P. 1
Fernando Pessoa-Izabrane Pjesme

Fernando Pessoa-Izabrane Pjesme

|Views: 2,812|Likes:
Published by vnepogoda

More info:

Published by: vnepogoda on Mar 09, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/05/2015

pdf

text

original

B I B L I O T E K A

F I B U L A

NASLOV IZVORNIKA Fernando Pessoa, Obra poetica Rio de Janeiro, GB, Compahnia Jose Aguilar, 1972.

GLAVNI UREDNIK VELIMIR VISKOVIĆ

UREDNICA N A D A GAŠIĆ

OVITAK SVJETLAN J U N A K O V I Ć

Fernando Pessoa

IZABRANE PJESME

PRIREDIO I PREVEO: MIRKO TOMASOVIĆ

konzor
zagreb

PESSOINA POSEBNOST

Uvodna

napomena

I

Danas se već općenito potvrđuje po bitnim sastavnicama re­ cepcije (ritmu izdanja tekstova, prijevodima, kritičkim prov­ jerama, interpretacijama, studijama, monografijama, intertekstualnim pojavama, čitateljskim odjecima) da je Fernan­ do Pessoa ne samo ključna osobnost m o d e r n e portugalske književnosti nego i svjetski pjesnik, jedan od ponajvećih u prvoj polovici našeg stoljeća. N a k o n postupna objavljivanja njegove literarne ostavine, što je počelo već g. 1944., da bi trajalo još uvijek, uvjerenje o Pessoinoj iznimnosti pomicalo se od njegovih mladih štovatelja oko m e đ u r a t n o g a časopisa Presenca (Coimbra) preko Francuske do posvudašnjega uva­ žavanja i p r o d o r a u europske i izvaneuropske sredine. Ushitne prizvuke otkrića »duhovne pustolovine što je u biti po­ ezija F e r n a n d a Pessoe«, kako je g. 1927. zapisao Jorge de Sena, također veliki portugalski pjesnik, te kadšto bizarnog zanimanja za njegovu višeosobnost i mnogostrukost, slijedile su kritičke prosudbe, znanstvene obradbe i takvih auktoriteta poput R o m a n a Jakobsona, Octavija Paza, pa je lisabonski inokorespondent uskoro postao priznati klasik one struje europskoga pjesništva koja se označuje postsimbolizmom i varijacijama poput neoklasicizma, futurizma, pasatizma, čak i nadrealizma. I to sve iz jednoga auktorskog pera, točnije rečeno, pisaćeg stroja, jer je pjesnik bio vrlo osjetljiv na či­ njenicu što je prvi u Portugalu prihvatio novo tehničko ot­ kriće, zamijenio rukopis strojopisom. Može se pače govoriti o studijskoj grani, pessoalogiji. Treći m e đ u n a r o d n i kongres 5

pessoističkih studija, održan u Lisabonu početkom prosinca 1985., okupio je 68 stručnjaka iz europskih zemalja i iz obiju Amerika. U Portugalu je ustanovljena institucija i periodik za sustavnu brigu oko Pessoinih tekstova i studija. Prije šez­ desetak godina »senhor Fernando« u m r o je u lisabonskoj bolnici od hepatitisa, pošto su ga prijatelji našli u skromnu stanu već u agoniji, slabo književno poznat i još slabije cije­ njen. F e n o m e n Pessoa se od šezdesetih godina ovog stoljeća toliko internacionalizirao da ne samo u prevođenju nego i u istraživanju tog fenomena sudjeluju luzitanisti i kritici op­ ćenito iz Francuske, Italije, Španjolske, Austrije, Engleske, S A D - a . P r e d m e t o m je i opservacija i tumačenja s izvanknjiževnih stajališta također, filozofijskih poglavito, a tomu daju prinos i hrvatski znanstvenici, primjerice, Ljerka Schiffler

(»Veritas metaphorica« Pessoinih unutarnjih Indija, Fi­
lozofska istraživanja, br. 41, Zagreb, 1991.). Pessoa je u ovom času u modi, »en vogue«, kako bi rekli Francuzi jed­ nako u sredozemnim prostorima i u sjevernjačkim, budući da je bio u dosluhu s iberijskom tradicijom, francuskim simbolistima, talijanskim futuristima, ali i engleskim metafizičarima i romanticima, njemačkim romanticima i skandinav­ skim modernistima. P o p u t Leopardija djetetom se odušev­ ljavao helenskim filozofima i liricima. Neobičnost se sastoji i u činjenici što je taj književnik iz nedaleka vremena poput nekog davnog klasika p o h r a n i o golem broj rukopisa u gla­ sovitom »sanduku« i drugdje, tako da otkrića nepoznatih i zaboravljenih tekstova bacaju novo ili drugačije svjetlo na njegov opus. R e c e n t n e bibliografije bilježe desetke knjiga i monografija o Pessoi godišnje, još više knjiga prijevoda na razne jezike, pa i one s m a l o govornika (ladino). Pedeseta obljetnica smrti (1935.-1985.) i stota rođenja (1888.-1988.) dale su dodatan z a m a h recepciji Pessoe. Prva obljetnica je, znakovito, u Francuskoj 1985. obilježena izložbom u pariš­ kom Centre Pompidou, gdje se moglo vidjeti devet novih francuskih knjiga (monografija, prijevoda) u počast Portu­ galcu, kojeg je ta zemlja prva predstavila Europi. U Italiji je

stoljetnica rođenja 1988. popraćena s toliko novih edicija da se nazire gotovo kult Pessoe, kojemu najjači naglasak udara Antonio Tabucchi, n e u m o r n i prevoditelj, promicatelj i tu­ mač Pessoine literature. Tabucchi je štoviše auktor m o n o ­ drame, gdje je Portugalca doveo u dodir s talijanskim mu srodnikom Pirandellom, koja je izvedena i na festivalu u Avignonu (1988.). Velikoj talijanskoj medijskoj pozornosti pripomogli su Alberto Moravia (Pessoinoj drami Mornar na­ mijenio j e d n o poglavlje Europskog dnevnika) i U m b e r t o E c o (esejem o polemici oko auktorstva r o m a n a Eliezer). Spome­ nuti je roman, naime, bio pripisan Pessoi, tako objavljen i preveden na talijanski, a pisac mu je Eliezer Kamenesky, što nije bio heteronim, omiljen postupak Pessoine igre skrivača u raspodjeli opusa, već njegov prijatelj iz dvadesetih godina. Riječ je, dakle, bila o apokrifu, ne iz srednjeg vijeka već iz dvadesetog stoljeća, pa je izbila »afera«. Na španjolskom je od 1980. do 1990. tiskano b a r e m osam knjiga Pessoine poe­ zije i proze. Kad je E d o u r d o Lourenco prije četvrt stoljeća, obavivši temeljitu strukturalističku raščlambu Pessoinih stihova, izja­ vio da je riječ o »genijalnoj naravi«, nije se to više činilo predimenzioniranje i senzacioniranje (bilo je i toga) j e d n e pomalo neobične auktorske pojave. Na stanovit je način ovjerodostojio retoričku pripomenu francuskog prevoditelja A. Guiberta, koji je predstavljajući Portugalca u Seghersovoj ediciji Poetes d'ajourd'hui, napisao da će doći dan kad će se učiti portugalski jezik da bi se mogao čitati Pessoa (ispunilo se to i u mojem slučaju), kako se negda učilo talijanski D a n ­ tea radi. Tezu o Pessoinu »gigantizmu« prihvatio je kao po­ lazište svoje studije i navedeni talijanski luzitanist i pessoist Tabucchi. Kako se bližimo kraju stoljeća, F e r n a n d o Pessoa u europskoj književnoj svijesti sve više zauzimlje mjesto ve­ likog pisca izvanredne pjesničke sudbine, moći i odjeka, s ponovnim značajnim iberijskim udjelom u gibanjima ovostoljetne literature. U takvom prepoznavanju Pessoe sudjelo­ vala je i hrvatska sredina, razmjerno rano, od pedesetih go7

dina. N o , u posljednje doba kao da je nastupila stanka, jer čitavo j e d n o desetljeće nije na hrvatskom jeziku tiskana knjiga Pessoinih tekstova, točnije od 1986., kad je sarajevski nakladnik »Veselin Masleša«, zaslugom urednika Mile Pešorde, objavio reprezentativan izbor: F e r n a n d o Pessoa, Poe­ zija. Istina, Nikica Talan u splitskim Mogućnostima (br. 56-7, 1991.) predstavio je dobro, stručno, raznoliko i obilno (str. 495-657) Pessoine književne likove vlastitim prepjevi­ ma i p o p r a t n i m tekstovima, ali je, nažalost, taj njegov n a p o r prošao nezapaženo i prepušten dobroj volji čitatelja časopi­ sa. Kolega Talan je za tu zgodu preveo i Pessoinu Svadbenu pjesan, izvorno na engleskom, koju sam pridodao ovom iz­ boru, uglavnom istom u usporedbi s onim iz 1986. Preinačio sam nešto više predgovor, proširio bibliografiju, n a d o p u n i o kronologiju recepcijom u Hrvata, te dodao jedan znameniti Pessoin estetički traktat. Izbor je pokušaj da se hrvatskim čitateljima pruži što potpuniji uviđaj iz bogatoga i produk­ tivnoga Pessoina pjesništva, poštujući njegove složenosti. Nastoji obuhvatiti pet njegovih otjelovljenja: uz već znane i u nas prevođene heteronime (Alberto Caeiro, Alvaro de Campos, Ricardo Reis) i ortonim ( F e r n a n d o Pessoa), prvi put predstavlja i h e t e r o n i m a Coelha Pacheca. Prepjevanjem i tumačenjima Pessoe bavim se povremenice od 1969. Te sam proizvode u ovoj ediciji združio, revidirao, pridodavši im i nove priloge. U traduktološkom smislu nastojao sam Portugalcu »pronaći mjesto«, dodirnice u hrvatskoj pjesni­ čkoj tradiciji i leksičkim natuknicama s našim neoklasicistima, modernistima, pasatistima, simbolistima, kako se to nadavalo iz pjesničke podloge pojedinih heteronima. Koliko sam u tome uspio, n e k a ocijene tumači i znalci Pessoine po­ ezije. Njezinih čitatelja u Hrvatskoj imade dosta, uvjerio sam se to po iskanju Pessoinih knjiga i recepciji u naših vi­ đenih pjesnika. To je bilo i razlogom što sam g. uredniku Konzora, Velimiru Viskoviću predložio da u svoj p r o g r a m uvrsti i Pessou, te sam mu zahvalan što je moju preporuku prihvatio.

Kako su geneza i okolnosti Pessoina literarnog p u t a i potvrđivanja dosta zapletene, uvrstio sam u knjigu, radi lak­ šeg snalaženja, n e o p h o d n u dokumentarnu i instruktivnu građu.

Heteronimi
Sva tumačenja Pessoe polaze, koncentriraju se i završuju apostrofiranjem njegovih, tradicionalno kazano, pseudoni­ ma, koje on ne želeći da se tako pojme, jer to i nisu, oz­ načuje kao heteronime u naglašenoj distinkciji p r e m a ortonimu. Heteronimi bi bili Alberto Caeiro, Ricardo Reis, Alvaro de Campos, Coelho Pacheco, a ortonim jest F e r n a n d o Pessoa. T a k o su napisane i potpisane ove pjesme, i Pessoa ih tako raspodjeljuje, interpretira i vrednuje. Kakav god izva­ njski predznak ili smisao dali toj činjenici, neosporno je da je ona imanentna auktorovoj kreaciji i da je središnja, od­ lučna u kritičkom pristupu. Držim da ona proistječe od go­ lema introspektivna napora. Ne vjerujući u jedinstvo ljudske naravi, ili ga uzalud tražeći u sebi, možda ga demistificira­ jući, a želeći do kraja rasvijetliti svoju intuiciju i unutarnju tenziju, Pessoa hipostazira simultanu različitost svojih po­ buda, poriva, opredjeljenja, čuvstava i nadahnuća: Ćutjeti sve na sve načine, živjeti sve sa svih strana, biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme, ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka u samo jednom trenutku rasplinutu, rasipnu, p o t p u n u i daleku... Umnožih se da bih se ćutio, da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je p o t r e b n o ćutjeti sve, prelio sam se, samo učinio da iscurim, razodjenuo, odao, 9

kaže u Protoku sati. Beskompromisan u ispovijedanju (»ap­ solutna iskrenost«) i objašnjavanju raznorodnih, rastrganih i podvojenih stanja svoje psihe i podsvijesti, ostvario je go­ tovo neprispodobiv auktorski put. Jednostavno kazano: tek manji dio svojih pjesama »priznaje« svojim, mnogo veći tre­ tira djelom drugih ličnosti, kreativno neovisnih o njegovoj volji: »Stvorio sam u sebi raznolike osobnosti, m e đ u s o b n o odvojene, osobnosti kojima sam pripisao različite stihove, koji s obzirom na moja čuvstva, ne tvore ono što bih ja pi­ sao.« Pojava se, velim, može objašnjavati prizvukom psiho­ patologije i t r a u m a (Edipov kompleks, gubitak oca, uskra­ ćena nježnost, potisnut homoerotizam, itd.), mentalnim kri­ zama, okultističkim nagnućima, alkoholnim rastrojstvom ži­ vaca, ali je nastanak heteronima krucijalan sindrom njegove pjesničke vitalnosti. Zapanjuje pak temeljno individualno je­ dinstvo polivalentna opusa, ravnomjeran potencijal i umjet­ ničko ravnovjesje u višeosobnom raslojavanju. S druge stra­ ne pak iznenađuje poetička, versifikatorska i strukturalna raznovrsnost. Kad je do toga unutarnjeg razgraničenja došlo 8. ožujka 1914., u eksploziji se oslobodila golema energija. Pristavši na suživot drugih bića u sebi, Pessoa je doslovno od navedenog d a t u m a »višeosobni«, »mnogostruki« pjesnik s ubrzanom i grozničavom proizvodnjom stihova, koja će na­ rasti do golemih razmjera. Libido scribendi, usustavljena estetičkim traženjima, držala ga je u zanosu do kraja života, ne dopustivši mu ni da pjesme koje su navirale iz četiriju glavnih smjerova sredi i pripravi za objavljivanje. Silovita projekcija prema totalitetu kroz poeziju, karizmatična žud­ nja da dostigne tudo (»sve«) naprosto ga opsjedala u stano­ vitomu samoponištenju k a o mogućnosti posvemašnjeg samoizražavanja.

10

»Triumfalni dan života«
Hitni zaokret u svojoj duhovnoj egzistenciji Pessoa je opisao u uzbudljivu pismu Adalofu Casais Monteiro (14. siječnja 1935.): »Godinu d a n a poslije ili dvije (nakon meni nepoz­ nata rođenja Ricarda Reisa godine 1912.) smišljao sam kako da se dobro našalim sa Sa-Carneirom — da izmislim kakva bukoličkog pjesnika, veoma složene vrste, i da mu ga pred­ stavim, ne sjećam se više kako, u stanovitom stvarnu obliku. Provedoh nekoliko d a n a izgrađujući tog pjesnika, ali u tomu nisam uspio. Jednoga d a n a kada sam napokon od toga odu­ stao — bijaše 8. ožujka 1914. — približio sam se visokom ormaru i, uzevši list papira, počeh na njegovoj ladici pisati stojećke kao što činim uvijek kad mogu. I napisah bez pre­ kida više od trideset pjesama u svojevrsnoj ekstazi, kojoj ne mogu odrediti narav. Bio je to triumfalan dan mojega živo­ ta, a nikad poslije nisam doživio sličan. Pošao sam od na­ slova Čuvar stada. A zatim se u meni pojavio netko k o m e odmah dadoh ime Alberto Caeiro. Oprostite besmislenost rečenice: u meni se pojavio moj učitelj. Takav je bio n e p o ­ sredan osjećaj koji sam imao. Tako da, n e t o m je ovih tride­ set i nekoliko pjesama bilo napisano, zgrabih smjesta drugi papir i napisah, isto tako bez prekida, šest pjesama što tvore Kosu kišu F e r n a n d a Pessoe. Smjesta i u cjelini (...). Bijaše to povratak Fernanda Pessoe — Alberta Caeira samom Fernandu Pessoi. Ili bolje, bila je to reakcija F e r n a n d a Pessoe protiv njegova nepostojanja u obliku Alberta Caeira. Pošto se Alberto Caeiro pojavio — instinktivno i pod­ svjesno — tražio sam mu učenike. Istrgoh iz njegova lažna poganizma Ricarda Reisa, nađoh mu i dadoh ime, jer sam ga već takvoga tada vidio. I najednom, u protivnu skretanju od onoga što pripada Ricardu Reisu, novi individuum iskrsnu silovito u meni. Jednim samim potezom, na stroju za pisanje, bez prekida i ispravaka iskrsnu Triumfalna pjesan Alvara de Campos — pjesan s tim imenom i čovjekom tog imena. 11

Stvorio sam onda jednu nepostojeću družbu. Postavio sam sve to u oblike realnog. Stupnjevao utjecaje, upoznavao prijateljstva, čuo u sebi raspre, divergentna stajališta, i pri svemu t o m u čini mi se da sam ja, tvorac svega, manje od svih nazočan. K a o da je sve bilo neovisno o meni. I kao da se to još zbiva. Ako jednoga dana mognem objaviti estetičku raspravu između Ricarda Reisa i Alvara de Campos, vidjet ćete k a k o su oni različiti, i kako sam ja slab u toj Materiji.« Dvadeset je godina tako proživljavao j e d n u d u š e v n o poetsku d r a m u sudjelujući u njoj čitavom svojom egzisten­ cijom i egzistencijom njezinih protagonista: »Napisao sam s najvećim gnušanjem osmu pjesmu Čuvara stada, s djetinjim huliteljstvom i posvemašnjim antispiritualizmom. U mojemu vlastitom, i po svoj prilici stvarnom, postojanju, po kojem živim društveno i objektivno, nigda nisam pribjegao sveto­ grđu i nisam antispiritualist. Alberto je Caeiro, ipak, onakav kakva ga pojmih; tako on m o r a pisati, htio ja ili n e . Odreći mi pravo da se njim tako koristim bila bi ista stvar kao da odričemo pravo Shakespeareu da dade izražaj duši Lady Macbeth, pod izlikom da on, pjesnik, nije bio ni žena ni, koliko se znade, histeričan epileptik.« Prebivajući tako u predjelima svoje poticajne iluzije ili fikcije, on je nevjerojatnom efikasnošću izgrađivao ne s a m o pjesnički i duhovni profil svojih dvojnika nego i njihovo fi­ zičko postojanje, te svoj estetički i emocionalni odnos p r e m a njima. Međutim, izmislio je biografije za djela, a ne djela za biografije. »Vidim ispred sebe, u bezbojnu prostoru stvarnijem od sna, lica, kretnje Caeira, Ricarda Reisa i Alvara de C a m p o s . Izgradio sam i njihovu dob i njihov život.« Pokušavajući iz druge perspektive motriti svoje stanje, ali ga sveudilj uzimljući za danost, Pessoa se trsi samoanalitički objasniti: »Ne znam jesam li jednostavno histerik ili sam, točnije, histerički neurastenik (...) Bilo što bilo, duševno podrijetlo mojih heteronima nahodi se u organičkoj mi i neprekidnoj sklonosti p r e m a depersonaliziranju i pretvaranju.« (»Depersonalizira12

nje« bismo mogli, igrom slučaja ili kobi, nazvati i depesssoiziranje, budući da pessoa na portugalskom jeziku znači »osoba«.) Fiktivna se poetska transpozicija, u suglasju s poluotočnom atavističkom dispozicijom, ne ograničuje na visao (»snoviđenje«), nego na njezin protok u zbiljsko. Pessoa se u čudnomu svojem protoku i identificira sa svojim likovima i diferencira od njih, a to pak više nije iberska označenost, nego je i m a n e n t n o procesu kroz koji prolaze mnogi pisci. Samo mu se Pessoa p r e d a o bez ostatka i žrtvovavši sve, pa i svoje postojanje, služeći dosljedno načelu da je u životu poezija primarna, a sve ostalo sekundarno. Razdioba lično­ sti, osjećanje dvojnika {alter ego), dvojbenost u pojedinačnost egzistencije Pessoa je, uostalom, dijelio sa suvreme­ nicima, p o p u t U n a m u n a , Pirandella. Može se u biografiji i psihičko-umnom ustroju tražiti uzročište njegovih heteronima, može se naći i valjanih ovjera, ali ih nikako podvesti pod mistifikaciju, mitomanstvo. Literarna je objektivna ve­ rifikacija utvrdila da su heteronimi specifični, autonomni pjesnici, poetički zasebni i da nisu faze na poetskoj putanji. F e r n a n d o Pessoa, Alberto Caeiro, Alvaro de Campos i Ri­ cardo Reis javljaju se usporedno tijekom raznih razdoblja i ne ovise o tekućim književnim gibanjima. Pessoine heteronime bolje je tumačiti u kontekstu upravljenosti dvadesetostoljetne umjetnosti i kulture p r e m a inovatorskom razastiranju na relacijama ja-svijest-podsvijest, što je on preobratio u osebujan pjesnički čin. Po tomu se Pessoa dotiče sa čuvenijim srodnicima iz velikih književnosti (Th. S. Eliot, Joyce, Pirandello, Kafka, itd.) u širokoj perspektivi njihovih struja­ nja (postsimbolizam, nadrealizam, psihoanaliza, egzistenci­ jalizam, književnost apsurda). »Samo u toj perspektivi«, ka­ ko veli Tabucchi, »možemo shvatiti u cijeloj njegovoj vrijed­ nosti jedno djelo koje je, možda više od bilo kojeg drugog, zrcalo čovjeka dvadesetog stoljeća.« Pojačana protuslovlja, protučuvstva, koja razabiremo u ovom Portugalcu, nisu li svojstvena tzv. protejskom vremenu i njegovim duhovnim korifejima? Tek ih je on manje zatomnjivao, radi apsolutne

13

iskrenosti k a o uvjeta pjesničkog poslanja u koje je vjerovao, a nikako prilagodavao prema nekomu antiautentičnom kompromisu i probitku. Predočeni heteronimi i niz drugih realizatori su široke ljestvice poetičkih, estetičkih, emotivnih divergencija, odbojnosti, katarza, lucidnih pjesničkih trenu­ taka (gogoljevske ekstaze, nadrealističke automatizacije), intelektualne i ćutilne znatiželje te p o t r e b e da se izluče svi unutarnji tabui i traume. Ortonim i heteronim, pjesnik i pro­ zaik, dramatik anticipator antiteatra i komediograf, pisac »krimića«, policijskih r o m a n a i filozofskih traktata, estetik i inokorespondent trgovačkih tvrtaka, književni kritik i stručni suradnik komercijalnih revija, polemičar i epistolograf, modernist-reformator lirike i bard bolećiva nacionalnog »sebastijanizma«, angloman non plus ultra i luzoman, kozmopolit i nacionalist, mistik i protuklerikalac, osamljenik i kolporter javnih manifesta, nakladnik koji nije objavio ni jednu svoju knjigu, alkemist, astrolog, teozof, mason, izumitelj novih pjesnika i vlastiti destruktor, to je već konvencionalan kata­ log odrednica ili Pessoinih sinteza i antinomija. A unatoč tom golemu pogonu i neprestanoj pjesničkoj ekscitaciji F e r n a n d o je u kontaktima s okolinom bio decentan (uvijek u crnom odijelu engleskog kroja), uljudan, fami­ lijaran (pažljiv spram svih obiteljskih svečanosti), korektan p r e m a kolegama, zahvalan i za kritičke objekcije, nenamet­ ljiv, nježan i suptilan kao udvarač, »senhor« (»gospodin«) za konobare i prodavače, savjestan i ažuran poslovni surad­ nik. Vladao je, j e d n o m riječju, svim tim izvanjskim i unu­ trašnjim pogonom superiornom darovitošću, i ona ga je ču­ vala od devijacija što bi ga kao čovjeka, stvaratelja ili gra­ đanina onemogućile.

14

»Autobiografska

bilješka«

Iste godine koje je umro, Pessoa je prijateljima podijelio svoju skiciranu autobiografiju, koja je poslije djelomično pri­ općena. Donosim je u bitnim navodima: »Podrijetlo: glavna linija p r e d a — mješavina plemića i Židova. Zanimanje: Najprimjerenija bi oznaka bila 'prevoditelj', najtočnija 'inokorespondent u trgovačkim kućama'. Biti pje­ snik i pisac, ne tvori zanimanje nego poziv. Društvene funkcije koje je obavljao: Podrazumijeva li se pod tim kakva javna dužnost ili istaknut položaj, onda nika­ kav. Politička ideologija: Drži da bi monarhijski sustav bio najprimjereniji za naciju, koja je organski carska kao što je Portugal. Drži istodobno da je Monarhija p o t p u n o neostva­ riva u Portugalu. Stoga bi, kad bi bio plebiscit o režimu, ma­ kar s bolju, glasao za Republiku. Konzervativac engleskog stila, tj. liberalan unutar konzervatizma i posvemašnje antireakcionaran. Vjerska pozicija: Gnostički kršćanin, stoga p o t p u n o pro­ tivan svim organiziranim Crkvama, navlastito Rimskoj crkvi. Odan, zbog motiva naprijed naznačenih, Tajnoj Tradiciji Kršćanstva, koja ima prisnih dodira s Tajnom Tradicijom u Izraelu (Sveta Kabbalah) i s tajnom biti Masonerije. Rodoljubna pozicija: Pristaša mističnog nacionalizma, koji će ukinuti svaku katoličko-rimsku infiltraciju, tako da se stvori, ako je moguće, nov sebastionizam, koji će je du­ hovno zamijeniti, ako je u portugalskom katoličanstvu bilo ponekad duhovnosti. Nacionalist vođen ovim geslom: 'Sve za Čovječanstvo; ništa protiv Nacije.' Sažetak tih posljednjih razmišljanja: 15

Imati vazda na pameti žrtvu Jacquesa, Velikog Meštra T e m p l a r a , i boriti se svagda i svuda, protiv njegovih triju zli­ kovaca: Neznanja, Fanatizma i Tiranije. U Lisabonu, 30. ožujka 1935.«

Pessoin Parnas
U s p o m e n u t o m pismu A. C. Monteiru, Pessoa je dao heterobiografski portret Caeira, Reisa i De Camposa: »Ricardo Reis je rođen god. 1887. (...) u Portu, liječnik je i sada se nalazi u Braziliji. Alberto Caeiro je rođen 1889., u m r o 1915.; rođen je u Lisabonu, ali je gotovo cio vijek pro­ živio na selu. N e m a š e zanimanja, ni gotovo nikakove nao­ brazbe. Alvaro de C a m p o s je r o đ e n u Taviri 15. listopada 1890. (...) On je, kako znate, brodarski inženjer (u Glasgowu), ali je sada u Lisabonu bez zaposlenja. Caeiro je bio srednjeg stasa; makar je uistinu bio krhak (umro od sušice), nije se toliko činio koliko je bio. Ricardo Reis je malo, ali sasvim malo, niži, jači, mršaviji. Alvaro de Campos je visok (1,75 m, dva centimetra više ili manje), mršav i p o m a l o sklon pognutosti. Svi su glatka lica: Caeiro bezbojno plav, oči modre; Reis n e o d r e đ e n e blijede, smeđe boje; Campos između bijele i smeđe, naginje tipu portugalskog Zidova, ko­ se, pak, glatke s normalnim razdjeljkom, s monoklom. Ca­ eiro nije, kako rekoh, imao gotovo nikakovo školovanje: sa­ mo pučku školu; umrli su mu zarana otac i majka, i čučao je u kući živeći od male r e t n e . Živio je sa starom tetkom, pratetkom. Ricardo je Reis, odgojen u isusovačkom kolegi­ ju, kako rekoh, liječnik; živi u Braziliji, jer se t a m o spontano, kao monarhist, iselio. Latinist je po obuci, koju je dobio od drugih, i polugrecist po samoobuci. Alvaro de Campos je imao opće gimnazijalno školovanje; zatim je bio poslan u Škotsku da studira mehaniku, najprije strojarsku, zatim brodograditeljsku (...).

16

Stavio sam u Caeira svu svoju moć dramatične deper­ sonalizacije, u Ricarda Reisa m e n t a l n u disciplinu, zaodjevenu u glazbu što je njemu svojstvena, u Alvara de Campos svu osjećajnost koju ne pridajem ni sebi ni životu (...) Kako ja to pišem u ime njih? Caeiro se javlja čistim i neočekiva­ nim n a d a h n u ć e m a da ne znam, čak i ne predmnijevam da ću pisati. Ricardo Reis nakon apstraktna razmišljanja što se naglo konkretizira u odi. Campos kada naglo oćutim potre­ bu da pišem ne znam ni sam zašto (...) Caeiro je pisao loše portugalski, Campos dobro s omaškama p o p u t eu proprio umjesto eu mesmo (»ja isti« umjesto »ja sam«, opaska M. 'l'.), etc. Reis piše bolje od m e n e , ali sa čistunstvom što ga ja držim pretjeranim. Teško mi je pisati prozu Reisa — još neobjavljenu — i Camposa. Simulacija je lakša, jer je spon­ tanija, u stihu.« U članku Orfej i senzacionizam, napisanu na engleskom 1916., Pessoa (zapravo Campos) se još j e d n o m autodefinirao kao pjesnik ortonim i heteronim: » F e r n a n d o jc Pessoa najčišće intelektualan: jakost mu više počiva u in­ telektualnoj raščlambi osjeta i emocija, koju on vodi do to­ lika savršenstva da n a m to presijeca dah. Jedan je čitatelj nekoć rekao u svezi s njegovom statičkom d r a m o m Mornar. 'On čini izvanjski svijet p o t p u n o irealnim', i zaista je tako. Od toga n e m a ništa starijeg u literaturi. Sva je Maeterlinckova maglovitost i tankoćutnost, u usporedbi s time, gruba i tjelesna (...) Alvaro de Campos definirao se na izvrstan način kao Walt Whitman s grčkim pjesnikom u sebi. Posjeduje svu ćutilnu snagu koju je Whitman imao. U njega postoji sav na­ pon intelektualnoga, emocionalnog i fizičkog oćuta, koji je karakterizirao Whitmana, ali se u njemu također očituje i crta točno oprečna: moć za gradbu i sređeno razvijanje pje­ sme, koju nijedan pjesnik nakon Miltona nikada nije dosti­ gnuo. Triumfalna pjesan Alvara de Campos sa značajkama na Whitmanov način zbog odsutnosti sroka, kitice (i pravil­ nosti) posjeduje gradbu i sređeno razvijanje, koje čini nevještim savršenstvo što ga je, primjerice Lycidas (Miltonovo 17

djelo, opaska M. T.) tražio na t o m području. Pomorska pje­ san, koja ispunja više od 22 stranice Orfeja, autentično je čudo ustrojstva. Nijedna njemačka regimenta nije nikad upoznala unutarnju stegu ravnu tom sastavu, koji se po ti­ pografskom aspektu može držati uzorkom futurističkog ne­ haja.«

U Bilješkama u spomen mojem učitelju Caeiru Alvara de
Campos također je dokumentirana koncepcija Caeira kao učitelja ostalih dvaju heteronima, opisane su okolnosti nji­ hova poznanstva. Upoznavši ga slučajno u Ribateju, Cam­ pos je za cio život ponio u sebi njegovu sliku (lice, osmijeh, kosu), njegov nauk, izravno poimanje stvari (»Svaku stvar koju vidimo t r e b a m o svaki p u t vidjeti po prvi put, jer je stvarno vidimo prvi put.«), poistovjećenje s poganstvom, ko­ je se ne može objasniti, jer je konstitucionalno, mudrost mu i neranjivost životom. U jednoj pjesmi Alvaro de C a m p o s ga prizivlje: Učitelju, moj dragi učitelju srce mojega misaonog i čitavog tijela! Živote izvora mojeg n a d a h n u ć a ! Nisi se brinuo je li ćeš umrijeti, je li ćeš živjeti, ni o sebi ni o čemu, netvarna i vidljiva dušo sve do kostiju, divna pozornosti prema izvanjskom svijetu svagda mnogoliku, utočište čežnja svih starih bogova, ljudski duše materinske zemlje, cvijete iznad potopa osobnog poimanja...

(...)
Spokojstvo, što ga ti posjeduješ, d a d e ga meni, i ono mi stvori nemir. Oslobodio si me, ali je sudbina čovjeka da b u d e rob. Probudio si me ali je smisao toga da si čovjek — spavati! Ishodište je Caeirove poezije, držim, otpor p r e m a deka­ dentnom simbolizmu i izvještačeriom »saudosismu«, te re18

aktualizacija i daljnje iskušavanje izražajnog koncepta Cesarija Verdea (1855.-1886.), portugalskog pjesnika »realistič­ ke orijentacije«, kojeg su modernisti afirmirali. U skladu s lim rječnik mu je jednostavan, stih metrički nesputan, naivistički aliteraran, izbjegava bilo kakve konotacije sa stan­ dardnim pjesničkim instrumentarijem, pa i po cijenu privid­ nih truizama, pleonazama, ponavljanja i proznih izričaja. Na europskom obzoru Caeiro djelomično podsjeća na Pascolijevu poetiku. Stanovita lirska emfaza tek se jedva zamjećuje u Zaljubljenom pastiru, valjda odrazu nerealizirane i jedine Pessoine ljubavi. Protivnik svake spekulacije (»Ne posjedu­ jem nikakovu filozofiju: imam ćutila«), ekstremni senzualist, »argonaut istinskih čuvstava«, »uronjen u stvarnost«, pjeva Narav, »nedužnost stvari«. Najbolje se označio sam: A moje je pjesništvo naravno kao rađanje vjetra. Ricar­ do Reis, prožet antikom (helenizmom), epikurovac i stoik istodobno (u filozofskom smislu), estet, odlikuje se, različno od Caeira, njegovanošću forme (epigrama, oda, elegija) i biranošću izraza. Njegovi su korijeni u Pessoinoj lektiri sonetista »arkadičara« iz portugalskog XVIII, stoljeća te u nje­ govu mladenačkom oduševljenju za jednu knjigu Almeide Garretta, legendarne figure portugalskog romantizma, u ko­ joj je bio sabrao svoje prepjeve Horacija, A n a k r e o n t a i pje­ snikinje Sapho (otuda u Reisovim pjesmama Lidije, N e e r e , Kloe). Zbog metričke iznijansiranosti, klasicističkih kon­ strukcija i fakture teško je prevodiv na druge jezike. Sve ono što je Pessoa imao u sebi klasicističkog i romantičkog kri­ staliziralo se u Ricardu Reisu, kao što je Caeiro p o t p u n a negacija toga. Reis na stanovit način korespondira s ono­ dobnim neoklasicizmom (Carducci). Pjesme potpisane pje­ snikovim građanskim imenom odaju suptilna lirika, zatvore­ nih i vezanih parnaso-simbolističkih oblika i glazbenosti. Je­ dan dio njih teži prema posebitoj tajnovitoj hermetičnosti, ezoteričnosti, dok drugi o p o r o m sentimentalizmu i subjektivizmu. Iz Poruke, jedine zbirke na portugalskom objavljene za života, emanira kompleks »quinhetizma«, e p o h e velikih 19

oplovljavanja i pomorskih otkrića, te »sebastijanizma« (ekstatićko vjerovanje u povratak slavnih kraljeva). Pjesnik u n e k o m personaliziranom patriotizmu uskrisuje epopejske ličnosti s povijesnim retušem, heraldički, u minijaturnim uokvirenim portretima. F e r n a n d o P e s s o a - F e r n a n d o Pessoa kao lirik djelomično iskušaje i inicijacije kabale i alkemije te ritualne zanose. Njegove su pjesme, međutim, sugestivne i prepoznatljive i izvan tih spoznaja, kao hermetičke ili simbolističke komunikacije sa čitateljem. Držim da se u njima prepoznaje i odjek francuskih simbolista, koje je dobro poz­ navao, štoviše pjevao je na francuskom na njihovu tragu. Nasuprot Reisu, koji živi u drevnom, Alvaro de Campos je cio u svojem vremenu. Promotor je portugalskog književnog avangardizma. U citiranoj pjesmi, posvećenoj »učitelju« Caeiru, on se ovako apostrofira: D a o nepoznati Bog da sam ostao uvijek onaj dekadentni pjesnik, glupo preuzetan, što bi mogao barem da se svidi, i što u meni ne bi razbuktao strahotno znanje viđenja. Futuristički opčinjen »dubokim danas« i iznašašćima modernog doba (strojevima, brzinom, tehničkim naprava­ m a ) , slavi vitalnost, dinamizam. Jakoga kritičkog duha, najprotuslovniji od svih heteronima: izražava se i u pjesmama s dva-tri stiha i u dugim p o e m a m a , nježno je nujan i ironično-ciničan (superiorna ironija, koja se kadšto teško ra­ zaznaje, pa može biti pogrešno očitana), prezire svijet i stra­ sno voli njegove živuće oblike, kozmički pesimist i vitalist. Gonjen unutarnjom vatrom, »energizmom«, stvara u veli­ kim zamasima i potezima. Po mnogo čemu je Alvaro de Campos najsrodniji sveukupnosti svojeg duhovnog oca (slabovidan kao i Pessoa), najizravniji njegov alter ego. Kod nje­ ga se ponajviše očituje, interferira i sažimlje golemost Pessoinih literarnih pobuda, izvora i htijenja, od zloslutnih vi­ zija i evokacija »tragično-pomorskih«, brodolomnih, pripo20

vijesti do prestrukturiranih reminiscencija na engleske ro­ mantike, Whitmana, Rimbauda, Mallarmea. R a d o poseže za agresivnim futurističkim eksklamativima i interogativima, versifikacionim »izazovom zvijezdama« kao i whitmanovskim psalmodijsko-litanijskim intonacijama. Neke njegove poeme-epiliji kao Triumfalna pjesan, Po­ morska pjesan, Protok sati, Ratnička pjesan, n a p i s a n e između 1914.-1916., po unutarnjem monologiziranju, strujanju pod­ svijesti, izokrenutim slikama i misaonim impostacijama ne samo da se priključuju onodobnim značajnim poetskim im­ pulsima nego i anticipiraju još suvremenije. Za A. Bosqueta ( ampos je »prvi pjesnik modernih vremena«. Ratnička pje­ san vizualizacijom i apokaliptičnošću podsjeća na Picassovu guerniku. Prije pet godina pojavila se knjiga neizdanih proz­ nih i pjesničkih tekstova ovog h e t e r o n i m a (Vida e Obras do l'.ngenheiro), u kojoj su iznenadili ljuveno-turističko-vinski soneti.

Pessoa i futurizam
Veliki, bitni dio stihova Alvara de Campos, datiranih u vri­ jeme prvoga svjetskog rata, potaknut je futurističkim izazo­ vom. Taj je izazov bio, čini se, dobrodošao ferment u ono­ dobnom Portugalu za slamanje tradicijom i provincijalnošću opterećene književne situacije. Po Octaviju Pazu samo su tri velika pjesnika futurizma: Apollinaire, Majakovski i Pessoa (tj. Campos). Pokretački nemir koji je futurizam unio u Por­ tugal iskupio se uglavnom Camposovim kompozicijama, ma­ kar je pravac, baš zahvaljujući Pessoi, zadobio izrazitu luzi(ansku crtu, nesloživu, recimo, s talijanskom futurističkom varijantom. Upravo zbog toga valja uvažavati njegove nacio­ nalne korijene i uvjetovanosti, koje n a m istodobno na drugi način predočuju i Pessou, ne kao iznenadnu ili čudesnu po­ javu u jednoj maloj, perifernoj literaturi, nego kao proizvod njezinih tokova i napetosti. Koliko je god Pessoa tipičan pje21

snik m o d e r n o g a europskog doba, ne može ga se istrgnuta iz luzitanske tradicije, kako se to nerijetko čini, valjano ni ob­ jasniti ni valorizirati. Futuristički dinamizam i nonkonformizam, radikalna oporba p r e m a konvencijama prošlosti impresionirali su jed­ nu m l a d u književnu skupinu, koja upravo u vrijeme Marinettijevih manifesta stupa na pozornicu. Skupina se svodi na četiri-pet imena, ali ima sve atribute književnog pokreta i ishodište je svekolikoga portugalskog modernizma. Orfeisti, pariški studenti ili kao Pessoa kultivirani na europskoj poe­ ziji, zauzimlju krajnje kritičan stav p r e m a literarnomu i du­ hovnom stanju u svojoj zemlji, koje stanje žele prevratno i iz temelja mijenjati. Portugalsku književnost u trenutku kada oni nastupaju karakteriziraju dosta kaotične i divergentne tendencije u na­ p o r u da se o n a europeizira i izađe iz poluotočne o m e đ e n o sti, ali da istodobno sačuva svoju samosvojnost. Krizni po­ ložaj, u kojem se našlo nekadašnje golemo kolonijalno car­ stvo, očituje se i u literaturi u fenomenu antagonizma iz­ m e đ u luzitanizma (kao mitske nacionalne vrijednosti i u isti m a h opterećenja) i kozmopolitizma (kao jedinog p u t a da se konstituira moderni Portugal i izbori njegovo izgubljeno mjesto na svjetskoj pozornici). Stalna je napetost prisutna zbog toga što su se te dvije orijentacije, zbog specifične at­ mosfere i pritiska društvenog konzervativizma, m e đ u s o b n o dokidale, a to je stvaralo dojam bespomoćja i besperspek­ tivnosti, kojima su podlijegali mnogi intelektualci: portugal­ ska književnost fin de siecle-a. ima ponajveći broj samo­ ubojica i emigranata u E u r o p i . Konvulzivan proces, o kojem je govor, započela je tzv. »generacija 1870.«, tražeći, p o d dojmom revolucionarnih zbivanja u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, posvemašnju preobrazbu književnosti i socijalnog poretka. Ta će se gene­ racija, međutim, potkraj stoljeća raspasti ostvarivši samo po­ jedinačno ono što je obznanila. Njezin ideolog, suptilan pje­ snik Antero de Quental, ustrijelio se u perivoju rodnoga 22

grada P o n t a Delgada, a oko prozaika Ece de Queiros for­ mira se krug Pobijeđenih od života. Ti su se pisci, suprotstav­ ljajući se romantičarskim i pseudoklasicističkim pogledima na literaturu, otvorili prema utjecajima francuskih realista i Baudelairea. Devedesetih godina zamjetno je simbolističko prestrukturiranje u pjesništvu, što je izazvalo reakciju u obli­ ku neogarretizma i književnog nacionalizma. Potonja t e n d e n ­ cija oko 1900. dobiva nekakvu mistično-filozofsku dimenzi­ ju (Teixeira de Pascoaes), p r e m a kojoj bi se portugalska na­ cija, vraćajući se svojoj povijesnoj baštini i mentalitetu, du­ hovno i kulturno preporodila i othrvala razornom pesimiz­ mu. Motivacije Pessoine skupine oko 1915. na stanovit su način slične motivacijama »generacije 1870.«, samo što ona u realizaciji svojeg programa ističe drugačija rješenja, djelo­ mično ovisna o futurističkim interpretacijama povijesti i književnosti. Takvim manifestacijama, povezanim uz časopis Orfej, ton daju književnici Pessoa i Mario de Sa-Carneiro t e slikari Almada Negreiros i Santa-Rita, što je navodno od samog Marinettija dobio »opunomoćenje« za Portugal. Uz futuristički satkane tekstove Orfej donosi slikarske priloge u posebnoj grafičkoj obradbi, koja je trebala sugerirati j e d n u od njegovih inovatorskih ambicija: interpenetraciju literatu­ re i likovnih umjetnosti. Pessoina suradnja u Orfeju, gledana iz današnje pers­ pektive, pruža nam mogućnost prepoznavanja etapa njegova psihičkoga i poetskog račvanja. Orfeju sasma sigurno valja zahvaliti što je Pessoa izdašnije propjevao na portugalskom jeziku, jer su se njegove književne ambicije sve do tada ori­ jentirale prema izražavanju na engleskom. Nešto mu mlađi prijatelji, navlastito Sa-Carneiro, prvi su bili impresionirani njegovim izvanrednim pjesničkim talentom i zapravo su ga oni potaknuli na nacionalno književno preispitivanje i lišili kolebanja. Pessoa je u okviru onodobnih europskih pravaca osmislio izvornu portugalsku varijantu p r e m a vlastitim pje­ sničkim projektima, određujući nova iskustva kao paulizam, 23

senzacionizam (adekvat futurizmu) i intersekcionizam. U pr­ vom broju Orfeja nalazi se njegova »statička d r a m a « Mornar i nekoliko pjesama Alvara de Campos; u drugomu je broju Pomorska pjesan, možda najvažniji Pessoin pjesnički objavak za života. U jednoj rukopisnoj bilješci iz 1915. (Sto želi »Or­ fej«?) Pessoa je na svoj način eksplicirao intencije pokreta i njegova glasila: »Stvoriti kozmopolitsku umjetnost u vreme­ nu i prostoru. Naše je doba takvo doba, u kojem sve zemlje, materijalnije nego ikad i po prvi put intelektualno, postoje u n u t a r svake, u kojem Azija, Amerika, Afrika ili Oceanija bivaju E u r o p a i svaka postoji u Europi. Dostatan je bilo koji europski gat, čak i ovaj gat Alcantara, da bismo u njemu imali zgusnutu čitavu zemlju. Zovem li ja to europski, a ne američki, primjerice, to je zbog toga što je E u r o p a a ne Amerika fons et origo ovog tipa civilizacije, civilizirani pred­ jel koji daje obrazac i pravac cijelom svijetu. Stoga, istinska m o d e r n a umjetnost m o r a biti denacionalizirana u najvećem stupnju — mora u sebi skupiti sve česti svijeta. To je jedini način da ona bude tipično moderna. Neka naša umjetnost b u d e jedna umjetnost gdje se azijska tugaljivost i mističnost, afrički primitivizam, kozmopolitizam Amerika, egzotizam Oceanije i dekadentna mašinizacija E u r o p e spajaju, ukršta­ vaju, prepliću. Kada se j e d n o m to spajanje spontano obavi, ishod će biti umjetnost-nad-svim-umjetnostima, n a d a h n u ć e spontanistički kompleksno.« Makar je Orfejevo izlaženje bilo efemerno, domašaj mu zacijelo nije. Pessoa je cio život žudio za atmosferom Orfeja, prvim zamahom književne avangarde u Portugalu, te bio no­ stalgično, emotivno i poetički vezan za te trenutke. On je 1916. naumio predstaviti internacionalnoj javnosti Antologi­ ju pjesnika senzacionista, pa je u predgovornom eseju na en­ gleskom (objavljenu posmrtno), izrazio svojevrstan Hommage a Orpheu: »Samo su dvije stvari zanimljive u Portugalu — krajolik i Orfej. Sve što se nahodi u međuprostoru, trula je i istrošena slama, što je rabljena diljem cijele E u r o p e , pa sada gnjije između tih dviju jedinih portugalskih draži. Kat24

kada je krajolik nagrđen, jer su u nj stavili Portugalce. No, Orfejse ne može nagrditi, jer on odolijeva Portugalu. N a k o n dan i pol boravka u Portugalu zapazih krajolik; trebalo mi je godinu i pol da zapazim Orfej. Istina j e da sam se iskrcao u Portugalu dolazeći iz Engleske u istom trenutku kada je Orfej silazio s Olimpa. Ali to n e m a važnosti, jer je to samo sretna koincidencija, koju sa zahvalnošću prihvaćam. Kada bismo bili kadri dokučiti što je m u d r o u modernoj književnosti, počeo bih krajolikom i završio Orfejem. Ali, hvala Bogu, kako mudrost nema nikakvo značenje u moder­ noj književnosti, ostavljam po strani krajolik i počinjem i za­ vršavam s Orfejem. (...) Isplati se naučiti portugalski da bi ga se moglo čitati. U njemu n e m a ni G o e t h e a ni Shakespearea. Ali u njemu ima sve ono što je dostatno da nadoknadi činjenicu da u njemu n e m a ni G o e t h e a ni Shakespearea. Or­ fej je zbroj i sinteza svih modernih književnih pokreta. Orfej je tromjesečna revija (...) Svaki broj ima otprilike 80 stranica i malo suradnika. (...) Oni su izvanredno različiti, vodi li se računa o njihovu malom broju i činjenici da su svi moderni. Svaki broj donosi novu korist tomu čudesnu sintetičkom pokretu. Čekam ne­ strpljivo četvrti broj. Možda je to besmislica kazati, čak ako je riječ o istini, da u Orfeju ima više nepredvidivog i zanim­ ljivog nego u sadašnjem ratu.« Slijedimo li ton i artikulacije ovog teksta, prepoznat ćemo u njemu retoriku avangardnih manifesta. Pošto se Orfej ugasio, S a n t a - R i t a i Almada Negreiros pokušavaju iznovice okupiti pobornike futurizma u almanahu Portugal Futurista (1917.) s m e đ u n a r o d n i m obi­ lježjem. Uz suradnike iz Portugala tu susrećemo originalne tekstove B. Cendrarsa, Apollinairea, Sonie Delaunay, pre­ vedene manifeste Marinettija, Boccionija, Carre. Policija, koja je već imala na zubu Orfej, zaplijenila je tu ediciju, pos­ ljednje organizirano očitovanje futurističkog pokreta u Por­ tugalu. Santa-Rita je u njoj objavio zanimljiv Futuristički ul­ timatum portugalskim naraštajima XX. stoljeća; P e s s o a - C a m pos također svoj Ultimatum, u kojem su vidljive neke opće futurističke tendencije (radikalni antitradicionalizam, ne25

pomirljivost i nezadovoljstvo s postojećom umjetnošću, bu­ čna retorika s psovačkim izrazima), što je pokazatelj dijela njegovih tipičnih zaokupljenosti. Iberijska je tjeskobnost p r e n e s e n a na europsku razinu, odbojnost p r e m a duhovnoj klimi vremena zahvaća i književne pravce, njihove nositelje i p r o m o t o r e (Anatole France, Maurice Barres, Paul Bourget, Rudyard Kipling, George Bernard Shaw), »mandarine Europe«, koji žude za »čuvenošću svojstvenu glumcima i farmaceutskim proizvodima«. Campos vapi u ime E u r o p e za novom poezijom: »Dajte H o m e r e Eri Strojeva, o Sudbine znanstvene! Dajte Miltone Razdoblju Električnih stvari, o unutarnji Bozi Materije!« Poslije je Pessoa-Campos na sta­ novit način stišao futurističke pobude, artikulirane u t o m nabusitom manifestu. Čak je futuriste svrstao u skupinu »hinitelja« umjetnosti s realistima, naturalistima, simbolistima, m e d u »aristotelovce«. To se dogodilo u traktatu Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku sedam godina (1924.) n a k o n Ultimatuma, gdje je inače došla na površinu Pessoina sklo­ nost promišljanju umjetnosti, koja je urodila mnogobrojnim zapisima, esejima, sentencijama raspršenim po rukopisima, n a k n a d n o okupljenim u više knjiga, većinom posmrtno ob­ javljenim, kao d o k u m e n t i m a njegove poetološke i estetičke destinacije u mnogočemu poticajne i kadšto s lucidnim tre­ nutcima. Stoga sam za ovo izdanje i preveo Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku k a o k o n t r a p u n k t manifestnim tek­ stovima tipa Ultimatum, ali i kao potvrdu stalno prisutna dinamizma u doživljavanju umjetnosti kao svrhe postojanja. Ultimatum je doživio dvojake reakcije, htio je »zapanjiti«, u tome je uspio, ali se čini da auktora nije obvezao. Taj tekst nije, naime, značio pristupnicu futurizmu, koji on, različito od Santa-Rite i A l m a d e Negreirosa, drži samo j e d n o m od mogućnosti u traženju nove književnosti. U predgovoru neo­ stvarenoj Antologiji pjesnika senzacionista on apostrofira kubo-futurizam precizirajući da su portugalski senzacionisti vi­ še proistekli iz njegova d u h a nego iz njegova slova i da su mu oni intelektualizirali postupke. Pessoi su bili nepoćudni javni nastupi i teatralne provokacije publike, što je uprili-

26

čivao Santa-Rita, Marinettijev je arivizam žestoko izrugao. Uza sve to nepobitno je da je pjesništvo heteronima Alvara de Campos djelomično o d r e đ e n o futurističkom poetikom i akcentima, ali i da je izbjeglo neka njihova ograničenja. To će n a m bolje od svega potvrditi dvije p o e m e iz ovog izbora, inače najdulji Pessoini pjesnički sastavi.

Pomorska pjesan
Valjda ne postoji nijedan narod čije je nacionalno i duhovno biće toliko obuzeto m o r e m koliko je to u Portugalaca. Bu­ ran i tajnovit O c e a n tu zemlju odvaja i spaja sa svijetom. Od srednjovjekovnih križarskih vojni do renesansnih otkrića ne­ znanih predjela našeg planeta, što su potresla čovječanstvo, pučine su bile poprište luzitanske slave i udesa. Najljepše medievalne pjesme o ljubavi, tzv. pjesme zatravljene žene, izražavale su nespokoj zbog rastanka s vitezom, molbenice valovima da budu skloni plovidbi, bojazan da sirene ne op­ čine mornara. U šesnaestom stoljeću, kada se luzitanski sti­ jeg vio nad nepreglednim prostranstvima, najglasovitiji na­ cionalni pjesnik, Luis Camóes, u epopeji Luzitanci uzveličao je do apoteoze morsku neustrašivost i probojnost Portuga­ laca prikazavši ih kao titane što su nadvladali sile i stihiju prirode i kao nepobjedive junake vesla i mača. Tim se mi­ tom napajala nacionalna svijest i onda kada je prividna m o ć Luzitanskog Carstva stala iščezavati uzmičući nekoliko sto­ ljeća pred kolonijalnim suparnicima i vlastitom nejakošću. Pokret Renascenca Portuguesa, s kojim je Pessoa n e k o vrije­ me na zauzetoj distanci surađivao, također je poetski inter­ pretirao vječnu spregu m o r a i Portugala. Portugalska se na­ cija preko pomorskih konkvistadorskih i trgovačkih (Pessoa u liku Camposu više puta himnički slavi trgovinstvo) p o h o d a uspela na svjetsku pozornicu i nije se sve do najnovijih dana mirila s time da s nje nestane, zadržavši sveudilj čuvstvo ne­ kakvoga mesijanskog poslanja i mistično-pustolovne potre­ be da se potvrđuje izvan postojbine. Dodiri i sudari s dale-

27

kim n a r o d i m a i egzotičnim civilizacijama povećali su njezinu poluotočnu klaustrofobiju i utjecali na oblikovanje j e d n e specifične tradicije, opsjednute prekomorskim znakovima prohujale slave. F e r n a n d o Pessoa je takvu dubinsku atavi­ stičku k o m p o n e n t u luzitanizma poetizirao, rekosmo, kroz simbole prošlosti u Poruci. Alvaro de C a m p o s je Pomorsku pjesan, »autentično ču­ do ustrojstva«, pretvorio u panegirik pomorstvu, pomor­ skom aktivitetu, brodovima, lukama, gatovima i njima pri­ padajućim institucijama i objektima s asocijativnim prisjećajima na pripovijesti o tragičnim povijesnim brodolomima i gusarskim strahotnostima. Pisana karakterističnim Pessoinim automatizmom, u j e d n o m dahu, za vrijeme podvajanja pjesnikove ličnosti, o n a postaje instrumentom traženja pra­ ve personalnosti, nekadašnjeg bivstva i instrumentom njego­ ve izvanvremenske identifikacije. U njoj je prisutna i potre­ ba za stanovitim očišćenjem od traumatskih stanja njegove duševnosti, instinktivnih protućudorednih nagnuća, erotič­ nih i sadomazohističkih frustracija. Kao protuteža paroksizmu ćutila p o e m o m se u neponovljivu kontrastu prostire sen­ timentalnost, čežnja za spokojstvom, djetinjstvom, obitelj­ skim krugom, ispunjena kajanjem i grizodušjem. K a o oda »svemu pomorskom«, drevnom i modernom, idiličnom i grozovitom, Pomorska je pjesan u isti m a h i autobiografska ispovijest, poetsko iskupljenje životnog zanimanja, kores­ pondenta kod pomorsko-trgovačkih tvrtki. Takvu je j e d n u kreativnu stimulaciju m o r e m mogao oblikovati samo Portu­ galac, a od Portugalaca s a m o Pessoa. Poema, tiskana u Orfeju (1915.), upozoruje i n a stupanj modernističke motiviranosti te generacije i njezina glasila, koje je neosporno bilo m e d u najavangardnijim u tadašnjoj Europi, samim tim što je jednoj tako kompleksnoj, izazovnoj i antitradicionalističkoj pjesničkoj tvorevini namijenjena čet­ vrtina prostora drugoga i posljednjeg broja. 28

Protok sati
Nešto od asocijacionizma, nacionalnog i vlastitog, iz Pomor­ ske pjesni osjeća se i u ovom sastavku, poemi goleme evokativne i futurističke siline. Prividno razlomljena na vizije i prizore, u m e t k e obrednih pročišćavanja čuvstava, pokazuje se istodobno u neobičnoj koherenciji, imanentnoj poemičnosti i pretapanju građe, te specifičnoj transformaciji kate­ gorija vremena, već na tragu Prousta i Th. S. Eliota. Za oči­ tovanje futurističkih invektiva ova je Pessoina p o e m a možda ponajzahvalnija. » M o d e r n a drama m o r a izražavati veliki fu­ turistički san, koji proizlazi iz našega suvremenog života uz­ nemirenog brzinama na zemlji, na moru i u zraku, životom kojim vlada p a r a i električna energija. P o t r e b n o je izvesti na scenu kraljevstvo Stroja...«, kliče T. F. Marinetti. Louca velocidade (»luda brzina«), energia, mdquina, motor, raiva panteista (»panteistička srdžba«), tramwayi, vlakovi, zamašnjaci, motori s unutarnjim i vanjskim sagorijevanjem, automobili u nekoj freneziji opsjedaju pjesnika i ispunjaju mu sve život­ ne pukotine iz prošlosti. S druge strane, Protok je sati po mjestimičnoj inkantaciji noći, pomalo novalisovski sjetan, pomalo blizak pjesničkim ekstazama mistika Ivana od Križa (San J u a n de la Cruz), u kojima je noć simbol očišćenja od tjeskobe tjelesnosti. Pes­ soina se ansia (»tjeskoba«), istina, ne smiruje u projiciranom sjedinjenju s boštvom. On svoju metafizičku zaokupljenost, emotivne raspukline, dileme pred opstojnošću ostavlja otvo­ renim, podložnim višestrukim hipotetičkim bivstvima. U žu­ dnji za totalitetom korespondira sa španjolskim mistikom: da bi bio sve, htjedni biti ništa, tj. poništi prvotnu osobnost. Ili, pak, dohodi do zaključka, davno artikulirana u iberskoj svijesti, todo es nada (»sve jest ništa«), što bi mogla biti i gravitaciona točka cijeloga njegova raznorodna opusa.

29

»Dramski pokušaji«
U Pessoin opus ulaze i tri dramska pokušaja. On se dugo pripravljao za pisanje scensko-poetskih tekstova, ali svoje projekte nije, čini se, priveo kraju. Pessoa u bilješci, namije­ njenoj tim tekstovima, dramu drži za »maksimalno sinteti­ čan oblik književnog pripovjedalaštva«, te razlikuje njezina tri tipa: sintetički, analitički i miješani. Sintetički tip da do­ stiže svoju puninu u stihovanoj drami. Od triju Pessoinih dramskih predložaka samo je j e d a n versificiran (Prvi Faust, prepjevao ga je na hrvatski Nikica Talan), dok su druga dva (U šumi očaranja, Mornar) strukturirana k a o poetska proza. Jedini je Mornar u potpunosti dijalogiziran. Ta »statička d r a m a u jednoj slici«, nastala je prije heteronimske diobe u vrijeme njegova intenzivna književnog angažiranja. Pessoa ju je veoma uvažavao (kanio ju je prevesti ili iznovice napi­ sati na francuskom), tu ju je i objavio u svojem miljeniku

Orfeju.
Mornar je, naime, refleks onodobnih njegovih karakte­ rističnih preokupacija (metafizičkih, okultističkih, onirističkih), psihološkog samoispitivanja i dilema pred čovjekovom egzistencijom i osobnošću. Na stanovit je način uvod u literariziranje heteronimske sudbine. Potaknut Maeterlinckom, Nervalom i lektirom magijskih djela, Pessoa ovdje po­ kušava naznačiti dilemu stvarnog postojanja kroz karakteri­ stičnu upitnost iberijskih književnosti p r e d f e n o m e n o m živo­ ta u trajanju: je li san prvotniji i zbiljskiji od jave. D o p i r e do zaključka španjolskih baroknih dramatičara, do Calderónove teze: život je samo san. N o , to čini sasma drugačijom poe­ tikom i literarnim postupkom, unoseći u Mornara specifične instrumente, prepoznatljive iz njegove heteronimske poezi­ je. Alberto je Moravia, istina ne prvi, u drami naslutio neke Pirandellove dvojbe. Središnja je točka Mornara zapravo pripovijest o brodolomcu na pustu otoku, koji je izsnatrio j e d a n prijašnji život, život koji nije postojao, što ga uopće nije proživio. Naposljetku taj izmišljen život istiskuje njegov 30

laktički prošli život, te tako istinski život postaje onaj iz sno­ va. U isti m a h sugerira da čovjek, u bijegu od nepoznanica što ga okružuju, samo u snovima može pronaći svoje uto­ čište. D r a m a svojim jednoličnim dijalogom, oskudnošću lek­ sika, ponavljanjem istih riječi, odsutnošću zapleta i radnje biva anticipacija tzv. antiteatra.

Coelho Pacheco i Bernardo Soares u nizu drugih heteronima
Medu gradom pripravljenom za objavljivanje u trećem broju Orfeja nalazi se i oveća pjesma Onkraj drugog oceana. Pje­ sma je posvećena »uspomeni Alberta Caeira« i potpisana od ('oelha Pacheca, koji je, po svemu sudeći, bio epizodni heleronim, jer ga više nigdje drugdje ne susrećemo. U litera­ turi se o Pessoi tom sastavu često pridaje nadrealističko obi­ lježje, ili b a r e m nagovještaj nadrealizma zbog automatiziranoga, razbarušenoga versificiranja i zbog neočekivanih slika i maštarija. Takvih značajki ima i u pojedinim stihovima Ca­ eira, još više kod Camposa. Pacheco po invokaciji noćnih ugođaja, medievalnih interijera podsjeća na »ranog« Pessoina heteronima engleskog izraza Alexandera Searcha. On­ kraj drugog oceana složena je i pomalo zagonetna kom­ pozicija (kao što je i Pacheco heteronim nepoznate biogra­ fije), kojoj uistinu m o ž e m o pripisati stanovitu nadrealističnost, ako to nije Pessoin eksperiment okultističke prove­ nijencije ili namjerno izazvane ekstaze stimulativnim sred­ stvima. Slučaj Coelha Pacheca problematizira daljnji stupanj heteronimske Pessoine kreacije, signalizira činjenicu da Al­ berto Caeiro, Ricardo Reis i Alvaro de Campos predstav­ ljaju najsustavnije, ali ne i jedino, područje takve kreacije. U svojoj intenzivnoj i polimorfnoj spisateljskoj djelatnosti i atiktorskim opredjeljenjima proizveo je još niz drugih njemu svojstvenih inoindividualnosti, manje ili više poznatih, od 31

kojih neki čekaju da budu izvučeni iz čuvenoga Pessoina »sanduka« s rukopisima na svjetlo dana. M n o g o ih je, na desetke. Recimo, A L E X A N D E R S E A R C H , »napisao« je više spisa na engleskom, gdje raspravlja o političkim, filozofskim i religijskim pitanjima. A N T O N I O M O R A , čiji su spisi prvi p u t objavljeni g. 1966. (autointerpretacija, estetika, teorija i kritika književnosti, filozofski eseji), vjerojatno je nazočan u Pessoinoj svijesti od 1917. Povezan je s »portugalskim neopoganizmom« i misaonim prevladavanjem futurizma. R A P H A E L B A L D A Y A (nazočan od 1915.) bavio se »istinskom ezoteričnom znanošću« i pisac je nekoliko takvih spisa. U Pessoinu sanduku p r o n a đ e n a je posjetnica Raphael Baldaya I Astrologo em Lisboa, koja je nedvojbeno povezana s Pessoinom n a k a n o m da otvori astrološki ured. C H A R L E S R O B E R T A N O N , pisac j e jednog soneta na engleskom iz g. 1904., jednoga literarnog projekta i j e d n e komedije, te meditacija o Taineu, Schopenhaueru i »psihič­ kom automatizmu«. J E A N S E U L D E M E L U R E T (rođen 1885.) vjerojatno je pjesnik francuskih Pessoinih stihova. A B I L I O F E R R E I R A Q U A R E S M A , p r e m a Pessoinoj natuknici, auktor je i protagonist (privatni detektiv) policij­ skih pripovijesti. U rukopisima je ostalo dosta građe za pro­ učavanje i definiranje Pessoinih pretpostavljenih likova: P A N T A L E O , P E R O B O T E L H O , C A E S A R SEAK, F E R ­ D I N A N D S U M M A N , K A P D I M O N T A L E , itd. Vrlo veliku pozornost izazvao je 1982. heteronim B E R ­ N A R D O S O A R E S , kad je j e d n a knjiga Livro do Desassossego (Knjiga nespokojnosti) pokazala Pessoin d o t a d a nepoz­ nat lik. Medu 27. 543 d o k u m e n t a »Fonda Pessoa« Lisabonske Nacionalne biblioteke bilo je dosta tekstova, što ih je potpisao Bernardo Soares. Od njih je načinjena spomenuta knjiga, uskoro prevedena na njemački i talijanski, što je ušla na popis najprodavanijih edicija. Ovaj Pessoin h e t e r o n i m ta­ kođer ima indikativnu biografiju: on je pomoćni knjigovođa u jednoj tekstilnoj tvrtki u povijesnoj četvrti portugalskog 32

glavnog grada (»Baixa«), poznatoj po trgovačkim poslovima. S prozora svojega u r e d a taj mali činovnik p r o m a t r a izvanjski svijet kroz staklo, bilježi svoje raznovrsne reakcije na nj ra­ čunovodstvenom pomnjom, što se na kraju ustrojava u intimni dnevnik, autobiografski roman, ispovjedno štivo u ra­ sponu od 1913. do 1935. Javnost je iznenadila krepčina te Pessoine proze, svježina zapažaja, način razmišljanja, koja je ne samo promovirala jednoga nemimoilaznoga njegova heteronima, nego još j e d n o m posvjedočila neslućene razm­ jere auktorova opusa. Knjiga nespokojnosti, već se sada mo­ že tvrditi, prilog je velikoj tradiciji europskih autobiograf­ skih ili ispovijednih tekstova. Kako se u Europi zanimanje za takva djela vidljivo obnavlja, potičući i nova djela, tako je Soaresov roman-dnevnik došao u pravo vrijeme i još više aktualizirao raspravu o »genijalnom Portugalcu« u smislu da F e r n a r d o Pessoa nije samo izvanredni pjesnik, nego »sam po sebi cijela jedna literatura« (Luciana Stegagno Picchio).

Trojezični pjesnik
Takvu ocjenu potiče i činjenica što je Pessoa pisao stihove na tri jezika, medijem triju poezija, portugalske, engleske i francuske. Nije isključeno da se m e đ u tim silnim dokumen­ tima (»pessoaiana«) ne n a h o d e i neke pjesme na njemač­ kom jeziku, koji je također izvrsno poznavao, a, spomenuti jc još jednom, njegovo prisno doživljavanje njemačkih ro­ mantičara. Još će nešto iznenaditi, kad je posrijedi ovaj por­ tugalski pjesnik, koji svojom višejezičnošću prizivlje humanističko-renesansna vremena (tada su portugalski pjesnici čestokratno, p o p u t naših hrvatskih, također pjevali na tri je­ zika: latinskomu, portugalskomu, kasteljanskom), to što su mu prvi objavci na engleskome, a ne na materinskome: 35 Sonnets, Antinous, 1918. Tima dvjema knjižicama 1921. pri­

dodaje English Poems, I - I I , te Epithalamium (English Po­
ems, III). Dakle, za života je na engleskom objavio četiri 33

zbirke, na portugalskom jednu. Antinous će nas danas zani­ mati više po Pessoinoj sposobnosti da se izražava odnjego­ v a n o m engleskom strofom s artističkim elementima nego po temi (car Hadrijan oplakuje smrt svojega miljenika roba), što je u vrijeme objavljivanja izazvalo reakcije. Epithalamium naslovom sugerira vezu s antičkim ritualnim svadbe­ nim pjesmotvorima i iz njih proisteklom vrstom u europskoj poeziji. Intertekstualno se ta veza iscrpljuje gotovo samo u naslovu, možda još u parodiji svadbenog vrhunca, prvoga spolnog čina mladenaca, a u biti je epilij o uzburkanoj tje­ lesnosti zaručnice u očekivanju tog čina, zazora i ushita s, čini se, namjernim poigravanjem opscenošću. Pisan je s ma­ nje skrbi za formalne zahtjeve nego Antinous i s već nazo­ čnom dinamikom izravnoga »automatskog« pisanja; nastao je vjerojatno 1915., a dotiče se s ljubavnim i spolnim auktorovim napetostima iz velikih p o e m a na portugalskom. Do sada je objavljeno pet Pessoinih pjesama na francu­ skom (vjerojatno im je tvorac heteronim Jean Seul de M e luret); refleks su preživljavanja francuskih simbolista (Paul Verlaine, Jules Laforgue) s izvrsnim adaptacijama u stihu i rimi, što zadivljuje, te na stanovit način potvrđuje tezu da je Pessoa mogao pjesnički emanirati sve ono što je posvajao iz literature, bez obzira na epohu, stil i jezik.

Završna napomena
U bibliografskome malom dodatku navodim većinu djela (isključivši povijesti književnosti, antologije i sl.), kojima sam se pri prevođenju i predstavljanju pjesnika služio. Zabilježio sam i glavna izdanja Pessoine poezije i spisa što su mi bili na uvidu. Sto se tiče literature o njemu, ona je toliko op­ sežna da bi ispunila čitavu j e d n u knjigu. I selektivna biblio­ grafija ne bi bila jednostavna, jer su prilozi na portugalsko­ me, francuskom, talijanskom, španjolskom, engleskom, nje­ mačkom, pa stoga upućujem na J. G. Simóesa, Panaresea, Tabucchija, koji u citiranim djelima donose opširnije biblio34

grafije. Ti su mi autori, pravo veleći, i bili od najveće prak­ tične koristi, poglavito Simóes sa svojom mnogo hvaljenom (ali i osporavanom) voluminoznom monografijom (njemu uostalom dosta duguju svi mi poznati Pessoini interpreti) i Panarese (predgovor na 330 stranica). U procesu prevodi­ teljskog preoblikovanja, koje nije bilo lako, ali ni mukotr­ pno, za provjeru i ispomoć najprikladniji su mi bili prijevodi A. Guiberta i A. Tabucchija. I na kraju jedna opaska: ako se u prepjevanim teksto­ vima javi sumnja u poetičnost iskaza, izričaja, konstrukcije, ne mora se »prozaičnost« ili frazeološka konvencionalnost pridavati prevoditeljevu n e m a r u ili insuficijenciji. Kanio sam se, naime, poetiziranja izvornika ostavljajući ga, što sam više mogao i umio, auktorski autentičnim, tj. ponekad radikalno stilski i poetski izazovnim u usporedbi s tradicionalnom liri­ kom. I na ovomu mjestu podsjetio bih na osjetljiv problem u pjesničkom prevođenju, kako ono što je u izvorniku izvan kakve norme odraziti, a da se to ne pripiše kao slabost pre­ voditelja? Na neki način prevoditelj odgovara i za »grijehe« onoga kojeg prevodi, navlastito u tankoćutnim prijenosima lirike. Stoga se već udomaćilo u svijetu da se prepjevi objav­ ljuju usporedice s izvornim tekstom, što u našem slučaju nije bilo moguće. Mogu samo također ustanoviti da sam u Pessoinim pjesmama ponekada nailazio na nejasna, zamagljena ili semantički polivalentna okruženja pojedinih stihova, ko­ jima se filološka kritika ili nije bavila ili ih nije razjasnila. O n a su djelomice uvjetovana namjernim lomljenjem sintak­ se, agramatikalnošću, djelomice željom da se sugerira mo­ gućnost očitavanja po izboru. Trsio sam se naći rješenja bilo tumačenjem spornog stiha po vlastitom nahođenju, instin­ ktu, bilo pokušajem da se i u prijevodnoj verziji očuva pred­ metna dvojnost. Tipične »muke« prepjevatelja u susretaju s Pessoinim rukopisom umnažaju se zbog njegove glasovite heteronimske mnogovrsnosti i versifikatorske dinamičke va­ rijabilnosti. Zagreb, veljača 1992. 35

Fernando Pessoa

ŠTITOVI I PETI

D O M SEBASTIJAN, KRALJ P O R T U G A L A Lud, da, lud što iskah pothvat uzvišeni, takav kakav Kob ne daje. Nije se obdržala opstojnost u meni; al, u pijesku ostala je osobnost mi bivša, ne ona što traje. Drugi mi uzimlju to ludilo moje sa svim što se u njem zbilo. Bez ludila čovjek, uistinu, što je neg živinče zdravo, čilo, odgođeno truplo koje rađa silom?

1

{Poruka)

(20. II. 1933.)

KACIGA — GLAVA PREPELIČARA

HENRIK MOREPLOVAC

2

U sjaju sfera na prijestolju svojem, samoće i noći u carskom odijelu, novo mu m o r e i mrtve ere stoje pod nogom — jedini vladar uistinu što je držao rukom zemaljsku kruglju cijelu.

(Poruka)

(26. IX. 1928.)

40

PORTUGALSKO

MORE

V. NADGROBNICA BARTOLOMEU DIASU Tu leži, usred malog a skrajnjega žala kapetan Kraja . Kad strava bješe oplovljena, more ostade isto: tko se više boji vala? Kao Atlas kazuje svijet ponad svojih ramena.
3

(Poruka)

41

PORTUGALSKO

MORE

VIII.
FERNAO DE MAGALHAES Lomača se dolom razgorjela. Od plesa se trese zemlja cijela. Sjene m u t n e i nakazne iz dola kroz vatru crnu po padini hitro plaze i u tami tu se trnu. Kakav je to ples što noć strašnom čini? To Titani, sinovi Gejini kolo plešu mrtvom moreplovcu, što opasat materinsko lice prvi htjede — da n a đ e na koncu mir u žalu daleke grobnice. N o , ne znaju da d u h preodvažan mrtvog jošter zapovijeda lađam, floti ruka bez mesa i kosti k ostacima svijeta pravac daje: bješe znala sve do odsutnosti cijelu zemlju stisnut zagrljajem. Silova Zemlju. A oni kolo to ne znajuć vode uokolo. Sjene m u t n e i nakazne, gubeći se vrh obzorja, obroncima hitro plaze nijemog gorja.

(Poruka)
42

KOSA KIŠA

I.
Kroz taj krajolik moj san neizmjerne luke i boja cvijeća izbija iz jedara velikih lađa što plove s gata vukući po vodi kao sjenu likove onih drevnih stabala na suncu... Sanjana luka biva mračna i blijeda a ovaj je krajolik prepun sunca s ove strane... No u m o m je duhu današnje sunce mračna luka a lađe što izlaze iz luke ta su stabla na suncu... Dvojako oslobođen, klonih se krajolika... lik gata biva bistra i mirna ulica što se diže i penje p o p u t zida, a lađe prohode kroz debla stabala s okomitom vodoravnošću i puštaju padati j e d n o po j e d n o užad na lišće... Ne znam koji sam dok sanjam... Naglo je sva morska voda providna u luci i u dnu vidim kao golemu razastrtu otisnutu sliku cio taj krajolik, red stabala, užarenu ulicu u luci i sjenu nekog broda starijeg od luke, koji prolazi između mog sna luke i viđenja mi tog krajolika, i stiže do mene, i ulazi u mene te prolazi s druge strane duše moje...

43

II. Osvjetljuje se crkva današnjom kišom, a svaka je svijeća što se užiže druga kiša što lupa po oknima... Raduje me slušati kišu jer je ona užgan hram, crkvena stakla viđena izvana zvuk su kiše slušane iznutra... Sjaj glavnog žrtvenika moja je nemogućnost gotovo vidjeti brda kroz kišu što je tako svečano zlato na pokrovnici žrtvenika... Razliježe se zbor, latinski i vjetar što mi trese staklima a osjeća se kako jeca voda zbog toga što je zbor ovdje... Misa je automobil što prolazi kroz vjernike koji kleče u činjenici što je danas tužan dan... Naglo vjetar zatrese u većem sjaju svečanost katedrale i prštanje kiše sve upijaju da se samo čuje svećenikov glas voda što se gubi u daljini p o p u t zvuka automobilskih kotača... Gase se svjetla crkve na kiši što prestaje... III. U ovom papiru sanja Velika Egipatska Sfinga pišem: ona se javlja kroz moju providnu ruku i u kutu se papira izdižu piramide... Pišem: uzrujavam se videći da šiljak mojeg pera postaje Keopsov lik... Iznenada se zaustavim... Sve se smračilo... P a d a m u b e z d a n načinjen od vremena... 44

P o k o p a n sam ispod piramida pišući stihove na jasnom svjetlu ovog kandila... I čitav me Egipat gnječi odozgora kroz znakove što ih činim perom... Č u j e m kako se u n u t r a smije Sfinga zvuku mog pera što brazdi papirom... Kroz moju nemogućnost viđenja prolazi j e d n a golema ruka, sve briše p r e m a kutu potkrovlja što ostaje iza m e n e , na papiru gdje pišem, između njega i pera kojim pišem leži truplo kralja Keopsa, gledajući me širom otvorenim očima a između naših unakrsnih pogleda teče Nil i stanovita radost ozastavljenih lađa bludi na raširenoj poprečnici između m e n e i onoga na kojeg mislim... Pogrebi kralja Keopsa u starom zlatu i Mene!... IV. Kakvi bubnjići za tišinu ove sobe!... Zidovi su u Andaluziji... Puteni plesovi u čvrstom blistanju svjetla... Iznenada se cio prostor zaustavlja..., zaustavlja, klizi, razmrsuje..., i u jednomu kutu potkrovlja, mnogo udaljenijem nego gdje o n o biva, bijele ruke otvaraju tajne prozore a stručci ljubičica padaju jer je vani proljetna noć iznad mojeg stanja zaklopljenih očiju...

45

V. Vrti se vani vjetrenjača sunca i konji vrtuljka... Stabla, kamenje, brda plešu nepomična u meni... Posvemašnja noć na osvijetljenom sajmu, mjesečina na sunčanom danu tamo vani, i sva sajamska svjetla proizvode zvukove zidova vrta... Skupine djevojaka s krčazima na glavi, što vani prolaze, p r e p u n e stajanja na suncu, križaju se s velikim ljepljivim skupinama ljudi koji hodaju po sajmu, ljudi sasvim izmiješanih sa svjetlima drvenjara, s noću i mjesečinom, a dvije se skupine susreću i prozirniju toliko da tvore samo jednu za obadvije... Sajam i sajamska svjetla i ljudi koji hodaju sajmom i noć što grabi sajam i diže ga u zrak, idu vrhom kose stabala punih sunca, vidljivo idu ispod hridi što blistaju na suncu, javljaju se s druge strane krčaga koje djevojke nose na glavi, a cio je taj proljetni krajolik mjesec nad sajmom, i cio sajam sa šumovima i svjetlima tlo je ovoga sunčana dana... Iznenada netko ovaj dvojak čas protrese kao u situ i izmiješana prašina dviju zbilja pada na moje ruke p u n e nacrta luka s velikim lađama što odlaze i ne misle se vratiti... Prašina bijeloga i crnog zlata na mojim prstima... Moje su ruke koraci djevojke što napušta sajam, sama i zadovoljna kao današnji dan...

46

VI. Maestro zatrese štapićem a čeznutljiva i tužna glazba provali... Podsjeća me na moje djetinjstvo, onog dana kad se igrah blizu dvorišnog zida bacajući mu loptu što je s jedne strane imala uzlet zelenog psa, a s druge modrog konja što je trčao sa žutim jockey-em. Glazba se nastavlja, a evo u mojem djetinjstvu, iznenada između m e n e i maestra, bijeli zid, dolijeće i odlijeće lopta, čas zeleni pas, čas modri konj sa žutim jockey-em... Cijelo je kazalište moje dvorište, moje djetinjstvo na svim mjestima, a lopta dolazi svirajući glazbu, neodređenu i tužnu glazbu što lebdi mojim dvorištem odjevena zelenim psom što se pretvara u žutog jockey-a... (Toliko se brzo kreće lopta između m e n e i glazbenika...) Bacam je protiv svojeg djetinjstva i ona prelazi čitavo kazalište što stoji do mojih nogu igrajući se sa žutim jockey-em i zelenim psom i modrim konjem što se pojavljuje na vrhu zida mojeg dvorišta... A glazba baca lopte na moje djetinjstvo... A zid je dvorišta načinjen od pokreta štapića i zbrkanih vrtnji zelenih pasa i modrih konja i žutih jockey-a... Čitavo je kazalište bijeli zid glazbe gdje zeleni pas trči za mojom čeznutljivosti za djetinjstvom, modar konj sa žutim jockey-em... S jedne strane na drugu, s desne na lijevu, gdje su stabla i između granja n a d o m a k kose

47

s orkestrima što sviraju, sve do nizova lopti u dućanu gdje kupih svoju a prodavač se smiješi kroz uspomene mojeg djetinjstva... A glazba prestaje poput zida što se ruši, lopta se kotrlja provalijom mojih prekinutih sanja, a s visa modrog konja, maestro, žuti jockey što se pretvara u crnog. zahvaljuje, polažući štapić vrh bijega zida, klanja se, smiješeći se, s bijelom loptom na glavi, bijelom loptom što mu iščezava niz leđa...

48

MUMIJA

II.
U sjeni leži mrtva Kleopatra. Kiši. Ozastavili su lađu na pogrešan način. Kiši sveudilj. Zašto gledaš daleki grad? Tvoja je duša daleki grad. Kiši mrzlo. Glede majke što ljulja u krilu mrtvog sina — svi ljuljamo u krilu mrtvog sina. Kiši, kiši. Tužan osmijeh na umornim ti usnama vidim u pokretu kojim tvoji prsti ne puštaju tvoje prstenje. Zašto uopće kiši?

IV.
Moje tjeskobe padaju niz stubište. Žudnje mi se njišu usred okomita perivoja. Na Mumiji je položaj u potpunosti točan.

49

Daleka glazba, glazba odveć daleka, zašto Život prolazi, a propuštamo uzbrati pokrete.

50

»PJEVA ŽETELICA...«

Pjeva žetelica siromašna, jadna držeć da je možda sretna sudba njena; sve pjeva i žanje, a pjesma joj skladna, p u n a udovištva, čila, bezimena, kao poj ptičice širi se i njiše u čistomu zraku poput praga kućnog, i svakoga časa uspinje se više ta krivulja slatka napjeva joj zvučnog. D o k se sluša, sve je tužno i veselo, a glas pak joj polje i tjeskoba biva, pjeva kanda više u sebi zacijelo za pjesmu neg život imade poriva. Ah, daj pjevaj samo, pjevaj bez razloga! Postaju mislima u meni osjeti. Nestalno valovlje bodra glasa tvoga neka u dno srca mojega uleti. Moći bit ti i bit ja u istom trenu! Imati radosno tvoje nespoznanje i istodobno s njim spoznaju u njemu! O n e b o ! O polje! O pjesmo! Jer znanje silno gnjavi, dok je život kratak tako! U mene uđite! M e n e promijenite stvorivši mi dušu svojom sjenom lakom! Zatim dignuvši me, hitro potecite! (g. 1914.) 51

POSLJEDNJA ČAROLIJA

»Već ponavljah staru čaroliju 4 svoju, velika Boginja vidu m o m se skriva. Već ponavljah vjetra jakog u zastoju molitve po kojim duh je plodan, sretan. Jaz ne kaže ništa, nebo ne otkriva, tek se vjetar vraća tu gdje sama bivam, a sve spava usred zbrkanoga svijeta. Negda začaravah grmlje svojom moći, na moj zov iz zemlje bića se dizahu, prigušena onim, što rasuti u noći, sniju u naravnim oblicima stvari. Negda riječi moje objave bijahu, na moj zaziv elfe i vile stizahu, i lišće blistaše po luzima starim. Moj čaroban štapić, kojim negda volju priopćavah za sva bitna postojanja, ne priznaje više ni opstojnost moju. Već ničega n e m a kada krug opišem. Slijepi vjetar mrmlja zgasli plač iz granja. Pod mjesecom štono iz gore izranja od šume il p u t a nisam ništa više. Zamrle su moje ljubavne opsjene. Prestah biti žica oblik i svršetak onim što njih ištuć iskali su m e n e . More ne n a t a p a više moja žala.

52

Ne vidim se više nad sunce nadnijeta, nit pod mjesečinom magijom zanijeta, kad iznad p o n o r a ushitno bi stala. Već paklene sile, klete i opake, što snivajuć bez bogova i udesa bitnostima stvari bivaju jednake, ne čuju mi glasa ni imena svoga. R a s p a d e se moja sva glazba i pjesan. I iščeznu boštvo mog zvjezdanog bijesa. Tijelo moje n e m a više svojstvo boga. Božanstva daleka u bunaru tamnom, što ih strepeć zvala tolike sam pute, blijeda, uzbuđena, sa strašću p o m a m n o m , neprizvana danas ispred m e n e stoje. Jerbo ih prizivah ljubavi ne ćuteć, sada, kad ne ljubim, imadem ih sluteć da p r o d a n o bivstvo uništit će moje. Sunce, čije zlato plijen mi bješe, zatim, Mjesece, čije srebro preobražavah, ne možete li već mi tu ljepotu dati, što je tolikrat za me bila iće, razdvoj'te bit moju što se okončava — nek u sebi zgine osobnost mi prava, nek tijelo bez m e n e b u d e duh i žice! N e k me moja zadnja magija pretvori u kip m e n e same sred živoga tijela! N e k ovo ja umre, al ono što stvorih, bezimeno prisuće što sebe cjeliva, meso ropskih mi ljubavi i želja, nek to bude smrt mi gdje ću živjet cijela, i kakva bjeh, ništa ne bivajuć, nek bivam!«

53

AUTOPSIHOGRAFIJA

Hinitelj je pjesnik pravi. 5 Hini tako cjelovito, da bol hineć predpostavi, bol što ćuti stanovito. Čitatelji neprestano ćute kroz bol dok čitaju, ne to dvoje njemu dano, neg tek o n o što nemaju. Sred tračnice tako kružne, zabavljajuć razum time, vrti mal se vlak na uže, a njemu je srce ime.

54

ovo

Kažu mi da sve što pišem hinim, lažem. N e , nikako. Maštom ćutim, ništa više. Isključivo njom, dakako. Ne služim se srcem tako. Sve što vidim ili sanjam, što mi manjka il se svrši ko balkon je nekog zdanja što nad nečim drugim strši koje lijepo baš sadrži. Stoga pišem sred središta onog što tu uopće nije. Oslobođen okoliša, o stvarnom ozbiljnije. Osjetit? Osjetit će tko me štije.

55

»BOG NE POSJEDUJE...«

Bog ne posjeduje jedinstvo, a kako da ga ja posjedujem (24. VIII. 1930.)

56

»SUNCE TI POZLAĆUJE...«

Sunce ti pozlaćuje glavu plavu. Mrtva si. Ja živim. Postoji još svijet i zora. (1932.)

57

»ŽUDIM...«

Žudim, imat ću — ako ne ovdje na drugom mjestu, još ne znam na kojem. Ništa nisam izgubio. Sve ću biti. (9. I. 1933.)

58

»SMRT DOLAZI...«

Smrt dolazi uvijek rano, svaki život malo traje. T r e n u t a k je precrt samo stvari koja iščezla je. Ljubav tek smo započeli, ideal se ne dostiže, netko nešto postigne li, taj i ne zna što postiže. Jerbo smrt sve briše, n e m a stvari neke postojane, u knjižici sudbine nam da otvoren Bog ostane. (11. IX. 1933.)

59

»NA POL PUTA...«

Na pol puta vijek se gubi sve što mislim, čim se bavim. Kada ljubim, Beskraj ljubim, ništ ne vrijedi što ga pravim. Kakva me mučnina hvata kad p r o m a t r a m to što činim! D u š a čista i bogata, a ja nalik izmetini m o r a po k o m pliva svuda drugog m o r a triješće lako... Razmišljanja ili žudnja? Ne znam i z n a m i te kako. (13. IX. 1933.)

60

ČETVEROSTISI PO PUČKOM UKUSU

I.
Popijevke su portugalske 6 ko brodovi na morima — od duše k duši idu a brodolom prijeti svima.

XVI.
N a k o n dana noć dolazi, dan dolazi nakon noći; po sjeti će proživljenoj bivša sjeta opet doći.

XIX.
Taj ružmarin što mi daše i ružmarin što ću dati: sve zlo što me zlostavljaše u dobro ću preobratit.

XXIX.
Nosiš ružu usred grudi, i noge ti na hod spremne... kad bi bilo ti po ćudi voljet nekog, to jest m e n e .

61

LXXXV.
Imam knjigu da upišem kad mislio na te nisam. Knjižica je crnolika gdje još ništa ne upisali.

62

MORNAR

Soba što se zacijelo nalazi u starinskom dvorcu. Soba je, koliko se može vidjeti kružna. Po sredini, na odru, stoji lijes u kojem je djevojka u bjelini. U kutovima četiri voštanice. Sdesna, gotovo sučelice onom što zamišlja sobu, jedan jedini prozor, visok i uzak, kroz koji se vidi, preko dvaju dalekih brda, samo malen prostor mora. Sa strane prozora bdiju tri djevojke. Prva sjedi tik do prozora, leda okrenutih najvišoj voštanici sdesna. Druge dvije sjede sa svake strane prozora. Noć je i kao da je preostatak slabe mjesečine. PRVA DJEVOJKA: Još nije otkucao nijedan sat. DRUGA: Ne može se čuti. N e m a sata u blizini. Uskoro bi trebao biti dan. TREĆA: N e : obzorje je crno. PRVA: Želite li, sestro moja, da porazgovaramo pripovije­ dajući ono što bijasmo. To je lijepo i vazda je lažno... DRUGA: Ne, ne govorimo o tome. Uostalom, jesmo li mi bile nešto? PRVA: Možda. Ne znam. Ali, ako je i tako, svagda je lijepo govoriti o prošlosti... Satovi istekoše, a mi očuvasmo ti­ šinu. Ja gledah plamen ove svijeće. Pokatkada podrhta­ va, katkada biva žućim, kadšto blijedi. Ne znam zašto se zbiva tako. Z n a m o li mi, sestre moje, zašto se nešto zbiva? Stanka ISTA: Govoriti o prošlosti — to bi trebalo biti lijepo, jer je beskorisno i zadaje toliko patnje... 63

D R U G A : Govorimo, želite li, o prošlosti što je nismo imale. TREĆA: N e . Možda smo je imali. PRVA: To što zborite tek su riječi. T a k o je tužno govoriti. To je tako lažan način zaborava!... Da prošetamo?
TREĆA: Kuda?

PRVA: Ovuda, s j e d n e na drugu stranu. Kadšto to dozove snove.
TREĆA: Čega?

PRVA: Ne znam. Zašto bi to morala znati?

Stanka
D R U G A : Cio je ovaj kraj veoma tužan... Onaj gdje nekad življah bijaše mnogo manje tužan. U sumraku bih prela sjedeći kraj prozora. Prozor je gledao na more, a kadšto bio bi otok u daljini... Često ne bih prela; gledala bih p r e m a moru i zaboravljala da živim. Ne znam jesam li bila sretna. Nikada neću ponovo biti ono što možda nigda ne bijah... PRVA: Nigda do sada ne vidjeh more. Odavde s ovog pro­ zora, odakle se jedino može vidjeti more, ono se vidi tako slabo!... Je li lijepo m o r e drugih zemalja? D R U G A : Samo je m o r e drugih zemalja lijepo. O n o što vidi­ mo izazivlje u n a m a sjetu za onim što ne ćemo nigda vidjeti...

Stanka
PRVA: Zar nismo rekle da ćemo pripovijedati o svojoj pro­ šlosti? D R U G A : Ne, nismo to rekle. TREĆA: Zašto n e m a sata u ovoj sobi? D R U G A : Ne znam... Ali ovako, bez sata, sve je udaljenije i tajnovitije. N o ć više p r i p a d a samoj sebi... T k o zna da li bismo mogle ovako razgovarati kada bismo mogle znati koji je sat? PRVA: Sestro moja, u m e n i je sve tužno. Proživljujem pro­ sinac u duši... Nastojim da ne gledam kroz prozor... Znam da se o d o n u d vide brda u daljini... Negda, bijah sretna onkraj brda... Bijah malena. Brala sam cvijeće 64

svakog dana i prije nego bih usnula, molila bih da mi ga ne uzimlju... Ne znam što u tome ima toliko nena­ doknadiva da mi pobuđuje želju za plakanjem... To bje toliko daleko odavde da je moglo biti... Kada će doći dan? TREĆA: Što je to važno? On dolazi vazda na isti način... vaz­ da, vazda, vazda...

Stanka
D R U G A : Pripovijedamo pripovijesti jedna drugoj... Ja ne znam nijednu, ali od toga n e m a zla... Zlo proistječe sa­ mo od življenja... Ne dodirujem život niti skutom svojih haljina... Ne, ne dižite se. To bi bio pokret, a svaki po­ kret prekida jedan san... U ovom času nisam imala ni­ jedan san, ali mi godi misliti da sam ga mogla imati... Ali prošlost — što ne govorimo o prošlosti? PRVA: Odlučismo to ne činiti... Ubrzo će granuti dan, i pokajat ćemo se... Sa svjetlom se snovi uspavljuju... Pro­ šlost je samo san... Uostalom, ne znam što nije san... Gledam li sadašnjost veoma pozorno, čini mi se da je ona već prošlost... Što li je nešto? Kako ono prolazi? Kakav je to u biti način kako ono prolazi?... Ah, zbori­ mo, sestre moje, zborimo glasno, zborimo zajedno... Ti­ šina počinje poprimati tijelo, počinje bivati stvar... Ću­ tim da me obavija nešto poput magle... Ah, govorite, go­ vorite!... D R U G A : Zašto?... Gledam vas netremice obadvije, a ne vi­ dim vas odmah... Čini mi se da se između nas udvostru­ čuju ponori... Treba da se prisilim na pomisao da vas mogu vidjeti e da bih vas mogla vidjeti... Ovaj t o p a o zrak hladan je iznutra, u onoj strani što mi dira dušu... Sada kao da ćutim kako nemoguće ruke prolaze mojom kosom — to je pokret s kojim se govori o sirenama.

Skrsti ruke na koljenima. Stanka.
Maloprije, ne misleći ni na što, mišljah na svoju prošlost... PRVA: Možda i ja mišljah na svoju... 65

TREĆA: Ja nisam znala na što sam mislila... Na prošlost dru­ gih možda... na prošlost predivnih ljudi što uopće ne po­ stojanu... P o d n o kuće moje majke potok je tekao... Za­ što je tekao i zašto nije tekao dalje ili bliže?... Postoji li razlog zašto je nešto ono što jest? Postoji li za to razlog, istinski i stvaran, kao što su moje ruke? D R U G A : R u k e nisu istinske niti stvarne... Tajne su što na­ stavaju naš život... gdjegod kad uspravim svoje ruke, bo­ jim se Boga... N e m a vjetra što bi njihao plamen svijeća, a gledajte, on se njiše... Na koju se stranu naginje?... Kakve li muke kad bi netko mogao odgovoriti!... Ćutim žudnju za neobičnom glazbom što bi se sada trebala svi­ rati u palačama drugih kontinenata... Ćutim je u dubini duše... Možda stoga što, kad bijah djetetom, trčah za va­ lovljem na obali mora. Uzeh život za ruku m e đ u litica­ ma, za oseke, kad m o r e kao da je bilo skrstilo ruke na grudima i kao da je usnulo poput kipa anđela, jer ga više nitko ne gledaše... TREĆA: Vaše me riječi podsjećaju na moju dušu... D R U G A : Možda zato što nisu istinske... Ćutim bol kad ih izričem... Opetujem ih p r e m a jednom glasu što ga ne čujem i što mi ih povjerljivo šapuće... Ali ja sam zacijelo stvarno živjela uz obalu mora... Volim svaku stvar što se talasa... Talasi su u mojoj duši... Kad koračam, ljuljam se... Sada bih uživala koračati... To ne činim, jer nikad ništa ne zavrjeđuje trud da se čini, navlastito ono što se želi činiti... Plašim se brda... Nemoguće je da su tako neprobojna i velika... Zacijelo imaju neku čvrstu tajnu za koju ne žele znati da je imaju... Kada bih, nagnuvši se kroz ovaj prozor, b a r e m mogla vidjeti brda, nagnuo bi se za čas u mojoj duši netko u kojem bih se oćutjela sretnom... PRVA: Ja naprotiv volim brda... S ove strane svih brda život je vazda ružan... S o n e strane, gdje prebiva moja majka, običavasmo sjediti u sjeni tamarinda i razgovarati o to­ me kako ćemo posjetiti druge zemlje... Sve t a m o bijaše 66

dugo i sretno p o p u t poja dviju ptica, svake s druge stra­ ne puta... Suma nije imala drugih čistina do naših mi­ sli... Naši snovi bijahu takvi da stabla obilježavahu na tlu j e d a n drugi spokoj, a ne svoju sjenu. J a m a č n o t a m o življasmo ja i ne znam je li netko drugi... Recite mi da to bijaše istina, da zbog toga ne plačem... D R U G A : Ja življah m e đ u liticama uhodeći more... Okrajak moje oprave bijaše svjež i slan kad mi udaraše o nage noge... Bila sam malena i divlja... D a n a s se bojim da bi­ jah... Sadašnjost kao da me uspavljuje... Govorite mi o vilama čarobnicama. Nitko mi o njima nikad nije govo­ rio... M o r e je bilo odveć veliko da bi dopustilo misliti o njima... Biti malen, to u životu zagrijava... jeste li bili sretni, sestro moja? l'RVA: Počinjem u ovom trenutku to bivati nekad... Uosta­ lom, sve to p r o đ e u sjeni... Stabla to proživješe više od mene... Nigda se ne ostvari, ne n a d a h se uopće... Sestro, zašto ne govorite? TREĆA: Užasavam se da sam malo prije rekla ono što vam tek trebam reći. Sadašnje riječi, čim ih b u d e m rekla, od­ mah će pripadati prošlosti, ostat će izvan m e n e , ne znam gdje, krute i udesne... Govorim i mislim na to u svojem grlu, a riječi mi se čine ljudi... I m a m veći strah od sebe... Ćutim u svojoj ruci, ne znam kako, ključ ne­ poznatih vrata. I čitava sam poput hamajlije ili svetišta svijesnog samo sebe. Stoga se plašim ići, kao m r a č n o m šumom, kroz tajnu govorenja... A naposljetku, tko zna­ de jesam li takova i je li to zaista ćutim? PRVA: Toliko je teško znati što ćutimo kad p r o m a t r a m o sa­ mi sebe!... Čak je i živjeti tako teško kad to zamjećuje­ mo... Govorite stoga a da ne zamjećujete da postojite... Z a r ne počeste govoriti o o n o m e što bijaste? TREĆA.- Ona, što bijah negda, više se ne sjećam onog što sam sada. Ah, j a d n e li sretnice što sam bila!... Življah među sjenama grana i sve je u mojoj duši lišće što dršće. Kad idem po suncu, moja je sjena svježa. Provedoh bi67

jeg svojih dana pokraj vrela, gdje močih, snatreći da ži­ vim, spokojne vrške svojih prstiju... Ponekada, uz jezero naginjah se nad vodu i uspravljah se... K a d a sam se smi­ jala, zubi mi bijahu tajanstveni u vodi... Imali su neka­ kav samo svoj osmijeh, neodvisan od mojega... Smijah se uvijek bez razloga... Govorite mi o smrti, o kraju sve­ ga, jer ćutim razlog za prisjećanje... PRVA: Ne govorimo ni o čemu, ni o čemu... Hladnije je, ali zašto je hladnije? N e m a razloga da b u d e hladnije. Nije uopće hladnije... zašto m o r a m o govoriti?... Bolje je pje­ vati, ne znam zašto... Pjesma je, kad ljudi pjevaju noću, osoba vesela i odvažna što iznenadno ulazi u sobu i grije je i tješi nas... Mogla bih vam pjevati pjesmu što je pje­ vasmo u kući moje prošlosti. Zašto ne želite da vam pje­ vam? TREĆA: Ne vrijedi truda, sestro moja... Kada netko pjeva, ne mogu biti sa sobom. Ne mogu se sjećati. A zatim sva moja prošlost biva neka druga, i ja oplakujem mrtav ži­ vot što ga nosim sa sobom i koji nisam nigda živjela. Vazda je odveć kasno da se pjeva, kao što je vazda od­ već kasno da se ne pjeva...

Stanka
PRVA: Uskoro će biti dan... Čuvajmo tišinu... To je život za onoga što to hoće. P o d n o moje rodne kuće bijaše jeze­ ro. Tamo sam hodila i sjedila mu uz samu obalu na pa­ nju što je gotovo bio p a o u vodu... Sjedah na panju, kvasih noge u vodi ispruživši prste prema dolje. Z a t i m gle­ dah pozorno vrške nogu, ali ne bijaše vidjeti. Ne znam zbog čega, ali mi se čini da to jezero nikad nije posto­ jalo... To što se sjećam njega za me je kao da se ne mo­ gu sjećati ničega... T k o zna što to govorim i jesam li ja bila ona što je proživjela to čega se sjećam?... D R U G A : Na obali m o r a bivamo tužnim kada snatrimo... Ne možemo biti ono što želimo biti, jer ono što želimo biti, želimo uvijek da smo bili u prošlosti... K a d a se val širi, a pjena mu šušti, k a o da tisuće glasića zbori. Pjena se 68

čini svježom samo o n o m što je p r o m a t r a samu... Sve je mnogo i mi ne z n a m o ništa... Želite li da vam pripovi­ jedam ono što sam snatrila uz obalu m o r a ? i'RVA: Možete n a m to pripovijedati, sestro moja; ali ništa u n a m a ne ćuti potrebu da n a m to pripovijedate... Ako je lijepo, već me hvata muka što ću slušati. Ako nije lijepo, čekajte..., pripovijedajte samo pošto preinačite... D R U G A : Reći ću vam. Nije p o t p u n o lažno, jer bez dvojbe ništa nije p o t p u n o lažno. T r e b a da je bilo tako... Jednog dana kada sam bila naslonjena na hladan vršak neke li­ tice i kada sam bila zaboravila da imam oca i majku i da sam imala djetinjstvo i druge dane — tog dana vidjeh u daljini, kao nešto za što sam samo ja mislila da vidim, nejasan prolaz jedra... Zatim ono iščeznu... Kada se po­ vratili sebi, vidjeh da sam već imala taj san... Ne znam odakle je on počeo... I nigda ne vidjeh drugo jedro... Nijedno jedro brodova što izlaze iz luke na njega ne sli­ či, čak i onda kad je mjesečina i brodovi prolaze sporo... PRVA: Vidim kroz prozor jedan brod u daljini... Možda je to onaj koji ste vi vidjeli... DRUGA: Ne, sestro moja; taj što ga vi vidjeste traži j a m a č n o neku luku... Ne bijaše mogućim da onaj koji ja vidjeh traži neku luku... i'RVA: Zašto mi odgovarate... Može biti... Ne vidjeh nikakav brod kroz prozor... Žudjela sam vidjeti jedan i o njemu sam vam govorila da ne patite... Pripovijedajte n a m sa­ da ono što ste snatrili na obali mora... DRUGA: Snatrila sam m o r n a r a što se izgubio na dalekom otoku. Na tom je otoku bila po koja tvrda palma i ptice su lutalice lijetale između njih... Ne vidjeh jesu li se ka­ da spuštale... Otkako se spasio u brodolomu, m o r n a r je tu živio... Budući da nije bilo načina da se vrati u po­ stojbinu i budući da je patio svaki put kad bi se nje sje­ tio, stade snatriti postojbinu koju nikad nije imao; stade posvajati jednu drugu postojbinu, jednu drugu vrstu do­ maje s drugim vrstama krajolika, i drugim ljudima, s 69

drugim načinom šetanja po ulici i naslanjanja na pro­ zor... Svaki je čas u snu gradio tu lažnu postojbinu, i nije nikad odustao od snatrenja, danju pod krotkom sjenom velikih palmi, što se, obrubljena šiljcima, ocrtavala na vrućem pijesku; noću ispružen na pijesku i ne zamijećujući zvijezde. PRVA: Ah, ne bijaše nikad stabala što bi izvezla p o n a d mo­ jih ispruženih ruku sjenu jednoga sna kao što je ovaj!... TREĆA: Pustite je da govori... Ne prekidajte je... O n a zna riječi kojima je naučiše sirene... Uspavljujem se da je mogu slušati... Govorite, sestro moja, govorite... Srce se moje rastužuje što ja ne bijah vi kad snatriste na obali mora... D R U G A : Godine i godine, dan za danom, m o r n a r je podizao u n e p r e s t a n o m snu svoju novu rodnu zemlju... Svaki je dan uzidavao k a m e n snova u ovu nemoguću zgradu... Već posjedovaše domaju koju je toliko p u t a proputo­ vao. Sjećao se da je već proveo na tisuće sati na njezi­ nim obalama. Z n a o je koje su obično boje sumraci u jednom zaljevu na Sjeveru, i kako je bilo lijepo ući, u gluhoj noći, s dušom lebdećom u šumu vode uzbibane brodom, u veliku luku Juga, gdje je nekad proveo, mo­ žda sretno, svoju predpostavljenu mladost...

Stanka
PRVA: Sestro moja, zašto šutite? D R U G A : Ne valja previše govoriti... Život nas vazda uhodi... Svaki je čas majčinski za snove, ali to nije p o t r e b n o zna­ ti... Kada govorim previše, počinjem se udaljavati od se­ be i slušati se kako govorim. To mi izazivlje sućut p r e m a samoj sebi, te ćutim odveć srce. Zatim bolno žudim da san držim u rukama, da bih ga mogla zibati kao dje­ tešce... Gle: obzorje blijedi... D a n više ne može biti daleko... Je li potrebno da vam još govorim o svojem snu? PRVA: Pripovijedajte sveudilj, sestro moja, pripovijedajte sveudilj... Ne zastajite u pripovijedanju, ne obzirite se 70

na d a n e što svanjuju... D a n nigda ne svanjuje za onoga što polaže glavu u krilo sanjanih časova... Ne grčite ruke. To izazivlje buku poput skrivene zmije... Govorite n a m mnogo više o svojem snu. On je tako istinit da ne posjeduje nikakav smisao. Na samu pomisao da vas slu­ šam, glazba mi zvoni u duši... D R U G A : Da, govorit ću vam više o njemu. I ja ćutim potre­ bu da vam ga pripovijedam. Koliko ga pripovijedam va­ ma, pripovijedam ga i sebi... Tri smo da slušamo...

Naglo, gledajući lijes i tresući se.
Ne tri... Ne znam... Ne znam koliko... TREĆA: Ne govorite tako... Pripovijedajte n a m brzo, pripo­ vijedajte n a m opet... Ne govorite o tome koliko ih može slušati... Mi nikad ne znamo koliko stvari stvarno zive i vide i slušaju... Vratite se svojem snu... Mornar. Sto je snatrio mornar?... D R U G A : tiše, veoma sporim glasom U početku stvaraše kra­ jolike; zatim stvaraše gradove; stvaraše zatim ulice i poprečnice, jednu po jednu, rezbareći ih u građi svoje duše — jednu po jednu ulicu, četvrt po četvrt, sve do zidina gatova gdje je zatim stvarao luke... Ulicu po ulicu i ljude što njima prolažahu ili ih gledahu s prozora... Poče upo­ znavati neke ljude kao slučajne poznanike... Poče im upoznavati prošle živote i razgovore, i sve to poput ono­ ga što snatri krajolike i istodobno ih stvarno vidi... Za­ tim putovaše u sjećanju diljem domaje koju bijaše stvo­ rio... Tako je izgradio svoju prošlost... Ubrzo je imao je­ dan drugi prijašnji život... Imao je već u toj novoj po­ stojbini rodno mjesto, mjesto gdje je proveo mladost, luke gdje se ukrcavao... Već je imao drugove iz djetinj­ stva i zatim prijatelje i neprijatelje iz svoje muževne do­ bi... Sve bijaše drugačijim od onoga što je bilo — ni do­ maja, ni ljudi, ni njegova vlastita prošlost nisu sličili na ono što bijahu... Želite li da nastavim?... Izazivlje mi to­ liku patnju govoriti o t o m e ! Sada baš stoga što vam o tome govorim, više bi mi godilo da vam govorim o dru­ gim snovima... 71

TREĆA: Nastavite, iako ne znate zbog čega... Što vas više slušam, manje sebi pripadam. PRVA: Da li će zaista biti dobro da nastavite. M o r a li svaka pripovijest imati kraj? U svakom slučaju govorite... Ta­ ko je malo važno ono što kažemo ili ne kažemo... Probdijemo časove što prolaze... Naša je dužnost nekorisna k a o Život. D R U G A : Jednoga dana kad je mnogo kišilo i obzorje bilo mračnije, m o r n a r se zamori snatriti... T a d a se ushtjede sjećati svoje prave postojbine... ali uvidje da se ne sjeća ničega, da ona za njega ne postoji... Djetinjstvo, kojega se sjećao, pripadalo je njegovoj postojbini snova; dječaštvo, kojega se spominjao, bilo je ono izmišljeno... Cio mu život bijaše život što ga je snatrio... I on uvidje da nije moguće da je postojao taj prvašnji život... Ako se on nije sjećao nijedne ulice, nijednog lica, niti majčinske kretnje... A u o n o m životu za koji mu se činilo da ga je snatrio, sve bijaše stvarno i sve bijaše... I ne mogaše što­ više ni snatriti neku drugu prošlost, pojmiti da ju je imao, kao što svi b a r e m načas mogu vjerovati... O sestre moje, sestre moje... Ima nešto, ne znam što, što vam ni­ sam rekla... nešto što bi objasnilo sve ovo... Moja me duša ledi... Ćutim bol što sam vam govorila... Govorite mi, vičite mi da se probudim, da znadem da sam ovdje ispred vas i da postoje stvari što nisu snovi...
PRVA:

veoma tihim glasom N e znam što da vam kažem... Ne usuđujem se gledati stvari... Kako se nastavlja taj san?

D R U G A : Ne znam kako se nastavlja... Slabo znam nasta­ vak... Zašto bi toga trebalo biti još? PRVA: Poslije? Poslije čega? Poslije označuje nešto?... D o ­ đe jednog dana j e d n a lađa... D o đ e jednog d a n a j e d n a lađa... — Da, da... moglo je biti samo tako... — D o đ e jednog dana j e d n a lađa i p r o đ e uz taj otok, ali t a m o ne bijaše mornara... TREĆA: Možda se vratio u Postojbinu... Ali koju? PRVA: Da, ali u koju? I što se zbilo s njim? Z n a li to itko? 72

D R U G A : Zašto m e n e pitate? Postoji li odgovor za svaku stvar?

Stanka
TREĆA: N e o p h o d n o je potrebno, čak i u vašem snu, da je postojao onaj m o r n a r i otok? D R U G A : N e , sestro moja; ništa nije n e o p h o d n o potrebno. TREĆA: Ali b a r e m kako je završio san? D R U G A : Nije završio... Ne znam... Nijedan san ne završuje... Zacijelo bih znala da ga ne nastavljam snatriti, da ga snatrim ne znajući to ili kad snatrenje ne bi bilo neod­ ređena stvar koju nazivljem svojim životom... Ne govo­ rite mi više... Počinjem bivati sigurna u nešto, ne z n a m što... Stupaju spram mene, u noći što nije ova, koraci neznanog užasa... Nekoga sam možda probudila snom koji sam vam pripovijedala... Neizmjerno se strašim da Bog nije zabranio moj san... On je nedvojbeno stvarniji negoli Bog dopušta... Ne stojte u tišini... Recite mi ba­ rem da noć prolazi, p r e m d a to znam... Gle, počinje se razdanjivati... Gle: dolazi stvaran dan... Zaustavimo se... Ne mislimo više... Ne nastojmo više slijediti ovu unutar­ nju pustolovinu... Tko zna što joj je na kraju?... Sve se ovo, sestre moje, zbilo u noći; ne govorimo više o t o m e niti sebi samim... Čovječno je i prilično da svaka od nas zauzme tužno držanje. TREĆA: Bilo mi je tako lijepo slušati vas... Ne recite da ni­ je... Z n a d e m da to nije zavrijedilo napor... Stoga to i držim lijepim... Ne bijaše za ovo, ali me pustite da ka­ žem... Uostalom, glazba vašeg glasa koju slušah više od vaših riječi, čini me samo stoga što je glazba, nezado­ voljnom... D R U G A : Sve nas čini nezadovoljnim, sestro moja... Ljudi, što misle, zamore se svime, jer se sve mijenja. Ljudi, što prolaze, to posvjedočuju jer se mijenjaju zajedno sa svi­ me... Postoji samo san o vječnom i lijepom... Z a š t o još govorimo...
i'RVA: Ne znam.

73

gledajući lijes, tišim glasom
— Z a š t o se umire? D R U G A : Možda zbog toga što se malo snatri... PRVA: Moguće... onda se ne bi vrijedilo zatvarati u san i za­ boravljati život, da zaboravimo smrt?... D R U G A : N e , sestro moja, ništa ne vrijedi... TREĆA: Sestre moje, već je dan... Gle, crta brda sja svojom ljepotom... Zašto ne plačemo?... Ona, što hini da je ta­ mo, bijaše lijepa i mlađahna poput nas i snatrila je ta­ kođer... Sigurna sam da njezin san bijaše najljepši od svih... Što je snatrila? PRVA: Govorite tiše. O n a nas možda sluša, i znade čemu služe snovi...

Stanka
D R U G A : Možda ništa od ovoga nije istina... Cijela ova tišina i ovaj mrtvac i ovaj dan što počinje možda su tek jedan san... Gledajte dobro sve to... Čini li vam se da pripada životu?... PRVA: Ne znam. Ne znam kako se pripada životu... Ah, ka­ ko ste postojana! A vaše se oči čine tako beskorisno tu­ žne... D R U G A : Ne vrijedi biti tužna na drugi način... Ne želite li da šutimo? Tako je čudno živjeti... Sve što se zbiva, ne­ vjerojatno je, kako na mornarevu otoku, tako na ovom svijetu... Gle, nebo je već zeleno. Obzorje se smiješi zla­ tom... Ćutim da me peku oči što sam mislila na plaka­ nje... PRVA: Zapravo plakaste, sestro moja. D R U G A : Možda... Nije važno... Kakva je ovo studen?... Ah, evo... evo!... Kažite mi ovo... Kažite mi još nešto... Zašto u svemu ovom ne bi bio stvaran samo mornar, a mi i sve ostalo zašto ne bismo bili tek njegov san? PRVA: Ne govorite više, ne govorite više... To je tako čudno da mora biti istinito... Ne nastavljajte... Ne znam što ste htjeli reći... ali je to zacijelo previše da bi to duša mogla slušati... Bojim se onoga što niste uspjeli reći... Gle, gle, 74

već je dan... Gledajte dan... Učinite sve što je moguće da biste gledali samo dan, stvaran dan, t a m o vani... Gle­ dajte ga, gledajte ga... On tješi... Ne mislite, ne obazirite se na ono što mislite... Gledajte dan kako dolazi... Sja kao zlato u zemlji srebra. Laki se oblaci zaokružuju ka­ ko poprimaju boju... A ako ništa ne postoji, sestre mo­ je?... Ako je sve na stanovit način posvemašnje ništa?... Zašto tako gledaste?...

Ne odgovoriše joj. Nitko je nikako nije gledao.
ISTA: Što je to što mi rekoste i što me toliko zaplaši?... Oćutjeh to tako da spoznah bol zbog onoga što je bilo... Re­ cite mi što to bijaše, da se, čuvši to po drugi put, više ne bojim kao prije... Ne, ne... Ne recite ništa... Ne pitam vas to da biste mi odgovorili, već zbog toga govorim, da ne mislim... Bojim se da ću se moći sjetiti što je to bilo... Bijaše nešto veliko i strašno poput postojanja Boga... Trebali smo već završiti razgovor... On je već, ima neko vrijeme, izgubio svoj smisao... O n o , što je m e đ u n a m a i što nas čini govoriti previše se produžuje... Ovdje ima veći broj prisutnosti od naših duša... D a n je već m o r a o granuti... Trebale smo se već probuditi... Nešto kasni... Sve kasni... Što se to događa u stvarima u suglasju s na­ šom stravom?... Ah, ne ostavljajte me... Govorite sa mnom, govorite sa mnom... Govorite skupa sa m n o m da moj glas ne bude sam... Više se bojim zamisli svojeg gla­ sa nego njega sama, zamijetim li da govorim... TREĆA: Kojim ste glasom govorili?... Glasom druge... Kao da dolazi iz daleka... PRVA: Ne znam... Ne podsjećajte me na to... Mora da sam govorila glasom oštrim i drhtavim od straha... Ali, više ne znam kako se govori... Između m e n e i mojeg glasa otvorio se ponor... Sve ovo, i ovaj razgovor, i ova noć, i ovaj strah — sve se je trebalo završiti, trebalo završiti naglo, nakon užasa koji ste n a m rekli... Počinjem ćutjeti da ga zaboravljam nakon onoga što mi rekoste i to me 75

nagna na pomisao da trebam vikati na jedan nov način e da izrazim takav užas... T R E Ć A : drugoj Sestro moja, niste n a m trebali pripovijedati tu priču. Sada živim sa čudnovatim užasom. Pripovije­ daste, a ja bijah toliko rastresena da sam slušala smisao vaših riječi i njihov zvuk odvojeno. I činilo mi se da ste vi, vaš glas i smisao onoga što ste govorili tri razna bića p o p u t triju stvari što govore i idu. D R U G A : Zaista su tri razna bića, s vlastitim i stvarnim živo­ tom. Bog zna zašto... Ah, zašto govorimo? T k o nas tjera da nastavljamo govoriti? Zašto govorim ne želeći govo­ riti? Zašto više ne zamjećujemo da je dan?... PRVA: Da b a r e m m o ž e m o vikati e da bismo se probudile. Ćutim da vičem u sebi, ali više ne znam put moje volje do grla. Ćutim divlju potrebu za strahom da netko po­ kuca na ova vrata. Zašto nitko ne kuca? Bilo bi n e m o ­ guće, a ja ćutim potrebu da se bojim toga, znati čega se bojim... Kako se čudno osjećam!... Čini mi se da više n e m a m glasa... Dio se m e n e uspavao i prepustio motre­ nju... Strava mi je porasla, ali je više ne mogu ćutjeti... Ne znam već u kojem se dijelu duše to ćuti... Na ćutilo mojeg tijela staviše olovan ogrtač... Zašto ste n a m pri­ čali svoju pripovijest? D R U G A : Ne sjećam se više... Jedva se i sjećam da sam je pripovijedala... Čini mi se da to bijaše tako davno! Ka­ kav san, kakav san upija moj način gledanja stvari! Sto želimo učiniti? Sto mišljasmo učiniti? — Ne znam više da li da govorim ili ne govorim... PRVA: Ne govorimo više. U m a r a me vaš napor da biste go­ vorile... Boli me razmak što prolazi između onoga što mislite i kažete... Savjest mi pluta u drijemežu mojih ću­ lila preplašena mojom kožom... Ne znam što je to, ali to ćutim... Ćutim p o t r e b u da kažem zbrkane riječi, odulje i teško izgovorljive... Ne ćutite li sve to kao golema pauka što n a m od duše do duše plete crno p l a t n o koje nas obavija? 76

D R U G A : Ne ćutim ništa... Ćutim svoje osjete kao nešto što se ćuti... Što to postajem?... Tko to govori mojim gla­ som?... Ah, počujte...
PRVA I T R E Ć A : Sto bje?

D R U G A : Ništa. Ne čuh ništa... Htjela sam hiniti da slušam, jer vi predpostavljate da slušate i ja mogoh povjerovati da ima nešto za slušanje... Oh, kakav užas, kakav oso­ ban užas razdvaja u nama glas duše i osjete misli, i tjera nas govoriti, slušati i misliti, kada sve u n a m a ište tišinu, i dan i nesvjesnost života... Tko je peta osoba u ovoj sobi što pruža ruke i prekida nas svaki put kad je imamo oćutjeti? PRVA: Čemu nastojanje da me zaplašite? Ne ulazi više stra­ va u mene... Šiju mi tišti prekomjeran teret da se ću­ tim... Ulazi mi kroz sva ćutila nešto što me obuzimlje i zastire. Teške su mi riječi za sve osjete. Zaustavlja mi se jezik za sva čuvstva. D u b o k san sljepljuje jednu uz drugu zamisli mojih pokreta. Zašto me tako gledaste? T R E Ć A : Glasom veoma tihim i ugaslim. Ah, evo, evo! Netko se probudio... Ljudi se bude... Kada netko uđe, sve će se ovo okončati... Dotle pokušajmo vjerovati da sav ovaj užas bijaše jedan dug san što smo ga snivale... Već je dan... Sve se okončaje... Iz svega ovoga, sestro moja, proistječe da ste samo vi sretni, jer vjerujete u san... D R U G A : Zašto me to pitate? Zašto to rekoh? Ne, ne vjeru­ je.. Pijetao zapjeva. Svjetlo se naglo povećaje. Tri djevojke na bdijenju umuknuše a da se ne pogledaše. Nedaleko, u jednoj ulici, neka kočija cvili i škripi. (11/12. listopada, 1913.)

77

SVADBENA PJESAN

Set ope all shutters, that the day come in

I. Sva okna otvorite da uniđe zora Što dozivlje zveket il' šumor m o r a ! Ne dajte kutku jalove sjene Da noćna snatrenja prene, Za poredbu mnijenja nek sjetnih ne b u d e stvari Jer danas sve njih radost ozari! Jutro je, blago je jutro, žarko diže se sunce Nad bezdana vrhunce Gdje noćas iza nevidljiva počivaše ruba Mračnih obzornih stuba. Gle kako li mladenče budi se mlado D a n ćuteć u čijoj skorašnjoj noći Dva različna srca združit će se rado U kucaju prisnu dokle im tijelo dopusti doći. Zamisli ushit u h o d u joj plahom, Plašeć se zanosa ni oči ne diže. Sve nade joj sada postaše strahom, Sred jalove misli jedva još radost za radošću niže. Nek pričeka tren ili dan I spremi se za m e g d a n Za koji joj misli i nisu baš spremne! Na zbiljski pristizaj d a n a skoro je ljuta. I premda želi što hoće, utažuje ipak Žeđ svojih sanja U zastalom obzorju sna što dokono s puta Brižljivu n a d u stvorenja sklanja. 78

II. Razmaknite zastore s okna Da više no svjetlosti pogledu uskrate dar! Gle prostrana polja gdje svjetla stoje Pod širokim n e b o m plavetne boje, Bez oblaka jednog uz topli žar Što pogledu skrbi okrutni čar! Nevjesta b u d n a je ćuteć da njeno Srce još uvijek podrhtava sneno! U studeni plahoj dojke se njene uvuku I srsi prođu ih slasti u nadimanja grču, Više no tuđu kad na njima oćuti ruku, Više no usne kad nabrekle vrške im srču. Već mis'o na dragana ruke žudnju joj budi, Da draži se ondje odakle ruka od stida joj bježi I misli se njezine grče sve dok im zamor naudi, Skupljajuć tijelo što i dalje leži. Sanjivo p o t o m podiže oči Dok stvari sve rone u maglenoj noći. Svud danas bistrina uzima m a h a Osim u njenom ćutilu straha. U gledu joj svjetlo na boju nalik D o k ona mu mržnjom obasiplje pralik.

III. Sva okna i vrata otvorite širom Da noć se sad ova izgubi s mirom, Da poput brodske brazde na vodi Nadživi onog koji je rodi! U postelji mladenka i dalje leži čekajuć želja da joj osmjeli Ili bogatijom biti zaželi Pa da je sokoli neka se diže, nek ubogom bude, nek strah progna van A zatim će ustat kao u svagdanji običan dan.

79

Jer nevjesta bit će, u postelji s mužem ljubavni dijeleć Ženska neprestance put je mori, Poruke šaljuć što izgone sram Iz sanje što s maglom se bezličnom bori. Otvara oči motreć tavanicu Sto malu joj zatvara ložnicu I misli, dok snova ne sklopi oči, Na tavan koji će noćas upoznat, Na d o m i krevet koji će doći, Ležećke snatreć štogod će doznat; Pa tako opet zatvara oči da vidom ne sreće Sobu što skoro vidjet je neće. IV. Nek sva je kuća svjetlosnim zastrta velom P o p u t glasnika s čelom Ovjenčanim ružama i lišćem tim Sto ljubav za ljubav ga prepliće s njim! Između mlade i baldahina, kad stigne večerašnje sijelo, Privinut će muško se tijelo. Snatreći o tom mlada već noge sljubljuje gle, Znajući dobro da p o t o m će obje ih rastavit rukom; Plašeć se prodora u se i privole, Užitka to većeg začne li on se grubo i s mukom. Nastanjuju vas li, sunčevi zraci svježi, Dusi il' kepci što luduju danom, Šapnite mladoj, krvi li se ježi, Da dveri se male velikim ljubavnim zgurile stanom. V. Djevstva joj nevinog grob Snaći će krvava kob. Pristupite i vi prpošnoj pogrebnoj povorci toj Te grimiz-plašt mrtvački satkajte njoj,

80

0 žudnje vi strastvene za muškim tijelom Što samotne sate nježnim joj činite vrelom 1 ruku joj radu i neradu vodite eto Gdje slast se stvara. Priđite i vi, sitni patuljci, buntovna četo, Brzinom trke što prepunost prelijeva pehara; Svi vi što mladost činite mladom, a z a m a m n o m čovječju put, Što radosnom proljeću i ljetnome suncu dižete skut; Vi sred čijeg tajnog prisuća zeleno drveće počinje rasti, I cvijeće cvjetat, i slobodnih ptica odzvanjati krik, Kada u jarosti drhtave strasti Na junicu požudno penje se bik. VI. Pod prozorom pojte joj, vi čujna jutarnja krila U čijoj se popijevci stani ushita samog sila! U sobi joj besanom zujite, O muhe male, pa srljajte i strujite Po pokrivaču, po prstima nje U paru. Gle zastaje. Duž nogu što sljubljene ih ćuti K'o nutarnja ruka nekakav predosjet gmiže. Gle kako mlada se krzma! Stog reci joj dakle: Rasani se, obuci i svući! A po to m ustaj i priđi bliže! Gle kako u cijelosti cijelo je sunce! O latice ćutila njenih život se mete. Dođi! O dođi! Užitka moraš doseć vrhunce! Jer bit ćeš ubran, neubran raduj se, o ružin cvijete! VII. Sada se diže. Gle kako oči čedno prikrade, Kad košulja noćna joj nehajno spade, Nagosti čistome trenu, l'režuć od mjesta gdje zvijerci nalik put njena je jedra,

81

Gdje dlakav crn trokut opasa bedra Srameć joj pogled, sve dok cjelov poda se Košulja njenom ne pruži tijelu. Odjeću na se! Ne dangubi sjedeć na tvrdom posteljnom bridu, Ne dangubi snatreć, nagađanja slušajuć glase! Čuj brze ptice na prozorskom zidu! Ustaj i umij se! Gle gotovo da je bez odjeće! Jer ruku n e m a da d u g m e uvede U bijelu simboličku halju, takvom je sreće Povorka žena što dolaze da je urede. VIII. Jer povrh sebe ih ne vidi mlada, Gle kako s istome mišlju j e d n a drugoj se smiješe! U mislima drugih bez djevstva je ona već biće. Radoznalom pomnjom rasute vlasi motreć joj sada S rukama koje na suncu brižljivo kosu joj driješe, Djevojka j e d n a nevjesti skladno pletenicu spliće. Druga joj halju uz tijelo steže; D o k ruka mlade, života ćuteć tjelesnu toplinu, veže Joj misli sa snažnom mladenca rukom. Prva joj onda, na veo što lebdi maglovito strukom I prignutu glavu svečarski vijenac počinje viti, Vijenac što skoro će nevažan biti. Druga se opet klečeć napreže Da cipele bijele uz drhtava prionu stopala, dok pogled joj kreće Niz čarapu visoku, penjuć se nogom sve do užitka veže Gdje središte cijele je današnje sreće. IX. Odjevena sada je posve, r u m e n joj lice mije. Gle kako toplo sunašce sije A raspusnik puzavac smjelo se trsi Da tijelo uz vrelo stablo isprsi. 82

U bijelom sva je i čeka na znak, U oku joj svjetlost, u oku joj mrak. R u k e joj hladne, usnice suhe, a srce bije Jelenu nalik što lovcu se krije. X. Izišla sad je. Čuj kako sav govor tišina rani, No nikako da se konačno preda! Izišla sad je t a m o gdje gosti Na smjelost joj motre da ih ne gleda. Goruće sunce sja vani. Uznojen talog vrućeg života od rada posti Na licu dana u ovaj čas. U tihoj snazi toplotnih tvari mahnita radost nalazi spas. XI. N e k vijenci od cvijeća zasjene Odaja stijene! I veselih zvončića zvek Pjesama jek! Ljevanici nalik razlijte radost svakome biću, Kličite djeco, kliči djevojčice, kliči mladiću Čiji trbuh bez malja još uvijek skriva Bespolnost spolovila! Kličite kao da i vi znat ćete reči Kakve li radosti u toj pljeskati sreći! XII. Mjesec je, k tome i dan. Stog' morate van. Izjurite napolje u vreo skupljeni klas Što onamo kreće gdje za drvećem tornja visina Na širokom plavetnom nebu iskušava glas 83

Ponešto miran, glas slatkih milina. A sada, jarki, šapćući glasno, u Božji hitite d o m ! D o k sunce slijeva se četom žestinom svom, Sve oči slijede nevjeste mlade put: I kao da ruke im dotiču bokove njene i grud; K'o poleđe halje kožu joj draže, Odasvud je salijeću, poru joj svaku traže; Suknje joj dižu kao da vabe il' snube na dar Pod p u p k o m skritu raspuklu stvar; Sto o njoj misle kretnje im zbore A pogledi krišom i sami govore. XIII. Dosta je više crkve il' slavlja, Jer značaj r e m e t e ovoga dana, p o p u t drveća što se pomalj Uz cestu do h r a m a i istu tu cestu što natrag kad vodi Pod suncem se žarčim nahodi. U istinskom obredu velike današnje zbilje Od poda il' zida udio njihov znatniji nije. Pa čak i gosti, ne manje od onih koji se žene, Drže ih predvorjem krevetne scene. I tako, sve što će proći Između crkve i slavlja i t a m e noći, Mračan je rad minuta i sati u snovima žuđenih, U nevrijeme snatrenih i pogrešno suđenih. Vjenčanje i povratak i svadbeni pir Za svakog su samo magleni pir Gdje druge gleda kroz prizmu mutnog i toplog pojma Opojnog žilavog dojma. O k o m i uhom upropanj žuri crvena trka, Velik bal snova što j e d a n u drugom ih gledajuć bude, Sve dok nesnošljiva njihova strka Posustao mučan ne stigne čas igre im posve lude.

84

XIV. Da sve to naskoro svrši, zaručnik strastveno žudi, Da dojki sišući vrške mlade upozna grudi, Da ruku na trbušne vlasi posadi I usnatu p o t o m jazbinu gladi. Tvrđu za plijen što stvorena bi, Zbog koje mu ovan deblja i vri. Dršćući vesela mlada toplotu dana oćutje čestu Na pustinjski uvijek još samotnom mjestu Gdje djevičanska ruka hinila samo je noću Čulnog užitka praznoću. Većina svijeta šaptat će o tom, Znajuć da šikljaj uslijedit će potom; I djeca dapače, sa zinućim očima, Uzbudit će sad se nad putenim moćima, Nad muškim i ženskim odraslim činom Golicavom žitkom milinom Zbog čijega okusa u skritim kušat će kucima Sto jedva znaju o suhim još vrućima. XV. I vi čak, što sada ste stari, dolazeć amo Kao u prošlost, vlastitu radost bacite t a m o U čašu i s mlađima popijte čili Što mislit sada vas sili Na ono što ljubav je bila kad bila je ljubav. (Buduć da studene misli što traju Dopusta za to još uvijek ne daju.) U vrućemu danu ispijte mlade žalosnu radost I mladenca mahnitu naglost, I spomen na mladosti dane vam divne Kad pobjedne pjevajuć himne Površjem vaših bezdana Sparivali vi ste se dok dolazak dana Promatraše noć a sljubljena vaša još uvijek su tijela Dašćuć malaksala i, nadimljuć se, iznova gorjela. 85

XVI. Z a r prošlost, budućnost važne su sada? N e k radošću vašom dob ljubavna vlada! Sve misli posvetite velikog dana žilavoj pojavi Što p o p u t konja trkača česticu vremena kosi, N o ć sileć da stigne i dojavi Kako sad djevičje b r d o prvog jahača nosi! O tijelo štipano, griženo, sisano, grljeno, Gnječeno i mrvljeno, Te stvari vaše uspaljuju misli, kazivanja Blijedeć i mnijenja. Blijesnite bljescima golim sve dokle strah ne pogodi Nasladu što je groznica rodi, U bljescima koji kao da mrze misli i odijela Što dijele tijela; Udove svoje toplinom protegnite što dan je napolju daje, I žar joj oćutite dok prilika traje! Jer topla zemlja, zelena trava, sunce poodmaklo, Dalekog jezera svakog bliješteće staklo, I mis'o nam žarka na večernji hlad R a d o s n o vreli ostvaruje sklad. XVII. U crvenoj bakovskoj vjetrini misli što mahnite obraze bije K'o jarosnog divljenja b u r a Što bijesna oči pozljeđuje, Bistreći ipak sve s nimbusom stvari, Cijeloga skupa duša k'o p'janac tetura I zemljom u skoku krstari! No premda svi prostu svjetinu čine čiji je hir U crkvu i natrag da hrli slaveći pir, Svi satiri ipak i debela poganska bedra Što slasti ćute napeta tijela i sisa i trbušnih njedra, I čiji hod, puzeć kroz lišće, hlepi

86

Za zgurenom nimfom što pomalo strepi, Nevidljivom navalom sprijeda i straga Dolične ove grupe se kreću, i s mislima što žara ih obuze snaga Pokorne duše u mrežu spremaju što uokrug je spliću Dok grupa im, posrćuć glasno kao o slijepom da radi se biću, Valovite zemlje sanjama jekom uzima vlast Da bludnu u skoku im obdari strast. XVIII. Ej! Ej! To sok teče užitka što ljutnje ga b u d e Kroz mrežu oblika Što zbiljski sad žude Da jedno nad drugim se svuče i rata b u d e slika Što utrobu puni i dojke mlijekom poji Kad ih muškarac osvoji, Bitke što bijesno se vodi da sljubi i spari A ne da ozlijedi ili udari! Ej! Ej! Poput dana il' sata pijani budite! Vičite, smijte se i žučno sudite Mislima svojim, izdahnule one da ne bi zbog dobi Ili zbog smrtne im kobi! Samovlasna mladost posve je sada a neznatne bolova sile Što nadute stresaju žile Zaoštrene škakljivim velim su užitkom Sto sitost svoju plaća gubitkom. Iz svijesti sve prognajte što puteni ne biva žar I mlijeko muško, taj žitka dar! Zgrćite zvonjave radosti k'o travu iz zemlje što niče I šikarom duše vaše se spliće! Bludno se rasipno sladite grijehom K'o žarko da nebo, treperav uzduh i zemlja je cijela Moćna činela!

87

XIX. U vatru sad bacite veliki flamanski sat! Nek ćutila vaša odmoru obznane rat! Ushit taj svrgnite udarcem čak ondje gdje udarac ranjava ruke Što prkose njeg've da otklone muke! U postelju sa sobom sve nosite stvari Što nagosti vaše potiču čari! Trgajte, berite, k'o zemlja što blago traži Kad kovčega zveka razdraži Pomaljanje misli što misli na bludne skrivaju čine Što dan ih taj velik žudnjom zasine. Kao da dojke sve ruke sad stišću I sok da p o d a r e kad da išću! Kao da jedna sa drugom stvar sada se druži, Tvrda put meku guši, A rutave noge i sklupčane guze Sred bijelih se nogu miču i puze. Te zbrkane misli u svijesti još svakoj tek predu Kako da današnje ljubavi poriv u igru uvedu, Kako muškarac za oćutom posjeda žudi A žena da na njoj on se uzbudi, Kako da jasno života apstraktnog val Tijela konkretan dosegne žal. Nešto od ovog zbiljskome d a n u ipak se nudi. Dignute sada su suknje u služanjskoj hali, Na bludnog trbuha štali Konju otvaraju vrata što ulazi u trku Gotovo kasno, kad izljev već skoro napravi zbrku. Uzvanik stariji neki u m r e ž e da uhvati skut Djevojku rumenu mladu mračnim se skrovištem baš sad rasprši, Sileć da tijelo joj lagano miluje prostrijetu njegovu put. Gle srce njeno od slasti se krši Ćuteći ruku na koplju što strši.

88

XX. No eno misli il' obećanja Il nakane dijela razbludnog milovanja, A eno i p o h o t e što biva smišljena, budućnosti lišena Ili pak rabljena da b u d e uslišena. Učinite ono što ljubavna kružnica zahtijeva I Narav predmnijeva! Učinite i to da poradi haranja P o h o t n e žudnje pod uzdom života konj bludan sagorijeva, U ljubav se združite zbog ljubavnog stvaranja! Ričite! Mučite! Pastusi budite, bikovi što ih požuda draži Da sjeme rupu im traži! Burkajte strasti za razbludan začin što mlad Će puti vam sočnost dogrgljati rad U užljebe vlažne gdje vaše prisuće pozdravom sastaje Život što upravo nastaje U utrobi oranoj što bujat će sve do trenutka Zemlje nebeske p u n e krivine novog osnutka! XXI. A vi što se ženite danas, gonetajte nagone ove U znacima skladnoga skupa što prirodno plove Iz Prirode vama, Budućnosti prkoseć, dobrostivost što je sama! Usnice sljubljene, i ruke nage, i grudi ćućene i organ moćan, Nek veseli noćni vam rad besprijekorno b u d e točan! Pouči ih stvarima ovim, o d a n e raskoši p u t e n a vrela! Prepusti ih mislima što bludna djela Neizbježnim čine I prirodnim k'o želja za mokrenjem kada nas rine! Neka se sparuju, sljubljuju, ljube, No naravnu pritom nek pamet ne gube! I noć što se spušta nek t o m e ih uči

89

Jer mladost zloraba muči! Neka se sljubljuju uvijek spočetka, lijuć i lijuć užitka premoć Sve dokle ih p o t p u n a ne snađe nemoć! Nek parenje njihovo što iznovce biva pod okriljem tmine, Nadzire noć, dok misli jastvo, prepuno topline, Od jada, kinjeć, ne izgine, i san ne stigne oblike što m o r e ih muke, Dok oni, j e d n o drugog kazujuć imena, i držeć se za ruke, Još uvijek o ljubavi sanjarije slušaju, U ponečem čak je i kušaju! Ak' se probude, nek nauk tvoj bude da počnu spočetka, Jer sat što prođe kao da nema svršetka; D o k spojena im tijela, razbludnog žara združena milinom, Ne usnu s mučninom, D o k nebo, pošto su straćene zvijezde, na istoku ne izbijeli Cvokoćuć gdje svjetlost od noći se dijeli, I s radosti bukom, mladog života galamom D a n štono stiže žarkim i novim ne zaplamsa plamom. (Lisabon, 1913.)

preveo Nikica Talan

90

Alberto Caeiro

ČUVAR STADA

I. Nikad nisam čuvao stada, ali kao da sam ih čuvao. Moja je duša poput pastira, poznaje vjetar i sunce i ide podruku s Godišnjim D o b i m a koračajući i gledajući. Sav mir Naravi bez ljudi dolazi sjesti pokraj m e n e . Ali ja sam tužan poput zalaza sunca za našu predodžbu, kad vjetar biva hladan u dnu ravni i ćuti se da noć ulazi kao leptir kroz prozor. No moja je tuga spokojstvo jer je naravna i prava i ono je što treba biti u duši kad ona već misli da postoji a ruke ubiru cvjetove bez njezina znanja. Na sam šum praporaca onkraj zavoja puta, moje su misli zadovoljne. Jedina mi je nevolja spoznaja da su zadovoljne, jerbo, da to ne znam, umjesto da budu zadovoljne i tužne, bile bi radosne i zadovoljne.

93

Misliti, to je isto tako nelagodno kao što je ići na kiši kad vjetar raste i čini se da će kišiti još jače. N e m a m ni slavičnosti ni želja. Biti pjesnik, to nije moja težnja, to je moj način da budem sam. A ako nekad u predodžbi poželim da b u d e m janješce (ili da b u d e m cijelo stado da bih se uzverao uz čitavi obronak i bio tisuću sretnih stvari najednom), to je zbog toga što ćutim ono što pišem u zalaz sunca, ili kad neki oblak provuče ruku iznad svjetlosti i iz biljke tišina iziđe vani. Kad sjednem pisati stihove, ili pak u šetnji putovima i stazama, kad pišem stihove na zamišljenu papiru, ćutim pastirski štap u rukama i vidim vlastito obličje na vrhu brežuljka, gledajući svoje stado i videći svoje misli, ili videći svoje misli i gledajući svoje stado, i smiješeći se n e o d r e đ e n o p o p u t onoga što ne pojmi što se kaže, a hini da pojmi. Pozdravljam sve one što će me čitati, skidajući im šešir do zemlje kad me vide na pragu moje kuće čim se diližansa pojavi na vrhu brežuljka. Pozdravljam ih i želim im sunce i kišu, kad im je kiša p o t r e b n a , i da njihove kuće imaju ispod otvorena prozora omiljenu sjedalicu

94

gdje mogu sjesti i čitati moje stihove. I neka čitajući moje stihove misle da sam ja nešto naravno — primjerice, staro stablo u sjeni kojeg su još djecom bučno sjedali, umorni od igre, i brisali znoj s užarena čela rukavom prugaste pregačice. (8. III. 1914.) II. Moj je pogled bistar poput suncokreta. Vičan sam ići putovima gledajući i desno i lijevo, ali i unatrag kadšto... O n o što vidim svakog časa nigda prije nisam vidio i toga sam p o t p u n o svjestan... Podoban sam doživjeti udivljenje koje bi imalo dijete kad bi, pri svojem rođenju, moglo zamijetiti da se zaista rodilo... Ćutim se rođen svakog trena za vječitu novinu svijeta... Vjerujem svijetu kao tratinčici, jcrbo ga vidim. Ali ne mislim na njega jer misliti ne znači pojmiti... Svijet nije stvoren za to da mislimo o njemu (misliti znači bolovati na očima), već da bismo ga gledali i bili suglasni... Ne posjedujem nikakovu filozofiju: imam ćutila... Govorim li o Naravi, to ne činim stoga što bih znao što je ona, već stoga što je volim, a volim je upravo zato, 95

jer onaj što voli ne zna nikad što voli, ni zašto voli, niti što je to voljeti... Voljeti, to je vječna nedužnost, a jedina je nedužnost ne misliti... (8. III. 1914.) III. Ovog predvečerja, naslonjen na prozor, i znajući da nasuprot leže polja, čitam sve dok me oči ne zabole knjigu Cesarija V e r d e a . Koliko ga žalim. Bijaše seljak što je uhićen u slobodi šetao gradom. Ali način kako je gledao kuće, postupak kojim je zamjećivao stvari, pripada onom koji gleda stabla i obara oči putu kojim ide i svraća pozornost na cvijeće što se nahodi u poljima. E t o stoga je on imao tu veliku tugu za koju nije nikad r e k a o da je ima, ali je išao gradom kako se ide selom i tužan kao što je lomljenje cvjetova u knjizi i stavljanje biljki u posude... IV. Večeras se nevrijeme skotrljalo po obroncima n e b a kao golema lavina... Poput nekoga koji s visokog prozora trese stolnjak, 96

a mrvice padajući u hrpici prave stanoviti šušur u padu, kiša padaše s neba i zatamnjivaše puteljke. Kada su munje potresale zrak i drmale prostorom nalik velikoj glavi što kaže ne, ne znam zašto — ne bojah se — stadoh se moliti svetoj Barbari kanda sam nečija stara teta... Ah, moleći se svetoj Barbari osjećah se još jednostavnijim nego sudim da sam... Osjećah se obiteljskim i domaćinskim i da provedoh život spokojno, kao zid vrta; da sam imao čuvstva i zamisli kao što cvijet ima miris i boju... Osjećah se poput nekoga koji može vjerovati u svetu Barbaru... Ah, moći vjerovati u svetu Barbaru! (Onaj što vjeruje da postoji sveta Barbara, mislit će da je ona vidljiva osoba ili što će misliti o njoj?) (Koja mudrolija! Što znaju cvijeće, drveće, stada o svetoj Barbari? Da grana drveta misli, nikad ne bi mogla stvoriti svece i anđele... Mogla bi misliti da je sunce Hog i da je nevrijeme stanovita količina ljudi 97

u gnjevu iznad naših glava... Ah, kako su i najjednostavniji ljudi bolesni i bedasti i zbunjeni pred jasnom jednostavnošću i zdravim postojanjem drveća i biljaka!) A ja, misleći na sve ovo, postadoh opet manje sretan... Postadoh mračan i bolestan i grozovit p o p u t d a n a kojem cijelo vrijeme prijeti nevrijeme a ni noću ne izbija. V. Ima dosta metafizike u činjenici da ne mislimo ni na što. Što ja mislim o svijetu? Z n a m li što mislim o svijetu? Na to ću misliti, ako se razbolim. Kakvu zamisao imam o stvarima? Kakvu predodžbu imam o stvarima i učincima? Što sam razmišljao o Bogu i o duši i o stvaranju Svijeta? Ne znam. Za m e n e je misliti o t o m e zaklopiti oči i ne misliti. I zatvoriti zastore mojeg prozora (ali on n e m a zastore). Tajna stvari? Z n a m li što je tajna! Jedina je tajna da postoji n e t k o koji misli na tajnu. T k o stoji na suncu i zatvori oči postupno ne zna što je sunce a misli na mnoge stvari ispunjene toplinom.

98

Ali otvori oči i vidi sunce i više ne može misliti ni na što, jer sunčana svjetlost vrijedi više od misli svih m u d r a c a i svih pjesnika. Sunčana svjetlost ne zna što čini i zato ne griješi i biva općena i dobra. Metafizika? Kakvu metafiziku ima ovo drveće? To da je zeleno, gusto, granato, da daje plodine u svoje vrijeme, što nas ne goni na mišljenje, nas što to ne znamo zamijetiti. Ima li bolje metafizike od takve njihove, to jest da ne zna zašto živi i da čak ne zna da to ne zna? »Prisno ustrojstvo stvari«... »Prisni smisao Svemira«... Sve je to lažno, sve to neće ništa reći. Nevjerojatno je da se može misliti na takve stvari. To je isto kanda mislimo na razloge i svrhe kada blista praskozorje a s bokova drveća nejasno obasjano zlato gubi tminu. Misliti na prisan smisao stvari štoviše je poput mišljenja na zdravlje ili donošenja čaše vode s vodoskoka. Jedini je prisni smisao stvari to da one nemaju nikakav prisan smisao. Ne vjerujem u Boga jer ga nikad ne vidjeh. Da on želi da u njega vjerujem, jamačno bi došao da razgovara sa m n o m i ušao bi kroz moja vrata kazavši mi: »Evo me!«

99

(To je vjerojatno smiješno za uši onoga koji, ne znajući gledati stvari, ne pojmi onoga koji o njima zbori na način koji uči kako se zamjećuju.) Ali, ako je Bog cvijeće i drveće i brda i sunce i mjesečina, onda vjerujem u njega, onda u njega vjerujem svakog časa, a život mi je sama molitva i misa, te pričest očima i kroz uši. Ali, ako je Bog cvijeće i drveće i brda i sunce i mjesečina, zašto da ga zovem Bogom? Zovem ga cvijeće i drveće i brda i sunce i mjesečina; jerbo, ako se on zbiva, da ga vidim, k a o sunce i mjesečina i cvijeće i drveće i brda, ako mi se javlja bivajući drvećem i brdima i mjesečinom i suncem i cvijećem, to znači da želi da ga spoznam kao drveće i brda i cvijeće i mjesečina i sunce. Stoga sam mu poslušan, (što ja znam više o Bogu nego Bog o sebi samu?). Poslušan sam mu živeći, dragovoljno, p o p u t onoga što otvara oči i vidi, i nazivljem ga mjesečina i sunce i cvijeće i drveće i brda, i ljubim ga ne misleći na njega, mislim na njega videći i čujući, i idem s njime svakog časa.

100

VI. Mislimo li o Bogu, bivamo mu neposlušni. Jer Bog nipošto ne htjede da ga upoznamo, pa n a m se stoga ne ukaza... Budimo jednostavni i tihi, kao potoci, kao drveće, i Bog će nas voljeti, učiniti lijepim p o p u t drveća i potoka. I dat će n a m zelenilo svojeg proljeća i rijeku u koju ćemo pohrliti kad dokončamo... VII. Iz mojeg sela vidim sve ono što se sa zemlje može vidjeti u Svemiru... Zato je moje selo veliko p o p u t neke druge zemlje, jer sam ja toliko velik koliko vidim a ne toliko velik kolika je moja visina... U gradovima je život manji nego ovdje u mojoj kući na vrhu ovog brežuljka. U gradovima velike kuće zaprječuju pogled, skrivaju obzor, odvraćaju naše poglede daleko od neba, umanjuju nas jer n a m oduzimlju ono što n a m oči mogu dati i osiromašuju jer je naše jedino bogatstvo viđenje. VIII. Jednoga popodneva u kasno proljeće usnuo sam san sličan fotografskoj slici. Vidjeh kako Isus Krist slazi na zemlju, pojavio se na padini brežuljka, postavši po drugi put dijete,

101

trčao je i valjao se po travi, trgao cvijeće i bacao ga, smijao se da ga se čulo izdaleka. Pobjegao je iz neba. Bio je previše naš da bi hinio drugu osobu Svetog Trojstva. Na nebu je bilo sve lažno, sve u neredu: cvijeće, drveće, kamenje. Na n e b u je m o r a o biti uvijek ozbiljan i povremeno opet postajati čovjek, visiti na križu, umirati vječito s krunom načičkanom trnovima i nogama probodenim čavlom velike glave i čak s nekim dronjkom oko tijela kao crnci na slikama. Nisu mu dopuštali niti da ima oca i majku kao druga djeca. Njegov je otac bio dvoosoban — j e d a n starac zvan Josip, što je bio drvodjelac, i nije bio njegov otac; a drugi otac bijaše n e k a glupa golubica, jedina ružna golubica na svijetu jer nije bila s ovog svijeta i nije bila golubica. Njegova majka nije bila ljubljena prije nego ga je povila. Ne bijaše žena: bijaše neki kovčeg u kojem je on došao s neba. A htjeli su da on, što je r o đ e n samo od majke, što nikad nije imao oca kojeg bi ljubio sa štovanjem, propovijeda dobrotu i ljubav! Jednog dana kad je Bog spavao a D u h Sveti lijetao, on otiđe do škrinje čudesa i u k r a d e tri. S prvim učini da nitko ne dozna da je pobjegao.

102

S drugim se stvori za sve vijeke čovjek i dijete. S trećim stvori Krista za sve vijeke na križu i ostavi ga obješenog na križu koji je na nebu i služi kao uzorak drugima. Zatim pobježe p r e m a suncu i siđe na prvoj zraci koju ugrabi. On danas stanuje sa m n o m u mojem selu. To je dijete p u n o smijeha i naravnosti. Briše nos desnom rukom, gaca po lokvama vode, bere cvijeće, godi ga, zaboravlja. Baca se kamenjem na magarce, krade voće po voćnjacima, bježi plačući i vrišteći ispred pasa. 1, jer znade da one to ne vole, a da to svi drže zabavnim, trči za curama što idu u skupinama p u t o m s krčazima na glavi i podiže im suknje. Mene je naučio sve. Naučio me gledati stvari. Upozorio me na sve što postoji u cvijeću. Pokazao mi je kako su stijene dražesne kad ih se drži u šaci i kad ih se pozorno gleda. Veoma mi loše govori o Bogu. Veli da je glup i boležljiv starac, da pljuje stalno po podu i da govori nedolične riječi. Djevica Marija provodi popodneva vječnosti pletući bječve, a Duh Sveti češe svoj kljun,
103

n a s a đ e n na naslonjače koje onečisti. Sve je u nebu glupo kao Crkva Katolička. Veli da Bog n e m a pojma o stvarima što ih je stvorio — » D a ih je on stvorio, to pak sumnjam« — » O n veli, primjerice, da bića pjevaju njegovu slavu, a bića ne pjevaju ništa. Da pjevaju, bila bi pjevači. Bića bivaju i ništa više, i zato se zovu bića.« I zatim u m o r a n od ogovaranja Boga, Dijete Isus zaspe na mojim rukama, a ja ga u naručju odnesem svojoj kući. Stanuje sa m n o m u mojoj kući po sredini brežuljka. On je Vječno Djetešce, Bog koji n a m nedostaje. On je ljudskost što je naravna, on je boštvo što se smije i igra. Stoga sam stoposto siguran da je on istinski Dječak Isus. A djetešce tako ljudsko da je božansko, to je taj moj svagdašnji život pjesnika, zato što ide uvijek sa m n o m zato sam uvijek pjesnik, zato me i najmanji pogled ispuni čuvstvenošću, zato se čini da i najtiši glas, bilo otkuda, meni govori. Maleno Djetešce što stanuje gdje živim daje mi jednu ruku a drugu svemu što postoji i tako idemo nas troje n a s u m c e putom, skačući, pjevajući, smijući se i uživajući u našoj zajedničkoj tajni što se sastoji u t o m e da se b u d e svjestan svagdje da nema tajne na svijetu i da sve zavrjeđuje da se živi.

104

Vječno Djetešce prati me svagda. Smjer je mojeg pogleda njegov uperen prst. Moj je sluh, radosno otvoren za sve zvukove, škakljanje koje mi on, igrajući se, izvodi po ušima. Razumijemo se tako dobro u društvu svega da nikad ne mislimo jedan na drugoga, a živimo zajedno i razdvojeno u prisnom suglasju kao desna i lijeva ruka. U sumrak se igramo na piljke na pragu kućnih vrata, ozbiljni kao što se dolikuje j e d n o m bogu i j e d n o m pjesniku, i kao da je svaki piljak cio svemir i kao da bi zbog toga bila velika pogibelj pustiti ga da p a d n e na zemlju. Zatim mu govorim pripovijesti isključivo ljudske a on se smije, jer je sve nevjerojatno. Smije se kraljevima i onima što nisu kraljevi, mučno mu je slušati o ratovima, trgovini i brodovima što ostavljaju dim na pučini. Jer on znade da je sve to daleko od one istine što je ima cvijet u cvatu i od one istine što prati svjetlost sunca kad ono mijenja izgled brda i dolina i kad blješti oči u odsjevu okrečenih zidova. Zatim zaspe, i ja ga legnem. Nosim ga u naručju sve do kuće, stavim ga u krevet, svlačim oprezno, kao da slijedim jedan veoma nježan obred i posve majčinski, sve dok ne ostane gol.

105

On spava u mojoj duši i katkad se budi noću i igra mojim snovima. Nekima okrene noge u zrak, druge postavlja hrpimice i plješće sam rukama smiješeći se mojem snu. Kad umrem, sinčiću, neka i ja b u d e m djetešce, najmanje. U z m i me u svoj naručaj i odnesi u svoju kuću. Svući moje u m o r n o i ljudsko biće i legni me u svoj krevet. Govori mi pripovijesti, probudim li se slučajno, da opet zaspim. I daj mi svoje snove da se igram sve dok ne svane onaj dan za koji ćeš ti znati koji je. To je moja priča o Djetetu Isusu, Zbog kojega pojmljiva razloga ona ne bi bila istinitija od svega onoga što filozofi misle i svega onoga što vjere naučavaju? XLVI. Ovako ili onako, prema t o m e ide li ili ne ide, imajući kadšto m o ć da izrečem što mislim, a kazujući to drugi put slabo i izmiješano, pišem svoje stihove nehotice, kao da se pisanje ne sastoji od pokreta, kao da je pisanje nešto što mi se zbilo kao sunčana kupka. 106

Nastojim iskazati ono što ćutim, ne misleći na to što ćutim. Nastojim prisloniti riječi na pojam i lišiti se p o t r e b e za hodnikom od misli do riječi. Ne uspijem uvijek oćutjeti ono što znam da bih m o r a o . Misao mi sporo preplivava rijeku jer je sputava ruho koje su joj ljudi nametnuli. Nastojim se otresti onog što sam naučio, nastojim zaboraviti način sjećanja koji su mi usadili, sastrugati crnilo kojim su premazali moja ćutila, odmotati moja istinska čuvstva, odpetljati se i biti ja, ne Alberto Caeiro, već ljudski stvor što ga je Narav proizvela. I tako pišem, hoteći ćutjeti Narav, ne kao čovjek, već kao biće koje ćuti narav, i ništa više. I pišem tako, kadšto dobro, kadšto loše, kadšto mi p o d e za rukom izraziti što želim, kadšto pogriješim, negdje padam, negdje se dižem, ali slijedeći vazda svoj put poput tvrdoglava slijepca. I ovako, predstavljam nešto. Otkrivatelj sam Naravi. Argonaut istinskih osjećaja. Donosim Svemiru nov Svemir, jer Svemiru nosim Svemir sam. To ćutim i to pišem znajući savršeno a da i ne gledam da je pet sati ujutro i da se suncu, koje još nije pomolilo glavu vrh zida obzorja, već nazrijevaju vršci prstiju što se hvataju vrha zida obzorja puna niskih planina. (19. V. 1914.) 107

XLIX. V r a ć a m se kući, zatvaram prozor. D o n e s u mi svijeću i zažele laku noć. Zadovoljnim glasom odvratim: laka noć. D a o Bog da mi život vazda b u d e ovakav: sunčan dan ili blago kišan, ili p a k olujan kao da je Sud svijeta, tiha večer i skupine u prolazu m o t r e n e znatiželjno s prozora, posljednji prijateljski pozdrav spokojnim stablima, a zatim da mogu, zatvorivši prozor i užgavši svijeću, ne čitajući, ne razmišljajući ništa, ne spavajući, ćutjeti život što teče u meni kao rijeka u svojem koritu, a vani mir p o p u t nekog boga što spi.

108

»DOK TE NISAM ZNAO...«

Dok te nisam znao, volio sam Narav onako kako spokojan redovnik voli Krista. Sada volim Narav onako kako on voli Djevicu Mariju, pobožno, na moj način, kao prije ali drugačije, ćutljivije, prisnije... Jasnije vidim rijeke idući s tobom preko livada k njihovim obalama; sjedeći uz tvoje skute, motreći oblake, pozornije ih motrim — Ti mi nisi otela Narav... Izmijenila si je... Privela je sasma blizu meni, po tvojem postojanju vidim je jasnije, ali istovjetnu, po tvojoj ljubavi volim je na isti način, ali više, po tome što me odabra da te imam i da te ljubim, moje se oči zadržavaju duže na svim stvarima. Ne žalim za onim što sam bio prije, jer sam to još. (6. VII. 1914.)

{Zaljubljeni pastir)

109

»LJUBAV JE SVOJEVRSNO DRUŠTVO...«

Ljubav je svojevrsno društvo. Ne znam više hodati sam putovima, jer više ne mogu ići sam. Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže, a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti. Čak i njezina odsutnost biva sa mnom, a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti. Ne vidim li je, zamišljam je i jak sam poput visokih stabala. Videći je, tresem se i ne znam što se dogodi s onim što ćutim u njezinoj odsutnosti. Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta. Cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u središtu.

(Zaljubljeni pastir)

(10. VII. 1930.)

110

»ZALJUBLJENI JE PASTIR...«

Zaljubljeni je pastir izgubio štap i ovce su se razbježale po obronku, a on od pustih misli nije svirao u frulu koju je nosio za svirku. Ništa mu se ne pojavi, ništa mu ne iščeznu. Nikad ne p r o n a đ e svoj štap. Drugi su, proklinjući ga, skupili njegove ovce. Naposljetku nitko ga nije volio. Kad se podiže na obronku i oslobodi tlapnje, vidje sve: velike doline p u n e uvijek istog zelenila, velike planine u daljini, stvarnije od bilo kakva čuvstva, čitavu stvarnost, s nebom, zrakom i poljima što postoje i nazočni su. (I ponovo zrak, što mu je dugo vremena nedostajao, u đ e svjež u njegova pluća) I oćutje da mu ponovo zrak, ali bolno, otvori neku vrstu slobode u grudima. (10. VII. 1930.)

(Zaljubljeni pastir)

111

»SVAKOG SE DANA...«

Svakog se dana sada budim s radošću i mukom. Prije sam se budio bešćutno; budio sam se. Ćutim radost i muku stoga što gubim ono što sanjam, a mogu prebivati u stvarnosti gdje se nalazi ono što sanjam. Ne znam što ću sa svojim čuvstvima. Ne znam što ću sa sobom kada sam sam. Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim. (23. VII. 1930.)

112

»IVANJSKA NOĆ...«

Ivanjska noć onkraj zida mojeg perivoja. S ove strane ja bez Ivanjske noći — Jerbo je sveti Ivan tek t a m o gdje ga slave. Za m e n e je to sjena ognja noćne lomače, grohot, topot skokova. I slučajan krik nekoga koji i ne zna da ja postojim. (12. IV. 1919.)

(Odvojene pjesme)

113

»KAD TRAVA IZNIKNE...«

Kad trava iznikne na mojem grobu, neka to bude znamen da me se zaboravi posvema. Narav se nikad ne sjeća i zato je tako lijepa. Javi li se bolesna potreba da se »protumači« zelena trava na mojem grobu, neka se kaže da se nastavljam zelenjeti i biti naravan. (8. XI. 1915.)

(Odvojene pjesme)

114

»BAŠ ME BRIGA...«

Baš me briga. Baš me briga za što? Ne znam: baš me briga. (24. X. 1917.) (Odvojene pjesme)

115

»NEKI ŠTO JE ČUO...«

Neki što je čuo moje stihove veli mi: »Pa što u njima ima nova«? Svatko znade da je cvijet cvijet, a stablo stablo.« Odvratih mu: »Svatko? Zaista...« Drugi vole cvijeće stoga što je lijepo, ja se razlikujem. Drugi vole drveće stoga što je zeleno i sjenovito, ja n e . Volim cvijeće jer je cvijeće, izravno. Volim drveće jer je drveće, bez primisli. (29. V. 1918.)

(Odvojene pjesme)

116

»ŽIVI, KAŽEŠ...«

Živi, kažeš, u sadašnjosti, samo u sadašnjosti. Ali ja ne želim sadašnjost, želim zbilju; želim stvari koje postoje a ne vrijeme što ih mjeri. Što je Nešto Nešto Želim sadašnjost? odnosno prošlosti i budućnosti. što postoji po postojanju drugih stvari. samo zbilju, stvari bez sadašnjosti.

Ne želim uključiti vrijeme u moj uzorak Ne želim misliti na stvari kao sadašnje; želim na njih misliti samo kao na stvari. Ne želim ih razdvajati od njih držeći ih sadašnjim. Ne bih ih trebao držati ni zbiljskim, uopće ih ne bih trebao držati nečim. Trebao bih ih gledati, jednostavno gledati; gledati ih tako da ne mogu misliti na njih, vidjeti ih izvan vremena, izvan prostora, vidjeti ih u lišavanju svega osim viđenja. To je znanost viđenja, koja nije samo jedna. (19. VII. 1920.)

(Odvojene pjesme)

117

»MOŽDA JE OVO...«

Možda je ovo posljednji dan mojeg života. Pozdravih sunce podignuvši desnu ruku, ne pozdravih ga pak rekavši mu zbogom, dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao: ništa više.

(Odvojene pjesme)

118

Ricardo Reis

»UČITELJU, VEDRI..

Učitelju, vedri svi su časi što ih mi gubimo, ako u samo gubljenje kao u posudu postavljamo cvijeće. N e m a ni žalosti n e m a ni radosti u našem životu. Znajmo stoga kako mudrace da lažne izbjegnemo živjet, tek ih obašavši, spokojne i vedre; a neka n a m djeca b u d u učitelji i oči što p u n e Naravi su svagda... Uz obalu rijeke, uz okrajak puta, a p r e m a prigodi, sveudilj u istom laganu spokojstvu što smo na životu. 121

A vrijeme prohodi, ne veli nam ništa. Mi starimo stalno. Znajmo osjećati, gotovo pakosno, naše protjecanje. Ne vrijedi napora neko djelo činit. Ne valja protivit bozima se krutim, koji svoju djecu progutaju uvijek. Berimo cvjetove. Smočimo lagano ove naše ruke u spokojne rijeke da se naučimo spokoju također. Suncokreti vazda upereni suncu, od žica odijelit mi ćemo se mirno, nemajuć čak grižnju što živi smo bili.

(Ode)

122

»BLJEDOĆA OVOGA DANA...«

Bljedoća ovoga dana blago je pozlaćena. Poput rose na zimskom suncu blistaju izbočine stabala sa suhim granjem. Laka studen podrhtava. Izgnan iz najdavnije domovine svog vlastita vjerovanja, utješen jedino mišlju bogova grijem se podrhtavajući suncem što je drugačije. Suncem koje je sjalo nad P a r t e n o n o m i Akropolom, suncem što obasjavaše ozbiljne i spore kroke Aristotela dok govoraše. Al Epikur meni zbori puno bolje svojim umiljatim zemaljskim glasom imajući p r e m a bogovima držanje boga, spokojan i videć život s razdaljine gdje on biva. (19. VI. 1914.)

(Ode)

123

»ČUO SAM PRIPOVIJEST...«

Č u o sam pripovijest da su negda u Perzij kada neka vojna izbi, dok su napadači harali gradom, a žene zapomagale, dvojica šahista spokojno igrala svoju igru neprekidno. Postavili su starinsku šah-ploču u hlad stabla velikoga. Uz svakoga od njih, dok iščekivaše čas ugode pošto potez već je povukao, dok vrebaše protivnika, krčag je vina rashlađivao žeđ im umjereno. Kuće su gorjele, zidovi i škrinje već bijahu opljačkani, žene, silovane, ležahu prignane uz ograde polomljene, djeca p r o b o d e n a kopljem ubojitim ulicama krv šikljahu... Al tu gdje stajahu, u blizini grada, a daleko od b u k e mu, šahisti su sveđ igrali partiju si šaha mirno. Kad im u vijesti pustinjskog vjetra krikovi stigoše, i kad razmišljajuć u dubini duše spoznaše da su im žene 124

i ljupke kćeri zacijelo silovane na malenoj razdaljini, p r e m d a im u času kad to pomisliše laka sjena prijeđe preko čela odsutnoga, ubrzo im tihe oči pozor i sabranost opet prikloniše starinskoj šah-ploči. Kad prijeti pogibelj bjelokosnu kralju, tko da haje za kost i meso sestre, majke i djeteta? Kada top u stanju nije bijeloj kraljici uzmak zaštititi, vrlo važno za rasulo. Kad će pouzdana ruka matirati skoro kralja protivničkog, dušu ne dira mnogo što tog časa nedaleko mru sinovi. Ako li se čak pojavi iznenadno iza zida divlje lice osvajača, ako svakog trena mora dostojanstven igrač šaha ovdje pasti krvareći, jošter, časak prije toga (sveđ razmatra jedan potez kojeg će učin pokazat se poslije) on se posvećuje ponajdražoj igri za velike mirnodušnike. Nek grad se predaje, neka narod pati, nek sloboda, život pada, nek dobra što ih djedi ostaviše u plamenu izgaraju, kad prekine vojna igru, treba biti kralj na dobru položaju, izbočeni bjelokosni pješak pripravan da uzme topa. 125

Braćo mila u ljubavi i pravomu poimanju Epikura, u suglasju više s n a m a nego s njime, učimo iz pripovijesti tih šahista hladnokrvnih kako život provoditi. Sve što ozbiljno je neka za nas malo vrijedi i sve važno malo znači, nek naravni žar nagona ustukne ispred beskorisne slasti (u blagom hladu sjenovita stabla) igre j e d n e dobre igre. To što uzimljemo iz života beskorisna jednako je po važnosti, bilo da je slava, ugled, ljubav, znanost, život, sjećanju na dobro odigranu igru i partiju dobivenu nekom boljem protivniku. Slava nas tišti kao bogat teret, ugled p o p u t boljetice, ljubav umara, ozbiljna je, traži, znanost nikad ne nahodi, život bježi i boli jer to znade... igra šaha prozirnije svu dušu, a ako se pak izgubi, stoji malo jer je ništa. U hladovini što je n e h o t e ć ljubimo uz vrč vina do nas, tek pozorni spram suvišnih pomaka figura na šahovskoj ploči, čak i o n d a ako je igra san samo a suigrač ne postoji, oponašajmo Perzijce iz priče,

126

dok nas negdje tamo vani, blizu il daleko, rat, domaja, život očekuju; pustimo ih neka zalud zazivlju, svaki od nas pod sjenama prijateljskim protivnika snujuć i šahovsku igru u njezinu mirnodušju. (1. VI. 1916.)

(Ode)

127

»VIŠE VOLIM RUŽE...«

Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine, a magnolije predpostavljam slavi i vrlini. Ukoliko mi ne dojadi, želim da život prohodi m n o m e , a ja da ostanem isti. Sto je briga onoga koga više ništa nije briga da jedan pobijedi a drugi izgubi, kad zora sviće vazda, kad se u proljeće svake godine pojavljuje lišće a u jesen nestaje? I uostalom, druge stvari što ljudi pridodaju životu, čime mi obogaćuju dušu? Ni u čemu, izim u želji za mirnodušjem i mekanoj predanosti bjegućem času.

(Ode)

(1. VI. 1916.)

128

»TA VAŠA MLADOST...«

Ta vaša mladost nasmijana, lijepa, ta vaša sreća tiha, zamišljena pogledi vaši o n o m tko vas gleda, nespoznanje vaše sebe — sve ono što ste, po čemu ste nalik općem životu što vas zaboravlja ljubavlju hrani onog tko vas ljubi jer bivate ne misleći na istu mladost što je vječno žalo Kronosa, pravde nepravedna oca, valima skrši, tek bijeli zvuk pjene ostavljajuć u sjećanju. (2. IX. 1923.)

(Ode)

129

»PONOVO NOVE...«

Ponovo nove vidljive cvjetove donosi novo doba, i iznova zeleni se stara boja listovima oživjelim. N e , nikad više jaz njegov neplodan, štono nijem guta sve to malo što smo, ne će vratit svjetlu višnjem odživljene prisutnosti. Nikada; a porod, kojem su iz misli dali život duha, u t a m a n ih zove, jer ih novi ključ zatvara rijeke Stiksa bez povrata. Onaj što bje m e d pjevačima poput boga, onaj što glase je što s Olimpa zvahu, dobro čuo i čuvši ih poslušao, sad je ništa. Pletite, svejedno, pletačice vijence. Ako ne njega, kog ćete okrunit? Zavjetne ih položite i p o g r e b n e bez obreda. Nek, ipak, lišena i zemlje i Pakla, ostane slava; a ti što te Uliks sazda, ti m e d s e d a m brežuljaka ponosi se materinski,

130

jednak od sada sedmorici gradova što se glože za Homera; alkejskom Lezbosu, ili Tebi sedmovratoj, Ogigiji Pindarovoj majci. (20. X. 1923.)

(Ode)

131

»ŽELIM CVIJET ŠTO SI...«

Želim cvijet što si ti, ne onaj što daješ. Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem. Bit će časa da odbiješ poslije nego budeš dala. Cvijete, budi mi cvijet! U b e r e li te kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš sjeno, lutat besmislena tražeć ono što ne dade.

(Ode)

(21. X. 1923.)

132

»VEĆ SE NA MOM ČELU...«

Već se na m o m čelu u pepel pretvara mladićka kosa koju izgubih. Slabije mi oči sjaju. Već mi usta nemaju pravo na cjelove. Ljubiš li me još, ne ljubi me zbog ljubavi: prevarit ćeš m e n e m n o m e . (13. VI. 1926.)

(Ode)

133

»NIŠTA NE MOLE...«

Ništa ne mole ruke ti već stvari, niti što vele usne nepomične, u podzemnu ogrtaču vlažne zemlje nabacane. Tek osmijeh možda kojim si ljubila balsamira te, vraća u sjećanja u obliku što bje negda, danas kostur koji trune. Suvišno ime što ga mrtvo tijelo, živeći, rabi, na zemlji, ko duša, ne p a m t i se. Pjesan kleše osmijeh jedan, bezimeni. (Ode) (V. 1927.)

134

»DA BUDEŠ VELIK...«

Da budeš velik, budi cio: ništa svoje ne pretjeruj, ne isključi. Budi sav u svakoj stvari. Stavi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad svakim jezerom sav mjesec sjaje, jerbo visoko živi. (14. II. 1933.)

(Ode)

135

»NEKI OČIJU UPRAVLJENIH...«

Neki očiju upravljenih prošlom vide što ne vide; drugi uperivši iste te oči u buduće vide što se ne može vidjeti. Zašto udaljavat ono što je blizu — naše spokojstvo? Kada evo dana, evo časa, evo hipa što su jedno s n a m a i što su sve. Teče trenutak beskrajan i vječan što svjedoči našu ništavnost. U istom srhu živimo i umrijet ćemo. Beri dan jerbo si ti dan. (Ode) (28. VIII. 1933.)

136

»NE TEŽI, LIDIJA...«

Ne teži, Lidija, gradit u prostoru koji držiš budućim, nit se obećavaj sutra. Ispuni danas bez čekanja. Sama si svoje žice. Jer nisi buduća, ne namijenjuj se. T k o zna, možda, između vrča što ga i vrča opet napunjena, tebi sudba umeće provaliju?

(Ode)

137

Alvaro de Campos

DVA IZVATKA IZ ODA

(svršeci dviju oda, naravno)

I.

Dođi, Noći drevna i istovjetna, Noći, Kraljice svrgnuta prije rođenja, Noći po unutarnjoj srodnosti jednaka tišini, Noći sa zvijezdama, kratkotrajnim zlatnim zrncima, u svojoj odori nakićenoj Beskrajem. Dođi nezamjetno, dođi polagano, dođi sama, svečana, opuštenih ruku uz bokove, dođi i smjesti daleke gore uz obližnje drveće, pretopi u j e d n o svoje polje sva polja što ih vidim, pretvori planinu u komad svojeg tijela, izbriši sve njezine različnosti što ih izdaleka razabirem, sve staze što se po njoj veru, sva raznovrsna stabla što je izdaleka čine zeleno-tamnom, ostavi samo poneko svjetlo tu i tamo, u neodređenoj razdaljini i t m u r n o zamagljenoj, u razdaljini što naglo biva nepremostivom. Sveta Bogorodice nemogućih stvari što ih ištemo uzalud, snova što nas snalaze u suton, pokraj prozora, 141

nakana što nas opijaju na velikim terasama svjetskih hotela uz europske zvuke glazbe, udaljene i bliske glase, i zbog kojih patimo znajući da ih nigda nećemo ostvariti... D o đ i i ljuljuškaj nas, dođi i miluj nas, poljubi nas lagano u čelo, toliko tihano da cjelov ćutimo možda samo po promjeni u duši i po stanovitu jecaju što se milozvučno izvija iz najdavnijeg predjela nas samih, iz predjela gdje niče sve ovo predivno drveće, plodovi kojega su snovi što ih mazimo i ljubimo, jer ih poznajemo bez odnošaja s onim što biva u životu. Dođi, presvečana, presvečana i puna skrovite čežnje za jecanjem, možda stoga što je duša golema a život sitan, i što nam svi pokreti ne napuštaju tijelo, i što dosežemo samo ono što n a m je na domašaju ruke, i što vidimo samo o n o dokle n a m pogled dopire. Dođi, žalosna, Majko od Sedam Žalosti Tjeskoba Plašljivih, Tornju Bjelokosni Tuga Prezrenih, melem-ruko na u ž a r e n o m čelu Poniznih, srče vode na suhim u s n a m a Trudnih, dođi, dolje iz dna modrog obzorja, dođi i iščupaj me iz tjeskobna i neplodna tla u kojem tavorim. Uberi me s mojeg tla, krasuljak zaboravljen, čitaj u meni, list po list, tko zna koju sudbinu, pokidaj mi listove na svoju radost,

142

na svoju radost, šutljivu i svježu. Jedan list m e n e baci p r e m a Sjeveru, tamo gdje su veliki Današnji gradovi koje toliko ljubljah; drugi baci p r e m a Jugu, tamo gdje su mora koja Moreplovci otvoriše; treći hitni p r e m a Z a p a d u gdje rumen-sjajem blista sve što je možebitna Budućnost, koju obožavam i ne poznavajući je; četvrti, ine, preostatak m e n e hitni p r e m a Istoku, prema Istoku otkuda sve dolazi, dan i vjera, prema Istoku gizdavom i fanatičnom i vrućem, prema Istoku neobuzdanom što ga neću nigda vidjeti, prema Istoku budističkom, brahmanskom, šintoističkom, prema Istoku koji sadrži sve ono što mi n e m a m o , koji je sve ono što mi nismo, prema Istoku gdje možda Isus — tko to zna? još i danas živi i gdje možda Bog uistinu još opstoji upravljajući svime... Dođi, preko mora, preko ponajvećih mora, preko mora što im se obzor ne može sagledati, dođi i stavi svoju ruku na leđa ove zvijeri, smiri je tajanstveno, hipnotička krotiteljice svega onoga što se odveć komeša! Dodi brižno, dođi majčinski, krišom, pradavna njegovateljice, što sjedaše uz uzglavlje bogova iščezlih religija, što vidje kako se rađaju Jehova i Jupiter, i nasmiješi se, jerbo je za tebe sve besplodno i lažno. I )odi, Noći tiha i ushitna, dodi, zakrij mi bijelom k o p r e n o m noći srce... blago poput lahora u tihom predvečerju,

143

spokojno p o p u t majčinskog milovanja, sa zvijezdama što svjetlucaju u tvojem naručju i mjesecom tajanstvenom krinkom na tvom licu. Svi zvuči drugačije odjekuju kad ti dolaziš. Pri tvom ulasku stišavaju se svi glasi, nitko te ne zamjećuje, nitko ne zna kad si ušla; tek odjednom oćutimo da se sve smiruje, da sve gubi izbočine i boje, na nebesima što su još svijetloplava sve razvidnije raste bijeli obruč ili se pak širi jedna nova svjetlost, mjesec počinje bivati stvarnim.

II.
0 sumrače, došašće noći, trene kad se pale svjetla u velikim gradovima, 1 tajanstvena ruko što gušiš žamor, i tjeskobo zbog svega onoga što nas čini pokvarenim, za jednu točnu, o d r e đ e n u i djelatnu spoznaju Života! Svaka je ulica kanal u Mlecima dosade, a kako je tajanstveno jednoliko dno ulica, ulica u suton dana, Cesario Verde, Učitelju, pišče »Čuvstva jednog Z a p a d n j a k a « 9 ! Kakav dubok nemir, kakva čežnja za inim stvarima što nisu ni zemlje, ni trenuci, ni žica, kakva čežnja za inim m o ž d a oblicima duševnih stanja poji nutrinu časa dalekog i sporog! Mjesečarski užas sred svijeća što se užižu, jeza tečna i nježna, prislonjena uz uglove ulica poput prosjaka što ište n e m o g u ć a čuvstva i ne zna tko mu ih može podariti...

144

Kad u m r e m , kad krenem, bijedno kao i svi ini, stazom pojam koje si ne m o ž e m o ni predstaviti, vratima što bismo ih zaobišli kad bismo mogli, luci što je zapovjednici brodova ne poznaju, neka to b u d e u času dostojnom moje proživljene mučnine, u mističnom, duhovnom i prastarom času, u času u kojem, u vremenu mnogo davnijem negoli se čini, Platon možda zgleda u snu kako zamisao Boga stvara neko tijelo i n e k o bivstvo prepovoljno u dubini svoje misli rasprostranjene kao polje. U tom času neka b u d e m pokopan, u času za koji ne znam kako ga živim, kakva čuvstva imam ili hinim da ih imam, u času milosrđe kojega je prekomjerno i izmučeno, kojega sjene izviru iz nečega što nisu stvari, kojega prolaz svojim o d o r a m a ne dodiruje tlo Čuvstvenog Života, ne ostavlja mirise na putovima Pogleda. Sklopi svoje ruke na koljenima, suputnice koju n e m a m niti želim imati, sklopi ruke na koljenima i gledaj me u tišini u času u kojem ne mogu vidjeti da me motriš, gledaj me u tišini i potajice i pitaj se — ti što me poznaješ — tko sam ja... (30. VI. 1914.)

145

POMORSKA PJESAN

Posve sam na pustom gatu, ovoga ljetnog jutra, gledam p r e m a vratima luke, gledam p r e m a Beskraju, gledam i raduje me što vidim kako ulazi jedan malen, crn i svijetao, parobrod. D o h o d i iz daljine, blistav, klasičan na svoj način. Ostavlja na daleku obzoru iza sebe prazan rub svojeg dima. Ulazi polagano i j u t r o ulazi s njim, a na rijeci na sve se strane budi pomorski život, j e d r a se dižu, tegljači kreću, sitni čamci pristaju uz brodove u luci. Blag je povjetarac. Moja je duša, pak, s onim što najslabije vidim, s parobrodom što ulazi, jerbo je on tamo s Razdaljinom, s Jutrom, s pomorskim značenjem ovog Trenutka, s bolnom slašću što raste u meni poput mučnine, p o p u t začetka nadražaja za povraćanjem, ali u duhu. Izdaleka motrim parobrod, s velikom duhovnom neovisnošću, a u meni se, polagano, neki prolet počinje gibati. Parobrodi što jutrom ulaze u luku donose sa sobom mojim očima radosnu i tužnu tajnu dolazaka i odlazaka. Donose uspomene na daleke obale i druga vremena, na drugi oblik istog čovječanstva na drugim točkama. 146

Svako je pristajanje, svako je isplovljavanje broda — ćutim to u sebi kao što ćutim vlastitu krv — nesvjesno znakovito, strahovito prijeteće metafizičkim znamenjima što uznemiruju u meni moje nekadašnje bivstvo... Ah, svaki je gat čežnja k a m e n a ! A kad se neki brod odvaja od gata, i kad odjednom zamijetimo da se otvorio prostor između broda i gata, tada se u meni, ne znam zbog čega, javi jedna nova tjeskoba, neka pjena tužnih čuvstava što blista na suncu cvjetnih mi tjeskoba kao prozor koji je najprije dodirnula zora, i obavije me p o p u t u s p o m e n e na neku drugu osobu, koja je tajanstveno moja. Ah, tko zna, tko zna, nisam li već negda, prije svojeg bivstva, otputovao s jednog gata; nisam li napustio, s brodom na kosom suncu ranog jutra, neku drugu vrstu luke? Tko zna nisam li, nekoć prije ovoga izvanjskog svijeta što ga vidim da mi sja, napustio jedan veliki gat s malo ljudi kakvoga velikog grada napola probuđena, golema grada, trgovačkog, naraslog, uzetog, koliko je to moguće izvan prostora i V r e m e n a ? S jednog gata; uistinu, gata u stanovitom smislu tvarnog, stvarnog, vidljivog poput gata, stvarno gata, l'osvemašnjeg gata po uzorku kojega nesvjesno oponašanu, nezamjetno prizivanu mi ljudi zidamo naše kamene sadašnje gatove uz istinske vode,

147

koji se, pošto su sazdani, onda iznenada navješćuju kao Stvarne Stvari, Duhovi-Stvari, Bitnosti u Kamenu-Dušama, u stanovitim n a m trenucima iskonske čuvstvenosti kad u izvanjskom svijetu kao da se otvaraju n e k a vrata i, da se ništa ne izmijeni, sve se očituje drugačijim. Ah, Veliki G a t e s kojega polazimo u Korablji N a r o d a ! Veliki G a t e Predašnji, vječiti i božanski! Koje luke? U kojim vodama? Zašto mislim na to? Veliki G a t e , p o p u t ostalih gatova, ali Jedini! P r e p u n p o p u t njih žamoraste tišine praskozorja, ozaren jutrima u buci dizalica i stizanjem teretnih vlakova, pod crnim i uzgrednim i lakim oblakom dima dimnjaka obližnjih tvornica što ti zatamnjuje crno tlo sitnim iskričavim ugljevljem p o p u t sjene kakva oblaka što prolazi p o n a d mrke vode. Ah, koja bit tajne i ćutila sadržanih u božanskom otkrivateljskom ushitu u časovima obasjanim tišinom i tjeskobom nije most između bilo kojeg gata i G a t a ! G a t u crnom odsjevu ustajalih voda, buka i metež uz brodove, lutajuća i nestalna dušo ukrcalih ljudi, znakovita svijeta što putuje i s kojim ništa ne traje, jerbo, čim se brod vrati u luku, vazda se dogodi neka promjena na kopnu! Neprestani bjegovi, odlasci, opojnost Različnošću, Vječna dušo b r o d a r a i plovidaba! Trupovi tupo odraženi u vodi kad lađa isplovljuje iz luke!

148

Ploviti kao duša života, putovati kao glas, živjeti trenutak dršćući na vječnim vodama. Buditi se u dnima neposrednijim od europskih dneva, gledati tajanstvene luke na morskim osamama, zaobilaziti daleke rtove u plovidbi p r e m a širokim krajolicima uzduž bezbrojnih začuđenih gorja... Ah, daleki žali, gatovi viđeni izdaleka, potom žali bliski, gatovi viđeni izbliza. Tajno svakog dolaska i svakog odlaska, bolna nestalnosti i nepojmljivosti ovoga nemogućeg svemira, još više ćućena na vlastitoj koži u svakom pomorskom času! Besmisleni jecaju, koji ispuštaju naše duše, na prostranstvo raznih m o r a s otocima u daljini, na daleke otoke obale kojih smo propustili oploviti, na rastuću jasnoću obrisa luka, s kućama i njihovim stanovnicima, ispred broda što se približuje. Svježino jutara u kojima se stiže, bljedoćo jutara u kojima se odlazi, kad nam se utroba diže, i kada n a m neko n e o d r e đ e n o čuvstvo nalik strahu — pradjedovskom strahu od udaljavanja i putovanja, pradjedovskoj i tajanstvenoj stravi od Dolaska i Novoga — naježuje kožu, izazivlje mučninu, a cijelo nam tijelo u tjeskobi osjeća, kao da je naša duša, neku neprotumačivu žudnju da sve to ćuti na drugačiji način: čežnju za nečim, ljubavnu patnju za stanovitom domajom? Za kojom obalom? kojom lađom? kojim gatom?

149

Jer naša misao biva bolesnom, u n a m a je samo velika praznina, šuplji prostor zasićen pomorskim minutama, i neka nevoljkost što bi bila mrzovolja ili bol kad bi znala kako to da postane... Ljetno je jutro, ipak, malo svježe. Lagana noćna obamrlost lebdi još u treperavu zraku. U meni se polako, ali sve brže budi polet. A parobrod upravo ulazi, jer nedvojbeno mora ući, a ne stoga što ga ja gledam kako se miče u svojoj prekomjernoj udaljenosti. U mojoj mašti on je već blizu i vidljiv u punoj dužini izreza svojih sobnih otvora, a sve u meni dršće, sve meso i sva koža, poradi onoga bića što nikad ne stiže nijednim b r o d o m i koje sam danas, podvrgavajući se nekoj kobnoj zapovijedi, došao čekati na gatu. Brodovi što ulaze u luku, brodovi što izlaze iz luke, brodovi što odlaze daleko (čini mi se da ih gledam s nekog pustog žala) — svi ti brodovi gotovo nestvarni u svom plovu, svi me ti brodovi uzbuđuju k a n d a su nešto drugo a ne samo brodovi što dolaze i odlaze. A brodovi viđeni izbliza čak o n d a kad se ne ukrcavamo u njih, viđeni odozdol, iz čamaca, visoke zidine kovinastih ploča, viđeni iznutra, kroz kabine, dvorane, smočnice, gledajući izbliza jarbole zašiljene prema vrhu, preskačući užad, silazeći n e u d o b n i m ljestvama, udišući iz svega miris m a s n e mješavine kovine i m o r a — brodovi viđeni izbliza nešto su drugo i isto, oni bude istu čežnju, istu tjeskobu, na jedan drugi način. 150

Sav taj pomorski život! Sve to u pomorskom životu! U krv mi se uvlači sva ta tankoćutna zavodljivost, i sanjarim bez kraja i konca o putovanjima. Ah, obrisi udaljenih obala, spljošteni obzorom! Rtovi, otoci, pješčana žala! Pomorske osame, p o p u t stanovitih trenutaka na Pacifiku gdje se, po ne znam kojoj pobudi naučenoj u školi, ćuti kako živce pritišće spoznaja da je to najveći od Oceana, a u n a m a svijet i okus stvari bivaju pustinjom. Prostranstvom Atlantika, ljudskije, isprskanije solju! Indijski oceane, najtajnovitiji od svih oceana! Sredozemno more, blago, bez ikakve tajne, klasično, stvoreno da dotičeš esplanade što ih gledaju bijeli kipovi iz obližnjih perivoja! Sva mora, sve tjesnace, sve zaljeve, sve zatone htio bih pritisnuti na svoje grudi, jako ih ćutjeti i umrijeti! A vi, brodski predmeti, stare moje igračke snova! Ustrojite izvan m e n e moj unutarnji život! Kobilice, jarboli i jedra, kotačići kormila, užadi, dimnjaci, vijci, košare, zastave, podizači, grotla, kotlovi, sabirači, poklopci, padnite na me hrpimice, brdimice, kao neuredan sadržaj ladice izvrnute na pod! Budite riznica moje grozničave gramzivosti, budite plod drveta moje mašte, predmet mojih pjesama, krv u žilama moje pameti, budite vi uzao što me spaja s izvanjskim po estetici, opskrbite me metaforama, slikama, literaturom, jerbo zaista, zapravo, ozbiljno, doslovno, moja su čuvstva brod s kobilicom izvrnutom u zrak, mašta mi je polupotopljeno sidro, tjeskoba slomljeno veslo, tkivo živaca mreža što se suši na obali! 151

Na rijeci slučajno tuli sirena, samo jedna. Već dršće cijelo tijelo moje duševnosti. Sve se više i više ubrzaje polet u meni. Ah, parobrodi, putovanja, nepoznato boravište T o g a i toga, m o r n a r u , poznanice n a š ! Ah, slavo spoznaje da je neki čovjek što je išao s n a m a u m r o potopljen na domak pacifičkog otoka! Mi što smo išli s njime pripovijedat ćemo to svima. S pravovaljanim ponosom, s nevidljivim uvjerenjem da sve to ima ljepši i širi smisao od pukog gubitka broda na kojem se on nalazio i činjenice da se utopio jer mu je voda ušla u pluća! Ah, parobrodi, ugljenari, jedrenjaci! Prorjeđuju se — jao meni! — jedrenjaci na morima! Ja, što volim suvremenu uljuđenost 1 0 , ja što cjelivam duše strojeva, ja inžinjer, ja uljuđen, ja odgojen u inozemstvu, volio bih ponovo imati pred očima samo jedrenjake i drvene lađe, ne znati za nikakav drugi pomorski život osim za stari život m o r a ! J e r su stara m o r a Posvemašnja Razdaljina, Čista Daljina, lišena t e r e t a Današnjosti ... Ah, kako me, ovdje sve podsjeća na taj bolji život, na ta, mora veća, jer se njima sporije plovilo, na ta, mora tajanstvena, j e r se o njima manje znalo. Svaki parobrod na pučini lađa je na jedra izbliza. Svaki udaljen brod viđen sada lađa je u prošlosti viđena s blizine. Svi su nevidljivi mornari na brodovima na obzoru vidljivi mornari iz v r e m e n a drvenih brodova, iz sporoga i jedrenjačkog razdoblja pogibeljnih plovidaba, iz razdoblja platna i drva putovanja što trajahu mjesecima. 152

Obuzimlje me malo pomalo mahnitost morskih stvari, tjelesno me prozirnije gat i njegovo ozračje, udaranje Teja vere se vrškom čula, i počinjem snatriti, odijevati se snom valovlja, počinje se u mojoj duši stezati prijenosno remenje a ubrzanje poleta potresa me izravno. Zovu me vode. Zovu me mora. Zovu me daljine podigavši tjelesan glas, zovu me sva morska doba oćućena u prošlosti. Ti si me, m o r n a r u engleski, prijatelju Jime Barns, naučio onaj predrevan engleski krik, što tako zarazno sažimlje u složenim dušama p o p u t moje zbrkan zov voda, neobjelodanjen i izričit glas svih morskih stvari, brodoloma, dugih putovanja, pogibeljnih prolaza. Taj tvoj engleski krik, što postade sveopći u meni, bez oblika krika, bez ljudskog načina i glasa. Taj strašan krik što kao da tuli iz dna kakve pećine kojoj je nadsvode nebo i što kao da pripovijeda sve h u d e stvari što se mogu zbiti na Pučini, moru, Noći ... (Vazda si hinio kao da dozivaš neku škunu, a govorio si ovako, stavljajući po jednu ruku sa svake strane ustiju, tvoreći dozivalo velikim tamnim i opaljenim rukama: A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - e — yyyy 11 schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - o - ó - ó - ó - ó - ó — yyyy ...) Odavde te slušam, sada, budim se na nešto. Šumi vjetar. Diže se jutro. Niče toplina. Ćutim kako mi se boje obrazi. Svjesne mi se oči šire. Ushit se u meni penje, raste, napreduje, i sa slijepom se bukom meteža naglasuje živo kruženje poleta. 153

Bučan zov kojeg toplina, kojeg bijes podgrijavaju u m e n i u n e k o m u praskavu zajedništvu sve moje čežnje, vlastite nelagode što su postale sve pokretljive!... Zaziv u p u ć e n mojoj krvi od j e d n e bivše ljubavi, ne znam odakle, što se vraća i ponovno je dostatno jaka da me privuče i odgurne, p o n o v n o dostatno jaka da me natjera da mrzim ovaj život, što ga provodim medu tjelesnom i duševnom neprobojnosti stvarnih bića s kojima živim! Ah, bilo kako, bilo k a m o putovali! Otisnuti se p r e m a vani, p r e m a valovlju, p r e m a pogibelji, p r e m a moru, ići p r e m a Pučini, p r e m a Vani, p r e m a Nezornoj Razdaljini, beskrajno, kroz d u b o k e i tajnovite noći, podignut poput prašine od vjetrova i vihara! Ići, ići, ići, ići smjesta! Cijela mi krv p o m a m n o čezne za krilima! Cijelo mi se tijelo naginje naprijed! U svojoj se mašti p r e p u š t a m bujicama! Gazim, ričem, strovaljujem se!... Žudnje mi se rasprskavaju u pjeni, a moje je meso val što se lomi o litice! Misleći na to — gnjev! Misleći na to — bijes! Naglo, drhturavo, izvanputanjski, misleći na tu uskoću svojeg života prepuna čežnja, s poročnim, golemim, žestokim titranjem živog poleta moje mašte, provaljuje iz m e n e zviždeći, urličući, kovitlajući se mračna i sadistička požuda za piskavim pomorskim životom. Ej mornari, jarbolni podčasnici, ej članovi posade, sprovodnici! 154

Moreplovci, pomorci, brodari, pustolovi! Zapovjednici! Kormilari i jarbolari! Ljudi što spavaju na tvrdim ležajima! Ljudi što spavaju s Pogibelju stražareći uz okna! Ljudi što spavaju sa Smrću na uzglavnici! Ljudi što imaju krmnice, što imaju spojne mostove da odatle m o t r e neizmjernu neizmjernost neizmjerna m o r a ! Ej rukovatelji teretnih dizalica! Ej spuštači jedara, ložači, poslužnici! Ljudi što polažu teret u brodska spremišta! Ljudi što omotavaju užad na mostovima! Ljudi što čiste kovinu na grotlima! Kormilari! Strojari! Jarbolari! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Čeljadi pod k a p a m a sa štitnikom! Čeljadi s pletenim majicama! Čeljadi sa sidrima i opšivenim zastavicama na grudima! Čeljadi istetovirana! Čeljadi s lulama! Čeljadi stražareća u košarama! Čeljadi preplanula od tolika sunca, posivjela od tolike kiše, očiju bistrih uslijed tolike neizmjernosti pred njima, smiona lica uslijed tolikih vjetrova što su ga šibali izobilno! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ljudi što vidjeste Patagoniju! Ljudi što prođoste Australiju! Što napajaste oči obalama koje ja neću nigda vidjeti! Što bijaste na tlu zemalja gdje ja neću nigda kročiti! I što sve to činiste kao da je ništa, kao da je to naravno, kao da je to život, kao da to uopće nije bilo ispunjavanje sudbine! Eje-ej-ej-ej-ej-ej! Ljudi sadašnjeg mora! Ljudi prošlog mora!

155

Brodski povjerenici! Robovi na galijama! Borci kod Lepanta! Gusari iz rimskih vremena! Grčki moreplovci! Feničani! Kartažani! Portugalci izbačeni sa Sagresa p r e m a beskrajnoj pustolovini, p r e m a Posvemašnjem M o r u da bi ostvarili n e m o g u ć e ! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ljudi što podigoste spomen-ploče, što dadoste imena rtovima! Ljudi što prvi trgovaste sa crncima! Što prvi prodadoste robove iz novih zemalja! Što izazvaste prvi europski grč zabezeknutim crnkinjama! Što donijeste zlato, šarene ukrase, mirisno drveće, strijele, brežuljke praskave od zelena raslinja! Ljudi što opljačkaste mirne afričke narode, što bukom topova natjeraste u bijeg te rase, vi što ste ubijali, krali, mučili, osvajali nagrade Novine predviđene za o n e što pognute glave srcu na tajne novih m o r a ! Ej-ej-ej-ej-ej-ej! Vas sve u jednom, vas sve u svima kao u jednom, vas sve izmiješane, ukrštene, vas sve krvave, naprašite, mrske, strašne, proklete, pozdravljam, pozdravljam, pozdravljam! Ej-ej-ej-ej-ej! Ej ej-ej-ej ej! Ej-ej-ej ej-ej-ej ej! E h lahó-lahó l a H O - l a h a - a - a - a - a ! Želim ići s vama, želim ići s vama, istodobno sa svima vama svugdje gdje vi bijaste! Želim se sukobiti s vašim pogibeljima licem u lice, ćutjeti na svojim obrazima vjetrove što su naborali vaše obraze, pljuvati svojim usnama morsku sol što je cjelivala vaše usne, svojim se rukama prihvatiti vaših poslova, sudjelovati u vašim m u k a m a , dospjeti poput vas u č u d n o v a t e luke napokon!

156

Pobjeći s vama od uljuđenosti! Izgubiti s vama poimanje ćudoređa. Oćutjeti kako se stubokom mijenja moja čovječnost! Piti s vama u južnim morima nova divljaštva, nove duševne zbrke, nove središnje vatre u mojemu vulkanskom d u h u ! Ići s vama, od sebe odbaciti — ah, naprijed samo! — moje ruho uljuđenog, uglađenost čine, u r o đ e n strah od zatvora, tih život ustajao, nepokretan, u r e đ e n i popravljen život! Na more, na more, na more, na more, ej, staviti u more, vjetrove, valovlje, moj život! Posoliti pjenom uzvitlanom vjetrovima moju sklonost za velika putovanja. Udarati bičevima vode meso mojeg pustolovlja, nakvasiti oceanskim injem kosti mojeg postojanja, bičevati, sjeći, tući vjetrovima, pjenama, suncima moje ciklonsko i atlantsko biće, moje živce udešene kao jarbolske pripone, kao lira u rukama vjetrova! Da, da, da... Raspnite me u plovidbama i pleća će mi uživati u svojem križu! Vežite me uz putovanja kao uz kolac i njegov će mi osjet ući u kičmu i oćutjet ću ga kao golem trpan grč! Činite od m e n e što god vam drago samo da to b u d e na morima, na mostovima, u zvuku valovlja, razderite me, ubijte, ozlijedite! Želim samo uzdići Smrti dušu što se prekrcava iz Mora, pijanu do posrtanja od morskih stvari, koliko od mornara toliko od sidra, rtova,

157

koliko od dalekih obala toliko od huke vjetrova, koliko od Pučine toliko od Gata, koliko od brodoloma toliko od mirne trgovine, koliko od jarbola toliko od valova, uzdići Smrti s bolju, požudno, tijelo p u n o pijavica, sisalica, sisalica, čudnih, zelenih, besmislenih morskih pijavica! Neka od mojih žila naprave pripone! Konopce privezače od mojih mišića! Neka mi oderu kožu i s njom oblože kobilice! N e k a m o g n e m osjećati bol čavala i neka je nigda ne prestanem osjećati! Neka od mojeg srca naprave admiralski stijeg u vrijeme boja drvenih brodova! Neka na mostovima gaze moje iščupane oči! N e k a mi zdrobe kosti na naslonima! Neka me bičuju privezana uz jarbole, neka me bičuju! Svim vjetrovima svih dužina i širina neka se razlije moja krv na uzburkane vode što presijecaju brod, krmnicu, s boka na bok, u divljim kovitlacima oluja! Imati smionosti na vjetru platna jedara! Biti, kao visoka košna jedra, zvižduk vjetrova! Stara gitara Kobi mora punih pogibelji, pjesma što je moreplovci čuju a ne opetuju! Pobunjeni mornari objesiše zapovjednika na okrižnicu, drugoga iskrcaše na pust otok.

Marooned!12
Sunce obratnika izazivlje vrućicu starog gusarenja u mojim pomamnim žilama. Patagonijski vjetrovi istetoviraše moju maštu žalostivim i besramnim slikama. Oganj, oganj, oganj, u m e n i !

158

Krv! Krv! Krv! Krv! Rasprskava mi se cio mozak! Svijet mi se lomi u r u m e n o ! Neka mi žile prasnu sa zvukom konopca privezača! I iz m e n e izbija surova, proždrljiva, pjesma Velikog Gusara, ričuća smrt Velikog Gusara u takvom poju Sto ulijeva užas u kičme podčinjenih. Tu se na krmi umire, dere, pjeva: Fifteen m e n on the D e a d Man's Chest. 1 3 Y o - h o ho a bottle of rum! Zatim kriči, glasom već nestvarnim, da se para zrak: Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw! Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw-aw-aw-aw! Fetch a-a-aft the r u - u - u - u - u - u - u - u - u - u m , Darby, Eja, kakav život, kakav to bijaše život, eja! Ej-ej-ej ej-ej-ej-ej! Eh-lahó-lahó-laHO-laha-a-a-a-a! Ej-ej-ej-ej-ej-ej! Kobilice zdrobljene, lađe na dnu, krv na morima! Mostovi puni krvi, komadići tjelesa! Odsječeni prsti na naslonima! Dječje glave na sve strane! Ljudi izvađenih očiju viču, urliču! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ogrćem se svim tim kao ogrtačem na hladnoći! Cešem se svim tim poput mačke o zid u veljači! Ričem na sve to kao izgladnjeo lav! Nasrćem na sve to kao pobješnjeo bik! Bodem nokte, čupam pandže, gulim zube nad tim! Ej-ej-ej-ej ej-ej ej-ej-ej-ej!

159

I z n e n a d n o mi zazvoni u ušima p o p u t trublje tik mene, stari krik, ali sada razdražljiv, kovinast, dozivljući plijen što se nazrijeva, škunu što će biti zarobljena: A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy— schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyyy ... Unutarnji svijet više za me ne postoji. Gorim r u m e n ! Crvenim u bijesu sraza! Gusar-vođa! Gusar-Cezar! Pljačkam, ubijam, razdirem, režem! Ćutim samo more, osvajanje, grabež! Ćutim samo gdje u meni biju, biju m e n e žile mojih sljepočica! Poput tople krvi razlijeva se moj osjet vlastitih očiju! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ah, gusari, gusari, gusari! Gusari, ljubite me i mrzite m e ! Izmiješajte me sa sobom, gusari! Kako vaša mahnitost, vaša okrutnost govori krvi jednog tijela žene što ja bijah negda i čija je požuda preživjeli Htio bih biti životinja što predstavlja sve vaše kretnje, životinja što je zarinula zube u naslone, kobilice, što jede jarbole, pije krv i paklinu na mostovima, mljacka jedra, vesla, užad, koloture, zmija čudovišnog i ženskog mora što se hrani zločinima! Ima neka simfonija nespojivih i podudarnih osjeta, ima u mojoj krvi n e k o udešavanje meteža zločina, grčevitih šumova orgija krvi na morima, na strahovit način, kao u ž a r e n južni vihar u duhu,

160

oblačina vruće prašine što zamračuje moju bistrinu i čini da sve to vidim i sanjam samo kožom i žilama! Gusari, gusarstvo, brodovi, čas, taj pomorski čas u kojem je plijen zaskočen a strava zarobljenih graniči s bezumljem — taj čas, u svojem zbroju zločina, strave, brodova, ljudi, mora, neba, oblaka, loma, širine, dužine, dernjave, htio bih da on b u d e kroz svoje Sve moje tijelo kroz svoje Sve, pateći, da bude moje tijelo i moja krv, da oblikuje moje tijelo, u rumeno, da cvjeta kao svrbeća rana u nestvarnu mesu moje duše! Ah, biti skokova Biti sve Biti sve sav u zločinima! Biti svi sastavni sastojci na lade i pokolja i silovanja! ono što je bilo na mjestu pljačkanja! ono što življaše ili počivaše na prebivalištu krvavih tragedija! Biti gusar-sažetak cijeloga gusarenja na vrhuncu i žrtva-sinteza, ali od mesa i kosti, svih gusara na svijetu! Biti u mojemu trpnom tijelu žena-sve-žene što bijahu silovane, ubijene, ranjene, razderane od gusara! Biti u mojemu podčinjenom biću njihova ženka! I ćutjeti sve to — sve te stvari najedanput — u kičmi! O moji runjavi i suri junaci pustolovlja i zločina! Moje morske zvijeri, muževi moje mašte! Slučajni ljubavnici dvoličnosti mojih osjeta! Htio bih biti O n a što vas čeka u lukama, vas, mržene ljubljene gusarskom joj krvlju u snovima! Jerbo bi ona bila s vama, ali tek u duhu, p o m a m n a , nad nagim leševima žrtava što ih vi počiniste na m o r i m a ! Jerbo bi ona pratila vaš zločin, i u oceanskoj orgiji njezin bi duh vještice plesao nevidljiv uokolo pokreta

161

vaših tijela, vaših bodeža, vaših daviteljskih ruku! I ona bi na kopnu, čekajući vas, ako dođete, ako slučajno dođete, pila u mukanju vaše ljubavi sav golem, sav maglen, sav zlokoban miris vaših pobjeda, a kroz vaše grčeve zviždalo bi vrzino kolo r u m e n o i žuto! R a s p o r e n o meso, otvoreno i izvađeno meso, šikljanje krvi! Sada na vrhuncu sanjarenja onoga što vi činiste, gubim se posvema, već vam ne pripadam, ja sam vi, moja ženskost što vas prati od bića je vaših duša! Biti unutar sve vaše okrutnosti kad je primjenjujete! Sisati iznutra vašu svijest o vašim oćutima, kad bojite krvlju uzburkana mora. Kad od vremena na vrijeme bacate morskim psima još živuća tijela ranjenih, crveno meso dječice i dovodite majke na naslone da im pokažete što im se događa! Biti s vama u pokolju, u pljačkanju! Biti uglazbljen s vama u simfoniji grabeža! Ne znam kako, ne znam koliko bih volio biti vaš! To nije samo biti vaša ženka, biti vaše ženke, biti vaše žrtve, biti vaše žrtve — ljudi, žene, djeca, lade —, to nije biti samo čas i brodovi i valovi, to nije samo biti vaše duše, vaša tijela, vaša p o m a m a , vaš posjed, to nije samo biti k o n k r e t n o vaš apstraktan čin orgije, to nije samo to što bih želio biti — više je od toga, Bog-to! Trebalo bi biti Bog, Bog suprotna štovanja Bog čudovišan i satanski, Bog nekog mnogoboštva krvi, da bi bilo moguće ispuniti svu mjeru moje domišljate mahnitosti, 162

da bi bilo moguće nigda ne iscrpsti moje želje da se poistovjetim s potankošću i sa svime i s više-nego-svime vaših pobjeda! Ah, mučite me da me izliječite! Od mojeg mesa učinite zrak koji vaši bodeži paraju prije nego se sruče na glave i leđa! Neka mi žile budu o d o r e koje vaše sablje presijecaju! Mašta tijelo žene koju silujete! Pamet most gdje stojećke ubijate! Moj sav život, u svojoj živčanoj, histeričnoj, besmislenoj smjesi, veliki organizam kojega svaki čin gusarenja neka b u d e svjesna stanica — i neka se sav kovitlam poput neke goleme lelujave truleži, i to neka b u d e sve! Neka se prekomjernom, zastrašujućom brzinom grozničav stroj mojih neuzdržljivih viđenja vrti sada kad je moja svijest, leteća, tek neki maglovit krug što sikće u zraku! Fifteen m o n on the D e a d Man's Chest. Y o - h o - h o and a bottle of rum! E h - l a h ó - l a h ó - l a H O — l a h a - a - a a a — aaa... Ah, divljaštvo tog divljaštva! Neka ide u govna svaki život nalik našem, što nije ništa od svega toga! Evo ja inženjer, stručnjak za jakost, tankoćutan na sve, stojim na mjestu, u odnosu na vas, čak kad koračam; trom sam čak kad djelujem; slab čak kad se namećem; nepokretan, prekinut, kukavičji otpadnik vaše Slave, vaše velike, cičave, vruće, krvave pokretljivosti! Ć'uš! Sto ne mogu biti u suglasju s mojim bunilom! Ćuš! Sto se vazda držim skuta uljuđenosti! l4 Šio vazda idem pod ruku s douceur des moeurs p o p u t svežnjića čipaka!

163

Huligani smo — svi mi — suvremene ljudskosti! Bedaci od sušičavaca, živčenjaka, limfatičara, bez odvažnosti da b u d e m o smioni i nasilnici s dušom p o p u t kokoši privezane za nogu! Ah, gusari, gusari! Žudnja za bezakonjem sjedinjena sa surovošću, žudnja za stvarima posvemašnje okrutnim i odvratnim, što ždere p o p u t apstraktne požude naša slabašna tijela, naše živce ženskaste i nježne i unosi velike vrućice u naše p r a z n e poglede! Primorajte me da kleknem ispred vas! Ponizite me i tucite! Učinite od m e n e svojeg roba i svoju stvar! I neka me vaš prezir nikada ne napusti, o gospodari moji, gospodari moji! Uzeti svagda slavodobitno ulogu podčinjenog u krvavim događajima i razmahanim putenostima! Stropoštajte se na m e n e , kao veliki teški zidovi, barbari starog m o r a ! Razderite m e , ranite! Od zapada do istoka mojeg tijela izbrazdajte krvlju moje m e s o ! Cjelivajte s polugama, bičevima i mahnitošću moj radostan tjelesan užas što vam pripadam, moju mazohističku čežnju da se predam vašem mahnitanju, da budem nepokretan i osjećajan predmet vaše svežderačke okrutnosti, vladaoci, gospodari, carevi, jurišnici! Ah, mučite me, rasporite, otvorite! Razudite me u svjesne dronjke, izvrnite me na mostove, 164

raspršite me u morima, ostavite me na nezasitnim žalima otoka! Utažite u meni moj misticizam za vama! Režite mi sve do krvi dušu! Sijecite, brazdite! Tetovirači moje tjelesne mašte! Ljubljeni živoderi moje tjelesne podčinjenosti! Podčinite me nalik onomu što ubija psa udarcem noge! Učinite od m e n e jametinu svojega vrhovničkog prezira! Učinite od m e n e sve svoje žrtve! Kao što je Krist patio za sve ljude, želim patiti za sve žrtve vaših ruku, vaših žuljavih, krvavih ruku s noktima napuklim u naglim dohvatima naslona! Učinite od m e n e nešto kao da sam vučen — o užitka, o slatke boli! — vučen na repovima konja što ih vi šibate korbačem... Ali to u moru, to u m o - o - r u , to u M O - O - O - R U ! Ej-ej-ej-ej-ej! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ! U MO-O-O-O-RU! Joj ej-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Viče sve! Sve da viče! Vjetrovi, valovi, brodovi, mora, galebovi, gusari, moja duša, krv, i zrak, i zrak! Ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej! Sve pjeva do krika FIFTEN MEN ON T H E D E A D MAN'S CHEST. YO-HO-HO AND A BOTTLE OF RUM! Ej-ej ej-ej ej-ej-ej! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ej ej-ej ej-ej-ej-ej! E j - l a o - l a o - l a O - O - O - o o - l a - a - a — aaa! A H Ó - Ó - Ó Ó Ó Ó - Ó Ó Ó Ó Ó — yyy!... S C H O O N E R A H Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó — iiii... yyy!...

165

Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw-aw! D A R B Y M'GRAW-AW AW-AW-AW-AW-AW! FETCH A-A AFT THE R U - U - U - U - U - U M , DARBY! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ! EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ! EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ! EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ! N e š t o se u meni rasulo. Rumenilo zanoćalo. Osjećao sam previše da bih mogao proslijediti osjećati. Moja se duša iscrpla, samo je neka jeka ostala u meni. Zamjetno je opala brzina poleta. Snovi mi polagano uklanjaju ruke s očiju. U meni je samo praznina, pustoš, noćno more. A čim oćutjeh da je u meni noćno more, pomalja se iz njegovih daljina, rada se iz njegove tišine, ponovno, ponovno golem prastar krik. Iznenadno, poput bljeska zvuka, što ne izazivlje buku već dragost, naglo obgrlivši cijelo morsko obzorje vlažan i mračan noćni ljudski udar valova, glas daleke sirene cvileći, dozivljući, dolazi iz dna Pučine, iz dna Mora, iz duše Provalija, a na površju, kao alge, plutaju moje razuđene sanje... Ahó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-yyy... Schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yy... Ah, rosa na mojoj razdražljivosti! Noćna svježina u mojem unutarnjem oceanu! Evo me naglo pred noću na moru, p u n o m goleme najčovječnije tajnovitosti noćnog valovlja. Mjesec se javlja nad obzorom, i moje se sretno djetinjstvo, p o p u t suza, budi u meni! Prošlost mi se pojavljuje, kao da je taj morski krik bio neki miris, glas, jeka pjesme 166

što pohrli prizvati iz moje pošlosti onu sreću koju nigda više neću posjedovati. Bijaše to u staroj mirnoj kući na obali rijeke... (Prozori moje sobe i blagovaonice gledahu, preko niskih kuća, na obližnju rijeku, na Tejo, taj isti Tejo, ali s druge točke, niže... Vratim li se sada istim prozorima, neću naći iste prozore. To vrijeme p r o đ e p o p u t dima parobroda na širokom moru...) Neka neprotumačiva nježnost, ganutljivo i suzno grizodušje zbog svih tih žrtava — poglavito djece — što sam ih počinio sanjareći da sam nekadašnji gusar, ganuto uzbuđenje, jer ona bijahu moje žrtve; nježno i blago, jer to stvarno nisu bila; neka zbrkana nježnost, kao zamućeno, modrikasto staklo, pjeva davne pjesme u mojoj jadnoj ožalošćenoj duši. Ah, kako sam mogao misliti, sanjariti te stvari? Kako sam daleko od onoga što sam bio čas prije! Histerija osjeta — čas ovakvih, čas suprotnih! Kako moj sluh odabire u plavom jutru, što se diže, stvari u suglasju s tim čuvstvom — udaranje voda, lagano udaranje voda rijeke u gat jedra što prolaze uz drugu stranu rijeke, daleka brda, japanske plaveti, kuće Almade, i ono što je blago i djetinjsko u jutarnjem času!... Jedan galeb prolazi, i moja se nježnost uvećaje. Ali sve to vrijeme ja nisam ništa motrio. Sve to bijaše samo dojam kože, poput nekakva milovanja. Sve to vrijeme nisam svratio pogled sa svojega dalekog sna, sa svoje kuće na obali rijeke,

167

sa svojeg djetinjstva na obali rijeke, sa p r o z o r a svoje sobe što gledahu na rijeku u noći i na spokoj mjesečine raspletene nad vodama... Moja stara t e t k a što me ljubljaše poradi sina kojeg je izgubila... Moja me stara tetka običavaše uspavljivati pjevajući mi ( p r e m d a sam već bio poodrastao za to)... Sjećam se, i suze mi padaju na srce perući ga od života, i u meni se javlja lagan morski lahor. O n a katkada pjevaše »Lađu C a t r i n e t u « : Ide L a đ a Catrineta preko voda, preko mora... A katkada, s napjevom veoma nujnim i srednjovjekovnim, bijaše to »Lijepa Infantkinja«... Spominjem se, i jedan se stari glas javlja u meni podsjećajući me da sam ga se rijetko sjećao i da me ona jako voljela! Kako sam bio nezahvalan p r e m a njoj — i n a p o k o n što sam učinio od života? Bijaše to »Lijepa Infantkinja«... Ja bih zaklopio oči, a ona pjevala: Ona lijepa Infantkinja sjedeć u svom perivoju... Otvorio bih malo oči i ugledao prozor prepun mjesečine, pa bih potom zaklopio oči, i u svemu tome bio sretan... O n a lijepa Infantkinja sjedeć u svom perivoju s češljem zlatnim u ručici kose svoje pletijaše... Prošlost mojeg djetinjstva, igračko moja razbijena! Zašto ne mogu otputovati u prošlost, u tu kuću i tu ljubav, i ostati tamo vazda, vazda dijete i vazda sretan! 168

Ali sve to bijaše Prošlost, svjetiljka na kutu stare ulice. Razmišljanje o t o m e izazivlje drhtavicu, glad za nečim što se ne može dosegnuti! To mi daje nekakvo, ne znam kakvo, besmisleno grizodušje što na to mislim. Oh, spori vrtlože neusklađenih osjeta! T a n k a vrtoglavice zbrkanih stvari u duši! Bjesovi polomljeni, nježnosti poput klupčadi končića kojim se djeca igraju, veliki odroni mašte na oči čula, suze, suze nekorisne, lagani povjetarci protuslovlja obrezuju dušu po licu... Prizivljem, hotimičnim naprezanjem, da se lišim tog čuvstva, prizivljem, očajnim, suhim, nikakvim naprezanjem pjesmu Velikog Gusara u času umiranja: Fifteen m e n on the D e a d Man's Chest. Y o - h o - h o and a bottle of rum! Ali je ta pjesma neka prava crta loše ubilježena u meni... Naprežem se i uspijevam ponovo dozvati pred oči moje duše, ponovo, ali preko maštarije gotovo literarne, mahnitost gusarenja, pokolja, hlepnju, gotovo pregladnjelu, za pljačkom, bespotrebnih pokolja žena i djece, besmislenih mučenja, tek iz čiste zabave, siromašnih putnika i sladostrašće za uništenjem najdražih stvari drugih, ali sve to sanjarim u bojazni od nečega što mi puše u šiju. Sjetim se da bi bilo zanimljivo objesiti sinove ispred očiju majki (ali nehoteći ćutim sebe kao njihove majke),

169

zakopati živu četvorogodišnju djecu na pustim otocima i dovesti im očeve u čamcima da to vide (ali se tresem spominjući se sina kojeg n e m a m i što spokojno spava u kući). B o d e m iglom hladnu čežnju za morskim zločinima, za inkvizicijom bez isprike Vjere, za zločinima što nisu imali razlog u zloći i bijesu, počinjenim hladno, čak bez želje da ozlijede, da nanesu bol, da zabave, počinjenih samo zato da se ubije vrijeme, kao kad se igra pasjans na stolu pokrajinske blagovaonice sa stolnjakom povučenim na drugu stranu stola pošto se večeralo jedino iz slatkog užitka da se počini odvratan zločin i tome ne pridaje važnost, da se p r o m a t r a patnja do ludila, patnja do smrti-od-boli, ali da se njoj nikad ne stigne... Ali moja mašta odbija da me slijedi. Drhtaj me naježio. I naglo, naglije nego prije, iz daljega, iz dubljega, naglo — oh, strave u svim mojim žilama! — nagla studen s vrata Tajne što se otvoriše u meni i pustiše da uđe struja zraka! Sjetim se Boga, Transcendentalnog u životu, i smjesta stari glas engleskog m o r n a r a Jima Barnsa s kojim govorah, postavši glas tajanstvenih nježnosti u meni, stvarčica iz krila moje majke i rupca za kosu sestre, ali stigavši čudnovato s one strane pojavnosti stvari glas gluh i dalek postavši Posvemašnji Glas, Glas Bez Ustiju, došavši odozdol i iznutra n o ć n e osame mora, dozivlje me, dozivlje m e , dozivlje me... Dolazi gluho, kao da je prigušen ali čujan, iz velike daljine, kao da odzvanja negdje drugdje i kao da ga se ovdje ne može čuti, 170

kao zatomljen jecaj, svjetlo što se gasi, tih dah, iz nijedne strane prostora, iz nikakvog mjesta u vremenu, krik vječan i noćan, dihaj dubok i zbrkan: A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy— A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy— Schooner a h ó - ó - o - o - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy— Dršćem hladnoćom duše što mi prolazi tijelom i otvaram smjesta oči što ih nisam ni zatvorio. Ah, kakva je to radost izaći iz snova odjednom! Evo opet stvarna svijeta, tako blagotvorna za živce! Evo ga u ovom jutarnjem času kad ulaze parobrodi što će ubrzo stići. Malo marim za parobrod što je ulazio. On je još daleko. Sad mi pere dušu samo onaj što je blizu. Moja zdravstvena, jaka, praktična mašta sada je zabavljena samo suvremenim i korisnim stvarima, teretnjacima, parobrodima i putnicima, jakim, neposrednim, suvremenim, trgovačkim, istinskim stvarima. Polet u meni ublažuje moje kruženje! Divni pomorski suvremeni živote, sve samo čistoća, strojevi i zdravlje! Sve tako dobro uređeno, tako neusiljeno udešeno, svi dijelovi strojeva, sve lađe na morima, svi sastojci trgovačke djelatnosti uvoza i izvoza tako se lijepo slažu, da sve teče kao po naravnim zakonima, i nijedna se stvar ne sudara s drugom. Pjesništvo nije ništa izgubilo. Sada imamo još k tomu strojeve s njihovom poezijom također, i cijelu novu vrstu življenja trgovačkoga, svjetskog, umnog, čuvstvenog što ju je vijek strojeva donio dušama.

171

Putovanja su sada isto tako lijepa kao negda a brod će uvijek biti lijep samo stoga što je brod. Putovati i vazda putovati a pučina prebiva sveudilj ondje gdje bijaše — nigdje, hvala Bogu! Luke p u n e raznovrsnih brodova! Malih, velikih, višebojnih, s raznim smještajima okana, tolikih ponajizvrsnijih brodarskih društava! Parobrodi u lukama, tako zasebni u zauzetom razdvojenju sidrišta! T a k o je ugodna njihova spokojna dražest trgovačkih stvari što idu na m o r e , na staro m o r e svagda homersko, Odiseju! Čovječan pogled svjetionika u daljini noći, ili naglo blisko svjetlo u veoma mrkloj noći (»Kako prolazimo blizu kopna!« I zvuk vode pjeva n a m u ušima)!... Sve je to danas kao svagda, ali sada s trgovinom; trgovačka sudbina velikih p a r o b r o d a čini me da sam ponosan na svoje razdoblje! Mješavina ljudi na putničkim brodovima ispunja me suvremenom ohološću što živim u razdoblju kad se tako lako miješaju rase, prelaze prostori, vide s lakoćom sve stvari i uživa u životu ostvarujući velik broj sanja. Cista, uredna a suvremena kao ured s prozorčićima s rešetkama od žute mjedi čuvstva su mi sada, naravna i besprijekorna kao gentlemen, praktična, daleko od zastranjivanja, ispunjavaju morskim zrakom pluća p o p u t osoba što su savršeno svjesne da je zdravo udisati morski zrak. D a n je sada posvema zašao u radine sate.

172

Sve počinje oživljavati, dolaziti na svoje mjesto. S velikim naravnim i izravnim užitkom prelijećem u duši sve poslovne radnje nužne za utovar robe. Moje je razdoblje pečat koji nose svi računi, a ja osjećam da bi sva pisma iz svih ureda trebala biti naslovljena meni! Tovarni list imade takvu posebnost a potpis zapovjednika broda tako je lijep i m o d e r a n ! Trgovačka suhoća na početku i završetku pisma: Dear Sirs — Messieurs — Prijatelji i Gg.,

yours faithfully —... nos salutations empressees ...
Sve to nije samo čovječno i čisto nego također i lijepo, a ima za svrhu neku morsku kob, parobrod u koji utovaruju robu o kojoj govore pisma i računi. Složenosti života! R a č u n e su ispostavili ljudi što imaju ljubavi, mržnje, političke strasti, kadšto i zločine — a oni su tako lijepo pisani, poredani, neovisni od svega toga! U z a sve to n a đ e se netko što gleda kakav račun i ništa ne osjeća. Ti si to jamačno osjećao, Cesario Verde. Ja to osjećam ganut do suza i tako preljudski. Neka mi dođu reći da n e m a poezije u trgovini, u uredima! O n a ulazi kroz sve rupice... Udišem je u ovomu morskom zraku, jerbo je to sve u svezi s parobrodima, suvremenom plovidbom, jer su računi i trgovačka pisma početak povijesti a lađe što nose robu na vječno more svršetak. Ah, i putovanja, kružna putovanja i ina, putovanja m o r e m gdje smo svi pajdaši, na poseban način, kao da neka pomorska tajna zbližuje naše duše i čini nas za čas 173

15

privremenim rodoljubima jedne iste n e o d r e đ e n e domovine što se zanavijek preselila na neizmjernost voda! Veliki hoteli Beskraja, oh, moji prekooceanci! S posvemašnjim i savršenim kozmopolitizmom nigda se ne zaustaviti kraj j e d n e točke i sadržavati sve vrste odjeće, lica i rasa! Putovanja, putnici — toliko vas je vrsta! Toliko narodnosti na svijetu! Toliko zanimanja! Toliko ljudi! Toliko raznih pravaca što se mogu dati životu, životu, na koncu konca, u biti vazda, vazda istom! Toliko zanimljivih lica! Sva su lica zanimljiva a ništa ne proizvodi toliko pobožnosti koliko obilato gledanje ljudi. Bratstvo naposljetku nije nekakva prevratna zamisao. O n o je nešto što ljudi uče preko izvanjskog života, gdje valja sve podnositi, pa dođu do toga da drže ugodnim o n o što valja podnositi, i napokon gotovo plaču od milinja nad onim što im je podnositi! Sve je to krasno, sve je to ljudsko i još povezano s ljudskim čuvstvima tako društvenim i građanskim, tako složeno jednostavnim, tako metafizički tužnim! Vijugav raznovrstan život n a p o k o n nas odgaja u ljudskosti. Jadni ljudi! Jadni svi ljudi! Rastavljam se ovog trena u tijelo ovoga drugog b r o d a što sada izlazi. To je neki engleski tramp-steamer,16* vrlo prljav, kao da je francuski brod, s privlačnim izgledom proletera mora, i jučer zacijelo oglašen na zadnjoj stranici novina. Raznježuje me taj parobrod, tako čedan i naravan plovi. Čini se kao da posjeduje neku bojažljivost, ne znam u čemu, što je čestita osoba, 174

zadužena stanovitom vrstom zadaće. Evo napušta prostor ispred gata gdje se ja nahodim. Evo odlazi mirno, prolazeći onuda gdje lađe bijahu nekada, nekada... Za Cardiff? Liverpool? London? Nije važno. On obavlja svoju zadaću. Obavljamo i mi tako svoju. Divna li života! Sretan put! Sretan put! Sretan put, moj dragi slučajni prijatelju, što si mi učinio ljubav odnijevši sa sobom vrućicu i tugu mojih snova i vrativši me u život da te motrim i gledam kako prolaziš. Sretan put! Sretan put! Takav je život... Kakva otmjenost, tako naravna, tako neizbježna jutarnja u tvojem izlaženju iz lisabonske luke, danas! Gajim stoga za te harnu i čudnu ljubav... Zašto zapravo? Z n a m to ja... Hajde!... Prolazi! S laganim dahtanjem, (T-t—t t t..) polet se u meni zaustavlja. Prolazi, spori parobrode, prolazi i ne staj... Prođi me, prođi iz mojeg vida, otiđi iz mojeg srca, iščezni na Pučini, na Pučini, pjeni Božjoj, iščezni, slijedi svoju kob i ostavi me... Tko sam ja da plačem i zapitkujem? Tko sam ja da ti govorim i da te ljubim? Tko sam ja da se uznemirujem što te vidim? Razvezuje se gat, sunce raste, zlato se diže, svijetle se krovovi lučkih zdanja, cijela ova strana grada blista... Putuj, napusti me, postani ponajprije brod posred rijeke, udaljen i jasan, potom brod na putu prema izlazu iz luke, malen i mrk, 175

p o t o m nejasna točka na obzoru (tjeskobo moja!), točka svaki t r e n nejasnija na obzoru... P o t o m ništa, tek ja i moja tuga, i veliki grad sada pun sunca i čas stvaran i gol p o p u t gata već bez brodovlja, i sporo kruženje dizalice što, p o p u t kompasa što se okreće, ocrtaje polukrug ne znam kojeg čuvstva u ganutoj tišini moje duše... (g. 1915.?)

176

PROTOK SATI

Nosim u svom srcu, kao u n e k o m kovčegu što se ne može zatvoriti od punine, sva mjesta gdje sam bivao, sve luke u koje sam pristao, sve krajolike viđene kroz prozore ili brodska okna, ili sa spojnih mostova, snatreći, i sve to, toga toliko, premalo je za ono što žudim. Ulazak u Singapur, u r a n o jutro, zelene boje, koralj s Malediva u užarenu prolazu, M a c a o u noćnom času... Odjednom se budim...

Yat-ló-ó-o-6-ó-o-o-ó-ó... Ghi...

I to odzvanja u meni s dna j e d n e druge stvarnosti... Sjevernoafričko tijelo gotovo sa Zanzibara na suncu... D a r - e s - S a l a m (izlaz je težak)... Majunga, Nosy-Be, zelenilo Madagascara... Oluje u okolici Gaurdafuia... I Rt D o b r e N a d e blistav u praskozorju... I Capetown s Table M o u n t a i n o m u pozadini... Putovah u više zemalja nego sam u njih stigao... vidjeh više krajolika nego mi na njih dospjelo oko... iskušah više oćuta od svih oćuta što ih oćutjeh, jerbo, što sam više ćutio, više mi nedostajaše ćutjeti, i život me svagda bolio, svagda bio oskudan, a ja nesretan. U stanovitim dnevnim časovima prisjećam se svega toga i grozim se, mislim što će mi ostati od tog života u ulomcima, od tog procvata, 177

te ceste zavojite, tog automobila pokraj puta, tog upozorenja, tog mirna vira protuslovnih oćuta, te transfuzije, te nebitnosti, te šarene sukladnosti, te zlovolje na d n u svih pehara, te tjeskobe na dnu svih užitaka, te unaprijedne zasićenosti za ručicom svih zdjela, te dosadne igre kartama između R t a D o b r e N a d e i Kanarskog otočja. Ne znam je li mi života malo ili puno? Ne znam je li ćutim previše ili premalo, ne znam je li mi nedostaje duhovna savjesnost, uporište u razboru, krvno srodstvo s tajnom stvari, potres u svim dodirima, krvi p o d udarima, drhtaj kod buke, ili postoji neko drugo objašnjenje za to, pogodnije i sretnije. Ma što bilo, bolje da bilo da se nisam rodio, jerbo, koliko god da je zanimljiv u svakom času, život naposljetku zadaje bol, mučninu, rane, okrznuće, škrgut, izazivlje želju da se kriči, poskakuje, ukipi, izlazi iz svih kuća, iz svih logika, i svih balkona, da se divlje kroči p r e m a smrti između drveća i zaborava, između padova, i pogibelji i odsuća sutra, i sve je to trebalo biti nešto drugo sličnije o n o m e na što mislim, na što mislim i ćutim, a da i ne znam što je to, o živote. Skrstio sam ruke na stolu, uranjam glavu u ruke, treba htjeti plakati, ali ne z n a m izazvati suze... Koliko god se trsim da se ražalim nad sobom, ne plačem, duša mi je napuknula ispod savijena kazala što je dodiruje... Sto će biti sa m n o m ? Sto će biti sa mnom? 178

Istjeraše s bičem dvorsku budalu iz palače, bezrazložno, podigoše prosjaka sa stuba gdje pade. Istukoše n a p u š t e n o dijete i istrgnuše mu kruh iz ruku. () golema tjeskoba svijeta, u kojoj radnja uzmanjkaje... l a k o bezvoljan, tako bezvoljan, tako bezvoljan... Dobro sam tek onda kad slušam glazbu, a ni tada... ()samnaestostoljetni perivoji prije 89, gdje ste, vi, koje želim oplakati na stanovit način? Poput balzama koji smiruje samo po zamisli da je balzam, današnja se večer i večer svih dana malo pomalo, jednolična, spušta. Užegoše svjetiljke, noć se spušta, život se mijenja, bilo na kakav način, potrebno je proslijediti živjeti. Duša mi gori kao da je ruka, tjelesno. Na putu sam svima i sudaraju se sa m n o m . Moja ladanjska kućo u pokrajini, između m e n e i tebe manje je od jednog vlaka, diližanse i odluke da otputujem. Tako ostajem, ostajem... Ja sam onaj što želi vazda otići i koji uvijek ostaje, uvijek ostaje, uvijek ostaje, sve do smrti ostaje, čak ako odlazi, ostaje, ostaje, ostaje... Učini Samo Samo Samo Samo me čovječnim, o noći, učini me bratskim i revnim. se na čovjekoljuban način može živjeti. ljubeći ljude, čine, običnost poslova. tako — ja meni! — samo se tako može živjeti. tako, o noći, a ja nigda ne ću moći takav biti!

Vidjeli sve stvari, čudih se svemu, ali je sve bilo u pretičku ili manjku — ne znam koje — i ja patih. Proživjeti sva čuvstva, sve misli, sve kretnje, i ostadoh tako tužan kao da sam ih htio sve proživjeti a nisam uspio.

179

Volio sam i mrzio kao i svi drugi, ali za sve druge to bijaše naravno i nagonski, a za m e n e bijaše vazda iznimka, udar, zalistak, grč. Dođi, o noći, upokoji me, dođi i zaroni me u svoje vode. U s r d n a iz O d o n u d , gospodarice neizmjerne žalosti, izvanjska boli Zemlje, šutljivi plaču Svijeta. Slatka i drevna mati čuvstva bez kretnje, starija sestro, djevičanska i tužna, zamisli bez slijeda, zaručnice u neprekidnu čekanju n a u m a n a m nedovršenih, smjeru vazda napušteni naše kobi, nestavnosti naša poganska bez radosti, slabosti naša kršćanska bez vjere, budizme naš nepokretni, bez ljubavi za stvari i bez ushita, vrućice naša, bljedoćo naša, nestrpljivosti naša slabih, živote naš, o majko, izgubljeni živote naš... Ne znam ćutjeti, ne znam biti čovječan, suživjeti u krilu tužne duše s ljudima svojom braćom na zemlji. Ne znam biti koristan ni u oćutima, biti uporabiv, biti svagdašnji, nedvouman, imati mjesto u životu, imati sudbinu medu ljudima, imati kakvo djelo, snagu, želju, vrt, razlog da se o d m a r a m , p o t r e b u da se zabavim, kakvu stvar izravno mi došlu od naravi. Stoga mi budi majčinska, o noći spokojna... Ti koja grabiš svijet svijetu, ti što si mir, ti što ne postojiš, što si odsuće svjetlosti, ništa drugo, ti što nisi stvar, mjesto, bivstvo, život, Penelopa s platnom, sutra potrganim, s tvojim mrakom, nestvarna Kirka grozničavih, bezrazložnih tjeskoba, dođi mi, o noći, pruži mi ruke, i budi svježina i melem, o noći, na mojem čelu... Ti, došašće koje je tako slatko da se čini udaljavanjem, koje plima i oseka tmine, k a d a mjesec diše, nosi vale umrle nježnosti, studen morskih snova, 180

povjetarac nestvarnih krajolika za prekomjernu n a m tjeskobu... Ti, u bljedoći, žalovita, ti, u protočnosti, mirisa smrti m e d u cvijećem, povjetarce vrućice na obalama, ti kraljice, ti, kastelanko, ti blijeda ženo, dođi... Ćutjeti sve na sve načine, živjeti sve sa svih strana, biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme, ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka u samo j e d n o m trenutku, rasplinutu, rasipnu, p o t p u n u i daleku... Stalno hoću biti ono što volim, i stalno se preobrazujem, prije ili poslije, u predmet moje naklonosti, bio to kamen ili žudnja, cvijet ili nezorna misao, svjetina ili način poimanja Boga. I volim sve, živim od svega u svemu. Nadmoćni su mi ljudi privlačni jer su nadmoćni, a slabiji su mi ljudi privlačni jer su također nadmoćni, jerbo je biti nadmoćan različno od biti slabiji, i p r e m a t o m u riječ je o nadmoćnosti za stanovite okolnosti viđenja. Volim neke ljude zbog vrlina im značaja, a druge zbog nedostatka istih vrlina, a stanovite pak volim zbog toga što ih volim, i postoje trenuci posvema temeljni u kojima bivaju svi ljudi. Da, kako sam ja posvemašnji kralj moje naklonosti, dostatno je da ona postoji da bi imala razlog bivanja. Pritišćem na svoje zadihane grudi, u ganutu zagrljaju (u istomu ganutu zagrljaju) čovjeka što daje svoju košulju siromašku kojeg ne poznaje, vojnika što umire za domovinu a da ne zna što je domovina, 181

i materoubojicu, bratoubojicu, rodoskvrnitelja, silovatelja djece, drumske lopove, morske gusare, džepare, sjenu u zasjedi u uličicama — svi su oni moja najmilija ljubavnica b a r e m j e d n o m u životu. Ljubim u usta sve prostitutke, ljubim u oči sve souteneurs17, moja pasivnost leži p o d n o svih zločina, a moj španjolski ogrtač pokriva uzmak svim lopovima. Sve je razlog da bude čest mojeg života. Počinih sve zločine, življah u n u t a r svih zločina (ja sam bijah, ne jedan ili drugi porok, nego sami p o r o k - o s o b a 1 8 rabljen m e d u njima i od tih časova proistječe najviši slavoluk mojeg života.) Umnožih se da bih se ćutio, da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve, prelio sam se, samo učinio da iscurim, razodjenuo, odao, i u svakom je kutu moje duše žrtvenik različitom bogu. R u k e svih atleta stegnuše me iznenada ženskog, i na tu se samo pomisao onesvijestih između zamišljenih mišića... Cjelovi svih sastanaka bijahu utisnuti na mojoj usni, u srcu mi mahali rupčići svih rastanaka, svi bludni pozivi kretnjom i pogledom bičuju mi posvuda tijelo sa sjedištem u spolnim žarištima. Bijah svi isposnici, svi potlačenici, svi zaboravljenici, i svi pederasti — bezuvjetno svi (nije usfalio nijedan), rendes-vous r u m e n i crn u paklenoj provaliji moje duše! (Freddie, zvao sam te Baby, jer si bio plav i bijel, i ja te koliko si mi carica vladarica i oborenih princeza ljubljah,

zamjenjivao!) 182

Mary, čitasmo zajedno Burnsa u danima tužnim kao ćućenje života, Mary, ti i ne znaš koliko su časnih domova, koliko sretnih obitelji u tebi proživjele moje oči i ruke mi oko tvojeg pasa i lebdeća mi savjest, njihov spokojan život, kuće im u predgrađu s vrtom, 19 njihovi half-holidays iznenadni... Mary, ja sam nesretan... Freddie, ja sam nesretan... Oh, vi svi, svi vi slučajni, zakašnjeli, koliko ste puta mogli misliti da mislite na me, a da to ne učiniste. Ah, koliko sam ja malo značio u vašem životu, koliko malo, koliko malo — da, i što uopće bijah, o moj osobni svemire, 0 moje sunce, moja mjesečino, moje zvijezde, moj trene, izvanjska česti m e n e u labirintu Boga! Sve prolazi, sve stvari u mimohodu unutra u meni, 1 svi mi gradovi svijeta bruje u nutrini... Moje srce sudište, moje srce tržište, moje srce dvorana Burse, moje srce blagajna Banke, moje srce rendez-vous cijelog čovječanstva, moje srce klupa perivoja, prenoćište, svratiste, podzeman zatvor obrojčen

(Aqui estuve el Manole en visperas de ir ao patibulo20)

moje srce klub, dvorana, prizemlje, rogožina, guichet21, brodsko stubište, most, rešetka, izlet, hod, putovanje, dražba, sajam, proštenje, moje srce okno, moje srce pošiljka, moje srce papir, prtljaga, zadovoljština, isporuka, moje srce okrajak, granica, sažetak, kazalo, ej-nu, ej-nu, ej-nu, sajmište srce moje. Svi su se ljubavnici cjelivali u mojoj duši,

183

sve su skitnice spavale jedan časak na mojem tijelu, svi su se prezrenici oslonili jedan časak na moja r a m e n a , prešli ulicu pod mojom rukom, svi starci i bolesnici, a ima j e d n a tajna koju su mi povjerili svi lopovi. (Ona, čiji osmijeh napućuje mir koji n e m a m i čije cjelivanje očiju nadaje krajolik iz Nizozemske 22 s glavama ž e n a coifees de lin i cio svagdašnji napor puka miroljubiva i čista... Ona, koja je prsten ostavljen navrh k o m o d e i zaglavljen rubac pri zatvaranju ladice, ljubičast rubac, ne volim tu boju nego zaglavljen rubac, na isti način kao što ne volim život, ali ga volim ćutjeti... Spavati p o p u t psa lutalice na cesti, na suncu, konačno za sav ostatak Svemira i nek mi kočije prolaze povrh.) Bijah u krevetu sa svim čuvstvima, bijah souteneur svih ganuća, platiše mi piće svi slučajevi oćuta, očijukah sa svim p o b u d a m a djelovanja, držah se za ruku sa svim prohtjevima putovanja, golema vrućice sati! Tjeskoba kovačnice ganuća! Srdžba, pjena, golemost koja ne staje u moj rupčić, kuja što zavija noću, lokva na ladanjskom imanju što salijeće moju nesanicu, gaj, kakav je bio u suton kad smo njim prolazili, ruža, ravnodušno šipražje, mahovina, borovlje, čitava ta srdžba što se sve to ne može obuhvatiti, sve to obustaviti, o nezorni glade za stvarima, slabomoćna p o h o t o za prolazećim trenucima, u m n a orgijo za ćućenjem života!

184

Postići sve božanskim izobiljem — bdijenja, privolje, o p o m e n e , lijepe životne stvari — darovitost, krepost, neporočnost, sklonost da se druge prati do kuće, položaj prolaznika, obzirnost da se urani radi zauzimanja mjesta pri putovanju, a uvijek nešto nedostaje, čaša, lahor, rečenica, i život je gorči što se više uživa i što se više iznalazi. Uzmoći se smijati, smijati, smijati drsko, smijati se kao prevrnuta čaša, posvemašnje lud samo od ćućenja, posvemašnje raspuknuo od sudara sa stvarima, ranjen u usta od ugriza stvari, krvavih nokata jer sam se prikrpio uz stvari, i nek mi zatim dadu ćeliju koju im drago i ja ću se sjećati života. Ćutjeti sve na sve načine, imati sva mišljenja, biti iskren protusloveći sebi svakog časka, ne militi se samu sebi u svoj sloboštini duha, i ljubiti stvari kao Boga. Ja, koji sam brat više stablu nego radniku, ja, koji više ćutim pretpostavljenu bol m o r a koje u d a r a o žalo nego stvarnu bol djece koju tuku (ah, kako to mora zvučati himbeno, jadna djeca koju tuku — ali, zašto bi se moji oćuti morali izmjenjivati tako žurno?) Ja, naposljetku, koji sam stalan dijalog, preglasan, nerazumljiv, gluha noć na tornju, kad se zvona lagano njišu a da ih nitko ne dira i kad se pati od spoznaje da sutra treba odživjeti život. Ja, naposljetku, doslovni ja, i ja metafizički također, 185

ja senzacionistički 2 3 pjesnik, poslan od Slučaja za besprijekorne zakone Života, ja pušač smotaka u primjerenu zvanju, pojedinac što puši opijum, pije pelinkovac, ali koji, naposljetku, više voli misliti o pušenju opijuma nego ga pušiti i koji drži da je nasladnije motriti kako se pije pelinkovac nego ga piti... Ja, n a d m o ć a n izrod bez arhiva u duši, bez osobnosti s naznačenom vrijednošću, ja, svečan istraživač ništavnih stvari, ja, koji bi bio kadar otići živjeti u Sibiriju samo da mi se to ogadi, i koji drži da je nevažno što se ne pridaje pozornost domovini, jer ja n e m a m korijen, kao neko stablo, i p r e m a tomu n e m a m svoje korijene... ja, koji se toliko puta ćutim stvaran kao neka metafora, kao rečenica koju je ispisao bolnik na knjigu djevojke koju je sreo na terasi, ili partija šaha na palubi prekooceanskog broda, ja, odgojiteljica što gura perambulators24 u svim gradskim perivojima, ja, redar što je nadgleda, zaustavivši se iza nje, u drvoredu, ja, dijete u kolicima, što daje znakove svojoj vidovitoj nesvijesnosti sa šuškalicom grickalicom. Ja, krajolik na dnu svega toga, građanski mir razliven preko drveća perivoja, ja, ono što ih čeka sve u stanu, ja, ono što susreću na ulici, ja, ono što ne znaju o sebi, ja, ono nešto na što ti misliš a osmijeh te izdaje, ja, protuslovan opsjenarski, litanija, pjena, oglas još, upravo postavljen, ja bokovi Francuskinje, pogled župnika,

186

širina gdje se križaju ulice i gdje chauffeurs drijemaju uz kola, ožiljak r e d a r a slabo pozorna, sluz u grlu bolesna podučavatelja što se vraća kući, čašica iz koje je umirući malčice pio, a ručica joj napukla (i sve to pada u srce majke i puni ga)... ja, diktat iz francuskog djevojčice koja čeprka po podvezniku, ja, noge što se dotiču ispod bridge stola sa svijećnjakom iznad, ja, tajno pismo, toplina rupca, balkon s odškrinutim prozorom, vrata za poslugu gdje sluškinja u žudnji razgovara s rođakom, taj vražji Josip koji je obećao da će doći a nije došao baš kad su mu pripravili smicalicu... Ja, sve to, i povrh toga ostatak svijeta... Toliko stvari, vrata što se otvaraju i razlog radi kojeg se otvaraju, i stvari napravljene od ruku, koje otvaraju prozore... Ja, nesretnost — vrhnje svih izraza, nemogućnost da se izraze sva čuvstva, a da n e m a kamena na grobištu za brata svega toga, i ono što izgleda da ne želi ništa reći vazda želi nešto reći... Da, ja inženjer brodostrojarstva, koji sam praznovjeran poput seoske kumice, i koji nosim monokl da se ne bih činio sličnim stvarnoj zamisli koju imam o sebi, koji se kadšto po tri sata oblačim a da uostalom to ne držim naravnim, ali to držim metafizičkim i ako mi kucaju na vrata, srdim se, ne toliko što mi prekidaju uzao kravate koliko zbog spoznaje da život prolazi...

187

D a , ja, n a p o k o n naslovnik zapečaćenih pisama, putni kovčeg s oštećenim inicijalima, zapjev glasova što ih ne ćemo više čuti — Neka Bog čuva sve to u svojoj Tajni, a kadšto ga ćutimo a život iznenadno biva mučnim i biva v e o m a hladno što bliže tijelu. Brigita, rođakinja moje tete, general o kojemu su govorili — general u vrijeme kad su bile malene, a život je bio građanski rat u svim kutovima

Vive le melodrame ou Margot a pleure !

25

Suho lišće p a d a na zemlju nepravilno, ali je činjenica da je jesen uvijek ujesen, i zatim zima dohodi sudbinski, i za život postoji samo jedan put, život sam... Taj beznačajan starac, koji je ipak poznavao romantike, to političko djelce iz vremena ustavnih prevrata, i tuga što se sve to ostavlja, a da se i ne zna razlog, i da za plakanje n e m a jačeg razloga nego ga ćutjeti. Vraćam se svakodnevno na kut svih ulica, i čim mislim na jednu stvar, mislim zapravo na drugu, Podvrgavam se po p u k o m atavizmu i vazda postoje razlozi za iseljenje za onoga koji nije prikovan uz krevet. S terrasses-a svih kavana svih gradova pristupačnih mašti, motrim prohodeći život, slijedim ga a da se ne mičem, pripadam mu a da ne vučem nikakvu kretnju iz mojeg džepa, niti zapisujem viđeno da bih zatim hinio da sam vidio. U žutom automobilu prolazi j a m a č n a nečija žena, idem pored nje a da o n a to ne zna.

188

Na prvom trottoir-u susreću se po smišljenu slučaju, ali prije njihova susretaja ja sam tu već bio s njima. N e m a načina da izbjegnu susretaj sa mnom, n e m a načina da ja ne b u d e m svugdje. Moja je povlastica sve (Brevetee, Sans Garantie de Dieu,'26 moja D u š a ) . Pribivam svemu i konačno. N e m a dragulja za ženu koji nije kupljen po meni i za mene, n e m a n a k a n e nadanja koje nije moje na neki način, n e m a ishoda razgovora koji slučajno nije moj, N e m a zvuka zvona u Lisabonu već trideset godina, n e m a večeri u kazalištu S. C a r l o s 2 6 a pedeset godina, koja nije za me po pohranjenoj otmjenosti. M e n e je odgojila Mašta. Vazda sam s njom išao ruku pod ruku, vazda sam ljubio, mrzio, govorio i mislio tako, i svi moji dani imaju taj prozor ispred, i svi se sati čine mojim na taj način. Praskavo jahanje, praskavo, poput b o m b e što odjekuje, ječeće jahanje istodobno na sve strane, jahanje iznad prostora, skok iznad vremena, poskakuj, konju elektro-ione, sažeti sunčani sustave, u n u t a r radnje klipova, izvan vrtnje zamašnjaka. U klipovima, pretvoren u nezornu i ludu brzinu, ja sam željezo i brzina, vreva, ludost, suzdržana srdžba, vezan uz stazu svih zamašnjaka kružim bajne časove, a cio svemir škrguće, pljuje i u meni se osakaćuje. Oho-oho-oho-oho-oho!.. . Svaki put sve brže, svaki put sve više s d u h o m ispred tijela, ispred vlastite brze zamisli izbačena tijela, s d u h o m naprijed ispred tijela, sjena, iskra, Hej-la-oho-oho... Hejlaohooho... 189

Svaka je energija ista i svaka je narav ista... Sok soka drveća ista je ona snaga što pokreće kotače željeznice, kotače tramwaya, zamašnjaka diesela, i kola koja pokreću mazge ili benzin pokreće j e d n a ista stvar. Panteistička srdžba što u sebi strahovito ćutim, sa svim svojim ćutilima u vrenju, sa svim svojim pušećim otvorima, da je sve j e d n a jedina brzina, j e d n a jedina snaga, j e d n a jedina božanska crta, od sebe za sebe, srasla u zviždanju nasilja lude brzine... Oho... Ave, salve, živjelo brzo jedinstvo svega! Ave, salve, živjela jednakost svega u strijeli! Ave, salve, živio veliki stroj svemira! Ave, vi što ste isto, drveće, strojevi, zakoni! Ave, vi što ste isto, crvi, klipovi, nezorne zamisli, isti vas sok ispunja, isti vas sok preobrazuje, ista ste stvar, a ostatak je izvanjski i lažan, ostatak, nepokretan ostatak koji ostaje u očima što zaustavljaju, ali ne u mojim živcima praskavu motoru s teškim i lakim uljima, ne u mojim živcima koji su svi strojevi, svi sustavi u mojim živcima željeznici, električnom vozilu, zupčanika,

automobilu, parnoj vršilici, u mojim živcima m o r s k o m stroju, dieselu, polu-dieselu, Campbellu27. u mojim živcima posvemašnjem uređaju na paru, plin, ulje i na struju, stroju općenom p o k r e t a n u r e m e n i m a svih trenutaka! Sva su jutra jutro i život. Sve zore sjaju na istom mjestu:

190

Beskraj... Sve radosti ptice dolaze iz istog ždrijela, sva treperenja lišća iz istog su stabla, i svi oni što se dižu rano da bi išli na posao idu iz iste kuće u istu tvornicu istim putem... Valja se, velika kugla, mravinjak svjetlosti, zemlja, valja se, praskozorje, sumračje, uspravno nad suncem, noćje, valja se u nezornu prostoru, u noći stvarno slabo osvijetljenoj valja se... Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje, i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni, centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima p o p n e m sve do zvijezda, tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje, stavlja mi osljepljujuće igle u svekoliku svijest mojeg tijela. Tisuću me puta podiže i upravlja p r e m a Nezornom, prema nepronalazivom, tu bez ikakovih ograničenja, k nevidljivu Cilju — sve su to točke gdje me n e m a — i istodobno... Ah, ne biti zaustavljen niti u pokretu, ah, ne biti stojećke ni ležećke, ni budan ni zaspao, ni ovdje niti na kakvoj drugoj točki, riješiti jednadžbu ove predugačke uznemirenosti, znati gdje sam da bih uzmogao biti svugdje, znati gdje sam da bih se uzmogao šetati svim ulicama... Oho-oho-oho-oho-oho-oho-ohoKrilato jahanje m e n e vrh svih stvari, napuklo jahanje m e n e ispod svih stvari, krilato i napuklo jahanje m e n e zbog svih stvari...

191

H o p - l a iznad stabala,, hop-la ispod jezera, h o p - l a uza zidove, h o p - l a guleći se o deblo, h o p - l a zrakom, h o p - l a vjetrom, hop-la, hop-la, h o p - l a žalima, u rastućoj, upinjućoj, žestokoj brzini, h o p - l a h o p - l a hop-1a hop-la... Panteističko jahanje m e n e unutar svih stvari, energetsko jahanje u n u t a r svih energija, jahanje m e n e unutar ugljevlja što se žari, svjetiljke što gori, jasna trublja od jutra do dna hladna poluokruga obzorja, tanka trublja, daleka p o p u t neodređenih zastava što se viju s one s t r a n e gdje su boje vidljive... Trepereća trublja, z a s t a l a prašina, gdje noć prestaje, zlatan prašak zastao u dnu vidljivosti.... Kola što jasno škripe, parobrod što zviždi, dizalica što se počinje okretati u mojem uhu, suh kašalj, glasovi š t o izlaze iz kuće, lagan jutarnji drhtaj u radosti življenja, nagao prasak smijeha zastrt izvanjskom maglom ne z n a m kako, krojačica zavjetovana g o r e m zlu nego što je j u t r o što ga ćuti, sušičav radnik uznemiren srećom u ovom satu, neizbježno životnu, u kojem je obris stvari sladak, jasan i dražestan, u kojem su zidovi svježi i na dodiru ruke, a kuće se otvaraju tu i tamo s bijelim zastorima... Cijelo je jutro brežuljak koji se njiše 2 8 , ... i sve kroči

192

p r e m a satu p u n u svjetlosti kad dućani sklapaju vjeđe i buka trgovina dvokolica vlak ja ćutim sunce odjekuje Vrtoglavica podneva uokvirena vrtoglavicama — sunce vrhunaca i mi... viđenja mi izbrazdanog, ukrućenog kovitlaca suha mi pamćenja, maglenog čvrstog svjetlucanja moje svijesti življenja. Buka trgovina dvokolica vlak automobili ja ćutim sunce ulica, obruči krletke trolley prodavaonica ulica vitrines suknja oči ubrzano cijevi odvodnice dvokolice obruči ulica prijeći ulicu šetalište prodavači »oprostite« ulica ulica u šetnji kroz m e n e koji se šeta ulicom kroz m e n e sva zrcala ovi dućani u onim dućanima tamo brzina automobila nasuprot kosim zrcalima izloga, tlo u zraku sunce p o d n e nogu ulica žlijebovi cvijetovi u košari ulica moja prošlost ulica dršće camion ulica ne sjećam se više ulica Ja spuštene glave u središtu svijesti o meni ulica a da ne mogu naći j e d a n jedini oćut svaki put ulica ulica unatrag i unaprijed pod mojim nogama ulica na X na Y na Z u n u t a r mojih ruku ulica kroz moj monokl u kruzima malog kinematografa, Kaleidoskop u čistim duginim bojama ulica. Pijanstvo ulicom i sve ćutjeti vidjeti čuti istodobno. Kucaj sljepočica istodobnih odlazaka i dolazaka. Željeznico, razbij se o tračnice kolosijeka! Parobrode, plovi ravno na pristan i razbij se o njega! Automobile, vođen ludošću cijelog svemira strovali se na d n o svih provalija i stresi se, trz! razlupaj se u dubljini mog srca! A moi, svi predmeti izbačenici! A moi, svi predmeti pravci! A moi, svi predmeti nevidljivi uslijed brzine!
193

Tucite me, prijeđite me, pretecite m e ! To se ja tučem, ja probijem, ja pretječem! Bijes svih zamaha zatvara se u krug m e n e ! H e j - l a - o h o o h o , željeznice, automobile, zrakoplove, moje tjeskobe, brzine, uđi u n u t a r svih zamisli, srazi se sa svim sanjama i smrvi ih, oprži sve čovjekoljubne i korisne zamisli, izokreni sva naravna, dolična, suglasna čuvstva, zgrabi u vrtnji svog vrtoglava i teška zamašnjaka tijela svih filozofija, trope svih poema, rascjepkaj ih i ostani sama, nezorni zamašnjak u uzdusima, kovinasta pohota, vrhovni gospodar evropskog časa. Hajdemo, neka jahanje n e m a kraja ni u Bogu!

Boli me u mašti ne znam kako, ali me ona boli, u meni zahodi sunce navrh nebesa. Započinje neka težnja sumračju u modrilu i u mojim živcima. Hajdmo, jahanje, u koga ćeš se još preobratiti? Ja, koji bih, brz, proždrljiv, izješa nezorne snage htio jesti, piti, ogrepsti, oguliti, svijet, ja koji bih se zadovoljio da gazim svemir nogama, da ga gazim, da ga gazim, da ga gazim, sve do bešćutnosti... ćutim da je ostalo izvan moje mašte sve što žudjeh, da mi je, makar bijah žudio sve, sve izmaklo. Jahanje neobuzdano vrh svih vrhova, jahanje iščašeno ispod svih bunara, jahanje lijet, jahanje strijela, jahanje misao-bljesak, jahanje ja, jahanje ja, jahanje svemir-ja. Hejlaohooho-o-o-o-o-o-o... Moje rastezljivo biće, pruživost, igla, titranje... (22. V. 1915.) 194

BIJELA KUĆA CRNA LAĐA

Zavalio sam se u naslonjač, večer je, ljeto se gasi... Ne snatrim, ne razmišljam, neka se obamrlost širi mojim mozgom.... Ne postoji jutro za moju ovočasnu obamrlost... Jučer bi neki hudi san koji je netko obavio za me... Neki je bočni prekid u mojoj svijesti... Još se više primakoše kapci prozora ove večeri, makar su prozori širom otvoreni... Slijedim nepozorno svoje nesuvisle oćute, a osobnost, koju posjedujem, biva između tijela i duše... Kad bi tko učinio da postoji neko treće stanje za dušu, ako ona ima samo dva... neko četvrto stanje za dušu, ako samo tri ima... Nemogućnost svega toga što ne uspijevam čak ni snatriti boli me iza poleđine moje svijesti ćućenja.... Lađe će otploviti, otploviti na putovanje ne znam kojega tajnog dana, a pravac kojim treba da plove zapisan je u ritmovima, izgubljenim ritmovima mrtvih pjesama m o r n a r a iz sanja... Nepomično drveće ljetnikovaca, viđeno kroz prozor, drveće za me t u đ e u nekoj nepojmljivoj točki za svijest da ga gledam, drveće p o t p u n o jednako da nije više onakvo kakvo vidim, nemoguće mi je stvoriti bilo kakav soj bivanja drveća lišena boli,

195

nemoguće mi je supostojati odonud s time da bivam zajedno s vama i vidim odovud, i nemoguće mi je dići se iz ovog naslonjača ostavljajući sanje po tlu... Koje sanje? Ne znam jesam li i snatrio... Koje su lađe otplovile. Kuda? I m a o sam taj nesuvisao dojam jer na slici nasuprot lađe plove... lađe, a ne čamci, budući da lađe prebivaju u meni, a uvijek je bolje n e o d r e đ e n o što se ljulja od jamačnog što dostaje, jer ono što dostaje završi tamo gdje dostaje, i gdje završi ne dostaje, te ništa što se čini takvim ne bi smjelo biti čulo života... T k o stavi oblike drveća u postojanje drveća? T k o dade hvoje luzima, a m e n e pusti da ozelenim? Gdje je moja misao zbog koje patim što sam je lišen, što ćutim bez p o t p o r e m o ć kada to želim, i pučinu i posljednje putovanje, uvijek preko mora, lađa što se uspinju... N e m a srži misli u tvari duše s kojom mislim... Samo su prozori poluotvoreni zbog vrućine koje više nema, i vrt pun svjetlosti bez svjetlosti sada još-sada, te ja. U staklenim otvorenim vratima, nasuprot kutu s kojim je moj pogled hvata prebiva bijela kuća udaljena... Sklapam oči.... I moje oči uprte u bijelu kuću a da je ne vidim druge su oči koje vide a da nisu uprte na nju lađu što se odalečuje, a ja, čvrst, trom, dremljiv, imam more koje me ljulja i patim... U same udaljene palače moja zamišljena lađa ne vodi. O n a ne nastava stubište p r e m a nepristupnom moru. 196

Bajne vrtove na neistraženim otocima ne napušta. Sve gubi čulo s kojim ga dočekujem u svojem trijemu a m o r e ulazi kroz moje oči u nestajući trijem. Noća se, ne noća se, što vrijedi voštanica da se užeže u kućama koje ne vidim na strmini i ja tamo? Vlažna sjenka na zvucima noćne bare bez mjesečine, žabe kriješte, kasno kreketanje u dolini, jer je sve dolina gdje zvuk boli. Č u d o ukazanja G o s p e od Sedam Žalosti luđacima, divota potamnjenja bodeža istrgnuta za čine, oči sklopljene, glava naslonjena na pouzdan stup, a svijet onkraj staklenih vrata krajolik bez ruševlja.... Bijela kuća crna lađa... Sreća u Australiji.... (11. X. 1916.)

197

TRAFIKA

Nisam ništa. Nikad ne ću biti ništa. Ne mogu htjeti biti ništa. Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta. Prozori moje sobe, moje sobe jednoga od milijuna svjetova za kojeg nitko ne zna koji je (a da to znade, što bi znao?), vi gledate na tajnu ulice u neprekidnoj vrevi ljudi, na ulicu nedostižnu za sve misli, stvarnu, nemoguće stvarnu, stanovitu, nespoznatljivo stanovitu, s tajnom stvari ispod kamenja i bića, sa smrću što meće plijesan po zidovima i sijede vlasi po čovjeku, sa sudbinom što vodi kola s teretom svega na putu ničega. Pobijeđen sam danas, kao da sam spoznao istinu, vidovit sam danas, kao da sam na samrti, i kao da više n e m a m srodstva sa stvarima izim jednoga zbogom, ove kuće i ovog ugla ulice što se pretvaraju u niz vagona i izim zviždućeg odlaska iz nutrine moje glave, i stresa mojih živaca i škripe kostiju u pokretu. Zbunjen sam danas p o p u t onoga koji je razmišljao, pronašao i zaboravio.

198

Podijeljen sam danas između odanosti što je dugujem Trafici 2 9 s druge strane ulice, kao nečemu izvanjski stvarnom, i odanosti koju dugujem osjetu da je sve san, kao nečemu iznutra stvarnom. Promašio sam u svemu. Kako nisam ništa smjerao, možda je sve bilo ništa. Nauk, što mi ga dadoše, ispustih kroz dvorišni prozor. Bijah u poljima s nekim nakanama. Ali tamo susretoh samo trave i stabla, ako je bilo ljudi, bili su jednaki drugim ljudima. Napuštam prozor, sjedam na sjedalicu. O čemu misliti? Što znam o o n o m što ću biti, ja što ne znam što sam? Jesam li ono što mislim? Ali ja mislim da sam tisuću stvari. A ima ih toliko što misle da su isto da toga ne može biti toliko. Veleum? U ovom se trenutku sto tisuća mozgova vidi veleumom p o p u t m e n e , a povijest, tko zna, ne će zabilježiti nijednog; od tolikih budućih osvajanja ostat će samo gnoj. Ne, ne vjerujem u sebe. U svim umobolnicama ima mnoštvo luđaka s tolikom sigurnošću! Jesam li ja, što n e m a m nikakovu sigurnost, više siguran ili manje siguran? Ne, niti u sebe... U kolikim potkrovljima i nepotkrovljima svijeta sanjare u ovom času veleumi-za sebe-same? Koliko je visokih težnja, plemenitih, vidovitih — da uistinu visokih, plemenitih, vidovitih — i, tko zna, ostvarljivih, što nigda ne će vidjeti svjetlost stvarnog sunca i što ne će doprijeti do ušiju ljudi. 199

Svijet p r i p a d a o n o m e što se rađa da ga osvoji, a ne o n o m u što sanja, makar s pravom, da ga može osvojiti. Sanjao sam više nego je Napoleon ostvario. Grlio sam na svojim pretpostavljenim grudima više čovječanstva negoli Krist, stvorio sam potajice filozofije koje nikakav Kant ne bi ispisao, ali sam, i možda ću zanavijek biti, tip iz potkrovlja, p r e m d a u njemu ne prebivam; bit ću vazda onaj što nije rođen za to; bit ću vazda samo onaj što je imao dara; bit ću vazda onaj što je čekao da mu se otvore vrata ispred zida koji n e m a vrata, i što je pjevao pjesmu Beskraja u kokošinjcu i što je slušao Božji glas u zabrtvljenu bunaru, vjerovati u sebe? N e , u ništa. N e k a Narav izlije na moju užarenu glavu svoje sunce, svoju kišu, vjetar što mi mrsi kose, i uostalom, neka d o đ e što dođe, ili treba da d o đ e ili neka n e dođe. Srčani robovi zvijezda, osvajamo čitav svijet prije nego se dignemo iz kreveta; a budimo se a on je m u t a n , ustajemo se a on je stran, izlazimo iz kuće a on je čitava zemlja, više sunčani sustav, Mliječna staza i Beskonačnost. (Jedi čokoladu, curice; jedi čokolade! Uvidi da osim čokolade na svijetu n e m a nikakove metafizike, uvidi da sve vjere ne naučavaju više od slastičarnice. Jedi, mala prljavice, jedi! K a d bih ja mogao jesti čokoladu tako istinito k a o ti! Ali ja razmišljam i, kad strgnem srebrni papir, što je zapravo od kositra, bacim sve na tlo, kao što sam bacio život.)

200

Barem sadrži gorkosti onoga što nikad ne ću biti brzi krasnopis ovih stihova, trijem porušen od Nemogućeg. Barem sebi posvećujem stanovit prezir bez suza, plemenit b a r e m po širokom pokretu kojim bacam u gibanje stvari neoznačeno rublje što sam ja, i ostajem u stanu bez košulje. (Ti što tješiš, što ne postojiš i po tomu tješiš, ili grčka božice, pojmljena kao kip s d a h o m života, ili rimska patricijko, neizmjerno plemenita i kobna, ili kneginjo trubadura, preljupka i nakićena, ili osamanaestostoljetna markizo, ogoljena i daleka, ili slavna namigušo iz vremena naših otaca, ili nešto suvremeno — ne pojmim jasno što — neka me sve to, makar što bilo, i što ti bila, n a d a h n e ako može n a d a h n u t i ! Moje je srce ispražnjeno vjedro, P o p u t onih što zazivlju duhove zazivlju duhove zazivljem sebe sama i ne nahodim ništa. Dolazim na prozor i vidim ulicu s posvemašnjom bistrinom. Vidim dućane, vidim pločnike, vidim kočije što prolaze. Vidim živa obučena bića što se mimoilaze, vidim pse što također postoje, i sve me to muči kao osuda na izgon, i sve je to tuđe kao sve.) Življah, učah, ljubljah, i čak vjerovah, a danas n e m a prosjaka kojemu ne zavidim samo stoga što nije ja. U svakomu gledam dronjke, brazgotine i laži, i mislim: možda nisi nikada ni živio, ni učio, ni ljubio, ni vjerovao (jerbo je moguće proizvesti stvarnost svega toga a da se ne čini ništa od toga);

201

možda si jedva postojao, poput guštera kojemu su odrezali rep i taj se r e p guštera još koprca. Učinio sam od sebe ono što ne znadoh, a ono što sam mogao od sebe učiniti ne učinih. D o m i n o što sam ga obukao bio je loš. Prepoznaše me smjesta za onoga koji nisam bio, ja ne opovrgnuh, i izgubih se. Kad htjedoh skinuti krinku, bijaše mi zalijepljena za lice. Kad sam je skinuo i vidio se u zrcalu, bijah već ostario. Bio sam pijan, više ne znadoh obući domino što ga nisam svukao. Bacih krinku i spavah u rušnici kao pas podnošen od ravnateljstva zato što je nepogibeljan a ja ću opisati tu zgodu da dokažem da sam uzvišen. Glazbena bit mojih nepotrebnih stihova, što će mi omogućiti da te n a đ e m kao nešto što ja stvorih, i da ne ostanem vazda nasuprot Trafike nasuprot, gazeći po nogama spoznaju postojanja, kao sag je u koji se zapliće pijanac, kao rogožina što su je cigani ukrali i što ne vrijedi pet para. No Gazda je Trafike došao na vrata i na vratima se zaustavio. G l e d a m ga sa zlovoljom glave nespretno okrenute i zlovoljom duha n e d o s t a t n o bistra. On će umrijeti i ja ću umrijeti. On će ostaviti svoj cimer, a ja svoje stihove. U stanovitom trenu umrijet će cimer i umrijet će stihovi također.

202

Nakon stanovita vremena umrijet će ulica gdje je visio cimer i jezik na kojem su bili napisani stihovi. Umrijet će p o t o m ova planeta, što se okreće, gdje se sve to zbilo. U drugim trabantima drugih kozmičkih sustava nešto poput ljudi nastavit će slagati nešto p o p u t stihova i živjeti iza nečega poput cimera, vazda vazda vazda vazda vazda jedna stvar nasuprot drugoj, j e d n a stvar isto toliko nekorisna koliko druga, nemoguće isto tako glupo kao stvarno, tajna dna isto tako stanovita kao san tajne površja, to ili vazda drugo ili p a k ni j e d n o ni drugo.

Međutim, neki je čovjek ušao u Trafiku (da kupi d u h a n a ? ) i prihvatljiva se stvarnost sruči hitro na m e . Dignem se napola, odlučan, samouvjeren, ljudski, i smjeram pisati ove stihove u kojima kažem suprotno. Misleći ih pisati upalim cigaretu i godim u cigareti oslobođenje od svih misli. Slijedim dim p o p u t neovisne putovnice, i uživam, u jednomu tankoćutnu i mjerodavnu hipu, u oslobođenju od svakog umovanja i u spoznaji da je metafizika posljedak trenutačnog neraspoloženja. Zatim se zavalim u sjedalicu i proslijedim pušiti. Toliko koliko mi Sudbina dopusti, proslijedit ću pušiti. ( D a oženim kćerku svoje pralje, možda bih bio sretan.) U to se dižem iz sjedalice. Idem k prozoru. 203

Čovjek je izišao iz Trafike (stavljajući sitniš u džep hlača?). Ah, p o z n a m ga: to je Stipica, Stipica bez metafizike. (Gazda Trafike došao je na vrata.) Kao nekim božanskim nagonom Stipica se okrenu i vidje me. M a h n u mi rukom, viknuh mu Bog Stipice!, i svemir se obnovi u meni bez uzora i nadanja, a gazda se Trafike nasmiješi. (15. I. 1928.)

204

ZAPISANO NA NEKOJ KNJIZI OSTAVLJENOJ NA PUTOVANJU

Dolazim iz pravca Beja. Idem p r e m a središtu Lisabona. Ne donosim ništa niti ću išta naći. Unaprijed sam umoran od onoga što neću naći, nujnost koju ćutim nije ni u prošlosti ni u budućnosti. Na ovoj knjizi ostavljam zapisanu sliku moje mrtve nakane:

Bio sam, kao trave, i nisu me iščupali.
(1928.?)

205

ODGAĐANJE

Prekosutra, da, prekosutra samo... Provest ću sutra misleći o prekosutra, tako će biti moguće; ali danas ne... N e , danas ništa; danas ne mogu. Z b r k a n a ustrajnost moje objektivne subjektivnosti, san mojega stvarna života, umetnuta, zamor unaprijedan i beskonačan, zamor svemirski da bi se ukrcao u tramway... ta vrsta duha... Prekosutra samo... D a n a s se želim pripraviti, želim se pripraviti da sutra mislim na slijedeći dan... On je odlučan. Ima već zacrtan naum; ali danas ne zacrtavam n a u m e . Sutra je dan nauma. Sutra ću sjesti u uredovnicu da osvojim svijet; ali ću svijet osvajati samo prekosutra... Plače mi se, plače mi se o d m a h iznenada, nutrinom... Ne tražite da znate više, to je tajna, ne ću reći. Prekosutra samo... Kad sam bio dijete nedjeljni me je cirkus zabavljao cio tjedan. D a n a s me samo zabavlja nedjeljni cirkus cijelog tjedna djetinjstva... Prekosutra ću biti drugi. Moj će život postati slavodobitnim,

206

sve moje stvarne odlike pametna, odgojena, uporabiva stvorenja bit će prizvane službenim nalogom... Ali nalogom od prekosutra... Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra... Koja je, za danas, predstava što će mi opetovati djetinjstvo? Čak i ulaznice da kupim sutra, jer je zapravo prekosutra dobra predstava... Prije, ne... Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra proučavati. Prekosutra ću naposljetku biti o n o što danas ne mogu nikako biti. Prekosutra samo... Spava mi se kao što je hladno psu lutalici. Spava mi se veoma. Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra... Da, možda samo prekosutra... Budućnost... Da, budućnost. (14. IV. 1928.)

207

»UČITELJU, MOJ DRAGI...«

Učitelju, moj dragi učitelju ! Srce mojega misaonog i čitavog tijela! Živote izvora mojeg nadahnuća! Učitelju, što si postao u ovom obliku života? Nisi se brinuo je li ćeš umrijeti, je li ćeš živjeti, ni o sebi ni o čemu, nezorna i vidljiva dušo sve do kostiju, divna pozornosti p r e m a izvanjskom svijetu svagda mnogoliku, utočište čežnja svih starih bogova, ljudski duše materinske zemlje, cvijete iznad potopa osobnog poimanja... Učitelju, moj učitelju! U osjetilnoj tjeskobi svih oćućenih dana, u svagdašnjoj patnji matematika opstojanja, ja, rob svega p o p u t prašine svih vjetrova, dižem ruke p r e m a tebi, što si daleko, toliko daleko od mene! Moj učitelju i moj v o đ o ! Kojeg ništa ne rani, zaboli, uzbudi, siguran poput sunca što nehotice obavlja svoj dan, naravan kao dan što pokazuje sve, učitelju moj, moje srce nije naučilo tvoju vedrinu. Moje srce nije naučilo ništa. Moje je srce ništa, moje je srce izgubljeno.

208

Učitelju, ja bih tek o n d a bio kao ti kad bih bio ti. Kako je bio tužan veliki radosni čas kad sam te prvi put čuo! O t a d a je sve zamor u ovomu pristranu svijetu, sve je n a p o r u ovom svijetu gdje se stvari žele, sve je laž u ovom svijetu gdje se stvari misle, sve je nešto drugo u ovom svijetu gdje se sve ćuti. Otada, bijah kao prosjak ostavljen u noći ravnodušju cijelog sela. Otada, bijah kao iščupane trave, ostavljene u poredanim snopovima bez smisla. Otada, bijah ja, da ja, na moju nesreću. A ja, na moju nesreću, nisam ja niti sam drugi, niti itko. Ali zašto si me, otada, naučio jasnoći pogleda, ako me nisi mogao naučiti da imam duh što može jasno vidjeti? Zašto me zoveš na vrhunce brda, ako ja, dijete gradova iz dolina, ne znam udisati? Zašto si mi dao svoju dušu kad ne znam što ću s njom činiti poput onoga što je krcat zlata u pustinji, ili onoga što pjeva božanskim glasom u ruševinama? Zašto me probudi za ćutilnost i novu dušu, kad ne znam ćutjeti i kad je moja duša oduvijek moja? D a o nepoznati Bog da sam ostao uvijek onaj dekadentni pjesnik, glupo preuzetan, što bi mogao barem da se svidi, i što u meni ne bi razbuktao strahotno znanje viđenja. Zašto si učinio da postanem ja? Zašto me nisi pustio da b u d e m čovječan! Sretan li je čovjek — slastičar, što ima svoju svagdašnju redovitu dužnost, isto tako laku koliko tešku, što ima uobičajen život, za kojeg je užitak zabava zabava,

209

što spava san, što j e d e jelo, što pije piće i u tomu se veseli. Spokojstvo, što ga ti posjeduješ, d a d e ga meni, i ono mi stvori nemir. Oslobodio si m e , ali je sudbina čovjekova da b u d e rob. Probudio si me, ali je smisao toga da se b u d e čovjek — spavati! (15. IV. 1928.)

210

NEDOVRŠENOSTI

Srediti život u volji i djelatnosti, to ću smjesta učiniti, k a o što vazda žudah, s istim ishodom; lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći, napraviti nešto! Spremit ću kovčege za Konačnost! Ustrojiti Alvara de Campos, a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer — prekjučer što vječito traje... Smiješim se od unaprijedne spoznaje da neću biti ništa. Barem se smiješim; smiješiti se nekog vraga znači... Svi smo mi romantički proizvodi... A da nismo romantički proizvodi, možda ne bismo bili ništa. Tako se stvara literatura. Bozi Sveti, tako se stvara život! Drugi su također romantični, drugi također ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni, drugi također provode život gledajući kovčege koje valja spremiti, drugi također spavaju uz poluzgotovljene rukopise drugi su također isto kao ja. Ulična prodavačice, što izvikuješ svoju ponudu kao nehotičnu himnu, zupčasti kotačiću u urarstvu političkog gospodarstva, sadašnja i buduća majko poginulih da bi se oljuštila 211

Carstva, tvoj glas stiže do m e n e poput poziva za nigdje, p o p u t tišine života... Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo, a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku kritičnost. Razuvjerili se u sve bogove ispred u r e d a za sređivanje, gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao izvikivanje, a moj je u m o r starinski čamac što trune na pustu žalu, a kako je to slika jednoga drugog pjesnika, zatvaram ured, zatvaram pjesmu... P o p u t nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo. (15. V. 1929.)

212

BILJEŠKA

Moja se duša razbila poput prazne posude. Pala je sve do dna stubišta. Pala je iz ruku nehajne služavke. Pala je, pretvorila se u više komadića nego ima porculana u posudi. Glupavština? Nemoguće? Što ja znam? Imam više čuvstava nego kad sam se ćutio ja. Ja sam hrpa krhotina razbacanih po prostiraču koje treba pomesti. Napravio sam buku u padu poput posude što se razbija. Bogovi što su tu naginju se na ogradu stubišta. I gledaju krhotine što ih je njihova služavka učinila od mene. Oni se ne ljute na nju. Širokogrudni su prema njoj. Što bih ja bio negoli prazna posuda? Oni gledaju krhotine besmisleno svijesni, ali svijesni sebe samih, a ne krhotina. Gledaju i smiju se. Smiju se širokogrudno nehotičnoj služavci. Veliko se stubište sa sagovima od zvijezda rasprostire. Jedna krhotina sja, vrteći svoju blistavu vanjštinu, m e đ u zvijezdama.

213

Je li to moje djelo? Moja glavna duša? Moj život? To je krhotina. Bogovi je gledaju posebno, jer ne znaju zbog čega je tu ostala. (1929.)

214

DE LA MUSIQUE

Malo pomalo, ah, kroz starinsko drveće izranja njezin lik pa prestajem misliti... Malo, pomalo iz vlastite tjeskobe počinjem i ja izranjati... Dva se lika susretoše na čistini p o d n o jezera... ... Dva snatrena lika, jer to bijaše samo zraka sunca i neka moja tuga, namisao nečeg drugog, ili ishod postojanja... Uistinu, da li se susretoše dva lika na čistini p o d n o jezera? (... Ali ako ne postoje?...) Na čistini p o d n o jezera? (17. IX. 1929.)

215

ROĐENDAN

U vrijeme kad se slavio moj rođendan, bio sam sretan i nitko nije bio mrtav. U staroj kući proslava mojeg r o đ e n d a n a bijaše nešto p o p u t vjekovne predaje, i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija. U vrijeme kad se slavio moj rođendan, imao sam p o t p u n o zdravlje što se sastojalo u t o m u da ništa ne pojmim da za obiteljski krug b u d e m uman, i da nemam nada koje su drugi imali za m e n e . Kad dođe vrijeme da i m a m n a d e , ja ih više ne z n a d o h imati. Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života. Da, ono ono ono ono ono što bijah od pretpostavljanoga u pogledu sebe, što bijah po srcu i rodbini, što bijah u polupokrajinskim predvečerjima, što bijah u ljubavi drugih i kao dijete, što bijah — o, dragi Bože, ono što samo danas znam što bijah...

u kojoj je razdaljini!... ( N e nahodim...) Vrijeme kad se slavio moj r o đ e n d a n ! O n o što sam danas p o p u t vlage je u hodniku u dnu kuće, što rađa plijesan po zidovima...

216

ono što sam danas (i kuća onih što me ljubljahu trese se cijela od mojih suza), ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću, i da su svi mrtvi, i da sam preživio sebe kao hladna šibica. U vrijeme kad se slavio moj rođendan... Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme! Tjelesna žudnja duše da se opet tamo n a đ e u j e d n o m putovanju metafizičkom i ćutilnom, s dvojnošću mojeg ja... Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca m e đ u zubima! Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje... Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posudu, s više čaša, kredenc s mnoštvom stvari — slatkišima, voćem i ostalim u sjeni namještaja — stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene, u vrijeme kad se slavio moj rođendan... Zaustavi se srce! Ne misli! Pusti glavu da misli! O, moj Bože, moj Bože, moj Bože. Danas više n e m a m rođendana. Trajem. Moji se dani zbrajaju. Bit ću star kad to b u d e m bio. Ništa više. Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!... Vrijeme kad se slavio moj r o đ e n d a n 3 1 ! . . . (15. X. 1929.)

217

KRPA

D a n postaje kišovit. J u t r o je, ipak, bilo dosta m o d r o . D a n postaje kišovit. Od jutros sam bio malko tužan. Predviđanje! Tuga? Ništa od svega? Ne znam: već kad sam se probudio bio sam tužan. D a n postaje kišovit. D o b r o znam: polusjena je kiše ljupka. D o b r o znam: sunce, b u d u ć tako redovito, o m e t a ljupkost. D o b r o znam: biti prijemljiv na promjene svjetlosti nije ljupko. Ali tko je rekao suncu i drugima da želim biti ljubak? N e k a mi se poda m o d r o n e b o ili vidljivo sunce, oblake, kišu, tmicu — to imam u sebi. D a n a s želim biti spokojstvo. Ljubio bih čak ognjište, od časa kad ga ne bih imao. D o đ o h do toga da mi se spava iz želje da imam spokojstvo. Ne pretjerajmo! Spava mi se zaista, bez objašnjenja. D a n postaje kišovit. Sklonosti? Dragosti? To su sjećanja... Valja biti dijete da ih se posjeduje... Moje izgubljeno jutro, moje n e b o istinski m o d r o ! D a n postaje kišovit. 218

Č a r o b n e usne zakupnikove kćeri, meso voća jednog srca za jelo... Kad to bijaše? Ne znam... U modrini jutra... D a n postaje kišovit. (10. IX. 1930.)

219

»VELIKE SU PUSTINJE...«

Velike su pustinje i sve je pustinja. Ne treba samo nekoliko tona kamenja ili crijepova da bi se prerušila zemlja, ova zemlja što je istina. Velike su pustinje, velike su i puste duše — puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih, velike jer se o d a n d e vidi sve, i sve je umrlo. Velike su pustinje, dušo moja! Velike su pustinje. Nisam napravio ulaznicu za život, promašio sam vrata čuvstva, n e m a želje ni prigode što ih nisam izgubio. Preostaje mi danas samo, uoči putovanja, s otvorenim kovčegom što očekuje odgođeno spremanje, sjedeći na sjedalici u društvu izvađenih košulja, preostaje mi danas samo (izim nelagode što ovako sjedim) ovo znati: velike su pustinje, i sve je pustinja. Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja. Bolje spremam kovčeg s očima što ga misle spremiti nego spremanjem umjetnim rukama (držim da sam se dobro izrazio). Pripaljujem cigaretu da odgodim put, da odgodim sva putovanja, da odgodim cio svemir.

220

Vrati se opet sutra, stvarnosti! Dosta za danas, ljudi! Odgodi se, posvemašnja sadašnjosti! Bolje je ne biti nego biti ovako. Neka se kupi čokolada djetetu koje greškom naslijedih, i neka se digne oznaka jer je sutra beskonačno. Ali t r e b a m spremiti kovčeg, trebam svakako spremiti kovčeg, kovčeg. Ne mogu ponijeti košulje u pretpostavci a kovčeg u pameti! Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg. Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu u preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da b u d e Apis. Trebam spremiti kovčeg opstojanja. T r e b a m postojati da bih spremio kovčege. Pepeo cigarete pada povrh košulja. G l e d a m sa strane, ustanovljujem da sam zaspao. Sve što znam, to je da trebam spremiti kovčeg, i da su pustinje velike i da je sve pustinja, i neku poučnu priču glede toga, ali je se više ne sjećam. Uspravljam se naglo bivajući svi Cezari. Konačno ću spremiti kovčeg. Đip! trebam ga spremiti i zatvoriti, trebam vidjeti kako se odavle nosi, trebam postojati neovisno od njega. Velike su pustinje i sve je pustinja, bez zablude, naravno. Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud! Bolje je spremiti kovčeg. Kraj. (4. X. 1930.) 221

MAGNIFICAT

Kad će više proći ova unutarnja noć, svemire, kad će mi se, dušo moja, razdaniti? Kad ću se probuditi iz ovog bdijenja? Ne znam. Sunce grije visoko, nemoguće ga motriti. Zvijezde hladno žmirkaju, nemoguće ih brojiti. Srce bije otuđeno, nemoguće ga slušati. Kad će proći ova priredba bez kazališta, ili ovo kazalište bez priredbe, kad li ću se vratiti prebivalištu? K a m o ? Kako? K a d a ? Mačko, što u m e n e zuriš očima života, što u njima imaš? O n a će poput Jozue zaustaviti sunce i ja ću se probuditi; tada će biti dan. Smiješi se, snivajući, dušo moja! Smiješi se, dušo moja, svanut će! (7. XI. 1933.)

222

STROJOPIS

Posve sam, u svojem inženjerskom uredu, ovako izdvojen, planove ucrtavam, proračune potpisujem daleko od svega i od sebe sama. Pored mene, jednolična, jeziva pratnja, pucketav tik-tak strojeva za pisanje. Kakva mučnina života! Kakva odvratnost, ta pravilnost! Kakav drijemež, taj način opstojanja! Negda, kad bijah drugi, postojali su dvorci i konjanici (možda slike iz neke dječje knjige), negda, kad bijah istovjetan svojem snu, postojali su veliki sjeverni krajolici, blještavi od snijega, postojale su velike palme juga, p r e p u n e zelenila. Negda. Pored mene, jednolična, jeziva pratnja, pucketav tik-tak strojeva za pisanje. Svi mi imamo dva života: pravi, što ga snatrimo u djetinjstvu, i što ga nastavljamo snatriti, odrasli, u nekoj omaglici; lažni, što ga živimo u našim odnosima s drugima, koji je uporabiv, koristan i koji se okončaje tako da nas strpaju u lijes. 223

U prvom n e m a lijesova, ni smrti, postoje samo dječje slike: velike slikovnice koje radije gledamo negoli čitamo; velike stranice u bojama kojih se poslije sjećamo. U prvom stvarno bivamo, u prvom živimo; u drugom mrijemo, jer je takav smisao riječi živjeti; u ovom času, u ovoj mučnini, ja živim u prvom... Ali pored m e n e jednolična, jeziva pratnja, podiže glas pucketav tik-tak strojeva za pisanje. (19. XII. 1933.)

224

»TA STARA TJESKOBA...«

Ta stara tjeskoba, ta tjeskoba što je nosim vjekovima u sebi, prelila se preko krčaga, u suze, u velike tlapnje, u snove oblikovane u moru bez jeze, u velika nagla uzbuđenja lišena bilo kakva smisla. Prelila se. Slabo znam kako se valja ponašati u životu s ovom zlovoljom što mi stvara nabore u duši! Da sam b a r e m uistinu poludio! Ali ne: ovo znači biti ni na nebu ni na zemlji, ovo možda, ovo moguće... ovo. Zatočenik u umobolnici barem je netko. Ja sam zatočenik u umobolnici bez umobolnice. Lud sam hladno, bistar sam i umobolan, tuđ sam svemu i jednak svima: spavam budan sa snovima što su ludost jer nisu snovi. Takav sam. Jadna stara kućo mojega izbubljena djetinjstva! Tko bi rekao da ću se ja tako ogoliti! Što je s tvojim djetešcem? Lud je. 225

Što je s o n i m što je spavao spokojno p o d tvojim pokrajinskim krovom? Lud je. Što je s onim što ja bijah? Lud je. To sam ja danas. Da b a r e m imam neku vjeru! Primjerice, u onaj kumir što je stajao, ondje, u kući, donesen iz Afrike. Bio je veoma ružan, bio je veoma nakazan. Ali je imao u sebi boštvo svega u što se vjeruje. Kad bih mogao vjerovati u nekog kumira — Zeusa, Jehovu, Čovječanstvo — bilo koji bi odgovarao, jerbo što je sve nego ono što mi mislimo o svemu? Prsni, srce od bojanog stakla! (16. VI. 1934.)

226

»NIJE BILO STRUJE...«

Nije bilo struje. Stoga pri slaboj svjetlosti voštanice, uronjen u krevet, čitah ono što imadijah na dohvatu ruke — Hibliju, na portugalskom (čudno!), priređenu za protestante. Prečitavah »Prvu poslanicu Korinćanima«. Oko m e n e prekomjeran muk pokrajinske noći kao da je naprotiv stvarao halabuku, a golemo m o r e čuvstava odzivalo se u meni... Ja sam ništa... Ja sam privid... Što mogu očekivati od sebe ili od svega drugog na svijetu? »Kad ljubavi ne bih imao...« A svjetlost višnja s visa stoljeća objavljuje veliku poruku osloboditeljicu duše... »Kad ljubavi ne bih imao...« Mili Bože, a ja koji n e m a m ljubavi! (20. XII. 1934.)

227

»STARI ZAZIVAHU MUZE...«

Stari zazivahu Muze. Mi zazivamo sami sebe. Ne znam da li se M u z e pojavljivahu — To je, valjda, zavisilo o zazivanju i zazivanom — ali znadem da se mi ne pojavljujemo. Koliko sam se p u t a naginjao nad zamišljen b u n a r blejeći »Aaa..!« da čujem jeku, a da ništa ne bih čuo izim onoga što sam vidio — nejasno blijedo svjetlo od kojeg se ljeskala voda dolje u beskorisnosti dna... Nikakva jeka za me... Samo neko lice n e o d r e đ e n o , koje je zacijelo moje, budući da ne može biti ničije drugo. Nešto gotovo nevidljivo, ali ja kao da bistro vidim, posve dolje... u tišini i lažnoj svjetlosti dubine... Kakva Muza!... (3.1. 1935.)

228

»NE MISLIM NI NA ŠTO...«

Ne mislim ni na što i ta središnja stvar, to ništa ugodno mi je kao noćni zrak nasuprot vrelini ljetnog dana. Ne mislim ni na što; kako je to lijepo! Ne misliti ni na što, znači imati vlastitu i potpunu dušu. Ne misliti ni na što, znači živjeti prisno plimu i oseku života... Ne mislim ni na što. K a o da sam se rđavo oslonio. N e k a bol u križima, ili do njih, u duši mi neki gorak okus: jerbo na kraju svega, ne mislim ni na što, ali zaista ni na što, ni na što... (6. VII. 1935.)

229

»SVA SU LJUBAVNA PISMA...«

Sva su ljubavna pisma smiješna. Ne bi bila ljubavna pisma da nisu smiješna. I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma, k a o i druga, smiješna. Ljubavna pisma, ako ima ljubavi, moraju biti smiješna. Ali, napokon, samo su stvorenja što nigda ne pisahu ljubavna pisma smiješna. Kamo sreće da opet d o đ e vrijeme kad pisah nesvijesno ljubavna pisma smiješna. Istina je da mi danas ostaše samo u s p o m e n e na ljubavna pisma kako su bila smiješna.

230

Svaka naglašena riječ (kao i sva naglašena čuvstva) naravno da je također smiješna. (31. X. 1935.)

231

»ŽELIM DOKONČATI MEĐU RUŽAMA...«

Želim dokončati medu ružama, jer ih ljubljah u djetinjstvu. Kasnijim sam katarinčicama kidao latice na hladnoći. Govorite malo, tiho. Jerbo ja ne čujem, posebice s mišlju. Što sam htio? I m a m prazne ruke, bolno zgrčene na udaljenom jorganu. Što sam mislio? Usta su mi suha, netvarna. Što sam živio? Bilo je tako lijepo spavati.

232

»POSEBITA STUDEN...«

Posebita studen u jutra putovanja, tjeskoba odlaska, koja steže na tjelesan način idući od srca do kože, koja plače makar je u mogućnosti vesela.

233

p

»NA KRAJU SVEGA...«

Na kraju svega zaspati. Na kraju čega? Na kraju svega što se čini da postoji... Taj mali pokrajinski svemir m e d u zvijezdama, taj zaselak prostora, i to ne samo vidljiva prostora nego i posvemašnjeg prostora.

234

»VOLIO BIH VOLJETI...«

Volio bih voljeti da volim. Časak... Daj mi cigaretu iz one t a m o kutije na noćnom ormariću. Nastavi... Govorio si da se u razvoju metafizike od Kanta do Hegela nešto izgubilo. Posve se slažem. Čuh i shvatih. »Nondum amabam et a m a r e amabam« (Sveti Augustin). Čudnovata li prijenosa misli! Umoran sam da mislim ćutjeti nešto drugo. Hvala. Pripali. Nastavi. Hegel...

235

»IPAK, IPAK...«

Ipak, ipak ima mačeva i šarenih plamenaca u ovomu snatrenu Proljeću. I n a d a je također orosila polja mojega nehotična viđenja, t a k o đ e r ima i ljudi koji mi se smiješe. D a n a s kanda bijah drugi. Sjećam se onoga koji sam bio kao neke d o d a t n e pripovijesti. Ne zanima me što ću biti, isto tako ni budućnost svijeta. Ljosnuh najednom niz stubište, a ta buka bijaše zapravo grohot nad padom. Svaka stuba okrutan i nametljiv svjedok kako ispadoh smiješan. Jao onomu što izgubi mjesto, jer nije imao dolična odijela da se pojavi, ali jao i onomu, bogatom i plemenitom, što izgubi mjesto ljubavi ne znajući lijepo zaodjeti želju. Nepristran sam p o p u t snijega. Nikad nisam predpostavio siromašna bogatu, kao što nikad, u sebi, nisam pretpostavio ništa ničemu. Svijet sam vazda gledao neovisno od sebe. Preko toga stajahu moji žarki oćuti, ali to je već bivao j e d a n drugi svijet. Tuga mi ipak nigda ne pokaza crnim ono što je ružičasto. Povrh svega izvanjski svijet! Tra.pim se sa sobom i sa svime što je u meni. 236

»NEWTONOV JE BINOM...«

Newtonov je binom isto tako lijep kao V e n e r a Miloska. No veoma malo ljudi to zamjećuje. öööö öööööö ooo oooooooooooooo (Tamo vani vjetar.)

237

»AH, TAMO GDJE SAM, TAMO GDJE PROLAZIM...«

Ah, t a m o gdje sam, t a m o gdje prolazim, tamo gdje nisam i ne prolazim, nezasitna običnost svih lica! Nepodnošljiva tjeskoba od ljudi! Nepromjenljiv u m o r gledati i slušati! (Nekadašnji žubor osobnih potočića, mojeg drveća.) H t i o bih izbljuvati sve viđeno samo poradi mučnine što želudac duše digao se zbog toga što postojim... sam vidio,

238

»BLAGO BEZIMENO LICE...«

Blago bezimeno lice jednog mrtvaca. T a k o su stari portugalski pomorci, što se bojahu, slijedeći sveudilj plov, velikog mora Kraja, viđali, naposljetku, ne čudovišta i velike provalije, već predivna žala i neviđene zvijezde. Što je to što kapci svijeta skrivaju u izlozima Boga?

239

»POŠTO SE PRED PRIVIDNOM GOMILOM... .«

Pošto se pred prividnom gomilom zvjezdanih nebesa postroj velebnost savršene besmislenosti života... neka se najsvečanije n a p a d n e moja posmrtna koračnica! Želim uminuti bez posljedaka... Želim ići u smrt kao na svetkovinu u predvečerje.

240

MARINETTI, AKADEMIK

Tu dospijevaju svi, tu dospijevaju svi... Jednoga ću dana, ako ne b u d e nezgode, i ja tu dospjeti... Ako se, konačno, svi za to rađaju... N e m a m drugog lijeka do li umrijeti prije, n e m a m drugog lijeka do li se uzverati uz Veliki Zid... Ostanem li ovdje, uhitit će me da b u d e m društven... Tu dospijevaju svi... Marinetti, akademik 3 2 ... Muze se, moj stari, osvetiše s reflektorima, na kraju te nasadiše na ogradu stare jame, a tvoja pokretljivost, uvijek malčice na talijanski način, f-f-f-f-f-f-f-f...

RATNIČKA PJESAN

Nebrojena rijeka bez vode — sami ljudi i stvari, zastrašujuće bez vode! U mojem u h u odzvanjaju daleki bubnjevi, i ne znam je li to vidim rijeku ili čujem bubnjeve, k a o da ne mogu gledati i slušati istodobno! Hej-o! Hej-o! Šivaći stroj j a d n e udovice usmrćene bajunetom... O n a bi šivala uvečer beskrajno dugo... Stol na kojem igrahu starci, sve ispremiješano, sve ispremiješano tjelesima, krvlju, sve samo jedna rijeka, samo jedan val, samo jedna stravična grozota. Hej-o! Hej-o! Iskopah dječju limenu željeznicu zgaženu nasred puta, i zaplakah kao što plaču sve majke svijeta nad grozotama života. Moje panteističke noge nagaziše šivaći stroj udovice koju ubiše bajunetom, a ta mi jadna sprava mira zarine koplje u srce. Da, ja bijah kriv za sve, bijah vojnik za sve druge, ubijah, silovah, palih, razbijah, bijah svoj stid i svoja grižnja savjesti s grdobnom sjenom.

242

Oni prolaze svijetom p o p u t Ahasvera, a iza mojih koraka zvone koraci beskrajno veliki. Neki tjelesni strah od susreta s Bogom sili me da naglo sklopim oči. besmislen Krist okajanja svih zločina i nasilja, moj je križ duboko u meni, surov, užaren, ubojit i sve boli moju dušu prostranu kao Svemir. Istrgoh jadnu igračku iz ruku djeteta i udarih je. Njegove prestravljene oči, oči sina kojeg ću možda imati i kojeg će također ubiti, preklinjale su me, ne znajući, kao da je u njima sva sućut roda ljudskoga. U staričinoj sobi pograbih sliku sina i zderah je; ona, skamenjena od straha, plakaše ne mičući se. Oćutjeh odjednom da je to moja majka i dah Boga p r o đ e mi kičmom. Razlupah šivaći stroj siromašne udovice. O n a plakaše u j e d n o m kutku ne misleći na stroj za šivanje. Možda postoji neki drugi svijet u kojem postoji moja kćerka što će obudovjeti i to isto doživjeti? Satnice, dadoh strijeljati preplašene seljake, pustih da se siluju kćerke svih očeva privezanih uz stabla, a sada vidim da se sve to zbilo u mojem srcu, pa sav gorim i tresem se i ne mogu se maknuti a da se sve to ne ponovi. Smiluj se meni, Bože, što se nikomu ne smilovah!

243

PRAVOCRTNA PJESMA

Nikada nisam upoznao nekoga koji se dao namagarčiti. Svi moji poznanici bijahu uzorni, i u svemu. A ja toliko p u t a sitan, toliko puta svinja, toliko p u t a prost, toliko p u t a neodgovorno nametnik, neoprostivo prljav, ja, koji toliko p u t a nisam imao strpljenja da se okupam, ja, koji sam toliko puta bio smiješan, besmislen, koji sam se javno spoticao nogama o sag lijepog ponašanja, koji sam toliko puta bio nagrđen, jadan, pokoran i naprasit, koji sam podnosio uvrede i šutio, koji sam, kad nisam šutio, bio još smješniji, ja, s kojim su se hotelske služavke sprdale, ja, koji sam zamjećivao namigivanje nosača, ja, koji sam se upuštao u nečasne novčane poslove, koji sam posuđivao a nisam vraćao, ja, koji bi se, kad bi došlo do tučnjave, šćućurio da izbjegnem svaku mogućnost udarca, ja, koji sam patio zbog malih smiješnih stvari, tvrdim da mi u svemu t o m e n e m a premca na svijetu. Svi oni koje poznam i koji govore sa mnom nikada nisu učinili nešto smiješna, nikada nisu doživjeli uvredu, svi su oni bili uvijek prinčevi — svi beziznimno — u životu. Što ne mogu čuti kako n e t k o od njih ljudski 244

povjerava, ne neku pogrešku, nego nepodopštinu; kako pripovijeda, ne o n e k o m nasilju, nego o kukavštini! Ne, oni su svi uzoriti, kad ih slušam da mi govore. Ima li tko na golemu svijetu što bi mi priznao da je bar j e d n o m bio prost? O prinčevi, draga braćo, polubogovi su mi došli navrh glave! Gdje su ljudi ovog svijeta? Jedini sam, dakle, ja prost i u zabludi na kruglji zemaljskoj. Njih žene ne moraju ljubiti, oni mogu biti i prevareni — ali smiješni nikada! A ja, koji bijah smiješan a da i nisam bio prevaren, kako ja mogu govoriti s višima od sebe, a da ne zamuckujem? Ja, koji bijah prost, doslovno prost, prost u j a d n o m i gadnom smislu riječi prostota.

245

Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku

I.
S v a t k o danas znade, budući da je to naučio, da postoje geometrije nazvane neeuklidovskim, tj. geometrije koje se temelje na posve različitim postulatima od onih Euklidovih i da dopiru do različitih zaključaka. Sve te geometrije imaju logičan razvoj: to su neovisni interpretativni sustavi, neovi­ sno primjenjivi na stvarnost. Postupak umnožavanja geome­ trija, »istinskih«, i stvaranja, da tako kažem, višetipskih ap­ strakcija u istoj objektivnoj stvarnosti bijaše plodan u mate­ matičkoj znanosti i povrh matematike (Einstein mu mnogo duguje). Ne znam, dakle, zašto se na isti način na koji se mogu oblikovati i koji se drži korisnim da se oblikuju neeuklidovske geometrije, ne bi mogle oblikovati, zašto se ne oblikuju i zašto nije korisno oblikovati nearistotelovske estetike. 3 3 Ima tomu dosta dugo, a da nisam uopće vodio računa, da sam formulirao nearistotelovsku estetiku. E t o , ostavljam ove zapisane bilješke o njoj kao paralelu, ne znam da li je to skromno, Riemannovoj tezi o klasičnoj geometriji. Nazivljem aristotelovskom estetikom onu koja tvrdi da je cilj umjetnosti ljepota ili, bolje rečeno, učinak kod drugih istog dojma koji se rađa iz motrenja ili osjeta lijepih stvari. Za klasičnu umjetnost — i njezine derivate, romantičku, de­ kadentnu i druge — ljepota je cilj; postoje samo putovi da se dostigne taj cilj, putovi što vrludaju, isto onako kako u matematici možemo izvesti različite pokaže istog teorema. Klasična umjetnost dala n a m je veličajna i uzvišena djela, što ne znači da je teorija nastanka tih djela točna, ili da je ona jedina »točna«. Često se, uostalom, i u teoriji i u praksi 247

stiže do točnog ishoda nesigurnim postupcima, čak pogre­ šnim. Držim da ću moći oblikovati jednu estetiku, temeljenu, ne na zamisli ljepote, nego na zamisli snage —- uzimljući, očevidno, riječ snaga u njezinu apstraktnom i znanstvenom smislu; jerbo, kad bi to bilo u bukvalnom smislu, bila bi riječ, na stanovit način, tek o prerušenom obliku ljepote. Ova no­ va estetika, istodobno što sudi dobrim velik broj klasičnih djela — sudeći ih dobrim, ipak zbog različitog razloga od aristotelovskih — uspostavlja mogućnost tvorbe novih tipo­ va umjetničkih djela u odnosu na o n e koje podržava aristotelovska teorija i koje ona ne bi mogla predvidjeti i prihva­ titi. Umjetnost je za m e n e , kao svaka djelatnost, pokazatelj snage ili energije; ali, kako je umjetnost proizvod živih bića, postajući dakle, proizvod života, oblici snage što se očituju u umjetnosti oblici su snage što se očituju u životu. Životna je snaga p r e m a tome dvojaka: integrativna i dezintegrativna — anabolistička i katabolistička, kako kažu fiziologisti. Bez supostojanja i ravnovjesja tih dviju snaga n e m a života, jer je čista integracija odsutnost života, a čista dezintegracija smrt. Kako se te snage suprotstavljaju i bitno uravnotežuju da bi bilo, i koliko ima, života, život je zapravo čin praćen, auto­ matski i apsolutno, odgovarajućom reakcijom. U automati­ zmu reakcije počiva specifičan fenomen života. Vrijednost jednog života, tj. životnost nekog organizma počiva, dakle, u intenzitetu njegove reaktivne snage. K a k o je, međutim, ta reakcija automatska i jednaka akciji što je proizvodi, snaga akcije, tj. dezintegracije, treba da b u d e jed­ n a k e veličine. Da bi bilo intenziteta ili životne vrijednosti (poimanje života ne m o ž e obuhvatiti neko drugo poimanje vrijednosti osim ono intenziteta, tj. stupnja života) ili p a k da bi bilo životnosti, n u ž n o je da te dvije snage budu j e d n a k o intenzivne i jednake, jer, ako to nisu, ne samo da n e m a rav­ novjesja, nego također biva da j e d n a od tih snaga o p a d a ba­ rem u odnosu na drugu. Stoga je životno ravnovjesje ne sa248

mo izravna činjenica — kako to žele za umjetnost aristotelovci (ne zaboravimo cilj ovih bilježaka) — nego i apstraktni rezultat susreta dviju činjenica. Umjetnost p r e m a tome, bu­ dući da nastaje iz osjećanja i za osjećanje — bez čega bi pripadala znanosti ili propagandi — počiva na osjećajnosti. Osjećajnost je, dakle, život umjetnosti. To znači da u n u t a r osjećajnosti treba da se zbiva akcija i reakcija što tvore um­ jetnost življenja, dezintegracija i integracija koje, uravnotežujući se, život joj daju. Ako integrativna snaga dolazi, u umjetnosti, izvan osjećajnosti, dolazi i izvan života; u t o m slučaju nije riječ o automatskoj i naravnoj reakciji već o izvještačenoj i mehaničkoj reakciji. Kako ćemo na umjetnost primijeniti životno načelo in­ tegracije i dezintegracije? Problem ne predstavlja teškoću: kao i za većinu problema dostatno je, da ih razriješimo, do­ bro pogledati o čemu je riječ. Polazeći od temeljnog načela integracije i dezintegracije, tj. od njegova očitovanja u svije­ tu nazvanom neorganskim, vidimo da se integracija očituje kao kohezija, dezintegracija kao raskid, tj. kao tendencija ti­ jela da se cijepa, da puca, da prestaje biti tijelo koje jest, zbog razloga (na ovoj razini) gotovo posve makroskopski iz­ vanjskih — djelujući uostalom neprekidno, na većem ili ma­ njem stupnju. U svijetu nazvanom neorganskim te se dvije snage održavaju, ime im varira p r e m a zadaći njihova oblika očitovanja. U osjećajnosti načelo integracije proistječe iz individua označenog tom osjećajnošću, jer je to oblik — uzimljući taj termin u apstraktnom i p o t p u n o m značenju — koji definira sadržaj toliko koliko je individualiziran. U osjećajnosti prin­ cip raskida počiva u višestrukim snagama, većinom izvanj­ skim, koje se odražavaju u fizičkom individualitetu kroz neosjećajnost, tj. kroz pamet i volju — prva gaji težnju dezin­ tegracije osjećajnosti uzbunjujući je, u nju ubacujući sastoj­ ke (ideje) koji su opći i t a k o nužno suprotni pojedinačnim sastojcima i k tomu nastojeći učiniti osjećajnost čovječjom umjesto da je personalizira; druga gaji težnju dezintegracije 249

osjećajnosti ograničujući je, oduzimljući joj sve elemente što se pokazuju nekorisnim, bilo da su prekomjerni u odnosu na akciju u njoj samoj, bilo da su suvišni u odnosu na brzu i savršenu akciju, nastojeći, dakle, učiniti osjećajnost centri­ fugalnom radije nego centripetalnom. Protiv tih težnji raskida osjećajnost reagira da bi postala k o h e r e n t n o m , i kao svaki život, reagira jednim posebnim ob­ likom kohezije, koji je asimilacija, tj. p r e o b r a t o m sastojaka izvanjskih sila u vlastite sastojke, u supstancu za sebe. Stoga, suprotno od aristotelovske estetike, koja zahtije­ va da individuum poopći i očovječi svoju osjećajnost, nužno pojedinačnu i osobnu, u ovoj je teoriji put naznačen obrat­ no: opće valja učiniti pojedinačnim, čovječje osobnim, »iz­ vanjsko« m o r a postati »unutarnje«. Držim da je ta teorija logičnija — ako postoji logika — od aristotelovske; i ja držim svejednako da u njoj umjetnost ostaje suprotnost znanosti, što se ne događa u aristotelovskoj teoriji. U aristotelovskoj estetici, kao i u znanosti, u um­ jetnosti se polazi od pojedinačnog k općem; u ovoj se teoriji polazi od općeg k pojedinačnom, suprotno znanosti, gdje se polazi, zaista i bez svake sumnje, od pojedinačnog općem. A kako su znanost i umjetnost, to je intuitivno i aksiomatično, suprotstavljene djelatnosti, načini njihova očitovanja moraju biti suprotni; teorija, koja predstavlja te načine oči­ tovanja kao zbiljski suprotne, biva vjerojatno točnija od one koja ih predstavlja kao konvergentne i slične.

II.
Umjetnost je prije svega društvena pojava. Stoga u čovjeku postoje dvije odlike izravno društvene, tj. odlike koje izrav­ no zahvaćaju njegov društveni život: duh stada, koji tvori da se on osjeća ravnim i sličnim drugim ljudima, približujući ga njima; i individualni, separatni duh, koji ga udaljuje, stavlja u oporbu spram njih, čineći ga njihovim takmacem, nepri250

jateljem ili barem poluneprijateljem. Bilo koji individuum istodobno je individuum i čovjek: različan je svima drugima i istodobno nalik svima drugima. Zdrav društveni život u individuumu rezultat je ravno­ vjesja tih dvaju osjećaja: agresivno bratstvo označuje zdrava i društvena čovjeka. P r e m a tome, ako je umjetnost društve­ na pojava, u njezinu društvenom biću već postoji sastojak stada; valja vidjeti gdje počiva sastojak separacije. Ne mo­ žemo ga tražiti izvan umjetnosti, jer bi onda u umjetnosti postojao sastojak koji bi joj bio tuđ i bio bi toliko manje umjetnički; trebamo ga tražiti unutar umjetnosti — to će re­ ći da se sastojak separacije mora očitovati u umjetnosti, uto­ liko koliko je ona umjetnost. Želim reći da u umjetnosti, koja je prije svega društvena pojava, i sastojak stada i sastojak separacije trebaju da po­ prime društveni oblik. Prema tome, separatni, protiv stada, sastojak, očevidno posjeduje dva oblika: udaljavanje od drugih i nametanje in­ dividuuma drugima: osamljivanje i ovladavanje. Od tih dvaju oblika drugi je oblik društveni, jerbo osamiti se znači prestati biti društven. Umjetnost je, dakle, prije svega, napor prema ovladavanju drugima. Ima, očevidno, više načina da se ovla­ da ili hoće ovladati drugima; umjetnost je jedan. Prema tomu, postoje dva puta ovladavanja i pobjeđiva­ nja — zarobiti ili podvrgnuti. Zarobiti predstavlja način sta­ da u ovladavanju ili pobjeđivanju; protivno je tom načinu podvrgnuti kad se ovladava ili pobjeđuje. Ta dva postupka nalazimo u svim višim društvenim dje­ latnostima (...) Tri su više društvene djelatnosti: politika, re­ ligija i umjetnost. U svakoj od tih grana više društvene dje­ latnosti prisutan je postupak zarobljavanja i podčinjavanja. (...) U politici postoji demokracija, što je ovlađivanje i dik­ tatura, što je podčinjavanje. (...) U religiji je metafizika, ono što je zarobljavanje (...), a postoji religija u pravom smislu riječi, koja je sustav podči251

njavanja, jer on pokorava preko nedokazive dogme i neprotumačiva obreda, djelujući tako na izravan način i na nad­ moćan način na zbrku duša. N e š t o slično kao u politici i religiji zbiva se također u umjetnosti. Postoji umjetnost što ovladava zarobljujući i um­ jetnost što ovladava pokoravajući. Prva je umjetnost p r e m a Aristotelu, druga je o n a koju ja poimljem i branim. Prva se naravno temelji na ideji ljepote, jer se temelji na o n o m e što se sviđa; ona se temelji na pameti, jer se temelji na o n o m e što, bivajući opće, biva razumljivo i napokon ugodno; temelji se na umjetnom jedinstvu, sazdanom i neorganskom, na vid­ ljivom, kao što je jedinstvo stroja, i p r e m a t o m e na procje­ njivom i ugodnom. D r u g a se temelji na ideji snage, jer se temelji na o n o m e što pokorava; temelji se na osjećajnosti, jer je osjećajnost pojedinačna i osobna; s onim što je pojedi­ načno i osobno u n a m a mi osiguravamo ovladavanje, jer, ako ne bi bilo tako, ovladavati bi značilo gubiti osobnost, drugačije rečeno, biti ovladan; ona se temelji na spontanom, organskom jedinstvu, na naravnom jedinstvu, koje može biti i neosjećeno, ali koje ne m o ž e biti viđeno ili vidljivo, jer nije zato da se vidi. Svekolika umjetnost proistječe iz osjećajnosti i na njoj se temelji. D o k aristotelovski umjetnik podređuje svoju osje­ ćajnost pameti, da bi tu osjećajnost mogao učiniti čovječjom i sveopćom, tj. da je učini pristupačnom i ugodnom, zarob­ ljujući tako druge ljude, nearistotelovski umjetnik podređuje sve svojoj osjećajnosti, preobrazuje sve u supstancu osjećaj­ nosti, da bi ona, čineći svejedno svoju osjećajnost apstrakt­ nom kao pamet (ne prestajući da bude osjećajnost), emitivnom kao volja (a da ipak ne b u d e volja), postala emitivno apstraktno osjećajno ognjište što može siliti druge, htjeli oni to ili ne, da osjećaju o n o što je on osjetio, koje može ovla­ davati drugima p r e k o neprotumačive snage, k a o što jači atlet ovladava slabijim, kao što spontani diktator pokorava cio narod (jer je čitav sintetiziran i jači od svoje skupnosti), kao što utemeljitelj religije preobrazuje na dogmatski način, na 252

apsurdan način duše u supstanci jedne doktrine koja je, u biti, on sam. Istinski je umjetnik dinamogeno ognjište; lažni je um­ jetnik, ili aristotelovski umjetnik, jednostavna transformatorska naprava, p r e d o d r e đ e n a samo da preokrene neprekid­ nu struju vlastite osjećajnosti u izmjeničnu struju pameti drugog. M e đ u »klasičnim« umjetnicima, tj. aristotelovcima, ima istinskih i lažnih umjetnika; i m e đ u nearistotelovcima ima također istinskih umjetnika i prostih hinitelja — jerbo teo­ rija ne čini umjetnika, nego činjenica da je r o đ e n umjetni­ kom. O n o što ja shvaćam i ono što ja branim jest spoznaja da se svaki pravi umjetnik uključuje u moju teoriju, smatrao se on aristotelovcem ili n e ; svaki se pak lažni umjetnik uvršćuje u aristotelovsku teoriju, čak iako hoće biti nearistotelovac. Moja se estetička teorija temelji — naspram aristotelovskoj, koja se temelji na ideji ljepote — na ideji snage. N o , ideja ljepote može biti snaga. Kad je »ideja« ljepote »ideja« osjećajnosti, emocija a ne ideja, osjećajno raspoloženje jed­ nog temperamenta, ta »ideja« ljepote biva snaga (...) Stoga je grčka umjetnost p r e m a mojem mjerilu velika, osobito p r e m a mojem mjerilu. Ljepota, sklad, razmjer nisu za Grke bili koncepti njihove pameti, nego prisna raspolože­ nja njihove osjećajnosti. Stoga su oni bili narod esteta, tra­ žeći, zahtijevajući svi ljepotu svuda i svagda. Stoga su oni ozračili svoju osjećajnost na budući svijet s takvim intezitetom da još živimo pod njezinim spojem. Naša je osjećajnost, međutim, već toliko različita (...) da ne možemo više primati tu emisiju s osjećajnošću, nego samo s pameću. Taj estetički lom izvršen je tako da mi grčku osjećajnost primamo po­ sredništvom Rimljana i Francuza. Prvi, p r e m d a bliski Grci­ ma njihova vremena, bili su i bijahu uvijek nesposobni za tolik stupanj estetičkog osjećaja, da su se morali oslanjati na pamet da bi primili emisiju grčke estetike. Drugi, uske osje­ ćajnosti i lažne živahnosti pameti, sposobni, dakle, za »ukus«, ali ne za estetičku emociju, iskrivili su romanizaciju 253

već iskrivljena helenizma i fotografirali su na zgodan način rimsku sliku j e d n e grčke skulpture. (...) Ali, na isti način kako za »klasike« ili pseudoklasike — »aristotelovce« bolje rečeno — ljepota može počivati, ne u raspoloženju njihove osjećajnosti, nego samo u zaokuplje­ nosti njihova razuma, isto tako za umjetne nearistotelovce snaga može biti ideja pameti a ne raspoloženje osjećajnosti. (...) Većina, ako ne ukupnost, onih što se zovu realisti, na­ turalisa, simbolisti, futuristi, zapravo su hinitelji, neću reći bez darovitosti, ali u manjini i pokoji samo s darom za hinjenje. O n o što oni pišu, rišu i kipare može biti zanimljivim, ali zanimljivim sa stajališta akrostiha, crteža (...) O n o g časa kad se ne veli da je to od »umjetnosti«, to je jako d o b r o ! Uostalom sve do danas, kad se čini da se očituje jedna samosvojna nearistotelovska doktrina, imamo samo tri pra­ va očitovanja nearistotelovske umjetnosti. Prva stoluje u ču­ desnim p o e m a m a Walta Whitmana; druga u više nego čude­ snim p o e m a m a mojeg učitelja Caeira; treća u dvjema oda­

ma — Triumfalna pjesan i Pomorska pjesan — što sam ih
objavio u Orfeju. Ne želim govoriti je li riječ o nedostatku čednosti. Potvrđujem da je to istina. (1924.)

254

Coelho Pacheco

ONKRAJ DRUGOG OCEANA

U grozničavu čuvstvu bivstvovanja onkraj drugog oceana bijahu položaji nekoga jasnijeg i bistrijeg življenja prividi grada bića ne nezbiljskih već modrih od nemogućnosti, posvećenih u čistoći i nagosti bijah trijem toga ništavna viđenja a čuvstva bijahu samo težnja da ih se ima pojam stvari izvan sebe, svatko ih je imao u sebi svi življahu u životu ostalih i način se osjećanja sastojao u načinu samoživljenja ali oblik tih lica imadijaše mirnoću rose i bijaše čuđenja da je sva zbilja tek to ali je život bio život i bio je samo život Često puta moja misao radi šutljivo s istom slašću obuljena stroja što se kreće bez buke ćutim se dobro kad ide tako i stojim nepomičan da ne remetim ravnovjesje postignuto na taj način predosjećam da je u tim časovima moja misao jasna ali je ne čujem i šutljivo ona sveudilj tiho radi kao obuljeni stroj pokretan remenima te ne mogu čuti ino do li klizanje sklopova u radu sjetim se ponekad da sve druge osobe to j a m a č n o ćute kao ja ali vele da ih boli glava i da osjećaju vrtoglavicu taj mi je podsjećaj naišao kao što mi je mogao naići bilo koji drugi kao primjerice da oni ne ćute to klizanje i ne misle na ono što ne ćute

257

U ovomu starinskom salonu gdje sivo oružje na zidovima biva oblik kostura koji pruža znakovlje drugih doba šetam svoj pogled i izvlačim iz skrovišta oklopa onu tajnu duše koja je uzrok mojeg življenja ako m o t r i m na oružju umrtvljen pogled koji žudi da ne gleda cio željezni ustroj kostura što ga predosjećam ne znam zbog čega obuzimlje mi čin kojim ga ćutim poput svjetiljke jasnoće stanoviti je zvuk u biću j e d n a k o m dvama brijestovima što me slušaju sjena kopalja bivajući bistra označuje obilježje riječi dvostisi neodređenosti plešu neprekidno n a d a m n o m čujem već krunidbe junaka što me slave i nad tim se p o r o k o m ćućenja nalazim u istim grčevima istoga sivog p r a h a oružja u kojem je znakovlje drugih doba Kada ulazim u veliku i golu dvoranu u suton sve je tiho ona posjeduje ustroj neke duše prazna je i prašnjava te moji koraci zadobivaju čudnu jeku p o p u t one što odjekuje u mojoj duši kada h o d a m kroz tužne joj prozore ulazi uspavana svjetlost izvana i baca na mrki zid što je nasuprot sjene i polusjene velika i pusta dvorana šutljiva je duša a propuh zraka što diže prašinu misli Stado je ovaca tužna stvar jer mu ne možemo pridružiti ostale zamisli koje nisu tužne i jer je tako i samo je tako jer je istinito jer moramo pridružiti tužne zamisli stadu ovaca zbog toga razloga samo zbog toga razloga ovce su zbilja tužne ukradem iz užitka kad mi d a d u kakav vrijedan p r e d m e t a za uzvrat dam pokoji komadić kovine. Ta zamisao nije opća ni obična 258

jer je p r o m a t r a m na drugi način i n e m a odnošaja između kakve kovine i kakva inog p r e d m e t a ako idem kupiti lim i d a d e m u zamjenu artičoke uhitit će m e volio bih čuti nekoga kako izlaže i tumači način kako se može otpustiti mišljenje kojim se misli nešto uraditi Tako bih se lišio straha da ću jednog dana znati da misliti na stvari i na mišljenje biva tek nešto tvarno i savršeno Položaj tijela nije nevažan za njegovo ravnovjesje a krug nije tijelo jer n e m a oblika ako je tako i ako svi m o ž e m o čuti kakav zvuk u bilo kojem položaju zaključujem da on nije tijelo ali oni koji po domišljaju znaju da zvuk nije tijelo ne slijeđahu moje obrazlaganje i tako im ova spooznaja ne služi ničemu Kada se sjetim da ima ljudi što se igraju riječima radi duhovitosti i smiju se zbog toga i pripovijedaju osobne slučaje iz svačijeg života da se zabave na taj način i da uživaju u cirkuskim lakrdijašima a ozlovolje p a d n e li im kap ulja na novo odijelo ćutim se sretnim jer postoji toliko toga što ne shvaćam u umijeću svakog radnika vidim cio naraštaj koji se gasi i stoga ne poimljem nikakovo umijeće i vidim taj naraštaj radnik ne vidi u svojem umijeću ništa od naraštaja i zato je radnik i pozna svoje umijeće Cestokrat je moje tijelo razlog moje gorčine Z n a m da sam nešto i zašto nisam različit od bilo čega

259

znam da druge stvari treba da budu p o p u t m e n e i da misle da su opća stvar ako je tako ja ne mislim već sudim da mislim i taj je način prilagodbe dobar i tješi me Volim drvorede sa stablima tamnim i nakrivljenim i u hodanju dugim drvoredima koji mojem oku gode drvoredima koji mojem oku gode a da ne znam kako oni bivaju vrata što se otvaraju u mojem nepovezanu biću i vazda su drvoredi koje ćutim kada čuđenje bivstvovanja tako me luči Čestokrat skrivam oćute i ukuse te su o n d a oni promjenljivi i u suglasju su s oćutima i ukusima drugih ali ih ja ne ćutim niti znam da se varam Ćutjeti pjesništvo biva slikovit način življenja ja ne ćutim pjesništvo ne zato što ne znam što je ono nego zbog toga što ne mogu živjeti slikovito a ako uspije valjalo bi da slijedim drugi način prilagodbe uvjet je pjesništva ne obazirati se kako ga je moguće ćutjeti ima lijepih stvari što su lijepe u sebi ali se prisna ljepota čuvstava zrcali u stvarima i ako su one lijepe mi ih ne ćutimo U sljednici koraka ne mogu vidjeti više od sljednice koraka slijede me kanda ih se vidi da zbilja nastavljaju zbog činjenice što su tako istovjetni sebi samima i što nema sljednice koraka koja ne bi bila jer ja vidim nužnost da se ne zavaravamo nad jasnim smislom stvari tako možemo vjerovati da n e k o neživo tijelo ćuti i vidi različito od nas i ta spoznaja stoga što m o ž e biti prihvatljiva n e p o g o d n a je i lakoumna

260

Ako kada mislimo m o ž e m o prestati s pokretima i riječima čemu služi pretpostavka da stvari ne misle ako taj način njihova viđenja biva nepovezan i lagan za duh? Treba da pretpostavimo ovo je istinski put koji mislimo jer ga m o ž e m o ostvariti bez pokreta i riječi kako to čine nežive stvari Kada se ćutim osamljenim potreba da b u d e m bilo kakva osoba diže se i vrti oko m e n e u titravim uvojnicama taj način govorenja nije slikovit i ja znam da se ona vrti oko mene poput leptira oko svijeće vidim u njoj predznake u m o r a i hvata me jeza kada držim da će pasti ali kako se to nikad ne obistini događa mi se da ponekad bivam osamljenim Nekim je osobama muka grepsti zidove nekima nije a grepsti zidove uvijek je p o t p u n o isto razlika dolazi od osoba. Ako je razlika u t o m e postoji onda i osobna razlika u drugim stvarima i kad svi misle o istovjetnosti neke stvari to se zbiva zato što je za svakog različita Sjećanje je sposobnost spoznavanja da m o r a m o živjeti oni koji su izgubili pamćenje ne mogu znati da žive međutim oni su nesretni poput m e n e a ja znam da živim i da ću morati živjeti predmet koji se pojmi strah je koji se iskusi postoje svi načini življenja za druge htio bih živjeti ili biti unutar sebe kako žive ili jesu prostori Koliko se osoba nakon ručka zavali u sjedalicu i ljulja namjesti se na uzglavlje zatvori oči i prepusti življenju

261

n e m a sukoba između življenja i želje za neživljenjem ili pak — to je strašno za me — ako zbilja postoji taj sukob ubijaju se jednim hicem iz samokresa pošto su napisali oproštajno pismo prepustiti se življenju isto je tako besmisleno kao i govor u sebi Cirkuski su artisti u odnosu na m e n e nadmoćni jer znaju hodati na rukama i izvoditi smrtne skokove na konjiću i izvode skokove samo zbog toga da ih izvode a ako je izveden skok trebao bih znati zašto to činim ne izvodeći ga postao bih tužnim oni nisu kadri reći kako ih izvode a skaču kako samo oni znaju skakati i nikada se ne pitaju je li uistinu skaču jerbo kada ja nešto vidim ne zmam je li se to zbiva ili ne niti to mogu znati znadem samo da se to za me zbiva jer vidim ali ne mogu znati je li vidim stvari što se ne događaju a da ih vidim mogao bih također pretpostaviti da prosljeđuju Ptica je vazda lijepa jer je ptica i ptice su vazda lijepe ali ptica bez perja biva odvratnom poput žabe hrpica perja nije lijepa iz te tako gole činjenice ne znam ništa izvesti ali slutim da u njoj leži n e k a velika istina O n o što jednom mislim nikada ne može biti istovjetnim o n o m e što mislim drugi put i na taj način ja živim kako bi i drugi znali da žive Kadšto ispod nekog zida vidim zidara kako radi a njegov je način postojanja i mogućnosti da b u d e viđen vazda različit od onoga što ja držim 262

on radi a postoji neki vođeni poticaj što pokreće njegovu ruku kako se može zbiti da on radi s voljom a ja koji ne radim n e m a m ni volju niti mogu pojmiti tu mogućnost? On o ovim istinama ne zna ništa ali nije ništa sretniji od mene u drvoredima drugih perivoja gazeći suho lišće kadšto sanjam da bivam ja i da moram živjeti ali je to viđenje puka o b m a n a jer sebe vidim na kraju drvoreda tog perivoja gazeći suho lišće koje me sluša kad bih barem mogao čuti kako pucketa suho lišće a da ga ja ne gazim i da me ono ne vidi ali se suho lišće kovitla i ja ga m o r a m gaziti kad bih na ovom prijelazu imao nekog drugog kao svi ljudi Prvorazredno djelo samo je bilo kakvo djelo i prema tome bilo kakvo djelo prvorazredno je djelo ako je ovo obrazlaganje lažno nije lažna moja želja da ono b u d e istinska činjenica i za uporabe mojeg mišljenja to mi je dostatno Što mari da je neka zamisao nejasna ako je već zamisao a jedna zamisao ne može biti manje lijepa od druge jer ne može biti razlike između dviju zamisli a to je tako budući da vidim da m o r a biti tako mozak što snatri jednak je mozgu što misli a snovi ne mogu biti nepovezani jer su zapravo misli kao bilo kakve misli. Vidim li nekoga da me gleda nehotice počinjem misli kao svi ljudi a to je bolno kao da su mi dušu biljegovali užarenim željezom ako je užareno željezo zamisao koju ne pojmljem Zablude u koje su upale moje kreposti izazivlju mi ganuće rastužuje me kad ćutim da mogu, kad hoću, zabilježiti njihovu nedostatnost 263

veselilo bi me kad bih imao svoje lijepe kreposti što bi me tješile ali samo da ih mogu uživati i posjedovati i što su moje te kreposti ima osoba što kažu da osjećaju raskomadano srce ne obzirući se nimalo da bi bilo divno osjećati naša srca raskomadana to je nešto što se ne osjeća nikad ali to nije razlog zbog kojeg bi bila sreća osjećati srce raskomadanim U otmjen polumračan salon u majolici modroj majolici što je obojila zidove i kojeg je pod mračan i oslikan i s provodičima od platna u đ e m ponekad suviše suvisao ali je pod ugnut i vrata ne zatvaraju tugu raspetih zastavica u udubinama vrata to je neka neravna tuga načinjena od tišine kroz mrežaste prozore ulazi danja svjetlost što utupljuje stakla zastavica i sabire u kutovima grumenčiće crnine kadikad jure mrzli zapuši prostranim hodnicima i neki je miris stare i oljuštene pokosti po kutovima salona i sve je bolno u ovom d o m u stareži Prolazno se kadšto obrađujem misleći da mi predstoji umrijeti i da ću biti zatvoren u drveni sanduk što miriše po smoli moje će se tijelo rastopiti u grozovite tekućine crte lica rasuti u različitu svjetlucavu trulež a unutra će se početi pojavljivati smiješna lubanja veoma umorna i veoma prljava žmirkajući (1917.?)

264

Bibliografija

F e r n a n d o Pessoa, Obra poética, organizaçâo, introducäo e notas de Maria Aliete Galhoz, Rio de Janeiro, G B , compahnia José Augilar Editôra, 1972. F e r n a n d o Pessoa, Obras complétas, I - X I I , Atica, Lisboa. F e r n a n d o Pessoa, Poesia, por Adolfo Casais Monteiro, A G I R , Rio de Janeiro, 1970. F e r n a n d o Pessoa, Poesias de Alvaro de Campos I Poésies d'Âlvaro de Campos, traduit du portugais et préfacé par Armand Guibert, nrf Gallimard, Paris, 1968. Fernando Pessoa, Ode maritime, traduit du portugais par Armand Guibert, Paris, 1955, Pierre Seghers, Editeur. F e r n a n d o Pessoa, Le gardeur de troupeaux et les autres poèmes d'Alberto Caeiro, traduit du portugais par A r m a n d Guibert, nrf Gallimard, Paris, 1960. Fernando Pessoa, Poesie, cronistoria delia vita e delie opere, versione, bibliografia e note a cura di Luigi Panarese, Lerici editori, Milano, 1967. (dvojezično). F e r n a n d o Pessoa, Imminenza dell'ignoto, introduzione, ver­ sione e note a cura di Luigi Panarese, II edizione corretta ed aumentata, Edizioni Accademia, Milano 1972. (dvojezično). Fernando Pessoa, Una sola moltitudine, volume primo a cu­ ra di Antonio Tabucchi, Adelphi edizioni, Milano, 1979. (dvojezično). 265

F e r n a n d o Pessoa, Una sola moltitudine, volume secondo, a cura di Antonio Tabucchi, Adelphi edizioni, Milano, 1984. (dvojezično). F e r n a n d o Pessoa, Antologia, seleccîon, traduction y prologo de Octavio Paz, Mexico, 1967. Fernando Pessoa, présentation par A r m a n d Guibert, Se­ ghers, Paris, 1960. Q u a t r e poètes portugais, selection, traduction et présentation par Sophia de Mello Breyner, F C G - P U F , Paris, 1970. (dvojezično). F e r n a n d o Pessoa, Paginas de Estetica e de Teoria e Critica Litérarias, textos estabelicidos e prefaciados por Georg Rudolf Lind i Jacinto de Prado Coelho, Lisboa, 1973. F e r n a n d o Pessoa, Le retour des dieux, manifestes du moder­ nisme portugais, présentés et traduits par José Augusto Seabra, Éditions C h a m p libre, Paris, 1973. J o ä o Gaspar Simôes, Vida e obra de Fernando Pessoa, Amadora, Lisboa, 1972. E d u a r d o Lorenço, Pessoa revisitado, Porto, 1973. Presença, 1927-1977, P o r t o , 1977. Quaderni portoghesi, I, II, Pisa (Giardini Editori), 1977. F e r n a n d o Pessoa, Livro do desassossego por Bernardo Soares, vol. I, II, recolha e transcricäo dos textos Maria Aliete Galhoz, Teresa Sobral Cunha, prefâcio e organizacäo Jacinto do P r a d o Coelho, Ätica, Lisboa, 1982. Exilio ediçâo facsimilada, Contexto editora, Lisboa, 1982. F e r n a n d o Pessoa, Due raconti del mistero, a cura di Amina di Munno, prefazione di Antonio Tabucchi, H é r o d o t e , Genoa, 1983. Teresa Rita Lopes, Fernando Pessoa et le drame symboliste, Fondation Gulbenkian, Paris, 1985. 266

F e r n a n d o Pessoa, Il libro dell'inquietudine, prefazione di A n tonio Tabucchi, a cura di Maria José de Lancastre, Feltrinelli, Milano, 1986. F e r n a n d o Pessoa, El banquero anarquista y otros cuentos de raciocinio, traductor Miguel Angel Viqueira, Alianza Editorial, Madrid, 1986. F e r n a n d o Pessoa, Il banchiere anarchico, traduzioni di Leopoldo Carra e Claudio M. Valentinetti, Guanda, Parma, 1986. F e r n a n d o Pessoa, Lettere alla fidanzata con una testimonianza di Ophelia Queiroz, a cura di Antonio Tabucchi, Adelphi, Milano, 1988. F e r n a n d o Pessoa, Il poeta è un fingitore, duecento citazioni scelte da Antonio Tabucchi, Feltrinelli, Milano, 1988. Fernando Pessoa, Faust, edizione italiana con testo a fronte, a cura di Maria José de Lancastre, Giulio Einaudi editore, Torino, 1991. Fernando Pessoa, priredio Nikica Talan, preveli Nikica Talan i A n a Simeon, Mogućnosti, br 5-7, Split, 1991. F e r n a n d o Pessoa, Una cena molto originale, a cura di A m i n a di Munno, Oscar Mondadori editore, Milano, 1995. Nikica Talan, Hrvatska/Portugal, Croâcia/Portugal, Most/The Bridge, Zagreb, 1996. Nikica Talan, Fernando Pessoa u hrvatskoj (prijevodnoj) knji­ ževnosti, Književna smotra, br. 100, Zagreb, 1996.

267

Kronologija Pessoina života, djela i recepcije u Hrvata

1888.:

U 15 20 13. lipnja u Lisabonu se rodio F e r n a n d o Antonio Nogueira Pessoa. Drugo je ime dobio po sv. Anti Padovanskom, rođenom u Lisabonu, čiji se blagdan slavi 13. lipnja. Rodio se Mario de Sâ-Carneiro, životni i još više pjesnički Pessoin prijatelj. Rodio se Jorge, Fernandov brat. U m r o im otac Joaquim de Seabra Pessoa u četrde­ set i trećoj godini od sušice. Prerana se smrt oca odrazila na Fernandovu djetinju dušu.

h

1889.: 1893.:

1894.:

Još jedna smrt u obitelji. U m i r e jednogodišnji Jor­ ge. D o n a Maria Madalena Pinheiro Nogueira Pessoa, Fernandova majka, upoznaje visokog časnika Joâoa Miguela Rosu, budućeg supruga. Šestogodišnji Fer­ n a n d o stvara prvi heteronim (Chevalier de Pas) u čije ime piše sebi pisma. U svibnju Fernandova baka po ocu, Dionizija, biva smještena u bolnicu zbog paranoje. U lipnju Miguel Rosa postaje konzul u južnoafrič­ kom gradu Durbanu. U srpnju F e r n a n d o piše svoju prvu pjesmicu Mojoj

1895.:

dragoj majčici.
1896.: U prosincu se majka po drugi put udaje. F e r n a n d o odlazi s majkom u Durban. U novoj obi­ telji dječak se ljubomorno veže uz majku. Pokojni mu otac, katastarski činovnik i novinski glazbeni 269

kritik, ostaje u čvrstim u s p o m e n a m a . To više što mu je očuh krut i patrijarhalno auktoritativan. F e r n a n d o polazi u školu irskih katoličkih redovnica, koje ga uče engleski i pripravljaju za prvu pričest. Majka mu rađa sestru iz drugog braka H e n r i q u e t u Madalenu. 1898.: 1899.: R a đ a se i druga sestra Madalena Henriqueta. Upisuje se u High School, gdje se iskazuje u svakom pogledu nadprosječan učenik, tako da »preskače« razrede. Profesor mu je engleskoga jezika H e a d m a s t e r Ni­ colas, poznati pedagog, koji ga oduševljava za en­ glesku književnost. U njegovoj mašti rada se i drugi heteronim Alexan­ der Search, s kojim također korespondira. R a đ a se Luis Miguel, Fernandov brat. Prve pjesme na engleskom. Umire sestra Madalena Henriqueta. Očuh dobiva devetomjesečni dopust i cijela se obi­ telj brodom vraća u Portugal. Na brodu je i lijes Fernandove umrle sestrice. 1902.: F e r n a n d u se rađa i drugi brat. U Lisabonu se uvodi u portugalsku literaturu. In­ struira ga teta po majci Maria Xavier, neoklasici­ stička pjesnikinja. Piše pjesmu Quando Ela Passa (»Kada O n a Prola­ zi«). Nakon povratka u D u r b a n upisuje Commercial School, gdje je naučio trgovačke administrativne poslove. 1903.: Polaže prijamni ispit za upis na Sveučilište u Capetownu. Za pismeni sastav iz engleskog dobiva, prvi među 899 k a n d i d a t a , Nagradu kraljice Viktorije. Intenzivno čita engleske auktore (Milton, Byron, Shelley, Keats, Tennyson, Pope, Ben Jonson, Poe, 270

1900.: 1901.:

1904.:

1905.:

Wordsworth, Coleridge, Carlyle), piše poeziju i pro­ zu na engleskom. R a d a mu se još jedna sestra, Maria Clara. Vraća se, budući da mu afrička klima ne prija, u Lisabon. Upisuje se na Filozofski fakultet u r o d n o m gradu, pošto je u prosincu prošle godine već bio pri­ mljen na sličan fakultet u Capetownu. Živi u Lisa­ b o n u u zajedničkom kućanstvu s bakom Dionizijom, j e d n o m t e t o m usidjelicom, a drugom udovi­ com. Upoznaje Baudelaireovu poeziju, osjeća utje­ caj portugalskih »subpoeta«, koje je čitao u djetinj­ stvu. Otkriva u portugalskom pjesniku iz XIX. stol­ jeća Cesâriju Verdeu »učitelja«. Paralelno se odaje lektiri njemačkih filozofa, poglavito Schopenhauera i Nietzschea. U Lisabonu je na jednogodišnjem konzulskom do­ pustu čitava obitelj. F e r n a n d o napušta fakultet, iznajmljuje sobu i kupu­ je u Portalegreu neku tiskaru, koju prenosi u Lisa­ bon. Montira je i daje joj ime Ibis, ali poduzeće za­ pravo nikada nije proradilo. Koristeći se znanjem stečenim u durbanskim učiliš­ tima, vladajući vrsno engleskim i njemačkim, poči­ nje raditi za razne tvrtke bez čvrstih obveza kao inokorespondent. Na taj se način materijalno izdržava do kraja života, e da bi se mogao posvetiti poeziji. Odustaje od n a k a n e da se kao pjesnik isključivo iz­ ražava na engleskom. Odluku da se vrati materin­ skom idiomu donosi naglo nakon jednog čitanja glasovitog portugalskog romantika Almeide G a r r e t ta. Čita francuske simboliste i simboliste na portugal­ ski način (Gomes Leal, G u e r r a Junqueiro, Čamilo Pessanha). Oduševljava ga Max Nordau. 4. listopada izbija revolucija, a dan poslije progla­ šena je Republika. 271

1906.: 1907.:

1908.:

1909.:

1910.:

1912.:

U Portu je utemeljen č a s o p i s a Aguia (»Orao«), vo­ den od republikanaca. Skupina intelektualaca na čijem je čelu pjesnik Teixeira de Pascoaes formira u Portu društvo Renascença Portuguesa, organ kojeg postaje Orao. Pro­ gram je društva »objaviti luzitansku dušu, integrira­ ti je u njezine bitne i izvorne kvalitete.« Književnici tog smjera bliski su nekoj vrsti zakašnjela nacional­ nog simbolizma i španjolskoj »generaciji 1898.«. U Orlu (1912., br. 4) Pessoa objavljuje svoj prvi članak Nova portugalska poezija sociološki promatrana. Čla­ n a k izazivlje konsternaciju, m e đ u ostalim i zbog to­ ga što Pessoa navješćuje dolazak novog velikog pje­ snika, superiorna Camöesu i raskid s tradicijom. Pe­ ssoa odgovara na napadaje. U Orlu (br. 9) tiska nov esej Nova portugalska poe­ zija u svojem psihološkom aspektu, u kojem razma­ tra fenomen saudosističke poezije (saudade, čežnja, sjeta), obnovljene po pjesniku Teixeira de Pasco­ aes; istodobno daje vlastit pjesnički program. Mario de Sâ-Carneiro upisuje se na Sorbonnu i ti­ ska knjigu novela. Razvija se obimna koresponden­ cija između dvaju prijatelja i štovatelja. Pessoa kani tiskati zbirku Gladio (»Mač«). Sve j e više rezerviran p r e m a grupaciji Renascença Portu­ guesa. Surađuje književnim kritikama u časopisu Teatro. Piše rukovet stihova na portugalskom i šalje ih Mâriu u Pariz. M a r i o uzvraća s apelom da je vri­ jeme da Pessoa knjigom predstavi javnosti svoje pjesme i savjetuje mu da za njegov talent nije do­ statna suradnja u novinama i časopisima. Izvješćuje ga također o kubizmu. 29. ožujka Pessoa stvara pjesmu Pauis (»Močvare«) prema kojoj definira pravac paulizam. Objavljuje ju u veljači 1914. 272

1913.:

1914.:

U Orlu recenzira As Caricaturas de Almada Negreiros i upoznaje toga osamnaestogodišnjeg slikara. Nastaje engleska p o e m a Epithalamium. Pessoa sudjeluje u akciji zbrinjavanja i prikupljanja pomoći za pjesnika Gomesa Leala. Sâ-Carneiro vraća se u Lisabon. U kavanama Brasileira i Martinho okuplja se neveliko društvo, gdje Mario diskutira o kubizmu i futurizmu, Mallarméu, Apollinaireu, Picassu i M. Jacobu. U Orlu se pojavljuje Pessoina proza U šumi ocaranja. 11. i 12. listopada piše »statičnu dramu« O Marinheiro (»Mornar«). Pomaže prijatelju Mâriu pri korekturi njegove zbir­ ke Dispersäo. Prevodi na engleski za londonskog nakladnika 300 portugalskih poslovica. Paulizam stječe pravo javnosti, a Pessoa se p o t p u n o odvaja od poezije pokreta Renascença Portuguesa. Pjesnička i duhovna Pessoina kriza razrješuje se u invenciji heteronima. 8. ožujka »triumfalni dan njegova života«: pojavio se Alberto Caeiro, »novi« pjesnik u njemu. U istom mjesecu piše Triumfalnu pjesan Alvara de Campos. 16. lipnja stvara prvu pjesmu Ricarda Reisa. Raste u njemu uvjerenje da je p r e d o d r e đ e n za naj­ većega pjesnika svih vremena. U pismu Mâriu, koji je ponovo u Parizu i u novčanim nevoljama, izjav­ ljuje da je nastupilo vrijeme njegove p o t p u n e pje­ sničke zrelosti. Santa-Rita Pintor (»Slikar«) vraća se iz Pariza, gdje studira slikarstvo, s ovlaštenjem Marinettija da ob­ javljuje futurističke manifeste. Pessoa dolazi s njim u dodir. Sâ-Carneiro iz Pariza svraća u Barcelonu. 273

1915.:

Piše p o e m u na engleskom Antinous. Početkom je godine u živčanoj krizi, koju analizira u pismu Côrtesu Rodriguesu. Govori o psihološ­ k o m rastrojstvu i osamljenosti. Odlučuje objaviti pjesme heteronimâ (Caeiro-Reis-Campos). Ne druži se ni s Mâriom, koji je o p e t u Lisabonu. Skupina pjesnika, koja u Pessoi gleda predvodnika, pripravlja se na pokretanje nove književne revije Orpheu. Prvi njezin broj izlazi u travnju. Građanski tisak, humoristi, feljtonisti napadaju Orfej proglašujući njegove suradnike luđacima, degenericima, morfinistima, kokainistima. Najviše Pessou. Među­ tim, oni se ne daju pokolebati. Pored suradnje u Orfeju, u časopisu Galera iz Coimbre Pessoa objavljuje članak U spomen Antôniju Nobreu, u kojem analizira simbolističku i luzitansku komponentu tog pjesnika. Kratkotrajno uređuje jednu rubriku u novinama O Jornal, jer je u financijalnoj oskudici. Lisabonski šoferi šalju uredništvu novina prosvjed protiv jednog Pessoina članka, i on je dobio otkaz. U srpnju izlazi drugi broj Orfeja s Pomorskom pje­ sni. Isti broj donosi crteže Santa-Rite, »četiri defi­ nitivno futuristička rada.« Orfej je htio organizirati »paulističku večer«, koju neki lisabonski list neukusno napada. Pessoa od­ mah upućuje gnjevno pismo listu, potpisano od A1vara de Camposa, u kojem je bilo aluzija na nesreću (fraktura lubanje) ministra Alfonsa Coste, koji je zbog prijetnje a t e n t a t o m iskočio iz jurećeg tramwaya. Pristaše ministra žele se obračunati s Pessoom, ali ga srećom nisu našli u restoranu Irmaos unidos, gdje je zalazio. Pessoini prijatelji pokušavaju izgla­ diti incident, pa su se po novinama ograđivali od Alvara de C a m p o s a i pravdali ga da je pisao u pi274

1915.:

j a n o m stanju. Redakcija Orfeja službeno se distan­ cirala od pisma. 11. srpnja Mario se naglo i neopazice vraća u Pariz, a na Pessoina su se leđa svalili troškovi tiskanja Or­ feja. U rujnu za jednoga lisabonskog nakladnika prevodi Udžbenik Teosofije C. W. Leabeatera. Za istog na­ ručitelja prevodi još neke teozofske i ezoterične spi­ se. Proučava W. Blakea i Swedenborga. U prosincu Pessoi stiže vijest iz Pretorije da mu je majka pretrpjela udar, te da je djelomično paralizi­ rana. Pod dojmom te vijesti prigrljuje spiritizam i teozofiju. U pismu Mâriu aludira na vlastite mentalne smet­ nje. U siječnju Pessoa u pismu Sâ-Carneiru otkriva na­ mjeru da se profesionalno bavi astrologijom. U ožujku stižu Mârieva panična pisma iz Pariza, gdje je bez sredstava. 26. travnja Sâ-Carneiro se truje u pariškom Hotelu de Nice, R u e Victor Massé 29. Pessoa telepatski proživljuje njegove posljednje da­ ne. Bilježi da je oćutio na razdaljini trenutak samo­ ubojstva svojega najvećeg prijatelja, pjesničkog su­ druga, svojeg Cavalcantija. U rujnu se trebao pojaviti treći broj Orfeja, čak je djelomično bio i složen. Tiskara je, međutim, ban­ krotirala, Orfej nije izišao. U travnju je José de Almada Negreiros organizirao u nekom kazalištu futurističku konferenciju. Tiskana publikacija Portugal Futurista s nekoliko pjesama F e r n a n d a Pessoe i Ultimatumom Alvara de Camposa. 275

1916.:

1917.:

1918.:

Pessoa objavljuje dvije knjižice stihova na engle­ skom (Antinous i 35 Sonnets), koje sa simpatijama recenziraju Glasgow Herald i Times (19. IX.). U trgovačkom uredu, gdje radi kao vanjski surad­ nik, upoznaje tipkačicu Opheliu Queiroz, u koju se zaljubljuje na prvi pogled. I ona u njega postupno. Veza ostaje tek na čeznutljivoj ljubavi, jer se Fer­ n a n d o želi posvetiti samo literaturi. 12. rujna piše niz pjesama u ime »umrlog« Alberta Caeira. Ricardo Reis »otputovao« u Braziliju. U listopadu u Pretoriji umire Pessoin očuh J. Mi­ guel Rosa. Engleske novine The Athenaeum objavljuju Pessoinu p o e m u Meantime. 1. ožujka F e r n a n d o piše prvo ljubavno pismo Ofeliji. Njegov ljuveni epistolar, objavljen prije desetak godina, zanimljivo je svjedočanstvo, i po mnogim svojim oznakama predstavlja neku vrstu m o d e r n o g a ljubavnog romana nalik Danteovu Novom životu. 30. ožujka stiže u Lisabon brodom Pessoina majka s dva sina i kćerkom. F e r n a n d o živi zajedno s njima u iznajmljenu stanu. Dva brata u međuvremenu se­ le u Englesku. Fernando osjeća zdravstvene tegobe na što se tuži Ofeliji, tuži se i na njezinu nehajnost. U listopadu razmišlja o odlasku u bolnicu, ali odu­ staje. Piše Ofeliji oproštajno pismo. Nov ciklus pjesama na engleskom Inscriptiones. Nepripravan na intimne sveze, sve više vezan uz bo­ lesnu majku, Pessoa zapada u čuvstveno mrtvilo. Objavljuje k a o knjižice English Poems I i II, English Poems III. Časopis Contemporânea, koji je okupio n e k e bivše suradnike Orfeja, tiska Pessoinu pripovijest Bankar 276

1919.:

1920.:

1921.:

1922.:

anarhist. U istom časopisu Pessoa priopćuje teorij­ sku studiju Antonio Botto i estetički ideali u Portuga­ lu. Pessoa utemeljuje vlastitu izdavačku kuću Olisipo u kojoj objavljuje drugo izdanje Pjesama Antonija Botta. Alvaro Maia, katolički polemičar, suprotstavlja se u pamfletu Sodomijska literatura Pessoinoj studiji. Contemporânea objavljuje pismo Alvara de Campo­ sa u kojem se kritiziraju neki Pessoini teorijski na­ zori. 1923.: Olisipo objelodanjuje brošuru Sodoma divinizada dr. Raula Leala, mistika i nadriteologa, u kojoj se brani pederastija i tobožnja razbludnost A. Botte od moralističkih napadaja Alvara Maie, te daje du­ hovna apologija homoseksualnosti. Izbija afera. U Lisabonu se formira Liga akcije stu­ denata, povezana s monarhističkim i katoličkim krugovima. O n a iznuđuje zapljenu Bottovih pjesa­ ma i Lealove knjige. Pessoa, indigniran konzervatizmom i provincijalnošću, uključuje se u aferu s dva ironična izjašnjenja. Contemporânea objavljuje Pessoine pjesme na fran­ cuskom (Trois Chansons Mortes), jednu pjesmu na engleskom Spell i jednu na portugalskom Alvara de Camposa, te je to časopis, valjda jedini na svijetu, koji je u j e d n o m godištu tiskao pjesme istog auktora na tri jezika. U istoj reviji pojavljuje se Pessoino Carta aö Autor de »Sacha«, u kojem se, polazeći od imenovanog fil­ ma, raspravlja o naravi pisaca. Pojavljuje se nova knjiga Antonija Botta Motivos de beleza (»Motivi ljepote«) s Pessoinom bilješkom. 1924.: Pessoa uz pomoć prijatelja (Ruy Vaz, profesor risanja i slikar) izdaje časopis Athena (pet brojeva od 277

listopada 1924. do veljače 1926.). U prvom broju u u v o d n o m tekstu objašnjuje svoju estetičku poziciju i ime časopisa reinterpretacijom ideala drevne H e lade. U drugom broju Alvaro de Campos polemički rea­ gira na uvodnik u osvrtu pod naslovom Sto je me­ tafizika? U istom je broju Pessoin esej o Mâriu de Sâ-Carneiru, a u trećemu broju važan Camposov traktat Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku. 1925.: 17. ožujka umire D o n a Maria Madalena, Pessoina majka, nakon dvotjedne kome. F e r n a n d o je probo­ ravio uz nju cijelo predsmrtno vrijeme. U žestokoj boli nad smrću majke traži utjehu u teozofrji i spiritizmu. Mario Saa tiska knjigu Židovska invazija, bojovno antisemitsku. U posljednjem poglavlju svi se avan­ gardni pokreti u portugalskoj umjetnosti objašnjuju židovskom infiltracijom, a židovsko se podrijetlo pripisuje većini pokretača Orfeja, pa i Pessoi. S tog aspekta Saa tumači i Pessoine pjesničke p o b u d e . Pessoa je, inače, bio ponosan na svoje davne židov­ ske pretke. Portugal pomalo skreće u totalitarizam. Antonio de Oliveira Salazar će slijedeće godine postati ministar financija. 1926.: Sa šurjakom izdaje trgovačko-knjigovodstvenu revi­ ju. U prvom broju piše esej Bit trgovine, a zatim re­ dovito surađuje sa stručnim prinosima. Pessoa patentira svoj izum Sintetički pokazbeni po­ pis za imena i druge razne klasifikacije, savjetodavan u svim jezicima. Objavljuje u Contemporânei pjesmu Mališ svoje ma­ me. 1927.: U Coimbri počinje izlaziti časopis Presença (»Pri­ sutnost«), koji je uređivala skupina talentiranih stu­ denata. Časopis je otvoren europskim utjecajima, 278

posebno francuskim (Joyce, Proust, Gide, Valéry), a važan je za m e đ u r a t n u književnu obnovu. Već u uvodniku prvog broja pjesnik José Regio apostrofira Pessou kao iznimnu vrijednost. Presencisti pomalo stvaraju kult Pessoe, odnoseći se pre­ ma njemu kao p r e m a Učitelju (»Mestre«). Revalo­ riziraju Orfej k a o jedinu istinsku avangardu u Por­ tugalu. Pessoa, do tada kao pjesnik poznat i cije­ njen isključivo u uskom krugu, stječe nešto širu afir­ maciju. To na njega djeluje poticajno. U Presençi od 4. lipnja nalazi se Pessoina pjesma Marinho (»Mornarstvo«). U listu Imperial Jorge de Sena, ko­ ji će se kao i J. Regio razviti u velikog pjesnika, pi­ še: »... najljepše određenje (...) duhovne pustolovi­ ne što je u svojoj biti pjesništvo F e r n a n d a Pessoe.« 1928.: Presença tiska Pessoin Bibliografski popis, koji je sam izradio. Na stalno poticanje urednika i surad­ nika časopisa Pessoa pristupa sistematiziranju i pri­ pravljanju za tisak golemoga pjesničkog opusa. 1929.: U listu Noticias Ilustrados (14. travnja) odgovara na anketu o pučkoj portugalskoj popijevci fado i na za­ nimljiv je način objašnjuje kao emanaciju nacional­ noga podvojenog duha. Pokušava s Antônijem Bottom organizirati ediciju Antologia de Poemas Portugueses Modernos, koja se zaustavlja nakon prvog objavka. Joäo Gaspar Simôes u knjizi Temas raspravlja o Pessoinu pjesništvu. To je prvi veći kritički i interpretativni rad o pjesniku, što je Pessou iznenadilo i obradovalo. Isti auktor prosljeđuje proučavanje, ko­ je će rezultirati temeljitom monografijom o životu i djelu (prvo izdanje 1950.). Odjednom obnavlja dopisivanje s Ofelijom. U pi­ smu od 11. rujna podsjeća je da ju je triput slučajno sreo u Lisabonu. Pretpostavlja da ju je u j e d n o m u noćnom susretu vidio sa zaručnikom u ulici Rua do 279

1930.:

Ouro, a dvaput ju je spazio u tramwayu na liniji Estrêla. 25. rujna Ofeliji piše Âlvaro de Campos koji joj zabranjuje u ime Pessoe: 1) da izgubi i gram od tjelesne težine; 2) da malo jede; 3) da budzašto ne spava; 4) da ima vrućicu i 5) da misli na F e r n a n d a . U drugom pismu navješćuje Ofeliji da će se možda preseliti u okolicu Lisabona, da bi se mogao posve­ titi sređivanju svojih djela. Presença planira objaviti Sa-Carneirova sabrana djela, a Pessoa pristaje da im b u d e urednik. J. G. Simöes dolazi iz Coimbre u Lisabon i u kavani Montahna sastaje se s Pessoom. Daljnja pjesnička suradnja u Presençi. Ova je godina obilježena Pessoinim poznanstvom s engleskim »magom«, piscem astroloških knjiga, svjetskim putnikom i masonom, kojeg su teozofski krugovi nazivali Učitelj Thérion, a on sebe Životinja 666. Bio je to Aleister Crowley, engleski plemić i bogataš, vagabund takožer. Godinu dana prije prot­ jeran je zbog sumnjivih poslova iz Francuske. Pes­ soa se s njim u p o z n a o preko korespondencije u vezi jedne horoskopske pogreške u Crowleyevoj knjizi. »Mag« je boravio u Lisabonu dvadesetak dana i družio se s Pessoom, a na odlasku je Pessoi priredio jednu od svojih »majstorija«. Iščeznuo je tobože mi­ steriozno u nekoj pećini. Pessou je policija ispitiva­ la, Učitelj se T h é r i o n pojavio kao slikar u Njemač­ koj. Pessoa je m o r a o dati i priopćenje u novinama. Objavljuje u Presençi pjesmu Posljednja čarolija. U Presençi također tiska prijevod Crowleyeve pje­ sme Himna Panu i osmu pjesmu Čuvara stada Al­ berta Caeira s Bilješkama zahvalnosti mojem učitelju Albertu Caeiru Alvara de Camposa. Izbjeglica iz So­ vjetskog Saveza Židov Eliezer Kamenezky moli Pe­ ssou da mu napiše predgovor za zbirku pjesama na portugalskom, što on prihvaća. 280

1931.:

1932.:

Ova i p r e t h o d n a godina bile su mu pjesnički veoma plodna, što valja zahvaliti i presenistima čiji ga je prijam obvezivao. Pierre H o u r c a d o , lektor francuskog jezika u Coimbri, kontaktira s Pessoom. On će uskoro prvi infor­ mirati francusku publiku o Pessoinoj poeziji. Javlja se na novinski natječaj za konzervatora-bibliotekara muzeja u Cascaisu, i nije primljen. Presença objavljuje Trafiku Alvara de Camposa. Piše predgovor za dramsku novelu Antonio A. Bot­ te. Pati od neurastenije. Isto tako popraćuje predgovorom knjigu Peto car­ stvo A. Ferreire Gomesa, okultista i sebastijanista. Sebastijanističkim je d u h o m prožeta i jedina Pessoi­ na zbirka stihova, objavljena za života, Mensagem (»Poruka«), kojom na natječaju državnog u r e d a za nacionalnu propagandu polučuje drugu nagradu i 5 tisuća škuda. Prvu nagradu je, na zgražanje presençista, dobio franjevac Vasco Reis. Pessoa u novinama n a p a d a a m a n d m a n na zakon salazarističkog ministra o ukinuću i zabrani masone­ rije. Katolički tisak se opet spori s Pessoom. Tijekom ove godine Pessoa živi sve osamljenije, malo druguje s prijateljima. Sve više troši rakiju. U noći između 26. i 27. studenoga iznenada mu je pozlilo. Htio je o tome obavijestiti sestru, koja ga je očekivala na svečanoj večeri. Zamoli prodavača no­ vina da pošalje brzojav obitelji. Ovaj uzme novac, a obećanje ne izvrši. 28. studenoga prijatelji su ga otpremili u bolnicu, gdje je dijagnosticiran hepatitis. 30. istog mjeseca F e r n a n d o Pessoa umire navršivši 47 godina. Počinje objavljivanje pisama, dokumenata i pjesa­ ma iz Pessoine velike riznice rukopisa. 281

1933.:

1934.:

1935.:

1936.:

1942.:

Nakladni zavod Âtica iz Lisabona počinje sustavno tiskati Pessoine pjesme i ostalu rukopisnu ostavšti­ nu. Posao još nije priveden kraju. Po opsegu, a i po kakvoći, to je j e d a n od ponajvećih književnih ovostoljetnih opusa, kojemu, osim poezije poznatih heteronima, pripadaju i sedam »krimića«, drame, književne kritike, eseji, feljtoni, teorijski i estetički spisi, politološke rasprave, članci o filmu, polemike, stručni članci o trgovinstvu i računovodstvu, prije­ vodi engleskih pjesnika (E. A. P o e a npr.), golema korespondencija s prijateljima, dnevnici, autobio­ grafski zapisci (roman), ljuvena pisma (epistolarni roman). Nacionalna knjižnica iz Lisabona pohra­ njuje 27543 d o k u m e n t a s oznakom »Pessoa«, gdje su sadržani njegovi tekstovi. Živio je tek 47 godina, objavljivao (razmjerno simbolično) dvadesetak. U splitskomu časopisu Mogućnosti (br. 3) u prijevo­ du A. Cettinea pojavila se vjerojatno prva Pessoina pjesma na hrvatskom jeziku. U bilješci stoji: »O Fernandu Pessoi, vrlo značajnom (i vrlo jasnom u svakom vidu!) pjesniku ne samo portugalskom, ne­ go i zapadnoevropskom, nije nikad dovoljno pisati.« Nikola Milićević preveo osam Pessoinih pjesama za časopis Republika, br. 11, Antologija svjetske lirike, uredio Slavko Ježić, Zag­ reb sadrži dvije Pessoine pjesme, što ih je preveo Cettineo. Splitski »časopis mladih« Vidik, br. 18/19, objavljuje sedam pjesama Alvara de Camposa u prepjevu Mir­ ka Tomasovića. Od tada učestalo u časopisima i li­ stovima (Republika, Kamov, Telegram, Dubrovnik, Forum, Prolog, Dometi, Odjek) priopćujem prijevo­ de Pessoine poezije raznih heteronima. U posebnoj je knjizi predstavljen 1973. (Posljednja čarolija), te Pet portugalskih pjesnika (1974.), zatim Pomorska pjesan (p. o. Dometi, 1976.), Dvije poeme Alvara de 282

1954.:

1961.: 1965.:

1970.:

Camposa, dvojezično 1982.; n a p o k o n sam te i nove prepjeve skupio i sistematizirao u knjizi F e r n a n d o Pessoa, Poezija, 1986., koja sada proširena i redigi­ rana doživljuje drugo izdanje, ali u Zagrebu. Sto se tiče hrvatskih prijevoda Pessoe i njihova odjeka, vi­ djeti knjigu Nikice Talana, navedenu u Bibliografiji. Osim u časopisima i posebnim knjigama Pessoa je u mojim prijevodima predstavljen i slušateljima Rad i o - Z a g r e b a u dvjema radio-igrama (Mornar, Tra­ fika), što su izvedene višekratno. Ne za pohvalu vla­ stitih prijevoda, već za ilustraciju prodornosti i komunikativnosti Pessoinih tekstova, navodim da je Pessoa postao ljubimac mnogih običnih i učenih či­ tatelja, slušatelja, koji su s njegovim pjesmama do­ hodili u dodir. U s m e n e pohvale pjesniku ne ću na­ voditi, iako sam, primjerice, čuo da je u Makarskoj postojala skupina ljubitelja Pessoinih pjesama, da polaznici tečaja Kreativno pisanje m e đ u uzornim pjesnicima stavljaju na istaknuto mjesto Portugalca. Iznenadilo me ipak što sam u Vjesniku (30. lipnja, 1991., str. 10) u rubrici In memoriam našao Pessoin tekst umjesto uobičajenih zahvalnih riječi »dragom tati« u povodu petoljetnice smrti. Neka mi također bude dopušteno citirati pismo »dramaturga-urednika« III. programa R a d i o - Z a g r e b a iz lipnja 1988.: »Vraćamo Vam lijepu knjigu Pessoinih stihova (...) Svima nama koji smo radili na emisiji, Pessoa je po­ stao blizak i neophodan«. (Draga Begović). Emisija je uistinu vješto napravljena (kao m o n o d r a m a Tra­ fike i još nekih pjesama A. de Camposa), izvedena je 14. lipnja, a u rubrici Radio dnevnika Vjesnik 17. lipnja (str. 12) čitam: »Bila je to jedna od onih emi­ sija koje čovjeka krijepe i nadahnjuju. To slušanje nije bilo radni zadatak, već užitak, poticaj da o Pessoi saznamo više.« Neka se zna, da je izbor i obrad­ bu načinila M a d a m e Draga Begović, a emisiju 283

režirao Mladen Rutić. Moj je dojam, a imadem va­ ljanih potkrepa, da je portugalski auktor dopro do širokog sloja primatelja u Hrvatskoj neobičnom la­ koćom, što je znak da ga čitatelji prepoznaju kao svojeg pjesnika, a to je pak odlika istinskih pjesnika, koji nemaju zapreka u recepciji ni u vremenu ni na prostoru. To pokazuju i recenzije knjiga njegovih prijevoda u Hrvatskoj i na osobit način učinak na hrvatske pjesnike, što već stvara predpostavke za komparatističko istraživanje, koje je primarno oba­ vio prof. Talan. O n o , među ostalim, pokazuje da je F e r n a n d o Pessoa od sedamdesetih godina ovoga stoljeća ušao u hrvatsku literaturu sa spontanom dobrodošlicom i ne s velikim zaostatkom u odnosu na E u r o p u . Sto se tiče konteksta hrvatske poezije, Pessoa je, čini se, odgovarao postmodernom senzi­ bilitetu i ortonimskim i heteronimskim stihovima, a djelomično u hrvatskih primatelja asocira neke po­ bude i nemire, podvojenosti i egzorciranja psihe, znakovite za poeziju Tina Ujevića. 1971.: 100 pjesnika svijeta, priredio Antun Soljan, Z a g r e b sadrži pet Pessoinih pjesama u prijevodu Nikole Milićevića. Istoimena antologija istog sastavljača iz 1984. (Mladost, Zagreb) ima također pet Pessoinih sastava (4 je preveo Tomasović, 1 Milićević), ali na više stranica i s opširnijom bilješkom sastavljača, te esejem Tonča Petrasova Marovića o auktorovoj po­ eziji. Hrvatski pjesnik kaže: »Pessoa mi živo govori glasom komu ne vidim ravna u ovostoljetnom ev­ ropskom pjesništvu.« Antun Soljan, Antologija modernije poezije zapadno­ ga kruga (Zagreb): dvije Pessoine pjesme u Milićevićevoj verziji. Vijesti iz tvrđave, savremena portugalska poezija, iz­ bor i prevod Nikola Marčetić, Banja Luka: na uvod­ nu mjestu tri Pessoine kraće pjesme. 284

1974.:

1980.:

1981.:

1988.:

1991.:

1991.: 1992.:

1994.:

1996.:

Ivan Martinac, Pohvale, Split (1981.), zbirka pjesa­ ma. Uvod u pohvale: »Sinoć sam sanjao A r t h u r a R i m b a u d a kako iz đačke teke prepisuje pjesmu za maleno djetešce F e r n a n d a Pessou.« J e d n a je poh­ vala naslovljena Marsejska pjesma Arthura Rimbau­ da Fernandu Pessoi. Tonči Petrasov Marović, Moći ne govoriti, Zagreb: pjesma Trava na Tinovu grobu ima m o t t o stih Bio sam, kao trave, i nisu me iščupali ( F . Pessoa). Stih je iz pjesme Zapisano na nekoj knjizi... Stijepo Mijović Kočan, Konavoski vez, Zagreb. U pogovoru zbirke Ernest Fišer napominje: »Različi­ tost svojih pjesničkih glasova (diskursâ) Kočan ne koristi — poput znamenitog Portugalca F e r n a n d a Pessoe — da tekstove svakoga glasa posebno potpi­ suje drugim imenom, heteronimom.« Knjiga nemira Bernarda Soaresa, sedamnaest ulo­ maka preveo Borko Augustin, Treći program Hr­ vatskog radija, Z a g r e b Fernando Pessoa, priredio N. Talan, vidjeti Biblio­ grafiju. Tonko Maroević, Sonetna struka, Zagreb, sonet Četveroručno prizivlje ortonima F e r n a n d a Pessou kao i tri mu glavna heteronima. U zbirci pjesnikinje Milane Vuković Azurno zlato fi­ guriraju dva heteronima, j e d a n je Ariel Knox, drugi dr. Spleten Pleterić. Imaju i svoje biografije. Tonko Maroević, Uskličnici, antologija hrvatskog pjesništva 1971.-1995., Zagreb. Dvije pjesme iz te antologije, sa čvrstim selektivnim mjerilom, imaju u naslovu Pessoino i m e : Pismo Fernandu Pessoi (Igor Zidić), Slobodno mjesto za Pessoinim stolom (Milan Milišić). Zabilježit ću da je Milišićeva pjesma dati­ rana i napisana u lisabonskoj kavani, gdje se Pessoa sastajao s prijateljima 1913., »A BRASILEIRA«, 6. 8. 1989., dakle dvije godine prije nego je pjesnika 285

1996.:

ubila granata u zavojevačkom napadaju na Dubrov­ nik. Igor Zidić prvu je svoju zbirku pjesama nazvao Uhodeći more (Zagreb, I960.). Ta metaforička sin­ tagma zapisana je u Pessoinu Mornaru, koji tekst hrvatski pjesnik zacijelo tada nije poznavao. Knjiga i studija dr. Nikice Talana (vidjeti bibliografiju).

286

Tumač uz pjesme

D o m Sebastiâo (1557.-1578.) dolazi na portugalsko pri­ jestolje u vrijeme kada je zemlja nakon neviđena uspona p o s t u p n o zalazila u krizu. Sam mladi kralj, krhka osob­ nost, zanesen viteškim mitovima i križarskim ratovima, poduzeo je intervenciju u Maroku da povrati staru slavu. Prešao je Gibraltar s vojskom od 18000 ljudi, i 4. kolovo­ za 1578. bio hametice poražen kod Alkazar-Kibira. Sebastijan je u okršaju poginuo, zapravo »nestao«, i uskoro je slijedila velika nevolja za Portugal: nakon dinastičke krize državu su zaposjeli Španjolci. Kralj je ušao u legen­ du k a o Desejado (»Zuđeni«) ili Encoberto (»Skriveni«), što se pretvorilo u mistično vjerovanje: Sebastijan nije mrtav, pošto mu tijelo nije p r o n a đ e n o na poprištu bitke, te će se povratiti jednoga d a n a s brodovljem da spasi Por­ tugal i osnuje Quinto Império (»Peto Carstvo«), koje će zagospodariti svijetom i osigurati sveopću sreću čovječan­ stvu. To vjerovanje (sebastijanizam) s mističnom nacio­ nalnom t r a u m o m i mesijanizmom protezalo se sve do po­ četka ovoga stoljeća, a zanimljivo je da su i mnogi ugledni književnici, filozofi i historici bili neotporni p r e m a toj utopiji. Pessoa je također u j e d n o m trenutku bio dosta senzibilan p r e m a sebastijanizmu. Naslov je pjesme zapravo O Infante D. Henrique pozna­ t o m po imenu Henrik Moreplovac (1394.-1460.). Bio je peti sin Ivana I. i posvetio se s mnogo uspjeha pomorskoj ekspanziji Portugala. Utemeljio je u Sagresu središte sa stručnjacima geografima i navigatorima, koji su priprav­ ljali prekomorske ekspedicije. 287

Bartolomeu Dias i Fernâo de Magalhâes uz Vasca da G a m u najpoznatiji su pomorci iz e p o h e »otkrića« (kraj XV. i početak XVI. stoljeća). Pjesma je prvi put objavljena u časopisu Presença (Coimbra, 29/1930.), a svrstavaju je među najpoznatije Pessoine ezoterične pjesme. Povezana je s Pessoinim kontaktom s engleskim magom (Aleister Crowley), koji je bio došao u Lisabon i nestao ispred Pessoinih očiju u nekoj pećini na hridi (da bi se zatim javio iz Njemačke), zbog čega je po­ licija vodila istragu. U izvorniku: »O poeta é um fingidor.« Taj je stih uzeo za polazište Jorge de Sena u slavnom eseju o Pessoi. Autopsihografiju mnogi kritici drže ključem za razumijevanje Pessoine poezije, njegovom ars poetica. U kratkom proslovu ovima specifičnim kiticama Pessoa kaže da je a quadra, tj. »četverostih« isto što i »posuda cvijeća koju Puk stavlja na prozor svoje duše.« Nevjero­ jatna je Pessoina pjesnička prilagodljivost kojom transponira stalno prisutnu tendenciju iberijske književnosti da se vraća izvorištima usmene poezije. Paralelno s ezote­ ričnim i hermetičkim sastavima (baš kao i Gongora) u ovakvim kiticama uspijevao je naznačiti tradicijsku lepr­ šavost i pjevnost pučke pjesme. Napisao je 325 quadras u vremenskom rasponu od tridesetak godina (1907.-1935.). a Ovan (hist.) ratna je sprava za probijanje zidina i utvrda. Cesârio Verde (1855.-1886.) preteča je modernih gibanja u portugalskoj lirici. Dva od Pessoinih heteronima (Caeiro, Campos) drže ga svojim učiteljem. Pjesma je posvećena smrti nekog pjesika. U posljednjim se stihovima aludira na Lisabon, koji je navodno uteme­ ljio Odisej. Najpoznatija je Verdeova pjesma poema Čuvstvo jednog zapadnjaka. Prepjevao s a m je u knjizi Pet portugalskih pje­ snika (Zagreb, 1974.). Àlvaro de Campos živi u Pessoi kao brodostrojarski inženjer, školovan u Glasgowu. 288

11 12 13

Vrsta broda, škuna. Engleski izraz: nasukan, iskrcan za kaznu na pust otok. Poznata gusarska pjesma (Stivensonov Otok s blagom); u slobodnu prepjevu: Petnaest ljudi u mrtvačkoj škrinji. Iju, iju i staklenka ruma! Darby M'Gray, Darby M'Gray, opskrbi nas, dobaci n a m ruma! Francuski izraz: blagost običaja, pitomo ponašanje. Engleski i francuski izrazi iz poslovne korespondencije: »Draga Gospodo... Gospodo... odani vam... srdačni poz­ dravi...« Tramper, teretni brod slobodne plovidbe. Francuski izraz za označavanje svodnika, makroa. Vicio-pessoa stoji u originalu, višeznačna igra pojmovima, budući da a pessoa znači osoba. Engleska složenica, koja po Filipovićevu Rječniku (Zag­ reb, str. 508) znači polublagdan. Mješavina španjolskoga i portugalskog: »Tu bî stan Manola uoči odlaska na vješala.« prozorčić, šalter. pokrivene lanom. Vidi predgovor (odjeljak Pessoa i futurizam). dječja kolica. »Živjela melodrama u kojoj je Margot plakala.«

14

16

11
18

19

20

91
no
9^ 94.

26 26a

»Ovlašena, bez jamstva Boga«.

P r e d s t a v e tog kazališta pratio je kao kritičar Pessoin otac. 27 Sir Malcolm Campbell (1885.-1948.) glasoviti britanski vozač brzinskih automobila. Ova je pjesma iz Pessoine zaostavštine. Stih vjerojatno 90 Svi dovršen. nije su izgledi da je Trafika napisana u uredu gdje je Fer­ nando radio. S uredskog prozora vidjela se stara lisabonska trafika Havanesa dos Retroseiros (ulica dos Retro289

seiros). Ova je pjesma plod pjesničkog sazrijevanja Alva­ ra de C a m p o s a i antologijska u Pessoinu opusu. L a u d a Alvara de Camposa drugomu h e t e r o n i m u Albertu Caeiru. Z n a se i kako je Pessoa imenovao potonjeg he­ teronima. T a k o se zvao vlasnik jedne lisabonske ljekarni­ ce. Pessoin je r o đ e n d a n 13. lipnja, a 15. listopada, kada je napisana ova pjesma, rođen je Alvaro de Campos.
32

Pessoa je za svoje futurističke faze korespondirao s Marinettijem izravno. Ova pjesma svjedoči da se Pessoi nije mililo Marinettijevo institucionaliziranje (neotpornost p r e m a počastima koje mu je za usluge dodjeljivao Mussolinijev aparat). " Uvrstio sam u knjigu i ovaj tekst, koji, dakako, ne pripada pjesmama, ali se s njima nadopunja koliko po estetičkom meditiranju, toliko po načinu oblikovanja. Ilustrira nada­ lje razmjerno brojne Pessoine pokušaje da stihom, još vi­ še prozom, izjavi svoju koncepciju umjetnosti (ars poetica), što je također htio ostaviti kao auktorsku poruku. Tekst je prvi put objavljen u časopisu Athena (br. 3, 1924.), a pisan je iz heteronimske perspektive Alvara de Camposa, s kojim je ortonim F e r n a n d o Pessoa polemizi­ rao, obarajući štoviše pojedine postavke iz ovih Bilježaka.

290

Popis naslova pjesama ili prvih stihova s naznakom originala

Dom Sebastijan, kralj Portugala ( D . Sebastiäo, rei de Portugal) Henrik Moreplovac (O Infante D. H e n r i q u e ) Nadgrobnica Bartolomeu Diasu (Epitaphio de B a r t o l o m e u Dias) Femäo de Magalhâes Kosa kiša (Chuva obliqua) Mumija (A Mümia) Pjeva žetelica... (Ela canta, pobre ceifeira...) Posljednja čarolija (O ultimo sortilégio) Autopsihografija (Autopsicografia) Ovo (Isto) Bog ne posjeduje... (Deus n â o tem unidade...) Sunce ti pozlaćuje... (O sol doirava-te a cabeça loura...) Žudim... (Quero, terei...) Smrt dolazi... (A morte chega cedo...) Na pol puta... (Tudo que faço ou medito...) Cetverostisi po pučkom ukusu ( Q u a d r a s ao gôsto popular) Mornar (O Marinheiro) Svadbena pjesan (Epithalamium, preveo N. Talan) Čuvar stadâ (O G u a r d a d o r de rebanhos) Dok te nisam znao... ( Q u a n d o eu n â o te tinha...) Ljubav je svojevrsno društvo... (O a m o r é u m a compahnia...) Zaljubljeni je pastir... (O pastor amoroso perdeu o cajado...) Svakog se dana... (Todas os dias agora acordo com alegria e pena...) Ivanjska noć... (Noite de S. J o â o para além do m u r o do m e u quintal...) 291

Kad trava iznikne... ( Q u a n d o a erva crescer em cima da minha sepultura...) Baš me briga... (Pouca m e importa...) Neki što je čuo... (O que ouviu os meus versos disse-me: »Que t e m isso de novo?...) Živi, kažeš... (Vive, dizes, no présente...) Možda je ovo... (É talvez o ultimo dia da minha vida...) Učitelju, vedri... (Mestre, sâo placidas...) Bljedoća ovog dana... ( A palidez do dia é levemente dourada...) Čuo sam pripovijest... (Ouvi contar q u e outrora, q u a n d o a Persia...) Više volim ruže... (Prefiro rosas, m e u amor, à patria...) Ta vaša mladost... (Vossa formosa juventude lêda...) Ponovo nove... ( D e novo traz as aparentes novas...) Želim cvijet što si... (A flor que és, n â o a que dâs, eu quero...) Već se na mom čelu... (Jâ s o b r e a fronte v a se me acinteza...) Ništa ne mole... (A n a d a imploram tuas mâos jâ coisas...) Da budeš velik... (Para ser grande, sê inteiro: nada...) Neki očiju upravljenih... ( U n s , com os olhos postos no passado...) Ne teži, Lidija... ( N â o queiras, Lidia, edificar no spaço...) Dva izvatka iz oda (Dois excertos de odes) Pomorska pjesan ( O d e maritima) Protok sati (Passagem das horas) Bijela kuća crna lađa (A casa branca nau prêta) Trafika (Tabacaria) Zapisano na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju (Escrito n u m livro abandonado em viagem) Odgađanje (Adiamento) Učitelju, moj dragi... (Mestre, m e u mestre querido...) Nedovršenosti (Reticências) Bilješka (Apontamento) De la musique Rođendan (Aniversârio) Krpa (Trapo) 292

Velike su pustinje... ( G r a n d e s sâo os desertos, e tudo é deserte.) Magnificat Strojopis (Datilografia) Ta stara tjeskoba... (Esta velha angûstia...) Nije bilo struje... (Ali näo havia eletricidade...) Stari zazivahu muze... (Os antigos invocavam as Musas...) Ne mislim ni na što... (Nâo estou pensado em nada...) Sva su ljubavna pisma... (Tôdas as cartas de amor sâo...) Želim dokončati među ružama... ( Q u e r o acabar entre rosas, porque as amei na infâneia...) Posebita studen... (O frio especial das m a n h â s de viagem...) Na kraju svega... (No fim de t u d o dormir...) Volio bih voljeti... (Gostava de gostar de gostar...) Ipak, ipak... (Contudo, contudo...) Newtonov je binom... (O binômio de Newton é tâo belo como a Vénus de Milo...) Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim... (Ah, onde estou, ou onde passo, ou onde nâo estou nem passo...) Blago bezimeno lice jednog mrtvaca... (A plâcida face anônima de um morto...) Pošto se pred prividnom gomilom... (Desfraldando au conjunto fictfco dos céus estrelados...) Marinetti, akademik (Marinetti, acadêmico) Ratnička pjesan ( O d e marcial) Bilješke za jednu nearistotelovsku poetiku ( A p o n t a m e n t o s pa­ ra U n a Estetica Nâo-Aristotélica) Pravocrtna pjesma (Poema em linha reta) Onkraj drugog oceana (Para além doutro oceano)

293

Bilješka o prevoditelju

Mirko se Tomasović rodio 6. studenoga 1938. u Splitu, pučku školu završio u zavičajnim Kučićima, gimnaziju u Splitu, Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomiravši kompa­ rativnu književnost i francuski jezik, zaposlio se na gimnaziji u Sinju. Od 1968. radio u Splitu kao tvornički novinar i ure­ dnik u nakladnom zavodu, od 1. listopada 1971. predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sada obnaša dužnost šefa Katedre za komparativnu povijest hrvatske književno­ sti. Objavio je desetak knjiga prepjeva iz pjesništva na ro­ manskim jezicima (talijanskoga, francuskoga, portugalskoga i španjolskoga). Portugalsku poeziju predstavio je slijedećim prijevodi­ ma: F e r n a n d o Pessoa, Posljednja čarolija (Zagreb, 1973.); Pet portugalskih pjesnika (Camöes, Verde, Sâ-Carneiro, Pes­ soa, O'Neill), Zagreb, 1974.; F e r n a n d o Pessoa, Pomorska pjesan (p. o. Dometi, br. 3, Rijeka, 1976.); F e r n a n d o Pessoa, Dvije poeme Alvara de Camposa (Split, 1982.); Portugalski kvartet (Sena, Cesariny de Vasconcelos, De Andrade, Hel­ der), Zagreb, 1984.; F e r n a n d o Pessoa, Poezija (Sarajevo, 1986.). Napisao je i pregled portugalske književnosti (Povi­ jest svjetske književnosti, IV., Zagreb, 1974.), a u većini nje­ govih znanstveno-stručnih knjiga zastupljene su i luzitanističke t e m e (Komparatistički zapisi, Zagreb, 1976.; O hrvat­ skoj književnosti i romanskoj tadiciji, Zagreb, 1978.; Analize i procjene, Split, 1985.; Tradicija i kontekst, Zagreb, 1988.; Komparatističke i romanističke teme, Split 1993.; Traduktološke rasprave, Zagreb, 1996.). 295

Na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povremeno predavao kole­ gije iz portugalske književnosti (»zlatno doba«, m o d e r n a portugalska poezija), a luzitanističke prinose publicira od 1970.

296

Kazalo

P E S S O I N A P O S E B N O S T (Predgovor)

F E R N A N D O PESSOA Štitovi peti Kaciga — glava prepeličara Portugalsko m o r e Kosa kiša Mumija Pjeva žetelica... Posljednja čarolija Autopsihografija Ovo Bog ne posjeduje... Sunce ti pozlaćuje... Žudim... Smrt dolazi... Na pol puta... Četverostisi po pučkom ukusu Mornar Svadbena pjesan (preveo Nikica Talan) ALBERTO CAEIRO Čuvar stada D o k te nisam znao... Ljubav je svojevrsno društvo... 297 93 109 110 39 40 41 43 49 51 52 54 55 56 57 58 59 60 61 63 78

Zaljubljeni j e pastir... Svakog se dana... Ivanjska noć... Kad trava iznikne... Baš me briga... Neki što je čuo... Živi kažeš... Možda je ovo... RICARDO REIS Učitelju, vedri..., Bljedoća ovog dana... Čuo sam pripovijest... Više volim ruže... Ta vaša mladost... Ponovo nove... Želim cvijet što si... Već se na m o m čelu... Ništa ne mole... Da budeš velik... Neki očiju upravljenih... Ne teži, Lidija... ÀLVARO DE CAMPOS Dva izvatka iz oda Pomorska pjesan Protok sati Bijela kuća crna lađa Trafika Zapisno na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju Odgađanje Učitelju, moj dragi... Nedovršenosti Bilješka 298

Ill 112 113 114 115 116 117 118

121 123 124 128 129 130 132 133 134 135 136 137

141 146 177 195 198 205 206 208 211 213

De la musique Rođendan Krpa Velike su pustinje... Magnificat Strojopis Ta stara tjeskoba... Nije bilo struje... Stari zazivahu muze... Ne mislim ni na što... Sva su ljubavna pisma... Želim dokončati među ružama... Posebita studen... Na kraju svega... Volio bih voljeti... Ipak, ipak... Newtonov je binom... Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim... Blago bezimeno lice jednog mrtvaca... Pošto se pred prividnom gomilom... Marinetti, akademik Ratnička pjesan Pravocrtna pjesma Bilješke za jednu nearistotelovsku poetiku COELHO PACHECO Onkraj drugog oceana Bibliografija Kronologija Pessoina života, djela i recepcije u Hrvata Tumač uz pjesme Popis naslova pjesama ili prvih stihova s naznakom originala Bilješka o prevoditelju

215 216 218 220 222 223 225 227 228 229 230 232 233 234 235 236 237 238 239 240 241 242 244 247

257 265 269 287 291 295

299

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->