NAŠA STVAR d.o.o.

Zagreb, Redakcija "Romani i stripovi"

DIREKTOR: Robert Pauletić GLAVNI UREDNIK: Pavle Lugarić
VVestern roman "Bijeli bizon" broj 12,10. siječnja 1996.
Naslov izvornika • G. F. Unger: "Adios, Hombre"
Nakladnik: NAŠA STVAR d.o.o., Palmotićeva 22, Zagreb
Redakcija: Palmotićeva 22, Zagreb, tel/fax: 01/432-824
Tiskara: SANT, Stara Samoborska bb. Sveta Nedjelja
Copvright: VW/NAŠA STVAR
IZLAZI MJESEČNO
G. F. Unger ADIOS, HOMBRE
i
Juan Rodriges i ja uhvatili smo stado divljih konja. Na kraju je bilo točno pedeset sedam upotrebljivih životinja.
Većina ih je bila prvorazredna i donijet će u prosjeku dvadeset dolara. Za nas je to bila dobra zarada.
Međutim, u ovoj zemlji čovjek nikada nije siguran od Apača i razbojnika.
Kada smo tijekom nekoliko dana opazili različite tragove, postali smo oprezni.
Dan prije probdio sam cijelu noć. Sljedećega sam dana uhvatio pola tuceta naših životinja. Bilo je, dakle,
razumljivo što sam noć prospavao kao mrtav.
Stražario je moj partner Juan Rodriges. A u amiga Juana čovjek se mogao pouzdati. Uvijek je tako bilo. Ali
danas je bilo drugačije. Kada je zagrmio hitac, nisam skočio, kako bi, vjerojatno, mnogi muškarac učinio.
Otkotrljao sam se u stranu i već sam držao u ruci kolt što sam ga imao na dohvatu ruke ispod pokrivača. Više od
toga nisam stigao učiniti.
Nešto me je tresnulo po glavi, tako da više nisam čuo ništa. Samo me je obuzeo osjećaj da će mi se glava
razletjeti u tisuću komada.
U neko sam se doba probudio. Glava ino je neizdržljivo boljela, no ipak sam polagano počeo misliti i prisjećati
se.
Osjećao sam nedostatak zraka i bilo mi |n strahovito mučno. Još mi se uvijek i mji'lo pred očima. Odjednom sam
po-
mislio da sam oslijepio. Taj me je strah posve ošamutio.
Zatim se crna magla pred mojim očima pretvorila u plamene krugove, a nad sobom sam razaznao blistave
zvijezde Arizone, kao i prethodnih noći.
Podigao sam ruke i drhtavim prstima oprezno opipao glavu.
Zaista je imala veliku, otvorenu ranu što se pretvarala u oteklinu.
- Eh, hombre - rekao je jedan glas - ti kao da dobivaš još jednu glavu. Brzo je narasla. A boljelo je, zar ne?
Obrisao sam lice i napokon ugledao čovjeka u svijetloj noći. Mirno je sjedio na kamenu, udaljen svega tri koraka
od mene, pušio dugačku, tanku meksikansku cigaru, a na glavi mu je bio meksikanski šešir šiljasta vrha, široka
oboda što mu je zaklanjao trokutasto lice. lako je neprestance upotrebljavao španjolske riječi, nije bio
Meksikanac. Njegova je odjeća varala ili su ga odgojili američki ljudi.
Polagano sam se uspravio. Omaglica mi je plovila ispred očiju.
Moj je kolt nestao, a ni moja puška više nije bila na dohvatu. A malo dalje ležao je moj partner Juan Rodriges.
Shvatio sam da su ga ranili kako ne bi mogao ispaliti prvi hitac.
Ja sam se dokotrljao jednomu razbojniku pod noge. On me je udario puškom.
Nakon nekog vremena pred očima mi se razbistrilo.
Rekao sam:- Amigo, zašto ste ovo učinili s nama? Čovjek se tiho nasmijao:
- Ah, mora se živjeti - rekao je. - Ovi lijepi caballosi donose mnogo novaca i još mnogo toga. Ovaj svijet postaje
sve gori. Ništa se ne dobiva na dar. Kada popušim, ubit ču te. Ostao sam ovdje da bih te ubio. Tvoj će partner
umrijeti. On neće više dugo.
Sada mi je bilo sve jasno.
Bili su banda koja traga za zaradom. Naših pedeset i sedam konja, divljih konja, donijet će im dobru zaradu. A
budući da su bili opaki momci, ranili su Juana, a mene tresnuli po glavi.
Pogledao sam čovjeka koji je ovdje os-lao da bi mene ubio.
No nisam ga mogao dobro vidjeti. Veliki mu je šešir zaklanjao lice.
- 5 drugog ću svijeta pljunuti na tebe ako mi ne pružiš priliku. Ako si pravi hom-bre, dat ćeš drugomu hombreu
priliku.
Više nisam mogao reći. Nisam smio moljakati za svoj život, proklinjati i jadati se. Morao sam govoriti mirno i
hladno, s lasnirn prizvukom prezira u glasu. Sve sam ja lb znao.
Radilo se o mojem životu.
Tiho se smijao, a u glasu mu se osjećalo malko ljutnje.
Arnlgo, a kako ti zamišljaš tu priliku? -upitao je nakon nekoliko trenutaka.
- Da si II muškarac, pravi hombre - rekao sam - ne bi morao ni pitati. Daj mi moj kolt, a zatim me pokušaj ubiti.
Stavit ću kolt za pojas. Ti ga možeš staviti u korice. I onda...
Glasno se smijao.
- Zar misliš da sam lud? Možda si ti slavni pislolero, komu ja ne mogu pružiti ni vode, iako još nišom naišao na
protivnika koji bi me itkj<i<io pohoditi. Ali, ja nisam samo razbo|ink ni rovolvcraš, ja sam muškarac koji
drugomu daje priliku. Dajem ti je.
Bacio mi je opušak pred noge i ustao laganom kretnjom koja mi je pokazala kako je gibak. Vuk koji nehajno leži
na suncu ustaje na isti gipki način.
Otišao je do svojega konja i uzjahao. Bio je to šareni konj, prepoznao bih ga između stotine drugih. Dok je sjedio
na konju, razmislio je još jednom. Brzo i nehajno izvukao je svoj lijevi kolt.
Zatim je naciljao u mene.
Ja sam u međuvremenu ustao. Stajao sam ljuljajući se kao pijan. S mojom ravnotežom nešto ozbiljno nije bilo u
redu. Na trenutke mi se sve zamaglilo pred oči-" ma. A glava kao da mi je još uvijek htjela puknuti.
No potisnuo sam nelagodnost. Ljuljajući se stajao sam i čekao pucanj. Nisam mogao učiniti ništa, baš ništa, jer
kretati sam se mogao samo vrlo polagano i nesigurno. Za nekakav očajnički napad bio sam prepolagan. Još sam
uvijek bio kao uzet.
- Misli na to, hombre! - rekao sam. - Plju-vat ću na tebe s one strane. Svaki muškarac mora drugome muškarcu
dati priliku. To je jednostavno i drugačije ne može biti.
Ponovno se nasmijao na čudesan način. Bilo je tu nekakvog divljeg veselja i Ijutita otpora.
- Dajem ti priliku, hombre - rekao je zatim. - Ostavit ću te živa. Možda ćeš se uspjeti izvući iz ove zemlje. To je
tvoja prilika.
Spremio je revolver i odjahao.
- Adios, hombre! - doviknuo je još preko ramena.
- Adios, hombre! - ponovio sam promuklim glasom i zagrcnuo se.
Kada su utihnuli udarci kopita njegova konja, začuo sam svojega partnera Juana Rodrigesa stenjati. Tek sam
sada shvatio da nisam sam i da će Juan - kao što je razbojnik rekao - umrijeti.
Pošao sam prema ispruženoj spodobi. Kada sam kleknuo, ponovno mi je pozli-
lo Moja glava jednostavno nije izdržala. Kuda sam je spustio da bih pogledao Ju-una, imao sam ponovno osjećaj
da će se rasprsnuti.
- Vode - prošaptao je Juan - daj mi vode, amigo.
Sada sam vidio da ga je metak pogodio u želudac.
Umrijet će teško i polagano, a budem li mu dao vode, bit će mu još gore. ■ Ogledao sam se oko sebe.
Razbojnici nam nisu pokrali samo konje. Njima je bilo potrebno sve, jednostavno sve. Od naše opreme nije
ostalo ništa. Ti su lešinari ponijeli i ono što nije vrijedilo više od tri centa. Čak moj i Jua-nov šešir.
Ukrali su mi i čizme. Do sada to još nisam opazio. Moje su nevolje bile velike. Sve sam to spoznao tek sada kada
sam se ogledao oko sebe.
Uzeo sam svoj rubac, pošao sam do izvora, dobro ga smočio, a'svoju sam ote-klinu na trenutak držao pod tankim
mlazom vode što je dotjecalo iz pećinske pukotine.
Zatim sam oprao Juanovo, znojem obliveno lice. Upijao je kapi vode s rupca, a ruke je neprestance držao na
tijelu.
Nisam mu mogao pomoći. Vjerojatno mu ni pravi liječnik ne bi mogao pomoći.
Juan je znao da će umrijeti.
- Compadre, imaš li cigaretu za mene?
Našao sam vrećicu s duhanom u džepu košulje. Bilo je još malo duhana. Savio sam cigaretu, pripalio je i stavio
Juanu u usta.
Nakon dva dima s mukom je rekao:
Tako je to u životu. Nedostajalo je još pol stotina dolara za mali ranč što sam M'i htio kupiti. Već sam dao
predujam. I'"i li \ mojoj Rositi i reci joj da mi je žao,
i imigo - rekao sam - učinit ću ta-ii objasniti Rositi.
- Volio sam jahati s tobom, Bac Cats-hum - rekao mi je. - Adios, hombre! Vjerujem da ćemo se jednoga dana
ponovno vidjeti. Adios!
Zatim je umro.
Zaklopio sam mu oči.
Juan nije tražio da ga osvetim, ali....
Prekinuo sam se u mislima.
Bilo je prilično nevjerojatno da bih Jua-na mogao osvetiti i da bih za ono što su nam učinili mogao tražiti
naknadu štete i zadovoljštinu.
Prema ljudskim mjerilima, ja sam bio izgubljen.
Nisam više imao čak ni čizme ni šešir. Teško da bih se mogao izvući iz Horse-mesalanda.
Ali htio sam.
Ovi su razbojnici izabrali pogrešna čovjeka. Ja nisam bio ovca kojoj se jednostavno može skinuti koža. Ja sam
bio Bac Catshum i mene su već mnogi pokušali srediti. Meni su već mnogi ozbiljno radili o glavi.
Međutim, ni jedan do sada nije uspio.
I neka tako ostane.
Legao sam kraj svojega mrtvoga partnera. Bio mi je potreban mir poput lijeka što spašava život. Više se nisam
mogao kretati.
Najprije je moja stravična glavobolja morala postati podnošljivom. Stavio sam mokri rubac na oteklinu. Zatim
sam se opustio i postupio kao iskusni Indijanac koji se neizbježivim nevoljama strpljivo predaje. Tako će bol u
mojoj glavi postati nešto što se strpljivo mora podnijeti. Nisam se borio protiv bolova. Postali su mi ravnodušni.
Čak sam i zaspao, sve dok me pred kraj noći nije probudila hladnoća. Pećine što su tijekom vrućega dana
skupljale toplinu, odavno su je izgubile. A ja nisam imao ni pokrivača, ni topla ogrtača. Čak-ni vatra nije više
gorjela. Nju je zgazio čo-
©v|8k koji me je zapravo htio ubiti. Očito nije ?ollo da mu u sjaju vatre prepoznam lice.
Mo|u |e glavobolja doduše još postojala, ali više nije bila tako neizdržljiva kao u početku.
Juana Rodrigesa morao sam pokopati u n|ogovu donjem rublju. Jer njegove hlače, |ahaća košulja i jakna bili su
mi potrobni da zamotam noge. Razbojnici •iii I Juanu odnijeli čizme, no one mi io-nuko ne bi pristojale, jer je
Juan Rodriges bio /a glavu niži od mene i imao je tri bro|a manje noge. Ja sam bio visok i unatoč mršavosti
prilično težak.
Uzeo sam, dakle, Juanove stvari. On bi ml Ih sigurno dao da je još mogao shvatiti Ito me je očekivalo.
Pokrio sam ga kamenjem najbolje što som mogao. Kad sam to dovršio, nad n|lm je bio visoki humak. Ja sam
ponovno bio na kraju snaga i morao sam leći. Hrana mi je bila samo izvorska voda. Momci su nam odnijeli baš
sve, čak čađavu kanticu za kavu. Toj razbojničkoj bandi zacijelo je pripadalo nekoliko sasvim bijednih momaka,
kojima je bio važan svaki cent.
Kasno poslije podne - po danjoj žezi ionako ne bih mogao ići - kada su sjene postale dugačke, krenuo sam.
Tragovi su se u prašini dobro raspoznavali. Pedeset i sedam konja, zatim životinje od dobrih desetak jahača - sve
je to ostavilo svu silu tragova.
Ja sam bio Bac Catshum. Bio sam muškarac, koji je bez hrane, bosih, samo u krpe umotanih nogu, mogao hodati
tri dana i tri noći.
Gipki čovjek u meksikanskom šeširu i trokutasta lica, čiji smijeh nikada neću zaboraviti, sigurno mi to ne bi
pripisao. A da i jest, sigurno bi mislio da s napola mrtvim čovjekom neće biti mnogo muke.
Krenuo sam dakle - bez oružja, bez hrane, bez vode i bez obuće.
Nisam žurio. Polagano sam hodao. To je bio jedini način da možda ipak stignem do cilja.
Ako me otkriju Apači, sa sigurnošću je svršeno sa mnom.
Nisam imao čak ni nož.
Hodao sam cijelo poslijepodne i cijelu noć sve do izlaska sunca. Našao sam izvor i napio se, zatim sam se
udaljio oko milje. Svoje sam tragove dobro izbrisao.
lako sam bio umoran, neko vrijeme nisam mogao zaspati zbog gladi. U glavi mi je bilo bolje. Više me nije jako
boljelo, samo mi se ponekad mutilo pred očima. Znao sam da bi me svaki liječnik gurnuo u postelju s potresom
mozga.
No ako nisam htio propasti u ovoj divljini, morao sam pronaći bilo kakav put do ljudi.
Ali nisam htio samo to.
Momak koji je odjahao uz pozdrav "Adios, hombre" morat će me ponovno vidjeti.
.«?■-■ II
Ponovno sam spavao do kasnoga po-slijepodneva, a zatim sam krenuo. Usput sam iskopao nekoliko jestivih
korijenova i našao nekoliko bobica. Međutim, glad se time nije smanjila, postala je još gad-nija.
Nešto prije ponoći stigao sam do ruba Horsemesalanda i sada sam morao preko ravnice prema jugu. Ravnica je
bila široka gotovo dvadeset milja. Bilo je tu brežuljaka, grmovitih područja i nekoliko potoka i uvala. Na blijedoj
mjesečini i svjetlu zvijezda ova je ravnica izgledala bezopasna, ali nije bila takva.
Morao sam brže hodati. Ujutro, nakon što svane dan, više ne smijem lutati ravnicom. Svaka apačka izvidnica
može me s brežuljka jednim pogledom ugledati. Tada bi sa mnom bilo svršeno.
Nije mi bilo lako.
Nakon otprilike deset milja pao sam i mislio da neću moći dalje. A zatim sam ipak nastavio.
Gotovo nakon svake milje mćrao sam sjesti i drugačije vezati krpe na nogama. Te sam krpe do kraja izgazio/pa
su se sastojale od samih rupa.
Usput sam našao čvrstu batinu. Bila je moje jedino oružje.
Kada sam nedugo nakon svitanja stigao do ruba ravnice i htio kleknuti kraj jednoga izvora, gdje su i razbojnici
napojili ukradene konje, na vrijeme sam, kutom oka, opazio nejasnu sjenu.
Izvor je bio okružen s nekoliko pećina i nešto drveća. S jedne pećine spustio se Apač.
Budući da sam se sagnuo, promašio me je. Njegov me je nož samo okrznuo.
Skotrljao se i okretanjem ublažio pad.
Kada je ustao, pogodio sam ga batinom.
Razbio sam mu cjevanicu, a zatim sam mu kraj batine zabio u lice.
Zatim sam ga još jednom udario objema rukama tako da je batina pukla. Kada sam nakon svega pogledao
mladoga ratnika, bio sam siguran da nikada više neće napasti bijelca.
Malo kasnije spoznao sam da je bio sam. Bio je jedan od lutajućih ratnika koji druge ratnike šalje na sve strane
kako bi tragali za pljačkom i plijenom.
Njegovi će tek nakon više sati, a možda i dana, opaziti da ga nema.
Našao sam njegova konja i smjesta
<mao da je nekoć pripadao stočaru. Imao
|c /iq u obliku srca, kaubojsko sedlo i za-
■' oljno me je pozdravio. Moj mu je mi-
10 poznatiji.
i Wmju je još bila puška, a Apač je ■ "pasač i kolt prvobitnoga vlasnika. ' i im |(> bilo da su Apači prije nekoliko
■ipuli ili ranč ili stado goveda ili ličnog jahača. Meni je to sa-
da pomoglo. Našao sam malo sušena mesa i nešto hladnog pića.
Kad sam nastavio jahati prema jugu, osjećao sam se mnogo bolje.
Želja mladoga Apača da me ubije spasila mi je život. U zamjenu za to što sam ja njega sredio, dobio sam konja,
oružje i mrvicu hrane.
No tako je to bilo u ovoj zemlji. Tu su bili samo progonitelji i progonjeni.
Vjerojatno onako bos, bez oružja, bez vode i hrane ne bih uspio još dugo izdržati.
Ovako mi je postalo lakše. Što sam duže sjedio u sedlu, to sam se bolje oporavljao, a kada sam pojeo zalihe,
vratila mi se snaga.
Oružje što sam ga sada imao bilo je dobro.
Revolver mi je dobro ležao u ruci. Zacijelo je pripadao čovjeku koji puca bolje od prosjeka. Bio je gotovo isto
tako dobar kao moje oružje što sam ga htio vratiti kada stignem do kradljivaca.
Put je bio dug. Još sam dva dana morao ostati u sedlu.
Zatim sam stigao u Santa Rosu.
Nalazila se tik uz granicu i bila je malo gnijezdo, gdje su nekoć Španjolci uredili misiju.
Misija u Santa Rosi bila je znak da su misionari znali pokrstiti stotine Indijanaca i godinama izgrađivati misiju.
Grad je bio malen. Sastojao se od nekoliko desetaka meksikanskih koliba i desetak drugih zgrada što su ih
izgradili Amerikanci. Jedna je rječica razdvajala grad, a preko nje vodio je most.
Poslije sam saznao da je rječica granica i da jedan dio grada leži na meksič-kome tlu.
Sve sam to promatrao s brežuljka.Otkrio sam i konje u velikom koralu ispred američkog dijela grada. Ondje se
očito održavala dražba. Shvatio sam da se prodaju moji i Juanovi konji.
Naravno da je moj prvi poticaj bio da odjašem dolje i uzvitlam veliku prašinu, jer ako u mjestu ima pravednih
ljudi, sigurno će mi dati potporu protiv kradljiva-ca konja i pomoći da ostvarim svoje pravo.
No moj je razbor ubrzo prevladao.
Zato nisam odmah odjahao dolje.
Naime, ovakva gnijezda tik uz granicu ponekad su gora od košare čegrtuša ili osinjeg gnijezda. U takvim je
gradovima uvijek postojao nekakav gazda i sve je zavisilo od toga je li taj gazda pošten ili nepošten, miroljubiv
ili zao.
U takvim gnijezdima čovjeku mogu oderati kožu.
A ako su "trgovci konjima", koji su ondje prodavali moje i Juanove konje, pripadali tome mjestu, ja ču biti sitan
kao miš.
No čak ako ondje žive dobri i pravedni ljudi, meni će biti vrlo teško dokazati da sam vlasnik konja. Oni nisu bili
žigosani. Bili s.u to divlji konji, tek malo pripitomljeni i jahani. Svjedoka nisam imao. Protiv krad-Ijivaca i
ubojica bio bi samo moj iskaz.
Zbog toga nisam počinio pogrešku.
Ostatak sam dana ostao na brežuljku, odakle sam mogao sve promatrati. Bez obzira na to što je udaljenost bila
prilično velika, sve sam dobro vidio. Zrak je u Ari-zoni bio čist i suh. Čak ono što je na velikoj udaljenosti
izgledalo napola manje još se moglo jasno razaznati.
Dobro sam /apamlio momke što su se dolje predstavljali kao trgovci konjima. Budući da su razbojnici odmah
otišli s konjima, nisam mogao prepoznati ni jednoga od tih tvrdokornih hombresa. Samo bih onoga koji jo ostao
uz mene prepoznao po smijehu, šeširu i trokulastu licu.
I sada sam ga vidio, Smjesta sam ga prepoznao. Njogov šošlr, njegove kretnje
i stas. I konja koji je stajao vezan izvan korala.
Krajem dana završavala je trgovina konjima. Vidio sam konje koje smo tjednima Juan i ja mukotrpno hvatali,
navikavali na jahanje, a sada su nestajali sa svojim novim vlasnicima. Posebice veliko stado bilo je otjerano
preko mosta na meksičku stranu. Drugo su stado otjerali medu brežuljke, sigurno onamo gdje je bilo skrovitih
logora i naselja, možda čak rudnika ili osamljenih rančeva. Konji su bili potrebni svima, diljem cijele zemlje.
Jedino s njima mogle su se prelaziti velike udaljenosti.
Konji su zacijelo bili vrlo jeftini i to se, vjerojatno, uskoro razglasilo. _ Nežigosan konj uvijek se mogao kupiti.
Čak kada se i znalo da je životinja ukradena, mogla se kupiti.
Juan i ja očekivali smo dobiti više od tisuću dolara. No Juan je bio mrtav.
To ću još morati priopćiti njegovoj Rositi u Santa Cruzu. Možda ću moći ostaviti obavijest i njegovom bratu
Pacu. Paco je bio razbojnik i živio je u Meksiku. Bio je od one vrste koja je sanjala da će jednoga dana postati
generalom revolucionarne vojske.
Nastavio sam razmišljati kako su naši lijepi konji rasprodani i otpremljeni u stadima ili pojedinačno u različitim
smjerovima. Nekoliko životinja ostalo je u gradu, . s jedne i s druge strane rječice.
Čekao sam da sunce zađe, promatrao crvenilo neba i pitao se hoće li poteći mnogo krvi.
Naravno da ime mjesta nisam znao. Saznao sam to tek poslije, kada sam već bio u Santa Rosi.
Kada je pala noć, odjahao sam dolje. Moj cilj bila je rječica, otprilike milju istočno od grada. Vjerovao sam da
ondje postoji neki prijelaz,
Obala sg posvuda spuštala prilično str-

ino. Rječica se zarila duboko u tlo, a korilo se napunilo samo za velike kiše. No ovdje je voda nabujala otprilike
jednom u Irl godine.
Nisam žurio.
Prilično sretno stigao sam na meksičku stranu. Naravno da sam bio pripravan da mi poneki oštar hombre poželi
dobrodošlicu. To je ovdje na granici bilo uobičajeno, jer su prijelazi bili rijetki. Napadači su često čučali u
zasjedi, a važno je bilo samo da dovoljno dugo čekaju. Nekakva je divljač uvijek stizala.
Međutim, ovdje nitko nije vrebao. Možda je bilo još prerano, pa su oštri hom-bresi još sjedili za večerom. A
možda su pripadali i našim amigosima što su nam pokrali konje. Možda su bili u gradu, jer se dobivenim novcem
moglo lijepo zabaviti.
Malko sam se okrenuo prema Meksiku. Zapamtio sam tijek prašnoga kolnog puta i uskoro sam naišao na nj.
Krenuo sam prema sjeveru i nakon milje došao sam do grada.
U meksičkom dijelu grada odvijalo se nešto poput fieste. Na trgu ispred misije, oko koje su se okupile kuće i
kolibe, gorjela je vatra. Uz vatru, koja je gorjela samo zbog zabave, plamsala je još jedna vatra, čista i jaka, a na
njoj su se pekle tri male svinje. Gitare su brenčale, a netko je vješto svirao trubu.
Plesalo se i pjevalo. Iz obližnje krčme donosilo se piće ili se odalazilo unutra i pilo.
Ljudi su bili veseli i razdragani. Veselica |e stajala samo nekoliko dolara za svinje na ražnju, bačvu tekile i
kukuruzna piva.
Svojega sam konja privezao u mračnom kutu, izvadio revolver iz bisaga, pa l'"luiMjenikov kolt, a korice čvrsto
svezao ,'m I ii 'dro.
11' i nogama sam imao Apačeve moka-l'ristajale su mi.
Izgledao sam kao otrcani lutalica. Brada mi je već prije nekoliko dana bila zrela za brijanje.
No čak i obrijan i dotjeran više bih sličio civiliziranom Komanču nego teksaškomu Amerikancu. Sada zbog
svoje pune brade nisam bio sličan Komanču, ali kada sam govorio španjolski, nitko ne bi pomislio da sam
gringo.
Sjeo sam na verandu gostionice kojoj je pripadala i krčma. Prišla je punašna ljepotica i upitala me što bi mogla
za mene učiniti, jer ona je gostioničareva kćerka.
Pogledao sam je i vidio da ona nije nikakvo naivno dijete. Na prasne, neobri-jane i otrcane muškarce bila je
navikla i dobro je naučila da medu njima prepozna one prave.
- Ti bi mogla mnogo učiniti za mene, anđele moj! - rekao sam. - Siguran sam da bi mi ti mogla stvoriti raj na
zemlji. Toliko bi mogla učiniti za mene. No prije toga volio bih jesti. Donesi mi nešto, ljepotice, o čemu ću
sanjati.
Dao sam joj dolar.
Bio je to jedan od zlatnih dolara što sam ih pronašao kod Apača. Sigurno ih je Indijanac opljačkao kod momka
čijega sam imao konja i oružje. Imao sam još nešto više od pedeset takvih zlatnih dolara, a ovdje u Meksiku
svaki je bio velik kao kotač na kolima. No i prijeko, na drugoj strani, taj dolar sigurno nije manje vrijedio.
Divila se zlatniku. Zatim je rekla:
- Dopadaš mi se, hombre! Ja volim visoke i snažne amigose. A kada se dobro najedu, postaju još snažniji. To mi
se dopada. Odakle dolaziš?
Stajala je tako blizu mene da me je dodirivala. Kroz tanku tkaninu odjeće osjetio sam toplinu njezina tijela.
Zaista nije bila suzdržljiva.
- Curo - rekao sam i obujmio je oko • struka, a ona se još čvršće privila uz me-ne - budeš li me izgladnjela, malo
ćemo imati jedno od drugoga.
Kimnula je, a zatim je pokazala na zlatni dolar.
- Imaš li još toga? Jesi li sredio kakvog gringa? A ja sam mislila da si ti tako siromašan hombre da si morao
prodati svoje čizme.
- Čovjek se može prevariti - odvratio sam na najboljem pograničnom španjolskom, zatim je stisnuo i upitao: -
Prije nego što podeš, curo, reći ćeš mi svoje ime, zar ne?
Nasmijala se.
- Zovem se Conchita Alvarez, a ti?
- Ah - rekao sam - ti me ionako nećeš zaboraviti, to ti obećajem. Kada budeš mislila na mene, bit će ti svejedno
kako se zovem. Uvijek ćeš se sjećati drugih stvari, mnogo važnijih od imena.
Na te se riječi samo osmjehnula i otišla.
Brzo mi je donijela jelo. Bilo je izvrsno. Pečena svinjetina, grah i koješta ljuto uz to, što nije samo nasitilo
gladna čovjeka već i umorna muškarca do kraja osvježilo.
Čučnula je kraj mene i rekla:
- Tek poslije ponoći imat ću vremena za tebe. Tada će završiti fiesta. Manuel i Ferdinand vratili su se iz lova na
divlje konje. Dotjerali su veliko krdo i dobro ga prodali. Priredili su malu proslavu. Kada se sve pojede i popije,
na trgu će biti mirno. Ti moraš doći iza kuće. Lijevi prozor iznad drva za potpalu...
Nije dalje stigla, jer su je zvali drugi gosti.
Tijekom večere u mračnom sam se kutu micao što manje i ogledavao oko sebe. Bilo je tu još djevojaka osim
Chite. Momaka također. Svi su slavili, jeli, pili i plesali ispod verande i na trgu kraj vatre.
Zatim mi je prišao jedan muškarac. Držao je u ruci par čizama i stavio mi ih pred noge. Bio je to stariji momak
šiljate brade.
- Senor - rekao je - Chita mi je rekla da je došao jedan hombre, kojemu je, možda, potreban par dobrih čizama.
Ja sam trgovac i trgujem danju i noću. Ove su čizme prvorazredne, s ostrugama. Dao bih ih za dvadeset dolara
zato što ste Chitin prijatelj.
Bacio sam pogled na čizme, pa iako je u kutu bilo mračno, razabrao sam da su to moje vlastite čizme.
Naravno, bio je to gadan zalogaj.
Taj stari momak, koji je koristio svaku priliku da zaradi koji pesos ili dolar, ponudio mi je moje' vlastite čizme.
Sigurno ih je dobio od jednoga razbojnika, a ja ne vjerujem da ih je platio više od dva, najviše tri dolara.
Morao sam se dobro svladati da momka ne tresnem tako da odmah posrne natraške, ali ta je želja trajala u meni
samo jednu minutu. Zatim sam ponovno čvrsto vladao sobom.
Morao sam ostati ledeno hladan i nisam smio učiniti ni najmanju pogrešku. Zapao sam ovdje u gadno gnijezdo u
kojemu su razbojnici bili kod kuće i obavljali svoje poslove.
Uzeo sam čizme i rekao:
- No, baš tako lijepe više i nisu, amigo. Budem li ih uzeo, sigurno ti neću dati nikakvih dvadeset dolara. A možda
mi uop-. će i ne pristaju.
Izuo sam mokasine, navukao čizme i rekao:
- Malo su mi tijesne. Da nisam jahač i da mnogo pješačim, uopće ih ne bih mogao uzeti. Dat ću ti pet dolara,
amigo.
Puhao je poput staroga mačka, no ubrzo se svladao i primorao na ljubaznost.
- Pa vi valjda ne biste siromašnu čovjeku skinuli košulju s leda, senor - rekao je. - Ja moram brinuti o sedam
kćeri, kojima se nitko ne želi oženiti jer su ružne i siromašne. Pri svakoj trgovini moram nešto zaraditi, inače
ćemo pomrijeti od gla-
di Da sam bogat, amigo, ja bih vam te fl/ino poklonio, jer one će od vas ponovim učinili gospodina. Ja... bedam
dolara - rekao sam. Petnaest - zaškripao je zubima. • Osam! Osam i pol! Pri tomu je jadno uzdahnuo.
- Život je skup - rekao je - a pri svakoj trgovini senor Hondo Carradine traži trideset posto. Ne mogu jeftinije.
- Deset - rekao sam - i to je moja posljednja riječ.
Ponovno je zastenjao.
- Ja pri tomu zarađujem jedan jedini dolar - rekao je - a sljedeći ću posao
|inožda obaviti tek za tjedan ili za mjesec Idana. Samo jedan dolar ostaje za mene, Imoju ženu i sedam ružnih
kćeri. Da sam fmladi, ja bih...
Nije rekao što bi tada učinio. Uzeo je i mojih deset dolara, suvišne Apačeve mo-ikasine i htio se pozdraviti i
poći. Ali ja fsam imao još dva pitanja.
- Samo trenutak, amigo. Ja bih želio "znati čije su to čizme. Možda su pripadale čovjeku koji je umro od zarazne
bolesti.
- 0, ne - lagao je - gospodin koji je prije vas nosio te čizme bio je otmjeni gospodin, bogat i zdrav. On je te čizme
izgubio na pokeru, a to se može ponekad dogoditi, zar ne?
Kimnuo sam.
- Koje ste to ime spomenuli u vezi s trideset posto udjela u trgovini? Hondo Carradine? Je li to vaš poslovni
partner?
Trgnuo se i zastenjao od nevoljke su-t'uli. Zatim je progovorio glasom kao da /ulivaljuje na lijepom daru.
Senor Hondo Carradine ovdje sudje-u svim poslovima, jer što bi bio ovaj I I»'Z zaštite gospodina Carradinea? c
Im ml je bilo sve jasno. Ja sam znao |i I lundo Carradine ovdje vlada. Nije
on bio tek nekakav Carradine. Došao sam u grad u kojemu jedan od najopasnijih momaka vlada cijelim
Jugozapadom.
ili
Osjetio sam nekakvo bockanje.
Ali nišom ni pomišljao da jednostavno nestanern.
Chita je toga časa bila zauzeta drugim gostima.
Otišao sam s verande i u nekoliko koraka stigao sam do svojega konja koji je stajao iza kuće, u mračnoj uličici.
Bilo je tu još nekoliko životinja čiji su vlasnici slavili ili su već bili pijani.
Već sam htio uzjahati kada mi je palo na um da možda ipak ne bi bilo dobro poput ponosna Španjolca projahati
mostom. Ondje bi me kao stranca još lakše prepoznali.
Revolver sam ponovno gurnuo u bisa-ge, potapšao konja po vratu i prsima i pošao. Konj je cijelo poslijepodne
pasao, a prije toga, dok smo jahali preko rječice, dovoljno pio, pa se zasad nisam morao o njemu brinuti.
Išao sam prema mostu i hodao kao da sam pripit. Pri tomu sam tiho pjevušio.
Kada sam stigao do mosta, na ogradu je bio naslonjen jedan muškarac. Pogledao me je i upitao:
- Hej, tko si ti, dugonogi? Tebe još nikada nisam vidio.
Zastao sam, lagano se ljuljao i promatrao ga.
Bio je opasan, iako je na prvi pogled djelovao previše napirlitano. Na sebi je imao mekanu, tamnu, bogato
vezenu kožnu odjeću, a ispod kratke jakne nabranu, snježnobijelu košulju. Na njegovu crnom sombreru bila je
zlatna vrpca.
Bio je čistokrvni Meksikanac. Njegovi su koltovi imali svijetle drške. A za poja-, som, na hlačama i posvuda
gdje je to bi-lo moguće momak je nosio konchose. Nasmijao sam se;
- Amigo, ni ja lebe ne poznam, ali reći ću ti zbog čega sam ovdje. Htio sam pogledati Orteginih sedam kćeri, ali
one su sve tako ružne da sam se morao napiti. Uvijek kada sam pijan želim nekoliko čaša viskija što ga imaju
gringosi. Hoćeš li poći sa mnom da ne budem tako sam kada budem pijan? Znaš, moj me je otac poslao Ortegi,
jer su stari prijatelji, a meni je na rancu potrebna žena. Ali, ja neću uzeti ni jednu od tih sedam ružnih cura!
Nikada! Dakle, moram se napiti. Pođi sa mnom, compadre!
Zveckao sam dolarima u džepu. Smijao se. Moje su ga riječi oraspoložile. Vjerovao mi je svaku riječ.
- Napij se sam, amigo. Ja moram stajati ovdje na mostu, jer patron tako hoće. Svojih sedam bradatih krava
Ortega nikada neće uvaliti muževima, pa da ih umota u zlato. Idi samo, amigo! Uz ovakvo razočaranje čovjek se
mora napiti. Sedam kćeri, a sve tako ružne! Brrr!
Pošao sam dalje i znao sam da je ovo čuvar koji mora štititi Honda Carradinea od iznenađenja.
Samo, ja nisam htio do Carradinea. Najprije sam htio naći momka koji me je bosa i bez oružja i konja ostavio u
divljini Horsemesalanda.
Uskoro sam stigao do velikoga saluna. Tu je bilo privezano dvadesetak konja i stajalo je nekoliko kola. Na
suprotnoj strani nalazili su se dućan, hotel, sedlamica, dvorište za kola, kovačnica, ured ispitivača rude i najamna
staja.
Između njih bile su stambene zgrade.
Medu konjima ispred saluna stajao je šareni konj na kojemu je momak tada odjahao.
Ja sam najprije otišao u dućan, koji je još bio otvoren, te kupio meksikanski, slamnati šešir.
Zatim sam otišao u salun.
Točno sam znao da ulazim u lavlju špilju, ali žestoki momci ondje još nisu znali što ja namjeravam.
Začudit će se.
U salunu je vladao mir. Ovdje se nije slavilo kao u meksičkom dijelu Santa Rose. Razbojnici ovdje nisu bili
Meksikanci, već gringosi, a oni su zasluženi večernji odmor uživali na drugačiji način.
Pili su i igrali poker ili bilijar. Bilo je i nekoliko djevojaka s kojima se moglo zabaviti ako se zveckalo s dovoljno
kovanica.
Stao sam uz šank i znao da me svi promatraju. Većina ih je to činila neopazice.
Mnogo se toga na meni nije moglo vidjeti. Samo puna brada što je okruživala tamno, oporo lice, nekoliko
ožiljaka i nos koji više nije bio pravilan kao nekoć.
Nisam vidio momka čiji je šareni konj vani stajao. Možda ga nisam uspio prepoznati, jer ga još nisam vidio bez
šešira.
Dok me je barmen posluživao, osjetio sam kako sa svih strana do mene dopiru znaci sumnjičavosti i budnoga
vrebanja.
U ovom se prostoru nalazilo nekoliko muškaraca tamne prošlosti. To su bili momci koji su uvijek morali
očekivati da će ih stići njihova prošlost ili u obliku osvetnika ili lovaca na ljudske glave ili ljudi od zakona.
Barmen me je upitao-,
- Otkuda dolazite, gospodine? Govorio je engleski, ali ja sam odgovorio španjolski:
- Odande prijeko. Amigo na mostu već me je opipao. Zbog čega ste svi vi ovdje tako nervozni?
Ovo sam rekao dovoljno glasno i osjetio kako je napetost postala manja. Činjenica da me je momak na mostu
pustio prijeći na drugu stranu očito je umirila nekoliko ljudi.
Ispio sam viski. Užasno je palio grlo. Bio je domaće proizvodnje. Ali nisam ni
). Znao sam da momci samo če-Imi|ii dd mi ponestane zraka.
hi im nisam priuštio. Zatražio sam još ji'ilno piće. Barmen se nacerio i dohvatio iliiuju bocu. Taj je viski bio
skup.
Zašto? - upitao sam i pokazao na prvu bocu.
Drugo piće dvostruko prija - rekao je (i osim toga moram maknuti tu stvar.
Oh, time bi se mogle puniti svjetiljke -predložio sam. - Preskupo - zarežao je. Otišao je na drugi kraj šanka da
još nekoga posluži.
Ispio sam drugi gutljaj - i tada sam ugledao momka! Silazio je niz stube, vodeći djevojku pod ruku. Čuo sam
njegov promukli smijeh i po tom sam ga smijehu najprije prepoznao. Lice mu je bilo ružno. Šešir mu je na vrpci
visio na leđima. Na dnu stuba pljesnuo je djevojku po [stražnjici i time je postala slobodna. Smi-| jala se.
On se okrenuo prema šanku. I tada me je ugledao. Ne, taj momak nije bio bezazlen. Čo-| vjeka je mogao jednako
tako brzo prepoznati kao i ja, bez obzira na to što ga je vidio samo u mraku i što se sada sakrio iza pune brade i
velikoga šešira. Zastao je.
Ruke su mu kliznule na drške revolvera. Još nije bio posve siguran, ali jaka sumnja bila je tu.
Znao sam da ne smijem gubiti vrijeme. Palcem sam gurnuo šešir na zatiljak.
Sada je vidio čak tragove otekline na mojoj sljepoočici.
Mi se ponovno vidimo, hombre - re-o sam.
''ml sam zašutio, prepoznao mi je glas n/u) da nosim kolt. ivi ikoo se ulijevo, lako je imao dva re-M'i, povukao je
samo lijevi. I ja sam li- ■'utuk.
Moja je ljevica bila brža, iako on nije bio drugorazredni momak. Kada je zapucao, pogodio ga je moj metak u
srce. Zbog toga je mene promašio i opalio dva puta pred moje noge u pod.
Čvrsto se uhvatio za šank, a zatim je pao. Prije nego što je dodirnuo pod, bio je mrtav.
Svoj sam kolt držao u pripravnosti.
Nastala je tišina. Svi su u prvi čas zadržali dah.
- Samo ostanite mirni, dečki - rekao sam kroz tišinu nakon što se razišao barutni dim.
Zatim sam kratko pokazao na mrtvaca i na barmena.
- Kako se zove? Barmen je rekao:
- Tebe će ovdje dokrajčiti.
Svojim revolverom razbio sam obje boce. Bile su još gotovo pune. Tada je shvatio da će ga to skupo stajati.
- To je Waco Vegas i ima ovdje bezbroj prijatelja...
Dalje nije stigao.
Za jednim stolom skočio je momak i zaurlao:
- Hej, ovo je lovac na divlje konje što ga je Waco Vegas morao srediti...
Vidio sam kako su dvojica drugih momaka, što su sjedila za stolom s moje desne strane, ispod stola potegnula
oružje. Isprašio sam dva metka i zbacio ih sa stolaca.
Momak, koji je skočio i povikao, podigao je ruke. Više nije želio ništa poduzimati.
Rekao sam:
- Bilo je pedeset i sedam konja. Donijeli bi tisuću dolara čiste zarade. Waco Vegas ostavio me je u divljini bez
oružja, bez konja, bez čizama i bez hrane. Ja sam unatoč-svemu stigao ovamo i želim da mi se nadoknadi sve.
Kako to zamišljaš,, gospodine?
Više nisam govorio španjolski, već kao Teksašanin.
Svi su šutjeli i čudili se. Obojica ranjenih razbojnika stenjala su, ali nitko im nije pomogao.
Znali su kako stvari stoje i čekali što će
biti dalje.
Nisam ih-ostavio čekati i rekao sam ledeno:
- Hoću tvoj udio i udjele ove dvojice klipana! Hajde! Izvuci im iz džepova i donesi mi!
Momak je bio mršav i žilav, ali dobro je vidio kako sam brz u pucanju i da u koltu sigurno imam još tri metka.
Prišao sam mrtvomu Wacu Vegasu i podigao kolt što mu je kliznuo iz korica i još bio otkočen.
Nitko se nije ni maknuo. Shvatili su da bih vidio svaku i najmanju kretnju. Gurnuo sam Vegasov kolt za pojas, a
svoj zadržao u ruci. Ljudi su dobro shvatili da ne trošim metke uzalud.
Pogledao sam momka kojemu sam izdao zapovijed, a on je razumio da nisam voljan dugo čekati. Znao je i to da
ne obmanjujem.
Čovjek je oblizao usnice, još je malko razmišljao, tražio je nekakav izlaz i kliznuo pogledom preko vrata kao da
otuda očekuje nekakvu pomoć.
- No, lijepo - rekao sam kao čovjek koji je dovoljno dugo čekao i sada želi nešto poduzeti.
Tada se pomakao.
- U redu - rekao je, prišao šanku i stavio kožnatu vrećicu, još dobro napunjenu.
Partnerima što su stenjali i kleli oduzeo je novac i pri tomu rekao:
- I sami vidite da drugačije ne mogu. Pogriješio je Waco Vegas. Počinio je pogrešku što je crnobrado kopile
ostavio na životu, zar ne?
Šuteći sam slušao. ' Međutim, dok mi je donosio novac obo-
jice kradljivaca, morao mi je prići.
Pokazao sam mu što o tome mislim ka- • da me netko nazove crnobradim kopiletom.
Tresnuo sam ga revolverskom cijevi najprije preko nosa, a zatim po glavi.
Sada su stali psovati i ostali gosti. Pričekao sam da se stišaju, a zatim sam rekao:
- Nije to zbog toga što me je nazvao crnobradim kopiletom, jer to uistinu jesam. Moja je baka bila iz plemena
Komanča. No ovaj je hombre dobio svoje zato što je ustrijelio mojega partnera prije nego što su nam ukrali
konje. Misli li ovdje netko da nisam imao pravo razjuriti gomilu ko-njokradica i srediti gada koji je ubio mojega
partnera? Vjeruje li u to netko u ovom sakmu? Šutjeli su. Dobro su znali kako mi je u
duši.
Svaki od njih morao je u sebi priznati da na mojemu mjestu ne bi drugačije postupio samo da je bio dovoljno
hrabar.
Spremio sam novac.
Bilo je možda tri do četiri stotine dolara, dakle ni polovica svote što bismo je Juan Rodriges i ja dobili za konje.
Juana Rodrigesa nisam mogao oživjeti, ali njegov ću dio poslati njegovoj zaručnici Rositi u Santa Cruz. To sam
dugovao Juanu.
Pošao sam prema pomičnim vratima. Znao sam da moram svladati još jednu poteškoću. Pitanje je bilo: što me
čeka vani?
Morao sam iz osvijetljena saluna u tamu.
Odjednom sam osjetio da svi samo na to čekaju.
Pri tome sam se korak po korak približavao vratima. Osjećao sam vrebavo čekanje nazočnih. Zurili su u mene. Iz
njih više nije izbijalo neprijateljstvo, ali bili su slični gledateljima napetog prizora. Osjetio sam da me vani nešto
očekuje.
ji mi je bio tako oštar kao rijetko ka-tlti Njušio sam zamku i bio sam spreman na skok.
Kada sam stigao do vrata, skočio sam naprijed.
loš sam znao kako izgleda veranda. Uočio sam se kroz vrata i skotrljao niz ve-rundu.
Opalio je kolt. Na svjetlu plamena iz cijevi prepoznao sam muškarca, koji je stajao u udubini zida kraj ulaza u
salun.
Njegov drugi metak pogodio me sa strane. Ali skotrljao sam se s verande, sklupčao kraj rukohvata i zapucao
ispred uznemirenih konja.
Čovjek je izašao tri koraka iz udubine. Zatim se srušio na daske.
Polagano sam ustao. Pod rukom sam osjetio krv, okrenuo se, prošao između dva konja i zaputio se prema mostu.
Išao sam, a gosti su izlazili iz saluna.
Jedan promukli glas je povikao:
- Gospode Bože, taj je sredio čak Curlv-ja Slatera, koji ga je ovdje čekao. Evo, ovdje leži Curly Slater! Neka
netko otrči do Carradinea i obavijesti ga! Hajde, Shortv! Trči brzo!
•5-VtVvV
Što se tiče moje rane, sve mi je bilo jasno. Bila je to ogrebotina koja je veoma krvarila, ali čim stavim povoj,
zaboravit ću
je-
Onaj hombre na mostu sa dva kolta zadavao mi je više briga.
Sigurno je čuo hice, u to nije bilo nikakve sumnje, samo je bilo pitanje je li meni1 dovodio u vezu s time.
Čbog toga sam ponovno glumio pijan-1 (i,
I losnicu sam pritisnuo na ranu, kao da ni'što bocka sa strane.
' A. -k'iikanac je još uvijek stajao na mo-
! i li hici ga nisu mogli otjerati. Dokaz
više kako je savjesno izvršavao Carradi-neove zapovijedi.
Gledao je oprema meni.
Ovoga se puta nije smješkao, već je oštro upitao:
- Što se to događalo u salunu? Hej, ti pijanico! Budi barem na sekundu trijezan i ispljuni što je bilo! Tko je
pucao ondje ispred saluna?
Nazvao me pijanicom. Bio je zapravo u pravu, jer sam se tako ponašao, a ipak sam se osjetio ponukanim da ga
udarim šakom.
- Compadre - zakrkljao sam Ijutito - ti uopće nisi ljubazan sa mnom. Zar se tako pozdravlja dobroga amiga? Ja
sam pravi caballero! Pusti me da prođem. Ja moram...
Prepriječio mi je put.
Zatim je, na svjetlu mjesečine, očito opazio da ispod moje desne ruke na košulji nastaje sve veća i veća krvava
mrlja.
Znao je što to znači i smjesta je doveo u vezu s pucnjavom.
Kada je uzmaknuo jedan korak i pri tome zgrabio oružje, skočio sam za njim. Ljevicom sam ga tresnuo u prsa.
Udarac je bio snažan.
Zatim sam zamahnuo desnicom. Dobio je po uhu i po bradi, zaboravio na svoj revolver i objesio se preko ograde
mosta. Noge su mu se smekšale. Prebacio sam ga preko ograde i bacio u rječicu.
Duboko je pao.
Dolje nije bilo mnogo vode. Tresnuo je, ali utopiti se nije mogao. Čuo sam ga kako stenje i bio sam zadovoljan
što ga nisam morao raniti. Bila bi to pogreška kada je riječ o momku poput njega. Progonio bi me svojom
mržnjom i sigurno me ne bi ostavljao na miru sve dok se ne bismo obračunali koltovima.
A ja danas više nisam htio pucati.
Bilo bi mi žao da ponovno prolijevam krv. Dosta mi je bilo pucnjave.Pošao sam dalje i nestao u maloj ulici gdje
me je čekao moj konj. Na trgu se još uvijek slavilo. Ljudi su u velikom krugu plesali oko vatre. Usred kruga
vrtjeli su se jedna ljepotica i jedan plesač, a ona je povremeno visoko podizala suknju. Brojne su ruke pljeskale u
ritmu. Na mene nije nitko svraćao pozornost, jer svečanost je dosegnula vrhunac.
Naslonio sam se na zid kraj konja i stao hvatati zrak. Rana me je počela jače boljeti. Ipak bi je valjalo očistiti i
zaviti.
Mislio sam i na to da dvojica momaka, koji su ovdje priredili svečanost, troše moj i Juanov novac, što su ga
dobili kao udio u prodaji naših konja.
No nisam više imao volje misliti o toj dvojici. Chita mi je čak spomenula njihova imena. Manuel i Femando.
Svega mi je bilo dosta. Ali sam se sjetio Chite. Ona me je pozvala, čak je označila i prozor kroz koji mogu ući
ako se popnem na gomilu drva.
Odlučio sam. Ostavio sam konja i pošao niz ulicu. Stigao sam do stražnje strane kuće, ušao u dvorište, vidio drva
i popeo se. Prozor je bio otvoren. U sobi sam osjetio isti miris kakav je zračio iz Conchite kada je bila kraj mene
i privila se uz mene poput mačke. Stigao sam na pravo mjesto. Malo mjesečine dopiralo je u sobu. U kutu sam
vidio umivaonik i našao sve što mi je bilo potrebno da očistim ranu.
Chita je došla sat poslije ponoći. Ležao sam ispružen na njezinoj postelji i spavao. Probudila me svojim
dolaskom.
Nije se prestrašila, ali je rekla sa zgražanjem:
- Kakav si ti divlji momak! Jednostavno odeš u gringovski dio našega grada, napraviš ondje medu žestokim
hombresi-
ma krvavu kupelj, a zatim legneš u moju postelju. Zar si poludio? Što misliš što će senjor Hondo Carradine sa
mnom učiniti kada se sazna da ti nisi pobjegao, već si tako drzak da ostaneš u gradu?
Glas joj je postajao sve ljući.
No ja sam rekao: .
- Umoran sam i ranjen. Meni su potrebni toplina, ljubav i njega. Chita, poljubi me! Ali, nemoj prejako pritisnuti
moju ranu. Dokaži mi da imaš veliko srce. Ako te moja brada golica, obrij me. A što se tiče toga gospodina
Carradinea, njega se ja ne bojim.
IV
Chita se znala lijepo pobrinuti za ranjena muškarca. Uistinu me je obrijala, do-nijevši brijaći pribor svojega oca.
Zatim je stavila zavoj na moju ranu. Donijela mi je i novu odjeću.
- Sve je ovo pripadalo mojemu bratu Hernandu, koji je jahao s Pacom Rodri-gesom, a ubili su ga Francuzi,
godinu dana prije nego što je ubijen Maksimilijan. Pristajat će ti, jer Hernando je sin prve žene mojega oca. Ona
je bila Njemica. Hernando je bio vrlo visok, imao je plavu kosu i oči. Bio je moj polubrat.
Sve sam 4o slušao samo napola, jer sam neprestance mislio na Pača Rodri-gesa, razbojničkog vodu Rodrigesa,
brata mojega partnera Juana.
Zatim sam upitao:
- Je li taj Paco Rodriges još uvijek jaše ■ ovim krajem?
- Jest - rekla je. - On i Carradine su amigosi. On ponekad dolazi u posjet i dopušta da ga se ugosti i nadari.
Možda će doći sutra, možda za tjedan dana ili za mjesec i više. Ali doći će.
Onda ću ovdje čekati, mislio sam i povjerovao da nemam baš tako loše izglede. Carradine je očito bio u
prijateljstvu s
I 'i k om Rodrigesom, a ja sam bio partner i |iil|dlolj Pacova mlađega brata ito će mi
pomoći.
Sada više ne moraš ništa brinuti, Chi-l(i - rekao sam. - Paco Rodriges je i moj piijatelj, više nego Carradineov.
Ponovno je razmislila. Bila je proračunata. A zatim mi je došla u naručaj.
Napustio sam je prije svanuća. Rana me je ponovno žestoko boljela dok sam se penjao preko gomile drva i pošao
do svojega konja.
Svečanost je bila završena. Nekoliko rakijaške braće ležalo je i čučalo unaokolo i hrkalo.
U prvi osvit zore odjahao sam preko mosta i smjestio konja u najamnu staju. . Čuvar se, još snen, javio iz kuta.
- Sami se morate pobrinuti za svojega konja. Uđite u prazni odjeljak!
Poslušao sam ga, dao konju sijena, zobi i vode, a zatim se popeo na sjenik i napravio sebi ležaj. Brzo sam
zaspao, a probudio sam se tek kada se prije podne čuvar popeo gore i promotrio me.
Ovdje je bila polutama, a ja više nisam imao brade. I odjeća mi je sada bila drugačija. Čovjek je sinoć bio u
salunu, a ipak me nije prepoznao.
- Ovo stoji pola dolara - rekao je. - Za l'Onja i za vas.
Dao sam mu cijeli dolar i rekao:
Konja ću ostaviti ovdje, a stanovat ću L hotelu.
<!<ia je začuo moj glas, postao je oba-Dobro se sjećao mojega glasa, čuo h • -.moć u salunu. Moj je glas bio
upad-i^> se mogao prepoznati. Imao 1 il 'i >ki, malo grleni glas i čuo se čak !■ 'iko mene bila buka. Ne stoga 1
'■■ '|l<i<;.niji, već zato što je bio dru-
Prepoznao me je, iako sam bio obrijan i nosio meksikansku odjeću, tako da se nehotice očekivalo da ću
progovoriti španjolski ili barem sa španjolskim naglaskom.
- Gospode Bože! - rekao je i bio je istinski potresen. - Gospode Bože, vi zaista imate živce! Vi ste momke Honda
Carradinea sredili kao dječicu i još ste ovdje!? Ah, tko ste vi, gospodine? Sinoć ispred saluna... pa bio je to Curly
Slater, a ne kakav mali psić. A onaj hombre na mostu što ste ga bacili u rječicu, gdje je slomio nogu i iščašio
lijevu ruku, taj hombre bio je Concho Cortez. Neće mirovati dok vas ne sasiječe u komade. Sredili ste zamjenika
Honda Carradinea. On je te hombrese odabrao medu desecima drugih. A bude li vam to progledao kroz prste,
jednim če udarcem izgubiti sav prestiž što ga je lijekom mnogo mjeseci stjecao krvlju, oštrinom i netrpeljivošću.
Na vašem bih mjestu odjahao barem pedeset milja...
Zašutio je, jer je shvatio da je previše govorio, a da je meni, vjerojatno, sasvim svejedno što bi on na mojemu
mjestu učinio.
1 Uh - rekao je - pa tko ste vi, gospodine? Jesam li previše znatiželjan ako vas upitam za vaše ime?
- Ja sam Bac Catshum - rekao sam. -Hajde, pokupite mi slamke s leda.
Ustao sam. Poslušao je i uklonio nekoliko slamki s moje odjeće.
Bio sam gladan. Na crpki kraj bunara osvježio sam lice, obrisao se rupcem i izašao iz dvorišta najamne staje. Iz
hotela je dopirao miris pečenih jaja i slanine, jer su vrata i prozori gostionice bili otvoreni. Tijekom prijepodneva
još nije bilo tako vruće da bi se morala čuvati hladnoća u kući.
Mali je grad izgledao miroljubiv.
Iz kovačnice su dopirali udarci čekića.Sedlar je sjedio ispred svoje radnje i popravljao sedlo. Ispred dućana
istovari-vali su teretna kola. Kod frizera sjedio je debeli muškarac i brijao se.
Troje se djece igralo sa psom. Pri pogledu na njih još mi je snažnije doprlo do svijesti da sam sinoć prolio krv_ i
ubijao. Nisam to zaboravio, ni uz Chitu' ni na sijenu staje, ni u snu. Neprestance sam na to mislio, iako se na
meni to nije vidjelo.
Suočen s djecom, osjećao sam se kao utjelovljenje zla.
Brzo sam ušao u hotel, sjeo za stol u blagovaonici i pogledao ženu što se pojavila na kuhinjskim vratima.
- Šest jaja, slaninu i kavu - rekao sam kratko.
Kraj prozora sjedio je muškarac i do-ručkovao. Ja sam sjedio sučelice njemu i nisam ga ispuštao iz vida.
Znao sam da je taj čovjek zacijelo Hon-do Carradine. Sumnje nije moglo biti. Moj me je put nanio ravno do
Honda Carra-dinea.
To je bila sudbina.
Kako i zašto sam znao da je to bio Carradine? -- Nagonski sam to osjetio.
Bio je visok kao i ja, ali inače sasvim drugačiji. Bio je plavokos i na veoma muževan način pravi ljepotan.
Izgledao je poput kakva božanstva.
No unatoč svojem sjajnom izgledu, on je, zapravo, malo postigao. Bio je samo moćnik u malom pograničnom
mjestu. Bio je samo sitni vladar u ograničenom djelokrugu.
Međutim, za ljude u krugu od dvadeset milja Santa Rosa bio je cijeli svijet. Tko god je živio u Santa Rosi ili je
ovamo došao, bio je u Carradineovoj sjeni.
Šuteći me je gledao. Jeo je jaja sa slaninom i kruh i pio kavu. Uzvratio sam mu pogled, čekajući svoj doručak.
Odjeven je bio u moderno krojeno odi-
jelo na način bogatih plantažera s Juga, na kojima se odmah vidjelo koliko se ljudi za njih znoji na plantažama
pamuka.
Nisam volio tu vrst ljudi što su se odijevali kao gospoda, a bili su nemilosrdni poput vukova.
Nakon nekog vremena je rekao:
- Imate malu prednost. Vi znate moje ime, a ja vaše ne znam.
- Ah, ja sam Bac Catshum - rekao sam - a ako želite imati sa mnom nevolja, možete ih dobiti. Ako ste mudri,
ostavit ćete me jednostavno na miru.
Iznad gornje usnice imao je brižno pod-rezani brk. Zatim se osmjehnuo i pokazao svoje prekrasne zube.
-Bac Catshum - rekao je i pustio da mu se moje ime rastopi na jeziku.
Znao je za moje ime, taj hombre. Mnogo je putovao i već je o meni čuo. Bili smo isto godište. Sigurno nije bio
stariji od mene, dakle ne stariji od trideset.
- Prijatelju - rekao sam - pojedite svoj doručak i da ste mi zdravo. Ja želim ovdje provesti samo nekoliko mirnih
dana. Imam za to svoje razloge.
- Chita Alvarez - rekao je i osmjehnuo se. Dao mi je na znanje kako njegovi doušnici dobro rade.
- Ne tiče vas se - rekao sam.
Zatim smo zašutjeli, jer je iz kuhinje stigao moj doručak. Pustio me je pojesti nekoliko zalogaja.
Cijelo sam vrijeme bio na oprezu. Koristio sam samo desnicu i bio sam spreman ljevicom potegnuti kolt. On je u
koricama imao dva revolvera. Vjerojatno su korice imale i opruge tako da mu oružje uskoči u ruke čim samo
trgne njima. Znao sam da su takve novotarije izumljene na Istoku, a Carradine je izgledao kao čovjek koji voli
iskušati takve stvari. Takvi su se koltovi.lakše potezali sjedeći, nego s boka.
Ali on ih nije potegnuo. . :
Nakon nekog vremena je rekao:
Ja sam poslovan čovjek, morate znali, Bac. Vi ste sinoć u salunu uzeli četiri vre-Ck.o pune dolara. Ja ovdje
uvijek dobivam Imćinu svake dobiti za pružanje zaštite. Mislim da ste mi dužni stotinu dvadeset pet dolara, dragi
moj Bac.
Samo sam se osmjehnuo, nastavio je-sli i prezirno puhnuo kroz nos.
Kimnuo je kao čovjek koji ništa drugo nije ni očekivao, ali želi pokušati.
Pojeo sam doručak, pripalio cigaretu i ustao. I on je ustao, a ja sam vidio da ima I treći revolver. Njegovo treće
oružje bio je kolt dugačke cijevi. Unatoč modernom odijelu, nosio ga je nisko ispod boka.
Dok smo obojica stajali, osmjehnuo mi se.
- Ne - rekao je - neću vam ja pokvariti dobar doručak! Ionako će vam biti posljednji. Jer vas, naravno, moram
ubiti. Ne učinim li to, više neću biti čovjek kojemu se plaća doprinos. Razumijete li? Ja moram ovome gradu
dokazati da mogu srediti sve opasne momke čim stignu. Sastat ćemo se danas u dvanaest sati u podne na mostu,
a čim me ugledate, možete početi pucati. Svoj ću udio od vas ubrati poslije, a od preostale svote dat ću vam
prirediti dostojan pogreb. Meksikanci to rade prekrasno s pravim mrtvačkim kolima i glazbom. Ja idem sada
prijeko u meksički dio grada, kako bih obavio nadzor. Dakle, u dvanaest, hombre! Tada ćemo saznati tko će biti
gazda u ovome gradu, hoću li ja ostati ili vi po-stuti, prijatelju Bac!
Otišao je.
Ponovno sam sjeo i nastavio jesti.
Taj je lud, rekao sam samomu sebi.
Doručak mi više nije prijao. Gladi je nemila, ali sve sam utrpao u sebe, a popio um I kavu.
Kuda sam platio, bilo je deset sati.
li i w io sam, dakle, još jedan sat vremena.
Nn|pri|e sam otišao u dućan. Ondje
sam kupio američku odjeću, odabravši i jednu kožnatu jaknu. Kupio sam i dovoljno donjega rublja, čarapa i
zelenu, rezervnu košulju. Odjeću, posuđenu od Chite, želio sam vratiti.
Unajmio sam sobu u hotelu. Sa mnom se postupalo vrlo suzdržano, ali i s poštovanjem i oprezom.
Zatim sam legao na postelju. Opušteno sam ležao i razmišljao.
Iznenada sam kroz otvoreni prozor začuo glazbu. Zvukovi su dopirali s mosta. Dvije trube i jedna pozauna
svirale su posmrtni marš Teksašana od Alama.
Obuzeo me osjećaj neizvjesnosti, čak na trenutak i očaj. Bio je to kratki trenutak straha što ga osjeća svaki
muškarac uoči smrtonosnog susreta.
Savladao sam taj osjećaj.
Nisam htio ni mogao biti kukavica. Bio sam ranjen, a osim toga htio sam ovdje, u Santa Rosi, dočekati
razbojnika Pača Rodrigesa, koji će jednom doći. Htio sam ga obavijestiti o smrti njegova brata. Ovdje je bilo i
nekoliko kradljivaca konja, koji još nisu platili svoj dug.
Trenutak sam razmišljao jesam li propustio dobro djelo time što nisam ubio Carradinea,
On je ovdje varao zakon. Stvorio je svoju moć i njome vladao ovim gradom, tražeći da mu se plaća za njegovu
"zaštitu".
Otprilike deset minuta prije ugovorena vremena ustao sam, odjenuo se i opa-sao. Pojas je dobro sjedio, a na
oružje sam se u međuvremenu naviknuo. Tko god bio čovjek kojemu je Apač oteo oružje zacijelo je oružje nosio
baš kao i ja.
Korice sam privezao čvrsto uz nogu, a zatim sam nekoliko puta vježbao brzo potezanje. Izvlačio sam kolt brzo
kao u svojim najboljim danima. Rana me je podnošljivo boljela. Nisam je osjećao kao prepreku.
Bio sam pripravan.
• • •.•;■•;•••-.••.•■■•■•■■
• • • • •: • • • • |

No da li to učiniti? Zar da zaista pođem na most i ogledam se s Hondom Carra-dineom? Kakvog smisla ima ubiti
jednoga čovjeka ili dopustiti da on ubije mene? Na ovo pitanje postojao je samo jedan odgovor. Ipak sam ja bio
previše revol-veraš i nigdje i ni pred kim ne mogu pobjeći. Morao sam se ogledati.
A imao sam pravo živjeti u ovom gradu kao i svatko drugi.
Osim toga, još nisam završio sa Santa Rosom, sigurnim utočištem ubojica, krad-Ijivaca konja i razbojnika, sve
dok stanovnici budu Hondu Carradineu plaćali trećinu.
To nije bilo pošteno. Zato sam morao ostati ovdje. Što se može kad sam pripadao onim revolverašima koji su na
zao način činili dobro. ,
Bio sam spreman otići na most gd|e cu se sastati s Hondom Carradineom.
Prašni kolnik što je preko mosta vodio u meksički dio grada i u Meksiko bio |e prazan.
Samo je jedan stari pas ležao na suncu. Očito je bio prestar da bi mogao nanjušiti opasnost što je visjela u zraku
poput omare prije oluje.
Vidio sam da me ljudi promatra|u kroz otvorene prozore i vrata.
To sam već često doživio.
Revolveraš koji kroči na dvoboj svo|im putom prolazi sam. Osamljen je, a ljudi u njemu vide dvonožna tigra ili
vuka. Promatraju ga iz daljine, iz sigurna položaja. Razlika između njega i malih i prestrašenih nikada ne može
biti veća.
Jer on je spreman ubiti ili biti ubi|en.
To ga odvodi od ljudskoga društva, više mu ne pripada. Sve sam to jasno osjećao.
Znao sam da me promatraju - prestrašeno, a ipak očarano. U tom sam trenutku osjetio i sućut i prezir prema
ovom malom gradu. Osjećao sam da sam drugačiji nego ostali ljudi.
No to me nije ispunilo ponosom. Čovjek se u zajednici sigurno osjeća zaštićeni jim. Živi se, gotovo uvijek, u
sjeni nekog velikog i netrpeljivog moćnika, ali čovjek nije sam. A ja sam bio sam.
Unatoč tomu koračao sam prema mostu mirno i odmjerenim korakom.
Kada sam stigao dovoljno blizu i imao pregled nad mostom, vidio sam kako prijeko, na drugoj strani, stiže
Hondo Car-radine.
Nedaleko od mosta, ali dalje udesno, gdje je ispod brežuljaka bilo nekoliko starih zgrada, tik uz rječicu, stajali su
glazbenici i svirali posmrtni marš.
Dvojica trubača, jedan pozaunist i jedan bubnjar. Svirali su već duže od jednog sata ovu polaganu, tužnu, ali i
ponosnu melodiju, koja je nekoć braniteljima Alama danima i noćima odjekivala u ušima prije nego što su umrli.
Hondo Carradine imao je smisla za velike predstave. Pružao je ovom malom gradu, čiji je bio gazda, ponešto za
oko i
uho.
Sada je u grad došao čovjek koji je uzvitlao veliku prašinu i unio mnoge promjene. Taj čovjek, koji je sredio
dvojicu Carradineovih zamjenika, bio sam ja.
Zato me je on morao, pred očima cijele javnosti, ubiti. Samo je tako mogao ostati veliki gazda.
To je bilo jasno. Zato je priredio veliku predstavu, koja je za jednoga od nas dvojice morala završiti smrću.
Cesta se s obje strane lagano spuštala prema rječici i prema mostu. Mogli smo se međusobno promatrati, svaki
korak, svaku kretnju.
Hondo Carradine došao je bez kaputa, Mimo u košulji i prsluku.
Nosio je korice s oba oružja kratkih cijevi, a duboko ispod boka dugocijevni kolt.
Koje li će oružje potegnuti?
Skoro istovremeno stigli smo do mosta i stali.
Glazba je iznenada utihnula, a Hondo Carradine glasno je doviknuo:
- Pa rekao sam ti da počneš pucati čim me ugledaš, hombre!
- Poslije tebe, amigo, poslije tebe! Potegnuo je.
Potegnuo je dugocijevno oružje što ga je nosio nisko ispod boka. Nikada još nisam vidio muškarca koji bi
takvom brzinom izvukao oružje dugačke cijevi. Cijev se podigla istoga trenutka kada sam i ja podigao cijev.
Zapucali smo u isti čas. Ali tada je nastala razlika. Ja sam ispalio i drugi metak, koji ga je napokon pogodio i
bacio s nogu. Tek zbog sigurnosti. Jer, već ga je prvi pogodio!
On nije više pucao. Nije me mogao baciti s nogu.
Tek sam tada opazio gdje me je pogodio. U predjelu srca, malko iznad moje stare rane, proletio je metak kroz
nadlakticu. Otrgnuo mi je malo mesa s rebara i nadlaktice. Bila je to gadna rana, žestoko je boljela i krvarila.
Htio me je pogoditi u srce, ali je metak .krenuo predaleko. Njegova nevolja, la sam bio živ.
i'ulagano sam prešao most i otišao do ''■uda Carradinea.
ili je grad još bio posve tih. Bio je kao •nljen, ukočen, uzet. mi i'1 jodan starac odnekuda dotr-i< 4 u zgužvanom
odijelu, s cilin-i ■ i|cdoj glavi i gotovo posve bi-
Zatim sam ugledao crnu torbu u njegovoj ruci. Shvatio sam da je to liječnik.
Pa to ušljivo gnijezdo ima čak liječnika!
Protrčao je, teško dišući, pokraj mene i stigao do Carradinea dva koraka prije mene. Kleknuo je i pregledao ga
znalački kao da to radi svakoga dana.
Zatim je podigao pogled k meni i rekao:
- Živ je, ali izgledi su slabi. Želite li mu zadati konačan udarac ili se mogu pobrinuti o njemu?
Obuzeo me je bijes. Tom starom glupanu, koji me je pijanim pogledom iza jeftinih naočala gledao, najradije bih
opalio pljusku, i to takvu da odleti s mosta.
Ali tu navalu bijesa smirio sam već pri sljedećem udisaju.
- Vi, stara budalo - rekao sam. - Zar sam ja...
Prekinuo sam se. Kakva bi smisla imalo da ga pitam misli li on da sam ja nemilosrdan ubojica?
Pogledao sam na meksički dio grada i pomislio na Chitu Alvarez, koja je protekle noći bila draga prema meni.
Da pođem k njoj kako bi mi previla ranu?
Liječnika nisam htio zamoliti da to učini. Teško ranjenomu Carradineu bio je mnogo potrebniji nego meni.
Chita mi je jučer pružila toplinu i ljubav. Prijalo mi je. Bila je kao svjetlo u tamnoj noći, kao lijepi san usred
nemilosrdna svijeta.
Ali ona je sigurno bila samo zvijerka gladna muškaraca. Voljela je život i ljubav. Željela se dopadati muškarcima
i to joj je prijalo, posebice ako je bila riječ o pravim muškarcima.
Nisam imao ništa protiv Chite. Na svijetu mora biti žena kakva je ona. Ali ona mi sada nije mogla pomoći. Htio
sam i morao biti sam. Opet mi je bilo dosta ljudi.
:Možda ću ipak uskoro napustiti ovaj mali
grad.
Vraćao sam se prema hotelu. Dok sam prolazio pokraj trgovine, sjetio sam se da će mi biti potrebni zavoji kako
bih se mogao pobrinuti za svoju novu ranu.
lako sam osjećao da mi ispod košulje teče krv, ušao sam u dućan. Na me, ugledao sam ženu kakvu dosada oš
nisam vidio, a koju sam ipak vidio, jer sam tako zamišljao ženu svojih snova.
Jest, to je bila ona! Ovako je izgledala uvijek kada sam negdje sjedio kraj logorske vatre, pod vedrim nebom, te
snovao da se negdje stalno nastanim i nađem ženu za cijeli život.
Gotovo svaki muškarac stvara sebi predodžbu takve žene. I ja san to činio, posebice u mladim godinama, kada
još nisam bio osamljeni vuk, kada sam još vjerovao u sretnu budućnost i kada se još nisam osjećao
revolverašem.
To što sam tada otišao s Juanom Ro-drigesom u lov na divlje konje dogodilo se i stoga da nestanem, da sve
zaboravim i možda započnem novi život.
Ali tada su Juana ustrijelili. A ja sam ponovno postao osamljeni vuk. Ali u svojim sam mislima i nadalje nosio
sliku žene kakvu sam želio za cijeli život. A sada sam je ustinu vidio. Stajala je za tezgom, preko haljine nosila
modru, lanenu pregaču i skupljala ljuske luka.Vidio sam da je istresla luk iz vrećice u košaru.
Bila je srednje visine, vitka, imala je sve što žena mora imati, kosa joj je bila ba-krenasta, oči zelene. Lice joj je
bilo malko prkosno, ali dražesno. Bilo je te lice žene kojoj život više nije nepoznat.
Pogledala me je, shvatila da sam ranjen i grlenim glasom upitala: - Jeste li ga ubili, gospodine? Shvatio sam da je
istresala luk samo zato da bi se nečim zabavila. Zanimao ju
je svršetak dvoboja i nije mogla stajati prekriženih ruku.
Znala je tko sam.
Rekao sam:
- Nije mrtav, doktor je rekao da ima izglede da ostane živ. Zar biste htjeli da je mrtav?
Polagano je kimnula.
- Tko bi mi to mogao zamjeriti? - upitala je. - Moj je muž u ovom gradu bio časni šerif. Ustrijelio ga je Hondo
Carradine. Kada je Carradine došao ovamo, izazvao svađu u salunu (.protivnika ustrijelio, moj ga je muž htio
protjerati iz grada. Mi ovdje nismo htjeli nikakve junake na oružju. Ali Carradine ga je ismijao, izvrg-nuo ga
ruglu, a građani su napustili mojega muža. Više se nije mogao na njih osloniti, pa mu je preostao samo jedan
izbor: ili da za sve bude kukavica ili da pokuša sam...
Prekinula se i prešla rukom preko čela i očiju.
Odložila je metlu i pokazala na moju krvlju natopljenu košulju.
- To ste jučer kupili, zar ne? Rekao mi je moj stari pomoćnik. Dođite u stražnju sobu. Htjela bih pogledati ranu.
Imali ste više sreće nego moj muž. Njega je Carradine pogodio ravno u srce. Jest, ja želim njegovu smrt. Tko to
na mojemu mjestu ne bi želio? Zar sam, možda, svetica? Oh, nisam! Glas joj je drhtao.
Gledao sam je i osjećao sućut zbog njezine čvrstine. Bila je tako poželjna, tako lijepa, bila je slika i prilika mojih
predodžbi i želja.
Ali je otvrdnulo zbog mržnje i bespomoćnosti.
Poželio sam da ima u sebi nešto od Chitine životne radosti, nešto njezine topline i želje da se dopadne pravim
muškarcima. Pošao sam za njom u pokrajnu sobu.
Pomogla mi je svući košulju. Zatim sam morao postrance leći na kožnati divan. i xini|ola je toplu vodu, alkohol i
kovčežić
■ i zavojima.
Nije progovorila ni jednu riječ, šuteći je 11 idila. Prsti su joj bili spretni. Kada mi je I u išla posve blizu, udahnuo
sam njezin miris. Bio je čist i svjež. Mirisala je tako dobro kako je i izgledala.
Zašto nije mogla biti takva kao Chita?
Kad je završila, donijela mi je novu pot-košulju i flanelsku jahaću košulju kakvu sam prije nosio.
Ustao sam da bih se odjenuo. Stajala je tik kraj mene. Htjela mi je pružiti košulju, ali ja sam ovio zdravu ruku
oko nje, privukao je k sebi i poljubio.
U djeliću sekunde uzvratila mi je poljubac. Imala je, dakle, još životne radosti i vatre u sebi. Ali samo na
trenutak i već se pribrala. Odjednom je u mojem zagrljaju postala hladna i beživotna.
Odmaknuo sam se.
- Na trenutak ste mi pokazali da još niste izgubljeni kao žena - rekao sam. - No budete li se utopili u mržnji i
preziru, uskoro ćete postati mumija, isušena i tvrda, opora i hladna. A tako ste lijepi! Mogli biste biti puni topline
i životne radosti. Mogli biste muškarca učiniti kraljem. A ako vas je vaš muž volio, sigurno bi želio da živite, a
ne da propadate u mržnji i preziru. Jeste li me razumjeli?
Pogledala me je. U njezinim zelenim očima bljesnula je iskra.
Vi ste se borili s Carradineom i pobijedili ga - rekla je. - Moje želje su se ispu-
lo. Došao je muškarac koji je pobijedio
jrradinea. Sada vam ja nešto dugujem,
" Kline. Možete dobiti što god to bilo.
l»v>/da ću i ja s vremenom zračiti s više n- Jest, ja prezirem ovaj grad i sve i ivice što u njemu žive. Ja sam-tije-
inoteklih mjeseci živjela s tim pre-ii II u Santa Rosi ostala samo zbog
toga da jednoga dana vidim Carradinea mrtvoga.
- Pa ipak, dok se on borio, ostali ste u svojem dućanu i čistili luk - rekao sam.
Kimnula je.
- Bojala sam se da ću ga ponovno vidjeti kao pobjednika.
Zatim je sama od sebe došla k meni. Obuhvatila me je oko vrata, stala na vrške prstiju i poljubila me. Sada je u
njoj ponovno plamsala vatra, a ja sam je osjetio samo na trenutak.
- Onda mi pokaži kako bi život ponovno mogao biti lijep. Hajde, pokaži mi -rekla je nakon što me pustila i
odmaknula se dva koraka. - Moj je muž bio dobar muškarac, ali nije bio dovoljno velik za nekoga poput
Carradinea. Ti jesi. Ti možeš stati na Carradineovo mjesto. Da li ti to uopće znaš? Ti si ovdje uvijek dobrodošao.
- Ne moraš se bojati da bih ja sada od-jahao. Ostat ću još neko vrijeme. Ali ja sada znam da ti ovaj grad, čije
građane prezireš zbog njihova kukavičluka, u biti voliš. Ostat ću.
Navukao sam potkošulju i košulju, strpao ih u hlače i pošao.
Na vratima sam još jednom zastao i osvrnuo se.
- Kako se ti uopće zoveš?
- Nina - rekla je. - Nina Hallester, rođena VValker. Ti si Bac Catshum. Posluga u restoranu je čula kada te je
Carradine tako nazvao. Kad ozdravi, ponovno će preuzeti ovaj grad. Zbog toga moraš ostati. I Concho Cortez,
koga si bacio u rječicu, također će ozdraviti. Oni mogu, budu li htjeli, dozvati cijelu razbojničku bandu, a toga se
ovaj bijedni grad boji. Ne bi imalo nikakva smisla isključiti Carradinea, a zatim otići.
Razumio sam što mi je htjela reći.
Otišao sam šuteći.
Vani sam se ogledao oko sebe. ,
iBrOko mosta okupilo se dvadesetak ljudi. Carradinea su položili na ljestve i nosili prema jednoj maloj kući. To
je zacijelo bila liječnikova kuća.
Bilo je, dakle, u ovom gradu još ljudi privrženih Carradineu.
Možda samo zato da bi preživjeli ako stignu njegovi razbojnici.
Otišao sam u hotel, legao na postelju i razmišljao o Carradineu. Zašto nisam u njega ispalio i treći metak?
U tom bi slučaju sada bio sigurno mrtav, a za mene bi sve bilo bolje.
Samo se u jednoj stvari prevario ovaj grad. Carradineovi meksički prijatelji pod vodstvom razbojnika Pača
Rodrigesa meni neće nauditi. Paco ne bi prijatelju i partneru svojega brata nanio nikakvu štetu, posebice stoga
što sam došao ovamo da naplatim Juanovu smrt.
Tijekom poslijepodneva osjećao sam se mnogo lošije. Bilo kako bilo, imao sam tri rane, sa strane i na nadlaktici.
Nisu bile opasne, ali su mi smetale, žarile su i boljele. Poznavao sam to, jer sam već nekoliko puta bio ranjen.
lako nisam bio gladan, naručio sam, nakon nekoliko sati, večeru u sobu. Osim toga sam tražio mnogo čaja, jer
sam bio žedan i osjećao laganu vrućicu.
Prozor moje sobe bio je otvoren i gledao na jedinu ulicu u Santa Rosi, ali tijekom noći sve je bilo tiho. Izvana
gotovo nisu stizali ni jahači ni kola. Dva puta sam ustajao, prilazio prozoru i gledao van. Niz ulicu sam mogao
vidjeti sve do mosta. Ispred saluna i ispred dućana stajalo je samo nekoliko konja. Na mostu, u sjaju mjesečine,
nigdje živa čovjeka. Ni jedan revolveraš nije stajao na straži. Onesposobio sam svu trojicu: Slatera, Corte-za i
Carradinea.
Shvatio sam da je ovaj mali grad ostao bez gospodara.
Kada bih htio, mogao bih to postati.
Jesam li to htio?
Neka đavo odnese taj ušljivi grad!
No zatim me je obuzeo nekakav čudan osjećaj. Isprva mi je bio nejasan i nisam mu znao uzrok. Odjednom sam
shvatio. Takav sam osjećaj imao kada sam iz bu-. nara izvukao psa kojega su onamo bacili. Taj je pas bio malen
i bespomoćan. Nisam ga mogao ostaviti na milost i nemilost. Uzeo sam ga k sebi na konja i zadržao ga neko
vrijeme, dok nije ozdravio i dok nisam došao u jedan grad gdje su ga ljudi rado prihvatili.
Ovo je bio sličan osjećaj.
Ovaj grad nije bio iznemogao pas, pa ipak je bio bespomoćan. Štitila su ga trojica revolveraša. Sada je ostao bez
zaštite, a ja sam osjetio odgovornost.
Pogledao sam na meksički dio Santa Rose. Ondje je bila Chita. Ondje su ljudi živjeli lakše, bezbrižnije, voljeli su
život i prihvaćali događaje onako kako su dolazili.
Ali u ovome gradu ništa nije napredovalo. Životario je već gotovo dvije stotine pedeset godina. Španjolski su
misionari izgradili misiju, ali tijekom narednih desetljeća napretka nije bilo. Naprotiv, misija je zajedno s
crkvom propala, a malo se selo nije promijenilo.
Zamah i novi početak donijeli su tek Amerikanci na ovoj strani rječice, ali ni oni nisu bili ni dovoljno snažni, ni
dovoljno hrabri. Čovjek Carradineova kova mogao je s lakoćom svladati njih i ostale ljude u ovom kraju.
Mislio sam na Ninu Hallester, čiji je muž bio počasni šerif.
Da on tada nije izgubio protiv Honda Carradinea..,
Sve su mi mogućnosti bile jasne, misli nisam morao dovoditi do kraja. Sve sam intenzivnije mislio na Ninu Hal-
ImMi'i, ko|a je ostala u tom ušljivom gni-|t .'Ih, vodila svoj dućan i čekala. M'> je čekala?
Muftja to ni sama nije znala. A možda i< i<i'. uvijek čekala nešto, nakon što je i ih »ttila spoznati da je osjetila
neznatnu ■ ulovoljštinu Carr-sdineovim porazom, za-i ' -,\o bi taj poraz mogao biti samo po-nluk jednoga novog
vremena. Nakon te misli napokon sam shvatio. Ja ne bih smio odavde otići i svemu lodnostavno okrenuti leda.
Sljedećega jutra stezala me lijeva strana. Rane su pekle i kuckale. Osjećao sam laganu vrućicu. Ali sam ustao,
odjenuo se i otišao na doručak.
Kada sam htio platiti, posluga je rekla:
- Vi imate ovdje sve besplatno, gospodine. Nakon što ste stupili na Carradine-ovo mjesto, u ovom gradu sve je
za vas besplatno i još dobivate...
Debela žena nije nastavila govoriti, okrenula se i vratila u kuhinju. Ostavila me je samoga uz dobar doručak.
Poslije sam otišao brijaču, dao se obrijati i ošišati. Ni ovdje nisam morao platiti ni jedan jedini cent. Ali brijač mi
je, uz jedva prikriveni strah, rekao:
- Gospodine Catshume, jeste li već razmislili što ćete učiniti budu li meksički raz-liojnici ponovno došli? Hoćete
li nas, kao i londo Carradine, moći zaštititi od Pača i 'odrigesa i njegove horde?
Klmnuo sam.
Mislim da hoću, vjerujem da to mogu n4uo sam i izašao. '!>■. .'1111 ga čuo kako je uzdahnuo i sa-bi rekao: '
{
hvala ti!
i dalje, svratio u salun gdje mi 1 i m id ii i -no piće iz posebne boce, na > Carradine.
SVAKE SRIJEDE NOVA FEŠTA: IZLAZI FRIŠKA

• • • •Barmen je prekrižio ime i napisao Cats- ■ hum Osmjehnuo se malko zbunjeno i nesigurno upitao:
- Je li tako u redu, gospodine Catsnu-me? Ovo je najbolji burbonski viski. Ja ću sada svakog0 tjedna
obračunavati trećinu svojih prihoda na vas, gospodine. A budete li tražili nekoliko brzih i oštrih pomagala, mogu
vam na izbor...
- Prestanite! - rekao sam grubo, ispio
viski i otišao-
Sve sam jasnije shvaćao da je Hondo Carradine sebe učinio gazdom ovoga grada i ovoga kraja, ali ljudi su time
bili zadovoljni. Željeli su zaštitu.
Pošto su shvatili kako ih je malo štitio počasni šerif i kako za nekoliko dolara ne mogu dobiti revolveraša koji bi
bio dovoljno snažan da ih zaštiti, složili su se s Carradineom.
Za svoju su zaštitu plaćali visoku cijenu ali su imali približnu sigurnost.
Sada sam ja - prema njihovu mišljenju - stupio na Carradineovo mjesto.
Polagano.sam koračao pokraj dućana, ali Ninu nisam vidio. Nisam htio ulaziti k njoj pa sam išao dalje, došao do
mosta
i zastao. Osjećao sam gorčinu, nezadovoljstvo i
neku vrstu gnjeva.
Ovaj grad bio je nalik psu što sam ga nekoć izvukao iz bunara. Lizat će mi ruke kako bi od mene dobio zaštitu i
pomoć. A kada se to tako gleda, onda je Carradine ovdje odigrao važnu ulogu. Na neki je način uveo red.
Da se nije sa mnom sukobio i da je ostao dalje od mene, ja ne bih imao nikakva razloga mijenjati ovdašnji red i
poredak.
Nastavio sam koračati mostom.
Iz prve kuće izašao je liječnik. Sada nije imao šešir ni kaput, već samo hlače, pot-košulju i prsluk, na nogama
papuče.
- Zašto ne dođete k meni da vam pre-vijem rane? - upitao je.
Stari je čovjek izgledao pospan i umoran.
Dotrčao je dječak i donio bocu t.ekile. .. Liječnik je ispio gutljaj i pomilovao dječaka po glavi.
- Ovo i mrtvome Apaču pomaže da uz-jaše - rekao je. - Hej, što je s vašom ranom, mladi čovječe?
- Ništa - rekao sam. - Bude li kada bilo nešto teže, imat ćete prilike pokazati svoje umijeće. Kako je Carradineu?
- Drago mi je da pitate za njega - rekao je, - Napokon, bio je to besprijekorni dvoboj. Borba je bila poštena, zar
ne? lako vas Carradine sada mrzi. On će se htjeti domoći vaše glave. Do podneva sam mislio da se neće izvući,
ali sam ga izvukao. Sada će, vjerojatno, uspjeti. Uspio sam mu izvaditi metak što je bio tik kraj srca. Uspjet će
on! A njegovu prijatelju u piću i kocki, Pacu Rodrigesu, sigurno je već poslan glasnik. Sine moj, vi biste morali
o nečemu razmisliti. Ako dođe Rodriges, za njim će doći cijela horda. A vi ste tako prokleto sami!
Ponovno je potegnuo gutljaj tekile iz boce, stresao se i vratio u kuću.
Ja sam nastavio svojim putom i ušao u gostionicu, gdje je Chita pomagala svojemu.ocu.
Chita je sređivala stolove. Pogledala me je, ispitivački, prezirno, ali i malko nesigurno.
Sjeo sam za stol kraj prozora.
- Chita - upitao sam - ti si meni bila svjetlo u tamnoj noći, zašto se ne udaš za pravoga čovjeka?
- Za tebe? - upitala je i čvrsto me pogledala,
Zatresao sam glavom. Ona je polagano uzdahnula.
- Ti si u međuvremenu upoznao onu zelenooku vješticu - rekla je. - S njom se ne mogu mjeriti, zar ne?
- To je nešto drugo - rekao sam. - Ti se
zadovoljiti s jednim muškarcem, {.hita. II ćeš uvijek htjeti nanovo osvajati i ifiKill da si važna. Tebi se dopada
da ne-Ilii poklanjaš, a na kraju to je pogrešno, l/nbori jednoga i ostani s njim.
Jesi li ti propovjednik? - upitala je. - Ili možda misliš da bi bilo ispravno odabrati tebe i ostati s tobom? Ne vrti se
oko vruće kaše. Što hoćeš?
Ti si meni draga i ne bih želio da se rasipaš. Za pravoga muškarca ti bi mogla biti pravo blago, a to je mnogo
bolje nego da za mnoge budeš radost. Ti si meni draga, Chita..
- Gubi se, gringo! - rekla je. - Gubi se, lažljivi, pasji sine! Najprije sam ti draga i nazivaš me svjetlom u tamnoj
noći. Dopustila sam ti da se zavučeš k meni poput nastrijeljena vuka za kojim tragaju psi. Pružila sam ti toplinu,
nježnost i osjećaj da na svijetu nije sve pokvareno i zlo. A ti mi sada dolaziš sa svojim savjetima i svojom sućuti.
Gubi se, gringo, prije nego što ti ovu stvar tresnem u glavu.
Podigla je svoju tešku četku.
Izašao sam bez riječi. Znao sam da
I sam u nečemu pogriješio. Bio sam bijedan pas. Možda je Chita, kojoj sam došao kao
I ranjeni vuk, uistinu mislila da sam ja za nju pravi muškarac. Možda je osjetila ono što se zove ljubav na prvi
pogled, onako kao ja kod Nine Hallester. A sada sam došao kao suosjećajni tješitelj. Baš vim glup.
Nastavio sam šetnju kroz mjesto. Obi-,1'izio sam svaki kut, svaku uličicu i sve |nr110 pamtio, tako da se mogu
snaći u iirklijoj noći.
■.um vuk koji upoznaje svoje novo »I'1 Išao sam uz i niz rječicu. Za-< un morao objahati taj kraj, ali me !•>'
previše boljela. Odustao sam, m so ponovno našao na ame-, obišao sam svojega konja u
najamnoj staji, konja što sam ga oduzeo Apaču.
Otišao sam na ručak, a zatim u svoju sobu. Legao sam na postelju i odmarao se. Rana mi se polagano smirivala.
Razmišljao sam o ljudima. Svi su me s poštovanjem pozdravljali, ali su bili suz-držljivi. Bio sam čovjek bez
prijatelja, ali gazda. Samo bi Nina, možda, dopustila da je ponovno poljubim i uzvratila mi poljubac.
Što i kako će ovdje biti ubuduće? Polagano sam zaspao. Bio je to dobar i zdrav san.
Probudili su me revolverski hici. Odzvanjali su ulicom. Bila je već večer, a sunce je utonulo za brežuljke.
Do mene su dopirali divlja vika, udarci kopita, rzanje, buka ljudi u divljem kasu, koji su dojurili u grad poput
horde.
Već sam slutio da je stigao Paco Rodriges sa svojim razbojnicima. Dogrmjeli su preko mosta i raspodijelili se u
američkom dijelu Santa Rose.
Zakopčavao sam opasač kadli se začulo kucanje na mojim vratima, a vlasnik hotela je povikao:
- Gospodine Catshume, ako nam sada ne pomognete, ovi će divljaci raznijeti naš grad poput gomile sanduka.
Dođite, gospodine Catshume! Ili...
Otvorio sam vrata i prošao pokraj njega do stuba. Izvana je još uvijek dopirala buka. Požurio sam niz stube, ali
kada sam htio izaći na ulicu, uletjelo je nekoliko momaka divljih pogleda, neurednih brada, bijesno iscerenih
lica.
Imali su velike šešire, prekriženo remenje sa streljivom i svu silu oružja, čak noževa.
Poznavao sam tu vrstu divljih hombre-sa, kojima život nije mnogo značio. De-
• V.setak momaka naguralo se u predvorje hotela. Razdijelili su se i pojurili uz stube. Ja sam stajao na najnižoj
stubi. Momci su ini se cerili.
Pogledao sam muškarca koji je izgledao malo predebeo, no vjerojatno je to bilo od snažnih mišića. Bio je srednje
visine, a brkovi su mu bili prava krasota. Njegove kose oči opasno su blistale.
Poznavao sam ga. Bio je Paco Rodri-ges, brat mojega partnera Juana.
I on je poznavao mene, iako smo se samo dva puta vidjeli u prolazu. Debelim kažiprstom pokazao je na mene i
upitao:
- Bac, jesi li to ti? Jesi li ti taj gringo protiv -kojega moj amigo Carradine nije uspio? A gdje je moj mali brat
Juan?
Sva tri pitanja uslijedila su brzo i oštro. Rekao sam:
- Jest, ja sam Bac, koji je s tvojim bratom Juanom hvatao konje. No to je duga priča. Moram ti je ispripovijedati
uz čašu vina. Ovaj je mali grad pod mojom zaštitom kao što je prije bio pod Carradine-ovom. Reci svojim
ljudima neka se ponašaju kao gosti kod amigosa. Hoćeš li to učiniti?
Razmišljao je i pri tome me gledao. U njegovim se očima vidjelo žaljenje, to sam jasno spoznao. Zatim se
nasmijao:
- Carradine me je jednom spasio od vješala. Obavezan sam mu. Sada sam htio ovdje u Santa Rosi napokon
jednom...
Zašutio je. Imao je dva revolvera u koricama, jedan sprijeda za pojasom i sačmaricu u desnici. Nakon nekog
vremena došao je do zaključka:
- Caramba, carambota! - rekao je. -Zbog čega Santa Rosa uvijek pronalazi anđela čuvara, kojemu sam ja obave-
zan? Zbog čega ne mogu jednom taj uš-Ijivi grad razoriti i okrenuti naglavce? Ah, kako li sam se veselio! Sada
moram sa svojim ljudima barem pedeset milja dalje, baš sam...
Zašutio je, a zatim je svojim ljudima doviknuo nekoliko brzih riječi. Momci su se izgurali van. Rekao im je da
sam ja njegov prijatelj, jer jašem s njegovim malim bratom, da je ovaj grad pod mojom zaštitom i da mu je žao
što za nekoliko sati moraju jahati dalje. I da će on svakomu oderati kožu ako se zaboravi i ako se ne bude
ponašao kao pristojan čovjek,
Pri posljednjim je riječima zakolutao očima i zaškripao zubima, a njegovi su razbojnici dobro znali da se ne šali.
Poznavali su ga.
Čekao me je. Kada sam sišao sa stuba i stao kraj njega, gurnuo je svoju kratku, debelu ruku pod moju. Izašli smo
rukom pod ruku i ušli u salun. Išli smo kao prijatelji, iako smo bili neujednačeni par. Ja sam bio za dvije glave
viši i ni kilogram teži od njega.
On je bio ubojica, sam je ubio već desetke ljudi, a za smrt njih stotinjak snosio je krivicu. Prije nekoliko godina
vodio je kao "general" vojsku s više od tisuću ljudi i osvojio veliko područje. No poslije je ponovno postao
razbojničkim vodom, što je zapravo bio i kao "general".
Ušli smo u salun, a ja sam vidio kako je domaćin odahnuo kada me je vidio s Pa-com Rodrigesom u
prijateljskom razgovoru. Donio je i najbolje vino, jer je znao što razbojničkom vodi prija.
- A sada mi pripovijedaj o mojemu malom bratu - zatražio je Paco.
Najprije sam ga pustio da ispije piće. Oko nas je bilo nekoliko njegovih momaka. I oni su pili. Zatim sam rekao:
- Paco, tvoj mali brat je mrtav. Ja sam progonio njegova ubojicu i tako sam stigao u ovaj grad. Ovdje sam se
borio s nekolicinom tih ubojica. Oni su očito bili pod Carradineovom zaštitom, jer sam se sukobio i stim ljudima
i na kraju i s njim. Ako želiš u potragu za ubojicom svojega brata, Paco, pripazi na ono što su nam
ukrali. Uzeli su naše revolvere, naše puške, naše konje. Sve su to stvari što smo ih imali uza se kada smo se
susreli prije pet mjeseci. Ti moraš tragati i za jednim Ma-nuelom i jednim Fernandom, koji su prijeko priredili
proslavu. Popij još malo, Paco! Isperi gorčinu, zatim ću ti pripovijedati kako se sve zbilo.
Zurio je u mene kao da ne razumije što govorim. Na trenutak je izgledao bespomoćno, a pri tome je bio
razbojnik i ubojica kakav se rijetko nalazi. Sada je djelovao tužno poput djeteta. Zatim je uzdahnuo i potisnuo
jecaj.
- Juan - rekao je - trebao je i morao biti bolji od mene. Juan nije htio čak ni novac od mene za sebe i svoju
Rositu. Juan je htio sam nešto postići, a ja sam bio sretan što jaše s tobom, Bac. Ti si bio njegov amigo. Ali
sada..
Zašutio je i obrisao oči. Oči su mu izne-
Inada zasuzile, njemu, razbojniku. Zaplakao je za svojim bratom Juanom, kojemu je želio drugačiji životni put.
Zatim je pio, ne, ulijevao je crno vino u grlo. Vlasnik saluna ponovno mu je napunio čašu.
Tada sam Pacu Rodrigesu opširno sve |spripovijedio.
Kad sam zašutio, i on je neko vrijeme Šutio, samo je ponekad popio gutljaj vina. Napokon je rekao:
- Ti si mu zaista bio dobar amigo. Slijedio si tragove njegovog ubojice. Ostale
n ja sigurno naći. Samo jednoga momi uhvatiti, a taj će mi reći sva imena i ■ • <iti sve ostale. Već ću ja saznati
tko • li guje sa pedeset sedam ukrade-"H|(i. Saznat ću to prije nego ti. A ni " '"I tih pasjih sinova neće daleko i
"Hi Bac, hvala ti što si mojemu hi dtatu Juanu bio dobar amigo! Is-ii I'%dnu želju. Rado ću ti učiniti i"'in Do
tada, adios, amigo!
Ustao je i pošao. Unatoč snažnu gornjem dijelu tijela, noge su mu bile vitke, savijene, jahaće. Izašao je, a njegovi
momci, koji su se rasporedili u salunu i već mnogo popili, slijedili su ga, zveckajući ostrugama.
Odnijeli su sa sobom sve što je do tada kao opasnost, divljina i nasilje visjelo u zraku. Čak sam i ja odahnuo.
Znao sam da će Paco Rodriges sada tragati za ostatkom bande - one što nam je ukrala konje, ubila njegova brata,
a zatim htjela ovdje provesti nekoliko lijepih dana.
Bio sam sretan što Paco nije zbog toga kaznio grad. Izašao sam. Pala je noć. Samo u nekoliko kuća gorjelo je
svjetlo. Pogledao sam prema dućanu i činilo se da je ondje sve u redu. Bio sam malo zabrinut zbog Nine.
Razbojnicisu uzjahati, okupili su se oko Rodrigesa. Čuo sam kako oštro viče:
- Ako je netko od vas ovdje popio više od nekoliko kapljica, ako je krao u gradu, okajat će to. Jeste li me
razumjeli? Ako netko ima nešto što ne smije imati, neka vrati prije nego što odjašemo. Ja se ne šalim!
Nekoliko jahača se izdvojilo. Jedan je odjahao do sedlara, drugi u dućan, a jedan je nestao u jednoj kući. Otišli
su vratiti ono što su uzeli. Napokon, oni su razbojnici.
Gledao sam prema dućanu i vidio kako Nina uzima nešto od razbojnika. Izgledalo je kao omot tkanine.
Zatim je horda krenula. Kasali su preko mosta. Ja sam otišao k Nini.
Čekala me je nasred dućana i pogledala me.
- Je li bilo gadno? - upitao sam.
Zanijekala je glavom, ali usne su joj još bile stisnute.- Ah - rekla je - jedan od tih gadova uzeo mi je crvenu svilu
i nije platio. Rekao je da njegova cura mora dobiti crvenu svilu za haljinu. Ali je vratio. Dvojica su mi doviknula
da će se vratiti i slaviti zajedno sa mnom. No do toga nije došlo.
- Nije - rekao sam. - Ovaj ušljivi grad ponovno ima zaštitnika. Mene. Ako čovjek dobro razmisli, pravedno je da
te kukavice plaćaju.
- Jest - rekla je - neka plaćaju tvoju zaštitu. Drugo nisu ni zaslužili.
Pogledao sam je na svjetlu svjetiljke.
- Ti ih mrziš, jer su tvojega muža ostavili bez pomoći - mrmljao sam. - Voliš li ga još uvijek?
Zurila je u prazno kao da na taj način može pogledati u prošlost.
- Udala sam se za njega sa sedamnaest - rekla je zatim. - Moji su roditelji tako htjeli. Zatim je izbio rat. On se
kao poručnik borio za konfederativce, a nakon pet godina vratio se kući kao običan vojnik. Oni su ga, kada je
već bio kapetan, zbog nečega degradirali i zatvorili. Kao običan vojnik ponovno je otišao na bojišnicu i dospio u
zarobljeništvo. Tijekom tih pet godina izgubila sam roditelje i naučila se brinuti o sebi. Postala sam odrasla žena,
koja se snalazila i kojoj ništa više nije bilo nepoznato. Prihvatila sam ga. Uredili smo dućan, jer smo vjerovali
da taj mali grad ima budućnost. Moj se muž htio istaći i zbog toga se sukobio s Carradine-om. Zar misliš da sam
svojega muža voljela? Osjećala sam sućut prema njemu.
Razumio sam je. Pogledala me je.
- Dođi za jedan sat na večeru - rekla je. - Ne želim više jesti sama. Moj stari pomoćnik ima prijeko svoju obitelj i
ondje jede. Ja sam sve vrijeme sama. Šest ili sedam godina ja sam manje ili više sama. Razumiješ li me?
Kimnuo sam.
- Svi smo mi - promrmljao sam - u ovoj
prokletoj zemlji većinom sami, iako to sebi ne želimo priznati i nečim se zavaravamo. Jednoga dana čovjek
spozna da je sam.
- Ja u to ne želim vjerovati - rekla je. Kimnuo sam i polako pošao prema
vratima.
- Za jedan sat - rekao sam preko ramena.
Dok sam koračao kroz tamu i obilazio grad, neprestance sam mislio: ona više ne može biti sama, ona nije kao
Chita, koja pokušava sa svakim muškarcem, ali više ne želi biti sama, nakon što smo se sinoć poljubili. Još se
jednom želi odvažiti.
Prolazio sam gradom, a ljudi su izlazili iz svojih kuća i pozdravljali me. Činilo mi se da samo čekaju da ih
oslovim. Nekolicinu sam upitao je li bijo neprilika s razbojnicima. Odgovarali su mi uljudno i ljubazno i svi su
mi zahvaljivali na zaštiti.
Posvuda su se palile svjetiljke, grad je postajao svjetliji i ljubazniji. Ljudi su izašli na ulicu, a izvana su stizali
jahači i kola.
Ali ja sam znao da će Nina najkasnije za jedan sat zatvoriti dućan. Zatim sam prešao most.
I otuda su razbojnici već otišli. Pitao sam nekoliko ljudi što se događalo i čuo sam da je Paco Rodriges neke
saslušao, pitao za Manuela i Fernanda, koji su prilikom mojega dolaska priredili ovdje svečanost kako bi
proslavili prodaju ukradenih konja.
Znao sam da će im ostatak razbojničke bande, koja se u međuvremenu malo raspršila, uskoro skočiti za vrat, jer
Paco-va je ruka daleko sezala. Imao je veza s obje strane granice, osvetit će svojega brata ako ja to već nisam
učinio.
A meni je bilo pravo da on - iako i sam razbojnik - goni ubojice i kradljivce. Ja
sam volio Juana Rodrigesa, a oni su ga ubili, ne pruživši mu ni najmanju priliku. Moja je zadaća sada, zapravo
bila ispunjena. Došao sam u ovaj mali grad da bih dobio zadovoljštinu i dobio sam je. Ostalo će učiniti Paco
Rodriges. On će I" pronaći sitne štakore, koje ja sam nisam uspio naći. Njegove su mogućnosti bile bolje od
mojih.
Dakle, ja sam ovdje svoje obavio. Zapravo sam morao još samo odjahati do Juanove Rosite u Santa Cruz i reći
joj da ga više ne mora čekati i predati joj polovicu novca što sam ga uspio spasiti. A što dalje?
Samo sam trenutak o tome razmišljao, a onda mi je postalo jasno da to neće ići tako jednostavno. Već sam se
našao usred nečega drugog, što je počinjalo time da moram srušiti gazdu ovoga maloga grada. Nisam mogao tek
tako odjahati. Sada više ne. Morao sam ostati još neko vrijeme. Ali kakav će biti ishod? Nisam to znao.
Poslije sam sjedio u Nininoj sobi za dnev-j ni boravak i jeo ukusno jelo što ga je pri-| redila za nas.
- Ja onako pravo jedem tek na večer -[rekla je i natočila mi još čašu vina. Pogledali smo se.
Nemoj počiniti nikakvu pogrešku - re-
'io sam joj - i ne pokušavaj me kupiti,
■ mi ako me želiš imati samo za sebe,
ikakve skrovite primisli. Ne želim sebi
/očiti nikakvu zvijezdu počasnoga še-
' i ne moram se ni dokazivati. Ali neko
njime ostati ovdje u Santa Rosi, čak i
i ni' više ne budeš htjela poljubiti.
'i"v<> se naljutila. No zatim je kimnula.
■ i' i i' > obišla oko stola, ustao sam i za-
l"'li()la je pogled i rekla.- .
ii ■•! Čovjek kojega sam mnogo
prije trebala susresti. Od prvoga sam trenutka znala da ti pripadaš onoj vrsti ljudi koji su sol zemlje i zato ću te
poljubiti. Želim napokon poljubiti pravoga muškarca. I ništa drugo.
Osjetio sam plamen u njoj. Ni jedno od nas više nije bilo samo. A bilo je tako jednostavno.
VI
Sljedeći su dani prolazili manje-više bez događaja. Dobro sam se oporavio. Rane su zacijeljele, a svakoga sam
dana bio kod Nine. Ponekad smo šetali uz rječicu, a nedjeljom smo čak izjahali.
Bili smo dragi jedno drugomu i svakoga smo dana to sve sigurnije znali. Naša ljubav nije bila trenutačni
proplamsaj strasti.
Kada smo sjahali ispod jednoga golemoga hrasta kraj rječice i ispraznili košaru što ju je Nina napunila
odabranim jelom, rekla je:
- Ako hoćeš, Bac, ostavit ću ovdje sve i poći s tobom kamo god hoćeš.
Zanijekao sam glavom.
- Ostat ćemo - rekao sam - jer ovaj grad, možda, ima budućnost. Jednoga će dana ovaj kraj biti gusto naseljen.
Ima dovoljno mjesta za velike rančeve i za farme u nizinama. Prijelaz u Meksiko jednoga će dana postati veoma
važan kada i'onamo dopre civilizacija, a zemlja bude gusto naseljena, kada budu izgrađene ceste i ulice i kada
bude moguća trgovina preko granice. Ta je granica ionako još sporna. Nina, pouzdajmo se u ovaj grad i njegovu
budućnost. Ti imaš ovdje zgodan dućan. Osim toga bi se mogla izgraditi poštanska linija koja bi proširila
trgovinu. Ali najprije...
Zašutio sam, jer mi je koješta palo na um.
Da bi se ovoj zemlji otvorio put u novodoba, moralo bi se protjerati Pača Rodri-gesa i njegove razbojnike, kako
bi se mala naselja ponovno osjećala sigurnima.
To je bila nužnost, to je bio početak.
Za mene je postojalo još nešto: Hondo Carradine i Concho Cortez uskoro će ozdraviti. Moglo se izračunati
vrijeme njihova ozdravljenja, a bilo je jasno da će tada postati moji najljući neprijatelji.
Morao sam pretpostaviti da ću se s njima još jednom morati boriti za ovaj grad. Dovoljno je samo da odu, da
sakupe razbojničku bandu i vrate se u pravom trenutku.
Posvuda je bilo dovoljno razbojnika koji će im se za šaku dolqra pridružiti.
Zašto nisam mogao ubiti Honda Car-radinea i Corteza?
Bila je to moja slabost. Ja nisam bio ubojica. A u ovoj zemlji čovjek ne smije svoje neprijatelje ostqvljati na
životu. Sve mi je to palo na um kada sam s Ninom sjedio kraj rječice.
Kada sam na večer otišao u salun, osjećao sam se zadovoljnim. S Ninom sam proveo lijepu nedjelju. Svoje sam
brige zaboravio.
Odveo sam konje u staju, a čuvar, koji je ujedno bio i vlasnik, htio mi je dati dvadeset dolara.
- To sam davao Carradineu svakoga tjedna - rekao je kada sam ga začuđeno pogledao. - Rodrigesovi razbojnici
htjeli su mi uzeti najbolje konje iz staje. Već su birali životinje kadli je stigla zapovijed da ovdje moraju biti
dobri i ponašati se kao dobri prijatelji. Gospodine Catshume, rado ću platiti tih dvadeset dolara.
-Ja ih neću-rekao sam. -Vi ste gnijezdo kukavica. I plaćate jednome revolve-rašu trećinu svojih prihoda. Pri tome
ste imali počasnoga šerifa koji vas ništa nije
stajao, ni jednoga centa, a bio je spreman za vas se boriti. Građani su morali stajati iza njega, svi kao jedan. Tako
biste postali ponosan grad, ponosan i samo-svjestan poput muškarca koji ide svojim putem i koji će nešto postići.
Zašto to ne razumijete?
- A kada dođe razbojnička banda, kao ova Rodrigesova sa svojom hordom? -upitao je.
Puhnuo sam kroz nos.
- Valjalo vam je pucati kroz sva vrata i prozore - rekao sam. - Valjalo vam je tim razbojnicima utjerati smrtni
strah u kosti.
Zatim sam otišao u salun. Vlasnik mi je stavio šezdeset dolara uz čašu, napunjenu najboljim viskijem.
- Ovo je vaš udio - promrmljao je. - Odsad ću plaćati vama ono što sam od svojega utrška dosada plaćao
Carradineu.
Zurio sam u novac. U ovoj zemlji to je bila mjesečna plaća trojice kauboja ili jedna šerifska plaća.
Mislio sam: zapravo bih morao uzeti, ove kukavice drugo i ne zaslužuju. Međutim, rekao sam:
- Požderite ovaj svoj novac, hombre! Ili radije kupite za šezdeset dolara nešto ponosa i hrabrosti. Ovaj je grad
poput psa što sam ga jednom izvukao iz bunara. Zadržao sam ga kod sebe dok se nije oporavio. Ostat ću još neko
vrijeme u ovom gradu, dok vi...
Zašutio sam i ogorčeno odmahnuo. Odjednom mi je postalo besmisleno vječito ponavljati iste stvari. Ispio sam
viski i pošao prema vratima. Ondje sam se okrenuo. Gazda me je gledao, a bilo je nazočno još nekoliko gostiju.
Rekao sam:
- Morate se oporaviti kao onaj pas-iz bunara. Budem li predugo čekao, otići ću. Onda će ubrzo doći Paco
Rodriges, a vi ćete morati sami sebi pomoći.
Nakon tih riječi htio sam otići.
Mi'ljutim, otraga, u kutu, ustao je je-'luti muškarac.
Bio jo još mlad, mršav, čvrst. Kosa mu |t> bila svijetla i sjajila se na svjetlu svjetiljki.1. Imao je plavu teksašku
bradu. Nosio [<i I kolt, i to na lijevoj strani.
Sve mi je bilo jasno još prije nego što je mladi čovjek zinuo.
Rekao je:
Hej, veliki majstore! Vi ste imali svoju predstavu, a sada sam ja na redu.
Izašao je iz kuta na slobodan prostor ispred šanka. Zastao je pet ili šest koraka dalje od mene.
Znao sam što me slijedi. To je bio dječak s brežuljaka Antelope i Horse, koji je želio steći ime i slavu. Posvuda
je bilo takvih luđaka, koji su se pojavljivali čim bi dočuli za nekog revolveraša.
Dovoljno su dugo vježbali i mogli su pogoditi što su god htjeli. Možda su se već i borili. U svakom slučaju,
smatrali su sebe velikima i vjerovali u svoju sreću.
Rekao je:
- Catshume, želim vas pobijediti. Brži sam od vas i želim vas ovdje zamijeniti. Ja sam Jesse Hopkins i maknut ću
vas odavde.
Zatim je stao u raskorak, nagnuo se prsima naprijed, a raširene je prste držao na dršku revolvera. Zurio je u mene
i bio je pripravan svoju sreću staviti na kocku.
Moglo mu je biti dvadeset ili dvadeset dvije godine, dakle, mogao je biti osam, godina mladi od mene. Bilo mi
ga je žao i sjetio sam se da sam i ja bio takva bu-
ala, no koja je imala sreće da postane relijom i starijom. Ako ga ustrijelim, tu
tiliku neće imati.
No jesam li ga mogao poštedjeti? Mož-
Ki i'1 on ipak tako brz da se radi o mo- /ivotu ili smrti?
ii4oliko gostiju u salunu uklonilo se (inu. Nitko nije rekao ni jednu riječ. 'tn me gorčina, ali takve sam ne-
1

prilike morao očekivati. Tako je to bilo u svim divljim gradovima, posvuda gdje ni je bilo reda ni zakona, gdje je
odlučivao snažniji i brži, gdje su vladali samo okrul nost i nasilje.
I ovdje je bilo tako. I ja sam ovdje bio gazda samo zato što sam sredio Carra-dinea i njegove revolveraše, a
učinio sam to samo iz slučajne nužnosti.
Sada je, možda, već stigao moj nasljednik.
Rekao sam:
- Amigo, odustani od svojih nakana. Ja se ne želim boriti sa svakim divljim momkom s brežuljaka.
Okrenuo sam mu leda i htio izaći. Vje~ rovao sam da je preponosan da bi mi pucao u leda. Kada sam učinio treći
korak prema izlazu, zapucao mi je u petu na čizmi i pri tome zaurlao:
- Stani i bori se!
Bio je divljak kojemu nije bilo spasa. Pri tome je, na svoju nevolju, naišao na pogrešna čovjeka.
Iskoristio sam svoje posrtanje da bih se sagnut prebacio.
Moj je kolt zagrmio, a divlji je momak zateturao. Pridržao se za šank, ponovno podigao kolt i nanišanio u mene.
Morao sam ispaliti još jedan metak.
A što mi je drugo preostalo? Bio je luđak i htio je steći revolverašku slavu. Nikada ga još nisam vidio. Nismo se
poznavali.
Kada ga je pogodio moj drugi metak, znao je da nije uspio.
Gorko je uzdisao, još se pridržavao za šank, a kolt mu je ispao iz ruke.
Okrenuo sam se gostima i revolver-skom sam cijevi pokazao na trojicu.
- Hajde! Uzmite ga i odnesite do liječnika. Ili ću vas ja potjerati!
U mojem je glasu bilo divljega ogorčenja i to ih je prestrašilo. Bili su to opori momci iz nekakva zabačenog
logora.Inače su sigurno prkosno odbijali-svaku zapovijed.
Sada su dragovoljno poslušali. Uhvatili su ga prije nego što su mu popustila koljena i brzo ga iznijeli. Nadao sam
se da će mu liječnik pomoći. Morao sam munjevito pucati, jer je momak držao kolt u ruci, pa nisam svoj metak
mogao uputiti onamo kamo bih želio.
Možda će divlji momak ostati živ. Momak koji je došao osvojiti grad.
Možda je i ovoga puta bilo pogrešno ostaviti neprijatelja života.
Na taj način čovjek stječe nepomirljive neprijatelje, koji će idući put pokušati ubiti iz zasjede.
Ali drugačije nisam mogao. Ja nisam ubojica!
Kada su trojica s njim izašla prišao sam šanku, a barmen mi je pružio punu čašu viskija. Nisam je prihvatio.
Nisam učinio ništa što bi valjalo nagraditi pićem.
Rekao sam:
- Stajao vam je na dohvatu ruke. Mogli ste se nagnuti preko šanka i tresnuti ga bocom po glavi. To bi za sve nas
bilo bolje. Taj prokleti bijedni, kukavički grad traži da ga ja štitim, nudi mi za to novac, a ne želi mi učiniti ni
najmanju uslugu. Zar mislite da mi je zadovoljstvo postrijeljati sve te divljake koji će, možda, još doći? Mogli
ste mi učiniti uslugu, a kao domaćin imali ste čak i pravo na to.
Nakon toga sam izašao.
Nisam mogao ni htio otići do Nine u njezinu ugodnu kuhinju. Znao sam da je ona umorna od današnjeg jahanja i
rekao sam joj da pode na spavanje. Sada mi je to bilo dvostruko drago, jer sam mogao biti sam.
Hodao sam kroz noć, a zastao sam tek na mostu, naslonio se na ogradu i zagledao niz rječicu. .
Nekoliko zvijezda odražavalo se u mirnom toku vode.
Ponovno sam bio sam sa svojom gorčinom, ali sam znao prihvaćati stvari kakve jesu. Mogao sam sve promatrati
s nekom vrstom podrugljiva prezira. Ali osjećao sam želju da odjašem svojim putom.
Vjerojatno sam se mogao osloniti samo na sebe. Sebe samoga neću razočarati. Ali i to je, možda, bilo pogrešno
mišljenje, jer nepogrešiv nisam bio ni ja.
A i Nina je bila tu.
Pošao sam dalje. Kada sam na meksičkoj strani ušao u bodegu što je pripadala Chitinu ocu Pedru Alvarezu, i tu
sam zatekao malobrojne goste.
Pedro Alvarez ponizno mi je došao u susret.
- Biste li pojeli za večeru malo prasetine? - upitao je, a zatim je poljubio vrške prstiju i obećao: - Spravljena je
na meksi-kanskinačinsizvanrednimzačinima. Pa-tronov je prethodnik također dolazio svakoga tjedna po novac i
tada je dobivao večeru kakvu prijeko nigdje nije mogao dobiti. Moja je žena najbolja kuharica u cijelom
Meksiku.
Posljednje je riječi izgovorio s najdubljim uvjerenjem. Zatim mi je pružio novac.
Bili su dolari i meksički peseti, a ja sam znao da je to moj "poslovni udio".
- Makni to, Pedro - rekao sam umorno. - Ja vam ovdje pomažem, jer bih i bo-lesnome psu pomogao dok ne
ozdravi. No jednoga dana mora ozdraviti. Ili ga se čovjek odriče i oslobađa ga bolesti. Jesi li razumio, Pedro? A
sada mi donesi vino na onaj stol u kutu. Dobro vino!
Zurio je u mene i razumio. Sigurno je već čuo o mojoj borbi u salunu. Spremio je novac i otišao, a ja sam pošao
u kut i sjeo za stol.
Gosti su me promatrali. Kada su spoznali da želim biti na miru, svoju su pozornost usmjerili ria drugu stranu.
Domaćin je donio vino. /ur zaista nećete ništa jesti, patrone?
upitao.
Odbio sam kretnjom glave. Zatim je
'ilHujala gitara. Svirač je bio pravi umjet-' ni. ujko je sigurno svirao samo po sluhu. i'mi |o majstor koji bi mogao
nastupati u
i'li'gradovima i u velikim kućama.
A kada je zatim zapjevala žena, nisam morao podići pogled da bih vidio da pjevu Chita. Znao sam da pjeva za
mene.
Pjevala je o hidalgu, koji je sa svojim jahačima otišao u nepoznatu zemlju kako l>i ondje našao veliku sreću.
Pjevala je i o Idhačima koji su vjerovali svojemu vodi. Pjevala je o nevoljama što su ih jahači morali svladavati.
I na kraju sve je bilo dobro. Vratili su se svojim djevojkama s mnogo zlata.
■ Bila je to, možda, vrlo banalna pjesma. Ali takav je i život. Čovjek želi dobro i s vremenom zaboravlja sve zlo.
I sa mnom je bilo tako.
Chita nije došla za moj stol, ostala je u pozadini. I ona je svirala gitaru.
Nakon nekog vremena otišao sam. Osjećao sam se malo bolje. Na život valja gledati jednostavnije. A čovjek
mora imati želje i snove. Onda sve ide.
I Kada sam preko mosta prelazio na neričku stranu, došao mi je u susret lari liječnik sa svojom torbom. 1
Obojica smo zastali, a on je nekako pvirno puhnuo i rekao:
Čini se da vijo uvijek iznova činite, ij'.|iodine, je li? Čovjeka napunite meci-ivejedno iz kojeg razloga. Napunite
jcima i oslanjate se da ću ja te metni lili, a on će postati bolji čovjek i Ke neće provoditi nasilje. Oh, zar i la su
vam ti momci zahvalni što minom umaknuli i ostali živi? Sada

su ovdje već trojica koja žele vašu glavu, samo čekaju da ozdrave: Carradine, Cor-tez, a sada i taj Jesse Hopkins.
Taj će za dva tjedna ponovno jahati. Čuvaj se, dečko moj!
Nakon tih riječi, je otišao.
Gledao sam za njim i čuo kako nestaje u svojoj kući. Uskoro je u kući sa samo dvije prostorije zasjalo svjetlo.
Vidio sam kroz prozor. Liječnik je stajao i prinio bocu ustima. Dugo je pio. Tek nakon toga prišao je k prozoru i
povukao zavjesu.
Išao sam dalje.
U dućanu je bio mrak. Nina je sigurno spavala.
No kada sam bio kraj vrata, otvorila su se. Čuo sam Ninin mirni glas:
- Udi, Bac. Zašto lutaš gradom poput osamljena vuka? Udi! A ako želiš, spaki-rat ću se za pet minuta i slijediti
te.
Ušao sam. A kada sam za sobom zatvorio vrata, Nina mi je pala u zagrljaj.
Sljedeća dva dana protekla su bez osobitih događaja. Još mi je nekoliko građana i poslovnih ljudi nudilo novac,
kako su to činili Carradineu za njegovu zaštitu. Čak mi je i kovač htio dati deset dolara. Uspio sam izračunati da
je Hondo Carradine svakoga tjedna ubirao oko četiri stotine dolara, samo što je to morao dijeliti s Conchom
Cortezom i Curlvjem Slaterom.
Dakle, četiri stotine na tjedan, šesnaest stotina na mjesec. Taj si je grad za toliki novac mogao priuštiti deset
šerifa.
Samo što to Carradine i njegovi prijatelji nisu dopuštali.
Bilo je zapravo smiješno kako sam ih lako izbacio. Nikakvo čudo što su me ljudi ovdje smatrali takvom
veličinom.
Druge večeri nakon moje bitke s Jesse-om Hopkinsom stigla je u Santa Rosu loša vijest.

Paco Rodriges napao je grad Green Valiev, udaljen oko pedeset milja. Stanovnici ovoga još mladoga grada stali
su u obranu i borili se, ali su izgubili bitku. Sada grad više nije postojao, a razbojnici su se s bogatim plijenom
povukli preko granice.
Kada je stigla ta vijest, bolje sam razumio strah ljudi u Santa Rosi. Taj je strah sada sigurno bio još veći. Ljudi su
sada znali da su se građani Green Valleva hrabro borili i da im to nije pomoglo.
I meni je bilo jasno koliko su ljudi u Santa Rosi bili ovisni o jednomu čovjeku, koji je imao veze s Pacom
Rodrigesom, tako da je taj grad ostavljao na miru.
Vrijeme je prolazilo, a život u Santa Rosi sve se više normalizirao. Ljudi su se navikli da sam ja stupio na
Carradineovo mjesto i da posao obavljam besplatno.
U Santa Rosu je'dolazilo sve više jahača i kola iz udaljenih naselja. U okolicu se doselilo nekoliko farmera.
Farmeri su u grad donijeli novac i zaradu, a doseljenici, koji su također stizali, upravo su počeli okretati svaki
dolar.
I mali su rančeri pokušali posao s desetak krava. Bio je to skroman korak naprijed.
No bilo je u gradu i nevolja, jer su često dolazili divlji momci, pijani, koji su se htjeli izludovati. Tada su građani
dolazili po mene.
Slali su po mene kao po šerifa.
Odlazio sam da bih stvarao mir. Ponekad sam morao biti grub, a jednom sam morao pucati. I toga sam puta
divljega momka samo ranio, a njegovu ne manje divljem prijatelju razbio stolac na glavi.
Tih sam dana napisao nekoliko pisama. Imao sam prijatelje, a u nekim sam bankama imao male račune. Bio mi
je
potreban novac i od starih prijatelja. Došlo je vrijeme da i ja od njih zatražim uslugu.
Bila mi je potrebna veća svota.
Htio sam otvoriti redovitu teretnu i poštansku liniju i u svim novinama istočno od Mjssissippija objaviti oglase
koji bi nam doveli doseljenike i farmere.
Grad Santa Rosa još ništa nije znao o svojoj sreći. No oni će se još morati dokazivati. Ja sam bio spreman sve
svoje sposobnosti uložiti u tu igru.
Sa mnom i s Ninom bilo je sve u redu. Voljeli smo se i sve više spoznavali da pristajemo jedno drugomu i da
možemo zajedno izdržati.
Ali zatim se počelo zbivati nešto što je do tada tek polagano sazrijevalo.
Počelo je time da su Carradine, Cortez i Jesse Hopkins napustili grad, iako još nisu sasvim ozdravili. Jesse
Hopkins povezao se s Carradineom i Cortezom. Oni su, tako reći, osnovali družinu kojoj je jedini cilj bio da se
meni osvete.
Došlo je nekoliko Carradineovih i Cor-tezovih prijatelja, natovarili su svu trojicu na kola obložena slamom,
straga prive-zali njihove konje i odvezli se. Vjerojatno u neki od dobro skrivenih logora medu brežuljcima.
To je bio prvi događaj.
Drugi nije bio manje značajan. Trojica razbojnika odvela su staroga liječnika. Tu trojicu bradatih momaka poslao
je Paco Rodriges, a oni su rekli da nekoliko njihovih amigosa želi liječničku pomoć.
Mogao sam zamisliti zbog čega sve to. Razbojnici su pri svojem napadu na Green Valiev imali gubitaka. Možda
su to bili čak teški gubici, a neki od Rodrigesovih ljudi sigurno još imaju metke u tijelu i ne mogu ih sami
izvaditi.
Liječnik im je bio potreban, a ja nisam mogao protiv toga učiniti ništa. Morao sam dopustiti da liječnik ode. On
je morao ispunjavati svoju liječničku dužnost i
i mi u pitanju bili razbojnici i ubojice. n ini je teško što mora otići, jer sam i loš predosjećaj. Međutim, naklo-
l'aca Rodrigesa nisam smio prokoc-fo bih mogao učiniti samo kada bi i grad bio spreman na borbu kao što Iji i
no Green Valiev.
Drugoga rješenja nije bilo. Mi nismo mogli niotkuda očekivati po-ioć. Vojska je bila vrlo daleko i bavila se
,pačlma. Osim toga, nakon rata morala biti preustrojena, pa se za sada pomoć vojske na Zapadu uopće nije
mogla očekivati.
U svakom slučaju, gradovi poput Santa Rose morali su sebi pomoći sami ili propasti poput Green Valleva.
Gledao sam za liječnikom i trojicom razbojnika. Nekako sam dokučio kamo jašu s njim. Paco Rodriges
neprestance je mijenjao svoje boravište, no čini se da je ovoga puta podigao logor u starom rudniku Esperanza.
Znao sam otprilike gdje je taj rudnik u Meksiku. Bilo je to divlje, nepregledno područje, gdje su dvije male
vojske mogle iaći zaklon.
S nelagodom sam gledao liječnika i islio kako će tjedan ili dva ostati ondje, mo ako ne...
Nisam htio dovršiti misao. Sve će već biti dovedeno na čistac.
VII
lokla su dva sljedeća dana i ja sam prve odgovore na svoja pisma što ivi ikoga tjedna donosio jedan po-l»i Kihač.
Dolazio je iz Mesille, uda-od stotinu milja. Ovuda je pro-lanska kočija iz Santa Fea u El
»I hi dolazio jahač, ali mnogo • (ada je pošta stizala polazi,kom zapregom.
. , ...iMBI ti I ■■■ .

Dobio sam privole i bilo je sigurno da ću moći izgraditi teretnu i poštansku liniju. Moji prijatelji i ljudi koji su mi
bili dužni nisu me ostavili na cjedilu.
To mi je davalo osjećaj zadovoljstva. Opet sam se malko pomirio s nemilosrdnim, nepravednim i bijednim
svijetom.
I Nina mi je uljepšavala svaki dan.
Nina je bila dobra za čovjeka koji je poduzeo nešto izgraditi i započeti novo doba.
Samo kada sam mislio na građane Santa Rose, osjećao sam mješavinu srdžbe, ogorčenja i prezira. Kako učiniti
ovaj grad ponosnim i spremnim na obranu?
No tada se opet nešto dogodilo.
U bodegi Pedra Alvaresa posvađala su se dvojica pijanaca. Potegnuli su koltove, a Chitu, koja je skočila medu
njih i htjela ih razdvojiti, pogodio je metak u tijelo.
Uzbudio se cijeli grad. Sada je bio potreban liječnik.
Bio sam jedan od prvih koji je pojurio do Chite. Ležala je u postelji, bila je blijeda i lice joj je postalo sitno. Oči
su joj bile prepune straha i boli.
Bila je pri svijesti i pogledala me. Zatim je s mukom rekla:
- Bac, moraš mi pomoći. Čuješ li, Bac? Potrebna mi je tvoja pomoć. Samo mi liječnik može izvaditi metak iz
tijela, a samo ti, Bac, možeš liječnika dovesti ovamo. Hoćeš li to učiniti za mene?
Vidio sam strah u njezinim očima, ali i volju za životom.
Poznavao sam ljude koje je pogodio metak, ali su živjeli i dalje. Metak se učvrstio. Poznavao sam jednoga
tragača za zlatom, koji je živio i s vrškom strjelice u leđima. Ali sve su to bile iznimke. Meci su većinom bili
uzrokom otrovanja krvi. Bez liječničke pomoći Chitini su izgledi bili vrlo mali.
Gledao sam njezine oči i kimnuo:
- Odjahat ću za pet minuta, mala Chita,svojim ljudima, jer oni me prate i bore se za mene.
Šutio sam i pio vino. Bilo je dobro. Vjerojatno su ga negdje opljačkali i zbog njega ubijali. Ipak sam pio to vino,
jer nam je, ovdje na verandi, davalo osjećaj nekakva zajedništva. Mislio sam da će Paco, možda, samo neko
vrijeme razmišljati. Sa svojim sam mu zahtjevom došao prenaglo, ali i vremena je bilo malo. Za Chitu je bila
važna svaka minuta.
- Ona je drago stvorenje - rekao je liječnik. - Ona je sjaj sunca svakomu muškarcu koji želi čuti kako se smije,
pjeva i svira gitaru. Život postaje ljepši kada čovjek provede neko vrijeme s Chitom. Svi je vole...
- Neka je đavo odnese! - prekinuo ga je Rodriges. - Takvih kao ona ima na stotine, ali mojih ljudi ima sve
manje. Nekoć ih je tisuću i više jahalo za mnom. Moji potčinjeni bili su čak pukovnici! To su bila vremena! Ja o
svojim hombresima brinem kao otac. Neka đavo nosi tu Chitu!
Crnac mi je donio doručak. Komadi govedine, svinjetine i ovčetine bili su odlično začinjeni, a kruh i povrće
također nisu zaostajali. Odličan doručak.
Počeo sam polako jesti.
Zatim je Rodriges rekao:
- Ti si morao jahati drugim smjerom, amigo Bac. Negdje zacijelo postoji još jedan doktor.
- Dva i više puta dalje odavde - odvratio sam - a osim toga, ovo je naš doktor. Ja sam ti ga samo pozajmio, a
sada je potreban nama. To je kao kada pozajmiš dobra konja, a zatim je potreban tebi, tako je to, Paco.
Zatresao je glavom, a pogled mu je bio još tvrdi.
- Ne bih želio da me se uspoređuje baš s konjem - mrmljao je liječnik - ali kada se radi o moralnim načelima,
onda je pomoć djeci i ženama uvijek preča od
pomoći muškarcima. Oduvijek muškarci štite žene i djecu. Dakle, spreman sam odjahati u Santa Rosu.
Rodriges je naglo ustao i zaputio se do zgrade.
Njegovi su razbojnici lutali naokolo, rublje se sušilo, a bilo je tu i desetak žena. Znao sam da jašu s njima.
Liječnik je rekao:
- On me neće pustiti, jer bi to sman'jilo njegov prestiž. Razbojnici su u Green Val-leyu imali mnogo gubitaka i
da na kraju nisu pokorili grad, bilo bi to zlo za Rodri-gesa. Možda bi se njegovi razbojnici raspršili. Međutim,
imali su veliki plijen, mnogo živežnih namirnica, oružja, novaca, opreme, konjaj mazgi. Sada mogu svakome
nešto ponuditi, pa će se banda sigurno uskoro povećati. Rodriges sanja da ponovno bude general i da za sobom
ima tisuću ljudi. Zato mora imati puno povjerenje jezgre svoje momčadi. Ne, on me neće pustiti.
Nisam odgovorio. Najprije sam pojeo sve do posljednjeg zalogaja i ispio ostatak vina. Kada sam savio cigaretu,
Rodriges se vratio. Koračao je vrlo odlučno na svojim krivim nogama, a ostruge su zveckale. Nakon što je sjeo,
zarežao je:
- Doktor ostaje ovdje!
U meni se na trenutak pojavila ogorčena bezvoljnost, ali samo na trenutak, ne duže. Nije mnogo nedostajalo da
mu gurnem kolt pod nos i pokušam s njim kao taocem odvesti liječnika iz logora.
Rekao sam:
- Paco, ti si meni nešto dužan, zbog tvojega maloga brata. Ja sam njega osvetio, a tebi sam pružio priliku da
pronađeš i ostale ubojice. Rekao si da ćeš mi ispuniti jednu želju. Sada imam tu želju. Jesi li razumio?
U mojem je glasu bilo odlučne tvrdoće. Zvučao je divlje i gotovo Ijutito. Paco mi je zurio u oči i spoznao da ne
obmanjujem.
t ;i. -i lolo je kao da će se rasprsnuti od i||> i uli ja nisam ustuknuo.
u Ivoja riječ više ne vrijedi? - upitao tu n I i si rekao da mogu nešto poželje-l>u< o, Dakle, doktor je moja želja
i on smjesta sa mnom odjahati. Smje-
llava mu se zacrvenjela, šake je sti-
jo kada je rekao:'
Zar da stavim na kocku živote dvojice
>|ih odanih ljudi samo zato što je jed-ij drolji potreban doktor?
Jest! - rekao sam.
Zurio je u mene, oči su mu se suzile i u njima se zrcalila podlost. Odjednom se osmjehnuo, a meni je postalo
jasno da je 1 njemu prilično svejedno što će biti s njegovim teškim ranjenicima. Rekao je:
- Ako ti sada dadem doktora, više ne možeš kod mene ostvariti nikakvu želju, amigo. Razmisli! I našemu je
prijateljstvu tada kraj. Ja više ne moram štedjeti grad Santa Rosu, kako bih tebi učinio uslugu. Štedio sam ga
cijelo vrijeme, najprije zbog Carradinea, zatim zbog tebe. Ali sada ti više ništa nisam dužan i jednoga ću dana
doći kada moji momci budu gladni i žedni i željni dobrih stvari što ih u gradu mogu dobiti. Doći ću i po ljepoticu
iz dućana, za koju sam od svojih pouzdanika čuo da ti je vrlo odana. Amigo, zar želiš proigrati mogu naklonost
i...
- Da - rekao sam. - Hoću doktora kako bi Chitin život bio spašen. Ona je vredni-
od dvojice tvojih ubojica. A ti meni više (duguješ ništa. Jesi li razumio?
je iznenađen. Vjerovao je da ću po-Smatrao je svoje prijateljstvo, svo-»■ il lonost i strpljenje vrednijim od Chi-
ivola. Sada je bio iznenađen, jtui se pretvorilo u ledenu masku, se! - rekao je. - Možeš nestati u, dat ću vam jedan
sat pred-'•■, hombre! " '.um ga i vidio da se više s
njim ne može pregovarati. Bude li mi dao više od jednoga sata prednosti, njegovi će mu ljudi zamjeriti. Ovako
im može obećati lov. Pogledao sam liječnika.
- Dakle, hajdemo - rekao sam. - Je li' vaš konj dobar, doktore?
- Jašem na mazgi - rekao je - ali uspjela se odmoriti. Pitanje je samo jesam li ja još dobar u sedlu.
VIII
Nekoliko minuta poslije krenuli smo. Razbojnici su bez riječi gledali za nama, a Paco Rodriges ništa više nije
rekao. Činilo mi se da je čak na neki način sretan što se riješio obveze prema meni. Vjerojatno se veselio svojem
napadu na Santa Rosu.
Taj meksički razbojnički „voda čudno je razmišljao. S jedne strane bio je krvoločan, zao, bezobziran i
nemilosrdan. S druge pak strane htio je biti hidalgo, imati mušku čast i ponos. Mnogi su bili takvi.
Stari je liječnik bolje jahao na žilavoj mazgi nego što je mogao hodati i to me je prilično smirilo. No bilo je jasno
da će nas razbojnici stići. S liječnikom nisam mogao pobijediti u ovoj utrci. Sat prednosti bilo je premalo, a
momci možda neće ni toliko čekati. Ali ja sam morao liječnika dovesti u Santa Rosu.
Predočio sam sebi put kojim sam tijekom noći i ranoga jutra dojahao. Razmišljao sam gdje bih mogao postaviti
zasjedu kako bih liječniku dao nužnu prednost. Uskoro sam znao. Nakon deset minuta došli smo do toga mjesta.
Bila je to mala udolina. Tu sam stao i pričekao da liječnik stigne.
- Ovdje ću zadržati razbojnike - rekao sam - a vi nastavite jahati. Kada stignete u Santa Rosu, recite ljudima da
moraju braniti svoj grad, jer će inače biti pobijeni. Recite im to, doktore!• • • • »■•••••• •' • •-• • •
Čudno me je gledao, a ja sam se pobojao, da neće uspjeti dojahati u grad, a ako i stigne, tko zna hoće li moći
mirno i mudro obaviti svoj. posao. No odjednom su mu oči bljesnule. Taj stari momak skupio je još mnogo
snage. Nasmijao se i rekao:
- Rado ću to poručiti tome ušljivome gradu. Mislim da je Chita svojom nesrećom i nehotice utrla put novom
vremenu. Oh, bude li se taj grad hrabro borio, mnogo toga će se promijeniti. Mora se boriti! Pred očima ima
primjer Green Valleva. No Chitu i vas zbog toga će mrziti, barem u početku. Mrzit će vas kao kugu ljudi iz Santa
Rose..: ,,
- Kako god hoće - rekao sam i sjahao. Ponovno se osmjehnuo i nastavio jahati.
Odveo sam konja u zaklon i pošao prema ulazu u malu udolinu. Potražio sam dobar položaj i pripremio pušku.
Mogao sam pucati šest puta, a imao sam još i kolt. Sve dok banda ne objaše udolinu, kako bi me opkolila sa
dviju strana, mogao sam ih zadržati.
Zatim sam čekao. Paco Rodriges je već doznao da između mene i Nine ima nečega. Rekao je da će odvesti Ninu.
Dakle, ako napadne grad i razori ga, svoj će bijes iskaliti i na Nini. Ona ne bi bila prva žena koju on odvodi sa
sobom u planine.
Medu građanima Santa Rose sigurno će biti i mrtvih, a do toga ne bi došlo da sam odustao od liječnika.
On će, možda, spasiti Chitu, ali drugi će ljudi umrijeti. Ipak je tako bilo dobro. Santa Rosa mora jednom naučiti
što je obrana i borba. Ne može se vječito skrivati iza ljudi kao što je Carradine. Nakon dobivene bitke taj će grad
uživati u miru i redu, rast će i procvjetati. A sve se to ne dobiva na dar. Sve ima svoju cijenu. Green Vallev je
izgubio, više ga nema, ali Santa Rosa mogla bi dobiti.
Razbojnici Pača Rodrigesa vjerojatno se više neće tako divlje i odlučno boriti. Imali su prevelike gubitke. A ja
ću im sada omogućiti da malko ispiju gorko piće i na putu za Santa Rosu. Divlji lov što im ga je Paco obećao i
laki, iznenadni prepad na Santa Rosu bit će malko drugačiji.
Razbojnici su stizali. Jahali su poput divljeg krda, popdf bijesnih, gladnih vukova, a Paco im je obećao Santa
Rosu kao zrelu voćku koju je lako ubrati. Sprijeda su jahali najbjesniji momci; d Paco ih je slijedio opuštenije s
glavninom.
Kako se radilo o Santa Rosi, nisam mogao pucati u zrak. Morao sam pogađati, jer svaki razbojnik manje značio
je i jedan preživjeli građanin više.
Nastala je velika zbrka kada su konji popadali, a jahači se stali prevrtati. Pucao sam u gomilu sve dok pušku
nisam ispraznio. Nisam morao koristiti kolt, imao sam vremena iznova napuniti pušku. Tri mrtva konja i dvojica
nepomičnih razbojnika ležali su na ulazu u dolinu. Ostali su skočili u zaklon. Konji su ili pobjegli ili su ih
odvukli u zaklon. Lijevo i desno uzdizale su se visoke stijene.
Stiglo je još jahača.
Zatim je stigao Paco Rodriges s glavninom. Zastao je dovoljno daleko, saslušao izvještaj i otpremio desetak
jahača. Znao sam da su dobili nalog objahati u dolinu ili naći uspon s kojega bi mogli na mene pucati. Bilo je
opasno. Paco Rodriges nije učinio pogrešku, te dopustio svojim jahačima napad. Znao je da ih mogu mnoge
odbaciti i da bi time pao borbeni moral napadača. I Paco je krenuo u zaklon. Vidio sam ga na trenutak kada je
skakao s pećine na pećinu. Jednom sam pucao na njega i gotovo ga pogodio.
Tada su zapucali i razbojnici. Otkrili su me i obasuli tučom metaka, koja se odbijala od stijena. Zatim je
zavladala tišina. Čekao sam, vrebao i bio spreman na brzi
mi kufunao sam koliko još mogu izdrži |ni|n nego što me uhvate u stupicu. %< i |i> tldloko stigao liječnik na
svojoj maz-l«i mi /a mene bila još važnija pitanja, ih im nekog vremena odjeknuo je i■ I'iita Rodrigesa:
I Id|, hombre! Amigo! Što znači ovo? |n 11 ilsliš da ćeš nas vječno zadržati? Mo-
■ i- li momci uskoro baciti kamenje na •'.u Zatvorit će ti put za bijeg, a ja ću te
■ 'hiti u šake. Oderat ću ti kosu! Uhvatit 11 in! Samo se pitam kako je moj brat
mogao prijateljevali s takvim nitkovom. Ti »I budala koja ubija najboljega čovjeka *bog jedne drolje. Ti nisi
nikakav ratnik! Nisi vrijedan da sjediš na konju! Moraš poput zmije puzati po prašini. Ay, coram-ba, carambela,
imat ću te!
Nakon što se tom dugačkom psovačkom lavinom zadovoljio, zašutio je. Ali njegovi su mi jahači dobacivali svu
silu psovki i prijetnji, jer je i njima bio potreban odušak. Ti momci nisu bili kukavice. Meksikanci nikada nisu
kukavice. Ti se razbojnici znaju boriti i znaju umirati. Doći u.; kada se do kraja razbjesne i tada će im biti
svejedno tko će i koliko će ih poginuti.
Valjalo mi je krenuti, jer sam bio čvrsto uperen da ču Santa Rosi biti još potre-a naravno da nisam žellio ni
umrije-■pucao sam, dakle, još dva-tri puta na to se micalo. Po bolnom kriku znao cia sam i pogodio. Hm je
ponovno uslijedila kiša metaka. Idu su razbojnici prestali, jer su mo-iiuvno puniti puške, puzeći sam se m >
Potrčao sam u zaklon velike pe-i"i prvoga zavoja našao svojega 1 Mu/qo se kotrljalo kamenje. Po- gore i
izvukao kolt. Jedan je i vi«' silazio. Samo trenutak kas- mi mi konja. Verao se nevjero- u kada je shvatio da ću ga
'nastavno se bacio. Radije je
riskirao da polomi vrat i sve kosti nego da ga pogodi metak. Pao je više od deset metara u dubinu i dočekao se,
poput mačke, na ruke i noge. Ipak je bilo preduboko, slomio je više od jedne kosti. Zato ga nisam ubio. Kad sam
uzjahaoi krenuo, ležao je na leđima, ustati nije mogao, ali je žestoko psovao.
U jednom dubokom usjeku još sam jednom zadržao razbojnike i priskrbio starome liječniku prednost od dobrih
deset minuta.
A zatim su me potjerali. Njihovi su konji bili odmorniji, ali od mojega konja nisu bili brži. Ja nisam bio loš
jahač, a moj je konj bio žilav i davao je sve od sebe.
Nakon jednoga sata dostigao sam liječnika. On nije jahao tako loše kako sam se bojao i sada je naša prednost
bila dovoljna do Santa Rose. Hoćemo li moći na vrijeme upozoriti grad?
Jurili smo meksičkom polovicom grada, a vidjeli smo samo jednoga psa i nekoliko kokoši. Ljudima nigdje ni
traga. Dok smo jahali preko mosta, netko je povukao kola u stranu da možemo proći, a zatim je prevrnuo kola
kako bi napravio zapreku. Ljudi su naslagali gomilu sanduka i drugih stvari, napravili barikadu iza koje je pucalo
pet ili šest pušaka.
Ljudi Pača Rodrigesa nisu htjeli ujahati u puščanu vatru. Zašto i bi? Imali su još bezbroj prilika, a nisu bili ni
glupi.
Šestorica ljudi iza barikada uskoro je prestala pucati. Pogledali su nas ogorčeno. Jedan od njih bio je Ortes
Ortegq, onaj što mi je prodao moje vlastite čizme. Rekao je:
- Senor, zar je ovo moralo biti? Zar riije bilo nikakve druge mogućnosti? Svi mi volimo Chitu, ali...
Zašutio je pomalo bespomoćno. Zatira

Čudno me je gledao,; a ja sam se pobojao da neće uspjet) dojghati u grad, a ako i stigne, tko zna hoće li moći
mirno i mudro obaviti svoj posao. No odjednom su mu oči bljesnule. Taj stari momak skupio je još mnogo
snage. Nasmijao se i rekao:
- Rado ću to poručiti tome ušljivome gradu. Mislim da je Chita svojom nesrećom i nehotice utrla put novom
vremenu. Oh, bude li se taj grad hrabro borio, mnogo toga će se promijeniti. Mora se boriti! Pred očima ima
primjer Green Valleva. No Chitu i vas. zbog toga će mrziti, barem u početku. Mrzit će vas kao kugu ljudi iz
Santa Rose.,: ,: . ■ . . , ,
- Kako god hoće - rekao sam i sjahao. Ponovno se osmjehnuo, i nastavio jahati.
Odveo sam konja u zaklon i pošao prema ulazu u malu udolinu. Potražio sam dobar položaj i pripremio pušku.
Mogao sam pucati šest puta, a imao sam još i kolt. Sve dok banda ne objaše udolinu, kako bi me opkolila sa
dviju strana, mogao sam ih zadržati.
Zatim sam čekao. Paco Rodriges je već doznao da između mene i Nine ima nečega. Rekao je da će odvesti Ninu.
Dakle, ako napadne grad i razori ga, svoj će bijes iskaliti i na Nini. Ona ne bi bila prva žena koju on odvodi sa
sobom u planine.
Medu građanima Santa Rose sigurno će biti i mrtvih, a do toga ne bi došlo da sam odustao od liječnika.
On će, možda, spasiti Chitu, ali drugi će ljudi umrijeti. Ipak je tako bilo dobro. Santa Rosa mora jednom naučiti
što je obrana i borba. Ne može se vječito skrivati iza ljudi kao što je Carradine. Nakon dobivene bitke taj će grad
uživati u miru i redu, rast će i procvjetati. A sve se to ne dobiva na dar. Sve ima svoju cijenu. Green Vallev je
izgubio, više ga nema, ali Santa Rosa mogla bi dobiti.
Razbojnici Pača Rodrigesa. vjerojatno se više neće tako divlje i odlučno boriti. Imali su prevelike gubitke. A ja
ću im sada omogućiti da malko ispiju gorko piće i na putu za Santa Rosu. Divlji lov što im ga je Paco obećao i
laki, iznenadni prepad na Santa Rosu bit će malko drugačiji.
Razbojnici su stizali. Jahaii su poput divljeg krda, popđf bijesnih, gladnih vukova, a Paco im je obećao Santa
Rosu kao zrelu voćku koju je lako ubrati. Sprijeda su jahaii najbjesniji momci; d Paco ih je slijedio opuštenije s
glavninom.
Kako se radilo o Santa Rosi, nisam mogao pucati u zrak. Morao sam pogađati, jer svaki razbojnik manje značio
je i jedan preživjeli građanin više.
Nastala je velika zbrka kada su konji popadali, a jahači se stali prevrtati. Pucao sam u gomilu sve dok pušku
nisam ispraznio. Nisam morao koristiti kolt, imao sam vremena iznova napuniti pušku. Tri mrtva konja i dvojica
nepomičnih razbojnika ležali su na ulazu u dolinu. Ostali su skočili u zaklon. Konji su ili pobjegli ili su ih
odvukli u zaklon. Lijevo i desno uzdizale su se visoke stijene.
Stiglo je još jahača.
Zatim je stigao Paco Rodriges s glavninom. Zastao je dovoljno daleko, saslušao izvještaj i otpremio desetak
jahača. Znao sam da su dobili nalog objahati u dolinu ili naći uspon s kojega bi mogli na mene pucati. Bilo je
opasno. Paco Rodriges nije učinio pogrešku, te dopustio svojim jahačima napad. Znao je da ih mogu mnoge
odbaciti i da bi time pao borbeni moral napadača. I Paco je krenuo u zaklon. Vidio sam ga na trenutak kada je
skakao s pećine na pećinu. Jednom sam pucao na njega i gotovo ga pogodio.
Tada su zapucali i razbojnici. Otkrili su me i obasuli tučom metaka, koja se odbijala od stijena. Zatim je
zavladala tišina. Čekao sam, vrebao i bio spreman na brzi

itac. Računao sam koliko još mogu izdr-ati prije nego što me uhvate u stupicu. Kako je daleko stigao liječnik na
svojoj maz-gi? To su za mene bila još važnija pitanja. Nakon nekog vremena odjeknuo je glas Pača Rodrigesa:
- Hej, hombre! Amigo! Što znači ovo? Zar misliš da ćeš nas vječno zadržati? Moji će ti momci uskoro baciti
kamenje na šešir. Zatvorit će ti put za bijeg, a ja ću te dobiti u šake. Oderat ću ti kosu! Uhvatit ću te! Samo se
pitam kako je moj brat mogao prijateljevati s takvim nitkovom. Ti si budala koja ubija najboljega čovjeka zbog
jedne drolje. Ti nisi nikakav ratnik! Nisi vrijedan da sjediš na konju! Moraš poput zmije puzati po prašini. Ay,
caram-ba, carambela, imat ću te!
Nakon što se tom dugačkom psovačkom lavinom zadovoljio, zašutio je. Ali njegovi su mi jahači dobacivali svu
silu psovki i prijetnji, jer je i njima bio potreban odušak. Ti momci nisu bili kukavice. Meksikanci nikada nisu
kukavice. Ti se razbojnici znaju boriti i znaju umirati. Doći će kada se do kraja razbjesne i tada će im biti
svejedno tko će i koliko će ih poginuti.
Valjalo mi je krenuti, jer sam bio čvrsto uvjeren da ču Santa Rosi biti još potreban, a naravno da nisam žellio ni
umrijeti. Zapucao sam, dakle, još dva-tri puta na nve što se micalo. Po bolnom kriku znao sam da sam i pogodio.
£atim je ponovno uslijedila kiša metaka. *',ada su razbojnici prestali, jer su mo-ponovno puniti puške, puzeći
sam se ukao. Potrčao sam u zaklon velike pe- i iza prvoga zavoja našao svojega 11 Odozgo se kotrljalo kamenje.
Po-l sam gore i izvukao kolt. Jedan je već silazio. Samo trenutak kas-iv<><> bi mi konja. Verao se nevjero-'.lo,
a kada je shvatio da ću ga |<tdnostavno se bacio. Radije je

'|nlk'
riskirao da polomi vrat i sve kosti nego da ga pogodi metak. Pao je više od deset metara u dubinu i dočekao se,
poput mačke, na ruke i noge. Ipak je bilo preduboko, slomio je više od jedne kosti. Zato ga nisam ubio. Kad sam
uzjahao:i krenuo, ležao je na leđima, ustati nije mogao, ali je žestoko psovao.
U jednom dubokom usjeku još sam jednom zadržao razbojnike i priskrbio starome liječniku prednost od dobrih
deset minuta.
A zatim su me potjerali. Njihovi su konji bili odmorniji, ali od mojega konja nisu bili brži. Ja nisam bio loš
jahač, a moj je konj bio žilav i davao je sve od sebe.
Nakon jednoga sata dostigao sam liječnika. On nije jahao tako loše kako sam se bojao i sada je naša prednost
bild dovoljna do Santa Rose. Hoćemo li moći na vrijeme upozoriti grad?
Jurili smo meksičkom polovicom grada, a vidjeli smo samo jednoga psa i nekoliko kokoši. Ljudima nigdje ni
traga. Dok smo jahaii preko mosta, netko je povukao kola u stranu da možemo proći, a zatim je prevrnuo kola
kako bi napravio zapreku. Ljudi su naslagali gomilu sanduka i drugih stvari, napravili barikadu iza koje je pucalo
pet ili šest pušaka.
Ljudi Pača Rodrigesa nisu htjeli ujahati u puščanu vatru. Zašto i bi? Imali su još bezbroj prilika, a nisu bili ni
glupi.
Šestorica ljudi iza barikada uskoro je prestala pucati. Pogledali su nas ogorčeno. Jedan od njih bio je Ortes
Ortega, onaj što mi je prodao moje vlastite čizme. Rekao je:
- Senor, zar je ovo moralo biti? Zar nije bilo nikakve druge mogućnosti? Svi mi volimo Chitu, ali...
Zašutio je pomalo bespomoćno. Zatimje pogledao liječnika koji je teško disao i leđima se naslonio na oznojenu
mazgu .
- Senor doktor - rekao je-Chita ezi u
hotelu, onamo su je odveli, a donijeli smo i sve vaše instrumente, potrebne bolesnima i ranjenima.
. n Liječnik je još uvijek teško disao i samo
je kimnuo. . .. _
- Još samo minutu, onda cu moći, samo još minutu. .
Ja sam se ogledao naokolo i rekao:
- Kako to da ste se već priredili za napad? Vi niste mogli ni znati da smo progonjeni i da progonitelji jašu pola
mil|e
^Ortes Ortega se osmjehnuo, a zatim je pokazao na malu ravnicu:
- Nismo mi baš tako glupi - rekao |e. -AAi smo ti vjerovali da ćeš za Chitu ukras i
doktora iz razbojničkog logora, a znali smo i da ti Rodriges nešto duguje Pomalo se snalazimo s vukovima kao
stoje Ro-driaes pa smo znali da on vise neće štedjeti ovaj grad bude li ti nešto morao dati i kada vas dvojica
poravnate račune S one strane doline postavili smo nekoliko naših momaka, a oni su nam zrcalom davali signale.
Morali smo znati dolaziš li sam s doktorom ili... .
- Razumijem - prekinuo sam ga - i_ao-bili ste signale da nas progone i da |e tu Rodriges s cijelom bandom
Ortega se nasmijao, a i ostali muškarci . kao da su odjednom bili zadovoljni zbog svoje hrabrosti. To mi je dalo
nade. Grad možda i nije bio tako kukavički, samo su ljudi bili lijeni i odabrali na|komotni put Dok su imali
zaštitnika, radi|e su plaćali
U Liječnik je polagano krenuo i približavao se hotelu. Pustio sam ga, |er ,e imao svoj posao, a moja je zadaća
bila ovd|e na mostu.
Upitao sam Ortegu:
- Hoće li sudjelovati svi? Svi građani?
Kimnuo je.
- Svi! Posvuda su se ukopali. Svi prilazi gradu su zatvoreni, kao i most. Čak i nekoliko žena sudjeluje s puškama
i sačmaricama. Ima nas trideset sedmoro naoružanih, od toga devet žena. I borit ćemo se! Čudan je život.
Odjednom smo shvatili da moramo jednom zauvijek iz-vojevati svoj mir i slobodu.
Ništa nisam rekao, razmišljao sam. Osjećao sam potrebu da uletim u grad i posvuda pogledam jesu li se branitelji
dobro porazmjestili i jesu li svi spremni za napad. A rado bih znao i gdje je Nina. Međutim, Ortega mi je rekao: -
Zelenooka senora iz dućana je kod Chite i njezina oca u hotelu. Chiti je veoma loše. Mislim da bi se senora
odvažila izvaditi metak kao i liječnik, a osim toga, ona nam je rekla da postavimo izviđača sa zrcalom.
Obradovao sam se kada sam to čuo. Na Ninu se čovjek mogao osloniti, mislila
je kao i ja.
Pogledao sam preko mosta i vidio da razbojnici pretražuju kuće zbog pljačke. Paco Rodriges dopuštao je to kako
bi ih zadržao u dobru raspoloženju. U kući Chi-tina oca našli su dovoljno vina i tekile što im je podiglo volju i
raspoloženje, znali su da će u ovom dijelu grada naći bogati plijen. Znali su da mnogi građani imaju i novaca,
samo nisu znali da se svega toga najprije valja dočepati.
Pitao sam se kako to Rodriges namjerava učiniti. Imao je više mogućnosti. Naravno da se na nekim mjestima
moglo zagaziti u riječno korito i izaći na drugoj strani. Most nije ; ■ u potreban ako čovjek želi proliti maL'
znoja. Ali sam znao da se meksički razbojnici nerado bore u vodi, a posebice ne vole pješačiti. Vrsni jahači osje-
ćaju se bez konja kao bogalji bez nogu. Dakle, pokušat će prijeći most. Ali barikada je bila previsoka i preširoka
i nije se
mogla preskočiti u galopu,
Vidio sam Rodrigesove ljude kako na t oslu guraju velika kola sijena. Gurali su ih pred sobom na most. Nije ih
posebice smetalo što smo mi pucali. Imali su dobar zaklon, a kada su kola dogurali dovoljno blizu mosta, zapalili
su sijeno. Vjetar je tjerao dim prema nama.
Zapaljena su kola počela rušiti naše barikade. Nije imalo smisla ostati ovdje, o još manje pokušati gasiti. Rekao
sam ljudima da se moramo povući u kuće najbliže mostu. Prihvatili su to.
IX
Kola puna sijena i goruća barikada ne mogu vječno gorjeti. Nakon pola sata dimio se još samo pepeo. Most je
izdržao, |<»r je sve do ograde bio od kamena. Prvi su most izgradili Španjolci, a ljudi su ga uredno popravljali.
Paco Rodriges osobno je'predvodio svoje ljude. Prvi je projahao mostom i potjerao konja da skoči preko
žeravice. Iza njega razbojnici su se natisnuli poput grozda. Pri tome su divlje pucali.
Ja sam nišanio u Pača Rodrigesa. Dva sam ga puta promašio, ali zatim sam ga Izbacio iz sedla, lako je u dimu i
iskrama pružao težak cilj, dobro sam pogodio. Vidio sam kako je poletio iz sedla, prebacio se na zemlji i ostao
ležati. Bio je mrtav.
JJilo je još poginulih prije nego što su "* ]li most. Bezglavo su jahali, jer više ni-"lali vodu.
|ko je završila. Santa Rosa je pobije-. Uskoro će se ljuti pitati čega su se [bojali.
[Sam do hotela, a ljudi su mi doš-Osjećali su olakšanje i zado-li su ozbiljni i ponosni. '■'i i borili se, bili spremni
boriti <lo posljednjeg daha.

■-;■*' -■■■% ,-**£'

KAN
'i'
SKANDJ
SVAKOG
DRUGOG
PONEDJELJKA
NAJLJEPŠI
MAGAZIN
NA SVIJETU!

Paco Rodriges, najveći razbojnik ovoga pograničnoga kraja, bio je mrtav. Previše je vjerovao u svoju sreću.
Morao je napasti na čelu svojih razbojnika, jer oni kao da više nisu potpuno vjerovali u njega, a on je želio
sačuvati svoj ugled.
Prvi je poginuo. Od moje ruke!
Na ovome se svijetu čovjek neprestance mora opraštati. Od prijatelja i od neprijatelja. Ubio sam razbojnika, koji
je stvorio osobnu vjernost i moral, čovjeka koji je zbog mene i Carradinea poštedio ovaj grad, a zatim ugrabio
priliku da postane mojim neprijateljem kako ne bi više morao štedjeti tajgrad.
Kakve je čudne misli i osjećaje imao čovjek Rodrigesova kova!
U hotelu sam potražio Ninu, ali jedna od žena što se sa svojom malom djecom sklonila, rekla mi je:
- Seriora pomaže liječniku. Svi se molimo za Chitu. Majka Božja čut će naše molitve. Chita će živjeti.
Kimnuo sam i pošao za djevojkom koja je iz kuhinje nosila posudu punu tople vode i trčala uz stube. U pravom
sam trenutku ušao u sobu, jer je liječnik upravo obavio operaciju. Njemu i Nini bila je potrebna vruća voda samo
da operu ruke.
Pogledao sam staroga liječnika. Bio je na kraju snaga, ali oči su mu blistale. Kimnuo mi je i rekao:
- Isplatilo se, Chita je žilava poput divlje mačke. Ali ja moram leći, inače ću pasti na pod.
Uzeo je bocu alkohola koja mu je do tada bila potrebna za ranu i za instrumente, te potegnuo dobar gutljaj toga
strašnog pića.
Samo se malko stresao i jedva hvatao zrak, samo su mu oči izgledale kao da će iskočiti.
- U pokrajnoj sobi sve je priređeno za ws. doktore - rekla je Nina. - Ondje kroz viratsav a mi ćemo biti u blizini.
limnuo je, prošao kroz vrata, a Nina ih
je zatvorila za njim. Zatim je došla k meni u zagrljaj.
Dugo smo se ljubili, a ja sam osjećao kako se veseli i zahvaljuje sudbini što sam se vratio.
Nije to izgovorila riječima, ali sam sve vidio u njezinim očima, osjećao na njezinim usnama.
- Mnogo toga promijenit će se sada u ovom gradu - rekao sam. - Paco Rodriges je mrtav. Njegova je banda
razbijena i potučena i neće se vratiti. Chitina je nesreća postala povodom posvemašnje promjene.
Prišli smo Chitinoj postelji. Chita je otvorila oči kao da je već prije bila budna i samo je ležala zatvorenih očiju.
Neko me je vrijeme odsutno gledala, a zatim je živnula. Čak se pokušala malko osmjehnuti.
- Više tako jako ne boli - rekla je jedva čujnim glasom. - Ne probada me više onako gadno. Bac, jesi li ti doveo
doktora?
- Jesam, Chita - rekao sam. - On ti je već izvadio metak i rekao da ćeš se izvući, jer si jaka poput divlje mačke.
Sve će biti dobro, Chita.
Dugo me je promatrala. Njezine tamne oči postale su tople. Zatim je pogledala Ninu.
- Neka ti bude - rekla je Nini - nije mi žao, proteklih sati bila si mi dobra sestra. Neprestance si mi govorila da
će Bac dovesti doktora. Govorila si to kada ja više nisam vjerovala. Ti mu dobro pristaješ. Veoma sam vam
zahvalna. Lijepo je na ovome svijetu imati prijatelje. Uvijek sam željela imati mnogo dobrih prijatelja. Uvijek
sam htjela sa svim ljudima biti dobra i ljubazna. Kako je lijepo živjeti! Živjet ću i radosna sam zbog toga.
Riječi su joj se počele gubiti. Bila je slaba i umorna. Nina joj je rupcem oprala oznojeno lice. Zatim je Chita
zaspala.
Nina je sjela kraj postelje i pogledala me.
- Chita je uvijek htjela darivati toplinu i
ifi/nost - rekla je tiho - a njoj samoj bili' polrebno toga još više. Ona je dru-n'l|a od mene, zar ne, Bac? Nije više -
odvratio sam. - Ti si bila na ■! da otvrdneš, srce ti je bilo puno pre-prema ovome gradu, zato što je tvo-:
muža ostavio bez pomoći. Ali sada ■■ :>i ima topline, ja to snažno osjećam. <am i tvoju ljubav. A ti više ne
moraš irati ovaj grad, on više nije kukavički, !■•) se i otjerao razbojnike. Kimnula je bez riječi. Pomilovao sam
je po kosi, a zatim sam l/iiao da se ogledam po gradu.
Nije se čulo nikakvo glasno klicanje. Ljudi su bili ozbiljni i opušteni, ali sada je iz ii|ih zračila snažna
samosvijest.
Prihvatili su se čišćenja mosta, a pepeo su meli u rječicu. Most će morati dobiti novu ogradu i nove daske.
I još je nešto postalo očito. Do sada su Ise meksički i američki građani medusob-fjpo držali prilično suzdržljivo,
a most i rje-*pca bili su neka vrsta granice. A sada je pilo drugačije. Međusobno su se pomagali, zajedno su
radili, i Kada su ljudi vidjeli da dolazim, zastali su. Napravili su oko mene krug. Kovač, vlasnik hotela, Chitin
otac Pedro Alvarez i Ortes Ortega, ta su se četvorica savjetovala nekoliko sekundi. Zatim je progovo-io Pedro
Alvarez. Stao je pred mene i upitao: ~ienor Catshuma, biste li htjeli biti naš Ne samo gradski, koji ima ovlasti u
gradu, već šerif cijelog područja? će doći mnogo doseljenika, dakle, »in nam je šerif, a mi ćemo vam "tvilna
zaštita pružati svu pomoć. Zar upravo dokazali? ujo sam. Sve sam ih redom po-■■livatio sam da žele velikim
ko-■račiti u budućnost, bez obzi-isljedice. Oni žele da im bu-lajat će iza mojih odluka; nn. - ■
. ■
•t«
- Možemo pokušati.
I oni su samo kimnuli, bez ikakva glasnog odobravanja i klicanja. Bili smo zajednica koja je upravo natjerala u
bijeg razbojničku bandu.
Mrtvi - medu njima i Paco Rodriges -već su bili odneseni. Još se samo osjećao miris dima i paljevine, a na nekim
je mjestima prašina još bila tamna od krvi poubijanih razbojnika.
Postojalo je, zapravo, samo jedno jedino objašnjenje zbog čega je Paco Rodriges osobno poveo svoju bandu i
vjerovao u svoju sreću. Njegov je ugled bio već dobrano poljuljan, a kada mi je prepustio liječnika, potrebnoga i
njegovim ljudima, njegov je položaj kod njegovih ljudi dostigao dno. Zato mu je bila potrebna sjajna pobjeda,
što će je osobno izvojevati, jašući na čelu svojih razbojnika. Samo bi mu to moglo vratiti ugled i zato se odvažio.
Ali ja sam ga oborio s konja.
I sada je sve bilo svršeno.
Njegovi će se razbojnici najvjerojatnije razdvojiti u male skupine, jer medu njima nije bilo takvoga čovjeka koji
bi mogao naslijediti Pača Rodrigesa.
Bila je to sreća za nas, za cijelu zemlju.
Sada je, zapravo, započelo jedno lijepo doba. Ljudi u Santa Rosi voljeli su me, Nina me je ljubila, Chita je
polagano pri-zdravljivala. Doseljenici, farmeri, obrtnici, poslovni ljudi, pa i nekoliko manjih ran-čera došli su u
ovu zemlju.
Morao sam otići na tjedan dana u Santa Fe. Imao sam ondje veoma mnogo posla.
Kad sam se vratio, sjedio sam u vlastitoj poštanskoj kočiji što će svakoga drugog dana prometovati između
Mesille i Santa Rose. Sigurno ću uskoro moći uposliti još jednu kočiju. Zaposlio sam pouz- ' dane pomagače,
a,iz.Santa Fea krenula
■<%%* •-.<!«.f f> *M

je kolona teretnih kola. Tom je kolonom zapovijedao moj prijatelj u kojega sam se:mogao pouzdati. Imao je
prema meni obveza, a ja sam mu dao sudioništvo u jednoj trećini dobiti od poštanske i teretne linije.
Pokrenuo sam, dakle, veoma mnogo toga i radovao sam se. U Santa Rosu stigli smo nešto prije ponoći, ali ljudi
su se sjatili kao da je podne. Ova prva poštanska kočija bila je pravi doživljaj za Santa Rosu. Postali smo mjesto
koje je dobilo vezu s glavnim linijama. Iako je moja kočija bila prilično stara, ljudi su joj se divili i ljubazno je
tapšali, želeći joj mnogo sreće. Bez obzira na to koliko sam bio umoran, toga sam dana bio zadovoljan. Zatim
sam otišao k Nini.
Poljubila me je kao žena koja je dugo i čeznutljivo čekala. Kada sam je pustio iz zagrljaja, upitao sam je: -1 kada
ćemo se napokon vjenčati? Stala je korak unatrag kako bi me bolje vidjela i bila je vrlo ozbiljna.
- Je li to bila ženidbena ponuda, gospodine Catshume?
- Jest, zelenooka - rekao sam. - Ili možda ti imaš nešto protiv mene?
Snažno je zanijekala glavom.
- Kada? - upitala je. -1 kako? Nasmijao sam se.
- Imenovat ču zamjenika šerifa, položit će prisegu i obaviti naše vjenčanje. Zatim ćemo biti registrirani ovdje u
našoj novoj knjizi. Tako se to radi. A onda, naravno, moramo čekati dok u naš grad ne stigne jedan padre, a
možda ćemo otputovati u El Passo. Ondje ćemo sigurno pronaći duhovnika, koji će nas blagosloviti. Sve se
može, samo valja htjeti, Nina.
- Ja hoću - bilo je sve što je rekla.
Sljedećeg smo se dana vjenčali. Kovača sam imenovao svojim službenim za-
mjenikom. U gradovima kakav je bio ovaj naš bilo je uobičajeno da šerif obavlja dužnost matičara ako još nema
suca, župnika ili bilo kojega službenika. U mnogim je gradovima šerif bio tužitelj, sudac i izvršitelj presuda.
Tako je bilo posvuda u doba izgradnje. Naravno da ćemo uskoro morati izabrati suca i organizirati upravu.
Dakle, Nina i ja smo se vjenčali, a svoje smo svadbeno putovanje morali odgoditi za otprilike četiri tjedna.
Morao sam urediti još nekoliko vrlo važnih stvari koje se nisu smjele odgađati. Primjerice, morao sam izgraditi
usputne postaje, a svakoj su kočiji, zavisno o kraju, bili potrebni svježi konji nakon dvadeset do trideset milja.
Postaje je valjalo opskrbiti hranom i vodom, ali potrebni su bili i popravci. Uz sve to morao sam pronaći i prave
ljude i
pomagače.
Međutim, nakon četiri tjedna morao sam hitno u Santa Fe i poveo sam Ninu sa sobom. Bilo je to naše svadbeno
putovanje, a istovremeno smo se i crkveno vjenčali. Kupio sam Bibliju i u nju smo upisali naše vjenčanje.
Zatim sam pogledao Ninu i upitao-,
- No, kada ćemo moči upisati i rođenje prvog djeteta? I koliko će ih uopće biti? Imaš li neku zamisao,
zelenooka?
Bilo je to samo šaljivo pitanje, ali Nina me je ozbiljno pogledala i.rekla:
- Da, imam.
Ostali smo tri dana u Santa Feu, pa iako sam morao mnogo toga obaviti, imao sam dovoljno vremena i za svoju
ženu. I Nina je imala mnogo posla, jer je htjele proširiti svoj dućan i nakupovati svu silu robe. Spretno je
pregovarala s dobavljg* cima, vodila je računa o svakom centujj gotovo uvijek dobivala povlastice. Ona bila
žena koja se sama probijala kroz
vot i znala je što joj valja činiti.
Ali neće ona još dugo biti poslovna žena. Dobit ćemo dijete, a tada će biti samo majka i domaćica, a za veći
dućan ionako če nam biti potrebni namještenici. Nina će samo nadzirati i zadržati pregled nad cijelim
poslovanjem.
Sve je teklo prema našim predviđanjima. Vrijeme u Santa Feu bilo je lijepo. Stanovali smo u dobrom hotelu i
imali smo |oš nekih udobnosti kojih u Santa Rosi još nije bilo.
Ipak me je već drugoga dana počeo opominjati moj nagon. Odjednom se više nisam dobro osjećao.
Nekakvi su se momci neprestance šu-l|ali u našoj blizini. Uskoro sam ih prepoznao. Bila su trojica, oštri
hombresi, a pripadali su onoj vrsti što se može kupiti za pedeset dolara, nakon čega su spremni izvršiti svaku
zapovijed. I dok sam tijekom dana obavljao svoje- poslove, na večer odlazio s Ninom ha večeru i jednom čak u
kazalište, nisam dopustio da se na meni nešto opazi. Ali sam postajao sve budniji.
Treće večeri, kada je Nina već legla, rekao sam joj da moram još jednom izaći /bog dogovora s kočijašima koje
mogu lek u ovo kasno doba naći u salunu.
Izašao sam iz hotela i odmah sam opazio da me slijedi jedna od naših stalnih sjena. Znači da su promatrali oba
ulazu u hotel. Skrenuo sam u mračnu uli-i'lcu, stao u zaklon i pričekao da momak i nude pokraj mene. Zatim sam
ga uda-
jjpo zatiljku. Dok je ležao na tlu, pretre-
1 ■mri ga, našao dva revolvera i nož, ■• ih daleko u jedno dvorište. Onda f okao da se ponovno osvijesti. 1
stenjući podigao i opipao za-') sam mu:
'l kg, amigo! Mogao bi dobiti još i- Ali možeš se mirno odavde li mi dao nekoliko odgo-vas šalje da nas nepre-
promatrate? Tko?

Momak je još sjedio na zemlji, trljao zatiljak i razmišljao. Zatim je zagundao i ustao. Tada sam vidio da uistinu
pripada žestokim napadačima. Režeći bacio se na mene. Htio je pokušati može li me savladati.
Nije uspio. Tresnuo sam ga, a kako sam bio bijesan, dobio je još malo više nego što je bilo potrebno. Ležao mi je
pred nogama. Nakon nekog vremena tresnuo sam ga vrškom čizme u rebra. ■> Diži se! - rekao sam. - boa1! i
pričaj!1 Pomogao sam mu, uhvativši ga za kosu na zatiljku i hlače. Bio sam pun 'bijesa. Momak se naslonio na
zid kuće i pritisnuo ruku na svoju razbijenu njušku1!1 ' - Hoćeš li još? - upitao sam. , ■ j Nisam se mogao
duže o'vuda povlačiti i nismo se mogli ovdje i da ie tući. H|io sam sve znati odmah i bio sam sptjeman
da ga još jednom udarim. Više nisam bio odgovoran samo za sebe ive^ i z|a !\iiny koja je očekivala dijete.
Momak je skinuo ruku s okrvavljehih usana, a kako mu je sada nedostajalo nekoliko zuba, govorio je dosta
nejasno. Ali ja sam smjesta razumio što kaže.
- Carradine, Cortez i Jesse'Mopkins tjeli su točno znati što ti radiš ovdje u Santa Feu. Oni žele sve znati, privatno
i poslovno. Oni će te negdje izrriedu Santa Fea i Santa Rose ubiti. Budi siguran u to! Nećete se živi vratiti u
Santa Rosii. A budeš li mi izbio još koji ziib, na kraju ćeš biti mrtav, pasji sine!
Bio je prepun mržnje. D<p se mogao svladati, sigurno mi ne bi toliko toga rekao, ali ovako se želio barem
riječima osvetiti. Osjetio sam želju da ga još jednom tresnem. Ali sam odustao i rekao:
- Ti imaš još dvojicu partnera. Dobro vas poznam. Budete li se još samo jednom šuljali oko mene i moje žene,
bit će zla. Adios, hombre!
Zatim sam otišao. On je psovao, ali ni: sam se obazirao na ti). Samo sam se ču-dio zbog čega sam rekao: "Adios,
hom-bre!" Zatim sam se sjetio da se to več češće čulo. Počelo je kada je moj prijatelj Juan Rodriges umirao i
uputio mi taj posljednji pozdrav. Poslije sam to izgovarao na kraju svake borbe. Taj "Adios, hom-bre"
neprestance je imao veze sa smrću i neprijateljstvom, a zapravo je to ljubazni pozdrav na rastanku.
Kada sam ušao u našu sobu, Nina je još bila budna. Odmah je vidjela moje ranjene zglobove, ali nije pitala ništa.
Samo me je gledala. Ispripovjedio sam joj sve, a ona je samo kimnula. Oprao sam ruke i to je ublažilo oteklinu, a
zatim sam rekao:
- To je prokletstvo ove zemlje. Tko ne ubije svojega neprijatelja, sam je kriv za svoju nesreću. To sam morao
znati. Nitko mi ne bi zamjerio da sam te momke u dvoboju pobio. Ali... ja nisam ubojica!
Prišao sam k prozoru i pogledao na ulicu. Sve je bilo mirno. Moji su se planovi ostvarili, ali što je to vrijedilo.
Znao sam da između Santa Fea i Santa Rose moja tri neprijatelja čekaju na mene. Nisam mogao ostati u Santa
Feu. Ja sam poslovan čovjek i počasni šerif Santa Rose, ondje me trebaju.
Kad sam legao u postelju, Nina je tiho
upitala:
- Što ćeš učiniti, Bac?
- Otputovat ćemo sutra redovnom poštanskom kočijom - odvratio sam. - Moramo ponijeti i novčanu pošiljku od
osam tisuća dolara, stoga ću ja sjesti kao pratitelj uz vozača. Mi putujemo na vlastiti rizik i ne smijemo sebi
dopustiti gubitak.
Zašutio sam.
Nina me je uhvatila za ruku i prošaptala:
- Uspjet ćeš ti.
Krenuli smo uz izlazak sunca, mojom drugom poštanskom kočijom. Bila je puna putnika i svi su putovali do
Santa Ro-
se. Vozač je bio stari momak, orlovskih očiju, naoružan mornaričkim koltom, a s kočijaškim je bičem odlazio i u
salun. Zvao se Early Boon. Odavno sam ga poznavao. Wells Fargo ga je otpustio nakon mnogo godina predanog
rada, jer im više nije izgledao dovoljno otmjen. Early Boon znao je svoj posao i konje je potjerao tako da su
smjesta shvatili da nemaju posla s početnikom. Svoje smo konje mogli zamijeniti na postaji Wells Farga.
Znao sam da Carradine i njegovi prijatelji neće na velikim postajama na mene vrebati, ali će zato u Socorru ili
nakon što prodemo Mesillu.
Putovali smo mirno i dobro, neko sam vrijeme upravljao kočijom, a čini se da je ta moja vještina izazvala
poštovanje Ear-lyja Boona, jer me više nije oslovljavao Bac, već gazda.
U Socorru smo se zaustavili na dva sata. Putnici su se tresli tijekom cijeloga dana, bili su prašni i gladni, pa im je
taj odmor dobro došao. Boon i ja pobrinuli smo se za konje i kočiju, a Nina je malo prošetala i na trenutak ušla u
gostionicu. Zatim je izašla i rekla:
- Jedan od naših suputnika, mladi Meksikanac, unajmio je u staji konja i odja-hao. Imat će dva sata prednosti, zar
ne?
Sada sam sve znao. Taj tihi i povučeni momak - tako je djelovao - želio je dobiti prednost kako bi najavio moj
dolazak. Nina i ja ničim se nismo zavaravali. Pričekali smo da nam donesu jelo, a ja sam
rekao:
- Hvala ti, ali to smo i očekivali, zar ne?
No vidjet ćemo.
Začuđeno me je gledala, iznenađena mojom mirnoćom. Malo zatim i sama se smirila, pa nam je čak i jelo
prijalo. Nakon toga požurivao sam ljude na polazak, smatrajući da će biti bolje ostati što bliže iza jahača, možda
ga i stići. Gosti, željni odmora, malo su gunđali, ali smo krenuli. Early Boon nije štedio konje, bio
je dobro raspoložen, ali napokon je upitao:
- Hej, gazda, zar mi napokon nećeš reći što nas to ondje čeka i zbog čega toliko žurimo?
- Ah - rekao sam - negdje na mene čekaju trojica hombresa i žele me poslati u nebo ili u pakao. Jedan naš
suputnik već je odjahao da me najavi. To neće biti napad na kočiju, već samo na mene.
- Aha! - bilo je sve što je Early Boon rekao. Ali je još brže potjerao konje. Još prije
svitanja slomio nam se kotač. Putnici su prigovarali zbog prebrze vožnje. Bio nam je potreban stražnji kotač, a
rezervni nismo imali. Razmišljao sam o najbližoj postaji, no ona je ostala petnaest milja iza nas. Obratio sam se
Boonu.
- Ispregnut ćemo jednoga konja, ja ću odjahati i donijeti kotač. Vi možete ovdje...
- Oh, gazda, sve znam što moram učiniti - rekao je Ijutito.
Ali njegova ljutnja nije se odnosila na prebrzu vožnju, već na nezgodu zbog koje je bio povrijeđeni njegov
vozački ponos.
Prije nego što sam uzjahao neosedla-.na.konja, prišla mi je Nina i rekla isto što sam i ja mislio:
- Najbliža postaja je Las Palomas i to bi moglo biti jedno od mjesta gdje Carradine, Cortez i ludi Teksašanin
Jesse Hop-kins na tebe čekaju.
- Jest - kimnuo sam - ali oni čekaju ko-iiju, pa neće posebice paziti na osamljenog jahača. U tom slučaju ne bi taj
slomljeni kotač ni bio tako loša prilika.
*** "|i na me bez riječi poljubila i prošaptala: Anogo sreće, Bac!
lo sam projahao oko pet milja i ugle-svjetla Las Palomasa. Sunce još nije magla se polagano uzdizala, a ja i'ipeto
razmišljao o planovima svo-'|ica. Mislio sam.da i jahač više ne-k prednost. Prije ulaska u grad Min u širokom
luku prema za-
11.'io sam u malu ulicu i ondje U|n, Pošao sam glavnom uli-

com prema sjeveru, onamo gdje kočija mora ući u grad. Ispred jednoga hotela stajao je znojan, iscrpljen konj.
Smjesta sam znao da je to Meksikančev konj. Znao sam da je i jahač iscrpljen i da se vjerojatno odmara u hotelu,
nakon što je izvršio zadaću.
Ispunio me bijes. Zašto se ti momci moraju osvetiti zbog poraza što su ga doživjeli, umjesto da mi budu zahvalni
što su ostali živi?
Nastavio sam polagano ići. Došao sam do poštanske postaje. Najprije sam stigao do gostionice. Jedan je čovjek
sjedio na verandi. Svoj meksikanski šešir navukao je duboko na lice. Kada je začuo moje korake, nije se
pomaknuo, ali ja sam znao da ne spava, već da osluškuje, i to šumove poštanske kočije.
Pomislio sam da je to Concho Cortez, revolveraš, kojega sam s mosta bacio u rječicu, ali to je zasad bila samo
slutnja.
Promijenjenim glasom upitao sam:
- Sehor, da li sada dolazi poštanska kočija ili sam zakasnio?
Govorio sam kao doseljenik.
Čovjek je pomaknuo stolac i šešir i u tom me trenutku prepoznao. Htio je zaur-lati, ali ja sam imao revolver u
ruci. Cijev ga je udarila po čelu i nosu, pa je samo zastenjao i pao sa stolca.
Ali gdje su druga dvojica? Unutra? Nisam vjerovao, putnici iz kočije prepriječili bi im put. Ne, zacijelo su dalje,
možda kraj korala. Koračao sam kao netko tko je ovdje kod kuće. Netko je doviknuo:
- Tko dolazi?
Prepoznao sam Carradineov glas. Dakle, tu su, on i Jesse Hopkins. Nisam odgovorio na Carradineovo pitanje.
Mirno sam mu prilazio. Opsovao je i pošao mi u susret. Kada smo bili udaljeni još samo pet koraka, prepoznao
me je. Ali kolt mi je već bio u ruci.
On je morao potegnuti svoj. A ja sam ga pri potezanju oružja već jednom pobi-

•••
jedio. Zato nije potegnuo. Stajao je kao
ukopan. Prišao sam mu, pritisnuo mu cijev na
trbuh i rekao:
- Pozovi ga ovamo i ne čini nikakvih
gluposti, inače... Dalje nisam stigao, jer je zaurlao:
- Pazi, Jesse! On je već ovdje! Ovdje je,
Jesse!
Jesse se nalazio malo dalje, udesno. Smjesta je skočio na mene i zapucao. Prvi me je metak promašio, ali kada
sam uzvratio hicem, vidio sam kako se Carradi-ne natraške bacio na tlo da ga metak ne bi pogodio. Pri tome je
potegnuo svoje lijevo oružje i zapucao s leđnog položaja. Njegov metak poderao mi je odjeću. Ja sam ipak
ispalio i drugi metak na Je.ssea Hopkinsa, pogodio ga i čekao Carradi-nea, koji se valjao po tlu i ponovno htio
zapucati na mene. Učinio je pogrešku što se nakon prvoga hica zakotrljao kako bi mene primorao na promjenu
nišana. Ali ja još uopće nisam nišanio, već sam svoj drugi metak ispucao na Teksašanina.
Ipak sam preduhitrio Carradinea. Bilo je tako jednostavno čekati da se on smiri na tlu.
Kada sam stigao do poštanske kočije, pratio me čuvar postaje kolima na kojima je bio kotač. Čovjek mi je bio
zahvalan što sam mu u sjeniku oslobodio svezane ruke.
I ovoga su puta Carradine, Cortez i Hop-kins ostali živi. Cortez je imao samo slomljenu nosnu kost i osjećao
jaku glavobo-
lju. Ostala će dvojica u zatvorskoj bolnici
ozdraviti. Nakon toga morat će nekoliko godina
čamiti u zatvoru.
Wells Fargo nije dopuštao šale. Ovaj napad nije se smatrao privatnom stvari između mene i razbojnika. Zbog
pokušaja pljačke ti če razbojnici biti optuženi i osuđeni.
Oni su onesposobili čuvara staje i pripremili zapreku kao da su ljudi Wells Farga. Tko zna hoće li i nakon
nekoliko godina osjećati potrebu da mi se osvete? Ja ču čekati, pa ćemo vidjeti. Nina mi je prišla kada sam
sjahao i konja predao Earlvju Boonu.
Sunce je sjalo, a Nina je otkrila obje poderotine od metaka na mojoj odjeći, ali u mojim je očima vidjela da je
sve prošlo.
Osmjehnula se, a rumenilo joj se vratilo u obraze. Poljubili smo se. Jedan od putnika je viknuo: - Hej, gospodine,
umjesto da ljubite ženu, radije se pobrinite da se ta prokleta poštanska kočija ponovno zakotrlja! Zbog čega je
sve ovo tako dugo trajalo? Osmjehnuo sam se i ostavio Ninu. Pomagao sam da se namjesti kotač, a zatim sam se
popeo na kočijaško sjedalo. Nina je kroz prozor gledala gore prema meni, a ja sam joj se osmjehnuo, Bili smo na
putu kući, u Santa Rosu. Sve je započelo kada je moj partner Juan u našem logoru u Horsemesalandu umro i
posljednji me puta pozdravio s "Adios, hombre!"
Uvijek postoji jedan "adios", jedno opraštanje i jedan rastanak, ali uvijek, na sreću, postoji i početak.
I
KRAJ
Mark Tvvain
JACK SLADE • DESPERADO
prošli smo Fort Laramie noću, i sedmog jutra putovanja našli smo se JCrnim brdima, u blizini vrha Laramie koji
se izdizao golem i samotan iRamne, indigo-plave boje, taj se stari div zloslutno mrštio pod nako-strješenim
obrvama olujnih oblaka. Bio je, u stvari, trideset, četrdeset milja daleko, no činilo se kao da se pomaknuo tik iza
niskog grebena s naše desne strane. Doručkovali smo u postaji Potkovica, šest stotina sedamdeset šet milja od
Saint Josepha. Stigli smo na negostoljubrv teritorij Indijanaca, a poslije podne prošli stanicu Laparelle, sve
vrijeme napeti i nervozni, znajući da iza svakog obližnjeg grma vreba poneki Indijanac. Prethodne noći je jedan
divljak iz zasjede prosvirao metak kroz jaknu nekog jahača Pony Expressa koji je jednostavno nastavio jahati.
Njima nije bilo dopušteno da se u takvim slučajevima zaustavljaju, osim »iko je netko ubijen. Sve dok u njima
postoji i dašak života, ostaju na Konju i jašvi dalje, čak i ako su ih Indijanci tjednima čekali i bili kraj-!<)«•.
nestrpljivi. Otprilike dva sata prije nego što smo stigli u postaju La-t'ittclle čuvar je ispalio četiri metka na
jednog Indijanca, ali je sa žalje-'•i' ni izjavio da se ovaj "izvukao znalački vrludajući, a ni oružje mu nije '•Ih
kako treba". Iz ovoga bi se zaključilo da je Indijanac zbog "znalač-'•>!•, vrludanja" imao nepoštenu rjrednost.
Kola vi kojima smo se nalazili 'l.i su na prednjem dijelu lijepu rupu - uspomena s posljednjeg puto-|.i kroz ovu
oblast. Metak koji ju je napravio lakše je ranio vozača, "v;ij kao da nije mnogo mario. Rekao je da je mjesto koje
čovjeka uhu može razljutiti, bilo dolje, u Južnom Overlandu, među Apači-i»«ije nego što je poštanski put
pomaknut na sjever. Kaže da su ga 1 > 'ive vrijeme uznemiravali i nervirali, i da je gotovo skapavao od • «m-(I
onog izobilja, jer su ga Indijanci rešetali tako da nije mogao ■■Mi držati u rukama. U ovakve izjave ljudi baš
nisu sasvim vjero-
Spustili smo platno na prozorima i čvrsto ga pričvrstili te prve noći na ttegostoljubivom indijanskom teritoriju, a
onda smo legli. Neko vrijeme smo ležali. Nismo puno pričali; šutjeli smo i osluškivali. Noć je bila crna kao tinta,
s povremenim kišicama. Nalazili smo se između šuma i stijenja, brda i klanaca - zamotani, u stvari, talio da kad
bismo provirili iza zavjese - ne bismo mogli ništa razaznati. Vozač i njegov pratilac su tamo gore također sjedili
u tišini ili bi tek poslije duže šutnje tiho progovorili, kako to već rade ljudi okruženi nevidljivim opasnostima.
Slušali smo talio kiša udara po krovu; i kloparanje kotača kroz blatnjav šljunak; potmulo hujanje vjetra; i sve
vrijeme imali smo neshvatljiv osjećaj da potpuno mirno stojimo na jednom mjestu, usprkos škripi i ljuljanju ko-
la, topotu kopita i kloparanju kotača. Dugo smo osluškivali, napeti i bez daha. Svaki put kada bi se netko od nas
opustio i s olakšanjem odahnuo, namjeravajući nešto reći, obavezno bi se čulo nečije - Pst! - i drznik bi se
smjesta ukočio i nastavio osluškivati. Tako su se naporne minute i desetljeća u minutama otegli, sve dok se naša
napetost nije rastopila u polusvjesno stanje kada smo zaspali - ako se to može nazvati spavanjem, jer bio je to san
kao u zeca. Bio je to san prepun strahotne, grozne zbrke-san koji je sličio kaosu. Odjednom, snove, san i
dremljivu tišinu noći prekine neki prasak i prolomi se dug, divlji i paničan vrisak. Tada, desetak koraka dalje,
začusmo glas našeg vozača:
- U pomoć! U pomoć! -¥bij ga! Ubij ga kao psa! -Dajte mi pištolj! -Hvatajte ga! Za njim!
Zatim se začuše dva revolverska pucnja; žagor i bat mnoštva koraka, ftao da se gomila okupljala oko nečega;
nekoliko teških jednoličnih udaraca, vjerojatno štapom; preklinjući glas koji kaže:
• Nemojte, gospodo, molim vas - umirem!
Nesretnik jaukne i začu se još jedan udarac kada kočija jurne u mrak ostavljajući za sobom užasan misterij.
Kakva je panika nastala tada! Čitavih osam sekundi potrajala je - ili možda samo pet. Stigli smo se samo baciti
na zavjesu, razvezati i odškrinuti jedan njen kut, sa strepnjom i oklijevanjem, kad iznad naših glava oštro
zafijuka bič i krenusmo uz kloparanje i tresak niz planinu.
Hranili smo se tom misterijom ostatak noći koja je bila na izmaku. Bila je to još uvijek misterija, jer sve što smo
uspjevali saznati od vozača bilo je nešto što je kroz kloparanje kotača zvučalo kao:
- Čut ćete ujutro!
Tako smo pripalili lule, otkvačili dio zavjese radi provjetravanja i, ležeći u tami, "slušali priče kako se tko
osjećao u prvom trenutku i koliko se tisuća Indijanaca, pomislili smo, obrušilo na nas i koje zvukove smo čuli i
kojim redom su se događaji odvijali. Redale su se pretpostavke, ali nijedna nije mogla objasniti kako se glas
našeg vozača umješao u žučnu raspravu i kako su ubojice-Indijanci tako dobro govorili engleski, ako su uopće
bili Indijanci.

t'.iko smo do kraja noći pu'šili i ćaskali; udobno zavaljeni; dok se naša url.igodnost kao'nekim čudom topila od
prisutnosti prave opasnosti.
\ikad nismo saznali što se točno dogodilo te noći: Priča koju smo uju-iiu mogli sastaviti od prikupljenih
informacija, govorila je da se nevo-l|.i dogodila u postaji. Tamo smo promijenili kočijaša; ovaj koji je sišao
im'mIo je ružno rekao nekom odljudi koji su se tamo našli-(jer tamo nije lillii čovjeka'za kojim nije izdana
potjernica i koji se smio pojaviti u ne-Ititm naselju); ružno je govorio o tim tipovima i trebalo je "da drži piš-iilj
spreman na sjedištu, jer svaka budala zna da takve jedva čekajti".
l'o je bilo sve što smo saznali i vidjeli šino da se ili kočijaš ni pratilac "(.su puno uznemiravali oko svega toga.
Jednostavno, nisu puno čijeni-< ovjeka koji olako sipa uvrede ljudima, a onda tako glupo dođe'među h, bez
namjere da "povuče riječ": kako su oni prikladno »nazvali uboj-(» čovjeka čije im se mišljenje nije svidjelo.
Slično tome, otvoreno su ..ižavali prezir prema njegovoj nepromišljenosti da izazove* tako divlje i krajnje
neodgovorne zvijeri kakve su ti razbojnici, i pratilac zatim do-,l,i: ' ■ ■ ' •
■■.■■■ ■.■.-■.■•■ ■■>,>■ -,■■. ■-■ .
- 1 kažem vam, to je upravo ono što i Slade želi!
(>va primjedba silno je potakla moju radoznalost. Više me nije bilo bri-Dti za Indijance, čak sam i na ubojstvo
kočijaša zaboravio. Bilo je nečeg t<iko magičnog u imenu SLADE. Sada sam u svako doba bio spreman
propustiti razgovor koji se vodio kako bih čuo nešto novo o Sladeu i nje-unvim strašnim podvizima. Čak sam,
prije nego što smo stigli u Over-liind, slušali o Sladeu i njegovom odsjeku u oblasti Overlanda; i otkad »ino
napustili grad Overland naš kočijaš i njegov pratilac su pričali samo n tri stvari - Kaliforniji, rudnicima srebra u
Nevadi i banditu Sladeu. A najviše o Sladeu. Malo-pomalo, shvatili smo daje Slade čovjek čije su ruke, srce i
duša natopljeni krvlju onih koji su povrijedili njegovo dostojanstvo; čovjek koji se surovo osvećivao zbog svih
povreda, napada, uvreda ili omalovažaA'anja bilo koje vrste - na licu mjesta ako je mogao, igodinama kasnije,
ako prije nije bilo prilike; čovjek danonoćno mučen . mržnjom dok ga osveta ne bi smirila - i to ne obična osveta,
već konačna mirt neprijatelja, ništa manje od toga: čovjek čije bi se lice sablasno ozarilo kad bi iznenadio
neprijatelja i tako stekao prednost. Moćan i sposo-jan sluga Overlanda, razbojnik među razbojnicima, a ipak
nemilosrdan )ič za njih, Slade je u isto vrijeme bio i najkrvaviji, najopasniji i naj-'■"tulniji građanin koji se
nastanio u surovim tvrđavama planina. Iftista, bez pretjerivanja, dvije trećine razgovora između vozača i pra-bilo
je o Sladeu. Kako bi čitalac s Istoka imao jasnu sliku o despe-Htn iz Rocky Mountainsa, na vrhuncu njegovog
razvoja, pojedno-ll • u sva zbrkana govorkanja u jednu jasnu priču i izložiti je ovako: Mli ]f, rođen u Illinoisu, u
dobroj obitelji. Kad je imao oko dvadeset i Ina ubio je čovjeka u svađi i pobjegao iz države. U Samt Josep-
MlNNouriju pridružio se ljudima koji su vozili prve emigrantske kiilifornijskoj relaciji i postao upravitelj vlaka.
Jednoga dana |(> ■)!■ .i jednim od svojih vozača i obojica su potegli revolvere. No,
Kru

tf- "1
vozač je bio bolji majstor i prvi potegao. Tako mu Slade reče da je št gubiti život zbog takvih sitnica i-predloži
da bace revolvere i riji.;.. svađu šakama. Vozač se, ne sumnjajući, složio i bacio revolver. Uto s< Slade nasmijao
njegovoj gluposti i ubio ga!
Uspio je pobjeći ijedno vrijeme živio je divljim životom, provodeći dane u borbi s Indijancima i izmičući šerifu
Illinoisa, kojeg su poslali da ga uhiti zbog prvog ubojstva. Priča se da je u jednoj borbi s Indijancima golim
rukama ubio tri divljaka, a onda im odsjekao uši i, uz pozdrave, poslao ih poglavici njihovog plemena.
Slade se uskoro pročuo po svojoj neustrašivosti što je bilo dovoljno da ga dovede na položaj vođe odsjeka u
Julesburgu, na mjestu gospodina Julesa, koji je bio premješten. Danima unatrag bilo je čestih krađa konja, kočije
su kasnile, zaustavljane grupama razbojnika koji su se smijali pri pomisli da netko uopće ima hrabrosti zamjeriti
im na takvim zadovoljstvima. Slade nije gubio vrijeme. Razbojnici su se brzo uvjerili da se novi vođa ne plaši
nijednog živog stvora. Radio je po kratkom postupku. Kao rezultat toga kočije su manje kasnile, vlasništvo
kompanije se nije diralo, i bez obzira što se dogodilo i tko je nastradao, Sladeove kočije su uvijek stizale na cilj!
Istina, da bi došlo do svih tih promjena, Slade je morao ubiti nekoliko ljudi - netko kaže, tri, neko četiri, netko
šest - ali zbog takvog gubitka svijet se samo obogatio. Prvi veći problem imao je s bivšim vođom Julesom za
koga se pričalo da je i sam neodgovoran i neuračunljiv. Jules je mrzio Sladea što ga je skinuo s položaja i samo
je čekao zgodnu priliku da se upusti u svađu. Malo-pomalo, i Slade bi čak zaposlio nekog koga je Jules prije toga
otpustio. Poslije je Slade pronašao zapregu od dva konja i optužio Julesa da ih je sakrio i koristio za sebe. Rat je
bio na pomolu, i dan-dva su dva čovjeka oprezno hodala ulicama, tražeći jedan drugog - Jules naoružan
dvocjevkom, a Slade slavnom kaubojskom spravicom, revolverom. Konačno, kako je Slade zakoračio u jedan
dućan, Jules iza vrata isprazni na njega svoju dvocjevku. Slade bijaše srčan i Jules zauzvrat dobi nekoliko teških
rana. Obojica padoše zaklinjući se, dok su ih odnosili, da će, sljedeći put meci onom drugom doći glave. Obojica
su se dugo oporavljali, ali je Jules prvi stao na noge i, pokupivši sve što je imao, natovario dA'ije mazge i
odlepršao u Rocky Mountains, da na miru sakupi snagu za dan konačnog obračuna. Mjesecima se za njega nije
čulo i svi su ga već polako zaboravljali, osim Sladea. Slade nije bio čovjek koji će zaboraviti. Naprotiv, Slade je,
pričalo se, i dalje držao izviješenu potjernicu za njega, živog ili mrtvog.
Nakon izvjesnog vremena, vidjevši da su Sladeovi energični potezi povratili red i mir u jednom od
najozloglašenijih odsjeka, kompanija ga je premjestila u odsjek Rocky Ridge, u Rocky Mountainsu, da vidi hoće
li i tamo izvesti isto čudo. Bio je to mali raj za razbojnike i bandite. Nije postojalo apsolutno ništa što bi sličilo
na neki zakon. Divljaštvo je ovdje bilo pravilo. Sila je bila jedini autoritet koji se priznavao. Uobičajeni ne-
sporazumi rješavali su se na licu mjesta, revolverom ili nožem. Ubojstva su se događala usred dana, jedno za
drugim, i nitko nije ni pomišljao da
.uli bilo kakvu istragu. Smatralo se da su oni koji ubijaju imali svoje »ino razloge za to; svaki pokušaj drugih da
se umiješaju smatrao se 'titumt. Poslije ubojstva, sve što su pravila pristojnosti u Rocky Mo-ilnsu zahtijevala od
očevidaca bilo je da pomogne džentlmenu da po-■ i M'oju divljač, inače bi se njegova ncotesanost zapamtila za
sljedeći , U.ul sam bude nekog ubio, pa mu zatrebala pomoć da ga i pokopa, mile se mirno i dobroćudno
nastanio u ovoj košnici konjokradica i iMp.ulača, i čim bi netko u njegovoj prisutnosti prozborio nešto drsko o n|
rnovoj razmetljivosti, on bi ga ubio! Počela je hajka na razbojnike i za ih vjerojatno kratko vrijeme prekinuo je
pljačke kočija, vratio bezbroj ukradenih konja, pobio nekoliko najgorih bandita u oblasti i pridobio t,ilu)
zastrašujuću vlast nad ostalima, da su ga ovi poštivali, divili mu se, plašili ga se i pokoravali. Uspio je uraditi isto
ono što ga je proslavilo u t »vorlandu. Uhvatio je dva čovjeka koji su krali s njihovog posjeda i vlastoručno ih
objesio. Bio je vrhovni sudac u svojoj oblasti, i porota i izvršitelj - ne samo u slučaju napada na njegove
zaposlenike, nego i za usputne emigrante. Jednom prilikom su neki emigranti ili izgubili, ili im je netko ukrao
teret, tako su rekli Sladeu koji ih je slučajno posjetio. S jednim jedinim čovjekom odjahao je do vlasnika ranca
na koji je sumnjao, i otvorivši vrata otpočeo s paljbom ubivši trojicu i ranivši četvoricu. Iz jedne zanimljive
krvožedne knjižice iz Montane uzeo sam ovaj odlomak:
"Na cesti je Slade imao apsolutnu prevlast. Dojahao bi do neke postaje, prevrnuo čitavu kuću i surovo
izmaltretirao njene stanare. Za unesrećene nije bilo lijeka i na njima je bilo da se izvuku kako znaju i umiju.
Kako se priča, jednom prilikom je ubio oca nekog fino odgojenog dječaka, kojeg je usvojio, i živio s njegovom
majkom poslije muževljeve smrti. Priče o tome kako je Slade vješao ljude, ubijao revolverom, nožem i batinama,
u kojima je bio glavni glumac, dio su legende o ovom kraju. Što se tiče sitnih svađa i uobičajene pucnjave, jedan
tren Slade-ovog života činio bi sigurno dobar dio njegove povijesti."
Slade je bio nenadmašan strijelac u gađanju revolverom. Legenda kaže da je jednog jutra u Rocky Ridgeu, dobro
raspoložen, ugledao čovjeka • -=- n„ 4p nekoliko dana prije toga uvrijedio, kako mu se približava -
je mei " -—-" t3 takve stvari - i, "Gospodo", vši. "jt " "" ~1'1 *
mit ću mu treće puce s jakne. , „-_ ^ ni. I svi su prisustvovali pogrebu.
Jednom prilikom, čovjek koji je prodavao viski u postaji uradio je ne-*lo što je Sladea razljutilo. Dan-dva
kasnije, Slade je došao i zatražio boru brendija. Čovjek je posegnuo za nečim ispod tezge (tobože za bocom ti
moguće je i za nečim drugim), no Slade mu je uputio samo jedan karakterističan, blag i prijatan osmijeh, u
kojem su njegovi sugrađani odtiv no prepoznavali zamaskiranu smrtnu presudu, i rekao: "Ne to! Daj ilcMo
prvoklasno". Tako mu je siroti barmen morao okrenuti leđa da s pnlli c dohvati nešto prvoklasno; a kad se
ponovno okrenuo, ugledao je,
if*\..........................................cijev Sladeovbg pištolja. "I sljedećeg trena", dodao je moj izvještaj'značajno; "bio
je to najmrtviji čovjek koji je ikad živio".
Kočijaši i vodiči pričali su iiam da Slade ponekad ne bi ni taknuo svog omraženog neprijatelja, da gane bi ni
primjećivao, niti spominjao tjednima - naime, uradio je to bar jednom, dva puta. Neki su govorili da to sigurno
radi da bi zavarao neprijatelja, čija bi se pažnja tako smanjila, a on time došao vi prednost. Drugi kažu da je on
čuvao neprijatelje kao što bi' rteki dječak sačtvvao kolač i uživao, unaprijed se radujući njegovoj slasti. Takav
jedan slučaj dogodio se s nekim Francuzom koji je uvri-' jedio Slkdeal Na opće iznenađenje prisutnih, Slade ga
nije odmah ubio, već ga je-neko vrijeme ostavio na miru. Međutim, jedne noći uputio se njegovoj kHići/ptikucao
na vrata i kad je neprijatelj otvorio, on ga je ubio. Nogom'je gurnuo leš u kuću, namjestio vatru i zapalio mrtvog
čovjeka, njegovuudovieu i troje djece! Čuo sam ovu priču od nekoliko ljudi koji su očigiednb'vjerovali u ono što
su pričali. Možda je istina, možda i nije. Jednom suSladea uhvatili ljudi koji su ga htjeli linčovati. Razoružali su
ga, zaključali u kolibu i ispred nje postavili stražu. Nagovorio ih je da mu pozovu ženu kako bi siijom
porazgovarao posljednji ■put/ Bila je to hrabra, zaljubljena, vatrena'žena. Skočila je na konja i krenula u vodu i
vatru. Rada je stigla, pustili su je unutra ne pregledavši je, i - dok se vrata još nisu ni zatvorila za njom, izvukla je
dva revolvera, i ona i njen čovjek probili su se do konja, uzjahali i odgalopirali neozlijeđeni! Poslije dužeg
vremena Sladeovi pomoćnici uhvatili su njegovog starog neprijatelja Julesa, kojeg su našli na dobro odabranom,
sigurnom mjestu, u udaljenim zaklonima planina u kojima je živio sa svojom puškom. Doveli su ga u Rocky
Ridge i svezanog istovarili ga u dvorište za stoku privezavši ga uz stup. Priča se daje zadovoljstvo kojim se pri
tom ozarilo Sladeovo lice bilo ono koje ledi krv u žilama. Provjerio je da li je njegov neprijatelj dobro vezan, a
zatim je zadovoljan, otišao u krevet, iščekujući jutro koje je obećavalo užitak i novo ubojstvo. Jules je noć
proveo u tom dvorištu. - Ujutro je Slade vježbao na njemu, okrznuvši ga tu i tamo i otkinuvši mu poneki prst,
dok ga je Jules preklinjao da ga odmah ubije i poštedi ga muka. Slade konačno ponovno napuni revolver, približi
se svojoj žrtvi i, uz nekoliko karakterističnih primjedbi, pošalje ga na onaj svijet. Tijelo je tamo ležalo pola dana,
jer se nitko nije usudio dirnuti ga bez dozvole, a onda je Slade odredio grupu ljudi i sam prisustvovao pokopu.
No, prije toga, odsjekao mu je uši, stavio ih u džep ijedno vrijeme, s velikim zadovoljstvom, nosio ih sa sobom.
To je priča koju sam često slušao, i jednom je vidio tiskanu u kalifornijskim novinama. Što se tiče svih važnijih
detalja, priča je apsolutno točna. Na vrijeme smo stigli u postaju i sjeli doručkovati s grupom poludivljih, na-
oružanih, u brade zaraslih brđana, rančera i radnika. Najuljudniji, najtiši i najljubazniji dužnosnik kojeg smo sreli
na čitavom putu koji pokriva kompanija Overland, bio je čovjek koji je sjedio na čelu stola, nedaleko od mene.
Nema tog klinca koji bi se tako izbuljio i zadrhtao kao ja tada, čuvši da ga oslovljavaju sa SLADE!

Rvo legende i.mene koji sjedim nasuprot nje! Gledanije, dodirujem je, iliu/ini se s njom! Tu, tik uz moje desno
rame, sjedila je prava neman lutja je u tučnjavama, svađama i drugim prilikama oduzela živote dvade-IHI
.šestorici ljudi, ili su pak svi koji su o njemu pričali, lagali! Mislim (!n sam bio najponosniji momčić koji je ikada
krenuo upoznati druge »i'inlje i dobre ljude.
I/.gledao je tako prijateljski i tako blag u govoru, da me je oduševio us-pikos svojoj strašnoj povijesti. Teško je
bilo povjerovati daje ova prijatna osoba bila bezdušni bič za razbojnike, strah i trepet kojim su majke plašile
svoju djecu. I sve do danas ne mogu se sjetiti ničeg posebnog na ladcu, osim da mu je lice u predjelu jagodica
bilo široko, da su mu ja-• ulice bile spuštene, a usne izuzetno tanke i ravne. Ali, i to je bilo do-iiljno da na mene
ostavi dojam, jer sam od tada rijetko sreo čovjeka s ikvim crtama, a da nisam osjetio opasnost koja od njega
prijeti. iNestalo je kave. U stvari, ostala je još samo jedna šalica koju je Slade "pravo uzeo, a onda je primijetio
da je moja prazna. Ljubazno se ponu-Hii da mi nalije kavu, no iako sam je poželio, ljubazno sam odbio. Plašio
»iiiu se da možda toga jutra još nikoga nije ubio, i da mu je nedostajalo malo zabave. Međutim, on je i dalje,
nepokolebljivom ljubaznošću ustrajao da mi napuni šalicu, rekavši da sam putovao cijele noći i svakako ttjim je
više zaslužio nego on: i dok je razgovarao mirno mije ulio kavu. /»hvalio sam i popio je, no ne naročito
zadovoljan, jer nisam baš bio si-uiuan da možda neće požaliti što miju je tako olako dao, i da neće po-fcdjeti da
me smakne, ne bi li nadoknadio gubitak. No, ništa se nije dogodilo. Ostavili smo ga sa dvadeset šestoricom na
duši i osjetio sam neobično zadovoljstvo pri pomisli da sam pored sve svoje brige za onog prvog, prilično lako
izbjegao mogućnost da budem onaj dvadeset sedmi. Slade je sišao s kočije i ispratio nas, prethodno se pobrinuvši
za naše po-*il jke. Onda smo ga napustili, zadovoljni što ćemo još čuti o njemu i pikajući se kad, kako i zbog
čega.
I zaista, nakon dvije-tri godine, ponovo smo čuli za njega. Do obale Pa-illika stigla je vijest od Odbora za
sigurnost građana iz Montane (gdje je ilade premješten iz Rocky Ridgea) da su ga objesili. Pozivam se na ma-u,
zanimljivu knjižicu odakle sam citirao dio iz posljednjeg odlomka -tdbor za sigurnost građana u Montani. Prikaz
hapšenja, suđenja i iz-tanja presude nad dobro poznatom grupom Henrvja Plummera, <il'. J. Dimsdale, Virginia.
Dimsdaleov tekst je vrijedan pažnje, jer polje- kako se ljudi s granice obračunavaju s kriminalcima u slučajevi-
aila se sudovi pokažu nedovoljnim. Dimsdale zapaža dvije stvari u fm Sladeom, jednu čak vrlo živopisno: "Oni
koji su ga vidjeli samo
1i"t<luom stanju i raspoloženju opisali bi ga kao blagog supruga, naj-f 'inhivijeg domaćina i otmjenog
džentlmena; nasuprot tome, oni vidjeli mahnitog od alkohola, okruženog bandom naoružanih opisali bi ga kao
oličenje sotone! I ovo: "Od Fort Kemija preli plašili su ga se više no samog Svevišnjeg". Zbog sažetosti, pm i i
slikovitosti, vraćat ću se toj rečenici kao izrazu prave
I

I 11
književnosti. Slijedi Dimsđaleova priča. Sve riječi ispisane kurzivom su moje:
"Poslije egzekucije petorice ljudi, dana 14. siječnja, Odbor za sigurnost građana smatrao je svoj zadatak skoro
završenim. Oslobodili su zemlju od napasnika i ubojica i odlučili da, u nedostatku regularne vlasti, ustroje
Narodni sud na kojem će okrivljenima stiditi sudac i porota. To je, po tadašnjim okolnostima, bilo najbliže
nekakvom društvenom poretku, pa, iako je nedostajala prava zakonska vlast, ljudi su ipak čvrsto odlučili da ga
učine djelotvornim i da provedu njegove odluke. Ovdje bismo mogli spomenuti da je javni akt koji je bio
posljednja stuba na ubojitim ljestvicama koje su vodile do trona s kojeg je Slade srušen bio trganje na komadiće i
gaženje odluke ovog suda, nakon čega je uslijedilo hapšenje suca, Alexa Davisa, što je sam, vlastoručno, učinio
uz pomoć dotičnog deringera.
J. A. Slade, kako smo saznali, i sam je bio član Odbora; otvoreno se hvalio time i govorio da zna sve što i oni
znaju. Nikada nije bio optuživan, niti čak osumnjičen za ubojstvo ili pljačku koja se dogodila u oblasti (bar ga za
ovo drugo nisvj nikada teretili; ali bilo je opće poznato da je u drugim krajevima ubio nekoliko ljudi i loš glas
koji ga je pratio u tom pogledu bio je najsnažniji argument koji će odlučiti njegovu sudbinu kad ga konačno uhite
zbog već opisanog prijestupa. Vrativši se iz ■Muk Rivera sve se više odavao piću, dok već nije postalo
uobičajeno da sa svojim drugovima "zauzme grad". Često su ga viđali kako s nekolicinom svojih štićenika
galopira ulicama, vrišteći i derući se, uz neprestanu pucnjavu. Često bi na konju ujahao u dućan, razbijao tezgu,
bacao vage kroz prozor i grubo vrijeđao prisutne. Baš je dan prije uhićenja pretukao jednog od svojih
sljedbenika; no njegov utjecaj na tog čovjeka bio je takav da je ovaj samo gorko jecao i posljednjim snagama
molio za svoj život. Postalo je uobičajeno da trgovci i stanovnici, ugledavši Sladea kako počinje zabavu,
zatvaraju svoje dućane i gase sva svjetla, plašeći se izljeva njegovog divljaštva. Za to huligansko uništavanje
namirnica i namještaja, trijezan bi, i ako ima novca, uvijek bio spreman platiti; no malo je bilo onih koji bi se,
poslije takvog divljaštva, zadovoljili samo plaćanjem; i to su bili njegovi osobni neprijatelji.
S vremena na vrijeme Slade je dobivao upozorenja od ljudi za koje je znao da neće odustati u svojoj namjeri.
Tjednima prije njegovog uhićenja ljudi su svakog trena bili spremni da čuju za njegovo novo divljanje. Strah od
samog spomena njegovog imena i naoružane bande satelita koji su ga pratili, sprečavali su svaki otpor koji bi se
inače završio ubojstvom na licu mjesta, ili sakaćenjem neprijatelja.
Sladea je sud, koji smo već opisali, često uhićivao, a on je, uz dužno poštovanje, plaćao jednu-dvije kazne uz
obećanje da će ostatak platiti kad bude imao novaca; međutim, i u takvim transakcijama zaboravljao je na svaki
oprez, i, vođen strašću i mržnjom prema svakom obuzd;i-vanju, uletio je u zagrljaj smrti.
Slade se nalijevao i bančio cijelu noć. On i drugovi pretvorili su gr;nl
Uitvl pakao. U zoru gaje šerif J. M. Fox presreo, uhitio, odveo u sud «m inio optužbu koja ga je teretila. Slade
je pomalmitao i zgrabivši li, potrgao ga, bacio na pod i zgazio. U trenu su se začulo napinja-itn olvera njegovih
kompanjona i rat je bio na pomolu. Šerif nije po- ih zaustaviti ih, no ponosan koliko i hrabar, povukao se,
pustivši da to gospodari situacijom i postane osvajačem i vladarom suda, zakona houodavaca. Članovi odbora
zaključili su da problem javnog reda i i i gomile ispravnih građana treba riješiti na licu mjesta. Poznavali laclea i
bili svjesni da mu se bez pogovora moraju pokoriti, ili učiniti i ci što će onemogućiti njegovu osvetu nad ljudima
koji se nikada nisu Hli nadati da će živjeti negdje gdje neće biti divljaštva i smrti i koji uUl ne bi mogli otići
odatle a da ne sretnu njegove prijatelje. One za ji! će njegova slava biti ohrabrenje i poticaj za djela za koja nikad
neće llMi|<-titi nikakvu odgovornost. Prethodnog dana ujahao je u Dorisovu rad-|P)ii i kad su od njega zatražili
da izađe, potegao je revolver i zaprijetio Hlovjcku koji mu se obratio. U jednom salunu, u koji je isto tako ušao i
iknpio bocu vina, natjerao je životinju da ga popije. Ovo nije bilo ništa neobično, jer je često upadao u salune,
otpočinjao paljbu gaseći svjetilj-lt(" i izazivajući divlji stampedo.
Vodeći član Odbora prišao je Sladeu i tihim, ozbiljnim glasom čovjeka koji osjeća svu važnost onoga što će
kazati, rekao: "Slade, uzmi konja i idi kući, inače ćeš... platiti." Slade je dugo zurio u njega onim svojim (umnim,
pronicljivim očima.
- Kako to mislite? - rekao je.
- Nemaš me prava pitati kako to mislim - bio je tihi odgovor. - Uzmi Konja i zapamti što sam ti rekao.
Nakon kraće stanke Slade mu obeća da će to učiniti i zaista se popne uji konja; međutim, još uvijek pod
utjecajem alkohola, počne dozivati M'oje prijatelje, jednog po jednog, i ponovno zaboravivši upozorenje Koje je
dobio, opet se razgalami izvikujući ime jedne dobro poznate pro-Mitutke uz imena dvojice ljudi za koje je
pretpostavljao da su glavni u Odboru. Izgleda da upozorenje koje mu je upućeno nije potpuno zabo-nu io; iako
pogubno za njega, ludo i nepromišljeno, izjavio je da ga se |(i.s sjeća.
Potražio je Alexandera Davisa, glavnog suca, i izvadivši deringer, upe-** Sa u nJega» rekavši da će ga držati kao
taoca svoje sigurnosti. Kako itlac stajao potpuno miran, ne pružajući nikakav otpor, više nije bi-Ittli-da. Prije
ovoga, Odbor se jednom sastao zbog već zategnute situ-T ' donio odluku da se Slade uhiti. S odlukom o
egzekuciji nisu se M'"ili, i u to vrijeme bi, skoro sigurno, ona bila oborena. Poslali su jlw< u Nevadu da glavnog
izvijesti o događajima, jer je bilo poželjno j>l*.r/,c, kako postoji suglasnost svih na teritoriju.
mi se svi do jednog odazvali napustivši posao i formirali stroj. f "Mina jakih, do zuba naoružanih ljudi, uputilo
se u Virginiju. • ••■liro znao raspoloženje svojih ljudi. Odjurio je ispred njih i za-"'"»tu'titalno izvršenje kazne.
Ukratko, objasnio je na što su ru-

treba objesiti, Odbor će ga predati u njihove ruke. Vođa je istog dan;i požurio da se pridruži svojim ljudima.
Slade je saznao što mu se sprema i u momentu se otrijeznio. Otišao ji; do Davisa i ispričao mu se, povlačeći sve
što je rekao.
Uto je u ulicu Wallace umarširao vođa stroja. Zaustavivši se ispred dućana, izvršni dužnosnik Odbora iskoračio
je i uhitio Sladea, koji je odmah saznao svoju sudbinu. Pitali su ga ima li još neizmirenih računa. Obratilo mu se
nekoliko ljudi, no bio je gluh na njihova pitanja, potpuno obuzet strahotom beznadnog položaja u kojem se
nalazio. Neprestance je molio za život i da vidi svoju dragu ženu. Nesretna dama o kojoj je riječ, i prema kojoj je
Slade osjećao toplu naklonost, nalazila se tada na njihovom rancu na Madisonu. Posjedovala je puno kvaliteta:
visoka, zgodna, graciozna, blaga, vitalna, savršena jahačica.
Jedan čovjek je punom brzinom odjahao da je izvijesti o uhićenju muža. U trenu se našla u sedlu i svom snagom
koju ljubav i očaj može pobuditi, gonila je svog konja preko brda i planina, dvanaest milja koje su je dijelile od
čovjeka prema kojem je gajila strastvenu odanost.
U međuvremenu, nekoliko dobrovoljaca obavilo je pripreme za izvršenje kazne u dolini presječenoj cestom.
Ispod Fawtove i Russelove kuće nalazio se ograđen prostor za konje. Između stuba na ulazu postavljena je greda
o kojoj je visio konopac, a prazna gajba služila je kao postolje. Tu su doveli Sladea okruženog naoružanom i
najbrojnijom stražom koja se ikada mogla vidjeti na teritoriju Montane.
Jadni čovjek bio je toliko iscrpljen suzama, molitvama i kukanjem, da je jedva stajao ispod te kobne grede.
Neprestano je ponavljao:
- Bože moj! Bože moj! Moram li umrijeti? O, mila moja ženo!
Članovi Odbora su se pri povratku susreli s nekolicinom Sladeovih prijatelja, uzornih građana, i drugim
članovima koji su osobno osjećali naklonost prema osuđenome. Čuvši presudu, jedan od njih, neki osjećajan
čovjek, izvadio je rubac i povukao se, jecajući kao dijete. Slade je još uvijek tako žalosno preldinjao da mu
dopuste da vidi ženu da je bilo teško odoljeti njegovom zahtjevu; no, krvave posljedice koje bi sigurno uslijedile
nakon nesumnjivog pokušaja bijega, koje bi njeno prisustvo svakako izazvalo, spriječavale su ih da mu ispune
želju. Poslali su nekoliko ljudi da prisustvuju njegovim posljednjim trenucima, od kojih je jedan, sudac Daviš,
nazočnima uputio nekoliko riječi; no, učinio je to tako da ga nisu mogli ni čuti, osim onih koji su mu bili
najbliži. Jedan od Sladeovih prijatelja, iscrpljen preklinjanjem, zbacio je sa sebe kaput i izjavio da će zatvorenika
objesiti samo preko njega mrtvog. Stotine pištolja istog trena bilo je upereno u njega; uto se ovaj okrenuo i
pojurio, no, ubrzo su ga vratili, zamolivši ga da podigne svoj kaput i obeća da više neće uznemiravati skup.
Kada je sve bilo spremno i data zapovijed: "Ljudi, obavite svoju dužnost!" i kada se izmakla gajba pod njegovim
nogama, Slade je umro gotovo istog trona.
Skinuli su tijelo, odnijeli ga u hotel i, samo što su ga položili u jednu
UHtlftMill noIiii, pojavila se jadna i ucviljena žena pokojnika, da bi sa-
i it.i kako ju hv«; gotovo i kako je ostala udovica. Njen očaj i srcepara-
I |ilii(* bili su strašan dokaz dubine njene ljubavi prema izgubljenom
• tMi. I > li no joj je trebalo da povrati vlast nad sobom i svojim povrije-
ullil HNJt;ćajima.
»i nilrođi bandita-desperadosa postoji nešto stoje potpuno neshvatlji-. II) harem tako izgleda. Pravi despcrado
je obdaren izuzetnom hrani*« u, no ipak će na najsramniji način iskoristiti prednost nad svojim i ol Iviiikom;
slobodan i naoružan, ustat će i borit će se protiv cijele voj-i rio posljednje kapi krvi, ali kad se nađe pod
vješalima plakat će i i|Minii)gati kao dijete. Riječi su jeftine i lako je Sladea nazvati kukavi-mi (sve pogubljene
koji nisu pružali otpor, nepromišljeni odmah na-n li kukavicama). I kad pročitamo tamo kako je Slade bio "tako
iscrp-i n od suza, molitvi i kuknjave da je jedva stajao ispod te kobne grede", i n«;časna riječ sama se od sebe
nameće. Ipak, pri čestom spominjanju >.v«;te razbojnika iz Rocky Mountainsa koji su ubijali svoje drugove i i
ide, nikom ne dopuštajući da se sakrije ili pobjegne, Slade se pokazao Kao neustrašiv. Nitko se na tako nešto nije
usuđivao. Mnoge poznate kukavice, mnoge ulizice zečjeg srca, grubi, sirovi i odbačeni, održali su pred smrt
govor bez drhtaja u glasu, i otišli na onaj svijet s nečim što je izgledalo kao tiha odvažnost i tako potvrdili naše
uvjerenje da to što su učinili nisu postigli moralnom hrabrošću. A onda, ako moralna hrabrost nije bila nužna
odlika, što je to što je tom srčanom Sladeu nedostajalo? .^to je nedostajalo tom okrvavljenom, očajnom,
ljubaznom gradskom džentlmenu, koji nikada nije oklijevao da i najžešćem neprijatelju zaprijeti da će ga ubiti
prvom prilikom, bilo kad i bilo gdje! Mislim da je lo zagonetka vrijedna razmišljanja.

RAVN KAU FINA MAJČ IREN ^^ i^g^lHSIBliiliHHi

ICA BOJ GLAT INA A
NA VJEŠ KA ILI ODMI
DIV- T NA TKAN OČEV LA
LJEM OKID INA A
ZAPA AČU SEST
DU RA
PALAC r> k 1
1
SREDN
JAK
SUVR 0. £ t< y
ATAK
KAPUT
A
PRVA £... V / fi >
PERON
OVA
ŽENA
GLUM ' f. 0 I f\ ■"
AČKA
ULOG
A
CRNA i 1 KALIJ ■< mSmf I
ŠUMS ZVUK >^M
KA KONJ tJđ£r>*> ili
KRED SKIH
A KOPI
TA
JULES j V TORI T •■■'© ANA DRŽA ČUVE * RAZD
VERNE NO ROJE VA NA OBLJE
OSTA NA DRŽA OD
TAK DIVLJ VA TISUĆ
OD EM .. KAU U
DAV ZAPA BOJA GODIN
NIH DU <I2V.) A,
PRED
AKA.
ZRAK ć />,, 0 "MET
O- AR"
PLOVA "KEM
C, AVI UŠKr
JATI ELEM
-ČAR ENT
(ZNA
K: Rc)
IZVJE r ? 0 /'I /S" i
STI-
TELJI
TJER
AČI
KRAV
A
BRZ (:,■ X- ■ -L P KLIZ
KONJS v AČK
KI TRK "AKS
L"
JAHA
ČKA
SJED
ALA
TRBUŠ 0 A, %< ■f WEST S U © ... &
NA ERN S
DIJA- ALAN
FRAG OM
MA LADD
OM
 JOJ!,
JAO!
NORV "KAR JOHN i t SINČI i'
EŠKA AT" EVAN Ć
GRA "RAČ ANTO
D UNI" NIO
KOD AGOS
ZADR TIN-
A HONE
TO
RASK f a/ "T A P ■- -i
OŠNA j JILL i
OPERN IREL ■',i
A AND
UVERT NORT
IRA H
CARO
LINA
Č,l V ČEST ti <3 U JAPA
0 O N
KAUB SAST
OJ- AVNI
SKO VEZN
IME IK
NJEM
AČKA
NEPRIJ 'i /a) .5 i ft A/ /
ATELJI
KAUB
OJA

2>
0
DO
SA