P. 1
Humo Hamza - Grozdanin kikot

Humo Hamza - Grozdanin kikot

1.0

|Views: 9,588|Likes:
Published by Alma Gačanin

More info:

Published by: Alma Gačanin on Apr 18, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/03/2013

pdf

text

original

BIBLIOTEKA LEKTIRA \I Urednik Enes Durakovic Hamza Humo GROZDANIN KIKOT (Izabrane pripovijetke) SIGNATURA: S aiajtuo1 Priredio Enes

Duraković IZ SMARAGDA UNE CIP - Katalogizacija u publikaciji | Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, j Sarajevo UDK 886.4-32 886.4.09 Humo, H. HUMO, Hamza Grozdanin kikot: (izabrane pripovijetke) / Hamza Humo ; [priredio Enes Duraković]. -1. izd. - Sarajevo : SarajevoPublishing, 1997. - 229 str.; 20 cm. - (Biblioteka Ars. Lektira) b smaragda Une : Grozdanin kikol 1 lamze Hume / Skcnder Kule-nović str. 5-22. - "Imati" i "biti" Ham/e Hume / Midhat Be-gić str. 199-205. - Pjesnik kaci pripovjedač : (odlomci) / Zdenko I.eiić: str. 207-227. - Bilješka o piscu: str. 229. -Bibliografija i bilješke u/ tekst. ISBN 9958-21-049-5 Grozdanin kikot Hamze Hume Bila je i u našim razmišljanjima o pjesništvu, jedna teorema - prije možda jedno, fanatizirano, empirijsko vjerovanje. "Stih je na&zanesena igračica, on svoju ekstazu pretvara u gole pokrete." Rečenica je Miloša Crnjanskog, a citirao ju je (Slom posleratnog modernizma) Milan Bogdanović da bi njome, kao jednim plastičnim iskazom jednog autentičnog vjernika, potvrdio svoj opis toga vjerovanja, koje pobija. Evo i tog opisa (zato što se, svojom osobenom plastikom, može takmičiti sa igračicom Crnjanskoga): "Smisao je suviše indirektan put da kaže golu unutrašnju, hemijsku čistu poetsku emociju. Poetska ekspresija ima da bude apsolutno neposredna, spolja neupli-visani unutrašnji poetski momenat, potpuno nov za onoga koji ga prima, nevezan ni za jednu njegovu asocijaciju, ni za jednu njegovu realnu predstavu. Samo kao nepokriveno osećanje, kao neposredni, sintetični, sugestivni, hipnotišući izraz jednog nepomućenog stanja emo-tivnosti, stih je efektan, efikasan, i samo tako vredi." Da li je ovo vjerovanje odista bilo njegovim vjernicima crnica koja je u njihovim saksijama iscvjetala njihovim vrhunskim cvjetovima? Nimalo mi nije do toga ko je u pravu, i kako i koliko cvjetova je bilo. Ja seovdje javljam kao svjedok. Sjećam se bijele hartije svog djetinjstva. Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teleologe, morao bi reći: ovo nije grad; jer bi Bog, koji je svakoj svojoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju. Ali Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije. Mogla mi je tada biti treća-četvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker - krenuli smo na dalek put, u nekakvu nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Bihać. Cestom (koja je iza svake okuke bježala ispred nas kao svraka), u mehkom fijakerskom njihanju plovili smo ispod planinskih kosa Grmeča, divnu jednu vječnost (sa konakom) dan i po. Želio sam da nikad ne stignemo - čudo se nizalo na čudo. Čudo su, dolje po dubokim uvalama što ih cesta obilazi, ti konji i goveda što pasu smiješni i sitni--sitni, kao za djecu stvoreni. (Zašto se otac smije kad tražim da siđemo dolje, i, eto, samo da pomilujem onog jednog konja?) Čudo je i planinska kosa: pred nama modra, a kad joj dođemo nadohvat - zelena! Ušli smo već bili u taj krajnji Bihać, ništa - sve kao da sam već jednom vidio! i Najedanput, ispod fijakera nešto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko drvene ćuprije na Uni.) Skočih i ugledan nešto ... ah, nešto... ah, tata, staje ovo? (Bila je to Una.)|Otac se smije, misli da sam se prepao pa me pridržava i govori mi da se ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem.

="~ Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenjuJMore, koje sam dosta kasno prvi put vidio, malo me, gotovo nimalo uzbudilo: ono se preda mnom jednostavno nastavilo iz onog mora koje se u meni plavilo i šumilo iz slika, filmova, knjiga i pričanja: to moje zamišljeno čak je bilo i ljepše i strahotnije. Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. Maksimalizam jedan očevidno neostvariv kad se samo, bili mi pjesnici ili samo čitaoci, obazremo iza sebe na već rečeno, na nagomilane himalaje poezije, i kad samo zimemo u sebe, u svoje unutrašnje hartije i magnetofonske trake, ispisane već tolikim slikama i zvucima. Ali, i maksimalizam bez kojeg se ne može. Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf "onog unutrašnjeg" u nama i isto tako neuporediv seizmograf "onog spoljnjeg" oko nas. To "unutarnje" džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i "spoljnje" je nepro-zima, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresa, stalno pomjerajući onaj "svijet u nama" , te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rada zvijezde ih haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prijepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prijepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove se-izmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim neskrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije). Ne bih zalazio u ove vode da u djelu o kom je riječ nisam ponovo, ne znam koji već put, i možda više nego ikad dosada, osjetio njihovu struju. Četiri decenije račvanja i stakanja naše književnosti, s mnogo prijelomnih vodopada, prošlo je od pojave Grozdaninog kikota, a on i danas sja u mene kroz svoju bistrinu, kroz koju blista u njemu jedan svijet poznat a drukčiji, okupan kao zemlja poslije olujne kiše, nevin u svojoj nagosti, očišćen od one hrđe koju po njemu stvaraju razne mrene naših očiju, ili njihova kratko vi dost i sitost. Ne mislim na to da se ovaj svijet ukazuje ovako nov možda samo onome ko se rodio na sasvim drukčijem tlu i pod potpuno drukčijim nebom (očaravajući prijem Kikota na njemačkom!); nego i onome ko nosi u sebi svijet isti ili sličan. Ja, na primjer, mjesto Huminog zavičajnog mostarskog Cima i Radobolje (za koje biografski znamo da se kroz ovaj lirski temperament projektuju u Stublinu i Hučku Grozdaninog kikota) imam nešto, u nečemu slično a ponajviše isto, rječicu Lašvu i selo Ve-čerisku kraj Travnika i iste mezgrave i fluidne nemirne mladosti, pa ipak: iz Kikota me obuzimala uvijek, i očarava me i danas, nagost novine. Kao da je (zamišljam) prvi put (kao ja sa Une) srknuo onih neviđenih voda sa svoje Radobolje pa nastavio da gasi žeđ čula vinom svoga Cima (kažu u tom kraju: nema Cima do Rima), Grozdanin kikot je, tako, djelo ravno samom sebi. Kod pripovijedača Bosne (Kiki ća, na primjer u njegovim ranim pripovijetkama) može se nabrojati podosta stranica od takve čistote, ali njihova nagost otkriva nešto drukčije, i Kikot pokraj svih njih ostaje potpuno svoj. Stoga se, izgleda, nije ni išlo u neko razglabanje srodstva. Ali je zato ovaj lirski izliv, otkad je počeo da plijeni čitaoca, često priman kao blizanac, ili kao pozajmljena pa individualizirana svjetlost Pana, nekad i kod nas bestselerskog Knuta Hamsuna. Koliko god sam i ja podlijegao tome, pa i sam ostajao pod nekim mutno takvim utiskom, u meni se nešto opiralo: neko osjećanje da ipak nije tako, ili sasvim tako. Dok najzad nisam prislonio knjigu uz knjigu. Ispalo je da su i one nametljive, a prividne srodnosti, u stvari, očevidne, a duboke razlike i da može biti riječi samo o onom srodstvu po kojem su pjesnik i pjesnik uvijek rođaci, ili o onom pjesničkom zajmu u kojem su pjesnici uvijek pošteni zajmoprimci i pošteni zajmodavci. I u Panu i u Kikotu pisci pokušavaju, na mjestima, da svoj svijet opkrile nekom mišlju. Iako, u takvim slučajevima, ta misao nikad nije srž djela (jer joj se ono, kao i sam život, otima svojim poliperspektivizmom), ipak nam ona, ukoliko dakako nije čist filozofski nalje-pak, otkriva nešto u samom izvoru djela, u doživljenom aparatu pjesnikovom: ona je neki pregib u njegovoj prizmi. Hamsun će na stotinu mjesta dati neki svoj doživljaj pa odmah zatim neku svoju misao o njemu, da se predsamim ušćem Pana obazre na sve i tri puta zapita; zašto? i tri puta odgovori: "Pitaj vetar i zvezde, pitaj Boga, gospodara života, - jer ti niko drugi neće znati odgovoriti." "Pitaj prašinu na putu i opali list, pitaj zagonetnoga Boga, gospodara života - jer niko drugi to ne zna." "Pitaj dvanaest meseci i lađe na moru, pitaj tajanstvenoga, zagonetnog Boga, gospodara srca..."

Cvijet, pokraj kojeg Hamsunov usamljenik - pripovjedač Glan nikad neće proći a da ga ne vidi i da se ne uzbudi, uvijek je procvao iz misterije i ocvašće u misteriju, biće sama procvala i ocvala misterija. Dok je u Grozdaninom kikotu Ozren jednostavno mladi trs kroz koji samo struji i struji sok čistih doživljaja, zaobilazeći sve misaone frževe kao da ih ni nema. Samo dva su ovdje mjesta koja mogu da liče na misaoni zastoj. Prvo je ono kad Ozren u vinogradu pod mjesečinom sluša Svrzimantijino razmišljanje o svijetu i duboko mu se u sebi klanja (ovo posljednje, srećom, usamljen je naljepak u Kikotu). Ali to nije, kao kod Hamsuna, Gla-novo razmišljanje o doživljaju, nego Ozrenovo doživljavanje nečijeg razmišljanja, i to razmišljanja kojim se, u stvari, kao i Svrzimantijinom rakijom-lijekom i spuštenim licem, slika ovaj lik, čovjek promašen i neiživljen, smračen pred svojom prazninom i života i smrti. (Pa se i sama razmišljanja razlikuju: Svrzimantijino je pan-teističko.) Drugo mjesto je sam kraj. Kad prođe usijano ljeto Hz jesenje kiše počne da_se uvlači čama u duše, Ozren, pun doživljaja kao nar, napušta svoju Tihaljinu s jednim osvrtom koji odista podsjeća na onaj u kome Glan postavlja ono svoje zašto; podsjeća, prvo, time što je ovo sada zgusnuta retrospektiva samog Ozrena-pripovjedača i, drugo i još više, što se sad i u njegovom osjećanju svijeta javlja Bog. 10 "Nema više Grlice. Gospode, moj veliki prijatelju, zašto je unesreći i diže sa zemlje!" "Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ, 0 Gospode!" "O Gospode, strašno je pogledati u raku, na ulaz u tvoje krajeve. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek!" "Veliki Gospode, na nebu i u tičijem gnijezdu, u velikoj šumi i u sitnom mravu, stvorio si nas od zemlje 1 svi ćemo biti zemlja... Ovaj svijet, bijeli cvijet, u tvojoj je ruci, Bože. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji!" Kod obojice je, dakle, Bog, i Bog deistički miješa se sa panteističkim, ali pred njim Ozrenovo zašto nije ono meditativno sina sjevera, nego prosto, gotovo do protesta uzbuđeno zašto južnjaka (i vidljivo je to i interpunkcijski: nigdje iza njega znaka pitanja, nego uvijek samo uskličnik). Pan će se završiti jednim besmislom, Kikot molitvom tome Bogu da se "bijel cvijet" obnovi poslije svake svoje smrti i sjetom pred "prolaznošću svega", sjetom jednom nepomirenom, koja pokušava da utješi samu sebe pa poziva košćele da nad tom prolaznošću pjevaju "vječnu pjesmu o ljubavi i o našem velikom ljetu". Ako ovdje ima neke meditativnosti, onda joj korijen može biti u orijentalnom osjećanju neumitnosti. Pisci su ovo drukčijih unutarnjih i spoljnih svjetova i svaki drukčije zagledan u svoj. Osim analogije dvaju mitova (Grozdan i Grozdana - Diderih i Izelinda), malo što je tu još analogno; pa mi se čak čini daje mitsko u Kikotu mnogo ukopanije u zemlju, i u samu "misao" djela (arhitektonski nosivije), i poetski bujnije (i tu se vidi jug). (Odnosi Ozren-Grlica, Ozren-Ivanka i Glan-Edvar-da, Glan-Eva analogni su samo po tome što su ljubavni, 11 ali su ljubavi drukčije, od drukčijih su naboja, drugi im je smisao u djelu i u drukčijim su likovima^ Glan je lutalica po nekom mutnom, gotovo bi se reklo atavističkom porivu, bjegunac od ljudi, neizmjen-ljiv usamljenik koji druguje samo sa svojim psom i Bogom, sujetan je, osvetoljubiv, puten, ljubomoran, gotov na skandalozan i pogan ispad, svirep je i rušilački kao dijete, u nečem odista dijete, mazohist je, ubio bi i biva ubijen. A Ozren je od jednog komada, sav i jedino od mlade ljubavne mezgre: obuzet je samo ljubavlju, stalno mu dolaze u san i u javu i žare se u moždanima ljubavni sastanci Grozdanovi i Grozdanini; Grlica, pupoljak i ništa više, samo je zato tu da se na njoj tanko izrači Ozre-nov ljubavni fluid, a Ivanka, prosto zagorjela udovica, da se u mraku i u uzdrhtaloj nedorečenosti izlije njegova grozničava plot; Vida, bijesna skrvjela ženetina, da se na njoj pokaže i ona krvna, sirova strana seksa; a Svrzi-mantija, stablo koje je sa svog posnog tla otimalo životne sokove, dok ni njih više nije moglo da se vidi grozni besmisao čovjeka bez ljubavi. t Ozren je, dakle, iz sebe kroz sve, kroz čovjeka i legendu, kroz vinograd, kamen i vodu, raširio čitavu lepezu erotike; u svemu i kroz sve ništa se drugo i ne vidi nego žarki i svileni, i ponegdje očerupani, ljubavni paun, koji će podjesen tužno da ćurlikne za minulim usijanim ljetom i klikne u buduće^, Osim onog (uostalom, često u poeziji sretnog) treperenja između Glana i Eve, koje je, iako u drukčijim likovima, odista od istih treptaja kao i ono između Ozre-na i Grlice, sve ostalo drugi je svijet: Edvarda, na primjer, pola drame Glanove, egocentrična je, sujetna, smišljena, prevrtljiva, okretna - klupko jedno karakterno kao i Glan, ne samo tako ispoljena nego još i genezom oslikana; i dalje pabirčiti po istovjetnostima ili tragati 12 za podudarnostima bio bi jalov posao, nasilje, papir, pedanterija. Pan je priča čovjeka koji (i po vlastitom Glanovom završnom iskazu) "pripada šumama i samoći", jedna šu-ma-priča puna atavističkih sjenki, puna bjekstva od ljudi, puna rata sa ćiftinstvom života, puna misterije Boga, puna

selidbenog nagona, iskonski čistog ljubavnog zova - i možda bi sve to, i slično, moglo da stane u jednu riječ: zagrcnut, neiskriknut krik za čovjekovom slobodom. A Kikot je poema o čovjeku starosjedilačkom, u svom tlu do grla, tjemenom u svom suncu, koji će se samo s tugom, i to kad se mora, rastati sa svojim gnijezdom i čokom - da im se opet vrati; koji bez ljudi ne može i zna samo da ih voli i razumije, mrzeći čovjeka samo kad se u njemu javi životinja; koji je sav u mladoj ljubavnoj turšiji, potapa u nju i natapa njome sve oko sebe; prosto poema koja je iskapila opojno ljeto ljubavi. Poema sva od one iznenadno obnažene drhtave novine koju znam sa davne svoje Une i sva od neke bijele i sedefaste nevinosti. Otkuda to i, k vragu, u čemu je to - dugo je po meni kopkalo, na mahove me i naprezalo da nađem kraj ovog uzla. Je li to u egzotici tla i neba i čovjeka, onoj koju vidimo mi, a pisac za nju i ne zna? Je li to, možda prije, u jednom urođenom i naivnom umijenju da se sve svede na elemente? Možda, još tačnije, u naivnom neumijenju da se radi drukčije? Je li to u onom srebrnom puhoru koji je pao po svemu, u onoj lelujavoj paučini i pastelnoj svili od kojih je tkano sve i koje opliću i one, mjestimične, šikljaje prijesne grubosti u krčmi i svetkovinske raspojasane sirovosti na vašaru, pa i stra-hotnu pojavu poludjelog raspopa i onu seksualno skr-vjelu životinju u Juri? Ili je tajna možda u samim n~ ječima, koje se provide kao zelenozlatne jagode herce1: govačkog grožđa žilavke i dočekuju nas iz zelene dubine lišća kao trešnje? Prvih čitanja stalno mi se činilo da Ozren, kao drozd, prhuće od trsa do trsa, od grozda do grozda, priča prosto onako kako se šta u njemu i oko njega desi, i da je baš ovaj nered najskrivenija a najuzbudljivija vijuga ljepote svega. Poslije mi se otkrilo da i u ovom "ludilu ima nekog sistema". Odista sistema. Ako razložimo ovu Huminu poetsku dugu, u njoj je, za divno čudo, sedam boja, kao u onoj prirodnoj. Ozren se razlaže u njih kao bijela svjetlost: sve su u njemu i on je u svakoj. U jednoj je on sa prozračnom Grlicom, u drugoj sa slatkoputom Ivankom, u trećoj sa usijanim Grozdanom i Grozdanom, u četvrtoj sa ras-pusnom Vidom i Mindom, u petoj sa sumračnim Svrzi-mantijom, sa njegovim crnim osjenom, poludjelim ras-popom Melentijem i muklom životinjom Jurom, u šestoj sa dimom i vinom raspjevane krčme i razigranog vašara, u sedmoj sa razlivom elemenata prirode, od sunca i vode do grada i vinograda, o ćuka u noći do starog ribara u suncu i ribolovu. Humo sa ove svoje palete, vođen četkom svoga osjećanja svijeta i sebe, uzima i slaže ove čisto razabrane boje kako? Najprije će u dva lahka i kratka poteza, a napeto nekud usmjerena, (nabaciti dva Ozrenova erotska proplamsaja, onaj sporedniji, puteno nabijeni, prema Ivanki, pa onaj glavninski, fluidni, prema Grlici, i u pozadini ovog drugog povući će prve, pastelne, konture vječnih ljubavnika Grozdana i Grozdanejda sve odmah zađe u tmaste, burne i zvučne kovitlace ljetne oluje, u kojoj se, u stvari, izlijeva ona unutrašnja, dosad sabijena i primirena, oluja Ozrenova. Onda će se ova dva uporedna proplamsaja, puteni i fluidni, sa sve jačom potpalom Grozdana i Grozdane iz pozadine, što dalje, to više, razgorijevati, prvi do mehko ozračenog, putenog zadovoljenja, drugi do grličastog, finog puteno podloženog, plaminjanja, da se potom uznesena ljepota ovih dvaju motiva spusti na zemlju, uzemlji se u drukčiji, jedan sirovi sloj ljubavi, u grabežljivi sirovi seks Vidin i Min-din. Pa onda opet, kao napijeni tom životnošću, šareni i drhtavi vodoskoci Grlici i Ivanki, i opet jedno opće ovaploćenje unutarnjeg: ne sad oluja, nego kratka i krupna ljetna kiša, ona koju zovu "na oblak", pa pljusak sunca po kapljicama i ljubav sad ona pradrevna: žarka i raskikotana orgija Grozdanova i Grozdanina. Unutrašnji tu nekakav red jest - evo mu sad još jednog svjedoka, možda i glavnog. Usred ovog ljubavnog razgora pojavljuje se Svrzi-mantija, lik rakidžijskog mračnog izgleda i iznutra sav pustolina puna krša i panjuga; sebe sutrašnjeg on vidi u liku gorskog pustinjaka, poludjelog popa Melentija, šumskog strašila koje samom svojom pojavom rastjeruje pijani i razigrani vašar; i Ozren jednom sanja kako se Svrzimantija objesio u svojoj zapuštenoj i mračnoj sobi. Nekad mi se činilo daje sve ovo oko Svrzimantije, u prozračnom krvotoku ove ljubavne poeme, strano tijelo, koje taj krvotok muti i usporava, i takva mi je izgledala i sva krčma (osim Vide i Minde u njoj, ali oni su mogli biti i van nje). Sad gledam drukčije. Vinograd ljubavi ne bi toliko bliještao bez ove mrke pu-stoline pokraj njega. Humina četka, ovakva kakva je, neusiljena, morala je to osjetiti, pa se jarke boje nemirne erotske supstance tek potkraj ovih crnih premaza i sivih podmaza pravo i puno iskre i žare. Pedant bi mogao bez po muke utvrditi i cjelovito opisati kako se erotski fluid (u magnetskom polju Ozren - Grlica) od sastanka do sastanka sve više hrani svojim izvorom, finom čulnošću, u čijem se vrhunjenju javlja 15 i \

svilena mušica koja je zalutala u surovost svijeta. To je jedna od onih naših unutrašnjih izvorski čistih rijeka koje ponekad ugledamo samo mi." Taj Andre (koji u berbi 17 štipa žene koju i gdje stigne) ne stoji (pjesnik tako ne kaže) crven kao krvlju obliven.nije to više linija čiste parabole. Silazni krak je obrušeniji. Najednom mjestu Grozdana je sa Grozdanom sišla sa brda na rijeku. koji joj "nosi pjesmu niz vinograde nekoj drugoj pjesmi". svih sedam njih. taj atribut ulazi ne samo u taktilne nego i u vizuelne i auditivne senzacije. dolazi napokon do ljekovitog stanja utoljenja. Na kraju. Kad sam počeo da nazirem neki "sistem u ludilu". ne povija. ovdje ružnom. zamrsili. očajna koliko i trvrdoglava. Tih ravnih prosjaja čistote ima u Kikotu izobilje. riječi visibaba). mutno naslućena u pokazanom liku Jurinom. Iz misli dakle deus. onda je to u Grozdaninom kikotu pridjev krhak. ali ne onaj fizički. poslije kojeg ljubavnike počinju da plave razumljivost i tuga rastanka. i zapanjujući ponajviše svojim oblikom. hvataju za uši boga ili neku spoljnu mehaničku silu i dovlače ih da im razmrse ono što su. iz koje su izbile sve ostale. ostao je samo njen odsjaj u očima i oči koje ju nebom traže. dakle. vjetar je. Tu ima jedna rečenica: "Andre stoji kraj vatre crven kao krvav.sve do onih trenutaka kad jedna iznenadna jurodiva seksualna glad siluje Grlicu pa ona poludi i sa litice skoči u vodu. Pitao sam se. Grlica je sva bijela i sva u pognutom stidu od svoga tijela kao drijemovac (daje ne oskvrnem. Nerijetko izvirući iz rečenica i prokazujući lirski nervus vagus pjesnikov. ali ima i ne samo evanđeosko sibirsko ušće Raskoljnikova i Šonje nego i Molijereov grom kojim sam iznenadni Bog nasred scene. nego stoji (zaludna su i banalizirajuća sva ova naša prepričavanja) crven iz svoje krvi. nego maše njima nekome. a s tom slutnjom. koji je i sam ljubavnik. koji mehanički giblje stvari. ni crven od krvavog sjaja vatre (ili tako nekako kako bi neautentična emocija sigurno izvarirala). u jurodivom činu silovanja. bar na mene. i to (što nikako nije strano ni slučajno) u vidu stihijno surovom. prepao sam se u jednom trenutku: rasplinuće se sva ona moja unska prapočetnost koja se u meni na neki način ponovila u prvim pasažima ove poeme. sav je od njih. Kad me naslućivanje nekog tu sistema. doduše kao iznenadan. sve neutoljivija. i samo mi ako se dignemo do te prijeke i nevine božanske moći. njene plave oči nisu plave kao rijeka. zbilja nastupi. i one nastavljene i svaka nova. i kako ona. što dalje. to ćemo moći licemjerstvo je toliko i toliko se svojim otrovnim korijenom uvriježilo u prošle i u buduće vijekove: to je misao Molijerova. onu sjenku mog straha od vještačkih kopči i sistema rasplinuli su ne samo ona zavarenost svega nego i ovi crvenkasti i plavičasti žišci. Na drugom mjestu. gruda snijega koja ne zna nego da se topi u vrućici Ozrenovih dlanova. pred očima gledalaca. čin taj (što isto tako nije slučajno. pobjeđuje ga neka gravitacija. i mi ne možemo da ne vjerujemo da u tom svijetu neće moći zadugo opstati. pa i kroz nju samu prolazi nejasan srh 16 takvog osjećanja. dovedu čak do geometrijskog saznavanja stvari i do njihovog geometrijskog izražavanja. čas rijeka. ubija Don Žuana. Na jednom mjestu. i kako uopće u daljnjem kompozicijskom grafikonu sve linije. sam lik licemjerstva u njemu. koji "maše lozovim mladicama" . kad ne znaju kud bi dalje. Sve one usijane boje ljubavnog ljeta pri tom obrušavanju jedna po jedna se gase u tmurnoj i strpljivoj jesenjoj svjetlosti. glad puti (magnetizmu Ozren . ploha koja jest obrubljena parabolom. I. ali oni nisu na rijeci. zapaljene su pred večeru vatre po vinogradima. Kikot mi se ukaže kao paraboloid. pa se i sad javlja u meni nešto kao nedoumica. samo on to može. Ima tih deus-a napretek u onoj lošoj literaturi čiji pisci. nego kroz njih protiče plava rijeka. On se naglo ruši iz tjemena putanje u kojem je Grličina drama. tanki neki drhtaj kao u cvjetovima pred prvu igru jeseni. Ovaj . teku u istom poretku u koji su se ustremile one bačene iz prve ruke . deus ex machina. nego je on ovdje animističko biće. od svoje krvi. prosto . Sve se spasio prosto time što se sve drži ne hirurškim kopčama pisca nego samim živim spojevima stvari: unutarnjih pjesnikovih stvari od iste građe i zavarenih istom usijanom pjesničkom emocijom. nego rođen iz same utrobe zem-lje. kada ta surovost. ali ne i kao neočekivan. Ako je tačno da kod svakog pjesnika ima jedna riječ-poštapalica. poslije berbe u jeku u kojoj sve sirovo miriše i lijepi se od grožđanog soka i vrišti iz umezgralih žlijezda ploti. koji ipak pouzdano suge-rišu svega tri gole riječi u svom rudimentarnom ozna-čenju: crven kao krvav. daje ta surovost mora negdje i nekad uništiti. neki nevidljivi ljubavni poštar. ni u usta da se uzme) djeluje.procvao trenutak čistote. Ali obrnuto. i koje našim iskazom mogu da zaizvore i u drugima samo ako nam se riječi okupaju u toj čistoti. oni možda najviše. ponekad i sa nekim darom.Ivanka). neprikazan nego samo spomenut. i napast preciznog saopćavanja svog utiska. u naporu da ovim posljednjima zgrabi srž. sav u svojoj krvi.u ljubavnicima neka mutna slutnja tragičnoga. koji na sazreloj trešnji "povija Ivanku na vrh stabla". jedna riječ-jezgra. ne ex machina.njih. nego je Grozdana neko užareno treptanje koje je čas Grozdana. pao s neba. Sam Bog. Stoga. nije li ovo ono najgore. uporedna. da im savlada neopisivost. stoji crven u jednom smislu u isti mah jasnom i neizrečenom. cijela se duga istopila. ali ploha koja pod nekakvim svojim unutrašnjim pritiskom pomjera svoju ivicu .

ne može na trenutke a da još i expressis verbis ne istakne. vjerski. time je ovoj rustici jači panj. to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora okupati. Neograničenog konfundiranja raznorodnih čulnih senzacija ponajviše (onda kod nas još novog a danas standardnog). uokvireni. govor je ispod glasa. i baš zato što je tako prevreo i problemski gust. u kojima se vjekovima šija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture." Pa ekspresionističkih uzmaha i impresionističkih preziranja. pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obućom. ili strahu.pridjev i. u ravnoteži književnog djela i društvene sredine. pod prevratnim." . Grozdanin kikot sav je na selu. kao i u svakoj pravoj. i to je u ovom izlivu na prvi pogled uočljivo i po tome što u njemu nema ni jednog jedinog jer ili iako. Ali je odmah čovjeka sa strane / počelo da zahvaća i jedno ogromno." . a stvar samo kao njegova pozadina. tražili su da im se tasovi umire u ravnoteži slike i slikanoga. Jednostavni nadgrobni spomenici (nišani iliti bašluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu. majku nikada). U jednom uglu je nešto kao izrezbaren i neobojen ormar. da mu neće biti možda vidljiv u svoj svojoj punoći. ćilimi. Donesena pod osman-lijskim alaj-bajracima. svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu . kao da se hoće prostor i u njemu ljudski lik. ispod njegove mirne i svečane obrazine.čitav Grozdanin kikot nije ništa drugo nego jedan osuk tih ravnih i još mokrih lirskih telegrama. Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čulna. u svojoj drevnoj riječi. ali nema pompe smrti ni mnogo plača poslije nje. prije sahrane hodža će upitati vjernike je li umrli bio dobar čovjek. gotovo ubogo. kao vesela pripita braća. jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grjehote. ali nije iz seljačkog vidokruga. pred starošću se ustaje na noge. sve ostalo mu je od majke. Nije li ovaj rafinman kvasao pod zračenjima iz nekih onovremenih poetskih žiža. ni traga od njega. u ovom slučaju rekao bih najviše onog neumijenja da se ide drukčije nego slobodnim pokretom one igračice Crnjanskoga. i otvoreno iska-/ zivano." . iako bjelodan.to je ono jedino i jedino plodonosno što je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista. "Zvoni" tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. u njega i jest zašla Andrićeva sonda. oni će reći da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. zidovi bez šara i slika. šiljteta.ispjevao." . stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike ljudske strasti. da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo. socijalni. samo što je ta duša jedno vrijeme u gradu. U ovom svijetu. u podsvjesnoj primisli. levha: to je neki. brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga dvojnici najvećega grijeha). drame krvi. ^ skromno. to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća. a u krajnjem plodu jedna je to duša. a drugo. svojom rukom i svojim riječima ."Cika se crveno zacereka niz vinograd. (Ali u ovom svijetu. patrijarhalnih okova. kao kraljevske dvorane. sve je trenutak za trenutkom."Crni oblak prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom. tjeskobe gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperamenat. od svile i srebra mostarskog neba i tla.> Međutim." . kult jedan kulinarski prilagođen domaćoj biljci i životinji."Šupalj vjetar duva kroz klisure. od bistre domaće riječi. na ćepenku. one što je prešla devet kamenova. Ljetnjikovac! krupna riječ. na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja) . bio sam redovno svjedok jednog njegovog ' skrivenog ogromnog razočarenja: sve je ovdje priprosto. razni utilitarizmi. Stavljajući na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu. kuhinja je ovdje zrela vizantijska. na selu. Pa i u turbetima šuti gola jednostavnost." Ali je u svemu najviše one potrebe da se ide za svojim zovom."Sva se bašta smije vrelim crvenim smijehom. u ljetnjikovcu. od neugaslih bisera bošnjačke ljubavne pjesme. nego sav iz rustike. . u kojoj se. još više. od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrećenih en-terijera. iščašeno pojavljuje na dva-tri mjesta) djeluju kao psihoanalitičke omaške koje otkrivaju da Humo svoj poetski rafinman." . A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčišći ljubavni fluid . 19Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih kapaka i daje na svijet iznese takvu kakva je. ljetnje. kao bijela prikaza oteže se do neba.) Slike ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema. Mati je ovdje živa svetinja (ženu čovjek uvijek nađe. pridjev//« (koji se. ali joj svaku stranicu natapa njegova 21senzibilnost u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnička senzibilnost.odaje su bez mnogo namještaja. raspeta u suncu. kaligrafski ispis iz Kur'ana. badem i trešnja . samo na ponekom visi. iznenađenje: u ovoj skromnosti nastanilo se jedino osobeno i nevjerovatno rafinirano osjećanje života. bjekstva u rakiju. simbioza je to samo historijski. ni jedne jedine rečenice diskurzivnog mišljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja. man20 gala. "Osamljenost. zvuči turgenjevski! f Kad mi se pružila prilika da nekog stranca dovedem ' u ovaj svijet. Sećija. bogatstva i bijede. Unutra je stalna suton-ska tišina. nacionalni. Mrtvi se poštuju. ostaju u dugom spominjanju."Tanka sunčana zraka ciknu svrh Kobilovače i zapali se na zvoniku."Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac. vlasti. prodornim i zasljepljujućim zračenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima.procvali poziv da se još jednom živi.

zakikota Ivanka. O. Kupine teško mirišu. O. Kaduljom i vrijeskom prostrijeću podinu pod nama. . čistom mladom erotskopoetskom izlivu. čekam te i sav drhtim od očekivanja. Odozgo iz sela dopire neprekidan šum. Cio sam dan mislio na tebe. Idemo uporedo.ti ćeš reći. "a Pj^ojjjjge^je^^kjild^ij^ . Pričaću ti kako gaje varala Grozdana sa mladićem Ozrenom. Vraćam se.Nadi drugoga! . Tišina. Crne se čopori goveda. Okrećem se: djevojka tjera kravu. a ova se očiglednost ipak samo svijećom može naći u tovaru onog što je o njem napisano. Sjećam se "švaTčeTitice.Zbogom. zgrčena. po cijele sate sjedim sam na stijeni povrh kuće. . Negdje uz draginu potočinu bijesno kreše konj kopitama. ja vjerujem da je i Andrićev urođeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih šehera. Često. Pričaću ti priču o Grozdanu i Grozdani. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i ka-lemima Bosne.Vidio sam te juče. Zagušuje me njihov miris. Dolazimo na Stublinu. Stanuje na Stublini. . da te ogrlim. Ivanka! Doći ću ti jedne noći. Ja je zagledam: . U dvorištu dud. Samo bijel snop mjesečine prosu se po grebenu Mrkulje. Ivanka. Negdje u sumraku zvoncka zvono. a ne samo od domaće i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesničkoj ličnosti bila i ostala vječita svijeća. sve je prošlo! Prošlo je djetinjstvo. Je li? Jest. pa nenadno zaćutal 25Idemo dalje. Idem na Pojila. tiho ka^šJp^rozd4Ti^zo^e^Qrxiz^ar4U. dugo posmatram jastreba kako kruži u visinama. Slušaj kako se dozivaju popci u stranama! Hajdemo u stijene. Ti stanuješ na Stublini. posan miris diže se iz plotina.Jjubayne sastanke: Ivanka. Večer. Mjesec zađe za oblak. Ivanka! 26 II. Treba pročitati samo jednu rečenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako.zapravo u ravnoteži slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni. a ona odgovara skoro nečujno. Neki strah mota se vazduhom. -ja pro-šaptah.Ha ha ha! Pa bog s tobom. O. Kćerka je starog vodeničara Matiše. doći ću ti jedne večeri kad popci zapjevaju u strani vrh sela. pod njim krovinjara.kažem joj. ta ja sam udovica! .šap-taću ti. . Težak. dolaziću ti svake večeri da slušam kako vjetrovi šušte u dudu i kako ti srce bije pod jelečetom. Ja ćutim i gledam za Ivankom. Sjedićemo pod dudom. Gledaj kako se žita talasaju na mjesečini! Ivanka. Lišće šušti. Poslije. ne vodi me u stranu! . Osjećam njezinu zbunjenost. Skender Kulenović GROZDANIN KIKOTV A I. Strah me je kad mjesec sjedi u liticama. a ona zamače za klanac. a ime joj je Ivanka. (1 da u redove ovog svog uležanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujuća pojava Derviša i smrti Meše Selimovića svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti. Zaćutala si kao popac u strani i sva drhtiš od mog milovanja. Lijen i umoran šum leži na razli-venoj vodi. Ivanka. Potamni noć. Pun mjesec smije se u Pojilima.kažem ja. Ivanka. a ona obori glavu. Osluškujem: šupalj vjetar puše kroz klisure. Čujem tup topot govečeta. Prikrašću se pod vaš dud i zvaću te tiho. Kupine cvatu. kažem ja i slušam kako večernjak žamori u košćelama. Poslovična slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nas-citur. Laku noć. noć je hladna. i to je ono najljepše. Neko je dozivao noćas sa gorske kose a glas mu prelazio planine. Večer silazi u kotlinu. . modernopoetski ohrabrenom. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une. Još od juče puše snažan vjetar i zloslutno huji u granju niz njive.kao sočna žena i otišlo. i to je sve.) Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u.ria. pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj način osjećanja. svakog stabla.Dobar večer! . . a seljaci zaprepašćeno mašu glavama i prolaze drumom.A gdje ti je momak? . laku noć govorim ja i penjem se uza stranu. Trgnem se: gušter me poplašeno gleda ispod čvoravog kamena. ono opće čulo sredine u kojem se pisac rađa i individualizuje. crna. Preplašene tice poletješe iz plotina u mrak.

Hihii! Hihihiii! . strovali se i nasta zatišje. da spusti šape na nas.zasmija se podrugljivo i drsko.Došla sam da pozajmim vreću sijena." lčao /vjetar u klisurama. 28 III. Izlazim u dvorište. Nešto tjeskobno hvata me za srce. Najednom: potmuo jek nekog stabla razliježe se gore na drumu. prožet jetkim zelenilom i gnjevnom žestinom. sruši se niz njive. Grlica stoji pod strehom. a vjetar joj odnosi riječi uiklkot) Vjetar joj mrsi kosu i zapliće o granje. To neko dozivlje odozgo iz Đonkine krčevine. zazvižde / u granju.Suhi grad. Jarlica je siroče. košćela grebe granjem po krovu. a majka stoji vrh mene i smiješi se. . a ja znam da otac nikad ne ostavlja opasač u mojoj sobi. Eno ih.Ozrene. zvižde i šibaju se granjem. Zdušilo se sa svih strana i jednako tutnji u brdima. a osmijeh joj se ukoči na licu. pa ni miš ne smije da zakoprca. Drvan7 Obrvan.Jcažemu-ja sam sebi. a vinogradi tužni kao da kuga prelazi preko njih. A neko lupa prozorskim kanatima. ne. a neko kuca i popuckuje u cijelom stablu.kaže Grlica. Otvaram prozore: sve igra ludo vrzino kolo.__ VJ>A oni na izvanu opet udare u prozore. <• v . zahukti u vrhovima i. Neko pjeva uspavanku u vjetru što odlazi niz njive. Smije seIćaopjjana žena.Šta je.Majka kaže da će nasrnuti draga iz brda. majko? . Tako je na našem čardaku. . kao da ga džinovi nose.Jest. odnosi ga bura. udara njim o granje i hukom ga ruši u prazninu. tres! .kažem ja. Sve sam svršio. -. . . tup udarac i stablo iščupano iz korijena leži na drumu.Ne smijem da pripnem kravu na potok. a on sjede kraj prozora. / Puto zavija u kućici. . Potrkan.Mi smo šumski davolčići: Trkan. A što drhtiš. a poslije pređu na krov i grebu po njemu do / u kasnu noć. a još od juče nemamo šta da joj damo. Kao da neka džinovska i željezna zveka tutnji u golim brdima.Huuu! Krah! Krrahh. . Idem pod brijest: nema Grlice. Bože nas spasi suhoga grada! Lozove mladice polomljene leže po trsovima. A naš je brijest ogroman i u deblu mu rupa kao sobica. . a Puto reži od dragosti.Ej.Ej. Jeza 'Š6 šćućurila pod tavanicom. Sva drhti kao prut. ko ste vi što kuckate? . Gotov je da izriga bijes.Ko lupa u ovo doba? « 27 -> . zapali čibuk i zamisli se duboko. . Grlice? Je li ti studeno? Ne. Izgledaju kao pobješnjeli crni duhovi. Osjećam kako svaka travka strepi od straha. Ovako še^srrTiJifi Galamina žena Vida kada se opije. ništa. Koprcan. Grlica se nikada ne smije.reče poslije stanke.. Stabla sa svojim crnim siluetama hukte. Bijes prirode i strah prodro je ljudima u dušu. Nad planinom Mrkuljom vreba crni oblak. i oči joj pune nekih svijetlih tačkica kao iskara. Zavija i tuli kao sova. IBježimp^u r Grozdan^^ Bjjj ^j^^ j dana. još grebu po krovu! Neko me ljulja. zaigraju. pa se izgubi uz bijesnu i ludu huku u noć. A oni počeše opet da kuckaju pod korom. ode nekuda. gdje li pase kravu? mislim ja i slušam hujanje vjetra vrh mene.r > Danas me pita otac: . Ujutro me probudi silna jeka. Grlice? A ona me samo gleda svojim krupnim očima i htjede da se osmijehne.Puto tuli i pribija njušku uz moje noge.Ooj! Aaj! . Ona se samo smiješi i nešto bolno treperi joj oko usana. . Ja sjedim u rupi.Šta je. a glas joj guguče. . Siđem u dvorište. uvija repom i gleda me prijateljski. Smuk i Vuk. .kaže ona. Gdje li je to Grlica. Budim se. ^ Naš stari . a vjetar navali još bješnje. Ponovo^Jiježem j_djugp^lušam bjesomučnu igru. . . drmne još jače kanatima.prestravljeno cepti nečiji glas.. jesi li svršio sve škole? . Nije joj studeno. . A noću.Ništa. ko ste vi što kuckate? Sve utiša. Ušla sam da uzmem očev opasač.i jedna grana pade pred otvor. Zvrcan. kaže. Huuu! zaleti se bijesno. A udovi joj cepte i oči usplahireno zvjeraju kao u našeg Pute.

Draga huči kao vodopad. Nabijao sam je sve nogama. Poslije je pratio svaku bobicu teškim pogledom. a zatim zatutnja strahovito u Mrkulji i pljusak udari još bješnje. Tutnji u Mrkulji. A Grozdana kaže Grozdanu: . da ga vjetrovi ne odnesu! Ooj. Nasta vriska i dozivanje u pomoć. Krčma zjapi kao pećina i vonja kao znojan napršnjak. Grlica se pribi uza me.mašem ja. Vazduh posta modar. Nestade crnog oblaka. neće nam više mirisati postelja! . a paroha Alojzija zovu Haralampijem. Idem u krčmu na Koravac. a otac se uznemiri i majka zaplaka. O. škljocavo se razbijajući o ploču.Biće. . Grlice! . a glas mu neobično ozvanja u praznoj krčmi: 'TpVau^t . . Ljudi se dovikuju. pa spava kao panj.Haralampije čitao molitve jutros u kapeli. . Sve se razbježalo kućama. Puto zatuli tužno i napušteno u kućici. Roda..Bolje. Bijeli cvjetovi ljuljaju se u kapinama.Biće kako Bog da. zaigraše po krovu. zahukta.šapnu majka duboko povezana u bijelu maramu. tugovaću cijelog ljeta. Bućkuriš. i.l^ažetjaTafha.Grozdane. Fin i uzdrhtao trepet lišća veze vazduhom krhke i zvonckaste šumove. Ja hitam drumom. Udari munja. Seljaci kažu za nj: Dobar je čovjek. Onaj crni oblak s planine spuštao se sve bliže i bliže. U moju sobu ude intiman i nasmijan šapat. izmišlja ih jednostavno sam. U krčmi sam krčmar. a ona navali još bješnje i strahovitije. . Jer on voli da priča novosti. Leko. Krivošija.kaže on teškim i sumornim glasom. Strah je minuo. oprostiće mu. iako nema nikoga na klancu. a njega nestade na vratima. . IV. a vjetar povija lozu po vinogradima.dovikuje za mnom Galama s praga da mi saopći barem nešto novo. . ako navali draga . zalaja i provali. zašibaše oštre bobice grada. Stajao sam na klancu i gledao za njom. Špica. a sunce se zapali na mokrom lišću. ali nisu uništeni. Poslije se oču okruglo i sočno puckaranje po lozovu lišću i pljusak se pretvori u huku šumova i šuštanja.kaže on.Poslao sam ga mojima da se nade pri ruci.Bićejirage. Vinogradi su oštećeni. . Čijem kako zemlja siše vlagu iz lokvica. Hoće. biće. Gdje li je ovo on na ovom nevremenu? Može biti da se opio. Najednom puče urljavina kao da hiljadama pobješnjelih glasova naleti kroz gorske klance. Svrzimantija. ako nam potuče feslidžan. . Otac postavi izvrnut sadžak nasred avlije. a kada ih nema. jer mnogo pije i jer je nesretan.Hvala Bogu! . 29Zbogom. a svi je zovu Grlicom. opasan je. Bog će mu oprostiti što je prevrnuo fratra. prestrašeno mašu glavicama i vjetar ih povija po stijenju. Stojim nad Svrzimantijinom kućom i slušam kako mu otvoren prozor mlati na odaji. a Puto kiše za mnom i njuši nam stope. Poslije podne zašibaše rijetke i krupne kapi kiše po krovu. Vjetar mu odnosi glas. Bistra tišina. Nenadno zatutnji u brdima tako strahovito kao da se zaljulja cijela krajina.Grlici sam napunio vreću sijena. . a otac drhtavom rukom savi cigaretu i poteže duboko dim. zaigra jezivo i ludo uz gudnjavu brda. Otpratio sam je sve do kuće. . 30 . zatutnji. Uj]^išej_r£j3eju^mji^ Gaja. . . a kada pade nad selo. kažem i ja. a vreća mi spade s leđa. ako mi grad potuče cvijeće.CM ~ naKAc 31Samo još zvone šuplja brda i potmulo utišaje jeka u Mrkulji. po lišću i u huku pljuska^zaigra bijesan i strahovit šum.Bolje će biti da i ja krenem zaranije kući? A? . U Mrkulji zagrmi. Oblaci se razmiču. Ime joj je Mara. zafrcaše. Ulice mirišu. Šum drage postajaše sve jasniji. Odozdo iz sela dopiru glasovi čisti i jasni.Kad naleti s Mrkulje.Bojati se samo da ne potraje duže. Ja i otac idemo u Galaminu krčmu. Ali grad ne prestaje da prašti i huči. . Čini mi se slabo će mu pomoći. kao da hiljade ruku zovu i domahuju s bregova. Grozdanee! A Grozdan sjedi na brijegu mrk i zamišljen i ne sluša riječi Grozdanine. a vazduh se izbistri. Crvena i divlja draga bijesno se zaleti niz rutav i bijel potok. a poslije ponio niz klanac. iznicali podno brda. a pakleni bijes grunu sa planine i rasprši se gore u oblacima.A gdje ti je Leko? Zar i on ima kuću? . mislim ja i jednako slušam pobjesnjele udarce prozora. a ljudi strahuju pred gradom. a cvjetovi bijele kadulje.Grozdanee! Pričvrsti dobro krov na kolibi. . I .prošapta majka. bolje. Vazduh miriše vlagom.

U jasnoj tišini ostaje šum naših koračaja po ulici. .viknu Leko. Ali ove tutnjave i ovoga straha ne pamti ni kusa vrana.Glavno je da se nađe povod piću. miran i modar.Šuti i ne spominji Boga.viče razdragan dedo.djd^J^gjmbo i kradom pogleda po svima da se u vj eriaaHimuvjeruj u. samo se Svrzimantija odvoji ustranu i poče da pije sam. Zar te ne opija više njegov miris? Sama si. KRoda. uvija glavom i priča o svojoj pokojnoj ženi Jurki. i mi skrenusmo niz ulicu.Je li? Kada se može k tebi? . A svi piju: liječe strah.viče Bućkuriš: 33. I ptice su ćutale u gnijezdima.Evo mi skoro o Ilinudne osamdeseta. pa makar to bio i sam grad.Leko. . duboko. Ude Gaja i priđe stolu. o sama. . djeco! Bog vas poživio! . ljudi.g3 štojičijm Jj '32 je najpoznatiji lažoy u selu. . . . bilo je i grđega grada. gotov da pukne. Roda.Pola i na moj račun! . A Joze Ćose jesi li vidio? Blizu smo Stubline. a noći su tople kao muško milovanje. što smo se podmladili! . . Špicu zovu špicom iz_prostog_jazlo. ona je gola letjela povrh vinograda kao prava vještica. . Drumovima cvatu bijele kapine i miriše feslidžan pod prozorom tvojim. dosta je tog igranja! Sjedi kao čovjek i slušaj kako gorštaci razgovaraju! . .Ćuti. .Kaže Svrzimantija.Još pola na moj račun. Dedo Škembo bubnja po kuljama i puše kao kravosac. Svrzimantija pije najviše. Nebo modro. VI. mlada ženo. Vida priđe Svrzimantiji. -■». Galamin_glas_grmi. a Leko se krevelji i neprestano toči da što prije nestane u politru. .riknu Galama. mršav i izvučen.Kad se napiju. zasviraću na dvojnice: "Ivanka. Mislio je na vinograde. .kaže .kaže on. . a on joj položi ruku na . Naš Puto zalaja pred vratima. a otac se diže na noge.kaže Svrzimantija i pomače ruku malo više. a ostali zagrajaše. Večer je staklena. Gorštaci. priča dedo_i£j±^oj>ija.Na zdravlje! . . leži na plavim brdima. . a ostali ga i ne slušaju. za mila Boga. Primiče se veče.Pijte.Ne namiguj na Vidu! .Slomiće ti Galama šiju! .Znate li šta je novo? . LekoJBućkuriLLŠEica igraju žandara. a krčmase zatrese. ne može se s njima. a ja na Ivanku. Malo'n'akrivljen ustranu. . . Neki su pijuckali i rakiju. Leko gubi.U Ande Čavre ni jedno zrno grada nije palo na vinograd. zavučeni u svoje grube gunjce. udari rukom po stolu i pobjednički pogleda unaokolo. Špica naćulio uši. U krčmi svi na okupu. nadvisuje sve nad stolom. Otac se zamislio. i ne griješi duše! . za dušu ti! . ^ .Ne može od Galame. nesrećo jedna! . Vidjet ću je sutra naveče.Ostalo je grožđe! Vido. Svi se okupiše oko deda Škembina stola i trbuha. ćutali su cijelo vrijeme kao zaliveni.Treba polivati po drugi put. kao da stoji na jednoj nozi. Ni sami nečastivi ne bi ga nad-vikali. Gust suton.-**' V.U nas je u zavjetrini pa i ne bi velike štete. Bućkurišu. Glasovi se lomili i miješali sa smijehom u uskoj krčmi.poruči pola litre. kvari igru i diže ^galamu. a svakom prvomsjedaš na krilo.Istina.Eh. sedefasta.pisnu Roda pa iskrivi šiju. kao da je on glavom zaustavio grad. Ivanka.kaže on. Čim padne sumrak u kotlinu. Otac misli na vinograde. Svi pogledaše udno krčme i prasnuše u smijeh. a ne Bog. ne tuguj za onim stoje prošlo". a i draga je ništila njive.Čuo te vrag. . Cijelo vrijeme dok je grad padao. u zdravlje! . da ga svi vide.Haid'. ako ne želiš da grad obije sve do korijena! Pašeš pas svetog Franje. a ovoga straha još ne upamtih . ." A Ivanka sluša moju pjesmu i zamišljena sjedi u dvorištu.Ih. Izgledalo je kao na slavi. 34 . još pola litra! .namiguje on VidL . .viknu dedo. Zaćutasmo.

Od mirisa ljubičice I mjeseca izdajice. dragi. Ivanka misli na mene i kada pjeva. Modra galica po pedeset para. Vjetar se njiše u kotlini. Ivanka se pope na trešnju alicu dolje u dnu vinograda i ponovo zapjeva: Ne mogu ti. Predveče. a on. a težak i zasićen mir pade u kotlinu. da niste vi? I mi prolazimo pokraj Ivanke. a iza njega se pojaviše mrki i teški oblaci kao sive planine na nebu. Otac prenese krošnje u kolibu. a Puto zareza mrzovoljno. Ni ulicom mirno proći. a mjesečina se prosu po strani. Pade večer. čak dolje u Plužine: Ne mogu ti. Ivanka pjeva.Trebalo je barem zovnuti Grlicu. vlažan dah side u~kotlinu. Ivanka stoji na klancu. Dolje u selu zalaja pas. Naš Puto zareza na avliji. i mi dalje be-remo. selo. Pozoblje ih više nego što ih ubere..Polako. pa zasta u jablanovima. zamirisa zemlja.Ko li to svira? . doći.odgovori Ivanka! i stoji nepomična na klancu. odmače. Rekao je doći. a mi pođosmo u .Otišle su u Kamengrad na radu. Samo sušanj koji ispuštaju grane zahuknuo bi na mahove kroz smiren i nepomičan vazduh. Da.Kiša će nas pomesti . a bijeli jašmak i košulja lepršaju i papte oko nje. samo nekan i tanak oblak njihao se cio dan nad nama. Otac sjede kraj prozora i zapali na čibuk. Šta li misli ovaj svijet.Jsfoć leži po krajini umorna i zadovoljena žena. a vjetar joj nosi pjesmu niz vinograde. a crnice obasule granje kao hiljade crnih očiju. . doći..Dobarveče! ..Laku noć! .A gdje su ti Doma i Mara? Zar ćemo sami brati? . šume u sumraku. Ivanka? . ponavlja Ivanka. . . skini me. Vjetar vihori u granama i povija je.A jesi li šuštala. Niz drum odliježe pjesma. odmače pa utiša. pa sve zaćutalo.Grozdane. odnijeće me vjetar! A Grozdan je skida i spušta na mrginj i kikot grca i vjetar ga raznosi kotllinom. a teške i krupne kaplje kiše zadobovaše opet po lišću.kaže Grozdana u Čičkovu vinogradu.Dobarveče. Popci zavrištaše u lozi pod kućom. . Bog će ga mili znati! . Večernjak zažamori u lišću. dragi. trebalo je zovnuti Grlicu. nekoj drugoj pjesmi. mislim ja. skini me sa stabla! Zar ne vidiš kako puše vjetar? Grozdane.. .Dođi sutra u Starac. Šum se pritaji na granama. dodaj mi krošnju! . osjetio sam kako me omijera.Juče sam bio u Kamengradu. Ivanka side s trešnje.Grozdane.kaže otac. VII. Alice i dragane dozivaju se kroz lišće. oblak potamni. Otac sjede na prizidu i zapali cigaru.Doći ću. kažem ja. zapucketaše. Trešnje se smiju i crvene po vinogradima. doda: . Vjetar nanosi zalutale glasove. dragi moj. Zaćutali smo u očekivanju kao i cio kraj.pita se ona. Biće kiše. . Kotlina pjeva široku pjesmu i obijesni krikovi niču po vinogradima.kaže otac.. Nad Mrkuljom zasta oblak i težak. pa opet sve utiša. . Upravo mu treba Jure. Poslije utiša vjetar. a mjesec zaškilji iza brda. Jest. . . ali nenadano zaćuta i side s trešnje. Ivanka! . Sutra ću otići Ivanki.pita Ivanka s trešnje.kaže Ivanka i zađe u dvorište..Pomoći će nam Jure glavarev.kaže otac. Iako nisam gledao u nju. zbilja. Svira li to gore u Krčevini ili na Presjeci? A kukuruzi šume na njivi. kao da mi pogađa misli. a krošnja pade i ona se zakikota raskalašeno. . Kiše nije bilo. .kaže otac. . U nas u odžaku plamsa vatra. a otac zaćuta i poče da savija granje. .rekoh ja tiho. . U našem vinogradu popela se Ivanka navrh stabla. . pogleda me ispod oka i poravna haljinu. Ivanka zaćutala. 35. a otac se pojavi u vinogradu. talasa zelena žita i maše lozovim mladicama. Ivanka! Braćemo trešnje. Brali smo cio dan. Ja izidoh u dvorište. Lijeno i hrskavo prežimlje blago i šum se šulja u tami. kažem ja sam sebi.

jedva čujno disanje i mlak dah zastadoše na otvoru pećine.Grlice. Ne vidi se ni prst pred očima. . Stojim sama. . . O ne.kaže tiho Ivanka i sjeda do mene na krevet. . Zašto drhtiš? Ivanka ne odgovara više. u bjelini sav.■ ■■■>■•'■ ■ Vlažna i crna noć pritisnula selo. Kroz gole litice promiče plava rijeka i nestaje negdje daleko.ponavlja ona. U njima spava drveni bog i zapanjeno ćuti pritajen mir. • . Ivanka.■■ . daleko u poljima. pa joj neobično samoj u kući. . leži u liticama. zametnut svojom sijedom bradom. Sjedamo na klupu. Kiša je. . Ivanka drhti i grudi//7 joj se talasaju.kažem ja. . i podsjeća me na odsječenu granu. zagonetna i osam-ijenaTsumi kadifasto i podatno^ Dani bistri. a stijenje mi se ruši pod nogama.pitam ja. . . 39Nenadno naš gospod. Ivanka? . kako je mračno ovdje kod tebe! Sjedi do mene na krevet! Je li ovo krevet? . Lišće zaćutalo kao Ivanka. kiša će. a osamljenost. Udari krupna kiša. Ne čeka nikoga.Dobar večer.kažem ja. .kaže zamišljeno otac. a u osjenu opet nebo. lijepo.kažem ja i zagrlim Ivanku na krevetu. a ona zazvoni. što stojiš tu sama u noći? .Jest. I ja idem na rijeku.Ivanka. Krš stegao Hučku_u_svoje tjesnace_a__ona. Sada ne možeš ni otići. Poslije grca u grču i predaje se sva. u uvali. A tamo. dok sam ja cutao. Ja zagrlih Ivanku i pomilovah joj grudi. . Čvrsto je grlim. ■ . .Ivanka. a ona ćuti zbunjena. vazduh zadrhta i sve pretrnu od straha. jasni. .Ivanka. u tišine. .■•■ .Laku noć! .Ivanka. Pod dubom mala klupa. Kao da su je istjerali iz kuće. Neko nečujno dahtanje pada jezivo na dušu. Sjedi sama. Poslije. Ivanka se diže.Da ne čekaš koga. . Negdje spava drevni bog. Oblaci se spuštaju sve niže i niže..Lijepo je ovdje.šapćem ja. a ona samo klimnu glavom. . pomislih. raspeta u suncu. Nad litice se slegla prestravljena tišina i nešto vrelo i čvrsto. .Da. Podne. . jedan bijel oblak i jedan još nesnivan san. To je onaj san iz modrog vinogradanarijeti: . zanijemi. . . Podnevi vreli i osamljeni žive u plavom kršu. . U mojoj pećini trune vlaga. Vrijeme prolazi. divlje. udari prstom u najveću od njih.Ivanka. 38 Prolaze časovi. Sretam Grlicu u ulici. Vrućine pridolaze. .:.kaže nečujno Ivanka. Ćutimo.Kiša će. kao bijela prikaza oteže se do neba. dolje se provlači kroz vrbe i šumi kroz njive zelena Hučka.Pa ja i volim kod tebe. Preko rijeke. Pljusak sve to jači.yjjjgi. . a gdje ti je krava? f-. Grlica ustaje sa stijene. u tamnomodroj pruzi leži mu osjen. iznikao iz rijeke i protegnut čak do na sami vrhunac osoja. a ja se šunjam ^LjličarnaTGlišfrnfaR"črai "še~na^Totnvi'm auSejo "H^e" teško _ crna životinjazr " 37Ivanka sjedi sama pod dubom. Nešto gigantsko. ■ ■■: <. viii. Crni su i šire mTaY dah oko sebe.kaže ona. prođe povrh klisura. ne.prošapta Ivanka i zasmija se tiho.šapće Ivanka. U šum rijeke odlazi nekud u debele hladove. " Noć. modar i uzak vinograd.-■ . Gore krševita obala. sasvim blizu na uho. a mi uđosmo u mračnu kuću. To je moja postelja. .kažem ja. Ivanka? . . upija se u me i nevidljiva tišina sklapa mi vjeđe. skriveno stenje u klisurama. . grudi su ti tople. Noć je tako gluha i crna. Ona ne umije više da govori. Silazim u korito. grlim je svu.se_tiho i lijeno kao )romočene ijuplje tičurine. Šapat se izgubi u vlažnoj noći. pritajeno.Mrak je. U kući posta tješnje i nasmijanije.Da. Eto ih prolaze rjpj^d_jiašeg-ffialo^^rozpj^. Pozdravljamo se. ~~~ . ^ IX.. ■„ .U planini. sirota. Koza brsti plotove. Ivanka! Došao sam k tebi. znaš li da volim kod tebe? Znaš li? -šapćem joj blizu.Jest. Podne leži u kršu. Mir.Hoću li i ja k tebi. . . ne vidi se.Da.šapćem ja i obavijam joj ruku oko struka. ostaću večeras kod tebe.

Galama se zagleda niz drum. . raskopčaj jelek i čekaj me! O. Rijeka šumi i odnosi mi dane. Danas pred Galaminom krčmom digli smijeh i buku. Seljaci počeše da izbijaju s rada. što ti drhti dah u grudima? .Hohoo. . . -— . Stigoše neki gorštaci sa praznim konjima odozdo iz Kamengrada. kad ne idem na rijeku. Jedan studen val naletio mi je na noge. . pos' mu njegov! . Galama. Dudovi opadaju. Poslije pomodri rijeka. . Brdani se digoše. . što ti drhte noge? . Ržu privezani / ) . a večernje. spletenih ruku.Hee! Toooč! Hehehee! . Krivošija i Leko legoše na klupu.Vidjelo bi mu se i bolje da su mu oprane.Gledaj samo kako je racvjetana. Večer. U sjeni Mrkulje miruje naše selo kao teško umorno tijelo.pred. Poslije zađe sunce za vrbe. srebrne. Dva jablana pružaju dugačku sjenu preko rijeke. probudio me i pobjegao. a danju. Noć pada kao nečujan širok zagrljaj. Grozdan kleče i poljubi joj grudi. sve izbricale! . Negdje u selu zvonca sitno.povikaše konjima. bojdžijo.Grozdana.Zbogom pošli! . Vazduh svjež. a dva crvena mlaza planuše na rijeci. Oni. Večer čeka negdje na brdima. Čujem kako Grozdan šapće Grozdani: Čekaj me noćas u gaju. Grozdana! Kad očuješ dvojnice. . spušta glavu na njegovo rame i gleda u bijelu zvijezdu na rijeci.^_koiijL_Neko skriven žamori negdje u *j j>jede_.A šta se tebe tiče. Vreo sok kipi i resko ljepljivo vonja u vazduhu. Smokve petrovače zore i vise o krhkim granama. a ona sva drhti i samo se smiješi. Grozdana! Brda se plave.odgovoriše im. koračam ispod borova. 41x\ a on i ne zakrklja. A ja odlazim s rijeke. Grozdanu drhte ruke. .Kasno je. tanke. leže i vištaju po dvorištima. sveca ti tvoga! Nećeš ti meni tako odgovarati! Leko se smije.Eto pogledaj! Prepolovio Krivošijinu sepetnjaču pa planduje. Iznemogao si više. Grudi planuše kao dva crvena cvijeta. . Grozdan joj otkopča kopču na haljini: Grozdani spade bijela haljina i srebrna zvijezda zasja u plavoj rijeci. Padaju zajedljive primjedbe kao ose.Zar je potrebno da čovjek krvavi nož? Daj čo-kanj. pirnu vjetar s Mrkulje i pokrete utišale grane. a konji zamahaše repovima i zarzaše uz Seput. zazvoni bijesan i razgolićen (tatkotj zacereka se crven. pokazaću ja tebi šta je bitka -kaže Leko. a njemu se vidi lcroz uši.pita šapatom Grozdan.Grozdan i Grozdana. On joj otkopča i drugu kopču. a glava mu ' osta u Lekinoj ruci. . Lišće im žamori umorno i zaboravljeno. . po-vezaše ih pod vrbe i posjedaše po klupama. .Zavrnula mu je šijom kao ti pijevcu. Grozdana je sva naga. bdije nad selom. Vrijeme prolazi. u crvenim haljinama. . ' .pita šapatom Grozdan. Vido! Dođe Krivošija sa krošnjom petrovaca na ramenu. silaze niz modri vinograd.-krčmii:. a Svrzimantija se opruzi po zidu.Grozdana. Leko drži krvava pijevca u ruci. x. a šum česme uspavljuje. provodim dane na Koravcu. Kroz njene plave oči protiče plava rijeka. hladne sjene siđoše sa visokih litica i posjedaše po obali. .Zbogom! .. šapnuo mi nešto škakljivo. Borovi zvonckaju pjesmu šturoga krša.zaviri Leko i poče da jede. zatim opruzi zrake i utonu za Kjg^ bilfivaču_. . Na bijelom tijelu gore joj sunčane zrake.Zbogom! . čekaj me u gaju. zamahnu njim u kovitlac. Noću spavam kao klada. cilikavo zvone. Život se rodi u klisurama kao procvjetao žbun. Ustajem. Negdjeja klisurama. a donja haljina spade na pijesak i na rijeci se zabijeli naga božica. Sunce se zaliva krvavim mlazevima.odgovara Vida. prihvatio ga za šiju. Trup mu udari o vrbu.siknu Vida iz krčme kao zmija. Trešnje obrane.Brundo! Je li brundo? Slomiće tebi brundo rebra. v__y \ 40 strastven smijeh i vrisnu. .. opustjele. Sa smiješkom u duši primičem se selu. mi. Grozdanine grudi drhte i trepere u rijeci. Nasta ćutanje. Jablanovi zašuštaše.Ama. . smiješi. u suncu. a ona se samo nasmiješi.Ohoo. sa bijelom zvijezdom u kosi. Dođe večer. bratac. kasno.povikaše.Sto se ovaj izvalio? Ko mu dade da ždere? -kaže neki riđi seljak bez lijevoga uha i munu Leku motikom u slabine. jadni brundo? Crko bi da što ne primijeti. kao dva crvena^ velika cvijeta siđoše i zastadoše nad rijekom. božija pjesma. koji đavo žamori. Laka omara klati se u vazduhu.

pun krhkih šumova. . . crn pauk: Odmetnu se Ivan harambaša ■.. .■• •.pitam ja Svrzimantiju. Sva goriš.. isteže šiju i zinu blesasto. . Tako ležim omamljen vatrom.A. Plamenom sam zapaljena. ' V Ivanka otvara.Ustaj. a danju. da i za noge zapinju. Iv.*. Nešto kao zmija. a ona zastade u sumraku. ■••. treća. . kao strast izjeda se i sikće na suncu. iščekujući te nestrpljivo..■-■'■■■ ■■' ~)C Ljfto. Posiplje me vreo vazduh. Izbi i guslar Ile. Sjene jednako promiču po zidovima. a Krivošija žalovito prošapta: .smije se prigušeno Ivanka i unosi mi se sva.vičem ja. Treći im se pridruži sa Ćosine glavice. kaži mojima da ostajem ovdje na večeri! . a Krivošija se trže. povija se i vršiti u Grozdanovu zagrljaju.. Leko se proteže. . . Na Stublini nikoga. Znala sam da ćeš doći.dovikuje mi Vida iz kuhinje.šapće omamljena Grozdana. o Grozdane! Miluj me. nazva Boga i pridruži nam se. pa nariči! . ■ ■. •'■ Gan-gan-gan.■••. Goveda prolaze na pojila. 'V .Danas sam šila košulju i izbola sve prste.Ivanka. i začas ubrzano zabub-njaše po lišću. . Ni list da trene.Zaželio sam te. Poslije druga. a Ilina ruka prelijeće u polutami kao krupan. ostani! Ile će nam guslati. Vazduh se smirio. sva naga. odbacila sam haljinu daleko od sebe. . Grlica prolazi s kozom. Pada sumrak. Sunce mi bliješti u očima. bijel oblak spoji se s drugim. . Ile zagusla. Ozrene! Imaćemo červiš i čorbu na pijevcu.viče Galama. potamnjelim.šapćem ja.Ivanka.. pa opet oživljuju.. mislio sam na te cio dan. . U granje sjeo sparan mir i nepelo se očekivanje. viknu Ile na ono "od" i glasovi mu se sliše sa gud-njavom strune.kaže tupo Svrzimantija i udari nogom u vrata. pa vrisnu kao parip. a kamen vrh naše kuće bijeli se kao oblak zalutao na zemlju. .viču ostali. Ivanka! Otvori mi vrata. -kaže uzbuđeno. a ona me steže u svoje tople mišice. bijel oblak spustio se nada me. izujedaj me i smoždi me svu! . dobra nema.Zbogom! .Čekala sam te dugo. Svrzimantija se diže. cvrči kao cvrčak. u vrbama njiše se svjež večernjak.Mi ćemo ostati ovdje. pritajio.. Prži me krv.. Idemo ćutke..Grozdane. Grozdan i Grozdana miluju se u gaju. Vrh nas. Velik. . .Grlice. Poslije se pomoli mjesec nad Pojilima i zasmija se zemlja. a gole i pijane povorke žena i crvenih đavola zvone i silaze s brda. Ja se trgoh. vrela. . vala. jedi! Nemam ih komu nositi. vrisku. ■'■••_■• ■>•/■■■ . Ležim pod dubom na proplanku i osluškujem. ____ Velik.-. pricvrkao za krš. Mjesec se podiže i siđe u Pojila. .Krivošija hrče kao preklan. Leko priđe sepetnjači. a mi izgubismo broj čokanjima. a buka se sleže. osluhnu pa pode dalje. xi. i sva tri se počeše širiti i pomaljati jedan povrh drugoga. . Po večeri isliupiše se gosti. postaju sanjivi.Ostani. Vidio sam kako je zamakla u ulicu. Gledam kako cepti Grozdana.kažem ja i dižem se na noge. Ivanka spava. Čujem brujanje. Negdje kriknu ptica. ..Na Goricu. pobro. 42 43Ja sjedim prema vratima. Tonovi tugaljive strune dopiru do nas. Gaj vrh kuće noću bijel. Kucam na prozor: . Dani izgarajru^a noćj^rjLake^ rbjjele kapžgne. Buncam kroz san. Pod dubom prežimlje privezana krava i bulji ravnodušno u me.. . . a Ile uđe u krčmu. Samo dobra. iza Mrkulje. Da mi je pokojna. klate se u mekom vazduhu.. Sjedamo na krevet..Kiša. donoseći čokanje. Krivošija! Zove te pokojna Jurka. U Mrkulju planinu vučiju.. Vidim kako zirka svjetlost i sjene promiču po zidovima. Za nama se gube glasovi iz krčme i ostaju u tijesnoj ulici. a on se zagleda niz put. a broj se čokanja podiže. gan-gan-gan. promisli pa ustade. .Ima žena.Umrijeću. : 44 ^„. Krupna kaplja kiše pade na list. ako me čvrsto ne zagrliš! . Ja pristajem.Hoćemo li? . Mjesec je išao za mnom niz ulicu. . ' . kikot i draganje.kaže Svrzimantija i opruzi noge..Ostani i ti na večeri. rasprsnu se i razbi zamrlu tišinu. Ile je pjevao. Mj^ec se^popne nad kotlinu. Zagli me čvrsto.

pribra. a on joj skide haljinu. a ona ćuti i osluškuje. Veliki šum se stišavao.Pričekaj. Čuva kozu. Duga. Odmah pod kolibom. Negdje se ču govor. pa zameketa. Kaplje se cijede s lišća i plamte u suncu bistrim.U zdravlju! ' . Razmače se oblak.Zemlja pije vlagu. Tik rijeke koliba čiča-Krnje. Pogdjegdje se bijeli i pokoja maslina. izbeči se. Sama je. Zaćutasmo ponovo. čiča! Ima li lova? .Doma i Vranjka vraćaju se s rada iz polja.■■•. . a šum proguta ciku. otvori se. Rosica Kamen crveni se u suncu.kaže ona.Hehee. u njima miriše vlažna hladovina.Šara li grožđe. Grlica naćuli uši kao zec. .Hoćemo li danas u ribu? . . . okrete se. nego istiha.Zbogom! \: -■'' ' . na zavijutku. Pod brijestom je Grlica. nepregledan i širok kao svijet. Ja vrisnem. eno je pod brijestom! Čujem kako pjeva. prošarani trešnjama i mrginjima. a kotlina uzviknu. . osjjšLmi-haljinu| . Osluškujem i ja: šum se gubi. U Dragušici nije bilo jeke. pogledaj kako sam pokvasila haljinu! Sva mi se pripila uz tijelo. . . Jedva čujan i krhak šum šapuće negdje skriven.viče čiča. zabodena u dva planinska podnožja. Haljina joj se sva pripila uz tijelo. Koza se plahnu.Sama si. (Grozdana se kikoće i sav se gaj ori.Dome! . Grlice? . da svaki šum ozvanja u njoj. ■'■■ •■■■•■ . Grlica se strese. pa zbunjeno osmijehnu. Grozdan trese hldjmuTlTžTatna prašina kapljica prosu se u sunce i pretvori u dugu. ima. Uz rijeku bašte Raljevine. Osluhnu još časak. a glas joj zadrhta u bistrom vazduhu: A . zajedno ćemo! . To je duga iz Grozdanine haljine. Ona se trže. . . prijatelju! Možeinto zasad i kt^fea. Sjetih \ se sna o Grozdanu i Grozdani i čuh ih negdje skrivene u drveću. .kaže ona. Jest. Oblak je prelazio preko kotline. diže se u veličanstvenom luku. Izlazim na brijeg.pitam ja. staklenim sjajem. Ja posma-tram Grlicu.i Grlica potjera kozu. ima. Na svakoj grani njiše se sočan i nasmijan poljubac.A otkud ti to znaš. kaže.Pada. Grozdana kaže Grozdanu: .ču se odozgo s ulice. xn. . a kaplje prorjeduju. a brda stenju pod upaljenom žegom. samaje.Grozdane. . kažem ja i hitam na Koravac.Grozdane.smije se Andrija.Oj! . mislim ja. osluhnu: .kaže Grlica. pa viknu tanko. Grlice? Je li? Da. a rijeka mu odnosi glas. Ja vri P brijesi K strese r tram ozvar naletj šum Najpi otvor .Stišaje se. Čini mi se da sva treperi.Rano je još. preliva se kotlinom. Ćutimo. . . na čistac. Jest. Široko veselje treperi u vazduhu i šum. dere voda o liticu.Proći će brzo. Strah je pa pjeva.Pa znam.Dobar dan.■■ . . \ 46i šum. . Andrija? ■'••.-■ A vinogradi vise po bregovima.. nasmija pa iščeze. a kiša nije naletjela hukom. Ja sjedim sam na panju pod brijestom.kažem ja.45Jurim niz glavicu. Najposlije utiša.

Ugleda me pa zaćuta. Muškarci se kupaju u rije . kupaš li se ti? . prijatelju. danas nećemo. Bara! . . roblje zaraslo u tamne borove. ustajem i prikradam se.kaže čiča. prijatelju. a oči krupne.Ništa ne razumijem šta pjevaš.Dobar. ućice se bude. prijatelju. bora joj krvavoga! Uh. Ja i Grlica razgovaramo na obali. Suton pada. zakida plotove onekeće. .Ti na kupanje. sutra ću loviti ribu sa čiča-Krnjom. zatvor se uvrati. Ispod starog groblja Koljenja primičemo se selu. A vi. Ja vadim lulu i pušim. Doni-ću i tebi jednu. A? I on udari u strahovit smijeh. A ja bacam kamen u vodu.kaže Grozdan .Pa ja nisam muško. Poda mnom se budi selo. Dostaje. Sjedam na stijenu i gledam u selo. pjevaj Grlice! . mladež. ona kurva. Koza brsti kapinijGrlica se zbunila pa je dozivlje: > Bara. Ciča zaćuta i nastavi da plete vršu od vrbova pru Vrša se plete u obliku cunja.kaže Grlica. . a eto ja sam se posljednji p okupao kad sam odslužio vojsku.• . . ti pjevaš. Grjehota ih je hvat više nego je potrebno za hranu. Za nama huči Hučka i sumraku lijeću šišmiši povrh nas.Je li iz vrtla? . poznajem je po glas To Grlica pjevuši. ovdje nije duboko! . Ja sjedam na stijenu. . Jučer je u Kriv Viru uhvatio pet komada. Noge su joj malene aobljene. Jest. Neko pjevuši dolje na obali. Neka tamna rlja stoji pred crkvenim vratima: o. Neko kesi iz tornja i maše nekom. ono on zbog tebe pjeva. . Upropastila me. . Negdje sušnu tiču-la.pjevao sam ti: "Grozdano. . .Onda Bog daje drugu hranu. a igle joj podrhtavaju u rukama.u bis okre' cijed Nas 46 . pa opet žene u samostanu." . vrisnem »pjevam. ne piješ lipšeš. ka^_rjtičeJ^^ XIII. Piješ . Ne idi k njemu u gaj! Iznevjeriće te. o Ilinudne.kažem ja i obavijem ku oko nje. 49Majka mi kaže: "Grozdan..Grlice.Jest.a Bara podiže glavu pa zam Ja sjedoh na pijesak. ne umije da izađe. I grudi su joj male. smijem se zategnuto i bacam se u vodi I dan prolazi. sve je svejedno. Poslije gaza po vodi i umiva se.kaže čiča. a ja mu dodadoh duhan. . . rećemo. prijatelju. lijepa djevojko.Ja se uredio. A ona. Voda huči. Ko li to pjevuši? pita seja. Glasovi se protegoše sasušeni kukuruzi zašumiše niz njive kao zli jezici. Zapalismo. ko mlade bičića odmahnu rukom pa zaćuta ponovo. bi nešto preko trideset godina. Haralampije. Grozdana šapće kukuruzima: . popržiš ih na masti pa su kao riba. . . .Grozdane. K da je Bog stvorio ribu od mahune. jest. Grlica zadrhta.Grlice. Grozdan je nevjeran. ti misliš o klasicima? Hahaa! Klasici u samostanu. ljepše je biti i prevarena nego neobljubljena.vičem ja nepriro nim glasom. pijan kao čep. .kažem ja. Hoćeš li? Sjedam do nje._ .E grahne mahune. kada god jutrom prolaziš ispod naših ozora.Dobar je u tebe duhan.Ne boj se ničega.Jest. Grlice. Na drumu Svrzi-mantija. pa basta. .Gledaj. .kaže Grlica i sva pocrvenje. . stidi se. Svejedno.Ti na kupanje? . Sada. Koza žuri pred nama. a? A šta.Ne.trže me čičin glas." Drum se vijuga kroz vinograde. Grlica plete čarapu. čiča? . .vičem ja. poplašene. pa samostan opet u klasicima.crkneš. Cik zore na Mrkulji. Ozrene moj! Neka. Ustajem. Ja ti kažem. dobar.Hajde. Vrijeme prolazi. Pijevci se dozivaju selom. .A kada ne uloviš ni jedne. Krnjo izvadi lulu. Sumrak se razmiče td kotlinom. Neće. pjevao sam ti. Či plete vršu. Tanka sunčana zraka ciknu svrh Ko-lovače i zapali se na zvoniku. . pa k se riba u nju uvuče.

51Čiča drži vršu.dovikuje odozgo čiča-Krnjo. Vrućina je.Duvne. . . opatice..Hvataćemo je na udicu. evo ih dvije! I čiča ih vadi i niže na vrbovu mladicu. Iz svake knjige istrgnuto po nekoliko stanica.Ovdje nastaju dubine. opirući se oda me. Mali šum u žbunju. tiče. a ja nosim veliki štap. uzvištalu sobu. Na ulazu stražari star. bježi u hladovinu. bojeći se da opet ne bude trčao. . Ja na kupanje u vir. Napeto nestrpljenje napinje me svega.Hajdemo kući. pa odmah zahrka. Hajdemo k tebi! . To je Bara šušnula u plotini.Hajde. Nju_budje_samo_noći.ustaje on i. I Grlica nastavlja bućkanje. U sobi sve porazbacano. .Gore u tjesnacu -nije. . .nije. jednako ponavlja: . Oslonila na stijenu uprćeno burilo pa počiva. Neću. Mene nešto peče. . a nizašto. Prikradoh se u žbunje. a gomila razbijenih boca blješti u dnu dvorišta.A ja tebi prodikujem? E. svježe grudi. Bježi pod Kazane. Ivanka! . none. Izićfoh u dvorište. čiča? Jesi li zapeo vršu? . a hiljade vra-baca žamori vrh nje u lipama. blijed i iznuren. Ćutimo. tjeskoba očajna davi ispreturanu.A sjećaš li se ti onoga. zaraslo u bradu. Voda nam dopire do pojasa. Ja se pritajih. rutavo. Neka tjeskoba života. Upropasti i sebe i imanje.viče čiča.ljuti se Ivanka. Osjećam daje danas hladna i poslovna. ali stvari ne oživješe. zaškilji u nju. prazno. epilep-tički hrče na krevetu. Kapljice joj plamte na krhkom i golišavom tijelu. Uhvatili smo još tri komada. a on. Ivanka ide preda mnom. . tiče.. Najednom joj ruke stanu i preplašen pogled poleti unaokolo.Kažu da je Svrzimantija svu noć prepio na K6--ravcu. neću više. grčke. prozorsko okno. onako obučen.. prijatelju! Hehee! Danas ćemo pod Brijestove. pa se riba krije. Dah mi se koči u grudima. .Moraćemo se povratiti. Ne. _ O-o-o! ' ■'•■> ■■-•■•■ -■■■■■ ■ -■■ ' 52 Nenadano suh sušanj puče mi pod nogama. neki naši stariji pisci. opatice. Nešto se bućka po plićaku. Drhte joj male. . klok. A gore pod stijenom ima je mnogo.. pa sve uz Hučku. pa kroz pet dana nije smio da zaspi. duvne. Grlica! Kupa se Grlica. . To se njoj samo pričinja. gur. i guram u brijestove žile. dere o obalu i klokoće.kažem ja.Zbogom! . . nije niko. tako prijatelju! Plahni ti njih malo! . razbarušen. Prilazim polici s knjigama: latinske.Hehee! Tako. Grlica izlazi na pijesak. a ona se trgne i napne sluh. Njegovo crveno lice. Klok. viče on. Pljusnem gurom po obasjanoj površini. prijatelju! Ukupi suvaraka za vatre! Oooj! . i mi se povraćamo niz tok.kaže zamišljena. Čak dole podno vira oglasi se Bara. On sjede na stijenu.Prijatelju. a jed50 na stolica bez noge izvrnuta usred nje.. tamo negdje u klasicima? Kako li mu bijaše ime.Dobro jutro. Nesreća! Meni gaje žao. Svrzimantija. Haralampije da trči. Sve zjapi rastvoreno.. klin mu ćaćin! Ime mu bijaše. Kod široke kapine . a Grlica se usplahireno trže i pobježe u žbunje. . klok! Čiča podiže vršu.Ohohoo! Pobratime. a tijelo joj se njiše pod teretom. Utisak propasti i bolesne bezbrige izbija iz svakog predmeta. ime? Neka ga đavo nosi! Haralampije! I usnio. hajde! .kaže čiča. . .Bog dobro dao. none.. . a niz staračko tijelo cjedi mu se voda i saliva u jamice. Što li nema Grlice? pitam se ja i pretražujem plotove. i duga zatreperi nad rijekom. Cijela soba vonja alkoholom. . a čiča pred kolibu da zgotovi ribu. Kuća sumorno ćuti. y. i mi se rastajemo. Sve ispreturano.kažem ja. ostadoše isto onako tuđe i beznadežne kao i prije.Je li li šuštala. Nisam ja Haralampije da prodikujem. zbačen i zavraćen. XIV . Stoljnjak poliven vinom. napola sasušen dub. a brada mu se zasmija. . Zrak sunca probi se kroz mutno. Svijeća dogorjela u svijećnjaku. ooj. smije se faunski. kaže. Noću je prava IvankaT^Ona sada i ne misli na mene. Ona misli na Svrzimantiju. Poslije prelazimo Brijestove. Ivanka? Ona odgovori i priteže uže. suši mi se u grlu.Zbogom. niko.. Na ulici Ivanka. zavali se na neuredan krevet.

Na visokoj stijeni vrh Stublina sjedi Svrzimantija.Kaže Leko. Majka joj zna mnogo. Ivanka spava. U selu mrak.kaže Ivanka. . pošto me "cfcjstiže. Idem na Koravac. — Stojan ti donio neko pismo i novine iz Kamen-grada. .kaže ona.Lajikova šarulja. pa zapjeva. ne boj se! . a Grlica se pribi uza me.Dragi. Večernja zvijezda plamsa gore u visinama. zvjezdano.kaže Grlica.Pjeva Doma tetkina. a Ile zagusla. Vrata joj nezaključana.A ti pljačkaš svijet po mehanama. Zirkaju svjetla. Škembo se podiže. čuše se glasovi. ustani! . Čuvaj se. veliku planinu. pa zaspah. Leko se opruzi po klupi.kažem ja. Miriše procvjetao vrijesak. Priča mi o svojoj majci i o djedu u Vrdima.Ivanka. . Otac 53sjedi na klancu i puši. Na četiri kraja drže na sebi zapaljena nebesa. mnogo pjesama i priča.. • ' ^:54 . Iz tame su se nadvirivali bijeli krstovi. čak gore pod čardakom. . Ja pođoh. jiad ^ dom. U sumraku izgleda kao obješen o liticu. a Svrzimantija se zagleda u mrak teško i crno.Ivanka.Vidjela sam te večeras u Galaminoj krčmi. . hajdemo u dvorište! . Poslije se razbolio pa umro. Sjedimo pod dudom.Mama mi govori uvijek da kasno ne prolazim ovuda.Laku noć! . . / . podviknu. . prijatelju! . Svjetlaci se žegu po baštama. Pod nama leže njive. . crno goveče stoji nasred puta. . a Minda pojatama. ^^— JPa tako.kaže svečano. Neka ptica kriknu. Jedne noći posipali suiPeru _YrtikapuMz groblja. .Laku noć. . Gorštaci već pridolaze i spremaju konačišta pod vrbama: prostiru sijeno i gunjeve.kaže on. Mir sjedi pod Mrkuljom.kažem ja. . Nebo bistro. Grlice? __. Misa na Gorici. . Na našem čardaku svijetle se prozori. . . . a djeda u Vrdima ima veliku. a bočica ciknu o stijenu. . a brda oko kotline crvene se kao ogromni božuri nekog krvavog boga. .To gori u njima večernja pjesma Božija.Čekala sam te.doviknu mi. Sutra je dernek.Noću je strašno u šumi.kaže Grlica. šapat i rzanje konja. srdito reži naš Puto. .. Upravo smo prolazili ispred Koljenja. a u očima ima strastveno gori večernje rumenilo. pa je još juče otišla da ga potraži. — Na rijeci. Iz tame dopire sušanj.Izgubilo im se šilježe negdje u Bijelima. A rakija se pije i čejreci mesa vise o čengelima. Ne valja. Nečije krupno. Grozdana pita Grozdana: .Sunce zalazi za Mrkulju.Gdje si bio dosada? . Grlice! Idem sam. . hej. napola nemarno. Brda ugasnuše. Dođe Minda Ženskar.A zašto. Grozdan i Grozdana u crvenim haljinama i užarenih lica stoje zagrljeni dolje u njivama. Tiho.kaže mirno Minda i namignu na Vidu. Haralampije čita molitvu svom pobožnom stadu.Draga.Mi smo jedjjtja pfavjTcIva vladaoca u yqj kptlujjT*^"^™"* ^^ "~ Pred Galaminom krčmom gori karbidna lampa vrh našeg stola. I dedo Škembo svaljao se odozgo ispod Šeputa da popije koju. Ona me ne gleda više onako bojažljivo kao prije. Sjedim ja na stijeni vrh kuće.Vladam.Pričekaj! Skupa ćemo. Ozrene. .Ima mnogo crnih duhova kao u nas u Koljenjima. . .pita otac. u koju nikada sunce ne dopire.kažu i oni.Hvatali smo ribu i pušili lule.kaže Grozdan. Gore . Ja ostavljam čiču i odlazim s Grlicom u selo. Zvonca zvonckaju nemirno u tami. mahnu rukom kao da blagosilja kotlinu. Čuje se kako. Bara žuri pred nama. XV. pa poteže iz boce. Poslije prestade. . . Dolazimo do Grličine kuće.i ona ustaje. pa sve utiša. Neko zapjeva stranom preko Presjeke. . . . . . Primičemo se selu. . šta ti to tako divlje gori u očima? Mene je strah od tvog pogleda. ubošće! -skriva se Grlica za me.Laku noć! Laku noć! . Bukti na zapadu nebo. Selo pospalo.Ljudi znate li kakva je razlika između kradljivca Joše i Ženskara Minde? . [ Pio je rakiju. Lišće žamori u košćeli.Šta ti tu radiš.. a zvono zalaja u kršu kao ovčarski pas.Jošo se prikrada torovima.

. a mi samo pijuckamo i posmatramo.: Izgledao je kao luđačka zastava. ^gdjejcoji_zaj)a|iein_g5£ izgubi se u ulici da se ugasi.A ti ne možeš ni da kmekneš.. Vratne im žile zabrekle brekte. Kasna noć. ■•■■■■"■■■ ■'■ Hej. Šušte kukuruzi u mlakoj noći i uspavljuju nas na debelom gunju. Zapjevaše u kolu jednoliko..Ivanjcajjopja si i opojna kao ljetna noć..Na kosi povrh Koravca pojavi se sin gospodnji. ho-hoo! Galama i Vida izgubili pamet pa se samo motaju po krčmi i psuju gdje se god susretnu. zvjezdano nebo.. Puče puška •■•'''■ ' Iz zelena luga.duboko. i podvrisne obično muškarac.Drž'.sokole ih. Gomila jednako vri i navire oko česme.. Pogleda ga ispod oka i osmjehuje se.U krugu. • . . iskače svakog časa po jedan fes i bijeli jašmak. .Uh. a na povij enim leđima nosi ogroman drveni krst i konpać. 57Hej.. Čim Krivošija naplati smokve. barem. nešto pada na me. Lijeva sljepo-očica krvari mu preko lica.'. Ja sam sin gospodnji. A Ruži skaču grudi. Ružo! . .. udarila mu pjena na usta kao paripu. uz vrisku i pljeskanje dlanovima. a katkad i obadvoje. A Mate ucrvenio kao kukurijek. Uši da zagluhnu od pjesme i graje. Mi. . Daju takt. . Ivanka!^. kao: pospite glavu prahom zem-ljinim.. daj rashlađena vina! više Švrzimantija. za velikim stolom. 55-Ne znam šta bih htjela. Ganja Galaminu Garu. Pjevaju silno. naizmjence. Najednom zarika neko. Mi se digogmo.šapćem ja. Sunce zasjelo narodu u tjeme pa pali paklenim plamenom i vonja znojem. plamte obrazi i. ■>■. a ne znam ni sama šta. a oči se napele kao da će iskočiti iz duplja. kažem ja i obavijam ruke oko nje. Puče puška. . Ivane.. Halka se proširi i svi se uhvatiše ukolo: Puče puška.Ivanka. •■•• . krši. ■■. .. . u složan glas. sav zarastao u crnu. .''■ . Ivanka miriše kao zemlja.v \ .XVI.. Ivanka se nenadano trza i grli me. u krugu radoznale svjetine.■" Moje sunce žarko.Kad padne noć. . i opet se ne da.! ■. zarika strahovito odozgo ispod Gorice kao ranjena zvijer. ' ' i pogodi ■'■'■ ' / pogodi ' Mladoga Ivana :\ / pogodi. praši i dopunjuje pakleni orkestar. . Ivanka gleda zamišljeno niz njive. kao da je i njima bila misa. Pjesma odjeknu.. imamo pjevače. što je uzavrelo pasje uho! Oh. O Ivanka.. -. Lica crvena. .!■. .. Brže ti mi >.. :. a u sredini. ■■• .. .kaže ona.O. Neki par igra oro.Drž' Mate! .■■ '■. ■. ne da se Mati. Cio Koravac nabijen narodom. . . pa iskapi. držeći se za ruke i pomičući tri koraka nadesno i dva nalijevo. a~ona~se lomi. • . Ivane. narode! Ooo.Drž' Ružo! ... što je pusta planina! kaže Leko. surovo.Pod česmu. Eto Kri-vošije i Minde Ženskara. Iz šarenila iskaču crveni fesovi kao makovi cvjetovi. prljav i pocP" jepan-.Ih.Drž' Mate! . Ja sam im dao ideju. ja želim samo da sam kod tebe.kaže Leko Glas side ispod Gorice. .Kakav li je ovo opet budalina? Ništa mu se ne može da razumije. a kukovi široki. .. razbarušenu grivu. ubacujući još neke riječi. . Selo je u dubokom snu.dovikuju se iz kruga uz opću graju. .: Koravac vri šarenim nošnjama.kaže oduševljeno Leko.Ništa zato.. ■ . klade se u deset litara vina ko će bolje da pjeva. ' i Z?rže ti mi. a košulje prionule uz tijela. ' '. Vrišti i rže kao ždrijebac i baca divlje poglede na svoju drugaricu Ružu. narode! .. Zemlja se osvježuje i mi se rastejemo.vikao je neko.. ' :•. sveca ti tvog! Kog đavola sjediš u ovom paklu kad ne moraš! . pa svrbe i podražuju opći kikot. a oni jednako 56 ■tik Za jednim stolom sakupljeno naše društvo i dedo Škembo grohće sa isturenim trbuhom: . . zapaljena.dobaci mu Svr-zimantija.psuje srdita Vida i raznosi boce. Moj Puto laje iz svega grla. a oro prestade...Ta jednom je u godini dernek na Gorici! . sva u znoju. a tijela gore od silne vrućine. Njedra joj zabrekla. Za oblake zađe! . Svjetlaci blude po noći. .Vido. Poslije zalaja reskim i luđačkim smijehom. Jedna grupa ponapitih gorštaka zapjeva dolje pod vrbama. ' ■■•. a srca zanijemiše u gomili. . 6ro se igra: skaču kao bjesomučnici .{. Pri svakom susretu pljesnu rukama. . Sve utiša i zamre iznenađeno. a u krugu se razliježe smijeh i vrišti oro. Nešto bih htjela. . i slično. Cvrčci nadigli dreku u vrbama.'■■ >■. .

progovori odnekud iza nas.Ivanka. Noć. Negdje vrisnu dijete i neka baba zaleleka pa zagrca. A nečastivi ga spopada. starce! Ti si mi prorekao sudbinu! . čujete li! Gomila se plahnu. .Ćuti. nategoše mu se bore na licu i među očima mu skoči mrk čvor. .Drž'te ga. Vjetar ti ga nosi. Nenadano se trže Svrzimantija i luđački zasmija. drveno. pa poludio.trže se Ivanka na postelji. .Potra narod! A Melentije jurnu kroz gomilu. Sin gospodnji presta da urliče i zasta na humku vrh Koravca. pa najednom. Eto ti. . Samo je Svrzimantija pio kao smuk i ćutao kao bezdan. govorim ja.. Nije mogao lako da se opije. pa mrmljajući u bradu i blaženo se smješkajući. Krst straže o zemlju. .• .Ko je? .A ja i ne mislim na platno. da je raspop. majko.~kažu đa je poludio u crkvi! Uosao odnekud iz svijeta. što si večeras tako crvena u licu?" . oči zasvijetliše. Nama zadrhtaše srca. a ja sveudilj sjedim na stijeni. Pogledao bi zagonetno negdje ustranu da opet metne oči u crno vino pred sobom. U zapaljenoj tišini. Živim sam na čardaku.Cvjetovi gore na suncu kao smijehovi crveni i sva se bašta smije vrelim. pa poslije zaori. mislim ja.Eno nečastivog u njemu! »' "■'■<■'. isprva nesigurna.>' .šapćem ja. Sa naše kuće diže se miran pramen dima u 60 plavi vazduh i laste kruže nad crnim odžakom. Ali 59još se niko ne usudi da zapjeva ili zaigra. .viknu on. od crvenih sipkovih cvjetova. . Poče da pije naiskap.'(■ Sjedim na stijeni vrh kuće. On 58 spusti krst i konapac. a Puto zalaja. Sjedio je na stijeni.On je iz mog sela. diže ruke nad gomilu i poče da dijeli blagoslov. a oblak prašine diže se za njim. Opet se zaigra oro i mladež zaboravi na ludog Melentija. Neki starac. zaželio sam te. Odavna je nisam vidio. pa sam te zaželio. dohvati krst i konopac. On je iz Križana. Puto ne reži! Ušuljaćemo se Ivanki kroz prozor. a čaša mu zadrhta u ruci. Grozdana više ne plače u bašti. Hej. kad da se nešto. silazim u baštu i mislim na nj. u selu.Još od jutros me neprestano dozivaju iz bašte crveni cvjetovi šipaka. a ja ostavljam platno. ne budi Ivanku! . sjedam na krevet i ćutim. Dolje. Niko ga nije ni primijetio do ovog časa.Sto ne paziš na platno. Iscijepana mantija vijori u stotine barjaka. jer bijelim braći platno. XVII.Hahahaa! Na. kroz vrisku i kome-šanje. Svi smo ga jasno vidjeli. Svi smo ga posmatrali i niko ne prozbori ni riječi. Majka me pita: "Grozdana. Kretnje mu postadoše nervozne. sva bolna od želje. a ja ne mogu u baštu. Svjetina za dugo ne dođe k sebi. . . Ja mislim na njega. ljudi! Drž'te ga! . Cvatu šipci i sva se bašta crveni. . pa opet riknu kao ranjena zvijer. Goveda silaze s brda. Ustajem. bože me oprosti. Mi smo tiho ćaskali. nenadano vrisnu nečiji glas iz gomile: .Gdje si tako dugo? . Grozdana. Sumrak podmuklo tinja u crvenoj bašti.. . a Melentije se ukoči. Šulja se za mnom niz ulicu. Čijem Groz-danin glas. u oblaku prašine. Gomila se pokretaše i žamor postajaše sve življi. gorštak. Poznajem ja njega" dobro. pa sve zaćuta. Idem Ivanki.To je. pa jurnu na gomilu. davno zaspalo u njemu probudi. pročulo se selom. Hladan vjetar silazi s Mrkulje. ispij.završi starac i obori glavu.kažem ja i okrećem glavu.Bijelim platno i nemirna sam po cijele dane. -kaže mi ona . Puto. crvenim smijehom. riđe brade i pocijepana fesa. Nestao je neprimjetno kao što se i pojavio. kao prikaza u suncu i surva se dolje na veliki drum. Ali starca nije više bilo. na Grozdana. Puto odriješen. Tek negdje pred zalazak sunca ču se pjesma. kosa mu ustade. . lupnu nešto šuplje.Gomila se zatalasa.kaže starac.Uklonite mu se s puta! To je ludi raspop Me-lentije. Svrzimantija je posmatrao starca. Proleti kao strašna sablazan. -PrjJ£_jbajk-godine. iz Križana. . Što li ovo radi Grlica. Stranom zvonckaju zvona. . najčešće "ovako uz velike vrućine. Poslije otkrivam s nje pokrivač i milujem joj grudi.pita me majka. i ■■■. sjedi u bašti i čeka Grozdana.

Ivanka. .. Zora blijedi u oknu.trže me Svrzimantija. pa bahat kroz lozu. vrela si kao vatra. . živeći u ovim brdima i pijući rakiju. . A mi smo ćutali i očekivali. jasna.kaže on. Udovi joj vreli. Čuh sušanj. smiješi se čudno i pripija uza me. ja sam koješta učio u školama. 63OSI naš razgovor bio je osamljen. : --. .Nije ni čudo što vas obilazi.. Noć se razlijeva pod nama. . može biti zna sve tajne zemlje i vasione. zagleda se niz vinograd.kažem ja. Mjesec proviri iza brda. a ona se samo smiješi. \ . odlazi.Pa u sve. .nastavi on nešto docnije. . Sjedim sam u vinogradu pred kolibom. Selo se budi. .Zbogom.Rakija. a ona se samo smiješi.■. Zvijezde drhte u mjesečevoj maglini. izgleda moguća. Kao oštrica ogromnog noža. Ivanka! 61. a vjetar zašišta u lozi. . •. . Šta li je noćas Ivanki. Mi se opružismo o gunju.■ . ■■■'■.Gucni malo.... . A? Pravi je grom. Pijevci učestali. a Puto minjuši u pete..i on mi prući bocu. . XVIII. . podrhtavaju. Ja iznesoh gunj iz kolibe. Ko će ti znati ko ima pravo: mi.Ivanka. sviće. duboko u kotlini. božje oko. . .. miriše feslidžan pod prozorom...Kako zrikavci pozdraviše mjesec. . .. Sviće dan.Sumnja u Boga.. . Ja zapalih lulu. On sjede ćutke i spusti bocu kraj sebe. Vrijeme je da se rastajemo. Eto. .Osjećam... spavalo je selo. Spava. .šapćem ja. i opet nasta tajac. Čekam Svrzimantiju da vrebamo kradljivca. *> ' . Žute se njive. .Ranjak vam na brijegu. Dolje pod nama..kaže on sasvim prosto.O.a nešto te zazebe u srcu i postaješ nesiguran i plašljiv. Zrak pade na brijeg. Ivanka! Ona se čudno smije. ne idi još! Ne idi! .Da. Tišina. smiješi se čudno i pripija uza me. Svrzimantija se smrče.kaže Ivanka. . . . Pjevci se dozivaju. Ja pušim lulu i sjedim na ploči. Noć. ili ovi zrikavci? Vrag će ga znati! Može biti da mjesec i jest bog ili.) Zrikavci zriču krto u lozi. Noć. Ćutanje. pa basta. pa ostane u istom stavu. Ja ćutim.govori on. a Ivanka se savija oko mene. . .Čudna je to stvar. ... Sam si..Rakija? .. Ja kad vidim da me žabac posmatra.Gucnućemo koji put. Pokrivač spada. .Eto. . . pa uzreo prije nego ičiji.U šta sumnja? . mislim ja. a zrikavci zazrikaše složno. . sve to više sumnja.Ivanka.Svr-zimantija. a sad ti. ja pomislim da on.. Ovo razbija osamu. pa sam sve pozaboravljao. Daleko na obzorju crnio se čopor borova kao zloslutna mrlja. u svece. Već nekoliko noći neko se navadio pa nam krad^ranjak.Može biti.kaže Svrzimantija.. .. Mjesečina. .kaže ona.kaže Svrzimantija. Osjećaš li mu miris? ... a svuda unaokolo polegla tišina po blijesku loze i po vinogradima. Ostani! I ja ostajem. Svrzimantija napne uši. U mjesečini je bilo nečega pusta i osamljena.. Večeras sam ga zalijevala. a on savi cigaretu.. gucnućemo. Sigurno misle da je on bog.. ovi mi ruke oko vrata i proteže se u krevetu. .. ■ . . . tako sjediš. . a ona me i ne čuje.v '. . Ivanka duboko diše. Gucnusmo.V . ■.Ivanka. : Noć krhka. Tišina. Ja se poklonih pred ovom dubokom filozofijom mog prijatelja Svrzimantije i ne mogoh mu protusloviti. koliko li me je mučila ova samotna tišina! A ja gucnem. . Pomišljaš na stotinu čudovišta kojima si se trista puta podsmijehnuo.Zbogom.. . Puto me čeka pred kućom. u sve.. u jedan glas. i eto spasa! . Poslije se zamisli. . a vrh Mrkulje krvavo se zlati u nebu. eto.Znaš šta.kažem ja tiho da je ne probudim. O. .-. pa osluškuje. 62 . '. Ozrene? . . recimo.ja se osmijehnuh.Što čovjek duže živi u prirodi i posmatra je... u đavole. . .To se noć bijeli u oknu.. Sjedimo na gunju i guckamo istiha. Samotinja. Pun mjesec lvisio je sad nad brdom. a on katkad veoma čudno gleda u čovjeka. jasno se ocrtavala tamna silueta brda. Šta? . Usla-čalo se čovjeku. . Ivanka! ..

Grlici treperi suza u oku. grči. a Bara kmekeće na stijeni i gleda me poplašeno. ispod trsova! . — .Mlatila rublje pratljačom. vrišti. trže se. Barem sam volio žene. a obrazi planuše.komanduje Svrzimantija. Pretražujem obalu Hučke: nigdje nikoga. sa Barom. u Giljanje. .Neku staru Cavarušu. a ja pritegni opanke. Možemo mirno spavati.Samo oprezno. .Nešto me zastudi. šteta! . . 64 .kaže Svrzimantija. sjedi ovdje do mene! Tako. . .One su lijepe djevojke. a mi sve nestrpljivi]i. . kažem ti.Zna Joša šta radi. Grabljan. Vrh nas. Sišle su eno iz one pećine. . Ih. Luda. Vrh nas visoka. ovdje na ovoj stijeni vile su istukle Čava-rušu.A kakve su vile. . . u dnu vinograda. Grlica sjeda. Ne zna se koji je veći lopov. . 65. Bara brsti. Ustajem sav zubnjen i bacam stijenje u izvor. i nikad im dosta milovanja. Boca iskapljena..Tu je.Hahaa! Bog s tobom. Slabine joj zadrhtaše. pa drhte. a haljine od bijele svile. . ču se šum u lozi.Ne boj ga se više noćas. Bože moj? pitam se i svraćam u Ivankino dvorište. . . preplašene grudi. jedre. . divlja stijena i planina.Vidi se daje stari majstor. a vile sišle.Upravo tri kapi. Svrzimantija pogleda da nije što preostalo: gucnu. Tražim je u gaju: nema je. Ko će je nositi natrag. i mi se opružismo po gunju. tako mi jedne noći. i. Ozrene. Grlice? . Gdje li je to Grlica. Pljusak odliježe pod stijenom: Grlica se umiva. I mi se povratismo pred kolibu. . Ispod ogromne pećine bije studen dah. Kose su im zlatne. Dok je rakije.Koju Cavarušu? . Grlica se provera kroz stijene da naspe vode u tikvicu. Tiho.kaže Grlica. Grlice! .Svrzimantija poče da pripovijeda o životu u selu: . neko skoči sa pri-zide i izgubi se u noći. Samo im je jedna noga kozija. Smrkni se.kaže ona. Neko je preletio povrh nas. .Pjevaj. skriva se negdje po potocima.?>■'' ? ■ . a ispod šupljih litica provlači se i ruši voda dolje niza stijene. u pojati. Mi sami. pa u Polog.kaže Grlica. pa začuti. Lomi se. . kao u bunaru. Šum je bivao sve bliži. XIX. Dolje. Pijano šumi i pri-teže nas k zemlji. . Šum je bio sasvim blizak. sad će izdahnuti! A grudi. Tako u Grabljinama bješe neka Ruža Alepina. pa zar ne znaš? ..Ne bješe mi sve ovako pusto dok bijah nešto mlađi.. Kroz vinograd pirka svjež vjetar. Hučka šumi u pustim liticama i šum joj neobično odgovara u kršu. Čuo sam kako joj krhko udara srce i strepe male.Evo.Kad on zašušti.Grlice. Ludovala je za mnom.kaže on i zavitla bocu preko mrginja. daj još koje ćebe! Biće hladno pred zoru.Ozrene. gazda mu ili on. Mi ostadosmo osluškujući. XX. . . Grlica pjevuši. gore visoko. previja. . čuje se čak gore do u Kalačine kako motaju svilu na vitlove. Dadosmo se na lov. Nenadano iskrsnu pred nas nečiji veliki pas. Nikad nisam vidio onakve žene.kaže on. Sve su me djevojke poznavale. eno. Ovo je njegov pas. pa potrča niz lozu. Potražiće sebi Joša zgodnije mjesto. Pritajismo se i načulismo uši.Eto. Jeka se prolama. Poljubio sam je. Tikvica grca. na plavoj stijeni zja crven i neprilazan otvor. On zaćuta. . Dolje. Rekao bi. -kažem ja..čudi se ona. Po tome se i poznaju.Pustićemo ga malo bliže.šapnu Svrzimantija i utrnu cigaretu. i još dalja sela.Kada utiša noć. a ti se pomiči. Ih! Čudne su ti žene brate? Kladio bih se po stotinu litara ove prepeke da je tako. a mi kraj izvora u hladovini. Mrljanje. uzele joj pratljaču iz ruku i premlatile je. zastade iznenađen kao i mi. Ne boj se! Naš je.Poljubio sam Grlicu! Sjedimo u stijenama na izvoru Hučke. Oko pasa joj obavijam ruke. u dnu vinograda. biće i boca. . Grlica. Napesmo dah. Sastajali bi se u sijenu. .

Vido. . slatki Minda. Jutrom ustajem rano. Motike zvek-nuše.Vidi ti nje! Ući u krčmu. . .. a podne se primiče i razmahuje vrućina. što li si me vukla za nos! . . kažem ja. Sva drhtiš kao jasika. s njim.-. Ih. Česma pljuska. a Puto zareza.Minda. ■ :. 66 A oko ponoći. . blješte se tajanstveno. . . naćulio uši pa osluškuje.Minda. . Sa zatvorenom knjigom pod glavom ljenčarim pod vrbom. A znaš li ti da mi sada samo Doma koprca u krvi. Da.Domu. Pada mrak.. gdje ćeš pa za starog Galamu.Čujem. sve do one noći u pojati. Nema ni žive duše na ulici. XXI. Dolje u baštama čuju se udarci motike. Sitni su kao mravi. Slušam kako se kroz lozu i smokvovo lišće provlači lak i sanjiv vjetar. laju krasne o ledinu. . Začu se bijesan i prigušen kikot. Mnogo pada ove godine. molim te! . Toči se mjesečeva maglina. Gore u krčevini krče težaci.Čuješ.odgovara Vida iz krčme. Čujem razgovor gore u krčmi. doći će. .Eno Dome. Dvoje djece penje se uz prisoj. Pred krčmom tišina.Poručio ti Svrzimantija da dođeš na Koravac. kažem ja tiho i osluškujem pritajeno kao noć. Vida kaže da je poludio. Vazduh zvonak kao boca. .A ti. a dolina se pretvara u crno.■'. A ja još nevješt. . Duboka noć.■.Hahaa! Biće joj kao i tebi. Kućice. . što je prigrijao Ilija! Uhvati čovjeka u ulici pa kao na ražnju..Čuješ. Negdje u klisuri ćuče ćuk usamljeno. Podne je. Veče. kažeš i sama mi padaš u krilo. Mama je bolesna. Ivanku ne viđam. Noć utišala. Minda.zvoni dozivanje i vriska. kažeš.S Antom Stipinim..Oblizuj se ti kao mačak oko džigerice! Tu ne zabode šape. . . . Zaćutaše. grudi kao praljci! I tvoje su nekad iste bile. . .Znaš li s kim sam je neki dan vidjela? . đavo će te odftij«ti! jAko* leš o tom da pričaš. Šta li radi ovo Ivanka? mislim ja i pušim lulu.Sve kažeš: sutra. a ti udi u krčmu! : 67 . kažu.Grlice. i odloži motike u šupu. Mir. Ulicom prolazi Doma. . Minda. Minda? . sjećaš li se one noći u ogradi? Ih. I zaručila se. Negdje leži širok uzdah. ' UUUU! . Rušim kamenje niz brdo i vičem iz sveg glasa. pjevaju kaplje po mom krovu i uspavljuju me. S kim? . -kaže on. . Grlica dolazi u nas. početnik. Pričaju mi priču o Grozdanu i Grozdani. Predveče sjedim na stijeni sve dok sunoća.Dođi u gaj.kaže Minda. Očekuje kišu.Heej! Uuuu! . ■■■ .Ih. . .. Ni daška vjetra u lišću. šuplje džinovo oko. ■ ■'''■■■■ . Yida razgovara s Mindom Ženskarom. razasute po kotlini. : . Na Koravcu vrhovi jablanova miruju u visinama. Poslije do u kasnu noć hodam po dvorištu.. XXII. Već nekoliko dana da nije koze valjano nabrstila. sutra.' ". Mrk i crn oblak nad kotlinom. Toranj se nadvio nad selo. Ja sam napeto uho u dubokoj noći. Grlice! Nasjeći ću ti Bari košćelo-vine. Stojane. Sunce odskočilo. Duboka noć. ulazi u krčmu.Mnogo prije posljednjih dana.Grudi joj strše kao praljci. . ideš li na rijeku? '' . Joj. Bistrina se smije u vaz-duhu.Sam te je đavo vukao.Svaku večer sjedim na stijeni i gledam u dolinu. A ja ti šapćem na uho i ti daješ sve. Već nekoliko dana ne idem na Koravac. a poslije ludo orgecanje po krčmi.Minda! . Leš-karim pod vrbama. Bumbar zvrnda negdje u tišini. Krass--krass-krasss. Noć.Ne idem. 68 Dođi. a ja pred Galaminu krčmu. ulazi! I Minda ulazi u krčmu. Vida priđe prozoru: . . Bog me posmatra odnekud iz tame svojim pro-dirnim pogledom. Pričaju mi olG_rozdaninu kikotik Ujutru sva~kotltna~amivena.•■ • u .

Dođi na izvor! I Grlica ustaje i cijeloga je puta zamišljena. . a ja pričam. kaže njezin smiješak kroz poluzatvorene oči. Ja prestajem.Sutra ću ti pričati šta je rekao Zmijski Car. I tako se oni voljeli. a ja u gaj. moga susjeda.Hoćeš li mi pjevati. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan. a Grlica sluša bez daha.niču i žrvanj pod dubom u dvorištu. najljepšeg momka u selu. veliku kamenu posudu za kiš. Grozdan i Grozdana. I tako jednog dana. a Grozdana je pristala da se potajno sastane sa Grozdanom.Ti to sve izmišljaš. dok pada sumrak i večernje sjene liježu pod brijestove u gaju. sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim da zaboravim na tugu svoju. Ja joj se primičem. i čezne za njom. urešen cvjetovima.Budim se kasno. . Grozdano. Kotlina utišaje. 71 ~3 . tek da nešto rečem. Grlice. svake tuge i bolesti. ja znam: ti voliš Grozdana. . da si kćerka 1 crnog vraga i samog vukodlaka. Grlica zatvara oči i sva se predaje. a kada bi ko od njih umro. Grlice? Da.Evo granja. i još više. Govori nešto nerazumljivo i sva cepti kao preplašeno tiče.. lijepa djevojko. grud ti je mala i jedra.Grozdano. a ja tugujem. jednu njivu pred kućom. jednu od onih što se i dan-danas bijele dolje na Radešu. Na klancu je grlim. Cvrčci vriju u lišću. . Igle prestaju zvonc-kati. a nazivao se Bogumilima. Grlica dolazi. Poslije ustajemo zbunjeni. Ja je čvrsto uzimam u naručje.Grlice. a ona otvara oči i neki nasmijani sjaj gori u njima. zar ti ne znaš ko je to Grozdan i Grozdana? . Poljupci joj prže kao žerava.Grlice.To su vječiti ljubavnici.pitam ja. . a ona. Zore vinogradi.A sada. Tako je govorila vračara Domulja. Vrućina se razmahuje. . Je li? O. a ja uzalud sviram na moje dvojnice. a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. Grozdam. A onaj najveći stećak.kažem ja.Grozdano. Bara brsti. Samo ne može danas. Najbolje se bacao kamena s ramena. pogrešno plete čarapu. a ona šapće: . Tišina miruje. . Ne boji me se više. . pjevače mi. Siječem brstovinu. svira samo njoj.Grlice. Grlica plete čarapu. Udarci kosora odliježu kotlinom. Grozdano. a knez Trpimir ni da čuje za to. što najdalje baca kamena s ramena i nikad se prazan ne vraća iz lova. Hoću li je poljubiti? Grlica zatvara oči i sva strepi podatno. ljepa djevojko. . I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana. hoće li se oni zauvijek voljeti. 69"G'Mjr Otkopčavam joj jeleče i šapćem na uho: . ili ti kneževski ponos ne da da ljubiš sirotana Grozdana? . Čujem kako nam biju srca. a 7) o ^i . Pričam dugo o životu u gradu i Grlica mi ništa ne vjeruje.Što si tako tužna? Reci baki da te izliječi! Jer ja liječim od svakog uroka. davno živio je u ovim stranama jedan narod. Sjedamo pod brijest i slušamo dreku crvčaka. Grlica će čuti udarce.Grlice. Grlice! :• Ona se samo smiješi. otvori oči! Hoću da ih vidim! . j . a ja samujem. . Poslije kmekeće Bara. Ozrene.Dobar dan. mislim ja.o. Grlim je. a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu. to je nadgrobni nišan kneza Trpimira. jesi li srca kamena. O lijepa Grozdano. Bili su to dobri ljudi. uveo bih te u moju kuću i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog. Grozdan i Grozdana. ti me se više ne bojiš. Tijela nam gore kao smola u gaju. Tako ja pričam. lijepa djevojko! . . Domulja pode u kuću kneza Trpimira i zateče Grozdanu gdje tuguje u bašti pod smokvom. Bio je siromah. ne. . .kaže ona i smije se posti-đeno. . pa će doći u gaj! Granje pada i pokriva zemlju.reče joj vračara Domulja. svisnuću od želje za tobom! I vračara Domulja slušala je dugo ovu tužnu pjesmu.svirao je on . čim vračara upita za savjet Zmijskoga Cara i napravi čini. i pogledala u čini i saznala sve.Lijepa Grozdano. Krvava sunčana zraka pari mi oči. prolaze opojna proljeća i site jeseni. Majka joj je još bolesna. Imao je staru majku.A je li. vrijeme je da idemo kući. a ona plamti.Cvjetaju ljubice. . Neka odliježu. Hoćeš li da ti pričam 0 njima? Sjedi do mene i slušaj! I ja pričam: Davno. Omamljena je. čak na drugoj strani sela. .kažem ja. Smola miriše u pritajenoj tišini. lijepa djevojko. sva zbunjena.

Koju Matiju? '■"''' .a ona te zbaci sa sebe kao vreću. Ne vidi se ni prst pred očima. Knez Trpimir umre od tuge za svojom kćerkom. Vinogradi zriju..Mari? Idi. (furjb glavarov stajao je na litici i zlobno nam se kezio.reče joj Zmijski Car. Živim nepomućeno i hvatam ribu sa čiča-Krnjom. vračaro Domuljo! Ti si spasla moje prve junake. budalo! ■. a lišće plane pa opane. Poskakaše u vodu pa. . Iziđe. . Danju bezizlazna mlitavost. ha. onu dugačku. Zmijski Car pozva vračaru Domulju i reče joj: . da se malo zagrijem na suncu.A. A kada junaci ozdraviše. Zaću-tali smo. Poznam. .. u loncu od ilovače. a ja na rijeku. Sutradan Grlica dolazi na izvor. a ja na pijesak. ne. " ov ° ~ Hoću.pitam ja.. a neko iz kuće. dopuštaju. . a u našeg Pute krvave oči. . Noći mlake i pijane. a virovi daleko.Gonite ih na rijeku. sve dok joj ne dodija studen.Poznaješ li ti Matiju Petljanovu. ' Kroz otvor haljine vidio sam joj ružičastu grud. . > .. a tvoji ljubavnici neka se ljube vječno. sva u mom naručju. Zapeo kao nijem. . 72 r Žege ispržile zemlju. Rijeka mi blješti u očima. što si ostavila Grozdana? . A nje stid.Gledao sam kroz šuplju medvjedu glavu u utrobu vukodlakovu i sve sam saznao. sa svim ljudskim slabostima i slastima.-Ostali zagrajaše. dok se ne ču smijeh pa glasan razgovor. sve plićakom.Mene u Giljanima pozna svaka djevojka.kažem ja i smijem se. Ljudi. Grozdano. ■^ Grozdano.Ozrene.Čuj me. . Čuh tihe i brze korake. Ja ostadoh sam na pijesku. I odmah pobježe. . Hvata me san.pita ona. kažem joj ja. U brdima zavlada žed i bezvodica. Andro. pa kada upravo misliš . yojvodu Ljuticu i junaka Poskoka. . . a Matija ravno k meni.I tako vračara Domulja ode Zmijskom Caru.Šta ćeš ti ovdje? . . Pojila zasušila. Matija! . za tri gluha doba. idi s pijeska. postadoše nevidljivi svakom u selu osim vračari Domulji. . A vi pustite da vam blago skapava. Ležim na pijesku podno kolibe. znam što si došla.. a plave oči nasmijane. On ode svojoj djevojci. zavodne. a dvore ih tanke prisojkinje i ljuto cvile nad njima da mi se srce cijepa od žalosti. sva pocrvenje pa poblijedi. . To reče i nestade ga. pošao ja preklani sa Jerkom. ot-plivaše niz tok.^ ~XXIII. Eno ih sada izdišu u dvorani.Grozdan nevjera. Ništa ti ne koristi ako mi ne izliječiš mog prvog vojvodu cmostrika Ljuticu i junaka Poskoka. . istoga časa.Ne može se preko tuđih irada. Pas zalaja.šapnu Jerko pa se izgubi dolje u njivama. Noć tamna. . Seoski momci provode praznik na kupanju: liježu na pijesak podno mene i razgovaraju o djevojkama. daleko. Idi! Studena je voda. pa ih odnese Zmijskom Caru da njima liječi svoje junake. pa voda na Koravcu curi kao s lista. a ja i Jerko privukli se pojatama. ■ . Najednom odskoči iz mog krila. ^p sva preplanula od sunca.Pa hodi. Grlica. Kokoši vrataju. Zemlja popucala od žeđi.Onu ispod borova. što spavaš sam na pijesku? Ustani i pođi sa mnom u moju skrivenu kolibu! . . daleko. Grlica naslonila glavu na moje rame pa sluša. ode mu pravo u njegove dvore.Znate li koga sam neki dan vidio dolje pod Brijestovima? Maru Lekića^ Obukla neku dugačku košulju do članaka pa se bućka u vodi. Čudne su vam te planinke! Jedre i snažne. Nasta urnebesan smijeh i vika.Eh. a košulja joj se pripila uz tijelo. a treći nastavi: 73. nasmija mi se i nestade je u vrbama. smetenjaci Božiji! Pocrkaše vam od žeđi.A što bi joj ti? „.A ti stojiš kao slijepac. pa na Koravcu otimačina o vodu. a neki glasovi pridolaze uz vodu. a blago se gura i tuče rogovima oko korita. a Grozdan i Grozdana.viče Svrzimantija. * . Zadobili su krvave rane u borbi sa cijelom četom blavora Kuse. pošao prvi put djevojkama.kaže ona. . a ja pričam: . Hučka šumi u stijenama. vrišteći i udarajući obijesno nogama o bujicu. grij se! Ko ti brani. Grozdana se naže nada me. . Zubi joj bijeli. . molim te! -kaže ona.evo je! .O. .šapće Grozdana. kao da ga gledam. krhka kao trska.reče drugi glas. čini ti se sve. Nisam ga ostavila. Samo se okrenu. a ja ni bijele ni crne. . I vračara Domulja ode po trave čudotvorne i ljekovite i kuha ih za tri crne noći.E. pa kao gola. a majka Grozdanova isplaka očinji vid za jedincem Grozdanom. !! . obilazi sela i vara djevojke.Vračaro Domuljo.

Koliba je malena i sva zarasla u bršljan. .To je od sunca. Svrzimantija me dozva k sebi.kažem ja. iskrivi šiju.Sad će početi.. . pa nikoga ne vidim. nape i puče u krčmi. '"..Hajde. Spremam se u lov. <:. Kako li prije ne vidjeh ovu kolibu! Čudim se ja. Koliba sva plava. diže se. al' je naći neće.Ja? Po te. Gucnu i on. Oplakujući mog sina Ivana. . juče dođe onaj zelembać. . živ ti bio majci.'. samo se čuje teško deda-Škembino disanje.! . A kada dođe do onoga mjesta: Traže Maru.•■ Ulazimo.. Svrzimantija ne dozvoljava da se otpočne bez tebe.mislim ja i mi skrećemo na Koravac. Ja ustajem. .Danas treba da pane odluka. a Minda izdiže. zabranjeno je loviti ribu bez dozvole. tvoje je tijelo ružičasto. Jest. Minda.nasmija se podrugljivo čiča-Krnjo i mi za-gazismo u vodu. Kao da tanka pila prolazi kroz srčiku drveta. a Grozdana smiješi. a ona ga pita: Ko dolazi meni u odaje? ■'■ Ne vidim te.Ozrene! Gdje si ostavio gur? Ooj! . . : ' Krivošija izvije i oteže žalovito. pogađa mi misli. 76 Krivošija je silno uzbuđen. Prinese čašu usnama. Mi očekujemo.. Bože mili čije li bi bile! Minda se sav dao u pjesmu. Bog s tobom. ispusti nekolika visoka i sumorna tona. Okladili se u deset litara. Vlaga.kaže dedo. A kraj vode čarape vunene. t. Hajde! . zavodno se smiješi i sjede mi na krilo. Tišina! Dedo Skembo duboko diše i tare znoj sa čela. Zar zna riba staje dozvola? I stari su naši lovili bez dozvole. ' Traže Maru. pa je ribe uvijek bilo. tvoga mi poštenja! . . nekako tiho i svečano.. .lW ' Kukajući već je oslijepila. ." Kakve dozvole. Minda je probao glas. . Voda tekla kroz luge zelene. Nešto sočno i muškaračko ima u njegovom glasu.kažem ja. On se izmače na kraj stola.. U toj pozi odjeknu visok i snažan glas. Ko kad je Bog daje. .Znaš.. . . ' . a strehe popadale i da mu se preudala ljuba.kaže Minda prigušeno. . A kraj vode. kažem ja opet njemu. pa mi kaže: "Čiča. moj zelembaću! . a pjevači se ustručavaju ko će prvi da otpočne. "■■'■ ■■'■''■ Očinji sam vid ja isplakala.dovikuje čiča-Krnjo i budi me. kaže. . djeco.. Hehee..-.šapće Grozdana. a ruka mu drhti. Voda tekla. Zablještale mi oči na suncu.. ■ . što nam otvara cijelog Mindu. >. .sreta me Leko na ulici sav procvao od sreće. ali je silno žalovit.' . Svi ćutimo. Leko sjeda za sto do Minde. ciknu i presječe.kaže on.. . Glas mu treperi toplo i osvaja slušaoce. Njegova razrasla figura i ruka zadignuta na šiju ocrtavala se jasno u polutami.E. Glas mu nije topao.Krivošija naplatio smokve. kao i pjesma mu. Majka piše sinu u tamnicu da mu je kula oronula. Uđosmo u krčmu. A kad dođe do onog mjesta gdje ulazi majci u odaje. lugar. Opet gucnu i otpoče: ■■. Ozrene. . .. .. Hladno je kao u trapu. počinjite. Vida sve natopila vodom. Iz tame nas podzravljaše. vonja i prozori pozatvarani.. a koliba ti je sva plava. plaho.:■. . . .. Galama sjedi za tezgom. To ne bila tica kukavica "' ' Nego stara Ivanova majka.Ja ću prvi. zatraži čašu vina i gucnu.A gdje si ti pošao? .Pa jeste li vi poludjeli? Ko će vam na ovoj vrućini sjedjeti u krčmi? Vidiš li da se izgori. 75. pa otpoče: Kuka sinja tica kukavica A na kuli mladoga Ivana. . xxv . poštenja mi! Eh. . Svi smo bili tronuti..Grozdano. plaho! Nije čudo što te djevojke toliko vole.viknu Galama.. ni bujan kao Mindin.Neka samo čeka dok me uhvati. deda-Škembe i Krivošije. iskašlja se. Kroz lugove hitra voda teče svi pomislimo da je Krivošija izgubio okladu..

pa otišao u Vrde..Gledaj Škembu! O. . Samo se pilo. a Galama se truska lijeno i pospano. brate. vidi daje mrtva od radosti. a Galama priđe stolu. Svjež vjetar pirnu i pokrete raspoloženje. A kada Vida otvori prozore: osjen prešao preko krčme..kaže Leko. . ih! . i svi se kucnusmo. ■ Donijela sam. Svi su postali dobri. Medo došo na klanac. udarajući pesnicama o tezgu.Hajd. nego samo vijo oko kule. . .E.■. ' 79■ A mi udarismo još jače.Ti ga još nisi ni vidio. kao na molitvu. haj.Vido. ali hajdemo sad jednu veselu! . . . pa se klimata.Ih. a oko mu zasuzi. Dedo je huktao i podizao teške nožurine. i uhvatismo se u kolo. Minda zapjeva.? Prazan vratila. Govorilo se o pjesmi. jesi me natpjevao.Ko je to . sinko! . a kiša pada i sve se zeleni. gledaj samo Škembu! Pravi medvjed! . ujeda za srce.kaže Minda i zapjeva treskajući nogom i dajući takt: U pohodam' kad si bila.{. Krivošija završi pjesmu kako Ivana niko ne prepoznaje osim psa.. I mi svi prihvaćamo: Haj. .. kao konj. Na može da ti gusla po cijelu noć.. Uđe Vida: . :: Razgovor oživljava.. Kasnije predloži neko da igramo. Nenadano se razliježe lelekanje kao za mrtvacem. : . .. :■■y . a mi bjesomučno mlatimo uz medvjeda dedu. Išao sam četveronoške.E.E.kaže dedo. Jača je od svega na svijetu. 77. napola mrtvi. 78 Pije se.Siromah Bespara! Eno ga još jeca u bašti. kao da ima nešto tako veliko da kaže. ali ovo. pobožni i krotki kao i pokajnici. uz zveku čaša i praznih boca: Privezan za lanac. da vi znate kako je pjevala moja pokojna Jurka! Ih. ne svaljasmo pod stolove. .kaže mračno Svrzimantija.Ni stotine Haralampijevih predika ne bi ovako djelovalo na ljude. Vida ode u kuhinju. A može biti da je bila i duboka noć. u zdravlje pjevača! . Galama ustade iza tezge i postavi piće. . a mi svi mirno.. Neko je urlao u stablima kao da mu đavoli kožu deru. Isuse Bože. . . Leko ga pogleda ispod oka. Krivošija istegli šiju. v Ište koru hljeba Da prismoči meda. Čaše zvone kao lanac.kaže dedo Škembo.Vida zajeca dolje u dnu krčme. a trbuh mu se tresao kao mijeh. Smrkavalo se kad sam napustio krčmu. . Prazan vratila.. izvedi ga! .Bespara. svekrvice. a Svrzimantija mu samo ćutke steže ruku. . bože me oprosti. .. pa jedna u uho. Sto sam donijela. sve dok se. .kaže Leko. .uzdahnu Krivošija. Prazan brzdar donosila. a laka svakidašnjica obnavlja se i treperi. a Svrzimantija je dizao koljena do zuba.. I majka ga po psu prepoznaje. šta vam je pjesma. .Ih. Vrijeme prolazi.kaže Svrzimantija. Svi teško ćutimo. braćo moja! Mi ovako sjedi.■ .Eto. . i od molitve. Bio se razbolio proljetos. grbonja. a Vida jednako jecala. alal ti vjera.jednako uzdiše Krivošija. Jača je. On i ne izlazi iz bašte i kuhinje. . pa zapjevaj. Svrzimantija je držao glavu u rukama. . Krivošija. Ali kad Ivan ispušta majku iz ruku. Vida i Minda sjede za tezgom i pucaju od smijeha. . a muški osjetiše nemir i oboriše glave kao krivci. ■ Šta si donijela? v. Pjesma ostaje u nama kao neka prekaljena uspomena. jer odavno zalajao nije.. Šali nije bilo mjesta. i Minda je pjevao. ..upitah je nehotice. druga mimo uha. haj! ' . Ja sam igrao bijesno. pa bi mu čovjek dao i posljednji zalogaj. priđosmo stolu.vrišti Vida i previja se od smijeha kao u grčevima.Samo ima razlike između pjesme i pjesme. Snažan vjetar zalijetao se sa Mrkulje i povijao me k zemlji. Krivošija je probudio najdublja i najskrivenija osjećanja u njima.Samo neka popije koju pa će odmah prepjevati. što se uopće ne da izreći. Lelee! . kaže Leko.

tako ti. Kuća zatvorena. U lišću zreo ton. Grozdano! Ljubavnici se svađaju. Sve utišalo. Vrućine žegu. Mislila je ne berbu. Grozdano. Uzrelo ljeto miriše na jedru dojku. Ko li se to kikoće? mislim ja i čuh kako Grozdan golica Grozdanu. Grozdovi zabrekli. ■ ■■ •-•. -Znala sam da ćeš doći. Refren me prati sve do Stubline. Ivanka spava. s.Nekud je prošla zmija. Kad me ugleda. a bura zviždi u dudu: Haj. kažem ja. Zatim se trza. O. što ono cijuče u kuhinji? . Otvorih kuhinju. .Vido. Iz kuhinje dopire cijukanje. n 80 81T .kaže on. odloži pero i nasmija se idiotski: .Bespara svira na pero od luka. Sunce zalazi.Varala si i ti mene. Čula sa joj šum. Sjedam pod trsove: neko se kikoće razbludno. a opet se osjeća da su na izmaku. Bože moj! Otkad je samo nisam vidio! .Došla sam samo da te vidim.Zbogom. nasmijano. . . sve sam ja čula. Uskoro će i jesen. pa idem na Koravac. o\ Grozdano! A Grozdana vrišti u lozi i vriska joj ozvanja i pro-siplje se po vinogradima. Čim svrši posao. varao si me cijelo ljeto. ja zapalih lulu ifj . A Mindin refren izletje iz granja i zavrišta: Haj. nabijam teharu duhanom. oče. mislim ja i dalje se vučem uzbrdicom. Varala si me sa mladićem Ozrenom.Hohooo! Ja ovako.Vile tuku staru Čavarušu. Ja ne znam koji mu je vrag. Knjige ti dolaze a ti ih ne otvaraš. a ja sam je napravio.čudim se ja i liježem pred njezina vrata. prijatelju. Skoro će berba. -■•■■■■" \ . a u očima joj treperi nešto nemirno.kažem ja.I sada sam pošao u gaj da siječem kostilovinu. . Pik! 82 . . . Grlice.Pa jest. maše nogama i puše u pero od luka. šapat u lozovu lišću: . a miris loze prospe se kotlinom. Zatim se povraća i gleda me ispitljivo. . . ustaje i bježi preko plota. Nema Bare. Masna i zgrčena prilika sjedi na naćvama. haj. haj! . Kamo ti lov? Kamo ti lov? Sve još isto kao i u doba djetinjstva. A poslije sve utišaje i ja čujem . Kucam na prozor i zovem. jah. haj! Prazan vratila. Poslije joj otkopčavam jelek i milujem grdi.U pola. Ude Leko. Miriše uzavrio sok. . skoro će ohladnjeti. Prazan vratila. Samo se zabrinuo za ki-ridžije. . pa pobježe. ■ ■■■■ ••■ Vinogradi uzreli. Krčma tamna. Sram te bilo. . . Ozrene! Htjela sam samo da te vidim.Kud se ti uvijek skitaš. ali ja volim u selu. . Ovo su posljednji i najstrastveniji trzaji ljeta. on palac u pero pa pijuče.kažem ja.Kad ćete vi otpočeti? pita Vida. pogleda me još jednom. mnogo mislim na te.xxvi. vlažna. .Ti razbludno kikoćeš. učio sam. Gdje li je ovo Ivanka. Podne.Hoćemo li jednu? Daj. Zvoni tupa i obla lupnjava: nabijaju obruče na visoke bačve i masnice. Nad Svrzimantijinom kućom zakikota bura i zaigra u borovima. Grozdano. Otac sjedi na sofi. . Eno kosora u plotini. . pijano. a ja hodam po vinogradima.Otac misli u srijedu.govori Grozdan.rekoh ja i pritvorih vrata. pa poslije neki tičji glasovi.Grožđe je razbludno. razbijajući prste i hvatajući se za stijene. . . Varao si me sa seoskim djevojkama.U pola litre. Grlica sva gori. Smokve tenice užutjele. Vido! T ?: Vida donese karte. Ozrene? . Ona se zamisli.Tako. . Grlica stoji sama pod košćelom. . Na Koravcu puna Pojila bačava. a žute ptice vuge lijeću i dozivlju se po vinogradima.Grozdane. zatvara oči i privija se uza me.kaže on. . Grlica gleda u me. Vida siđe odozgo iz odaje. Dugo sjedimo u hladu. .šapće ona. Vazduh podsjeća na blisku jesen.Je li Ozrene? — Zašto si ti u selu kad si učio škole? .Ima vremena. Zašto mi pališ krv. Puhne mlak vjetar. Idem u gaj. Vodila si ga u našu kolibu. Sjedim u Klinovcu. vise pune meda.kaže ona i smije se. Najednom se trže i zagleda ustranu: . Svraćam kući.Grlice.

eto! Jure zađe u red. Zvrndaju vrtoglave muhe. .■ -i-. pa dohvati mečku.Maro. znojem i užeženim maštom.Vrijete kao mast! . Pod smokvom šaka hlada.XXVII. srdito frču i mašu repovima. Osjećam nečiji pogled na sebi. pa me posmatra. zdravo! .. . a oči mu zapele za Marine grudi. Poslije idem pod smokvu i sjedim. a opanci utegnuti likom. a grožđe zafućka u masnici. Beračice sve u bijelu. Vrisnu. kaže Ivanka i smije se. uzvrištalim kiridžijama.Heej! . a cika se crveno zacereJ^a niz vinogracl i prosu po brežuljcima. Fes mu krvav. Skidam košulju i cijedim je. . Mara diže krošnju na rame.Hohoo! Zdravo. Drumovi vriju konjima. Slabine joj se pokorno uvijaju./:!. i žene se golicavo zakikotaše dolje pod trsovima.. od debelog beza. je li ti vruće? .Hišš! Šta ste navalile. Okrenem se: Grlica zastala u redu. Ivanka? .Ih.kaže nemarno Andre. pa smiri.(. Vazduh se zanjiha. Sve je Bog stvorio. Vazduh vri i podrhtaje. . . . po cio Božiji dan. hii.a cio roj pčela zazuja mu nad glavom.kaže Andre. U trećem redu kikoće Doma i zove Juru da joj izruči sepetnjaču.Hohohoo! Eto. Vrela i žestoka zapara omamljuje ih ispod zapaljenih trsova.Sutra je berba. pritište i sagorijeva obronke i puši se po usijanim brdima. . ako me ne budeš milovao! . a negdje vrisnu kubura.. a Jure joj zavlači svoju žuljavu ruku u njedra i zaduvano krklja. svejedno. Žestina se sama sagorijeva. 83T Podne se primiče. i on naže za njom uz vinograd. Ne gleda gdje sjeda. ko na berbi. baš je pripeklo! Vreo dah poletje i zamre u vinogradu! Sav sam u goloj vodi. pa nisam mogla. tobože da dohvati krošnju. žilavka zabrekne u tebi. 84 Stari Ante skinu svoj upljesnali šal. znojav. pa zasu. Ugrijani konji jure pod punim mijehovima. A Jure.. I sve tako. Nešto nevidljivo poteže Andru.Nisam mogla.Grlice. Gore zapaljene kapine. Grozdano. a grud skoči kao praljak. stenje vrelo i kupi opale jagode. A kad se pritegneš. Andre! . . .■-' . Ja u vinograd. miluj me samo. Razdrta vriska dere kroz zapaljen vazduh hrapavo i obijesno. .Hoćemo li malo u ulicu? .. to ne zna ni sama! Gledaće svakako:da dođe kući.O. govori nešto isprekidano i grca. . a kikot zazvoni bezobrazno i raskalašeno.viknu Andre. a ona vrisnu.■■. . pa ne možeš da ne vrisneš i Mari ne zaviriš u njedra. Oči im plamte i biju vreli damari. Žene zapjevaše. A Grozdana se samo smiješi.A gdje ćeš biti na konaku..Zdravo..O nije. a Ivanka preda me.-v O. prignu se Domi. Idem ulicom. . demonski zasmija. nije . Andrina košulja.':^. Sva crvena i zabrekla. Znoj im se cijedi niz plamena lica.. a ugrijani drumovi ječe pod bijesnim topotom i vrelom omarom. Grozdane! Umrijeću.a sva plamti od žege i stida. miluj. Nijedna djevojka neće imati tako lijep nožić kao ti. Bilo grožđe ili balega. . :r'■. a muškarci zavriskaše. otra znoj s gole lubanje i odahnu: . . Upaljen sok satrvena grožđa golica nosnice.Hahahaa! Andre je stiže i uštinu. a Andre istrese sepet u rpasnicu. . Negdje zveknu bukara. sva ulijepljena maštom.A gdje si ti. . uzima mu ruku i meće je na svoje grudi.'* • t {■■■'h't'>'■ ~ HaJ> haJ! • •. Doma teško diše. Ivanka? Što nisi došla u naš vinograd? . Znoj izjeda tijela i svuda niču povici i dovikivanja: > . pa kao medvjed stade da joj brunda na uho i pali je vrelim dahom.kaže Grozdana. a na suncu vriju moždani.Na berbi. Pozvao me Amidža k sebi.. Skovao sam ti najljepši nožić. visok kao da će se s nekim rvati.Đavo te nosi od mene! . •"■ ' Grko! ' ■■■■'■•■■■ ••:•'•■ .': . gladnice Božije! . vas dvoje tamo! Heheee! Vidimo mi! I smijeh se ponovo razliježe vinogradom.Hej.

Vraćam se na večeru. . Drumom 86 jednako promiče svjetina. vise mijehovi kljuka! Momci ih dohvataju i tresu u badanj. Momak Bića neprestano okreće ražanj.kaže on meni. svađe i prepirke. ipijaju politrice i viču. sve dok ne zađe sunce i svjež vjetar ne siđe s Mrkulje u kotlinu.Šta je tebi noćas. nešto joj vrelo hropi u grudima. . .. a ne u našoj . . Svijet se slegao iz gornjih brda. A Koravac uzvištao i uzvrištao. ručak tukne na mješinu. a Andre poče da zadirkuje žene. ja znam. ' : .kaže dedo Škembo. građani izmiljeli iz Kamen-grada.'•. Tako po cio dan. ' . . ..S darama 63. pa mi se čini da ti glasovi zvone negdje daleko. .. Po vinogradima jednako gore vatre. ' .Čula sam da odlaziš nekim djevojkama.O. __ Zagrije i staro.Ništa se ne vidi.Pritegni desnu praču! ' ' .Mijoo! O. žagor. Ivanka me krši u svom naručju i prži me poljupcima. Mast vonja.kaže Ivanka.zovem ja prigušeno. pohiti domu. . Vida izgubila glavu.Mjerite dare! : . Grlica sva drhti. Ozrene . .Zbogom prijatelji! . Mrak. . mjeri i nadvikuje sve: . Ivanka je omamljena. '.. . ..pitam ja. pa gazi. Lažov jedan. a Svrzimantija poteže duboko iz bukare. a u kari. ' .O.Ivanka. a Galama prima.kažem ja mom stolu i zalazim u ulicu. . vrište kubure i razliježe se pjesma. kao daje dernek na Gorici.Kriva! .Đii! ".Piši.S darama 45. Čujem kako Martin žuri uz 85ulicu.Brrr-tooč! Načas sve utiša. kiri-džije se motaju. Ivko! ■.S darama 48. . . miriše li krevet.Ivanka.Vino je pitkije. Nikola silazi u badanj. A kad padne večer.'■' •. glasovi. zapaljena. Smijeh zvoni. a ona se samo prigušeno smije i grca u poljupcima. . vri u badnjevima. ." :V: "• \ . . a miris pečenice prosiplje se po Koravcu. a vrata se otvaraju.-■ . . -kaže ona i privlači me k sebi.Jesen je blagoslovena. baca košulju sa sebe i liježe do mene.'■. Pjesma odliježe složno i prelazi bregove.■'.' . Poslije.. ne vjeruj im. XXVIII. Mjeračica im žulji ramena. motaju se ljudi. I mi se mirimo. bijesna je žilavka! .■ ••' '-■-■' ': . . Muvaju se konji. a u ruci kog muškarca zaki-koće po koja žena preplašeno i golicavo. vri u ljudima. a ja pratim Grlicu. grči se sva i kada se zamori. A dvojica mjere mijehove. a ja položim glavu na Ivankine grudi.' '"''■''''. a i ladnije. ■ . Mijooo! Sunoćaje se. Sva je usoptana. a za njim se oteže sjena kao za jablanom. . Ivanka. Nemarno zvone zvonca na konjima. Andre stoji kraj vatre crven kao krv. odlazi na širine. pa opet: raspo-djeljuj se i tjeraj redove. Iz vinograda zaluta pokoji glas do pod naš prozor. Dođe vrijeme užini. na kantar obješeni.Tooč! ' ■'•"'' " . pa neki žamor.■■"! .->■■■■ ■■:■ .' Hehee! . otkad nisi bio kod mene! .šapće Ivanka i provlači mi prste kroz kosu. pa opet udri iznova.. '"''"■'■. a otac šalje Martina po večeru..Metnula sam u nj feslidžan da nam miriše. Ivanka? . da iglu nađeš pred krčmom. brundanje. oooj! A domala se prosuše vatre po vinogradima kao o Ivanudne.. Stući ću mu njušku čim ga vidim. .kažem ja Grlici i grlim je u potoku. pa se sve sjatilo pred Galaminu krčmu. akamoli neće mlado. Govori isprekidano. Svuga zvoni smijeh. Poslije ustaje. Sjene se zavlače u kapine. Sva se lomi i nezasitna je.Zaboravio se me. a u Galaminu podrumu pravi mravinjak. Smrkava se.kaže neko pred krčmom.E. Ivanka! ne vjeruj im ništa! To oni sve lažu da nas zavade. Prestrašeni dječiji glas odliježe odozgo iz Krčevine: . To ti je rekao Jure glavarov.Bolje je iz drvena suda. daleko. . pravo slavlje: Vida zažeže karbitušu.

Budim se i odmah mi dolazi na pamet: Prebij mu koje rebro. Zapela mu Grlica za oko. dobar dan. dobro.Nisam znala. Bog s tobom! viče čiča ispred kolibe. Hodam ulicom. . Ozrene.Pa gore vrh Anđine kuće.Vidjela sam danas Juru.dreknuh ja nehotice i stegoh štapinu. Silazim na rijeku. Jure. kuku tebi. hladnije im noću.govori čiča. Lak vjetar miluje me po kosi.Dobro.■ O.. ••■■:. prolazi li često ovuda Jure glavarov? . Sjedim u stijeni vrh kuće na izmaku ljeta i premišljam o minulim mu danima: .Hej. iskrsnu preda me on. U meni je kipjelo. Jesu li ovo tovarili? .■. . Jure hrče kao preklan. nos mu pokrvavi. a udarci mi odgovaraju onekud iz gaja: Neka samo pokuša daje još jednom napastuje! O. Kažu.kažem ja.Što te nema. : 89.Je li. Ja je pokrivam.Prolazi. čiča! I mi razgovaramo o vrućinama. Laku noć! . Ivanka spava u mom naručju..Mnogo si se promijenio. Lišće trešnje crnice treperi plašljivo nad nama.Gdje si ga vidjela? . Otjerali su četvero konja." .Natrag! Razbiću ti lubanju! On podiže pesnicu. . sinko.Treba mi. Što će ti drenovac? . Njegovo glupavo lice oteže se iznenađeno u oporu grimasu. Ja stadoh.kažem ja tobože mirno. Ozrene! Slomićeš mi brvno. o lukavosti ribe i 0 svačemu. Jure glavom. pa je odmah spusti niza se i pode pokorno niz ulicu. . po stoti put preživljavam sukob s njim i sve to življe mašem nogama nad potokom.Hahahaa! Pa bog s tobom. . reci mi pravo. Juče mi kaže Svrzimantija: .Oh. . Cio sam dan mislio na njegove riječi. Upravo pred Bićinom pudarnicom. Siječem veliki drenov štap.odgovara Jure pospano. . Ivanka . Neka neutješna pustoš sjedi u njima i plače. . opustjeli. prošla je berba! Vinogradi požutjeli. . . Lišće šušti i bude se fini šumovi u noći.. Vatra gasne. Smijala se zlobno kao zmija. Hvata se sumrak. Negdje vrisne kubura i jeka zamre u crnoj noći. a ja se hvatam strane. . . dobro.. Sveti mi se ti samo! Ali ja ti kažem: Kuku njemu ako je samo krivo i pogleda! Ivanka se smijela za mnom. Masnica ispražnjena. pazi na Juru glavarova! Prebij mu koje rebro da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije.Zašto? . .:.. Smijeh joj je bio nekud šupalj i zategnut.„.Hej.Ozrene. na zavoju gdje je ulica naj-tješnja. ispružih toljagu i sav bijesan viknuh: . nećeš nikad više okusiti pure! Hahaa! Prostrijeću te nasred vinograda kao pudar Biće Štap je čvorav. ■ . .Jesu. nad mali potok Šušku. pa me može ujesti. glavarov Jure. jesu. prolazi. Kako ne bi prolazio? Ta drum je svačiji. Na Stublini stoji Ivanka. Vatra još samo tinja. . Morao je da skrene prečicom preko Kalačina.-. u meni. Pobjesnio glavarov pas. Liježem na gunj. ■■. Poslije Ivanku savladava umor.. . a ja stišćem toljagu u ruci. oprezno izlazim i hitam u vinograd. . a Ivanka prašte u smijeh: . ta i on je momak.Natrag! Ovuda ne vodi tvoj put! Sav sam drhtao. viknuću mu: Natrag! Natrag. . ••. skotu jedan! Proliću ti tvoj prljavi mozak u vodu! Ali Jure nema.Zaposlen sam mnogo.. već nekoliko dana? .Ćuti! .Dobro.■■ ' XXX. 88 Ako ovuda prođe. Treba samo da ga dohvatim i uspomena mu je osigurana. Nisi više onako dobar 1 nosiš drenovac. Sjedam na brvno povrh čiča-Krnjine kolibe. Uzalud se uzrujavam. .Pa tako. . da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. a oči mu se zapiljiše u me. ■ xxix.kaže Ivanka i zaćuta. Ozrene.87kotlini. .. čiča. Ivanka mi se svetila. pa mi ništa ne kažer .

Sve u grozdovima. vesele se na kapini i gledaju u nas. a domala smo nas dvoje hitali za Barom uz puteljak spram sela. Sami smo. A ja liječim nevidljive modrice i Grozdana se kikoće...Da ti vidim modrice. šir. Bara. Svi su podranili u smokve. Jesen je medena. Rijetko razasute kao krupne. zaboravio sam na čiča-Krnju! Potra-žiću krošnju da mu ponesem grožđa. . Blizina nas opaja. još prije stotinu godina. Sunce bilo odskočilo. krhko šumeći po napola sasušenom lišću. Ozrene.a ona ne odgovara.završi ozbiljno Grlica i poče da vabi Baru sa stijene. Tiho u kući.čuh Grozdanin glas. Što si me prevarila? . Pčela voli jesen. u bijelu i kao motka. Ovo je pred kišu.bukadar. jer ljudi griješe.Kako prešla? . pjevala je: Šukadar . Kažu da je dugačka kao motka A-! i sva u bijelo umotana. „^ . Uvijek ovako huji pred velike kiše. sve! Osjetio sam da je ljeto prošlo i nešto me je bolno taknulo u srce.bukadar! Hahaha! . Ja prasnuh u smijeh. . Bara pred nama ruši stijene.Svejedno. Slušaću kako opada lišće. -Tražim te ima i dva jutra.Pa vidjeli su je. sva bi u komade. . Grozdano! Izliječiću ih svojim poljupcima.Pa rekla je eto "nikadar". . Slušaću svađe i milovanja Grozdana i Grozdane. Svu noć je prepadalo.viknuh i trgoh se od sopstvenog glasa.. 90 91. stala je navrh ove stijene' i. Sam sam u kući.. Lice joj postade bolno.Što se smiješ? Ne valja se smijati kugi.šapćem ja.. . Grlica ugleda kupine i poče ih brati. Tako opusti cijelo selo. Meće glavu na moje rame.govorim ja i otkopčavam joj haljinu.kaže Grlica. tresem lulu o stijenu i gledam niz kotlinu. tiho. . Dođe u kuću i niko je ne vidi kada ude. Podno njega intimno prisoje.A Bara samo zakmeketa i pogleda u nas veselo kao da nam se smije...Znaš li ti. Poslije zatutnji u Mrkulji i počeše se navlačiti oblaci. . O^jzbj^mJje^oJ^Prya jesenja kiša_^p_ušla. . punu žutih i sunčanih sjena. . . zaraslo u krhku tilovinu. .Grlice moja! . uzimam je na ruke i dugo je tješim i milujem.. -: ' XXXI.Grlice. Sva sam u goloj modrici. Poslije sjedimo i gledamo • Hučku. Čuje se kako pčela oblijeće oko žutih grozdova obješenih o tavanicu.^s£ja kotlinu^ kažerr^ ja ijosjećain kako mejispavljuje. podsjeća me na priču iz djetinjstva. .A je li ko vidio tu kugu? \( .Slušaj kako čudno huji Hučka! Kao da zove. Kroz otvor na prozoru moje odaje uvlači se prohladan i vlažan vjetar. .kaže Grlica. Poslije stane nekome vrh glave i mori. Idem na rijeku i sretam Grlicu u ulici. OjSamo još n€^^&Qj Gospode Bože. Poslije se smirujemo i razgovramo. sve sam jutros osjetio.O. Prešla. Grozdano. Zaćutasmo. svakako ću mu ponijeti! .I kada je odlazila.Eno je! da pane. da je preko ove stijene. načičkano sitnim žbunjevima drače kao da su ga ose poklopile. .Šukadar . .. Grozdan se opija od tuge za ljetom i tuče me svirepo. koz. . a mi jurimo za njom.okjnBesJ<craj^ri JumJes>eni. Zašto se ne bi smijali? . Bara! Koz. . Ne valja joj se smijati. vrteći se k'o vito. prešla kuga. Grlica zastade i osluhnu: . . Odozdo iz bašte dopre do mene pokoji nerazumljiv glas i sve utiša. Vidim kroz prozor opruženo Pasje Brdo. Nigdje modrice! Svježe tijelo smije se golo i po-hotljivo. Preliva stijene i ruši se dolje podno nas u liticama. . XXXII..: -^■■■•■' Sunce me već prži. a oči suzne.Prevarila si me. Više ovud nikadar.Tražim te cijelo jutro. a ja osjećam kako se nešto napreže u njoj da pukne. idući na stijenu. Obadvoje smo zamišljali kugu. . da zaplače.Nju šalje Bog. To znači da neće više nikad doći. samo još nekoliko dana^ovjp^^djkog^naMPos-ljedn]onT~k1lo1n^pfecT^ce~7esen kotlinom i odnijeti sve ljetne snove. Smiješna mi je izgledala kuga kako se. kažem ja. Sjedjeću sam na stijeni ili negdje u vinogradu. Opet ćutim.Pa tako. * .Grlice! .. O. koz! . crne oči. Izvor ključa. . hoćemo li na izvor? A Grlica okreće Baru i mi silazimo. . kažem.. vrti na stijeni i krešti ove čudne riječi.pitam ja i sjedam je na krilo. kažem ja.. .O.

.Još prekjuče reče mama da idem ovamo. plavim sjenama. Ivanka pjeva. 92 93. šaraju brda finim. 94 . "Oj.Hoćeš li ti. Grlice.Jest.kaže dedo Škembo. Spuštam je do sebe. Čujem na Stublini pjesmu.Grlice! . Ja sjedam do nje i obuhvatam je oko struka. . drhti.O. Eto. pa umro. Tanki.. što je tužna Ivanka! Ne bi je čovjek ni prepoznao. Želio bih još ove posljednje dane da provedem s njom. da ti gledam u oči! Grlica ostavlja pletivo a ja je uzimam u naručje i dugo joj gledam u oči. .Pripremite puške i sačmu! Možemo u ponedjeljak odmah zorom. kasne. a Svrzimantija ćuti mrk kao stijena. Neki kažu da to vjetar pjeva u žbunju.. . Ljubim je.■ ■. da te srce zaboli.A kako pjeva Ozren.Grlice. . .Grlice ostavi pletivo. . zbogom! Zbogom naša milovanja! Hvala ti za svaki zagrljaj i praštam ti prekjučeranju osvetu. Grozdane! .viknuh ja nenadano.kaže ona. Grlice? . . Bistro je kao od zlatnog stakla. Grlice! Ti znaš mnogo pjesama.Otvoren lov! .Zbogom.. Grlice? .Neću. pelin pelinče". Grlica sjedi pod brestićem i pjevuši. Da.O.Grlice. Ustajem i otvaram kanate: sunce zlatno. Momci se žene. Idem na Koravac. Nema nikoga. . . Sva je od nečega staklena. . Ja nisam nikad ni puške ispalio. sišla je jesen u našu kotlinu! Priroda se profinila. . .Zbogom! . Grlice? . o.Ni meni se ne ide. . Grozdana mu meće glavu na svoje grudi i provlači mu prste kroz kosu. Za jednu noć.Otkud ti ovdje.kaže Galama. ali to nije istina. a Svrzimantija.. ne mogu bez tebe. mislim ja.kaže dedo nekud zamišljeno. Ogromne žute mrlje šaraju kotlinu. :. Zato se ovo i zove Ozrenovo Polje. Svrzimantija mrk. Prestajem. mekano. tužno. Majka ga toliko žalila i plakala za njim da se ni u grobu nije mogao da smiri.■::■■ Kad me budu mladu •■ ■.-. Da. ljudi! . a opet tako mekana. Jesen je. "*•■* Moje rosno cvijeće! S Tobom će se moji ■•. bio neki Ozren. . . a ona uzima igle. Čujem gdje neko pjevuši. sunčane vlasi. a dedo zamišljen. ne bi li ti čula udarce. Pomućenog ljetnog žara nestalo u njemu. Tužan je kao da gleda smrti u oči. Svrzimantija? 1 . sav sretan da saopći novost.kažem ja. Treba da vidim Grlicu. Dedo se sjeća mladosti i svoje ženidbe. . pjevače mi. dugačka je.Budim se: mekana i zlatna nit sunca provukla se kroz prozor i igra mi po licu. Bara brsti živicu. ne tuguj.. Moja ga je majka noću slušala kako pjeva. što nisi došla. sjeda podalje od mene i uzima pletivo. . Riječi joj drhte u grlu. I brda su staklena i providna. jedinac u majke. Ne može da plete. . >. mladić. Svati okititi ■'. Svakako će mi pjevati. otvoren je. . samo da bi se umirila. i ne ču mi riječi. Do groba nosili. a ona otvara oči kao iza sna.: • . Samo ne znam cijelu pjesmu. U prirodu je ušao mir. moj stari drug. I vazduh je staklen i providan. Grlice! Pa ti si već prava djevojka. pa me može lako da dozove ako joj ustrebam. umoran i bestrasan mir.O.Pa čula sam od mame.Pa ja sam sve od mame naučila. a ona zatvara oči. krhka. kao. jesen je. Osluškujem. Grlica ustaje i tjera Baru za drugi grm. . Grozdane! Reci mi gdje ćemo se milovati kada opane lišće i zima zavije kao gladna vučica?! A Grozdan ćuti.' ■'■: . .Šta će biti od naše kolibe kada udare kiše i vjetrovi? Reci mi. pjevaj.. .Svuda sam te tražio.-.šapćem. bijeli oblaci plove nad njom. kažem joj. . . jesen je. . Ivanka tužno pjeva: Oj pelin pelinče. Počinje da pjeva pa ne može. sjetih se Ivankine pjesme i nešto me zlosutno steže u grudima za Svrzimantijom. Ivanka. Bože moj. . kažem ja. Jesenji vjetar šušti u živici i cvili kroz žutu kotlinu. Idem preko Ozrenova Polja. XXXIII.Ima još dana i lani smo se o Miholjevu ljetu milovali u našoj kolibi.■■ .Hajde. Bliže sam kući. I sada noću luta ovim poljima i pjeva tužno. 95. hoćeš li mi pjevati? Hoće. samo za jednu noć. a Grozdan i Grozdana sjede u žutom vinogradu. Bestrasna je i sva od jasnih i finih tonova. Sjekao sam najdeblju kostilovu granu. Sjedimo i ćutimo. kažem ja. Vraća se.

zdvojno Svrzimantija. Bojim se ovog teškog mira. Sjedimo sami. ___ Pokušavam da ga tješim. Kaže. mislio sam idući ulicom. samo mene. Dodijalo mi piće. Rekao bi da vjetar pjeva u žbunju: ■. prede zlatne priče po opalom lišću. . I juče smo sjedili u gaju. Pričao sam joj-i kako je mene mamila u svoju kolibu. on ćuti i pije. sa svakom uspomenom.kaže teško.. Ja ćutim. mene ne može. duše mi. umiri se! . A čim je prvi pjetao zapjevao. Vf/-\ . . U Smrči-njacima se prikazuje. . . . izišlo preda nj magare. Dani uzmiču. Bara zakmeketa. Neki ljudi traže spas i u drugim stvarima. . Uvelim lilšćem pokrio . . prošapta brzo: .Grlice. . magarca nestalo pod njim.kažem ja.reče on. to polustvorenje.I Grlica pjeva. ■. Otići ću poslije podne na rijeku. . svraćam na Koravac. Osjetio sam kako Grlica pretrnu od straha. tužan..kaže Grlica sva uzrujana. / mlade loze se povile Našom zelenom odrinom. Jesen utišala. Otpratio sam je sve do u avliju^Na klancu me uhvati čvrsto za ramena i. ... Sunce. Do mene puteve zarneo.. i ja u tren stvorih se pred njim. .Obuljak zviznu kraj njegove glave.Ozrene. .. Devet se puta humak . Sit sa života.. '■• Grlica zaćuta. molim te.Ozrene. Ivanka prođe s burilom vode na leđima..Ozrene. čula sam kako se smije Grozdana. sav cepteći.Kuća mi je pusta kao grob. a ja sam sve promašio. svinjske oči zazvjeraše mu zlobno kao u zvijeri.._Ja sam joj još ljetos pričao kako ona hoda po vinogradima i kako se smije i svađa sa Grozdanom./u .. ..<s./riemoj! Obećaj mi da nećeš! Obećaj! .Grlice! Grlica plače. pokaza glavom na Ivanku. . Jure glavarov ispade pred nas kao da ga neko dobaci. Ostali smo u gaju sve do podne. ~~. Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom.. Začu se brz i zadihan šum. .Neću..Gospode. moj Ozrene. c . Male. . može da spase čovjeka." Bezglavo hodam ulicom i praštam se sa svakim kutom.>. i Grlica je čula kako se kikoće_GTOzdana.. .Ozrene. .. kažem ti. Nešto krhko. čula sam. Večer pada. Muči me neko nejasno i zlosutno predosjećanje. Jedino što zabliješte veseliji trenuci kad sretnem Grlicu. . a ja ne smijem ni da se okrenem.vinogradu. .Juče ja idem ispod Smrčinjaka. mori me silna čamotinja. Jest. sve ide za mnom. ili sunce hvatao u rešeto. Grlica i ne pjeva.. .kažem ja drhtavim glasom i uzimani je u naručje. ^ k po irnenuT ___ Eto. . ne prolazi kraj Srnrcjnjak_a. pa ne znaš ni odakle dolazi. a neko se kikoće_gore_u Rosica. kad se Mate Rosić vraćao iz Soljana. Ali samo ne znam 96 ]<. . . Miholjevo umije i da prevari. Glas joj tanak. «■ 1 on iskapi do dna.. On samo zinu i viknu... Bože moj. otkada nisam vidio čiča-Krnju! . Proljetnim cvijećem procvao. Devet su puta zove Procvale nad našim potokom . majko. ( / mojoj staroj majci .^ . žena. pa nastavi: . Ona samo pjevuši. . providno njiše se vrh nas u vazduhu. /.ako se to sve brzo dogodi. Otac kaže: "Ozrene.Eto. • Otkako. dođe mi da se ubijem. . a on se samo gorko os-mijehnu i odmahnu rukom. Devet su puta laste Savile gnijezda pod našim vajatom. Ali mjesto na rijeku.. Obadvoje drhtimo. skoro ćemo u grad. mekano i čisto. a on uzjahao. Beštija! Ima samp njoj da zahvali za život.Žena. Jednom u'kasnu noć. ' XXXIV. Poslije dugo drži_glavu u rukama a pogled mu na zemlji. U isti mah osjetih drhtave Grličine ruke oko mog vrata i malaksah. I moju je majku jednom neko pratio iz Smrči-njaka. A on kao zrno otište niz polje. umiri se! Malini te. . Devet je puta moj grob . Spremaj se! Treba umaći kišama. sve. tuguješ r" Za svojim sinom Ozrenom. Pred krčmom sami ja i Svrzimantija. a kad pomislim još i na to da će skoro zima i da i ti odlaziš. tresući se od straha.

-reče neko sasvim tiho. Bože moj. Dugo sjedim i premišljam o prošlom ljetu. U njoj je bijes. . Oblaci se sele preko Mrkulje.:>■.• . Ozrene. vlažan. čiča! . . ište hljeba i obuće". moj dragi čiča! Ja odlazim u grad...O zbogom. ■■• >■. Ozrene? . ne idi! .Neću! ..pita Vida. U suhu smo. Sjećaš li se ti ludog raspopa Melentija? Onoga s mise na Gorici? Ono je strašno.E.Poludjela Andina Grlica. Nešto nam opravljaju kuću u gradu. O. Sam sam s mrtvacima. .>. kažu. ' ■■>•• ■■''■'■■ .• . zatvorio ga u pojatu i susjedi mu svezali ruke. Duhana imamo. Hladno mi je u duši.Davi li te jugovina.Hej.■■• . Dim suklja kroz čičinu krvinjaru. .Radije smrt. zbogom pošao. Bože moj. a ja jo§ više.. pa sada priča. Ali je i jugovina dobra.. a njegov rođeni otac. . Nasta stanka.Bog dobro dao! . Barem zaboravim na sve.viče čiča.Nismo.■•. Gore na izvoru kao da zvone litice.mislim ja.Dosta više o tom! .Hoćeš li čašu. On priča.Silovao je u potočini kod Markove Belenzuko-vine.završi jedva čujno. Mi se dižemo. moj Ozrene! . Svrzimantijo! .Dugo ja vučem svoj robijaški lanac i samo smrt može da me riješi njegove lude zveke. . Ostaćemo još nekoliko dana. XXXV ■■.A što bi me davila? Dobro je. mene spopada ova čamotinja. pa zbogom. Ivanka! ■•. '. pa čekamo da se dogotovi. vodi je na dugački zimski san... metnu mi svoju žuljavu ruku na rame i ražalosti se kao sasječen panj. a ja ništa ne shvatam. kažem 99sam sebi i spuštam se k vodi. Jug šušti osamljeno u borovima. Odavna nisam bio kod njega. kao glavar. a glas mu kao iz bunara. Vazduh težak. . Ćutimo.Dobar dan. Sklanjam se za stijenu i palim lulu. prijatelju? . Krto šušti vjetar u granama.Mati mu.E. Bljutavo mi..Pijem ga. Ivanka gleda mirno niz njive. Nešto već za-grobno izbijalo je iz njega.. Sumrak pade. Voda huči za mnom. Nadošla Hučka urla u stijenama. Koraci nani odzvanjaju osamljeno i prate nas u noć.rekoh i nehotice osorno. razumiješ li? Strašno! I on se luđački unese u moje oči. zbogom! I mi se rastajemo. zbogom.Svake jeseni.•. . a ono mene pije.E. Na Koravcu govore: ■ -. Bogumili miruju vječno pod svojim teškim stijenama. a brada mu zadrhti. nariče kao da im je mrtvac u kući. Čiča se nasamovao.viče Svrzimantija za mnom. On opet obori glavu u ruke. Boško Vrle poslao po žandarme.Anda sve čupa kose i bije se šakama u prsa. a opet satanski bjesomučno. ■■■•■' . . . . . Tako govore. . Dan tmuran. ja volim buru kad puše i zapjeva oko kuće: "Hukće bura oko kuće.kaže Ivanka sasvim hladno. kažu. .■•.. Ćuk ćuče osamljeno i zlosutno negdje podno Gorice. Čini mi se da nosim hladnu ribu u lobanji. moja Grozdano. Ivanka. I cio moj život pane na me kao krov kakve trošne i teške kuće. ..A znate li što je poludjela? Silovao je Jure gla-varov. ako se više ne vidimo! .Ozrene! Ostani.■'•■■ '■■ t^>'S. . a ja se sjećam sunčanih ribarenja i dižem se sa stijene pred kolibom. . Nečastivi laje iza nje.. a gore u brdima pokopano je umrlo ljeto.Dobrojutro! Zar niste još otprtljali? . zar je to moguće! . A ja još ne shvatam. Čiča u kolibi kao volšebnik u rupi. /■ • .! ■ ■ . .Bože me oprosti.M-w Dobro jutro. a svi gledaju u me.Sutra će voditi Juru u Kamengrad. Osluhnuh: Grozdan vodi u grob Grozdanu. šta se sve ovo događa! . Najednom čuh zapijevku. . On obori glavu i crno se zamisli. A i riba je bezglavija na jugovini. Idem da se oprostim sa čiča-Krnjom. kada je ostali svijet najveseliji. Istina.kaže čiča.. Grozdana plače. a on korača teško sa oborenim pogledom i tužnom grivom.završi on gorko.kaže Svrzimantija strogo i odlučno. sinko! . Zbogom naša varljiva milovanja! Često ću te se sjetiti i poželjeti tvoj strastveni kikot. da sam barem čiča-Krnjo! kažem ja i penjem se na stećke.E. . XXXVI. mislim.

kaže neko.Znaš šta.kaže tiho Svrzimantija.Hajde.kaže on. a lud i oštar smijeh laje za njom.Grjehota je to. Sjeli smo u Vidinu sobu. Ali ljudski je sud malen za ovakav zločin. .kaže on. i šare su bile sve to tamnije. Bio je Svrzimantija. pritegnuće oni njega! Neće mu više rasti zazubice za djevojkama. Zaželjećemo svemu ugodan san. "" . Poslije ode da natrga šušnja.čujem kako zvrndaju oni bumbari. . . sve sam vidio! Neka crna sjena stade vrh mene. Majka svakog časa ulazi. sva pocijepana i raspletena.Tek u ulici Steže~ me nešto za gušu. Dolje se čuli glasovi pred krčmom. . . a poslije lajao vrh mene.završi on.. . . A poslije me steže neko za srce. . ne bojte se. razboljećeš se ovdje. 102 .kaže on. Prepao si i mene i oca.čuh glas dede Škemba. . Ozrene? Uzećemo rakije pa ćemo u Klinovac pred kolibu. djeco.Ne vraćajte nam ga više u selo. . Juru. dok me ne trže nečiji glas: . sjedio je Svrzimantija kraj mog uzglavlja. . I tako je sve dugo lajao.Kako ih ovo nema? . .I treba da ga osude. .Ima više od pola sata kako su prošli žandarmi. I tada sam vidio sve.Životinja! . i mi sjedosmo pred kolibu.Rekao sam da ti jave kući da ćeš ostati sa mnom.nastavlja Svr^^JCakc) nečujno i svečano__umjre priroda. .Smrt svuda i na svakom mjestu.pita me majka. . ■V<>-'■■-. Ležim u mojoj odaji i tupo gledam u tavanicu. . Trsovi šušte i truni se lišće za nama.Sinoć si vikao.Hajdemo! . kao da će 103 ga derati tamo na onom svijetu. Iskupio se svijet da ga vidi. Kao bumbari. . . u zdravlje! . .Pij i uguši sve u sebi! Budi grob prije groba! To je sudbina svih nas.Dobro.Proslavićemo rastanak u tišini i oprostićemo se s ljetom.Bolje je da smo sami. ■■ ■•'■ .čuli su se glasovi odozdo. . .Gledajte ga. Svrzimantija me stiže u ulici.Sad će provesti onog razbojnika . Ko zna koga će još od nas da ogrije sunce proljetnje. Vidio sam njega. sav smožden i iscrpljen. Boli me za Grlicom i žalim Svrzimantiju. Poslije je on dugo govorio. Osjetio sam nešto hladno na čelu. Hajde sa mnom.kažem ja i osjećam kako pogledi svih leže na meni. Bog će njega~daTčaznT~ Ja i Svrzimantija izidosmo preaTcrcmu.reče neko. gledao sam i ja zatvorenih očiju.Mnogo će ga osuditi. Pili smo teško i ćutali. . 100 101.Šta je tebi.■ -. . . XXXVIII. Jurio sam kao lud do Markove Belenzukovine. I bumbari su zvrndali sve dalje i dalje.Kad će prije. Pij! . Odgovarao mije samo potmuo lavež. XXXVII. Ču se samo kres žandarmskih cokula. Ozrene? . Osjećam tugu koju ću odnijeti skoro u bučne gradove. . .A.Razbojnik! . Ne mislim ni o čemu. Sjećam se Ivankinih milovanja i zahvata me neka tužna praznina. vidio sam kako Grlica juri potokom. zvrndale su mi riječi po sobi. Nasta tajac dolje pred krčmom. Tobože traži nešto. .rekoh.kaže Svrzimantija i stade na prozor. . . Sav je izgreben po licu.Oborio glavu kao pokojnik. . Gadi mi se. Juče sam mnogo pio.Radi ovakvih Bog i šalje krupu. i mi se di-gosmo. Sa glavom u rukama.Vode ga! . . . i mi smo pili. O. Silno su me izmorili ovi posljednji dani.Sve ovo što smo mi izmislili ne valja ni šuplje pare.Ozrene. i sve zamrači. strašna grjehota. čuo sam riječi i probudio se. a dreba_^ajr^im. sav krvav i izgreben po licu.i mi se počesmo opraštati sa prirodom. vino se zacrnilo pred nama. -Hoćeš li izići da ga vidiš? .čuje se nečiji debeo glas. Svitalo je. I ne htijući. Jure je bježao niz njive. pa pobjesnih. Vikao sam na mjestu i bacao kamenje u Jaginu čatrnju. . Treba da ga svezu u svoje lance. Ja sam ležao na hladnoj stijeni čatrnje. i samo čuh oštar i brz krik. kako napastuje Grlicu.Neću. a ja sam pio i tupo posmatrao šare po zidovima i mrlje po stolu.

visi sav modar. . . A ti si on. a Galama se prkrsti i obori glavu. Pjevače o prolaznosti svega i govoriće zaprašenim i pokislim putnicima: "O. kada smo brali kupine u krtolić od jasenove kore. . Slušam pjesmu i srce mi bije jako. Ja sam tvoj Ozren. . . .Ne znam samo zastoje zaključao kad je odlučio da umre. Drhtavom rukom smače mu Galama konopac. je li ovo Grlica! U naručju kao da nosi dijete.Jest. može biti da će moj prijatelj ležati pod ovim dubom. . nosi sasušenu tilovu granu. Daska vrisnu pa prašte na polovici. Sjetite se zagonetnih puteva sudbine. Vrata se nategoše.Vodili je u crkvu i jedva je uveli. . tihe tonove! Eto je sa dna ulice! Gospode. Kaže daje lupao.Neka joj jedini i veliki Bog pomogne! . Na stolu se koče iskrivljena slova. Vrata se otvoriše. Položili smo ga na postelju i izišli. Udosmo i zastadosmo na sobnim vratima. Ozren je umro. Učinilo mu se da ga doziva mrtvac iz prazne kućetine. . Evo je! Gospode.Pohiti! . Grlica. pravo. a majka me pita: . . 106 Ja stojim kao nijem. gospode. Neko govori s majkom dolje u sobi. Fratar ga istjeruje. Ona je.Ja sam te vidjela kad si ga odveo niz luke kraj Hučke. . Juče su je vodili ocu Alojziju. Ulazimo u dvorište.Nema Svrzimantije.kažem ja.kažem ja. . Grlice moja! .Gospode Bože. Prestade da pjeva. Priđoh i ja.kaže Grlica pa se sve to više uznemiruje i steže tilovu granu u naručju. Bože me oprosti. ti si odveo mog malog Isusa! Ti si onaj neznanac stoje odveo mog malog Isusa niz luke kraj Hučke. Ovu je jadikovku pjevušila ona još ljetos. . On će ležati. Kose joj raščupane.Grlice. ispisana na plavoj hartiji: "Sam sam bio cijelog svog vijeka. . Ništa više nisam čuo do samog šapata. a dub će starački šumiti vrh njega i šišriti nad njim svoje oronule ruke. Siromah Svrzimantija! Kada se do godine povratim u ove strane.šapće Galama i jednako se krsti.Neću na Koravac. visi moj dobri prijatelj Svrzimantija. Lice joj se nape u bolnu grimasu.A.Jest.govorim ja tiho i savladavam se. pa zar me ne poznaješ? Ja sam Ozren.zovem ja. sa očima uprtim u užas i saznanje smrti. a u crkvi. .-kaže Galama. Napinjem uho: sad čujem samo iskidane. želim da me sama i sahranite.Treba obiti vrata. Sjećam se. Galama uvuče ruku. njiše se i pjeva jadikovku o malom Isusu. . . Nema ga još od juče. pa mu kuća zaključana. . Galama se opet prekrsti. jer pod mojim granama leži čovjek koji ih je preteško osjećao!" Trza me kreštav glas odozdo sa dna ulice. . nisam ja neznanac. Vrata zaključana. Kao da grabljivica krešti u klisuri. . neznanac.kaže Galama. Ozrene? . Glas joj laje u klanac kao zavijanje bijesna psa. A 104 105. Ja sam tvoj Ozren.Hajdemo! I mi idemo niz ulicu i ćutimo kao osuđenici. a ja ga obuhvatiti i podigoh.kažem ja.. Grlice! .kaže moja majka i nešto reče tiho. Na sred sobe o vjenčanici. saznanje puno čuđenja i razočarenja. . Ona se nenadano trže i spazi me. zaškripaše.Grlice. Svrzimantija se ubio.kažem ja drhtavim glasom.Gdje ćeš. XXXIX Stojim nad Svrzimantijinom kućom i mislim o sinoćnjem snu. Dub tužno šumi. Pred nama zastade ulaz. . a Galama ode u šupu. Čuh jasno kako pomače zavor.Grlice. .htjedoh reći glasno. . Prihvatimo se obadvojica poluge.kaže Galama. potraži polugu u šupi! . a ona samo gleda u vrh duba i laje. Da. sva je pocijepana! Krvave su joj noge i ruke.Idem na stijenu vrh kuće.kažem ja sasvim tiho. Gleda ukočeno. . a on sveudilj laje. . Sve je vrištala na vratima. . sve laje nečastivi iz nje. gospode Bože! . ja ću se pobrinuti za sve. Očito je htjela da se sjeti nečega. Više ne kriješti. Ti si onaj neznanac.Podigni ga! . Ide tiho.Leko ga tražio. ali samo očajan krik zacvili mi u ušima.viče Galama. ukoči se i zakrešta. a oči pomućene. zaprašeni i pokisli prolaznici! Sjetite se nepoznatog što svakog čovjeka u životu čeka.Sanjao sam. Još nikada u životu nisam sanjao tako jasan i strašan san. u potoku. . Najednom sva zadrhta.Galama.Ozrene. a ona se izmiče. Govore o Grlici. ^ (\ /\J . Ustajem pred podne.priča neki ženski glas._____j To je bio taj san.O. . sanjao sam strašan san. Galama zavri.kaže ona i ukočeno gleda u me. Neka mi Haralampije ni mrtvu ne prilazi! Sahranite me pod mojim dubom i neka me se Kri-vošija koji put sjeti svojom tužnom pjesmom! Zbogom ostajte svi! Zbogom Ozrene!" Galama mu priđe. 4^ i mi se rastadosmo. Jest.

. i opet je vino bilo i bolje i jeftinije nego li danas. vodi ga u neznane krajeve: / mali Isus za njim Niz. '"■<■• Ovce čuva Ivan i Ivanka. gospode.ali neka nam zapjeva Krivošija jednu svoju tužnu u naš veliki rastanak. . pode niza stranu. Minda dobro pjeva. .. Moj prijatelj Svrzimantija ide kroz kišu kao uklet vran gavran i samuje u svojoj pustoj kući. ljetnim milovanjima.Svak ima svoju sudbinu. zelene ' Pružile se livade pitome. i mi se zaputismo na Koravac.Minda. . a Galama viče: . XL. . Sita jesen sabrana leži pod krovovima.kaže Leko. cijelo tijelo poče da joj se talasa. .kaže on.Hej. Mir u srcima.kaže neko. šta učini! .' ■ U Ivanke prebijelo lice. ali svaki ima svoju sudbinu. Ulazimo u krčmu.vičem ja. vodi niz luku kraj Hučke. Zatim. A lanac brda oko naše kotline stegao nas u svoju neumoljivu kariku i zadavio nam široki ljetni osmijeh. .Tako je Ozrene! . A riječi se gube niz ulicu.Otac kaže da bi otišli još prije pet dana.viknu Svrzimantija glasno. Ispod vrba.Daj nam litru novoga! . gledajući pravo i ukočeno. na zaprepašćenje svih. a njen glas titra tužno i bolno u ulici i para mi srce. Prikucao mu neke balvane za noge.Cijelo smo ljeto proveli u vinu. pa da se smiruje. A ja i moj prijatelj Svrzimantija liječimo tugu togom i piće pićem. Prolaze dani.kaže Svrzimantija. a mi još ne odlazimo.Čim suton. .Gospode. rosne luke idaše A I bose nožice mu . Moja je kuća pravi Nojev kovčeg. rekoh ja. Pada hladan sumrak.Ovaj Bespara pravi je šišmiš. . .šapćem ja jednako. kiša beskrajna. 108 . žao mi je što vas ostavljam. a vinogradi se tada nisu polivali. prijatelju! . Krivošija! A Krivošija se iskašlja. . pa da ga tražiš cijelu noć. . zapjevaj! . . . . da nam je kuća u gradu opra vijena. pjevala je sada tužaljku o malom Isusu. a Svrzimantija mi ništa ne odgovori. . Beskrajna je magla jesenja na ravnima i bregovima. Ozrene...vičem.Pjevaj. zahvalan jesenji mir. neznanac. > . . pijte! . a Grlica odlazi. . prenio Galama naš sto uvrh krčme i opravio mu noge. A ja mu lupam na prozor i budim ga: . a Krivošija pjeva kako iz vedra neba Bog ubija brata Ivana što obljubi sestricu Ivanku: . Uvijek me podsjeća na nešto neobično. i pjeva. Život teče i liječi teške rane. u vinu ćemo se i oprostiti.Prijatelji.Jest. '" Niz. šta učini od Grlice! . Vino će ove godine biti kao grom. Kao nekada o Ozrenu. a kiša sipi. ne bi ga našao.Pravo imaš. neznanac..Kao mlijeko. Vjetar šušti u kupinama.kažem ja. Popili smo još četiri litra. nevinog U kraje neznane vodaše.Izlazi iz ovog Nojevog kovčega! Poplaviće te kiše jesenje. . 107Gospode. . iskrivi šiju pa zapjeva: Niz zelene vode. Odnekud klicne. . I prpošna mladost tinja: samo na kom posijelu vrisne djevojački kikot u momačkoj ruci i lizne plamen na ognjištu. on počne da luta ulicama i krije se od svakoga. A krčma puna gostiju i poznanika. gospode. Beskrajna je tuga mladih ljudi za svijetlim. A on izlazi i neodlučno stoji na vratima: .vičem ja u sveopćem Zagoru. I Bog zna. Pjevala je kako ga on. zgotoviše se i poslovi. Zlatna vina pred nama.šapćem ja sav obezumljen i ne usuđujem se da je prihvatim. i sije jesenju čamu u duše i seoske krovinjare. pa čvrsto stoji kao ukopan. Bijelo lice kao jarko sunce.Jest.' : 109J Težak mir u krčmi. Bespara klicnu iza neke kapine pa ga opet nestade. I stari su nam tako vjerovali. / bose nožice mu Travica milovaše. I ne gledajući me više. Travica milovaše A on.Ljudi.kaže dedo Škembo. Pravo imaš. Gole i prokisle njive tonu u suton.

Ivanka. Idem povrh Grličine kuće. . Srce mije slomljeno. Hodam stranama tužan i izgubljen.Strašno je neko kukao ulicom. nemam više snage kao prije! Prije sam se. moja rano! Ko li će sad majci zapjevati. . Ivanka. a Krivošijin glas tužno nariče. a iznesoše je svu krvavu.kažem ja. Anda nariče strahovito. To je bio neko drugi.Ozrene. Sami plav. .. Jesenje. . smijao s njim. pust krš. Ivanka! 1 mi se rukujemo. Ležim na drumu povrh Grličine kuće.završi stari čiča i prekrsti se. gleda u stijenu nad vrelom. a poslije zaobišli preko Kalačina i iznijeli je svu razbijenu. Jedva smo je izvadili. Dolazim kasno kući. Stari Čiče sjedi pred kućom.Sirota! Pokoj joj duši! .Jesi li ti ono noćas plakao. Bože moj. Neka ti Bog da sreću! . . Ti si vidio i tako htio. Bacila se s Vražje Litice. Ostavila si jesen u mojoj duši. moj veliki prijatelju.I tako mi gledamo. Mnogo sam se prepala. ko li će sad majku utješiti! Lele meni samohranoj i staroj! Pohitao sam. Ja sam je vidio kad je skočila u ponor. što ležiš tu! . razgovaram s njim i molim mu se. zelene vode. na hiljadu muka. kažem i idem pod Vražju Liticu. viđao sam svuda tvoj dobri osmijeh i misao u dubinama i bio si uvijek dobar. lutajući stranama. sav si pocijepan. viđao sam te u mjesečini i plamenom suncu. Ža-lobno pojanje preplašeno cepti kroz vlažan jesenji dan. Nema više Grlice. sine. sve je prošlo. Gospode. umrla Grlica.Ozrene.Jest. Ozrene. U Ivankinu oku blista suza. -----0. Gospodu. . Sretam Domu na ulici. a ti ne večeraš.Ozrene. . kreštava i prodrta glasa: .Hajde kući! Mnogo ti je zlo. Zlo mi je.Oprosti mi sve što sam ti nažao učinio! .kažem ja.Ozrene. Pisnu seja kao ljuta guja. Tužno i umorno pjeva svelo lišće u meni. Pade Ivan u zelenu travu. Ivanka! Ja se ničega ne sjećam. gospode. . Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuješ^ojGosriode!_______________________ Odozdo niz ulicu pomoli se šarena povorka. pa krešti i maše rukama. -kaže on. Grlice. to ja nisam bio. A ko bi joj i mogao pomoći? Ko bi smio da se zaskoči s brda na oštru liticu? . Malo naniže Čičina krovinjara u mršavom vrtlu. kao dijete s djedom. . Niko ni da se makne.kaže ona . s velikim gospodom.kaže Ivanka i gleda me začuđeno. svu uplakanu. To ja sigurno nisam bio. umrla si sa našim velikim ljetom! Otišla si s njim tamo u neznane krajeve. mislim ja.Hvala ti što si me probudila.kažem ja sasvim tiho. . i ptice. moj Gospode. što ti je ona zgriješila da je kazniš takom smrću! Hoću da vidim Grličinu smrt. i cijela je povorka neka divlja bolna žrtva njemu. Mi se okupili pa gledamo. . gdje njegov dah udahnjuje novi život svakom ko ga je spoznao. svi 11prestravljeni.govori Ivanka. Svu je izubijanu i mrtvu donijeli kući. Bacila se u ponor. Večera ti se hladi. . Otvaram oči: Ivanka stoji vrh mene. Evo. .kažem ja. svu u bjelini. 10 . za mila Boga.Gospode.O. . XLI . ■ O. zašto je unesreći i diže sa zemlje! Viđao sam te ljetos u srebrnim noćima. i sve je prazno oko mene. ni mjesta ni oblika. što nema početka ni kraja. kao vučica! Kolika je samo bol majke! Divlja Vražja Litica stoji nad ponorom. tebi je zlo. . . Po njem pade seja uplakana.Ne.A kad htjede seju poljubiti.čujem nečiji glas. a misli rastrgane. -. Jozo Mašin i Mate Lekić sišli. .Zbogom. Zašto mi zagorči ove jesenje dane i ubi mi sreću! 112 Nema više Grlice. .što si tako blijed i umoran? Postelja ti spremljena.Stoji na litici. a sada lutam osamljenim potokom. Ivanka stoji vrh mene. Mrtvi leže Ivan i Ivanka. Bacila se u ponor s Vražje Litice. Strašno je bilo slušati ovo jaukanje ranjena tijela. Ozrene? . Otišla si tamo gdje vječno žive i cvijet. Niz zelene Pružile se livade pitome. i ljudi. Ozrene! . sa odrinom u avliji. Zora blijedi. Ostavila si pustu našu kotlinu i naša najmilija skrovišta. Nose Grlicu! Nose je. Napustili su me i radost i tuga.Hvala ti. XLII. položenu na ljestve.Oj Maro. a ti je nisi ni dotakao. O. a dolje u ambisima huči izvor Hučke i udaranje stupe u Čalinoj mlinici ozvanja jezivo u zvonikom kršu. Ona najednom vrisnu i poleće u ponor. Grom udari u brata Ivana. Niz. a majka me gleda suznim okom: .Jeste.Zbogom. Ne osjećam više ni bol ni tugu.

upilji se svakoj u srce. grlile bi se i stezale međusobno. a lelek iz brda odgovori joj satanskim lajanjem. po travku i po čovjeka. I po svakoga će smrt doći: po mrava i po medvjeda. pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom). Zatvaram oči i osluškujem jesen: krhki šumovi bježe. u čežnji za milovanjem na šiltetu. A on. strašno je pogledati u raku. Sav ispreturan. i saviće gnijezda. u velikoj šumi i u sitnom mravu.Šarac umalo što ne prevali. sa svojim kamenim ćošetima. pa i nasamo. izlomljene sjenke što škrto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. Kad on zapjeva. Otvaram prozorče pod krovom da opet na proljeće nadu svoja ostavljena gnijezda. u hladnoj jeseni. Ovaj svijet. . da te opet uzdigne. uz šarenu prtljagu. Sjećam se lasta i opet se penjem na tavan. 13T Oprostio sam se sa svima. kad opet dođeš u naše strane. sve niže i opojnije. On pronosi sokacima čežnju i ostavlja uzdahe sa sobom. Jutros rano otišli su majka i otac. Daj mu po smrti vječni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji! Amen!" XLIV. slatko i nečujno. Zima vreba negdje za brdima. Naš grad. Stojan će ih otpratiti kroz klance sve do ceste. Gledam na Goricu i opraštam se s Goricom: Košćele.Pričekaj. Sad. pa bi mu pale u naručje. prohujalo kao vihor nepovratne mladosti i odnijelo sve osim lijepih i bolnih uspomena. . a on ih voli sve podjednako. Otvaram prozorče na čardaku i mislim: O proljeće Jsto u srcujnosiš toplujradost. i cvrkut će im odlijegati našim tavanom. a ja silazim i zaključavam vrata. sve će biti kao prije! Samo u mojoj duši mirovaće jedna tužna sjena. On svima pjeva. O. 1 neka joj se vječno smiješi duša u stranama našim! Avaj! Prošlo je sve! Prohujalo je pijano ljeto. razgolićene ruke negdje u konaku. Sve se pritajilo.govorim ja i hitam na stijenu vrh kuće. ponovo će da zazvoni našom kotlinom. Za njim se otrgne mnoga suza i ispruže kradom bijele. Sjetih se molitve što je čuh ljetos od čiča-Krnje: "Veliki Gospode. Opašćemo kao što lišće opada i bićemo zemlja kao i ono. Govorim glasno i hodam po praznim konacima. . Sjedam na stijenu i gledam u žutu kotlinu. . bijel cvijet. napet i omamljen. A tamo. zbogom! ' 114 SEVDALIJINA LJUBAV I. truhne vlaga po sjenovitim baščama. negdje na busenju pod šandudom. na ulaz u tvoje krajeve. i obadvojica ćemo ostaviti našu lijepu Tihaljinu. sjena one koju više neću vidjeti u našim stranama. O. . O.O Gospode. na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune.viče odozdo Stojan. oslabe im noge. odmah ćemo. dođe im malka snaga. Zašto li nam dosudi bol mjesto radosti u životu i dade nam vrijeme kao jedini lijek! Anđa zaleleka strahovito. a poslije će natovariti ostatak.govorile su šapatom djevojke.Tako djevojke uzdišu za njim. a u djevojkama nešto zadrhti. bliješti u podnevnom suncu i reže oštre.Ozrene! Sve je gotovo! . I svilene laste letjeće krozzlatno sunce i kroz modre sutone. I posljednji dan prolazi. i kikot života. . u tvojoj je ruci. Kad on zapjeva sokakom. nastane trka po avlijama i s kikotom se zaustavlja na vratima. I '-----sve će biti kao i prije. vjetar se pritaji u baščama. Stojane! . probudićeš_GTOz^ -----dana i Groždanu iz dugoga sna. Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine.kaže Stojan. Bože. na nebu i u ptičijem gnijezdu. da se opije i splete u grču požude. ili bi ga klele ili blagosiljale! . I opet tužna tišina i Krivošijino pojanje. Pjesma mu najprije zagolica. A Biber poznaje sve djevojke. kikot ' Grozdanin. dahti on pod žegom. i život soči sa dozrijevanjem smokve i odrine. stvorio si nas od zemlje i svi ćemo biti zemlja. Ćute naša skršena srca. da zakikoćeš pa zavrištiš i zagrcaš u njegovu zagrljaju. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. Poslije se penjem na tavan i pre-turam neke stare stvari. ćuti tužna kotlina. a noću se budi da se protegne. kudrave kose i zamagljena oka. Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja mlitavo.Ah. sve to Biber čini očima i pjesmom. a u očima smijeh. sa momkom Stojanom. osjetivši njegov pogled. pjevajte Grlici vječnu pjesmu o ljubavi i 0 našem velikom ljetu! Pjevajte joj o prolaznosti svega. s desne strane Rune. traže skrovišta.

pa se pun. Iša leži zatvorenih očiju. Biberove sređene bašče pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vječite čežnje. neki veličanstven i nečujan smijeh preli sva srca. nečujan i neiskazan ton u . nešto se smije i mami. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi. Odmori se! . pa onako skrštenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice. glas što pada na dušu kao mehlem. pun derta za bez-dano opojnim i nedostižnim. sam pijucka. a srce zadrhti kao preplašeno ptice. Pa. uspravi se usred matice posmatra svoju blještavu i isprekidanu sjenu u vodi. malaksala. u lišću na odrini. a on je spušta pored sebe. bolećivo zapjeva kroz tišinu. djevojački kikot vri-snu sokakom. u besvijest. bjela-sa se vragolasto i neodoljivo. pa kao u nekoj toploj omaglici. zažamori jasno. svjetluca na čašicama. To se smiju prikrivene čari Iše Mrahorove. u trista živih boja. ispod Huma. pločne krovove. tihe i zahvalne. Iša je sama u avliji. pa se opružila po njemu. i zaplaka se tiho. Noć skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah. A ispod smokve. pljusak srebra prašti po povrću i širi unaokolo svježinu punu mirisa i životne halapljivosti. sa Raljevina. Sve se pritaji i zanijemi. njegovu milovanju. zapjevuši on. Zahvaća ga žalba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio. Iša se smiješi sa rukom na razgolićenim grudima. otiče potocima. raste mu kosa na glavi. Vlaga pod ćenarčetom postaje sve toplija. proteže se i poletje sva ka njima. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci. u pjesmi. Jedan uzdah šapnu u cvijetu. metne ruku pod zavraćenu glavu. za-trepti i malaksa. protkiva tamu mjesečina. Iša je natopila cijelu avliju. od čežnje prevelike. mjesec se provlači kroz granje. onako s nogu. Raljevinama. pruža se po ćilimu. tromim i teškim korakom odlazi u maticu. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. ali koji su tu. sa smi116 ješkom na licu. klizi po tijelu i talasa krv. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme. ona je pila tu pjesmu i opijala se. zamorena daha. vreo i golicav. ljepši od svih na svijetu. dok nešto kao bujica ne uzavre. nešto se budi u Biberu. Iša je osluškivala Biberovu pjesmu sa Paljevina.. a u avliji Iše i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini. i s lahkim krikom pade na šilte. i zašaputa u lišću. zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda. A kad se mjesec uzdiže. mili uza nj. Potok se budi. usamljeno: Pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. tužno kao siroče. Pritajena daha i pripijena uz demire. Biberu. Lahak i krt vjetar nenadno se zaletje i zažamori avlijom. a bijela i gola minareta. A Bibir. tiho. Jedan velik. oštri čempresi i zaljubljeni jablanovi. i prkosno. i Iša zatrepti. A on. kao džinovi s djevojkama.Tako djevojke čeznu za Biberom. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivi]e želje.. donose tiha noć mekahan i zanosan glas pjesme. s riječima. prostrla ga po vlažnoj zemlji. Lopata zahvaća vodu iz matice. Ona osjeća kako joj studen dah gmiže uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. talasa grudi. ona ispruži ruke u raskošne daljine. pokorno. razdrljen i zavra-ćenih nogavica. kao da pjeva šapatom sve nešto o Biberu. mezeti i sevdiše pomalo. Samo mirisi svježine i cvijeća kao uzdasi dopirahu čak gore do ćoška Osman--age Mrahora. On se zatalasa. pa cvijeće. Baštovan Fazla. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu providnu košulju od ćereće. otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih želja i pijane podatnosti. noseći dušu nekud u širine. pre-dade se njemu. Zajedno s pjesmom. razliva svjetlo po daljinama i otvara dušu. On nenadno zašuti. pade neka sjeta na bašte i na šum visokog Mrahorova jablana. A u Biberovim baščama. Tiho. koračaju valovitim gradom i odnose sobom priče u čudne volšebne strane. čak tamo pod Vihovićima. zapjeva polugasno: Sadih almu nasred at-mejdana. I ruka priteže grud. a potočić kroz avliju zagunda. uza svu ovu živost. zaleti se potok u 17žamoru. Gledah dragu devet godin'dana. on raste. oživješe sjene. a zatim. na Biberovoj šargiji. smiješe se i bjelasaju pod burun-džuk-haljinom. A otud. širokim zamahom iskapljuje do dna. . razli se glas po tišini nad mahalom i obiđe staračke duše. pognuo se po lopati. a naš grad zasta i preobrazi se u svijetlu njegovu. baca lopatu i odlazi pod smokvu. biserno. težak i neprebolan sevdah. ljuljnu se zanosno i razli po tišini. plahnu je. pa u beskrajnom ritmu crpe vodu. skriveno. a matica zašumje sanjivo. pobožne. Kao da se i on prikrada. šargija protuži. otrže zanosu i sneveseli. kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjećanja. predade se grču medu bijelim i toplim jastucima. Noć pade. da opet bijesnu i zatrepere sa trostrukom snagom. bistro. Iznijela je ćenarče. davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. I dah lišća pritaji se u mahali. izviše se strelovito laste u cvrkutu. i igra se po ćilimu sa bojažljivim sjenkama. i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lišće i priljubi uz njih. pa kao da joj razotkri njezine misli. i podrugljivo se nasmija tišini. a mujezin zapjeva na minaretu. priteže. Bijele kućice. Ibrici zazvoniše na česmi. a mjesec se razli. Sirota Iša ponovo klonu na ćenarče. Tišina sjede u granje i oživješe vrapci i komšijski razgovori. pa se napregne. preliva se po zasađenom povrću.Fazlo! I on se trza. napne dah. i plav se dim zanjiha i izdiže na niske. otima i grca kao jogunast i sladak dječak. priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlače se pod svilenu i providnu haljinu. liječi i opija osjećanja. Bijele ruke Išine poletješe na grudi da umire taj drhtaj. zatalasa i zasta u visinama.kaže Biber tiho i pruži Fazli staklence. bli-ješte pune jezive i neshvatljive čežnje. pa tresući se. tiho. A kad plavi suton pade na mahale.

kliknu. ispruža ruke prema njegovoj pjesmi i da se grči na šiltetu. odnese ga Mrahorovu dvoru: Sama vehne u konaku Ajša: Sa svojim se dertom razgovara. Ona nije osjećala vatru kao prije. nemoćna i opijena. ili da je ostavi. u pravcu mahala. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. nasmiješi se tako blago. i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla: Kad je alma na trganje bila. Biberu bi najednom teško. Fazla prinese mezeluk i rashlađenu ljutu. Ali Biberove ruke nisu mirovale. Napuklim zvrkom kvrcnu kamičak u pendžer. Ona 121je srljala u nešto što nije trebalo da se dogodi. pa na ćilim pod smokvu.Zasta pljusak s lopate. negdje u baš120 čama. jer Iša ne može odoljeti Biberovim pogledima. ali nekako sretno i pokorno.. pa hladuje. naš grad gori u žegama. Kokoši vrataju od vrućine. Ali i to sve prođe kao i proljećno cvijeće. I otada Iša poče da se bori sama sa sobom. i začas . Pustiće ga i u bašču. O. a što je opet bilo neminovno i suđeno. I neki naročiti strah osjeti ona baš noćas. hoću". a u Biberu zabrekta snaga. pijane. Nešto poput razvaljenog zijeva zija i klati se čaršijom. drhtale su joj noge. jer osjeti da nema više ni snage da mu se odupre. od kojih je spopadaše slatka omaglica. i ona se zaplaka. a Iša. Viđaju ga samo do u kasne noći na vratima Os-man-age Mrahora. Zamirale su joj riječi na usnama i spopadala je neka malaksalost. a žene golišave i zažarene. a glas odnese tišina. osjeti strah. svjetla zadrhtaše po našem gradu.ču se odozgo jedva čujno. pa opet za-stenje. a muhe zundaraju po njoj. njegov cik pogodi Išu u srce. Prolaze dani.I Biber se izgubi nekud niz bašče. Cvrćci vrište kao bjesomučni. Mjesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i ćeretao prkosno. a Biber zapjevuši kao preporođen. da pobjegne od nje na svoje Raljevine.nestade svega. Jednog večera Biber pruži cijelo lice kroz vrata. šapče nešto što niko ne smije niti može znati do Iše. I kapidžik je škrinuo. pa onako živ. nego i neku strepnju.Fazlo. Do predzoru šapće Biber kroz odškrinuta vrata. izraste u njemu. Ona navaljuje na stijenje. i. snažno i zanosno kao jablan. i nešto. izdiže Biber. tamo negdje nad Cerni-com. privuče jastuk pod glavu. Biber je bio zakročio jednom nogom preko praga. i u istom času ona se pripi uz demire. i omamljen. Prolaze i plavi sutoni. zadrhta u grudima. sve. djevojke zapaljena oka i oblik bokova. Dani joj prolažahu u groznici. nešto joj zabruja u glavi. zapljusnu Bibera i rasplinu se.glasu zašuti. Fazlo! . Prolaze i noći.Siđi .. Jedina rijeka Runa živo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivača.šapnu on tiho. Iša odškrinu vrata. kad prođe akšamluk. pa da. grozničavu drhtavicu. .. udara o njih i suno-vrace sustiže bujica bujicu. ni tihim šaputanjima. Tako i večeras. podiže ga. moji bijeli dani!" čula je kako pjeva Biber. na doline. promeškolji se. izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme. neka samo on reče! Ona će učiniti sve. . uznese se i razasu po mehkim i pijanim širinama. Matica žamori. koji na juriš osvajaše od poljupca dalje. Prolaze dani dugi i užareni. One nečujno padaju na grad. Sva je drhtala. da se bori sa Biberom. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. po trgovcima. krto. na Raljevine. A Biber zaroni u maticu na Raljevinama. zažamori lišće u smokvi. bunca u bunilu. Pod šundudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane. pa zapjeva. dok ona nije počela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na šapat. i ona je samo molila. I glas zadrhta negdje u visinama. zastenje. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoše oko nje. To se sve dogodi tako nenadno. pirnu svjež vjetar. a ona im se podade. nasmijan. kao da neka pustoš pade na nj. podvrisnu. . u njenoj boji ima nešto nebesko. pune žudnje za milovanjem do besvijesti. nemoćno i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuđenje. negdje u vrhovima stabla. podmlađen. liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne tačkice po robi. Samo. mlake. osjeti vreo poljubac. a mjesec silazi. . U njenom huku ima nešto od pijane žene i vilinskih dozivanja. Naherena i iskrivljena čaršija kunja nemoćno kao obješena. koji nije jasno ni razumjela: "Hoću.Ne zaključavaj kapidžika! .. a žabe preplašene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. nečujno pade u granje. a noći! "Moje noći.Odmah! . Skriven i pritajen šapat ispod šundude šuljao se pod . oprezno. Kao od straha. Moja draga za ljubljenje bila. preko bokova. one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi. ne znajući ni sama šta: da li da je uzme svu. Bašča se sva promijeni. Biber dipi.. matica zastudi i lahka jeza hladovine probudi Bibera. valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. A kad se sjene jablanova otegnu preko Ralje-vine i sunce pozlati nad brdom. Fazla razvodi jarke i natapa patlidžane. i otići će k njemu pod šundudu. ni sama ne zna kako. a sunce prekrilo nebo. 119II. pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne.. u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. dok je Iša Mrahorova onako žedno pružala ruke za njim. kao i prije. sa nekim bolećivim tonom blagosti i očinske ljubavi. rodi se novi život. sluteći nešto i šap-ćući.

da se daje i otima. čak tamo u Bosnu. iznad bašča u mjesečinu. i koji ostaje negdje dolje iza nje. kao što ih je ispružala ljetos za njegovom pjesmom. ukazuju svoje žarko meso. Biber ne ide Iši više sa snagom zaljubljenog jablana u sebi. Kad se naš grad utiša i podne u čvrste sanje. Negdje vrisnu ptica. kao da neki blagorodni oproštaj lebdi nad cijelim gradom. a neki. i Iša je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i mišica savijena oko nje. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više. ne smiju se zvijezde više onako užagreno kao ljetos. Iša se bojažljivo privi uza nj. prošarao se sazrelim drvećem. 1 u Išu ušla neka žalostiva slutnja. Biber opet teško zašuti. ponese u život još jedan bol da ga liječi pjesmom i samovanjem. Jer ja ne mogu. preskoči baštenu ogradu. put zvijezda. Ona je poznavala Bibera. ne mogu. čekajući me sama u konaku. nenadano se diže i nestaje ga medu drvećem. ispruži ih. Do u kasnu noć svjetluca mu cigareta.šapuće Iša molećivo i bespomoćno. Ko zna ko je i kakav je on. Bibere.šapće Iša i bojažljivo se izvija iz njegova zagrljaja. Prolaze noći a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima.Šuti! I Biber se borio sa sobom. prkosni i sočni. Kao da neka nepomična čama pade na nj. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. Biberova milovanja nekako hladna. mine ponoć. pa uinat cijeloj mahali. Iša.. One su sve vidjele. ali bez onog ljetošnjeg žara. Tako cio mjesec. odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. veličanstven i starački miran. nenadano podiže Išu. Dani bistri kao zlatne vode. . samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan leži pod smokvom zelenkom. Ostadoše još samo narovi. Iša ispruži ruke prema Biberu i zajeca. i opašće posljednja. pa mu neka tuga. slatki Bibere. koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru. dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadežna i neutješna pustoš na Raljevine. Zvijezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi. one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. prijateljska. tako sudbonosno. i oni se trgoše. Biber i ne pjeva više. ja se bojim te Bosne. dok on zamišljeno osluškuje žuborenje matice. Ne mogu. I njih će skoro Fazla da pobere. ne daj me! . Iši se činilo kao da je šalju negdje na drugi svijet. Biber više ne pije. smije se i žabori. Biber je šutio. A on je obuhvati mekahno i blago. kao da osluškuje nešto. a čaršija živnula. on tiho. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio. a ona je strepjela kao šibljika. Iša je prigušeno jecala. strah me od tog nepoznatog hadžije. sva umotana u zagrljaj. Iša ispruži ruke za njim. . kao da se prikrada. kao poslije poroda. da je ljulja na krilu i da joj tepa nečujno. pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita. umoran i izblijedio. tuga za prolaznošću. dok cvrčci vrište u vrbama. vascijelom svijetu. Biber se trže. prozebla smokva zelenka. poljubi je.Prose me. a Biber prestao da sevdiše po sokacima. Njega je davila u grlu opora i gorka guka.. Kasno je više. Rijeka Runa. . 122 I tek kad mjesec. bolji je od bekrije Bibera. svileno šumi pod Starom ćuprijom 123i. za nekog hadžiju s bradom i žutim sarukom. pa kao trudna žena počiva tromo i sočno kipi i vri.Bibere.Bibere! 124 . da mu kaže nešto tako važno. ujed. Biber teško zašuti. Nadošla rana jesen. ne polazi za mene! I taj bradati hadžija. Prolaze dani. i Iša je nenadano počela da grca. da se rastavim sa svojim momačkim životom. tako utješljivo i srdačno. . . i pašće prva slana na bašče usnule. došli su neki trgovci iz Bosne . Mnoge ćeš noći proplakati. Mjesec se glasno cerekao. pa ih ostavio strašnim i bradatim hadžijama. A u staklenim i dubokim noćima. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. umiljavajući se oko kamenja. Biberov šapat i toplo milovanje pretvori se u bijes. predavala se milovanju. Naš grad. a Biber luta baščama i nestaje ga u pravcu mahala. Najzad se sve stiša i zamoran šum poleže po širini. tiha i smirena. pada kao sjeta na dušu. III. pa izaziva bol i zamoran smješak. Nećeš biti sretna ako pođeš za me.Iša. pa ne može duže da podnese. pa sve nekako utanjuju. pa nekako bradata i vesela. Naposljetku on reče tiho drhtavim glasom: . ispruži ih sa krikom u slomljenoj duši. steže je snažno.Bibere. gube snagu i klonu. i počeo da je miluje svu.Pa? . a potok kikotao kao da ga neko golica. kao da se rodi mrak u njemu. Baštovan Fazla zamišljeno maše glavom i ispija ljutu. Neki tužan mir kao da šumi u njemu. prolazi kroz mahalske sokake. neka plašljivost divokoze. A Iša. a srce joj se hladi. A zvijezde su išle s mjesecom i smijale se u krošnji šanduda. postaje nemiran.stabla. popucali od snage. sjede na brdo. Plač je tresao i razdirao. a nju prose negdje daleko. Sve je tako pitomo i dobrostivo. kao da joj zakopavaju njezinu živu mladost. Biber se namilovao.

eto. To negdje napolju. U isto vrijeme Biber je sa svojim baštovanom Fa-zlom ispijao ljutu u mehani Štefe Švabice. stari sevdalija. . on silazi sokakom niz Pomovinu. pa ga spopadne teška čama i bol za minulim danima koji su samo u prošlosti tako lijepi i privlačni. bijedom i uplakanom. Nešto raz-valjeno i bez dizgina zijalo je u njemu. nego prosto da pliva kroz tu vrtoglavu omaglicu. Pobijeljeli i vrhovi golih planina. A kroz san. svrha i razvrha svemu. još slade i veselije ljeto.Dragi Fazla. pa poče da navaljuje. kmekeće i trza ga iz sna. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi. ispili smo sve slasti ljeta. Njega je probudio u Adem-agi onaj zlosutni pamrav. da vrišti. Najprije ga opija neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima. koji. Zima. srljalo očajnički. jer je ta slavujeva pjesma u ovom času tako sićušna prema njegovoj teškoj duši. topla i intimna pjesma šarolikih nada. kako on sam kaže. Ne zna se ni zašto je on tu. svijet od slatkog čemera i žalbe za životom. I. hadžijska se brada blaženo otegnu i iskesi kroz prozor kupea treće klase. i oni se kucaju drugarski. eto sad. cereka se. i on bezvoljno pode naprijed. vidi on kako se nad Išom. pokupljena. pa ni on sam sebe ne može da prepozna. podatan. kroz neke daleke konake. tih uz Radobolju. On se više i ne otima slavujevoj pjesmi. drhtav. zato se i prihvaća tako često za čašicu kod Štefice Švabice. da mu liči samo na finu žensku viticu. dugo gleda u plamsanje vatre. I opojni miris te ženske podatnosti je me-hlem-lijek. duboko pod njim i zanijemje. I nenadano se sneveseli. Još jedan dert više. uputi se preko Šetališta put Zahuma. samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi. pod rascvjetalu senabiju jabuku. ima nešto što niko ne može da shvati u mahali. noseći u sebi neki čemer života i bol za minulim ljetom. mraz stegao naš grad da srce puca. Baštovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama. i orgijalo u defu Sofke Ciganke. Uzalud se on s početka otima tom. pa se topilo u dumanu ljute. A taj bezdan ne zna se ni gdje je.odgovara Fazla. uz tiho i bolno cilikanje meka-hne šargije. ni čemu je tu. pa u mrtav pepeo. pjeva: -a Sadih almu nasred at-mjedana. i sve osta duboko. a čini mu se: nije da silazi. Zaborav-ljaćemo ih zimus po mehanama i čekaćemo novo. i sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada kao zaborav negdje dolje po uzbrujalom gradu i nestaje u mlakom i od mirisa pijanom proljetnom sutonu. da oživljuje i plovi nekud u svijet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. vuku se dani puni kiša i prozeble magle. još jedna i još stotine čaša i dertova. čuje žubor vode. polahko. Poslije ta zapletena svakidašnjica opet odnekud izbija kao neka teška besmislica koja mu odnosi život negdje u otužnu provaliju vremena. spusti tamburu pored sebe. bez glasa i života. u pjesmi. koja sad tinjaju u njemu i koja su spremna da svakog časa kao razularena ergela vjetrovito i usplahireno jurnu u bezdan. Svejedno ima nešto u toj pjesmi što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. pali mu krv i pomućuje mu misli.A kroz nekoliko dana. da se ne pusti niz bujicu svojih osjećanja. pa krto kao uzdah truni latice behara i šumom i željom ženske podatnosti uvlači se mirisom u uzburkanu Adem--aginu dušu. ni u čemu je. ludo. pjesmu samohranih. Uzalud zatvara ba-štene pendžere. 125 II Biber. ocu. uzalud se trudi da misli na proljetne poslove koji ga očekuju na njegovu imanju Topalovci. Lagahan vjetar kao djevojačko šepurenje privlači se kroz mehkote mladih vrba. nad kojim treperi . lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. a oko samohrane Bibe-rove kuće pjeva jesenji vjetar pjesmu beskućnika. pa i njemu. prema krčmi Mare Petljanove. osjeća šum lišća i Išin glas. uz plamsanje vatre u starinskom. A Biber izvi glas. kao pokajnica. van grada.. a iz Biberova odžaka raznosi bura dim kao na jagmu. I pred njegovim očima počinje sve da raste. klecava hoda. A nešto sve raste kao bujica oko njih. Tako Adem-aga Mrahor dođe do krčme udovice Mare Petljanove i sjede kraj vrbaka. pamrav kopora u njemu. i začas ga probudio u njemu i pootvarao sve mračne konake njegove duše. . prikrila je cio grad. 126 PAMRAV Kad prvi slavuji zapjevaju u bademima na Pomo-vini. kezi nekakva jareća brada. Adem-agi Mrahoru nešto neiskazano zastruji kroz krv i poremeti mu sve što je smislio i naumio kroz duge zimske noći. pamravu u sebi. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama. počinju da zjaju nekim prohtjevima. širokom odžaku i. Ademagi. sjedjela je uza nj jedna žena. Pusu samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih ko-naka. I Biber se zanosi u tople ljetne noći. Šta je imanje? Šta je kuća. Cio svijet samo je jedan razliven i prijatan uzdah. Duboko povijena u feredžu.Amin! Dabogda! . on je sve na svijetu. I to sve baci mu neku tužnu sjenku na njegovu dušu. mužu i posjedniku.. žena i djeca? To je u ovom času samo jedan do krvi bolan i grčevit 127zagrljaj koji ga drži u životu i ravnoteži da ne odleti. u tinjanje žara.

Bona Mare. sjedi do mene! Tako. i izbavlja je od jata nekih nevidljivih tereta što nalijeću na nj. Nešto se zakocenulo u njemu. kao zagolicani razbludnom pomisli. pa joj je i korak nekad čvršći i bješnji. a kad Adem-aga ne imade više što da baca ispred sebe. podupre je rukom. pa osjeća kako joj grudi dodiruju košulju. Čaše ciknuše. izgubi se u tihoj noći. poče da se diže u Adem-agi. Sve je probuđena želja u tišini. a Ademaga. Čuo se samo jasan i vječiti šum Radobolje kroz tihu noć. pa zapali cigaru. dodiruje mu lice kudravim bičevima kose. protegne mu se snaga pa zabrekne. A kroz tu ruku na Marinim slabinama struji neka neiskazana milina u njegovu nabreklu snagu. bježe u suton srebrnih derdana. Kao daje smrt prošla kroz proljetnu noć i ostavila za sobom žalostan trag. duboko potegne miris iz ruže. nemoj! . Zatim. pomračuje mu svijest i pobješnjuje ga u divljine. a jedan drugi odgovori mu čak odozdo iz Dadića bašče. a tolika je tišina da mu glas neobično iznenađen upada u nju. a stolica vrisnu i pršte. Mara duboko uzdahnu i oču se šum Radobolje.Nemoj! Za mira Boga. pa da prepukne. tako se osjećaše u taj čas. Nema briga. Ožeže ga kao bol i on nenadno pobješnje i poče da krši Marinu snagu. da ga zaguši. T u njoj se nešto probudilo kao uštinut jogunluk. Odnekud izdaleka čini mu se da čuje slavujevu pjesmu.Bježi! Bježi! kažem ti. Tek negdje pred zoru. i ovaj pamrav opet se pojavi odnekud kao zla slutnja. Ta suton je. pa se pritajeno šćućuriše u njima. Stade praska drvenog stola pred njim.govori on poluglasno ispod jabuke. a sto se diže u vazduh i pljusnu posred Radobolje.miris proljeća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. šta mu bi! . kao daje slavuj u plamenu. a ona sva miriše dahom i plodom sočne zemlje u proljeće. 128 ne vidi ih niko. . a zvijezde kao da se primakoše zemlji. još jednu! . Lagahno prevlaci on ružu preko brka. a u širokoj noći zapara jedan bolan krik i izgubi se u visinama. jurišao kao sumanut. oču se kao ljubavno dogovaranje. snagom vala.Jednu ružu.moli ga Mara i umiruje svojim raščupanim viticama kose. i taj val rastao je uporedo sa svakom čašicom rakije. Ali on se nije više javljao. ali on više ne osjeća draž tih vitica. Mare! . sve se pokri plastom smirenja kao tamnom sjenkom.zaleleka Mara. i od te huke on više ne vidi i ne čuje ništa na svijetu. Pa i glas joj topliji nego li obično.Mare. I kao da je neka sila privlači snažnom Adem-agi. hitajući za njom. Mara. i tišina se još jače profini i pritaji. pa kad mu donosi rakiju. Jer Adem-aga mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana. Nešto. snažno ustreptalih i sa vatrenim očima. Začas. Adem-aga. sad nekud podrugljiv i obješenjački. jest. pa mu milo da je vidi blizu sebe. a Mara dipi kao srna i donese mu crvenu ružu kao krv. ni šumorenje Radobolje. nema misli. smrviću i tebe ako mi se ne ukloniš ispred očiju! . vruć vjetar. lomio im i mrsio granje. zadrhtaše jasnije. i njemu se činilo da mu čuje bjesomučnu huku kako se približuje. Adem-aga se hrvao sa vrbama. I od tog dodira nešto joj struji cijelim tijelom. a nešto što mu rakija odnosi dušu i mehku proljetnu noć. Mlada udovica Mara Petljanova brekti u pruživom hodu i titra u lukavom smiješku. griješno i slatko. Svud unaokolo zašumi oko njega. Ona vrisnu i jedva mu umače. Pusto mi je bez tebe. zavrati glavu. sjedjela je uvrh bašče i sa nemirnom zebnjom očekivala šta će učiniti Adem--aga. Boga mi . pa kao da zaleprša srce u Adem-agi. pa nesigurna koraka. Marina haljina bjelasa se kroz bašču. Nenadno kucnu šargija gore u prisoju povrh bašče.šapne Adem-aga tiho. pa im šum biva sve slabiji i tiši. i sve se opet smiri. osveta li. A u njegovu naručju to nije više udovica Mara. pa omakne iz srče. Slavuj zapjeva. pa gori i doziva. raširenih ruku i luđačkih svijetlih očiju. kucnu prigušeno kao šapatom. hee! Crne sjenke sletješe na krošnje stabala. O Adem-aginu dušu objesi se neka pusta praznina.Eh. pa ga ponese neki vileni. pa opet utiša i oču se tih razgovor. . Učas. škripnu zubima. pode put Mare. Ko zna iz kog je ranjenog srca ponikao. I tako Adem-aga počesto zove Maru. i taj drhtaj postaje 129sve vreliji i ukočeniji. kao otkinuto i zalutalo parče oluje.kaže Adem-aga sasvim tiho kao da se boji da ne pobuni svoje pritajene želje u tišini. skrivena pod orahom. pjesmu od plamena. učinilo joj se da kroza san čuje neko bolećivo dozivanje: . 130 . sve se uzbudi i poletje put zvijezda. Adem-aga steže stolicu pored sebe kao da se boji da ga bijes ne odnese. nešto da je vidi. I sve se zapali od tog glasa. bijes li. pa drhti. ni bjelasanje Marine haljine. a ruka mu utonu u podatne Marine slabine. . . I sav taj bijes. i to bjelasanje raz-liva neku slatku zebnju po Adem-aginoj snazi. Izgubiše se oštri obrisi brda.Ajme meni. spotače se o vrbove žile i sa bijesnim jaukom muklo lupi o zemlju. Mara oču prasak i vrisku mladog vrbaka. . A slavuj zapjeva u sočnom vrbaku. I šum Radobolje kao da se opet pritaji.govori on jetko i pjenušavo kao da samim svojim glasom hoće da smrvi sve što mu padne šaka. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. jer i sama Mara pored njega u taj čas izgledala mu je kao bijela koza što se zaskače na nj i ogavno kmekeće. . u Dizdarevu vinogradu. nego nekakav opojan i živ plast plamena što ga upija u se i sagorjeva.

Neki su zastajali začuđeni. i . tog časa na Mrkuši obadvije krenu put Gra-bine. . bolan.. pa udara čivtima.K'o da se ne misli ni vraćati .Voli on njega. Tako jednog jutra. Naposljetku je došlo do toga da se isposvadao sa polovicom komšiluka i sa gotovo cijelom čaršijom. neka kuću pretvore u berbernicu Muje Trklje. Zbog njegove naprašite ćudi prozvali su ga i Hršumom. ljudi. nije još ni proljeće! Šta će nam svijet reći. žalosna ti sam! . pokrenuta hirom nabusitog Hršuma. jedan šiš za prženje kahve i krošnje sa bakrenim posuđem: sahanima. bolan.planu Šaćir-aga i zapjeni od bijesa. pa da on sa svojim Džigitom ode nakraj svijeta gdje ga niko ne poznaje. slabo osvrtali na to: Zabodice su postajale sve češće i žučljivije. baš bi se lijepo proveo. .Ama kakvu Grabinu. pa ne zna sirota za šta bi prije prihvatila. više nego svoju Grabinu.i sve. Na drugom opet tepsije sa santračem. I ona. nosila je cijele bale namještaja i bacala ih nasred avlije. Zavijena u feredžu. Nije samo da jaše. Saćir-agina majka. pa zar mu ni u njegovoj rođenoj kući taj svijet neće dati mira. Na svome vatrenom vrancu. Neka pozovu još i Vej-sil-agu Voljevicu sebi u pomoć. . čeka pored nje da. dok se žene sve u žurbi pripremiše za jmt. a u Šaćir-agi nešto raste kao plima. Čovjek te pita bi li prodao Džigita. Uz pomoć Fatinu spremi se i stara kaduna Aiša. čekala još samo da joj Šaćir-aga osedla staru bedeviju Mrkušu. ona je sjedeći na avlijskoj sofi. ljudi ljudski! . Grabinu! Za Džigita bih dao i ženu. On sav gori. ali nepopravljiva prznica. upade Šaćir-aga u avliju svoga doma kao grom iz vedra neba i. Svijet! Ta on zbog svijeta i napušta šeher. Da Vejsil-aga nešto nije star i viđen čovjek medu ljudima. A on mušterija mom Džigitu! Eh. ćorava u desno oko i kozičava lica. Jednog dana u čaršiji reče mu Vejsil-aga Voljevica: . umotana u šarene ćilime. visili su: škip.Ma šta. Šaćir-aga izađe van sebe. svakakva ti svijeta ima u nas! 132 . Na trećem konju opet. gunđale su sebi nešto pod nos i iznosile namještaj u avliju. Konji su čekali pod tovarima vunenog namještaja. kao ljubav. koja je toliko mirna i ravnodušna da se komšijska djeca. . Nije bilo šale. plah i ograničen. eto. Šaćiraginica. usjed133jelice. naročito u posljednje vrijeme. Raz-bješnje se kao da mu neko Džigitu zabode nož u srce.Šta! Mušterija Dži-džigitu! Eh. nekad veoma poštovane porodice Plavića. koja zbog svoje duboke starosti ne može da uzme učešća u spremanju prtljaga. Ali u čaršiji se. ljudi. plašljiva kao kokošica. zapali svu kuću svojom vikom: . Na ovakvo njegovo držanje mislio je da mu daju neko pravo dobar glas stare. ljudi. a neki opet nasmijani posmatrali su povorku. Šaćir-aga Pla-vić jaše kroz čaršiju. Neobična i šarena povorka krete se kroz grad. sač za pečenje hljeba na ognjištu i saksija za pečenje pite. Ah. ljudi! Pa ja tebi da prodam .iščudava se Šaćir-aga i ne može da shvati toliku drskost Vejsil-age Voljevice.Šta će mu ovoliki prtljag za selo. . Šaćir-aga kroz kratko vrijeme dovede seljake s konjima i natovari prtljag s njima zajedno. baš u rano proljeće. dvije šiljate gvozdene lopate. Malo mu je zar što im je svojim svađama po čaršiji sreću zaustavio. izgubila pamet.Baš si hršum i prznica. đugumima. osim onih prvih sa mekahnim balama. a plašljive glave proviruju u čudu kroz pendžere. jedan veliki bakreni kazan i dva kazandžika. Džigitu. čim im se ukaže prilika. Na jednom konju opet stršila je okrugla sinija i razroki sadžaci. On se ne obzire ni desno ni lijevo. i njegovo bogato imanje Grabina. nego podbada. Šaćir-aga. lenderima i ibricima. a otišao bi i u pasija preskakala. naćve. U čaršiji su poznavali Šaćir-aginu osjetljivost i njegove mahane.Šaćir-aga. Bog s tobom. negdje pred dolazak prve laste. nego ih još muči cijelog života.usudi se žena da mu primijeti molećivo. nije ni da leti. Staru kadunu popeše pred vratima na Mrkušu. provlače ispod njena trbuha uz ciku i kokotanje. kao uinat. sav cepteći od bijesa. a ti odmah kao stršljen. .Mare! O. gotova. Na riječ "svijet". Čeljad se uskomeša. bona Mare! . Neka vidi čaršija kako jaše Šaćir-aga Plavić. kao krila. šalili se s njim i podsmijevali mu se. oštapljene kao dvije kusaste rode. razigrao svoje čelične damare. Cijela čaršija izgleda mu nekako sitnija i trošnija nego obično kada svraća u berbernicu Muje Trklje. himbut za nešestu. Njegove dvije sestre.Spremajte se! Sve spremajte! Vežite prtljag u bale! Odmah idemo u Grabinu. Naposljetku se okončalo i spremanje prtljaga. U njegovoj duši šija ponos. i staru majku. . a opet obuzdava konja da se ne razleti od silne snage i obijesti. Dućani sa ćepencima šćućurili se od straha da ih njegov Džigit ne smrvi. mušterija onom tvom Džigitu. ja sam vala. Sluškinja Fata. Iz Džigita biju vatrene varnice. ponosno zakočio. A Džigit kao da to osjeća. 131DZ1GIT I. sa zajapurenim osmijehom na licu.čudile se komšije. prava junačka pojava. a Hršum sve zaobadaliji. Uz kadunu je i nerazdvojna mačka Zeka. Šaćir-aga je u stvari bio dobar čovjek.

134 Naprijed su išli konji pod tovarima, za njima na primjetnom odstojanju kaduna Aiša, zavijena u feredžu i u žutim, sa crvenim kićankama na kljunovima, ženskim čizmama. Pred njom na unkašu čuvala je njena nerazdvojiva Zeka i uznemireno zvjerala po ulici. Za njima opet išle su dvije Šaćir-agine sestre sa sluškinjom Fatom, sve tri pokrivene žarovima i sa gustim koprenama na licu. Sam Šaćir-aga ostao je još kratko vrijeme u aharu, sedlajući svog Džigita, a zatim je zaključao kapiju, veliki ključ turio za pojas i vinuo se u sedlo Džigitovo. Njegova prkosna pojava promakla je čaršijom, mimoišla njegove i na puškomet pred svima krenula put Grabine. Ta Šaćir--agina Grabina udaljena je od grada svega četiri kilometra neravna konjskog druma. To je i njena prednost i loša strana ujedno. Prednost utoliko ukoliko je bilo lahko žensku čeljad opremiti u nju, a loša strana opet utoliko što je vatrenom Džigitu bio taj put takva igračka da se nije mogao ni da zagrije. Tek kada bi Šaćir-aga išao u udaljenija sela svojim kmetovima, Džigit bi imao prilike da zapjeni od puta i silne udarljivosti. I sada se Saćir-aga zaboravio, pa pustio Džigitu na volju da ide u Borovčevinu. A povorka daleko ostala iza njega. Rano, vlažno proljeće. Drum mokar, a plotine napupile, pa soče pod blagim suncem. Nešto kao nada, kao snaga, napinje grudi, a opet nešto kao tugaljiva omama dohvata se čovjeka i rastužuje ga bezrazložno. Nešto slično do-može se i Šaćir-age, pa zaboravi i na svog Džigita i bi mu žao čaršije, i ljudi, i Trkljine berbernice. Ali u tom času ukaza se njegova kula u Grabini i njegovi vinogradi, i sva tuga iščeze bez traga. Nešto tako srcu priraslo bilo je u toj strani gdje se uzdizala njegova kula. Tu se negdje skriveno smiješilo davno mu djetinjstvo, njegov stari otac, rahmet mu duši, sjedio kraj odžaka i savjetovao ga, vinogradi pod kulom uzdizali mu opet ponos imućna čovjeka i podsjećali ga na dužnosti i brige domaćinove. 135Raštrkani, bijeli oblaci lelujali se pod neobično plavim nebom, a obradovane ptice dozivale se po pučini. Njegovi su daleko izostali iza njega, dok je on razmišljao o Grabini i prošlosti. Upravo u to vrijeme dok se sve ovo događalo, pred niskom i čađavom, potleušicom što su je seljaci nazivali krčmom, sjedio je stari Ante Dronjak i provlačio likove konce kroz istruhljenu oputu. Napleo je toliko lika oko opanaka da su mu izgledali kao dva svračja gnijezda. Sa krovinjare se dizao plav dim i vrapci zamorili u vrbama. Odozdo sa česme čuo se brz šum vode. Ante baci pogled niz drum, široko zinu i pusti neki neobičan glas poput mačora. Džigit je bijesno kresao uz drum, a za njim, čak dolje do Pudarnice, iako već zašao u godine, nazirao je Ante svojim gorštačkim okom kako se miče šarena povorka. - Jes' Šaćir-aga sa svojim, Isusa mi! O, Mande! - Oj' - odaziva se lijeno žena iz krčme. - Evo Šaćir-aginih! Ih, ih, za mila Boga, pa kud ranije! Krčmar Ante Dronjak, Šaćir-agin najsiromašniji kmet, nije nikad bio načisto s tim da li mu je milije da je Šaćir-aga sa svojom porodicom u gradu ili, pak, u Grabini. Istina, kad su oni ovdje, on češće omasti brk pitom i pirjanom, pa i običnije mu je. Ali opet, Šaćir-aga naprasit, pa da Bog učuva. Džigit iskrsnu pod vrbe. - Ante, kahvu! A u Anti nešto poigrava; smije se, i svaki čas ukazuje mu se onaj jedini i pocrnjeli zub u vilici. Šaćir-aga stegao crne i guste obrve, pa se Ante ne usuđuje ni da ga ljudski upita za zdravlje. Dok Šaćir-aga posrka posljednji findžan kahve, žene s konjima minuse šutke kraj krčme. Siđoše još nekoliko koračaja niz drum i odahnuše od puta. Pred njima 136 T se kočila stara Plavića kula, visoka i siva, sa vratima na ćemer i pozatvaranim pendžerima. Šaćir-aga dotrča da skine majku s Mrkuše, otključa kapiju i, bez riječi, vrati se natrag pred krčmu. 'C f II. Prvih dana u žena pune ruke posla. Krečili se zidovi, prali se podovi, tavanice i musandere, mela se avlija i sadilo cvijeće po sofama. A Šaćir-agu spopala samotinja sjedeći pred Antinom krčmom. Da hoće bar da ozeleni, činilo mu se pola bi mu osame nestalo. Tako on sjedi, nenadano se diže i odlazi Džigitu u ahar. - Hej, Džigo, Džigo, Džigiću moj! - tepa mu Šaćir--aga i miluje ga, a on se prosto smije na nj i veselo kopa nogom kao da mu pruža drugarsku ruku. - Hej, Džigo, razgovore moj! Džigit je Šaćir-agi jedini iskreni drug i prijatelj. To nije konj, to je soko, vila. A pametniji je i od kadije što sudi u mešćemi. Kad na Šaćir-agu padne čamotinja i obuzme ga neka nepoznata tuga, on i nehotice pogleda kojoj čaši u dno, onako ispotaje, zavučen u tamni budžak krčme, razbije dert, a zatim izljubi svog Džigita, vine mu se u sedlo, pa poleti kud ga oči vode. Džigit bjesni, rahvani, a Šaćir-agi se čini da leti ispod oblaka, da preskače brda i doline. I tako leti, leti, pa najednom osjeti umor, postane opet obični Šaćir-aga Plavić, i klone u sedlu, zadrijema. A stari prijatelj Džigo to osjeti, uspori hod, primiri se, pa uvije kičmom i drži Šaćir-agu u ravnoteži.

Takav je, eto, Džigit. Naposljetku raspuče i proljeće, izvuče se iz svoje sočne kore, a Šaćir-aga prionu da obrađuje imanje. Po cio dan žene mijese hljebove i vare pirjane u kuhinji, 137a on pred težacima po vinogradima. Čim sa posla, Šaćir--aga u ahar da obiđe Džigita, a zatim pred krčmu. Tako mu prolazi vrijeme. Tako mu izmiču dani nejasnog na-danja i pritajenih borbi u njemu. Iako Šaćir-aga nije kukavica, u posljednje vrijeme čini mu se kao da mu za leđima raste neka zavjera. Neko se zavjerio protiv njega, pa mu ne da mira. Očas mu se neko u krčmi učini sumnjiv, a on počne da ga podozrivo pogleda ispod svojih gustih vjeđa. Poslije upre oči u jedan predmet pa kao prikovan ostane tako po pola sata. Najednom se trgne i osmjehne, pogleda po krčmi i počne da priča 0 Džigitu: - Pasmina je to. Hej, ljudi, nije to šala. Konj od dobre pasmine isto je što i čovjek od dobre porodice, od dobra soja. U svemu ti i svačemu ima razlike. Eto, rečemo ti, Vranac Alage Bijelića. 1 to ti je, brate, dobar konj, ali Džigit je Džigit. Njemu nema premca, pa basta. Seljaci slušaju, mlađi se podsmijevaju kradom, a Šaćir-aga zapao u vatru pa priča: - Sinoć se upravo uvodim u san, a on udara kopitom o dasku u aharu. Čujem kako zvecka sindžirče. Siđem dolje, upalim lampu, a on se osvrte, ugleda me 1 veselo zarza. Ništa mu nije falilo. Htio je samo da me vidi, da ga pomilujem, pa eto ti. Ovo nekoliko pohvalnih riječi upućenih Džigitu razveseljavaju Šaćir-agu, on ostavlja krčmu i sav sretan i smiren, sa sviješću dobrog domaćina, hoda po vinogradima, gleda i nadgleda kako mlade seljanke pod Fa-timinim nadzorom beru trešnje. I žena mu je sišla u vinograd. Plašljivo i kradom pogleda ga ispod oka: "Minulo gaje, hvala Bogu", pomisli i pogleda ga slobodnije. Ali i najprijatniji smiješak bio je u stanju da katkad Šaćir-agu baci u ono nejasno stanje slutnje i podozrenja. Svi su primijetili ovu promjenu na Šaćir-agi, ali niko joj nije znao uzroka, pa ni sam Šaćir-aga. Jed138 nostavno naišlo bi na nj i minulo bi ga. 1 to je sve. Neka pomisao iskrsne u njemu, kao na primjer: "Uginuće ti Džigit", ili: "Nesreća vreba na te". I stvarno ovo je govorio neki glas, samo Šaćir-aga nije bio načisto s tim: da li govori taj glas u njemu samom ili mu šapće odnekud. I što se god dublje zalazilo u ljeto, ovaj zlobni i nevidljivi šapat bivao je sve češći. Kao da se svojom slutnjom navadio na neko veliko zlo. Katkad bi se pričinilo Šaćir-agi da mu se ovaj glas zlobno podsmijeva, pa ga opet hvata u svoje kolo i potpuno vlada njim. On se isprva otimao, trzao, gonio ga, misleći na svoje poslove, Džigita, ili ma što, ali ovaj zlobnik izabrao bi tako strašne zabodice pred kojima se kršio svaki otpor. I ovaj glas, jednog vedrog, ali kobnog dana, dosluti nesreću i po Džigita i po Šaćir-agu i po cijelu njegovu porodicu. Tog dana ovaj glas naročito se nekako okomio na Šaćir-agu sa svojim strašnim zabodicama. A njemu se stislo, spopala ga neka nemoć i očajanje i suzila mu pogled do pod nos, u nešto crno i neizbježno. Nigdje nikog. Samoća. Milovao je Džigita, pa ga i on nekako tužno pogledao kao da predosjeća neku nesreću. I Šaćir--aga prekrati sve sa nekoliko bezvoljnih koraka. Ude u Antinu krčmu, sjede u budžak pa slomljenim teškim glasom zapovjedi: - Onog mog, crnog! Napolju treperi život, igraju se sunčevi zraci i šušte krošnje vrbove, uz dalek šum vode na česmi, sunce se probija kroz crno prozorče, a Šaćir-aga sjedi u vlažnoj i niskoj krovinjari, zavučen u svoj budžak, i ispija crno vino, teški grijeh. Grijeh svoj, svojih predaka ili sotonin. On pije jer ga neka nevidljiva sila tjera na to, sila što je kao kvrga sjela na njegovu dušu, pa mu ne da da sretnim i otvorenim pogledom gleda bijeli svijet. 139Prolazi jutro. Sunce izmiče kroz prozore, a Šaćir--aga jednako teško pije i šuti. Ante je zabrinut, ali nijem i poslušan kao rob. I u Šaćir-aginoj kući doznali su da im sam domaćin sjedi u krčmi, pa im teško kao prema glavi. Šaćiraginica se previla, pa gleda u krilo suznim očima, a sestre mu natmurene tumaraju iz konaka u ko-nak, iz kuhinje u kuhinju, iz avlije u bašču. Kao da očekuju kakva nemila gosta. Jedina mu majka, stara ka-duna Aiša, ništa ne sluti i sjedi sa svojom Zekom u konaku kao zaboravljena. Prolazi i vrijeme ručku, a Ša-ćir-aga ne dolazi kući. Sunce naginje zapadu, a njega jednako nema. Osjeni jablanova otegoše se, a sunčevi zraci se oduljiše i pozlatiše kad on izbi u avliju. Šaćiraginica skoči pred nj. - Snesi mi silah i kuburu! Idem u Polog - kaže Šaćir-aga mrko i teškim glasom, pa, i ne pogledavši je, nesigurna hoda ude Džigitu u ahar. Šaćiraginica, blijeda kao krpa, preklinje ga da ostane: - Ne idi, moj Šaćir-aga, živ mi bio! Sanjala sam ružan san. Ne idi danas u Polog: ima još dana u Boga. Ta kmetovi će i sami doći. A on i ne odgovara. Šuti i sprema konja. Još časak, i Džigitove kopite zakresaše drumom povrh kule, a Šaćiraginica zaplaka. Sestre mu kao dvije nijeme i tužne sevlije ostaše na avliji.

U Polog vode dva puta: jedan preko Meoljine, kraći, peo se krivudavo i strmo, a drugi duži nešto ravniji, vodio je preko Borovčevine. Samo ovaj drugi imao je jednu mahanu: upravo ispod samog sela Borovčevine, što leži na platou, probija se on kroz stijene u duboko presječen divlji goli tjesnac, pun škripova i prerezan suhom potočinom. Strašna i jezivaje to divljina u kojoj glas zvoni kao sa onog svijeta. A Saćir-aga ne bira put. Pustio Džigitu na volju, zaboravio na ovaj svijet, pa juri, leti. Krš ozvanja pod bijesnom Džigitovom kopi140 tom, a stijenje odgovara bijesom, smijehom i lavežom. I baš tu, upravo negdje pred suhu potočinu, Šaćir-aga izvadi kuburu iza pojasa, podvrisnu i opali. U isti tren Džigit se trže, bolno jauknu i posrnu naprijed. Šaćir-agi pretrnu srce. On se povi po njemu. Zanos se u tren rasplinu i užasna pomisao ožeže mu mozak. Jeka od pucnja zagrominja se u kršu i nasta kobna tišina. Džigit opet jeknu. Šaćir-agi kao da puče nešto pred očima, dah mu se nape u grudima i nasta neka divlja borba u njemu, borba prijegora, ponosa i ljubavi. Stvar je bila jasna: Džigitu je zapela noga u škripac i prelomila se u snazi naleta. Džigit ponovo jeknu. Šaćir-agi se za-vrtješe suze i umalo što ne zarida iz sveg glasa. Ali se supreže, poče da mu dršće usna i ruka na kuburi. Džigit ga bolno pogleda i nemoćno obori glavu s teškim uzdahom. Najednom, ne znajući sam što se dogodilo s njim, on leže po svom drugu, pade mu oko vrata i zarida, tresući se sav kao u groznici: - Hej, Džigiću, sirotane moj! Hej, rano moja nepre-bolna! Šta, zar Šaćir-aga Plavić da plače kao žena! ote se on i pogleda po pustoši. Sam. Samo golo stijenje zuri u nj i u sirotog Džigita. - Jest. Oplakao sam i sebe i Džigita - reče on jedva čujno, steže srce, drhtavom rukom poteže kuburu i stade pred Džigita. Dva strašna oka, puna molbe, očaja i bola uperi Džigit na nj. Šaćir-aga ne klonu, naperi. Metnu ruku na oroz i jeknu, jeknu kao ranjen, i omače. Pucanj vrisnu, a on, i ne osvrćući se, naže ka Grabini. Za njim zaurlaše hiljade glasova, cika, smijeh i đavolji kikot krša, a zatim se sve utiša i zinu mrtva i hladna pustoš iz klanca. 141III. Šta je soko ostriženih krila? Šta je čovjek bez oči-njeg vida? Šta je junak bez svijetla oružja? Staje hodža bez bijela saruka, Šaćir-aga bez bijesna Džigita? Šaćir-aga Plavić nije sebe više ubrajao medu žive ljude. On se živ pokopao u svojoj Grabini, ne mareći ni za svijet, ni za svoje bogato imanje. - Ante, onog mog, crnog! Šaćir-aga u vinu traži zaborava. On u vinu sanja 0 Džigitu, prelazi na njemu brda i doline, zapjeva, pa se najednom rastuži i rasplače kao malo dijete. - Isuse moj, šta bi od našeg silnog age! - čudio se Ante. A Šaćir-aga po cio dan u svom tamnom budžaku. U kući žalost kao za pokojnikom, a imanje pusto bez njega. Žene kao sirote idu po vinogradima, zaraslim u travu i korov. Kao da je sve prokleto. Nema više ni straha ni trepeta u kući. Šaćir-aga je bio kao mušica. Nikom ni u oči da pogleda. A opet se niko ne usuđuje da mu šta primijeti, da mu prebaci. Ali ne od straha, nego od žalosti. Došla i berba. Sve cikti od veselja, a Šaćir-aga kao smeten, ne umije ni da kiridžije pogodi. Sišla jesen u kotlinu, tuga maglovita, beskrajna, a Šaćir--aga u budžak, kuća u beznadežnost. Tako prolaze dani. 1 gora počela da opada, a Plavićevi još u Grabini. Žene se zaželjele komšiluka, pa pomriješe od osame i čamotinje. Preklinju Šaćir-agu da se sele u grad, a on samo odmahne rukom, pa u Antinu krčmu. Katkad po cio dan prosjedi sam u konaku, izgubljen i mučaljiv, po cijele sate ide uza sobu, niza sobu, pa se zavali na sećiju i gleda u tavanicu. Nije mu ni lahko. U čaršiji se sigurno već sve saznalo. Ko zna šta se sve tamo ne priča. Zar Šaćir-aga Plavić polomljenih krila da izađe pred one nabodice i ukoljice. I on je sav svoj duman i jad topio 142 u Antinu vinu. Prestao već odavno da govori o Džigitu. Nekad ga je uzdizao iznad cijelog svijeta, bodrio mu ponos i snagu, a sad ga vino uzdiže iznad neke crne provalije savjesti i zlih slutnja, drži ga u kandžama nad tim ponorom, dok se on bori, hrve, savlađuje i pobjeđuje, da poslije pijane borbe druga provalija postane još dublja i crnja. I sve tako. A jednog dana, pijan i raspojasan, Šaćir-aga ude u avliju i zagrmje: - Spremajte se! Odmah se spremajte! Fato, veži prtljag! Hajd' mičite se! Ta niste se skamenile. U ženama nešto zaklikta, ali nove, crne slutnje ugu-šiše ovo kliktanje nenadne radosti, i šutke počeše da se spremaju za put. Ante je domalo doveo brđane sa konjima. Oni su i tako krenuli po brašno u Kamenik, pa onako uzgred, dobro im došlo da potovare Šaćir-agin prtljag. Kroz jedan sat povorka se krenu. Ovog puta Šaćir--aga je išao posljednji, uzbuđen i omamljene svijesti. Nešto razbijeno i očajnički nosio je u sebi put svoga rodnog grada, koji mu sad izgledaše nekako stran i nepristupačan. - Eh, heej! - uzdahnu Šaćir-aga i osloni se na stijenu kod Bijele pudarnice da savije cigaru duhana. I tog časa učini mu se da se sasvim prikuči svojoj tragediji, ugleda joj svu jezovitu nagona i trže se. Htio je da viče, da vraća konje u

Grabinu, ali su mu samo drhtale zgrčene usne i poigravala cigareta u rukama. Eh, da je barem ostao u selu da mu svijet ne gleda sramotu! Tako je Šaćir-aga Plavić došao u svoj šeher. Isprva ostajao u kući. Mučilo ga teško. Muvao se po konacima i noću izlazio u bašču, dok jedne noći ne preskoči kapiju i ne izgubi se u pomrčini. Naposljetku poče i danju da izlazi. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, niko mu i ne spomenu Džigita. Štaviše, ljudi ga sretahu otvorenije 143i prijaznije negoli prije. Kao da su na sve zaboravili. Vejsil-aga Voljevica upitao se čak s njim prijateljski za zdravlje i, onako iz običaja, raspitivao ga o ljetini. Tako Šaćir-aga presta da zazire od čaršije, ali se ipak sve rjeđe vrdao u Trkljinoj berbernici. Po čaršiji se pročulo da se propio. Viđali su ga kako se krije po krčmama na drugoj strani. Kući je dolazio u kasne sate, tiho i nečujno. I dok su svi spavali, zaticao je on svoju ženu, presamićenu kao u kvrgi, kako ga, blijeda i iznurena, čeka u polutami kraj ufitiljene lampe gaznjače. Katkad se pijanom Šaćir-agi činilo da gleda pred sobom nijemu utvaru, a katkad opet najbolje stvorenje na svijetu. Prema tome, nekad bi Šaćir-aga lijegao u dušeke mrk, zlovoljan i zloban kao džin, a nekada bi se opet raznježio i, prolijevajući suze žalosne, milovao svoju Šaćiraginicu. Ne prođe ni pola godine po smrti Džigitovoj, Šaćir--aga prodade Polog. Za Pologom zaredaše druga dobra: mlinica u Omoljci, podvodne bašče u Mekama, njive u Strugama. Osta se na samoj Grabini. Šta! Zar i Grabinu prodati? U njemu nešto prepuče. On sve pregorje i utonu u vino. Nazirao je crnu tačku pred sobom, koja se stalno širila i postajala sve crnja. To je bila šuplja cijev njegove kubure, skrivene duboko za pojasom. To je bila njegova sudbina. U piću poče koješta da mu se pričinjava. Neka crna nevidljiva ruka vukla ga mrtvom Džigitu u škripove podno Borovčevine. Žena mu plakala negdje u daljinama i dozivala ga preko vode. Ljudi hitali pod nekim mrtvacima i domahivali mu. Crni davolić igrao pred njim na stolu i plazio mu jezik. Neko mu sjedao na pleća i upirao mu odozgo u tjeme. I on se trzao iz dubokog pijanstva 144 u praznoj krčmi, dok je napolju u gluhoj, dubokoj noći zviždala bura, ili pljusak šibao po gradu. Jedne kišovite noći jedva ga vino savlada. Naposljetku poče da ga hvata i pušta naizmjence. Šaćir-aga se borio. Približavao se činu svoje odluke. Šta? Zar i Grabinu da proda, pa da tuđin seta po njoj! Zar svoju staru majku pod starost ostaviti bez hljeba u kući! Nikad! Bolje ovako. I Šaćir-aga steže držak od kubure za pojasom. Pijanstvo je raslo kao crno more, ljuljalo ga, pa opet svijest rezalo krvnički, nemilosrdno. I samo ove dvije igre, jednostavne i strahovito snažne. Misli se ste-gle u čvor, a najednom potonu u moru zajedno s njim, da ga opet iznesu na čistac i udare s njim o nešto što je gore od ikakve stijene: o smrt. Šaćir-aga se diže i zatetura prema vratima. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, odlučio je Šaćir-aga stojeći nasred avlije. Svijest mu je bljesnula na mahove, a predmeti rasli pred njim. Zid, što se bjelasao dolje udno avlije pri sijevanju munje, činio mu se nedohvatljiv i visok do neba. On se, onako u polusvijesti, zagledao u kuću. Kao kroz neko daleko sjećanje projuriše ispred njega lica njegove porodice, ali on steže srce i pođe put ahara. Uđe. Mrkuša se plahnu i uzduha. Šaćir-aga osjeti daske pod nogama. Jest. To je Džigitovo mjesto. Jest. Ubio sam Džigita, ubiću i sebe, ponavljao je on. Aharska zapara udari mu u glavu. Svijest mu poče da se kreće oko njega. On se prihvati za dasku od jasala i spopade ga tuga i očaj. Izvadi kuburu. Bolje ovako. Bolje, bolje, Šaćire. A onaj svijet? Džehennem? Pa i dosad sam griješio. Ih, brate moj, pa zar tako? Zar sebi da smrt zadaš? Jest. Sebi smrt, kad nije druge. Bog zna zašto ovo činim. Oprostiće. A kuća, žena, majka, sestre? S kim ostavljaš sve, nesretni Šaćire? Moram. Nije druge. Sve ovo kao da je izgovorio neki glas koji se klatio nad njim i vrijeđao mu moždane. Obuzimala ga neka 145vatra. On prisloni hladnu cijev na sljepoočnicu, i to bi tako nešto obično. On će odapeti, pa - pred Boga. Šta učini, nesretni Šaćire? I opet onaj glas poče da se klati nad njim i da mu vrijeđa moždane. Šaćir-aga se jedva držao za jasle. Nešto ga privlačilo zemlji. Neko mu sjeo na pleća i upirao mu glavu kao da želi da ga zabije u pod ahara. Ruka mu dotače oroz na kuburi. Sad će! Odjeknu tup i potmuo pucanj kao da se nešto surva. Mrkuša se trže. I Saćiraginica se trže i vrisnu. Pričini joj se daje sanjala. Ona se opet presamiti i spusti glavu na koljena, onako zgrčena, na dušeku, čekajući svog Šaćir-agu. Kiša je pljuštala i dalje u crnoj noći, a Runa zloslutno i jezivo hujala pod Plavićevim prozorima. Sudbina je sjedjela povrh grada na stijeni i bdjela nad stotinama sitnih duša, skrivenih u niske, zbijene i pločom pritisnute kućice. Sve je mučalo zgrčeno i pritajeno u tmini, samo bi na mahove osvijetlila grad, s mostovima i tornjevima, i moćni smijeh s neba prosuo bi se po cijeloj zemlji. 146 IZDANAK Gig pjetlić nakostriješi se pa zapjeva. Zapjeva sa tolikim uvjerenjem u svoju snagu kao da će se sva kasa-bica, šćućurena pod planinom Mrgudnjakom, zatresti od njegove sile. A kasaba siva, rutava kao stara orlušina pod

Zašto on nosi korpu gospođi. a unaokolo sećije i jastuci. I sada. gleda niz čaršiju. a u vazduhu šapuće nešto krhko i tako neobično kao da govore duše davno preminulih Proha. Konaci su pusti i prazni kao da ih je kuga pomorila. Eto tako je. zaobilazi mrava. zasvodenim na luk. On više gotovo i ne razgovara sa svojim poznanicima i prijateljima. nekad čuvene sa sile i tvrdoglavosti. Alagin pokojni otac prolazio je ponosito čaršijom. Ispod nje se nadaleko vide polja i brežuljci.vikne gazda Mitar sa praga magaze. i začudio se kad se našao čak ispod kasabe kod Panića stupa. cijela ga soba gleda nekako bolnosažalnim i prijateljskim očima. Proljeće. a rječica vijuga kroz njive da se izgubi u polju. smiješi se i tako razgovara sam sa sobom. a danas Alaga i ne zatvara vrata za sobom. Pozvaše ga jednog dana u poreski ured i metnuše mu pregršt banknota na dlan. Sve je to nekad trebalo. a Alaga. oštra pogleda i sav u crnoj čohi. Ali to nisu duhovi. . Nije to da će on tu uslugu naplatiti gazda-Mitru. a Alaga stoji skrštenih ruku. ponesi mi ova jaja kući! . Nije šala ostaviti čovjeka bez ičega svog . On stanuje u džamliji sa velikim. a Alaga pokorno uzima korpu s jajima i nosi ih Mitrovoj gospodi. Vraćajući se u grad. jer su u rukama sudbine koja im je odredila put do groblja na Mezaretima pod Krehinim poljem. blago i krotko. pa izgube u poljima sa šumom utišalim. i njegove brige ispadoše mu iz mozga i postadoše važne kao trnjine na plotu. sitan kao makovo zrno. i gledao sve kroz tu bliskost. To sve Alaga nije umio da kaže. ismijale bi ga njegove kasablije. I tako često Alaga sjedi u svom ćošetu i provodi dane. pa se zamisli. To on nije umio da reče ni samom sebi. uzdahnu on. Tako je izašao iz ureda Alaga Proho. dok bi treperila pred njim neka čudna i do suza blaga osjećanja o smrti i onom svijetu. što nikada dotle nije pomislio: učini mu se sve tako obično. noseći jaja gospođi gazda-Mitrovoj. Ispod mangale prostrt ćilim. kao da ga pale duhovi izumrlih Proha. to je sasvim svejedno. On voli svaku ovu stvarčicu kao svoje rođeno dijete. čađavim odžakom. nosio je korpu s jajima i smiješio joj se dobrodušno. 149. pa pali svijeću i razgovara sa uspomenama. a udno sobe izblijedio zelen sanduk.klisurom. Nasred džamlije 147krvavo se crveni bakrena mangala. i planina sa nježnim vrhom do neba. biće. pjevaju ptice. predan u ruke sudbini i volji Božijoj. Alaga se tješio tupo i zamišljeno. U njihovu kuću dogonili kmetovi na stotine tovara svega što Bog na zemlji daje. Kao da ga se neko nevidljiv dotače vol-šebnim štapićem i odnese mu sve prijašnje raspoloženje i držanje i pretvori sve u prazninu. i on se osjećao tako blizak Bogu. Zgledao se. a Alaga zna da im je trzanje uzalud. I dugo bi sjedio kraj strogih i ozbiljnih nišana svojih predaka. Pa daće Bog. pa se smješka. prošao je mahalom. a sada ne prelazi praga ni gubavo magare. Ljudi se trude da mijenjaju njegovu volju. pognute glave i skrštenih ruku na prsima. . Tako se mijenjaju vremena. Da li on to čini iz sopstvene želje da učini uslugu. On razgovara sa odžakom i miluje ga prijateljski po oblom boku. pa se uputio na groblje pod Krehino polje. Samo soba-džamlija pokaže još pokatkad znakove života svojim žmirkavim svjetlom. razgovarajući sa davnim uspomenama i smiješeći se prijateljski stvarima oko sebe. a on sam ide drumom. ili čini zato što mu je sudbina tako dosudila -opet je svejedno. Minuli su zlatni dani ove kule i prohujali kao proljećne vode što se veselo skotrljaju s Mrgudnjaka. Svaka mu od ovih stvari priča o uspomenama tako čarobnim kao da nisu doživljene ovdje u kasabi Skočima. Nije se obazirao ni lijevo ni desno. Alagu steže u grlu i svrati mu se suza u oku. štiti snažna i okovana prijevornica. Tako on sjedne pred Aganovu kafanu. Bože sačuvaj! Alaga ima još šaku rente što mu je isplatiše za njegovih trideset dimova u Čitluku. U Alagi se probudilo nešto što valjda nema ni u samom Kur'anu. iznutra. jednostavno. On se samo smiješi i misli kako je to sve tako Bog dao i kako drukčije i ne može da bude. čudak i posljednji izdanak loze stare porodice Proha. U tom času kao da mu bi nešto jasno. pa izađe na ulicu. a krila. On je imao samo neku blaženu svijest o ovoj nenadanoj promjeni kod sebe koju je pokazivao njegov nekako bolećiv i ujedno prazan smiješak oko usana. Sve je bilo tako obično. groblje tiho. Vrh zasvodenih vrata još i danas zijaju tijesne puškarnice.Kako li samo brže ostari i posijedi! A Alaga bi ustao ispred kafane. u svom pohabanom gunjcu. čak tamo prema Mačkovu Kamenu. osmjehnuo i premjestio korpu s jajima iz desne u lijevu ruku. nego negdje tamo u debelim hladovima raja i nepreglednim baščama njegovim.Siromah. prošao je kraj istog ureda i opet zapao u misli. U nj ude neki dobar smijeh. U tome je upravo tolika razlika kao što on ne stoji kad sjedi i ne sjedi kad stoji. Misleći na Božiju 148 r pomoć i na sudbinu. s počadalom musanderom i dugačkim crnim srgom za haljine. bez srdžbe. Kula je na tri boja. . Dan blag. U njoj samuje Alaga kao ćuk. i Alaga se osjeti preporođenim. pa kada se Alaga izvali u svom ćošetu.govorio je Agan svojim gostima. Mujezin Hadže kao da doziva mrtvace zaokujiše svojim plačnim glasom. Kula Alage Prohe nadvisila cijelu kasabu. Alaga abdest na se. To se Alaga vraća sa posijela. Prošao je čaršijom.Hej Alaga. pa u džamiju. pomahnitao je. Kula gleda žalostivo. pa ni golubovi ne guču više pod ploč-nim strehama. Učini mu se kao daje svu svoju lijepu prošlost pokopao u ovom uredu. a kad bi i umio.

a sada mu ih. upravo prema velikoj kafani "Bristol". što haljinka promijeni čovjeka!" "E. ako Boga znaš! Ih. može biti da mu je lice poprimilo ovaj izraz sjedeći dugo medu svojim mrtvim precima i razgovarajući s njima. ruku nad obrve. Tako ponovljeni. Baban se trže i umalo mu ne ispade već ugasnuo čibuk iz ruke. Alaga? Mnogo si mi nešto ostario. njegov bivši kmet. pogleda začuđeno. pa se svak o sebi zabavio. sve jedan drugom do uha. Kao da je mušica proletjela pokraj njega. čuči Babanova straćara . U Mate zamrije lukavi smiješak na licu. zar si ogluhnuo! Što se ne okreneš? Alaga diže glavu. Tako su prošle cijele dvije godine ovog razorenog života. mrači mu se pred očima. Dugo su ovi napadi hvatali siromaha Alagu. 150 . pa razdragano juri u polje. Ali eto. Pogdje-koja grupica. A neki dan. Hasanu. a Baban zaodjeni sinove kao jedan po jedan u palanci. oprostivši se još brže. crveni pojas. kako je ona mislila. pa djeco. Sestra ga gleda iz prikrajka i tiho zaplače: boli je u srcu za njim. sjeća se starih vremena. odvedoše u vojsku. srednjem. pa najednom poče da mlati rukama oko sebe kao da se hrve s nekim nevidljivim. obori glavu preda se. a čibuk viri i dimi se prkosno u vjetar. kao da puče neka poludjela gužva. pala po Ba-banu. oni ulaze da ocu čestitaju Bajram. kako si? . umi ga. a najmlađem. pa zaviči: "Za mila Boga. i Alaga ustade. Kasaba se pomladila. pomislio bi blago Alaga. Kroz mala vrata vidi se samo prosijeda brada i saruk. Ona je osjećala neumoljivu bijedu koja je jedini uzrok. Poče i da viče u pomoć. Agan mu pritrča. Na kraju reda dućana. odvelo u rat. jer su zimus čuli kako u njemu neko pjeva i zviždi. a djeca zapljeskaju ručicama od veselja. i dućan mu stoji na milosti Božijoj. a Ajišina djeca skaču oko kule i boje se crnog 151odžaka u džamliji.Podveče je odlazio svojoj udatoj sestri Ajiši i igrao se sa njenom nejakom djecom. Alaga sjedi sam pred kafanom. Jer sve je ovo suđeno i po volji Božijoj. ču kao kroza san da ga neko viče. pa vidi Hasana. pa momci kao cvjetovi. gledajući kako zvrčka pjeva. i sami Bog zna hoće li ih više ikad vidjeti. Drhtao je. eto. svrh ulice. provuče kroz njih kanap. a nahereni dućani.Kako si. stisnuli se jedni do drugih pa čekaju mušterije. Omeru. To je bila tužna pjesma njezinog poslednjeg izdanka. Najstarijem. . Pred njim je sa natovarenim konjem stajao Mate Vrtikapa. Izdubi dva oraha. a mušterije ni "dobrojutro". kao podapete stupice. nadošla. tamo u rasute vile i kućice po prokislim baščama. Prašina pala po dućanu. a on. A čaršijom se proču: poludio Alaga Proho. u crne kabanice umotanih ljudi. naletješe plakati kao rašču-pane vještice. postole. Omere. ima nekoliko dana kako ga nešto hvata. a glad popala po sirotinji.Hej. Ove znakove na Alagi opazio je prvi kafedžija Agan. a zatim tako snažno zamahnu da izgubi ravnotežu i pade na zemlju. Najednom zatutnja kao da hiljade ljudi zaurlaše. pa besmisleno blene u Runu i osluškuje huku razuzdane bujice. Bura! Bura! Sablažnjivo zviždeći.Ostario. Rijeka Runa požutjela. noseći na svojim brzim i prpošnim valovima veliku pjesmu šume i mirise cvijeća. Kula se nakrivila kao od žalosti za Alagom. pa valja drvlje i kamenje. sjeća se svojih sinova. okupi se kao jato čavki. ostario. pa se osmjehnu. Eh. Alaga. kad se vraćao s groblja. kupi fes. On se zagleda preko rijeke. Mutno se obazre oko sebe. Alage.dućan. navrla rječica ispod Mrgudnjaka. i onaj prazni smiješak sjeo bi opet na njegovo lice. pusto nekada: dođi Bajram. A Babanov čibuk jednako dimi kroz tijesna vrata. U njemu šuti mir kao pritajen miš. sve dok jednog dana ne udari glavom o neku stijenu i dok ga onesviješćena ne prenesoše u bolnicu. . da joj je brat poremetio umom. pa kao da ga neko steže za gušu on počne da se brani i da viče. Baban. natakne ih na drvo. Sinove uzelo u vojsku. Ali Mati je bila stvar nejasna i neobična i on brže potjera konja. A u kasabu opet došlo proljeće. Istina. . sa lukavim smiješkom i sitnim očicama. a Alaga se jednako smiješi i posluša svakog u čaršiji. Ibri. A Alaga se i dalje smiješio i ne obraćajući pažnju na ovaj susret.smiješi mu se Alaga. A to je bila pjesma izumrle porodice Proha. 153Neko viknu pred dućanom. Korito joj otješnjalo. a reklame kao izotkidane ruke. . gledajući u njegovo staračko lice iz koga je izbijalo nešto što se ne vida na licima ostalih ljudi. Ona je osjećala svu tragediju svoje porodice. opet osamljeno zamišljen kao da traži izgubljene snove po polju. prosto iz svoje dobrote. a on se i ne okrete. Ajiša je plakala i naposljetku se utješila. 152 BABANOVA BIJEDA Puše bura i brije po iskrivljenoj ulici. vidi Ibre! Za mila Boga. dok on mirno sjedi i razmišlja o nevoljama. da ste mi živi i zdravi! Hajd!" Tako je Baban pazio svoje sinove. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. Cijela se mahala čudi kako mu bura ne odnese dućan. Alaga je to tako čudnovato i neobično izgovorio da je Mate osjetio neki nenadani strah. za porodicom. Ona šaka banknota utanjila se kao voda s lista.Dobro. pa i ne gledajući u kafedžiju. jedva se drži na svojim rasklimatanim temeljima. Huči strahovito.

154 Moćni Bože. glupavo zinu. moj jadni Babane! . zasvijetlješe. najednom se sve pretvorilo u ugljev-lje i njoj se zgrčile ruke. Samo značenje ove rugalice nije niko u palanci znao. džinovski zasoptalo huktanje. pa uzviknula. Bura! Bura! Prasak još strasniji: juuu-kr-ahh! Vrisnu dućan diže se kao siva ptičurina. pa mu dao i ovog prekobrojnog sina. izvrnut. Spočetka ova rugalica ne djelovaše na Babana. Šukonkoda-Baban. kao bez kostiju. šibica i bezbroj drugih sitnica koje razgrabiše neke nevidljive ruke. a bura podrugljivo zazvižda u kovitlac nad njim. I Baban sniva kako se svakog večera nešto miče u toj izbočini kao u živom trbuhu. trže se i Baban: nabavi dvokolicu. . pa neki iskidani glasovi što. zaputi se kući. Baban hamali. a kraj peći se sušile neke vlažne ponjave. U sobi je vonjalo na ustajali znoj i na težak. oštar fijuk. ugleda dućan. isto tako uzidan u zidu. Bog je svakako namjerio da kazni Babana. ali joj svaka kaza drukčije. žalostan. I dok je njegova mršava i bijela stopanica držala pojas. Zašto je htio da ga kazni. Otada Babanove postole stalno noćivaju pred vratima. ližući je svojim blijedim usnama. Javio se da leži od neke bolesti kojoj Baban nije mogao da razumije 156 ni da zapamti imena. Smiješno ga je bilo vidjeti kako se. žuri da što prije ude u svoju kućicu i riješi te paklene vike. pa ugasnuše. U njegovoj jedinoj sobici. krika i lupnjava kanata. Ali. A Baban jednako šuti i kuća sve praznija. Baban se prestravio. ' " >• ■ ■ . a Baban se prekide hamaleći za komad hljeba. Da nije kakvo zakopano blago? pita se on. a na crne zimske dane još ga je jedino podsjećala ona 155dječija rugalica. ali sada poče da ga draži i golica kao obad vola.ako se ne prihvatiš kakva posla. A Baban. jer Baban poče i da tuče djecu i da se baca na njih svojim teškim. otkako mu žena iznosi postole. i Baban ode u čaršiju. pa poče da ha-mali. to samo on zna. Išao je pognute glave. ali se za njezino djejstvo uskoro pročulo. za vratom. Aiša svake noći postole pred vrata. pa se proču palankom daje šenuo pameću. Poslije zadrndaše kola preko avlije. rodi se ovaj Mušo na zaprepašćenje svih. I svakog jutra posmatra Baban taj trbuh. nikom se ne javljajući. a Baban sve duži . Ona ga je nervirala. krpa. Noćas se pojaviše čudna slova na onom zidnom trbuhu: zasvijetlješe. Evo u čemu je stvar. okrećući se i snebivajući.govorila bi mu svaki dan njegova žena Aiša . Čuo je da je nekada u komšiluku neka stara Kriluša našla ćup dukata.Huu .krahh! Šta je? Babanov dućan vrisnu. Već dva mjeseca ni glas od njih. sav uplašen. zagušljiv vazduh. sjeti se da ne zna ni čitati. žalostivo zaškripa i zakokota kao iskrvavljen. okretao nasred sobe i omotavao se njim kao vit'o. kao stvoren u trenutku toga haosa. pa kada se probudi. izbaci iz kljuna oblak prašine. a sinovi u ratu. a na Babana i njegovo tijelo navale se snovi kao more. Baban se diže sav blatnjav i promočen. Eno ga! Tjera trošnu dvokolicu. Kada su sva tri brata već poodrasla i počela da zarađuju. pa ni sam Baban. jedan je zid nešto izbočen. Ali kada je ugledala zlato. . A pljusak nemilice lijeva i bura fijuče kroz ulice kao predznak crnim danima.Kuku ti je nama. Tako prolazi zima. okovanim i žicom ispletenim po-stolama. on poče stalno da sanja neke čudne snove.fijuu . pa drži i priteže k sebi grede preč-nice. pa tako i to ostalo nepoznato. kuća opet živnula. I osta živ i onako blijed i podbuhnuo. sa hiljadama papirića. počela da ga raz-dražuje do bjesnila. kao da je trudan. pognut kao nad dvokolicom. pomrijećemo od gladi. da ga čak i u snu proganja. Predao se radu. Ova nesreća mal' što ne pomjeri Babanu pamet. S njim se bori prasak. Žena sve zabrinutija. češući se iza uha. Domiši-Kobaban. Ali kada ogranuše topliji dani i oživi čar-šija. Bijeda čuči u sobi. Baban se raskoračio. povijen nad njom kao čudna orlušina. moćni Bože! . pa smeten. Cio ostatak zime prešutio je žaleći za dućanom. on se. dozivaju u pomoć. Tako je jednom i u snu dohvatio postolu i udario ženu po glavi. pobijeđen kokot. a majka mu dade koricu ječmenice i on zašuti. visok i plećat. u kojoj spava sa ženom i svojim malim Mušanom.sve mršaviji. a djeca u rugalicu: Baban-Dobaban. osta zavaljen na zemlji. Dućan pljusnu o zid apoteke. Najposlije se javio Ibro iz bolnice. u pravim abu-kazemskim papučama. diže ruke i opet ih spusti niza se. Mali se Mušo rasplaka. eto.prošapta Baban sa suzama u očima. I Babanovica je pitala komšinice. Srce puče u njemu. kao da je pokopao svoju ženu Aišu. Bog zna jesu li i živi. Čim on u sokake. Bilo je tijesno i tamno. puni straha i očaja. Baban odmahnu rukom i zovnu ženu da mu pri drži pojas.

Nešto je ovladalo njim. A ako mi se uzmu ruke. Sutradan Baban leže sa strahom u duši i umorom u kostima. govorio je neke nerazumljive riječi. on se u snu uvjerio o uzidanom blagu. čudan i dubok kao iz badnja. I sve tako. pa kopa zid čekićem. Malter frca sve bješnje i bješnje a on sav dršće i oči mu gore kao u pobješnjele zvijeri. I Babanovica se uzalud domišljala šta bi mu to moglo da znači. sirota žena zaleleka u gladnoj godini. pa tišti da krvlju propišti. Na vašem svijetu bio sam prije dvije stotine godina. Babanovica ga tužno pogleda. šta se dogodilo s Babanom. Tako. Bio je sav u golu znoju. šuti i suze joj u očima. Poludio Baban! proču se gradom. pa sjeo na neku stijenu i dugo plakao. činilo mu se. nije mogao da se sjeti ni kada je prvi put 157čuo. Baban stao uraskorak. Mujo! U pomoć braćo. I trgovci u čaršiji primijetiše njegovu zabrinutost. Ali koliko je god prevrtao svoje izhan-dale misli. sruši mi krov nad glavom! vikala je Babanovica. Poslije se diže i. ko će hraniti ženu. Ćup je zazidan u ovom zidu. kuća s ćoškom i velikom avlijom? Onda bi mu se svi u čaršiji prijatno i s poštovanjem javljali i sjedio bi u vrhu kafane sa Bećir-begom Krvavcem.upita ga žena sutradan. Trgovci mu prestadoše davati poslove. I dječurlija se iznenadila. Glas. opružio bi se preko cijele sobe i. Vezao sam uzao na svakoj pari. sve dok zora ne zabijeli u oknima. pa ciknu. Nije mogao ni rukom da makne. Začu opet onaj strahoviti glas i ne shvati otkud dolazi. Katkada mu se dogodi da prođe svoja sopstvena vrata. Slova opet zasvijetlješe. I ako Baban. govori o ćupu zlata. kao da ih mora mori. s željom za boljim životom i sa udovima punim umora kao teškog olova. Žena i djete teško dišu. Sinoć je čula kako kroza san doziva nekog djeda Babana. čula 159rupe udarce u sobi. žena. Nevolja kao teška kvrga u bezizlaznom vremenu pritisla Babanovu porodicu. pa zadugo ne stisnu oka. pa ugasnuše. Sukomisi-Baban. Svakim danom gore. ko Mušu? A dukati? Sinovi. Babanovicu zazebe neka kobna slutnja. . . Legao bi s glavom punom misli i briga. pa ne smije ni riječi da upita. Šukonkoda-Baban. Baban ni da uhom makne. a žena sve zabrinu-tija. Nije mogao da shvati otkud dolazi. Dani se odužili. . poče lutati sve pod sažalnim ili podsmješljivim pogledima palančana. I Baban postaj aše sve šutljiviji. a češalj zape u Mušinoj čupavoj kosi. Eto. a on je samo bolno gleda i šuti. što to radiš! . a noći bezizlazne. a Baban ih istovario pred bakalnicom Simata Grebe. Bih li raskopao zid? pita se po stoti put očajni Baban. I onako svako . On tek sada poče da misli ozbiljnije o ovoj rugalici. kao da ni sam ne zna kuda ide.odjeknulo bi na kraju kao da neko udara u ogroman bubanj. Jovan Kuna poslao po njemu tri sepeta šljiva svom mušteriji Omeru Pečaninu. o Babane. opet ono . Težak zadah sjeo mu na grudi. sva zapanjena ukoči se na vratima. Ne usuđuje se ni da joj riječi progovori. kad su podigla graju za njim. Kada bi naveče došao umoran. o sinovima i ugljevlju. a poslije se pojavi starac. a slova opet zasvijetlješe. a ženi ništa ne govoraše. kao kiša. vidio onu izbočinu na zidu. Mučio ga nemir i strah i jezive slutnje od tajanstvenog ćupa. a vrag mi je bio zasjeo u misli i pohlepa u tijelo. Salko. To potraja nekoliko časaka. pri plamsanju svijeće. ugleda mu pobješnjeli pogled. sine Hasanov! Ja sam Baban Taslak. Poslije se začu glas. Neki dan istjerao dvokolicu čak izvan palanke. Stotina zlih misli sunu joj u glavi. sijede brade i progovori: . pa ugasnuše. a porodica pade u beskrajnu bijedu. češljajući maloga Mušu pod smokvom u avliji. Neki mrtvački umor skršio mu svu snagu. Jeo sam suhu ječmenicu. moj Babane? Što si tako blijed? . a Baban se probudi i viknu u strahu. 158 . Dvokolica prestade drndati. Vidio ga je kasapin Uroš. oprezno istjera dvokolicu kroz kapiju. jurnu u sobu i. zaboga. ne čekajući da mu se žena probudi. pa otjerao kola. domišljala se sve do jednog dana kada je. Najprije je čula dva-tri. kao prognanik."ban" . a zatim osuše brzi nestrpljivi. ne čuje nikad ga ko doziva. Nešto ga je treslo kao groznica. a gotovo sve poruke izvršuje naopačke. Ona sinu. Žena sjedne do njega. nešto strašno i neshvatljivo. Najposlije ga savlada san.vrisnu žena i poletje k njemu.Čuj me. a glas ga izdade. dok Baban jasno ne začu: Baban-Dababan. lomeći ruke i dozivajući komšije. I u tami je. opet kao iz badnja.ban-ban kao da neko udara u bubanj. Iskopaj ga i spasi porodicu bijede i nevolje! To reče i nestade ga. Ih. Pokuša da govori. zalamata rukama i odletje na avliju da doziva u pomoć. a Baban po cio dan gleda u jedno mjesto na zidu kao nijem.Babane. Domiši-Kobaban.Jusufe. a komšinice ni da čuju. prekjuče. Babana spopadoše neobična razmišljanja. Babanovica doču da joj muž sa praznim kolima juri kroz ulice i nešto govori u bradu. za mila Boga. posmatrao bi onaj trbuh na zidu. ih! Baban uzdahnu. Baban se probudi. za mila Boga! A ako se sve pretvori u ugalj kao kod babe Kriluše? Ih.Šta ti je. I upravo kad je noć prolazila iz petka u subotu. zasvijetlješe. sruši mi Baban kuću! Pomagajte. Pognuo se nad dvokolicu. a dukate sam skrivao u ćup. nagnut naprijed kao nad dvokolicom. U sobi je bilo mračno i zagušljivo kao u trapu.Baban poče da sanja o ćupu zlata. pa se stade mučno prevrtati na svom tvrdom ležaju.

Mi kujemo srmali pusate. 161DJEDA RNJEZ Nikad ne pazim na to da li neko zauzima kakav položaj u društvu. Mi jašemo najbolje konje u carevini i pjevamo najljepše pjesme. a vodenice na Hučki kao snaše s prtljačama uz vodu. a djeda Rnjez sjedi na ćefenku i kao pauk zapuštenih misli zapuštenih misli prede stare uspomene. I vrijeme ih pregazi. oko njih na stotine pilića: grad. Baš mi svejedno. Ćošak mog pokojnog oca Alage Rnjeza nadvisio samu džamiju. odmah da napomenem da djeda Rnjez ne pripada ni jednim ni drugim. i koja te sreća nanese i namjera namjeri na naš grad? Dođe li u prošnju djevojačku ili u kupovnju trgovačku? Jer naš je grad na glasu nadaleko. Tako bi se učinilo svakom putniku koji bi. nebojša i mudar. strance šeherlijo. Džamije sive i ponosne kvočke. Ne pada mi ni na pamet da pozdravim nekog samo zato stoje bogat. upravo osvanu Bajram i oni obukoše svoja stara. poslije se pridiže i obiđe svoju dvo-kolicu u avliji. iako su mu rukavi na gunjcu prodrti.Bog ti pomogao i poživjeo te! . a vranac pod njim prosipao vatru kao zmaj. a mali Mušo ciči da mu se žile naprežu na mršavom vratiću. U Mekama dvanaest dimova. što haljinka promijeni čovjeka! . i kusu vranu i vidjeh i zla i dobra na ovom bijelom svijetu. Omere. ukoliko hode po suncu. 162 . Takav je on i zato ga volim.Evo šta dočekasmo! A beli pamtim. Cikane! . Poslije se komšije razi-doše. Imam trista dimova kmetova i kamenih devet vodenica što mi melju bjelicu šenicu.Ni u zlo ni u kupovnju. da se napiješ vina krepka kao san i snažna kao strast. da se odmoriš na Marinim grudima i da snivaš rajske ljepote. a nakitom da okitiš hurije. Ne šaljem te u džamiju. Baban klonu. ih! Pa vidi Hasana! Za mila Boga. Svrati u han Saćira Trbonje. Ali. pa djeco. On je samo čovjek bogate duše i srca. Oranice neprohodne pješice. o putniče. i kad stiže i drugi. a veselje obuze cio grad. već u prošnju djevojačku. pa malaksalost. I strijela nanese novo doba na naš grad. Komadi stijene frcaju na sve strane. Razjaren kao zvijer. A s njima uzmiče i starina i nemoćna kupi se u budžake i uljuljkuje u zaborav. Spopade ga drhat. rijetki putniče. a saruk Bog zna kad premotan. sav izvan sebe. a roba nam dolazi iz prekomorja trista konaka dalekog. tako slatko tugaljive. Ko si ti. razočarani. što haljinka promijeni čovjeka! Ama jesi li to ti. Najposlije ga savladaše i položiše na se-ćiju. slušaćeš pjesmu uz gusle i krv će ti se razdragati kao u junaka. . čekala da zadrnda palankom. pa kao sudbina nemilice pregazi stari vakat. nekad davno. Ležao je u postelji puni mjesec dana. otima se. Oči mu luđačke i krv mu teče iz slijepoočnice.E. . Svi oni danas žive u snovima o prošlosti i liče na putnike koji su davno izostali iza svoje družine. Mi šijemo čohane čakšire.Pošten si čovjek. Prihvatiše Babana a on. A putnik reče: . a fermenove vežemo gajtanima svilenim. Neka mi čestita djevojka ude u dom i neka Bog da berićet. jer moj otac bješe kao jedan po jedan u gradu. Sletješe se komšije i sve strča u sobu. pa cio dan. ako Boga znaš! Ih. Babanovica jeca. doba što navre i nabuja čudom i nevoljama. a tavani na tanke kamenje. i da si mi zdravo.Pomoz Bog. viđeni putniče. Najstariji mu sin Hasan dođe iz vojske. Dvori su mi na vezene ćoškove. Kresni okom kroz mahalske sokake i sreća će te pratiti. ali te šaljem u krčmu Mare Pregačuše. zapanjiše se i ne snadoše mnogi medu njima. A Baban diže ruku na čelo pa zavika: . otima kao da je u njemu trista pobješnjelih snaga. što ono kažu. da ste mi živi i zdravi! Hajd'! A kad oni izađoše. Sjeti se osijedjeli Baban i zaplaka kao dijete. Topovi zapucaše gore na tabiji. a postole ušivamo od kajsera crvenog i bez izdera. Ja se rodih. jer si umoran. Rupa na zidu zjapi. Ljudi se ustrijemiše. Tako se. Čitlucima ni broja se nije znalo. a ona metnu Babanu hladne obloge na glavu.viknuh! . Blago onoj koja pode za te. Momak sam prikladan i šeherlija. dobro opraši svoju odjeću. a komšije se ne snalaze. Sretan mu put! Zato. Traboloze i burundžuke da provučeš kroz prsten. Baban se sneveseli. eto. prašljive i snene.Daj nam kahvu. sjeti se najmlađeg sina Ibre. tajanstven i grozomoran. pa nemoćni malaksaše.kaže djeda Rnjez. sjeti se starih dana. Djevojke su nam ljepotice. Ali mu ne bi suđeno da je više vuče krivim palanačkim 160 ulicama. djeda Rnjeze! A on strese prašinu sa misli. Tužna i orohnula stajala je dvokolica u jednom uglu i čekala. Baban razbolio. blijed kao mrtvac. Baban je krišom pomilova rukom i vrati se u sobu. ranjavaju zidove i lupaju stakla na prozorima.Za miloga Boga. Mušo se primiri. građanska odijela i uđoše ocu na čestitanje. jer mnoga lijepa djevojka pogledaće na te krišom sa džamli pendžera i srce će joj poletjeti za tobom. 163Tako se živjelo nekad u našem gradu. odozgo s brda ugledao naš grad. baš. . trže se iz prošlosti i dođe k sebi. Naherena i orohnula naša stara čaršija čuči na stijenama iznad Neretve kao poderana prosjakinja. u Stru-gama petnaest dimova. kao .A udarci jednako tutnje i sva se kuća trese iz temelja. A dogodi se da za njegovog života neko nevidljiv nape snažan luk i pusti strijelu. a na domu inokosan. kome ne bješe ni traga ni glasa.

napupala ruža. Oh. i skoro ugasnuo. pa kao da me miluje. A danas? . na vrata. za leđima ti. peti dan sprži mi petu i ranu ostavi na njoj da si mogao pletu zavući u nju. Nije carska već murtatska. smije se kao hurija i pokazuje mi prazne rupice na ušima. Evo ga u Bišću pod gradom. Neće mu Bog dati.Poginućeš. a baba zagrija vunu na mangali. A na onom svijetu biće drukčije nego što se mnogi nadaju. . trzao od pomisli na njih. ja se opasah snagom.Švabo dolazi! . A tamo. I sudbina kao da se rasrdi na moj još nezasluženi pašaluk. U kavgu nizašto. a sjećanje na mladost još žalosnije. Neće mu Bog dati. jer tako šta lijepo može samo da se izmisli. Dođe ti žao napustiti ga. što kao bijela tica leta vrh mene u tišini. Dođe i Micika. zabreklu od soka i jedrine. Mladost ludost. A tako i jest. kažem ti. .završi djeda Rnjez promuklo. a brkove subaše Muharema čini mi se da vidim na puškomet. pa na onaj svijet. A poslije. Ali sam je volio više nego sebe i zbog nje mi se i navuče na oči pa onako žestoko naletjeh. a poljane do planina pukle pod nama i grad pritisnuo podnožje brda Stoca. babe huktaše oko mene.Paša. . Isprva se ustručavasmo. Kao cvrčak 0 Jovanjdanu vrištao ja siromašak. . majka ti žalosna! . a otac dodade paša i ja po-stadoh Mehmed-paša. a kuća kao u jednog po jednog. Boljelo ga da priča o ovim stvarima. bijel kao golub u zelenilu. Sidoh li s uma. I sad kao da joj čujem glas iz daljine. Hodža Omerhodža zauči mi ezan nad kolijevkom i na-djenuše mi ime Mehmed. a nešto raste u tebi. Uzjaši Vranca pa kroz mahale. kaže moja baba. Eto takav sam bio u mladosti. Neće mu Bog dati. a Šemsa dopa bola neprebolna. . Brežuljci sočni kao djevojačke grudi. U gradu nasta pokolj nad izdajicama i haznadarima. miran i strog da se skloniš i oboriš glavu ispred njega. a ja za pola litre rakije stajao na jednoj nozi kao roda. pa drhtim sav od nekakve jogunaste udarljivosti. Put Blata kao vilen. tuga li? Eh.. Ali Bog ne posluša babu. Švabo zauze grad. Djetinjstvo je zlatna jabuka. A u meni se razigra merak. . On se još. Prošlo je sve. kao cvjetovi. žerava li? Idemo brdom usiječenim drumom.. Sve mi se čini da ja izmišljam ono što u istinu bi.. A silna bješe ta Stela. pa čio kao soko. Eh. Bila ciča zima. pa s njom meni pod noge. Rastao sam kao iz vode. ali neki ustadoše protiv bitke. Nego da nastavim: 164 Planu krv u meni i zaletjeh se kao vihor na njih. sinak! Na Blatu nas čeka šator. . A Švabo diže bune i uvodi svoje marifetluke. sočna kao ujed u bresku. Ali. Švabo dolazi! Eno ga na Buni. pa i oni navališe u odbranu. lagahan kao pero.kažem joj. Evo Švabe prolazi ispod pendžera. Bog da mu dušu prosti! A poslije. Evo ti i to kažem. zanosi i steže srce nekom davno minulom žalbom. Barjaktar Hamzić razvi bajrak. slutnja li. mladosti moja! Žalostan je napušten dom. ili po zapovijesti Božijoj.i djeda Rnjez opet odmahnu rukom. kaže moja baba. redaju se prostranom kotlinom da podvrisneš od dragosti i zaždiješ iz kubure. I po nesreći.. Ovdje djeda Rnjez mahnu rukom na prošlost i zašuti. Otac preda mnom na konju. ugljen pricvrkni za vunu i upravo meni za petu. Kosci kao da se utrkuju. moj sinak. ili povilenih.Hoću dušo! . I dadoh sve dimove za nju . kažem. Mjesec joj ispod grla šija. I prozvaše me Paša Roda. Ničeg se nisam bojao. . ali i to prođe. Rastu li to djevojački pogledi u meni. postavi straže i moj dajo poginu. ljudi se povratiše kućama. a junaci se spremiše za bojak. odnesi ih kujundžiji Jovi i odjeni Stelu u suho zlato. Djevojke da polome vratove pa. Šemsa Saračeva kao vila.vodi me sebi! Umrijeću za tobom. majka mi svisnu od tuge. kaže moja baba. pa se bezočno zaletjeh kao vjetar. A bilo je i toga. jer takva dođe carska zapovijest. Izašao noću.Paša dušo. na pendžere.šapće mi Stela na uho. Ali ne može odoljeti. dok najposlije ne prohodah u škipu tople vode. a otkosi prekrivaju polja u nedogled. Sve se živo uznemiri. Žene zaplakaše. zaviče tri puta pa opali. Snažan kao jablan. O kosidbi pritegni opanke.Pođi niz sokake. gledajući ih.kaže . 165lele! I u svemu tako berićet. a konj: damar li. krhka je pa se razbije i djetinjstva nestane. To je njena duša. Istina je uvijek velika za one koji je osjete. u gradu ostalo sve milo i drago. ali u devetoj godini ograjisah na čini 1 posjekoše mi se noge.proču se gradom. pa nastavi: . ili mi srce ne da mira.Poslije je ona otvorila hotel. Imao sam i ja majku i volio sam je. a konj mu se povrati sam i tužno zahrza pod pendžerima. Teško mu je bilo.da je novi sultan zasjeo na taht. a moj dajo ničice. Hodže me kadiše zapisima. pa kao omadijan doma po rušpe. a Švabo zaviče "halt!". ih! Sve bih dimove dao 166 za nju. pa otvori nekakvu "Gostionu" i dovede nekakve kelnerice. Kao da je sletjelo jato sivih orlova na nj.povikaše i zazebe ih u jaranskim dušama za mnom. Nešto žalobno pecne te za srce. više se ne povrati. kažu. kaže moj otac. a ona. Švabo dolazi. pitam se. kupiš mene jedno naušnica? . zaplakaše majke i djevojke. Tako je.

a isto će vam posvjedočiti hodža Ibro. koji je usred bijala dana. pa se zako-cenula. čovjek bijele brade i neobične karijere u životu koji je učio cio svoj vijek. u meni se nešto provali. veli. naše selo Šumljani koristilo se uveliko. Sve kao rukom. A da je Eminaga Borić najvažniji i najpametniji čovjek potvrdiće vam i Mulabećir Radića. jer. Nagrajisala. kako su pričali ljudi i žene. Razbolje se Hajrija.Eto ti. a i gunj mu preko ramena suknen. nema pametnijeg i uvaženijeg čovjeka od Eminage Borića. u šeher-Sarajevu. otvori mi dućan i sve lijepo. a zovu ih Dobrima. jahao na magarcu od Merve do Safe i išao pod sveti Kamen koji stoji u vazduhu. digao se s njim i opet ga povratio. on umije i sa travkom da razgovara i ona će ga razveseliti. A poslije sam ga se okanjivao. gutaju plamenove kao zapaljene stogove sijena i Bog zna šta još sve. sjedeći sa svojim najstarijim sinom u travi pod hrastom kraj Mulagine vodenice. pa mi procvili duša da umrem od bola i ja . neće dugo potrajati. Njih ima uvijek trinaest na svijetu. to sad sve i nije ništa. na čini. a bijeli ćulah na glavi obmotaje šarenom mahramom. Šalvare su mu od zelenog sukna. pored ostalih ceremonija. Tišina polegla po staroj čaršiji. Roje mi se sjećanja pred očima. Samo kad čovjek reda uspomene. Upletite joj ovaj zapis u gornju polovicu repa. najstarija muftarova kći. hodža Ibro pisao je zapise i ljudima i stoci. obišao je 168 sveta mjesta. Planine. inače nedaleko čuvenog poradi masnog sira i obilja ljeskova grmlja. tiho kao iz groba: . A zidovi se pritajili kao da će. Svašta je bivalo. Opanke pravi sam sebi.za čašu. I što god ljudsko oko može da nazre. plača i smijehova. On važi kao veoma učen čovjek. pa će ozdraviti. dok je Eminaga još bio djetetom. one se nižu u čudnu grivnu: zmija i cvijetova. pa će ozdraviti kao rukom.Eto. opet. pojavio se u našem kraju Dobri. rijetko su raštrkana po zaravnjacima i visoravnima nepreglednim i ispašnim. Pored toga što je poučavao djecu u mektebu. U samoj Drveniji medresi. Ali Eminaga nije nikad pričao o ovom slučaju. Imširu Telebaku razboljela se krava. uglavnom znamenite ličnosti našeg sela Šumljana. I poslije bola i poslije svega što sam preživio. urekla je žena plavih očiju i kozičava lica. Pričaju daje dijete mirisalo punih devet dana. u šurdufu poput sarajevskog sepeta. stečeno u Drveniji medresi. hraneći se samim pilavom kao papagaj i prezajući svakog časa pred beduin-skim nadžakom. a vrhovi srasli s nebom i goli. A šta ću ti pričati? Koliko sam stida podnio. a hodža Ibro zapiše -pa kao rukom. Hrast je pobožno šumio nad njima kao da se smješio od neke prevelike sreće. 167DOBRI Popnite se na najveći i vječitim snijegom pokriveni vrhunac Željuše planine. A u čemu tek leži Eminagina znamenitost. Uzeo ga Dobri ispred kuće. naočigled cijelom selu. dobro. pojaviće se i u našem kraju. Dok se vi vratite on će ozdraviti. I popamti šta ti kažem. to je sve samo jedan pogled iza leda i ništa više. prije nekih šezdeset godina. U selu Grdobici ujela zmija Sabita Krhana. Nek pije vodu sa ovog zapisa devet zora i devet akšama. on se odluči da pode i na hadžiluk put Meke i Medine. eno sad! popucati i s rikom se srušiti na naša iznemogla tijela. jahao je on šesnaest dana. liječio je od uroka i ujeda otrovne zmije. dobro znam. A pogled u daljine diže um čovjeku kao krila sokolu. otpoče da priča. Kao da me neko domahnuo rukom i rekao mi nešto što nisam dobro razumio.Koga je Bog obdario. Samo se čuje. a hodža Ibro i njoj zapis. voda iz drvenog žlijeba praskala o površinu rijeke. i druga okolna sela. šta piće učini od čovjeka. otvoriće vam se vidik na nepregledne planinske lance. ili pauk raspliće mrežu po praznim konacima? A djeda Rnjez prozbori sasvim tiho. pored Eminage Borića. a on govori: . a planine trepere u daljinama kao neki čudni svjetovi. otišao je čak u Carigrad gdje se družio sa najčuvenijim šehovima i dervišima i učio huktanje s njima. Veli. za to? Bolje nek sve zgasne u meni. Pričam tako. Ili to moljac negdje podgriza staru gredu. noseći glavu u torbi. Išao je i medu fakire i prisustvovao izvođenju njihovih neobičnih i jezivih igara. To ti je život. koji uvijek gleda preda se kao da se boji da ne bi zgazio koje nejako Božije stvorenje. To mogu i ja da posvjedočim. sjeti se prošlosti. Znanjem hodže Ibre. valjan u čuvenim stupama u Rakitnici. . dotle smo došli. Na devi. O. Ljudi me pomozi. a oni kud će pa po hodžu Ibru. duboko skrivena u planinska njedra i skutove. prenio Emina sa jednog brda na drugo. krt i spor šum.. Sela.Zar ti ne čuješ noću kako popuckuju stari krovovi. čovjek od onog svijeta. ti ništa ne čuješ! . ili mi se to samo pričinja. Ali. Obogativši ovako svoje znanje. iako nikad u svom životu nije kročio dalje od sela Pješevca. ližu usijane mačeve. kuće zvjerinje. kako stenju iznemogle grede vjenčanice i klize naherene strehe. Tako. posmatrajući kako se raz-livena rijeka bliješti kao zlato na suncu. dogodilo se čudo s njim. Tada. presjedio je on oko deset godina. Oni hodaju i pojavljuju se uvijek kad se narod ogluši o Boga i kad nastanu čudna vremena kao ova naša što su. obrasle gustom prašumom. Djedi Rnjezu klonu glava. pa željan svijeta i znanja još više. Ima ljudi koje je Bog obdario i dao im moć i vidovitost. u 169tren oka.. Samo jednog ljetnjeg popodneva. to je više stvar providnosti i Božijeg davanja negoli ljudskog znanja i pameti. gdje je. Deset sam puta prebacivao terezije preko ramena. To su. unedogled kao u magle nebeske. Naime. na cijelom tom Božijem prostoru. Gledao je kako se bodu noževima. Veli. I Sabit ozdravi. boje nebeskog plavetnila.

Svjetlo izbija iz njega na sve strane. kad hurije zapjevaše. kako je pisano. Ne može to tako.veli on . On će biti krupan kao niko na svijetu.Kuku ti je nama. kako je zagrlio onaj čovjek u zlatu. Njiva nasmijana i okićena ptičijim letom i krikovima u jutarnjoj tišini. kad se u našem selu pojavljivao Dobri. prije pola sata. I darivaće svakog zlatom i obećavaće zlatna brda i doline. dok sam još bio dijete. kažu. Emi-nagi ispadoše vile iz ruka. Ali onaj čovjek u zlatu ne pusti me da uđem u dvorove. A blago onome koga udari! Taj će se zanavijek uživati džennetske ljepote. u velikoj odaji džamliji.kaže on . i zabrinuto i pokajnički. 1 ko će znati šta se sve tu noć nije presanjalo. a sva se vrata na dvorovima otvoriše. završavaše stog. što se uzdizala pored sela u mršavu gaju. kijametske znakove.da su nastala neobična vremena. iako nije znao čitati. pa ne smije ni da vikne u pomoć. A Eminaga. nasmiješi se i ja se u tren oka stvorih na ledini kraj ograde. Poslije njih pojaviće se Derdžal i proglasiće se. nasta pravo zaprepašćenje. Kao da nešto predskazuje i opominje narod na neke neobične. a sunce pri-peče. Taj nepoznati čovjek bješe u platnenom ruhu i goraše na suncu kao živi plamen. lice mu se zabezeknu i po-sjekoše mu se noge. I ta jeziva noć prošla je i sutrašnji dan osvanuo bez ijednog oblačka na nebu. preda mnom se pojavi čovjek sav u zlatu. Sa muftarova posijela sve se živo raziđe sa strahom u duši. . osluškujući nečije neobične korake.jer si ti vidio džennet. za mila Boga! Najprije se sve zasvijetli. . A blago i tebi. Hasan Šerbetović banu u odžakliju i otpoče da priča o svom doživljaju. Pojavi se. turska carevina propada.Eto. jela se samo dotiču a ne meću ga u usta. A kad. a on se nešto ne da i bježi put mektepske zgrade. Bože me oprosti.upravo kad htjedoh da predem ogradu. Dobri obilazi selima. Da Bog da da im pri sjedne! Zar i u ove dane da se nađe takvih ljudi! .Dobri su lagahni kao pero i u stanju su da se u jedno te isto vrijeme pojavljuju na više mjesta. A njoj nekako milo i sva se topi od milina. Ovo mi je pričao moj rahmetli otac. Hajriji muftarovoj opet se pri-snilo. a kroz nekoliko dana proču se po Šumljanima da se pojavljuje Dobri po obližnjim selima. što bi okom trenuo. On će odvraćati svijet od Derdžala i koga god odvrati. glavom on. iskrsnu preda nj neki čudan čovjek. Eminaga Borić zaputio se u Torlakušu podno šume da plasti sijeno.Eminaga zašuti. Bješe mu od juče ostalo još nešto malo tih mrginja. Kao da ga nešto spopade i prikova za njivu. a oni kradu stoku. Pa ti izađi s njima na kraj! Dan već prigrijao kad Eminaga stiže u Torlakušu. Eto. Prolazeći pored kuće stokom bogatog Bešira Šakote. a taj čovjek u zlatu. kažu. A kad jedu. a na glavi joj veliki ćitab u kome Eminaga.čudio se Eminaga. Čak se i tornja paščad uznemiri. pa ništa od svjetlosti ne mogoh da vidim. sav predan poslu. pa ponio i ne dotičući se zemlje i spustio se s njom zajedno na rudinu pod Čimića bašču. To neće Bog dati. pa ni daha vjetra. samim velikim Bogom. odakle su ga i dotjerali žandari u selo. Noćas su nam ukrali treće. nestade ga iz sela. zapjevaše slavuji u baščama. da je zbog nekog čovjeka dopao tamnice. a đauri dođoše do pod sam Stambol. Sve zanijemjelo slušajući ga. to je bio Dobri. A svi su znali i to da se on dugo skitao po šeher Sarajevu. I ujedno kad htjede da baci posljednji naviljak i površi plast. Te noći. . zapjevaše. Oko podne otešča tišina. moj Eminaga! . Kako to da Hasan Šerbetović vidi Dobrog i džennet kad su svi znali da je on u svim selima unaokolo poznat kao najopasniji kradljivac stoke. dugačka i debela kao balvan.Neka znate. Odjednom. a jahaće na magarcu i noge će mu se vući po zemlji. Ja čuda. a oni se ne boje Boga. raspričao se hodža Ibro o Dobrim i svojim neobičnim doživljajima na Istoku. Eminaga prionu na posao. sav van sebe. da se moli Allahu i spominje svoje mrtve. najprije će se pojaviti Dobri da opominju svoj narod da se kloni dobara ovog svijeta. Ha-sane. Tijelo im je mekahno kao pamuk i mirišljavo. Dragi Bože. . U našim Šumljanima uz-budiše se duhovi. završi Mulabećir . Kijamet na pomolu. Stade preda me. pa sve udaraju u oči kao sunce na vodi. Tad Eminaga ne reče ni riječi više. Posi170 jela učestaše do kasno u noć. sam u mrkloj noći. Beširova žena spram njim. meni se učini da ću umrijeti od sreće. Za njim će doći Mehdija. Ali kuku ti je onom ko pode za njim! Taj se nikad neće kurtalisati 171džehennemske vatre. U seoskog muftara Beširage Gulića. Tako je muftar vidio kako mu sami Derdžal odnese ovna iz pojate.zakuka Ibrimša. a on se okamenio od straha. mnogima se u snovima prikazivahu čudne stvari. Svi se začudiše. vidje popisana imena svih ljudi iz . Bože nas oprosti. A ako su došla ona vremena. sa visokim bijelim ćulahom na glavi i žutim mestvama na nogama. Viđahu ga istog dana u više sela.Evo već treća noć kako 172 nam neko krade šiljež. . . taj isti čovjek ukaza mu se u zelenoj haljini. pa. Šuma se još jače pritaji kao da se prituli. i to neki zlatni slavuji. pa nastavi: . duboko se zamisli. Kad se ukazaše dvori sve od suha zlata i srebra. Ali ko će to znati ko je u Božijoj milosti. zagrlio je. a dugim razgovorima nikad kraja. U isti tren ukaza se pokraj njega ogromna zmijurina. Hodža Ibro opet sanjao kako ga Mehdija goni preko njive da ga udari muhurom. Učeni Mulabećir Radića zaklima glavom i sve se oči sakupiše na njemu. djeco. a on se samo nasmiješi i zemlja se otvori pod nama. Glas mu se oduže i on tako osta u napetom očekivanju kao lebdeći između smrti i života. na samom ćuviku oču ženski plač i ude unutra. udariće ga muhurom.

* . očito zbunjen. Nije da dođe. Sunce je bilo podobro prevalilo svoj put i svjež osjen šume pao na Eminagu kad se on digao i tromim korakom pošao put 173sela. Domala sve utiša i za-svijetliše se prozori na džamiji. Neka slutnja uvuče se ljudima u duše i svi se zagledaše pa uznemiriše.Ta ima ga ko dočekati. a Eminaga klonu i nasloni se na plast sijena. Dobrog očas nestade kao da se nije ni pojavljivao. pa da se po pozivu muftarovu ponovo svi sastanu u njegovoj džamiji. je li istina. savjetujte mi šta ćemo! 174 . pa Mulabećir Radića. Eminaga glavom. biva. ■ . Da čujemo Hasana! Neka ovdje ispriča pred svima šta je vidio svojim rođenim očima pa. Ni učeni Mulabećir ne nade ni jedne u svojoj sijedoj glavi. a ne jede. najbogatijeg seljaka u cijeloj krajini koji je davao pare na zajam i uzimao grdne kamate. . E. čuli ste šta nam danas pred džamijom reče Hasan Serbetović. Poslije njegova pričanja nasta dubok tajac. kad se ljudi sakupiše pred džamijom i Hasan Serbetović banu medu njih kao da pade u kiši. vidio sam ga! Jesam zdravlja mi! Vidio sam ga svojim rođenim očima.Ljudi. . .Ih.Kako? . sav zaduhan i usplahiren. Svi zašutiše u osluškivanju.odgovara Hasan. Zatim.Čekajte. okrenu se prema ocu i reče: . Muftar otpoče prvi: . pa jedva da se stiša. dok se priberem! . . Ljudi počeše da se razilaze kućama na večeru. a ona mekahna kao pamuk. Svjetlucanje cigareta u tamnoj muftarovoj bašči naziralo se još izdaljeg i čuo tih. Pozvao me čovjek na ručak. pa da se počne sa molitvom. I Omer. dede Hasane! I Hasan po drugi put ispriča šta je vidio svojim rođenim očima. izvadiše duhanske kese i u nekom tajcu.. I molitva otpoče i svrši se.Koga bolan.skoči do u šljivik i vidi ko ono svira u frulu.saglasiše se svi ostali i laknu im u duši. ali učas presta i ljudi se još više uznemiriše. . Mi šutimo. pa svi zajedno ručamo pod hrastom u avliji. ljudi moji. Ne umijem da ti rečem ni staje. Malo niže ukazaše se imena onih koji će u džennet. pojaviće se samo na dobro sviju nas po ovaj i po onaj svijet. očekujući da se svi pokupe. Među njima ugleda prvog hadžiju Bogilovića iz sela Drena. petka popodne. kao da ih čekaju neki veliki poslovi i kroz kratko vrijeme počeše se iskupljati u šljivik pod muftarovom kućom.Ljudi. nego da se stvori pred nama. tako . Ljudi posjedaše. samo su svi u selu primijetili daje postao još zamišljeniji nego što je prije bio i da mu je prosijeda brada preko noći pobijeljela kao oprana vuna. Neki se čak ushodaše pQ dža-mijskoj avliji.Eh. Ja mu dotakoh ruku.Omere.veli muftar. Približila se jacija i vrijeme molitvi. Eto. pojavi se na vratima. nekud tiho i oprezno kao da se privuče. Frula se još čula. Omer skoči a za njim se digoše još dva mu druga i gromko štrcaše niz drvene stepenice. a poslije stanke prvi prozbori učeni Mulabećir: . to je Božije davanje. . pobogu si brat! Ljudi se uznemiriše. pa zamakoše u šljivik.Pa ja šta će. očekivanju. gledamo mi u njega. Gotovo cijelo selo iskupilo se kod muftara. koga? '' .pred kućom Bege Trklje u Krušedolu. I uzima jelo i prinosi ustima. . nekud zabrinut razgovor.Gdje? . Gleda on u nas.Kako? . dok se najposlije Trklja ne oslobodi i pozva ga za sofru. I čovjek sjede. Svi kao da su u mislima pratili svaki njihov pokret. biva.Ama. Medu prvima je bio prvi on. Samo griješni i nevjernici 175treba da se boje. gdje će se klanjati jacija i otvoriti posijelo. Kad banu neki neobičan čovjek. Tu je i Eminaga i hodža Ibro i Mulabećir pa. O ovom događaju ne reče Eminaga nikom ni riječi. ■' .Tako je. hodža Ibro. Prođe nekoliko dana.svoje okoline koji će u džehennemu gorjeti. ljudi.. A čim je Mulabećir otvorio usta da reče svoje učeno mišljenje. A predvečerje pade na selo. I njega bješe spopalo neko uzbuđenje. Čak i Bešir Šakota došao sa svog ćuvika.reče muftar svom sinu . sve do kišnog dana. tu je hodža Ibro. Pa tu je i Eminaga Borić i Mulabećir Radića. Jest! Tako ja po suncu ne hodio ako sve ovo ne bude istina! Eno pitajte samog Bega. I ljudi večeraše na brzu ruku. pognutih glava. tik pod prozorima prosu nečija frula neobične zvukove kakve dotada u našem selu nije niko čuo. U vrh odaje sjedio je hodža Ibro.Sjedim ja . a da se ništa naročito ne desi u selu. Ta ako se i pojavi Dobri medu nama.Dobrog. .nastavlja on . Tihi. On je vidio svijeta. počeše odbijati dimove.Pa to će on i u nas doći . ljudi su ulazili u prostranu muftarovu džamiju i redali se u redove. a što je Božije davanje toga se ne treba bojati. eto smo se sastali.

mrk i strašan pogled kojim kao da ih sve prikova za njihova sjedišta. a Sefer Kanjo zauči i molitva se. Dobri po svoj prilici. viknu on.. Nego da mi klanjamo i sjetimo se milostivog Allaha koji nam se smilovao i dao nam lijepu vjeru Muhammedovu. pa diže na noge i sav drhteći povika: . Pri ovim riječima glas nepoznatog zvučao je blago kao struna na guslama. po hajvana. Pogled pade na Eminagu i poduže se zaustavi na njemu. Ljudi počeše nesvjesno da se pomiču. I oni su toliko žedni da će popiti svu vodu na svijetu i nestaće vode. I žeđ će ih svih pomoriti. dobri ljudi. Jer blago onom ko se u njoj rodio. eno. Nepoznatom kao da sinu nešto u očima i kao da mu zaigraše mišići na licu. iako su već bili klanjali jaciju. ali se stiša i pretvori u prezriv osmijeh. dvije Božije životinje koje su zatvorene u brda i planine otkako je Bog stvorio ovaj svijet. I on ga izdrža mirno i otvoreno. ne imajući vremena da razmišljaju ma o čemu. nešto mu zaigralo u grudima. Pa ni Eminaga koji je već vidio Dobrog. zatim malo popla-šena radoznalost. .Ljudi moji.Ljudi. ne178 staće nas na ovom svijetu i nevjernici će lizati naše stope od žalosti za nama. Ali pogled side s njega i pade na učenog Mulabećira.Počujte.Ezan. Hodža lbro napusti džamliju. Ni traga od Dobrog kakvog su oni zamišljali. dobri ljudi!.Neki nepoznati čovjek sjedi u sjeni pod prozorima pa svira. Eno. nepoznati. Jer skoro će sudnji dan.Eno ga! Kesi mu se na ramenu i ruga se svima vama. Nepoznati prekorači prag i izraste u sobi upravo do tavanice. kao da to ne govori on. Eno. I behar će opanuti i ljudi će svi pomrijeti. Samo ho-dža Ibro gledao je netremice u nj. Pod njegovim pogledom ljudima je postajalo tjeskobno u duši. a krupne mu kosti lica i stroge crte odavale su samovolju i odlučnost. I oni otada ližu brda i planine i skoro će ih polizati. ali mu nešto zastalo u grlu. pogleda po svima i neki neobičan smiješak kao da kresnu po njegovu grubom i suncem opaljenom licu. ljudi! Ovaj je čovjek nevjernik. prestade i reče da želi da razgovora s tobom. . . gledajte! I zaista. Klonite ga se. Ovi ljudi bijeli su behar. I doći se Jedžud i Medžud kad nas nestane i popiće svu vodu. diže se lagahno kao perce i strča niz stepenice.Pokajte se i sjetite se da je došlo ono vrijeme kad Bog uzima sebi sve što je od naše vjere. I ćuškaće ga nogama. nešto crno i crveno kao da zaigra na hodžinu ramenu i nestade ga. Na licu mu se ocrtavalo najprije zaprepašćeno iznenađenje. neka zauči! Svi da klanjamo! Ljudi se digoše kao omadijani. a kad tamo: a ono suho zlato. Nepoznati je govorio gromkim i žučnim glasom. Najednom kao da se sjeti nečega. ni učeni Mu-labećir. Muftar. Nenadno se trže. nepoznati zagrmje: . Nešto zvjersko probudi se u njemu. pogled pade na hodžu Ibru i najduže se zadrža na njemu.. Nepoznati se upilji u zanijemjelog hodžu Ibru i opet zagrmje: 177. i vladao je njima svima. đavo mu sjedi na lijevom ramenu i došaptaje mu svaku riječ koju progovori. mimo običaja. A nevjernici će lutati poljanama i ugledaće svjetlo na njima. . oduzimala im se moć i hvatalo ih pokorno malodušje. upirući snažnom rukom i oštrim pogledom na hodža Ibrino rame. nastavljao je nepoznati. Kad nas ugleda. I po svakog smrt će doći: po insana. ja vam to kažem. Poslušajte me ljudi što vam kažem! Ali se niko ne usudi ni da se s mjesta pomakne. Sefer Kanjo htjede da zauči ezan. nego kao da svira ona frula dolje pod prozorima. Pred njihovim očima stajao je samo on. sitnog mrava na zemljici. ne 176 usuđujući se otvoreno da mu ponude mjesto i krijući poglede pred njim. ponovi u muftarevoj džamliji. jer blago tad neće vrijediti. pa sumnja i naposljetku očito nepovjerenje. To su dva čuda. I prije nego što se i očekivalo. I prije nego što zvijezda udari o zvijezdu i prije nego što se brda i doline proliju kao mlijeko. ili ga pogledajući kradom. začepi vrata neki neobično velikih srazmjera čovjek i pusti pogled na prisutne. Ali utisak koji je on proizveo svojom pojavom i nastupom bio je toliko jak da su svi prisutni ostali smeteni. vidio sam kako mu je ove riječi došapnuo sami đavo. Naposljetku. očekujući riječ nepoznatog. vaš hodža lbro. Eminaga izdrža pogled mirno i otvoreno. po ptičicu u gorici. jer ćete zlo proći. pa zabo-raviše na se. ovo nije ni dobar čovjek. Nepoznati je jednako šuteći stajao u dnu džamlije i prikivao svoj strogi pogled čas na jednog čas na drugog. pa mu suze grunu na oči. Nepoznati zašuti. Nešta zapovjednički neodoljivog bilo je u njegovu pogledu. I misliće da se to voda sjaji u suncu na njivama. Njemu se najednom učini to lice odnekud poznatim i sumnjivim. očekujući riječ nepoznatog. a nepoznati pogleda ispitljivo oko sebe i sniženim glasom otpoče: .Pokajte se. Ovaj svijet bijeli je cvijet. 1 odijelo mu je bilo upola nekako na građansku. Sjetite se samo onih vječnih strahota džehennemskih i prolaznosti ovog svijeta. iako potežak čovjek.. pa sve prisutne obuzima nekom umilnom dobrotom i pokajanjem. zaprepastiše. njihovim voljama i životima. Samo je hodža lbro i nadalje sjedio i za-prepašćeno gledao u nepoznatog. Ljudi se uznemiriše. Na noge! Ko uči ezan. a kamoli Dobri.

kaže on. Neki za-vrtješe i glavama u znak da ne vjeruju u hodžine riječi. Ljudi se zabrinuše. skrivenu u šljivicima. To reče hodža Ibro. a ostali se zamisliše. Iz duboke molitve. . pa kad pokra džamijske ćilime. I ja ću s tobom žandarima.Tako je.potvrdi Mulabećir. I tako bi. Ali. samo što su ljudi nekud zamišljeni i što žene pogledaju češće kroz prozore kao da će svakog časa neko neobičan da se pojavi u selu. Ali zar se Dobri ne može da pojavi u ruhu i prilici kakvoj god hoće? Ali ima jedna: hodžu Ibru nazvao je nevjernikom. ili će se dogoditi kakvo čudo. . Kuda će nam obraz i kako ćemo pred Boga izaći. Ali se ne dogodi ni jedno ni drugo.Samo ja znam da lopovi ne poučavaju niti umiju govoriti riječi Božije onako kao Dobri. uhvatiše ga i zatvoriše. I ljudi šutješe i razidoše se kućama. a hodža Ibro i Bešir Šakota krenuše put žandarske kasarne. Niko od seljaka ne povjerova hodža Ibri-nim riječima.Ako ga uhvate. .Sramota i za selo za nas sve. Alije nestalo s njim i Hasan Šerbetovića. . tako mi Boga. .Žandari pucaju na kradljivce. . nepoznatog je nestalo. da komu! . a neki odvažniji zaputiše se u pravcu pucnjave. .kaže hodža Ibro. jer Dobri ne kradu stoku.Ljudi. jer sam se o tom uvjerio svojim rođenim očima. ljudi . mi to svi znamo . U selu. Samo ne dođe hodža Ibro. Strah se domogao duše pa ih ne pušta iz šaka nego ih drži kao preplašene i pohvatane ptice. a on je Dobri. a ja do sinoć niti sam čuo za nj. o tom mi ništa ne možemo da kažemo: ni da jest ni da nije. nasta dan. A sutradan zorom sastadoše se ljudi pred džamijom da se porazgovore o sinoćnjem neobičnom događaju.Tako je .završi učeni Mulabećir. On nije niko drugi do glavom Suljo Čemerdžić iz Sarajeva.Vala bruka. beli. . I sinoć mi je neko ukrao dvoje brava.otpoče muftar . To ne krade niko 179drugi nego Suljo Čemerdžić. nego lopovi. Otada je prošlo više od petnaest godina. ne griješite duše i sjetite se riječi njegovih. .veli on . . Bešire. Mulabećir diže glavu i pogleda po svima: .Ljudi. ni meni ovaj čovjek ne liči na Dobrog. Ja bih se pred velikim Bogom zakleo da govorim istinu. Sve se utišalo. . I sjedješe još neko vrijeme pred džamijom i razgovaraše.rekoše i ostali.Dobri se ne može uhvatiti . Dobri . Eminaga ga strogo pogleda: . ne idi žandarima! reče muftar. očekivanje je raslo u dušama seljaka: hoće li žandari uhvatiti Dobrog.Ko će drugi lopovima da stane u kraj? I nije tu sam Čemerdžić po srijedi.To što je hodžu nazvao nevjernikom. I znajte šta ću vam reći: otkako on hoda našom nahijom.I dok su se ljudi klanjali. iako je zapinjao. zaboga.ako uhvate Dobrog. A upravo kad htjedoše da se raziđu kućama i na poslove. a ja znam da je hodža Ibro pravi dženetlija. Dobri je Dobri. pa kud puklo da puklo. . pa opet tišina zaparana rijetkim glasovima. ljude je trgnuo glas frule pod pendžerima koji odlazaše u mrklu noć i bivaše sve tiši i tiši dok se ne izgubi.Tako je . Ja idem žandarima u kasarnu. uprkos Mula-bećirova i Eminagina mišljenja. pa za njim i drugi u kratkom razmaku. a hodža Ibro je hodža Ibro. a viđeniji ljudi opet se iskupiše u muftarevu džamliju. Ja.Ja vidim daje sinoć sve vas onaj vama nepoznati čovjek opsihirio i obendžijao. Govorio je on kao što nikad u životu nismo čuli ni vidjeli. . niti sam ga vidio. Zar nam on ne pokaza svu veličinu Allahovu? Zar nas on ne pouči dobru i pameti? Pa kako samo ude medu nas i kakav mu glas bješe! Onako govore samo dobri. . Tako prolazi vrijeme kao i prijašnjih dana.ja ne znam šta je ovo. Očuše se glasovi i dozivanja sa ćuvika od Šakotine kuće.Pucaju na Dobrog. razgovor nije skretao u drugu stranu. Kad negdje pred zoru. Ima njih više. njega znam.Eto ljudi. Prvi otpoče hodža lbro: .Dobri. On je sihirbaz i kradljivac. Tako prođe cio dan i pade sumrak i pade noć. samo tu i tamo očuje se djetinji plač. Ali se odade piću. biva. svaki predan Bogu i molitvi. Poluobučeni ljudi istrčaše pred kuće. Učio je zajedno sa mnom u Drveniji medresi i znao je bolje učiti nego ikakav hodža. . popadale iz gnijezda. dva puščana pucnja razbudiše i 181uznemiriše selo. onda hodža Ibro ima pravo. 180 .Žandarima. ispade pred njih Bešir Šakota. sa ćuvika kraj sela. a Eminaga prozbori: . I što god udublje odmicala noć.čuše se glasovi poput šapata. stoka nam se nemilice krade. Nešto docnije oču se još jedan pucanj. I ljudi se naposljetku razidoše svojim kućama.

Dolje. Onog drugog nije niko poznavao.potvrdiše i ostali. . . I muftar sa onim preostalim za stijenom krenu naprijed. 184 KRNATA: I.Eno. U kasnu noć. jer mi je svijest pomutila vječita misao na nju". haramija i lopov. 183.uzviknu neko. . teški koraci i tri prilike približiše se kroz tamu torskim vratima. ako se susretnu. Vika i dozivanje utišaše. ne umijem da nađem vrata doma mog.opet se razliježe. A kako tek Mesa svira! I mjesec ga zadivljeno gleda.kaže muftar.uskliknu prvi Bešir Šakota i unese mu luč u lice. Oni se ukočiše.Veži ovu dvojicu! I lanci zveknuše i sve se utiša. a za njim muftar i ostali. Malo poslije. pritajeno su očekivali svaki sušanj. Naposljetku očuše se i tihi. Muftar se zaprepasti i diže ruke u nebo: . .Stoj! Stoj! .Šuti! Kakvog Dobrog. daj krpe da mu svežemo ranu! . pa mogu sad zajedno. odozdo iz šljivika.Nije. dolje podno šljivika. . hodža Ibro. Hodža Ibro posma-trao je mirno svog nekadanjeg druga iz Drvenije medrese koji je oborena pogleda i već svezanih ruku stajao pred njim. a momak djevojku. .Razilazi se. Pogodilo ga zrno pa jauče. Kažem vam: to nije Dobri.Čudim se ja što se njemu predskazuju Dobri. prikovaše ih na zemlju i oduzeše im svaki pokret. vi niste hodali po svijetu.Ah. Ono je jauk.kaže muftar koji se odnekud nade medu ostalim seljacima. a jedna osta pred vratima. zavađeni. pod njim grad se utiša kao da priželjkuje. neko viče u pomoć! .Raziđi se. to je Suljo Cemerdžić.Pa i Hasan Šerbetović! Ih.reče jedan od žandara. . a vi svi kao ludi objesili glave. raspoređeni oko pojate i tora.Ljudi. nabujaju im srca od želje pregoleme. pa jedan pucanj. pregrizao jezik! .Bešire. Da se sakrijemo ovdje za ovu stijenu pa da pričekamo zoru . Dva seljaka u pratnji žandara.Stoj! zaori kroz noć.Stojte! 182 Noževi na puškama.I on je naš . tako . vi ne znate kakvih sve ljudi ima. Sve više i više njih približavalo se ćuviku. . Prošla i ponoć a oni. Kad Mesa Cakan zasvira u krnatu na Mazoljicama. pa mašete njima kao da vam je neko zobnice ustako. kao sam sebi: . ti li si to Dobri! .Eh.Ljudi. prislonjeni na njihova prsa. Samo se za njihovim leđima u selu čuo nejasan žagor. moji ljudi! . pa toplo mili po njima i razmekšava ih do suza. na ćuviku se već odigrao lom čija je predigra trajala nekoliko sati. Osveta mu nije bila ni na kraj pameti. Dok je muftar sa ostalim starcima čučao za stijenom. Dvije uđoše u tor. Prvi su zastajali da ih dostignu oni za njima. oču se jedan pa drugi pucanj. nosili su nekog među sobom. Seljaci se oslobodili pa prave primjedbe. I nestade iz obojice iz muftarove džamlije. i drugi za njim zagrominjaše se u tihu noć. sa oštrog grebena brda Stoca.Tako je. a mladi se is-kradoše u pravcu Beširove kuće.strogo zapovjedi žandar. A Mesa svira: "Što nemam krila da se vinem nad njenu bašču i da vidim kako se na busenju bjelasa njena košulja kroz srebrnu noć! Što nisam vjetar da joj kradom pomilujem grudi i da opisujem svoju pustu želju! Krnato. I hodža Ibrin saruk nazire se medu njima. on se nekud ražalostio. a čopor se raštrka.hukće muftar. . U isti tren. Bešir Šakota i trojica žandara zauzeli su busije i čekali lopove. pa kao daje sam krivac rasijano gleda preda se i govori tiho. tako je . posvetila se svaka koju ti izustiš? Vidi ti njega. . a dvije druge prilike su-kobiše se sa druga dva žandara na torskim vratima. čim je noć pala.Vala. ljudi zaborave na zle misli. a jedna zvijezda treperi tako uzbuđeno da je dodiruju zvuči njegove krnate. Šta više. a za njima jauk. može nas ubiti koje zrno. nekako i nehotice javljaju se jedni drugima. . bruka za selo. U sred čopora dvije snažne mrke i zločinačke prilike: Dobri i njegov drug. Muž potraži ženu. hodža Ibro. narode! Raziđi se! . praštaju.Hasan Šerbetović! . narode! Hodža Ibro pođe u pravcu sela. kaži joj da mi kap po kap teče iz srca od bola za njom. Naime.. . uvuče im se u duše. Ali ga poslušaše samo njih nekolicina starijih. a Bešir donese zapaljenu cjepku luča i njihove tamne figure rasvijetliše se pred njima. Jedan od žandara potrči za bjeguncem. a ona prilika pred vratima dade se u bijeg. Zabijeli i zora i proplanci se nazriješe u prvom jutarnjem sumraku. .Evo mu i Dobrog. . . Podno Šakotine kuće cio čopor ljudi. kao dobrota. nešto blago. ljudi moji! Zar da se on izdaje za Dobrog! A Dobri je šutio i mrko gledao preda se.

Krnata tuži: "Što u životu jednom prođe. sočno na usnama. Načas. kao da pita: "Jesi li sama? Tiho. ko može da se odupre zvucima krnate? Zar jedno naivno i bezazleno srce? Zar krnata svake noći ne izvija sve zamamnije melodije? Zar žene ne podižu i zavjese sa prozora. Šemsa. nešto što hoće da se krši. Strah li. ne pripijaju jedne uz druge. Dolje u baščama neko teško uzdahne. ne! To samo grca krnata na Mazoljicama. A jedne noći. ne mile uz tijelo. to je samo san o njemu i o krnati. još mekše i toplije. njen glas bio je toliko uzbuđen i mekahan. klize po stasu. da. to se više nikad ne povrati. pa ostali goli. i zagleda se u to iznenađenje. ove noći. ovdje u podvoljak. da im raspire želje? Zar se djevojke po baščama. šarenila. one je samo opijaju. Šemsu hvata omaglica. pa hoće da padne. nešto što joj ispija dušu tako opojno. Eto.Ne. Još jednom čuje svoje ime i osjeća nešto slatko. O. da pro-plače. svirajući tebi. on se prikrade u bašču njoj. uzmi me. ni mirisi jasmina u tihoj noći ne opijaju kao zvuči sa Mazoljica. Šemsa plače od bolne čežnje. Svirao sam samo tebi. ugleda dva crna oka. zatim joj kaže: "Bože. grcaju u boli.Nemoj. Ona ih osjeća. molim te! . ne.Šemsa. cepti. Poljubiću te ovdje. "To me on ljubi". A u njega. To srce bije katkad tako silno i nepokorno da 185ga njena sopstvenica pritisne svojom veziljski bijelom rukom da ga ukroti i umiri.Šemsa. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. uzdiže nešto u njoj. dok je sjedjela na busenju i uznemirena očekivala kad će da se javi krnata. On. miluje. drhti i čezne za njom. pa onaj glas. Šemsi zastade dah u grudima. kao da je onaj prvašnji čar neko digao sa njih. Čuje svoje ime kao da ga vjetar izgovara negdje u bašči u krošnjama stabla. A poslije. Krnata svira i bolno i bijesno. Njeni se glasovi rasipaju raspojasano. Mesa se prikrade njoj u bašču. moli. la-hko vrisnu i nestade je uz bašču. Nešto raste u njoj poput divnog bijesa. drhte na plećima. Ne. gdje god se zaustavi. A zatim. Nešto nečujno klikće u njoj. I te ruke počinju da bivaju sve jače.kaže ona sasvim rasijano i. II. osjećajući kako joj se taj glas približava i kako joj se dvije ruke primiču nadohvat. ja sam . sve nemirnije. Jest. Sviraj jer ti prosipaš sreću. ona ne zna sad šta osjeća. kao glas krnate." I on je ljubi. U očima ti gori stid. Mesa. i pomračuje joj svijest.Krnata plače. I sljedećih večeri čula se krnata sa Mazoljica. pali. nikad nečuveno. dragi moj! . da zagrca. Mesa stiska krnatu pod mišku i odlazi niz mahalu.Ja sam. ožalošćeni. . zvukova. zabreklo u bolu i slasti. samo da im njeni zvuči lakše dopru do srca. a odnosiš nesreću. po slabinama. nek poludi cio grad. plamte. u bezdanoj provaliji strasti i sretnog zaborava. Ožalošćen. za tihih. kudrava crna kosa i oko mu plamti. na prstima". Jer. dolje u baščama. Šemsa. Ali je ruka i previše slaba da bi umirila to srce što bije za krnatom. Čini joj se da čuje zvukove krnate i predaje im se sasvim. nečujno prelazi na grudi i miluje ih. siroti. pa je opet nestade. cepte na bokovima. Drhte joj noge. ali njeni zvuči ronili se nekako začuđeni. pa se činilo da govori: "Uzmi. zapanjena. . To je i suviše iznenadna radost od krna-tinih zvukova. ljetnih noći krnata čezne na Mazoljicama. kao da joj se javi odnekud svijest. To je ptica u kafezu što bi htjela da poleti sa krnatinim zvucima tamo put širina. teška kao umor od života". Šemsi Muharemaginoj. kao van sebe. to nije bio strah. Skočio je preko 186 baštenog zida. A njegove nerazumljive riječi postaju sve vrelije. kao omadijane njenim zvucima. da se daje. A zatim. Vidio je tako uplašenu i usplahirenu. To je za nju neko neobično osjećanje koje joj oduzima i strah i moć riječi. molim te!" Ruke su se primakle. Grudi se talasaju. Poslije krnata tužno pisnu i zašuti. ona osjeti kako je obujmiše dvije željene ruke. jeca. Ti zvuči je uzdižu i nose kao nikad dosada. skoči na noge. ali ih ne razumije. O. i Šemsa. stajao je pred njom. I on kao da je zbunjen. Ona je već znala kako će ona da otpočne: najprije jedan bojažljivi ton. pa negdje na zvijezdama. Ali. Nestrpljive ruke cijepaju joj jeleče. Zaboravio sam i na sebe. kako ti lice sja u mjesečini. nemoj me. teška srca. Oni sad izazivaju neku duboku tugu i sažaljenje samog sebe. O. pale i svijetle se nekim vatrenim smijehom. . a jedno srce.čuje ona glas kroz taj san. Recite mi. okreće se unaokolo. To je samo san. prikrašću ti se bos. To ona mašta. O. kad je krnata zamukla. To je Šemsa Muharemagina što čezne za krnatom. uzdiše. ne zanose u grču i omamljenim uzdasima? Sviraj. kao na odbranu ispruži ruke prema njemu. Zatim ga pogleda prestrašeno. ja te volim! Pođi sa mnom u svijet! Živje-ćemo kao golubovi. Čuje ona: .Jest. . Morije žed. O. klizi po njenim bokovima. ona ne čuje ni kidanje sedefskih puceta. i ona plače. Nasvjesno. krnato. napinje joj grudi. Nešto se tako nemoćno spustilo u nju. tonu u njene zjene. ja sam. a zatim joj vrisne posljednji zvuk i od bola klone. -Svirao sam ti svako veče na krnatu. kako su lijepe te daljine! Koliko svijeta! Koliko boja. krnata izvija. Oni više ne prodiru u krv. uvija se i klizi kao vreo baršun pod njegovim milovanjem. Ona ne vidi ništa. To se njoj samo pričinjava. pa ne zna šta bi joj rekao. ona se privija uz Mesu.drhtavo je govorila Šemsa. najednom kao da otkri zastor. Tako. ti si . Mesa što ti je svirao na krnatu. s njim što joj je krv uzbudio. Ona opet 187čuje njegove prigušene riječi.govori ona gotovo ones-viješćena. . . ali osjeća i njegov vreli pogled na sebi. Meše. svijest li. one su mekahne i tople kao ljetna noć. kao topla muška ruka. Cijelo joj je tijelo bez imalo snage.

Sva užasnuta. kao strah savjesti. A on jednako vrišti i bjesomučno razmahuje drvenom sabljom.S kim. Lijeva mu pesnica grčevito pritisnuta na srce. tako su zaredali Hadžijini dani. dođe joj sada kao neko neviđeno čudovište što se kezi na nju. Vidio sam je u jednoj kafani u Beogradu. dok mu bijela. ne osjeća već kao tuđinka? Zar ona nije okaljala obraz i svoj i svoga doma? A krnata joj. kao da je vodi neka nevidljiva ruka. Za njim zaoriše poruge i smijeh. šta se sa mnom dogodi . i svoju bašču. jer Hadžija bdi. a Šemsin trag zavijali zimski snjegovi. . sablažnjivo odskače od crne brade i užarenih očiju. a pesnicu zgrčenu na srcu. A Hadžija ide posred druma. Nije me ni prepoznala. 190 HADŽIJIN MAČ I. Grad drhti i bunca u žezi. luta kroz tamnu noć. Jednog jutra. onako bijela. gdje je provela drago djetinjstvo.S Mesom sviračem. kao usamljena duša. Zar da ostavim sve i da pođem s njim? Jadna majko moja. a krnata nastavlja: "Pođi sa mnom u svijet skitnički. pa zalajao. Zato se tama raspukla. . Roditelji postaše okamenjene suze. Hadžija je blag. grubo dodiruje njene najskrivenije tajne.odgovori ona prigušeno. grad ima mnogo budžaka sa zlim ljudima. i ta riječ: svijet. A Šemsa je ovih dana sve pregorjela: i svoj dom. "U svijet. taj pregara i radosti". Krnata presta da ruži na Mazoljicama. I dolazila su lepršava proljeća i site jeseni. Ona je. Tako je zlo zavladalo gradom. pod miškom lijeve ruke jednako drži cijeli snop drvenih mačeva. čekaš li još? .Šemsa. ostaje sjenka žalbe na njemu za života". sjela na busenje i slušala tužnu pjesmu krnate. Tek negdje kasno u noć ču tup udar o zemlju. povici i bijes. Vrijeme je prolazilo. a zlo je moćnije. a pod miškom snop drvenih mačeva. a zlo najoštrije. Zaista. Ona bježi iz grada. zasjenjuje poglede. iz dvorišta izletje Hadžija. lepršajući se na suncu. a Šemsa . u svijet! Bože moj. 189III.kafanska pjevačica. žalosna joj majka? . izvlači se kroz zelenilo i sa oštrim kopljem penje se u nebo. u ovoj toploj kući.Pobjegla Šemsa Muharemagina! . treperi u bjelini. Koga povedu moji zvuči. Nenadno.uzdahnu žalosno Šemsa. spremnih za krvavu borbu. Jedne zvjezdane noći u Hadžiju je ušao zmaj. učini je još bjednijom i bespomoćnijom. Po bašči bujao korov. To on preskoči niski bašteni zid. Šemsini roditelji zavise se u tugu. u rastopljeno zlato. Šemsa nije sad razumjela šta joj krnata govori. drsko se smije. da obilazi gradom. jer je Hadžija zaspao. podatno.viče Hadžija. teška kao umor od života". pocijepana džuba. U džamijskom dvorištu taman hlad. Grad ima mnogo kuća sa zlim očima.Pola Vlaha! Pola Turaka! Pola Vlaha! Pola Turaka . . Ova bezglas-nost još teže pade na Šemsino raspoloženje. puni slave i krvave borbe. kao nada bijednih. luđački vrisnu i jurnu kroz 191sunce. Pregorjela je. pokorno pošla u bašču. Šemsa je opružena i nepomična. pa iz nje izašlo zlo. iz trista stupica. ' Grad je pritajio zlobu. i svojim prljavim noktima prebira po njenoj duši. kako ćeš me prežaliti! Krnata je nastavljala: "Ja ravnam tvojom sudbinom jer sam te osvojila. Povratiće se noćas da. mahalom puče glas: . što ne razumiješ moju pjesmu kad prelazi preko domova u široki svijet! Svugdje su zvijezde jasne i mjesec ostavlja za sobom ljubavi trag". a velika džamija. Po džamijskom dvorištu nadgrobni nišani plamte na suncu i bježe u sjenke. kad je ogrozd dozrijevao u vinogradu na Mazoljicama. jer i on ima svojih radosti. bliješti u suncu. i svoje roditelje. Hadžija je zaspao. Ona niče. šupalj i pritajen vreba kroz lipe i ciprese. a na Muhare-maginu kuću pade žalost i sramota. Šemsa. Izašao sam iz kafane i dugo me poslije toga pratio glas krnate: "Što u životu jednom prođe. kao vjera u zagrobno. a bašča kao da zanijemi.odgovara: "O.Čekam . niz ulicu. zaskače u propanj i nemilosrdno odsjeca glave. Nekako apatično slušala je zvuke krnate i sumorno se osmjehivala nekim gostima. Hadžija je moćan. šta li će biti sa mnom!" pomisli ona. Čije srce rani moja pjesma.Bože moj. a grad zarežao. Tako je Hadžija postao borac za dobro. okrečena. to se više nikad ne povrati. jer kako će svojim roditeljima uskoro da pogleda u oči? Zar se ona i sad. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama.188 . sjedjela je u utišanoj noći sama sa svojom sudbinom.

Samo HaI džijin duh nemirno luta nad gradom. Hadžija? . samo su nju zatrovali poganjaci. Niza nj teče znoj. Žene sadrže živote u sebi kao ćase hranu. i obijest i glad. a oči priklopljene crnim vjedama. žene su izvori života. dugo držao čelo na hladnom mermeru. a oni niču na sve strane. Zato se i krije. Hadžija! I kao opržen. A Hadžija ima svoje ćase kao što drugi imaju svoje žene. obasjan suncem. ljepotom. vraća se i prelazi u drugu ulicu. Krv lipti iz obezglavljenih vratova.Hadžija. trpa u njedra. U rano jutro. Sve se komešalo. Nad gradom luta jedino duh luđaka i fanatika Hadžije. daje novac na interes.500. preko crte je zlo. . krenu put mahale da potraži svoje ćase. . Hadžija umorno hodi po Božijoj zemlji. poganjake i gramzljivce. Hadžija je sretan kao mudrac. . moleći se. pao na koljena i. pritiješnjen umorom kao morom. Svunoć je Hadžija slušao svetački glas. Ližu crveni plamenovi. a Hadžija juri kroz njihov bijes i. gazi krv i grijeh. Hadžija jede.To Hadžija siječe nevaljalce. očima. sve su ćase zlatne. ništi. . ' . A Hadžija je krotak kfto jagnje. umivena. a ne prelazi je. gledajući nekud mimo ćase. penju se nad ljude i životinje. Hadžija se vraća pred džamiju i ulazi u sjenovito dvorište. On se raduje za sve. shrvan umoran i sav iznemogao. Hadžija se trza.Fatima je ćasa od biljura. Jer. to Hadžija trijebi korov u koji zarastaju i Vlasi i Turci.A što ne posječeš Šećeragu Hmeljića? 192 193.odgovara mirno Hadžija. gladan. spava na hladnom mermeru snom mučenika. siječe mrcine. pa se iskeze od zadovoljstva. nema ružnih ćasa .000. koliko si juče posjekao poganjaka? . Polijeću na sve strane. Ona ti nikad ništa ne da. Patničko lice blijedo mu je kao mrtvaca. I gdje se god potegne crta.Hadžija. zaurlaju da se cijeli svijet sruši. srcem. kupovali životne namirnice i hitali nekuda. a što se Šemsa krije pred tobom? . sve se lak-talo. Hadžija? . I dok Hadžija. Poslije se digao i. III. užasnut. . Oslonjen na stub avlijskih vrata.A čim te poji. Hadžija zakuca zvekirom i dozva ih: . Ćasa je iznijela hljeba pred Hadžiju.Stidi se. Bos. dohvataju svježinu i penju se nad grad. II. Sve to što se zove život duboko ostaje pod njima: i radost i bol. Šemsa rudi kao jagoda. . On je u svemu. razliva se u mlazovima i sva ulica gori od nje. Dođi do crte. Nju prelaze samo poganjaci. . Iza crte je đavo. nad drvlje i kamenje.Sve su ćase lijepe. sjedio je Hadžija na Tepi pred džamijom.Dobrotom. ćaso moja! Bog ti dao sreću da izrodiš djecu! Bog ti dao mala. . Hadžija siječe.Poji i mene i svakog ko je žedan.I Selmaje ćasa.Hadžija.I on je poganjak. gladan. Tako se Hadžija razgovara sa ćasama. kiše i rijeke sapraće njihovu poganu krv i zemlja će ostati čista.A Selma ti nije ćasa. Samo Hadžija. provirivalo i ujedalo u lajavom šarenilu. . I Hadžija ih siječe. I on će pod sablju. sjedio je mirno na kamenu pred džamijom i odmarao se od svojih velikih pobjeda nad poganjacima. on strada za sve. ljudi prljavih duša. pohotljivo pružaju ruke da sve poklope. Padaju glave. . Žene su hrana. Hadžija je molio Boga da mu da snage za njegov teški poduhvat. Crta je njihova brana od svake poštene misli. Tako se ćase smiju i Hadžiju miluju pogledima. Hadžija sve žene naziva ćasama. Te noći sijevale su munje i pucali gromovi.Poji li tebe. Jer. sve u ime dobrih djela koja će on da izvojuje svojim drvenim mačem.Bog ti dao. Svakim ih danom više! Niču! Niču! Množe se. . Pridolaze i druge ćase i sakupljaju se oko Hadžije. sve novi i novi. i plač i smijeh. zagrominja u bezdane i crne ponore. pa zacerekaju. koja je ćasa najljepša? . on je svuda.Ne preko crte. oni su iza nje. Ona poji žedne sa Bo-žijeg izvora. šejtan. užagrenih očiju. Još pod utiskom posljednje krvave sječe poganjaka i mrci-njaka.Svejedno. komšije halala! A ćasa iznosi hranu i razgovara sa Hadžijom. a što mu preostane. Naposljetku. da sve priguše. sjenke se pružaju gradom. ti najviše voliš Fatimu. zaprašenih i ispucalih peta. Ispred njega grajali su ljudi.

a ćase premiru od straha. 195.Pa što ga ne pustiš da uništi sve poganjake? .kaže najstariji Krehić.viče najstariji Krehić i po banku. Ne svraća više u njihove dućane.Zarobiše. Hadžija. . treba se iz ćasa i nahraniti. . Jer.Ne preko crte. Bujice krvi teku drumovima. Hadžija? . Neko nevidljivi donosi ih u džamijsko dvorište i ostavlja više Hadžijine glave. A slatko je i za one koji se prodadoše . oni ne pišu. . Svaki put. U meni je zmaj. Hadžija je bujica kojoj nema brane. Hadžija! 194 I Hadžija se opet trza. crta se diže i Hadžija nastavlja put.Čuli smo da se ženiš. . Naposljetku.A poručio ti načelnik da će te uhapsiti . Samo kad siječe mrcinjake.Hadžija. Hadžija ulazi i zauzima mjesto u uglu do vrata.Kako nije? Evo para koliko god hoćeš? . . evo uzmi koliko god hoćeš! . A Božija je hrpa svačija. Osvajaju crte osvajaju. a Hadžija izađe na ulicu. .Pa i ti si sirotinja. Hadžiju zarobe poganjaci. Oni koji rađaju. jer nije samo u naramku nego i u koraku. vraća se i prelazi u drugu ulicu. Hadžija se vraća. Zmajeva je kuća smrt svih mrcinjaka. . Jer. . ćase su krhke. mrcinjaci. jer se zlo najbolje ubija u korijenu. kad se poganjaci oslade. Neko maše. Neću.A gdje je tvoj zakon. Hadžija? . a Hadžija ništa ne vidi pred sobom do bijesnog plamena u koji propada kao u bezdan. A zakoni se svi jednako zovu. . . Tada prislanja leda uz zid i strpljivo čeka. jer se tako i rodio.odgovara Hadžija. IV. .. Nastade urnebesni smijeh u dućanu. a Hadžija se zaleti i sječe. On bi potrao sve životinje na zemlji. Hadžija. iskrsavaju na svakom koraku. Ali.Dok se poganjaci ne oslade. Poslije. zgrčenu na srcu. Iz dana u dan Hadžija je sputaniji. Evo ga pod rukom. Hadžija i ne gleda više na mrcinjake. Ti si poganjak.i Hadžija uz opći smijeh. Krv se razliva preko crte.i . Za njim istrčao nečiji dečko i tisnuo mu dinar u ruku. Zaplakaće sirotinja. 1% Trese se zemlja od jauka mrcinjaka.Zmajeva kuća se ne zida parama. Isuviše si uzeo sa Božije hrpe. i Hadžija im odlazi da ih umiruje. tako niču i Hadžijini mačevi. . zmaj je snaga bez pameti.Zar je zlo slatko. treba ih ohrabriti razgovorom. Ali zato crte rastu na svakom koraku. pa u maču. . pred džamiju. . pređe na njihovu stranu. pa u zmaju. . On je na tri mjesta. Posljednjih dana njegov žedni mač češće polijeće iz korica. sječe do iznemoglosti. U dućanu prijatelji.. zarobiše li te? . . . pa i tvoja. zapliću se i prekrivaju zemlju dokle oči dopiru. jer su oni vrelo zemaljsko.Ne preko crte. Hadžija? . Hadžija je vihor koji leti zemljom.Slatko je za one koji ne vide dalje od nosa: slatko je i za one koji pljunuše na duše. . Hadžija! .Moj zakon je najprije u meni.A načelnikov je zakon u knjizi.Zmajevi se ne žene. Treba ih pomilovati pogledom.Hadžija. sa skršenim mačem do balčaka. Pogledaj! . U meni je zakon.Nisam. iz dana u dan Hadžiju prisiljavaju da proliva krv na potoke.Jesi li gladan. Jeo sam iz jedne ćase. oni se razilaze. zove Hadžiju. pred Hadžijom. žao mi sirotinje i poštenih.Pa dokle ćeš biti rob? . Hadžija? . U dućanu razgovor.vikahu kud god se Hadžija makne. jer niko nije u stanju da im kuću sagradi. Hadžija! . mušterije. množe se.Neka pišu oni koji slušaju.kaže neko.Nisam ja sirotinja. razastrte hrpe banknota raznih vrijednosti. I crte rastu.Iz više časa jedu samo poganjaci. Kada su crte sa obadvije strane ulice.Žao mi djece. kako god niču mrci-njaci.Ne može.A zašto ne jedeš iz dvije ćase.Ne preko crte. Hadžija prolazi ispred trgovine braće Krehića. smijeh. . mirno pokazuje desnom rukom na lijevu šaku. • . umoran. Hadžija. . jer to je njihovo.Neću.

Bilo bi bar meni veoma drago kad bi se ovdje među rukopisima. Nesumnjivo to je najprije njegov pjesnički jezik. koji blista rječnim. Hadžija je iznemogao. zato bi svakako tim kritičarima nešto kazao dokumenat ovoga roda. Nema možda našeg važnijeg pisca srpskohrvatskog jezika koji je po199slije smrti toliko bio zanemarivan sve do najnovijeg vremena. 197. jer je proizvoljno i uzgred izušteno. stade pred Hadžiju i zapovjedi kratko: . što je bio samo pjesnik a ne po urneku teoretičarevom. Hadžija! A Hadžija stade.Za njih ostaje na zemlji tvoj drveni mač . Spremaj se! . našlo i jedno pismo iz vremena oko 1930. posebno pjesama i nekih već dosad poznatih proznih tekstova. na svoje veliko zaprepašćenje.Ne preko crte. jer bi se. S prvim jesenjim kišama spade mrtav zmaj Hadžiji u noge. nikad nije sigurno da će biografske dokumente kritičar ljudski i književno upotrijebiti i možda je zato kod nas biografska vrsta toliko diskreditovana našim ekstremizmima. koji nagla200 šeno traži da se Hamza razmotri i sa gledišta imati kao i biti a sa nijansom koju smo maločas istakli. daje kritika veoma malo šta rekla o ovome izuzetnom pjesniku Hercegovine meduratnog i poratnog doba. primjercima knjiga. nikako filozofskoapstraktnom smislu. Najprije nas zanima da vidimo u cjelini šta je od Hamzinih rukopisa ostalo i nema li što javnosti nepoznato. Najvećim dijelom ono što je rečeno danas je totalno van književne upotrebe. Hadžijina sablja prestala je da siječe. C. Zato je za čestitanje ova incijativa da se u Stocu (iako to nije Mostar. Jer mi još uvijek moramo da svakog našeg pisca pomalo pravdamo što je bio ovakav ili onakav. Ova izložba dolazi u pravi čas da ljubiteljima toga djela pruži koliko-toliko uvid u Hamzinu književnu zaostav-štinu. kakav je onaj neodredivi. Kafki i S. Zgrčena lijeva šaka počela je da popušta.odgovori mu smrt. znamo da je Hamza i taj jezik u toku svoje . neretvanskim i radoboljskim bistrinama i odbljescima. sa zaprepašćenjem u očima. Hamzina biografija mogla bi da bude isto tako rječita kao dio njegova pjesničkog bića. pa kao da ih pritiskuje olovo . spoznajemo da su sva pitanja o Hamzi još uvijek književno i neknjiževno otvorena. o tome govori cijelo njegovo djelo. U stvari. fotografijama. a upriličena je i studija Hamzina djela. Sada znamo da se sprema prvo korektno izdanje njegovih spisa. koji sasvim graniči sa marksističkim. Zmaj je umro u Hadžiji. Zatim je bitno vidjeti nema li tragova varijanata njegovih tekstova. našli su Hadžiju mrtva. U stvari. Tek sada. I dok je Hadžija nepomično ležao na svom izderanom gunju. najljepšeg vida našeg književnog srpskohrvatskog jezika. tako se počeo da gasi zmaj u Hadžiji. Sutradan u džamijskom dvorištu. dragocjeno i trebalo bi sve to tako i gledati i njegovati. Karaktiristično je da nijedan značajniji kritičar jugoslovenski nije se nikad poduhvatio Hamzina djela kao našeg jugoslovenskog fenomena. s obzirom na bohemsku prirodu pjesnikovu moglo očekivati da nema ništa. osloni se na zid i čeka dok se poganjaci oslade. J. Hume danas. kad malo pobliže pogledamo u situaciju H. ali je isti hercegovački zavičaj) iznese pred publiku zaostavština Hamze Hume na ovom Slovu Gorčina. Garaudv govoreći o F. jedne tamne noći ude smrt u džamijsko dvorište. A ipak. a sablje da klize ispod pazuha. za kritičare interpretatore koje još uvijek čeka Hamzino djelo. Čini mi se da se ovom izložbom preostalih i sačuvanih dokumenata postavlja pitanje staje Hamza Humo imao a staje bio u najobičnijem ljudskom.ni s mjesta.Tako je Hadžija počeo da pada u nesvijest. Jer. čistotom jednog dragulja. u kome Hamza ispoljava svoj za ono doba toliko napredni pogled na društvo i svijet. a šta je bio. te je očekivati da ćemo uskoro dobiti i cjelovitiju sliku lika i djela ovog pjesnika. za ovu priliku samo prigodno i pod-sticajno za mlađe izučavaoce bosanskohercegovačkog književnog nasljeđa a takvih mladih snaga mi danas imamo. Ćatića to je svakako najizrazitiji bohem u Bosni i Hercegovini književnog roda sve do danas. evoluciju. Hadžija primjeti da su mu mačevi bili od drveta. ostalo bi nam da kažemo nešto o drugom. u kojemu se možda i izjednačila ova dva činioca pjesnikova bića. tu drugu i pravu idealnu grobnicu pjesnikovu. kojeg nijedan drugi ne može niukoliko zamijeniti. ali koji je imao i svoju posebnu i još neproučenu životnu putanju.izusti iznenada Hadžija. Jasno. ne-sagledljivi i neobuhvatljivi Grozdanin kikot. Naime. i sagledati najprije Humino "imanje" sa pjesničkog gledišta. i ostalo.A poganjci? . Ako nam ova izložba ne pruža možda i potpun odgovor na ovo prvo pitanje. mnogi još uvijek živo čuvamo sjećanje na njegov lik i znamo da je za Hamzu bitno znati i šta je on imao. . Repertoar Ham-zina "imanja" vanredno je zanimljiv. No sve je. 198 "IMATI" I "BITI" HAMZE HUME Značajni filozof i kritičar R. Poslije M. i prvo pitanje treba doslovno uzeti u pozitivnom smislu. obično je kritika znala da se povodom Hamze razmaše u svom preziru prema njegovu "sevdalisanju" i "folklorizmu". rodno mjesto Ham-zino. Persu kaže da je sva moderna poezija od sredine XIX vijeka obuzeta pitanjem "biti" nasuprot stavu "imati".Ja sam smrt.

pjesničke karijere ponekad teško zanemarivao prihvatajući druge vidove izraza. što se tiče stila i s njime čini glavnu pjesničku pojavu Bosne i Hercegovine toga trenutka. sa svima komponentama slavensko-orijentalnog sastava. Za Hamzino "imati". To njegovo proćerdavanje glavnog svoga blaga. lako prihvatao kao stih i stav. darovitih pjesnika. za koji je potrebno poznavanje velikih područja poetike orijentalnog pjesništva. Jasno. 202 najizrazitiji je njegov parnjak i u mnogo čemu saobra-ženik Rastko Petrović sa svojom Groteskom gospodina Peruna boga groma. treba bar nešto naglasiti o njegovu mjestu u meduratnim konstelacijama. Jedan elemenat je dovoljan da potcrta tu komponentu pored naglašavanja da su Grozdan i Grozdana bogumili. Jasno. priči. romanu. taj modernizam is-poljen kao ekspresionistički zahvat u svijet. a dionizijstvo isključuje tragičnost. Naše današnje vrednovanje nije više nimalo potcjenjivačko u odnosu na taj orijentalizam. kao ležište iz koga je pjesnik svoju pjesmu izveo. prvoj svojoj zbirci stihova. u duhu godina javljanja poslije 1918. jer mi smo svjesni velikih poetskih dometa tog istočnog. sasvim ekspresionističkog sistema izraza. podsjeća nas na njegovu pjesmu u kojoj se on pita o svome identitetu povodom orijentalnog oblika i izvora svoga imena. Medu te njegove sljedbenike svakako treba pribrojati i Maka Dizdara. istaknimo samo Safveta Baša-gića i M. možda je Hercegovina kao obilježje dovoljna. počev od Nutarnjeg života. Ako je on sa Šimićem mogao dijeliti prvenstvo u BH poeziji dvadesetih godina. gdje je jasna odredba bogumilskog okvira vremenskog i prostornog. Sa ploča istočnih samo nam evidentno kazuje tu genetičku osobenost Hamzinog pjesništva. nasljedno utkana u Hamzino biće kao god i slavenska njena iskaznica u vidu sevdalinke. ono što draži radoznalost jest ta orijentalistička dionica. Hamzinog produženja one tradicije koju je u njegovoj porodici zasnovao alhamijado pisac Omer Humo. . To je možda jedina tragična strana u djelu ovog dionizijski raspoloženog pjesnika. u jednom je možda bio jedinstven: da je izazvao cijelu jednu stilsku školu sljedbenika. To je također potpuno prenebregnuto od kritičara koji su o Hamzi najčešće odveć olako i samouvjereno donosili sudove i presude. za koju eros i seks nisu sramota već najljepša prirodna ljepota. Šimi-ćem. a i to bi trebalo nekako odrediti pobliže jer kako mi nedavno reče jedan naš književni kritičar iz Sarajeva. kao i Grozdanin kikot koji nam vječno nameće pitanje o identifikaciji ovog ili onog elementa u toj divnoj poemi. čudno je da recimo nema Mostara. on je i u jednoj i drugoj komponenti imao izvjesne prethodnike. Druga je komponenta tog pjesništva stara slavenska mito-psihologija. svoj zavičaj. Ostaje nam da nešto kažemo o problemu "biti" Hamzina pjesništva. jednako svojstven istočnoj indijsko-islamskoj kao i manikejskoj heretičkoj civilizaciji. tursko-perzijsko-arapskog svijeta sa Hafizom. Slično je još prije Grozdaninog kikota. djelu koje izmiče svakoj klasifikaciji. za orijentalnu. za koje nije mogao imati unutarnjeg jezičkog sluha i impulsa. a slavensku. Imao je uz to i svoju domaju. kako je sam sebe pro-slovio u Nutarnjem životu. Zato je Hamza koji je sve u djetinjstvu upio pa tako i indijskog pjesnika Rabindranata Tagoru. izrazitija vremenski i stilski za epohu ekspresionizma. što je i razumljivo s obzirom na maloprije iznesene genetičke komponente pjesnikove. koji su počeli u trećem deceniju našeg stoljeća. B. Niko još nije nijednu misao suvislo kazao o tome Hamzinu poetskom orijentalizmu. već sušta istina Hamzina pjevanja. ako se samo ona shvati doslovno. prije jednog stoljeća. Taj spoj drevnog i modernog istovetan je kod oba ova velika pjesnika. stolačkog pjesnika koji je dosegao jugoslovenske visine izraza poslije drugog svjetskog rata. Ko je i naročito šta je kao pjesnik bio Hamza Humo. Ćatića. A Humo je nesumnjivo prvenstveno moderan pjesnik. koja je modernija. Firdusijem i Dželaludinom Rumi-jem kao vrhovnim iskaziocem poetičnosti islamskog Istoka u kome se sučeljavala indijska tradicija sa helenskom kulturom. pitanje je koje ide uz svakog modernog pa i klasičnog stvaraoca. No. Napokon. To je podvučen erotski impuls. uz ta dva izvora i toka Hamzine poetske tvorevine. u njegovu pjevanju (i pored Poeme o Mostaru). sasvim se 203to ot ""o l 3 ° •N ii gI p 3. kada je on pjesnik koji ide uporedo s A. hercegovačkog. daje sve pomaknuto u sferu razrijeđene apstraktnosti. bar za njegovo doba. koja se najpotpunije ispoljila u Grozdaninom kikotu. izričitog. A taj stav nije nikako biografičarska deformacija. Hamzina poema je opet cjelovitija i jednostranija nego Rastkova. sasvim ekspresio201nistički stilizovanog. Ć. Omerom Hajjamom.

8< ^ S < ^ £ £ no—N P -■ e _ i-5p l 1i a.2 p 3 2 p s1l S:^fi 1 lili I! 1 ti &i l! 3. 7^ r. ft) S 3 <2. sl cr. o ti. Ii rt ^§ 3 03 i IIB. 3 n B-. N gi > 3 2-g' ž."i 2 ff.|8-S r 3 2 2.s ffi -i: O -■ . 9 sr rt — 3 ^ 1& £s.o 3 ti -i 3 po • «■ I i a. o 3 p P ri o N P 3 • p o . ^ o » 5g p PJ p o t" rt S3 rt. o ? ^ 2. o 3 5 => tf. 3 3 o « ° II as 3 ? s.o S N 3 c.

prvoj Huminoj zbirci pripovjedaka. nikakva logično razvijena "priča. istovremeno 208 meke i divlje. ništa što je odveć čvrsto i precizno. str. izrazito erotska pripovijetka. umetnički najuspelija pri-povetka. 167. koju Humo prati u njenom razvoju. treba se setiti daje ta pripovetka rađena u žanru "Grozdaninog kikota" i karakteriše stoga samo ranije već isticane osobine piščevog talenta. . dakle. 1. u kojem ne smije dominirati ništa što i samo ne treperi kao duša. u duši sevdalije Bibera i u duši djevojke Iše). Jovan Kršić je o njoj napisao: Sevdalijina ljubav. koji se omamljuju pjesmom i ljubavnom čežnjom.1 Biber. Kada se pojavila u knjizi Pod žrvnjem vremena (Sarajevo. bolećive i vatrene. (Možda više nego "zulumćar". I cijela ta pripovijetka o sevdaliji Biberu zapravo je poema o jednoj takvoj sevdalijskoj ljubavi. Jer. kad čitamo tu pripovijetku. Zato. odvodeći u neki ljepši i čarobniji svijet derta i slatke žalbe. od trenutka prvog ljubavnog nemira i nesavladive žudnje preko časova zanesenog ljubavnog osvajanja (i podavanja) do konačne tužne praznine i pustoši. i više zbivanje u duši (uistinu. kojeg ženska ljepota opčinjava samo dok mu nije u posjedu i samo dotle dok je pjesmom i šargijom mami). ta Humina pripovijetka je umjetnički vrlo uspješno riješila osnovni stvaralački problem koji joj je zadao sam svijet o kojem ona govori. Humo je u sevdalijinoj ljubavi saživljeno uronio u sam svijet derta i sevdaha. sv. ali koji zapretano tinjaju u nama." (Misao. za časak.a" o Si 33 s: 9 3 2*.takoreći uživo . zanese i opije ljubav jedne žene. to oPJESNIK KAO PRIPOVJEDAČ (odlomci) U vrijeme kad je pisao Grozdanin kikot Humo je napisao i svoju možda najbolju kratku pripovijetku. sjetne i mračne. A ono stoje u cjelini sazdano od takve slikovno neuhvatljive i pojmovno neshvatljive . Sarajevo. 1928. u kojoj je kao pripovjedač također govorio jezikom pjesnika. Ali dok je Ćorović o takvim likovima pričao kao o "zanimljivim i čudnovatim ljudima". već neposredan i dubok doživljaj. To je ona sevdalinka koja je upropastila na hiljade egzistencija i života uz saz i čašicu. 5/6.Povodom iste knjige Alojz Smaus je u časopisu "Misao" zapisao: "Ako se u ovom prikazu nije posebno govorilo o "Sevdalijinoj ljubavi". U sevdaliji Biberu. ne da bi ga učinio predmetom promatranja i poimanja. ispada donekle iz okvira i atmosfere ćele zbirke. kao zbivanje koje se pred nama . nikakva jasna i zaustavljena slika. može nam se učiniti da ono što se događa u dušama njenih junaka osjetimo neposredno u tekstu kao reli puls jedne silovite ljubavne strasti. 1979. po osnovnom osjećanju. doduše. Huminom sev-daliji Biberu je "rođeni brat" onaj Ćorovićev mladi adža-mija Osman-beg. junak pripovijetke Sevdalijiina ljubav. ero1 Gajret 1903-1928. već Svetozar Ćorović. već da bi ga izložio našem neposrednom doživljavanju. U stvari. a ne kao distrancirani analitički prikaz. formalno već raskinuli.duševne grade zahtijeva od umjetnika adekvatan izražajan oblik. str. 207O takvim likovima pričao je. "Pod žrvnjem vremena . "vrtlog razdragane boli i omamljenosti". analiziran je pun pojam sev-dalije. iako ga stalno pije na njegovim najčistijim izvorima. Ipak. u dvije komplementarne duše.odvija. omamljujuće i razorne. nego zbivanje u vanjskom svijetu. 1928. Sev-dalijina ljubav ("Srpski književni glasnik". kao i po ključnim prizorima to je. 1928). 35. uopćeno dokazivao. jer je večno žedan života. Sevdalija je čovek koji živi u svetu "slatkog čemera i žalbe za životom". taj svijet je sav zapravo samo jedno raspoloženje. kako je pomislio Kršić. uredio Hamza Humo. Upravo zato što je koncipirana kao doživljaj. jedan je od zatočnika tog "sevdisanja". kao da sevdah i nije ljubav (tj. u Spomenici "Gajreta" (1928). "osjećanje afekcije prema drugoj osobi") već stanje ekstaze. uvijek iznova voleći. Sabrana djela. inače jednoj od njegovih najlepših pripovedaka.1 1 Jovan Kršić. u krvi i ploti. rođenom bratu Ćoro-vićeva Zulumćara. I to nije bila analiza tog svijeta. srećne i fatalne. da čovjeka zanese u vrtlog razdragane boli i omamljenosti. To je orijentalni Don Zuan koji voli sve žene i kada ga. iz pripovijetke "Osman-begova šar-gija". . 1925). Po tematici. on će u tom osetiti slabost. 362)." U Sevdalijinoj ljubavi Humo je zaista uspio da iznese pred nas jedno živo stanje duše. tvrdeći za sevdalinku između ostalog i ovo: Ona obuhvata one naše unutarnje porive s kojima smo mi nekoji. ljubavnim osvajanjem i der-tom i koji ne prestaju da se predaju toj omami. za nju se ne može reći ono što je Humo rekao za sevdalinku: "njen glavni elemenat. pod uticajem Zapada. str. Sarajevo. Humo je u toj pripovijeci umjetnički konkretno obradio ono o čemu je tri godine kasnije.pripovetke Hamze Hume" (1928). čeznući ili osvajajući. koju će pobediti snagom pregaranja i utešiti se pesmom i vriskom kroz mahalu. da razbukte na mahove snažno i fatalno. koji su po svojoj neobičnosti vrijedni priče.

ona se ponovno zacereka. Ali Sevdalijina ljubav (uostalom. nesumnjivo ima i nekog orijentalnog misticizma. kretala se ona u ludom i vratolomnom ritmu po senici. 108.Humo uspio uključiti u sam tekst pripovijetke. One su sve videle. u epitetima i metaforama. Ana se nenadano zacereka. 1923). Ovaj ljubavni čin. Mi osjećamo u melodiji rečenice. A Iša. U tom pogledu ilustrativno je sa Sevdalijinom ljubavlju uporediti raniju Huminu erotiku pripovijetku. sluteći ~~ nešto i šapćući.) 1 Hamza Humo. i u sveopćem odzivu svijeta na zov ljubavi.. kao u bolu. prikazan čin čulne ljubavi: (. već je saživljeno evocirao samo to sevdalijsko raspoloženje. put zvezda. I ne bez razloga. Humo je i u svojim pjesmama i u svojim pripovijetkama često pokazivao neobičnu opsjednutost erotikom. Njeno belo telo bleštalo je srebreno na mesečini. širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se.. 210 Kad znamo da je i muž te Ane negdje u blizini i da ona zavodi njegovog prijatelja. Međutim. Strast ("Raskrsnica". ka kojem je junake pripovijetke otpočetka vukla neodoljiva erotska čežnja. Ćorović "opričavao" svog Osman-bega u pripovijeci "Osman--begova šargija". A pri tome on ne govori u 1. 211širilo se unaokolo po baštama i stišavalo se. Tako plešući. kao daje i sam padao u "erotski trans". kojem bi sve drugo bilo podređeno (ne samo u životu čovjeka. na primjer. A zvezde su sišle s mesecom i smejale se u krošnjama šandude. dok je njegov zagrljaj uzdiže i nosi iznad Kamenjaka. Ali u njoj erotika doista sebi podređuje sve ostalo. Osjećajući. Sevdali-jinu ljubav Humo ne struktuira u Ich-formi.i panerotsko stanje svijeta . sve se dešava drukčije. u ritmu sintaksičkog seg-mentiranja. zanjiska i baci se na nju (. Mesec se glasno cerekao. kao ni Grozdanin kikot) uopće nije po svojoj strukturi usredsređena na erotiku kao neki centralni motiv. doista kao stanje duše koje je sposobno da se širi unaokolo i da postaje stanje svijeta: ". Crnčić je sedeo na stolici i buljio u nju kao u kakvo priviđenje. u "krvi i ploti". mnogi kritičari su bili skloni da tako nešto kažu i za ovu pripovijetku i za cijelo Humino književno djelo. Pod šandudom na či-menu igrale su sene pritajene i nasmejane. i to do mjere u kojoj sve unaokolo postaje prazno i pusto. bar ne na način na koji je. koju pokreću neki neshvatljivi. Naprotiv. već i u narativnoj strukturi pripovijetke). U Sevdali-jinoj ljubavi. kao "unutarnji pripovjedač". On tu zapravo i ne pripovijeda o sevdaliji Biberu. on ukida pripovjednu distancu koja tradicionalno razdvaja pripovjedača i predmet pripovijedanja. onda nam postaje jasno daje erotika tu zaista podredila sebi sve drugo. Mesec se provlačio kroz granje i potok poigravao i čeretao prkosno.209tika.. Jer. Napisana u ekspresionističkom maniru. Humo u Sevdalijinoj ljubavi doista nije ni prikazivao ni analizirao "sevdaliju" kao tip ljudskog ponašanja. doživljavajući ga iznutra. destruktivnu snagu sevdalijske "razdragane boli i omam-ljenosti".) Pili su tako dugo dok već nisu dospeli do ludila. prazneći njegovu erotičnost do besmislenosti. ta pripovijetka zaista pokazuje Huminu opsjednutost erotikom kao naglašeno čulnom ljubavnom strašću.. podređuje sve ostale". licu.. Sve se stiša i zamoran šum poleže po širini. Skriven i pritajen šapat ispod šandude šuljao se pod stabla. skoči na krevet i poče se previjati i zavijati kao besomučnica. mlada đavolica. Zvezde su počele da kaplju kroz granje i da se prosiplju po njima. kao što je činio u "Grozdaninom kikotu" gdje je glavni junak istovremeno i narator. str. u ujed. iznad bašta u mesečinu. i Iša je nenadano počela da grca. i životu duše.polaže prirodno pravo na raspoloženje koje u tom svijetu vlada. erotskog raspoloženja. za narativnu strukturu te pripovijetke važnije je da je to erotsko stanje duše . a potok kikotao kao da ga neko golica. Biberov šapat i toplo milovanje pretvarali se u bes. sva umotana u zagrljaj. prikazan je ovdje više kao eksplozija duša nego kao konvulzija puti. a i sam čin ljubavi kao da tu iz sebe zrači neka dublja značenja i širi ih unaokolo kao panerotski smisao sveg okolnog svijeta: I kapidžik je škrinuo. lomi je divlje i ovlada njom ćelom. koji . Sabrana djela. Raspletenih kosa i uža-grenih očiju. I sve je odlazilo. predavala se milovanju. duboko u sebi. Negde vrisnu tica. a ne pojmovna elaboracija. pa svim svojim bićem ulazi u svijet o kojem govori.kao stanovnik svijeta o kojem govori ." U tom panero-tizmu. u personificiranju i sveukupnom saglasju prirode i duše da Humo ne pripovijeda o nečemu van sebe. zbaci košulju sa sebe i poče plesati po senici. Uprkos tome. Evo kako je tu. I sve ponovo zagrca. tamni nagoni. naruralistički ogoljeno. kako je to više puta rečeno za Huminu implicitnu filozofiju erotike. iako nigdje ne odaje izvore te nesumnjive ekspresivnosti. koga nestaje i nestaje negde dole iza nje. kao raspoloženje koje je proželo i njega i sve unaokolo. Ovdje on to čini na taj način što sam govor stilizuje kao poetsku ekspresiju. obe-zumljen.I sve je odlazilo. kojem ni sam pripovjedač ne odolijeva. Ona je čula samo neki pijani šum unaokolo. ali se zato uspostavlja puna jednodušnost subjekta i objekta govora. jednog sveobuhvatnog. u kojoj 212 se poništava identitet govornog lica. međutim. kako je to primijetio još Kršić. koja je na taj način postala poetka evokacija.. "Sevdalinke".. zagrca. pa ta okolna pustoš uzvratno djeluje na osnovni motiv. Biber joj kida haljinu. a Crnčić. valjda. da se daje i otima.. malakšući u prigušenim krikovima. Izgledala je kao pobesnela... kao u bunilu. VI. Humo i u ovoj pripovijeci uspijeva postići izrazito ekspresivnu vrijednost narativnog govora. i kao da se i sam prepuštao onom "vrtlogu" sevdaha i sevdalijskog derta. ali i da ne izražava nešto što je .1 Istina.

/Moja draga za ljubljenje bila. 213povjedaču koji nam posreduje svijet o kojem pripovijeda. 98. itd.. šireći se. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. da se opije i splete u grču požude negde na čimenu pod šandudom.) Nema tu ni slike ni naracije.. pun derta za bezdano opojnim i nedostiživim. i Iša zatrepti. bašte pevaju neku nadzemaljsku pesmu od koje raste duša i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu večite čežnje. kao pijesak u klepsidri. Bašta se sva preobrazi. koji ne posmatra svijet. težak i neprebolan sevdah. A otud..postupkom pjesničke evokacije . Humo dovodi sve oko svojih junaka u isto stanje duše: mirisi cveća su kao uzdasi. već pušta da ga nosi jedno raspoloženje. Noć skide haljinu.") U isto vrijeme. str. zatrepti i ma-laksa. zapljusnu Bibera i rasplinu se. A kada Biber u bašti kraj vode pod mjesečinom osjeti "nešto teško. Bele ruke Išine poleteše na grudi da umire taj drhat. slikovno guste. a mesec silazi. ispod Huma. i začas .. u besvest.. ostavljajući za sobom prazninu i duševnu pustoš. koje. nečujno pade u granje.. da zaustave tu plimu što omamljuje i nosi.. kao pokajnica. duž te osi Humo je razvio potresnu priču o jednoj ljubavi. kad Humo sve prožima istim stanjem duše i sve preobražava prema osnovnom raspoloženju: 214 Nešto čulno i razbludno krije se u ovoj vlazi što pod jakim suncem tinja omlohavilo. logičkih i opažajnih povezanosti: "I ruka priteže grud. juri sve bliže širokoj smokvinoj krošnji. jer je već sve sjedinjeno u raspoloženju. Potok se budi. Humo je. Jedan uzdah šapnu u cvetu.. .. leci i opija osećanja. ne zauzima stav. Ali ni ono nije predmet promatranja i analize. nasmejan. blesnu i rodi se sevdah. onu istu kao i u Grozdaninom kikotu: o vremenu koje ističe. kao u pjesmi. I ruka priteže grud. otvara zemlju i sve tajne nesvesnih želja. Potok se budi. i Iša zatrepti. malaksala. priteže. sedela je uza nj jedna žena. koja na kraju odlazi s bradatim hadžijom u Bosnu: "Duboko povijena u feredžu.. On se zatalasa. koji nas onda kroz njega pronosi kao kroz svoj vlastiti semantički ambijent.sav okolni svijet se začas preobrazi i uznese. od trenutka prve čežnje preko momenata zanesenog podavanja do konačnog bolnog rastanka "sa 215krikom u slomljenoj duši". kliknu. već da . prožima sve čega se dotakne. Ali. pa nekud živ. I dah lišća pritaji se u mahali. u lišću na odreni. ali pri tome ne odražava svijest o sebi kao pri1 Isto. Iša leži zatvorenih očiju..."1 U Sevdalijinoj ljubavi Humo govori u 3. itd. ipak uspio da u Sevdalijinoj ljubavi izgradi čvrst sklop narativne strukture i tako ostvari jednu ne samo poetičnu već i potresnu i značenjski slojevitu pripovijetku. sve rastapa u raspoloženju. sa Raljevina. Tu kao da se događa ono što je Humo rekao za dejstvo sevdalinke: "Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. Evo kako Humo evocira Išinu ljubavnu čežnju i evo kako ta čežnja izlazi iz nje i širi se unaokolo: (. ali i da ga prevede \x jezik. bele kućice blešte pune jezive i neshvatljive čežnje. kao i u Grozdaninom kikotu. lirske motive "sevdisanja" kao temeljnog raspoloženja cijele pripovijetke. rodi se novi život.". taj jezik mora odustati od svih gramatičkih. uznese se i razasu po mekanim i pijanim širinama. pa se pun. pokunjena. noseći dušu nekud u širine. da im probudi još bezdanije i nedohvatljivije želje. neki veličanstven i nečujan smeh preli sva srca. donese tiha noć mekan i zanosan glas pesme. Umjesto toga. Jedan uzdah šapnu u cvetu. fabula mu je i tu. kao da je sav ponesen plimom ljubavne čežnje: I glas zadrhta negde u visinama. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. sve je samo stanje duše. nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje. Sve se pritaji i zanemi..samo u njemu. U stvari. Iša leži zatvorenih očiju. Nosi vas plima.pušta da poteče matica jednog raspoloženja koje se širi i sve preplavljuje: A kad se mesec uzdiže. međutim. kao da neka pustoš pade na nj". ljuljnu se zanosno i razli po tišini. malaksala.. predstavljala samo neophodnu uzdužnu os oko koje je okupio one emotivno obremenjene.. A da bi to mogao." Dešava se baš ono što je Štajger rekao za lirsku evokacija i lirski stil: "jeziku nisu potrebne nikakve povezanosti. mesec razleva svetio po daljinama i otvara dušu. u Sevdalijinoj ljubavi Humo je još jednom progovorio kao pjesnik. a noću se budi da se protegne.) srce zadrhti kao preplašeno tiče. zaustavi nad tamnim konturama brda. a naš grad zasta i preobrazi se u svetlu njegovu. pa zapjeva iz puna grla: "Kad je alma za trganje bila. zlatan i tih.. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. Zato se tu potpuno gubi ona naspramnost pripovjedača i predmeta pripovijedanja koja je inače karakteristična za naraciju u Er-formi. sa smeškom na licu. zatalasa i zasta u visinama. otima i grca kao jogunast i sladak dečak (. (Stvarni junak te priče zapravo je nesrećna lša. . otima . Govoreći kao pjesnik. Govoreći tako kao pjesnik. Stilizujući pripovjedni iskaz kao poetsku ekspresiju. već je raspoloženje koje je proželo ne samo svijet o kojem se govori već i jezik kojim se govori.nestade svega. ne analizira. licu.. glas što pada na dušu kao melem. pritajeno osluškivanje sakri se i poleže po travi. Istina. Humo uspijeva da pred nama pokrene raspoloženje." A staje drugo nego lirski stil. Humo je duž te fabularne osi razvio i jednu "dublju priču". tu se. bez glasa i života.

u novu sreću. uzbudi.. I to je. I opet.i steže mi se srce. kezi nekakva jarčija brada.Ona je opet lepa samo u sećanju na prošlost. Biber juri za njima. koji sa-osjeća i duboko doživljava.. A ta pjesma koju Biber pjeva. Humini junaci. str. da bi se oduprli isticanju vremena i da bi uhvatili i zadržali ono od života što može da zanese. poljubi je. A ja je svu grlim i milujem i ona zaboravlja na sve: i na oca i na zle slutnje. Njeni pogledi leže u mojim zenicama. on "stari sevdalija". predaju se ljubavi i ljubavnoj strasti. Smisao te tvrdnje postaje jasniji kad se sa Sevdali-jinom ljubavi uporede neke druge Humine pripovijetke. podatan. U knjizi Pod žrvnjem vremena takva je.ono stoje iskusni sevdalija Biber odavno znao: trenutak sreće nužno otiče u prošlost i ne može se zaustaviti. spušta tamburu pored sebe i dugo gleda u plamsanje vatre. I to je priča o uzaludnom pokušaju da se ljubavlju zaustavi vrijeme koje ide u nepovrat. drhtav. preskoči preko ograde i ponese na srcu još jedan dert više. usreći.U stvari. sevdisanja i sevdalinke.: ceo jedan svet koji Biber nosi u sebi.... Biber zato i prepušta Išu njenoj sudbini. ma koliko to i njemu nanosilo bol: "steže je snažno. ulazeći mu surovo u san: A kroz san. završava priča o sevdali-jinoj ljubavi. ali tim i bolnija. da ga leci pesmom i samovanjem". Biber je ostao da "samuje u svojoj velikoj sobi. Istakavši tekst pripovijetke Sevdalijina ljubav od najfinijih niti čiste duševnosti. pa u mrtav pepeo. cereka se. toplom i intimnom pesmom šarolikih nada". svet od slatkog čemera i žalbe za životom". isto je što i Išina ispružena ruka: ona hoće da dohvati nedohvatljivo i zaustavi vrijeme. ona se njome opijala a kada je zamro njen zvuk. Kada je lša osluškivala Biberovu pjesmu sa Raljevina. Sabrana djela. I nenadano se sneveseli. "Mostar" (II).održi iluziju životnog smisla. Znajući dobro.zadrži ono što se obrušilo u prošlost. uzbuđivalo i omamljivalo prošlo je s tim blještavim. iz sevdalijskog iskustva. priče o ljubavi pod žrvnjem vremena (kako je Humo naslovio knjigu u kojoj ju je objavio).. kao što ih je ispružila letos za njegovom pesmom. uz plamsanje vatre u starinskom širokom odžaku i uz tiho i bolno cilikanje mekane šargije. ona je ponovno rukom posegnula da ga zadrži: "lša ispruži ruke za njim. jedino pripovijetka Đaurin. VI. a ipak ju je struktuirao kao pripovjedač.. 1928). Zašto? Bog će ga sam znati. A pjesma mu pomaže da u sjećanju ."1 U stvari. koje su joj tematski srodne. Može biti za onim što je minulo u nepovrat. A možda je upravo zbog te izmirenosti lirskog i narativnog principa književnoumjetničkog diskursa. lupa nepritvoren kanat i bura zviždi u drveću. u izvjesnoj mjeri. dahti pod žegom. kao i zbog te zaokruženosti i cjelovitosti. Kada je lša otišla za Hadžijom u Bosnu i kad je došla zima. iskazana je sva tuga za onim što se ne može zadržati i što nužno prelazi u prošlost. uostalom . i kojom se zanosi. ponese u život još jedan bol. kada je jedne večeri Biber otišao zauvijek od nje. "slatki čemer sjećanja" i . čežnjivom i uzaludnom. koja obnavlja prošlost. koju je Humo najprije objavio pod karakterističnim naslovom Pod koracima vremena ("Politika".. "A sadašnjost? -upitao se Humo jednom .. u kojoj je .pjesmu. negde na izvanu. ("Osećam dah proleća -kaže pripovjedač . proteže se i polete sva k njima".matica raspoloženja prisiljena da teče tokovima jedne potresne priče. 216 menitosti postojanja. Svijest o vre1 Hamza Humo.. kroz neke daleke konake. Tako se. s tim pogledom na "mrtvi pepeo" i sjećanjem na "bledu i uplakanu Išu". osluškujući neprestano "korake vreI ona se pripija uza me i strepi kao tiče na oluji. blešti u podnevnom suncu. . peva: Sadih almu nasred at-mejdana. bledom i uplakanom. A sve stoje budilo želje. već bolnu omamu. Život pisti u njemu i šaka zemlje cvili od žeđi i žestine".bar kao uspomenu . uzvraća mi milovanje i predaje se sva. da se trenuci sreće ne mogu zaustaviti. ali ne donosi radost. obnavlja pjesmom uspomenu. u kojoj "ima nešto što ne mogu da nadoknade ni najviša blaga u životu. priča o zapriječenoj i ometenoj ljubavi (s tim što je ovdje ta zapreka vanjska: strogi djevojčin 218 otac ne prihvata mladića kojeg smatra odrodenim).") I u toj priči mladić i djevojka strastveno se podaju činu ljubavi.šapće ona. pa i sreće i ljubavi učinila je tog "orijentalnog Don Zuana" (kako gaje nazvao Kršić) zatočenikom sevdaha. vidi on kako se nad Išom." A u tom gestu. svaki put u novo sev-disanje. u tinjanje žara. 217To. Tu na kraju pripovijetke Humo prikazuje svog junaka. omami. kako ga neumoljivi glasovi stvarnosti bude iz omamljenosti. o nezaustavljivom proticanju svega. čuje žubor vode. priča koja je počela s onoliko vreline i sveobuhvatne žudnje: "Naš grad. Biber i lša. kmekeće i trza ga iz sna. 48. vrelim ljetom i ostavilo za sobom pustoš. Posle dolazimo k sebi. ona je rukom posegnula za njom daje zadrži: "ona ispruži ruke u raskošne daljine. doduše. . istovremeno i slatku i čemernu. Opijena. Sevdalijina ljubav s pravom smatrana jednom od najboljih Huminih pripovjedaka: u njoj je on govorio kao pjesnik. " I dok se mladi od njega stvarno "zagrevaju pesmom. koji sve vidi u razvoju i sve uobličava kao razvoj. ukratko . Humo ju je ipak struk-tuirao kao narativno razvijenu i smisaono zaokruženu pripovijetku. oseća šum lišća i Išin glas.kao i u Grozdaninom kikotu.Reci! . puštajući daje udaju za hadžiju iz Bosne. lša nije znala -jer još nije bila iskusila . ali ne više i nadu: I Biber se zanosi u tople letnje noći.

i zato što je ta pripovijetka tematski "ras-cijepljena" na dvije raznorodne priče: o ometenoj ljubavi i o djevojčinom ocu. u spletu slobodnih asocijacija. taj ciklus "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke (Beograd. "Srpska književna zadruga". već je. I čini se kao da je cijeli grad osvijetljen ne samo žarkim hercegovačkim suncem već jednom istom sveobuhvatnom emocijom.pod zajedničkim nadnaslovom "Mesec u granju" . pun neke zloslutne strave (.. (A to su zapravo i dvije osnovne teme sveukupnog Huminog pripovjedačkog djela). zato što se u njoj lirski motivi uključuju u cjelinu narativne srukture na lirski način.Reci mi da me voliš i da ćeš ovde zauvek da ostaneš! . u kojoj je . To je. 1. u kojoj je Humo potpuno odustao od priče i fabularne povezanosti motiva. i kada ga zbog toga "spo-padne teška čama i bol za minulim danima". pa mu u krvi zastruji "nešto neiskazano". jer ne dostiže njenu zgusnutost i cjelovitost. a sačuvao jedino nekadašnju 219tvrdokornost ("Uvek ga ja i majka sanjamo kako krvav juriša na oganj". bogatstvo i moć. Inače.. Otuda i onaj utisak koji je formulisao još Kršić.sabrao i svoje najbolje ljubavne priče koje je dotad objavio. Sve u toj pripovijeci . Uostalom. Kao i u govoru pjesnika. i oni koji u Ademaginoj bašti akšamluče uz saz i meraklijski popijevaju. s tom poetskom prozom Raspevani grad Humo je zaključio svoju drugu zbirku pripovjedaka {Pripovetke. koja se razliva na sve strane i sve preliva vlastitom svijetlom. Uostalom. tj. s jedne strane. 1952). koji svakog proljeća. koje se razvijaju na liniji jedne emocije. iako sadrži čitav niz istih motiva. puni soka i slasti. "Srce je ."1 Naravno.. to je. Arifagi Aganliću. ali jedno kategorijalno drukčije vrijeme. i kuće i priroda 1 Jovan Kršić. kad Ademagu uznese ta omama. str. Kao da se Humo kolebao šta da postavi u središte pripovijetke: jednu ljubav koja nije mogla zaustaviti trenutke sreće ili čovjeka koji je zaostao za svojim vremenom. kmetove i čitluke.Šta? . što mu remeti sve što je "naumio kroz duge zimske noći". "kao neka teška besmislica. umjesto toga. ima li ta erotička omama i neke svrhe? Po Humi izgleda da ima.. jer Humo najčešće nije ni htio da priča priču i da na osnovu te priče sklapa pripovijetku. radije. inače. "Pod žrvnjem vremena . 165. Sevdali-jinu ljubav).fino ogledalo. taj ciklus je proširen samo s jednom kasnijom Huminom ljubavnom prieom (Perišićeva ljubav. Možda je ta Humina filozofija ljubavi najdirektnije izražena u pripovijeci Pamrav. Jer. i minareta gola i oslobođena. i goli kupači na Neretvi. I baš onda kada počne misliti na tu vremenitost života.pripovetke Hamze Hume" Sabrana djela. koji se neumitno obrušava u prošlost. "sva ona zapletena svakidašnjica iščezava pod njim i pada u zaborav". on pripovetku sklapa dosta nevešto i ispunjava je lirskim refleksijama i opisima. koje su sve impregnirane istom emotivnom otopinom i sve uronjene u isto raspoloženje. Ali. Čini se da će se ceo grad pretvoriti u jedan veseo uzvik. kada je povodom knjige Pod žrvnjem vremena napisao: "Ali. s druge strane. i Mrahorova Umihana. evocirao neka stanja duše i na taj način strukruirao više ekspresivne nego referenci-jalne pripovjedne forme.Ćuti! Ko zna šta nam je suđeno . 1927). koga je također "vreme pregazilo" ("pokosilo ga kao oluja hrast").) Međutim. zbog čega se mnoge njegove pripovijetke ne drže ucijelo kao tematski jedinstvene ili bar emocionalno cjelovite narativne strukture. to se kod njega često događalo. Kada se tako u krvi. i Huminom pripovijedanju nikad se ne mogu do kraja odijeliti stanja svijeta i stanja duše. Beograd. koji razvijaju priču. koja je prvi put objav1 U stvari. u sklopu događaja.i vinogradi po prisojima. u čulima i nagonima probudi snaga Erosa. i raz-golićeni propali beg Ićibeg. kako njegova fantazija nije epska. Sarajevo. Ademaga se više "ne otima slavujevoj pesmi" i počinje zaboravljati svakidašnji život.odgovaram ja. i kikotava riječica Radobolja. kaže za njega njegova kći). u Izabranim djelima. tada Ademagu "opije neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima". Pod koracima vremena) daleko zaostaje za Sevdalijinom ljubavi. i to ne samo po svojoj osnovnoj temi već i po jednoj filozofiji ljubavi koju sve one podrazmijevaju. "Svuda mnogo." A kao ni Humo. U tom smislu se kao primjer može navesti proza Raspevani grad ("Politika". mužu i posedniku". taj utisak je samo djelomično opravdan. "ocu. mnogo svjetlosti. i ljudi.1 (Među njima i najbolju od svih. U njoj Humo govori o Ademagi Mrahoru. jednu za drugom nizao poetske slike (slike grada raspjevanog pod hercegovačkim suncem). koja omamljena sluša Biberovu pjesmu. ni mi više ne znamo da li taj bljesak koji je rasvijetlio grad i učinio ga raspjevanim dolazi od sunčanog sjaja ili od radosti srca. 1932). pa je. 1932) sadrži najbolje Humine ljubavne priče uopće. povijesno vrijeme. ipak su međusobno srodne. a ne narativno. Sve je tako bistro kao radosna suza u oku. ogleda se i peva. 221ljena u "Politici" 1928. Iako su sve one različite po načinu struktuiranja. u kojem je on izgubio feudalne privilegije. koja je poslije rata uredio Boško Novaković ("Svjetlost". pripovijetka Đaurin (odnosno. ("Šta je imanje? Sta je kuća.dodaje Humo . tj. da će zadrhtati od prenapregnute razdraganosti i poleteti put plavih visina". 1955.. odnosi život negde u otužnu provaliju vremena". U njemu sve titra. . a gustom bojom. 220 izloženo je jednom sveopćem preobraženju. Ali osim što je spontana plim strasti. boja i tonova. i to ona svakidašnjica koja mu. osjeti neki "pa-mrav" u sebi. "kad prvi slavuji zapevaju u bademima".

kao i adekvatnu kompozicionu shemu koju je ta misao dobila u narativnoj strukturi njegovih pripovjedaka. onoga što jeste (slike zime) i onoga što je bilo (sjećanja na omamno ljeto). otuda i utisak daje u toj do kraja neiskazanoj priči o Ademagi Mrahoru Humo naslutio neke skrivene ponore života i ljubavi). Humo se u svojoj filozofiji ljubavi inspirisao duhom sevdalinke (ukoliko nije tačnije reći daje on sa sevdalinkom dijelio istu filozofiju ljubavi). nad kojim treperi miris proleća kao želja nad razgolićenim ženskim grudima. On je zatočenik one životne filozofije koja u erotici traži. Na taj način njegove priče dobijaju tipično trodjelnu kompoziciju. u pripovijeci Krnata najprije se govori o ljubavnoj čežnji u kojoj se zaboravlja svakidašnjica: za tihih ljetnih noći pod mjesečinom Šemsa 223Muharemagina zaneseno osluškuje melodije koje na kr-nati izvodi Mesa Cakan. U svakom slučaju. koji mu postaje "melem-lek" i "sve na svetu. Ostaje nam samo uspomena kao san i žalba u dušama. Ali Humo je ovdje na kraju dodao još jedan prizor. onoga što se zbiva ( prizori životne svakodnevnice) i onoga za čim se žudi (utvare nadraženih čula).kao i Grozdani i Grozdanu . doduše. koje je vječni san zdrava i srećna čovjeka). zarasla je u korov. kroz koju grgore prpošni šumovi Radobolje i. Ali se i kroz takvu strukturu pripovijetke. U toj pripovijeci se. da oživ-ljuje i plovi nekud u svet sevdaha i čežnje za nečim što niko nikad nije dostigao. U njoj se sve do kraja ne primjećuje da su zbivanja o kojima se govori (ona skrivena i diskretna ljubav o . cijela ta priča nepotrebno prevedena na jezik doslovnog smisla. A istu tu misao o životu i ljubavi prepoznajemo i u pripovijeci Ašikovanje. u kojoj je vrijeme bilo stalo. beže u suton zvekom srebrnim derdana. koja ostane kad onaj pijesak oteče u klepsidri? Ne bjesni li on onako mahnito zato što ga je nastala praznina ponovno dovela pred "otužnu provaliju vremena"? Humo nam ne daje odgovore na ta pitanja. Humina misao o životu i ljubavi sasvim određeno otkriva svoj pravi izvor: bez svake sumnje. miješaju i ukrštaju nivoi sna i stvarnosti. u kojoj se odigrao kulminativni prizor ljubavi. svoje pripovijetke nikad ne zaključuje prizorima ljubavne omame. svrha i razvrha svemu". nazire Humina misao o životu koji se obrušava u prošlo i o ljubavi koja u svom kulminativnom času stvara iluziju bezvremenog trajanja. Na primjer. kao kroz sedmostruki providni veo. i inače često. Naime.žena i deca?"). Priča o Jasici pandan je "Grozdani-nom kikotu". koja ljeti "mami momke seoske i pali im krv u snovima". koji nas obavještava daje vidio Šem-su u Beogradu kao pjevačicu u kafani. 224 Prva od njih. Na kraju. samo što njen pripovjedač čezne da i sam uđe u svijet legende i nađe se s legendarnom vodeniča-revom kćerkom Jasikom. ali ne nalazi zaustavljeno vrijeme edenskog vrta. koja eksplicira ono što je implicitno već bilo iskazano. roditelji su joj se zavili u tugu. koji kao da govori: "Što u životu jednom prođe. (Ono. A pri tome je karakteristično da Humo. On ih samo stavlja u središte priče kao kul-minativnu tačku erotske čežnje koja nosi njegove junake. kako apatično sluša glas krnate. neku vrstu poente. nema misli"). odnosno ono zaustavljeno vrijeme. U stvari. ali i osjećanja pustoši. A sve se to u narativnoj strukturi Priče o Jasici pojavljuje bez jasnog razlikovanja i razdvajanja. nakon buđenja iz te ljubavne omame. (Uostalom. Zatim ta čežnja . nema misli. Mari u zagrljaj. Ceo svet samo je jedan razliven i pritajen uzdah. koju smo bili samo naslutili. kojeg muče "pamravi" u krvi. kome su čak prigovarali pretjeranu čulnost i opsjednutost čulnim. teška kao umor od života. i ovdje. Jer tada pred njegovim očima počinje sve da raste. Time je. lako raspoznajemo i u drugim pripovijetkama ciklusa "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke. njegov junak nipošto nije tek neki nastrani sladostrasnik. pripovijetku Krnata Humo završava dodatnom opaskom pripovjedača. vrućeg vjetra" koji raspaljuje strast neminovno dolazi "tamna senka smirenja" i "neka pusta praznina"? Ne boji li se on te konačne praznine. sve Humine ljubavne priče razvijaju se po jednoj kompozicionoj shemi koja u potpunosti odgovara osnovnoj liniji te njegove filozofije ljubavi. koja kao da je sva istkana od samo jedne uspomene. Sve je probuđena želja u tišini. bez obzira što su sve one na različit način struktuirane. a kojoj zima svaki put iznova .takoreći prirodno-kulminira u dodiru dva tijela koja se predaju "bezdanoj provaliji slatkog zaborava". kao u pjesmi u kojoj su i najraznorodniji motivi strukturalno ravnopravni. Tako ljubav (čulna ljubav) i ljubavni zagrljaj donose zaborav ("nema briga. Kao i u Sevdalijinoj ljubavi. Nema briga. tu Huminu misao o ljubavi. Ademaga svjesno odlaže trenutke krajnjeg ljubavnog užitka (on "mezeti samo mirisom ruže ili feslidžana" i govori tiho da "ne pobuni svoje pritajene želje")."odnosi dušu"." Formulisana na takav način i u takvom kontekstu. Inače. a bašta. zaustavljaju svakidašnjicu koja odnosi život u "provaliju vremena" i 222 stvaraju iluziju bezvremenog postojanja. to se više nikad ne povrati. dolazi do tužnog otrežnjenja. Tada on odlazi u krčmu Mare Petljanove. više nego igdje kod Hume. koja je ostala u djevojčinoj duši i u njenoj okolini: Šemsa je pobjegla sa sviračem Mesom. ali je tako izričito potvrđena krajnja misao Hu-mine filozofije ljubavi. Ali ne čini li on to zato što iz iskustva zna da poslije "vilenog. kao zagolicani razbludnom pomisli. poslije svega ostaje pustoš i osjećaj praznine. svirač i probisvijet. Ljubavnik orijentalnog rafinmana i ukusa. uporedenje erotske slasti sa "edenskim vrtovima" vjerovatno i ne naglašava toliko ljepotu koliko bezvre-menost.

koje nije uvrstio u taj ciklus2. već više po određenoj atmosferi inspiracije. A iz te konačne perspektive (konačne perspektive priče ali i života) sve postaje konačno. zažaliće za životom" . po kojoj koračaju minareta i jablanovi. Naime. "Jer. Kaja.14-15. jer odmah nakon toga slijedi saznanje da je ta evocirana ljubavna omama u stvari samo tužno sjećanje na jednu prošlu ljubav: Neko viknu na Radobolji i trže me iz prošlosti. 1937). osim tih sedam s nadnaslovom "Mesec u granju". ne bojeći se uroka i madija (ili možda baš radi njih). U Vijencu 1926. u kojoj se činilo da je i samo vrijeme stalo.pruža bar iluziju da je poništena nepodnošljiva vremenitost svega. i ceo moj zavičaj. Napripeci (1929).1 kao i nekoliko ranijih. pliva. Severna ptica (1928). a može biti i ceo vek. I kao što je Biber na kraju Sevdalijine ljubavi vidio samo "mrtvi pepeo" jedne ugasle vatre. nosi nas. 226 227PRENAPREGNUTA ČULNOST KAO OPSESIJA IZRAZA U LIRICI HAMZE HUME I.1 Tome očitovanju on je ostao vjeran u toku cijelog svoga književnog rada. Trzam se. koje nam se ponekad učini kao krajnji "cilj" Huminih ljubavnih pripovjedaka. Perišićeva ljubav. Na kraju. To je njezin glas. i mi zaboravljamo na sve. kako je činio. Hana (1931) i možda samo još neka. pa ne možemo da dođemo sebi. Zanimljivo je da Humo. Mostarsku kotlinu. . Ašikovanje. To zaustavljeno vrijeme. štaviše. Zato je tu temu ljubavi . Ah. upravo ovdje se 225otkriva kao varljiva iluzija. popala po nama. koja je sva od diskretnih treptaja ljubavne strasti. Ćorović. 1952).. Skrivamo se pod jabuku. uostalom) uspio potpuno i do kraja izraziti svoj doživljaj ljubavi i svoju "filozofiju ljubavi". taj zavičaj ostaje "mostarska kotlina" za pisca. Njegov zavičaj je njegov veliki izvor i podsticaj u svemu. Krnata. Sve je kao nekad. Zdenko Lešić U tom ciklusu zbirke Pripovetke ("Srpska književna zadruga". 393. A on je u nekoliko svojih najboljih pripovijedaka (kao i u Grozdaninom kikotu.inače. po karakterističnom ali umjetnički dovršenom senzibilitetu i mentalitetu likova. To su: Strast (1923). to nije bio njezin glas! To je šaputao vetar u granju i trunio krte latice behara. Sva bašta otiče u mesečini. Liči mi na bajku.kaže mudri djed Medan u pripovijeci Kaj a. a život u njoj na snoviđenje. Čini mi se da ima nešta neiscrpno u toj kotlini. kao iz priče. Neko me zove i miluje pritajenim šapatom. dakle. Beograd. Razlog za to sasvim je jasan.. Priča o ljubavi. okrećem i gledam na sve strane. odnosno njegova . kao ni njegov sevdalija Biber.) objavljene su sljedeće pripovijetke: Priča o Jasici. godine Hamza Humo je zapisao sljedeće riječi: "I danas nosim u sebi uspomene iz detinjstva. pretvorilo vremenom u ispovijedanje i zavjet odanosti. Nakon toga on o tome nije imao više šta reći. Humo je u pripovijetkama evocirao ona raspoloženja i ona stanja duše u kojima do izražaja dolazi neki njegov osnovni doživljaj života.Vijenac.kojoj nam pripovjedač ganuto priča) zapravo samo sjećanje na prošlost i silovita evokacija koja tu prošlost čini živo prisutnom: A mesečina popala po bašti. Kao i u pjesmama. po onom određenom izboru simbola i motiva. tako je i bezimeni pripovjedač koji priča svoj doživljaj I s Cigankom Kajom na kraju vidio samo pustu ledinu s koje su nestale ciganske šatre. čiji bljesak očiju mami u "kovitlac pijanstva". nije napisao mnogo erotskih priča. ali ne toliko da bi se taj region mogao prepoznavati po tipičnim lokalnim karakteristikama. Humo je poslije zbirke Pripovetke (1932) objavio još samo jednu-dvije ljubavne priče (Šemsa. On ga bez ustezanja imenuje. Tesno smo zagrljeni i čujemo svaki sušanj u lišću. Naime. Jer. ko ne is-peva pesmu mladosti. samo je prošlost minula kao ispevana pesma (. (Za nju se u Priči o ljubavi kaže: "Ne znam koliko je ta sreća trajala. Posle nas omamljuje miris jasmina.uspio kao pripovjedač tako brzo iscrpsti. . i zaborav svega u ljubavnom milovanju.) Posle se opet zanosim i zatvaram oči. nešta žalobno i treperljivo.u osjećanjima fundirana "filozofija života".") Zato se Humini junaci. 1926. jednu od najopsesivnijih svojih tema . A i u toj pripovijeci. toj fino izvedenoj ljubavnoj romansi o maloj Ciganki. tako potpuno predaju ljubavnom milovanju i čulnom uživanju. Hamza Humo je regionalan pisac. razvija se ta ista filozofija ljubavi: i u njoj nakon ljubavne omame dolazi tužna praznina. 1932. ali ne i za čitaoca. za koga je više puta rečeno daje "opsjednut erotikom". ono se. ali ga i ponovno preobražava i stvara. kao sa nekog drugog sveta.za razliku od svega drugog . može biti samo jedan tren. Pod koracima vremena (1928). ni Humo zbog toga ne dovodi u pitanje moć te omame. recimo. 1 Hamza Humo: Jedan let kroz moj život. ona . koje bi bile zanimljive po neobičnim ličnostima ili po neobičnim zgodama (onako. koji ni u brojnim svojim pripovijetkama o ljubavi nije stigao iscrpsti tu veliku životnu temu). kao pripovjedač Humo nije pričao priče. Međutim. Pamrav i Sevdalijina ljubav. pa i ona ljubavna omama iz davnih dana.

sa obiljem fantastike i snoviđenja. Takva je njena moć na njenom rođenom ognjištu. dajući im. Svesni smo osećanja da je ona srasla s nama kao deo samih nas. Njeno delovanje u socijalnom pogledu. a opet do u srž proniknutom izrazu. U njoj oživljuju sve naše mane i vrline. Sarajevo.on je najbolje iskazao psihološkoemocionalnu strukturu svoga vlastitog bića. po čvorovim zidovima različite dede. odrekavši čak unutarnje dinamičko . međutim. Tako sevalinka živi u dušama našim i zatitra u njima kao probuđena struna. U erotičkim pripovijetkama. Umetnička vrednost sevdalinke i leži upravo u toj njenoj spontanoj neposrednosti. žene i sevdaha. Opevani događaji dobijaju naročitu draž romantične prošlosti i žalbe za njom. godine u Mostaru. Njen melanholični ton zaječi često snagom i varijacijom arapske sure i takne vam srce do suza i slatkog bola. Jedinstveni monument erotici. odakud crpe snagu da se lako grčevito hvata za naša srca. sa bićima iz orijentalnih i paganskih predanja. svireposti sirovih instikata varvarina kao i njegove plemenitosti i mekote osećanja. igra se s njima i potresa ih do u srž? Šta je uspavljuje i budi u nama da vrisne i bolom propeva? Mi se pitamo i ne sluteći da konci ovih pitanja odvode duboko u zamršenu prošlost. od žalbe za prohujalim danima. ponovno tako i još više ostavlja utisak grčevite. Nešto vam ustane u grudima toplom bujicom. Humo se. čistotu i prostodušnost djetinjstva koje jedino može. 230 231vana u dragulje događaja. 394 2 Sa strane zamagljenih. obuzme vas zanos i vi niste više svoji. Zanimljivo je da o svome čulnom sveosjećanju Humo nije ostavio značajnijih očitovanja u svojim autobiografskim tekstovima. ona ume da teši i u nesreći. u sutone po zapuštenim haremima opet dede. tera ih omam-ljivanjima. U pasažima u kojima je gubio objektivitet i distancu tumača i počinjao vibrira rezonancama iste fatalističko-osjećajne vrste . pokazuje u većini slučajeva iste razorne osobine kao i elementarnost njene unutarnje snage. elegičnu notu sjećanja i proI 1 Ibidem. bez oklijevanja. ovo sjećanje se kod Hume stapa sa nostalgičnim dertom sev-dahlije ljubavnika koji se ne može se smiriti. A sve zajedno prožeto je prostodušnim vjerovanjem i povjerljivim tonom dječi-jega pripovijedanja.' Ali to kao svjedočanstvo ne daje dovoljno unutarnjih razloga za stvaralačku motivaciju Humina panerotizma. Zauzvrat njihovim teškoćama i iskušenjima. da je srasla sa prošlošću naših zavičaja i sa njihovim pejsažima kao i sa najmilijim uspomenama iz života. "Odakle vodi lozu. govoreći o sebi. sa zelenim čalmama i dugim.1 Djetinjski maštovito doživljavanje stvarnosti sa prijelazom u naivnost. zatitra od bola za rodnom stranom. čežnji i teškim časovima depresije. moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe žene i dobro vino". To je prava sevdalinka."1 Svoju književnu avanturu Humo je započeo svešči-com stihova koju je pod naslovom Nutarnji život objavio 1919. događaja sreće. kada je direktnije izražena. koji udarce sudbine primaju zbunjeno i bez snalaženja. U ispovijednom monologu u zborniku Sa strane zamagljenih on je samo kratko priznao: "Naposletku. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splićalo se u bajku čuda i straha. Ona je ujedno i nešto potajno i razorno što vreba i zjapi u nama kao propao i opustošen život za čijom prošlošću grcamo u plaču i propadamo od neke neshvatljive želje i beskrajnosti. ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. 1928. rođeni. Nosi vas plima. 133. od žalbe za mladošću do strasti. začuđenih ljudi u njegovim prozama. a u gradu.2 Mada je suvremena kritika nije zabilježila s pažnjom. Njen vrli puls pali ljude. Humo je pružao toplinu. tuge. iskreno se opredijeliti svim svojim nenačetim emotivnim bićem. Viđao sam svakakva čuda: bele prikaze u suncu kako miču po golim brdima. ruši im ognjišta i zameće krovove. krika ploti. zapisao i ove riječi: "Ali smešak na mom licu ne smatrajte podrugljivim. ona je sažežena najvrelijom krvlju i okoIbidem. sedim bradama. U tom smislu Humo je jedamput. dok se dio njegove poetske animatorike i aktivno oslanja na džino-ve i tajanstvene čovjekolike sile. iznimno snažne emocije u pjesnikovoj intimnoj prirodi. prosjeke i utvare. to je druga linija Humina umjetničkog kontinuiteta. snaga često puta fatalna sa svojim razornim dejstvom na društvo u kome se ona ugnez-dila i iz kog se lako ne iseljava. jer ja razumem sve ljude i ne držim za vredno da im se podsmevam". zatajen ovako škrto u dnevnom ispovijednom tekstu. Čitav jedan poetsko-prozni ciklus njegova djela nosi elemente dječijeg svijeta čuda. koji je Humo podigao u svome djelu. erotike. Ali uz meko cilikanje bugarije. do kraja odao jedino u svojim tekstovima o sevdalinci.2 Ta blaga ozarenost smiješkom djetinjstva i prve mladosti prati veliki dio Huminih tekstova. međutim. šlih dana. u reljefnom i dugo neomeranom. Grupa sarajevskih književnika. To je ukratko njena snaga. To je ujedno bio i Humin pristup svijetu nejakih. gotovo istovjetnu sa gustim erotskim senzibilitetom sevdallinke. Sevdalinka. nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati. U njoj prevladava erotski elemenat od nežnog do brutalnog.229koji prihvaća samo piščev umjetnički doživljaj toga svijeta.

zatim uz dramatični potencijal čulnosti i strasti .3 ova zbirka razmatrana u cjelini Humina opusa. i . kao što su bjelina kamena. kao zov. "kapije stare". u vidu simbola. koja ima intenzitet raspinjanja od unutarnjih bijesova: U peći tutnji kao iz daljine da jure neke horde besne crvene u beskraj jure s plamenim jezicima i crvenim očima. Ovdje kao da nešto ugrožava njegovu dušu. pozive u pomoć (drugdje kao nešto što podstiče nagone. te bez-bojnost sjena na likovnom planu.što sve kod Hume predstavlja kompleks strasti. 33-34. Ljubavna pjesma u pregledu ove prve Humine zbirke ne samo da nastavlja dalje ambijenti ranje njegove poezije. uz intuitivan. ■. tj. plodnosti i sjedinjavanja. na pokret. jarkost boje .mašu. otvorene boje juga. što skupa sa karakterističnim elementima podneblja i pejzaža. zvonkost glasova u nebu i zraku. šapat na auditivnom planu. što natjeruje na usklik. Ova pjesma se nastavlja u ritmu smjenjivanja ovih oblasti . U tome dramatičnom odnosu. U narednim pjesmama ove prve zbirke nastavljaju se uočene crte. Dakle.otkriva Hercegovinu i bošnjački ambijent u Huminoj lirici.: Književni život u Bosni. značajne za Humin pjesnički i novelistički razvoj. i. erotske.opravdanje njenu slobodnom stihu. zatim. koji ostaje otvoren. kubeta. koja se kreću. nego i njeno dalje senzibiliziranje u dramu erotike: erotike koja je otvorena kao činjenica. njihov simbolični odnos prema goloj nepomičnoj ženi uzbuđenoj . a otkrivaju se i nove. pojavljuju se i elementi koji lokaliziraju. Reč i slika. vjetra. sa odsustvom identiteta. suprotna po intenzitetu: jedan pojačani ton. koju opterećuje misao o stvarima i poretku iza plana pojavnosti. Već prva pjesma Suton odaje težnju za impresio-nističkim sutonskim ugođajima. bježanje. 1920. ovdje po liniji osjećanja jednog iracionalnog života. 232 233To je jedna emocionalno-estetska oblast koja se može pratiti i kod kasnijeg Hume. u alternaciji sa njihovom muklošću pri zemlji. probuđena od slutnje do izvjesnosti fantazmagorične vizije. grmljavine. u svemu jedna prigušenost života. fa-talističko i ostavljajući čovjeka u bespomoćnosti neshvaćanja i ograničenosti položaja u svijetu. 13. i to bijele 234 (dok su u prvoj dominirale crne i crvene). u već poznatom ritmu. A iz svega izbija doživljaj jedne čiste lirike. . 2 Hamza Humo: Nutarnji život. i. kao iskušenje. željna simbolika vode. i u isto vrijeme dramatično ugrožena simboličnim izgledom dijelova pejzaža. najavljuje i otkriva neke stilsjkoemocionalne i psihološko-motivske crte karakteristične za docnijeg Humu. za koji pjesnik ima čulo. uvlačenje. osjećanje života kao slutnje. vodeći u nadnaravno. prikradanje na planu pokreta. 1919. što izaziva strah. simbolično-ditirambski senzibilitet jednog panerotizma. novelistu i pripovjedača. ambijentiraju Huminu poeziju: simboli behara u ovoj i narednoj pjesmi šadrvani.Jugoslavenska obnova . sa nekom tajanstvenom misijom. Tu se već pojavljuje pojam "nekog" karakterističan za Huminu poeziju i poetsku novelistiku.njiva. uz kamen koji ih apsorbira. kao rezultanta jedna prednapregnutost emocija i izraza i jedno dramatično osjećanje života. mentalitetom životne sredine koji pjesnik doživljava kroz izgled stvari. Najzad. što budi do bjesnila. jedan furiozo pokreta.sa intimnijim i egzistencijalnijim odnosom prema pjesniku: kada ta priroda. Izdanje "Ra-de-na" Mostar. ali kontrastna. neizvjesnosti. jedna izrazitost. bistrina zvijezda. 294. iskrsava i svijet have-tinjskih priviđenja. u isto vrijeme grčevita želja za zadovoljenjem. tajanstvenog animiranja prirode. "munnare". nasuprot tome. januar. pjesnika. U pjesmi Proletnja noć to je zanosno kretanje prirode. spiritualan odnos prema njemu koji predstavlja uvjet da se osjeti beskraj: Suton Sene se uvlače u sobu moju ■. "neko" sa potencijalom tajanstva. 1927. ijedan stišani ton. što otvara čulo boje). produžen u neizvjesnosti. nalazi se misaonoemocionalna bit i poetski potencijal Humine poezije odnosno poetske proze. čije je osnovno strukturalno obilježje nezadovoljenost. si-nestezijski ude u život pjesnikov. obično erotske. 3 T. erotska simbolika smijeha. okoline. A. mirne lake u ćoškove se kupe tiho šapću zadovoljne u toplini uvlače se kradom u dušu moju sa sanjama dugim Ja nepomično sedim slušam šapat njihov . Na nju se nadovezuje druga. kiše. u beskraj se gubim 1 Hamza Humo: Sevdalinke. čistota boje.

inače. jasno se zapažaju karakteristične crte ekspresionizma1 u slikama. godine u izdanju "Raskrsnice". kao glavna preokupacija ekspresionističke psihike. u senzibilitetu: tu je upotreba slobodnog i slobodno razlomljenog stiha bez interpunkcije. ravna . plodnosti . pjesnikove želje. Dok. koji je "strašan. Podne u kršu).otvara u puni život boja. što Humu. -Odjek. nezaborave i tuge. U njegovu kasnijem stvaranju također će se razviti i jedno specifično poetsko osjećanje prigušene ženske erotike lunarnog tipa. a osobito njihovu slikovitost. razvijajući u njima sopstvena stilsko-emocionalna uobličenja i vlastito simboličko doživljavanje života i svijeta. Ali. tu je "pluralna upotreba predmeta i pojava. težnja ka glagolu. tu je. havetinjski ekspresionizam (belim mašu s grana/ mame mene nekud u bele pute / što u tajnosti vode") i "osjećanja anonimnih tajanstvenih bića. ali prepun događanja i osjećanja. otkrivena i naznaka "bajke iz starog doba" veoma uputna za razumijevanje stilsko-mitskog potencijala one Humine lirike i proze koja poprima egzotične oblike. koja se pojavila 1924. Analitički pristup Huminoj poeziji potvrđuje ova rana zapažanja kritike. silina polnosti. u pjesmi Štimung. u drugima koje dalje slijede u zbirci (Gluho doba. već istaknuti. tu je strah. 7. putem sinestezija. po inerciji pjesnikove psihike i njoj adekvatnog ranog zasnova poetike.1 lirika Hamze Hume se iz dotadašnje ekspresionističke introspekcije i emocionalnih slutnji . društvenih. tadašnjeg i budućeg. preovladuje steg već ranije nagrizenih konvencija moralnih. koji je posljedica poetskog suočenja sa svijetom i sa prazninom svoje egzistencije. u stihovno-ritamskim oblicima. karakteristične sinestezije. 1 Midhat Begić: Nepostojeća zbirka. kada čula nose na svojim krilima. zvučnost i senzualno obilježje. nastojanje da se u pjesmi iskaže unutarnji ritam određen doživljaj-nim zanosom ili njegovim odsustvom. zatim. Prenapregnutost erotike pjesnik izražava u pjesmu: u osjećanju raspamećenja od munara. On je jedan mali svijet. ova pjesma donosi osjećajnost zrele erotike. vezuje za senzibilitet Istoka i sevdalinke. bića koja se kreću i djelaju nepojamno i nesaznat-ljivo. Uvodni tonovi lirike Hamze Hume potječu zaista iz one emocionalne sfere u kojoj se ostvaruju dodir bijesne. sa moćnim podvriskivanjem i pjesmom. kao stoje ciklus Sa ploča istočnih i kao što su mnoge pripovijetke u kojima fabula stilski prelazi u mit.mjesečinom. i to. i snenog i melankoličnog zavičaja (Bekstvo). ali ostaje i konačno se situira u okvirima zavičajnog ambijenta i naslijeđene tradicije. i u ovim dosadašnjim pjesmama i. sjete. 1972. sa 235ukočenim osmijehom i zvonika. na primjer. s druge strane. svaka tuđina je izgnanstvo. stoji iskušenje orijentalno-čul-nog ambijenta šadrvana. kojoj se samo usne miču. pustahijske mladosti. u osjećanju neodobravanja koje prerasta u urotu protiv tijela. U Huminu liriku. A ispod nivoa prvog ekspresivnog sloja njegova melankoličnog pejzaža u sjaju predvečernjeg sunca. Izvan pjesnikova grada. najzad. osjeća se čulni nemir i napon pružanja u neizvjesno (Šapat). Taj zavičaj ima svoje drame. strasti. "pounutarnjenje poetske slike iz koje ekspresionistički zrači pjesma". Osnovne umjetničke osobine stihova Hamze Hume u ovoj zbirci kritika je uglavnom dobro zapazila. koji označavaju jedno specifično doživljavanje i osjećanje života kao svijeta simbola. tj. koji se jednače u asocijaciji smrti kao krajnjem elementu pjesnikove vizije. putem simbolističnih otvora pjesme na završetku: "Pro-kiso čovek kroz maglu se vuče". Većina ovih crta. mole. Ali više od svega u zbirci Nutarnji život načet je onaj. njihovog šapata i tajni starih kapija. naročito. zao i mrk". riječi u povorkama". zvukova čulnosti. prodiraće di-fuzno i u narednu Huminu liriku. već odato u pjesmi One -one iz ove zbirke: "Plašljivo ko uzdasi šapću u granama sene / zavodljivo mame / trepte / blešte se na mesečini" U ovoj istoj pjesmi je.svojim koloritom jesenjih "sazorjelih boja". 236 erotike. naporedno sa pojedinostima prirode džinski animiranim i personificiranim: Neko u tami na klisuri stoji smeje se podrugljivo bez glasa > ceri • maše meni Utopljenik Visoki strasni trepte Zagrljeni šapću u tami pružaju ruke mašu idu ponosni i kao džini miču u tami 237sve novi jablanovi Jablanovi U zbirci Grad rima i ritmova. koja pjesnik simbolizira u pojmu "neko". putem specifičnog senzibiliteta snova. bez prave egzistencije. Utopljenik. Simbolistična poetika traje evidentno u ekspresionističkoj stilsko-emocionalnoj osnovi Humine lirike u ovoj zbirci. poetsku prozu i nove-listiku.7. dinamici u spoljnjem i unutarnjem smislu.

u kojoj samo guču kumre i nadolaze slutnje večernje. nemir nesreće na vidiku. jedan govor simbola izlučenih iz sevdalinke i dovedenih do paroksizma u kome se u sudbinu gleda samo bijelo i ukočeno (Preplašena. postoje i dva pjesnikova stava prema ženi: prema onoj trpnoj . Humina poezija u dobrom svome dijelu nije čista lirika. oklijevanja i čuđenja. Prijelaz između njih je: čist doživljaj radosti što se živi. jer osjeća da samo u njemu može doživjeti ono osjećanje jezdenja u život.to je ovom motivu dodao sam pjesnik po liniji ekspresionističko-simbolističkih poriva. Adam). drugi je razbuđen nestrpljenjem. Izdanje "Raskrsnica" Beograd. U tome je zametak i prava fizionomija Humine hedonističke filozofije. podatno. i prozi uostalom.nalet u trku. začeto još u zbirci Nutarnji život. i na kraju počinje da se vrti u bijesnom krugu te jedine ideje. sa sivim ploč-nim krovovima. Ovi zameci čulnosti kao moći i kako ponosa. Jedan je prožet melankolijom daljina. čekanja i sudbinskog prepuštanja. koja je uvijek finale drame. 1924. Neko predosjećanje kobi. jedina je pjesnikova ljepota. Postoji u Huminoj poeziji. plijeni i nadmoćno se cereka na završetku (Ja. Humina poezija se još jedanput približava narodnoj pjesmi sevdalinci. Njegova lirika je pretežno posrednog karaktera . vrišti i kikoće. krajnja neizvjesnost sreće (Preplašena). prema onoj demonskoj . tišinom u mahali. i čulnosti kao robovanja. Očajnik). klonuća. druga je demon. a zažešćen 240 u njegovu vlastitom stvaranju do ivice smisla i besmisla egzistiranja. zatim. bahanalski furiozno. Čekanje). njegovo poetsko izvorište se saopćava.tu se nalazi Humo glavom. sredine koja se u Huminoj poeziji urotnički i demonski sažima i zgušnjava u have-tinjske simbole. baš kao što imamo i dva pjesnikova doživljaja života. Pri tome on ne daje punu mjeru stvarne karaterizacije hercegovačke sredine i mostarskog zavičaja. koji su izraženi u Huminoj lirici. taštine i bilo. kakve druge želje. nezavršeno . Humo postiže i aromatikom orijentalne atmosfere i egzotičnog ugođaja. jedan tragičan dijalog muškarca i žene. ili makar pomišlju koja remeti njegovo široko prostiranje . slobodna od iskazivanja povoda svojih lirskih refleksija. I gdje god je stanje senzibiliteta prekinuto zbivanjem i pokretom. Dva su doživljaja Humina grada.u tome se nalazi izvor Humine poetske melankolije. sve se proteže i lomi u grču. ta žestina jezdenja u život prelazi granice emocionalnosti i poprima ponekad demonijačke forme i smislove. neumitnošću uspokojenu liniju beskonačne čežnje (Nemir). vedar i prostodušan. Postoje. 1 Hamza Humo: Grad rima i ritmova.smrti. neo-graničenosti i lahkoće. patnja prije samog doživljaja. Pesme. Njezine misli). zato nije čudno što se neminovno reflektira i na poetsku strukturu i daje joj identičan karakter. U toj konkretnoj i dogadajnoj potki. Taj sukob je dramatično otvoren još u sevdalinci s kojom se Humo poistovjetio. Poetski kvalitet. i da propada nekud bez svijesti (Grč. dvije vrste žene u Huminoj poeziji: jedna je pasivno biće koje čeka. zajedno sa ružnim gonetanjem sudbine dok jeseni dolaze i prolaze. Krik ploti). jedno indiferentno osjećanje neopterećenosti. Nepotpuna sreća. neiskapljena čaša. razviće se u Huminim prozama u cjelovito osjećanje apsolutne dominacije erosa nad čovjekom i prirodom. isto tako. nesputanosti. Povod se kod njega uvijek kaže. osvojenje i iščeznuće na horizontu sa slutnjom buduće rezignacije. Ponoćni nemir. On je tragičan već po svojoj suštini. sve nešto krnje. ali se rezimeom prošlog zbivanja. da se poigrava čulima i da produžava igru napetih nerava u beskonačnosti. On vrši samo izbor . Na drugoj strani. koje je u stvari jedini pravi bijeg ispred smrti i ništavila (Bekstvo). vizija rastanka lebde nad akcentima zanosa i moći. mada intenzivno natopljenog gustom i aromatičnom emocio-nalnošću. spiri-tualnom žudnjom na površini čulnih poriva (Nemir. onom trpnom koja samuje sapeta i osuđena na čekanje (Kumre). žudno. Ni pjesme sa čulnim ispunjenjem nemaju kod Hume pravolinijski tok. bez zavisti. I kada se vraća u njega. Lišena ovakve duhovne sadržine. pjesnik bijesno hrli. makar formalni. Ljepota njegova.riječi pokore. On je došao do tog stupnja da sve što ga okružuje doživljava i izražava u vidu erotskih simbola. I sve to zbog svijeta namrštenog prema ljubavi kao čistom i iskonskom elementu života. sa nejasnom. prekinut život. a kao rezultat iskustva i unaprijedna nostalgija. preplašeno predanje za svakim šumom i nagon za pokretom uz predosjećanje tajanstvenih bića . teško nostalgično osjećanje koncentrirano oko sjećanja na događaj.ona je opisana i sa refleksom pripovijednog.sadržan je osnovni poetski kvalitet Huminog motiva. Vizija sveopće ploti već u ovoj zbirci počinje opkoljavati pjesnika kao opsesija. Postoji stalan sukob između čovjeka kao jedinke i konzervativne sredine u Huminoj poeziji. toplo. prekidajući tako i skrećući sevdalinsku. pjesnik se često poistovjećuje sa ženom. sablazni nad sobom i nad njom. Sve je oko njega i u 238 239njemu golo i napeto. uzrok je stvaran i nosi pune emotivne oznake (Preplašena. Njezine misli. Ambijentalni senzibilitet i nostalgičnu notu čekanja u ovoj lirici on je naslijedio od sevdalinke. pustahijskim veseljenjem. Čekanje. neispunjena žudnja. U toj prenapregnutoj i istovremenoj fata-listički pomirenoj suprotnosti do nivoa jednog stanja na čijoj površini izbijaju grčevi i kovitlaci plotske energije . orgijanjem mladosti. nemoćnog osjećanja tereta strasti. Naporedo s tim. koji mami.

opornost i hladnoća tuđine. svemoći čulnih simbola. po pravilu je konvencionalna. A pjesnik ima svoju žeđ i svoju glad. sa svojim specifičnim ambijentalnim senzibilitetom. trag neke radosne stabilnosti. međutim. sa tonovima radosti. zapis romantičnog krajolika. tu su jeziva ekspresionistička elementarnost i pounutrašnjenje pjesme iščilili u dramatičnu sevdalinku simboliku. međutim. kontrastnih. koja teži za svođenjem na čulna počela izjednačena po intenzitetu sa božanstvom. ali i sa sumaglicom sjete. U stvari. koje su neiscrpive i neograničene. Sve je u prirodi pjesniku jasno i razgovijetno. kao uspomena. u kome vrište snažne sputane strasti i tajanstvena vjerovanja. u promjenljivom inten242 243zitetu od praskozorja preko podnevne ustobočenosti do sutonskih ugođaja. iz Grozdanina kikota i erotičnih novela. u stvari. svedenog i sabijenog na počela. uzbudljivog i proturječnog svijeta. ono je tom orijentalnom dahu i atmosferi davalo obilježje naivnog i primitivnog doživljavanja. To je. Misao. vladavini. sve je u njegovim akvarelskim pejzažima impresionistički prozračno. pridjeva i simbolom zauzdanih imenica probije i šikne glagol i preuzme kormilo. siloviti. nostalgija za zavičajem. iz određenog kruga tema: svijest o beznačajnosti u vremenu i prostoru. U Huminoj lirici. i to s naivnim doživljavanjem stranca. U dodiru sa ovom tematskom žižom i njegova radost ima svoju sjenku. Ono što će se u punoj mjeri razviti u knjizi Sa ploča istočnih. osim lirskog pljuska koji izbija iz njih. utočište i zaborav. neizvjesnost sudbine. clair-obscur-a bez boje iz zbirke Nutarnji život. Humino poetsko stvaranje donosilo je kao originalnost neobičan ugođaj egzotike jednog ezoteričnog svijeta. međutim. Taj nabrekli. I zametak pričanja bajke. osjećanje prolaznosti života. njegova poezija se pokazuje i kao mapa krajolika. što se vidi osobito u jednom od docnijih ciklusa Hercegovački pejzaži.one sa motivom o magičnoj sili djevojčinih očiju. krik čula u atmosferi ovog okamenjenog Orijenta dobija dramatične raspone i rezonance. do one plime južnog sunca i impresionističkih boja. sa prizvukom hulnog glasa. Bez obzira na emotivna obilježja. na onim mjestima i u onim poetskim trenucima kad iz tkiva impresionis-tičkih pasaža. I ovdje kao i u pripovijetkama ta intonacija bajke ima obilježje naivne maštovite uvjerljivosti i prostodušnog i povjerljivog pristupa ljudima. Ali mnogo češće je on svjestan tragične ograničenosti života (Upoljima). isto kao što Grad rima i ritmova. veoma je bitna dimenzija svjetlosti: od havetinjske svjetlosti i tame. Recidivi ekspresionizma osjete se. I zametak biblijsko-paganske motivike. čežnja za ženom i spajanjem. mutno. ekspanzivni prohtjev u pjesniku. može se osjetiti u ovoj zbirci. svijetlih i živih boja. refleksija pjesnikova. slikovitosti i gole ekspresivnosti jednog neobičnog. očišćena od prijelaza i motivacije. do onog plein-air-a u poetskom ciklusu Hercegovački pejsaži. i one sa motivom o mujezinu koji s munare posmatra žene u avlijama . Postoji. nalazi poetski sublimiran rezultat dodira suprotnosti evropskog i istočnjačkog duha i senzibiliteta. uzroci njegovim raspoloženjima shvatljivi su i iskazani. odskok i grč na fonu pejzaža prožetog melankolijom i obilježjima prolaznosti.određenih pojmova i asocijativno gustih simbola. da se živi (Noć u vinogradu). Ono čega se pjesnik boji nije apstraktni strah simbola i irealnih uzroka. koji svojom pansko-paganskom simbolikom predstavljaju lirski pandan romanu Grozdanin kikot. nepojamno i mistično. U pjesmi Griješni mujezin to predstavlja subliman ishod direktnog poteza od sevdalinke . te se doima više kao potiskivanje. Suočenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emocionalni čvor i kreativno počelo. U okviru suvremene bošnjačke lirike.vraćanja od ranog ekspresionizma ka impresionizmu i plimi. Humina zrela poezija pokazuje tako karakterističan preobražaj . čisto. sa maštovitošću bajke i prisjenkom zbilje. pun utisak 241apartne simbolike. i bez neke dubine. nekakva misterija sveegzistencije. jači i od skrušenosti prema Bogu. U tome se.ka Huminoj stvaralačkoj asimilaciji. Humo je u dijelu pjesama ove zbirke prvenstveno slikar-pejzažist. kad intonacija stiha ili rečenice nagne prazvuku. U njima je prisutan samo ostatak pjesnikovog oduševljenja i pokloništva. kome je sve to daleko. svijesti da je tako kako jest. koji će u Huminim prozama dobiti dimenzije atmosfere. stoji naporedo prema Huminim sevdalinskim pripovijetkama. uostalom i bliže sferi njegovih dnevnih tema. Priroda. u kojoj on bivstvuje uporedo sa vremenom kao kategorijom bez iskona i ukona (Želje). otvoreni prostori i čovjek u njima predstavljaju okvir Humine zrele lirike. lomovima i razdvojenošću. ograničenost svakidašnjice. nalazi se u njegovoj poeziji (Pjesma na mansardi). vlada čulna žudnja kao vrhunski pokretač. To je otvorena naricaljka za životom koji ima svoje zakone za čovjeka. To je jedini filozofski uznos Humine poezije: misterij sveopćeg trajanja u kome i pjesnik nalazi svoje ishodište. osigurava. jedan himeričan napon u njemu. U tom mističnom orijentalnom svijetu. U strukturi ove poezije to je onaj Humin karakteristični pokret motiva. svoje želje i žudnje. u dodiru sa nesavršenstvom i ograničenostima življenja rezultira klonućima. U konstelaciji suvremene jugoslavenske poezije. koje u toj ograničenosti imaju svoj izvor ili utok. . iz Grada rima i ritmova. skica iz albuma. Oni su skoro uvijek dati sami za sebe. također. i prozi. Ova primitivna i do kraja uprošćena stilizacija. Refleksija ne doprinosi vrijednosti pjesme. Tako.

ali ne onom naivno i simbolično stiliziranom iz svoje lirike. nego i u dušama ljudi. kao navod sta-renika i pouka vjekova u ovoj lirici. 244 I III. (Baštovanova pjesma) Ljubav djevojke je voćka u beharu. Jad ljubavi u Gradinaru rezultat je nedovoljnog iskaza ili nemogućnosti duhovnog spoznanja. suprotno indikacijama kritike. O Merhameh. erotika u zbirci Sa ploča istočnih doživljava na kraju metamorfozu u obliku katarze sveopće ljepote: . Sa ploča istočnih. privlačnosti koja se iskazuje i otkriva na kraju. "zavičaj u kome se zaboravlja na prošlost".I požuda mi rastijaše slijepo kao ubice krv nabujala. I izvjestan utisak širine. sa elementarnim divljenjem prema ženi. u rasponu od one neizmjenjive rezonance što ostaje kao prozračna su-maglica i ozarava i pročišćava nakon čitanja do adekvat-nosti samog izraza. a čežnja je izražena u slikama prostranstva. a bokovi ti se ljuljaju kroz bašte kao kajaci uz obalu morsku. ljepota. (Zavist žene Merham) Hamza Humo. Rabindranatha Tagore. drugu polaznu osnovu budućeg umjetnika. jad ljubavi u pjesmama zbirke Sa ploča istočnih dolazi od nezadovoljenja. čije je tijelo. sa karakteristikama uspokojenog kazivanja žestina i žudnji. nježnosti i monumentalnosti. 245Iza preklinjanja i utjecanja ženinoj milosti.završi Hajjamanta . prema tome. "f Ali kada se uporede ove dvije knjižice pjesama u prozi pokazuje se. kao u Pjesmi nad pjesmama. nego Orijentu starozavjetne beduinskonomadske legende. Vrhunac ljubavi kod Tagore je dodir duša. beskonačnosti ne samo u ambijentu i pričanju. . sadržavajući i njegove slabosti i njegove domete. vječnosti i smrti. Tagorin Gradinar ispunjen je akordima blage sjete i snatrenja. Većina ovih pjesama posvećena je ženi kao poezija divljenja i obožavanja i teške erotske idolatrije. Erotika se ovdje penje u spiri-tualne i estetske sfere. bez skokova i zatrčavanja. U knjizi lirike u prozi Sa ploča istočnih^ Humo se prisnije približio Orijentu. . ni početka. 1925. koje su ispunjene ne samo mudrošću nego iskonskom strašću. U njemu je sadržana ljubav snova. a iznad svega zametke izraza. Jovan Kršić je. U jednima je izražen napon nekazane privlačnosti između muškarca i žene. ni kraja. Od neodoljivog drhtanja pred ženom. . nosi oznake nježnosti. da su to dva djela različite umjetničke strukture i različitog senzibiliteta. Ali je sublimirana i neposredno doživljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima. Beograd. (Hajjamanta) Ideja o ljepoti kao višoj suštini erotike ovako eks-plicitno nikad više nije izražena u djelu Hamze Hume. pišući o Huminim pripovijetkama. Ti si semla. što podmlađuje život sokovima svojim. slobode.Zbirka Grad rima i ritmova predstavlja. i konkretno istakao 246 daje Humina lirika u prozi Sa ploča istočnih "formalno ovisna o Tagorinom Vrtlaru. oni osjećaju miris strasti i vatru krvi. U Tagore se ljubav iscrpljuje u šutnji. a moje se bašte sasušile i krv moja izgara. u Hume u preklinjanju. beskraja.I slušaj me. Tagora ženu obasjava ljepotom svoga srca i mašte. koja se pretvara u religiju i vječnost ploti. a ne vide dušu njegovu. Humin muškarac i žena su nosioci plotske akcije i djela. rano moja usijana. sve dok mi jednog dana Neznanac onaj ne metnu rupu na rame i oči ne okrenu u dušu ljepoti. silom i vatrom. o žeđi. bolom i čežnjom koja se ne rftože zadovoljiti. prostranstva. nema ni mjesta. Tagorino djelo Vrtlar. tako sadržine. njih razapinje bijes ljubavi i muči bol od požude i nezasitih želja. i izvor dubokog poniranja u smisao života. Ima nešto iskustveno mirno. Suvremena kritika je u vezi sa zbirkom Sa ploča istočnih upozorila na stilske i motivske reminiscencije iz Gradinara. sve na distanci i u nagovještajima. kod nas poznatije pod nazivom Gradinar. senzibiliteta i idejnih preokupacija. već izriču. dubine. osame i osluškivanja. kao što vide i tijelo čovjeka. Hanara .ljepota postoji samo jedna i ljudi vide samo sjenu njezinu. postupno kao sazrijevanje ideje o saznanju. i saznanja da sve ocvjetava i prolazi -ostaje čuđenje nad misterijom vlastitog tijela i neumitnosti nagona u njemu. Svaka od njih je emocionalna kombinacija žudnje. a ljubav žene vočkin plod što podsjeća na zimu skoru. sva osjećanja su ujedno i žudnje koje se ne pohranjuju u sebi. U Hu-minoj knjizi Sa ploča istočnih sve je konkretno i doga-dajno. Humin junak želi daje uzme i plače za slašću izgubljenom. Ona je vječno u svemu i na mjestu svakom. kroz uzdržane suze i drhtavi osmijeh. koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz. zanos nijemog obožavanja.A ona. sa svojim bezdanim dražima i slastima bez kraja. nemir sramežljivosti. grudi ti kao golubovi guču ispod haljine svilene. suptilnosti i prefinjenosti. kako izraza. stablo čudotvorno. od koje zavisi opstanak. Humina poezija sastavljena je od krikova. kod Hume je on dodir tijela. U drugima je izrečena žestina strasti koja je narasla kao plima do gušenja.

makne se... 115 Pamrav........ Ahmed Semsudin Sarajlije. posvećene ..Ljubavno osjećanje penje se u Tagorinom Gradinaru u blagom luku jednoga ljudskog života.. 1928..... posebno onih koji su pisali na arapskom jeziku. 251SADRŽAJ Skender Kulenović: Iz smaragda Une....... u kome ima tonova kojima.... i obratno. a 1915....... Umro je u Sarajevu 19.. sa uočavanjem stvaralačkih pokušaja i osjedočavanjem književnih ostvarenja. potom u Beč i konačno u Beograd. Sad ga vidiš gdje pruža ruke vodi da dopre do vrela......1 Nakon obilaska Humina opusa. osnovnu školu i gimnaziju... prednji zubi su mu rijetki............ je mobiliziran u austrijsku vojsku. Goloput je koji se ne može spasiti od klevetnika. a od 1923.. A to je ujedno i dokaz egzistencije umjetnika u piscu.. U traganju za izvornim umjetničkim identitetom Hamze Hume treba ipak ostaviti po strani sve ono što nije vezano za čulnost i doživljaj prirode. Njima se Humo u svojoj esejistici bavio s pažnjom i ljubavlju.. Od 1945. izražena u svakoj pjesmi u obliku poruke i ispovijesti.muškarac ženi. uvijek se dolazi na polazno mjesto strukture.. sad ga opet zatečeš 248 gdje kao ptica leti na krilima strmoglavce. a potom sve do rata novinar je Politike.... a ogranci su mu na nebu.. Od 1923..... kritičar se neodoljivo i nužno obzire na dramatični momenat pjesnikove prvobitne vokacije.. godine ureduje bošnjački list Novo doba.. Katkada sjedi na obali rijeke pa opruzi u nju noge.... Nakon rata vraća se u Mostar i maturira.. januara 1970... a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb.. pored ostalog. do bolnog iskustva zrelih godina sa vapijućom čežJovan A... tako..Gajret. urednik je časopisa Gajret. 249^ Bilješka o piscu ■' V '. 1914. -Pregled. godine interniranje u Mađarsku (Ko-marovo).... 162 .............. decembra 1895.....(5 Grozdanin kikot. u kojoj se čovjek jednači sa njenom elementarnošću i vječnošću postajući dio mita ..... To je Jusuf kog su zagrlila braća zagrljajem ljubavi i složila se da ga metnu na dno čatrnje.. ili od razjašnjenja senzibiliteta ka stilsko-kom-pozicionom kompleksu.. od nevinih drhtaja mladosti....zbirka Sa ploča istočnih nosi i prizvuke stvaranja bošnjačkih pisaca na orijentalnim jezicima.. 16... Sa ploča istočnih ima više dogadajnog i svaka se od pjesama u ovoj zbirci uspostavlja na granici između zbijene novele i pjesme u prozi ... Kršić: Pod žrvnjem vremena: Pripovetke Hamze Hume. ali nikad ne dopuštajući da im se otkine duhovni korijen od njihova rodnog bosanskog tla. 127 Džigit. .. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara... plemenitog je sastava....... godine.. I bilo kojim putem da se pode u ovoj oblasti po tragu književne tajne ovog pisca. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Deru.. Lijep je: usna mu je tamno crvena.. a on je kestenjasto smeđ.. Muhsin Rizvić (1967) 1 Hamza Humo: Veličine istočnog parnasa. a kad ustane.. rezonira i poetska proza Sa ploča istočnih: To je jedno stablo koje izlazi iz brda Sinaj.. bačenje u tamnicu. 250... koja. Taj emocionalno--idejni luk daje Gradinaru obilježje završenosti i kompozicione cjeline..... Ni tada kad je citirao djelo O peru... Zbirka Sa ploča istočnih završava se sugestijom sveopće ljepote kao više erotske suštine. govori i krv mu teče iz usta. a niko mu nije neprijatelj.. •' • Hamza Humo se rodio 30... sa emocionalnim neiscrpljenjem doživljaja. na formalan način prethodnim pjesmama daje oznake koherentnosti i organiziranog slijeda.. potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije.. 247njom duhovne ljubavne sublimacije..... uočavajući autentičnost i neprevazidenost ovog bića Huminog djela... žena muškarcu. 132 Izdanak. 147 Babanova bijeda..... 59....... a mora uvijek šutjeti.. Književni izraz i tehnika upućuju na emocionalno-tematsku opsesiju. 153 Djeda Rnjez. Gradinar je čista emocija... Dodir ova dva elementa stvorio je oblast u kojoj je on postigao kristalizaciju \ lirsko-emocionalnog saznanja svijeta a njegov umjetnički dar došao do svoga najpunijeg izražaja u nizu jedinstvenih stilsko-metaforičkih otkrovenja.. godine ureduje list Zabavnik.. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb..... Košulja mu je razdrtabez daje zaveden........ Po stilu i širini metaforike koja polazi od prirodnih počela i prostire se dalje u prirodu..a rezultat tog dodira je događajno-lirska plaketa sa emocionalnosentencioznom poantom erotskoga iskustva.... a kad god dođe na rod donese nove plodove.. 23 ^) 32 Sevdalijina ljubav..... ruke su mu pružne...... prsti kniveni.. Tagorine pjesme su upućene. od stilističkog zahvata ka emocionalnom čvorištu.... 1928. 322....... do 1931.............. nakon obilaska magičnog kruga ove književne transmisije................ zanoseći se širinom njihove književne kulture i ljepotom njihovih djela... Kad padne na njega voda...... korijen mu čvrsto stoji (u zemlji).

........Dobri... 168 Krnata.............<(\9\ J Midhat Begić: "Imati" i "biti" Hamze Hume....000 primjeraka > 52 .251 JHamza Humo GROZD ANIN KJKOT I izdanje 1998.............229 \ Bilješka o piscu................207 / Muhsin Rizvić: Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza u lirici Hamze Hume.................................................. 199 ^ Zdenko Lešić: Pjesnik kao pripovjedač.............^ Hadžijin mač............... Izdavač "Sarajevo-Publishing" Sarajevo Za izdavača Salko Zahiragić Lektor Behija Vranić Korektor Maida Tucaković Štampa OKO Za štampariju: Rasim Rapu Tiraž: 3......................

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->