You are on page 1of 32

Dario MiǏiǎ

Fizika IV

Zagreb, akademska godina 2010./2011.


www.pripreme-pomak.hr 1PMB[OJL
Nakladnik
Pomak, Zagreb 1. Ferenščica 45
tel.: 01/24 50 904, 01/24 52 809
mtel.: +385 (91) 513 6794
www.pripreme-pomak.hr

Za nakladnika
Branko Lemac

Dizajn ovitka
minimum d.o.o.

© Pomak, Zagreb, 2009.


Intelektualno je vlasništvo, poput svakog drugog vlasništva, neotuđivo, zakonom zaštićeno i
mora se poštovati (NN 167/03). Nijedan dio ove skripte ne smije se preslikavati ni umnažati na
bilo koji način, bez pismenog dopuštenja nakladnika. Skripta služi isključivo za internu
uporabu na tečajevima koji se, u okviru Priprema Pomak, održavaju kao pripreme za
polaganje ispita iz fizike na Državnoj maturi.
IV. TITRANJE I VALOVI

IV. 1. TITRANJE
Titranje je periodično gibanje oko ravnotežnog k
položaja.
m
Npr. harmonijski oscilator (H. O.)
Sastoji se od (crtež):
- elastične opruge konstante k ravnotežni
- tijela pričvršćenog za oprugu mase m položaj

Njihalo
Sastoji se od niti duljine l, za koju je obješeno
neko tijelo mase m i sve se to nalazi u gravitacionom
polju. Obično se uzima da je masa niti puno manja od
mase tijela.

Osnovni pojmovi:
- elogancija, y
Trenutna udaljenost od ravnotežnog položaja

-Y0 0 Y0
-amplituda, Y0
y
Maksimalni pomak od ravnotežnog položaja. ravnotežni
(maksimalana elongacija) položaj
- titraj
Proces pri kojem se tijelo koje titra vrati 0
sljedeći put u neki položaj u istom stanju gibanja. y
-Y0 Y0
- period, T - vrijeme jednog titraja
1
- frekvencija, ν - broj titraja u 1s → ν =
T
1 1
[ν ] = = ≡ s −1 ≡ 1Hz herc y
[T ] s
svjetlo
a) analogija jednolikog gibanja po kružnici i titranja y(t) y(t)
y0
Tijelo se jednoliko vrti po kružnici radijusa R, kutnom brzinom ω, obasjavamo
0 ga paralelnim
snopom svjetlosti i gledamo sjenu tijela na ravnotežni
okomitom zastoru → sjena titra položaj
sjene
ϕ zastor
ω= → ϕ=ωt
t
R = Y0

71 Pripreme za razredbene ispite


Iz pravokutnog trokuta slijedi:
y (t )
sin ϕ = → y (t ) = R sin ϕ otkuda slijedi
R
da je elongacija titranja y (t ) = Y0 sin ω t .
Ako u početnm trenutku tijelo nije u ravnotežnom
položaju onda je početna faza ϕ 0 različita od nule
pa je elongacija titranja
y (t ) = Y0 sin(ω t + ϕ 0 )
Izraz ω t + ϕ 0 se zove faza titranja.

Brzina, v(t)
Projiciramo vektore brzine tijela (crtež)
v(t )
cos ϕ =
v0
v(t ) = v0 cos ω t
v0 = ω R = ωY0 → v0 = ωY0
v1 = v2 = ... = v0
Općenito je brzina tijela y
v(t ) = v0 cos(ω t + ϕ 0 )

Ubrzanje, a(t)
Projiciramo vektor ubrzanja tijela (crtež)
0
0
a(t )
sin ϕ =
a0
a(t ) = a0 sin ω t
a0 ≡ acp = ω 2 R = ω 2Y0
a0 = acp1 = acp 2 = ... = acp
općenito v2
a (t ) = a0 sin(ω t + ϕ 0 ) v0 v(t) v(t)
ili
v1 v0
a (t ) = ω 2Y0 sin(ω t + ϕ 0 )
a(t ) = ω 2 y (t )
ili ako uzmemo u obzir smjerove otklona y(t) i a(t), koji su suprotni
a (t ) = −ω 2 y (t )

acp2
a(t) a(t)

acp1

72 Pripreme za razredbene ispite


Povratna sila, Fp (t ) se uvijek pojavljuje u sustavima
0
koji titraju i usmjerena je prema ravnotežnom položaju.
Fp (t ) = m a (t ) = − mω 2 y (t ) k Fp(t) m
Povratna sila je proporcionalna elongaciji:
Fp (t ) = −k y (t ) y(t)
Povratnu silu često zovemo kvazielastična sila.

a1) Period titranja H. O.


Usporedbom izraza
Fp = − mω 2 y (t )
Fp (t ) = −k y (t )
→ k = m ω²
k
tj. ω= - kružna frekvencija titranja
m

T=
ω
m
T = 2π - period titranja harmonijskog oscilatora
k
v(t)
a2) energija H. O. k
Tijelo se giba m
→ kinetička energija – opruga se rasteže
→ potencijalna elastična
Kinetička
0 y(t)
m v 2 (t ) mv02 cos 2 ω t
Ek (t ) = =
2 2
Elastična potencijalna
k y (t ) kY02 sin 2 ω t
E pel (t ) = =
2 2
Ukupna energija u bilo kom trenutku je zbroj tih dviju energija:
Eu (t ) = Ek (t ) + E p el
= mω 2Y02 cos 2 ω t mω 2Y02 sin 2 ω t mω 2Y02
+ = (cos 2 ωt + sin 2 ωt ) .
2 2 2
Ukupna energija ne ovisi o vremenu! Ona je konstantna tijekom vremena.
mω 2Y02
Eu = . Ukupna energija je proporcionalna s kvadratom amplitude Y0 ( Eu ~ Y02 ),
2
kvadratom kružne frekvencije ω2 ( Eu ~ ω 2 ) i masom tijela m ( Eu ~ m ).

b) matematičko njihalo
Za male kuteve otklona ϕ (crtež na sljedećoj stranici) iz sličnosti pravokutnih trokuta slijedi
Fgp y (t )
=−
Fg l
Vidimo da ulogu povratne sile igra komponenta sile teže Fgp. Uvrštavanjem izraza za silu težu
mg
Fg = mg dobivamo Fgp = − y (t ) . Obzirom da je povratna sila kvazielastična sila tj.
l
mg
Fgp = − k y (t ) , zaključujemo da je konstanta elastičnosti u ovom slučaju jednaka k = .
l

73 Pripreme za razredbene ispite


Kvazielastična sila uzrokuje harmonijsko titranje g
m m
T = 2π = 2π otkuda slijedi da je l
k mg FN
l y(t)
period titranja matematičkog njihala jednak
l m FgN
T = 2π .
Fgp
g Fg
Ukoliko je njihalo obješeno u ubrzanom sustavu, tada treba naći ”rezultantno ubrzanje” g R
l
T = 2π
gR
g
Npr. u vagonu koji se giba ubrzano po horizontali FN α a = konst
FR = F + Fi = m g + a = mg R
g
2 2 2 2
F
gR = g 2 + a2

F Fg
c) LC – titrajni krug R

q (0) = q0 - početna količina naboja na kondenzatoru


q(t ) = q0 cos ω t
Napon između ploča će se mijenjati po zakonu
q(t )
u (t ) = i(t)
C
jakost struje u krugu se mijenja po zakonu q(t)
∆q(t )
i (t ) = L
∆t C
sve te veličine mijenjaju se frekvencijom
1
ν0 = - vlastita frekvencija LC - kruga otkuda slijedi izraz za period titranja
2π LC
ovog strujnog kruga:
T0 = 2π LC - Thomsonova formula

d) prigušeno titranje
Ako na sustav koji titra djeluje sila “trenja”, otpora, koja troši energiju unesenu u titrajni sustav
→ opaža se da se amplituda titranja s vremenom smanjuje.

74 Pripreme za razredbene ispite


Pri slabom prigušenju definiramo faktor y
prigušenja (dekrement): Y0 YM
Y YM+1
δ= M konstantno
YM +1
“Period” se pritom gotovo ne mijenja.
Faktor dobrote:
En E t
Q = 2π = 2π n
En − En +1 ∆En
∆En - smanjenje energije u n-tom titraju
En - energija na početku n-tog titraja -Y0

e) prinudno titranje
Ako na titrajni sustav djeluje vanjska periodična sila
Fpr (t ) = F0 sin ω t
tada se uspostavi titranje s frekvencijom ω.
Što je ω bliži ω 0 - vlastitoj frekvenciji titrajnog sustava, to je amplituda titranja veća.
Kad ω → ω 0 dolazi do rezonancije.
Amplituda beskonačno raste, titrajni sustav se “razara”.
Tad je maksimalni prijenos energije s uzbudnog
sustava na uzbuđivani sustav.
U realnim situacijama su uvijek prisutne i sile trenja
ili sile otpora tako da se pri rezonanciji dostigne samo
najveća amplituda koja je konačne veličine.

IV. 2. MEHANIČKI VALOVI


Val – predstavlja širenje titranja u nekom elastičnom sredstvu.
Npr. val na žici:
Zamislimo žicu kao skup točkastih čestica koje su međusobno povezane elastičnim oprugama:

Kad se prva čestica 1 (izvor) pomakne gore-dolje (ili lijevo-desno), opruga se rastegne i
povuče za sobom česticu , što dovodi do rastezanja sljedeće opruge i pokretanja čestice
itd. Sve čestice titraju na isti način s istim periodom T i istom amplitudom Y0 . Međutim, nisu
sve čestice u istom stanju titranja tj. nemaju jednaku fazu. Uočimo položaje svih čestica
u početni trenutak vremena t = 0, potom nakon četvrtine perioda titranja, … , te nakon punog
perioda titranja (crteži):
t=0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1112 1314

1
2
3
t= 1 T 4 5 6 7 8 9 10 1112 13 14
4

4
3 5
1 2 6
t= T 1 7 8 9 10 1112 13 14
2

75 Pripreme za razredbene ispite


7
6 8
5 9
t= 3 T 4 10 11 12 13 14
4 3
2
1

Svaka od čestica titra oko svog ravnotežnog položaja. Tijekom titranja čestice kasne jedna za
drugom u fazi. Čestice ne putuju udesno po žici. Mijenja se samo njihov položaj po vertikali.
Oblik žice se, u odnosu na početni položaj, mijenja tijekom vremena. Kažemo da se po žici
udesno giba val. Val ne možemo nacrtati! Ono što je prikazano na crtežima su položaji
pojedinih čestica (dakle oblici žice) u pojedinim trenucima vremena. Obzirom da smo izvršili
rad kojim smo čestice doveli u titranje očito je, prema zakonu očuvanja energije, da val nosi
energiju! Dakle, jedan način prijenosa energije po žici je pomoću vala! Valja uočiti da svaki
val (mehanički, elektromagnetski) prenosi energiju!

smjer smjer zgušcaj


titranja brijeg titranja
smjer širenja
smjer širenja vala
vala
razrjedaj
dol

Transverzalni val – čestice titraju Longitudinalni val – čestice titraju na pravcu


širenja okomito na smjer širenja vala. vala (npr. zvučni val)
(npr. val na žici)

Valna duljina, λ
Udaljenost između dva susjedna brijega (ili dva susjedna zgušćaja). To je najmanja udaljenost
između dviju najbližih čestica koje titraju u fazi. To je udaljenost koju val prevali dok jedna
od čestica načini puni titraj.
Ako je medij po kojem putuje val
homogen onda se val širi konstantom
brzinom:
s
v=
t
Odaberemo za t period T. Tad je s = λ
λ 1 1
v= =λ . Držeći na umu izraz za frekvenciju titranja čestica f = dobivamo
T T T
v = λ ⋅ f. Ova relacija vrijedi za sve valove. Valja uočiti da elektromagnetski val ne treba
medij koji bi ga prenosio! Pomislite, koji medij omogućuje prijenos sunčeva svjetla do npr.
Zemlje!

a) jednadžba progresivnog vala


Sve čestice titraju harmonijski. Tako npr. čestica u ishodištu x = 0 ima elongaciju
y ( x = 0; t ) = Y0 sin ω t . Jednadžbom vala nazivamo izraz za elongaciju y(x, t) čestice na
mjestu x u trenutku t.

76 Pripreme za razredbene ispite


y v
Čestica na mjestu x titra na potpuno isti način kao
i izvor, jedino kasni za izvorom u vremenu za
y(x,t)
x izvor
tx =
v vala x x
Toliko vremena treba da se val proširi od izvora do
čestice na mjestu x. Možemo pisati x

⎡ x ⎤ 2π x
y ( x, t ) = y ( x = 0, t − t x ) = Y0 sin [ω (t − t x )] = Y0 sin ⎢ω (t − )⎥ = Y0 sin(ωt − ⋅ )
⎣ v ⎦ T v
Kako je T ⋅ v = λ dobivamo
⎛ 2π 2π ⎞
y ( x, t ) = Y0 sin ⎜ t− x ⎟ - jednadžba progresivnog vala
⎝ T λ ⎠
Uvedemo li valni broj k

k=
λ
može se prethodni izraz zapisati u obliku
y ( x, t ) = Y0 sin(ω t − kx) - jednadžba progresivnog vala
Pritom se smjer širenja podudara s pozitivnim smjerom osi x.
Ako se val širi u negativnom smjeru x-osi, jednadžba glasi
y ( x, t ) = Y0 sin(ω t + kx) y v

a1) razlika u fazi ∆ϕ


Za dvije čestice, koje se nalaze na položajima x1 , odnosno x2
x1 x
x2 od izvora, je razlika u fazi u zadanom trenutku t jednaka:
t=konst.
⎛ 2π ⎞ ⎛ 2π ⎞ 2π
∆ϕ = ⎜ ωt − x1 ⎟ − ⎜ ωt − x2 ⎟ = ( x2 − x1 )
⎝ λ ⎠ ⎝ λ ⎠ λ

∆ϕ = ∆x gdje smo uveli uobičajenu pokratu ∆x = x2 − x1 .
λ

a2) brzina vala


Uz malo složeniji izvod, može se pokazati da se brzina progresivnog vala može iskazati preko
nekih karakteristika materijala u kom se širi val. Tako npr. brzina:
transverzalnog vala na žici je jednaka:
F m
v= gdje je F – napetost žice i µ = linearna gustoća materijala (žice) (m je
µ l
masa žice a l duljina žice)

longitudinalnog vala u štapu:


E
v= gdje je E Youngov modul elastičnosti i ρ je gustoća materijala (štapa).
ρ

77 Pripreme za razredbene ispite


b) odbijanje (refleksija) valova
upadni
čvrsti (nepomičan) kraj
puls
Brijeg se reflektira kao dol.
Val se odbija suprotnom fazom, tj doživi skok u fazi za π:
∆ϕ = π reflektirani
puls

slobodni (pomičan) kraj


Brijeg se reflektira kao brijeg.
Val se odbije s istom fazom, tj.nema skoka u fazi.
∆ϕ = 0

c) Huygensov princip širenja


Valove često grafički opisujemo valnim frontama – plohama do kojih se val proširi do nekog
momenta.
Npr. kod ravnog vala:

sferni val
Često koristimo i valne zrake – pravci, tj. linije
koje pokazuju smjer širenja vala (smjer
transporta energije)

ravni val sferni val

Valne zrake su okomite na valne fronte u svakoj točki sredstva.

78 Pripreme za razredbene ispite


Huygensov princip – svaka točka
medija koju pogodi valna fronta
postaje izvor elementarnih (sfernih)
valova, čija ovojnica daje novu valnu
frontu

d) Pojave s valovima

d1) odbijanje (refleksija)


Upadna zraka, normala i lomljena zraka leže u istoj
ravnini i kut odbijanja jednak je kutu upada.
α=β

d2) lom (refrakcija)


Val prelazi iz jednog medija u drugi.
Upadna zraka, normala i lomljena zraka leže u istoj
ravnini i vrijedi
sin α v
= n21 = 1
sin β v2
n21 - relativni indeks loma
Frekvencija vala se ne mijenja pri prelasku iz jednog
medija u drugi (to je karakteristika izvora).
ν1 = ν 2
v1 v2
=
λ1 λ2

d3) interferencija
Kad istovremeno dva ili više valova stigne u istu točku prostora .
Tad je rezultantno titranje vektorski zbroj pojedinih titranja, tj. rezultantna elongacija je
y = y1 + y2 - princip superpozicije
Gledamo dva vala jednakih frekvencija i stalne razlike u fazi – koherentni valovi
I1 , I 2 - koherentni izvori
∆r = r2 − r1 - razlika u hodu do točke T
Ako su valovi harmonijski tada je razlika u fazi titranja

∆ϕ = ∆r
λ
Konstruktivna interferencija (pojačavanje)
Kad je ∆r = 0, λ, 2λ … tj.
λ
∆r = 2m , m – cijeli broj
2
Razlika u hodu mora biti paran broj (2m) valnih polu-duljina

Destruktivna interferencija (slabljenje)


λ 3λ 5λ
Kad je ∆r = , , ... tj.
2 2 2

79 Pripreme za razredbene ispite


λ
∆r = ( 2m + 1)
2
Razlika u hodu mora biti neparan broj valnih polu-duljina.

c1) stojni val L


Dobije se interferencijom upadnog i odbijenog vala
Na žici duljine L učvršćenoj na oba kraja:
v – brzina širenja ravnotezni
polozaj cestica

osnovni stojni:
Udaljenost između dva susjedna čvora (čestice cvor cvor
λ λ1
stalno miruju) je ! trbuh
2 2
λ1
= L → λ1 = 2 L
2
v v
ν1 = = - osnovna frekvencija
λ1 2L
Tek za tu frekvenciju dobijemo na žici stojni val.

prvi pobuđeni:
λ2 v v
4⋅ = L →ν 2 = =2
4 L 2L
λ2 = L → ν 2 = 2ν 1
λ2
Udaljenost između trbuha i susjednog čvora je ! Za više harmonike je ν n = nν 1 , n = 2, 3, …
4

Zatvorena svirala, duljina L L


osnovni:
λ1 trbuh
= L → λ1 = 4 L cvor
4
v λ1
ν1 =
4L 4

prvi pobuđeni: L
λ2 4
3⋅ = L → λ2 = L
4 3
v λ1
ν2 = 3 3⋅
4L 4
ν 2 = 3ν 1 . Općenito je ν n = (2 n − 1)ν 1 , n = 2, 3, ...

e) valovi zvuka
Longitudinalni valovi u mediju. Ljudsko uho reagira na frekventni raspon 16Hz – 20000Hz.

e1) razina zvuka, L


Intezitet zvučnog vala (snage P na površini S) je
P 1 2
I= = ω ρ Y02 v .
S 2
v – brzina širenja zvuka
Y0 - amplituda titranja čestica

80 Pripreme za razredbene ispite


ρ - gustoća medija

ω= - kružna frekvencija
T
Prag čujnosti – najmanji intezitet koji izazove osjet zvuka
W
I 0 = 10−12 2
m
W
Najjači zvučni inteziteti koji još ne oštećuju uho su približno ~ 10 .
m2
Uvodi se veličina koju je uobičajeno zvati razina zvuka, L
I
L = 10 log
I0
[L] = dB decibel
Za sferni val je
1
I~
r2
tj.
2
I1 ⎛ r2 ⎞
=⎜ ⎟
I 2 ⎝ r1 ⎠
r – udaljenost od izvora zvuka

e2) Dopplerov efekt


Neka se po pravcu jednolikom brzinom vi giba izvor zvuka (npr. ambulantni automobil s
uključenom sirenom po autoputu) kojemu je frekvencija fi. Neka se maturant Tibor giba
jednoliko po (paralelnom) pravcu brzinom v p (brzina promatrača) koji opaža da je frekvencija
izvora jednaka fp (Dopplerov efekt). Može se pokazati da je frekvencija koju registrira opažač
(Tibor) jednaka
v + vp
f p = fi gdje je v brzina zvuka. Predznake brzina u ovom izrazu valja uzeti na
v − vp
sljedeći način: vi , v p > 0 kad se izvor i promatrač međusobno približavaju
vi , v p < 0 kad se izvor i promatrač međusobno udaljavaju

IV. 3. Elektromagnetski valovi


Iz Maxwellove teorije je slijedilo da se pomoću LC – kruga
(ubrzanog naboja) mogu stvoriti elektromagnetski valovi.
Prvi ih registrira 1888 Herz.
To je širenje promjenjivih električnih i magnetskih polja
(koja se međusobno proizvode) u prostoru.
Nije potreban nikakav medij (sredstvo) za njihovo širenje.
To su transverzalni valovi.
E (t ) ⊥ B (t )

k - valni vektor kojemu je modul k =
λ
E (t ) ⊥ k
B (t ) ⊥ k

81 Pripreme za razredbene ispite


E (t ) - vremenski ovisan vektor jakosti električnog polja
B (t ) - vremenski ovisan vektor magnetske indukcije
Brzina širenja tih valova ovisi o sredstvu u kojem se šire. U vakumu je
1 m
c= 3 ⋅108
ε 0 µ0 s
Trenutne vrijednosti jakosti električnog E(t) i magnetskog B(t) polja su povezane relacijom
E
=c
B

Spektar EM-valova:

λ
m
104
radio - valovi
0.3
10−1

mikro - valovi
10−3
10−4
infracrveni
7 ⋅ 10 −7 ~ 7 ⋅10−7 crvena
−7
vidljiva ~ 6 ⋅10 −7 narancasta
~ 5.5 ⋅ 10 zelena
svjetlost ~ 4.5 ⋅10−7 plava
~ 4 ⋅ 10−7 ljubicasta
4 ⋅10−7
10−8 ultraljubicasti
valovi
6 ⋅ 10−10
x - zrake
−12
10

- zrake
10−14

82 Pripreme za razredbene ispite


V. OPTIKA

Svijetlost – elektromagnetski val kojemu je valna duljina od ∼ 7,5 ⋅ 10−7 m do ∼ 4 ⋅10−7 m.


Ljudsko oko je najosjetljivije na valnu duljinu zelene boje 5,5 ⋅10−7 m

V. 1. Valna optika
Uzima u obzir činjenicu da je sjetlost val.
Valne pojave:
x
T max
a) interferencija svjetlosti
I1 , I 2 - koherentni izvori r1 min
S0 - centralni maksimum r2 xT max
d – razmak između koherentnih I1
izvora S
d
L – udaljenost zastora od izvora max
s – razmak između susjednih S0
I2 min
maksimuma max
λ - valna duljina upotrebljene L
svjetlosti min
koherentni izvori su oni koji imaju: max
1. stalna razlika u fazi zastor preokrenuti
2. istu frekvenciju, odnosno zastor
valnu duljinu

Što će se dobiti u točki T ovisi


o razlici u hodu valova
∆ = r2 − r1
tj. o razlici u fazi

∆ϕ = ∆
λ
Uvjet maksimuma (svjetlo)
λ
∆ = 2m ⋅ = mλ m = 0, 1, 2 ... cijeli broj
2
Uvjet minimuma (tama)
λ
∆ = ( 2m + 1)
2
Iz trokuta na crtežu slijedi
xT
tgθ = = sin θ
L L
⇒ xT = ∆
∆ d
sin θ =
d
ako se u točki T dobije maksimum tada je
∆=mλ
λL
xT ( m ) = m
d
Udaljenost između dva maksimuma je
λL λL λL
S = xT ( m + 1) − xT ( m ) = ( m + 1) −m → S= . Dobili smo da razmak
d d d
između pruga ne ovisi o m tj. razmak između pruga je konstantan. Kažemo da su pruge
ekvidistantne.

83 Pripreme za razredbene ispite


a1) optička razlika u hodu
Ukoliko se valovi šire u nekom sredstvu indeksa loma n, ili doživljavaju refleksije na granici
dvaju sredstava, tada je za pojavu interferencije bitna pojava optička razlika u hodu.

δ = n2r2 − n1r1 ± (razlika u hodu zbog refleksije)

Refleksija na čvrstom kraju:


skok u fazi za π
∆ϕ = π
λ
ili u hodu za
2

Refleksija na mekom kraju:


nema skoka u fazi
∆ϕ = 0
ili u hodu 0

a2) boja tankih listića


optička razlika u hodu 1 1
δ = ( opt. put 2 ) − ( opt. put1) = cvrsti

⎛ λ⎞ ⎛λ⎞ d
= ⎜ 2n1d + ⎟ − ⎜ ⎟ = 2n1d n1
cvrsti
⎝ 2⎠ ⎝2⎠ n 2 > n1
Uvjet minimuma reflektirane svjetlosti
λ
δ = ( 2m + 1)
2
Debljina sredstva indeksa loma n1 za koju će se reflektirani valovi poništiti
λ
2n1d m = ( 2m + 1)
2
λ
d = ( 2m + 1)
4n1
Minimalna debljina se dobije za m = 0:
λ
d0 =
4n1

b) ogib (difrakcija svjetlosti)


Činjenica je da svjetlost prodire u područije
geometrijske sjene. Npr. to se događa tama
kod prolaza svjetla kroz usku pukotinu.
Huygensov princip objašnjava pojavu
zraka svijetlosti koje su otklonjene od svjetlo
upadnog smjera (zrake koje su doživjele
ogib).
Te zrake mogu interferirati i u tama
geometrijskoj sjeni dati svjetlo-maksimum.

b1) Difrakciona rešetaka


To je niz od N pukotina smještenih na međusobnoj udaljenosti l (crtež na sljedećoj stranici).

84 Pripreme za razredbene ispite


d – konstanta optičke rešetke
l
d=
N
uvjet maksimuma:
d sin α m = mλ
m = 0, 1, 2 … cijeli broj
α m - kut između upadnog smjera i smjera m -tog maksimuma

Kako je

sin α m ≤1
d
d
m≤ - najviši red maksimuma kojeg može dati difrakciona rešetka
λ
Ukupni broj maksimuma jednak je 2m + 1.

c) polarizacija svjetlosti
polarizirani val – postoji istaknuta ravnina titranja
Svjetlost je transverzalni val. Svjetlo iz žarulje ili neonske cijevi u sobi nije polarizirano.
Dobivanje polariziranog vala:
I. prolaskom kroz kristale (dvolomce)
Pojavljuju se dvije zrake: linearno
- obična – djelomično polarizirana polariziran
- neobična – potpuno (linearno) polarizirana
II. refleksijom – Brewstrov zakon oznaka
Reflektirana zraka je potpuno polarizirana
ukoliko je kut između reflektirane i lomljene
zrake jednak 90°.
α '+ β = 90°
α ' =α
Zakon loma:
sin α n2 '
= n1
sin β n1
n2
sin β = sin ( 90°-α ) = cos α
sin α n2
=
cos α n1
n
tgα = 2 . Kut α za kojega vrijedi polučena relacija zove se Brewsterov kut.
n1
Optički aktivne tvari – zakreću ravninu polarizacije (npr. otopina šećera)

85 Pripreme za razredbene ispite


V. 2. Geometrijska optika
Zanemarujemo činjenicu da je svjetlost val.
Opisujemo pojave pomoću valnih zraka.
a) Zakoni geometrijske optike
I. Zakon pravocrtnog širenja
U homogenom i izotropnom mediju svjetlost se
širi pravocrtno.

II. Zakon odbijanja (refleksije)


Upadna zraka, normala i odbijena zraka
leže u istoj ravnini i kut odbijanja jednak
je kutu upada.
β =α

III. Zakon loma (refrakcije)


Upadna zraka, normala i lomljena zraka
leže u istoj ravnini i omjer sinusa upadnog
kuta i sinusa kuta loma je konstanan tj. v1
sin α
= n21 - Snellov zakon
sin β
n21 - relativni indeks loma sredstvo 1 n 1
Koristeći Huygensov princip može se pokazati da je sredstvo 2 n 2
v1 v2
n21 =
v2
v1 - brzina svjetlosti u prvom sredstvu
v2 - brzina svjetlosti u drugom sredstvu
Ukoliko je upadno sredstvo vakuum indeks loma se naziva apsolutnim indeksom loma.
c
n=
v
Tako je
c
n1 =
v1
c
n2 =
v2
Snellov zakon loma možemo zapisati u obliku:
sin α n2
= = n21
sin β n1

IV. Zakon nezavisnosti svjetlosnih snopova


Nakon susreta svjetlosni snopovi se šire dalje bez
ikakvih promjena u odnosu na upadne snopove.

86 Pripreme za razredbene ispite


b) Zrcala
Izglačana površina – ravna ili sferna 1 1´
b1) ravno zrcalo
slika:
- virtualna (dobije se kao presjecište produžetaka odbijenih 2 2´
zraka)
- uspravna (2′ ispod 1′ kao što je 2 ispod 1)
- jednake veličine x = – x′ x´
x
Slika je jednako udaljena od zrcala kao i predmet.
Zrcalo je stigmatično – od točke predmeta stvara točku sliku.
Stvara se zrcalno simetrična slika.

b2) sferna zrcala T

udubljeno (konkavno) ispupčeno (konveksno)

C – središte zakrivljenosti plohe


T – tjeme (najudubljenija ili najispupčenija točka)
R – radijus (polumjer) zakrivljenosti plohe zrcala
Sferno zrcalo nije strogo stigmatično no za paraaksijalne zrake (blizu su glavne optičke osi i s
njom zatvaraju male kuteve) dobivamo dobru aproksimaciju stigmatičnosti – Gaussova
aproksimacija.

Konstrukcija slike: F
fokus (F) – točka na glavnoj optičkoj osi kroz koju prolaze T
(realno ili virtualno) sve reflektirane zrake, koje su upadale
paralelno glavnoj optičkoj osi. f
f ≡ TF - žarišna (fokalna) duljina

Zraka koja upada kroz fokus nakon refleksije ide paralelno


optičkoj osi.

Zraka koja upada kroz središte zakrivljenosti C, nakon


refleksije ide po istom pravcu u suprotnom smjeru.

Zraka koja upada u tjeme odbija je simetrično s obzirom


na glavnu optičku os.

konkavno:
realno žarište, f > 0 x
Kad je x > f slika je:
- realna A
- obrnuta
- uvećana za f < x < 2f f Y

- jednaka za x = 2f T F B
umanjena za x > 2f y´

x´ A´

87 Pripreme za razredbene ispite


kad je x < f slika je: A´
- virtualna A
- uspravna
- uvećana BF

Konveksno:
virtualno žarište, f < 0
slika je: A

- virtualna
- uspravna
- umanjena B T B´ F
za sve x > 0
x

Jednadžba sfernog zrcala
x – udaljenost predmeta od zrcala (tjemena)
x´ - udaljenost slike od zrcala (tjemena)
f – žarišna duljina
Iz trokuta ∆TAB i ∆T´A´B´ se može dobiti relacija
– jednadžba sfernog zrcala
1 1 1 2
+ = = , R – radijus zakrivljenosti
x x´ f R

linearno povećanje:
y – visina predmeta
y´ – visina slike
y´ x´
m= =−
y x
Omjer linearnih dimenzija slike i linearnih dimenzija predmeta

Dogovor o predznacima:
U gornje relacije veličine uvrštavamo s:
+ predznakom – realne veličine
– predznakom – virtualne veličine
jedina razlika y´
- kad je obrnut (realan) onda -
- kad je uspravan (virtualan) onda +

c) lom svjetlosti
Ako je n1 > n2 (slika) tad kažemo da je sredstvo 1 optički
gušće od sredstva 2.
Tad je α < β , zraka se lomi od okomice.

Ako je n1 < n2 , tad je α > β, tj. lomi se k okomici.

88 Pripreme za razredbene ispite


c1) totalna refleksija
Pojava kad svijetlost:
- dolazi iz optički gušćeg sredstva =90°
g
- kut upada veći od α g
Svjetlost se reflektira na graničnoj površini natrag u isto n1
sredstvo. n2 > n 1
sin α g n1
= ´
sin 90° n2 g
´> g
n
sin α g = 1
n2

c2) optička prizma


A = β1 − β 2 - kut prizme
n - indeks loma
δ = α1 + α 2 − A - kut otklona (devijacije) – kut između
izlaznog i ulaznog pravca. Taj kut je minimalan, kada je zraka unutar prizme paralelna s
osnovkom prizme tj.
α 2 = α1 ⇒ β1 = β 2
δm + A
δ m = 2α1 − A ⇒ α1 =
2
A
A = 2 β1 ⇒ β =
2
δm + A
sin
sin α1 2
n= =
sin β1 sin
A
2
Za A maleno je i δ m maleno pa se može dobiti
δ m = (n − 1) A

Disperzija
Ako na prizmu upada bijela svijetlost zapaža se da se ona cijepa u spektar boja
To je pojava disperzije.
Kut loma ovisi o valnoj duljini,
tj. indeks loma je ovisan o
valnoj duljini – disperzija
svjetlosti. Približno vrijedi
eksperimentalna relacija
a
n(λ ) = n0 +
λ2
n0 , a – konstante
budući da je
λC > λLJ ⇒ nC < nLJ
tad je iz zakona loma
sin α
sin β =
n
zaključujemo da je
β C > β LJ

89 Pripreme za razredbene ispite


c3) leće
prozirna sredina omeđena sfernim plohama (jedna može imati i beskonačan radijus
zakrivljenosti)
C1 , C2 - središta zakrivljenosti ploha
pravac C1 , C2 - središta zakrivljenosti ploha
0 – optičko središte leće R1
konvergentna (sabirna) 0
C1 R 2 C2

divergentna (rastresna)
R1
0 R 2 C2
C1

Promatraju se tanke leće – debljina zanemariva

Konstrukcija slike:
Fokus (žarište) – točka na glavnoj optičkoj osi kroz koju F
prolaze sve lomljene zrake, ako su upadne bile, paralelne
s glavnom optičkom osi.
f

Zraka koja upada kroz fokus nakon loma ide paralelno


glavnoj optičkoj osi. F F

Zraka koja prolazi kroz optičko središte leće se ne lomi.


F F
0

Konvergentna:
slika:
- realna x > f x
- obrnuta A
- uvećana f < x < 2f
jednaka x = 2f y
umanjena x > 2f F F´ B´
- virtualna x < f
B 0 f
- uspravna y´
- uvećana

x´ A´

90 Pripreme za razredbene ispite


Divergentna:
slika: x
- virtualna
- uspravna
A
- umanjena
F A´ F´
B B´ 0 f

Jednadžba leće
Slično kao kod zrcala može se dobiti
1 1 1
+ = - jednadžba leće
x x´ f
Pritom je jakost leće j definirana s
1 1
j= , [ j] = = m −1 = dpt (dioptrija)
f m
pritom za žarišnu duljinu vrijedi
1 ⎛ nL ⎞ ⎛ 1 1 ⎞
= ⎜ − 1⎟ ⎜ − ⎟
f ⎝ n ⎠ ⎝ R1 R2 ⎠
nL - indeks loma
n – indeks loma okolnog sredstva
R > 0 ako svjetlost putuje od plohe prema središtu zakrivljenosti
linearno povećanje:
y´ x´
m≡ =−
y x
Dogovor o predznacima:
Isti kao kod sfernih zrcala!

91 Pripreme za razredbene ispite


VI. MODERNA FIZIKA
VI. 1. SPECIJALNA TEORIJA RELATIVNOSTI
Krajem 19., početkom 20 stoljeća je opaženo da klasična Newtonova mehanika ne uspjeva
objasniti neke od eksperimentalnih činjenica.
1905. A. Einstein čini revolucionarni korak u pristupu.
Postulati:
A) Sve identične fizikalne pojave u inercijalnim sistemima referencije uz identične
početne uvjete protječu na isti način (postulat opće relativnosti).
B) Brzina svjetlosti u vakumu je jednaka u svim smjerovima i u bilo kojem području
datog inercijalnog sistema referencije i jednaka je u svim inercijalnim sistemima
referencije (postulat konstantnosti brzine svijetlosti).

Posljedice su mnogobrojne:
→ Prostor i vrijeme su povezani
→ Relativnost istovremenosti
→ Relativnost vremenskih signala
∆t´
∆t = - (dilatacija vremena)
V2
1− 2
c
V - brzina jednog ISR-a u odnosu na drugi
∆t´ - vremenski interval između događaja mjeren u istoj točki prostora jednim satom (vlastito
vrijeme)
∆t – vremenski interval između događaja mjeren u dvjema različitim točkama prostora (dva
sata)
→ Relativnost duljina (kontrakcija duljine)
V2
L = L0 1 −
c2
L0 - mjereno u sustavu mirovanja štapa
L – mjereno u sustavu u odnosu na koji se štap giba brzinom V
→ Pokazuje se da se neke veličine, poput energije E i količine gibanja p moraju preciznije
definirati
mc 2
E= - ukupna energija tijela
V2
1− 2
c
mV
p= - količina gibanja
V2
1− 2
c
Pritom su one povezane fundamentalnom relacijom
E 2 = p 2c 2 + m2c 4
Odavde za V = 0 slijedi
E0 = mc 2 - energija mirovanja
Slično za m = 0
E = p c – npr. za fotone

92 Pripreme za razredbene ispite


VI. 2. ZRAČENJE CRNOG TIJELA
Zračenje koje pada na neko tijelo obično se djelomično:
- reflektira reflektirano
- apsorbira
- transmitira transmitirano
Tijelo koje ima osobinu da ukupno zračenje upadno
koje na njega pada apsorbira nazivamo
apsolutno crno tijelo. apsorbirano

→Apsolutno crno tijelo ima koeficjent apsorpcije α = 1


U termodinamičkoj ravnoteži svako tijelo emitira onoliko energije koliko i apsorbira.

a) Stefan-Boltzmannov zakon
→ Intezitet zračenja (energija koju emitira 1 m 2 površine crnog tijela u 1s) proporcionalan je s
T4.
W
I = σ T4 , σ = 5.67 ⋅10−8 - Stefan-Boltzmannova konstanta
m2 K 4
→ Ukupna snaga zračenja površine S je
P = σ S T4

b) Wienov zakon
Grafički prikaz eksperimentalnih rezultata mjerenja
inteziteta zračenja I λ u ovisnosti o valnoj duljini λ,
pri različitim temperaturama T, dat je na crtežu.
→ Zapaža se da porastom temperature maksimum
krivulje odgovara manjoj valnoj duljini.
T2 > T1 → λ2 m < λ1m
λm - valna duljina na kojoj crno tijelo emitira najviše
energije.
Wien je došao do zaključka da je produkt apsolutne temperature crnog tijela i valne duljine na
kojoj crno tijelo zrači najviše energije jednak konstanti koja ne ovisi o temperaturi:
λm ⋅ T = C gdje je C = 2.9 ⋅10−3 Km - Wienova konstanta koja je određena mjerenjem.

b1) Planckova hipoteza


Iz klasične teorije zračenja crnog tijela je sljedilo da ono emitira beskonačno energije →
besmisleno!!
Izlaz nalazi Planck 1900. (14 prosinca). Postavlja hipotezu da crno tijelo emitira ili
apsorbira energiju samo u određenim porcijama, kvantima energije (diskontinuirano).
→ Energija jednog kvanta proporcionalna je frekvenciji emitiranog elektromagnetskog vala
(kvant se naziva fotonom)
E f = h ⋅ν gdje je h = 6.626 ⋅10−34 J ⋅ s Planckova konstanta koja je određena
mjerenjem.
→ Ukupna energija za datu frekvenciju može se napisati kao
E = N Ef = N h ν N = 0, 1, 2 … - cijeli broj
→ Koristeći tu hipotezu, Planck izvodi svoj zakon zračenja
2π hc 2 1
Iλ =
λ 5 hc
e λ kT
−1
koji izvanredno opisuje eksperimentalne rezultate. Dakako, ovaj izraz uključuje i Wienov
rezultat o zračenju crnog tijela.

93 Pripreme za razredbene ispite


VI. 3. FOTOELEKTRIČNI EFEKT
Ako se metalna pločica (npr. cink) postavi na Zn plocica zivina lampa
elektroskop i zatim negativno nabije onda se zapaža obicna zarulja
da svijetlost određene frekvencije ima sposobnost da
smanjuje negativan naboj te pločice, tj. da iz nje
izbacuje elektrone → fotoelektrični efekt

Kad pločicu obasjava obična žarulja, naboj


elektroskopa se ne mijenja bez obzira kakav intezitet
ima upadna svijetlost obične žarulje.
Za razliku od te svjetlosti, svijetlost živine lampe
vrlo malog inteziteta ima sposobnost da vrlo brzo
neutralizira elektroskop, tj. da izbaci negativni naboj
iz cinčane pločice.
Prema klasičnoj predodžbi svjetlosti kao vala, očekivali bismo da povečavanjem inteziteta
obične svijetlosti će rasti energija koju će primati elektroni, tako da će oni uz dovoljno velik
intezitet početi izletati iz materijala → no to se ne opaža!
→ Svjetlost živine lampe, vrlo malog inteziteta izbacuje elektrone.
Rješenje nalazi 1905. A. Einstein primjenjujući Planckovu hipotezu te rabeći zakon sačuvanja
energije.
Foton nosi energiju hν. Ona se djelomično troši za
Ek foton
kidanje veza elektrona s okolnim pozitivno površina
v E f = hν
nabijenim ionima ( Wi - izlazni rad), a ostatak se metala
pretvara u kinetičku energiju foto-elektrona Ek . slobodni Wi
hν = Wi + Ek tj. elektron
2
mv ioni
hν = Wi + - Einstenova relacija
2

Frekvenciju svjetlosti za koju elektroni započnu izlaziti iz metalne pločice nazivamo


graničnom frekvencijom.
hν g = Wi
Eksperimenti pokazuju da najveća kinetička energija
foto-elektrona linearno ovisi o frekvenciji:
Ek = hν − Wi
u savršenom slaganju s Einsteinovom relacijom.

VI. 4. DUALNOST SVIJETLOSTI


Svijetlost pokazuje osobine vala:
- pojava interferencije
- pojava difrakcije
- pojava polarizacije

ali i osobine čestice (korpuskule):


- pojava fotoefekta
- Comptonovo raspršenje (raspršenje svjetlosti na elekronu):

Svijetlost ima značajke i jednog i drugog, tj. ona je dualne prirode (dakle dvojne prirode).

U specijalnoj teoriji relativnosti su energija E, masa m i količina gibanja p povezane relacijom


E 2 = m2c 4 + p 2c 2 .

94 Pripreme za razredbene ispite


Fotoni nemaju masu mirovanja
mf = 0 → E = p c
S druge strane, prema Planckovoj hipotezi imamo za fotone
c h h
E = hν = h tj. E = c → p= .
λ λ λ
p - količina gibanja (tipično korpuskularna karakteristika)
λ - valna duljna (tipično valna karakteristika)

VI. 5. DE BROGLIEVA HIPOTEZA – DUALNOST TVARI


De Broglieva hipoteza: Svakoj čestici mase m i brzine v treba pridružiti valnu duljinu,
koja opisuje valne osobine dane čestice, datu relacijom

h h
λ= = gdje su m masa čestice (tijela) i v brzina čestice (tijela).
p mv

Dakle, ne samo svjetlo nego sve čestice (uključivo i tijela) imaju dualnu prirodu!
1927. Davisson i Germer, te G. Thomson mjerenjem pokazuju da elektroni doživljavaju
difrakciju na kristalnoj rešetki tj. ponašaju se kao val u skladu s De Broglievom hipotezom.

VI. 6. BOHROV MODEL ATOMA

Krajem 19. stoljeća intezivno se ispituju spektri atoma.


Za vodik se dobivaju 4 linije u vidljivom dijelu spektra.
Njihove duljine, odnosno pripadne frekvencije Balmer
povezuje pomoću jedne relacije
⎛ 1 1 ⎞
ν = cR ⎜ 2
− 2 ⎟ , n = 3, 4, 5, 6
⎝2 n ⎠
R – konstanta Rydberga
c – brzina svjetlosti
→ U atomskom svijetu postoji nekakva harmoničnost.
1909. Rutherford nakon pokusa s bombardiranjem folije zlata α - česticama, dolazi na ideju da
predoči atom kao sunčev sustav:
pozitivna, teška jezgra → sunce
negativni, lagani elektroni → planeti
→ nedostatak – elektroni koji se gibaju po kružnici
morali bi zračiti energiju te bi pali na jezgru za oko
10−8 s .To je u suprotnosti s realnošću jer znamo da
atomi “žive” puno dulje. Izlaz nalazi Niels Bohr
uvodeći neke nove koncepte.

Bohrovi postulati:
1) Postulat stacionarnih staza
Elektroni mogu boraviti samo na određenim stazama – stacionarnim na kojima ne emitiraju
energiju
2) Postulat emisije
Elektroni emitiraju energiju kad prelaze s jedne stacionarne staze na drugu – energija
emitiranog kvanta je
hν = Em − En , m > n
gdje su energije elektrona na stacionarnim stazama Em , En .

95 Pripreme za razredbene ispite


3) Postulat kvantizacije momenta količine gibanja
Moment količine gibanja elektrona može imati samo određene vrijednosti dane relacijom:
h
L = rn ⋅ me ⋅ vn = n

n – prirodan broj
h – Planckova konstanta
rn - radijus n-te stacionarne staze
vn - brzina elektrona na n-toj stazi
Promotrimo najjednostavniji atom – atom vodika.
Coulombova sila igra ulogu centripetalne sile.
Fc = Fcp
e ⋅ e me vn2 e2
k = → vn
2
= k
rn2 rn rn me
h h
Bohrov postulat (3) → vn = n , [ = ] pa se izraz za kvadrat brzine zapisuje
2π rn me 2π
h2 e2
u obliku n 2 = k otkuda dobivamo polumjere stacionarnih orbita elektrona
4π 2 rn2 me2 rn me
oko protona u vodikovom atomu
h2
rn = n 2
n = 1, 2, 3, ...
4π 2 ke 2 me
→ Za radijus prve stacionarne staze dobijemo
h2
r1 = ≈ 0.5 ⋅10−10 m - Bohrov radijus atoma
4π 2 ke 2 me
Radijusi ostalih stacionarnih staza su
rn = n 2 r1 tj. r2 = 4r1 , r3 = 9r1
Na svakoj stazi, n, elektron ima energiju vezanja En.
En = Ek ( n ) + E pel ( n )
me vn2
Ek ( n ) =
2
e2
E pel ( n ) = − k - potencijalna električna
rn
1 e2 e2 1 e2 e2
En = me k −k = k −k
2 rn me rn 2 rn rn
1 e2 1 ⎡ 1 e2 ⎤
En = − k tj. En = ⎢− k ⎥
2 rn n2 ⎣ 2 r1 ⎦
1 e2
E1 = − k = −13.6eV - energija osnovnog stanja
2 r1
E
En = 21 n = 1, 2, 3, ...
n

Valja uočiti da se stacionarna orbita n = 1 u spektroskopiji obično označava kao K ljuska,


stacionarna staza n = 2 kao L ljuska, stacionarna staza n = 3 kao M ljuska itd. Energija
osnovnog stanja elektrona u vodikovu atomu je negativna što je odraz činjenice da je elektron
vezan – dakle nije slobodan. Ionizacijom vodikova atoma se dobije slobodni elektron i
slobodni proton. Energija ionizacije vodikova atoma u osnovnom stanju upravo je jednaka
energiji veze elektrona u osnovnom stanju – dakle 13.6 eV.

96 Pripreme za razredbene ispite


Elektroni imaju diskretne vrijednosti energije (crtež) E1 = – 13.6 eV, E2 = – 3.4 eV, ...
Uz pomoć drugog postulata E,eV
E1 ⎛ 1 1 ⎞
hν = Em − En → ν = ⎜ 2− 2⎟
0
-0.85 n=4
h ⎝m n ⎠ -1.5 n=3
što je u skladu s Balmerovom relacijom
E1 ⎛ 1 n=2
1 ⎞ -3.4
ν= ⎜ 2 − 2 ⎟.
h ⎝2 m ⎠
Pomoću gornjih relacija mogu se objasniti serije
karakterističnih linija vodikovog atoma.
Intezitet tih linija teorija ne objašnjava. -13.6 n=1
Rješenje daje kvantna mehanika razvijena u radovima:
Wernera Heisenberga (1901. – 1976.) koji među ostalim formulira princip neodređenosti
∆x ∆px ≥
2
tj. fizikalno je nemoguće istovremeno izmjeriti točan položaj i točnu količinu gibanja čestice
(∆x – neodređenost u položaju, ∆px – neodređenost u količini gibanja)
Erwin Schrödinger (1887. – 1961.) koji nerelativističkoj čestici (elektronu) pripisuje valnu
funkciju ψ koja zadovoljava Schrödingerovu jednadžbu Ĥψ = Eψ .
Paul Adrien Maurice Dirac (1902. – 1984.) koji relativističkom elektronu pripisuje Diracovu
valnu funkciju ψ D koja zadovoljava Diracovu jednadžbu Hˆ Dψ D = EDψ D . Rješenja
Diracove jednadžbe ED , ψ D uključuju rješenja Schrödingerove jednadžbe kao specijalni
slučaj.

VI. 7. NUKLEARNA FIZIKA


1896. Henri Becquerel (1852. – 1908.) otkriva radioaktivnost uranove rude.
Rutherford ispitivanjem pokazuje da postoje tri komponente radioaktivnog zračenja:
I) α - zrake – pozitivno nabijene
II) β - zrake – negativno nabijene
III) γ - zrake – neutralne
U Rutherfordovom modelu atoma pojavljuje se ideja o nuklearnoj jezgri koja sadrži gotovo svu
masu atoma ali je za oko 105 puta manjih dimenzija od atoma tj. ima dimenzije oko 10−15 m.
Radioaktivnost atoma uzrokovana je promjenama u jezgri!
Daljnja ispitivanja pokazuju sa se jezgra sastoji od dvije vrste čestica:
- protona p, pozitivno nabijen (po dogovoru) q p = +e , m p = 1.672 ⋅10−27 kg
- neutron n, neutralan qn = 0 , mn = 1.674 ⋅10−27 kg
Međusobno djeluju jakim nuklearnim silama koje su stotinjak puta jače od električnih. Ako se
zanemari mala razlika u masi i električno međudjelovanje tada se te dvije čestice mogu
smatrati ekvivalentnim → naziv nukleoni.
Jezgre opisujemo:
- masenim brojem A (broj nukleona )
- atomskim rednim brojem Z (broj protona)
- brojem neutrona N = A – Z
označavamo ih obično simbolom ZA X ← kemijski simbol elementa

a) Radioaktivni raspadi. Zakon radioaktivnog raspada


a1) α - raspad
- iz jezgre izlaze čestice sastavljene od dva protona ( qα = +2e ) i dva neutrona → jezgre helija
4
2 α ≡ 24 He

97 Pripreme za razredbene ispite


Općenito se raspad može zapisati kao
X → ZA−−42Y + 24α
A
Z
Energija tih α-čestica je oko 10 MeV

a2) β - raspad
Iz jezgre izlijeću dvije vrste čestica:
β − - elektroni koji nastaju raspadom neutrona
0
1
0 n → 11 p + −10 e − + 0ν e
β + - pozitroni koji nastaju raspadom protona
1 p → 0 n + +1 e + 0ν e
1 1 0 + 0

Činjenica da nastale β - čestice mogu imati proizvoljnu energiju sugerirala je W. Pauliju da


pretpostavi postojanje čestica neutrina ve koje su dvadesetak godina kasnije i eksperimentalno
zapažene. Općenito se β - raspad jezgre može zapisati u obliku:
Z
A X → A
Z ±1Y + ∓1
0
β

a3) γ - raspad
To su fotoni vrlo velikih frekvencija odnosno vrlo velikih energija (kvanti
elektromagnetskog vala). Emitiraju ih pobuđene jezgre (koje poput atoma imaju svoje
energetske nivoe koji su praćeni prijelazima reda MeV-a) koje s višeg energetskog prelaze na
niži energetski nivo. Općenito se to zapisuje u obliku:
Z
AX ∗ → ZA X + 00γ
gdje je AZ X ∗ jezgra u pobuđenom stanju.

a4) zakon radioaktivnog raspada


Neka u početnom trenutku imamo N 0 jezgara koje se mogu raspadati na jedan od gore
opisanih načina. Broj jezgara koje će se za vrijeme ∆t raspasti je očito proporcionalan
početnom broju jezgara ∆N ∼ N, vremenskom intervalu ∆N ∼ ∆t i očito ovisi o vrsti jezgre. Tu
ovisnost opisujemo konstantom raspada λ koja karakterizira svaki radioaktivni element.
∆N = –λ N ∆t
Predznak “–“ je zbog toga što se broj jezgara smanjuje tokom vremena.
Uz pomoć integralnog računa dobivamo zakon radioaktivnog raspada:
N ( t ) = N 0 e − λt - broj neraspadnutih jezgara u trenutku t
Često je zgodno uvesti vrijeme poluraspada T1/ 2 - za to vrijeme se pola od prisutnih
neraspadnutih jezgara raspadne, odnosno pola se ne raspadne.
N ln 2 0.693
N (T1/ 2 ) = 0 → T1/ 2 = =
2 λ λ
Tada se zakon radioaktivnog raspada može zapisati i u obliku:
t

N (t ) = N0 2 T1/ 2

Definiramo i veličinu brzinu raspada, odnosno aktivnost


∆N
A= − = λN
∆t
Broj raspada u jedinici vremena:
[A] = 1Bq – Bekerel – jedan raspad u sekundi.
Kako se broj neraspadnutih jezgara smanjuje tokom vremena, tako se smanjuje i aktivnost.
t t
− −
Iz A0 = λ N 0 i A ( t ) = λ N ( t ) = λ N 0 2 T1 / 2
slijedi A ( t ) = A0 ⋅ 2 T1/ 2
.

98 Pripreme za razredbene ispite


Analogan izraz vrijedi za masu neraspadnutih jezgara:
t

m ( t ) = m0 ⋅ 2 T1/ 2

Broj raspadnutih jezgara do nekog trenutka je


N R (t ) = N0 − N (t )

b) energija vezanja jezgre


Usporedimo li masu nukleona prije nego formiraju jezgru
Z ⋅ m p + N ⋅ mn = Z mp + (A – Z) mn
[ m p = 1.007276 u 1u = 1.66054 ⋅10−27 kg – atomska jedinica mase
MeV
mn = 1.008662 u , koristeći relativistički izraz E0 = mc 2 →1u = 931.494 ]
c2
s masom formirane, stabilne jezgre m j (Z, A) zapažamo da je
∆m = Zm p + ( A − Z ) mn − m j ( Z , A ) > 0
Uobičajeno je ∆m zvati defekt mase jezgre.
Energiju, ∆Ev , koja po Einstenovoj relaciji odgovara defektu mase
∆Ev = ∆m ⋅ c 2 = ⎡⎣ Zm p + ( A − Z ) mm − m j ( Z , A ) ⎤⎦ ⋅ c 2
nazivamo energijom vezanja jezgre.

→Definiramo srednju energiju vezanja po nuklenu


∆Ev
Es =
A

56
Krivulja ovisnosti Es o masenom broju (crtež) pokazuje maksimum kod izotopa jezgre 26 Fe .

c) Nuklearne reakcije
Promotrimo reakciju u kojoj se jezgra meta X bombardira česticom a i kao rezultat toga nastaje
jezgra kćer Y i čestica b
a+X→Y+b
kraći zapis
X(a, b)Y
Npr. prva umjetna reakcija
4
2 He + 147 N → 178 O + 11H
Vrijedi zakon očuvanja masenog broja:
Zbroj masenih brojeva na lijevoj strani reakcije jednak je zbroju na desnoj strani reakcije.
Te zakon očuvanja rednog broja:
Zbroj rednih brojeva na lijevoj strani reakcije jednak je zbroju na desnoj strani.

99 Pripreme za razredbene ispite


Za sve sudare vrijede zakoni očuvanja energije i količine gibanja. Kod neelastičnih sudara
mehanička energija nije očuvana.
Definiramo Q – vrijednost reakcije
Q = Ek (konačno) – Ek (početno) tj.
Q = ( M a + M X − M Y − M b ) c2
Q > 0 – egzotermne
< 0 – endotermne – potrebna energija praga da bi se ona počela odvijati

c1) Fuzija
Proces spajanja lakih jezgara u teže, npr:
1
1 H + 12 H → 23 He + 00γ + 6MeV
Taj proces odgovoran za energiju zvijezda.

c2) Fisija
Proces cijepanja teških jezgara na lakše, npr
n + 235
1
0 92U → 56 Ba + 36 Kr + 3 0 n
141 92 1

Zbog dinamičke nestabilnosti teških jezgara, kad se one pogode sporim neutronom one
se raspadnu na dvije srednje teške jezgre, pri čemu se oslobodi i poneki neutron.
Postoji mogućnost lančane reakcije. Pritom se oslobađa i energija (nuklearni fisijski
reaktor).

100 Pripreme za razredbene ispite

You might also like