istrgnuto po nekoliko stanica. Kuća sumorno ćuti.kaže čiča. Vrućina je. a ja nosim veliki štap. Ja se pritajih. . prazno. Zrak sunca probi se kroz mutno. To je Bara šušnula u plotini. a hiljade vra-baca žamori vrh nje u lipama. Oslonila na stijenu uprćeno burilo pa počiva. Ivanka ide preda mnom. Mali šum u žbunju. . . Na ulazu stražari star.Hehee! Tako. . zaškilji u nju. . XIV . a nizašto. . 51Čiča drži vršu. Izićfoh u dvorište. i mi se povraćamo niz tok. prijatelju! Ukupi suvaraka za vatre! Oooj! . Stoljnjak poliven vinom. evo ih dvije! I čiča ih vadi i niže na vrbovu mladicu. napola sasušen dub. Nesreća! Meni gaje žao. zaraslo u bradu. prijatelju! Hehee! Danas ćemo pod Brijestove. _ O-o-o! ' ■'•■> ■■-•■•■ -■■■■■ ■ -■■ ' 52 Nenadano suh sušanj puče mi pod nogama. pa se riba krije. svježe grudi. duvne. viče on. A gore pod stijenom ima je mnogo. I Grlica nastavlja bućkanje. grčke. Hajdemo k tebi! . . .Hajde..viče čiča. Ja na kupanje u vir. Osjećam daje danas hladna i poslovna. zavali se na neuredan krevet. Najednom joj ruke stanu i preplašen pogled poleti unaokolo. a jed50 na stolica bez noge izvrnuta usred nje... neki naši stariji pisci.nije. Neka tjeskoba života. Grlica izlazi na pijesak. a ona se trgne i napne sluh. klin mu ćaćin! Ime mu bijaše.. a tijelo joj se njiše pod teretom.. Neću.

Ja pođoh. A rakija se pije i čejreci mesa vise o čengelima. ^^— JPa tako.Noću je strašno u šumi.To gori u njima večernja pjesma Božija. — Stojan ti donio neko pismo i novine iz Kamen-grada. Čuje se kako. [ Pio je rakiju. a bočica ciknu o stijenu. Sjedim ja na stijeni vrh kuće.Pjeva Doma tetkina. Misa na Gorici. jiad ^ dom.kaže ona. . ubošće! -skriva se Grlica za me.Mama mi govori uvijek da kasno ne prolazim ovuda. šapat i rzanje konja. .Mi smo jedjjtja pfavjTcIva vladaoca u yqj kptlujjT*^"^™"* ^^ "~ Pred Galaminom krčmom gori karbidna lampa vrh našeg stola. . . hej. I dedo Škembo svaljao se odozgo ispod Šeputa da popije koju. Bara žuri pred nama. Dođe Minda Ženskar. šta ti to tako divlje gori u očima? Mene je strah od tvog pogleda. Ja ostavljam čiču i odlazim s Grlicom u selo. Vrata joj nezaključana. Čuvaj se. Dolazimo do Grličine kuće. Pod nama leže njive. Lišće žamori u košćeli.kaže svečano. Grozdana pita Grozdana: . zvjezdano. Haralampije čita molitvu svom pobožnom stadu.. podviknu. .Jošo se prikrada torovima. Poslije se razbolio pa umro. / .i ona ustaje. čuše se glasovi.Draga.Hvatali smo ribu i pušili lule. .A zašto. Škembo se podiže.kaže Grlica. Primičemo se selu. u koju nikada sunce ne dopire.kažem ja. Grozdan i Grozdana u crvenim haljinama i užarenih lica stoje zagrljeni dolje u njivama. . veliku planinu. .Laku noć. . čak gore pod čardakom.kažu i oni. . a zvono zalaja u kršu kao ovčarski pas.kaže mirno Minda i namignu na Vidu. mahnu rukom kao da blagosilja kotlinu. . Zirkaju svjetla. . Jedne noći posipali suiPeru _YrtikapuMz groblja. Nebo bistro. Iz tame su se nadvirivali bijeli krstovi. .Ljudi znate li kakva je razlika između kradljivca Joše i Ženskara Minde? . Sjedimo pod dudom. Neko zapjeva stranom preko Presjeke.. Tiho. . pa je još juče otišla da ga potraži. pošto me "cfcjstiže. Leko se opruzi po klupi. a Ile zagusla. . napola nemarno.Vladam. Brda ugasnuše. U selu mrak. a Grlica se pribi uza me. . Ona me ne gleda više onako bojažljivo kao prije. pa sve utiša.doviknu mi. Grlice? __.Pričekaj! Skupa ćemo. . Ozrene. hajdemo u dvorište! . Bukti na zapadu nebo. a Minda pojatama. Sutra je dernek.Izgubilo im se šilježe negdje u Bijelima.Sunce zalazi za Mrkulju. Grlice! Idem sam. .kaže on. mnogo pjesama i priča. crno goveče stoji nasred puta. Na visokoj stijeni vrh Stublina sjedi Svrzimantija.Vidjela sam te večeras u Galaminoj krčmi. Ivanka spava. pa zaspah. . Na našem čardaku svijetle se prozori. . Neka ptica kriknu. prijatelju! . Gorštaci već pridolaze i spremaju konačišta pod vrbama: prostiru sijeno i gunjeve. ne boj se! . pa poteže iz boce. • ' ^:54 . U sumraku izgleda kao obješen o liticu.pita otac.Kaže Leko. Upravo smo prolazili ispred Koljenja. ustani! . . .Lajikova šarulja. Nečije krupno. a u očima ima strastveno gori večernje rumenilo. Večernja zvijezda plamsa gore u visinama.kaže Grlica.kaže Grozdan. a Svrzimantija se zagleda u mrak teško i crno. XV. Priča mi o svojoj majci i o djedu u Vrdima. .Ivanka. Selo pospalo..Gdje si bio dosada? . Miriše procvjetao vrijesak. Iz tame dopire sušanj.Dragi. Na četiri kraja drže na sebi zapaljena nebesa. Mir sjedi pod Mrkuljom.kaže Ivanka. Idem na Koravac. . Otac 53sjedi na klancu i puši. srdito reži naš Puto. Majka joj zna mnogo. . pa zapjeva.kažem ja. .Ivanka. . Gore . Poslije prestade.Šta ti tu radiš. Svjetlaci se žegu po baštama. Ne valja. a djeda u Vrdima ima veliku. .Ima mnogo crnih duhova kao u nas u Koljenjima. a brda oko kotline crvene se kao ogromni božuri nekog krvavog boga.A ti pljačkaš svijet po mehanama.Laku noć! . Zvonca zvonckaju nemirno u tami.Čekala sam te. . . .Laku noć! Laku noć! . — Na rijeci.

A ti ne možeš ni da kmekneš..{.Kakav li je ovo opet budalina? Ništa mu se ne može da razumije. a u krugu se razliježe smijeh i vrišti oro. zapaljena. ■■• .: Izgledao je kao luđačka zastava... .dobaci mu Svr-zimantija. a tijela gore od silne vrućine..''■ . Ružo! . ' ■■•. Ivane. . a košulje prionule uz tijela.Drž' Mate! . -. . Pogleda ga ispod oka i osmjehuje se.. Brže ti mi >.. . razbarušenu grivu. ■•■■■■"■■■ ■'■ Hej..Ih. u krugu radoznale svjetine.. naizmjence. Zapjevaše u kolu jednoliko.. kažem ja i obavijam ruke oko nje. a u sredini.šapćem ja. . a oči se napele kao da će iskočiti iz duplja. kao da je i njima bila misa. Halka se proširi i svi se uhvatiše ukolo: Puče puška. Moj Puto laje iz svega grla. . Ivanka se nenadano trza i grli me.Pod česmu. Ivanka miriše kao zemlja. Šušte kukuruzi u mlakoj noći i uspavljuju nas na debelom gunju. daj rashlađena vina! više Švrzimantija. a srca zanijemiše u gomili. ■>■.Kad padne noć. 55-Ne znam šta bih htjela.. zvjezdano nebo. barem.vikao je neko.Ništa zato. Puče puška •■•'''■ ' Iz zelena luga.duboko. surovo.. . Sve utiša i zamre iznenađeno.. ubacujući još neke riječi. ..!■. što je uzavrelo pasje uho! Oh. .'. Gomila jednako vri i navire oko česme.Uh. ... sva u znoju. •■•• . A Mate ucrvenio kao kukurijek. praši i dopunjuje pakleni orkestar. pa iskapi. Ganja Galaminu Garu. . pa svrbe i podražuju opći kikot. Poslije zalaja reskim i luđačkim smijehom. udarila mu pjena na usta kao paripu. Ja sam im dao ideju.O.. . 57Hej.sokole ih. O Ivanka.XVI. ..v \ . Cio Koravac nabijen narodom. Vratne im žile zabrekle brekte. plamte obrazi i. Daju takt. prljav i pocP" jepan-.kaže oduševljeno Leko. A Ruži skaču grudi. nešto pada na me.dovikuju se iz kruga uz opću graju.■■ '■. Pjesma odjeknu. . Kasna noć. Sunce zasjelo narodu u tjeme pa pali paklenim plamenom i vonja znojem. ja želim samo da sam kod tebe. a ne znam ni sama šta. za velikim stolom. imamo pjevače.'■■ >■. Mi se digogmo. narode! .. a oni jednako 56 ■tik Za jednim stolom sakupljeno naše društvo i dedo Škembo grohće sa isturenim trbuhom: . Iz šarenila iskaču crveni fesovi kao makovi cvjetovi. Svjetlaci blude po noći. Ivane. . . :.Ivanjcajjopja si i opojna kao ljetna noć. ' '. sveca ti tvog! Kog đavola sjediš u ovom paklu kad ne moraš! . Njedra joj zabrekla..Ta jednom je u godini dernek na Gorici! . Selo je u dubokom snu. Ivanka!^. Ja sam sin gospodnji. . Pjevaju silno. a~ona~se lomi. Eto Kri-vošije i Minde Ženskara. . ^gdjejcoji_zaj)a|iein_g5£ izgubi se u ulici da se ugasi. Mi. Cvrčci nadigli dreku u vrbama.■" Moje sunce žarko. . ne da se Mati. i slično.. i opet se ne da. zarika strahovito odozgo ispod Gorice kao ranjena zvijer. a oro prestade. . držeći se za ruke i pomičući tri koraka nadesno i dva nalijevo.. a na povij enim leđima nosi ogroman drveni krst i konpać. iskače svakog časa po jedan fes i bijeli jašmak.kaže ona. ho-hoo! Galama i Vida izgubili pamet pa se samo motaju po krčmi i psuju gdje se god susretnu. narode! Ooo.U krugu. . krši.Drž' Mate! .Drž'. Za oblake zađe! . Lijeva sljepo-očica krvari mu preko lica. ' i Z?rže ti mi.Ivanka. ' ' i pogodi ■'■'■ ' / pogodi ' Mladoga Ivana :\ / pogodi. Uši da zagluhnu od pjesme i graje. Najednom zarika neko.. što je pusta planina! kaže Leko. Lica crvena. • . a katkad i obadvoje.psuje srdita Vida i raznosi boce. uz vrisku i pljeskanje dlanovima. u složan glas. Pri svakom susretu pljesnu rukama. Neki par igra oro. Nešto bih htjela. ' :•. ■■.. a mi samo pijuckamo i posmatramo. . . Zemlja se osvježuje i mi se rastejemo.Vido.kaže Leko Glas side ispod Gorice. ■. ■ . Jedna grupa ponapitih gorštaka zapjeva dolje pod vrbama.! ■. Vrišti i rže kao ždrijebac i baca divlje poglede na svoju drugaricu Ružu. . 6ro se igra: skaču kao bjesomučnici .Drž' Ružo! . .: Koravac vri šarenim nošnjama. Ivanka gleda zamišljeno niz njive. klade se u deset litara vina ko će bolje da pjeva. i podvrisne obično muškarac. . Puče puška. . kao: pospite glavu prahom zem-ljinim.. a kukovi široki. sav zarastao u crnu.Na kosi povrh Koravca pojavi se sin gospodnji. Čim Krivošija naplati smokve. • .

Opet se zaigra oro i mladež zaboravi na ludog Melentija. Poče da pije naiskap. sjedam na krevet i ćutim.pita me majka. govorim ja. Negdje vrisnu dijete i neka baba zaleleka pa zagrca.Gdje si tako dugo? .'(■ Sjedim na stijeni vrh kuće. čujete li! Gomila se plahnu. Goveda silaze s brda. pa opet riknu kao ranjena zvijer. da je raspop. Nama zadrhtaše srca. bože me oprosti. Nenadano se trže Svrzimantija i luđački zasmija. crvenim smijehom. . Svi smo ga jasno vidjeli. . Kretnje mu postadoše nervozne. pa jurnu na gomilu. Cvatu šipci i sva se bašta crveni. -kaže mi ona . On 58 spusti krst i konapac. Nije mogao lako da se opije. A nečastivi ga spopada.Još od jutros me neprestano dozivaju iz bašte crveni cvjetovi šipaka. diže ruke nad gomilu i poče da dijeli blagoslov. Eto ti. . . Poslije otkrivam s nje pokrivač i milujem joj grudi.kaže starac. XVII. Gomila se pokretaše i žamor postajaše sve življi.Ko je? . riđe brade i pocijepana fesa. starce! Ti si mi prorekao sudbinu! . Vjetar ti ga nosi. majko. nategoše mu se bore na licu i među očima mu skoči mrk čvor. ispij. Hladan vjetar silazi s Mrkulje. kad da se nešto.. Živim sam na čardaku. jer bijelim braći platno.>' .. U zapaljenoj tišini. . Odavna je nisam vidio.završi starac i obori glavu. Noć. Mi smo tiho ćaskali. Niko ga nije ni primijetio do ovog časa. pročulo se selom. Sjedio je na stijeni.viknu on. iz Križana. pa najednom. Puto ne reži! Ušuljaćemo se Ivanki kroz prozor. a ja sveudilj sjedim na stijeni. a Melentije se ukoči. Puto. u oblaku prašine. pa poslije zaori. Krst straže o zemlju. Tek negdje pred zalazak sunca ču se pjesma.To je. On je iz Križana. a ja ostavljam platno. gorštak.Uklonite mu se s puta! To je ludi raspop Me-lentije. Poznajem ja njega" dobro. .On je iz mog sela. Pogledao bi zagonetno negdje ustranu da opet metne oči u crno vino pred sobom. Šulja se za mnom niz ulicu. Stranom zvonckaju zvona. .Ćuti. u selu. pa mrmljajući u bradu i blaženo se smješkajući. . . kosa mu ustade. ljudi! Drž'te ga! . Ja mislim na njega.Potra narod! A Melentije jurnu kroz gomilu.Gomila se zatalasa.Cvjetovi gore na suncu kao smijehovi crveni i sva se bašta smije vrelim. Idem Ivanki. Sumrak podmuklo tinja u crvenoj bašti. pa sam te zaželio. nenadano vrisnu nečiji glas iz gomile: .Sto ne paziš na platno. Svrzimantija je posmatrao starca. Iscijepana mantija vijori u stotine barjaka. a čaša mu zadrhta u ruci. . Grozdana.Eno nečastivog u njemu! »' "■'■<■'. sjedi u bašti i čeka Grozdana. a Puto zalaja. Sin gospodnji presta da urliče i zasta na humku vrh Koravca. -PrjJ£_jbajk-godine. Proleti kao strašna sablazan. davno zaspalo u njemu probudi. silazim u baštu i mislim na nj. Svi smo ga posmatrali i niko ne prozbori ni riječi. Majka me pita: "Grozdana. i ■■■.Hahahaa! Na. Ali starca nije više bilo.A ja i ne mislim na platno. a ja ne mogu u baštu. .kažem ja i okrećem glavu. isprva nesigurna. Sa naše kuće diže se miran pramen dima u 60 plavi vazduh i laste kruže nad crnim odžakom. drveno. Hej.Bijelim platno i nemirna sam po cijele dane. Samo je Svrzimantija pio kao smuk i ćutao kao bezdan. a oblak prašine diže se za njim. progovori odnekud iza nas. lupnu nešto šuplje. Neki starac. pa poludio. Nestao je neprimjetno kao što se i pojavio.• . . Ali 59još se niko ne usudi da zapjeva ili zaigra. sva bolna od želje.~kažu đa je poludio u crkvi! Uosao odnekud iz svijeta. Ustajem.šapćem ja.trže se Ivanka na postelji. . Puto odriješen. od crvenih sipkovih cvjetova.Drž'te ga. pa sve zaćuta. što si večeras tako crvena u licu?" . Svjetina za dugo ne dođe k sebi. Dolje. dohvati krst i konopac. Grozdana više ne plače u bašti. mislim ja. na Grozdana. Što li ovo radi Grlica. najčešće "ovako uz velike vrućine. . zaželio sam te. ne budi Ivanku! . kao prikaza u suncu i surva se dolje na veliki drum. oči zasvijetliše. Čijem Groz-danin glas. kroz vrisku i kome-šanje.Ivanka.

Svr-zimantija. Kao oštrica ogromnog noža. Tišina. . Mi se opružismo o gunju.O.U šta sumnja? ..Rakija? . Noć. 62 .V .kaže Svrzimantija. pa ostane u istom stavu. 63OSI naš razgovor bio je osamljen. Sigurno misle da je on bog. . ne idi još! Ne idi! . Već nekoliko noći neko se navadio pa nam krad^ranjak. . Noć. Svrzimantija napne uši. . spavalo je selo. Puto me čeka pred kućom. . . .. . Ja pušim lulu i sjedim na ploči.ja se osmijehnuh.. Ivanka! 61. vrela si kao vatra. •. . Ja ćutim.. Gucnusmo. Svrzimantija se smrče. podrhtavaju. . .. ja sam koješta učio u školama. Eto. .. gucnućemo. . ovi mi ruke oko vrata i proteže se u krevetu. i opet nasta tajac. u jedan glas.Zbogom. Ko će ti znati ko ima pravo: mi. jasna.. A? Pravi je grom. a svuda unaokolo polegla tišina po blijesku loze i po vinogradima. . .Nije ni čudo što vas obilazi. sviće.Rakija.. pa sam sve pozaboravljao. Ja se poklonih pred ovom dubokom filozofijom mog prijatelja Svrzimantije i ne mogoh mu protusloviti. Ostani! I ja ostajem. U mjesečini je bilo nečega pusta i osamljena. Ćutanje.To se noć bijeli u oknu. Zrak pade na brijeg.. .kaže on sasvim prosto. . : Noć krhka. . Sjedim sam u vinogradu pred kolibom. Ozrene? . XVIII. Ivanka duboko diše. miriše feslidžan pod prozorom. smiješi se čudno i pripija uza me. . Sjedimo na gunju i guckamo istiha. . .Znaš šta. . Pokrivač spada.Gucnućemo koji put. Ovo razbija osamu. Mjesečina. odlazi. i eto spasa! . a on savi cigaretu. božje oko.. u svece. Ivanka! Ona se čudno smije. Ja iznesoh gunj iz kolibe. . pa uzreo prije nego ičiji.■ .Sumnja u Boga. a sad ti.Kako zrikavci pozdraviše mjesec.. tako sjediš. ja pomislim da on. O. . Usla-čalo se čovjeku. a on katkad veoma čudno gleda u čovjeka. .. : --. Pomišljaš na stotinu čudovišta kojima si se trista puta podsmijehnuo.Čudna je to stvar. Pijevci učestali. pa basta.Da. Vrijeme je da se rastajemo. . može biti zna sve tajne zemlje i vasione. Mjesec proviri iza brda.) Zrikavci zriču krto u lozi.. Osjećaš li mu miris? . a Puto minjuši u pete. ■.kaže ona.kaže Svrzimantija.trže me Svrzimantija. pa osluškuje.Ivanka. recimo. Zvijezde drhte u mjesečevoj maglini. Šta li je noćas Ivanki. . Spava. živeći u ovim brdima i pijući rakiju.Ivanka. Pun mjesec lvisio je sad nad brdom. Noć se razlijeva pod nama. . zagleda se niz vinograd. Čuh sušanj.Eto. a ona se samo smiješi.kaže on. ..Zbogom. jasno se ocrtavala tamna silueta brda.kažem ja..Pa u sve. .v '. Šta? . Samotinja. Poslije se zamisli. . Večeras sam ga zalijevala. mislim ja.govori on.kaže Ivanka.Što čovjek duže živi u prirodi i posmatra je. ili ovi zrikavci? Vrag će ga znati! Može biti da mjesec i jest bog ili. Ja kad vidim da me žabac posmatra.. Udovi joj vreli.Osjećam.. *> ' . \ . a zrikavci zazrikaše složno.Može biti.i on mi prući bocu. a Ivanka se savija oko mene. . A mi smo ćutali i očekivali. .Ivanka. .. ■■■'■. Pjevci se dozivaju. ■ .nastavi on nešto docnije. . On sjede ćutke i spusti bocu kraj sebe. . . u đavole. a ona se samo smiješi.. . smiješi se čudno i pripija uza me....Ranjak vam na brijegu..-. Žute se njive. eto. . Zora blijedi u oknu. Sam si. duboko u kotlini... Dolje pod nama. . koliko li me je mučila ova samotna tišina! A ja gucnem. Čekam Svrzimantiju da vrebamo kradljivca.. pa bahat kroz lozu.Ivanka.a nešto te zazebe u srcu i postaješ nesiguran i plašljiv. '.■. ..kažem ja tiho da je ne probudim. sve to više sumnja.Gucni malo. a vjetar zašišta u lozi. .. Ja zapalih lulu... a vrh Mrkulje krvavo se zlati u nebu. Daleko na obzorju crnio se čopor borova kao zloslutna mrlja. . . Sviće dan. izgleda moguća. u sve. Ivanka! .. Tišina. Selo se budi..šapćem ja. . a ona me i ne čuje. ..

Tiho. I mi se povratismo pred kolibu.Pjevaj. Dok je rakije. . sa Barom.Kad on zašušti. kažem ti. gore visoko. Grlica se provera kroz stijene da naspe vode u tikvicu. Mi sami. Kose su im zlatne. Nikad nisam vidio onakve žene. 65. a mi sve nestrpljivi]i. Pljusak odliježe pod stijenom: Grlica se umiva. pa u Polog. jedre. čuje se čak gore do u Kalačine kako motaju svilu na vitlove.kaže on.kaže ona. Ne boj se! Naš je. Kroz vinograd pirka svjež vjetar. Tražim je u gaju: nema je. -kažem ja. Svrzimantija pogleda da nije što preostalo: gucnu. Grlica sjeda. zastade iznenađen kao i mi. eno. Boca iskapljena. .Eto. . . vrišti. .. . .Vidi se daje stari majstor. previja. tako mi jedne noći. biće i boca. Potražiće sebi Joša zgodnije mjesto. sjedi ovdje do mene! Tako. divlja stijena i planina. . Sve su me djevojke poznavale.Ozrene. Sastajali bi se u sijenu. Bože moj? pitam se i svraćam u Ivankino dvorište. . . Samo im je jedna noga kozija. Grlica pjevuši. . Bara brsti. a mi kraj izvora u hladovini. Grlica. Ih! Čudne su ti žene brate? Kladio bih se po stotinu litara ove prepeke da je tako. Po tome se i poznaju.Mlatila rublje pratljačom. Ne zna se koji je veći lopov. . pa začuti. . u dnu vinograda. i. Ko će je nositi natrag. Ozrene. .Kada utiša noć. Poljubio sam je.Koju Cavarušu? . a vile sišle. Barem sam volio žene. Ustajem sav zubnjen i bacam stijenje u izvor.Nešto me zastudi.. Gdje li je to Grlica. Napesmo dah. Pretražujem obalu Hučke: nigdje nikoga.Poljubio sam Grlicu! Sjedimo u stijenama na izvoru Hučke. . šteta! .Hahaa! Bog s tobom. u pojati. Lomi se. Čuo sam kako joj krhko udara srce i strepe male. XX. trže se. uzele joj pratljaču iz ruku i premlatile je.Svrzimantija poče da pripovijeda o životu u selu: . a ti se pomiči. neko skoči sa pri-zide i izgubi se u noći. Grlice? . Možemo mirno spavati. Dadosmo se na lov. Dolje. pa zar ne znaš? .Samo oprezno. i nikad im dosta milovanja. .kaže Grlica. ovdje na ovoj stijeni vile su istukle Čava-rušu. Mi ostadosmo osluškujući.Zna Joša šta radi. Rekao bi. XIX. . ispod trsova! .Pustićemo ga malo bliže.šapnu Svrzimantija i utrnu cigaretu. pa drhte.Ne boj ga se više noćas. sad će izdahnuti! A grudi.Grlice. kao u bunaru. Grlici treperi suza u oku. u Giljanje. skriva se negdje po potocima. Slabine joj zadrhtaše.Evo. gazda mu ili on. Ovo je njegov pas. u dnu vinograda. Nenadano iskrsnu pred nas nečiji veliki pas. Pritajismo se i načulismo uši. i mi se opružismo po gunju. .. Grlice! . daj još koje ćebe! Biće hladno pred zoru. Vrh nas visoka. Luda. Ispod ogromne pećine bije studen dah. Jeka se prolama.Ne bješe mi sve ovako pusto dok bijah nešto mlađi. preplašene grudi. i još dalja sela.One su lijepe djevojke. 64 .kaže on i zavitla bocu preko mrginja.. Tikvica grca. ču se šum u lozi. Sišle su eno iz one pećine. Grabljan. — . a ispod šupljih litica provlači se i ruši voda dolje niza stijene. Vrh nas.Upravo tri kapi. Šum je bio sasvim blizak.kaže Svrzimantija. pa potrča niz lozu. Neko je preletio povrh nas. a Bara kmekeće na stijeni i gleda me poplašeno. .čudi se ona. .A kakve su vile. Ih. Smrkni se. Šum je bivao sve bliži. . Hučka šumi u pustim liticama i šum joj neobično odgovara u kršu. Dolje. Pijano šumi i pri-teže nas k zemlji. a obrazi planuše.Neku staru Cavarušu.komanduje Svrzimantija. na plavoj stijeni zja crven i neprilazan otvor.?>■'' ? ■ .kaže Grlica. a haljine od bijele svile. Mrljanje. On zaćuta. . a ja pritegni opanke. grči. Oko pasa joj obavijam ruke.Tu je. . Ludovala je za mnom. . Tako u Grabljinama bješe neka Ruža Alepina.

A ja još nevješt. Slušam kako se kroz lozu i smokvovo lišće provlači lak i sanjiv vjetar. Bumbar zvrnda negdje u tišini.. a ti udi u krčmu! : 67 . Mrk i crn oblak nad kotlinom. 68 Dođi. Pred krčmom tišina. XXII. Ni daška vjetra u lišću. Veče.Minda! .Sam te je đavo vukao. . što li si me vukla za nos! . Mnogo pada ove godine. Leš-karim pod vrbama. grudi kao praljci! I tvoje su nekad iste bile.' ". Pričaju mi priču o Grozdanu i Grozdani. . doći će. . Ih. . . Dolje u baštama čuju se udarci motike. slatki Minda.zvoni dozivanje i vriska. Minda? . sve do one noći u pojati. ' UUUU! . . Minda..Dođi u gaj.Ih.kaže Minda. i odloži motike u šupu. kažem ja tiho i osluškujem pritajeno kao noć. . A ja ti šapćem na uho i ti daješ sve. a ja pred Galaminu krčmu. . naćulio uši pa osluškuje.odgovara Vida iz krčme.Čuješ. . -kaže on. ideš li na rijeku? '' . .Vidi ti nje! Ući u krčmu. Duboka noć. Negdje leži širok uzdah. Šta li radi ovo Ivanka? mislim ja i pušim lulu. Zaćutaše. Minda. Noć. početnik.. . Pada mrak.Mnogo prije posljednjih dana. . Vida priđe prozoru: . . .Grudi joj strše kao praljci. sjećaš li se one noći u ogradi? Ih. . Predveče sjedim na stijeni sve dok sunoća.■. kažem ja. laju krasne o ledinu. Toči se mjesečeva maglina. Grlica dolazi u nas.Ne idem. Kućice. .Čujem. Toranj se nadvio nad selo. sutra. molim te! . Da. kažeš.Minda. Sa zatvorenom knjigom pod glavom ljenčarim pod vrbom.Čuješ. . Gore u krčevini krče težaci. a dolina se pretvara u crno.. ulazi u krčmu. Yida razgovara s Mindom Ženskarom. razasute po kotlini. kažeš i sama mi padaš u krilo. Pričaju mi olG_rozdaninu kikotik Ujutru sva~kotltna~amivena.Hahaa! Biće joj kao i tebi. 66 A oko ponoći.Svaku večer sjedim na stijeni i gledam u dolinu. ■ ■'''■■■■ .Sve kažeš: sutra. ulazi! I Minda ulazi u krčmu. . .-.A ti. Motike zvek-nuše. Već nekoliko dana ne idem na Koravac. I zaručila se. Poslije do u kasnu noć hodam po dvorištu. ■ :. što je prigrijao Ilija! Uhvati čovjeka u ulici pa kao na ražnju.Znaš li s kim sam je neki dan vidjela? . Nema ni žive duše na ulici. a Puto zareza. s njim. A znaš li ti da mi sada samo Doma koprca u krvi. Sitni su kao mravi.Domu.Heej! Uuuu! . Negdje u klisuri ćuče ćuk usamljeno. S kim? . .Grlice. . pjevaju kaplje po mom krovu i uspavljuju me. Bog me posmatra odnekud iz tame svojim pro-dirnim pogledom. đavo će te odftij«ti! jAko* leš o tom da pričaš. ■■■ .Oblizuj se ti kao mačak oko džigerice! Tu ne zabode šape. Ivanku ne viđam. Ja sam napeto uho u dubokoj noći. Očekuje kišu. Začu se bijesan i prigušen kikot. Vazduh zvonak kao boca. blješte se tajanstveno. XXI. Česma pljuska. Stojane. Noć utišala.S Antom Stipinim. Na Koravcu vrhovi jablanova miruju u visinama.Eno Dome. Vida kaže da je poludio.•■ • u . Duboka noć. . Grlice! Nasjeći ću ti Bari košćelo-vine. . Dvoje djece penje se uz prisoj. Bistrina se smije u vaz-duhu. a podne se primiče i razmahuje vrućina.Minda. Mir. Krass--krass-krasss. Već nekoliko dana da nije koze valjano nabrstila. Sva drhtiš kao jasika.. a poslije ludo orgecanje po krčmi. Ulicom prolazi Doma. kažu.. Sunce odskočilo. šuplje džinovo oko. : . gdje ćeš pa za starog Galamu. Mama je bolesna. . Vido. Čujem razgovor gore u krčmi. Joj. Podne je. Rušim kamenje niz brdo i vičem iz sveg glasa.Poručio ti Svrzimantija da dođeš na Koravac.■'. Jutrom ustajem rano.

pa će doći u gaj! Granje pada i pokriva zemlju. . Grlica plete čarapu.A je li.Evo granja. a 7) o ^i . Na klancu je grlim. lijepa djevojko. Grlim je. . ne. a ja samujem.o. j . Poslije ustajemo zbunjeni.Grlice. . Smola miriše u pritajenoj tišini. Ja je čvrsto uzimam u naručje. Hoćeš li da ti pričam 0 njima? Sjedi do mene i slušaj! I ja pričam: Davno. ili ti kneževski ponos ne da da ljubiš sirotana Grozdana? . . ljepa djevojko. Grozdano. Bili su to dobri ljudi.A sada. Samo ne može danas. vrijeme je da idemo kući. . A onaj najveći stećak. i pogledala u čini i saznala sve. zar ti ne znaš ko je to Grozdan i Grozdana? . grud ti je mala i jedra. uveo bih te u moju kuću i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog. Grozdam. Grlica će čuti udarce.Sutra ću ti pričati šta je rekao Zmijski Car.kažem ja.pitam ja. Grlice! :• Ona se samo smiješi. Igle prestaju zvonc-kati. Udarci kosora odliježu kotlinom. I tako se oni voljeli. Hoću li je poljubiti? Grlica zatvara oči i sva strepi podatno. Krvava sunčana zraka pari mi oči. 71 ~3 . U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan. Grozdan i Grozdana. Grozdan i Grozdana. lijepa djevojko! . a nazivao se Bogumilima. a ona otvara oči i neki nasmijani sjaj gori u njima. urešen cvjetovima. .Grlice. a Grlica sluša bez daha. jesi li srca kamena.Hoćeš li mi pjevati. otvori oči! Hoću da ih vidim! . Najbolje se bacao kamena s ramena. dok pada sumrak i večernje sjene liježu pod brijestove u gaju. . Siječem brstovinu. što najdalje baca kamena s ramena i nikad se prazan ne vraća iz lova. a ona šapće: . sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim da zaboravim na tugu svoju. Bio je siromah. . a kada bi ko od njih umro. . Bara brsti. Zore vinogradi.Grozdano. Poljupci joj prže kao žerava. .To su vječiti ljubavnici.reče joj vračara Domulja. moga susjeda. Ja joj se primičem.Lijepa Grozdano. Imao je staru majku. a ja u gaj. najljepšeg momka u selu.niču i žrvanj pod dubom u dvorištu. Majka joj je još bolesna. Grozdano. I tako jednog dana. . Grlica dolazi. pogrešno plete čarapu. Vrućina se razmahuje. Grlice. a ja tugujem. Pričam dugo o životu u gradu i Grlica mi ništa ne vjeruje. a ja uzalud sviram na moje dvojnice. .Cvjetaju ljubice. lijepa djevojko. mislim ja. Poslije kmekeće Bara. svake tuge i bolesti.Grlice. i čezne za njom. da si kćerka 1 crnog vraga i samog vukodlaka. a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Tako ja pričam. prolaze opojna proljeća i site jeseni. Ozrene. Cvrčci vriju u lišću.. O lijepa Grozdano. Je li? O.Budim se kasno.kaže ona i smije se posti-đeno. svira samo njoj. Tijela nam gore kao smola u gaju. a ona plamti. Kotlina utišaje. jednu njivu pred kućom. ti me se više ne bojiš. Čujem kako nam biju srca. Omamljena je. .Grozdano. Tako je govorila vračara Domulja. veliku kamenu posudu za kiš. pjevače mi. i još više. a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. Grlica zatvara oči i sva se predaje. 69"G'Mjr Otkopčavam joj jeleče i šapćem na uho: . čim vračara upita za savjet Zmijskoga Cara i napravi čini. Dođi na izvor! I Grlica ustaje i cijeloga je puta zamišljena. .Ti to sve izmišljaš. hoće li se oni zauvijek voljeti. ja znam: ti voliš Grozdana. Neka odliježu. davno živio je u ovim stranama jedan narod.svirao je on . . . I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana. čak na drugoj strani sela. sva zbunjena. Tišina miruje. svisnuću od želje za tobom! I vračara Domulja slušala je dugo ovu tužnu pjesmu. a Grozdana je pristala da se potajno sastane sa Grozdanom. Ja prestajem. a ja pričam. Domulja pode u kuću kneza Trpimira i zateče Grozdanu gdje tuguje u bašti pod smokvom. Grlice? Da. jednu od onih što se i dan-danas bijele dolje na Radešu.Dobar dan. a knez Trpimir ni da čuje za to. tek da nešto rečem. to je nadgrobni nišan kneza Trpimira. Sjedamo pod brijest i slušamo dreku crvčaka.Što si tako tužna? Reci baki da te izliječi! Jer ja liječim od svakog uroka.kažem ja.Grlice. Govori nešto nerazumljivo i sva cepti kao preplašeno tiče. a ona. metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu. kaže njezin smiješak kroz poluzatvorene oči. Ne boji me se više.

. idi s pijeska. a Grozdan i Grozdana.Eh. što spavaš sam na pijesku? Ustani i pođi sa mnom u moju skrivenu kolibu! . pa na Koravcu otimačina o vodu.. vrišteći i udarajući obijesno nogama o bujicu. Matija! .pita ona.Čuj me. Zemlja popucala od žeđi. * . ..Onu ispod borova. Vinogradi zriju.. ■^ Grozdano. budalo! ■. daleko. ^p sva preplanula od sunca.kažem ja i smijem se. obilazi sela i vara djevojke. . a u našeg Pute krvave oči. . !! . Zadobili su krvave rane u borbi sa cijelom četom blavora Kuse.Šta ćeš ti ovdje? . a košulja joj se pripila uz tijelo.evo je! . a virovi daleko. krhka kao trska. Pojila zasušila. Poznam. . " ov ° ~ Hoću. pošao prvi put djevojkama.Mene u Giljanima pozna svaka djevojka.-Ostali zagrajaše. ne. Eno ih sada izdišu u dvorani.reče joj Zmijski Car.Ne može se preko tuđih irada. Zmijski Car pozva vračaru Domulju i reče joj: .viče Svrzimantija. Najednom odskoči iz mog krila. > . u loncu od ilovače. . sva u mom naručju.A što bi joj ti? „.Pa hodi. a ja na rijeku. . I vračara Domulja ode po trave čudotvorne i ljekovite i kuha ih za tri crne noći. a plave oči nasmijane. . pa kada upravo misliš . sve plićakom. grij se! Ko ti brani. a ja pričam: . ■ . a dvore ih tanke prisojkinje i ljuto cvile nad njima da mi se srce cijepa od žalosti. sve dok joj ne dodija studen. Pas zalaja. nasmija mi se i nestade je u vrbama. Grlica naslonila glavu na moje rame pa sluša. Hvata me san.Mari? Idi. . molim te! -kaže ona.pitam ja. Živim nepomućeno i hvatam ribu sa čiča-Krnjom. pa ih odnese Zmijskom Caru da njima liječi svoje junake. A vi pustite da vam blago skapava. Danju bezizlazna mlitavost.reče drugi glas. a lišće plane pa opane. A nje stid. Grlica. . . a treći nastavi: 73. Ne vidi se ni prst pred očima. kao da ga gledam. ot-plivaše niz tok. Rijeka mi blješti u očima. Grozdano. Zubi joj bijeli. . a ja ni bijele ni crne. Ja ostadoh sam na pijesku. Samo se okrenu. Hučka šumi u stijenama. a ja i Jerko privukli se pojatama. Ljudi.Ozrene. a ja na pijesak. . kažem joj ja.Koju Matiju? '■"''' .E. istoga časa. Ništa ti ne koristi ako mi ne izliječiš mog prvog vojvodu cmostrika Ljuticu i junaka Poskoka. Andro. . Iziđe.A ti stojiš kao slijepac. yojvodu Ljuticu i junaka Poskoka. Kokoši vrataju. On ode svojoj djevojci.I tako vračara Domulja ode Zmijskom Caru. što si ostavila Grozdana? . . Nasta urnebesan smijeh i vika. . U brdima zavlada žed i bezvodica. Zapeo kao nijem. Seoski momci provode praznik na kupanju: liježu na pijesak podno mene i razgovaraju o djevojkama.Gledao sam kroz šuplju medvjedu glavu u utrobu vukodlakovu i sve sam saznao. . a neko iz kuće. čini ti se sve. Noći mlake i pijane. Grozdana se naže nada me. daleko. pa kao gola. I odmah pobježe. (furjb glavarov stajao je na litici i zlobno nam se kezio. onu dugačku. pa voda na Koravcu curi kao s lista. a majka Grozdanova isplaka očinji vid za jedincem Grozdanom.kaže ona. znam što si došla. Idi! Studena je voda. . smetenjaci Božiji! Pocrkaše vam od žeđi.Grozdan nevjera. ode mu pravo u njegove dvore. ha. sa svim ljudskim slabostima i slastima. A kada junaci ozdraviše. Ležim na pijesku podno kolibe. . a neki glasovi pridolaze uz vodu. ' Kroz otvor haljine vidio sam joj ružičastu grud. a Matija ravno k meni.. pošao ja preklani sa Jerkom. . Zaću-tali smo.O. dopuštaju. 72 r Žege ispržile zemlju. Sutradan Grlica dolazi na izvor. . postadoše nevidljivi svakom u selu osim vračari Domulji.Znate li koga sam neki dan vidio dolje pod Brijestovima? Maru Lekića^ Obukla neku dugačku košulju do članaka pa se bućka u vodi. Nisam ga ostavila.Gonite ih na rijeku. . dok se ne ču smijeh pa glasan razgovor. Noć tamna. zavodne. Čuh tihe i brze korake. za tri gluha doba. da se malo zagrijem na suncu.šapnu Jerko pa se izgubi dolje u njivama.A. a tvoji ljubavnici neka se ljube vječno. . Poskakaše u vodu pa.Vračaro Domuljo.šapće Grozdana. sva pocrvenje pa poblijedi. Knez Trpimir umre od tuge za svojom kćerkom. a blago se gura i tuče rogovima oko korita.Poznaješ li ti Matiju Petljanovu. vračaro Domuljo! Ti si spasla moje prve junake. To reče i nestade ga.a ona te zbaci sa sebe kao vreću. Čudne su vam te planinke! Jedre i snažne.^ ~XXIII.

Svi smo bili tronuti.kažem ja. t. U toj pozi odjeknu visok i snažan glas. .Koliba je malena i sva zarasla u bršljan..Pa jeste li vi poludjeli? Ko će vam na ovoj vrućini sjedjeti u krčmi? Vidiš li da se izgori.. plaho! Nije čudo što te djevojke toliko vole. . . nekako tiho i svečano. Svrzimantija me dozva k sebi.! . pa nikoga ne vidim. plaho. Hladno je kao u trapu. a ruka mu drhti. .. Svi ćutimo. Kao da tanka pila prolazi kroz srčiku drveta. Leko sjeda za sto do Minde. xxv . .A gdje si ti pošao? . "■■'■ ■■'■''■ Očinji sam vid ja isplakala. . Tišina! Dedo Skembo duboko diše i tare znoj sa čela. Galama sjedi za tezgom. <:. 75. počinjite. Svrzimantija ne dozvoljava da se otpočne bez tebe. kao i pjesma mu. deda-Škembe i Krivošije.mislim ja i mi skrećemo na Koravac. .. zabranjeno je loviti ribu bez dozvole.kaže Minda prigušeno. a Grozdana smiješi.Sad će početi. Prinese čašu usnama. Kroz lugove hitra voda teče svi pomislimo da je Krivošija izgubio okladu. lugar. '". . iskašlja se. nape i puče u krčmi. ' Traže Maru.. tvoga mi poštenja! . . . A kraj vode. Jest. A kada dođe do onoga mjesta: Traže Maru.dovikuje čiča-Krnjo i budi me.lW ' Kukajući već je oslijepila.Hajde.-." Kakve dozvole. .sreta me Leko na ulici sav procvao od sreće.. . kažem ja opet njemu. . Koliba sva plava. Nešto sočno i muškaračko ima u njegovom glasu. ni bujan kao Mindin. Spremam se u lov. Okladili se u deset litara. Hehee.:■.Grozdano. A kad dođe do onog mjesta gdje ulazi majci u odaje. Iz tame nas podzravljaše. pa mi kaže: "Čiča.kaže dedo. samo se čuje teško deda-Škembino disanje.nasmija se podrugljivo čiča-Krnjo i mi za-gazismo u vodu.Znaš. .'..šapće Grozdana. Bože mili čije li bi bile! Minda se sav dao u pjesmu. . Minda je probao glas. On se izmače na kraj stola. a pjevači se ustručavaju ko će prvi da otpočne. . Majka piše sinu u tamnicu da mu je kula oronula. . Ko kad je Bog daje.Krivošija naplatio smokve. pogađa mi misli... poštenja mi! Eh. Ozrene.Ozrene! Gdje si ostavio gur? Ooj! . a ona ga pita: Ko dolazi meni u odaje? ■'■ Ne vidim te. >... Njegova razrasla figura i ruka zadignuta na šiju ocrtavala se jasno u polutami.Ja? Po te. Ja ustajem. ali je silno žalovit. : ' Krivošija izvije i oteže žalovito. . kaže.•■ Ulazimo. ciknu i presječe.kažem ja... Voda tekla kroz luge zelene. ■ . A kraj vode čarape vunene.viknu Galama. . zavodno se smiješi i sjede mi na krilo.Danas treba da pane odluka. što nam otvara cijelog Mindu. Glas mu nije topao. . Mi očekujemo. al' je naći neće. iskrivi šiju. Oplakujući mog sina Ivana.. djeco. . Glas mu treperi toplo i osvaja slušaoce. a Minda izdiže. Zablještale mi oči na suncu.Ja ću prvi. Opet gucnu i otpoče: ■■. pa je ribe uvijek bilo. moj zelembaću! . a strehe popadale i da mu se preudala ljuba.. juče dođe onaj zelembać.kaže on.To je od sunca. . Minda.. ' . zatraži čašu vina i gucnu. . Uđosmo u krčmu. Kako li prije ne vidjeh ovu kolibu! Čudim se ja. . živ ti bio majci. Zar zna riba staje dozvola? I stari su naši lovili bez dozvole. Vlaga. To ne bila tica kukavica "' ' Nego stara Ivanova majka. pa otpoče: Kuka sinja tica kukavica A na kuli mladoga Ivana.' ... vonja i prozori pozatvarani. 76 Krivošija je silno uzbuđen. diže se.E. ispusti nekolika visoka i sumorna tona. Hajde! . Bog s tobom. tvoje je tijelo ružičasto. Gucnu i on. . a koliba ti je sva plava. Voda tekla. Vida sve natopila vodom.Neka samo čeka dok me uhvati.

i uhvatismo se u kolo.Vido. Dedo je huktao i podizao teške nožurine. udarajući pesnicama o tezgu.Vida zajeca dolje u dnu krčme. u zdravlje pjevača! .uzdahnu Krivošija. Galama ustade iza tezge i postavi piće. a mi svi mirno. priđosmo stolu.kaže mračno Svrzimantija. Smrkavalo se kad sam napustio krčmu. kao konj. Krivošija završi pjesmu kako Ivana niko ne prepoznaje osim psa. Govorilo se o pjesmi.. Krivošija je probudio najdublja i najskrivenija osjećanja u njima. Ali kad Ivan ispušta majku iz ruku. . I mi svi prihvaćamo: Haj. Pjesma ostaje u nama kao neka prekaljena uspomena. . A kada Vida otvori prozore: osjen prešao preko krčme.Eto. .jednako uzdiše Krivošija. izvedi ga! . alal ti vjera. v Ište koru hljeba Da prismoči meda. 77. Na može da ti gusla po cijelu noć. Krivošija. a kiša pada i sve se zeleni. Krivošija istegli šiju. Snažan vjetar zalijetao se sa Mrkulje i povijao me k zemlji. . pa zapjevaj. A može biti da je bila i duboka noć. kao da ima nešto tako veliko da kaže.■ .Ko je to .Ni stotine Haralampijevih predika ne bi ovako djelovalo na ljude. :■■y .. druga mimo uha. Prazan brzdar donosila. a Vida jednako jecala. Neko je urlao u stablima kao da mu đavoli kožu deru.kaže dedo Škembo.{. Lelee! . a mi bjesomučno mlatimo uz medvjeda dedu.Ih.Siromah Bespara! Eno ga još jeca u bašti. ali hajdemo sad jednu veselu! . Čaše zvone kao lanac.Bespara. jesi me natpjevao. Medo došo na klanac.. ' 79■ A mi udarismo još jače.kaže Svrzimantija. Nenadano se razliježe lelekanje kao za mrtvacem.Ih. ne svaljasmo pod stolove. . Šali nije bilo mjesta. .. On i ne izlazi iz bašte i kuhinje. što se uopće ne da izreći. uz zveku čaša i praznih boca: Privezan za lanac. ■ Šta si donijela? v. jer odavno zalajao nije. . Sto sam donijela. . Svi su postali dobri. a Svrzimantija mu samo ćutke steže ruku. Svi teško ćutimo. braćo moja! Mi ovako sjedi. i od molitve. pa otišao u Vrde. ujeda za srce. vidi daje mrtva od radosti. Vida ode u kuhinju. . . Išao sam četveronoške. Vrijeme prolazi. a trbuh mu se tresao kao mijeh.Hajd..Samo neka popije koju pa će odmah prepjevati. bože me oprosti. Vida i Minda sjede za tezgom i pucaju od smijeha. kaže Leko.vrišti Vida i previja se od smijeha kao u grčevima. . a Galama priđe stolu. Minda zapjeva. ali ovo. šta vam je pjesma. Svrzimantija je držao glavu u rukama. Bio se razbolio proljetos. pobožni i krotki kao i pokajnici.Ti ga još nisi ni vidio. . Kasnije predloži neko da igramo. kao na molitvu. a Galama se truska lijeno i pospano. sve dok se. pa se klimata.kaže Minda i zapjeva treskajući nogom i dajući takt: U pohodam' kad si bila... brate.kaže Leko. svekrvice. Jača je. . .E.? Prazan vratila. . napola mrtvi. Svjež vjetar pirnu i pokrete raspoloženje. ih! . ..■.Samo ima razlike između pjesme i pjesme.. a laka svakidašnjica obnavlja se i treperi. pa bi mu čovjek dao i posljednji zalogaj. Jača je od svega na svijetu. Prazan vratila.Gledaj Škembu! O. Leko ga pogleda ispod oka. a oko mu zasuzi. Isuse Bože. .E. Ja sam igrao bijesno. I majka ga po psu prepoznaje. da vi znate kako je pjevala moja pokojna Jurka! Ih.upitah je nehotice.E. . Samo se pilo. i Minda je pjevao. grbonja. . . i svi se kucnusmo. gledaj samo Škembu! Pravi medvjed! . haj! ' . haj. Uđe Vida: . :: Razgovor oživljava. a Svrzimantija je dizao koljena do zuba.. . ■ Donijela sam. sinko! . : . a muški osjetiše nemir i oboriše glave kao krivci.kaže Leko. 78 Pije se.. . nego samo vijo oko kule. pa jedna u uho..kaže dedo. ..

Zvoni tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice.Kad ćete vi otpočeti? pita Vida. Uzrelo ljeto miriše na jedru dojku.Nekud je prošla zmija. Vido! T ?: Vida donese karte. Vrućine žegu. Ozrene! Htjela sam samo da te vidim. Skoro će berba. Grozdano! Ljubavnici se svađaju. Grlica sva gori. mnogo mislim na te. tako ti. . a bura zviždi u dudu: Haj.Otac misli u srijedu. šapat u lozovu lišću: . Sjedam pod trsove: neko se kikoće razbludno.Vile tuku staru Čavarušu. . Ude Leko. Refren me prati sve do Stubline. . Nad Svrzimantijinom kućom zakikota bura i zaigra u borovima.kaže ona i smije se. . . Najednom se trže i zagleda ustranu: . A Mindin refren izletje iz granja i zavrišta: Haj. Pik! 82 . Zatim se trza. ustaje i bježi preko plota. Kucam na prozor i zovem. sve sam ja čula. . Otvorih kuhinju. odloži pero i nasmija se idiotski: . Grlica stoji sama pod košćelom. . Mislila je ne berbu. Kuća zatvorena. Varao si me sa seoskim djevojkama. Čula sa joj šum. a ja sam je napravio. Miriše uzavrio sok. Nema Bare.Bespara svira na pero od luka. Krčma tamna.kažem ja. . Grlica gleda u me. Kad me ugleda. Uskoro će i jesen.Ti razbludno kikoćeš. Ivanka spava. A poslije sve utišaje i ja čujem . skoro će ohladnjeti. Knjige ti dolaze a ti ih ne otvaraš. Zatim se povraća i gleda me ispitljivo.kaže on.Grlice.U pola. .Tako. prijatelju.U pola litre.Grozdane. Zašto mi pališ krv. -■•■■■■" \ . Ozrene? . on palac u pero pa pijuče. Smokve tenice užutjele. Ko li se to kikoće? mislim ja i čuh kako Grozdan golica Grozdanu. Grlice. . Svraćam kući. Grozdano. a u očima joj treperi nešto nemirno. . Vida siđe odozgo iz odaje.Varala si i ti mene. . nabijam teharu duhanom. .kaže on. .kažem ja. Čim svrši posao. ali ja volim u selu. Varala si me sa mladićem Ozrenom. Vazduh podsjeća na blisku jesen. Podne. .Vido.šapće ona.Hoćemo li jednu? Daj. haj. -Znala sam da ćeš doći. ja zapalih lulu ifj . . vlažna. . ■ ■■ •-•. Kamo ti lov? Kamo ti lov? Sve još isto kao i u doba djetinjstva. vise pune meda. učio sam. jah. pogleda me još jednom. U lišću zreo ton. pa idem na Koravac.Zbogom.Hohooo! Ja ovako. Samo se zabrinuo za ki-ridžije. Idem u gaj.Je li Ozrene? — Zašto si ti u selu kad si učio škole? . o\ Grozdano! A Grozdana vrišti u lozi i vriska joj ozvanja i pro-siplje se po vinogradima. haj! Prazan vratila.čudim se ja i liježem pred njezina vrata. Ona se zamisli. a ja hodam po vinogradima. Eno kosora u plotini. Puhne mlak vjetar. Ja ne znam koji mu je vrag. ■ ■■■■ ••■ Vinogradi uzreli. Sunce zalazi. varao si me cijelo ljeto.govori Grozdan. Otac sjedi na sofi.Kud se ti uvijek skitaš. Grozdovi zabrekli.rekoh ja i pritvorih vrata. Na Koravcu puna Pojila bačava.Ima vremena.Došla sam samo da te vidim. O. Sve utišalo. mislim ja i dalje se vučem uzbrdicom. Gdje li je ovo Ivanka.Grožđe je razbludno.xxvi. Iz kuhinje dopire cijukanje. maše nogama i puše u pero od luka. pijano. Bože moj! Otkad je samo nisam vidio! . s. Sjedim u Klinovcu.Pa jest. a žute ptice vuge lijeću i dozivlju se po vinogradima. Poslije joj otkopčavam jelek i milujem grdi. kažem ja. a miris loze prospe se kotlinom. . što ono cijuče u kuhinji? . Sram te bilo. Vodila si ga u našu kolibu. Ovo su posljednji i najstrastveniji trzaji ljeta. Grozdano. . Prazan vratila. haj! . zatvara oči i privija se uza me. . Masna i zgrčena prilika sjedi na naćvama. nasmijano. Dugo sjedimo u hladu. . oče. a opet se osjeća da su na izmaku. .I sada sam pošao u gaj da siječem kostilovinu. pa poslije neki tičji glasovi. razbijajući prste i hvatajući se za stijene. pa pobježe. n 80 81T .

:r'■. pa dohvati mečku. Nešto nevidljivo poteže Andru.-v O. Pozvao me Amidža k sebi. Grozdano.'* • t {■■■'h't'>'■ ~ HaJ> haJ! • •. miluj. Vazduh vri i podrhtaje.Hohoo! Zdravo. ko na berbi. srdito frču i mašu repovima.kaže nemarno Andre. je li ti vruće? . a oči mu zapele za Marine grudi. baš je pripeklo! Vreo dah poletje i zamre u vinogradu! Sav sam u goloj vodi. Idem ulicom.': .Grlice. . pa ne možeš da ne vrisneš i Mari ne zaviriš u njedra.. i on naže za njom uz vinograd. •"■ ' Grko! ' ■■■■'■•■■■ ••:•'•■ .Na berbi. vas dvoje tamo! Heheee! Vidimo mi! I smijeh se ponovo razliježe vinogradom. po cio Božiji dan. Pod smokvom šaka hlada. . A Grozdana se samo smiješi. pa zasu. Ja u vinograd. Vrela i žestoka zapara omamljuje ih ispod zapaljenih trsova. Ivanka? .O. Žestina se sama sagorijeva. . od debelog beza.Maro. govori nešto isprekidano i grca.■-' .■■. gladnice Božije! . a grud skoči kao praljak. Znoj izjeda tijela i svuda niču povici i dovikivanja: > . a negdje vrisnu kubura. pa me posmatra. . Ivanka? Što nisi došla u naš vinograd? . miluj me samo. znojem i užeženim maštom. . I sve tako. Skidam košulju i cijedim je. Slabine joj se pokorno uvijaju.Zdravo.kaže Grozdana. . Andre! . pa nisam mogla. Drumovi vriju konjima. tobože da dohvati krošnju.. . a opanci utegnuti likom. Mara diže krošnju na rame.. visok kao da će se s nekim rvati. demonski zasmija. a na suncu vriju moždani. eto! Jure zađe u red. to ne zna ni sama! Gledaće svakako:da dođe kući..':^.Vrijete kao mast! .A gdje ćeš biti na konaku.A gdje si ti. Negdje zveknu bukara. a Andre istrese sepet u rpasnicu. Doma teško diše.Hišš! Šta ste navalile.(.. A Jure. Nijedna djevojka neće imati tako lijep nožić kao ti.viknu Andre. Žene zapjevaše. Vrisnu. Fes mu krvav. žilavka zabrekne u tebi. Znoj im se cijedi niz plamena lica. Sva crvena i zabrekla. nije .Heej! . Okrenem se: Grlica zastala u redu.XXVII. . a Ivanka preda me. pa smiri. Ugrijani konji jure pod punim mijehovima.a sva plamti od žege i stida.Đavo te nosi od mene! . Ne gleda gdje sjeda. . a kikot zazvoni bezobrazno i raskalašeno. Upaljen sok satrvena grožđa golica nosnice. . . Vazduh se zanjiha.Hohohoo! Eto. svejedno.kaže Andre. Andrina košulja. a cika se crveno zacereJ^a niz vinogracl i prosu po brežuljcima./:!. .Hahahaa! Andre je stiže i uštinu. . Grozdane! Umrijeću. . U trećem redu kikoće Doma i zove Juru da joj izruči sepetnjaču. kaže Ivanka i smije se. A kad se pritegneš. prignu se Domi. Skovao sam ti najljepši nožić. Bilo grožđe ili balega. . Gore zapaljene kapine. Zvrndaju vrtoglave muhe. Osjećam nečiji pogled na sebi. .Ih.. otra znoj s gole lubanje i odahnu: . sva ulijepljena maštom. a grožđe zafućka u masnici.. a Jure joj zavlači svoju žuljavu ruku u njedra i zaduvano krklja. hii. a ona vrisnu.. pritište i sagorijeva obronke i puši se po usijanim brdima.Hej. ako me ne budeš milovao! . a ugrijani drumovi ječe pod bijesnim topotom i vrelom omarom.a cio roj pčela zazuja mu nad glavom. pa kao medvjed stade da joj brunda na uho i pali je vrelim dahom. uzvrištalim kiridžijama.■ -i-.Nisam mogla. uzima mu ruku i meće je na svoje grudi.. stenje vrelo i kupi opale jagode. zdravo! . znojav.Hoćemo li malo u ulicu? . 83T Podne se primiče. Beračice sve u bijelu. i žene se golicavo zakikotaše dolje pod trsovima. 84 Stari Ante skinu svoj upljesnali šal. . Razdrta vriska dere kroz zapaljen vazduh hrapavo i obijesno. a muškarci zavriskaše.Sutra je berba. Poslije idem pod smokvu i sjedim.O nije. Sve je Bog stvorio. Oči im plamte i biju vreli damari.

.Ivanka. . .Pritegni desnu praču! ' ' . pa gazi. ■ . motaju se ljudi. '. ne vjeruj im. miriše li krevet.'■' •. Smijeh zvoni. pa opet udri iznova. ja znam. Andre stoji kraj vatre crven kao krv. Mjeračica im žulji ramena. pa mi se čini da ti glasovi zvone negdje daleko. građani izmiljeli iz Kamen-grada. ." :V: "• \ .Bolje je iz drvena suda.' Hehee! . ' . vise mijehovi kljuka! Momci ih dohvataju i tresu u badanj. Grlica sva drhti.. . da iglu nađeš pred krčmom. . .' '"''■''''. kao daje dernek na Gorici. Mast vonja. a miris pečenice prosiplje se po Koravcu.■■"! .Đii! ". Sva se lomi i nezasitna je.Ništa se ne vidi. a u ruci kog muškarca zaki-koće po koja žena preplašeno i golicavo. . To ti je rekao Jure glavarov.'■. Tako po cio dan. Poslije. Dođe vrijeme užini. A dvojica mjere mijehove. Drumom 86 jednako promiče svjetina..Vino je pitkije. pa opet: raspo-djeljuj se i tjeraj redove. Svuga zvoni smijeh.Zbogom prijatelji! .Brrr-tooč! Načas sve utiša. vrište kubure i razliježe se pjesma. pravo slavlje: Vida zažeže karbitušu.' . Prestrašeni dječiji glas odliježe odozgo iz Krčevine: .. Vraćam se na večeru. . '"''"■'■. glasovi. Pjesma odliježe složno i prelazi bregove. a vrata se otvaraju. a za njim se oteže sjena kao za jablanom. A Koravac uzvištao i uzvrištao. . baca košulju sa sebe i liježe do mene. . XXVIII.Piši. . ' . I mi se mirimo.Kriva! . Mrak.kažem ja Grlici i grlim je u potoku.. a ona se samo prigušeno smije i grca u poljupcima. .Tooč! ' ■'•"'' " . svađe i prepirke. nešto joj vrelo hropi u grudima.Ivanka. a u Galaminu podrumu pravi mravinjak. a ja pratim Grlicu. akamoli neće mlado. žagor. a u kari.O. Po vinogradima jednako gore vatre. .Mijoo! O. ..■'. a ne u našoj . Nikola silazi u badanj. sve dok ne zađe sunce i svjež vjetar ne siđe s Mrkulje u kotlinu.kaže Ivanka. ipijaju politrice i viču.Jesen je blagoslovena. vri u ljudima.S darama 48. a Galama prima. Smrkava se. . . . zapaljena. . grči se sva i kada se zamori.šapće Ivanka i provlači mi prste kroz kosu. a Svrzimantija poteže duboko iz bukare. Muvaju se konji. Ivanka je omamljena.-■ . Lažov jedan.kaže dedo Škembo. Sjene se zavlače u kapine.Mjerite dare! : . na kantar obješeni. a i ladnije. vri u badnjevima. ' : . Vida izgubila glavu.zovem ja prigušeno.Zaboravio se me.kaže on meni. . Momak Bića neprestano okreće ražanj. Sva je usoptana. a Andre poče da zadirkuje žene. a ja položim glavu na Ivankine grudi.E. ' . Stući ću mu njušku čim ga vidim.. Govori isprekidano. brundanje.->■■■■ ■■:■ . kiri-džije se motaju. oooj! A domala se prosuše vatre po vinogradima kao o Ivanudne. Ivanka? . Nemarno zvone zvonca na konjima. odlazi na širine..Metnula sam u nj feslidžan da nam miriše.■ ••' '-■-■' ': . pa se sve sjatilo pred Galaminu krčmu. Čujem kako Martin žuri uz 85ulicu.'•. Iz vinograda zaluta pokoji glas do pod naš prozor. -kaže ona i privlači me k sebi.kaže neko pred krčmom. Ivko! ■. Ozrene .S darama 63.. Svijet se slegao iz gornjih brda. Ivanka! ne vjeruj im ništa! To oni sve lažu da nas zavade.Šta je tebi noćas. __ Zagrije i staro. . . bijesna je žilavka! . daleko.kažem ja mom stolu i zalazim u ulicu..pitam ja.O. . mjeri i nadvikuje sve: . Poslije ustaje. ručak tukne na mješinu. otkad nisi bio kod mene! . Ivanka me krši u svom naručju i prži me poljupcima.Čula sam da odlaziš nekim djevojkama. Ivanka. pa neki žamor.S darama 45. a otac šalje Martina po večeru. pohiti domu. Mijooo! Sunoćaje se. A kad padne večer.

Sjedim u stijeni vrh kuće na izmaku ljeta i premišljam o minulim mu danima: . Lišće šušti i bude se fini šumovi u noći. prošla je berba! Vinogradi požutjeli. Ivanka . pa je odmah spusti niza se i pode pokorno niz ulicu.Pa tako. skotu jedan! Proliću ti tvoj prljavi mozak u vodu! Ali Jure nema.. Morao je da skrene prečicom preko Kalačina..Oh. . . .Treba mi.odgovara Jure pospano.. jesu. ■■.Gdje si ga vidjela? . pazi na Juru glavarova! Prebij mu koje rebro da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. Kako ne bi prolazio? Ta drum je svačiji.Hahahaa! Pa bog s tobom.Dobro. .Hej. Otjerali su četvero konja. nad mali potok Šušku. a ja se hvatam strane. ••■■:. nos mu pokrvavi. Ozrene! Slomićeš mi brvno. već nekoliko dana? .Prolazi. Vatra još samo tinja. . . Smijala se zlobno kao zmija.kaže Ivanka i zaćuta.. sinko. . a udarci mi odgovaraju onekud iz gaja: Neka samo pokuša daje još jednom napastuje! O. Bog s tobom! viče čiča ispred kolibe. hladnije im noću.kažem ja tobože mirno. Juče mi kaže Svrzimantija: . dobro.Natrag! Ovuda ne vodi tvoj put! Sav sam drhtao. . Hvata se sumrak.. Negdje vrisne kubura i jeka zamre u crnoj noći.dreknuh ja nehotice i stegoh štapinu. Siječem veliki drenov štap.. Zapela mu Grlica za oko. Upravo pred Bićinom pudarnicom.Vidjela sam danas Juru. Masnica ispražnjena. Sjedam na brvno povrh čiča-Krnjine kolibe. Treba samo da ga dohvatim i uspomena mu je osigurana. a ja stišćem toljagu u ruci. pa me može ujesti.Zašto? . Ivanka spava u mom naručju. . . prolazi li često ovuda Jure glavarov? . Ivanka mi se svetila. Nisi više onako dobar 1 nosiš drenovac. iskrsnu preda me on.Nisam znala.. opustjeli.Pa gore vrh Anđine kuće. Hodam ulicom. Jure glavom. dobro. Uzalud se uzrujavam. . Sveti mi se ti samo! Ali ja ti kažem: Kuku njemu ako je samo krivo i pogleda! Ivanka se smijela za mnom. Kažu. Jure hrče kao preklan. . reci mi pravo.Jesu.kažem ja. Lak vjetar miluje me po kosi. viknuću mu: Natrag! Natrag. . Budim se i odmah mi dolazi na pamet: Prebij mu koje rebro. prolazi. Što će ti drenovac? . Liježem na gunj. Laku noć! . Cio sam dan mislio na njegove riječi. u meni. a Ivanka prašte u smijeh: ..■. čiča. Jure. : 89. . nećeš nikad više okusiti pure! Hahaa! Prostrijeću te nasred vinograda kao pudar Biće Štap je čvorav.„. ■ xxix. Ozrene.Ozrene. . .:.Što te nema. Ja je pokrivam. ••. . a oči mu se zapiljiše u me.Je li. na zavoju gdje je ulica naj-tješnja.■■ ' XXX. Poslije Ivanku savladava umor.Mnogo si se promijenio.govori čiča. Silazim na rijeku. Pobjesnio glavarov pas. Ja stadoh. U meni je kipjelo.Zaposlen sam mnogo.87kotlini. ta i on je momak.Hej. dobar dan. da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. oprezno izlazim i hitam u vinograd. kuku tebi. glavarov Jure. . pa mi ništa ne kažer .-. Njegovo glupavo lice oteže se iznenađeno u oporu grimasu. o lukavosti ribe i 0 svačemu. 88 Ako ovuda prođe.Ćuti! ." . .Dobro. Vatra gasne. Na Stublini stoji Ivanka.■ O. . Ozrene. . Jesu li ovo tovarili? . čiča! I mi razgovaramo o vrućinama. Smijeh joj je bio nekud šupalj i zategnut.Natrag! Razbiću ti lubanju! On podiže pesnicu. Neka neutješna pustoš sjedi u njima i plače. ispružih toljagu i sav bijesan viknuh: . Lišće trešnje crnice treperi plašljivo nad nama. po stoti put preživljavam sukob s njim i sve to življe mašem nogama nad potokom. ■ .

Nigdje modrice! Svježe tijelo smije se golo i po-hotljivo.Grlice.govorim ja i otkopčavam joj haljinu. .čuh Grozdanin glas. Obadvoje smo zamišljali kugu. a domala smo nas dvoje hitali za Barom uz puteljak spram sela. Tako opusti cijelo selo. Vidim kroz prozor opruženo Pasje Brdo.. vesele se na kapini i gledaju u nas. zaboravio sam na čiča-Krnju! Potra-žiću krošnju da mu ponesem grožđa. podsjeća me na priču iz djetinjstva. To znači da neće više nikad doći. Bara. .. jer ljudi griješe. Više ovud nikadar.šapćem ja. .. Poslije sjedimo i gledamo • Hučku. zaraslo u krhku tilovinu. u bijelu i kao motka.Grlice moja! ..: -^■■■•■' Sunce me već prži. vrti na stijeni i krešti ove čudne riječi. hoćemo li na izvor? A Grlica okreće Baru i mi silazimo.Slušaj kako čudno huji Hučka! Kao da zove.. * . uzimam je na ruke i dugo je tješim i milujem.pitam ja i sjedam je na krilo. Ovo je pred kišu. Sjedjeću sam na stijeni ili negdje u vinogradu. Smiješna mi je izgledala kuga kako se. Grlica ugleda kupine i poče ih brati. koz! . . sva bi u komade. „^ . načičkano sitnim žbunjevima drače kao da su ga ose poklopile. .bukadar! Hahaha! . .kaže Grlica. Uvijek ovako huji pred velike kiše.Eno je! da pane.Kako prešla? .kaže Grlica. Grozdan se opija od tuge za ljetom i tuče me svirepo. 90 91. da zaplače.Tražim te cijelo jutro. Poslije se smirujemo i razgovramo. . . Rijetko razasute kao krupne. Čuje se kako pčela oblijeće oko žutih grozdova obješenih o tavanicu. Svi su podranili u smokve. a mi jurimo za njom.. Ja prasnuh u smijeh. Grozdano. Dođe u kuću i niko je ne vidi kada ude. Svu noć je prepadalo. Lice joj postade bolno. prešla kuga.^s£ja kotlinu^ kažerr^ ja ijosjećain kako mejispavljuje. Sva sam u goloj modrici. Tiho u kući. krhko šumeći po napola sasušenom lišću. Opet ćutim. Poslije stane nekome vrh glave i mori.a ona ne odgovara.. kažem ja. Pčela voli jesen. A ja liječim nevidljive modrice i Grozdana se kikoće.Pa rekla je eto "nikadar". Kroz otvor na prozoru moje odaje uvlači se prohladan i vlažan vjetar. šir.Grlice! ..Da ti vidim modrice. . Sami smo. Zaćutasmo. Bara pred nama ruši stijene. . . . Izvor ključa. OjSamo još n€^^&Qj Gospode Bože.Šukadar .okjnBesJ<craj^ri JumJes>eni. . svakako ću mu ponijeti! .O. Sunce bilo odskočilo... . -: ' XXXI. . kažem ja.A je li ko vidio tu kugu? \( . . . koz. Preliva stijene i ruši se dolje podno nas u liticama. Grlica zastade i osluhnu: .Prevarila si me. Kažu da je dugačka kao motka A-! i sva u bijelo umotana. . Grozdano! Izliječiću ih svojim poljupcima..Nju šalje Bog. sve sam jutros osjetio.viknuh i trgoh se od sopstvenog glasa.bukadar. O. Sve u grozdovima. Prešla. još prije stotinu godina.Što se smiješ? Ne valja se smijati kugi. crne oči. . idući na stijenu. Poslije zatutnji u Mrkulji i počeše se navlačiti oblaci.. Bara! Koz. tiho. a ja osjećam kako se nešto napreže u njoj da pukne. O^jzbj^mJje^oJ^Prya jesenja kiša_^p_ušla.O. Slušaću kako opada lišće.A Bara samo zakmeketa i pogleda u nas veselo kao da nam se smije..Pa vidjeli su je. sve! Osjetio sam da je ljeto prošlo i nešto me je bolno taknulo u srce.Svejedno. Idem na rijeku i sretam Grlicu u ulici.Pa tako. . tresem lulu o stijenu i gledam niz kotlinu. . XXXII. . samo još nekoliko dana^ovjp^^djkog^naMPos-ljedn]onT~k1lo1n^pfecT^ce~7esen kotlinom i odnijeti sve ljetne snove. Odozdo iz bašte dopre do mene pokoji nerazumljiv glas i sve utiša. Blizina nas opaja. vrteći se k'o vito. stala je navrh ove stijene' i. Što si me prevarila? .I kada je odlazila.Znaš li ti. punu žutih i sunčanih sjena. Ne valja joj se smijati. Ozrene. Jesen je medena. pjevala je: Šukadar . Slušaću svađe i milovanja Grozdana i Grozdane. Podno njega intimno prisoje. . Meće glavu na moje rame. a oči suzne. da je preko ove stijene. Zašto se ne bi smijali? . Sam sam u kući.završi ozbiljno Grlica i poče da vabi Baru sa stijene. -Tražim te ima i dva jutra. kažem.

Grlice ostavi pletivo. . Bože moj. Pomućenog ljetnog žara nestalo u njemu.Ni meni se ne ide. ne tuguj. Grozdana mu meće glavu na svoje grudi i provlači mu prste kroz kosu. Ivanka tužno pjeva: Oj pelin pelinče. Moja ga je majka noću slušala kako pjeva. . . Svakako će mi pjevati. kasne. a ona zatvara oči.Jest. Da. . a Svrzimantija ćuti mrk kao stijena. Da.. Sjedimo i ćutimo. Počinje da pjeva pa ne može. a opet tako mekana. samo da bi se umirila. I vazduh je staklen i providan. 94 . . hoćeš li mi pjevati? Hoće.Ima još dana i lani smo se o Miholjevu ljetu milovali u našoj kolibi. Bara brsti živicu.kažem ja. Jesen je. Svati okititi ■'. Grozdane! . . . jesen je. Vraća se. 92 93.O. Eto. plavim sjenama.Grlice! . Ja nisam nikad ni puške ispalio. . pa umro.Pripremite puške i sačmu! Možemo u ponedjeljak odmah zorom. pa me može lako da dozove ako joj ustrebam. mladić. . da ti gledam u oči! Grlica ostavlja pletivo a ja je uzimam u naručje i dugo joj gledam u oči. ne bi li ti čula udarce.kaže dedo Škembo. . tužno. "*•■* Moje rosno cvijeće! S Tobom će se moji ■•. Za jednu noć. Grlice? . bio neki Ozren. .kaže Galama.Zbogom! . Čujem na Stublini pjesmu. mislim ja. Grozdane! Reci mi gdje ćemo se milovati kada opane lišće i zima zavije kao gladna vučica?! A Grozdan ćuti. Jesenji vjetar šušti u živici i cvili kroz žutu kotlinu. sišla je jesen u našu kotlinu! Priroda se profinila. Grlice! Ti znaš mnogo pjesama.Hoćeš li ti.Svuda sam te tražio. šaraju brda finim. a Grozdan i Grozdana sjede u žutom vinogradu. što je tužna Ivanka! Ne bi je čovjek ni prepoznao. otvoren je. Grlica sjedi pod brestićem i pjevuši.. a Svrzimantija. Dedo se sjeća mladosti i svoje ženidbe. dugačka je. . Riječi joj drhte u grlu. što nisi došla. . . .■::■■ Kad me budu mladu •■ ■. Bestrasna je i sva od jasnih i finih tonova. i ne ču mi riječi. Osluškujem. sunčane vlasi.-.Otkud ti ovdje. . umoran i bestrasan mir. . Bliže sam kući. Ustajem i otvaram kanate: sunce zlatno. Bistro je kao od zlatnog stakla.O. I brda su staklena i providna. a ona otvara oči kao iza sna. "Oj. Treba da vidim Grlicu. sav sretan da saopći novost. pjevače mi.' ■'■: . jedinac u majke. .A kako pjeva Ozren.Zbogom. Grlice. Ivanka pjeva. drhti.Pa čula sam od mame. 95. . o. kažem ja. Ja sjedam do nje i obuhvatam je oko struka. Grlice! Pa ti si već prava djevojka.■■ . Majka ga toliko žalila i plakala za njim da se ni u grobu nije mogao da smiri.. Grlice? .viknuh ja nenadano. . kažem ja. Do groba nosili. samo za jednu noć.kaže ona. I sada noću luta ovim poljima i pjeva tužno. ali to nije istina.-.■ ■. Ivanka. . . pjevaj. Ljubim je. Sva je od nečega staklena.Šta će biti od naše kolibe kada udare kiše i vjetrovi? Reci mi.Još prekjuče reče mama da idem ovamo. da te srce zaboli. Svrzimantija? 1 . Grlica ustaje i tjera Baru za drugi grm. Tužan je kao da gleda smrti u oči. Želio bih još ove posljednje dane da provedem s njom. Idem na Koravac. moj stari drug. zbogom! Zbogom naša milovanja! Hvala ti za svaki zagrljaj i praštam ti prekjučeranju osvetu... Samo ne znam cijelu pjesmu. ne mogu bez tebe. Prestajem. . krhka.Otvoren lov! . Tanki. Neki kažu da to vjetar pjeva u žbunju. sjeda podalje od mene i uzima pletivo.Pa ja sam sve od mame naučila. . sjetih se Ivankine pjesme i nešto me zlosutno steže u grudima za Svrzimantijom. XXXIII. Zato se ovo i zove Ozrenovo Polje.Grlice. Momci se žene. Čujem gdje neko pjevuši. ljudi! . mekano. Idem preko Ozrenova Polja. a dedo zamišljen.Hajde.Grlice. Ne može da plete. jesen je. . .šapćem. ..O.Budim se: mekana i zlatna nit sunca provukla se kroz prozor i igra mi po licu. U prirodu je ušao mir. >. Grlice? .: • .Neću. :. Spuštam je do sebe. pelin pelinče". Sjekao sam najdeblju kostilovu granu. kao. Ogromne žute mrlje šaraju kotlinu. Svrzimantija mrk. bijeli oblaci plove nad njom. kažem joj. a ona uzima igle. Nema nikoga.kaže dedo nekud zamišljeno.

. Poslije dugo drži_glavu u rukama a pogled mu na zemlji. prede zlatne priče po opalom lišću. može da spase čovjeka. to polustvorenje. i ja u tren stvorih se pred njim. On samo zinu i viknu. skoro ćemo u grad. ./riemoj! Obećaj mi da nećeš! Obećaj! . Proljetnim cvijećem procvao. Muči me neko nejasno i zlosutno predosjećanje. a neko se kikoće_gore_u Rosica. .. samo mene. Kaže. a ja sam sve promašio. otkada nisam vidio čiča-Krnju! . I moju je majku jednom neko pratio iz Smrči-njaka. čula sam kako se smije Grozdana. a kad pomislim još i na to da će skoro zima i da i ti odlaziš. Večer pada. molim te. Devet su puta zove Procvale nad našim potokom . Spremaj se! Treba umaći kišama.. / mlade loze se povile Našom zelenom odrinom. čula sam. Do mene puteve zarneo. svraćam na Koravac. umiri se! Malini te. Začu se brz i zadihan šum. mori me silna čamotinja.kažem ja. Obadvoje drhtimo. A on kao zrno otište niz polje. ili sunce hvatao u rešeto.. Otac kaže: "Ozrene. ^ k po irnenuT ___ Eto.Ozrene. Pred krčmom sami ja i Svrzimantija. U Smrči-njacima se prikazuje. mislio sam idući ulicom. žena. Dani uzmiču. ..vinogradu.. Male. .. Pričao sam joj-i kako je mene mamila u svoju kolibu. .Obuljak zviznu kraj njegove glave. Ostali smo u gaju sve do podne.Kuća mi je pusta kao grob. providno njiše se vrh nas u vazduhu. Ja ćutim. ' XXXIV. I juče smo sjedili u gaju._Ja sam joj još ljetos pričao kako ona hoda po vinogradima i kako se smije i svađa sa Grozdanom. . sve. . . kad se Mate Rosić vraćao iz Soljana. Glas joj tanak. ■. c . «■ 1 on iskapi do dna. . Sunce. Jednom u'kasnu noć. magarca nestalo pod njim. . . tužan. Ivanka prođe s burilom vode na leđima. . Grlica i ne pjeva.ako se to sve brzo dogodi. . a on se samo gorko os-mijehnu i odmahnu rukom. pa nastavi: . ( / mojoj staroj majci .. sve ide za mnom. . Jedino što zabliješte veseliji trenuci kad sretnem Grlicu. • Otkako... . A čim je prvi pjetao zapjevao. tresući se od straha. ne prolazi kraj Srnrcjnjak_a. duše mi. Jesen utišala. . Vf/-\ ../u .Ozrene. on ćuti i pije. svinjske oči zazvjeraše mu zlobno kao u zvijeri.I Grlica pjeva.<s.Grlice! Grlica plače. tuguješ r" Za svojim sinom Ozrenom. .kaže Grlica sva uzrujana..Juče ja idem ispod Smrčinjaka. Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom. Rekao bi da vjetar pjeva u žbunju: ■. Ali samo ne znam 96 ]<. a ja ne smijem ni da se okrenem. Devet je puta moj grob . Nešto krhko. izišlo preda nj magare. Neki ljudi traže spas i u drugim stvarima... Dodijalo mi piće.Grlice. '■• Grlica zaćuta. . Miholjevo umije i da prevari. mekano i čisto. U isti mah osjetih drhtave Grličine ruke oko mog vrata i malaksah.Ozrene. Jest. Sit sa života. pokaza glavom na Ivanku. Devet se puta humak . moj Ozrene. mene ne može. ~~..reče on. Bara zakmeketa. .kažem ja drhtavim glasom i uzimani je u naručje. sa svakom uspomenom. prošapta brzo: . Osjetio sam kako Grlica pretrnu od straha. ..Ozrene.. kažem ti..^ . Beštija! Ima samp njoj da zahvali za život. . .kaže teško.. Ona samo pjevuši. Ali mjesto na rijeku. . Jure glavarov ispade pred nas kao da ga neko dobaci. i Grlica je čula kako se kikoće_GTOzdana. /. majko. pa ne znaš ni odakle dolazi. Devet su puta laste Savile gnijezda pod našim vajatom.." Bezglavo hodam ulicom i praštam se sa svakim kutom. umiri se! . Bojim se ovog teškog mira.Gospode. Bože moj. .Neću. Sjedimo sami. Uvelim lilšćem pokrio .. dođe mi da se ubijem. sav cepteći. Otpratio sam je sve do u avliju^Na klancu me uhvati čvrsto za ramena i.>. . Otići ću poslije podne na rijeku. a on uzjahao. zdvojno Svrzimantija. .Žena. ___ Pokušavam da ga tješim.Eto.

Bože moj. kažu. Voda huči za mnom. . moj Ozrene! . Vazduh težak.■■• . Nešto već za-grobno izbijalo je iz njega. A i riba je bezglavija na jugovini.Pijem ga. ..E. Sam sam s mrtvacima.Mati mu. Nasta stanka.Davi li te jugovina.Silovao je u potočini kod Markove Belenzuko-vine. . Hladno mi je u duši. Dugo sjedim i premišljam o prošlom ljetu. a njegov rođeni otac.A znate li što je poludjela? Silovao je Jure gla-varov. Dan tmuran.• . XXXVI. Istina. mene spopada ova čamotinja.Dobar dan.Ozrene! Ostani.kaže Svrzimantija strogo i odlučno. Sklanjam se za stijenu i palim lulu.>. Bože moj. . Na Koravcu govore: ■ -. U suhu smo. Gore na izvoru kao da zvone litice.Hej.M-w Dobro jutro. Ivanka. Ozrene.završi on gorko. Boško Vrle poslao po žandarme.Poludjela Andina Grlica. ja volim buru kad puše i zapjeva oko kuće: "Hukće bura oko kuće.završi jedva čujno.Sutra će voditi Juru u Kamengrad. ne idi! . a ono mene pije. Sjećaš li se ti ludog raspopa Melentija? Onoga s mise na Gorici? Ono je strašno.E. ište hljeba i obuće". Krto šušti vjetar u granama. Koraci nani odzvanjaju osamljeno i prate nas u noć.•.. prijatelju? .E. Barem zaboravim na sve. Oblaci se sele preko Mrkulje...Nismo.. A ja još ne shvatam. Duhana imamo.Dobrojutro! Zar niste još otprtljali? . Nadošla Hučka urla u stijenama. da sam barem čiča-Krnjo! kažem ja i penjem se na stećke. moja Grozdano. .viče Svrzimantija za mnom.:>■. kada je ostali svijet najveseliji.Svake jeseni. ako se više ne vidimo! .Neću! . Osluhnuh: Grozdan vodi u grob Grozdanu. . . kažu.. a ja jo§ više. nariče kao da im je mrtvac u kući. zar je to moguće! .kaže Ivanka sasvim hladno. Ivanka gleda mirno niz njive.pita Vida. Bljutavo mi.Dugo ja vučem svoj robijaški lanac i samo smrt može da me riješi njegove lude zveke.• . Najednom čuh zapijevku. Grozdana plače. ' ■■>•• ■■''■'■■ . Ćutimo. -reče neko sasvim tiho. Svrzimantijo! . ■■■•■' . a svi gledaju u me. zbogom. . Nečastivi laje iza nje. '. zatvorio ga u pojatu i susjedi mu svezali ruke. I cio moj život pane na me kao krov kakve trošne i teške kuće. . moj dragi čiča! Ja odlazim u grad. Čiča se nasamovao. Ostaćemo još nekoliko dana. .. Ozrene? . Tako govore. . kao glavar. Mi se dižemo. Odavna nisam bio kod njega. Čiča u kolibi kao volšebnik u rupi. a opet satanski bjesomučno. . Ćuk ćuče osamljeno i zlosutno negdje podno Gorice. . a on korača teško sa oborenim pogledom i tužnom grivom. . Bogumili miruju vječno pod svojim teškim stijenama.A što bi me davila? Dobro je. vodi je na dugački zimski san. Zbogom naša varljiva milovanja! Često ću te se sjetiti i poželjeti tvoj strastveni kikot. O. zbogom pošao.E. pa sada priča. Nešto nam opravljaju kuću u gradu. pa čekamo da se dogotovi..Bože me oprosti. razumiješ li? Strašno! I on se luđački unese u moje oči.kaže čiča. čiča! .Anda sve čupa kose i bije se šakama u prsa.■•. a gore u brdima pokopano je umrlo ljeto. On obori glavu i crno se zamisli. a glas mu kao iz bunara. vlažan. pa zbogom. a ja ništa ne shvatam. kažem 99sam sebi i spuštam se k vodi.. Čini mi se da nosim hladnu ribu u lobanji. .■'•■■ '■■ t^>'S. . a brada mu zadrhti. Ali je i jugovina dobra. Ivanka! ■•. .■•. U njoj je bijes.Hoćeš li čašu. ■■• >■. sinko! .Dosta više o tom! . Dim suklja kroz čičinu krvinjaru. .Bog dobro dao! . XXXV ■■. a ja se sjećam sunčanih ribarenja i dižem se sa stijene pred kolibom. Sumrak pade.rekoh i nehotice osorno. zbogom! I mi se rastajemo.! ■ ■ . On priča. Idem da se oprostim sa čiča-Krnjom.. /■ • .Radije smrt. On opet obori glavu u ruke.O zbogom.. metnu mi svoju žuljavu ruku na rame i ražalosti se kao sasječen panj. . mislim.viče čiča.. šta se sve ovo događa! . .mislim ja.. Jug šušti osamljeno u borovima.

Grjehota je to.Šta je tebi.Vode ga! .Rekao sam da ti jave kući da ćeš ostati sa mnom. .Sad će provesti onog razbojnika . zvrndale su mi riječi po sobi.kaže on. i šare su bile sve to tamnije.■ -.Sinoć si vikao.čujem kako zvrndaju oni bumbari. I tako je sve dugo lajao. kako napastuje Grlicu. Osjećam tugu koju ću odnijeti skoro u bučne gradove. Ali ljudski je sud malen za ovakav zločin. "" . . strašna grjehota. sav krvav i izgreben po licu. razboljećeš se ovdje.čuh glas dede Škemba.kaže on.. Ko zna koga će još od nas da ogrije sunce proljetnje. Sjećam se Ivankinih milovanja i zahvata me neka tužna praznina. a ja sam pio i tupo posmatrao šare po zidovima i mrlje po stolu. ■■ ■•'■ . i mi smo pili.Hajdemo! . a dreba_^ajr^im. Iskupio se svijet da ga vidi.Gledajte ga. . Sa glavom u rukama. . Prepao si i mene i oca. Gadi mi se. dok me ne trže nečiji glas: . XXXVII. XXXVIII. sve sam vidio! Neka crna sjena stade vrh mene. .Ne vraćajte nam ga više u selo.Dobro. pritegnuće oni njega! Neće mu više rasti zazubice za djevojkama. Vikao sam na mjestu i bacao kamenje u Jaginu čatrnju. .Proslavićemo rastanak u tišini i oprostićemo se s ljetom.Ozrene.nastavlja Svr^^JCakc) nečujno i svečano__umjre priroda. sav smožden i iscrpljen. čuo sam riječi i probudio se. pa pobjesnih. . kao da će 103 ga derati tamo na onom svijetu. Osjetio sam nešto hladno na čelu. Tobože traži nešto.Hajde. . Majka svakog časa ulazi. . i samo čuh oštar i brz krik. djeco.A. . .Ima više od pola sata kako su prošli žandarmi.reče neko. Zaželjećemo svemu ugodan san. Trsovi šušte i truni se lišće za nama. -Hoćeš li izići da ga vidiš? . . Ležim u mojoj odaji i tupo gledam u tavanicu. Ozrene? Uzećemo rakije pa ćemo u Klinovac pred kolibu. . . Treba da ga svezu u svoje lance. .Kad će prije. . . . Ozrene? . Pili smo teško i ćutali. Poslije ode da natrga šušnja. Nasta tajac dolje pred krčmom.Razbojnik! .Sve ovo što smo mi izmislili ne valja ni šuplje pare.čuje se nečiji debeo glas. a lud i oštar smijeh laje za njom. Kao bumbari.I treba da ga osude.kaže tiho Svrzimantija. .kaže Svrzimantija i stade na prozor.pita me majka. Pij! .Tek u ulici Steže~ me nešto za gušu. Bog će njega~daTčaznT~ Ja i Svrzimantija izidosmo preaTcrcmu. Ne mislim ni o čemu. i mi sjedosmo pred kolibu.rekoh. ne bojte se. .Radi ovakvih Bog i šalje krupu. Svrzimantija me stiže u ulici. gledao sam i ja zatvorenih očiju.i mi se počesmo opraštati sa prirodom.čuli su se glasovi odozdo. A poslije me steže neko za srce. Juru. Odgovarao mije samo potmuo lavež. .Oborio glavu kao pokojnik.završi on. Jure je bježao niz njive. . Boli me za Grlicom i žalim Svrzimantiju.Pij i uguši sve u sebi! Budi grob prije groba! To je sudbina svih nas. .Znaš šta.Bolje je da smo sami. I bumbari su zvrndali sve dalje i dalje. O.Kako ih ovo nema? . . vino se zacrnilo pred nama.kažem ja i osjećam kako pogledi svih leže na meni. Hajde sa mnom. Ja sam ležao na hladnoj stijeni čatrnje. Ču se samo kres žandarmskih cokula. . . I ne htijući. . Silno su me izmorili ovi posljednji dani. ■V<>-'■■-.Smrt svuda i na svakom mjestu. Bio je Svrzimantija. Sav je izgreben po licu. Dolje se čuli glasovi pred krčmom. i sve zamrači. sva pocijepana i raspletena. I tada sam vidio sve. Juče sam mnogo pio. . a poslije lajao vrh mene. u zdravlje! . .Neću. Poslije je on dugo govorio. Vidio sam njega. 100 101. i mi se di-gosmo. . . Svitalo je. vidio sam kako Grlica juri potokom. sjedio je Svrzimantija kraj mog uzglavlja. Sjeli smo u Vidinu sobu.kaže on. Jurio sam kao lud do Markove Belenzukovine. 102 .Mnogo će ga osuditi.kaže neko. .Životinja! . .

Sjetite se zagonetnih puteva sudbine. Svrzimantija se ubio. Priđoh i ja. A ti si on. saznanje puno čuđenja i razočarenja. Ja sam tvoj Ozren. Nema ga još od juče. a oči pomućene.Podigni ga! . 4^ i mi se rastadosmo. sa očima uprtim u užas i saznanje smrti. . Ja sam tvoj Ozren. Kaže daje lupao. Vrata se otvoriše. Fratar ga istjeruje. gospode. Očito je htjela da se sjeti nečega. Neka mi Haralampije ni mrtvu ne prilazi! Sahranite me pod mojim dubom i neka me se Kri-vošija koji put sjeti svojom tužnom pjesmom! Zbogom ostajte svi! Zbogom Ozrene!" Galama mu priđe. Ulazimo u dvorište. potraži polugu u šupi! . a dub će starački šumiti vrh njega i šišriti nad njim svoje oronule ruke. Na sred sobe o vjenčanici. . Dub tužno šumi. želim da me sama i sahranite. ^ (\ /\J .viče Galama. Vrata zaključana. Čuh jasno kako pomače zavor. a ja ga obuhvatiti i podigoh. .Pohiti! . Ovu je jadikovku pjevušila ona još ljetos. pravo.htjedoh reći glasno. Daska vrisnu pa prašte na polovici. ispisana na plavoj hartiji: "Sam sam bio cijelog svog vijeka.Treba obiti vrata.govorim ja tiho i savladavam se. a ona se izmiče. Pred nama zastade ulaz. Slušam pjesmu i srce mi bije jako.kaže Grlica pa se sve to više uznemiruje i steže tilovu granu u naručju. Gleda ukočeno. . . Galama zavri.Ne znam samo zastoje zaključao kad je odlučio da umre. njiše se i pjeva jadikovku o malom Isusu.Grlice.kaže Galama. . ja ću se pobrinuti za sve. Učinilo mu se da ga doziva mrtvac iz prazne kućetine. Napinjem uho: sad čujem samo iskidane. . . . Ide tiho.Ja sam te vidjela kad si ga odveo niz luke kraj Hučke.kažem ja. Ona je. ukoči se i zakrešta.kaže Galama. Prihvatimo se obadvojica poluge.Jest.Leko ga tražio. . Na stolu se koče iskrivljena slova. Grlica. jer pod mojim granama leži čovjek koji ih je preteško osjećao!" Trza me kreštav glas odozdo sa dna ulice. . . tihe tonove! Eto je sa dna ulice! Gospode.Gospode Bože. Grlice! .kažem ja. . Ustajem pred podne. Ništa više nisam čuo do samog šapata. a Galama ode u šupu. Pjevače o prolaznosti svega i govoriće zaprašenim i pokislim putnicima: "O. Prestade da pjeva. Sve je vrištala na vratima. pa zar me ne poznaješ? Ja sam Ozren. gospode Bože! . . Da. . Juče su je vodili ocu Alojziju. neznanac.Idem na stijenu vrh kuće. Bože me oprosti.kažem ja sasvim tiho. . Sjećam se. kada smo brali kupine u krtolić od jasenove kore. . .šapće Galama i jednako se krsti. nisam ja neznanac. Neko govori s majkom dolje u sobi.Grlice. Kao da grabljivica krešti u klisuri. Grlice moja! . Evo je! Gospode.Grlice. Više ne kriješti._____j To je bio taj san. a on sveudilj laje.A.Jest. pa mu kuća zaključana. visi moj dobri prijatelj Svrzimantija. XXXIX Stojim nad Svrzimantijinom kućom i mislim o sinoćnjem snu. Jest. sve laje nečastivi iz nje. a majka me pita: .Sanjao sam. a ona samo gleda u vrh duba i laje.kažem ja. . . visi sav modar. Lice joj se nape u bolnu grimasu. je li ovo Grlica! U naručju kao da nosi dijete. može biti da će moj prijatelj ležati pod ovim dubom.Vodili je u crkvu i jedva je uveli. u potoku. Ti si onaj neznanac.Ozrene. On će ležati. Galama se opet prekrsti.Gdje ćeš. Vrata se nategoše.Neću na Koravac.O. . zaškripaše. sva je pocijepana! Krvave su joj noge i ruke.-kaže Galama. . Galama uvuče ruku. Glas joj laje u klanac kao zavijanje bijesna psa.priča neki ženski glas. .kaže ona i ukočeno gleda u me. Udosmo i zastadosmo na sobnim vratima. Najednom sva zadrhta. . a u crkvi.Neka joj jedini i veliki Bog pomogne! .kažem ja drhtavim glasom. . A 104 105. a Galama se prkrsti i obori glavu. Položili smo ga na postelju i izišli. Siromah Svrzimantija! Kada se do godine povratim u ove strane. Ozren je umro. 106 Ja stojim kao nijem. zaprašeni i pokisli prolaznici! Sjetite se nepoznatog što svakog čovjeka u životu čeka. Kose joj raščupane. Ona se nenadano trže i spazi me.zovem ja.Nema Svrzimantije. Ozrene? . Drhtavom rukom smače mu Galama konopac. . ti si odveo mog malog Isusa! Ti si onaj neznanac stoje odveo mog malog Isusa niz luke kraj Hučke.kaže moja majka i nešto reče tiho.. sanjao sam strašan san. Još nikada u životu nisam sanjao tako jasan i strašan san.Galama. . .Hajdemo! I mi idemo niz ulicu i ćutimo kao osuđenici. ali samo očajan krik zacvili mi u ušima. nosi sasušenu tilovu granu. Govore o Grlici. .

. gospode. . i pjeva. rekoh ja. A ja i moj prijatelj Svrzimantija liječimo tugu togom i piće pićem. u vinu ćemo se i oprostiti.viknu Svrzimantija glasno. .ali neka nam zapjeva Krivošija jednu svoju tužnu u naš veliki rastanak. ljetnim milovanjima. Uvijek me podsjeća na nešto neobično. A riječi se gube niz ulicu.Prijatelji. Minda dobro pjeva. prenio Galama naš sto uvrh krčme i opravio mu noge.vičem. Ispod vrba. a Krivošija pjeva kako iz vedra neba Bog ubija brata Ivana što obljubi sestricu Ivanku: . .Tako je Ozrene! . .Ovaj Bespara pravi je šišmiš.Jest. XL. .Čim suton. pa da se smiruje.Hej.Kao mlijeko. gledajući pravo i ukočeno. > . šta učini! .šapćem ja sav obezumljen i ne usuđujem se da je prihvatim. a Galama viče: .vičem ja u sveopćem Zagoru. I prpošna mladost tinja: samo na kom posijelu vrisne djevojački kikot u momačkoj ruci i lizne plamen na ognjištu. Beskrajna je tuga mladih ljudi za svijetlim. pjevala je sada tužaljku o malom Isusu. Beskrajna je magla jesenja na ravnima i bregovima. . gospode. Pjevala je kako ga on. Ulazimo u krčmu. Pravo imaš. zelene ' Pružile se livade pitome. Vino će ove godine biti kao grom. nevinog U kraje neznane vodaše.Pravo imaš. šta učini od Grlice! . . . i opet je vino bilo i bolje i jeftinije nego li danas. A on izlazi i neodlučno stoji na vratima: . . .kažem ja. pa čvrsto stoji kao ukopan. A krčma puna gostiju i poznanika. . A ja mu lupam na prozor i budim ga: . a Grlica odlazi. 108 . Krivošija! A Krivošija se iskašlja. vodi niz luku kraj Hučke. Gole i prokisle njive tonu u suton. neznanac. .. Mir u srcima. '"■<■• Ovce čuva Ivan i Ivanka. vodi ga u neznane krajeve: / mali Isus za njim Niz. 107Gospode. Popili smo još četiri litra. ne bi ga našao. a Svrzimantija mi ništa ne odgovori. I ne gledajući me više. Zatim.' : 109J Težak mir u krčmi. ali svaki ima svoju sudbinu. pijte! . Travica milovaše A on.Izlazi iz ovog Nojevog kovčega! Poplaviće te kiše jesenje.kaže dedo Škembo. zahvalan jesenji mir. Sita jesen sabrana leži pod krovovima. Zlatna vina pred nama.kaže Leko.kaže neko. kiša beskrajna.vičem ja. Bijelo lice kao jarko sunce.. Vjetar šušti u kupinama. a kiša sipi..Cijelo smo ljeto proveli u vinu. prijatelju! . a njen glas titra tužno i bolno u ulici i para mi srce. iskrivi šiju pa zapjeva: Niz zelene vode. Bespara klicnu iza neke kapine pa ga opet nestade. i sije jesenju čamu u duše i seoske krovinjare. rosne luke idaše A I bose nožice mu ..kaže on. . cijelo tijelo poče da joj se talasa. Život teče i liječi teške rane. zgotoviše se i poslovi.Ljudi. I stari su nam tako vjerovali.Jest. Odnekud klicne. da nam je kuća u gradu opra vijena. Prolaze dani. Moja je kuća pravi Nojev kovčeg. Kao nekada o Ozrenu. pode niza stranu.šapćem ja jednako.Daj nam litru novoga! . Prikucao mu neke balvane za noge.Minda.Gospode. . neznanac.Otac kaže da bi otišli još prije pet dana.Svak ima svoju sudbinu. . on počne da luta ulicama i krije se od svakoga. Ozrene. A lanac brda oko naše kotline stegao nas u svoju neumoljivu kariku i zadavio nam široki ljetni osmijeh. Pada hladan sumrak. i mi se zaputismo na Koravac. . . Moj prijatelj Svrzimantija ide kroz kišu kao uklet vran gavran i samuje u svojoj pustoj kući. '" Niz. a vinogradi se tada nisu polivali. / bose nožice mu Travica milovaše. a mi još ne odlazimo. žao mi je što vas ostavljam.Pjevaj. na zaprepašćenje svih. zapjevaj! . . I Bog zna. .' ■ U Ivanke prebijelo lice.kaže Svrzimantija. pa da ga tražiš cijelu noć. .

govori Ivanka. i ptice. Jozo Mašin i Mate Lekić sišli. -. Jedva smo je izvadili. Mnogo sam se prepala. . To je bio neko drugi. Pisnu seja kao ljuta guja. XLI . zašto je unesreći i diže sa zemlje! Viđao sam te ljetos u srebrnim noćima. . . što ti je ona zgriješila da je kazniš takom smrću! Hoću da vidim Grličinu smrt. Otišla si tamo gdje vječno žive i cvijet.A kad htjede seju poljubiti. Gospode.kažem ja.kažem ja sasvim tiho. Ivanka! 1 mi se rukujemo. Ivanka. Idem povrh Grličine kuće. kreštava i prodrta glasa: . Sami plav. Srce mije slomljeno.Ne. XLII. viđao sam te u mjesečini i plamenom suncu. ko li će sad majku utješiti! Lele meni samohranoj i staroj! Pohitao sam. Bože moj. Ozrene! . U Ivankinu oku blista suza. Ostavila si jesen u mojoj duši. . Napustili su me i radost i tuga. i sve je prazno oko mene. Zašto mi zagorči ove jesenje dane i ubi mi sreću! 112 Nema više Grlice. s velikim gospodom. Otvaram oči: Ivanka stoji vrh mene.. Nose Grlicu! Nose je. Anda nariče strahovito. to ja nisam bio. za mila Boga.kaže Ivanka i gleda me začuđeno.Ozrene.Ozrene. Večera ti se hladi. Mi se okupili pa gledamo. razgovaram s njim i molim mu se. Zlo mi je. i ljudi. sav si pocijepan. a iznesoše je svu krvavu. svu u bjelini. umrla si sa našim velikim ljetom! Otišla si s njim tamo u neznane krajeve.Oj Maro. . . Ti si vidio i tako htio. a ti je nisi ni dotakao. 10 . . smijao s njim. Niz. Ostavila si pustu našu kotlinu i naša najmilija skrovišta.Jesi li ti ono noćas plakao. a sada lutam osamljenim potokom. Pade Ivan u zelenu travu.Ozrene. pa krešti i maše rukama. Gospodu. Ivanka stoji vrh mene.kažem ja. Ja sam je vidio kad je skočila u ponor. Sretam Domu na ulici. Hodam stranama tužan i izgubljen. Stari Čiče sjedi pred kućom. Svu je izubijanu i mrtvu donijeli kući. Strašno je bilo slušati ovo jaukanje ranjena tijela.što si tako blijed i umoran? Postelja ti spremljena.Stoji na litici. a ti ne večeraš. Malo naniže Čičina krovinjara u mršavom vrtlu.Hajde kući! Mnogo ti je zlo. . svu uplakanu. što nema početka ni kraja. A ko bi joj i mogao pomoći? Ko bi smio da se zaskoči s brda na oštru liticu? .Jeste. -----0. umrla Grlica. Grlice. položenu na ljestve. ■ O. lutajući stranama. Neka ti Bog da sreću! .O. sine. Ne osjećam više ni bol ni tugu.Hvala ti. kažem i idem pod Vražju Liticu. Zora blijedi. a poslije zaobišli preko Kalačina i iznijeli je svu razbijenu. Niko ni da se makne. pust krš. sa odrinom u avliji.Gospode. a dolje u ambisima huči izvor Hučke i udaranje stupe u Čalinoj mlinici ozvanja jezivo u zvonikom kršu. moja rano! Ko li će sad majci zapjevati. svi 11prestravljeni. gleda u stijenu nad vrelom. moj veliki prijatelju. Ža-lobno pojanje preplašeno cepti kroz vlažan jesenji dan. Ona najednom vrisnu i poleće u ponor. . .Ozrene.Hvala ti što si me probudila. gdje njegov dah udahnjuje novi život svakom ko ga je spoznao. tebi je zlo. Ležim na drumu povrh Grličine kuće. . Ivanka! Ja se ničega ne sjećam. . i cijela je povorka neka divlja bolna žrtva njemu. .Oprosti mi sve što sam ti nažao učinio! . -kaže on. Po njem pade seja uplakana. a misli rastrgane. Ivanka. na hiljadu muka.Strašno je neko kukao ulicom.kažem ja. Tužno i umorno pjeva svelo lišće u meni. kao dijete s djedom. Evo.I tako mi gledamo. Bacila se s Vražje Litice. Jesenje.Zbogom. Bacila se u ponor s Vražje Litice.Zbogom. . zelene vode. Ozrene.Jest. nemam više snage kao prije! Prije sam se. To ja sigurno nisam bio. a Krivošijin glas tužno nariče. što ležiš tu! . Dolazim kasno kući. sve je prošlo. viđao sam svuda tvoj dobri osmijeh i misao u dubinama i bio si uvijek dobar. . Ozrene? .Sirota! Pokoj joj duši! .čujem nečiji glas. Grom udari u brata Ivana.kaže ona . . ni mjesta ni oblika. Nema više Grlice. moj Gospode. a majka me gleda suznim okom: . Bacila se u ponor. kao vučica! Kolika je samo bol majke! Divlja Vražja Litica stoji nad ponorom. mislim ja. Niz zelene Pružile se livade pitome. Mrtvi leže Ivan i Ivanka. . gospode.završi stari čiča i prekrsti se. O. . Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ^ojGosriode!_______________________ Odozdo niz ulicu pomoli se šarena povorka.

Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja mlitavo. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek! Anđa zaleleka strahovito. strašno je pogledati u raku. Zatvaram oči i osluškujem jesen: krhki šumovi bježe. dođe im malka snaga. negdje na busenju pod šandudom. u čežnji za milovanjem na šiltetu. O. u tvojoj je ruci.govorile su šapatom djevojke. i obadvojica ćemo ostaviti našu lijepu Tihaljinu. osjetivši njegov pogled. Govorim glasno i hodam po praznim konacima.Pričekaj. Bože. odmah ćemo. 1 neka joj se vječno smiješi duša u stranama našim! Avaj! Prošlo je sve! Prohujalo je pijano ljeto. da zakikoćeš pa zavrištiš i zagrcaš u njegovu zagrljaju. pjevajte Grlici vječnu pjesmu o ljubavi i 0 našem velikom ljetu! Pjevajte joj o prolaznosti svega. grlile bi se i stezale međusobno. izlomljene sjenke što škrto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. Kad on zapjeva. traže skrovišta. ili bi ga klele ili blagosiljale! . O. I posljednji dan prolazi. . ponovo će da zazvoni našom kotlinom. Poslije se penjem na tavan i pre-turam neke stare stvari.Ah. . pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom). Za njim se otrgne mnoga suza i ispruže kradom bijele. Sjedam na stijenu i gledam u žutu kotlinu.govorim ja i hitam na stijenu vrh kuće.Tako djevojke uzdišu za njim. I opet tužna tišina i Krivošijino pojanje. a on ih voli sve podjednako. A tamo. A Biber poznaje sve djevojke. Sad. Sjetih se molitve što je čuh ljetos od čiča-Krnje: "Veliki Gospode. na ulaz u tvoje krajeve. nastane trka po avlijama i s kikotom se zaustavlja na vratima. upilji se svakoj u srce. a ja silazim i zaključavam vrata. Stojan će ih otpratiti kroz klance sve do ceste. u velikoj šumi i u sitnom mravu. Pjesma mu najprije zagolica. kikot ' Grozdanin. Opašćemo kao što lišće opada i bićemo zemlja kao i ono. O. Kad on zapjeva sokakom. stvorio si nas od zemlje i svi ćemo biti zemlja. On pronosi sokacima čežnju i ostavlja uzdahe sa sobom. On svima pjeva. na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. Ćute naša skršena srca. u hladnoj jeseni. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. dahti on pod žegom. truhne vlaga po sjenovitim baščama. . I '-----sve će biti kao i prije. a lelek iz brda odgovori joj satanskim lajanjem. razgolićene ruke negdje u konaku. slatko i nečujno. a poslije će natovariti ostatak. Sve se pritajilo.O Gospode. . Jutros rano otišli su majka i otac. Otvaram prozorče na čardaku i mislim: O proljeće Jsto u srcujnosiš toplujradost. i kikot života. kad opet dođeš u naše strane. A on. pa i nasamo. Naš grad. Sjećam se lasta i opet se penjem na tavan. da te opet uzdigne. . probudićeš_GTOz^ -----dana i Groždanu iz dugoga sna. oslabe im noge. sve to Biber čini očima i pjesmom. pa bi mu pale u naručje. Otvaram prozorče pod krovom da opet na proljeće nadu svoja ostavljena gnijezda. bijel cvijet. i cvrkut će im odlijegati našim tavanom. napet i omamljen. s desne strane Rune. zbogom! ' 114 SEVDALIJINA LJUBAV I. Ovaj svijet. 13T Oprostio sam se sa svima. sjena one koju više neću vidjeti u našim stranama. po travku i po čovjeka. . sve će biti kao prije! Samo u mojoj duši mirovaće jedna tužna sjena.Ozrene! Sve je gotovo! . Gledam na Goricu i opraštam se s Goricom: Košćele. bliješti u podnevnom suncu i reže oštre. kudrave kose i zamagljena oka. Stojane! . sa svojim kamenim ćošetima. i život soči sa dozrijevanjem smokve i odrine.kaže Stojan. a u djevojkama nešto zadrhti. ćuti tužna kotlina. Sav ispreturan. vjetar se pritaji u baščama. I po svakoga će smrt doći: po mrava i po medvjeda. prohujalo kao vihor nepovratne mladosti i odnijelo sve osim lijepih i bolnih uspomena. sve niže i opojnije. a noću se budi da se protegne. Zima vreba negdje za brdima. da se opije i splete u grču požude. i saviće gnijezda. I svilene laste letjeće krozzlatno sunce i kroz modre sutone.Šarac umalo što ne prevali. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji! Amen!" XLIV. Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine. uz šarenu prtljagu.viče odozdo Stojan. sa momkom Stojanom. na nebu i u ptičijem gnijezdu. a u očima smijeh.

Sve se pritaji i zanijemi. pa kao da joj razotkri njezine misli. talasa grudi. pokorno. pa se pun. pa se opružila po njemu. zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda.kaže Biber tiho i pruži Fazli staklence. tiho. plahnu je. a bijela i gola minareta. Iša se smiješi sa rukom na razgolićenim grudima. uza svu ovu živost. šargija protuži. glas što pada na dušu kao mehlem. razdrljen i zavra-ćenih nogavica. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu providnu košulju od ćereće. . razliva svjetlo po daljinama i otvara dušu. Iznijela je ćenarče. tužno kao siroče. A kad se mjesec uzdiže. Potok se budi. zaleti se potok u 17žamoru. i zašaputa u lišću. Lopata zahvaća vodu iz matice. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. Baštovan Fazla. od čežnje prevelike. protkiva tamu mjesečina. tiho. To se smiju prikrivene čari Iše Mrahorove. predade se grču medu bijelim i toplim jastucima. napne dah. Biberove sređene bašče pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vječite čežnje. u besvijest. da opet bijesnu i zatrepere sa trostrukom snagom. priteže. u trista živih boja.Fazlo! I on se trza. nešto se smije i mami. davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. A ispod smokve. ispod Huma. biserno. kao džinovi s djevojkama. I ruka priteže grud. tromim i teškim korakom odlazi u maticu. i igra se po ćilimu sa bojažljivim sjenkama. malaksala. usamljeno: Pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. baca lopatu i odlazi pod smokvu. otrže zanosu i sneveseli. a u avliji Iše i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini. onako s nogu. donose tiha noć mekahan i zanosan glas pjesme. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme. djevojački kikot vri-snu sokakom. pljusak srebra prašti po povrću i širi unaokolo svježinu punu mirisa i životne halapljivosti. Iša je sama u avliji. Samo mirisi svježine i cvijeća kao uzdasi dopirahu čak gore do ćoška Osman--age Mrahora. Pritajena daha i pripijena uz demire.Tako djevojke čeznu za Biberom. I dah lišća pritaji se u mahali. on raste. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. uspravi se usred matice posmatra svoju blještavu i isprekidanu sjenu u vodi. i prkosno. čak tamo pod Vihovićima. smiješe se i bjelasaju pod burun-džuk-haljinom. neki veličanstven i nečujan smijeh preli sva srca. izviše se strelovito laste u cvrkutu. za-trepti i malaksa. a mujezin zapjeva na minaretu. a mjesec se razli. a naš grad zasta i preobrazi se u svijetlu njegovu. A u Biberovim baščama. On se zatalasa. nečujan i neiskazan ton u . njegovu milovanju. a matica zašumje sanjivo. ona ispruži ruke u raskošne daljine. Tišina sjede u granje i oživješe vrapci i komšijski razgovori. Jedan uzdah šapnu u cvijetu. priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlače se pod svilenu i providnu haljinu. Iša je osluškivala Biberovu pjesmu sa Paljevina. pade neka sjeta na bašte i na šum visokog Mrahorova jablana. oživješe sjene. a zatim. pa onako skrštenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice. koračaju valovitim gradom i odnose sobom priče u čudne volšebne strane. pruža se po ćilimu. Sirota Iša ponovo klonu na ćenarče. u lišću na odrini. i plav se dim zanjiha i izdiže na niske. A kad plavi suton pade na mahale. bistro. Tiho. pun derta za bez-dano opojnim i nedostižnim. nešto se budi u Biberu. svjetluca na čašicama. a on je spušta pored sebe. ljepši od svih na svijetu. bli-ješte pune jezive i neshvatljive čežnje. zapjevuši on. zamorena daha. oštri čempresi i zaljubljeni jablanovi. Bijele kućice. a potočić kroz avliju zagunda. i podrugljivo se nasmija tišini. pa cvijeće. u pjesmi. Zahvaća ga žalba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio. Biberu. pa tresući se. zapjeva polugasno: Sadih almu nasred at-mejdana. Odmori se! . nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. mili uza nj. klizi po tijelu i talasa krv. pa se napregne. Noć pade. zatalasa i zasta u visinama. pločne krovove. Kao da se i on prikrada. noseći dušu nekud u širine. pognuo se po lopati. pa kao u nekoj toploj omaglici.. Gledah dragu devet godin'dana. a srce zadrhti kao preplašeno ptice. Iša leži zatvorenih očiju. liječi i opija osjećanja. otiče potocima. sa Raljevina. A otud. proteže se i poletje sva ka njima. dok nešto kao bujica ne uzavre. ona je pila tu pjesmu i opijala se. i zaplaka se tiho. Ibrici zazvoniše na česmi. metne ruku pod zavraćenu glavu. širokim zamahom iskapljuje do dna. Bijele ruke Išine poletješe na grudi da umire taj drhtaj. Jedan velik. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivi]e želje. vreo i golicav. ali koji su tu. Raljevinama. pre-dade se njemu. kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjećanja. težak i neprebolan sevdah. pobožne. mezeti i sevdiše pomalo. Vlaga pod ćenarčetom postaje sve toplija. Iša je natopila cijelu avliju. Ona osjeća kako joj studen dah gmiže uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. On nenadno zašuti.. s riječima. razli se glas po tišini nad mahalom i obiđe staračke duše. skriveno. kao da pjeva šapatom sve nešto o Biberu. mjesec se provlači kroz granje. Pa. otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih želja i pijane podatnosti. Lahak i krt vjetar nenadno se zaletje i zažamori avlijom. A Bibir. sam pijucka. raste mu kosa na glavi. sa smi116 ješkom na licu. bolećivo zapjeva kroz tišinu. i s lahkim krikom pade na šilte. zažamori jasno. Noć skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah. preliva se po zasađenom povrću. na Biberovoj šargiji. i Iša zatrepti. tihe i zahvalne. bjela-sa se vragolasto i neodoljivo. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci. otima i grca kao jogunast i sladak dječak. prostrla ga po vlažnoj zemlji. Zajedno s pjesmom. A on. i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lišće i priljubi uz njih. pa u beskrajnom ritmu crpe vodu.

pijane. a u Biberu zabrekta snaga.Zasta pljusak s lopate. one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi. nasmijan. pa opet za-stenje. jer osjeti da nema više ni snage da mu se odupre. preko bokova. u pravcu mahala. bunca u bunilu. pune žudnje za milovanjem do besvijesti. ali nekako sretno i pokorno.. nego i neku strepnju. i omamljen. podvrisnu. dok ona nije počela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na šapat. u njenoj boji ima nešto nebesko.nestade svega. I kapidžik je škrinuo. Biber je bio zakročio jednom nogom preko praga. Ona nije osjećala vatru kao prije. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoše oko nje. ispruža ruke prema njegovoj pjesmi i da se grči na šiltetu. a muhe zundaraju po njoj. nasmiješi se tako blago.Ne zaključavaj kapidžika! .Fazlo. Prolaze i plavi sutoni. promeškolji se. . Fazla prinese mezeluk i rashlađenu ljutu. grozničavu drhtavicu. privuče jastuk pod glavu. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. a glas odnese tišina. Moja draga za ljubljenje bila. kao i prije. koji nije jasno ni razumjela: "Hoću. nemoćna i opijena. od kojih je spopadaše slatka omaglica. Matica žamori. Ona 121je srljala u nešto što nije trebalo da se dogodi. ni tihim šaputanjima. Dani joj prolažahu u groznici. Prolaze dani. liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne tačkice po robi. koji na juriš osvajaše od poljupca dalje. i u istom času ona se pripi uz demire. sa nekim bolećivim tonom blagosti i očinske ljubavi. Tako i večeras. snažno i zanosno kao jablan. I neki naročiti strah osjeti ona baš noćas. u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. i otići će k njemu pod šundudu. negdje u baš120 čama. Samo.šapnu on tiho. Biberu bi najednom teško. Kokoši vrataju od vrućine. i ona se zaplaka. pa da. Mjesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno. zažamori lišće u smokvi. osjeti vreo poljubac. i začas . jer Iša ne može odoljeti Biberovim pogledima. hoću". Prolaze dani dugi i užareni. Cvrćci vrište kao bjesomučni.ču se odozgo jedva čujno. Ona navaljuje na stijenje. nešto joj zabruja u glavi. podmlađen. pa na ćilim pod smokvu. njegov cik pogodi Išu u srce. Kao od straha. sve. Prolaze i noći. naš grad gori u žegama. kao da neka pustoš pade na nj. pa hladuje. U njenom huku ima nešto od pijane žene i vilinskih dozivanja. negdje u vrhovima stabla. ni sama ne zna kako.Siđi . djevojke zapaljena oka i oblik bokova. zapljusnu Bibera i rasplinu se. Do predzoru šapće Biber kroz odškrinuta vrata. izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme. tamo negdje nad Cerni-com. Sva je drhtala. a sunce prekrilo nebo. Ali i to sve prođe kao i proljećno cvijeće. Zamirale su joj riječi na usnama i spopadala je neka malaksalost. dok je Iša Mrahorova onako žedno pružala ruke za njim. a što je opet bilo neminovno i suđeno. po trgovcima. ili da je ostavi. osjeti strah. Nešto poput razvaljenog zijeva zija i klati se čaršijom. na doline. pa zapjeva. Jednog večera Biber pruži cijelo lice kroz vrata. a ona im se podade. ne znajući ni sama šta: da li da je uzme svu. svjetla zadrhtaše po našem gradu. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. neka samo on reče! Ona će učiniti sve.glasu zašuti. i ona je samo molila. oprezno. Fazlo! . a Biber zapjevuši kao preporođen. matica zastudi i lahka jeza hladovine probudi Bibera. a Iša. a žabe preplašene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. Jedina rijeka Runa živo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivača.. odnese ga Mrahorovu dvoru: Sama vehne u konaku Ajša: Sa svojim se dertom razgovara.I Biber se izgubi nekud niz bašče. pa onako živ. i.. nemoćno i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuđenje. A Biber zaroni u maticu na Raljevinama. pirnu svjež vjetar.. pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. a noći! "Moje noći. I glas zadrhta negdje u visinama. O. da se bori sa Biberom.. . Naherena i iskrivljena čaršija kunja nemoćno kao obješena. Iša odškrinu vrata. sluteći nešto i šap-ćući. zadrhta u grudima. moji bijeli dani!" čula je kako pjeva Biber. na Raljevine. Pustiće ga i u bašču. a žene golišave i zažarene. da pobjegne od nje na svoje Raljevine. I otada Iša poče da se bori sama sa sobom. To se sve dogodi tako nenadno. Pod šundudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane. rodi se novi život. One nečujno padaju na grad. šapče nešto što niko ne smije niti može znati do Iše. i nešto. izraste u njemu. podiže ga. i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla: Kad je alma na trganje bila. kad prođe akšamluk. A kad se sjene jablanova otegnu preko Ralje-vine i sunce pozlati nad brdom. mlake. krto. Bašča se sva promijeni. Ali Biberove ruke nisu mirovale.. Biber dipi.Odmah! . zastenje. . izdiže Biber. uznese se i razasu po mehkim i pijanim širinama. a mjesec silazi. udara o njih i suno-vrace sustiže bujica bujicu. Viđaju ga samo do u kasne noći na vratima Os-man-age Mrahora. Skriven i pritajen šapat ispod šundude šuljao se pod . . drhtale su joj noge. kliknu. 119II. Napuklim zvrkom kvrcnu kamičak u pendžer. Fazla razvodi jarke i natapa patlidžane. valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. nečujno pade u granje.

umiljavajući se oko kamenja. veličanstven i starački miran. ne smiju se zvijezde više onako užagreno kao ljetos. pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita. steže je snažno. sjede na brdo. preskoči baštenu ogradu. Dani bistri kao zlatne vode. on tiho. zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi. Mjesec se glasno cerekao. Njega je davila u grlu opora i gorka guka. ne mogu. a nju prose negdje daleko. a čaršija živnula.Bibere. ukazuju svoje žarko meso. Ko zna ko je i kakav je on. neka plašljivost divokoze. da se rastavim sa svojim momačkim životom. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. Jer ja ne mogu. smije se i žabori. Mnoge ćeš noći proplakati. Nećeš biti sretna ako pođeš za me.Prose me.Bibere. Do u kasnu noć svjetluca mu cigareta. tiha i smirena. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. došli su neki trgovci iz Bosne . Biber ne ide Iši više sa snagom zaljubljenog jablana u sebi. kao da se prikrada. Biber se trže. III. pa nekako bradata i vesela. a Biber luta baščama i nestaje ga u pravcu mahala. ujed. Neki tužan mir kao da šumi u njemu. ne polazi za mene! I taj bradati hadžija. Negdje vrisnu ptica. . Biber teško zašuti. pa uinat cijeloj mahali. da je ljulja na krilu i da joj tepa nečujno. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio. pa mu neka tuga. dok on zamišljeno osluškuje žuborenje matice. Nadošla rana jesen. . 122 I tek kad mjesec.. i koji ostaje negdje dolje iza nje. prijateljska. da se daje i otima. Biberova milovanja nekako hladna. predavala se milovanju. prolazi kroz mahalske sokake. pada kao sjeta na dušu. a potok kikotao kao da ga neko golica. Iša ispruži ruke prema Biberu i zajeca. za nekog hadžiju s bradom i žutim sarukom. postaje nemiran. A on je obuhvati mekahno i blago. dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadežna i neutješna pustoš na Raljevine. Iša. kao da neki blagorodni oproštaj lebdi nad cijelim gradom. tako utješljivo i srdačno. Ne mogu. one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. 1 u Išu ušla neka žalostiva slutnja. ne daj me! . bolji je od bekrije Bibera. poljubi je. Biberov šapat i toplo milovanje pretvori se u bijes. strah me od tog nepoznatog hadžije. i Iša je nenadano počela da grca. tuga za prolaznošću. prozebla smokva zelenka.Iša. dok cvrčci vrište u vrbama. ispruži ih. i oni se trgoše. vascijelom svijetu. Plač je tresao i razdirao. umoran i izblijedio. a srce joj se hladi. kao da joj zakopavaju njezinu živu mladost. Biber i ne pjeva više. put zvijezda. Biber se namilovao. i Iša je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i mišica savijena oko nje. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više.šapće Iša i bojažljivo se izvija iz njegova zagrljaja.stabla. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo.Bibere! 124 . Bibere.šapuće Iša molećivo i bespomoćno. Ona je poznavala Bibera. Kasno je više. Iši se činilo kao da je šalju negdje na drugi svijet. i počeo da je miluje svu. . Iša ispruži ruke za njim. prkosni i sočni. gube snagu i klonu. ja se bojim te Bosne.Šuti! I Biber se borio sa sobom. pa kao trudna žena počiva tromo i sočno kipi i vri. Baštovan Fazla zamišljeno maše glavom i ispija ljutu. i pašće prva slana na bašče usnule. koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru. čak tamo u Bosnu. kao što ih je ispružala ljetos za njegovom pjesmom. ali bez onog ljetošnjeg žara. ponese u život još jedan bol da ga liječi pjesmom i samovanjem. i opašće posljednja. kao poslije poroda. Iša se bojažljivo privi uza nj. Rijeka Runa. Najzad se sve stiša i zamoran šum poleže po širini. . Tako cio mjesec. I njih će skoro Fazla da pobere. mine ponoć. tako sudbonosno. Naš grad. čekajući me sama u konaku. nenadano se diže i nestaje ga medu drvećem. A u staklenim i dubokim noćima. pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. iznad bašča u mjesečinu. Biber je šutio. kao da osluškuje nešto. Kao da neka nepomična čama pade na nj. kao da se rodi mrak u njemu.Pa? . nenadano podiže Išu. Sve je tako pitomo i dobrostivo. Ostadoše još samo narovi. pa ne može duže da podnese. Iša je prigušeno jecala. prošarao se sazrelim drvećem. a ona je strepjela kao šibljika. a neki. pa ih ostavio strašnim i bradatim hadžijama. Zvijezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. ispruži ih sa krikom u slomljenoj duši. Naposljetku on reče tiho drhtavim glasom: . A Iša. One su sve vidjele.. A zvijezde su išle s mjesecom i smijale se u krošnji šanduda. odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. sva umotana u zagrljaj. Biber opet teško zašuti. slatki Bibere. pa izaziva bol i zamoran smješak. Prolaze dani. pa sve nekako utanjuju. Prolaze noći a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima. samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan leži pod smokvom zelenkom. . svileno šumi pod Starom ćuprijom 123i. Kad se naš grad utiša i podne u čvrste sanje. Biber više ne pije. popucali od snage. da mu kaže nešto tako važno.

cereka se. on silazi sokakom niz Pomovinu. svrha i razvrha svemu. podatan. i on bezvoljno pode naprijed. samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama. spusti tamburu pored sebe. nad kojim treperi . stari sevdalija. počinju da zjaju nekim prohtjevima. još slade i veselije ljeto. čuje žubor vode. a čini mu se: nije da silazi.A kroz nekoliko dana. I to sve baci mu neku tužnu sjenku na njegovu dušu. Svejedno ima nešto u toj pjesmi što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu.Amin! Dabogda! . eto. u tinjanje žara. i sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada kao zaborav negdje dolje po uzbrujalom gradu i nestaje u mlakom i od mirisa pijanom proljetnom sutonu. kroz neke daleke konake. i sve osta duboko. srljalo očajnički. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi.odgovara Fazla. kao pokajnica. Pusu samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih ko-naka.. i oni se kucaju drugarski. I Biber se zanosi u tople ljetne noći. ni čemu je tu. ispili smo sve slasti ljeta. uzalud se trudi da misli na proljetne poslove koji ga očekuju na njegovu imanju Topalovci. 126 PAMRAV Kad prvi slavuji zapjevaju u bademima na Pomo-vini. pa i njemu. pjesmu samohranih. koji. osjeća šum lišća i Išin glas. u pjesmi. prema krčmi Mare Petljanove. pa se topilo u dumanu ljute. Lagahan vjetar kao djevojačko šepurenje privlači se kroz mehkote mladih vrba. bez glasa i života. polahko. Još jedan dert više. a oko samohrane Bibe-rove kuće pjeva jesenji vjetar pjesmu beskućnika. hadžijska se brada blaženo otegnu i iskesi kroz prozor kupea treće klase. A Biber izvi glas. I opojni miris te ženske podatnosti je me-hlem-lijek. koja sad tinjaju u njemu i koja su spremna da svakog časa kao razularena ergela vjetrovito i usplahireno jurnu u bezdan. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. I pred njegovim očima počinje sve da raste. pjeva: -a Sadih almu nasred at-mjedana. mraz stegao naš grad da srce puca. a iz Biberova odžaka raznosi bura dim kao na jagmu. On se više i ne otima slavujevoj pjesmi. . Baštovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama. pokupljena. A taj bezdan ne zna se ni gdje je. ima nešto što niko ne može da shvati u mahali. Tako Adem-aga Mrahor dođe do krčme udovice Mare Petljanove i sjede kraj vrbaka. Pobijeljeli i vrhovi golih planina. . uputi se preko Šetališta put Zahuma. jer je ta slavujeva pjesma u ovom času tako sićušna prema njegovoj teškoj duši. eto sad. i začas ga probudio u njemu i pootvarao sve mračne konake njegove duše. da vrišti.. topla i intimna pjesma šarolikih nada. Ne zna se ni zašto je on tu. da se ne pusti niz bujicu svojih osjećanja. Njega je probudio u Adem-agi onaj zlosutni pamrav. uz tiho i bolno cilikanje meka-hne šargije. I nenadano se sneveseli. ni u čemu je. vuku se dani puni kiša i prozeble magle. Zaborav-ljaćemo ih zimus po mehanama i čekaćemo novo. pa poče da navaljuje. žena i djeca? To je u ovom času samo jedan do krvi bolan i grčevit 127zagrljaj koji ga drži u životu i ravnoteži da ne odleti. pa ga spopadne teška čama i bol za minulim danima koji su samo u prošlosti tako lijepi i privlačni. van grada. kezi nekakva jareća brada. nego prosto da pliva kroz tu vrtoglavu omaglicu. i orgijalo u defu Sofke Ciganke. pa ni on sam sebe ne može da prepozna. noseći u sebi neki čemer života i bol za minulim ljetom. Najprije ga opija neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima.Dragi Fazla. Šta je imanje? Šta je kuća. pod rascvjetalu senabiju jabuku. svijet od slatkog čemera i žalbe za životom. Adem-agi Mrahoru nešto neiskazano zastruji kroz krv i poremeti mu sve što je smislio i naumio kroz duge zimske noći. I. vidi on kako se nad Išom. Uzalud se on s početka otima tom. Poslije ta zapletena svakidašnjica opet odnekud izbija kao neka teška besmislica koja mu odnosi život negdje u otužnu provaliju vremena. dugo gleda u plamsanje vatre. da mu liči samo na finu žensku viticu. da oživljuje i plovi nekud u svijet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. zato se i prihvaća tako često za čašicu kod Štefice Švabice. pa krto kao uzdah truni latice behara i šumom i željom ženske podatnosti uvlači se mirisom u uzburkanu Adem--aginu dušu. sjedjela je uza nj jedna žena. Uzalud zatvara ba-štene pendžere. pa u mrtav pepeo. Duboko povijena u feredžu. Zima. ludo. prikrila je cio grad. A nešto sve raste kao bujica oko njih. uz plamsanje vatre u starinskom. duboko pod njim i zanijemje. Nešto raz-valjeno i bez dizgina zijalo je u njemu. U isto vrijeme Biber je sa svojim baštovanom Fa-zlom ispijao ljutu u mehani Štefe Švabice. A kroz san. pamrav kopora u njemu. Cio svijet samo je jedan razliven i prijatan uzdah. on je sve na svijetu. klecava hoda. 125 II Biber. bijedom i uplakanom. ocu. širokom odžaku i. tih uz Radobolju. pamravu u sebi. drhtav. još jedna i još stotine čaša i dertova. Ademagi. To negdje napolju. mužu i posjedniku. kako on sam kaže. pali mu krv i pomućuje mu misli. kmekeće i trza ga iz sna.

I sve se zapali od tog glasa. i to bjelasanje raz-liva neku slatku zebnju po Adem-aginoj snazi.Eh. a Ademaga. griješno i slatko. Mara. pa im šum biva sve slabiji i tiši. i od te huke on više ne vidi i ne čuje ništa na svijetu. u Dizdarevu vinogradu. pa kao da zaleprša srce u Adem-agi. A slavuj zapjeva u sočnom vrbaku. spotače se o vrbove žile i sa bijesnim jaukom muklo lupi o zemlju. A kroz tu ruku na Marinim slabinama struji neka neiskazana milina u njegovu nabreklu snagu. još jednu! . pa ga ponese neki vileni. sve se uzbudi i poletje put zvijezda. Boga mi . 130 . kao daje slavuj u plamenu.šapne Adem-aga tiho.miris proljeća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima.Bježi! Bježi! kažem ti. i sve se opet smiri. . I od tog dodira nešto joj struji cijelim tijelom. . I šum Radobolje kao da se opet pritaji. Začas. Nema briga. pa da prepukne. protegne mu se snaga pa zabrekne. ni bjelasanje Marine haljine.zaleleka Mara. Zatim. jurišao kao sumanut. Sve je probuđena želja u tišini.Ajme meni. izgubi se u tihoj noći. jer i sama Mara pored njega u taj čas izgledala mu je kao bijela koza što se zaskače na nj i ogavno kmekeće. snagom vala. nešto da je vidi. oču se kao ljubavno dogovaranje. 128 ne vidi ih niko. kao otkinuto i zalutalo parče oluje. a stolica vrisnu i pršte.Nemoj! Za mira Boga. A u njegovu naručju to nije više udovica Mara. a kad Adem-aga ne imade više što da baca ispred sebe. I sav taj bijes. Pa i glas joj topliji nego li obično.Mare. skrivena pod orahom. i izbavlja je od jata nekih nevidljivih tereta što nalijeću na nj. osveta li. a u širokoj noći zapara jedan bolan krik i izgubi se u visinama. Adem-aga. a tolika je tišina da mu glas neobično iznenađen upada u nju. lomio im i mrsio granje. pa nesigurna koraka. smrviću i tebe ako mi se ne ukloniš ispred očiju! . Izgubiše se oštri obrisi brda. Stade praska drvenog stola pred njim. Nešto. pjesmu od plamena. . Ona vrisnu i jedva mu umače. . Čuo se samo jasan i vječiti šum Radobolje kroz tihu noć. Čaše ciknuše. i taj val rastao je uporedo sa svakom čašicom rakije. raširenih ruku i luđačkih svijetlih očiju. Ta suton je. Kao daje smrt prošla kroz proljetnu noć i ostavila za sobom žalostan trag. nego nekakav opojan i živ plast plamena što ga upija u se i sagorjeva. Pusto mi je bez tebe. bijes li. pa omakne iz srče. sad nekud podrugljiv i obješenjački. i tišina se još jače profini i pritaji. duboko potegne miris iz ruže. učinilo joj se da kroza san čuje neko bolećivo dozivanje: . I tako Adem-aga počesto zove Maru. Marina haljina bjelasa se kroz bašču. pa opet utiša i oču se tih razgovor. hitajući za njom. zavrati glavu. . a jedan drugi odgovori mu čak odozdo iz Dadića bašče. T u njoj se nešto probudilo kao uštinut jogunluk. Ko zna iz kog je ranjenog srca ponikao. i njemu se činilo da mu čuje bjesomučnu huku kako se približuje. tako se osjećaše u taj čas. a Mara dipi kao srna i donese mu crvenu ružu kao krv. dodiruje mu lice kudravim bičevima kose. kucnu prigušeno kao šapatom. a zvijezde kao da se primakoše zemlji. a ona sva miriše dahom i plodom sočne zemlje u proljeće. jest. a sto se diže u vazduh i pljusnu posred Radobolje. ali on više ne osjeća draž tih vitica.Bona Mare. O Adem-aginu dušu objesi se neka pusta praznina. podupre je rukom. a ruka mu utonu u podatne Marine slabine. Slavuj zapjeva. Nešto se zakocenulo u njemu. pa drhti. nema misli. sjedjela je uvrh bašče i sa nemirnom zebnjom očekivala šta će učiniti Adem--aga. Mare! . Nenadno kucnu šargija gore u prisoju povrh bašče. pa osjeća kako joj grudi dodiruju košulju. Učas. šta mu bi! . Tek negdje pred zoru. bježe u suton srebrnih derdana.govori on poluglasno ispod jabuke. pa gori i doziva. Mara duboko uzdahnu i oču se šum Radobolje. nemoj! . hee! Crne sjenke sletješe na krošnje stabala. snažno ustreptalih i sa vatrenim očima. Adem-aga se hrvao sa vrbama. Lagahno prevlaci on ružu preko brka. ni šumorenje Radobolje. pomračuje mu svijest i pobješnjuje ga u divljine. Ožeže ga kao bol i on nenadno pobješnje i poče da krši Marinu snagu. Ali on se nije više javljao.kaže Adem-aga sasvim tiho kao da se boji da ne pobuni svoje pritajene želje u tišini. i taj drhtaj postaje 129sve vreliji i ukočeniji.moli ga Mara i umiruje svojim raščupanim viticama kose. Odnekud izdaleka čini mu se da čuje slavujevu pjesmu. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. . da ga zaguši. Svud unaokolo zašumi oko njega. pa zapali cigaru. pode put Mare. pa se pritajeno šćućuriše u njima. Mlada udovica Mara Petljanova brekti u pruživom hodu i titra u lukavom smiješku. kao zagolicani razbludnom pomisli. i ovaj pamrav opet se pojavi odnekud kao zla slutnja. sve se pokri plastom smirenja kao tamnom sjenkom. škripnu zubima. vruć vjetar.Jednu ružu. sjedi do mene! Tako. Mara oču prasak i vrisku mladog vrbaka. a nešto što mu rakija odnosi dušu i mehku proljetnu noć. pa joj je i korak nekad čvršći i bješnji.govori on jetko i pjenušavo kao da samim svojim glasom hoće da smrvi sve što mu padne šaka. pa mu milo da je vidi blizu sebe. pa kad mu donosi rakiju. Adem-aga steže stolicu pored sebe kao da se boji da ga bijes ne odnese. zadrhtaše jasnije. I kao da je neka sila privlači snažnom Adem-agi. Jer Adem-aga mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana. poče da se diže u Adem-agi.

sač za pečenje hljeba na ognjištu i saksija za pečenje pite. umotana u šarene ćilime. čekala još samo da joj Šaćir-aga osedla staru bedeviju Mrkušu. . gotova. koja je toliko mirna i ravnodušna da se komšijska djeca. i njegovo bogato imanje Grabina. pa da on sa svojim Džigitom ode nakraj svijeta gdje ga niko ne poznaje. eto. visili su: škip. Svijet! Ta on zbog svijeta i napušta šeher.Spremajte se! Sve spremajte! Vežite prtljag u bale! Odmah idemo u Grabinu. On sav gori. Na svome vatrenom vrancu. ponosno zakočio. Sluškinja Fata. kao ljubav.. Malo mu je zar što im je svojim svađama po čaršiji sreću zaustavio. nije ni da leti.čudile se komšije. ja sam vala. Šaćir-aga Pla-vić jaše kroz čaršiju. Raz-bješnje se kao da mu neko Džigitu zabode nož u srce. Neka pozovu još i Vej-sil-agu Voljevicu sebi u pomoć. Zbog njegove naprašite ćudi prozvali su ga i Hršumom. ljudi ljudski! . Nije samo da jaše. nego ih još muči cijelog života. Na drugom opet tepsije sa santračem. Saćir-agina majka.Baš si hršum i prznica. Jednog dana u čaršiji reče mu Vejsil-aga Voljevica: . ljudi. izgubila pamet. Na trećem konju opet.Voli on njega. Iz Džigita biju vatrene varnice. tog časa na Mrkuši obadvije krenu put Gra-bine.Šta će mu ovoliki prtljag za selo. slabo osvrtali na to: Zabodice su postajale sve češće i žučljivije. Bog s tobom. Šaćir-aga izađe van sebe. neka kuću pretvore u berbernicu Muje Trklje. . Neki su zastajali začuđeni.usudi se žena da mu primijeti molećivo. On se ne obzire ni desno ni lijevo. mušterija onom tvom Džigitu. Na ovakvo njegovo držanje mislio je da mu daju neko pravo dobar glas stare. čim im se ukaže prilika. nego podbada. I ona. dok se žene sve u žurbi pripremiše za jmt. Grabinu! Za Džigita bih dao i ženu. U njegovoj duši šija ponos. a ti odmah kao stršljen. Tako jednog jutra. bona Mare! . razigrao svoje čelične damare. Konji su čekali pod tovarima vunenog namještaja. šalili se s njim i podsmijevali mu se. upade Šaćir-aga u avliju svoga doma kao grom iz vedra neba i. baš bi se lijepo proveo. a Hršum sve zaobadaliji.Šta! Mušterija Dži-džigitu! Eh. gunđale su sebi nešto pod nos i iznosile namještaj u avliju. dvije šiljate gvozdene lopate. a plašljive glave proviruju u čudu kroz pendžere. a neki opet nasmijani posmatrali su povorku. Uz pomoć Fatinu spremi se i stara kaduna Aiša. Neka vidi čaršija kako jaše Šaćir-aga Plavić. Šaćiraginica. . jedan veliki bakreni kazan i dva kazandžika. U čaršiji su poznavali Šaćir-aginu osjetljivost i njegove mahane. oštapljene kao dvije kusaste rode. Staru kadunu popeše pred vratima na Mrkušu. ljudi. nosila je cijele bale namještaja i bacala ih nasred avlije. plah i ograničen. a otišao bi i u pasija preskakala. . osim onih prvih sa mekahnim balama. žalosna ti sam! . a u Šaćir-agi nešto raste kao plima. nije još ni proljeće! Šta će nam svijet reći. jedan šiš za prženje kahve i krošnje sa bakrenim posuđem: sahanima. više nego svoju Grabinu. pa ne zna sirota za šta bi prije prihvatila. ljudi! Pa ja tebi da prodam . provlače ispod njena trbuha uz ciku i kokotanje. Na riječ "svijet". ali nepopravljiva prznica. pokrenuta hirom nabusitog Hršuma.Ma šta. plašljiva kao kokošica. pa zar mu ni u njegovoj rođenoj kući taj svijet neće dati mira. Naposljetku je došlo do toga da se isposvadao sa polovicom komšiluka i sa gotovo cijelom čaršijom. ćorava u desno oko i kozičava lica. usjed133jelice. . A on mušterija mom Džigitu! Eh. Cijela čaršija izgleda mu nekako sitnija i trošnija nego obično kada svraća u berbernicu Muje Trklje. Džigitu. čeka pored nje da. naročito u posljednje vrijeme. nekad veoma poštovane porodice Plavića.iščudava se Šaćir-aga i ne može da shvati toliku drskost Vejsil-age Voljevice. zapali svu kuću svojom vikom: . i staru majku. naćve. prava junačka pojava. negdje pred dolazak prve laste.Ama kakvu Grabinu. Uz kadunu je i nerazdvojna mačka Zeka. A Džigit kao da to osjeća. kao krila.K'o da se ne misli ni vraćati . Nije bilo šale. i . . Zavijena u feredžu. Dućani sa ćepencima šćućurili se od straha da ih njegov Džigit ne smrvi. Ah. Njegove dvije sestre.Mare! O. bolan.planu Šaćir-aga i zapjeni od bijesa. Naposljetku se okončalo i spremanje prtljaga. Čeljad se uskomeša. ljudi. Šaćir-aga kroz kratko vrijeme dovede seljake s konjima i natovari prtljag s njima zajedno. đugumima. bolan. Ali u čaršiji se.Šaćir-aga.i sve. Šaćir-aga je u stvari bio dobar čovjek. a opet obuzdava konja da se ne razleti od silne snage i obijesti. Da Vejsil-aga nešto nije star i viđen čovjek medu ljudima. svakakva ti svijeta ima u nas! 132 . ona je sjedeći na avlijskoj sofi. Na jednom konju opet stršila je okrugla sinija i razroki sadžaci. Šaćir-aga. sav cepteći od bijesa. . Čovjek te pita bi li prodao Džigita. 131DZ1GIT I. baš u rano proljeće. sa zajapurenim osmijehom na licu. pa udara čivtima. himbut za nešestu. lenderima i ibricima. Neobična i šarena povorka krete se kroz grad. kao uinat. koja zbog svoje duboke starosti ne može da uzme učešća u spremanju prtljaga.

134 Naprijed su išli konji pod tovarima, za njima na primjetnom odstojanju kaduna Aiša, zavijena u feredžu i u žutim, sa crvenim kićankama na kljunovima, ženskim čizmama. Pred njom na unkašu čuvala je njena nerazdvojiva Zeka i uznemireno zvjerala po ulici. Za njima opet išle su dvije Šaćir-agine sestre sa sluškinjom Fatom, sve tri pokrivene žarovima i sa gustim koprenama na licu. Sam Šaćir-aga ostao je još kratko vrijeme u aharu, sedlajući svog Džigita, a zatim je zaključao kapiju, veliki ključ turio za pojas i vinuo se u sedlo Džigitovo. Njegova prkosna pojava promakla je čaršijom, mimoišla njegove i na puškomet pred svima krenula put Grabine. Ta Šaćir--agina Grabina udaljena je od grada svega četiri kilometra neravna konjskog druma. To je i njena prednost i loša strana ujedno. Prednost utoliko ukoliko je bilo lahko žensku čeljad opremiti u nju, a loša strana opet utoliko što je vatrenom Džigitu bio taj put takva igračka da se nije mogao ni da zagrije. Tek kada bi Šaćir-aga išao u udaljenija sela svojim kmetovima, Džigit bi imao prilike da zapjeni od puta i silne udarljivosti. I sada se Saćir-aga zaboravio, pa pustio Džigitu na volju da ide u Borovčevinu. A povorka daleko ostala iza njega. Rano, vlažno proljeće. Drum mokar, a plotine napupile, pa soče pod blagim suncem. Nešto kao nada, kao snaga, napinje grudi, a opet nešto kao tugaljiva omama dohvata se čovjeka i rastužuje ga bezrazložno. Nešto slično do-može se i Šaćir-age, pa zaboravi i na svog Džigita i bi mu žao čaršije, i ljudi, i Trkljine berbernice. Ali u tom času ukaza se njegova kula u Grabini i njegovi vinogradi, i sva tuga iščeze bez traga. Nešto tako srcu priraslo bilo je u toj strani gdje se uzdizala njegova kula. Tu se negdje skriveno smiješilo davno mu djetinjstvo, njegov stari otac, rahmet mu duši, sjedio kraj odžaka i savjetovao ga, vinogradi pod kulom uzdizali mu opet ponos imućna čovjeka i podsjećali ga na dužnosti i brige domaćinove. 135Raštrkani, bijeli oblaci lelujali se pod neobično plavim nebom, a obradovane ptice dozivale se po pučini. Njegovi su daleko izostali iza njega, dok je on razmišljao o Grabini i prošlosti. Upravo u to vrijeme dok se sve ovo događalo, pred niskom i čađavom, potleušicom što su je seljaci nazivali krčmom, sjedio je stari Ante Dronjak i provlačio likove konce kroz istruhljenu oputu. Napleo je toliko lika oko opanaka da su mu izgledali kao dva svračja gnijezda. Sa krovinjare se dizao plav dim i vrapci zamorili u vrbama. Odozdo sa česme čuo se brz šum vode. Ante baci pogled niz drum, široko zinu i pusti neki neobičan glas poput mačora. Džigit je bijesno kresao uz drum, a za njim, čak dolje do Pudarnice, iako već zašao u godine, nazirao je Ante svojim gorštačkim okom kako se miče šarena povorka. - Jes' Šaćir-aga sa svojim, Isusa mi! O, Mande! - Oj' - odaziva se lijeno žena iz krčme. - Evo Šaćir-aginih! Ih, ih, za mila Boga, pa kud ranije! Krčmar Ante Dronjak, Šaćir-agin najsiromašniji kmet, nije nikad bio načisto s tim da li mu je milije da je Šaćir-aga sa svojom porodicom u gradu ili, pak, u Grabini. Istina, kad su oni ovdje, on češće omasti brk pitom i pirjanom, pa i običnije mu je. Ali opet, Šaćir-aga naprasit, pa da Bog učuva. Džigit iskrsnu pod vrbe. - Ante, kahvu! A u Anti nešto poigrava; smije se, i svaki čas ukazuje mu se onaj jedini i pocrnjeli zub u vilici. Šaćir-aga stegao crne i guste obrve, pa se Ante ne usuđuje ni da ga ljudski upita za zdravlje. Dok Šaćir-aga posrka posljednji findžan kahve, žene s konjima minuse šutke kraj krčme. Siđoše još nekoliko koračaja niz drum i odahnuše od puta. Pred njima 136 T se kočila stara Plavića kula, visoka i siva, sa vratima na ćemer i pozatvaranim pendžerima. Šaćir-aga dotrča da skine majku s Mrkuše, otključa kapiju i, bez riječi, vrati se natrag pred krčmu. 'C f II. Prvih dana u žena pune ruke posla. Krečili se zidovi, prali se podovi, tavanice i musandere, mela se avlija i sadilo cvijeće po sofama. A Šaćir-agu spopala samotinja sjedeći pred Antinom krčmom. Da hoće bar da ozeleni, činilo mu se pola bi mu osame nestalo. Tako on sjedi, nenadano se diže i odlazi Džigitu u ahar. - Hej, Džigo, Džigo, Džigiću moj! - tepa mu Šaćir--aga i miluje ga, a on se prosto smije na nj i veselo kopa nogom kao da mu pruža drugarsku ruku. - Hej, Džigo, razgovore moj! Džigit je Šaćir-agi jedini iskreni drug i prijatelj. To nije konj, to je soko, vila. A pametniji je i od kadije što sudi u mešćemi. Kad na Šaćir-agu padne čamotinja i obuzme ga neka nepoznata tuga, on i nehotice pogleda kojoj čaši u dno, onako ispotaje, zavučen u tamni budžak krčme, razbije dert, a zatim izljubi svog Džigita, vine mu se u sedlo, pa poleti kud ga oči vode. Džigit bjesni, rahvani, a Šaćir-agi se čini da leti ispod oblaka, da preskače brda i doline. I tako leti, leti, pa najednom osjeti umor, postane opet obični Šaćir-aga Plavić, i klone u sedlu, zadrijema. A stari prijatelj Džigo to osjeti, uspori hod, primiri se, pa uvije kičmom i drži Šaćir-agu u ravnoteži.

Takav je, eto, Džigit. Naposljetku raspuče i proljeće, izvuče se iz svoje sočne kore, a Šaćir-aga prionu da obrađuje imanje. Po cio dan žene mijese hljebove i vare pirjane u kuhinji, 137a on pred težacima po vinogradima. Čim sa posla, Šaćir--aga u ahar da obiđe Džigita, a zatim pred krčmu. Tako mu prolazi vrijeme. Tako mu izmiču dani nejasnog na-danja i pritajenih borbi u njemu. Iako Šaćir-aga nije kukavica, u posljednje vrijeme čini mu se kao da mu za leđima raste neka zavjera. Neko se zavjerio protiv njega, pa mu ne da mira. Očas mu se neko u krčmi učini sumnjiv, a on počne da ga podozrivo pogleda ispod svojih gustih vjeđa. Poslije upre oči u jedan predmet pa kao prikovan ostane tako po pola sata. Najednom se trgne i osmjehne, pogleda po krčmi i počne da priča 0 Džigitu: - Pasmina je to. Hej, ljudi, nije to šala. Konj od dobre pasmine isto je što i čovjek od dobre porodice, od dobra soja. U svemu ti i svačemu ima razlike. Eto, rečemo ti, Vranac Alage Bijelića. 1 to ti je, brate, dobar konj, ali Džigit je Džigit. Njemu nema premca, pa basta. Seljaci slušaju, mlađi se podsmijevaju kradom, a Šaćir-aga zapao u vatru pa priča: - Sinoć se upravo uvodim u san, a on udara kopitom o dasku u aharu. Čujem kako zvecka sindžirče. Siđem dolje, upalim lampu, a on se osvrte, ugleda me 1 veselo zarza. Ništa mu nije falilo. Htio je samo da me vidi, da ga pomilujem, pa eto ti. Ovo nekoliko pohvalnih riječi upućenih Džigitu razveseljavaju Šaćir-agu, on ostavlja krčmu i sav sretan i smiren, sa sviješću dobrog domaćina, hoda po vinogradima, gleda i nadgleda kako mlade seljanke pod Fa-timinim nadzorom beru trešnje. I žena mu je sišla u vinograd. Plašljivo i kradom pogleda ga ispod oka: "Minulo gaje, hvala Bogu", pomisli i pogleda ga slobodnije. Ali i najprijatniji smiješak bio je u stanju da katkad Šaćir-agu baci u ono nejasno stanje slutnje i podozrenja. Svi su primijetili ovu promjenu na Šaćir-agi, ali niko joj nije znao uzroka, pa ni sam Šaćir-aga. Jed138 nostavno naišlo bi na nj i minulo bi ga. 1 to je sve. Neka pomisao iskrsne u njemu, kao na primjer: "Uginuće ti Džigit", ili: "Nesreća vreba na te". I stvarno ovo je govorio neki glas, samo Šaćir-aga nije bio načisto s tim: da li govori taj glas u njemu samom ili mu šapće odnekud. I što se god dublje zalazilo u ljeto, ovaj zlobni i nevidljivi šapat bivao je sve češći. Kao da se svojom slutnjom navadio na neko veliko zlo. Katkad bi se pričinilo Šaćir-agi da mu se ovaj glas zlobno podsmijeva, pa ga opet hvata u svoje kolo i potpuno vlada njim. On se isprva otimao, trzao, gonio ga, misleći na svoje poslove, Džigita, ili ma što, ali ovaj zlobnik izabrao bi tako strašne zabodice pred kojima se kršio svaki otpor. I ovaj glas, jednog vedrog, ali kobnog dana, dosluti nesreću i po Džigita i po Šaćir-agu i po cijelu njegovu porodicu. Tog dana ovaj glas naročito se nekako okomio na Šaćir-agu sa svojim strašnim zabodicama. A njemu se stislo, spopala ga neka nemoć i očajanje i suzila mu pogled do pod nos, u nešto crno i neizbježno. Nigdje nikog. Samoća. Milovao je Džigita, pa ga i on nekako tužno pogledao kao da predosjeća neku nesreću. I Šaćir--aga prekrati sve sa nekoliko bezvoljnih koraka. Ude u Antinu krčmu, sjede u budžak pa slomljenim teškim glasom zapovjedi: - Onog mog, crnog! Napolju treperi život, igraju se sunčevi zraci i šušte krošnje vrbove, uz dalek šum vode na česmi, sunce se probija kroz crno prozorče, a Šaćir-aga sjedi u vlažnoj i niskoj krovinjari, zavučen u svoj budžak, i ispija crno vino, teški grijeh. Grijeh svoj, svojih predaka ili sotonin. On pije jer ga neka nevidljiva sila tjera na to, sila što je kao kvrga sjela na njegovu dušu, pa mu ne da da sretnim i otvorenim pogledom gleda bijeli svijet. 139Prolazi jutro. Sunce izmiče kroz prozore, a Šaćir--aga jednako teško pije i šuti. Ante je zabrinut, ali nijem i poslušan kao rob. I u Šaćir-aginoj kući doznali su da im sam domaćin sjedi u krčmi, pa im teško kao prema glavi. Šaćiraginica se previla, pa gleda u krilo suznim očima, a sestre mu natmurene tumaraju iz konaka u ko-nak, iz kuhinje u kuhinju, iz avlije u bašču. Kao da očekuju kakva nemila gosta. Jedina mu majka, stara ka-duna Aiša, ništa ne sluti i sjedi sa svojom Zekom u konaku kao zaboravljena. Prolazi i vrijeme ručku, a Ša-ćir-aga ne dolazi kući. Sunce naginje zapadu, a njega jednako nema. Osjeni jablanova otegoše se, a sunčevi zraci se oduljiše i pozlatiše kad on izbi u avliju. Šaćiraginica skoči pred nj. - Snesi mi silah i kuburu! Idem u Polog - kaže Šaćir-aga mrko i teškim glasom, pa, i ne pogledavši je, nesigurna hoda ude Džigitu u ahar. Šaćiraginica, blijeda kao krpa, preklinje ga da ostane: - Ne idi, moj Šaćir-aga, živ mi bio! Sanjala sam ružan san. Ne idi danas u Polog: ima još dana u Boga. Ta kmetovi će i sami doći. A on i ne odgovara. Šuti i sprema konja. Još časak, i Džigitove kopite zakresaše drumom povrh kule, a Šaćiraginica zaplaka. Sestre mu kao dvije nijeme i tužne sevlije ostaše na avliji.

U Polog vode dva puta: jedan preko Meoljine, kraći, peo se krivudavo i strmo, a drugi duži nešto ravniji, vodio je preko Borovčevine. Samo ovaj drugi imao je jednu mahanu: upravo ispod samog sela Borovčevine, što leži na platou, probija se on kroz stijene u duboko presječen divlji goli tjesnac, pun škripova i prerezan suhom potočinom. Strašna i jezivaje to divljina u kojoj glas zvoni kao sa onog svijeta. A Saćir-aga ne bira put. Pustio Džigitu na volju, zaboravio na ovaj svijet, pa juri, leti. Krš ozvanja pod bijesnom Džigitovom kopi140 tom, a stijenje odgovara bijesom, smijehom i lavežom. I baš tu, upravo negdje pred suhu potočinu, Šaćir-aga izvadi kuburu iza pojasa, podvrisnu i opali. U isti tren Džigit se trže, bolno jauknu i posrnu naprijed. Šaćir-agi pretrnu srce. On se povi po njemu. Zanos se u tren rasplinu i užasna pomisao ožeže mu mozak. Jeka od pucnja zagrominja se u kršu i nasta kobna tišina. Džigit opet jeknu. Šaćir-agi kao da puče nešto pred očima, dah mu se nape u grudima i nasta neka divlja borba u njemu, borba prijegora, ponosa i ljubavi. Stvar je bila jasna: Džigitu je zapela noga u škripac i prelomila se u snazi naleta. Džigit ponovo jeknu. Šaćir-agi se za-vrtješe suze i umalo što ne zarida iz sveg glasa. Ali se supreže, poče da mu dršće usna i ruka na kuburi. Džigit ga bolno pogleda i nemoćno obori glavu s teškim uzdahom. Najednom, ne znajući sam što se dogodilo s njim, on leže po svom drugu, pade mu oko vrata i zarida, tresući se sav kao u groznici: - Hej, Džigiću, sirotane moj! Hej, rano moja nepre-bolna! Šta, zar Šaćir-aga Plavić da plače kao žena! ote se on i pogleda po pustoši. Sam. Samo golo stijenje zuri u nj i u sirotog Džigita. - Jest. Oplakao sam i sebe i Džigita - reče on jedva čujno, steže srce, drhtavom rukom poteže kuburu i stade pred Džigita. Dva strašna oka, puna molbe, očaja i bola uperi Džigit na nj. Šaćir-aga ne klonu, naperi. Metnu ruku na oroz i jeknu, jeknu kao ranjen, i omače. Pucanj vrisnu, a on, i ne osvrćući se, naže ka Grabini. Za njim zaurlaše hiljade glasova, cika, smijeh i đavolji kikot krša, a zatim se sve utiša i zinu mrtva i hladna pustoš iz klanca. 141III. Šta je soko ostriženih krila? Šta je čovjek bez oči-njeg vida? Šta je junak bez svijetla oružja? Staje hodža bez bijela saruka, Šaćir-aga bez bijesna Džigita? Šaćir-aga Plavić nije sebe više ubrajao medu žive ljude. On se živ pokopao u svojoj Grabini, ne mareći ni za svijet, ni za svoje bogato imanje. - Ante, onog mog, crnog! Šaćir-aga u vinu traži zaborava. On u vinu sanja 0 Džigitu, prelazi na njemu brda i doline, zapjeva, pa se najednom rastuži i rasplače kao malo dijete. - Isuse moj, šta bi od našeg silnog age! - čudio se Ante. A Šaćir-aga po cio dan u svom tamnom budžaku. U kući žalost kao za pokojnikom, a imanje pusto bez njega. Žene kao sirote idu po vinogradima, zaraslim u travu i korov. Kao da je sve prokleto. Nema više ni straha ni trepeta u kući. Šaćir-aga je bio kao mušica. Nikom ni u oči da pogleda. A opet se niko ne usuđuje da mu šta primijeti, da mu prebaci. Ali ne od straha, nego od žalosti. Došla i berba. Sve cikti od veselja, a Šaćir-aga kao smeten, ne umije ni da kiridžije pogodi. Sišla jesen u kotlinu, tuga maglovita, beskrajna, a Šaćir--aga u budžak, kuća u beznadežnost. Tako prolaze dani. 1 gora počela da opada, a Plavićevi još u Grabini. Žene se zaželjele komšiluka, pa pomriješe od osame i čamotinje. Preklinju Šaćir-agu da se sele u grad, a on samo odmahne rukom, pa u Antinu krčmu. Katkad po cio dan prosjedi sam u konaku, izgubljen i mučaljiv, po cijele sate ide uza sobu, niza sobu, pa se zavali na sećiju i gleda u tavanicu. Nije mu ni lahko. U čaršiji se sigurno već sve saznalo. Ko zna šta se sve tamo ne priča. Zar Šaćir-aga Plavić polomljenih krila da izađe pred one nabodice i ukoljice. I on je sav svoj duman i jad topio 142 u Antinu vinu. Prestao već odavno da govori o Džigitu. Nekad ga je uzdizao iznad cijelog svijeta, bodrio mu ponos i snagu, a sad ga vino uzdiže iznad neke crne provalije savjesti i zlih slutnja, drži ga u kandžama nad tim ponorom, dok se on bori, hrve, savlađuje i pobjeđuje, da poslije pijane borbe druga provalija postane još dublja i crnja. I sve tako. A jednog dana, pijan i raspojasan, Šaćir-aga ude u avliju i zagrmje: - Spremajte se! Odmah se spremajte! Fato, veži prtljag! Hajd' mičite se! Ta niste se skamenile. U ženama nešto zaklikta, ali nove, crne slutnje ugu-šiše ovo kliktanje nenadne radosti, i šutke počeše da se spremaju za put. Ante je domalo doveo brđane sa konjima. Oni su i tako krenuli po brašno u Kamenik, pa onako uzgred, dobro im došlo da potovare Šaćir-agin prtljag. Kroz jedan sat povorka se krenu. Ovog puta Šaćir--aga je išao posljednji, uzbuđen i omamljene svijesti. Nešto razbijeno i očajnički nosio je u sebi put svoga rodnog grada, koji mu sad izgledaše nekako stran i nepristupačan. - Eh, heej! - uzdahnu Šaćir-aga i osloni se na stijenu kod Bijele pudarnice da savije cigaru duhana. I tog časa učini mu se da se sasvim prikuči svojoj tragediji, ugleda joj svu jezovitu nagona i trže se. Htio je da viče, da vraća konje u

Grabinu, ali su mu samo drhtale zgrčene usne i poigravala cigareta u rukama. Eh, da je barem ostao u selu da mu svijet ne gleda sramotu! Tako je Šaćir-aga Plavić došao u svoj šeher. Isprva ostajao u kući. Mučilo ga teško. Muvao se po konacima i noću izlazio u bašču, dok jedne noći ne preskoči kapiju i ne izgubi se u pomrčini. Naposljetku poče i danju da izlazi. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, niko mu i ne spomenu Džigita. Štaviše, ljudi ga sretahu otvorenije 143i prijaznije negoli prije. Kao da su na sve zaboravili. Vejsil-aga Voljevica upitao se čak s njim prijateljski za zdravlje i, onako iz običaja, raspitivao ga o ljetini. Tako Šaćir-aga presta da zazire od čaršije, ali se ipak sve rjeđe vrdao u Trkljinoj berbernici. Po čaršiji se pročulo da se propio. Viđali su ga kako se krije po krčmama na drugoj strani. Kući je dolazio u kasne sate, tiho i nečujno. I dok su svi spavali, zaticao je on svoju ženu, presamićenu kao u kvrgi, kako ga, blijeda i iznurena, čeka u polutami kraj ufitiljene lampe gaznjače. Katkad se pijanom Šaćir-agi činilo da gleda pred sobom nijemu utvaru, a katkad opet najbolje stvorenje na svijetu. Prema tome, nekad bi Šaćir-aga lijegao u dušeke mrk, zlovoljan i zloban kao džin, a nekada bi se opet raznježio i, prolijevajući suze žalosne, milovao svoju Šaćiraginicu. Ne prođe ni pola godine po smrti Džigitovoj, Šaćir--aga prodade Polog. Za Pologom zaredaše druga dobra: mlinica u Omoljci, podvodne bašče u Mekama, njive u Strugama. Osta se na samoj Grabini. Šta! Zar i Grabinu prodati? U njemu nešto prepuče. On sve pregorje i utonu u vino. Nazirao je crnu tačku pred sobom, koja se stalno širila i postajala sve crnja. To je bila šuplja cijev njegove kubure, skrivene duboko za pojasom. To je bila njegova sudbina. U piću poče koješta da mu se pričinjava. Neka crna nevidljiva ruka vukla ga mrtvom Džigitu u škripove podno Borovčevine. Žena mu plakala negdje u daljinama i dozivala ga preko vode. Ljudi hitali pod nekim mrtvacima i domahivali mu. Crni davolić igrao pred njim na stolu i plazio mu jezik. Neko mu sjedao na pleća i upirao mu odozgo u tjeme. I on se trzao iz dubokog pijanstva 144 u praznoj krčmi, dok je napolju u gluhoj, dubokoj noći zviždala bura, ili pljusak šibao po gradu. Jedne kišovite noći jedva ga vino savlada. Naposljetku poče da ga hvata i pušta naizmjence. Šaćir-aga se borio. Približavao se činu svoje odluke. Šta? Zar i Grabinu da proda, pa da tuđin seta po njoj! Zar svoju staru majku pod starost ostaviti bez hljeba u kući! Nikad! Bolje ovako. I Šaćir-aga steže držak od kubure za pojasom. Pijanstvo je raslo kao crno more, ljuljalo ga, pa opet svijest rezalo krvnički, nemilosrdno. I samo ove dvije igre, jednostavne i strahovito snažne. Misli se ste-gle u čvor, a najednom potonu u moru zajedno s njim, da ga opet iznesu na čistac i udare s njim o nešto što je gore od ikakve stijene: o smrt. Šaćir-aga se diže i zatetura prema vratima. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, odlučio je Šaćir-aga stojeći nasred avlije. Svijest mu je bljesnula na mahove, a predmeti rasli pred njim. Zid, što se bjelasao dolje udno avlije pri sijevanju munje, činio mu se nedohvatljiv i visok do neba. On se, onako u polusvijesti, zagledao u kuću. Kao kroz neko daleko sjećanje projuriše ispred njega lica njegove porodice, ali on steže srce i pođe put ahara. Uđe. Mrkuša se plahnu i uzduha. Šaćir-aga osjeti daske pod nogama. Jest. To je Džigitovo mjesto. Jest. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, ponavljao je on. Aharska zapara udari mu u glavu. Svijest mu poče da se kreće oko njega. On se prihvati za dasku od jasala i spopade ga tuga i očaj. Izvadi kuburu. Bolje ovako. Bolje, bolje, Šaćire. A onaj svijet? Džehennem? Pa i dosad sam griješio. Ih, brate moj, pa zar tako? Zar sebi da smrt zadaš? Jest. Sebi smrt, kad nije druge. Bog zna zašto ovo činim. Oprostiće. A kuća, žena, majka, sestre? S kim ostavljaš sve, nesretni Šaćire? Moram. Nije druge. Sve ovo kao da je izgovorio neki glas koji se klatio nad njim i vrijeđao mu moždane. Obuzimala ga neka 145vatra. On prisloni hladnu cijev na sljepoočnicu, i to bi tako nešto obično. On će odapeti, pa - pred Boga. Šta učini, nesretni Šaćire? I opet onaj glas poče da se klati nad njim i da mu vrijeđa moždane. Šaćir-aga se jedva držao za jasle. Nešto ga privlačilo zemlji. Neko mu sjeo na pleća i upirao mu glavu kao da želi da ga zabije u pod ahara. Ruka mu dotače oroz na kuburi. Sad će! Odjeknu tup i potmuo pucanj kao da se nešto surva. Mrkuša se trže. I Saćiraginica se trže i vrisnu. Pričini joj se daje sanjala. Ona se opet presamiti i spusti glavu na koljena, onako zgrčena, na dušeku, čekajući svog Šaćir-agu. Kiša je pljuštala i dalje u crnoj noći, a Runa zloslutno i jezivo hujala pod Plavićevim prozorima. Sudbina je sjedjela povrh grada na stijeni i bdjela nad stotinama sitnih duša, skrivenih u niske, zbijene i pločom pritisnute kućice. Sve je mučalo zgrčeno i pritajeno u tmini, samo bi na mahove osvijetlila grad, s mostovima i tornjevima, i moćni smijeh s neba prosuo bi se po cijeloj zemlji. 146 IZDANAK Gig pjetlić nakostriješi se pa zapjeva. Zapjeva sa tolikim uvjerenjem u svoju snagu kao da će se sva kasa-bica, šćućurena pod planinom Mrgudnjakom, zatresti od njegove sile. A kasaba siva, rutava kao stara orlušina pod

Pa daće Bog. predan u ruke sudbini i volji Božijoj. sitan kao makovo zrno. pa izađe na ulicu. smiješi se i tako razgovara sam sa sobom. s počadalom musanderom i dugačkim crnim srgom za haljine. i Alaga se osjeti preporođenim. Dan blag. a kad bi i umio. Sve je to nekad trebalo. što nikada dotle nije pomislio: učini mu se sve tako obično. Zašto on nosi korpu gospođi. Pozvaše ga jednog dana u poreski ured i metnuše mu pregršt banknota na dlan. pa pali svijeću i razgovara sa uspomenama. pa se smješka.Kako li samo brže ostari i posijedi! A Alaga bi ustao ispred kafane. gleda niz čaršiju. On je imao samo neku blaženu svijest o ovoj nenadanoj promjeni kod sebe koju je pokazivao njegov nekako bolećiv i ujedno prazan smiješak oko usana. a Alaga. a Alaga zna da im je trzanje uzalud. čađavim odžakom. kao da ga pale duhovi izumrlih Proha. On više gotovo i ne razgovara sa svojim poznanicima i prijateljima. jednostavno. On razgovara sa odžakom i miluje ga prijateljski po oblom boku. oštra pogleda i sav u crnoj čohi. Proljeće. Tako on sjedne pred Aganovu kafanu.govorio je Agan svojim gostima. Kula je na tri boja. U njihovu kuću dogonili kmetovi na stotine tovara svega što Bog na zemlji daje. Prošao je čaršijom.klisurom. Ispod nje se nadaleko vide polja i brežuljci. noseći jaja gospođi gazda-Mitrovoj. Alaga abdest na se. iznutra.Hej Alaga. nekad čuvene sa sile i tvrdoglavosti. pa u džamiju. zaobilazi mrava. Kula Alage Prohe nadvisila cijelu kasabu. pa ni golubovi ne guču više pod ploč-nim strehama. . a Alaga stoji skrštenih ruku. i njegove brige ispadoše mu iz mozga i postadoše važne kao trnjine na plotu. štiti snažna i okovana prijevornica. Nasred džamlije 147krvavo se crveni bakrena mangala. U Alagi se probudilo nešto što valjda nema ni u samom Kur'anu. Alaga se tješio tupo i zamišljeno. Bože sačuvaj! Alaga ima još šaku rente što mu je isplatiše za njegovih trideset dimova u Čitluku. I sada. Ali to nisu duhovi. a u vazduhu šapuće nešto krhko i tako neobično kao da govore duše davno preminulih Proha. Tako je izašao iz ureda Alaga Proho. Vraćajući se u grad. Učini mu se kao daje svu svoju lijepu prošlost pokopao u ovom uredu. groblje tiho. U tome je upravo tolika razlika kao što on ne stoji kad sjedi i ne sjedi kad stoji. čudak i posljednji izdanak loze stare porodice Proha. Konaci su pusti i prazni kao da ih je kuga pomorila. To sve Alaga nije umio da kaže. i on se osjećao tako blizak Bogu. pomahnitao je. i gledao sve kroz tu bliskost. I tako često Alaga sjedi u svom ćošetu i provodi dane. a sada ne prelazi praga ni gubavo magare. a rječica vijuga kroz njive da se izgubi u polju. On stanuje u džamliji sa velikim. pa se uputio na groblje pod Krehino polje. Mujezin Hadže kao da doziva mrtvace zaokujiše svojim plačnim glasom. pognute glave i skrštenih ruku na prsima. razgovarajući sa davnim uspomenama i smiješeći se prijateljski stvarima oko sebe. U nj ude neki dobar smijeh. 149. U tom času kao da mu bi nešto jasno. pa kada se Alaga izvali u svom ćošetu. a danas Alaga i ne zatvara vrata za sobom. nego negdje tamo u debelim hladovima raja i nepreglednim baščama njegovim. Nije to da će on tu uslugu naplatiti gazda-Mitru. Kao da ga se neko nevidljiv dotače vol-šebnim štapićem i odnese mu sve prijašnje raspoloženje i držanje i pretvori sve u prazninu. I dugo bi sjedio kraj strogih i ozbiljnih nišana svojih predaka. To on nije umio da reče ni samom sebi. čak tamo prema Mačkovu Kamenu. Sve je bilo tako obično. To se Alaga vraća sa posijela. On se samo smiješi i misli kako je to sve tako Bog dao i kako drukčije i ne može da bude. i planina sa nježnim vrhom do neba. Nije se obazirao ni lijevo ni desno. pjevaju ptice. Vrh zasvodenih vrata još i danas zijaju tijesne puškarnice. dok bi treperila pred njim neka čudna i do suza blaga osjećanja o smrti i onom svijetu. Kula gleda žalostivo. zasvodenim na luk. Zgledao se. nosio je korpu s jajima i smiješio joj se dobrodušno. Samo soba-džamlija pokaže još pokatkad znakove života svojim žmirkavim svjetlom. i začudio se kad se našao čak ispod kasabe kod Panića stupa. . uzdahnu on. biće. U njoj samuje Alaga kao ćuk. On voli svaku ovu stvarčicu kao svoje rođeno dijete. pa izgube u poljima sa šumom utišalim. pa se zamisli. a Alaga pokorno uzima korpu s jajima i nosi ih Mitrovoj gospodi. a udno sobe izblijedio zelen sanduk. a on sam ide drumom. Alagu steže u grlu i svrati mu se suza u oku. Eto tako je. jer su u rukama sudbine koja im je odredila put do groblja na Mezaretima pod Krehinim poljem. Tako se mijenjaju vremena. osmjehnuo i premjestio korpu s jajima iz desne u lijevu ruku. Alagin pokojni otac prolazio je ponosito čaršijom. a unaokolo sećije i jastuci. Da li on to čini iz sopstvene želje da učini uslugu.Siromah. Nije šala ostaviti čovjeka bez ičega svog . to je sasvim svejedno. Ljudi se trude da mijenjaju njegovu volju. bez srdžbe. prošao je kraj istog ureda i opet zapao u misli. Minuli su zlatni dani ove kule i prohujali kao proljećne vode što se veselo skotrljaju s Mrgudnjaka. blago i krotko. ponesi mi ova jaja kući! . ili čini zato što mu je sudbina tako dosudila -opet je svejedno. prošao je mahalom. a krila. . ismijale bi ga njegove kasablije. cijela ga soba gleda nekako bolnosažalnim i prijateljskim očima. Misleći na Božiju 148 r pomoć i na sudbinu.vikne gazda Mitar sa praga magaze. Ispod mangale prostrt ćilim. u svom pohabanom gunjcu. Svaka mu od ovih stvari priča o uspomenama tako čarobnim kao da nisu doživljene ovdje u kasabi Skočima.

pa se osmjehnu. A to je bila pjesma izumrle porodice Proha. Alaga. pa kao da ga neko steže za gušu on počne da se brani i da viče.Kako si. Ajiša je plakala i naposljetku se utješila. Ona je osjećala neumoljivu bijedu koja je jedini uzrok. a djeca zapljeskaju ručicama od veselja. Izdubi dva oraha. a Alaga se jednako smiješi i posluša svakog u čaršiji. svrh ulice. umi ga. upravo prema velikoj kafani "Bristol". a zatim tako snažno zamahnu da izgubi ravnotežu i pade na zemlju. U Mate zamrije lukavi smiješak na licu. Jer sve je ovo suđeno i po volji Božijoj. a mušterije ni "dobrojutro". čuči Babanova straćara . i sami Bog zna hoće li ih više ikad vidjeti. a čibuk viri i dimi se prkosno u vjetar. tamo u rasute vile i kućice po prokislim baščama. Sestra ga gleda iz prikrajka i tiho zaplače: boli je u srcu za njim. da joj je brat poremetio umom. ostario. srednjem. 150 . Kula se nakrivila kao od žalosti za Alagom. Alaga sjedi sam pred kafanom. Drhtao je. prosto iz svoje dobrote. 152 BABANOVA BIJEDA Puše bura i brije po iskrivljenoj ulici. vidi Ibre! Za mila Boga.smiješi mu se Alaga. Prašina pala po dućanu. gledajući kako zvrčka pjeva. kao da puče neka poludjela gužva. a najmlađem. za porodicom. da ste mi živi i zdravi! Hajd!" Tako je Baban pazio svoje sinove. 153Neko viknu pred dućanom.Hej. a nahereni dućani. pa najednom poče da mlati rukama oko sebe kao da se hrve s nekim nevidljivim.Ostario. dok on mirno sjedi i razmišlja o nevoljama. Eh. pa se svak o sebi zabavio. obori glavu preda se. zar si ogluhnuo! Što se ne okreneš? Alaga diže glavu. stisnuli se jedni do drugih pa čekaju mušterije. jedva se drži na svojim rasklimatanim temeljima. Rijeka Runa požutjela. Baban se trže i umalo mu ne ispade već ugasnuo čibuk iz ruke. pa vidi Hasana. oprostivši se još brže. oni ulaze da ocu čestitaju Bajram. noseći na svojim brzim i prpošnim valovima veliku pjesmu šume i mirise cvijeća. a glad popala po sirotinji. što haljinka promijeni čovjeka!" "E. A u kasabu opet došlo proljeće.Podveče je odlazio svojoj udatoj sestri Ajiši i igrao se sa njenom nejakom djecom. njegov bivši kmet. To je bila tužna pjesma njezinog poslednjeg izdanka. ako Boga znaš! Ih. pogleda začuđeno. A čaršijom se proču: poludio Alaga Proho. i dućan mu stoji na milosti Božijoj. pa djeco. sa lukavim smiješkom i sitnim očicama. ču kao kroza san da ga neko viče. može biti da mu je lice poprimilo ovaj izraz sjedeći dugo medu svojim mrtvim precima i razgovarajući s njima. provuče kroz njih kanap. i onaj prazni smiješak sjeo bi opet na njegovo lice. Kasaba se pomladila. Poče i da viče u pomoć. A Babanov čibuk jednako dimi kroz tijesna vrata. nadošla. a Baban zaodjeni sinove kao jedan po jedan u palanci. Ona šaka banknota utanjila se kao voda s lista. sve dok jednog dana ne udari glavom o neku stijenu i dok ga onesviješćena ne prenesoše u bolnicu. On se zagleda preko rijeke. a sada mu ih. postole. pusto nekada: dođi Bajram. jer su zimus čuli kako u njemu neko pjeva i zviždi. Ona je osjećala svu tragediju svoje porodice. pa i ne gledajući u kafedžiju. sjeća se starih vremena. kupi fes. Pred njim je sa natovarenim konjem stajao Mate Vrtikapa. Kao da je mušica proletjela pokraj njega. a on. kao podapete stupice. . Huči strahovito. navrla rječica ispod Mrgudnjaka. Bura! Bura! Sablažnjivo zviždeći. sjeća se svojih sinova. crveni pojas. naletješe plakati kao rašču-pane vještice. a on se i ne okrete. Ali eto. Alaga je to tako čudnovato i neobično izgovorio da je Mate osjetio neki nenadani strah. natakne ih na drvo. Cijela se mahala čudi kako mu bura ne odnese dućan. pa momci kao cvjetovi. sve jedan drugom do uha. Omeru.Dobro. odvelo u rat. Korito joj otješnjalo. Dugo su ovi napadi hvatali siromaha Alagu. U njemu šuti mir kao pritajen miš. Na kraju reda dućana. Alage.dućan. Tako su prošle cijele dvije godine ovog razorenog života. . Ove znakove na Alagi opazio je prvi kafedžija Agan. mrači mu se pred očima. kad se vraćao s groblja. Alaga? Mnogo si mi nešto ostario. a reklame kao izotkidane ruke. eto. pa zaviči: "Za mila Boga. A neki dan. . odvedoše u vojsku. Pogdje-koja grupica. gledajući u njegovo staračko lice iz koga je izbijalo nešto što se ne vida na licima ostalih ljudi. u crne kabanice umotanih ljudi. Hasanu. kako si? . okupi se kao jato čavki. Baban. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. ruku nad obrve. Ibri. Kroz mala vrata vidi se samo prosijeda brada i saruk. A Alaga se i dalje smiješio i ne obraćajući pažnju na ovaj susret. opet osamljeno zamišljen kao da traži izgubljene snove po polju. Ali Mati je bila stvar nejasna i neobična i on brže potjera konja. pa razdragano juri u polje. Sinove uzelo u vojsku. i Alaga ustade. Najstarijem. kako je ona mislila. ima nekoliko dana kako ga nešto hvata. Mutno se obazre oko sebe. Omere. Tako ponovljeni. pala po Ba-banu. pomislio bi blago Alaga. a Ajišina djeca skaču oko kule i boje se crnog 151odžaka u džamliji. Agan mu pritrča. pa besmisleno blene u Runu i osluškuje huku razuzdane bujice. . Istina. Najednom zatutnja kao da hiljade ljudi zaurlaše. pa valja drvlje i kamenje.

sve mršaviji. ali sada poče da ga draži i golica kao obad vola. S njim se bori prasak. žuri da što prije ude u svoju kućicu i riješi te paklene vike. dozivaju u pomoć.prošapta Baban sa suzama u očima. ' " >• ■ ■ . okrećući se i snebivajući. isto tako uzidan u zidu. kao stvoren u trenutku toga haosa. Ali kada ogranuše topliji dani i oživi čar-šija. Kada su sva tri brata već poodrasla i počela da zarađuju. sav uplašen. pognut kao nad dvokolicom. izvrnut. Srce puče u njemu. I Babanovica je pitala komšinice. Evo u čemu je stvar. Javio se da leži od neke bolesti kojoj Baban nije mogao da razumije 156 ni da zapamti imena. to samo on zna. šibica i bezbroj drugih sitnica koje razgrabiše neke nevidljive ruke. diže ruke i opet ih spusti niza se. A Baban. Čuo je da je nekada u komšiluku neka stara Kriluša našla ćup dukata. otkako mu žena iznosi postole. kao da je pokopao svoju ženu Aišu. pomrijećemo od gladi. eto. krika i lupnjava kanata. džinovski zasoptalo huktanje. Poslije zadrndaše kola preko avlije. I osta živ i onako blijed i podbuhnuo.krahh! Šta je? Babanov dućan vrisnu. Smiješno ga je bilo vidjeti kako se. A pljusak nemilice lijeva i bura fijuče kroz ulice kao predznak crnim danima. u kojoj spava sa ženom i svojim malim Mušanom. moj jadni Babane! . sjeti se da ne zna ni čitati. zasvijetlješe. Otada Babanove postole stalno noćivaju pred vratima. žalostivo zaškripa i zakokota kao iskrvavljen. ugleda dućan.Huu . Noćas se pojaviše čudna slova na onom zidnom trbuhu: zasvijetlješe. Baban se raskoračio. I dok je njegova mršava i bijela stopanica držala pojas.ako se ne prihvatiš kakva posla. on poče stalno da sanja neke čudne snove. a bura podrugljivo zazvižda u kovitlac nad njim. I Baban sniva kako se svakog večera nešto miče u toj izbočini kao u živom trbuhu. pa drži i priteže k sebi grede preč-nice. Baban se prestravio. ali se za njezino djejstvo uskoro pročulo. trže se i Baban: nabavi dvokolicu. Bura! Bura! Prasak još strasniji: juuu-kr-ahh! Vrisnu dućan diže se kao siva ptičurina. okovanim i žicom ispletenim po-stolama. a Baban se prekide hamaleći za komad hljeba. a majka mu dade koricu ječmenice i on zašuti. Tako prolazi zima.Kuku ti je nama. Samo značenje ove rugalice nije niko u palanci znao. on se. Mali se Mušo rasplaka. pa tako i to ostalo nepoznato. da ga čak i u snu proganja. Baban odmahnu rukom i zovnu ženu da mu pri drži pojas. pa se proču palankom daje šenuo pameću. pa kada se probudi. Baban se diže sav blatnjav i promočen. Da nije kakvo zakopano blago? pita se on. kao da je trudan. počela da ga raz-dražuje do bjesnila. pa poče da ha-mali. moćni Bože! . Baban hamali. Eno ga! Tjera trošnu dvokolicu. nikom se ne javljajući. rodi se ovaj Mušo na zaprepašćenje svih. pa neki iskidani glasovi što. sa hiljadama papirića. Cio ostatak zime prešutio je žaleći za dućanom. . zaputi se kući. okretao nasred sobe i omotavao se njim kao vit'o. 154 Moćni Bože. I svakog jutra posmatra Baban taj trbuh. Zašto je htio da ga kazni. a na crne zimske dane još ga je jedino podsjećala ona 155dječija rugalica. pa uzviknula. pa smeten. Čim on u sokake. Dućan pljusnu o zid apoteke. povijen nad njom kao čudna orlušina. kuća opet živnula. Ali kada je ugledala zlato. a sinovi u ratu. glupavo zinu.govorila bi mu svaki dan njegova žena Aiša . . a na Babana i njegovo tijelo navale se snovi kao more. Šukonkoda-Baban. jer Baban poče i da tuče djecu i da se baca na njih svojim teškim. pa ugasnuše. visok i plećat. Išao je pognute glave. u pravim abu-kazemskim papučama. krpa. pobijeđen kokot. a kraj peći se sušile neke vlažne ponjave. puni straha i očaja. izbaci iz kljuna oblak prašine. kao bez kostiju. a djeca u rugalicu: Baban-Dobaban. Predao se radu. Spočetka ova rugalica ne djelovaše na Babana. najednom se sve pretvorilo u ugljev-lje i njoj se zgrčile ruke. ližući je svojim blijedim usnama. pa mu dao i ovog prekobrojnog sina. Žena sve zabrinutija. Ali. Najposlije se javio Ibro iz bolnice. Tako je jednom i u snu dohvatio postolu i udario ženu po glavi. Bilo je tijesno i tamno. Već dva mjeseca ni glas od njih. i Baban ode u čaršiju. oštar fijuk. Ona ga je nervirala. Bijeda čuči u sobi. U njegovoj jedinoj sobici. žalostan. češući se iza uha. Bog zna jesu li i živi. za vratom. Aiša svake noći postole pred vrata.fijuu . zagušljiv vazduh. pa ni sam Baban. Bog je svakako namjerio da kazni Babana. osta zavaljen na zemlji. jedan je zid nešto izbočen. a Baban sve duži . A Baban jednako šuti i kuća sve praznija. ali joj svaka kaza drukčije. Ova nesreća mal' što ne pomjeri Babanu pamet. Domiši-Kobaban. U sobi je vonjalo na ustajali znoj i na težak.

a glas ga izdade. 158 . čudan i dubok kao iz badnja. šta se dogodilo s Babanom. I sve tako. Babanovica ga tužno pogleda. poče lutati sve pod sažalnim ili podsmješljivim pogledima palančana. a gotovo sve poruke izvršuje naopačke. a žena sve zabrinu-tija. dok Baban jasno ne začu: Baban-Dababan. I dječurlija se iznenadila. za mila Boga! A ako se sve pretvori u ugalj kao kod babe Kriluše? Ih. Vezao sam uzao na svakoj pari. A ako mi se uzmu ruke. Baban ni da uhom makne. Babanovica doču da joj muž sa praznim kolima juri kroz ulice i nešto govori u bradu.Babane. pa sjeo na neku stijenu i dugo plakao. Bio je sav u golu znoju."ban" . a zatim osuše brzi nestrpljivi. Neki mrtvački umor skršio mu svu snagu. Babanovicu zazebe neka kobna slutnja. Ali koliko je god prevrtao svoje izhan-dale misli. . a noći bezizlazne. I u tami je. ne čekajući da mu se žena probudi. U sobi je bilo mračno i zagušljivo kao u trapu. a slova opet zasvijetlješe. I upravo kad je noć prolazila iz petka u subotu. sve dok zora ne zabijeli u oknima. Jovan Kuna poslao po njemu tri sepeta šljiva svom mušteriji Omeru Pečaninu. čula 159rupe udarce u sobi.ban-ban kao da neko udara u bubanj. Žena i djete teško dišu. On tek sada poče da misli ozbiljnije o ovoj rugalici. Baban se probudi. Poslije se diže i. Baban stao uraskorak. kao da ih mora mori. pa tišti da krvlju propišti. a Baban po cio dan gleda u jedno mjesto na zidu kao nijem. Stotina zlih misli sunu joj u glavi. lomeći ruke i dozivajući komšije. Neki dan istjerao dvokolicu čak izvan palanke. a vrag mi je bio zasjeo u misli i pohlepa u tijelo. prekjuče. sva zapanjena ukoči se na vratima. o sinovima i ugljevlju. on se u snu uvjerio o uzidanom blagu. I trgovci u čaršiji primijetiše njegovu zabrinutost. pa kopa zid čekićem. vidio onu izbočinu na zidu. zalamata rukama i odletje na avliju da doziva u pomoć. Najprije je čula dva-tri. Žena sjedne do njega. kao prognanik. Težak zadah sjeo mu na grudi. Tako. kao da ni sam ne zna kuda ide. Nešto je ovladalo njim. Ćup je zazidan u ovom zidu. Nije mogao da shvati otkud dolazi. a komšinice ni da čuju. govorio je neke nerazumljive riječi. opet ono . Iskopaj ga i spasi porodicu bijede i nevolje! To reče i nestade ga. Ih. ih! Baban uzdahnu. Pokuša da govori.vrisnu žena i poletje k njemu.Šta ti je. Svakim danom gore. sirota žena zaleleka u gladnoj godini. pa ugasnuše. pa ugasnuše. I Baban postaj aše sve šutljiviji. I Babanovica se uzalud domišljala šta bi mu to moglo da znači. Babana spopadoše neobična razmišljanja. a poslije se pojavi starac. Domiši-Kobaban. pa otjerao kola. Jeo sam suhu ječmenicu. Slova opet zasvijetlješe. Šukonkoda-Baban. pri plamsanju svijeće. Nevolja kao teška kvrga u bezizlaznom vremenu pritisla Babanovu porodicu. žena. ugleda mu pobješnjeli pogled. Katkada mu se dogodi da prođe svoja sopstvena vrata. pa ciknu. Začu opet onaj strahoviti glas i ne shvati otkud dolazi. češljajući maloga Mušu pod smokvom u avliji. Malter frca sve bješnje i bješnje a on sav dršće i oči mu gore kao u pobješnjele zvijeri. moj Babane? Što si tako blijed? . Bih li raskopao zid? pita se po stoti put očajni Baban. govori o ćupu zlata. a Baban se probudi i viknu u strahu. ne čuje nikad ga ko doziva. To potraja nekoliko časaka. kuća s ćoškom i velikom avlijom? Onda bi mu se svi u čaršiji prijatno i s poštovanjem javljali i sjedio bi u vrhu kafane sa Bećir-begom Krvavcem. pa zadugo ne stisnu oka. s željom za boljim životom i sa udovima punim umora kao teškog olova. nije mogao da se sjeti ni kada je prvi put 157čuo. . domišljala se sve do jednog dana kada je. a dukate sam skrivao u ćup. Trgovci mu prestadoše davati poslove.upita ga žena sutradan. Nije mogao ni rukom da makne. o Babane. kad su podigla graju za njim. Sinoć je čula kako kroza san doziva nekog djeda Babana. Sutradan Baban leže sa strahom u duši i umorom u kostima. Ne usuđuje se ni da joj riječi progovori. sruši mi krov nad glavom! vikala je Babanovica. sruši mi Baban kuću! Pomagajte. što to radiš! . za mila Boga.odjeknulo bi na kraju kao da neko udara u ogroman bubanj. a Baban ih istovario pred bakalnicom Simata Grebe. Pognuo se nad dvokolicu. Mujo! U pomoć braćo. nagnut naprijed kao nad dvokolicom. Dani se odužili.Baban poče da sanja o ćupu zlata. Salko. oprezno istjera dvokolicu kroz kapiju. zasvijetlješe. Ona sinu. opet kao iz badnja. Poslije se začu glas. Legao bi s glavom punom misli i briga. sijede brade i progovori: . kao kiša. Mučio ga nemir i strah i jezive slutnje od tajanstvenog ćupa. pa se stade mučno prevrtati na svom tvrdom ležaju. Nešto ga je treslo kao groznica.Čuj me. sine Hasanov! Ja sam Baban Taslak. a porodica pade u beskrajnu bijedu. zaboga. . jurnu u sobu i. posmatrao bi onaj trbuh na zidu. Najposlije ga savlada san. pa ne smije ni riječi da upita. Na vašem svijetu bio sam prije dvije stotine godina. Poludio Baban! proču se gradom. a ženi ništa ne govoraše. Kada bi naveče došao umoran. Sukomisi-Baban. I ako Baban. Dvokolica prestade drndati. šuti i suze joj u očima. činilo mu se. Eto. I onako svako . Glas. nešto strašno i neshvatljivo. ko Mušu? A dukati? Sinovi. opružio bi se preko cijele sobe i. a on je samo bolno gleda i šuti. ko će hraniti ženu.Jusufe. a češalj zape u Mušinoj čupavoj kosi. Vidio ga je kasapin Uroš.

pa malaksalost. otima se. kome ne bješe ni traga ni glasa.Daj nam kahvu. Baban razbolio. I vrijeme ih pregazi. poslije se pridiže i obiđe svoju dvo-kolicu u avliji. sjeti se najmlađeg sina Ibre. čekala da zadrnda palankom. Mi jašemo najbolje konje u carevini i pjevamo najljepše pjesme. i koja te sreća nanese i namjera namjeri na naš grad? Dođe li u prošnju djevojačku ili u kupovnju trgovačku? Jer naš je grad na glasu nadaleko. Momak sam prikladan i šeherlija. a veselje obuze cio grad. a komšije se ne snalaze. Baban je krišom pomilova rukom i vrati se u sobu. Sjeti se osijedjeli Baban i zaplaka kao dijete. I strijela nanese novo doba na naš grad. Dvori su mi na vezene ćoškove. a roba nam dolazi iz prekomorja trista konaka dalekog. i da si mi zdravo. upravo osvanu Bajram i oni obukoše svoja stara. Čitlucima ni broja se nije znalo. Ležao je u postelji puni mjesec dana. nebojša i mudar. Sletješe se komšije i sve strča u sobu. ih! Pa vidi Hasana! Za mila Boga. da ste mi živi i zdravi! Hajd'! A kad oni izađoše. Ne pada mi ni na pamet da pozdravim nekog samo zato stoje bogat. odmah da napomenem da djeda Rnjez ne pripada ni jednim ni drugim. Poslije se komšije razi-doše. Blago onoj koja pode za te. a vranac pod njim prosipao vatru kao zmaj. pa kao sudbina nemilice pregazi stari vakat. Komadi stijene frcaju na sve strane. . razočarani. A dogodi se da za njegovog života neko nevidljiv nape snažan luk i pusti strijelu. i kusu vranu i vidjeh i zla i dobra na ovom bijelom svijetu. prašljive i snene. Ja se rodih.Pomoz Bog. Najposlije ga savladaše i položiše na se-ćiju. Omere.Ni u zlo ni u kupovnju. Djevojke su nam ljepotice. a mali Mušo ciči da mu se žile naprežu na mršavom vratiću. rijetki putniče. trže se iz prošlosti i dođe k sebi. sav izvan sebe. što ono kažu. viđeni putniče. Svrati u han Saćira Trbonje. Baš mi svejedno. a saruk Bog zna kad premotan. Oči mu luđačke i krv mu teče iz slijepoočnice. a fermenove vežemo gajtanima svilenim. Babanovica jeca. iako su mu rukavi na gunjcu prodrti. dobro opraši svoju odjeću. Svi oni danas žive u snovima o prošlosti i liče na putnike koji su davno izostali iza svoje družine. eto.viknuh! . građanska odijela i uđoše ocu na čestitanje. On je samo čovjek bogate duše i srca. Cikane! .A udarci jednako tutnje i sva se kuća trese iz temelja. Mi šijemo čohane čakšire. Mi kujemo srmali pusate. Baban se sneveseli. Najstariji mu sin Hasan dođe iz vojske. jer moj otac bješe kao jedan po jedan u gradu. pa nemoćni malaksaše. blijed kao mrtvac. a nakitom da okitiš hurije. zapanjiše se i ne snadoše mnogi medu njima. strance šeherlijo. Topovi zapucaše gore na tabiji. Prihvatiše Babana a on. Baban klonu. Neka mi čestita djevojka ude u dom i neka Bog da berićet. ako Boga znaš! Ih. Tako se. pa cio dan. slušaćeš pjesmu uz gusle i krv će ti se razdragati kao u junaka. Tužna i orohnula stajala je dvokolica u jednom uglu i čekala. odozgo s brda ugledao naš grad. Takav je on i zato ga volim.kaže djeda Rnjez. Kresni okom kroz mahalske sokake i sreća će te pratiti. tako slatko tugaljive. ranjavaju zidove i lupaju stakla na prozorima. 161DJEDA RNJEZ Nikad ne pazim na to da li neko zauzima kakav položaj u društvu. U Mekama dvanaest dimova.Pošten si čovjek. A s njima uzmiče i starina i nemoćna kupi se u budžake i uljuljkuje u zaborav. Ali mu ne bi suđeno da je više vuče krivim palanačkim 160 ulicama. tajanstven i grozomoran. Rupa na zidu zjapi.Bog ti pomogao i poživjeo te! . A putnik reče: . nekad davno. Sretan mu put! Zato. Ko si ti. Imam trista dimova kmetova i kamenih devet vodenica što mi melju bjelicu šenicu. a tavani na tanke kamenje. a ona metnu Babanu hladne obloge na glavu. da se odmoriš na Marinim grudima i da snivaš rajske ljepote. sjeti se starih dana. da se napiješ vina krepka kao san i snažna kao strast. a vodenice na Hučki kao snaše s prtljačama uz vodu. . Ljudi se ustrijemiše. Ali. pa djeco.Evo šta dočekasmo! A beli pamtim. o putniče. Tako bi se učinilo svakom putniku koji bi. Naherena i orohnula naša stara čaršija čuči na stijenama iznad Neretve kao poderana prosjakinja. Spopade ga drhat. već u prošnju djevojačku. Džamije sive i ponosne kvočke. Traboloze i burundžuke da provučeš kroz prsten.E. djeda Rnjeze! A on strese prašinu sa misli. Ćošak mog pokojnog oca Alage Rnjeza nadvisio samu džamiju. a postole ušivamo od kajsera crvenog i bez izdera. jer mnoga lijepa djevojka pogledaće na te krišom sa džamli pendžera i srce će joj poletjeti za tobom. A Baban diže ruku na čelo pa zavika: . što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. otima kao da je u njemu trista pobješnjelih snaga. Oranice neprohodne pješice. Mušo se primiri. Ne šaljem te u džamiju. 163Tako se živjelo nekad u našem gradu. u Stru-gama petnaest dimova. što haljinka promijeni čovjeka! . doba što navre i nabuja čudom i nevoljama. baš. oko njih na stotine pilića: grad. a na domu inokosan. 162 . a djeda Rnjez sjedi na ćefenku i kao pauk zapuštenih misli zapuštenih misli prede stare uspomene. kao . i kad stiže i drugi. ukoliko hode po suncu. Razjaren kao zvijer.Za miloga Boga. . ali te šaljem u krčmu Mare Pregačuše. jer si umoran.

zabreklu od soka i jedrine. A na onom svijetu biće drukčije nego što se mnogi nadaju. na vrata. kažu. moj sinak.završi djeda Rnjez promuklo.Paša. . kaže moja baba. kaže moj otac. pa se bezočno zaletjeh kao vjetar. Tako je.Poginućeš. Dođe i Micika. O kosidbi pritegni opanke. Teško mu je bilo. ali i to prođe. redaju se prostranom kotlinom da podvrisneš od dragosti i zaždiješ iz kubure. Otac preda mnom na konju.šapće mi Stela na uho. postavi straže i moj dajo poginu. Evo ga u Bišću pod gradom.Poslije je ona otvorila hotel.da je novi sultan zasjeo na taht. Sve mi se čini da ja izmišljam ono što u istinu bi. pa kao da me miluje. A tamo. kažem ti. Neće mu Bog dati. majka ti žalosna! . . jer tako šta lijepo može samo da se izmisli. Mladost ludost. krhka je pa se razbije i djetinjstva nestane. . pitam se.Pođi niz sokake. Ničeg se nisam bojao. bijel kao golub u zelenilu. Ali ne može odoljeti. A poslije.kažem joj.povikaše i zazebe ih u jaranskim dušama za mnom. na pendžere. A silna bješe ta Stela. i skoro ugasnuo. Ali sam je volio više nego sebe i zbog nje mi se i navuče na oči pa onako žestoko naletjeh. .. Kao da je sletjelo jato sivih orlova na nj. Sve se živo uznemiri. Nije carska već murtatska. Dođe ti žao napustiti ga.. a ja za pola litre rakije stajao na jednoj nozi kao roda. a sjećanje na mladost još žalosnije. Ali Bog ne posluša babu. Švabo dolazi. . a Šemsa dopa bola neprebolna. Nešto žalobno pecne te za srce. A bilo je i toga. zanosi i steže srce nekom davno minulom žalbom. Hodže me kadiše zapisima. dok najposlije ne prohodah u škipu tople vode. a konj mu se povrati sam i tužno zahrza pod pendžerima. I po nesreći. On se još. a konj: damar li. Oh.Švabo dolazi! . Prošlo je sve. I sudbina kao da se rasrdi na moj još nezasluženi pašaluk. Ovdje djeda Rnjez mahnu rukom na prošlost i zašuti. Djetinjstvo je zlatna jabuka. slutnja li. Švabo zauze grad. ali u devetoj godini ograjisah na čini 1 posjekoše mi se noge.Hoću dušo! . a moj dajo ničice. U kavgu nizašto. ili mi srce ne da mira. Žene zaplakaše. pa na onaj svijet. pa drhtim sav od nekakve jogunaste udarljivosti. pa otvori nekakvu "Gostionu" i dovede nekakve kelnerice. Sidoh li s uma. Boljelo ga da priča o ovim stvarima. U gradu nasta pokolj nad izdajicama i haznadarima. Snažan kao jablan. kaže moja baba. Imao sam i ja majku i volio sam je. Neće mu Bog dati. I dadoh sve dimove za nju . I prozvaše me Paša Roda. ili povilenih. a junaci se spremiše za bojak.kaže . Evo Švabe prolazi ispod pendžera. Barjaktar Hamzić razvi bajrak. u gradu ostalo sve milo i drago. trzao od pomisli na njih. a ona. 165lele! I u svemu tako berićet. ugljen pricvrkni za vunu i upravo meni za petu.. To je njena duša. Eto takav sam bio u mladosti. . Brežuljci sočni kao djevojačke grudi. Ali. sinak! Na Blatu nas čeka šator. a poljane do planina pukle pod nama i grad pritisnuo podnožje brda Stoca.. peti dan sprži mi petu i ranu ostavi na njoj da si mogao pletu zavući u nju. a otkosi prekrivaju polja u nedogled. majka mi svisnu od tuge. Evo ti i to kažem. Put Blata kao vilen. ljudi se povratiše kućama. . jer takva dođe carska zapovijest. kažem. ali neki ustadoše protiv bitke. pa kao omadijan doma po rušpe. a nešto raste u tebi. žerava li? Idemo brdom usiječenim drumom. Uzjaši Vranca pa kroz mahale. pa s njom meni pod noge. Bila ciča zima.i djeda Rnjez opet odmahnu rukom. a baba zagrija vunu na mangali. a otac dodade paša i ja po-stadoh Mehmed-paša. Kosci kao da se utrkuju. Izašao noću. A danas? . kaže moja baba. a Švabo zaviče "halt!". A tako i jest.Paša dušo. zaviče tri puta pa opali. mladosti moja! Žalostan je napušten dom. A u meni se razigra merak. miran i strog da se skloniš i oboriš glavu ispred njega. što kao bijela tica leta vrh mene u tišini.vodi me sebi! Umrijeću za tobom. za leđima ti. ih! Sve bih dimove dao 166 za nju. napupala ruža. Djevojke da polome vratove pa. . I sad kao da joj čujem glas iz daljine. Nego da nastavim: 164 Planu krv u meni i zaletjeh se kao vihor na njih. Bog da mu dušu prosti! A poslije. babe huktaše oko mene. A Švabo diže bune i uvodi svoje marifetluke. Mjesec joj ispod grla šija. odnesi ih kujundžiji Jovi i odjeni Stelu u suho zlato. Švabo dolazi! Eno ga na Buni. kao cvjetovi. tuga li? Eh. a kuća kao u jednog po jednog. Neće mu Bog dati. Isprva se ustručavasmo. Kao cvrčak 0 Jovanjdanu vrištao ja siromašak. Rastu li to djevojački pogledi u meni. gledajući ih. pa i oni navališe u odbranu. ili po zapovijesti Božijoj. lagahan kao pero. Hodža Omerhodža zauči mi ezan nad kolijevkom i na-djenuše mi ime Mehmed. Šemsa Saračeva kao vila. zaplakaše majke i djevojke.proču se gradom. sočna kao ujed u bresku. smije se kao hurija i pokazuje mi prazne rupice na ušima. a brkove subaše Muharema čini mi se da vidim na puškomet. više se ne povrati. ja se opasah snagom. pa nastavi: . pa čio kao soko. kupiš mene jedno naušnica? . Istina je uvijek velika za one koji je osjete. Rastao sam kao iz vode. Eh.

Samo kad čovjek reda uspomene. valjan u čuvenim stupama u Rakitnici. i druga okolna sela. prije nekih šezdeset godina. eno sad! popucati i s rikom se srušiti na naša iznemogla tijela. Nek pije vodu sa ovog zapisa devet zora i devet akšama. gdje je. pa željan svijeta i znanja još više. I Sabit ozdravi. boje nebeskog plavetnila. Ili to moljac negdje podgriza staru gredu. pa se zako-cenula. I popamti šta ti kažem. rijetko su raštrkana po zaravnjacima i visoravnima nepreglednim i ispašnim. U selu Grdobici ujela zmija Sabita Krhana. inače nedaleko čuvenog poradi masnog sira i obilja ljeskova grmlja. pa će ozdraviti. liječio je od uroka i ujeda otrovne zmije. hraneći se samim pilavom kao papagaj i prezajući svakog časa pred beduin-skim nadžakom. Uzeo ga Dobri ispred kuće. krt i spor šum. kako stenju iznemogle grede vjenčanice i klize naherene strehe. stečeno u Drveniji medresi.za čašu. Pored toga što je poučavao djecu u mektebu. a hodža Ibro i njoj zapis. a planine trepere u daljinama kao neki čudni svjetovi. Svašta je bivalo. Oni hodaju i pojavljuju se uvijek kad se narod ogluši o Boga i kad nastanu čudna vremena kao ova naša što su. Išao je i medu fakire i prisustvovao izvođenju njihovih neobičnih i jezivih igara. na cijelom tom Božijem prostoru. Deset sam puta prebacivao terezije preko ramena. a hodža Ibro zapiše -pa kao rukom. kuće zvjerinje. kako su pričali ljudi i žene. hodža Ibro pisao je zapise i ljudima i stoci.Eto ti. obrasle gustom prašumom. koji je usred bijala dana. čovjek bijele brade i neobične karijere u životu koji je učio cio svoj vijek. a oni kud će pa po hodžu Ibru. ili mi se to samo pričinja. dobro znam.Koga je Bog obdario. Opanke pravi sam sebi. opet. a on govori: . veli. otvori mi dućan i sve lijepo. . nema pametnijeg i uvaženijeg čovjeka od Eminage Borića. Pričaju daje dijete mirisalo punih devet dana. Dok se vi vratite on će ozdraviti. Nagrajisala. Znanjem hodže Ibre. Tišina polegla po staroj čaršiji. O. A poslije sam ga se okanjivao. a bijeli ćulah na glavi obmotaje šarenom mahramom. a isto će vam posvjedočiti hodža Ibro. na čini. pojavio se u našem kraju Dobri. iako nikad u svom životu nije kročio dalje od sela Pješevca. to sad sve i nije ništa. gutaju plamenove kao zapaljene stogove sijena i Bog zna šta još sve. obišao je 168 sveta mjesta. to je više stvar providnosti i Božijeg davanja negoli ljudskog znanja i pameti. a vrhovi srasli s nebom i goli. koji uvijek gleda preda se kao da se boji da ne bi zgazio koje nejako Božije stvorenje. jer. sjedeći sa svojim najstarijim sinom u travi pod hrastom kraj Mulagine vodenice. jahao na magarcu od Merve do Safe i išao pod sveti Kamen koji stoji u vazduhu. otišao je čak u Carigrad gdje se družio sa najčuvenijim šehovima i dervišima i učio huktanje s njima. A u čemu tek leži Eminagina znamenitost. Veli.Zar ti ne čuješ noću kako popuckuju stari krovovi. ti ništa ne čuješ! . To ti je život. uglavnom znamenite ličnosti našeg sela Šumljana. otvoriće vam se vidik na nepregledne planinske lance. voda iz drvenog žlijeba praskala o površinu rijeke. a i gunj mu preko ramena suknen. posmatrajući kako se raz-livena rijeka bliješti kao zlato na suncu. A pogled u daljine diže um čovjeku kao krila sokolu. pa mi procvili duša da umrem od bola i ja . Razbolje se Hajrija. u 169tren oka. Kao da me neko domahnuo rukom i rekao mi nešto što nisam dobro razumio. prenio Emina sa jednog brda na drugo. A šta ću ti pričati? Koliko sam stida podnio. u šeher-Sarajevu. Roje mi se sjećanja pred očima. Ima ljudi koje je Bog obdario i dao im moć i vidovitost. unedogled kao u magle nebeske. I poslije bola i poslije svega što sam preživio. duboko skrivena u planinska njedra i skutove. pojaviće se i u našem kraju. Gledao je kako se bodu noževima. Samo jednog ljetnjeg popodneva. on se odluči da pode i na hadžiluk put Meke i Medine. Na devi. digao se s njim i opet ga povratio. dotle smo došli. Hrast je pobožno šumio nad njima kao da se smješio od neke prevelike sreće. noseći glavu u torbi. jahao je on šesnaest dana. otpoče da priča. dobro.. Djedi Rnjezu klonu glava. one se nižu u čudnu grivnu: zmija i cvijetova.Eto. Tada. Sela. Tako. Ali Eminaga nije nikad pričao o ovom slučaju. To mogu i ja da posvjedočim. najstarija muftarova kći. dogodilo se čudo s njim. Naime. Planine. To su. pored Eminage Borića. Sve kao rukom. Ljudi me pomozi. za to? Bolje nek sve zgasne u meni. to je sve samo jedan pogled iza leda i ništa više. šta piće učini od čovjeka. Imširu Telebaku razboljela se krava. on umije i sa travkom da razgovara i ona će ga razveseliti. u šurdufu poput sarajevskog sepeta. ili pauk raspliće mrežu po praznim konacima? A djeda Rnjez prozbori sasvim tiho. Ali. Pričam tako. Veli.. pored ostalih ceremonija. A zidovi se pritajili kao da će. plača i smijehova. sjeti se prošlosti. a zovu ih Dobrima. A da je Eminaga Borić najvažniji i najpametniji čovjek potvrdiće vam i Mulabećir Radića. Njih ima uvijek trinaest na svijetu. 167DOBRI Popnite se na najveći i vječitim snijegom pokriveni vrhunac Željuše planine. Šalvare su mu od zelenog sukna. I što god ljudsko oko može da nazre. čovjek od onog svijeta. ližu usijane mačeve. tiho kao iz groba: . Samo se čuje. Upletite joj ovaj zapis u gornju polovicu repa. naočigled cijelom selu. neće dugo potrajati. Obogativši ovako svoje znanje. urekla je žena plavih očiju i kozičava lica. On važi kao veoma učen čovjek. naše selo Šumljani koristilo se uveliko. pa će ozdraviti kao rukom. u meni se nešto provali. dok je Eminaga još bio djetetom. presjedio je on oko deset godina. U samoj Drveniji medresi.

Beširova žena spram njim. meni se učini da ću umrijeti od sreće. Oko podne otešča tišina. Kako to da Hasan Šerbetović vidi Dobrog i džennet kad su svi znali da je on u svim selima unaokolo poznat kao najopasniji kradljivac stoke. da se moli Allahu i spominje svoje mrtve. kijametske znakove. Da Bog da da im pri sjedne! Zar i u ove dane da se nađe takvih ljudi! . a jahaće na magarcu i noge će mu se vući po zemlji. duboko se zamisli. iako nije znao čitati. I ujedno kad htjede da baci posljednji naviljak i površi plast. Kad se ukazaše dvori sve od suha zlata i srebra. prije pola sata. mnogima se u snovima prikazivahu čudne stvari.upravo kad htjedoh da predem ogradu. U isti tren ukaza se pokraj njega ogromna zmijurina. Eminaga Borić zaputio se u Torlakušu podno šume da plasti sijeno. U seoskog muftara Beširage Gulića. a on se okamenio od straha. završavaše stog. Ne može to tako. samim velikim Bogom. Tijelo im je mekahno kao pamuk i mirišljavo. . u velikoj odaji džamliji. sam u mrkloj noći. da je zbog nekog čovjeka dopao tamnice.veli on . To neće Bog dati.Eto. A blago i tebi. pa ni daha vjetra. pa nastavi: . glavom on. a sunce pri-peče. Ovo mi je pričao moj rahmetli otac. sav predan poslu. A Eminaga.jer si ti vidio džennet. Za njim će doći Mehdija. On će biti krupan kao niko na svijetu. Hajriji muftarovoj opet se pri-snilo.Kuku ti je nama.da su nastala neobična vremena. za mila Boga! Najprije se sve zasvijetli.zakuka Ibrimša. . a sva se vrata na dvorovima otvoriše. a taj čovjek u zlatu. Čak se i tornja paščad uznemiri. Tako je muftar vidio kako mu sami Derdžal odnese ovna iz pojate. Ali kuku ti je onom ko pode za njim! Taj se nikad neće kurtalisati 171džehennemske vatre.Evo već treća noć kako 172 nam neko krade šiljež. Odjednom. kažu. raspričao se hodža Ibro o Dobrim i svojim neobičnim doživljajima na Istoku. jela se samo dotiču a ne meću ga u usta. A svi su znali i to da se on dugo skitao po šeher Sarajevu.Neka znate. nasmiješi se i ja se u tren oka stvorih na ledini kraj ograde. a đauri dođoše do pod sam Stambol. Njiva nasmijana i okićena ptičijim letom i krikovima u jutarnjoj tišini. Kijamet na pomolu. djeco. Bješe mu od juče ostalo još nešto malo tih mrginja. pa ništa od svjetlosti ne mogoh da vidim. Pa ti izađi s njima na kraj! Dan već prigrijao kad Eminaga stiže u Torlakušu. kažu.kaže on . dok sam još bio dijete. Ali ko će to znati ko je u Božijoj milosti. a dugim razgovorima nikad kraja. Ja čuda. a on se samo nasmiješi i zemlja se otvori pod nama. Prolazeći pored kuće stokom bogatog Bešira Šakote. sav van sebe. A ako su došla ona vremena. Bože nas oprosti. Eto. . Kao da ga nešto spopade i prikova za njivu. vidje popisana imena svih ljudi iz . nasta pravo zaprepašćenje. Posi170 jela učestaše do kasno u noć.Dobri su lagahni kao pero i u stanju su da se u jedno te isto vrijeme pojavljuju na više mjesta. pa ponio i ne dotičući se zemlje i spustio se s njom zajedno na rudinu pod Čimića bašču. Poslije njih pojaviće se Derdžal i proglasiće se. Dragi Bože. nestade ga iz sela. zapjevaše slavuji u baščama. a oni se ne boje Boga. Sve zanijemjelo slušajući ga. turska carevina propada. zapjevaše. to je bio Dobri. pa. Tad Eminaga ne reče ni riječi više. lice mu se zabezeknu i po-sjekoše mu se noge. kad hurije zapjevaše. i zabrinuto i pokajnički. A blago onome koga udari! Taj će se zanavijek uživati džennetske ljepote. Viđahu ga istog dana u više sela. Emi-nagi ispadoše vile iz ruka. a kroz nekoliko dana proču se po Šumljanima da se pojavljuje Dobri po obližnjim selima. najprije će se pojaviti Dobri da opominju svoj narod da se kloni dobara ovog svijeta. a na glavi joj veliki ćitab u kome Eminaga. kako je zagrlio onaj čovjek u zlatu. udariće ga muhurom. pa ne smije ni da vikne u pomoć. odakle su ga i dotjerali žandari u selo. kako je pisano. dugačka i debela kao balvan. Noćas su nam ukrali treće. A njoj nekako milo i sva se topi od milina. preda mnom se pojavi čovjek sav u zlatu. Taj nepoznati čovjek bješe u platnenom ruhu i goraše na suncu kao živi plamen. Hodža Ibro opet sanjao kako ga Mehdija goni preko njive da ga udari muhurom. 1 ko će znati šta se sve tu noć nije presanjalo. Pojavi se. iskrsnu preda nj neki čudan čovjek. Te noći. Ha-sane. Šuma se još jače pritaji kao da se prituli. Stade preda me. . Kao da nešto predskazuje i opominje narod na neke neobične. Eminaga prionu na posao. I darivaće svakog zlatom i obećavaće zlatna brda i doline. osluškujući nečije neobične korake. I ta jeziva noć prošla je i sutrašnji dan osvanuo bez ijednog oblačka na nebu. . što bi okom trenuo. na samom ćuviku oču ženski plač i ude unutra. moj Eminaga! . Sa muftarova posijela sve se živo raziđe sa strahom u duši. Svi se začudiše. kad se u našem selu pojavljivao Dobri. Hasan Šerbetović banu u odžakliju i otpoče da priča o svom doživljaju. Dobri obilazi selima. zagrlio je. A kad. Učeni Mulabećir Radića zaklima glavom i sve se oči sakupiše na njemu. završi Mulabećir .Eminaga zašuti.čudio se Eminaga. što se uzdizala pored sela u mršavu gaju. Glas mu se oduže i on tako osta u napetom očekivanju kao lebdeći između smrti i života. a oni kradu stoku. A kad jedu. On će odvraćati svijet od Derdžala i koga god odvrati. U našim Šumljanima uz-budiše se duhovi. i to neki zlatni slavuji. Ali onaj čovjek u zlatu ne pusti me da uđem u dvorove. taj isti čovjek ukaza mu se u zelenoj haljini. . sa visokim bijelim ćulahom na glavi i žutim mestvama na nogama. pa sve udaraju u oči kao sunce na vodi. Svjetlo izbija iz njega na sve strane. a on se nešto ne da i bježi put mektepske zgrade. Bože me oprosti.

to je Božije davanje. ■' . Gotovo cijelo selo iskupilo se kod muftara. Nije da dođe. . pa zamakoše u šljivik. pojavi se na vratima. Ne umijem da ti rečem ni staje. vidio sam ga! Jesam zdravlja mi! Vidio sam ga svojim rođenim očima. čuli ste šta nam danas pred džamijom reče Hasan Serbetović. . Ljudi počeše da se razilaze kućama na večeru.Sjedim ja .Kako? . sav zaduhan i usplahiren. Ni učeni Mulabećir ne nade ni jedne u svojoj sijedoj glavi. Zatim. I Omer. Muftar otpoče prvi: . Ja mu dotakoh ruku. Svi zašutiše u osluškivanju. Sunce je bilo podobro prevalilo svoj put i svjež osjen šume pao na Eminagu kad se on digao i tromim korakom pošao put 173sela.saglasiše se svi ostali i laknu im u duši. pognutih glava. Kad banu neki neobičan čovjek.Ta ima ga ko dočekati. Ta ako se i pojavi Dobri medu nama. Da čujemo Hasana! Neka ovdje ispriča pred svima šta je vidio svojim rođenim očima pa. dede Hasane! I Hasan po drugi put ispriča šta je vidio svojim rođenim očima.odgovara Hasan. Medu prvima je bio prvi on. Domala sve utiša i za-svijetliše se prozori na džamiji.Kako? . dok se priberem! . E. Mi šutimo. On je vidio svijeta. ljudi.Ama. pa Mulabećir Radića. Neki se čak ushodaše pQ dža-mijskoj avliji. tik pod prozorima prosu nečija frula neobične zvukove kakve dotada u našem selu nije niko čuo. A predvečerje pade na selo. biva.Dobrog.Eh. je li istina. nekud zabrinut razgovor. I čovjek sjede. Ljudi posjedaše. gdje će se klanjati jacija i otvoriti posijelo. biva. . I molitva otpoče i svrši se.Pa to će on i u nas doći . Svi kao da su u mislima pratili svaki njihov pokret. . dok se najposlije Trklja ne oslobodi i pozva ga za sofru. sve do kišnog dana. kao da ih čekaju neki veliki poslovi i kroz kratko vrijeme počeše se iskupljati u šljivik pod muftarovom kućom.svoje okoline koji će u džehennemu gorjeti. a poslije stanke prvi prozbori učeni Mulabećir: ..Gdje? . Dobrog očas nestade kao da se nije ni pojavljivao. Pa tu je i Eminaga Borić i Mulabećir Radića.Ljudi. O ovom događaju ne reče Eminaga nikom ni riječi. I njega bješe spopalo neko uzbuđenje. očito zbunjen. . pojaviće se samo na dobro sviju nas po ovaj i po onaj svijet. Približila se jacija i vrijeme molitvi. savjetujte mi šta ćemo! 174 . Neka slutnja uvuče se ljudima u duše i svi se zagledaše pa uznemiriše. petka popodne. . pa da se po pozivu muftarovu ponovo svi sastanu u njegovoj džamiji.Čekajte. pa svi zajedno ručamo pod hrastom u avliji. Među njima ugleda prvog hadžiju Bogilovića iz sela Drena. nego da se stvori pred nama. . ali učas presta i ljudi se još više uznemiriše. kad se ljudi sakupiše pred džamijom i Hasan Serbetović banu medu njih kao da pade u kiši.veli muftar. Čak i Bešir Šakota došao sa svog ćuvika.nastavlja on . Malo niže ukazaše se imena onih koji će u džennet. Eto. očekivanju. pa jedva da se stiša. nekud tiho i oprezno kao da se privuče. Gleda on u nas. Poslije njegova pričanja nasta dubok tajac. Samo griješni i nevjernici 175treba da se boje. Eminaga glavom. počeše odbijati dimove. Prođe nekoliko dana.skoči do u šljivik i vidi ko ono svira u frulu. očekujući da se svi pokupe. a ne jede.Koga bolan. eto smo se sastali.Ih. Frula se još čula. a ona mekahna kao pamuk. I uzima jelo i prinosi ustima. tu je hodža Ibro. pobogu si brat! Ljudi se uznemiriše. izvadiše duhanske kese i u nekom tajcu. Tu je i Eminaga i hodža Ibro i Mulabećir pa. a da se ništa naročito ne desi u selu. okrenu se prema ocu i reče: .. I ljudi večeraše na brzu ruku. gledamo mi u njega. Tihi. ljudi su ulazili u prostranu muftarovu džamiju i redali se u redove. a Eminaga klonu i nasloni se na plast sijena. Jest! Tako ja po suncu ne hodio ako sve ovo ne bude istina! Eno pitajte samog Bega.Tako je. pa da se počne sa molitvom. najbogatijeg seljaka u cijeloj krajini koji je davao pare na zajam i uzimao grdne kamate. tako . samo su svi u selu primijetili daje postao još zamišljeniji nego što je prije bio i da mu je prosijeda brada preko noći pobijeljela kao oprana vuna.Pa ja šta će.Ljudi. U vrh odaje sjedio je hodža Ibro. ■ . hodža Ibro. Svjetlucanje cigareta u tamnoj muftarovoj bašči naziralo se još izdaljeg i čuo tih. a što je Božije davanje toga se ne treba bojati.reče muftar svom sinu . koga? '' . . * . Omer skoči a za njim se digoše još dva mu druga i gromko štrcaše niz drvene stepenice. A čim je Mulabećir otvorio usta da reče svoje učeno mišljenje. Pozvao me čovjek na ručak.Omere.pred kućom Bege Trklje u Krušedolu. ljudi moji.

a Sefer Kanjo zauči i molitva se. ali se stiša i pretvori u prezriv osmijeh.Neki nepoznati čovjek sjedi u sjeni pod prozorima pa svira. Nepoznati se upilji u zanijemjelog hodžu Ibru i opet zagrmje: 177. dvije Božije životinje koje su zatvorene u brda i planine otkako je Bog stvorio ovaj svijet. ne imajući vremena da razmišljaju ma o čemu. dobri ljudi!. mimo običaja. Klonite ga se. ponovi u muftarevoj džamliji.Ljudi moji. Samo je hodža lbro i nadalje sjedio i za-prepašćeno gledao u nepoznatog. Ovi ljudi bijeli su behar.Eno ga! Kesi mu se na ramenu i ruga se svima vama. gledajte! I zaista.. nepoznati. I po svakog smrt će doći: po insana. I behar će opanuti i ljudi će svi pomrijeti. nego kao da svira ona frula dolje pod prozorima. po hajvana. očekujući riječ nepoznatog. a krupne mu kosti lica i stroge crte odavale su samovolju i odlučnost. Nepoznati je jednako šuteći stajao u dnu džamlije i prikivao svoj strogi pogled čas na jednog čas na drugog. Pogled pade na Eminagu i poduže se zaustavi na njemu. Ni traga od Dobrog kakvog su oni zamišljali. njihovim voljama i životima.Ezan. Eno. zaprepastiše.Pokajte se i sjetite se da je došlo ono vrijeme kad Bog uzima sebi sve što je od naše vjere. pogleda po svima i neki neobičan smiješak kao da kresnu po njegovu grubom i suncem opaljenom licu. nešto crno i crveno kao da zaigra na hodžinu ramenu i nestade ga. nešto mu zaigralo u grudima. ali mu nešto zastalo u grlu. Pri ovim riječima glas nepoznatog zvučao je blago kao struna na guslama. pa mu suze grunu na oči. Samo ho-dža Ibro gledao je netremice u nj. Dobri po svoj prilici. Nenadno se trže. Nešto zvjersko probudi se u njemu. Jer blago onom ko se u njoj rodio. Muftar. pa sve prisutne obuzima nekom umilnom dobrotom i pokajanjem. ovo nije ni dobar čovjek. kao da to ne govori on. Nego da mi klanjamo i sjetimo se milostivog Allaha koji nam se smilovao i dao nam lijepu vjeru Muhammedovu. Kad nas ugleda. iako su već bili klanjali jaciju. I žeđ će ih svih pomoriti. Sjetite se samo onih vječnih strahota džehennemskih i prolaznosti ovog svijeta. đavo mu sjedi na lijevom ramenu i došaptaje mu svaku riječ koju progovori. dobri ljudi. I misliće da se to voda sjaji u suncu na njivama. viknu on. Ali utisak koji je on proizveo svojom pojavom i nastupom bio je toliko jak da su svi prisutni ostali smeteni. Njemu se najednom učini to lice odnekud poznatim i sumnjivim. Eminaga izdrža pogled mirno i otvoreno. zatim malo popla-šena radoznalost. . A nevjernici će lutati poljanama i ugledaće svjetlo na njima. Pod njegovim pogledom ljudima je postajalo tjeskobno u duši. neka zauči! Svi da klanjamo! Ljudi se digoše kao omadijani. sitnog mrava na zemljici. ni učeni Mu-labećir. I ćuškaće ga nogama. Na noge! Ko uči ezan. Nepoznati zašuti. nepoznati zagrmje: . jer blago tad neće vrijediti. . ne178 staće nas na ovom svijetu i nevjernici će lizati naše stope od žalosti za nama. I prije nego što se i očekivalo. a nepoznati pogleda ispitljivo oko sebe i sniženim glasom otpoče: . ja vam to kažem. Ljudi se uznemiriše. pa sumnja i naposljetku očito nepovjerenje. Ali pogled side s njega i pade na učenog Mulabećira. I on ga izdrža mirno i otvoreno. Eno.Pokajte se. Nešta zapovjednički neodoljivog bilo je u njegovu pogledu. . Hodža lbro napusti džamliju. a kamoli Dobri. To su dva čuda. očekujući riječ nepoznatog. začepi vrata neki neobično velikih srazmjera čovjek i pusti pogled na prisutne.. I prije nego što zvijezda udari o zvijezdu i prije nego što se brda i doline proliju kao mlijeko. ili ga pogledajući kradom. Nepoznati je govorio gromkim i žučnim glasom. Poslušajte me ljudi što vam kažem! Ali se niko ne usudi ni da se s mjesta pomakne. vidio sam kako mu je ove riječi došapnuo sami đavo. diže se lagahno kao perce i strča niz stepenice. a kad tamo: a ono suho zlato. Pa ni Eminaga koji je već vidio Dobrog.Počujte. Sefer Kanjo htjede da zauči ezan. Naposljetku. Pred njihovim očima stajao je samo on. I doći se Jedžud i Medžud kad nas nestane i popiće svu vodu. iako potežak čovjek.Ljudi. po ptičicu u gorici. Ljudi počeše nesvjesno da se pomiču. pa zabo-raviše na se. pa diže na noge i sav drhteći povika: . jer ćete zlo proći. pogled pade na hodžu Ibru i najduže se zadrža na njemu. I oni otada ližu brda i planine i skoro će ih polizati. Na licu mu se ocrtavalo najprije zaprepašćeno iznenađenje. eno. i vladao je njima svima. vaš hodža lbro. Nepoznatom kao da sinu nešto u očima i kao da mu zaigraše mišići na licu. nastavljao je nepoznati.. Ovaj svijet bijeli je cvijet. ne 176 usuđujući se otvoreno da mu ponude mjesto i krijući poglede pred njim. prestade i reče da želi da razgovora s tobom. Nepoznati prekorači prag i izraste u sobi upravo do tavanice. Jer skoro će sudnji dan. Najednom kao da se sjeti nečega. I oni su toliko žedni da će popiti svu vodu na svijetu i nestaće vode. 1 odijelo mu je bilo upola nekako na građansku. oduzimala im se moć i hvatalo ih pokorno malodušje. upirući snažnom rukom i oštrim pogledom na hodža Ibrino rame. ljudi! Ovaj je čovjek nevjernik. mrk i strašan pogled kojim kao da ih sve prikova za njihova sjedišta. .

Žandari pucaju na kradljivce. On je sihirbaz i kradljivac. Iz duboke molitve. da komu! . Kuda će nam obraz i kako ćemo pred Boga izaći. Zar nam on ne pokaza svu veličinu Allahovu? Zar nas on ne pouči dobru i pameti? Pa kako samo ude medu nas i kakav mu glas bješe! Onako govore samo dobri. Ima njih više. ili će se dogoditi kakvo čudo.čuše se glasovi poput šapata. On nije niko drugi do glavom Suljo Čemerdžić iz Sarajeva. očekivanje je raslo u dušama seljaka: hoće li žandari uhvatiti Dobrog.Pucaju na Dobrog. pa kad pokra džamijske ćilime.Dobri. o tom mi ništa ne možemo da kažemo: ni da jest ni da nije. ispade pred njih Bešir Šakota. A sutradan zorom sastadoše se ljudi pred džamijom da se porazgovore o sinoćnjem neobičnom događaju. Otada je prošlo više od petnaest godina. Neki za-vrtješe i glavama u znak da ne vjeruju u hodžine riječi. beli. zaboga. pa opet tišina zaparana rijetkim glasovima.potvrdi Mulabećir. I što god udublje odmicala noć. a hodža Ibro je hodža Ibro. . onda hodža Ibro ima pravo. . Ja.Ko će drugi lopovima da stane u kraj? I nije tu sam Čemerdžić po srijedi. Učio je zajedno sa mnom u Drveniji medresi i znao je bolje učiti nego ikakav hodža. ne idi žandarima! reče muftar. . ni meni ovaj čovjek ne liči na Dobrog.Tako je . samo što su ljudi nekud zamišljeni i što žene pogledaju češće kroz prozore kao da će svakog časa neko neobičan da se pojavi u selu. . ljudi . . Mulabećir diže glavu i pogleda po svima: . iako je zapinjao. Nešto docnije oču se još jedan pucanj. a ja do sinoć niti sam čuo za nj. nepoznatog je nestalo. I znajte šta ću vam reći: otkako on hoda našom nahijom. Sve se utišalo. mi to svi znamo . a hodža Ibro i Bešir Šakota krenuše put žandarske kasarne.veli on . Poluobučeni ljudi istrčaše pred kuće. I sinoć mi je neko ukrao dvoje brava. Alije nestalo s njim i Hasan Šerbetovića. Dobri .ako uhvate Dobrog. Ali se ne dogodi ni jedno ni drugo. skrivenu u šljivicima. jer Dobri ne kradu stoku. pa za njim i drugi u kratkom razmaku. U selu. sa ćuvika kraj sela. razgovor nije skretao u drugu stranu. a ja znam da je hodža Ibro pravi dženetlija. Niko od seljaka ne povjerova hodža Ibri-nim riječima. Tako prolazi vrijeme kao i prijašnjih dana. . Eminaga ga strogo pogleda: .kaže on.Vala bruka.Tako je.Dobri se ne može uhvatiti . . Ali. pa kud puklo da puklo. I ja ću s tobom žandarima.završi učeni Mulabećir.Sramota i za selo za nas sve. . Dobri je Dobri.Ja vidim daje sinoć sve vas onaj vama nepoznati čovjek opsihirio i obendžijao. .Eto ljudi.Ako ga uhvate. .Ljudi.Žandarima.rekoše i ostali. Samo ne dođe hodža Ibro.kaže hodža Ibro. tako mi Boga. Govorio je on kao što nikad u životu nismo čuli ni vidjeli. ne griješite duše i sjetite se riječi njegovih. samo tu i tamo očuje se djetinji plač. .I dok su se ljudi klanjali. . A upravo kad htjedoše da se raziđu kućama i na poslove. Ali se odade piću. To ne krade niko 179drugi nego Suljo Čemerdžić. a neki odvažniji zaputiše se u pravcu pucnjave. a on je Dobri. nasta dan. njega znam. . I tako bi. stoka nam se nemilice krade. nego lopovi. jer sam se o tom uvjerio svojim rođenim očima. Ljudi se zabrinuše. I ljudi se naposljetku razidoše svojim kućama. I sjedješe još neko vrijeme pred džamijom i razgovaraše. . Očuše se glasovi i dozivanja sa ćuvika od Šakotine kuće. svaki predan Bogu i molitvi. To reče hodža Ibro. Ja bih se pred velikim Bogom zakleo da govorim istinu. biva. a ostali se zamisliše. niti sam ga vidio. I ljudi šutješe i razidoše se kućama. . Kad negdje pred zoru. Ja idem žandarima u kasarnu. Strah se domogao duše pa ih ne pušta iz šaka nego ih drži kao preplašene i pohvatane ptice. Ali zar se Dobri ne može da pojavi u ruhu i prilici kakvoj god hoće? Ali ima jedna: hodžu Ibru nazvao je nevjernikom. popadale iz gnijezda. 180 . Bešire. ljude je trgnuo glas frule pod pendžerima koji odlazaše u mrklu noć i bivaše sve tiši i tiši dok se ne izgubi.To što je hodžu nazvao nevjernikom. a Eminaga prozbori: . uhvatiše ga i zatvoriše. Tako prođe cio dan i pade sumrak i pade noć.Ljudi. dva puščana pucnja razbudiše i 181uznemiriše selo.otpoče muftar . Prvi otpoče hodža lbro: . a viđeniji ljudi opet se iskupiše u muftarevu džamliju. uprkos Mula-bećirova i Eminagina mišljenja.Tako je .Samo ja znam da lopovi ne poučavaju niti umiju govoriti riječi Božije onako kao Dobri.ja ne znam šta je ovo.

Ljudi. a mladi se is-kradoše u pravcu Beširove kuće. haramija i lopov. .Vala. na ćuviku se već odigrao lom čija je predigra trajala nekoliko sati. neko viče u pomoć! .Eh.Eno. Jedan od žandara potrči za bjeguncem. U isti tren. a čopor se raštrka. . . pa mogu sad zajedno. Naposljetku očuše se i tihi. 183. i drugi za njim zagrominjaše se u tihu noć. oču se jedan pa drugi pucanj. pa mašete njima kao da vam je neko zobnice ustako.kaže muftar koji se odnekud nade medu ostalim seljacima. . Dolje. . narode! Raziđi se! . sa oštrog grebena brda Stoca.Stoj! zaori kroz noć. .Veži ovu dvojicu! I lanci zveknuše i sve se utiša. A Mesa svira: "Što nemam krila da se vinem nad njenu bašču i da vidim kako se na busenju bjelasa njena košulja kroz srebrnu noć! Što nisam vjetar da joj kradom pomilujem grudi i da opisujem svoju pustu želju! Krnato. narode! Hodža Ibro pođe u pravcu sela.uzviknu neko. Hodža Ibro posma-trao je mirno svog nekadanjeg druga iz Drvenije medrese koji je oborena pogleda i već svezanih ruku stajao pred njim. a za njima jauk. Sve više i više njih približavalo se ćuviku. a Bešir donese zapaljenu cjepku luča i njihove tamne figure rasvijetliše se pred njima. nosili su nekog među sobom.reče jedan od žandara. A kako tek Mesa svira! I mjesec ga zadivljeno gleda. Šta više. hodža Ibro.Hasan Šerbetović! . . . Da se sakrijemo ovdje za ovu stijenu pa da pričekamo zoru . . Seljaci se oslobodili pa prave primjedbe. vi niste hodali po svijetu. kao sam sebi: . Bešir Šakota i trojica žandara zauzeli su busije i čekali lopove. raspoređeni oko pojate i tora. daj krpe da mu svežemo ranu! . ljudi zaborave na zle misli. I hodža Ibrin saruk nazire se medu njima. kaži joj da mi kap po kap teče iz srca od bola za njom. tako .hukće muftar. nešto blago. pa jedan pucanj. I muftar sa onim preostalim za stijenom krenu naprijed. ako se susretnu. a jedna osta pred vratima. Kažem vam: to nije Dobri.Bešire. I nestade iz obojice iz muftarove džamlije. on se nekud ražalostio..potvrdiše i ostali.Evo mu i Dobrog. zavađeni. Muftar se zaprepasti i diže ruke u nebo: . Ali ga poslušaše samo njih nekolicina starijih. pritajeno su očekivali svaki sušanj. Malo poslije. 184 KRNATA: I. prikovaše ih na zemlju i oduzeše im svaki pokret.Razilazi se. a vi svi kao ludi objesili glave. nekako i nehotice javljaju se jedni drugima.Raziđi se. Prvi su zastajali da ih dostignu oni za njima. teški koraci i tri prilike približiše se kroz tamu torskim vratima. moji ljudi! . . kao dobrota. Dok je muftar sa ostalim starcima čučao za stijenom.I on je naš . Ono je jauk.Tako je. ljudi moji! Zar da se on izdaje za Dobrog! A Dobri je šutio i mrko gledao preda se. Kad Mesa Cakan zasvira u krnatu na Mazoljicama. ne umijem da nađem vrata doma mog.strogo zapovjedi žandar. Pogodilo ga zrno pa jauče. pa kao daje sam krivac rasijano gleda preda se i govori tiho. to je Suljo Cemerdžić. a dvije druge prilike su-kobiše se sa druga dva žandara na torskim vratima. jer mi je svijest pomutila vječita misao na nju". bruka za selo. odozdo iz šljivika. Muž potraži ženu. a ona prilika pred vratima dade se u bijeg. a za njim muftar i ostali. Naime.Pa i Hasan Šerbetović! Ih. pa toplo mili po njima i razmekšava ih do suza. Dva seljaka u pratnji žandara.Ljudi. Dvije uđoše u tor. Onog drugog nije niko poznavao.kaže muftar. a momak djevojku. pregrizao jezik! . čim je noć pala. posvetila se svaka koju ti izustiš? Vidi ti njega. . Prošla i ponoć a oni. Vika i dozivanje utišaše. dolje podno šljivika. nabujaju im srca od želje pregoleme.Ah.Stoj! Stoj! .opet se razliježe.Nije. pod njim grad se utiša kao da priželjkuje.Šuti! Kakvog Dobrog. Samo se za njihovim leđima u selu čuo nejasan žagor. . Zabijeli i zora i proplanci se nazriješe u prvom jutarnjem sumraku.uskliknu prvi Bešir Šakota i unese mu luč u lice. može nas ubiti koje zrno. praštaju. a jedna zvijezda treperi tako uzbuđeno da je dodiruju zvuči njegove krnate. ti li si to Dobri! . U kasnu noć. . U sred čopora dvije snažne mrke i zločinačke prilike: Dobri i njegov drug.Čudim se ja što se njemu predskazuju Dobri. Oni se ukočiše.Stojte! 182 Noževi na puškama. prislonjeni na njihova prsa. Podno Šakotine kuće cio čopor ljudi. . Osveta mu nije bila ni na kraj pameti. uvuče im se u duše. tako je . hodža Ibro. . vi ne znate kakvih sve ljudi ima.

dragi moj! . Šemsi Muharemaginoj. To je ptica u kafezu što bi htjela da poleti sa krnatinim zvucima tamo put širina. to je samo san o njemu i o krnati. Ona opet 187čuje njegove prigušene riječi. To je samo san. Nasvjesno. a jedno srce. Skočio je preko 186 baštenog zida. Strah li. U očima ti gori stid. kako su lijepe te daljine! Koliko svijeta! Koliko boja. po slabinama. ovdje u podvoljak. Recite mi. one je samo opijaju. pale i svijetle se nekim vatrenim smijehom. ona osjeti kako je obujmiše dvije željene ruke. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. kao van sebe. O. nikad nečuveno. Šemsa. Jer. da zagrca. Ti zvuči je uzdižu i nose kao nikad dosada.Jest. Ne. nečujno prelazi na grudi i miluje ih. To je i suviše iznenadna radost od krna-tinih zvukova. one su mekahne i tople kao ljetna noć. ona se privija uz Mesu. Ožalošćen. I te ruke počinju da bivaju sve jače. drhte na plećima. okreće se unaokolo. A poslije. Šemsu hvata omaglica. . u bezdanoj provaliji strasti i sretnog zaborava. zvukova. ti si . pa onaj glas. uzdiže nešto u njoj. Vidio je tako uplašenu i usplahirenu. klize po stasu. la-hko vrisnu i nestade je uz bašču. Šemsi zastade dah u grudima. Dolje u baščama neko teško uzdahne. Čuje svoje ime kao da ga vjetar izgovara negdje u bašči u krošnjama stabla. Nešto raste u njoj poput divnog bijesa.Šemsa. Cijelo joj je tijelo bez imalo snage. i Šemsa. Ali je ruka i previše slaba da bi umirila to srce što bije za krnatom. i zagleda se u to iznenađenje. Zatim ga pogleda prestrašeno. To je Šemsa Muharemagina što čezne za krnatom. ne pripijaju jedne uz druge. Grudi se talasaju. ne. Načas. ljetnih noći krnata čezne na Mazoljicama. moli. II. nek poludi cio grad. nemoj me. teška srca. molim te!" Ruke su se primakle. .govori ona gotovo ones-viješćena.kaže ona sasvim rasijano i.Krnata plače. Mesa što ti je svirao na krnatu. pa ne zna šta bi joj rekao. da pro-plače. ali ih ne razumije. zabreklo u bolu i slasti. prikrašću ti se bos. nešto što hoće da se krši. kao da pita: "Jesi li sama? Tiho. Oni više ne prodiru u krv. pa hoće da padne. njen glas bio je toliko uzbuđen i mekahan. . a zatim joj vrisne posljednji zvuk i od bola klone. . on se prikrade u bašču njoj. Svirao sam samo tebi. sve nemirnije. ne! To samo grca krnata na Mazoljicama. Ona ne vidi ništa. da im raspire želje? Zar se djevojke po baščama. a odnosiš nesreću. da." I on je ljubi. ne mile uz tijelo.Ja sam. "To me on ljubi". još mekše i toplije. Ona ih osjeća.Ne. A u njega. Drhte joj noge. pali. Mesa se prikrade njoj u bašču.Nemoj. da se daje. Još jednom čuje svoje ime i osjeća nešto slatko. Mesa. ona ne zna sad šta osjeća. Nestrpljive ruke cijepaju joj jeleče. A zatim. uzdiše. miluje. grcaju u boli. zatim joj kaže: "Bože. O. O. na prstima". sočno na usnama. ja te volim! Pođi sa mnom u svijet! Živje-ćemo kao golubovi. Krnata tuži: "Što u životu jednom prođe. s njim što joj je krv uzbudio. cepte na bokovima. šarenila. dok je sjedjela na busenju i uznemirena očekivala kad će da se javi krnata. Nešto se tako nemoćno spustilo u nju. O. teška kao umor od života". . plamte. siroti. ni mirisi jasmina u tihoj noći ne opijaju kao zvuči sa Mazoljica. i ona plače. Mesa stiska krnatu pod mišku i odlazi niz mahalu. drhti i čezne za njom. ali njeni zvuči ronili se nekako začuđeni. samo da im njeni zvuči lakše dopru do srca. Ali. Eto. uzmi me. A njegove nerazumljive riječi postaju sve vrelije. krnata izvija. pa je opet nestade. tonu u njene zjene. Nešto nečujno klikće u njoj. Poljubiću te ovdje. Morije žed. pa ostali goli. Čini joj se da čuje zvukove krnate i predaje im se sasvim. kudrava crna kosa i oko mu plamti. Šemsa plače od bolne čežnje. Jest. ona ne čuje ni kidanje sedefskih puceta. I sljedećih večeri čula se krnata sa Mazoljica. On. ove noći. ugleda dva crna oka. pa negdje na zvijezdama. krnato. molim te! . ja sam . kao na odbranu ispruži ruke prema njemu. Oni sad izazivaju neku duboku tugu i sažaljenje samog sebe. A jedne noći. skoči na noge. najednom kao da otkri zastor. Čuje ona: . za tihih.Šemsa. ali osjeća i njegov vreli pogled na sebi. i pomračuje joj svijest. Sviraj jer ti prosipaš sreću. Poslije krnata tužno pisnu i zašuti. Krnata svira i bolno i bijesno. Tako. nešto što joj ispija dušu tako opojno.čuje ona glas kroz taj san. ne zanose u grču i omamljenim uzdasima? Sviraj. Šemsa. A zatim. to nije bio strah. zapanjena. cepti. kako ti lice sja u mjesečini. dolje u baščama. To ona mašta. I on kao da je zbunjen. kad je krnata zamukla. uvija se i klizi kao vreo baršun pod njegovim milovanjem. to se više nikad ne povrati. Ona je već znala kako će ona da otpočne: najprije jedan bojažljivi ton. To se njoj samo pričinjava. svijest li. klizi po njenim bokovima. Zaboravio sam i na sebe. kao topla muška ruka. napinje joj grudi. -Svirao sam ti svako veče na krnatu. ja sam. kao da joj se javi odnekud svijest.drhtavo je govorila Šemsa. stajao je pred njom. Meše. osjećajući kako joj se taj glas približava i kako joj se dvije ruke primiču nadohvat. To srce bije katkad tako silno i nepokorno da 185ga njena sopstvenica pritisne svojom veziljski bijelom rukom da ga ukroti i umiri. O. jeca. kao omadijane njenim zvucima. Njeni se glasovi rasipaju raspojasano. gdje god se zaustavi. ko može da se odupre zvucima krnate? Zar jedno naivno i bezazleno srce? Zar krnata svake noći ne izvija sve zamamnije melodije? Zar žene ne podižu i zavjese sa prozora. ožalošćeni. . svirajući tebi. pa se činilo da govori: "Uzmi. kao glas krnate. To je za nju neko neobično osjećanje koje joj oduzima i strah i moć riječi. kao da je onaj prvašnji čar neko digao sa njih.

sjela na busenje i slušala tužnu pjesmu krnate. A Hadžija ide posred druma. pa zalajao. a krnata nastavlja: "Pođi sa mnom u svijet skitnički. čekaš li još? . . a Šemsin trag zavijali zimski snjegovi. ne osjeća već kao tuđinka? Zar ona nije okaljala obraz i svoj i svoga doma? A krnata joj. treperi u bjelini.uzdahnu žalosno Šemsa. kad je ogrozd dozrijevao u vinogradu na Mazoljicama. spremnih za krvavu borbu. Lijeva mu pesnica grčevito pritisnuta na srce. Vidio sam je u jednoj kafani u Beogradu. onako bijela. Šemsa nije sad razumjela šta joj krnata govori. taj pregara i radosti". podatno. kao vjera u zagrobno. zaskače u propanj i nemilosrdno odsjeca glave. jer Hadžija bdi.odgovara: "O. Tek negdje kasno u noć ču tup udar o zemlju. i svoju bašču. . drsko se smije. Nenadno. Po bašči bujao korov. Nekako apatično slušala je zvuke krnate i sumorno se osmjehivala nekim gostima. Ona bježi iz grada. u svijet! Bože moj. niz ulicu. .odgovori ona prigušeno. dok mu bijela. ' Grad je pritajio zlobu. a pesnicu zgrčenu na srcu. u ovoj toploj kući. Ona niče. kako ćeš me prežaliti! Krnata je nastavljala: "Ja ravnam tvojom sudbinom jer sam te osvojila. kao da je vodi neka nevidljiva ruka. luta kroz tamnu noć. sjedjela je u utišanoj noći sama sa svojom sudbinom. učini je još bjednijom i bespomoćnijom. Šemsa je opružena i nepomična. grubo dodiruje njene najskrivenije tajne. zasjenjuje poglede. Pregorjela je. pokorno pošla u bašču. a velika džamija. Tako je zlo zavladalo gradom. 189III. i svojim prljavim noktima prebira po njenoj duši. kao nada bijednih. a grad zarežao. Hadžija je zaspao. i ta riječ: svijet. da obilazi gradom. Šemsini roditelji zavise se u tugu. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. bliješti u suncu. Nije me ni prepoznala. Hadžija je blag.S kim. puni slave i krvave borbe. kao usamljena duša. okrečena. lepršajući se na suncu. dođe joj sada kao neko neviđeno čudovište što se kezi na nju. jer i on ima svojih radosti. Roditelji postaše okamenjene suze.kafanska pjevačica. ostaje sjenka žalbe na njemu za života". što ne razumiješ moju pjesmu kad prelazi preko domova u široki svijet! Svugdje su zvijezde jasne i mjesec ostavlja za sobom ljubavi trag". Sva užasnuta. To on preskoči niski bašteni zid. šta li će biti sa mnom!" pomisli ona.Bože moj. jer je Hadžija zaspao. kao strah savjesti.Pobjegla Šemsa Muharemagina! . izvlači se kroz zelenilo i sa oštrim kopljem penje se u nebo. Hadžija je moćan. mahalom puče glas: . šta se sa mnom dogodi . to se više nikad ne povrati. a zlo je moćnije. povici i bijes.viče Hadžija.188 . a Šemsa . Ova bezglas-nost još teže pade na Šemsino raspoloženje. U džamijskom dvorištu taman hlad. Vrijeme je prolazilo. pocijepana džuba. Grad ima mnogo kuća sa zlim očima. Tako je Hadžija postao borac za dobro. "U svijet. A on jednako vrišti i bjesomučno razmahuje drvenom sabljom. I dolazila su lepršava proljeća i site jeseni. Zar da ostavim sve i da pođem s njim? Jadna majko moja.Šemsa. Krnata presta da ruži na Mazoljicama. Zato se tama raspukla. i svoje roditelje. A Šemsa je ovih dana sve pregorjela: i svoj dom. a bašča kao da zanijemi. 190 HADŽIJIN MAČ I. iz trista stupica. Izašao sam iz kafane i dugo me poslije toga pratio glas krnate: "Što u životu jednom prođe. gdje je provela drago djetinjstvo. pod miškom lijeve ruke jednako drži cijeli snop drvenih mačeva. Jedne zvjezdane noći u Hadžiju je ušao zmaj. Za njim zaoriše poruge i smijeh. Grad drhti i bunca u žezi. Koga povedu moji zvuči. u rastopljeno zlato. Po džamijskom dvorištu nadgrobni nišani plamte na suncu i bježe u sjenke. grad ima mnogo budžaka sa zlim ljudima.Pola Vlaha! Pola Turaka! Pola Vlaha! Pola Turaka . Ona je. sablažnjivo odskače od crne brade i užarenih očiju. Zaista. a na Muhare-maginu kuću pade žalost i sramota. žalosna joj majka? . teška kao umor od života". iz dvorišta izletje Hadžija. jer kako će svojim roditeljima uskoro da pogleda u oči? Zar se ona i sad.S Mesom sviračem. Jednog jutra. šupalj i pritajen vreba kroz lipe i ciprese. a pod miškom snop drvenih mačeva. Šemsa. pa iz nje izašlo zlo. luđački vrisnu i jurnu kroz 191sunce. Povratiće se noćas da. tako su zaredali Hadžijini dani. a zlo najoštrije. Čije srce rani moja pjesma.Čekam .

srcem. ' .Hadžija. .A Selma ti nije ćasa. siječe mrcine. i obijest i glad. žene su izvori života. Nad gradom luta jedino duh luđaka i fanatika Hadžije. samo su nju zatrovali poganjaci. A Hadžija ima svoje ćase kao što drugi imaju svoje žene. Hadžija je sretan kao mudrac. razliva se u mlazovima i sva ulica gori od nje. sjedio je Hadžija na Tepi pred džamijom. ništi. Šemsa rudi kao jagoda. pritiješnjen umorom kao morom. Jer.A čim te poji. sve u ime dobrih djela koja će on da izvojuje svojim drvenim mačem. On je u svemu. Jer. daje novac na interes. Ona ti nikad ništa ne da. On se raduje za sve. dugo držao čelo na hladnom mermeru.A što ne posječeš Šećeragu Hmeljića? 192 193. Hadžija? . a Hadžija juri kroz njihov bijes i. . Hadžija jede.Fatima je ćasa od biljura. Hadžija umorno hodi po Božijoj zemlji. Crta je njihova brana od svake poštene misli. provirivalo i ujedalo u lajavom šarenilu. Naposljetku.Ne preko crte. ljudi prljavih duša. Niza nj teče znoj. Iza crte je đavo. vraća se i prelazi u drugu ulicu. Žene su hrana. Ona poji žedne sa Bo-žijeg izvora. gladan. ljepotom.Dobrotom. pa zacerekaju. a ne prelazi je.Svejedno. Hadžija se trza. A Hadžija je krotak kfto jagnje. . koja je ćasa najljepša? . . gledajući nekud mimo ćase. Bos. kupovali životne namirnice i hitali nekuda. Padaju glave. umivena.I Selmaje ćasa. to Hadžija trijebi korov u koji zarastaju i Vlasi i Turci. poganjake i gramzljivce. Hadžija je molio Boga da mu da snage za njegov teški poduhvat. a oči priklopljene crnim vjedama. koliko si juče posjekao poganjaka? . spava na hladnom mermeru snom mučenika. Pridolaze i druge ćase i sakupljaju se oko Hadžije.Hadžija. a oni niču na sve strane. Tako se Hadžija razgovara sa ćasama. sve se lak-talo. komšije halala! A ćasa iznosi hranu i razgovara sa Hadžijom. Svunoć je Hadžija slušao svetački glas. Patničko lice blijedo mu je kao mrtvaca. gazi krv i grijeh. a što mu preostane. zaprašenih i ispucalih peta. zagrominja u bezdane i crne ponore. trpa u njedra.To Hadžija siječe nevaljalce. . zaurlaju da se cijeli svijet sruši. Sve to što se zove život duboko ostaje pod njima: i radost i bol. moleći se. sjedio je mirno na kamenu pred džamijom i odmarao se od svojih velikih pobjeda nad poganjacima. Svakim ih danom više! Niču! Niču! Množe se. U rano jutro.I on je poganjak. oni su iza nje.Hadžija. Ližu crveni plamenovi.Poji i mene i svakog ko je žedan. i plač i smijeh. Samo Hadžija. šejtan.500.odgovara mirno Hadžija. Samo HaI džijin duh nemirno luta nad gradom. očima. . Krv lipti iz obezglavljenih vratova. I gdje se god potegne crta. Hadžija? .Bog ti dao. . užasnut. a što se Šemsa krije pred tobom? . preko crte je zlo. Hadžija siječe. sve su ćase zlatne. Zato se i krije. užagrenih očiju. kiše i rijeke sapraće njihovu poganu krv i zemlja će ostati čista. nema ružnih ćasa . Ispred njega grajali su ljudi. pa se iskeze od zadovoljstva. Polijeću na sve strane. Hadžija! I kao opržen. Oslonjen na stub avlijskih vrata. . ti najviše voliš Fatimu. Tako se ćase smiju i Hadžiju miluju pogledima. I Hadžija ih siječe. Dođi do crte.Poji li tebe.000. Sve se komešalo. Poslije se digao i. sjenke se pružaju gradom. penju se nad ljude i životinje. . Hadžija zakuca zvekirom i dozva ih: . II. ćaso moja! Bog ti dao sreću da izrodiš djecu! Bog ti dao mala.Stidi se. dohvataju svježinu i penju se nad grad. . on strada za sve. pao na koljena i. obasjan suncem. Ćasa je iznijela hljeba pred Hadžiju. Još pod utiskom posljednje krvave sječe poganjaka i mrci-njaka. Žene sadrže živote u sebi kao ćase hranu. da sve priguše. krenu put mahale da potraži svoje ćase. III. I on će pod sablju. Nju prelaze samo poganjaci. Hadžija sve žene naziva ćasama. gladan.Sve su ćase lijepe. Hadžija se vraća pred džamiju i ulazi u sjenovito dvorište. on je svuda. pohotljivo pružaju ruke da sve poklope. nad drvlje i kamenje. I dok Hadžija. . shrvan umoran i sav iznemogao. Te noći sijevale su munje i pucali gromovi. sve novi i novi.

A slatko je i za one koji se prodadoše . U meni je zmaj.Ne preko crte. treba se iz ćasa i nahraniti.Zar je zlo slatko.A zašto ne jedeš iz dvije ćase. i Hadžija im odlazi da ih umiruje. . Hadžija? .Hadžija. Isuviše si uzeo sa Božije hrpe. . mrcinjaci. On bi potrao sve životinje na zemlji. Treba ih pomilovati pogledom. Hadžija? . Jer.Pa što ga ne pustiš da uništi sve poganjake? . zove Hadžiju. oni ne pišu. . . a Hadžija ništa ne vidi pred sobom do bijesnog plamena u koji propada kao u bezdan. pa i tvoja.Neka pišu oni koji slušaju.Jesi li gladan. .Čuli smo da se ženiš. jer niko nije u stanju da im kuću sagradi. Evo ga pod rukom.Ne preko crte. On je na tri mjesta.A poručio ti načelnik da će te uhapsiti . množe se. A zakoni se svi jednako zovu. Hadžija. . sa skršenim mačem do balčaka. . Kada su crte sa obadvije strane ulice. Hadžija. a ćase premiru od straha. Posljednjih dana njegov žedni mač češće polijeće iz korica. Zaplakaće sirotinja. mirno pokazuje desnom rukom na lijevu šaku. .Pa i ti si sirotinja. .i Hadžija uz opći smijeh. Hadžija! . • . jer to je njihovo. umoran. Hadžija i ne gleda više na mrcinjake. oni se razilaze. Jeo sam iz jedne ćase. Hadžija prolazi ispred trgovine braće Krehića. ćase su krhke. Naposljetku.viče najstariji Krehić i po banku. Hadžija je vihor koji leti zemljom. jer nije samo u naramku nego i u koraku.Ne može. . jer se zlo najbolje ubija u korijenu.vikahu kud god se Hadžija makne. . Hadžija! . A Božija je hrpa svačija.Ne preko crte. Hadžija se vraća. jer se tako i rodio. I crte rastu. . Bujice krvi teku drumovima.Dok se poganjaci ne oslade. vraća se i prelazi u drugu ulicu. Hadžija? . Hadžija? .odgovara Hadžija. 195. Samo kad siječe mrcinjake. Osvajaju crte osvajaju. Ali zato crte rastu na svakom koraku. pred Hadžijom. Svaki put. . Hadžija. U dućanu razgovor. smijeh. .A gdje je tvoj zakon. Jer.Hadžija. mušterije. a Hadžija izađe na ulicu. žao mi sirotinje i poštenih. zgrčenu na srcu.Zarobiše.Pa dokle ćeš biti rob? . zapliću se i prekrivaju zemlju dokle oči dopiru. iz dana u dan Hadžiju prisiljavaju da proliva krv na potoke.kaže najstariji Krehić. Hadžija ulazi i zauzima mjesto u uglu do vrata. Iz dana u dan Hadžija je sputaniji. . tako niču i Hadžijini mačevi. Poslije. IV.kaže neko. Za njim istrčao nečiji dečko i tisnuo mu dinar u ruku. Tada prislanja leda uz zid i strpljivo čeka.Moj zakon je najprije u meni.i . a Hadžija se zaleti i sječe.. jer su oni vrelo zemaljsko. Neću. Hadžiju zarobe poganjaci. pa u zmaju. Oni koji rađaju.Iz više časa jedu samo poganjaci. sječe do iznemoglosti. .Zmajevi se ne žene. .Nisam ja sirotinja. evo uzmi koliko god hoćeš! . iskrsavaju na svakom koraku. zarobiše li te? .Nisam. U meni je zakon. pa u maču. Hadžija! 194 I Hadžija se opet trza. Ne svraća više u njihove dućane.Kako nije? Evo para koliko god hoćeš? . pređe na njihovu stranu. Krv se razliva preko crte. Nastade urnebesni smijeh u dućanu. crta se diže i Hadžija nastavlja put. Hadžija je bujica kojoj nema brane.Neću. Pogledaj! . . Zmajeva je kuća smrt svih mrcinjaka.Zmajeva kuća se ne zida parama. . treba ih ohrabriti razgovorom. 1% Trese se zemlja od jauka mrcinjaka.Žao mi djece. razastrte hrpe banknota raznih vrijednosti.Slatko je za one koji ne vide dalje od nosa: slatko je i za one koji pljunuše na duše. Ali.. U dućanu prijatelji. Neko nevidljivi donosi ih u džamijsko dvorište i ostavlja više Hadžijine glave. . pred džamiju.A načelnikov je zakon u knjizi. Ti si poganjak. zmaj je snaga bez pameti. kad se poganjaci oslade. kako god niču mrci-njaci. Neko maše.

Jer. Ako nam ova izložba ne pruža možda i potpun odgovor na ovo prvo pitanje. Jasno. No sve je. Hadžija primjeti da su mu mačevi bili od drveta. osloni se na zid i čeka dok se poganjaci oslade. evoluciju. mnogi još uvijek živo čuvamo sjećanje na njegov lik i znamo da je za Hamzu bitno znati i šta je on imao. Tek sada. Sutradan u džamijskom dvorištu. Garaudv govoreći o F. stade pred Hadžiju i zapovjedi kratko: . i ostalo. na svoje veliko zaprepašćenje. Hume danas. posebno pjesama i nekih već dosad poznatih proznih tekstova. neretvanskim i radoboljskim bistrinama i odbljescima. dragocjeno i trebalo bi sve to tako i gledati i njegovati. sa zaprepašćenjem u očima. s obzirom na bohemsku prirodu pjesnikovu moglo očekivati da nema ništa. zato bi svakako tim kritičarima nešto kazao dokumenat ovoga roda. pa kao da ih pritiskuje olovo . a šta je bio. kojeg nijedan drugi ne može niukoliko zamijeniti. te je očekivati da ćemo uskoro dobiti i cjelovitiju sliku lika i djela ovog pjesnika. tu drugu i pravu idealnu grobnicu pjesnikovu. U stvari. o tome govori cijelo njegovo djelo. C. ali je isti hercegovački zavičaj) iznese pred publiku zaostavština Hamze Hume na ovom Slovu Gorčina. Jer mi još uvijek moramo da svakog našeg pisca pomalo pravdamo što je bio ovakav ili onakav. nikako filozofskoapstraktnom smislu. Kafki i S. ne-sagledljivi i neobuhvatljivi Grozdanin kikot. Hadžija je iznemogao. 198 "IMATI" I "BITI" HAMZE HUME Značajni filozof i kritičar R. tako se počeo da gasi zmaj u Hadžiji. nikad nije sigurno da će biografske dokumente kritičar ljudski i književno upotrijebiti i možda je zato kod nas biografska vrsta toliko diskreditovana našim ekstremizmima. najljepšeg vida našeg književnog srpskohrvatskog jezika. J.izusti iznenada Hadžija. u kome Hamza ispoljava svoj za ono doba toliko napredni pogled na društvo i svijet. jer bi se.Ne preko crte. Najvećim dijelom ono što je rečeno danas je totalno van književne upotrebe. našli su Hadžiju mrtva.odgovori mu smrt. a upriličena je i studija Hamzina djela. u kojemu se možda i izjednačila ova dva činioca pjesnikova bića. rodno mjesto Ham-zino. Zmaj je umro u Hadžiji. jedne tamne noći ude smrt u džamijsko dvorište. Sada znamo da se sprema prvo korektno izdanje njegovih spisa. kakav je onaj neodredivi. Naime.Tako je Hadžija počeo da pada u nesvijest. Nesumnjivo to je najprije njegov pjesnički jezik. daje kritika veoma malo šta rekla o ovome izuzetnom pjesniku Hercegovine meduratnog i poratnog doba. I dok je Hadžija nepomično ležao na svom izderanom gunju. kad malo pobliže pogledamo u situaciju H. i sagledati najprije Humino "imanje" sa pjesničkog gledišta. Najprije nas zanima da vidimo u cjelini šta je od Hamzinih rukopisa ostalo i nema li što javnosti nepoznato. U stvari. Ova izložba dolazi u pravi čas da ljubiteljima toga djela pruži koliko-toliko uvid u Hamzinu književnu zaostav-štinu. Hadžijina sablja prestala je da siječe. koji nagla200 šeno traži da se Hamza razmotri i sa gledišta imati kao i biti a sa nijansom koju smo maločas istakli. Čini mi se da se ovom izložbom preostalih i sačuvanih dokumenata postavlja pitanje staje Hamza Humo imao a staje bio u najobičnijem ljudskom. čistotom jednog dragulja. Poslije M. ostalo bi nam da kažemo nešto o drugom. spoznajemo da su sva pitanja o Hamzi još uvijek književno i neknjiževno otvorena.Za njih ostaje na zemlji tvoj drveni mač .ni s mjesta.Ja sam smrt. Zatim je bitno vidjeti nema li tragova varijanata njegovih tekstova. i prvo pitanje treba doslovno uzeti u pozitivnom smislu. ali koji je imao i svoju posebnu i još neproučenu životnu putanju. obično je kritika znala da se povodom Hamze razmaše u svom preziru prema njegovu "sevdalisanju" i "folklorizmu". Spremaj se! . primjercima knjiga. za ovu priliku samo prigodno i pod-sticajno za mlađe izučavaoce bosanskohercegovačkog književnog nasljeđa a takvih mladih snaga mi danas imamo. znamo da je Hamza i taj jezik u toku svoje . A ipak. . Persu kaže da je sva moderna poezija od sredine XIX vijeka obuzeta pitanjem "biti" nasuprot stavu "imati". Zgrčena lijeva šaka počela je da popušta. Zato je za čestitanje ova incijativa da se u Stocu (iako to nije Mostar. Hamzina biografija mogla bi da bude isto tako rječita kao dio njegova pjesničkog bića. koji sasvim graniči sa marksističkim. Repertoar Ham-zina "imanja" vanredno je zanimljiv. jer je proizvoljno i uzgred izušteno. za kritičare interpretatore koje još uvijek čeka Hamzino djelo.A poganjci? . koji blista rječnim. Bilo bi bar meni veoma drago kad bi se ovdje među rukopisima. S prvim jesenjim kišama spade mrtav zmaj Hadžiji u noge. Karaktiristično je da nijedan značajniji kritičar jugoslovenski nije se nikad poduhvatio Hamzina djela kao našeg jugoslovenskog fenomena. Ćatića to je svakako najizrazitiji bohem u Bosni i Hercegovini književnog roda sve do danas. što je bio samo pjesnik a ne po urneku teoretičarevom. Nema možda našeg važnijeg pisca srpskohrvatskog jezika koji je po199slije smrti toliko bio zanemarivan sve do najnovijeg vremena. našlo i jedno pismo iz vremena oko 1930. Hadžija! A Hadžija stade. a sablje da klize ispod pazuha. fotografijama. 197.

Jedan elemenat je dovoljan da potcrta tu komponentu pored naglašavanja da su Grozdan i Grozdana bogumili. jednako svojstven istočnoj indijsko-islamskoj kao i manikejskoj heretičkoj civilizaciji. a slavensku. on je i u jednoj i drugoj komponenti imao izvjesne prethodnike. kada je on pjesnik koji ide uporedo s A. A Humo je nesumnjivo prvenstveno moderan pjesnik. Zato je Hamza koji je sve u djetinjstvu upio pa tako i indijskog pjesnika Rabindranata Tagoru. koja je modernija. sasvim ekspresionističkog sistema izraza. A taj stav nije nikako biografičarska deformacija. u njegovu pjevanju (i pored Poeme o Mostaru). stolačkog pjesnika koji je dosegao jugoslovenske visine izraza poslije drugog svjetskog rata. podsjeća nas na njegovu pjesmu u kojoj se on pita o svome identitetu povodom orijentalnog oblika i izvora svoga imena. Medu te njegove sljedbenike svakako treba pribrojati i Maka Dizdara. Naše današnje vrednovanje nije više nimalo potcjenjivačko u odnosu na taj orijentalizam.pjesničke karijere ponekad teško zanemarivao prihvatajući druge vidove izraza. što se tiče stila i s njime čini glavnu pjesničku pojavu Bosne i Hercegovine toga trenutka. u duhu godina javljanja poslije 1918. u jednom je možda bio jedinstven: da je izazvao cijelu jednu stilsku školu sljedbenika. treba bar nešto naglasiti o njegovu mjestu u meduratnim konstelacijama. taj modernizam is-poljen kao ekspresionistički zahvat u svijet. . Ko je i naročito šta je kao pjesnik bio Hamza Humo. lako prihvatao kao stih i stav. priči. sasvim se 203to ot ""o l 3 ° •N ii gI p 3. hercegovačkog. uz ta dva izvora i toka Hamzine poetske tvorevine. počev od Nutarnjeg života. B. za koji je potrebno poznavanje velikih područja poetike orijentalnog pjesništva. već sušta istina Hamzina pjevanja. kako je sam sebe pro-slovio u Nutarnjem životu. To njegovo proćerdavanje glavnog svoga blaga. Sa ploča istočnih samo nam evidentno kazuje tu genetičku osobenost Hamzinog pjesništva. gdje je jasna odredba bogumilskog okvira vremenskog i prostornog. prvoj svojoj zbirci stihova. Ostaje nam da nešto kažemo o problemu "biti" Hamzina pjesništva. za orijentalnu. za koje nije mogao imati unutarnjeg jezičkog sluha i impulsa. Firdusijem i Dželaludinom Rumi-jem kao vrhovnim iskaziocem poetičnosti islamskog Istoka u kome se sučeljavala indijska tradicija sa helenskom kulturom. Napokon. To je također potpuno prenebregnuto od kritičara koji su o Hamzi najčešće odveć olako i samouvjereno donosili sudove i presude. 202 najizrazitiji je njegov parnjak i u mnogo čemu saobra-ženik Rastko Petrović sa svojom Groteskom gospodina Peruna boga groma. To je možda jedina tragična strana u djelu ovog dionizijski raspoloženog pjesnika. Ćatića. Niko još nije nijednu misao suvislo kazao o tome Hamzinu poetskom orijentalizmu. jer mi smo svjesni velikih poetskih dometa tog istočnog. nasljedno utkana u Hamzino biće kao god i slavenska njena iskaznica u vidu sevdalinke. Ć. sa svima komponentama slavensko-orijentalnog sastava. daje sve pomaknuto u sferu razrijeđene apstraktnosti. Hamzinog produženja one tradicije koju je u njegovoj porodici zasnovao alhamijado pisac Omer Humo. Slično je još prije Grozdaninog kikota. Omerom Hajjamom. izričitog. koji su počeli u trećem deceniju našeg stoljeća. Hamzina poema je opet cjelovitija i jednostranija nego Rastkova. a i to bi trebalo nekako odrediti pobliže jer kako mi nedavno reče jedan naš književni kritičar iz Sarajeva. a dionizijstvo isključuje tragičnost. ako se samo ona shvati doslovno. To je podvučen erotski impuls. djelu koje izmiče svakoj klasifikaciji. Jasno. Ako je on sa Šimićem mogao dijeliti prvenstvo u BH poeziji dvadesetih godina. za koju eros i seks nisu sramota već najljepša prirodna ljepota. Jasno. Za Hamzino "imati". koja se najpotpunije ispoljila u Grozdaninom kikotu. Šimi-ćem. što je i razumljivo s obzirom na maloprije iznesene genetičke komponente pjesnikove. istaknimo samo Safveta Baša-gića i M. No. bar za njegovo doba. Druga je komponenta tog pjesništva stara slavenska mito-psihologija. svoj zavičaj. čudno je da recimo nema Mostara. Imao je uz to i svoju domaju. tursko-perzijsko-arapskog svijeta sa Hafizom. izrazitija vremenski i stilski za epohu ekspresionizma. kao i Grozdanin kikot koji nam vječno nameće pitanje o identifikaciji ovog ili onog elementa u toj divnoj poemi. pitanje je koje ide uz svakog modernog pa i klasičnog stvaraoca. sasvim ekspresio201nistički stilizovanog. možda je Hercegovina kao obilježje dovoljna. kao ležište iz koga je pjesnik svoju pjesmu izveo. ono što draži radoznalost jest ta orijentalistička dionica. Taj spoj drevnog i modernog istovetan je kod oba ova velika pjesnika. romanu. darovitih pjesnika. prije jednog stoljeća.

o 3 5 => tf. 9 sr rt — 3 ^ 1& £s. o 3 p P ri o N P 3 • p o . o ? ^ 2. ^ o » 5g p PJ p o t" rt S3 rt. 3 n B-. 3 3 o « ° II as 3 ? s.o 3 ti -i 3 po • «■ I i a. o ti. 7^ r.|8-S r 3 2 2.o S N 3 c. ft) S 3 <2.2 p 3 2 p s1l S:^fi 1 lili I! 1 ti &i l! 3.s ffi -i: O -■ ."i 2 ff. sl cr. 8< ^ S < ^ £ £ no—N P -■ e _ i-5p l 1i a. N gi > 3 2-g' ž. Ii rt ^§ 3 03 i IIB.

za časak. da čovjeka zanese u vrtlog razdragane boli i omamljenosti. "Pod žrvnjem vremena . 1928). to oPJESNIK KAO PRIPOVJEDAČ (odlomci) U vrijeme kad je pisao Grozdanin kikot Humo je napisao i svoju možda najbolju kratku pripovijetku. kao zbivanje koje se pred nama . str. 167. koji su po svojoj neobičnosti vrijedni priče. ne da bi ga učinio predmetom promatranja i poimanja. dakle. tvrdeći za sevdalinku između ostalog i ovo: Ona obuhvata one naše unutarnje porive s kojima smo mi nekoji. U stvari. a ne kao distrancirani analitički prikaz. Ali dok je Ćorović o takvim likovima pričao kao o "zanimljivim i čudnovatim ljudima".Povodom iste knjige Alojz Smaus je u časopisu "Misao" zapisao: "Ako se u ovom prikazu nije posebno govorilo o "Sevdalijinoj ljubavi". sjetne i mračne. za nju se ne može reći ono što je Humo rekao za sevdalinku: "njen glavni elemenat. Kada se pojavila u knjizi Pod žrvnjem vremena (Sarajevo. 362). Jer. I cijela ta pripovijetka o sevdaliji Biberu zapravo je poema o jednoj takvoj sevdalijskoj ljubavi. str. u kojem ne smije dominirati ništa što i samo ne treperi kao duša. u duši sevdalije Bibera i u duši djevojke Iše). Ipak. U sevdaliji Biberu. 1979. koju će pobediti snagom pregaranja i utešiti se pesmom i vriskom kroz mahalu. iako ga stalno pije na njegovim najčistijim izvorima. To je ona sevdalinka koja je upropastila na hiljade egzistencija i života uz saz i čašicu. Jovan Kršić je o njoj napisao: Sevdalijina ljubav. Huminom sev-daliji Biberu je "rođeni brat" onaj Ćorovićev mladi adža-mija Osman-beg. nego zbivanje u vanjskom svijetu. ero1 Gajret 1903-1928. Zato." U Sevdalijinoj ljubavi Humo je zaista uspio da iznese pred nas jedno živo stanje duše.takoreći uživo . "osjećanje afekcije prema drugoj osobi") već stanje ekstaze. u dvije komplementarne duše. od trenutka prvog ljubavnog nemira i nesavladive žudnje preko časova zanesenog ljubavnog osvajanja (i podavanja) do konačne tužne praznine i pustoši.1 1 Jovan Kršić. koju Humo prati u njenom razvoju. koji se omamljuju pjesmom i ljubavnom čežnjom. ispada donekle iz okvira i atmosfere ćele zbirke. Humo je u sevdalijinoj ljubavi saživljeno uronio u sam svijet derta i sevdaha. ta Humina pripovijetka je umjetnički vrlo uspješno riješila osnovni stvaralački problem koji joj je zadao sam svijet o kojem ona govori. uopćeno dokazivao. srećne i fatalne. sv. A ono stoje u cjelini sazdano od takve slikovno neuhvatljive i pojmovno neshvatljive . jer je večno žedan života. nikakva logično razvijena "priča. on će u tom osetiti slabost. "vrtlog razdragane boli i omamljenosti". . inače jednoj od njegovih najlepših pripovedaka. već da bi ga izložio našem neposrednom doživljavanju. pod uticajem Zapada. treba se setiti daje ta pripovetka rađena u žanru "Grozdaninog kikota" i karakteriše stoga samo ranije već isticane osobine piščevog talenta. izrazito erotska pripovijetka. već neposredan i dubok doživljaj. I to nije bila analiza tog svijeta. 1928. (Možda više nego "zulumćar". već Svetozar Ćorović. Sarajevo.a" o Si 33 s: 9 3 2*.1 Biber. da razbukte na mahove snažno i fatalno. 1925). Humo je u toj pripovijeci umjetnički konkretno obradio ono o čemu je tri godine kasnije. istovremeno 208 meke i divlje. ljubavnim osvajanjem i der-tom i koji ne prestaju da se predaju toj omami. To je orijentalni Don Zuan koji voli sve žene i kada ga. ništa što je odveć čvrsto i precizno. čeznući ili osvajajući." (Misao. analiziran je pun pojam sev-dalije. Sabrana djela. u kojoj je kao pripovjedač također govorio jezikom pjesnika. Po tematici. 35. omamljujuće i razorne. Sarajevo. rođenom bratu Ćoro-vićeva Zulumćara. doduše. formalno već raskinuli. u Spomenici "Gajreta" (1928).duševne grade zahtijeva od umjetnika adekvatan izražajan oblik. kao i po ključnim prizorima to je. može nam se učiniti da ono što se događa u dušama njenih junaka osjetimo neposredno u tekstu kao reli puls jedne silovite ljubavne strasti. kad čitamo tu pripovijetku. Upravo zato što je koncipirana kao doživljaj. 1. Sev-dalijina ljubav ("Srpski književni glasnik". bolećive i vatrene. i više zbivanje u duši (uistinu. kao da sevdah i nije ljubav (tj. u krvi i ploti. . kojeg ženska ljepota opčinjava samo dok mu nije u posjedu i samo dotle dok je pjesmom i šargijom mami). Sevdalija je čovek koji živi u svetu "slatkog čemera i žalbe za životom". str. umetnički najuspelija pri-povetka. 207O takvim likovima pričao je. prvoj Huminoj zbirci pripovjedaka. uredio Hamza Humo. jedan je od zatočnika tog "sevdisanja". uvijek iznova voleći. nikakva jasna i zaustavljena slika. po osnovnom osjećanju. kako je pomislio Kršić. zanese i opije ljubav jedne žene. odvodeći u neki ljepši i čarobniji svijet derta i slatke žalbe.pripovetke Hamze Hume" (1928). iz pripovijetke "Osman-begova šar-gija". 1928. taj svijet je sav zapravo samo jedno raspoloženje. 5/6. junak pripovijetke Sevdalijiina ljubav.odvija. ali koji zapretano tinjaju u nama.

na primjer. Mi osjećamo u melodiji rečenice. i kao da se i sam prepuštao onom "vrtlogu" sevdaha i sevdalijskog derta.209tika. I sve je odlazilo. iako nigdje ne odaje izvore te nesumnjive ekspresivnosti.polaže prirodno pravo na raspoloženje koje u tom svijetu vlada. On tu zapravo i ne pripovijeda o sevdaliji Biberu. predavala se milovanju. ka kojem je junake pripovijetke otpočetka vukla neodoljiva erotska čežnja. u ujed. put zvezda. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. A zvezde su sišle s mesecom i smejale se u krošnjama šandude. Sabrana djela.. koja je na taj način postala poetka evokacija. Ovaj ljubavni čin. Ćorović "opričavao" svog Osman-bega u pripovijeci "Osman--begova šargija". 210 Kad znamo da je i muž te Ane negdje u blizini i da ona zavodi njegovog prijatelja. bar ne na način na koji je. Ovdje on to čini na taj način što sam govor stilizuje kao poetsku ekspresiju. ona se ponovno zacereka. da se daje i otima.. jednog sveobuhvatnog. kako je to primijetio još Kršić. Mesec se glasno cerekao. kao daje i sam padao u "erotski trans". 108. erotskog raspoloženja. u epitetima i metaforama. doista kao stanje duše koje je sposobno da se širi unaokolo i da postaje stanje svijeta: ". Biberov šapat i toplo milovanje pretvarali se u bes. kao "unutarnji pripovjedač". on ukida pripovjednu distancu koja tradicionalno razdvaja pripovjedača i predmet pripovijedanja. kao ni Grozdanin kikot) uopće nije po svojoj strukturi usredsređena na erotiku kao neki centralni motiv. One su sve videle. Humo u Sevdalijinoj ljubavi doista nije ni prikazivao ni analizirao "sevdaliju" kao tip ljudskog ponašanja. već je saživljeno evocirao samo to sevdalijsko raspoloženje. kako je to više puta rečeno za Huminu implicitnu filozofiju erotike. kao u bolu.. zagrca. A Iša. sluteći ~~ nešto i šapćući. skoči na krevet i poče se previjati i zavijati kao besomučnica.Humo uspio uključiti u sam tekst pripovijetke. kretala se ona u ludom i vratolomnom ritmu po senici. kao što je činio u "Grozdaninom kikotu" gdje je glavni junak istovremeno i narator. Međutim. 211širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. malakšući u prigušenim krikovima.i panerotsko stanje svijeta . licu. Mesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i čeretao prkosno. I ne bez razloga. 1923). U Sevdali-jinoj ljubavi. kao raspoloženje koje je proželo i njega i sve unaokolo. i to do mjere u kojoj sve unaokolo postaje prazno i pusto. a ne pojmovna elaboracija. Zvezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosiplju po njima. valjda. a i sam čin ljubavi kao da tu iz sebe zrači neka dublja značenja i širi ih unaokolo kao panerotski smisao sveg okolnog svijeta: I kapidžik je škrinuo. pa svim svojim bićem ulazi u svijet o kojem govori. ali se zato uspostavlja puna jednodušnost subjekta i objekta govora. za narativnu strukturu te pripovijetke važnije je da je to erotsko stanje duše . kao u bunilu. lomi je divlje i ovlada njom ćelom. Ana se nenadano zacereka. Osjećajući. Ali Sevdalijina ljubav (uostalom. prikazan je ovdje više kao eksplozija duša nego kao konvulzija puti.1 Istina. Humo i u ovoj pripovijeci uspijeva postići izrazito ekspresivnu vrijednost narativnog govora." U tom panero-tizmu. str. međutim. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. u "krvi i ploti".. Crnčić je sedeo na stolici i buljio u nju kao u kakvo priviđenje. Negde vrisnu tica. Izgledala je kao pobesnela. Biber joj kida haljinu.I sve je odlazilo. kojem bi sve drugo bilo podređeno (ne samo u životu čovjeka. Strast ("Raskrsnica". pa ta okolna pustoš uzvratno djeluje na osnovni motiv. Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. A pri tome on ne govori u 1.) 1 Hamza Humo. prazneći njegovu erotičnost do besmislenosti. prikazan čin čulne ljubavi: (. sva umotana u zagrljaj. obe-zumljen. ta pripovijetka zaista pokazuje Huminu opsjednutost erotikom kao naglašeno čulnom ljubavnom strašću. VI. nesumnjivo ima i nekog orijentalnog misticizma. Sve se stiša i zamoran šum poleže po širini. Naprotiv.) Pili su tako dugo dok već nisu dospeli do ludila. Sevdali-jinu ljubav Humo ne struktuira u Ich-formi. Napisana u ekspresionističkom maniru. u ritmu sintaksičkog seg-mentiranja.. Ali u njoj erotika doista sebi podređuje sve ostalo. već i u narativnoj strukturi pripovijetke). i u sveopćem odzivu svijeta na zov ljubavi. Uprkos tome. duboko u sebi. koji . Tako plešući. Njeno belo telo bleštalo je srebreno na mesečini. sve se dešava drukčije. u kojoj 212 se poništava identitet govornog lica. a Crnčić. destruktivnu snagu sevdalijske "razdragane boli i omam-ljenosti". iznad bašta u mesečinu. zbaci košulju sa sebe i poče plesati po senici.. širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. ali i da ne izražava nešto što je . Evo kako je tu.. Humo je i u svojim pjesmama i u svojim pripovijetkama često pokazivao neobičnu opsjednutost erotikom. Pod šandudom na či-menu igrale su sene pritajene i nasmejane. a potok kikotao kao da ga neko golica. mlada đavolica. onda nam postaje jasno daje erotika tu zaista podredila sebi sve drugo. u personificiranju i sveukupnom saglasju prirode i duše da Humo ne pripovijeda o nečemu van sebe.. "Sevdalinke". i životu duše. U tom pogledu ilustrativno je sa Sevdalijinom ljubavlju uporediti raniju Huminu erotiku pripovijetku. mnogi kritičari su bili skloni da tako nešto kažu i za ovu pripovijetku i za cijelo Humino književno djelo. I sve ponovo zagrca. kojem ni sam pripovjedač ne odolijeva. koju pokreću neki neshvatljivi. Raspletenih kosa i uža-grenih očiju. doživljavajući ga iznutra. zanjiska i baci se na nju (. i Iša je nenadano počela da grca. koga nestaje i nestaje negde dole iza nje. tamni nagoni..kao stanovnik svijeta o kojem govori . Jer.. naruralistički ogoljeno. podređuje sve ostale".

jer je već sve sjedinjeno u raspoloženju. pa se pun.. otima i grca kao jogunast i sladak dečak (. Bašta se sva preobrazi. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. neki veličanstven i nečujan smeh preli sva srca. Evo kako Humo evocira Išinu ljubavnu čežnju i evo kako ta čežnja izlazi iz nje i širi se unaokolo: (. zatalasa i zasta u visinama. ali pri tome ne odražava svijest o sebi kao pri1 Isto. od trenutka prve čežnje preko momenata zanesenog podavanja do konačnog bolnog rastanka "sa 215krikom u slomljenoj duši". itd.. otvara zemlju i sve tajne nesvesnih želja. uznese se i razasu po mekanim i pijanim širinama. u Sevdalijinoj ljubavi Humo je još jednom progovorio kao pjesnik. malaksala. kliknu. nasmejan. težak i neprebolan sevdah. Humo dovodi sve oko svojih junaka u isto stanje duše: mirisi cveća su kao uzdasi." Dešava se baš ono što je Štajger rekao za lirsku evokacija i lirski stil: "jeziku nisu potrebne nikakve povezanosti. prožima sve čega se dotakne.. malaksala. i Iša zatrepti. ne analizira. Stilizujući pripovjedni iskaz kao poetsku ekspresiju. šireći se. priteže. sa Raljevina. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. Jedan uzdah šapnu u cvetu. koja na kraju odlazi s bradatim hadžijom u Bosnu: "Duboko povijena u feredžu. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. kad Humo sve prožima istim stanjem duše i sve preobražava prema osnovnom raspoloženju: 214 Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja omlohavilo.". sedela je uza nj jedna žena. I ruka priteže grud. ali i da ga prevede \x jezik. u besvest. sa smeškom na licu. a noću se budi da se protegne. rodi se novi život. Tu kao da se događa ono što je Humo rekao za dejstvo sevdalinke: "Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. i začas . Potok se budi. kao u pjesmi. kao i u Grozdaninom kikotu. licu. Humo uspijeva da pred nama pokrene raspoloženje.. . ispod Huma. Sve se pritaji i zanemi. pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. Humo je duž te fabularne osi razvio i jednu "dublju priču". Humo je. pokunjena. kao da neka pustoš pade na nj". ne zauzima stav. noseći dušu nekud u širine. sve rastapa u raspoloženju. taj jezik mora odustati od svih gramatičkih. Istina. Bele ruke Išine poleteše na grudi da umire taj drhat. već je raspoloženje koje je proželo ne samo svijet o kojem se govori već i jezik kojim se govori.. Ali. Umjesto toga. itd. Potok se budi.. A da bi to mogao. donese tiha noć mekan i zanosan glas pesme. 98. već da . koje. a mesec silazi. sve je samo stanje duše."1 U Sevdalijinoj ljubavi Humo govori u 3. Noć skide haljinu.) Nema tu ni slike ni naracije. Govoreći tako kao pjesnik. međutim. U stvari.. Jedan uzdah šapnu u cvetu. kao pokajnica. koji nas onda kroz njega pronosi kao kroz svoj vlastiti semantički ambijent. . Govoreći kao pjesnik. Iša leži zatvorenih očiju. predstavljala samo neophodnu uzdužnu os oko koje je okupio one emotivno obremenjene. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. bele kućice blešte pune jezive i neshvatljive čežnje. pun derta za bezdano opojnim i nedostiživim.sav okolni svijet se začas preobrazi i uznese..pušta da poteče matica jednog raspoloženja koje se širi i sve preplavljuje: A kad se mesec uzdiže. duž te osi Humo je razvio potresnu priču o jednoj ljubavi. otima ..postupkom pjesničke evokacije . slikovno guste. str. pa nekud živ...nestade svega. obuzme vas zanos i vi niste više svoji.) srce zadrhti kao preplašeno tiče.") U isto vrijeme. zapljusnu Bibera i rasplinu se... da se opije i splete u grču požude negde na čimenu pod šandudom. Iša leži zatvorenih očiju. logičkih i opažajnih povezanosti: "I ruka priteže grud. I dah lišća pritaji se u mahali. bašte pevaju neku nadzemaljsku pesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu večite čežnje.. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivije želje. zlatan i tih." A staje drugo nego lirski stil. kao da je sav ponesen plimom ljubavne čežnje: I glas zadrhta negde u visinama. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. nečujno pade u granje. onu istu kao i u Grozdaninom kikotu: o vremenu koje ističe. već pušta da ga nosi jedno raspoloženje. Ali ni ono nije predmet promatranja i analize. A otud. On se zatalasa.. kao pijesak u klepsidri.samo u njemu./Moja draga za ljubljenje bila. a naš grad zasta i preobrazi se u svetlu njegovu.. pa zapjeva iz puna grla: "Kad je alma za trganje bila. fabula mu je i tu. ipak uspio da u Sevdalijinoj ljubavi izgradi čvrst sklop narativne strukture i tako ostvari jednu ne samo poetičnu već i potresnu i značenjski slojevitu pripovijetku. mesec razleva svetio po daljinama i otvara dušu. tu se. i Iša zatrepti. zatrepti i ma-laksa. bez glasa i života. 213povjedaču koji nam posreduje svijet o kojem pripovijeda. ostavljajući za sobom prazninu i duševnu pustoš. (Stvarni junak te priče zapravo je nesrećna lša. lirske motive "sevdisanja" kao temeljnog raspoloženja cijele pripovijetke. Nosi vas plima. glas što pada na dušu kao melem. u lišću na odreni. Zato se tu potpuno gubi ona naspramnost pripovjedača i predmeta pripovijedanja koja je inače karakteristična za naraciju u Er-formi. zaustavi nad tamnim konturama brda.. A kada Biber u bašti kraj vode pod mjesečinom osjeti "nešto teško. blesnu i rodi se sevdah. koji ne posmatra svijet. leci i opija osećanja.

"Mostar" (II). cereka se. I nenadano se sneveseli. u novu sreću. završava priča o sevdali-jinoj ljubavi.Ona je opet lepa samo u sećanju na prošlost. blešti u podnevnom suncu. Svijest o vre1 Hamza Humo. kada je jedne večeri Biber otišao zauvijek od nje. 216 menitosti postojanja.U stvari. i kojom se zanosi.bar kao uspomenu . Biber je ostao da "samuje u svojoj velikoj sobi. drhtav. koje su joj tematski srodne. iz sevdalijskog iskustva." A u tom gestu. osluškujući neprestano "korake vreI ona se pripija uza me i strepi kao tiče na oluji. svet od slatkog čemera i žalbe za životom".. bledom i uplakanom. toplom i intimnom pesmom šarolikih nada". uzvraća mi milovanje i predaje se sva. Biber i lša."1 U stvari. "slatki čemer sjećanja" i . Biber zato i prepušta Išu njenoj sudbini. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više.. ulazeći mu surovo u san: A kroz san. ali ne više i nadu: I Biber se zanosi u tople letnje noći. a ipak ju je struktuirao kao pripovjedač. predaju se ljubavi i ljubavnoj strasti. "A sadašnjost? -upitao se Humo jednom . peva: Sadih almu nasred at-mejdana. koji sve vidi u razvoju i sve uobličava kao razvoj. u tinjanje žara. da bi se oduprli isticanju vremena i da bi uhvatili i zadržali ono od života što može da zanese. kako ga neumoljivi glasovi stvarnosti bude iz omamljenosti. priča koja je počela s onoliko vreline i sveobuhvatne žudnje: "Naš grad.ono stoje iskusni sevdalija Biber odavno znao: trenutak sreće nužno otiče u prošlost i ne može se zaustaviti.matica raspoloženja prisiljena da teče tokovima jedne potresne priče...šapće ona. str.. Može biti za onim što je minulo u nepovrat. čuje žubor vode.Reci! . Humo ju je ipak struk-tuirao kao narativno razvijenu i smisaono zaokruženu pripovijetku. pa i sreće i ljubavi učinila je tog "orijentalnog Don Zuana" (kako gaje nazvao Kršić) zatočenikom sevdaha. jedino pripovijetka Đaurin. 217To.. istovremeno i slatku i čemernu. priče o ljubavi pod žrvnjem vremena (kako je Humo naslovio knjigu u kojoj ju je objavio). ukratko . proteže se i polete sva k njima". poljubi je. uzbudi. iskazana je sva tuga za onim što se ne može zadržati i što nužno prelazi u prošlost. pa u mrtav pepeo. oseća šum lišća i Išin glas. kao i zbog te zaokruženosti i cjelovitosti. . koji sa-osjeća i duboko doživljava. vrelim ljetom i ostavilo za sobom pustoš. sevdisanja i sevdalinke. Tu na kraju pripovijetke Humo prikazuje svog junaka.. ona je rukom posegnula za njom daje zadrži: "ona ispruži ruke u raskošne daljine. Humini junaci. 48. usreći. isto je što i Išina ispružena ruka: ona hoće da dohvati nedohvatljivo i zaustavi vrijeme. kmekeće i trza ga iz sna. lša nije znala -jer još nije bila iskusila . uzbuđivalo i omamljivalo prošlo je s tim blještavim. da ga leci pesmom i samovanjem". A možda je upravo zbog te izmirenosti lirskog i narativnog principa književnoumjetničkog diskursa..zadrži ono što se obrušilo u prošlost. I to je priča o uzaludnom pokušaju da se ljubavlju zaustavi vrijeme koje ide u nepovrat. doduše. Opijena. kezi nekakva jarčija brada.. u kojoj je .pjesmu. A ja je svu grlim i milujem i ona zaboravlja na sve: i na oca i na zle slutnje. o nezaustavljivom proticanju svega. Smisao te tvrdnje postaje jasniji kad se sa Sevdali-jinom ljubavi uporede neke druge Humine pripovijetke. uz plamsanje vatre u starinskom širokom odžaku i uz tiho i bolno cilikanje mekane šargije. 1928). koju je Humo najprije objavio pod karakterističnim naslovom Pod koracima vremena ("Politika". već bolnu omamu. Sevdalijina ljubav s pravom smatrana jednom od najboljih Huminih pripovjedaka: u njoj je on govorio kao pjesnik. s tim pogledom na "mrtvi pepeo" i sjećanjem na "bledu i uplakanu Išu". omami. I to je. Tako se.održi iluziju životnog smisla. ona se njome opijala a kada je zamro njen zvuk. puštajući daje udaju za hadžiju iz Bosne. Njeni pogledi leže u mojim zenicama. kao što ih je ispružila letos za njegovom pesmom. da se trenuci sreće ne mogu zaustaviti. Istakavši tekst pripovijetke Sevdalijina ljubav od najfinijih niti čiste duševnosti. podatan. svaki put u novo sev-disanje. A sve stoje budilo želje. Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine". lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. " I dok se mladi od njega stvarno "zagrevaju pesmom. A pjesma mu pomaže da u sjećanju . spušta tamburu pored sebe i dugo gleda u plamsanje vatre. uostalom . Posle dolazimo k sebi. kroz neke daleke konake. Kada je lša otišla za Hadžijom u Bosnu i kad je došla zima. Sabrana djela. koja obnavlja prošlost. čežnjivom i uzaludnom. ("Osećam dah proleća -kaže pripovjedač . Kada je lša osluškivala Biberovu pjesmu sa Raljevina. Zašto? Bog će ga sam znati. . VI. Znajući dobro. u izvjesnoj mjeri. priča o zapriječenoj i ometenoj ljubavi (s tim što je ovdje ta zapreka vanjska: strogi djevojčin 218 otac ne prihvata mladića kojeg smatra odrodenim). ma koliko to i njemu nanosilo bol: "steže je snažno. ali ne donosi radost. ona je ponovno rukom posegnula da ga zadrži: "lša ispruži ruke za njim. dahti pod žegom.: ceo jedan svet koji Biber nosi u sebi. U knjizi Pod žrvnjem vremena takva je. ponese u život još jedan bol. ali tim i bolnija. negde na izvanu. u kojoj "ima nešto što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu.i steže mi se srce.") I u toj priči mladić i djevojka strastveno se podaju činu ljubavi. A ta pjesma koju Biber pjeva.kao i u Grozdaninom kikotu. vidi on kako se nad Išom. Biber juri za njima. on "stari sevdalija". obnavlja pjesmom uspomenu. I opet..

odgovaram ja. taj ciklus "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke (Beograd.. 220 izloženo je jednom sveopćem preobraženju. kmetove i čitluke. Iako su sve one različite po načinu struktuiranja. a ne narativno. Pod koracima vremena) daleko zaostaje za Sevdalijinom ljubavi. Jer. I baš onda kada počne misliti na tu vremenitost života. U njoj Humo govori o Ademagi Mrahoru. 1932) sadrži najbolje Humine ljubavne priče uopće. koje se razvijaju na liniji jedne emocije. i Huminom pripovijedanju nikad se ne mogu do kraja odijeliti stanja svijeta i stanja duše. jer Humo najčešće nije ni htio da priča priču i da na osnovu te priče sklapa pripovijetku. U tom smislu se kao primjer može navesti proza Raspevani grad ("Politika". "sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada u zaborav". koji se neumitno obrušava u prošlost.fino ogledalo. radije. U njemu sve titra. u spletu slobodnih asocijacija. ("Šta je imanje? Sta je kuća. Kao da se Humo kolebao šta da postavi u središte pripovijetke: jednu ljubav koja nije mogla zaustaviti trenutke sreće ili čovjeka koji je zaostao za svojim vremenom. 165. "Pod žrvnjem vremena .pod zajedničkim nadnaslovom "Mesec u granju" . koji svakog proljeća. s jedne strane. Možda je ta Humina filozofija ljubavi najdirektnije izražena u pripovijeci Pamrav.sabrao i svoje najbolje ljubavne priče koje je dotad objavio. i oni koji u Ademaginoj bašti akšamluče uz saz i meraklijski popijevaju. Sve je tako bistro kao radosna suza u oku. koja se razliva na sve strane i sve preliva vlastitom svijetlom. umjesto toga. Beograd. ali jedno kategorijalno drukčije vrijeme. "Srce je . i to ne samo po svojoj osnovnoj temi već i po jednoj filozofiji ljubavi koju sve one podrazmijevaju. Otuda i onaj utisak koji je formulisao još Kršić. što mu remeti sve što je "naumio kroz duge zimske noći". Sarajevo.i vinogradi po prisojima. i kada ga zbog toga "spo-padne teška čama i bol za minulim danima". "kad prvi slavuji zapevaju u bademima". pa je. mnogo svjetlosti. "Srpska književna zadruga". puni soka i slasti. 1932). jer ne dostiže njenu zgusnutost i cjelovitost. i zato što je ta pripovijetka tematski "ras-cijepljena" na dvije raznorodne priče: o ometenoj ljubavi i o djevojčinom ocu. on pripovetku sklapa dosta nevešto i ispunjava je lirskim refleksijama i opisima. u Izabranim djelima. Ali. i ljudi. pa mu u krvi zastruji "nešto neiskazano". tj. inače. koja je prvi put objav1 U stvari. kaže za njega njegova kći). .1 (Među njima i najbolju od svih. Arifagi Aganliću. u čulima i nagonima probudi snaga Erosa. u sklopu događaja. iako sadrži čitav niz istih motiva. kada je povodom knjige Pod žrvnjem vremena napisao: "Ali. i minareta gola i oslobođena. Sve u toj pripovijeci .. ipak su međusobno srodne. s druge strane. s tom poetskom prozom Raspevani grad Humo je zaključio svoju drugu zbirku pripovjedaka {Pripovetke. da će zadrhtati od prenapregnute razdraganosti i poleteti put plavih visina". Kao i u govoru pjesnika. već je. koji razvijaju priču. ni mi više ne znamo da li taj bljesak koji je rasvijetlio grad i učinio ga raspjevanim dolazi od sunčanog sjaja ili od radosti srca.. i kikotava riječica Radobolja. odnosi život negde u otužnu provaliju vremena". Kada se tako u krvi. u kojem je on izgubio feudalne privilegije. koja omamljena sluša Biberovu pjesmu. "ocu. 221ljena u "Politici" 1928.Šta? . Ademaga se više "ne otima slavujevoj pesmi" i počinje zaboravljati svakidašnji život. 1955. To je. I čini se kao da je cijeli grad osvijetljen ne samo žarkim hercegovačkim suncem već jednom istom sveobuhvatnom emocijom. Uostalom. taj utisak je samo djelomično opravdan.Reci mi da me voliš i da ćeš ovde zauvek da ostaneš! . ima li ta erotička omama i neke svrhe? Po Humi izgleda da ima. bogatstvo i moć. i Mrahorova Umihana. povijesno vrijeme.. Inače. i to ona svakidašnjica koja mu. pun neke zloslutne strave (. Uostalom.dodaje Humo . osjeti neki "pa-mrav" u sebi. tada Ademagu "opije neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima". ogleda se i peva. Sevdali-jinu ljubav). "Svuda mnogo. koja je poslije rata uredio Boško Novaković ("Svjetlost". taj ciklus je proširen samo s jednom kasnijom Huminom ljubavnom prieom (Perišićeva ljubav. evocirao neka stanja duše i na taj način strukruirao više ekspresivne nego referenci-jalne pripovjedne forme.. 1952). Ali osim što je spontana plim strasti. str. u kojoj je Humo potpuno odustao od priče i fabularne povezanosti motiva.Ćuti! Ko zna šta nam je suđeno ." A kao ni Humo.) Međutim. 1927).pripovetke Hamze Hume" Sabrana djela. zato što se u njoj lirski motivi uključuju u cjelinu narativne srukture na lirski način. Čini se da će se ceo grad pretvoriti u jedan veseo uzvik. i goli kupači na Neretvi. zbog čega se mnoge njegove pripovijetke ne drže ucijelo kao tematski jedinstvene ili bar emocionalno cjelovite narativne strukture. a sačuvao jedino nekadašnju 219tvrdokornost ("Uvek ga ja i majka sanjamo kako krvav juriša na oganj". to se kod njega često događalo. pripovijetka Đaurin (odnosno. mužu i posedniku". kako njegova fantazija nije epska. koje su sve impregnirane istom emotivnom otopinom i sve uronjene u isto raspoloženje."1 Naravno. "kao neka teška besmislica. to je. i kuće i priroda 1 Jovan Kršić. tj. u kojoj je . (A to su zapravo i dvije osnovne teme sveukupnog Huminog pripovjedačkog djela). boja i tonova. kad Ademagu uznese ta omama. 1. i raz-golićeni propali beg Ićibeg. a gustom bojom. koga je također "vreme pregazilo" ("pokosilo ga kao oluja hrast"). jednu za drugom nizao poetske slike (slike grada raspjevanog pod hercegovačkim suncem).

pripovijetku Krnata Humo završava dodatnom opaskom pripovjedača. bez obzira što su sve one na različit način struktuirane. U toj pripovijeci se. odnosno ono zaustavljeno vrijeme. ali je tako izričito potvrđena krajnja misao Hu-mine filozofije ljubavi. kao i adekvatnu kompozicionu shemu koju je ta misao dobila u narativnoj strukturi njegovih pripovjedaka. koja je ostala u djevojčinoj duši i u njenoj okolini: Šemsa je pobjegla sa sviračem Mesom." Formulisana na takav način i u takvom kontekstu. poslije svega ostaje pustoš i osjećaj praznine. U svakom slučaju. Na taj način njegove priče dobijaju tipično trodjelnu kompoziciju. Humo se u svojoj filozofiji ljubavi inspirisao duhom sevdalinke (ukoliko nije tačnije reći daje on sa sevdalinkom dijelio istu filozofiju ljubavi). doduše. A sve se to u narativnoj strukturi Priče o Jasici pojavljuje bez jasnog razlikovanja i razdvajanja. Ali ne čini li on to zato što iz iskustva zna da poslije "vilenog. Tada on odlazi u krčmu Mare Petljanove. u kojoj je vrijeme bilo stalo. svoje pripovijetke nikad ne zaključuje prizorima ljubavne omame.takoreći prirodno-kulminira u dodiru dva tijela koja se predaju "bezdanoj provaliji slatkog zaborava". u pripovijeci Krnata najprije se govori o ljubavnoj čežnji u kojoj se zaboravlja svakidašnjica: za tihih ljetnih noći pod mjesečinom Šemsa 223Muharemagina zaneseno osluškuje melodije koje na kr-nati izvodi Mesa Cakan. Ademaga svjesno odlaže trenutke krajnjeg ljubavnog užitka (on "mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana" i govori tiho da "ne pobuni svoje pritajene želje"). 224 Prva od njih. Ceo svet samo je jedan razliven i pritajen uzdah. dolazi do tužnog otrežnjenja. nema misli"). Na primjer. koja eksplicira ono što je implicitno već bilo iskazano. miješaju i ukrštaju nivoi sna i stvarnosti. roditelji su joj se zavili u tugu. u kojoj se odigrao kulminativni prizor ljubavi. a bašta. sve Humine ljubavne priče razvijaju se po jednoj kompozicionoj shemi koja u potpunosti odgovara osnovnoj liniji te njegove filozofije ljubavi. Ljubavnik orijentalnog rafinmana i ukusa. Time je. Mari u zagrljaj. On je zatočenik one životne filozofije koja u erotici traži. svrha i razvrha svemu". (Ono. kao zagolicani razbludnom pomisli. nema misli. Inače. neku vrstu poente. koje je vječni san zdrava i srećna čovjeka). beže u suton zvekom srebrnim derdana. ali ne nalazi zaustavljeno vrijeme edenskog vrta. nakon buđenja iz te ljubavne omame. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. koji mu postaje "melem-lek" i "sve na svetu.žena i deca?"). Zatim ta čežnja . Kao i u Sevdalijinoj ljubavi. Na kraju. A istu tu misao o životu i ljubavi prepoznajemo i u pripovijeci Ašikovanje. kojeg muče "pamravi" u krvi. U stvari. Naime. U njoj se sve do kraja ne primjećuje da su zbivanja o kojima se govori (ona skrivena i diskretna ljubav o . vrućeg vjetra" koji raspaljuje strast neminovno dolazi "tamna senka smirenja" i "neka pusta praznina"? Ne boji li se on te konačne praznine.kao i Grozdani i Grozdanu . uporedenje erotske slasti sa "edenskim vrtovima" vjerovatno i ne naglašava toliko ljepotu koliko bezvre-menost. koji kao da govori: "Što u životu jednom prođe. Tako ljubav (čulna ljubav) i ljubavni zagrljaj donose zaborav ("nema briga. kome su čak prigovarali pretjeranu čulnost i opsjednutost čulnim. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. onoga što se zbiva ( prizori životne svakodnevnice) i onoga za čim se žudi (utvare nadraženih čula). to se više nikad ne povrati. koja kao da je sva istkana od samo jedne uspomene. Priča o Jasici pandan je "Grozdani-nom kikotu". samo što njen pripovjedač čezne da i sam uđe u svijet legende i nađe se s legendarnom vodeniča-revom kćerkom Jasikom. Nema briga. koju smo bili samo naslutili. A pri tome je karakteristično da Humo. a kojoj zima svaki put iznova . Humina misao o životu i ljubavi sasvim određeno otkriva svoj pravi izvor: bez svake sumnje. i inače često. Sve je probuđena želja u tišini. ali i osjećanja pustoši. nazire Humina misao o životu koji se obrušava u prošlo i o ljubavi koja u svom kulminativnom času stvara iluziju bezvremenog trajanja. On ih samo stavlja u središte priče kao kul-minativnu tačku erotske čežnje koja nosi njegove junake. zaustavljaju svakidašnjicu koja odnosi život u "provaliju vremena" i 222 stvaraju iluziju bezvremenog postojanja. da oživ-ljuje i plovi nekud u svet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. Ali se i kroz takvu strukturu pripovijetke. otuda i utisak daje u toj do kraja neiskazanoj priči o Ademagi Mrahoru Humo naslutio neke skrivene ponore života i ljubavi). zarasla je u korov. više nego igdje kod Hume. svirač i probisvijet. (Uostalom. lako raspoznajemo i u drugim pripovijetkama ciklusa "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke. njegov junak nipošto nije tek neki nastrani sladostrasnik. koja ostane kad onaj pijesak oteče u klepsidri? Ne bjesni li on onako mahnito zato što ga je nastala praznina ponovno dovela pred "otužnu provaliju vremena"? Humo nam ne daje odgovore na ta pitanja. i ovdje. kako apatično sluša glas krnate. koji nas obavještava daje vidio Šem-su u Beogradu kao pjevačicu u kafani. teška kao umor od života. Jer tada pred njegovim očima počinje sve da raste."odnosi dušu". nad kojim treperi miris proleća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. onoga što jeste (slike zime) i onoga što je bilo (sjećanja na omamno ljeto). tu Huminu misao o ljubavi. kao u pjesmi u kojoj su i najraznorodniji motivi strukturalno ravnopravni. koja ljeti "mami momke seoske i pali im krv u snovima". Ali Humo je ovdje na kraju dodao još jedan prizor. kao kroz sedmostruki providni veo. cijela ta priča nepotrebno prevedena na jezik doslovnog smisla.

A i u toj pripovijeci.kaže mudri djed Medan u pripovijeci Kaj a. koje nam se ponekad učini kao krajnji "cilj" Huminih ljubavnih pripovjedaka. zažaliće za životom" . Čini mi se da ima nešta neiscrpno u toj kotlini. 393. Ćorović. "Jer. Neko me zove i miluje pritajenim šapatom. (Za nju se u Priči o ljubavi kaže: "Ne znam koliko je ta sreća trajala. i ceo moj zavičaj. To zaustavljeno vrijeme.za razliku od svega drugog . koji ni u brojnim svojim pripovijetkama o ljubavi nije stigao iscrpsti tu veliku životnu temu). nešta žalobno i treperljivo. Jer. ono se. samo je prošlost minula kao ispevana pesma (.1 Tome očitovanju on je ostao vjeran u toku cijelog svoga književnog rada. okrećem i gledam na sve strane.) Posle se opet zanosim i zatvaram oči. taj zavičaj ostaje "mostarska kotlina" za pisca. po onom određenom izboru simbola i motiva. Posle nas omamljuje miris jasmina. po karakterističnom ali umjetnički dovršenom senzibilitetu i mentalitetu likova. Sva bašta otiče u mesečini. dakle. Zdenko Lešić U tom ciklusu zbirke Pripovetke ("Srpska književna zadruga".. 1932. toj fino izvedenoj ljubavnoj romansi o maloj Ciganki. štaviše. ko ne is-peva pesmu mladosti. ona .kojoj nam pripovjedač ganuto priča) zapravo samo sjećanje na prošlost i silovita evokacija koja tu prošlost čini živo prisutnom: A mesečina popala po bašti. 226 227PRENAPREGNUTA ČULNOST KAO OPSESIJA IZRAZA U LIRICI HAMZE HUME I. On ga bez ustezanja imenuje. Severna ptica (1928). . može biti samo jedan tren. Napripeci (1929). Zanimljivo je da Humo. to nije bio njezin glas! To je šaputao vetar u granju i trunio krte latice behara. pliva. Međutim. a život u njoj na snoviđenje. koje nije uvrstio u taj ciklus2.1 kao i nekoliko ranijih. Pamrav i Sevdalijina ljubav. jednu od najopsesivnijih svojih tema . nije napisao mnogo erotskih priča. Nakon toga on o tome nije imao više šta reći. po kojoj koračaju minareta i jablanovi. To je njezin glas. ali ne i za čitaoca. Kaja.Vijenac. i mi zaboravljamo na sve. Liči mi na bajku. osim tih sedam s nadnaslovom "Mesec u granju". kao ni njegov sevdalija Biber. popala po nama.u osjećanjima fundirana "filozofija života". uostalom) uspio potpuno i do kraja izraziti svoj doživljaj ljubavi i svoju "filozofiju ljubavi". kao pripovjedač Humo nije pričao priče. koje bi bile zanimljive po neobičnim ličnostima ili po neobičnim zgodama (onako.) objavljene su sljedeće pripovijetke: Priča o Jasici.. Naime. Njegov zavičaj je njegov veliki izvor i podsticaj u svemu. 1952). Humo je poslije zbirke Pripovetke (1932) objavio još samo jednu-dvije ljubavne priče (Šemsa. To su: Strast (1923).uspio kao pripovjedač tako brzo iscrpsti. upravo ovdje se 225otkriva kao varljiva iluzija. Kao i u pjesmama. pa ne možemo da dođemo sebi. Pod koracima vremena (1928). 1 Hamza Humo: Jedan let kroz moj život. čiji bljesak očiju mami u "kovitlac pijanstva". Beograd. koja je sva od diskretnih treptaja ljubavne strasti. tako je i bezimeni pripovjedač koji priča svoj doživljaj I s Cigankom Kajom na kraju vidio samo pustu ledinu s koje su nestale ciganske šatre. a može biti i ceo vek. i zaborav svega u ljubavnom milovanju. Perišićeva ljubav. Na kraju. kako je činio. kao sa nekog drugog sveta. Razlog za to sasvim je jasan. Naime. pa i ona ljubavna omama iz davnih dana. pretvorilo vremenom u ispovijedanje i zavjet odanosti. Skrivamo se pod jabuku. A on je u nekoliko svojih najboljih pripovijedaka (kao i u Grozdaninom kikotu. ne bojeći se uroka i madija (ili možda baš radi njih). odnosno njegova . . 1937). Humo je u pripovijetkama evocirao ona raspoloženja i ona stanja duše u kojima do izražaja dolazi neki njegov osnovni doživljaj života. godine Hamza Humo je zapisao sljedeće riječi: "I danas nosim u sebi uspomene iz detinjstva. Zato je tu temu ljubavi . Priča o ljubavi. za koga je više puta rečeno daje "opsjednut erotikom". I kao što je Biber na kraju Sevdalijine ljubavi vidio samo "mrtvi pepeo" jedne ugasle vatre. u kojoj se činilo da je i samo vrijeme stalo. Hamza Humo je regionalan pisac. ni Humo zbog toga ne dovodi u pitanje moć te omame. U Vijencu 1926. Ah.inače. A iz te konačne perspektive (konačne perspektive priče ali i života) sve postaje konačno. ali ne toliko da bi se taj region mogao prepoznavati po tipičnim lokalnim karakteristikama.pruža bar iluziju da je poništena nepodnošljiva vremenitost svega. Mostarsku kotlinu. jer odmah nakon toga slijedi saznanje da je ta evocirana ljubavna omama u stvari samo tužno sjećanje na jednu prošlu ljubav: Neko viknu na Radobolji i trže me iz prošlosti. Hana (1931) i možda samo još neka. Krnata. razvija se ta ista filozofija ljubavi: i u njoj nakon ljubavne omame dolazi tužna praznina.") Zato se Humini junaci. nosi nas. Sve je kao nekad. ali ga i ponovno preobražava i stvara. 1926. tako potpuno predaju ljubavnom milovanju i čulnom uživanju. Ašikovanje. Trzam se. već više po određenoj atmosferi inspiracije.14-15. Tesno smo zagrljeni i čujemo svaki sušanj u lišću. kao iz priče. recimo.

U tom smislu Humo je jedamput. ona je sažežena najvrelijom krvlju i okoIbidem. To je ukratko njena snaga. To je ujedno bio i Humin pristup svijetu nejakih. Zanimljivo je da o svome čulnom sveosjećanju Humo nije ostavio značajnijih očitovanja u svojim autobiografskim tekstovima. sedim bradama. U ispovijednom monologu u zborniku Sa strane zamagljenih on je samo kratko priznao: "Naposletku. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. kada je direktnije izražena. koji udarce sudbine primaju zbunjeno i bez snalaženja. odrekavši čak unutarnje dinamičko . Opevani događaji dobijaju naročitu draž romantične prošlosti i žalbe za njom. šlih dana. čežnji i teškim časovima depresije. Sevdalinka. ona ume da teši i u nesreći. a u gradu. sa zelenim čalmama i dugim. odakud crpe snagu da se lako grčevito hvata za naša srca. u sutone po zapuštenim haremima opet dede. prosjeke i utvare. ovo sjećanje se kod Hume stapa sa nostalgičnim dertom sev-dahlije ljubavnika koji se ne može se smiriti. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. Ona je ujedno i nešto potajno i razorno što vreba i zjapi u nama kao propao i opustošen život za čijom prošlošću grcamo u plaču i propadamo od neke neshvatljive želje i beskrajnosti. A sve zajedno prožeto je prostodušnim vjerovanjem i povjerljivim tonom dječi-jega pripovijedanja. U erotičkim pripovijetkama. tuge. 1928. da je srasla sa prošlošću naših zavičaja i sa njihovim pejsažima kao i sa najmilijim uspomenama iz života. svireposti sirovih instikata varvarina kao i njegove plemenitosti i mekote osećanja. bez oklijevanja. Umetnička vrednost sevdalinke i leži upravo u toj njenoj spontanoj neposrednosti. zapisao i ove riječi: "Ali smešak na mom licu ne smatrajte podrugljivim. U njoj oživljuju sve naše mane i vrline. sa obiljem fantastike i snoviđenja. Ali uz meko cilikanje bugarije. 230 231vana u dragulje događaja. Tako sevalinka živi u dušama našim i zatitra u njima kao probuđena struna. čistotu i prostodušnost djetinjstva koje jedino može.on je najbolje iskazao psihološkoemocionalnu strukturu svoga vlastitog bića. snaga često puta fatalna sa svojim razornim dejstvom na društvo u kome se ona ugnez-dila i iz kog se lako ne iseljava.1 Djetinjski maštovito doživljavanje stvarnosti sa prijelazom u naivnost. jer ja razumem sve ljude i ne držim za vredno da im se podsmevam". Svesni smo osećanja da je ona srasla s nama kao deo samih nas. ponovno tako i još više ostavlja utisak grčevite. od žalbe za mladošću do strasti. Humo je pružao toplinu. iskreno se opredijeliti svim svojim nenačetim emotivnim bićem. gotovo istovjetnu sa gustim erotskim senzibilitetom sevdallinke. zatitra od bola za rodnom stranom. međutim. žene i sevdaha. Sarajevo. govoreći o sebi. moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe žene i dobro vino". Takva je njena moć na njenom rođenom ognjištu. ruši im ognjišta i zameće krovove. u reljefnom i dugo neomeranom. Grupa sarajevskih književnika. tera ih omam-ljivanjima. koji je Humo podigao u svome djelu. to je druga linija Humina umjetničkog kontinuiteta. Humo se. po čvorovim zidovima različite dede. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splićalo se u bajku čuda i straha. Viđao sam svakakva čuda: bele prikaze u suncu kako miču po golim brdima. zatajen ovako škrto u dnevnom ispovijednom tekstu. rođeni.2 Ta blaga ozarenost smiješkom djetinjstva i prve mladosti prati veliki dio Huminih tekstova. krika ploti. Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. erotike. U pasažima u kojima je gubio objektivitet i distancu tumača i počinjao vibrira rezonancama iste fatalističko-osjećajne vrste . pokazuje u većini slučajeva iste razorne osobine kao i elementarnost njene unutarnje snage. Zauzvrat njihovim teškoćama i iskušenjima. godine u Mostaru. do kraja odao jedino u svojim tekstovima o sevdalinci. dajući im. sa bićima iz orijentalnih i paganskih predanja. To je prava sevdalinka. elegičnu notu sjećanja i proI 1 Ibidem. igra se s njima i potresa ih do u srž? Šta je uspavljuje i budi u nama da vrisne i bolom propeva? Mi se pitamo i ne sluteći da konci ovih pitanja odvode duboko u zamršenu prošlost. Njeno delovanje u socijalnom pogledu.' Ali to kao svjedočanstvo ne daje dovoljno unutarnjih razloga za stvaralačku motivaciju Humina panerotizma."1 Svoju književnu avanturu Humo je započeo svešči-com stihova koju je pod naslovom Nutarnji život objavio 1919.2 Mada je suvremena kritika nije zabilježila s pažnjom. "Odakle vodi lozu. dok se dio njegove poetske animatorike i aktivno oslanja na džino-ve i tajanstvene čovjekolike sile. Čitav jedan poetsko-prozni ciklus njegova djela nosi elemente dječijeg svijeta čuda. Njen melanholični ton zaječi često snagom i varijacijom arapske sure i takne vam srce do suza i slatkog bola. događaja sreće. začuđenih ljudi u njegovim prozama. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati.229koji prihvaća samo piščev umjetnički doživljaj toga svijeta. međutim. Jedinstveni monument erotici. iznimno snažne emocije u pjesnikovoj intimnoj prirodi. 394 2 Sa strane zamagljenih. a opet do u srž proniknutom izrazu. U njoj prevladava erotski elemenat od nežnog do brutalnog. 133. Nosi vas plima. Njen vrli puls pali ljude. od žalbe za prohujalim danima.

U narednim pjesmama ove prve zbirke nastavljaju se uočene crte. Na nju se nadovezuje druga. si-nestezijski ude u život pjesnikov. grmljavine. zatim uz dramatični potencijal čulnosti i strasti . probuđena od slutnje do izvjesnosti fantazmagorične vizije. Ova pjesma se nastavlja u ritmu smjenjivanja ovih oblasti . za koji pjesnik ima čulo. ovdje po liniji osjećanja jednog iracionalnog života. i. kao što su bjelina kamena. U pjesmi Proletnja noć to je zanosno kretanje prirode. željna simbolika vode. uz kamen koji ih apsorbira. kao zov. nalazi se misaonoemocionalna bit i poetski potencijal Humine poezije odnosno poetske proze. tj. na pokret. uvlačenje. koji ostaje otvoren. plodnosti i sjedinjavanja. kao rezultanta jedna prednapregnutost emocija i izraza i jedno dramatično osjećanje života. kiše. januar. simbolično-ditirambski senzibilitet jednog panerotizma. otvorene boje juga. nasuprot tome. produžen u neizvjesnosti. pojavljuju se i elementi koji lokaliziraju. obično erotske. u isto vrijeme grčevita želja za zadovoljenjem. A. Najzad. što natjeruje na usklik. "neko" sa potencijalom tajanstva. 2 Hamza Humo: Nutarnji život. suprotna po intenzitetu: jedan pojačani ton. zvonkost glasova u nebu i zraku. jarkost boje . čije je osnovno strukturalno obilježje nezadovoljenost. Ovdje kao da nešto ugrožava njegovu dušu. prikradanje na planu pokreta. što budi do bjesnila. što otvara čulo boje). Izdanje "Ra-de-na" Mostar. A iz svega izbija doživljaj jedne čiste lirike. te bez-bojnost sjena na likovnom planu. jedan furiozo pokreta. zatim.mašu. koja se kreću.: Književni život u Bosni. značajne za Humin pjesnički i novelistički razvoj.sa intimnijim i egzistencijalnijim odnosom prema pjesniku: kada ta priroda. šapat na auditivnom planu. čistota boje. kubeta. osjećanje života kao slutnje. što skupa sa karakterističnim elementima podneblja i pejzaža. pozive u pomoć (drugdje kao nešto što podstiče nagone.otkriva Hercegovinu i bošnjački ambijent u Huminoj lirici. nego i njeno dalje senzibiliziranje u dramu erotike: erotike koja je otvorena kao činjenica. njihov simbolični odnos prema goloj nepomičnoj ženi uzbuđenoj . neizvjesnosti. Reč i slika. mentalitetom životne sredine koji pjesnik doživljava kroz izgled stvari. koja ima intenzitet raspinjanja od unutarnjih bijesova: U peći tutnji kao iz daljine da jure neke horde besne crvene u beskraj jure s plamenim jezicima i crvenim očima. 3 T. 1927.opravdanje njenu slobodnom stihu. i u isto vrijeme dramatično ugrožena simboličnim izgledom dijelova pejzaža. i. uz intuitivan. erotske. u alternaciji sa njihovom muklošću pri zemlji.Jugoslavenska obnova . fa-talističko i ostavljajući čovjeka u bespomoćnosti neshvaćanja i ograničenosti položaja u svijetu. . mirne lake u ćoškove se kupe tiho šapću zadovoljne u toplini uvlače se kradom u dušu moju sa sanjama dugim Ja nepomično sedim slušam šapat njihov . 294. a otkrivaju se i nove. najavljuje i otkriva neke stilsjkoemocionalne i psihološko-motivske crte karakteristične za docnijeg Humu. spiritualan odnos prema njemu koji predstavlja uvjet da se osjeti beskraj: Suton Sene se uvlače u sobu moju ■. koju opterećuje misao o stvarima i poretku iza plana pojavnosti. što izaziva strah. bistrina zvijezda. Dakle. i to bijele 234 (dok su u prvoj dominirale crne i crvene). sa odsustvom identiteta. ali kontrastna. u već poznatom ritmu. u beskraj se gubim 1 Hamza Humo: Sevdalinke. iskrsava i svijet have-tinjskih priviđenja. ■. kao iskušenje. pjesnika. u svemu jedna prigušenost života. okoline. vodeći u nadnaravno. 13. Ljubavna pjesma u pregledu ove prve Humine zbirke ne samo da nastavlja dalje ambijenti ranje njegove poezije. 1920. "munnare". u vidu simbola. Već prva pjesma Suton odaje težnju za impresio-nističkim sutonskim ugođajima. novelistu i pripovjedača.njiva. 1919. erotska simbolika smijeha.3 ova zbirka razmatrana u cjelini Humina opusa. U tome dramatičnom odnosu.što sve kod Hume predstavlja kompleks strasti. bježanje. i . jedna izrazitost. ijedan stišani ton. Tu se već pojavljuje pojam "nekog" karakterističan za Huminu poeziju i poetsku novelistiku. 232 233To je jedna emocionalno-estetska oblast koja se može pratiti i kod kasnijeg Hume. 33-34. vjetra. sa nekom tajanstvenom misijom. "kapije stare". tajanstvenog animiranja prirode. ambijentiraju Huminu poeziju: simboli behara u ovoj i narednoj pjesmi šadrvani.

mjesečinom. Analitički pristup Huminoj poeziji potvrđuje ova rana zapažanja kritike. već odato u pjesmi One -one iz ove zbirke: "Plašljivo ko uzdasi šapću u granama sene / zavodljivo mame / trepte / blešte se na mesečini" U ovoj istoj pjesmi je.7. dinamici u spoljnjem i unutarnjem smislu. Osnovne umjetničke osobine stihova Hamze Hume u ovoj zbirci kritika je uglavnom dobro zapazila. Podne u kršu). njihovog šapata i tajni starih kapija. nezaborave i tuge. preovladuje steg već ranije nagrizenih konvencija moralnih. već istaknuti. ravna . koji je posljedica poetskog suočenja sa svijetom i sa prazninom svoje egzistencije. kao glavna preokupacija ekspresionističke psihike. U njegovu kasnijem stvaranju također će se razviti i jedno specifično poetsko osjećanje prigušene ženske erotike lunarnog tipa. u senzibilitetu: tu je upotreba slobodnog i slobodno razlomljenog stiha bez interpunkcije. kojoj se samo usne miču. 7. On je jedan mali svijet. 236 erotike. u stihovno-ritamskim oblicima. inače. a osobito njihovu slikovitost. svaka tuđina je izgnanstvo. putem specifičnog senzibiliteta snova. Ali više od svega u zbirci Nutarnji život načet je onaj. težnja ka glagolu. zao i mrk". i u ovim dosadašnjim pjesmama i. tu je "pluralna upotreba predmeta i pojava. koja pjesnik simbolizira u pojmu "neko". Simbolistična poetika traje evidentno u ekspresionističkoj stilsko-emocionalnoj osnovi Humine lirike u ovoj zbirci. po inerciji pjesnikove psihike i njoj adekvatnog ranog zasnova poetike. 1972. u pjesmi Štimung. bez prave egzistencije.otvara u puni život boja. -Odjek. Ali. tadašnjeg i budućeg.1 lirika Hamze Hume se iz dotadašnje ekspresionističke introspekcije i emocionalnih slutnji . 1 Midhat Begić: Nepostojeća zbirka. koji je "strašan. zvukova čulnosti. godine u izdanju "Raskrsnice". pustahijske mladosti. Taj zavičaj ima svoje drame. naročito. vezuje za senzibilitet Istoka i sevdalinke. poetsku prozu i nove-listiku. ali ostaje i konačno se situira u okvirima zavičajnog ambijenta i naslijeđene tradicije. sa 235ukočenim osmijehom i zvonika. najzad. riječi u povorkama". ali prepun događanja i osjećanja. s druge strane. i snenog i melankoličnog zavičaja (Bekstvo). bića koja se kreću i djelaju nepojamno i nesaznat-ljivo. zvučnost i senzualno obilježje. i to. osjeća se čulni nemir i napon pružanja u neizvjesno (Šapat). što Humu. nastojanje da se u pjesmi iskaže unutarnji ritam određen doživljaj-nim zanosom ili njegovim odsustvom. tj. kada čula nose na svojim krilima. prodiraće di-fuzno i u narednu Huminu liriku. jasno se zapažaju karakteristične crte ekspresionizma1 u slikama. Utopljenik. tu je. na primjer. Prenapregnutost erotike pjesnik izražava u pjesmu: u osjećanju raspamećenja od munara. tu je strah. Dok. otkrivena i naznaka "bajke iz starog doba" veoma uputna za razumijevanje stilsko-mitskog potencijala one Humine lirike i proze koja poprima egzotične oblike. Većina ovih crta. putem sinestezija. naporedno sa pojedinostima prirode džinski animiranim i personificiranim: Neko u tami na klisuri stoji smeje se podrugljivo bez glasa > ceri • maše meni Utopljenik Visoki strasni trepte Zagrljeni šapću u tami pružaju ruke mašu idu ponosni i kao džini miču u tami 237sve novi jablanovi Jablanovi U zbirci Grad rima i ritmova. kao stoje ciklus Sa ploča istočnih i kao što su mnoge pripovijetke u kojima fabula stilski prelazi u mit. društvenih.svojim koloritom jesenjih "sazorjelih boja". koji označavaju jedno specifično doživljavanje i osjećanje života kao svijeta simbola. ova pjesma donosi osjećajnost zrele erotike. koji se jednače u asocijaciji smrti kao krajnjem elementu pjesnikove vizije. karakteristične sinestezije. plodnosti . A ispod nivoa prvog ekspresivnog sloja njegova melankoličnog pejzaža u sjaju predvečernjeg sunca. mole. zatim. havetinjski ekspresionizam (belim mašu s grana/ mame mene nekud u bele pute / što u tajnosti vode") i "osjećanja anonimnih tajanstvenih bića. u osjećanju neodobravanja koje prerasta u urotu protiv tijela. "pounutarnjenje poetske slike iz koje ekspresionistički zrači pjesma". koja se pojavila 1924. U Huminu liriku. silina polnosti. u drugima koje dalje slijede u zbirci (Gluho doba. pjesnikove želje. Izvan pjesnikova grada. sjete. strasti. razvijajući u njima sopstvena stilsko-emocionalna uobličenja i vlastito simboličko doživljavanje života i svijeta. sa moćnim podvriskivanjem i pjesmom. Uvodni tonovi lirike Hamze Hume potječu zaista iz one emocionalne sfere u kojoj se ostvaruju dodir bijesne. putem simbolističnih otvora pjesme na završetku: "Pro-kiso čovek kroz maglu se vuče". stoji iskušenje orijentalno-čul-nog ambijenta šadrvana.

neo-graničenosti i lahkoće. koji mami. Postoji u Huminoj poeziji. sablazni nad sobom i nad njom.ona je opisana i sa refleksom pripovijednog. vrišti i kikoće. zato nije čudno što se neminovno reflektira i na poetsku strukturu i daje joj identičan karakter. neumitnošću uspokojenu liniju beskonačne čežnje (Nemir). ta žestina jezdenja u život prelazi granice emocionalnosti i poprima ponekad demonijačke forme i smislove. Čekanje). koji su izraženi u Huminoj lirici. neiskapljena čaša. Ni pjesme sa čulnim ispunjenjem nemaju kod Hume pravolinijski tok. On je tragičan već po svojoj suštini. Humo postiže i aromatikom orijentalne atmosfere i egzotičnog ugođaja. preplašeno predanje za svakim šumom i nagon za pokretom uz predosjećanje tajanstvenih bića . koje je u stvari jedini pravi bijeg ispred smrti i ništavila (Bekstvo). baš kao što imamo i dva pjesnikova doživljaja života. plijeni i nadmoćno se cereka na završetku (Ja. U toj konkretnoj i dogadajnoj potki. jedan tragičan dijalog muškarca i žene. sve se proteže i lomi u grču. podatno. koja je uvijek finale drame. i čulnosti kao robovanja. njegovo poetsko izvorište se saopćava. vedar i prostodušan. bahanalski furiozno. Neko predosjećanje kobi. ili makar pomišlju koja remeti njegovo široko prostiranje . prekidajući tako i skrećući sevdalinsku.u tome se nalazi izvor Humine poetske melankolije. Vizija sveopće ploti već u ovoj zbirci počinje opkoljavati pjesnika kao opsesija. nezavršeno . i da propada nekud bez svijesti (Grč. Postoje. Izdanje "Raskrsnica" Beograd. Povod se kod njega uvijek kaže. U toj prenapregnutoj i istovremenoj fata-listički pomirenoj suprotnosti do nivoa jednog stanja na čijoj površini izbijaju grčevi i kovitlaci plotske energije . Dva su doživljaja Humina grada. Njezine misli.nalet u trku. uzrok je stvaran i nosi pune emotivne oznake (Preplašena. taštine i bilo. začeto još u zbirci Nutarnji život. 1 Hamza Humo: Grad rima i ritmova. On vrši samo izbor . dvije vrste žene u Huminoj poeziji: jedna je pasivno biće koje čeka. Krik ploti). zajedno sa ružnim gonetanjem sudbine dok jeseni dolaze i prolaze. spiri-tualnom žudnjom na površini čulnih poriva (Nemir. Humina poezija se još jedanput približava narodnoj pjesmi sevdalinci.sadržan je osnovni poetski kvalitet Huminog motiva. sa nejasnom.riječi pokore. jedina je pjesnikova ljepota. I gdje god je stanje senzibiliteta prekinuto zbivanjem i pokretom. a kao rezultat iskustva i unaprijedna nostalgija. Nepotpuna sreća. Čekanje. sa sivim ploč-nim krovovima. i na kraju počinje da se vrti u bijesnom krugu te jedine ideje. pustahijskim veseljenjem. prekinut život. prema onoj demonskoj . čekanja i sudbinskog prepuštanja. oklijevanja i čuđenja. bez zavisti. I kada se vraća u njega. vizija rastanka lebde nad akcentima zanosa i moći. osvojenje i iščeznuće na horizontu sa slutnjom buduće rezignacije. pjesnik se često poistovjećuje sa ženom. slobodna od iskazivanja povoda svojih lirskih refleksija. 1924. Očajnik). Humina poezija u dobrom svome dijelu nije čista lirika.smrti. sredine koja se u Huminoj poeziji urotnički i demonski sažima i zgušnjava u have-tinjske simbole.tu se nalazi Humo glavom. jedno indiferentno osjećanje neopterećenosti. Ambijentalni senzibilitet i nostalgičnu notu čekanja u ovoj lirici on je naslijedio od sevdalinke. u kojoj samo guču kumre i nadolaze slutnje večernje. Jedan je prožet melankolijom daljina. razviće se u Huminim prozama u cjelovito osjećanje apsolutne dominacije erosa nad čovjekom i prirodom. nesputanosti. patnja prije samog doživljaja. nemir nesreće na vidiku. Taj sukob je dramatično otvoren još u sevdalinci s kojom se Humo poistovjetio. orgijanjem mladosti. postoje i dva pjesnikova stava prema ženi: prema onoj trpnoj . neispunjena žudnja. tišinom u mahali. Pri tome on ne daje punu mjeru stvarne karaterizacije hercegovačke sredine i mostarskog zavičaja. mada intenzivno natopljenog gustom i aromatičnom emocio-nalnošću. onom trpnom koja samuje sapeta i osuđena na čekanje (Kumre). Lišena ovakve duhovne sadržine. isto tako. Poetski kvalitet. U tome je zametak i prava fizionomija Humine hedonističke filozofije. jedan govor simbola izlučenih iz sevdalinke i dovedenih do paroksizma u kome se u sudbinu gleda samo bijelo i ukočeno (Preplašena. klonuća. druga je demon. i prozi uostalom. On je došao do tog stupnja da sve što ga okružuje doživljava i izražava u vidu erotskih simbola. krajnja neizvjesnost sreće (Preplašena). I sve to zbog svijeta namrštenog prema ljubavi kao čistom i iskonskom elementu života. zatim. Ovi zameci čulnosti kao moći i kako ponosa. ali se rezimeom prošlog zbivanja. Ponoćni nemir. Adam). da se poigrava čulima i da produžava igru napetih nerava u beskonačnosti. teško nostalgično osjećanje koncentrirano oko sjećanja na događaj. Sve je oko njega i u 238 239njemu golo i napeto. Njezine misli). Postoji stalan sukob između čovjeka kao jedinke i konzervativne sredine u Huminoj poeziji. kakve druge želje. a zažešćen 240 u njegovu vlastitom stvaranju do ivice smisla i besmisla egzistiranja. žudno. pjesnik bijesno hrli. drugi je razbuđen nestrpljenjem. Prijelaz između njih je: čist doživljaj radosti što se živi. Pesme. sve nešto krnje. Njegova lirika je pretežno posrednog karaktera .to je ovom motivu dodao sam pjesnik po liniji ekspresionističko-simbolističkih poriva. Na drugoj strani. Ljepota njegova. nemoćnog osjećanja tereta strasti. makar formalni. toplo. Naporedo s tim. jer osjeća da samo u njemu može doživjeti ono osjećanje jezdenja u život.

Oni su skoro uvijek dati sami za sebe. jedan himeričan napon u njemu. koji svojom pansko-paganskom simbolikom predstavljaju lirski pandan romanu Grozdanin kikot. . iz Grozdanina kikota i erotičnih novela. u dodiru sa nesavršenstvom i ograničenostima življenja rezultira klonućima. sa tonovima radosti. I ovdje kao i u pripovijetkama ta intonacija bajke ima obilježje naivne maštovite uvjerljivosti i prostodušnog i povjerljivog pristupa ljudima. neizvjesnost sudbine.određenih pojmova i asocijativno gustih simbola. u stvari. očišćena od prijelaza i motivacije. i to s naivnim doživljavanjem stranca. kontrastnih. što se vidi osobito u jednom od docnijih ciklusa Hercegovački pejzaži. To je. osigurava. i one sa motivom o mujezinu koji s munare posmatra žene u avlijama . te se doima više kao potiskivanje.one sa motivom o magičnoj sili djevojčinih očiju. veoma je bitna dimenzija svjetlosti: od havetinjske svjetlosti i tame. Suočenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emocionalni čvor i kreativno počelo. u kojoj on bivstvuje uporedo sa vremenom kao kategorijom bez iskona i ukona (Želje). na onim mjestima i u onim poetskim trenucima kad iz tkiva impresionis-tičkih pasaža. kome je sve to daleko. U strukturi ove poezije to je onaj Humin karakteristični pokret motiva. osim lirskog pljuska koji izbija iz njih. sa svojim specifičnim ambijentalnim senzibilitetom. u promjenljivom inten242 243zitetu od praskozorja preko podnevne ustobočenosti do sutonskih ugođaja. lomovima i razdvojenošću. tu su jeziva ekspresionistička elementarnost i pounutrašnjenje pjesme iščilili u dramatičnu sevdalinku simboliku. To je otvorena naricaljka za životom koji ima svoje zakone za čovjeka. koje su neiscrpive i neograničene. Ono čega se pjesnik boji nije apstraktni strah simbola i irealnih uzroka. Sve je u prirodi pjesniku jasno i razgovijetno. Postoji. čisto. U tome se. sa maštovitošću bajke i prisjenkom zbilje. vlada čulna žudnja kao vrhunski pokretač. Ono što će se u punoj mjeri razviti u knjizi Sa ploča istočnih. ekspanzivni prohtjev u pjesniku. nepojamno i mistično. uzroci njegovim raspoloženjima shvatljivi su i iskazani. To je jedini filozofski uznos Humine poezije: misterij sveopćeg trajanja u kome i pjesnik nalazi svoje ishodište. nalazi poetski sublimiran rezultat dodira suprotnosti evropskog i istočnjačkog duha i senzibiliteta. da se živi (Noć u vinogradu). Taj nabrekli. stoji naporedo prema Huminim sevdalinskim pripovijetkama. Refleksija ne doprinosi vrijednosti pjesme. koji će u Huminim prozama dobiti dimenzije atmosfere. Misao. Ali mnogo češće je on svjestan tragične ograničenosti života (Upoljima). svijesti da je tako kako jest. refleksija pjesnikova. iz Grada rima i ritmova. I zametak pričanja bajke. sa prizvukom hulnog glasa. utočište i zaborav. uzbudljivog i proturječnog svijeta. krik čula u atmosferi ovog okamenjenog Orijenta dobija dramatične raspone i rezonance. ali i sa sumaglicom sjete. i bez neke dubine. svedenog i sabijenog na počela. U tom mističnom orijentalnom svijetu. i prozi. do one plime južnog sunca i impresionističkih boja. svoje želje i žudnje. U njima je prisutan samo ostatak pjesnikovog oduševljenja i pokloništva. slikovitosti i gole ekspresivnosti jednog neobičnog. međutim. svemoći čulnih simbola. U pjesmi Griješni mujezin to predstavlja subliman ishod direktnog poteza od sevdalinke . U Huminoj lirici. međutim. isto kao što Grad rima i ritmova. U okviru suvremene bošnjačke lirike. Humina zrela poezija pokazuje tako karakterističan preobražaj . uostalom i bliže sferi njegovih dnevnih tema. njegova poezija se pokazuje i kao mapa krajolika. čežnja za ženom i spajanjem. Ova primitivna i do kraja uprošćena stilizacija.ka Huminoj stvaralačkoj asimilaciji. Bez obzira na emotivna obilježja. može se osjetiti u ovoj zbirci. pridjeva i simbolom zauzdanih imenica probije i šikne glagol i preuzme kormilo. ono je tom orijentalnom dahu i atmosferi davalo obilježje naivnog i primitivnog doživljavanja. osjećanje prolaznosti života. U dodiru sa ovom tematskom žižom i njegova radost ima svoju sjenku. jači i od skrušenosti prema Bogu. iz određenog kruga tema: svijest o beznačajnosti u vremenu i prostoru. kad intonacija stiha ili rečenice nagne prazvuku. zapis romantičnog krajolika. koja teži za svođenjem na čulna počela izjednačena po intenzitetu sa božanstvom. I zametak biblijsko-paganske motivike. svijetlih i živih boja. otvoreni prostori i čovjek u njima predstavljaju okvir Humine zrele lirike. siloviti. također. Recidivi ekspresionizma osjete se. odskok i grč na fonu pejzaža prožetog melankolijom i obilježjima prolaznosti. nostalgija za zavičajem. međutim. vladavini. U stvari. Priroda. Humino poetsko stvaranje donosilo je kao originalnost neobičan ugođaj egzotike jednog ezoteričnog svijeta. po pravilu je konvencionalna. nalazi se u njegovoj poeziji (Pjesma na mansardi). koje u toj ograničenosti imaju svoj izvor ili utok. sve je u njegovim akvarelskim pejzažima impresionistički prozračno. A pjesnik ima svoju žeđ i svoju glad. U konstelaciji suvremene jugoslavenske poezije. Humo je u dijelu pjesama ove zbirke prvenstveno slikar-pejzažist. kao uspomena.vraćanja od ranog ekspresionizma ka impresionizmu i plimi. trag neke radosne stabilnosti. ograničenost svakidašnjice. Tako. do onog plein-air-a u poetskom ciklusu Hercegovački pejsaži. nekakva misterija sveegzistencije. opornost i hladnoća tuđine. clair-obscur-a bez boje iz zbirke Nutarnji život. mutno. skica iz albuma. pun utisak 241apartne simbolike. u kome vrište snažne sputane strasti i tajanstvena vjerovanja.

a iznad svega zametke izraza. kako izraza. . koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz.Zbirka Grad rima i ritmova predstavlja. Tagorino djelo Vrtlar. ni početka. Ima nešto iskustveno mirno. koja se pretvara u religiju i vječnost ploti. Sa ploča istočnih. kao što vide i tijelo čovjeka. (Zavist žene Merham) Hamza Humo. U Tagore se ljubav iscrpljuje u šutnji. sadržavajući i njegove slabosti i njegove domete. bolom i čežnjom koja se ne rftože zadovoljiti. U knjizi lirike u prozi Sa ploča istočnih^ Humo se prisnije približio Orijentu. silom i vatrom. (Baštovanova pjesma) Ljubav djevojke je voćka u beharu. U njemu je sadržana ljubav snova. sa karakteristikama uspokojenog kazivanja žestina i žudnji. Rabindranatha Tagore. U jednima je izražen napon nekazane privlačnosti između muškarca i žene. O Merhameh. čije je tijelo.ljepota postoji samo jedna i ljudi vide samo sjenu njezinu. slobode. i izvor dubokog poniranja u smisao života. Ti si semla. pišući o Huminim pripovijetkama. Svaka od njih je emocionalna kombinacija žudnje. nego Orijentu starozavjetne beduinskonomadske legende. kroz uzdržane suze i drhtavi osmijeh. i konkretno istakao 246 daje Humina lirika u prozi Sa ploča istočnih "formalno ovisna o Tagorinom Vrtlaru. u rasponu od one neizmjenjive rezonance što ostaje kao prozračna su-maglica i ozarava i pročišćava nakon čitanja do adekvat-nosti samog izraza. tako sadržine. kod nas poznatije pod nazivom Gradinar. U Hu-minoj knjizi Sa ploča istočnih sve je konkretno i doga-dajno. Tagora ženu obasjava ljepotom svoga srca i mašte. . Ona je vječno u svemu i na mjestu svakom. Beograd. i saznanja da sve ocvjetava i prolazi -ostaje čuđenje nad misterijom vlastitog tijela i neumitnosti nagona u njemu. a čežnja je izražena u slikama prostranstva. Jad ljubavi u Gradinaru rezultat je nedovoljnog iskaza ili nemogućnosti duhovnog spoznanja. prostranstva. nema ni mjesta. suptilnosti i prefinjenosti.I požuda mi rastijaše slijepo kao ubice krv nabujala. 1925. vječnosti i smrti. nemir sramežljivosti. stablo čudotvorno. koje su ispunjene ne samo mudrošću nego iskonskom strašću. zanos nijemog obožavanja. "f Ali kada se uporede ove dvije knjižice pjesama u prozi pokazuje se. Vrhunac ljubavi kod Tagore je dodir duša. Humin muškarac i žena su nosioci plotske akcije i djela. Erotika se ovdje penje u spiri-tualne i estetske sfere. jad ljubavi u pjesmama zbirke Sa ploča istočnih dolazi od nezadovoljenja. 244 I III. U drugima je izrečena žestina strasti koja je narasla kao plima do gušenja. Većina ovih pjesama posvećena je ženi kao poezija divljenja i obožavanja i teške erotske idolatrije. nego i u dušama ljudi. njih razapinje bijes ljubavi i muči bol od požude i nezasitih želja. Tagorin Gradinar ispunjen je akordima blage sjete i snatrenja. o žeđi. kao navod sta-renika i pouka vjekova u ovoj lirici. Hanara . grudi ti kao golubovi guču ispod haljine svilene. što podmlađuje život sokovima svojim. sa elementarnim divljenjem prema ženi. Jovan Kršić je. rano moja usijana. Suvremena kritika je u vezi sa zbirkom Sa ploča istočnih upozorila na stilske i motivske reminiscencije iz Gradinara. osame i osluškivanja. privlačnosti koja se iskazuje i otkriva na kraju. prema tome. da su to dva djela različite umjetničke strukture i različitog senzibiliteta. kod Hume je on dodir tijela. senzibiliteta i idejnih preokupacija. suprotno indikacijama kritike. Humin junak želi daje uzme i plače za slašću izgubljenom. nježnosti i monumentalnosti. oni osjećaju miris strasti i vatru krvi. nosi oznake nježnosti. bez skokova i zatrčavanja. beskraja. sa svojim bezdanim dražima i slastima bez kraja. dubine. sva osjećanja su ujedno i žudnje koje se ne pohranjuju u sebi. ni kraja. "zavičaj u kome se zaboravlja na prošlost". u Hume u preklinjanju. a ne vide dušu njegovu. 245Iza preklinjanja i utjecanja ženinoj milosti. a moje se bašte sasušile i krv moja izgara. sve na distanci i u nagovještajima. postupno kao sazrijevanje ideje o saznanju. ljepota. I izvjestan utisak širine. Od neodoljivog drhtanja pred ženom. već izriču. . kao u Pjesmi nad pjesmama. (Hajjamanta) Ideja o ljepoti kao višoj suštini erotike ovako eks-plicitno nikad više nije izražena u djelu Hamze Hume. sve dok mi jednog dana Neznanac onaj ne metnu rupu na rame i oči ne okrenu u dušu ljepoti.završi Hajjamanta . ali ne onom naivno i simbolično stiliziranom iz svoje lirike. Ali je sublimirana i neposredno doživljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima. beskonačnosti ne samo u ambijentu i pričanju. Humina poezija sastavljena je od krikova. drugu polaznu osnovu budućeg umjetnika. a ljubav žene vočkin plod što podsjeća na zimu skoru.I slušaj me. erotika u zbirci Sa ploča istočnih doživljava na kraju metamorfozu u obliku katarze sveopće ljepote: . od koje zavisi opstanak. a bokovi ti se ljuljaju kroz bašte kao kajaci uz obalu morsku.A ona.

.... Katkada sjedi na obali rijeke pa opruzi u nju noge.... 59................ Taj emocionalno--idejni luk daje Gradinaru obilježje završenosti i kompozicione cjeline... 16. makne se.... Ni tada kad je citirao djelo O peru... 322..... Književni izraz i tehnika upućuju na emocionalno-tematsku opsesiju..... zanoseći se širinom njihove književne kulture i ljepotom njihovih djela. a niko mu nije neprijatelj. Umro je u Sarajevu 19.... •' • Hamza Humo se rodio 30. 147 Babanova bijeda.. Muhsin Rizvić (1967) 1 Hamza Humo: Veličine istočnog parnasa.. uočavajući autentičnost i neprevazidenost ovog bića Huminog djela..... a mora uvijek šutjeti... urednik je časopisa Gajret. rezonira i poetska proza Sa ploča istočnih: To je jedno stablo koje izlazi iz brda Sinaj. sa emocionalnim neiscrpljenjem doživljaja..... prednji zubi su mu rijetki... posebno onih koji su pisali na arapskom jeziku. Sa ploča istočnih ima više dogadajnog i svaka se od pjesama u ovoj zbirci uspostavlja na granici između zbijene novele i pjesme u prozi ... 247njom duhovne ljubavne sublimacije.... na formalan način prethodnim pjesmama daje oznake koherentnosti i organiziranog slijeda. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira. 23 ^) 32 Sevdalijina ljubav....... U traganju za izvornim umjetničkim identitetom Hamze Hume treba ipak ostaviti po strani sve ono što nije vezano za čulnost i doživljaj prirode. a od 1923.......... 1928... Njima se Humo u svojoj esejistici bavio s pažnjom i ljubavlju.... Dodir ova dva elementa stvorio je oblast u kojoj je on postigao kristalizaciju \ lirsko-emocionalnog saznanja svijeta a njegov umjetnički dar došao do svoga najpunijeg izražaja u nizu jedinstvenih stilsko-metaforičkih otkrovenja.. 1914....... Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Deru. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara.Gajret... ruke su mu pružne. 115 Pamrav. do bolnog iskustva zrelih godina sa vapijućom čežJovan A. žena muškarcu. godine interniranje u Mađarsku (Ko-marovo). od nevinih drhtaja mladosti. plemenitog je sastava... pored ostalog...... Ahmed Semsudin Sarajlije. ili od razjašnjenja senzibiliteta ka stilsko-kom-pozicionom kompleksu... a potom sve do rata novinar je Politike.... januara 1970... 127 Džigit. sa uočavanjem stvaralačkih pokušaja i osjedočavanjem književnih ostvarenja.. ali nikad ne dopuštajući da im se otkine duhovni korijen od njihova rodnog bosanskog tla... godine ureduje bošnjački list Novo doba..muškarac ženi...... a kad ustane.. 250..... a on je kestenjasto smeđ......... a kad god dođe na rod donese nove plodove.. Košulja mu je razdrtabez daje zaveden... Zbirka Sa ploča istočnih završava se sugestijom sveopće ljepote kao više erotske suštine.. To je Jusuf kog su zagrlila braća zagrljajem ljubavi i složila se da ga metnu na dno čatrnje.. ..a rezultat tog dodira je događajno-lirska plaketa sa emocionalnosentencioznom poantom erotskoga iskustva... u kojoj se čovjek jednači sa njenom elementarnošću i vječnošću postajući dio mita .... potom u Beč i konačno u Beograd..... kritičar se neodoljivo i nužno obzire na dramatični momenat pjesnikove prvobitne vokacije. Tagorine pjesme su upućene. u kome ima tonova kojima. 1928......... godine. a ogranci su mu na nebu... Goloput je koji se ne može spasiti od klevetnika.. Kršić: Pod žrvnjem vremena: Pripovetke Hamze Hume.(5 Grozdanin kikot. decembra 1895. i obratno. prsti kniveni.. 153 Djeda Rnjez.. od stilističkog zahvata ka emocionalnom čvorištu. Od 1945... Po stilu i širini metaforike koja polazi od prirodnih počela i prostire se dalje u prirodu...Ljubavno osjećanje penje se u Tagorinom Gradinaru u blagom luku jednoga ljudskog života.... godine ureduje list Zabavnik... Od 1923... a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb....... -Pregled. osnovnu školu i gimnaziju.. 249^ Bilješka o piscu ■' V '....... je mobiliziran u austrijsku vojsku.... I bilo kojim putem da se pode u ovoj oblasti po tragu književne tajne ovog pisca.. posvećene ..... do 1931.. bačenje u tamnicu...... a 1915..zbirka Sa ploča istočnih nosi i prizvuke stvaranja bošnjačkih pisaca na orijentalnim jezicima.... uvijek se dolazi na polazno mjesto strukture. 132 Izdanak. govori i krv mu teče iz usta.. koja... potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije.. Gradinar je čista emocija... 162 . tako. Lijep je: usna mu je tamno crvena...... korijen mu čvrsto stoji (u zemlji). A to je ujedno i dokaz egzistencije umjetnika u piscu.... sad ga opet zatečeš 248 gdje kao ptica leti na krilima strmoglavce....... Sad ga vidiš gdje pruža ruke vodi da dopre do vrela. izražena u svakoj pjesmi u obliku poruke i ispovijesti.... Kad padne na njega voda.... 251SADRŽAJ Skender Kulenović: Iz smaragda Une. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb.....1 Nakon obilaska Humina opusa. nakon obilaska magičnog kruga ove književne transmisije...

.....................Dobri.....^ Hadžijin mač.......................229 \ Bilješka o piscu.................. 199 ^ Zdenko Lešić: Pjesnik kao pripovjedač...251 JHamza Humo GROZD ANIN KJKOT I izdanje 1998.............000 primjeraka > 52 . 168 Krnata....................... Izdavač "Sarajevo-Publishing" Sarajevo Za izdavača Salko Zahiragić Lektor Behija Vranić Korektor Maida Tucaković Štampa OKO Za štampariju: Rasim Rapu Tiraž: 3....................<(\9\ J Midhat Begić: "Imati" i "biti" Hamze Hume.....207 / Muhsin Rizvić: Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza u lirici Hamze Hume..........................

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful