Proljeća Ivana Galeba

(Igre proljeća i smrti)

VLADAN DESNICA

P r e l a z i m d l a n o m p o licu, i konstatiram: b r a d a m i j e prilično pona-

rasla. R a č u n a m : posljednji put bio je k o d m e n e brijač u utorak.
S u t r a d a n s u o p e t došli p o m e , izveli m e iz s o b e n a nečujnim bijelim
k o l i c i m a , p r o v e z l i k r o z p r a z n e z v o n k e h o d n i k e i u g u r a l i u lift. N a d a
m n o m s u d r h t a l e čelične žice d o k j e staklena kutija s m o j i m tijelom
klizila naviše uz t a n a n u zuku. S a svakim k a t o m osvajala je svjetlost.
Uzlazio sam kao u apoteozi, s laganom omaglicom i plitka daha od
uzbuđenja, a p o d srcem mi je nešto zamiralo. K o l i c a su vještim ruko­
vanjem uklizila u bijelu dvoranu bez uglova. A onda je sve bilo tačno
k a o i p o s l j e d n j i p u t : m a s k a na licu, d o s t a u g o d n a p r a z n i n a k o j a se sve
v i š e š i r i u m i s l i m a , i, p o s l j e d n j i m t r a č k o m s v i j e s t i : a k o s e v i š e n e p r o ­
budim, tim bolje!...
Ne znam k a k o s a m se vratio. Proteklo je nekoliko dana bez vre­
m e n a . V j e r o v a t n o d a n d v a bez p u n e svijesti. D a n a s bi, p r e m a tome,
m o g a o biti p e t a k ili s u b o t a . V a l j d a s u b o t a . A m o ž d a č a k i n e d j e l j a .
U o s t a l o m svejedno. T o gonetam tek onako, od d u g a vremena, toliko da
nečim uposlim misao.
J u t r o s m i j e v e ć g o t o v o s a s v i m d o b r o . P o m a l o opet ulazim u zbi­
vanja. Uključujem se u tok vremena. Prezavo z a p o s j e d a m stvarnost. I
suhi fakti, koje oštro u o č a v a m : da je na m o m noćnom stoliću za
trećinu i s p i j e n a č a š a v o d e , da na zelenom k a r t o n s k o m r u b u s e d m i č n o g
k a l e n d a r a n a o r m a r u p i š e i s p u p č e n i m z l a t n i m s l o v i m a »sretna nova
1936. godina!«, da j e na radijatoru malko ukrivo položena plitica
s oblozima, d o b i v a j u n e k u p o s e b n u važnost p o t o m e što su to fakti,
d i j e l o v i i s t i n s k e s t v a r n o s t i , - i š t o ih j a , e t o , u o č a v a m .
 Poslije dulje vremena, ovo j e prvi sunčani dan. A to nije svejedno.
T o j e m o ž d a jedna od malobrojnih stvari k o j e nisu svejedno.
K r o z pritvorene k a p k e provukao se snop zraka i odrazio na bijelom
stropu sliku vanjskog svijeta: vidim kao na nekom ekranu izvrnute
figure prolaznika, umanjene ali u p r a v i m b o j a m a , p o t p u n e i žive:
sestrica u bjelini pronosi nekakvu činiju; seljak s torbom о r a m e n u
eno razgovara s vratarom, možda m u p r e p o r u č u j e n e k o g a svoga — vratar
je najviši do koga njegova preporuka m o ž e da dopre. Zatim promiču,
žustro i dosta veselo, dva mlada doktora u bijelim k a p a m a . Vratar je
j e d n o g zaustavio. On vadi pero i potpisuje m u n e k e p a p i r e . Z a b a v l j a m
se gledajući tu m o j u m a l u f a t a m o r g a n u . I dolazi m i idilično uzan i
bezazlen taj m a l i šareni svijet što n a g l a v c e šeta p o b i j e l o m stropu
moje sobe.
T a k o s a m se zabavljao i nekad davno, davno. U sobu m o g djetinj­
stva isto je tako prodirala izvrnuta slika svijeta napolju, u ljetna
popodneva kad sam poslije kupanja ležao s još vlažnom kosom na
uzglavlju koje j e mirisalo po suncu. L i c k a o s a m bjelkastu sočicu što se
u h v a t i l a p o m o j i m izduljenim i p r o c r n j e l i m u d o v i m a i m o t r i o to m a l o
strmoglavljeno ljudstvo koje mi je došlo u pohode. S a m o je onda slika
bila blago uznemirena, sva oživljena n e u m o r n i m š a r a n j e m zmijastih
pruga od refleksa mora koje je ravnomjerno disalo p o d prozorima
u luci.
D a l e k o doba! Između njega i današnjeg m e n e uvalilo se gotovo
pedeset godina — pedeset godina koje se zovu čitav život, a k o j e mi se
danas čine tako nestvarne, gotovo bezbolne! N e k a k o su se spljosnule,
izgubile svaku težinu i svaku zapreminu u v r e m e n u — p u k a a r a b e s k a
m o j e m i s l i —, t a k o d a p r e k o n j i h b e z z a p r e k e p o s e ž e m r u k o m u m o j e
d j e t i n j s t v o , k a o p r e k o n e s u š t a s t v e n e o g r a d e o p s j e n a r e v a u ž e t a ...

II.

N a š a je k u ć a bila na obali, k a m e n a d v o k a t n i c a s balkonom i

s gvozdenim kukama u koje se о svetkovinama uticao barjak — prava
načelnička kuća. A pred njom mala čistina sa četiri kržljava b a g r e m a
koja su s proljeća razlistavala štedljivo i suzdržano. Stan je bio uzdužno
razdijeljen dugim hodnikom. Na desnoj strani, p r e m a moru, bila j e
blagovaonica, primaća soba, naše s p a v a ć e s o b e ; na lijevoj, radne pro­
storije, odaje mojih dviju neudatih tetaka, kuhinja, s o b e za služinčad.
P r o s t o r i j e p r e m a m o r u bile su svijetle i v e d r e , p o p l a v l j e n e suncem.
T a s t r a n a k u ć e bila j e n e k a k o p r e t e ž i t i j a : u nju s e slijevao s a v k u ć n i
život i sva k u ć n a čeljad, onako k a o što se putnici slijevaju na bok
kojim lađa pristaje uz obalu. Lijeva strana k u ć e bila j e sumračna,
prelivena plavkastosivim osvjetljenjem, sjenovita. U tim sjenovitim
s o b a m a m o j e su tetke provodile svoj neveseli, bezmirisni život, k a o
ono p a u n o v o perje u v a z a m a od l a ž n o g m a l a h i t a p o u g l o v i m a . U te
sobe mi djeca rijetko smo ulazili; a k a d b i s m o ušli, govorili s m o
š a p a t o m i stupali n a prstima. O d m a h iza k u ć e počinjala se p e n j a t i
k r š e v i t a s t r m i n a , t a k o d a su na stražnjoj strani p r o z o r i bili bliži zemlji
n e g o oni na p r o č e l j u . I k a d bi se s p r o z o r a koji su gledali na m o r e
prešlo na prozore sjenovite strane, prelaz je bio tako nagao a promjena
slike i raspoloženja t a k o velika k a o da prelaziš iz jednog svijeta u
drugi. D u g a č k i h o d n i k bio j e r a z m e đ e d v a j u c a r s t a v a : tu su se ukr­
štavali svjetlost i sjena. N a svim vratima bila su debela mliječna s t a k l a ;
ona na d e s n o j , sunčanoj strani sjala su u žaru, oživljena žutilom sunca
koje j e nadiralo i čisto previralo p r e k o okvira, a u brušenim rubovima
lomile su se zrake rasipljući se u jarkim duginim b o j a m a ; ona na
lijevoj strani bila su nijema, zastrta neprozirnom o p a l s k o m zamaglje-
n o š ć u , i, p r e d v e č e , l a g a n o p o d l i v e n a p l a v k a s t i m o d s j e v i m a . N a s v i m
s u v r a t i m a m j e s t o k v a k a b i l e k u g l e o d b r u š e n o g s t a k l a . I te k u g l e k a o
đa su bile ljepše na vratima sunčane strane: njihova zasićena plava
boja čisto j e živjela, k a o da u njima gori po žižak. Iz dubine njihovog
s t a k l e n o g m e s a i z v i j a o s e t o p l i j a n t a r n o ž u t i s v j e t l a c i, u č a s o v i m a j a č e g
r a z g a r a n i a , p r o b i i a o se do na površinu. Na sjenovitoj strani, kugle su
bile u g a š e n e . Njihovo j e plavetilo bilo zamućeno, a u sredini kao đa
se nazirala rana, p o p u t crva u srcu j a b u k e . Mi djeca govorili smo da
je u njima ubijen živac. M e đ u ostalim dječjim igrama, bila je jedna
k o j a n a s j e n a r o č i t o z a g r i j a v a l a : n a u g o v o r e n i z n a k ili r i j e č , s v i b i s m o
se r a z b j e ž a l i d a se što prije d o h v a t i m o p o j e d n e j a b u k e na v r a t i m a ;
k o b i o s t a o b e z n j e , m o r a o j e d a v r š i n e k u o b r e d n u r a d n j u ili o d r e đ e n u
kaznu. Nebrojeno puta ostao sam bez jabuke, jer sam se uvijek jagmio
za onima na s u n č a n o j strani. One su i ostalu djecu više privlačile.
V j e r o v a o s a m da p o o p i p u razaznajem » d e s n e « j a b u k e od »lijevih«,
one » u k o j i m a gori« od onih »ugašenih«. D r u g o v i bi m i vezali oči,
okretali m e u o k r u g sve d o k ne bih p o t p u n o izgubio orijentaciju, i t a d
me vodili od jabuke do jabuke, a ja sam pogađao. I danas, ako samo
zatvorim oči, m o g u da izazovem one snažne svjetlosne predstave i
s i v o m o d r e zamagljenosti koje su mi se smjenjivale p o d m a r a m o m , za
spuštenim kapcima.

Mogu reći da s a m djetinjstvo proveo u tom hodniku gdje se b i o

vječiti boj između svjetlosti i sjene, između A r i m a n a i Ahuramazde.
O d a t l e m i j e , m o ž d a , o s t a l a z a č i t a v ž i v o t ta v j e č i t a d v o j n o s t , ta o s n o v n a
podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka.
Odatle i m o j a n e s p o s o b n o s t da dobro, lijepo, radost, harmoniju shvatim
čisto p o j m o v n o , bez primjese predstavnoga, već uvijek i jedino k a o
predstavu svjetlosti; i obratno, sve tužno i ružno, sve mrtvo i leđno,
k a o z a k r i l j e n o s j e n o m . P o t o m e , i n a š e misli m o g u d a b u d u o s u n č a n e ili
s j e n o v i t e . D r ž i m š t o v i š e d a s e n i k a d i n e r a đ a m i s a o a d a n i j e ili o k u ­
p a n a u s u n c u ili z a s t r t a s j e n o m . J a ni d a n d a n a s ne z n a m d r u k č i j e suditi
о dobroti i zlu n e k e p o j a v e , neke misli, odluke, d o g a đ a j a , doli p o
t o m e d a li s e o n i j a v l j a j u u j e d n o m e ili u d r u g o m o s v j e t l j e n j u . A k o
malo razmislim, p o s t a j e m i jasno da s a m se uvijek, u s v a k o m rješa­
vanju i odabiranju u životu, u svakoj sumnji i pred svakim izborom,
ustvari s v a g d a riješio za onu alternativu k o j a se pojavljivala u svje-
 tlosti. N a š a m i s a o n e p r e s t a n o prelijeće p o n e p o z n a t i m v i d o v i m a života
i svijeta k a o što utančani prsti slijepca p r e l a z e p r e k o nepoznatih i
nepojmljivih lica. A naš osjećaj sustopice prati prelijetanje misli k a o
što odraz u v o d i prati prelijetanje ptice n a d o g l e d a l o m j e z e r a ; i osjećaj
tako s p r e m n o odgovara misli, da se u n a m a rađaju, naizmjenično i
neprekinutim slijedom, odrazi radosti i tuge, k a o osmijeh na slijepčevu
licu. J a č a k m i s l i m da se u toj igri n a i z m j e n i č n o s t i i sastoji život, d a
ta izmjena ohasjanosti i zasjcnicá i j e s t e a r s a i teza n a š e g živoga d a h a ,
sistola i dijastola našeg živoga srca. I k a d b a c i m p o g l e d unatrag na
život, pn m i se ukazuje k a o ljeskava i n e m i r n a p o v r š i n a s a t k a n a od
krpica svjetlosti i od krpica mraka. T a k o i upoznate zemlje i g r a d o v e
nosim u p a m e t i ne p o nuždama i dužnostima k o j e su m e u njih dovele,
ne p o p r e s u d n o s t i o n o g a što s a m u n j i m a doživio, ne p o d o b r u i zlu
k o j e s a m u n j i m a n a š a o , n e p o t o m e k o l i k o s a m u n j i m a o p r ž i o ili
uprskao perje i koliko sam svoga živoga mesa u njima ostavio: pamtim
i h ili p o d z r a k a m a s u n c a ili u s j e n i o b l a k a ; v a l j d a p o t o m e k a k v e s a m
i h p r v i p u t u g l e d a o ; ili m o ž d a i p o t o m e k a k o s e u t o m p r v o m s u s r e t u
na njih odrazio odraz m o j e sretne d u š e .
U tom h o d n i k u , d a k l e , počeo s a m živjeti. Za oblačnih i b e s u n č a n i h
dana, u njemu nije bilo igre. Hodnik bi n a v u k a o sjenu na svoja stakla
i pogasio svoje jabuke.

Ш.

U prizemlju se nalazila djedova p o m o r s k a agencija. Velika poplo­

čana prostorija bila j e pregrađena staklenim ošitom sa prozorčićima.
U tom odijeljenom i potavanjenom dijelu, koji je zimi zagrijavala
golema gvozdena peć, između kase, polica sa spisima i pulta s trgo­
v a č k i m knjigama, sjedio j e za p r o s t r a n i m p i s a ć i m stolom m o j djed.
P r e o s t a l i dio agencije izgledao je k a o n e k o skladište gdje su bili bez
reda istovareni sanduci tjestenine i vrećice s u m p o r a , bale suhog baka-
lara, vijenci tvrdih kolača, koluti žice za v i n o g r a d , a p o d « k o r a c i m a su
se m r v i l i g r u m e n o v i m o d r e galice o s t a v l j a j u ć i p l a v i č a s t t r a g . N a z i d u
su visjele dvije g e o g r a f s k e k a r t e , r e k l a m e velikih prekooceanskih
društava, na k o j i m a je bio rasplašten čitav globus, a udaljene t a č k e
zemljine k u g l e spojene tankim crvenim k r i v u l j a m a sa n a z n a k o m tra­
j a n j a p u t o v a n j a : Liverpool-Quebec 7 dana, Marseille—Batavia 22 dana,
Hamburg-San Francisco 102 dana, i t a k o d a l j e . N e b r o j e n o s a t i p r o v e o
sam ispet na prste pred tim kartama.
Moj djed bio je snažna, zdrava priroda, energičan poslovan čovjek.
Znao je vikati na svog pisara lupajući š a k o m po stolu: » J a ne ću da
p l a ć a m stalije i kontrastalije, to u p a m t i t e j e d a m p u t z a u v i j e k ! « , N i j e bio
nimalo sentimentalan. Ili tačnije, to j e b i v a o s a m o u onim k a l e n d a r s k i
o d r e đ e n i m p r i g o d a m a k o j e su u tu svrhu u s t a n o v l j e n e , i ü onim
d e k o r a t i v n i m oblicima koji su za te p r i g o d e u t v r đ e n i : о B o ž i ć u i
U s k r s u , о g o d o v i m a . N a k o n c u , ti d a n i i j e s u z a t o d a s e о n j i m a d â
 sentimentalnosti što je njeno, d a joj se plate odgovarajuće »stalije i
k o n t r a s t a l i j e « , p a da j e čovjek p r e k o čitave godine miran. (Rođen sam
η p o m o r a č k o j obitelji, a evo ni d a n d a n a s ne z n a m što te dvije riječi
p r a v o znače; one i sad za mene imaju neku tajanstvenu, pomalo mitsku
vrijednost. I m a u m o m rječniku još dosta takvih riječi — imena raslinja
i ptica, i k o j e č e g a d r u g o g a - k o j i m a nikad n i s a m s a z n a o p r a v o g zna­
čenja: baš kao da s a m se podsvijesno uklanjao njihovom tačnom
saznanju, d a im ne bih razorio čar. D a sam k a d popustio radoznalosti
i z a v i r i o u k a k v u s t r u č n u knjigu, rječnik, l e k s i k o n , s v e o bih tu pticu
i t a j c v i j e t n a o d r e đ e n u z o o l o š k u ili b o t a n i č k u v r s t u ; o v a k o , o n i u
m e n i f a n t a s t i č n o žive, k a o ptice i cvjetovi sa i s t o č n j a č k i h sagova.)
I e t o , d e s i s e d a n e k i t a k a v s n a ž a n , g r o m a d a n č o v j e k , s a v iz j e d n o g
k o m a d a , u z m e za ženu k r h k u i b o l e ć i v u d j e v o j k u iz k a k v e stare poro­
dice i s t a n č a l e krvi. I, k a o što uvijek biva, tanja k r v p r e l e g n e , i slabost
n a d j a č a s n a g u . U t o m i jest nevolja, u tom i leži o p a s n a snaga slabosti:
što ona nagriza, r a s t a č e , i najzad neminovno savlada snagu. Poznata
priča! T a k v a djevojka donese u prćiju tankoćutnost, slabu otpornost
z a ž i v o t , e v e n t u a l n o i h e m o f i l i j u , ili s k l o n o s t s a m o u b i j s t v u ; a p o n e k a d
i n a d a r e n o s t z a m u z i k u , z a s l i k a r s t v o , ili z a m a š t o l i j e p o i b e s k o r i s n o .
S v e u s v e m u , r đ a v p o s a o . I t a k o , eto, za taj m u d r i i s r a č u n a t i k o r a k
k a oplemenjenju soja učinjen od onog pretka k o j i nije htio da p l a ć a
stalije i k o n t r a s t a l i j e , d o g o d i se da otada pa za vječita v r e m e n a čitav
niz p o k o l j e n j a p l a ć a životu s v a k o j a k e stalije i kontrastalije.
Često sam pomišljao da je j o š najrazumnije što bi takvi sojevi mogli
d a učine, to — da s a m i sebe zbrišu. Istina, za to se već brine s a m a
p r i r o d a snabdijevajući ih slabom plodnošću, smislom za strasti koje
k r a t e i s a g a r a j u život, u k u s o m za tragična skončavanja, i t o m e sličnim.
N o to nije d o v o l j n o . A l i , s d r u g e strane, k a k o tražiti od njih toliku
hrabrost, tolik heroizam, da sami sebe, po svijesnoj odluci, odjednom
i k o n a č n o u n i š t e ? Z a r to ne bi značilo o d v a ž n o s t ? A oni što imaju
o d v a ž n o s t i — to su b á š oni koji treba da žive! I t a k o , n e m a druge
n e g o s t v a r p r e p u s t i t i z a to o d r e đ e n i m f a k t o r i m a : z a t o su tu, p o r e d v e ć
spomenute neplodnosti, nasljednih bolesti i drugog, revolucije, kata­
klizmi i preoštre životne klime u k o j i m a takve biljčice, htjele ne htjele,
moraju da uginu.
P a o p e t — z a č v i d o ! —, i p o r e d t r p k i h m i s l i k o j e k a t k a d u p u ć u j e m n a
njen račun, čini m i se d a s a m , potajno od s a m a sebe, u dnu duše
z a h v a l a n t o j i t a k v o j b a k i , i d a n e b i h želio d a j e b i l a n i k o j a d r u g a
i n i u k o l i k o d r u k č i j a . I m a m osjećaj da bih bez te njene prćije bio
p r o š a o k r o z život zazidanih ušiju i s neprobojnom opnom na očima.
Što ćete! L j u d i vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjavost,
i svoju zlu sreću, i svoje p r o k l e t s t v o : i u tome leži j e d a n dio nas. I to
naš najprisniji, najkrvaviji dio. K a k o bismo ga dakle m o g l i ne voljeti?
N a koncu, sasvim shvatljivo. Oprostivo je što lj»di vole sebe u p r a v
o n a k v i m a k a k v i j e s u . U n a p a s t i s a m g o t o v o d a k a ž e m d á j e to', z d r a v o ,
da to o d a j e izvjesni s m i s a o za realnost: p r e t p o s t a v l j a t i ^ n e k a k v o g
drugog, irealnog, d o č a r a v a n o g ja svome istinskome, pOstojećem ja,
očevidno bi značilo pretpostavljati uobraženo realnome, fantom živome
stvoru; značilo bi, na k o n c u k o n c a , voljeti vi š e n e k o g d r u g o g n e g o s a m a
s e b e . A to, s v e m i se čini, ne bi b a š m o g l o d a s e n a z o v e s t v a r n i m , p a
ni z d r a v i m ; to bi, š t o v i š e , bio u n e k u r u k u i d e a l i z a m . Z a r , p r i p o m i s l i
d a bismo bili drugi nego što smo - d a l e k o uspjeliji, d a l e k o čarobniji,
pa i daleko sretniji - d u b o k o u n a m a , ipak, nešto ne z a z e b e ? N e j a v i
li s e u n a m a n e k a n o s t a l g i j a z a s a m i m s o b o m : k a o d a s a m i s e b i
umiremo?
Nimalo neobičan osjećaj, poznat i sasvim priprostim, jednostavnim
ljudima, zanatlijama, praljama. U očekivanju prinove, oni m o g u priželj­
kivati k o zna k a k v o dijete. Ali čim se dijete rodilo, oni vole baš o n o
i b a š o n a k v o k a k v o j e , i ne bi ga dali ni za k o j e d r u g o . Z a r j e o n d a
č u d o što i s a m o to dijete v o l i s e b e b a š s t a k v i m c r t a m a , s v o j s t v i m a ,
o s o b e n o s t i m a , i što b a š u n j i m a o s j e ć a s e b e ?
Mi p r e m a s a m i m a sebi, p o r e d golog, n e p o s r e d n o egoističnog osje­
ćanja svoga ja, gajimo i izvjesni zaštitničko-materinski osjećaj. N e š t o
k a o m i s a o n a o d l u t a l o g . I m a tu j e d n o m a l o ( b e s k r a j n o m a l o ali n e p r e -
lazno) rastojanje između voljenoga i onoga koji voli, između odlutaloga
i onoga koji podnimljen sjedi na pragu. A p o n e k a d se taj osjećaj zaoštri,
p a zadobije sasvim određen i izrazit vid odnosa p r e m a d r u g o m e , č u d n o
srodan onom osjećaju koji nas obvezuje da damo pogreba bliskoj
osobi. I n e m a u t o m e ni t r a g a k a k v o m r a z n j e ž e n j u n a d s a m i m s o b o m :
m i prisustvujemo, s crnim florom o k o šešira, ali s a s v i m suha oka i
spečena nepca, tom posljednjem aktu dugovanja p r e m a n e k o m e k o
nam je zadao i previše glavobolje.
Da. Ljudi vole i svoje krize, i svoje lomove, i svoja bankrotstva.
Oni su, štoviše, ljubomorni na njih. O n i s e p o n e k a d č a k i v r i j e đ a j u
k a d im se ne priznaju. J e r oni imaju p r a v o na njih, o n a k o k a o š t o
čovjek ima p r a v a na svoju r o đ e n u fizionomiju. A p r a v o na vlastitu
fizionomiju jedno je od najosnovnijih ljudskih prava. Najličnije, naj-
neotuđivije. T a koje drugo pravo, ta što drugo u o p ć e ostaje čovjeku
k o j i j e i s p l i v a o g o iz b r o d o l o m a , č o v j e k u k o j i j e o d s j e d i o r o b i j u , i l i
m a što p r e l o m n o doživio ili p r o ž i v i o — š t o m u , v e l i m , o s t a j e i k a d m u
se sve drugo poreče, uskrati, oduzme — doli taj goli i oglodani f a k a t :
ja sam preživio brodolom, ja sam odsjedio svoje!
N o k a k o bilo (a m o ž d a sve to n a k l a p a m t e k iz n e k e nesvijesne
težnje k a s a m o o b r a n i ) , sjećam se da s a m od najranijeg djetinjstva bio
tašt na s v o j e boljke, na s v o j e ranjavosti. K a d bi d a d i l j a vrteći nada
m n o m g l a v o m uskliknula: » I h ! ovo v a m dijete čuje k a k o trava r a s t e ! « ,
sav bih se iznutra ozario od zadovoljstva, p o p u t p a d a v i č a v o g lazaron-
čića koji se m e đ u bucmastim d r u g o v i m a blaženo smiješi p o d p o m a ­
zanjem svoje skupe vrline. Z a p a ž a o s a m k a k o bi se tad na b a k i n o m
licu u p a l i o osmijeh tihog likovanja. ( A činilo m i se b j e l o d a n o da
joj dadilja takvim govorenjem podilazi, napipavajući nepogrešivim
instinktom primitivca što starici najviše ugađa.) K o zna, m o ž d a je m o j a
bolećivost pružala neku utjehu njenom dugo zapostavljanom p o n o s u ,
n e k u n a k n a d u za bogzna k a k v e i k o l i k e tajne p o v r e d e , i gotovo n e k u
 p o b j e d n i č k u o d m a z d u z a d j e d o v u c j e l o ž i v o t n u g l u h u b e š ć u t n o s t , ili za
njegovu, u izuzetnim časovima k r u p n e nježnosti, n a d m o ć n u obazrivost
prema njenoj prezavoj ustreptalosti.

IV.

U v i j e k k a d n a p a v i l j o n u p r e k o p u t a o t v o r e ili z a t v o r e j e d a n p r o z o r ,
m o j o m s o b o m p r e l e t i miš. I t a j m e miš p o d s j e t i n a j e d n u s v j e t l o s n u
igru iz djetinjstva.
Hladne, razumne igračke, sazdane od krute tvari, strogo omeđene u
prostoru i uvijek sebi ravne, slabo vesele djetinju dušu. K o nije gledao
žalost djeteta nad razvaljenom i g r a č k o m ? Previše tvari, previše krpe,
p r e v i š e d r v a , ž e l j e z a , p i l o v i n e — a m a l o d u š e . J e d a n i s k o č i o k o t a č i ć ili
prebijena opružica t a m o gdje je dijete mislilo naći dušu!
Neiscrpne su, naprotiv, bile radosti koje m i je podala igra miša.
Zarobio bih u ogledalcetu zracicu sunca, odrazio je s m a l e površine
stakalca negdje napolje, na m r k u plohu samostanskog zida, na zbrčkana
lica dviju d o m a ć i c a što na p o v r a t k u s tržnice r a z g o v a r a j u na ulici, na
njuškicu m l a d e m a č k e koja se trudi da šapicom otrese svjetlosni odraz.
S a m o n e z n a t a n p o m a k r u k e , i miš b i h i t r o p r e v a l i o d e s e t k e m e t a r a ,
preletio k a o velik žut leptir s mirne površine zida na lice slijepca
prosjaka na uglu, zatreperio u krošnji bagrema, pa naglo preskočio,
zagnao se u m r a č n u hladovitu dubinu konobe p r e k o ulice, zalepršao u
ogledalima brijačnice, zaigrao na stoliću starog časovničara što s l u p o m
na o k u p a ž l j i v o č a č k a m e đ u k o t a č i ć i m a u u t r o b i s a t a . N a s v o m luc­
k a s t o m l e t u , m o j j e miš o ž i v l j a v a o t a č k u n a k o j u b i s j e o p o d a j u ć i
pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima koje
ga od svog postanka nisu poznale.
T o m a l o stakalce u djetinjim rukama i jedna zarobljena zraka božjeg
sunca bili su k a d r i d a djetetu d a d u iluziju da j e i s a m o postalo j e d a n
m a l i g o s p o d b o g . B e s p r o s t o r a n i p o s v u d a š a n ; i, o n a k o p r i t a j e n iza
ž a l u z i j a , n e k a k o u g o d n o o d s u t a n iz s v i j e t a i z b i v a n j a , a o p e t n e s a s v i m
bez u v i d a u njih, ne s a s v i m bez saznanja о njima.
K a s n i j e , k a d god s a m gledao žutu pahulju osmijeha što se rađa na
izmorenim licima p a t n i k a , pognutih ljudi i zabrađenih žena po svim
mjestima ljudske patnje, od strpljivih noćnih željezničkih čekaonica
trećeg r a z r e d a do bolnica i od dvorane za razgovore u k a z n i o n a m a do
mjesta tužnog razvrata, na licima iseljenika u čas k a d se lađa otkida od
obale, na licima robijaša na suncu, na licima umirućih; k a d s a m gledao
k a k o i h o z a ř u j e k r a t k i m b l j e s k o m к о z n a k a k v e d a l e k e š i m e r e ili
utjehom ко zna k a k v e neizvjesne nade, svaki put sam pomišljao: evo
se nesmiljena r u k a d e m i j u r g a igra s ovim nevoljnicima, odrazuje im
s v o g ć u d l j i v o g miša n a l i c u , z a v a r a v a i m g l a d s r e ć e s v o j i m l e p r š a n j e m ,
odbljeskuje im sa svog varavog ogledalca jedan odbljesak vječnosti na
njihova stara i u m o r n a lica.
 I o p e t se zabavljam gonetajući: k o j e taj što otvaranjem i zatva­
ranjem prozora na paviljonu p r e k o p u t a nesvijesno nagoni svjetlosnog
miša p o m o j o j b o l e s n i č k o j s o b i ?

V.

O c a n i s a m u p a m t i o . A l i iz p r i č a n j a ( i , m o ž d a , j o š v i š e iz p r e š u t k i -
v a n j a ) k o j a s a m о n j e m u iz djetinjstva u p a m t i o , k a o i p o n j e g o v i m
b r o j n i m f o t o g r a f i j a m a iz r a z n i b d o b a ž i v o t a k o j e s a m u . a l b u m i m a
p r e v r t a o , s a t k a o s a m njegov lik, p a m i j e t a k o živ i s t v a r a n da j o š i
d a n a s i m a m osjećaj d a s a m g a u ž i v o t u p o z n a v a o . I s t i n a , malko* s m o
hladni u m e đ u s o b n i m odnosima (hladni no n i m a l o neprijatelji), ali s e
dobro, baš vrlo dobro poznamo. S a m o , ne znam zašto, uvijek mi s e
čini da s a m stariji od njega. G l e d a m na nj s u v i đ a v n o šću ' i s otpu­
štanjem, k a o da s a m j a njemu otac. A p o n e k a d , opet, Kao da sam m u
stariji, i razumniji, brat. I k a d mislim na njega (a j a uvijek mislim
slikovno), vidim ga о m o m lijevom boku, i nešto nižeg od mene:
s t u p a m o tako, zajedno, r a m e uz rame, i njegovo j e desno r a m e m a l k o
iiiže o d m o g lijevog.
N e mrzim ga. Možda ga čak p o m a l o i volim. V o l i m ga onim nezainte­
resiranim i nepomućenim osjećajem kojim volimo u suštini indife­
r e n t n e stvari. Onako k a o što se vole m a l k o luckasti i nezaglavljeni ljudi
koji su sami krivi svojoj nesreći. I m a nešto plemenito, velikodušno,
nešto nesebično u t o m e : biti s a m kriv svojoj nesreći. N e š t o što čovjeka
iskupljuje.
A zadao mi je jada u m o m djetinjstvu! M o g u slobodno reći da mi j e
zagorčao i otrovao najmlađe godine.
B i o je p o m o r a c — mlad, veoma lijep plav čovjek s odrazom tužne
ležernosti u svijetlim očima. S onim j e d v a primjetnim blagim osmi­
j e h o m bezbrižnosti u k o m e k a o da se v e ć nagoviješta da će ta bez-
brižnost n e k a d biti s k u p o plaćena. Plovio j e nekoliko godina kao
zapovjednik na jedrenjaku Murgorita u k o m e je moj djed imao najveći
broj udjela, i zaglavio je na moru dok sam ja još bio u povojima.
K r a t k o r e č e n o , bio je to j e d a n od onih ljudi о k o j i m a se k o d n a s ne
kaže »pokojni«, nego »jadni«: »jadni F r a n o « , »jadni naš F r a n o « .
T a k v i ljudi nije red da imaju djece. P o r e d svega d r u g o g a , još i z a t o
što ta djeca bivaju otprilike o v a k v a k a k a v s a m j a . A to nije d o b r o .
N e , takvi ljudi nikako ne treba da imaju djece.
Š t o li s v e m a l o g r a đ a n s k a g l a d z a s e n z a c i j a m a i g u s t a , p a k l i n a s t a
fantazija p u č k i h ženica nisu izmaštale i s a p l e l e o k o te smrti! K a d s a m ,
k a o dijete, u vrela ljetna p o p o d n e v a , vraćajući se s k u p a n j a , prolazio
krivudavim kamenim uličicama ribarskog pregrada da izbjegnem sun­
čanu žegu, na istršalim lopaticama osjećao s a m , k a o dvije koncentri­
r a n e ž i ž e leća, c r n e o č i p u č a n k i , m o r n a r s k i h u d o v i c a i r i b a r s k i h
n e v j e n č a n i h žena što su sjedile na p r a g u s u č u ć i m e đ u m r k i m p r s t i m a
p r e đ u ili d o j e ć i g o l u ž d r a v u d j e c u . Z a m o j i m p r o l a s k o m d i z a o se š a p a t
o g o v a r a n j a . Z n a m da se pričalo da su oca, nasred oceana, m o r n a r i ubili
i bacili u m o r e , zato što je p r e m a njima bio » g o r i nego p a s « . A govor­
k a l o s e i to d a nije u m r o , v e ć d a živi, p o d k r i v i m i m e n o m , negdje u
J u ž n o j Americi, gdje se ponovno oženio, osnovao novu familiju, izrodio
djecu. Ali izgleda d a j e istina, ipak, bila naprosto to, da j e , sasvim
nezavisno od svojih grijeha, na pučini naglo obolio od zapleta crijeva
— mal del miserere, k a k o se k o d nas govorilo, — i umro, p a su ga lijepo
zašili u k o ž n a t u vreću, k a o što je red i običaj, - i predali ga moru.
( I t a j mal del miserere j e jedna od riječi koje su onda u m o j o j nutrini
odjekivale, a i danas odjekuju, golemim mitskim odjekom. P o jednoj
od onih čudnih djetinjih kontaminacija, još m i je i s a d a nerazdvojivo
s n j i m v e z a n Miserere iz T r u b a d u r a , te ne m o g u ni d a n d a n a s da se
sjetim j e d n o g a a da smjesta ne iskrsne i ono d r u g o : k a d g o d i m a gdje
slušao zvuke tog melodramskog Miserere, zvuče mi kao opijelo nad
mojim mrtvim ocem zašivenim u kožnatu vreću nad kojom se zaklapaju
sutonski vali oceana.)
K a k o bilo da bilo, j a sam se neiskazano napatio u djetinjstvu zbog
te » m i s t e r i j e « i z b o g tih g o v o r k a n j a k o j a s a m n e i z r a v n o i s p r i t a j e n o m
u s t r e p t a l o š ć u d o z n a v a o . A k o j a su u n e j a k o j d u š i p r a v i l a t i m teži l o m
i haranje, što sam m o r a o brižno kriti pred starijima da m a šta о tome
z n a m , p r e t v a r a j u ć i s e d a n e s h v a ć a m a l u z i j e i p o l o v i č n e f r a z e u nji­
hovim r a z g o v o r i m a . N o mislim da j e ipak na stvari nešto bilo; s v a k a k o
nešto daleko manje fantastično i možda sasvim različito od onoga što
se p r i č a l o ; ali i p a k n e š t o . I da j e to nešto bez s u n m j e u s e b i s a d r ž a v a l o
j e d n u klicu, n e s r a v n j i v o slabiju p o intenzitetu, ali u o s n o v i one iste
e m o c i o n a l n o s t i k o j a j e s t r a s n o živjela u tim p u č k i m p r i č a n j i m a . Z a d u g o
s a m n a s l u ć i v a o i o p i p a v a o t o n e š t o a d a n i s a m m o g a o d a g a s p o z n a m ili
odgonetnem. Vjerojatno s a m se kasnije i sam nesvijesno uklanjao tom
s a z n a n j u , u d o b a k a d m i s e u č i n i l o (i k a d s a m t o z a ž a l i o ) d a j e i o n a k o
p o d o s t a o s i r o m a š e n i s v e d e n na m a l o š t a patrimonij fantastičnoga u meni.

Cesto s a m , u noći, s o s j e ć a j e m da se p r o k r a d a m u z a b r a n j e n u bajo­

s l o v n u b a š t u , d u g o i d u g o mislio na tu m o j u neizvjesnu m a ć e h u i na tu
moju nepoznatu polubraću. B i o sam prepun svakojake radoznalosti о
njima. V j e r o v a o s a m d a ih m r z i m , a i p a k m e nešto n e o d o l j i v o v u k l o
к njima. U s t v a r i , to nije bila mržnja, već više k a o neko udivljenje,
s trunčicom zavisti, možda. I još, kao neka nostalgija. I to ne nostalgija
za r o đ e n i m o c e m , v e ć b a š za tom nepredstavljivom i n e v i đ e n o m polu-
b r a ć o m . Ranije, dok s a m se smatrao jedincem, osjećao sam se potpun,
cjelokupna jedinka. S a d , k a o da s a m se našao n e k a k o osiromašen, k a o
d a s a m s a m o dio s e b e , d o k su ostali dijelovi rasuti p o bijelom svijetu,
n e g d j e t a m o u d u b i n a m a J u ž n e A m e r i k e (a i j o š d r u g d j e , p o s v u d a ! . . . ) ,
i usađeni u m e n i strana i nepoznata tjelesa. Čvrsto s a m odlučivao da ću,
čim m a l o n a r a s t e m , otići u p o t r a g u za tom p o l u b r a ć o m , za tim rastu­
r e n i m d v o j n i c i m a . I taj m i j e cilj u djetinjstvu z a v a r a v a o , o p r a v d a v a o
i osmišljavao m o j i s k o n s k i nagon za lutanjem. — S m i j e š n a i m u t n a mo­
tanje osjećaja, polovičnih osjećaja, senzacija, k a k v a se već rađaju u dje­
tinjim d u š a m a !
 M a j k a m i j e b i l a iz n e š t o b o l j i h p u č k i h r e d o v a . N j e n o t a c j e i m a o
m a l i mlin za buhač i uživao glas m i r n a i čestita čovjeka. P o b r i n u o se
da k ć e r k i dade nekakav odgoj, pa je poslao na tri četiri godine u j e d a n
djevojački z a v o d koji su vodile d u v n e . M o j djed j e v j e r o j a t n o uvidio
n a m o m ocu i na m l a đ e m m u bratu, m o m stricu, pogrešnost svog k o r a k a
k a oplemenjenju soja, pa je pohitao da to ispravi. Zato je s p r e m n o i sa
širinom poteza pristao da m u sin u z m e za ženu zdravu djevojku-Ije-
poticu iz p u k a u k o j u se bio » s m r t n o z a l j u b i o « . D j e d o v m u d r o - d i n a s t i č k i
« u g e n e t s k i račun bio j e jedna od koristi tog posla. D r u g a j e bila glas
širine i demokratičnosti koji j e time z a d o b i v a o . A treća, n a d o d a t n a ali
nipošto neznačajna, ležala je u t o m e što j e ona p r v a korist bila uspješno
m a s k i r a n a o v o m d r u g o m ; to s u u n e k u r u k u bile k a o k a m a t e na m o ­
ralnim, nematerijalnim dobrima, koje se takođe isplaćuju u istovrsnoj
valuti, to jest opet u jednoj daljoj moralnoj nematerijalnoj vrednoti.

D j e d j e , dakle, sve to bio lijepo smislio i sračunao. Ali, bilo j e već

kasno: ono što je učinjeno, učinjeno j e , i j e d a m p u t počinjena p o g r e š k a
nije se dala više opozvati, a jedamput započeto plaćanje »stalija i kon-
trastalija« moralo se neumitno nastaviti do kraja. M o j » s m r t n o zalju­
bljeni« otac ostao je kratko vrijeme uz moju majku, s njom začeo mene,
s v o g s i n a , p a o p e t o d l u t a o m o r i m a . N e z n a m d a li s e n a t i m p u t o v a n j i m a
i d a l j e s m r t n o z a l j u b l j i v a o ili n i j e , a l i z n a m d a s e n i j e n a š a o k o d k u ć e
k a d sam se j a rodio, i da m e nikad nije vidio, jer je prije t o g a završio
u svojoj kožnatoj vreći. A ja sam ostao u krilu majci koja je i dalje
ostala u njega smrtno zaljubljena. G o t o v o ga nikad nije spominjala i
o b a r a l a j e oči k a d bi g a d r u g i s p o m e n u l i , ali s e s j e ć a m iz n a j r a n i j e g
djetinjstva k a k o je naveče pred lijeganje, k a d j e mislila da j a već s p a v a m
( d o k s a m naprotiv pritajena daha žmirio kroz trepavice), dugo stajala
raspletene kose gledajući u njegovu sliku na komodi. Bila j e to foto­
grafija lijepa plava čovjeka u marinskoj gala uniformi, s m e k o m b r a d o m
à la Maksimilijan, u pozlaćenom b a r o k n o m okviriću. I, k a o što uvijek
biva da neka banalna asocijacija nadođe da nam pokvari i na svoj
neukusni način uobliči neku našu neposrednu i svježu impresiju, tako
mi se i ta slika majke s raspletenom k o s o m stopila s ilustracijom na
n a s l o v n o j s t r a n i c i o n d a j a k o o m i l j e l e p j e s m e II pianto della vergine.
S a m o , za utjehu, m a j k a mi se činila b e s k r a j n o l j e p š o m o d one loše c r t a n e
i m a l k o tuste garavuše na omotu p j e s m e . N a d a l j e , garavuši s o m o t a
bila j e sletila na r a m e rajska ptica, k o j a j e s k u p a s njom tužila. J o š i
danas m o r a m da izvršim svjesni napor k a k o bih iz p r e d s t a v e m o j e m a j k e
otjerao tu nametničku pticu što joj j e sjela na r a m e .

Vjerovao s a m da je najpogodniji čas za motrenje ljudi naveče k a d

l i j e ž u . T a d u p o z n a j e m o n j i h o v o d u b l j e , t a j n o , pravo svojstvo. Zasebna
pregradica u mozgu čuva mi jednu izdvojenu sliku — sjećanje na djeda.
J o š sasvim nejak, prenoćio sam uz njega jednu noć. (Tad je već spavao
s â m u s o b i ; bakici j e narušavalo san n j e g o v o h r k a n j e , a on, činilo m i
se, k a o d a naumice nije htio da odustane od njega, nalazeći u h r k a n j u
naročitu draž od afirmacije sebe.) Širom su rastvorili v r a t a da unesu
m o j krevetić; četiri snažna čovjeka, s k a p o m p o d m i š k o m , svaki na s v o m
uglu, unosila su na prstima plavi krevetak; bilo j e u t o m e nečeg
dauphinskog. S â m ne znam s kakvim radoznalim uzbuđenjem, pri trep-
t a v o j s v j e t l o s t i veilleuse, jedva sam isčekao čas k a d su u predsoblju
zaškripale daske pod djedovim korakom. Zažmurio sam, u zapažačkoj
zasjedi. S k i d a o se dugo, natenane, komad po k o m a d . Odbacivao od sebe
sve redom, iscrpno, nesebično. Čovjek se naprosto demontirao, dekom-
p o n i r a o . I z g l e d a o s a m s a z e b n j o m : h o ć e li i š t a o d n j e g a o s t a t i ? N a č a s
m o r a d o h sklopiti vjeđe, k a d se o k r e n u o p r e m a meni. Ali i taj č a s a k
bio j e dovoljan da mi izmakne j e d n a karika u slijedu metamorfoza, i
baš ona najhitnija: p r e d a m n o m je v e ć s t a j a o , gotov i p r o m i t a r e n ,
n o ć n i č o v j e k . O č e k i v a o s a m : n e ć e li p o č e t i đ a k l a n j a ? ( M o ž d a j e p o ­
t a j n o T u r č i n ? ) A l i n e : u b i j e l o j s p a v a ć i c i do p o l a g n j a t a , s b o s i m n o ­
g a m a u p a p u č a m a (začudo tanki gležnjevi!), licem u lice s m a l o m , u
srebro okovanom bizantinskom madonicom koju je donio s Levanta još
njegov djed, skromni vođa palube, molio j e u sebi neku svoju k r a t k u
brodovlasničku molitvu. Usput, povremeno j e izvlačio iz papuče desnu
n o g u i č e š k a o se n o k t o m p a l c a p o lijevom listu. Zatim, n e k i m linimentom
>z t u b e ( n a g a o o t k o s t r o p s k o g m i o m i r i s a z a s i t i o j e t o p l u p o l u t a m u ) d u g o
j e trljao koljeno (faza mađioničar: mast od šišmiša, s d l a k o m krastače,
k o r i j e n o m t r a v e - o b e z n a n k e , i tri lista t r a v e o d n e p o m i s l i , s e d a m k a p i
k r v i o d n e k r š t e n a d j e t e t a ) . A onda j e došlo ono najuzbudljivije: iz u g l a
j e dohvatio t r s k o v a č u s d r š k o m od jelenjeg r o g a (znao s a m ! u njoj j e
skriven štilet, blistav i tanak k a o guja! — faza fakir). Ali nije i z v u k a o
p e r f i d n u o š t r i c u iz n j e n o g p r e t v o r n o b e z a z l e n o g t r s k o v o g s k r o v i š t a ,
nego j e podigao trskovaču uvis i navukao bolje zavjesu, da me rano
s u n c e n e p r o b u d i . — V j e r u j e m d a bi o d r a s t a o č o v j e k m o g a o l a k o z a b o ­
r a v i t i f i z i o n o m i j u s u d i j e k o j i m u i z r i č e s m r t n u k a z n u , ali s l i k a d j e d a u
s p a v a ć i c i š t o p r e d l i c e m b i z a n t i n s k e i k o n i c e p a l c e m d e s n e n o g e č e š e list
lijeve, ne zaboravlja se nikada.
M a j k a mi j e bila žena s tihim, dubokim osjećajima koji nikad nisu
izbijali n a p o v r š i n u u ekspanzivnim izljevima. D o b r a , strpljiva, p r e m a
s v a k o m e n a k l o n o p r e d u b i j e đ e n a j o š prije nego bi ga u p o z n a l a , sa s v a k i m
se lako slagala i iznalazila neposredan dodir. A ta njena k r o t k a pri-
jaznost nije j u unižavala, već naprotiv uzdizala u svačijim očima. I
b a k a j u j e j a k o v o l j e l a , č i n i l o m i s e č a k v i š e , ili b a r t o p l i j e , n e g o s v o j e
vlastite dvije kćeri.
Često s a m , u proljeće, u m a l o m no gustom, sjenovitom vrtu iznad
k u ć e dugo ležao u njenom krilu. Gledao sam odozdo njene jasne i smi­
rene oči nadnesené n a d a m n o m . P o v r h njene glave isprepletalo se m r k o
granje lovora sa svjetlijim granjem oleandra u cvatu na pozadini pro-
rijetkog proljetnog neba. S a v bih se upio u te oči koje su mi, o n a k o
u izokrenutoj slici, s o b r v a m a p o d s o b o m i p o d o č n j a c i m a nad s o b o m ,
dolazile č u d n e i n o v e , u isti m a h i d o b r o z n a n e i s a s v i m n e p o z n a t e .
D o b i v a l e su nešto p r o n i c a v o , nešto što prodire do dna i razgolićava, a
one s a m e ostajale nepronicljive, praveći nam znanu i voljenu osobu

20 RAD 813 305

iznenadno dalekom i zagonetno tuđom. Mogao sam da dugo i nenasitno
g l e d a m u njih. P o g l e d m i j e o s t a j a o u v i j e k u s r e d o t o č e n n a s a m e -te o č i ,
d o k s e slika lica u k a z i v a l a rasplinuta i z a m u ć e n a a pojedinosti fizio­
nomije zamagljeno daleke, kao udaljene tačke pejzaža. Tek su nešto
prisutnije bile dvije tamne rupe nosnica k o j e su s e , uslijed napornijeg
disanja od pognutog položaja, uzastopno širile i sužavale; i u t o m
širenju i sužavanju bila j e kao neka prijetnja, i j e d n a mala jeza. Mije­
n j a o se i z r a z lica k a k o g o d htio, r a z v e d r a v a o se ili s m r a č a v a o , u s k l a ­
đivale se njegove crte u osmijeh — svejedno, s a m e oči ostajale su uvijek
iste, duboko ozbiljne, bez prelaznih odraza i letimičnih svijetala. Ne­
umitnom jasnoćom ocrtane, postojane zjene, a opet nepronicljive, apso­
lutne, k a o zjene gospodnje.
— M a m a ! — uskliknuo bih trzajući j e za r u k a v . — J a te ne p o z n a m !
J a te ne p o z n a m ! . . .
O n a b i s e o s m j e h n u l a ali j e i t a j o s m i j e h o s t a j a o o g r a n i č e n n a s a m a
u s t a i t r e p t a o o k o njih, tek blijedo i m u t n o uočljiv na k r a j n j o j ivici
vidnog polja. P r o ž i m a l a m e sve dublje hladovitost tih očiju, i sve više
osvajala tuđost. Poplavio bi m e paničan osjećaj.
— M a m a ! M a m a ! — p o v i k a o bih usplahiren, k a o da j e dozivljem i z
velike daljine u k o j u se izmakla, naglo joj ustajući iz krila. S j e o bih na
k l u p i c u držeći j e o b j e m a r u k a m a čvrsto za z a p e š ć a i zureći j o j u lice
sav željan da u njemu opet prepoznam i n a đ e m d o b r o poznate bliske
crte, ono ljudsko u njima, na koncu. A ona m e pitala, s malim izrazom
zabrinutosti i neshvaćanja:
— Š t o t i j e ? R e c i , š t o ti j e ?
J a ne bih odgovorio ništa. S a m o s a m se smiješio, s onim blaženim
u m o r o m koji nastupa poslije nagle prepasti.
I z g u b i o s a m j e vrlo rano, na s a m o m p r e l a z u iz djetinjstva u dječaštvo.
N j e n i m n e s t a n k o m , k a o d a su se s v e s t v a r i o k o m e n e ispraznile, i s v i
drugi osjećaji izgubili svoj skriveni izvor i svoj pravi osnov: njenim
nestankom kao da j e nestalo bez povratka i m n o g o š t a drugo, prividno
bez ikakve veze s njom. A umrla je naglo, u nekoliko dana, od upale
pluća, poslije j e d n o g izleta na k o m e smo' se lijepo zabavili i о k o m e s u
na p o v r a t k u stariji neumorno ponavljali da nè p a m t e ljepšega i da ć e m o
ga se zadugo sjećati.

VII.

S a v kućni život odvijao se u blagovaonici i s v e p r e s u d n e stvari u

životu porodice k a o da su se tu odigrale T u se okupljala čitava obitelj о
d o r u č k u , о r u č k u , о večeri. M o j e dvije t e t k e d o p l o v i l e bi iz svojih o d a j a
posljednje, k a d s u v e ć svi posjedali za sto. D o p l o v i l e bi sitnim, neza­
mjetljivim koracima skrivenim pod njihovim dugim suknjama, slične
d v j e m a kartonskim labudovima što između kulisa doklize glatkom po­
vršinom jezera.
 Obje tetke s k u p a sačinjavale su jedno s a m o biće. Pojedina od njih
k a o da nije bila čitava stvar za sebe već s a m o polovina jedne d v o j n e
s t v a r i : r u k a v i c a k o j a j e i z g u b i l a s v o j u p a r i c u , ili j e d n o o d s t a k a l a p r e ­
lomljenog lornjona. Doista, k a o da su na svijet gledale i svijet doživlja­
v a l e j e d n i m s a m i m p a r o m očiju. D r ž i m d a n i k a d a j e d n a od njih n i j e
p o m i s l i l a ili o s j e t i l a n e š t o š t o u i s t i m a h n i j e o s j e t i l a ili p o m i s l i l a i
d r u g a : i č o v j e k s e u č u d u o b a z i r a o k a o d a s e ž e l i u v j e r i t i n i s u li t e
dvije d u h o v n e s i j a m s k e blizanke i fizički nevidljivo spojene nekim
skrivenim gajtanom. K a d je govorila jedna, jasno se osjećalo, i već p o d ­
razumijevalo, da tim izražava mišljenje obiju. Zato su govorile naiz­
m j e n i č n o , i o t p r i l i k e u j e d n a k i m o b r o c i m a , k a o d v a k l e r i k a za n a l o -
n j a m a koji naizmjenično čitaju p a s u s e evanđelja. A bilo j e nešto n e p o ­
b j e d i v o i v r a š k i s m i š l j e n o u n e u m o r n o s t i t o g g o v o r n o g tandema! Tek u
časovima potrebe za jačom apodiktičnošću govorile su obje u j e d a n
m a h , i to gotovo s a v r š e n o istovetan tekst.
P o dvorištu iza k u ć e šetale su godinama, snuždeno i nerazdruživo,
dvije p o g r b l j e n e , mučaljive b i s e r k e - » f a r a u n k e « . G o d i n a m a nisu d a l e
o d s e b e g l a s a , g o d i n a m a s e n i s u r a z d v o j i l e ni z a s a m i j e d a n k o r a k . V r i ­
j e m e i p r o m j e n e i d o g a đ a j i , p a ni s i t n i , k o k o š i j i d o g a đ a j i k o j i s u u s p l a -
hirivali o s t a l o d v o r i š t e , za njih nisu postojali. E t o t a k v e s u bile i m o j e
dvije tetke. Usidjelice već po rođenju, rekao bih po rođenom talentu;
i, č i n i l o m i s e , s t a l n o i s t i h g o d i n a . N a p r i m j e r u mog odnosa prema
njima (a i njihovog p r e m a meni) naučio s a m k a k o m o ž e m o godinama
s nekim živjeti a d a se m e đ u n a m a ne razvije klica bilo k a k v o g osjećaja.
M o ž d a m e s a d , iz o v e v r e m e n s k e u d a l j e n o s t i , s j e ć a n j e v a r a , a l i m i s e č i n i
da čitavog vijeka nisam s njima, objema zajedno, izmijenio usve trideset
riječi.
P o d starost, dugo poslije mog odlaska od kuće, u općem rasulu poro­
d i c e , o d s e l i l e s u i z m j e s t a . ( S a d p o m i š l j a m k a k a v li d o g a đ a j , k a k a v l i
k a t a k l i z a m m o r a d a i m se učinio taj o d l a z a k — n j i m a , k o j i m a j e v a l j d a
bilo n e p o j m l j i v o d a s e u o p ć e m o ž e živjeti n e g d j e v a n n a š e g m j e s t a , U
d r u g o j k a k v o j kući, d r u g i m k a k v i m n a č i n o m života!) Sklonile su se u
neki s a m o s t a n i zavještale m u svoje neupotrebljene miraze koji su,
uzaludni i djevičanski netaknuti, nadživjeti obiteljski s l o m . I tu s u d o ­
končale svoj vijek.

VIII.

U toj su se blagovaonici primali posjetioci i familijarniji gosti. Salon,,

s vječito spuštenim žaluzijama i s naslonjačima pod navlakom, rijetko
se otvarao. T o je bivalo samo u naročito svečanim prigodama, k a d se
s l a v i o d j e d o v n a č e l n i č k i j u b i l e j , о v e l i k i m s v e t k o v i n a m a , ili k a d b i u
mjesto banuo k a k a v visoki gost. I još u jednoj prilici: kod smrtnog
slučaja u porodici. P a m t i m , tu j e bio postavljen odar p o k o j n e m a j k e , i
kasnije djedov. K a d j e umrla baka, već sam bio vani, u svijetu.
 J e d n o m je u našu varošicu zalutao neki nadvojvoda od carske kuće.
T u je prekinuo putovanje van predviđenog programa, natjeran morskom
bolešću. Bilo j e j a k o nevrijeme, i brza p r u g a kojom s e vozio prema jugu
svratila je mimo voznog reda u naše mjesto da ga iskrca. Eto, jedna
t a k v a stvar kao što je morska bolest, a k o j e s a m o dovoljno j a k a , k a d r a
j e da nadvlada i dinastičke obzire, i dvorsku pragmatiku, i hiljadu-
godišnju dresuru. Gledao sam kraljeve u izgnanstvu, generale poslije
neslavne kapitulacije, pregaoce i fanatike poslije sloma njihove zavjetne
misli i nad ruševinama njihovog životnog djela. I , usuđujem se reći,
uvjerio s a m se d a sve to nije k a d r o d a o n a k o prisno i n e p o s r e d n o po­
ljulja i u g r o z i o n a j bijedni s u d u k o m e živi taj duh, ta i d e j a , ta v j e r a ,
k a o š t o t o m o ž e d a u č i n i j e d n a v u l g a r n a m o r s k a b o l e s t ili j e d n a j a č a
zubobolja. Oni kraljevi i vojskovođe i apostoli m o ž d a j a č e i dublje
misle s v o j u p a t n j u ; ali da onaj sa z u b o b o l j o m ili s m o r s k o m b o l e š ć u
k u d i k a m o p r i s n i j e i n e p o s r e d n i j e s v o j u p a t n j u osjeća, о tome nema
sumnje. K a o potvrda može da posluži i ova m a l a refleksija: svi m i go­
t o v o u v i j e k više ili m a n j e stiliziramo n a š e d u š e v n e p a t n j e ; svi m i z n a m o
d a njima nije strana diskriminacija lijepoga i ružnoga, svi mi o s j e ć a m o
d a u n j i m a latentno leži n e k i estetski kvalitet, d a s u o n e p o d o b n e za
e s t e t s k u p r e r a d u , pa da se od njih doista k a s n i j e često i p r a v e p o e m e
i tragedije i simfonije i slično. A ko je još stilizirao m o r s k u bolest
ili istinsku z u b o b o l j u ? K o j e j o š u n j i m a u č e s t v o v a o m a i t r u n k o m
svoga bića drukčije nego isključivo i potpuno k a o go čovjek, kao
z g o l j n a g r u d a m e s a koja p a t i ? A a k o se ta j a s n a i n e d v o j b e n a istina
s a d r ž a n a u m o r s k o j bolesti i u zubobolji r a d o ne priznaje, to j e s a m o
zbog poštede ljudskog dostojanstva. Ali nalazim da se nepriznavanjem
te j a s n e , z d r a v e , d e m o k r a t i č n e istine čini n e p r a v d a b a š o n o m o b i č n o m ,
prosječnom, svakidašnjem čovjeku koji tvori bazu ljudske piramide i
k o g a t a k v e istine-zubobolje najviše t a r u i p o g a đ a j u . J e r i time on b i v a
prikraćen u onom osnovnom ljudskom pravu: u pravu da m u se bar
prizna njegova nesreća. P a se tako, sve za ljubav ljudskog dostojanstva
•onog o b i č n o g , p r o s j e č n o g č o v j e k a , n a d r u g u s t r a n u i d r u g i m n a č i n o m ,
•opet p o r i č e i u m a n j u j e t o i s t o d o s t o j a n s t v o t o g i s t o g č o v j e k a .

N a d v o j v o d a j e sa svojim ađutantom p r e n o ć i o u našoj kući, i sutra­

d a n , k a d se vrijeme nešto stišalo, nastavio svoj put. T a j njegov jedno-
noćni b o r a v a k u našem mjestu ostao je i za s a m o mjesto i za naš d o m
nezaboravan, svijetao događaj. A za njega, vjerovatno, samo uspomena
na jednu beskrajno tužnu večer i noć provedenu na krajnjoj granici
ljudski naseljivog pojasa. Mogu da zamislim njegovu tjeskobu za te
jedne noći probdjevene u zabitnom gnijezdu šćućurenom pod stijenom
s u r o g ; ;golog m a s i v a koji j e zajahao za v r a t n a š e m mjestu, stiješnjenom
na uskoj traci zemljišta između njega i divljačnog m o r a . K a s n i j e je
p o s l a o , : U; z n a k v i s o k e p a ž n j e , s v o j u f o t o g r a f i j u ( t e š k o a l k o h o l i č a r s k o
Цее,<јЦ i s v j e t l o ž u t o m o k v i r u o d j e l e n j e k o ž e s t a n k i m z l a t n i m r u b o m ) ,
koja j e t otada uvijek visjela nad divanom u salonu.
J a n i s a m trpio tu prostoriju » k o j a j e vidjela n a d v o j v o d u « . N j e n a
zidna tapiserija isprepletenih bolesno plavih i zabajonski žutih šara po-
k r e t a l a m i j e k l i c u č i s t o f i z i č k e m u č n i n e u želucu* I m i s l i m d a p o g o t o v u
nije m o g l a s m i r u j u ć e djelovati na n a d v o j v o d u , v e ć i o n a k o s m u ć e n o g
m o r s k o m bolešću. U taj s a m se salon sklanjao k a d bi m i z b o g bilo č e g a
p o s t a l o neizdrživo u kući. Skutrio bih se u uglu, iza n a s l o n j a č a s n a v l a ­
k o m , i d u g o ćubio tako, u polumraku. Slušao s a m k a k o m e p o kući ziv­
k a j u i t r a ž e , k a k o s e p i t a j u g d j e li s a m m o g a o i s p l i n u t i , i č u d i o s e n j i h o ­
vom m a l o g r a đ a n s k o m odsustvu fantazije kome nikako da sine gdje d a
m e potraže. Salon j e bio odijeljen od blagovaonice s a m o tankim ošitom,
n a l a z i o s a m se na s a m j e d a n k o r a k o d njih — a l i i t a j j e d a n k o r a k z a
njihovu fantaziju bio j e nepremostiv.
U b l a g o v a o n i c i j e p r e k o čitavog dana boravio, k a o njen tihi š u m s k i
duh, m o j bolešljivi stric. Bio j e nekoliko godina mlađi od m o g o c a :
između njih dvojice umrla su dva brata, u nejakim godinama. Njihova
imena znao sam s mramorne ploče na porodičnoj grobnici. Pobuđivala
m i j e s m i j e h p o m i s a o na te s t r i č e v e u k r a t k i m h l a č i c a m a ili č a k u p o v o ­
j i m a : p r e m a m o m zamišljanju, p o j a m strica m o r a o j e k a o n e m i n o v n i
a t r i b u t i m a t i b r k o v e . Z a m i s l i t e d i j e t e u garde-enfant-u s brkovima! K o ­
liko g o d j e m o j otac zadao djedu j a d a i glavobolje svojim n e m i r o m ,
toliko m u je ovaj stric, na sasvim drugi način, nanosio neprestanu bol
opominjući ga stalno na njegov životni neuspjeh. N a r a v n o , о t o m e nije
n i k a d p a l a ni j e d n a j e d i n a otvorena riječ, ali se osjećalo d a j e to z a
djeda j e d a n od onih muklih bolova koji stalno tište i koji traju čitav
život, a k o se nikad i ne spominju. K r h k a zdravlja, obazriv p r e m a s v e m u
i svakome do granice smiješnog, prosijed otkad god ga ja pamtim,
brižljiv d o p e d a n t n o s t i u odjeći i u s v e m u d r u g o m e , stric j e p r o s j e d i o
svoj vijek u toj prostoriji a da nikad nije osjetio ni žurbe ni d u g a v r e ­
mena, j e d n a k o k a o ni ona stabljika filodendrona koja u uglu već godi­
n a m a bezglasno živi, u ustajalom z r a k u i d u h a n s k o m d i m u , p r u ž a j u ć i
bespomoćno na sve strane svoje zelene dlanove poput neke storuke
Niobe.
S p r o z o r a se p r u ž a o pogled na uski zaljev i luku. N a o k r u g l o m stoliću
uz p r o z o r uvijek j e ležao dogled kojim j e stric - k o bi ga znao z a š t o ! —
s neobičnim zanimanjem posmatrao dolazak p a r o b r o d a čim bi se p o j a v i o
iza g r o b l j a n s k o g rta.
P o m o r a č k i sin, nijednom nije p o d u z e o k a k v o dulje p u t o v a n j e m o ­
rem. Ali j e zato sa živim interesom pratio kretanje lađa.
- O ! D a n a s j e Liburnia uranila čitav četvrt sata! — uskliknuo bi
s d o g l e d o m na očima. Ili, p e t k o m , na p r o l a s k u teretne p r u g e za L e v a n t :
- Š t o j e Najáda utonula! Ala je krcata!
D u g o je d r ž a o d o g l e d na očima i valjda u m i s l i m a p u t o v a o za s v o j i m
l a đ a m a - Liverpool-Quebec 7 dana, Marseille-Batavia 22 dana, Ham­
burg—San Francisco 102 dana; i j o š d a l j e , d a l j e , u k o z n a k a k v e n j e g o v e
nerealne, fantastične krajeve! . . .
Stric j e g o d i n a m a bilježio najvišu i najnižu d n e v n u t e m p e r a t u r u .
Pred Božić i Uskrs ispravljao je i upotpunjavao spiskove osoba, rod­
bine, bližih i daljih znanaca, kojima j e trebalo čestitati. I m a o j e i m a ­
nje, z a s e b n e s p i s k o v e , za i m e n d a n e , r o đ e n d a n e i d r u g e g o d o v e . K a k o
j e bio nježan i k r h a k , i sviknut na k l i m u b l a g o v a o n i c e , u njoj j e uspi­
j e v a o ; otvoren ga je vazduh z a m a r a o . I m a o je prelijepe njegovane r u k e
i u p o t r e b l j a v a o ih s p a ž n j o m i p o š t e d o m . P r a o ih j e n e b r o j e n o p u t a ,
k a o d a s a njih s a p i r e n e k e nevidljive t r a g o v e zločina, i često ih p r o ­
m a t r a o , r a z g l e d a o ih s a z a n i m a n j e m , k a o d a s u m u t u đ e i n e p o z n a t e .
U v r t u iza k u ć e , ograđenu visokim z i d o m , uredio j e toplik u k o m e j e
uzgajao svakojake čudne i savršeno beskorisne biljke; brižno im je regu­
lirao t e m p e r a t u r u i o d r ž a v a o im onu tešku, z a p a ř e n u a t m o s f e r u zasi­
ćenu toplom vlagom. Na njima je strpljivo p o k u š a v a o najraznovrsnija
i najnemogućija kalemljenja i oplođivanja.
U m r o je od neke čudne bolesti. Malo p o m a l o gubio je vlast n a d
k r e t n j a m a tijela i pokretima duše. L e ž a o j e n e p o m i č a n . N j e g o v i su se
u d o v i katkad pokretali bez njegove volje, nesuvislo, kao k o d sitnog
•djeteta. A l i z b o g t o g s t a n j a k a o d a n i j e m n o g o t r p i o . N a m a h o v e j e č a k
i z g l e d a o zadovoljan njime. K a s n i j e je p o t p u n o izgubio svaku osjetlji­
vost za fizičke bolove. Do konca je sačuvao prisebnost. Možda je nalazio
л е к о više zadovoljstvo, kao neku superiornost, u toj svojoj neranjivosti,
м t o m stanju bez nužda i želja.

IX.

D a n a s je t m u r a n dan. Noćas sam osjetio k a k o se mijenja vrijeme.

N e g d j e iz v e l i k e daljine n a d o l a z i l o j e n e š t o m u t n o i s k l u p č a n o , p r e l i j e ­
talo m i m o moj pritvoren prozor, nalijetalo na krošnje drveća i nosilo
s e s njima m r s e ć i im granje u m u k l o j , m u t n o j noći.
Ali ne će dugo potrajati: sutra će vjerovatno opet biti vedro.
Lijep i vedar dan predosjećam dugo unaprijed. I s p r e m a m se za nj,
k a o što se s e o s k a djeca s p r e m a j u za n e d j e l j u , za bijelu n e d j e l j n u k o š u ­
ljicu i za k r o t k u zvonjavu zvona s c r k v e na glavici k r o z prorijetki
vazduh pramaljetnog jutra.
S a o s j e ć a m s drvećem. Mislim da i ono d u g o unaprijed sluti p r o m j e n e
vremena.
Često s a m se u djetinjstvu zamišljao k a o drvo. I činilo m i se da tačno
o s j e ć a m što osjeća drvo, s a m o što ono nije t o g a svijesno i ne zna d a to
izrazi: stojim tako u šumnoj, mrkloj noći, slijep (jer drvo s a m zami­
šljao uvijek s l i j e p o ; ono ima silno istančan o p i p , osjeća i najmanji dah
vjetra, i najlaganiji srh zraka koji prostruji p o njegovoj naoko gruboj
i b e š ć u t n o j k o r i ili p r o š a r a m e đ u n j e g o v i m g r a n j e m ; o n o s l u k t i u d a l e ­
k o j n o ć i i n a j m a n j i š u m vjetra k o j i j o š n i j e n a i š a o n a nj — ali j e s l i j e p o ) ;
stojim, dakle, tako u noći, raširio grane-ruke kao n e k a ticala, kao neke
antene, i slutim promjenu vremena koja se zavrgla t a m o negdje daleko,
d a l e k o , n a d suhim p j e š č a n i c i m a pustinje ili n a d l e d e n j a c i m a sjevernih
m o r a , predosjećam unaprijed ugodu koja će se, kroz borbu ciklona i
anticiklona, n a j z a d izleći, i v e ć k a o d a ćutim na o tvrdlo j k o r i s v o g a
debla i na osjetljivom liku svojih m l a d i h grana k a k o ih s j e d n e strane
z a h l a đ u j e p r v i s l a b a š n i p i r a k h l a d n e s t r u j e š t o i z d a l e k a n a i l a z i , ili k a k o
ih s d r u g e strane zapahnjuje pitomiji dašak mekšeg vremena. Ponekad
sam, u jesenjem s u m r a k u , na uzvisini iznad našeg mjesta, sklapao oči
i pružao ruke s raširenim prstima naokolo u sumrak, i zamišljao da sam
drvo. M o ž d a s a m i želio da b u d e m drvo i da poživím njegovim slijepim,
duboko ćutilnim životom.
K a s n i j e , u vrevi života, k a o da potpuno z a b o r a v i m o na pejzaž, pot­
puno izgubimo vezu sa stablima, s prirodom oko nas. Zanima nas samo
č o v j e k , g o živ č o v j e k , s n j e g o v i m s r c e m p u n i m s t r e p n j a i n e m i r a i stra­
sti, s n j e g o v i m v j e č i t i m n e s p o k o j s t v o m i s b e s p r e k i d n i m m o t a n j e m i
t r e p e r e n j e m i s v j e t l o m r c a n j e m čustvovanja u n j e m u . T a d a n a m se ljud­
ske jedinke, sa t e r e t o m svojih duša, kreću kroz prazne, puste prostore,
k a o u k n j i g a m a D o s t o j e v s k o g . A p o d starost, o p e t p r o g l e d a m o na pri­
rodu. T o je kao jedno ponovno rođenje.
Da. S a d m e sve više zanima pejzaž, a sve m a n j e ljudi u njemu; sve
v i š e s t a b l o , i l i p a m u č a s t o b l a k , ili b o j a n e b a , i l i p l a v i o b r i s b r d a u d a ­
ljini, a s v e m a n j e č o v j e k . V a l j d a s m o j e d n o d r u g o m v e ć s v e rekli.
O s j e ć a m p o u z d a n o d a ć e sutra opet biti sunčan i v e d a r dan. I r a d u j e m
m u se, k a o seosko dijete nedjelji sa čistom bijelom košuljom.

X.

Slutnja m e nije prevarila: osvanuo je vedar dan. J u t r o s je rano u p a o

к m e n i u sobu m l a d i doktor, svježa, nasmijana lica. Za njim, u otvoru
vrata, dva bolničara u bijelim k a p a m a .
— Došli smo da iznesemo ovaj drugi krevet. T a k o , s a d možete biti
m i r a n ; n i k o g v a m ne ć e m o uvaliti u sobu.
B o l n i č a r i su p o g r a b i l i k r e v e t i iznijeli ga. Z a njim j e ostala p r a z n i n a .
Pozamašna, četvrtasta — taman onakva kakav je bio krevet. T a k o biva
u v i j e k k a d n e š t o n e s t a n e : za njim ostane p r a z n i n a o n a k v o g o b l i k a
k a k v o g j e bilo ono što j e nestalo. T a k o biva i k a d n a m neko u m r e .
T a k o biva u o p ć e k a d se zbriše jedan realitet: na njegovom mjestu
ostane praznina tačno njegovih crta, lika i obličja, i sjedi na n j e g o v o m
mjestu za stolom, kao duh umorenog Banqua, i zuri u nas . . .
D o k t o r j e pristupio bliže к meni, svejednako nasmijan i raspoložen,
s a z d r a v i m l i j e p i m z u b i m a . D o h v a t i o m e j e z a p u l s — o v l a š n o , iz r e d a i
navike —i vedro m e upitao:
— N o , k a k o j e ? S a d je bolje, zar ne?
— Bolje, bolje. Mnogo bolje. Već gotovo sasvim dobro. Hvala vam,
doktore.
— N o , vidite! A k a d ozdravite, nešto ćete n a m svirati.
— Hoću, doktore, vrlo rado. Hvala vam . . . — odgovorio sam neoče­
kivano ganut.
R u k o v a o se sa m n o m , s r d a č n o , i još uvijek sa š i r o k i m o s m i j e h o m
p u n i m zdravih zubi. A l i ipak, učinilo mi se, nešto manje vedrim nego
n a p o č e t k u . M o ž d a j e n a nj b a c i l o s j e n u m o j e g a n u ć e .
 T a k n u l a m e njegova ljubeznost i obazrivost, koju redovno ne m o ž e m o
tražiti od ljudi sviklih da po s v o m zvanju vječito gledaju ljudskoj pat­
nji i s m r t i l i c e m u lice. S h v a t i o s a m : o n o о s v i r a n j u r e č e n o j e s a m o
zato da se, k a o usput, kaže ono » k a d ozdravite«. A ono » k a d ozdravite«
uključuje u sebi prećutnu tvrdnju, ljubeznu a savršeno bezobveznu:
»ozdravit ćete«. - Hvala m u i za to. Bolesnik voli i takav površan
optimizam.
Slušao je valjda, u doktorskoj blagovaonici, u dan dežurstva, nešto
0 meni, i to m u je pobudilo neki sažaljivi interes. Zacijelo je i on čuo
p r i č u о t r a g e d i j i virtuoza koji j e n e s r e t n i m s l u č a j e m , ili n e s m o t r e n o š ć u ,
na veselom izletu, k a d se najmanje t o m e m o g a o nadati, iznakazio ruku,
1 time se upropastio i onesposobio za dalju karijeru; i to uprav u času
k a d j e v e ć s t a j a o n a p r a g u s l a v e — i t. d . i t. d . O b i č n a s l a t k a p r i č i c a ,
d o b r a za š i p a r i c e i za p o s l j e d n j e s t r a n i c e s e d m i č n i h i l u s t r a c i j a . I k a d r a ,
čak, uz neki minimum spretnosti, da čovjeku donese k u d i k a m o više
slave nego što bi m u ikad mogla donijeti ona p r o m a š e n a karijera.
A može uroditi još i tom neočekivanom blagodati, da čovjeku ponude
da igra s a m sebe u filmu, da izigrava s a m svoju » t r a g e d i j u « . E t o što sve
može da donese jedna sretno potrefIjena nesreća!
A v j e r o v a t n o j e čuo i za m o j strah o d s o b n o g d r u g a . I to ga j e n a v e l o
na pažnju prema starom umjetniku-probisvjetu, pa je udesio tako da
m u u sobi druge klase pruži neka preimućstva prve.
B a š m u hvala. J e r doista ne m o g u više da g l e d a m lica spavajućih.
K o l i k o li s a m s e s a m o n a p a t i o z a o n i h p e t š e s t d a n a š t o s a m i m a o s o b n o g
druga! N a njemu sam vidio, uobličeno i vanjski uočljivo, moje rođeno
unutrašnje lice, moju vlastitu zatajenu nutrinu. I m a đ a s a m ja njega
nastojao da unekoliko utješim, da j a njemu nešto olakšam, trpio s a m
m o ž d a ne m a n j e nego on s a m ; i to, često, više z b o g njega nego z b o g
s e b e . L i c a spavajućih ne lažu: tek na njima vidimo p r a v u bijedu njiho­
vih s o p s t v e n i k a . N a javi, n a š a su lica z a t e g n u t a bilo k a k v i m svijesnim
htijenjem ili nesvijesnim stremljenjem, oživljena bilo k a k v i m ciljem,
namjerom, nastojanjem, pa makar nastojanjem da skriju svoj pravi
i z g l e d , s v o j i s t i n s k i i z r a z ; m a s k i r a n a k a k v i m v i š e ili m a n j e n a m j e r n i m
i z r a ž a j e m . O s j e ć a j j e na n j i m a ili z a t o m l j i v a n ili p r e t j e r i v a n , ali u v i j e k
krivotvoren. T e k u snu, k a d j e i s k o p č a n a p o l u g a volje, k a d j e n a š e tijelo
bez obrane, prepušteno na milost i nemilost okrutnosti tuđeg oka i tuđe
radoznalosti, obezoružano kao bogalj koji je pred spavanje iskopčao
p r o t e z u , k a d s e s n a š i h l i c a s a p e r e n j i h o v z a š t i t n i i z r a z — k a k o li t e k
tada bijedna izgleda ljudska mašina! Nezaštićeno, bespomoćno, k a o
p r e z a v a okrvavljena tkiva kornjače i š č u p a n e iz njena o k l o p a . K a d san
izgladi našu lažnu krabuljsku nacerenost, k a d poravna grimasu bora
s l o ž e n i h u o s m i j e h , k a d p o p u s t i g r č h o t i m i č n o s t i — k a k o li t a d iz s k r o ­
vitih dubina ispluta na lice prisna briga č o v j e k o v a , njegov rođeni u d e s !
N a t a k a v p r i z o r uvijek m i se n a v r a ć a p o m i s a o d a bi lica s p a v a j u ć i h , iz
pijeteta, trebalo samilosno zastrijeti m a r a m o m , k a o lica umrlih.
Strašno j e bdjeti uz bok nekoga koji s p a v a . T o j e oduvijek rađalo
u meni neki panični provalijski nesrazmjer. Prisustvo nijemih dubina
p o d s v i j e s t i u k o j i m a s e b i ć e spaja sa p r a i s k o n s k i m , p o m a l o ispliva n a
površinu, i u n a m a budi neku jezu antidiluvijalne pustoši. T o je m o ž d a
j e d n a o d n a j b o l n i j i h strana) b r a k a . I z m e đ u u s n u l o g i b u d n o g s u p r u ž n i k a ,
jedno drugom na dohvat ruke, legne udaljenost od čitavih eona, od
čitavih geoloških doba. Vlakna vegetativnoga prorastu tkivo svijesnog
života k a o g o l e m t u m o r , i r a n a se na površini s v i j e s n o g a s a b l a s n o širi,
na očigled raste i raste, jezivo nečujno, k a o rupa na d u d o v o m listu p o d
ustima svilene bube.
N e , n e m o g u više d a g l e d a m lica s p a v a j u ć i h . U p o l u s n u m i k a t k a d
izlaze p r e d oči nizovi i nizovi usnulih lica, viđenih k o zna gdje i k o zna
k a d a , lica b l i j e d i h r a n j e n i k a , lica umirućih, lica k o j a s a m v i đ a o p o
bolnicama, p o ratištima, p o vojnim poljskim previjalištima, nizovi lica
s p e č a t o m p a t n j e i b o l a . K o l i k o li n i i e m e istine n a t i m l i c i m a !
Za vrijeme prošlog rata, poslije Marne, Verđuna, Y p e r n a i drugih
golemih kasapnica, k a o član nekog odbora pohodio sam ranjenike i
izbjeglice po bolnicama i oporavilištima, po izbjegličkim logorima, po
z a v o d i m a z a r a t n e s l i j e p c e k o j i s e o p e t o s p o s o b l j a v a j u z a ž i v o t , ili o p e t
privikavaju na nj. G l e d a o sam na njihovim licima lepršav odbljesak
Demijurgova zrcalca. K a t k a d s a m pokušavao da ih razonodim mojim
sviranjem. P o s l i j e v e č e r e na k o j o j bi m e zadržali u p r a v n i c i i ljekari,
zaželio bih da m e opet provedu pozaspalim d v o r a n a m a . N a prstima,
sasvim tiho, prošli bismo m i m o duge redove kreveta. K o l i k o ljudske
tuge na tim razoružanim licima!
Sretan sam što sam opet sam u sobi. J e r uistinu više ne m o g u da
g l e d a m lica spavajućih. Z a p a ž a o sam, k o d slučajnog n o ć n o g d r u g a r s t v a
s nepoznatim ljudima, u k a k v o m trećerazrednom hotelu, na k a k v o m
s k u p n o m noćištu, k a k o brižljivo kriju jedan p r e d d r u g i m lice. Brižlji-
vije n e g o što skidaju umjetno zubalo, brižljivije n e g o što skrivaju lisnicu
p o d m a d r a c . I , s p r e m a j u ć i s e d a z a s p u , j e d a n o d d r u g o g a o k r e ć u lice"
к zidu ili n a v l a č e p r e k o glave p o n j a v u . U t a k v i m m i j e s l u č a j e v i m a
ujutro dolazio poriv da drugu sa spavanja r e k n e m : »Čovječe, budi mi­
r a n : n i s a m ti vidio lica d o k si s p a v a o « . I d a zatražim, za u z v r a t : » A ni
ti m e n i , j e l i ? J e l i d a m i n i s i v i d i o l i c a ? «

XI.

Sinoć s a m se, ležeći u mraku, dugo zabavljao nastojeći da tačno iza­

z o v e m p r e d o č i p l a f o n s k e slikarije b l a g o v a o n i c e iz djetinjstva. V i d i o
s a m j a s n o p r e d o č i m a d o u tančine te slikarije sa f a n t a s t i č n i m p t i c a m a
i g i r l a n d a m a v o ć a i cvijeća, a u sredini glorijet na k l a s i č n o m stupovlju,
u jezivo smionom perspektivnom skraćenju, s oštrim, nepobitno uvjer­
ljivim sjenama i s u p r a v o zeuksisovski nesmiljenom o b m a n o m prostor­
nosti. T o je bio rad čuvenog prekomorskog majstor а-dekoratera, j e d n a
o d u m j e t n i č k i h d i k a n a š e g m j e s t a . M a j s t o r se z v a o S p a v e n t a . I s j e ć a m
se p r e d o d ž b e smućenih, olujno uznemirenih b a r o k n i h nebesa koju m i
je, ne z n a m zašto, to p r e z i m e izazivalo.
 P a m t i m , okrutno pamtim - kao što se već okrutno i neotkupivo
p a m t i iz djetinjstva s v a sila s t v a r i o d u p r a v n i k a k v a z n a č a j a i v r i j e d n o ­
sti! — svaku najmanju šaru, svaku najmanju vijugu i k o v r č u na toj pla­
t o n s k o j slikariji. Ostale sobe u kući t o k o m v r e m e n a su premazivane,
ali blagovaonica je uvijek ostala pošteđena, još od pradjedovih vre­
m e n a , d a s e n e bi uništile t e p r e k o m o r č e v e m a j s t o r i j e . P l a f o n j e b i o
pocrnio od decenijskog duhanskog dima i od ljudskih isparivanja, i
zato je ta prostorija bila nekako toplija, intimnija o d ostalih. M r k a
č a đ a v a p a t i n a p o d a v a l a je b a r š u n a s t u m e k o ć u s t i j e n k a m a te herme­
ticke kutije za porodična zbivanja, i k a o da joj je prigušivala glasove.
N j e n o j lijenoj, ustajaloj draži, koja j e sličila na dobrotu topla i ugodna
g r o b a , nisu mogli da se otmu čak ni n a j m l a đ i . Oblaci d u h a n s k o g d i m a
s k u p l j a l i s u se i lebdjeli p o d s t r o p o m , s p l a v i č a s t i m o p a l s k i m p r e l i v i m a .
O d u v i j e k m i j e bilo d r a g o to š i m e r i č n o o p a l s k o p r e l i j e v a n j e , i o d u v i j e k
s a m podlijegao njegovoj moći da nas preveze u sfere irealnoga. Zato
s a m tu i s t u o p a l s k u z a m a g l j e n o s t volio i u č a š a m a s m a s t i k o m k o j a s e
u ljetna p o p o d n e v a posluživala uz c r n u k a v u u toj blagovaonici. Činilo
m i se da i u samom ukusu vode s m a s t i k o m osjećam neki odbljesak
nerealnih, šimeričnih prostora, pa s a m je pio i onda k a d nisam bio
ž e d a n , k a o iz n e k o g d u g a p r e m a b e z g r a n i č n o m e . A v j e r o v a t n o s a m naj­
više z b o g m a s t i k e volio i bakinog brata, o t m j e n o g s t a r o g g o s p o d i n a iz
p o r o d i c e što se prije više decenija doselila p r e k o m o r a ; koji j e , uz ostalo,
imao i malu destileriju eteričnih ulja. Njegov p o s a o smatrao sam pozi­
v o m i držao ga neobično plemenitim. B a k i n b r a t izgledao m i j e u neku
ruku k a o magijski stvaralac plavičasto zamagljenih daljina u kojima se
kriju tek naslućeni nepoznati prostori. J o š i danas mila mi j e njegova
u s p o m e n a . S v a k a k o , to ne će biti s a m o z b o g m a s t i k e ; bio j e i inače
u g l a đ e n , blag, osjetljiv čovjek. A l i n e s u m n j i v o u t o m e i m a s t i k a i m a
s v o j udio. Poslije njegove smrti naslijedio ga j e sin, nezanimljiv osobe­
n j a k i šutljivac bez š a r m a , p o v u č e n i utuljen neženja; a njegovo tuđenje
od društva i samotarstvo nisu imali b a š ništa od o n e unesrećene, nijemo
patetične izdvojenosti koja na dječake u pubertetu zna da vrši tolik
u t i s a k . Š u t i o j e o n a k o k a o što šuti j a j e ili s t o l i c a . Z v a o s a m g a u j k o m
B e r t o m . On je, rekoh, naslijedio starog gospodina u fabrikaciji mastike.
Ali m a s t i k a nije više bila ona ista: promijenio se m a đ i o n i č a r , p a se pro­
m i j e n i l a i m a s t i k a . I m a đ i o n i č a r e v i čini nisu više bili izvor čuda, već
p r o d u k c i j a običnih, svakidašnjih, banalnih stvari.

U nešto kasnije poslijepodne, nakon sat dva sijeste i spavanja, u bla­

g o v a o n i c i su se okupljali d j e d o v i prijatelji i s a r a d n i c i iz o p ć i n e , ljudi
lijepo ocrtana profila, s njegovanim, dostojanstveničkim b r a d a m a i
s k r u p n o nabranim obrvama. Hijeratički odmjereno savijali su cigarete
iz tula t a b a k e r a i pušili ih n a svoje j a k o p o ž u t j e l e c i g a r l u k e o d s l o n o ­
v a č e ; a što su cigarluci bili ispušeniji i žući, to j e v e ć a bila cijena i
s a m i m cigarlucima i njihovim sopstvenicima. N i k a d kasnije nisam vidio
odjednom na okupu toliko m a r k a n t n i h profila, toliko nabranih čela,
i ljepše njegovanih b r a d a . D i v a n materijal za čitav niz lenbachovskih
portreta! Ali ja kao da sam dosta rano naslutio jednu rezonantnu pra-
Tzninu i z a t i h k a r a k t e r n i h č e l a . J e d i n a n j i h o v a d o b r a i u v a ž e n j a d o s t o j n a
strana u m o j i m o č i m a bila j e ta što su n e u m o r n o p r o d u c i r a l i one plavi-
časte o b l a k e o p a l s k i h preliva koji su njihali p o d p l a f o n o m slutnju za­
m a g l j e n i h d a l j i n a . M o ž e s e r e ć i d a s u ti l j u d i p r o p u š i l i s v o j v i j e k , o n a k o
k a o š t o g a n e k o p r o k o c k a ili p r o p i j e . I m a o s a m o s j e ć a j d a u t a j s v o j
p o t p r o i z v o d , u te o b l a k e d i m a , izdahnjuju najbolji d i o s e b e ; s v o j e a s p i ­
racije, svoje uzdahe, s a m u svoju dušu. I bio sam im zato u neku ruku
z a h v a l a n . K a s n i j e s a m s l u š a o da su to bili v a l j a n i i čestiti ljudi, » l i b e r a l i
d o b r o g s t a r o g k o v a « , i da su na k r u ž o c i m a takvih » l i b e r a l a d o b r o g sta­
r o g k o v a « , p o č i t a o n i c a m a , p o s o b i č c i m a iza a p o t e k a r s k i h p r e g r a d a i p o
sličnim b l a g o v a o n i c a m a širom zemljine kugle, decenijama i decenijama
ležali u d e s i svijeta. I d a j e to bilo zlatno doba č o v j e č a n s t v a .

Pušili su, dakle, i pušili, nabírali i nabírali čela, kašljali i iskašljavali

se u b a s u ; i usto raspravljali о komunalnim p o s l o v i m a i о svjetskim
događajima koje je, jedamput sedmično (četvrtkom poslije podne),
d o n o s i o L l o y d o v p a r o b r o d n a s t r a n i c a m a Glasa građanina. Zagrijavali
su se u diskusijama oko povišenja tržne takse, oko šiljanja pozdravnih
b r z o j a v a c r n o g o r s k o m k n j a z u ili p r o t e s t n i h b r z o j a v a u D r e y f u s s o v o j
aferi, a kasnije, s uzbuđenjem pratili smiona uspinjanja na K i l i m a n d ž á r o
i R u v e n z o r i ili e k s p e d i c i j e na J u ž n i p o l ; i n d i g n i r a l i se n a d s u d b i n o m
nrabrih B u r a i pružali im svesrdnu moralnu podršku svoje pune i
bezuslovne solidarnosti. I sve su te p o b u n e i zanosi, protesti i indigna-
•cije u m i r a l e m e đ u z i d o v i m a t e n a š e b l a g o v a o n i c e , p o d k a p o m p l a v i č a -
stih o b l a k a d i m a — u k o l i k o nisu m o g l i da se p r e t o č e u tekst j e d n e brzo­
j a v k e , bilo p o z d r a v n e bilo protestne. A u svim tim r a s p r a v a m a i disku­
sijama i m a o j e na k o n c u odlučnu riječ moj djed; jer j e bio načelnik,
i jer je bio n a p r a š i t e ćudi. Osim toga, nalazio se u vlastitoj kući. A k a d
čovjek b a r u vlastitoj k u ć i ne bi i m a o pravo, što bi ustvari i i m a o od
toga što j e u svojoj k u ć i ? Pušili su i pušili, n e u m o r n o pretvarali kilo­
g r a m e skije u o b l a k e d i m a , i k a d b i t a k o n a m i r i l i i z v j e s t a n b r o j — t a d
bi umrli. I tad se na općinskoj vijećnici i na čitaonici klatila trobojnica
oborena na pola stijega.

Mutno se sjećam j e d n o g dramatičnog popodneva k a d je, poslije nekih

izbora, p o kazni premješten jedan učitelj, njihov vatreni pristaša, koji
s e u i z b o r n o j k a m p a n j i i o d v i š e z a l a g a o z a njih. I z d u g o g v i j e ć a n j a u t o j
blagovaonici rodio se oštar protestni brzojav. J e d a n njegov pasus bio
m i se naročito urezao u pamćenje: »danas učitelj Zmajčić ostao bez
kruva i krova. Najogorčenije protestiramo proti nečuvenom nasilju«.
Z a d u g o v r e m e n a poslije toga, usred igre bi mi s a m e navrle na usta te
riječi, p a s a m ih b e s m i s l e n o ponavljao, ne uspijevajući n i k a k o da ih se
otarasim.

U to zlatno d o b a č o v j e č a n s t v a , sve što se d o g a đ a l o , d o g a đ a l o se da­

leko. L j u d i su bili p o r a z m j e š t e n i na svojim š a h o v s k i m poljima, m i r n o
s u sjedili u svojim pretincima, pregracima, p r e g r a d i c a m a godišnjih doba,
činovnih r a z r e d a , d n e v n i h horara, i nije bilo te sile i tog d o g a đ a j a k o j i
b i m o g a o č o v j e k a spriječiti da u određeni sat uzme određenu žlicu
s i r u p a p r o t i v k a š l j a ili o d r e đ e n u p i l u l u p r o t i v l i j e n o s t i c r i j e v a , i l i d a
sačeka ispred crkve suprugu s večernje. A čitava potreba za doživljava­
njem, čitava potražnja misaone i osjećajne mašine za događajnom mate­
rijom k o j u ć e o n a p r e r a d i t i i i s p r e s t i , n a m i r i v a l a s e u v o z o m i z d a l e k i h
k r a j e v a . S v a t a sirovina — p a bio to M e s i n s k i p o t r e s ili B u r s k i rat, p o t o -
n u ć e t r a n s a t l a n t i k a ili p o p l a v a Ž u t e r i j e k e — s v e j e to d o l a z i l o i z v a n a .
M o r i l a m e p i t a l i c a : j e li to s t o g a š t o s m o m i o v d j e n e k a k a v p r i v j e s a k
svijeta, n j e g o v o slijepo crijevo? Ili se i u d r u g i m s t r a n a m a k u g l e ze­
m a l j s k e » d o g a đ a j e m « z o v e s a m o o n o što d o l a z i iz d a l e k a , d o k se n a j ­
bližem, o n o m što nas n e p o s r e d n o o k r u ž u j e , n e p r i z n a j e d o s t o j a n s t v o
» d o g a đ a j a « ? A možda se i kod nas nešto d o g a đ a ? Možda i kod nas
šaraju nekakvi potresi, tonu nekakvi transatlantici, preplavljuju ne­
k a k v e r i j e k e , s a m o što m i to n e z a p a ž a m o ? — T j e s k o b a b e z g l a s n o g d o ­
življavanja »kroz staklo«: promatranje zelenkastog života u akvariju.
Košmarski začarana nepokretnost zbivanja. Čudno rascijepljeni doživljaj
blizina-daljina: rađanje nostalgije za dalekim.

J a sam r e d o v n o prisustvovao tim sijelima i slušao te r a z g o v o r e , u d a n e

k a d nije bilo sunca p a djeca iz r o d b i n e i s u s j e d s t v a n e bi d o š l a n a i g r u
s p l a v i m j a b u k a m a u hodniku. Ćubio s a m m e đ u tim s t a r i m ljudima slu­
šajući često s a m i zvuk njihovih glasova i p r i m a j u ć i u sebe s a m u k o r u
njihovih razgovora. A usput sam zarezivao o k r u t n o m dječjom oštrinom
svaku beznačajnu vanjsku pojedinost. Z a p a ž a o s a m k a k o se u uzbuđe­
n o m g o v o r u j e d n o m e t r e s k a č u p e r a k n i k o t i n o m p r o g r u š a n e b r a d i c e , ili
k a k o se drugi već tri puta nesvijesno m a š i o za m a r a m i c o m u d ž e p u d a
bi se useknuo, i k a k o j e svaki put, z a s k o č e n o b j e k c i j o m protivnika, obu­
stavio tu k r e t n j u i odgodio tu potrebu. I š č e k i v a o s a m k a d će p o n o v i t i
gestu, p o g a đ a j u ć i joj p r a v i čas p r e m a f a z a m a j a č e g z a g r i j a n j a ili p o p u ­
štanja i odadimanja raspre, i dobivao s a m osjećaj k a o da ja upravljam
tim njegovim nesvijesnim kretnjama. T a d s a m p o prvi put dosta j a s n o
naslutio da prozirati ljude znači otprilike isto što i vladati njima. I čini
m i s e da s a m v e ć tada osjetio k a k o to m o ž e d a i za nas s a m e b u d e ne­
u g o d n o i o d n e k u d bolno do te m j e r e , d a n a s često sili d a z a ž m i r i m o
k a k o bismo malko rasplinuli sliku stvarnosti i omekšali joj krutost
obrisa. Oštro mi se zasijecala u pamet razvezana vrpca na dnu dugih gaća
jednoga, tačno sam znao broj dugmeta na prsluku drugoga. Primjećivao
s a m k a k o je onome što se u govoru p o i g r a v a privjeskom na lancu sata
pala na vrh frizure nad čelom n e k a k v a sitna pahuljica, i k a k o j e on ne-
opazice podnosi, izlažući dalje svoje razloge s neumanjenom ozbiljnošću.
N e m i r n i p r s t i k a t k a d bi m u zastali, k a d bi življi m o m e n a t u diskusiji
jače privukao njegovu pažnju; privjesak bi se zakratko smirio, okrenut
ili n a s t r a n u n a k o j o j j e bila izlizana k a m e j a o d a g a t e ili n a o n u n a k o j o j
je bila p r e p u k l a pločica od zelenog malahita. A ja s a m brojao ispatke
i p o k u š a v a o d a im pogodim dalje smjene. Z n a o s a m da m u žena boluje
od raka u utrobi i da će uskoro umrijeti. Zamišljao sam k a k o u noći
l e ž i p o r e d n j e — o n a s p a v a a on b d i j e — i u n j o j n e z a u s t a v i v o n e š t o
raste, raste. ( A dokle će, mili bože, t a k o to d a r a s t e ? i k a k o će to da
s v r š i ? i što će biti p o s l i j e ? ) T o s a m saznanje nosio u v i j e k b u d n o u svi­
jesti, i m a šta on radio, m a kuda kretao, gledao s a m ga uvijek u znaku
i p o d pečatom tog skorog i neminovnog udesa. Izgledalo m i je čudno
što on s a m u zagrijanosti diskusije na mahove to p o t p u n o zaboravlja, i
n a s t o j a o s a m d a p o njegovim kretnjama, p o izrazu n j e g o v a lica, p o ner­
v o z n o m poigravanju s privjeskom, odredim točan čas k a d m u je misao
n a t a j u d e s o p e t i s p l u t a l a u s v i j e s t . Č i n i l o m i se d a z a p a ž a m k a k o b i m u
se najprije, prije nego s a m a m i s a o , porodila neka nejasna slutnja te misli:
k a o sjena dlana da je prešla preko obasjane plohe. Prsti bi m u nervoznije
uzeli obrtati privjesak, brže bi se smjenjivala izlizana agata sa pre-
p u k l o m m a l a h i t n o m p l o č i c o m . L i c e bi m u o d j e d n o m d o š l o k o š č a t i j e ,
ispijenije, na očigled je tamnjelo i najzad dobivalo spečenu, pečalnu
b o j u , k a o k o d teških nikotiničara. Onda bi m u izbile g r a š k e znoja n a
čelu, zbacio bi nogu koju je dotle držao preko noge, a između njega i
s v e g a o k o njega zalegla bi n e k a nagla i velika daljina: to j e bio čas k a d
se rodila svijesna misao. Zamišljao sam kao da je njen prilazak najavljen
potmulim u d a r o m gonga negdje u njegovoj nutrini; i čisto s a m naprezao
sluh ne bih li se i j a okoristio kojim izgubljenim titrajem. P o v u k a o bi
se iz diskusije — i fizički bi se m a l k o odbio od stola zabacivši se leđima
n a naslon stolice, k a o igrač k o g a ne služi karta i k o j i j e odlučio da pro­
pusti nekoliko dijeljenja bez svoga učestva. Ostali bi nastavljali zagri­
j a n o svoje raspravljanje ne primijetivši ništa od svega toga. A k a d bi
onaj slučajno obrnuo p r e m a meni svoje pepelno, cijanotično lice, ja bih
brže skrenuo pogled i preznuo k a o mali zvjerokradica. I a k o od najra­
nijih godina skroz sentimentalan i valjda rođen s u k u s o m za bolećivu
osjećajnost (nesentimentalne ljude, m a k a k o oni umni, sposobni, p a i
n a d a r e n i bili, o d u v i j e k s a m n a g o n s k i o s j e ć a o k a o m a n j e v r i j e d n e , za­
p r a v o d e f e k t n e ) , u t o m o š t r o m z a p a ž a n j u čisto bih z a b o r a v i o n a čustvo-
vanje. Ono bi se s a d o d j e d n o m trznulo, s n a k n a d n o m u ž u r b a n o š ć u z b o g
grešnog zakašnjenja, i u pojačanoj mjeri, gotovo s težnjom da nado­
knadi propušteno.

N a stolu u blagovaonici stajala je, k a o ukras, blistajući m e đ u ispije­

n i m šoljicama k a v e i p e p e l j a r a m a p r e p u n i m čikova, srebrna kutija za
biskvit u o b l i k u g l o b u s a . N a laki dodir skrivene o p r u ž i c e , g o r n j a bi po­
lutka naglo zijevnula i p o d v u k l a se p o d donju. K a đ bi m i dosadili raz­
govori starijih i zamorila m e moja zapažanja, uzeo bih se igrati tom
kutijom. Nebrojeno puta uzastopce pritiskao sam opružicu i nalazio kao
n e k o malo čudo u tome kako se sjajna, ispupčena oblina gornje polutke
o d j e d n o m p r e o k r e n e i k a k o , mjesto nje, najedamput zijevne praznina:
nabubřela punoća oblika naglo se preobrati u šupljinu, u prazan prostor,
u jedan mali bezdan mraka, postojanje se odjednom prometne u nepo­
stojanje. N e b r o j e n o puta, velim, ponavljao sam tu igru, nebrojeno se
puta naslađivao i d r a š k a o tim spremnim, reskim zijevanjem jedne male,
automatske smrti. S k l a p a o sam oči da bih na tankoj kožici vjeđa osjetio
t e male zapahe ništavila.
 N e k e stvari kao d a su najbolje, n a j č i š ć e , najizvornije b a š u p r e d j e ­
l i m a g d j e j e život najgoliji a ljudi najsirotiji. T a k o sir, t a k o k a j m a k ,
tako mliječni proizvod uopće. J e r mlijeko i sve što je mliječno ima n e k e
v e z e s p r a i z v o r i m a života. Z a t o se oni r a d o d o b a v l j a j u iz p r e d j e l a koji
s u i s k o n s k i č i s t i i g o l i i, b a r i z d a l e k a p o s m a t r a n i , p a s t i r s k i i d i l i č n i .
T a k o s e u m o m k r a j u i d o j i l j e d o b a v l j a j u iz t i h p r e d j e l a . I z s u r o g ,
golog planinskog zaleđa. Čist oštar z r a k i glad u želucu k a o da pro-
čišćuju k r v i oštre vid. A mlijeko, odatle, biva čisto i gusto, k r e p k o , ka-
duljski aromatično. Dragocjeno. Zato su ljudi radosni k a d im uspije da
d o b a v e d o j i l j u iz t o g p r e d j e l a . T a k v a d o j i l j a i z g l e d a k a o d a j e s i š l a n e
iz s u r o g p a s t i r s k o g z a l e đ a , n e g o r a v n o iz a g a m e m n o n s k i h v r e m e n a .
I m o j a j e dojilja, n a r a v n o , bila iz t a k v o g predjela.
J o š d u g o pošto joj j e prestala ta m l j e k o v i t a funkcija, ostala j e u n a š o j
kući da se brine oko mene. N e k a d dojilja, sad mi je postala dadilja i
društvo. I to najmilje društvo. P a i k a d je najzad otišla od nas, opet se
redovno к nama navraćala, po dva puta godišnje, katkad i na više mje­
seci, nešto privučena privrženošću p r e m a n a m a , a još više otjerana od
kuće oskudicom i muževim navaljivanjima da obađe svoje stare gojence
i d a i s k a m č i k a k v u p o m o ć i štogod o d b a č e n e odjećice za svoju djecu.
Njena sporost i strpljenje djelovali su blago na m o j nemir. Šala j o j
j e bila tiha i bliska djetinjoj duši; umjela je da p o g o d i pravi put к
m a l o m s r c u i d a iz n j e g a i z v a b i n e p o s r e d n u r a d o s t . Z v a o s a m j e b a b o m .
P o n e k a d je dadilji silazio u posjete m u ž , okošt, t a m n o p u t seljak i z
p l a n i n e . B i o j e to č o v j e k o d k r a t k o g r a z g o v o r a i k r t e g e s t e . S v a k i n j e g o v
d o l a z a k značio je za b a b u i veliku r a d o s t i izvor žive m u k e . D o k se on
nalazio u mjestu, bila je u n e p r e k i d n o m uzbuđenju i nije joj silazio
s ublijedjela lica i s bolnih usta izraz strasne p a t n j e . P r i s u s t v o v a o s a m
više puta njihovim sastancima u njenoj sobici na tavanu. N i s a m tačno
r a z u m i j e v a o njihova r a z g o v o r a ni p r a v o shvatio što se m e đ u njima odi­
g r a v a , ali s a m imao j a s a n osjećaj da se d o g a đ a nešto bolno i uzbudljivo,
i t a č n o s a m n a p i p a v a o p r a v u o s j e ć a j n u v r i j e d n o s t t o g z b i v a n j a . O n kao>
da joj je, promuklim glasom od nesviknutosti na prigušeno govorenje,
nešto p r e d b a c i v a o ; unosio j o j se u lice, sa s v o j i m n i s k i m , p o d o z r i v i m
čelom, a ja sam trpio od tog pretjeranog približavanja, strepeći da m i
j e ne z a p a h n e . Ona se o p r a v d a v a l a , zaklinjala, u v j e r a v a l a ga, uzdrhtala
i ublijedjela, dajući u to svu dušu i hvatajući svojim v l a ž n i m o g n j i č a v i m
dlanovima njegove mrke i rutave ruke kojima ju je od sebe odgurivao.
U k u ć i su u te d a n e govorili da b a b a sve r a d i » u s a m p a s « . S j e d i o s a m
joj u krilu, a milovanja njene ruke bila su rasijana i u njima se osjećala
n j e ž n o s t o d n a v i k e . P o g l e d j o j j e b i o d a l e k i z a m i š l j e n . Nisam u s p i j e v a o
da p r i v u č e m njenu pažnju, i na m o j e u p o r n o zivkanje odzivala se dale­
kim, slijepim glasom. T o m e j e povređivalo i boljelo; u sebi sam j o j
p r e d b a c i v a o nešto k a o nevjernost. U tim č a s o v i m a volio s a m je nevese­
lim žarom, a prema rutavom brđaninu osjećao s a m jetku s u p a r n i č k u
mržnju.
 Sve poklone i ušteđevine je trošila na nj: k u p o v a l a m u je odjeću —
grubo postavljene »kružete« s dvostrukim redom metalnih dugmeta i
p o t k o v a n e cipele, - duhan, zemljane lule, velike p e r o r e z e s jelenjim
d r š k o m . U p a m e t i m i je slika k a k o je u svojoj sobici na tavanu brižno,
drhtavim r u k a m a i s uzdahom, slagala i odašiljala te stvarčice. Ali n j e m u
s u stizali s a m o m r t v i p r e d m e t i : p u t e m bi se na n j i m a ohladio topli d o d i r
njenih r u k u , i do njega — v a j ! — nije dopirao njen uzdah.
J e d n o m , u predvečernji čas, — dobro se sjećam tog sutona, — dok su
se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali n a d varošicom a
žene po » b a l a t u r a m a « dojile đojenčad na posljednjim, već gotovo v o d o ­
ravnim z r a k a m a sunca, rodio se u meni po prvi put panički osjećaj. N a
r a s k r v a l j e n o m z a p a d u r u m e n j e stidljivo p r e m i r a l a , r a z g a r a l a se, sito s e
gasila, i opet se ražarivala u potmulijoj vatri. T a m o k a o da se događalo
neko strasnobolno k r v a v o nasilje. Golemo crveno sunce tonulo j e u
more sporo, jezivo sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu
teturali su teški, pijani oblaci, omoreni i oteščali od orgijanja, odozgo
tamni i vunasti a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka.
Valjali su se p o tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim
žutilom. Svijet iza m e n e k a o da j e opustio: k a o da j e taj bolni z a p a d
i s i s a o iz n j e g a s v u k r v i u p i o u se sve z a ž a g r e n e oči ljudi. Osjetih da m e
s leđa bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplav­
ljena s u t o n o m i p o k r i v e n a dugim sjenkama. G r d n a tjeskoba stište m i
srce: obuze m e osjećaj o p ć e g potonuća. Pomislih da na svijet p a d a vječna
noć. Otad s a m često doživljavao takve sutone.
U j e d a n t a k a v z a l a z a k sunca — m a j k a je bila n e g d j e u p o s j e t a m a , t e t k e
u crkvi na večernji, a djed j e sa svojim prijateljima sjedio p r e d čitaoni­
c o m — o s t a o s a m s â m s d a d i l j o m u kući p o k o j o j s u v e ć p o p l u t a l e m o d r e
mlake s u t o n a . D a d i l j a j e š e t a l a m o j u u z n e m i r e n o s t k r o z p r a z n e o d a j e ,
započinjala priče, trudila se da me zabavi i rastrese k a k o je bolje umjela.
A l i te v e č e r i nisu m e z a d o v o l j a v a l e obične b a j k e i r e d o v n e r a z o n o d e .
Htjelo m i se nečeg novog, dotad neosjećanog. S v e u m e n i j e žudilo za
n e k a k v i m o t k r i ć e m , s t r e p e ć i u isti m a h od n j e g o v o g objavljenja k o j e se
nejasno nagoviještalo.
N a sjenovitoj strani k u ć e bila je jedna vječito zaključana soba u k o j u
dotle n i s a m n o g o m stupio. U njoj j e prije m n o g o godina u m r o j e d a n
bakin brat, njen miljenik, još mladićak. Od sušice. B a k a ga je, ne znam
iz k o g r a z l o g a , bila u z e l a к sebi u k u ć u ; v a l j d a d a j o j b u d e lijek o d
usamljenosti. Njegov mladićski portre, u modroj uniformi zavoda u kome
j e učio, visio je u salonu uz druge portrete.
T e v e č e r i n e š t o m e j e n e o d o l j i v o v u k l o u tu z a k l j u č a n u o d a j u . M o l i o
s a m i m o l i o d a d i l j u , d o k n a j z a d nije p o p u s t i l a i o t k l j u č a l a . K a d uni-
đosmo, na prstima, soba nas je zapahnula svojim hladom i lakim d a h o m
plijesni; u z r a k u j e lebdio izblijedjeli miris etera. P o k u ć s t v o j e bilo na­
slagano bez reda, krevet rastavljen, a preko njega presumićeni m a d r a c i ;
j e d a n kraj sobe p o t p u n o ispražnjen, na p o d u velik lavor, a n a d njim n a
p l a f o n u m r l j a v l a g e o k o p u k o t i n e iz k o j e j e z a j a č i h k i š a p r o k a p a v a l o .
A p r e k o svega debeo sloj prašine. N a zidu je visio još j e d a n porte bakina
b r a t a , ali n e z a v r š e n ; činilo m i se da j e istinitiji o d o n o g a u salonu, ne­
k a k o goliji, neposredniji; na njemu nije bilo osmijeha. Naivno s a m po­
mislio da se osmijeh na slikama valjda naslika najposlije. Oči su gledale
r a v n o u n a s , k r o z nas, k a o što g l e d a j u o č i č o v j e k a i z v e d e n a iz s a m i c e ,
O d n e k u d iz u g l a — n i s a m m o g a o t a č n o o d r e d i t i p r a v c a — čuo s e m a r l j i v i
r a d crva. Malo poslije — k o bi ga znao zašto — on je p r e s t a o ; i m a o s a m
osjećaj da nas neviđen promatra.
U p i t a o s a m dadilju, šapatom, nesvijesno je vabeći da zagolica u meni
p r o b u đ e n u jezoljubivu žicu:
- B a b a , i m a li čega u ovoj sobi?
Ona j e shvatila.
- Ima, — rekla je tiho. A j a sam j o j visio s usana.
- A čega i m a ? - dahnuh još tiše.
- I m a , — nastavi b a b a povinujući se m o j o j želji č a k i u p a d e ž u k o j i j e
b i o p o s t a v l j e n u p i t a n j u . — I m a . . . — jednoga Bućka!
Bistar djetinji smijeh k a o srebrno zvonce. N a babinim sjetnim očima
odbljesnuo se zlatasti odraz osmijeha s njenih usta. S v o j o m b l a g o m
r u k o m povela je moju ustreptalost i svratila je na laku stazu djetinje
bezbrižnosti. Moja zapeta napregnutost rasplinula se k a o čudom i razbila
se о njen tihi osmijeh i krotke oči.
J e d n o m njezinom riječju, B u ć k o j e bio s t v o r e n . S t a j a o j e tu, p r e d
n a š i m o č i m a , živ i uobličen. V i d i o s a m m u š i r o k u , n e p r a v i l n u g l a v u , k o j u
su pravili još širom njegovi prosijedi solupi, smiješni i nedolikujući
j e d n o m dječaku; vidio s a m njegove okrugle, začuđene oči, njegovu
kudravo naježenu kosu, njegov kratki, naivni nosić; a pod njim tanka
usta nestalna oblika, vječito nemirna, s p r e m n a da lakim prelazom prime
i z r a z "veselosti ili g r i m a s u p l a č a . V i d i o s a m n j e g o v e d u g e , n e s k l a t n e r u k e
i r a š i r e n e n o g e , na k o j i m a j e n a b a d a o k a o n a š t a k a m a . U h o d u se ne­
m a r n o klatio, a u trku se razmahivao r u k a m a i rešetao glavom. Sprija­
teljilo nas j e o d m a h i n j e g o v o s m i j e š n o lice.
- Hm! Bućko!
I opet s a m prasnuo u smijeh.
Otada, B u ć k o je postojao. Jedna jedina babina riječ imala je m o ć da
g a o d j e d n o m i iz n i č e g a s t v o r i . I , k a o i s v e š t o j e j e d n o m s t v o r e n o , k a o
i sve što j e u j e d n o m h i p u samo p o m i š l j e n o , on poživje. I živjet će do
konca, neoporecivo i neuništivo.
B u ć k o , dakle poživje svojim životom, provodeći dane k a k o je znao
i umio, sa svojim nagnućima, slabostima, osobenoftima, sa svojim ne-
stašlucima, sa svojim strepnjama, i željama, i tjeskobama, sa svojim
s u m n j a m a i neodlučnostima, sa svojim mislima i vjerovanjima, sa svo­
jim smiješnostima i naivnostima; i nadama, i bolovima - bogme kao i
svaki drugi stvor. S v a k i ga j e dan u p o t p u n j a v a o , s v a k o m u je v e č e (jer
о njemu s a m najviše mislio pred spavanje) pridavalo nove crte i dopri­
nosilo nove pojedinosti. Upoznavao s a m malo po malo njegove navike,
njegove sklonosti, njegove netrpeljivosti, saznavao potankosti o njego-
 vom životu. I tako s a m na koncu znao kako bi u s v a k o j prigodi reagi­
r a o , š t o b i u d a t o m m o m e n t u r e k a o , k a k o bi u d a t o j p r i l i c i p o s t u p i o .
Z a d r ž a v a o se p o n a j v i š e na strmini iza kuće, p o d p r o z o r i m a sjenovitih
o d a j a . N i j e b i o n a m e t l j i v ni p r e v i š e b u č a n . B i o j e p r i l i č n o n e u r e d a n ,
n e m a r a n , nimalo ambiciozan, i bilo m u je gotovo sasvim svejedno k a k o
t a v o r i . M i djeca (jer u b r z o s a m s njim u p o z n a o i d r u g u djecu iz svojte
i susjedstva i pričao im svaki dan p o neku novu z g o d u о njemu) često
b i s m o m u se narugali, p o n e k a d i obijesno, i bezobzirno. A on bi se s a m o
o d v r n u o od nas i o d g e g a o razjađen uz brijeg, r e š e t a j u ć i g l a v o m . Što je
dosta rijetko k o d djece, znao j e i šutjeti. K a t k a d i p o čitave d a n e . I
njegove šutnje bile su m o ž d a značajnije od njegovih riječi.

XIII.

N a v e č e p r e d s p a v a n j e , na p l a v i č a s t o j ivici i z m e đ u s n a i j a v e , n a j j a č e
se r a z i g r a v a l a m a š t a . D o g a đ a l o se da bi m e o d j e d n o m s p o p a o paniČki
osjeqpj vremena. D o š a o bi m i avetinjski spor i u č a r a n ritam života oko
m e n e : n e p o z n a t n e m i r p o k u c a o bi na pragu svijesti, k a o n a g o v j e š t a j
j e d n o g kataklizma. K r o z a m e bi prostrujao hučniji ritam: slutnja da
negdje van n a š e g uskoga kruga postoji drugi jedan prostor i teče drugo
j e d n o v r i j e m e . T a m o se — v a j , bez m e n e ! - d o g a đ a j u v e l e b n a svijetla
zbivanja!

P o d plavim djetinjim krevetom protjecala j e ponornica: korablja na

rječini vremena. A slutnja tog drugog prostora i tog d r u g o g toka zbiva­
nja rađala je neki m u č a n nesrazmjer, bolnu i čežnjivu podvojenost bića.
Ovaj naš život, i ritam ovog našeg kruga, pa i život i ritam svakog
d r u g o g k r u g a , m a koliko življeg i zbivanjem b o g a t i j e g od ovog našeg,
i opet je s a m o j e d a n dioni život — s a m o jedan m r t v i r u k a v a c v r e m e n a .
I o d a t l e : p r v a m u t n a r a s p i n j a n j a ž u d n j e z a s v e p r i s u t n o š ć u : o, b i t i u
s a m o j jezgri d o g a đ a n j a , u tački gdje se stječu i u k r š t a v a j u sve niti! U
s a m o m s r e d i š t u g d j e se začinje v r i j e m e , gdje se iz r u k u v j e č n o s t i odvija
njegovo klupko!

I t a d bi se r a s p j e v a l a bezimena nostalgija. U njoj k a o d a su bili č u d n o

u d r u ž e n i i ž u d n j a za n e p o z n a t i m i žal za n e p o v r a t n i m . P o s t a j a l a j e ne­
i z d r ž i v a ta s p u t a n o s t r e a l n i m , ta z a r o b l j e n o s t s a d a š n j i m č a s o m , i to za­
točeništvo u u s k i m g r a n i c a m a tijela. S v a k i t r e n u t a k što j e o d m i c a o ,
bivao j e silno d r a g o c j e n , n e n a d o k n a d i v ; i sve što se m a gdje o d i g r a v a l o ,
k a o da j e u neku ruku meni prikraćeno, meni oduzeto, ukradeno od
m o g rođenog života. S v a k a mrtva stvar oko mene dobijala je tada živo
srce i u njoj su d a m a r i odbrojavali časove nepovratnog. T r e b a l o se
trznuti, prenuti. T r e b a l o j e smjesta, neodložno nešto učiniti, poduzeti
n e š t o u t o m p o v o d n j u v r e m e n a . D i ć i s e , i ne č a s e ć i č a s a k r e n u t i . K r e ­
nuti, k a o na otkupljenje jedne polovice mene, z a k o p a n e negdje u va-
s i o n i , d a v n o , p r i j e s v i h v r e m e n a ...

21 R A D 313 321
 P r v e galaktické sanjarije. Prva mađioničarska poigravanja s beskrajno
v e l i k i m i beskrajno malim. (I to ne b e s k r a j n o s t k a o p r e d s t a v a mrtvih,
statičkih olina, već iskra živog djetinjeg nemira k a o n e u m o r n i koefi­
cijent koji vrtoglavom p o ž u d o m umnožava i u m n o ž a v a , u nedogled.) U
tim razmjerima, iščezavalo je i gubilo se stvarno i svakidašnje. Cio naš
stvarni prostor, s našim malim mjestancem šćućurenim podno golog
masiva, i s čitavom zemljalskom kuglom, i čitav ljudski rod, s ognjicama
svojih žudnja, s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i
naše » b e s k r a j n o veliko«, »bezgranično« — priviđali su m i se kao sićušni
a t o m tvari u noktu m a l o g prsta n e k o g o g r o m n o g zvijera; koji, sa sebi
sličnim bićima, u nekom višem, s v o m e svijetu, sa v r u ć i c a m a svojih
žudnja i s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i sa svo­
jim » b e s k r a j n o velikim« i »bezgraničnim« — i opet nije nego atom nokta
n e k o g bića j o š višeg r e d a ; a ovo, sa svoje strane, dolazi u isti t a k a v
odnos p r e m a jednom još višem svijetu. I t a k o bez k r a j a i konca.

O d tih zamišljanja hvatale su o m a g l i c e i p o n e s t a j a o d a h . N e j a k o tijelo

svo j e d r h t a l o . Slabila j e sila što drži n a o k u p u n j e g o v u c j e l o k u p n o s t ,
u d o v i su htjeli da s e r a s p u i r a s t u r e . Čitavo j e b i ć e s t r e m i l o d a s o b o m ,
k a o laganim prorijetkim plinom, ispuni prostor. I taj je poriv rastvara­
nje, r a z d a v a n j a ličnosti bio t a k o snažan i t a k o stvaran, da s a m osjećao
p o t r e b u d a m e neka g r u b a i slijepa fizička sila s p o l j a sa svih s t r a n a pri­
tisne, da m e zgrune, da m e suzbije natrag u granice tijela. Mnogo go­
dina kasnije, k a d sam gledao m r k e radnike na plantažama k a k o se tresu
i p o s k a k u j u na šuštavom ležaju suhih lijana u k a n d ž a m a tropskih ognju-
ština, te p o nekolicina d r u g o v a p o s j e d a na b o l e s n i k a d a m u s a v l a d a to
i z n u r a v a j u ć e treskanje i treperenje, činilo m i se d a u t o m tresu pre­
p o z n a j e m s t a r o g z n a n c a iz d j e t i n j s t v a .
J o š i danas, poslije toliko godina i poslije tolikih stvarnih i krutih
u d a r a c a , čini m i se da n i k a d kasnije n i s a m doživio silnijeg č u v s t v o v a n j a
i strasnije patnje. Realna životna stradanja, tegobe praktičnog života,
nešto su s a s v i m drugo. I, u s u đ u j e m se reći, nešto m n o g o m a n j e . A m o ž d a
ni d a n d a n a s ne bih i m a o smjelosti da to k a ž e m , k a d m e čitav dosa­
dašnji život, sa svim njegovim iskustvima bola i doživljajima patnje,
ne bi na to ovlašćivao. A k o čovjek ni p o k o j u cijenu ne bi želio d a se
v r a t i u d j e t i n j s t v o , a k o bi č a k p r i s t a o d a s e v r a t i u m a k o j e d r u g o d o b a
i m a k o j u drugu situaciju svog minulog života radije nego u djetinjstvo,
m i s l i m d a j e to najviše i u p r v o m r e d u b a š z b o g te n e m u š t e i bezimene
djetinje patnje.
B i l o j e sijaset religija i filozofija k o j e su tvrdile d a čovjek i m a dušu,
i d a j e t a d u š a b e s k r a j n a i b e s m r t n a . A č e s t o m i j e b i v a l o č u d n o Što
n i k a d i n i g d j e n i j e p o s t o j a l o v j e r o v a n j e d a dijete ima beskrajnu i
besmrtnu dušu, pa da je kasnije, k a d odraste, izgubi. Djetinjstvo je
puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta vjetrom sa pučine.
D j e t i n j a j e d u š a sva s a t k a n a o d l j e s k a n j a b i v s t v o v a n j a i n e b i v s t v o v a n j a ,
sva natrunjena odbljescima vječnoga. T e k mnogo kasnije shvatio sam da
j e to djetinjsko osjećanje - t a k o p u n o p a t n j e , i t a k o blizu i ništavilu i
neuništivosti — ustvari bilo s a m o ljeskanje, i migoljenje, i t r e p e r e n j e
 o n o g silnog, grdnog, neuništivog osjećaja života u meni, i one straho­
vite, neutažive žudnje za njim. Onog osjećaja života koji m e j e , makar
i nespoznat, neprepoznat, makar i přerušen u svoju suprotnost, u igru
potitravanja s ništavilom, u žeđ samouništenja, k r o z čitav život vitlao
i pratio.

XIV.

P o s u n č a n u d a n u , s m r t se djetetu privida k a o n e m o g u ć n o s t , k a o čisti

besmisao. Osjećanje vlastitog bića u djetetu tako j e j a k o da u r a đ a osje­
ćajem neuništivosti.
D j e t i n j e ja n e p o d n o s i n e g a c i j e . P o m i s a o p r e s t a n k a p r o s t o j e n e s p o ­
jiva s o s j e ć a j e m p o s t o j a n j a : tä njegova suština, s a m a njegova srž, i j e s t
baš u tome, u tom vidu neuništivosti, u tom osjećaju vječnog trajanja.
S m r t j e s a m o z a d r u g e . O n a p r i p a d a ne-ja. O n a j e s v o j s t v e n o s t , o n a
je, štoviše, baš najprisnija oznaka onog širokog, prostranog, nebrojenog
ne-ja k o j e n a p r a m n a m a i s v u d o k o n a s s t o j i . — S m i j e š n o ! Č i s t a p r o t u ­
r j e č n o s t , a p s u r d ! K a k o b i s e ja o d j e d n o m m o g l o d a p r e o b r n e u s v o j u
suštu suprotnost — u ne-ja!
D a , s m r t j e s a m o za d r u g e . M a k o j e od lica n a d n e s e n i h n a d o g l e d a l o m
j e z e r a m o ž e da n e s t a n e . T o će biti bolno, to će biti ž a l o s n o , ali, n a
koncu, to j e s a m o nestanak jedne jedinke, i ništa više. T o je, najzad,
i s a s v i m p r i r o d n o . S v e d r u g o i d a l j e traje. I, n a j č e š ć e , s a s v i m n e p o m u ­
ćeno i n e p o r e m e ć e n o traje. Ali ako ja zatvorim oči, odjednom nestaje
sve. P r o s j e d a se čitavo jezero. T o nije (ta shvatite, ljudi!) s a m o m o j a
smrt, to j e k a t a k l i z a m s v e g a ! N a š i m n e s t a n k o m nestaje sve, b a š sve, p a
i s a m o mjerilo postojanja i nepostojanja. Ono što vremenu daje tok, to
su kucaji n a š e g srca u n j e m u ; ono što p r o s t o r u daje prostornost, to j e
kretanje naše misli kroza nj. I stoga, našim nestankom ne ostaje
upražnjeno tek naše mjesto u prostoru, već se sam prostor odjednom
splošnjava u besprostornost, u nepostojanje. J e r prostor i vrijeme puki
su žičani skeleti, k a v e z i u k o j i m a su zarobljena n a š a bivanja i n a š a do­
življavanja — k r h k i k a v e z i koji se u d a r c e m d l a n a s k l a p a j u u bezdimen-
zionalnost. — S m i j e š n o ! K o je samo m o g a o izmisliti smrt!
I dijete se smije toj kukavnoj izmišljotini priglupih, pozemljušnih
ljudi.
Gledao s a m p l a v o k o s u djevojčicu u žalosti zbog smrti dobre b a k e .
P l a k a l a j e uz m a j k u rastrljavajući stisnutom š a č i c o m suze p o licu. O d
n a p o r a j o j se orosilo čelo i ulijepilo m e k o p a p e r j e na ivici kose. O n d a
se n e š t o z a i g r a l a , i č a s k a s n i j e v e ć j e g l e d a l a u č u d u m a j č i n u ž a l o s t :
»Što p l á č e š ? T a nije u m r o B o g ! « - Nisu j e shvaćali.
Pa jasno! Sasvim jasno! Urmla je samo jedna - ma koliko draga, ma
koliko dobra - bakica. Jedna jedinka. Nije umrlo sâmo načelo
postojanja!
Ali, a k o u m r e m o m i - e, t a d j e v e ć s t v a r s a s v i m d r u g a č i j a !
 J e r , na svijetu, (uključivši tu, d a k a k o , i s v e m i r ) , i m a s v e g a izobilja,
p a i b e s k o n a č n o m n o g o . A svemir j e t a k o znatan, d a n e m a te pojedi­
n a č n e stvari čiji bi nestanak on u o p ć e i osjetio. A t a k o j e p r o s t r a n i
bogat, da n e m a stvari kojoj se u njemu ne bi našla zamjena, nadoknada,
dvojnik. S a m o je jedna stvar jedincata i n e n a d o k n a d i v a u svemiru: to
j e ja. D o i s t a , u č i t a v o m s v e m i r u p o s t o j i s a m o j e d n o j e d i n o ja. I , u j e d n o ,
( g l e č u d n a s l u č a j a ! ) , t o j e ja u č i t a v o m s v e m i r u j e d i n a s t v a r k o j a p o ­
stoji s a m o u j e d n o m jedincatom primjerku. — Č u d n o ! Čudno, ali
ipak tako!
(Poslije m n o g o godina posjetio s a m tu istu p l a v u djevojčicu u bol­
nici. Život j e bio p r e š a o p r e k o nje; u m i r a l a je od r a k a u utrobi. »Izva­
dili s m o iz nje sve što se dalo i z v a d i t i ! « , r e k a o m i j e u h o d n i k u d o k t o r .
D v a crno z a o b r u č e n a o k a ležala su k a o dvije r u p e u j a s t u k u . G l e d a o
s a m je k a o šupalj dub, ulište klica smrti. E t o , i n e k a d a š n j a plava djevoj­
čica sa suncem u kosi sada je postala s a m o jedno drago, ubogo, prega­
ženo ne-ja!)
Djetinjstvo — pregršt besmrtnosti!
S m r t preza p r e d vedrim djetinjim o k o m , rasplinjuje se od zračenja
djetinje duše. Dijete je zaštićeno od nje, zaogrnuto u plavu haljinicu
besmrtnosti. I p a k , u oblačne dane, k a d su djeca šutljiva i tiha, ona
neopazice uklizi u maleno srce i javlja se u nejasnoj stravi bivstvova-
nja. Dijete j e ne p r e p o z n a j e , j o š j o j ne zna i m e n a ni s l o v a , ali v e ć s e
ježi od njezina hlada. K o l i k o puta djetinjom d u š o m p r o m a k n e , ne­
znana, smrt! I za njenim prolaskom, k u d j e ona p o m e l a svojim crnim
s k u t o m , o s t a j e v i r p r a z n i n e ... K a ž e m , d i j e t e j o j n e z n a i m e n a n i s l a v e ,
ali u o b l a č n e i b e s u n č a n e d a n e osjeća na licu h l a d a n d a h vjetra za nje­
nim prolaskom.
N e g d j e d u b o k o z a p r e t a n a u djetinjem b i ć u leži j e d n a ćelija u k o j o j
tinja b e s m r t n o s t . A o d m a h do nje, u n e p o s r e d n o m susjedstvu, d r u g a
ćelija, u k o j o j drijema smrt. One žive u d o b r i m s u s j e d s k i m odnosima.
I n a i z m j e n i c e l s e j a v l j a j u , o g l a s u j u s e iz d u b i n e — n a š a v j e č i t a p o p u d b i n a
i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvo-
pjev jeste predivo našeg života.

XV.

U oblačne dane, u dane smrti, k a d nije bilo igre u hodniku i pričanja

о B u ć k o v i m z g o d a m a ili k a d b i m i d o s a d i l i r a z g o v o r i s t a r a c a u b l a g o ­
vaonici, lunjao sam po tavanu.
Tavani građanskih kuća — sabiralište ostataka smrti! Sanduci stare
p r e p i s k e , sanduci odjeće i stvari pomrlih o s o b a , isluženi p r e d m e t i sva­
kodnevne upotrebe koje nekakav smiješni malograđanski pijetet čuva
u s t r u č a v a j u ć i s e d a ih p r e d a s t a r e t i n a r u ili o g n j u . J e r m a l o g r a đ a n s k i
sentimentalizam mora da svaki osjećaj veže za k a k a v materijalni pred­
met. B e z te materijalizacije, bez tog trivijalnog o v a p l o ć e n j a , g r a đ a n i n u
o s j e ć a j i i s k l i z a j u iz p r s t a , r a s p l i n j a v a j u s e . U t o m e j e n j i h o v i d e a l i z a m :
stvorili su n a j p r i j e n e k a bestjelesna božanstva, d a bi z a t i m o d njih n a ­
pravili m a t e r i j a l n e fetiše i idole, čitav jedan svijet tabu-predmeta.
Č o v j e k s e p i t a : j e li b i l o v r i j e d n o t r u d a ? K a p a o b o ž a v a n o g m u ž a p u ­
k o v n i k a ( p o k o š e n o g , sasvim nevojnički, od k a k v o g p r o v a l j e n o g slijepog
crijeva) visi za vječita v r e m e n a na čiviluku u hodniku. Š k o l s k e teke i
slikovnice djeteta umrlog u spazmusima meningitisa u n e k o m memlji-
vom zavodu, decenijima čame zakovane u sandučiću, u prašini i paučini
p o t k r o v l j a ; p r e d a t i ih d o b r o j s v e s p a s a v a j u ć o j v a t r i k o j a p o š t e đ u j e od
uništenja, i z g l e d a l o b i b l a s f e m i j a . T a j isti pijetet zahtijeva d a jeziva
fotografija na kojoj je retuša dragoj umrloj osobi nakazno izobličila usta
i nanizala j o j niz m i š j i sitnih bisernih zubića, u v i j e k e visi n a d n o ć n i m
o r m a r i ć e m i da se s v a k e večeri pred lijeganje cjeliva. ( S j e ć a m se da je
b a k a s m j e s t a o t p u s t i l a s l u ž a v k u k o j a j e t r a g o v e tih c j e l o v a na s t a k l u
fotografije m o g oca zbrisala istom m o k r o m k r p o m k o j o m je obrisala
p r o z o r s k a stakla.) A l i ta materijalizacija osjećaja g r a đ a n i n u j e , eto, ne­
ophodno potrebita: pravi, čistokrvni građanin ne nosi u srcu ništa, a m a
b a š n i š t a : o s j e ć a j n e f i k s i r a n za k a k a v fizički p r e d m e t p o s t a j e p u k a
sjena, i čovjek ubrzo počinje da sumnja u realnu opstojnost svog osje­
ć a j a , a k o j e n e d o k a z u j u m a t e r i j a l n i p r e d m e t i k o j i g a u. s e b i u t j e l o v l j u j u .
A tavani — te staretinarnice smrti — pohranitelji su i čuvari takvih
materijaliziranihh uspomena, hramovi tog pijeteta.
K o l i k o li s m r t í n a t i m t a v a n i m a ! O s t a c i d a v n i h š a r l a h a , d a v n i h d i f t e ­
rija, ostaci drevnih porodičnih tuberkuloza, ostaci dugih uzetosti. Orto­
p e d s k i steznici, crno lakirane štake, žuti kožni p o t p a s a č i za hernije p o ­
:
stavljeni j e l e n j o m k o ž o m , k a o p a r a d n e o r m e za č i s t o k r v n e k a s a č e ; k e s i c e
za led, bolesnička kolica. U tim potkrovnim a t m o s f e r a m a , k a o i u zim­
skim b a š t a m a , još žive m l a d i ć s k a grudobolna u m i r a n j a u euforički p o ­
višenim temperaturama — rasciktani galebovi u purpuran suton. Strpljiva
dotrajavanja na logu uzetosti, djetinje vrele agonije u ljetna p o p o d n e v a ,
zakolutanih očiju, u strasnobolnim trzajima, s orošenim uvojcima n a d
upaljenim m o ž d a n i m o p n a m a ; i sunce isjeckano na ribež prikučeniiv-
žaluzija. A sve tu izjednačava u svojoj nepristranosti ta p r a š n a n e k r o ­
pola s festonima paučine, u kojoj, mjesto k a d a tamjana, vije miris
mačjeg urina. Intarzirana bolesnička sobna stolica pored pozlaćenih
okvira nestalih careva i nadvojvoda s olupljenom š t u k a t u r o m i sa svo­
jim u p r a ž n j e n i m o v a l i m a ; polomljeni dječji teatar s l u t k a m a p o r e d ki­
n e s k o g a u t o m a t s k o g ražnja koji nikad nije d o b r o f u n k c i o n i r a o ; staro­
m o d n i ženski suncobrani Ijubopitno izduljena vrata p o r e d činovničkih
p a r a d n i h sabljica sedefna drška. A šeširi, preraznih vrsta i k a l u p a , za­
mjenjuju i zastupaju nestale glave: kožni kovčežić s c a k o m nekakvog
tetka oficira, i dvorogi šešir nekakvog zeta tajnog savjetnika, i znojem
p r o g r i z e n i p a n a m a p o d u z e t n o g d j e d a s k o r o j e v i ć a . T, u j e d n o m u g l u ,
plava dječja kolijevka koja je davno zaboravila dječje gakanje, bez-
d a n o p r a z n a , k a o p r e s u š e n bunar. I j o š — sva sila k a r n i š a za zavjese.
Pozlaćenih i crnih, glatkih i kaneliranih, ravnih i izvijenih u luk, jedno­
stavnih i bogato išaranih, s tokarenim j a b u k a m a na k r a j e v i m a ; čitavi
s n o p o v i tih karniša, koje, nedokučivo zašto, g r a đ a n s k i pijetet ljubo­
m o r n o čuva i pobožno pohranjuje po uglovima, poput trofeja od zastava
p o m u z e j i m a — f a n t a s t i č n a k o p i j a k o z n a k a k v i h n e s t a l i h s t j e g o v a ...
S v e to leži ispremiješano i grdno zbratimljeno u z a j e d n i č k o j umrlosti.
I p o n e k a d s e č o v j e k u ne čini b e z r a z l o g a što a v i o n s k e b o m b e , u s v o m e
likvidiranju datih sklopova života, načinju ljudske košnice baš odozgo,
od potkrovlja.
Lunjao s a m po tavanu i otkrivao u njemu razne zapásaje smrti. U tom
se potkrovlju, na neki način, rodila i m o j a umjetnost.
M e đ u h r p o m ostalih isluženih stvari, tu j e ležala i j e d n a s t a r a dječja
violina. Violina onog bakinog brata što j e u m r o u m l a d i ć s k i m godinama.
O d n j e g o v e s m r t i ležala j e tu, u s v o m e c r n o m d r v e n o m sandučiću,
sličnu djetinjem lijesu. N a j e d n o m od m o j i h istraživačkih p o h o d a
n a i đ e m na nju. S nekom zebnjom otvorim sandučić i u z m e m j e m e đ u
ruke.
N a g o n s k o traženje leži u n e m i r n i m djetinjim p r s t i m a . Oni h o ć e d a
s v e s p o z n a j u o p i p o m — prsti tih s l j e p a c a s a š i r o k o o t v o r e n i m o č i m a , —
i d a iz s v a k e m r t v e stvari i z v a b e njen živi glas. R u k a m i b o j a ž l j i v o p o ­
segnu, k a o da iščekuje neko otkrovenje, i prsti taknuše žice. Zamnije,
izblijedio, k r h a k , njihov davno u p o k o j e n i glas, čudan, neponjatan. Za­
drhti u zraku, trepereći i premirući, rasprostirući se u sve širim kru­
g o v i m a , u d a r a j u ć i о stijene i odrazujući se od njih r a z d r o b l j e n i usit­
njen. Od njega se p o k r e n e r a z b u đ e n p a u k na svojoj t a n a n o j m r e ž i
i z m e đ u dvije grede. D u g o s a m slušao taj glas koji je p o s t e p e n o ma-
laksavao, zamirao, blijedio, oklijevao m a l k o na granici čujnog i nečuj­
nog, i nastojao sam da ga slijedim i dalje, u nečujnom dijelu njegova
života.
N e z n a m p r a v o reći k a k v o s a m z a d o v o l j s t v o u t o m e nalazio, ali s a m
o t a d a č e s t o osjetio p o t r e b u da o d e m u p o t k r o v l j e i d a i z m a m i m iz
v i o l i n e p o k o j i ton, koji j e d u g o živio i t r e p e r i o . U o b r a ž a v a o s a m d a
j e d a n jedincati, sam po sebi uvijek j e d n a k i uvijek j e d n a k o neosmišljen
ton, m o ž e da izrazi m n o g o toga, svu silu raznovrsnih stvari. Izvabio bih
j e d a n zvuk i p o d m e t a o m u najrazličitije sadržaje: i gle — uvijek je odgo­
v a r a l o ! T o n j e uvijek govorio ono što s a m j a htio, uvijek izražavao ono
š t o s a m ja nosio u sebi!
Često s a m se u djetinjstvu r a s p l a k a o od muzike. A bakica bi tad uzela
u d a r a t i n a k l a v i r u n e š t o d r u g o , v e s e l i j e , ili bi p r o m i j e n i l a p l o č u n a sta­
r i n s k o m fonografu. Zaorile bi trublje i bunjevi k a k v o g žustrog vojnič­
k o g marša — a ja sam svejednako plakao!
— T a što s a d p l a č e š ? Ovo j e veselo, živo — čuješ li! Ovo nije b a š
nimalo tužno!
Zaludu! Nastojao sam da suspregnem suze i da se tobože razvedrim,
k a k o ne bih pozlijedio njenu dobru namjeru. Ali nisam uspijevao. I
izvinjavao sam se:
- Svaka je muzika tužna!
S a m i zvukovi po sebi na m e n e su l a k o djelovali. Organski, k a o na
o n o g p a u k a između dvije grede. I činilo m i se da j e živahna, žustra,
blještava muzika samo u nekom tobožnjem, konvencionalnom, vanj­
s k o m s m i s l u v e s e l a , živa i blještava, ali da je ona, u svojoj intimnijoj
biti, u v i j e k i b e z i z u z e t n o tužna. I da to, štoviše, i j e s t njena p r a v a bit,
da u tom i jest p r a v a m o ć muzike, i njena prava vrijednost.
Iz te m o j e p r e o s j e t l j i v o s t i za m u z i k u (ili, t a č n i j e , za z v u k o v e ) m o j i
su u djetinjstvu zaključili da sam j a k o naklon muzici, i dosljedno, bez
s u m n j e za nju n a d a r e n . I mislim da je to bila p r v a ishodna p o g r e š k a u
čitavoj toj stvari. J e r držim da baš to, i m o ž d a jedino to, nije p r a v i
p u t k o j i m s e u l a z i u s f e r u m u z i k e , ili b i l o k o j e u m j e t n o s t i u o p ć e . N e k o
s a m v r i j e m e , kasnije, v j e r o v a o da je to m o ž d a p r a v i z n a m e n za b u d u ć e g
i z v a đ a č a v i r t u o z a . A l i s a m se uvjerio d a ni to nije t a č n o . U m j e t n i k
treba da bude neosjetljiv prema svojoj umjetnosti i od nje neranjiv, k a o
što k i r u r g m o r a d a b u d e neosjetljiv p r e m a s v o m z a n a t u i k a o što voj­
nika ne smije da ranjava njegovo vlastito oružje. Inače to nije pravi,
i s t i n s k i k i r u r g , i n a č e j e to n e s p r e t a n vojnik, v o j n i k za n e v o l j u i o d
nevolje.
N o izgleda da s a m se prilično k a s n o svega t o g a sjetio. K a o što se
u u p ć e , p o sili s a m e stvari, k a s n o sa sigurnošću o s v j e d o č a v a m o о p r o m a ­
šenom: о tome može da nas pouzdano i dokraja osvjedoči tek neuspjeh.
T o bi u neku r u k u značilo da u svemu, eda bismo došli do konačne i
s i g u r n e s p o z n a j e , m o r a m o i ć i d o s a m o g k o n c a . A to z n a č i : d o t a č k e
n e u s p j e h a . U t o m smislu, m o g l o bi se reći da tek n e u s p j e h z a o k r u ž u j e ,
osmišljava naš život, da tek neuspjeh kruniše n a š e djelo. Zastati i ušan-
čiti se n a j e d n o j t a č k i prije toga, m o ž d a z n a č i n e ići d o k r a j a svojih
mogućnosti, ne ostvariti u potpunosti sebe. I zato, uvijek dalje! A, u
m o m e slučaju, mislim da je veoma samilosno došla ta vanjska, slučajna
n e s r e ć a k o j a m i j e povrijedila ruku i skvrčila p r s t e koliko j e bilo po­
trebno pa da mi prepriječi takozvanu »dalju karijeru«. I m a da je sve
d r u g e taj d o g a đ a j ostavio u uvjerenju da j e vanjski nesretan slučaj bio
o n o što m i je p r e s j e k l o dalje mogućnosti » u p r a v u času k a d su se s naj­
više izgleda p r e d a m n o m o t v a r a l e « , m e n e s a m o g a to nije ni za t r e n u t a k
uspjelo zavesti u zabludu i poljuljati u osjećaju da je nesreća došla baš
u pravi čas, u čas k a d s a m bio dopro do krajnjih granica m o j i h m o g u ć ­
n o s t i i k a d ni b e z t o g a ne bih bio k r o č i o ni za s t o p u d a l j e , u čas k a d
j e neminovno moralo da otpočne srozavanje. Milostiv udes! S a d m o g u
da sviram k o l i k o j e dovoljno za skromnije pretenzije: za dobrotvorne
s v r h e , za p r o v i n c i j u , iz k o j e j e takva v r s t a u m j e t n o s t i i p o t e k l a i u k o j o j
j e ona k o d svoje k u ć e , za one legione usidjelica što p o svim provinci­
j a m a svijeta griju duše na Chopinovim mjesečinama. T u je m o j a umjet­
nost uvijek p r a ć e n a pomišlju i u z d a h o m slušalaca: što bi tek bilo d a
čovjek nije o v a k o unesrećen! A ja, naravno, nisam tako poltron da bih
s e tim z a d o v o l j n o koristio i to bez p o g o v o r a p r i m a o , već uvijek osje­
ć a m p o t r e b u da o d l u č n o , i iskreno, s punim uvjerenjem, to o d b i j a m i
d a ljude razuvjeravan. Ali sam ipak toliko poltron da, p o r e d toga, osje­
ć a m i p o t r e b u d a m i s e t o n e p o v j e r u j e . I k o z n a š t a li s v e j a n e s v i j e s n o
n e r a d i m (s o n o m r a f i n i r a n o m l u k a v o š ć u k o j u p o z n a s a m o p o d s v i j e s t )
d a bih d o s t i g a o d a m o j e i s k r e n o u v j e r e n j e ne p r e d e na d r u g e , d a uvjer-
ljivost m o g uvjeravanja i p a k b u d e neuvjerljiva! A to j e , a k o se ne va­
r a m , s a m v r h u n a c p o l t r o n s t v a : n e s a m o u v j e r a v a t i s a s v r h o m d a ti s e
ne vjeruje, uvjeravati da bi razuvjerio, n e g o j o š p r e t e n d i r a t i d a sred­
stvo za p o s t i z a n j e t o g a e f e k t a b u d e t v o j e i s t i n s k o u v j e r e n j e i s u š t a i s k r e ­
nost tvojih riječi. Obmanjivanje sredstvom istine nesravnjivo j e podlije
nego obmanjivanje sredstvom laži.
Ali, i z g l e d a , č o v j e k se ne m o ž e d a o s l o b o d i laži k a o ni s v o j e k o ž e . I
p o svoj prilici ovo j e p r v i put što s a m i s a m o m s e b i tu s t v a r o v a k o izri­
čito i d o k r a j a priznao. S n a g u p u n e iskrenosti d o b i v a m o tek p r e d licem
n e č e g daleko važnijeg, daleko presudnijeg od onog što priznajemo.
M o ž d a tek p r e d licem One n a p r a m k o j o j sve d r u g o postaje sitno i bez­
bolno do ništavnosti.

XVI.

D a n a s je nedjelja. P o svemu se to osjeća. D a n posjeta bolesnicima,

dan donošenja ponuda.
Čujem promicanje tapkavih ženskih k o r a č i ć a p o hodniku, kucanje
na susjednim vratima; zatim slijedi ono posjetilačko naročito, diskretno-
obazrivo otvaranje i provirivanje kroz odškrinuta vrata milim očicama.
A onda p r v e , bez p o d l o g e živahne riječi pri susretu. S v e to d o p i r e d o
m e n e s o r d i n i r a n o , i z d a l e k a . I, iz ove m o j e s i g u r n o s t i , g o t o v o z a b a v n o .
J e r j a se o s j e ć a m d o s t a b e z b j e d a n . O v d j e s a m o s t a o n e p o z n a t , ili ne­
otkriven. J a dakle n e m a m da strahujem d a će iko pokucati na m o j a
v r a t a . N a r a v n o , osim a k o se zabuni. J e r i to b i v a . N a j p r i j e će se, s a ­
blasno p o l a k o i nečujno, spustiti k v a k a , zatim će se kroz procjep p o ­
moliti! r u m e n o n a s m i j e š e n o l i c e k a k v e o b r t n i č k e s u p r u g e . Z a s t a t ć e , p o d
v o d o r a v n o n a t a k n u t i m nedjeljnim šeširčićem, s p o n u d o m u čistom bije­
l o m ubrusu. A onaj j o š na hodniku p r i p r e m l j e n i p o g l e d milih očica
k o j i m će m i poviriti u sobu ne će stići da se smjesta ugasi čim uoči
da j a nisam j a : kratak čas blenuti će u mene, pa će opet priklopiti
v r a t a , ali s a d v e ć m a l k o uvrijeđena. A p o g l e d će j o j , p r i j e nego se v r a t a
sasvim zatvore, ipak imati vremena da postane odbojan, gotovo nepri­
jateljski. I t a k o će se ta m o j a vječita bijela v r a t a z a k l o p i t i k a o n a d ­
g r o b n a p l o č a n a d j e d n i m neprijaznim i z r a z o m čiji će o t i s a k ostati d a
leži na m e n i d o k ga ne smijeni k a k v a d r u g a i m p r e s i j a , i trajati j e d n u
svoju malu vjekovječnost.
A u ubrusu će, n a g a đ a m , biti n e k a k v a pita. I, p o svoj prilici, p o h a n a
piletina. D a , s v a k a k o pohana piletina. N a tu bih se pohanu piletinu
g o t o v o k l a d i o . J e r g r a đ a n s k o (ali zašto b a š g r a đ a n s k o ? v j e r o v a t n o j e
to općeljudsko!) uboštvo fantazije, u trudovima svog n e n a d a h n u t o g
dovijanja k a k v u što bolju i prelesniju p o n u d u d a izmisli, osjetilo j e
potrebu da ustanovi jedan maksimum, jedan optimum ponude. J e d a n
apsolut ponude. I tako je rođena pohana piletina.
A nedjelja i m a neki svoj posebni, specifični k a r a k t e r k o j i se osjeća i
razaznaje u svemu. T o k a o da nije j e d a n proizvoljno, ljudskim s p o r a -
z u m o m utvrđen dan, nego nadljudski, s višeg mjesta određen. Na selu
i u varošici, u pustinji kao i u metropoli, nedjelje, m a koliko različite
m e đ u s o b o m , i m a j u nešto osnovno zajedničko. I to n e š t o k a o da ne leži
s a m o u ljudima, kretanju i migoljenju živog l j u d s k o g stvora, već i u pri­
rodi, u čitavom njenom ritmu, pa i u takozvanim mrtvim stvarima. I u
s a m o m zraku, u k o m e se truni zlatasti, ljepljivi nedjeljni pelud. U n e ­
djelju je sunce više s u n c e a tišina više tišina n e g o u d r u g e dane. J o Š u
d j e t i n j s t v u č i n i l o m i se d a s e u n e d j e l j u s u n č a n e o p e k l i n e n a k u p a n j u
dobiju k u d i k a m o lakše i brže nego radnim danom. U nedjelju i bube
sporije gamižu, i sokovi u bilinama sporije struje.
Ali naročito j e s p o r o , ljepljivo sporo, i svo gnjecavo o d n e k e vlažne
toplote, nedjeljno p o p o d n e . Čisto se grustim od dodira njegovih grubih
znojavih dlanova.
K a d p r e đ e p o d n e , nedjelja se n e k a k o zgusne, uzrije. Nedjeljno po­
p o d n e j e p o t e n c i r a n a n e d j e l j a . M o g l o b i se r e ć i » z r e l a n e d j e l j a « , o n a k o
k a o što se kaže »zrelo ljeto«. A u takva nedjeljna p o p o d n e v a sunčana
tišina zna p o s t a t i n e p o d n o s i v a . O d a v n a j e z n a m ! S v e o k o n a s , z a k o v a n o ,
b r e k ć e , s v e žudi, v a p i j e za j e d n i m p o k r e t o m , za j e d n i m z v u k o m , pokli­
čem, trijeskom, pa da nastupi izvjesno jedva iščekivano oblakšanje. D a
n e k o n e g d j e k r i k n e - p a m a k a r k o i m a k a r š t o —, d a k u k u r i j e k n e p i j e ­
t a o ili d a z a n j a č e m a g a r a c . M a k a r d a s n a ž n o z a l u p e n e k a v r a t a ili p r a s n e
n e k o s t a k l o — m a š t o , m a š t o , a l i s a m o d a to s u n č a n o p o p o d n e z a t a l j e -
nih u s t a d o b i j e svoj živ glas!
B o l n i č k a čeljad i p o s l u g a d a n a i ima izlaz, ili p o š t e d u i p o l u o d m o r ,
liječnici su u toku jutra završili svoj p o s a o , p r e o b u k l i se i otišli. (Uprli
su nešto bolesnici od svoje strane a nešto liječnici od svoje, prvi m a l k o
intenzificirali svoju bolest a drugi svoje usluge, pa j e tako, hvala dra­
g o m bogu, do p o d n e sve sretno posvršavano.) T e k negdje, u nekom
m i r n o m k u t k u , z a s v a k i s l u č a j , k u n j a m l a đ i d e ž u r n i l i j e č n i k , ili u d o s a d i
uči engleski. U ovo nedjeljno popodne i bolesnici se osjećaju kao na
k r a t k o m d o p u s t u od svoje bolesti. J e r znaju d a u nedjelju, a p o g o t o v u
u nedjelju poslije p o d n e , njihovo bolesničko svojstvo znatno popušta.
O n i što m o g u d a h o d a j u izišli su u svojim m o d r o i s p r u t a n i m b o l n i č k i m
haljecima i r a s k l a p a n i m p a p u č a m a , otšvrljali na m a l u čistinu iza zgrada,
objahali klupice p a se zabavljaju pomičući kažiprstom piljčiće po četvo­
r i n a m a g r u b o u r e z a n o g mlina. D r u g i s e i z v a l j a l i n a s u m n j i v o j b o l n i č k o j
travi (nedaleko cvijeta odbačena krpica gaze s k a p l j o m krvava gnoja)
i r a z g o v a r a j u s p o s j e t i o c i m a o d m a t a j u ć i p o n u d e . M a l o p o d a l j e , oni pro-
s í o d u š n i j i i rustičniji, zavijenih v r a t o v a ili s f l a s t e r o m p r e k o o k a , j e d n o ­
s t a v n o se i g r a j u d r v e n i m k u g l a m a , k a o š t o su t o u n e d j e l j n a p o p o d n e v a
činili i u s v o m e selu na tratini ispred k r č m e . A i oni k o j i l o g o m leže po
s o b a m a utihnuli su te manje smetaju i manje dozivlju poslugu nego u
ostale dane. J e r i oni znaju da je nedjelja nedjelja, za sve i za s v a k o g a .
Ležim u krevetu, a sluh mi je napet. U prostor između moga i suče-
l i č n o g p a v i l j o n a z a p a l a j e t i š i n a . M r t v a t i š i n a . K a o d a s e s v e i s e l i l o ili
pozaspalo. D a je otkuda d a š a k vjetra pa da zalupi neka vrata! D a nešto
p a d n e , d a se nešto s t r o p o š t a ! G o t o v o m e podilazi n a p a s t te bih p r s t o m
 m a l o p o m a l o g u r a o p o s l u ž a v n i k s k a r a f o m v o d e i s č a š o m , ili b a r
knjigu, p o staklenoj ploči m o g noćnog ormarića. G u r a o bih minimalnim
n a p o r o m , gustirajući polagano, sve do tačke k a d će prevagnuti — pa
t r a s s s ! ... J e d a n z v u k - i o d m a h o l a k š a n j e !
I n e d j e l j n a s a m p o p o d n e v a , čini m i s e , iznio iz djetinjstva. U o p ć e ,
s v e , a m a b a š s v e , i z n o s i m o iz d j e t i n j s t v a ! U s t a r o s t i s e s v a k i m d a n o m
sve v i š e о t o m e u v j e r a v a m o . S v e o s n o v n e l j u d s k e s t v a r i i z v l a č i m o iz
djetinjstva. A naročito svu našu prćiju senzibilnoga. T a k v e stvari većina
ljudi p o i z m a k u djetinjstva u o p ć e nije više s p o s o b n a da nauči. P a tako
u djetinjstvu n a u č i m o i što je nedjeljno p o p o d n e .
U susjedstvu naše kuće, preko uske uličice, imao je svoj k u ć e r a k
s obućarskom radnjom cipelar Egidio. N a prozorčićima crveni geraniji
u l i m e n k a m a od rajčice, a za k u ć i c o m m a l o n e r a v n o k a m e n i t o dvorište
u k o m e s u p o d z i d o m r a s l a dva š i p k o v a s t a b a l c a . E t o za m e n e j e u dje­
tinjstvu u t o m dvorištu ležalo nedjeljno p o p o d n e ; odatle se ono širilo
po cijelom svijetu.
Egidio je došao, prije mnogo godina, još sasvim mlad, kao trombo­
n i s t e u j e d n o j p r e k o m o r s k o j o p e r n o j stagioni, u obližnji primorski gra­
d i ć . J e d n e nedjelje slučaj ga je doveo s još nekoliko mladih muzikanata
iz t r u p e n a izlet u n a š e m j e s t o ; s a s v i m n a k r a t k o , s a m o o d j u t r a d o p o ­
p o d n e v a , jer je naveče opet imao p r e d s t a v u . Ali već j e i to bilo do­
voljno. U crnim odijelima, s crvenim karanfilom u zapučku i s nahere­
nim artističkim šeširima široka oboda, vrzli su se p o suncu, zavirili na
misu, p a se razmiljeli u spletu kamanih uličica svraćajući u hladovíte
k o n o b e n a č a š u v i n a i i s p a d a j u ć i iz n j i h r a s p o l o ž e n j i i b u č n i j i . U j e d n o m
dvorištu E g i d i o je spazio na balaturi tanku crnomanjastu djevojku sa
ž i v i m c r n i m o č i m a . ( A n i j e ni s l u t i o k a k o ć e s e n a g l o r a z d e b l j a t i i k a k o
•će t e c r n e o č i s g o d i n a m a p o s t a t i z l e . ) I s v e j e v e ć t a d a b i l o z a p e č a ­
ć e n o : p o z a v r š e t k u stagione, raskinuo je s trupom, došao u naše mjesto
i oženio s e . O b u ć a r s k i sin, sjetio se o n o g a što j e u t o m z a n a t u n a u č i o
k a o dijete u očevoj radionici, pa je otvorio m a l u obućarsku radnju i
s m i r e n o p o ž i v i o . Z a d u g o g o d i n a p r i l i k o m s v a k o g d o l a s k a o p e r n e sta­
gione o d l a z i o j e u g r a d k a o p o p u n a o r k e s t r u . A k a s n i j e , k a d s u m u p o -
i s p a d a l i zubi i p o č e l a ga izdavati s a p a , p r e k i n u l a se i ta p o s l j e d n j a v e z a
s teatrom i s umjetnošću. Anica je izrodila p u n u kuću djece kojoj j e
očeva grešna melođramska slabost poudarala k r u p n a herojička imena:
Norma, Kalpurnija, Ermengarda, Aida, Giordano Bruno, Asdrubale,
Tancredi. U b o g a djeca, slinava, rahitična, golemih ošišanih glava,
gacala su po m a l o m kamenitom dvorištu, a tanke su im se nožice povi­
jale p o d teretom zvučnih imena. Čovjek j e dobijao osjećaj d a se u kući,
na tolik zveket, sve što g a m i ž e i plazi p o v u k l o u r u p e i u s u k a l o d u š u u
se. G i o r d a n o B r u n o , najstariji od m u š k e djece, u k o g a j e E g i d i o p o l a g a o
m n o g o n a d a (a mislim da su u njegovom p r o t e s t n o m imenu imali n e k o g
u d j e l a i b r a d a t i l i b e r a l i iz d j e d o v e b l a g o v a o n i c e ) , i z r a s t a o j e , n a p r o t i v ,
u mučaljiva i povučena mlakonju. J o š k a o dijete pokazivao je sklonost
za crkvu i sve što je crkveno: na improviziranom oltaru, u sjeni šipkova
stabalca, celebrirao je nebrojene mise, zaogrnut preko pleća Aničinom
 p o t s u k n j o m . K a s n i j e j e i otišao » u p o p i ć e « . Asdrubale je bio poznat k a o
n a j n e m i r n i j e dijete u m j e s t u : u k r u g u gdje se on igrao o d j e d n o m bi izbio
ljut p l a č i c i k a . U z r o k j e , n a r a v n o , bio A s d r u b a l e . P r e s k a k a o j e o g r a d n i
z i d v r t a i s l u ž e n o g noštroma T o m e da krade bodljikave »indijske smo­
k v e « ili k r a s t a v c e , k o j e j e j e o o n a k o ravno, sa stabljike, a č e ć i se t i m e
p r e d ostalom djecom. A bio je vještak u ljuštenju »indijskih s m o k a v a «
i u uklanjaju njihovih bodljika. Uzalud su bile Aničine energične ba­
tine, u z a l u d je stari T o m a stalno obnavljao krestu staklenih krhotina n a
g r e b e n u zida koji ga j e dijelio od E g i d i j e v a dvorišta. I s a d m i je u u š i m a
i z n e n a d a n p l a č rascviljene djece i Aničin kreštavi glas sred tišine ljetnog
popodneva.
— A ž d r u b a l e e e ...! A ž - d r u - b a - l e e e e ...! Š t o s i t o o p e t u č i n i o , m o r i j a t e
o d n i j e l a ! ...
Povirio* bih k r o z p r i k l o p l j e n e žaluzije, ali A ž d r u b a l u v e ć ni t r a g a :
predosjećajući batine, nekud je klisnuo i skrio se. Mjesto njega, ugle­
d a o bih vitku, utegnutu Kalpurniju, tanka profila i uskih duguljastih
očiju, s o n o m u r o đ e n o m čisto fizičkom ponositošću u držanju, gdje
paunski gazi krug uokrug uskog Egidijevog dvorišta, nepomućena sred
te vike i n e o s k v r n u t a o d neotmjenosti k o j a j e o k r u ž a v a , k a o d a šeta p o
šutljivom trijemu starog internata. I u meni se razgarala ona pubertet­
ska bezimena žudnja, bolna do presijavanja u idealno, koja se naročito
u b e s p o m o ć n i m vrelim ljetnim popodnevima potencira u svom osjećaju
nedostižnosti i p r e t a p a u n e k o s v e o p ć e i čisto p r o s t o r n o osjećanje bez­
g r a n i č n e s u n č a n e p u s t o š i . D u g o s a m je pratio očima, pritajen iza žalu-
zija. I o p r a š t a o s a m joj i Aničinu kreštavu neotmjenost, i Giordanove
mise, i Aždrubalova nevaljalstva, i smiješne nedjeljne ispade podnapi-
tog E g i d i j a . A k a d bih se na ulici sreo s njom, o b a r a o s a m p o g l e d i
n i s a m u s p i j e v a o da s m o g n e m čisto fizičku s n a g u k o j a bi mi p o d i g l a
k a p k e do visine njenog pogleda. T a k v u ustreptalu malaksalost valjda
n i k a d više u životu ni p r e d k i m i ni p r e d čime n i s a m osjetio.
N e d j e l j o m p o s l i j e p o d n e E g i d i o bi se k a t k a d sjetio s v o g t r o m b o n a i
stao d u v a t i u nj. Z b o g toga su izbijale duge r a s p r e , jer j e to djedu re­
metilo p o p o d n e v n i san. S p o r j e najzad n a g o đ e n t a k o da E g i d i o nije s m i o
svirati p r i j e n e g o bi sa f r a t a r s k o g zvonika otkucala četiri sata. P o t o m e ,
na prvi j e k Egidijeva trombona mnogošta se razvezivalo i pokretalo.
R a s k i d a o se čar ljetnog p o p o d n e v a . T o j e bio z n a k da p r e s t a j e p o d n e v n a
sijesta. D j e v o j c i u k u h i n j i on j e bio u p o z o r e n j e d a za d j e d a p r i p r e m i
kavu i čašu vode s mastikom, meni opomena da hitro spremim na mje­
sto zabranjenu knjigu koju sam dotle krišom listao u biblioteci. Iz
kuhinje bi se začulo zveckanje šoljica i žličica na s r e b r n o m poslužav-
n i k u . T o j e bilo k a o z v o n c e p r e d o b r e d n i o p h o d : u s k o r o će se začuti iz
djedove sobe gromko pušačko iškašljavanje, a malo zatim njegovi teški
koraci p o d kojima će škriputati daske poda u hodniku. Pojavio bi se
m a l k o n a b u h l a lica i zakrvavljenih očiju: izgledalo j e : sad-nâ n e k o g a j e
tamo u sobi svojim rukama zadavio. Napredovao je hodnikom prema
meni, zadrigao, još m a m u r a n , težak na riječ i na osmijeh, slabo po­
kretljivih, u snu omlohavljelih crta, držeći u r u k a m a zlatni sat i lanac
( p l o d z l o č i n a - s t r u g n u l o bi m i g l a v o m ) i p o l a k o g a n a v i j a j u ć i , sa o k o -
relom h l a d n o k r v n o š ć u . Ali, na m o j e o l a k š a n j e , u s k o r o za njim izišla bi
i bakica, dotjerujući na sljepočicama kosu što joj je provirivala ispod
n j e n e bijele k a p i c e . Z a r e d a l a bi p o s v i m p r o s t o r i j a m a u k u ć i udjelju­
j u ć i s v a k o m e p o dvije tri riječi k o j i m a j e h r a b r i l a č e l j a d u n j i h o v o m
b a v l j e n j u ili i h p o t v r đ i v a l a u s t a n j u u k o m e s u s e z a t e k l i .
— Sto radiš, A n k a ?
— E v o čistim ribu za v e č e r u .
— Čisti, A n k a , čisti!
Položila bi zatim ruku na rame staroj slijepoj L u k r i c i koja je sjedila
na škrinji u uglu kuhinje.
— K a k o je, moja Lukrice?
— D o b r o . E v o sam uzela da razmrsim ovo nešto vune.
— Neka, neka, Lukrice!
O n d a bi zavirila к meni, koji s a m r a z m a z i v a o a k v a r e l o m p o listu pa­
pira zastave i jedrenjake, s vrškom jezika među zubima.
— Sto lijepo radiš, I v e ?
— Nešto slikam.
— Slikaj, Ive, slikaj!
Nalazila je svoju dužnost, gotovu svoju posvetu, u tome da svojom
riječju olakša p o r o đ a j s v a k o j stvari, da j o j u r a v n a u l a z a k u svijet biv-
stvovanja, i đa j o j , za popudbinu, udijeli svoj blagoslov. Za nju k a o da
s t v a r i nisu s a s v i m p o s t o j a l e d o k ih o n a n e b i u s t o l i č i l a u r e a l n o s t i po­
tvrdila tapšajem po ramenu. I m a tako ljudi koji tek d o d i r o m svojih
r u k u u v o d e stvari u krug svo~a svijeta. G l e d a o s a m d o m a ć i c e na tržnici
k a d i z a b i r a j u r a j č i c e ili k a j s i j e .
— P o š t o s u o v e ? ... A o v e ? ... A o v e o v d j e ? ...
I sve r e d o m pipaju p r s t i m a . A nije to s a m o zato d a se uvjere jesu
li z r e l e : t o m e , b a r d i j e l o m , u z r o k l e ž i u n e k o m d e f e k t u , ili u s p e c i f i č ­
nosti, njihovog spoznajnog a p a r a t a : ono što nisu svojim prstima taknule
i opipale, ne postoji u njihovom zapasaju odistinskog.
A međutim je Egidijev melodramski trombon uvijao i izvijao, grmio
i p l a k a o , indignirao se i molio. B a k i c a bi izišla na p r o z o r . E g i d i o bi
načas prekinuo, ustao na noge i s ceremonioznošću podnapita čovjeka
širokim r a z m a h o m šešira odao poštu baki.
— Zdravo da ste, Egidio! — mahnula bi m u ona r u k o m s prozora, k a o
š t o o d a b r a n i c a u a r e n i m a h n e iz p o č a s n e l o ž e s v o m t o r e a d o r u .
— Z a b a v l j a t e se m a l k o svirajući, j e li, E g i d i o ?
— E t o , p l e m e n i t a g o s p o đ o , d a u t u č e m v r i j e m e ! ...
— Svirajte s a m o , E g i d i o ! S a m o vi svirajte!
Osjećao sam da u toj Egidijevoj pažljivosti p r e m a baki ima kao neka
klica otpora i neodobravanja prema djedu, i izvjesne solidarnosti s njom
u n e k a k v o m u o b r a ž a v a n o m , p r e ć u t n o m ali latentnom, r a s p o r u između
nje i d j e d a . I bilo mi j e u isti m a h i m i l o i k r i v o : m i l o , j e r s a m u t o m
tobožnjem r a s p o r u i j a stajao na bakinoj strani, a krivo zato što s a m bio
surevnjiv na druge koji su, pristupajući tom n a š e m savezu, razvodnja­
vali d r a ž k o j u j e on za m e n e i m a o .
 S E g i d i j e v a t r o m b o n a n a u č i o s a m z a r a n a m n o g e a r i j e iz s t a r i n s k o g
• o p e r n o g r e p e r t o a r a , n a s l u š a o s e cantabilâ i allegrâ, m o l i t a v a i r o m a n c a ,
Mrettâ i cabalettâ, scena u sudnici i scena u crkvi, trijumfalnih i svadbe­
n i h i k r u n i d b e n i h m a r š e v a , i pezzi đ'assieme, i finala, i velikih finala.
A sve je to, prilagođeno Egidijevu trombonu, dobivalo odnekud isti
izraz i istu vrijednost: što je god izricao, Egidijev je t r o m b o n izricao
a p o d i k t i č k i , ne d o p u š t a j u ć i ni n a j m a n j e m j e s t a s u m n j i .
Iz tih nedjeljnih p o p o d n e v a u djetinjstvu iznio s a m i doživljaj zvo­
n j a v e z v o n a . U n e š t o k a s n i j i s a t , u p r v i ruj s u t o n a , r a z l j u l j a l a b i s e
klatna sa fratarskog samostana, obilato, bujno, nezažalno, ispunjajući
brujanjem čitav suton. I m o r e u priobalnim š k r a p a m a k a o d a bi za­
stalo slušajući g a i p o d n e s e ć i njegov čar. I r u m e n z a p a d a k a o da se od
njega j a č e r a z g a r a l a . L j u l j a l a su se z v o n a i r a z l i j e g a ï a se n a d m j e s t o m
zvonjava, purpurna, brončana, agonično vruća, zanoseći i prožimljući
s o b o m s v e . P o n e k a d m i se čini da m i j e b a š ta z v o n j a v a i r a z b o l j e l a
dušu, i da j e b a š odatle i pronosim evo sveđ razboljenu kroz život.
K a t k a d s a m je se čisto b o j a o i o č e k i v a o sa s t r e p n j o m njen č a s , a kat­
kad s a m j e želio, da m e zaodjene, zagrije i izliječi od neke unutrašnje
zimice koju sam u sebi osjećao.
Pohitao bih na prozor prema Egidijevom dvorištu: Kalpurnija je
sjedila na klupici p o d šipkovim stabalcem, zabačene glave, s tankim
kažiprstom između stranica knjige priklopljene u krilu, i upijala
s k l o p l j e n i h očiju tu v r u ć u zvonjavu svojim t a n k i m n o s n i c a m a .
J o š i s a d a , u j a r k a i pusta nedjeljna p o p o d n e v a , učini mi se da u
njima nešto nedostaje, da su odnekud nezavršena, nedorečena. T o što
n e d o s t a j e da ih d o r e č e i osmisli, k a o d a j e onaj j e r i h o n s k i j e k E g i d i j e v a
t r o m b o n a i onaj p o v i k »Až-dru-ba-leeee! ...« T a j je povik za m e n e po­
stao k a o o d a h s u n č a n o g p o p o d n e v a i dobio n e k u mitsku i m a g i č n u vri­
jednost, p o p u t p o v i k a : » U m r o je veliki P a n ! «
T i š i n a . M o j o m s o b o m o p e t j e p r e l e t i o s v j e t l o s n i miš — n e k o j e n a p a ­
viljonu sučelice o t v o r i o ili zatvorio p r o z o r s k o k r i l o . A l i zvuka n i o t k u d a .
Tišina. V e l i k a , b e z m j e r n a tišina u u s k o m p r o s t o r u i z m e đ u m e n e i p a v i ­
ljona p r e k o p u t a , i z m e đ u m e n e i svega. I čisto ćutilno o s j e ć a m k a k o s e ,
n e k o m č u d n o m transsupstancijacijom, ta tišina p r e t v a r a u v r i j e m e .
Mrtvo, bezmjerno vrijeme.

XVII.

B o l n i č a r k a k o j a m e dvori otišla j e na nekoliko dana kući. S a sela

je, n e g d j e iz o k o l i c e . P o z v a l i su je z b o g s m r t n o g s l u č a j a u p o r o d i c i .
Z a m i š l j a m , p o s l i j e s a h r a n e bit će v j e r o v a t n o p o d u š j e . P o s j e d a t će l j u d i
n a niske stoce oko velikih zdjela punih k o m a d a p e č e n a m e s a , još k r v a v a
pri kosti, i žvakati će seljački sporo, pognuti i mučaljivi, k r u p n e zalo­
gaje k r t i n e , svi z a o k u p l j e n i tim p o s l o m . M o j a će b o l n i č a r k a , iz p o č a s t i ,
k a o č e l j a d e iz g r a d a , s j e d i t i n e g d j e u sredini, n a n e š t o v i š e m s t o c u ili
n a stolici s naslonom, jedinoj u kući, i voditi će glavnu riječ. R a z g o v o r
će teći u starim, čvrsto ustaljenim s e l j a č k i m f o r m a m a , s a m n o g o p r a z n i h
riječi k o j e ništa ne kažu ali koje već r e d i običaj zahtijevaju. A k a d se
daća svrši i strani raziđu, i kad domaći ostanu sami m e đ u sobom, neko
će se, najprije ovlašno i naoko ravnodušno, dotaći pitanja ostavštine.
I ona će se u tim razgovorima nazivati » o n o sirotinje«, » o n o crkvavice«
i »ono nešto j a d a « . P o nejasnim nagovještajima moja će bolničarka na­
slutiti d a se njoj, k a o članu koji se o t k i n u o o d k u ć e , o d g a c a o u bijeli
svijet i tamo našao n e k a k a v svoj hljeb, n a m j e r a v a osporiti i izigrati
p r a v o na n a s l j e d s t v o . A ona će se za s v o j dio boriti k a o lavica, i bit ć e
natezanja i k a v g e i nadvikivanja, k a o što to v e ć biva.
Z a m i j e n i l a j u j e b o l n i č k a r k a iz s u s j e d n o g p a v i l j o n a . I z n e n a d i l a m e
k a d mi je jutros donijela mlijeko. L i j e p a je. Crte su joj tanke i fine.
Sitne j e , k r h k e građe, kretnje su joj graciozne i n e k a k o m u d r o spretne.
R a d o g l e d a m te r u k e i te kretnje. U n j i m a k a o d a se o g l e d a n e k a u r o ­
đena nadarenost i umješnost.
A k o se ne varam, ovo je ona koja j e otvaranjem i zatvaranjem pro­
z o r a n a p a v i l j o n u p r e k o p u t a n a t j e r a v a l a p o m o j o j s o b i s v j e t l o s n o g miša
p r v i h d a n a p o s l i j e o p e r a c i j e . Ili j o j m o ž d a m o j a u o b r a z i l j a r a d o p r i p i ­
s u j e t u s v j e t l o s n u u l o g u . T a j m i j e miš b i o s v a l j e p o t a i s v a r a z o n o d a
koju mi je život u tom času m o g a o da pruži. J e d n o vedro m a l o krilce
kojim mi je izdaleka mahao.
Primijetio sam, raduje me svaki dolazak t a n k e bolničarke. Nesvijesno-
ga o č e k u j e m . V e s e l i m se obrocima i s a t u k a d m i d a j u lijekove, zato što
i h o n a d o n o s i . T a č n i j e , n e v e s e l i m s e ( p r e t j e r a o s a m ) , a l i ih č e k a m . A
to j e , m o ž d a , j o š više. B e z o n o g a što n a s veseli, n e k a k o se m o ž e . T o j e
voće na n a š o j trpezi: prijatno j e , no ne m o r a b a š d a b u d e . A l i s onim
što se iščekuje, već j e m a l o drukčije. Ono što se i š č e k u j e teži da p o s t a n e
p o t r e b a , n a s u š n a potreba. P a k a d to i š č e k i v a n o izostane, n j e g o v o o d ­
sustvo, ona praznina, zna katkad zauzeti u n a m a veliko, veliko mjesto.
Tačno onoliko koliko je zapremalo iščekivano.
G l e d a m j e . Zbilja j e lijepa, izuzetno lijepa. A izuzetne fizičke ljepote,
j e d n a k o k a o i izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u n a m a poštovanje.
N e k o poštovanje koje je svo šutnja i kontemplacija. J e r fizička ljepota
nije p u k i fizički f a k a t : k a d je to doista ljepota višeg r e d a , ona je j e d a n
talenat. T a l e n a t k a o i svaki drugi. I, zato, k a o i s v a k i nesvijesni nosilac
jednog talenta, jedne vrednote, i nosilac takve izuzetne fizičke nadare­
nosti zrači ljepotom neke instinktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren
neobičnom fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi
svoju ljepotu. Č a k i k r a s o t i c a iz k a k v o g d i v l j a č k o g p l e m e n a k o j a nije
nikad sagledala svoga lica u ogledalu jezera, i m a to držanje, tu nesvi-
j e s n u s a m o s v i j e s t , taj instinktivni p o n o s n a s v o j e b i ć e , to n e j a s n o osje­
ćanje vrijednosti k o j e izbija iznutra. U t o m e i jest, a k o se smije t a k o
reći, ljepota ljepote. T o j e odraz fizičkoga u sferu nefizičkoga, u pro­
store duha. I to je j e d n a od onih stvari p o m o ć u kojih se čovjek izvlači
iz g v o z d e n o g obruča egzistencije. J e r s v a k a se istinski velika fizička
l j e p o t a t r a n s p o n i r a u n e m a t e r i j a l n o , teži d a i z a đ e iz u s k i h g r a n i c a p o ­
jedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bezgranično i sveopće - u
iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apsolutnoga. T o jest, ona - u p r a v
k a o i veliko umjetničko djelo - postaje s a m a za se j e d a n k o z m o s , cje­
lokupan i završen. A k o baš hoćete, recimo (da zadovoljimo umjerene
i o p r e z n e ) j e d a n m a l i k o z m o s ; toliko se m o ž e k o n c e d i r a t i ; j e r k a d s m o
rekli kozmos, tad postaje bespredmetan, pa i besmislen, dometak
» m a l i « ili » v e l i k i « .
Odatle nam postaje jasno kako jedna takva fizička ljepota višeg
reda, pa i samo j e d a m p u t i letimično viđena, može da ljudima postane
j e d n a doživotna vrijednost. Ideal i osmišljenje čitavog njihovog života
i djela. I to ne bilo k a k v i m , sitnim, neznačajnim ljudima, sentimental­
nim dušicama, nego baš onim najvećima i najjačima, i m o ž d a baš samo
njima: velikim pjesnicima, velikim umovima, velikim duhovima uopće.
O d a t l e biva j a s n o i to d a j e d n o j takvoj ljepoti višeg r e d a nije potrebna
n i k a k v a n a d o p u n a i n i k a k v a p o d u d a r n o s t s bilo čim d r u g i m : ona je s a m a
sebi cjelovita i p o t p u n a : jedan likovni fakat, s odnosnim odrazom u
s f e r u d u h a , k o j i g o v o r i s a m z a s e , i k o j i j e s a v u t o m e . Z n a l o m i j e iza­
z v a t i p o d s m i j e h k a d bi za k a k v u k r a s o t i c u p i t a l i d a li j e , p o r e d toga,,
i u m n a . T a što će joj to, brate dragi! Zar joj nije dovoljan onaj j e d a n
talenat, i zar nije u n j e m u c j e l o k u p n a o n a ? I m a o s a m otprilike isti uti­
s a k k a o k a d b i z a k a k v o v e l i k o s l i k a r s k o d j e l o z a p i t a l i d a li, p o r e d t o g a ,
ima p o d okvirom montiranu napravicu koja svira.
Istina, m n o g o j e ljudi koji ne osjećaju tako. A l i to su trivijalni du­
hovi. T o su oni koji sve darove života sistematski s v o d e na racionalnu,,
biva najmanju m o g u ć u mjeru; i pritom još misle da time prave dobar
p o s a o , nešto v e o m a v a ž n o i m u d r o . I to nazivlju v l a d a v i n o m svoga
u m a . I m a m n o g o i takvih ljudi koji su gluhi i slijepi za velika djela
p o e z i j e , za v e l i k a d j e l a u m j e t n o s t i . P a znači li to d a u m j e t n o s t ne p o ­
s t o j i ? Ili da j e ona s a m o iluzija? Ili čak s a m o nečija b u b i c a ?
N a r a v n o , o n i s e n e s l a ž u , o n i n e o d o b r a v a j u . S h v a t l j i v o . T o j e nji­
h o v o . Oni se time b r a n e . S v i s m o m i najogorčeniji o n d a k a d b r a n i m o
j e d n u nevrijednost u n a m a . K a d sam ovako razlagao, često s a m nailazio
n a n j i h o v o p r o t i v l j e n j e , p a i na njihovo n e g o d o v a n j e . » M a n i ! to j e m e ­
tafizika!«. Ili, k a d su htjeli da b u d u ofenzivniji: » t o j e n e k a k v a tvoja
m e t a f i z i k a ! « A m e n i s e , naprotiv, činilo da to nije ni m o j a ni metafi­
zika, već da j e takvo poimanje čisto instinktivno i više manje o p ć e ­
nito, i da ga s a m a stvarnost, neprestano i u sva vremena, učvršćuje i
p o t v r đ u j e . » K a k o n a s p o v i j e s t u č i « , — d o k a z i v a o s a m i m u s v a j a j u ć i nji­
hov frazarij, — » z a te izuzetne talente fizičke ljepote ustvari nikad nije
bilo m e đ a ni g r a n i c a , ni rasnih, ni k l a s n i h , ni r e l i g i j s k i h , ni b i l o k a k v i h
drugih, niti su se oni i k a d svrstavali u redove, slojeve, s t e p e n o v e p o bilo
k o j e m d r u g o m kriteriju doli isključivo po kriteriju svog talenta, svoje
l j e p o t e . O n a j e t a k v e izuzetne j e d i n k e izdvajala iz svih d r u g i h r a z r e d a
i podjela, p r e v l a d a v a l a svako drugo obilježje, pravila indiferentnom
s v a k u d r u g u r a z l i k u , t e i h č u p a l a iz n i s k i h i p r e z r e n i h s t a n j a i s r e d i n a
iz k o j i h su p o t e k l i i z d i ž u ć i ih i združujući u i z a b r a n u k l a s u velikih i
istinskih l j e p o t a . Z a t o j e r o p k i n j a iz p o b i j e đ e n o g p l e m e n a m o g l a đa se
potitrava s p o b j e d n i k o m , da utječe na njegovo životno djelo, da d r m a
temeljima njegove države, a sudopera je uspijevala, da zablista na naj-
rafiniranijem dvoru i da se izjednači s kraljicom i drugim suparnicama
v i s o k a r e d a , ili č a k d a i h b a c i u z a s j e n a k . Z a t o s u , n a j z a d , t i t a l e n t i v l a ­
stite ljepote oduvijek primani, na ravnu n o g u i bez t r u n k a k a k v e pri­
misli о m e đ u s o b n o j razlici u r a n g u ili s t e p e n u , u k r u g o s t a l i h velikih
talenata, u k r u g velikih pjesnika, velikih slikara, velikih duhova, i u o p ć e
izuzetnih i izabranih primjeraka ljudskog soja!«
Istina, t a k v e izuzetne fizičke ljepote v e o m a su rijetke. K a o što su i
inače rijetke velike nadarenosti. Ljepota tek nešto malo nižeg reda, već
nije to isto. Ona već nije nešto p o t p u n o , c j e l o k u p n o , s a m o p o s e b i do­
voljno, nešto apsolutno i ničim uslovljeno. P a zato odmah spada na
o n a j niži s t e p e n na k o m e j e p o t r e b n o d a b u d e u d r u ž e n a s d r u g i m n e k i m
d a r o v i m a , svojstvima, odlikama, da s drugim nečim stoji u odnosu i u
m e đ u z a v i s n o s t i , ili č a k d a b u d e s a m o o d r a z ili v a n j s k i i z r a z t o g n e č e g
d r u g o g . A k a d te p o d u d a r n o s t i i te i n t e g r a c i j e n e m a , t a d g o v o r i m o d a
j e t a k v a l j e p o t a s a m o p r i v i d n a , » i z v a n j s k a « , » b e s a d r ž a j n a « , ili č a k d a
je lažna. I tad na nju g l e d a m o k a o na j e d n o d o d u š e n e o s p o r n o ali više
manje indiferentno i neznačajno svojstvo — kao na obećanje koje je
iznevierilo.
;
Ali nije čitavo pitanje u s a m o m s t e p e n u ljepote. V a ž n a j e i vrsta. I m a
fizičkih l j e p o t a koje su lijepe n e k a k o iz s v o g t e m e l j a , iz p o d l o g e , k a o
što bi k a z a n botaničari. T o su, r e k a o bih, nužne ljepote, ljepote k o j e
su na silu m o r a l e da se r o d e t a k v e : p o t e k l e o d d o b r o g soja, one nisu ni
mogle da ispadnu drugačije. Sigurna, zajamčena ljepota. A k o joj poznate
izvor, a k o j o j znate oca i majku, vrlo d o b r o shvaćate da inače nije
m o g l o b i t i . I m a li u p o r o d i c i p e t o r o , š e s t o r o b r a ć e i s e s t a r a , s v i s u
o d r e d a lijepi, strojni, uspjeli. T o je serijska ljepota, ljepota u neogra­
ničenom broju primjeraka. Dobro odjevena vojska. Ljepota mehaničkih
o d l j e v a k a . I m a u njoj nešto stabilno, n e p o g r e š i v o , k a o u vožnji željezni­
c o m . N o k a t k a d zna da se javi i nešto n e u g o d n o , k a o klica d o s a d e , u
tom komotnom i sigurnom posjedu ljepote, u tom isključenju svakog
rizika, s v a k e mogućnosti iznenađenja, svake strepnje. T a k a v n a m se
ljudski stvor privida neotkupivo opterećen svojom ljepotom, zarobljen
n j o m e j o š prije rođenja. Ni sjene k a k v o g n e m i r a , ni traga p r e p u š t e n o s t i
slobodnom slučaju! T a eugenetska, skroz neindividualna ljepota, neko
je kolektivno dobro, u k o m e je svaki pojedinac samo zahvalan dionik,
discipliniran z a d r u g a r . S t a l n a i trajna, ona j e u g n i j e ž đ e n a n e g d j e du­
b o k o u s v o j i m n o s i o c i m a , u n e k o j s k r i v e n o j ćeliji ili g e n u , i d a l j e ne­
umitno prenosiva. T a k v e su ljepote lijepe i k a d miruju, i k a d šute, i
k a d s p a v a j u . I, r e k a o bih, n a r o č i t o k a d š u t e ili s p a v a j u . O n e o b i č n o ne­
maju svoj pravi momenat, svoje najbolje d o b a : tu ljepota prati svoju
žrtvu od kolijevke p a do g r o b a : od lijepa djeteta biva lijep mladić, p a
lijep čovjek, p a lijep s t a r a c ; p a n a j z a d — lijep m r t v a c . I z b o g te solidno­
sti i zajamčenosti, takva se ljepota u p r o m e t u od s v a k o g a r a d o i bespri-
govorno prima.

Nego ima i jedna druga vrsta ljepote. J e d n a krhka, labilna, prekarna

ljepota, ljepota puna strepnje. U takvoj ljepoti k a o da nešto vječito upo-
z o r a v a n a č u d o njenog p o s t a n k a . T o nije s a m a ljepota oblika, već nešto
š t o p o n j o j p a d a k a o o s v j e t l j e n j e p o p e j z a ž u . T o s u o n e l j e p o t e k o j e sli­
k a r i m a i skulptorima znadu zadati stotinu m u k a . Umijeće o k a da po­
gleda, umijeće usta da se nasmiješe. Nemir koji stalno prebiva u uglo­
vima usnica i koji bez počinka modelira na licu obasjanosti i zasjenice,
osmijeh čas pun zaborava, bez jučerašnjice, čas osjenčen nekim pra­
davnim, još prije rođenja nataloženim umorom. U svakom njihovom
činu, riječi, p o g l e d u k a o d a j e p r i s u t n o č i t a v o n j i h o v o b i ć e , čitav nji­
hov dotadašnji život. K a d šute, k a d ne čuvstvuju, takve su ljepote po-
g a š e n e l a m p e . J e s u li s a m o č a s o m z a p a l e u r a s i j a n o s t , v e ć s u a s t r a l n o
daleke i hladne, i nikakav dodir, nikakav stisak ruke nije k a d a r da
zatrpa tu daljinu, da premosti tu provaliju. L j e p o t a j e nešto što one
vječito u s e b i p r e d u i iz s e b e suču, k a o p a u k s v o j u nit. Z a t o n a m se ona
privida k a o neko njihovo besprekidno djelanje, i k a o njihova lična
zasluga.
Ali što im j e najosobenije, to j e onaj utisak d a su se stekle n e k i m
čudom, d a su nastale nekim neobično sretnim a proizvoljnim stjecajem
datih okolnosti, slijepim no p r e m u d r i m u s k l a đ e n j e m bezbroja tananih
momenata i uslova. T o je ljepota nevjerovatno sretnog ishoda, ljepota
slučajno nastalog savršenstva: ostvarenje jedne nezamislivo rijetke,
praktički gotovo n e m o g u ć e kombinatorické mogućnosti. I baš taj d o j a m
labilnosti i čudesnog postanka kojim odiše takva ljepota daje joj draž
m i s t e r i j e i p r i š a p t a v a n a m da s a v r š e n s t v o ne n a s t a j e i z v j e s n o š ć u p o s t u ­
p a k a i j a s n i m s a z n a n j e m njegove suštine, već k a o ostvarenje j e d n e izu­
zetno rijetke više slučajnosti. A veoma jasan i određen osjećaj da bi bilo
d o v o l j n o d a j e j e d n a j e d i n a s i t n i c a i z o s t a l a ili b i l a s a m o m a l o d r u k č i j a
pa da bi sve bilo u p r o p a š t e n o i da bismo mjesto ljepote i savršenstva
i m a l i n e š t o i n d i f e r e n t n o , ili č a k i s a v r š e n u r u g o b u , p r i d a j e t a k v o m s t v o ­
renju čar skupocjenosti.
(Isto t a k o , i m a i velikih umjetničkih djela čije p o s t a n j e i organiza­
cija p r e d s t a v l j a j u j e d n o p r a v o č u d o , djela k o j i m a bi sitna s t a t i č k a
omaška poljuljala ravnotežu a zacrtan potez raskinuo magiju. U naoko
bezbrižnom plesu nad provalijom dovoljan je jedan nesmotren korak
pa da se čitava stvar surva u bezvrijednost, da se sublimno izuvrati u
g r o t e s k n o , da se autentično poetsko sroza u pliČace b a n a l n o g a , u izblije-
ljelu jednostavnost bez čara, u ono nepoetsko naivno koje stigmatizira
p r o m a š e n a djela. T o su tvorevine za k o j e ne postoji polovični uspjeh.
N a j b o l j e r j e š e n j e u j e d n o j e i j e d i n o m o g u ć e : ili s a v r š e n s t v o u z a p a s a j u
k o j i j e d j e l o s a m o s o b o m obilježilo — ili p o t p u n n e u s p j e h . T a k v a d j e l a
nose u sebi svoju fatalnost. Promašenom remek-djelu uskraćena je šansa
d a se u g u r a u k a t e g o r i j u pristojnih prosječnih stvari. U m j e t n i k se na­
l a z i p r e d d r a m a t i č n o m d i l e m o m : z a nj n e p o s t o j e u t j e š n e n a g r a d e i
srebrne m e d a l j e , on n e m a mogućnosti za časni neuspjeh i časnu
osrednjost.)
T a k v a j e bila m o j a K a l p u r n i j a iz djetinjstva, p a u n s k a ljepotica m e đ u
gomilom rugobne braće u uskom dvorištu obućara Egidija. T a k v a je bila
i djevojka koju sam upoznao kao gimnazista kad sam došao u grad. U

22 RAD 313 337

 s v a k o m časku njene ljepote osjećala se ona sretno ugrabljena slučajnost
njena p o s t a n k a i ležao je znamen njene krhkosti. L j e p o t a nad čijom se
s t v a r n o š ć u strepi. N i k a d m i nije p r o š l a g l a v o m p o m i s a o d a bi j o š n e k o
u njenoj p o r o d i c i m o g a o biti lijep, i vjerovatno bih se začudio da m i j e
k o g o d to r e k a o . Njena skupa, i s k a m č e n a ljepota k a o d a j e bila s a z d a n a
na teret svih ostalih u porodici, iz u š t e đ e v i n a svih d r u g i h č l a n o v a , k a o
s m u k o m skucan miraz. Naveče bismo se n a k r a t k o sastali u dnu sjeno-
vite aleje m a l o g g r a d s k o g p a r k a , p o d n o p o p r s j a s t a r o g p j e s n i k a lati­
niste k o m e j e slani morski hlap poput lepre nagrizao profil i tanke
tiosnice i učinio j o š šupljikavijim u v o j k e n j e g o v e v l a s u l j e . K a t k a d bi m i
dozvolila da j e k o m a d puta pratim prema kući. Postalo m i je čudno što
m e nikad ne pušta dalje od raskršća s k o g se odvajala njena ulica. J e d n e
večeri, p o d r a š k a n radoznalošću, i m o ž d a p o d b o d e n k o zna k a k v o m
sumnjom, p o č e k a m iza ugla, p a krišom p o đ e m za njom. Stanovali su u
visokom prizemlju. B i o je početak ljeta, prozori otvoreni. J e d a n je bio
osvijetljen slabom svjetlošću ispod zelenog abažura. Mjesečina je oba­
sjavala tu stranu ulice. Zaklonio s a m se u sjenu kapije prekoputa. U z
prozor, u naslonjaču, sjedilo je žensko stvorenje bez godina, ogromne
vodene glave, s kratkim žućkastim kovrčicama. Uvrh kovrčica tanka
crvena m a š n a . Glava se lelujala u mjesečini. T o joj je bila sestra.
O d a v n a s a m slutio da postoji neki dublji, tajni afinitet između vode­
nih glava i mjesečine. One plutaju, velike a lagane, u plavoj plimi k o j a
im svojim hladnim svijetlom taži mukli bol u m o ž d a n i m vijugama. Dje­
luje k a o o b l o g n a njihove m é n i n g e . P l u t a j u v o d e n e g l a v e , sa z a k u č a s t o m
klicom glavobolje koja se zarila negdje d u b o k o u sivu m a s u mozga, plu­
taju u p o p l a v i mjesečine, njišu se u ritmu b a r k a r o l e p o p u t odbačenih
nagnjilih lubenica u prljavo-opalskim l u č k i m v o d a m a n a p u l j s k o g za­
ljeva. A iz b a r k e d o p i r u svuei m a n d o l i n e i čežnjiv g r b a v a č k i t e n o r za-
p i j e v a n e k a k a v Torna a Sorrento. P l a v a i d i l a s m j e s e č i n o m ...
Učinilo m i se da s a m to već u n a p r i j e d p o u z d a n o slutio. K a o d a s a m
v e ć u v r s t i l j e p o t e m o j e d j e v o j k e to p r e d o s j e ć a o : m i r a z u te l j e p o t e pri­
donijeli su svi ostali u porodici; za nju j e platila svoj dio i ona lelujava
g l a v a s a ž u ć k a s t i m k o v r č a m a . N e k a d s u t a k o d j e v o j k e , o s r a m o ć e n e ili
grdno razočarane u ljubavi, odlazeći u samostan, s krajnjom o d r e k o m
na život predavale svoju nevjestinsku o p r e m u m l a đ o j sestri. — Čas
kasnije pristupili su hidrocefalnom stvorenju m o j a djevojka i otac; po­
digli su je iz naslonjača, svako p o d j e d n o pazuho, i odveli na spavanje.
I m o j a nova bolničarka k a o da p r i p a d a u taj red ljepota. M o ž d a i za
njenu finu, gracioznu igru ruku nad najvulgarnijim dnevnim p r e d m e ­
tima, sličnu nekom m a l o m baletu, negdje neko plaća olovnom težinom
u moždanima. Možda vitkost njenog stasa i tankoću njenog struka neko
n e g d j e i s p a š t a m e d v j e đ o m t r o m o š ć u k r e t n j a ili i s k r i v l j e n o m h r p t e n j a -
čom. I, na tu pomisao, nastojim da n a đ e m u tom redu stvari neku
ravnotežu — onu ravnotežu koja u ljudskom sistemu surogata za apso­
lutne v r e d n o t e zamjenjuje p r a v d u - , te z a k l j u č u j e m : a k o j e fizička lje­
p o t a talenat, zašto da njega m i m o i đ e taj redovni, g o t o v o beziznimni
danak ostalih talenata? Zar i drugi talenti, za svoju p o m a m u života, za
svoje svjetlosti i svoje vizije beskraja, nemaju, s k o r o uvijek i s v a g d j e ,
svoju protutežu bola, mraka, rugobe, svoju opsesiju g r o b a ?

0 podne m i je m o j a nova bolničarka donijela kompot. Unišlo je u

s o b u nešto lepršavo, bijelo, sa žutim leptirom osmijeha na usnama. Pri­
šla j e m o m k r e v e t u - k o r a c a n j e j o j se nije čulo, tek s a m čuo k a d a j e
cvoknula staklena zdjelica s kompotom о ploču noćnog ormarića. R u k e
su zaplesale n a d zdjelicom kao dva bijela plamena i rasprostrte bjelinu
salvete. U s v e m u t o m e bilo j e neko malo čarobnjačko čudo. T o je izvr­
šila ne g l e d a j u ć i u m e . A onda, k a d j e bilo gotovo, n e o č e k i v a n o j e p o ­
digla vjeđe s dugim tamnim trepavicama na ponikloj glavi i svega m e
okupala jednim pogledom.
— H v a l a , sestrice, — zahvalio s a m j o j tiho, više za taj p o g l e d nego z a
posluženje. — Vi se m n o g o brinete oko mene.
— O , t o j e m a l e n k o s t ! ... S a m o u z m i t e , s i g u r n a s a m d a ć e v a m p r i j a t i ,
- odgovorila j e isto tako tiho i nasmiješila se, k a o da tačno osjeća s m k
s a o m o j e z a h v a l e . N a v i k l a n a b o l e s n i k e , v a l j d a i h d o b r o p o z n a . Z n a kake*
s e k r u g n j i h o v o g r e a l n o g s v i j e t a s u z i , s v e d e n a n a j m a n j e : z a n j i h ples-
dviju bijelih ruku uposlenih nad vulgarnim p r e d m e t i m a svakidašnje
upotrebe sadrži u sebi čitavu ljepotu, jedan pogled za njih znači d o ­
bročinstvo.
— H v a l a , sestrice, — p o n o v i o sam j o š tiše.
I z i š l a j e , o p e t n e č u j n o , i p o l a k o z a t v o r i l a v r a t a . D u g o s a m g l e d a o tr
ta bijela v r a t a k o j a s u se za njom zaklopila.

XVIII.

K a d j e o v a k o lijep, i v e d a r d a n , o n k a o d a m e u z m e z a r u k u i p o v e d e
n a t r a g na izvore m o g djetinjstva. S v a k a sitnica, s v a k a slučajna p o d u ­
d a r n o s t p o d s j e t e m e na n j . I tad se zavezem u sjećanja bez k r a j a i копса^
Prosto se gušim u njima.
T a k o valjda već biva u starosti, pod konac. Elipsa se sužuje i svodi
p r e m a s v o m k r a j u . Ž i v o t s e v r a ć a na svoje p o č e t k e . L e ž i m t a k o , str­
pljivo, beskonačno dugo, s kanulom usađenom u istrapljeno meso. Po­
ložen nauznak, b e s p o m o ć n o , k a o nekad u svojoj zipci. T a k o se zapo­
činje i tako se završava. L e ž i m nepomično, k a o u d o b a p r v o g migo­
ljenja svijesti u n o v o r o đ e n o m stvoru. K r u g stvarnosti oko m e n e biva
sve uži, i najzad se p o g l e d skraćuje na najbliže: g l e d a m s r a đ o z n a l o š ć u
svoje prste, k a o onda, gotovo s udivljenjem pred faktom svog postoja­
nja. K r u g se sužuje i sužuje, a zatim — ništa. J e d n o veliko, bezmjerno
ništa. K a o i ono koje j e bilo prije p o č e t k a . . .
S a m o , p i t a m s e : kakvo n i š t a ? K a k v o ? B i j e l o ili c r n o n i š t a ? — Eto,,
s a m o to se p i t a m . — K o zna!
Želio bih umrijeti u s u n č a n o m d a n u . K l i c u te m a l e tajne želje nosim
u sebi od djetinjstva. Š t o m e k o d smrti najviše plaši, to je predstava,
m r a k a s k o j o m j e o n a s k o p č a n a . D i v i m s e r e l i g i j a m a I s t o k a k o j e su-
uspjele d a čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, d a m u u s a d e p r e d ­
stavu beskrajnog jasa za grobom. O n e su, m o ž d a , učinile čovjeku naj­
veće dobro k o j e se smrtniku može d a učini.
Želio bih umrijeti izvaljen nauznak n a d o b r o j , vrućoj zemlji, s a v u
suncu i jasu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat
k a d s a n j i v o š u t e p o v i j e n a žita i n i j e m o b u j a j u o t e š č a l i g r o z d o v i , u s a t
v r e l e p o d n e v n e tišine. P l a š i m e s m r t u p r e d v e č e r j e , s m r t u j e s e n , s m r t
iza kosih zavjesa kiše.
P i t a m se, uvijek nanovo, već po ne znam koji put, što j e to što nas
t a k o silno m a m i к svjetlosti, to č i m n a s t a k o silno o d b i j a m r a k ? J e li
to i z r o đ e n a b o l e ć i v o s t l j u d s k o g s t v o r a , j e d a n r e p i ć n e z d r a v l j a — ili j e
to žica koju sučemo u sebi od s a m o g p r a p o č e t k a , iskonski poriv p r e m a
ploditelju suncu, atavizam pramajke a m e b e ? —N e znam. Znam samo da
j e to oduvijek bila alfa i o m e g a m o g života.
K a d g o d j e ovako lijep i vedar d a n , o n k a o d a m e u z m e za r u k u i
p o v e d e n a izvore m o g djetinjstva. O n o m i se s a d pričinja k a o predjel
vječito obasjan suncem. Zatim dolazi p u t kroz neku dugu, sjenovitu
aleju, koja biva sve gušća, sve sumračnija, i napokon se pretvara u
mračni, beskonačno dugi podzemni r o v u k o m e bije memla i u k o m e
se n a . k r a j u ne sagledava spasonosna luča vodilja. I već se gubi nada.
A l i onda se pojavi tačkica svijetla: trapamo, b a s a m o za njom, n e ma­
reći što obijamo stopala i što udaramo čelom о hridi; zaneseno, mjese-
č a r s k i s r l j a m o za njom. I najzad, goli i p r a z n o r u k i , i z b i j a m o n a sun­
č a n u čistinu u prisoju. T o j e starost. L i j e p a j e starost. *
Središnji, glavni dio života, njegova srčika, njegova jezgra, s a d m i
s e čine tako nevažni, tako nebitni! S trpnjom se s j e ć a m t o g d o b a jetkih
s t r a s t i , t i h g r o z n i c a htijenja, t i h n e m i r a k r v i , i p r e z a v o g s n a n a p r e z n o -
jenim uzglavljima žudnja. S jezom mislim na godine k a d j e m n o m e
haralo samoljublje i neobuzdano osjećanje sebe. S a d m i se svi »važni«,
i » p d l u č n i « , i »presudni« događaji života čine šuplji i mrtvi k a o prazne
ličinke. Zure u m e slijepo i besmisleno, p o p u t prstenja k o m e su poispa-
dali kamenoví. U mislima rado kliznem preko tog nemirnog doba.
I s k l j u č u j e m g a iz t o k a m o g v l a s t i t o g ž i v o t a , o n a k o , k a o š t o s u u sta­
rini k o d balzamiranja mrtvaca uklanjali i odbacivali utrobu. I m o j e sa­
dašnje stanje ravno nadovezujem na doba djetinjstva.
I s t i n a , p o n e k a d n a l a z e d a s a m i z k u š n j e i z i š a o o p a l j e n a p e r j a . A l i ko­
n ě izlazi t a k a v iz k a n d ž a ž i v o t a ?

XIX.

τύφλας έ ν α ύ τ ο ϊ ς ελπίδας κ α τ φ κ ι σ α

P r o b d i o s a m duge noći, sred bijele mistike bolnice, u kontemplaciji

emriii L i c e m u lice s njom. I z a s t a k a l a lijevale s u b e s k o n a č n e k i š e k o j e
dajii sliku j e d n e neutješne vječnosti, tištale n i j e m e m r k l i n e niskih, n e ­
probojnih nebesa kojima i u mraku slutimo olovnu zapečaćenost. Tonuli
su u p o m r č i n u rujno razboljeni sutoni, s tjeskobom krajnjih r a s t a n a k a
i s j e z o m k o n a č n i h p o t o n u ć a . I opet su mutno svitale n o v e zore i nala­
zile m e s grudi p u n o m smrti i s ustima punim njenog crnog u k u s a .
S m r t . V j e č i t a m i s a o . D r u g iz djetinjstva. N a s u š n a h r a n a m o j i h d a n a
i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. J e d i n o stalno
i vječito prisustvo u nama.
A previše se umire, previše se umire, u tom životu! Čim se riješi pi­
tanje hljeba, t r e b a t će v e ć j e d n o m nešto učiniti, p o d u z e t i j e d n u g o l e m u ,
kolektivnu, s v e o p ć u akciju protiv smrti. T o je n a j p r e č e , to j e najvažnije,
poslije nasušne korice kruha. T r e b a t će sve drugo ostaviti kraju i podu­
hvatiti se, udruženim snagama, u j e d a n veliki, vrhovni n a p o r d a se ona
p o b i j e d i , d a se p r e v l a d a . K a k a v će biti i u č e m u će se s a s t o j a t i taj n a p o r ,
iz; k a k v i h ć e t a m n i h d u b i n a n a š e g b i ć a š i k n u t i t a n o v a š i m e r a , i z k a k v o g
će m r a k a n a š e g staničja pokuljati ta stihija i u k a k v o j će se n o v o j
opsjeni ona ovaplotiti, to ne može da se sagleda. Ali životnost te šimere
ležat će u mračnim snagama našeg najprisnijeg bića, njena realnost u
realnosti čovjekove strasne patnje, u vrelini njegove s a m o o b m a n e , u
neumitnosti njegove p r o p e t e težnje p r e m a životu. Ona će crpsti svoje
sokove i svoju istinitost odatle što će, k a o i sve druge, ranije čovje­
k o v e š i m e r e , k a o i sva čovjekova božanstva, biti s a z d a n a o d krvi i
m e s a , od bunila i od stradanja onih koji j e u sebi nose i k o j i j o j služe.
T r e b a mrziti smrt. T r e b a pobijati smrt, bez predaha, svim sredstvima,
na s v a k o m koraku. T r e b a mobilizirati sve ljudske snage na tu mržnju
protiv smrti. J e r u životu k a o da se i ne radi drugo nego s a m o umire.
Život k a o đa i ne znači drugo nego nanizati velik, g r d a n broj umiranja,
svojih rođenih i tuđih, — pa najzad umrijeti, sasvim umrijeti. Prestati
doživljavati čak i umiranja!
Često m i p a d a n a u m M i c h e l a n g e l o v a riječ iz j e d n o g p i s m a V a s a r i j u :
Non nasce in me pensier che non vi sia dentro scolpita la Morte. I r i j e č
onog d r u g o g velikog ludog starca: » K a d je čovjek j e d n o m naučio đa
misli, о m a č e m u misl i o, on ustvari uvijek misli na svoju vlastitu smrt.
Svi s u filozofi bili t a k v i . « I svi veliki pjesnici, n a d o d a o bih. S m r t j e u
s u š t i n i jedina t e m a pjesnika. A što im drugo i preostaje, k a d v e ć n e
m o g u biti vječiti ljetopisci života, nego da buđu neumorni žreci smrti?

O n a j e p n e u m a k o j a sve prozirnije i ispunja. S v e n a š e misli r a s t u

nevidljivo iz nje k a o b u j n e t r o p s k e biljke iz t o p l o g m o č v a r n o g tla. O n a
k a o da je ono najvažnije, ono najozbiljnije u n a m a . S a m a srž života,
njegov najglavniji, najhitniji sadržaj - gotovo s a m njegov životvorni
princip.
S m r t j e ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje z n a m e n real­
nosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo
pred licem života. I m a ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti
nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. J e d a n mali kata-
klizam. J e d n a crna r u p a bez dna u tijelu k o z m o s a . S m r t iskupljuje
evaki život. Živjeti se m o ž e i neozbiljno, i neodgovorno. Čitav naš život
m o ž e d a b u d e p u k a j e d n a fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju bunila,
j e d n a usijana iluzija p r o s a n j a n a na r u b u stvarnosti. J e d i n o s m r t j e
r e a l n a . O n a j e jedino što n a m se u životu, u j e d n o m d u b l j e m s m i s l u ,
stvarno događa.
P a opet — nepojmljiva. Nepojmljiva i nevjerovatna. Svaki se život
odigrava u nekakvom, m a da i iluzornom, m a da i proizvoljnom, sistemu
koordinata; na nekoj, ma da i čudnoj, šahovskoj ploči. Smrt j e jedini
p o t e z v a n te p l o č e — suludi s k o k š a h o v s k o g k o n j i ć a p r e k o njena r u b a u
prazno, u provaliju bez koordinata i bez dimenzija.
Ali m i s a o smrti nije dana svima. O n a p r i p a d a i z a b r a n i m a .
G l e d a o s a m stare seljake na s a m r t n o m odru. S n j i m a j e u m i r a l a nji­
h o v a njiva, njihov vinograd, njihova k r a v a Bijelka. Z a njima j e ostajao
n e o b r a n njihov kukuruz, nezavršena njihova parnica о m e đ a m a , nepo­
k r i v e n a njihova pojata — prozračni bijeli skelet izukrštanih greda, k a v e z
p u n zarobljenog plavog neba koji još č e k a p o k r o v t o p l o g crvenog cri­
j e p a . S njima j e umirao njihov p o g l e d što seže do krajnjeg o g r a d n o g
z i d a na horizontu; a zastor horizonta spušta se neposredno za tom
o g r a d o m : d r v e n a Ijesa u d n u o g r a d e v o d i r a v n o u a v l i j u s u n c a k o j e
zalazi.
Za školjku, zajedno s njom umire nebosklon njezine sedefne kore.
Z a m a r v i n č e , s njim umiru s a m o j a s l e ; jasle i r u d o . D o K o l u m b a , s čo­
v j e k o m su u m i r a l a tri k o n t i n e n t a ; poslije K o l u m b a četiri, a j o š k a s n i j e
p e t . A s ponekim umiru čitave galaksije.
J e r , za smrt treba fantazije. Stvaralačke fantazije. I smrt je naš stva­
r a l a č k i akt. N a š najviši stvaralački akt. Stoga, za onog k o n e m a fanta­
zije, n e m a ni smrti. Odatle biva da j e p o n e k a smrt veća d r a m a za dru­
g o g a nego za samog onoga koji umire.
S r e d i n o m života, u naponu moći, k a d čovjek vjeruje da j e u p u n o m
posjedu sebe a kad stvarno posjeduje sve drugo više nego sebe sama,
ludo s a m p o n e k a d držao da je stalno prisustvo smrti u nama prćija sla­
b i h , z n a m e n n e z n a t n o s t i l j u d s k e j e d i n k e . K a k v e li n a i v n o s t i ! S m r t j e
t a č n o n a š e g stasa i uzrasta: što j e veći čovjek, v e ć a j e i smrt u n j e m u .
( K a d s a m u djetinjstvu čitao priču o z a d r i j e m a l o m kitu na m o r s k o j
površini na čijem su hrptu brodolomci naložili vatru da se ogriju, za­
mišljao sam se о razmjerima smrti u toj grdosiji: m o r a da njegovim
tijelom, od vrh glave do na kraj repa, smrt putuje d a n i m a i danima, na
z a s t a n k e i o d m o r e , k a o glasnici što n o s e u d u b o k e p o k r a j i n e c a r s t v a
g l a s о carevoj smrti.)
S m r t pripada samo stvaraocu. Njen dah je ono što podaje jedru pu­
n o ć u životu, k a o što m r a z p o d a j e žar obrazima vabeći iz dremljivih
dubina bića na površinu ključ tople krvi. Njen o d r a z j e ono što ljud­
s k i m djelima daje preplanulu boju zrelosti. Svi naši napori, sva naša
djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi pokušaji obmane,
o č a j n a nastojanja da se ona zavara, zaniječe, prevlada, zaboravi. J e z a
ništavila pokretač j e svega u našem bistvovanju, klica i nemir svakog
kretanja i svakog traženja. J e r svako je čovječje traženje traženje jed­
n o g izlaza iz bezizlaznosti, svaki j e njegov n a p o r n a p o r da provali iz
o b r u č a determiniranosti. A historija čovjeka nije d r u g o nego historija
ludih pokušaja da se taj obruč probije. Odatle, svaki je ljudski napor
napor protiv realnosti realnoga.
I nije to klonulost, klonulost k a s n o g , z a m o r e n o g d o b a . Nije to kapi­
t u l a c i j a p r e d u s u d o m . B a š n a p r o t i v , to j e r e v o l t , t o j e b o r b a , t o j e
a k c i j a . T o j e p o d v i g . N a j v i š a akcija i vrhovni p o d v i g : b o r b a za n e m o ­
guće. T o je prometejstvo. U tome i jest smisao prometejstva. P o nemo­
gućnosti s v o g cilja P r o m e t e j i biva P r o m e t e j . N e m o g u ć n o s t posvećuje
n j e g o v u b o r b u , n e u s p j e h kruniše njegovo djelo, j e d n a k o o n a k o k a o što
za dobričine » k o n a c djelo krasi«.
N e , nije to izmišljaj m a l a k s a l i h , izrođenih. T o stoji z a p i s a n o na s a m i m
p r a p o č e c i m a historije duha. Praočaj bivstvovanja rođen je zajedno s
p r v i m t r a č k o m č o v j ek o v e svijesti о sebi. I sve što j e postignuto, po­
stignuto je zahvaljujući njemu. Postizanje m o g u ć e g a samo je nuspro­
izvod — u z g r e d n i i za P r o m e t e j a nevažni n u s p r o i z v o d — težnje za ne­
m o g u ć i m . U nastojanju da se uspne na nedostižni vrh stabla života,
P r o m e t e j u s p u t t r u n i j a b u k e . A dobričine s j e d e na ledini i te j a b u k e
d o č e k u j u . I z b e z n a d n e b o r b e p r o t i v d e t e r m i n i r a n o s t i n i k l e s u s v e ilu­
zije čovjekove, svi virovi i vrtlozi njegove misli zatočene m e đ u uskim
s t i j e n k a m a stvarnosti. S v e »slijepe n a d e što m u n a p u č u j u s r c e « .
Sinoć, k a d je u nedalekoj kapelici zamrlo mrmoljenje sestrica kojim
uspavljuju protekli d a n i k a d je sve u bolnici utihnulo, prečitavao s a m
E s h i l o v a Okovanog Prometeja. I učinilo mi se da s a m u njemu našao
najvišu pjesničku (a i ljudsku) riječ koja je i k a d rečena:

... Da nisi možda još i dalje drznuo?

Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.
A kakav ti mu tijek za to nađe ti?
Njegovu grud napučiti slijepim nadama.
O, blagodat si silnu dao čovjeku! ...

XX.

P r o č i t a o s a m , na d o h v a t i bez reda, k a o što sve i uvijek čitam, neko­

liko knjiga о p o s t a n k u i povijesti religija. T o m e pitanje uvijek zani­
m a l o . J e r r e l i g i j a j e j e d i n o p o d r u č j e gdje su s e l j u d i p o t p u n o i čisti o d
z a d n j e misli p r e d a v a l i u naručje fantaziji i i r a c i o n a l n o m e , bez stidljivo-
sti i b e z s u s p r e z a n j a ( k a o što to, naprotiv, p a m a k a r u n a j m a n j o j
mjeri, biva k o d poezije), već s punom ozbiljnošću i s punim uvjere­
njem u p r e s u d n u v a ž n o s t svog posla. Pjesnik j e uvijek p o m a l o u zloj
vjeri, a n j e g o v a j e n a i v n o s t uvijek p o m a l o u s l o v n a . T o j e naivnost svi-
jesna sebe. I uvijek bar trunčicu lukava. T u je stalno prisutna pritajena
svijest d a ta n a i v n o s t m o ž e biti upravljena n a ostvarivanje estetskih
v r e d n o t a . U m j e t n o s t j e u isti m a h i najnaivnija i n a j p r e p r e d e n i j a od
l j u d s k i h d j e l a t n o s t i . A u m j e t n i k - p r e p r e d e n a n a i v č i n a , p r e l u k a v o di­
jete. Z a t o u umjetnosti nikad fantaziji i iracionalnome nije davano tako
 s l o b o d n o g m a h a , zato ih tu n i k a d ne n a l a z i m o u t a k o č i s t o m s t a n j u k a o
u religiji. Religija j e poezija koja se vrši ozbiljno. Vrelina vjernikova
žara, vrijednost odistinskog i presudnost k o j e on pridaje svojoj metafi­
zičkoj preokupaciji, isključuju svaku zlu vjeru i s v a k u natruhu k a k v e
strane primisli.
U tim m o j i m religijsko-historijskim ekskurzima n e k a d s a m negdje
čitao da je bog u ljudima nastao otprilike ovako: prasnuo je grom;
unezvereni ljudožder pao je ničice — i b o g je bio rođen. T a ljudožderova
ustravljenost, ta njegova zaprepaštena n e d o u m i c a — eto to j e bio bog.
N e d o p a d a m i se! Možda je i tačno. Štoviše, historički, bit će sasvim
t a č n o . A l i m i se ne d o p a d a . N e o d g o v a r a meni, m o m u k u s u , m o j o j unu­
trašnjoj strukturi.
N e s u m n j i v o , i m a m n o g o b o g o v a . K a o i svih izmišljenih s t v a r i . I m a ih
v e o m a m n o g o , i bogato raznolikih; za sve u k u s e . A postoji široka mo­
gućnost d a se stvaraju sve novi. Ali eto, taj nije za m e n e !
D a k l e , p r a s n u o je grom; ljudožder se p r e p a o — i rodio se bog.
U p u š t a m s e u tu b e z a z l e n u djetinju i g r u , u i g r u s t v a r a n j a b o g o v a .
Stropoštala se prazna kanta; dijete se prepalo, i — rodio se drugi bog.
J e d a n mali bog, primjeren djetetu.
N e . O d l u č n o , ne d o p a d a m i se. Za m o j u k u s , to j o š nije b o g , » b o g u
č o v j e k u « . Ili, m o ž d a to i jest bog. S a m o , to j o š nije čovjek. O č e v i d n o ,
nema nikakva smisla trpati u čovječanstvo kojekakve subjekte, pa se
kasnije tužiti što čovječanstvo nije o n a k v o k a k v o bismo željeli.
U tolikom obilju b o g o v a , i u tolikoj slobodi da ih s v a k iznova p o
svojoj miloj volji stvara, dade se zaista izmisliti nešto bolje. K a k o ja
stvari zamišljam, čovjek je, u razvoju svijeta, nastao veoma, v e o m a
k a s n o . T a k o kasno, da u mnogim stranama još nije ni nastao. S v a k a k o ,
m n o g o m n o g o kasnije nego što j e p r e s t a o da baulja č e t v e r o n o š k e i osovio
se na stražnje krake, mnogo kasnije nego što je p o č e o da umješno upo­
trebljava ruke. A bog j e , o tom n e m a sumnje, u najboljem slučaju na­
stao bar t r e n u t a k poslije čovjeka. Čovjek j e p o s t a o čovjek onim č a s o m
k a d j e u n j e m u n i k a o p r v i t r a č a k s v i j e s t i о s e b i , i, z a j e d n o s t i m , p r v i
tračak misli о vlastitom skončanju. Časom k a d je pred njegovim pogle­
dom pukla glavna, osnovna dvojnost ljudske prirode: rascjep između
konačnoga i beskonačnog, nesrazmjer između njegove ograničene konač-
n o s t i i p o m a m n e žeđi z a b e s k r a j n i m k o j a m u j e u s a đ e n a u d n u b i ć a . A taj
j a z on se p o t r u d i o da prevlada k a k o j e znao i u m i o ; da zatrpa hekatom-
b a m a svoga mesa, da premosti mostovima svojih duga: »napučio je svoju
grud slijepim n a d a m a , da ne vidi svom b i t k u k r a j a « . S v e što je čovjek u
t o m p r a v c u izmislio i izmaštao, sve j e to b o g . I s a m o to j e b o g . B o g j e
naličje Smrti. J e d a n oblik borbe proti smrti, i ništa drugo. (I, dosad,
izgleda, jedini koliko toliko efikasan oblik te borbe.) G d j e n e m a smrti,
n e m a ni b o g a . T o m u j e obilježje i z n a m e n : svi b e z u m n i p o k u š a j i , sve
vrele s a m o o b m a n e prevladava smrt — sve j e to bog.
A š t o li s v e l j u d i , t o k o m t i s u ć l j e ć a , n e z n a d u s a t k a t i , n a k u p i t i , n a g o ­
milati oko t a k v o g jednog fantoma kojim se pobjeđuje smrt! I k a k v i m
li s e , — k r o z t a d u g a t i s u ć l j e ć a i k r o z s v e o n o š t o s u l j u d i u n j i h o v o m
toku oko takvog jednog fantoma napleli, namaštali, načuvstvovali, na-
j a d i l i , n a s t r a h o v a l i , - k a k v i m li s e o n z a o g r n e d o s t o j a n s t v o m , t r a d i c i j o m
ljudske misli i ljudskog čuvstvovanja, vrednotama ljudskog zanosa i
l j u d s k e p a t n j e ! K o l i k o li s e o k o n j e g a n a m o t a l j u d s k e s l a v e i b o l a t
K o l i k o li s e ž i v o g l j u d s k o g i s t r a p l j e n o g t k i v a z a n j z a l i j e p i ! K a o , u o s t a ­
lom, i za tolike d r u g e ljudske riječi i fantome. K a o ne s a m o za v e l i k e
riječi » d o m o v i n a « , » č a s t « , » d u ž n o s t « , » ž r t v a « i t o m e slične, v e ć i za o n e
druge, prisnije riječi k a o što j e riječ » m i s a o « , i riječ » p r a v d a « , i riječ
» k r u h « ; i k a o što j e , na koncu, riječ »život«, i riječ » č o v j e k « . P a k a d
s e iz č i t a v e t e k l i n - č o r b e k o j u j e o k o t a k v o g j e d n o g f a n t o m a č o v j e k
napleo i nabajao, izbaci klin, i opet teška srca m o ž e da se batali o n o
što j e p r e o s t a l o . J e r , k a k o j e č o v j e k izgrađen iz s v o g v l a s t i t o g r a z v o j a ,
iz s v o j e v l a s t i t e p o v i j e s t i , to bi u s t v a r i značilo b a t a l i t i n e o n a j f a n t o m ,
v e ć bataliti s a m o g a s e b e . A u t o m e , priznat će s e , p o s t o j i izvjesna m a l a
poteškoća.
Čovjek. Gorostasna tragična figura na pozadini agonično raskrvavlje-
nog horizonta, n a s a m o m razmeđu između dviju provalija: provalije bes­
konačnosti i provalije smrti i mraka. Grud mu je puna ljeskanja bića i
nebića, u njoj se motaju smrt i besmrtnost, sad uhvaćene u koštac, s a d
obujmljene u zagrljaj. Prolaznost i vječnost, konačnost i beskonačnost,
ispoređene i ravnopravne, počivaju m u jedna na jednom, druga na dru­
gom dlanu, kao dvije ptice.

XXI.

Nisam nikad m n o g o vjerovao u realnost realnoga. T o nesumnjivo

m o r a biti k o n s t i t u c i o n a l n a g r e š k a . K a o što uslijed n e k i h bolesti č o v j e k u
ostane d o starosti tanak, piskutljiv glas iz djetinjstva, t a k o j e i m e n i
ostalo to s l a b o r a z l i k o v a n j e i z m e đ u pomisli i stvarnosti, i z m e đ u »istine«
i » l a ž i « , i z m e đ u o n o g a što se »odistinski d o g a đ a « i onoga što se » s a m o
zamišlja«. I, što je još gore, ostala mi je izvjesna nesposobnost da shva­
tim p u n u važnost tog lučenja.
Doista, zar i f a k a t našeg doživljavanja u misli, u fantaziji, zar i fakat
našeg čuvstvovanja, treperenja naše senzibilnosti, nisu isto tako fakti
k a o i oni » v a n j s k i « , » f i z i č k i « , » r e a l n i « , » o b j e k t i v n i « f a k t i (i k a k v i m li
ih s v e m r e ž a m a z a l e p t i r e ljudi ne n a s t o j e za z a r o b e ! ) ? Z a r i f a k a t š t o
ja u d a t o m času doživljavam, mislim, čuvstvujem, strepim, trpim, nije
isto tako realan i historičan fakat k a o i fakat što j e u d a t o m povijesnom
m o m e n t u C e z a r p r e š a o R u b i k o n ili što j e u d r u g o m p o v i j e s n o m m o ­
mentu zemljotres p r o d r m a o zemljinu k o r u ? Zar ono što se » s a m o misli«,
što se čuvstvuje, doživljava, pati, ne potresa m o ć n o s a m e temelje n a š e g
bića, i nije li to često p o n a s presudnije i posljedičnije o d o n o g a što
n a m se d o g a đ a u »svijetu vanjskih objektivnih f a k a t a « ? D o te m j e r e ,
d a p o n e k a d u z d r m a i n a š fizis, u g r o z i i s a m u n a š u e g z i s t e n c i j u . I z a r i
ti » v a n j s k i « , » o b j e k t i v n i « f a k t i u s u š t i n i n e o s t v a r u j u s v o j u v a ž n o s t
i svoju značajnost p o nas tek time što se p r e t o č e u naše misli i naša
čuvstvovanja, u naše unutrašnje glasove, u odjeke naših tamnih unu­
trašnjih spilja i pećina, u naše strahove i naša nadanja, u naše boli i naše
radosti!
Ž i v o t s e k r e ć e u i z l o m l j e n o j liniji, u n e p r e k i d n o m s m j e n j i v a n j u m o ­
menata ugoda-neugoda, u beskonačnoj dijalektici radost-bol. P o čemu
j e i z a š t o o n d a b i t n o d a li o n o š t o u n a m a p o k r e ć e i t j e r a s m j e n j i v a n j e
tih faza d o l a z i iz reda » v a n j s k i h « , » o b j e k t i v n i h « f a k a t a , iz k r u g a » o d i -
s t i n s k e s t v a r n o s t i « , ili iz k r u g a n a š e u n u t r a š n j e s t v a r n o s t i , iz r e d a fanta-
zijskih fakata, iz krila iluzije? A k o sve izvire iz fizisa, iz stvarnosti
n a š e g a tijela, iz materije n a š e g a svijeta, p o č e m u j e važnije, p o č e m u j e
v r e d n i j e o n o š t o t a j f i z i s i ta m a t e r i j a p r o i z v o d e i u s v i j e t n a š e g d o ž i v ­
ljavanja guraju putem racionalnoga, žlijebom naše »logičke misli«, nego
ono što guraju žlijebom našeg iracionalnog, naše fantazije?
M a t e r i j a , d a k a k o . Z g o l j n a m a t e r i j a . A l i t a k v a , as dreams are made on.
A u p r a v to j e ono što j e važno.
K a d bi m e n e k o p r o d r m a o za r a m e n a i r a z b u d i o te m i r e k a o : »slušaj,
č o v j e č e ! s v e š t o si d o s a d d o ž i v i o i i s k u s i o , s v e j e t o p u k i s j e n i p r i č i n a :
ništa se od svega toga nije stvarno d o g o d i l o , s v e si to s a m o s a n j a o ! « —
o s j e ć a m d a se time b a š ništa ne bi p r o m i j e n i l o . N i u k o l i k o time n e bi
bili osiromašeni moji unutrašnji sadržaji, niukoliko umanjeno moje
bogatstvo iskustava, niukoliko ograničen m o j doživljaj svijeta. I, naža­
lost, niukoliko opozvane proživljene patnje, niukoliko zbrisana haranja
k o j a su one izvršile. J e d i n a sigurna istina j e go čovjek koji strepi i
strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.
N e k o crnačko pleme, recimo, vjeruje u n e k a k v u mitsku neman, u
nekakvo božanstvo, u nekakvu tamo svoju Mama-Yumbu. Mama-Yumba,
n a r a v n o , objektivno ne postoji. T o je fakat. Ali, k a o što s m o rekli, odre­
đeni krug ljudi — ono crnačko pleme, - vjeruje d a ona postoji. A to j e
d r u g i f a k a t . J e d n a k o f a k a t k a o što j e f a k a t i o n a j p r v i . S a d , ti » d r u g i «
fakti znadu biti važniji od onih » p r v i h « . N a tezulji života oni su često
d a l e k o pretežniji, presudniji, posljedičniji. Čitav se duševni, a p o d nje­
govim djelovanjem i čitav praktični, »faktični« život takvog j e d n o g
plemena, kruga, društva, tokom stoljeća i stoljeća razvija u znaku, pod
egidom i pod vlašću takve jedne Mama-Yumbe. U njenu se počast vode
igre pod žutim uštapom i do mrtve iznemoglosti preskače preko vatara;
slaveći nju dočekuju se nova rođenja i ispraćaju pokojnici do g r o b o v a ;
ц njeno ime odlazi se u smrt s bojnim pokličima i umire s krikom radosti
n a u s n a m a . S n a g u za sve velike podvige i č u d e s n a djela d a v a l e su oduvi­
j e k l j u d i m a i n a r o d i m a b a š te M a m a - Y u m b e , te š i m e r e i te l u d o s t i , v i š e
n e g o »objektivne istine«. B e z svojih M a m a - Y u m b a narodi zacijelo ne bi
za sohom ostavili hramove i dvorove, piramide i akropole, himne i epose
i drame i lirike, i kipove i freske i mozaike. L i j e p o Ы danas izgledao
svijet, d a su oni znali » o b j e k t i v n u i s t i n u « ! B e z s u m n j e , to j e p l a ć e n o
h e k a t o m b a m a ljudskih snaga i ljudskih života. (A zar se u ekonomici
č o v j e č a n s t v a s v e , b a š s v e n e p l a ć a h e k a t o m b a m a ? ) A l i , b e z t o g a , ti Ы
narodi prošli i nestali u mrak ne obilježivši svoj prolazak kroz historiju
 ničim i ne ostavivši za s o b o m ništa, j e d n a k o k a o ni ona druga plemena
i narodi koji su se, valjda u instinktivnom saznanju neutješne konačne
»istine«, zadovoljili da stoljećima i tisućljećima vrte na ražnju ovnove,
stočarski bugareći p o d mutnom mjesečinpm.
I tako se d o g a đ a đ a se, uslijed vjerovanja u onu M a m a - Y u m b u koja
n e p o s t o j i , n a g o m i l a s v a sila patnje i strahovanja, z a n o s a i p a d o v a , čuv­
s t v o v a n j a i strastvovanja, l j u d s k e radosti i bola. P a i krutih, čisto »fizič­
k i h f a k a t a « , zajedno s njihovim dalekosežnim posljedicama. Čitave
žetve ljudskih zanosa, čitave hekatombe ljudskih snaga i ljudskih života!
I što onda u s v e m u t o m e važno što M a m a - Y u m b a » f a k t i č n o ne po­
s t o j i « ? Š t o o n d a ? P o čemu j e činjenica M a m a - Y u m b i n o g » f a k t i č n o g
nepostojanja« presudnija, odlučnija, posljedičnija — pa i čisto praktično,
životno važnija — nego fakat vjerovanja u Mama-Yumbino postojanje?
A svako doba ima svoje Mama-Yumbe, i svaki čovjek ima svoje
M a m a - Y u m b e , i u njima oni daju svoju mjeru i ostavljaju t r a g o v e svog
prolaska. Svijet j e pun takvih Mama-Yumba. Velikih i malih Mama-
Y u m b a , pojedinačnih i općih, svijesnih i nesvijesnih, bezazlenih i opa­
snih, smiješno nacerenih i stravično izobličenih. M a m a - Y u m b a zaogrnu-
tih p l a š t e m m i t s k o g a ili zaodjevenih u bijelo r u h o p r i v i d n o racional­
noga. A ove posljednje obično su najopasnije. J e r one udružuju u sebi
i snagu postojećeg i snagu nepostojećeg, snagu logičkoga i snagu alogič-
k o g a , autoritet racionalnog, logički legitimnog, i m r a č n u faktičnu m o é
iracionalnog.
P a što onda a k o M a m a - Y u m b a »objektivno ne p o s t o j i « ?

XXII.

Zamislite, na primjer, ovakvu priču:

Zabrinuo se s i r o m a h čovjek za svoje zdravlje, ozbiljno se zabrinuo.
Mrcvario se, nevoljnik, nedjeljama i mjesecima. Lunjao je ulicama bez
kraja i k o n c a , do m r t v o g umora, do potpune iznemoglosti tijela, u kojoj
k a o d a j e j e d i n o n a l a z i o n e š t o s m i r e n j a . S v r e m e n a n a v r i j e m e o p e t hi
g a kljucnulo p o d desnim rebrima. Ušao bi u k a k v u mračnu vežu, obrazro
s e o k o s e b e , p a t u r i o r u k u p o d k o š u l j u i o p i p a o : Činilo m u s e d a m u k l a
nabuhlina iz d a n a u d a n raste. K a t k a d bi kljucanje utihnulo, pritajilo
s e ; i za d u l j e v r i j e m e , za n e k o l i k o sati, za č i t a v o j u t r o . Ili se j a v l j a l o
t a k o s l a b o , t a k o n e o d r e đ e n o , d a j e s u m n j a o : d a li to u o p ć e k l j u c a , ili j e
to s a m o m o j e u o b r a ž e n j e ? I nešto bi se primirio. Ali onda, započinjalo
j e iznova. I to p o p r a ć e n o kakvim drugim, novim s i m p t o m o m koji j e
sumnju potvrđivao, koji čak nije više dozvoljavao n i k a k v e sumnje, koji
nije davao mogućnosti nikakvom samotješenju. Omršao je, sasvim pro­
p a o . P r o g o n i o ga je vječito gadan ukus u ustima. A to je, ne zna se
zašto, smatrao naročito značajnim simptomom.
T a d se p o prvi put javila ona namisao. N a j p r i j e tek k a o sjena s a m e
namisli, k a o m o g u ć n o s t same namisli. K a o neka zabava fantazije. Za tu
fantaziju o d a b r a o je j e d a n balkon u dosta prometnoj ulici u centrumu
g r a d a . B i l a j e to ružna f a s a d a one n e k a d p o m o d n e , nesuvisle a r h i t e k ­
ture, zgrada s dućanima fotografskih potrepština, uredskog namještaja
i dijelova za bicikle, s besmislenim, p u k o dekorativnim balkonima na
odmorištima svih katova otvorenog stubišta. Drugi takvi balkoni, samo
m a n j i i neugledniji, bili su na o d m o r i š t i m a i z m e đ u k a t o v a . T i m a n j i
balkoni gledali su na dvorište.
T e k poslije se doznalo da j e više d a n a dolazio u tu z g r a d u (a k o bi
znao zašto j e b a š takav način i baš tu z g r a d u i z a b r a o ! ) : susretali su g a
p o stubištu i kasnije ga u lešini p r e p o z n a l i namještenici onih fotograf­
skih p o t r e p š t i n a k o j e su imale svoje r a č u n o v o d s t v o n a k a t u . K a d bi k o
n a i š a o , o n j e u z l a z i o ili s i l a z i o , p r a v i o z a p o s l e n o l i c e i z a v i r i v a o u t a b l i c e
na vratima — čovjek tobože nekoga traži. A k a d bi stubište utihnulo,
zastajao je, premišljao se, kolebao se dugo i dugo, nadnosio se preko
ograde balkona na raznim katovima i gledao odozgo tjemena prola­
znika. Crnomanjasta i plava, m u š k a i ženska i djetinja tjemena, p o d
r a z n i m š e š i r i m a , p o d k i š o b r a n i m a , u ž u r b a n a i n e s l u t n a d a ih n e k o o d o z g o
p r o m a t r a . I m o ž d a ga j e o d s k o k a u z d r ž a v a l a p o m i s a o d a bi n e k o m e od
njih m o g a o p a s t i na g l a v u . I to ne t o l i k o , ili b a r n e i s k l j u č i v o s t o g a š t o
nije htio da nanese iznenadnu smrt nevinom slučajnom prolazniku, k o ­
liko iz j e ž n j e k o j a g a j e h v a t a l a na p o m i s a o d a b i s e t o m p r o l a z n i k u
m o g a o nasaditi na tjeme uprav onim m u k l o bolnim m j e s t o m i s p o d desnih
r e b a r a . S i l a z i o j e t a d a p o l a k a t a niže ili u z l a z i o p o l a k a t a v i š e , n a o n e
manje balkone odmorišta među katovima, i zurio na sivo dvorište pod
sitnom k i š o m . K u h i n j s k i balkoni okolnih k u ć a , s k a n t a m a za s m e ć e i
koritima za rublje i s djecom koja se igraju, pružali su se n j e g o v o m
pogledu. A usred dvorišta kočile su se dvije od kiša pocrnjele o k o m i t o
usađene grede s trećom poprečno pričvršćenom, za isprašivanje ćilima,
slične v j e š a l i m a . Zastajao j e i tu n e k o v r i j e m e , p a se v r a ć a o na b a l k o n
na fasadi. N e , t a m o m u se nije sviđalo. O v d j e , n a u l i č n o m b a l k o n u ,
i p a k je n e k a k o bolje; živahnije je, da r e č e m o veselije — m e đ u ljudima
je! Vrve prolaznici, promiču neslutna tjemena, m o m a k na ljestvama
lijepi sučelice novi kinematografski plakat, a nad krovovima lebde po-
gašene neonske reklame. A tamo, daleko daleko n a d k r o v o v i m a , vidi se
i p a k j e d n a m a l a krpica vedrine koja o b e ć a v a d a će sutra m o ž d a biti
lijepo vrijeme. Možda čak i vedar, sunčan dan . . .
D u g o j e stajao na tim balkonima prelazio s j e d n o g na drugi, nakanji-
vao se i predomišljao. Doživljavao je u sasvim zornom predočenju svoj
n a u m . D o te mjere, da bi m u se s malim no oštrim fizičkim b o l o m oro­
sili d l a n o v i . P o n e k a d j e p o m i š l j a o n a ž e n u i n a s v o j e d v o j e d j e c e , s a
žaljenjem što ih osjeća tako izblijedjelo, k r o z k o p r e n u p r o r i j e t k e sive
daljine, odijeljene hladnim staklom bešćutnosti.
P a je odlazio. Katkad, možda, ponešto smiren, neizvjesno utješen.
M o ž d a m u j e , p r e d zornim zamišljanjem n a u m a , ovo što jest izgledalo
i p a k k a o m a n j e zlo. A m o ž d a j e tom m a l o m p o v i š e n j u tonusa u njemu
doprinosila i ona krpica vedrine daleko iznad krovova, koja je nešto
neodređeno obećavala.
 Ali s u t r a d a n se o p e t v r a ć a o . I, j e d n o g a d a n a — s k o č i o j e . U prije­
p o d n e v n e s a t e , o k o deset i p o . I to baš na ulicu a ne u dvorište. N i k o m e
n a g l a v u , ali o p e t m e đ u p r o l a z n i k e . V a l j d a iz n a g o n a d a i p a k n e k a k o
obilježi, d a i p a k n e č i m p o d v u č e svoju smrt; da ona ne b u d e baš sasvim
neznatna, sasvim nezapažena. Da ipak saljude zainteresira, kointeresira,
za se i za nju.
U z g r e d rečeno, poslije j e utvrđeno da r a k a u o p ć e nije i m a o . R a z u ­
mije se, tek naknadno, obdukcijom. A sve i da ga je imao — rekli su
d o k t o r i — b i o bi p o ž i v i o u n a j m a n j u r u k u tri ili šest m j e s e c i , a m o ž d a
čak i koju godinicu dulje nego ovako. Ovako, završio j e odmah.
A l i š t o j e u o p ć e v a ž n o d a li j e i m a o r a k a ili g a nije i m a o ? T a j p o d a ­
t a k , ta i n f o r m a c i j a , n a d o d a j e se priči eto t e k o n a k o , k a o n e k i post-
jscriptum. K a o nešto što za s a m u priču nije ni o d k a k v e važnosti.

ХХШ.

A iz djetinjstva pamtim ovu zgodu:

N a š k o l s k o m izletu u brdima zaglavilo je nesretnim slučajem dijete:
n a d m j e l o se n a d k r a š k u jamu, odronila m u se zemlja p o d nogom, i ono
s e s u r v a l o u n u t r a . J a m a nije bila odviše d u b o k a , ali j e dijete' u p a d u
udarilo g l a v o m о k a m e n i ostalo na mjestu m r t v o . P r e k i n u t je izlet, i
p o v o r k a djece, šaputava, žurajiva, pod pratnjom jednog učitelja vratila
s e о p o d n e u mjesto, d o k je drugi učitelj s d v a odraslija đ a k a ostao uz
m r t v o tijelo u planini. Djeci j e strogo preporučeno d a ne pričaju ništa
0 d o g a đ a j u . I p a k , vijest se odmah raširila kroz mjesto, sve ispod glasa
1 u p o v j e r e n j u . U p r v i čas zatajili su j e od m a j k e : nisu znali k a k o d a j o j
kažu. B i l a j e u d o v i c a , ludo zaljubljena u jedinca. B o j a l i su s e : svisnut
ć e , sići ć e s u m a . T a j i l i su j o j č i t a v o to p o p o d n e . Z a p r v i m a h , s m i s l i l i
su p r i č i c u d a j o j o p r a v d a j u zašto j o j se sin nije v r a t i o . P r i č i c a j e i s p a l a
i odveć uvjerljiva, i ona ju je primila spremno i lako p r e k o očekivanja,
bez i najmanjeg tračka sumnje, s onom čudnom uznemirujućom lako-
v j e r n o š ć u : g o t o v o k a o da j e s a m a išla na r u k u t o m e da b u d e o b m a n u t a .
Zamišljala je, možda, svog dječaka s učiteljem i d v a m a starijim drugo­
v i m a gdje se v e r u p o zelenim p r o p l a n c i m a i skupljaju biljke za š k o l s k i
herbarij.
N o ć j e u svim k u ć a m a tištala m u k l o m težinom. K a o da se nešto nadi­
m a l o i n a d i m a l o , nešto što ujutro treba da p r s n e . A n e p o m i č n o s t noći
i p a s i v n o s t b d j e n j a k a o d a su to n a d i m a n j e činili j o š n e z a d r ž i v i j i m i
bespomoćnost j o š izvjesnijom. Čitavu noć probdio sam skutren u kre­
vetu prateći napetim čulima to nadimanje i iščekujući širom rastvorenih
očiju da u četvorini prozora zabjelasa prvi trag zore. S v a n u o je i dan,
p r o t e k l o j e i jutro, a još se niko nije rješavao da m a j c i k a ž e istinu.
S v i su se izmicali toj neprijatnosti, skrivali se za raznim izlikama. Od­
n e k u d se n a š l o , g o t o v o k a o d a j e to n e k i m p r a s t a r i m , v e ć d u g i m obića-
jerri u t v r đ e n i m p r a v i l o m o s v e š t a n o , d a n a č e l n i k l i č n o , i l i u n a j m a n j u
r u k u donačelnik, treba da joj saopće tužni glas. M o j se djed, m u č e n
išijasom, tada nalazio na sumpornim k u p k a m a , a donačelnik je bio n a
n e k o m naličju u okolici i vraćao se l a đ o m tek u sat p o p o d n e . S j e ć a m
se d a s a m bio sretan što m i djed nije u m j e s t u . I to ne s t o g a što j e time
m o m djedu ušteđena jedna mučna dužnost, nego stoga što se na taj
način za dječakovu majku još za pola dana otezala ta neizvjesnost, što
se j o š za p o l a d a n a p r o d u ž a v a l a d j e č a k o v a agonija.

Glas j e m e đ u t i m išao i širio se š a p a t o m , šunjao se k r o z mjesto k a o p a s

bez gospodara, dopro do u posljednje kuće u pregradu, m e đ u ribarske
žene i k r e z u b e starce što k r p a j u mreže, u v u k a o se u uši i starim naglu­
him b a k a m a uz ognjišta. A žena se kretala p o s r e d zabrinutih lica ne
pitajući se za razlog toj zabrinutosti, č a k j e i n e primjećujući, ne u o č a ­
vajući ni nastojanje ljudi da joj se uklone, n a s t o j a n j e k o j e j e već p o p r i ­
m a l o m u č n e , do o p a s n o s t i n a t e g n u t e v i d o v e . I z d v o j i l o j u j e o b a z r i v o
tuđenje, ona suzdržana, podmukla nepovjerljivost koja izgleda da n e
m o ž e ostati n e z a p a ž e n a . O k o nje se o b r a z o v a o m a l i p o j a s p u s t o š i , g o t o v o
vidljiv, k a o izmeten z a m a h o m metle uokrug. A ona se usred tog k r u g a
v r t i l a p r i r o d n o , č i s t a od s v a k e s l u t n j e , b e z b r i ž n o , l e ž e r n o . I n j e n o s e
držanje s v a k o g d o i m a l o o d n e k u d čudački, n e o d g o v o r n o . Činila im se
luda: g l e : s i n j o j t a m o l e ž i m r t a v — a o n a b a z a p o m j e s t u , z a v i r u j e u
ribarnicu, razgovara о koječemu s dućandžinicom na pragu, zadirkuje
Vinku da joj je m o m a k u svijetu našao drugu curu; n o s i , u ruci svoje
srdelice za r u č a k , s a m o što n e p j e v u š i u l i c o m ! P u č k e žene g l e d a l e s u j e
crnim očima: svaka njena riječ, s v a k a njena kretnja činila im se sabla-
žnjiva, g o t o v o b e s t i d n a . I j a s a m j e s â m g l e d a o sa s n e b i v a n j e m . Istina,,
o n a n e z n a š t o s e d o g o d i l o . A l i to š t o s e d o g o d i l o — t o j e stvarnost.
(Tad sam još pred veličanstvom »stvarnosti«, »objektivne stvarnosti«,
imao ono djetinje strahopočitanje s k a k v i m djeca slušaju starije ljude
s d u g o m sijedom b r a d o m i s dubokim, iskusnim glasom.) I činilo m i se
d a bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, i p a k na n e k i n a č i n m o r a l a
biti pretežitija, j a č a od tog k r h k o g fakta što sirota m a j k a za tu stvarnost
ne zna. Međutim, ne! Taj krhki fakat bio je jači, k u d i k a m o jači! I t a d
s a m p o m i s l i o : vidi! nije tu važan s a m f a k a t , ono što se g o r e u planini
d o g o d i l o , o n o š t o jest: v a ž n o j e n a p r o s t o t o d a l i m a j k a z a t a j f a k a t
zna i l i ne zna. S v e j e u t o m e , s a m o u t o m e . E t o , n a š a s r e ć a , k a t k a d
i s a m a naša egzistencija, počivaju na tako krhkoj, tako nesuštastvenoj
grančici. Majčino raspoloženje bilo j e v e d r o , na n j e n o m licu ležala j e
bezbrižnost, ona je spokojno pekla svoje srdelice - sve snagom i na
o s n o v u t o g a š t o o n a ne zna, s a v r š e n o b e z i k a k v a o b z i r a n a o n o š t o
jest. I t o s e m o j i m d j e t i n j i m o č i m a č i n i l o č u d o , d i v n o č u d o . J e d n a k o
k a o d a s a m g l e d a o č a r o b n j a k a g d j e h o d a z r a k o m , ili k a o d a j e m a l i u
planini odjednom ustao od mrtvih i zvonkim cinkom smijeha raskinuo
z a m a đ i j a n o s t te uzbudljive i nelijepe igre. I divio s a m se s a m o što i d r u g i
to č u d o ne vide.
 P r o č i t a o s a m o v o što s a m d o s a d n a p i s a o , i p r a s n u o u smijeh. Što li
sam se d a o u filozofiranje! T o mi je slabost od djetinjstva. A vjerujem
d a n e m a č o v j e k a za to n e p o d e s n i j e g od mene. A l i to j e u m e n i u p o r n o ,
k a o i s v a k a n e s r e t n a ljubav. I, k a o i u svim n e s r e t n i m ljubavima, ta
u p o r n o s t i c r p e s v o j u s n a g u iz one zle s r e ć e .
Doista, oduvijek j e bila u meni težnja, strasna težnja, da m o j e mašta-
nije, m o j e iracionalnosti, moje čuvstvovanje zaodjenem u vid logike.
U v i d s u š t e , ž e ž e n e l o g i k e . — » O d t o g a što* ti b a j e š i š a r a š m o ž d a b i s e
d a l a praviti n e k a k v a p o e z i j a « , govorili su mi p o n e k a d . Ali j o k ! M e n e
to nije privlačilo. Nije m e zadovoljavalo. I m a o s a m ambiciju d a od t o g a
p r a v i m filozofiju. Z a š t o ? K o bi ga z n a o ! M o ž d a z a t o što s a m tu m a t e r i j u
u sebi uvijek osjećao previše prisno, previše stvarno — previše ozbiljno,
p r e v i š e životno, na k o n c u , — a da bi se od toga smjela praviti poezija.
J e r i p o m o m s h v a ć a n j u t a k o z v a n a poezija prestaje ondje gdje j e uistinu
»vrag odnio šalu«.
A m o m e f i l o z o f i r a n j u j a s n o u v i đ a m čitav niz z a p r e k a . Z a p r e k a k o j e
j u čisto isključuju i onemogućuju.
U prvom redu, ovu: obično i ponajvećma, ja sasvim tačno, i često
v e o m a o š t r o z n a m š t o m i s l i m i v j e r u j e m . N o d a li to š t o m i s l i m i vje­
rujem d o i s t a mislim i vjerujem, о tome vrlo često nisam načisto.
A p o k u š a j i r a š č i š ć a v a n j a i lučenja tu m e redovno iznevjeravaju. P r e d
t o m d i s t i n k c i j o m o s j e ć a m uvijek izvjesnu m a l u t r e m u . S j e ć a m se s koli­
kim sam oblakšanjem nekad, čeprkajući i prevrćući po knjigama, naišao
na to d a su ljudi u m u j u ć i о umjetnosti j o š d a v n o otkrili d a je lučenje
i z m e đ u istine i laži tu b e s p r e d m e t n o . U prvi m a h p r e t r n u o s a m od r a d o ­
sti: pomislio s a m da s a m sasvim blizu rješenju m o g g o r u ć e g pitanja. T u
sam istinu protegnuo na čitavo područje misli i na čitavu površinu
ž i v o t a . I s p i s a o s a m i, p o n e š t o p r e t e n c i o z n o , o b j e s i o n a d m o j i m s t o l o m
tablicu s natpisom:

τό ά λ η θ ε ύ ί ΐ ν ή ^'ει'δί-σΟί'ΐ о г к ύ.-τύρχκι

( I m a o s a m i i n a č e s l a b o s t za te tablice, devize, i u m o m životu promi­

j e n i o ih p r i l i č a n b r o j . P o s l j e d n j a m i j e b i l a :

Was ich besitze, seh' ich wie im Weiten,

und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten!

Ali k a d s a m posjetio n e k o g prijatelja i vidio n a d njegovim stolom istu

takvu tablicu s tim istim natpisom, odjednom m i se to učinilo krajnje
b a n a l n o , n e i s k r e n o , p r e t e n c i o z n o . V r a t i v š i se k u ć i p o d e r a o s a m i b a c i o
u koš onu moju. Čudno kako neki takav, sasvim iskreni, sa dna nas
p o t e k l i v a p a j m o ž e d a p o d djelovanjem j e d n o g k a s n i j e g z a p a ž a n j a ili
pomisli, n a k n a d n o postane banalan, neiskren, namješten! K a k o bilo,
o t a d a s a m b a t a l i o te tablice i r e k a o sebi: p l o v i m o d a l j e , bez stjegova
i deviza!)
 Nadalje, ja oduvijek zazirem, panički zazirem od toga da m i ne do­
b a c e : » T o j e k o n t r a d i k c i j a , č i s t a k o n t r a d i k c i j a ! T i s i n e d o s l j e d a n , ti s i
u protuslovlju sa samim sobom!« - T o g a se upravo mitski, preuveličano
bojim, bojim čitavim jednim skrivenim k o m p l e k s o m u meni. I sav za-
s t r e p i m čim i samo izdaleka u diskusiji naslutim d a je ta objekcija na
p o m o l u . K a d m i kažu da je sve ono što govorim ludo, apsurdno, p u k o
bulažnjenje — to mi toliko ne imponira. Ali a k o mi kažu da je to bula-
žnjenje s a m o s a s o b o m u p r o t u s l o v l j u , s a m o s e b i n e d o s l j e d n o — e, pri­
znajem, od toga strašno trpim, toga se strašno bojim. A zašto toliko
z a z i r e m o d p r i g o v o r a n e d o s l j e d n o s t i — to ne z n a m . V a l j d a (i s a s v i m vje-
r o v a t n o ) b a š zato što s a m uistinu n e d o s l j e d a n . D o b r o , no zašto m i to
toliko i m p o n i r a ? Odakle u meni ta ambicija na dosljednost? T o ne doku-
č u j e m . M a k a r i n e b i o n a c i s t u d a l i o n o š t o m i s l i m doista mislim,
o p e t p o s t a v l j a m na sebe zahtjev da u m o m u m o v a n j u b u d e m d o s l j e d a n .
Z b i l j a č u d n o . J e r ta m i d o s l j e d n o s t n i k a d u ž i v o t u n i j e u s t r e b a l a , n i k a d
n i s a m osjetio ni najmanje nedaće od t o g a što j e n e m a m . P a o d a k l e onda
tolika žudnja za n j o m ? S â m b o g to n e k a zna! ( U o s t a l o m , p i t a m se d a n a s ,
j e li u o p ć e moguće biti n e d o s l j e d a n ? Čim j e nešto proisteklo iz n a š e
l i č n o s t i , n i j e li t o s a m o s o b o m d o k a z d a j o j j e d o s l j e d n o ? V i d i ! a j a s a m
stratio pola vijeka strepeći nad mojom dosljednošću!)

I još nešto.
Čini m i se da sam oduvijek osjećao (a kasnije i s a s v i m svijesno mislio)
d a s e d v i j e s u p r o t n e istine n i p o š t o n e i s k l j u č u j u . I s k l j u č i t i j e d n u ili
d r u g u izgledalo mi je da znači osakatiti stvarnost, osiromašiti život,
lišiti m i s a o j e d n o g n j e n o g pola.
K a k o j a s h v a ć a m , filozofije imaju n e k o g smisla i vrijednosti s a m o a k o
ih uzmemo kao načine osjećanja. S v a k a je filozofija samo izraz datog
načina osjećanja, apriornog i uslovljenog uprav onakvim psihičkim
ustrojstvom k a k v o njen tvorac u sebi nosi. Njegov filozofski sistem s a m o
j e nužni posljedak toga, a izgradnja tog sistema samo je nastojanje oko
naknadnog logičkog naravnavanja onog prvotno datog momenta. Ustvari,
u o s n o v i m a s v a k e filozofije leži, k a o njen k a m e n t e m e l j a c , j e d n a n a i v n a
s a m o o b m a n a , jedna dječja igra koja se sastoji u t o m e da se glava nastavi
n a rep. A k a k o čovjeku — ako nije i odviše uzak, skučen, jednostran,
odveć partajična i ekskluzivna narav, a k o j e koliko toliko cjelovit, a k o
predstavlja makar kako majušnu redukciju kozmosa, — nužno moraju
biti svojstveni mnogi i razni načini osjećanja, slijedi s a m o po sebi da m u
m o r a j u biti svojstvene, ponjatne i bliske m n o g e i razne, pa i sasvim
oprečne, filozofije. Istina, mislioci su p o n a j v e ć m a jednostrani, ljuto
e k s k l u z i v n i . A l i to i j e s t njihov g l a v n i n e d o s t a t a k . I z a t o o d p o j e d i n o g
od njih, uzeta s a m a za se, i ne m o ž e m o o č e k i v a t i b o g z n a što. N o a k o
ih o b u j m i m o sve skupa, ako s v a k o g a o d njih u z m e m o s a m o k a o pojedini
instrument u kompleksu, tek tad filozofija postaje nešto! Nešto široko,
o b u h v a t n o , raznoliko, nešto sa b e z b r o j e m lica i v i d o v a , nešto p r e b o g a t o
i raznovrsno — baš k a o i s a m život. V i š e m a n j e , čitav k o z m o s .
N a k o n c u k o n c a , čini m i se d a , u s t v a r i , m o j a p o g r e š k a i m o j a k r i v i c a
k o d o v a k v o g s h v a ć a n j a leži u o s n o v i svih f i l o z o f a : s v a k i od njih g r a d i
j e d n u , s v o j u , filozofiju iz j e d n o g , svog, načina o s j e ć a n j a , iz j e d n e s v o j e ,
njegovom specijalnom organizacijom psihe uslovljene, prirođene vizije
svijeta. D r u g i m riječima, p o g r e š k a je u tome što oni na silu b o g a od
j e d n e poezije h o ć e d a p r a v e j e d n u filozofiju, od j e d n e s v e m i r s k e p o e m e
j e d a n s v e m i r s k i sistem. M o j a bi p o g r e š k a i m o j a krivica, p r e m a t o m e ,
b i l e s a m o u t o l i k o v e ć e š t o j a iz m n o g i h i r a z n i h n a č i n a o s j e ć a n j a , s a s v i m
d o s l j e d n o , p r a v i m i m n o g o s t r a n i č n u viziju svijeta. F i l o z o f i , k a d su u o p ć e
nešto, ustvari su s a m o přerušeni pjesnici. A njihova poezija jedina j e
i s t i n s k a , i s k r e n o n a i v n a p o e z j a — j e d i n a prava poezija.
J a s a m se strasno zanimao za ljude, za sve ljude, za njihove živote
i njihova životna pitanja, za njihove unutrašnje sadržaje, Za svaku i naj­
m a n j u s i t n i c u iz n j i h o v e i n t i m n e u n u t r a š n j o s t i . P a t a k o , s h v a t l j i v o , i z a
njihove filozofije. K o j e , za mene, ustvari nisu ništa d r u g o nego njihove
karakterne crte. A tako posmatrana, kao intimni sadržaj i k a o suštinska
bit s v o g č o v j e k a , s v a k a j e filozofija v e o m a , v e o m a z a n i m l j i v a . K a k o li
j e to p r i v l a č n o , k a k o li j e to l j u d s k i i n t e r e s a n t n o p o s m a t r a t i č o v j e k a
u k r u g u n j e g o v e f i l o z o f i j e - b a š t o v a n a u s r e d n j e g o v e b a š t e ! L i j e p i h li
vizija što se nižu p r e d našim očima: P a r m e n i d u svojoj bašti, Heraklit
u svojoj, pa Zenon i Demokrit, Platon i Epikur, svaki u svojoj; pa dalje,
dalje, Spinoza u svojoj, K a n t , Hegel u svojoj, K i e r k e g a a r d opet u svojoj,
— t i v e l i k i , n e s v i j e s n i p j e s n i c i s v o j i h v i z i j a s v i j e t a , ti v e l i k i s t v a r a o c i
svojih svjetova, nimalo različno nego veliki pjesnici. P a još dalje,
dalje, s v e d o d a n a s , s v e d o sutra. Istina, u p o n e k i m o d tih b a š t a r a s t u
i trpke, šture v o ć k e , oskudna, opora soka, drvenasta u k u s a ; ribizla,
č i č i m a k , o s k o r u š a . N o n i j e li i t o l i j e p o , n e m a li i t o s v o j č a r ? P o s m a -
t r a n o u č i t a v o m k o m p l e k s u , n e d a j e l i i t a k a v p i s k u t l j i v i piccolo svoj
d r a g o c j e n i i n e z a m j e n j i v i g l a s i ć u o p ć e m k o n c e r t u g l a s o v a ? I n e m a li
s v o j u p o s e b n u d r a ž s v a k i o d tih m i s l i l a c a , p r i l j e ž n i b a š t o v a n u e k o n o ­
miji s v o j e vlastite b a š t e ? Zar j o š i danas, na primjer, stari K a n t n e m a
izvjesnu svoju specifičnu draž, sa svojim utanjenim, žicanim g l a s o m
sličnim onom oglodanom, pomalo racionalističkom glasu prestarjelih
klavira?
J e d n o sam vrijeme češće odlazio к prijateljima u slikarsku koloniju,
mirno p r e d g r a đ e na rubu velegrada. Nizovi krotkih, idiličnih kućica na
b l a g o j p r i s o j n o j p a d i n i . U s v a k o j o d njih živi i s l i k a p o j e d a n s l i k a r .
M a h o m stariji, smireni ljudi koje j e davno p r o š a o ukus za jetke r a s p r e
i za lomljenje k o p a l j a . Odlično se slažu, žene im se m e đ u s o b n o posje­
ćuju, j e d a n к d r u g o m e odlaze na crnu kavu i partiju šaha. A slikaju
svaki na svoj način, najčešće jedan dijametralno oprečno drugome. I to
i m baš nimalo n e smeta. Pomišljao s a m : zašto se ne bi m o g l a tako, negdje
na rubu života, ustrojiti i jedna kolonija mislilaca? Zar nisu i o n i jednako
b e z o p a s n i p o č o v j e č a n s t v o k a o i slikari? I zar svaki od njih ne ulijeva
u svoje djelo s a m o s e b e , svoju rođenu ličnost, svoje vlastito gledanje n a
stvari, svoju viziju realnosti - i ništa drugo, b a š k a o i s l i k a r i ? D a , filo­
zofi — a k o s u uistinu filozofi a ne što d r u g o , e k o n o m i s t e , biolozi,
sociolozi, n e s u đ e n i državnici ili generali i t o m e slično — s a m o su p ř e r u ­
šeni p j e s n i c i . N e s v i j e s n i p j e s n i c i , n e h o t i č n i tvorci p r a v e p o e z i j e . A nji-

23 R A D 313 353
hovu pjesničku narav i suštinu potvrđuje i upotpunjuje baš i ta crta
pjesničke naivnosti, pjesničke nesvijesti о s a m o m sebi: što svoje vizije
života i svijeta šaraju savršeno ozbiljna lica, k a o djeca k a d rišu.
A pri svim tim i takvim mojim razmišljanjima i razmatranjima, u
dubini duše stalno me muči samo jedan skrupul: neprestano sâm sebi
postavljam jedno pitanje, i samo m e ono preokupira: ne prikraćujem
li t a k v i m m o j i m g l e d a n j e m s t v a r n o s t , n e o š t e ć u j e m li s v e u k u p n o s t z b i ­
v a n j a ? N e o s i r o m a š u j e m li b o g a t s t v o ž i v o t a , n e s a k a t i m l i c j e l o k u p n o s t
s v i j e t a ? I k o l i k o g o d s e i s p i t i v a o i p r e i s p i t i v a o , k o l i k o g o d sam s e b e t i m
pitanjem trapio, dolazim do zaključka da stvarnosti ne činim krivo.
B i l o k a k o uzeli i sudili stvar, čini m i se n e d v o j b e n o d a , m a k o l i k o o v i m
m o j i m p o i m a n j e m života i svijeta na jednoj strani p o t k o p a v a o realnost
realnoga, toliko na drugoj strani utvrđujem realnost irealnoga: koliko
g o d j e d n o m r u k o m o d u z i m a o od stvarnosti, toliko d r u g o m p r i v o d i m u
njeno krilo. I time mirim savjest: mislim da, sve u svemu, stvarnost
time nije na šteti. A time n e k a k o i ja dolazim na svoj račun.

XXV.

Moja bolničarka lijepih r u k u donijela m i j e n e k o l i k o knjiga da pre­

k r a t i m vrijeme. K a ž e mi da se ona ranija ne će vratiti — p o t p u n o su j e
z a o k u p i l e k u ć n e neprilike i istjerivanje nasljedstva. I volim što se ne
v r a ć a . S v i k a o s a m se na ovu. L j u b e z n a j e . N a s t o j i d a m i o l a k š a usa­
mljenost, zadužuje me s hiljadu malih pažnja.
R a z m i š l j a m о toj miloj djevojci. T a k o j e željna da sve upozna, da se
o b r a z u j e . J o š ne zna t o l i k o t o g a ni о o n o m e što j o j j e n a j b l i ž e , m n o g o š t a
najosnovnijeg о čovjeku i čovječjem srcu, a u svojoj težnji za saznanjem
eto k l j u k a glavicu tim knjigama о dalekim b e r a č i m a p a m u k a , krijum­
č a r i m a a l k o h o l a , k o p a č i m a z l a t a , o racketersima i kidnappersima, о
životu kitolovaca, о životu ronilaca bisera, о životu u legiji stranaca.
I о trgovini bijelim robljem, 0 propadanju zemljoposjednika na američ­
k o m J u g u , о C r n c i m a k o j i se voze u p o s e b n i m odjeljenjima v a g o n a .
0 k a n o a m a što p o smaragdnoj traci rijeka klize u s a m o srce džungle i о
potmulom bubnjanju noćnih bubnjeva u prezavo budnim prašumama.
P a onda opet о kineskim sijačima riže, o čilenskim vadiocima salitre,
о p o d z e m n o m švercu oružja u p o l u k o l o n i j a l n e zemlje - i b o g te pita
j o š o č e m u ! S v e to za nju nisu r a z n e l e m e v e ć r a z n i p r o b l e m i ; ti p r o ­
b l e m i i j e s u o n o što j e u s v e m u t o m e najviše z a n i m a . I, ispinjući se na
prste da zaviri preko tarabe, mila djevojka vjerovatno misli k a k o su
ona i njena zemlja još mali, i neznatni, i primitivni, još nedorasli da bi
imali svoje probleme, da bi njihove stvari i njihove brige bile podignute
na dostojanstvo problema.
Prevrnuo sam nekoliko stranica u knjigama koje mi je donijela, jednu
s a m s m u k o m d o g u r a o do k r a j a , p a ih o s t a v i o n a s t r a n u d a o d l e ž e n e k o
v r i j e m e p r i j e n e g o j o j ih v r a t i m .
 D a j a p i š e m k n j i g e , u t i m s e k n j i g a m a n e bi d o g a đ a l o a m a b a š n i š t a .
P r i č a o bih i p r i č a o što m i god na milu pamet p a d n e , p o v j e r a v a o čitaocu,
iz r e t k a u r e d a k , sve što mi p r o đ e mišlju i d u š o m . Ć a s k a o bih s n j i m .
Á k o u o p ć e i m a p o e z i j e , t a d je poezija ono na što n a š a m i s a o i n a š a sen­
zibilnost naiđu lutajući pustopašicom. Upregnute pod bilo što, vođene
bilo k o j o m u c r t a n o m s t a z o m i u p e r e n e na bilo k a k v u p o e n t u , one t e š k o
nailaze na p r a v u p o e z i j u . P u n i o bih m u uši s v a k o j a k i m b u n c a n j e m i m a -
š t a n i j a m a . T e k t u i t a m o , u s v a k o m p e t o m ili d e s e t o m p o g l a v l j u , m a l o
b i h z a š a r a o k a o d a s e t o b o ž e n e š t o d o g a đ a ili k a o d a ć e s e t o b o ž e n e š t o
dogoditi, toliko d a bih ga o b m a n u o p a da m e ne n a p u s t i , k a o što obma­
n j u j e m o dijete k o j e s m o protiv njegove volje izveli u šetnju. A o n d a
b i h m u o p e t z a d a l j i h p e t ili d e s e t p o g l a v l j a b a j a o š t o m i s a m o o d s e b e
n a v i r e n a u s t a . ( K a k o li o d a h n e m k a d u m o j o j l e k t i r i n a b a s a m n a i s t o ­
mišljenika! K a d , na p r i m j e r , naiđem na v a p a j j e d n o g a : »htio bih napi­
s a t i k n j i g u b e z s a d r ž a j a ! « ili n a r e f l e k s i j u d r u g o g a : » č i t a v j e p r o b l e m
u tome d a čovjek iznađe nekakav način, n e k a k v u formu, u k o j o j će
s l o b o d n o m o ć i d a p i š e š t o g o d h o ć e « . K a o d a iz t u đ i h u s t a č u j e m s v o j
vlastiti uzdah!) N e u m o r n o ponavljaju kako umjetnik tobože uvijek
» d a j e s e b e « , ništa n e g o sebe, k a k o on, о m a č e m u p r i č a o , u s t v a r i u v i j e k
i s a m o p r i č a о sebi, »ispoljava svoju u n u t r a š n j o s t « , » o s t v a r u j e svoju
ličnost«. P a zašto je onda potrebno da se i g r a m o žmurke, da se skri­
v a m o iza, tih p a r a v a n a , da p r i č a m o tobože о d r u g i m a , d a ljude ganja-
vamo pričom kako je dobrom K i m u jaguar rastrgao mazgu hraniteljicu
n a r u b u p r a š u m e , ili k a k o j e s t a r o g D o m i n g a u c r n o z a v i o m o r s k i p a s
r a z d e r a v š i m u r i b a r s k u m r e ž u — a sve to zato d a b i s m o time » o s t v a r i l i
s e b e « . Č o v j e č a n s t v o j e već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo, a d a
bi m u trebalo fabulirati!
Z a č u d o je da se u teatru, toj širokoj umjetnosti, po prevashodstvu
umjetnosti za m a s e , već uvelike napušta konvencija djetinjeg iluzionizma.
N e r a z u m i j e m zašto su u epici ljudi ostali j o š t a k o vezani za nju.
Ne zanimaju m e knjige o jednostaničnim bićima i njihovim sukobima,
p a m a k a r k o l i k o d r a m a t i č n i i elementarni bili. Z a t a k v i m k n j i g a m a
m o ž e m o p o n e k a d d a p o s e g n e m o k a o za k u r i o z i t e t o m , ili r a d i » o s v j e -
ž e n j a « i p r o m j e n e , o n a k o k a o što p o đ e m o da g l e d a m o b o r b u s bikovima.
A l i u n j i m a z a i s t a n e ć e m o n a ć i o n o š t o nas z a o k u p l j a i m u č i . N j i h o v
a n i m a l n i vitalizam nije za naše zube, njihov o p t i m i z a m za n a s j e p o n e š t o
jeftin, n j i h o v o h e r o j s t v o za nas j e p o m a l o k a r i k a t u r a . M l a đ čovjek u čije
sposobnosti n j e g o v a okolina nije vjerovala, s â m j e i bez ičije p o m o ć i
osnovao farmu, i na njoj ođgajio grah koji je odnio nagradu na oblasnoj
i z l o ž b i . Е p a d o b r o , n e k m u j e s a s r e ć o m ! Ali š t o s e t o , n a k o n c u , m e n e
tiče?
Za m o j u k u s , osnovni je nedostatak novije literature baš to - što j e
nedovoljno intelektualistička. Čovjek se, naime, po s v e o p ć e m priznanju,
u toku vjekova i tisućljeća, jako, j a k o razvio, cerebralizirao. I k a o što
j e n e k a d davno, uglavnom, sjekirom od k r e m e n a ubijao sobove, t a k o
on d a n a s , uglavnom, misli; dube, k o p k a , analizira. P a zato, kao što j e
n e k a d prikazivati čovjeka značilo uglavnom prikazivati ga k a k o lovi
sobove, danas prikazivati čovjeka moralo bi u g l a v n o m značiti prikazi­
v a t i što i k a k o on r a z m i š l j a . A k a d u m j e t n o s t to n e čini, ili n e čini u
d o v o l j n o j mjeri, ona očevidno p o d b a c u j e u p o r e đ e n j u s u m j e t n o š ć u
pećinskog čovjeka.
A dobar dio današnje umjetnosti, s najviše tačke današnjeg razvitka
č o v j e k o v o g o p e t silazi nizbrdo, tražeći svoje o b j e k t e i m a t e r i j e s v u d a
p o svijetu, p o najudaljenijim zakucima zemljine kugle, i spuštajući se
n a sve primitivnije stepene, sve do čovjeka koji j e d v a zna brojiti do tri
i koji tek što je prestao jesti prijesno ljudsko m e s o . T o silaženje, koje
s e k a t k a d naziva osvježenjem, potragom za zdravim i tome slično, ona
o b r a z l a ž e d v j e m a bitno različitim p o b u d a m a : ona to čini, s j e d n e strane,
a b o g » o d m a r a n j a vlastitih m e n i n g a « , k a o što j e g o v o r i o veliki p i s a c , ili
r a d i n a d r a ž e n j a vlastitog otupjelog e m o c i o n a l n o g a p a r a t a , d a k l e iz j e d n e
b i t n o e g o i s t i č n e p o b u d e , i, s d r u g e s t r a n e , iz s a m a r i t a n s k o g i n t e r e s i ­
ranja za onu bijednu sabraću zaostalu na najnerazvijenijim stepenima.
A k o se to ne z o v e spojiti zabavno s k o r i s n i m , zaista ne z n a m gdje bi ta
riječ našla bolju primjenu!
Tek, izgleda, neophodno je potrebno da tom altruizmu bude primi­
ješan, k a o korektiv, trunak egzotike. Zaostao čovjek koji cijepa drva
n n a š e m dvorištu nije ni izdaleka o n a k o zanimljiv, o n a k o p o d o b a n d a
p o b u d i n a š a l t r u i z a m , k a o o n a j i z G o b i p u s t i n j e i l i i z P o l i n e z i j e . Nemo
propheta in patria. P a z a t o č a k n i p r i m i t i v a c n e m o ž e in patria uspješno
plasirati svoje primitivstvo. T a gdje bi primitivac m o g a o d a b u d e k a b a -
retska tačka u svojoj rođenoj zemlji? T a k o se eto i u tome ostvaruje
izvjesna »kulturna razmjena« među narodima: narodi eksportiraju svoju
primitivnost, zamjenjuju je za stranu, k a o i svaku drugu robu.
Autor knjige koju sam pročitao veoma je slavan pisac, svjetskoga
glasa. K n j i g a m u j e prevedena na sve jezike svijeta. Očekuje se da će ga
zapasti Nobelova nagrada. I priznajem, knjiga m e u izvjesnom smislu
zainteresirala. N e samo što n a m pruža s v u silu e k o n o m s k i h , geografskih,
etnografskih, p a čak i lovačkih saznanja i informacija; ona je zanimljiva
i v a n toga. Iznenađenje i k u r i o z u m na s v a k o j stranici. Čudni s u ti pri­
mitivni ljudi о k o j i m a n a m ona p r i č a : ni j e d n a j e d i n c a t a p o m i s a o , ni
j e d n a jedincata reakcija nije onakva k a k v u bi prosječni čitalac ovog
izlinjalog kontinenta u sličnoj situaciji s â m osjetio! U s k l i k n u o s a m začu­
đ e n o : p a taj čovjek koji se tu opisuje — to j e č o v j e k - a m e b a ! P o m i r i o
s a m se: m o ž d a ipak ima nešto zanimljivo, nešto poučno u tome: upo­
znati tu vrstu čovjeka. Zatim s a m uzeo d r u g u k n j i g u istog pisca, ali
s t e m o m iz s a s v i m d r u g e z e m l j e : iz u l j u đ e n e , s t a r e , a k o ćete i p r e s t a r j e l e
sredine. I gle: opet čovjek-ameba! T a d mi je sinulo: stvar je u tome što
je sam pisac čovjek-ameba! N e mari, r e k a o s a m . T i m e se ništa ne gubi:
a k o s i n t e r e s o m u p o z n a j e m o č o v j e k a - a m e b u , s a s v i m j e s v e j e d n o d a li g a
u p o z n a j e m o u o s o b i p r o t a g o n i s t a ili u o s o b i s a m o g p i s c a . S a m o , t a j
čovjek-ameba u osobi pisca pokročio j e za koračić dalje: postao j e
lukava, maliciozna ameba. A m e b a koja se sjetila da j e , zahvaljujući tom
s v o m e svojstvu, sposobna da postane k a b a r e t s k a t a č k a . I smjesta je to
iskoristila. Slavni je pisac uvidio da »to pali«, da j e čovjek-ameba danas
m n o g o tražen, i dao se na posao. Mrvica okrutnosti, prisutnost iskon­
skog ljudoždera u svakom aktu, u svakom treptaju trepavice, к t o m e
t r u n a k španskei m u h e , zajamčena neočekivanost s v a k e reakcije i nepred-
vidivost s v a k o g obrata, sve to ravnomjerno raspodijeljeno i u pravilnim
r a z m a c i m a smjenjivano, po d a t o m zahtjevu rotacije, na stranicama
knjige, a sve skupa zaogrnuto brigom za čovječanstvo. I stvar gotova.
Napučio je svoje knjige ljudima-amebama, svojim knjigama napučio je
svijet. M o ž d a ć e d o b i t i ne s a m o n a g r a d u za k n j i ž e v n o s t , n e g o i n a g r a d u
za mir. S v e j e u t o m e : treba imati vještinu da se s v a k o j stvari p o d a e g z o -
tičnost. T r e b a posegnuti u način mišljenja i osjećanja nekog udaljenog,
ljudožderskog arhipelaga, pa po mogućnosti takvu egzotičnost podati
i s t v a r i m a iz svoje vlastite k u ć e . A k o čovjeku p o đ e za r u k o m d a taj
karakter egzotičnosti poda svojim domaćim stvarima, ima nade da će
i one p o s t a t i zanimljive, da će i one m o ć i d a z a i n t e r e s i r a j u » s v j e t s k u
javnost«.

Moja dobra bolničarka gledala m e vedrim očima.

- J e l ' t e d a su zanimljive ove k n j i g e ?
— Jesu, sestrice, jesu . . . Pobuđuju na razmišljanje.
B i l a j e zadovoljna. Obujmila je knjige r u k o m i pritisla ih na g r u d i
d a ih vrati u svoju bijelu sobicu. T a m o , u s v o m kutiću od b o j a d i s a n e
jelovine i cvjetastog kretona, ima m a l u stelažicu sa još m n o g o takvih
knjiga.

XXVI.

J e d n e godine u kasnu jesen bane u naše mjesto mala talijanska pozo-

rišna družina. V r a ć a l a se s turneje po J o n s k i m o t o c i m a g d e j e do­
živjela niz n e u s p j e h a i n e d a ć a . Izgledala je k a o razbijena v o j s k a . K a d
su stvari k r e n u l e s a s v i m nizbrdo, impresario ih j e napustio i p o b j e g a o .
Posljednjim n o v c e m pregnuli su da se vrate kući, i putovanje se p r e ­
kinulo ondje gdje su im presušila sredstva: šarenu družinu, ispaćenu i
otrcanu, skinuli su s lađe u tom nepoznatom gnijezdu p o d surim pla­
ninskim bilom.
Š ć u ć u r e n i n a obali, izgledali su k a o zakašnjele selice što i z n e m o g l e
p a d n u na goli p j e š č a n i p r u d . Sjedili su na s v o j i m svežnjevima i k o v č e ­
zima d o k se p r e d njihovim očima lađa, s upaljenim svijetlima na palu­
b a m a , sva u potreskivanju i cilikanju k o m a n d n o g zvonca, odbijala
natraške od mola izbacujući ispod krme bujne klobuke pjene, da čas
kasnije glatko klizne tankim kljunom u suton povijajući p o niskom j e ­
senjem nebu svoju k u d r a v u perjanicu dima. D u g o su ostali tu na obali,
u n e d o u m i c i što da p o č n u i gdje da krenu, s očima p u n i m zebnje u p r t i m
u h l a d n i p l a v k a s t i m a s i v što se diže n a d mjestom. O d iznemoglosti b i l a
ih je ostavila njihova obična govorljivost. M u š k a r c i su vjerovatno j o š n a
lađi nagnali žene da se što bolje dotjeraju, k a k o bi napravile dobar d o ­
j a m u m j e s t u u k o j e dolaze. S a d su se namjestile na svežnjevima, p o d
svojim čudnim frizurama i napirlitanim šeširićima čudnovatih oblika
koji su im stršali navrh glave, koketno uzgor zavrnutih oboda, s nekim
neizrecivim stremljenjem uvis, šeširićima u k o j i m a su na svojim pred­
stavama igrale nadvojvotkinje. Kašljucale su i izmjenjivale među sobom
pokoju riječ niskim i tupim glasovima. I na tim opuštenim licima s
m u t n i m podočnjacima i s iznurenim uglovima usta, oni šeširići izgledali
s u i m n a t u č e n i n a g l a v u k a o za p o r u g u ili k a z n u .
V e ć se i m r a k stao hvatati a oni su j o š bili tu. O k o njih se o k u p i l a
dječurlija i blenuo pokoji besposlenjak. Zainteresirana do potpunog za­
b o r a v a s e b e , djeca su se približavala ž e n a m a , s t o p u p o stopu, poluotvo­
renih usta i bez treptaja u pogledu, primicala im se toliko da su im već
osjećale d a h na svojim obrazima, unoseći im se u lice s o k r u t n o m dje­
tinjom ispitivačkom pažnjom. A na iznemoglim licima žena smjenjivali
s u s e z a t o m l j e n i trzaji bijesa i n e m o ć n i n a p o n i o n o g b i j e d n o g , iznure­
nog ja u njima, naviklog da se pokazuje i da bude gledano i uvještenog
d a se p o d tuđim pogledom napne i ukruti. P o k u š a j i m u š k a r a c a , za nuždu
o b a z r i v i i p u n i s u z d r ž a n o g j e d a , d a u k l o n e d e r i š ć a d ili d a ih b a r z a d r ž e
na nekoj udaljenosti, ostajali su p o t p u n o bezuspješni: djeca bi s a m o p r e ­
n i j e l a s v o j e i s p i t i v a č k e pogJrede. i s v o j a o t v o r e n a u s t a s a ž e n a n a
m u š k a r c e , d a ih čas zatim, s o d m o r e n o m r a d o z n a l o š ć u , o p e t v r a t e na
žene. Najzad družina ustade i u pratnji L o r k a , vječito pijanog lučnog
n o s a č a p o m o d r e l a u licu i p o d b u h l i h očiju z a m a č e p o d k a m e n i luk g r a d ­
skih vrata i nestade u spletu krivudavih ulica.
Održali su nekoliko promuklih, bezvoljnih p r e d s t a v a , i t i m e su b i l e
iscrpene više manje sve mogućnosti koje je malo mjesto moglo da im
pruži. Gotovo m a h o m se pobolješe. J e d n i dobiju u p a l u porebrice, dru­
g i m a se p r o b u d i reumatizam, a svi p r o k a š l j a š e i p r o m u k o š e . Žene su na­
očigled ružnjele i mršavile, mučene crijevnim katarima i proljevima. N a
p r e d s t a v a m a , između činova kašljale su dubokim, prisnim kašljem zureći
t u p o u jednu nepostojeću tačku pred s o b o m opustivši lica da se o d m o r e
i o s p o s o b e za nove osmijehe i nove ozarenosti, r a v n o d u š n e č a k i p r e m a
nesnosnoj, nametljivoj dječurliji koja je uspijevala da se probije te ih
m o t r i l a k r o z o d š k r i n u t a v r a t a i p u k o t i n e m e đ u d a s k a m a . Z a tih p a u z a ,
a p o t e k a r im je, iz vlastite snalažljivosti, doturao iza scene k o c k e šećera
s n e k o l i k o k a p i o p i j u m a d a i m u b l a ž i g r č e v e u c r i j e v i m a . I ti g r č e v i
s k o c k i c a m a šećera iza kulisa smjenjivali su se s p a t e t i č k i m kliktajima
na pozornici sve do kraja predstave u b e s k o n a č n o m nizu činova i slika.
Cijelu z i m u proveli su u mjestu z l o p a t e ć i se k o j e k a k o . K a d j e p o n e ­
s t a l o ono što su zaradili p r e d s t a v a m a , o p ć i n a i m j e dala n e k u s k r o m n u
p o m o ć . A k a d j e i ta i s c r p e n a , i z b a c e ih iz m a l o g s v r a t i š t a u k o j e s u
se najprije smjestili, a općina im dodijeli p r a z n o prizemlje n e k a d a š n j e g
» f o n d a k a « koji j e u starini služio za smještaj stranih t r g o v a c a i njihove
robe i koji je na proljeće trebalo da se ruši radi gradnje nove klaonice.
Ošiti u tim v l a ž n i m p r o s t o r i j a m a bili su r a s p u c a n i , z i d o v i olupljeni i
išarani svakojakim crtarijama i napisima, stakla polupana.
Njihovo stradanje najposlije gane d o m a ć i c e u mjestu, p a p o č n u šiljati
ženama hranu, sirupe protiv kašlja, nešto toplog rublja, naramke drva za
ogrev. N e k o se sjeti da im pokloni odbačenu željeznu peć, neko pro-
truo m a d r a c dugogodišnjeg bolesnika. Ljudi su se velikodušno osloba­
đali p r e d m e t a vezanih za zle u s p o m e n e i starudije k o j a im j e zakrčivala
magaze i tavane. T o postade jedna od onih bezazlenih samaritanskih
pasija, p o p u t djetinjeg skupljanja loptica od č o k o l a d n o g staniola za
o t k u p crnih r o b o v a , p o p u t šivanja onih hlačica bez tura za sirotinjsku
djecu na k o j i m a se vježbaju u krojenju skore u d a v a č e . J e d n o ugodno
f i l a n t r o p s k o iživljavanje, jedna p r a v a m a l a strast. A u isti m a h , i j e d n o
gospojinsko društveno natjecanje.
N e k i od m u š k a r a c a iz t r u p e n a đ u k a k v u nižu p r i v r e m e n u z a r a d u .
J e d a n se p o k a z a o vješt b a č v a r s k o m poslu. Z a m a l e pare popravljao je
k r č m a r u u susjedstvu naše kuće p o d r u m s k e s u đ e za j o š nesagledivo da­
leku berbu. U nevrijeme - usred zime — odjekivao j e tuđe bačvarski bat
u l e d e n o m p r e d b o ž i ć n j e m zraku. T a j j e bio trbušast, južnjak t a m n e
puti, p u n a n i h obraza i kukasta nosa nad kojim su se ukrštavale guste
crne obrve. U poslu je povezivao glavu crvenom m a r a m o m i kadikad bi
zapjevao. P o d s j e ć a o je i na Figara, i na toreadora, i još na mnogošta
drugo sa oleografija kod mjesnog brijača.
M o j a m a t i p o z o v e n a r u č a k j e d n u o d tih g l u m i c a . ( N a r a y n o , t o n i j e
išlo bez prethodnog d u g o g skanjivanja: jedva se osmjelila d a upita djeda
za dozvolu.) T a d se domaćice u mjestu stanu natjecati u takvim pozi­
v i m a . S v a k e n e d j e l j e ili s v e t k a u s v a k o j u g l e d n i j o j k u ć i r u č a l a j e p o
j e d n a g l u m i c a . S v a k a j e k u ć a imala svoju miljenicu, i d o m a ć i c e su se
n a d m e t a l e i p r e p i r a l e u hvaljenju svojih stalnih gošća. A one su bile
čedne k a o pokajnice, pojednostavnjenih frizura, sa šalom preko glave
m j e s t o onih šešira, i t a k v e , začudo, izgledale su m l a đ e . P a t n j a je prešla
svojom r u k o m po njihovim glavama i izgladila im kovrče. Glumica k o j a
j e dolazila u n a š u k u ć u zvala se B e p p i n a ( p r e z i m e n a k a o d a nisu i m a l e ) .
Ostavila j e m o j o j m a j c i za u s p o m e n u fotografiju s nekoliko emfatičnih
riječi z a h v a l n o s t i , iz r a n i j e g d o b a , u o n o m n a d v o j v o t k i n j s k o m šeširiću,
s uskuštranom k o s o m i škiljavo zavodljivim očicama. U meni je zadugo
poslije izazivalo n e k u m a l u stidnu bol k a d bi bacio p o g l e d na tu foto­
grafiju p a k a d bi se ta slika sukobila s onom k a s n i j o m k o j u s a m u sebi
nosio.
Najveći prijatelj g l u m a č k e družine, njen zaštitnik, pokrovitelj, u n e k u
r u k u p o v j e r e n i k i zastupatelj u mjestu, bio j e E g i d i o . T o k o m tolikih
godina k a o da je s a s v i m bio zaboravio svoje porijeklo i svoju zemlju.
Sad se odjednom trznuo; užurbao se, uskomešao, pregnuo da nadoknadi
propušteno. P r o s t o se p o m a m i o . Zapuštao je p o s a o , gotovo vazdan pro­
vodio s njima, u g o š ć a v a o ih u uskim mogućnostima svoga doma. Nije
m n o g o k o r i s t i l a n i v i k a i p r e k o r i e n e r g i č n e A n i c e . Ž e n s k e iz d r u ž i n e
naročito su zavoljele Kalpurniju, koja je sad bila stalno u njihovom
društvu. Dotjerivale su joj izgled, savjetovale joj prekrojbu kaljinica,
preudelavale joj frizuru.
N e z n a m t a č n o k a k o j e do t o g a došlo, ali j e v j e r o v a t n o o p ć i n a n a
koncu pomislila da joj je sve u svemu bolje i jeftinije odjednom tresnuti
k e s o m p a im platiti put do prve prekomorske luke nego stalno točkati
male pripomoći. I tako, pod konac zime oni se stanu spremati za odla­
zak. Odluče da se oduže mjestu j e d n o m oproštajnom predstavom. Pri­
p r e m e su se vršile i pokusi održavali u dugoj m r a č n o j magazi u kojoj
su se inače sušile goveđe kože. T o je bila prostrana, niska, grubo zidana
prizemnica debelih zidova, nekadašnji lazaret, na rtu koji je zatvarao
luku. N a rtu sučelice njemu bilo j e staro n a p u š t e n o groblje. T a je gra­
đevina u p u č k o m predanju vezivana za M a u r e k o j i su tobože n e k a d tu
čamili u sužanjstvu. K r o z kamene žljebove pri dnu slijepih zidova u
ljetne s e d a n e izlijevala p o t o k o m iz te g r a đ e v i n e u m u t n i p l i ć a k l u k e
p r l j a v a c r v e n k a s t a v o d a u k o j o j su se strojile k o ž e ; m i djeca zamišljala
s m o d a to u n i s k o m zdanju bez p r o z o r a kolju m a u r s k e džinové.

Iz obližnjeg grada nabave mnoštvo smotuljaka crnog, srehrnastog,

zlatastog svjetlucavog papira i svežnjeva velikih listova kartona. U ma­
gazi se p o cijeli dan kuckalo, krojilo, lijepilo. G l a v n a ličnost u s v e m u
t o m e bio j e E g i d i o . Čisto j e podjetinjio u tim p r i p r e m a m a . V e z a s opći­
n o m i s mjesnim uglednicima bio je Guste, činovnik u djedovoj agen­
ciji, onaj isti n a k o m e se djed i s k a l j i v a o z b o g stalija i k o n t r a s t à l i j a .
Ujutro ga j e s a m šiljao tamo i grdio ga što j o š ne odlazi. A na pola
jutra ljutio se i bubnjao prstima po stolu uzvikujući: » b o g a m u , gdje j e
više taj G u s t e ! čitav bi se dan s a m o i g r a o ! « K a d bi i p o d n e otkucalo na
fratarskom zvoniku a da se Guste još nije vratio, djedovo bi nestrplje­
nje prešlo sve granice. I tako se Guste j e d n a k o hitno i j e d n a k o sa
zebnjom i p o d grdnjama ujutro žurio u m a u r s k u m a g a z u k a o što se о
p o d n e iz n j e v r a ć a o . B i o j e to tih, u l i z a n s t a r i m o n i a k j o š u v i j e k p o d
skrbništvom m a j k e , krajnje brižljiv u odijevanju i p i p a v o savjestan u
s v a k o m p o s l u . S a d su ga počeli dirati d a se dotjeruje r a d i B e p p i n e , a
on j e z b o g t o g a trpio i crvenio p r e k o r a z u m n e m j e r e . D v a ili tri p u t a
putovao je u grad po one smotuljke svjetlucavog papira i listove kar­
tona. O d tog materijala b u d e izrađena sva sila š l j e m o v a , o k l o p a , štitova,
dokoljenica. U z pomoć drvodjelca izrade i kulise: k o m a d e tvrđavskih
zidina, krunište kule, i nešto kao kraljevsku grobnicu; raskošni mra-
morasto išarani sarkofag obrubljen srebrnim papirnatim bordurama
kojima su se inače ukrašavali mrtvački ljesovi. T e š k e rezbarene stolice
iz o p ć i n s k e v i j e ć n i c e s a s t r o g i m r a v n i m n a s l o n o m p o s l u ž i t će z a p r e -
stonu dvoranu; naročito je napravljen jedino pozlaćeni tron s neobično
visokim zabatom i s crvenim baršunskim jastukom. Radilo se i u m a l o m
obzidanom dvorištu iza općine, p a j e s a d bijedni G u s t e trčkarao između
maurske sušione goveđih koža i općinskog dvorišta, s vječitim nespo-
kojstvom u duši zbog onih stalija i kontrastàlija k o j e su se p r o s t o kotile
i bujale na njegovom stolu u agenciji. U tom dvorištu izgrađivalo se
džinovske stablo, kruna čitave inscenacije, sa svim m o g u ć i m nijansama
zelenila u raskošnoj krošnji i s p r e b o g a t o m i g r o m svjetlosti i sjena.
S u n c e j e m o g l o p o miloj volji da se vrti o k o l o n a o k o l o u d v a r a j u ć i s e
džinovskom stablu, moglo je da ga obasjava koliko god hoće sdesna i
slijeva svojim z r a k a m a - zaludu! Ona stalna, d u b o k o urezana svijetla i
sjene koja j e naslikao umjetnikov kist bila su jača od realne svjetlosti
i r e a l n e s j e n e , i, u s u k o b u t i h s v j e t l o s t i i s j e n a , d o b i v a o s e n e s u m n j i v
utisak da je sunce ono koje udara pogrešne sjene. E t o tolika je, u svo­
jim krajnjim stepenovima, m o ć umjetnosti! Mi djeca ćubili s m o čitava
jutra oko tog kolosa u nastajanju. Zapustili smo sve ranije igre, i čim
b i s m o izjurili iz š k o l e , sjatili b i s m o se o k o njega. U t o m j e d v o r i š t u v l a ­
d a l a u ž u r b a n o s t i v r e v a ljudskog r a d a k a o oko g r a d n j e k a t e d r a l a . S a m o ,
j e d n a n a m j e b o j a z a n zasjenjivala zadovoljstvo. P i t a l i s m o s e : što će biti
s tim k o l o s o m poslije o d l a s k a t r u p e ? Slutnja n a m j e govorila da su ljudi
nezahvalni i kratka pijeteta, da lako odbacuju stvari koje su im izvršile
s v o j u s l u ž b u i p r u ž i l e s v o j u m j e r u u ž i t k a . I t a d j e n i k l a m i s a o , iz s v i h
n a s o d j e d a m p u t : n e bi li se n a š e s t a b l o m o g l o s a č u v a t i , n e g d j e na si­
g u r n u , z a š t i ć e n u m j e s t u , z a v j e č i t a v r e m e n a ? K a k o li b i t o l i j e p o i p l e ­
m e n i t o bilo! N a primjer, u općinskoj vijećnici. ( A oni starkelje n e k a
o d r ž a v a j u svoje sjednice gdje već znaju!). T u bi ono bilo k a o neka per­
m a n e n t n a , vječita b o ž i ć n j a j e l k a , obilata, p o g o l e m a , d o v o l j n a za p o d ­
r u č j e č i t a v e o p ć i n e . Č i n i l o nami s e d a t o i j e s t b a š o n o š t o t r e b a , o n o š t o
bi usrećilo sve žitelje, odjednom, potpuno i zauvijek. Ali smo i odveć
j a s n o slutili da to n a ž a l o s t n e će biti. J e r odrasli i m a j u m a l o , t a k o m a l o
smisla za sreću, za sve što je p r a v a sreća. Odrasli su u o p ć e čudni. I
s v a k i m d a n o m daju n a m novog razloga da nad njima beznadno m a š e m o
g l a v o m . M o ž d a u suštini i nisu toliko loši, s a m o bi ih trebalo d r u k č i j e
o d g a j a t i ; z a v r e m e n a , d o k s u j o š m a l i . A za t o j e v e ć k a s n o .

H o ć u da n a p o m e n e m j o š i to da je džin-stablo nadživjelo m o j o d l a z a k
iz m j e s t a . I s t i n a , bilo j e v e ć d o b r a n o n a č e t o ; r a s k v a š e n o o d k i š a , r a z -
l i j e p l j e n o , o r o n u l o u s v o m e d o s t o j a n s t v u , ali j e j o š s t a j a l o tu, o p e t v r a ­
ćeno u m a l o dvorište iza općine. Često sam puta kasnije, k a d bih se u
svijetu s a s t a o s k i m iz m o g k r a j a , osjetio živu želju da u p i t a m što s e
na koncu dogodilo s mojim stablom-grdosijom, ali sam se ustručavao
i s m u k o m suzbijao to pitanje k o j e m i je uvijek n a n o v o naviralo na
u s t a . A s v e iz o n e l u d e bojazni d a s u b e s j e d n i k u s e b i n e r e k n e : » v i d i !
u v i j e k j e o s t a o i s t i ! « ; iz one infantilne skrbi za ozbiljnost, iz o n o g p u -
berteskog straha pred neozbiljnošću, koji većini ljudi ostaje jedno ptičje
strašilo za čitav život. Čudno! L j u d i k a t k a d dosta lako proćerdaju i svoj
d o b a r glas, i reputaciju čestitosti, p a i samu egzistenciju p o n e k a d , ali
se m n o g o teže riješe da kompromitiraju svoj glas ozbiljnosti. I vrlo
često, k a d se nađu u alternativi da nekom svom p o s t u p k u n a k n a d n o
d a d u ili t a k v o t u m a č e n j e p o k o m e d o d u š e i s p a d a j u zli, bezobzirni, ci­
n i č n i , n o m u ž e v n i i o z b i l j n i , ili t a k v o p o k o m e i z l a z e č i s t i o d z l e m i s l i
i od krivice, no djetinjasti, naivni, neozbiljni — oni bez premišljanja d a j u
prednost onom prvom tumačenju, čak i onda k a d je očito tačno ovo
d r u g o . E t o d o t e m j e r e l j u d i m a s v e d o k o n c a o s t a j e o n a t e ž n j a iz d j e ­
tinjstva da budu » o d r a s l i « ! A zašto - neka b o g zna. J a nikad nisam
sasvim razumio u čemu je zapravo tolika prednost ozbiljnosti, i tolika
njena d r a ž . — I t a k o , n a r a z g o v a r a o bih se sa z e m l j a k o m do mile v o l j e ,
p a i p r e k o nje, napričao bi mi о svemu i svačemu, p a i о stvarima koje
su m e sasvim osrednje zanimale, koje sam slušao i ne slušao, i na k o n c u
b i s m o s e i r a s t a l i a d a n i s a m d o z n a o ono što m e ž i v o i n t e r e s i r a l o : što
j e najzad bilo s m o j i m stablom? J o š se i danas p o n e k a d u p i t a m : zbilja,
k a k o je završilo? Možda njegova osakaćena olupina još čami u mraku
k a k v e m a g a z e , možda se njegova rasuta u d a još povlače po tavanu
» S t a r e O p ć i n e « ? I, priznajem, p o m i s a o о n j e g o v o m nadživljenju rodi
u m e n i j e d n u sitnu, letimičnu klicu z a d o v o l j s t v a .
U svim tim pripremama oproštajne večeri, za m e n e je, a i za čitavo
mjesto, najveći interes predstavljalo to što j e u p o k u s i m a učestvovala
i K a l p u r n i j a . Dodijeljena joj je d o d u š e m a l a , ali v e o m a v a ž n a u l o g a : ta
ustvari se r a d i nje, sirotog nezaštićenog o d v j e t k a s l a v n o g soja, i doga­
đ a l o s v e o n o što se d o g a đ a l o (a što j e , u o s t a l o m , p o m o m n a j d u b l j e m
uvjerenju, Kalpurnija potpuno zasluživala). Oko nje su se plele intrige
z l o t v o r a , z b o g nje su se lijevale suze s t a r e v j e r n e d a d i l j e , z b o g nje
u k r š t a v a l i m a č e v i , zbog nje dizali kliktaji m l a d o g k n e ž e v i ć a . (Nažalost,
onog istog sa sraslim obrvama među o č i m a što j e nabijao obruče b a č v a m a
mjesnih krčmara.)
K a k o su se pripreme primicale kraju, m o j e je uzbuđenje raslo. A u
noći prije dana predstave nikako da zaspem; tek sam pred zoru malo
sklopio oči. Iščekivao sam predstavu sa zebnjom i radoznalošću: radilo
se, na koncu, o Kalpurnijinoj sudbini! Istina, znao s a m s p r o b a sve
š t o i m a d a s e d o g o d i . A l i i p a k , t o ć e s e dogoditi tek na predstavi —
o n o s u s a m o p r o b e ! B o ž e m o j , z n a m , n e ć e s e b a š zbilja d o g o d i t i . A l i n i
s a m o o n a k o za šalu k a o na p r o b a m a . Nešto srednje. N e k i m e đ u s t e p e n
između prave realnosti i proba. Ponavljam, ja dobro razumijem, pred­
s t a v a nije sušta realnost. N o nije ni p u k a p r o i z v o l j n o s t : ono što se i m a
d a d o g o d i mora s e d o g o d i t i , n e m o ž e d a s e d o g o d i i l i n e d o g o d i , d a s e
d o g o d i o v a k o ili o n a k o . T u j e to č a k s t r o ž e n e g o u p r a v o j s t v a r n o s t i .
J e r , u životu, glumac, na primjer, m o ž e d a v e č e r a ili d a n e v e č e r a , a
a k o ima da otputuje, ipak se može desiti da ne otputuje. A ja sasvim
p o u z d a n o z n a m da bi glumac, m a k a r da t r i dana nije ništa jeo, radije
u stvarnosti ostao bez večere, nego da ne večera u predstavi, ako t a m o
stoji da mora večerati. A ako u predstavi ima da otputuje, on mora
o t p u t o v a t i , o n ć e sigurno otputovati, i nikako se ne m o ž e dogoditi da
ne otputuje. U predstavi, dakle, sve biva nužnije i neumitnije nego u
p r a v o m životu. Zato predstava, ako je u j e d n u r u k u nešto manje od
stvarnosti, u . drugu je r u k u nešto više od nje. D a , tu sve biva bespri-
•zivno, s u d b i n s k i n e u m o l j i v o . N a p r o b a m a — n e v e l i m , t o j e v e ć s a s v i m
drugo. T u se j o š štošta dâ opozvati, povratiti, popraviti. D o d u š e , i na
p r o b a m a knežević proboden mačem p a d a mrtav, a Ona ostaje neutješna.
A l i tu P r o b o d e n i o p e t u s t a j e , N e u t j e š n a s e o p e t s m i j e š i . P r e d s t a v a j e ,
naprotiv, konačna, neoporeciva. T u se sve piše crnilom, odmah učisto.
K o j e m r t a v , m r t a v j e , i više ne ustaje. R a s t a n c i su tu rastanci zauvijek,
a ono što je minulo, minulo je bespovratno. Bespovratnije čak nego u
s a m o m životu. J e r u životu, na k o n c u k o n c a , ostaje uvijek bar m a l o ,
m a l o nade, lude nade. U predstavi n e m a ni te lude n a d e . I zato, pred­
stava j e ozbiljna, veoma ozbiljna stvar. N a neki način, ozbiljnija nego
s a m život.
N a s a m d a n predstave cijelo se m j e s t o iskupilo u m a u r s k o j m a g a z i .
P r e d p o z o r n i c o m je visio čitav niz petrolejskih l a m p i . Svjetlucavi p a p i r
s a m o se ljeskao. Guste se pretvorio sav u jedan nemir, u jedan osjećaj
odgovornosti. J a s a m d o š a o s m a j k o m . T a č n o j e vidim i d a n a s : u haljini
o d crnog baršuna, s k o s o m na potiljku začešljanom uzgor tako da joj
j e o t k r i v a l a uši i vrat. Činila mi se p r e k r a s n a ; p o n o s n o s a m j e držao
za r u k u . N a j č e š ć e j e v i d i m u t o m i z g l e d u : to j e j e d n a o d p o s l j e d n j i h
njenih slika k o j e su mi se oštro urezale. Poslije te, p a m t i m još jednu.
Ali te ne v o l i m d a se s j e ć a m .
I eto, nakon tolikog iščekivanja, nakon tolikog strahovanja, dogodilo
se da m e , o n a k o iscrpena od dugih uzbuđenja i od probdjevene noći,
t o k o m p r e d s t a v e m a l o p o m a l o sasvim preuzeo u m o r : iskoristivši na­
p e t u p a ž n j u s k o j o m s a m pratio zbivanja na pozornici, na izdaju m e
zaskočio s leđa — i ja sam samo priklonio glavu majci u krilo. Usred
poodmakle predstave, prene me visok poklič: na polumraćnoj pozornici
šetao je p o kruništu ratnik pod oklopom i šljemom, i kliktao velikim
glasom:
Vegliate, arcieri!...
B d i j t e , о s t r i j e l c i ! ... S t e n t o r s k i p o k l i č k o j i j e , b e z v e z e i s m i s l a ,
iznenadno p a o u dubinu m o g sna, svega m e prožeo. I m a o je tjeskoban
prizvuk i odjeknuo u meni glasom neizvjesnog upozorenja: kao neki
mig, neko nevidljivo domahivanje s onu stranu pojmljivoga. J a s n o sam
u njemu r a z a b i r a o tu vrijednost o p o m e n e . U p i n j a o s a m se da joj do­
slutim p r a v o značenje. Nekoliko mjeseci kasnije umrla mi je majka.
Zadugo se nisam m o g a o oteti osjećaju da je onaj poklič bio nedvouman
nagovještaj te nesreće.

Malo dana poslije oproštajne predstave, glumačka družina napustila

j e naše mjesto. S o b o m su poveli i Kalpurniju. U z a l u d n o je bilo Aničino
protivljenje, i njene suze, i k l e t v e : E d i g i o se p o k a z a o n e o č e k i v a n o tvrd
i n e s a v i t l j i v . N i š t a n i s u m o g l a ni n a g o v a r a n j a , ni u t j e c a n j a sa s t r a n e , ni
blagi savjeti m o j e b a k e ; čvrsto j e odlučio da k ć e r posveti umjetnosti.
R i j e č L'arte! L'arte!, II rapimento dell'Arte bila j e s a č u v a l a za m a l o g
talijanskog p a p u č a r a , još uvijek, svoju magičnu m e l o d r a m s k u m o ć .
I z g o v a r a o j u j e s š a p a t o m , v i s o k o p o d i g n u t i h o b r v a , s a v u v l a s t i rapi-
menta. M o ž d a s e b i j e d n o m č o v j e k u u č i n i l o d a j e s a d o d j e d n o m u t o m e
našao svrhu svog života, otkrio dublji smisao svojih žrtava, oskudice,
zlopaćenja. M o ž d a i n e k a k v u n a k n a d u za svoj vlastiti, k a k o je smatrao,
p r o m a š e n i život, za svoje vlastite neostvarene ambicije. A snagu da se
o d u p r e p r o t i v l j e n j i m a i da ustraje u s v o j o j odluci d a v a l a m u j e činje­
nica što j e ta o d l u k a i z a njega s a m o g značila t e š k u žrtvu.
I t a k o se K a l p u r n i j a otkinula od k u ć e i od n a š e g mjesta — i ona za
n e k a k v o m s v o j o m zvijezdom k a o , nešto kasnije, i j a za svojom, — i zapo­
čela onaj život neprestanog putovanja i seljakanja, vezivanja i razvezi­
vanja s v o g u b o g o g svežnja, drijemanja po č e k a o n i c a m a prelažnih sta­
nica, oblačenja i svlačenja šarenih dronjaka, i suhog kašljucanja m e đ u
k u l i s a m a s kojih s e truni otrovni prašuljak boja. P o č e l a j e nizati bro-
janicu klonuća i ponovnih, sve rjeđih žarenja, u p a l a porebrice, i pro­
ljeva, i histeričnih scena s ispadima i suzama i g r č e v i m a ; i onih malih
povišenja t e m p e r a t u r e k o j a daju sjaj o č i m a i k r h k u , d o opasnosti n a ­
tegnutu zvučnost glasu, i kratke mahove onog brzog unutrašnjeg izga­
ranja što k a d i k a d nedokučivo nailaze, p o p u t iznenadne milosti, poda-
jući prisnu vrelinu i čudesni čar riječi izgovorenoj na traljavim d a s k a ­
ma. A zatim je došlo vucarenje po mirnim poslijepodnevnim kafani-
c a m a , p o o p s k u r n i m svratištima, i d u g e , n i k o m p o v j e r e n e , ni s a m o j s e b i
priznate tuge; i beznadna borba s godinama, i časovi beskrajne pustoši,
i panični strah pred starošću i samoćom; i možda san о vremešnom
mužu, ćelavom činovniku-udovcu, о skromnoj kućici s povrtnjakom,
negdje na krajnjoj periferiji, i о zalijevanju rajčica u raskvašenim mu-
ževim cipelama; i možda opet pokoji nalet očaja, i pokoji pokušaj r e ­
zanja žila na z a p e š ć u . I najzad, v a l j d a , r e z i g n i r a n o k u n j a n j e u k a k v o m
s t a r a č k o m domu, u krilu složenih bijelih n a m r e š k a n i h ruku, k a o u s t a r e
duvne, sklopljenih vjeđa i opuštena lica, ostarjela od istinskih ozarenja
jednom fiktivnom srećom.
N i k a d s e v i š e n i s m o s r e l i . A v o l i m s e z a b a v l j a t i z a m i š l j a j u ć i kako>
ćemo se, k a d tad, opet negdje u svijetu sastati, letimice i zakratko. Siti
ćemo se narazgovarati čitavo jedno dugo nedjeljno poslijepodne u
k a k v o j pustoj kafanici u predgrađu gdje k o k o t e k o j e j e već prošla prva.
m l a d o s t hvataju sredovječne poslovne ljude iz unutrašnjosti, gajitelje
svilenih buba, vlasnike malih tkaonica, solidne gazde koji se m n o g o
znoje i koji novim, još krutim m a r a m i c a m a taru od sunca opaljeno čelo
i preznojenu kožu svojih zelenih šešira. U d u g o m ćaskanju, z a b o r a v i v š i
začas sve ono što nas j e docnije m o r a l o t a k o d u b o k o da razdvoji, p r i -
sjećat ćemo se Egidijeva trombona, i ljutnja m o g djeda, i Aždrubalovih
nestašluka, i bezbroja drugih ništavnih pojedinosti iz kojih j e s a t k a n o
naše zajedničko djetinjstvo. I zamišljam da će se ona u tome iživljavati
ne m a n j e nego ja. A l i k a d d o đ e o d r e đ e n i sat, sve će to o d j e d n o m sa
sebe stresti samim jednim trzajem ramena, onako k a o što se stresaju
pahulje snijega s kabanice. Ustat će, z a k o p č a v a j u ć i ogrtač pružit će m i
ruku, tvrdo, muškarački, i reći odrešito: » A sad, m o r a m da idem!«
Z v u č a t ć e k a o d a k a ž e : » d u ž n o s t m e z o v e « . I z n a m p o u z d a n o , d i v i t ću:
joj se i zbog t o g a . . .
Uskoro zatim, samih nekoliko nedjelja poslije majčine smrti, otišao
s a m i j a iz m j e s t a n a š k o l e u g r a d . A t i m e n e k a k o z a v r š a v a i m o j e
djetinjstvo.

XXVII.

U dokolici, zabavljam se praveći planove što sve treba da učinim k a d

i z i đ e m i z b o l n i c e . ( N e kad i z i đ e m , n e g o ako i z i đ e m , i s p r a v l j a m o d m a h ,
z a t i m s a m s e b e , iz p o z n a t o g b o l e s n i č k o g p r a z n o v j e r j a . )
0 , k a k o bi se čovjek želio izvući o d a v l e , ostaviti s v e ovo za leđima,,
p a dobro iskupan i izbrijan navući svježe flanelsko odijelo (ne odveć
svijetlo i p a k ) , z a v e z a t i l a g a n i f o u l a r d o k o v r a t a , i u p u t i t i s e , p u t n i k bez.
prtljage, u jedno novo proljeće!
 Fantazije!
Moja dobra bolničarka svakog jutra donese m i novine i zadrži se
n e k o vrijeme kod mene u razgovoru. Čavrljamo о koječemu, priča mi
n o v o s t i iz m j e s t a . T o j e v e ć p o s t a o ustaljeni m a l i o b i č a j . Z a s t a n e p o d n o
m o g kreveta, s r u k o m na bijeloj prečki, i priča. R a z g o v o r se nadove-
2 u j e , sve u sitnim k r p i c a m a , i to m u daje izvjesnu d r a ž izmičućeg. Ne­
prestano u stavu odlaska, s malim nespokojstvom zbog dužnosti koje je
t a m o č e k a j u , i s p u š t a iz r u k u p r e č k u i otkida s e p r e m a v r a t i m a . J a j e
ne z a d r ž a v a m ; znam, tamo je potrebna. Ali, možda i nehotice, odgovore
p o d e š a v a m t a k o d a s v a k i od njih sadrži u sebi s k r i v e n u p o j e d n u udi-
čicu koja za sobom povlači njenu repliku. I njena ruka opet sjeda na
prečku mog kreveta.
P r i č a mi, s n e k i m l j u p k i m svojeljubljem, о k a t e d r a l i , glavnoj zna­
menitosti mjesta( nazivlje je »naša k a t e d r a l a « ) , objašnjava m i k a k o ću,
k r o z splet ulica i uličica, izbiti na trg pred njom, opisuje m i m a l i grad­
s k i p a r k s v o d o s k o k o m i s c r n č i ć e m od lijevana željeza k o m e iz r o š č i ć a
η ruci prska tanak mlaz. Slušam s hinjenim neznanjem i s uveličanim
i n t e r e s o m m o g cicerona. I sva ta pričanja zaključuje f r a z o m : » s v e ćete
t o vidjeti k a d ozdravite i iziđete«.
A j a s a m uspio zatajiti i p r e d njom da sam tu p r o v e o d j e č a č k e go­
dine, imao prve drugove i prijateljstva, učio početke violine, doživio i
s p o z n a o m n o g o š t a od onoga što n a m ostaje k a o p r a o b r a z a c za čitav
život: n a j z a d , tu se p r o m i t a r i o iz b e z a z l e n o g djeteta u s a m o z a l j u b l j e -
nog, prilično antipatičnog, i — bar intimno, u skrovitoj dubini duše, -
d o srži p o k v a r e n o g m l a d i ć a .
D o k ona tako čavrlja, izlazi mi pred oči svaki detalj k a t e d r a l e koju
« a m k a o dječak, d u g o sjedeći na kamenoj klupi sučelice, nebrojeno puta
promatrao. Opet tačno vidim svaki kutak u mjestu, svaki kamen, svaku
najsitniju pojedinost na portalima oronulih palača što iznenada pred
n a m a iskrsnu iza ugla u smršenom labirintu staroga g r a d a . I k a t k a d se
j e d v a s u s p r e g n e m d a s e n e o d a m , d a n e u p i t a m s t o j i li j o š n a s v o m e
m j e s t u u p a r k u p o p r s j e latiniste s izgriženim n o s o m , d a li se za o n i m
p r i z e m n i m p r o z o r o m još njiše u mjesečini velika v o d e n a glava. K a k o
s a m sasvim nepredviđeno ovdje prekinuo putovanje — prevezli su m e
r a v n o s l a đ e u b o l n i c u —, n i s a m i m a o m o g u ć n o s t i d a m a š t a o d t o g a
v i d i m . ( B i o s a m u t a k v o m stanju d a n i s a m ni p o m i š l j a o na t o : ta j e d v a
sami z n a o z a s e b e ! ) S l u š a j u ć i s a d a m o j u b o l n i č a r k u , p r i č i n j a m i s e d a m i
j e sva želja u tome da iziđem na sami jedan dan, da još s a m o j e d a m p u t ,
lagan k a o sjena, o b a đ e m ta mjesta. N o znam, to je onaj pretvorni bo­
lesnički minimalizam!
I p a k , k a t k a d s e u p i t a m : a što i k u d a k o se o d a v l e živ i z v u č e m ? Sta-
T o s t ne pruža naročito ružičaste perspektive za ljude moje vrste. S
prvim sjedinama, počinje da nas napušta ona blagodatna lakoća poteza,
ništa n a m više ne polazi za rukom kao samo od sebe. I stare igrače
ostavlja na cjedilu nekadašnja sreća (gotovo da čovjek pomisli: zar je
i k o c k a r s k a s r e ć a stvar hormona!). U naš psihički m e h a n i z a m ušulja se
izvjesna negipkost zglobova, izvjesna nesigurnost u se, k a o k o d starih
akrobata p r e d završni skok. (I ono što nas k o č i k a o da je zapravo više
ta nevjerica, to poljuljano p o u z d a n j e u n a š e tetive, n e g o s a m a ne-
g i p k o s t : k r a t k i hip razmišljanja p r e d s k o k , k o j i s m j e s t a u k o č i s p o n t a ­
n o s t , i p o k v a r i sve.) I što t a d p r e o s t a j e s t a r o m v j e t r o g o n j i - p r o b i s v i j e t u ,
»filibustijeru« klasičnog tipa, p o t e k l o m n e g d j e s obala o v o g Sredozemlja
( n a r a v n o , a k o j e d o s t o j a n tog" i m e n a , a k o j e t o d o i s t a ž i v o t n i a m a t e r
d o b r o g a soja, a ne p u k i mitteleuropski » h o h š t a p l e r « , p r i s e b a n i m e t o -
dičan, koji se blagovremeno pobrinuo da n e š t o odvoji na stranu za stare
dane.) K u d d a se djene, što da z a p o č n e ? V a n da m u p o s r e ć i mjestance
sekretara (više kao dekorativna prosjeda figura) u nekoj koncertnoj
agenciji, ili bibliotekara u k a k v o m s t a r o m d v o r c u , m e đ u p o l i c a m a n a
kojima se, k a o posljednji i najuzbudljiviji noviteti, k r o t k o sjaje Histoire
des Girondins ili Mémoires d'outre tombe, u s v o j i m o s a m ili d v a n a e s t
blizanački jednakih safijanskih tomića. A m o ž d a i nešto skromnije:
mjestance inspektora općinskih nasada, s oguljenim brezovim prutićem
u ruci. - A l i o s t a v i m o te tugaljive m i s l i ! N e g d j e na d n u m o g k o v č e g a
m o r a d a j e p a r d u g m a d i za m a n š e t e , s k a m e j a m a , ( o s t a t a k iz boljih vre­
m e n a ) , k a k v i se ionako više ne nose; a i praktičnija su ova današnja,
p r i š i v e n a sedefna d u g m e t a , k a o za j a s t u č n i c u . Z a p r v i m a h , to će biti
dovoljno. A kasnije, valjda će već nešto naići!

U razgovoru s mojom bolničarkom pokušao sam da lukavo doznam da

li j e u m j e s t u j o š ž i v a u s p o m e n a n a m o g n e k a d a š n j e g u č i t e l j a v i o l i n e .
A l i nije m i u s p j e l o da d o z n a m ništa. P a d a ! O n a j e iz k u d i k a m o m l a đ i h
generacija, k o j e ga se ne m o g u sjećati! M o ž d a g a u k r u g o v i m a starijih
јоз p o k a t k a d s p o m e n u . U m j e s t u j e n e k a d u ž i v a o glas n a s t r a n a ali ре-
obično nadarena čovjeka, jednog od onih nesređenih i lično nesretnih
genijaloida koje u takvim provincijalnim sredinama, m a da s malim
osmijehom, izdižu, tetoše, ističu k a o j e d n u od znamenitosti u mena­
žeriji svoga mjesta; uz svoju katedralu, s v o j u staru g r a d s k u ložu, uz
n e k a k v e oltarske pale koje, sasvim besplatno, pripisuju velikim slikar­
s k i m i m e n i m a prošlosti. Obično je t a k a v č o v j e k p o r i j e k l o m s t r a n a c , pri­
m j e r a k d o s e l j e n i k a u k o m e a k l i m a t i z a c i j a u n o v o j o k o l i n i ili s r a đ a n j e
s heterogenim sojem nije urodilo b a š najsretnijim rezultatom. Čim s a m
došao u g r a d u gimnaziju, po bakinom n e o d s t u p n o m zahtjevu, dali su
m e da k o d njega učim violinu. N e k o vrijeme, čak, bio s a m na stanu k o d
njega, d a b i p o d u k a i nadzor bili što revnosniji.
B i o je to sitan, žgoljav čovuljak, s n e p o k o r n o m č u p a v o m k o s o m , sav
u nervoznim istrganim kretnjama. Oženio je tanku i ljepuškastu kćer
mjesnog trgovca koja se uskoro poslije udaje neočekivano naglo raz-
debljala. Ublijedjela, neuredna plavuša vukla je bezvoljno svoje obilato
i m l i t a v o tijelo u k o m e k a o da su o d j e d n o m p o p u s t i l e sve unutrašnje
stege. U kući im je vladao strahovit nered. Sve bi se ispremetalo k a d
m u j e trebalo pronaći i pripremiti čistu košulju za večernja n a s t u p .
U ž u r b a n o se pralo, štirkalo, glačalo, a ladice su ležale p o v a đ e n e i ispre­
turane kao poslije bezobzirne premetačine. M a koliko da sam u svojim
sitnim ličnim stvarima (i p o r e d n e r e d a u o n i m k r u p n i j i m i važnijim)
oduvijek bio krajnje, u p r a v o neurasteničarski brižljiv i pedantan, u t o m
neredu z a č u d o s a m se dobro i udobno osjećao. Bilo je u tome nešto
toplo, nešto kućevno, nešto permanentno predbožićnje. Nešto čega u
hotelskoj sobi nikad n e m a . T r i m u s a v a dječačića vrzla su se po tom
vašaru, opuštenih gaćica, s vječitim slinama p o d nosom, i impresioni­
rano zurila u p o s j e t i o c e . P o v a z d a n su šmrcali. M a j k a ih j e iz kuhinje
o p o m i n j a l a k r e š t e ć i m , stalno r a z d r a ž e n i m g l a s o m o d čijih s a m s e pro­
vala instinktivno ježio. K a d bi joj dodijalo, dojurila bi k a o furija (upo-
redo s njenim koracima po hodniku rasla je strepnja u meni), upala
bi u sobu, i stala ih useknjivati istežući nemilosrdno njihove nosiće.
Djeca su j a k o zažírala od te bolne operacije, pa je poslije toga redovno
slijedilo d u g o t r a j n o k e n j k a n j e . K a d j e bilo p o s j e t a ili s t r a n e č e l j a d i ,
o p o m e n e su b i v a l e oštrije, a s a m o b r e d u s e k n j i v a n j a , iz p a ž n j e p r e m a
g o s t i m a , p r a ć e n ć u š k a m a . Žena g o t o v o nije ni izlazila iz k u ć e u d r u š t v o ,
u k a v a n u , u crkvu, v e ć jedino na tržnicu, a i tad n e u r e d n o i a l j k a v o
opremljena.« U toj n e u r e d n o s t i bila j e n e k a ostentacija, z n a m e n p o t p u n e
predanosti kući i porodici. Zbog svega toga u mjestu je uživala glas
žrtve, s o d g o v a r a j u ć i m s i m p a t i j a m a . N i j e se p o t a n j e p i t a l o čija j e o n a
žrtva, i č e m u j e ta žrtva přinošena. Znalo se s a m o , i to se d r u g i m uda­
v a č a m a isticalo na ugled, da je svemu kriva umjetnost. T o je bio m o j
prvi susret s tom s p r e g o m : umjetnost-žrtva. I vjerovatno su baš odatle
te dvije riječi ostale u meni nerazdruživo povezane. U mjestu se d o d u š e
přiznávalo d a je i m o j učitelj žrtva, žrtva umjetnosti. S a m o , on je to
bio svojom krivicom, dok je nekad vitka trgovačka kći koja se protiv
volje roditelja za nj u d a l a , bila p o s r e d n a , i tim nevinija, žrtva
umjetnosti.

Moj j e učitelj i m a o j e d n u sitnu nedaću. Z a p r a v o , j e d n u veliku »sitnu

n e d a ć u « . Prije nego bi počeo svirati, dugo je namještao violinu n a
ključnoj kosti, istezao vrat, trzao r a m e n o m , štrecao o k o m , š m r c a o no­
s o m , u z b a c i v a o g l a v o m . Z a t i m bi se d v a d o tri p u t a s a v p r o m e š k o l j i o ,
k a o da hoće da kroz ovratnik istjera m a č k a koji m u se u v u k a o p o d
košulju. Onda je p o k u š a v a o prisloniti podbradak na violinu tražeći pravi
položaj. A k a d bi g a najzad pronašao, opet je spuštao violinu, kao d a
se nečemu u posljednji čas prisjetio, i dugo, kvekerski savjesno trljao
oznojene d l a n o v e m a r a m i c o m . P a onda opet dizao violinu, i iznova iste­
zao vrat, trzao r a m e n o m , štrecao okom, šmrcao nosom, uzbacivao gla­
vom, o p r o b a v a o p o d b r a t k o m . I tako više puta r e d o m . K a t k a d nebro­
j e n o p u t a r e d o m . U svečanijim p r i g o d a m a , znalo je to da potraje i ne­
koliko minuta. A u naročito svečanim, prijetilo j e da p o p r i m i vid j e d n e
a p s o l u t n e , n e p r e m o s t i v e z a p r e k e - k a o neki zid. O t u d , p r i l i k o m s v a k o g
uzimanja violine u ruke, postojala je data mogućnost da do sviranja
u o p ć e ne će m o ć i da dođe. N a d započinjanjem svirke lebdjela j e zebnja;
a to j e o p e t , sa s v o j e strane, činilo j o š neizvjesnijim ishod te b o r b e s
Nečastivim. Zato, k a d je m o j učitelj imao da nastupi na p r i r e d b a m a ,
te su se p r i p r e m n e radnje obavljale iza spuštene zavjese, k o j a se, na
j e d a n njegov m i g (zbog k o g a se m o ž d a smjesta p o k a j a o ) podizala naglo,
k a o na prepad, presijecajući mu odstupnicu. Ponovno započinjanje
s v i r k e poslije k r a ć i h p a u z a između stavaka išlo j e , naprotiv, m n o g o
lakše, a u s a m o m toku sviranja, k a d je j e d n o m prebrođena ona početna
teškoća, teklo je već sasvim glatko i bezopasno. Trebalo je samo paziti
d a p r e k i d i b u d u što je m o g u ć e kraći. N a tim o p a s n i m o k u k a m a , m e đ u
filharmonijskim kumovima prošarala bi jeza i išla j e uzbuđeno riječ:
»brzo, brzo! dovraga, što tamo više č e k a j u ! «
E t o , to j e bio moj prvi učitelj. P a ipak, i pored svega toga, ja s a m
g a n e s a m o volio, n e g o i d u b o k o cijenio. V j e r o v a o s a m (i to ne s a m o
onda, nego i kasnije) da je imao momenata zaista sretne ponesenosti
k o j a j e lako svladavala i obilno nadoknađivala i one nezgodice i n e k e
t e h n i č k e m a n j k a v o s t i . T e k , ti s u m o m e n t i n a ž a l o s t bili g o t o v o p o t p u n o
v a n njegove vlasti i nailazili prilično ćudljivo i nepredvidivo. I on je
m e n e z a v o l i o i, d o s v o j e m j e r e i n a s v o j n a č i n , m n o g o s e o k o m e n e
t r u d i o . A nije bio ni t a k o loš p e d a g o g k a o što bi se iz m o j i h r i j e č i
moglo pomisliti, sve iako su njegovi načini i m e t o d e , od nastojanja da
se što bolje i plastičnije objasni, izazivali podsmijeh samih njegovih
đ a k a . U tom nastojanju nije p o z n a v a o g r a n i c a ; p a č a k ni granicu smi­
ješnog. Činilo m u se da j e u meni otkrio iskricu » o n o g n e č e g « , o n o g
romantičarskog okultnog »nečeg« koje i p o izmaku svojih vremena još
u v i j e k p o p r o v i n c i j a m a istrajno živi. I v j e r o v a o j e d a će ta k l i c a » o n o g
nečeg«, uprkos svemu, (uprkos čak i eventualnom dugom namještanju
violine ili d r u g i m n e d a ć a m a i n e d a ć i c a m a s l i č n o g r e d a ) , n a k o n c u k o n c a
s a m a po sebi izvući stvar na dobar put. N i k o nije bio sretniji od m e n e
što su m o j učitelj i » o n o nešto« preuzeli na se svu odgovornost.
K a s n i j e s a m m u se č e š ć e iz svijeta j a v l j a o i s l a o m u p r o g r a m e m o j i h
koncerata. A on se, k a k o su mi poslije pričali, p r e k o svake mjere sa
m n o m p o n o s i o , n e p r e s t a n o i s t i c a o d a s a m n j e g o v d a k , i, v e ć i s h l a p i o ,
p o brijačnicama turao ljudima p o d nos o n e m o j e p r o g r a m e , čist od
osjećaja za smiješno, slijep za p o d m i g i v a n j e besposlenjaka. K a d je
umro, uputio sam udovici dugačak sažalni telegram nad kojim sam se,
d o b r o se sjećam, dugo trudio, s onim zdušnim zadovoljstvom od
zahvalnosti.
A k o iziđem, jednog sunčanog p o p o d n e v a u s p e t ću se uz onaj strmi
grobljanski brijeg da m u potražim humak.

XXVIII.

Zažmirim, i vidim slabunjava dječaka, s jednim ramenom nešto višim

od drugoga, izdignutim zbog pozamašne violinske kutije pod pazuhom.
Skakuće po pločniku pazeći da ugazi tačno na svaku treću ploču; ako
p r o m a š i , v r a t i se i p o k u š a v a p o n o v o . O s j e t i li n a s e b i t u đ i p o g l e d , p r e n e
s e : baš k a o d a se zamišljao okružen prazninom. P l a h je, nepovjerljiv
p r e m a novim vezama. Tegobi usamljenosti instinktivno traži lijeka u
sve dubljem poniranju u nju. ( K a s n i j a će g a iskustva u t o m e potvrditi:
naučit će ga uzaludnosti pokušaja da s a m o ć u obmane i zagluši vanjskom
vrevom.)
 P r v o v r i j e m e u g r a d u lutao s a m bez cilja. N a j z a d bi u m o r k a k o tako
zamijenio cilj. (I to j e z a m e t a k j e d n o g od i s k u s t a v a k o j a su se kasnije
obilno potvrdila: ne izmicati se uzaludno neizbježivoj patnji: gaziti
d a l j e k r o z a n j u , do o n e m r t v e t a č k e n a k o j o j i z n u r e n o s t l j u d s k o g s t r o j a
p o t p u n o izbalansira patnju.) Ma gdje se nalazio, m a što radio, j e d a n
dio svijesti stalno j e vodio računa о tome na kojoj se strani svijeta
nalazi koje mjesto. I čim bih tačnije uspio da o d r e d i m p r a v a c , kao da
m i j e b i v a l o l a k š e . D u g o m vježbom, izoštravalo se to n o v o čulo. Činilo
m i se- d a o s j e ć a m k a k o m e cisto t j e l e s n a g r a v i t a c i j a v u č e p r e m a o n o j
strani svijeta. T o stremljenje p r e d o č a v a l o mi se g r a f i č k i m z n a k o m stre­
lice. K o r a k d a l j e — i otkriće se proširilo, u o p ć i l o : g l e ! s v a k i ljudski
stvor, u s v a k o m č a s u , živi i k r e ć e se p o d z n a k o m t a k v e j e d n e nevidljive
s t r e l i c e . O n a p o k a z u j e n a o v u ili n a o n u s t r a n u , ili u v i s , s o d r e đ e n o m
i č v r s t o m t e n d e n c i j o m , ili p a k r a v n o n i z d o l , p r e m a n a š o j k o t v i u z e m l j i ,
saglasna s našom zemaljskom gravitacijom. Ovo posljednje biva onda
k a d se č o v j e k o s j e ć a p o t p u n o » n a s v o m e « , k a d j e p o s t i g n u t a s a v r š e n a
p o d u d a r n o s t n a š e težnje sa s t v a r n o š ć u ; ali, znao s a m , p r a k t i č n o , to n e
biva g o t o v o n i k a d . (Osim k o d nekih ljudi, koji su već takvi, i koji se
u v i j e k , o d s a m o g r o đ e n j a , o s j e ć a j u » n a s v o m e « . ) K a d strelice n e m a , ili
k a d j e izgubila svoju naelektrisanost magnetske igle, k a d je u n a m a
»legla« — čovjek je ugašen, mrtav. Razumije se, ne mrtav u doslovnom,
fizičkom smislu; jer tada, baš naprotiv, strelica s neobično j a k i m elek­
t r i č n i m n a b o j e m i z l i j e ć e iz n a s r a v n o u v i s i g u b i s e n a š e m o k u u p r o r i -
jetkim visinama, k a o odbjegao balon. Ali i inače znadu se desiti časovi
takve neobično jake naelektrisanosti kad treba čvrsto držati m e đ u
p r s t i m a u z i c u b a l o n a : t o s u č a s o v i v e l i k e r a d o s t i . N o i ti v e o m a r i j e t k o
i izuzetno nailaze. Strelica nas orijentira u pravcu naših slijepih, n a m a
s a m i m a još nejasnih stremljenja. Orijentira nas čisto prostorno. Valjda
sam i rođen s tom težnjom da svoje pokrete duše odredim prostorno
i čulno: to s a m z v a o njihovom » k o n k r e t i z a c i j o m « ; i sve fantastično,
m e t a f i z i č k o , a p s u r d n o u m e n i težio s a m uvijek da s n a b d i m t o m eukli-
d o v s k o m d e t e r m i n a n t o m , smatrajući da je samim tim ono postalo realno,
sasvim realno, bezmalo egzaktno, gotovo opipljivo. (Što je najčudnije,
zbog tog » e u k l i d o v s k o g « p o n e k a d sam i od drugih s m a t r a n za kruto
realna čovjeka. A j a s a m slijegao ramenima: d o b r o ! a k o to uzimlju za
gotov g r o š , i a k o se s a m i m time zadovoljavaju, n e k a im bude!) I kasnije,
u s v a k o m času izgubljenosti, prva slutnja izbavljenja pojavljivala se u
vidu n e k e m u t n e p r o s t o r n e težnje. Zatim, p o s t e p e n o se i z b i s t r a v a l a : ono
prvotno nejasno »otići nekud«, »nekamo pobjeći«, uobličavalo se u
o d r e đ e n i j u t e ž n j u ; o b i č n o u i m p e r a t i v » k r e n u t i p r e m a j u g u « , ili » p o ć i
za s u n c e m « ; i gaziti t a k o , r a v n o p r e d a s e , ne s v r ć u ć i s p u t a , u s t o p u z a
zalazećom kuglom.

M o ž d a j e č u d n o što s v e to o b u h v a t a m i m e n o m n o s t a l g i j e . A l i , za
mene, nostalgija je praobrazac svakog osjećanja, njegov osnovni oblik,
ili n a p r o s t o i d e n t i č n a s njim. I m a n o s t a l g i j a p r e m a o d r e đ e n o m i p r e m a
n e o d r e đ e n o m , p r e m a z n a n o m e i p r e m a n e z n a n o m e ; a o v e potonje su
n a j j a č e i n a j u p o r n i j e . N o s t a l g i j a j e sve što nas m a m i s v o j o m s l i j e p o m

24 RAD 313
369
n e u m i t n o š ć u . A ako i nepoznato ima tu a t r a k t i v n o s t - to g o r e p o n a s !
Nije ono z b o g toga m a n j e naše, niti j e n j e g o v a vlast nad n a m a m a n j e
s n a ž n a . I nije to težnja za n e č i m što stoji n a p r a m n a š e m biću, različito
o d n j e g a : to j e uvijek ona ista, stara žudnja za i n t e g r a c i j o m n a š e g j a ,
onaj pohod zbog iskupljenja jednog dijela sebe.
Onda, za prvo vrijeme u gradu, strelica je stalno stremila p r e m a m o m
mjestu. A k a d bih se, zatvarajući oči, zamislio tamo, vodila j e r a v n o na
majčin grob. Magnetsko potitravanje igle u meni to m i je jasno poka­
zivalo. Lunjajući ulicama grada, usmjeravao sam i nehoteći korake u
p r a v c u m o g mjesta. I što s a m se d a l j e o t i s k i v a o u toj s v a k o d n e v n o j
avanturici, postajalo mi je podnošljivije. ( T o isto iskustvo obnovio sam
kao zreo čovjek, kad sam, zatočen ratnim prilikama i granicama, smjer
mojih s v a k o d n e v n i h šetnja upravljao u p r a v c u m o j i h tadašnjih želja.)
Poslije s a m s e često ispitivao (jer u t o m e s a m u o č a v a o proces išča-
h u r a v a n j a iz bolećive mislenosti djeteta u n e r a z m i š l j e n u s a m o ž i v o s t m l a ­
dog čovjeka) k a d je zapravo prestala ta stalna težnja p r e m a m a j č i n o m
g r o b u i k a k o to da su o d j e d n o m n a s t u p i l a dulja r a z d o b l j a a d a ga se
ne bih sjetio. I, naravno, tome nisam u s p i o ući u trag. T o j e onaj m o -
m e n a t spontanog zaborava, momenat praznine, k o j a je, kao takva, bez-
d i m e n z i o n a l n a , u isti m a h i b e s k r a j n o v e l i k a i b e s k r a j n o m a l a , i k o j e s e
zato, kao elementa nepostojećeg, ne m o ž e m o sjećati. Prisustva imaju
svoje dimenzije i svoje granice. Odsustva su nemjerljiva. Ona su eoni
b e s k o n a č n o g a što se ucijepe između dvije t a č k e u nizu trajanja tako d a
i m n e p o r e m e t e ni r e d o s l i j e d ni b r o j . K o z n a k o l i k o t a k v i h p u s t o l i n a
beskonačnoga, sabijenih u jedan hip, mi proživimo u toku našeg malog,
uobročenog života! J e d a n časak našeg mjerljivog vremena p o d o b a n j e
da kaptira čitave oceane onog nemjerljivog. S a m o u koliko se i u naše
sne, u naše zaborave, nije već ušuljalo vrijeme sa svojim nesnosnim
tik-tak-tik-tak. Ali ako smo uspjeli da ga se b a r u našim zaboravima
i s p r i p r o s t i m o , k a k v e li se u č a r a n e s p i l j e b e z v r e m e n a n e k r i j u u t a k v o j
j e d n o j u s k o j p u k o t i n i u stijeni V r e m e n a !

Zamišljena djetinjska popodneva širom raskolačenih očiju — gnijezda

sabrane tišine. Primijetio sam da m e prate dva okrugla, d o b r o ć u d n a
oka: jedan neslućeni mještanin. Nisam ga poznavao: slabunjav i razma­
žen, osnovnu školu izgurao s a m k a o privatista p o d n a d z o r o m fra A n đ e l a
iz f r a t a r s k e g i m n a z i j e . B i o j e n e š t o stariji i m n o g o k r u p n i j i o d m e n e .
Čvrsto s a m m u se uhvatio skuta. Izmolili smo da nas stave u istu klupu.
Ali nas je u drugom semestru ponovni razmještaj opet razdvojio. Če-
žnjivo s a m s e osvrtao za njim, do o b a m r l o s t i v r a t n i h žila. V i d i o s a m ga
u dnu razreda, u maglici daljine, k a o na d r u g o m kontinentu: čisto vi-
zuelno došao mi je umanjen. Između časova trčao sam к njemu i čitavo
v r i j e m e o d m o r a d r ž a o ga za r u k u . N o u b r z o m e p r i v u k a o n o v i d r u g i z
k l u p e . Prisno smo se sprijateljili. S m a t r a o s a m p r a v o m srećom što m e
je novi razmještaj namjerio baš na njega. I on se zvao Ivan, p a je i ta
sretna podudarnost u nama rađala djetinjski veliku radost; obojica s m o
se osjećali time polaskani, i u t o m e s m o gledali nešto više od p u k e slu­
čajnosti. P o s t a l i smo nerazdvojni. Zajednički s m o učili, zajednički p r o -
 vodili slobodne časove, a nešto kasnije, zajednički smo se čak i zaljublji­
vali. P o č e o s a m bivati svijestan Petrovih nezgrapnih cokula, njegove
k v r g a v e glave, n j e g o v e seminarijske sutane. N e , to nije bio stid. S t r a ­
hovao s a m s a m o d a m u se m o j novi drug zbog toga ne podsmjehne.
( T e k , k a t k a d b i m e p o d i š l a p o m i s a o : n e v r i j e d i li t o s t r a h o v a n j e k o l i k o
i s a m s t i d ? ) I v a n g a j e n a z v a o Glavonjom. Nisam m u to zamjerio; ogra­
ničio s a m se d a ga j a t a k o ne nazivam. ( P o m i š l j a o s a m : m o ž d a to čini iz
ljubomore.) I sve bi vjerovatno na tome i ostalo, da Ivan jednom nije
nabacio:
- I z g l e d a d a j e t e b i t e š k o n a z v a t i g a Glavonjom. Sažaljevaš ga.
- Nije istina! — reagirao sam i odveć žustro.
- A zašto onda n e m a š kuraže da ga tako nazoveš? K a d ne bi o s j e ć a o
s a ž a l j e n j a , n i š t a te u t o m e n e bi p r i j e č i l o . U s t v a r i , ti g a t v o j i m s a ž a l j e ­
njem vrijeđaš više nego j a nadimkom Glavonja.
S a m i m tim, čitava se stvar preokrenula. Čudio sam se k a k o tuđa riječ
m o ž e da utječe na naš unutrašnji već riješen i određen odnos. I zbilja:
više n i s a m m o g a o m i r n e s a v j e s t i ni nazivati ni ne n a z i v a t i P e t r a Gla­
vonjom! M a k a k o p o s t u p i o , t o n i j e v i š e b i l o iz s p o n t a n e p o b u d e , v e ć i u
oba slučaja zato d a bih t r e ć e m nešto d o k a z a o ili o p o v r g a o , u n e k o j r e l a ­
ciji s t u đ o m i n s i n u a c i j o m i k a o u t u k na nju. U t o m r a s k o l u , n a š a o s a m
da je još najbolje tjerati dalje kao i dotada: tako je, bar izvana stvar
bila s p a s e n a . I u s t r a j a o s a m , u p o r n o ali sa sve m a n j e v j e r e , u tvrdnji d a
n a d i m a k Glavonja o t k l a n j a m n e iz s a ž a l j e n j a ( g l u p o s t ! z a š t o b i h g a
s a ž a l j e v a o ? ! ) , već n a p r o s t o stoga što u njemu ne nalazim »ništa n a r o č i t o
duhovito«. Ali Ivan se nasmijao.
- T a č n o . Prije s i t a k o p o s t u p a o i z s a ž a l j e n j a p r e m a P e t r u , sad n i j e t o
više radi P e t r a , već radi sebe: da se pokažeš samostalan.
Živo m e j e bocnulo. I m a o j e p r a v o : eto, moji se postupci ravnaju
p r e m a tuđoj volji, tuđoj intenciji. U p l e t e se tako neko treći i nevidljivo
ravna koncima naših odluka!
Netrpeljiv p r e m a s v e m u što m i se prikazivalo k a o psihičko nasilje,
na svaki, pa i nehotični, pokušaj zarobljavanja uzvraćao sam instinktiv­
nim trzajem, k a o k a d n a m polažu ruku na r a m e sprženo od sunca.
A k a k o j e ta netrpeljivost (već tada!) išla do s a m o g p r a g a m a n i j a k a l -
nosti, m o j a je unutrašnja grižnja zbog »slučaja s G l a v o n j o m « d a l e k o
p r e m a š a l a r a z u m n e granice. T o što se k o n k r e t n o radilo о tričariji, nije
mijenjalo ništa n a stvari. Nije m e m o g l a obmanuti ni neizravnost p u t a
k o j i m n a m se t u đ a v o l j a n a m e ć e : d a li n a s j e n e k o f o r m a l n o p r i s i l i o d a
k a ž e m o » c r n o « k a d o n k a ž e » c r n o « , ili j e to p o s t i g a o g o v o r e ć i n a u a u c e
»bijelo« da bismo mi rekli »crno« - samo je tehnički modalitet, puki
diverziv u igri sila, ukršteni transmisioni remen u mehanici n a t u r a n j a
v o l j e . I s t o t a k o n e m a n i k a k v a z n a č a j a n i č i n j e n i c a d a li s m o t u đ u v o l j u
u s v o j i l i k a o t a k v u , ili s m o j e , d a bi j e učinili p r o b a v l j i v i j o m (a u t o m e
s a m otkrivao baš najhitniju crtu slabića), prethodno asimilirali p u t e m
naše psihičke izmjene tvari u »našu« volju.
Mnogo sam puta imao prilike da prevrćem u glavi misao k a k o mnoge
m o j e nedaće, i one famozne 'propuštene prigode' koje se ne vraćaju,.
 d u g u j e m , bar djelomice, uprav toj netrpeljivosti p r e m a s v e m u što sliči
na psihičko nasilje. I došao sam do općenitijeg zaključka da je ispinja-
nje na ljestvici uspjeha, ugleda, vlasti (a to znači u p r v o m redu vlasti d a
drugima ograničavamo slobodu i n a m e ć e m o našu volju) uvjetovano
time da se prethodno i sami podčinimo tuđoj psihičkoj prisili. Privre­
m e n o se potajati, kamuflirati sami sebi tuđu volju u ruho naše vlastite
samodiscipline, mudro i bez roptanja potisnuti u skroviti m r a k duše
n a š u slobodu, d a bi kasnije, nabubrila i o g r k n u l a u t o m m r a k u , bujnije
šiknula napolje, dovoljno j a k a da se s osvetničkom slašću nametne dru­
g i m a - to j e r e c e p t u s p j e h a , to j e tajna j a k i h . R e d o v n i , g o t o v o neizbježni
tirocinium tiranina. P o u č a k od općenite važnosti, na širokoj skali koja
i d e o d p r o f e s i o n a l n o g z a v o d n i k a čija se t e h n i k a s a s t o j i u p o s t e p e n o m
i z r a s t a n j u iz l a s k a v o g , p u z a v o u d i v l j e n o g r o b a u n e s m i l j e n o g g o s p o ­
d a r a , p a d o d r ž a v n i k a k o m e j e d e v i z a - v o d i l j a : savoir avaler. Često se
prisjetim legende o Sikstu V., koji se u k o n k l a v a m a grčio star i nemo­
ć a n , d a bi o d m a h p o š t o j e izabran za p a p u o d b a c i o š t a k e i i s p r a v l j a j u ć i
d u g o sagibanu figuru zagrmio glasom od koga je podišla jeza one iste
k a r d i n a l e koji su ga izabrali. Ona mi j e najplastičnija ilustracija te
i s t i n e . A a k o k a t k a d p o m i s l i m d a s a m tu p a m e t p r e k a s n o s t e k a o , s m j e s t a
tu m i s a o sustigne d r u g a r ' t o jest, da to nije bilo ni p r e r a n o ni p r e k a s n o ,
jer, m a k a d je stekao, zbog one apsolutne zapreke u građi moje psihe,
n i k a d ne bih m o g a o da j o j se p o v i n u j e m i n j e n o m p o u k o m koristim.
A d a to b j e l o d a n o z n a č i ž r t v o v a t i v e ć u v r i j e d n o s t m a n j o j , ili č a k j e d n u
s t v a r n u vrijednost j e d n o j više m a n j e iluzornoj, о t o m e nisam n i k a d ni
č a s k a s u m n j a o . T a j n a j a k i h j e u t o m e d a , k a d to u s t r e b a , umiju biti
slabi, tajna slobodnih u tome da u d a t o m času umiju objesiti о klin
s v o j u slobodu. A tajna slabih je u t o m e što u m i j u s a m o roptati, p u n i
svoje »slobode« s kojom ne znaju što bi započeli, v a n da se n ' o m e
hlade, kao lepezom. Eto, uprav takva j e bila moja sloboda. P a ipak,
to j e b a š o n a v r s t a s l o b o d e k o j u v o l i m . N e k o s e r o d i C r o m w e l l , a n e k o
b o e m - a n a r h o i d . I za posljednjega j e ne m a n j a tragedija a k o zaluta m e đ u
o n e prve, nego za onog prvog ako zaluta m e đ u ove posljednje. Stvar je
;
n a p r o s t o u t o m e da treba b t i ono što jesi. A l i to nije ni izdaleka o n a k o
lako k a o što na prvi m a h može da izgleda, a kuraža d a budemo ono što
j e s m o — p a m a što bili — nije ni n a j m a n j a ni n a j j e f t i n i j a o d svih k u r a ž a .
T a m a k s i m a - » b u d i o n o š t o j e s i ! « —, e l i p t i č n a i n a o k o b e s m i s l e n a k a o
što su gotovo sve m a k s i m e u kojima se kondenzira jedno cjeloživotno
i s k u s t v o , bila j e jedna od onih nekoliko kojih s a m se u životu dosljedno
d r ž a o . I čini m i se da nikad nije iznevjerila. N a r a v n o , to ne treba shva­
titi t a k o da j e izvela s t v a r na d o b a r p u t , v e ć s a m o da nije n i k a d d e m a n ­
tirala svoju istinitost.

P o s t o j i ta m a l a žežena istinica k o j u s a m i s p e k a o k r o z kušnje života:

i m a u slabosti neka njena specifična, baš njoj svojstvena snaga, koju
j a k i ne p o z n a j u . I k a t k a d j e , u s u đ u j e m se reći, ta s n a g a slabih j a č a
i herojskija od snage jakih. A što ona p r a k t i č n o n i č e m u ne v o d i i više
m a n j e n i č e m d r u g o m ne služi doli svojoj s a m o s p o z n a j i — to j e d r u g a
 stvar. Ali eto, j e d n a k o k a o i ona vrsta slobode, i ova vrsta snage jedina
je koju prihvaćam.
N e g o , s v r e m e n o m bih se sasvim vjerovatno bio p o k o l e b a o , pa bih
i tu m o j u 'snagu' i 'slobodu' bio podvrgao sumnji, k a o i sve drugo. Ali
su m e u uvjerenju p o d r ž a l i b a š oni slobodni i j a k i : u njihovom n a d m o ć n o
p r e z r i v o m p o d s m i j e h u učinilo m i se da s a m z a p a z i o t r a č a k pozlijeđe-
nosti: odakle odrpancu takav luksuz! Žedno sam izgledao dalje znakove:
pazi! a k o se taj izraz nadmoćnosti ružno ukoči, a k o se osmijeh u uglu
u s a n a uledi u crnu b o r u gorčine — tad će to značiti, tad će to n e s u m n j i v o
z n a č i t i . . . P o prvi, m o ž d a jedini put u životu, i m a o s a m s a s v i m sigurnu
tu ispraznu i n e č e d n u impresiju: N e m a šta! T o j e zavist!

XXIX.

Eto sam opet odlutao! Na svakom ćošku pobjegnem sam sebi s lanca.
S t a l n o m i se m r s i i p r e k i d a nit. T o m i j e s t a r a m a n a , j o š iz djetinjstva.
Vječito su m e korili z b o g te »niti« i zbog n e p r e s t a n i h digresija. A j a
s a m s e v e ć o n d a č u d i o : š t o i m j e t o l i k o d o te b l a ž e n e » n i t i « ! K a o d a j e
» n i t « o n o najvažnije i najhitnije što čovjek č o v j e k u i m a da s a o p ć i !
I činilo m i s e d a b a š u tim » d i g r e s i j a m a « leži s a m a suština o n o g a š t o
želim da iskažem.
Nastavimo.
Nešto kasnije, savezu »dvaju Ivana« pristupio je Mato. Jednostavne
p r i r o d e i priprostih u k u s a ali čvršći od nas u svojim uvjerenjima i odlu­
kama, privukao nas je baš tom različitošću. » V i sve komplicirate!«,
govorio n a m j e . Z a njega se funkcija uma sastojala u tome da uprošćava
svijet, koji je v e ć i s a m p o sebi prilično neuredan. Činilo m u se da sve
unaokolo prosto vapije za jednom takvom regulirajućom intervencijom.
K a o što ima zrelih ljudi u čijem obličju — u j e d n o m osmijehu, u igri
malih b o r a o k o usana i očiju, u hirovitom svrtku k o s e n a d čelom —
odmah u o č a v a m o bivše dijete, tako ima djece u kojoj na prvi pogled
s a g l e d a v a m o b u d u ć e g zrelog čovjeka: samo zažmirimo, i već se na dje­
č a č k o lice naljepljuju brkovi, n a o č a r i sjedaju n ä nos, k r o z njih se
p o g l e d p o n e š t o uoštri — i čista i j a s n a budućnost j e tu p r e d n a m a , n a
dlanu. O b i č n a d j e č j a želja da što prije p o s t a n u » v e l i k i « , k o j a niče iz
p r e d s t a v e о n e k o j n e o d r e đ e n o j ali bezgraničnoj slobodi odraslih, a k o j a
se često u o b l i č a v a ni u čem boljem nego u tome đa p o đ u u slastičarnicu
i d a s e d o m i l e v o l j e z a j a z e s l a t k i š i m a , ili n a p r o s t o i z n e s t r p l j e n j a d a
o b u k u d u g e h l a č e , k o d M a t e k a o da j e nicala zato da hi što prije oprav­
d a o svoje d u g e h l a č e u k o j i m a se v e ć i rodio. N j e g o v a ozbiljnost nije
imala ništa o d one s t a r m a l e , nesimpatične ozbiljnosti djeteta: to j e bio
zametak buduće ozbiljnosti čovjeka, koju u djetetu razabiramo jednako
nepogrešivo k a o i klicu one osobene neozbiljnosti k o j a ne p r i p a d a dje­
tinjoj dobi n e g o i n d i v i d u u m u i k o j a n i k a d ne će prevřeti. Matina ozbilj­
nost nije isključivala s m i s a o za šalu i n e p o m u ć e n smijeh, niti j e m a
koliko narušavala prirodnost njegovih reakcija. Zato smo ga, i p o r e d
n j e g o v o g realnog, čisto praktičnog smisla r a d o primili u naš savez. On
n a s j e opet približio Petru. K r o z njegova se usta i n a d i m a k Glavonja,
izrečen bez ikakve primisli, pročistio od svih onih kučina koje su se oko
njega bile nakupile, tako da ga j e i s a m P e t a r prihvatio: na cedulji­
c a m a k o j e n a m j e za v r i j e m e č a s o v a d o t u r a o i s p o d r u k e , iz k o n s p i r a -
tivnosti potpisivao se »Glavonja«.
S v e do m a t u r e ostali smo sva četvorica najbolji prijatelji. U P e t r u se
v e ć n e k a k o sredinom gimnazije naglo razbuktala velika, dirljivo nevina
s t r a s t za medicinu, i specijalno za kirurgiju. P o s v e t i o nas je u svoju
tajnu n a m j e r u i saopćio n a m već gotovu odluku da zamijeni sutanu bije­
lim mantilom: istrajat će u sjemeništu koliko se dulje b u d e dalo, a a k o
s e n j e g o v a o d l u k a r a n i j e o t k r i j e ili d o v e d e d o n e p r e m o s t i v o g s u k o b a
savjesti, istupit će i izgurat m a k a r k a k o d o m a t u r e . M i s m o m u se, svi
solidarno, zarekli na neograničenu p o m o ć i p o d r š k u , i uzeli njegovu
s t v a r k a o stvar sviju nas. S naše strane, m i s m o njemu, k a o b u d u ć e m
Ijekaru, povjeravali naše pubertetski velike strahove od zaraze. I ko­
n a č n i slom njegove iluzije ožalili s m o zajedno s njim, do te m j e r e d a
j e i m a t u r a l n a proslava za svu četvoricu bila zastrta žalobním florom.
Bilo: j e n e š t o čime m i se M a t o n a r o č i t o n a m e t a o . N i s a m j o š znao k a k o
s e t a s t v a r z o v e , i u z a l u d n o s a m s e u p i n j a o d a j o j o t k r i j e m ili s m i s l i m
i m e , ali s a m m u još onda, pošto s a m v e ć k r u p n i m k o r a c i m a bio p o č e o
d a j e g u b i m , na njoj pozavidio. T a stvar, k a k o s a m k a s n i j e d o z n a o , zvala
s e : spontanost. Slobodna, nerazmišljena spontanost reakcija, nezasko­
čena, već u s a m o m aktu, gotovo istodobnom, i gotovo isto tako spontano
p o t e k l o m intervencijom svijesti. T o m n a g o n u s a m o p o s m a t r a n j a (koji j e
urođen i p r i m a r a n kao i sama spontanost) bilo j e suđeno da se u daljem
toku u meni egzasperira upravo do flagelantske analize, prijeteći da mi
s v o j i m toksinima zatruje čitav organizam. U k o l i k o nas burnost doživlja­
v a n j a , ne ostavljajući n a m p r e d a h a za p r e r a đ i v a n j e doživljenog, od toga
n e spase, taj demon samoispitivanja (daleko od narcizizma p o d čijim se
prividom spočetka ponekad javlja!) p o d o b a n je da nas dovede na sam
r u b očajanja, a korak dalje, do prave pravcate mržnje na nas same.
( O t u d a ona glad doživljavanja, k a o neki duhovni superinsulinizam, sa
s v i m s a d r ž a j e m patnje i zla koje i sebi i d r u g o m e nanosimo, k a t k a d
m o ž d a nije drugo nego akt instinktivne samoobrane, legitiman i neosudiv
kao i svaka samoobrana.)
U nešto kasnije vrijeme, k a d s a m se v e ć bio opredijelio za » p u t
u m j e t n o s t i « , zastrepio bih k a d god bi u r a z g o v o r i m a došla riječ na spon­
tanost i neposrednost kao nužni preduslov umjetnosti: zabrinuo bih se
n a d v l a s t i t o m b u d u ć n o š ć u . A l i j o š k a s n i j e , to m e v e ć ostavljalo prilično
ravnodušnim, jer sam bio došao do zaključka da toliko opjevana spon­
t a n o s t i n e p o s r e d n o s t u m j e t n i k u b a š i n i j e t a k o n e o p h o d n a , ili d a j e
m o ž d a bila n e o p h o d n a za umjetnost p e ć i n s k o g č o v j e k a . A j o š nešto
kasnije (no sasvim kasno, k a d j e to i o n a k o već bilo svejedno), već
s a m v j e r o v a o d a se, u zamjenu za onu p r v u , s v r e m e n o m razvija n e k a
nova, vještačka spontanost i neposrednost, neka obnovljena naivnost,
k a o n e k i r e g e n e r a t i v n í k r a k ili o r g a n , i l i z a š t i t n i z a l i s t a k i l i p a r o ž a k ,
koji prilično dobro zamjenjuje onaj pravi. I da se, u svijetu savremenog
civiliziranog č o v j e k a , to valjda i nazivlje n a p r o s t o s p o n t a n o š ć u i naiv-
nošću. J e r dandanas, već dijete u svojim genima donosi naslijeđeni
u m o r i iskusnu psihu, baštinjenu razgibanost psihičkih udova i izvježba-
nost psihičkih p o m a k a . U njegovoj podsvijesti v e ć sve kipti od još ne-
iščahurene ali grdno hipertrofirane svijesti j e d v a čekajući da provali
napolje, tako da je već besmisleno govoriti о onoj prvotnoj, pećinskoj
naivnosti i spontanosti. B e z sumnje, tu je napravljen kvalitetni skok,
i priča о podsvijesti danas je jučerašnja novost. I k a o što je nekad
svijest držala zasužnjena u svome podrumu okovanog Baščelika podsvi­
jesti, na našem današnjem stepenu, oslobođeni Baščelik u tami svojih
p o d r u m a čuva svrgnutu i okovanu svijest: koliko god je nekad svijest
bila sva p r o r a s l a podsvijesnim, toliko je danas reinstaurirana podsvijest
p o d r o v a n a i ugrožena od svrgnute svijesti. Izmijenile su se uloge, ali
borba, izgleda, nije završena. Partija teče dalje. Obična priča о smjeni
na vlasti, s neminovnim konspiracijama i insurekcijama svrgnutih!
N o eto s a m o p e t zastranio. A p r i t o m m e j o š n a j m a n j e ženira to što
je ovaj ekskurz, sasvim vjerovatno, najobičnija glupost. T o spremno
k o n c e d i r a m : — ta n i s a m ni i m a o a m b i c i j u d a d o k a z u j e m ili b r a n i m tač-
nost m o j e misli; htio s a m samo da j e oslikam. A poznato j e da naše
n a j l u đ e i n a j a p s u r d n i j e m i s l i d a j u n a š u m j e r u j e d n a k o t a k o , ili č a k i
m n o g o više nego one najtačnije i najrazboritije.
Za sve nas M a t o j e bio autoritet. I m a da s m o njegove misli ocjenji­
vali ponajčešće kao sasvim obične, prosječne, nekrilate, krajnje upro-
š ć e n e i ni p o č e m u izuzetne, i smatrali svoje vlastite d a l e k o pronicavi-
j i m a i složenijima, z a č u d o su njegove u našim vlastitim očima imale
unaprijed zagarantiranu prevagu. Ali ipak, moje prijateljstvo s Ivanom
bilo j e nešto p o s e b n o . Imali smo slične ukuse i zajednička interesovanja.
I, što ljude n a j j a č e i najprisnije zbližava, srodne osjetljivosti i boleći-
vosti. P r i r o d n o m e p r i v l a č i l a к I v a n u n j e g o v a u r o đ e n a s t r a s t za t a n a n a
naslućivanja i zakučice, i njegova patnja od nemuštosti u nastojanju da
ta naslućivanja i z a k u č i c e pretoči u razgovijetne i ljudski saopćive riječi.
U č i o j e k l a v i r i bio j e prilično n a d a r e n za m u z i k u . A l i о muzici s m o
malo razgovarali. A k o smo i često govorili о m o m učitelju i о njegovoj
učiteljici, to j e bilo više u vezi s onom d r u g o m , » n e s t r u č n o m « s t r a n o m
njihovih ličnosti, о njegovom trzanju ramenom i namještanju violine,
i l i о n j e n o m s t a r o m o d n o m fichu-u i о skakutanju njenih smežuranih
k o k o š i j i h prstiju p o klavijaturi k o j i m a j e j e d v a grabila o k t a v e . I о nje­
n o m ličnom mirisu, o onom specijalnom vonju starih učiteljica klavira
p o provinciji, za koji j e Ivan tvrdio da bi ga zavezanih očiju prepoznao
m e đ u hiljadu ljudskih v o n j e v a . S u p r o t n o meni, on s v o j u učiteljicu nije
nimalo cijenio. Ali u ono vrijeme, u provinciji je važilo, gotovo k a o
utvrđeno p e d a g o š k o načelo, da početke klavira treba učiti, ako je ikako
m o g u ć e , k o d što s k r o m n i j e učiteljice i na što lošijem instrumentu. Učiti
o d m a h od p o č e t k a k o d ozbiljnijeg nastavnika i na pristojnijem klaviru,
izgledalo je neumjesno, pa i nedolikujuće, kadro samo da u djetetu
prerano probudi nezdravu pretencioznost. Nadalje, klavir je važio kao
p r e t e ž n o ženski instrumenat, isto o n a k o k a o što j e violina bila emi­
n e n t n o m u š k i . D o p u š t a l o se (jer svijet i p a k n a p r e d u j e ! ) d a d j e č a k iz
mlađih generacija može da uči klavir; naročito ako je takav instrume­
nat, naslijeđe neke umrle tetke, već ležao k o d k u ć e neiskorišten. Odstu­
p a n j a u p o g l e d u violine u korist žena išla su već m n o g o teže. Izrugivali
s m o s e t o m e , ali smo i s a m i naslućivali n e š t o i z d a l e k a s a b l a ž n j i v o , t r a č a k
migoljivog sladostrašća, u predstavi žene sa violinom, p o n e č e m u slično
p r e d s t a v i žene koja jaše bicikl. Naprotiv, bilo j e u p o t p u n o m skladu
i s najosjetljivijim ćudorednim obzirima k a d su postojale dvije vre­
m e š n e , p o pravilu neudáte sestre, od kojih j e j e d n a p o d u č a v a l a klavir
a druga strane jezike.
D r u g a r s t v o s Ivanom bila mi j e prva dublja i prisnija veza sa srodnim
čovjekom. T a d a sam po prvi put iskusio što znači doživljavati svaku
stvar ne s a m o za se nego i s obzirom n a j o š n e k o g a , stajati p r e d s v a k o m
p o j a v o m u životu u isti m a h u svoje i j o š nečije i m e . O b o j i c a s m o osje­
ćali p o t r e b u da svaku p o m i s a o , zapažanje, doživljaj smjesta j e d a n dru­
g o m e s a o p ć i m o . B a š k a o d a s m o n e p r e s t a n o p r o v j e r a v a l i d a li n a š a u n u ­
trašnja ustrojstva rade složno i saglasno. Kultivirali s m o taj dioskurski
ideal, i v i š e se p u t a zaricali na tu v e z u i z a j e d n i č k i u s t a n o v l j a v a l i odre­
đene momente, pomisli, asocijacije kod kojih ćemo uvijek kasnije, m a
gdje se nalazili, intenzivno misliti j e d a n n a d r u g o g a . S v o j s k i s m o se tru­
dili na p o l a g a n j u k a b e l a te n a š e b u d u ć e b e ž i č n e t e l e g r a f i j e . I k a d n a s
je kasnije život sasvim razdvojio, ja s a m još z a d u g o nosio njega u sebi.
G o d i n a m a s a m svaku pomisao iz onoga reda k o j e su nas n e k a d zanimale
i pasionirale, doživljavao uvijek » u d v o j e « , za m e n e i za nj. S v e s a m
gledao dvojim očima i p r e d svime što bi m e zadivilo, življe privuklo
m o j u p a ž n j u ili p o b u d i l o m o j e r a z m i š l j a n j e , s t a l n o j e u p o r e d o s m o j o m
v l a s t i t o m r e a k c i j o m nicalo u m e n i p i t a n j e : k a k o bi on to p r i m i o ? k a k o
bi na to on r e a g i r a o ? I k a d bih d o š a o do z a k l j u č k a d a bi n j e g o v a reak­
cija bila istovjetna s m o j o m , otuda s a m b i v a o sigurniji i u m o m e vlasti­
t o m uvjerenju, osjećajući ga j a č e svojim. Ostaci te veze bili su u m e n i
živi, b a r k a o n a v i k a mišljenja, j o š i o n d a k a d su m n o g a d r u g a s j e ć a n j a
i o s j e ć a j n e v e z e iz r a n e m l a d o s t i v e ć d a v n o b i l e p o t o n u l e u z a b o r a v , ili
pale pod udarom smiješnoga.
Znali b i s m o se dogovoriti, p a b i s m o s k a k v o m i z m i š l j e n o m izlikom
trknuli da otkažemo lekciju m o m učitelju violine i njegovoj učiteljici
klavira. Sačekali bismo se na uglu g r a d s k o g perivoja i zaputili se u
lutanje. S pohlepom smo se upuštali u avanture novih otkrića.

XXX.

J e d n o m , u predvečerje, lunjajući tako g r a d s k i m ulicama i rskajući

kestenje p r e d izlozima dućana, susretnemo se s č o v j e k o m koji je h o d a o
držeći m a r a m i c u na očima. Sukobivši se s n a m a , skide s očiju maramicu.
I tad primijetimo da je veoma ružan, i da plače. Onako trapovjesan,
 s t a d e se s u d a r a t i s n a m a p o k u š a v a j u ć i d a se ukloni s a d u d e s n o s a d uli­
jevo. I najzad nekako potrefi, pa nastavi svoj put brišući i dalje suze,
ili t a č n i j e r a z m a z u j u ć i i h m u s a v o m m a r a m i c o m p o b u h u l j i č a v o m l i c u .
B i o j e onaj bolesni čas k a d se svjetlost uličnih fenjera bori s agoni­
j o m d a n a — n e g d j e t a m o n a d k r o v o v i m a i za z i d o v i m a sluti se b o l n o
r u m e n i l o n e b a —, č a s k o j i u n a m a s t v a r a o n a j d o b r o z n a n i , n e u g o d n i
rascjep osjećaja, k a d nešto škrbavo, kao neravan prelom kosti, g r e b e
i zadire u stijenke naše unutrašnjosti. Čas k a d je naša osjetljivost me­
kana i gnjecava, još nedonošče - nešto gadljivo, ježuljivo, goluždravo
k a o m o k r o i u l i j e p l j e n o pilence i z v a đ e n o prije r o k a iz ljupine.
N e m a ništa dirljivije od ružna čovjeka koji plače. Izgleda kao d a
p l a č e z a t o što j e r u ž a n . N i s a d , k a o ni o n d a , n e z n a m r a z l o g a n j e g o v i m
suzama. A l i taj j e razlog i m e n e i m o g a druga j a k o zainteresirao. U n a š i m
r a z g o v o r i m a n a z v a l i s m o ga S l i n k o m . A j o š i s a d p o n e k a d , s a s v i m izne­
nada i bez ikakve veze, padne mi na um pitanje: zašto je plakao Slinko?
T a k o smo se pitali i onda. Odsustvo odgovora ostavljalo je pitanje otvo­
renim i p o d a v a l o toj stvari vid nezavršenosti. Zamišljali smo k a k o
bubuljičavi još uvijek beskonačno luta ulicama i plače. Sudbina upla­
k a n o g čovjeka produžavala se tako u beskraj, a njegove suze bivale
nepresušne.
N a g a đ a l i s m o . T o n a m je postala zabavica za d o k o n o g švrljanja grad­
skim ulicama. B u b u l j i č a v o lice, žućkasta malja, škrofulozne vjeđe pocr-
venjele o d p l a č a bili su n a m stalno p r e d očima. Zašto j e p l a k a o ? K o zna!
Možda ga je neko izrugao pred ženom koju je drhtavo volio. Možda je
t o g p o p o d n e v a o t p u š t e n iz s l u ž b e : na o t p u s n o m a k t u n a p i s a l i su m u :
»reduciran zbog nesposobnosti«, sasvim jasno i neuvijeno, onako k a o
što u trećoj klasi p o bolnicama ispisuju dijagnozu na tabli nad kreve­
tom. M o ž d a j e d u g o lutao kud ga noge nose premišljajući što da s a d
p o č n e i k a k o da iziđe p r e d oči ženi (a ima lijepu no o p a k u ženu, crnih
zlih očiju i t a n k i h o b r v a p o m i č n i h k a o dvije z m i j i c e ) . Odlazio j e , m o ž d a ,
i na željeznički nadvožnjak i dugo stajao nalakćen na ogradi zakađivan
o d o z d o s u k l j a j i m a bijele p a r e iz l o k o m o t i v a k o j e s u m a n e v r i s a l e u
k r a t k i m , z a s o p t a n i m p o m a c i m a , sve dok s d r u g o g kraja nije p o š a o
prema njemu policajac. P a kad je najzad prikupio snagu i došao kući,
nešto ranije nego obično, ne sluteći nikakva drugog zla osim onoga što
j e u sebi nosio, te z a t e k a o k o d žene ljubavnika, ona se razbjesnila k a o
furija, ružno g a izgrdila, tresnula ga d v a p u t p o glavi otiračem za n o g e ,
i o p e t g a p o s l a l a d a š e t a . I o n s e u p u t i o u to l u t a n j e k o m e v i š e n e ć e
biti kraja ni k o n c a .
H o d a o je i hodao, zamicao u proljetna predvečerja pod krošnjama
kestenovih drvoreda, uvijek s m a r a m i c o m na očima, a prolaznici su se
osvrtali na njegovo neutješno šmrcanje koje m u je potresalo ramena.
K o r a č a o j e n a p r i j e d , sve dalje i dalje, ne čujući za s o b o m u p o r n o , ner­
virano zvonce bicikla: u velikom luku zaobišao bi ga biciklist (antipa­
tično lice s p r e p o t e n t n i m brčićima!) i dobacio smušenjaku nešto j e t k o
uvredljivo. L u t a o je blatnim ulicama pregrada, među gomilama nasla­
gane cigle, uz naherene tarabe, gacajući preko lokvica. U rana jutra
susretao je domaćice koje se vraćaju s tržnice s t o r b a m a prepunim
zeleni, krvava mesa, britkog poriluka, a one su sa svojih tvrdih četvrta­
stih lica prezrivo gledale na tu bijedu o d č o v j e k a k o j a i nije za d r u g o
nego zato da se vara. P r o š a o bi k a t k a d (ali rijetko) i ulicama u središtu
g r a d a , k a o onda k a d s m o ga sreli, p r e d rasvijetljenim pretprazničkim
i z l o z i m a ( t o m u j e ЬЦо n e š t o k a o n e d j e l j a , s v e t a k ) . I u t o m b e s k o n a č ­
n o m lutanju opet je dočekivao večer, kružio u sve širim krugovima,
zahvatao sve udaljenije i zabitnije ulice gdje su prolaznici rijetki i gdje
zelenkasto škilje plinske lampe. Susretao je spore parove što šapuću
uzajamno obujmljeni oko pasa i nečujno gaze p o m e k o j vlažnoj zemlji,
p o d z v i j e z d a m a , d o k iz p r i k u č e n i h k a p i j a z a u d a r a izneseno s m e ć e u
provaljenim kantama. Lišće kestenova u drvoredima već se prekrivalo
p r e d j e s e n j o m r đ o m i s njih su se trunili na p l o č n i k zeleni buzdovančići.
P o k o j i bi p a o na glavu Slinku, k a o da ga neko skriven u k r o š n j a m a
g a đ a . N o on se, na sve oguglao, nije ni o s v r t a o . I o p e t su nicali m l a d i
petoprsti listovi kestenova i pružali svoje žedne dlanove k a p l j a m a novih
proljetnih kiša, a on je svejedno gazio i gazio — i p l a k a o .
A k o z n a ? Možda je naprosto, još k a o dijete (jer m o r a da j e već u
osnovnoj školi bio plačkunjavo, k m e z a v o dijete) razlio tintu p o zadać­
n i c i , te j o š o d o n d a n e p r e s t a n o p l a č e ?
Mi s m o razmišljali i n a g a đ a l i , a on j e lunjao i lunjao, k o l a o svijetom
k a o manljiv groš, pronosio p o periferijama svoje bubuljičavo lice i
raznosio svoje suze, k a o što se raznose bočice m l i j e k a za n o v o r o đ e n č a d .
A m o ž d a u o p ć e i nije p l a k a o ? M o ž d a j e s a m o dobio j e d n u o d onih
naglih i žestokih kijavica od kojih čovjeku nezadrživo proslini nos i
prosuze oči, bez ikakva unutrašnjeg uzbuđenja, bez i najmanjeg odraza
n a osjećajni a p a r a t ? - K a k o bilo, bubuljičavo je lice i dalje kružilo i
kružilo, a suze su tekle i tekle.
A Ivan i ja i dalje smo kopkah: i kopkali, i nastojali da i š č e p r k a m o
m o g u ć e razloge njegovih suza, i trudili se da zamislimo što se zbiva za
bubuljičavim licem s m a r a m i c o m na očima.
I sada, poslije toliko godina (gotovo da se čovjek stidi priznati!),
ponekad mi, sasvim iznenada i bez ikakve veze, odjednom padne na um
pitanje: zašto je plakao Slinko?

XXXI.

I uopće, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti p a m t i m o ?

P o čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u n a m a p o b u d i neobjašnjiv
interes, zašto n a m se neizbrisivo ureze u p a m ć e n j e ? V r i j e m e zbriše i
takve stvari koje su bile izuzetno važne, p a i presudne u našem životu.
I l i ih se s j e t i m o u v e l i k i m r a z m a c i m a , b l i j e d o i b e z n a r o č i t o g o d j e k a u
n a m a , a i to n a j č e š ć e tek na k a k a v v a n j s k i p o t i c a j . S j e t i m o ih se b e z ­
bolno, nezainteresirano, kao da su se desile d r u g o m e a ne n a m a ; često
s p r e k o r o m zbog tog zaborava i s grizodušjem zbog te bezbolnosti. Na-
•suprot t o m e , n e o t k u p i v o p a m t i m o k a k v u b e z n a č a j n u tricu — š a r e tepiha
η gluhoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni, zamišljeno
gazili, u j e d n o j od onih »bezizlaznih situacija« što gotovo periodički
n a s t u p a j u , ili b j e l k a s t i č u p e r a k dlačica u trepavici n o ć n o g portira zaba­
čenog hotela u k o m e smo nekad prenoćili samu jednu noć.
B l a g o d a t z a b o r a v a i okrutnost pamćenja leže van n a š e vlasti. B e z
n a š e z a s l u g e i b e z n a š e k r i v i c e m i s m o njihovi r o b o v i ili njihovi usre-
ćenici. N e g d j e d u b o k o u n a m a č a m i o k o v a n i slijep n e k o , ali na j e d a n
d u b l j i način m u d a r , m u d r i j i od nas, i on k a o da p o n e k a k v i m svojim
n a m a n e z n a n i m m j e r i l i m a bolje zna što je značajno a što beznačajno, te
p r e d a j e s t v a r i n a š e m p a m ć e n j u ili n a š e m z a b o r a v u . T e k , p o n e k o j ne­
običnoj čistoti obrisa, p o nekoj svirepoj oštrini doživljavanja m i m o ž e m o
d a n a s l u t i m o d a li ć e o n o š t o s e u t a j č a s o d i g r a v a p o n a h o đ e n j u o n o g
s l i j e p c a u n a m a b i t i z n a č a j n o ili n e v a ž n o . T a k v e č a s o v e g o t o v o u v i j e k
o s j e t i m . I s a m sebi r e k n e m : p a z i ! p o s v e m u s e čini d a će o v o o d n e k u d
biti z n a č a j n o ! ovo ćeš d u g o nositi u sebi!
U m o j i m n o ć i m a b e s a n i c e trgne m e iz t a n k o g p o l u s n a k i k o t nečijeg
s m i j e h a ili p r a z n a j e k a n e k e d a v n e fraze. I opet se p o č n e odvijati v r p c a
djetinjih sjećanja.
R a n a jesen p r e d berbu, izuzetno kišljiva. » C r v e n a k u ć a « na osami,
u v i n o g r a d i m a p r e k o brijega što se diže n a d našim m j e s t o m . L a g a n o
zastrto nebo, tišina u kući. Čas sabrane šutnje pred kišu.
U blagovaonici, stari klavir na tankim, krhkim nogama, požutjela
zubala k a o okorjeli pušač. Nad klavijaturom, na unutrašnjoj strani
poklopca, iznad imena graditelja, uokviren minijaturni pejzaš u mekim
pastelnim bojama. J o š i sada ljuljuškam u sebi idiličnu naivnost tog
pejzaža. Često su n a m takve naivne slikarije krajolika, p a i one naj­
grublje i najnevještije, inicijacija u doživljavanje onih realnih. K a t k a d
p o m i š l j a m da su m o ž d a doživljajno najintenzivnije one mjesečine koje
s a m d o ž i v i o u t e a t r u . S j e ć a m s e m o j e p r v e p r e d s t a v e Sna ljetne noći,
i sve m i se čini da s e n e k e č u d e s n e o b a s j a n o s t i iz nje p r o k r a d a j u u sve
m o j e k a s n i j e doživljaje ljetnih noći. M o ž d a ljepotu oluje p r a v o naučimo
slušati kroz simfonijske oluje. Možda nas tek umjetnost nauči gledati
na prirodu, na realne » p r i r o d n e ljepote«. Primitivni ljudi i ne slute
k a k o j e u b o g , k a k o b e s a d r ž a j a n p r i m a r n i doživljaj p r i r o d e ! Toliko za­
zivana svježina prvih viđenja i djevičanstvo prvih dodira, u oskudnosti
svog fundusa, ne m o g u nam nadoknaditi bogatstvo razbuđenih asocija­
tivnih gnijezda i čvorišta, ustitralih žica i tokova, polifonost našeg do­
življaja. U n a m a se ukrštavaju, prerastaju i u j e d n o stapaju doživljaji
i z s t v a r n o s t i i doživljaji iz umjetnosti. I k o bi p r a v o z n a o d o k l e sežu
jedni a gdje počinju drugi?
G l a s t o g k l a v i r a , u z k o j i j e b a k a p r a t e ć i s e s a m a p j e v u š i l a J'ai perdu
mon Euridyce i Son tutta duolo, non ho che affanni, bio j e onaj kre­
z u b i , i z l i n j a l i g l a s s t a r i n s k i h k l a v i r a Čiji t i t r a j i s u h o n j a v o ž i v e i n a g l o
se tanje. S v a k i njihov ton k a o da u sebi nosi prisustvo žice s koje j e
p o t e k a o — uzdrhtala žica koja se pretvorila u zvuk a da pritom nije
p r e s t a l a biti žica - , i ta žica u treptavoj košuljici svoga tona putuje
 #

z r a k o m i uvlači se u uho, k a o pletača igla. I m a m slabost za taj žičani

zvuk starih klavira koji emociji oduzimlje bujnost osjećajnog e k s c e s a
i s v a k i r e t o r i č k i p e d a l , p o d a j u ć i i n a j p a t e t i č n i j o j f r a z i s u z d r ž a n u di­
skrétnost i izvjesni prizvuk racionalističke suhoće. N a d k l a v i r o m , u
r u s t i č n o m c r n o m okviru, r a d u d r v o d j e l c a iz m j e s t a , visio j e b l i j e d o
akvareliran crtež m r š a v e p r a b a b e , d j e d o v e m a j k e . N a r u b o v i m a bili su
ga osjetljivo načeli oni tanki moljci koji k a o da su svojim splošnjenim
t i j e l o m n a r o č i t o p o d e š e n i z a tihi ž i v o t p o d s t a k l o m , u s a s t a v c i m a s t a r i h
okvira. K r o z ćudljivo progrizene rupice u p a p i r u — n e k e pravilno okru­
glaste, neke dugoljasto eliptične, a neke dvostanične, slične osmicama —
provirivala je tu i tamo od sunca požutjela p o z a d i n a j e l o v e d a š č i c e .
D j e d j e j e d n o m bio rekao, kratko, autoritativno k a o što j e v e ć g o v o ­
rio: » O v o će trebati da se popravi!«
K o s a , bezglasna kiša što protkiva sivu osnovu. P r o l a z n o s t klizavih
srebrnih niti u strpljivoj četvorini p r o z o r a . U n a t k r i v e n o m trijemu g o s t i
igraju partiju karata s b a k o m i stricem; tetke pored njih pletu svoja
beskonačna pletiva. U posjetama j e i župnik iz n e d a l e k o g sela. J o š m i
leži u u š i m a s l a t k a , s m o l a s t o u d v o r n a i n t o n a c i j a n j e g o v a g l a s a , k o j a se
naročito ispoljavala kad je govorio s djedom: u svakoj njegovoj riječi
bila j e prisutna težnja da ugodi i stalna u n u t r a š n j a s a m o o p o m e n a d a
ima posla s naglim čovjekom. Posebno m e d e n ugođaj glasa imao je za
k u ć n u p o s l u g u ; po k u ć i se k r e t a o s l o b o d n o , k a o d o m a ć i , i odlazio'
diskretno u kuhinju na izvanredne obroke. Čepukajući p o blagovaonici,,
u čas k a d ga niko ne gleda, hitrinom k a m e l e o n s k o g jezika ugrabio bi
k o c k i c u š e ć e r a iz d o z e i zatim j e p o l a k o o t a p a o u u s t i m a , sav u n e s e n
u slike na zidu. Djed je njegov udvorni ton uzimao k a o znak udivljenja,
pa j e za uzvrat s njim bivao srdačniji i r a s k o p č a n i j i n e g o s d r u g i m a .
Srdilo m e što niko u kući ništa od svega t o g a ne primjećuje. A m o j u
srdnju p r i m j e ć i v a o j e s a m o on, župnik. O t u d p o d m u k l a igra n e p r e p o -
znavanja među nama: njegova mazna ruka na mojoj kosi, i moj smjerni
osmijeh na u s n a m a uz ocjelni odsjev u očima. S posljednjim t r a č k o m
n a d e o b r a ć a o s a m se p r e m a bakici. A l i n e ! I njene oči, i n a č e o b a s j a n e
pametnim sjajem iznutra, ostajale su zastrte onom opalski neprozirnom
zavjesicom neshvatanja koja zna da b u d e tako bolna.
D j e d nije sudjelovao u partiji. Mjerio j e d u g i m k o r a c i m a b l a g o v a o n i c u
uzduž i p o p r i j e k o , s r u k a m a za leđima. Izjedala ga j e neaktivnost. S t a o
je pred sliku svoje majke i rasijano se zagledao u nju. T r g n e s e : ideja.
O d n e k u d d o v u č e svežanj ilustracija, baci ih na k l a v i r i stane nestrpljivo
l i s t a t i . B r z o p r o n a đ e o n o š t o j e t r a ž i o , u o v a l n o m passepartout-u, tri p o -
lunage žene raspuštene kose u predvečernjem bosketu, na d o m a k zelen­
k a s t i h r u i n a , p j e v a l e s u p r a t e ć i s e n a cellu. D j e d o m j e r i o v a l p r e n o s e ć i
rašestarenim pedljem dimenzije s raspjevanih žena u bosketu na akva­
rel m r š a v e p r a b a b e : k a o n a r u č e n ! S a n g v i n i k , g o t o v na p r i j e k u o d l u k u ,
o d m a h pređe na djelo: položi okvir p o t r b u š k e na klavir, povadi m a l e
limene trougaonike koji su pridržavali daščicu i izvuče akvarel. Zatim,
i s t r g n e p r i l o g i z i l u s t r a c i j e , o t p a r a i z o v a l a tri ž e n e š t o p j e v a j u , p r e n e s e
passepartout na prababin akvarel. Odlično! Sakrivao je gotovo sve
r u p i c e od moljaca. P o n o v o namjesti daščicu i objesi akvarel na staro
mjesto, p a živo zazva n a o k u p . U glasu m u je bilo nešto svježe, mlade­
načko; jedan neprevreo odjek djetinjskoga, valjda jedini koji sam ikad
i z n j e g a č u o . I g r a č i o s t a v e k a r t e , s v e ž i v o iz k u ć e i s k u p i s e u b l a g o ­
vaonici; u posljednjem redu natiskala se kućna služinčad. Djed je stajao
n a s r e d s o b e , s č e k i ć e m u ruci, velik u svome djelu; p o s u v r a ć e n i rukavi
košulje otkrivali su m u bijele, od sunca skrivane unutrašnje strane pod­
laktice, m e k o p u t n e u svojoj gavanskoj bjeloći.
— N o , š t o k a ž e t e ? N i j e li b o l j e o v a k o ?
I i s p r u ž i č e k i ć p r e m a slici svoje m a j k e . N e š t o jezivo o c o u b i l a č k o bilo
j e u toj gesti.
— O , b o l j e , b o l j e ! ... K u d i k a m o b o l j e ! ...
Iza njegovih leđa, župnik podmigne jednom gostu. Onda istupi pola
k o r a č i ć a bliže slici, umilno-zainteresirano iskrivljena vrata i m a l k o
uoštri p o g l e d kroz zlatne brile. Izraz njegova lica p o s t e p e n o se p r e t a p a o
u u s r d n o - z a b r i n u t : n a passepartout-u bilo j e otisnuto zlatnim pljesnjivo
p o z e l e n j e l i m s l o v i m a : Concert champêtre.
Šutnja. Učinilo mi se da župnik namjerice zateže s pružanjem svoje
hrišćanske utjehe. Nije bilo kud, djed je m o r a o da progovori prvi. Na­
stojao je da m u glas zvuči sigurno, no zvučao je k r u p n o i šuplje.
— ... D o d u š e , v i d i s e o n o Concert champêtre, ali sve u svemu, i p a k j e
b o l j e n e g o p r i j e ...
— O h ! ... B e z i k a k v e s u m n j e ! ... - p o ž u r i š e d a s e s a g l a s e , s v i u j e d a n
mah.
— Š t o v i š e , n e - p r i - s p o - d o b i v o b o l j e ! ... — p r i d r u ž i s e , b e z i k a k v e r e ­
zerve, ( s a d , k a d to i o n a k o nije više s p a š a v a l o ništa!) i s a m župnik.
Djed je još uvijek stajao nasred sobe, s čekićem u ruci i zasukanih
rukava, ali je bio skinut s postamenta. Izdržao je tolike načelničke
bitke, s autonomistima i klerikalima, s protupretendentima i seoskim
fronderima, — a eto ga j e župnik, jednim neznatnim p o m a k o m m a l o g
prsta, jednostavno svrgnuo, likvidirao.
Pojurio s a m da se skrijem u moju sobicu, crven do ušiju. Strahovao
s a m da č a k i služinčad nije očula tupi, mukli zvuk njegovog b r o n č a n o g
pada.
T o j e bio jedini put u životu k a d sam ga zažalio, k a d s a m nešto toplo
ла n j e g a o s j e t i o . B i o j e t a k o j a d a n ! Č e s t o m i s e d o g a đ a l o d a b i h u k a k v o j
tričariji najbolnije osjetio bijedu čovjeka i patetičku solidarnost s njim.
O d prijetnje smiješnoga koja lebdi nad glavom žrtve znao sam zastrepiti
kao nad samim njegovim životom. U kakvom m a l o m bolnom ljudskom
m o m e n t u , u i s m i j a n o m s i r o t a n s k o m ganuću, u i m e n d a n s k i jeftinoj ra­
dosti p o d o b j e k t i v o m tuđeg hladnog pogleda, doživio bih o p ć u ljudsku
bijedu, svoju i svačiju. I za ljubav t a k v e j e d n e tričarije bio sam spre­
m a n da otpustim daleko veće grijehe i krivice. Čovjek je, prije svega
d r u g o g a i n a d a sve drugo, bijednik! — pomislio bih u tim časovima;
s v a k i č o v j e k b e z i z u z e t n o , p a i oni najgori i najtvrđi. A n i k a d m i se
Jjudi nisu priviđali bjedniji nego u tjeskobnom okviru svoje male sreće.
 B o j a o s a m se da m e ne p o t r a ž e u m o j o j sobici i da m e n e z a t e k u и
suzama. J e r sam dobro osjećao, ujedno s p o t p u n o m osnovanošću tih
suza, i p o t p u n u nemogućnost da ih njima o b j a s n i m . Ništa nije značilo,
i uzalud s a m to sam sebi ponavljao, d a ni s a m djed ni m a k o drugi, p a
ni bakica, od svega toga nisu ništa osjetili i d a j e sve to za njih s a m e
s a s v i m b e z b o l n o : to njihovo n e s a z n a n j e i ta n j i h o v a b e z b o l n o s t s a m o s u
pojačavali moju patnju.
S j e ć a m s e m o g p o s l j e d n j e g tête-à-tête-a s njim, k a d j e ležao na odru.
Dojurio sam kući, pozvan telegramom. L e ž a o je prekriženih ruku, u
bijelim končanim č a r a p a m a . B e z trunka ganuća, gledao s a m u njegov
markantni, energični profil i meditirao otkud na mrtvacu brkovi uvijek
izgledaju n e k a k o lažni, k a o nalijepljeni, kudeljni. Piljio s a m suha oka
u te nalijepljene, inertne b r k o v e i za p o k o j n j e g o v e d u š e u sebi brojio
do stotinu. K o s i paralelogram p o p o d n e v n o g sunca plazio j e p o tepihu
primičući se jednim oštrim kutom vrhu m o j e cipele. Odjednom m i je
p a l o n a p a m e t : Concert champêtre — i dvije-tri suzice skrtljale s u s e
same od sebe. Ostao sam u mjestu dva dana. (Stigao s a m krišom, noću,
i n i s a m izišao iz kuće ni da ga i s p r a t i m do g r o b a ) . U d o s a d i , sređujući
njegove papire, preturao sam po komodi s bizantinskom madonicom.
pred kojom je nekad stajao, noćni čovjek, u dugoj bijeloj košulji, i
češkao palcem desne noge po lijevom listu. Iz k o m o d e je u d a r a o j a k
miris usitnjene lavendule izmiješan s vonjem stara čeljadeta. P r e v r t a o
sam preko ruku, sasvim mehanički, kolute njegovih kruto uštirkanih
ogrlica, nekakve rasute jubilarne cigare u staniolu, njegove izvezene
kartonske kutije s rukavicama i m a š n a m a i m a r a m i c a m a , razvezivao
svežnjiće njegove intimne prepiske uredno svezane unakrst žutim svile­
nim v r p c a m a i listao p o njoj s h l a d n o m r a d o z n a l o š ć u bez pijeteta. A l i
onda, u »crvenoj kući« među vinogradima, ronio sam vruće suze skri­
ven iza žaluzija. K i š a j e bila prestala i o p e t se u r a z l i v e n o m sivilu i ru­
menilu z a p a d a pomolilo sunce. Posljednje suze sušile su se sa slankastim
peckanjem na mojim vjeđama. Mokri k a p c i prozora i balkona ljeskali
su s e k a o s v j e ž e l a k i r a n i na d u g i m z a p a d n i m z r a k a m a . I g r a č i su bili na­
stavili p a r t i j u i iz trijema su o p e t p r o l a m a l i m a l i u r n e b e s i n a d m o m e n ­
tima župnikove neotmjene sreće. Po stepenu maznosti njegova glasa
tačno s a m određivao do koje ga j e m j e r e sreća poslužila. T a d su se
sjetili da j e kiša prestala i digli se u p r e d v e č e r n j u šetnju. Dozivali su i
m e n e . Č a k i njihovi grubi glasovi činili s u m i se svježi, k a o svježe olju­
šteni, sočni od kiše. Pritajio sam se. N a nebu se blijedo ocrtala duga.
G l e d a o s a m je isjeckanu m o k r i m l e t v i c a m a žaluzije: i m a o s a m u isti
mah osjećaj skučenosti i osjećaj beskraja.
I eto, g o d i n a m a poslije toga nije p r o š a o ni j e d a n jedini d a n a da m i
n i j e i s p l u t a o u s v i j e s t Concert champêtre: stalno s a m čuo iz j e d n e ćelije
sa dna sebe, s neotupljenom oštricom i preciznošću intonacije, onaj
d j e d o v n e m o ć n i » ... v i d i s e o n o Concert champêtre, ali i p a k ! ...« P i t a o
s a m s e : o d a k l e tolika u p o r n o s t toj b e z n a č a j n o j trici, u č e m u j e skriveni
z n a č a j t o l i k e n j e n e u p e č a t l j i v o s t i ? I h o ć e li i k a d p o p u s t i t i t i r a n i j a t e
n e h o t i č n e m e m o r i j e , h o ć e li i k a d d o ć i d a n k a d se t o g a n e ću s j e t i t i ? V e ć
s a m g o t o v o o č a j a v a o . I, razumije se, najzad j e taj d a n d o š a o . D o š a o s a m
p o s e b i , o d j e d n o m i n e o p a z i c e . O n a k o k a o što to b i v a : z a o t k u p od tira­
nije sjećanja, p o t r e b a n j e j e d a n m o m e n a t spontane nepomisli, blago­
tvorno mehaničko zatajenje, skromni početni obol onog većeg zaborava.
On o n d a za s o b o m p o v l a č i dalje i veće obroke, d o k n a p o k o n naviku sje­
ćanja ne smijeni navika nesjećanja — sve je u tome. N o ne varajmo s e :
to je uvijek neki labilni, nesigurni, privremeni zaborav. Ali onaj ko­
načni, s v e s p a s a v a j u ć i z a b o r a v ne p a d a nikad. Ni na takve trice, kao ni
na m a šta drugo u životu.
J e d n o m k a d sam morao da obnavljam u požaru propale dokumente,
d u g o s a m se m u č i o da bih se tačno sjetio godine k a d s a m završio stu­
d i j e i s l i č n i h p o d a t a k a i z f o r m a l n o g curriculum-а vitae. P r e v l a d a o s a m
m o m e n t e ljute stiske, prebolio sam (katkad, v a j ! i odveć lako) grižnje
k o j e su i z g l e d a l e doživotne, osmjehnuo se na n e k a d a š n j a raspinjanja
ambicije i na jetke ugrize sujete. Izblijedjeli su, često i ne ostavivši
vidljiva ožiljka, otisci m n o g o č e g a što s a m n e k a d osjećao k a o usijane
ž i g o v e n a r o đ e n o j k o ž i . A t a k v e t r i c e i z d j e t i n j s t v a , e t o , (i p o r e d m o j e
m a l e u č e n e m e h a n i k e sjećanja i zaborava) nikad nisam uspio da za­
boravim.
U kišna p o p o d n e v a , dok se m u v a m po sobi tražeći po kutijicama
d u g m e za k o š u l j u ili b a t a j u ć i d l a n o m p o n o v i n a m a d a i s p o d njih n a p i ­
p a m zaturene naočari, u onom staračkom mrmoljenju, u onim samotnič-
kim solilokvijima (koji su, uzgred rečeno, kod mene počeli dosta rano,
još prije p e d e s e t e ) , iznenadi m e moj vlastiti glas koji je odjednom izgo­
v o r i o : concert champêtre, ili: »zašto j e p l a k a o S l i n k o ? « . Ili: » u č i t e l j
Z m a j č i ć o s t a o d a n a s b e z k r u v a i k r o v a « . N o g d j e li s a m o n o p r i s l o n i o
c i g a r u , i l i ( č a k i t o ! ) g d j e li s a m o n o s p r e m i o p a s o š ( » n a s i g u r n o m j e s t o ,
da se ne z a g u b i « ) — toga, vrlo često, nikako da se sjetim!
Što ć e m o ! K a ž u : to je starost.

XXXII.

G o r a k ukus mladosti u ustima. Razdoblje na koje se najmanje r a d o

navraća m o j a spontana misao. D o b a raspaljenog osjećanja sebe, doba
k a d i astenički tipovi imaju svoj čas razigrane vitalnosti. Iz dna m l a d e
zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravičnim oblicima egotizma.
N a š e j e b i ć e u p r a v životinjski n e p o d v o j e n o : j o š nije n a p u k l a ona u s k a
unutrašnja pukotina, ono malo, blagotvorno odstojanje prema samome
s e b i . N i p r v a z a m o r e n o s t ni o s m i j e h s k e p s e n e d o l a z e d a u b l a ž e s u h u
sprženu žegu našeg bezgraničnog ja. Napram njemu postoji još samo
j e d n a m a l e n k o s t : čitav svijet. Puki, inertni objekt, potreban s a m o zato
da bi se u suočenju s njim naš ja m o g a o da potpuno ostvari.
Ferije poslije prve godine akademije. Nakon nekoliko jačih sukoba,
djed j e bio p o g n u o g l a v u i privolio da p o đ e m na m u z i č k e studije u Ita­
liju. Z a s o b o m s a m i m a o nekoliko mjeseci odležanih u p l u ć n o m sana-
toriju. P o š t e d a i obzir koje sam tada zaradio d o b r o su m i poslužili u
tom natezanju s njim. Rezignirano j e g l e d a o k a k o slabija k r v odnosi
k o n a č n u prevagu i rastače zdanje koje je dugim istrajnim m a r o m podi­
z a o : i posljednji izdanak eto odlazi o d k u ć e , da bi se posvetio tom c i ­
ganskom zanatu'!
Od nekadašnjeg djeteta u meni nije bilo preostalo gotovo ništa. S a
zadovoljstvom sam otkrivao kako svakim danom popuštaju veze koje
s u m e v e z i v a l e za m o j k r u g . I z v j e s n o s t k o n a č n o g r a s k i d a s a z r i j e v a l a j e
n e kao moja odluka već kao neminovnost. Godine djetinjstva za m n o m
plašile su uspomenom patnje. Iza škrtih riječi , ž i v o ť , ,moj život',
o c r t a v a l a s e ona usijana r e p a t i c a k o j a nas i z v l a č i iz t j e s k o b a s r e d i n e i
m a m i obećanjem k o zna čega. A privrženost p r e m a nekolicini bližih
osoba, p r e m a baki, p r e m a fra Anđelu, izlinjala j e u onaj tanki, mladić-
s k i površan osjećaj, sasvim vanjski i dekorativan, od k o g a se lako
o t k u p l j u j e m o r a z g l e d n i c o m iz svijeta ili p i s m o m о g o d o v i m a , i s p u n j e n i m
•od v r h a d o d n a d r a g o c j e n i m p o d a c i m a о s e b i .
S u h o , v r e l o ljeto, p o s l j e d n j e k o j e s a m p r o v e o k o d k u ć e . P r e k o uli­
č i c e , u u z a n o m E g i d i j e v o m d v o r i š t u iz k o g a j e z a u v i j e k n e s t a l a K a l p u r -
nija, njena najmlađa sestra, mala A i d a , izrasla j e u djevojku. K a o da je
ranije nisam u o p ć e bio primijetio. P o t p u n a s u p r o t n o s t K a l p u r n i j i : bujna
plavojka ispunjena do ispod kože m e k o m bjeloputnom podatnošću.
Čitavo to ljeto proveli smo zajedno u d u g i m š e t n j a m a , p o d podozri-
vim pogledima starog Egidija. Nadureno sam podnosio značajne šutnje
mojih tetaka i kratko presijecao bakina zebljiva natucanja. Leškareći
s r u k a m a p o d g l a v o m n a ž a l u ili n a t e r a s i » c r v e n e k u ć i c e « u v i n o g r a ­
d i m a , bulaznio sam о zajedničkom ,bijegu u svijet', о pariškoj man-
sardi, о idili b o e m s k e vatrice u željeznoj peći. I nehajno s a m ostavljao
d a se ta bulažnjenja lelijaju na n e k o j u g o d n o j granici, j e d n a k o d a l e k o
o d sračunate laži k a o i od stvarnije pomisli.
Z a b a v i c a z a j e d n e f e r i j e ! A p r è s m o i l e d é l u g e ! ... A m o ž d a u o p ć e t o
nije trebalo započinjati. A l i što se s a d m o ž e . S v e j e d n o , m o j i m o d l a s k o m
sve ć e to splasnuti. U r e d i t će se već n e k a k o s a m o p o s e b i . . . N a k o n c u ,
š t o s a m j a t u k r i v : o d v i š e l a k u s p j e h u v i j e k m e r a s h l a đ u j e ! ... I s t i n a ,
m o ž d a s a m raspirivao m a l k o p r e k o p o t r e b e . Ali o v a k v a avanturica za­
pravo se svodi na malošta ako j e umješno ne produbljujemo, ne oboga­
ćujemo psihičkim komplikacijama. Za ljubav treba invencije, pravo
k a ž u . Moraš izmišljati uvijek nešto novo! B e z toga, ona se brzo raspli-
njuje. N e znam k a k o je inače, možda u drugim stvarima dramatičnost
l e ž i u s a m o j d o g a đ a j n o j m a t e r i j i , a l i u l j u b a v i mi u n o s i m o d r a m a t i č n o s t
u materiju. Moramo nekim našim postupcima probuditi dramatičnost
τι d o g a đ a j i m a , k a o š t o s e t r l j a n j e m p o b u đ u j e e l e k t r i č n o s t u š t a p i ć u o d
ebonita. ( S a m o , to k a t k a d p o s t a j e p o m a l o z a m o r n o ) . J e r , što j e ustvari
ljubav? Naprosto omjer psihičkih snaga između dvaju pripadnika raznih
spolova! (Možda nemaju sasvim krivo oni koji tvrde da je ljubav uglav­
n o m igra samoljublja, ukoliko nije p u k a čulnost; a j a i p a k n i s a m t a k o
n e r a f i n i r a n da bi za m e n e bila ovo p o s l j e d n j e ; za m e n e , štoviše, čulnost
ima sasvim sekundarnu važnost.) A život joj odbrojano teče od časa k a d
 u v r t i m o u g l a v u da nešto p o s t i g n e m o p a do časa k a d n a s t u p i uspjeh. Ili
s a m o do časa k a d se pomoli prvi nagovještaj uspjeha. » U s p j e h je grob
l j u b a v i « . ( G e n i j a l n o j e to r e k a o neko!) Ali žalosno je k a d u s v e m u tome
m u š k a r a c m o r a d a p r e u z m e na se ulogu žene, k a d je on taj koji m o r a
d a s h i l j a d u m a l i h s u p t i l n i h i n t e r v e n c i j a p o d s t i č e , o ž i v l j u j e , p o d r ž a v a či­
t a v u s t v a r ! P r o v i n c i j a ! A č u d n o k a k o i n a j v e ć i l j u b a v n i z a n o s , i. n a j j a č u
zagrijanost može da smjesta rashladi neka sitnica: mala neukusnost, mali
lični miris od nedovoljne soanjiranosti, najmanja ljaga smiješnoga. P a
čak i s a m a jedna krivo izgovorena strana riječ! (Interesiralo bi me jesu
li i d r u g i t a k v i ? ) K a k o t o d a s e o d j e d n e s l i č n e t r i c e s v e t e n a š e o s j e ć a j n e
konstrukcije i nadgradnje najednom splasnu u ništa? Život ljubavi je
život m a s l a č k a ! S t a l n o ugrožen, p o d vječitom prijetnjom da se od jed­
n o g o t p u h a r a s p l i n e ! ... A v i d i , o v o g p u t a n e ć e d a p o p u s t i ! O d a k l e ,
m o l i m te, o d j e d n o m ta pretenzija, kod tako m e k o g i p r e d a n o g stvore­
n j a ? V a r a š s e , m i l a ! N e ć e to t a k o i ć i ! I z v i n i , a l i , z a o v a j p u t , t o s e n e ć e
dozvoliti! . . . A , t a k o ! Onda je opet sve u redu. » T i se igraš sa m n o m
k a o m a č k a s m i s o m ! « . . . Oh, oh! Malko preteška riječ! R e c i radije
t v r d o g l a v o s t , ili t a k o nešto!... N o d o b r o , d o b r o , s a d j e o p e t s v e u r e d u !
A k a d je dogustilo, mladić je rekao sebi, odjednom razborito: imali
su p r a v o ; zbilja, nisi trebao pustiti da stvar dotle dotjera. P o m i s a o na ·
neizbježne neprijatnosti raskida počela mi je trovati spokojstvo. Strepio
sad da ona ne primijeti m o j e rashlađenje i zdušno s a m se trudio da što
b o l j e g l u m i m . I s k r e n o b i h s e o b r a d o v a o k a d b i m i s e u č i n i l o d a ta g l u m a
i m a nešto stvarniju p o d l o g u : ne lažem, tek p o m a l o pretjerujem. U cje-
lovu sam brojio do određenog broja. U zagrljaju, sasvim sam prisebno
m o t r i o p r e k o n j e n o g r a m e n a zelenu bubicu na grančici oleandra; tad
bih pomislio k a k o m e ona u tom času zamišlja očiju zakovrnutih od
b l a ž e n s t v a i s p o p a o bi m e n e o d o l j i v p o r i v d a se k r e v e l j i m . ( J e li to
ludost u m e n i ? ) T a j n a p o r glumljenja i to stanje obazrive neiskrenosti
uskoro su mi postali neizdrživi, i samo ubrzavali i pravili nezgrapnijim
m o j a n a s t o j a n j a d a š t o p r i j e i s p l i v a m iz s v e g a t o g a . J e d a n n j e n l e t i m i č a n
nagovještaj, nabačen k a o u polušali: »ako otputuješ bez mene, više m e
ne ćeš vidjeti«, natjerao m e u pravu paniku. Trudio sam se da sam sebe
u v j e r i m da j e to s a m o p l o d č a s o m i č n e egzaltacije, p u k o v e r b a l n o iživlja­
v a n j e : k o ozbiljno p o m i š l j a na nešto krajnje, taj to ne najavljuje. T a k v e
situacije najbolje rješava daljina. Odlučan rez — i gotovo! Otputovati,
š t o p r i j e o t p u t o v a t i ! ( A u p r a v taj nagli o d l a z a k , k a k o su n a k n a d n o oci­
jenili obični razboriti ljudi, bio j e fatalna pogreška.)
K a s n o u noć s p r e m a o sam kovčege, pri svjetlosti dvaju svijećnjaka.
B a k a m i je slagala m a r a m i c e i košulje. Čitavo posljednje vrijeme mo­
trila m e i s p o d o k a . Činilo m i se da na meni traži crte m o g p o k o j n o g
o c a . S a d je izgledala primirena. U njenim očima tinjala j e žuta iskra
z a d o v o l j s t v a ; v a l j d a i s k r a n a d e d a će u n u k biti n e š t o razboritiji i sret­
nijeg udesa od njenog nesretnog Frana.
Čitave noći nisam prilegao. Nekoliko puta povirio sam na prozor
p r e m a uličici. E g i d i j e v k u ć e r a k bio j e z a m r a č e n . S v e j e s p a v a l o . Iz te
m a l e činjenice (tačno se sjećam) izvukao s a m nesrazmjerno veliko umi-

25 RAD 313 385

renje. Zora je okrečila pragove prozora k a d je s rta na ulazu u luku
zatulio mali čađavi parobrodić. Oprostio s a m se s b a k o m na p r a g u i
p o š a o uz čovjeka koji mi j e nosio k o v č e g e . N a š i koraci uveličano su
odjekivali о pločnik puste ulice. S ugla s a m bacio p o g l e d na Egidijev
k u ć e r a k i m a h n u o r u k o m b a k i n a p r o z o r u . D a l e k o j e o d m e n e bila svi-
j e s n a p o m i s a o d a j e to k o n a č n i o d l a z a k . I p a k , u t o m k r e č n o m z o r i n o m
zraku bila j e klica slutnje. (Ili m o ž d a trunčica p o z e ? B j e g u n a c ,
izgnanik.)
Požurio s a m se da pišem A l d i još s puta. Najavljivao s a m o j o j m o j
povratak о božičnim praznicima. ( K a k a v nenadni preokret, i kakvo
naglo usrećenje!) N e znam koliko sam u to obećanje sâm vjerovao, no
ta j e o d g o d a bila i za m e n e j e d n a p o t r e b a i j e d n o umirenje Ali m o j e se
p i s m o p u t e m križalo s drugim (odatle k a s n i j e m i s a o : s v e m u j e kriv taj
nesretni poredaj dviju vremenskih tačaka) koje m i je javljalo: dogodilo
se ono najgore.
Sasvim neočekivano, dakako, neslućeno, neshvatljivo, daleko i od
n a j d a l j e p r e t p o s t a v k e . K a o š t o s e to v e ć d o g a đ a . O b i č n a n a k n a d n a n e -
vjerovatnost i nezamislivost, obični nesrazmjer između p o v o d a i pro-
isteklog događaja, nevjerovatnost i nesrazmjer u kojima se trudimo da
iznađemo još jedino objašnjenje i jedino opravdanje. Poznata priča.
S a m o se m a l k o prenategne žica i sve o d j e d n o m p r e r a s t e u n e p o p r a v l j i v o .
A na drugoj strani, opasna privlačnost b e s p o v r a t n e g i neodoljiva draž
ništavila — golemo oružje u slaboj ruci. Č u d n i m p r e m e t o m sila, čitava
sabijena vitalnost odjednom stane u službu osvetničkog samouništenja,
s jednakom onakvom slašću i silinom s k a k v o m je do maločas stajala
u afirmaciji života. U naizmjeničnom zavagivanju s a d na ovu s a d na
onu stranu, sami j e d a n hip požudno p r o n a đ e n e odlučnosti, naglo usre-
ćujuće poput nadahnuća, i smjesta je sve prevaziđeno, sve nadjačano.
U o k o l o krug preneražene šutnje. A žrtva, grdno porasla u dostojanstvu,
neslućeno velika u ornatu svoje bespovratnosti, uzlazi držeći čvrsto u
ruci adut svoga ništavila, v a n v r e m e n s k i nedostiživa, vjekovječna u svojoj
smrti.
D o z n a v a o s a m , iz sigurne daljine, k r u t e p o j e d i n o s t i d o g a đ a j a . O n e su
se u m e n i p r e o b r a ž a v a l e u viđenu i doživljenu stvarnost. P o g r b l j e n a
figura starog Egidija, zabijeljenih očiju u patetički izobličenoj gesti
p r e m a p r o z o r i m a n a š e k u ć e , i p r i j e t e ć e p e s n i c e ž e n a iz m j e s t a , i nji­
hovo p u č a n s k o iživljavanje u gnjecavo bolnim potankostima, i pričanja
о djevojci na odru, usana razjedenih od kiseline, poljepšanoj u smrti
kao Trnoružica, i dugi sprovod u povodnju purpurne zvonjave.
A zatim su slijedele vijesti grubljeg i surovijeg reda. Obavještenje da
je Egidio, nakon dugog i ružnog natezanja preko posrednika, privolio
da odseli sa svojima u drugo mjesto. P a bakina iznenadna smrt, koja je
prekinula i posljednju moju sentimentalnu vezu s k u ć o m i s mjestom.
P a glas da j e djed udaren k a p i i da su rođaci preuzeli vođenje pomor­
skog posla i upravu imovine. A ubrzo zatim njihov iscrpan izvještaj
о stanju poslova, s čituljom neuspjeha i u d a r a c a koje j e firma pretrpjela
u p o s l j e d n j e vrijeme. I, k a o z a k l j u č a k , u p o z o r e n j e d a , s obzirom n a
 moje duge studije i izdržavanje u inozemstvu, na pozamašnu odštetu
isplaćenu Egidiju, k a o i na neke stare još neraščišćene račune u vezi
s m o j i m p o k o j n i m o c e m , treba da s e s m a t r a m p o d m i r e n i poslije dje­
dove smrti ne treba da očekujem ništa osim dijela stojne kuće i kućnih
p o k r e t n i n a i u s p o m e n a . S v e to uz savjet da se, bar za izvjesno dulje
vrijeme, ne pojavljujem u mjestu. Savršeno izlišno strahovanje, jer s a m
već i b e z t o g a bio donio m o j u odluku.

XXXIII.

- N e brini, preboljet ćeš! - govorio mi je iskusan pustolov, još jedan

odlutali sin m o g a k r a j a ; j e d a n od netraženih m e n t o r a na k o j e s a m na­
ilazio u m l a d o s t i . — 0 , j o š ćeš se čuditi k a k o si l a k o i b r z o z a b o r a v i o !
J e r o v o i s t o š t o ti se s a d čini ,neizdrživo" i , b e s k o n a č n o ' , p o s m a t r a n o
u n a t r a g činit će ti se d a j e bilo ' l a k o ' i ' k r a t k o ' . Godina-dvije grižnje
u v r e m e n s k o j perspektivi tako se skraćuju, postaju tako m a l e - jedna
tačka! I najteži događaji s vremenom gube svoju masu. Preobražavaju
s v o j v i d v e ć p r e m a e t a p i p u t a s k o j e ih p r o m a t r a m o . S p l o š n j a v a j u s e
u besprostorne likove, odrazuju se u nevjerovatno deformiranim projek­
cijama. D o đ e vrijeme k a d i svoju sopstvenu stvarnost počinjemo osje­
ćati sasvim blijedom i tankom, opipavamo je gotovo s nevjericom.
A zajedno s njom, i sve s čime ona dolazi u dodire i u odnose . . . N e
brini! V r i j e m e će sve to urediti! M a l k o si p r e n a t e g a o žicu. T o se d o g a đ a .
U b u d u ć e bit ćeš oprezniji. Tješi se da gotovo svaki m u š k a r a c nemirnije
prirode i gladnijeg emocionalnog aparata nosi u sebi j e d a n takav doživ­
ljaj. U t j e h a statistike: p r o s j e č n o na toliko hiljada k i l o m e t a r a s v a k i v o z a č
doživi p o j e d n u saobraćajnu nesreću. I kažu: to je normála.
- Ne govorite tako!
- S a d te to p o v r e đ u j e , n a r a v n o . P o r a z g o v o r i t ć e m o se a k o se susret­
n e m o za j e d n o dvije g o d i n e ! G o v o r i m iz i s k u s t v a . I m o g u ti t a č n o p r e d -
s k a z a t i k a k o p r i č a dalje teče. P o s l i j e duljeg ili k r a ć e g v r e m e n a o š a m u -
ćenosti m l a d i ć kreće naprijed. Obilježen je tim iskustvom k a o n e k o m
ahmedijom oko čela. Uljepšan svojim bolom, fatalno označen svojom
k r i v i c o m . N e k o v r i j e m e d r ž a t će se p o v u č e n o , p o strani. P a i to ć e m u
nešto podavati. Ali taj stav neučestvovanja ne traje odveć dugo. Mladić
u s k o r o i z l a z i iz r e z e r v e . I , h t i o n e h t i o , p o č i n j e s e k o r i s t i t i s v o j i m d o ž i v ­
ljajem. N e b o j s e , u t o m e s m o svi j e d n a k i ! R a z l i k a j e s a m o u stilu. A t a j
zavisi o d p r i r o đ e n o g u k u s a , od stepena tankoćutnosti, o d m j e r e inteli­
gencije i duha. J e d a n će, jeftiniji, isturajući p r e d s o b o m vizitkartu
svoje provjerene neodoljivosti, uzbaciti glavu i znalačkim okom omje-
rati ženske n o g e . I tom n a k n a d n o m bezobraznošću svetit će se za one
časove zebnje koje je, odmah poslije događaja, blijed i prezav proveo
m e đ u četiri zida svoje sobe. Drugi, nešto finijeg zrna, voljet će estetskije
a l i r e u s a m l j e n i š t v a , d o ž i v o t n e z a k r i l j e n o s t i s j e t o m . A l i ć e , v i š e ili m a n j e
s v i j e s n o i s v i š e ili m a n j e u k u s a , j e d a n k a o i d r u g i i z o n o g d o g a đ a j a v u ć i
profit z a s v o j e d a l j e p o d v i g e . F a m a k o j a č o v j e k u p r e t h o d i u r a v n a v a m u
put, prostire crveni sag njegovom uspjehu. Svaki polučeni uspjeh olak­
šava za izvjesni postotak postizanje n a r e d n o g , i taj se prirast neprestano
g o m i l a . A k c e l e r a c i j a uspjeha, k a k o to nazivlju ljudi n a š e r u k e . D e s e t
d o b i v e n i h bitaka iza nas čini već u n a p r i j e d d o b i v e n o m onu j e d a n a e s t u
p r e d n a m a . Z a k o n serije. I pazi da nikad, u m a č e m u budeš gazio za
u s p j e h o m , ne prekineš seriju i ne izgubiš akcele raciju. J e r u tom ćeš
slučaju morati da započinješ iznova. A to, p o g o t o v u u nešto starijim
g o d i n a m a , k a d se zamorimo i p o č n e m o gubiti elastičnost, zna da b u d e
o p a s n o , p a i kritično. Čovjek m o r a juriti uvijek n a p r i j e d za u s p j e h o m ,
č a k i k a d m u se ne će. I u ovome, k a o i u tvojoj violini, k a o i u s v e m u
d r u g o m e , ako se misli nešto postići, treba biti profesionalac uspjeha,
s n a b d j e v e n profesionalnom požrtvovnošću i g l u h o ć o m za unutrašnja
pitanja о svrhovitosti našeg kretanja, k a o i svaki profesionalac. B e z te
istrajnosti — koju sam ja, uzgred rečeno, samo dopola imao — neka se
čovjek ne upušta u gužvu. T r e b a od s a m o g p o č e t k a biti nacistu da pro­
fesionalcu uspjeh vrlo brzo prestaje biti slast i p o s t a j e dužnost, z a n a t s k a
dužnost kao i svaka druga . . .

— N e č u d i se što ti o v a k o b e z u v i j a n j a g o v o r i m , — n a s t a v i o j e ' M e n t o r
pomodrelih usana'. — N e m a smisla da zamuckujemo. J a sam danas na
o n o j t a č k i n a k o j o j ć e š ti h i t i z a n e k o l i k o d e c e n i j a . S a d s e n e p r e p o z n a -
j e š u m e n i , d a k a k o . Z n a m , t o ti n e l a s k a , m o ž d a m i i n e v j e r u j e š . » S t o
p r i č a ! to su riječi s t a r o g probisvijeta, e m e r i t n o g ž e n s k a r a ! « A l i uvjerit
ćeš se. Mi smo ustvari samo rani i kasni vid istog čovjeka, ishodna i
z a v r š n a t a č k a j e d n o g p u t o v a n j a . . . M i s l i m da te d o b r o čitam. U ž e n a m a
ćeš naći dobre prijatelje i iskrene saveznike, bolje i nesebičnije nego
m e đ u l j u d i m a . Ž e n e s u b o l j i d i o č o v j e č a n s t v a . A k o ti, m e đ u r a v n o d u ­
šnim, s o b o m zaokupljenim ljudima, n e k o p r u ž i r u k u d a te izvuče iz
n e p r i l i k e , to će uvijek biti žena. One će imati k u d i k a m o više s h v a ć a n j a
z a tvoje bubice, za tvoje bolećivosti. N j i m a će biti p r i v l a č n o i zanimljivo
o n o isto što će m u š k a r c i s m a t r a t i , ili b a r n a z i v a t i , t v o j o m s l a b o š ć u i
t v o j i m m a n j k o m . Ono što će u očima m u š k a r a c a značiti m e k u š t v o i
histeriziranje, u njihovim će očima značiti s k u p o c j e n u krhkost tvoje
g r a đ e i pravu, suštu poeziju. Žene ne obožavaju baš tako » s n a g u « , k a o
što se obično misli i govori. T a famozna » m u š k a r a č k a s n a g a « i senzualno
Tobovanje ž e n e d a j u t e k p r i v r e m e n u , n e s i g u r n u , i u v i j e k p o m a l o u s l o v n u
v l a s t n a đ ženskim srcima. U njima stalno živi pritajena želja za oslobo­
đ e n j e m od tog robovanja. N e , ne zove se ovo biti ženskar, ovo se zove
s a m o biti slab p r e m a ženama. Ranjiviji, zavisniji od njih nego što su
obično muškarci. A žene su nam instinktivno zahvalne za to. J e d n o s t a ­
v a n o p i t : a k o ti j e v i š e m a n j e r a v n o d u š n o k a k v o m i š l j e n j e i m a j u о t e b i
m u š k a r c i , d o k ti n a p r o t i v nije n i m a l o s v e j e d n o š t o о t e b i m i s l e ž e n e ,
to je pouzdan znak da pripadaš tom tipu čovjeka . . . Z n a m dobro, još
j e p r e r a n o d a m e shvatiš i da m i p o v j e r u j e š . U tebi j e j o š p r e v i š e živ
i svjež tvoj nedavni događaj. Ali ne grizi se p r e k o mjere zbog njega.
T o m e nisi kriv ti: t a k o to već ide! . . . Želio bih d a s e o p e t s a s t a n e m o
za neke dvije godine . . .
 P r e v a r i o se. ' M e n t o r p o m o d r e l i h u s a n a ' bio j e i o d v i š e darežljiv. D o
kakvog takvog zalječenja proteklo je beskonačno dugo vrijeme. Ali to
b e s k o n a č n o d u g o vrijeme, kalendarski, nije iznosilo ni punih šest m j e ­
seci. Nije m i p r e o s t a j a l o nego da se tješim time što j e k o d drugih to
v r i j e m e bilo j o š k r a ć e . U m a l o što n i s a m u s k l i k n u o : p a ti si j o š r e l a t i v n o
plemenit!

Cinizam, kažu.
E t o : z a p a ž a m o p o j a v e k o j e se n a m e ć u n a š e m o k u i n a š o j pažnji, spon­
tano, sasvim automatski, i razmišljamo о njima. A nešto nas goni d a
zapaženo i pomišljeno o d m a h sebi formuliramo najpreciznijim riječima.
P o r e d onog j a koje pati, smjesta nikne ono ja koje tu patnju okrutno
z a p a ž a i h l a d n o z a r e z u j e . A iz t e s t r a s n e z a p a ž a č k e a n g a ž i r a n o s t i n i č e
izvjesno m a l o o l a k š a n j e . M a l o , ali i p a k t a k v o d a z n a č i n a d r a s t a n j e . I pri­
tom k a o d a n a š e p r a v o , dublje i autentičnije j a leži ne u onom j a k o j e
se svija i grči, nego, bar za trunku više, u o n o m j a koje m u p r e k o
r a m e n a r a d o z n a l o viri u r a n u . B e š ć u t n o s t ? N e m o r a l n o s t ? U t o m e li j e
d a k l e n a š a k r i v i c a ? A l i zar n a m ta neumoljiva oštrina u o č a v a n j a n e
postaje, j e d n i m d r u g i m putem, daleko veća patnja i daleko teža k a z n a
za o n u ' b e š ć u t n o s t ' , n e g o što bi n a m bila b l a g o d a t n a p r e p u š t e n o s t čita­
v i m nepodijeljenim bićem toploj kupki i čuvstvovanja i olakšavajućem
p o r i v u s u z a ? I j e li taj i s p i t i v a č k i n a g o n (ta o s j e ć a m o g a g o t o v o k a o
m o r a l n i i m p e r a t i v ! ) z n a k n e d o s t a t k a o s j e ć a j a , i l i j e ori n a j d u b l j i i n a j -
tananiji vid osjećajnosti, njena sublimacija?
Cinizam, kažu. M o ž d a . N o ako j e tako, tad j e v e o m a tanana crta k o j a
dijeli cinika od moraliste. T a k o tanana, da nam se oni na m a h o v e privi­
da ju k a o sinonimi. P o n e k a d m e iznenadi čudna m i s a o : da su moje naj­
p r e č e p r e o k u p a c i j e ustvari bile uvijek bitno m o r a l i s t i č k e . P a i morali­
z a t o r s k e , n e p r o b a v l j i v o m o r a l i z a t o r s k e . I da j e to p r o i s t j e c a l o , k a o iz
s v o g n u ž n o g p r e d u s l o v a i iz s v o j e n e o p h o d n e p r e d r a d n j e , u p r a v i z o n o g
'cinizma'. A k a k o se, po nekoj podsmješljivoj igri udesa, događa da
n a j o s n o v n i j e n a š e i s t i n e s p o z n a j e m o iz i s t i n i s u p r o t n i h t v r d n j a i o c j e n a
naših bližnjih, i j a s a m prvi poticaj za otkriće m o j e bitno moralističke
p r i r o d e d o b i o iz u s t a onih k o j i su m e označivali k a o larpurlartistu.
Osim ako i izraz 'larpurlartista morala' ne nalazi neki svoj razuman
smisao i primjenu?

XXXIV.

D a n a s j e n e b o o s v a n u l o zastrto. T e k sredinom j u t r a pojavilo se s u n c e

i dovabilo m e na prozor, kao guštera. Prekinuo s a m pisanje i stajao iza
stakla gledajući u uski prostor s nasadima između dva paviljona. Na­
j e d n o m zatutnji a u t o m o b i l i ustavi se p r e d u l a z o m u z g r a d u . Crn, ula­
šten, i s p u p č e n k r o v sjajio se na suncu. Iz a u t o m o b i l a i s p a d e čitava m a l a
familija: otac, m a j k a , k ć e r k a , već djevojka, i sinčić. Zacijelo su d o š l i
n e k o m e u p o h o d e . Otac je zalupio stražnja vrata ne propustivši da prije
toga m a l k o spusti staklo, radi ventilacije, k a k o kasnije ne bi bilo s p a r n o .
Z a t i m j e i z v a d i o iz d ž e p a z v e c k a v i s n o p i ć k l j u č i ć a i m a l i m p l o s n a t i m
m j e d e n i m yaZe-om b r i ž n o z a k l j u č a o . Z a p r e d n j a v r a t a n i j e p o k a z a o
p o d j e d n a k u o č i n s k u b r i g u ; njih j e s a m o z a l u p i o . P r o š l i su s t u b i š t e m ,
m a l č i c e bučnije nego posjetioci-pješaci, a z a t i m su se čuli njihovi k o r a c i
na hodniku, sve dok nisu zamakli u sobu m o g susjeda. V r a t a koja su se
za njima zatvorila presjekla su m o m e uhu povišene glasove iznenađenja
i pozdravljanja kod susreta.
D j e č a k se k r a t k o z a d r ž a o u sobi. Z a m i š l j a m da se i za to v r i j e m e
p r e m e t a o s n o g e na n o g u i u sebi brojio d o stotinu, ili d o trista, k o l i k o
j e već unaprijed sebi odredio da m o r a najmanje ostati k o d bolesnika.
A onda se iskrao i sišao opet к prijatelju automobilu. Očevidno, sasvim
skorašnja nabavka. Izvadio je ispod prednjeg sjedišta veliku novu k r p u
jelenje kože i uzeo brisati staklo, blistavi metal hladnjaka, farove. T a d
j e sjeo za volan (vidio sam ga iskosa, k r o z obrisano staklo p o d niskim
krovom), i stao naizmjence upirati n o g a m a u pedale, ovlašno kretati
a m o tamo volan, onako »na suho«; pritom j e skupio usne: upotpunja­
v a o j e iluziju imitirajući šum motora. Zatim j e stavio u p o g o n brisač,
koji se okretao desno-lijevo, desno-lijevo, m a l k o zapinjući p o s u h o m
s t a k l u , j e r d a n a s , eto, nažalost kiše ni za lijek! B a š su nesretna d j e c a !
N i k a d da i m potrefi ono što bi u taj čas trebalo!
A g o r e u sobi m e đ u t i m su torokali. P o s t a v l j a l i b o l e s n i k u pitanja о
njemu, о njegovom zdravlju, pa m u ne davali vremena da odgovori već
novim pitanjima presijecali njegove tek započete odgovore, upadali
j e d n o d r u g o m u riječ i jedno drugo nadglasavali, zasipali ga b o k o r i m a
svog čavrljavog, razigranog optimizma, i u njegovoj lelujavoj glavi koja
s e još p o m a l o zanosila, puna rekonvalescentske prorijetke praznine i
omaglice, stvarali onaj poluugodni osjećaj ljuljaške i švipsa, kao chau-
deau sa portom, samo bez odgovarajuće hranjivosti. I u njihovom se
čavrljanju, svakako, bar desetak puta navraćala riječ » k o l a « , »naša
k o l a « , u raznim spregama, kao kod vježba u padežima. Vidjeli su da j e
lijep dan, pa su pomislili: zašto da ne iskoristimo p a trknemo našim
k o l i m a da ga posjetimo? Doduše, p u t nije najbolji, ali kola su nova,
imaju dobre amortizere, pa hvala bogu! vozit ćemo nešto polaganije!
I t a k o , p o s j e d a l i su u kola, V i k t o r j e sjeo za v o l a n , p r i p a l i o cigaru, i
c i g a r a j o š nije ni d o g o r j e l a , a već su bili t u . . . A l i g d j e j e Z v o n k o ?
Uvijek on n e k u d šmigne! N o , sigurno je dolje, k o d kola . . . S a m o zaboga,
d a n e b i š t o t a k n u o ! . . . A l i n e će,, n e ć e , b e z b r i g e , r a z u m a n j e o n , u t i m
stvarima . . . B o ž e m o j , treba shvatiti, njega to j a k o zanima, na k o n c u
k o n c a , dijete j e , svi s m o bili djeca . . . I tu s e r a z d r a g a n a lica k o l e k t i v n o
obraćaju bolesniku za potvrdu i uviđavnost. A on, s glavom p u n o m
•od n e p o p i j e n o g chaudeau-а sa portom, uviđa i potvrđuje.
Ali s a d zbilja već m o r a j u da krenu, d u g o su se zadržali. Viktor naime
ima da obavi još jedan mali poslić prije ručka, samo, ne znadu — zna
li t o m o ž d a b o l e s n i k ? - n e , n a ž a l o s t n i b o l e s n i k t o n e z n a , - n e b i li i m
bilo bolje da na povratku krenu gornjim p u t e m ? Zašto da se vraćaju
istim p u t e m k a d m o g u . . . ali ne, ne, n e m a smisla, gornji j e p u t d o d u š e
nešto k r a ć i , ali z a š t o riskirati, ta i o n a k o , s n a š i m k o l i m a , to znači s v e g a
p a r m i n u t a razlike, a to ne igra n i k a k v u ulogu, n e m a zaista n i k a k v a
smisla štrapacirati kola. U o s t a l o m , donji put kojim su došli ipak je
u g l a v n o m pristojan, i zašto bi s a d r i s k i r a l i . . . a b a š im j e d r a g o što
bolesnik tako d o b r o izgleda, vjerujte, čisto dobro, raduju se, i nadaju
s e d a ć e u s k o r o , s a s v i m u s k o r o , i t a k o d a l j e ... H e , d a k l e , j o š j e d n o m ,
d r a g o im j e , r a d u j u s e , od sveg srca se raduju, ustaju, z a k o p č a v a j u
ogrtače, baš se raduju, baš zakopčavaju ogrtače, karirane putne ogrtače
o d tweeda, i n a d a j u se d a će u s k o r o , sasvim u s k o r o . . . oh b o ž e ! g o t o v o
su zaboravili, donijeli su cvijeće, m a l o gladiola, krasnih, svježih gla-
d i o l a , n a s l o n i l i s u i h t a m o n a r a d i a t o r . . . о, h v a l a , h v a l a . . . i n a d a j u s e
da će u s k o r o , sasvim u s k o r o . . . hvala . . . he, dakle doviđenja, do skorog
viđenja, hvala, hvala, još jednom, doviđenja! — I konačno odlaze.
P r o m i č u opet hodnikom, silaze stepenicama, dobrostivo se osmjehuju
vrataru. V i k t o r v a d i iz džepa mali zveckavi svjetlucavi snopić, izabire
plosnati mjedeni ključić, brižno ga uvlači u bravicu, otključava stražnja
v r a t a š c a , s p u š t a j o š m a l o niže staklo. A Z v o n k o zbilja nije lijepo učinio,
što će s a m o reći bolesnik, k a k v o će mišljenje imati о njemu. A baš j e
lijep d a n , i d o b r o j e š t o su iskoristili, j e r za sutra se v e ć n e zna, za s u t r a
se n i k a d baš sasvim sigurno ne zna! . . . A srećom n e m a m n o g o prašine....
A njoj bolesnik zbilja nije napravio tako loš d o j a m . N i njemu, ni njemu,
on je očekivao gore, mnogo gore. Smještaju se u kola. Viktor sjeda za
volan, pripaljuje novu cigaru, namješta zeleni šeširić, zeleni šeširić
s runolistom, uvlači u kola i posljednju nogu. Zvonko sjeda pored njega.
Pleuritično kašljucnu zalupnuta vrata — i kola kreću. V j e r o v a t n o do­
njim, starim p u t e m .

XiXXV.

J u t r o s s a m listao ove bilješke i opet se nasmijao n a d samim sobom.

A k o s e n e v a r a m , h t i o s a m d a i s p r i č a m nešto k a o » m o j ž i v o t « , ili m o ž d a
» m o j e djetinjstvo«, — a eto sam odlutao u n e k a k v e meditacije, u n e k a k v a
maštanja, čak u nekakvo moralisanje! I ispalo je više kao neki »irealni
d n e v n i k « : n e z n a m s â m d a li d n e v n i k n e k a d a š n j i h d a n a , i l i o v i h s a d a ­
šnjih, ili m o ž d a n e k i h trećih, n e p o s t o j e ć i h d a n a k o j i v i s e v a n v r e m e n a .
A m o g a o bih da i s p i š e m na čelu ovih stranica i naslov: » j e d a n neosmi-
šljeni ž i v o t o p i s « . A l i što m o g u k a d se m o j život s a s t o j a o više od takvih
buba i fantazija, od igre osjećanja, od potitravanja senzibilnosti, od
n e k a k v o g k i n e s k o g p o z o r i š t a sjena, n e g o od onih čestitih, četvrtastih
činjenica k o j e i m a j u s v o j e lijepo, sistematizirano m j e s t o u životu pri­
stojnih g r a đ a n a i svoj časni položaj u svijetu egzistentnih stvari! T i m e ,
n a r a v n o , ne k a ž e m da u njemu nije bilo i krutih, sasvim opipljivih
činjenica - o, i te k a k o opipljivih! S a m o , sad m i se čini d a su one bile
od sporedne, drugorazredne važnosti, i da je uvijek bilo važnije ono
nešto što stalno za njima stoji. P r a k t i č n i događaji v a n j s k e su stvari k o j e
spolja na nas nalijeću. T o su kao žestoke, iznenadne bolesti koje k a t k a d
j a k o potresu naš organizam, koje m o g u i da ga skrše, ali k a d su prošle —
prošle su, p a s vremenom se čak i zaborave. A ono drugo j e stalna, kon-
s t i t u c i o n a l n a s v o j s t v e n o s t ili g r e š k a n a š e g o r g a n i z m a , p o p u t š e p a v . o s t i ,
ili I j e v a š t v a , ili g r e š k e u g r a d n j i o k a , i o n e n a s p r a t e d o g r o b a ; p a z a t o
je svaki naš korak korak šepavca, svaka naša gesta gesta ljevaka, a svaki
naš p o g l e d prenosi n a m u svijest po j e d n u iskrivljenu sliku stvarnosti.
- Zašto ne pišeš, mjesto da brbljaš - govorili su mi prijatelji p o n e k a d .
— T o bi, d o d u š e , bilo skroz nerealno, ali m o ž d a zanimljivo. Ili b a r z a ­
b a v n o , k a o dječja b a j k a . P o g r i j e š i o si p u t : m j e s t o violine, morao- si uzeti
u ruke pero.
T a m a n posla!, mislio s a m u sebi. D a s a m uzeo pero, danas bi mi isto
t a k o govorili: pogriješio si, za tebe j e bila violina. Z n a m j a već te stvari!
N i j e s t v a r ü violini ili p e r u : s t v a r j e u č o v j e k u , mili m o j i !
I p a k , k a t k a d s a m p o k u š a v a o d a ih p o s l u š a m . N o u b r z o s a m , i s osje­
ćajem neiskazanog olakšanja, odbacivao pero. Uviđao sam: nema šta,
riječ uvijek iznevjeri m i s a o ! A pogotovu iznevjeri osjećaj. Ili se, m o g u ć e ,
to s a m o m e n i d o g a đ a , zbog nevještine, z b o g n e d o s t a t k a s v a k e majstorije.
I teško m o g u da iskažem do koje m e mjere to poražavaló, do koje m i
je mjere unižavala čitavu stvar pomisao da baš sve, ljepota i neljepota,
istinitost ili neistinitost, p o e z i j a ili n e p o e z i j a o n o g a što h o ć e m o d a k a ­
ž e m o z a v i s i j e d i n o od v j e š t i n e ili n e v j e š t i n e , u m j e š n o s t i ili n e u m j e s n o s t i .
A m o ž d a je to, domišljao sam se dalje, pitanje onoga što se zove » i m a t i
t a l e n t a « ili » n e i m a t i t a l e n t a « ? B i v a , k a d r i j e č i z n e v j e r i m i s a o , k a d
n e će te ne će d a izrazi ono što mi h o ć e m o — to se z o v e » n e i m a t i
t a l e n t a « ; k a d ne iznevjeri, k a d j e p o s l u š n a , k r o t k a — » i m a t i t a l e n t a « .
I još nešto. S vremenom sam napravio porazno otkriće: gle! sav trud
o k o formulacije mojih sadržaja nije bio d r u g o nego nesvijesno nasto­
janje da i m o j e ne baš sasvim banalne misli i zapažanja zaodjenem u što
nenapadniju, znači u što banalniju f o r m u ! I čim s a m više u tom uspije­
vao, bivao sam zadovoljniji. A kako mi se učinilo da ljudi od struke
upravljaju svoje napore baš u suprotnom pravcu, pomislio sam: oče­
v i d n o , n i s i s h v a t i o u č e m u j e s t v a r . N i s a m t o t j e r a o i z n e k a k v i h forr
m a l n o s t i l s k i h p r e o k u p a c i j a , iz t e ž n j e p r e m a k l a s i č n o m i d e a l u j a s n o ć e ,
i l i i z u g l e d a n j a n a o v a j ili o n a j u z o r . N e , t a k v e s t v a r i p o t j e č u i z n u t r a .
T o j e u suštini ona ista unutrašnja p o t r e b a p o k o j o j n e r v č i k d o b r o
n a t e ž e s v o j e č a r a p e i j e z i v o šilji s v o j e o l o v k e . M o ž d a j e i s t o g p o r i j e k l a
i m o j a instinktivna nepovjerljivost p r e m a s v e m u što sliči n a mistifika-
ciju, na ostentiranje nečeg čega stvarno n e m a , na n a m j e r n u osobenost.
O r i g i n a l n o s t j o š n i k a d nije nikla iz s t r a h a o d b a n a l n o s t i . N a m j e r n a
originalnost najpouzdaniji mi je simptom odsustva one prave. Čim u
knjizi naiđem na mjesto koje mi m a k a r i samo malo zamiriše na misti­
f i c i r a n u p e r s o n a l n o s t , na z a m u ć i v a n j e z b o g z a n a t s k e d r a ž i ili n a p r o s t o
zbog mimetiziranja praznine, smjesta naćulim uši. U s u m n j i č i m se k a o
pijanac koji je u svojoj čaši naslutio tragove arsena. I k a o što je t a k v a
j e d n a p r i m i s a o na arsen p o d o b n a da n a m zatruje čitavo b u r e vina,
ovakva jedna sumnjica može da mi baci sjenu podozrenja na čitavu
knjigu, p a i na one stranice k o j e m o ž d a d o n o s e žežene istine.
 Svijesna težnja za orignalnošću nesumnjivo je stvar relativno novijeg
datuma. Zanimljivo bi bilo ispitati njenu historiju, utvrditi njene p r v e
p o m o l e u životu umjetnosti. Klasični umjetnik nije j e poznavao. On joj
se štoviše o p i r a o — ta sve je bilo protiv nje: religije, ustaljeni r e d svijeta,
u v r i j e ž e n o p o š t o v a n j e s t a r i n e . O n d a j e , d a bi s e s t v a r i m a p r i b a v i o u g l e d
i cijena, trebalo mistificirati njihovu starinu, ne njihovu novotu. Čak
s u i* n a o t k r i v a n j e n o v i h s v j e t o v a l j u d i k r e t a l i p o d s t i j e g o m o t k o p a v a n j a
starih! Originalnost se mučno probijala kroz naslijeđene sheme i okvire,
kroz osveštane forme, svijesno nespoznata i netražena od umjetnika,
u p r k o s n j e m u . K a k a v li j e č a r , i k a k v u m u t n u , d u b o k u s n a g u , o n d a
i m a l a ! D a n a s , ona j e na dohvat s v a k o m e , jeftina stvar, p r v a željica i
početna ambicijica svake intelektualne kaćiperke, svakog umjetničkog
p o m o d a r c a . J e d n a od posljedica prirodne, i sasvim plauzibilne, opće
demokratizacije: demokratizacija luksusa. Daleko smo od kneževskih
baroknih t e a t a r a : za četiri franka i pedeset santima svak može da ima
s v o j stalle de coté n a v e l i k o j o p e r i , p a i d a d a d e i z v i k i v a t i s v o j e i m e z a
n a j a m n a k o l a k o j a ga čekaju. Za isto toliki iznos, svak m o ž e da s f l a š o m
mousseux-а, k o j i n e p o b i t n o p j e n u Š i , p r o s l a v i p o l o ž e n i i s p i t ili v j e r i d b u ,
u n a p r e đ e n j e ili k r š t e n j e n o v o r o đ e n č e t a . I n t e l e k t u a l n a , a p o s e b n o umjet­
n i č k a originalnost u d a n a š n j e m svijetu nije s k u p l j a od toga.

P r i l i č n o m i j e p r i h v a t l j i v a m i s a o d a j e o s n o v n i , ili b a r n a j g l a v n i j i
p o t i c a j na p i s a n j e težnja za » o s l o b o đ e n j e m « . I d a to v a ž i ne s a m o za
o n e velike, za spisatelje od ranga, nego, m o ž d a j o š i više, za one naj­
skromnije: najintimnija prepiska, i nikom povjereni zapisi i dnevnici
d i k t i r a n i s u u p r a v t o m težnjom. A p o š t o taj o s j e ć a j o s l o b o đ e n j a ( p o ­
u z d a n o s a m zapazio) porasta u p o r e d o sa stepenom preciznosti izraza,
sasvim m i j e shvatljivo ono grčevito upinjanje za što pedantnijom p r e ­
ciznošću (pedanterija koja je u ovom slučaju sinonim istinoljubivosti),
za k r a j n j o m » r a c i o n a l i z a c i j o m i r a c i o n a l n o g « . F l u k t u a n t n e sablasti oslo­
bodili s m o se tek onda k a d smo je fiksirali o n a k o k a o što seoski k o v a č
pričavla šišmiša na vrata svoje kovačnice. Satjeravajući je u tamnije
zone, mi joj samo omogućavamo dalje tavorenje u gostoljubivim nabo-
r i m a chiaroscura. N e s u m n j a m da j e u p r a v ta žudnja za što p o t p u n i j i m
očišćenjem i oslobođenjem bila ono što je d a v n e d e m o n o m opsjednute
živopisce nagonilo da čim preciznije naslikaju đavla na zidu. D a s a m
k o j o m s r e ć o m ili k o j o m n e s r e ć o m p i s a c , zacijelo bih p r o g o n i o sablasti
u p o r n o š ć u l o v c a n a g l a v e , n e h a j u ć i d a li s a m t i m e p r e š a o g r a n i c e z a ­
brana umjetnosti.
( K a ž u d a j e s r o d n a teoriji » o s l o b o đ e n j a « , i iz istog izvora, i teorija о
umjetnosti k a o k o m p e n z a c i j i « . P o z n a v a o sam pjesnika, fizički neugledna
stasom znatno ispod prosječnoga, koji je u svojim spisima, naprotiv, bio
jeziv senzualac i besprimjeran D o n J u a n . Na njegovim stranicama žene
su padale k a o pokošene. Bilo je čak i masovnih pokolja: čitave heka-
tombe ljubaznica! Čitajući njegove knjige, podlijegao sam čudnoj optič­
k o j o p s j e n i : k r a j e m o k a , p o p u t n e k e mouche volante, zamjećivao sam
g o l o g Lakat brade-pedalj muža s p r i p a s a n i m p r i j a p i č n i m f a l u s o m iz a n t i č ­
kih i g a r a gdje se šeta kroz stranice svojih knjiga, o n a k o k a o što se za
pasjih vrućina buržuj koji je otpremio familiju na ljetovanje šeta bez
gaćica p o odajama svog pustog stana. I, čudno, poslije toga nisam više
vjerovao č a k ni njegovim patriotskim stranicama. U o p ć e , više m u nisam
vjerovao ništa. Dozvoljavao sam da može da nas zabavlja dotle dok nas
zabavlja, bez pretenzija na k a k v o vjerovanje. — N e , to ne m o r a d a j e na
vlas isto što i teorija »oslobođenja«!)
J e d n u dalju zapreku m o m pisanju vidim u tome što s a m strašno, baš
strašno neuk. U izvjesnom smislu, uprav djevičanski neuk. M o g u reći
d a n i k a d ništa nisam naučio: što god z n a m (onoliko koliko z n a m i o n a k o
k a k o z n a m ) , s v e s a m t o u n e k u r u k u o t k r i o . N a l a z i l i s u d a to i m a i s v o j i h
dobrih strana.
- N a taj način, ono što znaš, znaš u p r a v o n a k o i u o n o m vidu u k o m e
tebi t r e b a i o d g o v a r a : t o t v o j e » z n a n j e « , t a k o r e ć i k r o j e n o ti j e p o m j e r i .
N i j e k o n f e k c i j a . A to j e s v a k a k o n e k a v r s t a l u k s u s a . Z a m i s l i s a m o : i m a t i
svoja znanja fazonirana i oblikovana baš onako k a k o tvoj m o z a k treba
i k a k o m o ž e da ih primi!
- P a zar to n e važi uvijek i za s v a k o g a ? T a v j e r o j a t n o s v a k s h v a ć a
o n a k o i u onim oblicima kako njegov m o z a k m o ž e da obuhvati i
asimilira!
- H e , nije, nije! T o se s a m o tako čini! L j u d i v e ć i n o m imaju j e d a n
te isti, standardizirani p o j a m о s t v a r i m a . N e š t o k a o uniformu. A to
tvoje, to je individualni luksus. A k o hoćeš, neki više apstraktni, platon­
ski luksus, kao luksus neuniformisanog dronjavca n a p r a m uniformi gar­
dijskog oficira. Ali ipak svoje vrste luksus!
A evo sad k a o da s a m poslušao njihov savjet. T a nije valjda da s a m
pod starost dobio i takve ambicije?! Prije nego sjednem za rad, dugo
b r i š e m s t a k l a n a o č a r i . Z a h u k n e m ih, p a ih t a r e m , p a k r o z a njih p o g l e ­
d a m p r e m a svjetlosti, p a ih o p e t t a r e m . A k a d u n i đ e m o j a b o l n i č a r k a
te m e z a t e č e g d j e p i š e m (okrenut s a m j o j l e đ i m a , n e vidim j e ) , p o v u č e
s e na p r s t i m a i tiho priklopi vrata — p s s s t ! stari r a d i ! I opet se smijem
sam sebi.
Nego, šalu na stranu, u ovom piskaranju n a š a o s a m priličnog save­
znika protiv samoće i duga vremena. Slušao s a m da se mnogi, u već
p o o d m a k l o j dobi, u kaznioni dadu na pisanje. Isto o v a k o , iz dugoča-
snosti i potrebe za nekim, makar i imaginarnim, subesjednikom.
A i i n a č e sklonost z a pisanje zna d a se j a v i k a o p o p r a t n a p o j a v a date
ž i v o t n e d o b i . N a j č e š ć e k a o p u b e r t e t s k a ili k l i m a k t e r i j a l n a p o j a v a .
I m a o sam školskih drugova koji su n e k a k o od svoje šesnaeste p a tamo
d o d v a d e s e t d r u g e ili t r e ć e bili u p r a v o g o r č e n i s p i s a t e l j i , r e d o v n o p j e ­
snici. N a j k a s n i j e oko d v a d e s e t i pete, to j e k o d većine n a g l o prestajalo.
D a k a k o , u k o l i k o im m e đ u t i m nije p r e š l o u r đ a v u n a v i k u , k a o griskanje
n o k a t a , ili u k o l i k o za v r i j e m e tog p u b e r t e t s k o g s p i s a t e l j s t v a nisu našli
načina da na njemu fundiraju svoju egzistenciju, p a su kasnije po­
mislili da zaista nema smisla da joj sad traže drugi, neizvjesniji, osnov.
A bivalo j e nešto tužno u tom njihovom ostajanju u službi m u z e » n a k o n
odsluženja r o k a « , k a o k a d bivši pacijent ostane i dalje u umobolnici u
svojstvu bolničara. K n j i ž e v n o s t k a o k l i m a k t e r i j a l n a p o j a v a , to j e druk-
eija stvar. T o obično s p o p a d n e odjednom i žestoko, i ne pušta sve dok
p r o c e s ne mine. N o u tim slučajevima prognoza je redovno povoljna:
g o t o v o bezizuzetno, s p r e l a s k o m kritičnog d o b a p r o đ e i ta p o p r a t n a
pojava, ponajviše ne ostavljajući nikakvih posljedica. Onaj prvi slučaj
češći j e k o d m u š k a r a c a , ovaj posljednji kod žena; to jest, za muškarce
j e t i p i č n i j i poëta praecox a z a ž e n e poëta tardivus.
D a l j e , k o d t i p a poëta praecox nerijetko oko dvadeset i pete nastupa
j e d n a k r i z a , i z k o j e poëta praecox izlazi m u t i r a n u kritičara, i takav
obično ostaje do konca života. Možda baš toj pojavi kritika ima da
zahvali za svoj o p s t a n a k . A primijetio sam d a j e kritika tih kritičara
koji su započeli k a o pjesnici daleko beskompromisnijà od kritike onih
drugih, kritičara »iz p o d l o g e « . Ljudski shvatljivo! K a d ne možemo da
sebi samima postavimo pod pete pedalj postamenta, ne preostaje nam
nego da svima ostalima za j e d a n pedalj p o o d s i j e c a m o n o g e !
A ovo k o d mene — ovo je treći slučaj: pisanje kao senilna pojava. Ni
ta p o j a v a n i j e t a k o r i j e t k a . M n o g o č e š ć a n e g o š t o s e m i s l i . U n e k i m g o d i ­
nama, ljudima, pa i sasvim priprostim, dođe svrbež pisanja. Odjednom
i m se učini da nešto važno imaju da saopće. A pošto, neuki, valjda i
ne znaju za d r u g e umjetničke forme — najčešće u p r u da pišu testament.
Susretao s a m stare iseljenike, ljudske odrtine po bolnicama i ubožni­
cama. Poslije trideset, četrdeset godina odiranja svoje bijedne mašine
p o svim kulučenjima u svijetu, praznoruki, goli kao crkveni miševi —
o d j e d n o m su zaželjeli da pišu testamenat. Čak i oni koji su otklanjali
u t j e h u p o s l j e d n j e p r i č e s t i , nisu htjeli da se o d r e k u z a d o v o l j s t v a po­
s l j e d n j e v o l j e . J e d a n o d njih, v e ć s a s v i m k r e z u b i g o t o v o slijep, sa za­
starjelom neprozirnom bionom na oba oka, pokazao se naročito uporan.
O d l a g a l i su m u ispunjenje te želje od d a n a s n a sutra, m i s l e ć i da će
s t a r a c zaboraviti. A l i n e ! S v a k o g j e jutra izlazio n a n o v o sa svojim zahtje­
v o m . Najzad se n a d o v e z a o mene.
— H o ć u da p r a v i m testament. Molim vas, vi pišite, a j a ć u vam kazi­
vati u pero.
— A l i za k o g a testament, k a d nikoga svoga n e m a š ? - nastojao s a m da
ga razuvjerim.
Starac je ostajao pri svome, tvrdoglav kao dijete.
— N e m a r i ! H o ć u da pišem testament! P a neka se poslije moje smrti
pošalje.
— A l i k o m e , b r a t e d r a g i , kome d a s e p o š a l j e ?
M a l k o j e poŠutio. S l i j e p e oči p o i g r a v a l e su u p r t e u treperenje topo-
l i n e k r o š n j e p r e d p r o z o r o m . S l u z a v o z a m u ć e n e n a v l a k e n a z j e n a m a lje­
skale su se odsjajima nestvarnih daljina.
— N e k a se pošalje tamo, preko mora . . . u Stari kraj! . . .
O s t a o s a m i ja, n e k o v r i j e m e b e z o d g o v o r a , z a g l e d a n u l j e s k a n j e t o p o -
Jine krošnje.
— P a dobro! K a d hoćeš, pišimo! - i uzeo s a m p e r o u ruke. - N e k a
m u b u d e ! N e k a m u b u d e , k a d ga to zabavlja!
T a k o govorim sada i sam sebi:
— Neka mi bude! K a d m e zabavlja, neka mi bude!
 Z a čitav onaj niz g o d i n a k o j e s a m p r o v e o p o svijetu u p o t u c a n j u i
jurnjavi za o p s j e n a m a , slika m o g mjesta i djetinjstva p r o v e d e n a u n j e m u
lebdjela mi je uokvirena nestvarnošću, poput minijaturnog pastelnog
pejzaža na poklopcu staroga klavira. Čvrsto sam vjerovao da je r a s k i d
s njim bio k o n a č a n i n i k a d nisam pomislio d a bi se n e k a d u nj m o g a o
vratiti. A l i j e d n o m su m e , sasvim n e o č e k i v a n o , p o z v a l i » p o službenoj
dužnosti«. Svratio sam nakratko i letimično, od danas do sutra. M e đ u
kupcima rasparčanih krpica vinograda i maslinika, posljednjih dijelova
i m o v i n e k o j i su još bili ostali u p i s a n i n a n a š e i m e , izbili s u b e s k o n a č n i
pogranični sporovi, i sud j e najzad odlučio da p o z o v e za s v j e d o k a mene,,
p o s l j e d n j e g ž i v o g o d p o r o d i c e . P i s m e n o s a m o d g o v o r i o d a о s v i m tim:
stvarima ništa p o d b o g o m ne znam niti p a m t i m . P i s a o s a m i starom fra
Anđelu, nekadašnjem m o m instruktoru u fratarskoj gimnaziji i više
m a n j o jedinoj živoj osobi koju s a m u mjestu j o š p o z n a v a o , m o l e ć i ga d a
i on sa s v o j e s t r a n e to izloži s u d u , p a d a m e o p r o s t i o d te d u ž n o s t i .
U z a l u d . P a r b e n i c i su bili uporni, i sud j e o s t a o p r i t o m e d a m o r a m lično
doći.
O d v u k l i su m e na s u d s k o naličje p r e k o b r i j e g a , i t a k o s a m j o š j e d n o m
imao prilike da vidim crvenu kuću m e đ u vinogradima sa čije s a m terase
u djetinjstvu gledao zvijezde. N a toj s a m terasi, ležeći u ljetnim n o ć i m a
n a u z n a k na k a m e n i m k l u p a m a , i sklopio p o z n a n s t v o s njima. Čini m i s e
d a s e n i o t k u d a o n e n e v i d e j a s n i j e i b l i s t a v i j e n e g o iz t e d o l j e o d a k l e
s e n e p r u ž a o t v o r e n v i d i k ni n a k o j u d r u g u s t r a n u n e g o p r e m a gore..
I k a o da j e ona n e k a k o bliža zvijezdama n e g o ostale t a č k e zemljine kore.
S j e ć a m s e iz djetinjstva o d l a z a k a u te v i n o g r a d e . U d a l j e n i s u svega,
s e d a m ili o s a m k i l o m e t a r a o d m j e s t a , ali s ü s e p r i p r e m e za o d l a z a k
vršile k a o za d u g o i daleko putovanje. U d o l i n a p j e s k o v i t e zemlje s c r v e ­
nom kućicom usred vinograda ležala je iza brijega. T a p r e p r e k a i s njom
s k o p č a n a t e g o b n o s t p u t o v a n j a činili s u d a j e u d a l j e n o s t izgledala n e -
sravnjivo v e ć a , p a su stoga odlasci » u v i n o g r a d e « p o d u z i m a n i rijetko,.
& dugim premišljanjem, i ne bez nekog stvarnijeg razloga. Zato je odla­
zak » u v i n o g r a d e « pretstavljao za sve u k u ć i stalnu želju i neistrošenu
radost kojoj je podržavala čar njena tegobna i rijetka ostvarljivost.
T e k na vrhu brijega, poslije napornog uspinjanja vrletnom prisojnom
s t r m i n o m , zahvatio bi oznojenog p u t n i k a d a h vjetra sa širine i pukao-
bi m u p r e d očima pogled na crvenu p o l j s k u kućicu: m a l a k o c k a sa od
sunca izmučenom pompejanskom bojom žbuke, s bijelim kamenim pra­
govima i s k r o v o m od ispravnih, izblijedjelih, m a h o v i n o m obraslih e r e -
p o v a . O k o k u ć e nekoliko tmastozelenih č e m p r e s a , žilavih i otpornih,,
odnjegovanih dugim sušama, ljutim p r i p e k a m a i zimskim b u r a m a , a
p r e d k u ć o m , n a m a l o j p o p l o č e n o j č e t v o r i n i , k a m e n e k l u p e i v e l i k a lo-
zova odrina. Iza kuće, zaštićena hladom same zgrade i uzanošću p r o ­
stora p r o k o p a n o g u strmini, bila je hlađovita gustijerna.
Djedovi odlasci »u vinograde« postavljeni su odnekud na veliku nogu,
s izvjesnom obrednom p o m p o m , i imali su vid pohoda. P r e d náčelnic-
k o m k u ć o m na obali, s k a m e n i m balkonom i s četiri kržljava b a g r e m a ,
•dugo j e č e k a l a t o p ć u ć i n e s t r p l j i v o n o g a m a i e n e r g i č n o rastjerujući
r e p o m m u h e velika crna mazga sa zelenim i crvenim k i ć a n k a m a koje su
j o j k l e p e t a l e p o o č i m a . N a njoj će djed, s v a ž n i m n a b r a n i m o b r v a m a i
s odebljalim orlovskim nosom pod obodom tropskog šešira, preći preko
brijega. T o j e bilo nešto k a o H a n i b a l o v prelazak p r e k o A l p a . N a dvije
i l i tri d r u g e , n e u g l e d n i j e m a z g e k o j e s u m i r n o č e k a l e o p u š t e n i h v r a t o v a
η o s k u d n o j sjeni b a g r e m o v i h krošanja natovarit će se zaira i o p r e m a ,
n e računajući ono što je već ranije poslano da tamo spremno d o č e k a .
J e d n a o d tih m a z g i b i l a j e r e z e r v i r a n a z a p r e n o s s a m o g d j e d o v o g p o ­
k r e t n o g t u š a . B i o j e t o v e l i k l i m e n i p l a d a n j u č i j i s u se o b o d u t i c a l e t r i
m o t k e k o j e su na s v o m vrhu p o d r ž a v a l e p o s u d u v o d e sa šupljikavim
s i t o m na dnu. N a o b o d u pladnja bila j e m a l a r u č n a p u m p a k o j o m se
v o d a , j e d a m p u t salivena odozgo, dala opet potjerati gore u posudu kroz
t a n k u cijev p r i č v r š ć e n u uz jednu od onih triju m o t a k a . S v e u svemu,
j e d a n m a l i m o n u m e n t . N e š t o slično onim glorijetima na tri k l a s i č n a
s t u p a k a k v e su znale sijati više vojne k o m a n d e p o s v u d a gdje su n e k o
vrijeme držale vlast i k a k v e su napoleonski generali i vojni namjesnici
o b i l a t o p o s i j a l i p o m n o g i m s t r a n a m a E v r o p e . S a m o što j e ovaj d j e d o v
m o n u m e n t , za r a z l i k u o d onih k a m e n i h , bio p ř e n o s i v . I to p ř e n o s i v n a
m a z g i . P r a k t i č n o . D a s u se oni generali k o j o m s r e ć o m t o m e dosjetili,
m o ž d a bi i oni to bili usvojili, p a bi pravili p r e n o s i v e k l a s i č n e glorijete,
k o j i bi, u t o m slučaju, putovali zajedno s vojnom k o m o r o m , m o ž d a s v e
•do u d a l e k e r u s k e s t e p e .
K a d j e u v i n o g r a d e o d l a z i l a i b a k a , a to j e b i v a l o m n o g o r j e đ e , p u t o ­
v a o j e j o š j e d a n m a l i tuš, j o š prenosiviji od d j e d o v o g . A l i n j e m u nije
pristojala počast posebne mazge već je továren uz ostali prtljag. Izgleda
•da j e u p o r o d i c i p o s t o j a l a j e d n a ž i c a m a n i j e z a p r e n o s i v i m t u š e v i m a .
P i t a m se od č e g a su se ti ljudi imali da tako strasno peru. Ovaj b a k i n
tuš bio j e u k o v č e ž i ć u . Izvana, sasvim obični p u t n i kovčežić, i to ne­
v e l i k . U n j e m u se n a l a z i l a o p e t k a o n e k a plitica ili zdjela, o d n a v o š t e n a
p l a t n a , k o j a se dala previti i složiti, i p o s u d a z a n e k o l i k o litara v o d e :
p o s u d a b i s e o k a č i l a о z i d , a iz n j e j e g u m e n a c i j e v d o v o d i l a v o d u u
ručku četke, i k u p a č se prao, više simbolički nego stvarno, trljajući se
o p r e z n o č e t k o m i z m e đ u čijih j e čekinja nailazio s k r o m a n m l a z v o d e .
M o ž e se zamisliti koliko je umješnosti i iskustva trebalo pa da se čovjek
time o k u p a . B a k a se hvalila da ona ne prelije ni k a p v o d e p r e k o r u b a
z d j e l e o d v o š t a n a p l a t n a . J a s a m bio prosto lud za tim tušem-néces-
saire-om, i n e b r o j e n o s a m puta, u č a s o v i m a b a k i n e nježnosti za m e , uzi­
m a o m e đ u dlanove njene m a l k o smežurane r u k e , sasvim joj vedro gle­
d a o u oči i žudno pitao:
— B a k i c e , h o ć e š li m e n i p o k l o n i t i t a j t u š k a d b u d e m v e l i k i ?
A u s e b i s a m z a p r a v o m i s l i o : » h o ć e š li g a m e n i o s t a v i t i k a d u m r e š « .
I m o ž d a s a m j o j , z b o g tog tuša, nesvijesno želio što skoriju smrt. Sva­
k a k o , neku idiličnu, raznježenu smrt, s mnogo rujne zvonjave zvona,
s m n o g o cvijeća, i vijenaca, i sažalnih brzojava, i služinskog bugarenja,
i s p o g r e b o m k a k a v se u mjestu ne pamti. I s m n o g o mojih rođenih
suza, i s m n o g o glađenja p o glavi zbog tih suza. J e d n a j e m a l a anticipa­
cija t o g g a n u ć a n a v i r a l a u m o j e oči v e ć u č a s u k a d s a m to b a k i c u p i t a o ,
a od toga bi se ovlažile i njene oči. J a bih j o j tad priklonio glavu u
krilo, a ona m e dragala i milovala. Skotrljala bi joj se suza i zaškakljala
m e po ježuljivo osjetljivoj koži na v r a t u i s p o d uha. G r a đ a n s k a p o r o ­
dična idila.
U d o b a b e r b e cijela bi dolja j e k n u l a v r e v o m i g l a s o v i m a b e r a č a . Zu­
jale su ose oko tjeskova i kružile u zlatnim spiralama nad koševima
grožđa, u polusjeni su titrale žižave zavjese m u š i c a , a suhi bijeli k a m e n i
pragovi žedni od sunca, zaštrapani cijeđom, brzo su upijali rumene
k a p l j i c e k o j e s u naglo m o d r i l e . Litije o s m a g l i h ljudi s a n o s i l e su iz u d a ­
ljenih lazova vinograda u kozjim m j e š i n a m a nestašno, tek istiješteno
vino. Niza strme staze nod njihovim m e k i m k o r a c i m a ronili su se obluci,
a trbušaste mješine sjedile su im razmetnički za šijom, u blaženom ga-
vanskom ljuliuškanju, izdignute u sunce nad oznojenim i preplanulim
licima. Promicala je od jutra do m r a k a neprekinuta čreda plećatih
muških spodoba pod teretom, u košuljama od modrog izblijedjelog
platna, ostavljajući za s o b o m na vrletnim puteljcima b r a z d u oštrog mi­
risa znoja pomiješana s mirisom razgažena vrijeska i metvice. P r e ­
dahnuli bi k r a t k o u hladovini konobe odvalivši teret s ramena, oslonjeni
m r k o m r u k o m о velike badnjeve u k o j i m a je šaporio mošt n e u m o r n i m
šumorenjem proljetnoga mora. Prisjećajući se o p o m e n a starijih potvr­
đenih p r i č o m о djetetu koje je ugušio miris mošta, zamolio bih k o j e g
radnika da m e izdigne i nadnese nad b a d a n j : sklapao s a m vjede i opajao
se tim živim š u m o r o m što m e odozdo z a k a đ i v a o m i r i j a d a m a mjehurića
koji su m i draškali nozdrve, golicali sluzokožu, škakljali đušnik i tjerali
na kašalj omamljujući m e i oduzimljući m i dah, s osjećajem slatkog
gušenia.
K a d bi berba završila, pozatvarili bi se zeleni k a p c i na kućici, i m i
smo odlazili. K r e t a o je karavan mazgâ natovarenih kovčezima i tuše-
v i m a , p r e b a c i v a o se p r e k o bila i silazio u v a r o š i c u . A m l a d o j e v i n o
ostajalo da čami, zarobljeno u m r a k u b a č a v a , k a o u lijesu. Za zimskih
sunčanih d a n a opet smo dolazili. I tad su o p e t redovi osmaglih ljudi
gonili m a z g e natovarene kozjim mješinama, sad v e ć staloženog, sazrelog
vina, i silazili p r e č a c i m a i n o g o s t u p i m a dolje p r e m a m o r u gdje j e u
m a l o m zaljevu čekala lađa koja je čitavu sedmicu punila svoju iltrobu
tim b u ć k a v i m teretom. I tako je vino, p o t e k l o iz sunčane udoline sa
crvenom kućicom u sredini, još natrunjeno ljuskicama sunca, ulazilo u
žile o n o g č a đ a v o g m e đ u n a r o d n o g v i n s k o g k r v o t o k a i započinjalo svoj
slijepi, nevoljnički život vucaranja k r o z t r a n s p o r t n e tenkove, k r o z že­
ljezne vagone-cisterne, kroz crna gumena crijeva sipljivih p u m p a , dok se
najzad ne bi smirilo u p o d r u m i m a d a l e k i h m a g l e n i h g r a d o v a . A o d a t l e
se iz golemih betonskih b a č a v a točkalo i razlijevalo p o vinotočjima i
k l i j e t i m a i Weinstubama s kockastim stolnjacima, s teškim hrastovim
stocima i s čivilucima od jelenjih r o g o v a .
S a d j e crvena kuća bila zapuštena i oronula, namještaj raznesen,
žbuka otupljena, a prozorski kapci protruli i klimavi. K a m e n posvuda
zaštrapan otopinom m o d r e galice, čempresi nakazno osakaćeni, potkre-
sani do iznad dohvata ispružene ruke. Parbenici su m e vodali po vino­
gradima, u m e đ u s o b n o m natezanju i nadvikivanju, i tražili od mene da
k a ž e m gdje je bila m e đ a i dokle je prodano jednome a dokle drugome.
Gazio sam k a o somnambul, noge su mi upadale u griblje i jazove, oko
gležanja m i se obavijao slak i kupina, a iz gustiša su n e n a d n o p r e d a
m n o m prhala j a t a prepelica. Oni su mi vikali svaki u po jedno uho i
potpuno me proglušavali, a ja sam teturao i spoticao se, i nisam umio
d a k a ž e m n i š t a . T r u d i o s a m se d a s v o j o m riječi n e o d m o g n e m ni j e d ­
n o m e ni d r u g o m e , i n a p o g l e d r a z o č a r a n o g lica j e d n o g a od njih o p o ­
zivao o n o što s a m m a l o č a s rekao, i n a k n a d n o u b l a ž a v a o gdje m i s e
činilo da s a m bio i previše apodiktičan, i pravio o g r a d e , i dozvoljavao
s u m n j e , i u v i j e k p o n o v o isticao m o j u slabu m e m o r i j u , i b r a n i o se vre­
m e n s k o m u d a l j e n o š ć u k o j a m e dijeli » o d svega t o g a « . A l i oni su bili
n e n a s i t i m o g a s v j e d o č e n j a i m o j i h m u k a , i t r u d i l i se~ d a m e p o d s j e t e , d a
r a z b u d e m o j e u s p a v a n o p a m ć e n j e , d a iz n j e g a i š č e p r k a j u i o n o č e g a u
njemu nikad nije bilo.
V r a t i l i s m o s e u r a n o p o s l i j e p o d n e , j o š za v i s o k a s u n c a , z a p r á š e n é
o b u ć e i s čičcima na n o g a v i c a m a , m a l k o preplanuli u licu, s u m o r o m
u listovima. Parbenici su koracali naprijed, utihnuli, ponešto malaksali
i oni, z a g l e d a n i u z e m l j u p r e d a se, ne b a š zadovoljni ali ni s a s v i m neza­
dovoljni, računajući valjda da sam, sve u svemu, o d m o g a o jednome ko­
liko i d r u g o m e . A ja sam bio zadovoljan i tim što s a m bio umjereno
štetan i u m j e r e n o k o r i s t a n i što nisam pretjerano ozlojedio ni j e d n o g a
ni d r u g o g a . M o r a d a s a m im n a p r a v i o d o j a m č o v j e k a k o j i ne će n a š k o ­
diti osim nehotice, no k o g a n i k a k o nije dobro pozivati za svjedoka.
N a u l a z u u m j e s t o o p r o s t i o s a m s e o d s u c a i z a p i s n i č a r a , i, m a l k o n e -
sigurnije, od stuženih parbenika, p a se uputio u s a m o s t a n da posjetim
moga fra Anđela.

XXXVII.

Sjedili s m o na kamenoj klupi u trijemu i razgovarali. Trijem je o k o

nas putovao smirenim ritmom svojih lukova uvirući neumorno sam u
se, kao prsten. K a o vječnost.
Volio s a m g a . On m e učio p o č e c i m a latinskoga i s p r e m a o za p r e l a z a k
u gimnaziju u grad. P r i č a l o se m e đ u đacima da je n e k a d bio kavalerij-
ski oficir. I m i s l i m d a j e to bilo ono što m e u p o č e t k u najviše к n j e m u
p r i v u k l o . S j e ć a m s e d a ni o n d a n i s a m m n o g o v j e r o v a o u tu p r i č u . AH
k a d s a m č u o d a u s v o j o j ćeliji čuva u k o v č e g u k a o u s p o m e n u svoju ofi­
c i r s k u s a b l j u i k a p u , ta j o š m a n j e vjerovatna p r i č a d j e l o v a l a j e t a k o d a
je osnažila onu prvu. U samostanu je uživao neki izuzetan položaj, m a l k o
p o strani od svih važnijih samostanskih poslova i osjetljivijih dužnosti.
P o v j e r a v a l i s u m u p o u k u đ a k a u nižim r a z r e d i m a iz latinskoga i povi­
jesti. Inače, poštovali su ga kao umna i obrazovana, ali u m n a i obrazo-
-vana n a n e k i n e f r a t a r s k i n a č i n . M e đ u b r a d a t i m l i b e r a l i m a u d j e d o v o j
blagovaonici uživao je mnogo simpatija i glas tolerantna čovjeka. A
n j e m u k a o d a j e to silno g o d i l o . K o l i k o bi g a g o d s j e d n e s t r a n e o j a d i l o
k a d bi vidio d a ga u samostanu ne s m a t r a j u revnim i dovoljno militant­
n i m fratrom, toliko m u je s druge strane pravilo zadovoljstvo što u pro­
tivničkom taboru imaju dobro mišljenje о njemu. I to je, čini m i s e ,
s a s v i m shvatljivo. A to ne t r e b a v u l g a r n o t u m a č i t i n e k a k v i m oportu­
n i z m o m ili s l a b i ć k i m n a m i g i v a n j e m i n a j e d n u i n a d r u g u s t r a n u . I m a
m n o g o , v e o m a m n o g o ljudi koji ne pristaju sasvim i p o t p u n o uza se,
koji ne stoje čitavom svojom težinom na svojoj strani; ljudi koji imaju
s v o j e mišljenje, ali koji p o m a l o simpatiziraju i sa p r o t i v n i č k i m . Č u d n a
k o k e t e r i j a , ali eto t a k v a ! ( J e r to j e , m i s l i m , u s t v a r i s a m o n e k a v r s t a
intelektualne k o k e t e r i j e ) . . T o su oni koji će p r o g o n j e n o m pristaši d r u g e
stranke pružiti zaklona, skrivati ga u svojoj kući, dati m u svoje odijelo
d a se preruši, omogućiti m u bijeg preko m o r a krijumčarskim noćnim
b r o d o m , p o d m u t n o m mjesečinom. P o n a v l j a m , bilo bi plitko i vulgarno
misliti da j e to naprosto oportunizam, i da je sve u t o m e . N e , ljudi i p a k
n i s u t a k o jednostavni. I m a tu i n e k e djetinje slabosti za sve što sliči n a
a v a n t i r u . A l i ni to nije s v e . P o s t o j i u l j u d i m a n e š t o š t o ih tjera iz nji­
h o v o g vlastitog kuta gledanja, nešto što ih n a g o n i da b u d u p o m a l o pri­
s t a š e s v o j i h p r o t i v n i k a . T o , m i s l i m , izvire iz j e d n e o s n o v n e istine о lju­
d i m a : svi m i j a k o volimo sebe, svi s m o mi silno zaljubljeni u sve što j e
n a š e , svi m i strasno želimo da b u d e m o » m i « . A l i , isto t a k o strasno že­
limo i da budemo »drugi«. Ima neka posebna, nama nedostupna draž
( i u toj n e d o s t u p n o s t i baš i leži d e m o n te draži) u o n o m e što n i s m o mi,
ondje gdje nismo mi. Prosto k a o da zavidimo d r u g i m a na tome što su
d r u g i a n e m i ! I te d v i j e s u p r o t n e i s t i n e u p o r e d o žive i d j e l u j u u n a m a ,
k a o i t o l i k e d r u g e s u p r o t n e istine. O , đ a v o l s k i li z a m a m l j i v e , z a v i s t i
d o s t o j n e s t v a r i : b i t i » d r u g i « ! N e , n e m i s l i m d a j e t o z n a k s l a b o s t i , ni­
š t a v n o s t i . Čini m i se d a j e to n a p r o s t o j e d a n repiČ težnje z a u n i v e r z a l ­
n o š ć u . J e r , biti u isti m a h i » m i « i » d r u g i « — n e z n a č i li to u n e k u r u k u
biti ni v i š e ni m a n j e nego g o s p o d b o g ? - T a k a v j e p o m a l o bio i fra
Anđelo.
G l e d a o s a m svijetlo limunovo granje i stare g r m o v e rascvalih olean-
d a r a u dobroj zaklonici samostanskog trijema. V r š a k vitkog, stasitog
libanskog cedra u sredini nadvisivao j e okolne krovove. E t o opet sjedim
u tišini tog o m e đ e n o g , zaštićenog p r o s t o r a . T u j e sve ostalo nepromije­
njeno, u toj zavjetrini od vremena. I m a m osjećaj k a o da s a m p r e d ula­
z o m i z v u k a o s a t iz d ž e p a i j e d n o s t a v n o m u o k r e n u o k a z a l j k e n a t r a g z a
p o l a k r u g a , ili za čitav k r u g - za čitav j e d a n l j u d s k i vijek. I k a o d a s a m
se o p e t n a š a o , dijete u n a r u č j u dadilje, u u l j u l j k u j u ć e m krilu te zatišine,
u n e s l u t n o s t i t v r d o ć a života i b u r a k o j e viju n a p o l j u . K a o d a o p e t sje­
d i m na š a r e n o m sagu dječjih m a š t a n j a i s l u š a m b a s n e о m u d r i m živo­
tinjama k o j e znaju ljudski govor a imaju m e k i glas djeteta i razborito
srce starca. Slušam pričanja о dobrom bogi, о čistom srcu koje uvijek
i neminovno na kraju nadvladava tmušu, о sreći umrle djece koja odmah
postaju plavokosi anđeli s košutskom tugom od suzne dobrote u pogledu.
I pred m o j i m očima opet se stvaraju slike nekih beskrvnih, velebno
p r a z n u k a v i h trajanja, n e k i h prorijetkih p l a v k a s t i h p r o s t o r a k o j i se steru
i steru b e z k r a j a , s a m o se roje i kuljaju, k a o o b l a c i iz m a d i o n i č a r e v a
r u k a v a . — O d j e d n o m m i p a d e na um, gotovo vidno otisnuto, k a o sastav­
ljeno iz š t a m p a r s k i h s l o v a : » o d čega sve ljudi ž i v e ? « P o m i s l i h : od č e g a
li živi, č i m e li j e i s p u n j e n o v a j s t a r a c p o r e d m e n e ? Č i m e se i n t i m n o
h r a n i ? I s p u n j a li g a j o š o n o i s t o š t o g a j e i s p u n j a l o p r i j e d v a d e s e t , t r i ­
deset g o d i n a ? I, m a k a k v a bila ta hrana, k a k o da m u traje toliko d u g o
vrijeme? Izlanem sasvim iznenada:
— K a ž i t e m i , f r a A n đ e l o : p o s t o j i li b o g ?
On se nasmjehnu.
— Hm!...
Gledao j e u kapice svojih cipela koje je ravnomjerno primicao i odmi­
cao j e d n u od d r u g e . A onda, ne prekidajući tu igru (znao j e za m o j e
nekadašnje djetinjarije i fantazije):
— A p o s t o j i li t v o j B u ć k o ?
— P a ... u m o j i m m i s l i m a , p o s t o j i . P o s t o j i k a o j e d a n »sadržaj moje
svijesti«, k a k o se ono kaže.
— Eto, dozvoli da bar tako postoji i moj bog.
— Znači, svak ima svog Bućka, — nasmijem se bezazleno. — Svak se
zabavlja k a k o zna i umije.
I s m j e s t a s e p o k a j e m : n e z n a m k a k o s a m d o š a o na to d a , iz d u g a
vremena i za vlastitu zabavicu, bez poštovanja k o p k a m po unutrašnjosti
smirena čovjeka. Zašto načinjati čovjeku krov nad glavom, s a m o zato
što nije n e k a naročito solidna arhitektura, i izgoniti ga na n e v r i j e m e ?
N i j e li b o l j a i t r a l j a v a t e z a o d s u h o g b a n a n i n o g l i š ć a , p a č a k i s t r e h a
od starih crkvenih krpa, nego lutanje po nevremenu? J e r , znam dobro,
k a d se prezre i napusti jedan zaklon, najčešće se ne nađe nikakav drugi:
onaj isti n e m i r p r e v l a d a v a n j a i n e p r e s t a n o g o s l o b a đ a n j a zna postati
d e m o n koji n a s goni dalje te o d b a c u j e m o r e d o m sve š a n s e s p a s e n j a ,
rušimo sva jedva izborena usklađenja, remetimo s m u k o m postignuta
ravnovjesja, i s v a k i n a m je zaklon konačište za s a m u j e d n u noć. Ali
on se pravio k a o d a je prečuo. T a k o se držao i n e k a d davno u školi k a d
bi k o g o d izvalio što nezgodno.
— N a r a v n o , — p r o d u ž i on prelazeći s u p e r i o r n o p r e k o u p a d i c e , — to
je smiješno, vama, »slobodnim duhovima«.
— K a k v i » s l o b o d n i d u h o v i « , m o j o č e ! — o d m a h n e m j a . — T a i m a li
n e s l o b o d n i j e g d u h a o d m e n e ? Č e m u l i s v e j a n e r o b u j e m ! ... T a k v a s u
u o s t a l o m , čini m i s e , sva oslobođenja: čovjek se oslobodi j e d n o g robo­
vanja, da bi tim s a m i m odmah potpao pod stotinu drugih, nestalnih, pro­
mjenljivih, ćudljivih, gotovo redovno težih i bolnijih od onog ranijega.
I obično takav »oslobođeni čovjek«, moj oče, uskoro uvidi da nema
kutkamo, p a se najmi u novog, još goreg g o s p o d a r a : k a d robuješ j e d n o m
gospodaru bar imaš neki svoj red, stalnost n e k u svoju sigurnost! Neka­
kav svoj zajamčeni, pa makar kakav, ručak i večeru, i miran ležaj. A
o v a k o — ...

26 RAD 313 401

 Ovaj izljev k a o da je starome pružio m a l u zadovoljštinu. A i m e n i
je bilo milo što sam nekako stvar zagladio. T a ne r a z g o v a r a se, na k o n c u
k o n c a , u v i j e k i s a m o zato d a bi n e k o n e k o g a о n e č e m u u v j e r i o ili r a z ­
uvjerio! R a z g o v o r može da bude ugodan, p a i čisto duši potreban, i bez
toga — puko i bez zadnje namjere redanje, alterniranje, suprostavljanje
misli, nizanje raspoloženja, smjenjivanje ugođaja, u čijem s a m o m slijedu
i p r o t j e c a n j u leži njihov s m i s a o i njihova s v r h a . K a o što ni r e d a n j e ,
alterniranje, suprostavljanje tema u nekoj simfoniji ne biva zato da bi
na kraju n e k o g a о nečemu uvjerio, neko n e k o m e nešto dokazao. Ali
l j u d i s u č e s t o k a o d j e c a ili k a o p r i m i t i v c i k o j i n e u m i j u i z m i s l i t i
drukčije igre nego na sliku i priliku b o r b e : igre s kopljima, sa sulicama,
s b o j n o m v i k o m . »Ples s mačevima«, »Igra sa sedam handžara«, »Ρο·
skočnica s odsječenim glavama«, i tome slično. S v e sami šušti, krvavi
ljuđožderski folklor! - Stari je nastavio mirno.
— Da, postoji uprav tako: kao jedan »sadržaj moje svijesti«.
— Uistinu, takvo j e postojanje, za j e d n o g b o g a , sasvim dovoljno, —
saglasim se ja. — P o m o m ličnom ukusu, bog postaje p o m a l o težak tek
onda k a d p o č n e zadobijati izvjesne volitivne funkcije.
Stari se nije obazro na ovakvo moje povlađivanje.
— .... U o s t a l o m , ti s i s a m n e k a d , k a o m l a d a c , g o v o r e ć i о s v o m e B u ć k u ,
znao gorljivo objašnjavati k a k o »sve što j e j e d n o m stvoreno, sve što j e
u j e d n o m h i p u i s a m o pomišljeno, živi i živjet će d o k o n c a , n e o p o r e c i v o
i n e u n i š t i v o « ... D o d u š e , i m a i v e o m a n a i v n i h p r e d s t a v a о b o g u : n a i v n i
i bezazleni ljudi imaju naivne i bezazlene predstave о svemu, pa i о
s v o m e b o g u . S j e ć a m s e , ti si se p o d s m i j e v a o t a k v i m p r e d s t a v a m a b o g a
- to j e onda bilo j a k o u m o d i . U p r a v l j a o si strelice s v o j e duhovitosti,
s izvjesnom mladenačkom samodopadnošću, na tog boga koji »bradat
i bosonog sjedi na grani od oblaka i žmiri na ovaj grešni svijet k r o z
školski istostranični trokut«. Premda, uzgred rečeno, ako se B u ć k o ,
koji j e t a k o đ e r samo j e d a n »sadržaj svijesti«, m o ž e zamišljati sa solu-
pima i raskrečenih nogu, zašto neko prostodušan ne bi m o g a o i boga
zamišljati bradata i bosonoga? Čak i takav bog još uvijek ima svoju
v r i j e d n o s t . . . ( 0 , o! s t a r i p o m a l o p r e l a z i u o f a n z i v u , p o m i s l i m j a ) ... A l i
m i s m o ljudi nepravedni, ne dozvoljavamo d r u g o m e ni onu istu mjeru
naivnosti k o j u dozvoljavamo sebi. P a ni o n d a k a d j e ta naivnost dru­
gima nasušni hljebac, a nama samo estetska igrarija, zabavica mašte.

V e ć s a m se bio p o k a j a o što s a m izazvao taj besmisleni razgovor, ali

sad j e bilo k a s n o . Trebalo je pustiti da stari očata svoje. T e k onako, ne
da bih ga pobijao već samo da u n e k u r u k u o p r a v d a m m o j e »pozicije«
te d a p r e d s t a r c e m ne i s p a d n e m , i sad, poslije toliko g o d i n a , b a š s a s v i m
neozbiljan i vjetroglav, ja odvratim:
— N o u p r a v u tom i jest stvar, o č e : j a s a m sve to zamišljao s a m o
o n a k o , za z a b a v i c u , k a o što vi k a ž e t e . T o j e s t s p u n o m sviješću d a m o j
B u ć k o r e a l n o n e p o s t o j i . I l i t a č n i j e , s p u n o m n e b r i g o m d a li r e a l n o
p o s t o j i ili n e p o s t o j i . . .
A l i stari nije upuštao:
 - A , m o l i m te, što to znači, u tvojim ustima, »realno postojati«?
U v i j e k si p o b i j a o taj p o j a m »realnog p o s t o j a n j a « , d o k a z i v a o njegovu
a p s u r d n o s t , n e m o g u ć n o s t da se on razumno i prihvatljivo postavi, što­
više svoju nesposobnost da ga shvatiš — a sad se odjednom eto pozivaš
n a n j ! Š t o s i m i s l i o p o d t i m » r e a l n o p o s t o j i « ? T r e b a li t o d a z n a č i p o ­
stojati k a o fizička stvar? A k o je tako, lako ćemo se sporazumjeti: k a o
takav, bog doduše ne postoji. (Tu smo! Stara vjeroučiteljska mudrost,
s j e ć a m se j o š iz nižih razreda!) Ali na taj način n e p o s t o j i ni » r a d o s t « ,
ni » b o l « , ni » l j e p o t a « , ni » d o ž i v l j a j l j e p o t e « , ni » i ž i v l j a v a n j e « , ni » o s j e ­
ćaj ž i v o t a « , » s v e ž i v o t a « , ni » m o j i životni s a d r ž a j i « , ni toliko drugih
l i j e p i h i h v a l e v r i j e d n i h s t v a r i n a k o j e s e ti i t e b i s r o d n i s v a k i č a s p o z i ­
v a t e . N o a k o sve te stvari i p a k na neki drugi n a č i n p o s t o j e — a prepu­
š t a m t e b i da taj » d r u g i « način p o s t o j a n j a zamisliš i » k o n s t r u i r a š « k a k o
g o d h o ć e š —, z a i s t a n e z n a m š t o b i t e p r i j e č i l o d a n e i s c r p n o m n i z u t i h
lijepih stvari s k r o m n o n a d o d a š i m o g a boga.
— N e s m i j e t e s e , o č e , p o z i v a t i n a t e m o j e d j e t i n j s k e m u d r o l i j e ! ...
Uostalom, nisam ja nipošto tako apsolutni, tako beskompromisni nega­
tor k a o što vi zamišljate.
N a s t a r č e v u licu k a o d a se porodio tračak n a d e .
- A k a k o onda glasi tvoj o d g o v o r na to p i t a n j e ?
— Z a n e k o g a k o m e p o z n a k a o vi, m o j oče, m i s l i m d a se m o j o d g o v o r
d â l a k o p r e d v i d j e t i : b o g a u isti m a h i ima i n e m a . I d o b r o je što j e
t a k o . N e b i li, i t u k a o i u s v e m u d r u g o m e , b i l a i z g u b l j e n a p o l o v i c a č i t a v e
s t v a r i k a d b i b o g a ili s a m o b i l o ili s a m o n e b i l o ? Z a r i v j e r o v a n j e u
d o b r o i l i z l o , u l j e p o t u ili r u g o b u ž i v o t a , u n j e g o v o b o g a t s t v o s m i s l a i
p u n o ć u s a d r ž a j a ili u n j e g o v u p u s t o t u i besciljnost, i t a k o d a l j e i t a k o
dalje, nisu s a m o dijalektički m o m e n t i naše žive ličnosti? I ne' ležimo li
m i č i t a v o m s v o j o m težinom p o d j e d n a k o i u j e d n i m a i u d r u g i m a od tih
s u p r o t n i h a f i r m a c i j a ? N i s m o li o v i i s t i m i k o j i j e s m o i k a k v i j e s m o
u j e d n o i d o b r i i zli, i p o d l i i plemeniti, i cinični i sentimentalni, i n e ­
v i n i i r a z v r a t n i ? P a t a k o j e i s n a š i m v j e r o v a n j i m a . N e v j e r u j e m o li, o v i
i s t i m i , bilo s v i j e s n o ili n e s v i j e s n o , s a d u j e d n o s a d u s a s v i m s u p r o t n o ,
n e n o s i m o li, o v i i s t i m i , p r e m a i s t i m s t v a r i m a s k r o z n e j e d n a k u i n e p o ­
stojanu vjeru? A oni koji drže da stalno i postojano i uvijek j e d n a k o
čvrsto u nešto vjeruju, samo podliježu, moj oče, jednoj lakoj obmani:
o n i d o s l j e d n o i p o s t o j a n o t e k misle s v o j e v j e r o v a n j e , d a l e k o o d t o g a d a
b i g a d o s l j e d n o i p o s t o j a n o vjerovali. Vjerovanje je spontana stvar.
U v j e r e n j e j e j e d a n o s j e ć a j . A na p o d r u č j u o s j e ć a j a , tih s p o n t a n i h iracio­
nalnih unutrašnjih f a k a t a , k o zna od čega sve zavisnih i k o zna k a k v i m
sve psihičkim, fiziološkim, meteorološkim i nebrojenim drugim momen­
tima influensiranih, modificiranih, upravljenih, — potpuno je besmi­
sleno govoriti о dosljednosti, о postojanosti. I zato, kad neko kaže da
j e u s t r a j a n u s v o m e v j e r o v a n j u , to s t v a r n o z n a č i s a m o d a j e u s t r a j a n
u s v o j o j odluci d a ć e v j e r o v a t i , ili, u n a j b o l j e m s l u č a j u , u s v o j o j o b m a n i
d a doista vjeruje. J o š k a o djetetu bila m i je s m i j e š n a ta o b m a n a о kon­
s t a n t n o m i d o s l j e d n o m vjerovanju u nešto, i u o p ć e o k o n s t a n t n o s t i i sta­
tičkoj jednakosti osjećaja. Bilo m i je, na primjer, jasno, gotovo o č e -
 v i d n o , d a l i b e r a l i k o j i s u s e s a s t a j a l i u d j e d o v o j b l a g o v a o n i c i n i s u ni­
p o š t o bili j e d n a k o liberali ujutro i p o s l i j e p o d n e , ili o d m a h p o s l i j e
r u č k a , n a p u n želudac, k a d bi legli d a o d s p a v a j u sat-dva sijeste, i nešto
k a s n i j e , k a d b i , s n o v i m b r o j e m Glasa građanina pod pazuhom, došli na
p o s i j e l o i r a z g o v o r . N e m a li t r u n a k i s t i n e u t o m e d a n a m m i l i o n s k i z g o ­
d i t a k na lutriji ne će učiniti nipošto j e d n a k u r a d o s t u r a z n i m m o m e n ­
t i m a j e d n o g istog d a n a ? K a d bi m e u četiri s a t a u zoru p r o b u d i o tele­
g r a m k o j i m i to javlja, priznajem, j a bih lično volio d a je s a m o p o l a
miliona ali da ^е telegram stigao u devet ujutro. A t a k o j e i sa svime
d r u g i m na p o d r u č j u osjećaja. Ni smrt d r a g e osobe ne će n a m u raznim
m o m e n t i m a uzrokovati p o t p u n o isti osjećaj b o l a . M o ž d a to zvuči ružno,
m o ž d a to zvuči cinično. A l i to nije ni lijepo ni ružno, ni cinično ni ne-
•cinično: to j e n a p r o s t o istinito; a k o h o ć e t e , n a ž a l o s t istinito, i ništa
više. J e d n a duboka i sasvim jednostavna istina о ljudima, koja, k a o
t a k v a , n e m o ž e biti ni lijepa ni ružna. N a š i osjećaji ljubavi, svih m o g u ­
ćih vrsta, n a š i osjećaji privrženosti, o d a n o s t i , zahvalnosti, udivljenja, i
t a k o dalje i t a k o dalje, daleko od t o g a d a bi bili uvijek konstantni, u
•svakom su m o m e n t u , naprotiv, raznoliki, n e j e d n a k o d u b o k i , n e j e d n a k o
intenzivni, nejednako korjeniti, različito obojeni. Oni su niti neke
p r e đ e , čas deblje čas tanje, k o j e n e p r e s t a n o mijenjaju b o j u i nijansu.
A k o j e , d a k l e , tu nešto konstantno, k o n s t a n t n a j e s a m o n a š a hvalevri­
jedna volja da naši osjećaji i naša uvjerenja budu uvijek dosljedno jed­
n a k a , n a š m o r a l n i s u d d a t o t r e b a d a t a k o b u d e , i, e v e n t u a l n o , n a š a
o b m a n a da to doista i jest tako. A ako o v a k v o gledanje izgleda nemo­
ralno, tad tobožnju moralnost onih drugih sačinjava isključivo njihova
bona fides s k o j o m p o d l i j e ž u t o j o b m a n i . J e r u s a m o j s u š t i n i , i z m e đ u
njih i onih nemoralnih nema nikakve razlike. A ono što o m o g u ć u j e tu
obnlanu, to je naša slaba analitička m o ć i naša još nerazvijena vještina
analize na području osjećaja, kao i odsustvo utvrđenih kriterija i prak­
t i č n i h p o m a g a l a za m j e r e n j e . 0 , k a d bi ta p o m a g a l a i ti k r i t e r i j i p o s t o ­
j a l i , v i d j e l i b i s t e vi, m o j o č e , n a d č i m e b i se s v e s v i j e t i m a o p r i l i k e d a
z g r a n e ! ... P a p o š t o j e i u v j e r e n j e s a m o j e d a n o s j e ć a j i l i j e d n o d u š e v n o
stanje, i ništa drugo (ja, na primjer, — možete mi se smijati koliko god
h o ć e t e — nastupe uvjerenosti osjećam čisto fizički, k a o neko toplo gami-
zanje iznutra), razumljivo j e što je i ono p o d l o ž n o toj vječitoj fluktu­
aciji, tom n e p r e s t a n o m naizmjeničnom tanjenju i debljanju svoje niti.

— Š t o g o v o r i š , s i n k o , š t o g o v o r i š ! ... J a t e s a m o s l u š a m i p i t a m s e u
sebi: k a k o možeš tako neozbiljno raspravljati о tim stvarima, tako olako
udarati u s a m e temelje na kojima počiva ljudsko društvo otkad god je
izišlo iz životinjskog stanja! N a m j e s t o bilo k o j e z a k o n i t o s t i , d o s l j e d n o ­
s t i , e t i č k o g n a č e l a , ti p o s t a v l j a š p r o i z v o l j n o s t , p u k u p r o i z v o l j n o s t ! ...
— I m a t e s a s v i m pravo, oče. Nije r e d t a k o neozbiljno govoriti о ne­
č e m u što j e za dugi niz milenija l j u d i m a bilo aífa i o m e g a u n j i h o v o m
m u č n o m pentranju, u njihovom crvljem koprcanju p o d hladnim bešćut-
nim s v o d o m . Ali ako hoćete da kažem ozbiljnije, a ujedno iskrenije,
m o j u misao, stari bog je mrtav, bespovratno mrtav. A, što je najgore,
izgleda d a j o š ništa nije uspjelo d a ga k o l i k o toliko efikasno zamijeni.
I vjerovatno ga za još dogledno vrijeme ne će zamijeniti. Uvjeren s a m
da j e n j e g o v a smrt, k a o što to već biva k o d prelomnih d o g a đ a j a u h i s t o ­
riji, bila n e s r a v n j i v o v e ć i d o g a đ a j u povijesti č o v j e č a n s t v a n e g o što s u
to s a v r e m e n i c i i slutili. I k a d n e k a d m a t e r i j a l i s t i č k i h i s t o r i č a r i č o v j e č a n ­
stva b u d u о t o m e pisali, ne s u m n j a m da će taj d o g a đ a j uzeti k a o j e d a n
od prelomnih fakata, k a o jednu od onih epohalnih vododjelnica u povi­
jesti čovjekova razvitka. Događaj možda ravan m o m e n t u k a d je u ljud­
skoj životinji nikao prvi tračak svijesti о sebi i о svojoj smrti. S v e što
su ljudi, b a r d o s a d , p o k u š a l i izmisliti i postaviti na n j e g o v o m j e s t o —
»društvo«, »čovječanstvo«, »beskonačnost svemira«, »besmrtnost vrste«
i t o m e slično — p o k a z a l o se d a l e k o p r e m a l e n o i n e p a s i o n a n t n o a d a bi
g a m o g l o n a d o m j e s t i t i . J e r on j e , p o r e d o s t a l i h s v o j i h n e d o s t a t a k a ( d a
ne u p a d a m u demagogiju onog najobičnijeg: da se m o g a o upotrebiti u
cilju i na o p r a v d a n j e s v a k o j a k i h p r a k t i č k i h n e p o d o p š t i n a ) , i m a o i o n a j
najglavniji, koji j e ujedno bio i njegov najjači adut: što nije p o s t o j a o ,
što j e bio izmišljen. I b a š odatle c r p a o j e i svoju n e n a d m a š n u p r e d n o s t
p r e d s v i m e š t o b i m o g l o p r e t e n d i r a t i d a g a z a m i j e n i : v e l i č i n u i Ču-
desnost k a k v u m o g u da imaju samo produkti fantazije. J e r , u fantaziji,
na polju izmišljanja, sasvim je lako olinama nadodavati nule u beskraj,
p o d i z a t i ih n a b e s k o n a č n e potencije, s n a b d i j e v a t i p o r o d n a š e m a š t e i
t a k v i m a t r i b u t i m a k a o što su p o s v u d a š n j o s t , s v e s v i j e s t , s a v r š e n s t v o , b e z ­
g r a n i č n a m i l o s t i t a k o d a l j e ... D a n a s , n a r a v n o , to v i š e n i j e m o g u ć e .
T a k v a izuzetna sreća privilegija je samo doba djetinjstva čovječanstva,
proljeća ljudskog roda, zlatnog doba k a d je m l a d o čovječanstvo živjelo
u zemaljskom raju fantazije, u carstvu mitosa. Ali sad, k a d je čovječan­
s t v o k o n a č n o i z i š l o iz d o b a s v o g d j e t i n j s t v a , p a l e s u n a n a s o z b i l j n e
b r i g e , b r i g e o d r a s l i h ...
M o j e s u č e d n e f i l o z o f s k e r e z e r v e b i l e v e ć p o d o s t a i s c r p e n e . A b i l a пге
minula i želja za p r a v d a n j e m . I odjednom, na p o g l e d o j a đ e n o g s t a r c a ,
živo zaželim da s k l o p i m nagodbu, p a m a k a r i p o cijenu kapitulacije. K a d
g o d s a m s e u životu o g o r č e n o p r a v d a o , to je u v i j e k bilo v i š e iz t e m p e ­
r a m e n t a n e g o iz č v r s t o ć e u v j e r e n j a ; i k a d to k a ž e m , č i n i m i s e d a i s t i ­
č e m n e š t o n a s v o j e o p r a v d a n j e . N i k a d , ni u m l a d o s t i , n i s a m s m a t r a o d a
d o k a z a t i s v o j u t e z u ili t r i u m f i r a t i s a s v o j i m m i š l j e n j e m p r e d s t a v l j a , n a
nekom o p ć e m ljudskom planu, veću vrijednost nego ne zagorčati čo­
vjeka i ne poremetiti jednu, makar kako skromnu, harmoniju.
— T a č n o k a ž e t e , oče. J a zbilja nikad u životu nisam ništa ozbiljno i
d o k r a j a d o m i s l i o . S v e o v o što s a m r e k a o vrijedi m o ž d a s a m o za m e n e ,
p r o s t o zato što s a m eto takav k a k a v sam, a za d r u g e j e to, sasvim vjero­
v a t n o , č i s t i a p s u r d i b e s m i s a o ...
— N i j e t o s t v a r f a n t a z i j e ili p o t r e b a z a m i t o s o m : t o j e s t v a r v j e r o v a ­
nja. B o g će živjeti sve dotle dok ljudi budu imali potrebu vjerovanja,
A t a j e p o t r e b a u č o v j e k u o s n o v n a i n e i s k o r j e n j i v a ... N e g o n e b i h h t i o
da izgleda k a o da vršim nasilje nad tvojom savješću, đa tjeram n e k a k a v
p r o z e l i t i z a m . A k o s e sjećaš, j a v a m n i k a d , ni o n d a d o k ste bili d j e c a ,
nisam nametao načine i oblike vašeg vjerovanja. A najmanje sam v a m
u s a đ i v a o n e k a k v o g b o g a p o p u t onoga s b r a d o m i s istostraničnim tro-
kutom. Bio sam zadovoljan da vam usadim boga b a r e m i samo kao jedan
» s a d r ž a j svijesti«, uvjeren da će sve ostalo doći s a m o p o sebi, k a d i a k o
i m a da dođe. Mislim da nikad nisam bio zaguljen. Ništa v a m nisam na
s i l u n a t u r a o , d o z v o l j a v a o s a m v a m d a k a ž e t e o t v o r e n o o n o š t o m i s l i t e ...
— T o j e živa istina, oče, m o r a se p o duši reći, — požurim se da m u
p r i z n a m . — V i ste uvijek bili j a k o tolerantan, j a k o popustljiv, s v a m a
se uvijek m o g l o nekako na kraj izaći. B a š » l i b e r a l a n f r a t a r « , k a k o su
v a s zvali u našoj blagovaonici. S j e ć a m se k a k o ste se onih izbora angä-
žirali za m o g djeda, k a o liberalnog k a n d i d a t a , i neprilika koje ste z b o g
toga imali u samostanu.
N a s m i j a s n o se. Starac je bio vidno p o l a s k a n . I p a k , nije htio da s tim
bude završena partija.
- E t o , tako dakle stoji stvar s mojim b o g o m i s tvojim B u ć k o m . K a k o
vidiš, — nadoda polušaljivo, — nisam pretjeranih zahtjeva, upravo sam
minimalista: tražim samo ravnopravnost, želim da s istom logikom po­
stupaš prema jednome i prema drugome.
Sa klatna zaljuljanog iznad naših glava otkinu se, k a o p r e k o volje,
najprije j e d a n otkucaj, p a za njim drugi, i treći. S t a r a c se skruši.

XXXVIII.

Brujala je nad našim glavama predvečernja zvonjava, rujna, vruća,

o b i l a t a — o n a k v a k a k v u j e z n a m i n o s i m u sebi iz djetinjstva. P a d a l a j e
n a naša pogrbljena pleća oslonjena о m l a k e crljenkaste zidine trijema
k a o topli purpurni pokrov. Izgledalo je da joj n e m a kraja. K a o potop.
N a j z a d j e zamukla. K r o š n j a brončane zuke koja k a o da nije zvuk već
s a m o golo t r e p t a n j e z r a k a , držala se j o š s a m o o k o z v o n i k a ; k r o z a nju
s u se zalijetale sa svojim crnim cijukom sedefaste strijele lastavica. P a
j e u m u k l o i to. Tišina j e sada bila sasvim prazna.
- N e g o ostavimo tu metafiziku, g o v o r i m o о n e č e m p a m e t n i j e m . T o
j e s t konkretnijem. Pričaj mi о sebi. R e c i m i : što r a d i š ?
J a p r e č u h o v o p o s l j e d n j e p i t a n j e . Š a r a o s a m p a l i c o m p o š l j u n k u tri­
j e m a . Lice m u se postepeno mračilo. ( H a , sad će početi »dušobrižništvo«
— zastrepim u sebi). Stari kao da se skanjivao tražeći odakle da mi priđe
a da m e ne povrijedi. Najzad p r o g o v o r i , ali promijenjenim, sasvim
ozbiljnim glasom.
— D a , nije s a d važno ovo o č e m u s m o govorili. Z a u s t a v i t ću s e , a k o
dozvoliš, na o n o m e što si m a l o p r i j e izustio: » j a s a m sve to zamišljao
samo onako, radi zabavice«. Eto, u tome je stvar. T i sve zamišljaš i sve
k a o d a r a d i š » s a m o o n a k o , r a d i z a b a v i c e « . N e m o j m i z a m j e r i t i š t o ti
o v a k o o t v o r e n o g o v o r i m . P o z n a m te o d d j e t i n j s t v a , v o l i m te. T i si, n a
k o n c u konca, bio moj đak, m o g u slobodno da k a ž e m m o j najmiliji đak.
A i . k a s n i j e , k a d si odlutao, pratio s a m tvoj r a z v o j , tvoje n a p r e d o v a n j e ,
p o n o s i o se t o b o m , a k o h o ć e š . D o k su ti g o d t e t k e b i l e u m j e s t u , s t a l n o
s a m se k o d njih raspitivao о tebi, о tvojim u s p j e s i m a . K a k o s a m željno
tražio tvoje i m e na s t r a n i c a m a stranih novina k o j e hi m i tvoje tetke
p o s l a l e , k a k o b i m i s r c e p o s k o č i l o k a d b i h u g l e d a o : Iwan Galebe. Samo
z a š t o s i , m o j s i n k o , d o p u s t i o d a ti t a k o n a g r d e i m e ! ... A p o s l i j e , p r e k i ­
n u l a s e i t a m o j a v e z a s t o b o m , i z g u b i o s a m ti s v a k i t r a g . Z a t o ti, m i s l i m ,
i m o g u d a o v a k o , s a s v i m o t v o r e n o g o v o r i m . . . T i s i u s u š t i n i d o b a r ...
( A - h a ! s a d p o č i n j e ! ) ... A l i ti s i u m j e t n i k , p r a v a p r a v c a t a u m j e t n i č k a
p r i r o d a ...
— H v a l a v a m , oče, za taj eufemizam, — nasmijem se j a . — V i ste uvijek
b i l i b l a g p r e m a m o j i m s a g r e š e n j i m a ...
— N e , I v a n e , n e m o j m e krivo shvatiti. J a sam to k a z a o s a s v i m ozbiljno,
s a s v i m i s k r e n o : t i s i č i s t i , r o đ e n i u m j e t n i k . I s k l j u č i v i u m j e t n i k ... K a m o
s r e ć e d a si s a m o b i o m a l o solidniji, m a l o ozbiljniji, p a d a ti ta i s t a
tvoja umjetnička n a r a v nije praktično postala z a p r e k o m i za s a m tvoj
d a l j i u m j e t n i č k i r a z v o j ... T i s i s e u s v i j e t u r e a l n i h č i n j e n i c a k r e t a o k a o
u svijetu umjetnosti. Z a tebe j e život bio teatar. I za te bi se m o g l o
r e ć i : amavit spectacula tragica. P r i s t u p a o s i ž i v o t n i m f a k t i m a , k a o i z v o ­
r i m a impresija, k a o izvorima senzacija. P r o s t o si se h r a n i o njima, prosto
s i se o p i j a o , z a g r c a v a o n j i m a . T v o j o m g l a v o m nije n i k a d p r o š l a ni j e d n a
j e d i n c a t a m i s a o : s v e š t o s i ti d r ž a o d a j e m i s a o , b i l a j e u s t v a r i s a m a ,
sušta slikovnost, s a m a igra senzibilnosti, sama z a b a v a čuvstvovanja. P a
m a k a r i č u v s t v o v a n j a b o l a — i t o j e b i l o d o b r o , s a m o d a s e č u v s t v u j e ! ...
Z n a m , i p r o p a t i o s i d o s t a . A l i , n i j e li t o m e , b a r d i j e l o m , b i l a k r i v a i
n e k a t v o j a l j u b a v p r e m a p a t n j i ? N i s i li s v o j , k a t k a d l u c i d n i d u h u p o ­
t r e b l j a v a o s a m o k a o b a d a l j k o j i m si u sebi p o d j a r i v a o i m r c v a r i o sen­
z i t i v n í ž i v o t ? ... Et tarnen pati vult, et dolor ipse est voluptas eius,
m o g a o bih reći s Augustinom. T o je kod tebe prosto n e k a k v a potreba,
n e k a k v a ...
— N e k a k v a miserabilis insania, k a k o dalje veli A u g u s t i n ; p o jednoj
l e k c i j i , d o k d r u g i č i t a j u : amabilis insania. Ali mogla bi se postaviti i
t r e ć a , n a j s t r o ž a l e k c i j a : miserabilis infamia...
— T i se šališ, ali to su za m e n e i previše bolne i ozbiljne stvari da
b i h s e š a l i o .. K a ž e m ti, t i s i m i s l i o o s j e ć a j e m , t i s i m i s l i o s e n z i b i l n o š ć u ,
ti si mislio ćutilima, u h o m , n o k t o m , k o ž o m - s v i m e , s a m o ne m o z g o m ,
s a m o ne mišlju. I to k a k o na području umjetnosti, u tvojim umjetničkim
stvarima, t a k o nažalost i u p r a k t i č n o m životu. V e l i m nažalost, jer bi
i n a č e , u t o n i č a s k a n e s u m n j a m , b i o d a l e k o d o p r o , m n o g o p o s t i g a o ...
» A što to z n a č i , d a l e k o doprijeti', što to z n a č i , m n o g o p o s t i ć i ? ' « -
htjedoh da u p a d n e m , naslućujući u sebi novu teoretsku snagu: osjetio
s a m d a s m o o p e t došli na teren j e d n e od onih zelenih »filozofskih« o a z a
u m o j o j p r o š a r a n o j i v e o m a lišaivoj misaonoj domeni. Ali pomislim da
je uputnije ne zapletati opet diskusiju.
— T i si, I v a n e , p u n kontradikcija! J e d n o k l u p k o intimnih kontra­
d i k c i j a ! ... N e s h v a ć a m k a k o s t i m k l u p k o m u g r u d i m a m o ž e š ž i v j e t i ,
k a k o s njim m o ž e š stupati kroz život!
Moja malopređašnja odluka odmah pade u prah — »zov krvi« bio je
j a č i —, i j a ž u d n o u l e t i m u d i s k u s i j u .
 — P a to se i zove čovjek, m o j o č e : s k u p intimnih k o n t r a d i k c i j a zali­
venih u j e d n u ljudsku kožu! I čim su k o n t r a d i k c i j e brojnije i v e ć e , tim
j e p o t p u n i j i i c j e l o k u p n i j i č o v j e k . Ž i v u č o v j e k u n i j e p o t r e b n a n e k a su-
v i s l o s t , n e k a d o s l j e d n o s t , p a d a bi bio r e a l a n i z a život s p o s o b a n . T o j e
p o t r e b n o l i c i m a iz u m j e t n i č k i h d j e l a , a i n j i m a s a m o ' d o n e k l e ; s v a k a k o
m n o g o m a n j e nego što se obično misli. Živim l j u d i m a to ne t r e b a : s a m
fakat što postoje i što, onakvi kakvi su, i p a k k a k o tako žive, dokazuje
njihovu mogućnost, njihovu p o d o b n o s t za život, ako bi k o u nju po­
s u m n j a o ... S m i j e š n o k a k o s u k a s n o l j u d i d o š l i d o t o g a d a j e p r o s t o n e ­
m o g u ć e zamisliti dvije tako disparatne, tako s u p r o t n e crte a da se ne bi
m o g l e n a ć i u d r u ž e n e u k o ž i j e d n o g ž i v o g č o v j e k a ! ... D a s a m p i s a c , n i k a d
ne bih strahovao da ne u p a d n e m u kontradikciju i nedosljednost: tek
k o n t r a d i k c i j a j e ono što liku p o d a j e k r e p č i n u i reljef. 0 , d o b r o r a s k r e -
čiti p a r o s n o v n i h k a r a k t e r n i h crta — to j e o s n o v a na k o j o j s e tka uvjer­
l j i v i ž i v o t a n l j u d s k i l i k ! ... K o n t r a d i k t o r n o s t j e j e d a n o d t e m e l j n i h z a ­
k o n a l j u d s k e p s i h e , i k o to nije s h v a t i o , nije s h v a t i o a m a b a š n i š t a о
č o v j e k u ! ...

Starac j e šutio. Tuckao je neko vrijeme kapicama cipela. Bilo da m u

s e s a d t o u č i n i l o v e ć s a s v i m b e z i z g l e d n o , ili š t o n i j e h t i o d a m e j a d i , o d u ­
stao j e od daljeg insistiranja na tom b o l e s n o m mjestu. A to j e n a j v e ć a
d o b r o t a : k a d vidiš da je već sve uzaludno i da je za sve već k a s n o ,
dignuti ruke od čovjeka i pustiti da ga v o d a nosi kud ga je ponijela, ali
m u ne uskratiti svoju ljubav, svoje saosjećanje. N e voljeti grešnika
i pored toga š t o j e g r e š n i k , n e v o l j e t i g a s u z d a h o m ( k o m e u d n u i p a k
i m a u v i j e k m a l o g o r č i n e ) , v e ć v o l j e t i g r e š n i k a kao grešnika, voljeti ga
takvog, baš takvog k a k a v j e ; voljeti ga vedro, čista srca, bez t m u r n o g
oblaka koje opraštanje ostavlja na n a š e m čelu. J e r opraštanje boli,
u p r a v k a o i prigovor. Smatrati dovoljnom k a z n o m čovjeku za n j e g o v u
krivicu s a m u tu krivicu. I smatrati ga č o v j e k o m koji j e p o d m i r i o svoj
dug. J e r i m a nešto tragično, nešto v e l e d u š n o u t o m e : biti s a m kriv
svojoj v o l j i ; n e š t o što otkupljuje. N e š t o što sićušni d u h o v i n i k a d n e će
razumjeti. Č o v j e k j e često svoja žrtva. A k o to nije, n j e m u su često
žrtve drugi.

V i d i o s a m da se fra A n đ e l o , sirota, t r u d i d a i z n a đ e k a k o d a m e utješi,

čime da nadoknadi »nedostatak boga u nevoljniku«.
— N a k o n c u k o n c a , i to t v o j e , i to j e n e š t o . N a r a z n e se n a č i n e m o ž e
p r o v e s t i život, r a z n i m se p u t o v i m a m o ž e p r o ć i k r o z a nj. A n a s v a k o m
o d tih p u t o v a nailazi čovjek na n e k e l j e p o t e , n a n e k e v e d r i n e , n a n e k e
obasjanosti. M o ž d a j e to tvoje, za tebe, za t a k v u tvoju n a r a v , zaista n a j ­
bolje, pa i jedino moguće. Više manje svak u životu gazi za n e k o m
svjetlošću, za nekim svojim doživotnim zanosom. Za nekim fantomom,
za n e k i m tiraninom, a k o već ne ćeš d a ga n a z o v e m o b o g o m . D o d u š e ,
b o j i m s e d a j e t e b i taj k o m e ti s l u t i š i r o b u j e š , n e o t k u p i v o r o b u j e š , j e r
on s a v izrasta iz tebe, baš iz tog i t a k v o g b i ć a , z a d a o d o s t a m u k e , d o s t a
j a d a . B o j i m s e d a ti nije d a o o n o s m i r e n j e k o j e b i h ti j a iz s v e g a s r c a
ž e l i o ...
 - 0 , s a m o m i t o n e m o j t e ž e l j e t i , o č e , s a m o n e t o ! ... N i j e z a m e n e
smirenje, oče m o j ! Istina, ja p o n e k a d koketiram s njim. J a ga čak za-
zivljem, j a ga, m o ž d a , na mahove i želim. Ali dovoljno j e da se s a m o
n a k r a t a k č a s , ili s a m o u m a š t i , u n j e m u u l j u l j a m , i o d m a h đ i s n e m o p e t
o s v j e ž e n , o d m o r a n , s p o s o b a n z a d a l j i p u t . O p e t s e u m e n i j a v i c r v ...
Vidite, oče, nije meni baš sasvim tuđa i neshvatljiva nikakva vizija
života, p a ni ta v a š a , p a ni još m n o g o jednostavnije i naivnije od nje.
Ali što m i j e n e p o j m l j i v o i tuđe, to j e ta dosljednost, ta istrajnost u
j e d n o m v j e r o v a n j u , ta s t a t i č n o s t z a n o s a . P r o s t o n e m o g u z a m i s l i t i k a k o
bih m o g a o ne vjerovati svakim novim danom u nešto novo! K a d vidim
l j u d e k o j e z a g r i j a v a i h r a n i o n o i s t o š t o ih j e h r a n i l o p r i j e m n o g o g o ­
dina, u č u d u s e p i t a m : k a k o to d a i m ta p o p u d b i n a j o š t r a j e , k a k o t o d a
j o š n i j e i z g u b i l a s v o j u h r a n j i v o s t ? ... Š t o ć e t e , m o j o č e , k a d i s t i n e t a k o
k r a t k o t r a j u k a d se t a k o brzo otrcavaju, troše. K a d su istine t a k o ne­
s t a l n e t a k o p r e v r t l j i v e ! ... N i j e d a ih n e m a , i m a i h o b i l a t o u s v i j e t u , i
r a đ a j u se s v a k i d a n n o v e . Ali što ć e m o , k a d t a k o brzo p r e s t a j u biti
i s t i n e ! K a d i s t i n i t o s t , d a t a k o k a ž e m , t a k o b r z o p r e c i p i t i r a u s t v a r i m a ! ...
A m o ž d a j e istina s a m o mladost ideja? Možda su ideje istinite s a m o d o k
su m l a d e : č i m m a l o p o t a m n e , čim se p o j a v e p r v e b o r e na njihovom licu,
o n e p r e s t a j u biti istine. Z a r n i s m o i m i s a m i , m o j o č e , za n a š e g r e l a t i v n o
k r a t k o g v i j e k a , doživjeli i bili očevici više takvih istina k o j e su k a s n i j e
p r e š l e , k o j e s u p r e s t a l e d a to b u d u . A k a d se to d o g o d i , k a d se r o d i
nova, m l a d a , za život s p o s o b n a istina, k o j a bez sentimentalnosti, s okrut-
nošću svega što je m l a d o i zabreklo sokom, zbaci staru istinu onako
kao što je Zeus zbacio staroga K r o n a , bezazleni kažu: »prevario sam se,
mislio sam da je ono istina«, a podlaci upiru prstom u druge i tvrde da
oni s a m i nisu n i k a d »nasjeli« onoj istini. Međutim, stvar j e n a p r o s t o u
t o m e d a j e t a i s t i n a p r e s t a l a b i t i i s t i n a ... Š t o ć e m o , s t a r i s v e , p a i i s t i n e !
J e d i n a istina koja ne stari, koja se ne otrcava, k o j a ne gubi svoju snagu
i s v o j u a k t u e l n o s t , t o j e s m r t . A l i š t o d a s e g r a d i n a t o j i s t i n i ? ... N a p r o ­
tiv, s v e istine k o j e ljudi r e d o m s u p r o t s t a v l j a j u toj istini u b r z o o s t a r e i
i š č i l e ... D a , m o j o č e , m e n i j e s t r a n o , d u b o k o s t r a n o s v a k o s m i r e n j e . U
smirenju se l a k o z a v r g n e tačkica smrti k a o k u ž n e klice u b a r s k o m pli­
ćaku. Ništa m i nije tako strano k a o smirena sreća smirenih ljudi. J e r
nema na svijetu tužnije stvari od tužne sreće. Čisto m e na suze goni
p r i z o r t a k v e s r e ć e . A , v j e r u j t e m i , to nisu suze z a v i s t i . L j u d i m i s e , p o d
pamučnim baldahinom takve sreće, pod niskom, neprobojnom k a p o m
t o g n e b o s k l o n a , v i d e b e s k r a j n o tužni, k a o razgaljeni m a l o g r a đ a n i s na­
r a m e n i c a m a p r e k o košulje u bašti neke pivnice u s p a r n o ljetno v e č e .
Srce mi se stiska od takve sreće. Čisto mi suze navru - p r a v e , fizičke
suze — k a d p r e d v e č e p r o đ e m uz penjačicama obrasle ograde takvih
bašta, pod zaštitničkim krošnjama pečalnih kestenova zakađenih dimom
sa roštilja, p a k a d preko plota, kao tuđinac, bacim oko unutra. K a k a v
osjećaj gušenja, k a k a v osjećaj niske tavanice, na pogled takve smirene
s r e ć e ! ... D o k s a m u n e p r e k i d n o m k r e t a n j u , d o k s a m u v j e č i t o m n e ­
miru, i m a m iluziju da smrt ne može da stavi r u k u na m o j e r a m e . Vje-
r o v a t n o p o s t o j i n e k i i s t o č n j a č k i m i t ili l e g e n d a ( a a k o n e p o s t o j i , tre-
 b a l o bi j e stvoriti) о čovjeku k o g a j e s m r t m o g l a d a z a s k o č i s a m o na
spavanju, s a m o dok miruje. I zato se bez časka p r e d a h a vrtio, kretao,
koprcao — živa pregršt ucrvanog nemira. N e k a vrsta istočnjačke Tanta-
love m u k e i Sizifova p o s l a u isti m a h . A m o ž d a b i se о t o m e m o g l a
lijepo n a p i s a t i i sasvim m o d e r n a priča. Z a m i s l i t e s a m o : to u k l e t o giba­
nje, taj robijaški lanac vječitog kretanja koji čovjek v u č e za s o b o m i
k o m e svaki novi dan nadodaje po jednu kariku. Zastaje čovjek pred
t a r a b a m a cvjetnih bašta u kojima p r s k a j u srebrni v o d o s k o c i iz kojih
dozivlju čežnjivi glasovi žena. Zastaje — ali se o d m a h j a v l j a o p o m e n a
smrti, i on kreće dalje. Iznuren, iznemogao, najzad se odluči: d o b r o !
n e k a b u d e ! ispružit ću se koliko s a m d u g i š i r o k p o d o b r o j m a j c i
zemlji, pa neka dođe smrt! N e k a samo d o đ e ! — I smjesta se javlja odgo­
varajuća filozofija: smirenje je najveća sreća, najveće dobro; ono j e
posljednja mudrost, vrhovna radost; smrt j e najviša istina. Ali j e d a n
hip k a s n i j e , k a k o j e osjetio hlad što m u p o č i n j u ć i o d v r h o v a nožnih pa­
laca g a m i ž e uz tijelo, on se trgne, s k o č i na n o g e . P a d a u p r a h filozofija
smirenja, i smjesta niče druga, suprotna: život, život j e sve! Nemir,
ucrvani nemir, kretanje bez k r a j a i k o n c a , to j e sve, to j e v r h o v n a
m u d r o s t , to je jedina istina. A jedini b o g — crv n e m i r a . I on k r e ć e dalje,
u k l e t o , r o b i j a š k i ... - E t o , o č e . m o j n e m i r , t a j m o j t i r a n i n k o j i n e d a r i v a
smirenje, za m e n e je jedini, nezamjenjivi, jedino m o g u ć i bog, sav izra­
s t a o iz m e n e , » i z u p r a v o v o g i o v a k v o g m o g b i ć a « , k a o što ste m a l o č a s
r e k l i ....
Bio sam se u govoru zagrijao vlastitim riječima. Starac m e motrio
sa začuđenim osmijehom, ljubopitno izvijenih obrva. B i o je prestao
lupkati kapicom о kapicu cipela.
- Izvinite oče, - nasmjehnem se. - E t o s a m se opet zavezao u m o j e
obične »zabavice m a š t e « . K a k o vidite, od djetinjstva se nisam m n o g o
promijenio. A bilo j e što da m e izmijeni i o p a m e t i ! Ovo se zaista ne
m o ž e pripisati razmaženosti. Život m e nije m i l o v a o , k a o što znate. D a ,
u životu mi se koješta dogodilo, »stvarno d o g o d i l o « . P a opet, vidite,
n i š t a nije k o r i s t i l o : s v e m i s e to s a d a čini n e s t v a r n o , s a m a s u v e ž — š a k a
s u h o g l i š ć a š t o p r a š l j i v o p r š t i m e đ u p r s t i m a ... P i t a l i s t e m e m a l o p r i j e
što r a d i m . E t o , zabavljam se smišljajući slične priče i pričice, za sebe
s a m o g , n a r a v n o , k a o n a p r i m j e r tu »O čovjeku nad kojim Smrt nije
imala vlasti dok god se kretao« i о k o j e č e m u d r u g o m e . N e p r e s t a n o ih
tako splećem i rasplećem, pa splećem nove — sve napamet, dakako, u
z r a k u : vi z n a t e , oduvijek s a m b i o lijen n a p i s a n j u .
Starac promrsi samo:
- Hm!
P a upita s a s v i m tiho, s n e k o m b e z a z l e n o m l j u b o p i t n o š ć u :
- A i m a li v a s j o š m n o g o t a k v i h p o s v i j e t u ? J a ž i v i m u o v o j z a v j e ­
trini, m a l o z n a m što se n a p o l j u d o g a đ a .
- P a , srećom, i nema baš m n o g o . Otprilike koliko i nadživjelih iz
k a t a s t r o f e Titanica. I svaki nas je dan manje. Sveli smo se već na tako
m a l i broj da bi se k a k v a država m o g l a sjetiti p a n a m dati n e k a k v u pen­
ziju, k a o što se daje dugo zanemarivanoj siročadi k a k v o g zaslužnog
v e l i k a n a k a d s u t a » s i r o č a d « v e ć p r e v a l i l a p e d e s e t u ili š e z d e s e t u ; t i m e
bi ta d r ž a v a jeftino učinila dekorativnu g e s t u . . . D a , hvala d r a g o m
b o g u , s v a k i nas j e d a n m a n j e . O s j e ć a m se k a o n e k a nadživjela pretpo­
topna neman, k a o neki arheopteriks. Doskora će nas sasvim nestati. I
t o , o b j e k t i v n o , n e ć e bili b a š n i k a k v a šteta. A v j e r u j t e m i , n e ću ni j a
s u b j e k t i v n o m n o g o žaliti: zbilja n i s m o ni za što d o b r i , ni za što u p o ­
trebljivi. B i t će uistinu j e d n o o d a h n u ć e k a d n e s t a n e m o . P o t p u n o shva­
ć a m to o d a h n u ć e k o j e će nastati, i već unaprijed u n j e m u učestvujem.
K o j i p u t m i j e čisto stidno što j e d e m svoj kruh. A l i što se m o ž e ! —
k a ž u : »živjeti se m o r a « . M e đ u raznim značenjima k o j e ima ta mnogo-
smislena riječ, eto postoji i j e d n o takvo u k o m e j e i ja s h v a ć a m i u
k o m e m o g u d a j e p r i m i m . M i s m o usamljeni, o d r v e n j e l i s t r u k o v i za­
ostali na j e s e n s k o j njivi: stršimo tu i tamo, n i k o m e štetni, ničemu ko­
risni. Z a t o i s t o j i m o j o š tu, u p r a v z a t o što s m o t a k v i p a se niko ne
p o t r u d i n i d a s e s a g n e i d a n a s i s t r g n e . N a s će z a o r a t i n o v a b r a z d a , n a
proljeće. A dotle — »živjeti se m o r a ! «
Starac je m u č a o i gledao u zemlju. Opet je počeo lupkati kapicom
о kapicu. Pa zaključi:
— D o b r o j e i to. M o ž e d a b u d e d o b a r i taj tvoj g o s p o d a r k o m e služiš,
pogotovu k a d ne m o ž e da bude drukčiji. Priznajem, meni je malko
stran. Ali svejedno, ja ga poštujem i takvog k a k a v je. Poštujem ga,
j e r j e , na koncu, i on sazdan od ljudske muke i patnje, » o d krvi i m e s a
o n i h k o j i m u s l u ž e « , k a o š t o ti k a ž e š . D o b a r j e , d a k l e , i o n . A l i s a m o
u z j e d a n u s l o v : d a t i p o t r a j e d o k r a j a . J a ti t o o d s v e g a s r c a ž e l i m , k a d
si v e ć n a t o m p u t u ; d a ti p o t r a j e d o k r a j a , d a s e n e d o g o d i d a o n u m r e
prije tebe. J e r to bi — p o s l u š a j m e d o b r o ! — to bi za tebe bilo strašno,
p r a v a t r a g e d i j a ! ... I u o p ć e , — n a d o d a m a l k o o k l i j e v a j u ć i , — r e k a o b i h
gotovo da j e k o d s v a k o g boga, pa m a kakav bio i u m a č e m u se sasto­
j a o , najvažnije i najhitnije to, da n a m potraje do k o n c a .
J a se od srca nasmijem. D o š a o mi je odjednom bezazlen kao dijete.
— E , baš ste širok fratar, »liberalan fratar«, i m a o je pravo pokojni
djed. I d o b a r čovjek, к tome. J e d a n od najboljih k o j e s a m u životu
sreo, — n a d o d a m m a l k o emfatično, pod naletom onog ganuća koje kat­
k a d odjednom naiđe na mene i k o m e se nikad nimalo ne otimljem. I
o d m a h m i p r o đ e g l a v o m : stari je zasigurno u sebi pomislio: » p u k o
estetsko iživljavanje, emotivno poigravanje radi zadovoljstva od s a m e
s t v a r i , svijet k a o izvor emocija! Čisti larpurlartista o s j e ć a n j a ! «
H t j e d o h d a i s p l i v a m o i z tih t u g a l j i v i h v o d a . S v r n e m u l e ž e r n i j i t o n .
No možda je prijelaz ispao malko prenagao.
— Recite m i nešto, fra Anđelo. Riješite mi, m o l i m vas, j e d n u »tajnu«
k o j a m e n a m u č i l a u djetinjstvu. P r i č a l o se — vi to sigurno znate — d a
s t e n e k a d bili k a v a l e r i j s k i oficir i da u s v o m k o v č e g u j o š č u v a t e oficir­
s k u sablju i k a l p a k . D a j t e da poslije toliko g o d i n a raščistim sebi tu
t a j n u , r e c i t e m i : j e li to i s t i n a ?
P o g l e d a o m e sa z a č u đ e n j e m , i r e k a o bih s m r v i c o m r a z o č a r a n j a , te
o d v r n u o glavu uz mali neuvjereni osmijeh.
 — Е , I v e , I v e ! T u ž n i s r e t n i c e , u v i j e k s i o s t a o i s t i ! ...
— T o m i često kažu, oče. T o jest, ne često, ali uvijek k a d n a i đ e m n a
k o g a p o z n a t o g u svijetu. I čudno, p o n e k i p u t to osjetim k a o prijekor, a
p o n e k i p u t gotovo k a o k o m p l i m e n t . A k o bi ga z n a o o d č e g a to zavisi!
V a l j d a od t o g a u k a k v o m se r a s p o l o ž e n j u u t o m č a s u n a l a z i m , ili u
k a k v i m o d n o s i m a u taj čas sa s a m i m s o b o m s t o j i m .
Pošutjesmo.
— Silno su narasli ovi vaši cedri, o d v r e m e n a k a d s a m d o l a z i o к v a m a
na lekcije latinskog! I oleandri su v a m uvijek onako bujni. Primijetio
sam samo da ona dva velika vani pred ulazom više ne postoje. U njihov
sam gustiš skrivao pluto s tunjom i udicom k a d sam dolazio na časove.
— P o k o s i l a ih je lanjska zima, bila j e j a k o oštra. Ovi ovdje u n u t r a , u
zaklonici trijema, pa i limuni koji su još osjetljiviji, ostali su pošteđeni.
A l i oni n a p o l j u su stradali. N e g o , iz k o r i j e n a v e ć izbijaju n o v e m l a d i c e .
Vjerovatno će se obnoviti.
Opet pošutjesmo. Sunce je zalazilo. Posljednje, gotovo vodoravne
zrake klizile su pri s a m o m vrhu zidova trijema. U s k o r o će sasvim ne­
stati. S j e n k a zarđale čelične šipke na s u n č a n o m časovniku silno se izdu-
ljila. V r š k o m stasitog libanskog c e d r a u s r e d i n i trijema p r o š a r a m a l i s r h .
— A što kaniš dalje? — iznenadi m e pitanjem.
— P a ... k a o i d o s a d , — o d g o v o r i m neodređeno.
— Kad putuješ?
— Sutra u podne, brzom prugom.
— Kuda?
— P r e m a j u g u ... I m a m n e k o g p o s l a u G r č k o j .
T a j » p o s a o u G r č k o j « bilo je sviranje u j e d n o j l u č k o j n o ć n o j kafa-
nici u P i r e j u .
Ustadoh. Ustade i starac.
— H o ć e š li n a m a j č i n g r o b ? - u p i t a v a d e ć i iz d u b o k o g f r a t a r s k o g
d ž e p a snop ključa da m i otvori vratašca k o j a iz trijema v o d e na
groblje.
— D a , molio bih vas.
Starac m e isprati do vrata i otključa ih.
— ... O t i đ i i n a o n a j d r u g i g r o b .
— Hoću, oče.
— K a d ćeš opet amo svratiti?
— Ne znam...
G l e d a o s a m u zemlju. On m e p o t a p š a d v a p u t p o ramenu.
— E , h a j d e , h a j d e ! ... B i l o ti s r e t n o ! ...
Zacviliše tanke zarđale baglamice vratašca.
U raskuštranu travu oko grobova u m l a k o m predvečerju padali su
češljugari.
 Sinoć kasno nastala je u pokrajnjoj sobi m a l a užurbanost. N e bih
joj bio p r i d a o n i k a k v e važnosti, m o ž d a j e se više u o p ć e ne bih ni
sjećao, da j o j j u t r o s nisam doznao za razlog. U p o r n o su pritiskali n a
d u g m e n e č u j n o g signala za dozivanje koji ciliče t a m o n e g d j e u prosto­
rijama za poslugu a koji se ovdje u bolesničkim odjeljenjima glasi s a m o
tankom z u k o m koja tjera prigušenu paniku kroz zidove i ošite. Poslije
toga čuo se j o š d o l a z a k osoblja i m a l o k o m e š a n j e . Ali sve to s a s v i m
tiho, prigušeno, j e r j e u ovoj bolnici zaista j a k o d o b r a izolacija u oši-
tima, a osoblje je vješto i spretno, i ima meku, nečujnu obuću, tako da
zbilja ne uznemirava bolesnike.
Mala užurbanost. Otprilike k a o k a d b o l e s n i k u u s t r e b a g u s k a ili s u d
za povraćanje.
Ali nije bilo to. D o z n a o sam jutros, od moje bolničarke. R e k l a m i j e
povjerljivo, o n a k o k a o što se k a ž e s a m o razumnijim i ozbiljnijim paci­
jentima, pacijentima koji imaju smisla za dostojanstvo svog položaja.
A ta j e povjerljivost, ujedno, i znak da nas ne u b r a j a j u , b a r z a s a d , m e đ u
one k o j i m a slična n e z g o d a neposredno prijeti.
N e , nije bilo to. B i l o j e naprotiv to, da j e onaj u m r o . ( T o j e onaj isti
k o m e su donosili gladiole i k o m e je bilo bolje, znatno bolje.) N e š t o
kasnije iznijeli su ga na nečujnim bijelim kolicima s g u m e n i m točko-
vima. A l i t a k o s p r e t n o , tako neprimjetno, da se čovjek ne bi ni sjetio
ako m u sutradan neko ne kaže.
P i t a m s e : zar d a k l e zbilja p o bolnicama, p a i p o bolje uređenim,
bolesnici u m i r u u s o b a m a u kojima boluju? Zar je dakle zbilja s a m o
b a j k a o n o što s a m u djetinjstvu (i s kolikim u n u t r a š n j i m odjekom!)
s l u š a o о n a r o č i t i m p r o s t o r i j a m a za tu svrhu, о p o z n a t o j » š t e r b e c i m e r « .
Čudno, imao s a m dosta prijatelja m e đ u liječnicima i za dulja s a m se
razdoblja danomice kretao u liječničkom društvu, a eto se nikad nisam
sjetio d a ih о t o m e u p i t a m ! N o m o ž d a i nije d a se n i s a m sjetio. M o ž d a
s a m s e u s t r u č a v a o , iz bojazni d a žar m o j e infantilne r a d o z n a l o s t i n e
izazove o s m i j e h , d a n e i s p a d n e m n a i v a n što n e z n a m . A j o š ni d a n a s
n i s a m n a c i s t u : d a li n a i v a n što n e z n a m d a š t e r b e c i m e r p o s t o j i ili š t o
ne znam da ne postoji. J e r u nekim pojedinostima oko smrti do k o n c a
ostajemo sramežljivi, baš kao i u nekim pojedinostima oko seksusa.
I m a stvari u životu о kojima niko nikoga ne pita, te zato nikad p r a v o
ne z n a m o koliko drugi о njima znaju.
I tako se d o g a đ a da i v e o m a iskusni, pa čak i razvratni ljudi p o n e k a d
imaju osjećaj da još uvijek ne znaju dovoljno, s prostog razloga što ne
znaju k o l i k o d r u g i znaju. A taj osjećaj n e o b a v i j e š t e n o s t i u m i j e d a u
n a m a stvori d o j a m v e o m a sličan dojmu bezazlenosti, i bezmalo djevi-
čanstva. Odatle onaj vid čistotě na koji k a t k a d nailazimo k o d d u b o k o
iskusnih i do srži pokvarenih ljudi — ona čudna smjesa naivnosti i raz-
vratnosti, stidljivosti i bestidnosti, koju nerijetko susrećemo u starim
i iskusnim grešnicima.
 U ovim dugim dokonim danima ovdje u bolnici razmišljao sam i о
t o m e , i p i t a o s e : j e s i li ti b a š n a i v a n , k a o š t o s i u v i j e k i d o s t a i s k r e n o
0 sebi d r ž a o , ili si radije p o k v a r e n ? N i j e li te z a v o d i l a na k r i v e z a ­
ključke naprosto tvoja ljubomorna z a k o p č a n o s t u pogledu vlastitih
intimnih stvari i tvoja diskrétnost, čak tvoje užasavanje od tuđih intim­
n o s t i i p o v j e r l j i v o s t i ? N i j e li t e v a r a l a t v o j a p u b e r t e t s k a sramežlji­
v o s t i t v o j e l a k o c r v e n j e n j e ? I nije li o n o š t o si u v i j e k s t a k o p u r i t a n ­
s k o m stidljivošću dlanovima zaklanjao ustvari bila samo duboka p o -
k v a r e n o s t ? O n o što čovjeku u o č i m a drugih daje vid p o k v a r e n o s t i , to
su njegove vanjske alire i njegove verbalne izjave, dakle njegov stav
p r e m a vlastitoj pokvarenosti; a ono što njemu s a m o m e daje svijest о
toj p o k v a r e n o s t i , to je banalnost i tipičnost p r e s t u p a k a i zastranjenja.
Naprotiv, i najdublja i najrafiniranija pokvarenost može lako da ostane
1 od drugih i od nas samih neuočena, a k o za nju ne postoji j e d n o utvr­
đeno ime i ako je vršena bez ostentacije. Njena bezimenost je ono što
otežava da se spozna njen suštinski k a r a k t e r pokvarenosti a odsustvo
ostentacije j e ono što joj podaje privid nesvjesnosti, spontanosti, gotovo
čednosti. A a k o se u n a m a i p a k r o d i klica s u m n j e о n a m a s a m i m a ,
dovoljna je jedna mala pomisao da nas rehabilitira i da čitavu stvar
o p e t u r a v n o t e ž i : m i n e z n a m o n e s k r i v a li n a š b l i ž n j i u s v o j o j d u b i n i ,
p o d m a s k o m isto t a k v e sramežljivosti i r u m e n i l a , istu takvu, ili č a k
i veću, mjeru neprozirne crnine i neprovjetrenog zla. B e z sumnje, svak
nosi u sebi p o n e š t o te vrste. I tako, ljudi s e k r e ć u u k r u g u s n e k o m
smiješnom intimnom tajnom u sebi, i l j u b o m o r n o j e skrivaju j e d a n od
d r u g o g a , k a o k a d b i s v a k i o d njih m i s l i o d a s a m o o n i m a p u p a k . I s v i j e t
m i se k a t k a d privida k a o neka široka, zabavna ludnica u kojoj svi
šetaju goli uokrug s dlanom na p u p k u , i j e d a n se d r u g o m e u d v o r n o
klanjaju, i j e d a n se drugome licemjerno smiješe.
E t o , t a k o i j a j o š i d a n a s h o d a m s v i j e t o m n o s e ć i u sebi, m e đ u toli­
k i m d r u g i m , i v e ć i m , n e r a z r i j e š e n u i t u m a l u t a j n u : p o s t o j i li d o i s t a
» š t e r b e c i m e r « ? I, u nedostatku p o u z d a n i j i h obavještenja, u p u ć e n s a m ,
i tu k a o i u tolikim drugim mojim p i t a l i c a m a , da se s â m dovijam i d a
za s v o j r a č u n r j e š a v a m i tu m a l u z a g o n e t k u o k o s m r t i , s o n i m s t r a s n i m
unošenjem i bogatstvom zamišljanja s k a k v i m dječaci u pubertetu sebi
d o č a r a v a j u tajne orijentalnih alkova.

I d o k u pokrajnoj sobi, koja je ostala p r i v r e m e n o upražnjena i hlepi

za n o v o m m u š t e r i j o m , p r e v r ć u m a d r a c e i m i j e n j a j u plahte, k o p k a m e
pitanje: k a d dođu da bolesnika prenesu u »šterbecimer« (razumije se,
1
ukoliko šterbecimer uopće postoji), kako m u pristupe? Što mu kažu?
Č i m e g a z a v a r a j u ? M o ž d a m u r e k n u d a t r e b a c i k l o n i z i r a t i ili k r e č i t i
s o b u u k o j o j leži. Ili m u p r e d l o ž e da će g a p r e n i j e t i u j e d n u bolju,
svjetliju sobu koja je ostala upražnjena. U t o m slučaju, bolesnik vjero-
v a t n o to osjeti k a o naročitu privilegiju i zahvali im se o s m i j e h o m bla-
g o d a r n o s t i za tu svjetlosnu pažnju. A a k o je lukaviji, a k o j e to n e k i
seljački, m u t n o podozriv tip, tad se o p i r e , i s k u p l j a p o s l j e d n j e m o ć i da
se od n e č e g n e j a s n o g obrani. I, k a o d a n a g o n s k i sluti blizinu o p a s n o s t i ,
о п а к о k a o što k o n j u noći sluti blizinu provalije, pruža n e o č e k i v a n o
tvrdokoran otpor.
— Zašto u drugu s o b u ? Ne ću ja u drugu sobu! M e n i je sasvim dobro
ovdje!
— Zato što ovu sobu treba ciklonizirati.
— A l i z a š t o c i k l o n i z i r a t i ? T a ona j e sasvim č i s t a ! J e li, A n a ?
I obraća se ženi za potvrdu.
A A n a p o t v r đ u j e , s k a m e n j e n a lica. J e d v a primjetna izmjena p o g l e d a
između A n e i bolničara, i bolničar nastavlja, zanatski strpljiv:
— H e , što ćete, k o d nas j e tako red! Svakih šest mjeseci sve se ciklo-
n i z i r a , s v e j e d n o d a li j e i n f i c i r a n o i l i n i j e . >
I bolesnik najposlije polaže oružje.
P r e n o s e ga na bijelim kolicima.
U novoj sobi. Iznenađuje ga iznuren, već sasvim dotrajao izgled novih
s o b n i h d r u g o v a . T o g a č a k p o m a l o nervira. On se u z r u j a v a , on se buni.
J e r to j e m o ž d a tip p e d a n t a , zanovijetna č o v j e k a — činovnika, tip
čovjeka koji uvijek zapreda i protestira. Tip koji se stalno u restoranu
tuži na p o d v o r b u a u izletničkom vozu prigovara što m j e s t a nisu nume­
r i r a n a . K a k a v j e t o r e d ! Š t o s u g a s t a v i l i tu, m e đ u t e l j u d e ! K a k o n e
s h v a ć a j u da i z n u r e n i i z g l e d tih ljudi m o r a d a n e p o v o l j n o djeluje na
čovjeka. Z a š t o te ljude n e k a m o ne izdvoje!

Bolničar ga utišava:
— Strpite se, to j e s a m o privremeno . . .
— K o g a ću se v r a g a strpiti! . . . Što ih ne iznesete o d a v l e ! . . . H m ! . . .
» P r i v r e m e n o « ! » p r i v r e m e n o « ! . . . T a sve je na svijetu privremeno! . . .
N a k o n c u k o n c a , što ih n e p ř e n e s e t e u š t e r b e c i m e r ! . . .
A bolničar, k o m e je v e ć dosta svega toga, saginje se bliže к njegovom
uhu:
— Pssst! . . .
P a j o š tiše, ali sasvim razgovijetno:
— . . . Ovo je šterbecimer!
*
D a k l e , o n o g u s u s j e d n o j sobi više n e m a . T a k o to v e ć biva. Ali to se
obično ne d e š a v a n a m a . T o su stvari k o j e se obično čuju, utišane i pri­
gušene, k r o z ošite, k r o z dobro izolirane ošite. A k o vi, na primjer, imate
s o b u b r o j 7, t o će s e d e s i t i , r e c i m o , u s o b i b r o j 6 ili u s o b i b r o j 8. N i k a d ,
s k o r o n i k a d b a š u s o b i broj 7. J e r smrt - to je za d r u g e , za ne-ja. T o j e
za s u s j e d a . O s i m t o g a , b r o j 7 j e s r e t a n b r o j . B o ž e m o j , ne ć e m o to shva­
titi t a k o d a n a m b r o j 7 p r o s t o z a j e m č a v a besmrtnost! T o ne. A l i eto,
d a j e n a m n e k e n a d e d a će n a s , » b a r za ovaj p u t « , to m i m o i ć i .
0 , bar za ovaj put! B a r još s a m o za ovaj j e d a n jedini put!
 E t o opet s a m se uhvatio u grijehu uznošenja, u grijehu samodo­
padnosti! J e r govoriti о smrti bez strahopoštovanja, to znaci uznošenje,
p a i loš u k u s . A taj se grijeh (ili j e i to s a m o b o l e s n i č k o s u j e v j e r j e ? )
ljuto osvećuje.
T a k o j e to, Čim čovjeku slika smrti p r e d o č i m a izgubi s a m o nešto
od svoje oštrine, čim s a m o za t r u n a k p o p u s t i n e p o s r e d n a ugroženost
njom, on se odmah izbezobrazi, uzme da razmišlja о b o g u , о smrti, о
»konačnim stvarima« duhovito, familijarno, superiorno. Zauzme odne­
k u d k o z e r s k i stav p r e m a smrti. Izdigne se iznad nje, r a z g o s p o d a r i se
čak i n a d n j o m : istim č a s o m čim j e p r e s t a o biti njena u s t r e p t a l a žrtva,
njen b e s p o m o ć n i objekt, počne on nju praviti svojim objektom, »objek­
tom svoje misli«. Jučerašnja sušta pokornost, svesrdna žeđ skromnosti,
on se d a n a s ponovo koči i isprsava. Sitni egoizmi i sitne taštine opet
ispruže svoje mišje njuškice, i opet diže glavu onaj gnjecani, na smrt
unižavani, otrcani » j a « .
A u s k o r o će se javiti i neka koketerija smrti. U z pretučenu, prezavu
biološku jedinku, promigoljit će i poviriti joj p r e k o r a m e n a , isprva
bojažljivo p a sve slobodnije, »misleća j e d i n k a « . Najprije će razmišljati,
m e d i t i r a t i . K o n t e m p l a c i j a smrti. Ž o n g l i r a t će k o r e l a c i j a m a b e s k r a j n o
sićušnog i vasionskog, tažit će bol u m i r a n j a nečujnim klizenjem galak­
s i j a , n a s t o j e ć i d a i z tih g r d n i h n e s r a z m j e r a i z v u č e n e k a k v u » f i l o z o f s k u
u t j e h u « . B a j a t će) o p e t о n e u n i š t i v o s t i ž i v o t a i t r u d i t i s e d a s m r t j e d i n k e
utopi u besmrtnost vrste. A m a l o zatim, isturit će na sunce svoj nosić
i čovjek-umjetnik. I odmah će započeti stilizacija. J o š m a l o - i on će
d o ć i na ideju da svoj jučerašnji tête-à-tête sa s m r ć u » u m j e t n i č k i pre­
o b r a z i « , d a g a » t r a n s p o n i r a « , d a g a u n e š t o » p r o j i c i r a « , i k a k o li s e
s v e to k a ž e . I u m a š t i ć e m u s e e v e n t u a l n o z a č e t i z a m i s a o , r e c i m o ,
j e d n o g scenarija za balet. Blijed Mladić s č u p e r k o m na čelu, u n e k a k v o m
l j e s k a v o m zelenom k o s t i m u (dosta s k r o m n o m i u p r o š ć e n o m , to treba
d a bude stilizacija bolesničke p i d ž a m e , a materijal je Ijeskav s a m o radi
p o t r e b n o g e f e k t a k a d na nj p a d n e r e f l e k t o r ) , p o v i j a se i p r e v i j a i za­
nosi, i glavinja u izlomljenim kretnjama i klonulim skokovima po
pozornici, progonjen u stopu od Smrti. Ona će (taman kostim, takođe
krajnje uprošćen, svakako »mat« materijal, tek s malo hladnog srebra
tu i t a m o ) vitlati i z a m a h i v a t i s m r t n o m k o s o m , n o u v i j e k ili p r e v i s o k o
ili p r e n i s k o , tako da će M l a d i ć , bilo č u č n j e m bilo s k o k o m , s v a k i p u t
izbjeći njenom zamahu. A k a d kosa baš potrefi k a k o treba, tačno u
visini s t r u k a , M l a d i ć će o p e t v j e š t o m p i r o u e t t e s r e t n o iskliziti iz blista­
vog zagrljaja, okrznuvši možda tek leđima vanjsku, tupu stranu sječiva.
B e z s u m n j e , bit će p o t r e b n a i j e d n a ž e n s k a g l a v n a u l o g a (jer S m r t j e ,
u b a l e t n o m pogledu, neutralna, ni m u š k o ni ž e n s k o , u n e k u r u k u uloga-
h e r m a f r o d i t ) . T a će glavna ž e n s k a u l o g a biti D j e v o j k a . ( S v a k a k o bje­
l i n a , b i j e l i til, b e z u k r a s a ; n i p o š t o k a k v a p l a v e t n a » d i n d r l i c a « à l a
G r eichen, to bi bilo frivolno). D a k l e n a p r o s t o D j e v o j k a , t a k o , b e z
ličnog imena - u krugu apstrakcija, u baletu općih životnih pojmova,
j e d n o l i č n o i m e , n e k a k v a R o z a l i n d a ili T a m a r a , s a m o bi u n i ž a v a l o
d o s t o j a n s t v o s i m b o l a ! . . . E t o tako bi n e k a k o m o g a o izgledati taj balet
n a n e i s c r p n u t e m u Amore е Morte. A s v a k a k o , p o r e d p l e s n i h t a č a k a
M l a d i ć - D j e v o j k a i M l a d i ć - S m r t , m o r a t će da b u d e i p o k o j a t a č k a D j e -
v o j k a - S m r t , p o o b r a s c u Der Tod und das Mädchen. I tako dalje . . .
A k a d s u t r a d a n ili p r e k s u t r a d a n č o v j e k a p o n o v o š k o l i p a o p e t d o đ u
p o nj n e č u j n a b i j e l a k o l i c a d a ga p r e n e s u u d v o r a n u b e z u g l o v a , ili u
o n u d r u g u p r o s t o r i j u , istim će m a h o m splasnuti s v e stilizacije, spasti će
s v a k a m a s k a o p s j e n e s onog k o š č a t o g lica šupljih očiju, i bit će n e m o ć a n
svaki p o k u š a j d a se ono bajanjem začara. Čovjek će se odjednom j a k o ,
baš j a k o desolidarisati sa svojom vrstom, i borit će se zubima i noktima
za svoj odvojeni, mali, neznatni pojedinačni život. Galaksija će postati
j e d n a š u p l j a r i j e č , i p r e d l i c e m p o s t o j a n j a i n e p o s t o j a n j a bit ć e r a v n i
galaksija i crvić. N a š e iznureno tijelo na bijelim kolicima, već n a b u h l o
g a s o v i m a smrti, bit će sve što postoji; ono će rasti i rasti, n a d i m a t se
do v i s o k o g a s v o d a , prerastati granice svijeta, granice svemira. A »be­
smrtnost v r s t e « i » b e s k o n a č n o s t života kao t a k v o g « postat će o p e t
neozbiljne i nedostojne pubertetske floskule. N e t r a g o m će iščeznuti
s v a k a s a m o d o p a d n o s t , svaka koketerija smrti. I čovjek će opet biti b a r
za glavu niži o d nje — njena gola, nezaštićena, p r e z a v a žrtva. Više ne će
p o s t o j a t i n i t r a č k a s u m n j e k o j e čiji o b j e k t . I s v e ć e o p e t b i t i t a č n o
o n a k o k a o što j e bilo k o d njihovog posljednjeg susreta licem u lice.

X L I.

» B o j i m se da se ne ćeš znati da prilagodiš a k o n e k a d d o đ e š u nepo-

voljnije prilike. M o r a o bi se za v r e m e n a n a v i k a v a t i ! « T a k o je glasio
obični m e m e n t o k o j i m su plašili m o j u razmaženost. Obligatna g o r k a
žlica m o r a l i z m a za s v a k i m gutljajem djetinje radosti. I m a o s a m o s j e ć a j
d a se t i m e n e p r a v e d n o svete na djeci za svoj vlastiti grijeh p o p u s t l j i ­
vosti. Bilo j e n e č e g pepelnog, ogavno protureformatorskog u toj stalnoj
o p o m e n i . N i j e o d g o v a r a l o m o j o j p r i r o d i to p e r v e r z n o pregustiranje
b u d u ć e g zla. O p i r a o s a m se. P a i p a k su time bili uspjeli d a m i u s a d e
nejasni strah pred pomisli na eventualnu manje vedru budućnost. S ne­
k o m z i m i c o m u k o s t i m a i š č e k i v a o s a m ta a p o k a l i p t i č k i p r e d s k a z a n a
»potonja vremena«.
A k a d su n a s t u p i l a , i z n e n a d i o s a m se k a k o s a m ih r a v n o d u š n o p r i m i o
i l a k o p o d n o s i o . P o s t h u m n o s a m im se n a s m i j a o : tä vi ste m e plašili
u t v a r a m a ! d a l e k o teže bilo j e ono što ste vi s m a t r a l i b u b i c a m a i
ćef o v i m a !
Čovjek se r a đ a s vokacijom za b o e m a k a o i za bilo što drugo, p a
se i ta vokacija k a o i druge očituje od malih nogu u našoj spremnosti
na žrtvu z b o g nje. U n e k o m ozbiljnijem smislu, uvijek m i j e bilo pri­
lično indiferentno k a k o tavorim. Promašeni virtuoz, improvizirani ratni
d o p i s n i k , t e a t a r s k i k r o n i č a r ili v e ć m a š t o d r u g o - s v e j e d n o ! S v e j e t o
znalo da bude dobro! Relativno zadovoljstvo i primirje sa samim sobom
nisu zavisili od toga. U toku godina više s a m se p u t a » p r e k o f e r i r a o «
( o n a k o k a o š t o s e d r u g i p r e m e b l i r a j u ) , to j e s t p r e l a z i o s k r o k o d i l s k i h
kofera na kartonske, pa s kartonskih opet na krokodilske, s dosta iskre­
n o m n e h a j n o š ć u . I g o t o v o b i h r e k a o d a j e p r o m j e n a ( p o s m a t r a n a ех
post, n a r a v n o ) b i v a l a p r i j a t n a .
D o g a đ a l o se da se poslije mnogo godina susretnem sa starim drugo­
v i m a iz gimnazije s k o j i m a se o d š k o l s k i h k l u p a više n i s a m v i d i o . S v i
su se bili sredili, smirili, organizirali svoje živote u k r u g u stvari i želja
i ciljeva i m o g u ć n o s t i k o j e su s a m i s e b i o c r t a l i , ili k o j e i m j e život
n a m e t n u o a oni p o k o r n o primili, i u t o m su se k r u g u kretali razborito
i svrsishodno, »uglavnom zadovoljni«, k a k o su sami govorili. Svi su od
r e d a bili s m i r e n i ljudi. » P o g a š e n i l j u d i « , k a k o s a m j a g o v o r i o .
P r i susretu, dakako, bivalo je i pomalo ganuća. Gledali smo se k r a t a k
čas raširenih očiju, bez riječi, k a o da j e d a n d r u g o g a globalno v a ž e m o
i odmjeravamo, zajedno s čitavim k o m p l e k s i m a naših života, i k a o da
j e d a n drugoga sravnjujemo s nekom praslikom koju smo u sebi nosili.
Njihova je impresija, nekad spontano izlanuta a nekad obazrivo nago­
v i j e š t e n a , r e d o v n o b i v a l a : » k a k o li j e o s t a r i o , k a k o l i j e o r o n u o ! «
A m o j a : » k o l i k o li s e o d o n d a i z m i j e n i o ! š t o li j e o s t a l o o d n e k a d a š n j e g
čovjeka! onaj mali smeđi m a d e ž poviše nosa, onaj svrtak u rastu kose
n a l i j e v o j s t r a n i n a d Čelom — t o j e v i š e m a n j e s v e ! «
B o l j e l a m e njihova smirenost. V e ć i n o m su bili d o s t a d o b r o u š č u v a n i ;
nisu mi izgledali stari: izgledali su mi mrtvaci. A sve njihove radosti,
sve povoljne vijesti i sretni ishodi k o j e su m i pričali, svodili su se na to
(i t i m e k a o d a s u s e č i s t o h v a l i l i ) , š t o v r i j e m e p r o t j e č e , b r z o p r o t j e č e ,
sinko m o j , što ga je već mnogo, jako m n o g o proteklo, i što ga još malo,
j a k o malo ostaje da proteče. Što je već skoro sve posvršavano, što je
v e ć blizu čas k a d se sa sebe s k i d a k e c e l j a . » Z n a š , sin m i j e z a v r š i o
s t u d i j e ! « . » Z n a š , uskoro n a v r š a v a m godine za p e n z i j u ! « . »Zamisli, neki
dan s a m postao djed!«. Pomišljao sam: ovome, od glavnijih stvari u
životu, ostaje j o š samo jedna: da umre, pa j e gotov čovjek, čitav čovjek!
Ali, umjesto toga, odgovarao sam: »Hajde, neka! Hajde, drago mi je!«
A nije m i bivalo baš nimalo d r a g o . B i v a l o m i j e , naprotiv, tužno, dozla­
b o g a tužno. A najtužnija od svega bila m i j e ta njihova sreća sred te
tuge. I opet s a m u sebi ponavljao: » n e m a na svijetu tužnije stvari od
tužne sreće!«
Ali susretao sam i drukčijih. Onih koji su imali istrajnosti, koji su
se afirmirali, k o j i su »zauzeli o d g o v a r a j u ć e pozicije u životu i d r u š t v u « ,
onih koje je »poslužila sreća«, koji su »ostvarili svoje ambicije«. Po­
mišljao s a m : ambicija je dobra stvar sve d o k se ne ostvari; a k a d se
o s t v a r i l a - g o t o v o ! P r i č a l i su m i , u s l u č a j n o m s u s r e t u , z a k a v a n s k i m
stolom, о svojim uspjesima, о svojim postignućima, s jedva pritomlje-
nora žicom hvalisanja. N o o p r a v d a v a o s a m : ne i s p r s a v a j u se to oni
p r e d t o b o m : time uvjeravaju s a m i s e b e . S v a k o d n e v n a g i m n a s t i k a sa-
mouvjeravanja, neophodna đa bi se održala kondicija. Ćine k a o k a d se
u m i v a m o iz l a v o r a : p l j u s k a j u se uvijek o n o m i s t o m v o d o m p o obra-
z i m a . Oni su pričali i pričali, a m o j a se pažnja n e o p a z i c e i s k o p č a v a l a .
Slušao s a m ih s onom grimasom sabranosti koja tako uspješno zastire
n a š u odsutnost, i g l e d a o u njihova lica, u nábore, u b r a z d e i čvoruge
k o j e se u z a s t o p c e m i j e s e , modeliraju, koncentriraju, p a se opet izgla-
đuju i rasplinjuju, pa iznova na druge načine mijese i oblikuju, u onu
a u t o n o m n u i g r u m i š i ć j a i d l a k o m o b r a s l e k o ž e i z m e đ u Čela, o č i j u ,
n o s a ... » N e k o s a m v r i j e m e b i o m a k n u t s p o l o ž a j a . A l i k a s n i j e m i j e
d a n a p u n a s a t i s f a k c i j a , s a d s a m o p e t n a č e l u m o g o d j e l j e n j a « ... » H a j d e ,
h a j d e ! d r a g o m i j e ! « ... G l e d a o s a m u n j i h o v e b o r e i g r i m a s e , i i z n a d
njihovih riječi k o j e su m i šumjele m i m o ušiju k a o šuškanje žutog lišća,
o p e t s a m s e b i g o v o r i o : k a k o li s e i z m i j e n i o ! g d j e j e s a d o n a j n e k a ­
dašnji čovjek?
I p a k s a m u r a z g o v o r u s njima zatajivao sebe i n a s t o j a o d a se prika­
zem k o l i k o toliko stvarniji i konkretniji. » P a z i ! to su ozbiljni ljudi!
p r e d n j i m a ne s m i j e š d a djetinjiš! oni bi to z a m j e r i l i , t e š k o zamjerili,
i ostali bi j a k o , baš j a k o razočarani!«
Oni su imali s a m o p o š t o v a n j a , k a k o se ono k a ž e , a j a s a m uvijek, i
u č a s o v i m a d o b r e s r e ć e i u s p j e h a , o s t a o per tu s a s a m i m s o b o m . A
m o ž d a j e b a š to ono što ne valja. T e š k o p o d n o s i m t u đ u r u k u , m a i
b l a g o n a k l o n u , n a m o m r a m e n u ; ne iz k a k v e oholosti, d a l e k o od t o g a ;
prosto iz neke, gotovo kožne, netrpeljivosti na dodir. N e s t u p a m lako
u familijarnost: valjda bih m o g a o nabrojiti na prste jedne ruke ljude
s k o j i m a s a m , poslije p r v e mladosti, bio u bližim o d n o s i m a . Ali u svo­
jim unutrašnjim solilokvijima postupam prema sebi bez naročitih
obzira, i s nekim posebnim zadovoljstvom stalno se svodim na svoju
pravu mjeru.
Oni su imali » ž i v o t n e ozbiljnosti«. E t o opet nešto što m i nedostaje.
P o n e k o j m o j o j fantastičnoj frenologiji, c e n t a r za ozbiljnost leži
o d m a h negdje iza obrvnog luka. Intenzivniji n a p o r tog centra podstiče
r a d m i š i ć a k o j i p o k r e ć u o b r v e . G l e d a m o iza d e b e l o g k a v a n s k o g s t a k l a
č o v j e k a k o j i n e š t o o b j a š n j a v a s a b e s j e d n i k u živo g a k a p a c i t i r a j u ć i , ili
slušamo govornika na nama nepoznatom jeziku. P a i p o r e d toga što od
n j i h o v i h r a z l a g a n j a n e s h v a ć a m o ili č a k i n e č u j e m o n i s l o v a , o n a o p e t
imaju n e k u s v o j u ozbiljnost, svoju težinu, svoju uvjerljivost: to biva
zahvaljujući o n o m r a d u obrva. A ima dosta ljudi k o j i za sve što su u
životu postigli m o r a j u da zahvale toj aktivnosti obrvnih mišića. (Čini
m i se d a s a m primijetio, s a m o se n i k a d ne u s u đ u j e m d a otvoreno k a ž e m ,
d a to m r d a n j e o b r v a m a , ta n a t u š t e n a čela, to o d s u s t v o o s m i j e h a , to
nabiranje čeonih k v r g a i čvoruga, stoje na k u d i k a m o v e ć o j cijeni k o d
primitivnijih » p u č a n s t a v a « nego kod razvijenijih i uljuđenijih. T a m o se
ljudi m r g o d e u radu, znoje u jelu i piću, stenju čak i u užitku. P a i
njihove umjetničke tvorevine imaju natuštene obrve i neki neprobavljiv
ton važnosti. Z a njih su osmijeh i v e d a r pogled z n a k infantilne psihe,
neozbiljnosti, n e d o r a s l o s t i za d r a m a t s k e v i d o v e ž i v o t a — obilježje ljud­
s k e j e d i n k e sitnoga zuba. U v i j e k s a m žalio što i u m o j o j zemlji t a k o
mnogo tušte čela i nabiru one kvrge i čvoruge i čomrde).
 J e d n o m s a m konzultirao čuvenog advokata u nekoj mojoj zapetljanoj
s t v a r i . P r e p o r u č i l i su m i ga k a o odlična j u r i s t u i neobično ozbiljna
čovjeka. Sjedio sam sučelice njemu u njegovom s u m r a č n o m kabinetu
•od t e š k e h r a s t o v i n e , s k r o m n o p o d v u č e n i h n o g u p o d s t o l i c u i p r i s i l n o
u p o k o r e n i h r u k u u krilu. P o i g r a v a o se p o l u c r v e n o m - p o l u m o d r o m olov­
k o m tuckajući naizmjenice sad jednim sad drugim njenim krajem о
k o ž n a t u m a p u na toržestvenom p i s a ć e m stolu. T r u d i o s a m se d a slije­
d i m njegova izlaganja i s respektom sam motrio neprestano pomicanje
njegovih obrva i smjenjivanje raznih figura u koje su se usklađivali na-
b o r i na n j e g o v u čelu. N i z a o mi j e m o m e n t e na k o j i m a n a m j e r a v a zasno­
vati svoju »ništovnu žaobu«.
— Pratite m e pažljivo! — i nabrao je obrve nad nosom (koncentracija
• d e s n o g i l i j e v o g k r i l a d a p o j a č a j u c e n t a r ) ... D a k l e , t r e b a d a d r ž i m o n a
u m u o v e k l j u č n e m o m e n t e ... ( c e n t a r s e n e š t o r a z r i j e d i o . a d e s n o i l i j e v o
k r i l o , p o pruženoj p o m o ć i centru, vratila su se na svoje p r v o t n e pozi­
c i j e ) ... N a s t o j t e d a s l i j e d i t e m o j u m i s a o ... ( o b a s u s e k r i l a i z v i l a u l u k ,
i s a d su se bore, protivno onom ranijem razmještaju, razvrstale hori­
z o n t a l n o ) ... O v o s u g l a v n a u p o r i š t a n a k o j i m a ć u f u n d i r a t i ništovnu
ž a o b u ... ( s d v o r i š t a , k r o z r i t m i č k e u d a r c e p r o l j e t n o g l u p a n j a č i l i m a ,
•čula s e p j e s m a m l a d e s l u š k i n j e . D j e v o j k a k u d j e l j n o p l a v e k o s e , o b i l a t o
n a s u t a p o licu sunčevim pjegicama, tek nedavno došla sa sela, pomi­
s l i m . P r e d o č a v a o s a m k a k o sa s v a k i m u d a r c e m m i r i j a d e m i k r o b a iz
tepiha z a k a đ u j u njene svijetle trepavice i tek n a p u k l e p u p o v e m l a d e
trešnje u zaklonici dvorišnog zida. U m r k o m kabinetu, k a o tromi pro­
ljetni bumbar, zundarala je oko moje glave, ispunjajući svojom zukom
č i t a v u s o b u i o d j e k u j u ć i iz s v i h u g l o v a , n i š t o v n a ž a o b a . N a a d v o k á t o v u
č e l u s m j e n j i v a l e su se figure b o r a i č v o r u g a . E t o što s v e u ž i v o t u m o ž e
j e d a n par dobro upotrebljenih obrva! I renome, i uvaženje, i vilu
s engleskom travicom i antičkim a m f o r a m a na željeznim tronošcima,
m o ž d a i m a l u jahtu, pa čak i one b r o n č a n e aplike na stubištu — sve
j e t o s i r o m a h č o v j e k i z b o r i o n e u m o r n i m r a d o m o b r v n i h m i š i ć a ! ) ... U
t o m e m o r a m o p o k a z a t i k r a j n j u i s t r a j n o s t i n e p o p u s t l j i v o s t ! ... ( E t o i
trećeg uslova koji mi nedostaje! » Z a sve je potrebna istrajnost! B e z
i s t r a j n o s t i i upornosti n e m a uspjeha ni u č e m u ! « P r i z n a j e m , imali su
p r a v o . Istrajnost, pa u bilo čemu — gotovo bih r e k a o : svejedno u č e m u
— jeste ono što daje rezultate. Čak i istrajnost u gluposti, ako je samo
•epski v e l i k a i d o k r a j a t j e r a n a , n a k o n c u d o n o s i s v o j e p l o d o v e , i č e s t o
n e baš t a k o neznatne. A j a , eto, n i s a m i m a o istrajnosti ni u č e m u , p a
n i u o n o m e što j e p r a o b r a z a c s v a k e i s t r a j n o s t i : u mržnji. N a k o n izvje­
snog, v e o m a kratkog, vremena, počinjala m e zamarati, a samo zami­
šljanje osvete izdovoljavalo me potpuno i bez ostatka. Nošenje mržnje
u sebi osjetio bih k a o teret. K a o n e k u o b v e z u , k a o n e k u d u ž n o s t , te­
g o b n u i nelagodnu i ograničavajuću k a o što j e s v a k a dužnost. K a o ne­
s l o b o d u . P a bih o d m a h n u o , zbacio bih j e sa s e b e p o p u t telećaka, i p o š a o
•dalje l a g a n i j i . N e u o b r a ž a v a m o d a t l e b a š n i š t a : n i j e t o d o b r o t a . N a p r o ­
s t o i n d o l e n c i j a , k o m o l n o s t . Ili i to s a m o j e d a n vid težnje za o n o m
p t i č j o m s l o b o d o m čija vajna ljepota i leži u njenoj nesvrhovitosti. G o -
vori se, piše i pjeva о velikim ljubavima koje znaju da ispune čitav
j e d a n ljudski život, d a m u podadu smisao i svrhu, da zatrpaju sve j a m e
m r a k a što o k o n a s zijevaju i zagluše sva pitanja što u n a m a niču о
k o n a č n o m smislu i b e s m i s l u . A m n o g o se m a n j e g o v o r i i p j e v a о veli­
k i m doživotnim m r ž n j a m a , k o j e su k u d i k a m o dublje, organskije, u p o r ­
nije nego velike ljubavi, i koje nas daleko strasnije osljepljuju za one
j a m e m r a k a i p r o g l u š u j u za one glasove pitanja. V e l i k e su ljubavi la­
bilne. Vječito p o d u d a r o m opasnosti da naprečac umru, da izgube
svoju stvarnost, da se izvrgnu u nešto drugo. A da i ne govorimo da je
m n o g o š t a od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima —
patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih
vrsta - uistinu s a m o naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi u o p ć e
nije k a d a r da p o j m i i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom
obliku, već samo kao više manje besadržajnu shematsku suprotnost koja
automatski niče p o formalnom zahtjevu antitetičnosti naše psihe. J e d n a
zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodilja, podobna je da pre­
v l a d a č a k i m i s a o smrti. Često s a m se najozbiljnije p i t a o : za k o l i k o j e
t v o j ž i v o t o s i r o m a š e n o d s u s t v o m j e d n e v e l i k e m r ž n j e ? k o l i k o ti j e
patnje i bola z b o g toga ostalo neušteđeno? i za k o l i k o je veća t v o j a
ranjivost zato što nije, k a o kornjača svojim o k l o p o m , zaštićena š t i t o m
j e d n e v e l i k e m r ž n j e ? A l i s a m se rezignirano m i r i o : to nije za t e b e ;
m r ž n j a j e a t r i b u t j a k i h ) ... B o r e n a a d v o k á t o v u l i c u b i l e s u s e s m i r i l e .
Gledao j e u m e n e provjeravajući utisak. — N a d a m se da ste m e razu­
mjeli! — Potvrdio sam glavom.
Silazeći m r a m o r n i m stubištem s brončanim aplikama, preslišavao-
s a m se nastojeći d a što tačnije dožovem u p a m e t a d v o k a t o v e riječi. A l i
n i k a k o d a s e p r i s j e t i m s v i h » k l j u č n i h m o m e n a t a « n i š t o v n e ž a o b e . A.
k a d s a m stupio napolje, njena važnost stala j e naglo da blijedi: u s v e
širim spiralnim krugovima, kao đa<odvija zavoj oko moje glave, b u m b a r
»ništovne ž a o b e « odlijetao je dalje. Zaštitnikova skrb za štićenika ustu­
pala j e mjesto štićenikovoj zabrinutosti nad zaštitnikom: p o m o m ne­
sebičnom običaju, uzeo sam brinuti brigu oko a d v o k a t o v e sudbine. I
uskoro je t e m u »ništovne žaobe« zamijenio sanjiv proljetni refren::
» n e m a na svijetu tužnije stvari od tužne sreće!«

XLII.

J e d n o m s a m se č e š k a o p o glavi, u nedoumici p r e d i z b o r o m : m o r a o
s a m da se za n e k o vrijeme prihvatim k a k v o g zaposlenja. M e đ u o s t a l i m
m o g u ć n o s t i m a , postojala j e i p o n u d a za mjesto p r i v r e m e n o g nastavnika
muzike na nekoj srednjoj školi u unutrašnjosti. K a d s a m d o z n a o da j e
to v a r o š i c a u k o j o j živi m o j n e k a d a š n j i d v o j n i k I v a n , riješio s a m se bez;
kolebanja i pohitao tamo.
Bilo mi je poznato da je zbog protivljenja roditelja m o r a o odustati
o d n a m j e r e d a s t u d i r a f i l o z o f i j u i p o ć i n a f a r m a c e u t i k u . S p o č e t k a se^
o b m a n j i v a o d a će se poslije p r e b a c i t i n a čistu herniju ( » s t u d i r a za
d o k t o r a hernije«, bili su m i r e k l i ) , a k a s n i j e se v a l j d a p o m i r i o s tim d a
bude apotekar.
Dočekao m e srdačno. Tek možda s nešto manje ekspanzivnosti nego
š t o s a m o č e k i v a o , ili n e g o što bi bilo p o m o m u k u s u .
- S j e t i š li s e j o š k a t k a d S l i n k a ? - b i l o m i j e j e d n o o d p r v i h p i t a n j a .
Osmjehnuo se kao na spomen davne m a l e šramotíce. Ozbiljan čovjek,
n a s t o j a o s a m d a ga o p r a v d a m , v j e r o j a t n o j e o d m a h n u o n a te djetinjske
ludorije! Ali mi je prošlo glavom: zacijelo je t o k o m svih ovih godina
pomišljao na mene mnogo rjeđe nego j a na nj. A m o ž d a m e se već
d u g o nije u o p ć e sjetio!
- Š t o j e o d o s t a l i h ? V i đ a š li k o g a o d s t a r i h ?
— P o n e k a d Matu. Sreski je veterinar, naiđe katkad ovamo. Imat ćeš
prilike da ga vidiš.
— A što je s P e t r o m ? On je jedan od negdašnjih k o g a se najčešće
sjetim. Čudno k a k o se s vremenom modificiraju naši unutrašnji odnosi!
T o l i k o p u t a zaželio s a m da m u p i š e m . A l i , n a r a v n o , n i s a m . I to j e j e d n a
o d o n i h m a l i h ž e l j a k o j e s e n i k a d n e o s t v a r u j u ! ... S i r o t i G l a v o n j a ! ...
S j e ć a š li s e n j e g o v e b e z a z l e n e l j u b a v i z a m e d i c i n u ? ... G d j e j e s a d ?
• — Župnik u Zeleniku. Liječi svoje parohijane i kopuni pijetlove za
gozbe liječničkim ekipama koje naiđu u selo. T o j e sve što j e ostalo od
njegove kirurgije.
Izgleda, ja sam jedini izabrao uprav ono što s a m želio: Glavonja se
m o r a o odreći svoje medicine, Ivan i svoje literature i svoje čiste he­
rnije. T r e b a l o b i z a k l j u č i t i d a s a m j a n a j b o l j e u s p i o .
B i o se prilično promijenio. Okrupnjao j e , a od gimnazijskih dana k a o
da više nije rastao. N a tjemenu m u se pojavila m a l a ćela koju je bri­
žljivo p r e k r i v a o d u g i m r e p o m k o s e sa strane. S a g r a d i o j e solidnu vilicu
n a kraju mjesta. Preko rijeke, »u L u č i k a m a « , kupio je teren na k o m e
je namjeravao podići mali park suptropske vegetacije. Imao je i auto­
m o b i l , p a j e j e d a n ili d v a p u t a m j e s e č n o o d l a z i o u obližnji g r a d i ć , r a d i
osvježenja.
P r e d s t a v i o m e ženi. N j e m i c a , stasita, v e o m a s o a n j i r a n a ž e n k a u g o ­
d i n a m a u k o j i m a i se j o š s a s v i m u s p j e š n o v o d i b o r b a s n a s t u p a j u ć o m p r e -
t i l o š ć u . B r a k i z s t u d e n t s k i h d a n a . V j e r o v a t n o b i v š i zimmerherr. Nje­
m a č k i j e govorio začudo loše, ali s n e k o m h v a s t a v o m familijarnošću.
S e r v i r a o m e j e s navadnim riječima za tu p r i g o d u : »Mizzi, da te upo-
z n a m s a s t a r i m d r u g o m iz d j e t i n j s t v a « i t a k o d a l j e . N e z n a m p r a v o p o
č e m u , d o b i o s a m utisak d a se s v a k o m s v o j o m riječju p r e d ž e n o m b o r i
d a o d r ž i , ili d a p o v r a t i , n e k a k v e s v o j e p o z i c i j e u n j e n i m o č i m a . Z a d r ­
žali su m e na večeri.
* Uf u g l u s a l o n a , p o s t a v l j e n d i j a g o n a l n o , s t a j a o j e n o v p i a n i n o d o b r e
m a r k e . N a p o l i t u r i p o k l o p c a n e k o l i k o s o l i d n o u v e z a n i h s v e z a k a Sang
und Klang-а. U p i t a o s a m ga za n j e g o v u n e k a d a š n j u učiteljicu k l a v i r a .
» U m r l a j e « , o d g o v o r i o m i j e s a s v i m k r a t k o , i z m e đ u d v i j e ž l i c e con-
sommé-а, bez podrobnijih podataka. Klavir je bio napustio. Mjesto
njega, sad j e k a t k a d udarala gospođa Mizzi, P r i svjetlosti dviju tordi-
ranih stilskih voštanica podrhtavanje žućkaste malje na njenoj usni i
pulsiranje njenog podvojka odavalo je kako u sebi broji takt. T o j e
njenom zrelom licu v r a ć a l o izraz marljiva djeteta. Ugovorili smo mali
kućni koncert о prvom Matinom dolasku.
P o p o d n e v a s a m provodio kod njega u apoteci. Igrali smo nebrojene
p a r t i j e š a h a , ili s m o ć a s k a l i d o k j e p r i p r e m a o recepte. P o n a j v i š e о lite­
raturi. I, n a r a v n o , p r a v d a l i smo se. Zanimanje za nju nije ga bilo osta­
vilo, ali j e ažurirao svoj u k u s : i on je bio postao strastven ljubitelj onih
e g z o t i č n i h p r o b l e m a iz egzotičnih sredina. S v a k o g m j e s e c a stizale su m u
n o v e s v e s k e j e d n e b i b l i o t e k e k o j a j e i z d a v a l a r o m a n e i z ž i v o t a smug-
glera i bootlegera i lovaca na krokodile.
D o g o v o r i l i s m o se d a ćemo za p r v e sunčane nedjelje odšetati do nje­
gove suptropske bašte. K a d sam došao, auto je već čekao spreman pred
vratima.
— Zar ne ćemo pješice?
— Ne, odvest ćemo se kolima.
— Kolima, veliš?
— T e b i j e , i z g l e d a , nešto smiješna ta riječ » k o l a « ?
— T a k o ... P o b u đ u j e m i i n f a n t i l n e a s o c i j a c i j e . K a d č i t a m u n o v i n a m a :
u drugim kolima dovezao se doajen diplomatskog kora i t a k o d a l j e ,
p r e d oči mi izlazi b o s o n o g sijed starčić u izvezenom fraku i p o d dvoro-
gim šeširom, na volujskim kolima. Od truskanja poskakuje m u cviker,
iznad g l a v e s t r l e m u ona četiri zašiljena b u k o v a k o c a k a o d a č e k a j u
odsječene glave, volovi ritmički mašu repovima i flegmatično zure u
svjetinu. P r o l a z i veseli starčić, za njim ispadaju na asfalt strukovi
trstine, publika na trotoaru bulji u čudu, s dućanskih vrata podmiguju
šegrtići, a m l a d sekretar poslanstva šapće drugu pored sebe: »ovaj je
v e ć s a s v i m gaga!« ...
— H m ! S v a š t a li i t e b i p a d a n a p a m e t !
— B o g a m i svašta, pravo veliš!
P u t e m j e šutio. Što uvijek brbljaš, spočitavao sam sebi. Izlaneš sve
š t o ti n a p a m e t p a d n e ! E t o , o č e v i d n o s i g a p o v r i j e d i o ! S a d u p r e m d a g a
u d o b r o v o l j i m . K a d s m o stigli » u L u č i k e « , stvar j e bila v e ć zaglađena.
Objašnjavao mi j e u tančine kako namjerava urediti park. Razlijetao se,
onako dežmekast, i dozivao m e čas na jedan čas na drugi kraj da u o č i m
vizuale iz p o j e d i n i h t a č a k a .
— O v u d a , sve n a o k o l o , bit će ograđeno trostrukom b o d l j i k a v o m žicom
na c e m e n t n i m s t u p o v i m a , da ne u p a d a stoka. A t a m o , vidiš, trebao bi
doći niz širokih stepenica, k a o prilaz rijeci, radi k u p a n j a . Ondje, otpri­
like u sredini, m a l o više p r e m a lijevo, na osmerokutnoj podlozi od
t e s a n a k a m e n a , d o š l a bi s j e n i c a , k a o n e k a p a g o d a , p o k a z a t ću ti n a c r t
k o d k u ć e . S a m o , z a to bi trebalo da o t k u p i m j o š i onaj trouglasti ko­
m a d i ć terena, d o đ i a m o , postavi se ovdje, evo ovdje, vidiš: r a v n o o v o m
linijom g o r e do ceste. Ali vlasnik, seljak, ne će da proda. N u d i o s a m m u
tri p u t a v i š e n e g o š t o f a k t i č n o v r i j e d i . Z a te p a r e m o g a o j e k u p i t i n a
d r u g u s t r a n u tri, četiri p u t a toliko zemlje! Ali on se k a p r i c i r a o pa ne će
i ne ć e ! T v r d o g l a v je k a o m a z g a ! N e g o sad s a m p o r a d i o k o d o p ć i n e ,
 v j e r o j a t n o će ga oni skloniti. N a k o n c u , v e l i m i m j a , to j e na k o r i s t
s a m o g mjesta! Od takve stvari dobiva čitavo mjesto, zar n e ?
J e d n e subote naišao je Mato radi cijepljenja stoke. Ivan nas je pozvao
obojicu na večeru. Održan je i dogovoreni kućni koncert. Svirao s a m ,
uz pratnju g o s p o đ e Mizzi, ponajviše obične t a č k e s koncertnih doda­
taka. Ona se oduševljavala bez rezerve.
— Savršeno! Eine wunderbare cavata!
Ivan se potrudio da preciznije formulira svoju impresiju.
— Što m i se najviše sviđa u tvom sviranju, to j e d a u njemu i m a
nešto zasićeno aromatično, rekao bih, j e d a n m a l i ,štih' ciganskoga, u
n a j b o l j e m s m i s l u t e r i j e č i , d a k a k o ...
— A l i ! Š t o g o v o r i š ! ... B a š n a p r o t i v , j a n a l a z i m d a j e n j e g o v f o r t e
u p r a v o u t o m e što r a s p o l a ž e n e o b i č n o b o g a t i m m o g u ć n o s t i m a , j e d n i m
širokim r a s p o n o m , od tog t e m p e r a m e n t n o g , strastveno-aromatičnog re­
gistra, p a do nekih plemenito bijelih u g o đ a j a ! Sjesti se onog d i v n o g
Adagia! ...
— B e z u v j e t n o , d r a g a . S a m o , m e n i se čini d a j e on u o n o m z a s i ć e n o m ,
kako sam ga nasumce nazvao ciganskom načinu, ipak najviše svoj!
— N e m o j t e g a s l u š a t i ! T o iz n j e g a g o v o r i z a v i s t ! ...
Umiješao se i Mato.
— J a sam doduše u tome potpuni analfabeta. Slušao sam virtuoze po
koncertima — nema govora, tehnika, bravuroznost i tako dalje, savršeno!
A l i što se tiče s a m o g zvuka njihovog instrumenta, često mi se učinio
prilično rezak, gotovo neprijatan. Pomišljao s a m : nije bez neke što se
t a j i n s t r u m e n a t n a r u s k o m z o v e , s k ř i p k a ' ...
— O h ! F a - m o z a n j e M a t o , s t i m s v o j i m i n t u i t i v n i m e t i m o l o g i j a m a ! ...
— zahihotala se g o s p o đ a Mizzi zabacujući glavu d u b o k o u n a z a d .
— ... a z a m o j e v e t e r i n a r s k e u š i , i z m e đ u , s k r i p k e ' i , c i g a n s k o g ' , b i r a m
radije ovo posljednje.
— Srećom, — zaključio sam šaljivo, — umjetnost zvukova ima pred
ostalim umjetnostima bar tu prednost što se njeni proizvodi brzo ras-
plinjuju u v r e m e n u i prostoru. N e m a smisla lišavati je te prednosti
dugim naknadnim komentarima
Ispraćao sam Matu do svratišta. Šetali smo p o d crnim sjenama keste­
novih krošanja.
— J e s i li g a s a m o v i d i o ? U v i j e k j e o v a k a v . U s v a k o j m i n u t i d a n a i
noći, stalno na nekom oprezu, stalno s p r e m a n na jetkost.
— Z b i l j a , što se to d e s i l o n a š e m I v a n u ? Š t o to b i v a s n j i m ?
— K a ž u : kompleks. Ili m o ž d a čitav k o m p l e k s k o m p l e k s a . T o b o ž e , to
je nastalo odatle što j e m o r a o bataliti svoje više ambicije i pomiriti se
s praktičnom farmaceutikom. U prvo vrijeme jako je trpio zbog toga.
O s j e ć a o s e ponižen, g o t o v o o b e š č a š ć e n . K a s n i j e j e to p ř e v ř e l o u ovaj la-
tetni, mirni i p e r m a n e n t n o jetki stadij. P o s t a v i o j e sebi neki ideal ener­
gičnosti, antisentimentalnosti, i to je urodilo o n o m s p a r u š e n o š ć u ličnosti
k o j o m t a k v i nagli p r e l o m i r e d o v n o u r a đ a j u . I z a n j e g a leži, k a o m r t v a c
na putu, nešto što on smatra svojim osnovnim životnim neuspjehom.
T r u j e ga m i s a o da nije ostvario ono što j e m o g a o ili za što misli da j e
 bio pozvan. A taj k o m p l e k s ispada p r e m a vani u vidu one stalne isprše-
nosti, o n o g v j e č i t o g ,stanja p r i p r a v n o s t i ' , one p r e v e n t i v n e samoobrane
о kojima si imao prilike da se uvjeriš.
— D o b r o , a zašto u tebi, u meni, u P e t r u Glavoniji, u svima drugima,
t o n e s t v a r a t a k v e k o m p l e k s e ? I l i b a r z a š t o s e ti k o m p l e k s i i t e o j a đ e -
nosti ne ispoljavaju u takvim f o r m a m a ? Na koncu, niko ne postiže ono
što j e z a m i š l j a o ? P o n e k a d se postigne čak i v i š e n e g o što se htjelo, ali
g o t o v o n i k a d b a š ono što se htjelo.
— K o d nas j e drukčija stvar. J a sam s ovim z a d o v o l j a n : j a s a m i želio
u p r a v ovo. Selo, p r i r o d a , slobodni zrak, kretanje n a otvorenu, to m e n i
o d g o v a r a . P e t a r Glavonja je zlatan čovjek, vedar, bezazlen, u njemu
n e m a n i š t a š t o k o p k a , š t o i z g r i z a u n u t r a š n j e s t i j e n k e ... A t i — ti s i t a k v a
p r i r o d a ! ... Č i n i m i s e k a o d a s i t i u v i j e k t r a ž i o z a d o v o l j s t v o n e u o n o m
g l a v n o m z a čim i d e š , n e g o u n e č e m s p o r e d n o m što p r a t i to g l a v n o . V j e -
r o v a t n o te zato i eventualni neuspjeh može s a m o d o p o l a ražalostiti ili
p o t i š t i t i , k a o š t o bi te i n a j p u n i j i u s p j e h s a m o d o p o l a o b r a d o v a o . T i
s i v e ć t a k a v ! ...
— M o ž d a i m a š p r a v o . A l i o s t a v i m o t o ... N e g o , t o š t o g o v o r i š о I v a n u
i z g l e d a d o s t a u v j e r l j i v o . P a i p a k m i s l i m d a to nije s v e .
— T a n e v i d i š li d a u n j e m u u v i j e k č e k a , s p r e m n a k a o z a p e t a p u š k a ,
r e p l i k a : » n e z a b o r a v i t e d a j e i I b s e n b i o a p o t e k a r ! « ...
— I E m i l e C o u é ...
— ... i s a m o č e k a p r i g o d u d a o d a p n e ... A š t o s e t i č e E m i l a C o u ć - a ,
t a č n o si i n t u i r a o : n e k o j e v r i j e m e n e p r e s t a n o g o v o r i o о n j e m u . Z a ­
mišljam da svake večeri pred spavanje u kupaonici dugo masira ćelu
n e k a k v i m losionom vlastite proizvodnje i usto ponavlja: » j a s a m jak, j a
s a m energičan, ja z n a m što hoću!« Metodička večernja gimnastika volje,
i s t j e r i v a n j e k o m p l e k s a p o m o ć u , s v i j e s n e a u t o s u g e s t i j e ' ...
— T i s e s m i j e š . A z n a š li d a s e j a t a k v i h l j u d i p o m a l o b o j i m ! L j u d i
k o j i hlepe za energičnošću, za voljom, stotinu su p u t a opasniji od onih
k o j i s u e n e r g i č n i p o r o đ e n j u ! ...
— ... D a k l e , u p r v o m p l a n u s t o j i o n a j k o m p l e k s . I z a n j e g a , o n a p u š k a ,
nabijena d o grlića I b s e n o m . A u trećem redu, iza leđa te replike, m u t n o
se o c r t a v a j o š n e š t o : slutnja p r o t u r e p l i k e : » đ a d r a g i m o j , ali Ibsen j e
I b s e n ! « I ta n a s l u ć i v a n a p r o t u r e p l i k a k a o da vlazi b a r u t onoj n a b i j e n o j
p u š k i , i k v a r i m u z a d o v o l j s t v o . I t a k o , te n i k a d g l a s n o i z g o v o r e n e
r e p l i k e i p r o t u r e p l i k e u njemu se stalno m o t a j u u k r u g u i j e d n a d r u g u
u j e d a j u z a r e p . E t o z a š t o s e d r ž i o n a k o k a o d a j e p r o g u t a o ...
— ... m e t l u ...
— ... n e , n e g o p u š k u , n a b i j e n u p u š k u ! — k a p r i s i r a o s e M a t o .
— T i si zloban!
— N e , n i s a m j a z l o b a n , n e g o s i ti n a i v a n . I l i t a č n i j e , p r a v i š s e n a i v a n .
O d u v i j e k si i m a o tu k o k e t e r i j u n a i v n o s t i !
Rastali smo se p r e d ulazom u svratiste. Morao je da ustane rano, radi
cijepljenja, a u podne je putovao dalje.
Sutradan me upitao Ivan:
— K u d ste otišli sinoć k a d ste ustali od n a s ?
 — Bazali smo. Dugo ispraćali jedan drugoga, po običaju.
— A o čemu ste tako interesantnom razgovarali?
— 0 koječemu, naklapali...
— 0 , pardon! Možda sam indiskretan. Izvini a k o s a m zadro u jednu
sferu u kojoj mi nema mjesta.
— Š a l i š s e ? Š t o ti p a d a n a p a m e t ! ...
— S a s v i m logično: k a d niste о tome m o g l i r a z g o v a r a t i d o k s m o sje­
dili k o d nas u špajzecimeru, m o r a m zaključiti da ste imali da govorite
о n e č e m p o v j e r l j i v o m ! ... I z g l e d a l i s t e t a k o u m o r n i , k a o đ a ć e t e z a s p a t i
n a s t o j e ć k i . À n a p o l j u i z g l e d a d a s t e s e n a g l o r a z b u d i l i ...
— Ništa čudnovato. Poslije obilatog jela, u zatvorenu, čovjeka savlada
n e k a t r o m o s t , neki drijemež, a k a d iziđe iz z a g u š l j i v a p r o s t o r a n a otvo­
reno, razuzuri se, dođe m u volja da se proboda.
— R a z u m i j e m , moja j e blagovaonica p r e v i š e zagušljiva za u g o d n e pri­
jateljske razgovore.
— Glupost! »Moja« blagovaonica! S v a k a blagovaonica! S v a k a zatvo­
r e n a p r o s t o r i j a u k o j o j se d u g o sjedi, j e d e , p u š i . V a l j d a si s e i s a m kat­
k a d zaželio zvjezdanog neba nad glavom!
U š l a j e g o s p o đ a Mizzi. Iznenađeno n a s je p o g l e d a l a .
— Ihr streitet? U m was handelt es s i c h ?
— E r behauptet, unser Speisezimmer sei nicht genug ,sternig' für
lange freundschaftliche Gespräche.
— Sternig?
— Sternig, jawohl!
— I v a n e , n e m o j se praviti smiješan! Čisto j e djetinjast način k o j i m
h a r a n g i r a š n a k r s t a š k i r a t u o b r a n u t o b o ž e u v r i j e đ e n o g š p a j z e c i m e r a ! ...
A n i j e n i n a r o č i t o l o j a l n o ! ...
— На-ha-ha! L o j a l n o ! O d a v n a n i s a m čuo tu r i j e č ! T i si j o š uvijek
ostao pri onoj staroj viteškoj terminologiji. I z g l e d a d a si u s p i o sačuvati
m e n t a l i t e t i z Triju mušketira! ...
— L a s s d a s , I v a n ! D u b i s t h e u t e e t w a s s t r e i t s ü c h t i g ! ... N e g o r a d i j e s e
presvući p a da sve troje zajedno malo p r o š e t a m o .
D o k j e iza pregrade prao ruke i svlačio bijeli mantil, rekla m i je
ispričavajući ga:
— M o r a t e ga izviniti. D a n a s j e i m a o n o v i h o k a p a n j a o k o one p a r c e l e
u Lučikama!

XLIII.

Otada, među nama je nastupilo još nešto: neko nepovjerenje. Zauzeo

j e p r e m a m e n i n e k a k a v s t a v ... n e b i h z n a o t a č n o r e ć i k a k a v - e t o t a k o ,
naprosto stav. Pomišljao sam: nema nikakva smisla da zaoštravam
odnose s nekadašnjim prijateljem. Ionako je sve ovo privremeno! Sve­
s r d n o s a m pružao m o j životni p r o m a š a j k a o hranu njegovoj povrijeđe-
n o s t i n e b i h li j e u n e k o l i k o u m i l o s t i v i o . A l i , i z g l e d a , nije m n o g o p o m a ­
galo. T o j e s a m o j o š j a c e podsticalo njegovu ofanzivnost. On nije bio
od onih t a k t i č a r a za k o j e se k a ž e da ne umiju iskoristiti m o m e n t e p r o ­
t i v n i k o v e s l a b o s t i ili p o p u š t a n j a . Z n a o bi m e p r e d u s r e s t i , o d m a h n a
pragu:
— O o o , I w a n G a l è b e , l e c é l è b r e v i o l o n i s t e ! ... A p r o p o s , t r e b a d a
z n a m , z a s l u č a j d a ti b u d e m m o r a o š t o a d r e s i r a t i : p i š e š li s e j o š t a k o ,
Iwan Galèbe, sa dubl ve i s aksan grav?
— N e , dragi, — o d g o v a r a o sam pokajnički. — S a d se opet pišem Ivan
G a l e b , j e d n o s t a v n o , p o n a š k u . Š t o v i š e , I v a n G a l e b p o k o j n o g F r a n a ...
U o s t a l o m , n i s a m s e ja o n a k o p i s a o , o n a k o s u m e d r u g i p i s a l i .
— A l i ! r a z u m i j e s e , ti si n a j e n e r g i č n i j e p r o t e s t i r a o , n o n a ž a l o s t u z a ­
l u d n o ! ...
Prelazio s a m p r e k o toga i sjedao za partiju šaha. A poslije, razgovor
j e opet p a d a o na neutralan teren. Prepričavao m i je svoju najnoviju
lektiru, pasionirao se n e d a ć a m a onih kitolovaca sa A l j a s k e i onih b e r a č a
ne z n a m čega ne z n a m o d a k l e , indignirao se n a d uniženjem ljudskog
dostojanstva k o m e su izvrgnuti ljudi u onim egzotičnim krajevima. A k o
mi ne bi uspjelo da izraz sabranosti na m o m licu i s p a d n e dovoljno
uvjerljiv (jer, b o ž e m o j , č o v j e k j e p o n e k a d u m o r a n p a ni uz n a j b o l j u
volju to m u ne p o l a z i za r u k o m ! ) , o d m a h bi se pozlijedio:
— T i z i j e v a š , n a r a v n o . T e b e to ne interesira. A l i , d r a g i m o j I w a n G a ­
lèbe, eto to su p r o b l e m i , realni problemi! A k a m o l i tvoje teorije о
nerealnosti realnoga i realnosti nerealnoga' i tvoje M a m a - Y u m b e ! . . .
A tad bih se i j a m a l k o prozlio.
— N e s h v a ć a m što te m o ž e toliko da pasionira i zabavlja u toj tvojoj
lektiri. T e b e z a n i m a s a m o č o v j e k in a b s t r a c t o . K o n k r e t n i ti j e p r e v i š e
vulgaran, nedovoljno interesantan. U p r a v kao da j e uslov za čovjeko­
ljublje izvjesna distantia loci.
— Zašto m e pasionira, zašto m e zabavlja! Smiješno! Ne radi se tu о
p a s i j i ili о z a b a v i . T o j e s a s v i m l a g i t i m n o , s a s v i m s h v a t l j i v o i n t e r e s o v a n j e
današnjeg društveno razvijenog čovjeka, njegova želja da upozna stanje,
prilike, probleme raznih krajeva, raznih sredina. Shvatljiva radoznalost
intelektualca da sazna ' k a k o sve ljudi ž i v e !
— Č u d i m se s a m o k a k o te ne i n t e r e s i r a j u s t v a r i k o j e i m a š o d m a h p o d
n o s o m , k o p a č i k u k u r u z a iz L u č i k a , b i j e d a k o j u d a n o m i c e v i d i š t u p r e d
t v o j o m t e z g o m . Oni su preblizu da bi se njihove stvari m o g l e da u o č e ,
p r e m a l o egzotični d a bi zaslužili n a š u pažnju. D o b i j a m d o j a m d a j e to
k o d t e b e n e s v i j e s n o b j e ž a n j e o d n e č e g a š t o t i j e b l i ž e i š t o t e iz b l i ž e g
dira. Vidiš, j a s a m u tome stvarniji. A k o se ne v a r a m , ovdje s a m j a
s l u č a j n o v i š e r e a l i s t a n e g o ti.
— 0 , nisam znao da imaš i takvih ambicija!
— P a to su sasvim legitimne ambicije današnjeg društveno razvijenog
čovjeka kad govori о današnjim društveno razvijenim problemima!
— N e , nije to realističnost, nije to smisao za stvarnost, d r a g i m o j ! T o
je najobičniji vulgarni empirizam, naprosto tvoja nesposobnost da m a
koji problem teoretski shvatiš!
 — H e , što ć e m o ! . . . - uzdahnuo bih prelazeći u elegično-meditativni
t o n . - Ž a l o s n o j e to b i t i m a l a z e m l j a , s j o š n e r a z v i j e n o m v l a s t i t o m p r o ­
izvodnjom. U p u ć e n si u s v e m u na i n o s t r a n s t v o : č a k i vlastite p r o b l e m e
i preokupacije moraš da naručuješ izvana! . . . A što se tiče onih M a m a -
Y u m b a , vjeruj m i da ih, k o više k o m a n j e , svi i m a m o . U v i d u n e k a k v i h
šašavih fantoma, nemoćno poletnih krilatih gmazova, infantilnih malo­
u m n o s t i , ili u v i d u i n k u b u s a , m u t n i h p o t k o ž n i h z e b n j a , k o m p l e k s a , n e s i ­
g u r n o s t i , - ali i m a m o ih svi!
Prekinuo je miješanje u avanu i izazovno se naslonio na tezgu.
— D o b r o , a Što m i s l i š , k o j a j e m o j a M a m a - Y u m b a , n a p r i m j e r ?
— N e z n a m , n e m a m p o j m a . T r e b a l o bi p o d r o b n i j e ispitati. A to naj­
b o l j e č o v j e k m o ž e d a s a m i z v r š i . U o s t a l o m , m o ž d a j e ti, s a s v i m i z u z e t n o , ,
uopće i nemaš.
— A koja j e tvoja M a m a - Y u m b a ?
— O h ! J a i h p a k i m a m t o l i k o d a ih j e t e š k o i n a b r o j i t i ! . . .
Nastavio je miješati batićem u porcelanskom avanu.
— T i b i m o r a o p i s a t i p r i č e z a d j e c u , d r a g i m o j ! J e s i li i k a d n a t o
p o m i š l j a o ? G o v o r i m sasvim ozbiljno. N e bi li se u p o s l i o u r e d a k c i j i
k a k v i h d j e č j i h n o v i n a ? D a p i š e š d j e č j e r o m a n e u n a s t a v c i m a ? N e b i li
te to p a s i o n i r a l o ?
— Zašto n e ? D j e c a su m o j a pasija. D o b r o si m e p o d s j e t i o , razmislit
ću о tome. U p r a v nekidan pročitao s a m interesantan članak od v e o m a
u v a ž e n o g p i s c a (— t r e s n u o s a m i z r u k a v a j e d n o i z m i š l j e n o i m e — ) , p r i ­
znatog autoriteta u takvim stvarima. Neobično originalne ideje! Autor
tvrdi da su sve te p r i č e za djecu, te p u s t o l o v n e d o g o d o v š t i n e , p r o b i ­
j a n j a k r o z p r a š u m u , ekspedicije u s t r a t o s f e r u ili n a m o r s k o d n o , r a k e t n a
interplanetarna putovanja i tako dalje, jedna bijeda od fantazije. Pisci
takvih burgija bave se uglavnom tehničkim modalitetima s v e m i r s k o g
saobraćaja, problemima raketnog projektila i njegovog pogonskog go­
riva, otpora zraka, pritiska, temperature, kisika i slično. I tek uz očit
n a p o r f a n t a z i j e u s p i j e v a j u d a t a m o š n j e s t a n o v n i k e z a m i s l e r u n j a v e , ili
j e d n o o k é , ili s n a b d j e v e n e r o g o m n a s r e d č e l a , ili v i s o k e š e s n a e s t s t o p a
— m a h o m o t r c a n e p r e d s t a v e iz m i t o l o g i j a i f a n t a s t i k a n a š e s t a r e p l a n e t e !
U knjižicama za djecu, k a ž e dalje uvaženi autor, trebalo bi podsticati
dječju misao i dječju fantaziju u sasvim d r u g o m pravcu. N a primjer,
d a li i n a t i m d r u g i m s v j e t o v i m a i m a m j e s t a d v o j n o s t i i z m e đ u p o s t o ­
j a n j a i n e p o s t o j a n j a ? D a li j e i t a m o p o z n a t p o j a m s m r t i ? D a l i s u i
t a m o p o j a v e i doživljaji nanizani, p o p u t Minhauzenovih g u s a k a , na nit
v r e m e n a , ili s e p r e d o č i m a tamošnjih s t a n o v n i k a ž i v o t s t e r e u j e d n o j !
ravni, plošan i raznobojan k a o ćilim? Zamisli ljepote: život-ćilim!
I zamisli z a d a t k a : razviti u djeci čulo za laj život, i žudnju za njim!
P o t a k n u t i u n j i m a s u m n j u d a li i t a m o v a ž e o v d a š n j e f o r m e i k a t e g o r i j e ,
poljuljati im povjerenje u pojam postojanja, u p o j a m v r e m e n a ? A da
i ne govorimo о drugim, manje važnim ovozemskim kategorijama bez
kojih se i na ovoj planeti još nekako m o ž e ! . . .
— Oh, ž a l i m s a m o što n e m a m sina p a d a u t v o j e r u k e p o v j e r i m n j e g o v
o d g o j ! D a ga učiš životnoj mudrosti! T i si r o đ e n i t a l e n a t za i n f o r m á t o r a !
 — R a d o bih se primio tog zadatka, i vjerujem da bih bio savjestan
p e d a g o g . J a s a m d o d u š e m a l k o lijen i aljkav, ali k a d se n e č e g primim,
z n a m što j e r e d i d u ž n o s t . U o s t a l o m , to sve n e g o v o r i m u s v o j e i m e ,
samo citiram uvaženog autora.
— A k o j e taj v e l i k a n ? D a nije i to j e d a n od onih k o j i će završiti svoj
vijek u ubožnici?
U m u k n u o j e . J a s a m s e d o b r o č u v a o d a ne p r e k i n e m t u šutnju.
G o r e i z s a l o n a z a č u o s e k l a v i r : iz d o b r o u k o r i č e n o g S a n g und Klang-а,
g o s p o đ a M i z z i z a p o č e l a j e p r v e t a k t o v e Asra-lied-а. T a n k o m nazalnom
s t r u j i c o m z r a k a p j e v u š i o s a m za k l a v i r o m :
. . . und mein Stamm sind jene A-as-ra we-el-che ste-er-ben we-en sie
lieben!...
Naglo me prekinuo.
— P r e s t a n i već j e d n o m ! . . . Dosta mi je više te tvoje igre! . . . K a o da
si dopirio a m o s a m o zato da m e svrdlaš! . . .
— A l i što to g o v o r i š , I v a n e ! . . .
— N e z n a m što te nagoni da mi vječito oponiraš, d a m i s n a r o č i t o m
slašću suzbijaš u grlo svaku pojedinu riječ! D a m e neprestano povre-
duješ! . . .
Učinilo m i se d a m u u glasu trepte suze.
— A l i čime, z a b o g a ? ! . . . N a p r o s t o te ne r a z u m i j e m ! . . . E t o razgova­
r a m o , izmjenjujemo misli, ćaskamo. Više manje s a m o zato da utučemo
vrijeme, i ništa drugo! N e smiješ svaku razliku u gledištima uzimati
tako tragično! . . .
— H a j d e , m a n i t i t o ! . . . N i s i ti t a k o b e z a z l e n a o v č i c a ! I s a m v r l o
d o b r o znaš, nisu tu po srijedi nikakve »razlike u g l e d i š t i m a « ! . . . I m a
tu n e š t o d u b l j e , i n t i m n i j e , što te n a v o d i da n e p r e s t a n o tražiš č i m e d a
m e pozlijediš! . . .
N a licu, j o š želatinozno m e k u od uzbuđenja, p o r o d i o se z a č e t a k osmi­
j e h a p o n o v o n a đ e n e s u p e r i o r n o s t i , i crte su se s t a l e n a g l o u k r u ć i v a t i .
»A-ha! stupa u djejstvo Couć!«
— A što j e to n e š t o , a k o s m i j e m p i t a t i ?
— N i š t a , ništa! S a d s v e j e d n o ! . . . T i m e vrlo d o b r o r a z u m i j e š ! . . .
Dalje nisam pitao. P r i p r e m a o je recepte ne dižući glave. Čekao sam
d a se još m a l o pribere. A onda sam izbacio, bez težine:
— D a odigramo jednu?
Mala pauza.
— Možemo.
K r o z t a v a n i c u j o š s u d o p i r a l i z v u č i Asra-lied-а. P o v e o s a m se opet,
s a s v i m n e p r o m i š l j e n o , z a k l a v i r o m , a l i s a m se o d m a h p r e k i n u o . O d i g r a l i
s m o nekoliko partija.
— H o ć e š li m a l o g o r e ? — u p i t a o m e k a d j e d o š l o v r i j e m e d a z a t v o r i
apoteku.
— N e ću večeras, nešto m e boli glava.
D a to učinim uvjerljivijim, n a d o d a o s a m :
— I m a š li k a k a v p r a š a k ?
 » M o ž d a m u j e i ta glavobolja j e d n a m a l a z a d o v o l j š t i n a « , p o m i s l i o s a m
s i p a j u ć i u grlo kombinirani p r a š a k iz k a r t i c e . » N a d a j m o s e d a će o v a j
p r a š a k umiriti više njega nego mene!«

XL IV.

A k a d je opet naišao Mato p a k a d s a m m u ispričao tu zgodu, prasnuo

j e u smijeh.
— N e m o g u da shvatim na što je ciljao svojom aluzijom.
— H a j d e bolan, ne pravi se naivniji nego što si!
— N a časnu riječ, ne razumijem!
— S a s v i m j a s n o : htio j e reći da m u zavidiš na njegovu dobru.
— J e li m o g u ć e ?
— J e s t , m o g u ć e , sasvim m o g u ć e . Zašto ne bi bilo m o g u ć e ? A uistinu,
s t v a r j e u t o m e što bi on u s v o j o j d u b i n i želio d a m u d r u g i z a v i d e .
N j e m u j e t o p o t r e b n o , r a z u m i j e š li, k a k o b i s a m s e b e u v j e r i o u s v o j u
d o b r o b i t . L j u d i se gotovo r e d o v n o o s j e ć a j u u s r e ć e n i s v o j o m s r e ć o m u
onom stepenu u kome drugi tu sreću cijene. N a š a sreća dobrim dijelom
zavisi o d drugih. Za I v a n a to vrijedi u naročitoj mjeri. A k a d m u se
u č i n i d a m u ljudi i p a k ne z a v i d e , on h o ć e d a ih n a to prisili, d a ih p r i ­
v e d e poslušnosti. Najprije pokuša da im to sugerira. A k o ne uspije, tad
p r o m i j e n i t a k t i k u : p o k u š a i m to i m p u t i r a t i , n e bi li u v j e r i o b a r s e b e .
— Čudno.
— A z n a š li š t o s e z a p r a v o n a l a z i i s p o d t o g a ? O n d r u g i m a z a v i d i . K o n ­
kretno, sada tebi.
— A na čemu meni?
— E t o b a š na tome što ti njemu ne zavidiš. T o što ljudi ne p o s t a v l j a j u
uvijek neke relacije, neka upoređenja između sebe i drugih, za njega
je jedan nedostižan luksus, nedostupno gospodstvo. I na tom golom
g o s p o d s t v u bez sadržaja on ljudima zavidi.
— P r e v i š e komplicirano za m o j u p a m e t ! P r e v i š e z a k u č a s t o !
— P a i nije t o l i k o k o l i k o ti se čini. S v e te » p s i h o l o š k e t a n č i n e « i z a k u -
čice, k a d ih p o s m a t r a š u funkciji, u njihovom r e a l n o m k o n k r e t n o m dje­
lovanju, s a s v i m su j e d n o s t a v n e i lako intuibilne. K u d i k a m o j e d n o s t a v ­
nije n e g o k a d ih o p i s u j e š . T o ti j e s l i č n o o n i m b r i ž l j i v i m n j e m a č k i m
Gebrauchanweisungima: držite čvrsto aparat lijevom rukom tako da
vam palac gleda prema gore, nastojeći da os aparata bude stalno u oko­
mitom položaju, a palcem i kažiprstom desne ruke prihvatite jabučicu
horizontalne poluge označenu na priležećem nacrtu slovom A i okrečite
je ravnomjerno u smjeru kretanja kazaljki na satu, i t a k o d a l j e . P o m i ­
slio bi: b o g zna što. A k a d tamo — najobičniji mlinac za p a p a r !
— T i m e iznenađuješ, Mato! U tebi drijema literata, čitav literata!
J e d a n tanan psiholog, analizator! J e d a n mali Proust!
— N e m o j misliti da mi time praviš neki naročiti kompliment. P r a v i
literata ne analizira zbog zanimljivosti analizirane stvari, zbog rezultata
a n a l i z e , v e ć z b o g z a n i m l j i v o s t i s a m o g a n a l i z a t o r s k o g p o s l a . O n ti, č o v j e č e
božji, n e d e m o n s t r i r a materiju k o j u i m a pred s o b o m , nego s v o j u d e m o n -
stratorsku sposobnost! Upošljavanje i ekshibiranje jednog talenta koji
j e t u , i k o j i t r a ž i d a b u d e u p o s l e n i e k s h i b i r a n , i n i š t a v i š e . N i j e l i ti s e
pri čitanju stotinu p u t a desilo da te nešto, s a m o p o sebi s k r o z nezna-
čajno i neinteresantno, počelo privlačiti i postajati interesantno tek
p o š t o j e p r o a n a l i z i r a n o , tek zahvaljujući s k u p o c j e n o j analizatorskoj,
obradi? J a s n o . Cijepanje dlake na četvero m o ž e da bude zanimljivo
j e d i n o z b o g tehnike tog cijepanja, n i k a k o zbog s a m e dlake. A a k o cije­
panje d l a k e na četvero uspijemo da razvučemo na lijep broj stranica,
te a k o n a m j o š p o đ e za r u k o m da to iznesemo u što nezgrapnijim i
beskonačnijim rečenicama koje jedva možeš da pratiš do konca, a pogo­
t o v u a k o u s p i j e m o d a p r i t o m ni n a j m a n j e n e t a k n e m o n i j e d n u e m o t i v n u
žicu u č o v j e k u , t a d će to biti d o k a z d a u sebi i m a m o obilato analizator­
s k o g š t o f a , scilicet t a l e n t a . I tek tad ć e m o e v e n t u a l n o zaslužiti i m e lite-
r a t e - a n a l i z a t o r a . A j a ti n e m a m b a š m n o g o s m i s l a z a to.
- A l i takvi su svi literate. T a svi umjetnici r a d e z b o g s a m e umjetnosti
a n e z b o g č e g a d r u g o g ! I n a č e s u m o r a l i z a t o r i , ili bilo što d r u g o , s a m o
ne umjetnici.
- Mani! T a k o govore loši umjetnici, mali umjetnici. Oni veliki, pravi,
uvijek rade zbog nečeg drugog i višeg od same umjetnosti! . . . A osim
toga, ta u m j e t n o s t analize ne d o p a d a mi se ni zato što svojim p o s t u p ­
k o m unosi neopazice jednu krupnu umjetničku laž. Ostvariti na papiru
u trajanju od jednog sata ono što se u stvarnosti odigrava u j e d n o m
hipu, za m o j e p o j m o v e znači biti loš p i s a c i v e ć s a m i m tim o d u z i m a t i
stvarima d e v e d e s e t p o s t o od njihove životne istinitosti. Za m e n e , u for­
muli svakog književnog postupka neizostavno bi m o r a o da figurira fak­
t o r Τ — tempus, elemenat 'vrijeme', kao u formulama mehanike! Ostva­
r i t i p s i h i č k i m o m e n a t , u n u t r a š n j i p o k r e t kroz stanovito vrijeme. Cajt-
l u p a j e d o b r a za k a b i n e t , za n a u č n i r a d , za p r o m a t r a n j e k a k o s e išča^
hurava svilena buba. U umjetnosti, cajt-lupa unosi j e d n u laž, k o j a
u m j e t n i č k o m djelu o d u z i m a više n e g o što m u d o p r i n o s e one istine k o j e
se p o m o ć u nje otkrivaju. T o je k a o k a d bi tačno dijagnosticiranje uvje­
tovalo da se organizam prethodno dokraja raskopa i razudi: dijagnoza
j e d o d u š e t a č n a , ali j e za to p o t r e b n o d a p a c i j e n t u m r e . O b d u k c i o n a
dijagnoza. A mislim da bi takvom postupku trebalo prigovoriti baš sa
stanovišta umjetnosti, j e r njime umjetnost m o ž d a p o s t a j e nešto ozbilj­
nije, ali p r e s t a j e biti umjetnost. N o to su valjda s a m o moji v e t e r i n a r s k i
p o j m o v i о u m j e t n o s t i . O č e v i d n o d a k l e j a ti n i s a m b a š n i k a k a v l i t e r a t a .
- M o ž d a j e sve to za tvoju p r i r o d u previše sitno, p r e v i š e tričavo. T i
bi v j e r o v a t n o volio m a l o širi potez, zar n e ?
- N a p r o t i v ! N e o b i č n o cijenim baš one pisce koji n a m otkrivaju sitna,
tanana v l a k a n c a u čovjeku, one naoko neznatne unutrašnje m o m e n t e .
Griješe ljudi k a d za znatnim vanjskim efektima zamišljaju neke velike
u n u t r a š n j e p o m a k e , n e k e k r u p n i j e m o v e n s e . M a d a si se d o s t a p o t u c a o
p o s v i j e t u , ti p o z n a š l j u d e p r i l i č n o j e d n o s t r a n o . T i j o š v j e r u j e š d a ž i v o t
pokreću neki veliki osjećaji, neki veliki zanosi, stremljenja, neke velike
z a m i s l i , v e l i k e a s p i r a c i j e , i š t o ti j a z n a m . T a m a n ! S v e , s k o r o s v e l e ž i
u onim sitnim pomacima, u onim mišjim m o v e n s i m a . T u je tajna i ključ
skoro svega u čovjeku. A znatnost i dalekosežnost vanjskih efekata za­
visi od slučaja, od stjecaja prilika, od praktičnih mogućnosti. P r i s t a v č i ć
s r e s k o g n a č e l s t v a ili č i n o v n i k u r e d a z a k o n t r o l u m j e r a k o j i m i r n e d u š e
š a l j e p o s l u ž n i k a p o n a j g o r e m p l j u s k u d a m u k u p i c i g a r e t e ili s e n d v i č ,
isti j e č o v j e k koji će k a o rezervni k a p e t a n h l a d n o k r v n o slati u s m r t
desetine ljudskih života radi svoje lične dobrobiti, radi svoje udobnosti,
ili n a p r o s t o iz s v o g ćefa. I k a o g o d što ć e , k a o č i n o v n i č i ć , g l e d a t i k r i v i m
o k o m p o s l u ž n i k a k o j i se ne p o k a z u j e d o v o l j n o o d u š e v l j e n onim k u p o ­
v a n j e m s e n d v i č a t e ć e g a b r i s a t i s p o p i s a z a z i m s k u p o m o ć ili g a l i š i t i
n e k a k v o g doplatka, tako će, kao kapetan, svog posilnoga koji m u nije
d o v o l j n o s v e s r d n o n a v i k s a o č i z m e u v r s t i t i u p r v i m a r š b a t a l j o n ili o d r e ­
d i t i na z a d a t a k na k o m e se s i g u r n o g u b i g l a v a . A d a li će n e k i s e o s k i
H e r o s t r a t u č i n i t i v e ć e ili m a n j e č u d o i p o k o r u , z a v i s i u g l a v n o m o d t o g a
d a li p o k r a j n j e g o v a s e l a s t o j i m o s t i ć o d b r v a n a p r e k o j a r u g e i l i m e đ u ­
n a r o d n i željeznički vijadukt: ista mjera sićušne pakosti, pozlijeđene
sujete, uvrijeđenog ništavila jednako će m i r n o m r u k o m potpaliti l a g u m
i pod jednim i pod drugim!
— M o ž d a i m a š p r a v o . Čini m i se d a d o g a đ a j i u n e k i m z e m l j a m a o k o
nas potvrđuju tvoje gledanje.
- N e g o što! Htio bih s a m o da vidiš, d r a g o v i ć u m o j , k a k o bi se m n o g i
sasvim neznačajan, sasvim banalan čovjek koga svakodnevno susrećeš
i k o g a ni p o č e m u ne bi s m a t r a o d o s t o j n i m d a b u d e p r o t a g o n i s t a n e k e
drame, u promijenjenim prilikama odjednom provrgnuo u pravu prav-
catu n e m a n ! P o r a s l a faktična m o ć i p r o š i r e n e p r a k t i č n e m o g u ć n o s t i za
pravljenje zla s a m o će učiniti da on p o r a s t e u vlastitim očima, p o j a č a t i
će u njemu uvjerenje о važnosti vlastite ličnosti, a u p o r e d o s tim i osje­
ćaj s v e v e ć e g p r a v a te ličnosti na s u d b i n e i na živote drugih l j u d i . . .
T i to d o v o l j n o n e p o z n a š . T i si se k r e t a o m e đ u c e l l i m a i v i o l a m a , u
ljudskim p a n t o m i m a m a a ne u životu, m e đ u fantazijama i apstrakcijama,
ti si živio o d ' s v j e t l o s t i ' i ' o z a r e n j â ' , a n e о h l j e b u r e a l n o s t i . T i n e z n a š
k a k o često čitav jedan ljudski život animira i čitavu jednu ljudsku
aktivnost pokreće nekakav mali kompleks, nekakva nedostižna ambicija,
n e k a tričava p o v r e d a samoljublja. Ili s a m o i n e k a sitna lična pozlije-
đ e n o s t n a p o l j u d r u š t v e n o g p a r a d i r a n j a k o j a s e m o ž d a s u č e j o š iz n e k e
m a l e t r a u m e u djetinjstvu. I k a k v e j e sve s n a g e k a d r a da p o k r e n e , na
k a k v e j e s v e p o d v i g e i l i z l o d j e l a k a d r a d a č o v j e k a n a t j e r a , k a k v e li
k v a n t u m e zla da u njemu oslobodi t a k v a j e d n a p r i m a r n a sitnica! Mali
lični r e s a n t i m a n k a d a r j e da učini čitava č u d a . Politički ljudi i agitatori
to d o b r o znaju, pa zato i računaju i o p e r i r a j u toliko s tim m o m e n t o m .
S m a t r a j u ga najdubljim i najsigurnijim p o k r e t a č e m . A l i ga m o ž d a p o ­
nešto i precjenjuju. J e r on je ujedno i najjači i najlabilniji pokretač.
Pratio sam mlađa čovjeka, s literarnim ambicijama, dosta talentirana
uostalom, u k o m e je čitavu njegovu revolucionarnu ogorčenost, njegovu
borbenu zagriženost, pokretala patnja što j e slabije odjeven od ostalih.
S a n о pet odijela, i jal na one koji to imaju, p o k r e t a o je sve, a m a sve
u njemu. B i o j e s p r e m a n da radi toga izazove svjetsko krvoproliće. Inte­
resiralo m e p i t a n j e : a što će dalje biti s njim, a k o p o s t i g n e svojih p e t
o d i j e l a ? ' k a k o će se dalje razvijati? No desilo se da j e prije dobio svojih
pet odijela na suprotnoj strani. S a d kritičkim o k o m p r o m a t r a adjusli-
rung prolaznika i p u n j e primjedaba na toaletu. I nosi svojih pet odijela
u borbi protiv svjetske revolucije s onim istim uvjerenjem i s onom
i s t o m o s v e t n i č k o m s l a š ć u s k o j o m ih je ranije i š č e k i v a o o d s v j e t s k e revo­
lucije. B u b u l j i č a v i , p o g u r e n i , loše odjeveni m l a d u n a c k o j i s e v u č e pri­
k r a j k o m ulice p u n h e m u n g a i latentnih grdno ljubavničkih aspiracija,
p o d o b a n je da, za j e d a n čudotvorni k r e m protiv prištića, za j e d n o dobro
s k r o j e n o o d i j e l o — i l i č a k u n i f o r m u ! —, z a o s v a j a č k i u s p j e h , u č i n i k u d i ­
k a m o više od o n o g a na što bi ga m o g l o da natjera i n a j d u b l j e i d e o l o š k o
o s v j e d o č e n j e ! K a t k a d m i se čini da j e uvrijeđena ništarija s p o s o b n a za
d a l e k o v i š e n e g o r e v o l t i r a n i h e r o j : o n ć e s e m o ž d a j o š p r e m i š l j a t i d a li
d a radi sreće j e d n e polovice čovječanstva žrtvuje d r u g u polovicu; ona
ne će oklijevati ni č a s k a d a radi ulaženja svog ništavog p o v r i j e đ e n o g j a
izazove opći kataklizam. I često sam se pitao u čudu: odakle na j e d n o m
'ja' tako malih, tako neznatnih dimenzija tako preduboka rana povrije­
đ e n o s t i ? N e s r a v n j i v o v e ć a rana nego s a m o tijelo na k o m e s e ona nalazi!
A t a k a v j e d a n p r i m a r n i fitiljčić koji sve u č o v j e k u u p a l j u j e i p o k r e ć e
p o n e k a d se sastoji n a p r o s t o u t o m e što čovjek želi d a u o č i m a svojih
b l i ž n j i h i z g l e d a u n e k o l i k o d r u k č i j i n e g o što s t v a r n o j e s t . Č i t a v j e d a n
čovjek založen u to da falsificira sam sebe, čitav j e d a n ljudski život
uložen u to da se održi na licu j e d n a dosta p r o z i r n a , s a s v i m d v o j b e n o
u k u s n a obrazina, često č a k i g o r a nego što j e r o đ e n o lice! I n e m o j misliti
d a ćeš tu m a l o u m n u p u b e r t e t s k u crtu susresti s a m o k o d ambicioznijih
p a l a n a č k i h b r i c a ili k o d h o h s t a p l e r s k i h fićfirića, s i t n e r i b e . 0 , n e ! T a k a v
primarni fitiljčić-pokretač otkrit ćeš i kod renomiranog književnika, i
k o d j a v n o g č o v j e k a o d n e k o g f o r m a t a . U tom slučaju, čitavo će knji­
ževno djelo o n o g p r v o g biti upregnuto u tom p r a v c u i p o d v r g n u t o tom
cilju. D v a d e s e t v o l u m a s a b r a n i h djela - da mistificira s a m s e b e . D a ,
z a m a š i t o s t vanjskih e f e k a t a nikako se ne srazmjeruje znatnosti onog
prvotnog unutrašnjeg pokretača. Ona zavisi gotovo sasvim od praktičnih
u s l o v a i m o g u ć n o s t i n a k o j e j e onaj sitni p o k r e t a č stjecajem prilika
n a i š a o ili u p o r n o š ć u s v o g m a n i j a č k o g k o p k a n j a s e b i i z b o r i o . . . N e g o
z n a š li š t o s a m s a z n a o о I v a n u ?

— Što?
— U t a j n o s t i p i š e p j e s m e i šalje ih p o d š i f r o m r a z n i m č a s o p i s i m a .
V j e r u j e m d a b i v o l i o d a m u b a r j e d n a o d tih p j e s m i c a ' u g l e d a s v i j e t l a '
nego m a šta na svijetu. Za jednu objavljenu pjesmicu od osam stihova
sigurno bi pristao da m u prekonoć izgori i vila, i apoteka, i pianino
Hoffmann, i auto, i sve što god ima! . . .
— N e m o j se smijati. J a s a m zabrinut za njega.
— D a , o n j e v e ć s a s v i m p r e p a r i r a n . I p a z i š t o ti k a ž e m : k a d b i s e i k o d
n a s nešto p r e o k r e n u l o , ne bi se trebalo čuditi n i č e m u . N i j e n i m a l o
isključeno da ćemo mi jednog dana gledati našeg Ivana gdje maršira
u ко zna k a k v o j uniformi, s ko zna k a k v o m smiješnom k a p o m na glavi,

28 RAD 313 433

p o d ukrštenim uprtačima, u žutim škriputavim čizmama. Onako prepa­
riran čovjek spreman je da potraži kompenzaciju u m a čemu, da na se
navuče m a k a k v u kožu, odoru, uniformu, da učini od sebe m a što
a p s u r d n o , da se prometne u m a šta nevjerovatno i nezamislivo, od mili­
tantnog vjernika pa do upravnika nekakvog koncentracionog logora! . . .

» B u d i oprezniji!« o p o m e n u o s a m s e . » Š t o ti znaš k a k v a r a n j a v a tkiva

povređuješ i k a k v e sve kotačiće neznanih procesa u njemu pokrećeš
n e k o m s v o j o m n e r a z m i š l j e n o m r i j e č i ? « ГЈ o p h o đ e n j u s n j i m b o l j e s a m
nadzirao sebe i trudio se da m e d u n a m a više ne dolazi do m o m e n a t a
z a t e g n u t o s t i . I t o s a d n e v i š e iz n e k a k v o g o b z i r a i l i s e n t i m e n t a l n o s t i
p r e m a negdašnjem prijatelju, već iz n e č e g stvarnijeg: u m e n e j e bio
ušao neki mutni strah od tog nepoznatog novog čovjeka što u njemu
d r i j e m a i, p o d p u n o m o p r e m o m , č e k a s v o j č a s . I z b j e g a v a o s a m n e u r a l -
gična mjesta i nastojao da iznađem što više indiferentnih dodirnih
t a č a k a u kojima mogu d a se bez veće laži saglasim s njim. Odnosi su se
p o m a l o popravili. Prema meni je postao prijazniji, čak povjerljiviji.
Opet mi j e prepričavao svoju lektiru i informirao m e о novim mo­
mentima u natezanju s tvrdoglavim seljakom oko trouglaste parcele
» u L u č i k a m a « . Ali sad sam se od njegove povjerljivosti p o m a l o ježio
i obazrivo joj izmicao. A kad sam nešto kasnije napuštao mjesto,
priredio mi je neke vrste oproštajnu večeru. Opet je bio pozvan i Mato,
opet je priređen mali kućni koncerat, i opet se g o s p o đ a Mizzi neogra­
ničeno oduševljavala. Prije nego s m o sjeli za sto, Ivan m e p o v u k a o za
d u g m e u udubljenje prozora. S čašicom aperitiva u ruci, ( p o d zabri­
n u t i m p o g l e d o m žene k o j a j e strepila d a o n to ne izvede n e z g r a p n o i
n e d o v o l j n o t a k t i č n o ) u p i t a o m e d a li m i š t o t r e b a . P o d v u k a o j e v i š e
p u t a da m i u svemu stoji na raspolaganju, n e k a m u s a m o k a ž e m , bez
trunka ustručavanja, kao starom prijatelju i drugu iz djetinjstva i tako
dalje, ako sam slučajno, hm, ako sam slučajno u maloj momentalnoj
novčanoj neprilici. A ja sam, bez obzira na eventualnu slučajnu momen­
talnu i tako dalje, spremno otklonio ponudu, s toplom zahvalnošću.
Sasvim spontano, još prije nego sam imao vremena da promislim odgo­
v o r . R a z m i š l j a j u ć i kasnije о tome, d o š a o s a m d o z a k l j u č k a da to m o r a
da j e bilo nešto kao 'pitanje principa' u meni.
A poslije j o š nekog vremena, k a d j e sve to prošlo, upitao s a m se
j e d n o m : zbilja, d a to nije i p a k bila klica zavisti u t e b i ? N a s m i j a o s a m
se. N o tad s a m malko prepravio pitanje, prefazonirao ga, onako k a k o
se to čini s pitanjima na p o r o t n i k e k a d se h o ć e d a o d g o v o r e u p r a v ono
što mi želimo: a da nije, m o ž d a , u j e d n o m trenutku, osjetilo ne b a š
zavist, ali nešto p o p u t zavisti, j e d n o od onih nebrojenih k o n t r a d i k t o r ­
n i h ja u t e b i ? I t a d m i s e u č i n i l o d a p o t v r d a n o d g o v o r n a t o p i t a n j e
i p a k ne bi trebalo tako nasumce i bez potanjeg ispitivanja odbaciti.
J e r , u š t o li s v e m i s a m i s e b i n e z a o g r ć e m o , n e m a s k i r a m o , n e k a m u ­
f l i r a m o n a š e u n u t r a š n j e p o m o l e ? I k o l i k o li j e p r i t o m vještiji, k o l i k o
spretniji i lukaviji onaj ja-kamuflator nego onaj ja-prepoznavač!
 Pssst! U bolnici j e j e d a n general!
J u t r o s m i j e to povjerila bolničarka. A l i nije ni trebalo da m i k a ž e ,
o d m a h se to osjetilo. S v e je drugo palo u zasjenak, čitava se bolnica
orijentirala p r e m a njemu. Liječnici su zauzeti, personal užurban. Svje-
lljaju se k v a k e , peru se majoličke pločice, m a ž u se linoleumi. Bolesnici
s u se o p e t p o v u k l i u se, odgodili bolest za neko vrijeme. P o stazicama
p a r k a provrvjeli su m r k i ljudi s onim posebnim izgledom lažnih civi­
lista: u nogavicama k a o da kriju sare čizama, a četvrtaste glave iskriv­
ljuju i m o b o d e d u b o k o natučenih šešira - agenti i bdioci i tjelohra­
nitelji.
J e r to nije bilo k a k a v general. T o j e neobično k r u p n a zvijerka, histo­
rijska ličnost. J e d a n živi m o n u m e n t . P e t r a n a , i p e t najviših o d l i k o ­
vanja za te r a n e . U m l a d o s t i , d u š a i oličenje z a v j e r e n i č k o g prevratnič­
kog pokreta, đavao u ljudskoj koži. Osuđen na smrt, jednim ludo smi­
onim s c e n s k i m u d a r o m uspio se izbaviti i u m a ć i g o t o v o i s p o d s a m i h
vješala. A u t o r p o z n a t o g puča od pet novembra. H e r o j u r a t u za nezavi­
snost, » G e n e r a l Gvozdena Š a k a « , pobjednik od Itakodalje, organizator
neprobojne » P e t r o v e linije« koja je po njemu i dobila svoje ime. Poslije
rata, više puta ministar vojni. A jedan put, u krajnje kritičnoj situaciji,
predsjednik vlade s izvanrednim ovlaštenjima, koji je čvrstim zahvatom
u s a m a tri d a n a k o n s o l i d i r a o poljuljano stanje, d o h a k a o n o v o m z a v j e ­
r e n i č k o m p r e v r a t n i č k o m p o k r e t u , i, s a z a m j e r n i m o d s u s t v o m k o l e b l j i ­
vosti, p o s l a o njegove k o l o v o đ e na vješala. P a m t i m m u lik s naslovnih
stranica novina: ponešto ugojen, tamne kesice p o d očima i duboka k a ­
r a k t e r n a b r a z g o t i n a p r e k o lica k o j a m u p o d a j e o d n e k u d s u v o r o v s k i ,
ratnički preplanuo izgled. I prolazi mi glavom da je put od buntovnika
do vlastodršca, od blijedog atentatora do zadriglog bakonje na koga s e
p r a v i a t e n t a t , m o ž d a j e d a n p u k i f i z i o l o š k i p r o c e s - e v o l u c i j a iz v i ž l j a -
stog golaća u trbonju, vulgarna stvar žlijezda!
P r i g o d e su m e više p u t a n a v o d i l e na r a z m i š l j a n j a iz d o m e n e k a r a k ­
terologije t r b u h â . I z a p a z i o s a m da p o s t o j i j e d a n p o s e b n i tip herojičkog*.
generalsko-državničkog trbuha, osobito čest u n a r o d i m a koji obiluju
d r ž a v n i č k i m talentima. T r b u h k a o stvoren za k o m a n d a n t s k u e š a r p u ili
za p r e l a t s k i p o j a s . S v o j s t v e n o m u j e to što nije zamjetljivo odijeljen d d
p r s n o g k o š a : linija grudi ne lomi se, v e ć se b l a g o prelijeva u t r b u h ,
sugerirajući nam jednu malu korekturu poznatoj Platonovoj trihotomiji
d u š e : n e g d j e i z m e đ u thymoeidés-a i epithymetikón-a u k l a p a se još j e d a n
član: to p o g r a n i č n o p o d r u č j e , naročito p o d e s n o d a posluži k a o n e k a
vrsta alonže grudi za nadošivanje odlikovanja, mora da je sjedište držav­
n i č k i h o s j e ć a j a . R a z u m i j e s e , tu p o s t o j i k a t e g o r i z a c i j a . S l o b o d n o j e
pretpostaviti da neki povjerljivi vojni reglemani i neke tajne uredbe
о o d l i k o v a n j i m a tačno normiraju uz koji su r a n g i položaj vezani p o j e ­
dini stepenovi takvog generalsko-državničkog trbuha. S unapređenjem
ili p o s t a v l j a n j e m n a viši p o l o ž a j , s l j e d u j e se, u z p o v r a t a k s t a r o g , o d g o ­
v a r a j u ć i n o v i e r â r s k i ili vojno e r a r s k i t r b u h v i š e g š t ě p e n a : A p o s l i j e
smrti, takav se službeni trbuh u svojoj ljubičastim b a r š u n o m postavlje­
n o j trbušnici, zajedno s odlikovanjima, v r a ć a u državnu riznicu. Ali,
u p r a k s i , to rijetko biva, jer ( k a k o nas i s k u s t v o uči) obično prije t o g a
p r o p a d n e država. B e d e m takvih trbuha, a da m i r n i g r a đ a n i n i ne sluti,
čuva državno ustrojstvo, političke i društvene uredbe, ustavne garan­
cije, o b e z b j e đ u j u ć i m u p r i s t o j a n i o r g a n i r i z a n g r a đ a n s k i ž i v o t .
A l i p i t a m se k a k o je u o p ć e general d o s p i o u ovu p r o v i n c i j s k u bol­
n i c u ? I to m i j e objasnila bolničarka. V e ć n e k o v r i j e m e nalazio se
Ovdje, u m j e s t u i o k o n j e g a , u i n s p e k c i j i f o r t i f i k a c i o n i h r a d o v a k o j i s e
izvode po njegovoj ličnoj zamisli. Izvjesne m a l e smetnje koje j e ranije
o s j e ć a o (i to b a š n e g d j e u p o d r u č j u t r b u h a ) o d j e d n o m s u se p o j a č a l e ,
a on nikako ne će i ne m o ž e da prekine inspekciju p a da se p o đ e pre­
gledati kod nekog čuvenog profesora. Mjesto toga, profesor je hitno
p o z v a n a m o (doletjet će specijalnim avionom, očekuje se s v a k o g d a n a ) ,
i svi će se pregledi i pretrage, a ako b u d e potrebno i operacije, izvršiti
•Ovdje u b o l n i c i .
:
P o m i š l j a m : a k o u m r e , to će biti s m r t s m a j o n e z o m ! V e l i k e šutnje,
katafalci, trodnevni obilasci m r t v o g tijela, d r a p i r a n i bijelac u s p r o v o d u .
I — za prvu, hitnu potrebu — j e d a n p r o s t r a n trg p o s v e ć e n n j e g o v o m
imenu. A nešto kasnije, nasred tog trga njegov konjanički spomenik.
A k o u m r e . . . . Čisto m i se ne da vjerovati d a će to biti ono isto k a o k a d ,
t a m o u trećoj klasi, u m r e M a t e P i s k v i ć e v i ć iz B r g u d o v c a ! . . . A l i n e !
S t o m i s a m o p a d a na p a m e t ! . . . O d a k l e i zašto d a tek t a k o , o d j e d n o m ,
b e z i k a k v a vidljiva r a z l o g a . . . . N e , ni g o v o r a !
T r e b a l o j e da i ja idem na neki k o n t r o l n i p r e g l e d , p a j e i to odgo­
đeno. Osjećam se kao da su mi u kalendar nasuli nekoliko prestupnih
d a n a . P o m a l o m e zapustila i moja bolničarka. Iskoristit ću ove dane da
p r o č i t a m knjige koje mi je donio mladi doktor. M a h o m »romansirana
historija«, biografije znamenitih ljudi u k o j i m a n a m se i najbanalniji
g r a đ a n s k i životopis prikazuje po n e č e m u izuzetan, uzbudljiv, od koli­
j e v k e s u d b i n s k i obilježen. I m a i dvije tri knjige о a r h e o l o š k i m otkri­
ćima, hibridni proizvod gdje se upokojeni životi faraona i aztečkih kra­
ljeva isprepleću s nemirnim životima istraživača. P r e p a d i nevjernih
A r a p a , levantinske podvale trgovaca starinama, ujedi otrovnica, zavi­
janje dalekih hijena u noći, misteriozni m i k r o b i i besmrtno klijava pše­
n i c a u milenijskim grobnicama. U p r a v lektira za ove p r e s t u p n e d a n e !

XI.VI.

daleko od Astapova

U novinama koje mi j e donijela moja bolničarka naišao s a m na sasvim

k r a t k u vijest, s a m a dva retka: jedno ime i prezime, i obavještenje da je
taj umro.
D u g o s a m o s t a o zamišljen nad tim r e c i m a . D a n a s to i m e ogromnoj
v e ć i n i ne k a ž e ništa. A nekad je bilo v e o m a čuveno.
 Z n a m g a iz n j e g o v i h najboljih d a n a . B i o j e uistinu velik u m j e t n i k .
U ono doba, i m o j e se ime dosta često susretalo u svijetu na plakatima
i p o n o v i n a m a . B i o j e to m o j četvrt sata, ne ću da k a ž e m slave, ali ne­
k a k v o g r e n o m e a . U p o z n a l i s m o se u Parizu na j e d n o j večeri. P r i s t u p i o
mi je i rekao da m e je slušao na jednom koncertu. N a d o d a o je nekoliko
toplih riječi.
Poslije dubokih društvenih promjena u njegovoj zemlji, napustio j e
sa s v o j o m t r u p o m d o m o v i n u i otisnuo se u svijet. M o ž d a j e d u g o p r e ­
mišljao i v a g a o , odlučivao se, pa opet mijenjao odluku. I m o ž d a j e u
p o s l j e d n j i č a s p r e v a g u o d n i j e l a n e k a s i t n a s l u č a j n o s t ili č a s o m i č n o
raspoloženje, prelazni momenat ozlojeđenosti, inata, povrijeđenog po­
nosa. K a o što to u odlučnim stvarima i p r e s u d n i m č a s o v i m a već biva.
I m o ž d a se u s k o r o zatim p o k a j a o . Ali je već bilo k a s n o . N e zato što s e
o d l u k a n e bi m o g l a izmijeniti i opozvati, nego zato što ona sitna slučaj­
nost i ona č a s o m i č n a odluka k a t k a d obvežu čovjeka za čitav život. K a o
što i to već biva!

S p o č e t k a je išlo sasvim lako, sasvim glatko, i čak slavno. A m o ž d a

se već t a d a bio javio u nutrini j e d a n glasić pokajanja. I vjerovatno j e
smjesta zataškan onim običnim, dobro poznatim: » S a d svejedno! neka
bude! . . .«
K a o u t r i j u m f a l n o m p o h o d u prešli su p r e k o g o t o v o svih velikih p o ­
zornica svijeta. G l e d a o sam ga u više uloga. B i o je doista pravi, veliki
umjetnik. P o s l i j e one v e č e r i sreli s m o se j o š n e k o l i k o p u t a i dulje
razgovarali. Ni s a m p r a v o ne bih znao reći p o čemu, u j e d n o m m o m e n t u
dobio s a m utisak da u dubini duše ne voli svoj poziv, da ga na m a h o v e
čak mrzi. I to m i nije bilo strano. Često s a m i s â m osjetio nešto t a k v o ,
j e d a n sličan neprijateljski osjećaj prema onome što sam smatrao da
predstavlja osmišljenje i opravdanje moga života, da m i znači » s v e « .
K a d se bolje razmisli, to nije ni č u d o : ako je čovjek n e č e m u p o t p u n o
p r e d a n , a k o m u to p r e d s t a v l j a » s v e « , tad u o k v i r u t o g a m o r a d a n a đ e
hrane i zadovoljenja svim svojim težnjama i aspiracijama, punoću i smi­
sao svoje egzistencije k a o i osjećaj njene ispraznosti, izvor svojih iluzija
kao i svojih razočaranja, svojih radosti i svojih muka, svog ponosa i
svog stida ( o n o g n a r o č i t o g stida što živimo, koji k a t k a d zna da t a k o
određeno zavlada n a m a ) . Na koncu, sasvim shvatljivo. J e r tako biva i sa
onim d r u g i m , širim okvirom, sa s a m i m životom. P o sto puta prokletim
i blagoslovenim životom!

J e d n o m sam morao da ga potražim u teatru gdje je, u predviđanju

neizbježnog r a s p a d a njegove trupe, pokušao da nastupa k a o gost. I m a o
sam da g a z a m o l i m p r e p o r u k u za jednog m l a đ e g . B i o j e na p o k u s u .
Č e k a o s a m ga u buffetu, sred graje mladih g l u m a c a k o j i m a su u p r a v
porazdijeljene nove uloge. Virnuo sam na svesku m o g susjeda. Macbeth.
Prvi Ubica, Drugi Ubica, Treći Ubica, Prva Vještica, Druga Vještica,
T r e ć a V j e š t i c a . G l a d n o su se bacili na svoje role p r o v j e r a v a j u ć i k o l i k o
teksta imaju. Vrcali su sakati, obesmišljeni »šlagvorti« tražeći da uspo­
stave vezu m e đ u sobom.
 - H e j ! kraljevskog dvora pješice! — izvikivao je jedan. — K o ima
kraljevskog dvora pješice?
V e z a se nije odazivala.
- B o g a m u , k o zna da m i k a ž e što j e t o ? Što m u to znači kraljevskog
dvora pješice?
D r u g i j e g r m i o iz u g l a :
- M o m c i ! Č i j e j e rđo čađava?
- G l u p a n e ! Rđo čupava, a ne rđo čađava!
- Svejedno! Čije je to?
- Moje, m o j e ! . . . — javljao se j e d a n s tezge, zagrcavajuči se sendvi­
č e m , — m o j a j e rđa čupava! ...
U taj č a s u š a o je on. P o š a o m i j e u susret, s a š i r o k i m o s m i j e h o m .
U č i n i l o m i se i p a k da se za tim o s m i j e h o m krije intimno nezadovolj­
stvo. Nije bio baš oduševljen sredinom u kojoj radi. T o je bio već po­
č e t a k tegljenja iz n u ž d e .
Otada smo se češće sastajali. U našim razgovorima produbio m i se
o n a j utisak da na svoj poziv i na svoju umjetnost gleda s izvjesnim od­
s t o j a n j e m , da stoji iznad njih. A to za u m j e t n i k a n i k a k o nije d o b a r
z n a k . I prilično n a m p o u z d a n o nagoviješta d a će i z m e đ u čovjeka i nje­
g o v e umjetnosti k a d tad doći do loma i razilaska. S t a r a , vječita anti-
nomija u umjetniku! Vječiti antagonizam između čovjeka i umjetnika
u njemu, s neprestanim i uvijek bolnim prevagivanjem sad na j e d n u
s a d na drugu stranu. Neprevladiva antinomija i beznadan antagonizam:
u č i n i li n a m s e d a č o v j e k n a d v i s u j e u m j e t n i k a — t u ž n o j e ; u č i n i li n a m
se da umjetnik nadvisuje čovjeka — j o š tužnije! ( P o n e k a d nas naši
uspjesi znadu da rastuže ne manje nego naši neuspjesi.) T u ž n o ovako
— tužno onako!
I sâm sam (eto opet jedne od mojih unutrašnjih kontradikcija!), i
p o r e d m o j e u suštini diskretne i usukane prirode, i p o r e d m o j e odvrat­
nosti p r e m a svemu zvučnom i vanjski efektnom, p r o v e o dobar dio m o g
v i j e k a u n e k a k v o j vezi s » t e a t r o m « , u š i r o k o m smislu te riječi. Izbliza
s a m p o z n a v a o tu vrstu ljudi za k o j e j e dodir s j a v n o š ć u n a s u š n a životna
p o t r e b a i z n a m k a k o taj dodir s v r e m e n o m p o s t a j e p r a v a nužnost i tira­
nin, k a o navika na opojne d r o g e : isključeni iz tog strujnog k r u g a s
javnošću, oni se brzo suše i doskora se u njima raširi osjećanje besmi­
slenosti v l a s t i t o g p o s t o j a n j a . N i m e n i s a m o m nije n e p o z n a t taj o s j e ć a j
izdignutosti n a d gomilom, osjećaj p o d i j u m a p o d p e t a m a , taj čisto epi-
dermički osjet m a s e pred sobom i o m a m a od njenog daha na s v o m e
licu. A nije m i č a k ni uvijek neugodna o n a sladostrasno-ježuljiva d r a ž
tog osjeta i ona nezdrava ustreptalost koja jednim m a h o m u nama sve
klonulo elektrizira i podigne. A t m o s f e r a osvijetljenih dvorana bila je
zadugo zrak koji sam disao. Kasnije sam izvjestan broj godina proćubio
u o n o j p o l u m r a č n o j u d u b i n i p o d n o p o z o r n i c e , n e g d j e o d m a h p o d lije­
vom rukom dirigentovom; i opet sam osjećao dahove mase koji su, ako
i nisu išli b a š meni, i p a k stalno prelijetali i z n a d m o j e g l a v e k a o p a s a t s k i
vjetrovi. A j o š kasnije, bilo j e j o š skromnije, no u suštini opet isto. Pro­
veo sam, dakle, godine i godine u nekakvom kontaktu s javnošću, s
»teatrom«, u raznim stepenovima dostojanstva odnosno poniženja. P a
ipak, to m i j e , u n e k o m intimnijem smislu, oduvijek bilo d u b o k o strano
i tuđe. I m a t a k o blistavih društvenih ljudi koji p r o v o d e vijek p o salo­
nima, a koji su p o s v o m e najdubljem uvjerenju rođeni za s a m o ć u . K a t ­
k a d su to č a k pravi talenti samoće. Rafinirani sladokusci samoće. L j u d i
k o v a onih romantičarskih heroja-usamljenika koji se sparušuju u
i s p r a z n o s t i i p l i t k o ć i s a l o n s k e a t m o s f e r e e t a l i r a j u ć i t a m o , s a živim osje^
ćajem bola i vlastite degradacije, gori a blistaviji dio sebe, od čega se
samo još j a č e gusne i skrućava usijano jezgro njihove prave unutrašnje
vrijednosti. I m o ž d a bježe u društvo uprav zato što previše prisno, pre­
više bolno osjećaju čar s a m o ć e . P a tako godinama, k a t k a d i čitav život,
prosjede usred društva, svejednako nostalgično misleći na svoju dragu
samoću kao na udaljenu draganu. Možda je tako nekako stajala stvar
i s m o j i m » t e a t r o m « . N o s a d k a k o bilo. Činilo m i s e d a m i m o j a p r i p a d ­
nost bratstva i subesjednikov superiorni stav prema njegovom pozivu
d a j u s l o b o d u d a i j a o t v o r e n o iskazujem što m i s l i m , b e z b o j a z n i d a ću
time povrijediti j e d n u plitku sujetu.
- G o t o v o uvijek, — govorio s a m mu, — na predstave velikih djela
p o e z i j e o d l a z i m sa z e b n j o m . I najčešće se s p r e d s t a v e v r a ć a m s j o š je-
d a m p u t potvrđenim uvjerenjem da istinski velika djela d r a m s k e poezije
ne bi trebalo prikazivati, da njihov goli tekst ne treba n i k a k v e inte­
g r a c i j e ili n a d o p u n e , da su ona i b e z » s c e n s k e r e a l i z a c i j e « p o t p u n o
realizirana, u sebi cjelokupna, s a m a sebi dovoljna, dokraja dořečena.
K o l i k o s m o p u t a , poslije pretrpljene p r e d s t a v e , u n o ć n o j tišini n a š e
sobe posegnuli za knjigom na polici da između dviju sklopljenih stra­
n i c a o p e t n a đ e m o o n a v e l i k a m j e s t a k o j a su n a m n a p r e d s t a v i p r i k r a ­
ćena! K a k v e li sve o p a s n o s t i p o ono najhitnije i n a j v e ć e u p o e t s k o m
djelu leže u takozvanoj »scenskoj realizaciji« i do koje mjere ona uspi­
j e v a da isprazni, izobliči, obezvrijedi veliki tekst! A odatle se nužno
r a đ a m i s a o n e о i d e n t i t e t u ili n e k a k v o j m e đ u s o b n o j i n t e g r a c i j i , n e g o
baš naprotiv о čistoj antitetičnosti između onoga što se zove » s c e n a « ,
»scensko djelo«, »scenska umjetnost« i onoga što se zove » p o e t s k o
d j e l o u d r a m s k o m o b l i k u « , ili n a p r o s t o : p o e z i j a . P o d tim s v i j e t l o m ,
teatar n a m se p o n e k a d privida kao umijeće pretvaranja pravih vrijed­
nosti u lažne. N e k a k v a izuvraćena alhemija koja pretvara zlato u mjed.
U umjetnosti naime postoje dva oprečna, antinomična momenta, a oba
p o d j e d n a k o o s n o v n a za umjetnost: m o m e n a t spontanosti, izvornosti,
naivnosti — d a k l e m o m e n a t liričnosti, — i m o m e n a t umještine, n e k o g
»činjenja«, »izvještačivanja«, ukratko momenat artificijuma, koji je i
e t i m o l o š k i u n a j u ž o j vezi s riječju i p o j m o m u m j e t n o s t , a r s . A s a m taj
izraz artificium, uzet zajedno s čitavim busenom njegovih mnogostru­
kih značenja vještine, umijeća, »hitrine«, »ishitrenоsti«, patvorenja
i t. d., v e ć n a s d o v o l j n o u p u ć u j e u b i t p i t a n j a . I e t o , i z m e đ u t a d v a p o l a ,
u r a s p o n u tih d v i j u o p r e č n o s t i , liričnosti i a r t i f i c i j u m a , u m j e t n o s t i svoj­
stvene istine i laži, protječe čitav život umjetnosti i leži njen vječiti
dijalektički m o m e n a t . S v a k od nas ко ima neke familijarnosti s umjet­
ničkim stvarima d o b r o pozna neprestano miješanje, isprepletanje, ukr-
š t a v a n j e tih dvaju m o m e n a t a , vječito b a l a n s i r a n j e m e đ u njima. A teatar,
p o s m a t r a n sa stanovišta umjetnosti-liričnosti, p r i k a z u j e n a m se k a o
njena čista n e g a c i j a . S v e što j e liriČnost — n e liriziranje, n e g o liričnost
— tu se apsolutno gubi. S v a k i autentični lirski treptaj tu p o s t a j e neču­
j a n , s v a k i istinski lirski glasić blijedi, p o s t a j e b e z b o j a n . P a zato, d a bi
se on ipak na neki način čuo i osjetio, tako dekoloriranom lirskom
g l a s u p r i d a j e s e , u n a k n a d u za onaj i z v o r n i t r e p t a j i za o n u i z v o r n u
boju koji su m u oduzeti, drugi neki treptaj i drugi neki n a m a z boje.
P o e t s k e vrijednosti teksta p r e v o d e se u p a r a - p o e t s k e . E t o : taj p o s t u p a k
p r e v o đ e n j a vrednota, ta p o n o v n a , » u m j e t n a « k o l o r a c i j a p r e t h o d n o de-
koloriranog lirskog glasa, ta falsifikacija autentične liričnosti, to se
zove teatar, umjetnost teatra. I što j e falsifikat uspjeliji, to j e u m i j e ć e
teatra više i bolje. Mislim da m e tačno shvaćate i da je suvišno da se
o g r a đ u j e m od j e d n e vulgarne konfuzije: n a i m e da se tu ne radi o onom
m o m e n t u fikcije, m o m e n t u iluzije realnosti k o j i j e , tobože, svojstven
teatru. N e , riječ je о m o m e n t u fikcije umjetnosti, shvaćane k a o auten­
t i č n e l i r i č n o s t i . A p o š t o i o v d j e , k a o i p o s v u d a i n a č e , f a l s i f i k a t ili k o p i j a
i m a j u tim v e ć u vrijednost čim j e m a n j e v r i j e d a n falsificirani ili k o p i r a n i
original, to p r a z n o m , p a p i r n a t o m , lažno p o e t s k o m tekstu teatar, i onda
k a d j e sasvim osrednji, još uvijek nešto p r i d o d a j e . Čini ga, bar une­
koliko i bar prividno, manje papirnatim, koliko toliko životnijim. T o
u o s t a l o m slijedi iz s a m e p r i r o d e p o s l a : a k o j e loš p i s a c n a p i s a o » s o b a «
ili » n a s l o n j a č « ili » ž e n a s u g e s t i v n a p o g l e d a « ili » č o v j e k s r e d n j i h go­
dina« a da nije imao pred očima a m a baš n i k a k v u sobu, naslonjač, ženu
ili č o v j e k a , r e ž i s e r ć e , v e ć s a m i m tim š t o ć e n a s c e n u p o s t a v i t i j e d a n
k o n k r e t n i n a s l o n j a č , ž e n u ili č o v j e k a , n u ž n o m o r a t i d a i m p r i d a n e k u
k o n k r e t n o s t i uvjerljivost: naslonjač će se n a silu konkretizirati u neki
b a r o k n i i l i e m p i r e ili b i d e r m a j e r n a s l o n j a č , a ž e n a s u g e s t i v n a p o g l e d a
i m u š k a r a c srednjih godina inkarnirat će se u k o n k r e t n e žive osobe
i n t e r p r e t a k o j e će na scenu iznijeti b a r e m uvjerljivost i o d r e đ e n o s t
s v o j i h s t v a r n i h fizičkih ličnosti. P i s a c će tu j o š u v i j e k biti n a d o d b i t k u :
o n a j nikakav n a s l o n j a č i l i č o v j e k i p a k ć e s e p r e t v o r i t u nekakav naslo­
n j a č ili l j u d s k i lik, pa m a k a r i ne bio n a j d o s l j e d n i j e » o v a p l o ć e n j e «
piščeve m u t n e intencije, imat će bar uvjerljivost i suvislost svoje realne
fizičke osobe. T u režiser naprosto n e m a m o g u ć n o s t i da nešto p o k v a r i
ili d a n e š t o iznevjeri. N a p r o t i v što j e t e k s t puniji, životniji, p o e t s k i
vredniji, to j e o p a s n o s t veća a gubitak znatniji i neizbježniji. I z a t o se
p r a v a i velika p o e t s k a riječ u teatru uvijek i bezizuzetno obezvređuje
i g u b i . . . D a , t a k o z v a n a » d r a m s k a p o e z i j a « , to jest p o e t s k i vrijedni
tekstovi pisani u dramskoj formi, i » t e a t a r « , ne s a m o što nisu isto-
vetnost i međusobna nadopuna, nego su sušta suprotnost i uzajamna
negacija.

— P o g a đ a m nastavak: vi ćete na osnovu čitanja teksta sam sebi » u

glavi« izrežirati predstavu. Zar n e ?
— S a s v i m t a k o . I to k u d i k a m o b o l j e , p o t p u n i j e , f a n t a s t i č n i j e n e g o što
će m i to m o ć i da učini režiser u teatru. U p r v o m redu zbog jednostav­
nog razloga što j e kudikamo lakše »zamisliti« nego » o s t v a r i t i « . Zatim,
stoga što u zamišljanju raspolažem neograničenim brojem i izborom glu­
m a c a , n e o g r a n i č e n i m m i z a n s c e n s k i m m o g u ć n o s t i m a i t. d . I n e z n a m š t o
v a s to čudi. Š t o i m a , m o l i m V a s , u t o m e specifičnog što bi važilo s a m o
za d r a m u a ne i za ostale literarne v r s t e ? Zar m i i k a d č i t a m o Ilijadu
ili A n u K a r e n j i n u t a k o đ e ne insceniramo čitani tekst sebi » u glavi«
j e d n a k o k a o k a d č i t a m o Š e k s p i r a ili I b s e n a ? N i j e li s v a k o l i k a l i t e r a t u r a
i svakolika umjetnost uopće, stvar čulnoga i slikovnoga? I zašto bi n a m
samo k o d takozvane dramske poezije trebao neki posrednik, neka
» p o s r e d n i č k a umjetnost« koja bi imala da n a m tekst pretvara u slike,
onako k a o što dječici i krezubim starcima naročitim s p r a v a m a melju
i s a ž v a k a v a j u z a l o g a j e ? Doista, ne znam k a k v u bi d r u g u funkciju i m a l o
prikazivanje djela poezije, osim čisto praktične i p o p u l a r i z a t o r s k e .
— Znači, Vi poričete teatru razlog postojanja?
— N e . N e p o r i č e m m u razlog postojanja, p a m o ž d a čak ni k a r a k t e r
umjetnosti. T v r d i m s a m o da ta umjetnost i njene specifične v r e d n o t e
nisu identični s u m j e t n o š ć u d r a m s k e poezije i njenim v r e d n o t a m a , niti
p r e d s t a v l j a j u n e k u n j e n u i n t e g r a c i j u ili n j e n o » p u n o o s t v a r e n j e « . M e đ u
m u z i č k i m djelima i m a m n o g o plesnih forma k o j e su p r a v a , čista muzika.
S d r u g e s t r a n e , i m a m o s v u silu m u z i k e p o k o j o j se o d l i č n o p l e š e , ali to
nije m u z i k a . Sličan j e odnos i između p o e t s k o g djela u d r a m s k o m obliku
i s c e n s k o g djela. P r a v o poetsko djelo nema potrebe da b u d e igrano; ono
je u sebi p o t p u n o i bez toga. A scensko djelo, opet, nema potrebe da
b u d e a u t e n t i č n o p o e t s k o djelo; ono se i bez toga vrlo d o b r o igra. Scen­
sko djelo postoji u g l a v n o m ondje gdje ne postoji istinsko poetsko djelo.
A b a n a l n a k r i l a t i c a d a i m a d r a m a za čitanje i d r a m a za g l e d a n j e , u s t v a r i
znači s a m o to, da i m a d r a m a koje su autentična p o e t s k a djela i d r a m a
k o j e to n i s u . T e a t a r u g l a v n o m živi o d loše p o e z i j e , o d l a ž n e p o e z i j e .
On time i dobija n e k o svoje opravdanje i svoje polje r a d a : on privodi
kakvoj takvoj praktičnoj upotrebljivosti defektne proizvode poezije
koje bi i n a č e trebalo sasvim odbaciti. T a m o l i m V a s , što će Eshilu Ш
S o f o k l u n a d o d a t i t e a t a r ? Š t o će n a m p r e d s t a v a p r u ž i t i v i š e n e g o čita­
nje njihovih t e k s t o v a ? I što drugo i bolje m o ž e da n a p r a v i teatarski
čovjek a k o je doista pametan i doista umjetnik, nego da pusti Eshila
ili S o f o k l a d a g o v o r e , da ih što m a n j e u tome o m e t a , a s e b e d a učini
što sitnijim i što nezamjetljivijim?
— A l i Š e k s p i r , ali Molijer! P a to j e živa p o z o r n i c a , to j e s p e k t a k l .
— N e , to j e o b m a n a . U s t v a r i , Š e k s p i r živi n a p o z o r n i c a m a p o s v o j i m
slabijim mjestima, p o onim mjestima za koja nije trebalo biti baš s a m
Šekspir glavom; po svojim olujama, po svojim dueliranjima, po svojim
s a b l a s t i m a , p o s v o m v i z u e l n o m i s p e k t a k u l a r n o m v i d u , ne p o onim:
svojim velikim poetskim riječima. A Molijer u nedjeljna p u č k a popo­
dneva još doživljava jača scenska žarenja po svojim trivijalnostima, p o
jeftinoći svoje k r u p n e komike, po prenemaganju svojih umišljenih bo­
lesnika i n a m a g a r č e n i h muževa, po lakrdijanju svojih S c a p i n a i S g a n a -
rella. N i j e d a n ni d r u g i s c e n s k i ne žive p o o n i m v e l i k i m p o e t s k i m m j e ­
stima, p o onim s v o j i m genijalnim d a h o v i m a , p o onim s v o j i m bolno na-
d a h n u t i m i s t i n a m a о čovjeku. T e riječi i te istine žive u m r a k u , i z m e đ u
d v i j u s t r a n i c a s k l o p l j e n e k n j i g e , i tu m o r a m o d a ih o p e t p o t r a ž i m o k a d
s e , n e z a d o v o l j e n i ili r a z o č a r a n i , v r a t i m o s p r e d s t a v e . A o d a t l e , s tih
mrtvih stranica, one se prebacuju ravno u vasionu i u njoj ostvaruju,
bez posredstva teatra, bez prethodnog otjelovljenja u » s c e n s k o m djelu«.
I s t i n a , i s c e n s k a n a m u m j e t n o s t p o n e k a d p r u ž i k o j i č a s a k u ž i t k a ; ali
taj j e u ž i t a k suštinski različit o d u ž i t k a u p o e t s k o m t e k s t u . A n a nj
m o ž e m o d a n a i đ e m o i s t o t a k o l a k o , p a i j o š l a k š e , u Madame Sans-Gêne
k a o i u Kralju Learu. O s i m t o g a , t o s e d e š a v a t a k o r i j e t k o ! N a t o s e n e
smije računati; to je nešto sasvim izvanredno, k a o nesreća u željeznič­
k o m saobraćaju. Ti rijetki momenti zaista se ne m o g u razumno uzeti
k a o opravdanje da hiljade teatara na kugli zemaljskoj večer na večer
igraju, i da se tom Minotauru godišnje namiču stotine i stotine pozo-
rišnih djela k o j a se u tu svrhu pišu.
U s t r u č a v a o s a m se da m u k a ž e m d a n e k o l i k o od tih rijetkih velikih
m o m e n a t a doživljenih u teatru dugujem u p r a v o njemu.
— Recite mi, — pitao sam ga radoznalo, — koji momenti, koje intimne
težnje nagone ljude vaše struke da se posvete u p r a v toj čudnoj
umjetnosti?
Nasmjehnuo se.
— J e d a n jedini m o m e n a t : sujeta. Želja za isticanjem, za ekshibicijom
s v o j e ličnosti. I to u p r v o m redu svoje fizičke, s o m a t s k e ličnosti. T i su
ljudi ustvari virtuozi svoga ličnog ja. Sviraju p o sebi k a o po violini.
N a š a j e struka kult svoga ja u najvišem stepenu. T o v a m i objašnjava
zašto tako velik broj praznih ljudi ide baš u ovu struku.
— M i s l i m d a n a m to n e m o ž e da o b j a s n i n i š t a ; u s v a k u s t r u k u i d e j a k o
m n o g o praznih ljudi. N a p r o s t o zato što ih i m a velik b r o j . A svi, s pu­
nim pravom, traže plasmana.
— D a , ali u ovu struku ide j a k o m n o g o takvih praznih ljudi koji
imaju о sebi neobično visoko mišljenje.
— I takvih ima jako mnogo u svim strukama.
— I p a k m e ne ćete razuvjeriti! K o d nas, u n a š o j struci, ta nabubřelost
s v o g slijepog i golog ja, golog i čistog od svakog drugog svojstva, odlike
ili sposobnosti, već s a m o p o sebi predstavlja j e d a n o d bitnih uslova za
u s p j e h . D r u g i bitni u s l o v ili k v a l i t e t j e s t : k o m e d i j a n t s t v o . P r i s u s t v o j e d n e
primarne pelivanske, komedijantske sklonosti i umješnosti u n a m a . Ili
č a k čisto organske potrebe za lakrdijanjem. T o j e ono što bismo mogli
nazvati zanatskim uslovom, osnovnom p o d o b n o š ć u za taj zanat. J e r bez
tog osnovnog pelivanskog i zanatskog m o m e n t a , vjerujte mi da ni naj­
v e ć a umjetnička senzibilnost ne može d a uspije u našoj struci. J e d a n
p r i m a r n i pelivan i j e d a n senzibilan umjetnik zašiveni u istoj vreći — eto
t o j e i d e a l n a formula. I j a o o n o m e o d n a s k o j i u sebi ne nosi i tu pri­
marnu komedijantsku komponentu! Nedavno sam u B e č u imao prilike
d a g l e d a m j e d n o g doista velikog u m j e t n i k a . V j e č i t a šteta! K a k v a sen­
z i b i l n o s t , k a k a v fini u m j e t n i k - i n t e l e k t u a l a c ! A l i , n a ž a l o s t , g o t o v o pot­
puno odsustvo pelivana u njemu. T a k a v beznadan slučaj možete lako
prepoznati već kod prvih pokušaja s kakvim kandidatom za glumačku
š k o l u : on se stidi pelivana u sebi, eto u t o m e j e stvar. A k o se on libi da
 s e baca na zemlju, da divlja i histerizira, da lupa n o g a m a k a o dijete, i
d a se u t o m e j o š i ž i v l j a v a i uživa. A k o to za n j e g a m j e s t o z a n a t s k o g
u ž i t k a p r e d s t a v l j a m u k u k a o za frigidnu ženu zagrljaj — s njim je go­
t o v o . T a k a v se ni do k o n c a karijere ne će osloboditi t o g stida, i taj će
stid do kraja kočiti s v a k u njegovu kretnju, svaku njegovu riječ, spu­
tavati i paralizirati čitavu njegovu fizičku i psihičku ličnost. I krivo
j e misliti d a j e to u s l o v s a m o za g l u m c a - l a k r d i j a š a , za t r i v i j a l n o g k a b o -
tena-zanatliju, a d a to ne važi za g l u m c a od formata, intelektualiziranog
u m j e t n i k a . K o j e š t a ! O v a j posljednji bez onog p r v o g u sebi ustvari j e
s a m o g l u m a c bez p r i m a r n o g glumačkog talenta, k a o slikar koji nema
» r u k u « , k a o m u z i k a l a n p j e v a č koji n e m a glasa. On m o ž e d a b u d e ne­
k a k v a pasivna umjetnička duša, nekakav umjetnik bez nazivnika — ja
n e z n a m p r a v o g d j e d a g a s t r p a m - ali g l u m a c b o g a m i n i j e ! N e m o ž e t e
zamisliti k a k o toplo, k a k o prisno zažalim takvog čovjeka: vidim gdje je
osuđen na neuspjeh ne zbog nedostatka nekog kvaliteta, već baš napro­
tiv z b o g p r i s u s t v a j e d n e suvišne superiornosti. A p u b l i k a to o d s u s t v o
pelivan-elementa osjeti odmah, od prvog maha. T o s a m m o g a o zapaziti
i k o d onog u B e č u : dive m u se, ponosni su na njega, oduševljavaju se
njime, na riječima, preko svake mjere. Ali kao neposredna reakcija —
ostaju hladni. T r e b a da prethodno intervenira svijesna misao, treba da
p r o t e č e onaj k r a t k i hip d o k se impresija pretoči u sud, pa da se odu­
ševe. A to, za glumca, znači — laku noć! Dakle, bezuvjetno: k o m p o n e n t a
pelivan i komponenta sujeta. D a k a k o , u jednima prevladava jedna, u
drugima druga od te dvije komponente: karakterni glumac i heroina,
buffo i primadonna — to su dva temeljna tipa u n a š e m p o z o r i š t u živih
l u t a k a . N a r o č i t o k o d tipa p r i m a d o n n a , ta j e sujeta s t r o g o lična sujeta,
n a i m e sujeta na svoju fizičku, somatsku, rekao bih animalnu ličnost, ne
sujeta na svoj talenat, na svoju umjetnost. Ta nastupa tek aposteriorno,
tek kao derivat one prve.
— Zar u tome n e m a izuzetaka, ljudi s drukčijim p o b u d a m a i ambici­
jama?
— I m a . T o su oni koji su pogriješili zanat. V e ć i n a ne p o s t a j e svijesna
t o g a d o k o n c a ž i v o t a ; t o i h s a m o m u k l o m u č i i z n u t r a ... U o s t a l o m ,
m o ž d a s a m n e p r a v e d a n k a d tu ličnu sujetu u z i m l j e m k a o n e k u speci­
f i č n o s t s v o j e s t r u k e . U toj sujeti v a l j d a leži j e z g r a s v a k o g u m j e t n i k a i
k r a j n j i p o t i c a j s v a k e u m j e t n o s t i . V j e r o v a t n o s v a k a u m j e t n o s t p o č i n j e iz
sujete.
— N e bih se složio! J a bih r e k a o baš protivno: umjetnost, istinska
umjetnost, počinje ondje gdje prestaje sujeta. Istinske p r e o k u p a c i j e ve­
likog umjetnika niču tek ondje gdje su umrle njegove empirijsko-lične.
A prava slava, ona strpljivo čekana i ognjičavo sanjana slava, nemi­
n o v n o dolazi tek o n d a k a d s m o izgubili smisao za njena zadovoljstva,
k a d s m o o k r e z u b i l i za njene d a r o v e , k a d ona v e ć s a s v i m b l i j e d o v e s e l i
n a š e srce. Njeni zraci p a d a j u na naša pogrbljena pleća k a o tanko zimsko
sunce koje o b a s j a v a ali ne grije, i ona ne uspijeva da razgali pejzaž
r u i n a u n a š o j g r u d i . P r a v a p o e t s k a riječ izlazi iz nas t e k o n d a k a d j e
o s l o b o đ e n a s v a k e sujetne p r e o k u p a c i j e , čista o d s v a k e s t r a n e primisli,
p a č a k i o d b r i g e d a li o n a p r e d s t a v l j a e s t e t s k u v r i j e d n o s t i d a l i n a l a z i
p u t u s r c e d r u g i h . O n a s l o b o d n o p r o v a l j u j e iz n a s p o š t o j e p o p u s t i o g r č
našeg htijenja, užagrenost naših ambicija, pošto je prekinuta svaka veza
između naše praktične ličnosti i naše umjetnosti.
— H m ! V i velite: prava umjetnost počinje ondje gdje prestaje sujeta,
U i z v j e s n o m smislu, to j e m o ž d a t a č n o . A l i t a č n o j e i s u p r o t n o : g d j e
prestaje sujeta, prestaje i umjetnost. J e r što bi bila ta umjetnost k o j a
počinje tek pošto j e umrlo sve u n a m a ? N e k a k v a umjetnost »za n a s
s a m e i ni za koga d r u g o g a « . N e š t o k a o molitva k o j u m r m o l j i m o r a d i
nas samih, i koju bismo mogli slobodno da š a p u ć e m o i u sebi. N e vodi
li t o u p o t p u n u a s k e z u , a d o s k o r a i u p o t p u n o ć u t a n j e ? I n e z n a č i l i
taj vaš ideal potpune hermetičnosti, savršene neangažiranosti naše
empirijske ličnosti, ustvari to, da poezija prestaje, biti poezija i da njena
istina p r e s t a j e biti istina s a m i m tim što s m o j e izrekli, o n a k o k a o što
t a j n a p r e s t a j e biti t a j n o m čim s m o j e p o v j e r i l i d r u g o m e ? N e š t o č e m u ,
k a k o se na svijet rodi, » p o g u b n i z a p a h v a n j s k o g svijeta« ugasi plami-
č a k života, razori njegovu bit, o d u z m e n j e g o v u s u š t i n s k u vrijednost.
A n e z n a č i li b a š t o p r a v i t i o d u m j e t n o s t i j e d n u s v o j u s t r o g o l i č n u , d u ­
boko i ekskluzivno intimnu stvar? I tako, čas poslije nego što smo
umjetnost odvojili i oslobodili od svoje ličnosti, eto je opet, jednim
n o v i m p u t e m i na j e d a n novi n a č i n , p o d v r g a v a m o , p o t č i n j a v a m o , p o d ­
r e đ u j e m o s e b i , s v o j o j l i č n o s t i , i t o n a j o š r o p s k i j i n a č i n ... Z n a č i ; z a k u -
kuljiti se u sebe, umotati se dobro u ogrtač, čuvati svoju vlastitu
toplinu, k a o užareno, dobro izolirano tijelo, i žariti se i isijavati s a m
u sebi. B e s m i s a o ! . . .
Razmišljao sam.
— N e znam. Možda imate pravo i vi. M o ž d a je doista tako. Umjetnost
počinje gdje prestaje sujeta. A gdje prestaje sujeta, počinje šutnja. K o n ­
tradikcija. Circulus vitiosus. E t o j e i tu, u j o š j e d n o m smislu, s i m b o l i č k a
zmija k o j a s a m a s e b e u j e d a za r e p m o ž d a n a j b o l j a g r a f i č k a f i g u r a c i j a
začaranog kruga umjetnosti.
P o m u č a s m o malo. P a on reče:
— A u s t v a r i , svi se m i u m j e t n o š ć u l i j e č i m o od života, s v a k n a svoj
n a č i n . A l i b o j i m se d a , u u m j e t n o s t i , a k o č o v j e k n i j e i o d v i š e p l i t a k , n a
koncu svaki put neizbježno vodi van granica nje. P o vašem shvatanju,
to se zbiva t a k o da, s unutrašnjim sazrijevanjem i nadrastanjem, umjet­
n o s t n a j z a d g u b i s v o j e t i j e l o : ta v a š a » p r a v a u m j e t n o s t « p o s t a j e n a j z a d
nekakva nepostojeća umjetnost, nekakva »umjetnost bez umjetnine«.
T o j e , u neku ruku, prestanak umjetnosti putem njene sublimacije. Z a
mene pak, opasnost je druga. Nešto uprav suprotno sublimaciji umjet­
n o s t i . S v e č e š ć e , p o s j e ć u j e m e j e d n a m i s a o , ili j e d n o o s j e ć a n j e : d a u m j e t ­
nost nije ono čudo u koje sam n e k a d v j e r o v a o ; da j e ona uistinu nešto
m n o g o manje, mnogo skromnije, nešto m n o g o ispod one tačke na koju
ju je zažarenost mladenačke egzaltacije n e k a d bila ispela učinivši od
nje istinu i z n a d svih istina, nešto i z n a d s a m o g života. P o s l i j e n e g o j e
u m r o b o g i drugi autoriteti metafizičkog p o m a z a n j a , ljudi su osjetili po­
trebu da iznađu neke nove vrednote i kategorije metafizičkog reda, p a
 •su t a k o n a s t a l e r a z n e m i s t i č k e k o n c e p c i j e u m j e t n o s t i . N a m j e s t o s t a r o g
b o g a p o k u š a v a l i su d a p o s t a v e i umjetnost, da od nje p r a v e svrhu, cilj,
osmišljenje života, da u njoj nađu njegovu unutrašnju vrijednost. Umjet­
n o s t j e p o s t a l a g o t o v o j e d n o tajanstveno n a d n a r a v n o otkrovenje. A čini
m i s e d a s u u t o m e n a j m o d e r n i j e t e o r i j e p o d s v i j e s t i , i r a c i o n a l n o g i in­
tuicije p o m a l o p r u ž i l e r u k u p o m o ć n i c u toj s t a r o j m i s t i c i . G l u p o s t i !
U m j e t n o s t j e nešto d a l e k o manje, d a l e k o niže o d toga! I treba da čovjek
u čovjeku b u d e prilično nevelik, svakako manji od umjetnika, pa da bi
s e time m o g a o d a zadovolji i da bi svoju težnju p r e m a b e s k r a j n o m e
m o g a o d a u t o p i u t o m j e z e r c e t u a p s o l u t n o g a ! ... U m e n i s e p o m a l o t a ­
loži u v j e r e n j e d a u m j e t n o s t nije ni i z d a l e k a o n a k o d u b o k a , o n a k o
o z b i l j n a s t v a r k a o što se to, u p u b e r t e t s k i m v r u ć i c a m a ili u n e m u š t o m
p o r i v u b o g o t r a ž e n j a , p o n e k a d v j e r u j e . I čini m i s e d a v e ć na sebi za­
mjećujem nedvojbene znakove toga. Oh! Obični, redovni tok toga pro­
c e s a ! B i j e g o d u m j e t n o s t i , ali s p o č e t k a o s t a j u ć i j o š u v i j e k u n j e n i m
g r a n i c a m a . A p o n a j č e š ć e s iluzijom da to znači u z l a ž e n j e n a j e d a n n j e n
viši stepen. T a k a v je slučaj k o d glumca k o g a j e p r e s t a o d a pasionira
njegov r a d i koji počinje da sve više naginje režiji, k o d vituoza koji se
p r o m i t a r i u d i r i g e n t a . U suštini j e to isto i k o d s l i k a r a k o j i isklizi iz
svijeta p o j a v n o g a i č u l n o g a te u z m e d a slika s v o j e misli. I k o d p i s c a
koji » n a d r a s t e « ustaljene književne forme, koji » p r e z r e « shematičnost
i konvencionalnost formalističkih okvira i oblika, p a stane da ispunja
d n e v n i k e i bilježnice, d a niže zapise i marginalije, m e d i t a c i j e i kontem­
placije, p i s m a i solilokvije, vjerujući da j e tek u tim » a m o r f n i m for­
m a m a « u s p i o d a iz s e b e istiješti čistu i zgusnutu k a p » s u š t i n e « r a v n o na
p a p i r . S v e su to s a m o s i m p t o m i one p o t r e b e da s e i z a đ e iz vlastite k o ž e ,
d a se d e z e r t i r a s p o l j a u m j e t n o s t i . A to j e , o p e t , s a m o z n a k d a n a m
u m j e t n o s t nije v i š e ono za što s m o je n e k a d držali, d a više ne z a d o v o ­
ljava čitavu našu unutrašnju potrebu, odnosno sve naše unutrašnje po­
t r e b e . Z n a k v i š e ili m a n j e s v i j e s n o g g u b i t k a v j e r e u s v o j u u m j e t n o s t ,
i l i u u m j e t n o s t u o p ć e ... U i s t i n u v e l i k u m j e t n i k j e s a m o o n a j k o j i u s v o ­
j o j ličnosti udružuje velik um, velik duh i velik talenat. N e m o ž e biti ve­
l i k o g u m j e t n i k a a d a j e m a l e n č o v j e k : to b i z n a č i l o d a n i j e u i s t i n u v e l i k
umjetnik. T o se najbolje vidi kod velikih pisaca. T a molim vas, postoje
li d v i j e m e đ u s o b n o d a l j e s t v a r i n e g o š t o j e m o r a l i s t i č k o d j e l o i u m j e t ­
n i č k o d j e l o ? P a i p a k , a k o j e to doista v e l i k u m j e t n i k , n j e m u će u s p j e t i
d a i tu o p r e č n o s t p r e v l a d a ! Više m a n j e svako j e veliko književno djelo,
n a o v a j ili o n a j n a č i n , j e d a n s l u č a j savjesti, a k n j i ž e v n a a k t i v n o s t u s t v a r i
i nije drugo nego j e d a n neprestani ispit savjesti. I vrijednost mu je baš
u t o m e što tek t a k v a , psihološko-lirska vrsta ispita savjesti, a ne p u k a
intelektualistička, etička, sociološka i tako dalje, ujeda, i razbuđuje, i
promiče nešto u najintimnijoj intimnosti čovjeka. Ali, naravno, moć da
izvrše tu sintezu velikog uma, velikog duha i velikog talenta, da je izvrše
a da pritom ne unište umjetničko djelo, data j e s a m o onim najvećima.
V e ć k o d nešto m a n j e g formata, to su suprotnosti k o j e se isključuju i
poništavaju. T u se u m zove intelektualističnost pa poništava primarnost
i spontanost. T u se duh zove moralizatorstvo, p a poništava poeziju i su-
kobijuje se s čulnošću i s njenom slobodom. Ali k o d doista velikog p i s c a ,
um ne ubija pjesnika. Eto vam Šekspira! Ali k o d doista velikog duha,
duh ne ubija pjesnika. E t o vam Tolstoja! Zato istinski velik umjetnik
n i k a d n e m o ž e i z a ć i i z k r u g a u m j e t n o s t i , ć a k n i o n d a k a d j e iz n j e g a
svijesno i hotimice izišao. Na primjer baš stari Tolstoj. B o r i o se protiv
umjetnosti u sebi isto onako, i isto o n a k o b e z u s p j e š n o , k a o što se njegov
o t a c S e r g i j e b o r i o p r o t i v č u l n o s t i . I — h o ć e t e li m i v j e r o v a t i — s a d a
najviše uživam baš u onim njegovim kasnim, moralizatorskim, pučko-
poučnim spisima, u kojima je na svakom k o r a k u vidljiv njegov napor d a
od sebe odbaci umjetnost, a opet na s v a k o m k o r a k u u p a d a u nju, ne
u s p i j e v a j u ć i d a s e o s l o b o d i u m j e t n i k a u s e b i ... N o , p o n a v l j a m , s v e t o
v a ž i s a m o z a n a j v e ć e . A z a n a s s i t n i j e , d r u g a j e s t v a r ... Č e s t o s e p i t a m :
a što a k o s a s v i m p r e s t a n e ta vjera u u m j e t n o s t ? K u d o n d a ? Z a r o s t a t i
pri s a m o m hljebu zanata? Čemu drugome pribjeći? Što drugo iznaći, u
p o o d m a k l i m godinama, u zamjenu za onu vjeru k o j u s m o izgubili?

— P a ... A k o t o u m r e , v a l j d a v e ć ž i v o t n a n e s e n e š t o d r u g o ! A k o b a š
p r e s t a n e v j e r a u to, u d u b o k o ozbiljnost t o g a , v j e r o v a t n o se r a đ a n e k i
drugi, novi interes.
— Ali š t o ? Što, na primjer? Interes prema čemu?
— B i l o p r e m a čemu — otvorene su sve m o g u ć n o s t i . Izbor je širok. O d
s k r u š e n o g p o m i r e n j a d o p o b u n e , o d n e k e n o v e o b m a n e p a d o ...
— ... p a d o s v e o p ć e č a n g r i z a v e s k e p s e i l i b l a g o d a t n o g o t u p l j e n j a ! I l i
do l u đ a č k o g bijega ne znam čemu ususret i do smrti u k a k v o m A s t a -
p o v u ! ... Z a r s m o s v i m i d o r a s l i z a t a k o i s p o l i n s k e m j e r e n a i v n o s t i , z a t e
l u d e a p o š t o l á t e ? ...
Odmahnu rukom.
— N e , to n i k a d ne biva! N a r u š e v i n a m a jedne obmane koja je bila
osnovica čitavog našeg života nikad ne niče druga. Naročito ne u nekim
godinama. Od krhotina jednog razočaranja ne gradi se novi kumir: n a
n j e g o v o m m j e s t u o s t a j e p r a z n i n a ... E t o , t o je ono od čega strahujem.
— S v a k a k o , j o š je prerano da se о tome misli. T o j e j o š sasvim d a l e k o .
— S l a b a u t j e h a ! ...
Pošutje zamišljen. P a reče, odjednom življe:
— I p a k , č i s t o d a č o v j e k p o z a v i d i o n o m s t a r o m l u d o n j i ! ... N a d r a s t i
sam s e b e , s v o j u u m j e t n o s t , u m j e t n i k a u s e b i , n a d r a s t i t o p a m a k a r s b i l o
k a k o n a i v n o m m i š l j u ili o b m a n o m , t o j e i p a k n e š t o ! ... T o z n a č i b i t i ž i v
s v e d o s m r t i ! ... I , v i d i t e , m o ž d a j e a p s u r d n o t o š t o ć u r e ć i , a l i t i m e o n
u m o j i m o č i m a p o r a s t a n e s a m o k a o č o v j e k , v e ć i k a o u m j e t n i k ... S v e
u svemu, k a d dobro promislite, lijepa smrt. Idealan završetak, k a k a v s e
s a m o p o ž e l j e t i m o ž e ! ...
U s t a d e navlačeći r u k o m naniže bijeli prsluk fraka na trbuh koji j e
v e ć bio p o č e o d a se z a o k r u ž a v a . P o l a k o i s p r a v i figuru, p a n a d o d a s
osmijehom:
— A s u t r a , n o v a p r e d s t a v a , i n o v i » t r i u m f « ! ...

* * *
 E t o , s j e ć a m ga se iz tih d a n a .
A k a s n i j e j e bilo d r u k č i j e . Izgubio s a m iz v i d a i n j e g a i n j e g o v u
trupu. О njima se počelo manje govoriti. T r u p a se raspala, pocijepala u
posebne grupice. Pojedinci su se odvojili. Stariji pomrli. I, malo p o
malo, svi s k u p a tonuli u anonimnost. Za dulje vrijeme ne bih о njima
ništa č u o . A k a d bi ih s e o p e t sjetio te u p i t a o što j e o d njih, ljudi n i s u
znali da m i o d g o v o r e , ili bih d o z n a o da j e d a n od njih životari n e g d j e u
P a r i z u ili d a j e d r u g i u m r o n e g d j e u B u e n o s A i r e s u .

A ja s a m i dalje gazio svojom nizbrdicom. P o provincijskim varije-

tejima dugo s a m svirao kao pratnja tačkama p r o g r a m a . U malom udu-
bljenju za o r k e s t a r n e u m o r n o s a m strugao na violini, p o s v i m provin­
c i j a m a s t a r o g k o n t i n e n t a , b e s k o n a č n i c o u p l e t iz Gejše i l i n e u m r l e Ma-
tschitsche, s novim t e k s t o m u s v a k o j sredini, na raznim jezicima svi­
jeta, p r e m a lokalnom ukusu i s aktuelnim duhovitostima. Vremešna
klaviristica u d o b r o m d o m a ć e m vunenom džemperu, s naočarima i s ru­
p o m o d fistule p o d vilicom, sjedila j e uz pianino na čijoj su polituri
ostali kružni otisci od mokrih čaša a na krajnjim je t i p k a m a p o k o s t
bila n a g o r e n a o d p r i s l o n j e n i h c i g a r e t a . N a stolici p o r e d nje ili n a d a š č i c i
s nepotrebnim d u g m e t o m sordine na kraju klavijature ležao je rastvoren
p a p i r s n a r e z a n o m s a l a m o m ili č v a r c i m a i s t o p l i m n o ć n i m k r u h o m . K o d
s v a k o g ritornella, za onih nekoliko uvodnih taktova za kojih j e u p o s l e n a
s a m a lijeva ruka, u očekivanju da nastupi violina s m o t i v o m i da tri
o p e r u š a n a girlsa na pozornici složno dignu lijevu nogu, žena s fistulom
z a g r a b i l a hi n e u p o s l e n o m d e s n i c o m d v a t r i č v a r k a i u š t i n u l a k o m a d i ć
k r u h a k o j e j e s a ž v a k a v a l a s v e d o n o v e riprese. Ponekad bi naišao gost
k o j i u p i ć u pati od n a s t u p a velikodušnosti te na silu h o ć e d a časti i
» m u z i k u « . N a Gejši i Matschitschima obnavljali su se tekstovi, smjenji­
vali se jezici svijeta i oprobavale artikulacije raznih ljudskih rasa. T e k
se nešto prorijedila k o s a na tjemenu, nešto je više sjedine na sljepoČni-
c a m a , a na mjestu ispalog očnjaka zjapi u čeljusti crna rupica m r a k a .
A s v i j e t s e s v e j e d n a k o v r t i o o k o s v o j e o s i , i ritornello je tekao dalje, i
uvirao sam u sebe, kao na »beskrajnom vijku«.

J e d n o sam vrijeme bio uposlen u malom, crnom, oronulom kaba­

retu. B i o je to n e k a d skupi noćni lokal koji je, p o neobjašnjivoj ćudlji-
v o s t i m o d e , o d j e d n o m i z i š a o iz m i l o s t i o t m j e n e p u b l i k e i n a g l o s e s r o z a o
u r a n g u . O p l a t a , lusteri, k a r n i š e , m a l e lozice, sve j e to bilo iz r e z b a -
renog i t o k a r e n o g crnog drveta. Modri pliš, već načet i p o m a l o otrcan,
i isto t a k o s u m o r n o m o d r i zidovi s »egipatskim« crtarijama i s na­
k n a d n i m m r l j a m a plijesni, svjedočili su о p o j m u luksusa i u d o b n o s t i
jednog poratnog svijeta. Atrijum i kamineti s p r e g a č a m a od mjedenih
» e g i p a t s k i h « p l o č i c a p o v e z a n i h l a n č i ć i m a , bili su t a k o đ e r crni, od c r n o g ,
s j a j n o g p o l i r a n o g m r a m o r a . S v e j e tu bilo k a o na l u k s u s n i j e m o d j e ­
ljenju j e v r e j s k o g groblja. K a d j e njegovo doba minulo, otmjeni lokal
p r o m e t n u o se u jeftini k a b a r e t k o j i je životario. U nj bi k a t k a d zalutao
i ž e l j e z n i č a r iz u n u t r a š n j o s t i da d o č e k a o d l a z a k s v o g k a s n o g n o ć n o g
voza.
 T u se j e d n o g dana pojavio kao k a b a r e t s k a t a č k a i on. B i o se raz-
d e b l j a o , ponešto zgurio, došao manji. Lice m u je postalo šire, prorije­
đena dlaka svjetlija, žućkasta. N e k a d j e igrao i d e m o n s k e , i sadističke
u l o g e ; j e d n o g svog posebnog, ali v e o m a zanimljivog J a g a , i F o m u F o -
miča i Porfirija Petroviča. S a d je bio trbušast i dobio dobrodušan, trom,
m a l k o p o s p a n izraz. Nastupao je u s k e č e v i m a kojima je komičnost
p o j a č a v a o njegov strani a k c e n a t . P u b l i k a j e v j e r o v a l a d a on to i čini
zato da bi imitirao stranca. A takva persiflaža uvijek ugađa, naročito u
s r e d i n i k o j a o d s t r a n a c a živi. Nalazili su d a m u to o d l i č n o u s p i j e v a . A
on k a o da se toga sjetio, pa je strani akcenat još i od svoje volje poja­
čavao. Imitirao je čovjek sâm sebe, ponešto pritom pregoneći. Žrtva
•za u m j e t n o s t , k a o i s v a k a d r u g a .
T e š k o d a j e previdio m o j e i m e na listi u k a n c e l a r i j i direkcije. A
s o b i č c i su n a m se nalazili u istom h o d n i k u . I p a k se desilo, d a j e i g r a o
v e ć izvjesno v r i j e m e a da se n i s m o sreli. S v a k e v e č e r i , iz m r a č n o g u d u -
bljenja za orkestar, bio s a m u prilici da g l e d a m njegovu najuspjeliju
t a č k u . Seljak kod zubara. Ulazio je, nespretno se gegajući, s velikom
k o r p o m k o j u , s e l j a č k i p o d o z d r i v , n i k a k o n i j e h t i o d a i s p u s t i iz r u k u .
N a k o n d u g o g cjenkanja sa zubarom, uz već znane duhovitosti ( » u m o m e
selu k o v a č se čitavo jutro nateže sa m n o m p o ledini d o k mi izvadi zub
a n e n a p l a ć u j e n i p o l o v i c u « i t. d . ) , n a j z a d b i s j e o n a s t o l a c , j o š u v i j e k
s k o r p o m na koljenima. I tad je počinjalo ono najzabavnije. Kesio se i
kreveljio pokazujući rijetke istršale zube, pravio svakojake grimase,
napuhivao obraze da su postajali blistavi, glatki, tanki poput dječjih
b a l o n a k o j i će s a d da prsnu. S a ž i m a o j e b o r e k a o d a s u o d g u m e , iskriv­
ljivao je lice t a k o da bi m u skupljena u s t a otišla s a s v i m u s t r a n u , g o t o v o
d o s a m o g u h a . P o m i s l i o s a m d a j e m n o š t v o t i h smorfija, s v u tu j o š živu
B e o l k o v u m u d r o s t n a u č i o o d s a j a m s k i h saltimbanca potucajući se p o
Italiji poslije r a s p a d a njegove g r u p e . A k a d bi i to završilo i k a d bi m u
zubar najzad zavukao kliješta u usta, p r e k i d a o ga j e neočekivano za­
p l a š e n d a s u z n o u p i t a h o ć e li ga m n o g o b o l j e t i . I t a d bi n a s t a o u r n e b e s .
Publika je likovala uživajući u strahu od fizičke patnje koji se n a p o k o n
probudio u prostaku-debelokošcu. Zatim je dolazilo dugo teglenje i
natezanje. Zubar je vukao kliještima seljačku kljovu, odizao dežme-
k a s t o g čovjeka sa stoca i teglio ga po čitavoj pozornici; odupirao m u se
n o g o m о trbuh, povaljivao ga na pod, sjedao m u na glavu. On je cičao
k a o kezme, z a p o m a g a o kao seljak, bugario k a o udovica.

— J o j ! ... J a o ! ... G a s p a d i n d u ô k t o r , t o b o l j i , s t r a š n o bolji, u ž a s n o

bolji! ... M i l o s t , m i l o s t , g a s p a d j i n d u ô k t o r ! ...
A p u b l i k a se sladila m u k a m a č o v j e k a , i j o š t r b u š a s t a č o v j e k a , u s t o
seljaka, i к tome još stranca! Skeč je znao potrajati i četvrt sata, i dva­
deset minuta ponekad. U naročito nadahnutim danima, obogaćivan je
novim, sretno improviziranim pojedinostima.
I p a k , bilo j e neizbježno d a se p r i j e ili k a s n i j e s r e t n e m o . J e d n e v e č e r i ,
i z l a z e ć i i z m o g boxa, s u d a r i m s e s n j i m . N i j e b i l o k u d k a m o : predamo
se. N a k o n kratke komedije iznenađenja, jedan d r u g o m e ispružimo
r u k u . T e večeri poslije p r o g r a m a prosjedili s m o do zore zajedno čavr-
ljajući za jednim stolom u uglu. B i o je srdačan, iskreno nebrižan i
aljkavo r a v n o d u š a n p r e m a svemu. Čim bi se naslutila n a p o m o l u k a k v a
tugaljiva tema, on bi s a m o odmahnuo rukom. Ni traga k a k v o m vajkanju,
ni najmanjeg prizvuka patetike u njegovim riječima. Putova kojima smo
gazili poslije n a š e g posljednjeg viđenja u P a r i z u nismo se dotakli ni
jednom jedinom riječi: kao da smo о tome već nekad nadugo razgo­
varali. N a njegovoj tromoj, razdebljaloj figuri sve je govorilo: » n a
koncu, svejedno! dobro je i ovako!« Bio je zadrigao, pletoričan, teško
je disao. P r o š l o mi j e glavom: ovaj će umrijeti od k a p i . »Sličite mi na
Krilova« — rekao sam mu. I pomislio sam kako je legendarna tromost
velikog basnopisca, k o j a se ističe k a o njegova osnovna karakterna crta,
p o svoj prilici bila ne crta njegovog karaktera, već okolnost njegova
organizma: vjerojatno je imao krvni pritisak povišen na dvjesta, dvjesta
p e d e s e t , ili j o š v i š e , i to j e s v e .
J o š nekoliko večeri sjedili smo i ćaskali. A onda s a m ja m o r a o da
o t p u t u j e m n a nôVi p o s a o , i v i š e se n i s m o sreli. O v o j e s a d p r v i g l a s
koji sam poslije toga о njemu dobio. U m r o je negdje u provinciji, u
nekoj bolnici, poput ove moje. Sasvim daleko od Astapova! Pitam s e :
j e s u li s e , z a d u g i h č a s o v a s a m o ć e , i n j e m u o v a k o r e d a l e p r e d o č i m a
nepoznate slike iz r a n o g djetinjstva provedenog u njegovoj dalekoj
z e m l j i ? J e li s e , u d u g i m n o ć i m a b e s a n i c e , i n j e m u v r t i o p r e d o č i m a
n e s u v i s l i k a l e i d o s k o p n j e g o v a ž i v o t a ? I j e li m u s e o n a j h i p e r t o n i č a r s k i
zvižduk u ušima, prigušen no uporan, na m a h o v e p r e o b r a ć a o u pro­
ljetnu z v o n j a v u z v o n a što zavijava p e l u d o m djetinje igre p o d svijetlim
k r o š n j a m a b r e z a , u p r ć d a o u cilik saoničkih p r a p o r a c a što p o svježem
saniku klize k r o z p e j z a ž m r k i h omorika na božićnju p o n o ć k u ? Ili j e i
tada bila j a č a ona krilovljevska tromost i ona opterećenost organizma,
te ga samilosno zagnjurila u pospanost bez misli i bez nadživljenja? I
j e li e v e n t u a l n e rijetke i z a m a g l j e n e o d s j e v e s j e ć a n j a i t a d z a t a š k a v a o
i krilovljevski mudro zaključivao riječima: » k a k o bilo! na koncu,
svejedno! ...«
A onda — na osmoj stranici nekih novina dva retka petita s jednim
i m e n o m i p r e z i m e n o m , i s informacijom d a je taj u m r o . I to je sve.

X L VII.

General ima rak!

S a m o su ga otvorili i zatvorili. T e k su uzeli m a l i u z o r a k tkiva za
histološku p r e t r a g u . A l i i to je bilo nepotrebno, veli m i b o l n i č a r k a : v e ć
se na prvi pogled vidjelo na čemu je stvar. Sve j e unutra već zahvaćeno.
U s p u t su m u izrezali i bacili u pliticu nekoliko istrižaka suvišnog sala
s abdomena.
— A zašto to?
— P a tako. Z n a t e da doktori, k a d v e ć otvore bolesnika, žele da bar
n e š t o u č i n e ! ...
— A k u d p o s l i j e svrši to s a l o ?

29 R A D 313 449
 — K u d ćete da svrši! B a c i se, zajedno s ostalim!... ,Bit ćete vitkiji',
našalio m u se profesor.
— K a k o ? Z a r nije operiran p o d n a r k o z o m ?
— Ne, samo s lokalnom.
— Junak je, bogami!
— ... A o n j e u z v r a t i o š a l u : i t a k o m i j e g a l a u n i f o r m a p o s t a l a
otijesna'...
— Nije ga dakle mnogo deprimiralo otkriće?
— Što mislite? T a nisu m u rekli!... P r o f e s o r a je j u č e posjetio njegov
ađutant i naročito mu preporučio da generalu ne kažu pravo stanje
stvari. T o bi ga, veli, dokraja porazilo.
— A , t a k o ! . . . A n i j e li n a p r o f e s o r o v o m l i c u m o g a o n e š t o p r o č i t a t i ?
— 0 , ne! Vješti su oni u tome! A k o ih b a š iznenadi ono što n a đ u ,
načas zastanu. Ali ako su već unaprijed imali i najmanju sumnju!...
Zapravo, uvijek nastupa jedan kratak časak iznenađenja, čak i onda
k a đ s u u n a p r i j e d bili p o t p u n o sigurni. A l i t a k o k r a t a k da p a c i j e n t to
nikad ne primijeti. Brzo nečim zabašure.
— Čime zabašure?
— B i l o č i m e ! K a ž u m a k a r š t o š a l j i v o ...
— A k a k o j e na primjer profesor jutros to izveo?
Zavrtjela je glavom.
— B a š ste k a o dijete! Ispitujete te p o t a n k o s t i p a v a s k a s n i j e depri­
mira! Zašto to radite?
— M o r a m , sestrice, m o r a m ! Nije od d o b r e v o l j e ! . . . K a ž i t e mi, što j e
rekao profesor?
— U s k l i k n u o j e : , o , o, n i j e t a k o l o š e ! v r a g n i j e t a k o c r n k a k o s m o m i s l i l i ! '
— A-ha! Znači, malko pretjeraju u protivnom, u pravcu optimizma!
T u j e d a k l e falinga!... A što dalje?
— K a k o ,što dalje'?
— Mislim, što će dalje biti s njim?
— N i š t a . D o p e t šest d a n a izići će iz b o l n i c e u k u ć n u njegu. R e ć i ć e
m u da je ulkus uspješno operiran, da doduše postoji mala mogućnost
recidiva, ali da će u tom slučaju stvar biti već m n o g o lakša. A on će s e
zbilja u p r v o v r i j e m e s u b j e k t i v n o o s j e ć a t i b o l j e . I z s u g e s t i j e , ili v e ć k o
zna zbog čega. T a k o j e k o d svih. Obično se zahvale toplim p i s m o m
d o k t o r u koji ih j e operirao, a neki d a d u i j a v n u zahvalu u novine. A
zatim se stvar počne razvijati ubrzanim t e m p o m .
— Zašto pak to?
— Ni t o m e s e j o š ne zna pravi uzrok, ali tako r e d o v n o biva. K a d paci­
jenta samo otvore i zatvore, tok čitave stvari znatno se pospješi... A
sad m o r a m ići, p r e d u g o s a m se zadržala.
*
T a k o , d a k l e . Znači, ni generalima, ni p r i m j e r c i m a i z n a d p r o s j e č n e
ljudske m j e r e , nije dobro reći golu istinu. Z a r se d a k l e i heroji p o d
kožom tako malograđanski boje smrti?
Sasvim logično. J e d n o je javna smrt, smrt u punom ornatu, a drugo
j e sitna, p r i v a t n a smrt. J e d n o je izložiti se z a l u t a l o m t a n e t u ,na polju
časti', atentatorskom m e t k u u krunidbenoj povorci, pasti prosvirana
šešira s perjem, ,pod ešarpom izvršene dužnosti', a drugo je pasivno
dotrajavanje sred četiri zida našeg tmurnog d o m a , m e đ u n a š i m altđajč
k r e d e n c i m a , r a s t o č e n a t r b u h a p o d k o r d o n o m k u ć n e haljine iz k o j e
davno upijeni mirisi jelâ, kućevnosti, ishlapljela naftalina već čudno
udaraju mirisom smrti.
О b l a ž e n a » r o m a n s i r a n a h i s t o r i j o « , o p l u t a r h o v s k a l e k t i r o pubeftet-r
s k i h g o d i n a ! 0 v j e č i t o n a l i č j e s t v a r i ! . . . Tout est perdu sauf l'honneur! ...
Quarante siècles vous regardent! ... Le Brave des braves ... M a n i m o m e ­
cima izrešetane klobuke s perjem, tucete ustrijeljenih s e d l e n i k a ! ...
N e u s t r a š i v o s t pre-d s m r ć u m o ž e d a b u d e s a m o p l o d n e i n v e n t i v n e , u p r a v
oficirski bijedne uobrazilje pred riječju: smrt.
D o b r o j e , utješno je da neznatni crvak svakidašnjice to zna. J e r on
misli d a j e s a m o on licem u lice sa s m r ć u m e k u š a n i slab, d a su drugi
u tom ničim stiliziranom i ničim zamućenom suočenju hrabriji i čvršći.
On ne zna da na toj m e đ i kapitulira sve, da tu i vlastodržac koji j e ne
trepnuvši o k o m potpisivao tucete tuđih smrti, postaje go i razoružan
čovjek, usamljena ljudska jedinka zapahnuta d a h o m ništavila. O nespo-
znata, čestita, istonoljubiva snago slabih! О osvetnička, jedina neizvito-
p e r i v a d e m o k r a c i j o s m r t i ! K a k v e li k r v a v o z a r a đ e n e u t j e h e prezrenom
malom pješaku!
General umire. Nastojim da ga žalim. Trudim se da saosjećam s njim.
N a k o n c u , t o m i j e i d u g s a m r t n i č k e s o l i d a r n o s t i ! ... J e s t , m o j t u ž n i
generale! Ovo nije herojska smrt, smrt u švipsu slave, smrt k a o činjenje.
Ovo je privatna, pasivna smrt, smrt kao podnošenje. S m r t nauznačke.
,Ja u m i r e m ' , ,ja d a j e m ž i v o t ' , ,ja ć u p o g i n u t i ' ! D a k a k o , t u s a m ja o n a j
k o j i n e š t o č i n i , t u s a m ja g l a v n o l i c e , g o s p o d a r s i t u a c i j e ! N e , d r a g i g o ­
s p o d i n e ! O v d j e s e n e u m i r e t a k o ! N e ć e š n i š t a ti, n e g o ć e n e š t o tebe.
N e ć e š ti n i š t a d a t i , n e g o ć e t i n e š t o b i t i o d u z e t o ! N e ć e š ti p o g i n u t i ,
n e g o ć e š n a p r o s t o biti poginut!...
S i r o t i g e n e r a l ! ... S u d b i n a j e o v o g p u t a h t j e l a d a p r e m a n j e m u b u d e
pravedna pa ga je izuzela od preimućstva javne smrti i podvrgla onoj
običnoj, svakidašnjoj, privodeći ga tako opet, pod k o n a c , u prostranu
z a j e d n i c u ljudi. I s a m o p o tu cijenu u s p i j e v a m d a i z n a đ e m i s a o s j e t i m
ljudsku solidarnost s njim.
Odlažem kraju romansirane biografije mog mladog doktora. T a idite,
molim vas! Što mi pričate! Historije jakih su priče о pojedincima,
P l u t a r h ! A historija slabih — to je povjesnica č o v j e č a n s t v a .

XLVIII

Jedno dugo kišno popodne prosjedio sam u kavanici na vanjskim

bulevarima s krezubim vjetrogonjom, nekakvim paranoidnim pričalom
koji je svaki dan izlazio s novim zamislima i planovima. Ispripovjedio
mi je natenane sadržaj fantastičnog romana koji »namjerava napisati«.
 Kišilo j e j o š od jutra. Neprekidno, ujednačeno, bez n a d e da će se
n a g l i škropci smjenjivati s igličastim roskanjem i blijedim provedricama.
T i p i č n a k a v a n s k a kiša koja ima čitav vid j e d n e k o m u n a l n e usluge. N a
•ogledalu l o k a v a p r o v j e r a v a o s a m g u s t o ć u k a p l j i c a : n e m a tu p r o m j e n e !
l i j e v a slijepo, za svoj račun, onako k a o što teče v r i j e m e : a k o se u n j e m u
nešto dogodi — dobro; ako se ne dogodi — svejedno, ono i bez toga teče!
P r o s t o k a o da su zaboravili ugasiti l a m p u na hodniku p a odšvrljali n a
č e t r d e s e t d n e v n o k r s t a r e n j e ! ... T a j e l i m o g u ć e d a j e t o u v i j e k n o v a ,
n e r a b l j e n a v o d a — o d a k l e b i t o l i k a ! —, ili o n e i s t e , v e ć j e d n o m u p o -
trebljene količine, u besprekidnom krugu, kroz k a n a l e i izljeve otječu
n n e k a p o d z e m n a sabirališta, tu se n a brzu r u k u filtriraju i regene­
riraju, p u m p a m a ponovo tjeraju gore, p a odozgo opet toče, cijede,
•cure ... A a k o j e t a k o , t a d z b i l j a , v a n n e k o g n e p r e d v i d i v o g k v a r a na
strojevima, nema spasenja!...
A K r e z u b i je pričao. Oguglao na osmijeh i nevjericu, pozivao se na
« k i c e i bilješke i planove koje je izvlačio iz svoje d ž e p n e arhive i p r o ­
s t i r a o p o ploči stola.
— U v j e r i t e s e s a m i ! N i s u t o g o l e r i j e č i ! ...
Skice i bilješke iznosile su nekoliko listova. A r o m a n j e , p r e m a pred­
viđanjima, trebao da obuhvati svojih osamsto stranica. »Ali glavno j e
ideja, zar n e ? «
— M o r a t e m e slijediti nekoliko stoljeća naprijed. J e r ovo j e fanta­
stični roman, podvrsta roman budućnosti... Učinjen je epohalan prona­
l a z a k . L j u d i su u laboratorijima otkrili p o t p u n o siguran a savršeno
j e d n o s t a v a n lijek protiv neke strahovite i v e o m a raširene smrtne bo­
lesti koja j e bila bič božji svojih vremena, recimo k a o danas rak.
N e k a k v e injekcije. Tri injekcije - i stvar gotova! N e , jedna injekcija,
j e d n a s a m a injekcija i stvar gotova. A injekcije je mogla da daje s v a k a
b o l n i č a r k a , p a i sam pacijent sebi, k a o što čine morfiniste i stari
š e ć e r a š i . . . Ili m o ž d a neko sigurno, zajamčeno sredstvo protiv smrti
n o p ć e . T o j o š nisam riješio, to ću odlučiti u t o k u p i s a n j a . U o s t a l o m
s v e j e d n o . V i s t e z a c i j e l o z a p a z i l i d a s u u d a n a š n j e m s v i j e t u r i j e č smrt
i r i j e č rak p o s t a l e o t p r i l i k e s i n o n i m i . T r e b a b i t i p r o f e s i o n a l n i l i n g v i s t a
p a d a se n e u o č i taj j e d n o s t a v a n lingvistički f a k a t . K a d bi se p r o v e l a
t a č n a statistika, vidjeli biste koliko j e u d a n a š n j e m svijetu opala u p o ­
t r e b a r i j e č i smrt u k o r i s t r i j e č i rak! L j u d s k e r i j e č i i l j u d s k i s t r a h o v i
d o l a z e i izlaze iz m o d e . K o l i k j e udio u m i s l i m a i o s j e ć a n j i m a n e g d a š n j e g
č o v j e k a i m a l a r i j e č vuk! G o t o v o č i t a v ž i v o t b i o j e » u z n a k u v u k a « ! A k o
j o š danas misli na vuka! K o m e danas p a d a na u m da oboli od likan-
t r o p i j e ? D a n a s se čovjek više ne boji smrti.
— Mislite da je čovječanstvo postalo hrabrije?
— N e , danas se čovjek boji raka. Znao sam j e d n o g a koji j e dvadeset
g o d i n a p l a ć a o mise da bi u m r o od tuberkuloze.
— P a kako je svršilo?
— U m r o je. Od raka, razumije se.
— T o je dobra anegdota. Korisno upotrebljiva k a k o za antireligioznu
p r o p a g a n d u , tako i za propagandu protiv raka.
 — E t o v i d i t e , n i j e n i t o l i k o v a ž n o d a li ć e t o b i t i l i j e k o d r a k a i l i l i j e k
o d smrti. Izlazi n a isto. U čitavoj toj stvari ne će se nimalo operirati
s m i s t i k o m ili s b i l o k a k v i m i r a c i o n a l n i m e l e m e n t i m a . T o i j e s t s p e c i ­
fičnost ovog m o g romana. Možda v a m je poznato da ja s mojim r o m a ­
nima n e m a m sreće. Obično me kore da sam realista, da nemam fan­
tazije. B a c i o s a m se na fantastični roman. Ali vidjet ćete: sad će m e
k o r i t i što n i s a m realista. D a bih to p r e d u s r e o , odlučio s a m d a n a p i š e m
realistički fantastični roman. P a da vidimo! E t o stoga se moram pridr­
žavati strogo racionalnih elemenata. Zastarjelo je gledanje po kome j e
fantastika nerazrješivo povezana s mistikom. Novopronađeno sredstvo
n e će biti n i k a k a v a l h e m i č a r s k i » e l i k s i r b e s m r t n o s t i « , v e ć nešto čisto'
naučno. Z a t o ne ću upotřebili riječ »eliksir«, a još manje riječ
» b e s m r t n o s t « , k o j e bi svojim metafizičkim prizvukom zamutile kristalnu
racionalističku čistotu čitave stvari. Umjesto riječi »eliksir« u p o t ř e b i t
ću, na primjer, riječ » t o n i k u m « . Ili m o ž d a » h o r m o n « . Ili » f a k t o r l k s « -
0 tim pojedinostima tehničke prirode posavjetovat ću s e s j e d n i m
biologom, jednim fiziologom i jednim fizičarom. Za to je najlakše! A
u m j e s t o i z r a z a » b e s m r t n o s t « , d o ć i ć e , r e c i m o , i z r a z » b e s k o n a č n o tra--
j a n j e « , ili » v j e č i t a r e g e n e r a c i j a « . T a k o . » H o r m o n vječite regeneracije«,.
ili » F a k t o r b e s k o n a č n o g trajanja«.
— A l i , i z v i n i t e , n i s m o li s t i m » b e s k o n a č n i m « » v j e č i t i m « , »beskraj­
nim«, i opet objema nogama upali u metafiziku?
— N i p o š t o ! T o su n a u č n i termini m o d e r n e fizike k o j i su već p r o d r l i
1 u sitnu t e h n i k u s v a k i d a š n j i c e . Sjetite se s a m o » b e s k r a j n o g platna«,,
» b e s k o n a č n o g v i j k a « , i l i » v j e č i t e o l o v k e « ! ... A d a i n e g o v o r i m o о b e s ­
k r a j n o m p r o s t o r u , i to j o š z a k r i v l j e n o m . Ili č a k о pluralitétnostï
beskrajnih p r o s t o r a ! S t v a r je s a m o u tome što j e m o d e r n a fizika p r e -
u z e l a b e s k r a j n o s t , v j e č n o s t , b e s m r t n o s t i z r u k u r e l i g i j a i m i t o l o g i j a u:
svoje r u k e , o n a k o k a o što je već ranije medicina preuzela čovjeka i
n j e g o v o t i j e l o iz d o m e n e v r a d ž b i n a u s v o j u b r i g u . A o n u raniju;
» v j e č n o s t « i » b e s k r a j n o s t « m o ž e m o z a s a d o s t a v i t i p j e s n i c i m a ... A l i âkf>
v a s b a š s m e t a j u ti i z r a z i , m o ž e m o z a n o v i l i j e k i z n a ć i n e k o d r u g o i m e .
N a p r i m j e r »Athanatik«. T o će biti p o d e s n o , j e r s e m o ž e načiniti i
plural, za s l u č a j d a se daljim istraživanjima i z n a đ e čitav niz, r e d ,
f a m i l i j a t a k v i h s r e d s t a v a . »Grupa athanatika«. To dobro zvuči... Dakle,
i z n a đ e n j e Athanatik. L j u d i su dohakali raku, d o h a k a l i smrti. U prvi mah.
zavladalo je golemo oduševljenje. Slavlje dotad neviđeno u povijesti
čovječanstva. Vatrometi, ivanjski kresovi, igranka do iznemoglosti na
j a v n i m t r g o v i m a i r a s k r š ć i m a . Nepoznati ljudi grlili su se i ljubili
u n a k r s t , u o b a o b r a z a . N e š t o k a o Quatorze juillet i r u s k a P a s h a i P r o ­
g l a š e n j e p r i m i r j a , s v e u isti m a h . N o relativno k r a t k o p o t r a j a l a j e p u č k a
veselica. N a horizontu je zašaralo praskozorje običnih »poratnih«
teškoća, poznata »sutradašnjica pobjede«. Bilo je i efemernog prospe­
riteta, živahnosti noćnih lokala, švercerski povišene atmosfere. R e ­
dovna poratna euforija. Ali m a s a je bila zabrinuta. M a s a je gunđala.
Š t o ć e t e , t o j e v e ć n j e n o ! ... Z a b o r a v i o s a m v a m n a p o m e n u t i , s t v a r s e
dešavala u jednoj fantastičnoj zemlji u kojoj su već prethodno svi soci-
jalni, e k o n o m s k i i slični problemi riješeni, sve nejednakosti ukinute,
a bijeda obješena о klin.
- Ali ako je uklonjena bijeda i nepravda, ako j e ukinuta svaka
n e j e d n a k o s t , n i j e li t i m e p r e s t a o i s a m p o j a m m a s e ?
- Не, varate se! T o je reakcionarno shvaćanje mase. Masa naime
nisu » o n i koji p a t e « , k a o što m o ž d a vi to l a i č a r s k i zamišljate, v e ć
n a p r o s t o »oni kakvih ima najviše«. A nije nipošto nužno da tima
» k a k v i h ima najviše« povrh toga bude još i loše. Dakle ne jedna
sociološka distinkcija, nego jedan zahtjev logike. Priznat ćete da uvijek
i u svakom stanju nužno mora da bude nekakvih »kakvih ima najviše«.
— Čini m i se d a je to s a m o j e d a n lijep s o f i z a m . A l i nastavite.
— ... I t a d s e p o j a v i l o o n o š t o s e n e m i n o v n o p o j a v l j u j e n a s v i m h i s t o ­
rijskim prekretnicama, poslije velikih geografskih otkrića, ratova, gole­
mih pošasti i kataklizama, uopće poslije presudnih događaja: zebnja.
L j u d e j e obuzeo instinktivan strah od zamašitosti novog pronalaska,
k o m e nisu sagledavali domašaj i granice. Skeptici su rekli: H m ! ne će
biti d o b r o ! Uvidjelo se da novi lijek, z b o g n j e g o v e dalekosežnosti, treba
staviti p o d najstrožu kontrolu. S p o č e t k a su imali iluziju da će biti do­
voljna kontrola države. J e r nastala je razumljiva j a g m a za a m p u l a m a
Athanatika. I započele su »obične stvari«, karakteristične za svako
» p o r a t n o razdoblje«. Nešto slično j a g m i za » i z v o z n i c a m a « , za valutnim
d o z v o l a m a , za koncesijama. Šverc i crna burza. Malverzacije, z l o p o r a b e ,
k o r u p c i j a v e l i k o g stila. B u k n u l e su m o n s t r e a f e r e . D a to tek približno
s e b i p r e d o č i t e , p o k u š a j t e z a m i s l i t i u i s t i m a h L'affaire du collier,
L'affaire Calas, L a w - o v b a n k r o t , P a n a m s k i s k a n d a l , L'affaire des déco­
rations, D r e i f u s s o v u aferu, i j o š tuce takvih a f e r a z a j e d n o , sve to s pri-
sjenpm neke velike petljanije s opojnim d r o g a m a u koju bi bio umiješan
n e ć a k p r e d s j e d n i k a r e p u b l i k e , i l i s a m p r e s t o l o n a s l j e d n i k ! ... G o v o r k a l o
s e d a izvjesni t r u s t o v i , p r e k o s v o j i h a g e n a t a , o t k u p l j u j u i uništavaju
v e l i k e k o l i č i n e Athanatika, k a k o bi m u time podigli cijenu. Poturalo se
u j a v n o s t (no k o zna, m o ž d a j e to bio s a m o m a n e v a r spretnih dema­
g o g a ! ) d a n e k e g o s p o đ i c e iz v i š e g d r u š t v a u s v o j i m t e r e v e n k a m a s e r v i ­
r a j u g o s t i m a » Athanatik-соcktaile«, p a č a k i to d a s k u p o c j e n i lijek d a j u
s y p j i m o m i l j e l i m h r t o v i m a . J e d n o m r i j e č j u , Athanatik je uključen u
p o j a m k o m f o r a . Međutim, m a s a , oni k a k v i h uvijek i neiskorjenjivo » i m a
n a j v i š e « , v e o m a je teško dolazila do s p a s o n o s n e a m p u l i c e . . . I eto,
odjednom j e pukla nejednakost dublja i veća od m a koje druge, nejedna­
k o s t k a k v o j nije bilo ravne u povijesti č o v j e č a n s t v a : n e j e d n a k o s t p r e d
s m r ć u . S a d su se ljudima učinile trica n e k a d a š n j e razlike u društvenim
i ekonomskim privilegijama, a milenijska borba za koricu kruha prosto
s p r d n j a — b o r b a s k o m a r c e m ! . . . K a k o li s u n a i v n i b i l i e k o n o m i s t i i
sociolozi minulih v r e m e n a k a d su mislili d a su m a s e b a š zaljubljene u
k r u h ! T a molim vas, što tako naročito, tako zamamljivo ima u k r u h u ?
N e k i n a r o d i — n a r o č i t o n a r o d i i z t a k o z v a n e »Kartoffel-gruppe«, pa i
č i t a v a b o l j a Mitteleuropa —kruha gotovo uopće ne troše. Gluposti! Nije
ljudima bilo do kruha! Bilo im je do onoga do čega j e uvijek i jedino
čovjeku: do života. A kruh je bio samo jedno, prilično ubogo i pri-
mitivno, s r e d s t v o d a se taj život n e k a k o održi. M o ž e t e d a k l e lako zami­
sliti njihovu a n g a ž i r a n o s t sad, k a d se m n o g o n e p o s r e d n i j e radilo o t o m
ž i v o t u ! ... A n e j e d n a k o s t u r a s p o d j e l i Athanatika, priznat ćete i sami,
bila je nužna. K o će p a m e t a n sporiti da na svijetu ima i takvih ljudi
čije j e djelo, p a p r e m a t o m e i život, p o čovječanstvo od nesravnjivo
veće vrijednosti nego život običnog prosječnog čovjeka, n e k o g a od onih
» k a k v i h i m a n a j v i š e « ? U p r v o m redu ta j e p r e d n o s t p r i z n a t a š e f o v i m a
država. U raznim zemljama ona se pravdala na različite načine, već
p r e m a specifičnim momentima, religioznim vjerovanjima, tradicijama,
stepenu kulturnog razvitka. U nekim zaostalim vanevropskim zemljama
g d j e j e k r a l j j o š s i n S u n c a , t a s e p r e r o g a t i v a i z v o d i l a iz v l a d a o č e v a
božanskog porijekla; u drugim, veoma razvijenim zemljama, naprotiv, u
kojima j e život šefa države potpuno etatiziran, ona se zasnivala na
teoriji p o g l a v a r e v e » s o c i j a l n e dužnosti življenja«. T e k , o v a k o ili o n a k o ,
n a t e m e l j u o v e ili o n e d r ž a v n o p r a v n e teorije, u s v i m j e z e m l j a m a
p o d j e d n a k o šefu d r ž a v e priznata ta prerogativa. S t v o r e n a j e p r a v n a
u s t a n o v a » I z u z e ć a o d s m r t i « , t a k o z v a n a Todesenthebung, k a k o su to
tehničkim t e r m i n o m nazvali njemački autori, koji su taj pravni p o j a m
u tančine razradili i dali najvrednije radove na tom području. Za šefom
d r ž a v e slijedio j e niz v e l i k o d o s t o j n i k a : p r e d s j e d n i c i m i n i s t a r s k i h s a v j e t a ,
predsjednici predstavničkih tijela, predsjednici a k a d e m i j a i instituta,
nosioci najviših odlikovanja s mačevima i lentom. Zatim, ministri i
državni podsekretari, redovni akademici, rektori i prorektori, pred­
sjednik Kasacije, predsjednik Vrhovnog upravnog sudišta, predsjednik
Računskog dvora, predsjednik Glavnog privrednog vijeća. Zatim, s nešto
o g r a n i č e n i m Enthebungom k o j i se obnavljao o d g o d i n e do g o d i n e , pot­
predsjednici Kasacije, Vrhovnog upravnog sudišta, Računskog dvora i
predsjednici apelacionih sudova, zemaljskih upravnih sudova, pokra­
jinskih privrednih vijeća, dekani i prodekani, šefovi katedara, inten­
danti centralnih kazališta, predsjednik Centralnog odbora Crvenog
krsta. U daljem redu dolazili su predsjednici pokrajinskih predstav­
ničkih tijela, predsjednici okružnih sudova i okružni javni tužioci, ruko­
vodioci samostalnih kazališta lutaka, glavni tajnici a k a d e m i j a , i t a k o
dalje. I n a k o n c u , čitav niz osoba kojima je ta povlastica priznata spe­
cijalnim z a k o n i m a . Z a v o j n a lica važile su p o s e b n e u r e d b e . N a j v e ć a j e
teškoća, k a o što p o g a đ a t e , bila u tome da se postavi neki pouzdan
granični kriterij u toj neprimjetno klizećoj graduelnosti... V i vrtite
g l a v o m ? A l i s i g u r n o ćete se složiti, u načelu, d a se b a r n e k o m e m o r a o
u d i j e l i t i Enthebung: bilo bi zaista apsurdno da j e d a n tako epohalan
pronalazak ostane neiskorišten, samo zbog teškoća u postavljanju gra­
ničnog kriterija! Pokušajte sam skicirati sumaran nacrt pravilnika о
distribuciji! Zar ne ćete, ako nikome drugome, prednost na korištenje
Athanatika priznati onima koji su ga pronašli? Inače bi se uistinu na
j e d n o m višem, tragičnom planu potvrdila stara ljudska istina da cipelar
nosi najlošije cipele!...

— Malčice ste trivijalan u vašim metaforama, primijetio bih.

 — N e m a r i ! G l a v n o j e i d e j a ... A č i m s t e p r i z n a l i t u p o v l a s t i c u m a k a r
k o m e , t i m e s t e s j e l i n a o n u b e s k r a j n u v r p c u g r a d u e l n o s t i ... P o v l a s t i c a
je dakle odmah priznata pronalazačima. ( T o jest o d m a h poslije šefa
države, koji je već od početka bio van svake diskusije.) A time je otvo­
r e n a b r e š a . K r o z tu b r e š u s a d su n a g r n u l i z v a n i i n e z v a n i . S v i su izna­
l a z i l i m a k a r k a k a v o s n o v d a s e d o k o p a j u Todesenthebunga sa prilo­
ženom ampulicom. Vi ne možete pojmiti k a k v e su se svinjarije stale
d e š a v a t i ! A što sve čovjek nije k a d a r da učini za j e d n u t a k v u » d o z n a k u
na b e s m r t n o s t « ? U prometu su se pojavili savršeni falsifikati Todes-
enthebungsschein-a s besprijekornim vodenim znakom, koje je bilo
praktično nemoguće razlikovati od pravih. J a v n o s t nije vjerovala da su
ti f a l s i f i k a t i m o g l i n a s t a t i b e z u č e š ć a d r ž a v n e m a r k a r n i c e . R a z v i o s e
g a n g s t e r i z a m neviđenih razmjera. T a c i t tih v r e m e n a p r o s t o nije s m a g a o
riječi da ožigoše moralni p a d svoje epohe. Bilo je, bilo je d a b o m e , i
akata požrtvovnosti, gesta zadivljujućeg altruizma, primjera izuzetne
veličine duha! J e r na svijetu, gospodine, postoji i d o b r o ; j e d n a k o , i
j e d n a k o neuništivo, k a o i zlo. T a k o , zabilježen j e dirljiv slučaj d v o j e
ljubavnika. On se dokopao jedne ampulice. Podijelili su je, iskapili je
t a č n o p o p o l a . R e z u l t a t : u m r l i s u o b o j e . Athanatik je naime imao svoje
djelovanje s a m o ako je uzet u strogo određenoj dozi. U nešto manjoj
d o z i , b i o j e v e ć p o t p u n o n e e f i k a s a n , ili j e č a k u z r o k o v a o n e u g o d n o s t i .
P o v r a ć a n j e , vrtoglavicu, urtikariju, p a i teže alergične smetnje. A kat­
k a d i samu smrt. Slučaj dvoje ljubavnika samo, je dao m a h a cinicima i
egoistima. Smijali su s e : » E t o v a m ga, v a š a , d o b r o t a ' ! « I pjevušili su t a d
p o m o d n u t a l i j a n s k u p j e s m i c u : » E s s e r buoni — che affare di gonzi! ..-«
B i l o j e , d a k l e , i svijetlih primjera. A l i p r e v l a d a v a l o j e ono d r u g o . O k o
j e d n e a m p u l e Athanatika plele su se nevjerovatne intrige, zapinjale
zamke i smicalice, udešavale podvale, podmetale noge, raspaljivale kani-
balske borbe. Padalo je po pet, po deset, po pedeset zdravih glava — da
bi se spasla jedna samrtnička. A ponajčešće, poslije tolike borbe, u
z l o č i n o m p l a ć e n o j a m p u l i — b i l a j e n a j o b i č n i j a s t e r i l i z i r a n a v o d a ! ...

— A zašto baš sterilizirana?

— E , z a t o ! D a se ne bi slučajno desilo da pacijent, m j e s t o o d r a k a ,
umre od infekcije! Jer, u internom saobraćaju m e đ u bolestima postoji
gentlemen's agreement. T u n e m a otimačine ni p r e s e z a n j a . M o ž d a t e k
izuzetno, neka nova, nevaepitana bolest koja još ne pozna pravila igre,
zaleti se p r e k o reda sa svojom viljuškom. Ali j e o d m a h klopnu po na-
dlanici. T u vlada savršeno poštovanje rezervacija. T a k o , na primjer, a k o
neko ima da umre od raka, sasvim je isključeno da mu, recimo, padne
k a p . M o ž e d a se ljubi u usta s k u ž n i m a , m o ž e d a z n o j a n s k a č e n a g l a v c e
u mrzlu v o d u šesnaest puta dnevno, on ne će oboljeti od kuge, on n e
ć e d o b i t i u p a l u p l u ć a ! ... P r e d u z i m a n o j e s v e m o g u ć e d a s e o s u j e t i
šverc, da se suzbije špekulacija, da se stane nä rep nepodopštinama.
Z a v e d e n e su d r a k o n s k e k a z n e . Čitavo n a o r u ž a n j e preorijentiralo se n a
zelenu u n i f o r m u : na p e t hiljada zdravstveno-financijskih s t r a ž a r a d o ­
l a z i o j e m o ž d a t e k j e d a n a r t i l j e r a c ili p j e š a k . F i n a n c i s u p o s t a l i v o d e ć i ,
omiljeli, elitni rod vojske. Zelena uniforma značila j e za šiparice o n o
što je ranije bila plava avijatičarska, a još ranije husarske crvene h l a č e .
N e z a p a m ć e n u p o p u l a r n o s t p o s t i g a o j e š l a g e r »Zeleni čovjek«, za k o j í
je riječi napisao v e o m a čuven pjesnik, poznat po svojim sveizražava-
j u ć i m š e s t e r c i m a . G r m j e l o j e , tutnjalo, cvililo, p i s k u t a l o , cijukalo, pje­
v u š i l o i z v i ž d u k a l o n a s v i m u g l o v i m a , sa svih p r o z o r a , iz svih g r a m o ­
f o n a i r a d i o a p a r a t a , s o r h e s t r i o n a p o s a j a m s k i m š a t r a m a i s banjo-а po
noćnim lokalima:
» ... Za ampulicu, haj,
oh sve, baš sve ću dat:
nevinih grudi raj,
čednosti prve cvat!...«

J e r šverc a m p u l i c a najviše se širio putem d o b r o organizirane p o d ­

z e m n e m r e ž e ž e n s k e d j e c e . D o č e k i v a l e su v a s iza u g l a d j e v o j č i c e c r n i h
zubi od dvanaest, od deset, od osam godina, i odvlačile vas za rukav
r u ž n o n a m i g u j u ć i . P o v e l i su veliku h a j k u na te š t a k o r e iz p o d z e m l j a .
Opkolili bi kvart, spuštali policijske p s e u v o d o v e kanalizacije i istje­
rivali čitave čopore djevojčica koje su skvičale kao mali šakali. Neke su
se branile d a to čine r a d i iznurenih očeva na s a m r t n i č k o j postelji. P o
g r a d o v i m a u u n u t r a š n j o s t i bilo je s l u č a j e v a d a su ih n a b u l j u k e izvodili
p r e d z i d o v e i likvidirali mitraljezima. Ali sve to nije m n o g o p o m o g l o .
J e r su i financi — i to ne s a m o obični financi, nego i financijski p r e -
glednici i kontrolori, p a čak i vrhovni šefovi financijske službe u rangu
armijskih generala —postali krajnje nepouzdani i podmitljivi. Podmitlji­
vost i u s t a n o v a b a k š i š a zauzeli su takve razmjere, d a su imućniji bježali
na Bliži Istok, još nezahvaćen blagodatima novog pronalaska, е da bi
odahnuli u svježijem zraku. Svak, formalno svak bio je potkupljiv. I,
što j e n a j g o r e , ne p o t k u p l j i v n o v c e m , ili j e d i n o n o v c e m , v e ć p o g l a v i t o
s a m i m a m p u l a m a . Izvedu djevojčicu crnih zubi p r e d k v a r t o v s k o g k o m e ­
s a r a , a ona, čim iziđe p a n d u r , s a m o p o d m i g n e i i z v u č e iz č a r a p i c e
a m p u l i c u . L j u d i s m o ! Š t o ćete, k a d su čak i državni p o g l a v a r i , i n a č e
pozvani da b u d u primjer i uzor, abuzivno proširivali svoju ustavnu
povlasticu. A da i ne govorimo о ostalim državnim funkcionerima.
S l u ž b e n i Todesenthebung bio je strogo ličan. Е p a d o b r o ! Oni su na t a j
s v o j s t r o g o l i č n i , s a s l u ž b e n i m p o l o ž a j e m p o v e z a n i Todesenthebung po­
kušavali da i s k a m č e p o n e k u ampulicu i za svoje najbliže. A u j e d n o m
s l u č a j u , č a k , i z a l j u b a v n i c u ! ... V r h u n a c s v e g a b i o j e k a d s e o t k r i l o d a
j e s i n p r e d s j e d n i k a Državnog savjeta za distribuciju i upotrebu Atha-
natika (već od ranije poznat kao propalica i kokainoman) prodao
j e d n u a m p u l i c u za n o v a c . Iz čega se logično zaključilo d a j e p o s j e d o v a o
b a r d v i j e a m p u l i c e . J e r j e u ta d r a m a t s k a v r e m e n a s r u š e n a s t a r a p r e d ­
r a s u d a p ö d k o j o m su stoljećima živjeli ljudi, da n a listi l j u d s k i h d o b a r a
novac zauzima prvo mjesto. Sad je jasno puklo: ne, na prvom mjestu
s t o j i ž i v o t , a t e k n a d r u g o m n o v a c ! ... U i s t o v r i j e m e , o č e v i b r o j n e f a m i ­
lije, u z o r n i službenici o s m o g činovnog razreda koji su nerijetko i nedje­
ljom poslije p o d n e dolazili u ured da ažuriraju zaostalu poštu, ljudi koji
su, k a d j e p o t r e b a službe to iziskivala, znali d a se o d r e k u i s v o g
 godišnjeg d o p u s t a - i dalje su umirali uz s a m u utjehu rentgenskih zra­
čenja i Cevitamina!...
- G r o z n o ! V e ć s l u t i m d a s t v a r n e ć e i z a ć i n a d o b r o ...
- T a k o j e . P o g o d i l i s t e . R o m a n i n i k a d n e i z l a z e n a d o b r o . K a d hi
i m a l i d a izađu na dobro, ne bi bilo zašto d a se p i š u . D a n e k o u s r e d n o ć i
n a z o v e v a t r o g a s n u stanicu: » h a l o ! u m o j o j k u ć i , ulica i b r o j taj i t a j ,
nije se desio p o ž a r « , očevidno bi pomislili da je poludio. I, vjerovatno,
oni bi sa svoje strane odtelefonirali istu vijest stanici za p r v u p o m o ć .
R o m a n se piše samo onda k a d kuća gori. Inače je to plitka igrarija,
tek radi zabave dokonih. T o prepuštam drugima. A k o je čovjek s p a o
* n a to d a p i š e f a n t a s t i č n e r o m a n e , to j o š n e z n a č i d a se d e g r a d i r a o d o t l e
d a j u r i za u s p j e h o m u najširim k r u g o v i m a . A l i to o p e t ne smijete
shvatiti tako k a o da koketiram s larpurlartizmom. Od toga se najod­
lučnije ograđujem! Larpurlartizam s a m o ponavlja grubu pogreškti socio-
logizma, na koji upravlja svoje strijele: i j e d a n i drugi nalaze svrhu
umjetnosti u nečem različitom od njene p r a v e svrhe: gole ljudske istine.
L j u d s k e istine, slobodne od bilo k a k v e usmjerenosti, slijepe za bilo
k a k v u svrhovitost, s u v e r e n o n e b r i ž n e za p o s l j e t k e k o j i iz nje slijede.
J e r čim nije takva, ona s a m o falsificira i laže. Ideologije i »osmišljene
i s t i n e « nisu n e g o narihtavanje lažnih bilansa u s m r š e n o m r a č u n o v o d s t v u
č o v j e č a n s t v a . A k o se dakle u m o m slučaju baš h o ć e d a o p e r i r a s i z r a z o m
l a r p u r l a t i z a m , n e k a se to n a z o v e l a r p u r l a r t i z m o m istine!
- Ali današnje napaćeno čovječanstvo traži vedrije romane.
—A t a k o ? H t j e l i b i s t e r o m a n s happy enďom? Ne, gospodine. Ovakva
j e d n a t r a g i c k á m a t e r i j a n e i s p u š t a se t a k o l a k o iz r u k u ! T r a g e d i j a u
životu susrećete koliko god hoćete, na svakom koraku. U umjetnosti,
d o b r e su tragedije veoma rijetke. Za tragediju u životu dovoljna j e
nesreća. Za tragediju u književnosti treba još nešto: talenat. Možda je
Ю n e k i specijalni talenat za nesreću, a k o hoćete. Ali i p a k talenat. A
k a k o j e talenat k u d i k a m o rjeđi od nesreće, shvatljiv j e taj nesrazmjer.
O s i m toga, nije tačno da današnje n a p a ć e n o čovječanstvo traži r o m a n e
s happy end-от. T o traže frizerke. A frizerke nisu čovječanstvo. Čovje­
č a n s t v o n a p r o t i v traži b a š r o m a n e koji p r i t i s k u j u z u b k o j i boli. Čovje­
čanstvo se prozlilo, gospodine. Ono j e dobilo perverzne ukuse. N e k a d
j e ono tražilo dječje bajke, dočaravanje n e m o g u ć e g i nedostiživog raja.
N e k a d su išle gastronomske nature m o r t e s fazanima i j a r e b i c a m á ,
raskoljenim lubenicama i kalifornijskim b r e s k v a m a . D a n a s idu nature
m o r t e s p o r i l u k o m i jeftinim z e m l j a n i m k r č a z i m a ili s u s t a j a l i m r i b a m a
na novinskom papiru. N e k a d su bolesnici tražili da im se pričaju priče
o zdravljy. D a n a s oni nezasitno hoće da im se p r i č a о njihovoj bolesti.
L j u d i t r a ž e š t o g o l i j u k o n k r e t i z a c i j u s v o g z l a i s v o g p a k l a ... N a r a v n o ,
sociolozi i p r a g m a t i s t e p l e d i r a j u za o p t i m i s t i č k u ili » p e r s p e k t i v n u « knji­
ž e v n o s t , k a k o oni to z o v u . Oni v j e r u j u u m e t e r e o l o g i j u k a o n a u k u , ali
o d n j e t r a ž e d a i m p o s v a k u c i j e n u k a ž e d a ć e s u t r a b i t i l i j e p o v r i j e m e ...
V a m a bi se htjelo da m o j roman ispadne na d o b r o ? G d j e bismo svršili
da su tako postupali Eshil, Sofoklo, Šekspir i slični velmože!... Ne,
d r a g i m o j . Happy end j e j e f t i n a s t v a r , s t v a r z a s i t n e d u š e i m a l a v r e -
ш е п а . Nedostojna našeg dramatičnog doba. A pogotovu nedostojna onog
j o š d r a m a t i č n i j e g n a p o m o l u о k o m e s e u m o m r o m a n u r a d i ... U o s t a l o m ,
г а г j a tu nešto m o g u ? V i još živite u bezazlenoj o b m a n i d a je pisac
g o s p o d a r s i t u a c i j e . O n j e to m o ž d a tek za n e k o l i k o p o č e t n i h s t r a n i c a
ili poglavlja, dok p o s t a v i stvar. Dalje, sve se razvija s a m o od sebe,
s v o j i m nužnim, neizmjenljivim tokom, i vuče pisca za s o b o m k a o p s a
n a lancu. Blažena naivnosti neupućenih koji misle da pisac piše ono
š t o h o ć e ! T a m a n ! Iz njega n e š t o l a j e , b r e k ć e , m a h n i t a , b u l a z n i , d r m u s a
n j i m e k a o d r v e n i m l u t k o m . A on, a k o j e dovoljno b e d a s t , s a m o se t r u d i
d a to bulažnjenje složi u tesane, gramatički besprijekorne rečenice, da
p r i k r i j e č i t a o č e v u o k u ono unutrašnje truskanje i d r m u s a n j e , što m u
podaje nepomućeno miran i građanski pristojan privid, doprinoseći još
v i š e n e s p o r a z u m k u i z m e đ u n j e g a i č i t a o c a ...· J a t u n i u z n a j b o l j u v o l j u
ne m o g u više ništa da izmijenim.
— Ali m o l i m vas, o d a k l e i zašto ta strka, ta j a g m a , te afere? Zar se
Athanatik m o g a o proizvoditi u tako ograničenim količinama? Zašto je
n u ž n o d a s e Athanatici d o b i j a j u iz n e k e n e o b i č n o s k u p o c j e n e s i r o v i n e ,
iz n e k e m a t e r i j e v a n r e d n o rijetke na ovoj p l a n e t i ?
— B a š n a p r o t i v ! Athanatik s e d o b i v a o iz p r e z r e n e , k r a j n j e jeftine
materije. P r o c e s proizvodnje bio je sasvim jednostavan, a proizvodni
troškovi u p r a v bagatelni. R a č u n a se da j e vrijednost dviju cigareta
bolje vrste približno odgovarala vrijednosti triju ampulica Athanatika.
— P a č e m u o n d a čitav taj k i j a m e t ?
— V i d i m da niste uočili najhitnije. Nije problem u tehničkim moguć­
n o s t i m a i g r a n i c a m a p r o i z v o d n j e , p r o b l e m j e u t o m e kome s e i do kog
ukupnog iznosa s m i j e i z d a t i Todesenthebung. Pokazujete zabrinjujući
n e d o s t a t a k fantazije. B e z a z l e n ste k a o dvogodišnjak. K a k o v i to zami­
šljate, m o l i m v a s ? D a svak ko se jednom slučajno rodio ostane na tom
svijetu za vječita v r e m e n a ? D a djedovi i unuci postanu vršnjaci. D a
Amenhotep Četvrti, K a r l o Veliki, Lujo Četrnaesti, L u d v i g B a v a r s k i , i
svi drugi koji će j o š doći, postanu savremenici? V i dobro znate da p o
ljudskim zakonima mišljenja pravo da zauvijek traju imaju s a m o stvari
k o j e o d u v i j e k p o s t o j e . K a k o bi izgledala ta vječnost na j e d n o m k r a j u
z a t u p l j e n a k a o lenjir a n a d r u g o m zašiljena k a o strijela? N e m a t o g a :
p o s t a o s a m s l u č a j n o i iz ničega, ali ne ću da d a l j e b u d e m podložan
s l u č a j u , n e ć u d a s e v r a t i m u r o d n o n i š t a ! ... Z a c i j e l o v a m j e p o z n a t o
da su ozbiljni ekonomisti već danas prilično zabrinuti činjenicom sto
se ljudski vijek p r o d u ž i o za prosječno pet godina. Izračunajte č a s k o m :
k i l o k r u h a dnevno, p o m n o ž e n o za pet godina, p o m n o ž e n o za čovje­
č a n s t v o . K o l i k o t o i z n o s i ? A što bi tek z n a č i l o k a d bi s e l j u d s k i v i j e k
o p ć e n i t o p r o d u ž i o , n e ć u d a k a ž e m ad infinitum, v e ć za s a m i h petnaest
ili d v a d e s e t g o d i n a . T a č o v j e č e , u r o k u o d p a r d e c e n i j a o v a bi p l a n e t a
morala da istodobno hrani dvije kompletne garniture čovječanstva!
A k a m o l i M a l t h u s ! A gdje bismo se tek našli za pet, za šest, za
deset decenija? Kalifova šahovska tabla s početnim ulogom od zrna
pšenice!...

— I onda?
 — Što »i o n d a « ?
— Što je dalje bilo?
— Zinula j e m e đ u dvonošcima provalija k a k v a n i k a d ranije nije p o ­
s t o j a l a . L j u d i s u se dijelili ne više na i m u ć n e i s i r o m a š n e , na site i
gladne, na gospodare i robove, nego na smrtne i besmrtne. Što ćete
v i š e , d o b r i m o j g o s p o d i n e ! ... U p o j e d i n i m z e m l j a m a b u k n u l e s u r e v o ­
lucije. L j u d i su provalili iz svojih kaveza, iz svojih brloga i jazbina,,
m r a č n i , crni u licu, žedni k r v i . K r o z m a s u j e p r o v r v j e l a p r a z n o v j e r i c a
da k r v besmrtnih produžuje život smrtnima. P o u l i c a m a ste m o g l i
vidjeti rojeve kosmatih smrtnika sakupljenih oko lešine k a k v o g besmrt­
n i k a : n a k o l j e n i m a , p o b o ž n o s u j o j s i s a l i k r v i s p o d g r l a ...
— K a k o t o : » l e š i n e b e s m r t n i h « ! Contradictio in adjecto!...
— M a l a v a š a z a b u n a : r e k a o s a m besmrtni, to jest p o š t e đ e n i o d s p o n ­
t a n e s m r t i : n i s a m r e k a o neusmrtivi! Priznat ćete, inače bi igra bila i
odviše n e j e d n a k a ! Čak i za r o m a n ! . . .
— A t a k o ! Athanatik j e d a k l e i m a o t e k r e l a t i v n o d j e l o v a n j e ! ...
— V i k a o d a s t e m a l k o r a z o č a r a n ? Č o v j e č e n e z a s i t a n b e s m r t n o s t i ! ...
J e s t , s a m o r e l a t i v n o d j e l o v a n j e ... Z a p r a v o , s p o č e t k a n i j e b i l o t a k o . Τ ο ·
s a m p r e s k o č i o , da vas ne z a m a r a m detaljima. A l i k a d v a s već interesira,,
i s p r i č a t ć u v a m i t o . D a k l e , u p o č e t k u j e Athanatik djelovao apsolutno
i univerzalno, podjednako kod spontane, prirodne smrti, kao i k o d
u m o r s t v a , s a m o u b i s t v a i t. d . T o j e b i o Athanatik A. K a s n i j e j e u s a ­
vršen u tom pravcu da je vršio svoj učinak samo kod prirodne spontane
s m r t i . T o j e Athanatik B. D a n d a n a s , k a d s e k a ž e Athanatik, misli se
u v i j e k i s a m o n a Athanatik B. J e r j e Athanatik A p o t p u n o i z b a č e n iz;
upotrebe, uništen i zaboravljen.
— Ali zašto!
— I t o i m a s v o j r a z l o g . Athanatik A davao je povoda zloupotrebama:
k u d i k a m o v i š e n e g o Athanatik B. K a d s u k o d d r ž a v n i h o r g a n a u č e s t a l e
m a l v e r z a c i j e , d e l i k t z l o u p o t r e b e Athanatika izjednačen je s najtežim
z l o č i n o m : s veleizdajom, p a j e k a ž n j a v a n s m r t n o m k a z n o m . I to strije­
l j a n j e m u l e đ a . N o ni to nije bilo n a r o č i t o e f i k a s n o . » F u ć k a m j a n a
strijeljanje«, govorio je čovjek odlazeći na stratište, — » a k o sam pret­
h o d n o p r i m i o m o j u a m p u l i c u Athanatika!« Više manje, rupa na leđima
k a p u t a bila j e sva šteta. Zato su u t o m p e r i o d u r a d n j e za umjetno što-
p a n j e nicale k a o gljive poslije k i š e . Strijeljani bi s e p o t a j a o , n o ć u ustao-
od mrtvih, u prvoj radnji zakrpio rupu na leđima, p a zviždučući odšvr-
l j a o u m j e s t o g d j e g a n e p o z n a j u . T a d j e o s n o v a n o Specijalno vijeće za
nadzor i suzbijanje zloupotrebe Athanatika, a u s k o r o z a t i m , i Bureau za
suzbijanje zloupotreba u Specijalnom vijeću, sa ovlaštenjima izvan­
r e d n o g p r i j e k o g suda. Ali, k a o što p o g a đ a t e , i to se u b r z o p o k a z a l o nedo­
v o l j n o . I s p o s t a v i l o s e n a i m e d a u Bureau-u sjede ljudi gamni na besmrt­
n o s t n e m a n j e o d o n i h k o j i s j e d e u Specijalnom vijeću. I tad — tad je
s p a s a o situaciju onaj crnac koji uvijek s p a š a v a k a d situacija dođe u
ć o r s o k a k : n a u k a . J e d a n genijalan n a u č e n j a k , p o s l i j e dugih opita, uspio-
j e d a u s a v r š i Athanatik u pravcu relativnog djelovanja. Golemo pokro-
č e n j e u n a u c i : p r o n a đ e n j e Athanatik B! P r o n a l a z a č j e s t e k a o o g r o m n u .
r e p u t a c i j u i z a r a d i o g r d n e milione. Z v a o se R ö b e l . Iz p r e t i č k a svojih
z a r a d a o s n o v a o j e »Robelovu fundaciju«, za m l a d e n a u č e n j a k e koji se
o k u š a v a j u n a p r o n a l a z a č k o m p o l j u . T a k o j e Athanatik A skinut s tapeta
i zauvijek zbrisan s kugle zemaljske.
— Z a r b a š n i k o m e n i j e p r i z n a t o p r a v o n a k o r i š t e n j e Athanatika A?
— Nikome!
— Ni kralju?
— Ni kralju!
— A k o je i m a o vlast iznad s a m o g kralja, p a da m u ograniči tu prero­
g a t i v u ? N a r o d ? Ili m o ž d a U s t a v ? A zar nije p o m i s l i o na državni u d a r ?
— Ne narod. Ni Ustav.
— A ko onda?
— K r u n s k o vijeće! Što mislite? D a prestolonasljednik ostane vječno
prestolonasljednik, infantkinja vječno infantkinja, pretendent vječno
p r e t e n d e n t ? » V j e č i t i a s p i r a n t « ! N i j e li to j o š g o r e n e g o »Vječiti
Ž i d o v « ? ! ...
— Vratimo se, zalutali smo.
— J a s n o da smo zalutali! K a d bar u fantastičnom romanu čovjek ne
b i s m i o z a l u t a t i , k a k a v b i t o f a n t a s t i č n i r o m a n b i o ! ...
— Nastavite. K a k o se dalje razvijala borba smrtnih i besmrtnih?
— . . . O d i g r a v a l i s u s e n e o p i s i v o k r v a v i p r i z o r i . » L e s noyades de Nantes«
u p o r e đ e n j u s t i m s u š t o s u s p o m e n a r s k o c v i j e ć e ! ... D r ž a v a s e , d a k a k o ,
branila. R a z u m l j i v o ! S v a k brani sebe. Zaredale su m a s o v n e egzekucije,
u industrijskom o p s e g u . Stupili su u akciju i bojni otrovi. Unutrašnjost
j e b o m b a r d i r a n a iz s p e c i j a l n i h a v i o n a k r a t k o g r a d i u s a , z a d o m a ć u u p o ­
trebu. P o n e g d j e su osposobljene i stare gasne k o m o r e iz ranijih
v r e m e n a ...
— N a s t a v i t e , n a s t a v i t e ! ...
— ... I n a p o k o n s u l j u d i u v i d j e l i d a j e n e d o v o l j n a k o n t r o l a države.
R e k l i s u : j e d n o t a k o o p a s n o i d a l e k o s e ž n o s r e d s t v o k a o š t o j e Atha­
natik, p o d o b n o d a u z r o k u j e toliko d u b o k e p o r e m e ć a j e i p o t r e s e m e đ u
•dvonošcima, m o ž e danas-sutra ugroziti i sam o p s t a n a k čovječanstva.
Z a t o ga treba izdići iznad države i staviti p o d kontrolu j e d n o g višeg,
n a d d r ž a v n o g tijela, u k o m e bi bile z a s t u p a n e i a n g a ž i r a n e sve zemlje
i nacije i k o j e bi predstavljalo samo čovječanstvo. Ono bi trebalo da
z a v e d e red, da uspostavi mir, da učini kraj građanskim ratovima i brato­
ubilačkoj borbi između smrtnih i besmrtnih. N a ruševinama i prema
k a l u p u jedne ranije slične naddržavne tvorevine koja je vrlo brzo
p o s t a l a j e d n a š u p l j a r i j e č , s t v o r e n a j e n o v a ... N e m o j t e s e s m j e š k a t i . T a
s e naivnost m o r a oprostiti. L j u d i m a j e potreban b a r tračak, bar snovi­
đenje nađe. L u d e , slijepe nade!...
— Dalje!...
— .. S v e s u o č i č o v j e č a n s t v a b i l e u p r t e u n o v o n a d d r ž a v n o tijelo.
[Njemu su u p u ć i v a n e n o t e i a d r e s e , a p e l i i m e m o r a n d u m i , p r e d s t a v k e i
protesti, peticije i rezolucije. Od njega se očekivalo čudo.
— A što se u tim peticijama tražilo?
 — O n o š t o s e jedino moglo tražiti. N e m o g u ć n o s t d a zemlja n a s e b i
nosi i h r a n i više simultanih č o v j e č a n s t a v a , čiji s e b r o j s v e v r t o g l a v i j e
množi, bila j e i odveć očita a d a bi s e r a z u m n o mogla zahtijevati d e m o ­
k r a t i z a c i j a Athanatika. P r e m a tome, nije preostajalo drugo nego d a s e
traži njegova potpuna zabrana i uništenje postojećih rezervi. Možda j e
najkomičnije u čitavoj stvari što su za geslo svih tih peticija, rezolucija,
p r o t e s t a i deklaracija ljudi uzeli n e n e k u velezvučnu frazu, v e ć m a l k o
p r e k r o j e n u k r i l a t i c u i z j e d n e p o b u n e n a p u l j s k e camorre: 0 tutti vita —
о tutti morte! O s i m a k o n i j e j o š k o m i č n i j e t o , š t o s u č i t a v u t u a k c i j u z a
u n i š t e n j e Athanatika n a z v a l i — akcijom za razoružanje!... Promicale su
beskonačne nijeme povorke, impozantne u svojoj organiziranoj šutnji,
s golemim transparentima: V R A T I T E N A MN A Š R A K ! V R A T I T E N A M
N A Š U S M R T ! Pozivali su se na svoje izvorno, osnovno, neotuđivo
pravo na njih k a o na svoju rođenu, ljudsku stvar.
— A k a k o j e svršila p r i č a ? J e s u li t e p e t i c i j e p r i h v a ć e n e ? J e li o d l u ­
č e n o d a s e Athanatik uništi?
— E , to v a m n e mogu reći! Dozvolite, to j e m o j a mala tajna!
— Otkrijte m i j e , preklinjem v a s ! N e k a o autor čitaocu, već k a o
č o v j e k č o v j e k u ! ...
— H m ... D a k l e ... t o u s t v a r i j o š n i s a m r i j e š i o . Z a v r š e t a k m o g r o m a n a
još visi. I to, vjerujte mi, ne zbog n e d o s t a t k a fantazije. O n e ! . . . N a ­
prosto, r e k a o bih, iz nekog straha o d odgovornosti pred čovječan­
s t v o m ... Z a i s t a , š k a k l j i v z a d a t a k ! ...
— Uslišite m e : iznađite nekakvo prihvatljivo rješenje!...
— O p e t v i ! ... Z a r s t e d a k l e z b i l j a i v i j e d a n o d o n i h k o j i p o d l i j e ž u
naivnoj obmani da ima optimističke i pesimistické literature? Recite
mi, m o l i m vas, a k o v e ć znate, koja j e , gdje j e ta optimistička literatura?
Gdje je vi vidite? Pređite pogledom od ocoubilačkih i bratoubilačkih
kozmogonija koje stoje na p r a p o č e t k u svijeta p a do velikih e p o p e j a
n a š i h d a n a , i r e c i t e m i : g d j e j e ? Z a r Prometheus desmotes? Zar Kain i
A b e l ? Z a r Opći P o t o p ? Z a r priča о J a k o v u i E z a v u ? Z a r idilični » p o ­
rodični r o m a n i « starine, E d i p o v a trilogija, Orestija, nimalo bolji o d
obiteljskih kronika naturalizma? Zar Šekspir, Milton, Dostojevski? G d j e
je taj Prometej koji se razborito pomirio sa Zeusom, ta Orestija u k o j o j
je povratnik s ratišta našao k o d kuće s v e u najboljem redu, taj E d i p
koji nije sebi iščupao noktima oči i odlutao svijetom? I na što bi s e
srozao E d i p k a d bi odmahnuo rukom »sve su to bulažnjenja jednog
ishlapljelog pastira i jednog manijačkog p o p a « , Kreont k a d bi rekao
»neka j o j bude! neka ga pokopa, a k o v e ć toliko drži do formalnosti!«,
Antigona k a d bi se sretno vjenčala sa svojim H e m o n o m d a odgaja djecu
u poštovanju državnih zakona? Pokažite m i tog Otela koji tragički n e
nasjeda, t o g L e a r a о koga se otimlju ljubezne k ć e r k e , t o g H a m l e t a koji
se b e z kolebanja odlučuje za » b i t i « ! D o v e d i t e m i tu Ofeliju k o j a n e
skače u potok, tu Dezdemonu koja uspijeva dokazati svoju nevinost,
tu E m u koja se ne zagrcava šakom arsena, tu A n u koja se ne baca p o d
teretni v o z ! K o j i j e taj veliki duh, taj veliki pjesnik, a da nije nosilac
j e d n e s v o j e tragické v i z i j e ž i v o t a ? ... U o s t a l o m , i k a d b i s e č o v j e k h t i o
da izdigne iznad svih literarnih obzira i konsideracija, da se iznevjeri
njenim najboljim tradicijama, da okrene leđa i Eshilu i S o f o k l u i
Š e k s p i r u , t e d a z a v r š i d j e l o s happy endom, k a k o d a t o o s t v a r i , n a k o j i
n a č i n t o d a i z v e d e ? ... V i d i t e i s a m i , j a b i h h t i o d a b u d e m o p t i m i s t a ,
i m a m n a j b o l j u volju. A l i n e z n a m k a k o se to čini. A k o vi slučajno z n a t e ,
p o m o z i t e m i ! Što t r e b a učiniti, što treba željeti, p a da čovjek bude
o p t i m i s t ? K o n k r e t n o , što d a n a p i š e m , kako d a z a v r š i m m o j r o m a n , d a
b i t o b i o happy end? E t o p r e d v a m a s u s v e m o g u ć n o s t i , o d l u č i t e v i i
D a Athanatik učinim dostupnim svima? T o valjda ne — to bi tek bio
kataklizam, s m a k svijeta! D a ga koriste samo neki, da i ovaj put ostanu
zakinuti oni » k a k v i h ima najviše« — pa odatle j e tragedija i potekla!
A š t o d r u g o d a i z m i s l i m ? S u g e r i r a j t e m i ! P o u č i t e m e ! ...
Krezubi se češkao po isturenom podbratku i nezadovoljno žvatao
desnima.
— ... E t o v i d i t e . A k o h o ć e m o d a b u d e m o b a r m r v i c u o p t i m i s t i , n e
preostaje n a m d r u g o nego da natjeramo n a d d r ž a v n o tijelo da uništi
Athanatik!...
K a p l j e u l o k v i c a m a p r e d prozorom padale su nepromijenjenom gu­
stoćom. B e s p r e k i d n o , ujednačeno, kao da je oduvijek kišilo i kao da će
dovijeka kišiti.
— Zar ne?
— D o i s t a , n e p r e o s t a j e d r u g o ! ... U č i n i t e t a h o ! ... Z a čovječanstvo
n i k a k v a n a m ž r t v a n e s m i j e b i t i t e š k a . Č a k ni Irtva besmrtnosti.

XLIX.

— J e li m o g u ć e , d a s t e i v i b i l i o ž e n j e n ? — z g r a n u t a s e m o j a
bolničarka.
— J e s a m , sestrice, ali tako m a l o da о tome nije vrijedno govoriti.
- Čudno!
— Zašto čudno?
- N e z n a m . N i k a d to ne bih bila rekla. Činiio m i se d a ste p r a v i
neženja.
- P a j e s t . . . P o n e k o t a k o d o k a s n i h g o d i n a s a č u v a t i p n e ž e n j e ! ...
Izišla j e još uvijek začuđena izraza. A k a d je za sobom zatvorila
vrata, skinuo s a m s lica osmijeh, k a o zubalo, i r e k a o s â m sebi: r a s p r č k a o
si s v o j život, r a s p r č k a o g a za se i za p o t o m s t v o , k a k o su to govorili
s t a r i n o t a r i . P r o s t o k a o d a si d u n u o u m a s l a č a k !
A o p e t , k a o d a to n i s a m u č i n i o j a . B a š k a o d a j e s v e t o m e i š l o n a
ruku: sredina, prilike, ljudi s kojima sam dolazio u dodir, pa i s a m
slučaj. I, r e k a o bih, čim m i j e n e k o bio privrženiji, tim j e više t o m e
doprinosio. Čak i onda k a d sam htio da se podredim, da ja za drugoga
nešto učinim, i s p a d a l o j e opet na isto. A p o k u š a v a o s a m da v o d i m
računa о drugima, trudio se da se brinem о dobrobiti drugih! G o t o v o
s a m b i o d o s a d i o ženi vječitim zapitkivanjem: » D o l o r e s , j e s i li s r e t n a ?
 j e s i li z a d o v o l j n a ? « A o n a j e d o i s t a b i l a z a d o v o l j n a . ( U n j e , u o s t a l o m ,
k a o d a nije ni bilo razlike između s r e ć e i zadovoljstva.) S t v a r j e u
tome što je ona bila zadovoljna uvijek k a d je mislila da sam zado­
v o l j a n j a . » N e ć u d a te ni u č e m u s p u t a v a m , n e ć u d a o g r a n i č a v a m t v o j e
m o g u ć n o s t i « . K a d su nastupila teža v r e m e n a , s p r e m n o j e pristala d a
s djetetom ostane k o d svojih roditelja. T e k , u njenim pismima i plano­
v i m a za b u d u ć n o s t stalno se n a v r a ć a o refren: » k a d se s r e d i m o « , » k a d se
i mi najzad sredimo i smirimo«.
N i m e n i nije s a s v i m s t r a n a ta r a d o s t o d t u đ e r a d o s t i , to z a d o v o l j s t v o
η t u đ e m z a d o v o l j s t v u . » J e s t , — z n a l a hi n a d o m e t n u t i D o l o r e s s b l a g o m
šalom, - ali s a m o onda k a d se tuđe z a d o v o l j s t v o p o d u d a r a s t v o j i m « .
A o d m a h zatim pobojala bi se da m e nije povrijedila. P o m i š l j a o s a m :
i m a p r a v o ; m o ž d a je to o p ć a m u š k a r a č k a crta. A l i smjesta s a m o t k l a n j a o
tu l a k u o b r a n u . N i k a d n i s a m volio ništa j e f t i n o , p a ni jeftina u m i r e n j a
savjesti. U z d a h n u o bih, gledajući u se. U v i đ a o s a m : najveći dio naših
zajedničkih tegoba snosi ona. A i ranije, prije nego s a m se s njom
sreo, bivalo je tako. K a d god mi se u životu nešto teško dogodilo, j a
s a m u n e k u r u k u bio otsutan. Često s a s v i m neskrivljeno, s a s v i m slu­
čajno, k a t k a d i zbog više sile. Ali tek, d e š a v a l o se t a k o . B i l a to smrt u
porodici, neka teška briga, neko m u č n o strahovanje, uvijek mi je
b i v a l o ušteđeno ono najgore. Stizao s a m » n a g o t o v o « : k a d j e m r t v a c
p o k o p a n , k a d j e briga skinuta s glave, k a d se s t r a h o v a n j e r a s p l i n u l o , ili
čak pretopilo u blaženi i malko umorni osmiieh olakšanja. N e j a k a d o b
i nježno zdravlje, kasnije prostorna udaljenost, a uvijek moja nespret­
n o s t u p r a k t i č n i m stvarima - sve je išlo u p r i l o g toj p o š t e d i . A ne bi bilo
t a č n o misliti d a s a m to izuzeće od n e p r i l i k a p r i m a o o l a k o , bez unu­
trašnjeg glaska savjesti, k a o stvar k o j a p r i r o d n o slijedi. N a p r o t i v , pri­
lično s a m se grizao što tako biva. Ali j e i dalje bivalo tako.

» D o l o r e s , ti si m o j a ž r t v a ! « — o s j e t i o b i h p o t r e b u d a j o j k a ž e m , z a
k r a ć i h utolina k a d bih se smirio k o d k u ć e . — » N e m a šta, m o j a žrtva, to
j a s n o u v i đ a m « . I n a d o d a o bih iz d u b i n e , u o n o j p o m a m i p r i z n a v a n j a i
samooptuživanja: » J a sam kao dijete! B e s p o m o ć a n i neodgovoran k a o
m a l o dijete! J a ne z n a m što bih i k a k o bih u životu b e z tebe, D o l o r e s .
P r o s t o bih uginuo, k a o slijepo k u č e n c e ! T i si m o j a dadilja.« V r u ć e bih
j o j izljubio obe ruke. I osjetio bih se odterećen. I o d m a h zatim, r e k a o
bih s a m s e b i : g l e , s a d m i s l i š d a si t i m e p l a t i o s v e ! I s m j e s t a bi n i k a o
p o r i v d a j o j to priznam. A tad bih o p e t p o m i s l i o : s a d ti se čini d a si
ovim priznanjem čak i preplatio! Iskrenost j e neka tvoja univerzalna
valuta k o j o m s v e podmiruješ! P a bih osjetio p o t r e b u d a j o j i to p r i z n a m .
Vidio s a m j a s n o da ta m o j a iskrenost i to r a z g o l i ć a v a n j e p a d a j u teže i
bolnije njoj nego meni samome. »Eto, čak i cijenu moje iskrenosti plaćaš
ti, D o l o r e s , a n e j a ! « P o n o v o b i h j o j p o g r a b i o i i z l j u b i o d o l a k a t a r u k e ,
s v e s r d n o , iz d n a d u š e . I n i s a m znao š t o bih d r u g o d a r e k n e m , što bih
više da u čin im. Ona se trudila d a se n a s m i j e š i . U t o m n a s t o j a n j u k a t k a d
bi j o j m e đ u t r e p a v i c a m a nikla i za nju s a m u s a s v i m n e o č e k i v a n a s u z a .
Vjerovao sam u takvim časovima da bih bio spreman sve, a m a sve za
n j u učiniti. Vjerovao sam.
 Načisto sam, sasvim načisto: iskrenost ima i j e d n u sumnjivu stranu.
S k u p o dolazimo do njenih krajnjih granica, do njenog p u n o g posjeda.
Ali k a d s m o j e d n o m do toga došli, ona je gotovo besplatna. N o zbog
onog teškog o v l a d a v a n j a njome, kasnije nam se čini da j e potpuna
i neograničena iskrenost najviša cijena koju čovjek m o ž e da plati i
k o j a od č o v j e k a m o ž e da se traži. S a m o polovična, s a m o d o k r a j a neosvo­
jena iskrenost biva teška: puna, beskompromisna, neograničena iskre­
n o s t s a s v i m j e b e z b o l n a . U n e k u ruku, s a m a sebi p l a ć o m : h r a b r o s t pri­
znanja obilno n a m n a d o k n a đ u j e ono što smo priznanjem izgubili. P a
čak i više od toga: odbacuje nam neki višak vrijednosti. Upražnjavanje
p o t p u n e i s k r e n o s t i j e stvar vježbe, tehnike: č o v j e k se n a v i k n e da se u
nju baci bez k o l e b a n j a , automatski, onako k a o što se profesionalni
s p a s i l a c b u ć n e u v o d u ne pitajući koliko j e s t u d e n a i v i r o v i t a ; on j e
i z g u b i o o s j e t l j i v o s t i za h l a d n o ć u v o d e i za p l e m e n i t o s t s v o g p o z i v a . S v e
u s v e m u , prilično jeftina stvar. M o g l o bi se čak r e ć i : d o b a r p o s a o . K a d
bi se u širim r e d o v i m a s p o z n a l o k a k o se relativno l a k o postiže taj v i d
s a v r š e n s t v a , vjerujem d a bi se ljudi u m n o g o v e ć e m b r o j u dali na
prakticiranje potpune iskrenosti.
»Maja je već čitava djevojčica, lijepo napreduje u klaviru. T i je
g o t o v o i n e p o z n a š ! « , j a v l j a l a s u p i s m a . » H o ć e m o li i m i n a j z a d d o ć i n a
z e l e n u g r a n u ? H o ć e li d o ć i d a n d a se i m i s a k u p i m o n a j e d n o m m j e s t u ?
N i j e li i t e b e v e ć z a m o r i o t a j ž i v o t ? «
Došlo je i to. S a s v i m neočekivano, Dolores je naslijedila m a l u vilu
i destileriju u p r i m o r s k o m gradiću. O k o vile j e bio p r o s t r a n i zapušten
p a r k , p o z a d i d e s t i l e r i j a , s v e to i z d v o j e n o v i s o k i m o g r a d n i m z i d o m .
P o s a o n a m nije z a d a v a o brige: vodili su ga stari namještenici, i sve je
teklo k a o i ranije. Iza vile dizao se red tmastih čempresa. U noćima
južine p r e k i d a o s a m čitanje: s r u k a m a p o d glavom, slušao s a m njihov
jedri šumor. Z a j e d a n časak povjerovao sam d a ću m o ć i da se skrasim
u tom lijenom, u d o b n o m životu, idealu kasno oženjena i m a l k o posu­
stala čovjeka. U tom ambijentu bilo je nečeg m e n i bliskog, nečeg što
m e podsjećalo na djetinjstvo, na bakina brata koji je proizvodio ma­
stiku i one mađioničarske oblake opalske zamagljenosti.
Ali k a d za n e k o g a nije »zelena g r a n a « , ona će se i p o d najmanjom,
m a k a r i ptičjom težinom skršiti. E k l o g a je potrajala svega nekoliko
mjeseci. J e d n e s u b o t e poslije p o d n e otišli s m o na izlet, a k a d s m o se
vratili, našli smo se na zgarištu. K o s t u r i zgrada zjapili su svojim šupljim
prozorima. R e d spaljenih čempresa iza vile stršao j e p o p u t crnih direka
pogorjelog cirkusa. Za našeg izbivanja oganj koji j e u destileriji tinjao
vjerovatno još od subote, pod pogodnim vjetrom u noći se razbuktao
i za nekoliko sati sve uništio. Šljunak na stazicama p i s k u t a o j e k a o
poslije kiše, natopljen m o r s k o m vodom kojom su gasili požar. U zraku
j e j o š lebdio miris aromatičnih ulja i pržena šećera. S v e j e bilo obav­
ljeno bez nas. '
N a z g a r i š t u se i s k u p i l o p o l a m j e s t a . U želji d a n a m p r u ž e svoju
p o m o ć , dovijali su se da rekonstruiraju događaj na najvjerovatniji način.
V i š e od toga nisu ni mogli. J a s a m sa svoje strane bio z a d o v o l j a n što

30 R A D 31S
465
se nisam miješao u poslove destilerije. I p a k , time nije bila skinuta
s m e n e s v a k a sjena odgovornosti; prosto zato što je stvar bila potpuno
» u m o m e stilu«. A takva stilska p o d u d a r n o s t , za nuždu, zna d a zami­
j e n i k r i v i c u . J e r život, m a k o l i k o n a m s e k a t k a d činilo d a t e č e sti­
hijski valjajući događaje bez reda i suvislosti, rijetko k a d počinja stilske
p o g r e š k e . On j e sretno lišen one brige k o j a toliko m u č i tvorce vje-
štačkih d r a m a : u njemu leži garancija d a će sve što učini, n u ž n o biti
dosljedno. S v a k od nas nosi u sebi n a m o t a n o k l u p k o s v o g životopisa,
repertorijum svojih mogućnosti. P a i svoj osobeni način skončanja.
Čak i sasvim vanjske slučajnosti koje se dešavaju j e d n o m e , nikako ne
bi m o g l e da se dese n e k o m drugome. T e k u izuzetnim vremenima, u
e p o h a m a o p ć i h p o r e m e ć a j a , revolucija, k a t a k l i z a m a , život zna d a od­
stupi od linije i da u p a d n e u stilske nedosljednosti. T a d ljudske sudbine
poprimaju nevjerojatne tokove a ljudski životi završavaju čudnovatim,
nezamislivim završecima. T o su k a o n e k a p o k l a d n a d o b a čovječanstva.
S v i j e t i z g l e d a k a o n e k i f a n t a s t i č n i v a š a r , k a o n e k i p i j a n i tête masquée
u k o m e svak nosi na glavi jednu neodgovarajuću, a p s u r d n u smrt k a o
jednu ludu karnevalsku kapu.
Ali ovdje s m o jedine m a š k a r e bili m i . Stajali s m o na zgarištu, p o d
gladnim pogledima mještana, i neinvenciozno zvjerali naokolo. Oko nas
je u velikim osmicama skakao Majin miljenik Lero u k o m e se, pred
preobraženim izgledom sredine, razbudila ona naročita, djeci i psima
svojstvena veselost od izuzetnosti situacije. N a š a stara grbava K a t a
udarila je u kuknjavu. J e d v a smo je utišali i uvjerili da ne treba da
jadikuje m n o g o više nego mi sami. S a d s m o bili sretni što s m o , na
Majino navaljivanje, i nju poveli s o b o m n a izlet.
Što d a s a d p o č n e m o ? Gdje da se s k l o n i m o ? Sjetim se P e t r a Glavonje
koji nas v e ć odavna poziva u goste. U Zelenik! Z a p r v i m a h , to će biti
najbolje. Naručimo najamnu kočiju, pošljemo K a t u da kupi nešto jela
za put, p a s e p o t r p a m o u kola i krenemo, p r e d vjerovnički razoča­
ranim očima gledalaca.

L.

Nesreći se kadikad pridruži trunak smiješnoga, toliko da je učini

p o d n o š l j i v i j o m . B i l a j e to j e d n a od onih p r o s t r a n i h starinskih kočija
k o j o m se služila sudska komisija za obdukcije po selima i k o j o m su se
crno-bijeli p a r o v i m l a d e n a c a vozili u c r k v u na vjenčanje i iz crkve na
p a r o b r o d . G o l e m i stražnji točkovi bez blatobrana škrgutavo su se
obrtali oko osi i čovjek je instinktivno uvlačio glavu u ramena strepeći
da ga blistava ,šinja' ne dohvati po uhu. G r b a v a K a t a sjedila je na
b o k u uz kočijaša držeći u krilu kutiju s h r a n o m i Majin suncobran. A
kočijaš j e za nesreću bio jednook. Za kolima j e trčao L e r o .
S p o č e t k a s m o bili šutljivi. M a j a j e s v r e m e n a n a v r i j e m e u s t a j a l a
t r a ž e ć i o č i m a L e r u k o j i j e z a o s t a j a o ili i s t r č a v a o d a l e k o p r e d k o č i j u .
K a d ga ne bi odmah ugledala, stala bi ga dozivati.
 — L e r o ! ... L e e e r o ! . . .
Vožnja je oduvijek pobuđivala u meni neku veselost, raspaljivala neku
čudesnu plodnost m a š t e . M a k u d se vozio i p o m a k a k v o j zgodi, u
meni j e nešto kliktalo, ciktalo, lepršalo krilcima. Vjerovao sam da bib
m o g a o biti pjesnik, k a d bi se s a m o neprestano v o z u k a o . M e đ u četiri
zida j e d n e zatvorene sobe nikad mi ništa vrijedno nije palo na p a m e t .
A k o j e t o b i l a v o ž n j a n a p o g r e b ili n a ž a l o v a n j e , m o r a o s a m s i l o m
zatomljivati plimu m o g raspoloženja.
N a česmi kod raskršća napojili smo konje i skrenuli na seoski put.
Mjesto dosadnih podšišanih plotova sad su pored nas promicale živice
od k u p i n e i gloga. P o debeloj prašini oputine vožnja j e bila m e k a ,
s o n i m p r i s j e n o m n e r e a l n o g a , k a o v o ž n j a na g u m e n i m t o č k o v i m a . D a
otrgnem Dolores od njenih misli, ispričam j o j anegdotu о pjesniku
b o e m u , R u s u , koji j e dobio glavni zgoditak na lutriji p a p o š a o da t o
proslavi k o d prijatelja na selu. N a k u p o v a o poslastica, poklona, s v a k o ­
jakih tričarija, potrpao u kovčežić rukopise pjesama zajedno sa svežnje-
v i m a n o v č a n i c a . U posljednji čas sjetio se da k u p i i s n o p r a k e t a . P r i ­
palio cigaru, umotao se u bundu i povikao »tjeraj!« Pred samim ulazom
u selo upale se rakete, i sve ode u jedan vatromet.
—- M i s m o u b o l j e m p o l o ž a j u u t o l i k o š t o n e m o r a m o n o s i t i s o b o m
rakete, — osmjehnu se Dolores. — To je u našem slučaju obavljeno v e ć
ranije.
S obe strane p u t a livade p u n e žutih i ljubičastih cvjetića. U p i t a m
j e d n o o k o g k a k o s e z o v u . O n , n a r a v n o , n i j e z n a o . ( K a d g o d v i d i m to-
cvijeće, u v i j e k p i t a m k a k o s e z o v e , ali to n i k a d n i k o n e zna.) P r e k o
drvenog mostića na potoku, rustična crkvica usred vijenca starih topola.
L i j e p , p o m a l o d o p i s n i č a s t pejzaž. N o to m i nikad nije s m e t a l o . S m r d l j i v e
r i b e ili g n j i l e j a b u k e , p r e n e s e n e na p l a t n o , p o s t a j u s a v r š e n o b e z m i r i s n e .
K r v n a djela i odvratni prizori, transponirani u dramu, gube svoju e m ­
pirijsku grozotu i postaju velebno potresni, t r a g i č k i čisti. T o je vrlina
umjetnosti. A olinjali pejzaži i sladunjava naivnost dopisnice, v r a ć e n i
s platna natrag u prirodu, saniraju svoju otrcanost i njihov umjetnički
minus preobraća se opet u pozitivnu naravnu vrednotu. T o je vrlina
prirode. Običnost, poznatost stvari, njihovo p e r i o d i č k o navraćanje u
cikličkom kruženju, nimalo ne smeta njihovoj dubljoj ubjedljivosti.
U prirodi, ponavljanje ne vodi u otrcanost već ravno u beskonačnost;
u k r i l u b e s k o n a č n o s t i r i j e č p o n a v l j a n j e postaje b e s m i s a o . U p r i r o d i j e
sve dozvoljeno i sve legitimno; svi odnosi b o j a tu su dobri, tu n e m a
loših harmonija. N a r a v n o , osim ako upadnemo u p o g r e š k u da na pri­
r o d u prenesemo zakone svojstvene umjetnosti.
P o s j e d a m o na tratinu podvijenih nogu, kao na teferiču, i prostremo
salvetu preda se na travu. Iz šumarka ispadne stado goveda. P r o m i č u ć i
m i m o nas podozdrivo su nas zaobilazila zadržavajući sapu, p a kretala
dalje z a k a đ u j u ć i nas iz vlažnih nozdrva p r a m e n o m m o d r i k a s t e nakisele
parice. Šareno tele u k o p a l o se p r e m a nama na raskrečenim d r v e n a s t i m
nogama. Bijela biljega preko jednog oka podavala m u je izraz tupave
d o b r o ć u d n o s t i . Nasmijali s m o m u se u lice, a ono j e p o v r i j e đ e n o o d s k a -
kutalo. Concert champêtre.
Lišćem topole prošara mala jeza, i ono jače zaljeska. N a već kosim
z r a k a m a svjetlucale su se m e đ u g r a n a m a niti paučine. Maja se bolje
zagrne u svoj kaputić. Bilo je vrijeme da krenemo. U z m e m o L e r u u
kočiju i polegnemo ga preko naših koljena, k a o pokrivač. Osjećali s m o
njegovu prijatnu toplotu i kucaje njegovog bezrazložno uzbuđenog srca.
S u n c e je naglo zalazilo, ravno pred n a m a . S v a k i č a s k o m gubili smo p o
k o m a d i ć , još komadić njegova koluta. Utrkivali smo se s njim, odla­
žući pomalo čas njegovog konačnog zalaska.
— Požuri, požuri! — podsticali smo jednookog.
U s k o r o se ukaže red visokih jablanova. T o je bio Zelenik.

*
— A što ćete sad? - pitala je zabrinuto don Petrova sestra.
— U v j e r a v a j u nas da ćemo dobiti osigurninu.
— Ali gotovina brzo ode, sinko m o j ! — brinula se dalje ona.
— Ostavimo sad to! —prekine Petar. - Imat ćemo vremena da о tome
razmislimo. Glavno j e da su isplivali živi.
O d m a r a l i s m o se p o d o d r i n o m u n a s l o n j a č i m a o d p r u ć a . Z a D o l o r e s
P e t a r j e d o v u k a o iz s v o j e k a n c e l a r i j e p l a t n e n i š e z l o n g . D o m a ć i c a s e
o d g e g a l a u k u ć u na n a b u h l i m , n e č u j n i m n o g a m a i p o s l u ž i l a n a s k a v o m u
četvrtastim šoljicama u kojima je plivalo iverje prepržena, krupno sa­
mljevena zrnja. Naš razgovor prekidale su seljanke koje su dolazile
s d o j e n č a d i u naručju po » p r a š u l j k e « i » p u l i c e « . P e t a r ih j e slušao
prelazeći omašnim dlanom po četvrtastoj ošišanoj glavi. Doveli su m u
dječaka na previjanje rane. Prišuljao sam se na prozor kancelarije
i k r o z r e š e t k e virio unutra. K l e č a o j e ispirući h i p e r m a n g a n o m r a n u na
d j e č a k o v o j nozi. Gledajući njegovu j a k u šiju s d u b o k o m unakrsnom
brazgotinom od crnog prišta, mislio s a m : on rukotvori dobročinstvo. I
brahijalnost njegovog dobr otvorenja ne daje mjesta pitanjima i sumnji.
— Petre!
— O j ! — odazove se ne osvrćući se.
— T a tvoja glava ne dopušta nikakve dvojbe u vrijednost opipljivoga,
je li?
— A zašto bi je dopuštala?
— I zato je ta četvrtasta glava zadovoljna?
— A zašto ne bi b i l a ? Zavidiš m i m o ž d a n a n j o j ?
— S v a k a k o . H o ć e š li m e n a u č i t i t o j v j e š t i n i ?
— Čemu? Previjanju rana?
— N e , nego tome k a k o se ne sumnja u vrijednost opipljivoga.
— E , t o j e v e ć t e ž e ... A ti, - i s k o s i s e n a d j e č a k a . — p a z i d a n e u p r l j a š
ili ne skineš zavoj! I sutra dođi opet.
Za v e č e r o m se domaćica izvinjavala bez kraja i k o n c a z b o g tobože
s k r o m n o g ugošćenja. Znao s a m da ne valja odveć k r a t k o presijecati to
izvinjavanje, lišavajući j e na taj način njene g o t o v o j e d i n e t e m e . I
D o l o r e s j e s h v a t i l a d a j e to o b r e d . P r i p i t i v a l a j u j e za n e k e r e c e p t e , a
to je otvorilo nove mogućnosti razgovoru. Maja j e htjela da demonstrira
L e r i n e m a j s t o r i j e . R a d i v e ć e sigurnosti, i z d a v a l a m u j e n a l o g e za j e d n u
n i j a n s u z a p o v j e d n i j i m t o n o m n e g o o b i č n o . A on, z b u n j e n ili p o v r i j e đ e n
time, pokazivao se manje voljan da posluša.
S k r e d e n c a su mirisale žute dunje i žmirkao sasušen šipak koji s e
čuva za slučaj bolesti. A l i na don P e t r o v u k u ć u bolest ne nailazi, a šipak
j e vječan. K a d se domaćica zaputi u kuhinju, visoke čaše u kredenců
odzivlju se tankim cilikom na stupanje njenih nabuhlih nogu koje k a o
d a su u m i j e š e n e o d p r o z o r s k o g k i t a . K a d bi j e r a z g o v o r n a m a m i o , do-
miljela bi s u š e ć i u p l a t n e t n o j k r p i o p r a n e v i l j u š k e ; oslanjala se g o j a z n i m
laktovima о naslon stolice i slušala, sve dok je opet џе bi prizvao u
kuhinju š u m p r e k i p j e l e v o d e . A njen odlazak p o n o v n o j e p o p r a ć a o
cilik visokih čašica.
Maju je savladao san. Naslonila obraze na složene ruke. Dolores s e
oprosti i p o đ e s njom na spavanje. D o m a l o se i domaćica pojavila n a
vratima sa svijećom u ruci da n a m zaželi laku noć.
K a d j e sve u kući utihnulo, Petar, s malim izrazom lukavstva, od­
nekud iznese čitavo tuce zaprašenih flaša nekog starog vina koje j e
čuvao za izuzetne prigode.
— Ovo se, sinko, ne pije svaki dan! — reče odčepljujući m e đ u kolje­
nima prvu flašu.
— V j e r u j e m d a ni sve zdravstvene komisije ne k u š a j u o d toga, j e li
Petre?
I z v a d i iz k r e d e n c a o n e v i s o k e č a š i c e k o j e s u č i t a v o v e č e s v o j i m cili-
kanjem prizivale na se pažnju.
— Iz takvih je n e k a d a roda častila lisicu.
O t v a r a o j e f l a š u za f l a š o m . U v e ć i n i se vino bilo p o k v a r i l o , a l i na
ćudljive i sasvim različite načine. U jednima se uzmutilo i čudno pro­
mijenilo b o j u . U d r u g i m a se nataložilo više od p o l a b o c e n e k a k v e g u s t e
kaše kojoj nikako da odgonetnemo tajnu. U trećima je, naprotiv, bilo
sasvim bistro, ali zato n a okus gorko k a o otrov. K a d bi naišla z d r a v a
flaša, d o č e k a l i b i s m o j e s veseljem, a P e t a r je likovao. A l i ni sve d o b r e
flaše nisu bile j e d n a k o dobre. K o d svake nove P e t a r je uzvikivao:
— P o k u š a j ! K a k v o j e t e k o v o ! ... Š t o k a ž e š ?
Piljio j e u m e n e isljedničkim pogledom. S odmjerenim dostojan­
s t v o m p r i n o s i o s a m č a š u u s t i m a . N a j p r i j e bih u d a h n u o iz nje miris, i
v e ć na o s n o v u t o g a p u s t i o da m i se razlije licem j e d a n m a l i n a g o ­
vještaj, p r e d u j a m budućeg pravorijeka. Srknuo bih zatim gutljaj, valjao
ga po ustima, pravio sabrano i nepronično lice: gotovo k a o da je u k u s
r a z o č a r a o . P e t a r je iščekivao. N a j z a d bih, sred tišine, i z r e k a o :
— A a a a ! ... O v o m e s v a k a č a s t ! O v o s e z o v e v i n o !
— J e l i ? ... J e l i ? ... — p r i t i s k a o j e P e t a r . - Š t o k a ž e š , a ? ...
— N e m a Š t a ! O d l i č n o ! ...
N a m a h o v e bi naša razdraganost zaprijetila da će probuditi žene. T a d
smo se vraćali u se i naglo stišavali.
P r i č a o m i je što se dešavalo u mjestu poslije m o g odlaska.
 — U p r v o v r i j e m e strašno je bilo o g o r č e n j e i p o v i k a na tebe. N i s a m
s e u s u đ i v a o ni d a te b r a n i m . J e d i n i s k i m s a m m o g a o d a g o v o r i m о t e b i
bio je fra A n đ e l o . . .
Slušao sam pojedinosti о sve dubljem srozavanju moje porodice, о
s m r t i m a bližih, o t e t k a m a k o j e su u d o t r a j a l i m c i p e l a m a obilazile p o ­
znanike i krilom prodavale kućne stvari da bi preživjele, dok se najzad
nisu sklonile u samostan.
Ali P e t a r j e brzo rastjerao taj oblak. P r o n a š a o j e bezbrižniji ton
p r e b a c i v š i s e n a s j e ć a n j a iz r a n i j e g v r e m e n a .
— S j e ć a š li s e g a l a m e k o j a j e p o d i g n u t a oko premještaja učitelja
Z m a j č i ć a ? A z n a š li d a j e s v e t o u s t v a r i b i o j e d a n b l e f ?
— J e li m o g u ć e ?
— N e g o šta! Zmajčić je i bez toga n a m j e r a v a o d a istupi iz službe,
tvoj m u je djed bio osigurao pogodnije mjesto k o d općine. Ali k a d je
t e l e g r a f s k i premješten, liberali su to iskoristili u s v r h u d e m o n s t r a c i j e .
R a s p a l i l i s u p r o t e s t n i b r z o j a v d a j e s v e p r a š i l o ! ... Danas učitelj Zmajčić
sa svoje šestero siročadi ostao bez kruva i krova. Najogorčenije prote­
stiramo protiv nečuvenog nasilja koje nas vraća u najcrnji Srednji
vijek...
Smijali smo se do suza.
— О dobra stara liberalska vremena!...
Petrolejka j e sipala odozgo na nas svoj žuti žmirkavi blagoslov.
Drijemao je šipak na kredenců. K a d bi Petar u razgovoru lupnuo
d l a n o m po stolu, oglasila bi se eolska harfa visokih čašica.
— E , I v a n e , b a š si m e o b r a d o v a o ! N e m o ž e š zamisliti k o l i k o m i j e
d r a g ovaj susret!
— I m e n i , P e t r e . V j e r u j , o d a v n a n e p a m t i m p r i j a t n i j e v e č e r i ! ...
Bila je zora kad smo ustali od stola. Iz susjedne sobe već se bio
oglasio predjutarnji kašalj domaćice.
Tiho s a m se svukao da ne probudim Dolores. L e ž a l a j e mirno sklop­
ljenih očiju. P o m i s l i o s a m d a se m o ž d a s a m o p r e t v a r a d a s p a v a . Gle­
dajući j e u snu često sam imao osjećaj da m e k r o z spuštene vjede pro­
m a t r a . I od toga mi je bilo nelagodnije nego k a d m e j e gledala oči u
oči. L e g a o sam, udunuo svijeću, i u sebi ponovio: » d a n a s učitelj Zmajčić
ostao bez k r u v a i k r o v a « . P a zaključili: » b ä , vidjet ćemo!«. Okrenuo
s a m se na desni bok i zaspao.
T r i m j e s e c a kasnije sve je to već bilo d a l e k o iza m e n e . O p e t s a m
odšvrljao. A uskoro poslije toga, nadošao j e i konačni raskid sa Dolores.

1Л.

E t o p o v r e m e n o se i u meni uzmućuje m i s a o na m o j e krivice. J e r m a

k o l i k o to m o g l o izgledati protivno m o j o j p r i r o d i , n a njih često m i s l i m .
Mislim m o ž d a bez povlačenja nekih naročitih konzekvencija, ali mislim.
Nisam prema sebi odviše popustljiv. A najmanje mirim savjest time što
m i drugi nešto ne upisuju u krivicu, ili što s u prestali da m i u p i s u j u
u krivicu. N e p r o g l e d a v a m k r o z prste vlastite grijehe niti ih blaže pro­
suđujem zato što su moji. Osude im izričem sasvim nepristrano; ako
su k a z n e i p l a t o n s k e , one nisu ni u k o m slučaju blaže od onih k o j e bih
odmjerio drugome.
V r i j e d n o s t k o j u za n a s ima j e d n o dobro ne m o ž e se p r o s u đ i v a t i p o
cijeni z a k o j u s m o g a d a l i ili p o l e ž e r n o s t i s k o j o m s m o g a p r o ć e r d a l i .
T o sam sasvim tačno osjećao već u času k a d sam kidao sa Dolores.
Pazi, rekao s a m sebi, bol od ovog rastanka u tebi će biti dublja i
t r a j n i j a n e g o o n o r a d i č e g a s i j e u z e o n a s e . P a i p a k ! ...
Ž i v o t j e p u n t a k v i h » p a i p a k « . I ta i n t i m n a n e l o g i č n o s t , n e o b j a -
šnjivost n e k i h p o s t u p a k a , i jest ono što može da n a m ih ljudski objasni
i opravda. Ono što im i daje njihovu iracionalnu snagu. Svijestan s a m ,
m n o g i to n e će razumjeti. Objašnjavanje je, i tu k a o i i n a č e u životu,
gotovo sasvim bezizgledno: pravo može da shvati samo onaj koji već i
b e z t o g a to z n a .
- N i s i t o m e k r i v ti, t o m e j e k r i v a t v o j a p r i r o d a , — n a s t o j a l a j e d a m e
unekoliko opravda Dolores.
- N e , D o l o r e s . N e m o j biti p r e b l a g a . N e n a s t o j i m d a se z a v a r a v a m .
T a k v o bi o p r a v d a n j e bilo odveć jeftino. S v a k bi m o g a o d a se i s p r i č a v a
svojom prirodom, svojom slabošću.
I doista, k a d bismo jačim ljudima, onima s voljom, teže upisivali u
grijeh njihove slabosti i njihova popuštanja (a redovno se tako čini),
bila bi očita n e p r a v d a : značilo bi da njima, koji su uložili j e d a n veći
ulog s n a g e i suprostavili j e d a n viši stepen otpora, s u d i m o strože n e g o
o n i m a k o j i nisu bili k a d r i da učine ni toliko. A to zato što oni n e m a j u
u svoju obranu argumenat slabosti. Apsurd. Mi sudimo ljude ne po
mjeri onoga što su (ipak) uspjeli da učine i savladaju, već po mjeri
onoga što nisu uspjeli; njihove napore i nastojanja procjenjujemo
p r e m a nekoj granici koju smo im mi proizvoljno odredili. A tu im
granicu u d a r a m o uvijek za j e d a n stepen iznad njihovih realnih m o g u ć ­
nosti. O n o m e k o j i j e s a v l a d a o tri h i d r e z a m j e r a m o što nije s a v l a d a o i
četvrtu, o n o m e koji ih j e s a v l a d a o devet upisujemo u grijeh što nije
o d r u b i o g l a v u i d e s e t o j . B e e t h o v e n n a m j e o s t a o d u ž a n Desetu simfo­
niju. D a j e p o ž i v i o n e k o l i k o g o d i n a d u l j e , t i m e s e n e b i o t k u p i o : o s t a o
b i n a m d u ž a n Jedanaestu, i Dvanaestu. Naivna dječja obmana koja se
temelji na p r o s t o j i o s n o v n o j istini da naše želje u v i j e k p r e m a š u j u b a r
za j e d a n stepen ono što možemo da dobijemo, a naši zahtjevi p r e m a
d r u g i m a b a r za j e d a n s t e p e n ono što oni m o g u d a n a m d a d u .

- N e Dolores. Nije kriva moja »nestalnost ć u d i « , m o j a » p r i r o d a « : ta

» n e s t a l n o s t ć u d i « , i ta » p r i r o d a « — to s a m j a !
T i m e s a m se s p a š a v a o bar od laži. I m a o s a m uvijek p r a v u fobiju
laži, b a r s v i j e s n e laži. N e z n a m k a k v o g j e porijekla ta fobija. M o ž d a i
samo estetskog. Ali mislim da je mojoj prirodi svojstvena. Doista, često
m i se činilo da laž p o v r e đ u j e više m o j estetski osjećaj n e g o neko m o j e
etičko n a č e l o . K a d bi M a j a , na ono n a v a d n o z a p i t k i v a n j e : » k o g a voliš,
m a m u ili t a t u ? « o d g o v a r a l a : » t a t u koliko i m a m u , m a m u k o l i k o i t a t u « ,
k r a t k o s a m presijecao: » n e , Maja! N e smiješ t a k o ! M o r a š voljeti više
m a m u , ona to nesumnjivo više z a s l u ž u j e « . D o l o r e s se bunila » N e valja
t a k o učiti d j e c u « . A ja s a m o d m a h i v a o r u k o m . » O s t a v i to k r a j u ! L a ž
j e ono što m a l f o r m i r a psihu. A k o m a l a to i i s k r e n o k a ž e , hipokrizija
j e od m o j e s t r a n e što to nezasluženo p r i m a m « .
T a k o s a m s e u s v i m p r e l o m n i m č a s o v i m a i b r o d o l o m i m a h v a t a o in­
stinktivnom grčevitošću za spasonosnu d a s k u » i s t i n e « . Mislio s a m : a k o
čovjek nije dovoljno j a k da ne griješi, m o r a i m o ž e da b u d e bar toliko
j a k da svoju krivicu nezamućeno uočava i đa je bez sustezanja pri­
znaje. U t o m e leži ona krajnja granica na k o j o j č o v j e k j o š m o ž e d a se
nazove čovjek.
B i o s a m sasvim načisto koliko dusnjem Dolores. K o j i m bi p u t e m bio
u d a r i o m o j život i gdje bi bio završio da se nisam sreo s n j o m ? A k o
i k o m e u životu, njoj s a m m o r a o biti z a h v a l a n . A j a n i s a m gluh za taj
osjećaj. Ono što je u mojim očima najviše srozavalo i degradiralo čo­
v j e k a bio je n e d o s t a t a k osiećaja zahvalnosti. M o ž d a je i to bilo u m e n i
s t v a r e s t e t s k o g porijekla. Činilo mi se da je g l u h o ć a za b l a g o đ a r n o s t
n a j i z r a z i t i j e obilježje l j u d s k i n e r a z v i j e n e j e d i n k e , ili j o š m l a d a i n e i s t a n -
čana društva. P r e d s k a s k o m o Androklovu lavu oni ostaju smeteni: u
g e s t i z v i j e r a n a s l u ć u j u n e š t o što ih n a d i l a z i , a n e m o g u d a m u o t p o v r n u :
»to je malograđanština«, »to je laž«. Ali ne obmanjujem se. M a da je
zahvalnost j e d a n ođ najdubljih i najprisnijih, p a m o ž d a i najtrajnijih
o s j e ć a j a u n a m a , on j e s v a k a k o j e d a n o d n a j m a n j e d j e l o t v o r n i h . T e š k o
da se na njemu m a što može graditi. P o v r š a n prohtjev, prolazan zanos,
sitna ambicija, mali inat kadri su da nas na nešto natjeraju. Čak i iz
n e k e difuzne t u g e , iz n e k e n e j a s n e n o s t a l g i j e » ž e l i o bih — a s a m n e z n a m
š t o « , č o v j e k j e u stanju da nešto p o d u z m e , d a n e š t o učini. D a s n e č i m
raskrsti, da nešto raskine, da nekud otputuje. A k o ništa drugo, a ono
d a se p r o p i j e . Najviše na što zahvalnost m o ž e d a n a s natjera, to j e
u z d a h . U z d a h sjećanja, uzdah žaljenja, uzdah s a m o p r i j e k o r a , ali ništa
više od toga. Posjet u bolnici, topla m i s a o о obljetnici, kita cvijeća na
g r o b u . Ili, j o š tipičnije, uzdah kajanja z b o g p r o p u š t e n o g p o s j e t a , z b o g
nezapaženo p r o m a k l e obljetnice, zbog cvijećem neokićena groba. I još,
nagorka misao о »općoj ljudskoj nezahvalnosti« u koju se naša lična
zaogrće kao u toplinu jedne moralne bunde.
I ( d a li d a t o k a ž e m ? ) k a d m i j e s t i g l a v i j e s t о n j e n o j s m r t i , d o č e k a o
sam j e kao jedno oslobođenje. Između dva ljudska stvora povezana
k r i v i c o m , ona raste i radi d o k su g o d oni živi, i s a m a živa stvar. T e k
s m r ć u k r v n i k a ili žrtve ona j e z a v r š e n a , z a p e č a ć e n a . Z a u v i j e k f i k s i r a n a .
G o v o r i o m i j e znanac koji je k a o dijete u igri izbio o k o djevojčici iz
svog dvorišta: »Svaki susret s njom nanosio mi je tako nepodnosivu
patnju, da s a m j o j želio smrt. D r u g o g izbavljenja n i s a m vidio. N e isklju­
čujem da bih j e , u podesnoj prilici, bio m o g a o ubiti. J e d n a vrsta samo­
obrane. J e d n a od nebrojenih neispitanih vrsta čovjekove samoobrane«.
I m a nešto u l j u d s k o m r e d u stvari, n e k i n a g o n ili n e k a fatalnost, š t o
nas goni da u našim krivicama idemo dokraja.
 LIL

Pogledam se u ogledalo i ostanem iznenađen: mjesto šesnaestogo­

dišnjaka k o j e g a s a m očekivao, u m e n e zuri j e d a n v e ć star čovjek
s upalim očima i m a l k o otromboljenom donjom usnom, sasvim sijed
p o sljepočicama. T a d ispričavam onaj p o g r e š a n d o j a m koji su, preva­
reni vanjskim prividom, dobili moji stari znanci pri susretu poslije
m n o g o g o d i n a : doista, m o j izgled m o g a o j e d a ih prevari.
Svaki čovjek ima jednu optimalnu dob koja najbolje odgovara nje­
govoj prirodi, njegovom temperamentu, njemu svojstvenom stepenu
p s i h i č k e z r e l o s t i . D a l e k e ili n e s t a l e o s o b e , p a i o n e s k o j i m a s a m d u l j a
razdoblja zajedno proživio, vidim uvijek u nekim određenim godinama:
s v a k a od njih nosi n a sebi zauvijek fiksiranu svoju d o b , k a o zaustavljen
časovnik. Stric je, na primjer, imao 42 godine, Guste u djedovoj agenciji
38, tetke 46, djed 7 1 ; i tako svi drugi r e d o m . A j a s a m (to s a m tačno
odredio, nakon brižljivog ispitivanja) — šesnaestogodišnjak. Šesnaesto­
godišnjak po rođenju, po osvjedočenju, po intimnoj vokaciji, ako
hoćete.
Za d o b j e odlučno do kojih godina pristupamo pojavama života
s onim istim infantilnim očekivanjem bogzna čega i s onom istom
infantilnom r a d o š ć u ni zbog čega s kojima smo im pristupali nekada, u
zlatno doba našeg » j a « .
Šesnaestogodišnjak. T i m e , naravno, ne mislim reći da sam mlad. T o
ne. 0 , naprotiv, v e ć p o d o s t a ostarjeli i oronuli šesnaestogodišnjak!
U k o l i k o to z v u č i k a o kontradikcija, s p r e m a n s a m na n a g o d b u : d o b r o !
a k o ne šesnaestogodišnjak, onda recimo neodređenih g o d i n a , ili na­
p r o s t o » b e z g o d i n a « . J e r » j a « n e m a dobi. G o d i n e — to j e s t v a r za d r u g e ,
za n e - j a ; b a š k a o i s m r t . K a d r e k n e m o » j a « , m i t i m e c i l j a m o na o n a j
isti subjekt, na onaj isti intimni osjećaj jastva na koji s m o ciljali i
o n d a k a d s m o k a o š e s n a e s t o g o d i š n j a c i , ili š e s t o g o d i š n j a c i , izrekli tu
z a m j e n i c u » j a « . A s v a k i n a š čin i s v a k a n a š a r i j e č , o d r o đ e n j a d o s m r t i ,
s p o n t a n su i s p a d i autentičan odraz onog istog n a š e g identiteta, onog
» j a « k o j e s e u n a m a r o d i l o z a j e d n o s p r v i m t r a č k o m n a š e svijesti, ili
s prvim t r a č k o m našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim
danom i svaki časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje,
ali j e z g r a o s t a j e u v i j e k ono p r v o t n o g o l u ž đ r a v o » j a « . S v o j s t v a , obi­
lježja, k a k v o ć e — to j e ono od čega su sačinjeni drugi. S a m o drugi
sazdani su na taj staromodni, skolastički način. N a š e » j a « sastoji se iz
g o l o g f a k t a b i v s t v o v a n j a i iz p r i m a r n o g , s l i j e p o g o s j e ć a j a t o g b i v s t v o -
vanja. D a k a k o , tome pridolazi i percipiranje ostalog postojećeg oko nas.
I to nije n e u g o d n o ; b a š naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljni f a k a t bivstvo­
vanja i goli osjećaj tog bivstvovanja. S v e je drugo sporedno, nebitno.
P u k i ogrtači n a l e đ i m a tog našeg j a . I što j e o n d a tu v a ž n o a k o , k a d se
p o g l e d a m o u o g l e d a l o , k o n s t a t i r a m o da taj n a š isti, identični, neza­
m j e n j i v i » j a « i m a n e š t o p r o s j e d u ili p r o r i j e đ e n u k o s u , d a s u m u l e đ a
nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome
slične trice?
 J o š j e nešto od naročite važnosti. A to vrijedi i za d r u g e , ne s a m o
z a » j a « , p a se m o r a m o čuditi što se i oni t i m e obilnije n e koriste. Sta­
renju ima mjesta samo u danom sistemu relacija i odnosa. V a n takvog
sistema, starenje ne postoji. U zrakopraznom prostoru starost je p u k a
riječ. O d a t l e j e p o t p u n o razumljiv č o v j e k o v p o r i v d a i z a đ e iz a m b i ­
j e n t a i n j e g o v o g sistema relacija, da isklizi iz r e š e t k e k o o r d i n a t a , p a d a
p o v u č e spužvom i započne sve iznova. T a d će se pitanje starosti svesti
č i t a v o n a t o d a li ć e m o u m r i j e t i d o t r i i l i d o t r i d e s e t i t r i g o d i n e . A t o
pitanje ulazi u široko krilo sveopće neizvjesnosti i u njemu nalazi svoje
rješenje, odnosno svoju rezignaciju. D r u g i m riječima, to znači da je
s v a k o m e d a n a m o g u ć n o s t d a , m j e s t o j e d n o g , p r o ž i v i d v a , tri, d e s e t ili
više života. A k a k o se življenje ne mjeri b e z b o j n o m v r p c o m trajanja v e ć
b r o j e m i sadržajnošću života, krivo i p o v r š n o p o s t u p a j u ljudi, i ulaze
s grešnom lakoćom u jednu veoma ozbiljnu stvar, k a d olako sude о
čovjeku koji je ostavio jedan siguran sistem koordinata i jedno udobno
s t a n j e r a v n o t e ž e da bi odlutao na n e k a k v o š i m e r i č n o izgubljeno o s t r v o
d a doživljava razjarena sunca i fantastično bujne biljke. J e r je i taj
ljudski poriv za višeživotnošću, za m n o g o ž i v o t n o š ć u , u čovjeku j e d n a k o
primaran kao i poriv otimanja od smrti, k a o i poriv za iznalaženjem
s v e novih oblika te b o r b e protiv s m r t i ; oni su u s t v a r i identični.

Čovjek se ne rađa odjednom i definitivno. R a đ a m o se s p o nekoliko

n a d o d a t n i h embrionalnih ličnosti u sebi, povezanih s a m o t a n k o m v e z o m
identičnosti doživljajnog subjekta, uzicom našeg »jastva«, k a o lančane
m i n e . R a k e t a k o j a u sebi nosi druge r a k e t e , za dalje e t a p e n e p o z n a t o g
p u t o v a n j a k o j e ć e m o d o k o n c a p r e v a l i t i . K o m o ž e biti s i g u r a n n e n o s i li
u sebi n e k i tempiran pakleni stroj koji će d a p r a s n e k o zna k a d i b o g
te pita u š t o ? N i veliki grešnici, j e d n a k o k a o ni veliki umjetnici, n i k a d
n e poznaju svoje krajnje mogućnosti niti m o g u da naslute vrhunske
d o m a š a j e s v o g talenta. Z a š t o se p r a v o na tu v e l i k u i n t i m n u n e p o z n a n i c u
n e priznaje i » u n e g a t i v n o m e « , velikim zločincima, ili čovjeku s r e d a
uopće?
K a s n o s a m shvatio (i tek tad m u udijelio p o t p u n o o d r e š e n j e ) » n a š e g
F r a n u , n a š e g jadnog F r a n u « . Ma k a k o stajala stvar s njegovim krivi­
c a m a , on j e , u svojoj žudnji za više života, i onaj j e d a n prilično skratio.
A k o bi p r a v o z n a o j e li m u ta ž u d n j a z a v i š e ž i v o t n o š ć u s k r a t i l a v i j e k ,
ili m u j e o d m j e r e n vijek p r i š a p t a v a o o n u ž e đ z a v i š e ž i v o t n o š ć u ? L a k o
j e bilo ranije govoriti: » F r a n o je učinio ludost, neoprostivu l u d o s t « , a
kasnije uzdisati »jadni Frano, jadni naš F r a n o ! « Međutim, (kao što
k a ž u ljudi njegova kova, i kao što bi i on s a m , k a d bi se poslije smrti
j o š m a š t a m o g l o reći, vjerojatno bio r e k a o ) , F r a n o j e » p l a t i o svoj c e h « .
A mnogi od onih zabrinutih stričeva uplatili su tek onaj minimalni ulog
koji i m daje m o g u ć n o s t da sjede za s t o l o m i d a se iz p r i k r a j k a s l a d e
e m o c i j a m a a d a ne učestvuju u igri, i d a iza stakla, p o d zaštitničkim
okriljem filodendrona, kroz durbin promatraju ono m o r e na k o m e se
drugi raspinju i tonu. K o zna! Možda se i j a d n i F r a n o do krajnjih
granica svoje mjere nosio s onim đavolom u sebi s kojim j e , od svih
stvari na koje možemo da nagiljamo u životu, j o š najteže izaći na kraj.
 M o ž d a j e i on izvjesno vrijeme m i r n o nadzirao utovare i istovare, pot­
p i s i v a o b r o d s k e m a n i f e s t e i connaissement-е, dok je u njemu plesao
đ a v o . Š e t a j u ć i p o p a l u b i s r e d čegrtanja dizalica i v i k e l u č k i h r a d n i k a iz
u t r o b e b r o d a u n e k a k v o m Š a n g a j u ili S i n g a p u r u , d u g o s e p r e d o m i š l j a o ,
i odlučivao, i »čvrsto odlučivao«. I m o ž d a se, pred đavolom koji sve
neumoljivije stiska, i on rješavao na krajnju žrtvu sebe, kao nekad
k a s n i j e njegov sin, ponavljajući sam sebi: » n e m a bezizlaznih situacija;
uvijek n a m ostaje bar jedan izlaz: bar onaj koji nas svojom crninom i
n a g o n i d a n a š p o l o ž a j n a z i v a m o b e z i z l a z n i m « ... J e s t ! A l i đ a v a o i l e ž i
baš u t o m e što se u d a n o m m o m e n t u u čovjeku o d j e d n o m sve preo­
krene, u njemu zine jedan neslućen ambis, t u m b e se prevrne njegov
stav, i on s a d za tim novim stavom stoji čitavim s o b o m , j e d n a k o o n a k o
k a o što j e d o n e d a v n a s t a j a o za o n i m p r v i m . D o t a d a š n j e » v r i j e d n o s t i « i
»svetinje« p o s t a n u krta suvež, otrcana riječ »život«, » m o j život« n a d m e
s e jednim novim smislom, jednom čudesnom punoćom, a žeđ za tim
novo sagledanim životom provali silinom protiv koje su n e m o ć n e sve
hrane. U n a m a se probudi ono zadrijemalo panično osjećanje vremena
iz djetinjskih ognjica, osjećanje njegove skupe nepovratnosti, njegove
stravične jednokratnosti. I čovjek biva nošen k a o s l a m k a ! Oslobađa se
svega, skida sa sebe sve do golog drhtavog mesa, i baca se u vrtlog. I
k o će t a d z n a t i b i v a li to s t o g a što F r a n o r a s p o l a ž e m a n j o m s n a g o m
odolijevanja n e g o oni razboriti stričevi ili zato što o n e s t r i č e v e vitlaju
manje neodoljivi vihori? Istina — F r a n o može svako svoje sagrešenje ko­
motno pravdati neodoljivošću svog životnog poriva. Ali isto tako m o g u
i oni stričevi s v o j o m snagom odolijevanja prikrivati svoj nedostatak
životnog p o r i v a i svoje k o m o t n o neučestvovanje u životu. I, na k o n c u
r a č u n a , o n i i d a l j e i g r a j u s v o j terziglio u čitaonici i šalju protestne
b r z o j a v e za premještenog učitelja Zmajčića, a jadni se F r a n o ljuljuška
u svojoj kožnatoj vreći na dnu oceana, m e đ u velikim nijemim ribama
s okruglim očima.

LIII.

Opet jedan vedar dan. Bolje sam volje. I govorim sam sebi: »stari,
s v e j e to d o b i j e n o , sve j e to dobijeno! . . . «
U p i t a o s a m b o l n i č a r k u što j e s m o j o m violinom.
— B u d i t e bez brige, na sigurnom je mjestu, zajedno s ostalim vašim
stvarima, u pologu vrednota kod direkcije, i čeka vas.
T a d sam j e zamolio da mi je donese u sobu. » N e ću svirati, tek tako,
da je imam uza s e « . Udovoljila mi je.
Kasnije sam razabrao da je o tom mom interesiranju za violinu
o d m a h p r i č a l a m l a d o m doktoru, i d a su to uzeli k a o d o b a r z n a k : b o ­
lesnik, k a o , o p e t p o m a l o dobija volju za život, budi m u se interes za
vanjske stvari, za ranija bavljenja, i tako dalje. J e r i liječnici imaju
n e k u svoju mistiku i k a t k a d vole da trunak nje primiješaju svojoj
»suštoj n a u c i « . T o j e k a o n e k a elitnija m e d i c i n a , m e d i c i n a k o j a nije
zgoljni zanat i p u k a vještina. A u toj mistici, ulogu imponderabilnih
i kvazimetafizičkih olina igraju riječi k a o što j e na primjer riječ
» o r g a n i z a m « . Organizam shvaćen k a o nešto što j e ujedno i m i i nešto
odvojeno i više od nas. Naša jetra, naša crijeva, naši bubrezi, pluća i
sve o n o d r u g o što inače sačinjava naš o r g a n i z a m u d o s l o v n o m , vul­
g a r n o m smislu te riječi, n e k a k o su se emancipirali, k a o n e k a k v a pod­
r u č j a d o t l e d r ž a n a p o d p r o t e k t o r a t o m ili č a k u čisto k o l o n i j a l n o m
režimu; osamostalila se, opunoljetila i uzela svoju stvar u svoje ruke.
T a k o e m a n c i p i r a n i , ti s u s e o r g a n i o p e t u d r u ž i l i , a l i n a j e d n o m v i š e m
p l a n u , i dobili neku svoju m o r a l n u osobnost. I to j e taj » o r g a n i z a m «
u metafizičkom smislu riječi.
T a k v o je shvaćanje prodrlo već, kako se ono kaže, i u šire slojeve,
unišlo i p o d koru lubanje običnog m a l o g čovjeka. N e k i stari listonoša
tužio se s v o m e liječniku:
— G o s p o d i n e doktore, otječu mi noge, izdaje m e sapa, srce p o m a l o
otkazuje. A čini mi se da ni jetra ne r a d e b a š najbolje. A l i za sve t o
j o š k a k o tako. N e g o , što je najgore, ni m e n i s a m o m nije d o b r o !
T a k v o g su metafizičkog prizvuka, nadalje, još i riječi »rezistencija
organizma«, »zalihe vitalnosti«, »životni tonus« i slično. Pri čemu se
ona »rezistencija« pojavljuje kao metafizički odbljesak onog metafi­
zičkog » o r g a n i z m a « . A poboljšan tek, mirniji san, punije bilo, s a m o s u
vulgarna materijalna ovaploćenja one »rezistencije«, one »vitalnosti«,
onog »tonusa«, a nikako naprosto identični s njima.
N e m a šta, izgleda da ljudi baš imaju potrebu za n e k o m malom
dozom metafizike. Proskribiraju metafiziku duše, da bi odmah zatim,
na m a l a vratašca, pripustili n e k a k v u metafiziku tijela. A k a d ne ć e
ili n e s m i j u d a j e p r a v e o d č e g a d r u g o g a , p r a v e j e t a k o d a n a njen
s t e p e n p o d i ž u m a k a r n e k i b u b r e g , ili j e t r u , ili ž l i j e z d u , ili s v e te s t v a r i
s k u p a . I za to s t v o r e j e d n o n o v o i m e , ili p r e u p o t r e b e s t a r o . A to i m e ,
na burzi racionalnoga, ima otprilike onu istu vrijednost koju je imala
ranija riječ » d u š a « .
K a k o bilo, m o j mladi doktor s lijepim zdravim zubima i moja iskusna
b o l n i č a r k a u z e l i su m o j e i n t e r e s i r a n j e z a v i o l i n u k a o z n a k p o v i š e n j a
tog » ž i v o t n o g t o n u s a « , bolje kondicije » č i t a v o g o r g a n i z m a « . I, pri­
znajem, njihovo vedro lice podiglo mi j e nešto duh: o s j e ć a m se p o l a s k a n
k a o đ a č i ć k o g a su pohvalili zbog slučajno p o g o đ e n o g o d g o v o r a . T a k a v
o p t i m i z a m na licu drugih uvijek je k a d a r d a k o l i k o toliko p o d i g n e
bolesnikov moral, pa čak i onda k a d je p r e t h o d n o on s â m n e k o m
svojom izjavom dao povoda tom optimizmu drugih. T o je kao ogledalo:
smiješi n a m se našim rođenim osmijehom, p o t p u n o bez pokrića. S a m o ,
nevolja j e u t o m e što treba s m o ć i taj p r v i osmijeh. A k a t k a d b a š ne­
m a m o s n a g e ni za to. N i o t k u d a d a s k u c a m o taj s k r o m n i p o č e t n i k a p i t a l ,
taj prvi začetak i kvasac »životnog t o n u s a « ! P a k a k o onda m o ž e m o
zahtijevati da se poboljša »kondicija čitavog o r g a n i z m a « , k a k o d a s e
pokaže njegova »rezistencija«, odakle da se nakupe »zalihe vitalnosti«?
 — B o l e s n i k m o r a i m a t i v o l j u , r a z u m i j e t e li m e , volju d a o z d r a v i ! B e z
t o g a n e m a n i š t a , d r a g i m o j ! B e z t o g a j e z a l u d u s v a m e d i c i n a , svi lije­
kovi, sve injekcije! — bodri me moj mladi doktor.
I m a p o t p u n o p r a v o . S a m o , n i j e li s e u t o m e , u t o j v o l š e b n o j » v p l j i « ,
i o p e t p r o k r i j u m č a r i o j e d a n r e p i ć m e t a f i z i č k o g a ? N i j e li to i o p e t u
n e k u r u k u » d u š a « k o j a treba d a š č e p a za k o s u » t i j e l o « i d a ga i z v u č e
iz b l a t a ? A a k o j e ta » v o l j a « s a m o o d r a z f i z i č k o g a , n e š t o što izvire iz
tijela, nije li to j e d a n z a č a r a n i k r u g u k o m e s l i j e p a c s l i j e p c a izvlači
iz j a m e ?
A l i o s t a v i m o , bolje j e u to ne dirati! N e p o t k o p a v a j m o temelje n a š e g
boljitka, p a m a k a r ono bilo iluzorno! A naročito ih ne p o t k o p a v a j m o
a k o p o s t o j i i n a j m a n j i t r a č a k s u m n j e d a tih t e m e l j a n e m a . N a s t o j m o ,
mjesto toga, da s m o g n e m o onu mrvicu volje. N o tu m r v i c u volje često
je teže smoći nego i onaj početni osmijeh optimizma. A neki bolesnici,
mjesto ambicije volje, imaju ambiciju svoje bolesti; r e k a o bih samo­
d o p a d n o s t s v o j e n e m o ć i . I m a , i m a i t o g a ! Ili, u n a j b o l j e m s l u č a j u , m j e s t o
volje z a o z d r a v l j e n j e m i m a j u s a m o želju z a o z d r a v l j e n j e m . A ž e l j a j e
nešto sasvim, sasvim drugo! Ona je čak nešto u p r a v suprotno od volje:
volja j e stvar j a k i h , želja stvar slabih. U t a k v o m slučaju, što da se
p o č n e ? — N e preostaje drugo nego opet pribjeći jednoj novoj apstrak­
ciji:, » p r i r o d a « . D i g n u t i r u k e o d s a m a s e b e i p u s t i t i d a » p r i r o d a u č i n i
svoje«. P a što b u d e !

LIV.

H m ! » M o r a t e htjeti d a o z d r a v i t e , m o r a t e i m a t i volju da ozdravite.

Za sve je potrebna volja«.
A ja, eto, k a o za nesreću, uvijek sam imao m n o g o želja, v e o m a m n o g o
želja, — a baš ni j e d n e volje! N e m a valjda te ambicije k o j u , u datu
m o m e n t u m o g života, nisam imao. Sve — osim ambicije volje. Slasti od
o s t v a r e n j a svoje volje g o t o v o su mi sasvim n e p o z n a t e . N j u nikad nisam
istinski želio: n i s a m p r a v o znao što bih s njom. V o l j a j e za m e n e bila
nešto što p r i p a d a u r e d stvari m o g djeda. A to v e ć a priori nisam volio.
( N o n i s u li n a m m o ž d a ž e l j e d a t e b a š k a o k a z n a z a t o š t o n e m a m o
volje?)
J e d n o m se u našoj blagovaonici pričala ova plutarhovska anegdota
k o j o j su se svi m n o g o divili: n e k a k a v general, ili g l a v n o k o m a n d u j u ć i ,
ne sjećam se, za odlučne bitke ostao je više dana bez duhana. K a d je
n a k o n p o b j e d e o p e t proradila k o m o r a , žudno j e p o s e g n u o za kutijom
cigara. Ali je smjesta zakočio svoju kretnju: ne, još ćeš dvadeset i
četiri sata postiti! — P a što o n d a ? pomislio s a m . S v a k bira ono što voli;
neko voli snagu volje, a neko cigare. General je postupio onako zato
što je volio .volju nego cigaru: u protivnom slučaju, očevidno bi bio
izabrao cigare. P a uprav tako postupam i ja!
T a k o s a m mislio o n d a . A baš m n o g o drukčije ne m i s l i m ni d a n a s .
Očito, ne s h v a ć a m dobro pitanje volje. K a o što u o p ć e teško shvaćam
stvari koje ne volim. Znam, moglo bi biti p o m a l o čudno k a k o se m o ž e
postavljati neka relacija i neka dilema između volje i cigare. T o se i j a
pitam. K a k o se jedno tako suho, tako k r t o zadovoljstvo, nešto tako
a p s t r a k t n o , b e z m i r i s n o k a o što j e v o l j a , m o ž e s u p r o t s t a v l j a t i , ili č a k
pretpostavljati, finoj žutoj mirisnoj cigari, sa čitavim onim k o m p l e k s o m
koju s o b o m nosi! Oh, zavaljenost u fotelji, vitice i koluti i p r s t e n o v í
plavičastog dima koji se uvijaju, raspredaju, raseljavaju, i misao k o j a ,
sasvim s l o b o d n a od s v a k e prisile, za njima p u s t o p a š i c o m luta. I čitav
onaj štimung, ona idila tihe meditacije k o j i su u t o m e s a d r ž a n i , i o n a j
specifični unutrašnji ritam koji n a m taj štimung podaruje! Ali, n a
k o n c u k o n c a , i to je stvar u k u s a . I m o r a m o biti p r a v e d n i , p a p r i z n a t i
da bi isto tako neko m o g a o ne shvaćati k a k o se m o ž e dati p r e d n o s t
cigari.
Nego šalu na stranu. K a ž u da svako dijete u nekim g o d i n a m a za­
mišlja sebe u ulozi boga i da fantazira što bi sve u tom slučaju radilo.
T o da je, štoviše, jedna od najtipičnijih dječjih zabavica m a š t e . K o l i k o
še sjećam, ja se takvim maštanjem nikad nisam zabavljao. N i k a d nisam
želio biti b o g . L i b i o s a m se toga k a o n e k e p o č a s t i s k o p č a n e sa z a m o r n i m
i n e u g o d n i m dužnostima. Želio s a m j e d i n o ( - v a n a k o se m o ž d a i to n e
z o v e u n e k u r u k u biti b o g ? - ) ostati p o t p u n o n e o v i s a n о n j e m u , s a s v i m
van domašaja njegove svemoći. Moja kućica - moja slobodica! Ali da
bih se m i j e š a o u tuđe stvari, to ne! N j e g o v o m i se zvanje činilo s k r o z
nezavidno. Zamislite samo: morati stalno, neprekidno, bez časka od­
m o r a nešto htjeti! Biti neotkupivo o s u đ e n da uvijek nešto h o ć e š ! M a -
z e p a p r i v e z a n n a h a t u svoje volje. 0 , k a k o m o r a d a j e b o l a n taj v j e č i t i
p r i j a p i z a m h t i j e n j a ! I k a k v o g l i a p s u r d a u t o m b i n o m u morati htjeti!
Vrhunac m o ć i — i vrhunac neslobode. Ni u čemu, ni u najmanjoj stvari
ne m o ć i biti indiferentan, nezainteresiran. N i k a d n e m o ć i reći: n e k a
ide k a k o hoće, neka voda nosi! Ništa ne moći prepustiti slučaju, vrago-
Ijastom, ćudljivom, invecioznom, iznenađenja p u n o m slučaju. N e spo­
znati nikad radost neizvjesnog ishoda, draž k o c k e , ne moći se n i k a d
prepustiti zapljuskivanju i zanošenju talasa života, predati se struji s v o g
u d e s a . N e , n i j e f a t a l i z a m to što h o ć u d a k a ž e m . O d u v i j e k s a m m r z i o
tu glupu, banalnu, k u k a v i č k u riječ, tu jeftinu riječ malih d u š a . A l i
l j u d s k i udesi i ljudski životi nose u sebi svoje unutrašnje lice, ljudi u
j e d n o j stanici s v o g b i ć a n o s e k l u p k o s v o g r a z v o j a čija ć e s e nit iz n j i h
izviti i d a l j e p o s v o m e z a k o n u odvijati. N e š t o š t o i z r a s t a iz njih s a m i h ,
b a š o n a k v i h k a k v i s u ; n e š t o n e o t u đ i v o k a o v l a s t i t o l i c e . I k a k o b i to>
izgledalo s n a g o m htijenja promijeniti t o k te nužnosti, krivotvoriti svoju
fizionomiju? N e ostvariti sebe, iskriviti i falsificirati sebe, p a se za­
putiti d a s v e u životu dalje iskrivljujemo i f a l s i f i c i r a m o . N e , to n e v a l j a .
T r e b a biti o n a k a v k a k a v si. D a k a k o , za n e k o g a » b i t i o n a k a v k a k a v s i «
znači imati volju, jaku volju. I tad, taj neka je i m a ! Ali a k o j e nema,
n e t r e b a n i d a j e želi: ta i o n a k o hi b i l o u z a l u d n o M l i b i , u n a j b o l j e m
slučaju, to bila lažna volja, krivotvorena volja, i k o d p r v o g većeg natega
ona bi p r e p u k l a , u p r v o m dramatskijem m o m e n t u ostavila bi nas n a
cjedilu. A neka se zbog pomanjkanja volje niko ne pogružuje: on,
sasvim sigurno, mjesto nje ima nešto drugo. J e r Djed-Život s v a k o m
djetetu donosi p o n e š t o na p o k l o n : s v a k o m nešto d r u g o , ali n e k a s v a k o
dijete bude sigurno da u Djeduškinoj vreći ima jedan d a r a k i za nj.
N e g o , k o l i k a j e g o d na j e d n u stranu bila m o j a n e b r i g a za volju, z a
m o ć , tolika j e na d r u g u stranu bila m o j a žudnja za m o g u ć n o s t i m a . D a
m i j e n e k o u djetinjstvu isključio čak i nešto što n i s a m nimalo želio,
da je nasumce na geografskoj karti upro prstom u jedno meni nepo­
z n a t o m j e s t o i r e k a o m i : » s a s v i m s i g u r n o ti o v o m j e s t o n i k a d n e ć e š
očima vidjeti«, j a bih zacijelo plakao, gorko p l a k a o . Činilo bi m i se
d a m i o d u z i m a j u nešto što već posjedujem. T o nešto bila j e m o g u ć n o s t .
I to, razumije se, p l a k a o bih, ne za onim mjestom, v e ć zbog o n o g a
»sasvim i s k l j u č e n o « . J e r j e riječ »sasvim isključeno« za djecu (a i z a
odrasle) boltía, strahovito bolna. B o l n a već t a k o , s a m a p o sebi, b e z
i k a k v o g daljeg dometka. Ona udara crne naočnjake na naše oči, ona
spušta neprobojnu tminu oko nas. I m a još takvih ljudskih riječi k o j e
su bolne već s a m e p o sebi, bez obzira što sobom zahvataju. J e d n a j e od
takvih riječi, zna se, i riječ »nikad više«. A naročito j e u djetinjstvu
b o l n a p o m i s a o d a i m a m a šta na svijetu što se n e će d o g o d i t i , m a šta
što se ne će doživjeti. I zato djeci nikada ne treba t a k o govoriti. T o
j e j e d n o moje, m o ž d a i jedino moje p e d a g o š k o načelo. N i k a d ne razu-
vjeravati djecu о njihovim fantomima, nikad ih ne razočaravati! N i k a d
im ne ograničavati sanjane mogućnosti i zamišljani opseg života! A k o
j e b a š n e o p h o d n o n u ž n o (iz nekih didaktičkih, odgojnih, m o r a l n i h i
sličnih r a z l o g a ) , m o g u im se, najviše, ponešto ograničiti izgledi u
o s t v a r e n j e . A l i p o t p u n o isključiti i poništiti m o g u ć n o s t , to n i k a d i ni­
pošto. T o j e grijeh p r e m a životu, grijeh p r e m a čovjeku. A k o nam
d i j e t e k a ž e : » j a m i s l i m d a ću p o s t a t i D a l a j - L a m a « , ili » C a r - z e m l j e -
sunca-koje-ne-zalazi«, m o ž e m u se reći, u k o l i k o j e b a š potrebito:
» d r ž i m d a to nije s a s v i m izvjesno, sasvim sigurno; ali, d a b o m e , nije ni
isključeno; na koncu konca, zašto ne?«

J o š nešto: u djetinjstvu sam čvrsto vjerovao da nikad ne ću umrijeti.

B o ž e m o j , z n a o s a m d a j e to a p s u r d . A l i što to m a r i ? T o j e a p s u r d ;
a j a u to vjerujem, čvrsto vjerujem; ergo: ja vjerujem u apsurd. P a
š t o o n d a ? Č i t a v o j e p i t a n j e s a m o u t o m e d a li t e ž i š t e l e ž i n a onoj
r i j e č i apsurd i l i n a o n o j vjerujem. A b i t će b o l j a k o j a n e p o t o n e .
U o s t a l o m , zar s a m j a jedini čovjek koji je vjerovao u a p s u r d ? Ili je
m o ž d a ovaj m o j a p s u r d smješniji, apsurdniji, m a n j e lijep nego drugi
a p s u r d i u k o j e su ljudi v j e r o v a l i ? D o d u š e , j a s a m t a č n o u m o v a o : svi
ljudi, o d p o č e t k a p a m t i v i j e k a p a do danas, p o m r l i s u ; svi bezizuzetno;
n i j e s e d e s i o n i j e d a n j e d i n c a t i s l u č a j d a j e n e k o o d n j i h o s t a o ; ergo:
umrijet ću i j a . Ali nešto je odgovaralo, nešto u p r a v o ženski nelogično
no neposredno simpatično, nešto neobično mila glasa: » a ко z n a ?
m o ž d a ipak n e ć e š ! « ... I j a s a m j a s n o o s j e ć a o d a u p r a v u o n o j n a j ­
g l u p l j o j r i j e č i t e r i p o s t e , u o n o m ipak, l e ž i s v a n j e n a s n a g a . ( T e k s a m
k a s n i j e s p o z n a o d a s e t o š t o l e ž i u o n o m ipak z o v e n a d a , » s l i j e p a n a d a « ,
č o v j e k o v a m o ć i l u z i j e ; ili n a p r o s t o : č o v j e k . ) I m a k o l i k o d a s a m j a s n o
uviđao da j e ona prva rečenica kudikamo logičnija, osnovanija, razbo-
ritija, a k o baš hoćete, u n e k o m općenitom smislu i istinitija, — opet
sam osjećao da i ona posljednja ima izvjesnu težinu i vrijednost, da je
č a k pretežitija, pa na neki svoj način i istinitija o d one p r v e . I — što
j e n a j v a ž n i j e ! — da b a š u toj d r u g o j r e č e n i c i ležim j a , čitav j a . O n a
prva došla je izvana: osjećao sam je k a o nametnutu spolja, prišapnutu
o d n e k o g n e - j a ; d o d u š e m n o g o p a m e t n i j e g i, n a d a s v e , m n o g o r a z b o r i ­
t i j e g o d m e n e ; ali o d n e k o g a k o m e j e l a k o b i t i p a m e t a n i r a z b o r i t j e r
se ne r a d i о njegovoj koži, o d n e k o g a k o g a ne tišti ono što tišti m e n e ,
koji ne zebe od onoga od čega zebem ja. I dok ja priznajem tačnost
njegovih tvrđenja, d o k j a dijelim njegovu m i s a o , dotle on ne dijeli m o j u
tjeskobu, ne saosjeća moje patnje. Njegova j e istina, priznajem, m n o g o
autoritativnija od one druge; ona j e , nepobitno, sitna. A l i ona nije
moja istina.
T a k o biva i u drugim sličnim slučajevima. P r e k o d a n a se, na primjer,
smijemo našem sinoćnjem strahu, čvrsto uvjereni da duhova nema. A
n a v e č e j o š uvijek uviđamo i sebi p o n a v l j a m o d a duhova n e m a — tek, i
p o r e d t o g a , m i se b o j i m o . J u t r o š n j i f a k a t ostaje f a k a t ; s a m o , taj f a k a t
sad n e m a važnosti. J e r napram njemu diže se drugi fakat, aktuelniji, i
zato faktičniji od njega: fakat našeg straha.
J e s t , bio s a m uvjeren đa ne ću umrijeti. R a z u m i j e se, svi će drugi
u m r i j e t i — ta bilo bi smiješno, u p r a v o djetinjasto i s a m o pomisliti d a
n e će umrijeti! J e r to j e , na k o n c u k o n c a , p r i r o d n i , nužni i j e d i n o
m o g u ć i t o k z e m n i h s t v a r i . A l i , quant à moi, c'est différent! ... J e r , k a o
što s m o v e ć imali prilike da utvrdimo, na o v o m bijelom svijetu, p a i u
č i t a v o m s v e m i r u , ima sva sila drugih s t v a r i ; i sve su one zamjenjive,
nadoknadive, za postojanje »svega« baš nimalo neophodne. N o u
č i t a v o m s v e m i r u , p a j o š i dalje, a k o to » d a l j e g « i m a , p o s t o j i s a m o j e d a n
jedincati, nezamjenjivi i za s a m ô postojanje p o s t o j a n j a n e o p h o d n i ja.
I taj j a ni p o č e m u d r u g o m e nije n a r o č i t o z n a č a j a n ili izuzetan n e g o
u p r a v p o t o m e što j e j e d a n j e d i n i . T o m u i j e s t b i t n o o b i l j e ž j e . D a k a k o
( n i k a d n i s a m bio baš nimalo i m p e r i j a l i s t a ! ) , sve to u z p u n o pravo
s v a k o g d r u g o g a da j e d n a k o tako za sebe postavi čitavu stvar.
I . . . — gle, gotovo s a m se izlanuo! K a d čovjek uzme d a se povjerava,
neprestano ga opsjeda napast da nadoda »još nešto«. T o »još nešto«
valjda je nešto više nego što treba i nego što u o p ć e m o ž e da se dâ.
N e k a p r o k l e t a , do nelijepog s t e p e n a n e s e b i č n o s t i d o g n a t a d a r e ž l j i v o s t !
Težnja da se sagrebe dno posude, đa se sasvim izuvrati kesa. Eksces na
k o j i n a s nagoni »žudnja davanja s e b e « . N a r o č i t o p o g u b n a za umjetnika!
T o » j o š n e š t o « što s a m htio d o m e t n u t i p a m e u p o s l j e d n j i č a s sti-
dljivost z a k o č i l a da ne k a ž e m , jeste ovo m a l o priznanje: bio s a m lice­
m j e r a n k a d s a m r e k a o : » и djetinjstvu sam tako zamišjjao, u djetinjstvu
sam tako vjerovao:« ustvari, ja još i danas, u ovom otrcanom i rasko-
p a n o m stanju, bar p o m a l o , i b a r p o n e k a d , t a k o z a m i š l j a m i u to vje­
r u j e m . B e z t o g a bi, zbilja, život bio r u ž a n , p r e v i š e r u ž a n . Z a m e n e
lično, čisto nezamisliv. — D a to nije ono š t o m o j m l a d i d o k t o r naziva
»životnim tonusom«,, da nisu to m o m e n t i povišenja tog »životnog
tonusa«?
 Novine su donijele j e d a n neobičan slučaj. Ispričat ću ga u najhitnijim
crtama:
N e k i č o v j e k izišao j e j e d n o g d a n a iz k u ć e , i n i k a d s e više nije v r a t i o .
A l i n e ! N a taj način, priča j e ispala i suviše k r a t k a . T a k o k r a t k a ,
d a je eto v e ć ispričana. Htio sam je svesti na najhitnije, no vidim da
to ne ide. B i t n o predstavlja samo polovinu stvari. Često onu manje
bitnu polovinu. T e k bitno i nebitno zajedno daju čitavu istinu. P o ­
kušat ću da priču ispričam nanovo, ovaj put nešto opširnije.
J e d n o g dana (tačnije: jednog popodneva), nakon što je odspavao sat
ili sat i p o , u s t a o j e , o v l a š n o se u m i o , o b u k a o , i z a d i o u d ž e p i ć p r s l u k a
svoj patent filter-cigaršpic. Zatim je u kuhinji p o p i o šoljicu kave s pri­
m j e s o m j e č m a , duvajući u nju i razroko zureći p r e k o ruba negdje u
k u t , u v l a ž n i p r e d i o i s p o d i z l i v a g d j e s e iz r u p i c e m e đ u p l o č i c a m a k a d i -
k a d p o j a v l j u j e žohar. L i c e m u j e bilo j o š p o s p a n o , m a l k o p o d b u h l o o d
s n a , n e p o d o b n o d a n a p r a v i k a k v u g r i m a s u ili p r i m i n e k i i z r a ž a j . Z a t o
j e shvatljivo što u k u ć a n i nisu mogli da na njemu primijete ništa na­
ročito, sve i d a je n e č e g naročitog bilo. P r e m a njihovom kazivanju,
m o g l o j e b i t i o k o p o l a š e s t k a d j e i z i š a o iz k u ć e . I z l a z e ć i p r o m r m l j a o
j e da će svratiti к brijaču na uglu da se obrije. U svemu tome nije
bilo b a š ništa č u d n o v a t o : r e d o v n o je izlazio o k o tog sata, r e d o v n o se
brijao k o d tog brijača, tri puta sedmično. Poslije toga odlazio j e u
č i t a o n i c u d a p r o č i t a n o v i n e ili u k a v a n u d a k i b i c i r a k o d š a h a . A k o j e
bilo lijepo v r i j e m e , p o n e k a d bi p o š a o da se p r o s e t a v a n g r a d a , po otvo­
renoj cesti. S v e j e d a k l e bilo k a o obično. N e o b i č n o j e bilo s a m o to što
se nikad nije vratio. I što se nikad više о njemu nije ništa čulo.
N e s t a n a k je prijavljen vlastima i odmah su poduzete svestrane po­
t r a g e . Z a p o č e l o j e t r a g a n j e p o liniji » n a j v j e r o v a t n i j i h pretpostavki«.
A m o ž d a je, k a o što će se kasnije pokazati, to bila pogreška. K a d je
u pitanju enigma, besmisleno je ići putem najvjerovatnijeg: d a se
r a d i l o o n a j v j e r o v a t n i j e m , e n i g m e ne bi ni bilo. N a p r o t i v , b a š tu d o l a z i
d o p r i m j e n e fantazija. D o te mjere, d a n a j č e š ć e ni ona ne u s p i j e v a
izvesti stvar na čistac. T r e b a se pomiriti s tim da u o v a k v i m slučajevima
objektivne m o g u ć n o s t i imaju u ruci uvijek jednu k a r t u više nego oni
k o j i o b o r u ž a n i f a n t a z i j o m k r e ć u da te m o g u ć n o s t i otkriju i na p r s t e
pobroje. Zar naša fantazija tačno pokriva čitavo područje objektivno
m o g u ć e g a ? I n i j e li m a l k o p r e t e n c i o z n o d a n a š u m o ć z a m i š l j a n j a n a ­
prosto identificiramo s objektivnom stvarnošću? N i k a d se nisam m o g a o
dovoljno načuditi što ljudi od struke, kriminaliste, advokati i takva
čeljad, ne će d a uvide tu očitu prednost objektivnih mogućnosti. T r e b a
i našem neznanju dati što je njegovo, a i objektivnoj stvarnosti - inače
tako banalnoj i toliko inferiornoj u poređenju s našom sposobnošću
zamišljanja - lojalno priznati one izuzetne prigode k a d i m a više fanta­
zije n e g o mi.
Čini se d a to nisu htjeli d a priznadu ni u slučaju nestalog č o v j e k a .
I to se osvetilo.

31 R A D 313 481
 S p o č e t k a j e ipak izgledalo da se pojavljuju neke tačke svijetla.
Najprije je upitan brijač. On je potvrdio da j e nestali između pola šest
i šest povirio u njegovu brijačnicu, ali j e vidio da bi d u g o m o r a o
čekati na red, pa je otišao dalje. Poslije tog m o m e n t a i m a m o tek jedan
p o d a t a k о njemu, no neobično dragocjen. S a m o se, na žalost, kasnije
pokazao nedovoljno pouzdan: trafikantica iza ugla k o d koje je obično
k u p o v a o cigarete izjavila j e da je u p r a v n e k a k o i z m e đ u pola šest i šest
s v r a t i o u t r a f i k u , te k u p i o c i g a r e t e i n o v u k u t i j i c u f i l t e r - u l o ž a k a z a s v o j
patent-cigaršpic. No kod ponovnog saslušanja p o k o l e b a l a se i izmijenila
s v o j r a n i j i i s k a z izjavljujući d a se n e bi m o g l a z a k l e t i j e li to bilo b a š
o n o g d a n a ili m o ž d a d a n p r i j e . J e d i n i n e d v o j b e n o u t v r đ e n i f a k a t p o s l i j e
tog časa j e taj da ga niko više nije vidio.
F a m i l i j a j e iščekivala sa zebnjom. J e r t u ž n o j e to imati n e g d j e u
svijetu neizvjesnog mrtvaca. Neki osjećaj nesigurnosti, neko vječito
č e k a n j e na U l i k s o v p o v r a t a k , k o j e s v o j o m s t a l n o m , i s c r p l j u j u ć o m na-
p e t o š ć u p o č i n j e sličiti na strahovanje o d t o g p o v r a t k a ; a to straho­
vanje, opet, r a đ a nejasno osjećanje krivice. U j e d n o m razgovorvi s istra­
žiteljem ženi je izbjeglo da nestalog nazove » m o j p o k o j n i « ; a onda joj
se p r e l o m i o jecaj. » G o s p o đ o « , tješio j u j e istražitelj, » o n za nas nije
m r t a v . M i u struci držimo se n a č e l a : d o k n e m a leša, n e m a ni m r t v a c a .
I, u t a k v o m slučaju, onaj za kojim t r a g a m o za n a s j e do daljega n e
mrtav, već naprosto odsutan«.
A tad su, u nedostatku pouzdanijih oslonaca, zaplovili u p u k e hipo­
teze, od vjerovatnijih prema sve manje vjerovatnim — dokaz više da zec
nije ležao u grmu vjerovatnosti.
T a k o , pomišljalo se da je, rasijan, zamišljen, m o g a o završiti p o d ko­
tačima auta, koji je zatim neopažen strugnuo. Dovoljavala se i mo­
g u ć n o s t d a s u g a ubili z l i k o v a č k i t i p o v i , r a d i p l j a č k e ili iz m a k o j e
d r u g e p o b u d e . U načelu, nije se isključivala ni hipoteza s a m o u b i s t v a ,
p r e m d a za to nije bilo nikakvih plauzibilnih r a z l o g a . A l i u sva tri slu­
čaja, u svestranim i savjesnim p o t r a g a m a k o j e su poduzete, bilo bi se
našlo b a r njegovo m r t v o tijelo. M e đ u t i m , lešu ni t r a g a . U j e d n o m m o ­
mentu ipak je izgledala još najvjerovatnijom hipoteza samoubistva. Nju
je akreditiralo baš pomanjkanje leša: pomislilo se da je samoubici bilo
m n o g o l a k š e pronaći k a k v o skrovito m j e s t o za naumljeni čin n e g o
ubicama odvući žrtvu na takvo mjesto. N o tome se ispriječio a r g u m e n t
n o v e kutijice filter-uložaka za cigaršpic. » M o j a g o s p o d o « , oštro j e za­
pazio policijski komesar, »ne odlučuje se na samoubistvo čovjek s dže-
p i ć e m p u n i m uložaka za mundštiklu!« - » T i m e h o ć e t e reći: taj i m a
zašto d a živi, zar n e ? « nacerio se šef odjela. » N e k a ž e m to, ali č o v j e k
koji se odlučio na samoubistvo, ne k u p u j e filter-uloške za godinu d a n a
unaprijed. T o je bar jasno!« Time je hipoteza o samoubistvu opet
potisnuta u drugi plan.
Z a časak j e zaljeskala nada da će u j e d n o m anonimnom lešu biti
identificiran nestali. N a ž a l o s t , leš j e bio v e ć u p o l u r a s p a d n u t o m s t a n j u
i p o t p u n o s k a š e n a lica, a na njemu nije n a đ e n a lisnica s iskaznicom,
p i s m o m , v i z i t k a r t o m , n o t v r đ o m k e m i č k e č i s t i o n e ili m a č i m š t o b i o m o -
gućilo utvrđivanje identiteta. T a je okolnost upućivala prije na gra-
bežno umorstvo. Ali, s druge strane, priroda povrede na glavi kao da
j e više govorila za ozledu od automobilskog t o č k a . U t o m se slučaju
p o m a n j k a n j e lisnice m o g l o objasniti tako da j e leš o p l j a č k a n poslije
s m r t i . N o n i j e s e s a s v i m i s k l j u č i v a l a ni m o g u ć n o s t d a j e , u s l i j e d b r z i n e
k o j o m j e n a l e t i o a u t o i žestine u d a r c a , lisnica o d b a č e n a u n e k i g r m ili
r u p č a g u pokraj puta. Identifikacija je bila otežana i time što nestali
nije imao na sebi nikakvih »osobenih znakova«. Utvrđeno je da j e
ogrtač koji j e n a đ e n na lešini bio hubertus tvornice » K o z m o p o l i s « . A
p r e m a iskazu najbližih, nestali j e imao na sebi u p r a v t a k a v ogrtač. P o š l i
su tim t r a g o m i zaredali p o » K o z m o p o l i s « - o v i m p r o d a v a o n i c a m a . I z
sakupljenih p o d a t a k a proizlazilo je da je u razdoblju na koje je upu­
ćivao stepen dotrajalosti tkanine, takvih ogrtača prodano 27.821. I p a k
je bilo m o g u ć e pokročiti k o r a k dalje u pravcu identifikacije zahva­
ljujući t o m e što j e j e d a n dio od tog broja bio snabdjeven d u g m e t i m a
iz n o v i j e p a r t i j e , u s v e m u j e d n a k i m a o n i m ranijim, t e k z a m a l u n i j a n s u
svjetlije boje. Ali i broj takvih ogrtača sa svjetlijim d u g m e t i m a penjao
s e na 1 3 . 7 6 4 . B o l j e s r e ć e n i s u bili ni s c i p e l a m a . I tu j e p o s t o j a l a p o d u ­
darnost: na lešini su nađene uprav cipele » G o l i a t h « k a k v e j e nosio
nestali. N o to s e m o g l o tumačiti n a p r o s t o time što su cipele » G o l i a t h « ,
k a o što j e o p ć e poznato, »najbolje, najtrajnije, i zato najjeftinije«, p a
su ih nosili v e o m a š i r o k i s l o j e v i . ,

Uporedo s neuspjehom u pokušajima identifikacije i postepenim

iscrpljenjem lakših i jednostavnijih hipoteza, dolazile su na tapet sve
dalje i zakučastije. Porodica je poduzimala štošta i na svoju ruku, a
misao na nestaloga kljucala je dan i noć tražeći rješenje. U p r a v u te
dane, opet j e na s e d m o j stranici ilustriranog tjednika, k o zna po koji
put, prepričan slučaj о čovjeku koji je, nenađno pogođen totalnom
amnezijom, zaboravio ime, identitet, prošlost i familiju, p a neznano
odlutao, z a m u ć e n i h očiju ali lagan k a o ptica. T j e d n i k j e izvještavao ö
p o n o v n o m p r o c e s u u k o m e su se dvije žene o g o r č e n o otimale oko
č o v j e k a k o j i j e i z g u b i o p a m ć e n j e , p a z a t i m s a m a s e b e . N i j e li m o ž d a i
naš jadni, domišljala se žena, odlutao tako, sve pješice, u neki strani
grad, p r e š a o bez z a p r e k a granicu (jer slijepce-amnezičare m o r a da p r a t i
okata sreća, k a o i mjesečare koji šetaju po k r o v u ) , p a sada, ко zna u
k o m k u t k u z e m l j i n e k u g l e , leži u krilu n e k e č u d n e , n e p o z n a t e ž e n e ,
koja, p o g o đ e n a sa svoje strane n e k o m t a k v o m bolešću što se p o k l a p a
s a m n e z i j o m k a o l o n a c s p o k l o p c e m , iz dna i s k r e n e d u š e p r i s e ž e da j e
to u p r a v njen i ničiji n e g o njen čovjek, o d u v i j e k , j o š iz p r v i h d j e v o ­
j a č k i h s n o v a ! ... A m o ž d a ( t o j e p o m i s l i o s i n ) , k o z n a , ( j e r u t a k v i m
s t v a r i m a n e t r e b a z a s t a j a t i ni p r e d k a k v i m s t i d l j i v i m o b z i r i m a ) , m o ž d a
j e , p o p r e t h o d n o d o g o v o r e n o m planu, p o b j e g a o s a r t i s t i c o m iz » K a p i t o l -
Varićtć«-a, gospođicom Lou-Salomć, u nekakav Rio de Janeiro? (Sin
ju je više večeri g l e d a o na trapezu; i učinila m u se, u njenom sma-
r a g d n o z e l e n o m d r e s u s a z!|atnim r e s a m a , u i s t i n u p o ž e l j n a . ) D o d u š e , s t a r i
j e bio v e ć u g o d i n a m a , i ne baš naročito privlačan. K a d bi se zamislio,
j e d n o m u j e o k o išlo malo ustranu, dok je drugim zurio u usta sabe-
s j e d n i k u k a o d a n a d z i r e o n u r u p i c u iz k o j e s e p o j a v l j u j e ž o h a r . A n i j e
i m a o ni p a r a . S v e u svemu slabo vjerovatno. A l i vjerovatnosti su vjero-
v a t n o s t i a m o g u ć n o s t i su m o g u ć n o s t i . U o v a k v i m p a k stvarima ne treba
se zadovoljavati p u k o m vjerovatnošću. A osim toga (kao što je poznato
i v e ć t o l i k o p u t a r e č e n o ) , ž e n e z n a d u b i t i t a k o č u d n o v a t e ! ...
T e o r e t s k i , — čisto teoretski, d a b o m e , — nije s a s v i m isključeno ni d a
j e b i o č l a n n e k e tajne ( t e r o r i s t i č k e , v j e r s k e , i l u z i o n i s t i č k e ili v e ć b o g z n a
k a k v e ) d r u ž b e , elana ili lože. T o n a p r v i m a h z v u č i s m i j e š n o ; k a o
s p r d n j a , b e z m a l o k a o cinizam — tä d o v o l j n o j e i pomisliti na b i j e d n o g
s t a r o g ! A l i , o z b i l j n o g o v o r e ć i , z a r j e t o b a š nemoguće? Ne. Nevjero-
v a t n o k o l i k o god hoćete, ali n e m o g u ć e nije! A što hipoteza izgleda
nevjerovatna, to nekako i spada u s a m u stvar: k a k o bi inače takvo
n e š t o i m o g l o uspjeti, van a k o se č o v j e k brižno krije i smišljeno disi-
m u l i r a , te m u p o đ e za r u k o m d a se potuli p o d s v o j i m lažnim i vješto
i z i g r a v a n i m identitetom? Zato, a k o s m o v e ć pristali na tu pretpo­
s t a v k u , p r o s t o d u š n i i priglupi izgled ne s a m o što ne umanjuje njenu
vjerovatnost, već naprotiv svjedoči o to većoj prepredenosti i luka­
v o s t i k o j e s e za tim bezazlenim i z g l e d o m kriju.
U o s t a l o m , z n a m o li m i k o j e i k a k a v j e o n z a p r a v o b i o ? P r e i s p i t u ­
jući u mislima prošlost, sad su se sjetili da j e bio krajnje mučaljiv:
osim najkonvencionalnijih riječi, običnih » d a « i » n e « i » m o ž d a « i » k a k o
h o ć e t e « k o j i m a se e k s p e d i r a i n a p r i j e d tjera t a k o z v a n i s v a k i d a š n j i
p r a k t i č n i život, ustvari nikad ništa nije ni r e k a o ! N i s u se m o g l i pri­
sjetiti d a j e m a k a d izrazio neko svoje mišljenje, sud, želju, stav, volju.
T a k o d a se n e m o ž e ni r e ć i j e li b i o o g r a n i č e n ili d u b l j e m u d a r , p r i ­
p r o s t ili šutljivo u s u k a n . I čovjek k o j i i m se d o j u č e činio nezanimljiv
i banalan, d o š a o im je odjednom dalek i nepoznat.
Z a g o n e t k a ni do d a n a s nije r i j e š e n a . E n i g m a j e o s t a l a e n i g m a . P o l i ­
c i j s k a j e i s t r a g a o b u s t a v l j e n a , ili j e b a r z a p a l a u o n o s t a n j e l e t a r g i j e
koje nazivaju evidencijom. Ali porodica i dalje traga.
P a s i o n i r a n o se pridružujem njenim n a p o r i m a . S tim više o p r a v d a n j a ,
što je j a v n i m oglasom u novinama pozvala da se j a v e svi koji nešto
znadu, i čak obećala nagradu »svakome ko m a čime doprinese da se
slučaj o b j a s n i « . Mozgam о njemu za m o j račun trudeći se da m u po­
h v a t a m k o n c e . I na m a h o v e k a o da n a z i r e m t r a č a k o d g o n e t k e . 0 , čini
m i se d a te t a k o razumijem, izgubljeni č o v j e č e ! — P o k u š a t ću d a rekon­
struiram događaj:
K a o što glase složne izjave u k u ć a n a , čovjek j e izišao oko p o l a šest.
P o v i r i o j e u b r i j a č a , ali j e vidio d a i m a m n o g o svijeta, p a j e od­
m a h n u o : » v r a g a ću č e k a t i ! « , i otišao dalje. U čitaonicu i u kavanu
izgleda, nije svraćao. Dovle nas potvrđuju provjerene činjenice. K a k o
je bio t o p a o ranoproljetni dan, m o ž d a je k r e n u o u šetnju. U rasijanom
r a z m i š l j a n j u i z i š a o j e iz p o d r u č j a g r a d a , p r e š a o i m i t n i c u a d a s e n i j e
sjetio. H v a t a l o se m l a k o proljetno veče, m e k o i nagnjilo, p o rubovima
malo m u t n o . »Kozmopolisov« hubertus postajao je težak. N o g e su
osjećale onu posebnu proljetnu mlitavost, poznatu skitnicama-pjeva-
č i m a s g i t a r o m о ramenu i lovcima na proljetne a k v a r e l e , k o j a j e u isti
 m a h i u m o r i želja d a nose dalje svoj teret, bez cilja i bez k r a j a . P r e š a o
j e i posljednje č a đ a v e fabričice u predgrađu, ostavio za s o b o m s m r a d
njihovog dima, njihove na katran mirisave tarabe, njihove rane sijalice
što k r o z ž i č a n e n a g u p c e laju žutu svjetlost na gnjecavi suton. N a p u s t i o
j e staze nasute šljakom i izbio na ravan širok put koji se pružao p r e d
njim p r a v k a o lenjir. G l e ! vođi uvijek naprijed — a ne d o v o d i n i k a m o î
K a k o j e t o l i j e p o ! ... M j e s e c j e b i o o p t o č e n m u t n i m k o l o b a r o m a m a l e
zvijezde j o š su se ž m i r k a v o borile za svoje rođenje. M o ž d a vrijeme i d e
na kišu. S p a r n o je, sparno, i već je ogrtač tako težak! U farovima
a u t o m o b i l a koji su urijetko prelijetali, donji slojevi z r a k a n a d a l e k o
s u se otkrivali ž u ć k a s t i , nečisti, puni prašine. S a š a o j e s ceste i p r e š a o
n a travu. R a z g a ž e n u i z a p r á š e n u travu, ali travu: upaljeni tabani t o
s u o d m a h osjetili. A što dalje, bivalo je bolje. S v e j e više osvajala m o ­
dřina i sve čišći bivao mjesečev kolobar. Pri njegovom svijetlu sad su
se vidjeli oni blijedoljubičasti cvjetići, slični različku, k o j e on i d o b r o
p o z n a i ne p o z n a n i k a k o , jer im ne zna niti i m j e i k a d čuo imena. O,
k a d bi i m s a m o z n a o h n e ! T o bi m o ž d a b i o k l j u č i z l a s k a , i t a d bi s e iz
s v e g a l a k o i s p l o v i l o ! ... P a t o s u k r e s n i c e ! J e l i m o g u ć e d a i h n i s a m
p r e p o z n a o ? ... N i s a m i h v i d i o o d d j e t i n j s t v a ! ( A z a r j e n e k a d p o s t o j a l o
i n e š t o š t o s e z v a l o d j e t i n j s t v o ? ) ... A k o z n a k a k v i h j o š t r a v a i m a î
T r a v a о k o j i m a m i i n e s l u t i m o ! M o ž d a b i se t u n a š a o i k o r i j e n t r a v e
o b e z n a n k e , i t r i l i s t i ć a b i l j a o d n e p o m i s l i ! ... S p l e t u z a n i h , v i j u g a v i h
stazica razbježavao se p r e d njim na sve strane, p o p u t k l u p k a zatečenih
z m i j a . K o l i k o s t a z a t u i m a ! Šire se k a o l e p e z a ! K a o d e l t a ! P a z i ! to s u
mogućnosti! D e l t a m o g u ć n o s t i ! I k a k o su m n o g o s t r u k e , k a k o razno-
s m j e r n e ! ... P o k u š a p o ć i j e d n o m o d n j i h , i b i l o j e d o b r o . V r a t i s e
n a t r a g da p o k u š a o n o m drugom. Zašto radi j e d n e odricati se druge?
I bilo je d o b r o i to. A l i zašto r a d i ove odricati se one p r v e , i one treće,,
i č e t v r t e , i s v i h d r u g i h ? ... N e š t o g a j e s p u t a v a l o u h o d u . D a , t o j e
ogrtač! Pretežak je. Svuče i odbaci od sebe hubertus m a r k e » K o z m o -
p o l i s « . Z a t i m sjedne n a travu i izuje cipele » G o l i a t h « ; i one su preglo-
m a z n e , sa svojim g u m e n i m đ o n o m ; n e p o d e s n e za o v a k v o l a g a n o hodanje.
U bjelasavim čarapama, raskrečenih nogu, pokuša ići dvjema stazicama
u isti m a h . Vidi, m o ž e se i to! T a d izvuče lisnicu s legitimacijom i
s nešto sad već suvišnog novca, i baci je u grm. T a k o , sad je još laga­
niji! U j e d n o j ćeliji negdje u dnu m a l o g m o z g a , ne v e ć o j od zrna g o ­
rušice, p r o k l i j a d a v n o u k o p a n o sjećanje. K a o d j e č a k , u snu j e otkrio-
k a k o se pliva z r a k o m . Bilo je sasvim lako: dovoljno je udahnuti, nekim
naročitim, plitkim i k r a d o m i č n i m udahom, gutljaj zraka u gornji dio
prsnog k o š a , ispuniti njime šupljinice neke porozne kosti u grudima —
i s a m o zaveslati dlanovima. U s p e o se na dvije stepenice, ispružio ruke,
otisnuo se nožnim palcima, i zaplovio. Zatim je p o k u š a o s treće stepe­
nice, pa s četvrte, pa postepeno dalje. Pokušavao je nebrojeno puta, i
uvijek j e išlo bez t e š k o ć e . K a k o je to l a k o ! Čudo što se ljudi t o m e nisu
dosjetili! A m o ž d a b a š zato što je tako neslućeno l a k o ? Odlučio j e :
o v o ć u p o n o v i t i , s v e n a d l a k u o v a k o , č i m se p r o b u d i m . S a m o , k a d s e
probudio bio je zaboravio k a k o se izvodi onaj mali , g r i f s plitkim
u d a h o m . S l i č n o j e i o v o ... P o k u š a o p e t i ć i d v j e m a s t a z i c a m a u i s t i
mah, pa trima, pa četirma: stvarno ide! E v o , čitava delta je m o j a ! S a m o
da se ne probudim, samo da se ne p r o b u d i m ! Stisnu j a č e vjeđe — i p o đ e
svim stazicama odjednom.

LVI.

I m a u b o l n i c i j e d a n m a l i s l i j e p a c . D j e č a k s a s e l a , o d o s a m ili d e v e t
godina, k o m e j e oduzela vid eksplozija n e k a k v e praskalice, načinjene
o d s t a r e r u č n e b o m b e z a o s t a l e i z a r a t a , š t o s u d j e c a i š č e p r k a l a iz j a r k a .
K o s a m u j e t a k o silno svijetla, s l a m a s t a , sva š u š t a v a od sunca, da j e
čisto šteta što j e sâm lišen radosti da j e vidi.
A prilično je veseo. Tek, u njegovom vječitom, malko nesigurnom
osmijehu ima neka blagost, neka neizvjesnost, neko iščekivanje, koji,
k a d s e t a j v j e č i t i o s m i j e h m a l k o z a m o r i , p o č i n j u d a s l i č e ... A l i n e , n e ,
to nije tuga — to značenje j a izvana u n o s i m u taj n j e g o v o s m i j e h ; to j e
više neko snebivanje, neka sramežljivost, od toga što se još nije sasvim
privikao na svoje novo stanje. Ovdje u bolnici k a ž u da je sva sreća što
m u se to desilo dok je j o š t a k o mali. B r ž e će se priviknuti, vele. T e k
što ne k a ž u : bit će sretan k a o da j e s l i j e p a c od r o đ e n j a .
Često čujem tapkanje njegovih malih koračića po hodniku. T a p k a
za m o j o m bolničarkom kao kozle koje j e izgubilo mater. Čujem ga, a
ne vidim ga. I imam dojam kao da sam slijepac ja. Nekoliko puta,
i p a k , bolničarka ga je dovela к meni u sobu. S a m o načas, jer se to ne
s m i j e . ( N i to se ne s m i j e ! N i š t a se u ž i v o t u ne s m i j e ! ) U o b l a č n e d a n e ,
k a d u g l e d a m u vratima onu njegovu okruglu, žutu seljačku glavicu,
k a o da ugledam jedno malo sunce. I ne m o g u se oteti dojmu da m u j e
g l a v a t a k o svijetla i žuta od silnih k o l i č i n a s u n č e v i h z r a k a k o j e j e u p i l a
u se još od najmlađih dana. Prosto k a o d a je bila od s a m o g rođenja
n e p r e k i d n o izložena, dan i noć, zračenju nekog stalnog, nezalaznog
s u n c a . K a o d a ga je neki promisao i n a s u n č a o toliko, i nasuo m u gla­
vicu tom sunčanom pljevom, u prizrenju onoga što će doći. A o n d a —
s u n c e je najedamput oslijepilo.
Upitao sam ga jednom (poslije izvjesne borbe sa samim s o b o m ) :
— M a l i , j e li m n o g o m r a č n o ?
A on je zaljuljao ramenom, malko stidljivo:
— K a k o kad. Nekad jest, nekad i nije. A koji put j e crljeno-crljeno,
m i l i b o ž e , r e k a o bi s a m a v a t r a !
Ž i v o m e z a n i m a d a li ć e m u t e s e n z a c i j e s v j e t a l a i o g n j e v a o s t a t i i
k a s n i j e , k a d o d r a s t e , ili s u t o p o s l j e d n j i t r z a j i , s p o n t a n a p o i g r a v a n j a
vidnog a p a r a t a još nesviknutog na nerad. P i t a o s a m m o g doktora, ali
m i je odgovorio neodređeno, polovično; on nije specijalista. Pitat ću
specijalistu k a d mi se pruži prilika.
T a p k a j u ć i p o h o d n i k u ili i g r a j u ć i s e p o d p r o z o r i m a , m a l i katkad
nesvijesno pjevuši. Izvija sasvim tiho, s a m za se. Čini mi se da j e d o s t a
muzikalan.
 Dozvao sam ga u sobu, izvukao ispod kreveta kutiju s violinom i po­
ložio m u p r s t i ć e na žice. O p i p a v a o ih j e i s p r v a n e s i g u r n o , s o n i m slje­
pačkim opreznim nepovjerenjem koje mu je već počelo da izrasta, kao
n e k o n o v o čulo. Z a t i m se p o s t e p e n o osmjelio, š t i p a o žice nešto slo­
bodnije i radoznalo sluktio bojažljive zvukove, k a o da čeka da će m u
o n i n e š t o p o n j a t n o k a z a t i . Č i n i m i s e d a s u se s a d , k a k o j e i z g u b i o v i d ,
njegova pažnja i njegovo iščekivanje lepezasto raširili svud uokrug, u
iščekivanju da će m u odnekud i nekim dragim n a č i n o m progovoriti
ono što je zamuklo k a d je oslijepio. S a d dolazi rado к meni i pita m e
s osmijehom koji se umiljava:
- S t r i k o , h o ć e š li m i p o k a z a t i o n u k u t i j u š t o p j e v a ?
A j a m u j e ne pružim odmah. Malko otežem, da m u p o r a s t e želja, i
pustim da m u potraje sasvim kratka neizvjesnost. T o radim zato da m u
bude veće zadovoljstvo k a d najzad dobije violinu u ruke. Pomišljam,
a k o o b o j i c a o s t a n e m o dulje ovdje u bolnici, i a k o on b u d e i m a o za to
ž e l j u , p o č e o b i h g a u č i t i p o č e c i m a v i o l i n e . A n i s a m s a s v i m s i g u r a n n i j e li
t o m e nešto doprinijela i moja želja da što češće vidim p o r e d sebe onu
svijetlu glavicu p u n u sunca. Uistinu, najviše ga se zaželim u dane k a d
je ono veliko sunce, gore, zastrto i odsutno.
— H o ć e š li d a t e u č i m s v i r a t i n a o v o m e , m i š o m a l i ? — p i t a m g a .
A on stidljivo p o n i k n e slijepim o č i m a , smiješi se i p o t v r đ u j e g l a v o m ,
b e z riječi. A l i p o m i š l j a m d a j e to m o ž d a tek o n a k o , iz djetinje n e p r i l i k e
k a k o da m e odbije. I gotovo sam ljubomoran na p o m i s a o da bi ga što
d r u g o j a č e z a o k u p i l o i odvuklo od mene.

LVII.

N i k a d se nisam stidio jednostavnosti mojih radosti. Često im je uzrok

bio u p r a v o n i š t a v a n . P a i p a k , to s u m o ž d a b i l e o n e n a j v e ć e . Ili b a r
najčišće. Činjenica j e d a se njih najbolje s j e ć a m , p a m a k a r k o l i k o vre­
m e n s k i d a l e k e b i l e . S j e ć a m ih s e k u d i k a m o b o l j e i ž i v l j e n e g o n e k i h
stvarnijih uspjeha i izuzetno sretnih ishoda. U o p ć e , daleko bolje
p a m t i m u g o đ a j e i r a s p o l o ž e n j a nego d o g a đ a j e . D a bi se č o v j e k r a d o v a o ,
d a bi se r a d o v a o u p r a v o m , čistom smislu te riječi, treba d a za j e d a n
časak opet postane dijete. R a d o s t je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni
lom riječju nazivlju nešto sasvim drugo, sasvim različito. T r e b a mnogo,
m n o g o naivnosti za p r a v u , čistu radost. P r a v a j e r a d o s t ustvari bezraz­
ložna. U tom i jest njena čudesna ljepota.
Stid od jednostavnosti, od naivnosti teška j e m a n a . Za čovjeka uopće,
a za č o v j e k a - u m j e t n i k a p o g o t o v u . Z a ovoga, v j e r o j a t n o n a j t e ž a o d svih.
U umjetnosti riječ naivnost ujedno je najveća pohvala i najveća po­
k u d a . A d a l i ć e o n a i m a t i j e d n o ili d r u g o z n a č e n j e , t o z a v i s i o d j o š
n e č e g . T o » j o š n e š t o « , p a k , m o ž e d a u č o v j e k u b u d e ili n e b u d e . T r e b a
hrabrosti, m n o g o hrabrosti za velike naivne riječi! A ta hrabrost dolazi
od nejasnog unutrašnjeg osjećanja onog »još n e č e g « u nama. T u je
s v a k o n a s t o j a n j e suvišno: ili n e p o t r e b n o ili u z a l u d n o . N e strahujmo
dakle od naivnosti: a k o već treba da zbog nečega strahujemo, strahujmo
zbog onog »još nečeg« u nama.
I strah o d banalnosti težak je nedostatak. Tipičan osjećaj sitnog
nevoljnika. Ustvari samo jedan, i to najčešći, oblik osjećanja ubogosti
unutrašnjih sadržaja. Banalnost je smrt umjetnosti. S a m o je jedno još
gore od n j e : namjerna originalnost. V e o m a su rijetki umjetnici za koje
se m o ž e reći: »originalan duh, m a da j e nastojao d a to b u d e ! « U umjet­
n o s t i n e s m i j e s e n i š t a htjeti b i t i : t r e b a biti. A k o s e n i j e , z a l u d u j e
htjeti. ( U umjetnosti u o p ć e ništa ne t r e b a htjeti.) U b a n a l n o s t l a k š e
u p a d n e o n a j k o j i nije b a n a l a n n e g o o n a j k o j i j e s t . N e s r a v n j i v o j e l a k š e
kretati se p o kriteriju banalnosti i nebanalnosti nego p o d diktatom
unutrašnjih pobuda i raspinjanja.
L j u d i s e z a p r a v o n e b o j e s v o j e b a n a l n o s t i : o n i s e b o j e riječi banal­
nost. L j u d i se uopće najviše boje riječi, golih naziva za stvari. K a o d a
je dovoljno imenovati stvari njihovim imenom, p a d a one smjesta
izgube svoju krepost i svoje dostojanstvo. I m e k a o da unižuje realitete,
obezvređuje suštine. Gola riječ, goli naziv, razorniji j e o d bilo k o j e
kritike. A to saznanje šarlatan obilno iskorišćuje: r e d o m odmahuje
r u k o m i pridjeva imena stvarima. I gle: one se o d m a h presjedaju! P o d
u d a r c i m a naziva ruše se unutrašnje strukture ljudi, splošnjavaju se
životne p u n o ć e . Udarcima dlana šarlatani ubijaju istinitost u stvarima
kao što se ubijaju muhe. A bezazleni smjesta abjuriraju: napuštaju
svoje košuljice kao što prokazane m a s k e skidaju svoje obrazine. Mi
n o s i m o u sebi naša istinska lica, n a š e p r i s n e s a d r ž a j e , n a š e u r o đ e n e
n a č i n e o s j e ć a n j a , iz č i t a v i h n a s i z r a s l e v i z i j e s v i j e t a ; n a š e a p s u r d n o s t i
koje znače našu unutrašnju realnost. N o s i m o ih prirodno, k a o svoju
ruku, k a o svoju nogu. I zastidimo se našeg identiteta tek o n d a k a d
izuste njegovo ime. T e k i m e je p o k u d n o . Žena koja se p o d a j e iza
g r m o v a n e boji se svog života, grbavac ne bježi od svoje iskrivljene
hrptenjače: on osjeća sebe u grbavcu i grbavca u sebi. Oni prezaju samo
da k o za njima ne podvikne: »gle drolje!«, »gle grbavca!« Ljudi strepe
od jedne grupe vokala i konsonanata.
I m a jedan pouzdan znamen po kome se prepoznaje banalan duh:
strah od banalnosti. Prava samosvojnost niče nesvijesna sebe; a k a d se
spozna, sva ustrepi pred samom sobom. K a o i spoznanje svake osebuj­
nosti u nama, ona rađa čudnu nesigurnost. Razvojni putovi velikih
majstora muzike puni su pouke. Ono što se površno nazivlje njihovim
sporim pronalaženjem sebe i tegobnim oslobađanjem od tradicionalnih
stega, t e k j e nesvijesno prezanje p r e d vlastitom izvornošću i k a s n o izna­
laženje hrabrosti da b u d u ono što jesu. K o j i se autentični stvaralac n a d
p r o v a l o m s v o j e s a m o s v o j n o s t i n i j e u p i t a o : j e li o v o n e p o z n a t o i č u d n o
u m e n i j e d n o p r e i m u ć s t v o , ili d e f o r m i t e t ? k v a l i t e t , ili o d s u s t v o d r u g o g
n e k o g k v a l i t e t a ? nesmisao i g l u h o ć a za f o r m u , ili m u k e o k o s t v a r a n j a
j e d n e n o v e f o r m e ? I s t i n s k i s e u m j e t n i k boji s v o j e s m i o n o s t i . T r e b a b i t i
na oprezu p r e m a onima koji istrčavaju naprijed noseći transparent
svoje originalnosti. Otkriće vlastite originalnosti d a l e k o j e teži p o s a o
nego što to plitkovi zamišljaju, a put do svoje ličnosti k u d i k a m o duži i
krivudaviji!
Dalje, ljudi se plaše, strahovito plaše osjećanja. Njima su rekli da j e
osjećanje jedna zastarjela stvar, stvar koja p r i p a d a j e d n o m minulom
n a i v n o m v r e m e n u — i oni su o d m a h prestali osjećati. S p o s o b n o s t osje­
ćanja jedna je zanemarena ljudska sposobnost. Današnji je čovjek na
putu da sasvim zaboravi osjećati. Pri susretu i s nekim krupnijim pri­
mjercima ljudske vrste desi se da ostajemo zgranuti nad kržljavošću,
nad u p r a v neandertalskom nerazvijenošću njihovih osjećanja. I biva
n a m nepojmljiv taj tragički nesrazmjer u njihovoj ličnosti. G l e d a m o ih
s g r o z o m , k a o p r i r o d n e nakaze, k a o nemani. K a o ljudoždere. Zar iz
zvijeri preći ravno u robota, přeskočivši međustepen čovjek? Sposob­
nost za velike osjećaje m e đ u ljudima još je rjeđa od sposobnosti za bilo
što drugo veliko. Mali osjećaji ne znače manju količinu velikih osjećaja.
S i ć u š n a ljubav nije u m a n j e n a slika velike ljubavi, m a l a p a t n j a nije m i ­
nijatura p r o m e t e j s k e patnje. T o su d u b o k o i suštinski različite stvari.
Veliki je osjećaj j e d n a čest vasione u našoj grudi. N e valja se p r e p a d a t i
n a g o n s k o g neprijateljstva i tuđosti koje veliki osjećaji pobuđuju p r e m a
n a m a u srcima sitnih ljudi. Veliki su osjećaji j e d a n oblik borbe protiv
smrti, k r h k i m o s t o v i između k o n a č n o g i b e s k o n a č n o g a što p r e s v o đ u j u
b e z d a n e m r a k a . K o j e m o g a o izmisliti tu v u l g a r n u g l u p o s t d a su v e l i k i
osjećaji p r ć i j a datih historijskih d o b a i da s p r e l a s k o m tih d o b a i oni
p r e l a z e i i š č e z a v a j u ? L j u d i su s a m o prenebregnuli m o ć osjećaja, ljudi su
s a m o pustili da u njima zakržlja sposobnost osjećanja. Zato će se morati
što prije pristupiti njihovoj obnovi. T r e b a da ljudi ponovo nauče osje­
ćati, o s j e ć a t i z a l a ž u ć i u to čitavo svoje biće. T r e b a d a k r o z č o v j e č a n s t v o
p r o h o d a j u n o v i j o g e k o j i će ih p o n o v o naučiti toj z a b o r a v l j e n o j vještini.

LVIII.

Pri redovnom jutarnjem obilasku, mladi m e doktor ovlašno pre­

gledao, d r ž a o m i n e k o vrijeme puls m e đ u prstima, ali t a k o k a o da misli
na nešto sasvim drugo, i najzad rekao:
- D o b r o j e , d o s t a d o b r o . M o ž e m o biti z a d o v o l j n i . I p a k , p o k u š a t
ćemo još nešto. O d sutra ćemo početi s jednim novim medikamentom.
- D o b i j a m u t i s a k , d o k t o r e , d a i d e m o p o s t u p k o m per eliminationem,
— našalio sam se.
- T a k o vam je uvijek pomalo u modernoj medicini, sa sve novijim
sredstvima.
Z a d r ž a o se k o d m e n e u razgovoru.
- K o d v a s , k a o i k o d svih pacijenata-intelektualaca, u jednom je
p o g l e d u lakše a u d r u g o m teže.
- Vjerujem. K o d onih jednostavnijih, koji manje razmišljaju, kažu
d a sva sredstva efikasnije djeluju, od aspirina p a do sugestije.
 — Vi se, naravno, šalite. A i p a k i m a nešto u t o m e . K a d pacijent
m n o g o razmišlja, kad je, povrh toga, hipersenzibilan, tad j e u m n o g o m
pogledu teže.
Razvila se mala diskusija, prijatna, polušaljiva.
— Vi, intelektualci, umjetnici, i ljudi te vrste, često k o m p l i c i r a t e v a š e
stanje nekim vašim subjektivnim svijesnim i podsvijesnim momentima.
V i u o p ć e k o m p l i c i r a t e ž i v o t . V i d o ž i v l j u j e t e ž i v o t n e k a k o , r e k a o b i h ...
— ... l i t e r a r n o , z a r n e ?
— D a , m o ž d a j e to p r a v i izraz-
— Što se tu m o ž e , m o j d o k t o r e ! R a z n e p r i r o d e na razne načine do-
življuju život. Pitanje je s a m o u tome koliko ga iskreno, koliko ga
p r i s n o one tim svojim n a č i n o m doživljuju. V j e v e r i c u boli njen k o s m a t i
rep kad ga pričepe jednako kao i puha njegov glatki, a riba diše svojim
š k r g a m a ne manje uvjerljivo nego sisavac svojim plućima. Vjerovatno
su razni načini osjećanja postojali i prije nego su ljudi izmislili nazive
z a n j i h . P a t a k o s e j e d n o m o d tih n a č i n a , a k o b a š h o ć e t e , m o ž e n a d j e ­
nuti i i m e literarnoga. I što o n d a ? A k o j e to stvar n a š e p r i r o d e , n a š e
i n t i m n e s t r u k t u r e , a k o j e n a i m e to d o i s t a j e d a n n a č i n o s j e ć a n j a , j e d a n
n a č i n d o ž i v l j a v a n j a svijeta, a ne p u k a p o z a , što to z n a č i ? D a k a k o , n e k o
k o m e j e m o j način doživljavanja tuđ, m o ž e da ga nazove » n e s t v a r n i m « ,
ili č a k » l a ž n i m « . A l i isto t a k o i j a n j e g o v n a č i n d o ž i v l j a v a n j a m o g u d a
n a z o v e m k a k v i m drugim, još pokudnijim i m e n o m . J e d a n način osje­
ćanja vrijedi više manje koliko i drugi, i svi oni imaju j e d n a k položaj
i ravna p r a v a pred licem života. I nabacivanje riječju » l a ž n o « očevidno
n e m a n i k a k v a smisla. A k a d se ljudi sa suvljim čuvstvovanjem i oskud­
nijom fantazijom nabacuju tom riječju, pozivajući se na svoje tobože
»dublje«, »unutrašnije« osjećanje i na svoje »suzdržanije ispoljavanje«
tog osjećanja, pobuđuje u nama opravdanu sumnju: troglodit je, bez
d v o j b e , s v o m unutrašnjem životu d a v a o još » s u z d r ž a n i j e g « izraza; a sto­
l i c a , n a p r i m j e r , j o š s u z d r ž a n i j e g . Z n a č i li t o d a t r o g l o d i t i s t o l i c a o s j e ­
ćaju j e d n a k o k a o mi, s a m o što m a n j e v i d n o to i s p o l j a v a j u ?

— N e to, ali fakat je da na objektivno iste poticaje izvana razni

subjekti raznoliko reagiraju. Dovoljno v a m je pogledati kod zubara: na
•objektivno j e d n a k u p o v r e d u razni ljudi n e j e d n a k o g l a s n o j a u č u .
— Ali k a d razni ljudi u zubobolji n e j e d n a k o glasno j a u č u , m i ne mo­
ž e m o b i t i s a s v i m s i g u r n i b i v a li t o s t o g a š t o o n i » r a z l i č i t o j a k o r e a g i ­
r a j u « ili s t o g a š t o s u n j i h o v e z u b o b o l j e r a z l i č i t o j a k e . U o s t a l o m , k a k o
s e m o ž e \ s a m i s l i t i ta » o b j e k t i v n a j a k o s t z u b o b o l j e « b e z o b z i r a na
osjetljivost o n o g a koji od nje trpi? I k a k v a j e logika u tome da tuđe
r e a g i r a n j e n a z u b o b o l j u m j e r i m o našom o s j e t l j i v o š ć u , našim osjećajnim
a p a r a t o m , d o k n a p r o t i v s a m u z u b o b o l j u o n d o ž i v l j a v a svojom osjetlji­
v o š ć u , svojim o s j e ć a j n i m a p a r a t o m ? N e znaci li t o k r o j i t i d r u g o m k a p u
prema svojoj glavi?
— A l i u p r a v o vi, relativisté, » s u b j e k t i v n i m i s l i o c i « , k r o j i t e za sva­
k o g a k a p u p r e m a vašoj glavi.
— N i p o š t o ! U tu p o g r e š k u r e d o v n o u p a d a j u b a š oni » o b j e k t i v i s t e « i
oni s »unutrašnjim doživljavanjima« i »suzdržanim ispoljavanjem«.
•Oni d r u g i , » n e s u z d r ž a n i « , i p r e v i š e a m b i c i o z n i d a b i s v a k o m e p r i z n a ­
vali s v o j u m j e r u osjetljivosti, sasvim su daleko od t o g a grijeha. A l i zar
sve to ne r a đ a sumnju da baš oni prvi zveckaju u d ž e p u d u k a t i m a k o j e
nemaju, da žele prikazati k a o da osjećaju više nego što su stvarno
s p o s o b n i d a o s j e t e ? I n i j e li r a d i j e t u u m j e s n a p r i l i k a d a d o đ e d o
u p o t r e b e o n a j i z r a z » l a ž n o « ? J e s t e li, d o k t o r e , b a š t a k o s i g u r n i d a l j u d i
s takozvanim »literarnim načinom doživljavanja« nose u sebi m a n j e
d r a m a t i č a n osjećaj života, m a n j e tragičnu viziju svijeta? T a od k o g a i
p o t j e č e taj d r a m a t s k i osjećaj i te tragické vizije ako ne b a š od njih!
Zar m o ž d a od onih šutljivih? Z a r od onih k o j i k a ž u : » j a z n a m ali n e
ć u d a k a ž e m « , » j a n o s i m u s e b i s i m f o n i j e a l i n e ć u d a ih i s p j e v a m « ? A
ipak, sve simfonije k o j e i m a m o dobili s m o baš o d onih koji su htjeli d a
i h i s p j e v a j u a n e o d o n i h k o j i s u ih l j u b o m o r n o s a č u v a l i in pectore!

— A l i izražavati se m o ž e i nešto što se ne o s j e ć a . M o ž e se i hiniti,

može se i glumiti.
— Nesumnjivo. Izražavanje može da bude i lažno. Riječi podnose i to
da se p o m o ć u njih izrazi nešto što se ne osjeća. S a s v i m p r i r o d n o : tek
postojanje j e d n o g dobra daje mogućnost da se ono izgubi, a tek s usta­
novom novca r a đ a se mogućnost njegovog krivotvorenja. T a k o je i tu:
čim su nastala s r e d s t v a izražavanja, rodila se i m o g u ć n o s t lažnog izra­
žavanja. Ali, u dilemi između čovjeka koji »iskazuje a m o ž d a ne osjeća«
i č o v j e k a k o j i » n e i s k a z u j e a m o ž d a o s j e ć a « , n i j e li, d o d a l j e g , r a z u m ­
nije m a k a r nešto više vjere pokloniti onom p r v o m e : on j e bar nešto
p o k a z a o , b a r nešto isturio na sunce, d o k onaj n e m u š t i p r e t e n d i r a d a m u
se vjeruje baš sasvim na kredit.

— Priznat ćete i p a k da se ta »moć izražavanja« mnogo zloupotre­

bljava.
— S v a k a k o . D o k ljudi nisu imali dar govora, izgleda da j e sve bilo u
redu. A k a d su ga dobili — eto ispada da je to bilo na štetu onih k o j i
umiju da govore, ne na štetu onih koji su i dalje ostali beslovesni: jer
oni, zato, » d u b l j e « , » p r o ć u ć e n i j e « , »istinitije« doživljavaju. I tako,
k a o da je iznalaskom govora čitava stvar poljuljana, k a o da je čitava
r a b o t a p o s t a l a p o m a l o sumnjiva. P o mišljenju šutljivih, d o k su stvari
živjele neizražene, u k o č e n e u n e k a k v o m svome nijemom, n i k o m e s a o p ­
ć e n o m i n i k o m e p o v j e r e n o m , nespoznatljivom p o s t o j a n j u , nije se m o g l o
d v o j i t i о istinitosti njihovih s a o p ć a v a n j a , j e r tih s a o p ć a v a n j a nije ni
bilo. Prije m n o g o milenija, bog A t u m stvarao j e svijet tako da j e po­
j e d i n e s t v a r i i b i ć a i m e n o v a o . T e k time one s u se i z d v a j a l e iz krila b e z -
mjernog Ništa, prekoračivale granicu između postojanja i neposto­
janja, s t u p a l e u svijet stvarnosti. A l i ne! Čini se da j e taj d a r izri­
c a n j a k o j i m se s t v a r i izdvajaju iz krila ništavila i p r i v o d e u k r u g p o ­
s t o j a n j a , b i o n e d a ć a . U n i š t i m o d a k l e Verbum! J e r tek j e on d a o m o ­
gućnost za krivotvorenje, za laž. Vrhovna m u d r o s t života, p r e m a t o m e ,
l e ž i v a l j d a u šutnji, istina v a l j d a leži u b e s l o v e s n o s t i . A t a k o z v a n i » d a r
g o v o r a « b i o j e u s t v a r i d a n a j s k i d a r . A n e bi li s e , n a s u p r o t v a š o j t v r d n j i :
»izraziti se da i ono što uistinu ne postoji«, m o g l a , u ime A t u m a , po-
staviti uprav oprečna tvrdnja: »sadržaji postaju i dalje postoje onim
časom i od onog časa kad su izraženi?« Neizraženi sadržaji ne postoje!
D o k t o r se nasmijao ustajući.
— Iz svega o v o g a vidim j e d n o : da j e v a m a b o l j e . Z a to m i svjedoči
vaš polemički žar.
— ... k o j i j e s v a k a k o i z r a z » p o v i š e n o g ž i v o t n o g t o n u s a « . A k o j e t a k o ,
neka bude! N i k o zadovoljniji od mene. R a d o ću vjerovati tom b o ­
l j i t k u , s m j e r n o k a o s e l j a k , č a k i n e p i t a j u ć i j e li t o d j e l o a s p i r i n a i l i
djelo sugestije.

LIX.

Loše sam proveo noć. U dubini već gotovo zacijeljene rane počelo
j e d a radi.- O č e v i d n o s e o p e t g n o j i . M i s l i m d a i m a m n e š t o ognjice.
S v e to v e ć d o b r o p o z n a m ! N a j p r i j e m a l i nemir, m a l o uzbuđenje.
N e l a g o d n o s t u vlastitoj koži, žudnja da se iziđe iz sebe, n e k u d n a p o l j e ,
k a o m j e s e č a r . N o to j e s a m o u p o č e t k u , d o k t e m p e r a t u r a n e p o r a s t e .
A kasnije, k a d se čovjek zaveze u nju, tad j e v e ć d o b r o ! E u f o r i č n o vozi­
kanje gore dolje po toboganu temperature, s čas dubljim čas plićim
zanošenjem, i ona prilično ugodna prepuštenost, ono dragovoljno pre­
laženje u ulogu objekta — neka brigu vode drugi! I m a u tome nešto što
godi, kao skidanje odjeće u sparni dan, k a o prenošenje odgovornosti.
E t o , k r a t k o je trajao »povišen tonus« k o m e se onako vedro obra­
dovao moj mladi doktor.
U b e s a n i c i , m e n t a l n o s a m l i s t a o m o j Meni k a l e n d a r , m o j g o d o v n i k .
U s k o r o će biti obljetnica Majine smrti.
Stari znanac, porodična bolest! Pitoma zmija p o k u ć a r k a . L j u p k a ,
s k l a d n a b o l e s t . G o t o v o o s o b a iz p o r o d i c e . K a o n e k a o b a z r i v a b a k i c a
ili o b u d o v j e l a tetka što živi s n a m a , tiha, d i s k r e t n a k a o sjena, a i m a
smisla za muziku i nježan dodir ruke, pa se najradije bavi djecom.
Mila, elegična, s t a r o m o d n a bolest. Tihi glin-glin starinske kutije s m e ­
n u e t o m . Ona leluja tanane djetinje snove k a o žetvu na mjesečini. O d i š e
d i s k r e t n i m m i r i s o m l a v e n d u l e iz k o m o d e u k o j o j se č u v a b a k i n a k r i ­
nolina. Prolazi našim životom slična b a r o k n o j kočiji s k o t a č i m a p o p u t
vodeničkih točkova i s perima vitkim k a o Dijanin luk što promiče kroz
ladanjski pejzaž arkadskih lugova, uz pastoralni z v u k postiljonova
roga.
Poigravamo se s njom u mladosti, koketiramo s njom. Ona nam j e
fiziološki d o k a z naše suptilnosti. A uz to i d o b a r s a v e z n i k u borbi
protiv starijih. Mnogo nam ona valja p r e d njima, m n o g o n a m p o m a ž e u
toj borbi. Mi n e m a m o baš nikakva smisla za poslovni život, m i n e m a m o
baš n i k a k v e ljubavi za, brodarstvo, za agenciju, za u t o v a r e i istovare,
z a l a đ e i p a r o b r o d e , z a p o l i c e i connaissemente. N e , to nije za nas. M i
nismo rođeni za to, p a gotovo! Naprotiv, muzika, umjetnost. T o da! Ili
naprosto nostalgija; neodređena nostalgija, nostalgija p r e m a neizvje-
s n o m , s v e o p ć a nostalgija. Besciljna nostalgija što iznurava i tanji krv
poput neke duševne leukemiie. A ako smo malo krupniji format, čak
Weltschmerz. E t o , to je n a š e !
A d j e d - e n e r g u m e n s a m o bulji p o n e š t o z a k r v a v l j e n e o č i i o t h u k u j e iz
provelih, opuštenih obraza: čovjek ne shvaća. Prosto ne shvaća. P a
d a ! Mi se ne razumijemo, m i smo dva svijeta! V i ste čitavi ogrezli u
k o n k r e t n o m e , u praktičnome, u materijalnome. Živite u tome k a o crv
η m a s n o ć i sira. Z a v a s ne postoji nego to. A za m e n e , naprotiv, b a š
t o ne postoji! U k r a t k o , vi m e n e uopće ne možete da shvatite! — A on
b u l j i i bulji o č i , p o d l a l o k o m m u p o i g r a v a m a l a žilica iz k o j e se s v a k o g
časa očekuje da prasne kap — i ne shvaća. Čovjek faktično ne shvaća!
P o m i š l j a na s t a r i j e g sina, s p l a v o m vitičastom k o s o m i s b r a d o m à la
Maksimilijan, što se u svojoj kožnatoj vreći m o ž d a još biba na dnu
Indijskog oceana. Pomišlja i na onog drugog, mlađeg, prenježna još od
kolijevke, prisjeća se k a k o se prije ritualnog iznošenja djetinjih kolica
η šetnju vješala van prozora svilena maramica da se po njenim lakim
l e p r š a j i m a p r o v j e r i ne ćarlija li n a p o l j u nevidljiv d a š a k p o g u b n o g vjetra
k o j i bi u d i o n e d o n o š č e t u . Bulji i bulji oči, pa n a j z a d p r i g i b a j o š snažnu
s t a r a č k u šiju — i pristaje. T e tako, uz p o m o ć milog saveznika, sretnim
o t k r i ć e m m a l e u n u t r a š n j e r a n i c e ili n e n a d a n i m i s k a š l j a n j e m k r v a v e niti,
eto n a m je omogućeno da još u mladačkim godinama, van svakog
p l a n a i o č e k i v a n j a , k l i s n e m o iz naših m a l o m j e Š t a n s k i h tuga i t j e s k o b a
i p o p r v i p u t p r u ž i m o radoznali nosić u svijet. A t a m o — čistota snje-
g o v a od kojih ž a r e oči, A l p e , velike vjekovite bijele tišine u dolinama.
Egzotična beskrvna poznanstva. (Ona je, dakako, starija od nas, i jako,
jako bolesna. Veza je, razumije se, platonska, na sasvim transcenden­
talnoj bazi.) B e s k r a j n e sanjarije u ležaljci. Sutoni na terasi. U g o d n o -
b o l n a r a z d r a g a n a p i s m a d r u g u iz š k o l s k e k l u p e , m i l o j djevojci k o j a
n a v e č e odvodi iz naslonjača na lijeganje sestřinu hidrocefalnu lubenicu
s a žućkastim k o v r č a m a , pošto se dovoljno nasunčala mjesečine. A po­
k o j a r a z g l e d n i c a i o n o m d r u g u iz posljednjih k l u p a što n a m j e i s p o d
ruke doturao matematičku zadaću, i dobroćudnom Glavonji koji gazi u
g o l e m i m c o k u l a m a i p r e k r o j e n o m odijelu od d e b e l a m o r n a r s k o g s u k n a .
Mila bolest, plemenita bolest. Saveznička bolest.

Ali onda, poslije m n o g o godina, k a d smo se i sami s v e m u tome već

o d a v n a nasmijali, i k a d j e , zato, bilo sasvim izlišno, p a čak i nimalo
fair d a s e s a m a s v e t i , o n a n a s o d j e d n o m l u p i p o g l a v i . I t o u p r a v u
čas k a d se n a j m a n j e n a d a m o . I p o g o d i nas u p r a v ondje gdje bismo
najmanje željeli. D o đ e , i odjednom zatraži svoje. I eto i njoj treba
platiti odgovarajuće stalije i kontrastalije.
K o d Maje, bolest se pojavila odjednom, s uznemirujućim znakovima.
O d m a h s a m prekinuo njene studije klavira, ostavio kraju druge obaveze
i pohitao da joj potražim lijeka. R a s p r o d a o s a m ostatke porodičnog
nakita. ( T a d s a m se uvjerio koliko na burzi nevolje vrijedi taj ljubo­
m o r n o č u v a n i i k r o z o s k u d i c e p r e n o š e n i » p o r o d i č n i n a k i t « za k o j i s e
t o k o m pokoljenja nalijepila tolika afektivna vrijednost!) P o sanatori­
jima i klimatskim mjestima proveli smo zajedno sve do njene smrti.
 Nagli nastup bolesti duboko ju je uzbudio. Ali se u sanatoriju u s k o r o
s t a l a s m i r i v a t i . P r a z n i n a dana, m r š a v o s t z b i v a n j a , j e d n o l i č n o s t r e ž i m a
ubrzo ukrote bolesnikov nemir, omore njegovu prvu razigranost. Zapo-
djene se ona poznata beznadna igra u z a j a m n o g zaskakanja i varakanja
između strpljenja, bolesti i vremena. Obična stara priča! Liječenje i
b o l e s t o t i m l j u s e о s v a k u k r p i c u v r e m e n a ; a b o l e s n i k n e z n a d a li o n o
r a d i z a j e d n o i l i za d r u g o . I u t o m e p r o t j e č u , s p o č e t k a s p o r o , s a s v i m
s p o r o , dani. B o l e s n i k o v nemir j o š nije s a s v i m s a v l a d a n ; on s v a k i m svo­
jim činom, svakim satom ustreptalog mirovanja, svakim skrušeno pro­
gutanim zalogajom hrane pretendira da kupi po mrvicu zdravlja. A
s vremena n a vrijeme podilazi ga bojazan da njegova unutrašnja ustrep-
talost troši više nego što to i z m a r a j u ć e m i r o v a n j e i to bez volje g u t a n o
jelo nadoknađuju. S a zaprepaštanjem ugleda da je za tog prvog raz­
doblja, i p o r e d mirovanja i zdušnog nastojanja, nešto izgubio na težini.
N o u s k o r o se smiruje: težina p o m a l o raste. S a d se sprijateljio s leška-
renjem; uzbuđenost i nemir prometnuli su se u lijenost i naviku. P r i
zakopčavanju odjeće sa zadovoljstvom konstatira svoju bijelu, dijetetsku
nabuhlost. S a d ne promiču više dani, nego sedmice. A još nešto kasnije,
m j e s e c i . B o l e s n i k s e n a d a d a ti m j e s e c i p r o t j e č u u p r i l o g o z d r a v l j e n j u ,
ne u prilog bolesti. I u toj neizvjesnosti, ide se p r e m a n e k o m ishodu.

Ali u Majinom slučaju neizvjesnost nije d u g o trajala. Od s a m o g p o ­

četka i m a o s a m jasan osjećaj da je stvar izuzetno teška i da će j o j tok
biti neobično brz. A nije prošlo m n o g o v r e m e n a d o k s a m z a p a z i o da j e
Maja i sama postala više manje svijesna toga. Ostala je zasjenjena
n e k o m ozbiljnošću, u n e k o j zamišljenoj rasijanosti. A onda, k a o da s e
riješila; zbacila j e sa s e b e taj m r s k i b o l e s n i č k i h a b i t u s , n a p u s t i l a tu
igru u z a l u d n o g natezanja. K a o da j e dobila življi, stalno b u d a n i
neobično istančan osjećaj vremena k o j e protječe. Liječnici su počeli
ispoljavati onaj karakteristični nebrižni optimizam. »Izgubljen slučaj«
— p r o t u m a č i o s a m to o d m a h .
Zaželjela je da ostavimo sanatorij. Pustili su nas bez protivljenja.
Sišli s m o u Italiju, u m a l o mjestance u nizini. T u je bila zadovoljna.
Bolest se međutim brzo razvijala, k a o s nekim strasnim zanosom.
Izbijala je u zažarenosti čitavog bića. P o d odrazom smrti, njena mladost
k a o da j e naglo sazorila, dobila zreliju, zagasitiju boju. G l e d a o s a m k a k o
se u njoj n o s e m l a d o s t i smrt. B i o s a m p o t p u n o načisto da j e sve v e ć
riješeno, d a j e za sve već k a s n o . A i p a k , k a k o s u z a m a s i tog c r n o g vjetra
u njoj raspirivali buktinju života!
N a s t u p a l o j e proljeće, naglo, bez p r e l a s k a . D a n i su bili v e ć topli.
P r e d v e č e b i s m o izišli u šetnju. K o r a č a l i s m o p o l a k o , r u k u p o d r u k u .
Zenice u m j e s t u bile su j e zavoljele. P r i n a š e m p r o l a s k u d a r i v a l e su j e
cvijećem, pozivale nas u svoje bašte. Znao s a m da je m e đ u s o b o m zovu
la pověra moribonda. Tetošile su je s onim n a r o č i t i m m i l j e m od g a n u ć a ,
s onim p u č k i m smislom za ljepotu u smrti. M l a d o stvorenje p o s v e ć e n o
s m r ć u — djevojka na odru m e đ u cvijećem, crnina i p l a m e n čiraka ú
suncu — u obrazilji j u g a uzdiže se gotovo do simbola podneblja, k a o na
sjeveru Snjeguljica. Pronosila je svoju agoniju kao dojenče u naručju
kroz proljetne večernje bašte, pod mrkim granama lovora, između
lijeha što m i r i š u n a k v a š e n o m zemljom. Otkidala j e r a s c v a l e g r a n č i c e
i stavljala svježe latice na zažarene vjeđe, na usta. D o k smo u suton
sjedili p r e d k u ć o m i gledali nebo j o š puno biješ tavila poslije s u n č e v a
zalaska, slutnja velikog m r a k a prešla bi joj licem, vidljiva k a o sjena.
U s t a l a bi, unišla bi u k u ć u i sjela za klavir. S l u š a o s a m njenu svirku u
koju se p r e t a k a l a předsmrtná razigranost još neistrošenih snaga m l a ­
dosti. P o m i š l j a o s a m : gle, izgleda zaljubljena! Ozarena onom zaljublje-
nošću bez objekta koja se troši i zagasuje u s a m o j sebi, onom djevo­
j a č k o m ž u d n j o m k o j a sve obujmljuje a ništa ne u s p i j e v a d a zarobi m e d u
s k l o p l j e n e d l a n o v e . N j e n dodir sa s v a k o m stvari i m a o j e n e k u p r o d u -
bljenost, udarao svemu pečat rastanka. Pri padanju dugih sjenki, naglo
bi u m u k l a . Širile s u j o j se zjene, p o d r h t a v a l e n o s n i c e ; s n a d o l a ž e n j e m
noći zahvatala j u je velika strepnja. K a o da je mirisala smrt, kao da je
u blizini naslućivala prisustvo nevidljivih mrtvih p r o s t o r a .
Zatim su dolazile m o j e besane noći, u kojima s a m se p r i p r e m a o za
samoću. U m r a k u s a m šaptao: »biti ćeš s a m ! S a m samcat, p o t p u n o
s a m ! « P a i p a k , m a k o l i k o te riječi sebi p o n a v l j a o , n i s a m s h v a ć a o š t o
one z a p r a v o znače. T o sam shvatio tek kad je nastupilo. J e r prije
nisam znao da i u tome »sam samcat« ima stepenovanja, do koje nevje-
rovatne mjere i k a k o neizlječivo sâm može da b u d e čovjek.
U m r l a je potkraj proljeća. N a grudi sam joj položio medaljon s m a j ­
č i n o m s l i k o m i k i t u m o k r i h r u ž a . I s p r a t i l e su j e i ž e n e iz m j e s t a . P o ­
kopali s m o je u rano popodne. K a d je posljednja lopata zemlje stav­
ljena na humak, okrenuo sam se i otišao. Požurio s a m se da napustim
mjesto j o š isto p o p o d n e , za sunca.

LX.

T a d j e nastupilo ono razdoblje omamljenog lutanja, bezumne jurnjave

iz m j e s t a u m j e s t o . Z a p u t i o s a m se p r e m a j u g u . S j e ć a n j a iz tog d o b a
m u t n a su m i i n e p o v e z a n a . P u t o v a o s a m na p r e k i d e , vicinalnim p r u ­
g a m a , s l u č a j n i m s r e d s t v i m a . K a d bi stisla n e i z d r ž i v o s t , silazio s a m
s voza i nastavljao put pješice. Ulazio sam u sela zaprášené obuće,
obrastao u bradu. Djeca na ledinama pokraj puta prekidala su igru i
zurila za m n o m . N o ć i o s a m p o k r č m i c a m a , ili na sjeniku seoskog
g a z d e . P o n e g d j e b i h o s t a o d a n d v a d a o d m o r i m i z u b i j a n e n o g e . Pod"
o s k u d n o m o d r i n o m k o k o š je oprezno obilazila o k o m e n e izvraćajući
glavu i p r o n i c a v o piljila u m e okruglim okom. S a t i m a s a m znao buljiti
u okretanje g r n č a r s k o g koluta i u nijemi rad r u k u m o g slučajnog do­
m a ć i n a . A o n d a bi m e o p e t s p o p a o nemir, p a s a m n a s u m c e k r e t a o d a l j e .
P u t e m s a m sretao proljeća ocvalih krošanja, srebrno ljeskanje maslina
u z o r i n o m z r a k u , s e l j a č k e s p r o v o d e u ž u t i l u polja s l i č n e l i t i j a m a z a
plodnost i blagoslov zemlje. P o d svodovima gradskih kapija čekao sam
d a p r e s t a n e n a g l i p r o l j e t n i p l j u s a k . D j e v o j a č k i g l a s o v i iz natopljenih
povrtnjaka, još m o k r i od kiše, pod trešnjevim g r a n a m a oteščalim od
blistavih k a p i , dozivali su se preko o g r a d a i živica u velikim, poput
d u g e svijetlim lukovima.
Ranu jesen dočekao sam u visokom umbrijskom gradiću. U septem­
barskim već prohladnim noćima iskusio sam paničnu tjeskobu pustog
g r a d s k o g trga, okovanu svojim kamenim okvirom, s krpicom zvje­
zdanog neba nad sobom.
P o m a l o se javljalo pitanje: kud dalje? Razaslao sam pisma na razne
s t r a n e . S v a k e v e č e r i o d l a z i o s a m n a p o š t u d a u p i t a m i m a li š t o z a m e .
O d g o v o r i nisu stizali. J e d n e večeri, lunjajući poslije u z a l u d n o g p o h o d a
n a p o š t u , n a đ e m se p r e d o s v i j e t l j e n i m p o r t a l o m . B i l a j e to nesuđena
crkva, davno započeta i nikad dovršena građevina oglodanih zidova.
P o n u d e m i ulaznicu. Davala se dobrotvorna priredba za porodice
r u d a r a postradalih u obližnjem rudniku.
H l a d n a crkvena lađa bila j e slabo osvijetljena. U z d u v a r e strujao j e
vlažan dašak i prožimao do kostiju. N a ostacima pozlate po zidovima
žmirkali su odsjevi petrolejskih lampa. Savlada m e umor, i neopazice
zakunjam. Trgne me poklič:
Vegliate, arcieri!...
P o p o l u m r a č n o j p o z o r n i c i š e t a o j e r a t n i k p o d o k l o p o m i š l j e m o m ...
B i l a j e t o o n a m e l o d r a m a iz d j e t i n j s t v a k o j u s a m g l e d a o s m a j k o m
k r a t k o pred njenu smrt.
U s t a n e m i među koljenima gledalaca probijem se napolje. P o d sep­
t e m b a r s k i m zvijezdama mali trg je s p a v a o , sa svojim nizovima zamra­
čenih p r o z o r a . T e k j e d a n prozorčić, v i s o k o n a d k r o v o v i m a , bio j e osvi­
jetljen — žuta četvorina svijetla, izdvojena u noći, za k o j o m neko
u m i r e ili s e n e k o r a đ a .
Sutradan sam otputovao, ne čekajući odgovore na moja pisma.

LXI.

Č u d n o se r a đ a l a ta nostalgija! Z a d u g o n i s a m s h v a ć a o što j e to što

u n u t r a k o p k a i k u d a m e to v u č e . J e d n a n o v a ž u d n j a n a p o m o l u , ili
j e d n o začahureno sjećanje koje još nije prokljuvalo svoju ljupinu?
J a v l j a l o se k a o nešto što uporno traži d a b u d e zadovoljeno, i što odatle
obećava neko smirenje. Mutno, onako k a o što se u zimljivu zoru javlja
sjena pomisli da bi trebalo bolje navući na se j o r g a n : osjećanje tog
» t r e b a l o b i « u n a m a je dosta j a k o , i biva sve oštrije, ali što j e ono što
bi trebalo — to ostaje potpuno van našeg dohvata. K a t k a d prizrak onog
što bi trebalo prodere koprenu i m u t n o bljesne u pukotini svijesti. N o
odatle pa do kretnje koja navlači jorgan dalek je put. A na tom putu
p o r u š e n j e jedan mostić: uprav na mjestu gdje bi ta slijepa težnja m o ­
rala da p r e đ e u pokret ruke. Slično je bilo i ovdje. Nešto u dubini
migolji i kopka. Nešto dobro znano, a opet neprepoznato. Mi tražimo
i tražimo, lutamo s kraja na kraj po skali naše ranjavosti, prebiramo
p o r a s p o n u naših starih žudnja i naših o b m a n a , o p i p a v a m o redom
s t v a r i o k o n a s o č e k u j u ć i da će se n a naš dodir s a m a oglasiti ona p r a v a ,
ona k o j u tražimo. N o najčešće nas tek slučaj n a v e d e na nju.
I najzad, one večeri u umbrijskom gradiću, izbilo j e na površinu.
O d m a h s a m osjetio: čim m i je sinulo da h o d o č a s t i m u m o j e m j e s t o , u
meni je laknulo.
P a opet, k a o da m e nešto od toga odvraćalo. K a s n i j e sam doista
u v i d i o da n i s a m s m i o popustiti. J e r taj p o s j e t nije z a d o v o l j i o onu p o ­
trebu: nije j u utažio, s a m o ju j e razočarao. Nostalgija za mjestima tek
j e o p s j e n a : s v a k a j e n o s t a l g i j a nostalgija za j e d n i m n e s t a l i m v r e m e n o m ,
i za j e d n i m n e s t a l i m j a u njemu. M i s a m o p o d l i j e ž e m o toj o p s j e n i k a d
ž u d i m o za mjestima. N o s i m o u sebi pejzaže p o d z r a k a m a sunca, gra­
dove pod sitnom kišom. A u svakom zapamćenom pejzažu, u svakoj
viziji g r a d a , n o s i m o i p o j e d n o g sebe. i k a d p r i ž e l j k u j e m o onaj p e j z a ž ,
onaj grad, mi želimo samo da opet nađemo, da opet osvojimo i usvo­
j i m o o n a j j a k o j i u tim m j e s t i m a i vezan za ta m j e s t a živi. O d a t l e ,
s v a k a j e n o s t a l g i j a n e u t a ž i v a . K a d b i s m o to n a v r i j e m e s p o z n a l i , b i l a
bi n a m ušteđena m n o g a luda hodočašća. H o d o č a š ć a koja se zovu razo­
č a r a n j a . A od r a z o č a r a n j a treba se spašavati. K a d n a m j e nemoguće
d a n a m a k n e m o v o d u n a š o j žeđi, treba da bar s a č u v a m o živu n a š u žeđ.
J e r ona n a m , za nevolju, zamjenjuje vodu. Opsjenjuje nas romonima,
i s p u n j a n a s ž i v i m g r g o l j e n j e m ž e l j e . N a tu n a s s k r o m n o s t , r a n i j e ili
kasnije, nauči život: mjesto vode, gutljaj slane žeđi.
A m o ž d a j e ta k a s n a nostalgija p r e m a m j e s t i m a n a š e g djetinjstva,
ta želja da se v r a t i m o na ishodište našeg kruga, s a m o j e d a n ostatak
o n o g p o r i v a k o j i životinje p r e d s m r t tjera u njihove loge i s k r o v i š t a ?
P r i s j e ć a m se riječi k o j e mi j e , još m l a d u , g o v o r i o » M e n t o r p o m o -
d r e l i h u s a n a « : » d o b r o s i u č i n i o , s i n k o , š t o si s e o d b i o u s v i j e t ! N a š j e
kraj d o b a r s a m o da se čovjek u njemu rodi. Ali onda neka iznese svoje
s t o p e iz n j e g a ! N e k a p o n e s e u o č i m a n j e g o v e z o r e , n j e g o v e sutone,
njegova razjarena sunca i njegove zvjezdane noći, i neka između sebe i
njega stavi sedam mora i sedam planina. I možda tek p o d starost neka
se vrati đa u njemu u m r e . «
O t i m a o s a m se i o d l a g a o , pa s a m najzad p o s l u š a o taj p o r i v i z a p u t i o
se u moje mjesto.
B i l a j e p r o š l a j e d n a m a l a v j e č n o s t o t k a k o s a m k a o d j e č a k iz n j e g a
o t i š a o , a m n o g o g o d i n a o t k a k o s a m p o s l j e d n j i p u t u nj letimice na­
vratio i n a r a z g o v a r a o se sa starim fra A n đ e l o m . S a d j e i on bio m r t a v .
D a v n o su bili r a s t u r e n i i posljednji ostaci i m a n j a , a k u ć a p r e š l a u
tuđe ruke. U njoj se ugnijezdio novi vlasnik, trgovac doseljen iz
okolice. U djedovoj agenciji otvorio je radnju, a prvi kat iznajmio
finansima. N a balkonu bivše blagovaonice koso je visjela njihova ovalna
limena tabla s g r b o m . D r u g i kat uzeo j e trgovac za sebe. U j e d n o j sobi
na p r v o m e bile su pohranjene posljednje stvari i u s p o m e n e moje po­
r o d i c e : to je bila n e k a d a š n j a ,zaključana soba'. D o k j e fra A n đ e l o živio,
o n se s t a r a o d a se to s a č u v a i za tu s o b u p l a ć a o n a j a m . S v r e m e n a n a
vrijeme, u neredovitim razmacima, n a d o k n a đ i v a o s a m m u taj izdatak.
Poslije n j e g o v e smrti, to je podmirivala općina, u o č e k i v a n j u da ću se

32 R A D 313
497
nekad javiti. K l j u č je godinama ležao u o p ć i n s k o m uredu i čekao na
moj dolazak.
Prošao sam kroz mjesto neznanac među neznancima. Imao sam
osjećaj da gazim nevidljiv i besprostoran. N a v r a t i m a nekadašnje dje­
dove agencije stajao je trgovac u kecelji od crnoga klota, oslonjen о
dovratak. P o š a o sam uz polomljene k a m e n e stepenice. Mliječna stakla
na v r a t i m a u h o d n i k u bila su p o l u p a n a i n a d o m j e š t e n a d r u g i m a , p l a v e
jabuke zamijenjene mjedenim kvakama. T e k jedna, na vratima zaklju­
čane sobe', bila je sačuvana, prepolovljena i š k r b a v a . Prije nego s a m
otišao, dozvao sam drvodjelca, dao i nju zamijeniti k v a k o m i uzeo je
u d ž e p . E n o j e i sada, u društvu j o š n e k o l i k o stvari te vrste u z a p e č a ­
ćenom omotu u »pologu vrednota« kod uprave bolnice. (Ako umrem,
k o d z v a n i č n o g otvaranja p a k e t a službena će se lica začuditi toj iskr­
z a n o j s t a k l e n o j kugli i z b o g nje će i p o s l i j e m o j e s m r t i n a d a mnom
vrtiti glavom. D a moj mali prijatelj slijepac nije slijep, njemu bih j e
p o k l o n i o d a se igra u v r t u na suncu.)
Stao sam pred ,zaključanom sobom', okrenuo ključ u bravi i ušao.
Zapahnula me neprijaznim hladom dugo nenastávané prostorije. U
z r a k u j e j o š tinjao izblijedjeli miris etera. I z v a d i m iz d ž e p a s t e a r i n k u
i k r e s n e m žigicu. U g a s n u m e đ u m o j i m prstima zadavljena vlagom. T e k
trećom uspijem pripaliti stearinku. P o g l e d mi p a d e na sliku bakina
brata u m r l o g u mladosti. Oči su, k a o i onda, gledale ravno u m e , k r o z a
m e , bez o s m i j e h a , k a o oči čovjeka i z v e d e n a iz s a m i c e . U s k o r o se j a v i o
r a d c r v a . P o m i s l i m : k o l i k o d u g o ž i v i c r v ? J e li o v o o n a j i s t i , n e g d a š n j i ,
ili m o ž d a n j e g o v p r a u n u k ?
Odgurnuo sam stvari s ugla sanduka i sjeo na nj. Oko mene hrpe
hartija, svežnjevi prepiske, kutije s u s p o m e n a m a . I gle, sva ta suvež
bijelih vjenčanih vijenaca, rasutih okvirića s fotografijama, uvojaka
mrtve kose pohranjene u zatvorenim kovertama i kutijicama, više mi
nije govorila ništa, nije više svjedočila ni o č e m u n e g o о svojoj umrlosti.
I p o r o d i č n i portreti odbijali su b e š ć u t n o š ć u stranih i dalekih lica ko­
j i m a d o d u š e d o b r o p o z n a m o crte, ali o n a k o r a z u m s k i i r a v n o d u š n o k a o
što p o z n a m o uglove trokuta i bridove k o c a k a . T a d s a m spoznao da i
m r t v e s t v a r i u m i r u . O d najranijih g o d i n a o s j e ć a o sam, d o s t o j a s t v o o n o g a
što j e starije od nas. Stvari kojima ne p a m t i m o p o č e t k a čine n a m se
autoritativne k a o s a m svijet, drevne k a o s a m o vrijeme. D o š a o s a m
s p r i t a j e n o m n a d o m da ću naći m n o š t v o starih z n a n a c a , m r t v i h pred­
m e t a koji su za mene sačuvali svoj d o b r o poznati glas. O č e k i v a o s a m
da ću u zaptivenim, neprovjetrenim prostorijama naći zarobljeno ono
negdašnje vrijeme gdje sanjivo lebdi p o d ispucalim p l a f o n i m a izlučujući
n e p r e s u š n o iz sebe crvotočni p r a š u l j a k v j e č n o s t i i p o s i p l j u ć i n j i m e sve
stvari koje ono u sebi nosi i sobom ovija. L u d a n a d a ! U stvari, k a d
prestare, uđe neka suvoća osjećaja i škrtost emocije. One nekako
r u ž n o o k r e z u b e . U s e l i se u njih n e k a s t a r a č k a s a m o ž i v o s t ; p o s t a n u
n e p r i j a z n e i slabo e k s p a n z i v n e , i n e m a j u v o l j e za d u g e r a z g o v o r e . Ili
im se m o ž d a glas tako utanji da d o đ e nečujan za n a š e uho. I stoje
t a k o , s a m e о sebi u prostoru, odijeljene od s v e g a što ih o k r u ž a v a
t a n k o m n o n e p r o b o j n o m o p n o m s v o j e u s a m l j e n o s t i : g l e d a m o ih na
m a l o m rastojanju, ali i z m e đ u nas i njih uvalila se j e d n a b e s k o n a č n o s t ,
k a o između nas i m r t v a c a uz k o g a bdimo. Otvorim v r a t a š c a peći, na-
slažem na hrpicu svežnjiće pisama, papire, uvojke, uspomene, i pot­
p a l i m . T o j e bilo sve što s a m im još d u g o v a o . P u c k e t a l e su u vatri,
r a v n o d u š n e što p r e l a z e iz v i d a k r t e trine, požutjelih fotografija, od
v l a g e p o k l o b u č e n o g k a r t o n a , u topli, suhi p e p e o — iz j e d n o g oblika
ništavila u drugi. — »Svijet je prepun u s p o m e n a « , pomislim. »Svijet j e
prosto zagušen pod teretom prošlosti«.
Dogorijevali su posljednji svežnjići. U s t a n e m i otřesem dlan о dlan.
Učini mi se da čujem kotrljanje kamičaka p o d prozorom. P o đ e m đa
ga otvorim. Protruli kapci rasklopiše se zacvilivši na zarđalim bagla-
m a m a . P r e d a m n o m p u č e sura k a m e n i t a strmina iza k u ć e . P o d pro­
zorom stajao je B u ć k o i gledao u me. Široka glava, kratki naivni nosić,
z a č u đ e n e oči, rudasta djetinja kosa, prosijedi solupi - o d m a h s a m g a
p r e p o z n a o . I p a k , p o n e š t o se izmijenio: u licu k a o da se sneveselio, j a č e
p o s i j e d i o n a s l j e p o č i c a m a , o č i m u s e z a m u t i l e ... U č i n i l o m i se d a m u
j e l i c e m p r e l e t j e l a s j e n a g r č a . N o to j e m o ž d a bio s a m o o d r a z m o g lica
koji je pao na nj.

LXII.

J e s t , svijet je p r e p u n uspomena, svijet je p r e o p t e r e ć e n prošlošću.

Čudo k a k o p o d tim teretom još diše. Čudo k a k o današnjica još uspijeva
da p r o k l i j a k r o z te n a s l a g e umrloga. M l a d e klice m u č n o prorastaju
p o k r o v sagnjilih o t k o s a što na njima tište, p r o b i j a j u se na svjetlost, j o š
blijede, t r e p t a v e u suncu. B i v a mi j a s n a neodoljiva želja da se sve to
zbriše, da se život s v e g a toga oslobodi, da se z a p o č n e živjeti sasvim
iznova, na čistoj, bijeloj, stranici. I r a d o s n o zazivljem tog n o v o g čovjeka,
slobodnog kao kopile, bez jučerašnjice, bez naslijeđenih tereta.
J e r previše se naumovalo, previše se načuvstvovalo u tom starom
svijetu. N a k u p i l o se previše iskustava, umorne mudrosti, pepelnih sa­
znanja.' P r e v i š e se o k o sunca n a m o t a l o l j u d s k e p a t n j e i b o l a . I p r e v i š e
se p a m t i , p r e v i š e j e p r i s u t n o u s v a k o m n a š e m činu sve to. K a d r e su
d a o b e s h r a b r e te g r d n e n a s l a g e p r o š l o s t i , te n e k r o p o l e d u h a . U d n u
naših ćelija leži u m o r drugih, u n a š o j istančaloj k r v i n o s i m o talog tuđih
i s k u s t a v a . D u š a n a m j e p u n a m r t v i h čahura t u đ i h s a z n a n j a i tuđih
razočaranja.
P o n e k a d m i se čini d a u svijet g l e d a m o č i m a n a čijim v j e đ a m a tišti
sanjivi u m o r čitavog j e d n o g geološkog doba. L e ž i m spuštenih k a p a k a
i j e d v a čujna bila u žilama z a p e š ć a , i čini mi se d a to u njima o t k u c a v a
bilo s t a r o g svijeta. P r i v i đ a m se s a m sebi k a o stari K r o n o s na u m o r u .
A gdje j e izlaz? - T r e b a se otresti povijesti, treba p o k o p a t i prošlost.
Smrt se začinje i gnijezdi u ustajalim klimama jučerašnjice. Golema
prošlost zna k a t k a d da proždre i sutrašnjicu k a o gladna kuja mla­
dunčad. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti.
 I dok se zibljem tako između sna i j a v e na m o j o j bolesničkoj p o ­
stelji, k a t k a d se sav ozarim: vedro se smiješim viziji tog n o v o g proljeća
na pomolu.

LXIII.

Kosmati bor pod mojim prozorom, šuman i mrk u noćima južine,

sanjivo zanjihan u sunčana podneva, grmovi kaline u lijehama između
dva paviljona, nekolike prezave krošnjice mladih breza koje tek iskosa
v i d i m iz m o g k r e v e t a , p o s t a l i su m o j i stari znanci, m o j e j e d i n o d r u š t v o .
A k o iziđem odavle — ako se preturi ova z a č a r a n o n e p o m i č n a S R E T N A
N O V A 1936. G O D I N A koja mi se svojim zlatnim zubalom n e u m o r n o
« e r i s o r m a r a — sjećat ću ih se k a o i s v e g a š t o s a m o v d j e d o ž i v i o , k a o
i ljudi k o j e s a m ovdje susreo. Čini m i se d a p a m t i m sve značajnije
p r e d s t a v n i k e bilinskoga svijeta koje s a m m a k a d u p o z n a o .
U slijepom životu bilja postoji nešto slično utjehi. K a o n e k a p o b j e d a
n a d vremenom. Taj mali, neosmišljeni, sasvim besposljedični fakat što
s e krpica inertne zemlje načičkala blijedim iglicama, što je od j u č e na
goloj grančici n a p u k a o prvi p u p , što se iz s m o l a s t o g p r s t a c a na vrhu
b o r a razvila završna kičica — taj m a l i m e h a n i č k i f a k a t u v i j e k m i , i
n v i j e k iznova, nešto k a ž e . A što utješno i m a za nas u t o m e ? N e , naše
s v i j e s n o b i ć e to n e r a z u m i j e . O n o j e t u p o s e b i č n o , u s v o j o j o k a t o s t i .
"Samo t r a ž i h r a n u z a s e , a n e p i t a o d a k l e s e t a h r a n a n a k u p l j a , n a
k a k v i m se neznanim izvorima naša slijepa ptica napaja.
Drveće je uspravno i superiorno. Životinja ima i svoju lukavost, svoju
koketeriju, svoj mali račun. Umiljava se, dodvorava. Pokušava da nas
opčini svojim pogledom. I previše je slična čovjeku, u časovima k a d
tražimo odmora od čovjeka. Drveće je uzvišeno nad naše laskanje,
gluho za naše nagovore. Ono nas b l a g o t v o r n o ignorira. Postoji u njemu
neko nepobjedivo djevičanstvo, neka nepotkupljiva ispravnost, neka
naivnost koja se ničim ne da načeti, izopačiti, preuvratiti. D o b r o je što
i m a bar nešto ravnodušno i odbojno na svaki naš pokušaj utjecanja.
A l i k a k v a nečujna strujica okrepljenja struji iz njega ravno u v l a k n a
one stableće suštine u nama!
U čudnu m e nedoumicu stavlja umjetnik koji ne osjeća potrebu da
b u d e u stalnom, svakodnevnom dodiru s prirodom, koji godinama gazi
k r o z krtičji rov sve samih krutih razumskih stvari, a piše p j e s m e uvijek
0 onim istim zvijezdama koje je doživio k a d m u j e bilo sedamnaest
g o d i n a . Z n a m , z n a m : u m j e t n i k d o ž i v l j a v a u i m a g i n a c i j i , ,u d u h u ' ; p o
t o m e i jest umjetnik, time se i razlikuje od običnog čovjeka-neumjet-
n i k a , i t. d. I s a m s a m n e k a d t a k o g o v o r i o . I n a d o d a v a o d a j e n a i v n a ,
1 diletantska, i staromodna, i provincijalna ovakva predstava umjetni-
k o v a l i k a . P a i p a k ! ... D i v i m s e l j u d i m a k o j i m o g u d a s t v a r a j u u t i m
krtičjim uslovima. Ali onako k a o što se divimo žonglerima p o sajmo­
vima koji gutaju krhotine stakla. I čudim se k a k o m o g u da nešto
p o e t s k o j o š i s t i s n u iz s e b e .
 T e š k o m o g u zamisliti umjetnika drukčije nego kao kontemplativnu
prirodu. K a d susretnem neznanca ispršene pojave i sigurna koraka,
s klasičnim izgledom majora u počivci, pomislim: teško da će b i t i
umjetnik. Volja se razvija na štetu fantazijskog i senzibilnog. T o s u
k a k v o ć e koje se uzajamno istrebljuju, k a o raznorodne ribe u ribnjaku.
Volja u g l a v n o m i znači eliminiranje fantazije i senzibilnosti: one bi j e
rastočile, razoružale. Čovjek od volje, od djela, n e k a k a v t a m o S u l e j m a n
V e l i č a n s t v e n i ili C r o m w e l l , D ž i n g i s K a n ili P e t a r V e l i k i ( i n a č e , u s v a ­
k o m drugom pogledu, osobe dostojne punog poštovanja!), teško da bi,
uz to što jesu, mogli biti još i pjesnici. P o t p u n o se predati umjetnosti
znači nešto k a o zavjet siromaštva: odreku od volje i njenih postignuća.
Znači prepustiti se rovanju unutrašnjih sumnja i kolebanja, osjetljivosti
i njenom rastakanju. A ako osjetljivost i fantazija nisu krv i m e s o
umjetnosti, ne z n a m što bi drugo bila umjetnost.
S t r o p o v i i k u p o l e ljudskih zdanja, m a k a k o v i s o k i bili, u b r z o p o ­
činju da tište na m o j e tjeme. N a otvorenu, taj pritisak iščezava. U
zelenoj prirodi, m e đ u drvećem i travama, osjećam da dublje i stvarnije
živim. O b u z i m a m e djetinjasta želja da n a č u p a m trave i lišća i d a ih
naslažem na vjeđe, kao blagotvornu masku nekog iskonskog zelenog
n a r k o t i k a . P o p u š t a zažarenost na licu i s p a r u š e n a vrelina na u s n a m a .
Grižnje se ućutavaju, jetka osjećanja tupe. J e n j a v a grč htijenja, m e k ­
šaju o b r i s i n a s u š n o g a . Mjerilo za bijede s v a k i d a š n j i c e u n a š i m r u k a m a
naočigled raste. Blistavilo pejzaža postaje protuteža tamnim unutra­
šnjim motanjima, smirena dubina perspektive n a k n a d a za doživljeno
nečovještvo. I uskoro nalazimo načina da nadrastemo sebe.
N o m o ž d a j e sve to s a m o o r g a n s k a stvar. M o ž d a j e onaj p r i m a r n i
osjećaj beskraja u n a m a tek jedno očitovanje našeg fizisa: stvar pluća i
osjetljivosti kože. I m a m istančano i sasvim sigurno čulo za isprečen zid
p r e d s o b o m , z a s k u č e n o k v i r o k o s e b e . ( P o m i s l i m k a t k a d : p a ti s i n e ­
s u đ e n i s l i j e p a c ! ) P r o s t o r š t o s e n u d i m o j i m n o z d r v a m a n e š t o j e što-
u s u k a v a m u se, što plućima udišem.
P r o v e o s a m n e k o vrijeme, za minulog rata, u j e d n o m izbjegličkom
k a r a n t e n u . N a v e č e bih se dovukao do ograde, r a z m a k n u o prstima d v i j e
bodljikave žice i proturio glavu napolje. Sklopljenih očiju, udišući
dublje, stajao sam tako, pod vodopadom slobodnog zraka, u struji
n e o g r a n i č e n o g p r o s t o r a . Upijao s a m u isti m a h s l o b o d u , p r o s t o r i n e ­
sputan t o k v r e m e n a . Gle, otkrivao sam, i sloboda j e nešto što u s r k a -
v a m o u se p l u ć i m a ! I m a časova k a d protek v r e m e n a doživljujem k a o
g r d n e k v a n t u m e s a b i j e n e prostornosti što protječu n a d m o j o m g l a v o m ;
t a k o h u č n o , d a i m oćutim vjetar na licu. R a d o z a s t a j e m p o d ž e l j e ­
zničkim m o s t o v i m a i podvožnjacima da bih u orljavi n a d a m n o m o p e t
p r o n a š a o ono o s j e ć a n j e iz djetinjstva.
Dnevni obrok prirode - obrok kažnjenikovog hljeba.
I d n e v n i o b r o k s a m o ć e . Strani su m i i ljudi k o j i m a j e strana l j e p o t a
samoće. Oduvijek s a m jedan dio m o g svijesnog dana m o r a o provesti
s a m . B j e ž a o s a m iz d r u š t v a , o t k i d a o dio v r e m e n a o d n u ž n o g o d m o r a ,
č a k i od življenja, da bih bio n a s a m o sa sobom. B i o s a m s p r e m a n da
podijelim s č o v j e k o m tanku koricu k r u h a , ali s a m teška srcá dijelio
m o j u sirotinjsku sohu. K a d smo neprestano s ljudima, u p o z n a m o tuđu
unutrašnjost k a o ponutricu izlizane kese. Ali desi se da ne z n a m o što
sami mislimo i osjećamo. U besprekidnom društvu istapa se naša
ličnost. D a bismo saznali našu intimnu misao, da bismo načuli naš
vlastiti glas, potreban je dnevni čas usamljenosti. (I putovati treba
s a m . P u t o v a t i s još nekim znači nositi sa s o b o m j e d a n dio onoga što
ostavljamo, oduzimati j e d a n dio čara o n o m n e p o z n a t o m č e m u i d e m o
u s u s r e t . Z n a č i u isti m a h otići i ostati. L i š i t i se m o g u ć n o s t i d a b u d e š
s t r a n a c . A k o l i k o li l j e p o t e i u t o m e : b i t i s t r a n a c ! ) U n e k o j molitvi
k o j u bih s a s t a v i o da j e s v a k o d n e v n o u p u ć u j e m n e k a k v o m b o g u , j e d a n
bi s t a v a k n e m i n o v n o glasio: »podaj mi, gospode, nasušni obrok
samoće!«
P o z n a m i m u k e osamljenosti. Ipak, k a d bih, u n e k o m hipotetičkom
paklu, m o r a o da biram između m u k a besprekidnog društva i m u k a bes­
p r e k i d n e usamljenosti, mislim d a bih, j o š i d a n a s , i z a b r a o ove po­
sljednje.
J e r velike usamljenosti p a d a j u na n a s fatalno, od njih i o n a k o n e m a
lijeka. One su valjda urođena stvar. N a š e v r h u n s k e r a d o s t i i n a š a crna
b e z n a đ a o k r u t n o su nesaopćiva. U č a s o v i m a k a d najviše t r e b a m o n e k e
p r i s n e b l i z i n e , n j e n e m a , o n a j e n e m o g u ć a . ( I k o l i k o li u z a l u d n e p a t n j e
od toga!) U svome najprisnijem i najhitnijem, čovjek je uvijek sam.
Nosimo oko sebe svoju samoću, kao svoju atmosferu. Naše samo jezgro
ovijeno j e t a n k o m no nesaderivom o p n o m k o j a nas od svega odvaja.
B i ć e — m a l a tačka svijesti, okružena b e s k r a j e m ništavila. I najzad,
čovjek i umire sam.

LXIV.

Dobio sam opet sobnog druga. Samo prolazno, na nekoliko dana,

<veli b o l n i č a r k a . O v a j p u t m e t o t o l i k o i n e s m e t a .
Đ a k je, seljačko dijete. Uhapšen j e u n e k a k v i m demonstracijama.
Izgleda da j e na policiji gadno batinan. P r e n e s e n j e a m o da zaliječi
p o v r e d e . T o s a m doznao i s p o d glasa, o d b o l n i č a r k e . J e r on j e za­
k o p č a n , n e p o v j e r l j i v . U g u r a l i su o p e t d r u g i k r e v e t i p o s t a v i l i ga uz
suprotni zid, napram mene.
G l e d a m o se i s p o d o k a . R e k a o bih, o n j u š k u j e m o se, s o n o m p a ž n j o m
s a t k a n o m od radoznalosti i nepovjerenja, k a o dva p r i p a d n i k a različitih
životinjskih vrsta. J a se, naravno, pravim k a o da ne znam k a k o je
d o s p i o a m o i zašto j e u t a k v o m stanju: to bi učinilo da se j o š više
zatvori u se i naroguši prema meni. Zato m u ne prilazim s te strane.
Nastojim da m u pristupim kao čovjek čovjeku, da razgovaramo о
o p ć e m . A l i ni to ne ide l a k o . J e r za n j e g a k a o d a ne p o s t o j i to o p ć e .
Z a njega postoji samo ono njegovo, specijalno i jedino. Ili bar k a o da
je sve ono » d r u g o « i »opće« tako sporedno i beskrajno nevažno da je
otprilike isto k a o da ne postoji.
 Strašno zazirem od ljudi koje čitave ispunja i u kojima sve pokreće
j e d n a j e d i n a m i s a o . M a k a r k a k o znatna ona bila, p r i v i d a m i se k a o
opruga u drvenom lutku. Mora da je užasna ona saharská pustoš koja
o d te j e d n e j e d i n e misli, od vječitog nošenja tog m o n o k o r d a u sebi,
caruje u t a k v i m sprženim d u š a m a . Zazirem od ljudi koji nikad ne
misle protivno sebi. Nije dovoljno svoju misao j e d a m p u t zauvijek
p o d v r ć i sumnji, j e d a m p u t zauvijek proventilirati — p a mir. T r e b a se
svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom.
Da, prijatelju. J e d n a sama osnovna poluga, jedna sama unutrašnja
žica, to j e i p a k p r e m a l o , p r e s i r o m a š n o . T a k v i su ljudi za m e n e više
manje monomani.
G l e d a m ga. D r a g i m o j , fiksna misao je fiksna misao ne p o svojoj ap­
surdnosti v e ć p o svojoj u p o r n o s t i i tiraniji: p o n a v l j a o ti od jutra do
m r a k a a p s u r d d a i m a š g l a v u o d m a s l a c a ili ž e ž e n u i s t i n u d a p o s l i j e p e t k a
d o l a z i s u b o t a , ti s i , b r a č k o m o j , s v e j e d n o m a n i j a k ! H a j d e , k o d o v o g a s e
to n e š t o l a k š e o p r a š t a j e r je m l a d . Šutljiv j e . I m u t n o n e p o v j e r l j i v . C r t a
k o j a m i t a k o đ e r nikad nije bila simpatična. T m u r n o sumnjičav i pro­
g r a m s k i p o d o z r i v tip, za m e n e je inferioran čovjek. Z n a m , ljude nužda
n a g o n i n a t o . U s l o v i b o r b e d a j u i m n i s k a č e l a i t v r d e l a l o k e . H o ć e li
i k a d d o ć i v r i j e m e k a d će čovjek m o ć i da h o d a o t v o r e n a p o g l e d a , bez
i k a k v e zatajivane misli, bez hiljadu strahova u duši, k a d će moći da
o d b a c i o d s e b e o r u ž j e p r e t v o r e n o s t i , d a o d l o ž i to n i s k o , p o d m u k l o
čelo, i d a gazi k r o z život sa širokim, slobodnim o s m i j e h o m na licu!
M a l o poslije nego su ga unijeli u sobu, izvukao je o d n e k u d skrivenu
c i g a r e t u i p r i p a l i o j e . P r k o s n o , i z a z o v n o . N i j e n i u p i t a o d a li m e t o
m o ž d a s m e t a . N a r a v n o , to bi bila m a l o g r a đ a n š t i n a ! Sitnoburžujske
trice! D a on, — b o r a c za radnička prava, graditelj n o v o g svijeta! - upita
za d o z v o l u n e k o g starkelju, buržuja, koji boluje od n e k a k v e tamo
buržujske bolesti k o j a se zacijelo dobija od pretjerane j e d e , u krajnjoj
l i n i j i o d a t l e š t o .se n a ž d r o k a o Mehrwerte! Koješta!
— I z v i n i t e , — r e k a o s a m m u , — m e n e lično to n i m a l o ne s m e t a , ali
m o r a m vas upozoriti da u bolesničkim sobama ne dozvoljavaju da se
puši.
— Baš me briga!
Priznajem, takve m a n i r e nisu baš stvorene da m e očaraju.
— Vi ste đak, j e l t e ? — upitao s a m ga jednostavno, sasvim bez prizvuka.
— J e s a m , — o d v r a t i o j e r e s k o . Z v u č a l o j e k a o da k a ž e : p a što o n d a ?
— A vi? n a d o d a o je odmah zatim, kao neku retorziju.
I o d v r n u o j e glavu ne čekajući odgovora. Očevidno, nije ga z a n i m a o ;
to j e u p i t a o tek o n a k o , da b u d e m o kvit.
— Čovjek.
O k r e n u o je glavu к meni, s izvjesnim neshvaćanjem. Ponovio sam
jasnije, slovkajući riječ po riječ:
— J a sam čovjek. T a k o , naprosto čovjek. Čovjek po zanimanju. Iz
pasije, ako hoćete.
Nije odgovorio. U m u k l i smo.
 P a d o b r o , b r a t e d r a g i ! N a č a s t ti t v o j s i n d i k a l n i p o k r e t , t v o j e b a t i n e !
B o r i se za proletarijat koliko god hoćeš, viči u d e m o n s t r a c i j a m a što g o d
hoćeš, rasturaj letke k a k v e god hoćeš, ali u o p h o đ e n j u j e d a n s drugim
m o r a m o da budemo pristojni! Odakle da b u d e m o neotesani, molim
t e ? I k a k v e to veze ima s p o d r u š t v o v l j e n j e m s r e d s t a v a za p r o i z v o d n j u ?
N e k a m u b u d e ! A k o se s v r e m e n o m m a l k o p r i p i t o m i p a se m e đ u
n a m a r a s p r e đ e razgovor, reći ću ja v e ć n j e m u : » m l a d i č o v j e č e , b u d i t e
svijesni da tim vašim manirama s a m o odbijate o d sebe ljude koji inače
ne bi imali n i k a k v a naročitog razloga ni interesa d a b u d u protiv v a s « .
A on će mi vjerovatno odgovoriti ( d a k a k o , a k o se u o p ć e udostoji da
m i n e š t o o d g o v o r i ) : » n i j e n a m ni stalo d o t a k v i h p r i s t a l i c a « . I u o n o m
takvih l e ž a t ć e t o l i k o s a b i j e n o g p r e z i r a k a o d a j e i z g o v o r i o n a j p o g r d n i j u
riječ.
N e k a m u b u d e ! N e k a šuti, a k o voli! T a k o m e b a r n e će s m e t a t i u
p i s a n j u . S j e s t i ć u za p i s a ć i sto p o d p r o z o r o m , o k r e n u t ću m u l e đ a , i
pisati ću, k a o d a ga u o p ć e i n e m a !

LXV.

Zove se R a d i v o j . Student je agronomije, othranjen m e n z a š k o m hra­

nom i policijskim batinama. Njegova odjeća koju je iznijela bolničarka
preuska m u je, a cipele preogromne.
P r o g o v o r i m o p o k o j u riječ, ali s a s v i m f o r m a l n o , о praktičnome.
H o ć e t e li d a o t v o r i m o p r o z o r , d a z a t v o r i m o p r o z o r . Z v o n c e j e n a d
mojim krevetom, pa m o r a m da ga u p i t a m k a d mi se učini da bi želio
dozvati bolničarku.
Mlad je, sve m u je jasno. Možda m a l k o odviše jasno. A u životu i p a k
nije s v e t a k o p r o s t o , niti j e č o v j e k t a k o n e k o m p l i c i r a n k a o što ti za­
mišljaš, m o j mladiću. T i ne znaš da n a m kasnije, k a d s m o dovoljno d u g o
živjeli, m n o g o š t a prestaje biti j a s n o . I d a n a m se, e v e n t u a l n o , tek j o š
k a s n i j e o p e t p o č n e p o m a l o izbistravati, ali n a j e d a n d r u g i n a č i n i n a
j e d n o m v i š e m p l a n u . K a t k a d m i se čini d a , k r o z m n o g e i d u b o k e r a z l i k e
k o j e n a s odvajaju, u m e n i ne spoznaje č o v j e k a . I to m e boli. H t i o bih
da s njim razgovaram podulje, prisno. Ili m o ž d a da m u k a ž e m samo to,
da s a m često osjetio stid, ljudski stid; koji put do te m j e r e da sam s e
stidio i što živim. E t o , s a m o to. Ali on m e sigurno ne bi r a z u m i o . Sve­
j e d n o ! Glavno j e da j a njega razumijem. Za odnos i z m e đ u dva č o v j e k a
m o ž e da bude sasvim dovoljno da s a m o j e d a n od njih onog drugog
razumije.
Mlad j e . On još ne zna što je život. On ima svoju misao, svoju
» i s t i n u « u g l a v i , i to j e s v e što i m a . O n j o š n e z n a z a m n o g e o n e d r u g e
istine k o j i m a n a s n a u č i život. ( A i m a ih, i m a ! ) J a p o z n a m život u
m n o g i m njegovim vidovima, u priličnoj njegovoj širini. J a znam d o b r o
k a k o se u čovjeku odjednom sve skljoka i prevrne. T i to, svojom
s r e ć o m , j o š ne znaš. I dao b o g da to n i k a d i ne s a z n a š . J a z n a m s m r t
u nebrojenim njenim licima, u vidu teme sa b e s k o n a č n i m varijacijama.
T i p o z n a š život i s m r t s a m o u j e d n o m vidu: život - to j e tvoja » i d e j a « ;
a smrt, naličje, t a m n a strana tog žetona kojim se poigravaš - ona je
samo prezir tog života, u momentu nabujale vitalnosti i prekipjelog
p r k o s a . Z a tebe j e život nešto što držiš m e đ u d l a n o v i m a k a o loptu i
č i m e s i s p r e m a n d a u s v a k o m č a s u k a d ti se u č i n i d a t r e b a i l i k a d t e
na to p o z o v u , p r k o s n o tresneš о zid.
E t o ! J e d a n d a n izgledao je nekog j a d a pitomiji. A danas, čim s a m
i z d a l e k a p o k u š a o d a m u se m a l o približim, o p e t se n a r o g u š i o ! B a š j e
nemoguć!
A reći ću ja n j e m u , k a d dođe z g o d a ! Z a p r a v o , ne z n a m ni k a k o da
ga o s l o v l j a v a m . » G o s p o d i n R a d i v o j e « ? G o s p o d i n , b o g a m i , nisi. » D r u ž e
R a d i v o j e « ? — nisi se (s o n o m cigaretom, o d m a h p r v o g d a n a ! ) p o k a z a o
b a š n i m n o g o d r u g . O s i m t o g a , t o b i ti s e m o g l o u č i n i t i k a o n e k a k v o
p o d i l a ž e n j e . A to n e v o l i m , n i k a k o n e v o l i m . A d a ti k a ž e m ( k a o što
b i , u o s t a l o m , i t r e b a l o , j e r b i h ti m o g a o b i t i n e o t a c n e g o d j e d ) n a ­
p r o s t o » R a d i v o j e « — to bi bilo previše familijarno. I s p a l o bi k a o d a
s a m j a taj k o j i h v a t a f a m i l i j a r n o s t s d r u g i m a . A ni to n e v o l i m . NištaT
Stavit ću te na r e ž i m » g o s p o d i n e « ! S a m o tako, » g o s p o d i n e « , bez i k a k v a
dometka!
A l i što se s a m o t a k o drži! K o j i m u je bijes? P a što hoćeš, čovječe
božji! Što bi p r e t e n d i r a o ? D a kleknem preda t e ? D o b r o , ako hoćeš,
past ću pred t o b o m na koljena i reći: »slušaj, gospodine! ja sam malo­
građanin, sitnoburžuj, pun malograđanskih predrasuda, naprosto jedan
kovčeg krcat malograđanske kučine. J a sam, ako hoćeš, anarhoindivi-
d u a l i s t a , p o m a l o č a k i i d e a l i s t a ( n o s a s v i m b e z o p a s n o , v i š e iz n a v i k e
d a p r o t u s l o v i m , ili iz n e k e i n t e l e k t u a l n e k o k e t e r i j e . A l i što j a to tebi
g o v o r i m , z a r ti z n a š š t o j e to i n t e l e k t u a l n a koketerija, i dokle ona
s e ž e ? S i r o v s i ti j o š z a t o , s i n k o ! T i b i t o s i g u r n o k r i v o s h v a t i o , o p e t
p r e v i š e u p r o š ć e n o , k a o što sve s h v a ć a š . A ako b a š želiš znati što j e to
intelektualna koketerija, izvoli s a m o pogledati p o intelektualcima u
tvojim vlastitim r e d o v i m a , pa ćeš nešto malo razumjeti.) E t o to s a m -
a l i n i š t a v i š e i n i š t a g o r e o d t o g a ! G o l a ć , p r o l e t e r u s u š t i n i ... B u n i š s e ?
N o d o b r o , d o b r o , n e k a ti b u d e ? R e c i m o o n d a l u m p e n p r o l e t e r , a k o t a k o
voliš? I o n a k o , za mene, između proletera i lumpenproletera sva je raz­
lika više m a n j e u t o m e što onaj posljednji od t o g a ne p r a v i n e k o na­
r o č i t o p i t a n j e ! ... Š t o ? O p e t s a m p o g r i j e š i o ? D o b r o , k r i v s a m , p r i z n a j e m
b e z p r a v d a n j a , i i d e m o d a l j e ! ... U o s t a l o m , g o s p o d i n e , j o š j e m o j d j e d
bio l i b e r a l . L i b e r a l s t a r o g a k o v a ! A to j e , p r i z n a t ć e t e , s v a k a k o b o l j e ,
s v a k a k o m a n j e z l o n e g o d a j e b i o , n a p r i m j e r , k l e r i k a l , ili p o b o r n i k
apsolutizma. A , zbilja? Govorim о politici k a o n o v o r o đ e n č e ? A k o ne
z n a t e , (jer vi ste m l a d , v e o m a m l a d , g o s p o d i n e ! ) , biti liberal, p a č a k i
f r a m a s o n , u n e k a d a š n j a v r e m e n a zvalo se biti n a p r e d a n . J e s t , g o s p o ­
d i n e ! N e m o j t e s e n i š t a č u d i t i , g o s p o d i n R a d i v o j e ! ... I n e m o j t e v i s a m o
tako prelamati preko koljena kulturu građanskog društva. Ne branim
j a g r a đ a n s k o d r u š t v o . D a l e k o o d t o g a ! 0 , i m a m j a s t a r i h r a č u n a s njimT
A l i s t v a r i m o r a m o u o č a v a t i t a č n o , m l a d i g o s p o d i n e . I t o n e iz n e k e
apstraktne pravednosti, već radi nas samih. Zašto da sami sebe pra-
v i m o sljepljima nego što j e s m o i nego što nas nužda i prilike p r a v e ?
N e m o ž e t e vi čitavu građansku kulturu s a m o tako likvidirati. N e smi­
j e t e z a b o r a v i t i — k a d ne bi bilo ništa d r u g o n e g o to! — da j e g r a đ a n s k a
k u l t u r a u s v o m e krilu donijela j e d n u od najsvjetlijih ideja u historiji
čovječanstva: ideju socijalizma. D a gospodine! Nije tu ideju rodilo
socijalističko d r u š t v o : socijalističko d r u š t v o bilo j e o n o što se o d a t l e
t e k t r e b a l o d a r o d i ! ... D a k l | e : m a l o g r a đ a n i n , anarhoindividualista,
l u m p e n p r o l e t e r , idealistička n a m i g u š a . E t o , to su m o j i grijesi. A za sve
te grijehe i m a m j e d n o jedino o p r a v d a n j e : t a k a v s a m ! P a što h o ć e t e !
H o ć e t e li m e s a d zato z a k l a t i ? A k o želite, m o l i m , s a m o izvolite! E n o
v a m m o j e b r i t v e n a u m i v a o n i k u , p o s l u ž i t e s e ! ... A l i , p r i j e t o g a , h o ć u j o š
d a v a m k a ž e m (tä vi ste oni koji t v r d i t e d a j e č o v j e k p r o d u k t s v o j e
sredine i prilika) : mnogi i mnogi drugi, dragi moj gospodin Radivoje,
da su potekli odakle sam potekao ja i da su gazili putovima kojima sam
j a g a z i o , b i l i b i p o s t a l i j e d n a k i o v a k v i . A m o ž d a j o š i g o r i ! ... 0 , d a ,
d a ! ... J o š m n o g o g o r i ! ... Z n a m j a d o b r o k a k o i d u t e s t v a r i ! ... A a k o
želite znati, od toga da ne b u d e m još gori m e n e je ustvari spasio s a m o
t o š t o s a m m a l k o š u m a s t . U m j e t n i k , k a k o s e to u m o j e v r i j e m e g o ­
v o r i l o . D a , g o s p o d i n e ! ...

A on s a m o šuti. P a d o b r o , b r a t e d r a g i , d o k l e ć e m o t a k o ? K o j i ti j e
v r a g u toj tvojoj ošišanoj seljačkoj ćiverici! A ko z n a ? Možda me
s m a t r a za d o u š n i k a ? M o ž d a misli da j e naročito stavljen u m o j u sobu
k a k o bih iz n j e g a nešto i s p i p a o ? 0 n e b e s k e legije, s a m o m i j e j o š to
t r e b a l o ! Z a r z b i l j a b a š t a k o i z g l e d a m ? H a j d e g a ti s a d r a z u v j e r i ! Z a r
ovakve ljude uopće možeš razuvjeriti! N a r a v n o , svaki moj pokušaj
s a m o će još pojačati njegovu sumnju. D o b r o ! K a d je tako, a mi šutimo!

LXVI.

B a t odmjerenih koraka pred vratima. Idu, p a se vrate, pa opet idu,

pa se opet vrate. Već m e počinje nervirati. Bolničarka mi je objasnila:
to ž a n d a r š e t k a . A-ha, r a z u m i o s a m ! T u s m o d a k l e ! Z n a č i , k a d iziđe iz
bolnice, o p e t će u zatvor, na p o n o v n o p r e s l u š a v a n j e . A p o v r e d e , k a k o
m i k a ž e , nisu b a š tako neznatne kao što s a m držao. I z g l e d a da m u j e
povrijeđen jedan bubreg.
O d j u č e m u se stanje p o g o r š a l o . Čini m i se da i m a i č a s o v a k l o n u ć a .
O n šuti, krije ih. D o k j e budan, drži s e ; m r k j e , z a k o p č a n , g o t o v o na-
busit. Ali u snu je nemiran; vrpolji se, znoji m u se čelo. Ustajem i
o t v a r a m p r o z o r da uđe svježi zrak. T a d se nešto primiri. K a d ga g l e d a m
o v a k o d o k s p a v a , izgleda mi još mlađi, gotovo dijete. U ošišanoj kosi
p o v i š e čela i m a mali ožiljak, v j e r o v a t n o j o š iz djetinjstva. T o ga j e
valjda drug u igri »smjerio babuljem« a njega oblila krv p a se zavukao
u lužinu i udario u plač. A mati ga dozivlje s p r a g a , u velikom ljetnom
p o p o d n e v u : » R a d i v o j e e e ! ... O o o R a d i v o j e e e e ! ... J e s a m l i t i g o v o r i l a d a
s e n e i g r a š s o n i m h a i n i n o m , o n ć e t e b i g l a v e d o ć i ! ... T a n e v i d i š l i ,
Jadanče' d a i n i j e z a d r u g o n e g ili z a ž a n d a r a il z a h a r a m i j u ! . . . «
Uzimljem čistu m a r a m i c u , oprezno m u pristupam i tarem m u znoj sa
čela. On se tržne, a ja odmah ustuknem: ako se probudi, grmalj
kakva ga j e b o g d a o , još će pomisliti da sam k a k a v h o m o s e k s u a l a c !
Kasnije m u je porasla vrućica. Trzao se, zabacivao, kroz stisnute
zube p r o b u n c a o bi p o k o j u riječ. Mrsio j e , ubrzano, k a o n e k u suma­
n u t u m o l i t v i c u : » m o r a m i z d r ž a t i , m o r a m i z d r ž a t i ! « ... Z a c i j e l o j e t a k o
s e b i p o n a v l j a o na s a s l u š a v a n j u u p o d r u m i m a policije, oči u oči s fizič­
kim mukama.
Bat žandarskih koraka pred vratima.
G l e d a m g a i n a s t o j i m d a p r o č i t a m n a n j e g o v o m l i c u j e li s e o d r ž a o .
N e m a m p o j m a š t o j e to što su iz njega htjeli d a i z v u k u . P o s v o j prilici
nešto što objektivno i nije od neke naročite važnosti: od k o g a j e dobio
d a r a s t u r a l e t k e ili n e š t o t a k v o . N a s t o j i m da p o g o d i m p o njegovom
i z r a z u j e li i z d r ž a o . I n a j z a d z a k l j u č u j e m : j e s t ! T o s e v i d i p o s v e m u : p o
njegovom prkosu, po njegovom nabusitom držanju, pa i po tom nesim­
p a t i č n o m o d n o s u p r e m a meni. N e , ne izgleda tako čovjek koji se slomio.
P a da! Nije odao. О tome svjedoči i ona prva, prkosna cigareta čim se
u s e l i o vi o v u s o b u . I g l e : č i s t o s a m p o n o s a n n a n j .
P r o b u d i o se i z a t r a ž i o v o d e . Z a č u d i o se što m e vidi na nogama.
U č i n i l o m i s e d a m u n a l i c u č i t a m z a b r i n u t o s t i p i t a n j e d a li j e u s n u
što g o v o r i o . I k a o da je p o m o m izrazu tražio da to r a z a b e r e . D o š l o m i
je da m u k a ž e m : » b u d i miran, čovječe! ne trebaš se stidjeti svog lica
k a k v o s a m ti v i d i o d o k s i s p a v a o ! «
B a t žandarskih k o r a k a pred vratima. P a tišina: zavalio se na onu
bijelu k l u p u sa rešetkastim naslonom u hodniku. Pa opet koraci:
osjetio d a ga h v a t a d r i j e m e ž , te se trgnuo. G o r e dolje, g o r e dolje.
G l e d a m R a d i v o j a . G l e d a m mu onaj ožiljak u ošišanoj kosi nad čelom.
S a d o p e t s p a v a , p r i m i r i o se. A odavle će, čim p r e z d r a v i , p o n o v o u
p o l i c i j s k e p o d r u m e , n a d a l j e p r e s l u š a v a n j e . H o ć e li i z d r ž a t i ? H o ć e li i
ovog puta izdržati? P r e m l a d j e , još zelen! I čovjek j e : bijedna gvalja
ž i v č e v l j a i p r e z a v o g a , v e o m a r a n j a v o g a m e s a ! H o ć e li i z d r ž a t i ?
B a t neumornih koraka pred vratima. Gore dolje, gore dolje. T o mi
čisto k i d a živce. G o r e dolje, gore dolje. K a d će v e ć završiti ova n o ć !

LXVII.

Opet s a m s â m u sobi. J u č e su odveli R a d i v o j a . » H a j d ' z d r a v o ! « —

oprostio se sa m n o m . » Z n a š , m n o g o ćeš mi nedostajati. B i t ću j a k o , b a š
j a k o sam b e z t e b e ! « — r e k a o s a m m u . D o š l o m i j e d a g a o b j e m a r u k a m a
uhvatim za glavu i poljubim u onaj ožiljak nad čelom. Ali sam se
s u s p r e g n u o . L j u d i m a k a o što j e on to ne p r i s t a j e . N e , b o l j e o v a k o ! S a m o
smo se rukovali.
S a m n o m o p e t nešto nije u redu. Mladi je d o k t o r mrštio čelo n a d a
mnom.
 D o đ e к m e n i u sobu z n a n a c o d a v l e iz b o l n i c e , p o s t a r i j i s e o s k i g a z d a
s kvrgavim rascvalim nosom i s kataraktom na oku, koji čeka na ope­
raciju. S j e d n e na stolicu m a l o p o d a l j e od m o g k r e v e t a , zuri u m e n e , i
šuti. T e k s vremena na vrijeme r e k n e :
— H a , što ćete, trpjeti n a m j e red!
P a dalje sjedi i šuti.
P o k u š a v a m da čitam. Ali ubrzo odlažem knjigu. Z a m a r a m e . J o š do
n e k i d a n činila m i se zanimljiva, a s a d m i se čini t a k o p r a z n a . 0 , k a d bi
oni koji pišu knjige znali k a k o na s a m r t n i č k o j postelji m a l o k o j a knjiga
a d a ne izgleda p o t p u n o lažna! T r e b a l o bi u o p ć e d a ljudi č e š ć e v i d e
stvari onakvima kakve nam se ukazuju na samrtničkoj postelji.
J u t r o s su m e pohodili doktori, svi na broju, i ispod glasa izrekli
l a k o n s k e , polovične riječi. Postali za j e d n u trunčicu službeniji p r e m a
meni. Zatim su m e opet vozikali na nečujnim bijelim kolicima po p r e ­
gledima i kontrolama.
— Možda ćete morati ponovo na operaciju, — rekao mi je kasnije
m l a d i doktor. - N o još se sigurno ne zna, j o š ć e m o vidjeti.
T o m e ne veseli. Već mi je pomalo dosta svega toga.
I mali j e slijepac napustio bolnicu, P r e d a o s a m bolničarki violinu d a
je vrati u »polog v r e d n o t a « . I m a m osjećaj k a o k a d se završava sezona
a gosti jedan po jedan napuštaju plažu. N e b o postepeno navlači sive
koprene.
S o r m a r a m i se s v e j e d n o c e r i » S R E T N A N O V A 1 9 3 6 G O D I N A « s a
s v o j i m z l a t n i m z u b a l o m n a s m i j a n e b u c m a s t e k u h a r i c e . A d a li ć e s e i
» n o v a sretna 1937 godina« isto tako sretno ceriti? T u s a m neizvjesnost,
u polušali, povjerio mojoj bolničarki.
— H o ć e , hoće, ne brinite! A ja ću se postarati da v a m nabavim novi
kalendar.
Razgovarali smo o Radivoju. Ona k a o da zna nešto više о njemu.
— Z a m i s l i t e , i z g l e d a d a j e u h a p š e n n a p r i j a v u n e k o g a p o t e k a r a iz.
n j e g o v o g m j e s t a . T a j j e a p o t e k a r na silu htio da od n j e g o v o g oca k u p i
k o m a d z e m l j e za svoj p e r i v o j , ali stari n i k a k o nije htio d a p r o d a . A p o ­
t e k a r m u j e z a p r i j e t i o : » p a z i s a m o d a s e n e p o k a j e š « ...
— A k o j e j e t o m j e s t o ? K a k o s e z o v e t a j a p o t e k a r ? ...
J e s t ! Perivoj suptropske vegetacije u L u č i k a m a « . T o je bio on! M o j
dvojnik Ivan.

LXVIII.

Sam sam, potpuno sam. Nebo je zastrto. V e ć nekoliko dana nisam

vidio sunca. Iz m o g kreveta ne vidim nego dio borove krošnje i četvo­
rinu sivog platna neba po kome neumorno prelaze tanki oblaci, k a o pra­
menovi maglice.
S a m s a m . Ali i volim što m e niko ne posjećuje. J e r znam k a k o j e
m u č n o to p o s j e ć i v a n j e s a m r t n i k a . S j e ć a m ga s e iz v r e m e n a k a d s a m j a
 b i o onaj k o j i p o s j e ć u j e . S j e d i m o uz bolesnika, g l e d a m o u n j e g o v utanjen
nos, i pričamo. Oprezno zaobilazimo bolnu tačku. Pričamo m u о ravno­
d u š n i m stvarima koje njega više ne zanimaju, о stvarima koje više ne
d i r a j u n j e g o v o s r c e . J e d a n ga z a m a r a uzbudljivim n o v o s t i m a , t r u d i se
d a s v e m u p o d a n e k i vid izuzetnosti, neki vid s e n z a c i j e ; t o b o ž e da ga
rastrese, da m u odvrati misao od tamne mrlje. Drugi, tankoćutniji, ne
trudi se da m u razbudi zanimanje, ne izvještačuje živahnost. Govori
l i j e n o , s m a l o m g o r č i n o m ; n a s t o j i d a s t v a r i m a o d u z m e n e š t o o d nji­
hove životne punoće, da sve p o s p e pepelom skepse. N a p o l j u je tako
d o s a d n o , t a k o n e z a n i m l j i v o ! Ž i v o t j e d n o l i č a n , d a n n a d a n j e d n o te i s t o ,
ljudi sitni i banalni, a v r e m e n a g a d n a ; bljuzgavica, blato do gležanja.
B a š nije vrijedno da se živi! S a v je sretan ako u sobi zateče j o š k a k v o g
posjetioca, i sve računa k a k o će da odu zajedno. A i onaj j e nešto
p r o b l j e s n u o : u s k o r o će m o ć i da otiđe; na koncu, i p r a v o j e : on j e prvi
i došao! J o š malo, pa »he, dakle, doviđenja, do skorog viđenja« — i
o d l a z i . U s o b i j e n a g l o p o s t a l o za j e d a n s t e p e n m r a č n i j e : k a o d a j e
luster pogasio sve sijalice osim jedne. Drugi posjetilac osjeti se ostav­
ljen na cjedilu. Ali se miri i ostaje. P r i č a i priča, a u sebi sve broji
minute. Izbjegava bolesnikov pogled. J e r smrtnici k a t k a d imaju teške,
ozbiljne oči koje prodiru kroz prsluk, kroz košulju, ravno u nas. P r i č a
i priča, a ispod oka poglediva na bolesnikov voštani nos, i opet broji
minute. A bolesnik šuti, gleda u dugmeta njegova p r s l u k a i u sebi pre­
braja njegovo brojanje.

N a p o l j u se smračilo, u četvorini prozora nebo j e sasvim potamnilo,

slično m o d r o c r n i m nebesima što slikaju djeca z a m a č u ć i kist u crnilo.
N a njemu se j e d v a razaznaje crno i pusto borovo granje. Misao nam
odnekud ide na gluhu antidiluvijalnu pustoš k a d su na zemlji vladale
velike jezive tišine, tek tu i tamo prekidane g o l e m i m p l j u s k a n j e m v o d e
kad se u mračne močvare spusti grdan pretpotopni gmaz. Posjetilac
o d v r ć e p o g l e d od p r o z o r a , k r a d o m ga skreće na b o l e s n i k a . G l e d a u nje­
govo pepeljasto lice, u njegov voštani nos, i duhovno se s p r e m a na
o d l a z a k . T r a ž i p o g o d n u r i j e č z a o p r o š t a j , ni o d v e ć t e š k u n i o d v e ć l a k u .
Nalazi je, k a d sretniju kad manje sretnu, i najzad ustaje, zakopčava
kaput. Odlazi. Odmiče zvučnim bolničkim hodnikom, spašava se
i z m e đ u o k r e č e n i h p e r v a z a lijeha s p e r u n i k o m , i žuri d a što prije stigne
u toplu, j a r k o osvijetljenu sredinu, da se sav o k u p a u njoj. Prolazi
p o d rasvijetljenim p r o z o r i m a za kojima općinska glazba vježba uver­
t i r u Fra Diavola, u p a d a i nehotice u njen ritam, i s t u p a u njemu, žustro
k a o š e g r t i ć . Zalazi u gužvu svijeta, da se protare u vrevi, da osjeti
njenu toplinu, potplatima struže о pločnik da se oslobodi sjene koja
m u se glinasto prilijepila za pete.

A bolesnik je ostao sam, nezaštićen pred noći koja nadolazi. S a m u

svojoj sobi, s a m u svijetu, sam u svemiru. I к о m o ž e da zna što se tad
zbiva iza onih prozorskih četvorina zaklonjenih crnim borovim gra­
n j e m ? K o m o ž e da zamisli k a k v a se sve straćavanja odigravaju u samoći
j e d n e bolesničke sobe? D a smo slučajno zaboravili rukavice na radija­
toru p a se vratili p o njih, к о zna s k a k v i m b i s m o g a licem z a t e k l i ?
 Bolesnik je ostao sam. Odvraća glavu к zidu da m u prazna soba ne
viri u lice. B o r i se, odolijeva p r o v a l i iz n u t r i n e . J e r treba biti j a k !
Čovjek m o r a da bude čovjek. D a sad к о uđe, da se vrati onaj po ruka­
vice, p a da ga zateče ovako u suzama, što bi p o m i s l i o ? J e s t , svak misli
d a j e s a m o on m e k a n i slab, d a su d r u g i u toj kušnji snažniji i bolji.
On ne zna da na toj m e đ i prestaje sve, d a se tu s v a k s v o d i na golu i
d r h t a v u j e d i n k u z a p a h n u t u d a h o m n i š t a v i l a . On, s r e ć o m , to ne zna. I
k a t k a d u s p i j e v a da sve zadrži na onim d v j e m a p r v i m , p o č e t n i m s u z a m a .
Četvorina p r o z o r a p o t p u n o j e zacrnjela, b o r o v a k r o š n j a stopila se
s m r a k o m u n a o k o l o . T o nije smrt, to j e s a m o noć. P o h o d n i k u k o r a c i
osoblja i cilik suđa. B o l e s n i k se v r a ć a u s t v a r n o s t v e č e r n j e g k o m p o t a i
večernjeg mjerenja temperature. P r e t u r e n je i taj dan.
A kad posjetilac drugi put dođe, nalazi ga znatno iznurenijeg. Postao
je jeftiniji. S a d je već m n o g o lakše izaći s njim na k r a j . N j e g o v j e
pogled rasplinut i ne prodire nam više kroz oklop. S a d već prima i
sasvim laku, površnu utjehu, zahvalan j e i za sasvim neuvjerljivu riječ.
N j e g o v e o č i čisto p r o s e j e d n u laž. » K a ž i m i i s k r e n o , k a k o m e na­
laziš? ...« Onim ,iskreno' hoće da k u p i m o g u ć n o s t da vjeruje u tu laž.
I gleda u nas poniznim očima. Mi zurimo u njegovo p e p e l j a s t o lice, u
n j e g o v v e ć sasvim) v o š t a n i n o s , i o d g o v a r a m o g l a s o m k o j i i n a m a s a m i m a
o d j e d n o m zazvuči čudan i tuđi: » D o b r o , u g l a v n o m sasvim d o b r o « .
A on n a m j e b l a g o d a r a n i za t o l i k o .

*
U potaji, čuvam u sebi jedno malo p o d m u k l o oružje, k a o neki tajni
termometar: dok sam u m o ć i da o v a k o rasuđujem i podozrijevam, dok
n i s a m s a s v i m z a p a o u tu samrtničku lakovjernost, znači da j o š n i s a m
dospio u onaj krajnji, beznadni stadij. J e r u čovjeku lukavost, ona pod­
mukla, animalno samoobrambena lukavost, nadživljuje um, nadživljuje
sve drugo u njemu. K a d je prestalo to, znači da je blizu k r a j ; dok traje
i s a m o tračak toga, još ima tračak n a d e !

*
J e s t , b o l j e što s a m tu n e p o z n a t , što m e n i k o ne p o s j e ć u j e . V o l i m što
mi j e ušteđena ta krajnja, předsmrtná laž. U takvim časovima i najbliži
n a m p o s t a j u tuđi. P o r e d nas su — a o p e t t a k o daleki. D r ž e n a š e r u k e u
s v o j i m a , htjeli b i da b u d u s a s v i m u z n a s , s a s v i m s n a m a , d a o s j e t i m o
njihovu t o p l i n u — a o p e t ih o d n a s dijeli n e k a t a n k a n e u k l o n i v a o p n a .
T a k o bismo trebali nečiju prisnu blizinu, a tako smo neiskupivo sami!
I z m e đ u njih i nas r a s p u k l a j e j e d n a granica, j e d a n u s k i no n e p r e m o ­
stivi j a z : s p a d a m o u dvije različite vrste, u dva različita svijeta: oni u
svijet živih, m i u svijet umirućih. A n e m a te razlike k o j a ljude raz­
dvaja t a k o d u b o k o k a o ta. Oni nas izdaju, oni nas iznevjeravaju i sa
s a s v i m s t r a n i m i r a v n o d u š n i m o s o b a m a : č a k i s n j i m a v e ž e ih j e d n a
t a n a n a n o ž i l a v a nit s o l i d a r n o s t i — s o l i d a r n o s t m e đ u ž i v i m a — k a k v a i h
više ne v e ž e s n a m a . I z m e đ u njih p o s t o j i d o s l u h , s njima se s p o r a z u ­
mijevaju i s a m i m treptajem oka. J e r oni p r i p a d a j u u isti k r u g , u svijet
živih. A m i - m i s m o v e ć na d r u g o j obali. I eto, u k r a j n j e m času, k a d
n a m najviše treba nečija prisna blizina, između nas i naših najbližih,
između nas i svega, zaleglo je nešto podmuklo, zalegla je jedna nepre-
lazna t u đ o s t , t u đ o s t laži. I tu n e m a p o m o ć i . V i d i m o ih g d j e se p a t e , a
ne m o ž e m o da o s j e t i m o njihovu toplinu. T r a ž e riječ u k o j u bi legla
sva p r i s n o s t , s v a d u š a , ali t a k v a riječ ne postoji. S k r i v a j u n a m istinu,
iz s a m i l o s t i . S k r i v a j u n a m s a m i l o s t , iz o b z i r a . T r u d e s e d a z a g l u š e s v o j
očaj u m o r o m tijela, zatrpavaju svoje beznađe požrtvovnošću. I z m e đ u
nas i njih leži n e š t o p r e m u č a n o , n e š t o t a m n o , k a o u m o t a n Ieš.

*
Izlaze mi p r e d oči agonije bliskih osoba. J o š kuca, i dosta punano,
arterija p o d k o l j e n o m . Mišić srca još se besmisleno steže i rasteže, p o
snazi n a v i k e . U p l u ć a i iz p l u ć a j o š struji t r a č a k z r a k a , m e h a n i č k i i
b e s t r a s n o , k a o u M e m n o s o v k i p . A l i s p o z n a t o g a lica v e ć p o s t e p e n o ne­
staje njegova ličnost. A k o zakratko otvori oči, to je načas opet on.
J e d a n d a l e k , n e p r i s u t a n on, j e d a n on v e ć sav u krilu nestajanja, ali
i p a k on. N o č i m j e p o n o v o s p u s t i o v j e đ e , o p e t j e s v e z b r i s a n o . I t a d
tražimo i nastojimo da otkrijemo još koji treptaj toga nestajućeg njega
na površini tijela k o j e hropli. K a o da se treptaj sad preselio negdje
i z m e đ u g r u d i i g r l a : n e š t o t o p l o i m e k o , k a o z a d i h a n o ptice, j o š t u
z a d i š e i d r h t u l j i . I l i se p o j a v i l a g a n o m r e š k a n j e k o ž e te p o i g r a v a
n e g d j e na k r i l c i m a n o s n i c a , n e g d j e oko usta. E t o : tu j e s a d u s r e d o t o č e n
on, t u j e s a d č i t a v on. P i t a m o p o g l e d o m d o k t o r a k o j i m u d r ž i p u l s .
T r e p t a j e m očiju d a j e n a m znak da tijelo još živi. J o š č a s a k . Z a t i m ,
i s p u š t a n j e g o v o z a p e š ć e . G o t o v o j e . U svemiru se nešto spljosnulo,
sklopilo u j e d n u s a m u dimenziju. U svemiru je nešto nestalo. U sve­
miru se p r o s j e l a j e d n a m a l a no bezdana j a m i c a m r a k a . A ujedno, u
n a m a j e n e š t o l a k n u l o . S a d j e on o p e t n a š , p o t p u n o n a š . S a d j e to o p e t
on. I s a d j e , n a j z a d , m e đ u n a m a p r e s t a l a l a ž .

LXIX.

J u t r o s je, neočekivan, došao к meni brijač da m e obrije i uredi. T o

k a o da na nešto sluti.
Zatim sam malo čitao. Ali me je zamorilo.
Sredinom jutra stao je pred ulazom u zgradu automobil. S m u k o m
s a m u s t a o i z k r e v e t a i d o v u k a o s e d o p r o z o r a . B i o j e to m a l i c r n i f u r -
gončić. Iz njega su iznijeli nešto dugačko, u m o t a n o u bijelu plahtu, i
šutljivo unijeli u z g r a d u . B o l n i č a r k a , k o j a je stajala iza m o j i h leđa i
gledala zajedno sa m n o m , naglo se odbila od prozora i pojurila napolje.
Pohodio m e opet stari seljak s kataraktom i s rascvalim nosom da
me šutljivo razgovara. Sjedio je nasred sobe, i gledao u m e bez riječi.
Nešto poslije vratila se i moja bolničarka, ozbiljna, ublijedjela u licu.
- On je. Slutila sam.
Na prvi m a h nisam shvatio.
 — R a d i v o j . Gotovo je. Donijeli su ga na obdukciju. U p r a v ga sad
dolje seciraju.
T a k o d a k l e . G o t o v o j e . N e m a više R a d i v o j a . S a d m i se čini d a l e k o ,
i čisto nestvarno, da je prije samih nekoliko d a n a bio u ovoj istoj sobi,
t u , p o r e d m e n e , d a s a m m u s e d o t i c a o č e l a o v i m i s t i m r u k a m a ... Z n a č i ,
izdržao je i o v o g puta. Izdržao je, ali ga više n e m a . N e m a v i š e R a d i v o j a .
Kasnije je došao i mladi doktor i najavio mi:
— S u t r a se i d e na operaciju. O d l u č e n o j e .
Dakle ipak!
— ... A l i b u d i t e m i r n i , o v a j p u t j e s a m o j e d a n m a n j i z a h v a t .
P o m i s l i o s a m : to m o ž d a znači dva ili d v a i p o s a t a k a s a p l j e n j a .
— A h o ć u li i z d r ž a t i , d o k t o r e ?
— N e brinite! — površno se nasmiješio. — Vi ste j o š dosta j a k ! U
v a š e m su k r a j u ljudi čvrsti, k a o odvaljeni o d stijene!
Sjeo je m a l o p o r e d m e n e . N a licu m u j e bila sjena zlovolje u v i d u
neke rasijanosti. Stari seljak p o v u k a o j e svoju stolicu nekoliko centi­
metara natrag.
— D o k t o r e , j e s t e li bili d o l j e ? K a k o i z g l e d a ?
Odmahnuo je rukom, gledajući ustranu.
— Strahota! Polomljena rebra, fraktura lubanje, odvaljen jedan
bubreg.
— A što s a d ? — upitao sam besmisleno.
— S a d ? Sad se dolje vodi diskusija između liječnika i policajaca oko
formulacije »uzroka smrti«. Natežu se. Liječnici se bore đa koliko
toliko s p a s u dostojanstvo. Prepirka se k r e ć e u r a s p o n u između » p o v r e d a
traumatske prirode nepoznatog izvora« na jednoj strani, i »vitium
cordis« i l i č a k »vitium cordis congénitale « na drugoj strani. Vjero-
v a t n o ć e s e n a g o d i t i n e g d j e p o s r e d i n i , n a f o r m u l i » k l j e n u t s r c a « , tout
court. U o v a k v i m s l u č a j e v i m a s v e s p a š a v a t a f o r m u l a . N a i m e , n e p o ­
sredni je u z r o k smrti uvijek to što j e srce prestalo kucati. Č a k i onda
k a d se bacite s prozora petog kata, zajamčeno ne ćete umrijeti sve dotle
d o k v a m srce ne p r e s t a n e d a radi. A zašto j e srce p r e s t a l o raditi, to j e
d r u g o pitanje. N o to pitanje izlazi v a n d j e l o k r u g a liječničkog k o m i s i j ­
s k o g nalaza. Dakle, »kljenut srca«, pa mir. K a o što vidite, spasonosan
eufemizam koji ustvari znači otprilike k a o k a d biste rekli: u m r o je od
smrti. I vuk sit i koza cijela.
— D a . V u k sit i presit a koza zdrava i čitava. S a m o Radivoja više
nema.
— ... D a k l e , p r i p r e m i t e s e za sutra! — r e k a o je ustajući i p o t a p š a o
m e s ovlašnim ohrabrenjem po ramenu. — Nastojte da ne mislite m n o g o
na operaciju. Uzmite radije knjigu pa čitajte nešto lijepo.
Otišao je. Slijepi seljak primaknuo je opet svoju stolicu pola pedlja
bliže, te opet zuri u mene, spokojno, bez riječi. T e k , o d j e d n o m izbaci,
neodređeno:
— H e , što ćete. Svi ćemo tako!
P a dalje sjedi, zuri u m e , i šuti.
 Opet s a m u svojoj sobi. Stvar je, dakle, i p a k bila lakša nego što
s a m v j e r o v a o . Ili s a m b a r j a sve to m a n j e osjetio. M o ž d a su n a p r o s t o
d u b i n a i t r a j a n j a m o j e besvijesti bili nešto dulji. O v o g p u t a i n e p i t a m
b o l n i č a r k u k o l i k o je trajala operacija niti koji j e d a n a s dan. Zašto m e
o v o g puta to manje interesira?
N e g o čini m i se d a je lice m o j e bolničarke nešto m a n j e vedro.
O z b i l j n o , ili m o ž d a s a m o z a p o s l e n o ? D o k o v a k o z a p a ž a m , r e k b i d a j o š
nismo spali na one najniže grane. Ali misao mi se prekida, brzo se
z a m a r a , i k a o da sve češće z a p a d a m u neke bijele oaze bez vremena.

M u t n o s a m o s j e ć a o u ž u r b a n o s t o k o m e n e . Č e s t o j e uza- m e b i v a l a b o l ­
n i č a r k a . Z a t i m s a m o p e t z a p a d a o u d r i j e m e ž iz k o g a su t e k tu i t a m o
i s k r s a v a l i p o j e d i n i m o m e n t i . A i z m e đ u njih, e o n i n i š t a v i l a . K o l i k o su
trajali? Ne znam. Ništavilo između dva momenta svijesti, bilo bes­
k r a j n o d u g o ili b e s k r a j n o k r a t k o , sasvim j e j e d n a k o . J e d n a p r o v a l i j a .
U k r a t k i m p r o v e d r i n a m a svijesti, mislio s a m : k a d bih živio j e d a n
č a s a k p a u m r o za j e d n u vječnost, i tako naizmjence, bilo bi savršeno
svejedno koliko su te vječnosti trajale: između dva bljeska svijesti,
j e d n o m o r e n i š t a v i l a ili j e d a n č a s a k ništavila p o t p u n o s u j e d n a k i . P i t a m
s e : i m a li m o ž d a u t o m e n e š t o u t j e š n o ? — K o z n a . M o ž d a .

Osjetim ubod u podlaktici i oko njega nejasan šumor glasova. H a ,

to j e ono, p r o đ e m i sviješću; i p o d tim mislim na injekciju. P o n e k a d j e
š u m tih g l a s o v a , k o j i su se oko u b o d a skupili k a o m u h e , mutniji i dalji,
i brzo utone u ništavilo. P o n e k a d , opet, čujem nad s o b o m jedan glas.
P r o d r o je do m o j e svijesti svojom upornošću. A ta upornost sastoji se
u t o m e što više p u t a p o n a v l j a j e d n o te isto. N a m e t n u o m i se tom u p o r ­
n o š ć u p o n a v l j a n j a , ali ni t a d j o š ne p o i m a m što j e to što o n p o n a v l j a .
N a j z a d o t v a r a m oči i vidim n a d s o b o m lice b o l n i č a r k e i njene usne što
s e m i č u . D a , s a d m i j e j a s n o da j e taj glas bio p r i s u t a n j o š prije n e g o
š t o s a m ga p o č e o razabirati; da je on i bio ono što m e iznosilo, p o l a k o ,
k a o na r u k a m a , sa d n a m o j e besvijesti na površinu. Obrisi tog lica n a d a
m n o m n a g l o se rasplinjuju i v j e d e se s a m e od s e b e u m o r n o s k l a p a j u . A
k a d opet isplutam na površinu i ponovo ugledam nad sobom poznato
lice i usne što se miču, ne znam koliko je dug bio taj časak koji je
protekao između onog sklapanja i ponovnog podizanja vjeda: jedan
t r e n u t a k ili n e k o l i k o d a n a ?

*
J a s n i j e s e s j e ć a m j e d i n o k a d s u i o p e t ( - o, p o k o j i t o p u t ? v e ć
s a m i z g u b i o r a č u n ! —) d o š l a p o m e n e č u j n a b i j e l a k o l i c a i k a d s u m e
u g u r a l i u lift. S a m o , o v o g j e p u t a m o j a p r e p u š t e n o s t bila v e ć a . L e ž a o
s a m zatim nauznak na stolu. Visoko nada m n o m stakleni balon ljeskao
s e o p a l s k i m o d s j e v i m a . Iz njega j e putovala p r e m a m o m tijelu g u m e n a
33 RAD 313 513
cijev, àli nisam m o g a o da vidim d o k l e ona seže i gdje uvire u m e n e .
T r u d i o s a m se da o k r e n e m g l a v u m a l k o u d e s n o . S l u t i o s a m d a tu stoji
m o j a b o l n i č a r k a i j a k o sam želio da j e u g l e d a m , ali n i s a m s m o g a o
toliko snage.
Z a t i m m a s k a na licu. I, u p o s l j e d n j i č a s a k , p o m i s a o (s o n i m mini­
malnim n a p o r o m , beskrajno manjim nego sto j e n a p o r riječi) : vjero-
vatno će baš ova m o j a prepuštenost biti ono što će stvar odlučiti, ono
što će učiniti da p r e v a g n e na onu stranu. A o n d a , uslijed te p o m i s l i ,
nagla provala mutne panike, smjesta zakočena i savladana napredu-
j u ć o m o m a g l i c o m , k o j u s a m , u taj p o s l j e d n j i č a s a k , o s j e t i o k a o n a s i l j e .
I odatle, odjednom snažan poriv: osjećaj da nešto važno, neobično
v a ž n o , t r e b a d a k a ž e m ili u č i n i m p r i j e n e g o š t o s a s v i m u t o n e m u
b i j e l u p r a z n i n u . P o r i v d a t o t o n j e n j e za* č a s a k , j o š s a m o z a kratak
č a s a k p r e k i n e m , j e r ć e i n a č e b i t i k a s n o , n e p o v r a t n o ... V a l j d a ž r t v a u
krajnjem trenutku osjeti da takvu j e d n u neodložnu, nenadoknadivu,
s v e s p a s a v a j u ć u r i j e č i m a d a k a ž e k r v n i k u ... A l i v e ć j e p o t p u n o z a h v a -
tala o m a g l i c a i potopila i taj t r a č a k p o b u n e . V j e r u j e m d a j e ta neizre-
čena u s p l a h i r e n o s t , ta neispoljena p o b u n a k o j u j e nesvjestica j o š živu
z a t r p a l a u meni, bila ono što j e u p o s l j e d n j i č a s o k r e n u l o t o č a k u
s u p r o t n o m p r a v c u ; ono što je ustvari odlučilo ishod. 1 još nešto: ona
p r v a š n j a p r e p u š t e n o s t k a o da j e bila m o j a , k a o d a j e i z v i r a l a iz m e n e , iz
dubine m o j e puti, a ona naglo nadošla usplahirenost k a o da j e spolja
nahrupila u me i prenula me.
P o v r a t k a se, naravno, ni o v o g p u t a ne s j e ć a m . A v j e r o v a t n o ni p r v i h
b u đ e n j a . P r v o č e g a se s j e ć a m , to j e o s j e ć a j l e b đ e n j a m e đ u s l o j e v i m a
sumaglice, s lakim podražajem mučnine k a o od visinske bolesti, i
osjećaj nedostatka jedne kotve. P a opet nagli zamor i ponovno gu­
bljenje m e đ u bijelim p o n j a v a m a besvjestice.
*
Kasnije, osjećaj rijetke, vanredno rijetke materije od koje sam
sazdan. Osjećaj krajnje, dragocjene krhkosti, tanke staklenosti vlastitog
bića, t a n a n e stvarnosti svoga tijela.
A još nešto kasnije, u tom prorijetkom i neobično laganom tkivu
stvarnosti m o g a ja, neka težnja širenja, rasturanja, rasplinjavanja. I
j a č a p o t r e b a za j e d n o m k o t v o m .

B i v a p o m a l o m u č n o ovo slatkasto-otužno, slatkasto-ježuljivo, u isti

mah i ugodno i neugodno osjećanje svoje nesuštastvenosti. Odatle, već
p o z n a t a želja d a se na nas navali n e k i teret, da b i s m o j a č e osjetili
sebe, s v o j u stvarnost; d a bi se p o z b i l o , p o n e š t o z g u s n u l o naše j a .
P r i ž e l j k u j e m o to k a o težinu n e k o g j o r g a n a . P o n e k a d k a o težinu k a m e n e
ploče.

*
D u g o m e m u č i uzana pruga sunca k o j a se probila k r o z procijep za­
stora, pala k a o tanki svjetlosni prut na m o j e uzglavlje i ranjava mi
o k o . A k o l i k n a p o r uklonit se toj strijeli, p r e m a k n u t i m a l k o g l a v u n a
uzglavlju! D u g o se s p r e m a m za taj napor, d u g o p r i k u p l j a m s n a g e . P a
najzad odustajem. Nalazim da je jednostavnije zaklopiti oči i čekati. A
čekanja, u o v o m stanju, nisu ni teška ni duga. N a i ć i će v a l j d a bolni­
čarka, to će i s a m a primijetiti, i učiniti što v e ć treba. S k l a p a m oči i
tonem u p o l u s a n , u stanje satkano od lijenog odlaganja, od drago­
voljnog strpljenja, i od istrganih vlakanaca vremena. Od one klonulosti
k o j a j e u isti m a h i u m o r i o d m a r a n j e . A na k o n c u svega toga, smiješi se
jedan ishod, jedan mali ugodni ishod — uklanjanje one zrake — koji će
d o ć i s a m o d s e b e . I m o ž d a j e taj n j e g o v o s m i j e h i z d a l j i n e u g o d n i j i
nego samo njegovo neposredno ostvarenje.
Polusvijest. T a n a n a mliječna opna nad površinom svijesnoga na k o j o j
se odrazuju i na k o j u se prenose naša m a l a unutrašnja nabiranja i m r e -
škanja, m a l i unutrašnji trzaji bića. P l u t a m o , lagani, bez težine — p r a z n a
ljuska nad površinom stvarnosti. Uslužne ruke najzad pogađaju našu
neizraženu želju iza sklopljenih vjeđa. Mala smetnja nestaje, osjećaj
nelagodnosti iščezava. Tako, sad je dobro. Rasplinuto osjećanje zado­
voljenog jastva. Polusan.

*
U p o t p u n o j t i š i n i , n a m a h o v e p o s u m n j a m d a li u o p ć e p o s t o j i m . I p a k ,
ne želim p o t p u n o spokojstvo, potpuno mrtvilo. T o ne! Volim da vrhom
spuštenih trepavica osjećam vanjsko trajanje, protjecanje stvarnosti.
Samo da ja ostanem izvan njega, da ne učestvujem u njemu. D a sjedim
na njegovoj obali. J e r biti u njemu, učestvovati u njemu, to j e p r e v i š e
zamorno. Ali neka ono ipak traje. N e k a samo traje, neka promiče; m i m o
mene. T o je prijatno.

*
S t v a r n o , ne želi se život. Nije život ono što se želi. Život — to j e
grdno, p o g o l e m o . I prenaporno, prezamorno. A i s a m a želja, i ona j e
p r e z a m o r n a . N e . N i j e to ono što se želi. Želi se s a m o t r a j a n j e . I to n e
baš vlastito trajanje, nego trajanje uopće, trajanje k a o takvo. N e k a ono
traje, neka ono s a m o dalje traje! N e k a traje i onda d o k mi d r i j e m a m o !
T o nam daje neku toplu sigurnost u našem drijemežu.

*
0 , k a k o j e t o p r i j a t n o : i s p l u t a t i z a č a s iz d r i j e m e ž a , k o n s t a n t i r a t i d a
živiš, p a p o n o v o , u m i r e n , utonuti u drijemež.

*
Prisutan s a m . P r i s u t a n sam, ali ne učestvujem. I volim to. P r i t a j e n o
prisutan. Prisutan bez zapremine. K a o pomisao, kao sušta pomisao. K a o
život sjene.
Uistinu m i se čini d a niti što želim niti što p r a v o o s j e ć a m . I s n e v j e -
ricom ispitujem to stanje. R a d u j e m m u se. T a č n i j e , ne r a d u j e m m u s e ,
j e r j e i to n a p o r , i to j e p r e z a m o r n o za m e n e . N e g o : o n o m e o b a s j a v a
r a d o š ć u . O n a k o k a o što rano sunce osijava hladni k a m e n toplinom.
I s p i t u j e m ga s nevjericom. J e r se čisto p o b o j a v a m d a se to ne p r o ­
mijeni, p r e o k r e n e , d a se ne p o k a ž e da nije t a k o . P o b o j a v a m se d a od-
 j e d n o m ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza m e opet ne
p r o v r i nemir nekog htijenja, da ne o t p o č n e o p e t n e k o vrenje. N e ,
n e ću to. N e ću čuvstvovanja, već s a m o p u k o g osjećanja, k a o stablo.
K a o stablo što svojim osjetljivim likom, žilicama svog treptavog lišća,
s m o l a s t o m m e k o ć o m svojih p u p o v a osjeća s v a k u novu ugodu, s v a k u
p r o m j e n u u životu zraka, a da pritom ništa ne čuvstvuje. Golo osje­
ćanje bivstvovanja. Neka kroza me leprša misao, sneno i bez pravca, kao
sanjiv leptir kroz igru sunčanih prošarica p o d proljetnim krošnjama.
N e k a m n o m e protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti k a o ribice što
srebrnasto strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.

*
D a , neka potraje tako, neka samo potraje t a k o ! J e r zbilja preu-
m o r a n s a m za drugo što. N e k a trajanje traje, toliko d a b u d e m siguran
u s t v a r n o s t stvarnosti, ali nezavisno o d m e n e . T o l i k o d a b u d e m s i g u r a n
u svoje prisustvo. Ali krilom neka ne dira mene. N e k a mene pusti p o
strani.

*
Z a p a z i o s a m : na o r m a r u j e novi k a l e n d a r . D o d u š e , slova na njemu
n e razabirem, ali z n a m : onaj j e bio zelen, ovaj novi j e crven. Znači:
preturila se ona godina.

*
Č i n i m i s e v e l i k a b l a g o d a t š t o j e iz s v e g a t o g a s k u p a n e s t a l o v r i j e m e .
J e r vrijeme k a o da je ono što d o g a đ a j i m a n a š e g života p o d a j e njihovu
t e ž i n u i n j i h o v u b o l n o s t . K a d j e iz n j i h i z v u č e n a n i t v r e m e n a n a k o j u s u
nanizani, oni leže pred našim očima, šaroliki i ravnopravni, poput
rasutih đinđuva. Svrstavaju se u jednu ravninu, svi jednako važni
o d n o s n o n e v a ž n i , i svi j e d n a k o živi o d n o s n o neživi. S a d g l e d a m n a
život o n a k o k a o što se gleda na p e j z a ž : u n j e m u j e s v e i s t o d o b n o pri­
sutno: riječ »prije« i riječ »poslije« tu su besmislene. I ima u tome
n e š t o što o d m a r a naše oči, k a o gledanje u zelenilo. P o m a t r a n tako,
život postaje gotovo bezbolan. Život-ćilim. K a d g l e d a m m o j a išarana
s l o v a na pijesku života koja su vjetri pomrsili, g l e d a m na njih k a o na
poremećenu arabesku. Dani, radosti i boli svrstavaju se u jedan red,
n e potiru se i ne potiskuju jedno drugo. K a d prestarimo, kad nadživimo
s a m i sebe, m e đ u njima nastupa tišina i veliki mir. P r a s t a r e , p o k o j n e
stvari usklade se među sobom: postanu nekako ravne i vršnjakinje:
n p o k o j e n o s t daje im mir i ravna prava.

*
S a d a se m i s a o toči bez šuma, bez pjene, k r o t k o k a o ulje iz starinskog
d r v e n o g tijeska. Sve su suprotnosti izmirene, sve ratujuće misli pitome
k a o ptice na dlanu. Ono što j e n e k a d p a r a l o i r a n j a v a l o unutrašnje
s t i j e n k e , izlizalo j e svoje bridove, otupilo s v o j e oštrine. U g l a č a l o se k a o
m o r s k i š l j u n a k u vječitom krilu plima i o s e k a , u n e p r e s t a n o m ljulju-
s k a n j u valova i pjena. S a d sve prelazi p r e k o starih ožiljaka milujući
ih svojom glatkoćom i donoseći im utaženja hladom svog dodira.

*
 Htio bih se svesti čitav na jednu besproslornu tačkicu svijesti, van-
v r e m e n u , neranjivu, v a n domašaja zbivanja. Mala abulična misaona
jedinka, prepuštena svim vjetrovima, kao kunadra maslačka; povijati
se p o v o d l j i v o , nošen svim strujama, kružiti u svim motanjima i
virovima.

*
Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Izlažem
ih s u n c u , n o s n i c e udiŠu svjetlost i t r e p k e žmire o d j a s a — p r o s j a k što u
ljetno p o d n e pod maslinom smireno žvače ukupljene korice hljeba. S v e
je v e ć tako d a l e k o , da u dnu sjećanja jedva još tinja. S v e je već tako
d a l e k o i m r t v o , d a v i š e nije ni d o b r o ni loše.
P r e l a z i m d l a n o m p o s t a r i m b r a z g o t i n a m a , i s l u k t i m g l a s iz d u b i n e :
zaista, sve je tišina.

*
S v e s a m o d života uzeo i sve m u od sebe dao. P r e d n j e g o v i m se l i c e m
nisam pretvarao. D a o sam m u svoje zanose i svoje p a d o v e , svoja pre­
g n u ć a i s v o j a k l o n u ć a , n a p o r e n a p e t i h žila i s n o v e p r e z n o j e n i h uz­
glavlja. S v e je bilo m o j e : i r a d o s t i bol, opsjena i r a z o č a r a n j e . P o z n a m
glad djeteta i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u j u t r a k r v a v a i p o ­
vijanje d u š e u m u t n e sutone. K a d o d e m , otići ću go i p r a z n i h ruku,,
s d u b o k i m u m o r o m u d n u u d o v a i p o m i r e n sa p r o l a z n o š ć u .

Danas je nebo oblačno.

D o i s t a , u m o r a n s a m , d u b o k o u m o r a n . U m o r a n iz d u b i n e d u š e .
M o ž d a već p r e d u g o živim. V e ć tako dugo, da p o m a l o shvaćam d o -
brostivost smrti.
D a , dobra je smrt. Trebalo bi samo da poštedi jednu tanku zraku
svijesti: toliko d a se n j o m e m o ž e iskusiti d o b r o t a ništavila.

*
S a m o ne više patnje!
P r o b u d i m se u noći i skrušeno š a p ć e m : samo ne više patnje!
T a k o s a m srođen s njom, da joj već dobro poznam zakone, mjere i
ć u d . Z n a m je k a k o se r a đ a , z n a m k a k o niče tupi ledac bola u dnu
izmučene puti. Z n a m j e k a d kliktava liječe, crna p r e k l a n a ptica, i
krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Z n a m je k a d , klonula,
pusta, bije čelom о hladni prag beznađa.
Duša diše u patnji k a o more u plimama i osekama. P o z n a m spečenu
s u h o ć u k a d p r e s u š e suze, k a d se u p r s i m a zgrune t v r d a l e d e n a gvalja.
P o z n a m klonuća u pustoš bešćutnosti. Poznam časove k a d je duša
prazna kao presušen bunar. To je kratak predah istrapljenom mesu. A
onda, u dnu bunara zagrgolji opet vrutak crnih voda.
0 , dobro poznam mehaniku bola!
T a k o sam sviko na patnju, da joj već dobro znadem svaku boru na
licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.
 S a m o ć a , i pučina noći preda m n o m . N i č e g a n e m a . N i ljeskanja var­
ljivog svijetla u daljini, ni lepeta k a k v o g bijelog krila. N i č e g a , d o
ravne plohe zida pred mojim očima i beskrajne pučine noći preda
m n o m . H r a n a je m o m u uhu disanje tišine, hrana je m o m e oku nijema
bjelina zida, hrana je m o m e srcu s a m o ć a .
Svemu s a m dao sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osjetio
s a m miljenje soka u svakom tananom vlaknu i srh u studenom srcu
k a m e n a . R a z u m i o sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. Otvorio
s a m dušu s v a k o j pojavi života i oči s v a k o m njegovom vidu. U s v a k o m
d o d i r u o s t a l a j e p o j e d n a č e s t i c a m e n e . D a m i s e i š t a iz d u b i n e n o ć i
vrati u krilo!
Ali nikoga i ničega nema. S a d s a m praznoruk i go, pun bijele
praznine.
Gola duša u dahu bivstvovanja — harfa u dahu vjetra.

U z b u đ e n o lice bolničarke nada m n o m , u p o r n o škrebetanje signala za

dozivanje, nagla strka oko mene u noći. Osjetio s a m sitno toplo ška­
kljanje, a zatim primijetio veliku crvenu mrlju što j e probila kroz moje
bandaže. Već znam! Razumio sam po vrsti priprema opet: transfuzija
krvi. U b o d u lijevu podlakticu. A onda, hitan d o l a z a k nečujnih bijelih
kolica i užurban prenos u dvoranu bez uglova. I još putem, gubljenje
svijesti.

Iz n e p o m i č n o g položaja u k o m e ležim, vidim radiator, krajičak kocka­

stog stolnjaka, crveni kalendar. Znači: j o š nisam u onoj drugoj sobi,
m e đ u nepoznatim iznurenim licima.
Misao se mrsi. Na mahove oko mene zjape bezdane bijele praznine
kroz koje propadam.
P a p r e s t a j e i to. B i j e l a tišina bez v r e m e n a . S e d e f a s t i o d s j e v za vje-
d a m a . Vječnost.

LXXI.

J u t r o s s a m i z i š a o iz b o l n i c e . U p u t i o s a m s e u g r a d , о š t a p i ć u d o d u š e ,
a l i u j e d n o m d o s t a l e ž e r n o m andantinu. Svježe proljetno jutro. N a cesti
lokvice od noćašnje kiše. K a k o sam prekoračio preko praga, m i m o
m e n e je projurio automobil i zaštrapao me kosim blistavim rafalom
kapljica, ravno ispod koljena. T o mi je, o d m a h na p r v o m koraku, b i o
p o z d r a v » s l o b o d n o g s v i j e t a n a p o l j u « . U k o l i m a j e m o ž d a sjedio sin
k o j e g m o g n e k a d a š n j e g š k o l s k o g d r u g a , t v o r n i č a r t j e s t e n i n e ili g l a v n i
a k c i o n e r u d r u š t v u z a e k s p l o a t a c i j u n e z n a m č e g a . I z v a d i o s a m iz d ž e p a
čistu m a r a m i c u koju m i je, zajedno s ostalom m o j o m s k r o m n o m opre­
m o m , uredila i brižno izglačala dobra moja bolničarka. Iskrpala mi je
i košulju, i sad osjećam kako me gusto isprošivano mjesto na grudima
prijatno g r e b e z a h v a l n o š ć u p o lijevoj ključnoj kosti. O b r i s a o s a m blat­
njave mrljice i pošao dalje.

A p u t e m p r e m a gradu, mislio s a m : čemu toliko ž u r e ? Zar se boje da

ne će stići na svoj dio patnje i gorkih saznanja? Za dugih samotničkih
solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki
n e m i r j a l o v ; s v e j e d n o s e d o č e k a s v e , s v e j e d n o s e o t k r i j e s m i s a o ili
b e s m i s a o svega. S v e j e d n o čovjek o b a đ e čitav svoj krug. P a našto onda
tolika žurba?
P o m o m starom običaju usamljena šetača, u p u š t a m se u zabavu da
u sebi razvijam dalje tu temu. Odakle u čovjeku ta duboka strast za
š t o b r ž i m k r e t a n j e m u p r o s t o r u , ta t e ž n j a z a l o k o m o c i j o m , i l i t a j n a g o n
l o k o m o c i j e ? J e li t o u v i j e k o n a i s t a , i s k o n s k a t e ž n j a p r a m a j k e a m e b e
za kretanjem, tek osmišljena nekim aposteriornim smislom i ciljem, i
porasla do grdnih razmjera? J e d n o malo, draškavo osjećanje fizičke
u g o d e , v e o m a s r o d n o osjećanju na Ijuljaški, s a m o p o sebi n e d u ž n o -
b e z a z l e n a d j e č j a z a b a v i c a . A k o l i k o li z l a z n a d e n a n i j e t i l j u d i m a ! E v o
k a k o to i z v o d i m : m a l o b r o j n e su radosti primitivna čovjeka. Ono što
m e k o d p r i m i t i v c a n a j v i š e r a s t u ž u j e , to j e k r a j n j e ograničena skala
njegovih radosti. Slast od moći, afirmacija svoga golog ja, i zadovolja­
v a n j e p r i m a r n i h a n i m a l n i h a p e t i t a - to j e više m a n j e s v e . A k a o k r u n a
svega, k a o s a m cvijet na stablu života - strast l o k o m o c i j e . Ona u nje­
govim očima m o ž d a p o p r i m a vrijednost jednog čisto apstraktnog, ideal­
nog, n a d m a t e r i j a l n o g stremljenja. A k a k o je za ostvarenje te težnje za
l o k o m o c i j o m g o t o v o neminovno potrebna ona faktična vlast, faktična
m o ć , i k a k o p o s t i z a n j e te f a k t i č n e v l a s t i i m o ć i g o t o v o neminovno
iziskuje oporu borbu i bespoštedno potiranje, gaženje preko kojekakvih
obzira, p a i p r e k o ljudskih egzistencija, nerijetko i p r e k o lešina —
i s p a d a n e k a k o đ a s e s v e t e h v a l e v r i j e d n e s t v a r i , u k r a j n j o j liniji, p o č i -
njaju radi udovoljenja onoj nedužnoj strasti lokomocije. P r a s t a r a ikarska
težnja eto n a p o k o n utažena, osvojena tehnikom. E n e r g u m e n za v o l a n o m
— novovjeki Ikar.

Prošao sam pored željezničke stanice. Kolporteri su izvikivali:

Sutrašnje n o v o s t i ! ... S u t r a š n j e novosti!...
A putnici, ž u r e ć i p r e m a k o m p o z i c i j a m a , na j a g m u su ih k u p o v a l i i
z a d o v o l j n o t r p a l i u d ž e p . O č e v i d n o , nešto su u š i ć a r i l i . Z a n e š t o sitniša
eto im j e sretno potrefilo da k u p e jedan dan. J e d a n dan čega? N e
znam. J e d a n dan života, valjda. I meni je kolporter ponudio »sutrašnje
novosti«.
- N e , prijatelju, hvala! - odgovorio sam m u . — J a odlazim na dva
d a n a . I m a t e li m o ž d a p r e k s u t r a š n j e n o v o s t i ?
 N e ! T o g a nema! Do toga još nismo došli. N o doći ćemo, doći ć e m o
već i do t o g a ! J e r svijet napreduje.
Z u r e s e l j u d i , ž u r e . S m i j e š n o n a t e z a n j e s v r e m e n o m ! P o n e k a d m i se
čitava povijest čovjeka na zemlji privida k a o povijest te utrke s vre­
m e n o m . A z a š t o ? K u d a to hoće da s t i g n u ?
A ipak, i sâm sam nekad podlijegao, i još k a k o podlijegao, toj
groznici v r e m e n a ! S a d m i se čini k a o d a s a m se čitavog vijeka s a m o
žurio da još danas pojedem i sutrašnji, i preksutrašnji obrok života.
S a d mi j e to neshvatljivo. T o jest, prestalo m i je biti shvatljivo. K a o
š t o v e ć , u d a t i m g o d i n a m a i s d a tim i s k u s t v i m a , p r e s t a j u b i t i s h v a t l j i v e
tolike stvari, i naše rođene i tuđe. Za uzvrat, postaju nam shvatljive
n e k e druge stvari. I tad prestanak razumijevanja za one p r v e v o l i m o
nazivati mudrošću. Zrelom, poniznom mudrošću.
Ima jedan momenat k a d popusti u n a m a težnja ustremljena na­
prijed i z a p o č n e težnja zadržavanja i u s p o r a v a n j a t r a k e v r e m e n a .
M o m e n a t k a d u m r e o n a ž e đ s u t r a š n j i c e i, n a n j e n o m m j e s t u , r o d i se
želja za j e d n i m velikim, nezalaznim d a n a s . N a toj v o d o d j e l n i c i života
valjda počinje ono što se z o v e : starost.
Ipak, kupio sam novine i pošao dalje. P r o š a o sam ulicom gdje j e
n e k a d za p r o z o r o m plutala u mjesečini d j e v o j a č k a v o d e n a glava.
P r o š a o s a m i m i m o kuću gdje je stanovao m o j negdašnji učitelj violine.
Stigao sam, malko umoran od nesviknutosti na hodanje, u mali gradski
park, i sjeo na klupicu u rondou oko v o d o s k o k a s crnčićem od lijevana
željeza. P r v e tabake novina, s k r u p n i m naslovima о p r e d s t o j e ć e m sa­
s t a n k u » v e l i k e č e t v o r i c e « ili » š e s t o r i c e « , о p r o t e s t n i m n o t a m a , o p r i -
h v a t a n j u v o j n o g b u d ž e t a per acclamationem, prostro sam na klupu poda
se (jer zemlja j e još vlažna, a proljeće zna k a t k a d biti z a s j e d n o ! ) .
T o ću pročitati večeras, p r e d spavanje. T a i o n a k o u n o v i n a m a pišu uvi­
j e k i s t e s t v a r i : k a k o j e g o s p o d i n p r e d s j e d n i k v l a d e p o l o ž i o k a m e n te­
m e l j a c i k a k o »Periodont« odstranjuje zubni k a m e n a c , k a k o se u teatru
u u t o r a k d a j e Carmen a u p e t a k Traviata, i k a k o su ove godine zaka­
snile p r v e trešnje. T e tako, k a m e n temeljac amo, zubni k a m e n a c tamo,
s v i j e t , i b e z n a š e g u č e š ć a , i d e n e k a k o n a p r i j e d ! Z a d n j e t a b a k e s Malim
oglasnikom u z e o s a m p r e d a se na k o l j e n a . P r o m a t r a m sa z a n i m a n j e m
biljke u n a o k o l o i trudim se da se s v a k o j sjetim l a t i n s k o g i m e n a . ( M a l k o
iščilio čovjek i m a tu m a l u prednost: nije m u teško naći razonode.) I
čisto se j e d i m k a d se p o n e k o g imena ne m o g u da prisjetim. P o t o m na­
b r a j a m š t o d a n a s t r e b a d a u č i n i m . P r i j e s v e g a , t r e b a d a iz b o l n i c e i z n e ­
sem m o j kartonski kovčeg (ovaj put, regbi, definitivno kartonski)
i d a iz » p o l o g a v r e d n o t a « p r e d i g n e m v i o l i n u . D o b o l j e g r j e š e n j a , to ću
predati u p o h r a n u na željezničkoj garderobi. Ali javlja se i mali, d o s a d
nepoznati osjećaj strepnje nad dragocjenošću: u k o v č e g u su i arci m o g
dnevnika koje sam ispisao u bolničkoj dokolici. Eto, pod starost sam
iskusio i to: što znači posjedovati j e d a n r u k o p i s . P r i m i r i s a o s a m i spi­
sateljske slasti. Šašav posao! A k o sam dobro shvatio u čemu j e stvar,
treba n a o p a k o proživjeti čitav jedan život, p a da bi se odatle napisala
j e d n a , i to n a j č e š ć e slaba, knjiga! ( P i t a m se, k a k o t e k m o r a d a izgledaju
o n e d r u g e , n a p i s a n e b e z t o g a ! ) ... Z a t i m , h o ć u d a m o j o j b o l n i č a r k i p o ­
klonim za u s p o m e n u n e k u malenkost. N a prvi m a h , nije bilo p r o b l e m a :
j e d n u o d onih k n j i g a k o j e o n a voli - p u n i s u ih izlozi! A l i ne, to b i
bila s t a n d a r d n a f o r m a l n a pažnja, kao naručeni b u k e : p r e d a š b a n k n o t u
i ceduljicu s a d r e s o m , p a okreneš leđa i ne s a č e k a v š i d a vidiš k a k o iz­
g l e d a to cvjetno otjelovljenje tvoje nježne pomisli. N e . T r e b a t će da
p r o n a đ e m takvu knjigu u kojoj bi se našli skupa i njen i m o j ukus. A
p o r e d t o g a , n e k u l i č n u s t v a r č i c u , b l i ž u s a m o j o s o b i . V r a t n u m a r a m u , ili
što slično. U p r o l a s k u već s a m vidio p o izlozima n e k a k v e m a r a m e s oti­
snutom g e o g r a f s k o m kartom, sidrima i sirenama. Učinile su mi se mal-
čice n e u k u s n e , ali t r g o v a c na p r a g u veli da se t a k v e m n o g o nose. Sva­
k a k o , bolje su i te n e g o one druge, s otisnutom s e d m i c o m s r d a c a i a s o m
karona.
P o n i o s a m zlataru famoznu d u g m a d s k a m e j a m a . Suhonjav, šutljiv
č o v j e k , t i b e t a n s k i m u d a r . T a k v i m u d r a c i žive p o s t o t i n u i d v a d e s e t g o ­
d i n a ! ... N e , s t a k v i m č o v j e k o m n i j e r e d l u k a v č i t i ! P r u ž a j u ć i m u d u g ­
mad, osjetio sam se u dužnosti da m u povjerim m o j e sumnje u komer-
cijabilnost t a k v e r o b e : d a n a s to zacijelo niko više ne traži. P o suhonja­
v o m licu razlio se osmijeh. » T o je istina. Ali zaboravljate da sretnim
sticajem okolnosti žene imaju dva uha, uprav k a o m u š k a r c i dvije r u k e :
dadu se prepraviti u naušnice«. » T a č n o , rekao s a m mu, m u d r o čudesna
p o d u d a r n o s t ! Otprilike tom istom logikom služili su se n e k a d poetski
taknuti teolozi da bi se m o g l i diviti savršenstvu b o ž j e g stvora. B l a g o -
đarim i ja gospodu!«
A p r e d suton, k a d sunce m a l a k š e , pokušat ću da se p o l a g a n o uspen-
tram uz onaj grobljanski brijeg i potražim grob m o g starog učitelja.
Potražit ću i R a d i v o j e v humak, ako je uopće obilježen.
O p e t u z i m l j e m s k l u p e z a d n j e t a b a k e novina, r a s k l a p a m ih, b i š t e m
o č i m a p o p e t i t u Malog oglasnika, u o d j e l j k u Namještenja i uposlenja.
Mlad, zdrav momak traži se kao pivničarski pomoćnik. N e , to nije za
m e n e . Kompanjon s poslovnim iskustvom i manjim kapitalom prima se
u veoma unosan posao. N e , ni to. D i ž e m oči sa z a m o r n o g p e t i t a , i za­
ž m i r i m p r e k o r e a l n i h m o g u ć n o s t i Malog oglasnika u moje magličasto
t r e p e r a v e p r o s t o r e . I m a u m o m e k r a j u j e d a n zelen, g u s t o o b r a s t a o , ne­
napučen otočić s ruševinama starog benediktinskog samostana. Optočen
čivitnim p o j a s o m m o r a i bez počinka opkoljavan kruženjem v r e m e n a
koje u č a r a n o oko njega struji, on već odavna f a t a m o r g a n s k i lebdi n a d
m a g l i c a m a mojih snova. N e k a d se govorilo da tamo namjeravaju urediti
koloniju za r a s p u š t e n u djecu. T o sad m a m i m o j u m i s a o . P o m i š l j a m d a
bih m o ž d a t a m o m o g a o biti m a l k o , m a l k o koristan. Stidljivo gajim još
s a m o tu m a l u a m b i c i j u : da, o v a k a v k a k a v sam, i na svoj način, bar nešto
s o b o m doprinesem očovječenju čovjeka. Možda bih m o j o m ranjavošću
uspio da p o m a l o o m e k š a m one odveć grube oblike u kojima vitalnost
p r o v a l j u j e i z t e n e s r e ć n e z a n e m a r e n e d j e c e ....

Z a v o z i m s e u m a š t a n j a i b l a ž e n o ž m i r i m na b l a g o m p r o l j e t n o m s u n c u .
N a d a m n o m , u n j e ž n o m , j o š blijedom lišću d r v e ć a , m e đ u p u p o v i m a о
k o j e se lijepi paučinica što putuje b e z cilja, u snenim p a z u š c i m a g r a n a ,
živka proljeće.
J o š jedno proljeće!
S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. T o su godovi
d u š e . S v a k o j e od njih j e d n o m i t a r e n j e : iz n j e g a k l i s n e b i ć e u n o v o m
perju i uzlijeću к suncu sa cijukom novim. Čovjek vjeruje da j e njegovo
djetinjstvo, zaglušeno čitavim docnijim životom, zauvijek p o k o p a n o .
A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snažno provali na
s u n c e . Č o v j e k vjeruje da j e proljeće, to djetinjstvo z r a k a , za nj zauvijek
umrlo, a ono se, s novim strujanjem sokova p o d zimskom otvrdlom ko­
rom, ponovo razbudi i glasa.
I, p o p u š t a j u ć i navici k o j u s a m dobio za d u g i h m j e s e c i s a m o ć e m e đ u
zidovima bolnice, zapođijevam unutrašnja obračunavanja. Suočavam se
sa s a m i m s o b o m . Sravnjujem moj život sa životom drugih ljudi i nasto­
jim da se n e k a k o tješim. M a koliko neosmišljen, m a koliko uzaludan,
o p e t m i se čini da nije bio siromašniji od života drugih.
U stvarima je jedna luda zbrka i jedna m u d r a harmonija; jedan pijani
b e s p o r e d a k i j e d a n dulji smisao. K o m e j e d a n o d a to s p o z n a , d o b r o
je proživio svoj vijek. T a j je o b a š a o čitav svoj k r u g .
S k l a p a m p o n o v o oči, i gle, kao da to nije roj m l a d i h m u š i c a što oko
m o j e glave igra tjeran u kovitlac d a š k o m vjetra koji p o tek p r o s u š e n o j
zemlji šara male virove prašine, već da to oko m e n e š u m e m o j a minuia
proljeća.
Žmirim na m l a d o m proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne
t r e b a t r a ž i t i d r u g o g cilja ni d u b l j e g s m i s l a . V e d a r s u n č a n i d a n , i k o r a
hljeba, i k r p a neba sa š a k o m zvijezda n a d g l a v o m - i j a n e m o g u d a
zamislim v e ć e ni stvarnije s r e ć e : sve želje šute i čula dremlju, a misli
imaju p r a z n i č k o ruho i bijele skrštene r u k e .
N a k o n c u sviju staza stoji šutnja i m i r sa s v i m e : široki m i r sa b o l o m ,
s l j u d i m a , sa životom - sa s a m i m s o b o m . U m e n i tišina, n a d a m n o m
podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.
Z a r se n a t a k o m a l o sav život s v e o ? J e li to s t a r o s t , p r e ž i v j e l o s t ,
u m o r ? Ili posljednja, vrhovna m u d r o s t : k r a j n j a o d r e k a s v e g a ?
Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa
radošću, s bolom - i preplavljenost suncem.

(Primljeno za štampu u » R a d u « VI. odjela na 3. sjednici VI. odjela od 5. IV. 1957. g.)