ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: „PREOBRAŽENJA“

(1920., avangarda, hrvatski ekspresionizam; lirska zbirka)

Sadržaj: o avangardi, ekspresionizmu, Šimićev lik i djelo, poetika, tekstovi i analiza

(izabranih) pjesama; zadani eseji: interpretativni (pjesma Pjesnici) i usporedno-raspravljački
esej (dvije pjesme, Matoš – Šimić); stilistika (stilske figure/ stilska izražajna sredstva)

Oko 1910. godine pojavljuju se novi umjetnički smjerovi i pokreti. Zajedničko im je

nezadovoljstvo tradicionalnim stvaralaštvom, te reagiranje na novu atmosferu i nov duh
koji je zavladao uoči Prvoga svjetskog rata: ubrzana industrijalizacija, urbanizacija,
nevjerojatan razvoj tehničkih znanosti. Čovjek se sve više automatizira i mehanizira, osjeća
se ugroženim kao ljudsko, humano biće. Javlja se osjećaj općeg kaosa i nemoći te nihilizma,
psihoze straha pred sveopćim uništenjem. To rezultira pojavom bunta, krika protiv svih
građanskih shvaćanja života i umjetnosti.

AVANGARDA. Unutar moderne književnosti javlja se mnoštvo smjerova i strujanja,

posebice u poeziji i drami: ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam,
imažizam, vorticizam, akmeizam…

Zajednička su obilježja modernističkih strujanja:

- osporavanje postojećih oblika književnoga stvaranja
- antiesteticizam („Dolje estetike i dolje ukus!“)
- depersonalizacija umjetnosti
- dehijerhizacija žanrovskoga sustava (sve vrste jednako su „važne“)
- stapanje različitih književnih vrsta i uvođenje novih
- stvaranje fragmentarnih tekstova otvorene strukture
- razbijanje sintakse dotadašnjega pjesničkog izraza
- prožimanje različitih umjetnosti.
Kaos i bitno postaju osnovnom tematskom preokupacijom nove mlade generacije. Njihov
nastup obilježen je bučnim manifestima (proglasima).

EKSPRESIONIZAM je izrazito urbana književna pojava usmjerena protiv bilo kakva

književnog oponašanja stvarnosti. Javlja se u Austriji i Njemačkoj od 1910. do 1924.
Ekspresionisti drže da se umjetnost mora u potpunosti okrenuti prema unutrašnjosti. Samo
tako može razabrati kako se subjektivna stvarnost uopće može izraziti. Obilježja izraza:
razbijanje logičkog reda mišljenja i govora, krajnje sažete rečenice, jaki zvučni efekti,
metaforika i hiperbole.
Tematski motivi: grad, smrt, rat, bolest, raspadanje, strah, KRIK i pobuna
Teme: od kozmičkih i mističkih do društvenih i političkih.
Ekspresionisti: Gottfried Benn, Georg Trakl, Franz Werfl…

MODERNO PJESNIŠTVO obuhvaća različita strujanja i različite skupne ili pojedinačne

pjesničke postupke koji se najčešće oblikuju: a) kao pjesme nadahnute modernom
tehnikom i ostvarene govorom ulice ili uporabom jezika s onu stranu razuma,
nerazumljiva izraza svedena na zvuk; b) kao osobita lirska potraga za neposrednim,
istinskim životom uz motive grada i mučne ratne stvarnosti; c) kao tekstovi tamnih
raspoloženja, melankolije i umora od života, prepuni složenih simbola i skrivena značenja.
Glavni su predstavnici moderne poezije: Valery, Rilke, Eliot, Pessoa, Eluard, Majakovski,
Jesenjin, Garcia Lorca, Neruda.

1
HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. (do kraja 1920-ih godina)

Posljednji sljedbenici moderne. Godina 1914. označava početak kraja hrvatske moderne:
umro je glavni hrvatski simbolist i impresionist A. G. Matoš i objavljena je značajna
antologija Hrvatska mlada lirika, lirska zbirka s novim važnim pjesničkim imenima (Ujević,
Andrić, Kamov…).
HRVATSKI EKSPRESIONIZAM. Skupina bučnih mladih pisaca člancima i manifestima
počinje iskazivati nezadovoljstvo neplodnošću hrvatske književnosti. Tada mladi Ulderiko
Donadini, Antun Branko Šimić i Miroslav Krleža svojom kritikom i beletristikom najavljuju
novo razdoblje u hrvatskoj književnosti – ekspresionizam.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898.–1925.), hrvatski pjesnik, esejist i književni kritičar,

najznačajniji je pjesnik hrvatskog ekspresionizma. Potpuno negira tradiciju, pod snažnim
utjecajem njemačkog ekspresionizma i berlinskog časopisa Der Sturm. Objavio je samo jednu
zbirku pjesama, Preobraženja (1920.), i njome se svrstao u sam vrh hrvatske književnosti. To
je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti (48 pjesama). Progovorio je
posve originalno – uveo u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, a
izostavljajući interpunkciju (rečenične znakove) dao i vizualnu snagu svojim lirskim
motivima. Izraz mu je neobično sažet, a glavne teme ljubav i smrt. Živio je teško, bolestan i
siromašan te ga zaokupljaju teme o ljudskom tijelu i socijalna tematika (ciklus Siromasi).
Nekim temama i motivima blizak je tzv. kozmičkom ekspresionizmu (pjesnik-prorok, poeta
vates).

Pjesme: iz zbirke Preobraženja: Pjesnici, Moja preobraženja, Opomena, Ljubav, Smrt,

Povratak, Hercegovina, Ljubomora, Budući… Ostalo: Smrt i ja; ciklus Siromasi – Siromasi
koji jedu od podne do podne, Ručak siromaha…; Nađeni Bog
Eseji: Tehnika pjesme, Muzika forme  

Rođen je 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio
je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a
zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije. Zatim odlazi u
Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić
zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada
se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika,
Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada
pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon
što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27.
godini života.

Lirika – stilske značajke:

- slobodan, nevezani stih

- bez interpunkcije (rečeničnih znakova)

- škrtost izraza, racionalizacija riječi

- odbacivanje deskripcije (opisivanja)

- dojam krika, napetosti, unutarnje dinamike i pokreta

2
 - ekspresionistički i egzistencijalni motivi

- vizualni izgled – grafička forma pjesme postaje sadržajno važna

- najčešće stilske figure: sinestezija, hiperbola, metafora

- uranjanje u sadržaje svijesti: vizije, slutnje, strepnje, halucinacije,

nestvarne slike

- forma: stihovi centrirani, idu od sredine, a nisu poravnani od početka retka;

strofe izgledaju poput skupina stihova, a kako stihovi nisu fiksirani
interpunkcijom, izgledaju kao da lebde (to prati i čest Šimićev motiv
uzdizanja od tla, lebdenja ili levitacije); pjesme u obliku simetričnoga
grafičkog aranžmana (podsjećaju na tekstove nadgrobnih spomenika)

- sinestezija (prožimanje osjetilnih doživljaja: mirisa, boja, zvukova…),

posebno sinestetička uporaba boja (plava!); koloristički kontrasti: žuta –
boja života, radosti i Sunca; plava – metafizika, duhovnost, astralnost; crna
– boja smrti; (žuto, plavo, crno – asocijacija na kolorit Van Goghovih
slika); bijela – rijetki sretni trenutci u životima ljudi

Poetika (umjetnički stav i program):

- umjetnost je subjektivna stvarateljeva istina, duboki unutarnji doživljaj

života i svijeta
- „Stvarati – to je u najvišem i najponosnijem smislu MIJENJATI!“

- pojmovno pjesništvo (a ne slikovno, odnosno, više je misaono nego

emocionalno)

- poezija ne traži apstraktnu ljepotu, ona traži bit čovjeka i svijeta, dublji
smisao čovjekova postojanja

- „Umjetnik ekspresionist preobražava cijeli svemir; on ne gleda, vidi; on ne

priča, živi; ne reproducira, ponovno stvara…“ (K. Edschnidt)

- „Trebamo jednom… baciti sa sebe… sve što je retorika i ljepota… sve

suvišno… i govoriti ISTINU!“

- esej „O muzici forme“: čovjek je praktičnom uporabom ubio pravu formu

stvari, pjesnik treba „odstvariti stvari“, umjetnik je taj koji čuje njihov
unutarnji glas, on će ih dići u jedan viši svijet, umjetnik „uskrsuje stvari“;
razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; taj njegov program/stav
sadržan je u prvoj pjesmi zbirke, „Pjesnici“ („Pjesnici su čuđenje u svijetu/
…“), ars poetici cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i
Aristotela „čuđenje“ (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara
bitak svijeta

- esej „Tehnika pjesme“: jedno je od najstarijih poetičkih pravila da važne

riječi dolaze na ono mjesto u stihu gdje je ritmički udar najjači, a to je

3
 početak i kraj stiha te iza cezure (stanke, obično u sredini stiha); Šimić drži
da je „za ekspresivan ritam najpriličniji slobodni stih“ jer „nije isti ritam
valcera i valjanja kamena, čemu onda glatkoća ondje gdje trebaš hrapavost,
lakoća gdje baš treba težina?“; ne treba rimovati sve, tema nameće rimu;
što je rima rjeđa, jače će djelovati i bit će vrjednija

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta.
Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u
Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo
dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio
ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i
nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der
Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i
osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim
svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je
označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost
najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi
bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i
hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a
Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i
otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve
ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse,
sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da
govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom
kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti,
najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno
odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim
stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta.
Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u
individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i
duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao
čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao
oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove
pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju
dalekim astralnim sjajem.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-
wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma,
postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao
je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao
je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da
ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato
naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923-1925). Objavio je
tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja“ (1920), ali ona je postala legendarna: kamen
temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko
smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.

4
U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje
Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom
ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim
tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i
dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je
objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile
objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti
avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima
tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost
Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj
uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo
prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju
na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije.
Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom
forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti
pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920)
raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.),
intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

IZBOR (i analiza nekih) PJESAMA IZ ZBIRKE „PREOBRAŽENJA“

(1920.)

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

- „Pjesnici“: prva pjesma u zbirci, programatska, čuđenje kao „odstvarenje stvari“; snažne
metafore; pjesnik treba „odstvariti stvari“, umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će
ih dignuti u jedan viši svijet, umjetnik „uskrsuje stvari“; pjesnici/umjetnici su „čuđenje u
svijetu“, njihove oči nisu mrtve (poput prirode, svemira), one su savjest svijeta, „rastu pored
stvari“, reagiraju, čude se, odstvaruju stvari, oživljuju mrtvilo, oko njih je vječna
ravnodušnost prirode, kozmička tišina, naslonili su „uho na ćutanje što ih okružuje i muči“,
„pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ (treptanje oka, živost, poput vječnog treperenja
zvijezda na nebu, života u mraku, astralni ugođaj; razlikuju se forma prirode i forma
umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i Aristotela
„čuđenje“ (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta; tri strofe
nejednake dužine: monostih, distih i tercet (jednostih, dvostih i trostih); izmjenjuju se stihovi
nejednake dužine; kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju
pjesme); motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho,
ćutanje, pjesnici, treptanje); pjesnički ritam polagan; pjesma u duhu kozmičkoga
ekspresionizma (pjesnik.prorok)

5
 Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

- „Moja preobraženja“: preobraženje čovjeka u humanu zvijezdu koja „s dalekog će neba“

sjati nesretnim ljudima kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit: „u crne muke noćnih
očajnika“); smisao boli i patnje, „umrem na dan bezbroj puta“; preobražavanje u stvaranju za
Šimića nije bijeg od čovjeka nego povratak čovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost između
bolnog življenja i umiranja; smisao je pjesničkoga poziva „pjevati sebe“ (dvije strofe
započinju sa „Ja pjevam sebe…“); pjesničke slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne
mijene, preobrazbe čovjekova duha: na početku kaže da su njegove noći „crne bezdane i
mučne“ (zaokruženo i povezano s posljednjim stihom i crnim mukama „noćnih očajnika“),
kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje pjesnikovo „blijedo meko lice u kristalno jutro“, sve
je puno svjetla, u trećem stihu već pliva pogledima „preko polja livada i voda“; moli Boga da
ga,„umorna od mijena“, jednom zauvijek preobrazi u „svijetlu“, „nepromjenjivu“ i „vječnu“
zvijezdu koja će poput dobroga duha tješiti nevoljnike; nevezani stih doveden do savršenstva;
brojni epiteti; ritam je snažan, ekspresivan i sugestivan, podsjeća na biblijski psalam

Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene

- O odakle sve dođu? -
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste

Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela

Ne, žene nisu s ove zemlje!

Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela

O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!

Al korak žena zvoni tuđ i dalek

6
 Sve žene opet odu
ko jata tica
što iščeznu za plavim zavjesama ljeta

Na koncu naših pogleda

red stabala visok sam koraca

Mjesečar

Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor

i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koracam sanen rubovima krova

i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim

i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje

smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlina

Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu

I štogod bliže stižem sve glasnije viču

nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

7
 Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mraka

kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:

ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi

- „Hercegovina“: personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu,

sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova; krajolik pjesnikova zavičaja
postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proživljavanja; posljednje dvije
strofe i oblikom sugeriraju sužavanje ljudske svijesti; fonostilem na početku: koraCam
(mekano, nježno dolazim); snažan kolorizam, kontrasti, personifikacije, ekspresionističko
slikarstvo: plav od sutona (kao „plavi plašt“ od mjesečine u pjesmi „Ljubav“), zelene livade,
crvene mrlje, „krvlju namrljana… slikarija“, „viču… užarene opeke“, „crni vlak… vrišti“;
pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi „Mjesečar“): „Noć i ja na
brdu…“, pod njim, „ko u svijesti“, izranjaju i opet uranjaju svi ti prizori koje s visine
promatra („kuće, stabla…“), iz tame, iz mraka života, u njega „gledaju“ malobrojni
osvijetljeni prozori – simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u nesretnim
životima („ko nekoliko bijelih svečanih časova/ iz crnog života ljudi“), više puta završava
pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života

Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne

staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vode

8
 znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe

- „Povratak“: altruistička vječna ljubav, lirski subjekt vraća se iz smrti, s druge obale, svojoj
dragoj – preko „blizih obala“, „s onu stranu mrke mirne vode“, javlja joj se „krikom čudne
tice“), on je uz nju zauvijek, „uspravan i svečan“, na kraju naglašava „kao“ („pored tebe“),
kao nekad; ekspresionistički motivi: krik („krik moga srca“), preplašenost, crna sjenka, mrka
voda, strah, tjeskoba; opkoračenje, prebacivanje (samo jedna riječ u cijelom stihu);
koloristički motivi, kontrasti: dan je mrak (!), „mrko svijetlo podne“, u sutonu je crna sjenka,
a noć je „mjesečina“, plave staze – vrhunac vizualne poezije; sinestezija: „šumi u tvom uhu
tiha mjesečina“, personifkacije: krik srca, koraca mjesečina; fonostilem: koraCam (uz nju,
mekano, nježno hoda, umjesto grubo: koračam)

Ljubomora

Nad snježnom zemljom

plave zvijezde

Tvoja kuća stoji na kraj šume

Ja idem k Tebi

Da me kakav vuk ne napadne iz tame?

Tiho šušti snijeg pod mojim koracima

Tu sam!
Tvoja kuća stoji ograđena
Sva su okna zastrta
Pred vratima ne videći mene
straži pas

Samo jedan prozor crven gori

Ja znadem sve

i idem natrag
mrtav
i u licu bijel kao snijeg

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela

Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

9
 Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose

kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more

Mrtva ljubav

Kraj ljubavi u duši mrtvo zvoni

Veče slazi s neba plavo
Spuštam tihe crne zastore

Znam: vani su mrtve zvijezde i kuće i mjesečina

i crn prostor nepomičan stoji

Niko nikad neće doći k meni

Smrt još samo nevidljiva živi

Snu
razmotaj crven težak pokrov povrh mene
i nada mnom neka crno nebo noći
vječno
ćuti

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijeta

i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu

da je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe?

10
 Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

- „Opomena“: čovjekovi ideali, odnos čovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekad
iznimka, grafostilem: na kraju svake rečenice uskličnik, poput opomene i treptaja zvijezde;
gramatička odstupanja: rastajo (rastajao); četiri skupine/strofe po tri stiha, četiri rečenice; prva
dvije strofe započinju imperativima („pazi“ i „Pusti“); opominje čovjeka da ne smije biti
malen, običan i ništavan, treba ga prožeti „blaga svjetlost zvijezda“ (duhovnost, vječnost),
perifraze: „ideš ispod zvijezda“ (živiš), „zadnjim pogledima rastajo od zvijezda“ (kad budeš
umirao); kontrast: „prah“ i „zvijezde“

Budući

Budući već su bili

i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila

besprekidno u svjetlost površine
stižu budući

U bezdanomu Božjem oku

ogledaju se mirijade budućih svjetova

Sabrane pjesme/Pjesme objavljene u periodici (časopisima)

11
Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
                         Jednog dana
ja zastanem
                    a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
                                   kad kraljuje dalje sama

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu

za takav ručak

i dokle jedu boje se

da ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola,

                                   tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica 

i svako misli da je drugomu ubica

i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
                    (kao da je jedno drugo jelo)

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini

u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega

Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

12
 

Ne pružaj miso u praznu daljinu

Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

Školski esej – Antun Branko Šimić, Preobraženja

Pozorno pročitajte navedeni tekst, a zatim i smjernice za pisanje školskog eseja ispod teksta.
Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao
zaokruženu cjelinu (uvod, razrada zaključak).
Najprije pišite na listu za koncept, a kasnije uredno prepišite na list za čistopis.
Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati 400 do 600 riječi (+/ - 10 %).

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Smjernice za pisanje

 Predstavite Antuna Branka Šimića u kontekstu pripadnosti određenom avangardnom

smjeru. Posebno se osvrnite na njegovo stvaralaštvo i tematiku.

 Odredite vremenski i stilski razdoblje u hrvatskoj književnosti kojem Šimić pripada.

 Odredite kojem književnom rodu i vrsti pripada priloženi tekst.

 Analizirajte strukturu pjesme. Posebnu pozornost obratite na njezin grafički oblik.

Odredite vrstu stiha i strofe.

 Kako su u strukturi pjesme raspoređeni motivi? Izdvojite motive i objasnite njihovo

značenje. Odredite temu pjesme.

 Izdvojite metafore i odredite im preneseno značenje.

 Uočite ulogu zadnjega stiha u strukturi cijele pjesme. Povežite ga s uvodnim stihom.

 Prikažite pjesnički ritam. Navedite elemente kojima se ostvaruje.

13
  Povežite temu i stilska obilježja pjesme s vremenom kada pjesma nastaje.

 Navedite po čemu se ova Šimićeva pjesma razlikuje od tradicionalne poezije.

 Objasnite važnost ove pjesme za hrvatsku poeziju. Usporedite Šimićev odnos prema
pjesništvu sa svojim poimanjem pjesništva.
Tvrdnje koje iznosite potkrijepite citatima, parafrazama ili primjerima.

ŠIMIĆ, Pjesnici OPISIVAČI

A Čitanje i razumijevanje teksta

20 bodova

Navedena obilježja ponuđenoga teksta A1

- najveći hrvatski ekspresionistički pjesnik 2

- pisao je poeziju i eseje
- autor pjesničke zbirke Preobraženja
- najveći predstavnik slobodnoga stiha
- hrvatski ekspresionizam (1914. – 1928./1929.)
- obilježja ekspresionizma: ekspresija kao izraz stvarnosti, specifična
uporaba boje, škrtost izraza
- egzistencijalna tematika (pobuna, tjeskoba, tijelo, ljubav, strah, smrt,
smisao umjetničkoga stvaralaštva)

Prepoznati ključni sadržajni podaci

 programatska pjesma
a) struktura pjesme: A2
 3 strofe različite duljine (monostih, distih, tercet ili jednostih, dvostih,
trostih) 4
 izmjenjuju se stihovi različite duljine (deseterac, dvanaesterac,
šesterac, trinaesterac)
 slobodni stih
 grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi i naglašeno je
ponavljanje prvoga stiha (s varijacijom) u trećoj strofi

b) motivi
 kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvoga stiha s varijacijom
na kraju pjesme)
 motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3.
strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje)
c) tema: pjesničko stvaralaštvo

Opisana problematizacija prema smjernicama

14
 Metafore: pjesnici su čuđenje (otvoren pristup svijetu, bez onoga što A3
nam je nametnula navika, civilizacija), oči (doživljaj svijeta, duhovna
stvarnost), ćutanje (teškoća življenja, otuđenost), treptanje (pjesništvo 5
kao način preobražavanja stvarnosti)

 Pjesnički je ritam polagan. Postiže se osobitim rasporedom riječi,

glasovnim figurama (asonanca), svaka rečenica istovremeno je i
jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem,
grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije.
 U posljednjoj strofi pjesnik donosi varijaciju temeljnoga motiva
(pjesnici, tj. pjesništvo): pjesnici su vječno treptanje u svijetu –
metaforom „treptanje“ pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost
preobražava, a time se mijenja i čovjekov život (svrha pjesništva).
Tako se ostvaruje kružna kompozicija: pjesnici su čuđenje (pristup
svijetu) i treptanje (mijenjanje svijeta).
 Takav je pristup svijetu u duhu kozmičkoga ekspresionizma (pjesnik-
prorok).

Tvrdnje potkrijepljene citatom/parafrazom A4

 potkrjepa motiva, stilskih figura, asonance, potkrjepa tvrdnji
4

Pokazano razumijevanje teksta A5

 učenik objašnjava kontekst u kojem je djelo nastalo: ekspresionistički
pristup svijetu 5
 pokazano je razumijevanje Pjesnika kao programatske pjesme; A. B.
Šimić kao ekspresionistički pjesnik
 uočena je različitost s obzirom na tradicionalnu poeziju: slobodni
stih, grafički raspored stihova, odsutnost interpunkcije,
škrtost/sažetost izraza i sl.

15
 Školski esej: uspoređivačko-raspravljački (Šimić – Matoš)
Pred vama su dva književna teksta. Pozorno ih pročitajte, a zatim i smjernice za pisanje
školskog eseja ispod tekstova.
Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao
zaokruženu cjelinu (uvod, razrada zaključak).
Najprije pišite na listu za koncept, a kasnije uredno prepišite na list za čistopis.
Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati 400 do 600 riječi (+/- 10 %).

Antun Branko Šimić: Hercegovina

Ja koračam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu
I što god bliže stižem, sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu
slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Antun Gustav Matoš: Notturno
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
ćuk il' netopir;
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitan cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se nà san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visinâ;

Noć i ja na brdu Kroz samoću, muk,

Sve je tiši huk:
Poda mnom načas izrone iz mraka Željeznicu guta već daljina.
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih

prozora
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi

16
Smjernice za pisanje
Usporedite dva priložena teksta. Odredite ih po rodu i vrsti.
Uklopite priložene tekstove u kontekst autorova stvaralaštva.
Povežite tematiku tekstova sa stvaralaštvom Antuna Branka Šimića i Antuna Gustava Matoša.
Usporedite prikaz temeljnog motiva u navedenim tekstovima.
Analizirajte i usporedite pjesnički jezik (izbor riječi, stilska izražajna sredstva).
Analizirajte i usporedite strukturu tekstova: oblik, kompoziciju, strofu.
Uočite elemente pjesničkoga ritma. Usporedite pjesnički ritam u navedenim tekstovima.
Povežite navedene tekstove s književnim razdobljem kojem pripadaju i stilom pojedinoga
pisca.
Usporedite ugođaj i temu.
STILISTIKA I PJESNIČKE (STILSKE) FIGURE (stilska izražajna sredstva)

STILISTIKA je znanost koja proučava stil. Dio je teorije književnosti. STILEM je osnovna
stilistička jedinica. To je jedinica pojačane jezične izražajnosti (razlikuju se fonostilem,
morfostilem, sintaktostilem i semantostilem).

PJESNIČKE FIGURE su osnovna stilska sredstva. One odstupaju od uobičajenoga načina

govora. Naziv figura za stilska sredstva potječe iz antike, iz vještine govorenja koja se u staroj
Grčkoj zvala retorika. Retoričari su se bavili ne samo ispravnošću i točnošću govorenja već i
njegovom izražajnošću, pa su zato popisivali sredstva kojima se postizala posebna, povećana
izražajnost (ekspresivnost).

Iz stare retorike sačuvala su se do danas imena za oko trideset figura:

figure dikcije figure riječi ili trope figure konstrukcije figure misli
GLAS RIJEČ REČENICA SMISAO
GLASOVNE TROPI SINTAKTIČKE

ASONANCIJA METAFORA INVERZIJA POREDBA

ALITERACIJA METONIMIJA RETORIČKO PITANJE ANTITEZA
ONOMATOPEJA SINEGDOHA ELIPSA HIPERBOLA
Lirski paralelizmi: PERSONIFIKACIJA ASINDETON LITOTA
ANAFORA ALEGORIJA POLISINDETON GRADACIJA
EPIFORA SIMBOL IRONIJA
SIMPLOKA EUFEMIZAM SARKAZAM
ANADIPLOZA EPITET PARADOKS
PERIFRAZA OKSIMORON

FIGURE DIKCIJE (dictio = govor) ili glasovne, zvučne figure

ASONANCIJA – ponavljanje istih samoglasnika: jesenje veče, oko sokolovo

ALITERACIJA – ponavljanje istih suglasnika i suglasničkih skupina: Vijavica. Vjetar vije.
ONOMATOPEJA – glasovno oponašanje: kukavica, cvrči cvrčak, šuškati, graktati, zveckati

ANAFORA – ponavljanje riječi na početku stihova: I nema sestre ni brata

I nema oca ni majke
I nema drage ni druga. (T. Ujević)
EPIFORA – ponavljanje riječi na kraju stihova: Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni,
A meni je put sjevera – u jeseni. (S. Vraz)
SIMPLOKA – ujedinjenje anafore i epifore: na početku i na kraju stihova:
To sada gleda on
To sada misli on

17
 To sada sanja on. (D. Cesarić, Djetinjstvo)
ANADIPLOZA – ponavljanje jedne ili više riječi s kraja stiha na početku idućeg stiha:
… kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju,
Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak! (M. Krleža, Revolta)

FIGURE RIJEČI ili tropi ili figure prenesenog značenja

METAFORA – skraćena, skrivena poredba utemeljena na sličnosti, prenošenje pojmova i izraza

iz jednog područja života i svijeta u druga: Golema harfa sja. (Sunce) (V. Nazor, Cvrčak)
METONIMIJA – sažeta metafora koja prenosi značenja putem logičkih odnosa; jedan se pojam
zamjenjuje bliskim pojmom: čitati Zagorku (čitati Zagorkino djelo) Lat. toto pro parte: cjelina za dio
SINEGDOHA – podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu (lat. pars pro toto):
Pjesma nas je sačuvala. Stići će vas naša ruka.
PERSONIFIKACIJA – lat. persona: osoba; poosobljavanje – pojavama, stvarima, životinjama,
biljkama pridaju se ljudske osobine: Dan se budi. Sloboda pjeva. Riječ također označava
predočivanje apstraktnog pojma (predmeta, ideje) u liku neke osobe: Hitler je personifikacija zla.
ALEGORIJA – metafora proširena na cijelo djelo, izražava neku opću ili apstraktnu ideju
(Ivan Gundulić, Dubravka; Dante, Božanstvena komedija).
SIMBOL – zamjenjivanje riječi, pojave ili pojma njegovom uvjetnom alegorijskom oznakom:
Samo gordi jablan šapće o životu mrakom gluhijem… (pjesnik). (Matoš, Jesenje veče).
Amblemi su stalni simboli u kulturi i umjetnosti (golub = mir, križ = kršćanstvo)
EUFEMIZAM je figura ublažavanja kad nešto nepristojno ili pregrubo izrazimo blažom riječju:
otići umjesto umrijeti, veseo umjesto pijan, prijateljice noći umjesto prostitutke.
EPITET – svaki atribut kojim se postižu življe, slikovitije predodžbe: Dršću troma stabla…
U usmenoj književnosti postoje i tzv. stalni epiteti: crna zemljica, sjajna sablja, rujno vince.
PERIFRAZA – umjesto jedne riječi rabi se više riječi ili rečenica: ognji neba (zvijezde),
Boj se onog tko je viko / bez golema mrijeti jada (Boj se hrabroga). (I. Mažuranić)

FIGURE KONSTRUKCIJE ili rečenične (sintaktičke) figure

Kako se sintaksa bavi zakonitostima gradnje rečenice, to navedeni naziv upućuje na to da je riječ o
rečeničnim figurama od kojih je inverzija najčešća figura.

INVERZIJA – obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice (gramatički je najispravnije S–P–O):
U dvorani kobnoj, mislima u sivim. (A. G. Matoš, Utjeha kose)
RETORIČKO PITANJE – upitna rečenica koja je u biti izjavna, pitanje koje ne traži odgovor:
Tko mi je dao udes izvora i ušća,
meni, koja sam beskrajna? (Vesna Krmpotić)
ELIPSA – izostavljanje iz rečenične cjeline pojedinih riječi koje se, gramatički gledano, ne
mogu izostavljati, ali ako ih se izostavi, smisao se ipak može odrediti: Mladost – ludost! Vatra!

ASINDETON – nabrajanje, nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja veznicima:

Plemići lažni – carski svodnici,
Mračnjaci tusti – vragu srodnici… (A. G. Matoš, Mora)
POLISINDETON – nabrajanje i nizanje riječi uz pomoć veznika bez gramatičke potrebe:
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan. (T. Ujević, Svakidašnja jadikovka)

FIGURE MISLI odnose se na širi smisao onog što je rečeno (slične su tropima).

POREDBA – uspoređivanje na temelju nekih zajedničkih osobina (komparacija).

ANTITEZA – poredba koja se zasniva na opreci suprotnosti: Sit gladnu ne vjeruje!

Bučni su anđeli tuge…/ Al anđeli radosti šute. (V. Nazor, Dvoji anđeli)
SLAVENSKA ANTITEZA: pitanje, negacija tog pitanja i odgovor; česta u slavenskim narodnim
pjesmama. Prvih šest stihova Hasanaginice: Što se bijeli u gori zelenoj …

18
HIPERBOLA – figura pretjerivanja i preuveličavanja: Rekao sam ti tisuću puta!
GRADACIJA / STUPNJEVANJE – postupno pojačavanje ili slabljenje početne predodžbe
(klimaks i antiklimaks): Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije… (M. Krleža)
LITOTA – suprotna hiperboli, umanjuje zamjenjujući pravi izraz slabijim, negativnim i suprotnim:
Nije ti loše. (Dobro ti je.); Otišli ste malo predaleko.
IRONIJA – uporaba riječi suprotna značenja, misli se obrnuto: E, baš si pogodio! (Promašio si.)
SARKAZAM – okrutna, gorka, zajedljiva, zagrižljiva poruga: I vrt imade naša kuća, /ukraj pruge
drač, / da igrajuć se u njem djeca / zaborave na glad i plač. (D. Cesarić, Vagonaši)
PARADOKS – misao naizgled u sebi proturječna, upućuje na dublji smisao rečenoga:
Znam da ništa ne znam. (Sokrat) Festina lente! (Požuri polako!)
OKSIMORON – stvaranjem proturječnih pojmova stvara se novi pojam (vrsta antiteze): mudra
ludost, umrli život, rječita tišina, Vrući led, Novi fosili.

19