P. 1
Dr.Vojislav Seselj-Rimokatolicki Zlocinacki Projekat Vestacke Hrvatske Nacije

Dr.Vojislav Seselj-Rimokatolicki Zlocinacki Projekat Vestacke Hrvatske Nacije

|Views: 151|Likes:
Published by Mathew Ayers

More info:

Published by: Mathew Ayers on Apr 07, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/02/2014

pdf

text

original

Dr Vojislav [e{eq

RIMOKATOLI^KI ZLO^INA^KI PROJEKAT VE[TA^KE HRVATSKE NACIJE

Drugo izdawe

Srpska radikalna stranka Beograd 2007.

Dr Vojislav [e{eq

RIMOKATOLI^KI ZLO^INA^KI PROJEKAT VE[TA^KE HRVATSKE NACIJE
Recenzenti Prof. dr Mirko Zurovac dr Nikola @uti} Direktor izdava~kog sektora Ogwen Mihajlovi} Redakcija Ivana Borac, Qubinka Bo`ovi}, Qubica Davidovi}, Vesna Zobenica, Zorica Ili}, Vesna Mari}, Qiqana Mihajlovi}, Biqana Mi~i}, Severin Popovi}, Zlata Radovanovi}, Marina Risti}, Zlatija Sevi}, Brankica Terzi}, Dragica Tomi}, Aleksandar ^arapi}, Milica [e{eq Izdava~ Srpska radikalna stranka Trg pobede 3, Zemun Za izdava~a Dr Vojislav [e{eq [tampa [tamparija DOO “Dragi}”, Zrewanin Za {tampariju Mom~ilo Dragi} Tira` 3000 primeraka
CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 272-767(497.5) 323.1(=163.41/=163.42) [E[EQ, Vojislav Rimokatoli~ki zlo~ina~ki projekat ve{ta~ke hrvatske nacije / Vojislav [e{eq. - Beograd : Srpska radikalna stranka, 2007 (Zrewanin : ”Dragi}”). - 1031 - str. ; 21 cm Tira` 3.600. ISBN 86-7886-009-X a) Katoli~ka crkva - Hrvatska b) Srbi Hrvati COBISS.SR-ID 134993676

OVU KWIGU POSVE] UJEM MOJIM RATNIM SABORCIMA I PRIJA TEQIMA DOBROVOQCIMA SRPSKE RADIKALNE STRANKE, JUNA^KIM SRPSKIM ^ETNICIMA, KOJI SU SVOJE @IVOTE POLO@ILI NA OLTAR OTAYBINE I SRPSTVA, BRANE]I ZAPADNE SRPSKE ZEMQE. DIVIM SE WIHOVOM HEROJSTVU I, KLAWAJU]I SE PRED TIM UZVI[ENIM M U^ENI[TVOM, STIDIM SE PRED ISTORIJOM [TO NISAM BIO DOSTOJAN DA PODELIM WIHOVU SUDBINU. UTOLIKO SAM ODLU^NIJI DA DO POSLEDWEG DAHA NASTAVIM WIHOVU SVETU BORBU.

Predgovor
Pisati na temu, koja je od egzistencijalnog istorijskog zna~aja za srpski narod i vekovima oblikovala na{u kolektivnu sudbinu, zahteva ulagawe mnogo napora da se autor oslobodi emocija i predrasuda, da pi{e trezveno, razlo`no, stalo`eno i argumentovano. Samo tako se mo`e objektivno i nepristrasno apsolvirati definisani problem, a wegova uspe{na obrada, pored saznajno-nau~nog aspekta, mo`e imati svojevrsnu delatnu snagu i podsticaj na sasvim konkretne oblike dru{tvenog pona{awa. Pri tome kriterijum istinitosti uvek mora dominirati nad na~elima korisnosti, potiskivati pristrasnost i neprekidno insistirati na upornom preispitivawu postignutog saznawa. Kad god neki Srbin pi{e o hrvatstvu, ne mo`e se osloboditi utiska stravi~nih jasenova~kih klanica i kra{kih jama kao masovnih grobnica. Me|utim, i tu je potrebna velika doza hladnokrvnosti i sumwi~avosti, jer su ti zlo~ini pripisani jednom malom narodu koji je te{ko stradao kroz istoriju, koji je skoro potpuno uni{ten, a ~iji su ostaci ve} jedva prepoznatqivi u preostalim si}u{nim ~akavskim enklavama. Glavni izvr{ioci zlo~ina nad svojom pravoslavnom bra}om mahom su Srbi katolici, instrumentalizovani kao slepo oru|e u rukama tradicionalnih srpskih neprijateqa. Ta velika istina vi{e od jednog veka prisutna je i prepoznatqiva svuda oko nas, ali zapravo jo{ nikad nije sistematski izlo`ena. Dugo utamni~ewe u ha{kom kazamatu za mene je predstavqalo veliki izazov da to poku{am uraditi, a ujedno robijawe osmisliti i u~initi svrsishodnim. Predaju}i sudu javnosti rezultate ~etvorogodi{weg rada, ose}am potrebu da, nadam se, krajwe kriti~ki raspolo`enom ~itaocu, iznesem nekoliko uvodnih napomena. 1. Metodolo{ki pristup u ovoj studiji zasniva se na ~iwenicama i premisama koje su ve} odavno utvr|ene, vi{estruko proveravane i potvr|ivane u istoriografiji i politi~koj teoriji. Ogroman broj svetskih nau~nika odavno je u svojim nau~nim radovima dokazao da je Rimokatoli~ka crkva vekovima istrajno delovala kao vode}a svetska zlo~ina~ka organizacija, li{ena bilo kakvih moralnih skrupula i rukovo|ena najogoqenijim makijavelisti~kim principima. U svojoj `eqi za univerzalnom svetskom dominacijom nije se nimalo ustru~avala da na najsuroviji na~in likvidira pojedince, dru{tvene grupe i uni{ti cele narode, ako su joj stajali na putu i makar pasivno se suprotstavqali. To je prva premisa metodolo{kog pristupa. Druga predstavqa ~iwenicu da je hrvatski narod istorijski zaista postojao, da je pripadao slovenskom narodnom stablu i imao sopstveni jezik, ~akavski,
5

izvorno blizak zapadnoslovenskoj jezi~koj grupi. Tre}a je premisa da je taj narod turskim najezdama skoro potpuno uni{ten i da se wegovo istorijsko ime sa~uvalo iskqu~ivo kao obele`je vrlo tankog sloja feudalne vlastele, koju su ugarski vladari jednostavno preselili iz ugro`ene i opusto{ene ~akavske u stranu, kajkavsku, sredinu. Feudalna vlastela je tako postepeno svoj etni~ki naziv nametala novoste~enim kmetovima. ^etvrta premisa kazuje da su me|u dana{wim “Hrvatima” veoma retki oni koji imaju bilo kakvog genetskog dodira sa izvornim hrvatskim stanovni{tvom. Po svim istorijskim pokazateqima, wima je kao Srbima katolicima hrvatsko ime organizovanom akcijom Rimokatoli~ke crkve u masi nametnuto tek u drugoj polovini devetnaestog veka. Petu premisu predstavqa ~iwenica da su stotinama godina “Hrvati” predstavqali instrument Vatikana i raznih zapadnih sila u wihovoj antisrpskoj najezdi. Na osnovu tih pet premisa u sklopu primewenog metodolo{kog pristupa konstituisao sam osnovnu hipotezu, izra`enu ve} kroz naslov studije. Dana{wi “hrvatski narod” ve{ta~ka je kreacija Rimokatoli~ke crkve, unapred zami{qena kao instrument jednog zlo~ina~kog projekta, utemeqenog na te`wi da se srpski narod uni{ti unija}ewem, pokatoli~avawem ili potpunom fizi~kom likvidacijom, kako vi{e ne bi predstavqao prepreku daqem prozelitskom prodirawu na isto~noevropske prostore. Projekat nije unapred dat kao gotov i zaokru`en. On je postepeno sazrevao, imaju}i u prvoj fazi ilirsku, a u drugoj jugoslovensku opciju. Me|utim, priroda rimokatoli~kih zlo~ina nad srpskim narodom istovetna je. Su{tinski se ona ne razlikuje tokom Prvog i Drugog svetskog rata i gra|anskih ratova u Jugoslaviji tokom devedesetih godina. Metodolo{ki postupak je opredelila ~iwenica da postoji bogata nau~na i publicisti~ka literatura koja iscrpno tretira pojedina~ne aspekte problema. Zato ova studija nije klasi~nog istra`iva~kog karaktera. Autoru nisu bila potrebna istra`ivawa po arhivama i muzejima. Istra`ivao sam ve} objavqena dela i nastojao da sistematski obradim wihove rezultate u sklopu unapred odre|ene tematike. Pritom sam prou~avao ~etiri vrste dela: radove romanti~arski nastrojenih pisaca hrvatske pamfletske istoriografije, ozbiqna nau~na dela sa izra`enim kriti~kim pristupom, dnevnopoliti~ku publicistiku i javne nastupe istaknutih ideologa, kao i publikacije memoarskog karaktera. Svaka analiza teksta je tako|e morala biti kriti~ki intonirana i nepristrasno elaborisana. U ovu studiju sam ukomponovao op{irne citate iz prou~avanih dela. Zbog autenti~nosti autorskih stavova ~inilo mi se da je primerenije precizno citirawe nego prepri~avawe. Kroz prepri~avawe ne bih mogao da izbegnem sopstvenu subjektivnu interpretaciju. Naravno, i sam izbor citata uvek mora biti subjektivan, ali se nadam da oni svojom upe~atqivo{}u dovoqno potiskuju negativni upliv subjektivnosti selekcije. ^iwenice su morale da potiskuju emocije, ali i same da budu preispitivane pore|ewem wihove interpretacije od strane razli~itih autora. Naravno, nisu mogla biti obuhva}ena sva raspolo`iva dela, pa sam nastojao da odaberem najkvalitetnija, najreprezentativnija i najrelevantnija. Koliko sam u tome uspeo nije moje da pro6

su|ujem, jer svaka selekcija neminovno nosi li~ni pe~at onog ko je provodi, motivisanog sasvim odre|enim ciqem. Ra~unam na bespo{tednu i argumentovanu nau~nu kritiku. 2. Unapred problem po sebi predstavqa hrvatska pamfletisti~ka istoriografija, aktuelna politi~ka publicistika i memoarska gra|a. Sve je to maksimalno ideologizovano u funkciji osnovne rimokatoli~ke doktrine. Wima ide na ruku i dana{wi pogled na svet kreatora globalizma koji su Srbe `igosali kao svetski problem, a svrstali se na stranu tradicionalnih srpskih neprijateqa predstavqaju}i ih kao oli~ewe pravde i pravi~nosti. Pri svakom poku{aju preispitivawa nametnutih ideolo{kih obrazaca i kvazieti~kih vrednosti mo`emo sagledati koliko se voqa za mo} preoblikovala u kontrolu qudskog uma i uspela da svoju totalitarnu prirodu predstavi kao najvi{e demokratsko dostignu}e. Postoji problem ve{ta~kog oblikovawa qudske misli i na~ina razumevawa stvarnosti kroz funkcionisawe zapadnih demokratskih sistema, kako bi se {to lak{e odr`ala na vlasti postoje}a svetska finansijska i politi~ka elita, a pri tome sa~uvala i pro{irila sve svoje privilegije. To sistematsko oblikovawe se vr{i kontrolom glavnih medija i usavr{enim sredstvima manipulacije, u okviru globalnog medijskog poretka kojim dominiraju najja~e industrijske sile i wihove mastodontske korporacije. Odsustvo svake kontrole nad wihovim manipulativnim tehnikama i propagandnim projektima pravda se na~elom slobode {tampe. Javni i zakulisni centri mo}i ne trpe nikakvu alternativu niti diversifikaciju pristupa medijima, izvorima informisawa, proveravawe ~iwenica itd. Mediji su jednostavno sfera u kojoj nema nikakve demokratizacije, a svaki zahtev da se ona kao proces i na tom poqu pokrene najogor~enije se na no` do~ekuje od ameri~kih centara politi~ke i finansijske mo}i, kao dominantnih u dana{wem svetu. Idealizovana slika zapadne demokratije medije predstavqa kao pouzdane i sveprisutne, prkosne i tvrdoglave, do zajedqivosti kriti~ki raspolo`ene i nepotkupqive, aktere politi~kog procesa koji po`rtvovano ~uvaju slobodu govora i obezbe|uju pravo gra|ana da budu o svemu obave{teni. Ali kad se dirne u oko{tale ideolo{ke stereotipe i doktrinarne predrasude, nepo}udnog gomila odmah freneti~no optu`uje za “govor mr`we” i zamenom teza on postaje izvor netrpeqivosti. Mediji na Zapadu nikada nisu bili neslobodniji i politi~ki instrumentalizovaniji. Vladari sveta i wihove polukonspirativne centrale ube|eni su da je kriza demokratije prouzrokovana wenim neumerenostima. Da bi se demokratija sa~uvala qudi se moraju svesti na idiotizam prose~nosti, mora im se nametnuti apatija i poslu{nost, a pa`wa zaokupiti perifernim zbivawima, senzacijama i spletkama. Ogromna ve}ina gra|ana ugro`ava demokratiju tako {to se suprotstavqa wenoj instrumentalizaciji i krajwoj formalizaciji od strane politi~ke elite, privrednih korporacija i najsna`nijih finansijskih institucija. Uostalom, demokratija je uvek bila po{tapalica “za kod ku}e”. Na me|unarodnoj sceni, u odnosima izme|u velikih i malih dr`ava, nikada se nije poku{avao stvoriti ni privid demokrati~nosti. Samo pretwe, ucene – jezik ultimatuma.
7

Zapadwa~ki mediji su, po direktnim ameri~kim i vatikanskim instrukcijama, maksimalno instrumentalizovani da horski deklamuju antisrpske la`i i klevete, ~iji je osnovni ciq da u o~ima svetskog javnog mwewa zlo~inci i `rtve me|usobno zamene svoje istorijske uloge. U toj izvitoperenoj svesti stvarne `rtve genocida postaju wegovi zlo~ina~ki akteri. “Jadni” Hrvati i bosanski muslimani su miqenici novog svetskog poretka, a Srbi stalna meta za odstrel. Ako neko `eli da se preko no}i proslavi, najjednostavniji je na~in da, putem {tampe, televizije ili publicistike, plasira {to grozniju i besmisleniju izmi{qotinu, kojom }e se celi srpski narod dodatno prikovati za stub srama. U tom smislu su verne sluge prona{li i u svim srpskim zemqama. Prozapadne politi~ke partije, mediji i takozvane nevladine organizacije za novac slu`e neprijateqima sopstvenog naroda i bore se protiv wegovih egzistencijalnih interesa. I za wih la`na, iluzorna svest, hrvatska ili muslimanska “samosvest”, predstavqaju uzor istinitosti i plemenitosti, a tragedija sopstvenog naroda predmet prezira i nipoda{tavawa. Na javnoj sceni strani pla}enici su toliko bu~ni, da uspevaju u drugi plan potisnuti trezveno i razlo`no rasu|ivawe srpskih intelektualaca, koji se ne prodaju za {aku dolara; koji nisu spremni da li~nu savest i akademski moral `rtvuju za qubav solidne materijalne situiranosti na osnovu isplata na {alterima zapadnih ambasada ili preko ra~una sumwivih fondacija. 3. Naravno da sam svestan ograni~ene verodostojnosti svakog li~nog svedo~ewa i krajwe subjektivnosti memoarske gra|e. Pisac autobiografskog spisa sopstvena `ivotna iskustva i vi|ewe istorijskih zbivawa kojima je prisustvovao ili ~iji je va`an akter bio, ne mo`e a da ne usmeri prema odre|enom ciqu. Tako se teleolo{ki pristup naj~e{}e svodi na potrebu da se sopstvena uloga prika`e u {to lep{em svetlu, da se naknadno opravdaju odre|eni postupci ili konstrui{e varijanta racionalizacije ukupnog sopstvenog pona{awa. Tako svako ranije ste~eno iskustvo poprima aktuelni smisao, a rekonstrukcija istorijskog doga|aja prakti~nu, odnosno upotrebnu politi~ku vrednost. Pri tom se naknadno nastoji logi~ki povezati i ono {to je izbijalo potpuno spontano, iskrsavalo sasvim neo~ekivano i, po prvobitnoj recepciji, remetilo normalni tok odre|enog procesa. Ono {to je ranije bilo potpuno nepredvidivo sad se tretira kao jedino mogu}i i prirodan ishod. Sad kad se napokon ishod zna, odjednom su svima jasni i smisao i svrha doga|aja, kao i wihovo uzro~no-posledi~no situirawe u dru{tvenu i istorijsku celinu. Svaki realizovani autobiografski projekat vi{e je akt sada{weg politi~kog delovawa nego sastavna komponenta prethodnih i opisivanih. Uz to je rezultat preispitivawa sopstvene uloge u `eqi da se ona ulep{a, opravda ili odbrani. I uvek se to ~ini na vrednosnim postulatima sada{wice koji opredequju naknadni koncepcijski okvir koji memoarista sledi. Nema tu nikakve spontane autenti~nosti, koju mogu pru`iti dnevni~ke bele{ke, ali se zato mo`e pru`iti jedinstvenost i celovitost pogleda, koherentnost izlagawa i logi~na konzistentnost sopstvenog stava. Preglednost celine se posti`e i na ra~un otvorenosti, neposrednosti i objektivnosti.
8

Pisac memoara uvek ne{to prikriva jer je wemu apologija sopstvene li~nosti po prirodi stvari va`nija od istine. Mnogi su blagovremeno krali dokumentarnu gra|u, autenti~na svedo~anstva o stvarnim doga|ajima, da bi im naknadnim ekskluzivnim tuma~ewem ulili li~ni pe~at. Zato je uvek va`nije ono {to autor memoarskog spisa pre}utkuje od onoga {to na sva zvona razgla{ava. Iznose oni u javnost mawi ili ve}i deo istine, ali nikada i celu istinu. Za celovitu istinu uvek je va`nije ono pre}utano od izre~enog. Ali svakom autobiografijom ~ovek nepogre{ivo svedo~i o sebi i svojoj li~nosti, a kriti~kim analizirawem napisanog lak{e se prodire do sakrivenog. Novi kvalitet vrednosti donosi uporedno memoarsko svedo~ewe vi{e aktera istog politi~kog istorijskog zbivawa, pogotovo kad su oni pripadali suprotstavqenim stranama. Tamo gde su im faktografski iskazi i analize podudarni, postignut je vrlo visok stepen istinitosti, dok u slu~aju krajweg razila`ewa stavova i tuma~ewa, opet imamo na raspolagawu dragocenu podlogu za nepristrasno kriti~ko prou~avawe. Upravo u tom svetlu treba posmatrati autobiografske spise hrvatskih nacionalnih ideologa, posebno Stjepana Radi}a, Ante Paveli}a i Frawe Tu|mana. Nije nimalo slu~ajno {to je u okviru svog glavnog dela, po uzoru na Adolfa Hitlera, Tu|man komponovao autobiografsku prozu i ideolo{ku studiju, stavqaju}i tako sebe u epicentar istorijskih zbivawa i predstavqaju}i se kao wihov vrhunski kreator. U pravoj galeriji qudskih nakaza i moralnih mizerija, kojima obiluje hrvatska istorija u posledwa dva veka, Frawo Tu|man je bio najuspe{niji i kao teoreti~ar i kao politi~ki prakti~ar. Bez sumwe, istorijske okolnosti su mu maksimalno i{le na ruku, ali se wegov li~ni upliv svakako ne mo`e zanemariti. Tu|man se jednostavno dokazao kao sinteti~ka reinkarnacija Ante Star~evi}a i Ante Paveli}a, koja je do krajwih konsekvenci izvela wihovu ideologiju, politi~ki program i metode delovawa. Povrh toga, on je uspeo da kolosalnu hrvatsku istoriografsku la` uklopi u vrednosna opredeqewa globalizma kao usavr{ene planetarne varijante totalitarizma. Uz svesrdnu pomo} Vatikana, Tu|man je postigao da se u ulozi nastavqa~a jasenova~kog genocida i pokreta~a velikog srpskog kraji{kog egzodusa pojave Amerikanci i zapadni Evropqani. Ono {to nisu uspeli Franc Jozef I i Adolf Hitler, realizovali su Jovan Pavle Drugi, Helmut Kol i Bil Klinton. Kreirali su monstruoznu dr`avnu tvorevinu, ~ije temeqe odr`avaju iskqu~ivo antisrpska mr`wa i netrpeqivost. Ali, uveren sam da ni ta tvorevina ne mo`e biti ve~ita, kao i ni{ta drugo {to je na zlu sazdano. 4. Ovu studiju sam pisao kroz pune ~etiri godine ha{kog zato~eni{tva. Sve citirane kwige i mnoge iz kojih citate nisam vadio, donosila mi je u Hag moja supruga Jadranka [e{eq. Pored dela iz moje li~ne biblioteke, koja sam decenijama tematski prikupqao, Qiqana Mihajlovi} i Filip Stojanovi} savesno i pedantno su mi pronalazili i fotokopirali brojna stara izdawa, do kojih je prili~no te{ko do}i. Na rukopisu zavr{avam rad danas, kad ulazim u novu fazu moje ha{ke borbe, potencijalno sudbonosnu. Vi{e od hiqadu strana rukom pisanog teksta ostavio sam na ~uvawe u centrali Srpske radikalne stranke u Beogradu. @ao mi je ako su se prilikom
9

prekucavawa potkrale gre{ke u imenima pojedinih istorijskih li~nosti ili datumima odre|enih zbivawa. Mogu}nosti za ispravke i kona~nu redakciju jednostavno nisam imao. Odlagawe {tampawa do izlaska iz zatvora tako|e nije dolazilo u obzir jer sam svestan da se iz ha{ke tamnice retko koji Srbin `iv vra}a. Ne brine me to mnogo. Navikao sam ve} na ~iwenicu da mi je robija svojevrsna `ivotna sudbina. Zato me neprekidno okupira misao da i wu treba iskoristiti u politi~koj borbi. Stradawe ~oveka pojedinca nije toliko bitno. Nacija je ugro`ena i zbog tog razloga nijedna `rtva za wen spas nije preskupa. Zato me nadahwuje istorijski primer \akona Avakuma i Starog Vujadina. Mogu me vezati, ali me ne mogu spre~iti da prkosim, uvek i gde god se na|em. Odr`ava me prkos, a snagu uliva beskrajna vera u Boga, Srpstvo i Rusiju. U Hagu, 10. novembra 2006. godine Vojislav [e{eq

10

Prvi deo PRISTUPNA RASPRAVA
I. Hrvatstvo kao najefikasnije vatikansko sredstvo za uni{tewe srpskog naroda
Gra|anski ratovi vo|eni kroz proces spoqa iniciranog raspada jugoslovenske dr`ave, ~iju zavr{nicu predstavqa varvarska agresija Severnoatlantskog pakta na Srbiju i celi srpski narod, nikako nisu izbili spontano, nego su dugo i sistematski pripremani. Wihov glavni inspirator i organizator je Vatikan, centralno sedi{te Rimokatoli~ke crkve, koja nikada srpskom narodu ne}e zaboraviti ni oprostiti {to se po~etkom trinaestog veka u ogromnoj ve}ini i definitivno opredelio za isto~nu hri{}ansku crkvu, pa jo{ osnovao i sopstvenu nacionalnu, sa svetosavqem kao specifi~nom varijantom pravoslavqa. Vekovima je Rim nastojao da Srbe pokatoli~i, da ugu{i pravoslavqe, i u tom smislu je oberu~ke pomagao sve strane sile koje su na Balkanu nastupale kao otvoreni srpski neprijateqi i agresori. Svaku veliku srpsku tragediju, nesre}u i nevoqu rimokatoli~ki fratri na terenu spremno su i organizovano do~ekivali da bi otimali naivne srpske du{e, o~ajne u egzistencijalnom bezna|u. Neretko je prevo|ewe u katoli~ku veru obavqano i neposrednim nasiqem, potkupqivawem, pretwama, diskriminacijom i svim varijantama {ikanirawa. U svakom istorijskom periodu jedan deo Srba tome je podlegao, uvek onaj slabiji, nacionalno nesvesniji, moralno nedogra|eniji, predstavqaju}i isti onaj etni~ki supstrat, koji je u druga~ijim socijalnim i politi~kim okolnostima iskazivao spremnost na islamizaciju. Katoli~ewe je bilo lak{e provesti nego tur~ewe, prvenstveno zbog prili~no podudarne verske simbolike i primamqivije prozelitske demagogije. Ipak je ve}ina Srba ostala nepokolebqiva u svom pravoslavqu i svetosavqu. Oni koji su prelazili u islam, rimokatoli~anstvo ili bilo koju malu versku sektu, ubrzo su gubili nacionalnu svest, zamewuju}i je verskom ili tu|inskom. Novope~eni srpski muslimani ~vrsto su se identifikovali sa Turcima, dok su katolici vremenom postajali Mle~ani, Ma|ari, Nemci itd. Ipak, glavnina Srba katolika sve do devetnaestog veka sa~uvala je bar trago11

ve nekada{we srpske nacionalne svesti, neretko uz ose}awe odba~enosti, otpadni{tva, gotovo instinktivne krivice zbog konvertitstva svojih predaka. U gustim populacijama ti Srbi katolici naseqavali su Dubrovnik, Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju i Vojnu krajinu. Postepeno osloba|awe Srbije iz turskog ropstva i sve ozbiqniji politi~ki nastupi pravoslavnih Srba pre~ana, postepeno su otvarali o~i katolicima i budili u wima ose}awe svesrpske solidarnosti, bez obzira na veroispovest. Ukupna prosvetiteqska delatnost, prvo Dositeja Obradovi}a, a potom i u mnogo ve}oj meri Vuka Karayi}a i Wego{a, tome je doprinosila. Ti procesi bu|ewa nacionalne svesti i ose}awa kolektivnog duha duboko su zabrinuli vrh Rimokatoli~ke crkve, koji se bojao da se wihova srpska pastva ne preorjenti{e ka nacionalnoj crkvi, kao i austrijske i ma|arske politi~ke krugove, ~ija se vlast u zna~ajnoj meri prostirala i nad srpskom populacijom. Nekoliko vekova prozelitizma ulovilo je du{e vi{e stotina hiqada lakomislenih Srba koji su pre{li na rimokatoli~ku veru i postepeno se li{avali srpske nacionalne svesti, s obzirom da je u uslovima gr~evite borbe za opstanak srpskog naroda Srpstvo sve intenzivnije identifikovano sa pravoslavqem. Rimokatoli~kim prelatima pravi problemi nastaju po~etkom devetnaestog veka, kad evropski prostori do`ivqavaju revolucionarne preobra`aje i gra|anska klasa, pored ekonomske, sve uspe{nije ostvaruje i politi~ku dominaciju. Intelektualni slojevi u svim narodima naglo ja~aju i bitno doprinose ostvarewu nacionalnog preporoda. Nacionalna svest postaje sve vi{e artikulisana, baziraju}i se na istoriji, tradiciji i prvenstveno jedinstvenom jeziku. Uspe{an po~etak oslobodila~ke borbe srpskog naroda i perspektivan zametak obnovqene srpske dr`ave obe}avao je da }e qudi koji govore jedan, srpski jezik, u slavistici ozna~en kao {tokavski dijalekat, vrlo brzo prevazi}i verske barijere i ujediniti se u okviru jednog nacionalnog duha, svesti, ponosa i dr`avotvornog ciqa. Nacionalno jedinstvo srpskih pravoslavaca, rimokatolika, muslimana i {a~ice protestanata neminovno bi vodilo ja~awu pozicija Srpske pravoslavne crkve, tada jo{ razbijene ve{ta~kim dr`avnim granicama i politi~kom supremacijom tu|inskih vlastodr`aca, ali jedinstvenih ciqeva i stremqewa. Po~etnu prednost joj je nedosti`no davala broj~ana premo} vernika i prvenstveno ~iwenica da je jedina predstavqala nacionalnu versku organizaciju u pravom smislu re~i, srpsku nacionalnu instituciju, neprikosnovenu po meri realnog uticaja na narod. To je predstavqalo pravi alarm za Rim i wegove prozelitske legije.

1. Instrumentalizacija etni~kih ostataka malog hrvatskog naroda
Da bi preduhitrila uspostavqawe punog srpskog nacionalnog jedinstva, Rimokatoli~ka crkva je instrumentalizovala etni~ke ostatke i istorijska svedo~anstva nekada{we dr`avotvornosti malog slovenskog naroda – Hrvata. Za razliku od Srba, koji su isto~noslovenskog porekla i vrlo srodni Rusima, Belorusima i Ukrajincima, Hrvati poti~u od zapadnoslovenske etni~ke grane i po poreklu su bliski Poqacima, ^esima i Slovacima. Izvorni hrvatski jezik je ~akavski, za koji je dubrova~ki katolik Milan Re{etar ustanovio da je samostalan slovenski jezik, a Aleksandar Beli} mu dokazao izvorne sli~nosti sa poqskim i ~e{kim. Hrvati su u sredwem veku formirali
12

sopstvenu dr`avu izme|u Gvozda i Jadranskog mora, koja je na vrhuncu mo}i dopirala do Vrbasa i na severu, preko dana{weg Hrvatskog Zagorja, verovatno do Drave. Po~etkom dvanaestog veka u{li su u sastav Ugarske, koja je Hrvatsku i Dalmaciju izme|u Splita i Zadra administrativno povezala sa svojom, ranije osvojenom, provincijom Slavonijom u jedinstveno vojvodstvo. Pred turskom opasno{}u Hrvati su masovno be`ali u dubinu Evrope, a wihova vlastela je dobila nove posede u zagreba~koj, vara`dinskoj i kri`eva~koj `upaniji, gde je prenela hrvatsko ime i nametnula ga svojim novim kmetovima – kajkavcima, {to zna~i Slovencima. U svojim prozelitskim nastojawima, Rimokatoli~ka crkva je poku{avala da potisne srpsko nacionalno ime perfidno insistiraju}i na tezi da su Srbi i Hrvati delovi jednog jedinstvenog naroda, kome je potreban zajedni~ki naziv – Iliri ili Jugosloveni. Takvi koncepti su bili osnovna preokupacija wene politike na podru~ju Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine, a kasnije Bosne i Hercegovine, jer su najefikasnije omogu}avali da se pod izgovorom srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva ustali ni~im potkrepqeno stanovi{te da unutar jednog naroda naziv Hrvati obuhvata rimokatolike, a naziv Srbi pravoslavce. Ilirski pokret je takav proces uveliko otpo~eo, da bi zaglu{uju}om jugoslovenskom propagandom [trosmajera i Ra~kog bila provedena gotovo prinudna kroatizacija dalmatinskih i slavonskih katolika. Kad je to postignuto, sistematski su formirane kvazijuristi~ke teze o hrvatskom dr`avnom pravu i od Ma|ara pozajmqena floskula o postojawu jednog politi~kog naroda u jednoj dr`avi, kako bi se za takav narod proglasili Hrvati u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, naknadno i u Bosni, Hercegovini, Dubrovniku i Boki Kotorskoj. Na svim tim prostorima pravoslavcima se negira srpski nacionalni identitet i oni se poku{avaju instrumentalizovati u ciqu realizacije hrvatskih dr`avotvornih aspiracija u okviru Habzbur{ke monarhije. Nakon Prvog svetskog rata Vatikan je bio spreman da prihvati i podr`i prvu jugoslovensku dr`avu, nadaju}i se da u wenim granicama ima dovoqan broj sopstvenih vernika, koji bi bili u stawu da ve}inske Srbe privole na uniju, za qubav potpunog nacionalnog jedinstva. Toliko su rimokatoli~ki prelati bili zane{eni tom idejom da su za neko vreme izgubili poverewe hrvatskih politi~kih predvodnika, poput Stjepana Radi}a, koji je ogor~eno nastupao protiv katoli~kog klerikalizma. Wegovo ubistvo i `estoko srpsko suprotstavqawe konkordatu, klerikalcima su otvorili put za novu politi~ku akciju, u kojoj }e se kao wihov glavni instrument ista}i usta{ki pokret, a genocid dokazati kao najefikasnije sredstvo antisrpske politike. Pobeda komunista }e Vatikanu pru`iti predah da se oporavi od pretrpqenog poraza, a po~etak sloma komunizma stvoriti {ansu da se dokraj~i Jugoslavija, formira nova hrvatska dr`ava po usta{kom uzoru i s wene teritorije akcijom zapadnih sila prognaju skoro svi Srbi. Vatikan je u posledwim ratovima otvoreno stajao na strani svih srpskih neprijateqa, a papa se li~no zalagao za bombardovawe srpskog naroda.
13

2. Otimawe srpskog jezika
Vi{egodi{we zato~ewe u tamnici nelegalnog i izrazito antisrpski usmerenog Ha{kog tribunala pru`ilo mi je priliku da se temeqitije pozabavim ovim problemom. Prou~avaju}i ogromnu literaturu koja obra|uje uzroke, procese i posledice razbijawa jugoslovenske dr`ave, nai{ao sam na obiqe argumenata da je Vatikan bio najistaknutiji me|unarodni faktor vo|ewa antisrpske politike i podgrevawa ratne histerije. Na jednoj od redovnih statusnih konferencija, 31. januara 2005. godine, povodom procesa koji se protiv mene vodio, javno sam saop{tio da }e se moja odbrana zasnivati na osnovnoj tezi da je rimokatoli~ki papa Jovan Pavle Drugi glavni krivac za sve zlo~ine koji su se desili tokom krvavih gra|anskih ratova i zapadwa~ke agresije. Ta izjava i dodatni podnesci objavqeni su u kwizi “\avolov {egrt zlo~ina~ki rimski papa Jovan Pavle Drugi” (Vojislav [e{eq: Sabrana dela, Srpska radikalna stranka, Beograd 2005., kwiga 57.). Stru~nom timu za pomagawe moje odbrane nalo`io sam da u obliku svojevrsnog nau~noistra`iva~kog projekta, na osnovu sve dostupne nau~ne i stru~ne literature, izradi elaborat kojim se nepobitnim argumentima potkrepquje moja osnovna teza. Anga`ovawem svih qudskih, finansijskih, materijalnih i tehni~kih potencijala Srpske radikalne stranke, elaborat je zavr{en u roku kra}em od dve godine i sastoji se iz dve tematske celine, ~ijom su izradom rukovodili narodni poslanik Zoran Krasi} i Elena Bo`i} Talijan, glavni i odgovorni urednik lista “Velika Srbija”. U okviru serije zbirki dokumenata koji se odnose na politikantski ha{ki proces, protiv mene tendenciozno re`iran, taj materijal je objavqen u ~etiri toma: “Pontifeks maksimus satanisti~ke crkve Jovan Pavle Drugi” (kwiga 67.), “Antihristov namesnik zlikova~ki rimski papa Benedikt [esnaesti” (kwiga 68.), “Vatikan glavno Satanino gnezdo” (kwiga 74.) i “Rimska kurija ve~ito `edna srpske krvi” (kwiga 75.). Elaborat je ura|en kao obimna i pedantna hrestomatija, koja koncentri{e nau~ne iskaze najkvalitetnijih srpskih i stranih istori~ara, koji su u svetskoj nauci u~inili neprikosnovenim dokaze o kriminalnoj prirodi Rimokatoli~ke crkve kao globalne zlo~ina~ke organizacije uop{te i genocidnoj politici mnogih rimskih papa prema srpskom narodu posebno, kroz vekove i ~itave milenijume. Posebno je upe~atqivo da se konkretnim ~iwenicama politi~kog manifestovawa zlo~ina~ke voqe i kriminalnih postupaka sagledava kontinuitet genocidnih nasrtaja na srpski narod krsta{kim ratovima u sredwem veku, razli~itim oblicima prozelitskih pritisaka i nastojawa preko masovnih likvidacija u Prvom i Drugom svetskom ratu, do Tu|manovog progona skoro celog srpskog naroda iz neousta{ke hrvatske dr`ave. Sa svoje strane upustio sam se u temeqito prou~avawe jednog od najve}ih rimokatoli~kih zlo~ina~kih projekata – kreirawa ve{ta~ke hrvatske nacije zloupotrebom imena danas gotovo nestalog slovenskog naroda koji je govorio ~akavskim jezikom, ostataka kroatizovanih Slovenaca u Hrvatskom zagorju i etni~ke mase Srba katolika, prethodno denacionalizovanih, a onda sna`no verski i ideolo{ki indoktriniranih. Metodolo{ki postupak, koji
14

sam primenio, bazirao sam na analizi relevantne istoriografske, lingvisti~ke i politi~ko-teorijske literature. Saznawa o osnovnoj tematici ve} dva veka su prisutna u ogromnom broju nau~nih studija i rasprava, ali razasuta po pojedina~nim kwigama i ~asopisima. Nikada do sada nisu bila na ovaj na~in sistematizovana, verovatno zbog krajwe nepovoqnih politi~kih prilika, koje su karakterisale panslovenske i jugoslovenske ideolo{ke zablude ili krajwe represivni autokratski re`imi, koji su sebi prisvajali ulogu neprikosnovenih arbitara nau~ne istine. Uvek je postojao neki razlog za{to se na ovu temu nije dovoqno pisalo, nekada dobra namera da se ne pravi razdor i u o~ekivawu ve}eg stepena srpsko-hrvatske solidarnosti i uzajamnosti, a nekada goli strah intelektualaca pred opasno{}u ugro`avawa same fizi~ke egzistencije ako se ne pi{e u skladu s propisanim ideolo{kim obrascima. Ova studija se sastoji od {est tematskih celina. U pristupnoj raspravi nastojim izlo`iti osnovni kategorijalni aparat i razjasniti glavne razlike srpskog i hrvatskog nacionalnog supstrata, su{tinu Rimokatoli~ke crkve i wenog politi~kog delovawa, kao i instrumentalizaciju hrvatstva kao najefikasnijeg sredstva potiskivawa i uni{tavawa srpskog naroda. Sledi pregled osnovnih postavki hrvatske romanti~arske i pamfletske istoriografije, pa izlagawe glavnih teza vode}eg hrvatskog istorijskog falsifikatora i istaknutog fraweva~kog fratra Dominika Mandi}a. Potom nastojim kriti~ki rasvetliti poku{aj teorijske interpretacije srpsko-hrvatskih etni~kih i kulturnih diferencirawa kroz ideolo{ke postavke Ive Pilara, kao i izlo`iti kriti~ke elaboracije glavnih falsifikatorskih poku{aja. To je ujedno i podloga za rasvetqavawe pozadine politi~kih nastojawa vode}ih hrvatskih nacionalnih ideologa od Qudevita Gaja, Josipa Juraja [trosmajera, Frawe Ra~kog, Ivana Ma`urani}a, Ante Star~evi}a i Eugena Kvaternika, preko Antuna i Stjepana Radi}a, do Vlatka Ma~eka i Ante Paveli}a. Tako dolazim do izlagawa osnovnih ~iwenica o rimokatoli~kom genocidu nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu, kao i realizacije vatikanskih zlo~ina~kih nastojawa pod jugoslovenskim komunisti~kim re`imom Josipa Broza Tita i hrvatskim usta{kim re`imom Titovog generala Frawe Tu|mana. Srbi oduvek govore iskqu~ivo {tokavski. To je wihov izvorni narodni jezik i po wemu su se razlikovali od Hrvata kao ~akavaca i Slovenaca kao kajkavaca. [tokav{tina je zajedni~ka srpskom, ruskom, ukrajinskom, beloruskom i bugarskom jeziku, koji spadaju u isto~noslovensku jezi~ku grupu. ^akavski i kajkavski su zapadnoslovenskog porekla i bliski poqskom, ~e{kom i slova~kom jeziku. Ono {to je hiqadama godina bilo iskqu~ivo srpsko, Hrvati danas svetu predstavqaju kao “hrvatski” jezik. Da bi se ta teza potkrepila, bilo je nu`no da se od strane Hrvata decenijama i sistematski prisvajaju srpske narodne pesme, ~ak i one koje opevaju podvige Marka Kraqevi}a kao velikog “hrvatskog junaka”. Da bi se to {to ubedqivije postiglo, prvo su Qudevit Gaj, Josip Juraj [trosmajer i Frawo Ra~ki dokazivali da su Srbi i Hrvati jedan narod; potom Ante Star~evi} da su svi Srbi zapravo Hrvati, ismevaju}i pritom srpsko ime kao nedostojno. Kad su napokon nau~ili da govore i pi{u srpski jezik, Hrvati su ga prisvojili, po~eli ubrzano da ga mewaju izmi15

{qaju}i potpuno nove re~i i izraze, a onda u svojim lingvisti~kim raspravama tendenciozno srpski svodili iskqu~ivo na ekavski izgovor, dok su ~akavski i kajkavski progla{avali dijalektima {tokavskog. Istori~ar Tadija Smi~iklas je tvrdio da srpski jezik i ne postoji, dok je lingvista Armin Pavi} hvalio srpskog kraqa Milana Obrenovi}a kako dobro govori hrvatski. Prisvojiv{i srpski jezik kao sopstveni kwi`evni, Hrvati su ubrzo po~eli da ga koriste kao kqu~ni argument za dokazivawe “hrvatskog” etni~kog karaktera odre|enog stanovni{tva. Tako je, na primer, Vjekoslav Klai} ustanovio da svi stanovnici Bosne i Hercegovine govore iskqu~ivo {tokavski, {to po wemu zna~i “hrvatski”. Na osnovu toga je izneo tvrdwu da su svi oni Hrvati, mada je nevoqno priznavao da oni sami sebe ne smatraju i ne zovu Hrvatima, pa ~ak potvrdio da se mnogi od wih izja{wavaju kao Srbi. Ali, s obzirom da je jezik jedino neprikosnoveno obele`je narodnosti, sama ~iwenica da svi oni govore “hrvatski” dovoqan je dokaz da su svi Hrvati, pa ih sad u to treba i ube|ivati. Naravno, ta pri~a nije prolazila kod pravoslavnih Srba, ali je upornim nastojawima rimokatoli~kih sve{tenika pogodno tlo nalazila kod Srba katolika, koji su postepeno, strpqivim i marqivim misionarskim radom, ve{ta~kim kreirawem individualne i kolektivne svesti, preobra}ani u hrvatski nacionalni korpus. Crkva i {kola su najvi{e doprinele da se najzagri`eniji “Hrvati” stvore od onih koji u sebi, u etni~kom pogledu, nemaju ni{ta hrvatsko. Da tragedija bude ve}a, produbqivawem verske netrpeqivosti, od Srba katolika su stvarani fanati~ni mrziteqi Srpstva. [trosmajerova |akova~ka biskupija je bila glavni centar i rasadnik, u kome su se rimokatoli~ki klerici ideolo{ki obu~avali da slavonske “[okce” i “Race”, dalmatinske “Latine” i bosanske katolike ubede da su odvajkada Hrvati, kao i da su Hrvati bili i wihovi najstariji preci. ^ak se desilo da je i jedan hercegova~ki musliman zbog homoseksualnih sklonosti pobegao od porodice u Dalmaciju, tamo postao rimokatoli~ki fratar i pod imenom Lovro Qubu{ki po~eo propovedati da je {tokavski hrvatski jezik. Takva klerikalno-politi~ka akcija podrazumevala je da se iz javnog opticaja {to efikasnije potisnu spisi Qudevita Gaja, [ime Qubi}a i Vebera Tkal~evi}a, koji su svojevremeno otvoreno priznavali da su Hrvati svoj moderni kwi`evni jezik preuzeli od Srba. Uostalom, ta ~iwenica bi mogla u provaliju stropo{tati celu kvazinacionalnu konstrukciju, ukoliko se ne suzbije sa javne scene zaglu{uju}om galamom. Jezik je najopipqivije, egzaktno najdokazivije obele`je jednog naroda, s obzirom da krvno poreklo predstavqa biolo{ku, a ne socijalnu kategoriju, a pitawe razvijenosti kolektivne svesti vi{e podle`e subjektivnim nego objektivnim sudovima vrednosti. Postoje istorijske okolnosti koje uti~u na odre|eni narod da preuzme tu|i jezik i potisne sopstveni, obi~no u procesu vi{e ili mawe prinudne asimilacije. U Francuskoj je to dovelo do nestanka brojnih etni~kih grupacija, a Nemci su masovno germanizovali pot~iwene Slovene, dok su [koti, Vel{ani i Irci nevoqno, ali ipak definitivno, napu{tali sopstvene jezike i preuzimali engleski. Ali, istorija ne pamti da je jedan narod, poput hrvatskog, napustio sopstveni jezik zbog nerazvijenosti, gramati~ke zanemarenosti i kwi`evne zakr`qalosti, pa prihvatio tu|i. Mogli su, dodu{e, Hrvati obno16

viti i usavr{iti kajkavski, ugledav{i se na Slovence. Mogli su se vratiti ~akavskome. Ali tako ne bi bili u stawu da izvr{e veliku istorijsku misiju, koju im je poverila Rimokatoli~ka crkva, da Srbe katolike definitivno odvoje od sopstvene nacionalne matice. Pokazalo se da narodi koji su postepeno tu|e jezike preuzimali, poput Jevreja, [kota ili Iraca, nisu gubili osnovne osobine svog nacionalnog karaktera. Hrvati su dva puta sasvim izmenili sopstveni nacionalni karakter i identitet. Kad su pravi, izvorni Hrvati – ~akavci kao narod propali, raspr{ili se po Evropi, wihova vlastela, preseqavaju}i se na dodeqene posede na krajwem zapadu Slavonije, zate~enim kajkavskim kmetovima vekovima je ve{ta~ki utiskivala hrvatski identitet. Novope~eni “Hrvati” kajkavci svakako nisu ni po kom etni~kom odre|ewu bili isto {to i izvorni Hrvati ~akavci. U vreme novog naleta ve{ta~ke kroatizacije broj obuhva}enih Srba-katolika bio je neuporedivo ve}i od broja Hrvata ~akavaca i “Hrvata” kajkavaca zajedno. Svi stari hrvatski pisani spomenici, ukoliko nisu na latinskom, uvek su na ~akavskom jeziku. Svi stari srpski spomenici, ako nisu na staroslovenskom, uvek su na {tokavskom narodnom jeziku. Nigde nema nikakvog traga da su Srbi kao narod ikada govorili nekim drugim jezikom osim {tokavskim. Tako|e nema nikakvog traga da su sve do {esnaestog veka Hrvati govorili ikakvim drugim jezikom osim ~akavskim. Tek od {esnaestog veka oni zagorsku varijantu kajkavskog postepeno po~iwu nazivati hrvatskim. U najstarijim sa~uvanim bosanskim pisanim dokumentima s po~etka trinaestog veka, bosanski banovi svoj narod izri~ito nazivaju srpskim, iako su neki od wih bili katolici i u sukobu sa Nemawi}ima. Pored toga, jezik na kome su izdavali svoje poveqe i diplome, bosanski vladari redovno nazivaju srpskim jezikom. I Dubrov~ani {tokavski uvek nazivaju iskqu~ivo srpskim. To ka`e i najve}i hrvatski intelektualac svih vremena, Vatroslav Jagi}. a) Ve{ta~ka izmena karaktera izvorne hrvatske nacije Po{to su Srbi od Svetog Save imali svoju nacionalnu hri{}ansku crkvu isto~nog obreda – Srpsku pravoslavnu crkvu, ona je postepeno postajala sastavni deo wihovog nacionalnog individualiteta i kolektivne svesti. Ta ~iwenica sve do dolaska Turaka nimalo nije ugro`avala srpska nacionalna ose}awa Srba katolika u Primorju, Bosni i Hercegovini. Postojao je u narodu visok stepen verske tolerancije. Za razliku od pravoslavaca, u Bosni su rimokatolici nepomirqivu netrpeqivost pokazivali prema bogumilima. I Stevan Nemawa je nasilno eliminisao bogumile u svojoj dr`avi, a mnoge i prognao, pa su uto~i{te na{li u Bosni. Pod turskom okupacijom srpski narod je imao prili~no visok stepen autonomije, koji se upravo ostvarivao kroz Srpsku pravoslavnu crkvu, s obzirom da je i cela Turska bila organizovana kao teokratska dr`ava, sa sultanom koji je, pored svetovne, imao i vrhovnu versku vlast nad muslimanima kao kalif. Srbi koji su otpadali od svoje nacionalne crkve, islamizacijom i katoli~ewem, ~esto su gubili ose}awe srpskog nacionalnog identiteta, ali su sa~uvali srpski jezik – {tokav{tinu, i tako, bar nesvesno, manifestovali stvarnu etni~ku pripadnost.
17

Staro stanovni{tvo Dalmacije i Slavonije u celosti se razbe`alo sa podru~ja koje su Turci zauzeli. Naknadno su se tu naselili Srbi iz Bosne i dubqe iz Srbije. Ujedno su se izbegli Srbi naseqavali i s druge strane granice, austrijske ili mleta~ke, formiraju}i odbrambeni bedem. Slavonac Petar Matija Katan~i} 1798. godine pisao je o Crnogorcima, Srbijancima, Bo{wacima, Dalmatincima i Srbima u Ugarskoj kao o jednom narodu, od koga se Hrvati bitno razlikuju i uvek su se razlikovali, najvi{e po jeziku. [tokavski on naziva ilirskim jezikom, ~akavski hrvatskim, a kajkavski slovena~kim. Katan~i} izri~ito ka`e da svi Srbi govore ilirskim jezikom, a da Srbe jo{ zovu Ilircima ili Vlasima. Drugi istaknuti Slavonac, Torkvato Brli}, ka`e za sebe da govori srpskim jezikom i da u Slavoniji `ive Srbi “rimokatoli~kog i isto~nog zakona”. Najve}i slavonski pesnik, Matija Antun Reqkovi}, za svoj jezik izri~ito pi{e da je srpski, ba{ kao i bosanski fratar Matija Divkovi}. Danas se situacija su{tinski promenila. [tokavskim kao kwi`evnim jezikom se slu`e pohrva}eni Srbi katolici, pohrva}eni Slovenci kajkavci i {a~ica pravih Hrvata ~akavaca, ~iji je izvorni jezik osu|en na izumirawe, jer im je cela nacija instrumentalizovana kao puko sredstvo rimokatoli~ke antisrpske zavere. Time je pravoj hrvatskoj naciji ve{ta~ki izmewen karakter, negirane su joj etni~ke osobine i istorijski je tragi~no kompromitovana stra{nim zlo~inima koje je u weno ime Rimokatoli~ka crkva sistematski vr{ila nad pravoslavnim Srbima. Da kajkavski zapravo nije hrvatski nego slovena~ki jezik, otvoreno su govorili Ivan Kukuqevi} i Vatroslav Jagi}, a s wima su se slagali istaknuti slavisti Miklo{i~, Budmani i Dani~i}. Uostalom, Slovenci kao narod i nemaju nikakvog svog drugog jezika osim kajkav{tine. [to se ~akav{tine ti~e, wom se kao jezikom nikada niko nije slu`io osim Hrvata. Ivan Kukuqevi} Sakcinski je 1863. godine objavio “Listine hrvatske”, zbirku starih spisa i isprava, iz koje se vidi da su sve one na ~akavskom jeziku i locirane po mestu nastanka, zapadno od Vrbasa i severno od Cetine. Da bi bar malo pometwe uneo, Sakcinski je u zbirku ubacio i nekoliko o~igledno srpskih listina, na {tokavskom. Ni najzna~ajniji hrvatski pesnik iz vremena preporoda, Stanko Vraz, po tom pitawu nema nikakvih dilema. On 1843. godine pi{e da su ~akavci jedini pravi Hrvati, kao i da je ~akavski jedini hrvatski jezik. Uostalom, nikada nijedan ~akavac nije sebe smatrao ni Srbinom ni Slovencem, ni~im drugim osim Hrvatom, niti je bilo koga ko nije ~akavac tretirao kao svoga sunarodnika. Dok Srbi u vreme turske najezde nisu po~eli da se naseqavaju u ranije hrvatske krajeve, dok nije do{lo do izvesnog me{awa sa ostacima starosedela~kog stanovni{tva i, pre svega, dok nije po~elo wihovo pokatoli~avawe, ne postoji nijedan dokument, isprava, “listina”, pisan {tokavskim, a da ima bilo kakvo hrvatsko obele`je. b) Razbuktala verska strast umesto nau~nih ~iwenica Tretirawe, prvo slovena~kih kajkavaca, a potom pokatoli~enih srpskih {tokavaca, kao Hrvata, proizvod je politi~ke voqe, a ne rezultat etnolo{kog istra`ivawa. Ono, dakle, ne mo`e imati nikakvog nau~nog upori{ta, i umesto dokaza nudi razbuktalu versku strast, inat i mr`wu. Zato je i dana{we hrvatstvo ve{ta~ka politi~ka kategorija koja nema skoro nikakve veze
18

sa nekada{wim hrvatskim narodom i wegovom dr`avom. Otuda vodi poreklo ~iwenica da dana{wi “Hrvati” govore tri do kraja me|usobno izdiferencirana slovenska jezika, srpski, slovena~ki i hrvatski, a kao sopstveni kwi`evni preuzeli su srpski. Na toj ~iwenici se bazira potreba falsifikovawa istorije i svo|ewa istorijske nauke na politi~ku pamfletistiku. Posebno je na delu prisvajawe srpske istorije i kulturnih tekovina po obrascu kojim se sve {to je katoli~ko, koliko god imalo ubedqiv srpski karakter, tretira kao neprikosnoveno “hrvatsko”. Po~elo je prisvajawem usko~ke tradicije i wenih pisanih spomenika, a vrlo brzo se pokazalo da su apetiti te kvazinacionalne megalomanije prosto nezasiti. Nedostatak nacionalne svesti u masama na ~ije su upravqawe pretendovali, naterao je politi~ke i klerikalne ideologe da prvo posegnu za ilirskim ili jugoslovenskim terminom, kako bi se Srbi, Hrvati i Slovenci tretirali kao jedan jedinstven narod. Potom su u tom “jedinstvenom” narodu sve {to je katoli~ko progla{avali “hrvatskim”. U tre}oj fazi su koncentrisali nastojawe da se pravoslavni i muslimanski {tokavci na teritorijama, na koje je hrvatska ideologija pretendovala, nateraju da prihvate hrvatski nacionalni identitet. Najve}i udar su do`iveli katolici koji su ~uvali srpski nacionalni identitet, a najdu`e su se kroatizaciji odupirali dubrova~ki Srbi, me|u kojima su najistaknutiji Ivan Stojanovi}, Qudevit Vuli~evi}, Baltazar Bogi{i}, Milan Re{etar, Pero Budmani, Melko ^ingrija, Matija Ban, Medo Puci}, Luka Zore i drugi. Projektovawe ve{ta~ke hrvatske nacije na etni~koj bazi rimokatoli~kih konvertita, koji su otpali od srpske pravoslavne matice, podrazumevalo je otimawe tu|ih kulturnih vrednosti i prisvajawe istorijskih i duhovnih tradicija. Pri tom je kori{}ena standardna ma|arska ideolo{ka konstrukcija u kojoj su osnovni kategorijalni aparat predstavqale floskule o hiqadugodi{woj dr`avnosti, politi~kom narodu, istorijskom pravu i navodnom dr`avnom kontinuitetu. Sa svoje strane, hrvatska pamfletska istoriografija je sve to za~inila neverovatnom dozom mitologizacije najstarije pro{losti stvarnog hrvatskog naroda, s kojim dana{wi “Hrvati” nemaju skoro nikakve etni~ke veze. Sve do druge polovine devetnaestog veka hrvatstvo uop{te nije postojalo u Dalmaciji, Slavoniji, Bosni, Hercegovini i Boki Kotorskoj. Gde god se govorilo {tokavski, kod pravoslavnih Srba je postojala jaka srpska nacionalna svest, a kod rimokatolika kolektivno se}awe na nekada{we konvertitstvo wihovih predaka i vrlo ~esti slu~ajevi o~uvawa krsne slave. Srbi katolici, ako bi vremenom gubili srpsku etni~ku odrednicu, nazivali su se [okcima, Latinima, kr{}anima, Buwevcima itd. Nikada i nigde nisu se nazivali Hrvatima, sve do velike politi~ke akcije [trosmajera i Ra~kog koji su ih hrvatizovali pod parolom srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva. v) Ni pomena od hrvatskog imena u Dalmaciji Prema podacima koje je na osnovu ogromne literature i sopstvenih istra`ivawa sistematizovao i teorijski obrazlo`io Nikola @uti}, “Dalmacija je, poslije vjekovnih prevjeravawa, u XIX vijeku uglavnom bila srpsko-rimokatoli~ka, {to potvr|uju statisti~ki podaci austrijskih popisa stanov19

ni{tva iz 1846. i 1850/51. godine. Naime, u Dalmaciji, koja je obuhvatala Dubrovnik i Boku, `ivjelo je 330.827 Srba rimokatoli~ke vjere, dok je pravoslavnih Srba ostalo, poslije rimokatoli~ewa, samo 78.853. Prema austrijskoj statistici, dakle, nema ni pomena Hrvata ni hrvatskog imena. Cjelokupna dalmatinska populacija svodila se na Srbe rimokatoli~ke i pravoslavne vjere, u ukupnom broju od 409.685 du{a. Prema statisti~kim podacima iz 1846. u Dalmaciji je `ivjelo ukupno 393.715 stanovnika. Prema statisti~kim podacima austrijskog popisa iz 1880. godine, od 476.000 Srba, pravoslavnih je bilo 79.000. Prema popisu sprovedenom 1900. godine, od ukupno 593.000 stanovnika, pravoslavnih je bilo 96.000. Uvezenom (importovanom) hrvatstvu u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki Kotorskoj u XX vijeku prethodila je faza stvarawa i {irewa hrvatstva u mitolo{koj formi, u drugoj polovini XIX vijeka, od strane politi~ara, biskupa, kanonika i istori~ara, apologeta hrvatstva (koji su uglavnom bili stranog porijekla), i to u formi tzv. “bijelog” i “crvenog” hrvatstva. U ciqu dokazivawa hrvatskog porijekla dubrova~kog stanovni{tva, a ne srpskog, mitolozi hrvatstva su nastojali “egzaktnim” spisima dokazati da su u dubrova~kom zale|u `ivjeli Hrvati, zatim je trebalo dubrova~ku kwi`evnost jednostavno nazvati hrvatskom, a ne srpskom, i s druge strane, {to vi{e zapostaviti sve ono {to je srpsko “na tako pro{irenom hrvatskom prostoru”. U ciqu eliminisawa Srpstva sa {ireg dubrova~kog podru~ja bujala je literatura uzdizawa mitskog dalmatinskog hrvatstva.” (Nikola @uti}: Srbi rimokatolici – takozvani Hrvati, Srpska radikalna stranka, Beograd 2006., str. 100-101.) Intenzivna kroatizacija dalmatinskih, dubrova~kih i bokeqskih Srba katolika po~ela je tek onda kad su austrijske vlasti procenile da im politi~ki odgovara takva totalna denacionalizacija tamo{weg srpskog stanovni{tva. Tehnologiju ve{ta~kog kreirawa hrvatske nacionalne svesti do pojedinosti su razradili jezuitski i fraweva~ki fratri, a glavni politi~ki agitatori u tom smeru bili su Mihovil Pavlinovi} i Ivo Prodan, vatreni sledbenici Star~evi}eve prava{ke ideologije. Pored nametawa novog nacionalnog identiteta lokalnom stanovni{tvu, zalagali su se za ujediwewe Dalmacije, koja je bila u sastavu Austrije, sa Hrvatskom i Slavonijom kao sastavnim delom Ma|arske u jedinstvenu banovinu, kojoj bi u perspektivi bila pripojena Bosna i Hercegovina, kako bi hrvatska nacionalna megalomanija bila zadovoqena. To je svakako bilo uskla|eno sa te`wama Be~a da se bar naknadno obuzda ma|arska ekspanzija, posle kolosalnih ustupaka koje je Be~ u~inio Pe{ti nakon poraza u austrijsko-pruskom ratu, izgubqenom bitkom kod Sadove. Dr`avne i verske vlasti su imale podudarne ciqeve i te`we, pa su im i aktivnosti mogle biti maksimalno uskla|ene. “U Dalmaciji, kao i u drugim pokrajinama u kojima su `ivjeli rimokatolici – Hrvati, Rimokatoli~ka crkva preduzimala je niz misionarsko prozelitskih akcija u ciqu {irewa nacionalnog hrvatstva. U ciqu pridobijawa {to ve}eg broja Hrvata za ideologiju Rimske crkve, ali i pridobijawa Srba rimokatolika, vatikanska propaganda je proglasila Majku Bo`ju za “kraqicu Hrvata”. Proslave tzv. “hrvatskih jubileja” i intenzivna prozelitska aktivnost organizacija Katoli~ke
20

akcije, imali su jakog propagandnog odjeka me|u rimokatoli~kim ali i pravoslavnim svijetom Boke, Primorja i Crne Gore. Propagandni napisi u rimokatoli~koj {tampi, propovijedi u rimokatoli~kim crkvama i javne manifestacije organizacija Katoli~ke akcije svakako su imali jakog odjeka me|u rimokatolicima Srbima i “Latinima” da se postepeno i u sve ve}oj mjeri po~iwu nacionalno opredjeqivati za hrvatstvo.” (str. 134.) Taj proces se bitno lak{e odvijao u Slavoniji i Vojnoj krajini nakon wihovog administrativnog pripajawa banskoj Hrvatskoj. Kqu~nu ulogu u wemu je nakon [trosmajera i Ra~kog, odigrao dugogodi{wi ~lan Star~evi}eve Stranke prava, zagreba~ki nadbiskup Antun Bauer. U Bosni i Hercegovini nije bilo u pravom smislu re~i nijednog ozbiqnog gra|anskog ideologa hrvatstva, pa su taj posao obavqali iskqu~ivo klerikalci, predvo|eni vrhbosanskim nadbiskupom Josipom [tedlerom i wegovim naslednikom Ivanom [ari}em. Akciju im je u zna~ajnoj meri olak{ao nagli priliv dr`avnih ~inovnika i wihovih porodica nakon austrougarske okupacije, koji su bili raznih nacionalnosti, ali redovno rimokatoli~ke vere i spremnih na asimilaciju u novokomponovanu hrvatsku naciju.

3. Brozove zasluge za prodor katolicizma na istok
Rimokatoli~ki kroatisti~ki ekspanzionizam ni svim ovim zemqama nije svoje apetite podmirivao. Usmeravali su se wegovi bojovnici na Vojvodinu, pa ~ak i Rumuniju. “Hrvatstvo je nepoznat narodnosni pojam u dana{woj Vojvodini sve do tridesetih godina XX vijeka. Banat, Ba~ka i Barawa, kao dio ma|arske krunovine, bili su {aroliko narodnosno i vjersko podru~je nastaweno Wemcima, Srbima, Ma|arima, Slovacima, Buwevcima, [okcima, Rusinima, Rumuwima, Jevrejima i drugima. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etni~koj tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine XIX i po~etka XX vijeka. Buweva~ki i {oka~ki srpsko-katoli~ki narodnosni element nije ni u naznakama vezivao svoje etni~ko bi}e za hrvatstvo po{to su propagatori hrvatstva tek dvadesetih godina XX vijeka po~eli govoriti o hrvatstvu Buwevaca i [okaca. U izvorima i literaturi s kraja XIX i po~etka XX vijeka Buwevci su se nazivali Vlasima (Srbima), isticalo se vla{ko porijeklo Buwevaca. Hrvatstvo Kra{ovina – Kara{ovana (Srba rimokatolika oko rijeke Kara{) u Rumuniji stvaralo se tek poslije Drugog svjetskog rata.” (str. 175.) Srpstvu Buwevaca i [okaca uglavnom su presudili Titovi komunisti u svom ekstremnom antisrpskom nasrtaju. “U komunisti~koj Jugoslaviji narodno-vjersko pitawe [okaca i Buwevaca kona~no je rije{eno dekretom Josipa Broza iz 1945. godine, kojim je jednostavno nalo`eno da se Buwevci i [okci imaju smatrati Hrvatima. Kroatizacija Buwevaca i [okaca inicirana je tokom rata u Jugoslaviji 1941-1945. godine od strane partizanskog vrha na ~elu sa Josipom Brozom. Pokrajinski komitet KPJ za Vojvodinu u praksi je provodio takvu inicijativu jugoslovenskih komunista upu}ivawem raznih naredbi i preporuka da se Buwevci i [okci trebaju nazivati Hrvatima. U oslobo|enoj komunisti~koj Jugoslaviji nastavqena je takva tendencija temeqnog pohrva}ivawa Buwevaca i [okaca. Na osniva~kom kongresu Komunisti~ke par21

tije Srbije, odr`anom od 8. do 12. maja 1945. godine, generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito inicirao je potpuno pohrva}ivawe Buwevaca i [okaca u Vojvodini. Slavoniju nije pomiwao jer su u woj [okci ve} po~etkom XX vijeka u potpunosti prihvatili hrvatstvo.” (str. 187.) ^iwenica da je za nepunih stotinu godina bilo mogu}e provesti ovakvu, skoro sveobuhvatnu kroatizaciju Srba rimokatolika, svakako svedo~i o ogromnoj politi~koj snazi Vatikana i wegovim manipulatorskim sposobnostima. Me|utim, deo krivice pripada i Srbima pravoslavcima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer su olako identifikuju}i Srpstvo s pravoslavqem i svojevrsnim pravoslavnim ekskluzivizmom poja~avali ose}awe krivice svoje preverene bra}e zbog konvertitstva predaka, pa su oni i nesvesno tragali za izvesnim nacionalnim uto~i{tem, makar i la`nim.

4. Projekat hrvatske nacije, negacija modernog pojma nacije
Rimokatoli~ki projekat ve{ta~ke nacije, lutaju}i od ilirstva do jugoslovenstva, ukotvio se u hrvatstvu jer su wegovi kreatori tragali za pravnopoliti~kom podlogom na kojoj bi se baziralo wegovo dr`avotvorstvo. U Evropi je u to vreme do{lo do pune afirmacije koncepta nacionalnih dr`ava, dok je austrougarski nagodbeni dualizam insistirao na teoriji politi~kih naroda koji su kontinuitet dr`avotvornosti izvodili iz sredwevekovnih stale{kih feudalnih struktura. Time je negiran moderni pojam nacije i wenog odre|ewa kao dru{tvene zajednice zasnovane na etni~kom identitetu, kulturnom jedinstvu, zajedni~kom jeziku i izra`enoj kolektivnoj svesti. Prednost je data ~isto formalnoj strani, ~iwenici postojawa nekada{we dr`avne strukture ~iji se okvir kako tako sa~uvao, bez obzira na wegov unutra{wi etni~ki supstrat i radikalne promene koje su se u wemu de{avale. ^iwenica da je na veoma malom prostoru vekovima o~uvan feudalni sabor ma|arske pokrajine koja je nosila naziv Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sa izvesnim, makar minimalnim autonomnim pravima, a kojim je upravqao ban kao li~ni kraqev poverenik, guverner, naj~e{}e stranac, u~inila se pogodnom za gradwu nove konstrukcije. U tom smislu se insistiralo na na~elu istorijskog prava u ~ije elaborisawe je ukqu~en veliki broj romanti~arski raspolo`enih istori~ara, koji su se nadmetali ko }e biti kreativniji i ma{tovitiji u svojim pamfletskim spisima. Nova svest nije sama od sebe mogla postati nacionalna samosvest, nego bi tavorila ograni~ena na vrlo uzak krug zagreba~kih intelektualaca, da Rimokatoli~ka crkva nije upregla svoju kompletnu organizacionu i kadrovsku strukturu da se masama Srba katolika Vojne krajine, Slavonije i Dalmacije, kao i mizernim ostacima nekada{weg hrvatskog etnosa – ~akavcima i skrajnutim zagorskim Slovencima – kajkavcima, nametne novi pogled na svet, izvitoperi istorijsko se}awe i poput kompjuterskog ~ipa u mozgove ugradi nova kolektivna svest. Priprostim, naivnim i nepismenim qudima, iznad svega verski zatucanim, nije bilo te{ko demago{kim tiradama i sistematskim manipulacijama isprati mozgove i vijuge preoblikovati u `eqenom smeru. Uspehu celog projekta svakako su doprineli spontani otpori ma|arizaciji, germanizaciji ili italijanizaciji, a pun pogodak je postignut progla{ava22

wem srpskog narodnog jezika – {tokavskog, za hrvatski kwi`evni jezik. Malobrojni preostali pravi Hrvati, za qubav uspe{nosti projektovawa ve{ta~ke nacije sa starim imenom i sasvim izmewenim etni~kim supstratom, odrekli su se ~akavskog, a ranije denacionalizovani zagorski Slovenci kajkavskog.

5. Formirawe hrvatske dr`ave na osnovu pogre{nog tuma~ewa stale{kih kao dr`avnih prava
Po{to su propali projekti pridobijawa pravoslavnih Srba za denacionalizuju}u opciju ilirstva i jugoslovenstva, koje su plasirane da bi oni lak{e mogli biti pounija}eni, pokatoli~eni i potpuno podjarmqeni, ra~unalo se da se bar u prvoj fazi maksimalna kontrola mogla posti}i prevashodno na rimokatoli~kom elementu. U tom smislu po{lo se od male teritorije, svega tri `upanije, kao dr`avotvornog oslonca nad kojim }e se konstruisati dva teritorijalna okvira. Prvi okvir obuhvata zemqe u kojima su ve} u prili~nom broju `iveli rimokatolici srpskog jezika, i wih je trebalo pripojiti, inkorporisati u autonomnu Hrvatsku pod habzbur{kom krunom, dok bi se u drugoj fazi hrvatska dr`avna ideja milom ili silom nametnula preostalim Srbima, Slovencima, a mo`da u daqoj perspektivi i Bugarima. Tako su iskqu~ivo plemi}ka stale{ka prava namerno krivo tuma~ena kao dr`avna prava. Razumqivo je da nikakvog stvarnog kontinuiteta hrvatske dr`avnosti pod ma|arskom vla{}u nije bilo. Banovine su bile uobi~ajeni oblik feudalne decentralizacije, pa su poput dalmatinsko-hrvatsko-slavonske postojale i jaja~ka, ma~vanska, temi{varska, vidinska itd. banovina. Kad su 1102. godine Hrvatska i Dalmacija pripojene Ugarskoj, kraq ih je vezao uz Slavoniju, kako bi lak{e wima upravqao. Kad je Dalmacija pala u mleta~ke ruke, a skoro cela Hrvatska u turske, ma|arski kraq je preostale hrvatske feudalce preselio u okolinu Zagreba, daruju}i im nove posede. Ti feudalci su ~uvali hrvatsku svest i postepeno je nametali svojim kajkavskim kmetovima. U devetnaestom veku dolazi do organizovane razrade teza kojima se javnopravna ovla{}ewa nekada{wih feudalnih stale`a poku{avaju preobu}i u moderno ruho, kako bi im se pripisala moderna dr`avnopravna su{tina. Da bi se {to ubedqivije potkrepili autonoma{ki politi~ki zahtevi, krajwe pragmati~no se reinterpretira celokupna istorija, pa ~ak ne preza ni od ogoqenih falsifikata. Istorijska nauka je u celosti instrumentalizovana u funkciji oblikovawa nove “nacionalne” svesti i usa|ivawa nacionalne ideologije u celokupan vaspitno-obrazovni sistem. Prvostepeni ciq je predstavqalo integrisawe raznorodnih rimokatoli~kih grupacija pod jednim nacionalnim imeniteqem. U prvi mah, ve}ina Dalmatinaca i Slavonaca se tome otvoreno odupirala, ali je uporno i neumoqivo delovawe rimokatoli~kog klera po centralnim instrukcijama vremenom u~inilo svoje. Pristup istorijskim dokumentima, kojima se podupiru dr`avnopravne aspiracije, krajwe je selektivan. Afirmi{u se oni za koje se smatra da podupiru nacionalnu ideologiju i politi~ku doktrinu, dok se svi ostali zanemaruju ili ignori{u. ^esto se generali{u pojedina~na plemi}ka prava, pri ~emu je krajwe slobodna interpretacija sadr`aja, naga|awe i ma{tawe najprimewivani23

ji metodolo{ki postupak. Osnovni paradoks da se navodna istorijska prava krajwe stati~ki predstavqaju, bez istorijskog konteksta i razumevawa dinami~nosti wihovog razvoja, re{ava se pove}anim frekvencijama deklamovawa. Ako se ne{to relevantnim argumentima ne mo`e dokazati, onda se zaglu{uju}om bukom i netrpeqivo{}u eventualni oponenti mogu unapred obeshrabriti i demotivisati. Javnom histerijom se uvek mo`e onemogu}iti razlo`na rasprava.

6. Uzurpatori svetosti apostola Petra
Kao osniva~ nove vere i crkve, Isus Hrist je svojim apostolima ostavio princip sabornosti kao osnovni vid re{avawa svih teolo{kih i crkvenoorganizacijskih pitawa. Apostoli su bili osniva~i prvih crkvenih op{tina, koje su ne{to kasnije nazivane apostolskim crkvama, od kojih su najva`nije bile jerusalimska, rimska, antiohijska, efeska i aleksandrijska. U prvo vreme najve}i ugled je imala jerusalimska, kao crkva mesta Hristovog stradawa i vaskrsewa. Ve} u ~etvrtom veku Rimska crkva nastoji sebi pribaviti primat nad ostalim, plasiraju}i izmi{qotinu da je apostol Petar bio wen prvi biskup, a uz to i la` da je upravo wega Hristos li~no imenovao za svog zamenika. La`no se predstavqaju}i kao naslednici Petrovog biskupskog trona, rimske pape su uporno zahtevale da im sve ostale pomesne crkve priznaju jurisdikcioni primat i vlast nad celom crkvom. Time je iz temeqa potkopan izvorni princip sabornosti i apostolske, odnosno episkopske ravnopravnosti, a u crkvu smi{qeno uvo|en autokratski i monarhijski princip. Mada je apostolska i episkopska vlast bila iskqu~ivo duhovnog karaktera, rimske pape su sve otvorenije te`ile i svetovnoj dominaciji. Pri tome su otvoreno preuzimali imperijalne te`we rimskih careva kao svojih svetovnih uzora i modela opona{awa. Takva wihova nastojawa su i dobila realnu podlogu tek u ~etvrtom veku, kada je u Rimskom carstvu hri{}anstvo progla{eno dr`avnom religijom. I prvih pet vaseqenskih sabora su sazivali rimski carevi, a na wima, iako su u~estvovali skoro svi hri{}anski episkopi, nikada nije li~no bio prisutan rimski papa. Pretenzije rimskih biskupa izazivale su sve ve}e nemire i stvarale velike unutra{we crkvene probleme. Kruni{u}i 800. godine Karla Velikog rimskom carskom krunom, papa je za sebe prisvojio pravo krunisawa vladara uop{te, proklamuju}i sopstvenu superiornost nad svetovnom vla{}u. Od tada insistirawe na jurisdikcionom primatu nad celom hri{}anskom crkvom postaje sve agresivnije i beskrupuloznije. Krajwi moralni razvrat biskupskog trona i crkvene hijerarhije u desetom veku naziva}e se periodom crkvene pornokratije. Do definitivnog raskola isto~ne i zapadne hri{}anske crkve je do{lo 1054. godine, a nekoliko decenija potom pape su povele sedam krsta{kih ratova pod izgovorom da `ele da oslobode Hristov grob od vlasti nevernika, ali je wihov glavni ciq, pored pqa~ke kolosalnih razmera, bio da se potisne isto~na crkva, uz preobra}awe ili istrebqewe wenih vernika. Celi ~etvrti krsta{ki pohod 1204. godine preusmeren je na osvajawe i poharu Carigrada, kao i na komadawe Vizantije. I narednih vekova Rimokatoli~ka
24

crkva nastoji najraznovrsnijim metodama, od ube|ivawa i primamqivih obe}awa do golog nasiqa i masovnih pogubqewa, da ovlada nad isto~nim hri{}anima, polatini wihove crkve ili da ih po unijatskom obrascu pripoji. I nisu rimske pape samo podstrekavali na verske ratove, nego su se u vi{e slu~ajeva li~no stavqali u ulogu vojskovo|a.

7. Srpski otpad u genima “hrvatske” nacije
Prema pravoslavqu Rimokatoli~ka crkva ve} skoro hiqadu godina kontinuirano nastupa na dvostrukom planu, ~iji se oblici me|usobno smewuju u celovitim istorijskim fazama. Primarno je pokatoli~avawe ili unija}ewe, koje se posti`e ube|ivawem, pretwama i zastra{ivawem. Kad ono ne daje o~ekivane rezultate, ne preza se ni od fizi~kog uni{tewa pravoslavnih vernika i wihovih etni~kih grupacija, pri ~emu se pokazuje velika ma{tovitost u odabiru genocidnih metoda i modela. Srpski narod je najvi{e, naj~e{}e i najintenzivnije podvrgavan rimokatoli~kom prozelitizmu i genocidu, a svojim otporom i suprotstavqawem proizvodio je prave erupcije besa i mr`we kod mo}nih vatikanskih prelata. Nekad su izvr{ioci vatikanske antisrpske politike bili Mle~ani i Ma|ari, nekada Austrijanci i Nemci, nekada Turci i Albanci, ali su rimske pape i u `ivom tkivu srpskog etni~kog bi}a delimi~nim pokatoli~avawem plahih i lakomih stvarale mo}ni instrument daqeg antisrpskog delovawa. Tako su ve{ta~ki kreirali hrvatsku naciju od srpskih otpadnika i verskih konvertita, zloupotrebqavaju}i ime jednog malog slovenskog naroda, slavne pro{losti, ali gotovo nestalog pred turskom najezdom. Falsifikatorima su rimokatoli~ki duhovni pregaoci kreirali “hrvatsku” istoriju, a genocidnim zlo~inima monstruoznu “hrvatsku” dr`avu. Da bi se to {to uspe{nije realizovalo, stvaran je i specifi~an oblik klerofa{isti~ke ideologije pod “usta{kim” nazivom, na kojoj je izrastao usta{ki politi~ki pokret. Takvim delima, Rimokatoli~ka crkva u celini se afirmisala kao tipi~na zlo~ina~ka organizacija. Okrenuta vladavini i dominaciji nad ovozemaqskim svetom, ignori{u}i duhovne i moralne vrednosti, ona je religiju tretirala iskqu~ivo kao sredstvo postizawa politi~kih ciqeva i finansijske mo}i. Cela dosada{wa istorija Rimokatoli~ke crkve predstavqa sistem zlo~ina~kog delovawa wenog sve{tenstva, korupcije wenih najvi{ih prelata, falsifikata u nau~noj i publicisti~koj sferi wenih intelektualnih pregalaca, a neretko i bludni~ewa i ~udovi{nih seksualnih perverzija. Odri~u}i se su{tinski Hrista i wegovog u~ewa, a zloupotrebqavaju}i Hristovo ime, rimske pape su vekovima gradile imperijalni model crkve kao apsolutisti~ke monarhije, u kojoj }e se pontifeksu maksimusu pripisivati bo`anska svojstva. Pri tom su se u borbi za vlast, pretendenti na rimski tron me|usobno ubijali i nasilno svrgavali. Nakon 1054. godine, kad je rimski papa proglasio ekskomunikaciju carigradskog sve{tenstva i patrijarha Kalularija, a patrijarh bacio anatemu na rimskog papu i wegove doglavnike, pape su mnogo energi~nije i beskrupuloznije dokazivale sopstveni primat. Tako su falsifikovali i dokument o navodnoj donaciji cara Konstantina imperatorskog znamewa i teritorijalne vlasti rimskom papi. Nekoliko stotina godina
25

falsifikovani dokument je slu`io kao glavno propagandno sredstvo, ali je wegova izvikivana autenti~nost kona~no pobijena na Bazelskom saboru 1433. godine.

8. Krsta{ki pohodi, jezik papske diplomatije
I ^etvrti krsta{ki rat rimski papa je poveo protiv Vizantije, da bi je pokorio, razorio, opqa~kao i konkurentski crkveni centar pot~inio. Kad su krsta{i osvojili Carigrad, wegovo civilno stanovni{tvo su prosto masakrirali, a hiqade `ena silovali. Papa Ino}entije Tre}i je to javno opravdao kao Bo`ju osvetu nad jereticima koji su uporno otkazivali poslu{nost wemu kao Bo`jem vikaru. Ali, i svi ostali krsta{ki ratovi predstavqali su surove pqa~ka{ke pohode, kojima je parola o osloba|awu Hristovog groba slu`ila kao opravdawe masovnih zlo~ina. Papa se postavio i formalno u ulogu glavnokomanduju}eg, slu`beno imenuju}i zapovednike krsta{kih razbojnika. Krsta{ki ratovi su uvek bili produ`etak i sredstvo vatikanske spoqne politike. Bilo je ukupno devet velikih krsta{kih ratova u kojima su u~estvovale multinacionalne pqa~ka{ke vojske, ali i veliki broj mawih, uperenih protiv lokalnih jeretika. Tako su radi istrebqewa bosanskih bogumila ma|arski kraqevi po papinom nalogu vodili tri krsta{ka rata. Papska nezaja`qivost i nepovratni rimokatoli~ki moralni sunovrat proizveli su evropsku protestantsku reformaciju, na koju je Rim opet uzvratio krvavim istrebqiva~kim ratovima i inkvizitorskim zverstvima. Intenzifikovani su i progoni slobodnomisle}ih intelektualaca, a neki vrhunski svetski umovi skon~ali su na rimokatoli~kim loma~ama. Rimokatolici su potpomagali tursko osvajawe Vizantije i Srbije nadaju}i se da }e to doprineti uni{tewu pravoslavne crkve. Upravo su nema~ki i ma|arski stru~waci na licu mesta izlili mo}ne topove kojima su poru{ene carigradske zidine. Na sve mogu}e na~ine wihovi emisari su suzbijali srpski kulturni kontinuitet i pravoslavne duhovne tradicije, postepeno denacionalizuju}i one koje su uspevali da pokatoli~e. Nazivali su ih “Slovinima”, “Ilirima”, dok se tek u devetnaestom veku nisu dosetili da ih prekomponuju u “Hrvate”, {to je definitivno utana~eno na Prvom hrvatskom katoli~kom kongresu 1900. godine u Zagrebu. Ta panhrvatska unifikacija nije obuhvatala samo Srbe katolike, nego i mnoge zate~ene Nemce, Ma|are, ^ehe, Poqake, Slovake, Rusine, Italijane itd. Tako novokomponovano “hrvatstvo” izrasta u zlo}udnu rimokatoli~ku falangu, bespogovorno poslu{nu papi i pogodnu za svaku vrstu zlo~ina~ke indoktrinacije i instrumentalizacije. Hrvati su kao ve{ta~ka nacija postali prototip onoga u {ta bi Rimska kurija `elela da pretvori ~itavo ~ove~anstvo kroz specifi~ni proces kleroglobalizacije.

9. Papa Jovan Pavle Drugi inkarnacija Satane
Papa Jovan Pavle Drugi samo je nastavio genocidnu politiku svojih prethodnika protiv srpskog naroda, daju}i joj i svoj li~ni pe~at neverovatnom istrajno{}u i podmuklo{}u koju je u wu uneo na samom kraju dvadesetog veka. On je bio svakako glavni inspirator, vrhovni organizator i izvr{ilac novog velikog zlo~ina, koji }e za ve~ita vremena Rimokatoli~koj crkvi u~vr26

stiti oreol glavne satanisti~ke organizacije na{eg vremena. Jedno je sigurno: da li~no papa nije `eleo rat i kroz ratni po`ar raspad Jugoslavije po ranije markiranim antisrpskim {avovima, do tog rata ne bi ni do{lo. Wegovi prethodnici su se u svojim antisrpskim nasrtajima dr`ali principa standardnog prozelitizma i planova za prodirawe na prostore isto~nog hri{}anstva. Karol Vojtila iskazivao je i li~nu pristrasnost prema Hrvatima, imaju}i u vidu ~iwenicu da su se oni sa prostora dana{we ju`ne Poqske pre trinaest vekova doselili na Balkan, te uop{te {to pripadaju zapadnoslovenskoj grupi naroda i tradicionalno su neprijateqski nastrojeni prema Rusima i Srbima. On pri tome potencira zna~aj hrvatstva uop{te za katoli~ki prozelitizam, a ujedno i presudan uticaj katoli~anstva na oblikovawe hrvatske nacionalne svesti. Naravno, nikada ni re~i samokritike na ra~un crkvene vrhu{ke, bar povodom wene te{ke kompromitacije tokom Drugog svetskog rata, uop{te u Evropi pod Hitlerovom ~izmom, a posebno u usta{koj Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj. Jovan Pavle Drugi je na papski tron i dospeo bujicom nema~kog revan{izma u sadejstvu sa ameri~kim krsta{kim pohodom protiv komunizma. Zato su za uspeh wegove kandidature bili najzaslu`niji be~ki kardinal Kent i kelnski nadbiskup Hofner, kojima je trebalo dosta ume{nosti da svoje kolege ubede da se prvi put posle 1522. godine i Holan|anina Hadrijana [estog, izabere papa koji nije Italijan. Kroz mnoge svetske medije te 1978. godine pronela se i vest da je papa Jovan Pavle Prvi otrovan nakon samo trideset tri dana pontifikata (i to sa ~udnom simbolikom, s obzirom da je Isus Hrist `iveo 33 godine), da bi se otvorio put izboru Karola Vojtile. S obzirom da su prilikom wegovog izbora bili primarni iskqu~ivo politi~ki motivi, novi papa se odmah i postavio u ulogu pokreta~a savremenog krsta{kog pohoda sa antikomunisti~kim predznakom i na temeqima reafirmisane konzervativne teologije. Vojtilina doktrinarna strogost u politi~koj sferi se manifestovala kao ogoqeni fanatizam sa velikom dozom jezuitskog licemerstva u nastupu. U tome mu je pomagalo i nezanemarqivo gluma~ko iskustvo, ste~eno u mladosti anga`ovawem u amaterskoj pozori{noj trupi. Najradije je glumio zabrinutost i patwu, humanisti~ke sklonosti, poku{avaju}i da izgradi harizmu nepogre{ivog pape i narodnog tribuna u isti mah. Katoli~ke mase je plenio uspe{nije od Hitlera, a da mu histeri~na stawa retorskog zanosa nisu ni trebala. Iskrenosti u Vojtili nikada nije bilo, a posve}enost veri proizlazila je iz ogromne i koncentrisane voqe za mo}, kojoj zna~ajno doprinosi i sublimacija seksualne energije, pra}ena prikrivenom polnom izopa~eno{}u. Kao veliki poqski nacionalist, tuma~io je smisao postojawa Poqske i Poqaka po`rtvovanim slu`ewem Rimokatoli~koj crkvi i wenoj misiji. Po wegovom ube|ewu, rimokatoli~ka vera je su{tina poqskog nacionalnog karaktera, okosnica kwi`evnosti i temeq svih narodnih tradicija. Poqsko katoli~ko dru{tvo u Vojtilinoj svesti je predstavqalo prototip ure|ewa cele Evrope pod dominacijom Vatikana i uop{te novog svetskog poretka. Rimokatoli~ka crkva je po wegovom mi{qewu trebala da predstavqa glavnu dru{tvenu organizaciju, nacionalni supstrat, politi~ku silu pr27

vog stepena i neprikosnovenu instituciju bo`anske vlasti. Pri tome, ~vrsta unutra{wa crkvena disciplina i nepokolebqiva hijerarhijska investitura a priori su odbacivali svaki pluralizam ideja i pogleda, koncentri{u}i odlu~uju}u mo} u rukama pojedinca kome je dogma o nepogre{ivosti pripisala ulogu Hristovog namesnika na zemqi, zami{qenog kao satrapa isto~wa~kih despotija i otvoreno neprijateqski nastrojenog prema su{tinskim demokratskim principima i stremqewima. Kad je Vojtila na Vaskrs 1983. godine, na Trgu Svetog Petra, pozvao svet da se podvrgne Bo`joj mo}i, imao je u vidu da se to mo`e u~initi samo podvrgavawem realnom i opipqivom “Bo`jem namesniku”, a kao prvu fazu tog podvrgavawa zami{qao je katoli~ewe cele Evrope tako {to bi isto~ne crkve priznale jurisdikcioni primat pape, a protestantske korigovale svoja jereti~ka u~ewa. a) Diktatorske ambicije Karola Vojtile Za razliku od wegovog prethodnika, koga je Rimska kurija sabotirala na svakom koraku, papa Vojtila je uspostavio ~vrstu kontrolu nad vatikanskom administracijom prvenstveno zbog toga {to je iz sve snage podr`avao wena vekovima etablirana prozelitska nastojawa, ali i zato {to joj je nametnuo svoju diktatorski nastrojenu li~nost i totalitarne sklonosti. Preko svog pouzdanog ~oveka upravqao je i Vatikanskom bankom, za ~ije su poslovawe vezane mnoge finansijske afere i skandali, pre svega {pekulacije utemeqene na odsustvu bilo kakve kontrole i vatikanskoj eksteritorijalnosti. Papska nepogre{ivost i nedodirqivost se u finansijskoj sferi redovno iskazuje kao nezakonito i nemoralno postupawe. On ostaje neka`wiv ma u kakav kriminal da se li~no i neposredno upetqa. Poput jezuita, nad kojima je uspostavio sopstvenu prinudnu upravu, Jovan Pavle Drugi je sebi li~no pot~inio i mo}nu organizaciju Opus Dei, u~iniv{i je svojom prelaturom. Ta verska organizacija sa desetinama hiqada ~lanova {irom sveta izvorno je imala lai~ki karakter, elitisti~ko ~lanstvo i konspirativno delovawe, poput masonskog. Zbog na~ina rada, u svetu je ubrzo prozvana “bo`jom mafijom”. Zalagawe za borbenu veru i crkvu, dominaciju katolika u ukupnom dru{tvenom `ivotu, potkrepqeno je mo}nim uticajem na politi~ke vrhu{ke mnogih dr`ava. Vojtila je upravo u toj organizaciji video instrumente militantne crkvene ofanzive i politi~ke mobilizacije vernika. Jezuitski red i Opus Dei predstavqaju integrisanu finansijsku mafiju i klerikalnu politi~ku partiju pod neposrednom papinom dirigentskom palicom. Kontrola nad wima omogu}ila je Vojtili da u potpunosti obnovi papski apsolutizam. b) Papin savez sa Reganom i usta{e kao moderni krsta{i Presudan doprinos pove}awu Vojtiline politi~ke mo}i svakako je pru`ilo wegovo sklapawe saveza sa ameri~kim predsednikom Ronaldom Reganom i {efom CIA Vilijamom Kejsijem, do koga je do{lo na po~etku Reganovog mandata. Kejsi je bio katolik i neprekidno u kontaktu s papom i uticajnim pripadnicima Rimske kurije. Podr`avaju}i zdu{no hrvatski separatizam u procesu razbijawa Jugoslavije, Vatikan je ve} u startu ulo`io ~etrdeset miliona dolara za naoru`avawe hrvatskih paravojnih formacija, o ~emu je tek 1999. pisao londonski “Gardijan”. Po Vojtilinom moralnom kodeksu, svaki
28

zlo~inac, kriminalac, prevarant uvek je dobrodo{ao, samo ako mo`e biti koristan politi~kim nastojawima Rimokatoli~ke crkve. S jedne strane propagira ekumenizam i zbli`avawe hri{}anskih crkava, a s druge nastoji najperfidnijim i krvavim metodama suzbiti pravoslavqe, prvenstveno rusko i srpsko, kao najtvrdokornije u otporu ve~ito nu|enoj uniji. Iz sve snage Vojtila je potpomogao dolazak na vlast novog usta{kog poglavnika Frawe Tu|mana. Svi `upnici i fratri {irom Hrvatske zdu{no su se ukqu~ili u wegovu predizbornu kampawu, a mnogi su otvoreno propagirali povratak usta{koj ideologiji. Po~etkom devedesetih godina dvadesetog veka, zagreba~ki “Glas koncila” bio je prepun tekstova sa afirmativnim ispovestima rimokatoli~kih sve{tenika, ogrezlih u usta{koj slu`bi, koji su “pacovskim kanalima”, neretko uz li~nu pomo} biskupa Stepinca, posle Drugog svetskog rata izbegli iz zemqe. Tu|manov dolazak na vlast zna~io je da su nekada{wi usta{ki koqa~i definitivno rehabilitovani. Decenijama ranije je u rimokatoli~koj {tampi kategori~ki negirana saradwa wihovih sve{tenika i biskupa sa usta{kim re`imom. Od 1990. godine crkveni qudi se time hvali{u; pripisuju sebi tim faktom velike nacionalne zasluge. Posebnu zaslugu imaju {to su redovno predstavqali sto`er okupqawa usta{ke emigracije. Rimokatoli~ki hramovi {irom sveta predstavqali su nove rasadnike usta{ke ideologije. Ina~e su retki katoli~ki narodi koji u emigraciji imaju svoje hramove s nacionalnim obele`jima. Ta ~iwenica potvr|uje da je Vatikan Hrvatima namewivao novu antisrpsku i antipravoslavnu misiju, kad za to sazru uslovi, a sazreli su ~im je pao Berlinski zid. Tu|mana je u politi~kom smislu stvorila Rimokatoli~ka crkva, ali se posle wegove smrti od wega distancirala kad je zakqu~eno da je Tu|man postigao maksimum mogu}eg u datim okolnostima, pa drugim, preostalim ciqevima treba prilagoditi daqu politi~ku akciju i preoblikovati metodologiju delovawa. Su{tina usta{tva i klerofa{izma je sa~uvana, samo su nastupi i sredstva vi{e ili mawe sofisticirani, zavisno od toga koja se taktika u odre|enim uslovima i vremenu smatra najprikladnijom. Rimokatoli~ka crkva je glavni faktor indoktrinacije, organizacije, propagandnog nastupa i finansirawa usta{kog pokreta, a weni prelati odlu~uju koliki stepen javnosti takve wihove aktivnosti im odgovara u odre|enom momentu. Me|u Hrvatima vlada neprikosnoveno stanovni{te da su sve usta{e dobri katolici, kao i da je nemogu}e da pravi katolici ne prihvataju usta{ku ideologiju. Usta{e su moderni krsta{i. Da ni u vreme Jovana Pavla Drugog Rimokatoli~ka crkva nije uspostavqala nedvosmislenu distancu prema nacizmu, najubedqivije dokazuje ~iwenica s kojom su priqe`no{}u upravo vrhunski crkveni krugovi i sam papa branili ratnog zlo~inca Kurta Valdhajma, u vreme javnog raskrinkavawa wegove hitlerovske pro{losti. Papa je u jeku ogor~ewa svetske javnosti pozvao Valdhajma u Vatikan kao zvani~nog gosta, odaju}i priznawe wegovoj katoli~koj verskoj ispravnosti i otvorenu podr{ku reakcionarnom katoli~kom bloku, kome je on pripadao u austrijskim politi~kim strukturama. Uostalom, u tajnim vatikanskim planovima Austriji je predvi|ana vrlo zna~ajna uloga u predstoje}em razbijawu Jugoslavije, koju }e ta dr`ava s velikim entuzijazmom
29

odigrati. Papu su u tim nastojawima najvi{e podr`avali kardinal Kenig i Reganov savetnik za nacionalnu bezbednost Zbigwev B`e`inski, koji je, kao vrlo uticajni Poqak, vr{io sna`no zakulisno dejstvo na konklavu prilikom Vojtilinog izbora. Tom krugu pripadao je i Oto Habzbur{ki, sa svojim projektom uspostavqawa “Podunavske federacije”, kojom se bavio jo{ Hitlerov papa Pije Dvanaesti. Vatikanski plan je predvi|ao da bi se raspadom Jugoslavije stvorili uslovi da u tu federaciju izrazito katoli~kog karaktera budu ukqu~ene Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Vojvodina, ali i Crna Gora ili bar Boka Kotorska. Ve} 1990. godine u Ma|arskoj su uspostavqani logori za obuku usta{kih terorista i formirane wihove paravojne formacije od ekstremnih emigranata. Sve je to obavqano po direktivi Vatikana, a |akova~ki biskup ]iril Kos li~no je 1991. godine obilazio te logore, nazivaju}i ih izbegli~kim. Vatikan je presudno uticao na tada{wu ma|arsku vladu da prazni svoja skladi{ta oru`ja iz vremena Var{avskog pakta i konvojima ih doprema Tu|manovom re`imu. U toku osloba|awa Vukovara ve}i broj okorelih usta{a, uz pomo} rimokatoli~kih sve{tenika, preko Vojvodine je ilegalno prelazio i be`ao u Ma|arsku. Neretko su usta{ke diverzantsko-teroristi~ke grupe direktno iz Ma|arske ubacivane na teritoriju Srbije. Wihovu glavnu logisti~ku mre`u ~inili su rimokatoli~ki `upnici po Vojvodini i u Beogradu. Usta{ke teroriste oni su tretirali kao verske ratnike, nove krsta{e, takozvane “kri`are”. Ina~e, u tradiciji je rimokatoli~kog sve{tenstva konspirativnost politi~kog delovawa, licemerstvo i dvoli~nost povodom sudova o moralnim vrednostima, kao i netrpeqivost prema pripadnicima drugih vera. Danas sve te manire kombinuju uz kori{}ewe propagandnih mogu}nosti masovnih medija, koji multiplikuju efekte wihove demagogije, pretvaraju}i je u masovnu psihozu vernika, svedenih na stado. Pod dirigentskom palicom rimokatoli~kih prelata i stado “ovaca” lako postaje krvo`edno. v) Katoli~ka karika izme|u usta{a i balista U svojim antijugoslovenskim i antisrpskim nastojawima, Jovan Pavle Drugi je anga`ovao Zavod Svetog Jeronima, Suvereni red malte{kih vitezova i katoli~ku organizaciju “Zajedni{tvo i oslobo|ewe”, koja je svojevrsna ispostava Opus Dei za populisti~ko delovawe. Zbog militantnog javnog nastupa, pripadnike ove organizacije ~esto nazivaju “nebeski tupamarosi”, “Bo`ji staqinisti” ili “psi-~uvari vere”. Weni borbeni odredi imaju oko sedam hiqada pripadnika, a ukupno ~lanstvo dosti`e pola miliona. Neposredni vo|a joj je bio sam Jovan Pavle Drugi, a glavni ideolog kardinal Racinger sa svojim konceptom papske dr`ave od Atlantika do Urala. Racinger, Vojtilin naslednik na papskom tronu, tada je kao nema~ki kardinal rukovodio Kongregacijom za propagandu vere, koja nastavqa delatnost nekada{we inkvizicije. Pored tradicionalnog igrawa na slovena~ku i hrvatsku kartu, Vojtila je 1988. godine javno podr`ao ujediwewe Albanaca, pa tako dodao vetar u jedra albanskog separatizma. Po wegovom nalogu, albanski rimokatoli~ki sve{tenici u Albaniji, Srbiji i u emigraciji zdu{no su se prihvatili politi~kog rada na realizaciji projekta Velike Albanije. Decenijama je
30

upravo Rimokatoli~ka crkva sinhronizovala i povezivala aktivnosti hrvatske usta{ke i albanske balisti~ke emigracije, a po~etkom devedesetih istrajno radila na hrvatsko-albanskom politi~kom savezu i vojnoj saradwi. Toliko je bio jak Vojtilin doprinos op{tim albanskim separatisti~kim nastojawima da je to navelo wihovog glavnog lidera, Ibrahima Rugovu, da sa islamske pre|e na rimokatoli~ku veru. Iako {erijatsko pravo preti smrtnom kaznom onima koji se preobrate iz muslimanske u bilo koju drugu veru, na Kosovu i Metohiji u protekle dve decenije zabele`eno je vi{e slu~ajeva konvertitstva tako {to su roditeqi albanski muslimani kr{tavali svoju decu u rimokatoli~kim crkvama. Zabele`eno je tako da su u \akovici taj prozelitski posao obavqala petorica bosanskih fraweva~kih misionara. Vojtilin naslednik, kardinal Racinger, sada papa Benedikt [esnaesti, sna`no podupiru}i sva prozelitska nastojawa na isto~noevropskim prostranstvima, rovarewa u Rusiji, poku{aje stvarawa katoli~ke crkve u Belorusiji, unijatska me{etarewa u Ukrajini, aktivnosti na planu privo|ewa Rumunije uniji, izazivawu raskola u Bugarskoj itd., zagovara ujediwenu Evropu, koja }e biti rimokatoli~ka, konzervativna i klerikalna. Wegov koncept predvi|a teokratski sistem vlasti i vrednosti, na ~ijem ~elu }e stajati Vatikan i “nepogre{ivi” papa. Nacije tu uop{te nisu va`ne ako ne predstavqaju instrument sprovo|ewa ove strategije. Ko joj se suprotstavqa, treba ga na vreme slomiti. Makar bombardovawem, {to je sam Vojtila u nekoliko navrata zahtevao kao odmazdu nad nepokornim Srbima. Vojtilino i Racingerovo shvatawe ekumenizma svodi se na apsolutno po{tovawe rimokatoli~kih dogmata i sve ja~i pritisak na druge hri{}anske crkve, prvenstveno pravoslavne, da im se priklone. U januaru 1993. godine Jovan Pavle Drugi je izlo`io i sopstvenu doktrinu ograni~enog suvereniteta, koja podrazumeva pravo humanitarne vojne intervencije, da bi se suzbila agresija i za{titila qudska prava. Pravo na vo|ewe humanitarnog rata u praksi je vrlo brzo transformisano u pravo na preventivni rat. Kad ga tako defini{e “nepogre{ivi” pontifeks maksimus, on redovno ima obele`je verskog rata. g) Mafija{ke akcije Jovana Pavla Drugog Dosledan tradicijama Pija [estog, koji je 1791. osudio Deklaraciju o pravima ~oveka i gra|anina i revolucijom uspostavqenu francusku republiku, kao i Grgura [esnaestog, koji 1832. godine osu|uje principe slobode savesti, mi{qewa i {tampe, i Jovan Pavle Drugi ostaje veran feudalnom ure|ewu crkve, u kome se proklamuje da sva vlast poti~e direktno od Boga. On ~ezne za vla{}u nekada{wih papa, kojima su bili pot~iweni svi katoli~ki carevi i kraqevi. Vojtila bi opet ratove vodio, po uzoru na one iz vremena kad je Vatikan bio dr`ava i jaku sopstvenu vojsku imao. Zaboravqaju}i da se italijanski narod oslobodio tek kad je uni{tio papsku dr`avu, on bi sad da takvu dr`avu obnovi bar nad ~itavom Evropom. Novog Hitlera ili Musolinija koji bi mu takvu ulogu pribavio, na{ao je u Ronaldu Reganu, Yoryu Bu{u i Bilu Klintonu. Od nezanemarqivog je zna~aja da se Vojtila, za razliku od nekih svojih nervoznih prethodnika, verbalno uvek zalagao za slobodu, demokratiju i qudska prava, ali je prakti~no uvek gu{io slobodarska nastojawa, po31

tiskivao demokratske te`we i gazio qudska prava, ako su oni bili suprotstavqeni crkvenim interesima. Ugledaju}i se na Pija Jedanaestoga i wegovu politikantsku simbiozu sa Musolinijem i fa{izmom, Vojtila je u Hrvatskoj na{ao kreaturu musolinijevskog izgleda i stava, komi~nu operetsku li~nost poput Frawe Tu|mana, da bi ga maksimalno podr`ao i osposobio za davno zami{qenu misiju istrebqewa pravoslavnog stanovni{tva iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. I Jovanu Pavlu Drugom osnovna sredstva delovawa su bila la`, manipulacija i zlo~in. Opus Dei u rukama Jovana Pavla Drugog delovao je kao prava mafija{ka organizacija, koja se nije nimalo ustru~avala od ubijawa politi~kih protivnika, finansijskih konkurenata i posrnulih u svojim redovima. Finansijskim {pekulacijama, malverzacijama i pravim pqa~kama ova organizacija je papi Vojtili pribavqala ogromne koli~ine novca, neophodne za finansirawe wegovih zlo~ina~kih poduhvata. Pod wegovim rukovodstvom Vatikan je delovao kao politi~ka i ekonomska sila prvog reda, li{ena svih moralnih skrupula u svojim nastojawima da postigne {to vi{i stepen svetovne dominacije. Afera oko katoli~ke lo`e “P-2”, formirane po uzoru na masonsku, re~it je primer ogoqenih kriminalnih aktivnosti, ~iji je papa glavni organizator i inspirator. Direktni izvr{ioci wegove kriminalne voqe likvidirani su ~im bi ih istra`ni organi otkrivali, pa je tako reafirmisano tradicionalno vatikansko na~elo po kome mrtva usta ne govore. Svoju unutra{wu strukturu Opus Dei je oblikovao po fa{isti~kom i nacisti~kom uzoru, a katoli~ki fundamentalizam je propovedao kao politi~ku ideologiju. Li~no je papa demokratske ideje progla{avao la`nim, propovedaju}i apsolutnu poslu{nost unutar crkve i dru{tva prema crkvi. Doveo je i do prave inflacije novoprogla{enih “svetaca” i “bla`enih”, dodequju}i ta obele`ja {akom i kapom katoli~kim sve{tenicima, koji su smatrani `rtvama francuskih revolucionara, komunisti~kih prevrata i raznih drugih politi~kih pokreta. Tako je postupio i u slu~aju usta{kog nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca. Karola Vojtilu su uvek interesovali iskqu~ivo politi~ki ciqevi, vlast i mo}, a sasvim je bio indiferentan prema hri{}anskoj filozofiji spasewa ili siroma{koj teologiji oslobo|ewa. U tom smislu on je u~vr{}ivao Rimokatoli~ku crkvu kao desakralizovanu autoritarnu organizaciju u kojoj verski fundamentalizam prerasta u politi~ki totalitarizam, a kult papske li~nosti prevazilazi Hitlerov i Staqinov. Papa se tako pretvorio u mitsko ~udovi{te i wegova crkva u materijalizaciju praiskonskog zla i istorijske nepravde i ugwetavawa. Ta crkva je ranije Musoliniju, Franku, Hitleru i Pino~eu pridavala mesijanska svojstva, a u dana{we vreme woj je mesija sam papa. Vatikan je odvajkada imao najmo}niju {pijunsku slu`bu. Wegovi {pijuni su, voqno ili nevoqno, bukvalno svi sve{tenici, fratri i ~asne sestre, a wihova je obaveza da, pored {pijunirawa, po papskim nalozima u~estvuju u raznim oblicima zavereni~kih i subverzivnih aktivnosti u zemqama u kojima vr{e svoju misiju, a ~iji su re`imi na udaru vatikanske politike ili oceweni kao prepreka {irewu mo}i i uticaja Rimske kurije. Ta {pijunska mre`a, ogrnuta pla{tom la`nog hri{}anstva i licemerstva, spremna je na saradwu
32

i sa najgorim ubicama i kriminalcima ukoliko proceni da bi to u datom trenutku bilo korisno. Nikakvih moralnih skrupula ili pravnih nedoumica ona nema. Cela Rimokatoli~ka crkva organizovana je kao osvaja~ka i okupatorska legija. Rimski verski instituti sistematski su pretvoreni u centre za kvalitetnu obuku {pijuna, a glavna propagandna sredstva su Radio Vatikan i list “Opservatore romano”. Pored toga, Rimokatoli~ka crkva kontroli{e, ili ima sna`an i organizovan uticaj na ogroman broj svetskih medija. Kqu~nu ulogu u {pijunskoj i propagandnoj delatnosti redovno imaju jezuiti. Samo su jezuiti bili u stawu da okorele fa{iste, naciste, usta{e i druge zlo~ince u svetskom javnom mwewu preobrate u po`rtvovane borce za “slobodu i demokratiju”. Mada je godinama u svojim rukama ~vrsto dr`ao sve konce antijugoslovenske i antisrpske zavere, Jovan Pavle Drugi je prvi put javno i izri~ito podr`ao hrvatski separatizam 17. avgusta 1991. godine, prilikom boravka u Pe~uju u Ma|arskoj. Tom prilikom na poklowewe mu je do{la hrvatska crkvena delegacija na ~elu sa zagreba~kim nadbiskupom kardinalom Frawom Kuhari}em, a papa je u wihovom prisustvu istakao da su zakonite te`we hrvatskog naroda da formira suverenu i samostalnu dr`avu na principu prava na samoopredeqewe, mada se gra|anski rat u to vreme ve} rasplamsao. Flagrantno kr{e}i precizne odredbe me|unarodnog javnog prava, Vatikan je 13. januara 1992. godine, prvi u svetu, priznao nezavisnost “Republike Hrvatske” i diplomatskom notom izrazio spremnost da s wom uspostavi pune diplomatske odnose na nivou ambasadora, odnosno papskog nuncija. Papa je tako celom svetu demonstrirao svoju ogromnu qubav prema vlastitom monstruoznom ~edu, tvorevini duge zlo~ina~ke politike. d) Beatifikacija opskurne li~nosti na mestu zlo~ina Kao nezvani gost, sa ogromnom svitom od {ezdeset kardinala i biskupa i pedeset hiqada vatrenih vernika, Jovan Pavle Drugi je 22. juna 2003. godine upao u Republiku Srpsku, kako bi u Petri}evcu kod Bawaluke beatifikovao jednu opskurnu li~nost, Ivana Merca za bla`enog. Merc se prvobitno zvao Hans. Nemac je po nacionalnosti. Ro|en je u Bawa Luci 1896. godine, a posle Prvog svetskog rata radio kao profesor Nadbiskupske klasi~ne gimnazije u Zagrebu. Oreol bla`enog, prvi stepen ka sveta~kom oreolu, zaslu`io je kao klerikalni i fa{isti~ki ideolog, deluju}i u nekoliko klerofa{isti~kih organizacija, prvenstveno u Katoli~koj akciji, do svoje smrti 1928., u 32. godini. Beatifikovan je upravo u fraweva~kom samostanu iz koga je potekao fra Tomislav Filipovi}, pod ~ijim su rukovodstvom usta{e 7. februara 1942. godine u Petri}evcu poklale vi{e od dve hiqade pravoslavnih Srba. Ina~e, fraweva~ki samostan Petri}evac je poznat kao jedno od glavnih usta{kih upori{ta u Bosni i wihov ideolo{ki rasadnik. Mada je bilo logi~nije da Merca beatifikuje u Zagrebu, gde je stekao svoje “zasluge” i sahrawen, ili u Bawa Luci gde je ro|en, papa je odabrao upravo ovaj samostan da bi reafirmisao usta{ku ideologiju i politiku klawa “{izmatika”. Uz to, on je blagoslovio jedan veliki fratarski zlo~in i stavio do znawa da takav zlo~in smatra prikladnim uzorom za budu}e pona{awe rimokatoli~kih redovnika.
33

Sna`ne udarce pravoslavnim Srbima Jovan Pavle Drugi nastoji da zada i otvorenom podr{kom raskolni~koj “Makedonskoj pravoslavnoj crkvi” i sekta{koj, la`noj “Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi”. U Crnoj Gori rimokatoli~ki biskupi zdu{no potpoma`u i takozvanu “Dukqansku akademiju nauka i umjetnosti”, kao i sve antisrpski usmerene medije, a najvi{e mafija{ki separatisti~ki re`im Mila \ukanovi}a. Primorski Srbi katolici tamo su odavno progla{eni za “Hrvate” i naterani da se tako izja{wavaju, a sve vi{e se obnavqa pseudoistoriografska teza o nekada{woj “Crvenoj Hrvatskoj”, koja se, po uobraziqi nekih starijih fratara, rasprostirala upravo na dana{wem crnogorskom, hercegova~kom i dubrova~kom podru~ju, mada za wu ne postoje nikakvi istorijski tragovi. Vatikan je sasvim siguran da bi otcepqewe Crne Gore u vrlo bliskoj budu}nosti stvorilo uslove za weno masovno unija}ewe. Ove aktivnosti redovno su sinhronizovane sa sistematskim nastojawima bosanskohercegova~kih rimokatoli~kih biskupa u ciqu {to potpunije destrukcije Republike Srpske. Da bi to postigli, oni su se lako odrekli ranije progla{ene hrvatske teritorijalne zajednice Herceg-Bosne, a sve u nadi da }e ~vrsto vezati relativno ve}inske muslimane za svoju opciju, pa ih potom, zbog prostorne izolovanosti od islamskog sveta, navesti da se u zna~ajnoj meri pokatoli~e. Paralelno s tim, oni razvijaju {iroku publicisti~ku produkciju “dokazuju}i” da su Bosna i Hercegovina odvjakada u etni~kom pogledu hrvatske zemqe. Iz petnih `ila upiwu se vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puqi} i bawalu~ki biskup Frawo Komarica da kroz mno{tvo medijskih nastupa doka`u svetskoj javnosti da je Republika Srpska “genocidna” tvorevina koju je formirao “ratni zlo~inac” Radovan Karayi}, pa da je kao takvu treba ukinuti.

10. ^edo nacisti~ke kolevke Racinger
Odmah po smrti Jovana Pavla Drugog, wegov najbli`i saradnik tokom posledwih dvadeset pet godina i naslednik, nema~ki kardinal Racinger, odnosno papa Benedikt [esnaesti, ekspresno je pokrenuo postupak beatifikacije svog prethodnika. Tako je svesno i namerno prekr{io kanonsko pravilo po kome za pokretawe takvog postupka treba sa~ekati da pro|e najmawe pet godina od smrti “bla`enog”. Tako i ovaj ~uveni tradicionalista i crkveni konzervativac nastavqa sa serijskom proizvodwom “svetaca”. Jovan Pavle Drugi i Benedikt [esnaesti svoj politi~ki ortakluk su zapo~eli jo{ u toku Drugog svetskog rata, predano slu`e}i Hitleru. Prvi je radio u hemijskoj fabrici koja je proizvodila otrovne gasove za Au{vic, dok je drugi kao hitlerjugendovac u~estvovao u delatnosti protivvazdu{ne odbrane u okviru ratnih napora Vermahta, a potom postavqa protivtenkovska minska poqa uo~i savezni~ke invazije. Jedinica protivvazdu{ne odbrane, u kojoj je slu`io Racinger, bila je sme{tena u koncentracionom logoru Dahau i {titila pogone za proizvodwu aviona, u kojima su prinudno radili logora{i. U jednoj od prvih izjava, koje je dao nakon stupawa na tron rimskog pontifeksa maksimusa, Benedikt [esnaesti je pohvalio Hitlerovog papu Pija Dvanaestog, rekav{i da je on bio odli~an papa. Tako se papa Racinger dokazao kao pravi Bavarac, ~edo nacionalsocijalisti~ke kolevke. Zato je i wegov prenagla{eni
34

“humanizam” ~isto nacisti~kog tipa. I pre stupawa na papski tron, Racinger je vrlo aktivno u~estvovao u svim vatikanskim aktivnostima na planu koncipirawa neousta{kog pokreta i wegovih ciqeva, finansirawu i organizovawu nabavke naoru`awa za hrvatske paravojne formacije, podupirawu diplomatskih napora Tu|manovog re`ima, me|unarodne satanizacije srpskog naroda, vo|ewu antisrpske kampawe u kojoj su paralelno na meti bile Srbija, Crna Gora, Republika Srpska Krajina i Republika Srpska, kao i u podupirawu agresije na srpski narod, prizivawu bombardovawa srpskih gradova i sela.

11. Kvazireligijska manifestacija vatikanskih sposobnosti
Mobilizaciju zatucanih katoli~kih masa u predve~erje o~ekivanog i programiranog ru{ewa Jugoslavije, Vatikan je otpo~eo perfidnim lansirawem izmi{qotine da se 1981. godine {estorici de~aka i devoj~ica ukazivala Bogorodica, i to u Me|ugorju, u zapadnoj Hercegovini. Zaveru su proveli mesni frawevci i vezali, svakako ne pukim slu~ajem, za krvavi ~etrdesetogodi{wi jubilej, kada su usta{e u junu 1941. godine vi{e stotina srpskih civila iz Prebilovaca bacili u obli`wu jamu [urmanci. Fama o Gospi je i plasirana da bi se definitivno izbrisala ne~ista savest pre`ivelih usta{a i na nove zlo~ine motivisali wihovi agilni i sistematski indoktrinirani potomci. Hrvatizovanim katolicima je ve{to emitovana poruka da je upravo wih sam Bog predodredio za nove zadatke na planu prote`irawa “jedine prave vere”. Prvih godina nakon “pojavqivawa”, Vatikan se u javnosti pona{ao dosta suzdr`ano, o~ekuju}i da sagleda prave efekte i reagovawa, a kad je video da je beslovesna masa u tu podvalu poverovala, sam papa Jovan Pavle Drugi je izjavio da me|ugorsko “ukazawe” stvara “predivno vo}e”. Odmah potom naglo je splasnula ranija rezervisanost i sumwi~avost, pa su se i oni poveli za fanatizovanom masom vernika. Procvat verskog turizma doneo je za kratko vreme ogromno bogatstvo celom Me|ugorju, a najvi{e tamo{wim fratrima. Novac su oni ne{tedimice koristili za nabavku naoru`awa hrvatskim paravojnim formacijama 1990, 1991. i kasnijih godina. Me|ugorski frawevci su i 1997. godine bili me|u glavnim organizatorima Hercegova~ke banke, poznate po krupnim kriminalnim aferama. “Gospa” iz Me|ugorja, kao “kraqica Hrvata”, pretvorena je u svojevrsni mafija{ki kult, kombinovan s fa{isti~kom ideologijom i politi~kim pokretom. Ova fratarsko-usta{ka mafija duboko je zabrazdila u razgranatu trgovinu drogom, belim robqem, oru`jem i ukradenim automobilima. Glavni idejni tvorac i realizator podvale sa “Gospom” iz Me|ugorja, a kasniji gvardijan fraweva~kog samostana u [irokom Brijegu, fratar Jozo Zovko, u nekoliko navrata javno je optu`ivan za seksualno zlostavqawe. Me|utim, “Gospa iz Me|ugorja” nije obi~na prevara. Ona je najsavremenije dramati~no svedo~anstvo manipulativnih sposobnosti i prakti~nih mogu}nosti Rimokatoli~ke crkve, koja svoje vernike i daqe tretira kao beslovesno stado. ^oban tog stada odavno je divinizovao sopstvenu li~nost, izgradio opaku ovozemaqsku kvazireligiju i krenuo da sistematski u qudima gu{i elementarnu qudskost, razum i savesnost, pretvaraju}i ih u puke izvr{ioce jedinstvene voqe koncentrisanog zla. Hiqadama godina izgra|ivan sistem univer35

zalnih moralnih vrednosti tumbe se izokre}e i sve postaje dozvoqeno, svako zlo i razvrat, ako je u funkciji u~vr{}ewa dominacije rimskog biskupa i antihristovog namesnika na zemqi.

II. Uspomene ameri~kog ambasadora pri Svetoj stolici
Tomas Patrik Miledi, univerzitetski profesor i vitez Suverenog malte{kog reda, bio je ameri~ki ambasador u Vatikanu od 1989. do 1993. godine. Re~ je o zagri`enom katoliku, ~lanu Upravnog ve}a i predsedniku Nacionalnog odbora Katoli~ke akcije za Ameriku, koji nikada nije prikrivao svoju izrazitu prohrvatsku pristrasnost. Po okon~awu ove diplomatske misije objavio je kwigu memoarskog karaktera, koja je ubrzo prevedena sa engleskog i u Zagrebu {tampana pod naslovom “Veleposlanikova pri~a. Sjediwene Ameri~ke Dr`ave i Vatikan u svjetskoj politici” (Hrvatska sveu~ili{na naklada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 1997.). Miledi je apologeta politi~ke misije Jovana Pavla Drugog, koji pi{e prave panegirike o wegovoj navodnoj borbi za qudska prava. Slede}i intencije politi~kog saveza koji su ranijih godina sklopili Regan i papa, on je prepun vere da }e “Sjediwene Ameri~ke Dr`ave, kao jedina svjetska velesila, i Sveta stolica, kao jedini moralno-politi~ki autoritet svjetskih razmjera, preuzeti zna~ajnu ulogu u budu}nosti. Wihova }e djelovawa utjecati na `ivote qudi u svim dijelovima kugle zemaqske.” (str. 14.) Papa je za Miledija nesporni Hristov namesnik na zemqi.

1. Radikalna promena ameri~ke politike prema Jugoslaviji
Celo poglavqe svoje kwige Miledi posve}uje sopstvenom u~e{}u u koordinisawu vatikansko-ameri~ke politike prema biv{oj Jugoslaviji i postepenom usagla{avawu prohrvatskih stavova. Po~iwe od svog sastanka sa kardinalom Sodanom 4. oktobra 1991. godine. Sadr`aj razgovora rezimira slede}im re~ima: “Pripomenuo je da se prethodnog dana hrvatski predsjednik Tu|man sastao s papom. Sodano mi je kazao da ga je papa zamolio da otvoreno razgovara sa mnom o poziciji Sjediwenih Dr`ava glede Jugoslavije. Papa je `elio da Sjediwene Dr`ave zauzmu aktivnijeg udjela u rje{avawu sve te`ih problema u biv{oj Jugoslaviji. Sodano me je izvjestio i o tome da je papa zakqu~io kako narodi Slovenije i Hrvatske imaju pravo na nezavisnost, pa se stoga Vatikan obra}ao brojnim zemqama, poti~u}i ih da priznaju nezavisnost tih dviju dr`ava. Papin zahtjev bio je protivan poziciji SAD, koja je potjecala iz 1989. godine, kada sam tek stigao na svoju du`nost. Tek od godine 1992. i 1993. na{a su se gledi{ta u temeqnim stvarima podudarala. Dogodilo se ono {to je Sveta stolica otvoreno predvi|ala u 1990., a nije se dogodilo ono {to su Sjediwene Dr`ave `eqele. Kako se etni~ki u`as pogor{avao, potkraj mog mandata u Rimu po~etkom 1993. godine, na{a su se gledi{ta pribli`ila.” (str. 152.) Ovo je nedvosmisleno priznawe da se ameri~ka politika po pitawu jugoslovenske krize radikalno promenila pod direktnim vatikanskim uticajem. Sve do tada ameri~ka vlada je `elela da se sa~uva jugoslovenska dr`ava, imaju}i u vidu ameri~ke op{te principe multikulturalnosti i ~iwenicu da se
36

svojevremeno predsednik Vilson zalo`io za stvarawe Jugoslavije. Miledi takav stav kritikuje s pozicije svojih antisrpskih predrasuda, pa ka`e: “Sovjetski vo|e su u 1990. godini, s druge strane, gledali na Jugoslaviju, kojom su dominirali Srbi, kao na svog saveznika, te su stoga `eqeli da se Jugoslavija o~uva, jer je to zna~ilo da }e takva Jugoslavija, pod kontrolom Srba, opstati. Sovjetsko vodstvo vidjelo je u 1990. godini ono {to je ameri~ka politika zanemarivala: srpsku kontrolu nad strukturom vlasti u Jugoslaviji. Bio sam iznena|en sna`nim zagovarawem Stejt departmenta da se sa~uva Jugoslavija, jer je bilo op}epoznato da su druge institucije predvi|ale propast Jugoslavije.” (str. 153.) On tvrdi da su “vode}i”, ali neimenovani nau~nici predvi|ali raspad Jugoslavije slomom komunizma, jer je re~ o ve{ta~koj tvorevini. U tim okolnostima ameri~ki ambasadori, akreditovani u evropskim dr`avama, na svom sastanku 15. i 16. decembra 1989. godine zakqu~uju da Jugoslavija treba da se sa~uva, makar i kao labava federacija koja }e imati spoqa{wa obele`ja suverene dr`ave. “To je, naravno, opet zna~ilo o~uvawe srpske strukture vlasti.” (str. 153.) Ameri~ka vlada je predvi|ala da }e se desiti katastrofa ako se prizna nezavisnost pojedinim jugoslovenskim federalnim jedinicama. “S druge strane, Vatikan je nagovijestio da }e do}i do prolijevawa krvi ne poduzmu li se istoga trenutka koraci da se prizna da je Jugoslaviji, onakvoj kakva je bila poznata, do{ao kraj. Sjediwene Dr`ave i Sveta stolica imale su izrazito razli~ita gledi{ta, no obje su strane `eqele izbje}i etni~ki rat. Svetu su stolicu u prvom redu zanimale prete`ito katoli~ke zemqe unutar Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska. To mi je bilo jasno, i osje}ao sam prirodan interes Vatikana za pripadnike iste vjere. Sjediwene Dr`ave i Sveta stolica slagale su se u jednom ciqu – izbjegavawe etni~kog rata u Jugoslaviji – no razilazile su se u na~inima na koje bi se taj ciq postigao.” (str. 154.)

2. Amortizovawe zlo~ina~ke delatnosti Rimokatoli~ke crkve
U odeqku “Gorka istorija”, Miledi daje antisrpski intoniranu istorijsku retrospektivu me|unacionalnih i me|ukonfesionalnih odnosa u Jugoslaviji, nastoje}i da ubla`i utisak o kontinuiranom zlo~ina~kom delovawu Rimokatoli~ke crkve. U tom smislu iznosi: “Tijekom Drugoga svjetskog rata, Hrvatska je otvoreno sura|ivala s nacistima. Hrvatski nacionalisti vodili su krvavu borbu sa srpskim pravoslavcima. Dojam je u zapadwa~koj javnosti bio da je hrvatska katoli~ka crkva tiho odobravala hrvatska zlodjela iz Drugoga svjetskog rata, a ona su ukqu~ivala la`na pokr{tewa, te stotine tisu}a mrtvih. Sli~ni mra~ni podaci o srpskim zlodjelima prema Hrvatima, koji su se dogodili tijekom Drugoga svjetskog rata, nisu u javnosti na Zapadu stvorili sli~nu op}u predoybu. Povrh toga, Srbi su bili saveznici u ratu protiv nacista. Tada{wi zagreba~ki nadbiskup, Alojzije Stepinac, bio je sklon hrvatskom nacionalisti~kom re`imu iz Drugog svjetskog rata. Hrvatski nacionalizam uvijek je bio, u glavama Srba, povezan s katolicizmom. I dok su nasilna djela na hrvatskoj strani u Drugom svjetskom ratu bila popra}ena velikom medijskom pozorno{}u, to se ne mo`e re}i i za srpska nedjela. ^iwenica da su Hrvati stali na stranu nacista, a Srbi na stranu saveznika, vjerojatno
37

je bila glavni razlog tome. Nadbiskup Stepinac uhi}en je nakon rata i osu|en na {esnaest godina prisilnog rada za ratne zlo~ine. Nakon {to je 1951. godine odlukom mar{ala Tita pu{ten iz zatvora, ostao je radije u dragovoqnom “unutarwem progonstvu” ku}nog pritvora, nego da napusti zemqu. Nedugo nakon toga, papa Pio XII promaknuo je Stepinca u polo`aj kardinala. Bijesan zbog papina ~ina, Tito je raskinuo diplomatske odnose sa Svetom stolicom u 1952. godini.” (str. 155.) Miledi zatim navodi kako su jugoslovensko-vatikanski odnosi obnovqeni 1966. godine, a rezultat dugih pregovora je bio da je Vatikan zvani~no osudio “dela politi~kog terorizma”, kako je to formulisano. “Tito je `elio oduzeti crkvi politi~ki utjecaj, u zamjenu za slobodu Vatikana da vodi crkvene poslove bez uplitawa dr`ave. To je bio Titov neznatan ustupak vjerskoj slobodi. Lokalni su biskupi zamjerili ~iwenicu da je Sveta stolica prihvatila ovaj uvjet, dr`e}i da su tako priznati prijestupi crkve u Drugom svjetskom ratu. Visoki vatikanski du`nosnici priznali su mi da je pona{awe Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata, posebice stoga {to se povezivalo s katoli~kom crkvom, snosilo u velikoj mjeri odgovornost za otu|ewe koje je Srpska pravoslavna crkva osje}ala prema Katoli~koj crkvi. Razdobqe otu|ewa katoli~kih Hrvata od pravoslavnih Srba tijekom Drugoga svjetskog rata ostavilo je trajne o`iqke na wihovim odnosima. Kada je Titova “~eli~na ruka” prestala postojati, po~eo je raspad Jugoslavije, a stare etni~ke mr`we ubrzo su se nanovo pojavile.” (str. 155-156.) I ovako ubla`enu verziju hrvatskog i katoli~kog zlo~ina~kog delovawa i ve{ta~ku tezu o paralelnoj srpsko-hrvatskoj krivici, Miledi je naknadno revidirao, o ~emu pi{e u posebnoj napomeni ispod teksta: “Ovaj paragraf napisao sam jo{ u vrijeme mog slu`bovawa u veleposlanstvu SAD u Vatikanu i kratki izvadci iz nedavne povijesti Hrvatske u okvirima Jugoslavije i Drugog svjetskog rata odgovaraju uvrije`enim spoznajama u SAD. Me|utim, po povratku u SAD detaqnije sam se zainteresirao za povijest Hrvata i danas sam svjestan ~iwenice da je ovo {to sam napisao u kwizi, u biti, slika o povijesti Hrvatske plasirana jugoslavenskom propagandom. Danas znadem da su odnosi puno suptilniji, kao i da su posebno slo`eni bili tijekom Drugoga svjetskog rata, te da se ne mo`e govoriti o krivwi Hrvata i zasluzi Srba. Poznat mi je i poseban polo`aj zagreba~kog nadbiskupa napose i uloga Hrvata u antifa{isti~koj borbi. Posebno sam upoznat s poku{ajima la`nog prikazivawa kwige povjesni~ara dr Frawe Tu|mana. Molim ~itateqa da uva`i ovu moju nadopunu.” (str. 154.) a) Razvojni put ameri~kog katolika Miledi priznaje da je u Vatikan do{ao sa sasvim druga~ijim pogledima na jugoslovensko pitawe od onih koje je stekao borave}i u papskoj dr`avi i dru`e}i se s wenim funkcionerima. “Tijekom svoje prve godine u Rimu ravnao sam se prema naputcima i zagovarao napore da se Jugoslavija o~uva kao cjelina: jedna dr`ava s razli~itim nacionalnostima. Tijekom prvih mjeseci moje du`nosti u Rimu, ~esto sam pitao svoje jugoslavenske i vatikanske kolege, {to bi se dogodilo s kr{}anskom porukom kada bi se pravoslavni Srbi i ka38

toli~ki Hrvati po~eli ubijati zbog etni~kih razlika. Me|utim, kroz iscrpne razgovore sa starijim qudima, koji su radili s Vatikanom, ubrzo sam do{ao do zakqu~ka da se moji naputci vjerojatno temeqe na krivim pretpostavkama. U svojim razgovorima o toj temi s kardinalom Jozefom Tomkom, povjerqivim papinim savjetnikom, u o`ujku 1991. godine, on mi je ukazao na to, koliko su situacije u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji bile razli~ite od ameri~kog iskustva. U Sjediwenim Dr`avama, objasnio je, “asimilacijski lonac” uspio je iz dobrih povijesnih i socijalnih razloga, koji su bili vezani za ameri~ki gospodarski sustav. Stari Titov sustav svoju je kontrolu i vjeru temeqio na Komunisti~koj partiji. Sustav je propao, a u Jugoslaviji nije bilo osjetqivosti za vi{enacionalnost. Uvijek sam pozorno slu{ao kardinala Tomka, jer sam znao da on o tim pitawima podr`ava papinu misao. Izvijestio sam o tome Va{ington.” (str. 156-157.) Dvojicu qudi, koji su zna~ajno uticali na tako korenito preoblikovawe wegovih polaznih stavova, Miledi posebno izdvaja. Re~ je o Stefanu Falezu i Ivici Ma{truku. Kako sam navodi, “dva diplomata pri Vatikanu bili su glavni igra~i u 1989. i 1990. godini, te su mi ukazivali na srpske etni~ke nakane. Nedugo nakon mog dolaska, sa mnom je u vezu stupio dr Stefano Falez, ro|en u dana{woj Sloveniji, o`ewen Talijankom, koji je postao ameri~ki dr`avqanin dok je studirao u Americi, da bi se potom vratio u Rim. Stiv je, kao papin dvorski ~ovjek, bio blizak vatikanskim vlastima. Kao vrlo uspje{an poslovni ~ovjek, bio je prilagodqiv djelovawu na razli~itim razinama vatikansko-rimske strukture vlasti. On mi je izlo`io vrlo podrobnu analizu srpske kontrole nad jugoslavenskom vladom (1989-1990.). Tako|er mi je iznio podatke o nadmo}noj ve}ini Srba oficira u redovima Jugoslavenske armije. Znao sam da i ove wegove misli i opa`awa odra`avaju “mi{qewe” Vatikana, te sam tako izvijestio Va{ington. Profesor Ivica Ma{truko bio je veleposlanik Jugoslavije pri Svetoj stolici kada sam ja stigao 1989. godine. Kao akademski kolege, brzo smo se sprijateqili, te sam za nekoliko mjeseci izvijestio Stejt department da Ma{truko ne vidi budu}nosti za Jugoslaviju, kojom su dominirali Srbi. On je Hrvat, a wegovo prihva}awe ili vjerovawe u jedinstvenu dr`avu bilo je slaba{no poput listi}a papira. Jugoslavenski veleposlanik podrobno mi je obja{wavao za{to je raspad dr`ave neumitan.” (str. 157-158.) Do{av{i pod direktan uticaj papske politike, Miledi obja{wava i raskorak izme|u sopstvenog stava i politike ameri~ke vlade: “Do lipwa 1991. Sveta je stolica usmjerila svoju politiku na zalagawe za priznavawe nezavisnosti bez odga|awa. Bilo je o~ito da je Sveta stolica poku{avala utjecati na druge zemqe da prve priznaju Sloveniju i Hrvatsku. Do sredine 1991. Vatikan je poduzeo akciju bez presedana u ulozi predvodnika postupka priznavawa. Papa Ivan Pavao II, govore}i na sve~anosti promaknu}a dvadeset i trojice biskupa u kardinale, osvrnuo se na borbe u Jugoslaviji. Govore}i o hrvatskom i slovenskom narodu, papa je spomenuo priznawe wihovih prava na nezavisnost kao “legitimnih te`wi naroda”. Papa je poslao nadbiskupa Torana u ratom razdiranu Jugoslaviju u kolovozu 1991. Ubrzo nakon povratka, 13. kolovoza, Toran je rekao mom zamjeniku Kameronu Hjumu, da je “Jugoslavija nepo39

vratno promijenila oblik”. Sveta stolica, kazao je, priznaje legitimno pravo Slovenije i Hrvatske da odlu~e o svojim budu}im odnosima s drugim dr`avama. Dana 18. kolovoza, papa se obratio grupi Hrvata u Vatikanu rije~ima: “Jo{ vas jednom uvjeravam da su mi bliske va{e legitimne te`we”. Papa je tako|er izjavio da `eli jednog dana posjetiti Hrvatsku. Odmah potom, izvijestio sam Va{ington da je Sveta stolica odlu~na u nakani da prizna nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Ameri~ka je politika, me|utim, ostala ista. U odgovoru na moja izvje{}a o pomacima vatikanske politike, Stejt department mi je brzojavio da izvijestim Svetu stolicu da “SAD podupire stabilnu, jedinstvenu, demokratsku Jugoslaviju, koja kre}e prema tr`i{nom gospodarstvu uz puno po{tovawe osobnih qudskih prava”. Dodatna napomena glasila je da }e se “ameri~ka pomo} pru`ati Jugoslaviji putem federalnih tjela”. To je bio slu`beni stav Sjediwenih Dr`ava, te slijedom toga moja poruka nije iznenadila du`nosnike Svete stolice. Moja izvje{}a o slovenskim i hrvatskim te`wama za slobodom i ruglo koje su Srbi ~inili od jugoslavenske demokracije svojom tiranskom kontrolom vlade u Beogradu, nije imala velikog u~inka na odluke Stejt departmenta u 1990. i 1991. godini.” (str. 158-159.)

3. Nervozni hrvatski biskupi po`uruju secesiju
Iako je vatikanska podr{ka hrvatskom separatizmu bila sna`na i postojana, biskupi iz Hrvatske su neprekidno papu po`urivali da napravi i onaj krajwi korak, da prvi prizna nezavisnost i tako prakti~no napravi nagli zaokret u dotada{woj vekovnoj papskoj politici. “Kardinal Frawo Kuhari}, zagreba~ki nadbiskup, do{ao je u Rim u posjet papi na nekoliko dana u prosincu 1991. Smjesta je bilo o~ito, da je tamo bio zato da izvr{i najsna`niji utjecaj na papu, neka slu`beno i odmah prizna Hrvatsku. Ovaj rastu}i pritisak do{ao je u vrijeme kada je Sveta stolica ve} bila sklona nastaviti svoje besprimjerno djelovawe. O tome sam izvijestio nakon sastanka odr`anog 26. studenog 1991. godine u dr`avnom tajni{tvu Vatikana. Kardinal Sodano sazvao je veleposlanike Velike Britanije, Francuske, Belgije, Italije, Wema~ke i Austrije u svoj ured. I ja sam bio tamo. Predao nam je memorandum kojim se pozivaju na{e vlade da priznaju Sloveniju i Hrvatsku “u roku od mjesec dana”. Kardinal Sodano, u pratwi nadbiskupa Torana, sna`no je izlo`io vatikansko poimawe slu~aja. Bilo je to prvi put u modernoj povijesti, da je Sveta stolica djelatno vodila kampawu za priznavawe novih dr`ava. O~ito je prije sastanka bilo usagla{avawa, jer su wema~ki veleposlanik Haler, talijanski veleposlanik Skamaka i austrijski veleposlanik Hohenberg izrazili potporu vatikanskom stajali{tu. Nazna~ili su da su wihove zemqe vrlo blizu priznawa Slovenije i Hrvatske. Slu{ao sam i postavio nekoliko pitawa. Iako sam mislio da vatikanski stav ima te`inu, nisam to iskazao, jer sam znao da je Stejt department bio krajwe suzdr`an prema vatikanskoj inicijativi.” (str. 159.) Opet je Ivica Ma{truko bio u centru pa`we kao jugoslovenski ambasador koji otvoreno deluje protiv sopstvene dr`ave. Me|u moralnim qudima to bi izazvalo op{tu osudu i prezir, ali u Miledijevoj okolini jednostavno nije bilo ~asnih i po{tenih qudi, pa tako ni na odnosnom sastanku. Kako svedo~i Miledi, “vrlo neobi~an aspekt sastanka bio je stav jugoslovenskog velepo40

slanika Ivice Ma{truka. Neke je iznenadio (no nije mene, jer mi je to ~esto govorio u povjerewu) prosudbama svoje vlade u Beogradu. Osvrnuo se na “krwe” obiqe`je tada{we vladaju}e skupine u Beogradu. On, veleposlanik, rekao je da to “vi{e nije vlada, jer slu`i samo srpskim vojnim ciqevima”. Veleposlanik Ma{truko dirqivo je nastavio izvje{}ivati o zvjerski ubijanim Hrvatima, te je zamolio sve zemqe da u znak prosvjeda povuku svoje veleposlanike iz Beograda. Zavr{io je svoj govor rije~ima da je vlada Jugoslavije – vlada koju on jo{ uvijek predstavqa – “nezakonita”. Krajem 1991. godine dr Ma{truko odrekao se svog polo`aja prema Beogradu, te je nekoliko tjedana kasnije postao prvim veleposlanikom Hrvatske u Italiji.” (str. 160.) Verovatno se nikad, pre ovog Miledijevog izliva emocija, nije desilo da je negde neko Frawu Kuhari}a sa`aqevao zbog “patwi” koje je u mladosti pre`iveo pod nacisti~kom okupacijom. Miledi, kao gorqivi katolik, zaista je na sve spreman, pa tako pripoveda: “Kada je kardinal Kuhari} do{ao u moju rezidenciju na objed 10. prosinca 1991., znao sam koji je stav Vatikan zauzeo. Kardinal je impresivan ~ovjek, koji je pre`ivio nacisti~ku okupaciju u Drugom svjetskom ratu kao mladi ~ovjek, a kasnije je nau~io podnositi okrutnu komunisti~ku vladavinu iz Titovih ranih godina. Kardinal Kuhari} nekoliko je puta posjetio Sjediwene Dr`ave, te je bio dobro povezan s ameri~kom crkvenom hijerarhijom. Predvodio je vrlo djelotvornu kampawu za hrvatsku nezavisnost, ne samo u ameri~koj katoli~koj hijerarhiji, ve} i me|u dva milijuna hrvatskih Amerikanaca. ^uo sam obje grupe, a one su imale istu poruku: Hrvatska ima pravo biti slobodna i nezavisna. [to se toga ti~e, uvijek sam bio u {kripcu, jer sam se u osnovi slagao s ovom tvrdwom, no kao veleposlanik morao sam slu{ati naputke svoje vlade. Pitawe priznavawa Slovenije i Hrvatske bilo je postavqeno u razgovorima tajnika Yejmsa Bejkera s kardinalom Sodanom i nadbiskupom Toranom 8. prosinca 1991. Bilo je o~ito da je Sveta stolica bila sklona neposrednom priznawu, kao sredstvu spre~avawa daqweg pogor{avawa situacije u Jugoslaviji. Dr`avni tajnik bio je u pratwi generala Skoukrofta, koji nije sudjelovao u raspravi. Izrazi Sodanove i Toranove zabrinutosti zbog kontrole Srba nad vladom u Beogradu, te zbog wihove privr`enosti “Velikoj Srbiji”, nisu na predstavnike Sjediwenih Dr`ava imali vidnog u~inka na tom sastanku.” (str. 160-161.) a) Ru{ila~ka akcija crne internacionale Vatikansko priznavawe nezavisnosti podr`ali su svi uticajni katoli~ki krugovi u svetu, a posle tri meseca tome se prikqu~ila i ameri~ka vlada. Miledi to ovako opisuje: “Dugo o~ekivano priznawe Hrvatske i Slovenije od strane Svete stolice dogodilo se 13. sije~wa 1992. godine. Nastalo je veliko slavqe kad je to objavqeno u Rimu, jer se ~inilo da se ideolo{ki lijevo i desno orjentirani, pa i rimokatoli~ki krugovi centra, pridru`eni Vatikanu, sla`u u tom pitawu. Nisam mogao navesti nijedan glas protiv ove papine odluke ni u jednom segmentu me|unarodne katoli~ke zajednice. Dok su mi{qewa ameri~ke crkvene hijerarhije glede sudioni{tva Sjediwenih Dr`ava u Zaqevskom ratu bila podijeqena, u slu~aju Hrvatske i Slovenije to nije bilo tako. Zapravo, ne samo vode}i ~elnici ameri~ke hijerarhije, nego i poglavari protestantske crkve, izrazili su mi isto mi{qewe. Svi ameri~ki crkveni ~elnici koji su stupili sa mnom u kontakt 1990. godine odobravali su
41

nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Jedinu iznimku predstavqalo je nekoliko ameri~kih `idovskih organizacija, koje su, zabrinute zbog podataka o antisemitizmu u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata, bile neodlu~ne podr`ati wezinu nezavisnost. Tijekom prvih mjeseci 1992. godine, koji su uslijedili nakon {to su Sveta stolica i razne europske zemqe priznale Sloveniju i Hrvatsku, razvile su se borbe u Bosni i Hercegovini. Ovdje je uloga Srbije u podupirawu unutarweg sukoba postala mnogo razvidnija. Papa je uputio nove molbe za zaustavqawe borbi. Dana 7. travwa 1992. godine, Sjediwene Ameri~ke Dr`ave slu`beno su o~itovale svoje priznawe Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine kao nezavisnih dr`ava. Sjediwene Dr`ave nazna~ile su da }e u budu}nosti priznati i Makedoniju. Sankcije protiv ovih zemaqa tako|er su bile ukinute.” (str. 161-162.) Papa je krenuo i u akciju priznawa makedonske nezavisnosti, ali je, bar privremeno, ustuknuo zbog burne gr~ke reakcije. “Kako je situacija na hrvatskom i bosansko-hercegova~kom podru~ju biv{e Jugoslavije postajala sve tragi~nija, nadbiskup Toran kazao mi je da Sveta stolica dr`i Srbiju “neupitnim agresorom” u tom ratu. Srpska politika “etni~kog ~i{}ewa” u Bosni i pogodila je svijet kao grom. Ona je imala sva obiqe`ja Hitlerovog provo|ewa genocida nad `idovskim i drugim narodima. Ameri~ki stav o srpskoj ulozi u ratovawu u Bosni pribli`io se vatikanskom. U svibwu 1992. dobio sam upute da izvijestim kardinala Sodana, da Sjediwene Dr`ave gledaju na srpsku vladu kao na “pokreta~ku snagu u polarizaciji etni~kih odnosa sadr`anoj u temeqima teku}e jugoslavenske dezintegracije. Dr`imo sada{wu srpsku uporabu vojne sile glavnom zaprekom za realno ostvarewe prekida vatre i pronalazak politi~kog rje{ewa”. [iroka medijska pozornost pratila je ovo gledi{te Sjediwenih Dr`ava, jer je ono odra`avalo zna~ajnu promjenu. Ova nova pozicija SAD olak{ala je i moj posao. Gotovo tri godine gajio sam zna~ajne dvojbe glede na{e politike o~uvawa Jugoslavije. Unato~ tomu, izvr{avao sam upute koje je zahtijevao moj polo`aj ameri~kog veleposlanika. To je podru~je trajnih rasprava me|u diplomatima – izvr{avawe naputaka kada se s wima ne sla`e{. Jedna je {kola mi{qewa da velikoposlanik ne mo`e imati osobnih politi~kih ideja, ve} treba provoditi odluke svojih pretpostavqenih. To nikada nisam mogao prihvatiti u svojim diplomatskim du`nostima. To mi je predstavqalo izazov. Dok sam imao osobno mi{qewe, u isto sam vrijeme sna`no vjerovao u odanost zajednici. A bio sam ~lan Bu{ove i Bejkerove diplomatske zajednice. Nova pozicija SAD sadr`avala je ono {to je Vatikan ve} du`e vrijeme govorio. Kasnije, u svibwu 1992. mogao sam Vatikan izvijestiti o tome, da SAD poduzimaju ozbiqne korake kako bi prisilile Srbiju da zaustavi svoju neprekidnu agresiju na Bosnu. Uporedo s odlukom Vije}a sigurnosti Ujediwenih naroda o primawu Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije u ~lanstvo OUN u svibwu 1992. godine, te nametawem sankcija Srbiji i Crnoj Gori, politike Svete stolice, Ujediwenih naroda i SAD glede jugoslavenskog problema me|usobno su se pribli`avale.” (str. 163-164.) b) Jovan Pavle Drugi hu{ka velike sile na bosanske Srbe Osokoqen ameri~kom podr{kom, rimski papa je povodom krize u Bosni i Hercegovini poveo jo{ `ustriju antisrpsku politiku. “Dana 6. kolovoza
42

1992. papa Ivan Pavao II zatra`io je “humanitarnu intervenciju” da se “razoru`aju oni koji su spremni ubijati”. Nekoliko dana kasnije, kardinal Sodano u bosanskom se pitawu pozvao na “prava humanitarne intervencije”. Nastavio je rije~ima da “europske dr`ave i Ujediweni narodi imaju obvezu i pravo na intervenciju. To ne bi bila potpora ratu, ve} wegovom zaustavqawu”. Papa je neprestano ponavqao stav Svete stolice glede prava naroda unutar biv{e Jugoslavije na postizawe pune suverenosti. Tijekom svoga leta za Benin u Africi, dana 3. veqa~e 1993. godine, Sveti je otac izjavio da “postoje razli~ite geopoliti~ke situacije, razli~iti pristupi narodima, ali da svaki narod ima pravo na samoodre|ewe, to jest, na suverenost”. To je kazao u kontekstu osvrta na situaciju u Jugoslaviji. Posqedwih mjeseci Bu{ova mandata izvje{tavao sam Stejt department o raznim papinim izjavama u svezi s prednostima intervencije u Bosni i Hercegovini. Visoki vatikanski du`nosnik, zadovoqan intervencijom u Somaliji koju su predvodile SAD u prosincu 1992. godine, rekao mi je: “Za{to ne u Bosni?” Isti du`nosnik kazao mi je u veqa~i 1993. da ne vjeruje da }e Sjediwene Dr`ave preuzeti vodstvo u rje{avawu u`asa u biv{oj Jugoslaviji. Slo`io sam se sa ovim opa`awem.” (str. 164-165.)

4. Licemerje jednog mo}nog katolika
Naga|aju}i razloge ranijeg ameri~kog oklevawa u sle|ewu antisrpske politike, Miledi ih svodi na prisne li~ne relacije biv{ih i aktuelnih ameri~kih zvani~nika s beogradskim politi~kim krugovima. Me|utim, nije mogao da pre}uti jedan veoma va`an faktor. “Nije posrijedi bila samo zaslepqenost beogradskom vladom pod srpskom kontrolom, koja se razvijala tijekom gotovo ~etiriju desetqe}a, nego i odbojnost u Stejt departmentu prema Hrvatskoj i ulozi Hrvatske u Drugome svjetskom ratu. Mogao sam razumjeti tu odbojnost, jer je hrvatsko vodstvo iz razdobqa od 1940-1945. svrstalo Hrvatsku uz naciste. Zlo~ini Ante Paveli}a i wegovih kohorta tada{we Nezavisne Dr`ave Hrvatske bili su brutalni. Pouzdane procjene upu}uju na to da je izme|u 1941. i 1945. godine ubijeno vi{e od milijun @idova, Roma i pravoslavnih Srba. Hrvatska je tako|er mjesto gdje se nalazi zloglasan logor smrti pod imenom Jasenovac. Jo{ se osje}a suzdr`anost prema Frawi Tu|manu, sada{wem hrvatskom predsjedniku, i wegovoj nesklonosti da osudi nedjela Hrvatske iz Drugoga svjetskog rata. Me|utim, u veqa~i 1994. godine, Tu|man se ispri~ao za svoju kwigu protiv holokausta. Protuhrvatsko dr`awe Stejt departmenta previdjelo je va`nu ~iwenicu: samo je srpsko vodstvo u Beogradu imalo nacrte ekspanzionisti~kog {irewa izvan svojih granica, koji su ukqu~ivali i koncept etni~kog ~i{}ewa. Povrh toga, razmi{qawa o “Velikoj Srbiji” stoqe}ima su bila dio srpske kulture.” (str. 166-167.) Da bi dodatno dao odu{ka svom izra`enom licemerstvu, Miledi se ~ak `ali kako mu je wegovo katoli~anstvo predstavqalo izvestan hendikep jer nije mogao svoj prohrvatski stav izra`avati sa jo{ ve}om energi~no{}u i odu{evqewem, kako je to intimno `eleo. Sam to ovako obja{wava: “U studenome 1991. godine, otprilike u vrijeme mojih priprema oko posjeta predsjednika Bu{a papi, prvi sam put (i jedini) u vrijeme svoje veleposlani~ke du43

`nosti osjetio da je moja pripadnost katoli~koj vjeri hendikep u razmatrawu jugoslavenskog slu~aja. Va`an aspekt mojih obveza kao veleposlanika SAD pri Svetoj stolici bio je prenositi informacije koje su mi davali vatikanski du`nosnici, uz koje sam trebao navesti i svoje preporuke. Dr`ao sam da je vatikanski stav, koji je zagovarao da se bez odlagawa priznaju Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, bio vrlo vrijedan. Te su zemqe imale svoje zasebne tradicije, kulture i jezike. @eqele su biti nezavisne. Sjediwene su Dr`ave gorqiv pobornik nezavisnosti za zemqe Afrike, Azije i Karipskog oto~ja. Ako dr`ave Togo, Benin i Burundi mogu biti nezavisne, za{to to ne mogu vitalnije zemqe biv{e Jugoslavije? Budu}i da je Sveta stolica zauzela ~vrst stav, posebice u svezi s pravom na nezavisnost prete`ito katoli~kih zemaqa Slovenije i Hrvatske, ovaj je predmet izgledao kao katoli~ki projekat. Europske su novine opse`no izvje{}ivale da je Sveta stolica podr`avala katoli~ki orijentirane vlade, dok su se socijalisti~ke vlade Europe protivile priznavawu i podr`avale stav SAD. Nadaqe, ameri~ka crkvena hijerarhija odobravala je u cjelosti vatikansku poziciju glede Slovenije i Hrvatske. Iako je ameri~ko katoli~ko vodstvo bilo podijeqeno u stavovima prema vatikanskom pristupu Zaqevskom ratu, te ranijih godina prema vatikanskoj poziciji glede Nikaragve, sada je ~vrsto stalo iza vatikanske potpore za rano priznavawe nezavisnosti republika koje su ~inile Jugoslaviju. Kako sam ja bio poznat kao djelatni katoli~ki laik, osje}ao sam se onemogu}enim da sna`no zagovaram svoj osobni stav: da je, naime, vatikansko gledi{te vaqano te da }e biti svima u najboqem interesu da SAD priznaju delove stare Jugoslavije kao nezavisne i suverene. Mislio sam da SAD trebaju tako|er uvidjeti dvoli~nost jugoslavenske vlade pod kontrolom Srba.” (str. 168.) Nevoqno, on priznaje da su ga u tom smislu upozoravali i wegovi pretpostavqeni, ali tim upozorewima poku{ava da prida neformalni karakter. U tom smislu pi{e: “Tijekom mojih konzultacija u Va{ingtonu u 1991. godini, savjetovao sam se s dugogodi{wim prijateqem, koji je bio visoki du`nosnik Stejt departmenta. Upozorio me da ne postavqam politi~ka pitawa u svezi s ovim predmetom, jer sam i tako bio poznat kao aktivan katolik, te je postojala opasnost da me vode}a grupa u Stejt departmentu optu`i da sam pod utjecajem katolicizma, pa da na taj na~in predstavqam Svetu stolicu u Va{ingtonu, a ne Sjediwene Dr`ave pri Svetoj stolici. Dr`ao je da je atmosfera u prilog Beograda tako jaka, da bih mogao izgubiti vjerodostojnost. Bio je uvjeren da bi me mogli smatrati “podanikom” papina razmi{qawa, te bi tako moja mogu}nost da utje~em na politiku u svim pitawima bila znatno smawena. To me stavilo pred te`ak osobni izazov. Me|utim, nakon nekoliko mjeseci, politika SAD prema biv{oj Jugoslaviji zna~ajno se promijenila. Povrh toga, ukqu~enost srpskih vojnih zapovjednika u teroristi~ke napade na civile u Bosni i Hercegovini kona~no je potvr|ena i od strane Va{ingtona, koji je objavio da }e tra`iti su|ewe za ratne zlo~ine po~initeqima tih strahota. Politika SAD prema Jugoslaviji iz razdobqa 1989-1992. bila je motivirana dobrim nakanama o~uvawa federacije. Mislili smo da je to u korist svih naroda koji tamo `ive – u prvom redu u gospodarskom smislu; me|utim,
44

istinita je ~iwenica bila da su narodi u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini `eqeli slobodu. Planovi vawskih sila nisu se mogli nametnuti razli~itim etni~kim zajednicama stare Jugoslavije. Nakon vi{e od ~etiri desetqe}a okrutne vladavine komunisti~kog stila, ti narodi, gledaju}i {irewe slobode i nezavisnosti u svijetu, nisu se htjeli odre}i svoga prava na nezavisnost. Promjena u politici SAD, koja je nastala 1992. godine, zakasnila je. Sada politika SAD ide paralelno sa smjernicama vatikanske politike. Razlikuje se jedino u pitawu kako ovu tragediju privesti kraju.” (str. 168-169.) Povodom rata u Bosni i Hercegovini, Miledi ocewuje da je nesre}a “{to su se SAD i Vatikan razi{li u pitawima kako rije{iti jugoslavenske te{ko}e u po~etku raspada, 1989-1991. Me|utim, suradwa koja sada postoji, ne samo izme|u Svete stolice i SAD, nego ukqu~uje i Ujediwene narode i zemqe Europe, kadra je privesti kraju najsramniju situaciju u srcu Europe... Kada je ubijawe u Bosni zahvatilo takve razmjere da su ubijali djecu dok su se igrala u snijegu, u sije~wu 1994. papa Ivan Pavao II je 23. sije~wa pozvao svjetsku zajednicu da razmotri uporabu sile, kako bi okon~ala gotovo svakodnevna stravi~na zlodjela koja se doga|aju – kao {to su – u pro{lim stoqe}ima, papini prethodnici opravdavali uporabu sile kada je ona slu`ila jasnoj nezatomqivoj moralnoj svrsi i kada nije bilo drugog na~ina da se problem rije{i.” (str. 170.) Miledi je verovatno i danas potpuno nesvestan koliko je nehoti~no, ovom svojom kwigom, doprineo da se razgoliti ukupna vatikanska politika u procesu razarawa Jugoslavije.

III. Studija Nikole @uti}a o katoli~koj ideji hrvatstva
Nastanak, razvoj i realizacija velikohrvatske ideje rezultat su vekovnih nastojawa da se ostvare interesi Rimokatoli~ke crkve i wena dominacija na balkanskim prostorima. Na nepouzdanim i naj~e{}e falsifikovanim istorijskim podacima negovan je jedan istorijski nacionalni mit, koji se, u nedostatku ~iwenica, oslawao na apologiju i ma{tovite ideolo{ke konstrukcije, ~iji se autori nikada nisu optere}ivali na~elima istinoqubivosti i faktografske utemeqenosti. U wihovim kwigama i ~lancima istorija se naknadno mewala i prilago|avala savremenim politi~kim te`wama i ciqevima. Na la`ima i izmi{qotinama ponikla je ~itava jedna kvaziistoriografija, ~ijem znala~kom razobli~avawu je Nikola @uti} posvetio svoju studiju “Rimokatoli~ka crkva i hrvatstvo od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 1453-1941.”, (Institut za savremenu istoriju, Beograd 1997.). U woj autor svoja istra`ivawa i teorijsku elaboraciju zapo~iwe konstatacijom da je ta la`na katoli~ka hrvatska istoriografija imala “zadatak da utemeqi hrvatstvo u {irokom teritorijalnom i narodnosnom opsegu, kako bi se ostvario pangermanski i rimokatoli~ki misionarski ciq neslavenskih (stranih) tvoraca svehrvatstva. U ciqu ostvarewa takve zamisli nisu se birala sredstva. Postale su merodavne iskonstruisane fantasti~ne “povijesne” tvrdwe umesto empirijskih saznawa.” (str. 5.) @uti} pri tome ima u vidu i aktuelna istorijska zbivawa, ponavqawe krvavih istorijskih doga|aja,
45

me{awe velikih sila u ratni rasplet jugoslovenske krize i odgovornost istori~ara zbog ogromnog broja qudskih `rtava da rasvetle sve aspekte velike istorijske drame koja se odigravala u vi{e ~inova.

1. Uzlet hrvatstva na krilima strane pomo}i i indiferentnosti establi{menta srpskog dru{tva
“Najnoviji dr`avni~ki bum Hrvatske izazvao je asocijacije na, istorijski gledano, prethodni “umjetni uzgoj” Hrvatske i hrvatstva. Ponovo se hrvatstvo zahuktava, po tre}i put u ovom veku, na krilima strane vojne i politi~ke mo}i. Potrebno je ista}i da hrvatstvo nikad nije imalo ja~e inostrane mentore (projektante) od ovih dana{wih. Od po~etka veka i tokom Prvog svetskog rata hrvatstvo su podupirale mo}ne carske i feudo-aristokratske snage (Austrija, Nema~ka i Vatikan). Najve}u dr`avno-politi~ku ekspanziju hrvatstvo je ostvarilo u Drugom svetskom ratu, uz pomo} antiliberalnih nacifa{isti~kih dr`ava i Vatikana. Ovaj tre}i uzlet hrvatstva, {to je naro~ito tragi~no ali i pou~no za Srbe, ostvario se voqom biv{ih srpskih vojnih saveznika i Nema~ke. Politi~ko sponzorstvo trenutno najja~e “vremenite” sile (SAD), i wenih evropskih liberalnih ideolo{kih i politi~kih saveznika, stvorilo je od Hrvatske regionalnu silu izrazito agresivne strategije i, u ideolo{kom pogledu, neofa{isti~kog svehrvatskog rasisti~kog obele`ja. Iako su nastanku nove dr`ave Hrvatske kumovale liberalne i antiklerikalne zemqe tzv. “zapadne demokratije”, ina~e vekovni vatikanski neprijateqi, papa je dao bo`ji blagoslov i potpunu podr{ku takvom potezu svetske liberalne birokratije, po{to je isti ozna~io ostvarewe decenijskih vatikanskih `eqa i planova.” (str. 5-6.) Realizaciji zlo~ina~kog hrvatskog dr`avotvornog projekta zna~ajno su doprineli i neodgovorni srpski politi~ari, po~ev{i od onih koji su krivi za svojevrsno formirawe jugoslovenske dr`ave, preko kraqevskog namesnika kneza Pavla Kara|or|evi}a i wegovog predsednika vlade Dragi{e Cvetkovi}a koji su kumovali stvarawu Banovine Hrvatske, do komunisti~kih vlastodr`aca koji su sistematski delovali protiv sopstvenog naroda. U avgustu 1939. godine, sporazumom Cvetkovi}–Ma~ek, “prvi put je, uspostavqawem Banovine Hrvatske (administrativne jedinice u okviru Kraqevine Jugoslavije), realizovana vekovna ideja o jedinstvenoj podunavsko-jadranskoj Hrvatskoj. Takva ideja decenijama je, tokom XIX i XX veka, stvarana i razra|ivana u glavama rimokatoli~kih istori~ara i vatikanskih istoriografskih falsifikatora i hrvatskih prava{kih i “haesesovskih” gra|anskih ideologa (Ante Star~evi}a, Eugena Kvaternika, Mihovila Pavlinovi}a, Josipa Franka, Stjepana Radi}a, Vlatka Ma~eka itd.). Neprekinuta podunavsko-jadranska Hrvatska {irena je preko Paveli}eve dr`avne tvorevine, 1941-1945. godine, da bi uspostavom komunisti~ke (socijalisti~ke) Hrvatske daqe ja~ali hrvatski unitarizam i hrvatska dr`avnost, a time i hrvatska teritorijalna i dr`avna hegemonija nad kraji{kim Srbima. U proteklih ~etrdesetak godina jugoslovenske socijalisti~ke istorije, re`imski istori~ari, politikolozi, sociolozi, teoreti~ari dr`ave i prava nastojali su svesno, ali ponekad i nesvesno, da granice knez Pavlove i Brozove Hrvatske istorijski utemeqe,
46

odnosno da ih jednostavno prika`u kao me|e vekovnog hrvatskog teritorijalnog i nacionalnog podru~ja. Termin Hrvatska po~eo je da obuhvata sve teritorije raznih istorijskih pokrajina i zemaqa, narodnosno heterogenih. Trebalo je zaboraviti na istorijsko postojawe Istre, Slavonije, Dalmacije, Dubrova~ke republike, Vojne krajine, tro`upanijske banske Hrvatske (tzv. “civilne Hrvatske”). Nastojalo se zaboraviti da je tu nekada `iveo konglomerat raznih naroda. Sve je to trebalo pretvoriti u hrvatsku zemqu i hrvatstvo.” (str. 9.) @uti} o{tro kritikuje pasivnost srpskih istori~ara i intelektualaca uop{te, koji su zdravo za gotovo prihvatili hrvatske propagandne la`i, preuzimali pseudoistorijsku terminologiju i komunisti~ke ideolo{ke floskule, izbegavaju}i da se ozbiqnije pozabave hrvatskom istorijom, problemom katoli~ewa Srba i wihovog smi{qenog odnaro|avawa. Uz to je “revolucionarni komunisti~ki faktor nametnuo srpskim istori~arima da se u Srbiji mnogo ne tretiraju hrvatski “povjesni dometi”. Trebalo je jednostavno preuzeti “dostignu}a” hrvatske istoriografije, kao Bogom dana, bez naro~itih kriti~kih opservacija.” (str. 10.) Takva mitolo{ka istoriografija se ugnezdila u osnovno{kolske i gimnazijske uybenike, dok su se re`imski istori~ari prosto nadmetali ko }e sna`nije napasti na navodne velikosrpske aspiracije i pomo}i novokomponovanim nacijama da izbri{u iz kolektivne svesti dotada{we rezultate gra|anske istoriografije. Vi{e puta ponavqane la`i prosto se po inerciji, bez ikakvog kriti~kog preispitivawa i proveravawa, pojavqaju u novim raspravama, studijama i monografijama.

2. Dokazivawe nepostoje}eg u hrvatskoj istorijskoj nauci
U ciqu dokazivawa zapravo nedokazivog i nepostoje}eg dr`avnopravnog kontinuiteta, “feudalci nema~kog, ma|arskog, italijanskog porekla jednostavno se progla{avaju Hrvatima, a teritorija ma|arske, odnosno austrijske dr`ave, hrvatskom... Hrvatski istori~ar Jaroslav [idak u svojim radovima slu`i se terminima “etni~ki teritorij hrvatskog naroda”, “hrvatske zemqe” itd. Te hrvatske zemqe, preko Srema, dopiru ~ak do Zemuna, tj. do krajwih austrijskih granica. Hrvatska granica je, dakle, delom poistove}ena sa austrijskom dr`avnom granicom (Srem, Boka). Unutar Hrvatske [idak sme{ta i teritoriju Vojne krajine tvrde}i da Hrvatskoj nikad nije osporeno pravo na posedovawe iste. Ali [idak upada u protivre~je sa samim sobom kad tvrdi da je ipak trebalo da pro|u puna dva i po veka (do 1881.) “dok je to pravo postalo zbiqom”. [idak daqe proizvoqno isti~e da je Hrvatska, ma “koliko bila skqa{trena i pritisnuta carskom vojnom silom”, zadr`ala bitna obele`ja svoje posebne dr`avnosti! Vrlo smela tvrdwa za “uglednog” hrvatskog (ili boqe re~eno ~e{kog) “povjesni~ara”. U bitne elemente te fantomske hrvatske dr`avnosti [idak ubraja “pravno to~no ome|enu teritoriju”, svoje dr`avqanstvo (indigenat), izvr{nu i zakonodavnu vlast”. Svoju tvrdwu o zakonodavnoj vlasti [idak potvr|uje ~iwenicom da je car (kraq) 1636. godine sankcionisao 29 zakonskih “~lanaka” koje je Hrvatski sabor doneo od 1609. do 1639. Ipak, na kraju [idak sam umawuje zna~aj te hrvatske dr`avnosti, boqe re~eno geografsko-administrativne posebnosti, pa svu krivicu za
47

umaweni zna~aj hrvatske dr`avnosti svaquje na Ugarsku, jer “vjekovna povezanost wezina (hrvatskog – N. @.) politi~kog naroda (plemstva, koje istini za voqu nikad nije bilo hrvatsko) s Ugarskom, nepovoqno se odra`avala na spomenuta obiqe`ja wezine dr`avnosti”. [idak, upravo nerazumno, obi~noj austrijskoj “cesarovini” daje sve atribute dr`avnosti. Prema takvim nakaradnim dr`avnopravnim konstrukcijama strogo centralizovana i jedinstvena Austrijska carevina trebalo bi da se zove konfederacija (savez dr`ava), jer bi se takva dr`avnost, po [idakovom merilu, mogla pripisati i drugim austrijskim “cesarovinama” npr. Kraqevini Dalmaciji ili Kraqevini Slavoniji.” (str. 11-12.) Za staro stanovni{tvo Slavonije katoli~ki ideolozi podrazumevaju da je hrvatsko, iako ne raspola`u ni jednim jedinim dokazom koji bi potvrdio wegovo navodno hrvatsko etni~ko poreklo. “Rimokatoli~ki pisac Josip Butorac u kwizi “Stanovni{tvo Po`ege i okolice 1700-1950.” iznosi teze da su Hrvati katolici nestali u dobrom broju iz Slavonije usled wihovog “vjerojatnog” prelaska na islam, pa su, kao takvi, 1687. godine pre{li u Bosnu?! Istu tezu “promi~e” i Stjepan Pavi~i}. Me|utim, kako isti~e \. Stankovi}, proveravawem ispisa hrvatskog istori~ara Tadije Smi~iklasa, iz arhiva Carske komore u Be~u, posebno Hap{ovog popisa stanovni{tva iz 1702. godine, ustanovqeno je da za 22 naseqa po`e{ke doline ne stoje konstatacije hrvatske istoriografije da su wihovi “prastanovnici bili vjerojatno Hrvati katolici koji su primili islam i posle oslobo|ewa Slavonije 1691. godine odselili u Bosnu”. U Hap{ovom popisu stanovni{tva precizno se navodi da su do dolaska Turaka (1537.) to bila samo srpska naseqa.” (str. 12-13.) a) Retka hrabrost Jeremije Mitrovi}a @uti} kao jednog od retkih srpskih istori~ara koji su se i pod mra~nim Brozovim re`imom usu|ivali da pi{u o hrvatskim istoriografskim falsifikatima, isti~e Jeremiju Mitrovi}a. Mitrovi} je javno `igosao potiskivawe srpskog imena u istoriografskim spisima na dalmatinskom, dubrova~kom, slavonskom ili podru~ju Vojne krajine. Srbi su se utapali u nedovoqno odre|en pojam Slavena, grkoisto~nih kr{}ana, {izmati~kih Morlaka itd. Naj~e{}a odrednica im je bila “doseqeni Vlasi {tokavci”. Kriti~ki razmatraju}i Stan~i}evu kwigu o nacionalnoj ideologiji u Dalmaciji prve polovine devetnaestog veka, Mitrovi} “isti~e da je jo{ po~etkom XVIII veka zadarski nadbiskup Vi}entije Zmajevi} prestao da zove Srbe “{izmaticima”, “grko-katolicima”, “Vlasima”, “Morlacima”, te se okomio na wih kao Srbe. Zmajevi}ev naslednik Matej Koroman postupio je na isti na~in, s time {to je oti{ao za nijansu daqe jer pomiwe i kategoriju Srba-katolika.” (str. 14.) Jeremija Mitrovi} s ~vrstom i neumoqivom logikom prosto razara ta nenau~na podmetawa, nagla{avaju}i: “Ako Ka~i} zna da su Vlasi Srbi, ako to znaju i drugi hrvatski nau~nici, onda nije jasno za{to se izbegava ovaj naziv. Ako je sam Zmajevi} posvedo~io, kao savremenik, da se Srbi prostiru od Ugarske do Albanije i Trakije, da oni znaju {ta je “srpska zemqa”, ako je on kao nadbiskup posvedo~io da Srbi `ive i u dijecezama Kotora, Makarske, Trogira, [ibenika, Skradina, Zadra, Nina i da je negde broj pravoslavnih ravan broju
48

katolika, za{to se sada izbegava da se to ka`e, da se objasni odakle i kada su Srbi tu do{li, kako se i koliko wih pretopilo u katolike. Za{to da pre}utkujemo da je zagreba~ki biskup Benko Vinkovi} 1673. potvrdio da su Srbi (Vlasi) u Istri, Sewskoj biskupiji i Vinodolu primili katoli~ku veru i uzeli hrvatsko ime? Za{to ne re}i da je splitski nadbiskup 1732. re{io: “Pravoslavni Srbi u Dalmaciji ne smeju biti pravoslavni nego latini i unijati”. U isto vreme nastao je zvani~an izve{taj iz kojeg saznajemo da prekr{teni Srbi napu{taju svoje obi~aje ali slavu nikako. Ni danas slava u Konavlima i dubrova~koj `upi, pa i severnije, nije zaboravqena.” (str. 14.) Zagri`eni rimokatoli~ki istori~ar Mile Bogovi} Srbe naziva “kr{}anima bizantskog obreda”, insistiraju}i na pogrdnom prizvuku tog termina. On istovremeno negira da su Vlasi i Morlaci etni~ki Srbi, a uz to minimalizuje broj pravoslavnih u Dalmaciji, pogotovo broj onih koji su s pravoslavne vere pre{li na katoli~ku. Wegova kwiga “Katoli~ka crkva i pravoslavqe u Dalmaciji za mleta~ke vlasti”, objavqena u Zagrebu 1982. godine, prosto obiluje istorijskim falsifikatima. Posebno je interesantan slu~aj Nade Klai}, koji @uti} detaqno izla`e. “Hrvatska istori~arka Nada Klai} je u pojedinim raspravama, ~lancima i kritikama, objavqenim u ~asopisima koji nisu pobu|ivali {iru medijsku pa`wu hrvatskih nacionalnih mitomana i megalomana, `estoko kritikovala istori~are (npr. fra Dominika Mandi}a) koji su patolo{ki {irili hrvatsko ime i u svemu na Balkanu, naro~ito ako je rimokatoli~ko, videli hrvatstvo i Hrvatsku. Me|utim, u studijama i monografijama, koje su mogle biti na udaru komunisti~ko-velikohrvatskih politi~kih krugova i {ire savremene hrvatske i jugoslovenske javnosti, u dobroj meri nestaje Klai}kin uzoran kriti~ki zamah iz ranijih vremena, pa ~ak i ona sama po~iwe da se slu`i istoriografskim konstrukcijama koje je ranije kritikovala. Tako, na primer, kada pi{e o dru{tvenim previrawima i bunama u Hrvatskoj u XVI i XVII veku, ona poistove}uje “Slovine” (Slavene) sa Hrvatima, kao {to je to radio i od we kritikovani D. Mandi}. Kako god {iri hrvatsko ime, na isti na~in bri{e i potiskuje srpsko, pa je takav metod rada uvla~i u krug hrvatskih istori~ara koji su poistove}ivali slovensko i ilirsko ime sa hrvatskim i na taj na~in {irili pojam hrvatstva. U navedenoj kwizi Nada Klai} srpsko ime uop{te ne pomiwe, ve} iskqu~ivo upotrebqava naziv “Vlasi” i to ne u funkciji homogenog narodnog ili etni~kog pojma, ve} kao nekakav stale{ki, narodnosni i verski konglomerat. Za Nadu Klai}, Vlasi su “one skupine novog stanovni{tva koje preuzimaju vojni~ku slu`bu”, pa je naziv Vlah sinonim za vojnika. Po{to su kao vojnici u`ivali odre|ene povlastice, u “vla{ku zajednicu”, po Nadi Klai}, ukqu~ivali su se i civili razli~itog narodnosnog i verskog porekla. Takvom analizom pojma “Vlah”, Nada Klai} negira istovetnost srpskog imena sa vla{kim (u novovekovnom razdobqu), pa takvim na~inom razmi{qawa elimini{e srpsko vekovno bitisawe na prostorima Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Vojne krajine.” (str. 15-16.) Ono {to ni Nada Klai} nije mogla da negira je ~iwenica da su ti navodni “Vlasi” listom pravoslavne vere i pripadnici Srpske pravoslavne crkve. Zato ona nudi dodatno obja{wewe, neutemeqeno na bilo kakvim realnim ~i49

wenicama, pa ka`e: “Kako je ve}ina Vlaha, koji u po~etku XVII st. prelaze na teritoriju Slavonske krajine, pravoslavne vjere i kako od po~etka s wima sele u “kr{}anstvo” i wihovi crkveni poglavari, te stoga dobivaju i svoju crkvenu organizaciju – to je poznata episkopija u Mar~i – to se od tog vremena upotreba naziva Vlah sve vi{e su`ava, i od {irokog pojma stranca, uop}e, po~iwe se upotrebqavati sve vi{e za vojnike pravoslavne vjeroispovijesti. Budu}i da to vla{ko stanovni{tvo dolazi ponajvi{e iz pograni~nog turskog teritorija, iz pakra~kog i crmni~kog sanyakata, a ne iz Stare Srbije, ono se u izvorima XVII st. nikada ne naziva Srbima.” (str. 16.) Za Nadu Klai} posebnog zna~aja ima ~iwenica da od 1630. godine nisu svi Vlasi pravoslavni, pa tvrdi da su katolici koje otada ovaj pojam obuhvata, zapravo hrvatski starosedeoci, zapostavqaju}i tako nesporne podatke o masovnom pokatoli~avawu Srba. Kako Nikola @uti} zapa`a, “katoli~ke Vlahe Nada Klai} tretira kao stanovni{tvo koje je spojeno sa pravoslavnim Vlasima, kao novi strani element. Ona ne pomiwe mogu}nost da su ti Vlasi – katolici misionarskom (prozelitskom) rimokatoli~kom aktivno{}u mogli otpasti od srpskog (“vla{kog”) pravoslavnog jezgra. Za svoje teze Nada Klai}, {to je najva`nije, ne navodi nikakve izvorne podatke.” (str. 16.) Za ovo pitawe veoma je zna~ajna kwiga barona Barten{tajna iz 1761. godine “O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu” u kojoj se insistira da su pojmovi Rajci, Rascijani, Grci, Unijati i Neunijati, Vlasi i Ruteni sinonimi i da se pod wima iskqu~ivo Srbi podrazumevaju. Naziv Srbi su austrijske vlasti smi{qeno izbegavale ne bi li im i nacionalnu svest potisnuli i ugu{ili, u koju su svrhu zabrawivali wihove narodne obi~aje, progonili veru, jezik, pismo itd. “Prire|iva~ Barten{tajnove kwige, akademik Slavko Gavrilovi}, naziv Kroati (Hrvati), koji se pomiwe u tekstu kwige, ozna~ava kao naziv za Srbe – kraji{nike u XVI i XVII veku... Taj naziv su dobili oni Srbi koji su `iveli na podru~ju geografske banske Hrvatske. Sam Barten{tajn pomiwe grani~are – kraji{nike koje ve} onda po obi~aju nazivahu Kroatima. Barten{tajn pomiwe i kategoriju Hrvata unijata i neunijata. Po{to su unijati mogli biti samo Srbi ili pripadnici nekog drugog pravoslavnog naroda, proizlazi da su unijati i neunijati Hrvati u stvari Srbi – katolici i Srbi – pravoslavni.” (str. 17.) b) Hrvatski falsifikati arheolo{kih nalaza Falsifikate u istoriografiji prate razna krivotvorewa arheolo{kih nalaza kroz wihovo nakaradno tuma~ewe i nasilno dodavawe hrvatskih atributa i u slu~ajevima kad oni nedvosmisleno poti~u iz vremena mnogo ranijeg od perioda doseqavawa Srba i Hrvata na Balkan. “Hrvatski arheolozi – sve{tenici (frawevci i dominikanci) dali su, dakle, presudan doprinos utemeqewu hrvatstva na vekovnom srpskom dalmatinskom prostoru.” (str. 22.) Fra Lujo Marun i don Frane Buli}, koji su progla{eni za rodona~elnike hrvatske arheologije, “potpuno su proizvoqno koriste}i kamene natpise i ostatke raznovrsne materijalne kulture (rimske, vizantijske i romani~ke), u stvari, stvarali hrvatsku sredwovekovnu povijest... Godine 1886. po~eo je Marun iskopavawa u selu Biskupiji kod Knina, jer je kona~no zakqu~io da je na tom
50

mestu ubijen kraq Zvonimir. Sa takvim Marunovim arheolo{kim opredeqewem po~elo je stvarawe hrvatskog nacionalnog hodo~asnog svetili{ta u Biskupiji... Istra`ivawa je pro{irio i na severnu i sredwu Dalmaciju u ciqu da “doka`e” rasprostrawenost starohrvatskih spomenika i, na taj na~in, dominaciju rimokatolika (Hrvata) u srpskom dalmatinskom zale|u. Politi~ko dru`ewe sa dalmatinskim velikohrvatom, Mihom Pavlinovi}em, don F. Buli}a dodatno je inspirisalo da rezultate svojih arheolo{kih iskopavawa ve`e uz hrvatsku sredwovekovnu mitsku istoriju, odnosno, uz dinastiju tzv. hrvatskih narodnih vladara... U stvari, Buli} je imao pragmati~ni zadatak da Dalmaciju, nepouzdanim arheolo{kim istorijskim podacima, {to ~vr{}e ve`e uz hrvatstvo, odnosno za “sjevernu Hrvatsku”, pred pretenzijama dalmatinskih autonoma{a koji su isticali italijanstvo Dalmacije.” (str. 20-21.) [to se ti~e Mihovila Pavlinovi}a, istaknutog politi~ara i zagri`enog prava{a, on je bio “aktivan i u oblasti stvarawa hrvatske epske kwi`evnosti. Naime, on je od srpskih epskih pesama pravio hrvatske juna~ke epske pesme. Pavlinovi} je uveo i praksu zapisivawa tzv. hrvatskih juna~kih pesama na terenu srpske Bukovice, Ravnih Kotara i srpske Hercegovine u razdobqu od 1860. do 1875. godine.” (str. 21.) Kao arheolo{ki diletant kojem je jedini “nau~ni” kriterijum predstavqao wegov ustreptali romanti~arski nacionalni zanos, don Frane Buli} se “ogledao i kao istori~ar koji je svojim redakcijama falsifikovao starija izdawa odre|enih istoriografskih dela.” (str. 21-22.) Istoriografske i arheolo{ke, kao i lingvisti~ke, kwi`evne i umetni~ke falsifikate redovno potkrepquje rimokatoli~ka sakralizacija, u kojoj cela jedna crkvena organizacija na principima razbojni~ke dru`ine, ne biraju}i sredstva, provodi svoju voqu i juri{a u pravcu {to br`e realizacije poganih i perfidnih ciqeva. “Arheolo{ko ranoromani~ko nalazi{te u Biskupiji postaje zavetno sedi{te posve}eno Majci Bo`joj Mariji – “kraqici Hrvata”. Romani~ke natpise i skulpture, sa elementima vizantijskog na~ina prikazivawa Bogorodice, fraweva~ki arheolozi bez mnogo ubedqivih argumenata pretvaraju u hrvatske. Sam J. A. Soldo ka`e da prona|eni predmeti pripadaju raznim kulturama, ali takva konstatacija ne smeta mu da kao hrvatski nacionalni romanti~ar zakqu~i: “Izradba tih radova (predmeta) je dobra, tako da pokazuje istan~an ukus hrvatskog ~ovjeka u vremenu cvata kulture u Biskupiji.” (str. 22.) Ako je na|ena figura ratnika onda je to “pouzdani” dokaz da je re~ o hrvatskom dostojanstveniku, a svaka crkva, pa makar bila i ranohri{}anska, potvrda dubokog verskog hri{}anskog zanosa “starih Hrvata”. Kako ironi~no komentari{e @uti}, “stvarno su to vrlo “egzaktni” nau~ni arheolo{ki podaci i, {to je naro~ito komi~no, jedini, takvi kakvi su, koji su upotrebqeni kod stvarawa mitolo{ke predstave o hrvatstvu Kninske krajine i Knina kao “hrvatskog kraqevskog grada”. Nije nam jasno na osnovu kakvih elemenata je stvorena hipoteza da je npr. “hrvatski dostojanstvenik” iz Biskupije (XI vek) stvarno hrvatski kada uz takav arheolo{ki fragment ne postoji nikakav natpis u kamenu. Hrvatski arheolozi nam, tako|e, ne obja{wavaju koji su to prepoznatqivi “hrvatski ornamenti” koji otkrivaju hrvatsko poreklo odre|enog arheolo{kog materijala... Bez pomena hrvatskog imena, u tim vremenima,
51

arheolozi – sve{tenici progla{avaju “slovinske” knezove za hrvatske. Na ~iwenicu zamene “slovinskog” imena sa hrvatskim, od strane nekolicine hrvatskih istori~ara (pre svega sve{tenika), upozoravala je istori~arka Nada Klai}.” (str. 23.) v) Fratarska ma{tawa o kraqu Zvonimiru i Me{trovi}ev izra`eni katolicizam Da bi se obnovila stara slava i obele`ilo “sveto mjesto hrvatske povijesti”, uz svu grotesknost koju su pri tom mogli inscenirati homoseksualni mozgovi rimokatoli~kih sve{tenika, u Biskupiji je 1938. godine po~ela izgradwa spomen crkve. Lansirana je u javnost pretpostavka da je upravo na tom mestu ubijen mitski kraq Zvonimir koji je navodno prokleo Hrvate da nikad ne}e imati vladara svoje krvi, jer su wega izdali. Otpo~ela je freneti~na kampawa obja{wavawa verski zatucanom narodu da bi se gradwom te crkve moglo skinuti Zvonimirovo prokletstvo. “Zavjetnu hrvatsku nacionalnu i versku ideju izgradwe Marijinog i Zvonimirovog svetili{ta u Biskupiji, koju je pokrenuo kanonik Matija Stepinac, fanati~no je nastojao sprovesti u delo frawevac iz Knina Ivan Men|u{i} (koji je koristio pseudonim “Starac Prokop”). Pater I. Men|u{i} je 1933. godine, u svojoj “svetoj misiji”, obilazio Biskupiju i okolinu “oboru`an” srpskim etnolo{kim znamewem – guslama koje je nosio u torbi “uprtwa~i”. On vrlo uverqivo oslikava ranoromani~ku umetnost “hrvatskih kipara” koji su “uresili kraqevsku zadu`binu dragocjenim klesarijama: crtama i viticama, zavojima i cvjetovima, mre`astim pleterom, stubovima i kipi}ima, sve iz bijela i tvrda kamena gora na{ih i planina”. U svojoj mitolo{koj groznici “hrvatski Homer”, fra I. Men|u{i}, do~arava vremena “Zvonimirove kobi”, kada se “surva zlo na dr`avu Hrvata”, zbog “nesklada velika{a” koji hrvatsku kraqevsku krunu stavi na tu|insku glavu. “Starohrvatski kraqevski grad” na prostoru Biskupije nestade poput Troje pred “qutim Osmanlijama” koji “sru{i{e i sa zemqom sravni{e svete crkve i velika{ke dvore”). Svoje “epsko delo” (“Obnovimo zadu`binu drevnu”) fra I. Men|u{i} je posvetio vajaru Ivanu Me{trovi}u od kog je o~ekivao da }e svojim vajarskim delom vaskrsnuti staru hrvatsku kraqevsku prestonicu. On o~ekuje da }e “umovawem i djelovawem” umetnika Me{trovi}a “uskrsnuti drevna zadu`bina Zvonimira – kraqa hrvatskoga”. Donatorska aktivnost i umetni~ka anga`ovanost vajara Ivana Me{trovi}a, vezana za podizawe Zvonimirove spomen crkve u Biskupiji 1938. godine, otkriva nam wegovu u javnosti dosta potisnutu privr`enost rimokatolicizmu i hrvatstvu. Naime, Me{trovi} je u razdobqu Kraqevine Jugoslavije predstavqan velikim Jugoslovenom, dvorskim vajarom dinastije Kara|or|evi}, koji je u prvim decenijama XX veka bio pristalica hrvatsko-srpske koalicije i ~lan Jugoslovenskog odbora, te ~ak stvarao dela vezana za srpski juna~ki kosovski ciklus. Me|utim, Me{trovi}ev nacionalno-romanti~arski starohrvatski ciklus, uz koji su vezani vajarski motivi rimokatoli~ke tematike, dominira u wegovom stvarala~kom opusu, pogotovo u razdobqu izme|u dva rata.” (str. 24-25.)
52

Veoma izra`enog hrvatskog nacionalnog romantizma i duboko nagla{enog verskog rimokatoli~kog opredeqewa, “tridesetih godina ovog veka Me{trovi} je bio naro~ito aktivan po pitawu izgradwe zgrade Muzeja hrvatskih povijesnih starina u Kninu. Daleke 1911. godine on je dao fra Luji Marunu ponudu za izradu nacrta Muzeja u kninskoj tvr|avi. Me{trovi} se zanosio idejom da na Lopu{koj glavici u Biskupiji podigne hram “s brojnim kipovima iz hrvatske povijesti”. Tako se rodila ideja da se u srpskoj Biskupiji podigne hrvatsko versko i “povijesno” Gospino svetili{te posve}eno kraqu Zvonimiru. Najzaslu`niji za podizawe spomen crkve Na{a Gospa u Biskupiji bio je vajar Ivan Me{trovi}, koji je, uz najve}u nov~anu pomo}, besplatno napravio nacrt crkve, likovne radove i statuu “Na{e Gospe”. Me{trovi}eva “Gospa” (Bogorodica) odevena je u stilizovanu srpsku kninsko-drni{ku no{wu s velikim rupcem oko glave. Po re~ima J. A. Solde, kip “Na{e Gospe” stilski je blizak Me{trovi}evoj “Povijesti Hrvata” i predstavqa `enu iz sela Petrova poqa. Naslikani likovi seqaka, koji se mole Bogu, obu~eni su u narodnu no{wu dalmatinskih Srba. Posebno je apsurdno da se sva ta srpska etnolo{ka znamewa koriste za o`ivqavawe predstave iz legendarnih “starohrvatskih vremena”. Zvonimirov lik podse}a na hajduke i usko~ke junake iz srpskih epskih pesama, dok mu ode}a, s elementima dalmatinske srpske no{we, daje izgled kotarskih srpskih junaka.” (str. 26.) Kada je ta crkva otvarana 1938. godine, odr`ana je velika hrvatska nacionalna i katoli~ka sve~anost u kojoj je u~estvovao veliki broj politi~ara, sve{tenika, pripadnika raznih udru`ewa i zagreba~ki nadbiskup Alojzije Stepinac li~no. g) Kraq falsifikatora Frawo Tu|man U narednim decenijama arheolo{kim falsifikatima se najvi{e bavio Stjepan Guwa~a, nastavqaju}i Marunovim i Buli}evim stazama. Za wega Soldo u prigodnoj kwizi, objavqenoj u Splitu 1988. u ~ast poluvekovnog jubileja spomen crkve u Biskupiji, ka`e da je “revizijom iskopina u Biskupiji jo{ vi{e osvijetlio veli~inu i snagu obnovqene crkve u Hrvatskoj za vrijeme kraqa Zvonimira. Wegovi radovi su pokazali da je to “sveto tlo” koje treba i zbog toga sa~uvati od zaborava.” (str. 27.) @uti} zapa`a da je Guwa~a “po istom principu kao Marun i Buli}, preko arheolo{kih iskopina, a bez pisanih izvora, pravio rekonstrukciju mitolo{ke sredwovekovne hrvatske povijesti i to na terenu srpske Kninske krajine. U Guwa~inom arheolo{kom snovi|ewu na prostoru Cetine, Zrmawe, Knina i sela Biskupije postojale su brojne “starohrvatske crkve”. Hrvatski arheolozi, pogotovo rimokatoli~ki redovnici, utemeqili su “povijesnu” tezu, koju su prihvatili i hrvatski istori~ari, da je kraq Zvonimir sjediwewem Hrvatske u~inio kninski kraj jednim od sredi{ta svog kraqevstva, spoj sjeverne i ju`ne (Dalmacije) Hrvatske. Propagandista iz “Glasa koncila”, @ivko Kusti}, pi{e o “tisu}ama starohrvatskih grobova” oko crkvice u Biskupiji, u kojoj “blista obnovqeni lik Majke Kraqevstva i Krista Svevladara i posledweg na{eg velikog katoli~kog kraqa Dmitra Zvonimira”. Zato je i gradwa crkava na terenu Biskupije “zavr{nica dugog napora predstavnika Crkve i hrvatskih vladara oko ostvarivawa jedinstvene Kraqevine Hrvatske”. Prilog “prou~avawu” starohrvat53

ske “povijesti” daje u sada{wem trenutku i predsednik Republike Hrvatske (ina~e doktor istorijskih nauka) Frawo Tu|man, koji se u potpunosti uklapa u fantasti~no snovi|ewe arheologa–redovnika. On progla{ava Knin starim hrvatskim gradom koji je posle “Oluje” (1995. godine) postao ~ist kao u vreme kraqa Zvonimira. “Olujom” su postignuti “povijesni rezultati”, jer je Knin “vra}en u naru~je Majke Hrvatske”. Uz to je starinu hrvatstva izjedna~io sa starinom amebe tvrde}i da je Hrvatska “ve} XIV stoqe}a dio sredwe Evrope” i to potkrepio tvrdwama o hrvatskoj kulturi koja je starija od kultura mnogih evropskih naroda. Hrvatska je, po Tu|manu, imala pisce(!) koji su pisali i bili prevo|eni na druge jezike i pre [ekspira i Molijera.” (str. 27-28.) d) Kontinuirano otimawe srpskog kulturnog nasle|a Mora se priznati da je bilo hrvatskih intelektualaca koji nisu podlegali, bar ne sasvim, sveop{toj falsifikatorskoj histeriji i euforiji razigrane ma{te. “Delo hvarskog istori~ara i arheologa Grge Novaka odudara od arheolo{kih konstrukcija rimokatoli~kih redovnika. U svojim radovima hrvatsko ime je zastupao u vrlo skromnim razmerama. Iz tog razloga list hrvatskih “zajedni~ara”, “Obzor”, o Grgi Novaku pi{e kao o nau~niku svetskog glasa koji, me|utim, zazire od pomiwawa imena “Hrvat”, naro~ito u raspravi “Hvar kroz stoqe}a” (Beograd, 1924.). Na oblikovawe istorijske svesti hrvatskog naciona naro~ito je uticala kulturna elita koja je popularisala i usvajala vrednosti kwi`evnih dela koja su svojim sadr`ajem izvirala iz “radikalnog katolicizma”. U delima savremenih hrvatskih kwi`evnika i kwi`evnih istori~ara Dubrovnik je predstavqan kao staro hrvatsko kulturno sredi{te, iako on u razdobqu od XVI do XIX veka nije imao nikakvo hrvatsko narodnosno obele`je. U to vreme Dubrovnik je bio rimokatoli~ki grad me{ane latinsko-slavenske kulture, sa dominacijom romanskih kulturnih elemenata. Katoli~anstvo, pa potom i hrvatstvo Dubrovnika, zahvaquju}i intenzivnoj vekovnoj aktivnosti frawevaca i jezuita, naro~ito u razdobqu tzv. “katoli~ke obnove” (protivreformacije), uspe{no je ukoreweno u savremeni Dubrovnik. Naro~ito se ose}ao uticaj isusovaca na kulturni i politi~ki `ivot Dubrovnika. Refleksije dana{weg hrvatstva u daleku pro{lost intenzivno su prenosili hrvatski gra|anski, npr. Stjepan Radi}, i klerikalni politi~ari, a naro~ito hrvatski kwi`evnici i kwi`evni istori~ari. Tako je Marin Frani~evi} pripisao dubrova~kom pesniku Mavru Vetranovi}u (1482-1576.) da se on obra}a “slavnim Hrvatima, braniocima Klisa”, iako je nepobitna istorijska ~iwenica da su u Kninu `iveli i Klis branili uskoci – pravoslavni Srbi, koji posle pada grada, 1537. godine, prelaze u Sew, i, vremenom, prozelitskim ~inom postaju unijati naseqeni u @umberku. Na sli~an na~in, poraz ma|arske vojske na Krbavskom poqu 1493. godine, koju je vodio ma|arski ban Emerik Deren~in, M. Frani~evi}, preko stihova Vetranovi}a, interpretira kao “hrvatsku slavu.” (str. 28-29.) Nemilice su prisvajane i srpske narodne pesme, na silu hrvatizovane, kao i srpsko narodno predawe, tradicija, obi~aji i drugi oblici folklornog stvarala{tva. “Junake kosovskog, hajdu~kog i usko~kog epskog ciklusa, hrvat54

ski kwi`evni teoreti~ari, naro~ito oni mona{kog fraweva~kog porekla, znali su pripisati hrvatskoj juna~koj epici. Kotarski i sewski srpski uskoci i epski junaci (Stojan Jankovi}, Vuk Mandu{i}, Ilija Smiqani}, Komqen barjaktar, Tadija Sewanin, Ivan Sewanin, Uskok Radojica i dr.) nasilno su uklapani u hrvatske epske pesme i nosili hrvatsko narodnosno ime. Klerikalac Dragutin Ne`i} proglasio je Sew “sredi{tem najqep{eg ciklusa hrvatske narodne epike iz doba turskih ratova”. Zato i grad pravoslavnih uskoka progla{ava “najhrvatskijim hrvatskim gradom”. Za Iliju Smiqani}a se obi~no govorilo da je sin hrvatskog junaka Petra Smiqani}a i da je bio haramba{a hrvatskih uskoka. Pesma o Smiqani}ima (“Smiqani}u, Smiqani}u pokislo ti perje”) u savremenoj hrvatskoj verziji tretira se kao stara katoli~ka dalmatinska (hrvatska) pesma. Previ|a se podatak da su Smiqani}i bili poreklom sa srpske Udbine u Lici. Vuk Mandu{i} je tako|e predstavqen kao hrvatski junak i odbacivano je wegovo srpsko (crnogorsko) poreklo. Fraweva~ka svehrvatska nacionalna propaganda predstavqala je muslimanske (“turske”) junake kao “junake hrvatskih muslimanskih narodnih pjesama”. Sli~no su radili i svetovni hrvatski kwi`evni istori~ari. Rafo Bogi{i} je, na primer, isticao da se “pored fraweva~ke katoli~ke kwi`evnosti, i neovisno od we, javqa u Bosni krajem XVI st., a obilnije u XVII stoqe}u, i druga jedna kwi`evnost na hrvatskom jeziku: kwi`evnost bosanskih muslimana pisana arapskim pismom. Nazivamo je “aqamiado poezija” prema arapskoj rije~i “alayamije”, {to zna~i strani, nearapski”. “Hrvat muslimanske vere”, “obzora{”, Muhamed Hayijahi}, pi{e o po~ecima hrvatskog muslimanskog pjesni{tva i o “hrvatskoj muslimanskoj kwi`evnosti prije 1878. godine.” (str. 29-30.) |) Rimokatoli~ka retorta za pretapawe srpskog u hrvatsko Srbi su i u devetnaestom veku ponekad protestovali zbog u~estalih hrvatskih falsifikata, pa @uti} navodi primer dalmatinskog lista “Srpski glas” koji je bio “naro~ito ogor~en kada je Matica hrvatska 1897. i 1898. godine pod hrvatskim imenom objavila dve kwige srpskih narodnih pesama o Kraqevi}u Marku, Milo{u Obili}u i drugim srpskim junacima. Sli~an falsifikat Matica je napravila i 1888. objaviv{i “Iskrice” Nikole Tomazea. U ovom izdawu ilirsko ime je zameweno hrvatskim. “Srpski glas” je ovaj postupak o{tro osudio i pomenuo izdawe “Iskrice”, u kome je Tomazeo ilirsko ime zamenio srpskim. Tomazeova srpska ose}awa dokazivala su wegova dela: iako je pod ilirskim nazivom objavio pesme o Kosovu i Kraqevi}u Marku, on je nagla{avao da su to srpske pesme. U svrhe stvarawa hrvatske juna~ke epske kwi`evnosti, u Zagrebu se od 1896. po~iwe (tom I) objavqivati zbornik “Hrvatske narodne pjesme”. Do 1939. godine objavqeno je ukupno osam tomova. Krajem XIX i po~etkom XX veka frawevci u Bosni i Dalmaciji po~iwu da promovi{u i isti~u “hrvatske guslare” i “hrvatske juna~ke pjesme”. Frawevac Silvestar Kutle{a iz Imotskog ~ak je 1939. godine objavio juna~ke narodne (hrvatske) pesme iz Imotske krajine. “Hrvatska revija” 1940. godine tako|e objavquje juna~ke narodne pesme iz Imotske krajine podvode}i ih pod hrvatske narodne pesme. Dr Mate Ujevi} objavio je u Zagrebu 1938. godine
55

“Hrvatsku narodnu pjesmaricu”. Novi impuls pohrva}ivawu srpskih epskih narodnih pesama dala je 1964. godine Matica hrvatska objavqivawem “Narodnih epskih pjesama” (u dva toma!) koje su iza{le u okviru vi{etomne edicije “Pet stoqe}a hrvatske kwi`evnosti”... Me|u hrvatske epske pesme uredni{tvo Matice hrvatske uvrstilo je pesme srpskog juna~kog epskog ciklusa koje pevaju o me|usobnoj borbi srpskih uskoka i hajduka sa muslimanskim (turskim) junacima. Tipi~an primer takvog epskog sadr`aja je pesma “Pisma od Nuke barjaktara”, u kojoj se pomiwu srpski junaci iz Ravnih Kotara (devet Vu~kovi}a, Ilija @arkovi} i drugi) koji se sukobqavaju sa turskim ratnicima. “Danak u krvi” postaje “potresni prizor” vezan iskqu~ivo, ako se izuzme “{pawolska narodna romansa”, za hrvatsku epsku poeziju. Ne pomiwe se nikakav hrvatski epski lik, ali zato “Mati~ino” uredni{tvo, u prava{kom i “endehazijskom” maniru, pod Hrvate nasilno podvodi i srpske junake islamske vere (muslimane). Kra|a srpskih pesama nije se mogla izvesti bez prethodnog prisvajawa srpskog jezika i wegovog progla{avawa za hrvatski. “Pokatoli~eni srpski guslari iz Imotske krajine, srpskog prezimena a katoli~kog imena (Mate Gali}, Ivan Kutle{a, Mijo [koro, Ante Lon~ar, Ivan Mari}, Ivan Vu~kovi} i drugi), odjednom, prema fraweva~koj epskoj verziji, “pjevaju lijepim hrvatskim jezikom” o “krvavim okr{ajima izme|u hrvatskih kr{}anskih i muslimanskih junaka”. O Srbima, srpskom imenu i pravoslavqu nema ni pomena. Srpsko stanovni{tvo, koje je patilo pod turskim ropstvom, u najboqem slu~aju nazivano je “kr{}anskim”, pa se obi~no pomiwu “kr{}ani Kraji{nici”. Stvaraocima “hrvatske narodne epike” bio je u tim trenucima potreban svehri{}anski ekumenizam kako bi se iskoristila pravoslavna (srpska) epika za velikohrvatske nacionalne pretenzije. Frawevac Silvester Kutle{a je ~ak ijekavski jezi~ki oblik, koji su upotrebqavali pomenuti guslari, prevodio na ikavicu koja je s vremenom od srpskog pretvorena u jezi~ki oblik katolika (Hrvata). S druge strane, “Mati~in” prire|iva~ “Hrvatskih juna~kih narodnih pjesama”, Olinko Deroko, komotno tvrdi da su Vuk Karayi}, fra Grga Marti} i B. Bogi{i} ikavske jezi~ke oblike pretvarali u ijekavske. Pojedini teoreti~ari i istori~ari kwi`evnosti isticali su da su “hrvatske” juna~ke pjesme iz Imotske krajine preuzete “iz drugih na{ih krajeva” i iz drugih zbornika juna~kih pesama. Antun [im~ik je upozoravao da u Kutle{inoj “Pjesmarici” ima pesama preuzetih iz Karayi}evog zbornika (“@enidba Mili} barjaktara”, “@enidba Ivana – Ilije Smiqani}a”, “Sestra \urkovi} serdara i Zukan barjaktar”, “Bajo Pivqanin i beg Qubovi}” itd.). Za ovakvu [im~ikovu konstataciju smatramo da nije potrebna nikakva dodatna arugmentacija, jer je iz wihovog naziva o~ito da navedene pesme pripadaju srpskom epskom juna~kom ciklusu. U svojoj nemo}i da argumentovano pobiju srpski karakter juna~kih narodnih pesama, rimokatoli~ki kwi`evni “stru~waci” su stalno ponavqali tvrdwu da je Vuk Karayi} “posrbqavao” narodne pesme i da ih je “mijewao prema svojim gramati~kim, leksikalnim i estetskim na~elima”. [im~ik je tako|e tvrdio da je odre|en broj pesama iz Kutle{ine “Pjesmarice” preuzet iz zbirke koju su objavili frawevci Frano Juki} i Grga Marti} pod naslovom “Narodne pjesme bosanske i hercegova~ke” (Mostar, 1892.).” (str. 32.)
56

3. Fatalna gre{ka odbacivawa Srba katolika
Nikola @uti} posebnu pa`wu skre}e na najzna~ajnijeg hrvatskog pisca istorijskih romana Avgusta [enou, koji “uop{te nije bio hrvatskog porekla. Wegovog oca, poslasti~ara Alojza, doveo je 1830. iz Budima u Zagreb zagreba~ki biskup Aleksandar Alagovi}. ^e{ki jezik svojih predaka Alojz je u potpunosti zaboravio, a govorio je samo nema~ki i ma|arski. [enoina majka Terezija bila je }erka Ma|ara Maksimilijana Eduarda Raba~a. Me|utim, nehrvatsko poreklo nije mu smetalo da napi{e brojne istorijske romane i pripovetke u kojima je isticao i veli~ao Hrvate, hrvatstvo i rimokatolicizam. U istorijskoj pripovijesti “^uvaj se sewske ruke” Hrvatima, dodu{e preko juna~kih podviga srpskih uskoka, ostavqa slede}i amanet: “Sine hrvatski! I u tvom srcu gori bo`ji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti do groba starinsku pjesmu: ^uvaj se sewske ruke.” (str. 33.) Retorta za pretapawe pripadnika raznih nacionalnosti u ve{ta~ku hrvatsku uspe{no je funkcionisala jer nijednog trenutka upravqa~ke komande iz svojih ruku nisu ispu{tali vode}i rimokatoli~ki ideolozi. “Da bi se prikrila istina o nastanku velikog dela Hrvata prevo|ewem pravoslavnih Srba u rimokatolicizam, hrvatski kwi`evnici i kwi`evni istori~ari, pogotovo oni uzornog teolo{kog obrazovawa, odbacivali su tezu o nastanku Hrvata iz rimokatolicizma. S druge strane, ideolozi Srpske pravoslavne crkve napravili su medve|u uslugu Srpstvu svo|ewem Srpstva na pravoslavne pripadnike. Srbi – katolici i Srbi – muslimani time su odba~eni. Me|utim, Hrvati, koji su prete`nim delom konfesionalna rimokatoli~ka nacija, ne daju se svesti na etnos koji je iskqu~ivo nastao verskim aktivnostima.” (str. 34.) Ilustruju}i takav stav, @uti} citira Radovana Grgeca, glavnog urednika ~asopisa “Maruli}”, ~iji je izdava~ Hrvatsko kwi`evno dru{tvo Svetog ]irila i Metodija sa sedi{tem u Zagrebu. Grgec ka`e po tom pitawu: “Toliko smo puta rekli da se nacionalnost ne mo`e poistovje}ivati s vjerskom pripadno{}u niti hrvatstvo s katolicizmom, koliko god povijest na{ega naroda bila povezana s rimskom crkvom i wezinim predstavnicima. Hrvati nisu samo katolici. Me|u wima ima i pripadnika drugih vjeroispovijesti, ateista i agnostika. Nemojmo smawivati svoj broj, ionako nas je vrlo malo i sve mawe i mawe.” (str. 34.) Koliko su i sami Hrvati intimno nesigurni u svoje megalomanske projekte i kvazinacionalne konstrukcije, svedo~i i wihov manir da u svakoj prilici i na svakom mestu u prvi plan isturaju svoju falsifikovanu heraldiku i mitske parole i politikantske fraze.

” 4. Hrvatska “opstojnost” u tu|im dr`avama
@uti} ka`e da ga je na pisawe ove kwige motivisala i ~iwenica da su hrvatski istoriografski falsifikati “~ak une{eni u preambulu Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine. Nijedna ozbiqna dr`ava ne bi u preambuli svog ustava istakla takve mitske istoriografske konstrukcije. Unikatna preambula hrvatskog ustava sadr`i fantasti~ne podatke o “tisu}utristogo57

di{woj” dr`avnopravnoj povijesti Hrvata. Izvr{ena je, dakle, hronolo{ka korekcija ranijeg “~iweni~no utvr|enog” hiqadugodi{weg dr`avnopravnog hrvatskog bitisawa. Sada je vremenski uskla|eno prava{ko “tisu}godi{we” dr`avotvorstvo sa vatikanskim falsifikatom o “tisu}u i trista godina” od vremena pokr{tavawa Hrvata, a time i wihovog ulaska u “kr{}ansku” evropsku civilizaciju. U “izvori{nim osnovama” Ustava Republike Hrvatske dominira mitolo{ki hrvatski “povijesni” prapo~etak.” (str. 36-37.) Taj fragment preambule, ~iji sadr`aj @uti} potencira, glasi: “Izra`avaju}i tisu}qetwu nacionalnu samobitnost i dr`avnu opstojnost hrvatskog naroda, potvr|enu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivawa u razli~itim dr`avnim oblicima, te odr`awem i razvitkom dr`avotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu dr`avnu suverenost.” (str. 37.) Kako to @uti} daqe komentari{e, “formulacija “nacionalna samobitnost i dr`avna opstojnost” u “razli~itim (zaboravilo se re}i “inostranim” – N. @.) dr`avnim oblicima” predstavqa apsurdan oblik nezavisnosti. Daqe se nastavqa fantasti~na pri~a o osnivawu hrvatskih kne`evina odmah posle wihovog doseqewa na Balkan u VII veku. Proizlazi da su paganski Hrvati, kao nijedan selila~ki indoevropski narod, odmah posle doseqewa na Balkan formirali svoje dr`avne organe i uspostavili odre|ene dr`avne funkcije. S druge strane, za ozbiqnu istoriografiju je krajwe sporno pitawe da li su Hrvati u VII veku uop{te postojali kao formiran narod. Na takvo pitawe istoriografija nije dala odgovor prosto zbog ~iwenice {to o tom vremenu nema sa~uvanih savremenih istorijskih izvora (dokumenata). Zbog nedostatka izvora neminovno nastaju mitovi, pa su u opticaju proizvoqne hipoteze hrvatskih arheologa, filologa, antropologa koje, me|utim, istorijska nauka ne mo`e uzimati za ozbiqno.” (str. 37.) @uti} dovodi u pitawe i pouzdanost dela “O upravqawu imperijom” vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, s obzirom da je nastalo tek u desetom veku, ali imaju}i pre svega u vidu ~iwenicu da wegov najstariji sa~uvani prepis poti~e tek iz {esnaestog veka. “Mo`e se postaviti pitawe da li je original uop{te postojao ili je “prepis” samo naknadna falsifikatorska konstrukcija nastala u vreme stvarawa tzv. hrvatskih povijesnih redakcija. Stvarawu tzv. “prepisa” nepostoje}ih i neizvesnih originalnih izvora sklon je upravo Vatikan, naro~ito od XV veka, kada i nastaje “Konstantinova darovnica” kao wegov najve}i falsifikat.” (str. 38.) ^ak je i Nada Klai} u kwizi “Povijest Hrvata u ranom sredwem vijeku” (Zagreb 1971.) zakqu~ila da niko nije dokazao da su zaista postojali Beli Hrvati i Bela Hrvatska u sedmom veku, kao i da istorijska kritika u Hrvatskoj skoro da i ne postoji.

5. Iritiraju}e }utawe srpskih nau~nika
@uti} najvi{e kritikuje srpske istori~are {to se nisu ozbiqnije pozabavili problematikom hrvatske mitomanske praistorije. “Srpski medievisti ostali su i dan danas nemi, inertni i bez odgovora na o~igledne hrvatske istoriografske falsifikate. Zbog takvog odnosa u istoriografiji, rimokatoli~ki “povjesni~ari” mogli su proizvoqno da tuma~e malobrojne i nepouzdane naknadne izvore, koji su se odnosili na vreme sredwevekovne slavenske
58

pro{losti. Svi ti malobrojni izvori (ako su uop{te izvori) nisu sa~uvani u originalu ve} postoje prepisi (“hrvatske redakcije”) iz XVI i XVII veka. Zbog pre}utnog prihvatawa takvih friziranih izvora sa srpske strane, hrvatski istoriografski rezultati su vremenom postajali nesporno istiniti i “~iweni~no” neoborivi. Takva “spisateqska nadmo}” (zasnovana na ve{tom i sistematskom falsifikovawu istorijskih ~iwenica) rimokatoli~kih (“hrvatskih”) istori~ara, omogu}ila je da se stvaraju istorijska dela za dnevnopoliti~ku upotrebu.” (str. 39.) S obzirom da su ve{ta~ki i na osnovu vatikanskih politi~kih interesa formirani kao “nacija” i slepo poslu{no oru|e rimokatoli~kih prelata, “Hrvatima je bilo neophodno da isti~u svoju mitsku pro{lost kako bi dokazali svoju dugu dr`avqansku i dr`avno-pravnu tradiciju, koje, me|utim, do osnivawa nacifa{isti~ke Nezavisne Dr`ave Hrvatske 1941. godine nikad nije ni bilo. Posle propasti tzv. dinastije Trpimirovi}a (krajem XI veka), ~iji su knezovi i kraqevi nosili slavensko ime, nema tragova posebne hrvatske dr`avnosti i dr`avqanske istori~nosti. Zbog toga se hrvatska “povijesna” mitomanija slepo dr`i pri~e o hiqadu i tristagodi{woj hrvatskoj dr`avnosti koja je, tobo`e, nastala krajem XI veka.” (str. 39-40.) U svem ovom hrvatskom falsifikatorskom zame{ateqstvu, poseban zna~aj svakako ima ~iwenica da “o tzv. istoriji Hrvata iz vremena doseqewa na Balkan i dinastije “narodnih vladara” Trpimirovi}a, uglavnom govore izvori rimokatoli~kih sve{tenika i redovnika (benediktinac Mavro Orbini, Toma Arhi|akon, Arhi|akon gori~ki Ivan itd.), anonimusa (Qetopis popa Dukqanina, Splitski anonim I, Splitski anonim II) i istoriografska dela hrvatskih teologa i svetovnih pisaca (Ivan Luci} – “otac hrvatske istoriografije”, Pavle Riter, Tadija Smi~iklas, Frawo Ra~ki, Ferdo [i{i}, Vjekoslav Klai}, Dominik Mandi}, Krunoslav Draganovi}, Nada Klai} itd.). Istori~ar u Paveli}evoj NDH, prof. Petar Grgec, navodi da su “razprave” isusovca Stjepana Krizina Saka~a “jasno razsvietlile ove prilike (doseqewe i pokr{tewe Hrvata – N. @.) koje su oko 679. godine, za vrieme bana Borka i pape Agatona, dovele do sklapawa ugovora (konkordata)”. Potom Grgec citira Saka~ev tekst koji govori o mirotvorstvu “pravednih” Hrvata koji ho}e samo da {tite svoju teritoriju bez posezawa za tu|om zemqom... Grgec na kraju zakqu~uje da je miroqubivost donela Hrvatima dva velika dobra: prvo me|unarodno priznawe wihove narodne samobitnosti i priznawe wihove domovine (!). Kod velikohrvatskih ideologa citirane re~i postale su ~uveni “hrvatski zavjet iz vremena kneza Borka i pape Agatona”. Dobiv{i “me|unarodno priznatu domovinu, narodnu samobitnost i dr`avu”, postali su Hrvati, kako ka`e prof. P. Grgec, “atrakcijskim sedi{tem i za ona plemena koja u po~etku nisu pripadala jezgru hrvatskog naroda”. Ovakvom infantilnom obja{wewu nastanka hrvatske narodne samobitnosti i dr`ave nije potreban nikakav komentar.” (str. 38-39.) Ne samo da je uticaj Vatikana i Rimokatoli~ke crkve bio presudan za ve{ta~ko stvarawe hrvatske istorije, nego su smi{qeno kreirali na koji na~in }e se Hrvati nazivati u stranim, mahom zapadnoevropskim jezicima. “Latinski ili boqe re~eno italijanski naziv za hrvatsku dr`avu (Croatia) u osnovi ima militantno rimokatoli~ko misionar59

sko zna~ewe. U Talijansko-slovinskom rje~niku fra Dragutina Par~i}a (Zadar, 1868.), koji se {kolovao u Ilirskom zavodu Sv. Jeronima, re~ “crociato” prevedena je kao “kri`ar”. Italijanski koren re~i Croatia hrvatski latinisti su prebacili u anti~ka imena, pa tako u latinskoj “vje`benici” za sredwe {kole “Elementa latina” (Zagreb, 1964.) re~ Croatia ozna~ava Hrvatsku. U uzornom @epi}evom “Latinsko-hrvatskom rje~niku”, Zagreb, 1961., re~ Croatia, {to je i logi~no, ne postoji. Takvim fantasti~nim konstrukcijama nekolicine hrvatskih klasi~nih filologa bitisawe hrvatstva i Hrvatske pomera se u daleka anti~ka vremena.” (str. 40.) a) Dominik Mandi} u kriti~kom osvrtu Nade Klai} Dva najupe~atqivija istorijska falsifikata vrlo uspe{no je raskrinkala upravo hrvatska istori~arka Nada Klai}. Re~ je o Letopisu popa Dukqanina i kwigama Dominika Mandi}a. “Jedan od prvih, i najzaslu`nijih, koji je hrvatsko ime zasadio u daleku pro{lost, bio je nepoznati redaktor “Letopisa popa Dukqanina” (XII vek). Naime, u XV veku, kako tvrdi N. Klai}, uba~ena je u “Letopis” tzv. hrvatska redakcija teksta u kojoj je namerno uneto hrvatsko ime umesto slavenskog. Re~ je o mestima na kojima mewa latinski tekst, ume}e Hrvate i tamo gde ih latinska redakcija ne pomiwe. Istori~arka Nada Klai} smatra da je uzrok takvoj redakciji u ~iwenici {to autor ne poznaje naziv Slaveni (koji je bio u iskqu~ivoj upotrebi u vreme popa Dukqanina) pa ga `eli zameniti savremenim izrazom Hrvati. Daju}i globalnu ocenu “Letopisa popa Dukqanina”, Nada Klai} je zakqu~ila da su vesti iz “Letopisa” “prili~no nepouzdane” pa ih “kriti~ka istoriografija jedva uzima u obzir.” (str. 41.) Kritika radova Dominika Mandi}a vrlo je upe~atqiva i zato @uti} daje op{iran prikaz Mandi}evih stavova i uverqivog osporavawa kog se stru~no prihvatila Nada Klai}. “Najzaslu`niji za nastavqawe kontinuiteta i daqwi razvoj savremene mitolo{ke hrvatske istorije su rimokatoli~ki redovnici Krunoslav Draganovi} i fra Dominik Mandi}. Vlastima Republike Hrvatske poslu`ila je kao idealno propagandno sredstvo Mandi}eva “komparativna povijesna sinteza”, pod tendencioznim nazivom “Srbi i Hrvati dva stara razli~ita naroda” (Zagreb, 1990.). Ve} sam naslov otkriva Mandi}evu konstrukciju o narodima formiranim u dalekoj pro{losti koji, prema naslovu, nemaju ni{ta zajedni~ko. U Mandi}evoj kwizi se upravo navode neprihvatqivi argumenti koji su u funkciji svedo~anstva o Srbima i Hrvatima kao rasno razli~itim narodima. U navedenom delu Mandi} nam se predstavqa kao “vrstan filolog”. Dovoqno je navesti samo par naslova poglavqa pa da se vidi sva veli~ina wegovih “filolo{kih” umotvorina (“Dolazak Slavena {tokavskih ikavaca na Balkan”, “Dolazak Slavena {tokavskih ekavaca na Balkan”). Mandi} u IV poglavqu kwige raspravqa o hrvatskom “Duvawskom saboru godine 753”, iako istoriografija do danas nije uspela da utvrdi nijednu istorijsku ~iwenicu o hrvatskoj istoriji VIII veka... U kritici Mandi}eve kwige “Rasprave iz stare hrvatske povijesti”, Nada Klai} navodi da se Mandi} slu`io izmi{qenim izvorima koji su nepoznati ozbiqnijim istra`iva~ima hrvatske istorije. Daqe napomiwe da Mandi} nije raspo60

lagao ni sa kakvim novim izvornim materijalom koji bi bio nepoznat drugim istra`iva~ima istorije sredweg veka.” (str. 41-42.) Iz wenog kriti~kog osvrta, objavqenog u “Historijskom zborniku XXI–XXII” u Zagrebu 1971. godine, @uti} doslovno prenosi fragment u kome Nada Klai} za Dominika Mandi}a ka`e da se on “vratio na po~etnu fazu historiografije kada je ona, jo{ u prvim po~ecima u pro{lom stoqe}u, smatrala svojom osnovnom zada}om uglavnom prepri~avawe najpoznatijih izvora bez wihove kriti~ke analize. No i tada je bilo dosta histori~ara koji su znali odijeliti mit od istine. U hrvatskoj se istoriografiji odavno ve} postupa vrlo oprezno s pripovjednim izvorima – legendama, kronikama. F. Ra~ki, kao pravi otac moderne hrvatske istoriografije, ukazivao je ~esto na nedostatke izvornog materijala.” (str. 42.) S obzirom da je Dominik Mandi} svoje navodne istorijske ~iwenice, kako prime}uje @uti}, “zasnivao na krajwe problemati~nim podacima iz Letopisa popa Dukqanina, ni`u}i kombinaciju za kombinacijom”, Nada Klai} konstatuje: “Tako postepeno raste wegova fantasti~na historija koju je nemogu}e pobijati jer joj nedostaju osnovni elementi potrebni za raspravqawe. Ako, naime, rad na nekom problemu po~iwe s tvrdwama koje bi trebale biti rezultat raspravqawa, onda se ne mo`e ni o ~emu raspravqati. Mandi}u je tako utvr|ena ~iwenica pretpostavka da je “Kronika hrvatska” ili “Kraqevstvo Hrvata” djelo nekog Hrvata glagoqa{a koje je napisano prije Qetopisa (popa Dukqanina)... Gotovo opsjednut idejom da je tobo`we “Kraqevstvo Hrvata” nastalo u Dukqi, ili kako je naziva, u Crvenoj Hrvatskoj, Mandi} nije zapazio da (~ak ni) hrvatska redakcija (letopisa) ne poznaje naziv Crvena Hrvatska! I to uprkos tome {to redaktor hrvatske redakcije vrlo ~esto mijewa u Dukqaninovu tekstu naziv Slaveni i slavenski s nazivom Hrvati i hrvatski!” (str. 42.) Kqu~ni argument kojim se osporava ozbiqnost i moralnost svih Mandi}evih kwiga je ~iwenica da je Dominik Mandi} svuda naziv Sklavi, {to na latinskom zna~i Sloveni, zamewivao terminom Hrvati, “te je nastojao ~ak dokazati da je hrvatska redakcija “Letopisa popa Dukqanina” starija od latinske. Ni u hrvatskoj redakciji ne pomiwe se Crvena Hrvatska. Tako je Mandi} izraz Regnum Sklavorum tuma~io kao Kraqevstvo Hrvata. Na taj na~in mogao je isticati tezu da je od “starine Dukqa (danas Crna Gora – N. @.) bila sastavni dio op}ega Hrvatskog kraqevstva, tj. Bijele i Crvene Hrvatske”. Mandi} je u svojoj svehrvatskoj euforiji tvrdio da je Dukqa “sredi{te i dukqanska vladarska obiteq glavni nosilac dr`avnoga `ivota svih Hrvata u prvim stoqe}ima wihovog `ivota na Jadranu.” (str. 42-43.) @uti} posebno isti~e da je i Nada Klai} “zaprepa{tena kako Mandi} uzima “Gotski uvod” iz “Letopisa” kao dokaz “hrvatske predaje (predawa)”. Pod Mandi}evim perom svi se Goti pretvaraju u Hrvate, i na taj na~in on dobija Hrvatsku u `eqenim granicama.” (str. 43.) Kako Nada Klai}, iako Hrvatica, neumoqivo razara Mandi}eve pamfletske konstrukcije, ni najmawe Dominika Mandi}a “ne zbuwuje to {to u tim prvim glavama (Letopisa), o kojima tako|e postoji opse`na literatura, nigdje nema traga Hrvatima: narod koji dolazi jesu Goti, a wihove vo|e Totila i Ostroil!... Postavqenom ciqu podvrgava svaki izvor i tuma~i ga tako da je krajwi rezultat uvijek isti. Tako nastaju hrvatske pokrajine
61

Bosna i Dukqa, a u najnovijem prilogu i Neretqanska kne`evina... Wegova se “historija”, kako se mo`e razabrati, sastoji od oskudnih fragmenata izvora, tobo`we logike kojom on te fragmente lijepi i gotovo bolesne `eqe da {to ve}i broj Ju`nih Slavena ubroji me|u Hrvate. I pri tom nema dakako na umu etni~ki, nego politi~ki pojam Hrvat, jer se od Ra{e do Valone prostire tobo`e “hrvatska narodna dr`ava”. Dokaz hrvatstva Neretqanske kne`evine je tako|e primjer Mandi}eva falsificirawa izvornog materijala.” (str. 43.) @uti} tim konstatacijama dodaje ocenu prema kojoj “vrhunac Mandi}eve svehrvatske megalomanije nastaje u trenutku kada tvrdi da su “po~etkom X stoqe}a u jugoisto~noj Europi cvale tri mo}ne dr`ave”, od kojih je jedna bila Hrvatska s granicama “od rijeke Ra{e u Istri do rijeke Drima u dana{woj Albaniji, te od Jadranskog mora do Drave i Dunava na sjeveru i Drine na istoku, a dijelila se na Bijelu Hrvatsku, od rijeke Ra{e do Cetine u Dalmaciji, i Crvenu Hrvatsku, od rijeke Cetine do rijeke Drima(!).” (str. 43.) Takve bajke potom cirkuli{u kroz neuki narod posredstvom rimokatoli~kih sve{tenika, u funkciji masovne indoktrinacije beslovesnog stada vernika i wihove instrumentalizacije u funkciji ostvarewa dugoro~nih prozelitskih projekata i dominacije. Stvarni istorijski izvori govore sasvim druga~ije i potvr|uju da su se stanovnici prostora na kome dana{wi hrvatski ideolozi situiraju prvobitnu hrvatsku dr`avu nazivali Sloveni ili Sklavi, na latinskom jeziku. “U novovekovnim redakcijama slavensko ime tendenciozno je zamewivano terminom Hrvat. Tako je, na primer, papa Ivan VIII poslao 879. godine pismo “Dragom sinu Zdeslavu, slavnom knezu Slavena”. U delu “Liber pontificialis” govori se da su papinski izaslanici pali u ruke Domagoja (in Sklavorum dedukti Domagoj manus). Mleta~ki hroni~ar Ivan \akon iz XI veka u Mleta~koj hronici naziva stanovnike Dalmacije “Sklavorum pesime dentes et Dalmacianorum”, a kneza Domagoja iz IX veka “pesimus Sklavorum duks”. Kasnije hrvatske istorijske redakcije prozvale su Domagoja “pesimus duks Kroatorum” (“najgori knez Hrvata”). Generacije jugoslavenskih {kolaraca obrazovane su uz pri~e o Domagoju kao “najgorem knezu Hrvata”, hrvatskom junaku bez premca. Osnovni izvor za potvrdu prava{kog koncepta “tisu}godi{we” dr`avnopravne istorije Hrvata je “Kvoliter” ili tzv. “Pakta konventa” (ugovor) iz sredine XIV veka. “Pakta konventa” je tobo`e prepis starijeg nesa~uvanog originalnog izvora, koji, me|utim, ve}ina hrvatskih istori~ara uzima kao vrlo pouzdan dokument. “Pakta konventa” opisuje pad Hrvatske pod ma|arsku zavisnost 1102. godine. Prethodno su, prema “hrvatskoj predaji”, Ma|ari 1097. godine na Petrovoj gori porazili tzv. hrvatsku vojsku mitskog hrvatskog kraqa Petra Sva~i}a, i vladali nad Hrvatima do 1527. godine, odnosno, do vremena pada Ma|arske pod Turke i potpadawa Hrvatske pod Austriju. Nepoznati autor je “Pakta konventom” hteo da istakne ~iwenicu da Hrvati nisu bili podani~ki narod u okviru Ugarske, ve} ravnopravan dr`avnopravni ~inilac zajedni~ke ugarsko-hrvatske dr`ave. Izmi{qeni doga|aj, vezan za tobo`we potpadawe Hrvatske pod Ma|arsku 1102. godine, hrvatski istori~ari nastoje prikazati {to afirmativnije po hrvatsku dr`avnost. Sve{tenik istori~ar dr Lovre Kati} tuma~i da su Hrvatska i Ugarska 1102. godine sklo62

pile personalnu uniju koja je trajala sve do 1918. godine... Prof. Petar Grgec izvodi ~udnu jezi~ku akrobatiku kada nastoji dokazati tobo`wu hrvatsku samostalnost u okviru Ugarske. On pi{e da je 1102. godine “do{lo do u~vr{}ewa Arpadovaca na hrvatskom kraqevskom prestolu”. Me|utim, posle toga nagla{ava da je Hrvatska 1102. godine u{la u gra|anski rat i propast... Vode}i hrvatski mitoman, D. Mandi}, “Pakta konventu” naziva Dogovornom nagodbom, a stvorene dr`ave “drugarskim kraqevstvima”. Ta kraqevstva su, po wemu, suverene dr`ave u poziciji personalne unije.” (str. 44-45.) b) Falsifikovawe po uputstvu Firentinskog sabora Raspravu po ovom pitawu Nikola @uti} zakqu~uje detaqnim prikazom sadr`aja “Pakta konventa” i konciznim predstavqawem stavova vode}ih hrvatskih istori~ara o ovom dokumentu. “Po{to je u naslovu (“Kako i kojim ugovorom se predado{e Hrvati ugarskom kraqu”) najavio o ~emu }e govoriti, nepoznati sastavqa~ Pakta konvente saop{tava kako je kraq ugarski Koloman odlu~io pokoriti “~itavu Hrvatsku sve do dalmatinskog mora”. Zbog toga je do{ao do Drave, na {to su Hrvati, ~uv{i za dolazak vladara, skupili vojsku i pripremili se za borbu. Ugarski kraq Koloman im na to {aqe svoje poslanike da sklope s wima takav ugovor kakav budu sami `eqeli. Posavetovav{i se, Hrvati po{aqu dvanaest svojih plemi}a od dvanaest svojih plemena (redak primer plemena sa dr`avqanskom sve{}u – N. @.). Po{to je nabrojao predstavnike dvanaest plemena, sastavqa~ je naveo da je Koloman s wima izmenio poqubac mira, te da su nakon raspravqawa sklopili ugovor. U wemu je odre|eno da spomenuti plemi}i dr`e u miru sve svoje posede; da nijedno od dvanaest plemena ne pla}a kraqu porez ili tribut; da u slu~aju odbrambenog rata svako pleme dovede deset kowanika na svoj tro{ak do Drave, a odatle da su du`ni po Ugarskoj ratovati na kraqev tro{ak tako dugo dok traje rat... Istori~arka Nada Klai} je zakqu~ila da je starijoj hrvatskoj istoriografiji bilo stalo da doka`e kako je “Pakta konventa” dr`avnopravni ugovor, te da je na taj na~in hrvatski narod pregovarao sa ma|arskim kraqem Kolomanom kao ravnopravan faktor. Nada Klai} je jednostavno odbacila vaqanost Pakta konvente konstatacijom da su takvi ugovori za pojmove XII veka potpuno nepoznati i nemogu}i. Hrvatski istori~ar Ferdo [i{i} je 1914. odbacio javnopravni karakter Pakta konvente. Tada je tvrdio da to nije nikakav “dr`avnopravni spis” ili “~ak me|unarodni”, nego obi~na kraqevska diploma. Lubor Hauptman je prosto Pakta konventa proglasio falsifikatom. Novija hrvatska istoriografija je utvrdila da je neispravna konstatacija da je 12 plemena zaista postojalo u XII veku. Hrvatski “povjesni~ari” su utvrdili da je ustanova “dvanaest plemena” postojala u “hrvatskim krajevima” u XIV veku. Dakle, o~igledan je nesklad, kod tuma~ewa hrvatskih istorijskih ~iwenica, i me|u samim hrvatskim istori~arima. Mo`emo zakqu~iti da je hrvatstvo nepoznat pojam za razdobqe ranog i razvijenog sredweg veka. Tek je naknadnom novovekovnom redakturom izvornih podataka taj narodnosni pojam dobijao na svom utemeqewu i broj~anom i teritorijalnom opsegu.” (str. 45-46.) Izvori{te svih tih istorijskih falsifikata kqu~nu bazi~nu ta~ku ima u firentinskom rimokatoli~kom crkvenom saboru iz 1439. godine na kome je odlu~eno da se krene u agresivnu akciju ujediwewa svih hri{}ana pod domi63

nacijom Vatikana. Da bi se olak{ao nastup prema pravoslavnim narodima, reafirmisan je koncept unijatskih crkava koje zadr`avaju isto~ni hri{}anski obred ili priznaju vrhovnu crkvenu vlast papinu. Vaseqenska patrijar{ija je sklopila nekoliko takvih unija sa Rimom, uglavnom u vremenima te{kih vizantijskih spoqnopoliti~kih isku{ewa i opasnosti po o~uvawe dr`ave. Poqska je Ukrajini 1596. godine nametnula uniju daju}i veliki podstrek daqem misionarskom prodoru u isto~noevropske zemqe. Ve} u petnaestom veku Vatikan je po~eo sistematski da {koluje i osposobqava svoje misionare koji bi na Balkanu vodili rimokatoli~ku versku propagandu i prozelitsku akciju. U tu svrhu je lansirana i takozvana ilirska ideja o okupqawu balkanskih slovenskih naroda kao navodnih potomaka starih Ilira pod papinim skiptrom. Pad Carigrada u turske ruke 1453. godine i kona~nu propast Vizantije vatikanski le{inari su radosno primili kao bogomdanu priliku za realizaciju wihovih mra~nih ciqeva, pa su iste godine bulom pape Nikole V osnovali Ilirski zavod Svetog Jeronima u Rimu, daju}i mu prividno humanitarnu ulogu, ali s prvenstvenim ciqem da obu~ava budu}e misionare za delovawe me|u Dalmatincima i Slovenima. “Dakle, nigde ni pomena hrvatskog imena. Me|utim, rimokatoli~ki ideolozi imali su za sve obja{wewe, pa tako i za nepomiwawe hrvatskog imena u XV i XVI veku. Dr Mijo Tumpi} je obja{wavao da su se Hrvati “po obi~ajima onog vremena” nazivali “Skijavoni” ili Iliri (“Ilirici”).” (str. 48.) S obzirom da se, po wegovim tvrdwama, hrvatstvo skrivalo iza ilirskog ili slavonskog imena, Tumpi} “navodi da je Vatikan “svojom rimskom to~no{}u” utvrdio koje su zemqe ilirske (kako bi se znalo koji pitomci mogu poha|ati Zavod Sv. Jeronima). Vatikan je to utvrdio 24. aprila 1656. godine, kada je vrhovno sudi{te Sv. Rote donelo odluku da se pod Ilirikom mogu smatrati Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina. Dakle, sve hrvatske zemqe po Tumpi}evom umovawu.” (str. 48.)

6. Ilirski pokret u slu`bi pokatoli~avawa
Ina~e, Sveti Jeronim je progla{avan za ilirskog za{titnika, a pripisivalo mu se da je tvorac glagoqa{kog pisma i osniva~ ilirske kwi`evnosti. “Polumesec i zvezda, ilirski simbol, prvi put se javqa na bosanskom grbu u XV veku. Na rodoslovu Petra Ohmu~evi}a, iz XVI veka, jasno se ocrtavala bosansko-ilirska ideja. Naime, frawevci krajem XVI veka stvaraju tzv. Ohmu~evi}ev “Ilirski rodoslov i grbovnik” “ilirskog” cara Stefana Du{ana Nemawi}a, koji ceo Balkan progla{ava za Ilirik, a narode na Balkanu, prvenstveno slavenske, za Ilire.” (str. 49.) Godine 1622. u Vatikanu je osnovana Kongregacija za propagandu vere koja se prevashodno bavila prozelitskom, misionarskom delatno{}u, dok je vek ranije {irewu rimokatoli~ke vere na tradicionalnim pravoslavnim podru~jima bitno doprinosila atmosfera katoli~ke obnove u ciqu efikasnog suprotstavqawa reformaciji u celoj Austriji. Uz to je Tridentski koncil, odr`avan u rasponu od skoro dve decenije tog {esnaestog veka, uspostavio neograni~enu papsku vlast u okviru koncepta Rimokatoli~ke crkve kao zatvorene ustanove. Celu crkvu iznova obuzima borbeni duh i te`wa da se povrati dominacija na prostorima koji su otpali protestantskom reformacijom, ali i stekne tamo gde je nikada ranije nije bilo, u zemqama isto~nog hri{}anstva. Sabor Banovine Hrvatske je
64

1604. godine doneo verski zakon kojim je katoli~anstvo progla{eno za jedinu dozvoqenu veroispovest u Hrvatskoj. Dve godine posle toga po~eli su jezuiti u sve ve}em broju da dolaze u Hrvatsku. Da bi {to vi{e podstakli pokatoli~avawe, upravo su jezuiti po~etkom sedamnaestog veka podsticali prihvatawe {tokavskog govora na celom “ilirskom” podru~ju. “Ve} 1625. isusovac “~akavac” Bartol Ka{i} (1575-1650) zala`e se za {tokav{tinu. Ka{i} se ina~e {kolovao u isusova~kom ilirskom kolegiju u Loretu i u rimskom seminaru. On je osniva~ prve isusova~ke rezidencije u Dubrovniku. Kao misionar Kongregacije za propagandu vere boravio je u Beogradu, Smederevu, Temi{varu, Osjeku i Valpovu.” (str. 50.) Ilirska akademija iz Loreta, 1604. godine poverila je Bartolu Ka{i}u da izradi gramatiku ilirskog jezika, ali nema podataka da je on taj posao obavio, s tim {to mu je beogradski isusovac Vladimir Horvat skoro ~etiri veka kasnije pripisivao autorstvo anonimno pisanog rukopisa dalmatinsko-italijanskog re~nika. U kwizi “Crkva u hrvatskom preporodnom pokretu”, objavqenoj u Zagrebu 1986. godine, Vladimir Horvat proizvoqno naziva Ka{i}a piscem prve hrvatske gramatike i jo{ mu pripisuje da je hrvatskim jezikom nazivao ~akavski i {tokavski, mada ne samo da za tu tvrdwu nema nikakvog dokaza, nego je potpuno nesporno da Ka{i} nigde ne koristi pridev “hrvatski”, nego samo ilirski. Termin “ilirski” lansirala je jo{ u petnaestom veku Rimokatoli~ka crkva da bi se suzbio naziv srpski za narod koji je imao svoju nacionalnu hri{}ansku crkvu, ali su od te crkve otpadali pojedini wegovi delovi, prelaze}i na katoli~anstvo i islam. Pre lansirawa termina “ilirski” i uporedo s wegovim kori{}ewem u rimokatoli~kim sredinama u upotrebi je termin “slovinski”, tako|e kao zamena za “srpski”, a o prisustvu neke hrvatske nacionalne ili narodnosne, u svakom slu~aju etni~ke, svesti nema ni govora. Tu ~iwenicu potvr|uje i @uti} na osnovu verodostojnih istorijskih izvora. “U XVI i XVII veku u delima rimokatoli~kih redovnika i klerika u iskqu~ivoj su upotrebi nazivi slavenski, odnosno ilirski. Narodnosni pojam hrvatstva u tom vremenu uop{te ne postoji. Tada{we teritorijalno podru~je Hrvatske, koje je bilo obi~an geografski pojam, malo je i bezna~ajno da bi se hrvatskim imenom pokrilo celo podru~je “Ilirika” i “ilirskog” (slavenskog) naroda.” (str. 51.) Rimokatoli~ki kanonik Juraj Barakovi} (1548-1628) svoje pesme je nazivao slovinskim a pripovetke ilirskim. Jezuita Juraj Habdeli} (1609-1678) napisao je slovenski re~nik. Obojicu naknadno dana{wi hrvatski nacionalni ideolozi pretvaraju u hrvatske kwi`evnike, a ovog drugog ~ak u osniva~a hrvatske dijalektologije. Frawevac Rafael Levakovi} (1579-1649), kao istaknuti propagandista ilirske varijante prozelitskog misionarstva, autor je rasprave “O uni{tewu {izme i sjediwewu {izmatika sa rimskom crkvom”. Kongregacija za propagandu vere sistematski je podsticala izgradwu jedinstvenog kwi`evnog jezika i pisma za sve Slovene. “Po{to se od XVI veka provodila crkvena unija nad pravoslavnim Srbima, na na~in da se ne dira u pravoslavne verske obrede i obredni jezik, pojavile su se u Vatikanu tendencije za jedinstvenim op{tim jezi~kim i jednonarodnosnim ujediwavawem Slavena. Iz tog razloga po~ela je unijatska rusifikacija glagoqskih crkvenih kwiga, koju je strpqivo provodio upravo fra Rafael Levako65

vi}. On je rimske verske kwige prilago|avao slavenskom bogoslu`ju, pa je prire|ivao glagoqa{ka izdawa za slavenske, tj. srpske pravoslavne vernike.” (str. 52-53.) Uz potporu austrijskog cara, Levakovi} je poku{avao da postane smederevski biskup, a potom je “nastojao da postane “biskup Vlaha” u Hrvatskoj, jer od austrijskog cara imenovani Maksim Predojevi} nije ostao veran uniji. Kad je za unijatskog episkopa 1642. imenovan Gavrilo Predojevi}, Levakovi} se vratio u Rim kako bi i daqe obavqao poslove u Kongregaciji za propagandu vere. Posebno treba ista}i ~iwenicu da je Levakovi} intenzivno radio na stvarawu istoriografskih falsifikata i kompilacija, kao i wegov u~iteq Frawo Glavini}, jer je po slobodnoj voqi prepisivao istorijske izvore i stvarao tzv. “hrvatske redakcije” “Letopisa popa Dukqanina”, “Historia Salonitana” Tome Arhi|akona... Mora se ista}i ~iwenica da je on prete~a Pavla Ritera, jer je pre wega po~eo da identifikuje Ilire sa Hrvatima, odnosno preko ilirstva razvijao svehrvatstvo ju`noslovenskih (srpskih) prostora.” (str. 53.)

7. Demanti hrvatskih istoriografskih neistina
Nazivaju}i Levakovi}a istoriografskim i filolo{kim diletantom, Vjekoslav [tefani}, kao istaknuti leksikograf Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u petom tomu Enciklopedije Jugoslavije pi{e za Rafaela Levakovi}a: “Wegove zablude o autohtonosti Hrvata i wihovoj identi~nosti s Ilirima, kao i zabluda o Jeronimu kao autoru glagoqice, danak su vremenu. Wegovom mi{qewu da je ruskoslavenska redakcija slavenskog jezika matica slavenskih jezika, koja treba da bude kwi`evni jezik svih Slavena, uzrok je wegova slabost prema utjecaju ukrajinskih unijata i rimskim aspiracijama.” (str. 53.) Ali, Levakovi}ev uticaj na dana{we hrvatske istoriografske falsifikatore je ogroman. Kako isti~e @uti}, “radovi takvog “diletanta u istoriji” postaju stari i neprikosnoveni istorijski izvori, koje kao takve koriste ugledni rimokatoli~ki istori~ari i pisci, na primer: “otac hrvatske istorije” Ivan Luci} – Lucius; istori~ar `upnik Tomo Kova~evi} (1664-1724), koji je sara|ivao u izradi vatikanskog falsifikata “Ilirikum sakrum”; istori~ar Baltazar Kr~eli} (1715-1778), koji je studirao teologiju i pravo u kolegijima u Be~u i Bolowi; Jozef Asamani (16871768), kustos vatikanske biblioteke; nadbiskup zadarski Matej Karaman (1700-1771); isusovci D. Farlati (1690-1773) i G. Koleti, autori crkvene istorije Ilirika (Ilirikum Sakrum). Sa kori{}ewem problemati~nih Levakovi}evih spisa (“vrela”), dela navedenih rimokatoli~kih pisaca i istori~ara ne mogu dobiti visoku nau~nu ocenu, ve} se mogu svesti na nivo neoriginalnih kompilacija.” (str. 54.) Zagreba~kog kanonika i uz to Ma|ara, Juraja Ratkaja (1612-1666), Frawo Fancev je 1937. godine u “Qetopisu JAZU” nazvao “utemeqiteqem i ideologom ilirstva Posavske Hrvatske u ju`noslovenskom opsegu”. Ratkaj je 1652. godine u Be~u, na latinskom jeziku, objavio kwigu o kraqevinama i banovinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji u kojoj je ~ak za legendarnu, zapravo mitolo{ku bra}u ^eha i Leha tvrdio da im je postojbina blizu Krapine. “Ratkaj je tvrdio da Slaveni poti~u iz Hrvatske i Slavonije i da su, prema tome, Hrvati... Svoje delo radio je na osnovu sredwovekov66

nih hronika i legendi, koriste}i naro~ito nepouzdani “Letopis popa Dukqanina”. J. Ratkaj je prvi me|u hrvatskim istori~arima nanizao bajkovita imena legendarnih mitolo{kih “hrvatskih kraqeva i banova”, koje nijedan hrvatski istori~ar ni politi~ar po cenu `ivota ne sme dovesti u sumwu. U svoj slavenski (hrvatski) Ilirik Ratkaj nije ukqu~io Slovence. [idak isti~e da razlozi takvog Ratkajevog gledi{ta nisu poznati, ali se time otvara jedan dugotrajan spor u Rimu, pogotovo u krugovima Ilirskog zavoda Sv. Jeronima.” (str. 54.) a) Vatikanski {pijun u carskoj Rusiji Posebno je zanimqiv slu~aj Juraja Kri`ani}a (1618-1683), ideolo{kog sledbenika Levakovi}a i Ratkaja, ~ija porodica poti~e iz sredweg toka reke Une, a on sam ro|en je u Gorwem Pokupqu. “U Moskvi se Kri`ani} 1659. godine predstavqao kao sin srpskog trgovca iz Biha}a, pa je koristio pseudonim Serbqanin (Serbenin). Hrvatski istori~ar Vjekoslav Klai} Kri`ani}a imenuje kao \uro. Mihailo M. Vuji} Kri`ani}a nacionalno-verski opredequje kao Srbina – katolika. Srpski istori~ar Nikola Radoj~i} Kri`ani}a naziva Jurko Kri`ani} – Srbqanin.” (str. 54-55.) Kako se mo`e videti iz [idakove kwige “Kroz pet stoqe}a hrvatske povijesti”, objavqene u Zagrebu 1981. godine, u dokumentima rimske Kongregacije za propagandu vere Kri`ani} je zaveden kao srpski misionar iz @umberka. “Jaroslav [idak fanati~no i tendenciozno odbacuje bilo kakvu pomisao o eventualnom srpskom poreklu Kri`ani}a, jer je, po [idaku, srpstvo upotrebqavao iz takti~kih konspirativnih razloga.” (str. 55.) [idak izri~ito ka`e da se Kri`ani} predstavqao “ruskim vlastima kao sin tobo`weg srpskog trgovca iz Biha}a i, premda mu se otac zvao Ga{par, krio je svoju pripadnost katoli~koj crkvi izmi{qenim imenom “Srbqanin.” (str. 55.) Ono {to [idaku o~igledno najvi{e smeta je ozna~avawe Kri`ani}a kao Srbina katolika. “J. [idak sve navedeno jednostavno pobija bez odre|ene izvorne argumentacije po{to u prilog svojih tvrdwi ne navodi nikakav dokumentarni dokaz. Krunski svedok ispravnosti wegovog beskompromisnog mi{qewa je Ivan Kukuqevi} – Sakcinski, ~ija dela su bila u funkciji hrvatskog nacionalnog romantizma, odnosno stvarawa hrvatske nacije, jer je npr. “pouzdano utvrdio da je Kri`ani}evo poreklo iz hrvatske plemi}ke obiteqi”. Po{to se nije moglo dokumentovano potvrditi da je J. Kri`ani} Hrvat, naknadno je iskonstruisana teza o Kri`ani}evom poqskom poreklu.” (str. 55.) Kri`ani} je 1636. maturirao u jezuitskoj gimnaziji u Zagrebu, 1638. magistrirao filozofiju na Univerzitetu u Gracu i 1642. godine doktorirao teologiju na vatikanskom Gr~kom kolegiju. [idak tvrdi da se po matrikulama univerziteta u Gracu Kri`ani} izja{wavao kao Hrvat i da je svoj materwi jezik nazivao hrvatskim. “Me|utim, [idak ne navodi arhivsku lokaciju tog dokumenta, {to bi morao posebno ista}i jer je pomen hrvatskog imena u tim vremenima pravi raritet. [idak je prema uhodanom maniru hrvatskih istori~ara i kwi`evnih istori~ara materinski jezik slavenski ili ilirski jednostavno preveo kao hrvatski.” (str. 55.) Kako ~iweni~no stvari stoje, “podatak da je Kri`ani} doktorirao na vatikanskom “Gr~kom kolegiju”, koji je is67

kqu~ivo bio namewen pripadnicima pravoslavne (isto~ne) crkve, govori o Kri`ani}u kao pravoslavnom Srbinu. [idak je opet taj podatak prilagodio svom svehrvatskom na~inu razmi{qawa, pa je ve{tim jezi~kim konstrukcijama nastojao da izbri{e pomisao o srpskom Kri`ani}evom poreklu.” (str. 55.) [idakov istoriografski metod je izmi{qawe i naga|awe, pa potom izvla~ewe zakqu~aka iz neutemeqenih pretpostavki i naga|awa kao da su one nesporne ~iwenice. U skladu s tim on iznosi: “Kri`ani}ev ulazak u spomenuti kolegij, ina~e namewen pripadnicima Isto~ne crkve, usledio je na osnovu wegove molbe da se pripremi za misionarski rad u Rusiji.” (str. 55-56.) Ina~e, [idak Kri`ani}u iznosi i zamerke {to je slu`bovao u ~isto katoli~kim sredinama, a nije svoje sposobnosti iskazivao i iskustva sticao u pravoslavnoj sredini `umbera~kih uskoka. Ina~e, o Kri`ani}evoj ulozi @uti} saop{tava slede}e: “J. Kri`ani} je bio ~lan Ilirskog zavoda Sv. Jeronima i, kao takav, osporavao je prava Slovenaca na u~e{}e u svetojeronimskim ustanovama. Time je negirao slovenstvo, slovena~ku narodnost i istori~nost verovatno iz razloga da kajkavsku Bansku Hrvatsku (geografski pojam) uspe{no odvoji od slovena~ke matice... Kri`ani} je od Sv. stolice dobio vrlo ambiciozan zadatak da pripremi misionarski rad u Rusiji. Svoju nameru je 1641. godine detaqno izlo`io u Promemoriji upu}enoj Kongregaciji za propagandu vere, u kojoj je uspeh unije s Ruskom crkvom uslovqavao nastojawem da svojim kwi`evnim radom stekne naklonost ruskog cara o potrebi sprovo|ewa unije. Ve} u to vreme predvideo je izradu slavenske gramatike, a istakao je i misao o pristajawu Ju`nih Slavena uz cara kao vladara istog jezika i naroda ako on, pomognut katoli~kim vladarima, povede rat protiv Turaka. Ipak je iznena|ivala wegova potpuna nebriga oko uvo|ewa zajedni~kog kwi`evnog jezika za Ju`ne Slavene (uglavnom Srbe) na osnovi {tokav{tine, koje je Rimska kurija, u duhu svojih protivreformacijskih te`wi, ve} vi{e decenija sistematski preduzimala. Slavene je trebalo iskoristiti, kao budu}i bedem rimokatolicizma, protiv severnogermanskog protestantizma koji je iz temeqa poremetio snagu rimokatolicizma. U tu svrhu pridobijawa slavenskih naroda za ideje Rimske crkve, Vatikan je preduzimao duhovne mere pa je radio na stvarawu zajedni~kog kwi`evnog jezika, kako na Balkanu (uvo|ewem {tokav{tine), tako i na ruskom pravoslavnom istoku.” (str. 56.) Kri`ani} je u Rimu temeqito prou~io tekstove zapadnih pisaca o Rusiji. Vi{e od godinu dana proveo je u Poqskoj, a prvi put je u Moskvu do{ao 1647. godine, i to na svega dva meseca. Tek 1658. dolazi radi du`eg boravka. “Osnovne misli vodiqe J. Kri`ani}a ogledale su se u slede}em: ideja slavenstva kao etni~ka i jezi~ka celina i misao crkvene unije kao instrument wegova duhovnog i kulturnog jedinstva. Svoje zamisli odlu~io je da ostvari u Rusiji zbog toga {to je ona bila jedina slavenska dr`ava koja je uspela da o~uva svoju slobodu i da ima vladara samodr{ca slavenskog porekla. Kri`ani} je smatrao da }e se unija najlak{e sprovesti u Rusiji, jer je ocenio da se u slu~aju ruskog pravoslavqa ne radi o pravoj {izmi kao {to je to gr~ka {izma... Prikrivaju}i pravu svrhu svog dolaska, usmerenu ka unija}ewu Rusa, Kri`ani} se u Moskvi, 27. novembra 1659. godine, neposredno obratio ruskom caru “srpskim pismom” u kojem mu je izlo`io plan svog rada u slu~aju da ga car primi za svog istori~ara – letopisca. Po{to je primqen u carevu slu`bu,
68

Kri`ani} je odmah po~eo da pi{e rasprave o reformi ruske }irilice, posle koje je trebalo da pre|e na izradu ruske gramatike.” (str. 57.) Mada su Ivan Kukuqevi}–Sakcinski, i Vatroslav Jagi} zastupali tezu da je Kri`ani} iz idealisti~kih panslavenskih pobuda otpo~eo svoju akciju, a Ferdo [i{i} nagla{avao wegovu dvostruku ideju vodiqu da sprovede uniju i suzbije {izmu, uz ~istu slovensku ambiciju, Nikola [kerovi} u Kri`ani}u vidi kao “jednog religioznog zanesewaka, jednog obi~nog fanati~nog, neuravnote`enog misionara i slu`iteqa ideje o uvo|ewu pravoslavne ruske crkve pod vlast rimskog pape.” (str. 58.) I Nikola Radoj~i}, Ivan Mil~evi} i Petar Grgec smatrali su da su Kri`ani}evi osnovni motivi koncentrisani u prozelitskom misionarstvu, posebno u ra~unici da bi ideja o sveslovenskoj uzajamnosti mogla dovesti do crkvenog jedinstva pod papskim patronatom. “[kerovi} je, daqe, odricao Kri`ani}u bilo kakav slavenski osje}aj, jer je bio duhovno otu|en od Slavenstva, i oslikavao ga kao iskqu~ivog fanatika papinske premo}i u hri{}anstvu. Kri`ani}evu mr`wu prema Nemcima ograni~avao je na nema~ki severni protestantski deo, dakle, predstavqao je kao “~isto religioznu, nenacionalnu mr`wu. Mrzio je protestante kao protivnike Rima.” (str. 58.) Kri`ani} nije sastavio ni godinu dana u ruskoj carskoj slu`bi, a ve} je po~etkom 1661. godine proteran u Sibir, gde je proveo petnaest godina. “Pravi razlog nikada nije otkriven, ali su verovatno ruske vlasti otkrile wegov pravi identitet vatikanskog misionara, pa su ga poslali u Sibir da malo ohladi svoj `ar unijatske misije, protiv koje se Rusija jedva odbranila u ratovima s Poqskom.” (str. 59.) Wegovo misionarstvo nije dalo nikakve rezultate. “Kako isti~e J. [idak, J. Kri`ani} je ostao “svom narodu” nepoznat sve do 1869. godine, kada ga je Ivan Kukuqevi} “ponovo vratio wegovoj domovini”. Tek na Po~etku HH veka Kri`ani}eve ideje, kojima su se odu{evqavali bra}a Radi}, unesene su u hrvatski politi~ki `ivot... Epizodnoj i u samoj Rusiji nepoznatoj li~nosti, hrvatska historiografija je, naknadno, posle 150 godina od wegove smrti, dala neprimereni zna~aj koji ona u stvarnosti nije imala.” (str. 59.) b) Dokazi iz katoli~kih izvora o nepobitnoj autohtonosti zapadnih Srba Za tvrdwu da su Srbi u XIV i XV veku `iveli kao autohton narod na prostorima dana{we Hrvatske, Srpske Krajine, Bosne i Hercegovine, dakle, daleko pre austrijskog formirawa Vojne granice i dodatnog masovnog naseqavawa srpskog stanovni{tva, @uti} potvrdu nalazi i u kwizi rimokatoli~kog sve{tenika Manojla Sladovi}a “Povjesti biskupija sewske i modru{ke ili krbavske, objavqenoj u Trstu 1856. godine. Prema Sladovi}u, u vreme vladavine kraqa Sigmunda (1387-1437) “nalazimo mnoge Srbe u stranah krbavskih imenito uz Uru u sada{woj srbskoj (Srb) satniji od trome|e pa uz granicu bosansku, a i po Lici, pa~e i oko Sewa.” (str. 60.) U celoj Mleta~koj krajini `ivelo je iskqu~ivo srpsko stanovni{tvo. “Srbi zapadnih delova Balkana”, kako nastavqa @uti}, “koji su uglavnom predstavqali stanovni{tvo tih predela, bili su pod verskim pritiskom rimokatoli~kih misionara koji su nastojali da ih prevedu u rimokatolicizam. U Vatikanu su znali da treba izvr{iti duhovnu pripremu u ciqu ute{ne “duhovne `etve isto~ne wive pra69

voslavne”. Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Vojnoj krajini, Vojvodini sa Barawom, Bosni i Hercegovini, pa i u samoj Srbiji, bili su, u razdobqu od XV do kraja XVIII veka, pod intenzivnim prozelitskim pritiskom rimokatoli~kih redovnika, koji su ih nastojali udaqiti od pravoslavqa i “privesti pravoj veri”... O rimokatoli~kom prozelitizmu nad Srbima postoje brojna dostupna dokumentovana svedo~anstva, pa ~ak i ona vatikanske provenijencije. Ve} od po~etka XV veka mleta~ka vlada je nastojala da zatre pravoslavqe na prostorima Dalmacije. U “Spisima” Nikodima Mila{a navode se brojni primeri (po~ev{i od 1412.) zabrane pravoslavnih obreda pod pretwom kazne, ru{ewa i oduzimawa pravoslavnih bogomoqa, proterivawa pravoslavnog sve{tenstva, obra}awa u rimokatolicizam.” (str. 60-61.) Na udaru su se na{li barski i bokokotorski Srbi. “U pismu barskom nadbiskupu Tomi, od 1. decembra 1600., papa Kliment VIII isti~e kao prioritetan zadatak u barskoj nadbiskupiji prozelitski rad na uniji me|u pravoslavnim Srbima. Papa Urban VIII (1623-1644) obnovio je Ilirski kolegij, koji je ranije osnovao Grgur XIII (1572-1585). Iskqu~ivi zadatak ilirskih kolegija bio je da {koluju kadar za misionarske zadatke na Balkanu, s ciqem pro{irewa rimokatoli~ke crkvene jurisdikcije nad srpskim pravoslavnim zemqama.” (str. 61.)

8. Prozelitski nasrtaji i nasilno unija}ewe
Na osnovu kwige Marka Ja~ova “Spisi tajnog vatikanskog arhiva XVI–XVIII veka, objavqene u Beogradu 1983. godine, @uti}, uz konsultovawe paralelnih i me|usobno saglasnih izvora, iznosi konkretne podatke: “Godine 1629. kotorski biskup Vi}entije Bu}a hvalio je aktivnost fra Serafina na poqu unija}ewa srpskog `ivqa. U izve{taju od 12. juna 1637. Vi}entije Bu}a javqa da je oko 7.000 pravoslavnih Pa{trovi}a prevedeno u rimokatoli~ku veru. U tom izve{taju se pomiwe da u Lu{tici, Krtolama i Qe{evi}ima `ivi oko 2.000 pravoslavnih Srba. Biskup o~ekuje da }e i wih uskoro prevesti u rimokatoli~ku veru. U pismu Ludoviku Ludovisiju, kardinalu Kongregacije za propagandu vere, Karlo Karafa, biskup iz Anversa i papski nuncij kod austrijskog cara Ferdinanda II, pi{e 16. aprila 1627. {ta bi sve trebalo uraditi da bi se za Rim vezali pravoslavni Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji. Kardinal Bernardin Spada referisao je na sednici Kongregacije za propagandu vere, 1636. godine, da je srpski narod Pa{trovi}a spreman da pre|e na uniju pod uslovom da zadr`i pravoslavne crkvene obrede. Kongregacija je takve zahteve prihvatila. U odluci Kongregacije istaknuta je i uloga predstavnika Venecije, providura kotorskog, koji je {irio imperijalnu mleta~ko-vatikansku vlast u srpskim krajevima. Potrebno je ista}i da su rimokatoli~ki misionari u svom prozelitskom radu redovno isticali da je su{tina razlike izme|u rimokatolicizma i pravoslavqa samo u razli~itim obredima (ritualima), a ne u dogmatima, odnosno u bitnim duhovnim sadr`ajima i do`ivqajima (ose}ajima) hri{}anske vere. Radi toga, rimokatoli~ki misionari su “velikodu{no” dozvoqavali preobra}enim unionistima zadr`avawe pravoslavnih obreda, a nikako svetih dogmata sedam vaseqenskih sabora i hri{}anskih (pravoslavnih) ose}aja duhovnosti. Misionar Fran~esko Leonardis uputio je 1641. godine Kongregaciji za propagandu vere izve{taj o tome kako bi trebalo sprovoditi unija}ewe Srba u Zeti, Boki i na podru~ju dana70

{we Albanije.” (str. 62.) Od prefekta te kongregacije pismom od 16. novembra 1661. zadarski nadbiskup Teodosije zahteva “preduzimawe rigoroznih mera protiv “{izmati~kih Morlaka” (Srba iz Kninske krajine, Bukovice i Ravnih kotara) kako bi se oni preveli na uniju. Dakle, u pravoslavnim krajevima Balkana Vatikan je uporno sprovodio prozelitsku misiju nad pravoslavnim “{izmaticima”.” (str. 63.) O tome @uti} daqe iznosi mno{tvo verodostojnih podataka. Tako ninski biskup izve{tava pismom od 5. oktobra 1680. godine, “da u mnogim mestima ninske biskupije `ive pravoslavni Srbi. Biskup izra`ava `equ da Rim po{aqe misionare da rade na wihovom unija}ewu. Naro~ito isti~e da u selu Budinu “stanuje najgori {izmati~ki narod”. U izve{taju iz aprila 1693. biskup Nina \or|e Par~i} navodi da na teritoriji ninske biskupije `ivi 5.486 rimokatolika i 7.363 pravoslavnih Srba. Rimokatolicima slu`i 21 sve{tenik dok pravoslavci imaju svega 15 sve{tenika. Biskup Par~i} aktivno radi na unija}ewu pravoslavnih Srba obu~avaju}i ih u veri i “istinitom katoli~kom u~ewu”. Zahvaquju}i biskupovoj revnosti “stanovnici sela Poli~nik” odrekli su se “{izmati~kih gre{aka”, tj. pravoslavne vere i primili “katoli~ku rimsku veru”. Od vremena Velikog be~kog rata, koji je vo|en izme|u Turske i Austrije (1683-1699), odnosno od pripojewa Like, Korduna, Banije, Slavonije, Srema i Ba~ke katoli~koj austrijskoj carevini, nastupa faza izuzetno poja~ane rimokatoli~ke misionarske aktivnosti na podru~jima naseqenim pravoslavnim Srbima. Od tih vremena, odnosno od kardinala Koloni}a koji je prekr{tavao Srbe dana{we Barawe i Slavonije, i popa Mesi}a koji je bio zadu`en za pravoslavno-muslimansko stanovni{tvo Like i {ire Krajine, misionari, prvenstveno frawevci i jezuiti, od srpskih “{izmatika” stvaraju rimokatoli~ke prekr{tenike (konvertite) koji vremenom postaju Hrvati. U odvra}awu Srba od pravoslavne i prevo|ewu u rimokatoli~ku veru naro~ito se isticao arhi|akon, biskupski vikar i papin apostolski delegat, pop Marko Mesi}. Odmah po oslobo|ewu Like i Krbave od Turaka, on je preveo dobar broj srpskih muhamedanskih i pravoslavnih porodica na rimokatoli~ku veru. Mesi} je na rimokatolizicam preveo najvi{e porodica u selima koja su Srbi osnivali s jedne i druge strane Velebita... Na tom podru~ju najvi{e je pokatoli~eno Srba zbog jakog uticaja ba{kih (karloba{kih) kapucina... Po{to je na predlog sewskog biskupa Brajkovi}a postavqen 22. septembra 1702. za glavnog vojnog komandanta nad celom Likom i Krbavom i naimenovan biskupskim namesnikom za obe crkve, Mesi} je preduzimao sve mogu}e da Srbe prevede u Rimsku crkvu, milom ili silom. Po slobodnoj voqi delio je parohije, smewivao rimokatoli~ke ali i pravoslavne sve{tenike po parohijama. Boqu zemqu oduzimao je pravoslavnim i davao pokatoli~enim Srbima. Uz to je pravoslavne Srbe naterivao da od svoje zemqe pla}aju desetinu rimokatoli~kim sve{tenicima. U ciqu {to uspe{nijeg unija}ewa i porimokatoli~avawa srpskog naroda, svetovne i duhovne vlasti Austrijske carevine nisu dozvoqavale da se za Liku osnuje pravoslavni episkopat, bez obzira {to je patrijarh Arsenije ^arnojevi} dobio 1690/91. privilegije za pravoslavnu crkvu na teritoriji austrijske monarhije. Vlasti su radile na tome da crkvenu upravu nad svim Srbima u Lici i Krbavi vr{i
71

mar~anski unijatski vladika. Takvo stawe je potrajalo sve do 1707. godine, kada je pravoslavni mitropolit Atanasije Qubojevi} dobio carsku potvrdu za vladiku u Lici i Krbavi. Me|utim, i za vreme vladike Qubojevi}a, koji je bio episkop nad svim Srbima Like, Krbave i Gacke do smrti 1712. godine, vr{ena su i daqe verska nasiqa nad srpskim narodom zbog prevo|ewa na uniju i rimokatolicizam.” (str. 64-66.) Srbi koji su `iveli izme|u Drave i Dunava masovno su prevo|eni na uniju 1690. godine, a tim poslom je rukovodio carski i kraqevski komesar Tulije Miqio. On je ve} 1689. “predao sve “{izmatike” “~asnim ocima misionarima”, isusovcima iz Pe~uja, da ih pou~avaju u katoli~koj veri. Isusovci su zadatak svoje “apostolske du`nosti” vaqano ispuwavali uvode}i pravoslavce u poznavawe jedne iste ve~ne istine katoli~ke i apostolske pod jednim vidqivim i istim vrhovnim i sveop{tim rimskim pontifeksom – glavom svih vernih u svetu”. “[izmatici” su pred jezuitima obe}ali papi da }e mu se u svemu najsmernije pot~iwavati.” (str. 66.) Ceremonijal zakliwawa odr`an je 18. januara 1690. i ozna~io je prelazak mno{tva barawskih i slavonskih Srba sa pravoslavqa na uniju. “Zakletva o prelazu na uniju automatski se, preko op{tinskih izaslanika, pro{irivala i na sve pojedine “veoma mnogobrojne crkvene i svetovne {izmatike” koji su `iveli izme|u Dunava i Drave. Time su svi Srbi – pravoslavci sa tog podru~ja morali biti sjediweni sa Rimskom crkvom.” (66-67.) Po svemu sude}i, “unija je predstavqala vrlo efikasan oblik prevo|ewa pravoslavnih u rimokatolicizam. Svaki pripadnik nove unijatske (grkokatoli~ke) veroispovesti morao je polo`iti zakletvu, tzv. “srpsku formulu”, za ispovedawe vere prilikom prelaska na uniju.” (str. 67.) Kardinal Koloni} je kao ugarski primas, po carskom i vatikanskom ovla{}ewu, li~no nadzirao prozelitske aktivnosti u Barawi, Slavoniji, Ba~koj, Sremu i Banatu. On je kao rukovodilac Dvorske komisije za ure|ewe imovinskih odnosa, osnovane jo{ 1688. godine, “posle zakqu~ewa Karlova~kog mira pokazao da borba za unija}ewe Srba ne}e prestati uprkos dobijenim privilegijama. Koloni} je u jednom pismu `estoko napao patrijarha Arsenija III koji je zabranio pounija}enim Grcima i Rusima u Budimu i Pe{ti da se mole za rimskog papu. On je o{tro opomenuo patrijarha da to vi{e ne ~ini, da se ne me{a vi{e u wegovu nadle`nost, ve} da popravqa svoje “|avoqske pristalice”. Patrijarha je nazvao uznemiriteqem i otima~em tu|eg dobra i optu`io ga da radi protiv Boga i austrijskog cara. Za austrijske vlasti i katoli~ku hijerarhiju Srbi “do{qaci” su neprijateqi rimokatoli~ke veroispovesti.” (str. 69.) a) Oru`ane pobune protiv unijatske napasti Vrhunac prozelitskih nasrtaja dostignut je izme|u 1699. i 1703. godine, kad je austrijski car Leopold I, otvoreno pogaziv{i privilegije koje je prethodno dao Srbima, nare|ivao da se u gradovima, poput Pe~uja, pravoslavci nasilno pokatoli~e ili proteraju s podru~ja grada i ~ak iz gradskih predgra|a. Patrijarhu je poku{ao 1701. versku nadle`nost ograni~iti iskqu~ivo na Sent Andreju, zabrawuju}i mu kanonske vizitacije. “Po~etkom decembra 1703. kardinal Koloni} je pisao papi Klimentu XI kako radi na tome da pridobije
72

srpskog patrijarha da primi uniju zajedno sa vi{e od 60.000 Srba koji su pre{li u Ugarsku. Veliki pritisak koji su austrijske dikasterije i prozelitska propaganda vr{ili na srpski narod, po~eo je naglo popu{tati od trenutka kad je u Ugarskoj izbio ustanak pod vodstvom Frawe II Rakocija. Austrija je nameravala da iskoristi Srbe protiv ustanika, pa je stoga morala promeniti svoje dotada{we neprijateqsko dr`awe prema patrijarhu Arseniju III, srpskom narodu i wegovim privilegijama. Posle jewavawa Rakocijevog ustanka, prozelitska aktivnost protiv Srba nastavqena je novim intenzitetom.” (str. 70.) Tada je do{lo do ponovnog rasplamsavawa prozelitizma u Baniji i Vara`dinskom generalatu, kome je li~ni pe~at dao mar~anski unijatski episkop Rafailo Markovi}. “Ranije su zagreba~ki biskupi sve ~inili kako bi izazvali rascep izme|u mar~anskih episkopa i naroda, pa je tako iskori{}ena i neuspela “zavera” Zrinskih i Frankopana protiv cara Leopolda I da, zbog navedenih veza s wima, kao nepouzdan bude optu`en i mar~anski srpski episkop Gavrilo Mijaki}, koji je 1670. zba~en s polo`aja i odveden u ve~ito su`awstvo, a na wegovo mesto u Mar~u od tada su dovo|eni episkopi verni uniji i zagreba~kim biskupima, budu}i da su i dolazili iz wihovih jezuitskih sjemeni{ta. Zagreba~ki biskup Stefan Sami{evi} javio je 29. avgusta 1700. Kongregaciji koncila da su mnogi Srbi, koji `ive na teritoriji zagreba~ke biskupije, primili rimokatoli~ku veru.” (str. 70-71.) Slu~aj Mar~anske srpske pravoslavne episkopije i wenog nasilnog unija}ewa verovatno je najupe~atqiviji kao ilustracija zlo~ina~kih zamisli i postupaka vatikanskih kreatora i zagreba~kih prozelitskih izvr{ilaca, kao i wihovih poslu{nika iz srpskih redova, odnaro|enih i spremnih na ga`ewe interesa sopstvenog naroda zarad li~nih ambicija. “Takva nastojawa episkopa bliskih zagreba~kom kaptolu dovodila su do otpora kalu|era i Srba kraji{nika, pa je 1672. godine do{lo do pobune koja je ugu{ena upotrebom vojne sile. Nova pobuna kalu|era i Srba izbila je 1715. godine, kada je i upu}ena predstavka caru u kojoj su narodni prvaci izjavili da ne}e trpeti unijatske episkope niti }e primati kalu|ere koje oni rukopolo`e. Kraji{koj deputaciji, koja je bila u Be~u, prenet je carev stav da pored unijatskog vladike ne mo`e biti ni govora o pravoslavnom episkopu u Mar~i. Narodne pobune su se ~esto ponavqale sve do trenutka kada je 1734. godine postavqen pravoslavni episkop Simeon Filipovi}. Me|utim, u manastiru su i daqe slu`ili unijatski kalu|eri. Uskoro je papa opet postavio unijatskog episkopa Silvestra Ivanovi}a, {to je izazvalo nove pobune sve{tenstva i kraji{nika koji su tra`ili Mar~u za svog pravoslavnog episkopa, pa je Ivanovi} morao da be`i u Zagreb. Ipak je 1738. godine u Be~u doneta odluka da se Mar~a oduzme od pravoslavnih i preda vlastima zagreba~kog biskupa. Takva odluka je razbesnela narod, koji je 1739. godine zapalio manastir... Pod uticajem rimokatoli~ke hijerarhije, tokom 1753. u Ilirskoj dvorskoj deputaciji u Be~u izra|en je poseban elaborat o sprovo|ewu unije, prema kome je srpskom sve{tenstvu trebalo zabraniti da spre~ava prelazak svojih vernika na uniju. Sprovo|ewe takve politike u Vara`dinskom generalatu povereno je generalu Benvenutu Petaciju, koji je od Srba tra`io da kao svog episkopa priznaju unijatskog sve{tenika Gavrila Palkovi}a. Po{to su Srbi takve zahteve odbili,
73

Petaci je sa vojskom u{ao u Mar~u i predao je unijatima. Pri tom je Srbima saop{tio dekret carice Marije Terezije, u kom je zapre}eno gubitkom glave svakom ko se usprotivi predaji Mar~e unijatima. Petaci je vi{e srpskih crkava zatvorio, a sve{tenike zlostavqao i proterivao. Kad je uz to 1754. do{lo do velikog ograni~avawa kraji{kih prava, uvo|ewem novog ure|ewa Krajine, kao i do nasilnog instalirawa episkopa Palkovi}a u Mar~u, narodno ogor~ewe je prevr{ilo meru, pa je po~etkom 1755. do{lo do Severinske bune. Po{to je ova kraji{ka buna ugu{ena, be~ki dvor je srpske vojne i crkvene stare{ine primorao da se i formalno zauvek odreknu manastira Mar~e. Oni su to u~inili ali pod uslovom da unijati budu proterani iz naroda, kome treba osigurati miran opstanak u wegovoj staroj pravoslavnoj veri, a {to se ti~e Mar~e, neka je carica preda rimokatolicima, a nikako unijatima. Ovaj posledwi uslov bio je prihva}en, pa je manastir Mar~a, umesto unijatima, predat katoli~kom mona{kom redu pijarista.” (str. 72.) Me|utim, ova pobeda pravoslavnih Srba nad unijatskom napa{}u nije mogla biti definitivna, s obzirom da se prozelitski pritisak nastavqao, a rimokatolici nisu hteli da se tako lako odreknu ovog podmuklog sredstva prikrivenog pokatoli~avawa. “Naime, 1777. godine u neposrednoj blizini Generalata, u Kri`evcima, otvorena je unijatska episkopija na ~elu sa Vasilijem Bo`i~kovi}em. Tokom vremena ona je pounijatila deo Srba oko Kri`evaca. Ta unijatska episkopija dobila je 1777. godine feudalni posed ~ak u Sremu ([idsko vlastelinstvo), iako u wemu nije bilo nijednog unijata. Rimokatoli~ka hijerarhija, i woj odana carica Marija Terezija, o~ekivala je da }e time ugroziti srce pravoslavne crkve, sremsku arhidijecezu, ali unijatsko jezgro, koje je upu}eno iz Kri`evaca u [id, nije uspelo da tu stvori duhovno stado pokatoli~ewem Srba, pa episkopu nije preostalo drugo nego da 1803. na svoje vlastelinstvo dovede ranije pounija}ene Rusine iz Ba~ke. Tokom XIX i XX veka, unijatska Kri`eva~ka episkopija u potpunosti je preuzela jurisdikciju nad unijatima celokupnog Balkana.” (str. 73.) Sli~na je sudbina Srbe zadesila i pod mleta~kom vla{}u u dalmatinskom i bokokotorskom primorju, gde su tako|e Vatikan i Venecija sinhronizovano delovali u ciqu pokatoli~avawa. “Kongregacija za propagandu vere onemogu}avala je, preko svojih prozelitskih emisara, opstanak pravoslavnih Srba u dalmatinskom zale|u. Splitski nadbiskup Stefan Kozmi u septembru 1685. nagla{ava zna~aj osvajawa turskog teritorija zbog prevo|ewa u rimokatoli~ku veru onih koji ispovedaju pravoslavqe. Osvajawem Knina, oko 3.000 pravoslavnih Srba postali su podanici Venecije. Nadbiskup Kozmi je smatrao da bi oni lako prihvatili rimokatoli~ku veru da nije wihovih sve{tenika. Me|utim, o~ekivao je da }e i sam wihov dolazak na mleta~ku teritoriju zna~iti “veliki korak ka obra}awu wihovom u krilo rimokatoli~ke crkve”. Nadbiskup Kozmi je preporu~ivao da se krajwe obazrivo, “mudro{}u biskupa”, izvodi “obra}awe” pravoslavnih Srba u rimokatolicizam. U julu 1688. zadarski nadbiskup Evan|elista Parcagi tra`i od Kongregacije za propagandu vere da se po{aqu misionari koji }e obu~avati u rimokatoli~koj veri oko 10.000 novih doseqenika na teritoriji zadarske nadbiskupije. Nadbiskup zadarski Viktor redovno je dostavqao Kongregaciji iscrpne infor74

macije o pravoslavnim Srbima.” (str. 73.) Dana 9. avgusta 1692. on izve{tava pretpostavqene o novoj masi pravoslavnih Srba, koji su pristigli u okolinu Zadra. “Nadbiskup Viktor je nastojao da spre~i “{izmatike” da podi`u svoje “pogane” bogomoqe. On izve{tava da je prona{ao samo dve crkve, i to jednu u gradu Zadru i drugu u jednom selu, dok su tre}u, u Zemuniku, “na brzinu hteli podi}i”. Tu crkvu u Zemuniku je, uz pomo} “vrhovnog gospodara” Dolfina, nastojao po svaku cenu sru{iti. Nadbiskup Viktor se nadao da }e uskoro videti “sav ovaj svet (srpski) u krilu svete crkve”. Najvi{e su mu smetali kalu|eri “koji su podr`avali {izmu”. U rimskim crkvama se verovalo da ti isti qudi slu{aju mise rimskih sve{tenika i ~ak dozvoqavaju svojim de~acima da od katoli~kih paroha u~e prve osnove “svete rimske vere”. O na~inu tog kulturnoverskog prevo|ewa “{izmatika” na rimsku veru” (str. 74.), nadbiskup Viktor se izja{wava, preporu~uju}i qubaznost, lep postupak, prijatnost u~ewa, kako bi se obrlatili sirovi gor{taci, priprosti i naivni. ” b) “Katoli~ka nacija” Vi}entija Zmajevi}a Da bi versko obrazovawe dotad pravoslavnih Srba bilo {to uspe{nije, nadbiskup Viktor je nalo`io prevo|ewe trentinskog katehizisa na srpski jezik, kako bi se lak{e obu~avali `upnici. Kad je kwiga prevedena, wenu upotrebu je odobrio zadarski inkvizitor. Kako nagla{ava Nikola @uti}, “o~ito je da Hrvata nije ni bilo na podru~ju dalmatinskog zale|a i da su oni vremenom stvarani, na tom podru~ju, od pounija}enih i pokatoli~enih Srba.” (str. 74.) Makarski biskup Nikola Bjankovi}, u pismu od maja 1707. godine, hvali se kako je mnoge {izmatike preveo u katoli~anstvo i krstio turske porodice, a potom se 1720. godine `ali kako se na podru~je makarske biskupije doselilo oko hiqadu pravoslavnih Srba iz Hercegovine i Crne Gore. Barski nadbiskup i primas Srbije, Vi}entije Zmajevi}, bio je u prvoj polovini osamnaestog veka “provodnik i inspirator tada{we politike Vatikana na Balkanu i, kao otpadnik od Srpstva, veliki protivnik Srba i “{izmati~kog” pravoslavqa. Ose}awe verske pripadnosti nadja~alo je kod wega tradiciju o wegovom srpskom poreklu. Saznawe da pripada narodu koji je, prema wegovom tuma~ewu, “ostao u zabludi {izme i jeresi”, s vremenom je za wega postalo veliko optere}ewe. Pate}i zbog toga {to svi Srbi ne ispovedaju rimokatoli~ku veru, on ih je nazivao najpogrdnijim imenima. Zapawuju}a je bila wegova mr`wa prema narodu iz kog je poticao. O Zmajevi}evim akcijama protiv pravoslavqa i Srpstva svedo~e dokumenta vatikanskog porekla. Jo{ dok je bio opat u Perastu, 28. avgusta 1695. godine, izvestio je Kongregaciju za propagandu vere o opasnosti od prodirawa pravoslavnih Srba u Boku Kotorsku.” (str. 75.) Kasnije je uporno denuncirao mleta~kim vlastima dalmatinskog pravoslavnog episkopa Stefana Qubibrati}a kao rimokatoli~kog neprijateqa, zahtevaju}i da se vladika protera. “Godine 1720. Zmajevi} je poslao u Veneciju svoje “Ogledalo istine” koje je vrvelo uvredama na ra~un srpskog naroda i wegove crkve... Smatraju}i da je Dalmacija zara`ena dolaskom srpskog naroda, Zmajevi} je i na ovaj na~in `eleo da pravoslavne Srbe i wihove sve{tenike “urazumi da se razuvere u svojoj prevari i prime rimokatoli~ku veru”. U tom svom delu Zmajevi} veli~a Dubrova~ku republiku zato {to na svojoj te75

ritoriji nije dozvolila boravak onome ko nije katolik.” (str. 76-77.) U tom spisu Zmajevi} za stare Srbe pi{e da su “narod surov i krvolo~an, mra~an od ro|ewa i divqi.” (str. 77.) Zato se zalagao da se {to pre iz srpskog naroda udaqe pravoslavni sve{tenici i kalu|eri, kao seja~i jereti~kog otrova, kako bi se narod pokorio i priklonio katoli~anstvu. Godine 1721. Zmajevi} je napisao “Dijalog izme|u Srbina i katolika”, za koji Marko Ja~ov tvrdi da je “prvi izri~it poku{aj jednog rimokatoli~kog crkvenog velikodostojnika da se pravoslavqe identifikuje sa Srpstvom, a Srbi-katolici da se li{e wihovog nacionalnog imena”. Po{to je pokatoli~ene Srbe hteo da odvoji od sopstvenog, a nije mogao da ih prikqu~i drugom narodu, Zmajevi} je poku{ao da ih katolicizmom nacionalno opredeli. Jedino se na taj na~in mo`e objasniti wegova “katoli~ka nacija”, koju vi{e puta pomiwe u svojim spisima. Dakle, u to vreme nije vr{eno prevo|ewe Srba-katolika u hrvatstvo (jer hrvatsko ime nije bilo ra{ireno), koje je postalo obavezno u kasnijim vremenima stvarawa i {irewa hrvatske nacije (u drugoj polovini XIX i tokom XX veka).” (str. 77-78.) Kasnije, kad je ve} slu`bovao kao zadarski nadbiskup, Vi}entije Zmajevi}, 24. aprila 1741. godine, izve{tava Rim o svojoj borbi protiv pravoslavqa i pokatoli~avawu Srba, koje je vr{io kao apostolski vizitator Srbije. Na osnovu razgovora sa srpskim pravoslavnim episkopima i kalu|erima, on zakqu~uje: “Mogao sam primetiti ogromno mno{tvo jereti~kih gre{aka koje te `ivotiwe neka`weno propovedaju u Turskoj. Po{to sam preme{ten u ovu crkvu, na{ao sam da su u mojoj dijecezi, i mnogo vi{e u okolnim dijecezama Nina, [ibenika i Skradina, mnogobrojni Srbi uz pomo} svojih paroha dr`ani kao dobri pravoslavci. Prou~io sam wihove dogme i na{ao sam da su u svemu jednake onima koje se ispovedaju u Srbiji na sramotu rimske vere. Da bih odstranio tu zarazu od latinskih katolika, morao sam u toku 28 godina da revnosno radim glasom i perom i svim ostalim oru`jem, koje sam poznavao kao najkorisnije, da bih ugu{io zlo i da bih istinom ~iwenica osvetlio uzvi{eni vladarev um, uvek neprijateqski prema onim dogmama koje su {tetne za katoli~ku veru. ^ini mi se da je dobri Bog blagoslovio moj prete{ki i neizmerni trud, jer videh pre izvesnog vremena kako je vrhovnim dekretom isteran iz Dalmacije la`ni episkop srpski (S. Qubibrati} – N. @.), sru{ena wegova ku`na katedra, i sada je novim zlatnim dekretom, dostojnim pobo`nog i katoli~kog vladara, sam srpski kler pot~iwen time {to je u stalnoj zavisnosti od jurisdikcije latinskih biskupa. Prilog je kopija dekreta koji je po nalogu presvetlog senata izradila ova najvi{a vlast Dalmacije. ^ast mi je da ga pokorno prenesem va{im uzoritostima kao slavni trofej katoli~ke vere i znameniti znak najvi{e mleta~ke pobo`nosti.” (str. 78-79.) ^itav je niz pojedina~nih podataka o zabranama mleta~ke vlasti da pravoslavni sve{tenici obavqaju verske obrede, kao i insistirawima katoli~kih prelata i `upnika da se pravoslavqe potpuno suzbije. Qubibrati} je proteran iz mleta~ke Dalmacije, s obrazlo`ewem da ga je za episkopa hirotonisao srpski patrijarh.
76

v) Ilirska obuka katoli~kog klera Papa Benedikt XIV predsedavao je sednicom Kongregacije za propagandu vere od 16. septembra 1742. godine, na kojoj se raspravqalo o pokatoli~avawu dalmatinskih Srba. “U “Velikom zapisniku” navedena je “revnosna pa`wa” zadarskog nadbiskupa nad kretawem i pona{awem Srba i kod izbora li~nosti na mesto ~elnika ninske crkve “u ~ijoj se biskupiji nalaze mnogobrojni Srbi”. Zadarski nadbiskup je posebno nastojao da premesti “{izmati~kog srpskog biskupa” koji je bio zavisan od pe}kog patrijarha. Zadarski nadbiskup je, zbog br`eg i lak{eg prekr{tavawa Srba, osnovao seminar na kojem su se izu~avali “ilirski” (srpski) kwi`evni jezik i nauke potrebne wegovoj prozelitskoj slu`bi. Odre|eno je da se novi seminar u Zadru nazove “ilirski”, jer je trebalo da pitomci budu “Iliri po narodnosti” (Slaveni, odnosno Srbi). Pitomci, budu}i ilirski (slavenski) rimokatoli~ki sve{tenici, trebalo je da propovedaju na “ilirskom” jeziku “sve ono {to je potrebno da sa~uvaju katoli~ku veru me|u katolicima, i da je {ire me|u Turcima (Srbima islamske vere), i “{izmaticima” (Srbima pravoslavne vere), koji ne znaju nijedan drugi jezik. Takvi “ilirski” katoli~ki sve{tenici bili su najprikladniji da se sa rimskom verom ume{aju me}u “{izmati~ke” Srbe. Na navedenom sastanku, od 16. septembra 1742. u Rimu, pomenuta je kao vrlo zgodna mera za verski preobra`aj Srba “pou~avawe” pitomaca u papskim kolegijima u Loretu, Fermu i u “onom za propagandu u Rimu” Sv. Jeronima. Predvi|eno je osnivawe jedne katedre (kursa) na “ilirskom” kwi`evnom jeziku, “po{to treba svako da se uveri u ovu istinu da }e Srbi radije u~iti od ilirskog (katoli~kog) sve{tenika nego od svojih monaha ili kalu|era, koji su iz uobi~ajene gr~ke gramzivosti tra`ili mnogo novca od svojih u~enika”. Po{to je zalagawem zadarskog nadbiskupa isteran iz Dalmacije “srpski {izmati~ki biskup” (S. Qubibrati}), zavisan od pe}kog patrijarha, i po{to je Venecija odlu~ila da spre~i postavqewe (“uvo|ewe”) srpskih sve{tenika u Dalmaciji, kako bi na taj na~in srpski parosi do{li pod vlast “latinskih episkopa”, Kongregacija za propagandu vere je odlu~ila da prozelitsku aktivnost usmeri ka pravoslavcima Bosne i Like. Kongregacija je nastojala da odvoji dalmatinske srpske parohe od “{izmati~kih” srpskih episkopa zavisnih od pe}kog patrijarha. Kongregacija za propagandu vere je odlu~ila da “protiv ove te{ke neprilike” forsira postavqawe unijatskih episkopa umesto pravoslavnih srpskih, i to na wen tro{ak. Postojala je i bojazan da bi jednog katoli~kog episkopa mogao naslediti neki “{izmati~ki” episkop uz pomo} “gr~kog novca”. U Vatikanu su smatrali da treba i rimokatoli~ke episkope prilagoditi da vr{e episkopske obrede “po srpskom obredu koji je jednak rusinskom”, odnosno, unijatskom (grkokatoli~kom). Zbog toga su mnogi rimokatoli~ki sve{tenici, radi lak{eg prekr{tavawa Srba, dobijali zadatak da se preobrate u unijatske sve{tenike kako bi mogli vr{iti obrede po unijatskom modelu.” (str. 80-81.) g) Pravoslavqe u Dalmaciji pod razli~itim re`imima Srbi i wihovi pravoslavni sve{tenici su se o~ajni~ki opirali unija}ewu i pokatoli~avawu, a posebno institucionalnoj nadle`nosti latinskih
77

biskupa nad srpskim parosima, koju je propisivala mleta~ka dr`avna vlast. Jedan deo Srba je ipak podlegao pritiscima i prihvatio obrla}ewe na zapadnu hri{}ansku veru, a 1753. godine mleta~ke vlasti su na zahtev zadarskog nadbiskupa Matije Karamana proterale novog srpskog episkopa Simeona Kon~arevi}a iz Dalmacije. Taj isti Karaman “sastavio je 1744. godine jedan spis protiv pravoslavnih Srba, a u septembru 1750. inkvizitori su izdali naredbu da srpski sve{tenik mo`e vr{iti parohijsku slu`bu tek posle ispita u kuriji onog biskupa u ~ijoj se biskupiji nalazi odnosna parohija. Rimokatoli~kim biskupima dato je pravo da svojim patentima postavqaju parohe u pravoslavnim parohijama. Pravoslavnim sve{tenicima je, pod pretwom tamnice, nov~ane globe ili proterivawa iz dr`ave, bilo zabraweno da slu`e bez biskupskih patenata i da bez dozvole nadle`nog biskupa blagosiqaju me{ovite brakove. Svi pravoslavni parosi i crkveni tutori bili su obavezni da do~ekuju latinske biskupe prilikom wihovih kanonskih poseta.” (str. 82.) Da bi kako tako neutralisala otpor Srba i spre~ila {ire nemire, mleta~ka vlast je pod striktnom svojom kontrolom u Veneciji 1762. formirala filadelfijsku pravoslavnu arhiepiskopiju i pod wu podvela sve pravoslavce na svojoj teritoriji. Verska tolerancija je bila ne{to izra`enija pod Napoleonovom vladavinom, a kad je Austrija preuzela biv{e mleta~ke teritorijalne posede, po{lo joj je za rukom i da pravoslavnog dalmatinskog episkopa Venedikta Kraqevi}a pounijati, pod pretwom, 1818. godine, da }e u protivnom biti uklowen sa episkopskog trona. U svojoj {irokoj prozelitskoj ofanzivi “austrijski car Franc I je na predlog unijatskog mitropolita u P{emislu imenovao misionare unije u Dalmaciji: kanonika Aleksija Stupnickog, prefekta gr~ko-katoli~kog seminara u Lavovu Jakova Cerovskog i katihetu gimnazije u ^ernovicu Vasilija Terileckog. Wima je car naredio da moraju dr`ati u tajnosti ciq svoje misije, i odmah pustiti bradu, kako ne bi pobudili podozrewe pravoslavnih u Dalmaciji. Kanonik Stupnicki postavqen je u isto vreme za rektora novoosnovanog seminara u [ibeniku. U prole}e 1820. ovi su misionari stigli u Zadar i tu su se stali udvarati pravoslavnima, ~itati liturgiju u pravoslavnoj crkvi i u woj pevati, nastoje}i da steknu simpatije pravoslavnih vernika. Drugi poku{aj unije izvo|en je 1832. i 1835. godine, posebno u Drni{u i u ne{to mawem obimu u Vrlici. Posle brojnih uspelih prozelitskih akcija, na prostoru Dalmacije je ostao relativno mali broj pravoslavnih Srba. Odre|en broj je zadr`ao srpsko ime, ali je u verskom pogledu pripadao rimokatolicizmu. Prema statisti~kim podacima za popis od 1880. godine, od 476.000 stanovnika, pravoslavnih je bilo 79.000. Prema popisu sprovedenom 1900. godine, od ukupno 593.000 stanovnika pravoslavnih je bilo 96.000.” (str. 84.) Kad je tako posao verskog preobra}ewa na katoli~anstvo zavr{en, Vatikan je po~eo da podupire izdavawe kwiga ~iji su autori, poput Krunoslava Draganovi}a ili Mileta Bogovi}a, iznosili tezu da je zapravo Srpska pravoslavna crkva vekovima vodila akciju prisilnog prevo|ewa Hrvata katolika na pravoslavqe {irom Bosne i Hercegovine, mada je op{tepoznata istorijska ~iwenica da pravoslavci pod turskom vla{}u nikada nisu provodili bilo kakvu misionarsku delatnost. “Zajedno sa K. Draganovi}em radio je
78

celi tim ideologa usta{tva i istori~ara NDH koji su imali zadatak da svojim radovima pro{ire rimokatolicizam i hrvatstvo do Drine, Boke i Srema. Uz pomo} Vatikana stvarane su nove hrvatske nacionalne osnove {irewem hrvatstva na bogumile (patarene) i muslimane. Nastojale su se utemeqiti teze da su za vreme turske vladavine na islam pre{li hrvatska vlastela i narod u Bosni, koji su po~etkom XIII veka bili patareni. Tvrdilo se da su Turci okupirali vekovne hrvatske prostore, npr. gradove Biha} i Bawa Luku. Optu`ivani su Mle~ani da su pro{irili ime Dalmacije “koja je do XV veka bila jo{ onako malena kao za Bizantijskog carstva.” Isticano je da su u “hrvatske krajeve” doseqeni “Vlasi grkoisto~ne vjere”.” (str. 86-87.)

9. Vitezovi} zna~ajniji ideolog od Star~evi}a
@uti} smatra da je Pavao Riter Vitezovi} zna~ajniji ideolog velikohrvatstva i od samog Ante Star~evi}a, jer je “hrvatstvo lukavo poistovetio sa ilirskom idejom. Naime, Riter je najzaslu`niji za stavqawe vatikanske ilirske ideje u slu`bu stvarawa “Velike Hrvatske”, odnosno {irewa “apostolske” Austrijske carevine.” (str. 87.) Iako je poreklom bio Nemac, ro|en u Sewu 1652. godine, Riter Vitezovi} se {kolovao u zagreba~koj jezuitskoj gimnaziji i izrastao u vode}eg hrvatskog rimokatoli~kog bojovnika svoga vremena. U vreme austrijsko-mleta~kog sporewa oko osvojenih dalmatinskih krajeva u drugoj polovini sedamnaestog veka, “Riter je radio u ime dinasti~kih interesa Habzburgovaca i zato je upotrebio sve svoje “historijsko znawe” da “znanstvenim argumentima” doka`e kako Venecija nema pravo na taj deo Hrvatske u ime neke imaginarne Dalmacije. Riter je Habzburgovce smatrao hrvatskim kraqevima, pa je u ime Austrije branio jedinstvo hrvatskih zemaqa. Proizlazi da je Austriji nasu{no bila potrebna “Velika Hrvatska” zbog pragmati~nog razloga {irewa svojih teritorija na jug i istok... Oslobo|ewe hri{}anskih krajeva ispod turske vlasti Riter je osetio kao {ansu da se pokrene ideja o vaspostavqawu Hrvatske koja je tobo`e prethodno bitisala u sredwem veku pre turskog osvajawa. Trebalo je svetu staviti do znawa {ta je nekada Hrvatska bila i dokle su joj granice dopirale. Austrijsku vojnu pobedu nad Turcima trebalo je iskoristiti i na duhovnom planu (“katoli~ka `etva”), te se Riter 1699. prihvatio spisateqskog posla.” (str. 88.) [tampao je kwi`icu “O`ivela, odnosno ponovo ro|ena Hrvatska”, na latinskom jeziku, obima ~etrdeset strana, na ~ijem se po~etku nalazi la`ni ilirski grb, na|en na bogumilskim ste}cima unutar bosanskih pravoslavnih grobaqa i, iz kasnijeg vremena, na novcu ma|arskog slavonskog hercega Andra{a Arpadovca. Grb ~ini beli polumesec sa `utom {estokrakom zvezdom na plavom poqu {tita. “Riter isti~e da je osnovna svrha napisanog dela da objasni ime hrvatsko i poka`e “{ta je sve Bogom darovano hrvatskoj zemqi”... Glavni Riterov argument, kojim potvr|uje nekada{we “ogromno” hrvatsko prostranstvo, koje bi trebalo ponovo “o`iveti” vra}awem starih granica, je identifikacija Ilirije, odnosno Ilira i Slavena. Riter je tu postavio “pravilo” da su nazivi ilirski, slavenski i hrvatski samo tri sinonima za jedan isti pojam, pa je zakqu~io da se Hrvatskom ima smatrati sve {to su Rimqani zvali “Ilirikom”, izuzev{i na zapadnoj strani Retiju i deo Norika, a na jugu Ahaju” i egejska ostrva.” (str. 91.)
79

Tako Riter Vitezovi} dolazi do konstrukcije “celokupne Hrvatske”, koju potom deli na severnu i ju`nu, pa potom ju`nu na “Belu Hrvatsku” i “Crvenu Hrvatsku”. Bela bi, po wegovoj projekciji, obuhvatala Primorje, Zagorje, Me|ure~je i “Alpsku Hrvatsku”, {to zna~i Krawsku, Koru{ku i [tajersku. “Crvena Hrvatska delila se na Srbiju, Makedoniju, Bugarsku i Trakiju... [i{i} zakqu~uje da je Riteru “Ju`na Hrvatska” zemqa svih Ju`nih Slavena (Slovenaca, Srba, Hrvata i Bugara). “Sjeverna Hrvatska” su po Riteru svi ostali zapadni i isto~ni Slaveni (Slovaci, ^esi, Poqaci i Rusi). Panslavizam je, dakle, Riteru bio u stvari pankroatizam u generi~kom smislu; Riter je, naime, polazio s gledi{ta da je svima Slavenima bilo nekada zajedni~ko ime Hrvati. Riter je dobro znao da se te sve zemqe, nekada{we “velike” i “zamrle” Hrvatske, a posle Velikog be~kog rata “o`ivjele Hrvatske”, razlikuju po zasebnim granicama, imenima, grbovima i narodnim obi~ajima. Me|utim, za wega to nije bila ozbiqnija prepreka za tvrdwu da u tim svim zemqama `ivi samo jedan narod, ilirski ili slovinski (slavenski) ili hrvatski, razdrobqen u mno{tvo posebnih plemena koja govore samo razli~ite dijalekte jednog istog ilirskog ili slavenskog ili hrvatskog jezika.” (str. 91-92.) Tu ideju panhrvatstva kasnije su oberu~ke prihvatali Qudevit Gaj, Ante Star~evi} i Eugen Kvaternik, svi ilirski i prava{ki ideolozi, ali i be~ki dvor, koji je imao neograni~eno poverewe u Riterovo dokazano germanofilstvo i odanost habzbur{koj dinastiji. Krajem devetnaestog veka i Frawo Ra~ki, polemi{u}i sa Lazarom Tomanovi}em i tezom da je Andrija Ka~i} Mio{i} srpski pisac, tvrdi da je sredwevekovno “slovinstvo” sinonim za “hrvatstvo”. Neposredni Riterov sledbenik, frawevac iz Vrlike Filip Grabovac, 1747. slovenski i ilirski naziv poistove}uje sa hrvatskim u svojoj kwizi “Cvit razgovora naroda i jezika ilirskog aliti rvackog”. Me|utim, Grabov~ev animozitet prema pravoslavcima jasno identifikuje wegov konvertitski kompleks. “Podatak da su Grabov~evi preci do{li u pokatoli~enu Vrliku iz srpskih Ravnih kotara (selo Me|ari) dovoqno svedo~i o Grabov~evom nehrvatskom poreklu.” (str. 95.)

10. Rimokatoli~ki ekspanzionizam u osnovi panslavenstva Qudevita Gaja
Poput Ritera, i Qudevit Gaj je bio poreklom Nemac, ali nije zavr{io jezuitsku nego fraweva~ku gimnaziju u Vara`dinu i Karlovcu. Pored ova dva Nemca, tvorci savremenog hrvatskog “nacionalnog” ~uda bili su do kraja devetnaestog veka sve sami rimokatoli~ki sve{tenici. “Habzburgovcima i Vatikanu ilirizam je, dakle, u dugom vremenskom periodu predstavqao integracioni faktor ~ija je svrha bila da balkanske istorijske zemqe (pokrajine) unificira i verski i prostorno pove`e u jednu celinu. Preko ilirizma je trebalo {iriti rimsku versku ideologiju u ime “apostolskog habzbur{kog cara.” (str. 97.) Uostalom, Gajevi politi~ki ciqevi su ve} u po~etku wegove misije bili vrlo prozirni. Kako isti~e Nikola @uti}, “reaktivirawe Riterovih velikohrvatskih ideja poslu`i}e Gaju da ih, pod mimikrijskim “ilirskim” imenom, suprotstavi realnoj opasnosti sna`ewa srpskog nacionalnog pokreta posle stvarawa autonomne Srbije 1830. godine.” (str. 98.) Po80

ku{avaju}i da ideologijom ilirizma postigne hrvatsku nacionalnu integraciju na {irokoj srpskoj etni~koj osnovi i prihvatawem srpskog jezika kao kwi`evnog, “Gajev svehrvatski ilirski pokret, kao i Riterov, slu`io je interesima Austrije protiv ma|arskih te`wi za nezavisno{}u i kao odbrana od “severnih jeretika”. S druge strane, trebalo je Austriji privu}i slavenske narode i susedne slavenske zemqe izlo`ene uticaju pravoslavne Rusije i autonomne pravoslavne Srbije. Otuda poti~e Gajevo sveslavensko opredeqewe koje u osnovi ima prikriveno austroslavisti~ko obele`je i jo{ prikriveniji, rimokatoli~ki ekspanzionizam. Zbog utemeqewa svehrvatstva u tzv. “hrvatskim zemqama”, ideolozi ilirizma su forsirali {tokavske narode kako bi izjedna~ili (unificirali) tzv. “hrvatski” govor “tri narje~ja” ({tokavsko, kajkavsko, ~akavsko). Trebalo je izbaciti mawinsko nare~je ~akavaca i kajkavaca te propisati da srpska {tokav{tina bude zvani~no nare~je Hrvata.” (str. 102.) Po{to je znameniti slavista Jernej Kopitar insistirao da je {tokavski govor samo srpski jezik, a kajkavski slovena~ki, pa bi se hrvatskim mogao nazvati iskqu~ivo ~akavski, {to je tvrdio i Franc Miklo{i}, biskup Maksimilijan Vrhovec kao siva eminencija Gajevog pokreta nastupa sa zahtevom da se kajkavski pribroji {tokavskom, s obzirom da je svakako bio izlo`en wegovom dugotrajnom uticaju. Ovde je posebno zna~ajno da je sve vreme svoga trajawa ilirski pokret imao masovnu i energi~nu podr{ku rimokatoli~kog sve{tenstva. “Mnogi ~elnici ilirskog pokreta bili su rimokatoli~ki sve{tenici, npr. Pavao [tos, fra Martin Nedi} i brojni bosanski frawevci, `upnik Toma` Miklou{i} – prete~a ilirizma itd. Biskup Aleksandar Alagovi} (1760-1837) preporu~ivao je rimokatoli~kom sve{tenstvu da ~ita Gajeve “Novine” i “Danicu”. Prof. Nikola @ic je isticao da je Gaj upravo u “hrvatskom sve}enstvu na{ao najiskusnije i najodu{evqenije prista{e i pomaga~e za svoj rad i uspjeh”. Pored “doma}ih qudi” Ilirski pokret su podupirali “do{qaci” rimokatolici iz Ugarske i Slova~ke: ban Vla{i} (ina~e Ma|ar), kanonik zagreba~ki Mojzes, biskup Aleksandar ([andor) Alagovi} (iz Slova~ke), biskup-kardinal Haulik. Nazadnost iliraca “ma|aroni su dokazivali ~iwenicom {to je me|u wima bilo mnogo crkvenih qudi. Antun Barac navodi da su “me|u najbu~nije Gajeve sqedbenike pripadali zagreba~ki sjemeni{tarci i ve}ina ni`ih sve}enika.” (str. 106.) Uz podr{ku crkvenih prelata u mnogim mestima rimokatoli~ki bogoslovi formirali su razna rodoqubiva dru{tva. U “Zboru redovni~ke mlade`i bosanske”, koji je 1855. formiran u \akovu, a 1876. pre{ao u Ostrogon, odgajani su {kolovani rimokatoli~ki klerici koji su obavqali “presvete” misionarske du`nosti u pravoslavnomuslimanskoj Bosni i Hercegovini, uzgred bele`e}i srpske narodne pesme koje su objavqivali kao hrvatske. U takvim aktivnostima naro~ito se isticao fra I. Juki}.” (str. 107-108.) Bilo je o~igledno da u Hrvatskoj i Slavoniji Ilirski pokret kao jedan od svojih glavnih ciqeva ima odbranu rimokatoli~kog ekskluziviteta ovih teritorija pred pravoslavnom i protestantskom opasno{}u. Koliko je i papa Pije IX nade polagao u Zagreb kao katoli~ki centar, svedo~i i ~iwenica da je 1850. godine zagreba~ku biskupiju uzdigao u rang nadbiskupije, podvrgav{i joj kao novoj metropoliji bosansku ili |akova~ko-sremsku, sewsko-modru{ku ili krbavsku i kri`eva~ku biskupiju.
81

“U drugoj polovini XIX veka za Austriju i Vatikan postaje, pored ilirskog, prihvatqivo i jugoslavensko (sveslavensko) ime kao mogu}e sredstvo za {irewe germanizma i rimokatolicizma u ime apostolskog austrijskog cara i rimskog pape.” (str. 110.) Jo{ 26. jula 1843. godine Austrija je postala i formalni protektor Zavoda svetog Jeronima u Rimu, a u wemu se umesto ilirskog krajem devetnaestog veka sve ~e{}e koristi jugoslovenski naziv. a) Kroatizacija kao su{tina ilirizacije Jugoslovenstvo u austrougarskim okvirima du`e vreme je izgledalo kao na~in efikasnog suprotstavqawa velikoma|arskim separatisti~kim aspiracijama. Enciklikom pape Lava XIII, od 1. avgusta 1901. godine, Zavod Svetog Jeronima definitivno dobija hrvatski atribut u svom nazivu. Time je Vatikan definitivno usvojio projekat da su svi katolici koji govore srpski jezik po nacionalnosti Hrvati i na wegovoj realizaciji je sve agresivnije nastojao. Mada je pod pritiskom dalmatinskih i bokeqskih Srba katolika, kao i dalmatinskih “talijana{a” papa slede}e godine vratio ilirski naziv ovom zavodu, od osnovnog projekta kroatizacije nije se vi{e nikada odustajalo. Ma|arski zvani~nici su se `estoko suprotstavqali vatikanskom kreirawu nove hrvatske nacije i pokazivali da im je podjednako neprihvatqiv i jugoslovenski i hrvatski naziv ovog zna~ajnog instituta, mada se zavod 1924. godine na{ao pod ingerencijom jugoslovenskog poslanstva u Rimu. “Kona~no, posle posete jugoslovenskog predsednika Josipa Broza Vatikanu, tokom aprila 1971. u vreme tzv. “maspoka”, papa Pavle VI 22. jula 1971. dao je Ilirskom zavodu Sv. Jeronima naziv Hrvatski papinski zavod Sv. Jeronima.” (str. 119.) Posle Prvog hrvatskog katoli~kog kongresa, odr`anog 1900. godine u Zagrebu, klerikalizam postepeno postaje osnovna hrvatska politi~ka opcija, pogotovo nakon smrti Stjepana Radi}a, posledweg istaknutog antiklerikalca. Klerikalci sistematski preuzimaju primat u svim sferama dru{tvenog `ivota jugoslovenskih katolika, imaju}i pred sobom kao glavni ciq stvarawe hrvatske katoli~ke tvr|ave, oslonca za daqe isto~ne prozelitske prodore. “Stvarawe unitarne rimokatoli~ke Hrvatske, naro~ito tokom XX veka, za Vatikan i Rimokatoli~ku crkvu je bilo imperativ vremena, jer je imalo neprocewivi zna~aj za ostvarewe uspe{nih misionarskih i prozelitskih aktivnosti na Balkanu. Vremenom su prekr{teni Srbi (konvertiti) i rimokatolici stranci (Nemci, ^esi, Slovaci, Slovenci, Italijani, Rusini, Ma|ari i dr.) Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i {ireg Balkana, preuzimali hrvatsko ime i postajali naj~istiji, odabrani Hrvati. Hrvatska je na taj na~in stvarno u sve ve}oj meri postajala jednonacionalna tvorevina bez nacionalnih mawina.” (str. 156.) Pogotovo kada su 1995. godine hrvatske vlasti oru`anim akcijama i brutalnim terorom masovno proterale skoro sve kraji{ke pravoslavne Srbe.

11. Animozitet rimske crkve prema Stjepanu Radi}u
Zna~ajan je i podatak da su antiklerikalni potezi Stjepana Radi}a doveli do wegovog ubistva. “Prema svedo~ewu Koro{~evog {efa kabineta, Stanka Majcena, ve~e uo~i atentata Puni{a Ra~i} je proveo vi{e ~asova u razgo82

voru “iza zatvorenih vrata” sa Koro{ecom u Ministarstvu unutra{wih dela u Beogradu. Istog dana, 19. juna 1928. godine, P. Ra~i} je vi|en i u Dvoru, a prema kazivawima istori~ara Bogdana Krizmana, wegov otac Hinko Krizman tvrdio je da je Koro{ec upozorio poslanike Jugoslavenskog kluba da 20. juna ne sede iza poslanika Hrvatske seqa~ke stranke, gde im je, ina~e, bilo mesto. Kao ministar unutra{wih dela, Koro{ec je ve} 20. juna naredio svim `upanima da se zabrane sve novine koje bi “`alosni slu~aj u Narodnoj skup{tini neverno predstavqale”. Umesto ostavke zbog ozbiqnog udarca unutra{wem miru u zemqi i odgovornosti slu`be kojoj je stajao na ~elu, Koro{ec je, kao prvi nesrbin, postao predsednik vlade 27. jula 1928. godine.” (str. 287.) Anton Koro{ec je ina~e bio rimokatoli~ki sve{tenik, vode}i slovena~ki klerikalac i lider Slovenske qudske stranke. Vrhunac animoziteta prema Stjepanu Radi}u katoli~ki vode}i krugovi su iskazali nakon wegovog napada na papskog nuncija Pelegrinetija 1926. godine. To je toliko daleko i{lo da su neki istaknuti klerici javno tra`ili Radi}evo uklawawe iz politi~kog `ivota ili se otvoreno radovali nakon skup{tinskog ubistva i rawavawa glavnih rukovodilaca Hrvatske seqa~ke stranke. “U osije~kom “Hrvatskom listu”, iz novembra 1926. godine, klerikalni poslanik, dr Kerubin [egvi}, vrlo o{tro je kritikovao S. Radi}a, izraziv{i `equ da ga neko ukloni iz politi~kog `ivota, ali svakako ne ubistvom. Nazvao ga je “vo|om zava|enih, zaslepqenih i pijanih”. Wegovo odstrawewe bilo bi “najva`nije djelo {to ga pamti hrvatska povijest”. Po mi{qewu Dragoquba Jovanovi}a, [egvi}ev primer pokazuje kakvu su mr`wu gajili prema Radi}u klerikalci, te navodi da je jedan fratar u Dalmaciji, posle skup{tinskog atentata, klicao: “@ivio Puni{a Ra~i}”, i pri tom se uzdao u Koro{eca kao ministra unutra{wih poslova.” (str. 286-287.) Vatikan nikada nije mogao zaboraviti da je li~no Stjepan Radi} kao jugoslovenski kraqevski ministar spre~io ratifikaciju ve} sklopqenog konkordata 1925. godine. “Zbog Radi}eve dominacije nad seqa{tvom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, klerikalci su smatrali da }e wegovim nestankom pridobiti seqa{tvo za svoje klerikalne i politi~ke ciqeve.” (str. 287.) I prema stanovi{tu Vase Kazimirovi}a, jednog od najboqih poznavalaca jugoslovenske me|uratne istorije, “optu`be protiv kraqa bile su, vi{e je nego izvesno, bez ikakvog osnova. Kraq nikada nije mislio na ubistvo Radi}a, ni onda kad ga je ovaj najdirektnije napadao pa i vre|ao, ve} je `eleo samo da ga politi~ki slomi i potom ve`e za sebe – {to potvr|uje i ~iwenica da je Radi} zatvoren po wegovom nalogu i da je on bio prvi koji je, zatim, sa Radi}em u zatvoru uspostavio kontakt, pre Nikole Pa{i}a. U vreme kad se atentat dogodio, ~iwenica je koja se mora imati u vidu, saradwa Radi}a sa kraqem Aleksandrom bila je najte{wa. [to je kraq `eleo – to je Radi} ~inio. Izvr{avaju}i kraqev nalog, Radi} je, neka tri meseca pre krvavog doga|aja u Narodnoj skup{tini, 5. marta 1928. godine, zapretio poslanicima ve}ine, da }e uskoro do}i general i razjuriti ih, kako ve} zaslu`uju. Dvadesetak dana potom, 26. aprila 1928. godine, on je ponovo u Narodnoj skup{tini zapretio poslanicima ve}ine dolaskom jednog generala na polo`aj predsednika vlade. “Va`na je sama ideja da general bude predsednik vlade”, rekao je on. “To zna83

~i da kraq dobiva polo`aj koji i treba da ima, da bude arbitar, sudac izme|u dve strane. [to je prirodnije nego da kraq, u tome je veli~ina monarhije, da on, kao arbitar u~ini kompromis. I onda je prirodno da do|e general koji nije partizan nego je predstavnik kraqa.” (Vasa Kazimirovi}: Srbija i Jugoslavija, Kragujevac 1995., str. 513.) Autor citira Radi}ev govor na osnovu stenografskih bele`aka Narodne skup{tine od 26. aprila 1928. godine.

12. Katoli~ki sve{tenik Antun Koro{ec, najpodmukliji politi~ar Kraqevine
Sam Antun Koro{ec je, bez ikakve sumwe, bio najpodmukliji i najpokvareniji politi~ar u ukupnom politi~kom `ivotu Kraqevine Jugoslavije. Rimokatoli~ki fratar s krajwe razvijenim jezuitskim manirima, ve{to je prikrivao antisrpsku mr`wu i prezir, ali se nije nimalo ustru~avao od zadavawa udaraca hrvatskom separatizmu, ako je smatrao da bi Slovenci mogli iz toga da se okoriste. Korisnost je za Koro{eca bila najvi{i kriterijum moralnosti, a wegova beskrupuloznost i perfidnost bile su poslovi~ne. “Talas na kojem je Koro{ec postojano jahao, i koji ga je u~inio skoro nezaobilaznim faktorom na politi~koj sceni Jugoslavije, bila je zao{trenost hrvatskosrpskih odnosa. Polaze}i od one narodne izreke, da kad se dvojica sva|aju tre}i se koristi, on je i sam izvanredno ve{to radio na produbqavawu hrvatskosrpskih sukoba, i pri tom redovno uspevao da u{i}ari ne{to za svoju de`elu. Tvrdi se, ~ak, da je upravo on bio jedan od inicijatora atentata na Stjepana Radi}a i na poslanike Hrvatske seqa~ke stranke u Narodnoj skup{tini. Sasvim pouzdanih dokaza za tako {to – nema. Jedino {to se sa sigurno{}u mo`e re}i jeste to, da odnosi Radi}a i Koro{eca, posmatrani od 1918. godine, nisu nikad bili dobri. Ve} u prvim mesecima Kraqevine SHS, kad je Radi} grunuo sa svojim separatisti~kim zahtevima i akcijama, Koro{ec je ustao protiv wega. Ali ne zato {to mu je bogzna koliko bilo stalo do jugoslovenske dr`ave, ve} zbog toga {to se bojao hrvatske hegemonije nad Slovencima.” (Kwiga druga, str. 515-516.) Ve{to podilaze}i beogradskim vladaju}im krugovima, Koro{ec je uporno Radi}a napadao zbog separatizma, boq{evizma i antisrpstva. Kako Kazimirovi} iznosi u posebnoj napomeni: “Jedan od onih politi~ara koji su Koro{ca doveli u vezu sa krvoproli}em u Narodnoj skup{tini bio je dr Janko Bari~evi}. Na 31. redovnom sastanku Narodne skup{tine, 3. marta 1937. godine, on je rekao: “Puni{a Ra~i} se posle ubistva u Narodnoj skup{tini sklonio u jednu kafanu. Vlasnik te kafane obavestio je upravnika grada da je Ra~i} kod wega i pitao ga {ta da radi. Odgovoreno mu je: “^ekajte dok pitam ministra Koro{ca!” Malo potom, upravnik grada se javio i rekao: “Sedite u kola, uzmite Puni{u Ra~i}a i odvedite ga pravo ministru unutra{wih dela!” Taj kafeyija, kojeg je pomenuo Bari~evi}, bio je ~uveni beogradski ugostiteq \or|e Popara, tast dugogodi{weg predsednika Glavnog saveza srpskih zemqoradni~kih zadruga i ministra Vojislava \or|evi}a, koji je, brane}i svog tasta, ali i Koro{ca, od optu`bi Bari~evi}a, u Narodnoj skup{tini rekao – da je Koro{ec “veli~ina dr`avnika, politi~ka veli~ina koju je malo ko iz sada{weg javnog politi~kog `ivota dostigao.” (str. 516.) Ina~e, po prirodi
84

izraziti makijavelista, Anton Koro{ec se u praksi dokazao kao nemilosrdni policijski batina{. Kazimirovi} za wega ka`e da je bio “eksponent vatikanske politike u svakom pogledu.” (str. 518.) Za wega je Rim bio jedini ideolo{ki orjentir i oli~ewe “pozitivne duhovne snage”. Zato je Stjepana Radi}a morao da ukloni sa politi~ke scene kako svojom nestabilno{}u i cirkuskom ekvilibristikom ne bi ometao politi~ke akcije Rimokatoli~ke crkve, a istovremeno samim ~inom ubistva da zada sna`an udarac srpskim politi~kim nastojawima.

13. Progon bosanskohercegova~kih Srba pod austrougarskom vla{}u
Manipulativna tehnologija koju je Rimokatoli~ka crkva primenila u procesu konstruisawa ve{ta~ke hrvatske nacije nije unapred bila potpuno konceptuirana. Prethodile su joj duge decenije lutawa i eksperimentisawa sa ilirstvom i jugoslovenstvom. Me|utim, kad je jednom temeqito razra|ena, sve je lak{e primewivana i na sve mawi otpor je nailazila u srpskim katoli~kim masama. Anga`ovawem [trosmajera i Ra~kog, indoktrinisani su katolici Slavonije i Vojne krajine. Tako|e, rimokatoli~ki sve{tenik Mihovil Pavlinovi} predvodio je taj manipulatorski posao u Dalmaciji. U vreme okupacije Bosne i Hercegovine tehnolo{ki postupak je ve} bio usavr{en i u praksi proveren. Zato je tu mo`da bio i najefikasniji. Kako je provo|en, detaqno opisuje Vasa Kazimirovi} u kwizi “Srbija i Jugoslavija 1914-1945.” (“Prizma” – Kragujevac, “Centar film” – Beograd, Kragujevac 1995.) Po wegovom vi|ewu, “raspiriva~ qute srbofobije u Bosni i Hercegovini, i pre i posle osnivawa jugoslovenske dr`ave, bilo je vo|stvo Katoli~ke crkve, ~ak Katoli~ka crkva u celini. Prvi put u punoj meri Katoli~ka crkva je krenula protiv Srba odmah po okupaciji Bosne i Hercegovine od strane AustroUgarske. U novim uslovima (i ve} samim tim {to je austrijski dvor bio od Vatikana naimenovan za za{titnika katolicizma na celom jugoistoku) Katoli~ka crkva u Bosni i Hercegovini postala je jedna vrsta dr`avne vere, religiozna organizacija kojoj su vlasti bile obavezne da pru`aju punu i najpuniju podr{ku i u pravcu {irewa katoli~anstva me|u pripadnicima drugih vera.” (str. 305-306.) Interesantno je da je Kazimirovi} do{ao do podataka da je i unutar austrougarske habzbur{ke carske porodice bilo suprotstavqawa takvoj politici. “U ciqu pretvarawa Bosne u katoli~ku zemqu prvog reda, na dvoru Habzburga bio je osnovan i jedan tajni savez, na ~ijem su se ~elu nalazili, uz druge austrijske vi|ene i uticajne li~nosti, i brat cara Franca Jozefa, Karl Ludvik, zatim erchercog Albreht. Taj savez je bio vrlo aktivan, ali je u samom Be~u imao jednog uglednog protivnika – prestolonaslednika Rudolfa. Liberalnih shvatawa, on je imao `estoke raspre sa erchercogom Albrehtom ve} u prvoj godini okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Tra`io je da se od politike pokatoli~avawa Bosne i Hercegovine dignu ruke, a posebno da se odustane od planova za prevo|ewe pravoslavnih u katoli~ku veru. Kad su ti apeli ostali bez dejstva, Rudolf je pri{ao pisawu ~lanaka
85

za razne novine, kojima je hteo da obavesti javnost o postojawu tajnog saveza za pokatoli~avawe Bosne i Hercegovine. U jednom od prvih ~lanaka rekao je da je taj savez samo jedan od tajnih saveza klerikalaca koji deluju pod komandom jezuita i da bi on mogao da bude opasan po interese Austrije. Nastojawe da se stanovnicima Bosne i Hercegovine silom nametne katoli~ka vera, posebno pravoslavnim Srbima, pisao je Rudolf, ne zna~i ni{ta drugo nego od wih praviti ve~ne neprijateqe Austrije. Isti~u}i da izme|u katolika i pravoslavnih postoje velike suprotnosti, koje nikada ne}e nestati, Rudolf je izneo da bi prava i po{tena politika bila da vlada u Bosni i Hercegovini ne podupre nijednu veru, da bude podjednako tolerantna i pravedna prema pripadnicima svih vera. Prestolonaslednik Rudolf naro~ito je ukazivao na pogubnost identifikovawa dr`avnih interesa sa interesima Katoli~ke crkve u Bosni i Hercegovini. Sve {to je preduzimao prestolonaslednik Rudolf, da bi, na jednoj strani, demaskirao najuticajnije pripadnike carske familije, a na drugoj, da bi samog cara, svog oca, prinudio da se opredeli za politiku respektovawa svih vera u Bosni i Hercegovini, sve je to malo vredelo. Tajni savez za pokatoli~avawe Bosne i Hercegovine, za pretvarawe ovih zemaqa u bastion katoli~anstva i odsko~nu dasku za wegovo {irewe na celom jugoistoku, nastavio je da deluje, pored ostalog, dovo|ewem i jezuita u Bosnu. [to se cara Franc Jozefa li~no ti~e, on }e u jednom trenutku, kad ga na to budu primorali dr`avni interesi, javno manifestovati da nije “nesklon” i “bez razumevawa” i za ostale veroispovesti u Bosni i Hercegovini.” (str. 306-307.) a) Kroatizacija bosanskih katolika i ekskluzivni hrvatski kurs Bosne i Hercegovine Katoli~ko stanovni{tvo pod austrougarskom okupacijom primamqivano je da se prikloni hrvatskoj nacionalnoj opciji ve{tim fratarskim demago{kim propovedima, ali jo{ i vi{e stavqawem u izgled privilegovanog socijalnog, ekonomskog i politi~kog polo`aja. Kako daqe iznosi Kazimirovi}, “prokatoli~ka politika Be~a u Bosni i Hercegovini i{la je u najve}oj meri u ra~un Hrvatima. Kao katolici, Hrvati su bili predodre|eni da budu ne samo podr`avani, nego i forsirani na {tetu i Srba i muslimana. Na to je bila skrenuta pa`wa i “sprovodiocu okupacije” Bosne i Hercegovine, generalu Filipovi}u. U uputstvu koje je on dobio od na~elnika general{taba, fon Beka, re~eno je, izme|u ostalog, da se katolicima mora posvetiti posebna pa`wa, budu}i da su oni “pouzdani i nastojawima Monarhije prijateqski raspolo`eni”. I sam katolik i Hrvat, general Filipovi} se najkonsekventnije dr`ao dobijenog uputstva. ^im se ustoli~io u Sarajevu, odmah je pristupio “bri`qivom negovawu” katoli~kog, odnosno “hrvatskog elementa”. Za relativno kratko vreme uveo je u celoj Bosni i Hercegovini “ekskluzivan hrvatski kurs”. Rezultat toga bio je da su u obema oblastima, uz pun anga`man katoli~ke crkve, propagirani, pored ostalog, i hrvatski jezik i “hrvatsko ime”. Sve objave vlasti i novine – sve je {tampano latinicom i “osebujnim jezikom hrvatske administracije”. Srpsko ime je potiskivano, a isto tako i upotreba }irilice. Ona je bila prognano pismo sve do maja 1880. godine, sve
86

dok se u Bosni i Hercegovini nalazio general Filipovi}. Tada je, pak, i posle mnogih i o{trih protesta Srba, do{lo do promene.” (str. 307.) Novokomponovani “Hrvati” su se prili~no brzo sna{li u novoj ulozi, a bitno ih je oja~ao i priliv raznorodnog rimokatoli~kog elementa sa strane, kojim je popuwavan ~inovni~ki aparat. “Mada su bili u mawini, Hrvati su nastojali da se Be~u prika`u kao glavni faktor u Bosni i Hercegovini i, u isti mah, kao jedini pouzdani “dr`avni elemenat”. Nije se tako|e propu{tala nijedna prilika da se istakne da su ove oblasti – hrvatske zemqe, i da bi trebale da budu pripojene Hrvatskoj. [to je vreme vi{e odmicalo, “hrvatski element” u Bosni i Hercegovini postajao je sve netrpeqiviji prema Srbima i sve bezobzirniji u nastojawima da ih suzbije. Naro~ito je to bio slu~aj od dolaska Josipa [tadlera iz Zagreba na polo`aj nadbiskupa u Sarajevu. Sa dolaskom [tadlera u Sarajevo zapo~elo je u najve}oj meri i doseqavawe Hrvata u Bosnu i Hercegovinu. Na inicijativu [tadlera pokrenut je u Sarajevu, 1906. godine, list “Hrvatski dnevnik”, u kojem su ekskluzivna hrvatska gledi{ta dolazila do izra`aja posebno u silnim napadima na Srbe i wihove politi~ke te`we”, kako to ka`e Todor Kru{evac. U ovoj istoj godini, tako|e na inicijativu [tadlera, na skupu Hrvata u Docu donesena je rezolucija kojom se od austrijskog cara zahtevalo pripajawe Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Kako bi se moglo zakqu~iti, ova rezolucija bila je inicirana sa strane i predstavqala je u stvari probni balon za predstoje}u aneksiju Bosne i Hercegovine.” (str. 308.) Klerikalizam, kao u osnovi totalitarni politi~ki koncept, ovde je manifestovao do kraja svoje antisrpske prohteve i dokazao izvanredne manipulativne sposobnosti. Naravno, od kqu~nog zna~aja za wegov uspeh bila je ~iwenica da je zastupao interese i u`ivao podr{ku tada najmo}nije evropske rimokatoli~ke imperije, pa su dr`avni i crkveni organi mogli maksimalno koordinisati svoje napore. “U nastojawu da hrvatizuje Bosnu i Hercegovinu do maksimuma, pokatoli~i je, i stvori uslove za weno pripajawe Hrvatskoj, Katoli~ka crkva se nije ustru~avala ni od najdirektnijeg upu{tawa u dnevnu politiku. Pod vo|stvom nadbiskupa [tadlera, dolazi i do osnivawa katoli~ke politi~ke partije, Hrvatske katoli~ke udruge. Glavni podr`avalac nadbiskupa [tadlera bio je carski dvor u Be~u – li~no sam car, a uz wega i prestolonaslednik Franc Ferdinand. Car je na [tadlera gledao kao na “svoje ~edo”, jer ga je on i naimenovao za prvog nadbiskupa, 16. avgusta 1881. (neposredno posle zakqu~enog ugovora izme|u Vatikana i Austro-Ugarske, 8. juna 1881. godine, o uspostavqawu svetovne crkvene hijerarhije nad nadbiskupijom u Sarajevu). Sav odan carskom dvoru, i Austro-Ugarskoj kao dr`avi, [tadler je, 27. novembra 1908. godine, otputovao u Be~, da bi li~no caru izrazio svoju zahvalnost zbog progla{ewa aneksije, ~ime je Monarhija, kako se tom prilikom izrazio, “izvr{ila istorijsko delo”. U Be~, me|utim, nije otputovao sam, ve} sa jo{ 430 Hrvata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Tokom audijencije kod cara Franca Jozefa, [tadler je izjavio, pored ostalog: “Na{u otaybinu zadu`iste, jer nama kao katolicima osjeguraste slobodu vjere, a kao Hrvatima – opstanak.” (str. 308-309.) Insistiraju}i na rimokatoli~kom ekskluzivizmu hrvatstva, [tadler je neprekidno pokazivao otvorenu versku netrpeqivost prema islamu i pravo87

slavqu, kao i nacionalnu mr`wu prema Srbima. “Nikad ne odstupaju}i od toga da Bosna i Hercegovina moraju biti prikqu~ene Hrvatskoj, [tadler je bio protiv svake “jugoslovenske kombinacije”, i, iz tih razloga, za razliku od stare{ina Katoli~ke crkve u Hrvatskoj i Sloveniji, nije hteo ni da ~uje za Majsku deklaraciju predstavnika Ju`nih Slovena u Carevinskom ve}u u Be~u, 1917. godine. U “Hrvatskom dnevniku” (od 17. novembra 1917.) on je izjavio da se “dr`avnopravno pitawe na jugu Monarhije” mora re{iti samo “u hrvatskom smislu, na temequ hrvatskoga dr`avnoga prava i uz neokrweno o~uvawe hrvatske narodne i dr`avne individualnosti”, sa sjediwewem svih hrvatskih zemaqa, me|u wima i Bosne i Hercegovine, “u jedno politi~ko i financijalno autonomno s Habzbur{kom monarhijom kao cjelinom nerazdru`ivo dr`avno tijelo”. Jugoslovensku dr`avu, protiv koje je toliko bio, i protiv koje se toliko borio, nadbiskup [tadler nije do`iveo. Umro je iznenada, ostavqaju}i za sobom – ta~no {esnaestoro dece, skoro toliko koliko i biskup Josip Juraj [trosmajer, kako kazuju austrijski izvori. Wegov naslednik bio je Ivan [ari}, u najmawu ruku isti toliki srbofob i mrzac Jugoslavije. Vrlo obrazovan, i poznavalac skoro svih glavnih evropskih jezika, [ari} je ve{to, ali zato bezobzirno, na jednoj strani stalno vodio antisrpsku, a na drugoj – velikohrvatsku politiku, pri ~emu mu je polaznica bila (kao i [tadleru) da su Bosna i Hercegovina “~isto hrvatske zemqe” i da u wima nema mesta pravoslavnim Srbima.” (str. 309-310.) Upravo je takva klerikalna ideologija i mogla svoj vrhunski izraz dobiti u usta{kom pokretu i kvislin{koj Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj. “Kad je osnovana usta{ka dr`ava, [ari} je postao glavni propagator usta{tva i kao {to je, 1914. godine, blagosiqao vojnike iz Bosne koji su polazili u rat protiv Srbije, tako je 1941. godine blagosiqao usta{e koji su vr{ili zlo~ine nad Srbima, nazivaju}i ih “Hristovim vojnicima”. Od hrvatskih politi~ara u Bosni i Hercegovini, koji su se naro~ito isticali svojom srbofobijom, {irewem mr`we prema Srbima, jedan od poznatijih bio je dr Nikola Mandi}. Za vreme Prvog svetskog rata zamenik zemaqskog poglavara Bosne i Hercegovine, on je i posle osnivawa Jugoslavije nastavio da vodi antisrpsku politiku, da bi, na kraju, u usta{koj hrvatsko-muslimanskoj dr`avi postao i predsednik vlade. Koliko je Mandi} bio ispuwen mr`wom prema Srbiji i Srbima, govori i wegova javna izjava od 22. februara 1915. godine. U prisustvu ministra Austro-Ugarske, Kerbera, on je tada u ime “pu~anstva” Bosne i Hercegovine, zatra`io da se “hajka{ki” narod u Srbiji “privede zaslu`enoj kazni radi wegovoga pogubnoga rovarewa i radi nedu`no prolivene dragocjene carske mu~eni~ke krvi, pa da se zauvijek onemogu}i pogubni wegov upliv na srodni mu dio `iteqstva u Bosni i Hercegovini.” (str. 310.) Verovatno nije na odmet ovde pomenuti da je nakon smene bosanskohercegova~kog zemaqskog poglavara Oskara Po}oreka zbog katastrofalnih poraza na srpskom frontu, na wegovo mesto postavqen Hrvat Stjepan Sarkoti}. Wegovo hrvatstvo je bilo dovoqna garancija da }e se sistematski i masovni zlo~ini nad srpskim narodom vr{iti s najve}im entuzijazmom. Po ratnom porazu, Sarkoti} je bio glavni sto`er okupqawa hrvatske politi~ke emigracije, koja je sve vi{e dobijala konture usta{kog pokreta.
88

IV. Vasilije Kresti} o velikohrvatskoj genocidnosti
Ukazuju}i da ve} ~itav vek i po kreatori hrvatske nacionalne svesti sistematski produkuju antisrpsku mr`wu, imaju}i u vidu da samo postojawe srpskog naroda predstavqa najve}u smetwu realizaciji ideolo{ke floskule o hrvatskom dr`avnom i istorijskom pravu, Vasilije \. Kresti} u kwizi “Genocidom do Velike Hrvatske” (“Gambit”, Jagodina 2002.) pokazuje kako su Hrvati od Jela~i}evih krvavih pohoda revolucionarne 1848. godine do dana{weg vremena, “nameravali da stvore veliku, etni~ki ~istu i katoli~ku hrvatsku dr`avu. Stoga {to Srbi nisu bili spremni da se odreknu svoje nacionalne posebnosti i svoje srpske pravoslavne vere, stalno su se nalazili na udaru hrvatskih politi~kih stranaka i mnogih veoma istaknutih pojedinaca, koji su hrvatsku dr`avnu misao zasnivali na tzv. dr`avnom i istorijskom pravu... Ideje o genocidnom uni{tavawu Srba, o velikoj, etni~ki i katoli~ki ~istoj Hrvatskoj nad`ivqavaju sve dr`avne okvire, politi~ke i dru{tvene sisteme. Kao crvena nit, one se provla~e od Ante Star~evi}a, Eugena Kvaternika, Mihovila Pavlinovi}a, Josipa Franka, Frana Supila, Stjepana Radi}a i Ante Paveli}a do Frawe Tu|mana.” (str. 5-6.) Ni danas se po tom pitawu ni{ta zna~ajnije nije promenilo, samo su se metodi genocida u me|uvremenu usavr{avali. “Ta politika i daqe je, kao i stotinu godina ranije, u svemu oslowena na “dr`avno i povjesno pravo”, na ustanovu hrvatskog “politi~kog” (konstitutivnog) naroda, na te`wama za stvarawem velike, etni~ki i verski (katoli~ki) ~iste Hrvatske. Dogod je to tako, treba znati da Hrvatska ne}e mo}i da se oslobodi genocida i da ne}e odustati od davna{we te`we da pro{iri svoje dr`avne granice na ra~un susednih etni~kih i dr`avnih prostora, kako bi popravila svoj ne mnogo sre}an geopoliti~ki polo`aj.” (str. 6.)

1. Vatikanski koreni antisrpske genocidne politike
Mnogim qudima {irom sveta bio je neshvatqiv hrvatski genocidni zlo~in nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata, koji je po monstruoznosti zlo~ina~kih metoda i tehnike uveliko prevazi{ao hitlerovske. Nemogu}e im je bilo razumeti da se ne{to tako uop{te desilo, da je bilo mogu}e, a pogotovo razlozi za{to se dogodilo. Zato je ta zbivawa neophodno prou~avati u du`em istorijskom kontinuitetu, kroz faze manifestovawa zlo~ina~kih ideja, politi~ko proklamovawe zlo~ina~kih namera i pristupawe izvr{ewu masovnih zlo~ina. “Dokle god se pitawe genocida nad Srbima u Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj bude posmatralo u kra}im vremenskim odsecima, ne}emo imati nu`na obja{wewa te pojave, ve} }emo bacati krivicu ~as na ovu, ~as na onu sredinu, na jedan ili drugi re`im, versku zajednicu ili poneku znamenitiju li~nost. Doga|a}e se, kao {to se ve} i desilo, da se genocid nad Srbima, po~iwen od strane usta{a, poku{ava objasniti ~ak i nekim rasnim karakteristikama Hrvata, navodnim brutalnim postupcima koje su u Hrvatskoj po~inili vladaju}i re`imi izme|u dva svetska rata (1918-1941), tzv. velikosrpskom hegemonisti~kom politikom i {estojanuarskom diktaturom. Nisu bili retki poku{aji da se usta{ki krimen opravda i umawi, da se, radi mira u ku}i, uspostavi ravnote`a u krivici izme|u zlo~inaca i wihovih
89

`rtava.” (str. 11.) Koreni antisrpske genocidne politike dopiru sve do XVI i XVII veka, do vremena u kome su se Srbi masovno doseqavali u prethodno potpuno od stanovni{tva ispra`wene i opusto{ene hrvatske zemqe. “Naseqeni na posedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, Srbi su bili izlo`eni dvostrukom pritisku: pritisku pokme}ivawa i unija}ewa. Kako su oni po svaku cenu `eleli da sa~uvaju status slobodnih seqaka i status vojnika – kraji{nika – `estoko su se opirali i pokme}ivawu i unija}ewu, koje bi u osnovi izmenilo wihov dru{tveni polo`aj. Poznati po verskoj iskqu~ivosti, ~ime se odlikovalo ~itavo dru{tvo onda{we feudalne Evrope, hrvatski stale`i doneli su na svom saboru 1608. godine i poseban zakon koji je na hrvatskoj dr`avnoj teritoriji javna prava priznavao samo pripadnicima katoli~ke vere. Taj zakon bio je u skladu sa poznatom devizom: ~ija zemqa onoga vera. U skladu sa svojom funkcijom, svojim polo`ajem u stale{kom dru{tvu, te devize posebno su se dr`ali zagreba~ki biskupi, ali i drugi feudalni veleposednici Hrvatske. Princip izra`en u toj devizi wima je odgovarao ne samo iz verskih, ve} i iz ekonomskih razloga. Naime, srpsko pravoslavno stanovni{tvo nije, poput katoli~kog, bilo obavezno da katoli~koj crkvi i wenom sve{tenstvu daje razne da`bine. Sa~uvav{i status slobodnih seqaka i po prelasku u Hrvatsku i ukqu~uju}i se u vojnograni~ni sistem, ogroman broj Srba nisu postali kmetovi. Samim tim oni nisu, kao ve}ina hrvatskog stanovni{tva, bili obavezni da pla}aju brojne feudalne da`bine. Da bi ih na to privoleli, hrvatski feudalci slu`ili su se svim raspolo`ivim sredstvima, ne prezaju}i ni od fizi~kih obra~una sa `ilavim i nepokornim “pravoslavnim {izmaticima.” (str. 15-16.) a) Antagonizam, prethodnica genocida Koliko je verska netrpeqivost, potkrepqena ekonomskim motivima, pohlepom i zavi{}u, dolazila do izra`aja, svedo~i podatak da je 1700. godine Ambroz Kuzmi}, na du`nosti upravnika poseda Zagreba~ke biskupije, pisao da je Vlahe boqe poklati nego nastawivati, jer oni u svakom pogledu {kode dr`avi i carskoj svetlosti, koji sa {izmaticima nikada ne}e biti mirni ni spokojni. “Razumqivo, trebalo ih je poklati zbog toga {to nisu bili kmetovi, {to nisu bili katolici, {to nikako nisu hteli da prihvate status feudalno zavisnih podlo`nika sa svim teretima na koje su ovi bili obavezni... Tako ve} u osvit XVIII veka nailazimo na podatak da su feudalni krugovi Hrvatske, iz razloga klasnog i verskog antagonizma, bili spremni na genocid protiv srpskog pravoslavnog stanovni{tva, koje je naselilo wihove posede, ali pod posebnim uslovima i mimo wihove voqe, kr{e}i wihovo pravo feudalnih gospodara. Ve} tada, sude}i po sukobu izme|u srpskog stanovni{tva naseqenog u Hrvatskoj i hrvatskih stale`a, bilo je jasno da su Srbi u Hrvatskoj u svakom pogledu nezvani gosti, da su tu, gde su se nastanili, bili ne samo suvi{ni, ve} i nepo`eqni. Prema wima su se odnosili kao prema uqezima. Takav odnos prema Kraji{nicima, u prvom redu prema Srbima pravoslavne vere, prenosio se sa kolena na koleno i o~uvao se do na{ih dana. Presudnu ulogu u tome odigrali su hrvatski i slavonski feudalci, kako duhovni tako i svetovni. Oni su mo}an uticaj imali i posle sloma feudalizma 1848. godine,
90

u gra|anskom i kapitalisti~kom dru{tvu, na koje su preneli svoje poglede i svoja optere}ewa iz ranijih perioda istorije. Zahvaquju}i tome stari nesporazumi ne samo da nisu prestali, nego su preneti u novi dru{tveni i politi~ki sistem, koji su svom silinom trovali, optere}ivali i razjedali.” (str. 16-17.) Da bi delimi~no ilustrovao domete hrvatskog antagonizma u odnosu na dalmatinske Srbe, gde je on ina~e bio mnogo bla`i nego u Hrvatskoj i Slavoniji, Kresti} citira fragment iz pisma dubrova~kog prote \or|a Nikolajevi}a iz 1848. godine, upu}enog vladiki Jeroteju Mutibari}u, u kome se prota `ali da zagri`eni hrvatski {ovinisti prete da }e dubrova~ke Srbe sase}i u komade. To pismo se ~uva u Historijskom arhivu u Zadru, u spisima pravoslavne dalmatinske eparhije, a iz wega se vidi da su se plamenovi hrvatske mr`we sti{ali, kad je do wihovih aktera stigla vest o reagovawu kotorskih pravoslavnih Srba. Kako prota navodi, “kotorski Srbi poru~e Dubrov~anima da ne tuku tamo{wu bra}u, jer ako taknu i jednoga, oni ni jednog katolika u `ivotu ostaviti ne}e. No i ova pretwa razjarene Dubrov~ane nije mogla ukrotiti, dok im ne stigne drugi glas, koji u slu~aju obistiwewa ne bi imao {ale, da se pod gradom Budvom ukrcalo u brod deset iqada Crnogoraca, koji dolaze Dubrov~anima u pohode, i da ih pitaju, {ta }e oni sa Srbima.” (str. 1718.) Iste godine, po svedo~ewu predsednika zagreba~ke srpske pravoslavne op{tine, Zagrep~ani su otvoreno pretili da }e sve tamo{we Srbe poklati, kad su ~uli za izbor srpskog vojvode na Majskoj skup{tini u Sremskim Karlovcima. “Antagonizam izme|u Srba Kraji{nika i hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, trajao je sve dok je trajalo stale{ko dru{tvo, ali se tokom vremena u ne~emu mewao i preobli~avao. Od posebnog je zna~aja za te wihove odnose, i za antagonizam koji je ra|ao genocidne ideje, stav visokih vojnih krugova u Be~u i Gracu, koji su uvek i iznad svega vodili ra~una o dr`avnim i dinasti~kim interesima, pa su stoga nekad podr`avali Kraji{nike u borbi protiv hrvatskih stale`a, a nekada stale`e protiv Kraji{nika. U svakom slu~aju, visoki vojni krugovi Austrije svojom politikom u~inili su mnogo da se odnosi izme|u Srba Kraji{nika i hrvatskih feudalaca antagonizuju.” (str. 18-19.) Iako se jedan broj kraji{kih Srba vremenom pokatoli~io, odnosi izme|u pravoslavnih i katoli~kih Kraji{nika uglavnom su bili dobri, a stanovni{tvo pravoslavne i katoli~ke vere i ina~e je bilo me|usobno solidarno u suprotstavqawu pohlepnim prohtevima feudalaca. Me|utim, na du`u stazu, pokatoli~avawe Srba zna~ilo je i wihovu denacionalizaciju, a kasnije i pohrva}ewe u pogledu ve{ta~kog nametawa nove nacionalne svesti. b) Stoletna papirolo{ka borba za Hrvatsku Apsolutna identifikacija verskog i nacionalnog vodila je instrumentalizaciji biv{ih Srba, novope~enih Hrvata, u borbi protiv wihovih pravoslavnih sunarodnika, a paralelno s tim, sistematskoj indoktrinaciji s platofrme bazirawa hrvatske nacije i wenog demografskog obima, ne na prirodno i istorijski nastaloj etni~koj zajednici, nego na proizvoqnoj konstrukciji politi~kog naroda i pozivawu na istorijsko pravo, proisteklo iz davna{wih feudalnih pravnih akata. “^itava istorija Hrvata u dr`avnim
91

okvirima Ugarske (od 1102. g.) i Austrije (od 1527. g.) pro`eta je neprestanim raspravama o dr`avnopravnom statusu Hrvatske. Ciq tih rasprava bio je da se istakne i doka`e da je Hrvatska, i u dr`avnim okvirima Ugarske i Austrije, sa~uvala svoju samostalnost, da se utapawem u nove dr`ave nije izgubila wena dr`avna posebnost. [to je u politi~koj praksi, u `ivotu, hrvatska dr`avnost bila mawa i u`a, to je u raspravama koje su vodili Hrvati ona sve vi{e isticana i dokazivana. Stole}ima vode}i papirolo{ku dr`avnopravnu borbu protiv Ma|ara, Hrvati su postali istinski eksperti u toj oblasti. ^ak i kada je wihova dr`avnost bila svedena na tanke niti, pa i kada su te niti bile pokidane, kada je Hrvatska postala obi~na pokrajina Ugarske, hrvatski politi~ari su zadivquju}om uporno{}u isticali da treba razlikovati stvarno od pravnog stawa. Svim silama trudili su se da doka`u, {to je bilo te{ko i nemogu}e dokazati, da u pravnom pogledu nikada nije do{lo do diskontinuiteta hrvatske dr`avnosti. Zahvaquju}i tim i takvim vekovima vo|enim raspravama sa Ma|arima, hrvatska istorija i politika duboko su pro`ete dr`avnim pravom i istoricizmom. To optere}ewe nije nestalo ni kada se Hrvatska izdvojila iz Austro-Ugarske i kada se na{la u sastavu prve i druge Jugoslavije.” (str. 23-24.) Iako je takva politika prvobitno imala odbrambeni karakter u odnosu na austrijske i ma|arske asimilacijske pretenzije, postepeno je poprimala agresivne i zavojeva~ke karakteristike u odnosu na Srbe i wihova nacionalna prava. Hrvati su se kroz to dokazali kao daleko bezobzirniji od Austrijanaca i suroviji od Ma|ara. Kako procewuje Kresti}, “u odbrani “historijskog prava hrvatskog naroda”, koja je imala ciq da “o`ivotvori hrvatsko dr`avno pravo”, tj. da obrazuje veliku i samostalnu hrvatsku dr`avu, u drugoj polovini XIX veka u Hrvatskoj je stvorena ideologija beskompromisnog, ekskluzivnog hrvatskog nacionalizma, koji je o{tricu svoje netrpeqivosti, naj~e{}e i naj`e{}e, od najranijih dana do danas, usmeravao protiv Srba. Uz to, po uzoru na ma|arsku stale{ku politiku zapo~etu s kraja XVIII veka, izra`enu u devizi da na tlu Ma|arske postoji samo jedan narod – ma|arski, ve}ina hrvatskih politi~ara je smatrala, kao {to i danas smatra, da na teritoriji Hrvatske postoji samo jedan “diplomati~ki”, odnosno “politi~ki”, ili, kako bi se danas reklo, “konstitutivni” narod, a to je hrvatski.” (str. 24-25.) v) Hrvatska nacionalna misao, recidiv feudalizma Po{to Srbi nikada nisu prihvatali da su deo tako zami{qenog hrvatskog politi~kog naroda niti su pristajali da se odreknu sopstvenog, ~vrsto ukorewenog i velikim istorijskim isku{ewima podvrgavanog, nacionalnog identiteta, politi~ki jaz izme|u Srba i Hrvata bio je nepremostiv. Iz tog razloga je “dolazilo do neprestanog `estokog me|usobnog su~eqavawa i ra|awa netrpeqivosti, koja je u odre|enim hrvatskim gra|anskim i malogra|anskim krugovima dobila protivsrpske genocidne karakteristike. Mnogi su i pouzdani podaci koji nedvosmisleno potvr|uju da je do krize u odnosima izme|u Hrvata i Srba u Hrvatskoj, uo~i sloma druge Jugoslavije, do{lo zbog toga {to su u toj republici zavladale politi~ke stranke i li~nosti kojima je na srcu le`ala nacionalno-politi~ka ideologija utemeqena na ideji da na
92

hrvatskoj dr`avnoj teritoriji mo`e da postoji samo jedan, i to hrvatski konstitutivni narod.” (str. 25.) S tog aspekta je i mogu}nost saradwe sa ostalim ju`noslovenskim narodima prihvatana pod uslovom da se ostvari nad wima hrvatska i rimokatoli~ka hegemonija. Objektivnosti radi, mora se navesti da su neki od istaknutih hrvatskih intelektualaca, kao {to su Imbro Igwatijevi} Tkalac, Andrija Torkvat Brli} i August [enoa, polovinom devetnaestog veka upozoravali na istorijsku proma{enost takve politike, ali su oni ostajali u beznade`noj mawini. “Vatreni zagovornici politike zasnovane na hrvatskom dr`avnom pravu bili su svesni da je to pravo jedan od glavnijih remetila~kih ~inilaca u odnosima izme|u Srba i Hrvata. Uprkos tome, i ba{ zbog toga, oni su se ~vrsto dr`ali tog prava, smatraju}i da je ono va`nije od sporazuma i sloge sa Srbima. Najuverqivije dokaze o tome nalazimo u nacrtu sporazuma o zajedni~kim politi~kim nastupima Hrvatske pu~ke seqa~ke stranke i Stranke prava.” (str. 30.) Ovakve retrogradne ideje i ideologije su nalazile pogodno tlo i zbog toga {to je hrvatska “tokom ~itave druge polovine XIX i po~etkom XX veka u dru{tvenom i politi~kom pogledu sa~uvala polufeudalni karakter. Biv{i feudalci, posebno bogate velika{ke veleposedni~ke porodice, dobrim delom stranog porekla, i daqe su svojim kapitalom, mo}nim vezama i ugledom, igrale zna~ajnu ulogu. Zahvaquju}i tome mnogi principi, koji su va`ili u stale{kom dru{tvu, bili su na snazi i u novom gra|anskom periodu. Samo time mo`e se objasniti da je dr`avno i istorijsko pravo Hrvatske bilo polazna osnova u programima svih hrvatskih gra|anskih politi~kih partija, sve do po~etka XX veka. Stole}ima `ive}i po regulativama toga prava, u hrvatskom dru{tvu odnegovano je ose}awe koje se duboko useklo u svest ve}ine misle}ih Hrvata. To ose}awe, koje ih je skroz pro`elo, i danas preovla|uje wihovom sve{}u, pa stoga kod ve}ine Hrvata koji se bave politikom dr`avno i istorijsko pravo ~ine polaznu osnovu svake wihove javne aktivnosti.” (str. 31.) Kresti} smatra da takva hrvatska nacionalna misao, s obzirom da je po su{tinskim karakteristikama recidiv feudalnog dru{tva, nikako ne mo`e biti uskla|ena sa moralnim gra|ansko-demokratskim shvatawima, pa zato i savremena hrvatska politika nije mogla biti ni{ta drugo nego “nedemokratska, ekskluzivno hrvatska i rigidna antisrpska.” (str. 32.) Sve do prvog svetskog rata negirano je postojawe Srba na podru~ju starih kraqevina Hrvatske i Slavonije, dok je Frano Supilo tvrdio da ih nema ni u Dalmaciji. “Da bi se ova politi~ka fikcija – da u Hrvatskoj nema Srba – i u praksi ostvarila, preduzimane su mnoge administrativno-politi~ke i kulturno-prosvetne mere. Sa tim zadatkom i sa takvim namerama u pojedinim statisti~kim prikazima Srbi nisu iskazivani po nacionalnoj pripadnosti, {to je, recimo, bio slu~aj sa neuporedivo malobrojnijim Ciganima i Jevrejima. Srbi su iskazivani po religioznoj pripadnosti, kao Hrvati gr~ko-isto~ne vere. Kako se te`ilo stvarawu homogenog hrvatskog “politi~kog” naroda, {to je zna~ilo etni~ki ~iste Hrvatske, srpsko ime je sistematski izostavqano, gde god se moglo i kad god se moglo izostaviti. Tako je, na primer, Srpska pravoslavna crkva redovno nazivana “gr~ko-isto~nom” i “gr~ko-nesjediwenom”. U odre|enim krugovima, posebno u prava{koj i franko-furtima{koj {tampi, Srbi
93

nikada nisu nazivani svojim nacionalnim imenom, ve} raznim pogrdnim, kao {to su: Vlasi, Cigani, gr~ko-isto~waci, Skipetari (tj. [iptari), Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vla{ki, nakot vjere pravoslavne, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gde im mjesto nije i sli~no. Ante Star~evi} nazivao ih je: “blatni skoti”, “gnusna ropska stvorewa”, “nakot zreo za sjekiru”, “prodane mje{ine”, “pseta austrijska”, “pseta pustjena s verige”, “sme}e” itd. Jezik je retko, samo izuzetno, imao pridev srpski: hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Po pravilu on je izbegavan, pa je nazivan: hrvatski, narodni, na{ jezik, hrvatsko-slavonski-dalmatinski i jugoslovenski. Iz istih razloga, radi stvarawa jedinstvenog hrvatskog “politi~kog” naroda i etni~ki ~iste Hrvatske, ~itav {kolski sistem je od 1874. bio u slu`bi hrvatizacije. ]irilica kao srpsko pismo, na razne na~ine, ~esto i brutalno, bila je potiskivana i izbacivana iz upotrebe. Srpska zastava i srpski grb, kao nacionalni simboli, bili su zabrawivani.” (str. 37-38.) Hrvatskim klerikalcima i nacionalnim ideolozima najvi{e je smetalo srpsko ime i srpska vera, a Srbi koji bi pristali da se odreknu imena i vere, automatski su priznavani za Hrvate. Tako su sami Hrvati najvi{e doprineli da taj, nekada realni etni~ki pojam, poprimi novo odre|ewe i da prakti~no ozna~ava Srbe katolike. “Dobro je poznato da je svugde u svetu, gde je dolazilo do masovne destrukcije imena neke nacije, to bio znak za fizi~ki napad na tu naciju, da je to bilo javno `igosawe i upirawe prstom na one koji su smetali i koje je, nimalo biranim sredstvima, trebalo odstraniti iz sredine u kojoj su bili nepo`eqni. Destrukcija srpskog imena u Hrvatskoj uvek je bila pra}ena neprestanim javnim isticawem da su Srbi izdajnici, da su remetila~ki ~inilac hrvatskog dru{tva i hrvatske politike, da su “narodna neprilika”, “da Hrvati nisu srpska bra}a, jer su Srbi bra}a sa psima”, da su hajdu~ki i razbojni~ki narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je “Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu”, jer u wemu je “krvqu uvjetovano raspolo`ewe za zavjere, revolucije i prevrat.” Ovako su ru`eni i satanizovani Srbi u pro{losti, a tako, i jo{ gore, satanizuju ih i danas, pod hadezeovskom vla{}u dr Frawe Tu|mana.” (str. 40-41.) Ovde Kresti} iznosi i konkretne primere op{te satanizacije Srba od strane glasnogovornika Tu|manovog re`ima. Tako je 20. avgusta 1996. godine na Hrvatskoj televiziji emitovana emisija “Kuda srpska horda pro|e”, u kojoj je urednik Jerko Tomi} rekao za Srbe “da su nequdi kojima nije pomoglo ni svetosavqe, da su trgovci sviwama, ~etni~ka gamad, da su gori od stoke, srbadija prqave {ape, sotonski dobo{ari, da su civilizacija ra`wa i rakijetine, krezubi monstrumi, prqave {ubare, jad i beda, |ubrad, srbo~etni~ki vampiri, qudsko zlo, horde, stvorovi, bolest, guba, neslani Jovani, bijesne razularene ~etni~ke zveri, tepih nacizma, da su u Hrvatsku do{li pre sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili Jevreje i pre dolaska hitlerovaca u Beograd!” (str. 41.) Daqe, Kresti} iznosi kako je dogradona~elnica Petriwe izjavila u avgustu 2001. godine, a preneo zagreba~ki “Globus”, da Srbi u Hrvatskoj ne mogu `iveti “dok i jedan Hrvat di{e svojim plu}ima i hoda po ovoj zemqi.” (str. 41.) Obe}avaju}i da }e Hrvatsku o~istiti od srpskog sme}a, ona za Srbina ka`e: “niti je ~ovjek, niti `ivotiwa, `ivotiwa ne zaslu`uje takvu usporedbu s wom.” (str. 42.) Novinar [trosmajerovog lista “Pozor”, kako navodi Kresti},
94

1866. godine “~ak je zloslutno zapretio Srbima, ako budu insistirali na isticawu svoje nacionalne posebnosti, da }e ih Hrvati “iz zapada goniti idejom narodnog jedinstva proti wihovoj istoj voqi, ru{iti }emo silom osvjedo~ewa sve granice, koje budu dizali, ni{titi }emo mo}ju sveob}e civilizacije sve zapreke, koje budu postavqali jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio. Kad nastane dr`avna potreba, promeniti }emo i ime, dr`avni bitak, zameniti drugu politiku, sve u duhu zapadne civilizacije; ali do tada biti }emo jedan narod”, razume se hrvatski. U skladu sa ovakvim te`wama i pretwama, “Pozor” je osu|ivao sva nastojawa Srba za o~uvawe nacionalne posebnosti.” (str. 43.) g) Paveli} i Tu|man, alfa i omega istog zlo~ina Upravo tako, kako je [trosmajerov “Pozor” planirao, Hrvati su po~eli da rade u Drugom svetskom ratu, a nastavili devedesetih godina. Paveli} je zapo~eo genocid nad Srbima, a Tu|man ga dovr{io. Sada se hrvatski politi~ari na vlasti odri~u Tu|mana, a napadaju Paveli}a. S obzirom da je koqa~ki posao zavr{en, mewaju politiku i zakliwu se u ideolo{ke vrednosti koje su u duhu zapadne civilizacije. Velika je Kresti}eva zasluga {to je efikasno negirao op{teprisutnu zabludu o [trosmajerovom jugoslovenstvu. “Kada su Srbi javno ispoqavali strah od asimilacije i hrvatizacije, “Pozor” je to ocewivao kao “plod pravog bizantizma”. Za jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda [trosmajerova Narodna stranka zalagala se samo pod uslovom da se srpstvo neminovno utopi u hrvatstvo. Da bi se to {to lak{e i br`e postiglo, “Pozor” je dizao glas protiv osnivawa bilo kakvih srpskih ustanova i dru{tava u Hrvatskoj.” (str. 43-44.) Srbima su, dakle, “Pozor” i Narodna stranka negirali i samo postojawe u Hrvatskoj. “Oni su stvarno poricali wihovu nacionalnu individualnost, pa ih upravo stoga nisu nazivali Srbima, ve} “pravoslavnim Hrvatima”. Sa namerom da onemogu}e {irewe srpske nacionalne svesti u Hrvatskoj, a da svim sredstvima razvijaju hrvatska nacionalna ose}awa, narodwaci su poku{ali da stanu na put osnivawu bilo kakvih posebnih srpskih ustanova, dru{tava i organizacija. Vaqa se prisetiti da su i hrvatski komunisti, pod raznim izgovorima koji mnogo podse}aju na pisawe “Pozora” iz 1867. godine, posle Drugog svetskog rata prigu{ili sve srpske nacionalne ustanove, koje su iznikle u ratu 1943-1945. godine. Po ukidawu Srpskog kulturnog dru{tva “Prosvjeta”, 23. maja 1980. godine, Republi~ka konferencija Socijalisti~kog saveza radnog naroda Hrvatske dala je obja{wewe na osnovu kojeg se prihvata, kao sasvim prirodno i opravdano, “da na{e narodnosti”, tj. nacionalne mawine u Hrvatskoj, “samostalno razvijaju ustanove i klubove”, ali da “nije opravdano da takve institucije otvaraju pripadnici naroda i to bilo gde u Jugoslaviji, a posebno ne Srbi u Hrvatskoj ili Hrvati u Hrvatskoj. Nije nu`no posebno isticati da je Srbima to pravo uskra}eno samo zato da bi se uklonile sve prepreke koje su stajale na putu wihove {to br`e asimilacije i hrvatizacije.” (str. 44-45.) Kresti} opisuje vatreno hrvatsko negodovawe kada je 1866. godine grupa srpskih poslanika, predvo|ena Jovanom Suboti}em, zatra`ila da se u Saborskoj adresi vladaru umesto izraza “na{ narod” upotrebi kovanica “hrvatsko95

srpski” narod. “Srbi koji su se zalagali za izmenu adrese osumwi~eni su za sejawe razdora, za smutwu, provokaciju, razbijawe Sabora, ko~ewe napretka, zloupotrebu hrvatskog strpqewa, {irewe raskola u narodu koji je jedan, a oni od wega ho}e da na~ine dva. Hrvatski poslanici smatrali su da bi usvajawe Suboti}evog predloga nanelo najve}u nepravdu “imenu hrvatskom”, da Srbi svojim imenom vode “upravo agresivnu politiku da u Trojednoj kraqevini nameravaju da osvajaju zemqi{te, da poku{avaju da izvr{e srbizaciju Hrvatske, koju je zapo~eo Vuk Karayi}.” (str. 46-47.) Tom prilikom je ponovqena osnovna doktrinarna teza da je Hrvatska iskqu~ivo zemqa Hrvata, da u woj `ivi samo hrvatski politi~ki narod, a Srbi u Hrvatskoj su deo tog naroda, pa ne mogu imati nikakav konstitutivni status. “Ba{ zato su se `estoko odupirali Suboti}evom predlogu, ne `ele}i sa Srbima da dele dr`avni suverenitet i da, makar i posredno, uno{ewem srpskog imena u Saborsku adresu, Srbima priznaju politi~ku individualnost.” (str. 47.) Najvatreniji u zastupawu ovakvih stavova bili su politi~ki sledbenici Josipa Juraja [trosmajera i Frawe Ra~kog, iz Narodne stranke. Po Kresti}evom mi{qewu, “istorici, koji su se bavili ovim vremenom i ovim problemima, nisu bili na nivou svojih profesionalnih i nau~nih obaveza. Umesto da su razobli~avali zlo, oni su ga pre}utkivali, pa i ulep{avali. Time su zlo pothrawivali u uverewu da nauci ne}e mnogo {tetiti, a da }e politici i jugoslovenskoj misli koristiti. Vreme je pokazalo da su od takvog wihovog pona{awa postradali i nauka i politika, i narod i dr`ava. Glorifikovano je jugoslovenstvo [trosmajerovog tipa, koje i nije bilo jugoslovenstvo, ve} hrvatstvo i velikohrvatstvo, zavijeno u jugoslovensku oblandu. Dr`ava stvorena na temequ apokrifnog jugoslovenstva nije mogla biti stabilna, ni dugog veka. Zasnovana na pogre{nim ideolo{kim osnovama, od ~asa kad je stvorena bila je osu|ena na propast.” (str. 48-49.) d) Beskrajna antisrpska mr`wa, objediwavaju}i politi~ki program svih hrvatskih partija Sve hrvatske politi~ke stranke su bile potpuno saglasne u negirawu srpskih nacionalnih prava. “Za vreme vlade bana Ivana Ma`urani}a do{lo je do pravog brutalnog obra~una sa Srbima iz Pakraca i drugih mesta, koji nisu krili svoja nacionalna ose}awa, koji su simpatisali pokret Ujediwene omladine srpske, sara|ivali u novosadskoj “Zastavi”, obrazovali dru{tvo za sakupqawe priloga tom listu, u Pakracu osnovali Zadrugu Srba zanatlija, prigodnim prilikama koristili srpski grb i srpsku zastavu, a u Srpskoj u~iteqskoj {koli u Pakracu kao nastavni predmet imali srpski jezik. Ban Ivan Ma`urani} ocenio je da su svim tim aktivnostima {irene ideje Srpstva, ~ime su uneti mr`wa i razdor “izme|u katoli~koga i gr~ko-isto~noga `iteqstva”. Ma`urani} je, uz to, do{ao do zakqu~ka da su Srbi pomenutim delima i{li na to “da se srbskome elementu pribavi neka, s dr`avno-pravnog gledi{ta neopravdana premo} i politi~ka prevaga u Hrvatskoj i Slavoniji”. Da se sve to ne bi desilo, osumwi~eni iz Pakraca, Karlovca, Osijeka i Daruvara su pohap{eni, a oni koji su bili zaposleni otpu{teni su iz slu`be bez prava zaposlewa na dr`avnoj teritoriji Hrvatske i Slavonije. Ma`urani}eva pro96

tivsrpska akcija jasno je nagovestila pravce kojima }e se kretati hrvatska politika oslowena na hrvatsko dr`avno i istorijsko pravo i na ustanovu “politi~kog” naroda. Vrlo brzo ispostavilo se da je i samo srpsko ime u Hrvatskoj predstavqalo “politi~ki prestup”, da je sve {to je srpsko trebalo iskorewivati da bi se stvorila etni~ki ~ista, verski jedinstvena – katoli~ka – velika hrvatska dr`ava.” (str. 56.) To je prouzrokovalo duboku me|unacionalnu mr`wu izme|u Hrvata i Srba, a poznati hrvatski istori~ar toga vremena Pero Gavrani} konstatovao je da postoji “podmukla, potajna, gadna borba jedne egzistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugoga, bez po~inka, bez kraja i konca.” (str. 58.) Gavrani} je ve} 1895. godine prognozirao da bi to moglo dovesti do krvavog ratnog sukoba. “Oba puta kada su Hrvati stekli “svoje nezavisne dr`avice” do{lo je... do krvavog pira gde su `rtve bili Srbi. Mr`wa protiv wih ispoqena je tada na najbrutalniji na~in, ali sa jasnim ciqem: da se stvori etni~ki ~ista i {to ve}a hrvatska dr`ava.” (str. 58.) Kresti} pokazuje kako je poznata dobrotvorka mis Adelina Paulina Irbi, iritirana masovnim hrvatskim progonima Srba u vreme bosansko-hercegova~kog ustanka, pisala: “Jedini motiv tome gowewu nalazi se u ne~ove~noj mr`wi Hrvata spro}u Srba. Kao god {to katolici u Bosni idu na ruku Turcima protivu Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Ma|arima opet protivu Srba.” (str. 60.) Beskrajna antisrpska mr`wa postala je glavni temeq hrvatske nacionalne egzistencije. “Najve}i seja~i mr`we, oni koji su je uobli~ili u dr`avne, nacionalne i politi~ke programe, koji su joj dali osobine borbe izme|u razli~itih rasa, Eugen Kvaternik i Ante Star~evi}, u hrvatskom dru{tvu prihva}eni su kao najve}i patrioti i rodoqubi. Tim ~inom razdor izme|u Hrvata i Srba duboko je usa|en u wihova bi}a, jer dok su jedni spremni da slave i slede pomenute korifeje, drugi s razlogom od wih zaziru, jer ose}aju te{ke posledice wihovog pogubnog delovawa. Kada sve {to je re~eno imamo u vidu, onda je jasno da je nacionalna integracija Hrvata, posle Revolucije 1848/49. godine, krenula u suprotnom smeru od onog kojim je po{ao Ilirski pokret. Naime, wihovi nacionalno integracioni procesi dobili su sve karakteristike velikohrvatske politike, i to kako oni u okvirima prava{kog, tako i oni u okvirima pokreta koji se razvijao pod jugoslovenskim imenom.” (str. 61.) Srbi su se tome suprotstavqali kako su znali i umeli. Dosta srpskih intelektualaca bilo je primorano da napuste Hrvatsku, da se mahom u Srbiju upute, ali “ve}ina nacionalno svesnih Srba odlu~ila je da se suprotstavi velikohrvatskim nasrtajima, da pru`i otpor brutalnom pohrva}ivawu i ustane u odbranu srpskog imena i srpske nacionalne posebnosti.” (str. 67.) Srbi su se orijentisali na formirawe sopstvenih politi~kih partija i {tampawe nacionalnih novina, {to je hrvatske ideologe jo{ vi{e razgoropadilo i ubrzalo wihove pogone za serijsku proizvodwu istorijskih la`i i kleveta. “Po {iroko rasprostrawenom, nau~no neutemeqenom mi{qewu Star~evi}evih prava{a, potowih franko-furtima{a i wihovih duhovnih sledbenika, Paveli}evih usta{a, koji su se oslawali na hrvatsko dr`avno i istorijsko pravo, Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nastali su na ve{ta~ki na~in, posredstvom Srpske pravoslavne crkve i vere, uz pomo} popova,
97

kalu|era i u~iteqa. Verom negovano i stvoreno Srpstvo je, po tom nakaradnom tvr|ewu koje ima jasne velikohrvatske i asimilacione te`we i ciqeve, svesno cepalo hrvatstvo, da bi ga omelo u razvoju i o`ivotvorewu nacionalnih i dr`avnih zadataka. Srbi u Hrvatskoj su, po vi|ewu nacionalno iskqu~ivih Hrvata, “hrvatski renegati, saveznici talijana{a i Mayara”, oni su “stafa`a tu|instva protiv slobode i ujediwewa Hrvatske”, “sinovi onog kletog plemena, koje svuda sije mr`wu, klawa i ubojstva, koje gramze}i za vla{}u podlo obara pred sobom sve, umi{qaju}i da }e time zastra{iti hrvatski narod”. Srbi su qute zmije “od kojih si tek siguran onda, kada im satre{ glavu”. Stoga {to Srbi u Hrvatskoj i nisu Srbi, nego Hrvati pravoslavne vere, {to su hrvatski otpadnici, saradnici hrvatskih neprijateqa, Italijana i Ma|ara, wih je trebalo uvesti u red, milom ili silom naterati ih da se odreknu srpske, a prihvate hrvatsku dr`avnu ideju.” (str. 73-74.) Eugen Kvaternik je Srbe nazivao verskim nakotom i krvnim izdajnicima, la`no ih optu`uju}i za {urovawe sa Be~om ili Pe{tom. “Svakako treba imati u vidu ~iwenicu da je Srbima u Hrvatskoj izdaja podmetnuta u trenutku wihove najve}e lojalnosti, patriotizma i domoqubqa, u ~asu kada su visokom politi~kom sve{}u predwa~ili u te{koj opozicionoj borbi protiv Austro-Ugarske i sistema koji je ona nametnula Hrvatskoj. Jednom iskonstruisana, optu`ba o tobo`woj izdaji hrvatskih interesa bi}e stalno potezana protiv Srba. Bi}e to `ig koji }e im se beskrupulozno utiskivati sa duboko promi{qenim ciqem. Tim `igom Srbima je trebalo nametnuti obavezu da se neprestano, u svakoj prilici i pri svakoj delatnosti i aktivnosti, iskazuju i dokazuju da su lojalni gra|ani Hrvatske, da su patrioti, a ne izdajnici. Trebalo im je nametnuti obavezu da mawe misle o svojim, srpskim, a vi{e o hrvatskim nacionalnim interesima, jer u protivnom, `ig izdajstva ne bi mogli izbe}i. Tim `igom trebalo im je stvoriti komplekse, wima ih opteretiti i tako ih slabiti i prisiqavati na ve~no dokazivawe i potvr|ivawe. Socijalno-psiholo{ka i politikolo{ka istra`ivawa bi, bez sumwe, pokazala da to neprestano i smi{qeno `igosawe nije ostalo bez rezultata, da je me|u Srbima u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, istina u mawem broju i prete`no u intelektualnom sloju, stvorilo tip poslu{nika, koji su u prerevnosnom dokazivawu svoje ispravnosti, po ose}awima i mentalitetu, postali ve}i Hrvati od samih Hrvata.” (str. 77.) Kvaternik je u pismu Mihovilu Pavlinovi}u insistirao da se i u Dalmaciji zauzme najo{triji kurs prema Srbima, koji je ve} dao rezultate u Hrvatskoj i Slavoniji, a u junu 1869. godine, kada ga je pisao, nagove{tavao je borbu za eliminisawe svakog traga Srpstvu i pro{irewe hrvatske dr`ave do Kosova i Albanije. “On nije prikrivao ni~im opravdanu i bolesnu mr`wu prema Srbima, koji su za wega bizantinci, isto~waci, barbari i nebra}a. Uprkos tome {to ih je tako silno i strasno mrzeo i prezirao, svim silama `eleo je i zalagao se za to da budu Hrvati. Onima koji na to nisu pristajali, koji su se ose}ali Srbima, a takva je bila ogromna ve}ina, Kvaternik je otvoreno zapretio fizi~kim uni{tewem. Time je, zapravo, me|u gra|anskim politi~arima Hrvatske on postao jedan od prvih zagovornika genocida nad srpskim narodom u Trojednoj kraqevini. On je posejao to morbidno seme, koje su, potom, kada wega nije bilo, prihvatili, razvejavali i ne98

govali, ali i plodove `weli frankovci, usta{e i Tu|manovi hadezeovci. Da je to Kvaternikovo opako seme ba~eno na tlo koje je obe}avalo urod, sam se pohvalio kad je napisao da “mladost za~imqe pristajati uz nas.” (str. 78.) |) Paveli}ev plan za uni{tewe Srba na osnovu prou~avawa pokoqa Jermena Mihovil Pavlinovi} je tako|e bio veliki srbomrzac, ali ne i najve}i u Dalmaciji. “Ugledni hrvatski politi~ar Frano Supilo je, poput Kvaternika i Star~evi}a, smatrao da se pitawe Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji mo`e i mora re{iti, ako nema drugog na~ina, wihovim fizi~kim uni{tavawem.” (str. 80.) Smatrao je da je u politici sve dozvoqeno, kao i da se u woj i najgora sredstva mogu koristiti. Srbi su i za ostale hrvatske politi~are u toj meri nepo`eqni, da se oni ne uste`u da otvoreno izraze nameru o wihovom istrebqivawu po svaku cenu, ako se ve} ne mogu dobrovoqno ili pod prinudom asimilovati. Kresti} navodi izjave ve}eg broja istaknutih hrvatskih politi~ara, koje su potpuno podudarne u izra`avawu te`we da se Srbi na bilo koji na~in elimini{u. “Ako se uporede navedeni dokazi o tome kako su istaknuti hrvatski politi~ari druge polovine XIX i po~etkom XX veka nameravali da re{e pitawe Srba u Hrvatskoj sa ~iwenicama kako su to pitawe re{avale usta{e i kako ga je re{io dr Frawo Tu|man, onda je jasno da u svemu postoji neraskidiva logi~na i organska veza; jasno je i to da je hrvatska politi~ka misao bila i da je do danas ostala duboko pro`eta idejom genocida.” (str. 85.) Ante Paveli} je bio samo puki izvr{ilac zlo~ina~kog programa koji su hrvatski politi~ari i intelektualci ve} stotinu godina pripremali, razra|ivali i osmi{qavali. Me|utim, i Paveli} je pre rata izradio konkretan plan genocidnog uni{tavawa Srba ~im se Hrvatima uka`e prva pogodna prilika da to temeqito izvedu. “Jo{ u jesen 1940. godine, godinu dana pre no {to je do{lo do Drugog svetskog rata, za taj plan saznao je Vlatko Ma~ek, tada{wi potpredsednik jugoslovenske vlade u Beogradu. On je bio obave{ten da je Paveli} u Sieni, u Italiji, za vreme zato~eni{tva, “na osnovu vi{egodi{weg prou~avawa pokoqa Jermena u Turskoj”, pripremio plan za pokoqe Srba u Hrvatskoj. Iako je Ma~eku sve to bilo predo~eno i plan mu je pokazan, on o tome nije obavestio vladu ni svoje politi~ke partnere iz Seqa~ke demokratske koalicije, koji su predstavqali Srbe u Hrvatskoj. Ima indicija da je s tim “bezbo`nim planovima” upoznao nadbiskupa Stepinca i da je od wega tra`io da uti~e na Paveli}a i wegove qude da odustanu od izvr{ewa tih zlo~ina~kih namera.” (str. 88-89.) Me|utim, Stepinac je }utao jer se Paveli}ev plan uklapao u Stepin~evu li~nu i {iru vatikansku viziju likvidacije srpskih {izmatika. “Malo je poznato da su i komunisti~ke vlasti Hrvatske, neposredno po svr{etku rata 1945. godine, vi{e odmagale nego {to su pomagale povratak Srba – izbeglica iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su se spasili usta{kog no`a. Tada{we federalne vlasti Hrvatske bile su zadovoqne time {to se broj Srba u Hrvatskoj osetno smawio. One su nerado preduzimale prisilne mere za isterivawe usta{kih porodica iz srpskih ku}a i sa srpskih imawa.” (str. 89.)
99

e) Etni~ko ~i{}ewe kao zvani~na politika moderne Hrvatske Da bi pokazao da se ni u dana{we vreme ni{ta bitno nije promenilo u hrvatskoj nacionalnoj politici, Kresti} skre}e pa`wu na Tu|manovog predsedni~kog savetnika prof. dr Slavena Leticu, koji je u listu “Danas”, 12. septembra 1989. godine, objavio ~lanak pod naslovom “Asimilacija hrvatskih Srba” i u wemu razotkrio savremene politi~ke preokupacije, svoje i svojih saradnika, u pogledu te`we za etni~ki potpuno o~i{}enom hrvatskom dr`avom i pro{irenom na susedna podru~ja. “Tim ~lankom Letica je poku{ao da, tobo`e nau~no, da obrazlo`ewe o neminovnosti asimilacije Srba u Hrvatskoj. Uz to, on se vratio ideji “hrvatskog politi~kog naroda”, tvrde}i da se Srbi u Hrvatskoj mogu opredeqivati za dva puta. Mogu biti, kako je napisao, “organski deo” srpskog etni~kog naroda, ili “dio hrvatskog politi~kog naroda”. Ovim pisawem Letica je Srbima ponudio ono {to im je uporno i na silu nametano tokom ~itave druge polovine XIX veka, sve do 1905. godine, do stvarawa hrvatsko-srpske koalicije, a od frankovaca i posle toga. Ponudio im je put odricawa od svoje nacionalne pripadnosti kako bi postali deo “hrvatskog politi~kog”, tj. “konstitutivnog naroda”. Ponudio im je ono {to Srbi u Hrvatskoj nikada u pro{losti nisu mogli ni hteli da prihvate, jer su bili svesni da im je nu|en put nacionalnog i politi~kog zatirawa. Sve do 1918. Srbi su se tom putu `estoko opirali i zbog toga su vodili beskompromisnu borbu, ~vrsto uvereni da je to borba za opstanak. Politika koju je nudio Letica prouzrokovala je u okvirima Austro-Ugarske plemenski raskol izme|u Hrvata i Srba, jer je ~inila okosnicu svih su~eqavawa izme|u dveju nacija. Letica je ponudio politi~ka re{ewa, ~ija su izvori{ta u hrvatskom dr`avnom i istorijskom pravu. Ta re{ewa su, svojevremeno, u XIX veku, vladaju}i krugovi Ma|arske poku{avali da nametnu Hrvatima, kao i Srbima, a ovi su se tome, da bi se spasli ma|arizacije, `estoko odupirali. Re{ewa koja je ponudio jedan od uglednijih ~lanova Tu|manove Hrvatske demokratske zajednice svode se na dobro poznatu formulu: jedna dr`ava, jedan narod, jedan jezik. Kako je ta formula bila aktuelna u vreme austrijske, austro-ugarske i paveli}evske endehazijske vlasti, o~igledno je da dana{wi hrvatski politi~ari svoje uzore nalaze u vremenima koja su prohujala.” (str. 90-91.) Prema svedo~ewu direktora Instituta za prou~avawe spoqne politike u San Francisku, Dejvida Fi{era, Frawo Tu|man je pred diplomatskim korom u Nema~koj 1989. godine izjavio, kad on postane predsednik Hrvatske “da }e tlo u Krajini postati crveno od krvi.” (str. 91.) Toliki stepen politi~ke mr`we zaprepastio je Fi{era, ali to je bio samo predznak onog krvoproli}a koje je usledilo po~etkom devedesetih godina. “^im su Hrvati dobili nezavisnu dr`avicu i ~im je Tu|man postao predsednik, krvavi rat, koji je isplanirao jo{ pre no {to je postao {ef dr`ave, bio je izvestan, utoliko pre {to Hrvati ne samo da nisu imali razloga od bilo koga da se boje, ve} su na surovi obra~un, na koji su se u svakom pogledu dugo pripremali, sa raznih strana iz inostranstva bili i podstrekivani.” (str. 91-92.) Po Tu|manovoj izbornoj pobedi, Hrvati su pogazili Srbima status konstitutivnog naroda i to jednostranom promenom ustava, a uporedo s tim krenuli da se masovno naoru`avaju i spremaju za odsudni obra~un sa mawinskim
100

Srbima. “Po ocenama dobro obave{tenih posmatra~a iz same Hrvatske, ciq rata nije bio, kako se javno govorilo, ugu{ivawe tzv. srbo-~etni~ke pobune, ve} stvarawe davno sawane etni~ki ~iste dr`ave.” (str. 92.) Prema mi{qewu ugledne hrvatske novinarke Jelene Lovri}, izre~enom 1996. godine, “etni~ki ~ista dr`ava s dr`avnog se vrha deklarira kao `eqeni ideal. [ef se dr`ave u Kninu pred postrojenom vojskom i upaqenim kamerama javno hvali kako su ostvareni “povijesni rezultati” – “vratili smo Zvonimirov grad u krilo majke domovine Hrvatske i to onakav ~ist kakav je bio u Zvonimirovo doba”. Tako je oslobo|ewe Knina dobilo novu dimenziju. Vi{e nije rije~ o osloba|awu od srpske pobune, nego o ~i{}ewu Srba. Tom je porukom bila pro`eta cijela kninska sve~anost, pa otpada utjeha da se ina~e vidno vrlo uzrujanom predsjedniku otela, eto, nekontrolirana izjava. Glavni inspektor hrvatske vojske, general Ante Gotovina, rekao je, na primjer, da je “Oluja” zna~ila okon~awe vi{estoqetne okupacije Hrvatske. A Drago Krpina, Tu|manov savjetnik za oslobo|ene krajeve, nazivaju}i “Oluju” pobjedom svih pobjeda, uzvikuje da je Hrvatska oslobodila prostore koji su bili pod okupacijom ne pet godina, nego cijelo jedno stoqe}e.” (str. 92.) Jo{ 12. aprila 1992. godine, u govoru na Trgu bana Jela~i}a u Zagrebu, Tu|man je priznao da su Hrvati izazvali rat. On je tada decidno izjavio: “Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije `eqela! Ali, mi smo procijenili da samo ratom mo`emo izboriti samostalnost Hrvatske. Zbog toga smo vodili politi~ke razgovore, a iza tih pregovora formirali oru`ane postrojbe. Da nismo to uradili ne bismo do{li do ciqa. Zna~i: rat je bilo mogu}e izbje}i samo da smo mi odustali od na{ih ciqeva, to jest, od samostalnosti hrvatske dr`ave.” (str. 92-93.) Ovim izjavama je re~eno sve, a hrvatska politika je javno do kraja razgoli}ena. Kako rezonuje Vasilije Kresti}, “~ak da ovakve izjave i nisu javno izre~ene, ishod vojnih operacija, poznatih pod nazivom “Bqesak” i “Oluja”, posle kojih je Hrvatska etni~ki temeqno o~i{}ena, nedvosmisleno pokazuje ciq s kojim je Hrvatska, ne biraju}i sredstva, odlu~ila da razbije Jugoslaviju. Sada, kada je stvorena davno `eqena etni~ki ~ista dr`ava, Tu|man i wegovi saradnici uspe{no se opiru povratku Srba u svoje domove i na svoja imawa. U tome u`ivaju blagonaklonost pojedinih velikih sila i Vatikana, koji su im i pomogli u akciji etni~kog ~i{}ewa. Demonizacija Srba se nastavqa u ve} poznatom stilu. Pogrdna imena pqu{te sa svih strana. Pretwa da su vrbe za Srbe, ne izostaju. Velihokrvatski apetiti su porasli. Bosna je i daqe u `i`i hrvatskog interesovawa. Kao i mnogo puta ranije, Srbima se skre}e pa`wa da }e spas na}i jedino ako preplivaju Drinu. Hrvatska politika, u odnosu na Srbe, u svemu je ostala kakva je bila u vreme prava{a, franko-furtima{a i usta{a. Ona je zadojena mr`wom koju malo ko obuzdava. Ni~im nesputana, sa vi{e strana podsticana, ona predstavqa opasnost za ~itav region, ali i za Hrvate, u ~ijoj sredini je odnegovana.” (str. 93.)

2. Srpska dr`avotvornost uzro~nik hrvatskog kompleksa
Analiziraju}i jo{ neke korene hrvatske antisrpske mr`we, pored razli~itog pristupa Habzbur{koj dinastiji, sporewa oko pripadnosti Bosne i Hercegovine i surevwivosti oko predvodni~ke uloge u ju`nom slovenstvu,
101

Kresti} iznosi jedan problem koji zaokupqa svest svih Hrvata, gotovo bez izuzetka. “Re~ je o kompleksu kojim su bili pritisnuti gra|ansko-politi~ki, a naro~ito malogra|anski krugovi me|u Hrvatima zbog toga {to su Srbi, posle 1878. godine, stekli dve samostalne dr`ave, a Hrvati, uvereni da su na vi{em stepenu kulture i civilizacije, ambiciozni da stvore veliku Hrvatsku, da preuzmu kormilo oslobo|ewa i ujediwewa, imali su dr`avu vi{e na papiru nego u stvarnosti. Kako su u Srbima gledali samo svoje neposredne i najopasnije takmace, svaki uspeh Srba do`ivqavali su kao svoj poraz, a svaki wihov poraz kao svoju pobedu. To {to su Srbi imali dve dr`ave, a Hrvati nijednu, u~inilo ih je ne samo iskompleksiranim, ve} i zavidnim, ali i agresivnim. Prevelikom agresijom `eleli su, na ra~un Srba, da nadoknade ono {to nisu imali. Zbog toga su me|usobni sukobi bili neizbe`ni, a wihovi ishodi po obe strane vi{estruko pogubni.” (str. 99-100.) Proistekla iz kompleksa kao ~istog izraza socijalno-psiholo{ke patologije, hrvatska agresivnost prema Srbima se “manifestovala na razli~ite na~ine, dok nije dobila neprikrivene genocidne oblike, a takve oblike mogla je da dobije samo stoga {to su oni kojima nije stalo do sloge, a takvih je bilo i na jednoj i na drugoj strani, toliko zatrovali odnose da me|u Hrvatima nije bio mali broj onih koji su za sve neda}e koje su snalazile Hrvatsku okrivqivali tamo{we Srbe. Prema tome, ako su Srbi iz Hrvatske u mnogo ~emu spre~avali razvoj hrvatske dr`ave i wenog dru{tva, ako su predstavqali unutra{weg neprijateqa, kako su u prava{koj i franko-furtima{koj {tampi obi~no i predstavqani, onda je obra~un sa wima bio neminovan. Kompleks u odre|enim hrvatskim gra|anskim krugovima prema Srbima, koji su uspeli da izgrade dve nezavisne dr`ave, bio je utoliko ve}i ukoliko su Srbi u celini broj~ano bili nadmo}niji od Hrvata. Imaju}i u vidu tu broj~anu premo} Srba nad hrvatima, kod Hrvata koji su se posebno isticali u napadima na Srbe i u poricawu wihove nacionalne posebnosti vidqiv je strah od mogu}eg apsorbovawa. Taj strah, koji je imao odbrambeni karakter, ra|ao je agresiju koja je vodila genocidu nad Srbima u Hrvatskoj.” (str. 101-103.) Taj hrvatski strah od srpske mase naro~ito je do{ao do izra`aja kada je 1881. godine razvoja~ena Vojna krajina i ukqu~ena u sastav Banovine Hrvatske. Srbi su, zahvaquju}i svojoj brojnosti, po~eli da igraju vrlo zna~ajnu ulogu u hrvatskoj, ali i u austro-ugarskoj politici. Ali su i redovno podr`avali sve hrvatske zahteve prema Pe{ti i Be~u, tra`e}i za uzvrat da samo budu ravnopravno tretirani kao samosvojan politi~ki subjekt. “Uvek kada su im Srbi bili potrebni, i dokle su im bili potrebni, Hrvati su sa wima bili dobri, delili su im obe}awa i ne samo da nisu postavqali pitawe ravnopravnosti i priznavawa srpske politi~ke posebnosti, ve} je i Sabor sve~ano izjavqivao “da trojedina kraqevina priznaje narod srpski koji u woj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan”. Po prestanku opasnosti, po uspe{no obavqenom poslu, isti oni koji su Srbima {irokogrudo delili obe}awa i priznawa okretali su se protiv wih i nastavqali sve po starom, kao da se u me|uvremenu ni{ta nije desilo, kao da prema Srbima nisu imali nikakve obaveze. Vi{e puta iskori{}eni, a potom iznevereni i grubo odbacivani, Srbi su dobro uo~ili svu verolomnost Hrvata. Zbog toga su im
102

malo verovali, ali su im, uprkos svim gorkim saznawima, prinu|eni okolnostima `ivota, i daqe dozvoqavali da ih varaju, da ih koriste i da im podvaquju, gaje}i neosnovanu nadu da se podvale ne}e ponoviti. Iz ove i ovakve stoletne igre Srbi su na politi~kom poqu uvek bili gubitnici, a Hrvati dobitnici. Me|utim, u moralnom pogledu Srbi su bitke dobijali, a Hrvati su ih gubili. Takav odnos pora`enih i pobe|enih urodio je jo{ jednim plodom: uzajamnim prezirom, netrpeqivo{}u i mr`wom, i to patolo{kom mr`wom, podjednako neobuzdanom i podjednako opasnom sa obe strane i za oba naroda.” (str. 105-106.) Kad su se upustili u suparni~ko nadmetawe sa Srbima po pitawu ujediniteqskog primata i rukovode}e uloge u ju`noslovenskim nacionalnim i osloboditeqskim aktivnostima, Hrvati su sopstvenu samouverenost bazirali na predube|ewu da su oni kulturno napredniji, a i Habzbur{ka dinastija je lukavo povla|ivala takvim wihovim ambicijama. Ali, Srbi su ve} imali dve dr`ave i dve vojske, nisu ni prime}ivali umi{qenu hrvatsku kulturu, pa im nije padalo na pamet da bi Beograd Zagrebu mogao prepustiti ulogu Pijemonta ju`noslovenskog ujediniteqskog dr`avotvorstva. Ti gradovi su izrasli u centre dveju suprotstavqenih i sve vi{e neprijateqskih nacionalnih politika. Veli~anstvene srpske pobede u Balkanskim i Prvom svetskom ratu definitivno su razre{ile sve dileme po tom pitawu, pa su Srbi odigrali glavnu ulogu u procesu ujediwewa, a Beograd kao centar postao je neosporiv. “Ta pobeda srpskog shvatawa u re{avawu ju`noslovenskog pitawa u mnogim krugovima Hrvata, posebno onim nacionalno iskqu~ivim, koji nisu nestali sa scene ni posle Prvog, ni posle Drugog svetskog rata, primqena je bolno, kao te`ak poraz koji zaslu`uje jo{ te`u osvetu. Ne samo stvarawe, ve} i na~in stvarawa zajedni~ke dr`ave, 1918. godine, pomenutim krugovima Hrvatske slu`ili su kao nepresu{an izvor nezadovoqstva, rovarewa i razarawa dr`ave, koja nije stvorena po uzoru kojem su oni te`ili. Weni istinski tvorci, Srbi, zbog toga su postali jo{ omra`eniji i jo{ vi{e nego dotle na{li su se na udaru onih koji su nastanak Jugoslavije do`iveli kao poraz hrvatske dr`avne i politi~ke misli.” (str. 107.) Jo{ pre stvarawa jugoslovenske dr`ave Hrvatima je mnogo smetao ubrzani ekonomski napredak Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, wihov kulturni procvat i okupqawe unutar sna`ne i dobro organizovane politi~ke partije. U jednom trenutku Zagreb je postao kao srpski kulturni centar ja~i od Novog Sada. “Nedorasli da se upuste u zdravu konkurenciju sa Srbima, da im se suprotstave sopstvenim uspesima, malogra|anski franko-furtima{ki krugovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije su svoje nesposobnosti nadokna|ivali ru{ila~kom mr`wom, koja je u vi{e navrata ispoqena u protivsrpskim demonstracijama izvedenim u Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske. Srbi su tako i na poqu nemilosrdne kapitalisti~ke utakmice, koja je dobila vid borbe izme|u dveju nacija, do`ivqeni kao trajno remetila~ki ~inilac, koji je stajao na putu razvoja hrvatske privrede, dru{tva i politike i, {to je posebno va`no, na putu ostvarewa vekovne te`we – izgradwe nezavisne hrvatske dr`ave.” (str. 108.) Upravo je izvorni hrvatski nacionalni dr`avotvorni koncept onemogu}io jedinstven srpsko-hrvatski sporazumni i trajni projekat jugoslovenske
103

dr`ave. “Rano izgubiv{i dr`avu i potpav{i pod vlast Ugarske a potom Austrije, Hrvati su vi{e od osam stotina godina `iveli pod tu|inskom upravom i snivali snove o obnavqawu svoje dr`avnosti. Ne mogav{i te snove da ostvare u praksi, silno su se upiwali i ogromnu, po{tovawa dostojnu energiju tro{ili da kakav-takav kontinuitet svoje dr`avnosti o~uvaju u formalnopravnim aktima, u raznim paktima, sankcijama, nagodbama, diplomama, patentima, kraqevskim zaverenicama, saborskim odlukama i drugim spisima. Osam stotina godina dr`avnopravnih nagodbewa~kih borbi ostavilo je dubokog traga na mentalitet Hrvata. Onako kako su se pona{ali u okvirima Ugarske i Austrije, a potom Austro-Ugarske, pona{ali su se i u okvirima prve i druge Jugoslavije. Obe Jugoslavije za wih su bile prolazne. Wihov ideal, kako je ve} re~eno, bila je nezavisna Hrvatska. Stoga, Jugoslaviju, u kojoj su se sticajem istorijskih okolnosti na{li, nisu prihvatili i ose}ali kao svoju. Uostalom, u weno nastojawe ulo`ili su taman toliko koliko su bili spremni da je brane i prihvate kao svoju. Nagodbewa~ko pona{awe Hrvata prema Ugarskoj i Austriji bilo je mawe {tetno po te dr`ave i narode tih dr`ava, nego isto pona{awe prema Jugoslaviji. U okvirima Ugarske i Austrije, Hrvati su svojim brojem, snagom i uticajem bili bez ve}eg zna~aja. Me|utim, u okvirima Jugoslavije oni su ~inili partnera bez kojeg je takva dr`ava bila te{ko zamisliva. Znaju}i to, a svesni da je Srbima stalo do Jugoslavije da bi u woj bili na okupu, Hrvati su do savr{enstva iskori{}avali svoje nagodbewa~ko iskustvo, sebi~no i bezobzirno iznu|uju}i ~as jedne ~as druge ustupke, sve sa ciqem da za sebe steknu {to ve}e pogodnosti. Tako se ispostavilo da je Jugoslavije moglo biti samo onda i donde ako se i dokle se ispuwavaju zahtevi Hrvata, dokle wima odgovara da `ive u zajednici kojoj su bili spremni sve mawe da doprinose, a iz we {to vi{e da odnose. Kad to imamo u vidu, onda je jasno {to su i prvu i drugu Jugoslaviju potresale te{ke krize i {to su se one raspale po scenarijima u kojima su glavnu ulogu razbija~a imali Hrvati.” (str. 109-110.) a) Fizi~ki obra~uni najavquju genocid Be~ki dvor je sistematski podr`avao hrvatsku antisrpsku mr`wu i podsticao {ovinisti~ke aktivnosti frankovaca i klerikalaca. Zato je ta mr`wa neprekidno dobijala na silini i intenzitetu, ispoqavaju}i se kroz sve opasnije oblike. “Kako je vreme odmicalo i sukobi se umno`avali i zao{travali, sa raznolikih verbalnih nasrtaja – u kojima nalazimo i one sa ~istim genocidnim porukama, kao {to su: ... “Srbe o vrbe”, “Srbom sjekirom za vrat” i druge – pre{lo se i na sve ~e{}e fizi~ke obra~une kojima je trebalo ostvariti pomenute parole i uni{titi “vla{ki nakot”, kako su, pored mnogih drugih pogrdnih i uvredqivih naziva, kr{teni Srbi. Do fizi~kog obra~una dolazilo je u vi{e navrata prilikom masovnih protivsrpskih demonstracija.” (str. 113.) Po te`ini su posebno zapam}eni te{ki antisrpski izgredi, kamenovawa i razbijawa prilikom posete cara Franca Jozefa Zagrebu 1895. godine. “Opoziciona hrvatska {tampa pravdala je protivsrpske ispade time {to su ih Srbi, navodno, izazvali isticawem zastave jedne “strane dr`ave”... [tavi{e, predstavnici reda su skr{tenih ruku posmatrali izgrede i pravdali se
104

da nemaju nalog za posredovawe.” (str. 114-115.) Hrvatski sabor je uporno odbijao da na dnevni red stavi dono{ewe pravnih akata kojima bi se garantovala ravnopravnost }irilice, ravnopravnost crkava ili slobodno isticawe srpske zastave, na primer. U takvim stavovima ignorisawa srpske nacionalne individualnosti u banovinskom parlamentu opet su se isticali frankovci, ali nisu mnogo zaostajali klerikalci, [trosmajerovi sledbenici i svi ostali, uz zaista retke izuzetke. “Puni mr`we prema Srbima, frankovci su prosto tra`ili priliku da je javno ispoqe. Wih su Srbi izazivali uporno{}u u isticawu raznih zahteva, odlu~nom odbranom protiv svih mogu}ih napada i uvreda, nepopustqivo{}u u zastupawu srpske a odbacivawu hrvatske dr`avne misli, koja je nalazila upori{te u Austro-Ugarskoj, svojom nacionalnom vitalno{}u i nagla{enim srbovawem kojim su se branili od pohrva}ivawa, {to je, sve skupa, u klimi u kojoj se `ivelo, moglo u o~ima politi~kih suparnika dobiti vid izazivawa.” (str. 118.) Jo{ `e{}e pogroma{ke antisrpske demonstracije u Zagrebu su se desile 1899. godine, prilikom proslave Zmajevog kwi`evnog jubileja, kao i 1902. godine, kada su tri puna dana razarane srpske radwe, demolirani srpski stanovi i uni{tavana sedi{ta srpskih ustanova. Prema svedo~ewu dr Ivana Ribara, hrvatski ban Pavao Rauh i vo|a ^iste stranke prava Josip Franko su, “uz odobrewe najvi{ih vojnih krugova u Be~u, u slu~aju rata sa Srbijom povodom aneksije Bosne i Hercegovine, sklopili sporazum koji je glasio da se izvr{i pokoq i iseqewe svih Srba iz Hrvatske.” (str. 126.) Pogromi su do`iveli vrhunac u hrvatskoj histeriji nakon Sarajevskog atentata, pa je iz svega toga o~igledno da neverovatni genocid, koji su Hrvati nad Srbima provodili u toku Drugog svetskog rata, nije “rezultat samo jednog sistema, ove ili one stranke, ovog ili onog dru{tva, ove ili one li~nosti, ve} sticaja ~itavog niza okolnosti u du`em vremenskom trajawu. Genocid nad Srbima u usta{koj NDH svojevrsni je fenomen wihovog vekovnog zajedni~kog `ivqewa sa Hrvatima. Dugotrajno nastajawe genocidne ideje u odre|enim sredinama hrvatskog dru{tva, koje je, kako svedo~i dr Ribar, imalo prili~no {iroku bazu, duboko je ukorenilo tu ideju u svest mnogih generacija. Fenomeni nastali dugim trajawem po pravilu sporo nestaju i uporno istrajavaju.” (str. 128.)

3. Hrvati se ne}e smiriti
Hrvatska teritorijalna megalomanija, tako jasno izra`ena posebno u redovima Star~evi}a i Radi}a, Ive Pilara i Dominika Mandi}a, mada se kod nekih autora protezala i do Makedonije, na{la je prakti~ne realizatore u Anti Paveli}u i Frawi Tu|manu, a wen minimalni program obuhvata, pored Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, jo{ i Bosnu i Hercegovinu, Srem i Boku Kotorsku. U ideolo{kom i propagandnom smislu “razradili su ~itav dobro razvijen i uhodan sistem. Svaki tu|i zahtev ili pretenziju na teritorije na koje su bacili oko, Hrvati su `estoko napadali i osu|ivali. Izme|u ostalog, ba{ u vezi sa geomanijom, od sredine XIX veka do na{ih dana Hrvati su se slu`ili, kao {to se i danas slu`e, demonizacijom Srba. Po wima Srbi su hajdu~ki i razbojni~ki narod, vizantijski prepredeni i lukavi. Oni su {umadijski banditi i ~etnici! Hrvati su kulturni, humani i mirotvorni, wima, po
105

raznim osnovama, pripadaju teritorije koje `ele a Srbi ho}e da ih se domognu bez osnova, zato {to su grabe`qivci, {to su remetila~ki ~inilac, izvor kriza, nemira i rata. Na taj na~in, zadivquju}om uporno{}u, dobro razra|enom taktikom, ni~im neometani, a ~esto i pomognuti kratkovidom i maloumnom politikom Beograda, uzdigli su svoje velikohrvatske zahteve na stepen opravdanih i legitimnih prava. Kad su to postigli, nisu krili da su spremni svoje nacionalne i dr`avne zahteve da ostvare po svaku cenu, pa i najbrutalnijom silom. Za takvo pona{awe Hrvata Srbi nisu na{li adekvatne odgovore. Zaneti idejom jugoslovenstva, iskreni i lakoverni pobornici bratstva i jedinstva, oni su u svemu kasnili, istinu otkrili sa zaprepa{}ewem i detiwastom zbuweno{}u pitali se za{to ih Hrvati mrze i iz kojih razloga im nanose zla.” (str. 134-135.) Svoju kwigu Vasilije Kresti} zavr{ava upozorewem Srbima da vi{e nikada ne smeju biti lakomisleni i neoprezni. “Stvarawem etni~ki ~iste Hrvatske, Hrvati su se primakli bli`e ostvarewu svojih geostrate{kih ciqeva koji se ti~u Bosne i Hercegovine. Bez Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, bez tog unutra{weg remetila~kog ~inioca, kako su ih nazivali, oni }e sa vi{e snage, a mawe smetwi i prepreka, i sa znatno povoqnijim geopoliti~kim polo`ajem, kidisati na Bosnu i Hercegovinu i na Srbe i muslimane. Ako Srbi to budu do~ekali nespremni, ako ponovo budu dozvolili da ih neko zavede i obmane nekim novim ilirizmom, jugoslavizmom, bratstvom i jedinstvom, ili zajedni{tvom, svoju naivnost, kratkovidost, povr{nost, neukost i plitkoumnost plati}e skupo i nikad vi{e ne}e se mo}i oporaviti, jer odnos snaga bitno }e se izmeniti u korist Hrvata. Uz to, sasvim je sigurno da i Srbija, kao dr`ava, poput Hrvatske, mora “imati i oko i uho” na podru~ju Bosne i Hercegovine, na tom za wu tako vitalnom podru~ju... Tako|e je sigurno, Hrvati se ne}e smiriti dogod ne dopru do Drine i dogod se ne podbo~e pod Beograd i ne domognu se Zemuna.” (str. 152-153.)

V. Gradi{}anski Hrvati kao relikt izvornog hrvatskog naroda
U Gradi{}u, ispod Be~a, `ivi najve}a grupa Hrvata koji su izbegli pred turskom najezdom i uspeli da sa~uvaju nacionalnu svest i kulturna obele`ja. Etnografska nauka je dugo zanemarivala potrebu wihovog izu~avawa, ali je, 1995. godine, u Zagrebu objavqen zbornik nau~nih i publicisti~kih radova “Povijest i kultura gradi{}anskih Hrvata” (Nakladni zavod “Globus”), zna~ajan ne toliko po kvalitetu nau~ne obrade, koliko po ~iwenici da su autori svih tekstova Hrvati, skoro iskqu~ivo gradi{}anski.

1. Predgovor generala Tu|mana i kardinala Kuhari}a
Ova kwiga, po re~ima pisca predgovora Frawe Tu|mana, “svjedo~i o pomalo zaboravqenoj patwi, borbi i `rtvi Hrvata u tijeku stogodi{weg hrvatsko-turskog rata 1493-1593. godine. U to najtu`nije doba hrvatske povijesti rijeke hrvatskih izbjeglica razi{le su se u nekoliko posebnih smjerova, napose u zapadnu Ugarsku, Dowu Austriju, Slova~ku i Moravsku. Gradi{}anski
106

Hrvati `ivi su spomenik tog dijela hrvatske povijesti. Na prostoru Gradi{}a `ive jo{ uvijek svi stari govori i izvorna narje~ja Bosne, Slavonije, Pokupqa, Like i drugih dijelova starog hrvatskog kraqevstva. Ve} gotovo pet stoqe}a `ivi Gradi{}e poput male Hrvatske daju}i vezama Hrvatske i Austrije poseban biqeg.” (str. 7.) Autor drugog predgovora, kardinal Frawo Kuhari}, iznosi: “U mjesecu rujnu 1931, u nadbiskupskom sjemeni{tu na [alati u prvom razredu gimnazije susreo sam jednog dje~aka koji je govorio ikavskim narje~jem sli~nim govoru koji se govori u mom pribi}kom kraju. Taj dje~ak zvao se Kazimir Herceg. U istom smo razredu proveli osam godina sve do velike mature. Tako sam prvi put doznao da u Austriji `ive i Hrvati, koji su tamo do{li iz Hrvatske davno, bje`e}i pred turskim navalama. S wima su i{li i sve}enici, a mo`emo tvrditi da su ba{ sve}enici propovijedawem, katehizacijom i kulturnim radom na hrvatskom jeziku sa~uvali wihovu katoli~ku vjeru i wihovu nacionalnu svijest da su Hrvati. Tako udaqeni od stare domovine, u novoj su domovini `ivjeli svoj `ivot, razvijali svoju kulturu i wegovali svoje zajedni{tvo. Kad je liturgijskom reformom Drugog vatikanskog sabora uveden narodni jezik u liturgiju, postavilo se pitawe koji }e jezik biti uveden u liturgiju gradi{}anskih Hrvata, ho}e li to biti na{ suvremeni kwi`evni hrvatski jezik ili }e to biti wihov jezik, koji su oni ba{tinili od svojih doseqenih djedova u Austriju. Biskup Gradi{}a sa sjedi{tem u @eqeznu, koji je po majci porijeklom bio Hrvat i govorio je hrvatski, wema~ki i ma|arski, smatrao je da gradi{}anski Hrvati imaju pravo da wihov liturgijski jezik bude jezik kojim oni govore, na kojem je wihova kwi`evnost, a koji se ipak razlikuje od na{eg hrvatskog jezika. Kad je Sveta stolica predlagala biskupu mons. Stefanu Laslu da preuzme liturgijske kwige iz Hrvatske, on je branio pravo na gradi{}anski hrvatski jezik, pa mu je Sveta stolica kona~no odobrila tiskawe liturgijskih kwiga na tom jeziku. I to je dokaz kako su gradi{}anski Hrvati ustrajno ~uvali ba{tinu svoga jezika, na wemu wegovali svoju kulturu, a jezik je ~uvao wih da se ne utope u jezik nove domovine Austrije, ~ime bi nestao gotovo svaki trag wihova postojawa. Samo tako su uspjeli kroz ~etiri i pol stoqe}a ostati ono {to jesu.” (str. 8.) U redakcijskom predgovoru se stavqa do znawa da radovi u ovoj kwizi predstavqaju esencijalne rezultate nau~noistra`iva~kog projekta koji je jo{ 1972. godine poveren Institutu za hrvatsku povijest Sveu~ili{ta u Zagrebu.

2. Iseqavawe Hrvata u austrijsko-ugarski grani~ni prostor u 16. stoqe}u, autorski prilog Josipa Adam~eka
Josip Adam~ek pi{e da je “naseqavawe Hrvata u dana{wu austrijsku pokrajinu Gradi{}e ~inilo samo jednu struju u velikim migracijama hrvatskog naroda u 16. stoqe}u.” (str. 13.) Hrvatski etni~ki prostori su ugro`avani neposrednim turskim najezdama od 1463. do 1593. godine. Hrvatska i weno plemstvo su svedeni na “ostatke ostataka”, kako se izrazio ugarski kraq Ludovik II. “Masovne migracije iz pojedinih krajeva zapo~iwale su kad su ih Turci po~eli zauzimati ili ugro`avati. Seobe su zapravo bile bijeg ispred Turaka.” (str. 13.) Adam~ek hrvatske migracije klasifikuje na unutra{we i vawske.
107

“Unutra{wim migracijama stanovni{tvo se preseqavalo unutar hrvatskih zemaqa, iz krajeva koje su Turci osvajali u za{ti}ene i sigurnije dijelove Hrvatske. Tako se npr. mo`e govoriti o prelasku novog stanovni{tva u Dalmaciju, koja se nalazila pod vla{}u Venecije. Istina, zbog sku~ena teritorija ve}i se dio tih doseqenika odmah preseqavao u Italiju i Istru. Ve}a preseqavawa vr{ena su za vrijeme tursko-mleta~kog rata 1537-1539. i ciparskog rata 1570-1573. U 16. stoqe}u poja~alo se naseqavawe Hrvata u Istru, koja je upravo tada pro`ivqavala demografsku krizu. Iako suvremeni istra`iva~i za to naseqavawe ne prihva}aju prije uvedeni naziv “druga seoba” Hrvata u Istru, oni se sla`u da je doseqavawe novog stanovni{tva pod utjecajem turskih ratova bilo vrlo intenzivno. Unutra{we migracije imale su veliku va`nost za gospodarski i dru{tveni razvoj dijelova Slavonije i Hrvatske koje su Turci osvojili tek u drugoj polovici 16. stoqe}a ili ih uop}e nisu zauzeli. U drugoj polovici 15. stoqe}a po~elo se na sjeveroistok seliti plemstvo i ostalo stanovni{tvo u`e Hrvatske. Tada se naziv Hrvatske prenio sve do Kupe, Save i Une. Kolonizacija novog stanovni{tva pro{irila se i u Kraqevinu Slavoniju. U Slavoniju su iz Kninske `upanije pre{li plemi}i Keglovi}i, kasniji grofovi. Oni su stekli velika vlastelinstva u Hrvatskom Zagorju. Veliko vlastelinstvo Trako{}an u Zagorju dobili su u drugoj polovici 16. stoqe}a Dra{kovi}i, koji su se doselili iz okolice Knina. U za{ti}ene krajeve Slavonije preselilo se dosta ni`ih i sredwih plemi}a. Mnogi su od wih u novoj postojbini stekli posjede i postepeno se ukqu~ili u politi~ki `ivot (Pata~i}i, For~i}i, Berislavi}i od Vrhnike, Mladin~i}i, Dudi}i itd.).” (str. 13-14.) Ukazuju}i kako se “na mnogim slavonskim vlastelinstvima pojavio 70-ih godina 15. stoqe}a velik broj pustih seli{ta” (str. 14.), Adam~ek navodi najkarakteristi~nije primere opusto{enih vlastelinstava Di{nika, Dobre Ku}e, Kristalovca, Grebena, Krapine, Trako{}ana itd. “Pojava tako velikog broja pustih seli{ta podudara se vremenski s velikim turskim provalama u Slavoniju (1469-1479) za kojih je pobijeno i odvedeno u ropstvo oko 14.000 qudi. ^ini se da su navedena turska pusto{ewa bila glavni uzrok desertnosti slavonskih vlastelinstava. Ali, na tu veliku depopulaciju mogli su utjecati jo{ i neki drugi razlozi. Kad je zatim u sjevernoj Bosni stabiliziran obrambeni sustav Jaja~ke i Srebrni~ke banovine, turske provale u Slavoniju su zaustavqene. Na opusto{ena vlastelinstva po~eli su se, krajem 15. i po~etkom 16. stoqe}a, naseqavati novi kmetovi. Veliki dio tih doseqenika ~inili su seqaci iz u`e Hrvatske koju su Turci u tom razdobqu intenzivno napadali.” (str. 14.) Popuwavawe novim stanovni{tvom bilo je tako intenzivno da Adam~ek navodi primer vlastelinstva Greben iz Kri`eva~ke `upanije, na kome je 1516. godine ostalo potpuno praznih samo dvadeset seli{ta. Po urbaru, koji je ra|en 1522. godine i ~uva se u ma|arskom dr`avnom arhivu, Grebensko vlastelinstvo je imalo veliki broj novih kmetova. “Mnogi su od wih bili popisani s prezimenima i nadimcima koji su upu}ivali na to da su se doselili iz u`e Hrvatske... Na vlastelinstvu Velikoj u Kri`eva~koj `upaniji, ~ini se, naseqeni su oko 1476. doseqenici iz neposrednog zale|a dalmatinskih gradova.” (str. 14.) Imena sela su asocirala na Benkovac, Zadar, [ibe108

nik, Trogir itd. “Da su ta sela nastala naseqavawem iz Dalmacije, mo`e se samo pretpostavqati, ali da su u wima najvjerojatnije `ivjeli kolonizirani seqaci, potvr|uje podatak urbara iz 1519. U tim se selima jo{ uvijek nalazio nesrazmjerno velik broj slobodwaka. Kolonisti iz stare Hrvatske spomiwu se izri~ito na jo{ nekoliko slavonskih posjeda.” (str. 15.) Primeri su Brdovac i Dowa Stubica. “Vlastelinstva u Hrvatskom Zagorju bila su u ~itavom 16. stoqe}u va`no podru~je imigracije novog stanovni{tva. Na tim se vlastelinstvima broj zavisnih seqaka sve do kraja tog stoqe}a pove}avao. Na vlastelinstvu Vinici kod Vara`dina `ivjele su, 1598. godine, 723 obiteqi, dok je istodobno u opusto{enoj Kri`eva~koj `upaniji, na ~ijem se teritoriju moglo smjestiti 50-80 vlastelinstava veli~ine Vinice, `ivjelo samo 1.150 kmetova. Kad se 1568. na vlastelinstvu Vinici pojavilo pusto selo Strmec, wega je odmah naselio predijalac Petar Horvat s drugim prido{licama iz Hrvatske... Analizom arhivskih izvora utvrdio sam da se u 16. stoqe}u pove}avao broj kmetova i na drugim vlastelinstvima u Zagorju (Susjedgrad, Dowa Stubica, Veliki Tabor, Krapina, Kostel, Lobor, Cesargrad i dr.). Znatan porast podlo`nika utvr|en je tako|er na posjedima izme|u rijeke Save i Kupe. U izvorima se, dodu{e, ne spomiwe da je do porasta stanovni{tva do{lo imigracijom iz krajeva koje su osvajali ili ugro`avali Turci, ali se ~ini posve sigurnim da tako velik porast nije bio rezultat razvoja lokalne populacije. Vlastelinstva uz rijeku Kupu, napose krajevi ju`no od te rijeke, smatraju se va`nim rejonima iseqavawa stanovni{tva izvan Hrvatske. Ali, s obzirom na intenzitet turskih provala u taj kraj, stanovni{tvo se na tim vlastelinstvima smawivalo sporije nego {to bi se moglo o~ekivati. Vlastelinstva Sisak, Petriwa, Gorwi Gradac, Dowi Gradac, Steni~wak i jo{ neki posjedi bili su istodobno i podru~ja naseqavawa. Smawivawe stanovni{tva na nekima je zapo~elo sredinom, a na sisa~kom vlastelinstvu tek po~etkom Hasan-pa{ine ofanzive 1591.” (str. 15.) Te migracije su izazvale su{tinske dru{tvene posledice. Kako isti~e Adam~ek, “unutarwa kolonizacija u hrvatskim zemqama imala je veliko zna~ewe u objediwavawu plemstva (zajedni~ki sabor, {irewe hrvatskog imena). Wezin je rezultat bilo i postepeno preno{ewe hrvatskog imena na dijelove Slavonije, koje Turci nisu uspjeli zauzeti. Ta je kolonizacija va`na i stoga {to se odnosi i na iseqavawa Hrvata izvan wihove domovine. Naime, u dosta slu~ajeva iseqavawe iz Slavonije bilo je samo jedna etapa u preseqavawu stanovnika koji su se prethodno ve} doselili u za{ti}enije krajeve. Iako se masovnost unutra{we i vawske migracije ve`e za turske ratove, treba istaknuti da su na iseqavawe i pojave depopulacije pojedinih posjeda djelovali i drugi faktori. Na vlastelinstvima su se katkad javqali pusti dimovi zbog masovnog umirawa, a kmetovi su selili i zbog gladi ili prevelikih feudalnih tereta.” (str. 15.) Velike epidemije zaraznih bolesti dovodile su do pomora, a u gladnim godinama dosta se Hrvata iseqavalo u nema~ke zemqe. Feudalci su potisnuli seqake iz trgovine i neprekidno pogor{avali wihov polo`aj, izazivaju}i tako ve}i broj seqa~kih pobuna. ^esto su i gra|ani nasilno pokme}ivani, a wihova trgovi{ta pretvarana u sela, neretko ~ak i ni`e plemstvo. Zbog te{kih nameta i nepodno{qivog polo`aja kmetovi iz Podravine
109

su i Turcima prebegavali. “Ali, na mnogim mjestima seqaci su se ve} tada ukqu~ili u obranu zemqe. Uvidjeli su da turski pqa~ka{ki naleti upravo wima nanose najve}e {tete, da plijene i pale sela i odvode qude u robqe. U izvorima se za osobito krupne pqa~ka{ke napade na sela, koje su katkad poduzimali i feudalci, tada po~iwe upotrebqavati naziv “na turski na~in”... Turci su obi~no krajeve koje su namjeravali zauzeti sistematski pusto{ili. To je bio dio wihove vojne taktike. Na putu wihovog napredovawa, sve do sredine 16. stoqe}a, nalazile su se u pravilu vlastelinske tvr|ave sa svojim posadama. Posade su uzdr`avala okolna vlastelinstva. Kad su turske jedinice u pqa~ka{kim naletima opusto{ile okolicu tvr|ava, wihove su posade postale izolirane. Nestalo je sredstava za wihovo uzdr`avawe, pa su se i tvr|ave za ve}ih napada morale predati. Naj~e{}e pqa~ka{ke napade vr{ile su neregularne kowani~ke jedinice tzv. akinyije. Te su se jedinice uzdr`avale ratnim plijenom. Uz granicu izme|u Hrvatske i Slavonije, koja se sve do kraja 16. stoqe}a pomicala na sjeverozapad, nastajala su tako opusto{ena podru~ja. Turci su u tim krajevima palili sela. Neza{ti}ene kmetove su hvatali i kao robqe odvodili u Tursku. Ondje su se zarobqenici mogli dobro prodavati. Neprekidan strah od turskih napada smawivao je privrednu aktivnost. Na mnogo mjesta seqaci se bez vojni~ke za{tite nisu usu|ivali obra|ivati svoja poqa i vinograde. Neizdr`ivi `ivotni uvjeti u pograni~nim krajevima prisiqavali su stanovni{tvo, u prvom redu seqake, da napu{taju svoja ogwi{ta i sele u nove postojbine. U vezi s tim pusto{ewima mo`e se govoriti i o pogor{avawu polo`aja zavisnih seqaka kao o jednom od uzroka wihovog iseqavawa. U mnogo slu~ajeva pred stanovni{tvo se postavqao izbor: ili prihvatiti tursko ropstvo ili pobje}i u sigurnije krajeve.” (str. 17.) a) Razli~iti smerovi i tipovi migracije Hrvata Posebnu pa`wu Adam~ek ukazuje pitawu masovnog odvo|ewa hrvatskog stanovni{tva u tursko ropstvo, kao obliku nasilnog preseqavawa naroda, s obzirom na razmere koje je to imalo. Istorijski podaci o tome su prili~no retki, ali vrlo upe~atqivi, jo{ tokom petnaestog veka. “U vrijeme osvajawa u Slavoniji 1526-1552. redovito su (Turci – prim. V.[.) provaqivali u jo{ nezauzete krajeve i odonud odvodili seqake. Kad se sultan Sulejman 1532. vra}ao s neuspjelog pohoda na Be~, wegove su vojske odvele mnogo zarobqenih seqaka iz Podravine, okolice Kri`evaca i Po`e{ke kotline. Krsto Me|uri~ki se, po~etkom 1540, `alio da su turski kowanici napali wegovo trgovi{te Ra~u, sve popalili i odvukli wegove kmetove. Dodu{e, u napadu vojske na te kowanike zarobqeni kmetovi su oslobo|eni. Istodobno su, me|utim, s vlastelinstva Petrovine kod Daruvara odveli u ropstvo vi{e od tisu}u seqaka. U provali, u svibwu na tada jo{ udaqeno vlastelinstvo Vara`dinske Toplice, zarobili su 500 qudi. Po~etkom idu}e godine, iz okolice biskupske tvr|ave Dubrave, tako|er udaqene od turske granice, odvukli su u ropstvo 100 qudi. Sli~ni podaci postoje i za mnoge druge turske provale. Iz wih se, me|utim, broj hrvatskih seqaka odvedenih u tursko ropstvo ne mo`e ni pribli`no odrediti. Odvo|ewe qudi u tursko ropstvo iz krajeva uz rijeku Unu zapo~elo je jo{ po~etkom 16. stoqe}a. Godine 1540, Turci su u tom podru~ju teme110

qito opusto{ili posjede grofova Zrinskih, ali odvo|ewe qudi nastavilo se i kasnije. Godine 1559, sastavqen je pregled osoba odvedenih u ropstvo iz Pouwa, zapravo iz tada{we hrvatske granice... Samo te godine, Turci su za vrijeme mnogobrojnih provala odveli 4.151 osobu. Sqede}e su godine u isto podru~je provaqivali tridesetak puta. Nekoliko su puta palili posjede topuske opatije s kojih su u ropstvo odveli vi{e od 300 osoba. Godine 1563. ponovno su “ogwem i ma~em” pusto{ili jo{ nezauzete posjede izme|u Une i Kupe. Odveli su u ropstvo ponovno vi{e od 500 qudi. Sa~uvan je popis qudi koje su Turci 1565. odveli u ropstvo iz op}ine Zlat (Slatsko poqe) na vlastelinstvu Steni~waku. U wemu se navodi ~ak 500 imena... Ovo nabrajawe pet stotina imena – djece, `ena, ... ima snagu krika nad sudbinom. Sintetizira prilike u kojima je tada `ivio hrvatski seqak uz tursku granicu. Obja{wava tako|er razloge zbog kojih je, ako je `elio za{tititi svoju obiteq, morao seliti s rodne grude. Preko ostatka u`e Hrvatske Turci su, u drugoj polovici 15. stoqe}a, po~eli provaqivati u Krawsku, [tajersku, Koru{ku, Istru i Primorje. Ti su napadi poja~ani krajem 30-ih godina 16. stoqe}a, a izvodile su ih u najvi{e slu~ajeva dobro organizirane kowani~ke jedinice s tisu}u i vi{e qudi. Najvi{e brzih kowani~kih napada polazilo je iz turskog upori{ta Udbine. Prilikom svojih provala u nutarwoaustrijske pokrajine Turci su pusto{ili i dijelove Hrvatske koji su se nalazili na wihovu putu. Tako su ve} u prvoj polovini 16. stoqe}a ostala gotovo potpuno bez stanovni{tva frankopanska vlastelinstva Modru{a, Bosiqevo, Severin, Ogulin, Brod na Kupi i druga.” (str. 17-19.) [to se ti~e spoqa{wih migracija, Adam~ek pi{e da su se Hrvati u {esnaestom veku iseqavali “u tri smjera: u Italiju preko mora, na zapad (u nutarwoaustrijske pokrajine) i na sjeverozapad – u zapadnu Ugarsku, Dowu Austriju i Moravsku. Prve slavenske kolonije u Italiji nastale su jo{ u sredwem vijeku. Stanovni{tvo je tada emigriralo preko mora iz ekonomskih razloga. Od 15. do 17. stoqe}a preseqavawe na Apeninski poluotok iz Dalmacije dobilo je, pod utjecajem turskih provala, masovan karakter. Od brojnih hrvatskih naseqa u Apuliji, Markama i Abruzima o~uvala se samo malena skupina moli{kih Hrvata. Naseqavawe Hrvata u nutarwoaustrijskim pokrajinama zahvatilo je najvi{e vojvodine Krawsku i [tajersku. Hrvatski sabor u Topuskom zatra`io je, prvo 1533, zatim ponovno 1535, od kraqa Ferdinanda I da zabrani odvo|ewe kmetova u Krawsku i [tajersku... Sabor je tvrdio da feudalni posjednici iz tih zemaqa {aqu me|u hrvatske kmetove posebne qude koji ih nagovaraju na seobu. Va`nu ulogu u preseqavawu seqaka u navedene pokrajine imali su hrvatski velika{i i plemi}i, koji su u Krawskoj stekli vlastelinstva i posjede. Barun Ivan Ungnad je, npr. 1534, preselio veliku skupinu hrvatskih seqaka na vlastelinstvo Kr{ko. Knezovi Blagajski su 1547. u Krawskoj zakupili vlastelinstvo Ko~evje. ^ini se da su onamo prevodili svoje kmetove iz ugro`enog Pouwa. Bjegunci iz tog podru~ja spomiwu se 158090. u okolici Bre`ica. U Krawsku su se preselili plemi}i Juri{i}i, Lenkovi}i, Gu{i}i i drugi. Plemi}i Petar Salkovi} i Desi} preselili su, oko 1570, skupine hrvatskih seqaka u [tajersku. Ali, kmetovi su se u navedene pokrajine preseqavali i spontano. Turci su, dodu{e, pusto{ili i te pokrajine,
111

ali `ivot je u wima ipak bio sigurniji nego uz tursku granicu. Hrvatski su se doseqenici u Krawskoj i [tajerskoj asimilirali sa slovenskim seqacima. Bje`awe kmetova u Krawsku i [tajersku spomiwe se i po~etkom 17. stoqe}a. Hrvatski sabor se, 13. 11. 1607, `alio da tamo{wi feudalci primaju “odbjegle kmetove i Hrvate..., a 1619. je zakqu~io da se sa {tajerskim zemaqskim kapetanom pregovara o hrvatskim kmetovima odbjeglim u [tajersku. Najmasovnije iseqavawe Hrvata u 16. stoqe}u teklo je na sjeverozapad – u zapadnu Ugarsku, Dowu Austriju i Moravsku. Naseqavawe u zapadnu Ugarsku, zapravo u dana{we Gradi{}e, zapo~elo je poslije 1493, a svakako prije 1515, kad se na vlastelinstvu @eqeznom ve} nalaze seqaci s hrvatskim prezimenima. Pojedina~nih i nepovezanih preseqavawa Hrvata, napose plemi}a, u Ugarsku bilo je dakako i prije epohe turskih osvajawa. Nakon pada Bosne 1463. pojavili su se i neki bjegunci pred Turcima. Ali, masovne migracije zapo~ele su u prvim decenijama 16. stoqe}a. ^ini se da je naseqavawe ve}ih skupina Hrvata u Gradi{}e, prije 1515., povezano s intenzivnim turskim pusto{ewem Like i Krbave. Turci su te pokrajine 1527. zauzeli. Hrvati iz Like, Krbave i okolice Sewa naselili su se, 1522-1527., u [opronskoj `upaniji. Masovno iseqavawe iz zapadne Slavonije zapo~elo je 30-tih godina 16. stoqe}a. Vlastelin Krsto Sveta~ki se 1539. tu`io da u okolici wegovih utvrda Novske, Britvi~evine i Subocke vi{e nema stanovnika, tako da vi{e nema qudi koji bi te utvrde poru{ili da Turcima ne padnu u ruke. Sqede}e godine u proqe}e, kmetovi iz Petrovine i okolnih ka{tela masovno su bje`ali prema Dravi. Zagreba~ki biskup [imun Erdedi `alio se, 13. 9. 1540, da su stra{no opusto{ena wegova vlastelinstva Ivani}, ^azma i Dubrava. Turski su napadi na te posjede bili tako ~esti “da poqa ostanu neobra|ena, da stanovnici napu{taju posjede”. Biskup nije naveo kamo su se ti stanovnici odselili. U navedenim slu~ajevima seqaci su se sa svojih vlastelinstava iseqavali spontano. Za wihovo preseqavawe u zapadnu Ugarsku veliko su zna~ewe, me|utim, imale i organizirane seobe. Organizirano preseqavawe vr{ila je skupina velika{a koja je istodobno imala posjede i u zapadnoj Ugarskoj i u Hrvatskoj.” (str. 19-20.) b) Doseqavawe Hrvata u zapadnu Ugarsku Adam~ek, u nastavku, dokumentuje kako je po dozvoli kraqeva Ludovika i Ferdinanda vlastelinska porodica Batanija preseqavala svoje kmetove u nekoliko navrata iz Hrvatske i Slavonije u zapadnu Ugarsku, zatim grof Tomo Nade`di iz Slavonije u Gradi{}e, kao i grofovi Erdedi, pa knezovi Zriwski u Me|umurje. “Organizirano preseqavawe povezano je i s djelovawem tzv. “lokatora”. To su bile osobe koje su, na tra`ewe vlastelina, u pojedina sela uz nagradu iz Slavonije i Hrvatske dovodile koloniste.” (str. 23.) Neki od tih lokatora, sa posebnim zaslugama za preseqavawe, dobijali su kao nagradu i vlastelinska imawa. “K. Ku~erova je masovno naseqavawe Hrvata u zapadnu Ugarsku periodizirala u tri razdobqa: od po~etka 16. do 30-tih godina zapo~iwe wihovo naseqavawe. U drugom se razdobqu, od 30-ih do 70-ih godina, Hrvati masovno naseqavaju, a krajem 16. i u prvoj polovini 17. stoqe}a naseqavaju se jo{ mawe skupine Vlaha. Pri naseqavawu Hrvata u podru~je dana{we Slova~ke utvrdila je u tri vala: prvi 40-ih, drugi 50-ih (vrhunac 1552. i 1553.)
112

i tre}i 60-ih godina. ^ini se da naseqavawe Hrvata u Ugarsku nije uvijek bilo sinhronizirano s wihovim napu{tawem zavi~aja. Katkada su dolasku u novu domovinu prethodila kra}a ili du`a zadr`avawa na vlastelinstvima u zemqi. Najintenzivnije iseqavawe na sjeverozapad teklo je iz Slavonije 30-ih i 40-ih godina, iz tada{we Kri`eva~ke `upanije. O velikom opsegu te migracije svjedo~i isprava kraqa Ferdinanda I iz 1537, kojom je me|umurskom vlastelinu Ga{paru Ernu{tu i Ivanu Salaju dopustio da na rijeci Muri, izme|u Legrada i Dubravice, podignu brod (skelu) za prijevoz preko rijeke bjegunaca iz Slavonije koji se sele u Ugarsku. Feudalni posjedi u Slavoniji ostajali su pusti prije nego {to su ih Turci osvajali. Ivan Kastelanfi se 1538. `alio da na svojim posjedima vi{e nema kmetova i da se zadu`io za uzdr`avawe posada u svojim tvr|avama. Krsto Zemp~ej (Sveta~ki) imao je ~etiri vlastelinstva koja vi{e nisu donosila nikakve prihode. Obranu wegovih tvr|ava Sira~ i Podborje preuzeo je 1541. kraq. Petar Keglevi} se, 21. 3. 1544, `alio da na svojim posjedima oko Ustilowe uz Savu vi{e nema kmetova i da stoga ne mo`e uzdr`avati tu tvr|avu. Uz velike napore, napredovawe Turaka zaustavqeno je u me|urje~ju Drave i Save 1552, nakon {to su zauzeli Viroviticu, ^azmu, Dubravu i Ustilowu. U Slavoniji Turci vi{e nisu uspeli osvajati teritoriju, ali wihove su jedinice i daqe poduzimale pqa~ka{ke provale. U tim pusto{ewima stradali su ostaci Kri`eva~ke `upanije te isto~ni dijelovi Zagreba~ke i Vara`dinske `upanije. Stanovni{tvo se iz tih krajeva nastavilo iseqavati, iako je sredinom 16. stoqe}a organizirana Slavonska krajina, kao sistem obrambenih tvr|ava.” (str. 23.) v) Demografska kriza i u bezbednim oblastima Proces iseqavawa nastavqao se i na prostorima koje Turci nisu podveli pod svoju kontrolu. “Goleme promjene u naseqenosti pograni~nog podru~ja u Slavoniji, koje Turci nisu uspjeli zauzeti, pokazuje opis gospodarskog stawa vlastelinstva Koprivnice, \ur|evca i Prodavi}a iz 1548. Na tim je vlastelinstvima 1520. bilo 780-800 poreznih dimova. Do 1548. staro se stanovni{tvo s tih vlastelinstava uglavnom raselilo u Ugarsku. Ne{to stanovnika `ivjelo je jo{ jedino u gradu Koprivnici. Na vlastelinstvima su se, u me|uvremenu, pojavili pribjezi iz dijelova Slavonije koje su zauzeli Turci. Oni su `ivjeli vrlo bijedno. Stanovali su na dravskim otocima i u tvr|avama. Obra|ivali su mala poqa samo pod vojni~kom za{titom, jer su se iznenada pojavqivali turski martolozi i odvodili qude ako ih nije {titila vojska. Svi su se, ina~e, “u velikom strahu skrivali pred Turcima i razbojnicima koji love qude”. Sli~na je situacija bila i na drugim posjedima u Slavoniji blizu turske granice.” (str. 24.) Adam~ek navodi, kao primer poku{aja da se zaustavi iseqavawe, odluku zagreba~kog kaptola, iz 1579, da feudalnih davawa oslobodi svoje kmetove u Vara`dinskim Toplicama. Takve mere su bile nedovoqne, pa je sve vi{e sela ostajalo pusto, a proces depopulacije Slavonije uporno se nastavqao. Sli~na je situacija bila i u ju`nim hrvatskim predelima. “Krajevi uz rijeku Unu i u wezinu zale|u (podru~je izme|u Une i Kupe) bili su u ~itavom 16. stoqe}u rejoni iseqavawa. Iz tog su se kraja 1533-1543. naselile skupine seqaka u [opronsku `upaniju i Ko{eg. Stanovnici Podzvizda i Vranogra~a preselili su se u Mo{onsku `upaniju. Velika turska vojska
113

ratovala je 1540. protiv knezova Zrinskih u Pouwu. Tom su prilikom opusto{ena brojna vlastelinstva (Zrin, Gvozdansko, Pedaq, Kostajnica i dr.). Taj napad i brojne provale 1541-45. bili su poticaj seqacima koji nisu odvedeni u tursko ropstvo da se iz Pouwa sele u sigurnije krajeve. Zauzimawe Dubice 1538. zna~ilo je prvi turski prodor u obrambeni sustav na rijeci Uni. Ali, taj je sistem ipak odolijevao wihovim napadima sve do zauzimawa Kostajnice 1556. Turci su u Kostajnici odmah stvorili upori{te za daqwa osvajawa u Pouwu i sistematsko pusto{ewe podru~ja ispod rijeke Kupe – vlastelinstava Hrastovice, Petriwe, Steni~waka, Topuskog i drugih. Sa~uvani izvori pokazuju da se stanovni{tvo s navedenih vlastelinstava po~elo masovno iseqavati upravo nakon pada Kostajnice. Vlastelinstva Petriwa, Gradec Gorwi i Gradec Dowi – iako su se nalazila u blizini granice na rijeci Uni – imala su, sve do sredine 16. stoqe}a, porast stanovni{tva. Turci su u dva navrata ta vlastelinstva opusto{ili (1512. i 1539.). Neki su se seqaci ve} tada vjerojatno odselili, ali na wihova su se mjesta neprekidno naseqavali novi qudi. Tek 1554. po~eli su se na petriwsko-grada~kim posjedima javqati pusti posjedi odbjeglih (odseqenih) kmetova. Godine 1564. vlastelinstva su bila gotovo potpuno pusta. Nakon pada Kostajnice 1556. zapo~eo je novi val preseqavawa iz podru~ja izme|u Une i Kupe u zapadnu Ugarsku. Novi kolonisti po~eli su stizati u [opronsku, Mo{onsku i Po`unsku `upaniju. S posjeda knezova Zrinskih kmetovi su se tada preseqavali u Dowu Austriju, zapadnu Ugarsku i Moravsku (vlastelinstva Eberava, Vere{var i Drnholec). Osim petriwsko-grada~kih posjeda, Turci su sredinom 16. stoqe}a po~eli sistematski napadati vlastelinstva Hrastovicu, Gore-Letovani}, Steni~wak i posjede opatije Topusko. Kmetovi sa tih vlastelinstava tako|er su se raseqavali. U turskim napadima krajem 50-ih i po~etkom 60-ih godina, potpuno su opusto{eni dijelovi vlastelinstva Hrastovice ju`no od Kupe. Podlo`nici su nakon tih pusto{ewa `ivjeli samo na dijelu vlastelinstva iznad rijeke Kupe, na kojoj je 70-ih godina stvorena nova obrambena linija. U provalama nakon 1556. Turci su temeqito opusto{ili posjede opatije Topusko tako|er ju`no od Kupe. Dio su kmetova odveli u robqe, a dio se odselio. U popisu poreza opatijskog posjeda Brki{evine za 1573. izri~ito se navodi da je 7 dimova pusto... – podlo`nici su se odselili zbog straha od neprijateqa.” (str. 24-25.) g) Uzaludne zabrane iseqavawa Ina~e, u ovom svom autorskom prilogu nau~noistra`iva~kom projektu, koji je naslovio “Iseqavawe Hrvata u austrijsko-ugarski grani~ni prostor u 16. stoqe}u”, Josip Adam~ek, radi {to upe~atqivijeg predstavqawa obra|ivanih istorijskih prilika, citira deo sadr`aja fraweva~ke predstavke kraqu, od 2. februara 1561. godine: “Domovina je na{a” – pisali su oni – “opusto{ena, posje~ene su vo|e, pobijeni kmetovi, mnoga su mjesta opusto{ena, silovane su `ene i djevojke, razbijeni brakovi, pobijena djeca”... U wihovoj se domovini svakodnevno prolijeva krv, a “ostaci ovda{weg naroda raspr{eni su po svijetu.” (str. 25.) Takva situacija daqe se pogor{avala narednih decenija. “Poslije zavr{etka Ciparskog rata (1570-1573) Turci su obnovili ofanzivu u nezauzeti dio Pouwa i Pokupqe. Nastavili su plijeniti vlastelinstva, a zatim i osvajati izolirane tvr|ave. Na rijeci Uni se do 1592. odr`ala samo
114

tvr|ava Biha}, te je ve} 70-ih godina zapo~ela izgradwa novog obrambenog sistema na rijeci Kupi. Turska ofanziva 70-ih i 80-ih godina potakla je novi val iseqavawa u Ugarsku. Kraq Maksimilijan II je, 7. 3. 1574, zatra`io od bana Jurja Dra{kovi}a da poduzme neke mjere kako bi se iz preostalih dijelova Hrvatske sprije~ilo masovno iseqavawe naroda. S tim je vjerovatno u vezi naredba nadvojvode Karla, iz iste godine, kojom se zabrawuje iseqavawe kmetova iz grani~nih krajeva. Kmetovi se, me|utim, nisu osvrtali na nadvojvodinu zabranu. Ga{par Alapi} je, 4. 6. 1575, pisao Zagreba~kom kaptolu o namjeri seqaka “da svi odmah odsele iz ovih krajeva” (Pokupqa). Wegovi su qudi na putu iz Zagreba susreli veliku skupinu kmetova Zagreba~kog kaptola “koji su se preseqavali u Ugarsku”. Kad su ih htjeli vratiti, svi su se razbje`ali i vjerovatno kasnije nastavili putovawe. Hrvatski se sabor, 4. 4. 1584, tako|er `alio da se kmetovi iz Pokupqa, zapravo kraja izme|u Kupe i Save, masovno iseqavaju. Sabor je podvukao da su hrvatski kmetovi ve} mnogo godina prisiqeni ostavqati svoja sjedi{ta i masovno “migrirati u razli~ite strane svijeta, kao {to su Ugarska, Austrija, Moravska, [tajerska i Krawska”. U doba turskih provala 70-ih i 80-ih godina potpuno je opusto{eno Nada`dijevo vlastelinstvo Steni~wak. Turci su na to vlastelinstvo po~eli provaqivati jo{ 40-ih godina... U veqa~i 1580. u ropstvo je odvu~eno oko 800 qudi. Neko} bogato trgovi{te je 1580. potpuno spaqeno, a u napadu 1581. u ropstvo je odvedeno jo{ 300 seqaka. Preostali stanovnici vlastelinstva nakon toga su se razbje`ali.” (str. 25.) Upravo su ti izbegli kmetovi iz Steni~waka 1582. godine osnovali “u Gradi{}u selo Stiwaki. Neki su se preselili u Kri`eva~ku `upaniju, ali se ondje vjerojatno nisu trajno zadr`ali. Izbjeglice sa Steni~waka naselili su se 1584. u okolici novoizgra|ene tvr|ave Karlovca.” (str. 28.) Istorijski dokumenti bele`e masovno bekstvo seqaka sa biskupskog vlastelinstva Hrastovice i sisa~kog vlastelinstva. “Turska ofanziva prema Sisku 15911593. bila je posqedwi poticaj dosta masovnog iseqavawa iz Hrvatske. Ta je ofanziva zavr{ila porazom Turaka u bici kod Siska 22. 6. 1593. Tom je pobjedom zaustavqeno tursko napredovawe u Hrvatskoj i u~iwena prekretnica u dugotrajnoj borbi za obranu zemqe. Nakon dugog rata (1593-1606) ofanzivne mogu}nosti Turske bile su iscrpqene. Na hrvatsko-turskoj granici postepeno je zavladao mir. Prestale su turske provale s velikim razarawima i masovnim odvo|ewem robqa. Time je uklowen i glavni razlog masovnog iseqavawa Hrvata iz wihove domovine. Turski napadi u doba sisa~kog rata (159193) izazvali su posqedwi val masovnog iseqavawa... Napad Hasan-pa{e Predojevi}a 1591. na Sisak potpuno je opusto{io sisa~ko vlastelinstvo... Sisa~ki kmetovi su se razbje`ali i raselili na razne strane. U doba Hasan-pa{ine ofanzive kmetovi su se odselili i s drugih ugro`enih vlastelinstava.” (str. 28.)

3. Zapa`awa Feliksa Toblera o prvobitnom prostoru naseqavawa
U narednoj raspravi “Naseqavawe, obzor i mijena govornog podru~ja” Feliks Tobler posebnu pa`wu ukazuje ~iwenici da je car Ferdinand I “pomo}u administrativnih mjera olak{ao iseqavawe hrvatskoga podani~kog stanovni{tva” (str. 31.), naro~ito u Dowoj Austriji, dok je ugarski kraq Ludo115

vik II, 1524. godine, “dopustio na molbu Frawe Batianija da ovaj svoje hrvatske podanike, koji od straha pred neprekidnim upadima Turaka vi{e nisu mogli mirno i sigurno `ivjeti u svojoj domovini, smije preseliti na svoje posjede Ening i Batian u jugozapadnoj Ugarskoj.” (str. 33.) Uloga vladara bila je najzna~ajnija u propisivawu odre|enih privilegija i poreskih olak{ica. “Da bi se olak{ala izgradwa ku}a i naseqa i da bi se kolonisti stabilizirali u gospodarskom smislu, oni su, s iznimkom vlastelinskih da}a i podavawa... bili oslobo|eni svih “dr`avnih” poreza i podavawa na odre|eno vrijeme (taj se rok kretao izme|u 3-12 godina).” (str. 33.) S druge strane, “analogno osloba|awu od “dr`avnih” da}a i tlaka, koje je kolonistima ispo~etka odobrio vladar, i vlastelini koji su ih naseqavali osloba|ali su ih na nekoliko godina od vlastelinskih tereta. Prilikom naseqavawa vlastelin im je pomagao ve}inom time {to je stavio na raspolagawe potrebno gra|evno drvo za gradwu ku}a, pozajmqivao im potrebno `ito za `etvu i na jo{ mnoge druge na~ine.” (str. 41.) Zna~ajnu ulogu u omasovqewu iseqavawa imali su i hrvatski rimokatoli~ki sve{tenici, koji su se tako|e selili s narodom. Jozef Bred, u studiji “Prostorni opseg i posqedice za sliku naseqa”, zakqu~uje: “Prostor {to ga je u 16. stoqe}u obuhvatila hrvatska kolonizacija bio je mnogo ve}i od dana{weg podru~ja naseqa gradi{}anskih Hrvata, koje je ograni~eno na Gradi{}e (izuzev kotar Jonersdorf) i ne{to grani~nih dijelova zapadne Ma|arske. Prvotno podru~je naseqavawa sezalo je u Be~kom bazenu do Fi{e i obuhva}alo Moravsko poqe, dowoaustrijsku Moravsku zavalu, moravsko podru~je Toje i jugozapadnu Slova~ku s obje strane Malih Karpata. Nekoliko izdanaka mogu}e je zapaziti jo{ na zapadu, sjeveru i istoku. Kostur ukupnog prostora odre|en je rubovima i izdancima Alpa i Karpata koji su se, u ovom podru~ju najja~ih tektonskih djelatnosti, u mla|em tercijaru povezali izoliranim nizovima planina i lancem bre`uqaka... Hrvatsko je naseqavawe tek iznimno prodrlo u rubno podru~je alpskokarpatskog sredwega gorja (Kiseg, Mali Karpati) a u pravilu se ograni~avalo na ravnice, terasasto, uzvisinsko i bre`uqkasto zemqi{te. Pada u o~i da je za hrvatsku kolonizaciju u 16. stoqe}u bilo va`no da klima, vegetacija i `ivotiwski svijet nose panonske crte, ili se ~ine panonski obojenim.” (str. 43.)

4. Jozef Bred o razlozima naseqavawa Gradi{}a
Bred iznosi da su se Hrvati zapravo iseqavali na nekada{we slovenske prostore s tankim avarskim etni~kim slojem koji je slovenizovan, ~emu se prvo prikqu~io jedan sloj Nemaca, potom Ma|ara. Prvi sloj Nemaca, takozvane karolin{ke kolonizacije, nije bio naro~ito brojan, ali drugi, onaj otonske kolonizacije druge polovine desetog veka na ovom prostoru je nema~ki etnikum u~inila ve}inskim. Zato su Nemci uspevali da jezi~ki asimiluju zate~ene Zapadne Slovene. Iako je u antropolo{kom smislu slovenska etni~ka podloga i te kako prisutna, “hrvatska kolonizacija u 16. stoqe}u nije dakle ovdje nai{la ni na kakvo starije slavenstvo.” (str. 44.) Istovremeno, tijek naseqavawa u jugozapadnoj Slova~koj sjeverno od Dunava ne{to se razlikuje budu}i da je ovdje ostao sa~uvan slavenski elemenat.” (str. 45.) Jozef Bred zapa`a da su tu “Hrvati naseqeni u wema~ku ili slova~ku okolinu listom pri116

hvatili slova~ki jezik, bli`i wihovom materwem jeziku.” (str. 45.) Prostori koje su naseqavali Hrvati bili su ili opusto{eni prodorom Turaka do Be~a, ili zaraznim epidemijama i agrarnom krizom. Zna~ajno je da ovaj autor iznosi podatak da je hrvatsko iseqavawe po~elo ve} po~etkom {esnaestog veka. “Izme|u 1522. i 1527. preselilo se hrvatsko stanovni{tvo iz okolice Sewa i s visoravni Like, Gacka i Krbave u [opronsku `upaniju.” (str. 48.) On nalazi dokaze da se u to vreme ve} iselilo nekoliko zapadnoslavonskih plemi}a sa svojim kmetovima. “Razmjerno gust {umski pokriva~ u ju`nom Gradi{}u nudio je prostor zasnivawa novih mjesta iz samog korijena, prilika koju je osobito iskoristio Frawo Ba}an kako bi naselio izbjeglice iz Hrvatske i Slavonije. Nisu ga vodila samo gospodarska razmi{qawa, nego je on, kao ban Hrvatske i Slavonije, osje}ao du`nost da pomogne emigrantima, kako to proizlazi iz isprave o utemeqewu Svetog Mikule.” (str. 48.) Razmere preseqavawa bile su tako velike, kao da se skoro celi hrvatski narod raselio, a Bred wihova nova naseqa klasifikuje u osnovna i k}erinska. Osnovna potom deli na novoutemeqena na nenastawenim mestima, na starim majurskim naseqima, na mestima uni{tenih ranijih naseqa i na kr~evinama {umskih predela. Uz to su pove}avana i popuwavana postoje}a naseqena mesta, dok se k}erinska dele na novoosnovana i postoje}a nehrvatska naseqa u koja su se Hrvati doseqavali. Hrvatska etni~ka masa je bila tako velika da je u mnogim mestima, tokom sedamnaestog veka, asimilovala zate~eno nema~ko i drugo nehrvatsko stanovni{tvo. Me|utim, tokom celog osamnaestog, devetnaestog i dvadesetog veka vr{en je proces temeqite germanizacije, ma|arizacije, slovakizacije i ~ehizacije Hrvata. Proces intenzivne germanizacije gradi{}anskih Hrvata odvija se i danas. Interesantno je da su u ve}inskim ~e{kim i slova~kim sredinama Hrvati mnogo ve}u bliskost iskazivali prema mawinskim Nemcima. Zato su podelili wihovu sudbinu nakon Drugog svetskog rata i listom proterivani u Nema~ku. Jozef Bred o tome pi{e: “U jezi~nom okru`ju igrala je srodnost slavenskih jezika koji su ve} nakon kratkog zajedni~kog `ivota omogu}avali jednostavno sporazumijevawe, stanovitu ulogu. Hrvatska sela u ~isto slova~kom i ~e{kom okru`ju bila su brzo asimilirana... Nakon Prvog svjetskog rata, novoosnovana ^ehoslova~ka zabiqe`ila je slova~ke Hrvate samo jo{ u etnografskom i jezikoslovnom smislu, no ju`nomoravskim Hrvatima u kotaru Drinovica posvetila je osobitu pozornost. Vlast je nastojala tijesnu simbiozu, u koju su Hrvati u{li s Nijemcima nastawenima oko wih, razvrgnuti, no bez trajnog uspjeha. Tako su se, nakon Drugog svjetskog rata, latili radikalnog puta iseqavawa, prijestup koji u cijelom velikom prostoru naseqavawa Hrvata u dijaspori ostaje bez usporedbe.” (str. 90.) U veoma obimnoj studiji Bred daje iscrpan pregled mesta u kojima su Hrvati nekada `iveli u razli~itim koncentracijama na prostoru dana{we Austrije, Ma|arske, ^e{ke i Slova~ke, kao i onih u kojima i sada `ive.

5. Johan Sedok i Gerald [lag o istorijskim zbivawima
Feliks Tobler obradio je dru{tveni, politi~ki i ekonomski razvoj Hrvata u austro-ma|arskom pograni~nom podru~ju, a Johan Sedok istorijska zbivawa u vreme druge vladavine Franca Jozefa. U Sedokovom prilogu pa`wu
117

privla~i podatak da je vojska bana Josipa Jela~i}a, 1848. godine, u pohodu na Pe{tu, pa potom i na Be~, nemilosrdno opqa~kala ne samo nema~ka i ma|arska sela koja su joj se na{la na putu, nego i gradi{}anska hrvatska. “U vezi s tim govori se o nekoliko smrtnih `rtava. Pritom zapadnougarski Hrvati nisu reagirali druga~ije od Nijemaca i Ma|ara. To~no nam je poznat slu~aj ubojstva triju vojnika u Frakanavi, jer je taj slu~aj kasnije izazvao proces.” (str. 142.) Kako je u drugoj polovini devetnaestog veka razvijana {kolska mre`a, postavilo se pitawe uybenika na hrvatskom jeziku. “Budu}i da su se {kolske kwige tiskane za Hrvatsku trebale uvesti i u {kolama zapadnougarskih gradi{}anskih Hrvata, ovi su bili upu}eni u jezi~ke i pravopisne reforme u Hrvatskoj. U~iteqi, me|utim, nisu prihvatili te kwige, nego su upotrebqavali uybenike prera|ene na lokalnom jeziku. U tome mo`emo, u pedesetim godinama, prepoznati po~etak bu|ewa nacionalne svijesti kod zapadnougarskih gradi{}anskih Hrvata. Bio je to pokret ~iji su nosioci bili ponajprije sve}enici i u~iteqi i koji je trajao kroz cijelo ovdje obra|eno razdobqe, odnosno bio je jo{ i intenziviran. U to vrijeme utvr|en je zajedni~ki kwi`evni jezik na temequ ~akavskog narje~ja i ikavske jezi~ne varijante, a od sedamdesetih godina daqe preuzet je hrvatski pravopis s wegovim dijakriti~kim znakovima.” (str. 146.) Krajem devetnaestog veka, gradi{}anski Hrvati su po~eli da se svrstavaju u politi~ke partije, i to seqaci mahom u hri{}ansko-socijalnoj a radnici u socijal-demokratskoj. “Od tog vremena postoji podijeqenost Hrvata na dva politi~ka tabora koja traje do dana{wih dana. Pokazalo se, me|utim, ve} u ovoj prvoj razvojnoj fazi podjele, da nacionalna problematika, tj. jezi~na i mawinska politika za veliku ve}inu hrvatskog stanovni{tva nisu tada bile na prvome mjestu wihovih `ivotnih interesa, kao {to to nije slu~aj ni danas.” (str. 153.) Raspad Austro-Ugarske doveo je do novih podela me|u gradi{}anskim Hrvatima. Kako Gerald [lag, u svom autorskom prilogu “Gradi{}anski Hrvati od 1918. do 1945. godine”, iznosi, do{lo je “do rascjepa Hrvata u dva tabora, a da u prvi mah pritom nije registriran nacionalni problem: putuju}i radnici, odnosno seqaci koji su radili za nuzzaradu sa sjevera zemqe sve su se vi{e priklawali wema~kom jeziku, i to ve} radi prosperiteta u zvawu. Politi~ki su uskoro bili obuhva}eni sindikatima i Socijalnodemokratskom strankom, te su 1918/19. bili odlu~no opredijeqeni za Austriju. Tako|er su se i seqaci i putuju}i trgovci s tog podru~ja, koji su bili direktno povezani s austrijskim prodajnim tr`i{tem, zalagali za prikqu~ewe Austriji. Hrvati u sredwem i ju`nom Gradi{}u bili su, me|utim, kako je ve} bilo spomenuto, seqaci i ostali su u svojim homogenim naseqima i nadaqe vjerni svom materwem jeziku. Wihov je stav bio konzervativan, obiqe`en uvjerenim katoli~anstvom. Vjera i narodnost ovdje su bila nedjeqiva cjelina. Tako je katoli~ko sve}enstvo bilo ne samo vjerski voditeq, nego i jedino politi~ko vodstvo u tim selima. Kada su mlade demokratske stranke, na prijelazu 1918/19, nastojale svojim organizacijama obuhvatiti cijelu zemqu, pretvorila su se sela sredweg i ju`noga Gradi{}a u sredi{ta Kr{}anskosocijalne stranke. Pod utjecajem `upnika stanovni{tvo je u pitawu dr`avqanstva bilo vjerno Ugarskoj... Pitawe prikqu~ka Austriji bilo je povod da razlike u politi~koj ori118

jentaciji, koje dotada nisu bile tako va`ne, sada odjednom sna`no istupaju.” (str. 157.) Revolucijom pod vo|stvom Bele Kuna i formirawem sovjetske republike, ma|arske spoqnopoliti~ke pozicije su zna~ajno oslabqene, pa je odlukom pobedni~kih sila i Sen-@ermenskim mirovnim ugovorom Gradi{}e 1919. pripojeno Austriji. “Zanimqivo je da su prilikom pregovora oko utvr|ivawa granica zapadne Ugarske – barem u prvoj fazi pregovora – upravo Hrvati indirektno igrali ne malu ulogu, i to u takozvanom ~e{kom “Koridorskom planu”. Ve} u prvoj fazi mirovnih pregovora u Parizu, ~ehoslova~ki ministar vawskih poslova Bene{ izlo`io je plan, koji je u zapadnoj Ugarskoj predvidio slavenski koridor – sli~an onom u Poqskoj prema Isto~nom moru. On je trebao uspostaviti direktnu vezu izme|u ^SR i Kraqevine SHS, kao i prilaz lukama na Jadranu i time prema svjetskim morima. Ovaj plan, koji se pojavio ve} dugo prije Prvog svjetskog rata u ~e{kim i hrvatskim krugovima, i o kojem je onda Toma Masarik diskutirao u emigrantskim krugovima i s politi~arima Antante, temeqio je svoje zahtjeve na hrvatskim jezi~nim otocima u zapadnoj Ugarskoj, kojima je dodijeqena funkcija mostova u ovom smionom projektu. Plan koridora nai{ao je, me|utim, na `estoko protivqewe Italije, i u daqwem slijedu doga|aja i na odbijawe zastupnika Velike Britanije i SAD, zbog ~ega je propao. Sami gradi{}anski Hrvati, koji su uostalom tek nakon propasti plana saznali pojedinosti iz tiska, otklonili su ga svi u cjelosti.” (str. 162.) a) Euforija gradi{}anskih Hrvata povodom an{lusa i wihov otpor Paveli}evoj nameri da ih preseli u NDH [lag potom opisuje kako su gradi{}anski Hrvati “vjerno pristajali uz stale{ku dr`avu i [u{nigovu vladu” (str. 186.) tridesetih godina. “Ve}ina Hrvata bili su naravno svjesni Hrvati, ali u svojoj intimnoj sferi, u obiteqi i u selu. Tu se prirodno govorio materwi jezik, pjevale se stare narodne pjesme, i wegovali stari obi~aji. U politici, me|utim, u predwem su planu bile gotovo iskqu~ivo privredna i socijalna pitawa. Hrvatski politi~ki nacionalizam jedva da se razvio kod ve}ine seoskog stanovni{tva, ~ak i kod onih koji su se nazivali “svjesnim Hrvatima” u predwem je planu bilo u mnogo ja~oj mjeri zajedni~ko, duboko katoli~ko uvjerewe negoli odlu~an nacionalni stav.” (str. 186.) Od polovine tridesetih godina sve vi{e je Hrvata pristupalo nacionalsocijalistima. “Hrvati su – i to gotovo bez iznimke – bili zahva}eni sna`nom preobrazbom zbog doga|aja oko prikqu~ewa Wema~kom Rajhu koje je nahrupilo poput lavine. I u hrvatskim je selima zavladala neslu}ena euforija, s paradama, bakqadama i manifestacijama.” (str. 187.) “Hrvatske novine” su tih dana an{lusa pisale da “i Hrvati iz Gradi{}a, koji su stoqe}ima dijelili svaki trud i muku s wema~kim sugra|anima, ne `ele stajati po strani, kad ovi posqedwi do`ivqavaju dane radosti zbog postignutog. I mi Hrvati pozdravqamo firera kao na{eg kancelara i obe}avamo mu da }emo vjerno slu`iti wegovim ciqevima, koje je odredio za domovinu.” (str. 187.) Nakon plebiscitarnog izja{wavawa za prikqu~ewe Austrije Tre}em rajhu, koje je odr`ano 10. aprila 1938. godine, urednika tog hrvatskog lista zahvatilo je jo{ eufori~nije raspolo`ewe, pa pi{e u ime svojih sunarodnika:
119

“Na ovom pravom i odre|enom putu daqe }emo kro~iti uzdignute glave. Nesalomqivi }emo stajati svi do zadwega uz Adolfa Hitlera, s dubokom zahvalno{}u da on najvi{e cijeni one narode koji, poput Hrvata, qube i brane svoj narod i svoju narodnost. U tom uvjerewu neka 10. travwa 1938. bude i ostaje zlatna stranica u povijesti hrvatske mawine za sve generacije u velikowema~kom rajhu Adolfa Hitlera. Na tom povijesnom danu Hrvati su dokazali svoju vjernost i jedinstvenost.” (str. 187.) Prava je panika zavladala me|u gradi{}anskim Hrvatima 1941. godine kad su saznali za tajni plan Ante Paveli}a da ih organizovano preseli na podru~je NDH. “Bilo je planirano da se svi Hrvati koji `ive izvan hrvatske dr`ave u jednoj velikoj akciji vra}awa i zamjene vrate u svoju pradomovinu... Kada se za to saznalo, u Uredu za narodnosti bili su u`asnuti i sastavili su opse`nu izjavu o svom stavu, nastoje}i objasniti besmisao tog pothvata. Argumentiralo se pritom stoqetnom zajedni~kom sudbinom Nijemaca i Hrvata na granici Rajha, s argumentom da su se mnogi Hrvati prije 1938. godine kao “ilegalci” borili u redovima nacionalsocijalisti~kog pokreta i da su Hrvati u travwu 1938. godine stopostotno glasovali za Rajh Adolfa Hitlera, te da nadaqe nekoliko tisu}a Hrvata vjerno i po`rtvovano slu`i u oru`anim snagama i da su mnogi ve} na fronti stekli visoka odlikovawa.” (str. 194.) Kako su wema~ka i hrvatska usta{ka vlada 1942. godine ugovorile preseqewe Hrvata iz Dowe [tajerske i Gorwe Krawske u NDH, u zamenu za iseqewe Nemaca iz Ko~evja, novi strah se pojavio kod gradi{}anskih Hrvata. Kako ka`e Gerald [lag, “to je izazvalo paniku me|u stanovni{tvom, a na podru~ju ju`noga Gradi{}a provedeni su, u mjesecima srpwu i kolovozu 1942. godine, u nekoliko hrvatskih op}ina ~ak i novi referendumi na kojima se stanovni{tvo 100% izjasnilo za pripadnost wema~koj narodnosti.” (str. 195.) Na kraju krajeva, i gradi{}anski Hrvati su krvqu dokazali vernost Adolfu Hitleru. “Rat, koji je od 1939. godine zahvatio Hrvate, poput svih ostalih stanovnika Velikowema~kog rajha, dobio je, s vojnim pohodom na Balkan 1941. godine, za pripadnike ove narodne skupine posebni aspekt. U sve ve}em broju oni su zbog svog znawa jezika premje{tani u jedinice koje su tamo djelovale kao okupatorske snage, odnosno u borbama protiv partizana. Kao prevodioci nalazili su se pritom ~esto na istaknutom polo`aju. Krajwe brutalna borba na toj fronti tra`ila je i od wih, osobito pri kraju rata i slomu wema~kih vojnih snaga, visok danak u krvi.” (str. 195.)

6. Nikola Ben~i} o potiskivawu crkvenoslovenskog jezika
Nikola Ben~i}, u studiji “Vjerski i kulturni `ivot”, ka`e da se “svi istra`iva~i na podru~ju seoba gradi{}anskih Hrvata sla`u danas u tome da su se “do{qaci” naselili iz podru~ja me|urje~ja Kupe i Une, te Moslavine i Like, dodu{e bez dokaza o wihovom podrijetlu iz primorskih krajeva. Ta je tvrdwa va`na kako bi se mogla boqe objasniti pojava staroga crkvenoslovenskog bogoslu`ja u Gradi{}u. Stara crkvenoslavenska liturgija zadr`ala se samo u sewskoj i kr~koj biskupiji, a djelomi~no i u ostalim primorskim krajevima.” (str. 199.) Me|utim, po{to su naredne generacije gradi{}anskih rimokatoli~kih sve{tenika obrazovane u austrijskim i ma|arskim teolo{kim {kolama, uskoro se staroslovenski crkveni jezik sasvim izgubio. S obzirom
120

na velike razlike u kwi`evnom jeziku gradi{}anskih i Hrvata iz Hrvatske, koji su u me|uvremenu prihvatili srpski jezik kao sopstveni kwi`evni, kwi`evnost gradi{}anskih Hrvata mora se tretirati kao samostalna. Sli~no zakqu~uje i Nikola Ben~i} u svom drugom autorskom prilogu “Pismo i kwi`evnost”, pa pi{e: “Danas se na temequ jezika koji se razvio iz najrasprostrawenijeg narje~ja gradi{}anskih Hrvata, kao i na temequ posebne djelomi~no razmatrane i obra|ene problematike opstojawa narodne grupe, bez daqwega mo`e govoriti o gradi{}anskohrvatskoj kwi`evnosti.” (str. 248.) Mada je nema~ki, ma|arski, ~e{ki i slova~ki folklorni uticaj osetan u svim sredinama “vodenih Hrvata”, kako su ih Nemci nazivali, ipak su gradi{}anski Hrvati mnogo boqe o~uvali izvorne etni~ke osobine nego wihovi sunarodnici koji su ostali da `ive u starim krajevima. To se upe~atqivo mo`e sagledati iz studija Lovre @upanovi}a o muzi~koj kulturi, Roberta Su~i}a o narodnim obi~ajima, Nives Ritig-Beqak o usmenoj kwi`evnosti, Jerka Bezi}a o narodnoj muzici, Ivana Ivan~ana o plesovima i plesnim obi~ajima, kao i Jelke Radau{-Ribari} o na~inu odevawa i tradicionalnom likovnom izra`avawu. Gradi{}anski Hrvati skoro nikako nemaju juna~kih narodnih pesama, a Nives Ritig-Beqak ukazuje na mi{qewe Divne Ze~evi} da gradi{}anske pu~ke pesme o bojevima i junacima “otkrivaju uo~qivu srodnost s pu~kim pjesmama u hrvatskim kajkavskim krajevima. Ta se srodnost mo`e uo~iti i pri lirskim pesmama. Pravi sjaj, prvenstvo i osebujnost ova poezija, poput kajkavske, pokazuje upravo u svojstvenim, mekim i magli~astim lirskim pjesmicama.” (str. 345.) [to se ti~e pripoveda~kog usmenog stvarala{tva me|u gradi{}anskim Hrvatima, “omiqene su “{alne {torice” o gre{noj `eni koja qubaka s popom i kova~em, o kipu Sv. Florijana na~iwenom od qudskog izmeta, o mu`u i `eni koji tuku sjenu misle}i da je duh... Pripovijedaju se legende o kmetstvu, rabotawu, grofovima koji uvijek boqe prolaze od seqaka, o banu Jela~i}u i wegovim vojnicima, koji se nisu doli~no pona{ali, o Esterhaziju, Hitleru, `ivotu “pred bojem” i “po boju”.” (str. 355.)

7. Nau~ni radovi ostalih autora
Gerhard Noveklovski je, u svom autorskom prilogu, obradio “Hrvatska narje~ja u Gradi{}u i susjednim krajevima”, Laslo Hadrovi} “Povijest gradi{}anskohrvatskoga kwi`evnog jezika”, a Johan [u~i} i Jozef Vla{i} “Obiteqska imena”. Hadrovi} je dokazao da je gradi{}anskohrvatski jezi~ko-kwi`evni izraz normiran ve} u osamnaestom veku u verskoj literaturi. Jedan fragment iz dela tada najzna~ajnijeg autora Eberharda Kragela mogao bi ilustrovati kako bi danas u osnovi izgledao op{tehrvatski kwi`evni jezik da Hrvati, u vreme ilirskog pokreta, Gajevim reformama za sopstveni kwi`evni nisu prihvatili srpski jezik. Kragel ovako, na primer, opisuje ovozemaqski raj: “Va zemalskom Paradi`amu je stalno protuli}e bilo, onde nisu nedni quti vetri puhali, nedno zlo vrieme, nedna nagla godina, mraz, ali tu~a ni onde kvar ~inila; leti vru}ina telo ni bantovala, zimi sniga ali leda nigdir ni viditi bilo, a jeseni su{ina site ro`ice ni spalila, ve} je sagdar i od sak krajov jednaka ter tiha slo`nost vremenov bila; va ovom veselom mesti je voda svitla kot kristal, ter sladka kot med curila, ovde su se najlip{a sako121

ja~ke fele driva i sadi do radosti nahajali, ovde je ~lovek mogal ~uti lipo spivawe i jigrawe, va ovom mesti nedna ni bol ali te{ko}a mesto jimala, nedan beteg, mawe smrt je se simo smila pribqi`avati. Z ri~um: va zemalskom Paradi`amu je zvr{en stali{ bil veseqa i cele zadovoqnosti, ter va ovo sri}no mesto je Bog na{ega prvoga otca Adama postavil.” (str. 470.) Hrvati su, 1836. godine, srpski jezik uveli kao kwi`evni i on je postepeno prihvatan. “Iako u Hrvatskoj, gdje su regionalni kwi`evni jezici imali toliko jake korijene, nije odmah moglo do}i do ujediwewa bez ikakvih problema, nego su dvije “{kole”, rije~ko i zagreba~ko usmjerewe, branili svoj poseban polo`aj, napose u pitawima morfologije, zapravo je u osnovi jezi~ni problem ve} bio rije{en. Velik autoritet Vuka Karayi}a i vjernog pronositeqa wegovih ideja, \ure Dani~i}a, kao i sve ja~a misao ju`noslavenskog jedinstva, te vode}a uloga, koju su Hrvati u budu}oj jedinstvenoj kulturi Ju`nih Slavena sebi mislili osigurati, vodili su sve ja~em zbli`avawu kwi`evnog jezika Vukovoj normi i tako, koncem pro{log stoqe}a, dostigli svoj kona~ni oblik u smislu te norme. Sli~no se dogodilo i s reformom pravopisa... Reformiran kwi`evni jezik se daqe razvio u strogo puristi~kom smislu. Masovno se umjesto uobi~ajenih stranih rije~i uvode novokovani nadomjesci, grozni~avo se pro~i{}uje jezik i kuju nove rije~i, {to je kulminiralo u rje~nicima Bogoslava [uleka. Tisak i {kola pridonijeli su pobjedi jezi~ne obnove.” (str. 476.) To je moralo da ima uticaja i na kwi`evni jezik gradi{}anskih Hrvata. Nastojawa Fabijana Hauzera, iz 1857. godine, su se “usmjerila prema prilago|avawu gradi{}anskohrvatske tradicije novostvorenom op}ehrvatskom jeziku i usto je trebalo preuzeti potpuno reformiran pravopis. Me|utim, upadqivo je da naziv “hrvatski” upotrebqava iskqu~ivo za gradi{}anski dijalekat, dok op}ehrvatski kwi`evni jezik naziva “slovenskim” i uvijek i iznova tra`i uzimawe u obzir “slovenskog” jezika. To nas ipak ne smije zbuniti. Ne radi se o slovenskom jeziku koji se govorio u Koru{koj, [tajerskoj i Krawu itd., nego se radi o jedinstvenom kwi`evnom jeziku, koji se tada nazivao “ilirsko-hrvatski”, a koji i Hauzer na jednom mjestu naziva “slovenski-ilirski”. U nazivu “slovenski” `ivi sje}awe na vremena kada se kajkav{tina oko Zagreba i Vara`dina nazivala slovenskim jezikom. I drugi znanstvenici 19. stoqe}a su taj dijalekat smatrali granom slovenskog jezika. Budu}i da je Zagreb, kao sredi{te hrvatskog narodnog preporoda, ujedno i bio sredi{te toga dijalekta, vjerojatno je Hauzer, radi razlike prema jeziku “vodenih” Hrvata, nastavio upotrebqavati izraz “slovenski” i za “kwi`evni hrvatski.” (str. 477-478.) O~igledno je da ovde Hadrovi} namerno zamagquje su{tinu. Kwi`evni jezik o kome je re~ nikada u devetnaestom veku nije nazivan hrvatskim nego ilirskim ili, posle Be~kog dogovora, srpskohrvatskim, odnosno hrvatskosrpskim. Hauzer je dobro znao da taj jezik uop{te nije hrvatski, ali da bi zbog svoje razvijenosti i savr{enosti mogao postati op{teslovenskim. Ina~e, bilo je vi{e poku{aja da se hrvatski jezik Gradi{}a reformi{e i {to vi{e pribli`i srpskom koji su Hrvati u Hrvatskoj prihvatili. Hadrovi} po tom pitawu zakqu~uje da “hrvatski jezi~ni problem Gradi{}a do danas nije rije{en. Suprotstavqena su dva razvojna pravca. Jedan `eli o~uvati regionalni kwi`evni jezik u kwi`evnosti, `eli zadr`ati staro ~akavsko
122

glasovqe i morfolo{ke osebujnosti (u deklinaciji i kowugaciji), `eli obogatiti jezi~no blago neologizmima koji su stvoreni po lokalnim pravilima i ~initi podobnijim za posredovawe suvremene kulture i civilizacije. Pristalice tog smjera pozivaju se na temeqni zahtjev da kwi`evni jezik mora biti razumqiv svim slojevima pu~anstva. Drugi smjer, pak, zagovara {to tje{wu vezu s hrvatskim i kao daqwi ciq potpuno preuzimawe tog jezika. Ta se nastojawa opravdavaju time {to Hrvati Gradi{}a mogu usvojiti sva kulturna dostignu}a pristupa~na Hrvatima samo korjenitom jezi~kom reformom. Argumenti i protuargumenti dosada su, kako sam ve} napomenuo – u ravnote`i... Kao rezultat ponovqenih poku{aja, koji se poduzimaju od pedesetih godina pro{log stoqe}a, gradi{}anskohrvatski postao je pravi mije{ani jezik u kojem se sve mawe nazire stara ~akavska podloga. Sli~no kao u gramatici razvoj se odvijao i u stvarawu jezi~noga blaga. Pored ~akavskih elemenata postoje nebrojene posu|enice iz modernog kwi`evnog jezika, kao i gradi{}anski neologizmi... Sve u svemu, dana{we stawe tog starog kwi`evnog jezika djeluje kao spomenik koji je u tijeku stoqe}a ~e{}e prepravqan, koji ima na sebi razne stilove {to su se smjewivali, a ~iji se izvorni oblik tek mo`e naslutiti.” (str. 481-482.)

A. Jo{ o gradi{}anskim Hrvatima
U izdawu Hrvatskog kulturnog dru{tva sa sedi{tem u @eqeznom, u Gradi{tu, 1983. godine iza{la je kwiga Bele [rajnera “Sudbina gradi{}anskih Hrvata kroz 450 qet” sa {irom verzijom teksta na nema~kom jeziku i u`om na hrvatskom, gradi{}anskom, koji je vremenom trpeo sve vi{e uticaj srpskog jezika, pa je u tom pravcu transformisan. U predgovoru Ivan Miler za gradi{}anske Hrvate ka`e: “Kot broj~ano mala narodnost `ivimo kroz 450 qet u dana{wem austrijsko-ma|arskom grani~nom prostoru i smo ostatak prija{wega broj~ano i po prostranosti velikoga hrvatskoga naseqewa. U cijelom ovom vrimenu bila je katoli~anska crikva na{ najja~i fundament.” (str. 249.) Smisao ove kwige on obja{wava potrebom o~uvawa nacionalnog identiteta u uslovima sve br`e asimilacije i ponem~avawa. [rajner svoj rad po~iwe istoriografskim opisom uslova u kojima je propala sredwevekovna hrvatska dr`ava, odluke plemstva da se ona prikqu~i Ugarskoj, velike bitke sa Turcima na Krbavskom poqu 1493. godine u kojoj je hrvatska vojska do nogu potu~ena, a feudalni velika{i mahom izginuli, kao i Moha~ke bitke 1526. godine, u kojoj su i Ma|ari i Hrvati pora`eni, a posledica joj je bila prikqu~ewe Ugarske Austriji. a) Hrvatska vlastela prihvata tu|i suverenitet Ve}ina hrvatskih plemi}a prihvatala je suverenstvo dinastije Habzburgovaca, dok se mawi deo priklonio turskom vazalu Jovanu Zapoqi. U dva pohoda Sulejmana Veli~anstvenog na Be~, 1529. i 1532. godine, okolina carske prestonice, isto~na Austrija i zapadna Ugarska temeqito su opusto{ene, a wihovo kompletno stanovni{tvo Turci su odveli u ropstvo, iz koga se niko nije vratio. “Zbog toga se poskrbi u prvom redu zemaqska gospoda, ~ije imawe je le`alo dijelom u ugro`eni kraji Hrvatske i u opusto{eni dijeli Ugarske,
123

da naseli hrvatske seqake i kmete. Kraq mu to dopusti... Tako po~ne prvo naseqavawe iz krajev Like, Krbave i Gacke. Svi iseqeniki ostali su u glavnom u okolini sjeverno od [oprena. Pri turskom pohodu na Be~ 1529. qeta i pri opsidawu Kisega se oni u najve}em dijelu opet pogubu. Drugi i to najve}i val iseqenikov gane se qeta 1533., kad ve} skrenu turske ~ete prema istoku. To se godalo ravno sad pred 450 qeti. Na poziv kapitana Nikole Juri{i}a, hrabroga braniteqa Kisega, na vabewe i obe}awa agentov iz Dolwe Austrije i [tajerske, kona~no i na zapovid svojih zemqoposednikov, krene ve} od 100.000 iseqenikov na put, da posjedu puste krajine i napu{}ena sela ter zemqi{}a. Ovi naseqeniki do{li su iz okoline Oto~ca i doline Kupe. Treti val seqewa nastavi se u mawi grupa od qeta 1537. do 1543-toga, a ~etvrti val od 1556. do 1561. ter poslidwi od qeta 1565. do 1579-toga. Ova zadwa, 14 qet duraju}a selidba, napuni kona~no sva opusto{ena sela sridwega i sjevernoga Gradi{}a, Mar{felda i Moravske. U ovoj raspravi moramo se ograni~iti uvelikom na sudbinu zapadnougarskih-gradi{}anskih Hrvatov i ne moremo slijediti daqwe razvijawe dolweaustrijskih, slova~kih i moravskih Hrvatov.” (str. 255.) Sledi nabrajawe sela koja su delimi~no ili potpuno bila naseqena Hrvatima severno i ju`no od Dunava, du` austrijsko-slova~ke granice, na slova~koj strani Morave, severno od Novog Mjesta, u Moravskoj i Slova~koj, u predelu izme|u Bratislave i Trnave itd. “Hrvatski seqaki i ni`e plemstvo napu{taju staru domovinu u tako velikom broju, da su neki hrvatski kraji ostali bez stanovnika i pusti.” (str. 256.) Kada se broju iseqenih Hrvata doda broj izginulih u toku turske najezde ili odvedenih u ropstvo, gotovo ni{ta ne ostaje na izvornim hrvatskim teritorijama. “U turski boji Hrvatska nije samo izgubila velik dio svoje zemqe nego ve} od polovine svojega stanovni~tva.” (str. 257.) Autor precizno identifikuje glavna podru~ja iz kojih su se Hrvati iseqavali. “Uglavnom su to podru~ja Slavonije iz okoline Osijeka ter Po`ege, Virovitice i Kri`evca. Zatim iz gorwe Posavine, sjeverne Bosne i Pouwa, iz okolice Gline, Kostajnice i Petriwe. Kona~no iz krajev Like, Krbave, sjeverne Dalmacije i Hrvatskoga Primorja. Prema jo{ ne dovoqno dovr{enomu prou~ewu ~itave ove selidbe pro{lo je samo prema zapadnoj Ugarskoj ve} od 200.000 qudi, ki su naselili oko 200 opusto{enih sel. Zapravo nisu bili uzroki selidbe samo turski boji, nasiqa, napadi i pqa~ke, da su seqaki i gradsko stanovni{tvo ostavili u strahu svoj dom, nego ima i drugih uzrokov, ki su danas jo{ premalo poznati. Kako smo ve} kazali, imali su gospoda i plemenita{i Hrvatske, Dra{kovi}i, Nada`di, Kani`aji i Zrinski kot i ma|arski plemenita{i Erdedi i Ba}an svoje posjede u Hrvatskoj i u zapadnoj Ugarskoj. A ravno ov zapadni dio Ma|arske ostao je po padu Sigeta 1566. i po zarobqewu Budimpe{te slobodna krajina, pod vladom Habzburgovcem, u koga su preseqavali svi, ki su kako mogli, svoje seqake, kmete. U ono te{ko bojno vrime predstavqali su ovi kmeti za we najve}e bogatstvo wihovoga gospodarstva.” (str. 257-258.) b) Uloga frawevaca u seobama Hrvata Ali, nisu samo ti ratni i ekonomski razlozi dovodili do masovnog hrvatskog iseqavawa. “Izvan toga je uzrok velikoj selidbi i ~iwenica, da su frawevci iz Hrvatske u ono vrime predstavqali najve}i broj med hrvatskimi
124

sve}eniki. Imali su s frawevci Ugarske i Slova~ke istu, zajedni~ku provinciju i tako, jur prije turskih bojev, dobre veze i odnose s klo{tri i crikva ovoga kraja. Wim je bilo ovo podru~je poznato, tako da su se lagqe odlu~ivali, da krenu skupa sa svojim narodom na put. A od strani svojih provincijalov dostali su odobrewe i poticaj. Ove selidbe, napose drugi, najve}i val, bile su organizirane i dobro pripravne. Narod je sa svojimi sve}eniki prenosio i prevozio iz Hrvatske sve gibqivo svoje imawe, skupa s kwigami, crikvenim priborom, zastavami i sa svakidawim dugovawem narodnoga zanatstva i umjetni~tva. Zato su Hrvati iseqeniki na po~etku u seli, gdje su bili u ve}ini, pritisnuli javnomu `ivotu u zapadnoj Ugarskoj svoj hrvatski biqeg, `ig! To se po~elo od hrvatskoga jezika, glagoqskih kwig i misalov do novih jo{ onda nepoznatih zanatov, me{trije i posebnoga, velikoga zanimawa ter razumivawa za vinogradarstvo. Predaje se usmeno jo{ do danas, da su se Hrvati na Hati doselili ve}inom iz sjeverne Dalmacije i Like, Hrvati Vulkadoline, Poqanci, ve}inom iz Primorja. Hrvati sridwega Gradi{}a, Doliwa, ter oni oko [oprena, iz sjeverne Bosne. To vjeruju u velikom i Velikobori{tofci. Porodica Erdedi presequje svoje kmete iz krajev Moslovine, Gace i Koprivnice na svoja imawa oko Rotenturma i Rokunca. A Ba}ani preseli svoje kmete iz okoline Koprivnice u ju`no Gradi{}e.” (str. 258.) Interesantno je da se sa Hrvatima iselio i jedan, istina vrlo mali broj Srba, koje su zvali Vlasima, a govorili su {tokavski, za razliku od Hrvata koji su govorili ~akavski. Sad i wih [rajner naziva Hrvatima, a u sada{wem vremenu i ne gre{i mnogo jer je wih hrvatska ve}ina brzo i lako asimilovala, ~im su se pokatoli~ili, ali oni izvorno nisu Hrvati. O tome [rajner ka`e: “Med stari trgova~ki sredi{}a Rohunac i [lajning, na ju`nom podno`ju Kise~kih brigov, nalazi se skupina hrvatskih sel, ~ije stanovnike okoli{ni Hrvati i Nimci jo{ i danas nazivaju “Vlahi”. I ovi Vlahi su se simo doselili kot i drugi Hrvati tokom 16-toga stoqe}a ter su bili i oni jedna izjedna~ena hrvatska skupina. Razlika izme|u Vlahov i susjednih Hrvatov i Nimac bila je ta, da su ovi Vlahi bili slobodwaki ili “libertini”, a ne kmeti na zemqi gospo{}ine. Zato su se oni bavili prvo vrime samo s gajewem blaga, stoke, pak s trgovinom. Kad su tokom stoqe}a i oni pre{li na obra|ivawe zemqe i poqa, kr~ewe loze, pozgubqali su wihovo slobodwa~ko stawe. Ovi Vlahi doselili su se ve}inom iz sjeverne Bosne. Jedno wihovo selo zove se “Bo{wakov brig”, a mnoga wihova prezimena glasu jo{ danas na “Bo{wak”.” (str. 258.) I nehteju}i, jo{ jednim detaqem [rajner otkriva da su ti Vlasi zapravo Srbi, kad ka`e: “Sa selidbom iz okoline Kostajnice u dolinu Pinke prevagnuli su ovde {tokavci.” (str. 258.) v) Odsustvo svesti o bliskosti sa ostalim Hrvatima Fran Kurelac je 1846. godine obilazio zapadnougarske Hrvate, bele`e}i wihove narodne pesme i obi~aje, pa je u kwizi “Iz mojega `itka i putovawa po ugarskih Hrvatih”, objavqenoj u Zagrebu 1871. godine, s ne malom dozom iznena|ewa i ~u|ewa pisao: “Uzme{ li u oko mu`e i `ene hrvatskoga roda, mora{ priznati, da su zdravi, ~vrsti i ponajve}, osobito u [opronskoj `upaniji, visoki i lipi. Bogatiji su nego onda{wi Ma|ari i Nimci. Iste su na{e
125

krvi, istoga plemena, istoga govora, sve ~akavci.” (str. 265.) Godine 1868. gradi{}anski Hrvati su odlu~ili da svoj jezik pravopisno i gramati~ki urede. Tada “objavi u~iteq Mihovil Nakovi} jednu izjavu o jedinstvenom hrvatskom pravopisu, koga su svojim potpisom akceptirali svi hrvatski u~iteqi. Ova deklaracija je rodni list dana{wega pravopisa kwi`evnoga jezika gradi{}anskih Hrvatov. Jezik je neko posebno ~akavsko-ikavsko narje~je, ko bazira na ri~i i govoru 16-toga stoqe}a.” (str. 268.) Koliko je kod gradi{}anskih Hrvata bila odsutna svaka svest o zajedni{tvu za Hrvatima iz Banovine, svedo~i podatak kako su se oni postavili prema banu Jela~i}u i wegovim soldatima, dok su oni gu{ili ma|arsku pobunu i be~ke nemire. Za gradi{}anske Hrvate, kako isti~e [rajner, “poznato nam je da su u ve}ini dr`ali s ugarskimi buntovniki, jer u selu Frakanavi ubili su seqaki tri vojnika Jela~i}a. I kako to nije bilo u borbi ili bitki, morali su po svr{etku revolucije i pobijewu buntovnikov, pra}eni od cijeloga sela, pred sud u [apron. Tri mu`a osu|eni su na smrt i bi{u vi{ani, getami dostali su 60 batin prik hrpta i zadwice, a sam Farnik dobio je qeto dan zatovra, jer da je nahuskao narod. Sli~no dr`awe stanovnikov moremo slutiti i u drugi gradi{}anski seli, tako da se more re}i, da je u ono vrime svaka ja~a veza s Hrvati na jugu prekinuta. Svist, da su gradi{}anski Hrvati dio i gran~ica ve}ega materinskoga naroda, bila je uvelikom ugu{ena.” (str. 266.) I Bela [rajner pomiwe inicijativu posle Prvog svetskog rata da se Gradi{te prikqu~i Kraqevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali to nije nai{lo na podr{ku Gradi{}anskih Hrvata. “^e{ki i jugoslovenski politi~ari, a med wimi osobito ~e{ko revolucionarno gibawe “Napredna omladina”, zamislili su {irok prolaz, most ili koridor preko zapadne Ugarske, preko sel, gdje `ivu Hrvati u {irini od 30 do 40 kilometrov. Ov most da bi spajao novoutemeqenu ^e{ku republiku na sjeveru s Kraqevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, s ka{wom Jugoslavijom, na jugu.” (str. 271.) S obzirom da kod gradi{}anskih Hrvata uop{te ne postoji svest o zajedni{tvu sa onima koji se danas nazivaju Hrvatima u Hrvatskoj, ideje te vrste nisu mogle po~ivati na jedinstvenom nacionalnom identitetu. Ignac Horvat je nastojao da taj problem bla`e formuli{e 1930. godine: “Mi moramo stupiti u u`e veze s hrvatskim narodom u staroj domovini i od wega uzimati sve ono, ~a smo izgubili, s wim si izmiwati na{a kulturna dobra, kot je to kod svih civiliziranih narodov obi~aj i potreba. Ali uz to ho}emo kot gradi{}anski Hrvati o~uvati na{u kulturnu individualnost.” (str. 277.) Mada neprekidno jadikuje zbog stalne germanizacije i ma|arizacije svojih sunarodnika, [rajner pokazuje da je gradi{}anskim Hrvatima u Ma|arskoj bio neprihvatqiv srpskohrvatski jezik u {kolama. “Najte`i je problem bio i ostao sve do danas jezik, to je hrvatskosrpski kwi`evni jezik, ki se i wim nametnuo bez pitawa, a koga oni u velikom odbijaju. Tako i ta ~iwenica poma`e asimilaciju.” (str. 312.) Mirko Berlakovi} u prikazu razvoja {tampe gradi{}anskih Hrvata navodi kako je krajem devetnaestog veka fratar Ga{par Glavoni}, glavni urednik “Kerstjansko-katoli~anskog kalendara” `eleo “pribli`iti jezik gradi{}anskih Hrvatov ju`nomu hrvatskomu kwi`evnomu jeziku.” (str. 335.) Paralelno s tim, “Gajev pravopis se probije u Gradi{}u stoprv pred kraj 19. stoqe}a.” (str. 335.) Berlakovi}u je `ao {to svest gradi{}anskih Hrvata nije
126

tako “~vrsta” da oseti kao potrebu da pre|e na kori{}ewe onog jezika kojim govore dana{wi navodni Hrvati u Hrvatskoj, ali se bar zala`e za u~ewe “hrvatskog kwi`evnog jezika”, zapravo unekoliko ve{ta~ki iskvarenog srpskog, da bi im lak{e bilo kori{}ewe savremene hrvatske literature. “U toku stoqe{ se je jezik gradi{}anskih Hrvatov razvio razli~no od hrvatskoga jezika u staroj domovini. Po drugom svitskom boju se je pokusilo zbli`iti jezik hrvatskomu kwi`evnomu jeziku, odnosno kwi`evni jezik i u Gradi{}u zapeqati. Ali narodna svist gradi{}anskih Hrvatov ve} nij tako ~vrsta, da bi narod to poprimi. Tako }e ostati i na daqe pravilo pisawa u na{i izdawi lip, ~ist jezik, ki je prilago|en hrvatskomu kwi`evnomu jeziku, ali ki se dr`i gradi{}anske gramatike. Na{a }e `eqa ostati da gradi{}anski Hrvati budu ipak toliko vladali hrvatskim kwi`evnim jezikom, da im je omogu}en pristup bogatoj kwi`evnoj literaturi mati~noga naroda.” (str. 338.) [rajner u zavr{nom poglavqu kwige, posve}enom odnosu gradi{}anskih Hrvata prema Hrvatskoj, potencira da se me|u gradi{}anskim Hrvatima “nikad nije izgubilo znawe, da su se doselili iz juga, iz kr{evitoga kraja, negdje blizu morja. Hrvate na jugu u staroj domovini nazivali su kasnije “Hrva~ane”, a sami su se dr`ali za prave Hrvate.” (str. 345.) To je i sasvim prirodno i opravdano jer oni na jugu i nisu Hrvati nego Hrva}ani, {to zna~i pohrva}eni Srbi. Me|u wima je dolazilo i do politi~kih tenzija i netrpeqivosti jer su gradi{}anski Hrvati neprekidno bili lojalni i odani Ma|arima, dok su oni sa juga, nabe|eni Hrvati, nekada nastojali da se odupru ma|arizaciji i ma|arske pristalice u svojim redovima pogrdno nazivali “ma|aronima”. To nedvosmisleno konstatuje [rajner slede}im re~ima: “Kako su se Hrvati banovine (kraqevine) Hrvatske stalno borili protiv ma|arskoga nasiqa, bili su oni ma|aronom, Hrvatom Zapadnougarske, odu{evqenim Ma|arom, suspektni i neprijateqski. Zapadno-ugarski Hrvati nisu smili i nisu mogli odr`ati veze s timi buntovniki. Kao “dobri Ma|ari” mrzili su hrvatske pandure za vrime Marije Terezije i hrvatske ~ete bana Jela~i}a za vrime revolucije 1848., ke su i{le be~anskomu dvoru na pomo}.” (str. 345.) Kada je muzi~ar Frawo Kuha~ 1878. godine obilazio te ma|arske Hrvate, interesuju}i se za melodije wihovih narodnih pesama, “wega je o{tro kao pquska udarilo u lice, kad mu je neki duhovnik Hrvat dobacio, da Hrvati u Ma|arskoj nisu “prijateqi Agramitov”.” (str. 346.) Agramiti su Zagrep~ani, po starom obliku wihovog oslovqavawa, a celo Gradi{}e je u okviru Austro-Ugarske, administrativno pripadalo Ma|arskoj.

VI. Kornvelova monografija o Piju XII kao Hitlerovom papi
Britanski istori~ar Yon Kornvel je, 1999. godine, objavio kwigu “Hitlerov papa” (“Slu`beni list SRJ”, Beograd 2000.) kao rezultat intenzivnog istra`ivawa politi~ke uloge rimskog pontifeksa maksimusa u toku Drugog svetskog rata, iniciranog jednom slu~ajno izre~enom primedbom “kako ~ovek zdravog razuma danas mo`e biti katolik, s obzirom na to da je katoli~ka crkva stala uz najozlogla{enije desni~arske vladare veka – Franka, Salazara, Musolinija, Hitlera.” (str. 7.) Kao profesor Isusovog koleya u Kembriyu,
127

Kornvel je imao nameru, kako sam ka`e u predgovoru, da detaqnim prou~avawem svih aspekata delatnosti Pija XII, odnosno Eu|enija Pa~elija, kako se zvao pre izbora za papu, odbrani wegov li~ni integritet i pontifikat, a tako i samu ulogu rimokatoli~ke crkve u mo`da dosad najte`em periodu svetske istorije. Me|utim, desilo se ne{to sasvim neo~ekivano, {to Kornvel ovako opisuje: “Sredinom 1997. godine, privode}i svoj istra`iva~ki napor kraju, na{ao sam se u stawu koje se mo`e opisati jedino kao moralni {ok. Materijal koji sam prikupio, a koji mi je pru`ao {iri pogled na Pa~elijev `ivot, doveo me je, ne do wegovog osloba|awa od kritike, ve} do jo{ ve}e optu`be. Obuhvataju}i Pa~elijevu karijeru od po~etka veka, moje istra`ivawe uobli~ilo je pri~u o nastojawu da se ostvari do tada besprimerna papska vlast, koja je, oko 1933. uvukla katoli~ku crkvu u sau~esni{tvo sa najmra~nijim silama tog vremena. [tavi{e, otkrio sam dokaze da je ve} od samog po~etka svoje karijere Pa~eli pokazivao nesumwivu antipatiju prema Jevrejima i da je wegova diplomatija u Nema~koj tokom tridesetih godina dovela do izneveravawa katoli~kih politi~kih udru`ewa koja su mogla da dovedu u pitawe Hitlerov politi~ki re`im i onemogu}e kona~no re{ewe. Eu|enio Pa~eli nije bio ~udovi{te; wegov slu~aj je daleko slo`eniji i tragi~niji. Interes za wegov `ivot svodi se na fatalnu kombinaciju visoke duhovne aspiracije koja se sukobila sa ogromnom voqom za mo} i kontrolu. Wegov portret nije lik zla, ve} lik fatalne moralne pomerenosti – odvajawe vlasti od hri{}anske qubavi. Posledica tog raskida bila je dosluh sa tiranijom i, u krajwoj liniji, sa nasiqem.” (str. 8.)

1. Portret psihopatske li~nosti pape Pija XII
Uticaj ovog pape na istoriju dvadesetog veka Kornvel smatra gre{nim i pogubnim, a mogu}i uzroci su, pored autokratske crkvene strukture i dogme o papskoj nepogre{ivosti, li~ni karakterni nedostaci ~oveka koji se isticao narcizmom, `enstvenom ta{tinom, piskutavim glasom i sve{}u o sopstvenoj neprikosnovenosti. Psihopatske crte li~nosti su verovatno zna~ajnim delom uslovqene izrazito slabom fizi~kom konstitucijom i odrastawem pod preteranom dominacijom majke, ali je Pa~elija odlikovao vrlo visok stepen inteligencije. Vrlo rano je pokazivao rasisti~ke sklonosti, a u krajwe otvorenoj formi eksponirao ih je pred ulazak savezni~kih trupa u Rim, zahtevaju}i od britanskog ambasadora u Vatikanu da “nijedan obojeni savezni~ki vojnik ne bude u onom malom broju koji }e biti sme{ten u Rimu posle okupacije.” (str. 95.) Nakon Prvog svetskog rata, Pa~eli je imenovan prvo za apostolskog nuncija u Minhenu, glavnom gradu Bavarske, a potom u Berlinu za celu Nema~ku. Ukazivao je veliku pomo} poboq{awu krajwe nezavidnog me|unarodnopoliti~kog polo`aja vajmarske Nema~ke, a istovremeno se posvetio razgrawavawu Katoli~ke akcije i napredovawu izrazito katoli~ke Stranke centra, presudno doprinose}i da na weno ~elo, 1928. godine, do|e rimokatoli~ki sve{tenik Ludvig Kas, wegov blizak prijateq i saradnik, odani eksponent papizma. Du`e vreme Pa~eli je radio na projektu vatikansko-nema~kog konkordata, nailaze}i na `estoke otpore ne samo protestantskih, nego i nekih kato128

li~kih krugova, zbog svojih izrazito autoritarnih stavova. “Godine 1933, Pa~eli je na{ao uspe{nog partnera za pregovore o nema~kom konkordatu u li~nosti Adolfa Hitlera. Wihov ugovor ovlastio je papstvo da nametne novi crkveni zakon nema~kim katolicima i davao je velikodu{ne privilegije katoli~kim {kolama i kleru. Zauzvrat, katoli~ka crkva u Nema~koj, wena parlamentarna politi~ka stranka i wena mnogobrojna politi~ka udru`ewa i novine, “svojevoqno” su se povukli, idu}i za Pa~elijevom inicijativom, iz dru{tvenog i politi~kog delovawa. Abdikacija nema~kog politi~kog katoli~anstva 1933. godine, koju je iz Vatikana pregovarao i ostvario Pa~eli uz odobravawe pape Pija XI, obezbedila je uspon nacizma bez otpora najmo}nije katoli~ke zajednice na svetu. To je bilo potpuno razli~ito od situacije koja je postojala {ezdeset godina ranije, kada su se nema~ki katolici suprotstavili {irokom masovnom akcijom i zaustavili Bizmarkov Kulturkampf. Sam Hitler se hvalio na sastanku vlade, odr`anom 14. jula 1933, da je Pa~elijeva garancija o neintervenciji dala re`imu odre{ene ruke da re{i jevrejsko pitawe.” (str. 14.) a) Konkordat sa nacisti~kom Nema~kom otvara vrata holokausta Iz sa~uvanih i pedantno vo|enih zapisnika sa sednica vlade kancelara Adolfa Hitlera po pitawu sklopqenog konkordata, vidi se da je Hitler “izrazio mi{qewe da se ovo ima smatrati velikim uspehom. Konkordat je dao Nema~koj mogu}nost i stvorio podru~je poverewa {to je bilo posebno zna~ajno u teku}oj borbi protiv me|unarodnog jevrejstva.” (str. 14.) Po Kornvelovom kompetentnom mi{qewu, “papska podr{ka nacizmu, u Nema~koj i van we, pomogla je da se zape~ati sudbina Evrope.” (str. 14.) Kako je, krajem 1929. godine, Pa~eli vra}en u Vatikan i po~etkom naredne godine imenovan za kardinala dr`avnog sekretara, najmo}niju funkciju posle papske, wegovi pregovori sa Hitlerom, po~etkom tridesetih godina, “ne mogu se posmatrati odvojeno od razvoja ideologije papske mo}i kroz ceo vek, niti od Pa~elijevog pona{awa tokom rata i wegovog stava prema Jevrejima. Posleratni period Pa~elijevog pontifikata, tokom pedesetih, bio je apoteoza te mo}i, kada je vladao monolitnom, trijumfalisti~kom katoli~kom crkvom koja se sukobqavala sa komunizmom u Italiji i iza gvozdene zavese.” (str. 14.) Ina~e, rimokatoli~ka crkva odvajkada je propovedala slepu mr`wu prema Jevrejima, zagri`eni i zaslepqeni antisemitizam, koji je sada vrlo lako uskladila sa nacisti~kim, iako su im izvorni koncepti prili~no divergentni. “Postoje zna~ajne razlike izme|u devetnaestvekovnog rasizma, inspirisanog izopa~enim dru{tvenim darvinizmom, i tradicionalnog hri{}anskog antijudaizma koji traje jo{ od ranog hri{}anstva. Rasisti~ki antisemitizam od one vrste koja }e omogu}iti nacisti~ko kona~no re{ewe, bio je zasnovan na ideji da je jevrejski genetski materijal bio po prirodi biolo{ki inferioran; otuda zla logika da }e wihovo istrebqewe doneti koristi na putu ka nacionalnoj veli~ini. U poznom sredwem veku, {panski Jevreji bili su iskqu~eni iz “~iste” zajednice hri{}anske krvi, i postavqala su se pitawa u vreme evropskog otkri}a Amerike o statusu uro|eni~kih “prirodnih robova” u Novom svetu. Ipak, rasisti~ke ideje nisu nikada bile deo ortodoksnog hri129

{}anstva. Hri{}ani su, u celini, ignorisali rasno i nacionalno poreklo u potrazi za preobra}enicima. Hri{}anska antipatija prema Jevrejima ro|ena je iz uverewa koje poti~e jo{ iz rane hri{}anske crkve, da su Jevreji ubili Hrista – u stvari, da su ubili Boga. Prvi crkveni oci, veliki hri{}anski pisci prvih {est vekova hri{}anstva, pokazivali su izrazitu sklonost prema antijudaizmu.” (str. 30-31.) Mada su Jevreji vekovima vre|ani, nipoda{tavani, specijalno oporezivani, samovoqno ka`wavani, diskriminisani, sinagoge im spaqivane, odstrawivani iz hri{}anskih socijalnih sredina, neretko pqa~kani i ubijani, “mo`e se s pravom postaviti pitawe za{to hri{}ani nisu iskorenili sve Jevreje u tom ranom periodu hri{}anskog carstva. Prema hri{}anskom verovawu, Jevreji su morali da pre`ive i da nastave lutawe po dijaspori kao znak prokletstva koje su naneli svom narodu. S vremena na vreme, pape su u prvom milenijumu zahtevale obuzdavawe, ali nikada i prestanak progona ili promenu ose}awa. Papa Ino}entije III, u ranom trinaestom veku, sa`eo je papsko gledi{te prvog milenijuma: “Wihove re~i – neka wegova krv bude na nama i na{oj deci – donele su nasledni greh na ~itav narod, koji ih prati kao prokletstvo tamo gde `ive i rade, kada se ra|aju i kada umiru”. ^etvrti lateranski sabor, koji je odr`an pod Ino}entijem III 1215. godine, postavio je zahtev da Jevreji moraju da nose kape na glavama koje }e ih razlikovati od drugih. Po{to su bili li{eni dru{tvene jednakosti, proterani iz sopstvene zemqe, iskqu~eni iz javnih slu`bi i najve}eg broja trgova~kih delatnosti, Jevrejima su preostale malobrojne alternative kao {to je bilo pozajmqivawe novca, {to je bilo zabraweno po hri{}anskom zakonu. Ovla{}eni da pozajmquju po ta~no odre|enim interesnim stopama, Jevreji su postali prokleti kao “krvopije” i “lihvari” koji su `iveli od dugova hri{}ana. Sredwi vek bio je vreme nevi|enih progona Jevreja, koje su ponekad zauzdavale prosve}enije pape. Krsta{i su smatrali delom svoje misije da mu~e i ubijaju Jevreje na svom putu za i iz Svete zemqe; praksa prisilnih preobra}awa i pokr{tavawa, posebno jevrejskih de~aka, postala je {iroko rasprostrawena. Jedan od glavnih ciqeva novih redova propovednika bio je preobra}awe Jevreja. Izbila je rasprava izme|u frawevaca i dominikanaca o pravu vladara da silom pokr{tavaju jevrejsku decu, kao nastavak wihove vlasti nad robovima na svojim posedima. Prema frawevcima, koji su sledili teologa Dansa Skotusa, Jevreji su bili robovi po bo`anskoj odluci.” (str. 32.) Rimokatoli~ka Evropa je vekovima negovala predrasudu prema kojoj Jevreji mu~e i `rtvuju hri{}ansku decu u svojim religioznim ritualima, baziraju}i na tome takozvanu “krvnu optu`bu”. Razvijan je ~itav “mit da su Jevreji krali svetu hostiju, pri~esni hleb koji je postao “telo i krv” Hristova na misi, da bi obavqali neke stra{ne rituale. U isto vreme, navodi za ritualno ubistvo, qudske `rtve i skrnavqewe hostije dali su podsticaja verovawu da judaizam ukqu~uje izvo|ewe magije u ciqu podrivawa i kona~nog uni{tewa hri{}anstva. Pogubqewa Jevreja optu`enih za ritualno ubistvo pratilo je i uni{tavawe ~itavih jevrejskih zajednica, optu`ivanih za izvo|ewe magijskih radwi koje su prouzrokovale crnu smrt i druge velike i male po{asti... Papa iz {esnaestog veka, Pavle IV, ustanovio je geto i no{ewe `ute trake...
130

Papske dr`ave su i daqe primewivale represivne mere protiv Jevreja i duboko u devetnaestom veku. U kratkom naletu liberalizma, kada je izabran Pije IX, kao {to smo videli, ukinuo je geto, ali ga je uskoro ponovo uveo kada se vratio iz progonstva u Gaeti. Rimski geto je kona~no nestao kada je stvorena italijanska dr`ava, iako je “podru~je geta” pre`ivelo kao stambena ~etvrt za siroma{nije Jevreje u gradu, sve do Drugog svetskog rata. U me|uvremenu, antijudaizam je u Rimu tiwao i povremeno se razgorevao sve do papstva Lava XIII, kada je Pa~eli bio u~enik. Najuporniji oblik antipatije usredsredio se na “tvrdoglavost” Jevreja, {to je bila tema Pa~elijevog visokoparnog u~iteqa, siwora Markija. U stvari, postojala je neobi~na podudarnost izme|u Pa~elijevog mesta ro|ewa i mita o tvrdom srcu, koja pokazuje va`nost obi~aja u istrajavawu predrasude... Postojalo je staro i ~vrsto ukoreweno uverewe katoli~kih teologa da, kada bi Jevreji samo hteli da slu{aju otvorenog srca razloge hri{}anske vere, oni bi odmah uvideli da gre{e i preobratili bi se... Va`nost optu`bi za jevrejsku slepu tvrdoglavost bila je u wenoj snazi da se oja~a ube|ewe {iroko rasprostraweno kod mnogih katolika – oni nisu bili svesni antijudaizma, a kamoli antisemitizma – da su Jevreji bili odgovorni za vlastite nevoqe. Takvo gledi{te ohrabrilo je zvani~nike katoli~ke crkve tokom tridesetih godina ovog veka, da zatvore o~i dok je antisemitizam besneo u Nema~koj.” (str. 32-34.)

2. Katoli~ke predrasude u korenu nema~kog antisemitizma
Tradicionalni rimokatoli~ki antisemitizam imao je, dakle, duboke korene i kreirao je svest novih generacija vatikanskih velikodostojnika, pogotovo kad se Pije IX proglasio nepogre{ivim i uveo potpunu centralizaciju crkve sa autokratskom hijerarhijskom investiturom. “Jo{ ekstremniji oblici antijudaizma su buknuli me|u katoli~kim intelektualnim krugovima u Rimu za vreme vladavine Lava XIII, {to je bez sumwe uticalo na budu}e sve{tenike na katoli~kim univerzitetima. Jo{ jednom su se podizale krvne tu`be u nizu ~lanaka, koji su objavqeni od februara 1881. do decembra 1882. godine, u “Civilta katolika”. Pisao ih je jezuita \uzepe Oreqa de San Stefano, tvrde}i da je ubistvo dece za praznik Pashe bilo ne{to “sasvim obi~no” na Istoku i da je kori{}ewe krvi hri{}anskog deteta bio op{ti zakon “koji je le`ao na savesti svih Jevreja”. Svake godine Jevreji “razapiwu dete na krst”, a da bi krv bila delotvorna, “dete mora da umre na mukama”. “Civilta katolika” je, 1890. godine, ponovo skrenula pa`wu na Jevreje u nizu napisa objavqenih u obliku pamfleta pod naslovom “Dela kvescione ebraika in Evropa” (Rim, 1891.), koji je imao za ciq da izlo`i delovawe Jevreja u formirawu moderne liberalne nacionalne dr`ave. Autor je optu`io da su svojim “lukavstvom” Jevreji podstakli Francusku revoluciju da bi postigli gra|ansku jednakost, i da su se od tada namestili na kqu~ne polo`aje u privredi ve}ine dr`ava, sa ciqem da ih kontroli{u i uspostave svoje “otrovne kampawe protiv hri{}anstva”. Jevreji su bili “odvratna rasa”; bili su “lew narod koji niti radi niti i{ta proizvodi; koji `ivi na znoju drugih”. Pamflet u zakqu~ku poziva na ukidawe “gra|anske jednakosti” i tra`i segregaciju Jevreja od ostalog naroda. Mada postoji zna~ajna razlika izme|u
131

rasisti~kog antisemitizma i religioznog antijudaizma, ovaj tekst, objavqen u Rimu za vreme Pa~elijevog {kolovawa, otelovquje bujawe zlokobne antipatije. ^iwenica da su takva gledi{ta bila podsticana od strane vode}eg jezuitskog ~asopisa, koji je u`ivao za{titu pape, ukazuje na wihov mogu}i domet i sli~nost sa stavovima vlasti. Takve predrasude te{ko su mogle biti neprijateqske prema rasisti~kim teorijama koje }e dosti}i vrhunac u besnom nacisti~kom napadu na evropsko jevrejstvo u Drugom svetskom ratu. Verovatna je pretpostavka da su ove katoli~ke predrasude, u stvari, podstakle pojedine oblike nacisti~kog antisemitizma.” (str. 34.) a) Hitlerov nauk iz Bizmarkovog sukoba sa katolicima Bizmark je svojevremeno imao velikih politi~kih problema zbog sukobqavawa sa rimokatoli~kom crkvom, sprovode}i svoj koncept kulturne borbe radi duhovnog preporoda nema~ke nacije. Wegovi naslednici su zato morali da izvuku neku pouku. “Adolf Hitler je vrlo rano shvatio kakve opasnosti mo`e da ima otpor katoli~anstvu za razvoj nacionalsocijalizma. U svojoj kwizi “Majn kampf”, napisao je da bi sukob sa katoli~kom crkvom u Nema~koj imao pogubne posledice.” (str. 105.) Zato se dosledno ~uvao da nacionalsocijalisti~ki pokret, koji je predvodio, ne bude uvu~en u verske rasprave, imaju}i u vidu da su katolici ~inili vi{e od tre}ine nema~kog stanovni{tva, a posle an{lusa Austrije i ^e{ke skoro polovinu. Iako je intimno bio pristalica iskorewivawa hri{}anstva iz Nema~ke, iz razloga nesumwivog politi~kog oportuniteta “on se usmerio na pa`qivo kori{}ewe mo}i crkava u sopstvene svrhe.” (str. 106.) S druge strane su, sve sna`niji katoli~ki krugovi i wihova Stranka centra, dvadesetih godina, uporno agitovali protiv nacionalsocijalista, smatraju}i wihovu ideologiju nespojivom sa hri{}anskim u~ewem. Nema~ki biskupi se uglavnom nisu ustru~avali da nacionalsocijalizmu otvoreno pripisuju mr`wu, la` i krvo`ednost. “Me|utim, ovaj `estoki i ujediweni front katoli~ke crkve u Nema~koj, nije bio u skladu sa gledi{tima koja su vladala u Vatikanu – gledi{tima koje je sve vi{e oblikovao i predstavqao Eu|enio Pa~eli.” (str. 110.) Pored bolesnog pape Pija XI, on je ve} uveliko u svoje ruke preuzeo kompletnu vatikansku spoqnu politiku, a Sveta stolica se ve} 1929. sporazumela sa Musolinijem i italijanskim fa{istima. “Nakon potpisivawa Lateranskih sporazuma, na izborima u martu 1929. godine, Vatikan je podstakao sve{tenike {irom Italije da podr`e fa{iste, dok je papa govorio o Musoliniju kao o “~oveku koga je poslalo Provi|ewe.” (str. 113.) Hitler, koji je u to vreme jo{ opozicioni politi~ar, javno je podr`ao taj sporazum, isti~u}i da je to Vatikanu bilo lak{e da postigne s fa{isti~kim nego sa liberalnodemokratskim re`imom. Kada je, 1924. godine, zapretila opasnost da padne Musolinijeva vlada, Sveta stolica je zabranila narodnoj stranci da se po tom pitawu udru`uje sa socijaldemokratama i du~e je bio spasen. “Posle 1930, kada je Stranci centra u Nema~koj vi{e nego ikada bilo potrebno da se stabilizuje sara|uju}i sa socijaldemokratima, Pa~eli je vr{io pritisak na vo|stvo Stranke centra da izbegava socijaliste i da sara|uje sa nacionalsocijalistima. U meri u kojoj su nacionalsocijalisti objavili otvoren rat i soci132

jalizmu i komunizmu, Pije XI i Pa~eli su razmatrali prednosti privremenog takti~kog saveza sa Hitlerom, {to }e Hitler u potpunosti iskoristiti kada za to do|e trenutak. Uskoro }e postati o~igledno koliko je ovaj potencijalni savez sa |avolom nacizma bio rezultat straha za budu}nost crkve u Nema~koj i koliko je to bila taktika da se ostvare ciqevi papstva.” (str. 115.) b) Ustoli~ewe Hitlera po Pa~elijevom nalogu Kada se Pa~eli vratio u Vatikan i zaposeo jedan od najvi{ih polo`aja u kurijalnoj hijerarhiji, Ludvig Kas je neprekidno putovao na relaciji Berlin – Rim, dobijaju}i od svog bliskog prijateqa sve preciznija uputstva za svoje delovawe. “Politi~ka sudbina Nema~ke zavisila je u velikoj meri od stanovi{ta i delovawa Stranke centra, u kojoj je Kas, kao strana~ki vo|a i kao bliski Pa~elijev saradnik, imao izuzetnog uticaja.” (str. 115.) Postepeno je Pa~eli vr{io sve sna`niji pritisak na Stranku centra da sara|uje sa Hitlerom. Po dolasku na vlast, Hitler je po`urio da sa Vatikanom sklopi konkordat po uzoru na Lateranske sporazume, kako bi nema~ke katolike, kroz wihovu crkvenu organizaciju, podveo u slu`bu programskih ciqeva nacisti~kog re`ima. “Do nema~kog konkordata nikad ne bi do{lo da biskupi nisu pristali da se odreknu svojih osuda nacionalsocijalizma. Niti bi bilo nema~kog konkordata da nije Stranka centra, pre svog povla~ewa, dala legalitet izglasavawu Zakona o posebnim ovla{}ewima koji }e omogu}iti Hitlerovu diktaturu. Kroz period Vajmarske republike, nijedna vlada nije bila ni blizu da prihvati Pa~elijeve uslove za zakqu~ewe konkordata. Samo zahvaquju}i diktatorskoj prisili, sa firerom koji je neposredno radio sa dr`avnim sekretarom Pa~elijem u papino ime, takav ugovor je mogao da postane stvarnost.” (str. 130.) Mada je Hitler neposredno pre toga izra`avao zabrinutost zbog snage nema~kog katoli~anstva i nadao se da bi uz vatikansku podr{ku mogao dovesti do raspu{tawa Stranke centra, iznenada mu je, jo{ u martu 1933, stiglo ohrabrewe i podr{ka direktno iz Vatikana. “U noti nema~kom izaslaniku u Vatikanu, Pa~eli je upozorio firera na nedavne re~i hvale koje je papa izgovorio povodom napada kancelara Rajha na boq{evizam.” (str. 130.) Odmah potom, Kas, “koji ni{ta nije zapo~iwao bez Pa~elijevog odobrewa, ponudio je “potpun razlaz sa pro{lo{}u” i “saradwu wegove stranke”. Doga|aji }e pokazati do koje }e mere Kas, ili boqe re}i Pa~eli, povu}i znak jednakosti izme|u podr{ke Zakonu o posebnim ovla{}ewima i po~etka pregovora za nema~ki konkordat. U isto vreme, ovi doga|aji }e otkriti do koje su se mere konci vukli iz Dr`avnog sekretarijata u Vatikanu.” (str. 130.) Tako je, uz direktnu podr{ku Svete stolice, odnosno glasova wenog eksponenta, Stranke centra, Hitler voqom dvotre}inske ve}ine poslanika Rajhstaga dobio prakti~no diktatorska ovla{}ewa, izme|u ostalog pravo da sam donosi zakone bez parlamentarne saglasnosti i da zakqu~uje me|unarodne sporazume. Sa svoje strane Pa~eli je uporno neutralisao otpore nema~kih biskupa nacisti~om re`imu, iako su se neki prethodno uveliko javno deklarisali kao wegovi nepomirqivi protivnici. “Pomiwawe ustavne zakonitosti Hitlerove vlade prvo je zabele`eno u “L’oservatore romano”. Otuda je legalitet koji je Hitler tra`io, a koji je Kas odobrio, sa Pa~elijevim nago133

vorom, sada postao podsticaj koji }e da ubedi katoli~ke biskupe da podr`e Hitlerov re`im... Usagla{ena izjava biskupa, pomirqiva prema nacistima, bila je `urno objavqena 28. marta, {irom zemqe.” (str. 134.) Reakcije u javnosti su bile razli~ite, ali zapo~eti proces katoli~ko-nacisti~kog usagla{avawa vi{e ni{ta nije moglo zaustaviti. “Nacisti~ka {tampa je s dobrodo{licom pozdravila izjavu kao podr{ku Hitlerovoj politici, ne razja{wavaju}i nedore~enost koju je ostavila hijerarhija. Politi~ari Stranke centra bili su zapaweni, jer je izgledalo kao da biskupi govore da su im nacisti dra`i od katoli~ke Stranke centra. Reakcija katoli~kih vernika bila je: {iroko rasprostrawena zbuwenost i ose}awe izdanosti... Po{to se vratio s razgovora koje je vodio sa Pa~elijem po~etkom aprila, Kas je objavio uvodnik u kome je pozdravio Hitlerov govor u Rajhstagu, kao logi~an nastavak “ideje jedinstva” crkve i dr`ave. On je izjavio da je zemqa bila u procesu evolucije gde su “neosporno velike formalne slobode” Vajmarske republike morale da ustupe mesto “strogoj i bez sumwe privremenoj, velikoj dr`avnoj disciplini u svim oblastima `ivota. Stranka centra, nastavio je, obavezna je da sara|uje u tom procesu kao “seja~ica budu}nosti”. Kao da je `eleo da opravda neobi~nu lako}u i brzinu kojom je hijerarhija potvrdila re`im i da u tome istakne ulogu Pa~elija, Faulhaber je napisao 20. aprila, da su biskupi dovedeni u ovu tragi~nu situaciju “zbog stava Vatikana.” (str. 135.) v) Potpisivawe konkordata uprkos progonu Jevreja Prvog aprila 1933. godine zapo~eo je nacisti~ki bojkot jevrejskih firmi i radwi u celoj Nema~koj, pra}en sporadi~nim pqa~kama, premla}ivawima, pa i ubistvima. “Dok je Hitler raspravqao sa hri{}anskim predstavnicima o budu}im odnosima izme|u wegovog re`ima i crkava, posle ovog prvog sistematskog i sveop{teg progona Jevreja, nije bilo nijedne re~i protesta ni iz Nema~ke niti iz Rima.” (str. 136.) Obja{wavaju}i za{to katolici ne treba da protestuju, iako su nacisti progonili i odavno pokr{tene Jevreje, minhenski kardinal Faulhaber pisao je Pa~eliju da Jevreji mogu sami sebi da pomognu. Sli~no je, na poziv da pomogne Jevrejima, odgovorio i kardinal Bertram, nagla{avaju}i da “postoje neposredni problemi koji su mnogo va`niji: {kole, izdr`avawe katoli~kih udru`ewa, sterilizacija.” (str. 136.) Uprkos tolikoj pasivnosti nema~kih kardinala, nadbiskupa i biskupa, ovde je najbitnije da je Pa~elija “Faulhaber detaqno obavestio o otpo~iwawu progona Jevreja upravo u trenutku kada je trebalo da krene u ozbiqne pregovore o konkordatu sa onima koji su ~inili te zlo~ine.” (str. 137.) Kao sopstveni zalog postizawu konkordata, Pa~eli je inicirao raspu{tawe Stranke centra, a prihvatio je odredbu o zabrani u~e{}a sve{tenika u politi~kim aktivnostima. “To je bila jedina preostala demokratska stranka u Nema~koj, i ~iwenica da je nestala dobrovoqno, a ne putem prisilne likvidacije, imala je neposredne i dalekose`ne posledice. Saglasnost stranke sa vlastitim raspu{tawem, zajedno sa prividnim pristankom biskupa na postojawe jednopartijske dr`ave, bila je okolnost koja je dala krila nacistima i dovela katolike u jo{ ve}em broju u zagrqaj nacionalsocijalizma.” (str. 144.) Sa svoje strane, “Pa~eli nikada nije odstupio od svog neprijateqskog stava prema katoli~kim politi~kim strankama koje su delovale nezavisno od
134

Svete stolice.” (str. 144.) Konkordat su zvani~no, 20. jula 1933, potpisali Pa~eli i fon Papen, a “sama ~iwenica da je Vatikan potpisao takav ugovor ukazuje da je postojalo i u wemu i van wega, uprkos Pa~elijevom odbacivawu od 26. jula, katoli~ko moralno prihvatawe Hitlerove politike. Drugo, ugovor je prinudio Svetu stolicu, nema~ku hijerarhiju, kler i vernike na }utawe o bilo kom problemu koji je nacisti~ki re`im smatrao politi~kim. Ta~nije re~eno, po{to je progon i istrebqewe Jevreja u Nema~koj sada postalo uobli~ena politika, ugovor je zakonski obavezao katoli~ku crkvu u Nema~koj na }utawe povodom zlo~ina protiv Jevreja.” (str. 147-148.) g) Koalicija antisemitskih sila Nema nikakve sumwe, s obzirom da je Pa~eli postigao povoqne uslove za obrazovawe katolika od one iste nema~ke vlade koja je beskrupulozno gasila jevrejska obrazovna prava, uvode}i u svim {kolama dozvoqene kvote za upis nearijevaca, “papstvo, Sveta stolica i nema~ki katolici su neizbe`no postali sau~esnici u rasisti~koj i antisemitskoj vlasti. Drugi primer katoli~ke saradwe sa re`imom po~eo je 25. aprila, kada je na hiqade sve{tenika {irom Nema~ke postalo deo birokratije za antisemitsko svedo~ewe, koja je pru`ala detaqe o ~isto}i krvi kroz mati~ne kwige ven~anih i ro|enih. To je bio deo birokratije koja je pratila sisteme kvota za Jevreje u {kolama, na univerzitetima i u slu`bi, pre svega u sudstvu i medicini. Ova svedo~ewa }e kona~no provesti Nirnber{ke zakone, sistem nacisti~ke vlade za razlikovawe Jevreja od nejevreja. Saradwa katoli~kog klera u tom procesu nastavi}e se tokom nacisti~kog re`ima i na kraju }e povezati katoli~ku crkvu, kao i protestantske crkve, sa logorima smrti. Me|utim, u slu~aju Svete stolice, bilo je daleko vi{e krivice, po{to domet i pritisak prisutan u centralizovanoj primeni kanonskog prava, koji je Pa~eli tokom svoje karijere toliko uve}avao i ja~ao, nije bio iskori{}en da se suprotstavi procesu. U stvari, slu~aj je bio upravo suprotan.” (str. 148-149.) Kako ocewuje Kornvel, “to je bila stvarnost moralnog ambisa u koji je Pa~eli, budu}i papa, odveo nekad veliku i ponosnu nema~ku katoli~ku crkvu.” (str. 149.) Onemogu}en je rad ne samo politi~kih, nego i izrazito nepoliti~kih katoli~kih udru`ewa, {to je u mnogome olak{alo nacisti~ku totalitarnu kontrolu nema~kog dru{tva. “Potpisivawe nema~kog konkordata ozna~ilo je da je nema~ko katoli~anstvo po~elo i formalno da prihvata svoje obaveze po odredbama ugovora koji je, kao moralnu du`nost, nametnuo katolicima da slu{aju nacisti~ku vlast. Tako su katoli~ki kriti~ari za}utali. Velika crkva, koja je pru`ala osnovu za stvarawe opozicije, ograni~ila se na sakristiju... Ni{ta ni sli~no dogovorenom protestu nije se pojavilo u Nema~koj, ~ak ni u vezi s problemima ga`ewa odredbi samog ugovora.” (str. 151.) Pa~eli je u nekoliko navrata diskretno molio nema~ke vlasti da, u sklopu sveop{teg progona gra|ana nearijevskog porekla, za{tite one nema~ke katolike “koji su pre{li iz judaizma u hri{}ansku veru ili koji su bili potomci u prvoj generaciji ili daqe, poreklom od Jevreja koji su prihvatili katoli~ku veru, i koji su, zbog razloga poznatih vladi Rajha, jednako izlo`eni dru{tvenim i ekonomskim nevoqama.” (str. 153.) Iz toga je jasno da se vatikanski dr`avni sekretar i budu}i papa uop{te nije rukovodio nikakvim huma135

nisti~kim razlozima ili doktrinarnim hri{}anskim ~ovekoqubqem. “Sama ~iwenica da je napravio takvu razliku, pokazuje naravno Pa~elijev diplomatski dosluh sa sveop{tom antisemitskom politikom Rajha.” (str. 153.) Nakon {to su se dezorijentisani i zapla{eni nema~ki biskupi u avgustu mesecu izjasnili da se konkordat ratifikuje bez odlagawa, u prvoj polovini septembra to je obavqeno zvani~nom ceremonijom. “Ratifikacija konkordata proslavqena je u Nema~koj sa misom zahvalnosti u katedrali Sv. Hedvige u Berlinu, koju je slu`io papski nuncije Orsento. Nacisti~ke zastave me{ale su se sa tradicionalnim katoli~kim barjacima; na vrhuncu mise pevana je unutar crkve “Pesma Horsta Vesela” i preno{ena preko megafona hiqadama qudi koji su stajali napoqu. Ko je tada mogao da sumwa da je nacisti~ki re`im dobio blagoslov Svete stolice? U stvari, nadbiskup Greber ~ak je oti{ao tako daleko da je ~estitao Tre}em rajhu na novoj eri pomirewa.” (str. 153.) Ipak su u~estali progoni katolika naterali biskupe da se sve ~e{}e `ale Pa~eliju na postupke nacisti~kog re`ima, a neki su smelo “predlagali da papa ulo`i sna`an protest i ~ak da zaustavi primenu konkordata. To bi bio korak da se povrati inicijativa i ukloni mogu}i otpor {to je moglo da ima nepredvidive posledice za Hitlera, ~ak i u ovoj posledwoj fazi.” (str. 154.) Me|utim, Pa~eli, iako je i sam ose}ao mnogo neprijatnosti zbog bahatog nacisti~kog pona{awa u svakodnevnom `ivotu, proteste je amortizovao izjavom “da je Sveta stolica spremna da prizna Hitlerov Rajh bez obzira na povrede qudskih prava u wemu, bez obzira na povrede protiv drugih veroispovesti i drugih vera, ukoliko katoli~ka crkva u Nema~koj bude ostavqena na miru.” (str. 154.) Nema~ki diplomata Butman do{ao je u Rim s novim, sve praznijim, obe}awima, a li~no “Pa~eli je spre~io papu da uputi protest celom svetu.” (str. 155.) Takav protest se o~ekivao u sklopu papskog bo`i}weg obra}awa, krajem 1933. godine, ali je Hitler poslao u Rim svoju notu o namerama kojom je obe}avao nove pregovore ali i garantovao da }e omogu}iti “da Sveta stolica na svoj na~in bira biskupe, kao i da mladi sve{tenici budu oslobo|eni od slu`ewa vojske. Ali, nije bilo ni re~i o progonu jevrejskih preobra}enika – katolika; nije bilo konstruktivnog napretka po pitawu udru`ewa. Pa ipak, to je bilo dovoqno Pa~eliju da ubedi papu da u svojoj bo`i}noj propovedi odustane od kritike Hitlerovog re`ima.” (str. 157.)

3. Pa~elijeva podr{ka Franku i Musoliniju
Kada je, 30. juna 1934. godine, u takozvanoj “no}i dugih no`eva”, Hitler likvidirao ne samo svoje partijske disidente, nego i istaknute katoli~ke aktiviste, posebno vo|e Katoli~ke akcije i katoli~kih sportskih organizacija, kao i urednika katoli~kih nedeqnih novina, “ubistvena priroda nacisti~kog gangsterskog re`ima bila je svima jasna. Na sramotu nema~ke hijerarhije, i jo{ ve}u sramotu Pa~elija, koji je nastavio da ih ograni~ava, katoli~ki biskupi nisu izgovorili ni re~ protesta protiv ovog masakra odva`nih katoli~kih vo|a.” (str. 159.) Naredne dve godine Pa~eli je, kao papin miqenik i `eqeni naslednik, imao nekoliko latinoameri~kih, evropskih i severnoameri~kih turneja, posebno `ustro podr`avaju}i {panskog kaudiqa Fransiska Franka i wegove krvave obra~une s politi~kim protivnicima. “Sveta stolica nije osudila Musolinijev napad na Etiopiju, tre}eg oktobra 1935, niti
136

je Pije XI obuzdavao italijansku hijerarhiju od ratnog odu{evqewa.” (str. 167.) Tako se i moglo desiti da, na primer, biskup Terasina izjavi: “O du~e! Dana{wa Italija je fa{isti~ka i srca svih Italijana biju zajedno sa va{im. Nacija je spremna na svaku `rtvu kako bi se obezbedio trijumf mira i rimske i hri{}anske civilizacije... Bog vas blagoslovio, du~e!” (str. 167.) Kako komentari{e Kornvel, “takvi izlivi kao da su pozdravqali savez izme|u vizije koju je imala Sveta stolica o crkvi kao univerzalnom “nezavisnom dru{tvu” i Musolinijeve fantazije o zemaqskom carstvu koje se stvaralo. Iako je Pije XI rekao prijatequ u septembru da bi rat sa Etiopijom bio “mrzak”, wegove izjave o tom pitawu kasnije bile su uvijene i neodre|ene bez jasno izra`ene osude.” (str. 167.) Petnaestog septembra 1935, Hitler je “doneo Nirnber{ke zakone, kojima se odre|ivalo nema~ko dr`avqanstvo, pripremaju}i put za uobli~avawe polo`aja Jevreja u pogledu roditeqskih prava i braka. I ovog puta, ni re~i protesta od strane Pa~elija.” (str. 171.) Na urgenciju tri nema~ka kardinala i dva biskupa, na osnovu podataka o sedamnaest povreda konkordata od strane nacisti~ke vlasti, po~etkom 1937. godine, papa je objavio encikliku “Sa dubokom zabrinuto{}u”, kojom je osudio postupke nema~ke vlade prema rimokatoli~koj crkvi. “Enciklika je stigla prekasno i nije osudila nacionalsocijalizam i Hitlera poimenice. Logistika publikovawa, ipak, otkriva sposobnost parohijskih mre`a {irom katoli~ke Nema~ke i opseg wihovog neiskori{}enog potencijala za protest i otpor. Dokument je prokrijum~aren u Nema~ku, gde je tajno od{tampan u dvanaest razli~itih {tamparija.” (str. 173.) U encikliki ipak, iako se ona suprotstavqala divinizaciji rase, naroda i dr`ave umesto iskrene vere, “nije bilo jasne osude antisemitizma, ~ak i u odnosu na katoli~ke Jevreje.” (str. 174.) Rimokatolici su i tom prilikom pokazali da su nakloweni antisemitizmu po pitawu vere, za razliku od nacisti~kog antisemitizma krvi i porekla. Vlasti su uzvratile represivnim merama, ali je najva`nije u svemu tome da se pokazalo kako je crkva “imala snage da uzdrma re`im.” (str. 175.) Narednih dana se ipak pokazalo da Hitlerov re`im “nije morao da se mnogo pla{i nema~kog katoli~anstva, sve dok je Pa~eli vukao konce, u tolikoj meri da je ~ak obezvredio i o{tri ton papine javne poruke.” (str. 175.) Kada je, 16. jula 1937, nema~ki ambasador u Vatikanu fon Bergen posetio Pa~elija, izvestio je svoje ministarstvo u Berlinu: “Pona{awe pape je u o{troj suprotnosti sa stavovima kardinala dr`avnog sekretara, koje je ovaj izneo za vreme moje posete od {esnaestog, dan pre papinog govora... Razgovor je bio privatne prirode. Pa~eli me je primio sasvim prijateqski i uveravao me je tokom razgovora da }e se normalni i prijateqski odnosi sa nama ponovo uspostaviti ~im to bude mogu}e. To se posebno odnosilo na wega, koji je proveo trinaest godina u Nema~koj i koji je uvek pokazivao najve}e simpatije za nema~ki narod. On }e u svako doba biti spreman za razgovore sa istaknutim li~nostima kao {to je ministar inostranih poslova i predsednik pruske vlade, Gering.” (str. 175.) a) Za “ni`e rase” nema papskog blagoslova Krajem maja 1938. godine, Pa~eli je do{ao u Budimpe{tu da bi prisustvovao me|unarodnom euharisti~kom kongresu, upravo u jeku antijevrejske kampawe koju su provodile ma|arske vlasti po nacisti~kom obrascu. “Ne samo da
137

Pa~eli nije ni spomenuo bujawe antisemitizma u Ma|arskoj, nego, na ovom najzna~ajnijem katoli~kom skupu godine, re`imu s one strane granice nije uputio nijednu re~ kritike... Papin predstavnik na euharisti~kom kongresu jasno je stavio do znawa da “sveop{ta qubav” koju je propovedao na skupu nije obuhvatala i Jevreje.” (str. 176-177.) U novembru 1939. godine, na li~nu Hitlerovu inicijativu, do{lo je u celoj Nema~koj do dotad najmasovnijeg antijevrejskog pogroma u okviru takozvane Kristalne no}i. Oko osamsto Jevreja je ubijeno, 26.000 otpremqeno u koncentracione logore, uni{tavana je jevrejska imovina i demolirane sinagoge, da bi odmah potom vlast sprovela jo{ restriktivnije mere kojima su se negirala wihova qudska prava. “Posle Kristalne no}i, nijedna re~ nije iza{la iz Vatikana ili nema~ke hijerarhije... Pa~elijeva politika, kao {to smo ve} videli, iskazivala se kao javno }utawe i privatna ravnodu{nost, kada je bilo re~i o jevrejskom pitawu. Prepiska izme|u nema~ke hijerarhije i Pa~elijeve kancelarije uvek je ponavqala isti stav: Jevreji moraju da se brinu sami o sebi. Pa ipak, postoje naznake da je Pije XI u narednim doga|ajima, sam po~eo da zauzima saose}ajniji, iako uzdr`an, stav o stradawima Jevreja.” (str. 179-180.) Vrlo star i bolestan, nekoliko nedeqa pred smrt, papa je nameravao da objavi encikliku protiv nacisti~kog rasizma i antisemitizma, ali je to Pa~eli spre~io kad je tekst ve} bio gotov, iako se i u wemu sadr`ao stav da su Jevreji zbog hristoubistva odgovorni za svoju sopstvenu sudbinu. Kako doslovno stoji u tom neozvani~enom dokumentu, koji je prividno trebalo da za{titi jevrejski narod, “zaslepqeni svojim snom o zemaqskom bogatstvu i materijalnim uspehom”, Jevreji su zaslu`ili “svoju svetovnu i duhovnu propast”, “koju su sami na sebe navukli.” (str. 182.) Rimokatoli~ka crkva je zapravo stavila do znawa da joj smeta nacisti~ko ideolo{ko odstupawe od hri{}anskog u~ewa, a da je jevrejski svetovni problemi uop{te ne interesuju. “Time se kazalo da su Jevreji svoje probleme sami navukli na svoje glave, ne zbog svoje vere, ne zbog svoje rase, ve} iskqu~ivo zbog svojih svetovnih, egoisti~nih, politi~kih i materijalnih razloga, zbog ~ega sada pla}aju cenu. Zato bi odbrana Jevreja, kao {to bi to zahtevali “hri{}anski principi i humanost”, mogla pretpostaviti neprihvatqive kompromise, od kojih je jedan udru`ivawe, pa ~ak i podr{ka boq{evizmu, time {to bi se neke dr`ave ometale da se bore protiv wega.” (str. 182.) b) Vatikansko sabotirawe otpora u Nema~koj Rimokatoli~koj crkvi u Nema~koj, tokom Hitlerove diktature, Kornvel najvi{e zamera zbog pasivnosti, ukazuju}i na primer nekoliko vrlo uspe{nih javnih protesta, u kojima su predwa~ili katolici, kao {to su, na primer, protest protiv uklawawa raspe}a iz {kola ili protest protiv eutanazije mentalno obolelih lica. “Da su ovi protesti ponovqeni i pro{ireni u mnogim mestima {irom Nema~ke, od 1933. pa nadaqe, istorija nacisti~kog re`ima bi mo`da imala druga~iji tok. Da su katolici protestovali, mo`da bi bila druga~ija i “Kristalna no}” i uspon antisemitizma, kao i sudbina Jevreja u nacisti~koj Nema~koj i, zaista, {irom Evrope. Takav zakqu~ak su donela barem tri istaknuta istori~ara tog perioda: Natan [tolcfus, J. P. [tern i Ginter Levi.” (str. 189.) I sam Kornvel insistira da “navedeni pri138

meri katoli~kog protesta pokazuju {ta se moglo posti}i zanemarivawem primata Vatikana i podsticawem qudi na kolektivan protest i otpor.” (str. 189.) I ~itav niz drugih primera pokazuje “kako je javno mi{qewe uticalo na nacisti~ki re`im ~ak i onda kada je Hitlerova mo} bila na vrhuncu. Da je nema~ko javno mwewe bilo motivisano protiv drugih zlo~ina i u odnosu na druge probleme, tok istorije bi mo`da bio druga~iji. Katolici u velikom broju u nekim sredinama, sa podr{kom klera i biskupa, uspe{no su se opirali kada su wihovi bli`wi transportovani u gasne komore. Bez umrtvquju}e ruke vatikanske kontrole, otpor je mogao da se umno`i {irom zemqe, od samog po~etka. I da nije katoli~ka birokratija od po~etka okrenula glavu od {irewa antisemitske propagande i progona, u`asna sudbina bi mo`da mimoi{la Jevreje.” (str. 190.) Mnogi rimokatoli~ki crkveni velikodostojnici su i{li i daqe od Pa~elija u dodvoravawu Hitleru. Be~ki nadbiskup i austrijski primas kardinal Teodor Inicer “se odva`io da toplo primi Hitlera u Be~u, posle wegovog trijumfalnog ulaska u prestonicu. Potom je i javno izrazio zadovoqstvo Hitlerovim re`imom i pre odr`avawa plebiscita.” (str. 193.) Kada je Musolinijev re`im, septembra 1938. godine, doneo antijevrejske rasisti~ke zakone po nema~kom uzoru, ostavqaju}i Jevrejima rok od {est meseci da napuste Italiju, nijedan ozbiqniji glas rimokatoli~kog protesta nije se ~uo. Odmah po izboru za novog papu pod imenom Pije XII, godine 1939, Pa~eli je uputio pozdravnu poruku Adolfu Hitleru: “Uva`enom gospodinu Adolfu Hitleru, fireru i kancelaru Nema~kog Rajha! Na po~etku na{eg pontifikata `elimo da vas uverimo da ostajemo odani duhovnoj dobrobiti nema~kog naroda poverenom va{em rukovo|ewu... Tokom mnogih godina koje smo proveli u Nema~koj, u~inili smo sve {to je bilo u na{oj mo}i da uspostavimo skladne odnose izme|u crkve i dr`ave. Sada, kada su odgovornosti na{e pastirske slu`be uve}ale na{e mogu}nosti, jo{ se usrdnije molimo da ostvarimo taj ciq. Neka bi se, uz Bo`iju pomo}, ostvarilo blagostawe nema~kog naroda i napredak u svim oblastima!” (str. 200.) Rasko{na sve~anost Pa~elijevog ustoli~ewa, 12. marta 1939, i hvalospevi kojima je obasipan u {tampi mnogih katoli~kih zemaqa, vera u wegovo mirotvorstvo i diplomatsku spretnost, kao da su predstavqali orkestrirano be`awe od istine i tamnih oblaka koji su se tek nadvijali nad ~ove~anstvom. “Od po~etka svoje vladavine, Pa~elijev pristup Hitleru prevazilazio je diplomatsku ugla|enost, i to su shvatili i nema~ki biskupi. Wegovo neobi~no prijateqsko pismo “uva`enom Hitleru” mimoi{lo se sa dolaskom “najtoplijih ~estitki od firera i vlade”. Narednog meseca, 20. aprila 1939. godine, po Pa~elijevoj izri~itoj `eqi, nadbiskup Orsenigo, berlinski nuncije, priredio je gala prijem za Hitlerov pedeseti ro|endan. Takve ro|endanske ~estitke, koje je zapo~eo Pa~eli, odmah su postale tradicionalne; svakog 20. aprila tokom nekoliko sudbonosnih godina koliko je preostalo Hitleru i wegovom Rajhu, kardinal Bertram iz Berlina morao je da {aqe “najtoplije ~estitke fireru u ime biskupa i dijeceza u Nema~koj”, ~emu je dodavao i “usrdne molitve koje katolici Nema~ke {aqu u nebo sa svojih oltara.” (str. 201.)
139

v) Grobqanski mir pape Pija XII Ve} prvi Pa~elijevi potezi na papskom tronu posvedo~ili su wegovu dvoli~nost i nemoralnost, ~ak i kad se verbalno zalagao za mir i pokretao mirovne inicijative. “Pa~elijev plan bio je od po~etka jasan. Nije imao nameru da upozorava naciste i fa{iste da se pridr`avaju zakona. Politika smirivawa, koju je on ozna~io frazom koja }e godinama odjekivati – “papa radi za mir” – odre|ivala je karakter vatikanskih inicijativa pred javno{}u... Uzvi{ena, pontifikalna propoved nije i{la daqe od apstrakcija i op{tih mesta... Na Veliki petak, Musolini je napao Albaniju s namerom da oja~a italijansku mo} i preduhitri mogu}e nema~ke pretwe na Balkanu. Pa~eli nije izgovorio ni re~ protesta ili podr{ke. Da li je to bio znak stroge neutralnosti? Samo nedequ dana kasnije, u vatikanskoj radio-emisiji za {panske vernike, Pa~eli je, hvale}i Franka, otkrio koliko mo`e da bude pristrasan. Obra}aju}i se {panskim biskupima, pozvao ih je da se udru`e u “politici mirotvorstva” prema “principima koje je u~ila crkva i koje je sa toliko plemenitosti proklamovao generalisimus: naime, pravda za zlo~in i velikodu{na dobrostivost za one koji su bili zavedeni”. Rekao im, je govore}i “kao otac”, da `ali “one koje je zavela la`qiva i izopa~ena propaganda”. Dve nedeqe ranije, poslao je Franku telegram sa ~estitkom povodom “pobede {panskih katolika”. To je bila pobeda koja je odnela pola miliona `ivota i koja }e da odnese jo{ mnogo vi{e.” (str. 214-215.) Iako je Poqska vekovima bila zagri`eno i ~ak zaslepqeno katoli~ka zemqa, u jeku nema~kih pritisaka rimski papa joj je okrenuo le|a, ostavqaju}i na cedilu milione poqskih vernika. “Zala`u}i se za Nema~ku, u svetlu “nepravdi” Versajskih ugovora, Pa~eli je ukazao da bi Poqska mogla da popusti pod pritiskom mirovne konferencije koja bi se odr`ala pod pokroviteqstvom Vatikana.” (str. 215.) Musolini se u po~etku odu{evqavao papinom idejom, ali je ubrzo promenio mi{qewe, pa je Pa~eli odustao od mirovne konferencije. “Istovremeno, Pa~eli je objavio da Britanija ote`ava posredovawe s obzirom na wene garantije da brani Poqsku. Pa~elijeva spremnost da ubedi Poqsku da se `rtvuje kako bi umirila Nema~ku, naveli su tako Forin ofis na pretpostavku da se papstvo odreklo svog moralnog autoriteta.” (str. 220.) Otpo~iwu}i agresiju na Poqsku, 1. septembra 1939. godine, Hitler je telefonirao papi da bi mu objasnio kako su sami Poqaci krivi za taj napad. “Tokom septembra, Pa~eli je }utao, razmi{qaju}i o stra{nim vestima koje su dolazile iz Poqske, koja je imala 35 miliona katoli~kih du{a... Po mi{qewu Engleza i Francuza, zbuwivao je nedostatak odlu~ne osude. Poqski ambasador pri Vatikanu je bio o~ajan, ali i odlu~an da Poqska mora da koristi usluge Svete stolice kako bi objavila svetu {ta se de{ava u wegovoj zemqi. On je nagovorio poqsku vladu da po{aqe poqskog primasa, kardinala Augusta Hlenda u Rim. Hlend je stigao 21. septembra, kada ga je Pa~eli toplo do~ekao. Ipak, pontifeks je i daqe odbijao da govori u ime Poqske.” (str. 223.) Umesto re~i o{tre osude nacisti~ke agresije, od vatikanskih velikodostojnika Poqaci su mogli da ~uju samo licemerne izraze utehe i la`nog sau~e{}a. “To nije bilo dovoqno. Poqski hodo~asnici su o~ekivali sna`nu
140

osudu, kako Nema~ke, tako i Rusije. Bili su ogor~eni i wihovo razo~arewe glasno je odjekivalo Rimom. Hlend je obi{ao kardinale Kurije, poku{avaju}i da zadobije wihovu podr{ku; wihove eminencije su ga uglavnom saose}ajno slu{ale, ali se ni{ta nije dogodilo. Onda je Eduar Daladje, francuski predsednik vlade, dodao svoj glas nezadovoqstvu. On je telegrafisao svom ambasadoru pri Svetoj stolici, govore}i da je iznena|en da je papa propustio da izrekne osudu. On je naglasio da papa treba da otvori o~i italijanskom narodu: }utawe je, rekao je, u stvari znak odobravawa. Opisuju}i bes Poqaka u Rimu, Ozborn je izvestio da se pri~a da su “papine izjave od po~etka rata malodu{no izbegavale da pomenu moralne dileme koje su se postavqale.” (str. 223224.) Papa se, napokon, oglasio enciklikom od 20. oktobra, petnaest dana nakon {to je surovo ugu{en svaki otpor Poqaka, ali u woj nije bilo jasne i nedvosmislene osude Hitlerovog re`ima. U martu 1940, papa je primio nema~kog ministra inostranih poslova Joakima fon Ribentropa, koji se nalazio u Rimu u poseti Musoliniju. Sadr`aj razgovora Pa~elija i Ribentropa bio je prili~no prazan, pa je italijanski ambasador u Vatikanu, Dino Alfijeri, obavestio Musolinija “da je Ribentrop `eleo da bude primqen u Vatikanu samo zbog doma}e politike – posebno da impresionira ogromne katoli~ke mase u Nema~koj i da iskoristi taj prijem da bi svetu saop{tio wegov povoqan ishod po Nema~ku.” (str. 229.) Izgledalo je u jednom trenutku da Pa~eli {uruje u tajnosti sa nema~kim zaverenicima protiv Hitlera, koje je predvodio general Ludvig Bek, biv{i na~elnik nema~kog general{taba, ali sve je to ostalo na jalovim konspirativnim naga|awima. Pa~eli se neprekidno molio za mir i ~esto javno ~estitao Musoliniju na wegovim “mirovnim” inicijativama. “Kada je Hitler napao Holandiju, Belgiju i Luksemburg, 10. maja 1940, Pa~eli se na{ao pod pritiskom Londona i Pariza da osudi ovaj nasilan prekr{aj me|unarodnog prava i da svim sredstvima koja su u wegovoj mo}i spre~i ulazak Italije u rat. Tardini je skicirao papino pismo u kome se osu|uje napad na “tri vredna mala naroda... bez provokacije i razloga... Mi moramo da podignemo na{ glas kako bi jo{ jednom osudili zlo i nepravdu”. Ali, Pa~eli je mislio da }e nacrt pisma po svoj prilici razqutiti Nemce i odbacio ga je. Umesto wega poslao je telegram trima suverenima: Holandije, Belgije i Luksemburga, izra`avaju}i svoje sau~e{}e i naklonost. Wihovi primaoci su toplo pozdravili telegrame, ali se oni nisu dopali silama na obe strane evropske scene. London i Pariz su zamerili {to papa nije odmah osudio agresiju, dok su ga Rim i Berlin optu`ili za politi~ko me{awe u vremenu te{ke krize.” (str. 232-233.) Desila se Pa~eliju i ta neprijatnost da je fa{isti~ka ruqa jednom prilikom kamenovala wegov automobil na rimskim ulicama, {to ga je navelo da ubudu}e ne napu{ta Vatikan. g) Pani~ni strah Pija XII za sopstvenu glavu Kada je Italija, 10. juna 1940, formalno u{la u rat protiv Francuske i Velike Britanije, kardinal Maqone, kao vatikanski dr`avni sekretar, po papinom nalogu, zahtevao je da London obe}a da engleska avijacija ne}e bombardovati Rim. Maqone se upla{io kad je video da je wegov grad u dometu,
141

s obzirom da se jedan savezni~ki avion pojavio nad Rimom, zasuv{i italijansku prestonicu propagandnim lecima, ali i samom svojom pojavom upozoriv{i da bombardovawe nije tehni~ki nemogu}e. Leci su padali i po vatikanskoj teritoriji. “Za Pa~elija, to je bio dovoqan dokaz da je RAF imao domet i verovatno nameru da sravni sa zemqom Rim i Vatikan. On te{ko da je mogao da uputi formalni protest u ime Italije, ali je tra`io od Maqonea da se `ali u Londonu na povredu vatikanske teritorije i odmah je nastavio da vr{i pritisak na Ozborna (britanskog ambasadora pri Svetoj stolici – prim. V.[.) da ubedi svoje {efove u Londonu da ne bombarduju Rim. Kako su meseci prolazili, razmena poruka postajala je sve obimnija.” (str. 235.) Iako britanska vrhovna komanda nijednog trenutka nije ni razmi{qala da bombarduje Vatikan, “London je smatrao da ne prili~i papi, poglavaru neutralne dr`ave, {to je za sebe tvrdio Vatikan, da se zala`e u ime Rima, koji je bio deo Italije. Nije li ovo ukazivalo da su ga koristili kao propagandno sredstvo fa{ista?” (str. 236.) To je jo{ jedan od elemenata su{tinske papine kompromitacije zbog neposedovawa elementarnih moralnih kriterijuma. “Me|u istori~arima italijanske scene tokom Drugog svetskog rata, op{te je mesto da je tokom perioda neprijateqstva koja su se ticala Rima, Pije XII bio tvrdoglavo opsednut jednim problemom vi{e nego bilo ~im drugim – o~uvawem “Ve~nog grada” od bombardovawa iz vazduha. Drugim re~ima, wegovim kriti~arima se ~inilo da je stavio spasavawe Rima iznad svih drugih gradova u Evropi koji su se suo~avali sa u`asima blickriga, deportacijom, mu~ewem i samim Kona~nim re{ewem. Zbog toga je pitawe bombardovawa Rima opravdavalo navode o Pa~elijevoj inerciji i gre{nom }utawu i o drugim problemima tokom rata. Istovremeno, on je odbio da osudi bombardovawe gradova kao {to je bio Koventri u Engleskoj, ili da zahteva da se sa~uvaju druga mesta od verske i umetni~ke va`nosti. Zakqu~ak koji su izveli wegovi kriti~ari bio je da je kriv zbog dvostrukih standarda, da su wegovi prioriteti bili skandalozno neuravnote`eni, da se mo`da bojao da }e ga bombardovati u Vatikanu.” (str. 235.) Britanci su se sve vi{e qutili zbog Pa~elijevog odbijawa da osudi bombardovawe civila. “Stvari su do{le do vrhunca sredinom novembra 1940, kada su engleski grad Koventri i wegova stara katedrala bili te{ko o{te}eni od bombardovawa. Ozborn je tra`io od Pa~elija da osudi ove napade, ali rezultat wegovih napora bila je poseta portugalskog ambasadora Forin ofisu, koji je tra`io da Britanci ne bombarduju Rim u znak odmazde. Poni`avaju}a priroda ovog apela razqutila je londonske zvani~nike i zaustavila ih u nameri da ponovo zamole papu da osudi vazdu{ne udare Luftvafea.” (str. 236-237.)

4. Genocid nad Srbima, najve}i zlo~in Pija XII
U poglavqu “Prijateq Hrvatske”, u odeqku “Zlo~ina~ki re`im katoli~ke Hrvatske”, Kornvel obra|uje Pa~elijevu odgovornost za kampawu “terora i istrebqewa koju su sprovodile hrvatske usta{e nad dva miliona srpskih pravoslavnih hri{}ana i mawim brojem Jevreja, Cigana i komunista, izme|u 1941. i 1945. ^in “etni~kog ~i{}ewa”, pre nego {to je taj stra{ni izraz u{ao u modu, bio je poku{aj da se stvori “~ista” katoli~ka Hrvatska putem prinudnog preobra}awa, deportacija i masovnih istrebqewa. Tako su stra142

{na bila mu~ewa i ubistva da su ~ak i okoreli nema~ki vojnici zabele`ili svoj u`as. U pore|ewu sa nedavnim krvoproli}ima koja su se u vreme pisawa ove kwige de{avala u Jugoslaviji, Paveli}eva klawa pravoslavnih Srba ostaju jedan od najstra{nijih civilnih masakra poznatih u istoriji.” (str. 238.) Kornvel ka`e da je Vatikan znao za sve te zlo~ine, ali je Pa~eli izbegavao da interveni{e u za{titu nevinih `rtava, {to ga je u~inilo sau~esnikom. “Istorijsko nasle|e koje je opravdavalo stvarawe NDH (Nezavisne Dr`ave Hrvatske) bilo je kombinacija starih lojalnosti papstvu, koja idu unazad hiqadu trista godina, i ose}aj goru}e mr`we prema Srbima za pro{le i sada{we nepravde. Hrvatski nacionalisti su gajili mr`wu protiv srpske premo}i koja ih je iskqu~ivala iz profesionalnih slu`bi i jednake mogu}nosti u obrazovawu. Srbi su bili krivi, kako su to smatrali Hrvati, {to su favorizovali pravoslavnu veru, ohrabrivali {izmu me|u katolicima i sistematski kolonizovali katoli~ka podru~ja pravoslavnim Srbima. I Srbi i Hrvati su stavqali znak jednakosti izme|u etni~kog i verskog identiteta: pravoslavni Srbi naspram katoli~kih Hrvata. U isto vreme, Jevreji u regionu bili su osu|eni na osnovu rasne pripadnosti kao i zbog svojih veza sa komunizmom, slobodnim zidarima i navodnog ohrabrivawa abortusa. Pa~eli je odlu~no podr`ao hrvatski nacionalizam i potvrdio usta{ko poimawe istorije, novembra 1939, kada je grupa hrvatskih hodo~asnika do{la u Rim da se zalo`i za kanonizaciju hrvatskog fraweva~kog mu~enika Nikole Taveli}a.” (str. 239.) Srbi su pod hrvatskim re`imom masovno klani, sistematski pqa~kani i nasilno pokatoli~avani. “Od po~etka, javne delatnosti i stavovi u vezi sa etni~kim ~i{}ewem i antisemitskim programom bili su dobro poznati katoli~kom episkopatu i Katoli~koj akciji, lai~kim organizacijama koje je Pa~eli tako sna`no podr`avao kao papski nuncije u Nema~koj i kao kardinal dr`avni sekretar. Ove rasisti~ke i antisemitske mere bile su tako|e poznate i Svetoj stolici, pa time i Pa~eliju, u trenutku kada je pozdravqao Paveli}a u Vatikanu. Ova dela bila su poznata, {tavi{e, ba{ u trenutku kada su tajne diplomatske veze bile uspostavqene izme|u Hrvatske i Svete stolice. Sredi{wa odlika ovog, u su{tini verskog rata bila je prisvajawe ispra`wenih ili otetih pravoslavnih crkava od hrvatskih katolika. O tom problemu se raspravqalo u Kuriji i dogovorena su pravila pona{awa. Ali, od samog po~etka bilo je i drugih zlo~ina o kojima su se vesti {irile brzo od usta do usta. Uskoro je bilo jasno, da Paveli} nije ba{ slika i prilika Himlera i Hajdriha, po{to nije imao wihovu hladnokrvnu sklonost za birokratiju sistematskog masovnog ubijawa; ali usta{ko rukovodstvo je krenulo u masakre sa surovim i nasumi~nim varvarizmom koji te{ko da ima premca u istoriji.” (str. 240.) a) Audijencija odanosti Piju XII Kornvel ukratko opisuje masakre Srba u bjelovarskim selima, u Oto~cu i u glinskoj crkvi. “^etiri dana nakon masakra u Glini, Paveli}, takozvani poglavnik, oti{ao je u Rim da potpi{e (pod pritiskom Hitlera) dr`avni ugovor sa Musolinijem, koji je davao Italiji pravo da uzme hrvatske okruge i gradove na dalmatinskoj obali. Tokom te iste posete, Paveli} je imao audijenciju “odanosti” kod Pija XII u Vatikanu, i Nezavisna Dr`ava Hrvatska je
143

de fakto priznata od Svete stolice. Opat Ramiro Markone, iz benediktinskog samostana Montever|ine, odmah je naimenovan za apostolskog legata u Zagrebu... Jasno je da se brzo de fakto priznawe (u toku rata Vatikan je izbegavao priznavawe novih dr`ava) dugovalo vi{e polo`aju Hrvatske kao bastiona protiv komunizma nego potvrdi wene ubila~ke politike. Bez obzira na to, od samog po~etka se znalo da je Paveli} bio totalitarni diktator, lutka u rukama Hitlera i Musolinija, da je izdao niz rasisti~kih i antisemitskih zakona, da je bio sklon prisilnom preobra}awu iz pravoslavqa u katoli~anstvo. Iznad svega, Pa~eli je bio svestan da nova dr`ava nije bila, kako je to napisao Yonatan Steinberg, “rezultat herojskog ustanka naroda Bo`ijeg, ve} spoqne intervencije”. Nezavisna Dr`ava Hrvatska, kao {to je poznato u celom svetu, bila je posledica sna`nog i nezakonitog Hitlerovog i Musolinijevog napada i aneksije Kraqevine Jugoslavije (koja je imala zvani~ne diplomatske veze sa Vatikanom). Tu je sad bio Pa~eli koji je dr`ao Paveli}evu ruku i davao mu svoj papski blagoslov.” (str. 241.) Kornvel ostavqa mogu}nost da je Sveta stolica ne{to kasnije saznala za hrvatske zlo~ine. “Ali detaqi o masakrima Srba i prakti~na eliminacija Jevreja i Cigana bila je poznata od po~etka, a i kasnije, hrvatskom katoli~kom sve{tenstvu i episkopatu. Zaista, sve{tenici su ~esto u tome vodili glavnu re~.” (str. 241-242.) Navode}i ogromne brojke pobijenih Srba, Jevreja i Cigana, Kornvel se pita “kako je bilo mogu}e da uprkos strogo autoritarnim odnosima sile izme|u papstva i lokalne crkve – odnosu mo}i na ~ijem je uspostavqawu Pa~eli toliko radio – nije bilo poku{aja iz vatikanskog centra da se zaustavi ubijawe, prisilno preobra}awe, otimawe pravoslavnih imawa? Kako je bilo mogu}e da onda kada su zlo~ini postali op{tepoznati unutar Vatikana, kao {to }e se videti, Pa~eli nije odmah i bez okoli{awa odvojio Svetu stolicu od delovawa usta{a i osudio zlo~ince?” (str. 242.) Naslov slede}eg odeqka glasi: “Vatikan poznaje prilike u Hrvatskoj”. Kornvel u wemu potencira Stepin~evu ulogu, pa ka`e: “Od samog po~etka, nadbiskup zagreba~ki Alojzije Stepinac (~ija je beatifikacija u Rimu u toku), u potpunosti se slagao sa op{tim ciqevima nove hrvatske dr`ave, i radio na tome da je prizna papa. On je li~no posetio Paveli}a 16. aprila 1941. i slu{ao dok je novi vo|a izjavio da ne}e “biti tolerantan”, kako je zapisao Stepinac u svome dnevniku, “prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi po{to, kako on vidi stvari, to nije crkva ve} politi~ka organizacija”. Zbog toga je Stepinac pomislio da je “poglavnik bio iskreni katolik”. Istog dana, Stepinac je priredio ve~eru za Paveli}a i vode}e usta{e kako bi proslavio wihov povratak iz izgnanstva. Dvadeset i osmog aprila, na sam dan kada je 250 Srba bilo masakrirano u Bjelovaru, sa katoli~kih predikaonica pro~itano je Stepin~evo pastirsko pismo u kome su se pozivali sve{tenici i vernici da sara|uju sa vo|om. Kako je Stepinac mogao da bude tako naivan i da ne shvati {ta je takva saradwa mogla da zna~i? ... Sve{tenici, po pravilu frawevci, rukovodili su masakrima. Mnogi su i{li naoru`ani i sa `arom ubijali. Otac Bo`idar Bralo, poznat po tome {to je stalno nosio ma{inku, optu`en je da je plesao oko tela 180 masakriranih Srba na Alipa{inom mostu. Pojedini frawevci su ubijali, palili ku}e, pqa~kali sela i pusto{ili bosansku zemqu, predvode}i usta{ke bande. U septembru 1941, italijanski reporter pisao je o frawevcu koga je video
144

ju`no od Bawaluke, gde predvodi bandu usta{a sa raspe}em u rukama. U Ministarstvu inostranih poslova u Rimu postoje fotografije zlo~ina: `ena sa odse~enim dojkama, iskopanim o~ima, osaka}enih genitalija; kao i oru|a kasapqewa: no`eva, sekira, kuka za meso.” (str. 242-243.) b) Kornvelovo zgra`avawe nad likom nadbiskupa Stepinca Stepinac je znao za sve zlo~ine, a bio je i glavni akter prekr{tavawa. “Mnogo se govorilo u posleratnom periodu o li~noj svetosti nadbiskupa Stepinca, hrvatskog katoli~kog primasa, i wegovim protestima protiv progona i masakra. Ipak, ~ak i kad bi se poverovalo u wegovu nevinost u pogledu oprosta ubila~ke rasne mr`we, jasno je da su on i episkopat odobrili da se nepo{tovawe verske slobode izjedna~i sa sau~esni{tvom u nasiqu. Stepinac je napisao duga~ko pismo Paveli}u u kome je govorio o nasilnom pokr{tavawu i pokoqima, a koje je 1946. pisac Hubert Batler preveo iz prepisa u Zagrebu. Tu se navodi mi{qewe wegove bra}e biskupa, svi sa odobravawem, zajedno sa pismom katoli~kog biskupa Mostara, dr Mi{i}a, kojima se izra`ava istorijska `eqa da hrvatski episkopat odobri masovno preobra}awe u katoli~anstvo. Biskup po~iwe izjavom da “nikada nismo imali tako povoqnu priliku kao sada da pomognemo Hrvatskoj da spase bezbrojne du{e”. On odu{evqeno pi{e o masovnom pokr{tavawu. A zatim ka`e da odbacuje “uska shvatawa” vlasti koja hvata ~ak i preobra}enike i “lovi ih kao robove”... Pismo otkriva moralnu poreme}enost prisutnu u pona{awu biskupa, koji su iskoristili poraz Jugoslavije od nacista da pove}aju svoju mo} i da pro{ire katoli~anstvo na Balkanu. Jedan biskup za drugim, odobravaju pokr{tavawe, dok priznaju da nema smisla da se ~itavi tovari {izmatika bacaju u provalije. Nesposobnost biskupa da se odvoje od re`ima, da ga osude, da ekskomuniciraju Paveli}a i wegove pajta{e, bila je posledica wihove neodlu~nosti da propuste mogu}nost koju su dobili zahvaquju}i “povoqnoj prilici” da izgrade katoli~ku tvr|avu mo}i na Balkanu. Isto oklevawe da se zanemare mogu}nosti za ostvarewe katoli~ke premo}i na Istoku, delili su Vatikan i Pa~eli... Pa~eli je bio boqe obave{ten o situaciji u Hrvatskoj nego o bilo kom drugom podru~ju u Evropi, van Italije, tokom Drugog svetskog rata. Wegov apostolski legat Markoneputovao je izme|u Zagreba i Rima kako je hteo, i vojni avioni su mu stavqeni na raspolagawe da putuje u novu Hrvatsku. U me|uvremenu, biskupi, od kojih su neki sedeli u hrvatskom saboru, slobodno su op{tili sa Vatikanom i mogli su da vr{e svoje redovne ad limina posete papi u Rimu. Za vreme tih poseta, pontifeks i odgovaraju}i ~lanovi Kurije mogli su da se raspituju o okolnostima u Hrvatskoj, {to su oni zasigurno i ~inili. Pa~eli je imao i druge privatne na~ine da se obavesti, me|u kojima su bile dnevne radio emisije Bi-Bi-Sija. U toku rata, wih je bri`qivo pratio i prevodio za papu ambasador Ozborn. Bi-Bi-Si je ~esto slao izve{taje o situaciji u Hrvatskoj.” (str. 244-245.) v) Podlo }utawe usta{kih mentora iz Vatikana Kao konkretan primer takvog izve{tavawa britanske nacionalne agencije, Yon Kornvel daje fragment reporta`e od 16. februara 1942. godine, u kojoj se nagla{ava: “Najgori zlo~ini se vr{e u blizini zagreba~kog nadbi145

skupa. Krv bra}e te~e kao reka. Pravoslavci se silom pokr{tavaju u katoli~anstvo i mi ne ~ujemo glas nadbiskupa koji izra`ava protest. Umesto toga, izve{tava se o wegovom u~e{}u u nacisti~kim i fa{isti~kim paradama.” (str. 245.) Sveta stolica se na to uop{te nije obazirala. Woj je stalo iskqu~ivo do toga da stekne {to vi{e novih katoli~kih ovaca u svome beslovesnom stadu. “Bujica uputstava hrvatskim biskupima od Kongregacije za isto~ne crkve koja brine posebno za katolike isto~nog obreda u tom regionu, ukazuje da je Vatikan znao za prisilna pokr{tavawa od jula 1941. Dokumenti upu}uju na insistirawe Vatikana da budu}i preobra}enici u katoli~anstvo treba da budu odbijeni, ako tra`e pokr{tavawe iz pogre{nih razloga.” (str. 245.) Vatikan je ostao gluv i nem i povodom stradawa Jevreja na prostoru fa{isti~ke hrvatske dr`ave. “^etrnaestog avgusta, predsednik Jevrejske zajednice Alatrija pisao je kardinalu Maqoneu, mole}i ga u ime hiqada hrvatskih Jevreja, “stanovnika Zagreba i drugih centara u Hrvatskoj koji su bez razloga uhap{eni, li{eni svoga vlasni{tva i deportovani”... U pismu se moli za intervenciju Svete stolice kod italijanske i hrvatske vlade. Nije zabele`en odgovor ili akcija od Svete stolice.” (str. 245.) Tu je i ~itav niz drugih primera da su “zlo~ini” ili “klevete” bili op{tepoznati u Rimu u leto 1941, a Sveta stolica je imala kanale kroz koje je Pa~eli mogao da proveri i uti~e na doga|aje.” (str. 246.) Apostolski poslanik Ramiro Markone “vreme u Hrvatskoj uglavnom je proveo u~estvuju}i u ceremonijama, na ru~kovima, javnim paradama, slikaju}i se pored Paveli}a. Jasno je bilo da je bio izabran da smiruje i ohrabruje.” (str. 246.) Hrvatski diplomatski predstavnici u Vatikanu bili su Nikola Gu{inovi} i Ervin Lobkovi}. “Ovi aran`mani bili su polutajni po{to je Sveta stolica jo{ uvek zvani~no odr`avala diplomatske veze sa kraqevskom jugoslovenskom vladom u izbegli{tvu.” (str. 246.) Iako su, po~etkom 1942. godine, vatikanski zvani~nici raspolagali mno{tvom podataka o stravi~nim usta{kim zlo~inima, “Sveta stolica je ipak polako uspostavqala slu`bene odnose preko hrvatskih predstavnika.” (str. 246.) Svetski jevrejski kongres i [vajcarska jevrejska zajednica poku{avali su da Svetu stolicu zainteresuju za “progone Jevreja u Nema~koj, Francuskoj, Rumuniji, Slova~koj, Ma|arskoj i Hrvatskoj. Organizacije su se posebno brinule da papa iskoristi svoj uticaj u posledwe tri zemqe, koje su bile vezane sna`nim diplomatskim i crkvenim vezama sa Svetom stolicom – u Slova~koj, na primer, u to vreme predsednik je bio katoli~ki sve{tenik... Edmemoar, ~iji se rukopis ~uva u cionisti~kim arhivama u Jerusalimu, objavio je Saul Fridlender u svojoj zbirci dokumenata o Pa~eliju i Tre}em rajhu. U oktobru 1998, Gerhard Rigner, pre`iveli potpisnik memoranduma, otkrio je u svojim objavqenim memoarima... da je Vatikan iskqu~io ovaj dokument iz jedanaest tomova objavqene ratne gra|e – ukazuju}i da, vi{e od pola veka posle rata, Vatikan jo{ uvek ne}e da prizna {ta je znao o hrvatskim zlo~inima u ranoj fazi Kona~nog re{ewa, i kada je to saznao.” (str. 247.) U svakom slu~aju, kqu~ni qudi vatikanskog Dr`avnog sekretarijata, Maqone, Montini i Tardini, sigurno su znali sve detaqe krvavih zbivawa u usta{koj dr`avi, ali su hrvatske politi~ke predstavnike strpqivo slu{ali, velikodu{no im popu{tali, a samo ponekad blage kritike izgovarali. Francuski kardinal E`en Tiseran
146

bio je i o{triji u razgovoru sa Ru{inovi}em, optu`uju}i hrvatske frawevce za u`asno pona{awe i neposredno u~e{}e u pokoqima pravoslavnih Srba. Uprkos tome, Pa~eli je “i daqe bio raspolo`en prema vo|ama i predstavnicima Paveli}evog re`ima.” (str. 248.) Kornvel navodi ve}i broj srda~nih papinih audijencija, u toku kojih je primao razne usta{ke delegacije, redovno se sa simpatijama izra`avao o Paveli}u, {aqu}i mu tople pozdrave i blagoslove. Papa je bio preokupiran krupnijim planovima i projektima.

” 5. “Barbarosa” , prilika za pokatoli~avawe Rusije
U Hitlerovom pohodu na Sovjetski Savez on je video “priliku za katoli~ku evangelizaciju tragom neumoqive sile Vermahta, dok je napredovao ka Moskvi. To je pru`alo izglede da se okon~a stari sukob izme|u rimskog katoli~anstva i isto~nog pravoslavqa.” (str. 249.) U takvim prozelitskim zamislima papa nikako nije bio usamqen. “Franc fon Papen, biv{i katoli~ki vicekancelar, razmi{qao je o mogu}nostima za katoli~anstvo u novoosvojenim oblastima.” (str. 249.) Rimokatoli~ka crkva je mnogo ranije po~ela da pravi prozelitske planove za ruske prostore. “Godine 1929, kada je Pa~eli naimenovan za kardinala dr`avnog sekretara, Pije XI je osnovao vatikansku “Komisiju za Rusiju”. Kasnije, iste godine, on je na vatikanskoj teritoriji otvorio “Ruski pontifikalni kolegijum”, poznatiji kao Rusikum, i “Rutenijski pontifikalni kolegijum”, gde su se polaznici obu~avali za slu`bu u Sovjetskom Savezu. Druge ustanove tako|e su tajno u~estvovale u obu~avawu qudi za misiju u Rusiji, ukqu~uju}i tu i opatiju iz Grota Ferata, blizu Rima, opatiju [evtow u Belgiji i opatiju Velehrad u Moravskoj. Neki od najmo}nijih redova crkve – redemptoristi, asumpcionisti, jezuiti i kler raznih redova u Poqskoj – napravili su svoje vlastite programe unutar plana za tajnu evangelizaciju u Rusiji.” (str. 251.) Do realizacije nije do{lo, jer nacisti nisu dozvolili da se vr{i pokatoli~avawe na okupiranim teritorijama dok se rat ne zavr{i. a) Genocid osigurava katoli~ki mostobran prema istoku Ali, nasilno pokr{tavawe pravoslavnih Srba u Paveli}evoj Hrvatskoj svakako je bilo deo tog opse`nog plana. “Mogu}nost da privuku na preobra}awe mase pravoslavnih “{izmatika”, kroz wihovu blisku vezu sa katoli~kim isto~nim obredom, obja{wava Pa~elijevu popustqivu politiku prema Paveli}u i wegovom ubila~kom re`imu. Da se on suprotstavio Paveli}evim prisilnim preobra}awima, deportacijama i masakrima, sa osudama i ekskomunikacijama, postojawe hrvatskog mostobrana prema istoku do{lo bi u opasnost. Strpqewe, popu{tawe, {urovawe, bile su opcije koje je Pa~eli o~igledno izabrao. Za Pa~elija je ekumenizam imao samo jedno zna~ewe: da razdvojena hri{}anska bra}a uvide gre{ku koju su po~inili i da se vrate u punu zajednicu sa papom i Rimom.” (str. 253.) Toliko je uloga usta{ke hrvatske dr`ave u prodoru prema isto~nim pravoslavnim zemqama visoko kotirana u o~ima vatikanskih velikodostojnika, da se Sveta stolica zdu{no anga`ovala u posleratnom spasavawu hrvatskih ratnih zlo~inaca koji su zlodela i pokoqe vr{ili s blagoslovom rimokatoli~kog sve{tenstva. “Istra`ivawa
147

koja su saveznici vodili posle rata otkrivaju da je opqa~kano blago usta{a koji su be`ali, iznosilo oko 80 miliona dolara, od koga je dobar deo bio u zlatnicima. Dokaz o dosluhu Vatikana sa usta{kim re`imom podrazumeva i gostoprimstvo pontifikalnih verskih ustanova, i obezbe|ivawe sme{tajnih mogu}nosti i sefova za pohrawivawe usta{kog blaga, od koga je jedan deo bio ukraden od `rtava uni{tewa – Srba i Jevreja. Tokom rata, Kolegijum Svetog Jeronima u Rimu postao je dom za hrvatske sve{tenike koji su se teolo{ki obrazovali pod sponzorstvom Vatikana. Kasnije, tu je bio sme{ten vrhovni {tab posleratnog usta{kog podzemqa, koji je obezbe|ivao bekstvo hrvatskim ratnim zlo~incima. Tu su usta{ama davani la`ni paso{i i identiteti kako bi izbegli da ih uhapse saveznici.” (str. 253-254.)

6. Svi diktatori ro|eni i odgajani kao katolici
Pored duge tradicije antijevrejstva, koje je negovano u rimokatoli~koj crkvi, wenoj teologiji i ideologiji, Kornvel ukazuje na ~iwenicu da je u prvoj polovini dvadesetog veka “katoli~anstvo imalo veze sa izrazito desni~arskim nacionalizmom, korporativizmom i fa{izmom koji su podr`avali antisemitizam ili sau~estvovali u antisemitizmu na rasnim osnovama. Prakti~no svaki desni~arski diktator tog perioda ro|en je i odgajan kao katolik – pre svih Hitler, Horti, Franko, Peten, Musolini, Paveli} i Tiso (koji je bio katoli~ki sve{tenik). Bilo je izolovanih, ali zna~ajnih slu~ajeva gde su katoli~ki biskupi izra`avali svoja antisemitska gledi{ta, ~ak dok se progon Jevreja zahuktavao u Nema~koj sredinom tridesetih.” (str. 269.) Tako je poqski primas kardinal Hlond, 1936. godine, izjavio da }e jevrejski problem postojati sve dok postoje Jevreji. “Slova~ki biskupi, na primer, objavili su pastirsko pismo u kome se ponavqaju tradicionalne optu`be da su Jevreji bili bogoubice. Bilo je dokaza za antijevrejstvo, ~ak antisemitizam, u srcu Vatikana za vreme rata. Vode}i dominikanski teolog i neotomista Garigu – Lagran` bio je teolo{ki savetnik Pa~elija i u isto vreme odlu~an podr`avalac Petena. Bio je blizak prijateq vi{ijevskog ambasadora pri Svetoj stolici. U jednoj poznatoj depe{i, diplomata je rekao svojoj vladi da se Sveta stolica ne protivi antijevrejskim zakonima i on je ~ak naveo izvorne bele{ke iz Tome Akvinskog koje su skupili rimski neotomisti.” (str. 269.) Papa je uporno }utao o silnim transportima Jevreja u koncentracione logore, o wihovim masovnim likvidacijama u krematorijumima, gasnim komorama i namernim izgladwaviwem. U isto vreme kada je vi{e od ~etrdeset hiqada francuskih Jevreja deportovano u Au{vic, “Pa~eli je veoma toplim re~ima pohvalio rad mar{ala Petena i pokazao `ivo interesovawe za vladine akcije koje su bile znak sre}ne obnove verskog `ivota u Francuskoj.” (str. 276.) Jednom je, dodu{e, papa pomenuo stotine hiqada qudi koji su osu|eni na uni{tewe samo zbog svoje nacionalnosti ili rase, i to je bilo sve. “To nije bila samo bleda izjava. [okantan je jaz koji se vidi izme|u ogromnosti likvidacije jevrejskog naroda i ovog oblika neodre|enih re~i. On je mogao da misli na mnoge kategorije `rtava brojnih zara}enih strana u sukobu. Svesna upotreba nejasnog jezika imala je nameru da umiri one koji su se zalagali da on protestuje, istovremeno izbegavaju}i da povredi nacisti~ki re`im. Ali, ove obzire zaklonilo
148

je implicitno odbijawe i trivijalizacija. On je sveo nesre}ne milione na “stotine hiqada” i izbrisao re~ Jevreji, nagla{avaju}i kvalifikaciju “ponekad samo”. Nigde nije spomenut izraz nacisti ili nacisti~ka Nema~ka. Sam Hitler ne bi mogao da po`eli uvijeniju i ne{kodqiviju reakciju od Hristovog vikara na najve}i zlo~in u qudskoj istoriji.” (str. 280.) a) Odanost Hitleru do posledweg trenutka Takav papin stav predstavqa kombinovani izraz tradicionalne rimokatoli~ke averzije prema Jevrejima, davawa primata vatikanskim ciqevima zasnovanim na o~ekivanom Hitlerovom prodoru na istok i li~nog Pa~elijevog antisemitizma. “Pa~eli je pokazivao tajnu antipatiju prema Jevrejima, {to se videlo jo{ kad mu je bilo 43 godine u Minhenu, i ona je bila i verska i rasna, {to je okolnost koja je suprotna kasnijim tvrdwama da je po{tovao Jevreje i da je za vreme rata delovao u najboqoj nameri, iako je ~inio propuste. Od 1917. ... Pa~eli i slu`ba za koju je bio odgovoran, pokazivali su antagonizam prema Jevrejima, zasnovan na uverewu da je postojala veza izme|u jevrejstva i boq{evi~ke zavere da se uni{ti hri{}anstvo. Pa~elijeva konkordatska politika, kao {to se dobro zna, spre~ila je potencijalni katoli~ki protest u odbranu Jevreja, bez obzira da li su oni bili preobra}enici u hri{}anstvo ili ne, kao stvar “spoqa{weg” me{awa. Na sastanku vlade, 14. jula 1933, sam Hitler je priznao da je nema~ki konkordat pru`ao mogu}nost da se opravda uni{tavawe Jevreja. Dok je javno odbacivao rasisti~ke teorije od sredine do kraja tridesetih, Pa~eli je propustio da odobri protest nema~kog katoli~kog episkopata protiv antisemitizma. Nije ni poku{ao da uti~e na proces u kome su katoli~ki sve{tenici sara|ivali u izdavawu rasnih potvrda kako bi se identifikovali Jevreji, {to je pru`alo bitne informacije neophodne u nacisti~kim progonima... Iz raznog dokaznog materijala, jasno je da je Pa~eli verovao da su Jevreji sami na sebe navukli nesre}u; posredovawe u wihovu korist moglo je uvu}i crkvu u savezni{tvo sa silama – pre svega Sovjetskim Savezom – ~iji je kona~ni ciq bio uni{tewe institucionalne crkve. Iz tog razloga, kada je po~eo rat, on je bio odlu~an da se distancira od svakog apela u ime Jevreja na nivou me|unarodne politike.” (str. 283.) Kroz papino ratno pona{awe izvorno sredi{te i najja~a organizacija zapadnog hri{}anstva pokazali su pravo lice svoje ideologije, “iskrene” pobo`nosti i la`ne, obmawiva~ke slatkore~ivosti. “Propust da se izgovori” iskrena re~ o Kona~nom re{ewu koje je bilo u toku, pokazao je svetu da Hristovog vikara nije pogodilo sa`aqewe i bes. S tog gledi{ta, on je bio idealan papa za Hitlerov u`asni plan. On je bio Hitlerov pion. On je bio Hitlerov papa.” (str. 284.) Papa je progovorio tek kada je nestalo Hitlera i kad su prestali nacisti~ki pritisci. “Prvobitna obaveza da osudi Kona~no re{ewe odlagana je do onog trenutka kada je Pa~elijeva savest bila “oslobo|ena” takvih pritisaka. Kako bilo, on ne samo da je propustio da objasni i izvini se za svoje }utawe, ve} je kasnije tra`io da mu se prizna moralna nadmo} zato {to je govorio otvoreno.” (str. 284.) U javnim istupima, papa se bezo~no hvalisao kako je svojevremeno osu|ivao antisemitisti~ke progone. “Wegovo sau~esni{tvo u Kona~nom re{ewu, zbog propusta da uputi odgovaraju}u osudu, bilo je upotpuweno potowim poku149

{ajem da se prika`e kao istaknuti branilac jevrejskog naroda. Wegovo visokoparno samoopravdawe iz 1946. otkriva ne samo da je bio idealan papa za nacisti~ko Kona~no re{ewe, ve} i licemer.” (str. 284.) Kada su Nemci, po padu Musolinija, okupirali Rim i, u oktobru 1943, po~eli masovnu deportaciju rimskih Jevreja u Au{vic, a transporti prolazili neposredno pored vatikanskih zidina, papa je tako|e }utao. O pona{awu rimskog pontifeksa tim povodom nema~ki ambasador u Vatikanu baron Ernest fon Vajceker slu`beno je izve{tavao Berlin: “Iako pod pritiskom sa svih strana, papa nije sebi dozvolio da ga gurnu u demonstrativnu kritiku deportacije rimskih Jevreja. Mada mora da zna da }e takav stav biti upotrebqen protiv wega od strane na{ih neprijateqa i da }e biti iskori{}en u protestantskim krugovima u anglosaksonskim zemqama u ciqu antikatoli~ke propagande, on je ipak uradio sve {to je mogu}e, ~ak i u ovoj osetqivoj stvari, kako ne bi zategao odnose sa nema~kom vladom i nema~kim vlastima u Rimu.” (str. 296-297.) Nikada se Pa~eli u prilog svojih jevrejskih sugra|ana nije obratio Bogu nijednom javnom molitvom ni misom. “Ova duhovna i moralna }utwa naspram zlo~ina izvr{enog u srcu hri{}anstva, u senci }ivota prvog apostola, traje do danas i svi katolici su u tome sau~esnici.” (str. 301.) Me|utim, berlinski nadbiskup kardinal Adolf Bertran, na vest o Hitlerovoj smrti, li~no je naredio da svi `upnici u wegovoj arhidijecezi “odr`e sve~ani rekvijem u znak se}awa na firera i sve one ~lanove Vermahta koji su pali u borbi za na{u nema~ku otaybinu, zajedno sa najiskrenijim molitvama za narod i otaybinu i za budu}nost nema~ke katoli~ke crkve.” (str. 301.)

150

Drugi deo FANTAZMAGORIJE HRVATSKIH ISTORI^ARA
I. Hrvatska istorija po Vjekoslavu Klai}u
Vjekoslav Klai} (1849-1928), po majci Nemac, smatra se osniva~em moderne hrvatske istoriografije, a u svom obimnom delu ve{to je kombinovao rezultate nespornih istra`iva~kih napora i romanti~arske nacionalne ideologije, pa se nije ustru~avao da nategnutim tuma~ewima i pretpostavkama nadoknadi praznine koje su ugro`avale unapred postavqeni idealni model. Od Ivana Kukuqevi}a Sakcinskog preuzeo je princip da nau~na istina mora biti podre|ena nacionalnoj samosvesti i idealisti~ki konstruisanoj istoriografskoj dr`avotvornoj paradigmi. Pri tome mu je solidno obrazovawe i vaspitawe u nema~kom duhu i na nema~kom jeziku pru`ilo razvijenu sposobnost sistematizacije prikupqene gra|e i logi~kog situirawa izra`ene tendencioznosti u tuma~ewu i interpretaciji. U obiqu objavqenih radova najzna~ajnija je Klai}eva “Povijest Hrvata” u pet tomova, kojom obuhvata period od doseqavawa na Balkansko poluostrvo do 1608. godine. Docnije je Vjekoslav Klai} postao predmet osporavawa najzagri`enijih hrvatskih nacionalnih ideologa ~ak i zbog toga {to je pisao da su Hrvati slovenski narod i da u svom karakteru upravo ispoqavaju tradicionalnu slovensku narodnu otpornost, nepokoravawe tu|inu i qubav prema slobodi. Mada i Klai} uveliko spada u red istoriografskih falsifikatora, falsifikati docnijih istorijskih pamfletista toliko }e prevazi}i wegove, da nam on danas prema naslednicima mo`e izgledati nevino, ~edno i naivno.

1. Klai}eva megalomanska kartografija
Klai}evo izlagawe hrvatske istorije po~iwe apsurdnom konstatacijom koja sledi stavove wegovih prethodnika Pavla Ritera Vitezovi}a, Baltazara Adama Kr~eli}a, Ivana [veara i Tadije Smi~iklasa, a prema kojoj, “po istra`ivawu najboqih hrvatskih povjesni~ara zauzeo je hrvatski narod u prvoj polovici VII stoqe}a prili~no prostranu zemqu, kojoj su bile ove
151

me|e: na jugu rijeka Bojana (oko Skadra), na istoku rijeka Bosna ili Vrbas, na sjeveru Dunav (od utoke Drave do utoke Save) i Drava, na zapadu rijeka Sana, istarske gore (doti~no rijeka Ra{a u Istri) i Jadransko more. Ako pogledamo na kartu, vidimo da nam je pribrojiti hrvatskoj zemqi ove dana{we dr`ave i oblasti: Crnu Goru, ~itavu Dalmaciju, zapadni dio Bosne, Hercegovinu (osim Novog Pazara), Hrvatsku i Slavoniju, napokon jedan dio isto~ne Krawske i isto~nu Istru”. (Vjekoslav Klai}: “Povijest Hrvata”, kwiga prva, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1974., str. 27.) Dokaza nema, ali ne trebaju. Vaqda mu je dovoqno da se pozove na istra`ivawa “najboqih hrvatskih povjesni~ara”. Dovoqno je da ma{ta jednog proizvede po`eqnu fantazmagoriju, pa da se svi ostali potom u wu zakliwu kao u nepobitnu ~iwenicu i horski je ponavqaju kao verodostojnu istinu. Klai} tim “najboqim hrvatskim povjesni~arima” odmah dodaje da je “grad Sarajevo u Bosni jama~no najisto~nije mjesto u opsegu nekada{we hrvatske zemqe.” (str. 27-28.) Potom prisvaja Mostar, Dubrovnik i Boku Kotorsku. On je i jedan od propovednika legende o dve hrvatske dr`ave, Posavskoj i Primorskoj Hrvatskoj, i zagovornik “Crvene Hrvatske” kao projekta kojim se prisvajaju Zeta i Travunija. Ka`e da su Hrvati “zasnovali dvije poglavite kne`evine”, jednu u sjevernom dijelu (Posavska ili Panonska Hrvatska, poslije Slovinska zemqa ili Slavonija), a drugu u ju`nomu (Dalmatinska Hrvatska ili Bijela Hrvatska). Obje su se oblasti vi{e puta me|usobno takmile, pa~e bivalo je i nemilih zgoda kad je primjerice ono u IX stoqe}u Borna, knez dalmatinskih Hrvata, stajao uz Franke protiv ro|ene bra}e svoje, protiv Qudevita, kneza posavskih Hrvata. A i kasnijih stoqe}a izbijala je vi{e puta na povr{je opreka izme|u Slovinske zemqe i ju`ne Hrvatske, i tek u najnovije vrijeme umjela je `iva svijest hrvatskoga naroda ukloniti ogradu, kojom je priroda rastavila sredwoevropski svijet od onoga na Balkanu.” (str. 29.) Samo {to Klai} namerno propu{ta ~iwenicu da su Hrvati, kao iskqu~ivi ~akavci, govorili druga~ijim jezikom od stanovnika Slovinske zemqe ili Slavonije, koji su prvobitno, sve do isto~nih delova, bili iskqu~ivo kajkavci, kao Slovenci. Istina, ti Slavonci su Hrvatima bili etni~ki bli`i nego Srbi, s obzirom da su Hrvati – ~akavci i Slovenci – kajkavci pripadnici zapadnoslovenske narodno-jezi~ke grane, a Srbi – {tokavci isto~noslovenske. Pored Slovenaca, tako su Hrvatima u neposrednom srodstvu Poqaci, ^esi i Slovaci, a Srbima Rusi, Belorusi, Ukrajinci, Bugari i Makedonci. Ovde nije bez zna~aja i ~iwenica da su se Slovenci pojavili u dana{woj Sloveniji i u Panoniji polovinom {estog veka, a Hrvati su se doselili tek u prvoj polovini sedmog veka. a) Prisvajawe srpskog identiteta pseudoistoriografskom ekvilibristikom Mada verodostojniji istorijski podaci upu}uju da se prvobitna Hrvatska prostirala oko Krakova u dana{woj Poqskoj (Velika ili Bela Hrvatska), Vjekoslav Klai} poku{ava da je poistoveti sa ogromnom slovenskom dr`avom kraqa Sama koji je 623. godine podigao ustanak protiv Avara i nakon pobede narodnom voqom stekao kraqevsko zvawe. U tom smislu on pi{e: “Samo je tako izme|u frana~ke dr`ave i avarske vlasti zasnovao jaku i
152

prostranu dr`avu slavensku, koja je obuhva}ala ~itavu dana{wu ^e{ku, Moravsku, veliki dio Hali~a i veliki dio dana{wih alpskih zemaqa (naro~ito [tajersku, Koru{ku i Krawsku). U toj prostranoj dr`avi `ivjelo je mnogo slavenskih plemena, jedno pored drugoga pod svojim plemenskim knezovima i velikim `upanima (Vaquh, Dervan), ali sva ta plemena u saveznoj dr`avi priznavala su kraqa Sama. Kako se ta golema dr`ava zvala, nije zabiqe`eno; no nije nevjerojatno da se po najpoznatijem i najhrabrijem plemenu prozvala Velika ili Bijela (tj. slobodna, od Avara oslobo|ena) Hrvatska.” (str. 47.) Hrvate Klai} naziva “najmo}nijim pukom” u Samovoj dr`avi, koje je vizantijski car Iraklije 627. godine pozvao da oslobode “rimsku pokrajinu Dalmaciju, a mo`da i Panoniju od vlasti Avara i wima pokornih Slavena, ... te se u wima nastaniti i braniti od idu}ih napadaja barbara.” (str. 47.) Pi{e zatim da je sedam ili osam plemena “plemenitih Hrvata”, predvo|eno s petoro bra}e i dve sestre kao plemenskim stare{inama (Klukas, Lebel, Kosenc, Muhlo, Hrvat, Tuga i Buga), pro{av{i kroz Panoniju i u{av{i u Dalmaciju, zapo~elo “krvavu borbu s dosada{wim gospodarima wezinim: s Avarima i wima pokornim Slavenima. Rat traja{e vi{e godina. Naposqetku pretego{e Hrvati: oni savlada{e Avare i pokorne im Slavene, te zagospodova{e ~itavom Dalmacijom. Od toga ~asa ostala je stara rimska pokrajina Dalmacija u vlasti plemenitih Hrvata.” (str. 48.) Ovde Klai} prepravqa Konstantina Porfirogenita pa tvrdi da su se Srbi po pitawu preseqewa iz prapostojbine na Balkansko poluostrvo ugledali na Hrvate, pa pi{e: “Primjer Hrvata potaknuo je jo{ druge Slavene na sjeveru da se presele na Balkanski poluotok. Bili su to Hrvatima po krvi i jeziku najsrodniji, i tek slu~ajno po imenu razli~iti Srbi, koji su i na sjeveru nastavali tik uz Hrvate u zemqi Bojki (Bojki je jo{ i danas ime isto~nogali~kih Ukrajinaca)” (str. 49.) Nije slu~ajno {to za Srbe veli da su po krvi i jeziku najsrodniji Hrvatima i da se sasvim slu~ajno po imenu razlikuju, jer mu je tako lak{e da prisvaja i pohrva}uje ~itave delove srpskog naroda i wihove balkanske oblasti. Me|utim, Klai}, vaqda svestan svoje pseudoistoriografske ekvilibristike i u nemogu}nosti da predawa i bajke potkrepi verodostojnim istorijskim izvorima, ne odustaju}i od planiranih {pekulacija, mora da prizna da se samo jedno od navodnih sedam “hrvatskih” plemena izri~ito i nazivalo hrvatskim, dok ostala “nisu imala samo razli~ita imena plemenska, nego su se donekle razlikovala govorom i obi~ajima. Bila su to etnografska plemena.” (str. 50.) [ta mu ovde zna~i odrednica “etnografsko pleme” ni sam Klai} ne razume, ali je bitno da uo~ava razlike u govoru i obi~ajima, mada izbegava su{tinski podatak da je osnovna govorna razlika Srba i Hrvata {to prvi govore {tokavski, a drugi ~akavski. Prvo pleme se navodno naselilo u najsevernijoj Dalmaciji i pretpostavqa Klai} da bi se ono moglo zvati Bu`ani. “Drugo pleme, i to bez sumwe ono koje je vodio sam Hrvat i koje se zvalo izrijekom Hrvati ili Bijeli Hrvati, naselilo se ne{to ju`nije, naime od ju`noga obronka Velebita i rijeke Zrmawe pa do rijeke Cetine na jugu i do Duvawskog poqa na istoku, dok je na zapadu dopiralo do mora.
153

Ta je oblast kroz sva kasnija stoqe}a odr`ala specifi~no ime Hrvati ili Hrvatska.” (str. 50-51.) Jedino za te predele i postoje verodostojna istorijska svedo~anstva o postojawu Hrvata i Hrvatske, a onda opet slede fantazmagorije kojima se prisvajaju srpske zemqe: “Tre}e pleme, kojemu ne znamo za ime, zauzelo je oblast Neretvu (zvana tako|er Pagania i Maronia, poslije Krajina, a danas Primorje). Ta se malena oblast sastojala samo od tri `upe (Makarska, Rasto~ka, Dalenska), a `iteqi wezini bili su osobito gordi i hrabri... Neretvi na jugu, a sve uz obalu Jadranskog mora, smjestila su se druga plemena u trima oblastima, naime u Zahumqu, Travuwi i Dukqi.” (str. 51.) b) Jedno va`no priznawe u moru izmi{qotina Veoma je va`no {to na ovom mestu Klai} priznaje da su prvobitnu Bosnu osnovali Srbi. Navode}i kako Hrvati nisu mogli da se {ire u unutra{wost, on obja{wava da im nije “bilo mogu}e prodirati, jer su se ondje bili u zagorskim `upama smjestili Srbi, osnovav{i dvije poglavite oblasti: Ra{u i Bosnu. Tako bi{e hrvatska plemena, koja ne mogo{e na}i sijela u primorskoj Dalmaciji, prisiqena da sele opet na sjever, u staru rimsku Panoniju, osobito u krajeve uz Kupu, zatim izme|u Drave, Dunava i Save. Ne zna se koliko je naroda hrvatskoga tim putem udarilo, ali jo{ u H stoqe}u bila je u Hrvata `iva predaja da je jedan dio hrvatskih plemena ostavio staru Dalmaciju, pak naselio Panoniju i Ilirik.” (str. 51-52.) Nema nikakvih podataka o izvorima na osnovu kojih pi{e o tim navodnim starim predawima, a posebno neve{to obja{wava tobo`wu hrvatsku simbiozu sa Slavoncima, kako sledi: “Nema sumwe da je samo mawi dio hrvatskih plemena po{ao u Panoniju, gdje je zatekao mnogo slavenskih starosjedilaca i ne{to Avara. Hrvatima, koji su bili brojem kudikamo slabiji od tih `iteqa, nije bilo mogu}e da posve sku~e prva{we stanovnike. Oni se nastani{e pored tih Slavena, ili kako ih oni nazivahu Slovinaca, te se u kasnije vrijeme s wima stopi{e u jedno. I tako u staroj Panoniji pretegnu ime slovinsko ili slavensko, te se i sama zemqa u kasnija stoqe}a naziva{e Slovinska zemqa (Slovinci) ili po tu|em kalupu Slavonija. U toj slovinskoj zemqi pojavile se dvije oblasti.” (str. 52.) Klai} ka`e da su te dve oblasti Slavonija i Srem. Da su se hrvatska plemena odmah po dolasku na Balkan i narednih vekova iz Dalmacije preseqavala u Slavoniju nema nikakvih dokaza, ali dokazi Klai}u nisu ni potrebni. Od Popa Dukqanina Klai} je preuzeo i bajku o hrvatskom saboru na Duvawskom poqu i navodnom prisustvu vizantijskih carskih i papskih izaslanika, gde je odlu~eno da se prihvati hri{}anstvo, i to u drugoj polovini sedmog veka. Klai} tvrdi da su na tom saboru u~estvovala i srpska plemena, predvo|ena svojim `upanima, da se saborovalo dvanaest dana, da su done{ene uredbe o organizaciji crkve i mnogo svetovnih zakona. I na kraju vrhunska la` koja }e slu`iti kao upori{te za mnoge novije izmi{qotine: “Najglavnije je bilo da se {to to~nije ozna~e me|a{i hrvatskih i srpskih oblasti kao i me|e latinskih gradova, pa da se onda znade {to je ~ije. Poslanici bizantskoga cara sastavi{e razvod, koji prihvati{e i hrvatski i srpski knezovi i `upani. Starorimska pokrajina Dalmacija bi razdijeqena. Dalmacijom zvat }e se otad samo onih osam gradova tik uz morsku obalu i na trima
154

otocima, gdje su `ivjeli ostaci Latina; sva ostala zemqa ostaje Hrvatima i Srbima. [to je god zemqe uz more od Ra{e u Istri do Bojane, zvat }e se Hrvatska (Primorje), a dijeli se na sjevernu ili Bijelu Hrvatsku, i na ju`nu ili Crvenu (oblasti Neretva, Humska zemqa, Travuwa i Dukqa). Zemqa Hrvatima za le|ima pripada Srbima te se ta Srbija (Zagorje) dijeli na dvije oblasti: Ra{u i Bosnu.” (str. 55-56.) Koliko je ovo notorna la`, mo`e posvedo~iti i ~iwenica da se na ovaj na~in ni hiqadu godina posle nigde u svetu nisu vr{ila etni~ka razgrani~ewa. Dana{wi ozbiqniji hrvatski istori~ari saglasni su da o navodnom saboru na Duvawskom poqu oko 670. godine nema nikakvih istorijskih podataka, a i sam Klai} nekoliko stranica kasnije priznaje da “otkad su hrvatska plemena sporazumno s bizantskim carem zauzela staru rimsku Dalmaciju i jedan dio Panonije, pa u wima zasnovala vi{e ve}ih i mawih oblasti, ne spomiwu se ona u povjesnici vi{e od stotinu godina. A i nije bilo povoda da se o wima mnogo biqe`i.” (str. 61.) Jedino slovensko pleme koje se nazivalo Hrvatima i, kako priznaje Klai}, bilo nastaweno na prostoru izme|u Zrmawe i Cetine, on naziva “bijelim ili slobodnim Hrvatima”, podeqenim u dvadesetak `upa. Mada nema nikakvih verodostojnih istorijskih podataka za celi sedmi i osmi vek, Klai} sledi svoje ma{tovite pseudoistoriografske prethodnike pa barata krajwe nepouzdanim iskazima, poput onog da je jedan od prvih knezova “Bijele Hrvatske” bio Porga, koji je stolovao u Biha}u, pa kako se vlast tih hrvatskih knezova, uz sporadi~ne sukobe me|u `upama, protegla postepeno na sever do Istre. Kakvi su Klai}evi “istoriografski” maniri pokazuje slede}i odlomak, u kome on sam priznaje da ne raspola`e ~iwenicama ali mu to nimalo ne smeta da veze pri~u o navodnom {irewu na jug i istok, nakon uspe{nog pro{irewa prema severu: “Nema sumwe da su nakon toga uspjeha knezovi Bijele Hrvatske pregnuli da ra{ire svoju vlast i na jugu Cetine u oblastima Crvene Hrvatske. No izvjesnih vijesti za to nema. Pri~a se samo, da je godine 688. bjelohrvatski knez Radoslav razbio arbanasku silu (potomke starih Ilira) i da je uz Bosnu pokorio sve oblasti i zemqe do Leska u Albaniji, pa da je tako postao vrlo silan vladar. Premda to pri~awe nije ni~im utvr|eno, ipak se iz wega razabira da su bjelohrvatski knezovi nastojali oko toga da skupe pod svojom rukom sve hrvatske oblasti, {to bijahu nikle na tlu starorimske pokrajine Dalmacije.” (str. 62.) v) Pripisivawe Hrvatima istorije srpskog naroda u Panoniji Na sli~an na~in pi{e o sudbini navodnih Hrvata u Panoniji, a pri tom i jadikuje: “Kudikamo nepovoqnije postade stawe onih hrvatskih plemena, koja se bijahu nastanila u nekadawoj pokrajini Panoniji. Prvo se nisu mogla odr`ati prema mnogobrojnijim slavenskim prvoselcima, a zatim im zadavahu mnogo jada jo{ uvijek silni i divqi Avari.” (str. 62.) Ako se nisu te eventualne hrvatske grupacije mogle odr`ati u sredini slovenskih starosedelaca, to zna~i da su one asimilovane od srodnih Slovina, odnosno Slovenaca i prirodno prihvatile kajkavski jezik, a onda kao jedinstvena slovenska zajednica patili u avarskom ropstvu. Klai} pi{e da se jedan deo Hrvata naselio u okolini Sirmijuma u dana{wem Sremu, pa nakon propalog ustanka protiv avarske tiranije, pod knezom Kuberom se 758. u celosti ise155

lio u Vizantiju. Nije nemogu}e da se zaista iz nekog podru~ja u nedefinisano vreme mawa grupa Hrvata iselila u dubinu Vizantije jer su ozbiqni nau~nici na severu Epira prona{li nekoliko toponima koji svedo~e o davnom hrvatskom prisustvu. Me|utim, neverovatno je da sam Klai} prvo priznaje da su Hrvati u Panoniji predstavqali zanemarqivu mawinu me|u slovenskim starosedeocima, a odmah potom sve ono {to se tim Slovenima pod avarskom vla{}u de{avalo tretira kao prevashodno hrvatsku istoriju. Kada je frana~ki kraq Karlo Veliki 791. prodro u Panoniju, pridru`ili su mu se svi tamo{wi Sloveni u obra~unu sa Avarima, pa verovatno i to malo Hrvata, ako se uop{te do tada sa~uvao wihov identitet. Kad su posle pet godina Avari definitivno pora`eni, Slavonija se na{la u sastavu frana~ke dr`ave. Kad su Franci 799. godine krenuli na prave Hrvate, u sastavu frana~ke vojske bilo je mnogo panonskih Slovena. Klai} pi{e da je u borbi kod Trsta odbijena frana~ka vojska, a wen komandant markgrof Erik poginuo. Kad je papa 800. godine u Rimu krunisao Karla Velikog za rimskog cara, Hrvati su ga, prema Klai}u, priznali za svoga vrhovnog gospodara, a on im je ostavio unutra{wu autonomiju. Poklonili su se 814. i wegovom sinu nasledniku Ludvigu Pobo`nom. Sled docnijih zbivawa daqa je prilika Klai}u da doga|aje koji su se paralelno odvijali u Slavoniji i Hrvatskoj tretira kao hrvatsku istoriju. “U Bijeloj Hrvatskoj vlada{e tada knez Borna, a u Slovinskoj zemqi u gradu Sisku knez Qudevit. Oba bijahu dobri junaci i vrsne vojvode, ali pomamni za tu|im dobrom. Jedan i drugi ulagivao se caru i frana~koj gospodi, ne bi li ga zapalo vladati svima Hrvatima. Frana~ka gospoda zamijeti{e tu neslogu i taj jal hrvatskih knezova. Osobito je lukavi markgrof Kadaloh sve vi{e raspirivao zavist hrvatskih knezova, ne bi li posve omrzio jednoga drugome. Sad bi radio u prilog Borni, iako je i kriv bio; sad je opet prihvatio Qudevita, pa bio on prav i zdrav kao zlato. Tako se zavadi{e dva po Bogu i jeziku ro|ena brata, dvije nesretne zemqe hrvatske, a sve tu|inu na uhar koji je, zavrgnuv{i obe}awa Karla Velikoga, sve se vi{e banio po ubogoj zemqi i upletao se u doma}e posle hrvatske.” (str. 64.) Nema sumwe da je postojalo veliko neprijateqstvo izme|u susednih knezova Qudevita i Borne, ali nema nikakvog dokaza da su obojica Hrvati. Qudevit je bio Slovinac, a samo Borna Hrvat. Nesporno je da je tu re~ o me|ubratskom sukobu jer su Hrvati i Slovinci slovenski narodi, ~ak iste, zapadnoslovenske grane, ali im hrvatstvo ne mo`e biti jedinstveni etni~ki imeniteq. Op{ti imeniteq je slovenstvo, a hrvatstvo je u wemu posebna kategorija, mnogo u`a, brojno i prostorno striktno ograni~ena na onu teritoriju na kojoj se taj termin uop{te pojavquje, a to je iskqu~ivo ono podru~je koje Klai} naziva Belom Hrvatskom. g) Pohrva}ivawe srpskih plemi}a ili za{to se Hrvati ne se}aju kneza Qudevita Qudevit je podigao oru`ani ustanak i 819. potukao frana~ku vojsku u Slovinskoj zemqi, kako svedo~e svi raspolo`ivi izvori. Klai} navodi kako su Qudevitu u pomo} prisko~ili Slovenci iz Karantanije i Srbi Timo~ani, dok se “bjelohrvatski” knez Borna stavio na stranu Franaka, “jer se
156

nada{e da }e nakon pada Qudevita sjediniti wegovu zemqu sa svojom kne`evinom. Odlu~eno bi da se na Slovinsku zemqu udari s dvije strane: sa zapada iz Karantanije provalit }e Balderih, a s juga iz Bijele Hrvatske prodrijet }e knez Borna. U sudaru sa Balderihom Qudevit je nepora`en ustuknuo, ali je do nogu potukao hrvatsku vojsku kneza Borne na reci Kupi i potom duboko prodro u Belu Hrvatsku. “Silan strah zavlada sada u Bijeloj Hrvatskoj. Borna se ne usudi oprijeti ni do~ekati ga na otvorenom poqu. Djecu, `ene i starce, a i sve vrednije stvari, otpremi u tvrde gradove {to su stajali sred `upa hrvatskih, a sam s najodabranijim junacima po~ne ~etovati u onim gorskim krajevima, napadaju}i na Qudevita sad iza le|a, sad s boka, te uznemiriva{e tako wegovu vojsku dan i no} bez prestanka.” (str. 66.) O~ekuju}i nov frana~ki napad, Qudevit se ve} po~etkom 820. vratio iz Hrvatske. Istovremeno je car Ludvig sazvao frana~ki dr`avni sabor u Ahenu. “Tu se posve ozbiqno raspravqalo kako da se svlada ustanak u Slovinskoj zemqi, koji je nakon neuspjele vojne od pro{le godine tolik mah preoteo da su svi Slovenci uz Qudevita pristali.” (str. 67.) Qudevit je prodro u Karantaniju da bi se suprotstavio novoj frana~koj vojsci, ali se ubrzo morao povu}i. Tri frana~ke kolone su prodrle u Slovinsku zemqu i opusto{ile je; ali Qudevitovo utvr|ewe nisu uspele zauzeti. Tek po~etkom 822. godine do|e do velikog frana~kog upada, u kome Qudevit “vide}i da se ne bi mogao oprijeti ostavi svoj glavni grad Sisak i pobje`e preko Save i Bosne u Srbiju, gdje se udomi u nekog `upana.” (str. 68.) Slovinska zemqa je definitivno osvojena i prikqu~ena furlanskoj markgrofoviji. Prire|iva~ ove Klai}eve kwige, Trpimir Macan, u posebnoj napomeni ka`e: “Prema Ajnhardovim analima, Qudevit je prebjegnuo “k Srbima”. Pretpostavqa se da je rije~ o dana{wem Srbu, koji je u sredwem vijeku bio sredi{te posebne `upanije.” (str. 68.) Ako se ima u vidu gde se nalazi li~ki grad Srb, potpuno je jasno na koliko malom prostoru se nalazila prvobitna Hrvatska, “Bijela Hrvatska” – kako pi{e Klai}, podvode}i pod “Crvenu Hrvatsku” nesporne srpske zemqe, po ~emu bi onda Srbi bili “Crveni Hrvati”. Pohrvativ{i bez ikakvog osnova kneza Slovinske zemqe, Klai} daqe navodi: “Nesre}ni Qudevit bude u Srbiji nezahvalan svomu doma}inu. On ga naime ubije, otme mu grad i `upu i zavlada objema. Radi toga morade pobje}i iz Srbije. On umakne u Bijelu Hrvatsku i na|e zaklona u Qudemisla, ujaka svoga suparnika Borne (koji je u me|uvremenu umro – prim. V. [.). Ali ga tu dade Qudemisl u potaji ubiti... Kasnija predaja u Hrvata, kako ju je u polovici H stoqe}a zabiqe`io bizantski car Konstantin Porfirogenit, nije se sje}ala vi{e juna~koga i nesretnoga Qudevita, a jo{ mawe wegove tu`ne sudbine.” (str. 68.) Hrvati Qudevita nisu mogli da pamte ni stotinak godina jer im on nikada nije ni pripadao, ali su ga zapamtili objektivni istorijski izvori bez ikakvih oznaka navodnog hrvatskog identiteta. Ni narednih vekova Slavonija ni{ta hrvatsko nije imala. d) Preuveli~avawe uloge jedva poznatog Tomislava Hrvatskog kneza Bornu nasledio je 821. wegov sinovac Vladislav. Po sporazumu vizantijskog cara Mihaila i frana~ko-rimskog cara Ludviga iz 824. godine, Hrvatska je pripala Francima, a primorski gradovi sa latin157

skim stanovni{tvom Vizantiji. Po{to su u tim gradovima dotad bila episkopska sedi{ta, papa, “boje}i se da dalmatinski biskupi kao bizantski podanici ne bi Hrvate odvratili od Rima, odlu~i u Bijeloj Hrvatskoj osnovati zasebnu biskupiju, koja bi bila pokorna izravno rimskoj stolici, a ne splitskom nadbiskupu.” (str. 71.) Tako je sredinom devetog veka formirana hrvatska biskupija u Ninu. Kneza Vladislava je 835. godine nasledio Mislav, koji je ratovao sa Mle~anima, a i pristao je da ninska biskupija pripadne splitskoj metropoliji, dogovoriv{i to sa vizantijskim splitskim nadbiskupom. Mislavu Klai} pripisuje da je svoju zemqu pro{irio na Bosnu sve do Drine, a za vreme Trpimira, wegovog naslednika od 834. godine, ka`e da se Bijela Hrvatska “tada prostirala od Save i Kupe na jug do Cetine, a od mora na istok do Drine. Kako su prema Trpimiru stajale oblasti Neretva i Humska zemqa, nije poznato.” (str. 76.) Trpimir je 852. potvrdio splitskoj nadbiskupiji darovnicu kneza Mislava, a ta Trpimirova poveqa je “najstarija sa~uvana isprava hrvatskih vladara.” (str. 77.) Wegov naslednik od 864. godine, Domagoj, isticao se ratovawem protiv Mle~ana i harawem po jadranskoj obali, zbog ~ega ga je papa Jovan VIII o{tro prekorevao i upozoravao. Dve godine po Domagojevoj smrti, vladao je wegov sin Inoslav, a onda se vlasti do~epao Zdeslav, potomak Trpimirov. Godine 878. “po|e Zdeslav u Carigrad, gdje zakliwa{e Vasilija da mu pomogne do kne`evskoga stolca, obe}avaju}i mu za to da }e biti wegov kletvenik (vazal) i da }e patrijarha Fotija priznati za duhovnog glavara hrvatskoga naroda. Car ga objeru~ke do~eka, dade mu pomo}i, a na to se Zdeslav nametnu Bijeloj Hrvatskoj za kneza.” (str. 85.) O potpunom priklawawu kneza Zdeslava vizantijskom caru i carigradskom patrijarhu, Klai} nalazi potvrdu u spisu Konstantina Porfirogenita. Tada je i dovr{eno pokr{tavawe Hrvata, a car odredi da wihovom knezu dalmatinski gradovi pla}aju danak. Klai} pretpostavqa da je papski izaslanik bugarskom knezu, koji je neko vreme proveo u Hrvatskoj, potajno podstrekivao lokalne banove i `upane, koji se 879. pobune i zbace Zdeslava, a na kne`evski presto dovedu Branimira. Branimir se distancirao od Vizantije i ponovo Hrvate okrenuo Rimu, {to je papa pozdravio s dve poslanice. Uskoro je u Rimu posve}en novoizabrani ninski biskup, ali su se dalmatinski gradovi i wihove biskupije oglu{ile na papin poziv i ostali verni Vizantiji. Godine 887. do|o{e u Hrvatsku neki slovenski sve{tenici, proterani iz Moravske u kojoj je papa zabranio slu`bu na slovenskom jeziku. Oni su, kao Metodijevi u~enici, doneli slovensku liturgiju i crkvene kwige koji se tako ukoreni{e kod Hrvata. Nakon Branimira, 892. za hrvatskog kneza je do{ao Mutimir. Godine 910. hrvatski knez postaje Tomislav. “O rodu kneza Tomislava, tko mu je bio otac, a tko mati, ne znamo ni{ta.” (str. 98.) Ma|ari, koji su se pojavili jo{ u vreme Branimira, u doba Tomislava sru{ili su veliku dr`avu Moravsku i zauzeli celu Slovensku zemqu, odnosno Slavoniju, ugroziv{i potom i hrvatske granice. Nekoliko puta su upadali u Hrvatsku, ali su bili odbijeni. O tome Klai} pi{e: “Knez Tomislav sretno obrani svoju kne`evinu od ma|arskih navala. Ali to ne bija{e sve. Gone}i ~ete ma|ar158

ske iz svoje djedovine, u{ao je slavodobitno u Slovinsku zemqu, gdje ga je narod do~ekao kao spasiteqa svoga. Ma|ari bje`e kraj Zagreba, kraj Po`ege, kraj Vukovara, a iza Vukovara prepliva{e Dunav i vrati{e se tu`ni pred lice kraqa Arpada. A Tomislav na to, svu tu ravnu zemqu pridru`i svome vladawu te }e otad sezati dr`ava wegova do Drave i Dunava. Slovenski Hrvati veselo i zahvalno prionuli uz krv svoje krvi, uz svoga osloboditeqa. Slovinska zemqa postala banovina hrvatska; za kneza Tomislava upravqat }e zemqom slovinski ban koji }e stolovati u starodrevnom gradu Sisku, u onome gradu gdje su pro{loga stoqe}a kne`evali Qudevit, Ratomir, Mutimir i Braslav. Tako sjedini knez Tomislav Slovinsku zemqu s Bijelom Hrvatskom i ispuni ono za {to su pred sto godina Qudevit i Borna prolili toliko bratske krvi. Slava Tomislavova razlijegala se svagdje gdje je bilo srca i jezika hrvatskoga. Narod grnuo jatomice pod stijeg wegov, i tako je Tomislav mogao stvoriti vojsku kakve je tada u Europi malo bilo... Zato nije ~udo {to su se za wegovu qubav i prijateqstvo otimali vladari susjednih oblasti hrvatskih i srpskih i da su se pa~e i neki knezovi Crvene Hrvatske utjecali wegovu okriqu. Poimence Mihajlo Vi{evi}, ponositi knez Humske zemqe, gotovo da je Tomislava priznao za svoga gospodara.” (str. 99.) Klai} govori napamet dokle je Tomislav prodro u Slavoniju, proizvoqno Slovine progla{ava Hrvatima, mada na po~etku kwige navodi kako je gotovo zanemarqiv broj Hrvata doselio u Slovinsku zemqu i uklopio se u zate~ene slovinske starosedeoce. Opet govori o knezovima nekakve Crvene Hrvatske, za koju ni weni navodni `iteqi nikada nisu ~uli, a za ozbiqnu istorijsku nauku nikada nije bilo sporno da je Mihailo Vi{evi} Srbin i srpski vladar, ~ija loza vu~e korene jo{ od srpske prapostojbine, iz vremena pre doseqavawa. Da bi pridobio Tomislava kao saveznika protiv Bugara, po Klai}u, vizantijski car mu poveri dalmatinske gradove pod za{titu, obavezuju}i ih da hrvatskom vladaru pla}aju danak, kome dade i titulu svoga konzula. Tomislav je to iskoristio da privoli dalmatinske episkope da se prikqu~e latinskoj crkvi i pokore rimskom papi. “Po wegovom savjetu i nukawu ~itava Dalmacija odvr`e se od carigradskog patrijarha i pridru`i se opet Rimu.” (str. 101.) Godine 925. Tomislav je pobedio vojsku bugarskog cara Simeona koji je poku{ao da zauzme Hrvatsku. “Pobjedom nad Bugarima sjedinio je knez Tomislav sve dosadawe velike i male oblasti hrvatske i srpske u jednu veliku dr`avu, koja je obuhva}ala sav narod hrvatski i srpski, a i sve latinske gradove uz morsku obalu (Dalmaciju)... Odmah nakon pobjede nad Bugarima pozvan bi sav narod hrvatski da se na|e na okupu na Duvawskom poqu, gdje }e biti veliki sabor (skup{tina). Do}i }e onamo banovi i `upani, do}i }e poslanici rimskoga pape, splitski prvostolnik sa svojim podru~nicima, a i crveno-hrvatski i srpski veliki `upani, koji su nedavno priznali Tomislava za starje{inu. Knez Tomislav ovjen~at }e se za kraqa svih Hrvata i uredit }e se mnogi drugi poslovi.” (str. 104.) U okviru Tomislavove Hrvatske uop{te se nisu nalazile srpske zemqe, pa je to najogoqenija Klai}eva la`, a ni o navodnom saboru na Duvawskom poqu nema nikakvih istorijskih tragova, {to Klai}u nimalo ne smeta da ga vrlo ma{tovito i detaqno opi{e.
159

^ak je izmislio i pesmu koja se navodno u toku krunisawa pevala. Klai} “zna” {ta je ko od ode}e i opreme na sebi imao na toj uobra`enoj sve~anosti, {ta je ko izgovorio, ali {to se ti~e Tomislava, “kako i gdje je umro, ne znamo, a ne znamo ni to gdje su pokopani ostaci utemeqiteqa hrvatske dr`ave.” (str. 107.) |) @estoka borba oko jezika bogoslu`ewa Prikqu~ewe dalmatinskih latinskih gradova Hrvatskoj otvorilo je `estoku borbu izme|u latinskih i slovenskih sve{tenika oko jezika bogoslu`ewa. Latinski biskupi su ~ak zahtevali da se ukine hrvatska ninska biskupija smatraju}i weno osnivawe nezakonitim, kao i da se cela Hrvatska u crkvenom pogledu podredi splitskom nadbiskupu. Hrvatski biskup Grgur i wegovi popovi glagoqa{i tome su se odlu~no suprotstavqali. Zato je Tomislav, kako navodi Klai}, u godini svog krunisawa sazvao i crkveni sabor u Splitu kako bi sva pitawa bila razre{ena. Ovde je interesantno navesti jo{ jedan primer Klai}eve beskrajne i Macanove unekoliko umerenije megalomanije. Klai} pi{e da su 925. godine do{le “pod okriqe kraqa Tomislava crveno-hrvatske oblasti Neretva, Zahumqe, Travuwa i Dukqa, a i neke srpske oblasti koje su se docnije u crkvenim stvarima pokoravale carigradskomu patrijarhu. Tomislav nije htio da te pokrajine ostanu i daqe uz isto~nu crkvu; zato mu bija{e ne{to u~initi da se tu rimska crkva utvrdi, naro~ito bija{e mu odlu~iti da li }e se stare biskupije tih oblasti: stonska, dubrova~ka i kotorska iznova podvrgnuti prvostolniku splitskomu kako su nekad bile, ili }e se mo`da koja od wih uzvisiti na nadbiskupiju.” (str. 109.) Trpimir Macan ga kao malo ispravqa, pa u napomeni ispod teksta skre}e pa`wu kako “Klai}evi podaci o sezawu hrvatske, makar i vrhovne vlasti na tolikom prostoru nisu utemeqeni u izvorima. U sastavu Hrvatske od isto~nih krajeva bile su Bosna i Neretqanska oblast, a Zahumqe je s wom bilo tijesno povezano.” (str. 109.) Nema ni jednog jedinog istorijskog dokaza da su bilo kada Bosna i Neretqanska oblast bile u sastavu hrvatske dr`ave, a Zahumqe je s wom moglo biti tesno povezano samo morskom vodom ili penom velikih talasa. Crkveni sabor u Splitu je zaista odr`an 925. godine, ali iz pisma koje mu je uputio papa Jovan H jasno se vidi da se on odnosi na slovensku zemqu, a ne samo hrvatsku, pa se izri~ito pomiwu Tomislav kao kraq Hrvata i Mihailo, presvetli knez Humqana. Svim Slovenima papa tom prilikom poru~uje da je wihov jezik varvarski i da se bogoslu`ewe mora obavqati na latinskom. Sabor je, izme|u ostalog, odlu~io da se hrvatska ninska biskupija podredi splitskoj nadbiskupiji, ~emu se biskup Grgur Ninski energi~no protivio. Usledile su dvogodi{we rasprave u Rimu, ali je papa oklevao da se po tom pitawu decidno izjasni, pa je sazvao u`i sabor za Hrvatsku i Dalmaciju u Splitu, za razliku od prethodnog koji je bio za sve slovenske zemqe. Na saboru od 927. godine odlu~eno je da se ukine ninska biskupija. Novi papa Lav VI tu odluku je potvrdio podre|uju}i celu Hrvatsku splitskoj nadbiskupiji, a Grgura preme{taju}i za skradinskog biskupa. Tomislav, koji je prethodno podr`avao ninsku biskupiju kao hrvatsku narodnu crkvu, povukao se kad je ~uo za papinu odluku, a Grgur Ninski se nije ni borio za o~uvawe
160

slovenskog jezika bogoslu`ewa nego samo za odr`avawe ninske biskupije, u ~emu je ostao usamqen. Macan napomiwe ovim povodom i slede}e: “Za nacionalnih borbi u XIX st. pojavila se predoyba o Grguru Ninskom kao borcu protiv nastojawa latinskog sve}enstva da potisne glagoqa{ko bogoslu`ewe. Me|utim, u saborskim spisima nema traga wegovu protivqewu u tom pogledu. Wegov se prosvjed odnosio samo na pitawe primata splitske nadbiskupije i opstanka ninske biskupije.” (str. 115.)

A. Falsifikovawe biografija hrvatske vlastele sa ciqem dokazivawa jedinstva i dr`avnopravnog kontinuiteta Dalmacije, Hrvatske i Slavonije
Sam sebi upadaju}i u usta povodom Bosne, Klai} pi{e da je Kre{imir, naslediv{i oko 930. godine Tomislava, odr`ao o~evu dr`avu jakom i silnom, ali sad ve} vidimo da Bosna nije bila u sastavu Hrvatske. [to se Kre{imira ti~e, “najvi{e mu zadava{e jada vjerolomni ban bosanski, koji bija{e zauzeo tri `upe uz me|u hrvatsko-bosansku, naime Uskopqe (Skopqe), Luku (Dnoluka) i Plivu. Ali mladi Kre{imir zaratio na bana, razbi ga negdje na Vrbasu, te ga naposqetku prisili da je ostavio svoju banovinu i pobjegao nekamo u Ugarsku.” (str. 116.) Naravno, ne zna Klai} ni kad je to bilo ni kako se zvao taj bosanski ban. Ina~e, Kre{imira je 945. godine nasledio maloletni sin Miroslav, koga je posle ~etiri godine ubio namesnik Pribina i preoteo mu krunu. U Hrvatskoj je zavladalo rasulo, {to je i{lo na ruku srpskom velikom `upanu ^aslavu. “Obnoviv{i ve} prije veliko`upansku vlast u Ra{i i drugim oblastima, pridru`i mu se sada i banovina bosanska, a nakon we i crvenohrvatske oblasti i pokrajine koje su se radije pokoravale obnovitequ srpske slave, nego banu krvniku. Nesretnom banu Pribini ostade tako jedino Bijela Hrvatska sa Slovinskom zemqom.” (str. 117.) Oko 970. godine mla|i Kre{imirov sin Dr`islav pobedio je Pribinu i proglasio se za kraqa. On je ratovao protiv Mle~ana kojima se priklonio wegov brat Svetoslav, zvani Surowa. Od Dr`islava su se odmetnuli i dalmatinski gradovi, prikqu~uju}i se Mle~anima. Godine 998. Mle~ani su ovladali svom jadranskom obalom koja je do tada bila u hrvatskom posedu. Ipak, Dr`islav je uspeo da povrati Biograd, a posle dve godine i Split; potom je umro. Nasledio ga je Kre{imir II koji je za suvladara uzeo brata Gojslava. On je povratio sve dalmatinske gradove i ostrva. Neka ostrva Mle~ani su opet preoteli 1018. godine. Slede}e godine Kre{imir II je priznao vrhovnu vlast vizantijskog cara Vasilija II. Kre{imira II nasledio je 1035. Stjepan, sin Svetoslava Surowe. Naredne godine Vizantija je povratila celo hrvatsko-dalmatinsko primorje pod svoju vlast. Nakon nekoliko godina car Konstantin Monomah sporazumno je darovao dalmatinske latinske gradove hrvatskom kraqu Stjepanu. Godine 1044. Mle~ani po~e{e rat protiv Hrvata i posle {est godina ote{e im Zadar. Stjepana je 1058. nasledio sin Petar Kre{imir IV. Interesantno je da Macan dovodi u sumwu mnoge od ovih Klai}evih dinasti~kih podataka, ali to za nas nije naro~ito va`no. Klai} daqe pi{e kako je Stjepana 1058. na161

sledio wegov sin Petar Kre{imir i u wegovo vreme Hrvatska je bila mnogo mawa od Tomislavove. “Crvenohrvatske oblasti bijahu ve} od bune bana Pribina za sve vijeke sdru`ene od Bijele Hrvatske, te je ba{ nedavno Stjepan Vojislav (1042) sjedinio Dukqu, Travuwu i Humsku zemqu u jednu samostalnu dr`avu koja je poslije iza{la na glas pod imenom Kraqevine Dukqanske. I banovina bosanska bija{e odavna svoja, dok je banovina srijemska nakon tu`ne smrti nesretnoga bana Sermona ostala sve|er pokrajinom bizantskom. Tako je Petar Kre{imir u prvi ~as vladao jedino banovinama bjelohrvatskom i slovinskom, k tome su mu vlast priznavali neki gradovi latinske Dalmacije, osobito Split i Trogir.” (str. 129.) Petar Kre{imir je prvenstveno nastojao da i sve ostale latinske gradove preotme od Mle~ana, “pak da tako hrvatska dr`ava opet zahvati ~itavo primorje od Istre do rijeke Cetine.” (str. 130.) Kad je to postigao i opet ovladao obalom do u{}a Cetine, sebi je pored titule kraqa Hrvatske dodao titulu kraqa Dalmacije. Neformalna prestonica mu je bio Biograd na moru. Bez ikakvog istoriografskog upori{ta Klai} insistira da je Slovinska zemqa od Tomislava do Petra Kre{imira neprekidno u sastavu Hrvatske i da wenog bana imenuje hrvatski kraq. Me|utim, slovinski banovi imali su nasledne titule i tako sna`an me|unarodni ugled da je, na primer, slovinski ban Zvonimir 1065. godine o`enio Jelenu, k}erku ma|arskog kraqa Bele. Petru Kre{imiru Klai} pripisuje da je nasilno svojoj dr`avi prikqu~io Neretqansku kne`evinu sve do reke Neretve, dotad samostalnu, kao i ostrva Bra~, Hvar i Vis i, pretpostavqa, Kor~ulu. Potom, “wegova rije~ slu{ala se od Drave do Neretve, od mora na istok do Vrbasa i mo`da do Drine.” (str. 135.) Mo`da do Drine, a mo`da i do Volge; {ta ko{ta Klai}a da daqe naga|a! Po{to Petar Kre{imir nije imao mu{kog potomstva, Klai} tvrdi da je 1075. novi kraq postao Slavac Sva~i}, koji nije uspeo da se stabilizuje, a ubrzo su ga porazili Normani iz ju`ne Italije i odveli u ropstvo iz koga se nikad vi{e nije vratio. Macan prime}uje da nije re~ o Slavcu, nego Petru Kre{imiru IV koji je na ime otkupa Normanima predao ve}i broj dalmatinskih gradova. Te iste 1075. godine kraq je postao Dmitar Zvonimir, koga je papa krunisao preko izaslanika. Dmitar Zvonimir, kraq Hrvatske i Dalmacije, kao i ugarski kraq Ladislav, na poziv pape Grgura VII, s vojskom su intervenisali u Koru{koj protiv nema~kog kraqa i cara Henrika IV, 1082. godine. Hrvati su tu pora`eni od Henrikovog vojvode Leopolda. Me|utim, Macan navodi da su podaci o tom ratu istorijski falsifikat i da se te godine Dmitar Zvonimir na strani Normana ume{ao u rat protiv Vizantije i wene tada{we saveznice Venecije. Dmitar Zvonimir je umro 1089. godine. “Kasnija pri~a me|utim umije pripovijedati da Zvonimir nije umro naravnom smrti, nego da su ga ubili Slovinci, naime `iteqi Slovinske banovine gdje je za Kre{imira banovao.” (str. 144.) Toma{i} je svojevremeno pisao da je Zvonimir na samrti prokleo Hrvate {to su ga neverno ubili, da vi{e nikada nemaju doma}eg vladara. Macan tvrdi da je Zvonimir umro prirodnom smr}u, mada nema pouzdanijih istorijskih izvora koji bi svedo~ili o na~inu wegove smrti. Godine 1079. na kraqevski presto je do{ao svojevremeni izabranik Petra Kre{imira, Stjepan II, za koga je Klai} prethodno pisao da mu je Slavac
162

Sva~i} preoteo presto. Umro je posle nepune dve godine. U dr`avi je, u nedostatku naslednika prestola, nastala velika pometwa. U borbama izme|u nekoliko suparnika, prestola se do~epao 1093. Petar Sva~i}. Zvonimirova udovica Jelena Lijepa obratila se za pomo} svome bratu ma|arskom kraqu Ladislavu. Ladislav je ve} 1091. zauzeo Slovinsku banovinu, stavqaju}i je pod vlast svog sinovca Almo{a, sina Belina. Godine 1094. formirao je slovinsku biskupiju sa sedi{tem u Zagrebu, s obzirom da je Sisak, kao dotada{wa slovinska prestonica, bio razoren. Za biskupa je postavqen ^eh Duk, a Zagreb se time pojavquje u istoriji. Klai} pi{e da su nakon Ladislavove smrti 1095. Hrvati uspeli da preotmu Slovinsku banovinu, ali im se istovremeno izmakla kontroli latinska Dalmacija i 1097. se prikqu~ila Mlecima. Klai} iznosi da je 1102. ugarski kraq Koloman poslao izaslanika hrvatskim velika{ima s predlogom da se sklopi ugovor o wegovom stupawu na hrvatski kraqevski presto, pa da je hrvatsko plemstvo sazvalo narod na sabor koji je odlu~io da se Petar Sva~i} odrekne prestola. Petar Sva~i} se navodno s tim nije mirio, pa je pru`io otpor na Gvozdu i poginuo. Trpimir Macan prime}uje da su ti podaci uveliko zastareli jer je Koloman hrvatsku vojsku potukao jo{ 1097. na planini Gvozdu i da je tom prilikom poginuo Petar Sva~i}. Sa hrvatskim plemstvom je 1102. navodno sklopio nagodbu “Pakta konventa” po kojoj je, kako daqe iznosi Macan, “Hrvatska kraqevom osobom bila vezana s Ugarskom, ali je ina~e sa~uvala svoju dr`avno-politi~ku samostalnost, izra`enu u zasebnoj krunidbi za hrvatskog kraqa, zasebnom saboru, u osobi bana ili hercega kao kraqeva namjesnika, u zasebnom porezu, novcu i vojsci.” (str. 152.)

1. Izmi{qawe “Crvene Hrvatske” Daju}i rezime nastanka i razvoja hrvatske dr`ave za vreme narednih vladara, Klai} ponovo svojata Dukqu ili Zetu, Travuniju, Zahumqe, Neretvu, Slovinsku zemqu i Srem, pa onda navodi: “ve} u polovici H stoqe}a otkinu{e se od we primorske oblasti od Neretve do Bojane, pak se pridru`i{e Srbima, a u polovici XI stoqe}a stvori se od wih zasebna dr`ava, poznata pod imenom Crvena Hrvatska, koja je isprva vladala srpskim oblastima, ali je poslije u XII stoqe}u spala pod srpsku dr`avu, pa se za sve vijeke otu|ila Bijeloj Hrvatskoj.” (str. 155.) Nema apsolutno nikakvih dokaza da je bilo kad i bilo gde postojala nekakva “Crvena Hrvatska”, a pogotovo nije u jedanaestom veku mogla postojati kao posebna dr`ava u primorskim oblastima izme|u Neretve i Bojane. Tu je u to vreme postojala dr`ava Srbija pod vladarem Stefanom Vojislavom koji je vladao od 1031. do 1051. godine. Narednih godina, po osvajawu Hrvatske, Koloman je zauzeo i sve dalmatinske gradove i mnoga ostrva. Wegov sin i naslednik od 1116. godine, Stjepan II, po~eo je ubrzano da ukida privilegije koje je Koloman davao gradovima posebnim poveqama. Nezadovoqstvo latinskog stanovni{tva ohrabrilo je Mle~ane da krenu u rat i povrate gradove koje su im Ma|ari verolomno preoteli. U po~etku su uspeli da ih sve zauzmu, ali su ih Ma|ari s Hrvatima povratili 1117. Mle~ani su 1125. opet zauzeli svo primorje severno od
163

Splita. Samo je Biograd ostao u ma|arskim rukama, ali su ga Mle~ani uskoro do temeqa razorili. Ishod tih borbi dove{}e do situacije u kojoj su Zadar i severnija ostrva ostali ~vrsto u mleta~kim rukama, a Split i Trogir, s ju`nijim ostrvima u ugarskim. Godinama se tu ni{ta nije mewalo, a Klai} na velikom broju strana razglaba op{tu ugarsku istoriju i dinasti~ke sukobe u kojima Hrvati skoro nikakve uloge nemaju. Ugarski kraq Bela je 1135. ovladao Bosnom, za koju sada Klai} ka`e da je “nekadawa hrvatska oblast”, pa nastavqa: “Poznato je da je Bosna ne{to prije nego {to je izumrla doma}a kraqevska porodica u Hrvatskoj, zapala dukqanskoga kraqa Bodina, koji je u ste~enoj banovini namjestio za svoga namjesnika kneza Stjepana. Sad najednom nalazimo Bosnu u vlasti kraqa Bele Slijepoga.” (str. 181-182.) Ina~e, od 1138. godine ugarski vladari su svojoj vladarskoj tituli dodali da su kraqevi Rame, ~ime su ozna~avali Bosnu. Po{to je Belu Slepoga 1141. godine nasledio maloletni sin Gejza, zemqom je kao namesnik upravqao Belu{ i tokom osamnaest godina bio wen apsolutni gospodar. Klai} pi{e da je Belu{ prvo bio herceg, “a poslije je obna{ao redom najvi{e ~asti u Ugarskoj i Hrvatskoj: sad je bio ban hrvatski, sad palatin ugarski, a katkad oboje zajedno. O podrijetlu toga odli~noga mu`a znade se malo. Gr~ki povjesni~ar Kinam pi{e da je bio iz Dalmacije u {irem smislu, pak zato sudimo da je bio Hrvat ili Srbin. Belu{ je imao za `enu tako|er k}er srpskoga velikoga `upana Bele Uro{a, naime sestru kraqice Jelene, te je po tom bio tetak mladomu kraqu Gejzi. Sada lako doku~ujemo, kako je Hrvat mogao postati prvim ~ovjekom u ~itavom vladawu.” (str. 183.) Trpimir Macan na to prime}uje: “Belo{, Bjelo{, Bjelu{ bio je sin ra{kog `upana Uro{a I, brat Beline `ene Jelene i ujak Gejze II. Bio je, dakle, Srbin.” (str. 183.) U vizantijsko-ugarskom ratu 1165. Vizantija je ovladala celom dalmatinskom obalom, osim mleta~kim posedima, a odmah potom cela Hrvatska je pala u vizantijske ruke. Kad se ma|arski kraq Stefan III malo pribrao, uspeo je da pobedi vizantijskog namesnika u Splitu. “Nakon toga poraza odmetnu se od Bizantiskoga carstva ~itava Hrvatska, a vaqda s wom i Bosna.” (str. 195.) Ma|ari su ipak povratili kontrolu nad Hrvatskom i Dalmacijom. Ponovo 1167. ovlada{e vizantici i narednih trinaest godina Hrvatska i Dalmacija bile su pod wihovom vla{}u. Pored wih i Bosna, Srem i Slavonija. Tada{wi Srem je obuhvatao i Ba~ku. Iz ovog perioda interesantan je doga|aj koji se desio u Neretqanskoj krajini kad je ubijen splitski nadbiskup Arnerije, koga je papa ustoli~io 1175. godine. On se sukobio s neretqanskom ~uvenom porodicom Ka~i}a, koju Klai} neopravdano naziva hrvatskom, a za pleme Ka~i}a navodi da je dr`alo “`upu Poqi~ku, dio Krajine i grad Omi{ na utoku Cetine u more.” (str. 199.) Re~ je o pograni~noj oblasti, a Omi{ se oduvek nalazio ju`no od u{}a Cetine kao tradicionalno grani~ne reke koja je odvajala Srbe od Hrvata. “Povod razmirici bile su neke zemqe, poimence selo Sriwane na podanku gore Mosora, koje prisvaja{e u jednu ruku pleme Ka~i}a a u drugu nadbiskup Arnerije za svoju biskupiju.” (str. 199.) Kad je Arnerije po~etkom avgusta 1180. godine krenuo da preotme selo Sriwane “ondje ga do~eka knez Nikola Ka~i} s bra}om, ro|acima i ~itavim plemenom. Ka~i} s dru`bom
164

opkoli nadbiskupa i svi po~nu na w vikati: “[ta ti radi{, zli glavaru? [ta snuje{ proti nam? Ako te odmah ne bude nestalo, znaj da je to posledwi dan tvoga `ivota”. Ali Arnerije se ne prestra{i, nego odvrati prkosno: “Nije to va{a zemqa nego crkvena, koju ste silom ugrabili”. Sada tek nastade prava gungula; Ka~i} sa svojim plemenom pograbi kamewe i baca{e ga na nadbiskupa, dok ga ne pokopa{e pod gomilom kamewa. Dok su ovako Ka~i}i kamenovali nadbiskupa, pobjego{e oba pristava i drugi qudi, koji bijahu nadbiskupa dopratili, u grad Split da jave gra|anima tu nesre}u. Kao gromom o{inuti prenu{e se gra|ani, pograbi{e oru`je, pa neki po moru, neki po kopnu pohita{e k brdu Mutograsu (Monte graso, Debelo brdo), gdje se bija{e nesre}a dogodila. Ka~i}i uto sa svojim plemenom umako{e, a Spli}ani razvali{e gomilu kamewa, te odnije{e le{ svoga nadbiskupa u Split, gdje ga sve~ano pokopa{e. Poslije podigo{e na istome mjestu, gdje je nadbiskup tu`no zaglavio, malu crkvicu, koja i sad jo{ stoji.” (str. 200.) a) @al za nepostoje}im dvojnim titulama u Ugarskoj Posle smrti mo}nog vizantijskog cara Manojla Komnena 1180. godine, “srpski veliki `upan Stjepan Nemawa proglasi se odmah nezavisnim, ne priznavaju}i vi{e ni po imenu vrhovne vlasti bizantske; Nemawin sinovac Miroslav, knez u Humu, postade tako silovit da je stao uznemiravati Hrvatsku i Dalmaciju; u Bosni pak pojavi se odmah god. 1180. ban Kulin, kojega je sestra bila udata za humskoga kneza. Svi ti vladari, oslobo|eni od silnoga Emanuela, pregnu{e da se osile i pro{ire svoje oblasti.” (str. 202.) U takvim uslovima i ma|arski kraq Bela III se “morao po`uriti da ga vladari srpski i bosanski ne preteku i da se ne ugnijezde u zemqama hrvatskim. Tako on mo`da ve} 1180. godine, no svakako 1181. pregnu svom snagom da otu|enu Hrvatsku s Dalmacijom i Srijemom povrati svojemu vladawu. Uspjeh bija{e potpun, jer se `iteqstvo svagdje rado vra}alo pod zastavu svoga kraqa, te je on bez prolijevawa krvi ovladao zemqama hrvatskoga kraqevstva.” (str. 202-203.) Bela je uspeo i Zadar da preotme od Mle~ana, a Klai} ka`e da mu je najve}a zasluga “{to je opet ~itavo hrvatsko kraqevstvo okupio pod svojim `ezlom i {to je svoga sina Emerika dao okruniti za kraqa Hrvatske i Dalmacije, {to nijedan nasqednik Kolomanov – koliko se znade – nije ~inio.” (str. 209.) U pregawawima Ma|ara sa Mle~anima istakli su se kr~ki knezovi Frankopani, ~as na jednoj ~as na drugoj strani, a kasnije }e igrati wihova porodica zna~ajniju ulogu u hrvatskoj istoriji. [to se Emerika ti~e, wega je otac Bela III krunisao za svoga `ivota jer se bojao, po drugi put se o`eniv{i francuskom princezom Margaretom, da bi neko mogao uskratiti krunu wegovom izabraniku, kad mu otac umre. Nema nikakvih dokaza da je Emerik zaista krunisan za hrvatskog kraqa. Krunisan je za ugarskog kraqa i o~eva suvladara. Veoma tu`no deluje, ina~e, Klai}evo naklapawe o ugarsko-hrvatskim vladarima. Svi su oni bili ugarski vladari, a Hrvatska nije imala nikakav individualitet u sastavu ugarske dr`ave. Stupaju}i na ugarski presto 1196. godine, kraq Emerik je, pod uticajem rimskog pape, odustao od ranije prijateqske politike prema Srbima i Bugarima i po~eo s intenzivnim poku{ajima wihovog podjarmqivawa. “Rim165

ski su pape tada pregnuli svom snagom da ~itav svijet okupe pod sjajem svoga sunca, da istrijebe sve krivovjernike, pa~e da raskolnike ({izmatike) privedu u krilo svoje crkve. U tom pogledu osobitu su pa`wu svra}ali na Balkanski poluotok, na Srbe i Bugare, koji su pripadali isto~noj crkvi. Oni su `eqeli te raskolnike dovesti u krilo katoli~ke crkve, a uz to su radili da istrijebe krivojverce bogumile ili patarene, koji se bijahu ugnijezdili na ~itavom poluotoku, a najvi{e u banovini Bosni. Budu}i da im pri tom pothvatu nije dostajala wihova duhovna vlast, trebalo im je u pomo} i svjetovnoga ma~a. Najnaravniji i najpouzdaniji pomo}nici bili su im ugarskohrvatski kraqevi, vjerni privr`enici Rima, koji su se i onako s politi~kih motiva uplitali u balkanske posle. I tako se zgodi da je od kraqa Emerika opstojala neka alijansa izme|u rimskoga dvora i ugarsko-hrvatskih vladara, uperena proti politi~koj i vjerskoj slobodi balkanskih naroda.” (str. 211.) Me|utim, 1197. godine izbio je gra|anski rat izme|u bra}e Emerika i Andrije u kome su se glavni sukobi vodili u Slovinskoj zemqi. Hrvatska i Dalmacija su se priklonile Andriji 1198., kad je on ovladao Slovinskom zemqom. Nakon neuspe{nog poku{aja mirewa, iste godine papa je Andriju izop{tio iz crkve, a naredne pobedi Emerik, pa se posle izvesnog vremena izmiri s bratom i ponovo mu poveri upravu nad Hrvatskom i Dalmacijom. Nakon obnovqenog sukoba Emerik je Andriju strpao u tamnicu. S obzirom da se Emerik 1202. godine proglasio i kraqem Srbije, Klai} pi{e da “taj naslov ostade otad ugarsko-hrvatskim vladarima kroz sva potowa stoqe}a u znak wihova vrhovnog gospodstva nad Srbijom, premda ga zaista nisu vr{ili.” (str. 218.) S obzirom da su srpske zemqe u nekoliko navrata priznavale vrhovnu vlast ugarskog kraqa, slede}i primer hrvatskih istoriografa, mogli su i Srbi ugarske vladare nazivati ugarsko-srpskim kraqevima, tim pre {to su mnogi od tih kraqeva imali podosta srpske krvi, a nimalo hrvatske. Emerik je tako mogao biti ugarsko-hrvatsko-srpski kraq. Me|utim, on je bio samo ugarski kraq, a nekada{wa Hrvatska deo ugarske teritorije. Iste te godine, kada je Emerik provaqivao u Srbiju, krsta{i i Mle~ani su osvojili Zadar i temeqito ga opqa~kali, a utvr|ewe mu poru{ili. Nakon Emerikove smrti, Andrija se 1205. do~epao prestola, i{ao na neuspe{an krsta{ki pohod, a 1220. do|e do novog gra|anskog rata izme|u Andrije i wegovog sina Bele, koji je bio herceg ili upraviteq Hrvatske i Dalmacije kao ugarskih provincija, a otac ga je jo{ kao bebu krunisao da bi mu osigurao nasledstvo prestola. Povodom pomirewa na saboru vlastele i crkvenih velikodostojnika, Andrija je 1222. godine izdao Zlatnu bulu kojom je prvenstveno regulisao odnose izme|u vladara i plemi}a. Po onda{wem feudalnom obi~aju naveo je svoju punu titulu “po milosti Bo`ijoj” kraqa Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Hali~a i Vladimirske. Kada je, po smrti Andrije II, wegov sin Bela IV 1235. godine do{ao na ugarski presto, novi herceg Hrvatske i Dalmacije postao je Belin brat Koloman. Koloman je zapam}en po krvavom krsta{kom ratu koji je od 1234. do 1273. godine, po papinom nalogu, vodio protiv Bosne i Huma, dok su se wegovi primorski gradovi surovo obra~unavali sa Omi{anima i Ka~i}ima,
166

neretqanskim gusarima, ali tako|e i bogumilima. Godine 1241. Mongoli su katastrofalno porazili ugarsku vojsku i zauzeli sve wene teritorije s leve obale Dunava. Potom su preplavili celu Slovinsku zemqu, osvojili Zagreb i prodrli u Hrvatsku. Bela IV se sklonio u Trogir, a Mongoli, koji su sve `ivo pred sobom ubijali, pojavili su se pod zidinama Splita, neuspe{no ospedali Klis, i posle velikog pomorskog poraza kod Raba, povuko{e se, do`ivev{i jo{ jedan poraz u podgorju Velebita. Macan napomiwe da su podaci o te dve bitke istoriografski falsifikati, te navodi da su Mongoli pora`eni kod [ibenika. Mle~ani su ponovo 1243. zauzeli Zadar i naselili ga svojim stanovni{tvom jer su ga starosedeoci napustili i nastanili se u Ninu. Godine 1243. i 1244. dva puta su me|usobno ratovali gradovi Split i Trogir. Svi okolni hrvatski plemi}i su se svrstali uz Trogir, a ugro`eni Spli}ani za svog kneza izabra{e bosanskog bana Mateja Ninoslava koji im pomo`e s velikom vojskom. Uz Split su se svrstali humski knez Andrija i Poqi~ani s Ka~i}ima. Na to je Bela IV uputio hercega Dionisija na Spli}ane i Poqi~ane, a sam je krenuo u ratni pohod na Bosnu. Posle krvave opsade Spli}ani su kapitulirali, a o ratnim de{avawima u Bosni nema istorijskih svedo~anstava. Ovde je bitno, kako nam skre}e pa`wu Trpimir Macan, da je Bela IV nakon tatarske najezde uredio da se nekada{wim hrvatskim kraqevstvom upravqa na slede}i na~in: “Kraqevstvom vladat }e herceg (duks) od kraqevskog roda, a wemu }e biti pokorna dva bana: hrvatskodalmatinski i slovinski (slovenski). Ako nema hercega kraqevskoga roda, vr{i wegovu vlast slovinski ban kao ban ~itave Slovinske zemqe, a wemu }e se pokoravati hrvatsko-dalmatinski ban i zvat }e se tada primorski ban.” (str. 267.) Me|utim, u mno{tvu originalnih poveqa, a to i Klai} pomiwe na nekoliko mesta, uop{te se ne govori o hercegu Hrvatskog kraqevstva, nego o “hercegu ~itave Slavonije.” (str. 278.) b) Ukqu~ivawe Slavonije u Hrvatsku bez istorijskih dokaza Ban ~itave Slavonije, Henrik Gisingovac, organizovao je 1274. godine plemi}ku pobunu protiv ugarskog kraqa Ladislava IV Kumanca i wegovog mla|eg brata Andriju proglasi{e za novog vladara, ali je pobuna ugu{ena. Kada je ban ~itave Slavonije postao Joakim Pektar, 1276. i 1277. vo|eni su krvavi sukobi izme|u wegovih pristalica i protivnika. Pristalice su mu bile koncentrisane u Slovinskoj zemqi, a protivnici u Hrvatskoj. Joakim je iz Slovinske zemqe s vojskom krenuo na jug “da svlada divqa{tvo hrvatskoga puka,” (str. 286.), ali je u tom pohodu poginuo. Novi ban ~itave Slavonije krajem 1277. postao je Henrik Gisingovac mla|i, a primorsko-hrvatski ban bribirski knez Pavle I [ubi}. Ina~e, od 1275. godine, herceg “~itave Slavonije, Dalmacije i Hrvatske” (str. 286.) bio je ugarski kraqevi} Andrija. Zanimqivo je da je Hrvatsku i Slavoniju 1277. zahvatio gra|anski rat u kome su mnogi plemi}i ratovali jedan protiv drugoga, stvaraju}i op{ti haos. Krvoproli}e je bilo tako nepodno{qivo da je ~itava Slavonija 1281. ka`wena crkvenim interdiktom, s obzirom da je i zagreba~ka biskupija bila ume{ana u sukobe. Do smirewa op{tih prilika do{lo je tek 1284. Hrvatski
167

i slavonski velika{i su se i 1291. me|usobno podelili i sukobili jer su neki od wih podr`avali tada{weg ugarskog kraqa Andriju III Mle~anina, a neki pretendenta na ugarski presto, napuqskog kraqevi}a Karla Martela. Pretendenta je podr`avao papa, pa ga je godinu dana ranije i krunisao, pa su ga uglavnom podr`avali dalmatinski, hrvatski i zagreba~ki slavonski biskup. Uz wega su stali i slavonski plemi}i Gisingovci i bribirski knezovi [ubi}i. Karlo Martel je imao dobre {anse da se zaista do~epa ugarskog prestola, ali se 1295. razboli od kuge i umre. Nedugo zatim umre i zagreba~ki biskup Ivan, pa kraq Andrija III brzo na wegovo mesto dovede iz Erdeqa sebi odanog Mihaila, koji odmah po~e s progonom kraqevih protivnika. Za hercega ~itave Slavonije kraq je postavio svog ujaka Albertina Morosina, a Gisingovcima je oduzeo mnoge posede. Priklonili su mu se i plemi}i Baboni}i, pa je svoju vlast prili~no stabilizovao. Ni tada{wi papa Bonifacije VIII nije mirovao. Godine 1297. proglasio je za ugarskog kraqa Karla Roberta, sina Karla Martela, pa je odmah upregao biskupe i sve{tenike da rade na sprovo|ewu wegove voqe, smewuju}i neposlu{ne. Po{to je osna`ila plemi}ka grupacija koja ga je podr`avala, Karlo Robert je 1300. godine do{ao u Split, gde ga je sve~ano do~ekao nadbiskup Petar. Ban Pavle [ubi} ga je potom otpratio iz Hrvatske u Slavoniju, dovev{i ga u Zagreb gde ga je ostrogonski nadbiskup Grgur krunisao i pomazao za ugarskog kraqa. U januaru 1301. umro je kraq Andrija, pa su potom {irom Slavonije Karla Roberta “velika{i, plemi}i i pu~ani odu{evqeno do~ekivali i svojim kraqem progla{avali.” (str. 313.) Andrijinom smr}u ugasila se ugarska dinastija Arpadovi}a. Sumiraju}i wihovu stogodi{wu vladavinu i nad Hrvatima, Klai} opet nategnuto tuma~i istorijske ~iwenice i pi{e jezikom svojih `eqa, a ne stvarnih fakata. U tom smislu, mada Hrvatska pod Ugrima nije imala apsolutno nikakve samostalnosti ni autonomije, zakqu~uje: “Smatraju}i Arpadovi}i hrvatsku dr`avu naslije|enom ba{tinom svoje porodice, nisu je pridru`ili matici zemqi Ugarskoj. Kraq Ladislav htio je od we stvoriti sekundogenituru, namjestiv{i u zauzetom dijelu Hrvatske svoga sinovca Almo{a za kraqa, tako da bi wegova loza posve nezavisno od glavne loze vladala tim kraqevstvom. No ve} wegov nasqednik Koloman odustade od te zamisli, pa se sam ovjen~a kraqevskom krunom hrvatskom. Svi potowi Arpadovi}i smatrali su Hrvatsku s Dalmacijom za zasebno kraqevstvo, premda se vi{e ni za jednoga ne spomiwe izrijekom da bi se bio okrunio zasebice hrvatskom krunom. No imade podataka po kojima bismo mogli poslutiti da su ipak neki nasqednici Kolomanovi u XII stoqe}u dali vjen~ati za hrvatske kraqeve ili sebe ili svoje sinove.” (str. 315.) Mogli bismo “poslutiti”! Da nikakve ~vrste veze izme|u Hrvatske i Slavonije nije bilo, svedo~i ~iwenica da nikada nisu imale jedinstvene crkvene organizacije. Dok je cela Hrvatska bila podre|ena hrvatsko-dalmatinskoj nadbiskupiji u Splitu, zagreba~ka biskupija, koja je obuhvatala celu Slavoniju, bila je podre|ena ugarskoj nadbiskupiji u Kalo~i. [to se Dalmacije ti~e, ona je obuhvatala “isprva samo primorske op}ine Zadar, Trogir i Split, zatim gradove Krf, Rab, Pag i Osor na otocima. No poslije stado{e pribrajati Dalmaciji i ju`ne otoke Bra~, Hvar i Kor~ulu, pa~e i neke prvotno hrvatske gradove u
168

primorju, kao [ibenik i Nin, jer su bili ure|eni sasvim po kalupu dalmatinskih gradova.” (str. 315.) Klai} smatra da je ~iwenica o odeqenosti Slavonije od Hrvatske u crkvenom pogledu bila “uzrokom da se naskoro i u upravnom pogledu po~ela odvajati od Hrvatske i smatrati za zasebnu oblast (teritorij). Najprije je sta{e zvati banovinom ili hercegovinom, posle pak i kraqevinom, ... do~im su je stranci (naro~ito rimski pape i napuqski vladari) koji put pribrajali Ugarskoj.” (str. 316.) Su{tinski je problem {to Klai} nema nikakvih dokaza da je Slavonija ikada u upravnom pogledu bila ukqu~ena u Hrvatsku. Ovde je va`no {to i sam Klai} priznaje da su hrvatski banovi bili samo ugarski namesnici, a ne nikakvi vladari. Jedno vreme im je ~ak i nesumwivi Srbin Belu{ bio ban. Slavonski ban je imao pravo da kuje sopstveni novac – banovce, dok hrvatsko-dalmatinski ban to nije mogao. Ugarski kraq je preuredio i zate~ene `upanije i li~no imenovao `upane. Gradovi u Slavoniji su ure|ivani po nema~kom uzoru, a u Hrvatskoj, posebno u primorju, po romanskom obrascu. v) Intrige i pobune u prvoj polovini XIV veka Dolazak Karla Roberta na ugarski presto 1301. godine silno je oja~ao hrvatsko-primorskog bana Pavla I [ubi}a i u~inio ga neprikosnovenim gospodarem Hrvatske i Dalmacije. Klai} tvrdi da mu je i Bosna bila poslu{na, a samo su mu se na severu opirali knezovi Frankopani, s obzirom da je i Dujam Frankopan doprineo ustoli~ewu Karla Roberta, te tako u`ivao wegovu zahvalnost. Klai} pretpostavqa da je ve} u to vreme sporadi~no dolazilo i do krvavih sukoba izme|u [ubi}a i Frankopana, usled wihovih stalnih surevwivosti i borbi za prevlast. Slavonijom su dominirali knezovi Baboni}i, ~ija se vlast protezala i na Krawsku. Na istoku Slavonije postepeno su oja~ali knezovi Gorjanski, gospodari \akova i Po`ege. Biv{i srpski kraq Stefan Dragutin dobio je od ugarskog kraqa Ladislava IV Kumanca da upravqa Ma~vom, Bosnom, Sremom, Beogradom i Brani~evom, koji su u to vreme bili pod vrhovnom ugarskom vla{}u. Po{to su Dragutin i wegov sin Vladislav odlu~no podr`avali Karla Martela, 19. avgusta 1292. godine napuqski kraq Karl II u znak zahvalnosti izdao je Vladislavu povequ kojom “podjequje wemu i wegovim nasqednicima za sva vremena hercegovinu Slavoniju osim zemqe koje posjeduje ban Radoslav (Baboni}) sa svojom bra}om, nadaqe zemqe koje dr`e unutar re~ene oblasti knez Ivan Kr~ki, modru{ki i vinodolski sa svojim bratom, kao i knez Dujam, brati} spomenutog kneza Ivana, ali samo dotle dok potowi ustraju u vjernosti prema kraqu.” (kwiga druga, str. 14.) Protiv kraqa Karla Roberta i posle 1301. godine bili su dalmatinski gradovi, knezovi slavonski Gisingovci i zagreba~ki biskup Mihajlo. Imawa Gisingovaca bila su uglavnom severno od Drave, osim Koprivnice i jo{ nekih imawa u Kri`eva~koj `upaniji. Protivnici novog kraqa bili su i neki ugarski i erdeqski velika{i, kontriraju}i svojim pretendentom na presto. Gra|anski rat je ve} 1302. obuhvatio unutra{wost Ugarske i Slavoniju, a naredne godine presudio je papa u korist Karla Roberta, kao sina napuqske kraqice Marije, }erke ugarskog kraqa Stjepana V i sestre Ladislava Kumanca. Papina presuda kao da je jo{ vi{e rasplamsala sukobe, u koji169

ma je najvi{e stradala Slavonija, neki su joj predeli potpuno opusto{eni. Kada je ~e{ki princ Ve}eslav odustao od borbe za ugarski presto, kao novi pretendent pojavio se bavarski vojvoda Oton. I on se u Stolnom Biogradu 1305. godine krunisao i novi gra|anski rat izazvao. Karlo Robert se tek 1307. stabilizovao na prestolu. Me|utim, naredne godine Stefan Dragutin je poku{ao, uz pomo} nekoliko ma|arskih velika{a, da se do~epa ugarske krune, {to je nove sukobe izazvalo. Tek uz posredovawe papskog legata izmirilo se svo ugarsko plemstvo, pa je Karlo Robert ponovo krunisan u Budimu 1309. godine. Hrvati su ostali po strani od svih ovih sukoba, u kojima su Slavonci najvi{e stradali i po ~ijem okon~awu je kraq Stjepana Baboni}a postavio za bana ~itave Slavonije. Pavle I [ubi} je poku{ao svoga brata Mladena I da ustoli~i za bosanskog bana, ali su ga bogumili ubili 1304. Potom je Pavle poku{ao instalisati svoga sina Mladena II, ali su se `estoki bosanski nemiri nastavqali. Koriste}i slabost Mle~ana usled wihovog rata s papom Klimentom V, godine 1311. Pavle [ubi} je Zadar preoteo i opet ga doveo pod ugarsku krunu. Sin wegov Mladen II, koga je prethodno nametnuo za bosanskog bana, izabran je za zadarskog kneza. Slede}e godine, po smrti o~evoj, postao je hrvatskoprimorski ban i nastavio ratovawe s Mle~anima. Kada je Karlo Robert 1319. krenuo u rat protiv Srbije, Mladen II [ubi} je poslao pomo}nu vojsku sa zapada, za koju Klai} ka`e da su joj naneli “mnogo {tete sinovi Branivojevi.” (str. 38.) Papa Jovan XXII silno se obradovao Karlovim zauzimawem Ma~ve, pa je pozvao i druge katoli~ke vladare da mu se prikqu~e u borbi protiv srpskih {izmatika. Banovini Ma~vi, koju je posle skoro ~etrdeset godina ponovo prikqu~io Ugarskoj, Karlo Robert je pripojio sremsku, vukovarsku i bodro{ku `upaniju, a za bana 1320. postavio Pavla Gorjanskog. Ina~e, Mladen II nije bio u stawu da sa~uva Zadar, pa je taj najva`niji dalmatinski grad ve} 1313. opet bio pod mleta~kom vla{}u. Naredne godine se Mladen i wegova bra}a proglasi{e i mleta~kim gra|anima. Glavu su sve vi{e dizali lokalni hrvatski vlastelini, a `estoko su mu se opirali Stjepan Kotromani}, bosanski ban i wegovi velika{i. Mada Srbi nisu imali uspeha protiv glavnine ugarske vojske, o~igledno je iz Klai}evog teksta da su porazili odred Mladena II [ubi}a. “^ini se da je i tu bana Mladena sna{la neda}a. U lipwu 1319. miri se on sa srpskim kraqem Uro{em Milutinom, kojemu je morao dati taoce, me|u kojima i ro|enoga brata svoga. Srpski kraq predaje tada te taoce Dubrov~anima, te }e ih oni dr`ati u svom gradu dotle dok ban ispuni zadana obe}awa. Ban se naime zavjerio da }e kraqu ne{to povratiti; {to nije zabiqe`eno.” (str. 43.) Talac je bio Mladenov brat Grgur. S obzirom da je Mladen “iza{ao iz borbe sa srpskim kraqem slabiji nego {to je prije bio” (str. 44.), dotad wemu podre|eni hrvatski knezovi i dalmatinski gradovi po~e{e da kuju zavere da ga obore i pogube. Mladen je nekoliko zaverenika pogubio, ali gradu [ibeniku prisko~i{e u pomo} Mle~ani i za{titi{e ga od razgoropa|enog bana. Godine 1321. odmetnuo mu se i Trogir, zatra`iv{i mleta~ku pomo}. Za godinu 1322. Mladen II je sazvao sabor hrvatskih velika{a, ali mu oni uskrati{e podr{ku i pozva{e
170

kraqa da im pomogne u sukobu sa banom. Protiv Mladena su krenuli slavinski ban Ivan Baboni} i bosanski ban Stjepan Kotromani}. Izdao ga je i wegov ro|eni brat Pavle II, sklopiv{i savez sa Trogiranima i Frankopanima. Ivan Baboni} je te{ko Mladena porazio u bici kod Blizne u Poqicama. U Knin je pristigao i ugarski kraq, pa je zarobio Mladena i odveo ga u Zagreb, gde mu se gubi svaki trag. Kraq je sada Ivana Baboni}a proglasio za bana ~itave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, ali novog bana nisu prihvatili hrvatski plemi}i. Godine 1323. zadu`i kraq slavonskog bana Nikolu Omodejeva i bosanskog bana Stjepana Kotromani}a da savladaju pobuwene hrvatske knezove, svrgav{i prethodno Ivana Baboni}a koji se pokazao nesposobnim za taj posao. Kad je novi ban stigao, situacija u Hrvatskoj se malo smirila, ali ~im se vratio u Slavoniju, ponovo izbi{e sukobi izme|u hrvatskih plemi}a, podeqenih u dva tabora koje su predvodili Mladenov brat Juraj II i vojvoda Nelipi}. Juraj je pora`en, ali je bosanski ban nastavio rat da bi ga osvetio. Godine 1324. za slavonskog bana je imenovan Mikac Mihaqevi}, po nacionalnosti “Ukrajinac iz sjeveroisto~ne Ugarske” (str. 57.), kome je kraq dao naj{ira ovla{}ewa da zavede red me|u slavonskim plemi}ima, a onda ga posla u Hrvatsku i Dalmaciju. Tamo su se Mikcu prikqu~ili i [ubi}i i Frankopani, a odmetnutog Nelipi}a podr`ali su Mle~ani i dalmatinski gradovi. Me|utim, iako mu je s vojskom pripomogao i bosanski ban, Mikac je bio neuspe{an u svom pohodu, pa se posle krvavih borbi i velikih gubitaka povukao. Nelipi} je ostao gospodar celog hrvatskog prostora od Like i Krbave do u{}a Cetine. Celim primorjem od Zrmawe do Cetine ovladali su wegovi saveznici Mle~ani. Samo su Skradin i Omi{ ostali u rukama [ubi}a, Stjepan Kotromani} je zauzeo Imotski, Duvno, Livno, Glamo~ i Neretqansku krajinu do Cetine. Krajinu sa Imotskim prikqu~io je Humu, a ostale zauzete predele pretvorio u posebnu oblast – Zapadne strane ili Zavr{je. Povodom toga Macan prime}uje da je ispravan samo naziv Zavr{je, a da je Zapadne strane kao naziv preuzet tek 1377. iz naslova srpskih vladara. Iako svedena na mawi prostor, Hrvatska je ipak neko vreme bila prakti~no nezavisna dr`ava pod Nelipi}em. Za to vreme Slavoniju je opet potresao unutra{wi rat 1327. godine, nastao pobunom sinovaca Ivana Baboni}a protiv bana Mikca. Posle velikog krvoproli}a, slavonski velika{i se uz posredovawe zagreba~kog biskupa izmiri{e. Godine 1333. izbila je pobuna u ~itavoj zagreba~koj biskupiji protiv biskupovog poku{aja da efikasnije naplati crkveni porez – desetinu, koja je tek nakon sedam godina smirena. Uskoro se opet osna`i{e [ubi}i, posebno Jurajev sin Mladen III uz pomo} svog strica Pavla II, {to je jo{ vi{e zbli`ilo kneza Nelipi}a i dalmatinske gradove u nameri da im se suprotstave. Sklopiv{i i formalni savez sa [ibenikom, Trogirom i Splitom, krenuo je Nelipi} u rat protiv kneza Mladena III, napav{i Klis. Po~etkom naredne godine ipak je postignuto kompromisno primirje, a uskoro se i [ubi}i sporazume{e sa Mle~anima, a Nelipi} poremeti ranije prijateqstvo kad je wegov brat Ivan ugrozio Trogir. Godine 1336. obnovqen je rat izme|u [ubi}a i Nelipi}a. Nelipi} je bribirskim knezovima oteo Ostrovicu i tako se opasno pribli171

`io Zadru i Ninu, {to je zabrinulo Mle~ane. Na mleta~ki pritisak, Nelipi} je vratio Ostrovicu [ubi}ima, uz nov~anu nadoknadu. Neki hrvatski knezovi, nezadovoqni Nelipi}evom samovoqom, zatra`ili su 1338. pomo} od Karla Roberta, ali on ostade pasivan. [ubi}i se potom obrati{e bosanskom banu Stjepanu II Kotromani}u i srpskom kraqu Stefanu Du{anu Silnom. Banov brat Vladislav je te godine o`enio Mladenovu sestru Jelenu, a Mladen III o`enio je sestru Du{anovu, tako|e Jelenu. Uz to su jo{ vi{e u~vrstili prijateqstvo sa Mle~anima. Nelipi} se uspe{no odbranio od bosanskog bana, a onda je napao dalmatinske gradove. I daqe su samo Frankopani ostali odani ugarskom kraqu Karlu Robertu do wegove smrti, a potom od 1342. wegovom sinu Ludoviku I Velikom. Nelipi} je 1343. postigao mir sa Mle~anima, a naredne godine umro ostavqaju}i nedoraslog sina Ivana za naslednika i udovicu Vladislavu. Kraq Ludovik je Nelipi}evu smrt video kao dragocenu {ansu da povrati kontrolu nad Hrvatskom, ali su i Mle~ani pokrenuli inicijativu da se svi hrvatski plemi}i ujedine oko Vladislave i pove`u sa dalmatinskim gradovima da bi spre~ili prodor ugarskog kraqa. Ludovik je 1344. uputio slavonskog bana Nikolu Bani}a sa vojskom i on ubrzo sti`e do Knina. Usred opsade Vladislava ponudi da se pokori ugarskom kraqu, na {to je ban odlu~io da se vrati i povede wenog poslanika. Pod uticajem Mle~ana ona ne{to docnije odustane od svoje ponude Ludoviku. To je kraqa razbesnelo i 1345. on li~no povede ratni pohod na Hrvatsku. Kraqu se pridru`io knez Budislav Ugrini} iz roda [ubi}a, dok su svi ostali hrvatski knezovi bili na strani Mle~ana. Ubrzo kao kraqeva prethodnica stigo{e slavonski i bosanski ban sa svojim vojskama. Vladislava se prikloni kraqu i predade mu Knin i jo{ neke gradove, a kraq wenom sinu Ivanu sva porodi~na imawa Nelipi}a. Ivan mu je od tada bio odan, a prikloni{e mu se i Kurjakovi}i. Kraq je odustao od napada na [ubi}e, ali je bana Nikolu ostavio u Kninu s posadom i novom titulom bana ~itave Slavonije i Hrvatske. I dalmatinski gradovi se uskoro prikloni{e ugarskom kraqu, ~ak i Zadar. U avgustu 1345. Mle~ani s jakim snagama napado{e Zadar. Na strani Mle~ana bili su [ubi}i, a na strani Zadrana Frankopani. Po kraqevom nalogu, Zadranima su prisko~ili u pomo} Nikola Bani} i Stjepan II Kotromani}, ali s nedovoqnim snagama i skloni nagodbi s Mle~anima. Pojavile su se i tvrdwe da su primili mito da izbegnu ulazak u borbu. U maju 1346. godine, kad su Zadrani posle dugih i iscrpquju}ih borbi bili na izmaku snaga, stigao je kraq Ludovik s velikom vojskom. U `estokom okr{aju, iako mnogo slabiji, Mle~ani su pobedili. Ludovik nije imao prostora da potpuno razvije svoju vojsku, a raspolagao je s previ{e kowanika i premalo pe{aka. Posle poraza vratio se ku}i, a Zadrani su i daqe odolevali Mle~anima, dok ih posle nekoliko meseci nije glad iscrpela i naterala na bezuslovnu predaju. Godine 1347. knezovi [ubi}i odlu~i{e da se priklone kraqu Ludoviku i predaju mu strate{ki izuzetno zna~ajan grad Ostrovicu. Zauzvrat je kraq [ubi}ima poklonio grad Zriw u Slavoniji, gde se deo porodice preselio i dobio novo prezime Zriwski, od kojih je prvi knez Juraj III, sin Pavla II. Porodica se po pitawu savezni{tva pocepala jer je Mladen III ostao
172

veran Mle~anima, kao gospodar Klisa. Kuga je 1348. godine napravila veliki pomor po primorskim gradovima, pa je od we u Trogiru umro i Mladen III, ostaviv{i maloletnog sina Mladena IV i brata Pavla III da upravqa imawima do wegovog punoletstva, posebno gradovima Klisom, Skradinom i Omi{om. Kraq je 1349. godine svog mla|eg brata Stjepana postavio za hercega ~itave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, a naredne godine herceg Stjepan imenovao je Pavla od Ugla za bana i svog zamenika u Hrvatskoj. Kraq je 1351. za hrvatskog, slavonskog i dalmatinskog bana imenovao erdeqskog vojvodu Stjepana Lackovi}a. Od te godine slavonski feudalci su stekli pravo u~e{}a na saborima ugarskog plemstva, ~ime su slavonski i ugarski plemi}i potpuno statusno izjedna~eni, za razliku od hrvatskih i dalmatinskih. I dotad nikada nisu dr`ani jedinstveni sabori hrvatskog i slavonskog plemstva, nego uvek odvojeni. Godine 1355. Ludovik se do~epao Omi{a, a onda nastade trka izme|u wega i Mle~ana ko }e se pre do~epati ostala dva grada [ubi}a, Klisa i Skradina. Kli{ka knegiwa Jelena [ubi} se obratila za pomo} svome bratu srpskom caru Du{anu i on joj je poslao sna`an vojni odred na ~elu sa vojvodom Palmanom, dok je Skradin preuzeo srpski vojvoda \ura{ Imu}ni. “No, Skradiwani nekako nisu voqeli Srbe, zato je domala u Skradin, vaqda na poziv Kneza Pavla III i `ene mu Katarine, u{la i mleta~ka posada, tobo` da ga zajedno sa \ura{om brani od navala hrvatskih ~eta. Mleci se tako zdru`ili sa Srbima na odbranu Skradina.” (str. 140.) Klis je bio ~vrsto opkoqen ugarskim trupama pod komandom hrvatskog bana Nikole, koga je pomagao cetinski knez Ivan Nelipi}. Mle~ani su protiv bana pobunili hrvatsko pleme ^ubrani}a i jo{ neke Hrvate. Po{to se Klis nije mogao odbraniti, knegiwa Jelena ga napusti sa porodicom i posadom, pa ode u Srbiju, ali je wen sin Mladen IV postao talac hrvatskog bana. Tada je umro car Du{an, pa se povu~e i srpski vojvoda \ura{, predaju}i Skradin Mle~anima. [ubi}i se svedo{e samo na Bribir i okolnu `upu, kao svoju postojbinu. Ugarsko-mleta~ki rat se nastavqao. g) Ugra|ivawe notornih la`i u temeqe Dubrovnika Godine 1356. Ludovik je u Zagrebu prikupio veliku vojsku pod izgovorom da priprema pohod protiv Srba raskolnika, ali krenu na zapad, kroz Krawsku i Furlaniju da udari direktno na Mletke. Posle zna~ajnih vojnih uspeha, kraq postavi zahtev da Mle~ani napuste celu Dalmaciju. Sredinom 1357. Split i Trogir se odmetnu{e od Mle~ana i prikloni{e Ludoviku. Taj primer sledio je i [ibenik, a uskoro pade Zadar, Nin i redom sva ostrva. Mirovnim ugovorom Mle~ani su se u korist Ma|ara odrekli cele Dalmacije i suvereniteta nad Dubrovnikom. Iste godine Ludovik je prinudio bosanskog vladara Tvrtka da se u korist Ma|ara odrekne Dowih krajeva i Humske zemqe do Neretve. Namesnik cele Dalmacije, Hrvatske i pripojenih oblasti bio je hrvatski ban Ivan ]uz. Ovde Klai} ugra|uje novu istoriografsku la` kad ka`e: “Mirom u Zadru bija{e i grad Dubrovnik do{ao pod vlast kraqa Ludovika. Tim se ispuni `iva `eqa Dubrov~ana, koji su ve} odavna nastojali osloboditi se mrskih im Mletaka, te pridru`iti Hrvatskoj i Dalmaciji, s kojima su nekad, jo{ za narodne dinastije hrvatske, bili zajedno. Glava ugarsko-hrvatske stranke u Dubrovniku bio je nadbiskup Ilija
173

Saraka, kojega je jama~no bodrila `eqa da s pomo}u ugarskoga i hrvatskoga kraqa zatre {izmatike i patarene u Srbiji i u ostalim zemqama Balkanskoga poluotoka.” (str. 152-153.) Ve} ga i Trpimir Macan tu delimi~no ispravqa kad prime}uje da je Dubrovnik “bio u sastavu temata Dalmacija, a priznavao je naizmjeni~no bizantsku, normansku i mleta~ku vrhovnu vlast.” (str. 153.) Re~ je o vizantijskom tematu koji nema isto teritorijalno zna~ewe kao ugarska ili mleta~ka Dalmacija; Dubrovnik nikada nije bio zajedno sa Hrvatskom i Dalmacijom u vreme hrvatskih narodnih vladara, niti je u wemu bilo ikakvih tragova hrvatske narodnosne svesti. Nadbiskup Ilija Saraka je bio otrovni katolik koji je `eleo satirawe pravoslavaca i bogumila, ali nikada nikakva hrvatska ose}awa nije imao. Kad se stabilizovao na zapadu svoje dr`ave i konsolidovao kraqevsku vlast, Ludovik se okrenuo prema Srbiji “da se osveti za vje~ite provale u Ma~vu, a i da ugodi papi koji je stalno vapio za kri`arskim ratom na Srbe raskolnike i patarene u Bosni. Ta papa Inocencije bio je gotovo ogor~en kad je ono Ludovik u lipwu 1356. s vojskom, sabranom u Zagrebu za kri`arski rat, udario na Mletke mjesto na Srbiju.” (str. 160.) Rat je zapo~eo u jesen 1358., ali se 1359. Ludovik vratio iz Srbije, gde je navodno neki srpski velika{ priznao vrhovnu vlast ugarskog kraqa. Klai} naga|a da bi to mo`da mogao biti Lazar Hrebeqanovi}. “Srpski velika{ obe}ava{e da }e prigrliti katoli~ku vjeru, a mo`da i to da }e priznati vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kraqa.” (str. 161.) Na vest o Ludovikovom upadu u severnu Srbiju, humski knez Vojislav Vojinovi} je odmah, u znak odmazde, napao Dubrov~ane kao ugarske vazale. Ludovik je ugrozio i Bosnu. “Ugarski qetopisci ka`u da je kraq pokrenuo na Bosnu kri`arski rat, poglavito da istrijebi “nebrojeno mno{tvo heretika i patarena”, koji bijahu posve mah preoteli i gotovo istisnuli katoli~ku vjeru, ali nema ni najmawe sumwe da je kraq zapo~eo rat i s politi~kih razloga.” (str. 162.) Tvrtko je 1363. pobedio Ma|are u ~ijoj vojsci su bili mnogi hrvatski plemi}i. “Najvi{e je tom prigodom pomogao banu veliki vojvoda bosanski Vukac Hrvatini}, otac slavnoga Hrvoja.” (str. 163.) Po{to Ludovik nije bio u stawu da vojni~ki porazi Tvrtka, podmuklo je protiv wega hu{kao bosansku vlastelu, {to je 1366. dovelo do pobune koja je Tvrtka politi~ki oslabila. Tvrtko je ~ak bio svrgnut, a onda se uz Ludovikovu pomo} vratio na bosanski polo`aj s obnovqenim vazalskim odnosom. d) Potpuno uru{avawe konstrukcije kontinuiteta hrvatske dr`avnosti pod stranim vladarima Ludovik je 1365. godine zauzeo deo Bugarske, vidinsku oblast, pozivaju}i se na ~iwenicu da su ugarski vladari jo{ od 1270. godine imali i titulu kraqa Bugarske. Klai} pi{e da je ma|arski kraq potom poslao “iz Bosne osam frawevaca, koji stado{e raskolnike i krivovjerce (patarene) u Bugarskoj obra}ati na katoli~ku vjeru. I zaista se bugarski narod rado odaziva{e pozivu frawevaca: sve na hrpe hrlili su velika{i s narodom da prime sveti krst. Osobito se skloni pokaza{e patareni. Tako se zgodi da je ono nekoliko frawevaca za pedeset dana preko 200.000 Bugara privelo u krilo katoli~ke crkve. No to ne bija{e ni tre}i dio tamo{wega puka.” (str. 167.)
174

Ludovik je formirao i posebnu bugarsku banovinu, koja nije dugo trajala. Postao je i poqski kraq, a i daqe se intenzivno me{ao u napuqska politi~ka zbivawa, zbog ~ega je zapostavio situaciju u ju`nim ugarskim oblastima i izazvao nove probleme. Ponovo je, i opet neuspe{no, 1370. godine napao Bosnu, nakon ~ega se Tvrtko vrlo brzo konsolidovao i izmirio s mla|im bratom, kojim su dotada manipulisali papa i Ma|ari. Tvrtko je po `enskoj lozi bio potomak Nemawi}a, pa se posle smrti cara Uro{a i on ume{ao u razmirice oko dr`avnog nasle|a. Sa knezom Lazarom porazio je Nikolu Altomanovi}a i podelio wegove posede. Bal{i}ima je oteo Travuniju i odlu~io da se proglasi za kraqa. “Donekle ga to i pripadalo, budu}i da je po `enskoj lozi bio potomak slavnih Nemawi}a, a k tomu je dr`ao i jedan dio matice srpskih zemaqa.” (str. 200.) I tako, 1377. godine, “ne pitaju}i nikoga, dade se u Mile{evu na grobu Sv. Save ovjen~ati “sugubim vijencem”, bosanskim i srpskim; vijencem bosanskim koji mu pripada{e od starine i srpskim koji naslijedi od svojih praroditeqa, od “gospode srpske”. Zbog te krunidbe prisvaja{e otad ne samo prava bosanskih banova, nego i du`nosti srpskih vladara. Pa~e da istakne svoje pravo na srpsko prijestoqe, prozva se “kraq Srbqem”, {to su nakon wega ~inili svi vladari bosanski. Dok se prije naprosto zvao “Tvrtko, milo{}u Bo`jom ban bosanski”, zove se nakon krunidbe “Stefan Tvrtko v Hrista Boga kraq Srbqem, Bosni i Primorju”. Novoga kraqa bosanskog i srpskog priznale su odmah i druge vlasti. Prvi ga priznado{e kraqem Srbije Dubrov~ani, koji su mu po~eli pla}ati godi{wi dohodak od 2000 perpera, {to su ga dotad davali srpskim vladarima na dan Sv. Dmitra. I Mleta~ka Republika prizna ga vladarom Srbije, te ga odsad u slu`benim spisima naziva{e “kraqem srpskim.” (str. 200-201.) Klai} tu ispu{ta da je, pored te tri teritorijalne odrednice, Tvrtko bio i kraq Zapadnih strana. Ali iznosi da je svom imenu Tvrtko dodao naziv “Stjepan”, zapravo Stefan. “Po wegovu primjeru nazivahu se poslije svi bosanski kraqi istim imenom, kao nekad srpski carevi i kraqi.” (str. 201.) Najva`nija posledica Tvrtkovog krunisawa je ta da je Bosna na taj na~in raskinula svaku, makar i formalnu, pravnopoliti~ku vezu sa Ugarskom. “Izme|u vlastele bosanske, koja je Stjepana Tvrtka pomagala u potowim pothvatima, bija{e jama~no najznamenitiji knez Dowih krajeva, po imenu Vukac Hrvatini}. On bija{e godine 1363. branio grad Sokol s ~itavom `upom Plivom. Poslije je Vukac Hrvatini} postao velikim vojvodom kraqevstva bosanskoga. No godine 1378. ili 1379. umre on, ostaviv{i za sobom vi{e sinova, po imenu Hrvoja, Vuka, Dragi{u i Vojislava, koji bi{e prozvani po ocu Vuk~i}i, te su kao susjedi hrvatski poslije mnogo utjecali na prilike hrvatskoga kraqevstva. Najznamenitiji od svih bio je Hrvoje, kojega je kraq Stjepan Tvrtko poveqom, izdanom 12. o`ujka 1380. u kraqevskom dvoru na Moi{tri, imenovao o~evim nasqednikom u ~asti velikoga vojvode bosanskoga i pored toga mu darovao tri sela u `upi La{vi.” (str. 202.) U toj poveqi, kako prenosi Klai}, Tvrtko je sebe na slede}i na~in titulisao: “Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kraq Srbqem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemqi, Dowim krajem, Zapadnom stranom, Usori, Soli i Podriwu i
175

k tomu.” (str. 202.) Zatim ka`e kako se posle “veliki vojvoda Hrvoje Vuk~i} Hrvatini} o`enio Jelenom, k}erju cetinskoga kneza Ivana Nelipi}a, te je tako postao i vlastelinom hrvatskim.” (str. 202.) Pre}utkuje samo Klai} da se Nelipi}eva k}erka kao katolkiwa udala za Hrvoja bogumila. Svode}i bilans ~etrdesetogodi{we vladavine Ludovika I, Klai} potencira wegov ~vrsti centralizam, potpuno diferencirawe Slavonije i Hrvatske kao ugarskih pokrajina i uvo|ewe pravila koje se od 1356. striktno primewivalo da “zaseban ban upravqa Hrvatskom i Dalmacijom, a opet drugi ban Slavonijom.” (str. 220.) Da je besmisleno ugarskog vladara nazivati i hrvatskim kraqem u pravom smislu re~i, pokazuje i sam Klai} kad s gor~inom konstatuje da se trsio “Ludovik da zatre ili barem sku~i one starohrvatske kne`evske rodove koji su sve do wega bili zastupnici hrvatskog naroda, a po tom i pokreta~i javnoga `ivota u Hrvatskoj. Kako je mrzio svaku drugu vlast pored svoje, on je s najve}om bezobzirno{}u postupao s tim starohrvatskim knezovima, koji su i po podrijetlu i po vlasti svojoj bili stariji od wegove mlade dinastije.” (str. 220.) Posebno su stradali [ubi}i, Nelipi}i i Kurjakovi}i. “^itavo dakle visoko plemstvo hrvatsko, ti nekadawi gordi feudalni knezovi, bili su ili smrvqeni ili vjerni, pokorni slu`benici kraqeve svjetlosti. Otporna wihova snaga bija{e slomqena barem za neko vrijeme. A da se vi{e ne podignu, mislio je Ludovik postignuti na dva na~ina. Prvo je kraq nastojao da kao u Ugarskoj stvori novo visoko plemstvo od dr`avnih i dvorskih ~asnika, koji bi jedino slu`ili wega i kojih bi sjaj i napredak bio tijesno skop~an s wegovom dinastijom. Stoga je ba{ `eqeznom dosqedno{}u od svih dr`avnih i dvorskih ~asti iskqu~ivao ~lanove starih, feudalnih kne`evskih porodica. Za ~itava wegova vladawa od ~etrdeset godina nije bansku ~ast obna{ao nijedan ~lan hrvatske feudalne aristokratije. Kraq je bansku ~ast kako u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i u Slavoniji iskqu~ivo povjeravao ni`im plemi}ima, koji su prije zasluge stekli za kraqa bud na bojnom poqu bud kao dvorski ~asnici ili upraviteqi u drugim oblastima (osobito u Erdequ). Pa i tu nije kraq uzimao plemi}e iz hrvatskih oblasti na jugu Gvozda, nego iskqu~ivo iz Slavonije, ve}inom takve mu`eve kojih su tek jedna ili dvije generacije `ivjele na jugu Drave i koji su jo{ imali roda i posjeda onkraj Drave u Ugarskoj.” (str. 220-221.) Sporadi~ni izuzeci u ovom slu~aju jo{ drasti~nije ukazuju na dubinu tog problema, na kome potpuno pada konstrukcija o navodnom kontinuitetu hrvatske dr`avnosti pod stranim vladarima. Dr`avni identitet i individualitet potpuno je izgubqen kad se prvobitna hrvatska teritorija na{la u sastavu ugarske dr`ave. Samo je feudalno ure|ewe privremeno sa~uvano, preuzeto, a onda postepeno transformisano po kriterijumu lojalnosti prema vladaru i centralnoj vlasti. “Od starih uro|enika odlikovao je kraq jedino porodicu Gorjanskih, koja se upravo po odanoj slu`bi An`uvincima podignula do najvi{e vlasti i sjaja. No pored tih uro|enika podigo{e se Bani}i (Banfi) od Lendave, Lackovi}i, ]uzi, Se~i i Se~ewi, Cudari i Bubeki, koje je kraq obilato opskrbio imawima u Slavoniji, nadaju}i se da }e oni jednom biti slavna potpora wegovoj k}eri. Tek posqedwih godina
176

Ludovikova vladawa stjecali su vlast i ugled tako|er potomci stare uro|eni~ke porodice, naime bra}a Horvati: Ivan kao ban ma~vanski, a Pavao kao biskup zagreba~ki”. (str. 221.) Trpimir Macan povodom toga upozorava da porodica Horvat uop{te nije hrvatska, nego ugarska. “Ta je porodica podrijetlom iz mayarskog roda Ban~a. Horvatima su nazvani po gradu Horvatima blizu Starih Mikanovaca, jugoisto~no od \akova.” (str. 221.) I taj toponim Horvati svedo~i da je u ranijim vremenima doseqavawe Hrvata u Slavoniju bilo samo izuzetno. “Drugo sredstvo, kojim je kraq nastojao spre~iti da se nikad vi{e ne pridignu feudalni knezovi hrvatski, bija{e to da je u Hrvatskoj na jugu Gvozda stao osobito pogodovati ni`em plemstvu, koje je bilo podijeqeno u plemena i koje je vazda bilo u opreci prema feudalnim knezovima. U jednu ruku bi{e osvje`ene uspomene na ono vrijeme kad jo{ nije bilo feudalnih knezova, nego su plemenitim plemenima bili na ~elu `upani plemenski, a u drugu se ruku stala uva|ati uredba ugarskih `upanijskih plemi}kih sudova (stolova). Tako je hrvatsko ni`e plemstvo s tom reorganizacijom postalo jako i ugledno, a podjedno mo}nom potporom kraqevstva protiv feudalnih knezova i wihove premo}i. Po parnicama koje su se god. 1360. pred kraqevom majkom Elizabetom raspravqale u Zadru, osobito po onoj parnici izme|u cetinskih plemi}a Grubi}a i kneza Ivana Nelipi}a, mo`emo lako suditi kako se u ono vrijeme dignula gotova hajka na hrvatske knezove.” (str. 221.) Posle Ludovikove smrti 1382. godine, za kraqicu je krunisana wegova dvanaestogodi{wa k}erka Marija, dok je upravqawe Ugarskom preuzela wena majka Elizabeta. Hrvatski plemi} iz Vrana kod Zadra i stare{ina vitezova ivanovaca, Ivan Pali`na, organizovao je 1383. pobunu protiv kraqice. Elizabeta i Marija odmah su s vojskom do{le u Dalmaciju da ugu{e pobunu, a Pali`na je pobegao u Bosnu. Nedugo zatim, plemi}ki nemiri su otpo~eli i po Hrvatskoj i po Slavoniji. Zbog toga je hrvatsko-dalmatinski ban Stjepan Mackovi} smewen 1384. godine, a Marija izdade sve~anu povequ kojom potvrdi sva ranija prava vlastele. Surovim merama pobuna je odmah ugu{ena u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali se jo{ vi{e rasplamsala u Slavoniji kad joj se prikqu~io zagreba~ki biskup, pro{iruju}i se i na druge delove Ugarske. Osnovni motivi su bili nemirewe sa `enskom vladavinom i svemo} ugarskog palatina Nikole Gorjanskog. Velika{ima nije bio po voqi ni Marijin zaru~nik nema~ki princ Sigismund. Biskupov brat Ivan Horvat se proglasio banom ~itave Slavonije, a prevagu je pobuwenicima donelo wihovo zalagawe da se na ugarski presto dovede napuqski kraq i Ludovikov blizak ro|ak Karlo Dra~ki. Elizabeta i Marija su do{le u Po`egu, gde su primile izaslanike francuskog kraqa i ugovorile udaju Marijinu za kraqevog brata orleanskog vojvodu Luja. Posredovawem Nikole Gorjanskog kraqice su dobile podr{ku kraqa Tvrtka, kome su ustupile Kotor da bi on odustao od pomagawa pobuwenicima. Potom pristupi{e pregovorima sa vlastelom i sklopi{e sporazum o izmirewu 1385. godine. Me|utim, sve se poremeti kad je uvre|eni Sigismund s vojskom prodro u Hrvatsku. Plemstvo odmah posla zagreba~kog biskupa Pavla Horvata da dovede Karla Dra~kog.
177

|) ^erupawe srpske Bosne u vreme Kosovskog boja Uskoro je preko Sewa Karlo stigao u Zagreb i produ`io za Stolni Biograd. Marija se u Budimu odmah ven~ala sa Sigismundom, ali joj mu` ute~e u ^e{ku i ostavi je na cedilu. Karlo Dra~ki u|e u Budim i plemstvo ga proglasi za gubernatora Ugarske, a nedugo potom sazvan bi sabor za kraqa. Po~etkom 1386. Elizabeta i Nikola Gorjanski organizovali su ubistvo Karla Dra~kog. Slavonija se opet pobunila pa su kraqice sa Gorjanskim krenule da pobunu suzbiju. Ustanici ih do~eka{e u zasedi, pa su Gorjanskog ubili, a kraqice zarobili. Ban Ivan Horvat preuze vlast u Slavoniji, Hrvatskoj sa Dalmacijom, Ma~vi i Severinskoj banovini. Hrvatsku i Dalmaciju je prepustio Ivanu Pali`ni. U Ugarsku je do{ao Sigismund da preuzme vlast i pristalice ga proglasi{e kapetanom kraqevine. S vojskom je krenuo u Slavoniju da ugu{i ustanak. U Novigradu kod Zadra pobuwenici su 1387. ubili kraqicu Elizabetu, udaviv{i je pred Marijom. “Tako pogibe tu`no slavna k}i bosanskoga bana Stjepana Kotromani}a i bratu~eda kraqa Stjepana Tvrtka. Usta{e hrvatski mrzili su tu duhovitu i odva`nu `enu nadasve, mo`da najvi{e zato {to je u wezinim `ilama tekla hrvatska krv. Oni joj ne mogo{e oprostiti {to je, zabrinuta za budu}nost svojega djeteta, onako izdajni~ki umorila hrvatskoga odabranika.” (str. 261.) Gra|anski rat se nastavqao svom `estinom i u wemu vlastela na~elno nije bila podeqena po nacionalnoj pripadnosti, ali je osetno bio ve}i broj Marijinih protivnika u Hrvatskoj i jo{ vi{e u Slavoniji. Iste godine su ugarski velika{i krunisali u Stolnom Biogradu Sigismunda za kraqa. Odmah po krunisawu, Sigismund je odlu~io da krene na vojni pohod u Hrvatsku i Dalmaciju da bi oslobodio suprugu Mariju, a saveznike je na{ao u Mle~anima, koji pozva{e dalmatinske gradove na vernost ugarskom kraqu i posla{e flotu da podupre wegovu kopnenu vojsku s mora. Uz kraqa se svrstao i Ivan Frankopan, za razliku od svog brata Stjepana koji je podupirao Karla Dra~kog. Wemu je kraq poslao vojsku, a prikqu~ili su mu se i Kurjakovi}i, pa Ivan Frankopan potu~e Ivana Pali`nu, hrvatskog bana, dok su ostali Sigismundovi odredi udarili na wegove sledbenike. Pali`na je bio prinu|en da kraqicu Mariju pusti iz zato~eni{tva u Novigradu. Sigismund je Mariju do~ekao u Zagrebu. Nakon toga, do jeseni 1387. pobuna je u svim ugarskim krajevima postepeno savladana. Izvestan broj pobuwenih plemi}a izbegao je u Bosnu, ~iji je kraq Tvrtko uspeo da povrati skoro sve teritorije koje je svojevremeno Ludovik oteo. To mu je probudilo ambicije da se poku{a do~epati cele Hrvatske i Dalmacije. Prvi ga je grad Klis priznao za svoga kraqa, a podr`ao ga je i grad Vrane nad kojim je vlast zadr`ao Ivan Pali`na. Pod pritiskom Tvrtkove vojske koja je poharala splitsku okolinu, i Split je priznao vrhovnu vlast bosanskog kraqa. Sledbenici tada{weg hrvatskog bana Ladislava Lackovi}a opseli su Vranu, ali Tvrtko Pali`ni prisko~i u pomo} poharav{i i okolinu Zadra i razbi opsadu. Tvrtko i Pali`na tada su zauzeli Ostrovicu i opsedali Nin. Tvrtku se potom priklonio Trogir, a on Pali`nu imenova za svog namesnika u Hrvatskoj u zvawu bana. Po{to su Spli}ani poku{avali da izvrdaju preuzete oba178

veze, Tvrtko ih ponovo napade 1338. Ugro`eni Split pokrenu inicijativu za sklapawe saveza dalmatinskih gradova i hrvatskih plemi}a protiv Tvrtka. Klai} navodi da je te godine Tvrtko ve} imao celu Hrvatsku u svojim rukama, sa dobrim izgledima da mu se i Dalmacija preda. Na to je Sigismund slavonskog bana Ladislava Lu~enca imenovao za vojvodu ugarske vojske i gubernatora Hrvatske i Dalmacije, poslav{i ga protiv Tvrtka. Bosanski vojvoda Vlatko Vukovi} ga je potukao 1389. Sigismund nije ve}u pa`wu poklawao tim zbivawima, jer je imao velikih problema na istoku Ugarske, a poku{avao je da iskoristi posledice Kosovske bitke da bi se do~epao novih poseda na severu Srbije, gde je s vojskom upadao. U novom napadu, dok je Vlatko Vukovi} s vojskom bio na Kosovu, slavonski ban ote od Tvrtka Klis i jo{ neka upori{ta. Tvrtko po{aqe novu vojsku u Hrvatsku, koja posle po~etnih neuspeha uspe{no savlada Sigismundove sledbenike. Za svog namesnika u Hrvatskoj Tvrtko je tada imenovao Ivana Horvata, izbeglog biv{eg slavonskog bana. Uskoro mu se pokori{e i dalmatinski gradovi, pa Tvrtko ovlada celom Hrvatskom i Dalmacijom od Cetine do Velebita. Klai} pretpostavqa da su mu se priklonili i krbavski knezovi Kurjakovi}i. Samo je Zadar ostao privr`en Sigismundu. Uspe{na osvajawa Tvrtku su dala povoda da svom vladarskom naslovu doda titulu kraqa Hrvatske i Dalmacije. Po tom pitawu Klai} izvla~i slede}i zakqu~ak. “On je sada bio vladar velikomu dijelu zemaqa krune Zvonimirove i Du{anove, te je tako postigao za ~im su hrvatski i srpski vladari zaludo te`ili, da naime pod svojim `ezlom sjedine Hrvate i Srbe u jednu dr`avu. Bosna, koja je nekad bila prikovana sad uz Srbiju sad uz Hrvatsku, postala je sredi{tem oko kojeg se skupi{e pojedini dijelovi hrvatske i srpske dr`ave.” (str. 295.) Ovaj zakqu~ak Trpimir Macan u svom komentaru opovrgava navode}i da “o takvoj te`wi feudalnih hrvatskih i srpskih vladara ne mo`e se govoriti; i ova Klai}eva formulacija odrazuje politi~ke misli wegova vremena.” (str. 295.) Hrvatska i Dalmacija su 1391. priznali i Tvrtkovog naslednika Dabi{u za svoga vladara, a on Vuka Vuk~i}a postavi za hrvatsko-dalmatinskog bana. Me|utim, tada se napuqski kraq Ladislav oglasi kao pretendent na Hrvatsku i Slavoniju, poku{avaju}i da pridobije Vuka i wegovog brata Hrvoja za svoje interese. Istovremeno je Ivana Horvata imenovao za svog namesnika za celu Ugarsku, a mnogim ugarskim velika{ima, za koje je znao da su nezadovoqni Sigismundom, obratio se sa raznim ponudama i obe}awima. Stupio je ~ak u kontakt sa turskim sultanom Bajazitom da bi koordinisali interese i aktivnosti prema Ugarskoj. Sigismund je za slavonskog bana 1392. imenovao kneza Ivana Frankopana i dao mu zadatak da Ugarskoj povrati Hrvatsku i Dalmaciju, pro{iruju}i i na wih wegova banska ovla{}ewa. Na ruku im je i{lo {to se Dabi{in ban Vuk te godine ve} `estoko sukobio sa hrvatskim plemi}ima koji su podr`avali Ladislava Napuqskog, sina Karla Dra~kog. Kako su se u me|uvremenu i Zadrani priklonili Dabi{i, Ivan Frankopan svoje akcije otpo~e opsadom Zadra, koji nije uspeo da osvoji do svoje smrti krajem 1393. godine. Tada novi slavonski ban postade Butko Kurjakovi} i wemu se Zadar prikloni bez borbe. Iste godine Dabi{a se
179

izmirio sa Sigismundom, koji ga priznade za bosanskog kraqa, a Dabi{a mu zauzvrat vrati Hrvatsku i Dalmaciju i pristade da ga nakon smrti Sigismund nasledi kao bosanski vladar. Ali, ubrzo se bosanski kraq predomislio pa je naredio Vuku Vuk~i}u da povrati vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom i istovremeno pru`io pomo} Ivanu i Pavlu Horvatu da iz Bosne provale u Slavoniju. Sigismund je 1394. s vojskom krenuo na Bosnu. Pratio ga je novi ban Nikola Gorjanski. Osvojio je grad Debor i zarobio Horvate i ostale neposlu{ne slavonske plemi}e, koji su u wemu imali upori{te. Dabi{a odmah zatra`i mir priznaju}i Sigismundovu vrhovnu vlast. Skr{iv{i otpor bana Vuka Vuk~i}a, Nikola i Ivan Gorjanski su zauzeli celu Hrvatsku i Dalmaciju – Nikola je napustio mesto ma~vanskog bana i postao hrvatsko-dalmatinski, dok je slavonski postao Detrik Bubek. Smrt kraqice Marije 1395. godine ponovo je uzdrmala tek konsolidovanu Sigismundovu vlast. Marijina sestra, poqska kraqica Jadviga, i wen mu` Vladislav Jagelo, iskaza{e pretenzije na Ugarsku. Iste godine umro je i Dabi{a, a bosanska vlastela ne htede da prizna odredbe \akovi}kog ugovora prema kojem ga je trebao naslediti Sigismund. Na vlast su doveli Dabi{inu udovicu Jelenu Grubu. Po{to su prilike i na zapadu Ugarske bile nesre|ene, Sigismund je 1397. sazvao op{ti sabor celokupne hrvatske i dalmatinske vlastele u Ninu. Konsolidacija je tu bila veoma va`na, s obzirom da su Turci ve} 1396. godine, odmah posle te{kog Sigismundovog poraza kod Nikopoqa, osvojili celu Slavoniju, temeqito je opqa~kali i povukli se. Kraq se jedva spasao u Nikopoqskoj bici, pa se brodom preko Carigrada vratio u Ugarsku i neko vreme boravio u Dalmaciji i Hrvatskoj, ~ije su ga prilike motivisale da sazove sabor. U Slavoniji ga je do~ekalo veliko nezadovoqstvo jer su mnogi plemi}i izginuli u Nikopoqu, a zemqa poharana. Najve}e nezadovoqstvo je iskazivao Stjepan Lackovi}, za koga Klai} pretpostavqa da je kraqa izneverio u bici kod Nikopoqa. Lackovi} je brzo stekao veliki broj pristalica jer je malo ko verovao da se Sigismund ikada mo`e vratiti. Pobuwenici su stupili u dogovore sa Ladislavom Napuqskim i Turcima. Stigav{i u Slavoniju, Sigismund je odmah, u februaru 1397. godine, sazvao plemi}ki sabor u Kri`evcima, gde su wegove pristalice odnele prevagu, a Stjepan Lackovi} i wegov sinovac Andrija su, posle masovne tu~e, ise~eni ma~evima. Wihovi sledbenici jedva pobego{e, a na tu vest Lackovi}evi vojnici krenu{e na juri{ na Kri`evce. Kad su im sa zidina bacili mrtvo telo wihovog vo|e, ipak se razbe`a{e. Vrativ{i se u Budim, Sigismund je dotada{weg slavonskog bana Detrika Bubeka imenovao za palatina Ugarske, a Nikolu Gorjanskog za kraqevog zamenika i bana Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. Grofu Hermanu Ceqskom, koji ga je verno pratio tokom celog pohoda, darivao je velika imawa u Slavoniji i grad Vara`din. I mnoge druge tu|inske plemi}e naselio je na nekada{wim imawima slavonskih velika{a. Nije se jo{ situacija u Ugarskoj ni konsolidovala, a Hrvoje Vuk~i} provali u Slavoniju, {to je motivisalo Sigismunda da upadne u Hrvojeve zemqe, ali ga je bosanski veliki vojvoda pobedio, pre{ao preko Une i oteo mu
180

Dubi~ku `upaniju. Nezadovoqstvo ugarske vlastele Sigismundovim dovo|ewem nema~kih, ~e{kih, poqskih i italijanskih plemi}a dostiglo je vrhunac 1401. godine, kad su ga dvorskom zaverom uhapsili i zasu`wili u Vi{egradu, a mnogi stranci su tada proterani. Vlast je preuzeo palatin Detrik Bubek, biv{i slavonski ban. Plemi}i se ubrzo podeli{e u ~etiri grupe po pitawu dovo|ewa novog kraqa na presto. Jedni su hteli Vladislava Napuqskog, posebno Slavonci i Hrvati, drugi Vladislava Jagela, tre}i habzbur{kog vojvodu Vilhelma, a ~etvrti sami sebe. Nastado{e pometwa i haos, {to je olak{alo konsolidaciju Sigismundovih pristalica, a potom Nikola Gorjanski krenu da kraqa izmiri s protivnicima. Kraqa pusti{e iz zatvora, a potom je on sazvao sabor plemi}a na kome se obavezao da se nikome ne}e svetiti za neverstvo. e) Novi Sigismundovi pohodi i poraz u Bosni Za pokazane zasluge, Nikola Gorjanski je 1402. postao palatin Ugarske. Plemi}e je krajem te godine Sigismund ponovo uznemirio saop{tiv{i im da }e ga, po{to nema mu{kih naslednika, naslediti habzbur{ki vojvoda Albreht. Pod velikim pritiskom sabor u Po`unu je ipak prihvatio kraqevu odluku. Ali ~im je sabor zavr{en veliki nemiri su zahvatili celu Ugarsku. Po{to je ve} ranije Ladislav Napuqski imenovao Hrvoja Vuk~i}a za bana Hrvatske i Dalmacije, Hrvoje uz pomo} bosanskog kraqa Stjepana Dabi{e, jo{ 1401. godine, nakon {to su mu Spli}ani preoteli Omi{, krenu na osvajawe Hrvatske i Dalmacije. Sigismund 1402. za novog slavonskog bana postavi biskupa Eberharda, a za dalmatinsko-hrvatskog Emerika Bubeka, pa oba bana uputi u rat protiv Hrvoja. Po{to je dobio podr{ku od pape Bonifacija IX, Ladislav Napuqski posla pet galija i jedan brigantin u Dalmaciju, na ~elu sa svojim vikarom Alojzijem Aldemariskom. Aldemarisko je uplovio u Zadar, gde zadarski nadbiskup, kninski biskup i neki opati polo`i{e zakletvu vernosti Ladislavu. Potom se sastao sa Hrvojem, pa su zajedni~kim snagama krenuli da preuzimaju utvr|ewa. Svi gradovi se odmah predado{e, osim Skradina. Odmah je i u ostatku Ugarske izbila pobuna protiv Sigismunda, kojoj se prikqu~io i ostrogonski nadbiskup Ivan Kani{ki, kao i knez Nikola Frankopan. Ve} po~etkom 1403. ve}ina ugarskog plemstva bila je uz Ladislava. Od hrvatske vlastele Sigismundu su ostali verni samo Kurjakovi}i, od slavonske knez Pavle Zrinski i zagreba~ki biskup Eberhard, po`e{ki vlastelini Berislavi}i, kao i ma~vanski ban Ivan Morovi}. U jeku `estokog gra|anskog rata vojvoda Hrvoje je prodro u Slavoniju, a Ladislavqevi sledbenici ovlada{e glavninom cele Ugarske. U Zadru se avgusta 1403. Ladislav Napuqski krunisao za ugarskog kraqa, pa se tu zadr`ao tri meseca, ali nije se usudio da krene u Budim, iako se skoro sva ugarska vlastela i gotovo svi biskupi u Zadru okupi{e, nagovaraju}i ga na taj put. Ladislavqev strah od dolaska u Budim olak{ao je palatinu Nikoli Gorjanskom da u~vrsti i okura`i Sigismundove pristalice. Sigismund okupi vojsku, nastupi otvoreno protiv pape i krenu u obra~un sa svojim politi~kim protivnicima, obe}avaju}i ujedno op{tu amnestiju za sve odmetnike koji mu se odmah priklone i pokaju. Ve}ina ugarskih, pogotovo
181

slavonskih plemi}a, vrati se u kraqev tabor. Uskoro su samo Hrvatska i Dalmacija ostale pod kontrolom Ladislava Napuqskog. Ladislav se stra{no upla{io, pa je Hrvoja Vuk~i}a imenovao za potkraqa Hrvatske i Dalmacije i potom pobegao za Napuq. Hrvoje ipak do`ivi udarac sa one strane sa koje ga nije o~ekivao. Bosanski kraq Ostoja izmirio se sa Sigismundom i prihvatio wegovu vrhovnu vlast. Hrvoje pobuni bosansku vlastelu i opsednu Ostoju u prestonom gradu Bobovcu. Ostoja 1404. pobegne Sigismundu i zatra`i pomo}, a ugarski kraq potom po{aqe ma~vanskog bana Ivana Morovi}a da interveni{e u Bosni. Morovi} zauze Bobovac i vrati Ostoju na presto, koji se nakon toga izmirio sa Hrvojem. Izmirewe je bilo samo prividno, pa sabor vlastele u Visokom, maja 1404. godine, zbaci Ostoju i na presto dovede Tvrtka II. Godine 1405. Sigismund je s tri vojske napao Bosnu, duboko u wu prodro, ali je ubrzo pora`en. I drugi Sigismundov pohod je propao, iako je wegova vojska opusto{ila veliki deo Bosne. Slavoniju je ipak uspeo potpuno da smiri, a u Hrvatskoj mu je opet pristupio knez Nikola Frankopan i osvojio ostrvo Rab. U oru`anom sukobu Ladislavqeve galije Rab su povratile. Godine 1406. Sigismund je svog novog tasta Hermana Ceqskog imenovao za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Nedugo zatim Sigismundu pristupi cetinski knez Ivani{ Nelipi}, ali se jo{ br`e vrati Hrvoju, pokazav{i dvostruku prevrtqivost. Posle promene na papskom tronu, papa Grgur 1407. godine pozva sve hri{}ane da pomognu Sigismunda u krsta{kom ratu protiv Turaka, maniheja i drugih nevernika. Godine 1408. Sigismund udari na Bosnu i bosansku vojsku, te{ko porazi kod grada Doboja, zarobiv{i i Tvrtka II, te pogubiv{i mnogo plemi}a. Posle te bitke po`urili su mnogi hrvatski i dalmatinski velika{i da se priklone Sigismundu, a me|u prvima Ivani{ Nelipi}. Ovog puta ugarskom kraqu privoli se i Hrvoje Vuk~i}, pa jo{ postade kum tek ro|ene kraqeve k}erke. Ladislavu Napuqskom ostali su verni samo Zadar sa Novigradom, Vranim i Pagom. Me|utim, Sigismundu se opet odmetnula Bosna, gde se na presto vratio kraq Ostoja. Uto Ladislav Napuqski za sto hiqada dukata proda ~itavu Dalmaciju Mle~anima. U uvodnom delu tre}eg toma Klai} ponavqa da su se i u ~etrnaestom veku stanovnici Hrvatske nazivali Hrvatima, a u Slavoniji Slovincima. Etni~ka struktura se u izvesnoj meri mewala samo u Dalmaciji, s obzirom da su se Hrvati postepeno naseqavali u primorskim gradovima, a ponekad i na ostrvima. Me|utim, novost je da se u ovom veku masovno u Hrvatskoj i Dalmaciji po~iwu naseqavati Vlasi ili Morlaci. Klai} ovde pomiwe da su Vlasi izvorno predstavqali romansko stanovni{tvo, “ali mnogi Vlasi, koji se nastani{e u bugarskim i srpskim zemqama, preto~i{e se poslije polagano u Slavene, me|u kojima su `ivjeli.” (str. 23.) Tada je naziv Vlasi sa~uvan u promewenom zna~ewu jer se odnosio na sto~are, koji se nisu bavili ratarstvom, nego `iveli polunomadski. Obavqali su i prenos razne robe karavanima s kowima i mazgama. Klai} navodi da je ve} Mladen II [ubi} 1320. u svojoj vojsci anga`ovao odrede Vlaha. Wihove ve}e pokrete iz srpskih zemaqa izazvala su turska osvajawa. “Tijekom XIV stoqe}a razasuli su
182

se Vlasi po ~itavoj Hrvatskoj od Cetine i Neretve pa do Velebita, pa~e su stali prodirati i u kotare dalmatinskih gradova, a i na otoke.” (str. 23.) To je u stvari prvo masovno naseqavawe Srba na prostore Hrvatske i Dalmacije, i to srpskih sto~ara ~ija je sva imovina u po~etku bila pokretna. Dalmatinski gradovi su ve} tada pokazali veliku netrpeqivost prema wima, optu`uju}i ih za kra|e i nasilni{tvo. “Sve prijetwe me|utim nisu mnogo koristile: Vlaha je sve vi{e u Hrvatsku dolazilo, te se osobito u gorskim krajevima naseqavalo. Na koncu XIV stoqe}a ~itava je Hrvatska od Gvozda do Neretve prepuwena Vlasima, tako se otad vi{e puta spomiwu Vlasi pored Hrvata kao zasebni razred pu~anstva.” (str. 24.) `) Manipulacija doseqenim Vlasima, klasi~an metod hrvatske {kole falsifikovawa Ovde je najinteresantnije kako Klai} obja{wava da su se Vlasi ve} u Srbiji pohrvatili, pa u Hrvatsku do{li kao pravi Hrvati. “Seobom Vlaha u Hrvatsku promijenile su se donekle etnografske i stale{ke prilike u tom kraqevstvu. Istaknuto nam je da je dolazilo razmjerno vrlo malo pravih Vlaha, naime takvih koji su govorili jo{ romanskim govorom (ostaci tih `ivjeli su jo{ na po~etku XIX stoqe}a na otoku Krku, a ima ih i sad u Istri oko ^epi}koga jezera; a i ]i}i u Istri nisu nego pohrva}eni Vlasi); golema ve}ina Vlaha, koji su se tijekom XIV stoqe}a nastanili u Hrvatskoj, bili su tek potomci pravih Vlaha, koji su kroz vi{e generacija `ivjeli u Srbiji i Bosni, pa se ondje posve pohrvatili. Tako se ti do{qaci nisu sada razlikovali od hrvatskih starosjedilaca govorom (jezikom), nego samo zanimawem i socijalnim polo`ajem. Ve}ina ih je bila vjere isto~no-gr~ke (Vlasi {izmatici); no bilo ih je katolika, ili barem takvih koji su brzo prihvatili tu vjeru.” (str. 24-25.) O~igledno je da Vjekoslav Klai} namerno prenebregava i prikriva ~iwenicu da su ti doseqeni Vlasi govorili srpskim jezikom, odnosno {tokavskim, i tako se ve} u startu razlikovali od zate~enih Hrvata koji su govorili hrvatski, odnosno ~akavski, o ~emu svedo~e bukvalno svi wihovi sa~uvani istorijski dokumenti i spomenici. Naravno, da je tada moralo do}i i do svojevrsne jezi~ke simbioze kojom }e u masi prevladati {tokavski, ali verovatno u varijanti koja je iz ju`no~akavskog preuzela ikavski izgovor. Ina~e, socijalne diferencijacije novodoseqenih Vlaha–Srba i zate~enih Hrvata i latinskih Romana, jo{ dugo }e se sa~uvati, {to i Klai} potvr|uje: “Vlasi, naseqeni u Hrvatskoj, stanuju u gorskim katunima, pa se stoga koji put zovu i katunari. Tamo gdje su na okupu, ~ine op}inu, te imaju svoje knezove, vojvode, pa~e i suce. Knezove biraju ili me|u sobom, ili im imenuje kneza onaj vlastelin (velika{) na kojega su se posjedu nastanili. Vlasi u `upi Cetini, gdje su gospodovali Nelipi}i, birali su sami svoga kneza, pa~e i vojvodu za rat.” (str. 24.) z) Rat sa Venecijom i turske provale Sigismund je ponovo 1410. godine prodro u Bosnu gde mu se kraq Ostoja sa svojim velika{ima privremeno pokorio, ali ~im su ugarskom kraqu videli le|a, oni se opet od wega odmetnu{e. Naredne godine Sigismund je od183

lu~io da Bosnu raskomada, pa je Dowe krajeve s Jajcem ostavio Hrvoju, Usoru poverio Ivanu Gorjanskom, a Soli Ivanu Morovi}u. Po{to su Mle~ani u me|uvremenu preuzeli Nin, Rab, Cres, Pag i Lo{iw, i zapretili uzimawem cele Dalmacije, a hrvatski ban Karlo Kurjakovi} nije bio u stawu da je sam odbrani, pa im jo{ uz to Sandaq Hrani} prodao Skradin i Ostrovicu, kraq Sigismund, ve~ito obuzet nema~kim, ~e{kim i poqskim poslovima, morade 1411. godine krenuti u obra~un sa Mle~anima. Vojsku je poslao u Istru i Furlaniju, zauzimaju}i mnoga mleta~ka upori{ta, dok je ban Kurjakovi} uspeo da zauzme Skradin. Naredne godine Kurjakovi} je umro, pa Sigismund za novog hrvatskog bana imenuje Petra Albena, vlasnika Medvedgrada i sinovca zagreba~kog biskupa i vrhovnog ugarskog kancelara Eberharda. Istovremeno na, tri prethodne godine upra`weni, slavonski banski polo`aj dovede Pavla ^upora od Moslavine. Te, 1412. godine, po|e za rukom [ubi}ima da od Mle~ana otmu Ostrovicu. Me|utim, kad je ugarska vojska, posle po~etnih uspeha, pora`ena kod Mote, a mnogi je Hrvati i Slavonci napustili, vrativ{i se iz Furlanije, pa je i [ibenik posle duge opsade, usled unutra{we pobune pao u mleta~ke ruke, morao je i Sigismund li~no krenuti u rat. Iz Furlanije je poharao mnoge mleta~ke oblasti, ali i pretrpeo velike gubitke, pa je na papino posredovawe pristao da 1413. sklopi primirje na pet godina. Primirje je Sigismund iskoristio da se obra~una sa vojvodom Hrvojem Vuk~i}em, koga su wegovi neprijateqi, slavonski ban Pavle ^upor i hrvatsko-dalmatinski ban Petar Alben, optu`ili da {uruje sa Turcima i Mle~anima, smatraju}i i wegov prelazak pod starost s bogumilske na katoli~ku veru la`nim. Sigismund je pozvao sve okolne hrvatske, slavonske i bosanske plemi}e da otimaju Hrvojeva imawa, ali oni su uspeli da mu otmu samo Split i posede u Slavoniji. Na to Hrvoje zaista pozove Turke u pomo}. Turci do|o{e i pohara{e podru~ja sve do Zagreba, trajnije ostaju}i u `upi Uskopqe, a 1415. dovode}i i nekada{weg kraqa Tvrtka II, koji je ubrzano {irio svoju vlast. Mnogi turski odredi tada su prodrli u Hrvatsku, direktno zapretiv{i Splitu, Trogiru i [ibeniku. Godine 1415. ugarska vojska, koju su prete`no ~inili odredi hrvatskih, slavonskih i ma~vanskih plemi}a, te{ko je pora`ena od strane Turaka kod La{ve. Mnogi su zarobqeni, poput Ivana Gorjanskog, Ivana Morovi}a, Pavla ^upore, Vladislava Tuto{evi}a, Petra Henrikovi}a, Franka od \ule itd. Bana slavonskog Pavla ^upora li~no je na svirep na~in Hrvoje ubio. Posle te pobede, Turci su s Hrvojem upali u Slavoniju i poharali je sve do [tajerske. Te godine je i umro Hrvoje, a wegova udovica Jelena se udala za kraqa Ostoju, predav{i prethodno Omi{ i Neretqansku krajinu svome bratu, kwazu Ivani{u Nelipi}u. Dugo kraqevo odsustvo iz Ugarske u vreme crkvenog sabora u Konstancu stvorilo je uslove za nove sukobe me|u slavonskim velika{ima i me|usobno preotimawe poseda, uz mnogo prate}ih pqa~ki i razarawa. Godine 1418. planu novi ugarsko-mleta~ki rat. Uz Mle~ane stado{e Poqi~ani i ugrozi{e Split. Uskoro se pojavi kuga koja je izazvala pomor u dalmatinskim gradovima. Ugarska vojska je neprekidno gubila teritorije u Istri i Furlaniji. Sigismund na to po{aqe slavonskog bana Dionisija de Markalija u Furlaniju, a hrvatskog bana Alberta od Velikog Mihoqca i Ungvara
184

uputi da prisko~i u pomo} ugro`enom Trogiru. Vojska bana Dionisija ubrzo je razbijena, pado{e cela Furlanija i Istra, a ban pobe`e u Zagreb. Godine 1420. Mle~ani prvo zauze{e Trogir, nakon ~ega im se predao Split, pa su ovladali celom Dalmacijom, pa su Sigismundu ostali samo Sew i Krk pod vla{}u Nikole Frankopana, kao i Omi{ sa Neretqanskom krajinom na jugu. Godine 1423. kraq je za slavonskog bana po drugi put imenovao Hermana Ceqskog, ali se unutra{wi sukobi slavonskih plemi}a nastavi{e. Godine 1426. za hrvatskog bana postavqen je knez Nikola Frankopan, koji je bio u dubokom sukobu sa Ceqskima otkako je grof Fridrih Ceqski ubio svoju `enu Elizabetu Frankopan, sinovicu Nikolinu i majku Ulrihovu. Ina~e, Nikola Frankopan se di~io da je wegova porodica italijanskog porekla i neprekidno se trudio da odr`i {to boqe odnose sa Mle~anima. Banskog polo`aja se do~epao prvenstveno time {to je Sigismundu pozajmio veliku koli~inu novca, a zauzvrat mu kraq dao u zalog skoro celu Hrvatsku, osim poseda Kurjakovi}a i Nelipi}a. Bio je politi~ki oslabqen kad mu je umrla `ena Doroteja, k}erka palatina Nikole Gorjanskog, a mrzela ga je kraqica Barbara, k}erka Hermana Ceqskog. Frankopan dobi podr{ku pape, pa mu je Sigismund 1431. obnovio bansko zvawe uz novu doplatu. Slede}e godine Nikola Frankopan je umro, na banskom polo`aju ga nasledi{e sinovi Ivan i Stjepan, a imawe se razdeli na jo{ sedam sinova. Po smrti Hermana Ceqskog 1435. godine, Sigismund je za slavonskog bana imenovao dotada{weg beogradskog kapetana Matka Talovca, koji je bio i gubernator zagreba~ke biskupije. U me|uvremenu su Frankopani nasledili i sva Nelipi}eva imawa, jer je Ivan Frankopan o`enio wegovu k}erku Katarinu. Me|utim, Sigismund 1435. zatra`i od Ivana da mu preda sva Katarinina imawa jer kao kraq nasle|uje sva imawa knezova bez mu{kih potomaka. Po{to je taj zahtev Ivan odbio, kraq mu oduze bansko zvawe i nalo`i Matku Talovcu da ga na silu savlada, obe}avaju}i mu za nagradu sva ta imawa. Naredne godine do|e Talovac s vojskom pod Siw i osvoji ga, ali morade ubrzo da se vrati zbog problema u Zagrebu. Ipak, krajem te godine Ivan je umro, a Matko Talovac opet po`urio da udovici Katarini otme imawa, {to mu je ovog puta po{lo za rukom. Sigismund mu nije dao da uznemirava druge Frankopane, pa je Stjepan Frankopan jo{ neko vreme bio ban Hrvatske i Dalmacije. i) Gra|anski rat u Ugarskoj Sigismunda je 1437. nasledio wegov zet Albreht Austrijski. Matko Talovac je uveliko potiskivao Ceqske pod optu`bom da su protiv novog kraqa, a sam kraq je smenio hrvatsko-dalmatinskog bana Stjepana Frankopana, i 1438. godine na wegovo mesto postavio Matkovog brata Petra Talovca. Nacionalna netrpeqivost zbog sve ve}eg naseqavawa stranaca dostigla je tolike razmere da su pobesneli Ma|ari te godine izveli pravi pokoq Nemaca u Budimu. Nema~ki izborni knezovi su Albrehta izabrali za nema~kog kraqa, pa on tako postade rodona~elnik dinastije Habzburga. Godine 1439. sabor ugarskih stale`a je striktno ograni~io vladarska prava i odlu~io da se svi nema~ki ~inovnici uklone iz dr`avne slu`be. Nedugo zatim, kraq Albreht je umro. Vlast je preuzela wegova udovica i Sigismundova
185

k}erka Elizabeta, pa odmah na glavne dr`avne polo`aje dovela svoje pouzdane ro|ake. Naredne, 1440. godine, na saboru u Vi{egradu velika{i kraqicu prinudi{e da se uda za {esnaestogodi{weg poqskog kraqa Vladislava. Posle mesec dana, ona rodi sina Albrehtovog, Ladislava Posthumca, pa potom uhapsi glavne zagovornike wene udaje, Matka Talovca i Emerika Markala. Uz kraqicu je ~vrsto stao Ulrih Ceqski, ali je Talovac ubrzo uspeo da pobegne iz tamnice, pa se velika{i svrsta{e u dva zava|ena tabora. Kad je Vladislav I Varnen~ik ve} u{ao u Ugarsku, Elizabeta krunisa u Stolnom Biogradu sina Ladislava za ugarskog kraqa. Do{lo je i do oru`anih sukoba u kojima prevlada{e pristalice poqskog kraqa. Ugarski sabor proglasi krunisawe Ladislava Posthumca ni{tavnim i izabra Vladislava za kraqa. Elizabeta je bila veoma oslabqena, a verni su joj ostali samo Fridrih Ceqski, Ivan Jiskra i bra}a Frankopani. Me|utim, kraqici, koja nije posustajala, pomo} pru`i nema~ki kraq Fridrih III, pa mnogi velika{i koji su se upravo zakleli Vladislavu, po~e{e woj da se preokre}u. Me|u wima je bio i ostrogonski nadbiskup Dionisije Se~ i Ma~vanski ban Ladislav Gorjanski. Izbio je gra|anski rat u kome Elizabetini sledbenici postigo{e zna~ajan uspeh. U dogovoru sa Frankopanima, bosanski veliki vojvoda Stjepan Vuk~i} udari na Talov~eve posede u Neretqanskoj krajini i osvoji Omi{ i Poqica. U Slavoniji prevagu su odnosili pla}enici Ceqskih. Ipak, Vladislavu odani severinski ban Ivan Huwadi i knez Nikola Ilo~ki potuko{e bana Gorjanskog, {to mu donese pobedu. Ipak, slede}e godine porazi{e ga knezovi Ceqski, pa je kraq bio prinu|en da se izmiri sa Fridrihom i Ulrihom. Rat je besneo i 1442. godine, pa je papa poslao svog legata da posreduje. Mir je postignut krajem godine, a posle tri dana umrla je Elizabeta, verovatno otrovana, kako su naj~e{}e savremenici komentarisali. Naredne godine Vladislav je uspe{no ratovao protiv Turaka, ali u novom lakomislenom pohodu 1444. godine poginuo je kod Varne. Ugarsku nakon wegove smrti zahvati sukob izme|u tabora Jano{a Huwadija i knezova Ceqskih. Saborskom odlukom tek 1446. godine, posle du`ih velika{kih pregawawa, na vlast je doveden {estogodi{wi Ladislav Posthumus, a Jano{ Huwadi je postao gubernator Ugarske. Po{to je 1445. umro ban Matko Talovac, Fridrih i Ulrih Ceqski su svim sredstvima nastojali da se do~epaju ~itave Slavonije i imawa zagreba~ke biskupije. Samovoqno su se proglasili slavonskim banovima i vodili krvavi rat za osvajawe mnogih slavonskih gradova jer im se, sve do svoje pogibije, odlu~no i energi~no suprotstavqao vranski prior Ivan Talovac. Ponovo su za zagreba~kog biskupa postavili Benedikta, kao svoju marionetu. Zato je stolnobiogradski sabor ovlastio namesnika Huwadija da vojni~ki skr{i Ceqske i to Slavoniji donese nove pogibije i razarawa. Posle po~etnih uspeha, Huwadi je zaustavqen i prinu|en na kompromis. Ceqski knezovi su ostali slavonski banovi, ali su Huwadijevom sestri}u prepustili vranski priorat, {to je ovome predstavqalo osnovu da postane hrvatskodalmatinski ban. Godine 1448. krenuo je Huwadi u rat protiv Turaka, a prolaze}i kroz Srbiju, wegova je vojska harala stanovni{tvo, plenila i palila. Na Kosovu poqu je pretrpeo katastrofalan poraz i jedva `iv umakao.
186

Poginuli su banovi Ivan Sekeq i Frawo Talovac. Despot \ura| je zarobio Huwadija i pustio ga pod uslovom da mu vrati sva oteta imawa u Ugarskoj, plati od{tetu za po~iwena zlodela i obave`e se da vi{e u vojne pohode ne ide preko srpske teritorije ako nema despotove saglasnosti. Usled ovog poraza nemiri su opet zahvatili sve ju`ne ugarske pokrajine. U Hrvatskoj je tako do{lo do sukoba bana Petra Talovca i bra}e Frankopan. Do pravog pomirewa izme|u ugarskog gubernatora i srpskog despota do}i }e tek tri godine kasnije, jer su se odnosi zao{trili kad je papa Nikola V godine 1450. izdao bulu kojom je ugarske velika{e razre{io ugovorne zakletve, a despotove postupke proglasio nepo{tenim, ne~ove~nim, nerazboritim i nedostojnim. Kao hrvatsko-dalmatinski i slavonski ban, Ivan Sekeq je zapravo bio svojevrsni vicegubernator nad ovim dvema banovinama. Slavonski banovi Ceqski uop{te mu se nisu pokoravali, a hrvatsko-dalmatinski ban Petar Talovac jeste ~isto formalno, pa je efektivno pod Sekeqovom vla{}u bila samo kri`eva~ka i deo zagreba~ke `upanije. Wegova pogibija prekrati mu muke oko nedostatka stvarnog autoriteta. Huwadi je postepeno uspevao da pridobije Frankopane, Zriwske i Kurjakovi}e. Petar Talovac imao je unutra{wih problema sa vojvodom Ivancem Novakovi}em, pa je bio spreman Sekequ ponuditi severnu polovinu svoje osaka}ene banovine, ali do toga nikad nije do{lo. Ugro`avao ga je i bosanski kraq Stjepan Toma{, a Frankopani i Kurjakovi}i ga nikad kao bana nisu uva`avali. Na ruku mu je i{lo samo to {to su se bra}a Frankopani i me|usobno glo`ili oko podele imawa. Ratovao je uspe{no s Novakovi}em, ali neuspe{no s Toma{em Tvrtkovi}em, koji mu je 1450. oteo Ostrovicu. Kako su i Mle~ani nastojali da mu otmu Klis, Petar Talovac je bio prinu|en da se nagodi sa Huwadijem, a 1453. je umro. Tada je kraq imenovao gubernatorovog sina Ladislava Huwadija za bana Hrvatske i Dalmacije, ali on nikada nije do{ao u svoju banovinu. Banske poslove je vr{io banovac Toma{ Bojni~i}, plemi} iz Plavna, a pravog bana ~etiri naredne godine nije bilo. Kraq Ladislav Posthumus tek je 1453. napustio svog dotada{weg starateqa nema~kog kraqa i rimskog cara Fridriha III i do{ao u Budim, gde mu je starateq postao Ulrih Ceqski, dok je Huwadija proglasio za kapetana cele Ugarske. Uskoro je Ladislav najurio Ulriha Ceqskog, koji izgubi i mo} u Austriji, pa se vratio ocu Fridrihu u Slavoniju, nastoje}i da se do~epa i polo`aja hrvatsko-dalmatinskog bana. Godine 1454. poku{ao je da pokori krbavske knezove Kurjakovi}e, ali je wegova vojska razbijena. Me|utim, u novom poku{aju prisilio ih je da mu predaju Ostrovicu, pa ga Grgur Kurjakovi} prizna za bana. Ve} 1455. godine Ulrih Ceqski se slu`beno tituli{e banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a potom ulazi u `estok sukob sa Jano{om Huwadijem. Uspe{no je povratio Austriju i Be~, pa mu se prikloni{e ugarski palatin Ladislav Gorjanski i erdeqski vojvoda Nikola Mle~ki. Tada je povratio i kraqevu naklonost. \urski sabor ugarske vlastele ipak, bar prividno, izmirio je Ceqskog i Huwadija. Kraq je ozvani~io Ulriha kao hrvatsko-dalmatinskog i slavonskog bana, a wegovom dugogodi{wem savezniku hercegu Stefanu Vuk~i}u izdao je povequ kojom mu
187

poklawa grad Split, ina~e ~vrsto u mleta~kim rukama. Me|utim, ka{telan Klisa, Pavle Ki{ i sinovi nekada{weg bana Talovca, stavili su se pod mleta~ku za{titu. Po{to je Jano{ Huwadi umro 1456. godine, odmah po uspe{noj odbrani Beograda, u kojoj su ga ostali ugarski velika{i ostavili na cedilu, Ulrih Ceqski je postao najmo}niji velika{ u dr`avi i imenovan za vrhovnog kapetana Ugarske. Me|utim, krajem te godine ubio ga je Huwadijev sin Ladislav u Beogradu, a s wim je izumro celi rod Ceqskih. Na wegovim posedima zavladala je op{ta jagma i otima~ina. U Slavoniji je prevagu postigao susedgradski vlastelin Hening ^ernin. Novi slavonski ban postao je Nikola Ilo~ki, ali zbog wegove prezauzetosti erdeqskim i ma~vanskim poslovima, za banskog pomo}nika imenovan mu je viroviti~ki `upan Ivan Markal. Hrvatska je du`e vreme ostala bez bana, a za prevlast tamo su se jagmili Kurjakovi}i, bosanski kraq Stefan Toma{ i herceg Stefan Vuk~i}. Kad je 1457. godine kraq Ladislav odobrio da se pogubi Ladislav Huwadi, izbio je te`ak gra|anski rat. Kraq se sklonio u Be~, a onda oti{ao u Prag, gde je, verovatno otrovan, umro u osamnaestoj godini. Kraqeva smrt smirila je gra|anski rat u Ugarskoj, a ugarski velika{i `eleli su na presto dovesti nekog Ma|ara, kako bi prekinuli svaku dr`avnu vezu sa ^e{kom i Austrijom, koja im je u pro{losti ogromnu {tetu nanosila nacionalnim interesima. Posle izvesnog pregawawa, izborni sabor u Pe{ti 1458. za novog kraqa je izabrao Matija{a Korvina Huwadija, mla|eg Jano{evog sina, a za gubernatora na pet godina wegovog ujaka Mihaila Sila|ija. Osamnaestogodi{wi kraq odmah naredi slavonskom banu Janu Vitovcu i vranskom prioru Tomi Sekequ da se spreme da pokore sve kraqevske posede u Hrvatskoj i Slavoniji. Me|utim, pred polazak oni se me|usobno sukobi{e oko prvenstva, pa je li~no kraq morao da ih miri. Banovi Dalmacije i Hrvatske 1459. godine postali su Pavle [piran~i} i Petar Zob. Te godine kraq je svrgao palatina Ladislava Gorjanskog. Na to je Gorjanski sa jo{ dva najmo}nija velika{a, Nikolom Ilo~kim i Mihailom Sila|ijem, organizovao zaveru protiv kraqa, ali su Gorjanskog i ti saveznici nedugo zatim napustili. Sa svojim pristalicama Gorjanski je 1459. zatra`io od nema~kog kraqa i rimskog cara Fridriha III Habzbur{kog da do|e na ugarski presto. Wima su se prikqu~ili slavonski ban Jan Vitovec i knez Martin Frankopan. Hrvatsko-dalmatinski banovi Zob i [piran~i} stali su uz kraqa Matija{a, ali na skup velika{a, koji je kraq sazvao u Budimu, nije do{ao nijedan Frankopan, Zrinski, Kurjakovi}, Blagajski, pa ~ak ni Toma Sekeq. Fridrih II se proglasio ugarskim kraqem, a Nikola Ilo~ki tom prilikom kumovao je kraqevom sinu Maksimilijanu, koji se upravo rodio. Matija{ na to oduze sva zvawa Ilo~kom, smeni Vitovca i za slavonskog bana postavi Tomu Sekeqa. Planu gra|anski rat i u prvoj bici pobedi{e Fridrihove pristalice. Taj rat je bio `estok i na podru~ju Slavonije i Hrvatske. Bra}a Frankopani se podeli{e, pa je Martin bio uz Fridriha, a Stjepan uz Matija{a. U jeku borbi umro je Gorjanski, a wegova porodica ponovo se prikloni Matija{u. U wegov tabor se vrati{e i Jan Vitovac i Nikola Ilo~ki. Matija{u je ipak najvrednija bila podr{ka pape Pija II, nakon
188

koje me|u ugarskim plemi}ima, koji su bili uz Fridriha, nastade rasulo. Me|utim, naredne godine Fridrihovi sledbenici su se uz stranu pomo} konsolidovali, pa su se sukobi s promenqivom ratnom sre}om odvijali sve do 1462. godine, pru`aju}i tako priliku pojedinim velika{ima da po nekoliko puta mewaju tabor. Papinim posredovawem 1462. postignuto je primirje, a naredne godine i trajan mir s kompromisnim re{ewima imovinskih problema. Godine 1463. pala je Bosna pod tursku vlast, a wenog posledweg kraqa Turci su pogubili. Kraqica Mara je pobegla u Hrvatsku, ali je tamo opqa~kao hrvatski ban Pavle [piran~i}, “proslaviv{i” se tim nedelom za sva vremena. Turski odredi su iste godine upadali u Hrvatsku i mleta~ku Dalmaciju, pqa~kaju}i i pale}i. Potukli su vojsku hrvatskog bana [piran~i}a i wega zarobili, a doprli su sve do Sewa, opusto{iv{i Krbavu i mnoga imawa Frankopana. Hrvatski ban je tada postao Stjepan Frankopan. Iz Slavonije je kraq Matija{ s vojskom upao u Bosnu i ubrzo od Turaka preoteo Jajce. Emerika Zapoqu je postavio za bosanskog gubernatora, a po{to Zapoqa u Bosni nije mogao imati nikakve prihode, kako navodi Klai}, kraq ga je uz to imenovao za bana Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, dok je ban Slavonije i Ma~ve bio erdeqski vojvoda Nikola Ilo~ki. Godine 1464. Turci su ponovo harali Bosnom, pa su upali i u Hrvatsku pusto{e}i imawa Stjepana Frankopana, a sina su mu u ropstvo odveli. Kraq Matija{ nije prestajao sa svojim antiturskim aktivnostima, ali se 1465. godine morao ozbiqnije pozabaviti sre|ivawem prilika u Slavoniji i regulisawem odnosa me|u wenim vlastelinima. Morao je da smeni Emerika Zapoqu jer se pokazao nesposobnim. Sada je Nikola Ilo~ki postao ban cele Slavonije, a hrvatskim banovima kraq je imenovao ponovo Petra Zoba i uz wega Ladislava de Diznosa, dodaju}i im i titulu bosanskih banova, odnosno banova Rame. Slede}e godine Matija{ imenova Ivana Tuza od Laka za bana i vrhovnog kapetana Bosne, Hrvatske i ~itave Slavonije. Ban Slavonije opet je bio Jan Vitovac, a u Hrvatskoj viceban Pavle Bo`i~kovi}. Ivan Tuz odmah je s vojskom oti{ao da osvoji odmetnute gradove Klis i Siw, na koje su Mle~ani oko bacili. Gradovi su se predali bez borbe.

2. Previrawa u ugarskoj provinciji Slavoniji tokom druge polovine XV veka
U Slavoniji je 1467. do{lo do krvavih sukoba izme|u sve{tenika i plemi}a, iza kojih je stajao tada{wi zagreba~ki biskup Osvald Tuz. Krvoproli}e se desilo prilikom zasedawa sinoda u crkvi Svetog Stefana u Zagrebu. Naredne godine intervenisao je kraq zahtevaju}i od slavonskih plemi}a da biskupiji uredno pla}aju crkvenu desetinu, narediv{i banu da ka`wava neposlu{ne. Pored toga, nastavqali su se razni sukobi unutar samog plemstva, a stanovni{tvo je grcalo pod sve ve}im porezima koje je kraq propisivao da bi finansirao svoje vojne poduhvate. Za to vreme hrvatski ban Tuz je podveo uspe{no sve ugarske posede u Hrvatskoj pod centralnu vlast, ali je potom dugo bio odsutan zbog preokupiranosti problemima na svojim posedima u Slavoniji. Zamewivao ga je viceban Ladislav Markus,
189

ali bez nekog autoriteta me|u vlastelom. Frankopani i Kurjakovi}i su se krvavo sukobqavali, a onda nastado{e krvoproli}a i me|u samim Frankopanima povodom preotimawa imawa. Turci su 1468. godine nastavqali sa pqa~ka{kim upadima i harawima mleta~ke Dalmacije i ugarske Hrvatske i Slavonije. Utvr|ene gradove uglavnom nisu opsedali, ali su sa svakog pohoda mnogo naroda odvodili u ropstvo. ^ak su se i Mle~ani ose}ali toliko ugro`eno da su prionuli da mire me|usobno zava|ene hrvatske knezove, mada su ih ranije sistematski hu{kali jednog protiv drugog. Kad je strate{ki va`an grad Sew bio direktno ugro`en od Turaka, Mle~ani su i od pape tra`ili da pomogne u mirewu Frankopana i Kurjakovi}a. Kraq je 1469. Ivana Tuza i biskupa Ivana ^esmi~koga postavio za slavonske banove, dok je banska funkcija u Hrvatskoj bila nepopuwena. Matija{a sudbina Hrvatske jednostavno nije mnogo interesovala, jer je bio preokupiran sukobima u ^e{koj. Turci su te godine poharali celu Hrvatsku i preko we provalili u Krawsku, sve do zidina Qubqane. Tek kad su se Turci s ogromnim robqem povukli, Matija{ je odlu~io da interveni{e jer je pretila opasnost da se svi hrvatski knezovi priklone Mle~anima, koji su ih novcem i oru`jem pomagali. Poslao je vojsku da prvo pokori Frankopane. Upravo u toku borbe izme|u kraqevog kapetana Bla`a Podmanickog Ma|ara, u svom ~etvrtom pohodu Turci su opet harali hrvatskim prostorom, pre{av{i preko Kupe u Slavoniju i doprev{i skoro do Zagreba, koga je pukim slu~ajem spasila izlivena Sava. ^im su se Turci opet povukli, nastavi se rat izme|u Bla`a i Frankopana, u kome je Bla` Ma|ar pobedio i zauzeo odmetnuti Sew. Rat se nastavio 1470. jer su Frankopani pomognuti od Mle~ana i nema~kog kraqa Fridriha III. Na kraju Fridrih je u Be~u izmirio kraqa Matija{a i kneza Stjepana II Frankopana, ali je Sew bio za Frankopane definitivno izgubqen. Kraq je tada Bla`a Ma|ara postavio za bana Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Te 1470, i naredne 1471. godine, Turci su provaqivali u Slavoniju prodiru}i sve do Drave, a Hrvatsku i Dalmaciju pohara{e sve do splitskih, {ibenskih i zadarskih zidina, dopiru}i opet do Qubqane i Krawa na severu. Na to je Bla` Ma|ar daqu odbranu Hrvatske poverio vicebanu Pavlu Taru, a sam se sa slavonskim banom Damjanom Horvatom od Litve koncentrisao na odbranu Slavonije, s obzirom da su Turci potpuno razbili odbrambenu liniju Jajce–Beograd izgradiv{i mo}nu tvr|avu [abac. Turci su tada zauzeli i ostatke Hercegovine, a Matija{ je svoje dotada{we vazale Vladislava Vuk~i}a i Ivani{a Vlatkovi}a naselio kao plemi}e u kri`eva~koj i zagreba~koj `upaniji. Godine 1471. ostrogonski nadbiskup, pe~ujski i zagreba~ki biskupi, podigo{e veliku plemi}ku pobunu protiv kraqa Matija{a, koja je uskoro poprimila tolike razmere da je od ukupno 75 ugarskih `upanija kraqu ostalo verno samo devet, kao i kalo~ki nadbiskup. Pobuwenici su ugarsku krunu ponudili poqskom princu Kazimiru. Obave{ten o zaveri, Matija{ je uspeo da podmiti i privoli mnoge plemi}e da se vrate u wegov tabor, dr`avni sabor mu ukaza podr{ku, pa je ve} 1472. wegova vlast stabilizovana. Nikolu Ilo~kog je proglasio za bosanskog “kraqa” kako bi tako parirao “kraqu” koga su Turci postavili, a za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imeno190

vao je Damjana Horvata. U Hrvatskoj je poqi~ki knez @arko Dra`ojevi} uz mleta~ku pomo} osvojio Klis i delove Cetine, pa je ban Pavle Tar zauzvrat napadao podru~ja dalmatinskih gradova. U tim borbama uskoro je i poginuo od mleta~ke pu{ke. Godine 1472. Turci su tri puta provaqivali i harali Hrvatsku, najvi{e oblasti Frankopana. Papa Sikst IV poku{ao je tada da izmiri Mle~ane, Frankopane, Kurjakovi}e, Petra Zrinskog i kraqevskog kapetana u Sewu kako bi se ubudu}e udru`enim snagama suprotstavqali Turcima. Efekti su bili slabi, jer su Turci i 1473. preko Hrvatske prodirali u Krawsku, [tajersku i Koru{ku, koje su bile pod vla{}u nema~kog kraqa i rimskog cara. Matija{ je te godine banovinu Slavoniju dodelio do`ivotno Ivanu Ernu{tu, dok je Damjana Horvata potvrdio za bana Hrvatske i Slavonije. Godine 1474. Turci su provaqivali u Slavoniju, pusto{e}i sve pred sobom, a posebno te{ko stradalo je Zagorje. U ponovnom naletu su te{ko stradale i Hrvatska i Slavonija, a narod tako masovno odveden u ropstvo, da su mnogi krajevi ostali nenaseqeni. Kad je Matija{ 1477. krenuo u rat protiv nema~kog kraqa i rimskog cara, pa s vojskom upao u Austriju, paralelno s tim u [tajersku je iz Slavonije upao zagorski knez Juraj Vitovac, opusto{iv{i sve do Maribora, dok su iz Hrvatske na Krawsku napali Stjepan II i wegov sin Bernardin Frankopan, uni{tavaju}i sve pred sobom. U toku tog pohoda, Turci su ponovo opusto{ili Hrvatsku. Te godine je umro Nikola Ilo~ki, pa su Turci mnogo lak{e mogli preko dela Bosne, koji je on kontrolisao, upadati i u Hrvatsku i u Slavoniju, prodiru}i ne samo do Krawske, [tajerske i Koru{ke, nego i u Furlaniju. Tada imenovani novi ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Ladislav od Egervara, bio je nemo}an da se suprotstavi Turcima, a bansku vlast su mu priznavali samo slavonski plemi}i, dok su ga hrvatski knezovi Frankopani, Kurjakovi}i, Zrinski i Blagajski ignorisali i samostalno sara|ivali sa Mle~anima. Matija{ je bio prinu|en da sazove slavonski sabor i da Slavoniji dodeli pravo da sama organizuje svoju odbranu od Turaka i bira zemaqskog kapetana koji }e komandovati wenom vojskom. Sabor je odr`an 1478. godine, a na wemu je u~estvovao i srpski despot Vuk Grgurevi} Brankovi}, kome je prethodno kraq dodelio ve}a imawa u kri`eva~koj i zagreba~koj `upaniji. a) Oru`ani obra~uni slavonskog i hrvatskog plemstva Izgleda da je posle toga Slavonija bila unekoliko za{ti}enija od Turaka, dok su se u Hrvatskoj Frankopani me|usobno obra~unavali, a Turci nastavqali da upadaju. Uz mleta~ku pomo} zabele`i{e hrvatski knezovi i jednu pobedu protiv Turaka, {to je vi{e rasrdilo Matija{a nego eventualna vest da su Hrvati bili usamqeni i pora`eni, pa u pismu mleta~kom du`du pi{e da je knez An` Frankopan odmetnik, a wegov {urak knez Karlo Kurjakovi} lopov i razbojnik. Godine 1479. kraqevska vojska, koju je predvodio slavonski ban Ladislav od Egervara, napala je Frankopana i otela mu sve gradove i posede, a on je jedva pobegao u Mletke. Na to je kr~ki knez Ivan VII Frankopan, An`ov stric, zauzeo gradove Novi i Bribir, napadaju}i na Vinodol. Matija` posla vojsku pod komandom Bla`a Ma|ara, koja je potisnula Ivana II i naterala ga da se povu~e na Krk. Godine 1479. Bla` sa Se191

wanima po~e pripreme za iskrcavawe na Krk. Naredne godine on se iskrcao na ostrvu i opseo Omi{aq, a posle wegovog zauzimawa krenuo na grad Krk. Mle~ani su poslali svoju flotu radi odbrane Krka, ali su u borbu stupili tek kad je knez Ivan VII i formalno predao Krk pod wihovu vlast. Odjednom se promenio odnos snaga, pa je posle izvesnog krvarewa Bla` bio prinu|en da odustane od opsade Krka. Mle~ani su mu blokirali i snabdevawe hranom sa kopna, a ostao je i bez ~amaca i brodova. Tek kad je Mle~anima predao Omi{aq i sav ratni plen, Bla`a i wegovu vojsku Mle~ani su prevezli do Sewa i Vinodola. Da im ne bi smetao, Mle~ani su i kneza Ivana VII Frankopana premestili u Mletke i tako su Frankopani zauvek izgubili ostrvo Krk. Bla` Ma|ar je po povratku dovr{io zauzimawe Vinodola privode}i pod kraqevu vlast celo primorje od Sewa do Trsata. I godine 1480. te{ko su Hrvatska i Slavonija stradale od turskih provala. U jednom takvom pohodu oni su preko Slavonije i Me|umurja poharali i jugozapadnu Ugarsku. U nekoliko navrata i Turci su u tim pqa~ka{kim poduhvatima do`ivqavali poraze. Tada je Matija{ sa slavonskim banom Ladislavom od Egervara, bosanskim banom Petrom Doj~inom i srpskim despotom Vukom Grgurevi}em krenuo na Bosnu. Krvave borbe su vo|ene sve do dana{weg Sarajeva, mnogo Turaka je pobijeno, sve na putu paqeno i uni{tavano, ali je i Matija{eva vojska pretrpela te{ke gubitke. Pohod je okon~an povratkom u Slavoniju. Po povratku, kraq se tri meseca zadr`ao u Zagrebu, poku{avaju}i da sredi stawe u Slavoniji, koju je zahvatilo bezakowe zbog velika{ke samovoqe. Naredio je da se za 1481. godinu sazove veliki slavonski sabor. Sabor je napravio popis velika{a, plemi}a i obi~nih qudi, koji su optu`eni za razli~ite zlo~ine, pa je op{ti kraqevski sud mnogima izrekao smrtne kazne, ~ak i velika{ima. Potom je Matija{ na pojedina~ne molbe delio pomilovawa, na primer knezovima Baboni}ima Blagajskim, knezovima Frankopanima iz zagreba~ke `upanije itd., ukidaju}i na kraju sve presude. Godine 1482. Bla` Ma|ar je imenovan za slavonskog bana. Turske provale su trajale tokom ~itave 1482. godine, a posebno velik turski prodor u Hrvatsku desio se 1483., kad su pre{li preko Une i podelili se u tri kolone, upadaju}i i u Krawsku i Koru{ku i nesmetano se vrativ{i sa ogromnim plenom, ali su ih na Uni sa~ekali tada{wi ban Matija{ Gereb sa Vukom Grgurevi}em i do nogu potukli. U borbi se tada istakao knez Bernardin Frankopan i wegovi bliski ro|aci Ivan IX Cetinski i Mihailo Sluwski. Posle toga je sultan Bajazit Matija{u ponudio mir na pet godina, {to je kraq prihvatio. Ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Matija{ Gereb, bio je blizak ro|ak kraqev, pa je na tom polo`aju ostao {est godina. Ostalo je zapam}eno da je taj ban podsticao pqa~ka{ke upade Hrvata i Vlaha u posede dalmatinskih gradova pod mleta~kom vla{}u. Na to su Mle~ani uzvr}ali sopstvenim upadima u hrvatske `upe i kotare. Hrvatski viceban tada je bio Ga{par Peru{i}, a slavonski vicebanovi postali su veliki `upani kri`eva~ki Petar Bo~kaj od Rasiwe i Mihailo Kerken od Belo{evca. Interesantno je da su se, kad je Matija{ zaratio sa nema~kim carem i zauzeo Be~ i najve}e delove [tajerske, Krawske i Koru{ke, protiv wega pobunili zagorski kne192

zovi Juraj i Velizar, sinovi Jana Vitovca, i svrstali se uz cara. Kraq je protiv wih poslao vojsku na ~elu sa Jakovom Sekeqem, {tajersko-krawskokoru{kim kapetanom. Pobuwenici su pobe|eni, a kraq im je oduzeo sva imawa. Kad je Matija{ umro 1490. godine, sazvan je izborni sabor koji je za novog vladara izabrao ~e{kog kraqa Vladislava II Jagelovi}a, sina poqskog kraqa Kazimira VI i, po majci, unuka nekada{weg ugarskog kraqa Albrehta Habzburgovca. Novi kraq je zakletvom preuzeo mnogo obaveza, ali za nas je najinteresantnija zakletva da ne}e nikome drugom “nego Ugrima, i to svakako vrlo zaslu`nima, dati i podijeliti ~ast erdeqskoga vojvode, sikulskoga, teme{koga i po`unskoga `upana, zatim ~ast bana Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, kao i severinskoga, beogradskoga i jaja~koga, i drugih mjesta, pa i upravqawe kraji{kih tvr|ava kao i kraqevskih gradova.” (str. 206., kwiga ~etvrta). Iz ovoga je vi{e nego o~igledno da su svi velika{i i plemi}i koji su imenovani za hrvatsko-dalmatinskog ili hrvatskog bana, a ponekad istovremeno za obe ove pokrajine, smatrani Ugarima, a i sami su se tako identifikovali. b) Hrvatski vlastelini podeqeni izme|u Nemaca i Ugara Posle krunisawa, novi kraq je potvrdio Ladislava od Egervara za bana Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, ali je i za hercega Slavonije imenovao Matija{evog vanbra~nog sina Ivani{a Korvina. Uto je rimsko-nema~ki car Maksimilijan, kao konkurentski pretendent, upao u Ugarsku i s lako}om je osvajao, ~ak i Stolni Biograd, pa se na{ao pred Budimom. Wemu se prikloni{e i mnogi hrvatski i slavonski velika{i, od kojih su najzna~ajniji knez Ivan IX Frankopan Cetinski, Nikola VI Frankopan Tr`a~ki, knez Mihailo Blagajski, svi potomci banova Talovaca itd. Odanost kraqu Vladislavu II, koju su iskazali ban Ladislav od Egervara i krbavski knez Karlo Kurjakovi}, kao i knez Bernardin Frankopan, po Klai}evom mi{qewu presudno je doprinela da se nisu cela Slavonija i Hrvatska u potpunosti svrstale uz Maksimilijana. Nema~ka vojska je tada i Zagreb zauzela bez borbe. Me|utim, Maksimilijanu je ponestalo novca za pla}awe pla}enika, pa je morao odustati od osvajawa ~vrsto brawenog Budima i vratio se u Austriju. Vladislav II je bio zaokupqen ratom sa svojim bratom Ivanom Albertom, koji ga je napao u ^e{koj i Moravskoj. Uz o~evo posredovawe bra}a se, posle velikog krvoproli}a, ipak izmiri{e. Sad je Vladislav II imao odre{ene ruke da krene u osloba|awe teritorija koje je Maksimilijan zauzeo. Pri tom je herceg Ivani{ Korvin od kraqa dobio zadatak da protera Nemce iz Zapadne Slavonije i Zagreba. Dobro utvr|ena nema~ka posada u Zagrebu ubrzo je od cara dobila poja~awe, ali su te nove trupe pred gradom Ivani{ i ban Ladislav od Egervara razbili. Potom je marta 1491. godine po~eo juri{ na Zagreb, ~ija je nema~ka posada savladana. Uskoro su sve Maksimilijanove trupe oterane iz Ugarske, a naredne godine potpisan je mirovni ugovor, kojim je, izme|u ostalog, bilo predvi|eno da se pomiluju i hrvatski i slavonski velika{i, koji su prethodno pristali uz Maksimilijana, pa im je, ~ak, odobreno da ubudu}e mogu i}i u slu`bu nema~kom caru. Jedna od najva`nijih ta~aka mirovnog ugovora predvi|ala je da ukoliko Ladislav II umre bez mu{kih potomaka, ugarski kraqevski presto nasle|uje
193

car Maksimilijan Habzbur{ki. Tu odredbu je posebno potvrdio ugarski sabor u Budimu 1492. godine, s tim {to su je na posebnom dokumentu potpisali vlastelinski stale`i Hrvatske i Slavonije, kako navodi Klai}, ukupno 63 barona, velika{a i plemi}a. v) Posledice poraza na Krbavskom poqu Mada su u saborskom dekretu potvr|ena stara “prava i slobo{tine” svih kraqevina i pokrajina u sastavu Ugarske, pa s tim u vezi pomenute Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, Slavonija je dobila i posebne privilegije, poput one da se u woj napla}uje samo pola iznosa redovnih poreza koji se propisuju za Ugarsku. S druge strane, Hrvatska je bila u najve}oj nevoqi. Kako je isteklo primirje, od 1490. godine Turci su neprekidno napadali na Hrvatsku, a neretko i na zapadnu Slavoniju. Godine 1491. bosanski pa{a je preko Hrvatske i Slavonije upao i u Krawsku, ali je wegova vojska u povratku pora`ena. Posebno je te`ak poraz bio Turaka kod Udbine, gde su se opet istakli Frankopani, i to Ivan Cetinski i Mihailo Sluwski. Dodatno su Turci pora`eni kod reke Une, pa se 1492. nisu ni pojavqivali na tim prostorima. U tom zati{ju planule su opet borbe me|u samim Frankopanima, ali se Frankopani sukobi{e i sa banom Ladislavom i sa hercegom Ivani{om. Frankopani, sada silno oja~ali, poku{avali su da vrate sve ranije otete posede, a i me|usobno su se pregawali oko prvenstva. Posebno su se te{ke borbe vodile za grad Sew. Kraq je za nove hrvatske banove postavio Emerika Deren~ina i Ivana Bota od Bajne, ~iji je zadatak bio da obuzdaju Frankopane i spre~e pad Sewa u wihove ruke. Ban Deren~in je oterao Bernardina Frankopana od Sewa i on se sklonio u Briwe. Ban Ivan Bot je poginuo prilikom opsade Briwa. Dok su trajale borbe kod Briwa, velika turska vojska je upala u Hrvatsku. Bosanski pa{a Hadum je prethodno preko Une i Kupe prodro u Krawsku i [tajersku, pa se vra}ao sa ogromnim plenom i mnogo robqa. Turci su, pale}i i ubijaju}i sve pred sobom, opseli Modru{u, koja je bila sedi{te krbavsko-modru{kog biskupa. Bernardin se na tu vest izmirio sa banom, pa je Emerik Deren~in prikupio zna~ajnu vojsku sa mnogo hrvatskih i slavonskih plemi}a na Krbavskom poqu kod Udbine. Tu ga Turci do nogu potuko{e 9. septembra 1493. godine, zarobiv{i ga i s mno{tvom vlastelina i naroda odvedo{e u ropstvo. Kako pi{e jedan savremenik bitke, a Klai} ga citira, prikazuju}i stawe u Hrvatskoj nakon tog katastrofalnog poraza, da je “gotovo ~itava zemqa opustjela i puka li{ena; jer se sav narod bija{e javno na Turke digao, osim onih koji nisu poradi starosti ili mladosti mogli, misle}i da }e Turke jama~no razbiti, kako im je prije nekoliko puta na istome mjestu po{lo za rukom.” (str. 232.) U daqem opisu iznosi se da je celom Hrvatskom “takova ne~uvena `alost i pla~ zavladao, da bi se s wihove nevoqe moralo rasplakati srce tvr|e od najtvr|eg kamena, budu}i da je mnogo otaca i matera izgubilo sve svoje sinove i k}eri – sinovi su ubijeni, a k}eri odvedene; mno{tvo je `ena obudovjelo.” (str. 232.) Posledice poraza su bile dalekose`ne. Krbavsko-modru{ki biskup je svoje sedi{te preselio u primorski Novigrad, “a preostali puk na jugu Gvozda stao se zaklawati u sigurnije krajeve, osobito u Slavoniju me|u Savom
194

i Dravom. Pobjedonosni pak Turci pregnuli da pre`ivjelu gospodu hrvatsku do kraja satru i da hrvatsku zemqu pridru`e svojoj vlasti. Nevoqni knezovi i plemi}i hrvatski ostali smi{qati i raditi kako da se otmu sigurnoj propasti.” (str. 233-234.) Preostali hrvatski plemi}i, razo~arani dr`awem kraqa Ladislava II, obrati{e se za pomo} caru Maksimilijanu. Kraq je za novog hrvatskog bana imenovao Ladislava Kani{kog, za koga je znao da je sklon nema~kom kraqu i rimskom caru. Po{to je postao i slavonski ban, Kani{ki je oti{ao prvo u Slavoniju da organizuje odbranu od narednih turskih napada. Godine 1494. Kani{ki je nastojao da privoli “slavonske stale`e da bi sa svojim ~etama ne samo svoju kraqevinu branili, nego da bi tako|er i{li na jug u Hrvatsku ili jo{ daqe, gdje bi bilo potrebe. Ali, tomu oprije{e se stale`i slavonski, a kad je to ban stao silom provoditi, posla{e smjesta dva zastupnika u Budim, da bana radi te novotarije tu`e.” (str. 236.) Kraq je pismom zabranio banu da prisiqava slavonske plemi}e na ratovawe van granica Slavonije, jer bi to bilo protivno svim dotada{wim obi~ajima i slavonskim pravima. Na to Kani{ki ode u Hrvatsku i prvo se pozabavi utvr|ewem grada Sewa, a onda je sazvao hrvatski sabor u Biha}u na reci Uni. Sabor se zapoma`u}i obrati papi, vape}i za pomo}. Dok je osaka}ena Hrvatska poku{avala da se kako tako sredi i oporavi, Slavoniju je zahvatio novi gra|anski rat usled poku{aja nekih velika{a da otmu posede hercegu Ivani{u Korvinu. Protiv Ivani{a su ustali palatin Stjepan Zapoqa, zagreba~ki biskup Osvald Tuz i drugi, pa do|e do velikih pusto{ewa. Te godine su Turci forsirali Savu kod Mitrovice, pa krenuli prema Zagrebu pqa~kaju}i, uni{tavaju}i i porobqavaju}i sve pred sobom. Dok su ti odredi jo{ bili u Slavoniji, bosanski pa{a Hadum opet krenu na Hrvatsku. Blagajski knezovi se nagodi{e s Turcima i pusti{e ih bez borbe preko svojih poseda. Nagodila se i udovica Karla Kurjakovi}a, pa im odoli samo knez Bernardin Frankopan. Te godine Vladislav II je sklopio trogodi{we primirje s Turcima, a onda se okrenuo da skr{i zaveru palatina Stjepana Zapoqe i hercega Lovre Ilo~kog, koji je imao ogromne posede u Ma~vi, Sremu i Slavoniji sve do austrijske granice, a osumwi~en je bio da {uruje s Turcima. Krajem 1494. godine kraq je s velikim snagama osvojio Ilok. Kraqevi privr`enici su po~eli da osvajaju Lovrine gradove po Slavoniji, a srpski despot \ura| Brankovi} zauzeo je Mitrovicu. Naredne godine kraq se pozabavio sre|ivawem prilika u Slavoniji i organizovawem wene odbrane od Turaka, pomagawem odbrane Jajca i dela zapadne Bosne pod ugarskom kontrolom. Tada je imenovao Ladislava Kani{kog za hrvatskog bana, ali on nije dugo ostao na tom polo`aju, jer je kraq uskoro Ivani{a Korvina postavio za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Lovro Ilo~ki se na kraju priklonio Vladislavu II, ali je ostao bez mnogih poseda. Ivani{ Korvin zbog neposlu{nosti prvenstveno plemi}a kri`eva~ke i viroviti~ke `upanije u svoju banovinu nije mogao da u|e bez vojske. Za slavonskog vicebana imenovao je Ivana \ulaja, koji nijednog poseda nije imao u Slavoniji, {to je izazvalo dodatno nezadovoqstvo slavonskih velika{a. S obzirom da mu je autoritet kod vlastele bio veoma slab, da bi oja~ao svoj polo`aj,
195

Ivani{ je odlu~io da se orodi s Frankopanima, o`eniv{i k}erku kneza Bernardina. To ga je zaista oja~alo za kratko vreme, pa ban Ivani{ najvi{e boravi u Biha}u i Zagrebu, nastoje}i da organizuje odbranu Slavonije i Hrvatske. Me|utim, stalnim rovarewima Stjepana Zapoqe izgubio je podr{ku kraqa Vladislava. Ladislav II je 1497. za novog bana imenovao Juraja Kani{kog, ali je Ivani{ Korvin odbio da se povinuje i odrekne banskog polo`aja. Bansko dvovla{}e je trajalo izvesno vreme, ali se kraq krajem 1498. godine izmirio sa Ivani{em i imenovao ga do`ivotnim banom. Kako je primirje isteklo, Turci su u dve kolone 1499. upali u Hrvatsku, ali je Ivani{ obe porazio, {to je Turke za neko vreme obeshrabrilo za nove pohode, ali je do sporadi~nih okr{aja ipak dolazilo, jer je trajao mleta~ko-turski rat u kome je bosanski pa{a opusto{io podru~je gradova Zadra i Nina, a neuspe{no opsedao i ugarsku Ostrovicu. Godine 1500. bosanski Turci su opet harali okolinu Nina, Zadra, Trogira i Splita, a suprotstavqali su im se hrvatski vicebanovi Mar~inko iz Knina i Pavle [trbac Kosuli} iz Ostrovice, kao i vojvoda @arko Dra`ojevi}. Kad su u protivnapadu wih trojica u{li u Hercegovinu, Turci su ih iznenada opkolili i potukli, da su jedva `ivu glavu izvukli. Godine 1501. sklopqen je savez pape, Mle~ana i Ma|ara za rat s Turcima. Teme{ki kapetan Josip Sam poveo je vojsku na Srbiju i tamo naneo te`ak poraz Turcima, pa se vratio u Beograd. Drugu kolonu poveo je ban Ivani{ na Bosnu, a s wim su krenuli Frankopani, Kurjakovi}i, Zrinski i drugi knezovi. Turcima su naneli te`ak poraz kod Jajca. Naredne godine Turci su opseli Jajce, ali opet neuspe{no. Krajem 1502. Mle~ani su sa sultanom ugovorili mir, a sredinom 1503. to u~ini i Vladislav, i to na sedam godina. Godine 1504. umro je ban Ivani{, a ne{to pre toga Vladislav II do`ivi dva mo`dana udara, pa knez Bernardin po~e da radi na tome da se wegov petogodi{wi unuk, a Ivani{ev sin Krsto ili Kristifor odredi za prestolonaslednika, s obzirom da je kraq imao samo k}erku Anu. U to, 1505. godine iznenada Krsto umre, pa su kolale pri~e da ga je kraqica Ana otrovala.

3. Ulazak Dalmacije u sastav Ugarske
Kako kraq nije pristao da obe}a da }e se wegova, tada dvogodi{wa Ana, udati za Jovana Zapoqu, Stjepanova sina, pobunili su se 1505. godine ugarski stale`i i ugrozili kraqa. Ubrzo je sazvan novi sabor na kome je odlu~eno da se ni u kom slu~aju ne dovodi stranac na ugarski presto i da kraq u svakom slu~aju mora biti pripadnik “ovog skitskog naroda.” (str. 269.) Me|utim, posle tajnih pregovora, Vladislav II ugovori 1506. da se wegova k}erka Ana uda za Ferdinanda, mla|eg sina cara Maksimilijana Habzburga. Po{to je potom Maksimilijan s vojskom do{ao na ugarske granice, Vladislav II je bio prinu|en da se spremi za rat. Kad je Maksimilijan upao na ugarsku teritoriju, odmah su mu se prikqu~ili Ivan Kani{ki, An` Frankopan Briwski i Ivan Karlovi} (Kurjakovi}) Krbavski. Posle prvih nema~kih pobeda ipak ugarski velika{i morado{e pristati na pomirewe. Upravo tada ma|arska kraqica rodi sina Ludovika, pa su nestali i razlozi pregawawa oko mogu}eg prestolonaslednika, pa je sklopqen mir. Slede}e, 1507. godine,
196

ugarski sabor je Jovana Zapoqu proglasio za vrhovnog kapetana Ugarske, dok je kraqevska vlast ograni~ena nu`nim dobijawem saglasnosti dr`avnog ve}a za sve odluke. Nezadovoqni Vladislav II opet se tajno dogovorio sa Maksimilijanom. Godine 1508. sabor je pristao da se kruni{e dvogodi{wi Ludovik. Posle smrti Ivani{a Korvina kraq je za banove Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imenovao Andriju Bota od Bajne i Frawu Bala{a od \armata, ali slavonski stale`i nisu ih prihvatali. Kraq je delimi~no popustio, pa je umesto Bala{a za bana imenovao Marka Mi{qenovi}a. Uskoro su oba bana izgubila kraqevo poverewe, pa je 1508. za nove banove imenovao Juraja Kani{kog i Ivana Ernu{tu od ^akovca. Me|utim, smeweni banovi odbi{e da se pokore kraqevoj odluci, pa su naredne dve godine prakti~no postojala ~etiri bana. Desilo se da su Kani{kog i Ernu{tu mahom priznavali vlastelini u Slavoniji, a Bota i Mi{qenovi}a u Hrvatskoj. Dok je besneo nema~ko-mleta~ki rat i, izme|u ostalog Rijeka pala u nema~ke ruke, da bi je Mle~ani gotovo uni{tili kad su je preotimali, Andrija Bot iz Sewa i Bernardin Frankopan iz Vinodola napadali su, u dosluhu s Maksimilijanom, na Krk i provaqivali u Istru, ali su Turci te 1509. godine upali u Hrvatsku i poharali posede Frankopana. Mleta~ku stranu tada su dr`ali knezovi Ivan Karlovi}, Juraj Mrasiwski, Nikola Zrinski, Antun Blagajski i jo{ neki. Wihovim posredovawem krajem godine Mle~ani su se izmirili sa Botom. a) Ugarski ultimatum Veneciji za ustupawe Dalmacije Ugarski sabor je 1510. godine ultimativno zahtevao od Mle~ana da se Ugarskoj vrati Dalmacija, a kako su oni to odbili, donesena je odluka da se stupi u antimleta~ki savez sa nema~kim carem i francuskim kraqem. Me|utim, do ugarsko-mleta~kog rata nije ni do{lo, jer je ugarska dr`avna blagajna bila prazna, a knez Ivan Karlovi} odbio je da predvodi ugarsku vojsku protiv svojih prijateqa Mle~ana. I Nemci i Mle~ani su ~ak Turke poku{avali pridobiti kao saveznike u me|usobnom ratu. Posledice tih sporadi~nih saveza Klai} ovako sumira: “Pomagali Turci cara ili Mletke, vazda su najprije stradale hrvatske oblasti kojima su turske ~ete prolazile.” (str. 293.) ^ak je i krbavski knez Ivan Karlovi} {urovao s Turcima i 1511. im pomagao da upadaju na posede Frankopana. Kako je banski polo`aj opet bio upra`wen, kraq je 1512. za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imenovao palatina Emerika Perewija, a za vicebanove Frawu Bala{a i Frawu Hedervarija. Tada su Turci, uprkos potpisanom miru, u~estali s provalama u Slavoniju i Hrvatsku. Perewi je uspeo da nametne svoj banski autoritet i slavonskim i hrvatskim velika{ima, pa odmah po~e sa pripremama za odbranu ovih ugarskih provincija. Za vicebana i kapetana Dalmacije i Hrvatske imenovao je Ivana Karlovi}a. Turci su tada prvo u jednom naletu zauzeli Srebreni~ku banovinu, biv{u Usoru, a onda su u{li u Hrvatsku. Ban naredi da se iz Slavonije hitno po{aqe pomo} Hrvatskoj, “ali slavonske `upanije i upraviteq zagreba~ke biskupije uskrati{e mu svoje ~ete.” (str. 299.) Turci su i 1513. harali Hrvatskom, ugro`avaju}i Knin i Siw i zauzimaju}i nekoliko mawih gradova. Po{to se uskoro ban razboleo, kraq je
197

odbranu Slavonije i Hrvatske poverio vetrimskom biskupu i dr`avnom blagajniku Petru Berislavi}u. Petar Berislavi} je na brzinu prikupio vojsku, pa je sa Mihailom Frankopanom Sluwskim, Nikolom Zriwskim i Frawom Berislavi}em krenuo u susret Turcima kod Dubice na reci Suwi i tamo ih pobedi{e. Po{to ih taj poraz nije obeshrabrio, Turci 1514. dopre{e do Skradina i napado{e Knin. Kako je papa iste godine pozvao na krsta{ki rat, u Ugarskoj se okupi mnogo seqaka, koji se, kad se izjalovi{e nade da }e zaista u rat krenuti, digo{e pobunu protiv plemi}a, pa su ubijali i pqa~kali na sve strane. Tom prilikom je i ~anadski biskup na kolac nabijen. Uloga Jovana Zapoqe u gu{ewu ove pobune bila je presudna, a on se posle toga seqacima surovo svetio. Posle toga je polo`aj seqaka kmetova bitno pogor{an u celoj Ugarskoj. Te 1514. godine, Berislavi} je imenovan za pravog bana. Slavonski vicebanovi postali su Baltazar Ba}an i Ga{par Alapi}. Prvi banov zadatak tada je bio da u korenu sase~e seqa~ku bunu u Slavoniji, a potom je morao da re{ava sporove zava|enih slavonskih velika{a. Za to vreme Turci su jo{ tri puta upadali u Hrvatsku, pusto{e}i Krbavu, osvojiv{i Karin i opsedaju}i Petru{i}, pa su se potom nesmetano vra}ali u Bosnu. Kad su 1515. Turci prodrli do Sewa, ban Berislavi} je krenuo da im se suprotstavi nadomak [ibenika i ~ekaju}i obe}anu ~e{ku vojsku. Pomo} Hrvatskoj opet su uskratili “stale`i slavonski, sabrani tada u travwu na saboru u Kri`evcima, govore}i da su po starome obi~aju du`ni braniti samo svoju kraqevinu, pa da stoga ne moraju i}i preko Save krv prolijevati za hrvatske kraji{ke gradove.” (str. 309.) U maju 1515. Turci su te{ko porazili vojsku bana Berislavi}a.

4. Ugarska provincija Hrvatska na udaru Turaka
Kraq Vladislav II Jagelovi} umro je 1516. godine, utvrdiv{i prethodno u Be~u sa nema~kim carem bra~ne ugovore svoje dece i obaviv{i ven~awa. Wegov sin i naslednik, Ludovik II Jagelovi} tada je imao deset godina, a ugarski sabor nije prihvatio starateqe koje mu je otac namenio, nego je odredio da dr`avno ve}e vr{i vlast do kraqevog punoletstva. Vlastela je ostala podeqena na grupaciju koja je podr`avala cara Maksimilijana kao kraqevog starateqa i grupaciju koja je htela mo}nog erdeqskog vojvodu Jovana Zapoqu za gubernatora. Me|u wima je bilo i krvavih obra~una pa je cela Ugarska bila u krajwe nesre|enom stawu. Velika{i su uspeli da za palatina dovedu Stefana Batorija, nasuprot ni`em plemstvu koje je zdu{no podr`avalo Zapoqu, pa su smutwe jo{ dugo trajale. Za to vreme ban Berislavi} neprekidno je bio u nevoqama, jer mu je vlastela stalne brige stvarala, a Turci opet 1517. napadali na Klis i Skradin. Knez Ivan Karlovi} je bio toliko ugro`en da je nudio Mle~anima tri svoja grada u Hrvatskoj u zamenu za neka imawa u Lombardiji. Protiv bana i biskupa Erdedija neprekidno je delovao wegov li~ni neprijateq ugarski primas kardinal Toma Baka~ Erdedi. Hrvatska nikakve pomo}i nije dobijala od ostalih ugarskih zemaqa. Da bi malo oslabio pritisak, ban 1518. prikupi ne{to vojske, provali u Bosnu, potu~e Turke u jednoj bici, ali morade odmah da se vrati, jer su mu snage bile suvi{e slabe za ozbiqniji pohod. U turskom prodoru 1519. godine
198

najte`e su stradali posedi kneza Ivana Karlovi}a, ali i mnogi drugi hrvatski predeli. “Ban se Berislavi} opet te{ko zabrinuo, to qu}e {to su bijedni `iteqi onih strana bje`ali sve do Budima, tra`e}i za{tite i pomo}i u svoga kraqa.” (str. 341.) To masovno bekstvo preostalog hrvatskog stanovni{tva postalo je nezaustavqivo, pa su se u {esnaestom veku skoro svi Hrvati iselili iz Hrvatske na sever. U godini 1520., kada je poginuo ban Berislavi}, Turci su vi{e puta upadali u Hrvatsku, palili i pqa~kali, u jednom prodoru stigli su sve do Istre, a slede}i put ~ak u Furlaniju. Kad je sultan Sulejman II 1521. krenuo na Beograd, bosanski Turci su opet udarili na Hrvatsku i dalmatinske mleta~ke gradove. U Hrvatskoj je tada ban bio Petar Keglovi}. ^im je [abac pao, Turci su pre{li preko Save i harali Sremom i isto~nom Slavonijom. Dok su ma|arski velika{i stajali skr{tenih ruku, a kraq mlitavo skupqao vojsku, pao je i Beograd, pa se u wemu Turci utvrdi{e, a i sremske gradove zadr`a{e. Naredne godine vladalo je izvesno zati{je na globalnom planu. “No zato je ja~e nego ikada bjesnio mali rat na me|ama obiju dr`ava, to je osobito Hrvatska te{ko stradala, pa se ~inilo da }e je bosanski i drugi sanyaci razgrabiti i do kraja zatrti.” (str. 358.) Dok su unutra{we ugarske politi~ke prilike optere}ivale stalne velika{ke smutwe, 1524. Severinska banovina je pala u turske ruke. Plemi}ka pregawawa otada su jo{ `e{}a i trajala su sve do Moha~ke bitke. O sudbini Hrvatske niko nije razmi{qao od 1521. godine. “^ini se zaista da kao da je tada kraq mislio napustiti posve Hrvatsku, i da je istina {to javqa mleta~ki poslanik Orio kako mu je kraq jednom rekao da ona za w ni{ta ne vrijedi.” (str. 378.) To je nateralo knezove Ivana Karlovi}a, Bernardina Frankopana i Nikolu Zrinskog, sada ve} ~vrsto me|usobno povezane razgranatim rodbinskim vezama, da zajedni~ki razmi{qaju o sopstvenoj sudbini. Dolazio im je i sultanov izaslanik, pa u to vreme “svijet natuca da se hrvatska gospoda poga|aju s Turcima, da }e se ~itava Hrvatska od Save do mora pokoriti sultanu i hara~ mu pla}ati.” (str. 378.) Na wihove zahteve za pomo} oglu{ili su se papa, Ma|ari i Mle~ani. Godine 1522. Knin se predao Turcima, na {to su svi stanovnici Skradina napustili svoj grad, pa su ga Turci potpuno praznog zauzeli. Potom su opseli Klis. Za to vreme tada{wi ban Ivan Karlovi} sukobqavao se sa sluwskim Frankopanima. Austrijski nadvojvoda je ipak poslao grofa Nikolu Slama u pomo} tada{wem hrvatskom banu Ivanu Karlovi}u, pa su zajedno branili Biha} i Krupu. Turci su i daqe ~esto provaqivali, ali vi{e nijednog hrvatskog grada nisu mogli da osvoje. Tako je u hrvatskim prostorima nadvojvoda Ferdinand stekao ve}i ugled nego ugarski kraq Ludovik II. Kad je u jesen 1523. pomislio da Turci preko zime ne}e napadati, austrijski nadvojvoda je povukao svoje snage. Turci su to iskoristili pa su vi{e puta kretali u pqa~ka{ke pohode. Tada su uspeli da osvoje strate{ki va`nu Ostrovicu i opasno opseli Klis. Klisu je stigla pomo} iz Sewa, pa su Turci potu~eni. Ipak, opet je te{ko stradala Udbina. U aprilu 1524. Turci su poharali zemqe Karlovi}a, Zrinskih, Blagajskih i Frankopana i prodrli u Krawsku. Kako daqe pi{e Klai}, “ba{ te posledwe navale bile su povodom da je hrvatski puk stao ostavqati svoju nesretnu domovinu, kako se razabira iz
199

poveqe kraqa Ludovika od 17. svibwa 1524. godine, kojom je dopustio da se Hrvati, koji u Kraqevini Hrvatskoj radi straha i neprestanih provala turskih, ne mogu mirno i sigurno prebivati, smiju preseliti na ugarska imawa kraqeva peharnika Frawe Ba}ana, te ondje sagraditi ku}e i ku}i{ta. Dok je tako puk stao jatomice bje`ati u sigurnije krajeve, gospoda su se hrvatska sve vi{e utjecala nadvojvodi Ferdinandu i tra`ila zaklona u wega i wegovih upraviteqa u austrijskim zemqama. Ne samo ban Ivan Karlovi}, nego i knezovi Frankopani, onda knez Nikola Zrinski i knez Stjepan Blagajski, pa~e i ni`i plemi}i nudili su svoje slu`be re~enomu nadvojvodi i wegovom vrhovnom kapetanu Bernardinu Ri~anu, koji je zamijenio grofa Nikolu Salma.” (str. 392.) Uto je pored dotada{weg bana Ivana Karlovi}a, kraq Ludovik II za bana Slavonije i Hrvatske imenovao i Ivana Tahija, ali ga slavonski i hrvatski plemi}i nikada nisu priznali. Kad mu je Tahi preoteo neke banske gradove, Ivan Karlovi} se potpuno priklonio Ferdinandu, a wega su sledili skoro svi hrvatski plemi}i. Za to vreme slavonski plemi}i su se me|usobno pregawali i otimali za imawa umrlog srpskog despota Frawe Berislavi}a. Za novog bana Slavonije i Hrvatske kraq je 1525. imenovao Frawu Ba}anija. I te godine Turci su harali skoro celom Hrvatskom, pa zauzeli i spalili grad Bag pod Velebitom. “I ovom prigodom mnogo je puka dopanulo su`awstva, a mnogo se naroda opet stalo seliti u tu|inu. Jedan dio pre{ao je na susjedni otok Krk, koji je bio u mleta~koj vlasti, a drugi dio prebjegao je u Italiju, gdje se nastanio u Apuliji, Markama i Abruzama. Nema sumwe da su dana{wi hrvatski naseqenici u talijanskoj pokrajini Molise tu`ni potomci tih bjegunaca, jer i sada jo{ u svojim pjesmama spomiwu kneza Ivana Karlovi}a.” (str. 405.) Preostali hrvatski plemi}i uop{te nisu priznavali bana Frawu Ba}anija, nego samo austrijskog nadvojvodu kao svog gospodara, pa je Ba}ani mogao da saziva samo slavonske stale`e. Pred veliku tursku navalu 1526. godine, ogroman broj prebega iz Srbije do{ao je u Ugarsku. Me|u wima je najpoznatiji bio vojvoda Pavle Baki}. Ma|arski velika{i su se nadali “da }e se za primjerom Baki}evim povesti sva sila prebjega, pak da }e onda za kratko vrijeme ~itava turska Bugarska, Srbija, Bosna opustjeti, i da }e tim i snaga turske dr`ave napokon smalaksati.” (str. 418.) Trpimir Macan povodom toga u svom komentaru dodaje: “Dok su mnogi stanovnici hrvatskoga kraqevstva ostavqali svoju domovinu, te se selili u Ugarsku i austrijske zemqe, pa~e u Italiju, dolazilo je opet u hrvatske zemqe `iteqa iz turske carevine, i to ne samo kr{}ana, nego i muslimana koji su onda primali kr{}ansku vjeru. Takve nove `iteqe zvali su prebjezi (pribeg, prebeg).” (str. 418.) Turci su s ogromnom vojskom s lako}om zauzeli Srem i posle opsade osvojili Petrovaradin. Pored mobilizacije snaga u Ugarskoj i Erdequ, kraq Ludovik je naredio da se na oru`je digne cela Slavonija, ukqu~uju}i i sve kmetove. Od hrvatskih velika{a na Moha~ko poqe gotovo niko nije do{ao, mada se kraq do zadweg momenta nadao, u ranijim borbama u slu`bi austrijskog nadvojvode Ferdinanda, proslavqenom knezu Krsti Frankopanu, koga je imenovao za glavnog vojvodu. Frankopan se verovatno zbog dva razloga nije odazvao: {to ga je kraq kra}e vreme dr`ao u budimskom zatvoru po{to je knez udario nadbiskupa
200

Salkaja 1525. dok je nadbiskup predsedavao dr`avnim ve}em; drugi verovatni razlog je {to nije verovao u snagu i organizaciju ugarske vojske. Iz Slavonije je kraqu Ludoviku II, kako precizira Klai}, do{lo svega tri hiqade kowanika i tri hiqade pe{aka, pod komandom bana Ba}anija, Ivana Tahija, Ivana Banfija i zagreba~kog biskupa [imuna Erdedija. “Od hrvatskih velika{a bijahu do{li Mihailo Zrinski i Matija II Frankopan sluwski, nadaqe sewski biskup Frawo Jo`efi}, onda sewski kapetan Grgur Orlovi} i ro|ak sewskoga biskupa Juraj Kobasi}. Prete`ita ve}ina hrvatske gospode i plemstva ne bija{e do{la; oni su nakon mnogih dogovarawa s nadvojvodom Ferdinandom ostali zajedno s vrhovnim kapetanom Nikolom Juri{i}em u svojoj domovini, koju je trebalo tako|er braniti. S dolaskom slavonskih i hrvatskih ~eta narasla je ~itava vojska Ludovikova jedva do 26–28.000 momaka; topova imala je do osamdeset, od kojih je nekoliko darovao kraqu grad Be~.” (str. 423.) Turska vojska je bila bar pet puta brojnija i raspolagala je s neuporedivo vi{e topova. Ugarska vojska, u kojoj je bilo dosta Srba, ^eha i Poqaka, katastrofalno je pora`ena, a sam kraq je u bekstvu poginuo. a) Nesvesno Klai}evo priznawe razli~itosti Hrvatske i Slavonije Sumiraju}i, na po~etku petog toma, op{te hrvatske i slavonske politi~ke prilike u toku petnaestog i u prvoj ~etvrtini {esnaestog veka, Klai} detaqno obja{wava koje je krajeve obuhvatala Hrvatska, a koje Slavonija. U tom smislu on pi{e: “Sve to ve}i gubici hrvatskoga kraqevstva na jugu Velebita dali su povoda da se je hrvatsko ime stalo {iriti na sjeveru Gvozda prema Kupi, Savi i dowoj Uni. Dok su se u XIV stoqe}u pribrajale Hrvatskoj na sjeveroistoku Gvozda tek Modru{a, Plasi i Dre`nik (sa Sluwem), u drugoj su polovici XV stoqe}a i na po~etku XVI stali nazivati Hrvatskom i onaj dio Zagreba~ke `upanije, koji se prostire na jugu Kupe i Save i koji su nekad obuhva}ale `upe Gori~ka i Gorska. Ovamo se ispred turske najezde sklawalo mnogo hrvatskoga plemstva i puka iz ju`nih krajeva, pa se ~itav kraj od Gvozda do Kupe i Save (izme|u Siska i Dubice) na sjeveru, a Une na istoku, sve vi{e smatrao hrvatskom zemqom u u`em smislu. Gradovi Biha}, Krupa, Kostajnica, Zrin, Topolica ili Topusko, Steni~wak i Dubovac, koji su prije bili u Slavoniji, jesu na koncu XV stoqe}a ve} u Hrvatskoj. Prema jednom spomeniku od godine 1469. dijelila se Kraqevina Hrvatska u ono doba na gorwu i dowu. Gorwa Hrvatska zapremala je `upe u oblasti od Radoboqa na Cetini do Oto~ca i Vrhovina pod Gvozdom; dowa Hrvatska dopirala je od Briwa, Modru{a i Dre`nika do Kupe i Une.” (str. 13.) Ina~e, “u staroj Hrvatskoj na jugu Gvozda opstojale su u prvoj polovici XV stoqe}a ~etiri `upanije: Li~ka, Lu~ka, Kninska i Poqi~ka. Me|utim, u Li~koj zadobi{e mnoge gradove krbavski knezovi i Frankopani, tako da je “knez ili {pan stola kraqeva meju plemenitimi qudi Mogorovi}i v Lici” imao razmjerno malenu oblast, dok su poglaviti gradovi (Po~iteq, Belaj ili Bilaj, Barleta, Novigrad ili Novi) bili u vlasti nasqednih knezova. @upanija poqi~ka ili `upanija Poqica do{la je opet godine 1444. kona~no pod Mletke. Tako su u Hrvatskoj ostale samo dvije prave `upanije
201

(kninska i lu~ka), dok i te nisu u prvoj ~etvrti XVI stoqe}a spale sasvim ili djelomice pod tursku vlast.” (str. 24.) Pored te ~etiri `upanije, na teritoriji hrvatske postojale su kne`ine pod vla{}u naslednih knezova, od kojih su najzna~ajniji Frankopani, Kurjakovi}i, Nelipi}i, Talovci itd. [to se Slavonije ti~e, “Kraqevina Slavonija ostala je potom ograni~ena na zemqu izme|u Drave i Save (doti~no Kupe) te je obuhva}ala poglavito ~etiri `upanije: Zagreba~ku, Vara`dinsku, Kri`eva~ku i Viroviti~ku. U XV stoqe}u protegla se osobito Kri`eva~ka `upanija, koja je zapremala velik dio Podravine, gotovo do Valpova i Osijeka. Po`e{ka, Vukovska i Srijemska `upanija smatrale su se i tada za dijelove Slavonije; ali nisu bile izravno pod upravom hrvatskih i slavonskih banova, nego su Po`egom ~esto upravqali vojvode Usore, a Vukovskom i Srijemskom najprije ban Ma~ve, a poslije {aba~ki i beogradski banovi i kapitani.” (str. 13-14.) b) Licitirawe verom stanovni{tva Hrvatske Ovde je veoma zna~ajno kako Klai} predstavqa strukturu tada{weg stanovni{tva Hrvatske i kako ve{ta~ki, na silu, pohrva}uje Vlahe. “U XV stoqe}u sve se vi{e mno`e Vlasi i Morlaci na hrvatskom teritoriju, osobito u samoj Kraqevini Hrvatskoj na jugu Kupe. S kopna prelaze na otoke (Krk), pa odanle u austrijsku i mleta~ku Istru. Osobito mnogo Vlaha i Morlaka spomiwe se oko godine 1412. na imawima knezova Nelipi}a, poimence u `upama ili kne`ijama Cetini (oko gradova Siwa i Travnika), Posu{ju (oko grada ^a~vine), Petrovom poqu (grad Kqu~), i Odorji (grad Zvonigrad) na Zrmawi, zatim oko gradova Omi{a, Klisa, Kami~ca. Ti su Vlasi pomagali Nelipi}e u borbi s Mlecima, pa su stoga u`ivali posebne povlastice.” (str. 26.) Kad su Nelipi}i izumrli, pa wihova imawa preuzeo An` Frankopan, on je 1436. u Klisu Vlasima izdao poseban statut, kojim je potvrdio sva wihova zate~ena prava. “Budu}i da je statut sastavqen hrvatskim jezikom i pisan }irilicom, nema sumwe da su ti Vlasi govorili tada hrvatski. To posvedo~uju i wihova imena, koja se u statutu spomiwu, kao Vigaw Dubrov~i}, Ninoje Sankovi}, Tomas Ro~evi}, Matija{ Vukni}, Mili} Ostoi}, Dragi} Prodani}, Bla` Ko~i}, Hreqa Gole{evi}, Vukat Voinovi}, Ivani{ Groba~i}, Budan Grub{i}, Bilosav Dra`evi}, Jelovac Dra`ivojevi}, Radivoj Vitkovi}, Bulat Kustra`i} i Ivan Poznanovi}. Neke ustanove re~enoga statuta, kojima se odre|uje “i da ne dr`e Hrvati Vlahov mimo jednoga bravara”, zatim “i Srblin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srbina, jasno dokazuju da se ti Vlasi ne mogu pribrojiti ni Hrvatima ni Srbima.” (str. 26-27.) I srpski i hrvatski su slovenski jezici, pa su me|usobno toliko sli~ni da kod sporazumevawa nema velikih problema. Ali ti doseqeni Vlasi nisu govorili hrvatski nego srpski, jer da su zaista govorili hrvatski ne bi hrvatski jezik (~akavski) u narednim istorijskim periodima bio toliko potisnut da se na kraju sveo na svega nekoliko sela i ostrva. Videli smo u prethodnom tomu da i Klai} potvr|uje kako je ve} u srpskim zemqama promeweno zna~ewe termina “Vlah”, pa se pod wim nisu vi{e smatrali pripadnici zate~enog romanskog stanovni{tva, nego sto~ari. Turci su imenom
202

Vlasi nazivali sve Srbe, dok su Morlaci bili pomo}ni odredi turske vojske i ~esto grani~ari, regrutovani me|u pravoslavnim Srbima, koji su za uzvrat osloba|ani kmetovskih obaveza. O~igledno je da su sva navedena imena Vlaha ~isto srpska, a to {to se Srbin nije po Frankopanovom statutu mogao predstavqati za Vlaha, odnosilo se na Srbe kmetove hrvatskih plemi}a, koji su bili starosedeoci u Srbu i jo{ nekim hrvatskim predelima. Doseqenim Srbima – Vlasima hrvatski plemi}i nisu nametali feudalne obaveze, ali ni svoje zate~ene Srbe kmetove nisu osloba|ali od poluropskog statusa. Ina~e, i Klai} ovde potvr|uje da su doseqeni Vlasi imali svoje posebne knezove, Vlasi u Lici su formirali svoje op{tine i sudove. Na osnovu ~iwenice da Vlasi u Lici 1433. godine u ime svoje op{tine izdaju dokument kojim garantuju da fraweva~kom samostanu Svetog Ivana iznad Medka ne}e ni na koji na~in imawe ugro`avati, Klai} ka`e da “bi mogli naga|ati da su i sami bili rimokatoli~ke vjere.” (str. 28.) Pa da su zaista ve} tada bili rimokatoli~ke vere, za{to bi svom samostanu izdavali pisane garantije da mu ne}e nikakva zla ~initi, imovinu krasti ili otimati. Vaqda bi se takva verska skrupuloznost podrazumevala. “Li~ki Vlasi razasuli su se poslije po ~itavom Velebitu sve do Sewa... Osobito mnogo Vlaha okupilo se u Dinarskim planinama.” (str. 28.) Povodom toga, slede}i svoju falsifikatorsku metodologiju, Klai} pi{e: “I ti su Vlasi jama~no bili ve} pohrva}eni, jer se zovu Radi} Guqevi}, Radmil Babi}, Mozgota Guqevi}, Radovan Skali}, Matija Terehim~i} i Toma Kal~i}.” (str. 28.) Svi ti Vlasi bili su obavezani na vojni~ku slu`bu, pod komandom hrvatskog bana, pa se tada ve} uveliko izmenila etni~ka struktura banske vojske. “Turska najezda na Srbiju, Bosnu i Humsku zemqu (Hercegovinu) bila je povodom da se narod iz tih zemaqa stao seliti u tada jo{ za{ti}eno hrvatsko kraqevstvo. Otkad je srpski despot \ura| Brankovi} ustupio kraqu Sigismundu godine 1427. Ma~vu s gradovima Beogradom i Golubcem, po~elo se sve vi{e Srba naseqavati po Ugarskoj i isto~noj Slavoniji, a osobito po Srijemu. Ta je seoba Srba ili Ra{ana postala jo{ `ivqa kad su Turci nakon pada Smedereva Srbiju pretvorili u turski pa{aluk (1459.). Pad Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) bija{e opet povodom da je hrvatski narod iz tih zemaqa stao grnuti u Hrvatsku i Dalmaciju, pa~e i u Slavoniju. Bjegunci iz Srbije, Bosne i Hercegovine, koji su se pred turskom silom zaklawali u slobodne hrvatske zemqe, zvali su se u ono doba pribjezi (pribeg, prebeg). U drugoj polovici XV stoqe}a i prvoj ~etvrti {esnaestoga bilo je ve} mnogo pribjega na teritoriju hrvatskoga kraqevstva. Me|u wima bio je i srpski despot Vuk Grgurovi} (Zmaj Ogweni Vuk), zatim jedan ogranak hercega Sv. Save iz Hercegovine, humski knezovi Vlatkovi}i i druga gospoda, a s wima sila puka.” (str. 30.) Na`alost, Klai} nema ni jednog jedinog dokaza da se makar jedan Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pred Turcima, sklonio u Hrvatsku. v) Proizvoqne teorije o nepostoje}em hrvatskom jeziku Ovde je ne{to drugo mnogo va`nije, {to je Klai} ve} pomiwao u ~etvrtom tomu, a u petom precizira: “Kad je Hrvatska nakon stra{noga boja na Krbavskom poqu (1493.) bila sve vi{e izlo`ena turskim provalama, zapo203

~elo je tako|er i raseqavawe hrvatskoga naroda. Najprije su `iteqi iz ju`ne Hrvatske stali preko Gvozda grnuti u tada jo{ zaklowenu Slavoniju, osobito u krajeve izme|u Gvozda, Kupe, Save i Une, koji su se tada i prozvali Hrvatskom; u prvoj pak ~etvrti {esnaestoga stoqe}a, naro~ito nakon pada Knina (1522.), Skradina (1522.) i Ostrovice (1523.) javqa se o prvim seobama Hrvata u tu|inu. Dne 17. svibwa 1524. dopustio je kraq Ludovik me{tru svojih pokornika Frawi Ba}inu, da se na wegovim posjedima u Ugarskoj smiju nastaniti “Hrvati, koji u na{oj Kraqevini Hrvatskoj radi straha i neprekidnih provala i navala predivqih neprijateqa Turaka mirno i sigurno prebivati ne mogu, te kojima su ve} isti du{mani ku}e, prebivali{ta i sve zgrade ogwem u pepeo obratili, a imawe i sve stvari kao plijen razgrabili”. Godine 1527. bje`e opet Hrvati preko mora u Italiju, gdje su osnovali naseobine u Apuliji, Markama i Abruzima. Kukavni ostaci tih hrvatskih bjegunaca `ive jo{ i danas u talijanskoj pokrajini Molise, te u svojim pjesmama spomiwu tadawega krbavskog kneza i bana, slavnoga Ivana Karlovi}a. Prigodom seoba u drugoj polovici petnaestoga stoqe}a i prvoj polovici {esnaestoga, dolazilo je mnogo hrvatskoga naroda tako|er u one primorske gradove Dalmacije i Hrvatske (Nin, Zadar, [ibenik, Trogir, Split, Omi{), koji su bili u mleta~koj vlasti, pa i u slobodnu op}inu grada Dubrovnika. Tako se dogodilo da je u onim dalmatinskim gradovima, u kojima je do 1420. bio prete`an romanski `ivaq (Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik), sada sve vi{e preotimao maha hrvatski elemenat, osobito me|u pu~anima.” (str. 31-32.) Otkud taj hrvatski elemenat u Dubrovniku? Jedva se mali, skoro bezna~ajni tragovi mogu utvrditi od vremena kad je Lastovo do{lo pod dubrova~ku vlast, a na Lastovu se me{awem ~akavaca i {tokavaca razvio specifi~an lokalni dijalekat. Jo{ je poneka ~akavska kwiga iz dalmatinskih gradova doprla do Dubrovnika, i to je bilo sve. Dubrovnik u neposrednom susedstvu nigde nema nikakve Hrvate, pa Klai} ni u bogatom dubrova~kom arhivu ne mo`e na}i ni{ta {to bi bilo nalik na upori{te za wegovu la`nu tezu. Me|utim, on je u pravu kad pi{e da “se opet za mleta~koga vladawa nakon godine 1420. stao {iriti talijanski jezik u prvotno hrvatskim gradovima, kao u [ibeniku, Omi{u, Hvaru i Kor~uli. Uop}e se u svim gradovima mleta~ke Dalmacije (i Hrvatske) u ono doba u javnom `ivotu rabio latinski, doti~no talijanski jezik (mleta~ko narje~je), dok se u privatnom `ivotu i u porodicama govorilo mnogo hrvatski. Mo`e se re}i da je golema ve}ina `iteqa u mleta~koj Dalmaciji tada govorila ili bar razumjela dva jezika: romanski (starodalmatinski ili opet talijanski) i hrvatski.” (str. 32.) Samo {to Klai}, tako pa`qiv u pogledu italijanskih dijalekata, gde posebno obra}a pa`wu na starodalmatinski i mleta~ki, nijednom re~ju ne obja{wava kakav je bio taj hrvatski jezik, jer bi u protivnom morao da ka`e da je hrvatski jezik bio iskqu~ivo ~akavski, o ~emu svedo~e svi istorijski dokumenti. Dolazak Srba u Hrvatsku i Slavoniju Klai}u je argument za tezu o nepromewenosti etni~kih prilika. “Sve izbrojene doseobe i raseobe nisu ipak bitno promijenile etnografske prilike u hrvatskom kraqevstvu sve do godine 1526. U ~itavom kraqevstvu sa~iwavaju jo{ uvijek gole204

mu ve}inu Hrvati, doti~no Slavonci (Slavinci). To posvjedo~uje i suvremeni dubrova~ki povjesni~ar Ludovikus Tubero (Crijevi} ili Cerva, + 1527.) kad opisuju}i tadawu Ugarsku i Hrvatsku do godine 1522. ovako govori: “Od dalmatinskoga primorja, koje oplakuje Jadransko more, do rijeke Drave jesu ilirski puci, koje Ugri djelomice Hrvatima, a djelomice Slavenima i Ra{anima zovu. Od Drave po~iwe ma|arski govor”. Pored bitno nepromijewenih narodnosnih prilika nisu se promijenile ni stale{ke prilike.” (str. 32.) Me|utim, s obzirom da je u vreme kraqa Matija{a Korvina do{lo do zna~ajnijeg potiskivawa uticaja stare feudalne oligarhije tako {to je favorizovano ni`e plemstvo, pa su ~ak u nekim slu~ajevima i kmetovi podizani do najvi{ih dr`avnih i crkvenih polo`aja, “stari kne`evski rodovi hrvatski stali su u XV stoqe}u izvoditi svoje podrijetlo od prastarih porodica rimskih i talijanskih. Ne zna se da li se to doga|alo pod dojmom humanizma, ili su se oni htjeli tim odijeliti od novih velika{a. Kr~ko-modru{ki knezovi prozvali su se Frangepani (Frankopani), a Baboni}i – Blagajci, opet Ursini (Orsini). Knez Ivan Karlovi} (Kurjakovi}) po~eo je izvoditi svoju lozu od starorimskih Torkvata... Poku{alo se i knezove Zrinske od plemena [ubi} dovesti u srodstvo s rimskim Sulpicijima, ali to nije po{lo za rukom.” (str. 33-34.) Toliko je u tim glavnim hrvatskim velika{kim rodovima bila sna`na hrvatska nacionalna svest i toliko su dr`ali do te svesti. Raspravqaju}i o crkveno-verskim pitawima, Klai} iznosi: “I pored brojnih seoba u zemqe hrvatskoga kraqevstva ipak je doma}e rimokatoli~ko `iteqstvo bilo tako brojno da se nisu znatno promijenile ni vjerske prilike. Gospoduju}a vjera ostala je i daqe rimokatoli~ka. Nema dvojbe da je ve}ina doseqenih Vlaha bila vjere gr~ko-isto~ne; no da li su imali ovi Vlasi kakvo crkveno ure|ewe, ne mo`e se ustanoviti. Isto se ne zna ni za patarene (bogumile), koji su prelazili iz Bosne.” (str. 50.) Ovo je i vreme u kome je po~eo razvoj hrvatske kwi`evnosti jer se pojavio prvi pesnik koji je pevao na hrvatskom jeziku, Spli}anin Marko Maruli} (14501524), iako Klai} svojata i dubrova~ke pesnike [i{ka Men~eti}a i \oru Dr`i}a, nazivaju}i ih prvim hrvatskim trubadurima, mada u wima i wihovom delu apsolutno ni{ta hrvatsko nema. g) Turska pusto{ewa uzrok razdora izme|u Slavonije i Hrvatske Na vest o kraqevoj smrti u Moha~koj bici, ugarski velika{i su se po~eli grupisati u dva klana, od kojih je jedan podr`avao kao pretendenta na presto Ferdinanda Habzbur{kog, a drugi Jovana Zapoqu. “Ina~e je ve}ina hrvatskih stale`a nagiwala nadvojvodi Ferdinandu, dok je slavonsko plemstvo bilo odu{evqeno za vojvodu Ivana Zapoqu. Ta kolijevka roda Zapoqina stajala je u slavonskoj zemqi (grad Zapoqe izme|u Vrbove i Nove Gradi{ke), pak kako ne bi slavonski plemi}i stajali uza svoga “Janu{a”. U takvim prilikama sasvim je prirodno da se knez Krsto Frankopan nije u prvi kraj priklonio ni Ferdinandu ni Ivanu Zapoqi, pa ta wegova neodlu~nost je mogla roditi misao kao da on sam ~ezne za kraqevskim prijestoqem.” (str. 75.) Ina~e, Frankopanu je ve} na slavonskom saboru u Koprivnici poverena daqa odbrana ~itave Slavonije, i to sa velikim ovla{}ewima. Po~et205

kom novembra 1526. ugarski sabor je proglasio Zapoqu za kraqa. Zapoqi su se prikqu~ili Krsto Frankopan i zagreba~ki biskup [imun Erdedi, a Zapoqa je Frankopana odmah imenovao za bana Hrvatske i Slavonije i vrhovnog kapetana izme|u Dunava i Drave, vra}aju}i mu i posede koji su ranije wegovom rodu oduzeti. To je jo{ vi{e u~vrstilo Zapoqu u Slavoniji, “no zato se Kraqevina Hrvatska to odlu~nije priqubila Ferdinandu”. U ime hrvatskih stale`a austrijskom nadvojvodi su poslani Ivan Peru{i}, Ga{par Kri`ani} i Ivan Karlovi}. Ferdinand je prvo progla{en za ~e{kog, a onda i ugarskog kraqa. Hrvatski sabor je sazvan u Cetini i 1. januara 1527. priznao Ferdinanda za svog kraqa zaklev{i mu se na vernost. Posle pet dana slavonski sabor u Dubravi priznao je Zapoqu za kraqa. Tako je po~etkom te godine pukla dotad najve}a provalija izme|u Hrvatske i Slavonije. Kraq Ferdinand I uglavnom nije ispunio obe}awa koja je dao hrvatskim knezovima da }e ih vojskom i novcem pomo}i u odbrani od Turaka. Bosanski pa{a je sve ~e{}e upadao u Krbavu, Liku, Gacku, sve do Novigrada i Modru{e. Na jugu Velebita Turci su zauzeli Obrovac, a u Krbavi Udbinu i jo{ dva grada. Mada je u prvo vreme Zapoqa bio daleko premo}niji od nema~kog pretendenta, Ferdinand je uporno skupqao vojsku i novac za obra~un, pa je pojedina~no, raznim obe}awima, po~eo pridobijati neke slavonske plemi}e. Pored Frawe Ba}anija, za hrvatskog bana imenovao je i Ivana Karlovi}a, upu}uju}i ih na obra~un sa Krstom Frankopanom. Kad je Ferdinand s vojskom krenuo na Ugarsku, mnogi gradovi su mu se jedan za drugim predavali, pa je i Zapoqa morao da pobegne iz Budima. U nekom sudaru sa Ferdinandovim sledbenicima, Krsto Frankopan je rawen, a na slavonski sabor, koji je sazvao da bi se hitno uputila pomo} Zapoqi, niko nije do{ao. Krsto Frankopan je na tu vest krenuo da se obra~unava sa Ferdinandovim pristalicama u Slavoniji, da im osvaja utvr|ewa i otima imawa. Tako je i poginuo u toku opsade Vara`dina. U to je i Ferdinandova vojska porazila Zapoqinu u odlu~noj bici kod Tokaja, pa je novi budimski sabor priznao Habzburgovca za kraqa. Dok su te borbe trajale, Turci su zauzeli celu Jaja~ku banovinu 1528. godine, pa su sada Turci direktno ugro`avali Slavoniju, dok su ranije mogli samo preko Une i Hrvatske da u wu provaquju. Turski pohodi su se nastavqali, a wihovi pqa~ka{ki odredi, pored harawa po slavonskim i hrvatskim predelima, opet su se i u Krawsku zaletali. Ni Zapoqa nije mirovao. Prvo se sklonio u Poqsku sa najvernijim pristalicama, me|u kojima su se isticali biskupi Stjepan Brodari} i Frawo Frankopan, a onda preduzimao razne {iroke diplomatske i vojne aktivnosti, ne libe}i se ni {urovawa sa Turcima. U Slavoniji je potajno wemu u prilog delovao zagreba~ki biskup [imun Erdedi. Jedan odred Zapoqine vojske uspeo je te 1528. da porazi Ferdinandove trupe, pa je Zapoqa sve vi{e kontrolisao isto~nu Ugarsku, Erdeq i Slavoniju. Uz wega su bili slavonski velika{i Petar Erdedi, Ivan Banfi, Frawo Tahi, Pavle Kare~ewi, Petar Markov itd. Oni su kod ^azme uspeli da potuku Ferdinandove pristalice, a biskup [imun kao wihov vo|a uskoro je kontrolisao skoro celu Slavoniju. Ferdinand je poslao pomo} svojim pristalicama, pa su oni opseli Zagreb kao biskupovo sedi{te. Me|utim, oni su ubrzo potisnuti i cela Slavonija je bila u Zapoqinim rukama.
206

Godine 1529. sultan Sulejman je otvoreno stao na Zapoqinu stranu i s vojskom je u{ao u Ugarsku. Zapoqa ga je do~ekao na Moha~kom poqu, “te mu se poklonio i ruku mu poqubio.” (str. 115.) Zajedni~kim snagama su zauzeli Budim, gde su Turci Zapoqu postavili za ugarskog kraqa, a sultan je produ`io prema Be~u, koji je kratko vreme opsedao, pa se vratio. Papa Klement VII prokleo je Zapoqu kao turskog saveznika. Za slavonskog bana Zapoqa je postavio biskupa [imuna, a [imun je i te{ko rawen u jednom okr{aju sa Ferdinandovim sledbenicima. Biskup je 1530. sazvao slavonski sabor u Ivani}u na kome je vlastela odlu~ila da se sklopi savez s Turcima i definitivno poraze ostaci Ferdinandovih pristalica, koncentrisani u tvr|avi Gradec kod Zagreba. “Onda }e se jo{ osvetiti Hrvatima, koji bijahu Gradecu u pomo} pritekli, kao i Krawcima i [tajercima, koji su jednako s grofom Nikolom Turnom grad obranili.” (str. 117.) Kako daqe opisuje Klai}, “zaista su odmah i Hrvatska i Krawska osjetile posqedice saveza slavonsko-turskoga, ve} u veqa~i 1530. robili su Turci u Ko~evju u Krawskoj; u isto vrijeme provalili su Turci, sporazumni sa zapoqevcima, u Hrvatsku, te su je nemilo poharali. Ba{ ta posqedwa provala nemilo je rascvilila i onako tu`ne Hrvate. Kninski biskup Andrija Tu{kani} obavijestio je pismom od 24. veqa~e kraqa Ferdinanda o toj provali, te ga je zakliwao neka ipak jednom javi da li je {to u~inio za obranu nesretnoga kraqevstva. Malo pred tim sastali su se i hrvatski stale`i na sabor da se i oni posavetuju o obrani svoje domovine... Spremni su i daqe gubiti `ivot za kraqa i vjeru, ali nikada nije Hrvatskoj prijetila tolika opasnost kao ba{ sada. Turci, koji su i prije iz Bosne udarali na Hrvate, sada su gotovo pobjesnili te bez prestanka provaquju na imawa i ba{tine wihove, osobito otkad su nedavno bili u Ugarskoj te u samoj zemqi (Hrvatskoj) osvojili vi{e gradova, iz kojih se obaraju na svoje kr{}anske susjede. K tomu su se gospoda i plemi}i Kraqevine Slavonije, koji su u prija{we vrijeme Hrvatima u svakoj nevoqi pomagali, prometnuli u du{mane i protivnike wihove, te nanose {tetu wihovim glavama i imawima kao sami Turci, s kojima su se slo`ili u savez.” (str. 117.) Primiv{i tu saborsku poslanicu, Ferdinand je za glavnog kapetana hrvatske vojske imenovao istaknutog vojskovo|u Ivana Kocijana, ali je Kocijanova preokupacija bila pohod protiv biskupa [imuna, pa se u Slavoniji opet razbesneo gra|anski rat, dok su turske provale u Hrvatsku postajale sve ve}e i pogubnije. Vapaji hrvatskog plemstva opet su ostajali neusli{eni. Ferdinand je 1531. godine, posle smrti Ivana Karlovi}a i povla~ewa Frawe Ba}anija, za banskog namesnika postavio kninskog biskupa Andriju Tu{kani}a. Tako su u jednom periodu dva biskupa bila na banskom polo`aju, u Slavoniji i Hrvatskoj. Biskup [imun kao Zapoqin ban kontrolisao je skoro celu Slavoniju, a biskup Andrija kao Ferdinandov banski namesnik Hrvatsku i vrlo malo delove Slavonije, ali ovaj drugi nikakve stvarne vlasti i autoriteta nije imao. U novom pohodu Sulejmana II, 1532. godine, koji se pretvorio u pqa~ka{ki, Turci su se vra}ali preko Slavonije u dve kolone, kroz Posavinu i Podravinu, temeqito opqa~kav{i sve {to su stigli. U Hrvatskoj, za to vreme, osilio se knez Stjepan Blagajski, zatiru}i plemi}e Slunkovi}e i Sirovi}e. “Kmetovi, pak, izlo`eni samovoqi svoje gospode
207

i neprestanim turskim navalama, a k tomu i nemilosrdnom utjerivawu razli~itih da}a, stali su hrpimice ostavqati svoju domovinu te bje`ati u susjednu Krawsku i [tajersku, kamo su ih ondje{wa gospoda i plemi}i neprestano obe}awima mamili.” (str. 136.) Kad je 1533. umro Andrija Tu{kani}, Ferdinand je za novog banskog namesnika imenovao Petra Keglevi}a, koji je sazvao sabor u Zagrebu, na kome su prvi put zajedno zasedali hrvatski i slavonski stale`i, bar oni plemi}i koji su mu prisustvovali. Klai} napomiwe da se to “poslije sve vi{e doga|alo tako da su napokon obje kraqevine imale samo jedan zajedni~ki sabor.” (str. 137.) U Slavoniji je zahladnela velika{ka podr{ka Zapoqi posle turskog pohoda. Po{to je Ferdinand 1533. sklopio mir sa Sulejmanom II, naredne dve godine Hrvatska i Slavonija su dobile predah od turskih pohara. Zagreba~ki biskup [imun Erdedi i wegovi sledbenici su se 1535. odrekli Zapoqe i priklonili se Ferdinandu. Godine 1536. bosanski Turci ponovo se zale}u u Slavoniju, prvenstveno udaraju}i na Po`egu, a otpor slavonskih velika{a je bio vrlo slab zbog me|usobne nesloge. Turci su tom prilikom u Slavoniji zadr`ali neka utvr|ewa, a potom su upali u Hrvatsku i osvojili Klis 1537. Pad Klisa vi{e nikog nije ni uzrujavao, po{to je Hrvatska ju`no od Velebita ve} bila otpisana. Ferdinand je te godine sazvao slavonski sabor sa zadatkom da organizuje odbranu od Turaka, a u Slavoniju je poslao i vrhovnog kapetana Kocijana sa vojskom, koja je poku{ala da od Turaka preotme Osijek. Ali, po{to su osje~ki Turci dobili poja~awe, Kocijan se povukao, a u povla~ewu Turci su wegovu vojsku potukli. Krajem te godine Ferdinand je za banove Hrvatske i Slavonije imenovao Tomu Nade`da i Petra Keglevi}a, a naredne izmirio se za Zapoqom. Tada su Turci ratovali sa Mle~anima, kojima su u Dalmaciji oteli gradove Nadin i Vranu 1538. godine, a usput i u Hrvatskoj osvoji{e Dubicu na Uni, strate{ki veoma va`nu, jer otvara put za Zagreb. Godine 1539. Nada`di se povukao sa banskog polo`aja, a 1540. Ferdinand je potvrdio Keglevi}a kao jedinog bana, pa ni ubudu}e vi{e vladari nisu udvajali banski polo`aj imenovawem dvojice izvr{ilaca, osim {to je sam Ferdinand nedugo zatim imenovao za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije Jerolima Laskog uo~i puta u Carigrad, kako bi mu tako formalno podigao rang i ugled. On nikada nije ni obavqao bansku funkciju.

5. Hrvatske kultne li~nosti i doga|aji iz XVI veka
Kako je 1540. umro Jovan Zapoqa i presto ostavio tek ro|enom sinu Jovanu Sigismundu, 1541. Ferdinand je poslao vojsku da zauzme Budim, ali su Budimu prisko~ili u pomo} Turci i porazi{e napada~e, koji i Pe{tu s oru`jem i skladi{tima ostavi{e. Potom je pristigao i sultan s velikom vojskom i Budim proglasio turskim gradom, dok je Zapoqinom sinu ostavio kao vazalu Erdeq isto~no od Tise. Na povratku sultan je osvojio i Na{ice u Slavoniji. Kako je te godine Petar Keglevi} pao u kraqevu nemilost, razre{en je banskog polo`aja, ali se pred Ferdinandom pojavi te`ak problem koga uop{te da postavi za bana Hrvatske i Slavonije kad su “ona kraqevstva dosad tako satrta, bijedna i neure|ena, da se gotovo za ~itavu Slavoniju mo`e kazati da se pretvara u pusto{ i samo}u.” (str. 193.)
208

a) Ugarski oficir Nikola Zrinski Krajem 1542. za bana je imenovan knez Nikola Zrinski, koji se isticao u nekim borbama protiv Turaka, ali je i ranije bio omrznut zbog podmuklog ubistva Ivana Kocijani}a, kome je prethodno pru`io uto~i{te. U trenutku izbora on je bio jedini mu{ki potomak svoje porodice, a bio je i ~vrsto etabliran u slavonskom plemstvu, ~emu je svakako doprinela ~iwenica da mu je jedna sestra udata za Frawu Tahija iz Susedgrada, a druga za Ivana Alapi}a iz Velikog Kalnika. Odmah po uvo|ewu na banski polo`aj, Nikola Zrinski se suo~io s velikim problemima. Morao je da razre{ava me|usobne sporove slavonskih plemi}a, ve~ito je bio u nov~anoj oskudici, a bosanski Turci su opet provaqivali u Slavoniju, otimali razna utvr|ewa, pa i zauzeli grad ^azmu, pored Po`ege, koju su od ranije dr`ali. Na osnovu svedo~ewa savremenika, Klai} iznosi da su granice Slavonije bile “tada slabo ure|ene; narod se bija{e ve} odavno od straha na sve strane razbje`ao, a u pojedinim me|a{wim gradovima prema Po`e{kom sanyaku bilo je malo vojske s malo ogwenoga oru`ja i jo{ mawe hrane.” (str. 202.) Kad su Turci opsedali posledwi veliki grad u isto~noj Slavoniji, Valpovo, izbila je unutra{wa pobuna posade i seqaka koji su u wemu na{li uto~i{te, pa je ovo mo}no utvr|ewe predato Turcima, posle po~etnih razarawa i pogibija kojima je bilo izlo`eno. Valpovo je sultanu Sulejmanu II bilo pogodna osnova za nova zna~ajna osvajawa u Ugarskoj. Za to vreme, 1543. godine Turci su opet pusto{ili severne delove Hrvatske, sve do Novigrada i mnogo naroda u ropstvo odvodili. Hrvatski knezovi, predvo|eni Petrom Keglevi}em i Jurajem Frankopanom, u svem tom jadu koji ih je sna{ao, zabele`ili su i jednu zna~ajnu pobedu nad Turcima u Gackoj, kod Oto~ca. Linija odbrane preostalih delova Slavonije otprilike se protezala od Moslavine, preko Pakraca, do Virovitice. Te godine Nikola Zrinski je o`enio sestru Stjepana II Frankopana, koji nije imao naslednika u svojoj ozaqskoj lozi, pa je tako do{lo do sjediwewa imawa i mo}i dve najja~e hrvatske velika{ke porodice koje su imale posede u Slavoniji. Zrinski je u tom trenutku imao sedamnaest gradova, a Frankopan dvadeset pet. Po{to je cetinska loza Frankopana upravo tada izumrla, preostale dve, pored ozaqske, sluwska i briwsko-tr`a{ka, uzaludno su nastojale da spre~e formirawe zajednice dobara Zrinski – Frankopan. Godine 1544. po~eli su ozbiqni radovi na utvr|ivawu grada Siska, poseda zagreba~ke biskupije, kao kqu~ne ta~ke za odbranu ostatka Slavonije, upravo u trenutku kad su bosanski Turci kr{ili preostale yepove slavonskog otpora do same Virovitice. Oni nisu mirovali ni 1545. godine, kad je na glavnim linijama razdvajawa u Ugarskoj utana~eno primirje. Te godine su ugrozili Vara`din i Krapinu. U zamenu za bansku platu koju nije mogao da mu ispla}uje, kraq Ferdinand I je Nikoli Zrinskom dao ^akovec i druga protivpravno ste~ena imawa odmetnutog velika{a Petra Keglevi}a, ali je te posede Zrinski 1546. morao na silu da osvaja. Keglevi} je hteo da prebegne Turcima, ali su ga banovi vojnici uhvatili. Ferdinand je 1547. ugovorio petogodi{wi mir sa sultanom, pa se posvetio nema~kim i ~e{kim unutra{wim sukobima i problemima. To vreme
209

banu Zrinskom je bilo ispuweno pregawawem i parni~ewima sa raznim slavonskim plemi}ima, posebno Turopoqcima i Keglevi}ima. Uprkos primirju, Turci su posebno 1550. godine izveli vi{e pqa~ka{kih prodora u ostatke Hrvatske i Slavonije. Sultan Sulejman je 1552. poslao ve}u vojsku da nastavi zauzimawe ugarskih prostora, {to je zna~ilo nova razarawa za Slavoniju, pa se te godine u`urbano po~iwe i Zagreb utvr|ivati. U leto te godine Virovitica je pala u turske ruke. Turci bi izvesno krenuli daqe na Koprivnicu ili Vara`din, da ih knez Petar Erdedi nije napao na jugu, spaliv{i im Gradi{ku i Veliku. Ipak su, vra}aju}i se na ugro`eni jug, usput zauzeli i ^azmu. U narednom turskom poku{aju da se do~epaju Vara`dina, ban Zrinski uspeo je da suzbije wihov nasrtaj na Vara`dinskom poqu. Po{to je Zrinski po drugi put zapretio ostavkom na banski polo`aj, Ferdinand je bio prisiqen da ne{to ozbiqno u~ini za odbranu ostataka Hrvatske i Slavonije, obezbe|uju}i ozbiqnije vojne snage i novac. Za vrhovnog kapetana je postavio Ivana Ungnada, koji se prvenstveno bavio odbranom Slavonije, dok je wegov pomo}nik, sewski kapetan Ivan Lenkovi}, bio zadu`en da obezbe|uje odbrambenu liniju od Sewa do Biha}a. Kraq je naredio da hrvatske odbrambene napore finansira Krawska vojvodina, a slavonske [tajerska i Koru{ka. Na koliko je malo podru~je Slavonija tada bila svedena i koliko joj je stanovni{tvo bilo prore|eno, pokazuje podatak da se na ime ratnog doprinosa po~etkom 1554. godine ima “oporezovati u ~itavoj Slavoniji tek 4648 dimwaka ili fuma (u Zagreba~koj `upaniji 2743 ½, u Vara`dinskoj 1537 ½, a u Kri`eva~koj samo 376, jer su dvije sud~ije te `upanije bile od Turaka posve opusto{ene).” (str. 251.) Uz to je u slavonskoj krajini po~ela da “bjesni nemila kuga (osobito u Kri`evcima, Gradcu, Vrbovcu i Svetom Petru), koja }e pokositi ono malo braniteqa {to ih je od Turaka preostalo.” (str. 253.) Bosanski pa{a je 1556. godine provaqivao u Hrvatsku i Slavoniju u sklopu sultanovih priprema da se glavni udar izvr{i na ostatke Ugarske, gde je grad Siget posebno privla~io tursku pa`wu, ali je wegova prva opsada bila neuspe{na. U turske ruke tada su pali Kostajnica i Novigrad na Uni, pa potom jo{ 52 hrvatska grada i mesta, {to je Turcima put do Kupe otvorilo. “Turci su pa~e prodirali i preko Kupe te nemilo poharali plodno i bogato Turopoqe, koje je dosad bilo zakloni{te tolikih plemenitih pribjega iz ju`ne Hrvatske.” (str. 265.) Po padu Kostajnice, Nikola Zrinski je definitivno podneo ostavku na banski polo`aj, odlu~iv{i da se posveti odbrani sopstvenih imawa. Godine 1557. hrvatsko-slavonski ban je ve} Petar Erdedi, a Ivan Lenkovi} je od Ungnada preuzeo du`nost vrhovnog kapetana. Iste godine Lenkovi}u je zna~ajno porastao ugled kad je u okolini Zagreba potukao odred od oko nekoliko hiqada Turaka, Turci su hrabrom usko~kom akcijom odbijeni i od zidina Sewa. Ne mogav{i ih sve odbraniti, a u strahu da neki od wih ne padnu u turske ruke, kraq je naredio da se poru{e mnogi mawi gradovi na liniji konfrontacije, {to je zapravo Turcima olak{alo da ~e{}e ulaze na hrvatsku i slavonsku teritoriju, pqa~kaju i narod u ropstvo odvode. Godine 1558. bosanski Turci su poharali ostatke Hrvatske izme|u Une i Gline, a potom Gline i Korane. Naredne godine Tur210

ci su dokraj~ili pusto{ewe onoga {to je od Hrvatske ostalo, pa su prodrli u Krawsku i Koru{ku. Sabor Hrvatske i Slavonije, koji je sazvan po~etkom marta 1560. u Zagrebu, raspravqaju}i o mogu}nostima odbrane od stalnih turskih pqa~ka{ih upada, jadikovao je zbog uni{tewa kmetova, pa je u pustim predelima te{ko bilo {ta organizovati. Kako je situacija zaista te{ka bila, po~etkom juna pi{e knez Zrinski palatinu Nada`diju da “Turci ne samo svaki dan, nego gotovo svaki sat udaraju i pusto{e po tim tu`nim ostacima hrvatske krajine i to vazda s velikim ~etama.” (str. 291.) Ina~e, Klai} taj citat prevodi s latinskog kao tada osnovnog jezika korespondencije. Nikola Zrinski je na sopstveni zahtev 1561. imenovan za sigetskog kapetana, ali je zato morao da zapostavi odbranu svojih preostalih hrvatskih poseda, pa je ~ak sam naredio da se poru{e neki wegovi gradovi u dolini Une, kako ne bi pali u turske ruke. Godine 1562. Ferdinand je ugovorio osmogodi{wi mir sa Sulejmanom, koji je doneo izvestan predah nakon godina stalnih ubijawa, paqewa i porobqavawa. “Te{ko je izre}i koliko je u to vrijeme bijedni narod hrvatski stradao. Stoga nije ni ~udo da se neprestano selio, bud u zapadnu Ugarsku bud u nasqedwe pokrajine habzbur{ke, osobito u Krawsku i [tajersku. Tako je knez Frawo Blagajski, kojega su pradjedovski gradovi bili izlo`eni neprestanim navalama Turaka, po~eo stolovati u Krawskoj, u gradu Bo{tajnu, osobito otkad se bija{e o`enio Magdalenom, barunicom Lambergovom, gospodaricom toga grada. Mnogo se je naroda tako|er selilo iz posve opusto{enih krajeva hrvatskih uz Unu u barem ne{to sigurnije krajeve slavonske, kao u Zagorje i Turopoqe.” (str. 303.) Godine 1563. Ferdinand je svog sina Maksimilijana krunisao za ugarskog kraqa, Nikolu Zrinskog postavio za vrhovnog kapetana Ugarske, ~ija se nadle`nost realno protezala do desne obale Dunava, dok je dotada{weg pe~ujskog biskupa Juraja Dra{kovi}a imenovao za zagreba~kog biskupa. Dra{kovi}i su hrvatski plemi}i koji su `iveli na podru~ju dana{we Like, ali je biskupov otac Bartol Dra{kovi} ostavio “svoj zavi~aj, koji su Turci bili ve} posve poharali, pa se poput brojnih drugih hrvatskih plemi}a iz Like preselio u krajeve izme|u Gvozda i Kupe.” (str. 307.) Naredne, 1564. godine, Ferdinand je umro. Turci su ve} 1565. prekr{ili primirje, pa je bosanski pa{a Mustafa Sokolovi} opseo Krupu i zauzeo je. Slavonski Turci su napravili prodor prema Kri`evcima. Za to vreme ban Erdedi je poku{avao Frawu Tahija uvesti u posed Susedgrada, {to je dovelo do `estokog sukoba u kome su pobuweni kmetovi potukli plemi}ku vojsku. Povodom toga je u julu sazvan hrvatskoslavonski sabor u Zagrebu, na kome je smewen podban Ambroz Gregorijanec pod sumwom da je on stajao iza kmetovske pobune. Kad je u septembru Sokolovi} preko Save prodro u Slavoniju, ban Erdedi je Turke porazio u blizini Ivani{ Klo{tra i Mar~e. Godine 1566. li~no je Sulejman II krenuo sa velikom vojskom da zauzme strate{ki veoma va`an Siget, koji je, posle jednomese~ne opsade i pogibije skoro svih wegovih branilaca, osvojen. Kako je Sulejman II umro u toku opsade, Turci su po konsolidaciji osvojenih upori{ta odustali od daqeg ratnog pohoda. Po smrti bana Erdedija 1567. godine,
211

kraq je za nove hrvatsko-slavonske banove imenovao zagreba~kog biskupa Juraja Dra{kovi}a i kneza Ferenca Frankopana Sluwskog. Po{to novi sultan Selim II nije bio ratoboran, Maksimilijanu je po{lo za rukom da sklopi novo vi{egodi{we primirje s Turcima, koje je naru{avano ograni~enim turskim upadima u Hrvatsku ili Slavoniju, ali i brzim provalama hrvatskih i slavonskih plemi}a u tursku Slavoniju, u ~emu se posebno isticao Juraj Zrinski, sin sigetskog kapetana Nikole. Godine 1572. ugarski stale`i su za kraqa proglasili Maksimilijanovog sina Rudolfa, a nedugo zatim umro je ban Frankopan, ~ime se ugasila sluwska loza ove kne`evske porodice. Slavoniju su narednih godina potresale seqa~ke bune, zbog nepodno{qivog ropskog polo`aja kmetova. Kako prime}uje Klai}, “te nesnosne prilike urodile su dvojakim zlom; u jednu su ruku kmetovi jatomice bje`ali iz domovine i zaklawali se u susjedne austrijske zemqe; u drugu opet predavali su se Turcima bez otpora, ~im bi se oni pojavili. Tako su ba{ zdvojni kmetovi najvi{e skrivili da je godine 1536. Po`e{ka `upanija do{la u turske ruke.” (str. 357.) b) Uloga Juraja Zrinskog u gu{ewu bune Matije Gupca Na podru~ju susedgradskih i stubi~kih poseda najomrznutijeg velika{a Frawe Tahija izbila je u prole}e 1572. op{ta kmetovska pobuna, za ~ijeg je vo|u izabran Matija Gubec, a za vojnog stare{inu Ilija Gregori}. Pobuna se protegla i na 1573. godinu, a Sabor Hrvatske i Slavonije je u januaru te godine pobuwene seqake okvalifikovao kao veleizdajnike. To je ogor~ilo kmetove i na susednim posedima, tako da se cela trome|a Slavonije, [tajerske i Krawske digla na oru`je. Ban Juraj Dra{kovi} je imenovao Ga{para Alapi}a za svog namesnika i nalo`io mu da pobunu vojskom ugu{i. Alapi} je krvavo porazio seqa~ku vojsku kod Kerestinca, u ~emu mu je zna~ajno pomogla kowica Juraja Zrinskog. Pre toga ustanici su ve} do`iveli poraz kod Kr{kog, a neposredno nakon toga i kod Mokrica, a Gregori} je potu~en pri ulasku u [tajersku. Tako je seqa~ka buna krvavo sase~ena, uz mnogo pogubqenih kmetova, u posledwoj bici kod Stubi~kih Toplica. Vi{e hiqada kmetova je poginulo u borbama, a mnogi su po porazu ve{ani du` puteva. Matija Gubec je u Zagrebu krunisan usijanom krunom, a onda mu je telo ra{~ere~eno. Ilija Gregori} je pogubqen 1574. posle su|ewa. “Za seqa~ke bune izginulo je najmawe 6000 qudi kojih su krepke mi{ice bile kruto potrebne i za obra|ivawe zemqe i za obranu od Turaka. A u krajevima, gdje je bilo sijelo bune, ostala su brojna kmetska seli{ta pusta, razvaqena ili spaqena.” (str. 377-378.)

6. Slavonija i Hrvatska posle potpisivawa ugarsko – turskog mira
Dok je trajala seqa~ka buna na zapadu Slavonije, Turci su opet harali 1573. po ostacima Hrvatske, izme|u Kupe i Save. Naredne, 1574. godine wihove su provale postajale sve ~e{}e. Te godine je, na stalno Dra{kovi}evo insistirawe, Maksimilijan za novog bana imenovao Ga{para Alapi}a, pa su Slavonija i Hrvatska opet imale dva bana. Dra{kovi} i 1575. pi{e nad212

vojvodi Karlu kako je krajwe lo{e stawe u Hrvatskoj i “kako kmetovi hrpimice ostavqaju hrvatsku krajinu.” (str. 390.) Ni{ta tu nisu pomagale ni posebne uredbe o zabrani kmetovske selidbe. Tada su Turci sve ~e{}e provaqivali i u Slavoniju, a hrvatski i slavonski plemi}i su do`iveli te`ak poraz kod Buda~kog na reci Korani, gde je poginuo i vrhovni kapetan Herbert Auersperg s mnogo vojnika, a mnogi su u ropstvo pali, poput wegovog sina. Dobiv{i za mladog Auersperga bogat otkup, Ferhat-pa{a je tim novcem podigao yamiju Ferhadiju u Bawaluci. Taj poraz, kako nastavqa Klai}, “kobno se dojmio hrvatskog naroda koji je opet ostavqao svoju domovinu.” (str. 394.) Kako je Maksimilijan II umro 1576. godine, a vlast preuzeo wegov sin Rudolf II, novi kraq je sve ugarske poslove poverio svome bratu, nadvojvodi Ernestu. Tu je spadala i odbrana ostataka Hrvatske i Slavonije, koje Klai} sve ~e{}e naziva hrvatskom i slavonskom krajinom, ne zbog promene oblika institucionalizacije, nego zbog ~iwenice da su se neprekidno nalazile u ratnom stawu, izlo`ene stalnim turskim provalama. I novosklopqeni ugarsko-turski mir na osam godina nije se odnosio na hrvatske i slavonske zemqe, a u wima je banski polo`aj bio upra`wen odstupawem banova Dra{kovi}a i Alapi}a. Godine 1577. Turci su uveliko izgra|ivali sopstvenu krajinu prema Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj, obnavqaju}i mnoga razru{ena utvr|ewa i snabdevaju}i ih stalnim posadama. “Oko obnovqenih gradova i tvrdiwa naseqavali su Turci iz nutarwih krajeva svojega carstva sila Vlaha, koji su im bili provodi~i i neredovita vojska za wihovih provala u kr{}anske oblasti.” (str. 409.) Kako su Turci te godine zauzeli mnogo utvr|ewa na hrvatskom podru~ju, kraq je imenovao svog strica nadvojvodu Karla, gospodara [tajerske, Koru{ke, Krawske i Gorice da preuzme upravu nad, kako ka`e Klai}, hrvatskoslavonskom krajinom. Prvog dana 1578. godine Karlo je sazvao sabor svojih pokrajina na kome su planirane odbrambene potrebe i na~in vojnog organizovawa pograni~nih upori{ta, brojnost posada i oblici snabdevawa. “Zastupnici nadali su se zastalno da }e se hrvatsko-slavonska krajina kad se tako uredi, mo}i sigurno obraniti, a narod hrvatski, koji se na sve strane selio, da }e se u svoju staru postojbinu vratiti.” (str. 416.) Karlo je za vrhovnog kapetana hrvatske i dalmatinske krajine postavio Ivana Ferenbergera, tirolskog Nemca, dok je komandant slavonske krajine ostao Vid Halek. Ovde je veoma va`no da je kraq nadvojvodi pismeno podredio bana i hrvatsko-slavonske stale`e u svim vojnim poslovima, ovlastiv{i ga da formira i ratno ve}e. Za bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije tada je imenovan Krsto Ungnad. Viceban je postao Stjepan Gregorijanec, koji je ujedno bio i zagreba~ki i kri`eva~ki `upan. Karlo je poslao vojsku da povrati neke hrvatske gradove, ali posle po~etnih uspeha i zauzimawa Cazina i nekih drugih utvr|ewa, ta vojska je morala uzmicati pred Turcima, izgubiv{i sve {to je prethodno osvojila i pretrpev{i velike gubitke u qudstvu. Godine 1579. Karlo je na Kupi po~eo da gradi strate{ko utvr|ewe Karlovac, na imawu kneza Juraja Zrinskog. Tada je, posle Ferenbergerove smrti, za generala hrvatske krajine imenovan Vajhard Auersperg, i Karlovac je postao wegovo sedi{te.
213

a) Ugarsko potiskivawe funkcije bana Hrvatski i slavonski plemi}i su bili veoma uznemireni velikim ovla{}ewima nadvojvode Karla i potiskivawem banske uloge u vojnim pitawima, a Slavoniju su pored toga iznova potresale velika{ke smutwe i pregawawa. I Turci su na tom podru~ju bili aktivniji u pqa~ka{kim pohodima, ali su 1580. te{ko pora`eni od Juraja Zrinskog kod Grabovca. I naredne godine Turke su u Turopoqu porazili Tomo i Petar Erdedi. Te, 1581. godine, novi karlova~ki general postao je Josip Jo{t Turn, a 1584. novi ban Tomo Erdedi. Na saboru plemi}a je konstatovano da se narod Hrvatske i Slavonije sveo na svega tri hiqade ku}nih dimova, dok je nekada sama Kri`eva~ka `upanija imala 12.000, podlo`nih pla}awu ratnih poreza. “Zdvojni puk ne mo`e vi{e podnositi tolike terete i nevoqe pa se seli svake godine u gomilama u razli~ite zemqe, kao u Ugarsku, Austriju, Moravsku, [tajersku i Krawsku.” (str. 445.) Ve}i turski odred, koji je provalio u Krawsku do Qubqane, na povratku su 1584. te{ko porazili Turn i Erdedi kod Sluwa. To svakako nije moglo zaustaviti daqe turske upade u Hrvatsku i Slavoniju. Za 1586. godinu Klai} pi{e da je u woj do{lo do masovnijeg prelaska Vlaha sa turske na ugarsku stranu, posebno u Slavoniji, gde su pre{li u slu`bu kraji{kih kapetana vla{ke vojvode Nikola O`egovi}, Ivan Stankovi}, Petar Ostoji}, Petar Hasanovi} i drugi. “Tako su sada po~eli kr{}anski Vlasi suzbijati turske Vlahe i wihove gospodare.” (str. 451.) To je zna~ajno ote`avalo nove turske prodore, a i kasniji su “porazi turskih ~eta na slavonskoj krajini sve vi{e stali djelovati na kr{}anske `iteqe u pograni~nim sanyacima, te su osobito Vlasi pakra~ko-cerni~koga sanyaka po~eli prelaziti na kr{}ansku stranu.” (str. 456.) Nadvojvoda Karlo je 5. novembra 1589. godine “dopustio da se doseqenicima, koji su sa sobom doveli mnogo stoke i turskih kowa, podijele na slavonskoj krajini opusto{ene i zapu{tene zemqe. Tim je zapo~elo sustavno naseqivawe Vlaha na zemqi{tu stare Kri`eva~ke `upanije.” (str. 456.) General slavonske krajine 1589. godine postao je Stjepan Grasvejn, a hrvatske Andrija barun Auersperg. Kako je 1590. umro nadvojvoda Karlo, Rudolf II je svom bratu Ernestu, pored dotada{we ugarske krajine, poverio na upravu i slavonsku i hrvatsku krajinu. Godine 1591. Turci su neuspe{no opsedali Sisak, a u protivnapadu ban Erdedi je zauzeo Moslavinu. Naredne godine Hasan-pa{a Predojevi} je s ve}om vojskom prodro u Hrvatsku, zauzeo nekoliko upori{ta i izgradio utvr|ewe Petriwu nasuprot Sisku, pa potom zauzeo Biha}, strate{ki najva`nije utvr|ewe u ~itavoj Hrvatskoj, potamaniv{i wegovo civilno stanovni{tvo. Nakon toga je te{ko porazio banovu vojsku kod Siska, dok se ban jedva bekstvom spasao. Turci su zauzeli va`no utvr|ewe Brest i mnogo mawih upori{ta, opseli grad Sisak i zauzeli sisa~ku varo{. Ti te{ki porazi naveli su kraqa Rudolfa da burgavskog markgrofa Karla imenuje vrhovnim vojvodom svih trupa koje su branile ostatke Hrvatske i Slavonije, a Karlo Burgavski je odmah po~eo da koncentri{e ve}u vojsku u Zagrebu. Na hrvatsko-slavonskom saboru, koji je sazvan po~etkom 1593. na zagreba~kom kaptolu, konstatovano je da je “u posqedwe dvije godine pa{a bosan214

ski spalio oko devedeset i {est gradova i ka{tela, a k tomu je 35.000 qudi odvukao u su`awstvo.” (str. 489.) Zadu`eni su i poslanici koji idu na ugarski sabor u Po`unu da se “potu`e na zulume kraqevskih i carskih vojnika, koji su grozno hara~ili u nesretnoj zemqi te narodu sve otimali, pa~e qudima i odijelo s tijela skidali, tako da narodu nije drugo preostalo nego `ivot i polugolo tijelo.” (str. 489.) Opsada Siska u leto 1593. zavr{ila se te{kim turskim porazom i Hasan-pa{inom pogibijom. Rudolfovom vojskom komandovao je Karlov zamenik Rupreht Egenberg. Sultan je potom poslao Sinan-pa{u s velikom vojskom na Ugarsku, a rumelijskom beglerbegu Hasanu Sokolovi}u naredio da preko Bosne ode i odbrani Petriwu. Hasan je za kratko vreme zauzeo i Sisak. Zauzimawem strate{ki va`nog \ura u Ugarskoj, Sinan-pa{a je prakti~no otvorio put ka Be~u. Car i kraq Rudolf II imenovao je 1594. svog brata Maksimilijana za glavnog vojnog komandanta za Hrvatsku i Slavoniju. Iste godine je za generala slavonske krajine imenovan Ivan Sigismund Herber{tajn, dok je godinu dana ranije general hrvatske krajine postao Juraj Lenkovi}, dotada{wi sewski kapetan. Maksimilijan je s ve}om vojskom opseo Petriwu, koju su Turci sami spalili, be`e}i iz we. Isto su uradili sisa~ki Turci sa svojim gradom, kad su videli da je Petriwa pala. Me|utim, ~im je Maksimilijan svoju vojsku raspustio, Turci su se vratili u Petriwu i obnovili je. Neuspe{an je bio i Lenkovi}ev napad na Biha}. Revoltiran {to mu je banski polo`aj oslabqen preno{ewem vojnih ovla{}ewa na strance, ban Erdedi je 1595. podneo ostavku, a kraq je za administratore imenovao zagreba~kog biskupa Ga{para Stankova~koga i barona Ivana Dra{kovi}a, dok je vrhovni vojni komandant bio Rupreht Egenberg. Slavonski general Herber{tajn upao je u Pakra~ko-cerni~ki sanyak, koji se nazivao Malom Vla{kom, da omogu}i nezadovoqnim Vlasima da se presele na hri{}ansku stranu. Turci su tada pora`eni izme|u Pakraca i Bijele Stijene. Potom su se tamo{wi hri{}ani podigli na ustanak protiv Turaka, a za to vreme Turci su bili prinu|eni da napuste Petriwu. Po{to je biskup Stankova~ki umro 1596. godine, Ivan Dra{kovi} je postao jedini ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. b) Masovno naseqavawe Srba u krajine i Klai}evo negirawe wihovog nacionalnog identiteta Vlasi su se tada masovno preseqavali iz turskih podru~ja i naseqavali u slavonskoj i hrvatskoj krajini. Mada Klai} uporno izbegava da te Vlahe identifikuje kao Srbe, {to su oni zaista i bili, Trpimir Macan je ne{to umereniji, pa u napomeni ispod teksta pi{e: “U novije se vrijeme mnogo naga|a o podrijetlu i narodnosti Vlaha, koji se tijekom XVI i XVII stoqe}a sele iz zapadnih turskih pokrajina, osobito iz bosanskoga vilajeta, u Hrvatsku i Slavoniju. Neki povjesni~ari naprosto ih progla{uju Srbima te ih wima i pribrajaju; drugi opet dr`e ih za Rumuwe (Romane) koji su se tek nakon seobe pohrvatili, doti~no posrbili. Me|utim, ti Vlasi govore i pi{u ve} prije seobe hrvatskim ili srpskim jezikom, imaju narodna hrvatsko-srpska krsna imena i patronimi~ka prezimena; u drugu ruku opet nikad se u sa~uvanim spomenicama sami ne zovu druk~ije nego Vlasi. Prema tomu
215

smatrati nam je te Vlahe gomilom puka jezika hrvatskoga ili srpskoga koja tada nije imala nikakve narodne svijesti. Za{to pak nije u wih bilo narodne svijesti, moglo bi biti vi{e razloga. Bilo je me|u wima jama~no dosta jo{ u XIV i XV stoqe}u pohrva}enih i posrbqenih Romana (dakle potomaka pravih Vlaha), pa onda mnogo i takvog slavenskog `ivqa, koji nije trajno spadao ni pod hrvatsku ni pod srpsku dr`avnu organizaciju (osobito u Bosni, Hercegovini i Dukqi ili Zeti), pa tako nije ni hrvatsko ni srpsko narodno ime u wih preteglo. Vlasi XVI i XVII stoqe}a jesu prema Hrvatima i Srbima u dr`avnom i socijalnom pogledu ono {to su u jezi~kom Torlaci prema Srbima i Bugarima. Kad bi se htjelo to~no ustanoviti koji se Vlasi mogu pribrojiti napose Hrvatima, a koji napose Srbima, trebalo bi najprije istra`ivati, odakle je koje vla{ko naseqe do{lo, da li naime potje~e iz prvotno starohrvatske ili starosrpske oblasti. Ima takvih vla{kih skupina koje su potekle iz nutarwih turskih zemaqa (nekad srpskih), pa su ih Turci kojekuda razmje{tali dok nisu prebjegli u kr{}ansku zemqu; ali ima i takvih vla{kih naseqa, koja su u XIV i XV stoqe}u `ivjela na tlu potowega kli{kohlivawskoga, li~ko-zakr~koga i biha}koga sanyaka pa su u XVI i XVII stoqe}u prelazila u kr{}ansku Hrvatsku... Prvi se mogu pribrojiti Srbima, a drugi Hrvatima. Vlasi, koji su u XVI i XVII stoqe}u prelazili u Hrvatsku i Slavoniju, bili su velikim dijelom (ali ne iskqu~ivo) vjere proisto~ne ili pravoslavne. Radi toga ih je najprije rimokatoli~ko sve}enstvo u Hrvatskoj stalo identificirati sa Srbima (Ra{anima). Organizacijom srpske crkve u Hrvatskoj i Slavoniji ra{irilo se poslije srpsko narodno ime i me|u samim Vlasima.” (str. 519.) Vlasi koji su posrbqeni govorili su srpskim jezikom ili {tokavskim, a Vlasi koji su pohrva}eni, mahom stanovnici dalmatinskih gradova i ostrva, hrvatskim, odnosno ~akavskim jezikom. Sva istorijska dokumenta koja Klai} pomiwe u svojim kwigama, ukoliko su pisana narodnim jezikom, a ne latinskim, ma|arskim ili nema~kim, ~akavska su ako se odnose na Hrvatsku, a kajkavska ako se odnose na Slavoniju. Srpsko stanovni{tvo, koje su Turci naseqavali u Hrvatsku i Slavoniju, naziva se vla{kim zbog dru{tvenog polo`aja koje je u`ivalo. To nisu bili kmetovi, nego slobodni seqaci, obavezani na slu`ewe u pomo}nim vojnim jedinicama ili u posadama utvr|ewa. Potpuno je neta~no da ti Vlasi nisu imali narodne svesti. Wihova narodna svest je nagla{eno srpska, o ~emu svedo~e sve sa~uvane narodne pesme i drugi oblici narodnog stvarala{tva. Prva srpska dr`ava upravo je u Dukqi osnovana, obuhvatala je i Humsku zemqu, a sam Klai} je potvrdio da je Bosna prvobitno etni~ka srpska zemqa. Vlasi se ne mogu porediti sa Torlacima, jer uvek govore ~istim srpskim jezikom, a nemaju ni{ta zajedni~ko sa Hrvatima. Vlasi koji su u XIV i XV veku eventualno `iveli na podru~ju kasnijeg kli{ko-livawskog, li~ko-zakr~kog i biha}kog sanyaka, ako su zaista pohrva}eni, govorili su ~akavski, pa su ~akavci ostali i ako su se preselili na sever Hrvatske. Sewski uskoci su 1596. godine preoteli Klis od Turaka. Kad su Turci opet opseli grad, prisko~io je Juraj Lenkovi} i probio se u sam grad, oja~ao
216

mu posadu, a onda iza{ao da prikupi novu pomo}. Me|utim, demoralisana posada nagodila se s Turcima i grad im predala. Te godine bele`i se neuspeli poku{aj kraji{kih generala da zauzmu Kostajnicu, ali su i Turci te`ak poraz do`iveli u nastojawu da ponovo zauzmu Petriwu. Godine 1599. i 1600. Slavonija je te{ko stradala od epidemije kuge, pa su mnoge ku}e zatrte i sela opustela. Tih godina slavonski kraji{ki general i wegovi kapetani sve ~e{}e provaquju u tursku Slavoniju, ubijaju Turke, ru{e im utvr|ewa, pale imawa i na povratku veliki broj Vlaha dovode i naseqavaju ih prvo izme|u Kri`evaca i Vara`dina, a posle i po svim drugim predelima. Na wih se ugledao i general hrvatske krajine. “Hrvatski i slavonski stale`i u po~etku su odobravali to preseqavawe Vlaha, pa~e su i prinosili za prehranu wihovu. Ali kad je general Herber{tajn tra`io za nove doseqenike posebne povlastice od nadvojvode Ferdinanda i kraqa Rudolfa, pa tako od vla{kih naseqa po~eo stvarati na tlu hrvatskoga kraqevstva zaseban teritorij koji ne bi potpadao banskoj vlasti, podigli su se protiv toga svom snagom. Stale`i su hrvatsko-slavonski zahtijevali da naseqenici budu podvrgnuti zakonima kraqevstva, da budu kmetovi (podanici) onih velika{a i plemi}a, kojima su od starine zemqe od wih napu~ene pripadale, i da rimokatoli~koj crkvi pla}aju desetinu. Generali nasuprot smatrali su zemqi{ta oko kraji{kih gradova za ni~ija, kojima mogu oni raspolagati, pa su od naseqenika tra`ili jedino da se wima pokoravaju i da vr{e vojnu slu`bu. Ba{ zbog toga do{lo je izme|u generala i stale`a do `estokih opreka.” (str. 543.) Povodom tog problema, hrvatsko-slavonski sabor se 1599. obra}ao nadvojvodi Ferdinandu, a naredne, 1600. godine i ugarskom saboru u Po`unu. Najglasniji protivnik vla{kih povlastica bio je zagreba~ki biskup Nikola Stjepani} Selni~ki, na ~ija su imawa mnogi Vlasi doseqeni, a wega i wegove zahteve su potpuno ignorisali. Godine 1601. Vlasi se masovno naseqavaju u Hrvatsku ju`no od Kupe. Ugarski sabor je, na zahtev hrvatskih plemi}a, posebno Zrinskih i Frankopana, 1609. godine “odredio da doseqeni Vlasi imaju u Hrvatskoj i Slavoniji pla}ati crkvi desetinu, a zemaqskoj gospodi devetinu, a da Vlasi budu podvrgnuti vlasti one zemaqske gospode na kojih su imawima nastaweni... Premda je kraq Rudolf zakqu~ak ugarskoga sabora potvrdio, nisu se ipak ni Ferdinand ni kraji{ki generali na w obazirali, ve} je Vid Kisel i daqe Vlahe naseqavao po imawima hrvatskih knezova i plemi}a.” (str. 562.) Kraq Rudolf II je 1604. godine zao{trio netrpeqiv stav prema protestantima, a hrvatski i slavonski stale`i su ga u tome odu{evqeno podr`ali, imaju}i u vidu da su kraji{ki generali mahom bili Nemci koji su imali veoma blagonaklon odnos prema protestantima, pa su neki od wih i sami pripadali protestantskoj veroispovesti. Upravo su oni naseqavali “Vlahe na tlu hrvatskoga kraqevstva, tra`ili za wih povlastice na zator katoli~ke crkve i cjelokupnosti hrvatske zemqe, i tako stvarali od povjerenih im krajina zasebne oblasti, nezavisne od hrvatskoga bana. Stoga je posve razumqivo nastojawe hrvatskih stale`a da se na tlu kraqevstva istrijebe svi inovjerci protestanti i da se doseqeni Vlasi prikupe pod okriqe katoli~ke crkve (unijom), jer }e se tako jedinstvom vje217

re obraniti i osigurati i politi~ko jedinstvo hrvatskoga kraqevstva. Nastojawe hrvatskih stale`a podupirao je i novi biskup zagreba~ki [imun Bratuli}, ~lan pavlinskoga reda, ali osobiti prijateq isusovaca, koji je mlade pavline slao na nauke u isusova~ke zavode, a poslije isusovce dozvao u Zagreb i ostalu Hrvatsku.” (str. 567.) Ban Ivan Dra{kovi} je 1605. godine sa svojom vojskom odigrao presudnu ulogu u borbama u Ugarskoj, zapo~etim pobunom protestanta i podr{kom koju su im Turci pru`ili, spa{avaju}i tako vladavinu Rudolfa II uop{te. Ipak, Turci su uz pomo} Stjepana Bo~kaja ovladali skoro celom Ugarskom, a Be~kim mirom iz 1605. Bo~kaj se, kao turski vazal, sporazumeo s Rudolfom. Posle toga je Rudolf II sklopio dvadesetogodi{wi mir sa turskim sultanom. Bo~kaj je ubrzo posle toga otrovan, ali se time ni{ta bitno nije promenilo. Po{to je Be~kim mirom u Ugarskoj garantovana verska sloboda, hrvatski i slavonski stale`i su neprekidno insistirali da se to ne odnosi na wihove posede, {to im je Rudolf odobrio 1607. kraqevskom sankcijom kojom je u Slavoniji i Hrvatskoj priznata jedino rimokatoli~ka vera, a Vlasi obavezani da pla}aju biskupu desetinu, a plemi}ima devetinu, kao i odre|eno da su podlo`ni jurisdikciji velika{a na ~ijim posedima `ive. U to je do{lo do sukoba izme|u Rudolfa i wegovog brata Matije, u kome je Rudolf bio prinu|en da se odrekne ugarske krune, a Matija je progla{en za kraqa. v) Sumirawe stawa u ostacima ostataka tri ugarske provincije Sumiraju}i stawe Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u vreme prva tri habzbur{ka vladara, Klai} pokazuje da je cela Dalmacija tada ~vrsto bila u mleta~kim rukama, a Hrvatska i Slavonija svedene na ostatke ostataka, a onda su i ti ostaci prepolovqeni formirawem kraji{kih kapetanija i generalata, potpuno izdvojenih od banske vlasti. Hrvatski sabor je posledwi put odvojeno sazivan 1536. godine, a potom uvek slavonski i hrvatski zajedno, jer se sa su`enom teritorijom istawio i broj velika{a, a uz to su neki hrvatski knezovi sticali imawa u Slavoniji, pa se pretvarali u slavonsko plemstvo. I naziv Hrvatska pomeren je sve do Kupe, na krajeve koji su ranije bili u Zagreba~koj `upaniji. Naravno, problem iseqavawa Hrvata i Slavonaca je kqu~ni za ovaj period, pa mu se Klai} opet vra}a, iznose}i: “Raseqavawe hrvatskoga naroda, koje bija{e zapo~elo u posqedwoj desetini petnaestoga stoqe}a, nastavilo se kroz ~itavo XVI stoqe}e. Nakon boja na Moha~kom poqu sve je vi{e preotimalo maha iseqavawe naroda u susjedne zemqe koje su bile boqe zaklowene od turskih provala. Osobito mnogo naroda bje`alo je preko Drave i Mure u jugozapadnu Ugarsku. Dne 10. sije~wa 1537. dopustio je kraq Ferdinand po`unskom `upanu Ivanu Salaju od Kere~ewa i me|umurskomu vlastelinu Ga{paru Ernu{tu od ^akovca da na rijeci Muri izme|u svojih posjeda Legrada i Dubrave urede skelu s dovoqno brodova na kojima bi se mogli prevoziti brojni bjegunci iz Slavonije, koji su se sa stokom i drugom prtqagom svojom zaklawali u nutarwe krajeve Kraqevine Ugarske. Kraq je to dopustio jer je `elio da bude vi{e prijelaza preko Mure. Jama~no je i na Dravi bilo mnogo takvih “brodova” po kojima je narod grnuo u sigurnije krajeve zapadne Ugarske. Mora da je vrlo mnogo
218

naroda, naro~ito pu~ana, prebjeglo na sjever, jer je ugarski sabor u Po`unu godine 1550., jama~no na zahtjev hrvatskih nuncija, ~lankom 72. odredio “da se oni seqaci, koji su minulih godina bud radi glada bud od straha pred Turcima iz Slavonije prebjegli u Ugarsku, imaju otpustiti od onih na kojih su imawa do{li ako bi se dobre voqe vratiti htjeli”. Svakako je malo seqaka tra`ilo da se ku}i vrate; pa~e kadgod bi Turci ja~e pritisnuli hrvatsku zemqu (1556, 1565, 1576. do 1578, 1592), opet bi iseqavawe oja~alo, tako da je domala sva jugozapadna Ugarska bila puna hrvatskih iseqenika. Od tih do{qaka potje~u hrvatske naseobine koje i danas jo{ postoje u `upanijama Po`unskoj, [opronskoj, Mo{owskoj, @eqeznoj, a nekad su opstojale i u \urskoj. Kada je 2. kolovoza 1579. |urski biskup Juraj Dra{kovi} bio okupio dijecezansku sinodu u Sombotequ, bilo je izme|u 28 nado{lih `upnika devet wih s hrvatskim prezimenima.” (str. 616.) Klai} daqe isti~e da se nisu samo seqaci preseqavali, nego i mnogo plemi}a, pa i velika{a. “Usporedo s iseqavawem u Ugarsku teklo je seqewe Hrvata u nasqedne pokrajine austrijske na zapadu, osobito u Krawsku i [tajersku. Ve} godine 1533. jadikuje hrvatski sabor u adresi na kraqa Ferdinanda I {to gospoda i plemi}i Koru{ke mnogim obe}awima vabe k sebi narod hrvatski, a osobito kmetove. Neka kraq zapovjedi da se vi{e `iteqi i kmetovi ne odvode u Koru{ku, jer }e ina~e hrvatsko kraqevstvo ostati pusto... Svoju molbu opetuju hrvatski stale`i na svom saboru u Topuskom 9. rujna 1535. godine, tu`e}i se kako stale`i nasqednih zemaqa nebrojene kmetove hrvatske odvode i presequju, pa tra`e da se qudi i kmetovi wihovi, koji su ve} u austrijske pokrajine odvedeni, opet wima vrate. Vapaji hrvatskih sabora nisu na{li odziva, jer se sve vi{e puka selilo u austrijske zemqe, osobito u jugoisto~nu Krawsku, gdje su napunili okoli{ Metlike, ^rnomqa, Podbri`ja, Vinice, Poqane i Kostela... U Krawsku i ostale nutarwoaustrijske pokrajine selili su se ne samo kmetovi nego i plemi}i.” (str. 617-618.) Klai} nabraja poimeni~no neke od tih najpoznatijih plemi}kih porodica, pa nastavqa: “Tijekom druge polovice XVI stoqe}a osnovane su jo{ hrvatske naseobine u ju`noj [tajerskoj, onda u Dowoj Austriji (na Moravskom poqu, uz rijeku Lipavu i Diju), napokon u Moravskoj (u okru`ju Mikulovskom sela Gutfjeld, Nova Prerava i Frqe{dorf). Za~etnik i utemeqiteq potowih kolonija bio je oko godine 1584. barun Kristofor Teufenbah, vlastelin gospo{tije Drnoholske u Moravskoj, koji je kao carski komesar za krajinu dolazio u hrvatsko kraqevstvo. Neprekidno iseqavawe kroz ~itavo stoqe}e nemilo se doimalo hrvatskih i slavonskih stale`a. I na saboru u Zagrebu 15. svibwa 1562. jadikuju oni kako u relikvijama Kraqevine Hrvatske i Slavonije `ive pretu`ni kmetovi koji trpe od neprestana bje`awa i drugih prete{kih tereta. No jo{ qu}e zabugarila su hrvatska i slavonska gospoda na saboru u Zagrebu 8. travwa 1584. Tu su iznosili kako su ostaci hrvatskoga kraqevstva grozno opustjeli da u ~itavoj zemqi nema vi{e od 3000 dimova, dok je u prija{wa sretna vremena sama Kri`eva~ka `upanija brojila do 12.000 dimwaka; pa se onda ka`e da su nebrojeni kmetovi morali ostaviti svoja sjedi{ta i hrpimice se odseliti u razli~ite strane svijeta, kao u Ugarsku, Austriju, Moravsku, [tajersku i Krawsku.” (str. 618.)
219

Ali to nije sve. “Mnogo naroda dospjelo je u ono tu`no doba i na istok u Tursko carstvo. Doga|alo se to silom i milom. Prigodom nebrojenih provala i ~etovawa zarobqivali su Turci mnogo naroda i odvodili ga u su`awstvo; turski martolozi grabili su ~ak i sitnu djecu da im ili robuju ili da ih potur~e. No, bilo je i kr}{anskih prebjega koji su se dobre voqe sklawali u susjedni Bosanski pa{aluk.” (str. 618.) Oni su se tur~ili da bi zadovoqili svoje prvenstveno materijalne i stale{ke interese. “Odli~nije plemi}e, koji bi pali u tursko su`awstvo, iskupqivali bi ro|aci i prijateqi (pa~e i sabor) novcem iz ropstva ili bi ih zamjewivali za turske su`weve; no golema ve}ina puka, za koju nije nitko pla}ao otkupa, ostajala je u su`awstvu.” (str. 619.) Posle svakog uspe{nog turskog pohoda u Hrvatsku ili Slavoniju duge kolone zarobqenih kmetova odvo|ene su u dubinu Turske i mahom prodavane na tr`nicama robova. Tre}i migracioni talas odvijao se na pravcu Hrvatska – Slavonija, kako detaqno obja{wava Klai}. “Uz iseqavawa u strane zemqe trajalo je preseqivawe naroda u samom hrvatskom kraqevstvu. To se preseqivawe sastojalo u tom da se narod iz izlo`enih krajeva sklawao u sigurnija i mirnija mjesta. Preseqivawe iz ju`nih krajeva u sjeverne (iz stare Hrvatske u Slavoniju) zapo~elo je ve} u XV stoqe}u, a seoba od istoga prema zapadu nakon boja na Moha~kom poqu. Osobito mnogo naroda hrlilo je s juga k sjeveru. Plemi}i Keglevi}i boravili su sve do godine 1494. u okoli{u gorwe Zrmawe (Kegal ili Keglevi} grad) i u Kninskoj `upaniji, nakon re~ene godine stoluju u Bu`inu u Zagreba~koj `upaniji, napokon poslije godine 1522. nastawuju se u Kri`eva~koj `upaniji (Bijela Stijena) i Vara`dinskoj (Lobor, Krapina, Kostel). Plemi}i i potowi grofovi Dra{kovi}i, starinom iz ju`ne Hrvatske (Lika, Biline, Knin) dolaze najprije u Bliwu i [var~u u Zagreba~koj `upaniji, dok se naposqetku ne ustali{e u Trako{}anu u Vara`dinskoj `upaniji. S wima dijele jednaku sudbinu brojne plemi}ke porodice iz ju`ne Hrvatske. Berislavi}i dolaze iz Vrhrike (Vrlike) u Turopoqa (Mala Mlaka), Dudi}i iz Cetinske `upanije u Vara`dinsku (Orehovica), Pata~i}i i Hate`evi}i iz Lu~ke `upanije u Vara`dinsku (Zajezda), Bojni~i}i i For~i}i iz Kninske `upanije u Vara`dinsku, Novakovi}i iz Gatanske `upanije u Zagreba~ku (Slanovec), itd. Plemi}ke op}ine Zagreba~ke `upanije na sjeveru Kupe primaju brojne plemi}e iz ju`nih krajeva; drugi do{qaci kupuju plemi}ke posjede ili ih dobivaju od kraqa na dar za svoje zasluge, tre}i napokon `ene se k}erima starih slavonskih plemi}a pa se na wihovim posjedima nastawuju. Tako su Pata~i}i i Hate`evi}i uzeli za `ene k}eri plemi}a Herkovi}a od Zajezde, pa poslije gospodovali wihovim imawima. Bilo je opet plemi}a iz ju`ne Hrvatske koji su sklapali nasqedne ugovore sa slavonskim porodicama o me|usobnom nasqedstvu nakon izumr}a bud jedne ili druge porodice, pa su onda zavladali imawima slavonskih plemi}a ako bi ovi umrli bez potomaka. Tako su godine 1522. Ivan For~i} od Butine vasi u Kninskoj `upaniji, a gospodar brojnih posjeda u Kninskoj, Bu{koj i Gatanskoj `upaniji i zagorski plemi} Ivan Golec iz Sutjeske (danas Sutinsko), kao gospodar ka{tela Sutjeske i posjeda u Malu, Beratincu, Ferkuqevcu i Kri`ancima u Vara220

`dinskoj `upaniji, utana~ili ugovor o me|usobnom nasqedstvu, pa kad je nakon mnogih godina Ivan Golec bez potomaka umro, onda su For~i}i s pismenom privolom kraqa Ferdinanda od 17. veqa~e 1561. ba{tinili svu wegovu plemen{tinu u Vara`dinskoj `upaniji, po{to bijahu uto izgubili gotovo sav svoj posjed u ju`noj Hrvatskoj. Napokon su brojni plemi}i iz ju`nih krajeva na{li zakloni{ta u velika{a i velikih posjednika u sjevernim stranama, osobito u knezova Zrinskih i Frankopana. Tu su plemi}i kao vazali ili sluge re~enih knezova vr{ili razli~ne slu`be na imawima wihovim, a mnogi su od wih primali ve}e ili mawe posjede za nagradu.” (str. 618-620.) Ovde Klai} citira tekst Radeta Lopa{i}a koji pi{e upravo o tim plemi}ima vazalima: “Provalom Turaka bude gotovo sva hrvatska opusto{ena, a ne mogu}i Hrvati odoqeti premo}i turske velesile, pobje`e sve, {to je moglo, i marilo za krst i slobodu, k svojoj bra}i u zaklone kod Kupe i Save. Frankopani i Zrinski knezovi dijelili su svaki udes sa svojom nesre}nom bra}om, osobito ako isti bijahu plemi}i i vojaci, pak ih svu silu smjesti{e po svojim imawima, ali nigdje toliko, koliko na vlastelinstvu Ozaqskom, Ribni~kom i ^akova~kom (u Me|umurju), stvoriv{i si tako vazda vjerne slu`benike, poglavice i vojnike u ~etama proti Turcima. Nigdje u Hrvatskoj, a jama~no niti drugdje u obli`wim zemqama, nije se dogodilo, da bi vlastela tako ogromna imawa rascjepkali i razdijelili me|u mawe vazale i plemi}e. Jama~no polovica, ako ne vi{e, od vlastelinskoga alodijala, pa i mnoga pusta seli{ta odstupi{e Frankopani, a poslije Zrinski, ili badava za nagradu, ili kao zalog za zajmove pojedinim zaslu`nim porodicama staroga koqena, stvoriv{i za pribjegle hrvatske bezku}nike malena imawa sa dvorovima i ve}im ili mawim brojem kmetova. Od ~esti bijahu me|u prido{lim bjeguncima glasoviti hrvatski rodovi, koji, budu}i li{eni svakoga blaga i bogatstva, jedno bi bili ve} onda postradali, da im nije pru`eno uto~i{te na imawima Zrinsko-Frankopanskim.” (str. 620.) Pored plemi}a, uto~i{te su u severnijim krajevima potra`ili i kmetovi i slobodni seqaci. g) Talas srpskih doseqenika spa{ava opustele ugarske banovine Kolike su razmere tog iseqavawa svedo~i i slede}i Klai}ev stav: “Zbog neprekidnoga iseqivawa kroz jedno stoqe}e i vi{e bilo bi hrvatsko kraqevstvo posve opustilo da se nije mnogo naroda i doseqivalo. Doseqivao se je pak najvi{e iz turskoga carstva kr{}anski puk, koji nije htio ili mogao podnositi zulume svojih nekr{tenih gospodara. Ti se doseqenici zovu koji put Turci, jer su dolazili iz turskih krajeva, a onda najobi~nije Vlasi, rje|e pak Ra{ani ili Srbi. Budu}i da su usko~ili ili prebjegli iz turskih oblasti, zovu ih tako|er prebjezi ili uskoci (pa~e i predavci). Svi ti doseqenici pripadaju narodu hrvatsko-srpskomu, govore hrvatskim ili srpskim jezikom, a imaju golemom ve}inom narodna prezimena i narodna krsna imena. Vjere su pak prete`no gr~ko-isto~ne (pravoslavne). Naravno da ima me|u wima i potomaka sredovje~nih romanskih Vlaha, koji su u to doba bili ve} dobrano pohrva}eni i posrbqeni.” (str. 620-621.) Trpimir Macan na ovom mestu prime}uje kako je Klai} “u duhu svojeg vremena pogre{no mislio da Hrvati i Srbi tvore jedan narod.” (str. 621.) Me|utim, da je Klai} zaista mislio da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena, onda bi u sklopu svoje
221

“Povijesti Hrvata” obuhvatio i kompletnu srpsku istoriju. On to nije smatrao, pa o hrvatsko-srpskom narodu i o hrvatskom ili srpskom jeziku govori samo onda kad mu je neprijatno da prizna da je re~ iskqu~ivo o srpskom narodu i srpskom jeziku, povodom naseqavawa potpuno opustelih hrvatskih i slavonskih podru~ja. Prvi srpski uskoci naseqavali su se u @umberku i u Sewskoj kapetaniji, ali je ovde vrlo va`no da se istakne da su i Turci Srbe u vla{kom i kmetovskom statusu naseqavali na zauzetom, a od stanovni{tva ispra`wenom hrvatskom i slavonskom podru~ju. O tome i Klai} pi{e: “U drugoj polovici XVI stoqe}a kao da je neko vrijeme doseqivawe iz Turske u kr{}anske zemqe pone{to jewalo. Uzrok tome bit }e {to su Turci uz Hrvatsku i Slavonsku krajinu osnovali i svoju tursku krajinu, metnuv{i u me|a{ne gradove sanyaka li~koga, bosanskoga, pakra~koga (cerni~koga) i po`e{koga jake posade pje{aka i kowanika. Izme|u tih gradova i naokolo wih smjestili su brojne kr{}anske Vlahe, koji su ili ondje ve} prije prebivali ili su ih iz nutarwih turskih (srpskih) zemaqa onamo dopremili. Ti su Vlasi sa~iwavali neredovitu tursku vojsku, kojoj je pri provalama u kr{}ansku Hrvatsku i Slavoniju bilo utirati put redovitim ~etama te usput harati i robiti. Vla{ke su se neredovite ~ete turske, koje nisu primale pla}e ve} dobivale samo dio plijena, zvale tako|er martolozi.” (str. 622-623.) Klai} pretpostavqa da bi wihov naziv mogao poticati od gr~ke re~i koja ozna~ava oru`anog grani~nog stra`ara ili od gr~ke re~i koja ozna~ava gre{nika ili lupe`a. “Bilo je pak tih Vlaha martoloza mjestimice toliko na okupu da su se po wima dijelovi Pakra~koga i Po`e{koga sanyaka stali nazivati Mala Vla{ka.” (str. 623.) Krajem {esnaestog veka naseqavawe Srba u Hrvatskoj i Slavoniji postalo je masovno. “Poslije pobjeda nad Turcima kod Siska (1593.) i Petriwe (1596.) zaredale su iznova uvelike seobe naroda iz turskoga vilajeta Bosne u kr{}ansku Hrvatsku i Slavoniju. Ve} u listopadu 1595. prebjegao je vla{ki episkop Vasilije, koji je dosad stolovao u manastiru Remeti (Orahovica) u Po`e{kom sanyaku, u Kri`evce, te se stao s tadawim zapovjednikom Slavonske krajine Ivanom Sigismundom Herber{tajnom dogovarati kako da se kr{}anski puk iz Male Vla{ke prevede u Slavonsku krajinu.” (str. 623.) Posle episkopa Vasilija, doseqavaju se sve ve}e grupe Srba. “Potaknut uspjesima slavonskoga zapovjednika stao je i zapovjednik Hrvatske krajine mamiti Vlahe iz turske Hrvatske. I zaista je godine 1600. prva ve}a skupina turskih Vlaha pre{la u kr{}ansku Hrvatsku, te ju je Lenkovi} naselio na pustom zemqi{tu oko razvaqenoga Gojmerja ili Gomirja, koje bijahu knezovi Zrinski ba{tinili od Stjepana Frankopana Ozaqskoga. U Gomirje do{li su tada i srpski kalu|eri, koji su ondje osnovali manastir. Nakon smrti Lenkovi}eve nastavio je naseqivawe nasqednik mu Vid Kasel, a pomagao ga je sewski kapetan Danilo Frankol. Tako su do godine 1606. do{li Vlasi i Morovlasi (Morlaci) u Moravice (Mavrovice) i Vrbovsko, i napokon u Li~. No budu}i da su ta mjesta pripadala knezovima Frankopanima i Zrinskima, do{lo je radi Vlaha do `estokih borbi izme|u tih knezova i zapovjednika Hrvatske krajine, koje su mnogo godina potrajale.” (str. 623-624.) Sukobi su izbijali zbog osloba|awa Srba od feudalnih obaveza i
222

wihovog nepodlegawa jurisdikciji oblasnih gospodara, nego iskqu~ivo krajinskih kapetana. Posebno Klai} skre}e pa`wu da je pored masovnog srpskog, bilo i sporadi~nog doseqavawa nema~kih i mleta~kih stanovnika. “Uz veliku seobu Vlaha (Srba, Uskoka, Pribjega) iz turske carevine dolazile su u Hrvatsku i Slavoniju jo{ i pojedine porodice iz austrijskih zemaqa ([tajerske, Krawske, Istre i Koru{ke), pa onda iz mleta~kih zemaqa, poglavito iz Dalmacije. Iz austrijskih zemaqa doseqavali su se poglavito vojnici koji su se nastanili u kraji{kim gradovima (u Sewu, Karlovcu, Koprivnici itd.), a iz Mleta~ke Republike osobito bjegunci koji su se bojali suda i kazni.” (str. 624.) U svakom slu~aju, “neprekidnim iseqivawem, preseqivawem i doseqivawem mnogo se promijenila etnografska slika hrvatskoga kraqevstva, osobito na Hrvatskoj i Slavonskoj krajini, koja se postepeno pretvarala u veliki logor vojni~ki. Gra|anska Hrvatska i Slavonija nije se toliko preobrazila, tek {to je u Slavoniju do{lo me|u stare Slovince mnogo starohrvatskoga plemstva i puka.” (str. 624.) Pri svemu tome treba imati u vidu i versko pitawe u Hrvatskoj i Slavoniji koje, tek {to su uspele da ugu{e protestantsku reformaciju na svojim prostorima, ve} stoje pred novim izazovom wihovom rimokatoli~kom ekskluzivizmu. “I duhovne i svjetovne vlasti pogodovale su isprva selidbi Vlaha, wihovih kalu|era i episkopa, jer se o~ekivalo da }e se oni stopiti s rimokatoli~kom crkvom i priznati rimskog papu za vrhovnoga duhovnog poglavara svoga.” (str. 671.) Kad su se takva o~ekivawa izjalovila, doseqene Srbe do~ekivali su talasi verske zagri`enosti i netrpeqivosti, kojima su posebno doprinosili jezuiti, do{av{i 1606. godine u Zagreb.

B. Klai}eva sistematizacija bosanske istorije
Prvu ozbiqnije obra|enu i sistematizovanu istoriju bosanske dr`ave do pada u tursko ropstvo napisao je upravo Vjekoslav Klai}. Wegova “Poviest Bosne do propasti kraqevstva”, objavqena je u autorovom izdawu u Zagrebu 1882. godine. U uvodu on se osvr}e na dotada{we nau~ne obrade tog pitawa, po~ev{i od Orbinijevog “Kraqevstva Slovena” iz 1601. Za to delo on ka`e da je “skup vjerodostojnih i nevjerodostojnih viesti. Kriti~noga duha neima u wega skoro ni za liek. Wemu su svi izvori jednako vjerodostojni; wemu je npr. poznata kronika popa Dukqanina isto toliko vriedna, koliko koji drugi triezan rukopis.” (str. 1.) Uprkos nepouzdanosti mno{tva iskaza, poput preuzetih Dukqaninovih, “Orbina ide ta osobita zasluga, {to je on, premda katoli~ki redovnik, pisao svoju poviest ju`nih Slovjena neobziru} se na vjeru wihovu, te je jednakom qubavi i poletom crtao i slavio sve velike i slavne mu`eve, bili oni katolici ili ne”. (str. 2.) Za bro{uru Pavla Ritera Vitezovi}a o Bosni iz 1712. godine, Klai} ka`e: “Po~etkom 18. stoqe}a iza{lo je maleno djelce o Bosni, koje nema skoro nikakve znanstvene vriednosti, ali je ipak spomena vriedno, jer ga je pisao mu` `arka duha i gorqiv Hrvat.” (str. 3.) Nema~ki pisac [imek, u kwizi iz bosanske istorije, objavqenoj u Be~u 1787. godine, “u najstarijoj poviesti do bana Bori}a grie{i isto onako,
223

kako i pred{astnici wegovi, sliede} sliepo kroniku popa Dukqanina, zatim Orbina, Lukara i wihova ma{tanija, nu kod historije Kotromani}a opa`a se svigdje te`wa, da osnuje svoje pripoviedawe na ~i{}ih i vjerodostojnih izvorih.” (str. 7.) Klai} mu zamera {to je potpuno zanemario odnose Bosne i Srbije, s obzirom da je svoje delo zasnovao na literaturi potekloj od Ma|ara, Hrvata i Dalmatinaca. Jovan Rai} je, s druge strane, Bosnu smatrao sastavnim delom Srbije, kao i Fran Peja~evi} u kwizi objavqenoj 1799. na latinskom jeziku. I Johan Kristian Engel je 1801. godine “poviest Bosne posve stopio s poviesti Srbije, smatraju}i obje za jednu cjelinu, pa~e je u to ime sam mnoge stvari pridodao, za koje je historijski dokaz ostao du`an.” (str. 8.) I Rus Majkov 1857. godine u svom znamenitom istoriografskom delu navodi da su Srbija, Bosna i Dubrovnik srpske zemqe.

1. Neosporna srpska su{tina prvobitne Bosne
Opisuju}i geografsku situiranost prvobitne Bosne na vrlo uskom prostoru, Klai} iznosi da su Soli pripadale polovinom desetog veka Srbiji, a Dowi kraj Hrvatskoj, dok je u Zapadnim stranama od tri `upe, glamo~ke, livawske i duvawske, livawska pripadala hrvatskoj, a duvawska neretqanskoj kne`evini. Za Podriwe, koje je obuhvatalo gorwu Drinu, Lim i ^ehotinu, Klai} ka`e da “ova oblast bija{e od najdavnijih vremena ~est srbske dr`ave.” (str. 25.) Hum i Primorje opisuje, ali se ne izja{wava o wihovoj etni~koj pripadnosti. Od slovenskog doseqewa do desetog veka o Bosni nema ni{ta u istorijskim izvorima, a i od desetog veka vesti su veoma retke. “Stariji pisci o povjesti bosanskoj htjeli su ovu veliku prazninu ispuniti podacima iz veoma nekriti~ne i slabo uporabive kronike popa Dukqanina.” (str. 42.) Ti poku{aji su trajali sve do dana{weg vremena. “Tako dospje{e u poviest bosansku bani @elimir, Kre{imir, Leget i Vukmir, za koje kriti~na poviest ne zna upravo ni{ta. Po{to dakle sve ovo ne stoji, te`ko je ispuniti prazninu od vi{e stoqe}a.” (str. 42.) Nema sumwe da bi Klai} vrlo rado prisvojio Bosnu kao hrvatsku zemqu kad bi za to na{ao u istorijskim dokumentima iole ozbiqno upori{te. Po{to to nije mogu}e, a ni sam Klai} nije spreman da u potpunosti raskrsti sa elementarnim akademskim moralom, on traga za nekom umerenijom varijantom, sredwim re{ewem na kome bi bazirao tezu da zapravo prvobitna Bosna nije bila ni srpska ni hrvatska. Potom, bar u formi nagove{taja, pretpostavke ili samo `eqe, iznosi da je Bosna mogla postati hrvatskom etni~kom teritorijom. U tom smislu on ovako rezonuje: “Prema oskudnim izvorima mu~no bi bilo osje}i, imaju li se prvobitni slovjenski `iteqi Bosne pribrojiti Hrvatom ili Srbom; nu sigurno jest, da je oblast Bosne ve} od prvog ~asa bila na razme|i `ivqa hrvatskoga i srbskoga. [to je bilo toj oblasti na zapadu i sjeverozapadu, bija{e hrvatsko; a {to na iztoku, sjevero i jugoiztoku, bija{e srpsko.” (str. 43.) Na zapadu i severozapadu Bosne su Dowi kraji koji obuhvataju `upe Plivu, Luku, Zemaqnik, Vrbawa, Gla`, Mrin, Vrbas, Sanu i Dubicu, kao i Zapadne strane sa glamo~kom, livawskom i duvawskom `upom. To bi onda bile hrvatske zemqe, i za to bi Klai} mogao izneti uverqive argumente. Na severoistoku su Usora i Soli. Usora obuhvata
224

gradove Te{aw, Doboj, Dobor i Srebrenik, a Soli Tuzlu. Na istoku Bosne je Podriwe, a na jugoistoku Humska zemqa i Primorje (Konavle i Dra~evica). To su nesporno srpske zemqe. Izme|u tih hrvatskih i srpskih zemaqa ugnezdila se Bosna na prostoru gorwe reke Bosne. “Ve} ovim polo`ajem wezinim bija{e Bosni ozna~ena sudbina za mnoga stoqe}a. ^im su se pod imenom hrvatskim i srbskim po~ele stvarati dvie dr`ave i skupqati oko sebe ostale oblasti: obje su dr`ave privla~ile Bosnu, svaka na svoju stranu. Ako i nije vjerovati potanku pri~awu popa Dukqanina; jedno se ipak razabire iz wega, a to je, da je oblast Bosne bila prvobitno prikovana uz Hrvatsku. Nije nevjerojatno, da je to bilo u po~etku 10. stoqe}a, kad no je prvi kraq hrvatski Tomislav bio jedini mogu}i suparnik bugarskomu caru Simeonu na svem jugu slovjenskom. Mogu}e je, da je u to doba postala Bosna i banovinom, jer ime bana i ~ast wegova poznata je samo Hrvatom. Kad je poslije smrti velikoga cara Simeona uspjelo srbskomu knezu ^aslavu (931-960.) poga`enu Srbiju podi}i i stvoriti federativnu dr`avu, pridru`ena bi i oblast Bosna novostvorenoj dr`avi. Suvremeni pisac gr~ki car Konstantin donosi nam prvu sigurnu viest o tadawoj Bosni. Po wemu je Bosna bila tada ~est srbske kne`evine, neimaju}i svoga vlastitoga vladara, ve} pokorna knezu ^aslavu. Istoga kneza ^aslava ide zasluga, da je podlo`nu si banovinu Bosnu obranio od Ma|ara.” (str. 4344.) Iako nema verodostojnih dokaza da je Bosna bila “prvobitno prikovana” uz Hrvatsku, Klai} ka`e da se to verovatno desilo u vreme Tomislava. Verovatno ili neverovatno, ili nije neverovatno – nisu to nikakvi ozbiqni istoriografski termini. Kao i “mogu}e” da je Bosna u to vreme postala banovina. Kad nema nikakvih relevantnih dokaza, sve je mogu}e. Ali se prvi put Bosna kao banovina pomiwe tek u dvanaestom veku, kad se na{la pod ma|arskom dominacijom. Jedino je nesporno da je Bosna bila u dr`avi srpskog vladara ^aslava, ali ta dr`ava nije bila nikakva federacija, niti su federativne dr`ave uop{te postojale u desetom veku. a) Naga|awe i verovawe kao pouzdane nau~ne metode hrvatske istoriografske {kole Zato je sasvim deplasirano kad Klai} pi{e da posle smrti kneza ^aslava i raspada wegove dr`ave, “Bosnom zavlada{e doma}i bani.” (str. 44.) On se tu poziva na spise Popa Dukqanina, za koga na vi{e mesta isti~e da mu ne veruje. Ali, kad mu je to korisno, onda je spreman da na Dukqaninovim ma{tawima daqe kombinuje, pa u tom smislu navodi: “Ve} oko g. 968. udari na bosanskoga bana hrvatski kraq Kre{imir. Borba se vodila na gorwem Vrbasu, u `upah Plivi, Luki i Uskopqu. Bosanski ban uvidi brzo, da ne mo`e otimati sili kraqa Kre{imira; ostavi zato svoju banovinu i pobje`e kraqu ugarskomu, a Bosnom zavlada kraq Kre{imir.” (str. 44.) Potom opet Klai} pi{e da je “vjerojatno”, jer nema pouzdanog oslonca u izvorima, “oko g. 1019. i Bosna poput Sriema spala pod vrhovnu vlast bizantskih careva. Nu ve} iza smrti ovoga mo}noga cara oslobodi se Bosna opet bizantskoga vrhovni{tva, te je odsele du`e vremena ostala samostalna zemqa pod svojimi banovi. Bani bosanski u drugoj i tre}oj ~etvrti jedanaestoga stoqe}a znatno dapa~e di`u ugled svoj i svoje banovine, tako da se ona g. 1067. spomiwe u
225

istom redu sa kne`evinom Dukqom i Srbijom.” (str. 45.) Klai} misli da je Bosna tek u dvanaestom veku do{la pod ugarsku vlast, ali ne prihvata stanovi{te Engela i Majkova da je ugarski kraq Bosnu kao miraz dobio od ra{kog velikog `upana Bele Uro{a. O tom pitawu on ovako raspravqa: “Za kraqa Bele II Sliepoga, vladara Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Sriemu, prijateqa i saveznika Srbaqa, kojim ravna umna `ena Jelena, knegiwa srbska – za ovoga se kraqa pokazuje i Bosna prvi put u tjesnijem odno{aju prema kraqu ugarskomu. Puka je slutwa, ni~im nedokazana, da je Bela II Sliepi primio banovinu Bosnu u ime miraza od tasta svoga, srpskoga velikoga `upana Bele Uro{a; vjerojatnije }e biti da su i bosanski bani vide}i kako su Arpadovi}i ugarski zavladali hrvatskom dr`avom i stupili u savez i srodstvo sa srbskimi vladari, sami se pridru`ili kraqu ugarskomu, da wegovom pomo}ju odbiju zajedni~koga du{manina, koji im je prietio sudbinom Bugarske. Godine 1135. prvi se put i prvi od ugarskih Arpadovi}a Bela II zove kraq Rame; malo zatim na saboru ugarskom u Ostrogonu podiequje Bela II sinu si drugoro|encu Ladislavu ~ast vojvode bosanskoga, ostavqaju} u istinu i nadaqe doma}im banom, da upravqaju svojom djedovinom.” (str. 47-48.) Da se po tom pitawu i sam koleba, pogotovo u pogledu zna~ewa “kraq Rame”, pokazuje Klai} u napomeni: “Nisu li se u istinu Ramom prvobitno zvali samo ostanci nekadawe kne`evine Neretve zajedno sa dolinom Rame?” (str. 48.) Na osnovu jedne sa~uvane poveqe iz dvanaestog veka Klai} zakqu~uje “da je tada Rama poput nekadawe Neretve le`ala me|u Hrvatskom i Humom.” (str. 48.) Istovremeno, Klai} ne spori nego potvr|uje da se tek polovinom dvanaestog veka “javqa na popri{tu historije i ban Bori}, prvi po imenu poznati vladar bosanski.” (str. 49.) Dakle, nema nikakvih dokaza da je pre Bori}a Bosna imala ijednog bana. Mo`da je neki i postojao, s obzirom da Majkov pi{e, a Klai} u napomeni citira da “od godine 1120. Bosna posta banovinom”, dakle od godine kad je do{la pod ugarsku vlast, bilo kao miraz srpskog vladara, bilo “dobrovoqno”, {to bi Klai} vi{e voleo. U vreme bana Bori}a Ma|ari su Bosni prikqu~ili jo{ neke srpske zemqe, pro{iriv{i je do Drine. Kako Klai} iznosi, “Bosna se je dakle u polovici 12. stoqe}a protegla i preko prvobitno srbskih prediela, te je za cielo obuhvatala `upu bora~ku, koja bija{e do nedavno jo{ srbska.” (str. 51.) Bora~ka `upa je dana{wi Bira~, a Klai} uz to napomiwe: “Kad su u ugarske ruke dospjeli razni podunavski i posavski predieli, sigurno je da su ugarski kraqi zauzeli tako|er jo{ u 10. stoqe}u srbsku oblast Soli, zatim oblast Usoru, koje su obje poput Sriema bile od g. 1019. u bizantskoj vlasti. Da su bosanski bani upravo od ugarskih vladara primili Soli i Usoru, pokazuje sva bosanska historija.” (str. 51.) Ali iz nekih razloga Klai}u je veoma va`no da naglasi, mada mu je to na staklenim nogama, da “ugarskim kraqem ne bija{e Bori} ban podanik, ve} saveznik, kojega su osobito pazili, cienili i odlikovali, pa~e ga za wegovu pomo} i nagra|ivali. Vjerojatno je veoma, da je ve} ban Bori} u ime nagrade dobio od ugarskih kraqeva oblasti na sjeveru pravoj Bosni, naime Soli i Usoru, i da je upravo za te oblasti dospio u neku ovislost prema vladarom ugarsko-hrvatskim, jer za samu Bosnu neima pometara, da bi bila ikad podlo`na, kraqem ugarskim. Ova predemnieva pokazuje se jo{ vjerojatnija, ~ujemo li, da je ban Bori} imao posjeda i u samoj tadawoj Slavo226

niji i da je timi posjedi dozvolom kraqa Stjepana darivao red Bo`jaka ili Templara. Bori}evi potomci spomiwu se jo{ u 13. stoqe}u kao vlastela hrvatska; a mnogi tvrde da je Bori} ban praotac plemenitoj porodici Berislavi}a.” (str. 51-52.) To u potpunosti razja{wava Klai}eve namere. On bi po svaku cenu da poka`e da je naziv bosanskog bana izvorno vladarsko zvawe, a ne titula ugarskog kraqevskog upravnika, {to je u stvari bio. A pod banom Bori}em o~igledno je da Bosna nikako nije mogla biti nezavisna dr`ava. Ni u prvobitnoj Hrvatskoj vladari nisu imali zvawe bana nego kneza, a banovi su bili upravnici Like, Krbave i Gacke i kao takvi najvi{i dr`avni velikodostojnici. Prvo su ma|arski vladari postavili Zvonimira za bana Slavonije, a onda je on postao najvi{i dostojanstvenik, gotovo suvladar Petra Kre{imira IV, potom ga i nasledio kao hrvatski kraq. Ako je zaista ban Bori} stekao posede u Slavoniji, onda ih je mogao samo dobiti na dar od ugarskog kraqa kao wegov verni vazal za realne zasluge. Ako je Bori} postao slavonski vlastelin, to ne mo`e zna~iti istovremeno i hrvatski. Naga|awa o Berislavi}ima kao Bori}evim potomcima i ne zaslu`uju ozbiqan komentar, jer se ni Klai} ne usu|uje da to potvrdi, iako bi bio radostan da je zaista tako, pa se unapred ogra|uje frazom “mnogi tvrde”. Mnogi tvrde, a mnogi i ne tvrde. Izme|u Bori}a i bana Kulina Bosna se opet u jednom periodu na{la pod vizantijskom vla{}u, a dolaskom Kulina na vlast 1180. godine po prvi put sti~e pravu nezavisnost. To je i vreme pojave prvih bogumila u Bosni, kojima je i sam Kulin pristupio. Krajem dvanaestog veka, slabqewem Vizantije, Ugarska nastoji da dominira Balkanom i sebi pot~ini Bosnu, Srbiju i Bugarsku. “U ovom svom nastojawu na{li su ugarski vladari vjerne saveznike – rimske pape. Ba{ u to doba bje{e se vlast rimskih papa silno uzdigla, te se je ~inilo da }e se ostvariti snovi pape Grgura VII. Umni i nepokolebivi mu`evi sjede na stolici Sv. Petra u prvoj polovici 13. stoqe}a; papa Inocentije III, Honorije III, Gregorije IX i Inocentije IV nisu samo vojvode kr{}anstva u svetom ratu na nevjernike, oni su tako|er i diktatori Evrope, kojim se ni rimski carevi ne smiju bez kazne suprotstaviti. Oni ne `ele samo da oslobode nevjerni~kih ruku sveti grob, oni te`e i za tim da ujedine pod svojim `ezlom sav sviet kr{}anski, da iztok slo`e sa zapadom, a napose da iztriebe sve krivovjerce. U to ime ne krate svoje pripomo}i, kad se mjesto bizantske dr`ave gradi latinsko carstvo; u to ime uvode oni inkviziciju i podi`u kri`arske vojne, da zatiru svako krivovjerje, pojavilo se ono u Francezkoj, Italiji ili na Balkanskom poluotoku, u Bosni. Da napose uspiju me|u ju`nimi Slovjeni, uti~u se ugarskim kraqem, koji i onako po`udnim o~ima glede preko Save i Dunava. I tako se silna duhovna vlast slo`i sa svjetovnom proti dr`avnoj i vjerskoj slobodi ju`nih Slovjena. Te`ko li sada patarenskoj Bosni i wezinim banam Kulinu i Mateju Ninoslavu.” (str. 56.) Bosna je u nekoliko navrata bila `rtva krsta{kih ratova koje su pokretale pape, a sprovodili ugarski vladari, “ugarsko-hrvatski”, kako bi rekao Klai}. U to vreme Kulinov zet, mu` banove sestre i Nemawin brat, humski veliki knez Miroslav tako|e je “bio u zavadi s rimskom crkvom,
227

pa~e i oplienio spqetskoga nadbiskupa, tako da je papa Aleksandar III bio prinukan izob}iti ga iz crkve kr{}anske.” (str. 57.) Ina~e, istoriji Huma Vjekoslav Klai} posve}uje posebno poglavqe, gde ka`e: “Prvi poznati vladar Humske zemqe jest Mihajlo Vi{evi} (912. do 926.), suvremenik hrvatskomu kraqu Tomislavu i bugarskomu caru Simeonu. Gr~ki car Konstantin ka`e za w, da je bio sin kneza Vi{evi}a, koji je na po~etku desetoga stoqe}a, kada se o pravoj ili gorwoj Bosni ni{ta ne javqa, bio gospodar i vladar Zahumqa, te stolovao u starodrevnom gradu Blagaju. Mihajlo Vi{evi} izvodio je svoje porieklo od nekr{tenih jo{ tada Slovjena (Srba) na sjeveru oko rieke Visle, a bio je vele ugledan vladar, tako da ga sam car Konstantin ~asti naslovom “prokonzula i patricija.” (str. 95.) Ovde Klai} pomiwe, datiraju}i 917. godinu kao pouzdan orjentir, “kne`evinu Neretvu (me|u Cetinom i Neretvom), koja je tada bila u vlasti srbskoga velikoga `upana Petra.” (str. 96.) Ina~e, Mihailo Vi{evi} je bio tako silan vladar da ga, kako prime}uje i Klai}, neki savremeni italijanski pisci nazivaju kraqem. “Iza Mihajla Vi{evi}a nema kroz mnogo vremena spomena samostalnim knezovima humskim. Vjerojatno je, da je poslie g. 931. srbski knez ^aslav, vrativ{i se iz bugarskoga robstva i obnoviv{i srbsku dr`avu sjedinio s wom i humsku zemqu. Gr~ki car Konstantin ubroja g. 949. Hum zajedno sa Dukqom i Travuwom u srbske zemqe; po ~em je lahko suditi, da su u istinu ove kne`evine sastavqale federativnu dr`avu kneza ^aslava. Poslie smrti kneza ^aslava (960.) oslobodi se dodu{e humska zemqa zajedno s Bosnom vrhovne vlasti srbske; nu do~im je Bosna domala priznala vlast hrvatskoga kraqa Kre{imira, Humska je zemqa skoro u isto vrieme spala pod dukqansku kraqevinu (Crvenu Hrvatsku), koja se sastojala od ~etiri oblasti: Dukqe (Zete), Travuwe, Podgorja i Huma.” (str. 97.) Mada mu je potpuno poznato da se apsolutno nigde uop{te ne pomiwe “Crvena Hrvatska”, osim u krajwe nepouzdanom i fantazmagori~nom “Letopisu popa Dukqanina”, {ta ko{ta Klai}a da je kao uzgred pomene, makar u zagradi, pa neka crv sumwe vrti u glavi neupu}enog ~itaoca. Takav se crv, vide}emo kasnije, u glavi Dominika Mandi}a razvio u pravog poskoka.

II. Istorijske obmane Ferde [i{i}a
Ferdo [i{i}, sa svojim “Pregledom povijesti hrvatskog naroda” (Matica hrvatska, Zagreb 1962.), prvi put objavqenim 1916. godine, u nau~no kriti~ko metodolo{kom smislu predstavqa osetan napredak u odnosu na obimno delo Vjekoslava Klai}a. Me|utim, i ovo delo je optere}eno nacionalno-politi~kom tendenciozno{}u, {to na odre|en na~in u predgovoru tre}em izdawu konstatuje prire|iva~ i komentator Jaroslav [idak. “[i{i}evu koncepciju obja{wava i opravdava donekle dru{tvena funkcija historiografije u doba stalne borbe za politi~ku samostalnost i jedinstvo hrvatskih zemaqa.” (str. 12.) Zna~ajan je ipak [i{i}ev kriti~ki pristup “Letopisu popa Dukqanina”, na kome je Klai} bazirao nerazra|enu i potpuno nedokumentovanu tezu o “Crvenoj Hrvatskoj”. U pregledu glavnih izvora i dela koja tretiraju hrvatsku istoriju, [i{i} ka`e da je “Qetopis popa Dukqanina sastavqen uglavnom od dva razli~ita djela. Prvi dio sadr228

`ava o~ito zbirku razli~itih izobli~enih doga|aja, kojima je najve}im dijelom upravo nemogu}e odrediti mjesto u povijesti, dok drugi iznosi usmeno pri~awe staraca i bez sumwe ne{to i od zapam}ewa samoga ina~e nam po imenu nepoznata pisca, ali nesumwivo barskoga katoli~kog sve}enika, o razli~itim doga|ajima, {to su se zbili u Dukqi (Zeti) u XI st. i u prvoj polovici XII stoqe}a. Qetopis je dakle u tom vrednijem dijelu u prvom redu izvor za sredwovjekovnu dukqansko-zetsku historiju. Prvi dio ve} je zarana dospio u Hrvatsku gdje je s latinskoga preveden na hrvatski, a zatim mu je (najkasnije u XIV st.) dodan jo{ i op{iran opis prijeke smrti hrvatskoga kraqa Dmitra Zvonimira (umro 1089.), kojega je jezgra ipak veoma vjerojatna. Sve do XVII st. ova je hrvatska redakcija Qetopisa popa Dukqanina bila glavni izvor historijskog znawa za Hrvate, naro~ito dalmatinske.” (str. 21.)

1. Proces okupqawa oko politi~kog imena Hrvati
Po doseqewu na Balkansko poluostrvo, [i{i} pi{e da je Hrvatima “pravo sredi{te i jezgra ponajprije bila zemqa izme|u Ra{e i utoka Cetine, odnosno Neretve, te su~elnih otoka na zapadu, a Vrbasa i dowe Bosne na istoku, pa Drave i {tajersko-krawskoga pograni~noga gorja na sjeveru. Ali ni taj teritorij nije uvijek i stalno tvorio jednu dr`avnu cjelinu, ve} je bio sada prostraniji, a sada tje{wi.” (str. 31.) Za razliku od Klai}a, koji nedvosmisleno priznaje da se hrvatski naziv ograni~ava iskqu~ivo na oblasti izme|u Cetine i Ra{e, odnosno Kupe, [i{i} ga, bez validnih argumenata, pro{iruje do Drave i Dunava, obuhvataju}i dakle Slovinsku zemqu, odnosno Slavoniju, u kojoj nikakve hrvatske nacionalne svesti nikada nije bilo. Ali ipak, on napomiwe da se ne da “pore}i da onaj kraj hrvatske zemqe {to se prostire izme|u Save, Drave, Kupe i Dunava, a pripada Sredwoj Evropi, pokazuje sasvim drugi karakter od krajeva wemu na jugu; {tavi{e, bilo je vremena kad su oba dijela stajala u protiv{tini i neprijateqstvu. Zbog toga su ve} Rimqani dana{wu hrvatsku zemqu podijelili me|u dvije pokrajine, Panoniju i Dalmaciju, a na wihovim se tragovima kasnije podigo{e obje hrvatske kne`evine, Panonska i Dalmatinska, zatim obje banovine, naime Slavonija i Hrvatska s Dalmacijom.” (str. 32.) Me|utim, nema obja{wewa za{to je stanovni{tvo u te navodne dve hrvatske kne`evine govorilo razli~itim jezikom, u jednoj ~akavskim, a u drugoj kajkavskim. Celokupnu hrvatsku istoriju [i{i} deli na ~etiri perioda. Prvi period obuhvata vreme od doseqavawa do ugovora Pakta konventa. Po~etak, dakle, “ide od vremena otkad su Ju`ni Slaveni, od kojih se kasnije jedan dio po~eo okupqati oko politi~kog imena Hrvati, po~e{e naseqavati u svoju dana{wu postojbinu.” (str. 65.) Dakle, on, za razliku od Konstantina Porfirogenita, smatra da naziv Hrvati nije postojao pre doseqavawa, nego je nastao kasnije kao politi~ko ime. Takvom tezom se unapred obja{wava proces okupqawa oko politi~kog imena “Hrvati”, koje traje do dana{weg vremena, na slovenskoj etni~koj podlozi (srpskoj ili slovena~koj) i rimokatoli~koj veroispovesti, uz preuzimawe srpskog ({tokavskog) jezika i napu{tawe hrvatskog (~akavskog) i slovena~kog (kajkavskog).
229

Drugi period po~iwe od 1102. i traje do Moha~ke bitke 1526. godine, a [i{i} nastoji da ga predstavi kao doba svojevrsne personalne unije Ugarske i Hrvatske, u kojoj je dr`avna zajednica prvenstveno vezana za kraqevu li~nost. Tako preuzima Klai}evu konstrukciju o “hrvatsko-ugarskim” kraqevima. Tre}i period obuhvata vreme od Moha~ke bitke do smrti cara Josifa II 1790. godine i [i{i} tvrdi da su na wegovom po~etku Hrvati “izabrali” habzbur{ku dinastiju za svoj vladarski dom. ^etvrti period po~iwe 1790. kada, zbog intenzivne dvorske politike dr`avne centralizacije i germanizacije, “obrane radi Hrvati odlu~e (1790.) da sebe privremeno povjere Ugarskoj, u neku ruku kao sastavni dio wezine vrhovne administracije, a sve u nadi da }e se tada kad opasnost mine opet lako vratiti u svoj starodrevni samostalni dr`avnopravni odnos prema Ugarskoj.” (str. 66.) Taj period karakteri{u stalne politi~ke borbe s Ma|arima, koji te`e unitarnoj dr`avi i ma|arizaciji Slovena, i on traje do 1918. godine. Sve slovenske narode [i{i} deli na zapadnu grupu (Slovene) i isto~nu (Ante), pa ukratko opisuje kako su Sloveni pod avarskim ropstvom prodirali i pusto{ili Balkanskim poluostrvom. To je trajalo sve dok car Iraklije nije temeqito potukao Avare pod samim Carigradom i posle toga podstakao Slovene da se oslobode avarske dominacije. “U to vrijeme, izme|u godine 630. i 640., provaquju oboru`ane ~ete Hrvata iz wihove domovine Bijele Hrvatske (dana{we Male Poqske sa sjedi{tem oko Krakova) u Panoniju i rimsku Dalmaciju te, nadvladav{i i protjerav{i Avare, sami zagospodova{e u tim krajevima. Hrvati su bili dio Slavenskih Anta, a avarski podanici u Panoniji i Dalmaciji dijelovi Slavena; prema tome, prvi su pripadali sjeverozapadnoj slavonskoj jezi~noj skupini, a drugi jugoisto~noj. Budu}i da je nado{lih Hrvata bilo malo – samo gospoduju}i sloj – izvr{io se i ovdje u historiji op}epoznati proces da su zapovijedaju}i do{qaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime do{qaka.” (str. 76.) Ovo je o~igledno jedini iole racionalniji na~in da [i{i} objasni radikalne istorijske promene u docnijoj etni~koj strukturi stanovni{tva koje je podvo|eno pod politi~ki naziv “Hrvati”. Prvo je problemati~na wegova teza da su prvobitni Hrvati poreklom Anti. U studiji “Stara vjera Srba i Hrvata” nesumwivo visokou~eni Natko Nodilo pisao je da su Srbi isto~noslovenskog, a Hrvati zapadnoslovenskog (“qe{kog”) porekla. Dana{we sli~nosti srpskog i ruskog jezika to nedvosmisleno potvr|uju, a lingvisti, poput Aleksandra Beli}a, ustanovili su mnoge leksi~ke, morfolo{ke i sintaksi~ke sli~nosti ~akavskog i kajkavskog, s jedne strane, s poqskim, ~e{kim i ostalim zapadnoslovenskim jezicima, s druge strane. Nema sumwe da je u to vreme Slavonija bila prili~no naseqena Slovenima kajkavskog jezika i u sastavu Samove dr`ave, ali svi prostori ju`no od Kupe i Save bili su potpuno prazni od stanovni{tva, opusto{eni u avarskim pqa~ka{kim najezdama, s izuzetkom primorskih gradova i ne{to Vlaha na visokim planinama. To je i navelo cara Iraklija, kako saop{tava Konstantin Porfirogenit, da pozove Srbe i Hrvate da se nasele na pustoj zemqi. Mo`da su Hrvati i zatekli ne{to ranije doseqenih Slovena na svom podru~ju, ali su ti Sloveni svakako morali biti ubedqiva mawina u odnosu na novopristigle
230

Hrvate, a celo podru~je je bilo jasno ome|eno rekama Ra{om, Kupom, Unom i Cetinom. Dakle, nije vladaju}a mawina nametnula svoje ime ve}ini, preuzev{i istovremeno ve}inski jezik. Ve{ta~ko preno{ewe bugarsko-sklavinskog primera kod [i{i}a je ispalo suvi{e naivno i nepromi{qeno. Potvr|uju}i da je romansko ili vla{ko stanovni{tvo i po doseqavawu Hrvata nastavilo da `ivi u dalmatinskim gradovima i na ostrvima, [i{i} konstatuje da se ne mo`e s punom sigurno{}u utvrditi da li je tog etni~kog starosedela~kog elementa bilo i u unutra{wosti hrvatske teritorije, ali je nesumwivo da su `iveli po bosanskim i hercegova~kim prostorima i celoj srpskoj zemqi, “no ubrzo se poslaveni{e.” (str. 79.) Ovde je vrlo interesantno da [i{i} navodi kako je “od stranih elemenata preostalo jo{ i ne{to Avara; wih kao da je najvi{e bilo u dana{woj sjevernoj Dalmaciji, Lici, Krbavi, Gackoj i sjeverozapadnoj Bosni, {tavi{e i pogdjekoja hrvatska `upanska porodica lako da je bila avarskog podrijetla. Jo{ u H st. bija{e car Konstantin obavije{ten da u “Hrvatskoj ima Avara i da se pozna da su Avari”. U li~ko-krbavskim stranama su po svoj prilici imali zasebnoga glavara, koga su zvali bajan, od ~ega je kasnije – kad Avara me|u Hrvatima nestade – postao hrvatski naziv ban.” (str. 79-80.) Ina~e, ovde treba imati u vidu da su Sloveni “sve Romane, kako gra|ane na primorju, tako i one rastresene preostatke romanskog pu~anstva u unutra{wosti koji su pred wima umakli ponajvi{e u planine, zvali Vlasima, ali su ipak jedne i druge razlikovali utoliko da su se za Romane u unutra{wosti rado slu`ili i nazivom Crni Vlasi.” (str. 79.) Srbi su, dakle, asimilovali Crne Vlahe, a Hrvati primorske Vlahe i Avare, pa je taj podatak poja~ao prvobitne etni~ke razlike me|u wima. “Jo{ za seqewa u novu postojbinu, a jo{ vi{e otkad se u woj stalno naseli{e, Slaveni su slu{ali kako preostali starosjedioci nazivaju razli~ita mjesta, predjele, rijeke i planine, pa usvoji{e od wih veoma mnogo imena. Upravo ta imena najpouzdaniji su dokaz gdje se o~uvalo vi{e, a gdje mawe starosjedilaca, odnosno gdje je bilo slavensko novodoseqeno `iteqstvo gu{}e, a gdje opet rje|e prema romanskom, jer ne mo`e biti slu~aj da su se stara imena uzdr`ala poglavito uz more, a sve slabije {to se ide dubqe u unutra{wost koju su barbari pusto{ili od IV stoqe}a... Od otoka zadr`a{e ne samo svi ve}i, nego i mawi, stara imena, o~it dokaz da je ondje u prvi mah bilo glavno prebivali{te preostalih Romana, a tako i sve ve}e rijeke koje su Slaveni upoznali jo{ za pqa~ka{kih vojna.” (str. 80.) a) Igra re~i u funkciji hrvatske ekspanzije na istok Puna dva veka po doseqewu i Srbi i Hrvati su `iveli u dru{tvu plemenske demokratije, priznaju}i vrhovnu vizantijsku vlast, ali prakti~no ne ose}aju}i nikakve stege i ograni~ewa s wene strane, s obzirom da je bila zaokupqena goru}im problemima u drugim oblastima prostranog carstva. Plemena su bila koncentrisana u `upe, a `upe su se postepeno grupisale u kne`evine. Klai} sada nastoji malo na istoku pro{iriti prostirawe Hrvatske unose}i, umesto doweg toka Bosne, odrednicu “prema Bosni i Drini”. On se ustru~ava da otvoreno ka`e do Bosne ili do Drine, ali kad iznese neodre|eno “prema”, ostavqa svakom mogu}nost da proizvoqno odredi dokle bi se to “prema” moglo zaista prostirati. U tom smislu on ka`e:
231

“Izme|u u{}a Ra{e (u dana{woj Istri) i u{}a Cetine, pa Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko wega u sredwem i dowem toku daqe na istok prema Bosni i Drini, prostirala se Hrvatska.” (str. 83.) [i{i} je najverovatnije prvi autor koji, tako|e sasvim proizvoqno, Slavoniju naziva Panonskom Hrvatskom, pa jo{ na izvestan na~in priznaje tu proizvoqnost, kad pi{e: “U biv{oj Savskoj Panoniji, izme|u Drave, Save i planinskog niza od Riswaka do Une i Li~ke Pqe{evice, {irila se posebna oblast, u kojoj je sve do XVII st. prevladavalo ime slavensko, pa otuda ime Sklavonija u latinskim spomenicima, a Slovinci, Sloviwe u hrvatskim; mi }emo je zvati Panonskom Hrvatskom”. (str 83.) Dakle, sve do sedamnaestog veka to je izri~ito Slavonija, ali je Ferdo [i{i} odlu~io da je zove Panonskom Hrvatskom, jer se upravo takva odrednica uklapa u politi~ki projekat koji prote`ira svojim istoriografskim naporima s jasnom politi~kom tendencijom. Paralelno s tim, on neke nesporno srpske zemqe nastoji da distancira od Srbije slu`e}i se neverovatnim falsifikatom. On ka`e da su, paralelno sa Hrvatskom, postojale “izme|u u{}a Cetine i u{}a Neretve Neretqanska oblast; od Neretve do Dubrovnika Zahumqe ili Hum; od Dubrovnika do Kotora Travuwa (ili Trebiwska oblast), a od Kotora do Bojane i u{}a Drima Dukqa. Sve su se ove oblasti {irile i u unutra{wost do razvodnih planina {to dijele vode Jadranskog mora od pritoka Save, gdje se u porje~ju gorwe Bosne sterala oblast Bosna, a u porje~ju Pive, Tare, gorwe Drine i Lima, ome|ena visokim planinama, nalazila se Srbija.” (str. 83.) Ova posledwa oblast nikad se sama za sebe nije zvala Srbija, nego uvek i iskqu~ivo Ra{ka, a Srbijom su dosledno smatrane sve ove oblasti zajedno, bilo u tom trenutku me|u wima, odnosno nad wima, politi~ko-dr`avnog jedinstva ili ne bilo. b) [i{i}eve konstrukcije o dve Hrvatske u uybenicima obe Jugoslavije Da bi se blagovremeno stvorila ubedqiva ideolo{ka podloga za kasniju masovnu hrvatizaciju nehrvatskih etni~kih elemenata, Ferdo [i{i} ovde plasira tezu da su Srbi i Hrvati prvobitno bili jedan jedinstven narod, iako nije u stawu da razre{i etimolo{ku enigmu oko wihovih imena, a i sam priznaje da i daqe paralelno `ive etni~ki Srbi u Lu`icama i Srbi u nekim predelima Rusije, a ni~im se ne mo`e sporiti da su i Srbi i Hrvati na Balkansko poluostrvo do{li kao formirane etni~ke zajednice upravo pod tim imenima. On poku{ava da predstavi celu situaciju kao opredeqivawe ju`nih Slovena kroz du`i vremenski period za koju }e se nacionalnu opciju opredeliti da joj voqno pripadaju, srpsku ili hrvatsku. U tom smislu iznosi slede}e stavove: “Sve do po~etka IX st. spomiwe se narod koji se naselio u opsegu stare Dalmacije i Panonije u stranim izvorima toga vremena, samo pod imenom Slavena, dakle pod op}im nazivom. Ali nema sumwe da su ve} tada `ivjela i pojedina plemenska imena, a u prvom redu oba najodli~nija: Hrvata i Srba, ali ona izi|o{e na prvo mjesto tek pri stvarawu politi~kih oblasti. Tako se dogodi da se isti narod, iznajprije poznat u izvorima pod imenom Slavena, po~eo skupqati oko dva narodna i politi~ka
232

imena Hrvata i Srba. Kako se u kasnije vrijeme ve}ma pro{irila mo} jednog ili drugog imena, tako }e i odnosno politi~ko i narodno ime obuhva}ati sada ve}i, a sada mawi prostor.” (str. 83-84.) To je apsolutna neistina jer je hrvatsko ime skoro hiqadu godina bilo vezano iskqu~ivo za teritoriju ome|enu Cetinom, Kupom i Unom. Ve{ta~kim pretvarawem Slavonije u Panonsku Hrvatsku, [i{i} prisvaja i slavonski narod, odnosno Slavonce, pa i wihove vladare, poput Vojnomira, koji se 795. na frana~koj strani borio protiv Avara. Jo{ drasti~nije to deluje u slu~aju slavonskog kneza Qudevita, koji je radi definitivnog osloba|awa od frana~ke vlasti i cara Ludovika Pobo`nog, predlagao savez krawskim Slovencima, Hrvatima i timo~kim Srbima. “Knezu Qudevitu se sada odazva{e Timo~ani i isto~ni Slovenci u dana{woj Krawskoj i ju`noj [tajerskoj, naprotiv se dalmatinsko-hrvatski knez Borna sustegnuo od saveza, spreman vjerno vr{iti vojnu obavezu u korist cara.” (str. 89.) Borna je bio samo hrvatski knez, a ne i dalmatinski, s obzirom da se tada{wa Dalmacija, svedena na primorske gradove od Splita do Zadra, wihovu okolinu i ostrva, nalazila van wegove kne`evine i pod direktnom vla{}u Vizantije. Uz to je bila naseqena romanskim stanovni{tvom i u woj se govorio latinski jezik, odnosno jedan wegov dijalekat, docnije u nauci nazvan dalmatinskim. U Krawskoj i ju`noj [tajerskoj izme|u 810. i 823. godine nisu `iveli isto~ni Slovenci. Najisto~niji Slovenci su `iveli u Slavoniji i mnogo su lak{e zajedni~ki jezik nalazili sa Krawcima i Srbima, nego sa Hrvatima. Slavonci i Hrvati su tada `estoko me|usobno ratovali, a posle hrvatskog poraza na Kupi 819. godine “Qudevit u|e u decembru u Dalmatinsku Hrvatsku i po~ne je paliti i pqa~kati.” (str. 89.) Mada je postojala samo Hrvatska, a ne nikakva Dalmatinska Hrvatska, [i{i}eva konstrukcija o dve Hrvatske, Dalmatinskoj i Panonskoj (ili Posavskoj) nekriti~ki je preuzeta u sve osnovno{kolske i sredwo{kolske uybenike istorije jugoslovenske dr`ave, i kraqevske i komunisti~ke. Qudevit je ~ak 820. godine uspeo da pod svojom vla{}u ujedini sve Slovence, a po wegovom porazu Slovenci su izgubili dr`avnu samostalnost za hiqadu i sto godina dok ih Srbi nisu 1918. oslobodili. Slavonija je 827. godine do{la pod bugarsku vlast, dok su Koru{ka, Krawska i dowa [tajerska bile pod vla{}u bavarskog kraqa Ludviga Nema~kog. Bugari su u Slavoniji na vlast doveli kneza Ratomira, koji je vladao od 829. do 838. godine. Ratomira je te 838. pobedio grof Ratbod i Slavoniju podvrgao Ludvigu Nema~kom, koji se 843. potpuno osamostalio od frana~kog carstva. Ludvigovi namesnici u Slavoniji su bili dowopanonski knez Pribina (raniji gospodar Witre u Slova~koj) do 861. i wegov sin knez Koceqa do 876. godine. Od 880. do 896. godine Slavonijom je kao frana~ki vladar upravqao knez Braslav. Svih tih godina u ~itavoj Slavoniji nema ni pomena o Hrvatima i hrvatstvu. Uostalom, kako potvr|uje i sam Ferdo [i{i}, i u Hrvatskoj tek kad je za kneza 845. godine do{ao Trpimir, on je sebe prozvao “pomo}u Bo`jom knezom Hrvata”, a to je “prvi spomen hrvatskog imena u historijskim spomenicima, kao {to je sa~uvana wegova isprava (od 4. marta 852.) najstariji poznati hrvatski diplomati~ki spomenik.” (str. 96.)
233

Uz to, [i{i} napomiwe: “Za starije doga|aje svjedok nam je car Konstantin Porfirogenit, ali on pi{e tek polovicom H stoqe}a. Stariji frana~ki qetopisci ne poznaju hrvatskog imena.” (str. 96.) U svojoj posebnoj primedbi Jaroslav [idak skre}e pa`wu da se “Trpimirova isprava o~uvala u prijepisima od kojih najstariji potje~e iz g. 1568. Ve} ova ~iwenica, kao i neki drugi momenti, dopu{taju da se postavi pitawe o wezinoj autenti~nosti.” (str. 96.) Hrvati su protiv Slavonaca ratovali i 876. godine, kad su se pobunili protiv dolaska pod vrhovnu nema~ku vlast, nakon dolaska na carski presto Karlmana, sina Ludviga Nema~kog, koji je dotad vladao nad Moravskom, ^e{kom, Slavonijom i ostalim slovenskim zemqama. Ta pobuna je trajala sedam godina. U ratnom sudaru protiv Hrvata ve} prve godine je poginuo slavonski knez Koceq, predvode}i Karlmanovu vojsku. Hrvatski knez Zdeslav, u jeku sukoba sa Nemcima, 878. priznao je vrhovnu vizantijsku vlast, pa je tako i hrvatska biskupija sa sedi{tem u Ninu do{la pod jurisdikciju carigradskog patrijarha. Izabrani a neposve}eni ninski biskup Teodosije i velika{ Branimir zbog toga su skovali zaveru i 879. ubili kneza Zdeslava, da bi odmah potom Branimir kao novi knez obavestio papu da se ninska biskupija vra}a rimskoj crkvi. U svakom slu~aju, hrvatski i slavonski prostori bili su striktno razdeqeni sve dok se krajem devetog veka nisu pojavili Ma|ari i formirali ugarsku dr`avu, presecaju}i tako teritorijalnu vezu Krawaca i Slavonaca sa wima etni~ki vrlo bliskim ^esima i Slovacima. Ma|ari su jedno vreme prodirali kroz Slavoniju sve do hrvatskih granica, ali je knez Tomislav uspeo da ih odbije i “svoju vlast pro{irio po najve}em dijelu nekada{we Panonske Hrvatske sve do Drave i dana{we slavonske ravnice, gdje je pro{irena Hrvatska u prvi mah (otprilike do smrti bugarskog cara Simeuna) grani~ila sa Bugarskom, ali ve} oko 930. s Mayarima, otkad se oni za oslabqena bugarskog carstva smjesti{e po nekim va`nijim ta~kama oko u{}a Drave i uz Dunav i Savu. Kad se i kako Dalmatinska Hrvatska pro{irila po Panonskoj, ne znamo, ali je sigurno da se 925. teritorij nekada{we sisa~ke biskupije – koji je sve do pada frana~ke vlasti u tim stranama, oko 900. godine, pripadao patrijar{iji u Akvileji – smatrao kao zemqa koja potpada u jednu ruku pod splitsku nadbiskupiju, a u drugu pod hrvatskog vladaoca.” (str. 120-121.) Svakako bi jo{ te`e bilo rekonstruisati do koje precizne granice se pro{irila Hrvatska na podru~je Slavonije, ali je ovde interesantno da [i{i} navodi kako su Slavonci, pred ma|arskom najezdom, be`ali u Hrvatsku. Mada za takvu tvrdwu nema iole ubedqivih dokaza, ona mu slu`i za nove pretpostavke, gde mu argumente zamewuje i nadokna|uje izraz verovatno. “U doba tih mayarskih pqa~ka{kih vojna pribjeglo je u Hrvatsku mnogo naroda iz nekada{we Koceqeve Panonije, za koju ve} godine 900. pi{u bavarski biskupi papi da je sva opusto{ena, bez `iteqa i bez ijedne crkve. Zato je vjerojatno da se Panonska Hrvatska sama od svoje voqe u tim te{kim vremenima prislonila uz Dalmatinsku kao uz ja~i dr`avni organizam, a wezini odli~niji qudi (`upani) pridr`ali i daqe doma}u upravu.” (str. 121.)
234

v) Nerealne teze o navodnoj ugarskoj okupaciji srpskih prostora [i{i} iznosi da je srpski knez Petar Gojnikovi}, koji je od 896. vladao punih dvadeset godina, zauzeo Neretqansku oblast, “osim otoka Visa, Bra~a i Hvara, jer su oni u to vrijeme bez sumwe bili u vlasti hrvatskog kneza Tomislava.” (str. 121.) To zna~i da se i Gojnikovi}eva Srbija prostirala do Omi{a i Cetine, pa bi to bila i ju`na granica Tomislavove Hrvatske, a da li je Tomislav zaista u to vreme kontrolisao Vis, Bra~ i Hvar, pitawe je za daqu diskusiju, jer [i{i} ne navodi na ~emu bazira svoju tvrdwu. Kad su Bugari zarobili Petra, Mihailo Vi{evi} je “zauzeo Neretqansku oblast, sjediniv{i tako u svojoj ruci cijelo primorje do bosanskih i srpskih razvodnih planina od Cetine do Drine.” (str. 121.) Iz toga se vidi da Hrvati ne samo do Tomislava, nego ni u Tomislavovo doba, dakle u vreme svog najve}eg vladara, nisu imali u sastavu svoje kne`evine Neretqansku oblast. Ta oblast je bila ili samostalna, poznata po odbijawu hri{}anstva i neustra{ivim gusarima, ili pod vla{}u okolnih srpskih vladara. Kada su Bugari 923. napali srpskog kneza Zahariju Prvosavqevi}a, “u tom ratu bugarske su vojske najzad pokorile Srbiju i rastjerale narod na sve strane, najvi{e u Hrvatsku, kuda se i Zaharija sklonio, tako da je srpske kne`evine privremeno nestalo; ona postade dno goleme bugarske dr`ave (924.).” (str. 122.) To bi onda bilo prvo veliko srpsko doseqavawe u Hrvatsku. Danas je nemogu}e pouzdanije utvrditi koliko su se srpski i hrvatski jezik prvobitno razlikovali kao slovenski dijalekti, s obzirom da su Srbi srodniji Rusima, a Hrvati Poqacima, ali je nepobitno da je novopristigla srpska masa morala ostvariti izvestan lingvisti~ki uticaj na zate~eni hrvatski jezik – ~akavski. Verovatno je tada ve} bio u toku proces jezi~kog pribli`avawa. “Zacijelo se tada, oko godine 925. Tomislav proglasio hrvatskim kraqem... Tomislav to u~ini jama~no s odobrewem Svete stolice jer mu papa priznaje kraqevsku titulu – me|utim, je li Tomislav okruwen, od koga i gdje, toga ne znamo.” (str. 122.) [i{i} pritom izri~ito odbija verodostojnost pri~e o saboru na Duvawskom poqu iz “Letopisa popa Dukqanina”, koju su gorqivo propagirali Ivan Kukuqevi} Sakcinski i Tadija Smi~iklas, kao glavni kreatori ciqne i nacionalno-propagandne hrvatske istoriografske pamfletistike devetnaestog veka. Istorijski nesporno prisustvo nekih srpskih velika{a na Splitskom crkvenom saboru 925. godine, me|u kojima je bio i humski knez Mihailo Vi{evi}, [i{i} poku{ava nipoda{tavati kao dokaz da su neposredni susedi Tomislavove Hrvatske Srbi, tezom da su to bili “bez sumwe oni koji na|o{e uto~i{ta u Hrvatskoj pred Bugarima.” (str. 123.) Poku{avaju}i da kartografski predstavi pro{irewe hrvatske dr`ave pod Tomislavom i wegovim naslednicima Trpimirom II i Kre{imirom, do polovine desetog veka, [i{i} crta wene granice na reci Ra{i, Kupi, Dravi, Cetini, Usori i dowem toku Bosne iza u{}a Usore. Priznaje da ne mo`e da odredi gde se ta granica mogla nalaziti u Slavoniji, izme|u Drave i Save, ali pretpostavqa da je to isto~no od Po`ege. Najju`niji wen prostor bila bi `upa Imotski.
235

U vreme gra|anskog rata u Hrvatskoj, oko 948. godine, Bra~, Hvar i Vis vra}eni su u sastav ponovo osamostaqene Neretqanske kne`evine. “Nadaqe otpade od Hrvatske i Bosna, u{av{i u sklop srpske kne`evine ^aslava Klonimirovi}a.” (str. 124.) Prilo`ena karta jasno pokazuje koja je to Bosna mogla otpasti od Hrvatske. Svakako ne prvobitna Bosna, oko izvora istoimene reke, nego kasnija Bosna, zapadno od izvora La{ve, zapadno od Usore i zapadno od doweg toka reke Bosne. Kasnije je i Samuilova dr`ava obuhvatila sve srpske zemqe do reke Cetine, ukqu~uju}i Bosnu i Srem. Samuilo je prodirao i u Hrvatsku, opusto{iv{i je sve do Zadra, ali je nije podvodio pod svoju vlast. Ma|arski kraq Stefan I je 1027. godine preoteo Slavoniju hrvatskom kraqu Kre{imiru III, formiraju}i samostalni slavonski banat ili dukat, pod ma|arskim uticajem. Petar Kre{imir IV je izme|u 1066. i 1070. ponovo zauzeo Slavoniju, a [i{i} bez ikakvih dokaza prosto navodi da je Bosna tada bila tre}a banovina u sastavu hrvatske dr`ave. Povodom toga on pi{e: “Mogli bismo odrediti granice hrvatske dr`ave za Petra Kre{imira otprilike ovako: polaze}i obalom Neretve, ona je tekla planinama {to dijele vode Jadranskog mora od savskih pritoka do gorwe Drine, a zatim tom rijekom do blizu Zvornika, gdje je zakretala na zapad sve do u{}a Spre~e u Bosnu, kojom je polazila do wezina u{}a u Savu; odavle tekla je granica otprilike pravcem kraj dana{wega \akova do Drave, koju je hvatala oko dana{wega Doweg Mihoqca, a zatim je wome polazila na zapad, gdje je otprilike – ostaviv{i je – bila granica prema Krawskoj i Koru{koj marki ista kao {to je danas prema Sloveniji, samo je kraj oko dana{we ju`nokrawske Metlike pripadao Hrvatskoj. Od izvora Kupe granica se spu{tala prema Jadranskom moru, zahvataju}i jo{ i dio dana{we isto~ne Istre, te je kod u{}a Ra{e silazila na obalu. Svi otoci, od Cresa i Krka do Visa, pripadahu tako|er hrvatsko-dalmatinskoj dr`avi.” (str. 136.) g) [i{i}evo tuma~ewe zvani~nih titula ugarskog plemstva Daju}i retrospektivni pregled unutra{weg stawa hrvatske dr`ave u vreme wenih narodnih vladara, [i{i}, mada za takvu tvrdwu nema nikakvog upori{ta ne samo u istorijskim izvorima ili ozbiqnoj literaturi, nego ni u prethodnih sto pedeset strana svoje kwige, insistira da neposredno po doseqewu “Hrvati nisu odmah stvorili jedinstvene dr`ave, ve} vi{e mawih oblasti, tako Panonsku Hrvatsku, Dalmatinsku Hrvatsku, Neretqansku oblast i Bosnu.” (str. 148.) Slavoniji je potpuno proizvoqno promenio ime pre}utkuju}i joj kajkavski kao govorni jezik, a Neretqanskoj oblasti i Bosni prenebregava ~iwenicu da se u wima govorio {tokavski, odnosno srpski jezik. Mada i sam vatreni i zagri`eni Hrvat, Jaroslav [idak ipak u posebnoj napomeni oprezno prime}uje da “postanak ovih oblasti ne mo`e se u vrijeme doseqewa Hrvata vezati uz predoybu o wihovu nacionalnom teritoriju u tako {irokim granicama. Geneza hrvatskog naroda je mnogo slo`eniji i dugotrajniji proces, a na tlu stare rimske Dalmacije spomiwu se ve} vrlo rano i Srbi.” (str. 148.) S druge strane, kako prime}uje [idak, “za datirawe prikqu~ewa Neretqanske oblasti Hrvatskoj u po~etku XI st. nema u sa~uvanim izvorima oslonca. U nauci prevladava mi{qewe, potkrijepqeno novijim nalazima, da je do toga moralo do}i kasnije, ali nije izvjesno
236

kada.” (str. 148.) Na ovom mestu [i{i} poku{ava da odredi teritorijalni opseg hrvatske dr`ave pred weno prikqu~ewe Ugarskoj, pa pi{e: “Granice hrvatskoga kraqevstva, u ~asu kad je ono primilo Kolomana za svoga vladara, tekle su otprilike Neretvom do Rame, odatle na gorwi i sredwi Vrbas, zatim na dowu Bosnu do u{}a u Savu i pravcem povu~enim izme|u dana{weg Broda i Doweg Mihoqca do Drave, pa uz Dravu do {tajersko-krawskoga pograni~nog gorja, otkuda se spu{tala na more kod Rijeke; od ve}ih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Bra~ i Vis.” (str. 148.) [idak prime}uje da je te granice dokazivao Frawo Ra~ki, a one su pribli`no podudarne s granicama na kojima je insistirao Vjekoslav Klai}. [i{i} u produ`etku iznosi jo{ nekoliko zna~ajnih fakata. Tako navodi kako je 1089. u Baru ure|ena “nova nadbiskupija pod koju potpada Bosna”. (str. 150.) Jedan “mali” detaq je ipak pre}utao: da je barski biskup nosio titulu primasa Srbije, koju i danas nosi. Drugo, [i{i} je ustanovio da “hrvatske vladare prije kraqeva nazivati banovima, kako to ~ine neki histori~ari, sasvim je pogre{no i u protivrje~ju ne samo sa samim izrazima u izvorima, nego i s wihovim smislom.” (str. 151.) Oni su bili knezovi, a banovi i `upani su predstavqali svojevrsne provincijske guvernere, koje je vladar po svojoj voqi postavqao i smewivao. Tre}e, hrvatski vladari nikada nisu kovali sopstveni novac, nego je u upotrebi bio vizantijski. Daqe, [i{i} napomiwe da “od 1089. godine, poslije smrti Zvonimirove, pa do smrti Konstantina Bodina (1101.) bija{e Bosna sastavni dio Srbije, no tada postade, po rasulu wegove dr`ave (1110), samostalna i kao takva pridru`i se, ako ne prije, a to najkasnije oko 1137. Ugarskoj.” (str. 170.) Me|utim, odmah zatim iznosi krajwe neutemeqenu tvrdwu da je, pod ugarskom vrhovnom vla{}u, prvi bosanski ban Bori} “Hrvat iz okoli{a Graborja, nedaleko od dana{wega Broda na Savi.” (str. 171.) [idak prime}uje da je takvo mi{qewe zasnovano na ~iwenici da se vekovima kasnije, u XIII i XIV stole}u, “spomiwu u tom kraju wegovi potomci.” (str. 171.) Vrhunski nau~ni argument – nema {ta. S obzirom da je i [i{i}, poput Klai}a, ugarske kraqeve dosledno nazivao “ugarsko-hrvatskim” ili “ugarskim i hrvatskim”, [idak je kao redaktor kwige to ispravio, pa u napomeni ispod wihovog rodoslova ka`e: “Kako u tekstu, tako je i ovdje u rodoslovu Arpadovi}a napu{ten dvojaki na~in koji je [i{i} upotrebqavao u obiqe`avawu ovih vladara kao hrvatskih odnosno ugarskih kraqeva, a zadr`an je samo ugarski, tj. slu`beni na~in suvremenih dokumenata.” (str. 173.) d) Nehoti~no pomiwawe ~akavskog kao glavne determinante hrvatstva Povodom bitke na Krbavskom poqu, [i{i} skre}e pa`wu da je ban Deren~in bio Ma|ar, a da je jedna od posledica katastrofalnog poraza te 1493. godine “pomicawe Hrvata iz prekogvozdanskih strana u Slavoniju i daqe u Ugarsku, a time se po~elo i hrvatsko geografsko ime {iriti na sjever do Drave, dok ga je u isto vrijeme sve to vi{e nestajalo iz porje~ja Vrbasa, Sane i Une.” (str. 238.) Osvr}u}i se na vla{ko pitawe, [i{i} ka`e da je, nakon prvobitnog ozna~avawa ostataka starosedela~kog romanskog stanovni{tva, “ime Vlah od XIV do XVI st. u prvom redu zna~ilo sto~ara, dakle je
237

obiqe`avalo ponajprije zanimawe ili socijalni polo`aj, a ne tu|u narodnost. Hrvatska bija{e puna Vlaha od Neretve do Gvozda, naro~ito oko Cetine, Zrmawe i Like; vjere bijahu najve}im dijelom katoli~ke, a tek iznimno gr~koisto~ne (Vlasi {izmatici). “Hrvatski Vlasi” ili “Vlasi v Hrvatih”, kako se sami nazivahu, govorili su, otkad se pohrvati{e, ~akavskim narje~jem, kako to dokazuju wihove sa~uvane isprave, a imena im tako|er poprimi{e hrvatske oblike.” (str. 243.) Mada mu je ova teza o pohrva}enim Vlasima katolicima, ukoliko nije re~ o stanovnicima primorskih gradova i dalmatinskih ostrva, krajwe neutemeqena, ovde je ipak veoma va`no da [i{i} po prvi put navodi ~akavski jezik kao jednu od osnovnih hrvatskih etni~kih osobina, a u posebnoj napomeni skre}e pa`wu da “te Vlahe vaqa razlikovati od gr~koisto~nih Srba – Vlaha za turskog vladawa od XVI i XVII st. naprijed.” (str. 243.) [to se Slavonije ti~e, u wu su se u periodu od Pakta konvente do Moha~ke bitke naselile “brojne plemi}ke porodice iz Ugarske, koje su mnogo pridonijele da je ta zemqa u sredwem vijeku pokazivala tobo`e “ugarski” zna~aj, to jest dr`alo se da je u tje{woj vezi s Ugarskom negoli s ostalom Hrvatskom.” (str. 224.) [i{i}, nipoda{tavaju}i ovaj fakat, zanemaruje, u najmawu ruku, ~iwenicu da su na skup{tinama ugarskih stale`a u~estvovali slavonski, ali ne i hrvatski velika{i. Uostalom, Hrvatska i Slavonija su i u crkvenom pogledu bile potpuno odvojene. Cela Hrvatska je bila podre|ena splitskoj nadbiskupiji, koja je pored hrvatskih biskupija (kninske, trogirske, ninske, krbavske, skradinske, {ibenske i sewske), u svom sastavu imala i makarsku, duvawsku i hvarsku biskupiju. U Slavoniji su postojale tri biskupije i sve tri su bile podre|ene kalo~koj nadbiskupiji. Zagreba~ka biskupija se protezala “na istok sve do Slatine, Vo}ina i Pakraca.” (str. 244.) Pe~ujska biskupija je “obuhva}ala najve}i dio dana{we Slavonije sve do pravca povu~ena od Iloka (ali bez wega) na u{}e Bosuta u Savu.” (str. 244.) Sremska biskupija je imala sedi{te u Bano{toru, prostiru}i se izme|u Dunava i Save, a pe~ujskoj biskupiji na istok.” (str. 244.) Pored toga, u \akovu se od 1247. godine, zbog prevlasti bogumila u Bosni, nalazilo i sedi{te bosanskog biskupa, sada podre|enog kalo~koj, mada je ranije pripadao prvo barskoj, a potom dubrova~koj nadbiskupiji. |) Zatirawe Zrinskih i Frankopana Mada [i{i} insistira da naziv mesta Srb u Lici poti~e od termina sebar, [idak prime}uje: “Premda se u izvorima, koji su pisani hrvatskim jezikom, rije~ sebar u zna~ewu neslobodnog ~ovjeka upotrebqava u po~etku XVI st., izvo|ewe toponima Srb od te rije~i nije vjerojatno. Po svemu se ~ini da je on u vezi s etni~kim imenom srpskim.” (str. 251.) Za nas je posebno va`no da u svojoj kwizi [i{i} nastavqa izlagawe hrvatske istorije od 1608. godine, na kojoj je Klai} stao, a kada je Matija{ II Habzbur{ki preoteo ugarski i austro-moravski kraqevski presto svom bratu, nesposobnom Rudolfu, nasle|uju}i ga po smrti 1612. i na tronu nema~ko-rimskog cara. Upravo te godine kad je Matija{ krunisan, hrvatski i slavonski velika{i su preko svojih poslanika na ugarskom saboru u Po`unu zahtevali prakti~no ukidawe vojne krajine tako {to bi se iz svih gradova
238

koje ona obuhvata povukle strane trupe i zapovednici, kako bi se banu vratila kompletna upravna vlast. Kraq je obe}ao da }e to u~initi, odobrovoqiv{i Hrvate i Slavonce imenovawem Tome Erdedija za novog bana, ali obe}awe nije ispunio, jer se tome uporno suprotstavqao nadvojvoda Ferdinand. Ban Erdedi je zbog toga 1614. demonstrativno podneo ostavku. Usko~ko pitawe na izvestan na~in }e biti re{eno tek za banovawa Nikole Frankopana Tr`a~kog od 1616. do 1622. godine. O tim uskocima koji su od petnaestog veka prete`no naseqavali vojnu krajinu, [i{i} pi{e: “Poslije pada Bosne (1463) i Hercegovine (1482) potra`i onaj dio pu~anstva (poglavito katoli~ke vjere) koji ne htjede da se pokori Tur~inu uto~i{ta u susjednoj Hrvatskoj i Slavoniji. Ti bjegunci zovu se u slavonskim stranama obi~no “pribegi, prebegi”, a u ju`nohrvatskim “uskoci” (od “usko~iti”), ali i Vlasi, Martolozi i Morlaci. Malo-pomalo pridru`ilo se tim uskocima i mno{tvo bjegunaca iz mleta~ke Dalmacije, koji ~esto umako{e kazni. Stoga uskoci nisu jedna jedinstvena etni~ka skupina, jer je u woj bilo pored prete`nog broja Hrvata katolika, te pravoslavnih Srba, jo{ i ne{to Talijana (venturini).” (str. 292-293.) A odakle su ti Hrvati usko~ili, [i{i} ni{ta ne govori. Usko~ili su Srbi katolici kojih je bilo dosta u Bosni posle uglavnom nasilnih pokatoli~avawa bogumila. Dele}i Srbe i Hrvate, umesto na bazi jezika {tokavskog i ~akavskog, na osnovu vere, [i{i} i nehoti~no dolazi na poziciju ~ija argumentacija sugeri{e zakqu~ak da su Hrvati zapravo Srbi katoli~ke vere. Talijana i drugih stranaca svakako je bio zanemarqiv broj u usko~koj masi. Uskoci su decenijama svojim pqa~ka{kim i gusarskim pohodima mnogo smetali Mle~anima u vreme wihovih dobrih odnosa sa Turcima, a posle pravog usko~ko-mleta~kog rata od 1616. do 1617. godine, odlu~eno je da se uskoci iz Sewa isele u Oto~ac i @umberak. Krajem 1618. godine, prilikom krunisawa {tajerskog nadvojvode Ferdinanda na ugarskom saboru u Po`unu, “hrvatski su poslanici tada ponovili svoje tu`be u ciqu obnove banske vlasti i pohrva}ewa Krajine.” (str. 294-295.) Ferdinand je to obe}ao, a [i{i} posredno poku{ava predstaviti kao da je to obe}awe bilo neki ozbiqan preduslov samog krunisawa. Ina~e, on pi{e da je Ferdinand II krunisan “za ugarsko-hrvatskog kraqa; tom je prilikom ban Nikola Frankopan nosio kraqevsko `ezlo, mladi grof Krsto Erdedi zastavu Slavonije, a grof Juraj Zrinski zastavu Srbije.” (str. 295.) Bilo je tu jo{ raznih zastava, ali je tom prilikom krunisan ipak ugarski kraq sa mnogo dodatnih vladarskih titula. Ina~e bi se moralo re}i ugarsko-hrvatsko-slavonsko-srpsko-moldavski itd. kraq. Novi kraq je ipak 1627. Vlasima garantovao da mogu ostati na dotada{wim imawima i pod neposrednom kraqevskom vla{}u, prakti~no u pravima skoro izjedna~eni sa hrvatskim plemi}ima. Vojna krajina nije podvrgavana hrvatsko-slavonskom banu i saboru, ali je podeqena na karlova~ki i vara`dinski generalat, odnosno na Hrvatsku i Slavonsku krajinu, kako isti~e [i{i}. “Budu}i da su ti krajevi bili veoma slabo napu~eni, Nijemci su po~eli mamiti razli~itim privilegijama u turskom susjedstvu naseqene pravoslavne Srbe (Vlahe), brane}i ih od zahtjeva hrvatske gospode koja su na saboru tra`ila da im oni budu kmetovi,
239

jer su se smjestili na wihovim posjedima, i da pla}aju katoli~kim biskupima desetinu. Zbog toga je do{lo do o{trih sukoba izme|u hrvatskih stale`a i be~kog dvora, a svr{ili su napokon time da je Ferdinand II izdao (5. oktobra 1630.) doseqenicima povequ po kojoj }e oni biti samo kraji{ki vojnici, a ne kmetovi hrvatske gospode; nadaqe im je dopu{teno da sebi slobodno biraju seoske knezove, koji su opet birali suce. Tim ~inom postane Krajina zaseban teritorij, sasvim izuzet ispod banske i saborske vlasti. To cjepkawe, ionako malene hrvatske zemqe, navede hrvatske stale`e da su se po~eli sve tje{we prislawati uz Ugre na zajedni~ku obranu.” (str. 296-297.) Pod Ferdinandom III, koji je vladao od 1637. do 1657. godine, ne samo da nije bilo mogu}e da se Krajina vrati u sastav hrvatsko-slavonske banovine, nego je pretila opasnost i da se banu oduzmu ingerencije sudske vlasti, pa se Hrvatska i Slavonija potpuno pravno izjedna~e sa austrijskim provincijama. U vreme wegovog naslednika Leopolda I obnovqeni su ratovi sa Turcima 1663-1664. godine, kad su Turci, posle nekoliko sporadi~nih poraza uspeli da zauzmu Novi Zriw, na u{}u Mure u Dravu, i tako otvore put ka Be~u. Ali, ubrzo su te{ko pora`eni kod Sent Gotharda, ~emu je usledilo potpisivawe dvadesetogodi{weg mira. Tim mirom su bili duboko nezadovoqni ugarski, slavonski i hrvatski velika{i, `ele}i da se iskoristi turska slabost i povrati {to vi{e davno izgubqenih teritorija. Skovana je i zavera u kojoj su, pored niza vode}ih ugarskih plemi}a, u~estvovali hrvatsko-slavonski ban i tada najboqi ugarski pesnik Nikola Zrinski, wegov brat Petar i `ena mu Katarina Frankopan. Zaverenici su se povezali sa francuskim kraqem Lujem XIV, zakletim neprijateqem habzbur{ke dinastije, tra`e}i wegov protektorat. Luju XIV je ponu|ena i ugarska kruna Svetog Stefana. Vo|a zaverenika, Nikola Zrinski, bio je spreman na saradwu i sa Turcima, ali je 1664. godine poginuo kao `rtva lovqenog vepra. Naredne godine ban je postao Petar Zrinski, nastavqaju}i konspirativne dogovore s Francuzima, koji ga ipak 1667. ostavi{e na cedilu. Posle dve godine, Petar je u zaveru ukqu~io i svog {uraka Frawu Krstu Frankopana, koji je ina~e prevodio Molijerove fragmente na slovena~ki jezik, kako napomiwe [idak (str. 303.), mada [i{i} taj jezik naziva hrvatskim. Po{to su zaverenici ostali bez svih evropskih saveznika i politi~kih upori{ta, Zrinski je krajem 1669. poslao izaslanika koji je sa turskim sultanom Mehmedom IV utana~io tajni pakt, ~ija je osnovna klauzula da Ugarska i Hrvatska stupe pod sultanovo pokroviteqstvo. Na to su Petar Zrinski i Frawo Krsto Frankopan po~eli intenzivne pripreme za ustanak, ali je i be~ki dvor saznao za wihov tajni sporazum sa Turcima. Carska vojska je 1670. krenula u preventivnu akciju, a ~im je stigla u Me|umurje, Zrinski i Frankopan po`ure u Be~ da se pred kraqem pokaju i zatra`e opro{taj. Tamo su uhap{eni i osu|eni na smrt zbog veleizdaje. Pogubqeni su 1671. godine, kao i nekoliko ugarskih velika{a. Sva imovina im je zaplewena, a wihovom smr}u zatrte su ove dve stare i sigurno istorijski najzna~ajnije hrvatske plemi}ke porodice. Kako zakqu~uje [i{i}, “tom katastrofom, kojom bijahu zatrte ove dvije drevne hrvatske porodice, uspne se wema~ka prevlast u Hrvatskoj do svoga vrhunca.” (str. 307.)
240

2. Hrvatski politi~ki program posle prestanka turske opasnosti
Kako su Turci 1683. krenuli s velikom vojskom na Be~ i tamo te{ko pora`eni, mo} wihovog carstva je dugoro~no skr{ena. U protivnapadu austrijska vojska je do 1687. osvojila najve}i deo Ugarske, Slavonije i Hrvatske, kojima su dotad Turci vladali. Car Leopold je Karlova~kim mirom 1699. potvrdio svoju vlast nad celom Hrvatskom do ju`nog Velebita i reke Une, te celom Slavonijom, a Mle~ani, kao wegovi saveznici, Knin, Siw i Vrgorac, te sve ostalo {to su osvojili u toku ratnih okr{aja. “Sada se i na te, neko} i u geografskom smislu ~isto hrvatske predjele, protegne ime Dalmacija.” (str. 314.) Teritorijalno pro{irewe stvorilo je uslove za pojavu prvog hrvatskog politi~kog programa ~iji je autor Pavao Riter Vitezovi} (1652-1713), ro|en u Sewu. On je 1700. godine objavio malu bro{uru “O`ivela Hrvatska” na latinskom jeziku. “Vitezovi} dokazuje da je Hrvatska neko} bila kudikamo prostranija od wezinih tada{wih (1700) ostataka. Pri tom on identificira Ilire i Slavene (Slovence, Slovince), a budu}i da neki dalmatinski pisci zovu svoj jezik uz slovinski jo{ i hrvatskim, Vitezovi} u~ini korak daqe i re~e da su nazivi ilirski, slovinski i hrvatski samo sinonimi. Prema tome, dakle, Vitezovi}u bija{e Hrvatska sve ono {to su neko} Rimqani razumijevali pod Ilirijom, pa stoga razlikova{e Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska obuhvatala je po wemu Primorje (od Ra{e do Bara), Zagorje (Bosnu i Hercegovinu), Me|urje~je (izme|u Save i Drave) i Planinsku Hrvatsku (Kroacia Alpestris, to jest dana{wu Koru{ku, [tajersku i Krawsku), dok je pod Crvenom Hrvatskom razumijevao Srbiju, Bugarsku, Makedoniju i Trakiju. Ina~e su mu bila razli~ita narje~ja u tim zemqama samo dijelovi jednoga hrvatskog jezika. Me|utim je za tom Vitezovi}evom slikom daleko zaostajalo pravo stawe. Jer i ono zemqi{te {to su ga Hrvati i carevci osvojili bija{e tek po historijskom imenu hrvatsko; ono je ponajvi{e opusto{eno i naseqeno najve}im dijelom novim `iteqima, u prvom redu Srbima. Osim toga, ne htjede be~ki dvor da sjedini osvojene zemqe s materom zemqom, ve} podvrgne Liku i Slavoniju Dvorskoj komori, to jest vrhovnoj austrijskoj finansijskoj oblasti kao carskom fisku. Najzad, ni Venecija nije ni{ta htjela ~uti o tome da izru~i Leopoldu osvojene dijelove dana{we Dalmacije na sjeveru od Neretve.” (str. 316.) Kada je po~etkom osamnaestog veka Austriju potresao ustanak erdeqskog vojvode Frawe Rakocija, unuka Petra Zrinskog po `enskoj liniji, “a u Be~u se poboja{e za vjernost Hrvata, zadovoqi Leopold `eqama hrvatskog sabora utoliko {to je posebnim dekretom dokinuo Vara`dinsku krajinu, dok bansku (pro{irenu do Une) doista preda vlasti i upravi bana Adama Ba~anija (1703). Me|utim, dokinu}e Vara`dinske krajine nije provedeno jer je zbog istodobnog rata za {pawolsku ba{tinu s francuskim kraqem Ludovikom XIV (od 1700. do 1714.) trebalo mnogo vojske, pa je stoga odgo|eno. Tako se dogodilo da je zapravo i daqe ostalo sve kako je bilo.” (str. 316.) Nakon kratke vladavine Josifa I (1705-1711), wegov brat, novi car Karlo III,
241

1711. godine je garantovao protestantima u Ugarskoj slobodu veroispovesti Satmarskim mirom koji je potpisala wegova majka Eleonora. Tim sporazumom usagla{eni su interesi habzbur{ke dinastije i ugarskog plemstva, koje je sada posebnu brigu posve}ivalo {to te{wem inkorporisawu Hrvatske i Slavonije u oslobo|enu Ugarsku. Hrvatsko-slavonski sabor, odr`an 1712. u Zagrebu, usvojio je takozvanu “Pragmati~ku sankciju” kojom je prihvatio pravo nasle|a prestola `enskoj habzbur{koj lozi. Adresom, koja je tim povodom upu}ena Karlu III, hrvatsko-slavonsko plemstvo je potvrdilo da su Hrvatska i Slavonija “dio Ugarske”, odnosno “zemqe pridru`ene Ugarskoj, ali da }e tu ~iwenicu priznavati samo dok je ugarski kraq ujedno i gospodar Austrije, pa u protivnom slu~aju ne}e slediti ugarsku voqu. [i{i} smatra da je u takvom saborskom zakqu~ku “jasno izra`eno da dr`avna zajednica izme|u Hrvatske i Ugarske stoji u li~nosti vladara; dok oba kraqevstva imaju istog vladara, postoji i dr`avna zajednica me|u wima, ~im nestane toga uvjeta, tada o woj vi{e ne mo`e biti govora.” (str. 319.) U stvari, re~ je o plemi}kom faktoru, jer u protivnom ne bi bilo nikakve potrebe da Hrvatska i Slavonija ostanu u sastavu Ugarske, jer su mogle biti direktno podre|ene Be~u i tako statusno postati jednake sa Ugarskom. Da je ipak tu bilo re~i iskqu~ivo o za{titi stale{kih interesa i privilegija, svedo~i ~iwenica da je predlaga~ takvog saborskog zakqu~ka bio zagreba~ki biskup Emerik Esterhazi, ina~e ro|eni Ma|ar. Kraq je na~elno prihvatio ovaj saborski zakqu~ak, ali ga nije pravno potvrdio kraqevskom sankcijom, pribojavaju}i se da time suvi{e ne naquti ugarske stale`e. Ugarski sabor u Po`unu je 1715. usvojio kao 120. zakonski ~lanak kojim je utvr|ena “nekompetencija ugarskog sabora u pitawima unutarweg zakonodavstva Kraqevine Hrvatske”, a za wega [i{i} tvrdi da je “otada jedno od najznatnijih prava hrvatskoga kraqevstva i jasan dokaz wegove politi~ko-teritorijalne samostalnosti.” (str. 320.) Nakon novog rata sa Turcima, Po`areva~kim mirom od 1718. Austrija je, izme|u ostalog, dobila svu desnu obalu Save i Une do podno`ja bosanskih planinskih predela, a Mle~ani Imotski. Desnu obalu Save Austrija je izgubila, posle novog rata s Turcima, Beogradskim mirom 1739. “Potreba stalne vojske, ali i ~esti nemiri, potaknu be~ko Ratno vije}e da uredi Vojnu krajinu kao zasebnu carsku zemqu, premda su hrvatski stale`i jednako zahtijevali da se ona dokine ili bar stavi pod bansku vlast. Ure|ewe je povjereno u Hrvatskoj krajini princu Josipu Hildburgshauzenu, a u Slavonskoj grofu Ferdinandu Kevenhilenu (1734), s glavnom svrhom da se iz zemqe dobije za slu~aj nu`de {to vi{e vojske.” (str. 322.) a) Namerno izostavqawe zlo~ina Trenkovih pandura Vladavina Karlove k}erke Marije Terezije (1740-1780) po~ela je sedmogodi{wim {leskim ratovima od 1741. godine, u kojima [i{i} isti~e ulogu Trenkovih pandura, hvale}i wihovu hrabrost i pomiwu}i im ~estu obest. Umesto prikaza wihovih zlo~ina~kih dela, [i{i} samo ka`e da je juna{tvom i obe{}u stekao “Frawo Trenk mnogo protivnika, koji ga ocrni{e pred kraqicom, tako da ga stavi{e pred sud.” (str. 324.) Osu|en je na do`ivotnu tamnicu i ubrzo umro, a za wegovu porodicu [i{i} napomiwe
242

da je pruskog porekla, a sam Trenk je postao slavonski velika{ kad je kupio imawa Pakrac, Brestovac i Pleternicu. Marija Terezija je na ugarskom po`unskom krunidbenom saboru 1741. obe}ala “hrvatskim saborskim poslanicima da }e obnoviti stare isto~noslavonske `upanije i pridru`iti ih Hrvatskoj, a rije~ svoju doista iskupi 1745. Obnovqene su `upanije viroviti~ka, po`e{ka i srijemska, to jest nekada{wa Slavonija, pa zatim sjediwene s Hrvatskom, a slavonska je Posavina preure|ena u Vojnu krajinu. Obnovqewe i preure|ewe proveo je ban Karlo Batiani (1742-1756) na veliku radost hrvatskog naroda.” (str. 324-325.) Na [i{i}evu tvrdwu o navodnoj velikoj radosti, [idak prime}uje: “Obnova `upanijskog ure|ewa u Slavoniji obradovala je, dodu{e, plemstvo kojemu je ono bilo zalogom vlasti, ali je u {irokim slojevima seqa{tva, osobito u susjedstvu Krajine, iz istog razloga pobudilo uznemirenost, a ponegdje i bune.” (str. 325.) Ina~e, kako [i{i} nastavqa, “pro{irewe Vojne krajine na slavonsku Posavinu prouzro~i ponovno i definitivno ure|ewe ~itave Krajine. Taj je posao izvr{io 1746. princ Haldburghauzen, i to prema novim vojni~kim potrebama. Krajina je podijeqena na regimente, i to: li~ku, oto~ku, ogulinsku, sluwsku, dvije banske (petriwsku i glinsku), kri`eva~ku, |ur|eva~ku, gradi{ku, brodsku i petrovaradinsku. Uprava je bila samo u vojni~kim rukama. Kao {to su se `upanije dijelile na okru`ja, kotare i op}ine, tako su i regimente imale svoje bataqune, kumpanije i op}ine. ^asnici pojedinih vojnih jedinica (pukovnik, major, kapetan i poru~nik) vodili su sve poslove, pa i suda~ke. Parnice su se vodile besplatno, a prizivati se moglo na regimentski sud, zatim na generalni auditorijat i najzad na dvorsko Ratno vije}e. Slu`beni jezik bio je wema~ki, a tako i zakonici. Tako|er su i {kole bile wema~ke. Svoje potrebe podmirivala je svaka regimenta iz svoje blagajne, te je bila financijski nezavisna od cjeline. Svaki je ~ovjek u Krajini bio vojnik od 16. do 60. godine. Zato je i mogla Krajina sama podi}i na noge do 50.000 momaka. Za rata mora svaki “grani~ar” (kako se `iteqstvo nazivalo) po}i kamo mu se zapovijedalo. U mirno se doba hrani i odijeva svaki sam, a u ratu `ivi na carski tro{ak. Vojna krajina bila je uglavnom velika kasarna stalne vojske, uzdr`avana razmjerno malim tro{kom.” (str. 325.) Polo`aj kraji{nika je nesumwivo bio daleko povoqniji od kmetovskog, pa su skoro sve kmetovske pobune za ciq imale prikqu~ewe Krajini i wihovo sticawe kraji{kog statusa. S druge strane, kraji{nici su neprekidno morali da se bore za o~uvawe i pro{irivawe svojih prava. Polovinom osamnaestog veka do{lo je do preure|ewa tek ujediwene Slavonije. “Mayari su naime stali tvrdokorno tvrditi da su one tri obnovqene slavonske `upanije jo{ od arpadskih vremena sastavni dio Ugarske, a nipo{to Hrvatske, pa da ih stoga treba woj i vratiti. Kad su se na dr`avnom saboru u Po`unu (18. aprila 1751) sastali ugarski i hrvatski saborski poslanici, iznese viroviti~ki pod`upan Antun [pi{i} Japranski prijedlog da bi ubudu}e sve tri novoure|ene slavonske `upanije stalno slale svaka po dva zastupnika na ugarski sabor, kako su to ~inile sve ugarske `upanije. Prijedlog je obrazlo`io time {to su slavonske `upanije ionako ure|ene po ugarskom na~inu i {to pla}aju na isti na~in porez kao i one, pa je zato priklad243

nije da se ra~unaju kao ugarske, a ne kao hrvatske. Drugim rije~ima, pod`upan [pi{i} je predlo`io da se Slavonija otcijepi od Hrvatske i sjedini s Ugarskom. Ugarski su stale`i taj prijedlog prihvatili i tako je on uzakowen (zak. ~l. XXIII od 1751). Uzalud se opirahu hrvatski saborski poslanici, dokazuju}i da je Slavonija oduvijek (osim u tursko doba) potpadala pod bana i bila uvijek u upravnoj zajednici s Hrvatskom i Dalmacijom. Te{kom mukom ipak izradi{e da im se to pravo priznalo, pa tako sve tri slavonske `upanije ostado{e i daqe pod banskom upravom i sudbenosti, {aqu}i uz to jo{ i na hrvatski sabor svoje zastupnike, dok su velika{i, `upani i biskupi (|akova~ki, srijemski i pe~ujski) imali u wemu virilni glas i mjesto.” (str. 325-326.) b) Potpuna podre|enost Slavonije i Hrvatske centralizovanoj dr`avi Marije Terezije Okon~av{i 1763. godine Sedmogodi{wi rat s Pruskom, Marija Terezija se posvetila provo|ewu projekta potpune dr`avne centralizacije. Prvo su ~e{ke zemqe potpuno statusno izjedna~ene sa austrijskim, a onda se to postepeno radilo i sa ugarskim. Kako su se ugarski stale`i tome usprotivili, carica je prestala da saziva sabore, dodatno motivisana wihovim odbijawem da pove}aju poreze u onom iznosu koji je zahtevala. Po~ela je da izdaje “patente” u formi naredbi, koje je direktno `upanijama prosle|ivala. S druge strane, nastojala je da dodatnim privilegijama korumpira visoko plemstvo, kako bi neutralisala wegov daqi otpor. “U tu svrhu utemeqi red Sv. Stjepana (1764), kojim odlikova neke ugarske i hrvatske velika{e, osnova u Be~u “Terezijanum” kao odgojili{te za mlade plemi}e i uredi, {tavi{e, ugarsku tjelesnu gardu, sastavqenu od mladih ugarskih i hrvatskih plemi}a. Roditeqe pak wihove pozivala je na dvor, gdje ih je obasipala ~astima i naslovima. To je po~etak germanizacije hrvatskog plemstva i wegova otu|ewa od narodnih interesa. Sada gospoda ostavqaju svoje tvrde zamkove i sele u gradove, `eqni zabave i u`itka. Tu|i jezik, naro~ito nema~ki i francuski, preuzima sve to vi{e maha, a tako i tu|i obi~aji, na~in `ivota i odijevawa. Da predobije i crkvene dostojanstvenike, Marija Terezija uzme sebi dopu{tewem pape Klementa XIII naslov “apostolski kraq” (1758), a to ju je ovlastilo da imenuje najvi{e crkvene dostojanstvenike, pa i kanonike.” (str. 328-329.) Imenovawe je stupalo na snagu po papinoj potvrdi. Godine 1765. carica je svoga sina Josifa II, izrazito liberalno orjentisanog, krunisala za suvladara, koji je preuzeo vo|ewe vojnih i finansijskih poslova. Da bi jo{ uspe{nije parirala ugarskim stale`ima i dodatno ih oslabila, carica je 1767. za hrvatske politi~ke, ekonomske i vojne poslove formirala Kraqevsko ve}e, ~ije je prvobitno sedi{te bilo u Vara`dinu, a potom u Zagrebu. Ve}em je predsedavao ban i ono je predstavqalo prvu hrvatsku zemaqsku vladu, a po sastavu i na~inu delovawa podse}alo je na Ugarsko namesni~ko ve}e. “Razumije se da je tako hrvatski sabor postao ako ne suvi{an, a ono ipak mnogo mawe va`an organ u zemaqskoj upravi. Zbog toga su Hrvati uvijek s nekim nepovjerewem gledali u to Kraqevsko vije}e, iako ih
244

je kraqica posebnim dopisom uvjeravala da je ono ravnopravno ugarskomu i da wima nipo{to ne misli okrwiti prava hrvatskog sabora. Dok su Hrvati pokazivali nepovjerewe, Mayari su potajno nastojali da se hrvatsko Kraqevsko vije}e podvrgne wihovu Namjesni~kom vije}u. I tako se doista i dogodilo da ga je Marija Terezija najzad ukinula (30. jula 1779), ali ne tako da bi opet svu vlast prenijela na hrvatski sabor, kako su Hrvati `eqeli, ve} je poslove ukinutoga Kraqevskog vije}a predala Ugarskom namjesni~kom vije}u, u koje je slobodno mogao do}i ban da dade glas i mnijewe u hrvatskim poslovima. Tako je, dakle, Hrvatska prvi put podvrgnuta Ugarskoj i wezinoj vladi.” (str. 329.) Kako je be~ki dvor 1670. godine formirao oblast Austrijsko primorje od Trsta i Grade`a do Sewa i Baga, u kome su Trst i Rijeka imali autonomni gradski status, Marija Terezija je 1776. Rijeku, Bakar, Bakarac i Kraqevicu pripojila Hrvatskoj, a od Hrvatske oduzela preostala imawa s desne obale Kupe i dodala ih Banskoj krajini (Petriwi i Glini). Sew i Bag su ostali deo Vojne krajine. Hrvatsko kraqevsko vije}e, kao svojevrsna vlada, predlo`ilo je carici “neka se grad Rijeka s kotarom i nadaqe smatra kao odijeqeno, svetoj kruni Kraqevine Ugarske pridru`eno tijelo.” (str. 331332.) Marija Terezija je to prihvatila i u svojoj vladarskoj diplomi 1779. doslovno tako formulisala, a odmah potom je Rijeku podredila Ugarskom namesni~kom ve}u. I taj doga|aj potvr|uje izuzetno visok stepen podre|enosti Hrvatske i Slavonije Ugarskoj i, {to je jo{ va`nije, razvijenu svest hrvatskih i slavonskih velika{a o toj podre|enosti, uz spremnost da se takvom stawu pokorno slu`i. – v) Administrativno i pravno–politi~ko udaqavawe ugarskih provincija Slavonije i Hrvatske Prosve}ena apsolutisti~ka vladavina Josifa II, od 1780. do 1790. godine, dodatno je centralizovala dr`avu, ali i u toj meri unapredila versku toleranciju, da je na podru~ju Hrvatske i Slavonije ukinut strogo i nemilosrdno provo|eni rimokatoli~ki ekskluzivizam, pa su Srbi 1786. u Zagrebu osnovali svoju pravoslavnu parohiju i crkvenu op{tinu. Uz to su i svoje mati~ne kwige vodili na crkvenoslovenskom jeziku i 1793. otkupili od zagreba~ke op{tine crkvu Sv. Margarete i pretvorili je u pravoslavni hram Svetog Preobra`ewa. Car je i ina~e celi rimokatoli~ki kler podveo pod stro`u dr`avnu kontrolu. U reformi dr`avne uprave forsirano je postavqao Nemce i druge strance po ugarskim, {to zna~i i hrvatskim i slavonskim `upanijama, a lokalne ~inovnike je preme{tao u zemqe nema~kog govornog podru~ja. Nema~ki jezik je 1784. proglasio slu`benim u ~itavoj dr`avi, ostavqaju}i ~inovni~kom aparatu trogodi{wi rok da ga nau~i i primewuje. Celu Ugarsku je administrativno podelio u deset okruga, sa po nekoliko `upanija. “Tom su prilikom Hrvatska i Slavonija raskinute, jer je Slavonija s barawskom `upanijom potpadala pod Pe~uh, dok je Hrvatska sa zaladskom `upanijom sa~iwavala zasebno okru`je sa sijelom u Zagrebu.” (str. 336-337.) Na ~elu okruga imenovani su kraqevski poverenici, koji su potom imenovali pod`upane, dok su `upanijske skup{tine birale ostale ~inovnike, uz poverenikovo pravo da ih smewuje i preimenuje. Hrvatski ban
245

bio je carev poverenik i upravqao je bez sabora. Godine 1785. ukinuto je kmetstvo. Carske reforme zna~ajno je ugrozio neuspe{ni rat s Turcima 1787. do 1791. godine, kao i careva te{ka bolest i smrt. Rekapituliraju}i unutra{we prilike “hrvatskoga kraqevstva” od Moha~ke bitke do smrti Josifa II, [i{i} podse}a da su se dva upravna podru~ja, kraqevstvo Dalmacije i Hrvatske i kraqevstvo Slavonije, tek krajem {esnaestog veka spojili u jednu politi~ko-upravnu celinu, pod nazivom kraqevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji se zadr`ao do 1918. godine. “Tada je ime Hrvatska preneseno jo{ i na ~itavu sredwovjekovnu Slavoniju do Drave, ukoliko nije wome neko} vladao Tur~in, a pod Slavonijom se po~eo razumijevati sav ostali teritorij, daqe na istok sve do Zemuna.” (str. 338.) Promene koje su se u etni~kom pogledu desile za ta nepuna tri veka, [i{i} sagledava na slede}i na~in: “Premda je golemo mno{tvo Hrvata u toku XVI stoqe}a ostavilo svoju ugro`enu domovinu, naro~ito dana{wu sjevernu Dalmaciju, Liku, Krbavu i Pouwe, odseliv{i se u zapadnu Ugarsku i u Austriju, a neki ~ak i u ju`nu Italiju, ipak bijahu Hrvati i sada glavni element u zemqi, i to ne samo u slobodnoj, nego i znatnim dijelom i u pokorenoj turskoj Hrvatskoj. Uz wih su sjedili u XVII i XVIII st. mnogobrojni doseqenici, koje iz turskog doba, koje iz doba wema~ke prevlasti. U prvom su to redu Srbi (Vlasi, Valahi, Rasciani, Serviani, Sirfen), koji naseli{e ve}im dijelom svu Hrvatsku krajinu, zatim Slavoniju i Srijem (naro~ito 1690. i 1737). U onim stranama gdje nije bilo Vojne krajine i gdje nikad nisu Turci vladali, a tako i u stranama podaqe od turskog susjedstva (kao u Hrvatskom zagorju i ju`no od Zagreba do Kupe), nije bilo Srba. Nadaqe napuni{e gradove, naro~ito u Slavoniji, Nijemci, i to kao obrtnici i trgovci, ili kao ~asnici i slu`benici. Ti su se Nijemci ponajvi{e doselili iz ju`no-wema~kih (ili {vapskih) krajeva, tako iz gorwe Austrije, Moravske i Virtemberga. Neki gradovi, kao Osijek i Petrovaradin u Slavoniji, bili su u drugoj polovici XVIII st. tako re}i ~isto wema~ki. Mayari se naseli{e (od ~esti jo{ u tursko doba) samo po nekim slavonskim selima uz Dravu i Dunav, a Arbanasi (Klimente) samo u dva sela: Nikincima i Hrtkovcima u Srijemu (1737).” (str. 339.) [i{i} izbegava da objasni kako su to i gde Hrvati ostali glavni etni~ki element u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji, pa ~ak i u hrvatskim i slavonskim zemqama pod turskom vla{}u. Svuda gde su Hrvati zaista predstavqali glavni ili ve}inski etni~ki element, sa~uvan je ~akavski, odnosno hrvatski jezik. Po{to Slavonci izvorno nisu bili Hrvati, wima je hrvatstvo nametnuto, i to tamo gde su se jedino kao kajkavci odr`ali, u zapadnoj Slavoniji koja obuhvata Zagreb i dana{we Hrvatsko zagorje, odnosno zagreba~ku, kri`eva~ku i vara`dinsku `upaniju. [to se plemi}a ti~e, odvijala su se dva paralelna procesa. “Staro, prekogvozdansko hrvatsko plemstvo ve}inom je za turskih ratova ili izumrlo ili se iselilo u Ugarsku i Austriju.” (str. 340.) Svo kasnije plemstvo je uglavnom stranog porekla, mahom ma|arskog, ali i nema~kog, ~ak i francuskog. Zaista ute{no zvu~i [i{i}eva konstatacija prema kojoj, “svi su ti strani rodovi, prije negoli su mogli dobiti plemi}ka prava na tlu hrvatskoga kraqevstva, morali ste}i od hrvatskog sabora indigenat i inkolat, to jest da ih sabor proglasi i
246

prizna uro|enim plemi}ima.” (str. 340.) I taj sabor je samo po nazivu mogao da bude hrvatski i slavonski, jer su i u wemu postepeno stranci odneli prevagu, a treba imati u vidu da su i hrvatski ban i zagreba~ki biskup naj~e{}e bili stranog porekla. g) Pravoslavqe i protestantizam u [i{i}evoj interpretaciji [to se ti~e hrvatskih protestantskih iskustava, [i{i} ih ovako supsumira: “Pored sve pa`we hrvatskog klera i plemstva, ipak se i po Hrvatskoj po~eo {iriti protestantizam. U prvoj polovici XVI st. nema mu traga, istom u drugoj polovici nalazimo wegovih privr`enika me|u Hrvatima, naro~ito me|u plemi}ima i gra|anima. S tim je pokretom u vezi {tajerski barun Ivan Ungnad, koji je duqe vremena bio zapovjednik Hrvatske i Slavonske krajine. Pod starost preseli se u Virtemberg i osnova u Urahu kraj Tibingena {tampariju s latinskim, glagolskim i }irilskim pismenima, izdavaju}i na slovenskom i hrvatskom jeziku crkvene kwige po nauku protestantskom. Uza w pristade osniva~ slovenske kwi`evnosti Primo` Trubar, Istranin Stjepan Konzul, Antun Dalmatin i umni Matija Vla~i} (Flacius Ilirikus), koji su na tim kwigama radili. Glavna, pak, pomo} i potpora dolazila im je od nasqednika prijestoqa Maksimilijana, jer on bija{e tada veoma sklon novoj vjeri. Misao im je bila pro{iriti protestantizam po cijelom Balkanskom poluostrvu, pa i me|u Turcima, jer se hrvatskim jezikom govori “sve do Carigrada” – kazivahu oni. I doista, protestantskih se kwiga ra{irilo veoma mnogo me|u Hrvatima. Novoj su se vjeri odazvali i neki velika{i, kao ban Petar Erdedi, sigetski junak Nikola Zrinski, a naro~ito wegov sin Juraj, pa je i susjedgradski silnik Frawo Tahi umro “kao heretik”. Nova je vjera na{la privr`enika i me|u gra|anima, naro~ito u Zagrebu, Koprivnici i Vara`dinu; {tavi{e, i na Hrvatskom primorju bija{e me|u Hrvatima u XVI st. mnogo novovjeraca. Glavni razlog toj pojavi vaqa tra`iti u tome {to se protestantizam slu`io hrvatskim umjesto latinskim jezikom, a uz to dopu{ta sve}enstvu `enidbu. Protiv wega doskora ustade katoli~ki kler, a naro~ito zagreba~ki biskup [imun Bratuli}, dozvav{i isusovce u Hrvatsku. Kleru se pridru`i{e i stale`i, a zatim se i sabor digao protiv “heretika” velikom `estinom i ogor~en (1604), isposlovav{i najzad za Hrvatsku zakon kojim bija{e jedino crkva katoli~ka priznata kao dopu{tena na hrvatskom tlu. Zato su ugarski stale`i, kad po~e{e nastojati da protestantizmu pribave u Hrvatskoj ravnopravnost, nai{li kod Hrvata na `estok otpor... Energi~noj akciji hrvatskog sabora i dozvanih isusovaca brzo je uspjelo uni{titi u klici novu vjeru. Ipak, ona ostavi ne{to korisno iza sebe: na wezinoj se osnovi po~e razvijati hrvatska kajkavska kwi`evnost. Ina~e je pojava protestantizma u nas samo kratkotrajna epizoda, koja je imala izvjesni utjecaj na neke plemi}e i neke gra|ane (u Zagrebu, Vara`dinu i Koprivnici), ali ba{ nikakva na {iroke narodne mase. U tom pogledu on daleko zaostaje za onim utjecajem {to ga je protestantizam vr{io na susjedne Slovence, a da o Mayarima i ne govorimo.” (str. 342-343.)
247

Pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj i Slavoniji, kao i Vojnoj krajini koja je od wih administrativno bila striktno razdvojena, pripadali su, kako [i{i} isti~e, doseqeni Srbi. “U wihovu doseqewu u hrvatske zemqe vaqa razlikovati dva pravca. U starije vrijeme (u XVI i XVII stoqe}u) jedni dolaze iz Bosanskog pa{aluka, ili ostado{e u wemu posle izgona Turaka, a doveli su ih amo Turci iz ju`ne Srbije i sjeverne Makedonije kao raju da im obra|uju zemqu i slu`e kao neredovite ~ete (martolozi), jer su seqaci i drugi ni`i slojevi u sredwevjekovnoj Srbiji, a jo{ vi{e u Bosni, primili Turke u neku ruku kao svoje osloboditeqe od te{kih gospodskih poreza i drugih tereta. Ti su Srbi – u spomenicima ponajvi{e nazivani Vlasi – napu~ili sjevernu Dalmaciju, dana{wu zapadnu Hrvatsku i Bosnu, Pouwe i Slavoniju do \akov{tine i Osijeka. Drugoga su pravca seobe Srba potkraj XVII i XVIII stoqe}a pod vodstvom dvojice patrijarha, Arsenija Crnojevi}a (1690) i Arsenija Jovanovi}a [akabente (1737), a ciq im bija{e ju`na Ugarska, Srijem i isto~na Slavonija. Me|utim, za prve seobe (1690) Srbi ne htjedo{e prije}i preko Dunava i Save sve dok im dvor nije dao garancije wihova dr`avnopravnoga i religioznoga slobodnog polo`aja u novoj zemqi.” (str. 344.) Povodom toga [i{i} u posebnoj napomeni skre}e pa`wu na slede}e fakte: “Me|u tim je Srbima bez sumwe bilo i takvih koji su podrijetlom bili Vlasi, to jest Rumuni, a uz to jo{ i potom~ad razli~ite druge balkanske raje. Ali, tada (u XVI i XVII st.) svi su oni ve} odavna bili posrbqeni, kako to nesumwivo jo{ i danas dokazuje wihov bujni i ~isti jezik (bez ikakvih vla{kih, rumunskih, rije~i), a zatim i zna~ajni tip. Taj se sna`ni dokaz ne da i ne mo`e nikakvim dosko~icama obi}i, a jo{ se mawe mo`e ozbiqno uzeti da je upravo ova glavna pojava, naime jezik i tip, posqedica doseqewa u hrvatske zemqe. Mije{ati Srbe – Vlahe (od XVI do XVII st.) sa sredwevjekovnim hrvatskim Vlasima pogre{no je jer osim {to su i oni Vlasi bez sumwe po prirodi same tvari morali dijeliti sudbinu ostalih Hrvata, to jest ili su izginuli za bojeva, ili su se iselili, oni nam se javqaju u spomenicima kao katolici i ~akavci.” (str. 344.) [i{i} tu navodi nekoliko pouzdanih izvora da su se u {esnaestom veku Vlasima nazivali iskqu~ivo Srbi. “Istina je da je u izvorima od XVI do XVIII st. naziv Vlasi obi~ajniji, ali i ovi pomenuti podaci (a takvih ima jo{ vi{e za XVI st.) dovoqni su da se vidi da su Hrvati u habzbur{koj Hrvatskoj ve} u XVI st. dobro znali za pravo podrijetlo tih “Vlaha”, i da oni nisu isto {to i sredwovjekovni hrvatski Vlasi. ^e{}a upotreba imena Vlah, dakle, zna~i samo upotrebu obi~nijega naziva. Ba{ to i jest razlog da su se i oni sami tako nazivali kad su se obra}ali na one kojima su bili pod tim imenom boqe poznati, a i stil i sastav wihovih pisama tako|er pokazuje sve forme onog na~ina pisawa kako su tada pisali oni kojima {aqu svoje molbe. Jesu li Srbi tada imali ja~u ili slabiju narodnu svijest (u modernom smislu), to je sasvim sporedno, a nimalo podobno da igra ma kakvu ulogu kad treba odgovoriti tko su ti “Vlasi” historijskih spomenika. U to se doba uop}e jo{ ne mo`e govoriti o narodnoj svijesti ni kod drugih naroda, a naro~ito kod ni`ih slojeva.” (str. 344.) Srbi su pod Turcima, nakon obnove Pe}ke patrijar{ije, imali jedinstvenu crkvenu organizaciju, pa su i jo{ dve episkopije formirali. Dabro248

bosanska je imala sedi{te u Sarajevu, a obuhvatala je celu Bosnu, Hercegovinu i delove Dalmacije i Hrvatske koji su bili pod turskom vla{}u. Po`e{ko-cerni~ka eparhija je obuhvatala celu Slavoniju pod turskom upravom i imala je sedi{te u Orahovici. “Godine 1595. (za “dugoga” turskog rata) preseli se po dogovoru s grada~kim nadvojvodom Ferdinandom, a posredovawem vara`dinskoga generala Ivana S. Herber{tajna, vladika Vasilije iz Orahovice u Vara`dinski generalat i obnovi manastir Mar~u kod ^azme da bude episkopska rezidencija. To je prva episkopija Srpsko-pravoslavne crkve u kr{}anskoj (slobodnoj) Hrvatskoj. Nekoliko godina poslije toga (1609) prije|e Vasilijev nasqednik, vladika Vratawa, na uniju, priznav{i zagreba~kog biskupa svojim mitropolitom. Toga unijatskog vladiku potvrdio je potom papa Pavao V (21. novembra 1611), a nadvojvoda Ferdinand proglasio vladikom za sve pravoslavne vjernike u opsegu tada{we Hrvatske i Slavonske krajine; ali ve}ina Srba slabo se odazvala toj odredbi ostav{i i daqe u tijesnoj vezi s Pe}kom patrijar{ijom.” (str. 345.) Pored toga, jo{ samo nekoliko re~enica posvetio je [i{i} ina~e veoma ozbiqnom pitawu unija}ewa i pokatoli~avawa Srba. On pi{e: “U po~etku XVII st. po~e se me|u pripadnicima pravoslavne crkve zagovarati unija s Rimom, naro~ito radom zagreba~kih biskupa. Tada je mar~anski vladika Vratawa pre{ao s mnogo okolnog naroda na uniju, ali drugi se krajevi nisu tome pridru`ili. Tek oko 1770. pro{irila se unija jo{ i na @umberak. Iz Mar~e prenesena je kasnije (1777.) unijatska biskupija u Kri`evce.” (str. 346.) d) Nepostoje}i atributi bana u funkciji dokazivawa dr`avnosti Za bana kao ~elnika uprave, sudstva i vojske, [i{i} ka`e da je bio “sto`er ustava i samostalnosti.” (str. 346.) Nit je tu bilo nekog ustava niti govora o hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoj samostalnosti. Uostalom, i sam priznaje da do kraja osamnaestog veka ban nikome, osim kraqu, nije bio podre|en. Jedino pravo koje su imali slavonski i hrvatski velika{i bilo je da prave spisak od nekoliko uglednih li~nosti, od kojih }e jednog kraq imenovati za bana. Od 1567. ban nije imao pravo ni sabor da saziva, osim kad mu to kraq nalo`i. Koliko su Hrvatska i Slavonija bile pravnopoliti~ki razdvojene, svedo~i ~iwenica da su se i posle Moha~ke bitke sastajala “po dva sabora: zaseban hrvatski i zaseban slavonski. Me|utim, teritorijalno opadawe Hrvatske i seqewe hrvatskoga plemstva u Slavoniju primora hrvatske i slavonske stale`e da su se po~eli sastajati na zajedni~ko raspravqawe (prvi put u Zagrebu 1533. godine) pod predsjedawem zajedni~kog bana, a doskora se oba sabora sasvim stopi{e u jedan hrvatsko-dalmatinskoslavonski (od 1558. daqe). Saboru je vazda predsjedao ban ili wegov zamjenik, obi~no zagreba~ki biskup, ali nema primjera da bi saboru predsjedao banovac. Na sabor dolaze u to doba svi prelati i velika{i, koje ban treba da posebnim pozivnicama pozove, a ni`e plemstvo se pozivalo po `upanijama koje bi tada izabrale svoje zastupnike, tako da se nikad nije dogodilo da su na sabor do{le velike skupine maloga plemstva, naro~ito seqa~koga.” (str. 347-348.) Zastupnike na saboru su imali kaptoli i slobodni gradovi. Zakqu~ci sabora bili su pravovaqani tek kad ih kraq potvrdi. Od prve polovine petnaestog veka Slavonija je slala svoje poslanike na ugarski sabor,
249

a Hrvatska to pravo nikad nije imala, dok se nisu ujedinili hrvatsko-dalmatinski i slavonski sabor. Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban je vr{io upravne nadle`nosti i u Banskoj krajini, koju su ~inile petriwska i glinska regimenta, pa i onda kad je Banska krajina prikqu~ena celovitoj Krajini. “Marija Terezija je, naime, izjavila (1750.) da tom krajinom ima i nadaqe upravqati ban, koji }e imenovati sve ~asnike osim pukovnika, a toga }e ona imenovati samo po banovom prijedlogu. I u doba cara Josipa provedene su neke reforme u Hrvatskoj. Do toga je, naime, vremena bila u Zagrebu smje{tena samo uprava Banske krajine, ali 1783. prenio je Josip II vrhovno zapovjedni{tvo Slavonske krajine iz Koprivnice, kamo se ono preselilo iz Vara`dina u Zagreb, te ga zdru`io s vrhovnom komandom Banske krajine. Tri godine poslije toga, u augustu 1786. godine, preselio je jo{ i vrhovno zapovjedni{tvo Hrvatske krajine iz Karlovca u Zagreb, sjediniv{i tako u jednu general-komandu (u biv{em isusova~kom samostanu) sva tri kraji{ka generalata u hrvatskoj zemqi. Budu}i da tada{wi ban – komisar, grof Frawo Balasa, nije bio vojnik, povjereno je vo|ewe ove generalkomande feldmar{allajtnantu barunu Josipu Nikoli de Vinsu (umro 1798.). S wime je, dakako, do{lo u Zagreb i mno{tvo ni`ih ~asnika, a ti su potom sa svojim obiteqima najvi{e pridonijeli da je wema~ki jezik uhvatio u zagreba~kom dru{tvu ~vrsta korijena.” (str. 356.) Daju}i kratak pregled mleta~ke uprave u Dalmaciji, [i{i} potencira prete`no italijanski karakter stanovni{tva Zadra, Trogira, Splita, Raba, Osora i Hvara, kao i podatak o velikom prilivu Srba, posebno u zale|e primorskih gradova. Pravoslavni Srbi su pod Venecijom imali mnogo mawe verskih i crkvenih prava, nego pod austrijskom vla{}u, a o tome [i{i} pi{e: “Za turskog vladawa naselilo se u Dalmaciji i gr~ko-isto~nih Srba, koji bijahu u to doba podvrgnuti dabrobosanskom mitropolitu u Sarajevu. Ali kada Mle~ani pro{iri{e svoju vlast u zemqi, podlo`i{e pripadnike pravoslavne crkve tamo{wim katoli~kim biskupima, koji su i wihove parohije slu`beno pregledavali, wihove sve{tenike redili i namje{tali. U to doba pripadnici pravoslavne crkve polaze katoli~ke crkve, a i katoli~ki ih sve}enici sahrawivahu. Tek oko polovice XVIII st. dopu{teno im je sagraditi koju crkvu po svom obredu. Uz sve to ipak se odr`a nekako manastir Arhan|elovac na Krki, sredi{te Srba u sjevernoj Dalmaciji, i episkopija u Kotoru u ju`noj.” (str. 364.) Kotor nije pripadao nikakvoj “ju`noj Dalmaciji”, nego takozvanoj “Mleta~koj Albaniji”, kako je nazivano celo primorje od Dubrovnika do Bojane. |) Renesansa ma|arskog nacionalizma Za vreme svega dvogodi{we vladavine Josifovog brata Leopolda II (1790-1792) u Ugarskoj je do{lo do procvata ma|arskog nacionalizma kao direktne reakcije na carski apsolutizam, centralizam i poku{aj germanizacije cele dr`ave. Ma|ari su, kako pi{e [i{i}, “tada smatrali za najja~i {tit protiv eventualnih ponovnih poku{aja germanizacije samostalnu mayarsku dr`avu sa ~istim mayarskim narodnim obiqe`jem. Kao {to ima samo jedan Bog i jedan kraq, govorahu, tako treba da bude samo jedna dr`ava,
250

jedan narod i jedan jezik od Karpata do Adrije – to bija{e politi~ka ideja Mayara u to doba, a takvom ostade, zapravo, u su{tini sve do 1918. Mayari su, dakle, posve poprimili ideju cara Josipa II; oni su samo zamijenili jedinstvenu Austriju jedinstvenom Mayarskom, a wema~ki jezik mayarskim. Hrvati su prihva}ali, dodu{e, misao o samostalnoj ugarsko-hrvatskoj dr`avnoj zajednici, ali ono tra`eno jamstvo nalazili su u “stoqe}ima posve}enim” latinskom jeziku, koji im je i jednima i drugima ve} odavna bio drugim materiwim jezikom.” (str. 372.) Dakle, nije bilo ni re~i o nekakvom hrvatskom jeziku, s obzirom da je ~akavski ve} gotovo izumro ili bar beznade`no zakr`qao, a nije postojala svest o kajkavskom kao hrvatskom u pravom smislu re~i, mada se na wemu razvijala izvesna kwi`evnost. I hrvatski sabor, koji se sastao 1790. pod predsedni{tvom bana Ivana Erdedija, “zakqu~io je da se ima za Ugarsku i Hrvatsku osnovati zajedni~ka vlada, koja }e pomwivo paziti i bdjeti da se ni{ta ne dogodi {to bi bilo u opreci s ustavom i zakonima Ugarske i Hrvatske; a takav odnos izme|u Ugarske i Hrvatske ima potrajati sve dok se ponovo ne osvoje oni dijelovi Hrvatske {to ih sada dr`e Turci i Mle~ani, tako da se uzmogne na}i na okupu dovoqan broj `upanija za ure|ewe posebnoga politi~kog dikasterija (vlade); sve dotle pak neka ovih {est `upanija (misli se na zagreba~ku, kri`eva~ku, vara`dinsku, viroviti~ku, po`e{ku i sremsku – prim. V. [.) prima naloge od ugarske vlade. Time su, dakle, Hrvati onaj neustavni ~in Marije Terezije od 1779. sami na svom saboru sankcionirali.” (str. 374.) [to se ti~e teritorija koje je tek trebalo osvojiti od Turaka i Mle~ana, [i{i} napomiwe da su pod tim “krajevima Hrvati tada razumijevali zapadni dio dana{we Bosne do Vrbasa s Jajcem ili takozvanu Tursku Hrvatsku, zapadnu Hercegovinu s Qubu{kim ili Tursku Dalmaciju i Mleta~ku Dalmaciju do Neretve.” (str. 374.) Iste godine ugarski sabor u Budimu nastojao je da se postepeno ma|arski jezik uvede kao slu`beni u sve dr`avne slu`be Ugarske, ukqu~uju}i Hrvatsku i Slavoniju, kao i da se protestantska prava priznaju na celoj teritoriji, ali su se hrvatski poslanici tome o{tro suprotstavili. Sabor je morao popustiti jer je car Leopold bio protiv ma|arizacije, a obe}avao je i Srbima da bi im mogao dati posebnu vojvodinu, banat ili despotovinu, kako su tra`ili. Ali povodom svog krunisawa u Po`unu za ugarskog kraqa, Leopold je prihvatio Ugarsku kao nezavisnu dr`avu koja nema nikakvih obaveza prema austrijskoj vlasti, nego je direktno podre|ena vladaru. “Nikakav se tu|inski jezik ne smije uvoditi kao slu`beni, dok se zasada mayarski jezik odmah uvodi u gimnazije, akademije (pravne i filozofske) i na sveu~ili{ta; u ugarskim oblastima neka se zasada jo{ ureduje u latinskom jeziku.” (str. 377.) Po`unski sabor je u decembru 1790. prihvatio skromne i snishodqive `eqe Hrvata, a me|u wima i onu da `upanije zagreba~ka, kri`eva~ka i vara`dinska i nadaqe ostanu pod ugarskim kraqevskim namjesni~kim vije}em, kako je to odredila jo{ 1779. kraqica Marija Terezija, samo mole da se u vije}e uzmu u razmjeru i sinovi Kraqevine Hrvatske, a tako i banu da se dade u wemu mjesto i glas, ali hrvatski autonomni poslovi imaju se i nadaqe raspravqati samo u hrvatskom saboru.” (str. 377.)
251

Hrvatski sabor naredne godine “zakqu~i da se ima na pu~kim i sredwim {kolama u Hrvatskoj i Slavoniji u~iti mayarski jezik kao neobligatan predmet, to jest da ga u~e oni koji misle da }e od toga imati koristi... Uz to je izdana i gramatika mayarskog jezika, napisana kajkavskim narje~jem.” (str. 377.) Zakqu~ci budimskog i po`unskog sabora imali su dalekose`ne posledice. “Skora }e budu}nost pokazati da je wima bio zadan te`ak udarac hrvatskoj samostalnosti kao posebnom kraqevstvu, i to zato {to je ubrzo po shva}awu Mayara nestalo ravnopravnosti izme|u Ugarske i Hrvatske. Hrvatska se po~ela malo-pomalo shva}ati u slu`benoj praksi i u politi~kom `ivotu kao sastavni dio Ugarske. Udarac bija{e to te`i {to je Ugarsko kraqevsko namjesni~ko vije}e, kojemu je od 1790. sve do 1848. stajao na ~elu uvijek jedan nadvojvoda, sebi prisvojilo svu politi~ku vlast, pored koje su ban i hrvatski sabor posve i{~ezavali. I doista, otada bi se hrvatski sabor sastajao samo uo~i zajedni~koga, na nekoliko dana, s jedinom politi~kom zada}om da izabere poslanike za gorwu i dowu ku}u i da im dade upute, a poslije zajedni~kog sabora opet bi se sastao da primi izvje{taj svojih poslanika i da proglasi na ugarskom saboru stvorene zakonske ~lanke. Drugim rije~ima: otada, pa do 1848. godine, za povijest je hrvatskog naroda od ve}e va`nosti i bitnosti ono {to se doga|a na dugotrajnim po`unskim saborima negoli ono {to se u dan-dva stvorilo u ograni~enoj kompetenciji hrvatskog sabora. Razumije se da je padom kompetencije hrvatskog sabora spala i vlast wegova predsjednika, hrvatskog bana, na stepen egzekutivnog organa Ugarskoga namjesni~kog vije}a.” (str. 378.)

3. Hrvati pod vla{}u Napoleona Bonaparte
Svi{tovskim mirom Leopold II je zadr`ao Dvor na Uni, Dre`nik, Petrovo selo, Lapac i Srb, preotete od Turaka, i ubrzo zatim umro. Nasledio ga je wegov sin Franc I, koji je bio pristalica carskog apsolutizma, ali i protivnik liberalnih ideja, prosvetiteqstva i reformatorstva. Prvi period wegove vladavine obele`ili su napoleonovski ratovi. Mirovnim sporazumom sa Napoleonom 1797. godine Austrija se odrekla Lombardije, a dobila Istru, Dalmaciju, Kvarnerska ostrva i Boku Kotorsku, koje su do tada bile pod mleta~kom vla{}u. Dalmaciju su tada zahvatili seqa~ki i gradski socijalni nemiri upereni protiv privilegija plemstva, dok jo{ austrijska vojska nije zaposela mleta~ke teritorije. Splitski nadbiskup i makarski biskup pokrenuli su inicijativu da se Dalmacija sjedini sa Hrvatskom. Me|utim, car je nameravao da novoste~ene predele podredi direktno Be~u. Po{to je u naredna dva rata Napoleon potukao Austrijance, Franc I je morao Po`unskim mirom krajem 1805. Dalmaciju ustupiti Francuzima. Pored toga, Franc I se 1804. proglasio austrijskim carem, a 1806. odrekao titule rimskog cara, pa su centralisti~ke te`we dobile novog maha u jedinstvenoj Carevini Austriji. Ma|ari su i tada poku{ali da odlukama svog sabora usred ratnog stawa ma|arski jezik nametnu kao obavezan za hrvatske i slavonske {kole, ali opet neuspe{no. Zagreba~ki biskup Maksimilijan Vrhovec im je zapretio, kako ka`e [i{i}, “da }e se i Hrvati povesti za primjerom Mayara i uvesti u svoje urede “svoj ilirski jezik”, naime {tokavsko narje~252

je.” (str. 383.) Hrvatsko-slavonski sabor u Vara`dinu je takav protivqeno potvrdio stavom da i ubudu}e samo latinski mo`e biti slu`beni jezik. a) U francuskoj provinciji Napoleon je civilnu upravu nad Dalmacijom, kojoj ipak nije prikqu~io i teritoriju ukinute Dubrova~ke Republike, poverio Mle~aninu Visku Dandolu, a kao slu`beni jezik uveo italijanski, u~iniv{i Dalmaciju sastavnim delom Kraqevine Italije. Dalmacija je bila podeqena na zadarski, {ibenski, splitski i makarski okrug, dok su Dubrovnik i Boka Kotorska dobili posebnog providura. Francuzi su proveli mnoge reforme, ukinuli feudalizam, seqake proglasili vlasnicima zemqe koju su dotad kao kmetovi obra|ivali, normalizovali su status pod Mle~anima progowene Srpske pravoslavne crkve itd. [enbrunskim mirom 1809. godine Austrija je Francuzima ustupila Istru, zapadni deo Koru{ke, Krawsku i celu Hrvatsku s desne obale Save do u{}a Une. Sve su te teritorije prikqu~ene Dalmaciji, a onda su tako objediwene progla{ene Ilirskim provincijama Francuskog carstva, sa sedi{tem u Qubqani. Napoleon je za guvernera Ilirskih provincija sa neograni~enom vojskom imenovao svog mar{ala Avgusta Morlina, koji je uz to progla{en vojvodom dubrova~kim kao naslednom plemi}kom titulom. Ure|ewe koje je zate~eno u delovima Vojne krajine, prikqu~enim Iliriji, zadr`ano je, a Francuzi su planirali da u {kole uvedu narodni jezik, koji su nazivali ilirskim. Napoleon je dekretom iz 1811. godine Iliriju podelio na sedam provincija, i to: Krawsku, Koru{ku, Istru, civilnu Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik i vojni~ku Hrvatsku. Civilnoj Hrvatskoj su pripadali Istra s Pazinom, primorje do Sewa i ostrva Krk, Rab, Cres i Lo{iw, dok su vojni~ku Hrvatsku ~inile li~ka, oto~ka, ogulinska, sluwska, glinska i petriwska regimenta. Posle Napoleonovog poraza u Rusiji, Austrijanci su zauzeli celu Iliriju 1813. godine. Kako ka`e [i{i}, “tada se ime Dalmacija pro{iri na svu zemqu od Zrmawe do Budve, koja je bila opet podre|ena Be~u, dok je Vojna krajina produ`ila stari `ivot. Sve je to potvrdio Be~ki kongres (1815). Me|utim, be~ka vlada ne htjede da sada vrati Hrvatskoj Napoleonovu “civilnu Hrvatsku”, ve} je ostavi povezanu s Krawskom i podvrgne wema~koj upravi u Qubqani. Od tih zemaqa stvori vlada (3. avgusta 1816) Kraqevinu Iliriju na veliku srybu i brigu hrvatskih stale`a. Tek poslije dugog tra`ewa vrati kraq opet Hrvatskoj taj dio wezine zemqe (1822), ali Kvarnerske otoke ne vrati Hrvatskoj, ve} ih priklopi Istri, a naslov se “kraqa Ilirije” sa~uvao sve do propasti dinastije (1918).” (str. 393.)

4. Panslavizam i hrvatski preporod
Po definitivnom Napoleonovom slomu 1815. godine, na predlog prvog ministra kneza Meterniha, Franc I suspendovao je sva prava ugarskog i hrvatsko-slavonskog sabora, a na vlast u `upanijama dovede kraqevske komesare. Me|utim, zbog pasivnog otpora dotada{wih vladaju}ih provincijskih struktura, car je 1825. popustio i sazvao ugarski sabor u Po`unu. Neposredno pre toga odr`an je hrvatsko-slavonski sabor u Zagrebu, na kome su izabrani poslanici za ugarski i formulisan zahtev da se Dalmacija i Vojna
253

krajina prikqu~e Hrvatskoj i Slavoniji kao jedinstvenoj banovini. Na tom saboru dominirala je “te`wa za {to tje{wim pridru`ewem Ugarskoj i wezinim stale`ima.” (str. 394.) Po`unski sabor je zasedao skoro dve godine. “Tom su prilikom Mayari zatra`ili da se mayarski jezik uvede u sve {kole i urede po svim zemqama Sv. Stjepana, dakle i u Hrvatskoj. Otpor hrvatskih poslanika bija{e tolik da je latinski jezik ostao i nadaqe uredovnim u Hrvatskoj, a u pogledu {kola izjavi{e “da }e ~initi sve da hrvatska mlade` nau~i mayarski.” (str. 394.) Na novom ugarskom saboru u Po`unu 1830. godine, “Hrvati su jo{ vi{e po{li u susret `eqama Mayara... ^im se ~ulo da je sazvan hrvatski sabor u Zagreb (za 5. aug. 1830) da bira svoje poslanike za po`unski, sastado{e se tri hrvatske `upanije (zagreba~ka, kri`eva~ka i vara`dinska) u skup{tine da biraju svoje zastupnike za hrvatski sabor. Tom su prilikom sve tri `upanije donijele zakqu~ak kojim su tra`ile da se na po`unskom saboru stvori zakon o obaveznom u~ewu mayarskog jezika u hrvatskim {kolama.” (str. 394.) Te su `upanije svojim poslanicima izdale uputstvo u kome su nalagale slede}e: “Stale`i i redovi uvi|aju potrebu da se u ovim kraqevinama ra{iri mayarski jezik, i to zato {to `ele da se Hrvatska i Slavonija {to ~vr{}im vezama uzmognu svezati sa saveznom Kraqevinom Ugarskom. Stoga nala`u gospodi poslanicima neka nastoje oko toga da se zakonom uredi pitawe o u~ewu mayarskog jezika kao obligatnog predmeta u ovim kraqevinama.” (str. 394.) Po`unski sabor je zao{trio pitawe doslednog uvo|ewa ma|arskog jezika kao slu`benog i ponovio zahtev da protestanti dobiju gra|anska prava u Hrvatskoj i Slavoniji, ali to ni tada nije uspelo. U~estale su samo ma|arske tvrdwe da se Hrvati i Slavonci rukovode mra~wa{tvom i netolerancijom. a) Ma|arski jezik u hrvatskim i slavonskim {kolama Car Franc I je ipak 1833. dekretom uveo ma|arski jezik kao op{te obavezan u svim hrvatskim i slavonskim gimnazijama, a taj dekret je kao svoj proglasilo i Ugarsko namesni~ko ve}e, koje je i za Hrvatsku i za Slavoniju predstavqalo vrhovnu vladu. Bilo je to ve} vreme po~etka takozvanog “hrvatskog narodnog preporoda” i bu|ewa panslavisti~kih ideja, u kome se pojavio Qudevit Gaj sa svojim reformatorskim projektom. O~igledno je da je na tome konspirativno radio zvani~ni Be~, kako bi se efikasno oslabio ma|arski nacionalni faktor. Po{to kajkavski i ~akavski jezik nisu mogli predstavqati pogodan temeq kulturnog procvata, hrvatski i slavonski intelektualci su se okrenuli srpskom jeziku, {tokavskom, progla{avaju}i ga ilirskim i tako ga prisvajaju}i. Ve} godine 1832. grof Janko Dra{kovi} je na {tokavskom objavio svoju “Disertaciju”, u kojoj je izlo`io politi~ki program kao temeq budu}e hrvatske nacionalne ideje i ideala. On zahteva da se “u jednu politi~ku cjelinu Velika Ilirija skupe ove zemqe: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Vojna krajina, Rijeka i Bosna, a zatim da im se milo{}u kraqevom pridru`e jo{ slovenski krajevi Krawske, [tajerske i Koru{ke. U toj jedinstvenoj dr`avnoj organizaciji ima da bude slu`beni jezik jedino “iliri~ki” (tj. {tokavski govor), a vrhovnu vlast u ime kraqevo treba da vr{i ban, ~ija se vlast ima obnoviti kako je neko} bila i koji ima da
254

bude po voqi naroda i da u`iva wegovo povjerewe.” (str. 399-400.) Iste godine odr`an je hrvatski sabor, na kome je ban baron Frawo Vla{i} saop{tio da je generala Juraja Rukavinu Vidovgradskog imenovao za svog potkapetana. Potkapetan se “nato zahvali u saboru hrvatskim jezikom uz burno klicawe sabranih stale`a. To je od vijekova prvi hrvatski govor izre~en u hrvatskom saboru.” (str. 400.) Na `alost, [i{i} nas ne obave{tava da li je taj govor bio na ~akavskom, {tokavskom ili kajkavskom, ali napomiwe da je od saborskih zastupnika odr`ao “prvi govor hrvatskim jezikom tek Ivan Kukuqevi} 2. V 1843.” (str. 400.) b) Hrvatsko preuzimawe srpskog kao materweg jezika Po`unski sabor, koji je zasedao od 1832. do 1836. godine, odr`avan je u duhu liberalnih ideja, a wegov predstavni~ki dom ve}inski se izjasnio za potpuno ukidawe kmetstva, da seqaci i gra|ani dobiju vlasni~ka i gra|anska prava, kako bi se stvorio politi~ki narod. “Tom su se prijedlogu Hrvati usprotivili svom `estinom, izjavquju}i da hrvatsko plemstvo mora propasti ako se oslobode kmetovi i dokine rabota, jer niti ima u zemqi radnika, niti ih mo`e siroma{no plemstvo pla}ati. Taj zakonski projekat je prihvatio i gorwi saborski dom, ali ga car nije hteo potpisati, pa je on potom razvodwen i sveden na pravo kmeta da se seli ili da radnu obavezu novcem otkupi. U toku saborskog zasedawa umro je Franc I i nasledio ga je wegov sin Ferdinand V, koji }e vladati narednih trinaest godina. Novi austrijski car i ugarski kraq bio je veoma slab vladar, pa je u dr`avi glavnu re~ vodio Meternih. Kad je ugarski sabor 1836. odlu~io da se ma|arski kao slu`beni jezik uvede u Hrvatskoj i Slavoniji, kao i da ga u roku od deset godina moraju nau~iti svi koji `ele da ostanu ili budu primqeni u dr`avnu slu`bu, upravo je Meternihov uticaj bio presudan da taj saborski zakqu~ak ne dobije kraqevu sankciju. To je ohrabrilo Qudevita Gaja i wegove ilirce da ubrzano prihvataju {tokavski, odnosno srpski jezik za svoj sopstveni. “U prvi se mah Gaj i wegovi drugovi poslu`i{e kajkavskim narje~jem, jer su htjeli da prije svega osvoje za svoje osnove kajkavski Zagreb i okolicu. Ali ve} od januara 1836. u~ini Gaj radikalnu promjenu i pravi korak “narodnog preporoda”, on prihvati {tokavski govor Hrvata i Srba kao op}i kwi`evni jezik, novi pravopis i ime ilirsko kao oznaku narodnog jedinstva. Tim odva`nim i presudnim ~inom Gaj je izveo svoje najve}e djelo, ukloniv{i wime i posqedwu pregradu {to je dijelila Hrvata od Hrvata, a zatim Hrvata od Srbina. To je bez sumwe jedan od najveli~anstvenijih doga|aja u historiji hrvatskog naroda, jer je stoqetnom provincijskom cjepkawu i drobqewu zadan smrtan udarac, a time udahnuta sve dotle nesvjesnim narodnim slojevima svijest dana{wega hrvatskoga narodnog i politi~kog `ivota.” (str. 403.) Godinu 1836. zbog toga [i{i} smatra najve}om prekretnicom, odnosno po~etkom nove ere u hrvatskom politi~kom i kulturnom `ivotu. Zna~ajna be~ka podr{ka ohrabrila je hrvatsko-slavonski sabor da uputi svoje poslanike da na slede}em ugarskom saboru u Po`unu 1839. i 1840. zahtevaju “da se u kraqev naslov uz Ugarsku, a poslije ^e{ke, vazda unosi jo{ i “Dalmacija, Hrvatska i Slavonija”. Time su htjeli ukloniti uobi~a255

jenu formulu “pridru`ene strane”, koja nije odgovarala onomu dr`avnopravnom polo`aju Hrvatske {to su ga nosili hrvatski stale`i u svojoj svijesti. Nadaqe su se imali nepokolebqivo opirati gra|anskom pravu protestanata i svojski zauzimati za latinski jezik protiv uvo|ewa mayarskog jezika u hrvatske urede, a tako i za izravno sjediwewe Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom, ~ime bi se znatno podigao ugled hrvatskog bana.” (str. 406.) Ugarski sabor je ponovo usvojio zakqu~ak kojim je odre|en “desetogodi{wi rok do kojega se ima i u Hrvatskoj i Slavoniji po~eti uredovati na mayarskom.” (str. 406.) Posle velikog uznemirewa koje je takva odluka izazvala u Hrvatskoj i Slavoniji, car je ponovo odbio da takav zakqu~ak potvrdi. Hrvatsko-slavonski sabor je 1840. godine od kraqa zahtevao da se u zagreba~koj akademiji i u svim gimnazijama osnuju katedre narodnog jezika, podrazumevaju}i pod tim {tokavski. Me|utim, i u javnom `ivotu je do{lo do podela. Mayaroni su 1841. godine formirali Hrvatsko-ugarsku stranku. “Wezin politi~ki program bija{e ukidawe “ilirskog” imena, tako protivnog mayarskim te`wama, kao tobo`e u korist i na spas “horvatskoga”, zatim da se ukine novi pravopis i “vla{ka” {tokav{tina u korist kajkav{tine, i najzad da se “Horvati” {to tje{we prislone i pridru`e Mayarima u jednu jedinstvenu mayarsku dr`avu, da poprime mayarski jezik ne samo kao slu`beni, ve} i kao nastavni u {kolama, a na po`unski sabor da svaka od tri hrvatske `upanije (vara`dinska, zagreba~ka i kri`eva~ka) izravno {aqe po dva zastupnika, onako kako to ~ine slavonske i ugarske. Prema tome je, dakle, ta skupina plemi}a zapravo i{la u krajwim konsekvencijama svojih politi~kih ciqeva za potpunim ukidawem hrvatske municipalne samostalnosti i za mayarizacijom svoga naroda. S tim programom po~e{e vo|e stranke agitirati me|u seqa~kim plemstvom, pa su doskora s uspjehom predobili za sebe mnoge od wih, osobito Turopoqce. Sada su “mayaroni” nastojali da u svoje ruke dobiju `upanije, a onda preko wih i ve}inu u hrvatskom saboru, gdje su mislili o`ivotvoriti svoje te`we.” (str. 409-410.) v) Pobeda Gajevih iliraca nad ma|aronima Protivnici ma|arona formirali su Ilirsku stranku “s izrazito hrvatskim programom, koji je i{ao za tim da se dr`avnopravni odnos izme|u Hrvatske i Ugarske preina~i tako da se sjediwewem hrvatskih zemaqa Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Vojne krajine i Rijeke osnuje od Ugarske nezavisna politi~ko-teritorijalna cjelina s banom na ~elu, a s hrvatskim narodnim jezikom kao slu`benim. U literarnom je pogledu imala stranka pred o~ima kulturnu zajednicu jo{ i sa Hrvatima u Bosni, pa Slovencima i Srbima s jednim kwi`evnim jezikom, ilirskim.” (str. 410.) Kako su na prvim narednim `upanijskim izborima ilirci porazili ma|arone u sve tri `upanije, na ugarsko insistirawe Ferdinand V je za hrvatsko-slavonskog bana imenovao erdeqskog grofa Frawu Halera, koji odmah po dolasku u Zagreb “predlo`i dvoru kao najprikladnije sredstvo za umirewe Hrvatske da se zabrani ilirsko ime.” (str. 410.) Kraq je zaista 1843. zabranio sve ilirske nazive i poo{trio cenzuru postavqaju}i za glavnog cenzora strogog Ma|ara. Ilirska stranka se tad preimenovala u Narodnu. Na po`unskom saboru 1843. hrvatskim poslanicima je zabraweno da govore latinski jer je
256

done{en saborski zakqu~ak po kome je slu`beni jezik ovog predstavni~kog tela ma|arski. Uz to je ponovo odlu~eno da ma|arski bude jedini slu`beni jezik u celoj Ugarskoj, ukqu~uju}i Hrvatsku, Slavoniju i Primorje, “a poslije deset godina (to jest od 1853. daqe) ne mo`e vi{e nitko biti u Hrvatskoj namje{ten ni kao javni ~inovnik, ni kao sve}enik, tko nije vje{t mayarskom jeziku.” (str. 411.) Kraq je odmah intervenisao i saboru poslao nalog da se hrvatskim poslanicima ostavi pravo da sami odlu~uju da li }e na saborskim sednicama govoriti latinski ili ma|arski. Ipak, kad su hrvatski poslanici poku{ali da se saboru obrate na latinskom jeziku, bili su onemogu}eni `estokom vikom i protestima. Ferdinand V je na to popustio, pa je novim re{ewem hrvatskim poslanicima odredio da se u roku od {est godina moraju na saborskim sednicama slu`iti ma|arskim jezikom. Godine 1845. popustio je i Hrvatima, omogu}iv{i im da se bar u literaturi slu`e ilirskim imenom, kao i da na zagreba~koj akademiji osnuju katedru za ilirski jezik i kwi`evnost. Dvor je intimno bio sklon hrvatskim zahtevima, ali samo u onoj meri u kojoj je procewivao da se ne sme zameriti Ma|arima. Tako su Hrvati i wihovi prohtevi bili samo instrument manipulisawa. Na zagreba~kim `upanijskim izborima 1845. godine pobedili su ma|aroni, a narodwaci su izazvali uli~ne nerede u kojima je vojska intervenisala, pa je poginuo ve}i broj qudi. Trijumfuju}i ma|aroni tog leta su odr`ali veliku skup{tinu na kojoj su odlu~ili da se ukinu Gajeve novine i da mu se oduzme {tamparija, kao i “da se vrati u Hrvatsku stari pravopis s kajkav{tinom, dok su {tokav{tinu ograni~ili na Po`egu i Osijek, “budu}i da zajedni~ki hrvatsko-slavonski jezik ne postoji.” (str. 414.) Ipak, na hrvatsko-slavonskom saboru narodwaci su o~uvali svoju prevlast, pa su od kraqa zatra`ili da uspostavi samostalnu vladu za Hrvatsku i Slavoniju. Taj je zahtev ponovqen i 1847. godine, u sklopu priprema za novi po`unski sabor, za koji su poslanici dobili zadatak da brane pripadnost Slavonije i Primorja Hrvatskoj. Na tom posledwem hrvatsko-slavonskom stale{kom saboru afirmisano je instistirawe na uvo|ewu narodnog jezika u {kolama, ali, “u dokaz bratske qubavi prema ugarskoj bra}i slu`it }e se poslanici ve} sada mayarskim jezikom (na po`unskom saboru).” (str. 415.) Po`unski sabor iz 1847. i 1848. godine ponovo je pro{irio ranija pregawawa o nametawu ma|arskog jezika kao slu`benog. g) Obra~un bana Jela~i}a sa Ma|arima Be~ka pobuna protiv Meterniha, kao odjek pariske februarske revolucije i wen neo~ekivani uspeh, stvorili su u Ugarskoj pravu nacionalnu euforiju koja je dodatno ugrozila ve} mnogo oslabqeni Be~. Ferdinand je na to reagovao imenuju}i pukovnika i barona Josipa Jela~i}a, komandanta prve banske regimente, za hrvatsko-slavonskog bana. On je uz to progla{en podmar{alom i glavnokomanduju}im svih vojnih snaga u Hrvatskoj, Slavoniji i Vojnoj krajini, a prvi mu je potez bio da naredi da nijedan lokalni organ na wegovom podru~ju vi{e ne prima naloge ugarske vlade. Kako smatra [i{i}, “tom je okru`nicom Hrvatska prekinula mnogovjekovne veze s Ugarskom.” (str. 419.) Ban je raspisao i izbore za 191 zastupnika iz Hrvatske,
257

Slavonije i Vojne krajine, a banskim pismom pozvao na sabor takozvane viriliste, poslanike po polo`aju. Sabor je i ceremonijalno Jela~i}a uveo u bansku funkciju. “Pri tom je kao instalator fungirao srpski patrijarh Josif Raja~i}, u znak sloge Hrvata i Srba.” (str. 419.) [idak tome dodaje svoju napomenu da, “zagreba~ki biskup Juraj Haulik, koji bi prema obi~aju trebao da izvr{i instalaciju, nije se u to vrijeme nalazio u Zagrebu.” (str. 419.) [to se ti~e najva`nijih saborskih odluka, nastavqa [i{i}, “u pogledu budu}eg odnosa Hrvatske prema Ugarskoj sabor se postavio na federalisti~ko stanovi{te, izraziv{i `equ da se Monarhija uredi po uzoru [vicarske s nezavisnim narodnim vladama, ali s centralnim parlamentom i vladom u Be~u za vawsku politiku (diplomaciju), vojsku, financije i trgovinu. Sabor nadaqe zakqu~i da se banska vlast ima obnoviti “od Drave do mora”, a Krajina i Dalmacija sjediniti s Hrvatskom.” (str. 419.) Banska vojska je zaposela Rijeku i u konspirativnom dogovoru sa be~kim dvorom, Jela~i} je krenuo u oru`ani obra~un sa Ma|arima. Odmah je zauzeo Me|umurje i ^akovec, proglasiv{i ih delom Hrvatske, pa se uputio na Budim. Prva Jela~i}eva bitka s Ma|arima krajem septembra bila je neodlu~na, a onda je ban morao hitno u Be~, gde su ustanici ve} preuzeli kontrolu nad gradom. Be~ su zajedno opsedali Jela~i} i austrijski general knez Vindi{grec. Kako je Jela~i} efikasno potukao ma|arsku vojsku generala Moge, koji je prisko~io u pomo} be~kim ustanicima, pobuwenici su se predali. Nesposobni Ferdinand V se odrekao carske i kraqevske krune, pa je novi vladar postao wegov sinovac nadvojvoda Franc Jozef. Vindi{grec i Jela~i} tada krenu{e na Ugarsku. Jela~i}a je, uz to, novi car imenovao gubernatorom Rijeke i Dalmacije, na osnovu ~ega [i{i} zakqu~uje da je na taj na~in Jela~i} ujedinio u svojoj ruci sve hrvatske zemqe s Me|umurjem, koje su tada bile unutar granica monarhije; izuzetak ~ini samo Istra s Kvarnerskim oto~jem.” (str. 425.) Franc Jozef je imenovao barona Frawu Kulmera hrvatskim ministrom bez portfeqa, ali sa ~lanstvom u ministarskom ve}u. Posle nekoliko pobeda nad ma|arskom vojskom, Vindi{grec i Jela~i} su u{li u Budim, dok se ugarska separatisti~ka vlada Lajo{a Ko{uta premestila u Debrecin. Na vest da su Ma|ari potu~eni, Franc Jozef je 4. marta 1849. proglasio oktroisani ustav, na podlozi te`we za centralizacijom i germanizacijom. Carevina je definisana kao nerazdeqiva i nerazdru`iva, ali sa pojedinim krunovinama, me|usobno nezavisnim, ali sastavnim delovima dr`avne celine. [i{i} iznosi da su te krunovine navedene po slede}em redosledu: “kraqevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Hrvatskim primorjem, gradom Rijekom s kotarom; kraqevina Ugarska; velika vojvodina Erdeq; Vojna krajina (ugarska i hrvatsko-slavonska kao jedna cjelina).” (str. 426.) Pored toga, sve narodnosti su progla{ene ravnopravnim i svakoj je garantovano pravo da ~uva i neguje sopstveni jezik i nacionalno bi}e. Car i centralni sabor zajedni~ki su vr{ili dr`avne zakonodavne nadle`nosti, a u krunovinama opet car sa zemaqskim saborima. Tako su Hrvatska i Slavonija potpuno odvojene od Ugarske. Hrvati su ipak bili nezadovoqni, ne samo zbog neispuwavawa svih wihovih teritorijalnih pretenzija, nego {to je novo ustavno ure|ewe bilo plod suverene careve voqe, pa je na
258

isti na~in moglo biti i mewano, a oni su u svojoj politi~koj ideologiji insistirali na me|udr`avnim ugovorima i nagodbama. Novi ustav je dodatno razbesneo Ma|are, ~iji je ustanak ve} jewavao. Motivisani su na nove ratne napore kako ne bi u potpunosti izgubili svoju dr`avnost. U prole}e 1849. godine zabele`ili su nekoliko zna~ajnih vojnih uspeha, pa su i Budim povratili odlu~nim juri{em. Lajo{ Ko{ut je proklamovao punu ma|arsku nezavisnost. Vindi{grec je smewen, a Jela~i} ponovo provali u Ugarsku, gde je, posle po~etnih uspeha, bio prinu|en da se povu~e sve do Srema. Ma|ari su potpuno pora`eni tek ruskom vojnom intervencijom. Po slomu Ma|ara, hrvatsko-slavonsko bansko ve}e je proglasilo oktroisani ustav Franca Jozefa kao osnovni dr`avni zakon. Car je potvrdio i narodni jezik kao slu`beni u Hrvatskoj i Slavoniji. “U junu 1850. Hrvatska je dobila novu politi~ku upravu s banom na ~elu “banske vlade”. Sada je zemqa razdijeqena na {est `upanija: rije~ku, zagreba~ku, vara`dinsku, kri`eva~ku, po`e{ku i osje~ku, kojima stajahu na ~elu carsko-kraqevski vrhovni `upani.” (str. 430.) Ovaj period austrijskog apsolutizma ina~e nosi li~ni pe~at ministra unutra{wih poslova Aleksandra Baha. Jela~i}eva banska vlada transformisana je u carsko-kraqevsko namesni{tvo. Kad su `upanije pretvorene u pet okruga, kri`eva~ka je podeqena izme|u zagreba~kog i vara`dinskog okruga. Od 1854. godine slu`beni jezik u svim dr`avnim institucijama i ustanovama bio je nema~ki. Carska vlada je nastojala da sva va`na i privla~nija ~inovni~ka mesta “popuni tu|incima. Tako su u Hrvatsku do{li mnogi Nijemci, pa ^esi i Slovenci, jer je ~inovnikom mogao postati ne samo onaj koji je znao wema~ki, nego prije svega onaj koji je slu`benom svjedoybom mogao dokazati da nije “politi~ki sumwiv”, a takvih Hrvata nije bilo previ{e. Ti stranci, ne poznavaju}i obi~no mjesnih prilika, po~e{e nove zakone provoditi velikom strogo{}u, {to je stawe naroda u~inilo jo{ nesnosnijim. Ipak se doma}i hrvatski element nije mogao posve mimoi}i, pa zato je me|u ~inovni{tvom apsolutizma bio i velik broj doma}ih “Bahovih husara”, ~lanova poznatih gra|anskih i plemi}kih porodica. Jedni iz nu`de, drugi iz ambicije primi{e slu`be novog sistema kod policije, finansijskih oblasti, uprave, sudstva i {kolstva; tako bija{e dakle Bahovo doba dodu{e wema~ko, ali ~inovni{tvo – wegovo sredstvo – bilo je u Hrvatskoj jedva napola tu|insko. Sada su i {kole sasvim ponijem~ene, a pomalo i dru{tvo, naro~ito u ~inovni~kim krugovima.” (str. 430.) d) Slavonija i Hrvatska izvan ugarske katoli~ke hijerarhije Kmetstvo je u Hrvatskoj i Slavoniji ukinuto 1853. godine, kada je provedena agrarna reforma kojom je ekonomski uni{teno sitno plemstvo, jer je nadoknadu dobijalo u krajwe nesigurnim dr`avnim vrednosnim hartijama. Osiroma{eni plemi}i su na sve na~ine nastojali da se do~epaju dr`avne slu`be, a proizvodwa ~inovnika postala je osnovna funkcija {kolskog sistema. Gra|anske slobode i prava potpuno su ukinuta. Ali u takvim uslovima, Jela~i} je uspeo u nastojawu da papa Pije IX uzdigne zagreba~ku biskupiju u rang nadbiskupije, kojoj su bile podre|ene sewska, unijatska kri`eva~ka i |akovi~ka biskupija. Katoli~ka crkva u Hrvatskoj i Slavoniji tako
259

je u organizacionom pogledu bila odvojena od ugarske, slede}i primer dr`avne uprave, sudstva i {kolstva. To je ujedno bio i za~etak hrvatskog klerikalizma, jer je od ugarskog faktora osamostaqivano rimokatoli~ko sve{tenstvo sve vi{e po~elo da iskazuje politi~ke prohteve i ambicije. Tih godina Austriju su potresale razne finansijske afere, tro{kovi Krimskog rata su je zna~ajno ekonomski oslabili, a poraz kod Solferina i gubitak Lombardije u ratu s francuskim carem Napoleonom III, dove{}e 1859. godine do sloma Bahovog apsolutizma. Te godine umro je i ban Jela~i}, ve} uveliko pomra~ene svesti. Daju}i zavr{nu ocenu o wegovoj zna~ajnoj istorijskoj ulozi, [i{i} precizira: “Poslije vjekova na{ao se u wemu opet ban, za kojim je stajalo ~itavo Hrvatstvo od Drave do Boke Kotorske i od u{}a Save u Dunav do mora, {tavi{e, i turska Bosna spomiwala je s odu{evqewem wegovo ime... Jela~i} je bio, bez svake sumwe, iskren i odan jugoslavenski patriot, ali ipak u prvom redu austrijski oficir onoga vremena, to jest: ~ovjek slijepo odan be~kom dvoru i wegovim dinasti~kim interesima.” (str. 433.) |) Hronologija birokratske borbe Hrvata za dr`avnu samostalnost Pro{ireni sastav Dr`avnog ve}a 1860. u Be~u je raspravqao o federalisti~kim i centralisti~kim alternativama austrijske budu}nosti, a prevagu su odneli federalisti, te`e}i priznawu politi~ko-istorijskog individualiteta zemaqa koje su na razli~ite na~ine u{le u sastav Austrijskog carstva. Pri tom je biskup [trosmajer zahtevao da se “hrvatski jezik” uvede u slu`benu i {kolsku upotrebu, kao i da se Dalmacija prikqu~i Banovini Hrvatskoj i Slavoniji. U sukobu po tom pitawu u Dalmaciji su nastale Hrvatska narodna i autonoma{ka italijanska stranka. Na [trosmajerov predlog iste godine je za novog bana imenovan baron Josip [ok~evi}, koji po dolasku u Zagreb “izjavi da ga je car opunovlastio da odmah uvede u urede hrvatski jezik. Sada su brojni tu|inski “Bahovi husari” ostavili Hrvatsku, a wihova su mjesta zapremili oni doma}i sinovi koji su dosad vrijedili kao “nepouzdani”. Tim je doga|ajem opet o`ivio politi~ki `ivot u Hrvatskoj, sputavan ~itavog decenija, pa zato i nije ~udo {to je u prvi ~as ~esto pokazao veoma bu~nih znakova. Sa zagreba~ke su pozornice protjerani wema~ki glumci (25. novembra 1860), pa se po~elo glumiti samo na hrvatskom jeziku.” (str. 434.) Oktobarskom diplomom “car vrati Ugarskoj i Hrvatskoj ustav, a obe}a ga ostalim zemqama. Osim toga ~ini razliku izme|u poslova zajedni~kih svim zemqama Monarhije, o kojima ima raspravqati Dr`avno vije}e (kao centralni parlament), i onih svake pojedine zemqe koji pripadaju djelokrugu zemaqskih sabora.” (str. 434.) Kako je tada obnovqena Ugarska dvorska kancelarija, Banska konferencija u Zagrebu je krajem 1860. zatra`ila od cara da se formira i Hrvatsko-slavonska dvorska kancelarija, ponavqaju}i i ranije zahteve o jeziku i prikqu~ewu Krajine, Dalmacije, Istre i Kvarnerskih ostrva. Car je tada u Be~u formirao kao privremeni organ Hrvatski dvorski dikasterij, “hrvatski” jezik uveo kao slu`beni i nalo`io da se dalmatinski poslanici pozovu na Bansku konferenciju. Me|utim, Dalmatinci se nisu odazvali, a Me|umurje je vra}eno Ugarskoj, dok su “talijana{i” u Rijeci tra`ili da se i ovaj grad opet ustupi Ma|arima.
260

Zbog velikog nezadovoqstva Ma|ara Oktobarskom diplomom, car je 1861. izdao Februarski patent, kojim je Carsko ve}e progla{eno za centralni parlament sa aristokratskim gorwim i predstavni~kim dowim domom, dok je povodom Dalmacije kona~no re{ewe izri~ito odlo`eno. Te godine se prvo sastao ugarski sabor, na koji je car pozvao i zastupnike hrvatskog sabora “na budu}e pomazawe i sve~ano krunisawe za kraqa ugarskoga i dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga, koje se obavqa jednim istim ~inom” (str. 437.), kako [i{i} citira verovatno slu`beni carski poziv, mada to ne navodi. Ugarski sabor je odbio da {aqe poslanike u be~ko Dr`avno ve}e, tra`e}i da Ma|arska ostane samo u personalnoj uniji sa Austrijom i da joj se vrate sve nadle`nosti i teritorijalna prava iz 1848. godine. Gotovo istovremeno, dalmatinski sabor u Zadru je odbio da izabere svoje izaslanike za hrvatsko-slavonski sabor u Zagrebu, ali je izabrao zastupnike u be~ko Dr`avno ve}e. Hrvatsko-slavonski sabor u Zagrebu ponovio je caru zahtev da nalo`i da Vojna krajina po{aqe svoje zastupnike na ovaj sabor, ponovo tra`e}i da se Dalmacija, Dubrovnik, Boka Kotorska i Kvarnerska ostrva prikqu~e Hrvatskoj i Slavoniji. Car je samo naredio da Vojna krajina po{aqe zastupnike u Zagreb, koji bi saborsko zasedawe napustili ~im se okon~a raspravqawe dr`avnopravnih pitawa. O ostalim zahtevima uop{te se nije izjasnio. “U me|uvremenu su izvr{eni izbori u Srijemu i u Vojnoj krajini, i tako do|o{e sada prvi put na hrvatski sabor kao nov politi~ki faktor Srbi.” (str. 440.) Hrvatsko-slavonski sabor je zakqu~io da je 1848. prestala zakonodavna, upravna i sudska veza Ugarske i Hrvatske, te da ih nadaqe povezuje samo li~nost zajedni~kog vladara i ceremonijal wegovog krunisawa. “Uza sve to ipak je Hrvatska voqna stupiti s Ugarskom u realnu uniju, ali tek onda kad Ugarska pravovaqano prizna samostalnost i neodvisnost Hrvatske i wezinu teritorijalnu cjelokupnost.” (str. 440.) Ta teritorijalna celokupnost podrazumevala je, kako nagla{ava [i{i}, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, koju su ~inile rije~ka, zagreba~ka, vara`dinska, kri`eva~ka, po`e{ka, viroviti~ka i sremska `upanija, kao i Vojnu krajinu, koja je obuhvatala li~ku, oto~ku, ogulinsku, sluwsku, prvu i drugu bansku, kri`eva~ku, |ur|eva~ku, gradi{ku, brodsku i petrovaradinsku regimentu. Naziv Dalmacija tu je samo formalno une{en, jer je wenom teritorijom neposredno Be~ upravqao, pa sa Ugarskom nije imala nikakve organske veze. Uz to su saborski zastupnici ispostavili zahtev da im se vrati Me|umurje. Ali, hrvatsko-slavonski sabor je zakqu~io da ne {aqe poslanike u Dr`avno ve}e jer “Hrvatska nema nikakvih zajedni~kih posala s Austrijom.” (str. 441.) Iste godine osnovano je Kraqevsko namesni~ko ve}e kao hrvatsko-slavonska vlada kojom predsedava ban, kao i Hrvatska dvorska kancelarija na ~elu sa Ivanom Ma`urani}em u zvawu tajnog dvorskog savetnika. Ma`urani} je formirao Samostalnu stranku, te`e}i da Hrvatska u|e u realnu uniju sa Austrijom, dok je Narodna stranka [trosmajera i Ra~kog htela uniju sa Ugarskom. Banska konferencija od 1865. utvrdila je nova saborska izborna pravila tako {to je broj velika{a koji direktno ulaze u sabor smawen sa 79 na 24, odre|eno 10 mesta za katoli~ke prelate, kao i da se bira 74 (ranije 120)
261

zastupnika iz Hrvatske i Slavonije, a 55 iz Vojne krajine. Na izborima, koji su odmah potom odr`ani, dve tre}ine mandata osvojila je Narodna stranka u Hrvatskoj i Slavoniji, dok su u Vojnoj krajini sva mesta osvojili samostalci, mahom oficiri odani Be~u. Tada je car ukinuo Dr`avno ve}e, jer je wegov rad u ve}ini zemaqa opstruisan. Sabor Hrvatske i Slavonije se 1886. izjasnio za zajednicu sa Ugarskom, ali pod uslovom da on bude ravnopravan i statusno izjedna~en sa ugarskim saborom. Me|utim, dvomese~ni pregovori dve saborske delegacije u Be~u, po tom pitawu, bili su neuspe{ni. [trosmajer je tom prilikom zakqu~io da Ma|ari “nas ne `ele da imadu uza se kao ravnopravan narod, ve} pod sobom kao podlo`an.” (str. 444.) Poraz kod Sadove 1866. u ratu protiv Pruske toliko je oslabio Austriju, da je car 1867. morao pristati na austro-ugarsku nagodbu kojom je ~itava dr`ava podeqena na austrijski i ma|arski deo, kao dve samostalne dr`ave koje imaju svoje parlamente, sa posebnim zakonodavstvom, upravom i sudstvom. “Zajedni~ki su objema dr`avama samo li~nost vladara, zatim spoqni poslovi s diplomatskim i trgova~kim zastupawem u stranim dr`avama, vojska s mornaricom i votirawe nov~anih sredstava za pokri}e zajedni~kih poslova koji su podvrgnuti kontroli zasebnih odbora austrijskog i ugarskog parlamenta (obi~no zvanih delegacije), a sastaju se na vije}awe svaki odbor za sebe izmjeni~no u Be~u i u Pe{ti. Tim odborima, i to svakome napose, odgovorni su ministar spoqnih poslova, rata i zajedni~kih financija. Rat navije{ta i mir sklapa bez ikakva parlamentarnog ograni~ewa sama kruna, a kraq upravqa i vojskom kao wezina vrhovna glava. U teritorijalnom pogledu Austrija je sebi pridr`ala Dalmaciju, a Ugarskoj izru~ila uz Erdeq i Hrvatsku da se s wome samostalno nagodi.” (str. 447.) Jo{ dok su trajali ti austrijsko-ma|arski pregovori, u Hrvatskoj i Slavoniji su shvatili kakvu opasnost predstavqa vezivawe za Ugarsku, pa je donesen saborski zakqu~ak da se napusti koncept unije sa Ugarskom i poku{a neka nagodba sa Austrijom. Ali, ve} je bilo kasno, pa je sabor Hrvatske i Slavonije jedino mogao odlu~iti da ne {aqe poslanike na ugarski sabor 1867. godine, da prisustvuju krunisawu Franca Jozefa za ugarskog kraqa. Na ponovnim saborskim izborima te godine, uz promewene izborne propise, unionisti dobi{e skoro ~etiri petine zastupnika, koji odmah izabra{e regnikolarnu deputaciju radi postizawa nagodbe sa sli~nim telom ugarskog sabora. Tekst nagodbe ubrzo je sa~iwen i u wenom uvodnom delu se isti~e da nagodbu sklapaju kao ravnopravni faktori “Kraqevina Ugarska sjediwena s Erdeqom i kraqevina Hrvatska i Slavonija za izravnawe postojav{ih izme|u wih dr`avnopravnih pitawa.” (str. 449.) U woj se isti~e da su sve zemqe ugarske krune Sv. Stjepana nerazdru`ive, a da su toj kruni vekovima pravno i fakti~ki pripadale Hrvatska i Slavonija, pa da one, uz Dalmaciju, ~ine istu dr`avnu zajednicu sa Ugarskom, u koju je ukqu~en i Erdeq. U me|unarodnim odnosima “istupaju kao jedno dr`avno tijelo, ali u svim unutra{wim poslovima ~ini svaka zemqa nezavisnu politi~ku jedinicu. U tom smislu se i ka`e “da su kraqevine Hrvatska i Slavonija politi~ki narod, imaju}i posebni svoj teritorij.” (str. 449.) Zajedni~ki vladar se kruni{e jedinstvenim ~inom, ali se original wegove zakletve, pored ma|arskog, izdaje i na “hrvatskom” jeziku. Autonomija Hrvatske i Slavonije u
262

zakonodavstvu, upravi itd. je potpuna. Predvi|eno je osnivawe zajedni~kih ministarstava “financija, poqodjelstva, trgovine i narodne odbrane, kod kojih se imaju osnivati zasebni hrvatski odsjeci.” (str. 449.) Zajedni~ki sabor svih kraqevina ugarske krune raspravqa o zajedni~kim poslovima, a propisana je mogu}nost kori{}ewa “hrvatskog” jezika, kao i sjediwenog grba Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i wihove zastave, uz ma|arski grb i zastavu. Uz to se ugarski sabor obavezao da }e podr`avati prikqu~ewe Vojne krajine i Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Pitawe Rijeke je odlo`eno, ali je prilikom usvajawa nagodbe ugarski sabor usvojio zakqu~ak da Rijeka neposredno pripada Ugarskoj. Franc Jozef je potvr|uju}i nagodbu zatra`io da se i rije~ko pitawe sporazumno re{i, uz u~e{}e Rije~ana. Gra|ani Rijeke su u ubedqivoj ve}ini bili pristalice ma|arske opcije, {to je prevagnulo 1870. godine uspostavqawem rije~kog upravnog provizorijuma pod ingerencijom centralne vlasti, kao privremeno re{ewe, koje je ostalo na snazi sve do 1918. godine. e) Od {ovinizma do saveza sa Srbima Narodna stranka, koja je pobedila na saborskim izborima 1872. godine, nije bila zadovoqna nagodbom jer je po wenim odredbama “autonomna hrvatska vlada podvrgnuta uplivu ugarske vlade, pa i nije drugo nego samo refleks ugarskoga ministarstva jer, dokle god bude ban ovisan od ugarskoga ministra predsjednika, dotle ne mo`e da bude govora o hrvatskoj autonomnoj vladi.” (str. 456.) Ovakav stav narodwaci su izneli u svom manifestu kojim je osporavana pravovaqanost nagodbe, dok je jo{ 1871. Eugen Kvaternik pobunio ogulinsku regimentu i proglasio Hrvatsku za nezavisnu dr`avu. Posle tri dana likvidirali su ga vlastiti qudi, pobiv{i i wegove najbli`e saradnike. Na vest o toj pobuni car je poverio ugarskoj vladi da sve hrvatsko-slavonske poslove uredi po sopstvenoj voqi. Novi saziv hrvatskog sabora sastao se tek u januaru 1872. godine, ali ga je car raspustio ~im je izabrao Ivana Ma`urani}a za svog predsednika. Ma`urani} je 1873. imenovan za bana, kao prvi nosilac te funkcije koji nije bio plemi}kog porekla. U vreme srpskog ustanka 1876. u Bosni i Hercegovini, ban Ma`urani} je masovno hapsio vi|enije Srbe u Hrvatskoj i Slavoniji, zatvarao srpsko-pravoslavne crkvene {kole, dok su vladini zastupnici na saborskim sednicama izjavqivali da u Hrvatskoj i nema Srba, nego su to pravoslavni Hrvati. Franc Jozef je 1881. prikqu~io Vojnu krajinu Hrvatskoj i Slavoniji. Te godine su u Zagrebu i Hrvatskom zagorju izbili nemiri zbog novih grbova koje je propisao ugarski ministar finansija, ali oni ubrzo poprimi{e antisemitski karakter. Nemire je smirio kraqevski komesar general Herman Ramberg, a 1883. na predlog ugarske vlade car je za novog bana imenovao grofa Dragutina Kuen-Hedervarija, istaknutog ma|arskog plemi}a i propovednika ugarske ideje o dr`avnom jedinstvu. On je slomio opoziciju i pacifikovao Hrvatsku i Slavoniju, ostaju}i na banskom polo`aju punih dvadeset godina. [i{i} tvrdi da je ban Kuen-Hedervari najve}u snagu crpeo “iz zate~ene zavade Hrvata i Srba, koju je on prora~unatim favorizirawem Srba jo{ i oja~ao. Zato je re`im grofa Kuen Hedervarija do{ao u krizu onaj dan kad
263

su se Hrvati i Srbi najzad ipak na{li na zajedni~kom radu protiv mayarskoga sistematskog ga`ewa nagodbe s jezovitim napredovawem i brojem mayarskih, tobo`e “privatnih `eqezni~arskih” {kola u Hrvatskoj i Slavoniji. Taj pokret zbli`ewa i zajedni~kog rada Hrvata i Srba djelo je hrvatske i srpske omladine, a zapo~eo je u ono `alosno vrijeme kad su izbori od 1901. i veliki protusrpski izgredi u Zagrebu (1. i 2. septembra 1902) pokazali jasno svemu svijetu da je tada{we opoziciono narodno vodstvo Hrvata i Srba postalo nemo}no.” (str. 461.) Do jo{ ve}ih i krvavih nemira do{lo je 1903. godine, pre svega u Zagrebu, Zagorju i na Primorju, posle kojih je Kuen-Hedervari morao podneti ostavku na banski polo`aj. Godine 1905. formirane su tri nove politi~ke partije: Srpska samostalna stranka, Hrvatska napredna stranka i Hrvatska seqa~ka stranka. Iste godine su hrvatski, dalmatinski i istarski opozicionari usvojili Rije~ku rezoluciju, kojom je Ma|arima ponu|eno pomirewe, obnovqeno insistirawe na prikqu~ewu Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, kao i ispostavqeni zahtevi za uvo|ewe demokratskih prava i gra|anskih sloboda. Na to su Srpska samostalna stranka i Srpska radikalna stranka iz Hrvatske i Slavonije usvojile Zadarsku odluku, kojom su izrazile spremnost i saglasnost sa srpskim poslanicima u be~kom parlamentu i dalmatinskom saboru, da podr`e zahteve hrvatskih politi~kih partija pod uslovom da one priznaju ravnopravnost srpskog naroda sa hrvatskim. To je dovelo do stvarawa koalicije hrvatskih i srpskih opozicionih partija, u kojoj nije u~estvovala samo stranka Josipa Franka, i, kako dodaje [idak, Hrvatska seqa~ka stranka bra}e Radi}a. Hrvatsko-srpska koalicija je odmah izdala manifest o garantovawu ravnopravnosti i slobode srpskog naroda. Ve} na saborskim izborima 1906. godine koalicija je porazila unionisti~ku Narodnu stranku, a naredne, 1907. godine, dokazala sposobnost da merama opstrukcije skoro blokira rad centralnog sabora u Pe{ti. Trijumf Koalicije ponovqen je i na izborima 1908. godine, pa je tada{wi ban Levin Rauh pribegao bezakowu i nasilni~koj vladavini. Hrvatsko-srpska koalicija je te godine ipak uzdrmana zbog razli~itih srpskih i hrvatskih stanovi{ta po pitawu austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine. Usledio je sistematski progon istaknutih Srba i poznati veleizdajni~ki procesi u Zagrebu i Be~u, koji su vo|eni na osnovu falsifikovanih dokumenata o navodnim wihovim konspirativnim vezama sa zvani~nim Beogradom. Koalicija je do po~etka Prvog svetskog rata jo{ tri puta pobe|ivala na izborima.

5. Neutemeqenost navodnih dokaza u stvarnom stawu
Poput Vjekoslava Klai}a, Tadije Smi~iklasa i Ivana Kukuqevi}a, [i{i} neprekidno govori o ugarsko-hrvatskom kraqevstvu, ugarsko-hrvatskom kraqu itd., {to nema nikakvog utemeqewa u stvarnom stawu. Pored toga, i on insistira na nazivu Hrvatska za celu teritoriju Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine, pa i Dalmacije, iako istorijske ~iwenice svedo~e druga~ije. Sabor i ban su sve do 1918. godine bili dalmatinsko-hrvatsko-sla264

vonski. Vlastiti izum, koji promovi{e kao “Panonsku Hrvatsku”, [i{i} je plasirao u zrelijem dobu svog istoriografskog rada i nakon du`eg lutawa i tragawa za optimalnom varijantom koja }e se uklopiti u savremeni nacionalno-ideolo{ki kontekst. Tako je “Panonskoj Hrvatskoj” prethodio naziv “Posavska Hrvatska”, koji, na primer, [i{i} koristi u svom trotomnom delu “Hrvatska povijest”, objavqenom 1906, 1908. i 1913. godine u Zagrebu u izdawu Matice hrvatske. On tu pi{e: “U staroj Panoniji izme|u Drave, Save i Kapele planine obrazovala se posebna hrvatska oblast, u kojoj je do XVI vijeka `ivjelo ime slavonsko, odatle toj oblasti i ime u latinskim slu`benim ispravama Slavonija, a u hrvatskim Slovinci. Ovu }emo oblast zvati Posavska Hrvatska.” (kwiga prva, str. 32.) [i{i} uop{te i ne poku{ava da objasni za{to i na osnovu ~ega tu oblast naziva “Posavska Hrvatska”. On je tako naziva i gotovo. Kad mu se posle vi{e godina u~ini da takav naziv nije ba{ najsre}nije izabran, on ga opet potpuno samovoqno promeni u “Panonsku Hrvatsku”. Da bi to {to vi{e zamaglio, [i{i} prenebregava u nauci potpuno nespornu ~iwenicu da su Srbi i Hrvati na Balkan do{li s ve} uveliko formiranim plemenskim nazivima i razvijenom kolektivnom i pojedina~nom sve{}u o pripadnosti etni~koj zajednici sa srpskim ili hrvatskim atributom. Umesto toga, on nudi sopstvenu ve{ta~ku konstrukciju prema kojoj se na zapadnom delu Balkanskog poluostrva dogodilo “da se jedan isti narod, iznajprije poznat pod imenom Slavena, stao kupiti oko dva plemenska imena, Hrvata i Srba; kako se ve}ma pro{irila politi~ka vlast jednoga ili drugoga plemena, tako je i odnosno ime obuhvatalo sada ve}i, sada mawi prostor.” (str. 32.) Ovakva teza docnije ostavqa dosta prostora da se denacionalizovani Srbi, koji su pre{li na rimokatoli~ku veru, proizvoqno nazivaju Hrvatima. Ako su Srbi i Hrvati zaista jedan isti narod, onda je svejedno da li }e se nazivati svojim srpskim ili hrvatskim nazivom, ali se ipak za svaki slu~aj insistira da se kad god je to ikako mogu}e, pa ~ak i kad to zaista ne predstavqa iole ozbiqan pristup, nazivaju Hrvatima. U ovoj kwizi [i{i} sledi i fantazmagoriju o “Crvenoj Hrvatskoj”, koju je u “Pregledu povijesti hrvatskog naroda” sasvim napustio, a i razlo`noj kritici podvrgao ma{tovitu fabulu iz “Letopisa popa Dukqanina”, navode}i za wega da je najverovatnije bio Srbin rimokatoli~ke vere. Ovde on pi{e: “U prvi kraj obuhvatalo je hrvatsko ime (narod) sav prostor {to se {irio izme|u Ra{e i Drima, te mora i Drine. Taj se prostor raspadao na Bijelu Hrvatsku od Ra{e do Cetine; Bosnu oko gorweg tijeka rijeke Bosne, te Crvenu Hrvatsku od Cetine do Drima. Crvenu Hrvatsku sa~iwavale su ove mawe oblasti: Neretqanska izme|u Cetine i Neretve, Zahumska (Humska zemqa) od Neretve do Dubrovnika, Travuwska od Dubrovnika do Kotora i Dukqanska od Kotora do Drima.” (str. 32.) A gde je tu Slavonija? Kako to da hrvatsko ime nikada nije i wu obuhvatalo? [i{i} i ne poku{ava da to objasni, ali ne odustaje da Slavoniju zove Posavskom Hrvatskom, ili ne{to kasnije Panonskom Hrvatskom. Utoliko je ovakva [i{i}eva konstrukcija neverovatnija kad se ima u vidu da su kroz celi sedmi, sve do pred kraj osmog veka, Slavonci bili pod avarskom dominacijom ili bar avarski saveznici, a Srbe i Hrvate je Ira265

klije pozvao na Balkan jer su se ve} u ratovima istakli kao avarski protivnici. Na strani Avara Slavonci su 797. ratovali protiv frana~ke vojske Pipina Malog, sastavqene od Bavaraca i Langobarda, a 798. porazio ih je furlanski markgrof Erik i ovladao Slavonijom do Dunava, potisnuv{i tako avarski uticaj za sva vremena. U okviru frana~ke dr`ave Slavonija je, poput Istre, Krawske i [tajerske, bila pod vla{}u furlanskog markgrofa, dakle deo frana~ke provincije Furlanije. Tako su po~etkom devetog veka Slavonci pokr{teni, a u crkveno-organizacijskom pogledu bili su u nadle`nosti akvilejskog patrijarha. Hrvatska je u to vreme bila pod vizantijskom vla{}u, da bi tek nakon vizantijsko-frana~kog rata 803. pripala Francima i pod wima ostala do 878. Godine 804. i Dalmacija se predala Francima, {to je dovelo do novog rata Karla Velikog sa Vizantijom, u kome je vizantijska vojska pobedila i povratila Dalmaciju. Nigde u izvorima nema nikakvog upori{ta za tezu da je slavonski knez Qudevit bio Hrvat. Svuda se govori iskqu~ivo o Slavenima ili Slovincima kao stanovnicima Slavonije, a da su isto~no i ju`no od Slavonije `iveli Srbi. I sam [i{i} pi{e kako su se na istoku Qudevitu “pridru`ila oba srpska plemena, Brani~evci i Timo~ani, koja nedavno od svoje voqe zamijeni{e bugarsko gospodstvo frana~kim.” (str. 36.) Kad je 822. Qudevit morao da napusti Sisak kao svoje sedi{te, “prebje`e preko granice k Srbima.” (str. 36.) Razume se, nije i{ao preko cele Slavonije na istok da bi prebegao Srbima Brani~evcima ili Timo~anima, nego preko najbli`e granice, reke Save, na jug Srbima. Uostalom, kad su Franci tada pokorili celu Slavoniju, pokorili su i Srbe Brani~evce koji su `iveli u ju`nim predelima dana{weg Banata. S druge strane, kako sam [i{i} ka`e, “me|u Srbima ne odr`a se Qudevit dugo, jer ubiv{i prijevarom (ne zna se za{to) svoga doma}ina, nekoga srpskoga `upana, morade odavle pobje}i u Bijelu Hrvatsku, gdje na|e zakloni{ta u Qudemi{la, ujaka kneza Borne.” (str. 37.) Nije iz te srpske zemqe, u koju se prvobitno sklonio, Qudevit be`ao u nekakvu “Bijelu Hrvatsku”, nego u jedinu Hrvatsku koja je tada postojala. Da li je to bekstvo bilo preko Vrbasa ili preko Une, kao grani~ne reke, jo{ uvek je vrlo te{ko ustanoviti. Sve te ~iwenice nimalo ne smetaju [i{i}u da zakqu~i da Qudevita vaqa ubrojiti me|u najva`nije li~nosti u staroj hrvatskoj povijesti. On je bio jedini hrvatski vladar koji je umio makar i na kratko vrijeme oko sebe okupiti velik dio Slovenaca i Srba, upravqaju}i svom zemqom od izvora Drave, Save i So~e do u{}a Timoka u Dunav.” (str. 37.) “Hrvatski” vladar koji je okupio Slovence, Slavonce i Srbe, ali ni jednog jedinog Hrvata! Zaista groteskna istoriografija. I kasnije slavonske knezove, Ratomira, za koga istorijski dokumenti govore da se odmetnuo od Franaka, pa im se opet pokorio kad je pora`en 838. godine; zatim Mutimira, koji je 870. Slavoniju podveo pod nadle`nost Svetog Metodija kao slovenskog mitropolita; Mutimirovog naslednika kneza Braslava koji je 884. putovao u okolinu Be~a da se pokloni frana~kom caru Karlu III Debelom; sve wih [i{i} proizvoqno naziva posavsko-hrvatskim knezovima. Po{to je sve do jedanaestog veka postojala hrvatska dr`ava kao kne`evina ili Hrvatsko kraqevstvo, tada joj
266

se prikqu~ila Dalmacija, pa i [i{i} potvr|uje da je ubudu}e “i dr`avno ime u slu`benim aktima glasilo Hrvatska i Dalmacija.” (str. 76.) Za uvo|ewe naziva Slavonija on posve neuverqivo okrivquje Nemce i Mle~ane kao tu|ince, pa ka`e: “Eto, tako su se pored “dr`ava hrvatska”, toga jedinoga narodnoga naziva, ve} u to drevno doba nadovezala jo{ dva imena, nametnuta od tu|inaca, koja su vremenom dobila posebno geografsko znamenovawe.” (str. 76.) Wemu ni{ta ne zna~i {to Slavonci izvorno govore i drugim jezikom, kajkavskim, za razliku od hrvatskog – ~akavskog. [to se Dalmacije ti~e, u woj je `iveo sasvim drugi narod, romanski, ~iji je materwi jezik bio dijalekat latinskog ili italijanskog, a obuhvatala je samo primorske gradove i ostrva. O~igledno je da su Slavonija i Dalmacija odvajkada ne{to drugo u odnosu na Hrvatsku. One su u pojedinim istorijskim periodima mogle biti zajedno sa Hrvatskom, ali nikada nisu bile delovi Hrvatske. I [i{i} i svi ostali hrvatski istori~ari, kad pi{u istoriju Hrvatske pi{u o onome {to je i [i{i} ranije nazivao “Bijelom Hrvatskom”, pa posle odustao. Oni sporadi~no prisvajaju Bosnu, Neretqansku kne`evinu, Hum, Travuniju, Dubrovnik i Dukqu, ali wihovu istoriju, bogatu i s obiqem izvornih dokumenata, nisu u stawu da dosledno inkorpori{u u hrvatsku. I “Pakta konventa”, iz 1102. godine, odnosila su se samo na prikqu~ewe Hrvatske, s teritorijom od Cetine do Gvozda, Ugarskoj. S druge strane, vrlo je zna~ajan podatak da je splitska nadbiskupija sve do pred kraj jedanaestog veka obuhvatala osorsku, kr~ku, rabsku, zadarsku, skradinsku, stonsku, dubrova~ku, kotorsku, duvawsku i sisa~ku biskupiju. Split je tada ~vrsto bio pod vizantijskom vla{}u. Ve} kad je Dalmacija prikqu~ena Hrvatskoj dolazi do radikalnih promena. [i{i} navodi da je 1067. godine osnovana barska nadbiskupija, ali tendenciozno pre}utkuje podatak da je barski nadbiskup odtad pa zauvek imao titulu primasa Srbije, a pod wegovom jurisdikcijom nalazila se i Bosna. Za{to barski nadbiskup nije bio primas “Crvene Hrvatske”? ^etiri godine kasnije formirana je kninska biskupija i kninski biskup je dobio hrvatski atribut. Uostalom, i sam [i{i} to potvr|uje, opisuju}i kakve je tada promene do`ivela splitska (“spletska” – kako on ka`e) biskupija: “Utemeqewem nadbiskupije u Baru (1067) izgubi ona sve ju`ne biskupije i Bosnu, a utemeqewem triju novih biskupija ninske, biogradske i kninske (1071) ste~e na sjeveru tri nova sufragana. Najva`nija je kninska biskupija, kojoj se vlast protezala sve do Drave, a biskup joj nosio ime hrvatskog biskupa (Kroacie episkopus).” (str. 78-79.) Nebulozna [i{i}eva teza, uporno ponavqana u radovima skoro svih hrvatskih istori~ara devetnaestog i dvadesetog veka, da je Slavonija “od starine ~isto hrvatska”, nikako se ne mo`e uklopiti u ~iwenicu da su Hrvatska i Dalmacija s jedne, i Slavonija, s druge strane, predstavqale dva banata u okviru Ugarske. Nad oba je formalno vladao herceg, obavezno kraqevskog roda, a svaki banat je imao svoga odvojenog bana. Ako u nekom periodu nije bilo imenovanog hercega kraqevske krvi, onda je slavonski ban vr{io wegovu ulogu, a hrvatsko-dalmatinski mu je bio pot~iwen. Te stvari su se mewale kako je Ugarska ostajala bez Dalmacije i velikih delova Hrvatske, do situacije u kojoj je kraq imenovao dva bana koji su zajedni~ki vr{ili
267

banske du`nosti, pa do imenovawa jednog bana i uvo|ewa jedinstvene stale{ke skup{tine. Taj proces se vekovima odvijao, a uslovqen je gubitkom cele Dalmacije i svo|ewem Hrvatske i Slavonije na ostatke ostataka “nekada{wih kraqevina”. Sam [i{i} skre}e pa`wu: “Kad nema hercega, onda upravqaju banovi gotovo istom vlasti. U prvi kraj bio je samo jedan ban, no od Bele III (IV) nalazimo ih po dva, i to napose za Hrvatsku i Dalmaciju, a napose za Slavoniju; od Matije Korvina, kad bija{e ve} izgubqena Dalmacija i ju`na Hrvatska, ima ili samo jedan hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, ili dva ista. Taj se naslov sa~uvao sve do danas. Svaki ban imenovao je sebi banovca (vicebanus); slavonski banovac bija{e redovito `upan kri`eva~ke, a hrvatski `upan kninski.” (str. 204.) U trinaestom i ~etrnaestom veku povremeno su slavonski banovi kovali svoj novac, takozvane banovce. Moneta su bili dinari, obali i bagatini. Hrvatska i Dalmacija nikada nisu imale sopstveni novac, sve do Ante Paveli}a. Kunovina je bila samo porez na zemqu. a) Direktno ukqu~ivawe Slavonije u sastav Ugarske Kada treba ne{to srpsko da se prisvoji, onda [i{i} govori o Srbima i Hrvatima kao izvorno jedinstvenom narodu, kao i o jeziku hrvatskom ili srpskom; onda su hajduci i uskoci podjednako hrvatski i srpski. Kada neki qudi govore ~akavski, onda je to dovoqan dokaz da su oni zaista Hrvati, kao neki navodno pohrva}eni Vlasi koji su neke svoje akte sa~inili na ~akavskom. Kada ne govore ~akavski, onda je ~iwenica da su katolici dovoqna da bi bili progla{eni Hrvatima. Tako na jednom mestu [i{i} pi{e: “Hajduci su oni zaslu`ni qudi, koji su u narodu hrvatskomu i srpskomu kroz ~itavo vrijeme turskoga ropstva podr`avali misao na slobodu i oslobo|ewe.” (kwiga druga, str. 115.) Sewski uskoci su, po wemu, prete`no Hrvati, jer su bili katolici, iako nisu nikad govorili ~akavski; ali me|u wima je bilo dosta pravoslavnih Srba, pa i Italijana. Tu je i primer Dalmacije, “gdje se narod hrvatski i srpski odmah na prvi glas o porazu turske vojske pod Be~om podi`e na oru`je pod svojim opjevanim vo|ama Stojanom Jankovi}em i Ilijom Smiqani}em.” (str. 124.) Re~ je o iskqu~ivo srpskim junacima, koji su bili u mleta~koj slu`bi. Komandovali su Srbima, mo`da i malim delom Srbima katolicima, ali tu nije bilo nikakvih Hrvata. Uostalom, sve teritorije koje su oslobodili od Turaka, prikqu~ene su Veneciji. Povodom preotimawa Like i Slavonije od Turaka i wihovog prikqu~ewa Austriji, [i{i} sad govori o Srbima kao stranim elementima jer oni tu nisu objekat prisvajawa, nego faktor gotovo nepremostive smetwe hrvatskim aspiracijama. Tako pi{e: “Ono zemqi{te, {to su carevci i Hrvati osvojili, tek je po starom imenu bilo hrvatsko; ina~e ponajvi{e opusto{eno i naseqeno najve}im dijelom stranim elementima, u prvom redu Srbima. Osim toga, ne htjede dvor osvojenih zemaqa sjediniti s materom zemqom, ve} priklopi Liku i Slavoniju dvorskoj komori.” (str. 127.) Tu je i manir, stalno prisutan kod [i{i}a i ostalih hrvatskih istoriografa, da se, kad god ima i Hrvata vojnika u ne~ijoj vojsci, govori kao da je i sama vojska hrvatska, pa tako redovno ide konstrukcija “ugarska i hrvatska vojska”, “Ma|ari i Hrvati”, “Hrvati i carevci”, itd. Gde su tu u osvajawu Slavonije i Like
268

bili Hrvati uz carevce? Mo`da je poneki bio pod carevcima, i sigurno ih je tu bilo, ali nijedan nije bio sa carevcima. Uostalom, koliko je tada{wim navodnim Hrvatima bilo stalo da se zaista Slavonija prikqu~i Hrvatskoj, najboqe svedo~i podatak da je na ugarskom dr`avnom saboru u Po`unu 1751. godine, na kome su prisustvovali i hrvatski velika{i, viroviti~ki `upan Antun [pi{i} Japranski predlo`io “da bi u napredak tri novoure|ene slavonske `upanije {iqale svaka po jednoga poslanika na sabor ugarski, kao {to to ~ine ~isto ugarske `upanije; predlog podkrijepi time {to su i onako pomenute `upanije ure|ene na Ugarsku, te prinose toliko nameta, kao ove, pa stoga }e boqe biti da do|u pod palatine; to jest jasnijim rije~ima, pod`upan [pi{i} predlo`io je neka se Slavonija odcijepi od Hrvatske i sjedini s Ugarskom.” (str. 139.) To je prihva}eno, pa je ban u Slavoniji zadr`ao sudsku funkciju, a administrativno je Slavonija prikqu~ena direktno Ugarskoj. b) Katoli~anstvo kao spona izme|u Hrvata i Ma|ara Sedam vekova `ivota hrvatskog naroda pod ma|arskom vla{}u [i{i}, ne spore}i o{tre sukobe ali samo kao izuzetnu pojavu, naziva hrvatsko-ma|arskim prisnim prijateqstvom i savezni{tvom. “Hrvate i Ma|are spajala je u prvom redu vjera katoli~ka” (str. 2, kwiga tre}a), iako su se oba naroda dugo kolebala izme|u isto~ne i zapadne hri{}anske crkve. “Da je Ugarska kona~no pristala uz isto~no-pravoslavnu crkvu, bila bi se tijekom stoqe}a nesumwivo prometnula u slavensku dr`avu, ba{ onako, kako se to zbilo u Bugarskoj; da se opet Hrvatska priklonila istoj crkvi, ne bi se mo`da nikad izgradila bila razlika izme|u Hrvata i Srba, ve} bi se oba plemena vaqda jo{ pred kraj XI vijeka stopila u jedan politi~ki narod s jednim etni~kim imenom, bilo hrvatskim, bilo srpskim. Ali Ugarska i Hrvatska odlu~ile su se nakon definitivnog raskola u kr{}anskoj crkvi (1054) zauvijek za zapadnu crkvu i Rim, a time bje{e i za ~itavo docnije vrijeme jasno ozna~en pravac i put, kojim je morala po}i historija wihova; ma|arstvo spaslo se od poslavewewa, dok se hrvatstvo kroz vijekove znatno udaqilo od najbli`e im susjedne bra}e Srba.” (str. 3.) Bar {to se srpsko-hrvatskih relacija ti~e, ova je teza apsolutno neta~na. Hrvatima su etni~ki izvorno mnogo bli`i Slovenci, ^esi i Poqaci nego Srbi. Krajem jedanaestog veka ne bi do{lo do stapawa Srba i Hrvata u jedan politi~ki narod, da su oni istoj veri i crkvi pripadali, jer je i narednih sto godina ve}ina Srba bila katoli~ka, pa im je i papa kraqeve krunisao, sve dok Sveti Sava Nemawi} nije osnovao srpsku nacionalnu crkvu, odnosno autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu. Druga jaka spona izme|u Hrvata i Ma|ara, kako navodi Ferdo [i{i}, jeste latinski jezik kao slu`beni u dr`avi, op{teprihva}eni u javnom i kulturnom `ivotu, ali dominiraju}i “i u privatnom op}ewu inteligencije, kako hrvatske tako i ma|arske.” (str. 4.) Tome dodaje jo{ dva va`na faktora povezivawa, koje predstavqaju zajedni~ki stale{ki interesi plemstva i sve{tenstva, kao i zajedni~ka odbrana od spoqa{wih neprijateqa. Dalmatinsko, hrvatsko i slavonsko plemstvo je imalo sva prava kao i ugarsko, pa i ne{to vi{e od toga. Me|utim, to {to [i{i} smatra za vi{e plemi}kih
269

prava, zapravo je mawe prava, jer hrvatski stale`i prvobitno uop{te nisu bili zastupqeni, a slavonski jesu, u ugarskom saboru, a potom je jedinstveni dalmatinsko-hrvatsko-slavonski sabor slao izaslanike na ugarski. S jedne strane nacionalna megalomanija, a s druge priznawe da su u prvoj polovini devetnaestog veka “kraqevinu Hrvatsku” ~inile samo zagreba~ka, vara`dinska i kri`eva~ka `upanija. (str. 141.) U skladu s takvim realnim stawem “bija{e kod inteligencije u prvoj ~etvrti XIX vijeka ime hrvatsko stisnuto iskqu~ivo na kajkavce, i to na `upaniju zagreba~ku do Kupe, vara`dinsku (s Me|umurjem zaladske `upanije) i kri`eva~ku, dakle ne{to neuglednije nego li je to bilo prostrano ime ilirsko, pod kojim su se razumijevali svi {tokavci, a naro~ito jo{ se ilirstvu pribrajahu svi stariji pisci dalmatinski, naro~ito dubrova~ki.” (str. 155.) Da se pod ilirskim zapravo podrazumevao srpski jezik potvr|uje i sam [i{i}, kad za dela Vuka Karayi}a pi{e da su ona postala “prema tadawim filolo{kim nazorima najbistrijim izvorima ~istoga narodnoga ilirskoga (srpskoga) jezika.” (str. 159.) To “srpskoga” u zagradi pored “ilirskoga” napisao je Ferdo [i{i}. v) Razlozi Qudevita Gaja za odustajawe od kajkav{tine Povodom uloge Qudevita Gaja u pokretu ilirskog preporoda, [i{i} iznosi da wegov “prvi istup i uspjeh preporoda `eqne hrvatske omladine bje{e predavawe o hrvatskom (to jest kajkavskom) jeziku na pravoslavnoj akademiji zagreba~koj.” (str. 163.) To se desilo 1831. godine. I profesor Matija Smodek krajem te godine “zamoli profesorski zbor da mu dopusti, da smije privatno i besplatno pou~avati hrvatski jezik (zapravo kajkavski dijalekat) u jednoj od soba akademi~ke zgrade.” (str. 164.) Naredne godine se spisom, objavqenim na latinskom jeziku, Ivan Derkos zalagao da se sva nare~ja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije “slo`e u jedan jezik ne pu~ki, ve} kwi`evni” (str. 167.), misle}i pritom na ~akavski, kajkavski i {tokavski. Kod ~akavaca, a posebno kajkavaca i {tokavaca ve} se ra|ala izvesna solidarnost, u strahu od sve izra`enije opasnosti ma|arizacije. Te dve varijante su bile preovla|uju}e, kajkavska i ve{ta~ki kombinovana, dok se grof Janko Dra{kovi} nije izjasnio za {tokavski. Da ga je na to motivisalo zaista bedno stawe u kome se nalazio kajkavski, pored skoro izumrlog ~akavskog, pokazuje [i{i} jo{ na po~etku tre}e kwige, kad iznosi da je igrao “latinski jezik prvu ulogu, jer je hrvatski u javnom `ivotu bio uglavnom zanemaren; dapa~e kad bi tkogod u ku}nom `ivotu ili na dru{tvenim sastancima govorio kajkav{tinom, onda mu je svaka ~etvrta, peta rije~ bila latinska, a u nekim krajevima kad{to i wema~ka. Treba odista istaknuti: u to je tu`no doba narod hrvatski jedno besvijesno i uspavano dru{tvo, kojemu je gusta pau~ina zastirala svaki du{evni `ivot, tako da je pored rijetkih izuzetaka sve bilo kao okameweno.” (str. 8.) Do bu|ewa iz te letargije dovelo je bujawe ma|arskog nacionalizma i poku{aj nametawa ma|arskog jezika kao slu`benog na teritoriji cele Ugarske. Ipak, godine 1835. Qudevit Gaj se opredelio da hrvatski kwi`evni jezik pravi od kajkavskog i na wemu je pokrenuo svoje novine pod nazivom “Danica horvacka, slavonska i dalmatinska”, izazvav{i svojevrsnu senzaciju me|u malobrojnom hrvatskom inteligencijom. “Pretplatnici bili su uglav270

nom samo kajkavci, dok ih se vrlo malo javilo iz Krajine i Slavonije, a pogotovo iz Dalmacije, Bosne i Slovenije. Poradi toga Gaj se odlu~i bez prethodne vi{e dozvole ve} naredne godine 1836. promijeniti ime, dijalekat i ortografiju, znaju}i dobro da kajkavci sami niti su podobni da stvore i uzdr`avaju osobitu literaturu, niti su dosta brojni i jaki, da postoje kano posebno narodno tijelo.” (str. 193-194.) S toga se sa svojim saradnicima okrenuo “ilirskoj” ideji, obuhvataju}i wome sve Slovene od Koru{ke do Bugarske. Naziv novina je promenio u “Ilirske narodne novine”, a u wima je “kajkav{tinu zamijenila {tokav{tina prema uzoru Dubrov~ana, ali i prema uzornom radu Vuka Karayi}a.” (str. 194.) Kao pridru`eni deo Ugarske, provincija koja je u slu`benim spisima uporno nazivana trima kraqevstvima, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, zapravo je u okviru feudalnog dru{tvenog ure|ewa imala izvesnu, nesporno malu autonomiju, u okviru svojih takozvanih municipalnih prava. Kako komentari{e [i{i}, “ova prava stoje ponajprije u nekim zasebnim sudbenim formama, onda u tom, da hrvatski stale`i sebi slobodno biraju protonotara ili zemaqskog suca, a tako i zemaqskoga kapetana za vojni~ke poslove, onda da se na banov poziv i pod wegovim predsjedawem sastaju na sabore, na kojima stvaraju zakqu~ke {to ih izravno potom {aqu Weg. veli~anstvu na potvrdu, nadaqe da sebi mogu nabaviti uz povoqnije uvjete morsku so, te da uzmognu podi}i na noge zasebnu svoju plemi}ku insurekciju s banom na ~elu. Me|utim, najva`nija municipalna prava jesu: 1. uporaba latinskoga jezika u nutarwoj upravi; 2. prednost, da Hrvatska pla}a samo polovicu od one kontribucije (ratne da}e), {to otpada na jednu portu u Ugarskoj; 3. oprost od ukona~ivawa vojske, osim u prijekoj nu`di; 4. oprost od podavawa plodina i priroda vojsci; i 5. iskqu~ewe nekatolika (protestanata) od posjedovawa nekretnina i od slu`bi.” (str. 197.) A teritorija koja je imala ta municipalna prava svedena je na samo tri `upanije, zagreba~ku, vara`dinsku i kri`eva~ku, na koju je, preseqewem brojnih hrvatskih velika{a, prenesen i naziv Hrvatska, uz wihovo izuzimawe iz Slavonije kojoj su izvorno pripadale. Prava Hrvatska je bila pod turskom vla{}u ili u sastavu Vojne krajine, koja je nekada nazivana i vojnom Hrvatskom, dok su ove tri `upanije nazivane civilnom Hrvatskom. Dalmacija je ~vrsto bila u mleta~kim rukama, a posle u austrijskim, dok je sva oslobo|ena Slavonija, osim delova u sastavu Vojne krajine, direktno prikqu~ena Ugarskoj. Nastoje}i da i ove tri `upanije u pravnom polo`aju izjedna~e sa ostatkom Ugarske, Ma|ari su prvenstveno nastojali da se i u wima uvede ma|arski kao slu`beni jezik i da se protestantima prizna ravnopravnost. A upravo tome su se naj`e{}e suprotstavqali hrvatski politi~ki predvodnici, insistiraju}i na latinskom slu`benom jeziku i rimokatoli~kom verskom ekskluzivizmu. Najistaknutiji ma|aroni, predvo|eni grofom Aleksandrom Dra{kovi}em, 1840. godine formulisali su svoj antiilirski politi~ki program. “Politi~ki su ciqevi ovih plemi}a i{li zatim, da se u prvom redu odstrani ma|arskim te`wama toliko protivno, a i opasno ime ilirsko, kao tobo`e u korist i na spas “horvatskoga”, nadaqe, da se izbaci nova ortografija zajedno s “vla{kom” {tokav{tinom u korist kajkav{tine te kona~no, da se
271

“Horvati” {to tje{we prislone i pridru`e Ma|arima u jednu jedinstvenu ma|arsku politi~ku dr`avu, da poprime jezik ma|arski, ne samo kao slu`beni, ve} i kao obukovni u {kolama, a na po`unski sabor da bi svaka od triju hrvatskih `upanija (zagreb., vara`d. i kri`ev.) izravno slala po dva zastupnika, onako kako to ~ine slavonske i ugarske.” (str. 242.) Turopoqski plemi}i su otvoreno izjavqivali da ako treba da se odreknu svoje hrvatske narodnosti, radije bi postali Ma|ari nego Iliri. Turopoqski predstavnik na ugarskom saboru, Antun Josipovi}, javno se izja{wavao kao Ma|ar. Tako je 1841. godine, kao prva hrvatska politi~ka partija, formirana Hrvatsko-ugarska stranka, izrazito ma|aronskog karaktera. Tako su dva izvorno tu|inska interesa postala dominiraju}im i me|usobno konfrontiranim do krajwih konsekvenci. Ilirci su bili instrument be~kog dvora i austrijskih politi~kih interesa, a “Hrvati” ili ma|aroni ugarskih. Strasti su u oba tabora bile toliko uspaqene da je i do krvavih obra~una me|u wima dolazilo. Be~ki dvor je ipak morao popustiti 1842. pod ma|arskim pritiscima, ~emu su doprineli i diplomatski problemi nastali poku{ajem da se ilirizam pro{iri i u Bosni pod turskom vla{}u, pa je u januaru 1843. ilirski naziv zabrawen. Ilircima je tako zaboden no` u le|a od strane onih koji su ih stvorili i podsticali. Na naglu promenu austrijskog stava svakako su uticale vesti da se “neki Iliri izjavi{e spremnima, da pre|u na gr~ko-isto~nu vjeru; pro{iri{e se glasine, da Iliri ho}e da od Austrije otkinu ju`ne slavenske zemqe, te da sa Srbijom zajedno stvore novu samostalnu ilirsku dr`avu, kojoj da{to ne treba ugarske konstitucije.” (str. 267.) Dvorska intervencija bitno je oslabila Qudevita Gaja, pa su mu mnogi Ilirci uskratili daqu podr{ku, koncentrisav{i se na politi~ko delovawe koje }e obuhvatati Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Vojnu krajinu. Posle zagreba~kog krvoproli}a 1844. godine, kada su vojnom intervencijom pobijeni i raweni mnogi narodwaci, zagreba~ka `upanijska skup{tina, u kojoj su dominirali ma|aroni, zamolila je ugarsku vladu “da naredbom opet uvede staru ortografiju u sve {kole i u javnost, a po kraqu osnovana katedra narodnoga jezika na akademiji, da bude popuwena profesorom kajkav{tine, dok se u Osijeku ili Po`egi mo`e podi}i katedra za {tokav{tinu, sve to s motivacijom, {to zajedni~ki hrvatsko-slavonski jezik ne postoji.” (str. 428.) Me|utim, be~ki dvor nije dozvolio da previ{e oja~a Mayaronska stranka, pa je ban Haler te godine dobio instrukcije kako da na saborskom zasedawu omogu}i narodwacima da odnesu prevagu, elimini{u}i sitno plemstvo iz procesa odlu~ivawa, s obzirom da je ono bilo pod jakim ma|arskim uticajem, posebno turopoqsko. Tako su Austrijanci zapravo dozirali snagu svake od politi~kih struja, instrumentalizuju}i ih i manipuli{u}i wima. Na Akademiji je 1846. godine za profesora na katedri hrvatsko-slavonskog jezika izabran Vjekoslav Babuki}, istaknuti slavonski lingvista iz Po`ege, koji je tako obezbedio prevagu {tokavskog. Wegovi savremenici tada su govorili o “narodnom” jeziku, a docniji istori~ari, pa i [i{i}, rado “ilirski” ili “narodni” prepravqaju u “hrvatski”. Babuki}evo prvo predavawe je bilo o ilirskom jeziku i kwi`evnosti, a ne o hrvatskom. To je vreme kad i Ivan Kukuqevi} Sak272

cinski govori o “hrvatsko-slavonskoj domovini”, “na{em narodu”, “narodnom jeziku” itd. Sam Ferdo [i{i}, kao ugledni intelektualac i vode}i hrvatski istori~ar svoga vremena, kontradiktorna je li~nost. U vi{e navrata, pre Prvog svetskog rata, eksponirao se kao vatreni zagovornik srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva. Tako i u ovoj kwizi `ali {to je Qudevit Gaj svojevremeno odustao od uvo|ewa }irilice kao hrvatsko-slavonskog pisma, odnosno op{teg ilirskog, pa ka`e: “Gaj je morao napustiti misao o }irilskim stupcima, a time bje{e o~ito sprije~en ve} u prvom koraku, {to ga htjede u~initi, da s vremenom posve prihvati }irilicu, ba{ onako, kako je 1836. kajkav{tinu zamijenio {tokav{tinom. Da se to kojom sre}om dogodilo, danas bi hrvatska i srpska literatura bila jedna cjelina, a upravo za tim je i smjerao u prvom redu sav rad Qudevita Gaja i wegovih drugova.” (str. 211.) S druge strane, u svojim delima, bez ikakvih argumenata, prisvaja srpske zemqe i delove srpskog naroda, pa pohrva}uje Dalmatince i Slavonce, kod kojih nikada nije bilo hrvatske nacionalne svesti, zatim Dubrov~ane, Bokeqe i sve Srbe katolike uop{te.

III. Fon Sidlandova sistematizacija hrvatskog nacionalnog koncepta
Jedan od zna~ajnijih hrvatskih nacionalnih ideologa Ivo Pilar, pod pseudonimom L. V. Sidland, objavio je 1918. godine u Be~u, na nema~kom jeziku, kwigu “Ju`noslovensko pitawe”, pretenduju}i da to pitawe celovito obradi, s jasnim politi~kim ciqem. Matica Hrvatska je 1943. godine tu kwigu objavila u Zagrebu na ve{ta~ki iskvarenom srpskom jeziku, a usta{ki re`im je to delo javno propagirao kao jedno od najzna~ajnijih teorijskih upori{ta svoje ideologije. Model izlagawa zasnivao se na li~nom autorovom shvatawu istoriografske esejistike, ~iji ciq nije da ne{to prou~i, dovede u sumwu ili kritikuje, nego da ~itaoca sladuwavom pri~om i lapidarnim stilom pisawa ubedi. Tako kad govori o prvom periodu hrvatske balkanske istorije, fon Sidland pripoveda da su se odmah po doseqewu Hrvati, “pro{iruju}i svoju vlast i osvajaju}i unutra{wost Balkana, probili sve do Morave i na jadranskoj obali na jugu sve do Skadarskog jezera, doti~no do Bojane. Tim ratnim podhvatima uspjelo je naseliti i zauzeti te zemqe. Uspjeh ovoga {irewa pokazuje nam u 8. stoqe}u postojawe poviestno nepobitno dokazane Crvene Hrvatske – dana{we ju`ne Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore. Uspjeh ove ekspanzije bija{e poslije potisnut srpskom ekspanzijom.” (str. 12.) Fon Sidland uz to tvrdi da su neposredno nakon naseqavawa formirane tri hrvatske dr`ave: “Sjevernodalmatinska ili Biela Hrvatska, koja se pru`ala od Istre do geopoliti~ke gorske brane Biokova; Ju`nodalmatinska ili Crvena Hrvatska, koja se prostirala od Biokova do Skadarskog jezera i Panonska Hrvatska, koja se je svojedobno, prije dolaska Ma|ara, prostirala od po~etka alpinsko-balkanskog gorja sve do Blatnog jezera i do Dunava.” (str. 12.) Povodom ratova koje je Lajo{ Prvi vodio protiv Mle~ana povodom dalmatinskih gradova, kako uskoro sledi, “va`no je istaknuti, da je u prvom ratu kao saveznik Mle~ana nastupio
273

srpski car Stjepan Du{an. Samo je wegova smrt tokom rata u~inila, da taj rat nije postao neugodan za Qudevita! Ja to isti~em i nagla{ujem, da je savez Srba i Talijana ~iwenica, s kojom mi Hrvati trebamo u budu}nosti ra~unati.” (str. 22.)

1. Srbi kao strani element
I fon Sidland potencira problem masovnog iseqavawa Hrvata pred turskom najezdom, pa o tome pi{e: “Tako je tursko doba bilo razdobqe neprekidnog iseqavawa Hrvata u Ugarsku, Austriju i Italiju. Zaokru`ene hrvatske naseobine u ovim zemqama: u `upanijama Po`un, [oprow, Mo{ow, Va{ (`eqezna `upanija), Zala, Ba~–Bodrog i Barawa, gdje se i danas prema popisu stanovni{tva iz godine 1910. nalazi oko 300.000 Hrvata, nadaqe hrvatski otoci na Moravskom poqu i na Lejigi, u Moravskoj, Italiji (pokrajina Molise, kotar Larino, sela, u kojima se jo{ danas govori hrvatski: Montemitro, San Feli~e, Slavo, Akvavivakole kroi) i Bavarskoj (Ajzen{tat) etni~ki su ostaci onog doba iseqavawa. Pri tome su sve te kolonije samo ostaci seoba u skupinama, koje su zapravo bile mawe va`ne, jer su mogle samo katkada i povremeno uslijediti. Mnogo te`i etni~ki gubitak predstavqale su seobe pojedinaca, pojedinih obiteqi, mawih skupina od vi{e obiteqi, koje su se stalno iseqavale, pa ih je nova postojbina naskoro odnarodila. Vaqa istaknuti, da je upravo najboqi dio hrvatskog naroda bio onaj, koji se seqewem uklawao nepodnosivim prilikama, da to bijahu oni, koji su navikli boqim `ivotnim prilikama, a ostajali su samo gospodarski slabiji, koji se povuko{e u neprohodnije krajeve, udaqene od glavnih prometnih putova, pak su tamo nekako daqe `ivotarili. Dok su se gospodarski sposobniji i kulturno vi{e stoje}i iselili, dotle su tjelesno ja~i i sposobniji srnuli za obranu domovine u borbu, u kojoj su izgibali. Tursko razdobqe predstavqa dakle razdobqe negativnoga probira najte`e vrste za hrvatski narod, u kome su najsposobniji pogibali ili bili izgubqeni za narodni `ivot. Taj je gubitak bio neusporedivo te`i, nego li ga je pretrpio npr. wema~ki narod u Tridesetogodi{wem ratu, jer je to ratno razdobqe za Hrvate trajalo osam puta duqe.” (str. 27.) Ali hrvatska rana neprebolna tek nailazi. “Spomenutim iseqavawem Hrvata bijahu prostrani krajevi u hrvatskim zemqama opustjeli. Kako Turci iz dr`avnih, financijskih i vojni~kih razloga nisu mogli pu{tati zemqu pustu i bez stanovni{tva, nastojali su te puste krajeve ponovno naseliti qudima, koji su im ba{ stajali na raspolagawu. Oni naseqivahu iz krajeva Balkana seqa~ke i pastirske elemente, a budu}i da ne bija{e muslimanskih seqaka pastira, jer su muslimani bili gospoduju}i sloj, naseqivahu gotovo iskqu~ivo pravoslavne elemente. Ti elementi ne bijahu narodnosno jedinstveni; tu bija{e Bugara, pravoslavnih Arnauta, Grka, Cigana, a osobito vrlo mnogo Vlaha, pastirskih Aromuna, a i stanoviti postotak Srba, jer su srpska podru~ja le`ala u susjedstvu. Budu}i da su Srbi bili kulturno najboqe organizirani u svojoj srpskoj narodnoj crkvi, kako }emo to poslije jo{ vidjeti, poslavenili su se doskora neslavenski pravoslavni elementi, ali kod toga podlego{e utjecaju najja~eg istovjetnog elementa, tj. Srba, pak
274

postado{e i sami Srbima. Tako su nastali dana{wi Srbi u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni i Hercegovini. Tursko doba imalo je dakle kao posqedicu nestanak hrvatskog etni~ki jedinstvenog podru~ja, i postanak novog narodnog `ivqa, tj. Srba u hrvatskim zemqama, s posebnim karakterom, vlastitim nazirawima i politi~kim ciqevima, koji se nisu poklapali s hrvatskim ni u jednom pravcu.” (str. 28.) Srbi su se u velikim masama na{li i s druge, austrijske ili “hrvatske” strane granice, s obzirom da je odbrana carskih zemaqa “bila izvanredno ote`ana time, {to su pograni~na podru~ja Hrvatske opustjela, a to tim ve}ma, {to su Osmanlije imali obi~aj potpuno opusto{iti pograni~na podru~ja i uni{titi sva tamo{wa naseqa. Uslijed toga nastao je mawak u qudima, pa je od toga trpjela odbrana. Kako je pak hrvatsko stanovni{tvo bje`alo prema sjeveru i zapadu, tako je na jednaki na~in, turska bujica uzvitlala i ostalo stanovni{tvo balkanskih zemaqa, osobito Srbije, pa je to stanovni{tvo pred turskim ~etama bje`alo ili pak kao poslu{no ratno robqe ili kao pomo}ne ~ete s wima napredovalo. Tako je nastala jaka seoba balkanskog pu~anstva prema sjeveru i sjeverozapadu. Taj qudski materijal upotrebqavali su Osmanlije vrlo spretno za lake ~ete, za predstra`e i za pqa~ka{ke bande. A budu}i da je taj `ivaq bio od prirode sklon pqa~kawu, otimawu i grabe`u, svijet ga se vrlo bojao. Austrija se htjela toj taktici suprotstaviti na taj na~in, {to je i ona poku{ala ovo nomadsko stanovni{tvo iskoristiti u svoje svrhe, a napose wime naseliti opustjele hrvatske krajeve.” (str. 31.) Srbi su, dakle, narod prirodno pqa~ka{kog mentaliteta, a kako im je Austrija, pod nazivom Vlaha, Raca, uskoka ili prebega, davala zemqu u pograni~nim krajevima, zauzvrat ih obavezuju}i na vojnu slu`bu u statusu kraji{nika, u Hrvatskoj i Slavoniji je “me|u hrvatsko stanovni{tvo utisnut posve novi i strani element, s kojim }emo se jo{ kasnije morati pozabaviti.” (str. 31.) I ne samo da su se ovi doseqenici, kako fon Sidland ka`e, “koji su ve}im dijelom bili neslavenskoga podrijetla, poslavenili”, nego su i “povukli k sebi jedan dio Hrvata, koji je pre{ao na pravoslavqe, stopili u jednu jedinstvenu etni~ku masu, pa su potomci ove etni~ke mje{avine dana{wi pre~anski Srbi u Hrvatskoj.” (str. 33.) Osnovni problem on vidi u politi~ko-teritorijalnom izdvajawu Vojne krajine i wenom nepodlegawu bilo kakvim ingerencijama hrvatskih i slavonskih feudalnih stale`a, a slobodwa~ki status kraji{kog stanovni{tva iskazivao je ogromnu privla~nu snagu na potla~ene i sasvim obespravqene hrvatske kmetove. a) Diskvalifikovawe Porfirogenita [to se ti~e prvih po~etaka srpske dr`avnosti, fon Sidland izra`ava sumwu u verodostojnost Porfirogenitovih vesti o prvobitnom srpskom naseqavawu Travunije, Zahumqa, Paganije i Bosne. Me|utim, on ka`e da su se kasniji srpski nara{taji, prostorno se neprekidno {ire}i, morali “iseliti u okolna podru~ja i tako naseli{e Srbi, istina tek tokom slijede}ih stoqe}a, zaista sasvim ili samo djelomice one krajeve, koje im Porfirogenit bija{e onako obilno podijelio. Dodu{e, Srbi naseli{e jo{ i neke krajeve na jugu, koje im Porfirogenit ne bija{e priznao.” (str. 44.) Uz to, on
275

smatra da su zna~ajni ~inioci u razvoju srpske dr`ave bile “hrvatske dr`avne tvorevine, poimenice Crvena Hrvatska, koja isprvice obuhva}a{e dana{wu Hercegovinu i Crnu Goru. Zaista se opravdano misli da je u 8. st. hrvatsko plemstvo za neko vrijeme zavladalo nad srpskim seqacima – gor{tacima. Flavije Blondo nas izvje{}uje da se Ra{a smatra pokrajinom Hrvatske. Ali se ~ini da su Bizantu skloni Srbi s pomo}u svog sve}enstva ubrzo slomili vladavinu Rimu sklonog hrvatskog plemstva. Tako tamo do|e do mije{awa ovih naroda, a pri tome nadvlada{e kona~no Srbi. Opa`a se, da sredovje~ni gr~ki pisci, a osobito Zonara i Kedren zovu narod u Ra{i i Dukqi “Srbima, koji se zovu i Hrvati” ili “Hrvatima, koji se i Srbi zovu”. To isto spomiwe i Skilices. Budu}i da stvarawe hrvatske dr`ave i wen razvitak po~iwe veoma rano, sasvim je naravno, da su u dr`avu prije organizirani Hrvati povremeno protegnuli svoju vlast i na neorganizirane i slabije organizirane Srbe.” (str. 45.) Opisuju}i kako je bugarski car Simeon po~etkom desetog veka opusto{io Ra{ku, mada svi istorijski izvori svedo~e da je re~ o Srbiji, {to je za fon Sidlanda sinonimno, on govori da su mnogi Srbi izbegli u Hrvatsku i druge strane, {to je bilo presudno za etni~ku sudbinu Dukqe. “Ve} sam naglasio da smatram Dukqu samo daqwim razvojem Crvene Hrvatske (koja je prvotno hrvatska naseobina). Ali se ~ini, da je sloj naseqenih Hrvata bio vrlo riedak i da se zbog geopoliti~kih zapreka nisu gajili odnosi s nacionalno ja~om Bijelom Hrvatskom, pa je kasniji razvoj odlu~io na {tetu Hrvata. Izgleda da je ovdje sudjelovala i okolnost, {to se upravo u Dukqu iselio jedan dio gorweg sloja Srba, politi~ki djelatnog dijela naroda. Po~ev{i od god. 924. postaje srpski utjecaj ja~i, a u razdobqu velikog osvajawa Komnena u 12. stoqe}u (1168-1180), ~ini se, da je sve ja~i bizantski utjecaj jo{ i vi{e djelovao u korist pravoslavnih Srba protiv katoli~kih Hrvata.” (str. 47.) Po wemu su posqedice ovog procesa bile sasvim porazne za Hrvate. “Ovako pripade Dukqa postepeno sve vi{e u djelokrug srpskog utjecaja. Postade u neku ruku drugim politi~kim sredi{tem srpskog naroda. Ali prvotno hrvatsko naseqewe kao etni~ki momenat i jaki utjecaj katolicizma udarili su ovom podru~ju tako neizbrisivo, posebno obiqe`je, da se Dukqa, kasnije Zeta, kroz ~itavu srpsku povijest javqa kao posebna individualnost, koja obi~no stoji u nekoj protivnosti s etni~kim sredi{tem u Ra{i. Ovi razlu~ni elementi pokazali su se tako jakima, da ih do danas nije bilo mogu}e svladati, pa tako vidimo jo{ i danas pokraj prave Srbije jo{ i Crnu Goru, nasqednicu nekadawe Dukqe i Zete.” (str. 47.) Vaqda da bi dodatno potencirao navodnu hrvatsku dr`avotvornu superiornost, fon Sidland iznosi i slede}i stav: “Koliko god je sredi{te srpske zemqe bilo zgodno za odr`avawe i odgajawe narodne snage, toliko bija{e nepovoqno za politi~ki razvoj, za stvarawe dr`ave. Stvarno ne vidimo od 7. do 10. stoqe}a nikakve znatnije srpske dr`avne tvorevine. Neplodna, siroma{na gorska zemqa, bez ve}ih gradova, bez ikakve kulturne tradicije, bija{e naprosto nesposobna za stvarawe dr`ave. Tek kad je Dukqa (Zeta) naprijed spomenutim bijegom i seobom dobila srpsko pu~anstvo i uz bizantsko-pravoslavnu pomo} dospjela u politi~ki djelokrug Srpstva, po~iwu Srbi sudjelovati u
276

stvarawu dr`ave, koja dodu{e nije ~isto srpska, ali su Srbi u woj ve} u tolikoj mjeri dionici, da se ne mo`e preko wih naprosto prije}i.” (str. 47.) A u vreme procvata srpske dr`ave, nakon bugarskog poraza i uz vizantijsku potporu ostvarenog, “srpski element vra}ao se iz progonstva polako natrag u narodno sredi{te u Ra{u, te je tom zgodom donio sa sobom svakako hrvatsko-romanski kulturni utjecaj i politi~ke tradicije.” (str. 47-48.) Jer {ta bismo, ina~e, mi Srbi bez hrvatske i kulture i politi~kih tradicija. Bili bismo niko i ni{ta! To je jedan od vidova antisrpske mr`we, usmerene na prikazivawe srpskog naroda kao biolo{ki ni`eg, socijalno zaostalog i politi~ki nesposobnog. Fon Sidland daqe iznosi da je usled vizantijsko-srpskog sukoba krajem desetog veka ponovo veliki broj Srba napustio Ra{ku i mahom pobegao u Dukqu. “Ovo opetovano pridola`ewe oja~a srpski element u Dukqi (Zeti) toliko, da od 11. st. ne mo`emo Dukqu vi{e smatrati ~isto hrvatskom nego mije{anom hrvatsko-srpskom dr`avnom tvorbom. Dukqa (Zeta) stade odsada sve vi{e sudjelovati u politi~kom udesu Ra{ke, s kojom bija{e geopoliti~ki boqe vezana nego s ostalom Hrvatskom. Ali usprkos tome ne mo`emo dr`avnim tvorevinama Vojislava i Bodina priznati ~isto srpsko obiqe`je, nego mije{ano hrvatsko-srpsko, jer gr~ki pisac Niketes zove Dukqu jo{ uvijek “Korbatia” ili Crvena Hrvatska.” (str. 48.) Na po~etku posebnog poglavqa fon Sidland samouvereno nagove{tava da }e dokazati “da Srbi nemaju nikakva prava na Bosnu i Hercegovinu ~ak ni onda, kad bismo u cjelosti usvojili tzv. na~elo narodnosti. Bosna ne bija{e nikada srpski narodni posjed, ona to ni danas nije, a pitawe je budu}nosti, ho}e li to ikada biti.” (str. 80.) Pri elaboraciji pitawa nacionalnog definisawa bosanskog stanovni{tva on skre}e pa`wu “da je Bosna iznimka od pravila, koje sam postavio, da su ju`noslovenski narodi samo posqedica politi~ko-dr`avne tvorbe. Postojala je samostalna bosanska dr`ava, to je povijesna ~iwenica. A ipak nikada nije bilo bosanskog naroda, niti }e ga ikada biti. Ovdje susre}emo dakle jedan sociolo{ki problem, koji moramo bezuvjetno rije{iti, ako ne}emo da nam ~itava sazidana zgrada opasno ne napukne. Bez razja{wewa ove iznimke od pravila, ~itav nam bosanski problem mora ostati nejasan i nerazumqiv.” (str. 81.) Muka je wegova velika {to su od Konstantina Porfirogenita pa nadaqe mnogi autoritativni istori~ari za Bosnu tvrdili da je nesumwivo srpska zemqa, a me|u wima i neki ~ija imena sam pomiwe: Maksimilijan [imek, Jovan Raji}, Frawo Peja~evi} Viroviti~ki, Johan Kristijan fon Engel, Leopold fon Ranke, Bewamin Kalaj, Helfert itd. Uprkos tome fon Sidland, na na~in krajwe nesvojstven nau~niku i intelektualcu, tera inat: “Tvrdim dakle, da Bosna po~ev{i od 8. st. bija{e hrvatskom zemqom, da je to do danas ostala i da }e tek budu}nost odlu~iti, ho}e li mo`da postati srpskom.” (str. 82.) [to se ti~e Porfirogenitovog svedo~ewa, on ka`e da “ne mo`emo primiti ovu povijest o naseqewu, jer je sasvim tendenciozna na {tetu Hrvata i na korist Bizantu sklonih Srba, a osobito je la`na s obzirom na Bosnu.” (str. 83.) Pri tom fon Sidland falsifikuje Kinama pripisuju}i mu da je la`no napisao da u Bosni ne `ive Srbi, a uz to dodaju}i da su vizantijski pisci bili pristrasni u korist Srba. “Zadubimo li se u stare izvore, pri277

mijetit }emo da je i tamo ovo pitawe mjestimice zbrkano, ali da se sve vi{e isti~u Hrvati i sve vi{e stupaju u pozadinu Srbi, {to vi{e po|emo natrag. Ne}u ~itaoce zamarati suvi{nim teretom izvora, te }u se jo{ samo ukratko pozvati na Kedrena, koji potvr|uje da Hrvati grani~e s Bugarima, a tu granicu tra`iti nam je na sjeveru, poglavito u dana{woj kraqevini Srbiji; pozvat }u se jo{ i na Flavija Blonda, koji Bosnu ozna~uje pokrajinom kraqevine Hrvatske i na biqe{ku u registru samostana Sv. Petra kod Solina u Dalmaciji, po kojoj je Bosna cjelovit sastavni dio Hrvatske, te se bosanski ban ozna~uje izbornim knezom kod birawa hrvatskoga kraqa, a ovu ~iwenicu spomiwe i Helfert.” (str. 83-84.) b) Geometrijski dokaz da Bosna pripada Hrvatima Autori koje pomiwe ne smatraju se naro~ito ozbiqnim, a za pomenuti samostanski registar ve} je hrvatska istoriografija utvrdila da je re~ o ma{tovitom istorijskom falsifikatu. [to se ti~e ~iwenice da su Srbi padali u bugarsko ropstvo, a Hrvati uspeli da pobede bugarsku vojsku, ona nije dovoqan dokaz za tezu “da su Hrvati isprva morali biti brojniji i ra{ireniji narod od Srba, premda nas po{tovani Porfirogenit `eli uvjeriti o protivnom.” (str. 84.) Porfirogenit se mo`e do mile voqe osporavati praznim umovawem, ali alternativnog istorijskog izvora iz wegovog vremena ili starijeg jednostavno nema. Fon Sidland ima “boqi” dokaz. On ka`e da su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nesporno hrvatske zemqe i to potkrepquje podacima iz popisa stanovni{tva iz 1910. godine, po kome je u Hrvatskoj i Slavoniji `ivelo 62,5% Hrvata, a Srba 24,6%, dok je u Dalmaciji Hrvata bilo 82,5%, a Srba 16,3%. To vaqa uzeti zdravo za gotovo; u to se ne mo`e sumwati. A onda nas fon Sidland, kad je ustanovio polazni neporecivi aksiom, upu}uje na geografsku kartu. “Treba samo pogledati crno ozna~ene hrvatske zemqe i Bosnu, koja je ostala bijelom. Kako si mo`emo zamisliti, da je u jednoj zemqi oblika isdu`enog {estara nastao jedan narod, a u zemqi, koja se nalazi unutar tog {estara, da je prebivao jedan drugi narod? Nije potrebna osobita mo} spoznaje, da se uvidi da je postojawe hrvatskog naroda u Trojednoj kraqevini – a to je ~iwenica, koju nam o~igledno dokazuju poznata vojni~ka djela Hrvata u te{kim borbama svjetskoga rata – i u Bosni isprva morala biti narodotvorna sila. Postawe jednog naroda na podru~ju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naprosto je geopoliti~ki i antropolo{ki nemogu}e, ako se tom podru~ju ne doda i Bosna. Razvoj je mogao uslijediti samo na na~in, kako sam ve} prikazao, da su se Hrvati iz svog prvotnog sredi{ta, koje se prostiralo do Vrbasa, tokom prvih dvaju stoqe}a pro{irili prema jugu i sjeveru, toliko i prema istoku, i tu zemqu postupno naselili, preslojili, wome zavladali, tamo{we slavenske i neslavenske elemente asimilirali i tako zapo~eli stvarawe jednog hrvatskog naroda.” (str. 84.) Wegova karta, me|utim, obuhvata dugi prostor ispod reke Cetine i celu Boku Kotorsku na jugu, kao i celu Slavoniju i Srem na severoistoku, a to nikada nisu bile hrvatske zemqe. Takva “hrvatska” kifla jednostavno kroz raniju istoriju nije postojala. Na istoku se Hrvati nisu nikada ra{irili daqe od Vrbasa, a dana{wem kajkavskom (slovena~kom) Hrvatskom zagorju tek su preseqeni hrvatski feudalci od {esnaestog veka naovamo na278

silno hrvatsku svest nametali. Kqu~ni kriterijum koji bi mogao poslu`iti kao objektivni u ovakvim raspravama, rasprostrawenost ~akavskog jezika, fon Sidland uop{te ne pomiwe. On pri~a svoju pri~u, a unapred lakomislenog ~itaoca osloba|a tereta bilo kakvih dokaza. Pri~a je sama po sebi lepa i primamqiva. “Jednako kao po svom naseqewu, tako je i politi~ki Bosna hrvatska zemqa. To slijedi ve} iz razmatrawa, do kojih je morao do}i svatko tko samostalno misli, kad promatra prilo`eni zemqopisni nacrt. Ako su dana{we zemqe Hrvatska, Slavonija i Dalmacija nekada pripadale hrvatskoj dr`avi, onda joj je nu`no pripadala i Bosna. Jer kao {to je nemogu}e stvoriti jedan narod, tako je nemogu}e stvoriti i jednu dr`avu u zemqi tako nemogu}eg oblika, kakvog su spomenute dana{we tri hrvatske zemqe.” (str. 85-86.) Osim toga, on iznosi tri dodatna argumenta za svoju tvrdwu o pripadawu Bosne “hrvatskoj” dr`avi: “1. Da je Bosna bila sastavni dio hrvatske dr`ave, najboqe dokazuje politi~ko ustrojstvo i kasniji razvoj zemqe u samostalnu dr`avu. Od svog ulaska u povijest do progla{ewa kraqevinom stoji na ~elu Bosne ban. Banska ~ast je iskqu~ivo hrvatska ustanova, koja se u banu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije o~uvala do danas. Kasnije, u doba dr`avne zajednice Hrvata i Ma|ara, pre{la je banska ~ast i u ma|arsko dr`avno pravo, te je imala zna~ewe namjesni{tva u ju`noslavenskim pokrajinama, kao {to to jo{ danas dokazuje Banat u ju`noj Ma|arskoj i povjesne banovine... Srbi ne znaju za ustanovu bana. U wih bija{e samo `upana i velikih `upana, iz kojih je proiza{lo i srpsko kraqevstvo. Nigdje u srpskoj povijesti ne nailazimo na bansku ~ast, nego samo u hrvatskoj. Odatle je jasno da je zemqa, u kojoj se ustrojstvo dr`ave razvilo iz ustanove bana, morala etni~ki i dr`avno pripadati Hrvatima. 2. Bosanski ban bija{e po hrvatskom dr`avnom pravu hrvatski stjegono{a i hrvatski izborni knez, i to prvi izborni knez u hrvatskoj dr`avi. Upu}ujem na ve} prije spomenutu vijest samostana kod Solina. 3. Ugarska je stekla Bosnu uno aktu s Hrvatskom kao sastavni dio hrvatske dr`ave. Ovo je ~iwenica koju Ma|ari ne priznavaju, jer svoje pretenzije osnivaju na nekom vojni~kom osvojewu Bosne.” (str. 86.) Ban je avarski izraz i u hrvatskoj dr`avi predstavqao je upravnika posebne oblasti Like, Krbave i Gacka. Ma|ari su ustanovu bana uspostavqali u zemqama, ~ak i srpskim, koje nemaju nikakve veze s Hrvatima. Srbi itekako znaju za ustanovu ban, pa je ~ak i jedan Srbin, Belo{, srpski princ i brat ugarske kraqice, bio dalmatinsko-hrvatski i slavonski ban. Prvi bosanski ban (u istoriji se Bori} prvi pomiwe) imenovan je tek po{to je Bosna u{la u sastav Ugarske po~etkom dvanaestog veka. Ugarska je Bosnu stekla tako {to je tu zemqu Srbija ustupila kao miraz uz princezu koja se udala za ma|arskog kraqa, a nije pod krunu Svetog Stefana do{la kao sastavni deo hrvatske dr`ave, kao {to, uostalom, Slavonija nije do{la kad i Hrvatska, nego dosta ranije. v) Ga`ewe nepo`eqnih ~iwenica o Bosni Jo{ jedna velika muka mu~i fon Sidlanda. Kako god on prekrajao stariju istoriju, prikrivao nepo`eqne ~iwenice, izmi{qao po`eqne i beskrajno ma{tao u romanti~arskom zanosu, “ostaje ~iwenicom, da su Srbi danas u Bosni najja~i narodni vjeroispovjedni element, da sa~iwavaju otpri279

like 43% od sveg pu~anstva i da su nacionalno najsvjesniji, a te narodne svijesti nema ni izdaleka u tolikoj mjeri kod katoli~kih Hrvata, kojih ima do 20%, a pogotovo ne kod muslimana, kojih ima do 33%, a nemaju jo{ izgra|ene narodne svijesti. Kod muslimanske inteligencije pokazuju se po~eci nekog narodnog osje}aja, ali su oni podijeqeni, jer jedan dio nagiwe Hrvatima, a drugi Srbima, premda treba priznati da prete`ni dio muslimana simpatizira s Hrvatima. Pa kako je mogu}e razjasniti ove pojave, koje su sasvim protivne na{oj tvrdwi, da su Bosna i Hercegovina hrvatske zemqe? Priznajem, da dosele nigdje nisam na{ao potpuno razja{wewe postanka dana{wih etni~kih prilika u Bosni i Hercegovini i da je u nizu ju`noslavenskih problema najte`e rije{iti bosanski problem.” (str. 87.) Zato se fon Sidland upu{ta s velikim entuzijazmom u dokazivawe nedokazivog i tvrdi da je re{io glavni problem koji je mu~io i wega i wegove istomi{qenike. On uvodi u igru kao presudan faktor bosansko bogumilstvo, pa konstrui{e sasvim novu i opet potpuno izmi{qenu pri~u o navodnoj politi~koj pozadini bogumilskog pokreta. Govori o politi~kom razdoru u Hrvatskoj krajem jedanaestog veka, gde je “kao utuk na romanizatorsku tendenciju katoli~ke crkve nastala narodna stranka, i znamo da su borbe izme|u narodne i latinsko-klerikalne stranke hrvatsku dr`avu toliko oslabile, da su Ma|ari mogli zapo~eti i uspjeti sa svojim te`wama. Vidjeli smo nadaqe, da se u tom ~asu hrvatska narodna stranka usprotivila i Ma|arima, ali bude potu~ena na Gvozdu od Ma|ara i Hrvata, prista{a ma|arske stranke, kojom je prilikom poginuo i Petar Sva~i}, posledwi hrvatski kraq doma}e krvi. No bilo bi krivo misliti da je nakon ovog poraza netragom nestala hrvatska narodna stranka, koja je u sebi osjetila nagon za samostalnim `ivotom ~itavog jednog `ilavog i ustrajnog naroda, kakav bija{e hrvatski. Pa {to u~ini, {to morade u~initi ta stranka? Weni prista{e morado{e se iseliti iz krajeva koji stajahu pod utjecajem wihova protivnika, klerikalnih Hrvata, primorskih Romana i Ma|ara. Po{to su klerikalni Hrvati, primorski Romani i Ma|ari zavladali samo obodnim podru~jem, povukla se hrvatska narodna stranka u unutarwost zemqe, a to bija{e zbog oblika tla hrvatskih zemaqa upravo Bosna i Hercegovina. Goroviti, te{ko pristupa~ni predjeli Bosne, postado{e uto~i{te neslomivog hrvatskog narodnog plemstva i wegovih prista{a, koji se onamo skloni{e i na|o{e toliko za{tite, da su mogli ustrajati u svom otporu protiv Romana, protiv klerikalno-papinske politike i protiv te`we ugarskih kraqeva. Ovom seobom jednog politi~ki aktivnog narodnog elementa u Bosni bija{e udaren temeq kasnijem stvarawu bosanske dr`ave.” (str. 91.) Zaista lepa pri~a! [to bi onda pored tolike lepote fon Sidland brinuo {to mu pri~a nema ama ba{ nikakvog istorijskog upori{ta i ne zna se ni za jednog jedinog hrvatskog plemi}a, predstavnika politi~ki aktivnog elementa, koji je pred Ma|arima 1102. godine pobegao u Bosnu i onde se ustoli~io makar kao tre}erazredni politi~ki faktor. Pri tom autor poseban zna~aj pridaje ~iwenici da je ban Bori} progonio bosanske katolike, nalaze}i u woj gotovo fantasti~no zna~ewe. “Hrvatskom narodnom plemstvu, koje se sklonilo u Bosnu, nije moglo ostati tajnom da katoli~ka crkva u dr`avi, koju su oni osnovali, poma`e jednostrano dalmatinske romane. Pa budu}i da
280

je katoli~ko-klerikalna stranka u Hrvatskoj bila Hrvatima nenaklowena, naravno je da je hrvatska narodna stranka morala biti orijentirana antiklerikalno, pa i protukatoli~ki. Odrazilo se to tako da prvi bosanski ban, koji se pojavquje i samostalno nastupa kratko iza seobe hrvatske narodne stranke u Bosnu, pokazuje protukatoli~ku orjentaciju.” (str. 91-92.) Sledi novi problem. Godine 1163. Bosna je opet do{la pod vizantijsku vlast, u vreme Manojla Komnena, a “godine 1180. nakon smrti Manuelove pojavi se u Bosni ve} bogumilstvo. Slijede}i bosanski ban Kulin, koji jo{ i danas `ivi u predaji naroda u Bosni, ve} je gorqiv bogumil, a bogumila imade ve} u to doba u Bosni na desetke hiqada. Pa {to nas u~i ta pojava? Protukatoli~ka orjentacija Hrvata, koja bija{e ve} zapa`ena u doba bana Bori}a, po{la je za korak daqe. Hrvatsko-bosansko plemstvo pre{lo je naprosto bogumilstvu, upravo zato, jer je u bogumilstvu, koje bija{e na~elni protivnik katolicizmu, na{lo najpovoqniji izraz svojem raspolo`ewu. Tome je zacijelo pridonijela i okolnost {to u bogumilstvu nai|o{e na slavenski jezik u crkvi, za koji se uzalud borahu u vlastitoj dr`avi. I wihovo nastojawe za nezavisnom dr`avnom crkvom na|e priliku da se ostvari, jer bogumilstvo bija{e organizirano u crkve po zemqama. Sigurno je tako|er bizantsko vladawe u Bosni od g. 1163. do 1180. poku{alo sve mogu}e da u Bosni unaprijedi pravoslavqe, a nesklonost Hrvata bizantinizmu i pravoslavqu bija{e zacijelo samo daqwi poticaj za prijelaz na bogumilstvo. Ono bija{e jednako neprijateqski raspolo`eno i prema katolicizmu i pravoslavqu, pa prijelazom na bogumilstvo bija{e postavqena brana protiv jednog i protiv drugog.” (str. 92.) Obja{wavaju}i politi~ke razloge prelaska “~itavog naroda” na bogumilstvo, fon Sidland primarni zna~aj pridaje katoli~koj potpori prvo romanskim, a posle ma|arskim politi~kim ciqevima. “Pokraj seobe hrvatskog plemstva bija{e bogumilski pokret najva`niji momenat, ~ija posqedica bija{e stvarawe samostalne dr`ave u Bosni.” (str. 92.) Po{to su bogumili sa svojim u~ewem prodirali i na podru~je Slavonije i Dalmacije, “zbog asimilacije Romana pojavqivahu se kod primorskih Hrvata sve ja~e katoli~ko-klerikalne tendencije, te oni poradi{e na suzbijawu bosanske hereze. Posqedica toga bija{e da se bosanski bogumilski Hrvati sve vi{e otu|ivahu od primorskih katolika i da potowi nastupahu ofanzivno prema bra}i u Bosni, a bosanski Hrvati sad opet sasvim naravno nastojahu da se osamostale i politi~ki odcijepe od primorskih Hrvata, te da podru~je bosanske crkve izgrade politi~ki samostalnim podru~jem.” (str. 92-93.) Te suprotnosti je daqe zao{trila surova vladavina Mladena [ubi}a nad Bosnom, a wegovog strica Pavla [ubi}a ubili su bosanski bogumili. Me|utim, kako nastavqa fon Sidland slede}i svoj neverovatni istoriografski pristup i metodolo{ki postupak, “premda bijahu Bosanci do{li u suprotnost prema ostalim Hrvatima, ipak ne zatomi{e nikad sasvim osje}aja zajedni~ke narodne pripadnosti. Svaki narodni pokret katoli~kih Hrvata podupirahu uvijek Bosanci. Kad god bi Hrvati sebi izabrali kraqa, priznavahu ga i Bosanci svojim vrhunskim lenskim gospodarem. Ovo je tim zna~ajnije, {to Hrvati izvan Bosne ne poku{avahu nikada iznuditi oru`anom rukom u Bosni priznawe svojih kraqeva, a bili bi jedva i u stawu da to
281

u~ine. U toj stvari bija{e odlu~no tradicionalno stanovi{te Bosne, kojemu izvor bija{e hrvatsko podrijetlo Bosne i navedena seoba hrvatske narodne stranke.” (str. 93.) Bosanskim bogumilstvom fon Sidland obja{wava i uporni otpor Bosanaca ma|arskoj dominaciji, s kojom su se ina~e Hrvati na svom podru~ju vrlo lako pomirili. Potom zakqu~uje: “Teorija o seobi i bogumilstvu, kojom sam se poslu`io da protuma~im bosanski problem, razja{wava nam jo{ i jednu drugu pojavu, tj. pojavu da je stvarawe bosanske dr`ave iznimka od pravila, koje smo postavili, prema kojemu su ju`noslavenski narodi tek posqedica dr`avnih tvorevina ju`nih Slavena. Posqedica stvarawa bosanske dr`ave ne bija{e stvarawe bosanskog naroda, a to se sasvim logi~no nadaje iz ~iwenice da stvarawe bosanske dr`ave nije iskonsko stvarawe dr`ave jednog osvajala~kog plemena, nego tek drugotna tvorevina hrvatskog naroda, koji bija{e u to doba u glavnim obrisima ve} oblikovan. Povod za stvarawe bosanske dr`ave ne bija{e osvajawe i nastojawe da se osvojeno zadr`i, nego samo vjeroispovjedni nagon za samoodr`awem i obranom. A te sile ne bijahu dovoqne da ukinu povijesno na~elo ustrojnosti i da promijene ve} ustaqeno nacionalno obiqe`je.” (str. 94.) g) Krah svih hipoteza o hrvatskom karakteru Bosne Autoru nimalo ne smeta ekstremna paradoksalnost glavnog zakqu~ka, pa ga ~ak smatra o~ekivanim i opravdanim. “U svojoj biti i po svojoj svijesti bijahu zato sredovje~ni Bosanci Hrvati, ali nema sumwe da je nacionalna svijest sve vi{e slabila tokom povijesnog razvitka, dok nije skoro sasvim propala u velikoj kataklizmi osmanlijskog osvajawa.” (str. 94.) Unapred se brane}i od mogu}e optu`be da su mu hipoteze puko naga|awe, fon Sidland kao dokaze koji mu idu u prilog navodi nekoliko natpisa sa bosanskih ste}aka, na kojima se nalazi prezime Banovi} i izra`ava ponos zbog vite{tva i plemenitog roda pokojnika. “Kud nas upu}uju ti banski sinovi, koji po~ivaju u Banovu Dolu? K Hrvatima, jer Srbi ne imahu banova! Gdje nailazimo na slavenskom jugu na tako neslomivu rasu, koja se jo{ u ~asu smrti ponosi svojim povlasticama, svojom plemi}kom zemqom i svojim vite{tvom? Samo u Hrvata! [ubi}i, Nelipi}i, Zrinski, Frankopani, Berislavi}i, Blagaji, Koloni}i, Dra{kovi}i, Keglevi}i, Ba}ani itd. jesu katoli~ki predstavnici iste sna`ne i neslomive rase, koje bogumilski potomci po~ivaju pod ste}cima 13. i 14. st., ~ije kamewe nam govori sasvim jasno. A starinski, ~isti ikavsko-hrvatski jezik..., kojim su pisani ti spomenici, i koji `ivo podsje}aju na narje~je dalmatinskih otoka, dopuwa samo harmoni~ki tu sliku. Pa ako ima jo{ netko, tko u to sumwa, nek se izvoli potruditi u muzej Hrvatskog starinarskog dru{tva u Kninu u Dalmaciji, u tom starom hrvatskom kraqevskom gradu, pa neka pogleda umjetnine 10. i 11. st. iz razdobqa narodne dinastije u Hrvatskoj. A zatim neka izvoli u bosanskohercegova~ki muzej u Sarajevu i neka pogleda bosanske umjetnine iz 12. do 14. st., pa }e se samo ~uditi istovjetnosti umetni~kih elemenata. Ne mo`e biti nikakove sumwe, da su stvarateqi jednih i drugih morali bezuvjetno biti pripadnici jednog te istog naroda. Ovu ~iwenicu ustanovio je ve} Taloci. A tko je sagradio sve sredwovjekovne gradove u Bosni i Hercegovini? Doline Bosne i Drine na~i~kane su starim gradinama ba{ kao i dolina Rajne.
282

Pa tko je u tim starim gradinama `ivio? Samo pripadnici jedinog krvnog plemstva na Balkanu, a to bijahu Hrvati. Krvnoga plemstva ne bija{e ni u Srba ni u Bugara, nego samo ~inovni~kog, kao u svih Bizantinaca. Zbog svega toga ne mo`e biti nikakove sumwe da bogumilska rasa, koja vlada{e u Bosni od 12. do 15. st., bija{e hrvatskog podrijetla, i ~itavo podru~je zapadnog Balkana, u kome nailazimo na bogumilske ste}ke, pripada{e nekada hrvatskom narodnom posjedu.” (str. 95-96.) d) Uvertira za {ovinisti~ku rapsodiju Op{irnim naklapawima da u Bosni i Hercegovini do dolaska Turaka gotovo uop{te nije bilo Srba, da su oni docnije nastali od izvorno romanskih, a kasnije slovenizovanih Vlaha, fon Sidland dodaje tezu da naziv Morovlasi ukazuje da se “taj romanski `ivaq negdje i nekada kri`ao s nekim narodom tamne puti, vjerojatno s Ciganima, koji su tako|er nomadi.” (str. 108.) S druge strane, “wihova imena `idovskog su podrijetla, pa neki ~ak i vele da bijahu @idovi, koji narod nazivahu bra}om.” (str. 111.) Svoj rasisti~ki pristup on potkrepquje i navodnim antropolo{kim istra`ivawima i antropometrijskim analizama, kako bi dokazao da su sada{wi Srbi u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji poreklom nekada{wi romanizovani Vlasi, a da su ti Vlasi nastali me{awem s Ciganima i Jevrejima, dakle u svakom slu~aju ni`a rasa. Fon Sidland to objavquje pre pojave Hitlera, fa{izma i nacizma, pa ka`e: “Poslu`io sam se svim pomo}nim sredstvima, koja mi bijahu na raspolagawu, te sam svuda na{ao potvrdu da se i antropolo{ke osobine sla`u s posqedicama na{eg povijesnog istra`ivawa, da naime katolici i muslimani u Bosni pripadaju istom plemenu, i to plemenu koje jo{ danas imade prete`no nordijsko obiqe`je, dok se Srbi od wih mnogo razlikuju, te su ve}inom nekog drugog, tamnog, predarijskog tipa.” (str. 122.) Kao rezime tih svojih rasisti~kih gluposti, Ivo Pilar alias fon Sidland iznosi: “Moje dosada{we ispitivawe ne dopu{ta nikakve sumwe, pa zato moram narodnu definiciju Bosne i Hercegovine utvrditi ovako: Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemqe: one su jo{ i danas etni~ki ostale hrvatskima, budu}i da treba 56,53% pu~anstva bezuvjetno pribrojiti Hrvatima. Zadwih 400 godina prido{lo je dodu{e srpsko pu~anstvo, kog ima 43,48%, {to je tim va`nije, budu}i da je ono vjerski jedinstveno naprama Hrvatima, koji su podijeqeni u dva vjerska tabora, i da je wegova narodna svijest razvijena mnogo ja~e nego kod Hrvata katolika i muslimana. No Bosna i Hercegovina su jo{ uvijek hrvatske zemqe, koje se brzim tempom posrbquju.” (str. 123.) Dakle, Srbi, iako imaju neuporedivo razvijeniju nacionalnu svest, nisu izvorno pravi Srbi, a bosanskohercegova~ki katolici i muslimani, iako nemaju izra`ene hrvatske nacionalne svesti, ipak su ~istokrvni Hrvati.

2. Srpska dr`avotvornost, glavni izvor Fon Sidlandovog kompleksa
Deklarisav{i se kao iskreni i odani katolik, fon Sidland se upustio u vrlo op{irno razmatrawe uzroka me|uhri{}anskog raskola i dru{tvene uloge isto~ne i zapadne crkve. On priznaje da su Srbi bili u stawu da sami
283

obnove sopstvenu dr`avu zahvaquju}i svojoj nacionalnoj crkvi. “Srbi bijahu samo poradi toga u stawu da se prvi oslobode i obnove svoju dr`avu, jer su u narodnoj crkvi imali nevidqivu, ali stoqe}ima trajnu poticajnu snagu, koja je i{la za uspostavom wihove dr`ave.” (str. 138.) Takva, makoliko pristrasna i tendenciozna, analiza ga dovodi do interesantnog diferencirawa dru{tvene uloge rimokatoli~kog i pravoslavnog sve{tenstva, jer prvi nisu striktno vezani za dr`avu u kojoj deluju, dok su drugi organski deo dr`avnog aparata u pravoslavnoj dr`avi. “U tome je pravcu pravoslavno sve}enstvo potpuno razli~ito od katoli~koga. Katoli~ko se sve}enstvo ne istovjetuje nikada posvema s probicima dr`ave, jer katoli~ka crkva `ivi nezavisno od dr`ave. Ona ima svoje posebne ciqeve i namjere, ima usredoto~eni upravni aparat s papom na ~elu i mora se pokoravati wegovim naredbama i onda, kad bi se one sukobile s namjerama dr`ave. Nastane li slu~aj da sve}enstvo mora nastupiti protiv probitaka dr`ave, ono je du`no da se u tu svrhu djelatno zalo`i. Zato se izme|u pravoslavnog i katoli~kog sve}enstva mo`e ustanoviti bitna razlika, da katoli~ko sve}enstvo nastupa mnogo djelatnije, mnogo vidqivije i mnogo odva`nije. Lik kapelana-hu{ka~a sasvim je nepoznat me|u pravoslavnim sve}enstvom. Nije mi poznat ni slu~aj da bi kakav pravoslavni crkveni dostojanstvenik postao izrazito politi~kom osobom, kao {to je npr. kod Hrvata [trosmajer bio politi~ki vo|a i glava stranke. Ta je pojava prividno u opreci sa sna`nom politi~kom ulogom, koju je pravoslavna crkva sa svojim sve}enstvom oduvijek igrala i koju jo{ i danas igra. Pravoslavno sve}enstvo bavi se `ivo politikom, ali wegova je djelatnost nevidqiva i sastoji se ve}inom iz opreznog i diplomatskog posredovawa izme|u vjernika, izme|u dr`ave i dr`avnih organa, iz nevidqivog me{etarewa i kona~no, {to je i najva`nije – iz stvarawa politi~kog mnijewa, politi~kog uvjerewa, jednom rije~ju – iz posvema{weg utjecaja na narodno mi{qewe.” (str. 140.) a) Neskrivena zavist zbog srpske nacionalne crkve S te strane fon Sidland zapravo zavidi pravoslavcima {to su wihovi popovi u slu`bi nacije, a ne `rtvuju nacionalne interese crkvenoj politici, niti im crkva instrumentalizuje naciju. “Pravoslavno sve}enstvo upravqa velikom tvornicom politi~kih ideja i bavi se wihovim raspar~avawem. Napadno je kako se politi~ko prosvje}ivawe, te politi~ke ideje i misli kod Srba brzo {ire, a ta je pojava primjer za djelovawe pravoslavnog sve}enstva. Kod katolika ne mo`emo zapaziti ni{ta {to bi tome bilo nalik. Katoli~ki sve}enik }e samo u vrlo rijetkim slu~ajevima politi~ki prosvijetliti svoje vjernike. Ponaj~e{}e mu to ne}e ni biti mogu}e, budu}i da je zbog usredoto~ene crkvene organizacije vezan na naloge odozgo. Katoli~ki sve}enik nastupit }e u odlu~nom ~asu kao vo|a, te }e svojim utjecajem, a prema potrebi i `ivom agitacijom, nastojati da povu~e za sobom ~itav narod i da polu~i svoj ciq. Pravoslavni sve}enik toga ne}e nikad u~initi. On }e narod prosvijetliti u pravcu koji }e ga zadovoqiti, dat }e mu ujedno potrebne upute i pustit }e da narod sam za sebe samostalno nastupa, a on }e se lijepo dr`ati po strani i po mogu}nosti davati daqwe smjernice za rad. Ve}ina poznavalca pravoslavnih prilika zapazila je istan~ani
284

politi~ki osje}aj pravoslavne crkve, poimence Kalaj. To dolazi otuda {to je ona u jednu ruku tradicijom ba{tinila neku odre|enu dozu premo}ne bizantinske politike i bizantinskih metoda, a u drugu ruku, {to je svaki pojedini sve}enik zbog pomawkawa ~vrste organizacije mnogo samostalniji, nezavisniji i upu}en vi{e na samog sebe, te snosi ujedno teret odgovornosti za crkvene i dr`avne interese u mnogo ve}oj mjeri, nego katoli~ki sve}enik. Zbog toga je prisiqen i na mnogo `ivqe politi~ko mi{qewe.” (str. 140-141.) Fon Sidland posebno zapa`a da pravoslavna crkva prenosi i na pravoslavnu dr`avu zadatak da se vera odr`i u ~istom obliku i daqe pro{iri. “Gr~ka crkva nikada se nije mnogo bavila misionarstvom. Taj tegobni, opasni, nezahvalni i samo malo uspje{ni rad prepu{tala je ona rado zapadnoeuropskim sawarima. Pravoslavna crkva pro{iruje svoju vjeru na taj na~in da pravoslavna dr`ava najprije osvoji tu|e zemqe i da onda u osvojenim zemqama {iri svoju vjeru uz pomo} ~itave snage osvajala~ke dr`ave. A po{to je u svakoj vjeri usa|en nagon da se pro{iri, jer ne {iriti se zna~i isto {to i uzmicati, to je vjerski momenat taj koji djeluje u pravoslavnoj dr`avi kao stalan podsticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne dr`ave stalno nemirne i da te`e za pro{irewem.” (str. 141.) Pouka, koju izvodi iz ovakvog rezonovawa, smi{qena je da upozori austrougarske politi~ke faktore da moraju imati u vidu su{tinu srpske opasnosti. “Moramo, dakle, ustanoviti: pravoslavna dr`ava je, zahvaquju}i pomo}i koju joj crkva pru`a u obilnoj mjeri, mnogo `ilavija, duqeg vijeka, neosjetqivija i podnosi unutarwi razdor u mnogo ve}oj mjeri bez opasnosti po svoj opstanak. Politi~ko mi{qewe, osje}awe i htijewe mnogo je gipkije, elasti~nije, oportunije i neusporedivo `ivqe nego u katoli~koj dr`avi, poradi toga {to mu nije nosilac dr`ava i stale`, nego crkva. Pribrojimo li k tome jo{ te`wu za ekspanzijom, poticanom vjerskim momentima, moramo do}i do zakqu~ka da je pravoslavna dr`ava ceteris paribus politi~ki mnogo aktivnija, ja~a i sposobnija za `ivot od katoli~ke dr`ave.” (str. 142.) Prosto ~oveku da imponuje ovakvo mi{qewe, ali onda sledi frontalni napad na pravoslavqe. Vizantijsku superiornost dr`ave nad crkvom fon Sidland smatra {tetnom po realizaciju osnovnih crkvenih ciqeva. “Dr`avna neman progutala je zajedno s crkvom i moral. Mo`e li zar jedna nesamostalna crkva, koja slu`i uvijek samo politi~kim ciqevima i koja mora uvijek imati pred o~ima svjetovnu korist, mo`e li ona slu`iti }udore|u, odricawu i skromnosti? Moral i politika bijahu u svako doba u prili~no dijametralnoj opreci.” (str. 142.) b) Fon Sidlandov rad po Hitlerovim merilima Pravoslavnim hri{}anima fon Sidland pripisuje krajwu nemoralnost i beskrupuloznost. “Kad se pravoslavnom kr{}aninu pru`i negdje kakva zgodna prilika da zadovoqi svoje potrebe, on }e tu priliku bezobzirno i bez razmi{qawa iskoristiti, i nikakva moralna obaveza, nikakve skrupule ne}e ga u tome sprije~iti.” (str. 145.) Ukazuju}i na tamne strane dru{tvenog `ivota u Srbiji, zbog vizantijskog shvatawa morala, on daqe upozorava: “I ovdje mo`emo ustanoviti stra{nu relativnost svega qudskoga.
285

I ta stra{na slika ima svoje nali~je, koje je dobro. Pravoslavqe je stvorilo mnogo ja~e pojedince, nego {to ih obi~no stvara katolicizam. Pravoslavac se ne pouzdaje ni u koga, wemu po svemu nedostaje ono mnogo puta upravo slaba{no, bla`eno povjerewe katolika, koji priznavaju}i sam stanovite moralne du`nosti, o~ekuje da ih tako|er drugi priznaju, ali se pre~esto u tom ra~unu vara. Neimaju}i sam povjerewa ni u koga, pravoslavac ga i sam ni od koga ne o~ekuje i mora sam da bude tim marqiviji i `ivqi. Sam bez smilovawa, ne {tede}i nikoga i neumoqiv, on to i od drugih ne o~ekuje i znade vrlo dobro da se mo`e spasiti samo jako{}u, sna`nim razumom, prepredeno{}u i lukavo{}u, pa zato nastoji da ta svojstva razvije u najvi{oj mjeri. Nepoznavaju}i nikakvih moralnih obveza, ne}e on, uhva}en na zlodjelu, imati nikakvih moralnih slabosti, ne}e nikada priznati svoje krivwe, nego }e se braniti tako `ilavo, da }e imati mnogo izgleda da izbjegne pravdi, a to }e se lako desiti ako mu budu katolici sudili. Po{to je vlastohlepqe glavni poriv svega wegova rada, on }e marqivo nastojati da bude tamo gdje se mogu ste}i ~ast, ugled, novac i druga sredstva vlasti, te }e svom snagom svoje neskrupulozne naravi nastojati do}i do izra`aja.” (str. 145.) v) Slovenska qubav prema slobodi Na jednoj strani, katoli~koj, fon Sidland sagledava snenu i poverqivu uvi|avnost germansko-austrijskog Slavena, a na drugoj, pravoslavnoj, zlu i opasnu individualnost Srbina ~iji je nacionalni karakter oboleo od vizantijskih kulturolo{kih osobina. ^iwenicu da tri ~etvrtine Slovena pripadaju pravoslavnoj veroispovesti, on obja{wava na slede}i na~in: “Ve}inu Slavena smatram politi~ki slabije nadarenom rasom i nalazim uzroke toj ~iwenici u kod Slavena karakteristi~nom prevla|ivawu osje}ajnog `ivota nad misaonim `ivotom, a djelomice i u wihovu gotovo iskqu~ivom svojstvu poqodjelaca. Kad ulaze u svjetsku povijest, oni su posvuda seqaci. A i kad pobli`e promatramo wihovo pona{awe, {to rade i {to propu{taju da u~ine u svom po~etku, ne}emo se mo}i oteti spoznaji da su u wima nagoni poqodjelca upravo pretjerani. Praslaven je vezan uz rodnu grudu, ~itavo wegovo htijewe i nastojawe upravqeno je na to da zadr`i posjed zemqe koju qubi. Da u Slavena ima qubavi za slobodom, ne da se pore}i, ali od qubavi za slobodom ve}a je qubav za zemqom. On se znade sprijateqiti i s tu|om vla{}u uz uvjet da zadr`i posjed zemqe. Iz tog slavenskog svojstva proistje~e u povijesti tako ~esta simbioza Slavena sa Uraloaltajcima i Mongolima, s Hunima, Avarima, Bugarima, Ma|arima itd. To bijahu nomadi i ratnici, a Slaveni poqodjelci; ova podjela rada bija{e opetovano temeq dr`avnih tvorbi prili~no dugotrajnih. Slaveni se pojavquju kao osvaja~i samo iz razloga pomawkawa zemqe; ratnici ili osvaja~i iz puke `eqe za osvajawem ne bijahu Slaveni gotovo nikada. Kad se jednom domogo{e zemqe, prestade pro{irivawe. Jasno je da su ratni~ko zanimawe i poqodjelstvo svojstva koja se ne podnose. Ne bi se moglo re}i da su Slaveni lo{i vojnici, ali pravi Slaven ne `ivi od rata, nego od ratarstva i zato u wemu prevla|uju nagoni poqodjelstva. Prema wima ude{eno je ~itavo politi~ko ustrojstvo Slavena. Slaven se udru`uje samo u malene `upe i stvara time samo toliku politi~ku snagu, kolika je potrebna da ga {titi od smetawa posjeda.” (str. 148-149.)
286

U dokazivawu da je ve}ina Slovena ni`a rasa u odnosu na ~iste arijevske, prevashodno germanske narode, fon Sidland, nastavqaju}i prethodnu elaboraciju svoje osnovne teze, tvrdi kako, kod Slovena, “wegov seqa~ki razum omogu}uje mu samo pregled preko uskog kruga wegove u`e postojbine. Ve}e i {ire ustrojbe donose sa sobom opasnosti ve}ih sukoba i donose sa sobom terete, koje na koncu konaca ipak treba da snosi opet seqak; a to mu se ne svi|a. Tako treba gledati u prevladavawu poqodjelskog nagona onaj ~imbenik, kojim bija{e uvjetovana politi~ka rascjepkanost Slavena i wihovo zazirawe od ve}ih dr`avnih tvorevina. Ali izme|u 8. i 10. st. izniko{e posvuda slavenske dr`ave. Sve te dr`ave bolovahu ve}inom od jednostrane sklonosti svojih osniva~a. Na putu im staja{e i slavensko komunisti~ko ustrojstvo obiteqi, koje onemogu}iva{e odgoj sna`nih pojedinaca i stvarawe pojedina~nog nasqednog prava. Uz takove prilike razvijahu se slavenske dr`ave, ukoliko se uop}e mogahu uzdr`ati, nepovoqno, u wima se stvara{e neko unutarwe nezadovoqstvo, koje se najboqe o~ituje u pozivu varja{kim Ruodsima, {to nam ga spomiwe Nestor: “Na{a je zemqa velika i plodna, ali u woj nema reda, do|ite i vladajte nama”. Takovo raspolo`ewe bija{e najpovoqnije za veliku zavodnicu, pravoslavnu crkvu; ona sama bija{e ponikla upravo iz politi~kog nezadovoqstva jednog nadarenog naroda. Zar ne bija{e wen zadatak da gr~kom narodu nadomjesti {to mu od prirodnih uvjeta nedostaja{e za razvoj wegove mo}i i za odr`awe wegovih polo`aja? Kod Slavena bijahu sli~ne prilike. Slaveni se sami ne smatrahu doraslima svom politi~kom zadatku, osje}ahu da su slabi i da im je pomo} potrebna. A pravoslavqe pak govora{e: “Poklonite se meni i dat }u vam gospodstvo nad ~itavim svijetom. Ne treba da budete ni jaki, ni vojnici, ni u~eni, ni kreposni, pa }u vam ipak dati svjetovnu vlast, ako samo do|ete k meni i po|ete za mnom”. I ve}i dio Slavena pristade na taj posao. U zamjenu za politi~ku vlast oni dado{e svoju arijsko-slavensku du{u.” (str. 149.) g) Poqaci i Hrvati kao arijevske podvrste Po wemu, samo su dva slovenska naroda sa~uvala glavne odlike arijevske rase i ~vrst nordijski karakter – Hrvati i Poqaci. “Dokazat }u da bija{e tako: koje ono dvije slavenske dr`ave prezre{e pravoslavqe, premda do|o{e s wime u mnogo izravniji i bli`i dodir od Rusa? Dvije najizrazitije slavenske plemi}ke dr`ave: poqska i hrvatska plemi}ka dr`ava. Obadvije dr`ave ostado{e sve do danas izrazito katoli~ke, jedino iz oporbe prema pravoslavqu. Za{to? Zato jer su u priro|enim gospodstvenim nagonima svoje razmjerno ~i{}e rase osje}ali dovoqno snage da se od seqaka uzdignu i da stvore vladaju}i plemi}ki sloj, koji je sam vladao, i jer je wihova slavensko-arijska krv osje}ala duboku odvratnost od pravoslavqa jednako kao nekada i Goti, koje je Bizant morao tek uni{titi prije nego je mogao razviti svoju dr`avu i crkvu. Sad mo`emo shvatiti za{to Srbi prigrli{e pravoslavqe, a Hrvati katolicizam. Srbi bijahu nadaren, ali siroma{an narod gor{taka, koji se htjede pod svaku cijenu osloboditi pritiska Hrvata, Bugara i Bizantinaca. Da to postignu, trebala im je mo}, a da postanu mo}ni, prigrli{e pravoslavqe, koje im mo} obe}ava{e. Gospodstveni nagon hrvatske plemi}ke rase prezira{e tu wemu nesklonu vjeru, te oni osta287

do{e uz katolicizam. Kad s pomo}u wega ne dola`ahu naprijed, poku{a{e prigrliti bogumilstvo, a kad im i ono ne pomogne, prihvate islam, vjeru s najizra`enijom voqom za vla{}u. Srbi ra~unahu ispravno. Pravoslavqe im dade vlast, makar kratkotrajnu. S pomo}u svog boqeg crkveno-politi~kog ustrojstva, ote{e oni Bugarima i Hrvatima ve}a podru~ja. Hrvatima ote{e dana{wu zapadnu Srbiju i nekada{wu Dukqu, a jedna od glavnih sila, koja je dovela do dana{weg rata, jest zagri`eno nastojawe Srba da Hrvatima kona~no otmu i Bosnu i Hercegovinu.” (str. 149-150.) d) Pravoslavqe i panslavizam opasni za katolike Vizantijskog je porekla, po fon Sidlandu, i karakteristi~na pravoslavna mr`wa prema svakom neverniku, a posebno usmerena protiv katolika. I tu netrpeqivost ne izra`avaju primarno pravoslavni sve{tenici, nego prvenstveno dr`ava i laici. “Pravoslavni laik mrzi svakog inovjerca kao pravoslavac, jer je to ba{ bitno u pravoslavqu. On ne podnosi zajedni~ko stanovawe s inovjercima, pravoslavni se odjequju od ostalih vjera u posebnoj gradskoj ~etvrti (srpske ~etvrti u Bosni). Jao inovjercu, kad zapadne u pravoslavnu ~etvrt, istjerat }e ga najodabranijim sredstvima qudske zlobe. U to poglavqe spada nestajawe bez traga katolika u nekim dijelovima Balkana, u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni, u sjevernoj Srbiji, te poimence u Ma~vi, gdje jo{ pred dva do tri stoqe}a bija{e mnogo katolika (ostaci nekada{wih Hrvata), a zatim i napadno brzo nestajawe muslimana u pravoslavnim balkanskim zemqama. Pravoslavni elementi, {to ih austrijske vojni~ke vlasti naseli{e u Hrvatskoj i Slavoniji po~ev{i od 16. stoqe}a uspje{e god. 1632. da im je car Ferdinand podario svu zemqu izme|u Save i Drave, te stado{e mnoge katolike tjerati sa svojih zemaqa, a mnoge i prisili{e da prije|u na pravoslavqe. Danilo Petrovi}, vladika crnogorski, naredi god. 1702. svim svojim podanicima, da svi inovjerci treba da u odre|enom roku prije|u na pravoslavqe ili da se isele iz zemqe. Tko se nije pokorio, bio je napadnut i ubijen. Ovako zavr{i{e islamizirani bogumili nekada{we Crvene Hrvatske.” (str. 151.) Izvore mr`we on pronalazi jo{ u anti~kim gr~ko-rimskim odnosima, animozitetima izme|u carigradskog i rimskog crkvenog sredi{ta, posledicama krsta{kih ratova itd. “Pravoslavqe je mr`wu sa~uvalo i usadilo je duboko u du{e svojih vjernika, da bi se wome moglo poslu`iti u pravom ~asu kao oru`jem u borbi o vlast protiv inovjeraca. I ovdje nije pravoslavqe moglo zatomiti svoje iskonske naravi, te je naprosto sve, na {to god je nai{lo, {to je vidjelo i do`ivjelo te~ajem svog tisu}godi{weg `ivota, spremalo u svoje skladi{te oru`ja i iskoristilo samo u pravcu razvijawa {to ve}e mo}i.” (str. 154.) Posle zakletog svog neprijateqa islama i turske dr`ave, fon Sidland nagove{tava da }e se na udaru pravoslavqa na}i katoli~anstvo. “Mirno, nevidqivo i ne~ujno prodiru vali pravoslavqa kroz sve pukotine. Do 16. st. bija{e Ma~va prete`no katoli~ka, a danas tamo uop}e i nema katolika. Do god. 1463. nema u Bosni gotovo nijednog pravoslavca, ima ih mo`da u Hercegovini. Danas tvore pravoslavci u Bosni 43% ~itavog pu~anstva. Do god. 1500. nema u Hrvatskoj i Slavoniji uop}e pravoslavnog elementa, osim ne288

kih tragova u Srijemu. Danas ih ima 24% od ukupnog stanovni{tva. Isto je tako u Dalmaciji. Sv. Sava osnuje oko god. 1230. pravoslavnu biskupiju, ali je Dubrov~ani istisnu do Trebiwa, a time i pravoslavqe u Dalmaciji. Pa ipak ima danas u Dalmaciji 16% pravoslavnih... Ali pravoslavqe ne prodire samo broj~ano, nego i politi~ki. U Hrvatskoj i Slavoniji postado{e posledwih godina vode}i element. U Bosni i Hercegovini ja~i su politi~ki i ekonomski. U doba aneksije Hrvati ih malko potisnu{e, ali zadwih godina opet napreduju.” (str. 155.) Jadikovka zbog potiskivawa katoli~kog elementa u Bosni i Hercegovini prerasta u kobno upozorewe Be~u i ~itavom katoli~kom svetu, uz razo~arewe {to se i ina~e premalo razmi{qa o pravoslavnoj opasnosti. “Ba{ si svijet tare glavu {to su jaka pravoslavna dr`ava, a jednako i sna`ni pravoslavni pojedinac, nepromijeweno zanavijek moralno i kulturno malovrijedni, i to tako da }e uvijek ostati jedna strahota! Svijet ne pita mnogo za moral; kulture dodu{e `eli, ako je jeftina, ali nada sve mu je stalo do vlasti. Tu je osnova sada{wih i budu}ih uspjeha pravoslavqa. Svi, kojima je vi{e do vlasti nego do morala, obuzeti su i nekako magijski privu~eni od bqe{tavog fantoma tisu}godi{weg gr~kog te`ewa za vla{}u. Svi oni, kojih `udwa za vla{}u ostade na ovom svijetu neispuwena, podatqivi su kao vosak u rukama okretnog stvarateqa na obalama Bosfora i wegovih nasqednika, jer se nadaju da }e se wihovom pomo}u domo}i jedne mrvice vlasti. Bizant je toga svijestan, pa jednako vje{to, kao i bezobzirno, iskori{}uje prilike, dr`ave i qude. Tu le`i jedna od najve}ih opasnosti za ~ovje~anstvo, a osobito za Austro-Ugarsku monarhiju. Ta opasnost je tim ve}a, {to nitko nema pravog pojma o wezinu zna~ewu i wezinoj veli~ini.” (str. 156.) Problem ju`nih Slovena, po mi{qewu ovog hrvatskog ideologa, sastavni je deo zone konfrontacije koja se prote`e “od ju`nog rta Dalmacije sve do Baltika.” (str. 156-157.) Pri tome, “nema nikakve sumwe da su borbe na spomenutoj ogromnoj fronti tako|er rasne, nacionalne, politi~ke, dru{tvovne i gospodarske borbe. Ali psiholo{ki i time najja~i i najneposredniji wihov motiv jest i ostaje vjersko pitawe.” (str. 157.) Uz pravoslavqe, kao drugi po snazi i podjednako opasan faktor pojavquje se panslavizam. “Iz irealnog i politi~ki naivnog pokreta, ali zato no{enog duhom katoli~kih Slavena, eti~kim nastojawem, dizawem kulture i me|usobnom nesebi~nom pomo}i, kome se mogao prikqu~iti i ~ovjek pun `arkog idealizma kao [trosmajer, postade u rukama Rusije okrutno sredstvo za vla{}u, koje i|a{e u svom osnovnom obliku za tim da iskoristi to zaneseno i nejasno politi~ko nastojawe, poniklo iz unutarwe nu`de, i da iskoristi katoli~ke Slavene kao prvoborce za rusko-pravoslavna ekspanzivna nastojawa u sredwoj Europi.” (str. 157-158.) Iz li~nog iskustva fon Sidland zakqu~uje da katoli~ki Sloveni svojim panslovenskim zanosom nisu ni pomi{qali da ugroze dr`ave u kojima `ive. “Katoli~ki Slaveni predstavqaju sebi pod “slavenskom uzajamno{}u” ne{to sasvim drugo nego pravoslavni. S druge pak strane, ne mo`e pravoslavni ~ovjek katolika nikad smatrati ravnopravnim dionikom – to je bitno. Monarhija pak prosu|iva{e, ne sasma krivo, ~itav taj predmet prema wegovoj opasnoj kona~noj ta~ki u Rusiji. Nedo289

staja{e strogog razlikovawa tih dviju stanovi{ta, pa jo{ i danas nosi odvratno rusko nastojawe za vla{}u ime sveslavenstva, {to kao ~asno ime nipo{to ne zaslu`uje.” (str. 158.) |) Srpska pravoslavna crkva, najve}i problem katoli~anstva Pored pravoslavqa i panslavizma kao instrumenata ruske te`we da pod svojom carskom krunom obnovi Vizantiju, fon Sidland smatra “da je velikosrpska misao jezgra ju`noslavenskog problema.” (str. 162.) A ta jezgra “sastoji se u tome {to Srpstvo `eli savladati i Bugare i Hrvate, postati prvom silom na Balkanu, te zatim uni{titi i apsorbirati Hrvate i Bugare i tako osvojiti i posrbiti ~itav slavenski Balkan.” (str. 162.) On Srbe i optu`uje da su posrbili veliki broj balkanskih Romana, a pri tom posebno insistira da je vla{ko, odnosno romansko stanovni{tvo naseqavalo u tursko vreme Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, pa da ih je Srpska pravoslavna crkva sistematski posrbqivala. “Zbilo se to tako, da je crkvena vlast u Srpsko-pravoslavnoj crkvi ostala trajno u rukama Srba i da je crkva poja~ala sva svoja nacionalna obiqe`ja po mogu}nosti {to vi{e. Upravo bolesno pretjerana nacionalna svijest pravoslavne crkve, nastojawe oko narodne predaje, oko narodnog jezika, narodnih pjesama, obi~aja i igara, to bija{e oru`je posrbqivawa. Uzmemo li jo{ u obzir da tome treba pridodati slavenski jezik u crkvi, gdje nekulturni balkanski Romani na|o{e jedino ne{to uznosito, pa }emo tako shvatiti da se ne mogahu oteti tom utjecaju i da su se morali posrbiti.” (str. 170.) Fon Sidland priznaje da su i Hrvati pohrvatili ne{to Romana. “Na katoli~ku vjeru pre|o{e samo oni Vlasi, koji stanovahu neposredno na podru~ju katoli~ke svoje gospode. Oni pak koji bijahu naseqeni na podru~ju Bosne i Hercegovine ostado{e u pravoslavnoj crkvi, ukoliko ne prihvati{e bogumilstvo. To se zbilo poradi toga {to se kod wih po predaji sa~uvalo pravoslavqe i {to su stalno nadolazili pravoslavni Vlasi zbog zemqi{we sveze sa Srbijom. Moramo dakle smatrati, ostaviv{i sasvim po strani autohtone Vlahe, da je i od onih Vlaha, koji su kasnije s Turcima nado{li u hrvatske krajeve, samo mawi dio prigrlio katoli~ku vjeru, dok je ve}i dio, budu}i pravoslavan, pripao Srbima, te su tako Vlasi mogli postati jezgrom, oko koje se u Bosni stvorilo pravoslavno pu~anstvo. Time se broj Srba pove}ao samim pravoslavnim Vlasima, koji su `ivjeli na hrvatskom podru~ju, odnosno, koji su na tom podru~ju nastali. Posqedica pak toga bija{e da su Srbi priqubili mnogo vi{e vla{ke krvi, a po{to ti Vlasi kao Romani bijahu tamnog kompleksa, ima u Srba mnogo vi{e tamnih tipova nego u Hrvata.” (str. 170.) Asimilacija Vlaha se zaista odvijala u srpskim krajevima, ali je ona zavr{ena mnogo pre doseqavawa Srba u Hrvatsku i Slavoniju i svi pravoslavni koji su se tada doseqavali govorili su iskqu~ivo srpski jezik, a imali su vla{ki dru{tveni status, {to zna~i da nisu bili kmetovi nego slobodni seqaci, mahom sto~ari, sa obavezom na vojnu slu`bu. Ono {to fon Sidland na ovom mestu ponovo potencira, jeste izvanredno va`na uloga Srpske pravoslavne crkve u o~uvawu nacionalne kohezije i kolektivne narodne svesti, kao u olak{awu procesa asimilacije zate~enih balkanskih starosedelaca. “Spasewe svoje narodnosti i mnogostruko pove}awe broja
290

svog pu~anstva absorbirawem Vlaha zahvaquje Srpstvo uglavnom, skoro bih rekao iskqu~ivo, svojoj narodnoj crkvi. Iz tog povijesnog razvoja nastala je pojava da ne~ija pripadnost Srpsko-pravoslavnoj crkvi zna~i ujedno i nacionalizirawe u Srbina. Ta je ~iwenica od velike va`nosti, i to tim ve}e, {to stoqe}ima stalno djeluje na ~itavom jugu.” (str. 170.) Poseban zna~aj u svemu tome je imalo obnavqawe Pe}ke patrijar{ije 1557. godine, za koju fon Sidland isti~e da je bila “teokratski upravqana suverena srpska dr`ava, koja obuhva}a{e osim srpskih zemaqa jo{ i Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Slavoniju i veliki dio Hrvatske i Ugarske”, a uz to se, kako daqe navodi, wena “vlast ne razlikova{e mnogo od pune dr`avne vlasti.” (str. 176.) Takav oblik organizovawa zadr`ala je i posle seobe patrijarha u austrijske zemqe, a ovaj hrvatski nacionalni ideolog pokazuje koliko se hrvatskoslavonski sabor bezuspe{no trudio da zabrani pravoslavqe na prostoru svojih ingerencija. On Srbe opet predstavqa kao nomadski narod, li{en moralnih vrednosti i obuzet `eqom za stalnim pqa~kawima i otimawem. “Premda se zbog ~astohlepne politike srpske dr`ave ti razbojni~ki nagoni u pojedinaca sve vi{e zatomquju i sve se mawe pojavquju u primitivnom obliku razbojstva i kra|e, oni se sve to sna`nije pojavquju kao masovna pojava. Svuda, gdje se Srbi pojavquju kao politi~ka masa, pre~esto je te`wa da si prisvoje tu|e dobro, motiv wihovih nastojawa. Osobito bi Hrvati o tome znali kazati koju rije~. Sve {to Hrvati imaju, hrvatske zemqe, hrvatski jezik, hrvatska kwi`evnost, sve je to srpsko. Ni{ta ne stvori{e Hrvati tokom svoje povijesti, nego sve Srbi.” (str. 186.) S obzirom da su dana{wi Srbi nasledili razbojni~ki karakter balkanskog pastirskog nomada, “ho}emo li razjasniti karakter srpskog naroda s pomo}u povijesnog razvoja wegovih narodnih sastojina, moramo imati na pameti da su balkanski Romani kao saveznici Turaka rasto~ili sve tri dr`ave ju`nih Slavena: bugarsku, srpsku i hrvatsku. Ne smijemo nadaqe zaboraviti ono razdobqe u kome su ti balkanski Romani sa~iwavali bitni dio neredovite osmanlijske vojske kao akin|ije, kiryalije, ba{ibozuci, martolozi i haramije. To bija{e opet razdobqe najo{trijeg probira, u kome bijahu istrijebqeni svi slabiji, we`niji i mawe sposobni elementi i preosta{e samo oni, u kojih bijahu najja~e razvijeni razorni, nesocijalni i zlikova~ki nagoni. Tom ~iwenicom mo`e se razjasniti rijetka razorna snaga, talent za razarawe i neprijateqsko raspolo`ewe ovog elementa prema dr`avi. Tko pozna mentalitet Srba, osobito u Bosni, wihovo nevjerojatno neprijateqsko dr`awe, wihovo poricawe svake, pa i najmawe zasluge Monarhije, pa tko ~ita djela jednog Mika{inovi}a, Vasiqa Gr|i}a i dra Stojadinovi}a, taj }e si takav mentalitet mo}i razjasniti s pomo}u navedenog povijesnog razdobqa.” (str. 187.) Srpski nomadski mentalitet je izrazito sklon prevarama, prevratima i zaverama. “Koliko bija{e u wih dr`avnih udara, ubijawa kraqeva i najnevjerojatnijih obrata... Gdje god nastane kakvo kulturno sredi{te, kakva pove}ana mogu}nost za zara|ivawe, kakva gospodarska prilika, posvuda su tamo nomadi prvi; povezani vjerskim sponama i neobi~nim osje}ajem solidarnosti, ~ine oni lanac i oberu vrhwe, jo{ prije nego se oni drugi (a to su ve}inom Hrvati), osvijeste i saberu... U nomad291

skom elementu gledati nam je onu izrazitu sposobnost: elasticitetom i gipko{}u iskoristiti svaku priliku.” (str. 187.) Uz to su Srbi me|u slovenskim narodima tradicionalno najboqi trgovci, a fon Sidland smatra da im je i tu osobinu razvio wihov nomadski duh, kao i talenat za prora~unati i svrsishodni politi~ki rad, dar za glumu i pretvarawe itd. Sve u svemu, “opasna svojstva predaje i te`we srpsko-bizantske crkve nai{la su u srpskom narodu na neobi~no djelotvornu dopunu u prodirawu balkansko-romanske nomadske krvi, koja je svojim priro|enim rasnim prohtjevom za prisvajawem, svojim antisocijalnim sklonostima, manijom za uni{tavawe i rastvarawe, u~inila Srbe prvorazrednom opasno{}u za susjedne im narode i dr`ave.” (str. 189.) Fon Sidland posebno napomiwe koliko mu je stalo da doka`e “kako su vlastohlepqe, megalomanija i `eqa za pro{irivawem silno razvijeni u srpskom narodu. Posvuda se te te`we tako glupo i nezgrapno ne o~ituju, ali one su misao vodiqa Srba i mogu se opaziti u svakom wihovom djelu, nastojawu i u svakoj wihovoj misli... Te ve} prije prikazane te`we imadu svoj korijen u povijesnom i vjerskom odgoju i u rasnim sklonostima Srpstva.” (str. 197.) Pri tom se s posebnom `estinom obru{ava na Dobrovskog, [afarika i Karayi}a, ali i mnoge druge slaviste, {to su zanemarivali Hrvate i svodili ih na ono {to oni jedino i jesu, ~akavce, ili im jo{ dodavali ono {to su naknadno pohrvatili, kajkavce. Vuku Karayi}u posebno zamera {to je izgradio idejnu podlogu velikosrpskog imperijalizma. “Jezgro ju`noslavenskog problema sastoji se u tome, {to se Srpstvo razvilo u jaki imperijalisti~ki, jednako vjerski kao i nacionalno politi~ki pokret, koji ide za tim da podjarmi i usi{e ostale narode ju`nih Slavena i da osnuje svoju vlastitu veli~inu i mo} na razvalinama susjednih dr`ava. Taj pokret nisu tek izazvali Kara|or|evi}i, kako se to ~esto pogrje{no uzima, jer je on sasvim naravni izra`aj bizantske i srpskopravoslavne misli o crkvi i dr`avi; povijest i razvitak tog pokreta stari su ve} nekoliko stoqe}a, on je u svom razvoju promijenio ve} nekoliko oblika, te se tridesetih godina iskristalizirao u svom dana{wem obliku nacionalno-politi~ki u ju`noj Ugarskoj, a dr`avno-politi~ki po~ev{i od god. 1860. u novoj srpskoj dr`avi.”: (str. 215.) Velikosrpsku ideologiju fon Sidland smatra najdoslednijom savremenom reinkarnacijom vizantijskog duha, iz koga poti~e i wena neverovatna sugestivna mo}, ne samo prema sopstvenim vernicima, nego jo{ u ve}oj meri prema inovercima. “To je toliko profiweni sustav la`i i parala`i, stavqen u slu`bu poja~awa vlastite mo}i, koji protivnika toliko smete, da na koncu ne zna ni kuda ni kamo, te se kona~no apati~no i bez voqe prepu{ta vodstvu perfidnog ~astohlepnika. Budu}i da je pove}awe vlastite mo}i bitno svojstvo, ciq i `ivotni sadr`aj svakog Bizantinca, to la` i parala` postaju du`no{}u, ~im slu`e tim sredstvima. Daqwa je posqedica da Bizantinac vjeruje vlastitim la`ima svim `arom svoga religioznoga htijewa. U tome `aru, u intenzitetu vjerovawa u vlastite izmi{qotine i smicalice, le`i izvor sugestivne mo}i, jer svako sna`no htijewe djeluje sugestivno i prenosi se na druge.” (str. 289.) On jadikuje da je celi svet, posebno istorijska nauka, podlegao sugestivnoj mo}i vizantijskog duha i “srpskog
292

~astohlepqa”, pa istaknuti intelektualci Srbima pripisuju mnogo ve}i zna~aj i etni~ke osobine koje oni ne zaslu`uju. “Tako su Srbi, isprva najmawi narod me|u ju`nim Slavenima, postali “velikom slavenskom granom” s pomo}u svoje “narodno-crkvene” “pobo`ne prevare” i slavenskih i wema~kih u~ewaka, pa je tako rusko-srpsko krivotvorewe povijesti potpuno postiglo svoj ciq, da se naime Srbi prika`u {to ve}ima, a katoli~ki Hrvati {to mawima.” (str. 291.) Na udaru wegovih osuda je kompletna dotada{wa slavistika, ~ak velikim delom i nema~ka istoriografija. Stra{nu moru mu izaziva ~iwenica prema kojoj je “slu`beno mnijewe dana{we znanosti da su Srbi glavni sastavni dio ju`noslavenskog stanovni{tva u Monarhiji, a da su Hrvati samo neznatni mali narod, koji nema pravo na samostalni `ivot. A sada se mora takovim neizrecivim `rtvama u moru krvi platiti spoznaja do koje se moglo do}i jednom ili dvjema objektivnim i savjesnim znanstvenim radwama.” (str. 292.) e) Habzbur{ka monarhija garant hrvatske budu}nosti Austrijanci, Ma|ari i Hrvati neprekidno podle`u srpskim intrigama, la`ima i prevarama, a wihovo neprekidno rovarewe podriva same temeqe Monarhije, u kojoj fon Sidland vidi oli~ewe svih svojih nada i perspektivu hrvatske budu}nosti. “Srpsko pitawe je gorki talog slavom ovjen~anih borbi protiv invazije Osmanlija. Monarhija }e od toga pobolijevati jo{ mnogo du`e nego se obi~no misli. U taj nepovoqni polo`aj dospjeli smo zbog la`nih ambicija, kojima smo se dali zavesti jo{ god. 1538. Prema koncepciji pape, koja je dovela do Svete lige, trebalo je da Habzburgovci istodobno postanu rimski i gr~ki carevi. Papinska politika oko unije, u kojoj su pape pretrpjeli neuspjeh, bija{e drugim rije~ima prepu{tena Habzburgovcima, da je oni provedu, i oni sada ve} 400 godina nastoje oko Sizifova posla da pridobiju simpatije balkanskih Bizantinaca. U tu danajsku ba~vu bijahu utrpane i `rtvovane neizmjerne vrijednosti bez ikakvog uspjeha. Nitko nije shvatio ~iwenicu da katoli~ka Austrija sasvim prirodno uop}e ne mo`e pridobiti simpatije grkoisto~waka. No lukavi Bizantinci shvatili su svojim nepogrje{ivim nagonom krivi pravac na{e ambicije, te nam svakom zgodom {apu}u: niste nam jo{ dovoqno iza{li u susret, `rtvujte nam jo{ malo vi{e, pa }emo biti va{i. Tko je upu}en, vidi ve} iz samih naslova kwiga da im je zadatak podr`avati takove misli. Polo`aj Srba bija{e me|utim osobito povoqan. Do{li su u carstvo da slu`e i dobi{e za to povlastice. Steko{e u dr`avi povla{teni polo`aj... Moglo ih se uvijek tako dobro upotrijebiti, znali su uvijek istinu pretvoriti u la`, la` u istinu, veliko u maleno, a maleno u veliko, jer im tradicionalna politi~ko-diplomatska nadmo} Bizanta bija{e ba{tinom. Zato bijahu upotrebqavani kao politi~ko oru|e. Godine 1848. poslu`ili su dinastiji protiv Ma|ara, a od god. 1878. slu`e Ma|arima protiv Hrvata. Samo izgleda da se zaboravqa da je dosele propao svatko tko se slu`io srpskom pomo}u. Stari Bizant poslu`io se wima u borbi protiv Bugara i Hrvata, ali god. 1346. poku{ao je Du{an Silni da osvoji sam Bizant. Turci se slu`ahu Srbima od god. 1557. do 1689., a upravo Srbi zadado{e od god. 1804. do god. 1912. smrtni udarac turskoj vladavini u Europi. Neka se samo ne zaboravi, da }e biti samo nu`na
293

zakonska posqedica, ako budemo u ovom svjetskom ratu mi morali platiti tro{kove bizantinske pomo}i u razdobqu od g. 1690. do 1914.” (str. 298.) Uzrok austrougarskog sukoba sa Srbima fon Sidland vidi “u prirodnom razvoju srpske narodno-crkvene osvaja~ke misli”, a od polovine devetnaestog veka, zapravo od 1860. godine, “postao je taj sukob zapravo neizqe~iv, jer je prije osnivawa nove srpske dr`ave moglo postojati mo`da pitawe, mo`e li jedna grkoisto~na Srbija postojati unutar katoli~ke Austrije. Po mome shva}awu o odnosima katolicizma i grkoisto~wa{tva, izme|u crkve i dr`ave u grkoisto~wa{tvu, te o prirodi i tendenciji bizantinske misli o crkvi i dr`avi, smatram to sasvim iskqu~enim.” (str. 299.) Dok su Hrvati pokazivali nesnala`ewe u raznim fazama razvoja austrijsko-ma|arskih odnosa i ~ak svojim `alopojkama izazivali razdra`enost i odbojnost kod oba dominiraju}a dr`avna faktora, Srbi su se pokazali neuporedivo lukavijim i strpqivijim. “Srbi su se ve}inom slu`ili wima svojstvenim ugla|enim oblikom, znali su spretno sakriti tragove svojih pravih namjera i pripisati ih na tu|i ra~un tako da se javnost sve vi{e priklawala Srbima, a ne Hrvatima.” (str. 299.) Tek kad je u vladaju}im krugovima shva}ena srpska opasnost i kad su preduzete odre|ene mere da se ona suzbije, na primer veleizdajni~kim procesom u Zagrebu i Fridjungovim procesom u Be~u, bilo je kasno. Parnice je vlast ubedqivo izgubila. “Umjesto da se srpskom rovarewu stane na put, postiglo se upravo protivno. Srbi se osje}ahu pobjednicima, vidje{e da im se ni{ta ne mo`e i postado{e sve bezobrazniji. Ne mogu opisati onaj sram {to sam ga osje}ao kao privatnik zbog tog sramotnog neuspjeha na{e dr`avne misli, a to tim ve}ma, {to mi je ve} tada bilo poznato koliko je opravdano stanovi{te dr`avne vlasti bilo u obadvije parnice, i poradi toga {to je bilo poznato koji su momenti skrivili te neuspehe.” (str. 300.) To je prilika fon Sidlandu da uka`e kakve sve mogu biti {tetne posledice pogre{ne politike koju su Be~ i Budimpe{ta vodili prema Srbima, ne ose}aju}i kakva se realna opasnost krije u tom vizantijskim duhom zadojenom politi~kom faktoru. “U zagreba~koj veleizdajni~koj parnici htjelo se ugro`enoj dr`avi pomo}i s pomo}u pravde time {to se izvelo pred sud sve one koji su otvoreno rije~ju i djelom radili za srpsku vladavinu u Hrvatskoj i izjavqivali svoje simpatije za dr`avnopravnu promjenu postoje}eg stawa u tome smislu. Potpuno se me|utim zaboravilo da to treba da se zbude u Hrvatskoj, u zemqi gdje se vladalo bi~em i zobi, tj. nasiqem i podmi}ivawem protiv voqe naroda, gdje se pravda pre~esto zloupotrebqavala u politi~ke svrhe i bila stalno oru`jem u ruci vlastodr`aca. Zaboravilo se tako|er, da se to oru`je sada ho}e uperiti protiv onih koji bijahu dvadeset godina najboqi sluge tog sustava, koji su se tim oru`jem sami slu`ili protiv svojih neprijateqa, pa zato to~no znadu sve wegove nedostatke... Barun Rauh imao je sasvim ispravnu misao da u obranu dr`ave privu~e Hrvate, koji bijahu srpskom osvaja~kom misli ugro`eni isto tako kao i sama dr`ava, i to da se privu~e tzv. Star~evi}eva ~ista stranka prava, koja je zastupala protusrpski pravac i teorije o postanku Srpstva, koje su po mome shva}awu dodu{e u svojoj biti ispravne, ali bijahu jednostrano prikazivane i
294

tendenciozno upotrebqavane. Barun Rauh je tako|er previdio da Star~evi}eve teorije ne predstavqaju priznatu nauku znanosti. Radovi prista{a stranke na povijesnom poqu ne bijahu se nikad isticali, a osim toga bi, i da nije bilo tako, jedva {togod i postigli, jer Kuen ne bi nikad dopustio da oni, protiv kojih treba da vlada, znanstveno potkopavaju one s kojima je vladao. Na strani Srba bija{e naprotiv slu`bena znanost, prema kojoj su zapravo Srbi svi oni koji govore {tokavski.” (str. 300-301.) Tu je i isticawe konkretnih gre{aka zbog optu`ivawa prevelikog broja qudi, neprekidnog opijawa predsednika sudskog ve}a tokom trajawa procesa ({to su navodno finansirali branioci optu`enih), odugovla~ewe sudskog postupka. “Tisak u Hrvatskoj, koji su vodili Srbi i koji je od po~etka radio u pravcu da se Srbi operu i da se poquqa vjera u krivwu optu`enih, prihvatio je svaku nezgodnu pojavu i zlonamjerno ju je iskori{}avao, sve je to jo{ ja~e poja~avalo sumwu. Me|utim, bija{e aneksiona kriza pro{la i smatralo se da vi{e nema srpske opasnosti. Srbi iskoristi{e veze, koje su jo{ iz doba Kuena imali u Pe{ti, gdje otkri{e Ma|arima opet svoje srce, pa kad se uzalud poku{avalo uni{titi koaliciju, poku{a{e sada da vladaju s wome. Na koncu ne bija{e uspjela ni Fridjungova parnica u Be~u i svima bija{e dosta tih politi~kih parnica.” (str. 301.) Jadikovke zbog nespretnog vo|ewa i kona~ne propasti oba ova antisrpska procesa, fon Sidland zavr{ava slede}om poukom: “Istina je pak, da je Srbija, taj maleni vlastohlepni susjed, u svojoj grandomaniji sustavno napadala i uznemiravala Monarhiju i da se Monarhija htjela samo braniti od nevidqivog rovarewa, kome se nije moglo stati na kraj. ^itavom se svijetu me|utim sugeriralo sasvim protivno od toga: Austrija ho}e osvojiti Srbiju i prikriva svoj postupak svim mogu}im podlostima. Te{ko se Monarhiji osvetila ju`noslavenska politika, koja bija{e stoqe}ima krivo vo|ena. Sve blato i sav talog, koji se bija{e na jugu nakupio djelomice toleriranom, a djelomice krivom politikom nehotice stvorenom korupcijom, visoko je isplivalo, {trcnulo i zapqusnulo svijetli {tit starodrevne Monarhije. Monarhija je i{la u susret svjetskom ratu obiqe`ena nezaslu`eno podlo{}u, osvaja~kim namjerama i na~elnim neprijateqstvom spram malih naroda.” (str. 304.) Tako dolazi do stava da je Srbija glavni krivac za svetski rat, odnosno vizantijski duh, ~iji je Rusija velika, a Srbija mala podru`nica. “Moje je najdubqe uvjerewe da je militantna bizantinska misao o crkvi i dr`avi ne samo tako lakoumno izazvala ovaj rat, nego mu je dala tako|er i svoje obiqe`je i misaonu opremu. Ne}u smawivati krivicu Engleske, ali ona se samo rado pridru`ila ne zaostaju}i mnogo u vlastohlepqu i neskrupuloznosti, a time je povukla za sobom i Francusku, koja bija{e pro`eta mi{qu o odmazdi. Kao financijalno, duhovno i karakterno najja~a sila, preuzela je Engleska vodstvo rata, postala je ratnim poduzetnikom i nije se skawivala ono {to misli, tako|er i glasno u svijet izvikivati, dok je Bizant, taj stari majstor u skrivawu svojih osnova, bio mnogo {utqiviji i oprezniji.” (str. 305.) Uprkos tom spoqwem prividu, pravi podsticaj za rat je, po Sidlandovom mi{qewu, do{ao sa istoka, koji je ujedno bio najzainteresovaniji za wegov ishod. “Rusiji se radilo o kona~nom preuzimawu posjeda bizant295

ske ba{tine, o izvr{ewu posqedwe voqe Petra Velikoga. Tek stvarnim posjedovawem Bizanta, Novog Rima, postaje Rusija jedini ba{tinik bizantske crkvene i dr`avne misli, postaje potpunom i zakonitom vrhovnom glavom anatolskog kr{}anstva i postaje sredi{tem svijeta. Tek posjedovawem Carigrada dolazi Rusija do ostvarewa rimske misli o svjetskoj dr`avi, o ~ije ostvarewe je i{la borba sredovje~nog Bizanta i ~itava politika pravoslavne crkve. Ta ba{tina bija{e ugro`ena nakon balkanskih ratova, jer su balkanski ratovi imali posqedak, {to ga Rusija nije o~ekivala, da su malene balkanske dr`ave, u skladu s nutarwim zakonom o biti bizantizma nastojale svaka za sebe te`iti za Carigradom. Bugarska je morala ispa{tati, {to se tome ciqu najvi{e pribli`ila. Srbiji se radilo, me|utim, o ostvarewu misli o Pe}koj patriarhiji. Nakon aneksione kampawe, mi{qahu u Austriji da je bosansko pitawe rije{eno. Kolike li naivnosti! Nitko nije znao da je pokraj jedne nacionalne misli po srijedi jo{ i jedna crkvena misao, i da se jedna crkva nikada ne odri~e nekada{weg svoga posjeda.” (str. 305-306.) Uloga Srbije u poku{aju materijalizacije vizantijskog osvaja~kog duha nikako se ne mo`e zanemarivati zbog wene trenutne teritorijalne veli~ine. “[to je Srbija malena, neka nas ne zavede. Najotrovnije zmije obi~no su najmawe. Nisam se bez razloga trudio prikazati kako je dana{we Srpstvo opasno po svojim mislima i po svome rasnom sastavu, kako je u wemu krvqu uvjetovano raspolo`ewe za zavjere, revolucije i prevrate. Rad oko nastojawa da se izazove svjetski rat potekao je iz te sklonosti, samo je preveden u podru~je me|unarodne politike.” (str. 306.) Osnovni ciq svih srpskih nastojawa predstavqa, pre svega, Bosna i Hercegovina. Austrougarskom aneksijom realizacija tog ciqa je sasvim onemogu}ena mirnim putem. “Jedinu nadu, da ikada posjeduje Bosnu i Hercegovinu, vidjela je Srbija u borbi na `ivot i smrt, jer bizantinski }e vjernik dati radije svoj `ivot, nego {to }e se odre}i osvajawa i vladawa nad inovjercima. Srbi ostado{e vjerni svojim rije~ima i poradi{e u pravcu da izazovu svjetski rat, da bi iz Austrije, s obzirom na wen opseg i zna~ewe, napravili novu [vicarsku. U tradiciji wihove nomadske krvi le`i ta tendencija da se satru stari plemi}ki dvorovi i da se na wihovom mjestu sagrade nomadske kolibe!” (str. 308.) Sveop{ta mobilizacija srpskog naroda, svih pojedinaca, pokazuje koliki upliv vizantijski duh ima na wome zadojene mase. “Svi su na djelu jednakim fanatizmom, jednakom neskrupulozno{}u i sposobno{}u, da `arku vjeru u svoju stvar sugeriraju tako|er i drugima... Mr`wa na Austriju i Wema~ku prava je ona bizantinska mr`wa na inovjerce, poja~ana iskonskim protugermanskim (protuarijskim) duhom Bizanta, koji ide za uni{tewem arijskog bi}a. Temeqem te mr`we je osvjedo~ewe o podlosti tih dviju dr`ava, a zasluga je Spalajkovi}a i Sitona Votsona, {to su to osvjedo~ewe kwi`evno obrazlo`ili i najvi{e pro{irili... Bizant je rasplamsao borbu, udario joj svoj pe~at i naprama sredi{wim vlastima primijenio svoju staru vje{tinu iskrivqivawa i sugerirawa: sredi{we vlasti, koje biju gorki boj za opstanak, zlo~ina~ki su napadali i ubojice, koji su zapalili svijet, da bi zadovoqili svoje surove `eqe za osvajawem i vladawem. I zbog toga te{kog zlo~ina izre~ena je smrtna osuda nad Austro-Ugarskom.” (str. 309.)
296

3. Rasni i drugi nenau~ni argumenti protiv srpskog naroda
Posebno poglavqe svoje kwige fon Sidland posve}uje nastojawima oko postizawa srpsko-hrvatskog jedinstva i izno{ewu argumenata za{to je ono nemogu}e. Argumenti se kre}u u {irokom dijapazonu od rasnih, nacionalnih, kulturnih i crkvenih, a sve na podlozi razli~ite politi~ke i dr`avnopravne istorije. “Danas najve}i ju`noslavenski narod, Srbi bijahu nekada najmawe od balkansko-slavenskih plemena, kojima bija{e namijewena neka budu}nost. Skupina Srba, koja ionako ne bija{e ba{ mnogobrojna, ostavila je jo{ jedan svoj dio u solunskom tematu, gdje je propao poput mnogih drugih Slavena na Balkanu. Samo jedan dio Srba do|e u zemqu, koja se kasnije zva{e Ra{om. Samo to je prvotna srpska naseobina... [to time ne spada, nije Srbin kao ni dana{wi Hrvati i Bugari, o kojima velikosrbi gdje god mogu tvrde, da su “zapravo tako|er Srbi”. To je ve} bizantinski na~in mi{qewa i gledawa, kada se ne vidi {to stvarno postoji, nego samo ono {ta je na korist porastu vlastite mo}i... Tvrdi narod srpskih gor{taka bija{e samo u mnogo te`em polo`aju, jer se nalazio izme|u tri vatre, Bizanta na jugu, Bugara na istoku i Hrvata (koji isprva bijahu mnogo ve}e pleme, kako nam to Dimler sasvim ispravno dokazuje) na sjeveru i zapadu. I Ra{a je pripadala prolazno Hrvatskoj, povijesni izvori ne dopu{taju o tome nikakve sumwe. No vladavina hrvatskog plemstva bija{e tvrda, a jo{ nepodno{qivija bija{e bugarska vojni~ka vlada. Srbi se prikloni{e Bizantu i slu`ahu mu. U sredi{wem polo`aju i jakoj `ivotnoj snazi srpskih seqaka gor{taka, upoznao je Bizant doskora izvrsnu juri{nu snagu protiv Bugara kao i protiv Hrvata. Zato podupirahu Bizantinci ve} vrlo rano Srbe u wihovu zadatku, da budu nosioci bizantskog crkveno-dr`avnog i politi~kog upliva. Srbi tako doskora slomi{e mo} hrvatske plemenite gospode, steknu bizantskom pomo}u Zetu i Dukqu, koja se nekada zva{e Crvenom Hrvatskom, pod vlastiti svoj upliv, i ti krajevi postaju najprije tvorevina s izmije{anim obiqe`jem, koje se potpuno posrbilo tek te~ajem stoqe}a pod uplivom “neodoqive asimilacione snage”, koju je ve} Miklo{i} ustanovio.” (str. 314-315.) Pri tom naro~ito podvla~i da se Srbi “uvijek dadu upotrijebiti kao sredstvo za navalu i stalno pri tome nastoje da, po mogu}nosti, {to vi{e prisvoje od onoga koji navaquje i od onoga koji se brani, da tako budu onaj tre}i, koji se smije. ^iwenica je da je dosada svaki gospodar Srba skupo platio wihove usluge.” (str. 315.) a) Nedostatak nacionalne svesti kao hrvatska prednost Ali, {ta raditi sa Hrvatima kad oni ni nacionalne svesti nisu imali. Fon Sidland otvoreno priznaje kako “prije godine 1848. ne bija{e u Slavoniji, prije godine 1861. u Dalmaciji, a prije god. 1895. kod bosanskih katolika, narodne svijesti me|u {irim slojevima. Kod ovih posledwih jo{ ni danas nije se ona probila u onolikoj mjeri kao u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Kod bosanskih muslimana bija{e se nacionalizacija sukobila s posebnim pote{ko}ama.” (str. 313.) Iz toga proizlazi da su samo oni koji vekovima nisu imali nikakve nacionalne svesti pristali da postanu Hrvati.
297

I onda im je ta svest iznenada navrla kao bujica. Za stare Hrvate, ~ije je tragove danas te{ko i prona}i, fon Sidland je prepun hvale. “Isprva su oni mnogo ve}i narod, koji iz svoga narodnog sredi{ta na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka nasequju zemqu sve do preko Skadarskog jezera i srpske Morave i vlada nad zate~enim prastanovnicima kao gospoduju}a kasta, kao krvna aristokracija. No zemqopisna nejedinstvenost poma`e da se pojavquju mjesne plemi}ke vladavine. Sredi{te dr`ave razvilo se doskora u dana{woj sjevernoj Dalmaciji i okolnim krajevima, kao najkulturnijem podru~ju. Uprkos velikoj vojni~koj snazi i vojni~kim vrlinama, ne bijahu Hrvati nikada napada~i i ograni~avahu se uvijek samo na obranu. Oni se ujediwuju u ve}u dr`avu, ne da bi osvajali, nego da bi se branili. To je proveo Tomislav, pobjednik nad Ma|arima i Bugarima. Ali napada~i ne bijahu Hrvati nikada. Tu im svjedoybu daju izri~ito stari qetopisci, a i povijest nam potvr|uje da Hrvati nisu nikada i{li za osvajawem. Tim `ilaviji bijahu oni u obrani. Nevjerojatnom ustrajno{}u oni brane do posqedwe mogu}nosti jednom zauzeti polo`aj.” (str. 315.) Ve} i povr{nije pore|ewe Srba i Hrvata pokazuje da “ta dva naroda imaju dakle sasvim suprotno lice. Ta suprotnost potje~e iz dvaju sasvim razli~itih povijesnih razvoja, koji s obzirom na susjedstvo pokazuju zapravo vrlo malo dodirnih ta~aka. Ta dva razvoja su proizvod sa sobom donesenih rasnih sklonosti, dru{tvenog ustroja obaju naroda, zemqopisnog polo`aja i time uvjetovanih vawskih upliva, a osobito raznog vjerskog upliva, kojemu podlego{e. Srbi zahvaquju svoje lice pravoslavqu, koje predstavqa zapravo samo crkvenim uplivom neizmjerno pove}anu i produbqenu nacionalnu svijest, jer su Srbi bili u stawu da stvore narodnu crkvu. [to se pak ti~e etni~kog momenta, dolazi kod Srba mnogo vi{e do izra`aja balkansko-romanski nomadski element od slavenskog, element crnih Latina (Latini nigri), koji se pokazuje u 64% tamnih tipova kod Srba i u licima, koja nalikuju na ptice grabilice i u tamnim sijevaju}im o~ima. Ali kada netko `ivi desetqe}ima me|u ju`nim Slavenima i trudi se temeqitom vjerskom i povijesnom studijom da shvati vjerski moment u dru{tvenom i politi~kom `ivotu tih naroda, onda se mora ~uditi kako su duboko, kako neizmjerno duboko vjere zahvatile u samo bi}e naroda. ^ovjek bi gotovo mogao ustvrditi da su vjere tim narodima dale wihovo “lice”, wihovu fizionomiju. Lice Srba jest lice pravoslavqa, a lice Hrvata je lice katoli~anstva, islama i bogumilstva. Zato se mo`e s pravom ustvrditi da je pravoslavqe stvorilo dana{we Srbe. Po{to su svi pripadnici jedne vjere, oni su iznutra jedinstveni kao malo koji narod i u tome imaju prednost pred Hrvatima, koji su iznutra mnogo nejedinstveniji i zapravo propali, te zaostali za Srbima zbog toga {to su bili razdijeqeni u katoli~ki i bogumilski, kasnije muslimanski dio naroda. Budu}i da pravoslavqe predstavqa tako|er zatvoreni isto~ni kulturni sustav, nisu druge kulture, kao npr. talijanska u Dalmaciji i wema~ka u Hrvatskoj i Slavoniji, mogle tako sna`no djelovati na Srbe kao na Hrvate, koji s wima tamo zajedno prebivaju. Ve}ina od onoga, ~ime se Srbi hvale kao svojim narodnim osobinama, prete`no je odgojni posqedak wihove narodne crkve. Svoj neizmjerno razvijeni nacionalni
298

osje}aj, svoj katoli~kim Hrvatima nadmo}ni individualizam, svoju “neodoqivu snagu asimilacije”, svoju nadmo}nu lukavost, neku priro|enu politi~ku nadarenost, nesavladivu te`wu za stjecawem mo}i i za vladawem, koja obiqe`uje ~itavu wihovu povijest, sve to zahvaquju Srbi svojoj vjeri.” (str. 316-317.) b) Pozitivne katoli~ke osobine po Fon Sidlandu Fon Sidland je spreman i da posvedo~i da su Srbi nastali kao materijalizacija nagona isto~ne hri{}anske crkve za stalnim {irewem. “Hrvati pak zahvaquju svojoj crkvenoj povijesti {to su razderani u dva dijela, a to jo{ nisu ni do danas savladali u svojoj politi~koj i narodnoj svijesti. Hrvati zahvaquju katoli~anstvu svoj konzervativizam, svoju slabiju nacionalnu svijest, svoje ja~e podlijegawe stranim kulturama, svoju vi{u kulturu, sposobnosti i svoje dubqe eti~ko osje}awe... I socijalno tkivo obaju naroda sasvim je razli~ito. Hrvati bijahu vladaju}i sloj, koji se kao rasno plemstvo znao stoqe}ima odr`ati. Ako je to plemstvo danas i jako istrijebqeno, plemi}ki zna~aj se ipak narodu neizbrisivo utisnuo. Wegovi tragovi su hrvatska vjernost, hrvatska gostoqubivost, visoko razvijeni smisao za estetiku i qubav za umjetnost i kazali{te, a s druge strane slab smisao za realne strane `ivota. U srpskom narodnom zna~aju ogleda se naprotiv seqa~ka crta, dakako uz jaki pridodatak bizantinskog poimawa svijeta, prakti~ne filozofije `ivota i nesavladivog vlastohlepqa... Kod Hrvata se naprotiv vidi da wihovi obi~aji potje~u “odozgo”, i to upravo od plemstva... Hrvati su tokom ~itave svoje povijesti pokazali da se `ele prikqu~iti Sredwoj Europi, dok su to Srbi ~inili samo prolazno i u nu`di. ^im nu`da bija{e pro{la, oni se smatrahu neodoqivo privu~eni Orijentu.” (str. 317.) Za razliku od Srba, kojima je nepodno{qiva svaka strana uprava, bilo da je odbacuju zbog verskih ili tradicionalnih politi~kih motiva, “Hrvati su vjerni svojoj dr`avi po predaji, zbog karakternih osobina i vjerskih obzira.” (str. 317.) Na koncu tog sleda, “u Hrvata ima osim toga sna`an osje}aj vlastite dr`avnosti i nagon za samoodre|ewem, oni ho}e da budu, kao {to vidimo, gospodari u vlastitoj ku}i. Etni~kim pomicawem u tursko doba Srbi su do{li u posjed velikog podru~ja, koje je povjesno bezuvjetno hrvatsko, i tamo se srpske te`we za pro{irivawem i vladawem jo{ i nadaqe o~ituju. Sukobi izme|u dva opre~na politi~ka ideala tu su neizbje`ivi, i oba politi~ka ciqa stoje neprijateqski jedan prema drugom. Dolazim dakle do zakqu~ka: Srbi i Hrvati su dva naroda s izrazitim, sasvim razli~itim obli~jem, koje se ni u kojem slu~aju ne mo`e i ne smije pomije{ati.” (str. 317-318.) v) Lingvisti~ki lavirint sa izlazom u ambis Preostaje jo{ da se razmotri pitawe istog kwi`evnog jezika, za koje fon Sidland ka`e da su ga Srbi ve{to iskoristili da izazovu stra{nu pometwu u svoju korist. “Po~eci hrvatske kwi`evnosti, koja bija{e nastala u banskoj Hrvatskoj tridesetih godina 19. stoqe}a, naslawaju}i se na stariju kajkavsku kwi`evnost, bijahu tako|er pisani kajkavskim narje~jem. Kao i u svem drugom, tako su Srbi mnogo jedinstveniji od Hrvata i u jeziku. Oni imadu zapravo samo dva govora, ekavski i ijekavski, a oba su {tokavska, te
299

se me|usobno razlikuju mnogo mawe nego tri hrvatska narje~ja: kajkavsko, ~akavsko i {tokavsko. Ova se narje~ja razlikuju upitnom ~esticom “{to” (kvod), koja glasi u kajkavskom narje~ju “kaj”, u ~akavskom “~a”, a u {tokavskom – upravo kao i kod Srba, “{to”. Kajkavsko narje~je je neosporno proizvod mije{awa etni~ke i jezi~ke mje{avine Hrvata i Slovenaca, izme|u kojih uop}e nema jasne etni~ke granice. ^akavsko-ikavsko narje~je je prema slo`nom mi{qewu svih jezikoslovaca, a osobito Miklo{i~a i Jagi}a, zapravo govor rase onih pravih Hrvata – osvaja~a. Danas je ono ograni~eno na maleno podru~je na skrajwem zapadu i broj~ano je najslabije zastupano. Nekad mnogo ve}eg opsega, ono se danas nalazi u opadawu. ^akavsko narje~je obiqe`eno je jo{ tzv. ikav{tinom... Kajkav{tina je ograni~ena na bansku Hrvatsku, i to na `upanije: zagreba~ku, vara`dinsku, modru{ko-rije~ku i bjelovarsko-kri`eva~ku, a obiqe`ena je ekav{tinom... [tokav{tina pak obuhva}a najve}i dio hrvatskih zemaqa, i to odprilike polovicu Hrvatske, ~itavu Slavoniju, ve}i dio Dalmacije i ~itavu Bosnu i Hercegovinu. [tokav{tinom govore Hrvati i Srbi. U Hrvata dijeli ona na ikavsku i ijekavsku {tokav{tinu.” (str. 318-319.) Kako je uop{te do{lo do toga da Srbi i Hrvati imaju zajedni~ki kwi`evni jezik, fon Sidland ovako obja{wava: “Hrvati izabra{e svojim kwi`evnim jezikom dubrova~ko narje~je, koje je {tokavsko i ijekavsko i ima bogatu kwi`evnost iz 16. st. Po{to je taj jezik sli~an onome {to ga bija{e odabrao Vuk Karayi}, oba jezika prije|o{e u jedan drugi, i to tim vi{e {to se Vuk Karayi} na poticaj poznatog slavista Kopitara vrlo intenzivno bavio istra`ivawem jezika i sabrao ogroman materijal narodne kwi`evnosti, koja postade temeqem za razvoj jezika. Vukovo stanovi{te moralo je prodrijeti, jer on bija{e `ivi narodni jezik uzvisio na kwi`evni jezik, a taj narodni jezik bija{e ~isto sa~uvan, dok jezik dubrova~kih pisaca 16. i 17. stoqe}a bija{e mrtav jezik i ve} onda natruwen talijanskim elementima. Te natruhe s vremenom su toliko porasle da je dana{wi dubrova~ki govor tzv. “makaronski jezik”, tj. mije{ani jezik iz hrvatskog i talijanskog jezika. Budu}i da Hrvati tada ne mogahu lako do}i u Hercegovinu, koja bija{e pod turskom vladavinom, a Vuk je Karayi} kao turski podanik te zemqe jo{ iz svog djetiwstva poznavao, onuda opetovano prolazio i sabirao sve vi{e materijala, wegovo zna~ewe za razvoj zajedni~kog jezika postalo je vrlo veliko, jer je postao gotovo jedinom kop~om izme|u kwi`evnosti i naroda kao izvora jezika. Time su srpski utjecaji u jezikoslovqu zadobili odlu~no zna~ewe. Politi~ki razlozi igrali su kod Hrvata i kod Srba odlu~nu ulogu u izboru kwi`evnog narje~ja. Tako su kajkavski Hrvati banske Hrvatske izabrali ijekavsku {tokav{tinu, koju zapravo i ne poznavahu. Gajev izbor bija{e ispravan i sasvim opravdan, jer se time stvarno kwi`evni jezik pokrivao s narje~jem, koje je u narodu najvi{e ra{ireno, jer tim govorom govorahu otprilike dvije petine naroda, dok ostale tri petine bijahu podijeqene na ~akav{tinu, kajkav{tinu i ikavsku {tokav{tinu. Tome nasuprot zanimqivo je utvrditi da je Vuk Karayi} kwi`evnim jezikom odabrao jezik mawine naroda. Od 5 milijuna Srba govori danas jedva 1 ½ milijuna {tokavsko-ijekavskim narje~jem, i to u zapadnim krajevima, a 3 ½ milijuna Srba
300

govori {tokavsko-ekavskim narje~jem, i to u sredini, na sjeveru i na jugoistoku.” (str. 319.) Fon Sidland plasira prvo ogoqenu izmi{qotinu, po~ne je tretirati kao dokazanu ~iwenicu mada dokaza uop{te nema, a onda je proglasi neporecivom. “Tu neporecivu ~iwenicu vidimo i u politi~koj tendenciji pri izboru kwi`evnog jezika. Hrvati izabra{e jedno narje~je, koje bija{e dodu{e strano tada{wim kulturno-politi~kim vo|ama, koji govorahu kajkavski, ali bija{e zato najra{irenije narje~je. U tom postupku odrazuje se nastojawe da se stvori jezi~no jedinstvo na osnovu zdravog na~ela ve}ine i da se premosti jezi~ka nejednakost, koja bija{e nastala raznim etni~kim i politi~kim uplivima. Kod Vuka Karayi}a opa`a se pak nastojawe da izborom zapadnog narje~ja prenese srpski upliv po mogu}nosti {to vi{e na zapad. To nas uostalom kod wega kao osniva~a novovjekog nacionalisti~kog svesrpstva i ne za~u|uje. Htio bih me|utim ustanoviti da prvotna namjera Hrvata bija{e ta da se dubrova~ki kwi`evni jezik uzme kao kwi`evni. Ali samo prevlast narodnog jezika nad zapravo mrtvim kwi`evnim jezikom i veliko zna~ewe Vuka za razvoj jezika u~inila je da se jezik razvio sasvim u Vukovom smislu. Tako je nastalo jedinstvo kwi`evnog jezika. Ipak treba istaknuti da su Hrvati ostali pri izboru svog kwi`evnog jezika jer je taj izbor proiza{ao upravo iz primjene zdravog na~ela ve}ine. U Srba to me|utim nije tako, jer je tamo razvoj sasvim neprimjetno i{ao u pravcu natrag. Na podru~ju srpske dr`ave prodro je ekavski govor, kao u narodu vladaju}i govor i sasvim istisnuo ijekav{tinu. Taj se preokret zbio usporedno sa sve ve}im zna~ewem Srbije, pa se Vukovo stanovi{te, s obzirom na izbor kwi`evnog govora danas mo`e smatrati zaba~enim. Danas je kwi`evni govor Hrvata druga~iji od kwi`evnog govora Srba. U skladu s raznim etni~kim sastavom i raznim politi~kim ciqevima nastupilo je razlikovawe, koje stranac izvana dodu{e te{ko opa`a.” (str. 319-320.) Od Vuka Karayi}a Hrvati su prvo preuzeli srpski kwi`evni jezik i prihvatili ga kao svoj, a onda su se wihovi ideolozi obru{ili svom silinom na glavnog jezi~kog reformatora. U skladu s tim se pona{a i fon Sidland, pa ka`e: “Mislim da sam postupao sasvim ispravno kad sam izrazio sumwu da se osniva~ svesrpskog imperijalizma dao voditi svesrpskim narodno-crkvenim tendencijama, kad je birao kwi`evni jezik. To se bezuvjetno i dogodilo. Od Vuka potje~e tvrdwa da su zapravo samo ~akavci Hrvati, a mo`da jo{ donekle i kajkavci, koji su ve} vi{e Slovenci nego Hrvati, ali svi {tokavci da su Srbi. Kao temeq za ovu teoriju poslu`ila je Porfirogenitova nauka o naseqewu, a s druge strane ono u svakom Bizantincu, pa i u Vuku, sadr`ano nastojawe da se latina, katolika, u~ini {to mawim, neznatnijim i prezrenijim, kad ga se ve} ne mo`e sa zemqe odstraniti. Ova Vukova tvrdwa u vezi s naukama Dobrovskog i [afarika, koje jo{ i danas nisu sasvim odba~ene, slu`i jo{ i danas kao temeq za tvrdwu da su Bosna i Hercegovina, kao i Slavonija i Dalmacija i s obzirom na jezik koji se u wima govori, srpske zemqe... Tu je eto tako|er na djelu onaj “upliv Bizanta”, koji je jedna od naj~udnovatijih pojava novog vremena i protiv kojega se ne mo`e ni{ta razboritim razlozima. Zato se ne smijemo ni ~uditi {to je bilo
301

Hrvata, koji su dopu{tali, da su Hrvati primili jezik od Srba. Poradi toga je bezuvjetno potrebno da se odredi karakter zajedni~kog kwi`evnog jezika Hrvata i Srba. Nije mi poznato da li je to ve} tko poku{ao, polaze}i s ispravnog stanovi{ta, koje po mom mi{qewu mo`e biti ispravno samo ako se upire na ispravnu spoznaju etnografske povijesti jezi~nog podru~ja.” (str. 320.) Tu se fon Sidland ponovo vra}a na jednu od svojih prethodnih teza da su “hrvatske zemqe Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina bile sve do konca 15. stoqe}a etni~ki jedinstvene hrvatske zemqe, u kojima nastaju jake etni~ke promjene tek nakon turskog osvajawa. Tu se zbiva sli~an razvoj kao i u Staroj Srbiji i Gr~koj, gdje se pojavquju Albanci i mjestimice sasvim potiskuju srpsko i gr~ko pu~anstvo. U spomenutim hrvatskim zemqama nastao je novi jedan element, koji potjeca{e ve}inom s jugoisto~nog Balkana i bija{e balkansko-romanske rase i grkoisto~ne vjere. Pod utjecajem hrvatske sredine i srpske narodne crkve, taj se element poslavenio i jako pro{irio uplivom crkvene politike Pe}ke patrijarhije, te se kona~no... tek u drugoj polovici 19. stoqe}a pretvorio i nacionalnopoliti~ki u Srbe pod uplivom svesrpskog pokreta.” (str. 320-321.) Tome sada fon Sidland nastoji da doda i lingvisti~ki aspekt. “Jasno je da su te etni~ke promjene morale biti tako|er od odlu~nog zna~ewa i za jezik na tome podru~ju. Zna~ajno je da se ijekavska {tokav{tina pojavquje ba{ u onim isprva hrvatskim krajevima, koji su nakon 16. stoqe}a dobili novo, pravoslavno, sad vi{e, a sad opet mawe s katolicima i muslimanima izmije{ano pu~anstvo. Treba tako|er primijetiti da je najja~e narje~je kod Srba ekav{tina, a kod Hrvata je naprotiv ikav{tina najstarije narje~je. Svi ti razlozi ne dopu{taju nikakve sumwe da dana{wi kwi`evni jezik Hrvata i prija{wi kwi`evni jezik Srba zapravo predstavqa jezi~nu smjesu iz hrvatskog jezika i jezika novog elementa, koji se kasnije posrbio. Takve jezi~ne smjese nastaju ~esto u podru~ju gdje razni elementi stanuju jedan pokraj drugog zbog etni~kog pomicawa. Tako npr. postoji u zapadnoj Rusiji poqsko-rutenski mije{ani jezik. Ova glavna obiqe`ja obaju jezika, hrvatska ikavica i srpska ekavica, stopile su se u jedan dvoglas ije, pa je tako pored ikav{tine i ekav{tine nastala i ijekav{tina. Na stupaw kwi`evnog jezika podigao se jezik onog kraja, gdje je to mije{awe najduqe trajalo i gdje je bilo najintenzivnije, a to je u Hercegovini. Ve} u doba Nemawi}a osje}ao se ondje jak srpski utjecaj. Nakon pada nemawi}ke dr`ave u 15. stoqe}u, prevladao je ondje opet hrvatsko-bosanski upliv. Protjerani od Ma|ara, nadirahu onamo bogumili, koji govorahu, kao {to sam ve} ustanovio, ikavski.” (str. 321.) U ovoj prilici fon Sidland je spreman da se pozove i na srpske autore koji su pisali da je srpski jezik zajedni~ko blago srpskog i hrvatskog naroda, kao i svaki istorijski dokaz o wihovom me{awu na odre|enim prostorima. Potom ka`e: “Ja sam stoga uvjeren da se jezi~na mje{avina, nastala u Hercegovini – mo`da posredovawem pravoslavne crkve, koja je imala jedno svoje sredi{te u Hercegovini – kasnije {irila sve vi{e prema sjeveru zajedno s pro{irivawem pravoslavne crkvene organizacije od g. 1557. (godine osnutka Pe}ke patriarhije). Kako je napredovalo uni{tavawe ~akavskih
302

Hrvata u sredi{tu wihovih naseqa, tako je napredovala i {tokavska ijekav{tina, koja bija{e preuzeta jednako od novog stanovni{tva, kao i od ostataka Hrvata. Ovim istiskivawem Hrvata iz sredi{ta wihovih naseobina mo`e se tako|er objasniti za{to je ~akav{tina ograni~ena na tako mali opseg. Ona se mogla odr`ati samo ondje, kamo nije doprlo novo stanovni{tvo, na dalmatinskoj obali, u primorju banske Hrvatske i na otocima.” (str. 321-322.) g) Fon Sidland protiv samog sebe Nesvesno dokazuju}i svojim argumentima da su Hrvati kao narod istorijski gotovo nestali jer su delom uni{teni, delom raseqeni, a delom asimilovani, fon Sidland se trudi da nas uveri da su Hrvati opstali, a da su samo tu|i jezik preuzeli ili da su sopstveni ~akavski kombinovali sa srpskim {tokavskim ekavskim, pa da je tako nastao {tokavski ijekavski. “Time bi bila razja{wena ijekav{tina i dokazano da je mje{avina hrvatske ikav{tine i srpske ekav{tine. Trebalo bi jo{ istra`iti da li je {tokav{tina takvo obiqe`je, da bi se to narje~je imalo smatrati srpskim. ^akav{tina, koja bija{e neko} pro{irena sve do zapadne Srbije i Crne Gore, tako|er nije jedinstvena, nego se u pojedinim krajevima pokazuju znatne razlike. Tako se upitna ~estica ne izgovara svuda ~a, nego ~e i ~o, {to odgovara poqskom i ~e{kom “co”. Ali i u {tokav{tini se govori mjestimice {ta umjesto {to. O~ito je da se u jeziku ~a i ~o naprosto zamijenilo sa {ta i {to, dok su leksikalna gra|a jezika i naglasak ostali jo{ uvijek ~akavski, {to se mjestimice odr`alo sve do danas. Tako je prof. [urmin jo{ u dana{wem sarajevskom govoru doma}ih katolika i muslimana mogao nedvojbeno utvrditi ~akavske ostatke.” (str. 322.) Da bi potkrepio svoju tezu da {tokavski nije izvorno srpski, fon Sidland uvodi u raspravu bugarski, ali po istom osnovu je mogao uvesti i ruski, jer su svi isto~ni Sloveni {tokavci. Nema nikakve sumwe da su i srpski i hrvatski jezik preuzeli i neke morfolo{ke i fonetske osobine romanskih jezika, ali to opet ne mo`e biti dokaz da srpski nije srpski jezik. Kako ne mo`e da ispliva iz lingvisti~ke rasprave, za koju nije ni stru~an ni ve{t, fon Sidland bar na trenutak deluje pomirqivije, pa zakqu~uje da je zajedni~ki jezik Srba i Hrvata “posqedica povijesnog razvoja, kojim je jedan strani element prodro u hrvatske krajeve i ve}im dijelom istisnuo Hrvate. Iz politi~ke oportunosti morali su Hrvati odabrati kwi`evnim jezikom jedno narje~je, koje bija{e nastalo iz smjese wihova iskonskog narje~ja, ~akav{tine sa stranim elementima, no koje im je u mnogome postalo stranim, s obzirom na wegove glasovne zakone i zakone jezi~nih oblika.” (str. 323.) Preponosan na svoj hrvatski “silni qudski soj”, na “`ivot i djela te sna`ne, isprva ~istokrvne arijske rase”, fon Sidland ukazuje da su 1835. godine, po~iwu}i svoj narodni preporod, Hrvati primetili “da u znanstvenom istra`ivawu uop}e ne postoje. Hrvati bijahu po shva}awu Dobrovski[afarikovu samo ~akavci, eventualno jo{ i kajkavci, svega zajedno u ono vrijeme oko 200-300 tisu}a du{a, sve drugo bijahu Srbi, a i taj mali ostatak bijahu “zapravo tako|er Srbi.” (str. 333.) Na toj ~iwenici kao polaznoj, on poku{ava odgonetnuti za mnoge jo{ neshvatqivu ~iwenicu da se hrvatski
303

nacionalni pokret devetnaestog veka prvobitno razvijao {ire}i ideje ilirizma i jugoslovenstva. “Hrvati kao katolici i zapadni Europqani dr`ahu se posqedaka znanosti, u wih ne bija{e pravoslavqa i Rusije, koja bi uveli~avala sve {to je hrvatsko, a umawivala sve {to je Hrvatima neprijateqsko i sugerirala to slavistici, koja je tad upravo nastajala. Sa znano{}u kakva se bija{e razvila od god. 1789. do 1835., nisu Hrvati mogli ni{ta zapo~eti. Wihova narodna rasna svijest, u kojoj bija{e sadr`ana tako|er i svijest o povijesnom zna~ewu, bija{e do{la u sukob s onda{wim stawem znanosti, po kojemu su Hrvati postali sasvim maleni i neznatni narod. S takvim hrvatstvom, kakvo je imalo biti po vladaju}oj slavisti~koj znanosti po~etkom 19. stoqe}a, nisu se mogle kovati politi~ke osnove i nisu se narodu mogle pru`ati nade u budu}nost. Ostati pak bez osnova i bez nada, zna~ilo je polaziti u susret narodnoj smrti. Ilirizam bija{e poradi toga neizbje`iva konstrukcija za nu`du, koja je imala prebroditi jaz izme|u narodne svijesti, koja se upirala u povijesne ~iwenice, i nepovoqnog i objektivno neto~nog stanovi{ta znanosti. Budu}i da u povijesti ne na|o{e prirodni okvir, da u wemu razviju svoje sposobnosti i ambicije, oni si odlu~no i brzo skroji{e nov umjetni okvir. Temeqi ilirizma bijahu ponajprije povijesna ~iwenica Napoleonove Ilirije i okolnost da je Napoleon o~igledno pomagao hrvatstvo, da bi te sposobne vojnike za se pridobio... Zatim bija{e tu i mi{qewe ruskog qetopisca Nestora, da su stari Iliri bili Slaveni i zajedni~ki praoci Hrvata i Srba.” (str. 333.) Ako nau~na saznawa nisu u saglasnosti s politi~kim interesima i ciqevima, tim gore po nauku. Fon Sidland priznaje da je stvaran ve{ta~ki ideolo{ki okvir da bi suprotstavqawe nau~nim iskazima postalo delotvornije. On je svestan da je dana{wa hrvatska nacija samo jedna politi~ka konstrukcija, ali se trudi da “doka`e” koliko je ta konstrukcija bila nu`na u poku{aju parirawa. “Hrvati bijahu primorani poslu`iti se umjetnim imenom, da o`ive svoj narodni pokret. Za Hrvate bija{e bezuvjetno vrlo nepovoqno {to su gotovo pol stoqe}a jedrili pod tu|im imenom; to je vrlo na{kodilo popularizirawu i upoznavawu wihova narodnog imena kao i wihovih nastojawa... Ilirizam, me|utim, nije ni htio biti nacija, nego samo politi~ki skupni pojam, koji je trebao povezati sve ju`ne Slavene, pa i Srbe, na nekada{wem hrvatskom podru~ju, u rad oko jedinstvenih politi~kih ciqeva. Ilirizam nije ukidao pojedine narode, i poradi toga se wegovi prista{e nazivahu Ilir iz Hrvatske, Ilir iz Krawske, Ilir iz Bosne itd. Usprkos tome djelovao je ilirizam samo u hrvatskim zemqama, malo i u slovenskim zemqama i u ju`noj Ugarskoj. Srbi iz ju`ne Ugarske odmah ga otkloni{e s obrazlo`ewem da namjere Iliraca nisu ~iste i jasne.” (str. 335.) Fon Sidland smatra da su i be~ke vlasti postale podozrive prema ilirizmu kad ih je bosanski vezir upozorio da se on manifestuje kao proizvod ruske propagande, pa je Meternik ilirsko ime 1843. zabranio. “Za ilirizam je zna~ajna wegova produktivnost na kulturnom podru~ju. U ono doba bijahu polo`ene klice sviju kulturnih ustanova, {to ih Hrvati danas imaju, jer do god. 1835. nisu Hrvati imali gotovo nikakvih narodnih kulturnih ustanova. Ono malo, {to bija{e otvoreno nakon opadawa turske opasnosti, kao npr.
304

Pravoslovna akademija u Zagrebu, koja bija{e nastala iz isusova~ke gimnazije, bija{e sasvim anacionalne. U toj kulturnoj plodnosti le`i glavno zna~ewe ilirizma za hrvatstvo. Da se to razumije, vaqa imati na umu dva momenta: prvo, `ivu silu predoybe o narodnoj veli~ini, pa ma da je ona i umjetna kao ~itavi ilirizam, i nade u boqu budu}nost, koje se na to vezahu, a osobito nada u oslobo|ewe ostale bra}e od turskog ropstva. Ta sila dala je prije opisanoj narodnoj svijesti stvarni sadr`aj, a to bija{e jedan moment snage. Drugi moment bija{e duboki etni~ki i kulturno djelatni sadr`aj ideala ~ovje~nosti, {to ga bija{e ilirizam preuzeo.” (str. 335.) Veruju}i da je taj navodni humanizam, iznikao iz ideala ilirizma, bitno doprineo da se Hrvati pro~iste od sirovosti koju im je nametnuo vi{evekovni sukob s Turcima, fon Sidland iznosi da je humanizuju}u ulogu u banskoj Hrvatskoj odigrala i stara dubrova~ka i dalmatinska kwi`evnost, nadahnuta italijanskim renesansnim stvarala{tvom. “Ali Hrvatima ne bija{e su|eno da izvojuju pravo na opstanak humanisti~kim idejama, nego su to morali u~initi oru`jem u ruci. Svoj prirodni zavr{etak na{ao je ilirizam u godinama 1848/49. Hrvati po|o{e u rat protiv Ma|ara, a u odbranu svoje autonomije kao ostatka nekada{we narodne hrvatske dr`avnosti. To je ujedno i godina ro|ewa novog hrvatskog nacionalizma. Oru`jem u ruci izvojevat }e si oni u svijetu tolikog priznawa, da su na neko vrijeme poblijedile znanstvene teorije nepovoqne po Hrvate.” (str. 336.) To je bilo i vreme uspostavqawa ozbiqnih politi~kih odnosa i saradwe Srba i Hrvata u borbi protiv ma|arskih hegemonisti~kih i unitaristi~kih te`wi. “Pri tadawem bratimqewu spomiwahu se po prvi put Srbi u Hrvatskoj. Govora{e se, tako|er, da su Hrvati i Srbi jedan narod, pa da moraju `ivjeti u qubavi i bratstvu, prelaze}i preko vjerskih razlika. No doskora se odnosi pomuti{e. Srbi zahtijevahu Srijem za srpsku Vojvodinu, koju je trebalo stvoriti. Time bi ti krajevi otpali od banske vlasti. Tako se odnos izme|u dva naroda pokvario.” (str. 336.) Novi problem }e predstavqati uporna hrvatska nastojawa da se teritorija Vojne krajine ukqu~i u Banovinu i konstantno srpsko protivqewe toj soluciji. d) Razli~itim putevima do istog ciqa [ezdesetih godina devetnaestog veka do{lo je do diferencijacije u hrvatskoj nacionalnoj politici na pristalice sporazumevawa sa Srbima, koje je predvodio [trosmajer, i potpune konfrontacije sa Srbima, za koju se zalagao Star~evi}. Oni su se razlikovali samo u metodu politi~kog delovawa, jer su im glavni ciqevi bili istovetni. “[trosmajer, kao biskup jedne biskupije, u kojoj ne bija{e samo mnogo Srba, nego pod koju potpada{e i ~itava kraqevina Srbija, bija{e brzo shvatio koliko je srpsko pitawe vjersko pitawe, zbog nerazdru`ive veze Srpstva s grkoisto~wa{tvom. On je mo`da tako|er i slutio, kakva }e se nesre}a desiti kad se katoli~ka i grkoisto~na vjera namjere jedna na drugu, te je ve} od god. 1861. osje}ao da se bura pribli`ava. Usprkos svom wema~kom podrijetlu smatrao se on Hrvatom i bija{e jedan od mnogih, koji se osje}ahu privu~enima eti~kim i kulturnim sadr`ajem ilirskog humanizma. Tim ve}ma je zazirao od borbe, koju je vidio da dolazi. Kao sna`na li~nost, htio je to zlo izlije~iti u svom korijenu, posegnuv{i za starom papinskom mi{qu o uniji. [trosmajer je htio privesti
305

sve ju`ne Slavene katolicizmu ili barem gr~koj uniji i time onemogu}iti borbu izme|u Hrvata i Srba. Namisao bija{e upravo veli~anstvena, ali ve} unaprijed osu|ena na neuspjeh; morala je do`ivjeti istu sudbinu, koju je do`ivjela papinska politika i koju }e uvijek morati do`ivjeti. Misao o uniji izgleda da ne potje~e od samog [trosmajera, nego od hrvatskog povjesni~ara dra Frawe Ra~kog, jer je taj ve} godine 1861. u “Katoli~kom listu” (slu`benom katoli~kom vjesniku u Hrvatskoj) objavio niz ~lanaka pod naslovom “Katoli~ka crkva i bugarski narod”, gdje je potaknuo pitawe prijelaza Bugara na katolicizam. [trosmajer je mislio svoju namisao provesti u velikom stilu. Vjeran svojoj lozinki: “Sve za vjeru i za domovinu”, htio je spojiti narodne i crkvene probitke i pomagati ih ne samo crkvenim, nego i svjetovnim sredstvima. On je htio Hrvatsku u~initi duhovnim sredi{tem ~itavog Balkana, osnovao je u Zagrebu Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zalo`io se uspje{no za osnivawe sveu~ili{ta u Zagrebu, koje je snabdio obilnim sredstvima, a da politi~ko ime ne bi nikoga povrijedilo, odlu~io se za “jugoslavenstvo”, za koje je razvio `ivu promiybu. Wegova stranka, koja se nova~ila iz najobrazovanijih krugova Hrvatske, vjerna hrvatskim humanisti~kim mislima, izbjegavala je borbu sa Srbima i izlaze}i im u susret do skrajnih granica, nastojala je pridobiti ih za [trosmajerove misli i za prijateqsku suradwu s Hrvatima.” (str. 337-338.) Srbi nisu nasedali [trosmajerovoj lukavoj politici, a i mnogi hrvatski politi~ari su smatrali da ona u sebi krije potencijalne opasnosti po izvorne hrvatske nacionalne interese, pa su sva wegova nastojawa u tom pravcu propala. “No i ina~e do`ivio je velikodu{ni biskup samo gorka razo~arewa. Kad wegovi poku{aji oko unije ostado{e na Balkanu bez uspjeha, poku{a on u tu svrhu ste}i neke veze u Rusiji, ali ga to u~ini sumwivim u Be~u, pa ga godine 1888. car Frawo Josip I pozove o{tro na odgovornost prigodom manevara u Slavoniji. Kod Srba su wegova nesakrivena nastojawa oko unije pobudila samo ogor~enu mr`wu. Svoje i nadaqe neprijateqsko dr`awe prema Hrvatima obrazlagali su Srbi upravo time, {to se moraju braniti od hrvatskog nastojawa oko unije. No to je tipi~no bizantinsko izvrtawe pravog stawa stvari, jer su [trosmajerova nastojawa oko unije bila samo poku{aj da se otupi o{trica srpskim osvaja~kim namjerama iz god. 1860. Kad je [trosmajer devedesetih godina htio posjetiti dio svoje biskupije u Srbiji, srpska mu je vlada ~ak zabranila ulaz u zemqu. Kona~no su ga jo{ i u Vatikanu `estoko napadali, jer da se razbacuje crkvenom imovinom u svjetovne, a ne u crkvene svrhe.” (str. 338.) Po pitawu najprimerenije opcije za vo|ewe hrvatske nacionalne politike, fon Sidlandove simpatije su bez sumwe na strani Ante Star~evi}a, iako ima i izvesnih rezervi prema nekim aspektima Star~evi}evog delovawa. Kako isti~e, Star~evi} je “shvatio da se protiv srpskog lukavog i nasilno osvaja~kog pohoda ne mo`e uspjeti humanom diplomatikom i htio je zato ~itavi hrvatski narod povesti u bezobzirnu borbu protiv navale Srpstva. Star~evi} je pobijao ilirski humanizam i wegova kulturna nastojawa kao nesuvremena i neupotrebiva. Nasuprot velikosrpskom idealu stavio je Veliku Hrvatsku, htio je ~itav narod odu{eviti tim idealom, pa najprije
306

pregaziti sve unutra{we protivnike, a zatim pristupiti ujediwewu svih hrvatskih zemaqa. Iz ~iwenice da su balkanski Romani velikim dijelom imali udjela u postanku Srpstva, iz ~iwenice da je ono isprva bilo maleno i da su wime vladali Hrvati, sazdao je on teoriju da Srbi nisu nikada postojali, ali je pri tome previdio ~iwenicu da nikada nije bilo dr`ave bez sna`nog narodnog elementa... Odlu~an nastup protiv Srba, postavqen ideal narodne veli~ine, kojemu je sr` bila istinita i zdrava i odgovarala narodnoj samosvijesti, premda je pre{la razumne granice i djelimice povijesnu istinu (s obzirom na Srbiju i slovenske zemqe) i bezobzirno zauzimawe stanovi{ta na sve strane, sve se to duboko dojmilo hrvatskog naroda. Katonski zna~aj Star~evi}ev, wegovo suvereno prezirawe sviju ~asti, dostojanstva i zemaqskih dobara, samo je jo{ poja~alo wegov upliv. Narod je tako slijepo slijedio ~ovjeka, kojemu su nedostajala glavna svojstva uspje{nog politi~ara, prakti~ki smisao za stvarnost, a time i taktika i nadarenost za provo|ewe zadataka. On nikada nije izradio potawih osnova za provedbu svojih misli, a {to je u tom pravcu u~inila wegova okolina, bija{e neznatne vrijednosti.” (str. 339.) O~igledno je da fon Sidland Star~evi}u zamera samo tri, povr{inske i periferne, stvari: verbalno preterivawe, zauzimawe antiaustrijskog kursa u jednoj fazi wegovog publicisti~kog anga`mana i nesposobnost da vodi ozbiqnu politi~ku akciju na planu organizovawa pristalica i realizacije ideolo{ko-politi~kog programa. Nastoje}i da poka`e kako je svaka politika hrvatsko-srpskog sporazumevawa u proteklih nekoliko decenija bila pogre{na i pogubna za interese Hrvata, iako su se oni neprekidno nalazili na udaru Ma|ara, fon Sidland je ponosan {to su se na kraju, ~im je po~eo rat, Hrvati pokazali najodanijim podanicima austrijskog cara. “Srbi po|o{e u rat potpuno sigurni da mogu ra~unati na Hrvate. Ogor~eno dovikivawe iz srpskih streqa~kih jaraka Hrvatima, koji su neodoqivo navaqivali, dokazuje koliko su se prevarili. Priro|eni zna~aj hrvatskog naroda, wegova vjernost vladaru, {to ga je sam izabrao, i duboki osje}aj vlastitog narodnog, dr`avnog i politi~kog ja, {to ga je dr Ante Star~evi} pronio sve do u najni`e slojeve, u~ini{e da Hrvati po|o{e pravim putem.” (str. 362.) Fon Sidland otvoreno tuguje zbog propasti trijalisti~ke ideje preure|ewa Monarhije, koja bi zadovoqila sve hrvatske politi~ke ambicije, dok je nepomirqivi protivnik svake ideje srpsko-hrvatskog nacionalnog jedinstva, smatraju}i da bi wena realizacija neminovno vodila posrbqivawu Hrvata. “Bi}e Srpstva nosi `ig wihove vjere, pravoslavqa, a osobito u politi~kom pogledu, {to u Hrvata nipo{to nije slu~aj. Srbi bijahu tako u politi~kom pogledu nepromjewivi, a Hrvati promjenqivi i ~itava “integracija” i{la bi na {tetu hrvatskog bi}a, tj. Hrvati bi se imali postepeno porobqivati i od zapadwaka postati isto~waci.” (str. 366.) On je i zagri`eni protivnik ideje jugoslavenstva, ~iji je ciq bio da se i Slovenci politi~ki i pravno integri{u sa Srbima i Hrvatima. “Gdje je jugoslavenstvo kao cjelina ikada dokazalo svoju snagu? Nigdje i nikada. Za dr`avu treba povijesna predaja, sna`ni narod i dovoqno jaka voqa za dr`avom i vla{}u. Svi su ju`ni Slaveni sna`ni i hrabri, ali Slovenci nemaju povijesne predaje, a kod wih je te{ko govoriti i o voqi za dr`avom. Hrvati i Srbi imaju dodu{e svoje povijesne predaje i
307

svoju voqu za dr`avom, ali wihove povijesne predaje sasvim su razli~ite, a voqa za dr`avom Srba i voqa za dr`avom Hrvata me|usobno su neprijateqske.” (str. 368.) |) Glavni ideolog trijalisti~kog preure|ewa Habzbur{ke monarhije Ali fon Sidland smatra da je proma{ena i trijalisti~ka ideja koja se zasniva na srpsko-hrvatskom jedinstvu, jer bi ona dugoro~no vodila srpskoj supremaciji. On je ideolog hrvatskog ekskluzivizma, Hrvata kao tre}eg dr`avotvornog faktora, pored Austrijanaca i Ma|ara, u trijalisti~ki preure|enoj Monarhiji. Pri tome insistira da se “potpuno mora iskqu~iti pomisao na rje{ewe ju`noslavenskog pitawa na temequ ravnopravnog postupawa s Hrvatima i Srbima. Izme|u Hrvata i Srba nema ravnopravnosti. Obrazlo`ewe za tu tvrdwu nametnut }e se samo od sebe svakome, tko je ovu kwigu iole pozorno ~itao. Sigurno je da su Hrvati i{li samo za punom ravnopravno{}u, kad su prihvatili misao rezolucije, ali postigo{e time samo taj uspjeh, da Srbi izbi{e na povr{inu i postado{e vode}i i odlu~uju}i ~imbenik, dok su se Hrvati stalno nalazili u tjesnacu: ili da sa Srbima raskinu, ili da im popuste i da se daju od wih voditi. No polo`aj Hrvata bija{e takav, da sa Srbima nisu smjeli raskinuti. Poku{aj oko ravnopravnosti mora zakonskom nu`dom uvijek voditi do istog posqetka, a razlog tome le`i opet iskqu~ivo u nesretnom vjerskom pitawu. Osnovni odno{aj grkoisto~nog ~ovjeka prema katoliku jeste prezir u zajednici sa mr`wom; a u tom odno{aju je osje}awe ravnopravnosti upravo iskqu~eno. Grkoisto~wak ne mo`e naprosto nikada smatrati katolika ravnopravnim. Kao {to i Poqaci ne mogu nikada o~ekivati ravnopravnost od Rusa, tako je ne mogu o~ekivati ni Hrvati od Srba. Izme|u ta dva naroda to je poprimilo pokad{to upravo {arene oblike. Sve to potje~e iz slijeda misli Pe}ke patrijarhije. Ona bija{e religiozno-politi~ka misao, koja je i{la za brisawem hrvatskog imena i bi}a. Taj slijed misli jo{ je i danas posvuda djelotvoran i vidqiv. Posvuda, gdje se Hrvat, wegovo ime ili wegovo bi}e nalazi na podru~ju nekada{we Pe}ke patrijarhije, on postoji po osje}awu Srbina tamo nepravom, on tamo ne treba da bude, pa se zato protiv wega vaqa boriti svim sredstvima i uni{titi ga. A {to znade u~initi bizantinska vje{tina u iskrivqavawu i izvrtawu, to prelazi sve {to si mo`emo zamisliti.” (str. 368-369.) Rezoluciona{i kod fon Sidlanda ozna~avaju sledbenike takozvane Rije~ke rezolucije, ~iji su potpisnici zahtevali prikqu~ewe Dalmacije Banovini, kao i Zadarske rezolucije, koja je insistirala da su Srbi i Hrvati jedan narod, pa da jedinstvenim snagama moraju realizovati svoje zajedni~ke interese. Posebno fon Sidland hrvatske intelektualce druge polovine devetnaestog veka optu`uje za srbofilstvo i tvrdi da je rat sa Srbijom bio kad-tad neizbe`an. Ipak, Hrvati su u masi sledili cara i pru`ili puni doprinos ratnim naporima. “O kona~nom stanovi{tu Hrvata odlu~ila su tri momenta: 1. Hrvatima svojstvena vjernost prema gospodaru, koga si sami izabra{e, koja proizlazi iz wihova arijskog podrijetla i koja je u odlu~nom
308

momentu prevladala i kod srbofila; 2. {to su {iroki narodni slojevi bili protusrpski raspolo`eni i 3. {to je upravo kod {irokih slojeva bilo rasprostraweno nagonsko i sasvim ispravno shva}awe da su zapravo Srbi glavni krivac nepovoqnom polo`aju Hrvata.” (str. 371.) Zato on smatra da su Hrvati kao caru odani narod zaslu`ili, a i da to objektivne prilike Monarhije zahtevaju, da se Monarhija posle rata preuredi tako da se zadr`i osnovni dualizam, ali da se Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina ukqu~e u jedinstveno upravno podru~je, koje ne}e biti ravnopravan faktor sa Austrijom i Ugarskom. “Novo jedinstveno podru~je dolazi u neki zavisni polo`aj od svih dr`ava Monarhije, ono postaje zajedni~ki posjed obiju dr`ava. No taj zavisni polo`aj smio bi i}i samo tako daleko da budu za{ti}eni zakoniti probici cjelokupne dr`ave i posebno probici pojedinih dr`ava, no s druge strane ne bi se autonomija tog podru~ja smjela ograni~iti samo toliko da se, prakti~ki, kulturni i gospodarski polet nove tvorevine ne sputa u nepotrebne i {kodqive okove.” (str. 396.) To prakti~no zna~i da bi celo eventualno ujediweno podru~je imalo veoma sli~an status statusu Bosne i Hercegovine nakon aneksije. Na~elno, dakle, fon Sidland ostaje pristalica dualizma, ali nastoji da konstrui{e re{ewe koje bi uklonilo osnovnu wegovu slabost i generator stalnih unutra{wih i spoqnopoliti~kih kriza, ju`noslovenskog pitawa, tako {to bi ono poprimilo hrvatsko nacionalno obele`je i primat Zagreba. A nad novostvorenim upravnim podru~jem postojala bi neka vrsta kondominijuma Be~a i Pe{te. “To je naime jedini put, kojim se dualisti~ka Monarhija mo`e uzdr`ati sposobnom za `ivot i za ekspanziju. Bude li se naime Monarhija dr`ala gr~evito na~ela podjele na dvije i mislila samo na stjecawe onih pokrajina, koje se bez muke dadu podijeliti na dvoje, ona ne}e nikada ni{ta ste}i. Bez oblikovawa jednog oblika, pod kojim mo`e probaviti druge povijesno-politi~ke individualnosti, mora dualisti~ka Monarhija presu{iti i bit }e osu|ena da vr{i ulogu zasi}enog, nemo}nog gledaoca svjetskog povijesnog zbivawa i razvitka. Zato mislim da je stvarawe i preoblikovawe jednog prikladnog oblika kondominija upravo `ivotna potreba dualisti~ke Monarhije.” (str. 397.) Pri tome je spreman na dodatni ustupak Ma|arima, kako ne bi prigovarali da su ostali bez izlaza na more, da im Rijeka, kao korpus separatum, ostane u potpunom dr`avnom posedu, kao i pruga koja bi je povezivala sa Ma|arskom. Fon Sidland o~ekuje da bi neki realni gubici ograni~ewa vlasti Austrije i Ma|arske nad ovim podru~jem mogli biti nadokna|eni. “Podjelom eventualno novih, u ratu ste~enih zemaqa moglo bi se posti}i daqwe izjedna~ewe i obe{te}ewe.” (str. 399.) Najva`nije je da bi ovakvo re{ewe u potpunosti zadovoqilo Hrvate i da bi oni u novom upravnom podru~ju imali ubedqivu etni~ku ve}inu. “Hrvati bijahu uvijek vjerni Monarhiji i dinastiji, i u svim te{kim ~asovima Monarhije bijahu upori{te prijestoqa i dr`ave. To su dokazali i u ovome ratu, usprkos intenzivnom minirawu sa strane neprijateqa. Hrvati i wihova dr`avna tvorevina predstavqaju dakle nacionalno i dr`avnopravno Monarhiji priqubqeni oblik ju`nog Slavenstva. Novi poredak na jugu mo`e se dakle i smije se provesti jedino u hrvatskom smislu. Taj novi poredak
309

bit }e samo element snage i stabilnosti Monarhije na jugu.” (str. 400.) Fon Sidland je preokupiran uverewem da bi wegovo vi|ewe re{avawa ju`noslovenskog pitawa “stvorilo Monarhiji ju`nu marku, koja bi protiv dana{wih neprijateqa na jugu i jugoistoku imala jednaku vrijednost kao nekada Vojna krajina protiv Turaka. Kad su Hrvati jednom politi~ki zadovoqni i nesmetani u svome razvoju, oni }e biti siguran bedem Monarhiji.” (str. 400.) Nema pri tom nikakvih dilema. “Novo podru~je mo`e samo stajati pod politi~kim vodstvom Hrvata i po svom sadr`aju ne mo`e biti ni{ta drugo nego hrvatska dr`ava. Sasvim je jasno, {to si zami{qam pod hrvatskom dr`avom. Autonomiju, koja je nastala osamstogodi{wim povijesnim razvojem u okviru Monarhije. Samo takvo rje{ewe u skladu je s probicima Monarhije. To osvjedo~ewe proizlazi toliko nu`no iz ~itavog na{eg shva}awa povijesti, da o tome uop}e ne mo`e biti dvojbe.” (str. 401.) Takvo re{ewe bi i posle velikih istorijskih razo~arawa Hrvatima obnovilo veru i nadu u dr`avu. “Za{to su se Hrvati borili u Velikom svjetskom ratu, odakle wihovo ogor~eno juri{awe na Srbe, Ruse i Talijane? Hrvati su se borili svakako i za Monarhiju, ali kona~no borio se taj stari dr`avni narod ipak samo za vlastitu svoju dr`avu, koju mu godina 1867/68. nije donijela. Tko je pozorno pratio razvoj prilika od god. 1867. do 1917., morao je ste}i jasno uvjerewe da se radi o tome ho}e li se Hrvati u slijede}em svjetskom ratu – a siguran sam da }e on buknuti za nekoliko desetqe}a – boriti na strani Sredwe Europe protiv Bizanta ili na strani Bizanta protiv Sredwe Europe. Za mene je izvan svake sumwe, da }e Hrvati u~initi ovo posqedwe, bude li se Monarhija nakon rata opet poslu`ila Srbima, svojim doju~era{wim neprijateqima, da osujeti poboq{awe polo`aja Hrvata.” (str. 403.) e) Hrvatstvo, nepogre{ivo oru`je u rukama katoli~ke crkve Da bi {to ubedqivije predstavio koliko je zna~ajna antisrpska funkcija te improvizovane hrvatske pseudodr`ave, fon Sidland se poziva na mi{qewe, kako ka`e, “velikog wema~kog u~ewaka” Augusta Franca Gfrera, ina~e univerzitetskog profesora u Frajburgu, koji je pisao: “Dana{wa hrvatska dr`ava, Vojna krajina, moraju postati pokretne, moraju prije}i Dunav, zatim Balkan i daqe, ni`e u Rumeliju, Galipoqe, Drinopoqe, moraju primiti u sebe narode koji tamo stanuju, ta oni su od istog stabla kao i Hrvati, ne gledaju}i na gr~ki zakon. Tko se tome usprotivi, wega treba udariti ma~em! Kona~no bit }e to ipak jedan hrvatski kraq, ~ija }e ruka na prekrasnoj zgradi Justinijanovoj, na crkvi S. Sofije istaknuti kri`, ali ne nedostojni gr~ki, nego blagoslovqeni spasonosni latinski kri`.” (str. 407.) Fon Sidland ima samo jednu rezervu prema mi{qewu ovog Nemca. Smatra da su sva daqa nastojawa oko unije deplasirana, jer su u pro{losti uglavnom bila neuspe{na. Ali, odmah potom isti~e: “^ast mi je i smatram svojom zaslugom, {to sam ponovno posegnuo za mi{qu Aug. Franc Gfrera u obliku prilago|enom sada{wici. Trudio sam se i tra`io od ~itaoca mnogo strpqivosti, da tu misao preciziram u obliku koji iskqu~uje svaku sumwu i nastojao sam tako|er ostaviti po strani preveliki `ar i jednostranost. Opetujem dakle upiru}i ne na autoritet velikog wema~kog u~ewaka: stvarawe jedne katoli~ko-islamske hrvatske dr`ave u okviru Monarhije
310

jedini je spas, jedini je izlaz, i pitawe je koje se ne ti~e samo Austrije, nego ~itave Sredwe Europe.” (str. 407.) U okviru zavr{nog razmatrawa, fon Sidland posebno potencira: “Posegnuv{i za mislima Gfrerovim o hrvatskoj dr`avi, imao sam pred o~ima veli~anstvenu obranbenu akciju, sustav dr`ava od Balti~kog mora do Jadrana, koji }e biti bedem protiv nadiraju}eg i ekspanzivnog Istoka. Pored poqske dr`ave, pored dodu{e pravoslavne, ali politi~ki protubizantske Bugarske – s vremenom mo`da i pored Ukrajine – zami{qam si na jugozapadu jo{ jednu katoli~ko-muslimansku Hrvatsku, koja je prirodno, tisu}u godina starom predajom u~vr{}eno i nepogrje{ivo oru|e obrane, tim vrednije, {to ono ne bi djelovalo samo u pravcu jugoistoka, nego i u pravcu jugozapada. Ja sam, polaze}i od moje povijesne i povijesno-filozofske spoznaje najdubqe uvjeren, da bi to oru|e obrane, koje mi lebdi pred o~ima, da bi ta hrvatska dr`ava imala sva svojstva da bude jugozapadni mostobran ovog velikog pojasa bedema, u kome bi kraqevina Poqska tvorila sjeveroisto~ni mostobran.” (str. 414.) Da bi razuverio sve koji sumwaju u hrvatsku sposobnost ispuwavawa takvog zadatka, fon Sidland ka`e: “Taj stari dr`avni narod, koji se znao odr`ati usprkos svim neda}ama svoje mukotrpne povijesti, koji nije ostao u `ivotu poradi toga, {to je mo`da mogao provoditi svoj `ivot u nekom zaba~enom kuti}u zemqe, nego poradi toga {to je na ugro`enom mjestu znao svagda oru`jem u ruci i hrabro{}u lava braniti svoj polo`aj, taj narod }e svoje mjesto svakako dobro ispuniti. Svojim povijesnim plemstvom, svojim plemi}kim tradicijama, svojim toliko simpati~nim ~ovje~anskim idealom, zasada dodu{e malo gurnutim u pozadinu, ali toliko zna~ajnim za razdobqe narodnog preporoda, Hrvati su upravo pozvani da odigraju svoju ulogu na mjestu na kome se nalaze.” (str. 403.)

311

Tre}i deo PLASIRAWE O^IGLEDNIH FALSIFIKATA KAO AUTENTI^NI METOD HRVATSKE ISTORIOGRAFSKE [KOLE
I. Glavni hrvatski istoriografski falsifikator Dominik Mandi}
Nema nikakve sumwe da je u celoj hrvatskoj pamfletskoj istoriografiji Dominik Mandi} (1889-1973) najve}i krivotvoriteq istorijskih ~iwenica, koji je u tolikoj meri preterivao da je danas retko koji istori~ar ili politi~ki ideolog u Hrvatskoj spreman da se javno poziva na Mandi}eva dela i izra`ene stavove. Nije bez zna~ajne simbolike i ~iwenica da je Mandi} ro|en u [irokom Brijegu, u zapadnoj Hercegovini, najve}em upori{tu i rasadniku usta{kog pokreta. I majka mu je bila iz poznate usta{ko-fratarske porodice Zovko, koja je u Drugom svetskom ratu dala nekoliko najpoznatijih koqa~a, a u posleratnom periodu izumiteqa “gospe u Me|ugorju” i opsenara fra Jozu Zovka. Upravo je {irokobrije{ko fraweva~ko sjemeni{te oblikovalo Mandi}ev pogled na svet, a ovaj kasniji stare{ina fraweva~kog reda u mladosti }e pokazati veliki interes za politi~ko delovawe s klerofa{isti~kih pozicija. U sedamnaestoj godini, slede}i sopstvene homoseksualne sklonosti, stupio je u fraweva~ki novcijat kao |ak petog razreda klerikalne gimnazije i ubrzo dobio neku crevnu bole{tinu od starijih qubavnika, od koje je jedva `iv ostao. Natprose~nom bistrinom, marqivo{}u i zavr{iv{i dva posledwa razreda dr`avne gimnazije u Mostaru, fra Dominik Mandi} je poslat na daqe {kolovawe na {vajcarski dr`avni univerzitet u Frajburgu, na wegov teolo{ki fakultet, kojim su upravqali dominikanci. Tamo je zbog Prvog svetskog rata odbranu doktorske disertacije morao da odlo`i do 1921. godine, a 1914. vratio se u [iroki Brijeg, tamo neko vreme bio pomo}nik `upnika fra Didaka Bunti}a, da bi ve} slede}e godine postao prefekt bogoslova u Mostaru i ure|ivao ~asopis “Kr{}anska obiteq”. Zabele`eno je da je 1918. godine poslat u Be~ da od carice Zite izmami pomo} za svoje izgladnele zemqake. Iste godine postavqen
312

je za upravnika {tamparije i sekretara Hercegova~ke fraweva~ke provincije. Pokrenuo je ~asopis “Savremena pitawa” i u~estvovao u pokretawu lista “Narodna sloboda”.

1. Mandi}eva karijera politi~ara
Iako su bosanskohercegova~ki frawevci prihvatili be~ku Majsku deklaraciju zastupnika iz Jugoslavenskog kluba u be~kom parlamentu, kojom se zahtevalo formirawe posebne dr`avne jedinice od slovena~kih, hrvatskih i srpskih zemaqa pod habzbur{kom krunom, sled istorijskih doga|aja i{ao je drugim putem. Godine 1918. i u Mostaru je bilo formirano Narodno ve}e pravoslavaca, katolika i muslimana, u ~ije ime je fra Dominik Mandi} preuzeo vlast od austrougarskog vojnog komandanta Mostara i organizovao sve~ani do~ek srpske vojske. Kao predvodnik mostarskog Hrvatskog katoli~kog pokreta, Mandi} je 1919. godine u~estvovao u formirawu izrazito klerikalne Hrvatske pu~ke stranke, koja je ipak prvobitno prihvatila koncept nacionalnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca kao tri plemena istog naroda. Postao je ubrzo sekretar te stranke za Hercegovinu. Na izborima za ustavotvornu skup{tinu 1920. Mandi} je izabran za poslanika, pa se na skup{tinskom zasedawu suprotstavio bojkotu ustavotvornog rada od strane Stjepana Radi}a i Hrvatske seqa~ke stranke, da bi uskoro i poslanici wegove stranke napustili parlament uo~i samog izglasavawa Vidovdanskog ustava. Radi}evci su Hrvatsku pu~ku stranku napadali smatraju}i da je ona suvi{e pomirqiva prema tada{wem re`imu. Na izborima 1923. godine klerikalce je u Hercegovini predvodio Dominik Mandi} i wegova stranka nije osvojila nijedan poslani~ki mandat. Tako lo{ rezultat se ponovio i 1925. godine, mada Mandi} nije vi{e bio nosilac liste jer se prethodno kompromitovao u katoli~kom javnom mwewu susretom sa radikalskim prvakom Lazom Markovi}em, prilikom wegove posete Mostaru. Listu }e opet nositi na izborima 1927. godine, ali opet bezuspe{no. Ipak, posle skup{tinskog atentata, u novu Koro{~evu vladu u{la je i Hrvatska pu~ka stranka, a wen najvi{i funkcioner Stipe Bari} postao je ministar socijalne politike. Iste godine Mandi} je postao provincijal Hercegova~ke fraweva~ke provincije. Kako pi{e wegov biograf Bazilije Panyi} (@ivotopis dr fra Dominika Mandi}a, OFM, Zajednica izdawa “Raweni labud”, ^ikago 1994.) u dvanaestoj kwizi Mandi}evih sabranih dela, {to se Mandi}a ti~e, “s povjerewem je gledao na djelovawe Antona Koro{ca i Stipe Bari}a. To se vidi iz izjave, koju je dao uredni{tvu lista “Narodna sloboda”, kad se povratio iz Beograda, u rujnu 1928., gdje je posjetio predsjednika vlade Koro{ca i izlo`io mu te{ko stawe seqaka u Hercegovini... Posjetio je tom prigodom tako|er i ministra Veqka Vuki~evi}a, Qubu Davidovi}a, Mehmeda Spahu i posebno Stipu Bari}a.” (str. 45.) Mandi} je javno opravdavao {to se Koro{ec i Bari} kao rimokatoli~ki sve{tenici bave politikom i obavqaju ministarske du`nosti, etiketiraju}i wihove kriti~are kao nosioce kampawe framasonskih krugova. Nakon uvo|ewa {estojanuarske diktature, Dominik Mandi} je politi~ku aktivnost nastavqao kroz parapoliti~ke organizacije, poput Udru`ewa sadi313

laca duvana i Hrvatske katoli~ke {tedionice. Kako je 1923. godine uspe{no od Nikole Pa{i}a izmolio zna~ajnu pomo} za izgradwu nove zgrade {irokobrije{ke fraweva~ke gimnazije, 1928. mu je ministarski savet za iste svrhe odobrio milion dinara, novi ministar prosvete Stjepan Radi} je obustavio izvr{ewe prethodne odluke, {to govori kolika je bila netrpeqivost izme|u Radi}a i klerikalaca. Kako iznosi Panyi}, u “Spisima provincije” povodom toga je zapisano: “Na`alost, kad je ta stvar do{la u financijski odbor, tada{wi ministar prosvjete g. Stjepan Radi}, iz mr`we na hercegova~ke frawevce, koji nisu htjeli ni mogli da wegovu politiku u narodu potpoma`u, dao je brisati u buyetu gorwu subvenciju koja je prije ulaska g. Radi}a u vladu bila unesena.” (str. 53-54.) Godine 1929. Mandi} se za finansijsku pomo} obratio papi Piju XI. Papa se odazvao, te godine primio je u audijenciju fra Dominika, izvesnu pomo} mu uputio, ali nedovoqnu da graditeqi gimnazije pokriju i ve} napravqene dugove. “Da bi se odu`io, fra Dominik je, 16. veqa~e 1931., tra`io pripomo} od Bo`idara Maksimovi}a, tada ministra prosvjete. Ali prije nego se obratio na ministra, bio je primqen od kraqa Aleksandra koji je potvrdio “opravdanost i potrebu dr`avne subvencije” za gimnaziju na [irokom Brijegu.” (str. 5455.) Nije mu smetalo {to je dve godine pre toga umro Stjepan Radi}, niti je kraqa sumwi~io za wegovo ubistvo. Godine 1934. fra Dominik Mandi} je postao direktor {irokobrije{ke fraweva~ke gimnazije, a 1939. izabran je za ~lana Vrhovne uprave fraweva~kog reda i pre{ao u Rim. I otuda je intenzivne li~ne politi~ke kontakte odr`avao sa Ivanom [uba{i}em i Vlatkom Ma~ekom, kao i sa ministrima Bari{om Smoqanom, Ivanom Andresom, Mihom Krekom, Jurajem [utejom i Yaferom Kulenovi}em. Ve} na po~etku Drugog svetskog rata sa funkcionerom Paveli}eve vlade, fra Radoslavom Glava{em, ugovorio je preseqewe slovena~kih ~asnih sestara, koje su Nemci proterali, u hrvatsku usta{ku dr`avu. Anga`ovao se i na izvla~ewu istaknutijih Hrvata koje su Italijani internirali sa dalmatinskih podru~ja, direktno prikqu~enih Italiji. Shvataju}i blagovremeno da }e prevagu u Drugom svetskom ratu odneti zapadni saveznici, Mandi} je unapred tragao za varijantam koje }e sa hrvatskog naroda skinuti ili ubla`iti krivicu za savezni{tvo sa Hitlerom i genocid nad Srbima. a) Panyi}eva geneza genocida nad Srbima u NDH Kako isti~e Panyi}, “Hrvati su uglavnom odu{evqeno primili Nezavinu Dr`avu Hrvatsku, jer su u woj vidjeli ostvarewe svojih stoqetnih `eqa i to glasno slavili. Naprotiv, Srbi nisu to mogli podnositi, ni progla{ewe dr`ave ni wezino slavqewe. U tom su se na osobit na~in isticali ~etnici, poluvojni~ki pokret zagri`enih Srba, koji nisu mogli ili nisu htjeli shvatiti da Hrvati mogu `eqeti ono {to im Srbi ne dozvole, pa su se borili i protiv progla{ewa hrvatske dr`ave i protiv wezina slavqewa. Tako je npr. u Mostaru 10. travwa progla{ena hrvatska dr`ava, a 15. travwa srpski ~etnici s vojskom navalili su na hrvatske ku}e, palili ih i ubijali Hrvate. Na te napadaje odgovarali su Hrvati. To su ~inili posebno oni u~laweni u usta{ki pokret. Tako je nastalo me|usobno ubijawe, paqewe
314

ku}a i mjesta itd. Nove hrvatske vlasti vidjele su ubrzo da }e biti wihovo najte`e pitawe kako umiriti Srbe. Jedan izgled za rje{ewe toga pitawa dala im je odluka wema~ke vlade da iseli Slovence iz onih dijelova Slovenije koji su pripojeni Wema~koj. Zatra`ila je, stoga, od hrvatske vlade da ih primi na podru~je hrvatske dr`ave. Budu}i da je hrvatska vlada tra`ila na~in kako bi se oslobodila od Srba, primila je ponudu wema~ke vlade pod pogodbom da Nijemci presele toliki broj Srba iz Hrvatske u Srbiju koliko }e broj Slovenaca ona primiti u Hrvatsku.” (str. 77-78.) Dakle, Srbi su sami krivi za pokoqe koji su nad wima vr{eni jer nisu mogli da se pomire da se nad wima uspostavi hrvatska fa{isti~ka dr`ava kao kvislin{ka tvorevina. Oni su i prvi po~eli ubijawa, pa je bilo sasvim normalno da Hrvati na|u na~ina da ih se otarase. Zato je Paveli} i formirao Dr`avno povjerenstvo za obnovu, koje }e se baviti iseqavawem Srba i useqavawem Slovenaca. “Prije nego se uredio na~in toga preseqavawa, neki hrvatski du`nosnici po~eli su na svoju ruku preseqavati i slati u Srbiju Srbe sa svojih podru~ja. To je me|u Srbima u Hrvatskoj proizvelo veliku uznemirenost. Da bi izbjegli raznim pote{ko}ama pred hrvatskim vlastima, neki su se utjecali katoli~kim sve}enicima da ih za{tite. Sve}enici su mogli nekima pomo}i, posebno onima koji su prije bili katolici, ili obiteqima gdje jedna stranka pripada ili je pripadala katoli~koj crkvi. Ali bilo je pojedinaca koji su pre{li u katoli~ku crkvu i tako bili sigurni. Tako su na{li rje{ewe pojedinci. Ali kako su morali seliti ~itava sela, u wima je nastao pokret za prijelaz u katoli~ku crkvu. Na taj na~in htjeli su izbje}i preseqewe u Srbiju. Vijesti o preseqewu pravoslavaca iz Hrvatske u Srbiju i wihov prijelaz na katolicizam neobi~no su se dojmile fra Dominika. Wegove vijesti koje je primao, nisu bile uvijek to~ne ni potpune, ali je znao da su odnosi Srba i Hrvata napeti i bojao se da se ne bi ta napetost pove}ala nepravednim postupkom hrvatskih vlasti. Stoga je pisao utjecajnim qudima u Hrvatskoj, iako oni nisu bili na vlasti, da bi svojim utjecajem na hrvatske vlasti poradili da se ne ~ini ni{ta {to bi bilo nezakonito i {to bi moglo proizvesti jo{ vi{e sukoba izme|u Srba i Hrvata.” (str. 78-79.) Tako hrvatske usta{ke zlo~ine opravdava i ubla`uje fra Bazilije Panyi}, rimokatoli~ki sve{tenik, doktor teologije i skoro ~etiri decenije rukovodilac vatikanskog Generalnog arhiva fraweva~kog reda. Uz to je dugogodi{wi potpredsednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu i vawski saradnik papske Kongregacije za progla{ewe svetaca. Kakvi su kriterijumi za progla{ewe katoli~kih svetaca, mogao je i Dominika Mandi}a i Antu Paveli}a proglasiti za “bla`ene”. Na~in Panyi}evog pisawa ogledalo je sistematskog pristupa rimokatoli~kih intelektualaca zata{kavawu krvave uloge wihove crkve i wenih najvi{ih velikodostojnika u usta{kim zlo~inima. Sa `aqewem je Panyi} morao zakqu~iti da je projekat preseqewa Srba iz Hrvatske (misli na celu Paveli}evu NDH) u Srbiju uglavnom bio neuspe{an. “Iako su pravoslavni Srbi radije napu{tali vjeru nego iseqavali, ne izgleda da su hrvatske vlasti do toga mnogo dr`ale. Ali u svakom slu~aju htjele su da srpske vlasti iz Srbije, odnosno Beograd, nema ni vjerskog
315

utjecaja na pravoslavne Srbe u Hrvatskoj.” (str. 84.) U tom smislu opravdava dekret usta{ke vlade o preimenovawu “srpsko-pravoslavne” u “gr~koisto~nu vjeru”, ukidawu julijanskog kalendara i Paveli}evu izjavu da je bilo sporadi~nog nasiqa, ali da u hrvatskoj dr`avi ne mo`e postojati Srpska pravoslavna crkva, pa je zakonski 1942. godine uspostavqena Hrvatska pravoslavna crkva. “Fra Dominik je isprva pozitivno ocijenio uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Osnivawe Hrvatske pravoslavne crkve izgledalo je razuman ~in, jer se davala pravoslavnom svijetu mogu}nost da ostane ono {to jest i `ivi po svojoj vjeri. Stvarno u nekim mjestima (oko Bawa Luke i Tuzle) donijelo je neki mir me|u pravoslavni svijet. Ali bilo je kasno da se umire pravoslavni vojnici i politi~ari. Oni su tada imali smi{qen ustanak, dobro razvijen me|u srpskim pu~anstvom. Osnovao ga je Dra`a Mihajlovi} koncem lipwa 1941. Okupiv{i oko sebe izvjestan broj biv{ih jugoslavenskih oficira, qude vjerne monarhiji i izbjegli~koj vladi u Londonu, odlu~io se boriti protiv novoosnovane hrvatske dr`ave. Protiv Nezavisne Dr`ave Hrvatske po~eli su se boriti odmah i komunisti... Odlu~ili su stvoriti pravu vojsku protiv Wema~ke i Hrvatske. Tako su protiv hrvatske dr`ave – takore}i od po~etka – postojale dvije pobuweni~ke vojske, ~etnici, koje je vodio Dra`a Mihajlovi}, i partizani (komunisti), koje je vodio Josip Broz Tito. U po~etku su vodili borbu zajedni~ki, a kasnije su se razi{li. ^etnike je pomagala jugoslavenska vlada tada u Londonu, a partizane Sovjetski Savez. S vremenom su komunisti prevladali i oni su predvodili borbu protiv Hrvatske i sila Osovine. Wihov na~in borbe u prvo vrijeme bila su ponajvi{e nenadana napadawa na pojedina mjesta, paqewe ku}a, ru{ewe javnih ustanova i spomenika