Professional Documents
Culture Documents
NASLOV IZVORNIKA
Fernando Pessoa, Obra poetica
Rio de Janeiro, GB, Compahnia Jose Aguilar, 1972.
GLAVNI UREDNIK
VELIMIR VISKOVIĆ
UREDNICA
N A D A GAŠIĆ
OVITAK
SVJETLAN J U N A K O V I Ć
Fernando Pessoa
IZABRANE PJESME
PRIREDIO I PREVEO:
MIRKO TOMASOVIĆ
konzor
zagreb
PESSOINA POSEBNOST
Uvodna napomena
5
pessoističkih studija, održan u Lisabonu početkom prosinca
1985., okupio je 68 stručnjaka iz europskih zemalja i iz obiju
Amerika. U Portugalu je ustanovljena institucija i periodik
za sustavnu brigu oko Pessoinih tekstova i studija. Prije šez
desetak godina »senhor Fernando« u m r o je u lisabonskoj
bolnici od hepatitisa, pošto su ga prijatelji našli u skromnu
stanu već u agoniji, slabo književno poznat i još slabije cije
njen. F e n o m e n Pessoa se od šezdesetih godina ovog stoljeća
toliko internacionalizirao da ne samo u prevođenju nego i
u istraživanju tog fenomena sudjeluju luzitanisti i kritici op
ćenito iz Francuske, Italije, Španjolske, Austrije, Engleske,
S A D - a . P r e d m e t o m je i opservacija i tumačenja s izvanknji-
ževnih stajališta također, filozofijskih poglavito, a tomu daju
prinos i hrvatski znanstvenici, primjerice, Ljerka Schiffler
(»Veritas metaphorica« Pessoinih unutarnjih Indija, Fi
lozofska istraživanja, br. 41, Zagreb, 1991.). Pessoa je u
ovom času u modi, »en vogue«, kako bi rekli Francuzi jed
nako u sredozemnim prostorima i u sjevernjačkim, budući
da je bio u dosluhu s iberijskom tradicijom, francuskim sim-
bolistima, talijanskim futuristima, ali i engleskim metafizi-
čarima i romanticima, njemačkim romanticima i skandinav
skim modernistima. P o p u t Leopardija djetetom se odušev
ljavao helenskim filozofima i liricima. Neobičnost se sastoji
i u činjenici što je taj književnik iz nedaleka vremena poput
nekog davnog klasika p o h r a n i o golem broj rukopisa u gla
sovitom »sanduku« i drugdje, tako da otkrića nepoznatih i
zaboravljenih tekstova bacaju novo ili drugačije svjetlo na
njegov opus. R e c e n t n e bibliografije bilježe desetke knjiga i
monografija o Pessoi godišnje, još više knjiga prijevoda na
razne jezike, pa i one s m a l o govornika (ladino). Pedeseta
obljetnica smrti (1935.-1985.) i stota rođenja (1888.-1988.)
dale su dodatan z a m a h recepciji Pessoe. Prva obljetnica je,
znakovito, u Francuskoj 1985. obilježena izložbom u pariš
kom Centre Pompidou, gdje se moglo vidjeti devet novih
francuskih knjiga (monografija, prijevoda) u počast Portu
galcu, kojeg je ta zemlja prva predstavila Europi. U Italiji je
stoljetnica rođenja 1988. popraćena s toliko novih edicija da
se nazire gotovo kult Pessoe, kojemu najjači naglasak udara
Antonio Tabucchi, n e u m o r n i prevoditelj, promicatelj i tu
mač Pessoine literature. Tabucchi je štoviše auktor m o n o
drame, gdje je Portugalca doveo u dodir s talijanskim mu
srodnikom Pirandellom, koja je izvedena i na festivalu u
Avignonu (1988.). Velikoj talijanskoj medijskoj pozornosti
pripomogli su Alberto Moravia (Pessoinoj drami Mornar na
mijenio j e d n o poglavlje Europskog dnevnika) i U m b e r t o E c o
(esejem o polemici oko auktorstva r o m a n a Eliezer). Spome
nuti je roman, naime, bio pripisan Pessoi, tako objavljen i
preveden na talijanski, a pisac mu je Eliezer Kamenesky, što
nije bio heteronim, omiljen postupak Pessoine igre skrivača
u raspodjeli opusa, već njegov prijatelj iz dvadesetih godina.
Riječ je, dakle, bila o apokrifu, ne iz srednjeg vijeka već iz
dvadesetog stoljeća, pa je izbila »afera«. Na španjolskom je
od 1980. do 1990. tiskano b a r e m osam knjiga Pessoine poe
zije i proze.
Kad je E d o u r d o Lourenco prije četvrt stoljeća, obavivši
temeljitu strukturalističku raščlambu Pessoinih stihova, izja
vio da je riječ o »genijalnoj naravi«, nije se to više činilo
predimenzioniranje i senzacioniranje (bilo je i toga) j e d n e
pomalo neobične auktorske pojave. Na stanovit je način ov-
jerodostojio retoričku pripomenu francuskog prevoditelja
A. Guiberta, koji je predstavljajući Portugalca u Seghersovoj
ediciji Poetes d'ajourd'hui, napisao da će doći dan kad će se
učiti portugalski jezik da bi se mogao čitati Pessoa (ispunilo
se to i u mojem slučaju), kako se negda učilo talijanski D a n
tea radi. Tezu o Pessoinu »gigantizmu« prihvatio je kao po
lazište svoje studije i navedeni talijanski luzitanist i pessoist
Tabucchi. Kako se bližimo kraju stoljeća, F e r n a n d o Pessoa
u europskoj književnoj svijesti sve više zauzimlje mjesto ve
likog pisca izvanredne pjesničke sudbine, moći i odjeka, s
ponovnim značajnim iberijskim udjelom u gibanjima ovosto-
ljetne literature. U takvom prepoznavanju Pessoe sudjelo
vala je i hrvatska sredina, razmjerno rano, od pedesetih go-
7
dina. N o , u posljednje doba kao da je nastupila stanka, jer
čitavo j e d n o desetljeće nije na hrvatskom jeziku tiskana
knjiga Pessoinih tekstova, točnije od 1986., kad je sarajevski
nakladnik »Veselin Masleša«, zaslugom urednika Mile Pe-
šorde, objavio reprezentativan izbor: F e r n a n d o Pessoa, Poe
zija. Istina, Nikica Talan u splitskim Mogućnostima (br. 5-
6-7, 1991.) predstavio je dobro, stručno, raznoliko i obilno
(str. 495-657) Pessoine književne likove vlastitim prepjevi
ma i p o p r a t n i m tekstovima, ali je, nažalost, taj njegov n a p o r
prošao nezapaženo i prepušten dobroj volji čitatelja časopi
sa. Kolega Talan je za tu zgodu preveo i Pessoinu Svadbenu
pjesan, izvorno na engleskom, koju sam pridodao ovom iz
boru, uglavnom istom u usporedbi s onim iz 1986. Preinačio
sam nešto više predgovor, proširio bibliografiju, n a d o p u n i o
kronologiju recepcijom u Hrvata, te dodao jedan znameniti
Pessoin estetički traktat. Izbor je pokušaj da se hrvatskim
čitateljima pruži što potpuniji uviđaj iz bogatoga i produk
tivnoga Pessoina pjesništva, poštujući njegove složenosti.
Nastoji obuhvatiti pet njegovih otjelovljenja: uz već znane i
u nas prevođene heteronime (Alberto Caeiro, Alvaro de
Campos, Ricardo Reis) i ortonim ( F e r n a n d o Pessoa), prvi
put predstavlja i h e t e r o n i m a Coelha Pacheca. Prepjevanjem
i tumačenjima Pessoe bavim se povremenice od 1969. Te
sam proizvode u ovoj ediciji združio, revidirao, pridodavši
im i nove priloge. U traduktološkom smislu nastojao sam
Portugalcu »pronaći mjesto«, dodirnice u hrvatskoj pjesni
čkoj tradiciji i leksičkim natuknicama s našim neoklasicisti-
ma, modernistima, pasatistima, simbolistima, kako se to na-
davalo iz pjesničke podloge pojedinih heteronima. Koliko
sam u tome uspio, n e k a ocijene tumači i znalci Pessoine po
ezije. Njezinih čitatelja u Hrvatskoj imade dosta, uvjerio
sam se to po iskanju Pessoinih knjiga i recepciji u naših vi
đenih pjesnika. To je bilo i razlogom što sam g. uredniku
Konzora, Velimiru Viskoviću predložio da u svoj p r o g r a m
uvrsti i Pessou, te sam mu zahvalan što je moju preporuku
prihvatio.
Kako su geneza i okolnosti Pessoina literarnog p u t a i
potvrđivanja dosta zapletene, uvrstio sam u knjigu, radi lak
šeg snalaženja, n e o p h o d n u dokumentarnu i instruktivnu
građu.
Heteronimi
9
kaže u Protoku sati. Beskompromisan u ispovijedanju (»ap
solutna iskrenost«) i objašnjavanju raznorodnih, rastrganih
i podvojenih stanja svoje psihe i podsvijesti, ostvario je go
tovo neprispodobiv auktorski put. Jednostavno kazano: tek
manji dio svojih pjesama »priznaje« svojim, mnogo veći tre
tira djelom drugih ličnosti, kreativno neovisnih o njegovoj
volji: »Stvorio sam u sebi raznolike osobnosti, m e đ u s o b n o
odvojene, osobnosti kojima sam pripisao različite stihove,
koji s obzirom na moja čuvstva, ne tvore ono što bih ja pi
sao.« Pojava se, velim, može objašnjavati prizvukom psiho
patologije i t r a u m a (Edipov kompleks, gubitak oca, uskra
ćena nježnost, potisnut homoerotizam, itd.), mentalnim kri
zama, okultističkim nagnućima, alkoholnim rastrojstvom ži
vaca, ali je nastanak heteronima krucijalan sindrom njegove
pjesničke vitalnosti. Zapanjuje pak temeljno individualno je
dinstvo polivalentna opusa, ravnomjeran potencijal i umjet
ničko ravnovjesje u višeosobnom raslojavanju. S druge stra
ne pak iznenađuje poetička, versifikatorska i strukturalna
raznovrsnost. Kad je do toga unutarnjeg razgraničenja došlo
8. ožujka 1914., u eksploziji se oslobodila golema energija.
Pristavši na suživot drugih bića u sebi, Pessoa je doslovno
od navedenog d a t u m a »višeosobni«, »mnogostruki« pjesnik
s ubrzanom i grozničavom proizvodnjom stihova, koja će na
rasti do golemih razmjera. Libido scribendi, usustavljena
estetičkim traženjima, držala ga je u zanosu do kraja života,
ne dopustivši mu ni da pjesme koje su navirale iz četiriju
glavnih smjerova sredi i pripravi za objavljivanje. Silovita
projekcija prema totalitetu kroz poeziju, karizmatična žud
nja da dostigne tudo (»sve«) naprosto ga opsjedala u stano
vitomu samoponištenju k a o mogućnosti posvemašnjeg sa-
moizražavanja.
10
»Triumfalni dan života«
11
Stvorio sam onda jednu nepostojeću družbu. Postavio
sam sve to u oblike realnog. Stupnjevao utjecaje, upoznavao
prijateljstva, čuo u sebi raspre, divergentna stajališta, i pri
svemu t o m u čini mi se da sam ja, tvorac svega, manje od
svih nazočan. K a o da je sve bilo neovisno o meni. I kao da
se to još zbiva. Ako jednoga dana mognem objaviti estetičku
raspravu između Ricarda Reisa i Alvara de Campos, vidjet
ćete k a k o su oni različiti, i kako sam ja slab u toj Materiji.«
Dvadeset je godina tako proživljavao j e d n u d u š e v n o -
poetsku d r a m u sudjelujući u njoj čitavom svojom egzisten
cijom i egzistencijom njezinih protagonista: »Napisao sam s
najvećim gnušanjem osmu pjesmu Čuvara stada, s djetinjim
huliteljstvom i posvemašnjim antispiritualizmom. U mojemu
vlastitom, i po svoj prilici stvarnom, postojanju, po kojem
živim društveno i objektivno, nigda nisam pribjegao sveto
grđu i nisam antispiritualist. Alberto je Caeiro, ipak, onakav
kakva ga pojmih; tako on m o r a pisati, htio ja ili n e . Odreći
mi pravo da se njim tako koristim bila bi ista stvar kao da
odričemo pravo Shakespeareu da dade izražaj duši Lady
Macbeth, pod izlikom da on, pjesnik, nije bio ni žena ni,
koliko se znade, histeričan epileptik.«
Prebivajući tako u predjelima svoje poticajne iluzije ili
fikcije, on je nevjerojatnom efikasnošću izgrađivao ne s a m o
pjesnički i duhovni profil svojih dvojnika nego i njihovo fi
zičko postojanje, te svoj estetički i emocionalni odnos p r e m a
njima. Međutim, izmislio je biografije za djela, a ne djela za
biografije.
»Vidim ispred sebe, u bezbojnu prostoru stvarnijem od
sna, lica, kretnje Caeira, Ricarda Reisa i Alvara de C a m p o s .
Izgradio sam i njihovu dob i njihov život.« Pokušavajući iz
druge perspektive motriti svoje stanje, ali ga sveudilj uzim-
ljući za danost, Pessoa se trsi samoanalitički objasniti: »Ne
znam jesam li jednostavno histerik ili sam, točnije, histerički
neurastenik (...) Bilo što bilo, duševno podrijetlo mojih he-
teronima nahodi se u organičkoj mi i neprekidnoj sklonosti
p r e m a depersonaliziranju i pretvaranju.« (»Depersonalizira-
12
nje« bismo mogli, igrom slučaja ili kobi, nazvati i depessso-
iziranje, budući da pessoa na portugalskom jeziku znači
»osoba«.) Fiktivna se poetska transpozicija, u suglasju s po-
luotočnom atavističkom dispozicijom, ne ograničuje na visao
(»snoviđenje«), nego na njezin protok u zbiljsko. Pessoa se
u čudnomu svojem protoku i identificira sa svojim likovima
i diferencira od njih, a to pak više nije iberska označenost,
nego je i m a n e n t n o procesu kroz koji prolaze mnogi pisci.
Samo mu se Pessoa p r e d a o bez ostatka i žrtvovavši sve, pa
i svoje postojanje, služeći dosljedno načelu da je u životu
poezija primarna, a sve ostalo sekundarno. Razdioba lično
sti, osjećanje dvojnika {alter ego), dvojbenost u pojedi-
načnost egzistencije Pessoa je, uostalom, dijelio sa suvreme
nicima, p o p u t U n a m u n a , Pirandella. Može se u biografiji i
psihičko-umnom ustroju tražiti uzročište njegovih heteroni-
ma, može se naći i valjanih ovjera, ali ih nikako podvesti
pod mistifikaciju, mitomanstvo. Literarna je objektivna ve
rifikacija utvrdila da su heteronimi specifični, autonomni
pjesnici, poetički zasebni i da nisu faze na poetskoj putanji.
F e r n a n d o Pessoa, Alberto Caeiro, Alvaro de Campos i Ri
cardo Reis javljaju se usporedno tijekom raznih razdoblja i
ne ovise o tekućim književnim gibanjima. Pessoine hetero-
nime bolje je tumačiti u kontekstu upravljenosti dvadeseto-
stoljetne umjetnosti i kulture p r e m a inovatorskom razastira-
nju na relacijama ja-svijest-podsvijest, što je on preobratio u
osebujan pjesnički čin. Po tomu se Pessoa dotiče sa čuveni-
jim srodnicima iz velikih književnosti (Th. S. Eliot, Joyce,
Pirandello, Kafka, itd.) u širokoj perspektivi njihovih struja
nja (postsimbolizam, nadrealizam, psihoanaliza, egzistenci
jalizam, književnost apsurda). »Samo u toj perspektivi«, ka
ko veli Tabucchi, »možemo shvatiti u cijeloj njegovoj vrijed
nosti jedno djelo koje je, možda više od bilo kojeg drugog,
zrcalo čovjeka dvadesetog stoljeća.« Pojačana protuslovlja,
protučuvstva, koja razabiremo u ovom Portugalcu, nisu li
svojstvena tzv. protejskom vremenu i njegovim duhovnim
korifejima? Tek ih je on manje zatomnjivao, radi apsolutne
13
iskrenosti k a o uvjeta pjesničkog poslanja u koje je vjerovao,
a nikako prilagodavao prema nekomu antiautentičnom
kompromisu i probitku. Predočeni heteronimi i niz drugih
realizatori su široke ljestvice poetičkih, estetičkih, emotivnih
divergencija, odbojnosti, katarza, lucidnih pjesničkih trenu
taka (gogoljevske ekstaze, nadrealističke automatizacije),
intelektualne i ćutilne znatiželje te p o t r e b e da se izluče svi
unutarnji tabui i traume. Ortonim i heteronim, pjesnik i pro
zaik, dramatik anticipator antiteatra i komediograf, pisac
»krimića«, policijskih r o m a n a i filozofskih traktata, estetik i
inokorespondent trgovačkih tvrtaka, književni kritik i stručni
suradnik komercijalnih revija, polemičar i epistolograf, mo-
dernist-reformator lirike i bard bolećiva nacionalnog »seba-
stijanizma«, angloman non plus ultra i luzoman, kozmopolit
i nacionalist, mistik i protuklerikalac, osamljenik i kolporter
javnih manifesta, nakladnik koji nije objavio ni jednu svoju
knjigu, alkemist, astrolog, teozof, mason, izumitelj novih
pjesnika i vlastiti destruktor, to je već konvencionalan kata
log odrednica ili Pessoinih sinteza i antinomija.
A unatoč tom golemu pogonu i neprestanoj pjesničkoj
ekscitaciji F e r n a n d o je u kontaktima s okolinom bio decen-
tan (uvijek u crnom odijelu engleskog kroja), uljudan, fami
lijaran (pažljiv spram svih obiteljskih svečanosti), korektan
p r e m a kolegama, zahvalan i za kritičke objekcije, nenamet
ljiv, nježan i suptilan kao udvarač, »senhor« (»gospodin«)
za konobare i prodavače, savjestan i ažuran poslovni surad
nik. Vladao je, j e d n o m riječju, svim tim izvanjskim i unu
trašnjim pogonom superiornom darovitošću, i ona ga je ču
vala od devijacija što bi ga kao čovjeka, stvaratelja ili gra
đanina onemogućile.
14
»Autobiografska bilješka«
15
Imati vazda na pameti žrtvu Jacquesa, Velikog Meštra
T e m p l a r a , i boriti se svagda i svuda, protiv njegovih triju zli
kovaca: Neznanja, Fanatizma i Tiranije.
Pessoin Parnas
U s p o m e n u t o m pismu A. C. Monteiru, Pessoa je dao hete-
robiografski portret Caeira, Reisa i De Camposa:
»Ricardo Reis je rođen god. 1887. (...) u Portu, liječnik
je i sada se nalazi u Braziliji. Alberto Caeiro je rođen 1889.,
u m r o 1915.; rođen je u Lisabonu, ali je gotovo cio vijek pro
živio na selu. N e m a š e zanimanja, ni gotovo nikakove nao
brazbe. Alvaro de C a m p o s je r o đ e n u Taviri 15. listopada
1890. (...) On je, kako znate, brodarski inženjer (u Glasgo-
wu), ali je sada u Lisabonu bez zaposlenja. Caeiro je bio
srednjeg stasa; makar je uistinu bio krhak (umro od sušice),
nije se toliko činio koliko je bio. Ricardo Reis je malo, ali
sasvim malo, niži, jači, mršaviji. Alvaro de Campos je visok
(1,75 m, dva centimetra više ili manje), mršav i p o m a l o
sklon pognutosti. Svi su glatka lica: Caeiro bezbojno plav,
oči modre; Reis n e o d r e đ e n e blijede, smeđe boje; Campos
između bijele i smeđe, naginje tipu portugalskog Zidova, ko
se, pak, glatke s normalnim razdjeljkom, s monoklom. Ca
eiro nije, kako rekoh, imao gotovo nikakovo školovanje: sa
mo pučku školu; umrli su mu zarana otac i majka, i čučao
je u kući živeći od male r e t n e . Živio je sa starom tetkom,
pratetkom. Ricardo je Reis, odgojen u isusovačkom kolegi
ju, kako rekoh, liječnik; živi u Braziliji, jer se t a m o spontano,
kao monarhist, iselio. Latinist je po obuci, koju je dobio od
drugih, i polugrecist po samoobuci. Alvaro de Campos je
imao opće gimnazijalno školovanje; zatim je bio poslan u
Škotsku da studira mehaniku, najprije strojarsku, zatim bro-
dograditeljsku (...).
16
Stavio sam u Caeira svu svoju moć dramatične deper
sonalizacije, u Ricarda Reisa m e n t a l n u disciplinu, zaodjeve-
nu u glazbu što je njemu svojstvena, u Alvara de Campos
svu osjećajnost koju ne pridajem ni sebi ni životu (...) Kako
ja to pišem u ime njih? Caeiro se javlja čistim i neočekiva
nim n a d a h n u ć e m a da ne znam, čak i ne predmnijevam da
ću pisati. Ricardo Reis nakon apstraktna razmišljanja što se
naglo konkretizira u odi. Campos kada naglo oćutim potre
bu da pišem ne znam ni sam zašto (...) Caeiro je pisao loše
portugalski, Campos dobro s omaškama p o p u t eu proprio
umjesto eu mesmo (»ja isti« umjesto »ja sam«, opaska M.
'l'.), etc. Reis piše bolje od m e n e , ali sa čistunstvom što ga
ja držim pretjeranim. Teško mi je pisati prozu Reisa — još
neobjavljenu — i Camposa. Simulacija je lakša, jer je spon
tanija, u stihu.« U članku Orfej i senzacionizam, napisanu na
engleskom 1916., Pessoa (zapravo Campos) se još j e d n o m
autodefinirao kao pjesnik ortonim i heteronim: » F e r n a n d o
jc Pessoa najčišće intelektualan: jakost mu više počiva u in
telektualnoj raščlambi osjeta i emocija, koju on vodi do to
lika savršenstva da n a m to presijeca dah. Jedan je čitatelj
nekoć rekao u svezi s njegovom statičkom d r a m o m Mornar.
'On čini izvanjski svijet p o t p u n o irealnim', i zaista je tako.
Od toga n e m a ništa starijeg u literaturi. Sva je Maeterlin-
ckova maglovitost i tankoćutnost, u usporedbi s time, gruba
i tjelesna (...)
Alvaro de Campos definirao se na izvrstan način kao
Walt Whitman s grčkim pjesnikom u sebi. Posjeduje svu ću-
tilnu snagu koju je Whitman imao. U njega postoji sav na
pon intelektualnoga, emocionalnog i fizičkog oćuta, koji je
karakterizirao Whitmana, ali se u njemu također očituje i
crta točno oprečna: moć za gradbu i sređeno razvijanje pje
sme, koju nijedan pjesnik nakon Miltona nikada nije dosti
gnuo. Triumfalna pjesan Alvara de Campos sa značajkama
na Whitmanov način zbog odsutnosti sroka, kitice (i pravil
nosti) posjeduje gradbu i sređeno razvijanje, koje čini ne-
vještim savršenstvo što ga je, primjerice Lycidas (Miltonovo
17
djelo, opaska M. T.) tražio na t o m području. Pomorska pje
san, koja ispunja više od 22 stranice Orfeja, autentično je
čudo ustrojstva. Nijedna njemačka regimenta nije nikad
upoznala unutarnju stegu ravnu tom sastavu, koji se po ti
pografskom aspektu može držati uzorkom futurističkog ne
haja.«
U Bilješkama u spomen mojem učitelju Caeiru Alvara de
Campos također je dokumentirana koncepcija Caeira kao
učitelja ostalih dvaju heteronima, opisane su okolnosti nji
hova poznanstva. Upoznavši ga slučajno u Ribateju, Cam
pos je za cio život ponio u sebi njegovu sliku (lice, osmijeh,
kosu), njegov nauk, izravno poimanje stvari (»Svaku stvar
koju vidimo t r e b a m o svaki p u t vidjeti po prvi put, jer je
stvarno vidimo prvi put.«), poistovjećenje s poganstvom, ko
je se ne može objasniti, jer je konstitucionalno, mudrost mu
i neranjivost životom. U jednoj pjesmi Alvaro de C a m p o s
ga prizivlje:
18
aktualizacija i daljnje iskušavanje izražajnog koncepta Cesa-
rija Verdea (1855.-1886.), portugalskog pjesnika »realistič
ke orijentacije«, kojeg su modernisti afirmirali. U skladu s
lim rječnik mu je jednostavan, stih metrički nesputan, nai-
vistički aliteraran, izbjegava bilo kakve konotacije sa stan
dardnim pjesničkim instrumentarijem, pa i po cijenu privid
nih truizama, pleonazama, ponavljanja i proznih izričaja. Na
europskom obzoru Caeiro djelomično podsjeća na Pascoli-
jevu poetiku. Stanovita lirska emfaza tek se jedva zamjećuje
u Zaljubljenom pastiru, valjda odrazu nerealizirane i jedine
Pessoine ljubavi. Protivnik svake spekulacije (»Ne posjedu
jem nikakovu filozofiju: imam ćutila«), ekstremni senzualist,
»argonaut istinskih čuvstava«, »uronjen u stvarnost«, pjeva
Narav, »nedužnost stvari«. Najbolje se označio sam:
A moje je pjesništvo naravno kao rađanje vjetra. Ricar
do Reis, prožet antikom (helenizmom), epikurovac i stoik
istodobno (u filozofskom smislu), estet, odlikuje se, različno
od Caeira, njegovanošću forme (epigrama, oda, elegija) i bi-
ranošću izraza. Njegovi su korijeni u Pessoinoj lektiri sone-
tista »arkadičara« iz portugalskog XVIII, stoljeća te u nje
govu mladenačkom oduševljenju za jednu knjigu Almeide
Garretta, legendarne figure portugalskog romantizma, u ko
joj je bio sabrao svoje prepjeve Horacija, A n a k r e o n t a i pje
snikinje Sapho (otuda u Reisovim pjesmama Lidije, N e e r e ,
Kloe). Zbog metričke iznijansiranosti, klasicističkih kon
strukcija i fakture teško je prevodiv na druge jezike. Sve ono
što je Pessoa imao u sebi klasicističkog i romantičkog kri
staliziralo se u Ricardu Reisu, kao što je Caeiro p o t p u n a
negacija toga. Reis na stanovit način korespondira s ono
dobnim neoklasicizmom (Carducci). Pjesme potpisane pje
snikovim građanskim imenom odaju suptilna lirika, zatvore
nih i vezanih parnaso-simbolističkih oblika i glazbenosti. Je
dan dio njih teži prema posebitoj tajnovitoj hermetičnosti,
ezoteričnosti, dok drugi o p o r o m sentimentalizmu i subjekti-
vizmu. Iz Poruke, jedine zbirke na portugalskom objavljene
za života, emanira kompleks »quinhetizma«, e p o h e velikih
19
oplovljavanja i pomorskih otkrića, te »sebastijanizma« (ek-
statićko vjerovanje u povratak slavnih kraljeva). Pjesnik u
n e k o m personaliziranom patriotizmu uskrisuje epopejske
ličnosti s povijesnim retušem, heraldički, u minijaturnim
uokvirenim portretima. F e r n a n d o P e s s o a - F e r n a n d o Pessoa
kao lirik djelomično iskušaje i inicijacije kabale i alkemije
te ritualne zanose. Njegove su pjesme, međutim, sugestivne
i prepoznatljive i izvan tih spoznaja, kao hermetičke ili sim-
bolističke komunikacije sa čitateljem. Držim da se u njima
prepoznaje i odjek francuskih simbolista, koje je dobro poz
navao, štoviše pjevao je na francuskom na njihovu tragu.
Nasuprot Reisu, koji živi u drevnom, Alvaro de Campos je
cio u svojem vremenu. Promotor je portugalskog književnog
avangardizma. U citiranoj pjesmi, posvećenoj »učitelju« Ca-
eiru, on se ovako apostrofira:
20
vijesti do prestrukturiranih reminiscencija na engleske ro
mantike, Whitmana, Rimbauda, Mallarmea. R a d o poseže
za agresivnim futurističkim eksklamativima i interogativima,
versifikacionim »izazovom zvijezdama« kao i whitmanov-
skim psalmodijsko-litanijskim intonacijama.
Neke njegove poeme-epiliji kao Triumfalna pjesan, Po
morska pjesan, Protok sati, Ratnička pjesan, n a p i s a n e između
1914.-1916., po unutarnjem monologiziranju, strujanju pod
svijesti, izokrenutim slikama i misaonim impostacijama ne
samo da se priključuju onodobnim značajnim poetskim im
pulsima nego i anticipiraju još suvremenije. Za A. Bosqueta
( ampos je »prvi pjesnik modernih vremena«. Ratnička pje
san vizualizacijom i apokaliptičnošću podsjeća na Picassovu
guerniku. Prije pet godina pojavila se knjiga neizdanih proz
nih i pjesničkih tekstova ovog h e t e r o n i m a (Vida e Obras do
l'.ngenheiro), u kojoj su iznenadili ljuveno-turističko-vinski
soneti.
Pessoa i futurizam
21
snik m o d e r n o g a europskog doba, ne može ga se istrgnuta iz
luzitanske tradicije, kako se to nerijetko čini, valjano ni ob
jasniti ni valorizirati.
Futuristički dinamizam i nonkonformizam, radikalna
oporba p r e m a konvencijama prošlosti impresionirali su jed
nu m l a d u književnu skupinu, koja upravo u vrijeme Mari-
nettijevih manifesta stupa na pozornicu. Skupina se svodi na
četiri-pet imena, ali ima sve atribute književnog pokreta i
ishodište je svekolikoga portugalskog modernizma. Orfeisti,
pariški studenti ili kao Pessoa kultivirani na europskoj poe
ziji, zauzimlju krajnje kritičan stav p r e m a literarnomu i du
hovnom stanju u svojoj zemlji, koje stanje žele prevratno i
iz temelja mijenjati.
Portugalsku književnost u trenutku kada oni nastupaju
karakteriziraju dosta kaotične i divergentne tendencije u na
p o r u da se o n a europeizira i izađe iz poluotočne o m e đ e n o -
sti, ali da istodobno sačuva svoju samosvojnost. Krizni po
ložaj, u kojem se našlo nekadašnje golemo kolonijalno car
stvo, očituje se i u literaturi u fenomenu antagonizma iz
m e đ u luzitanizma (kao mitske nacionalne vrijednosti i u isti
m a h opterećenja) i kozmopolitizma (kao jedinog p u t a da se
konstituira moderni Portugal i izbori njegovo izgubljeno
mjesto na svjetskoj pozornici). Stalna je napetost prisutna
zbog toga što su se te dvije orijentacije, zbog specifične at
mosfere i pritiska društvenog konzervativizma, m e đ u s o b n o
dokidale, a to je stvaralo dojam bespomoćja i besperspek
tivnosti, kojima su podlijegali mnogi intelektualci: portugal
ska književnost fin de siecle-a. ima ponajveći broj samo
ubojica i emigranata u E u r o p i .
22
grada P o n t a Delgada, a oko prozaika Ece de Queiros for
mira se krug Pobijeđenih od života. Ti su se pisci, suprotstav
ljajući se romantičarskim i pseudoklasicističkim pogledima
na literaturu, otvorili prema utjecajima francuskih realista i
Baudelairea. Devedesetih godina zamjetno je simbolističko
prestrukturiranje u pjesništvu, što je izazvalo reakciju u obli
ku neogarretizma i književnog nacionalizma. Potonja t e n d e n
cija oko 1900. dobiva nekakvu mistično-filozofsku dimenzi
ju (Teixeira de Pascoaes), p r e m a kojoj bi se portugalska na
cija, vraćajući se svojoj povijesnoj baštini i mentalitetu, du
hovno i kulturno preporodila i othrvala razornom pesimiz
mu.
Motivacije Pessoine skupine oko 1915. na stanovit su
način slične motivacijama »generacije 1870.«, samo što ona
u realizaciji svojeg programa ističe drugačija rješenja, djelo
mično ovisna o futurističkim interpretacijama povijesti i
književnosti. Takvim manifestacijama, povezanim uz časopis
Orfej, ton daju književnici Pessoa i Mario de Sa-Carneiro t e
slikari Almada Negreiros i Santa-Rita, što je navodno od
samog Marinettija dobio »opunomoćenje« za Portugal. Uz
futuristički satkane tekstove Orfej donosi slikarske priloge u
posebnoj grafičkoj obradbi, koja je trebala sugerirati j e d n u
od njegovih inovatorskih ambicija: interpenetraciju literatu
re i likovnih umjetnosti.
Pessoina suradnja u Orfeju, gledana iz današnje pers
pektive, pruža nam mogućnost prepoznavanja etapa njegova
psihičkoga i poetskog račvanja. Orfeju sasma sigurno valja
zahvaliti što je Pessoa izdašnije propjevao na portugalskom
jeziku, jer su se njegove književne ambicije sve do tada ori
jentirale prema izražavanju na engleskom. Nešto mu mlađi
prijatelji, navlastito Sa-Carneiro, prvi su bili impresionirani
njegovim izvanrednim pjesničkim talentom i zapravo su ga
oni potaknuli na nacionalno književno preispitivanje i lišili
kolebanja. Pessoa je u okviru onodobnih europskih pravaca
osmislio izvornu portugalsku varijantu p r e m a vlastitim pje
sničkim projektima, određujući nova iskustva kao paulizam,
23
senzacionizam (adekvat futurizmu) i intersekcionizam. U pr
vom broju Orfeja nalazi se njegova »statička d r a m a « Mornar
i nekoliko pjesama Alvara de Campos; u drugomu je broju
Pomorska pjesan, možda najvažniji Pessoin pjesnički objavak
za života. U jednoj rukopisnoj bilješci iz 1915. (Sto želi »Or
fej«?) Pessoa je na svoj način eksplicirao intencije pokreta i
njegova glasila: »Stvoriti kozmopolitsku umjetnost u vreme
nu i prostoru. Naše je doba takvo doba, u kojem sve zemlje,
materijalnije nego ikad i po prvi put intelektualno, postoje
u n u t a r svake, u kojem Azija, Amerika, Afrika ili Oceanija
bivaju E u r o p a i svaka postoji u Europi. Dostatan je bilo koji
europski gat, čak i ovaj gat Alcantara, da bismo u njemu
imali zgusnutu čitavu zemlju. Zovem li ja to europski, a ne
američki, primjerice, to je zbog toga što je E u r o p a a ne
Amerika fons et origo ovog tipa civilizacije, civilizirani pred
jel koji daje obrazac i pravac cijelom svijetu. Stoga, istinska
m o d e r n a umjetnost m o r a biti denacionalizirana u najvećem
stupnju — mora u sebi skupiti sve česti svijeta. To je jedini
način da ona bude tipično moderna. Neka naša umjetnost
b u d e jedna umjetnost gdje se azijska tugaljivost i mističnost,
afrički primitivizam, kozmopolitizam Amerika, egzotizam
Oceanije i dekadentna mašinizacija E u r o p e spajaju, ukršta
vaju, prepliću. Kada se j e d n o m to spajanje spontano obavi,
ishod će biti umjetnost-nad-svim-umjetnostima, n a d a h n u ć e
spontanistički kompleksno.«
Makar je Orfejevo izlaženje bilo efemerno, domašaj mu
zacijelo nije. Pessoa je cio život žudio za atmosferom Orfeja,
prvim zamahom književne avangarde u Portugalu, te bio no
stalgično, emotivno i poetički vezan za te trenutke. On je
1916. naumio predstaviti internacionalnoj javnosti Antologi
ju pjesnika senzacionista, pa je u predgovornom eseju na en
gleskom (objavljenu posmrtno), izrazio svojevrstan Homma-
ge a Orpheu: »Samo su dvije stvari zanimljive u Portugalu
— krajolik i Orfej. Sve što se nahodi u međuprostoru, trula
je i istrošena slama, što je rabljena diljem cijele E u r o p e , pa
sada gnjije između tih dviju jedinih portugalskih draži. Kat-
24
kada je krajolik nagrđen, jer su u nj stavili Portugalce. No,
Orfejse ne može nagrditi, jer on odolijeva Portugalu. N a k o n
dan i pol boravka u Portugalu zapazih krajolik; trebalo mi
je godinu i pol da zapazim Orfej. Istina j e da sam se iskrcao
u Portugalu dolazeći iz Engleske u istom trenutku kada je
Orfej silazio s Olimpa. Ali to n e m a važnosti, jer je to samo
sretna koincidencija, koju sa zahvalnošću prihvaćam.
Kada bismo bili kadri dokučiti što je m u d r o u modernoj
književnosti, počeo bih krajolikom i završio Orfejem. Ali,
hvala Bogu, kako mudrost nema nikakvo značenje u moder
noj književnosti, ostavljam po strani krajolik i počinjem i za
vršavam s Orfejem. (...) Isplati se naučiti portugalski da bi
ga se moglo čitati. U njemu n e m a ni G o e t h e a ni Shakespea-
rea. Ali u njemu ima sve ono što je dostatno da nadoknadi
činjenicu da u njemu n e m a ni G o e t h e a ni Shakespearea. Or
fej je zbroj i sinteza svih modernih književnih pokreta. Orfej
je tromjesečna revija (...) Svaki broj ima otprilike 80 stranica
i malo suradnika. (...)
Oni su izvanredno različiti, vodi li se računa o njihovu
malom broju i činjenici da su svi moderni. Svaki broj donosi
novu korist tomu čudesnu sintetičkom pokretu. Čekam ne
strpljivo četvrti broj. Možda je to besmislica kazati, čak ako
je riječ o istini, da u Orfeju ima više nepredvidivog i zanim
ljivog nego u sadašnjem ratu.« Slijedimo li ton i artikulacije
ovog teksta, prepoznat ćemo u njemu retoriku avangardnih
manifesta. Pošto se Orfej ugasio, S a n t a - R i t a i Almada Ne-
greiros pokušavaju iznovice okupiti pobornike futurizma u
almanahu Portugal Futurista (1917.) s m e đ u n a r o d n i m obi
lježjem. Uz suradnike iz Portugala tu susrećemo originalne
tekstove B. Cendrarsa, Apollinairea, Sonie Delaunay, pre
vedene manifeste Marinettija, Boccionija, Carre. Policija,
koja je već imala na zubu Orfej, zaplijenila je tu ediciju, pos
ljednje organizirano očitovanje futurističkog pokreta u Por
tugalu. Santa-Rita je u njoj objavio zanimljiv Futuristički ul
timatum portugalskim naraštajima XX. stoljeća; P e s s o a - C a m -
pos također svoj Ultimatum, u kojem su vidljive neke opće
futurističke tendencije (radikalni antitradicionalizam, ne-
25
pomirljivost i nezadovoljstvo s postojećom umjetnošću, bu
čna retorika s psovačkim izrazima), što je pokazatelj dijela
njegovih tipičnih zaokupljenosti. Iberijska je tjeskobnost
p r e n e s e n a na europsku razinu, odbojnost p r e m a duhovnoj
klimi vremena zahvaća i književne pravce, njihove nositelje
i p r o m o t o r e (Anatole France, Maurice Barres, Paul Bour-
get, Rudyard Kipling, George Bernard Shaw), »mandarine
Europe«, koji žude za »čuvenošću svojstvenu glumcima i
farmaceutskim proizvodima«. Campos vapi u ime E u r o p e za
novom poezijom: »Dajte H o m e r e Eri Strojeva, o Sudbine
znanstvene! Dajte Miltone Razdoblju Električnih stvari, o
unutarnji Bozi Materije!« Poslije je Pessoa-Campos na sta
novit način stišao futurističke pobude, artikulirane u t o m
nabusitom manifestu. Čak je futuriste svrstao u skupinu »hi-
nitelja« umjetnosti s realistima, naturalistima, simbolistima,
m e d u »aristotelovce«. To se dogodilo u traktatu Bilješke za
jednu nearistotelovsku estetiku sedam godina (1924.) n a k o n
Ultimatuma, gdje je inače došla na površinu Pessoina sklo
nost promišljanju umjetnosti, koja je urodila mnogobrojnim
zapisima, esejima, sentencijama raspršenim po rukopisima,
n a k n a d n o okupljenim u više knjiga, većinom posmrtno ob
javljenim, kao d o k u m e n t i m a njegove poetološke i estetičke
destinacije u mnogočemu poticajne i kadšto s lucidnim tre
nutcima. Stoga sam za ovo izdanje i preveo Bilješke za jednu
nearistotelovsku estetiku k a o k o n t r a p u n k t manifestnim tek
stovima tipa Ultimatum, ali i kao potvrdu stalno prisutna di-
namizma u doživljavanju umjetnosti kao svrhe postojanja.
Ultimatum je doživio dvojake reakcije, htio je »zapanjiti«, u
tome je uspio, ali se čini da auktora nije obvezao. Taj tekst
nije, naime, značio pristupnicu futurizmu, koji on, različito
od Santa-Rite i A l m a d e Negreirosa, drži samo j e d n o m od
mogućnosti u traženju nove književnosti. U predgovoru neo
stvarenoj Antologiji pjesnika senzacionista on apostrofira ku-
bo-futurizam precizirajući da su portugalski senzacionisti vi
še proistekli iz njegova d u h a nego iz njegova slova i da su
mu oni intelektualizirali postupke. Pessoi su bili nepoćudni
javni nastupi i teatralne provokacije publike, što je uprili-
26
čivao Santa-Rita, Marinettijev je arivizam žestoko izrugao.
Uza sve to nepobitno je da je pjesništvo heteronima Alvara
de Campos djelomično o d r e đ e n o futurističkom poetikom i
akcentima, ali i da je izbjeglo neka njihova ograničenja.
To će n a m bolje od svega potvrditi dvije p o e m e iz ovog
izbora, inače najdulji Pessoini pjesnički sastavi.
Pomorska pjesan
27
kim n a r o d i m a i egzotičnim civilizacijama povećali su njezinu
poluotočnu klaustrofobiju i utjecali na oblikovanje j e d n e
specifične tradicije, opsjednute prekomorskim znakovima
prohujale slave. F e r n a n d o Pessoa je takvu dubinsku atavi
stičku k o m p o n e n t u luzitanizma poetizirao, rekosmo, kroz
simbole prošlosti u Poruci.
Alvaro de C a m p o s je Pomorsku pjesan, »autentično ču
do ustrojstva«, pretvorio u panegirik pomorstvu, pomor
skom aktivitetu, brodovima, lukama, gatovima i njima pri
padajućim institucijama i objektima s asocijativnim prisje-
ćajima na pripovijesti o tragičnim povijesnim brodolomima
i gusarskim strahotnostima. Pisana karakterističnim Pessoi-
nim automatizmom, u j e d n o m dahu, za vrijeme podvajanja
pjesnikove ličnosti, o n a postaje instrumentom traženja pra
ve personalnosti, nekadašnjeg bivstva i instrumentom njego
ve izvanvremenske identifikacije. U njoj je prisutna i potre
ba za stanovitim očišćenjem od traumatskih stanja njegove
duševnosti, instinktivnih protućudorednih nagnuća, erotič
nih i sadomazohističkih frustracija. Kao protuteža paroksiz-
mu ćutila p o e m o m se u neponovljivu kontrastu prostire sen
timentalnost, čežnja za spokojstvom, djetinjstvom, obitelj
skim krugom, ispunjena kajanjem i grizodušjem. K a o oda
»svemu pomorskom«, drevnom i modernom, idiličnom i
grozovitom, Pomorska je pjesan u isti m a h i autobiografska
ispovijest, poetsko iskupljenje životnog zanimanja, kores
pondenta kod pomorsko-trgovačkih tvrtki. Takvu je j e d n u
kreativnu stimulaciju m o r e m mogao oblikovati samo Portu
galac, a od Portugalaca s a m o Pessoa.
Poema, tiskana u Orfeju (1915.), upozoruje i n a stupanj
modernističke motiviranosti te generacije i njezina glasila,
koje je neosporno bilo m e d u najavangardnijim u tadašnjoj
Europi, samim tim što je jednoj tako kompleksnoj, izazovnoj
i antitradicionalističkoj pjesničkoj tvorevini namijenjena čet
vrtina prostora drugoga i posljednjeg broja.
28
Protok sati
29
»Dramski pokušaji«
30
laktički prošli život, te tako istinski život postaje onaj iz sno
va. U isti m a h sugerira da čovjek, u bijegu od nepoznanica
što ga okružuju, samo u snovima može pronaći svoje uto
čište.
D r a m a svojim jednoličnim dijalogom, oskudnošću lek
sika, ponavljanjem istih riječi, odsutnošću zapleta i radnje
biva anticipacija tzv. antiteatra.
31
kojih neki čekaju da budu izvučeni iz čuvenoga Pessoina
»sanduka« s rukopisima na svjetlo dana. M n o g o ih je, na
desetke.
Recimo, A L E X A N D E R S E A R C H , »napisao« je više
spisa na engleskom, gdje raspravlja o političkim, filozofskim
i religijskim pitanjima. A N T O N I O M O R A , čiji su spisi prvi
p u t objavljeni g. 1966. (autointerpretacija, estetika, teorija i
kritika književnosti, filozofski eseji), vjerojatno je nazočan u
Pessoinoj svijesti od 1917. Povezan je s »portugalskim neo-
poganizmom« i misaonim prevladavanjem futurizma.
R A P H A E L B A L D A Y A (nazočan od 1915.) bavio se
»istinskom ezoteričnom znanošću« i pisac je nekoliko takvih
spisa. U Pessoinu sanduku p r o n a đ e n a je posjetnica Raphael
Baldaya I Astrologo em Lisboa, koja je nedvojbeno povezana
s Pessoinom n a k a n o m da otvori astrološki ured.
C H A R L E S R O B E R T A N O N , pisac j e jednog soneta
na engleskom iz g. 1904., jednoga literarnog projekta i j e d n e
komedije, te meditacija o Taineu, Schopenhaueru i »psihič
kom automatizmu«. J E A N S E U L D E M E L U R E T (rođen
1885.) vjerojatno je pjesnik francuskih Pessoinih stihova.
A B I L I O F E R R E I R A Q U A R E S M A , p r e m a Pessoinoj
natuknici, auktor je i protagonist (privatni detektiv) policij
skih pripovijesti. U rukopisima je ostalo dosta građe za pro
učavanje i definiranje Pessoinih pretpostavljenih likova:
P A N T A L E O , P E R O B O T E L H O , C A E S A R SEAK, F E R
D I N A N D S U M M A N , K A P D I M O N T A L E , itd.
Vrlo veliku pozornost izazvao je 1982. heteronim B E R
N A R D O S O A R E S , kad je j e d n a knjiga Livro do Desassos-
sego (Knjiga nespokojnosti) pokazala Pessoin d o t a d a nepoz
nat lik. Medu 27. 543 d o k u m e n t a »Fonda Pessoa« Lisabon-
ske Nacionalne biblioteke bilo je dosta tekstova, što ih je
potpisao Bernardo Soares. Od njih je načinjena spomenuta
knjiga, uskoro prevedena na njemački i talijanski, što je ušla
na popis najprodavanijih edicija. Ovaj Pessoin h e t e r o n i m ta
kođer ima indikativnu biografiju: on je pomoćni knjigovođa
u jednoj tekstilnoj tvrtki u povijesnoj četvrti portugalskog
32
glavnog grada (»Baixa«), poznatoj po trgovačkim poslovima.
S prozora svojega u r e d a taj mali činovnik p r o m a t r a izvanjski
svijet kroz staklo, bilježi svoje raznovrsne reakcije na nj ra
čunovodstvenom pomnjom, što se na kraju ustrojava u in-
timni dnevnik, autobiografski roman, ispovjedno štivo u ra
sponu od 1913. do 1935. Javnost je iznenadila krepčina te
Pessoine proze, svježina zapažaja, način razmišljanja, koja
je ne samo promovirala jednoga nemimoilaznoga njegova
heteronima, nego još j e d n o m posvjedočila neslućene razm
jere auktorova opusa. Knjiga nespokojnosti, već se sada mo
že tvrditi, prilog je velikoj tradiciji europskih autobiograf
skih ili ispovijednih tekstova. Kako se u Europi zanimanje
za takva djela vidljivo obnavlja, potičući i nova djela, tako
je Soaresov roman-dnevnik došao u pravo vrijeme i još više
aktualizirao raspravu o »genijalnom Portugalcu« u smislu da
F e r n a r d o Pessoa nije samo izvanredni pjesnik, nego »sam
po sebi cijela jedna literatura« (Luciana Stegagno Picchio).
Trojezični pjesnik
33
zbirke, na portugalskom jednu. Antinous će nas danas zani
mati više po Pessoinoj sposobnosti da se izražava odnjego
v a n o m engleskom strofom s artističkim elementima nego po
temi (car Hadrijan oplakuje smrt svojega miljenika roba),
što je u vrijeme objavljivanja izazvalo reakcije. Epithala-
mium naslovom sugerira vezu s antičkim ritualnim svadbe
nim pjesmotvorima i iz njih proisteklom vrstom u europskoj
poeziji. Intertekstualno se ta veza iscrpljuje gotovo samo u
naslovu, možda još u parodiji svadbenog vrhunca, prvoga
spolnog čina mladenaca, a u biti je epilij o uzburkanoj tje
lesnosti zaručnice u očekivanju tog čina, zazora i ushita s,
čini se, namjernim poigravanjem opscenošću. Pisan je s ma
nje skrbi za formalne zahtjeve nego Antinous i s već nazo
čnom dinamikom izravnoga »automatskog« pisanja; nastao
je vjerojatno 1915., a dotiče se s ljubavnim i spolnim aukto-
rovim napetostima iz velikih p o e m a na portugalskom.
Do sada je objavljeno pet Pessoinih pjesama na francu
skom (vjerojatno im je tvorac heteronim Jean Seul de M e -
luret); refleks su preživljavanja francuskih simbolista (Paul
Verlaine, Jules Laforgue) s izvrsnim adaptacijama u stihu i
rimi, što zadivljuje, te na stanovit način potvrđuje tezu da je
Pessoa mogao pjesnički emanirati sve ono što je posvajao iz
literature, bez obzira na epohu, stil i jezik.
Završna napomena
34
grafije. Ti su mi autori, pravo veleći, i bili od najveće prak
tične koristi, poglavito Simóes sa svojom mnogo hvaljenom
(ali i osporavanom) voluminoznom monografijom (njemu
uostalom dosta duguju svi mi poznati Pessoini interpreti) i
Panarese (predgovor na 330 stranica). U procesu prevodi
teljskog preoblikovanja, koje nije bilo lako, ali ni mukotr
pno, za provjeru i ispomoć najprikladniji su mi bili prijevodi
A. Guiberta i A. Tabucchija.
I na kraju jedna opaska: ako se u prepjevanim teksto
vima javi sumnja u poetičnost iskaza, izričaja, konstrukcije,
ne mora se »prozaičnost« ili frazeološka konvencionalnost
pridavati prevoditeljevu n e m a r u ili insuficijenciji. Kanio sam
se, naime, poetiziranja izvornika ostavljajući ga, što sam više
mogao i umio, auktorski autentičnim, tj. ponekad radikalno
stilski i poetski izazovnim u usporedbi s tradicionalnom liri
kom. I na ovomu mjestu podsjetio bih na osjetljiv problem
u pjesničkom prevođenju, kako ono što je u izvorniku izvan
kakve norme odraziti, a da se to ne pripiše kao slabost pre
voditelja? Na neki način prevoditelj odgovara i za »grijehe«
onoga kojeg prevodi, navlastito u tankoćutnim prijenosima
lirike. Stoga se već udomaćilo u svijetu da se prepjevi objav
ljuju usporedice s izvornim tekstom, što u našem slučaju nije
bilo moguće. Mogu samo također ustanoviti da sam u Pes-
soinim pjesmama ponekada nailazio na nejasna, zamagljena
ili semantički polivalentna okruženja pojedinih stihova, ko
jima se filološka kritika ili nije bavila ili ih nije razjasnila.
O n a su djelomice uvjetovana namjernim lomljenjem sintak
se, agramatikalnošću, djelomice željom da se sugerira mo
gućnost očitavanja po izboru. Trsio sam se naći rješenja bilo
tumačenjem spornog stiha po vlastitom nahođenju, instin
ktu, bilo pokušajem da se i u prijevodnoj verziji očuva pred
metna dvojnost. Tipične »muke« prepjevatelja u susretaju s
Pessoinim rukopisom umnažaju se zbog njegove glasovite
heteronimske mnogovrsnosti i versifikatorske dinamičke va
rijabilnosti.
35
Fernando Pessoa
ŠTITOVI I PETI
1
D O M SEBASTIJAN, KRALJ P O R T U G A L A
2
HENRIK MOREPLOVAC
40
PORTUGALSKO MORE
V.
NADGROBNICA BARTOLOMEU DIASU
(Poruka)
41
PORTUGALSKO MORE
VIII.
FERNAO DE MAGALHAES
Lomača se dolom razgorjela.
Od plesa se trese zemlja cijela.
Sjene m u t n e i nakazne
iz dola kroz vatru crnu
po padini hitro plaze
i u tami tu se trnu.
N o , ne znaju da d u h preodvažan
mrtvog jošter zapovijeda lađam,
floti ruka bez mesa i kosti
k ostacima svijeta pravac daje:
bješe znala sve do odsutnosti
cijelu zemlju stisnut zagrljajem.
(Poruka)
42
KOSA KIŠA
I.
43
II.
III.
Iznenada se zaustavim...
Sve se smračilo... P a d a m u b e z d a n načinjen od vremena...
44
P o k o p a n sam ispod piramida pišući stihove na jasnom
svjetlu ovog kandila...
I čitav me Egipat gnječi odozgora kroz znakove što ih
činim perom...
IV.
45
V.
46
VI.
47
s orkestrima što sviraju,
sve do nizova lopti u dućanu gdje kupih svoju
a prodavač se smiješi kroz uspomene mojeg djetinjstva...
48
MUMIJA
II.
IV.
49
Daleka glazba,
glazba odveć daleka,
zašto Život prolazi,
a propuštamo uzbrati pokrete.
50
»PJEVA ŽETELICA...«
(g. 1914.)
51
POSLJEDNJA ČAROLIJA
52
Ne vidim se više nad sunce nadnijeta,
nit pod mjesečinom magijom zanijeta,
kad iznad p o n o r a ushitno bi stala.
53
AUTOPSIHOGRAFIJA
Čitatelji neprestano
ćute kroz bol dok čitaju,
ne to dvoje njemu dano,
neg tek o n o što nemaju.
54
ovo
55
»BOG NE POSJEDUJE...«
56
»SUNCE TI POZLAĆUJE...«
(1932.)
57
»ŽUDIM...«
Žudim, imat ću —
ako ne ovdje
na drugom mjestu, još ne znam na kojem.
Ništa nisam izgubio.
Sve ću biti.
(9. I. 1933.)
58
»SMRT DOLAZI...«
59
»NA POL PUTA...«
m o r a po k o m pliva svuda
drugog m o r a triješće lako...
Razmišljanja ili žudnja?
Ne znam i z n a m i te kako.
60
ČETVEROSTISI PO PUČKOM UKUSU
I.
Popijevke su portugalske 6
ko brodovi na morima —
od duše k duši idu
a brodolom prijeti svima.
XVI.
XIX.
XXIX.
61
LXXXV.
62
MORNAR
63
D R U G A : Govorimo, želite li, o prošlosti što je nismo imale.
TREĆA: N e . Možda smo je imali.
PRVA: To što zborite tek su riječi. T a k o je tužno govoriti.
To je tako lažan način zaborava!... Da prošetamo?
TREĆA: Kuda?
PRVA: Ovuda, s j e d n e na drugu stranu. Kadšto to dozove
snove.
TREĆA: Čega?
PRVA: Ne znam. Zašto bi to morala znati?
Stanka
D R U G A : Cio je ovaj kraj veoma tužan... Onaj gdje nekad
življah bijaše mnogo manje tužan. U sumraku bih prela
sjedeći kraj prozora. Prozor je gledao na more, a kadšto
bio bi otok u daljini... Često ne bih prela; gledala bih
p r e m a moru i zaboravljala da živim. Ne znam jesam li
bila sretna. Nikada neću ponovo biti ono što možda nig-
da ne bijah...
PRVA: Nigda do sada ne vidjeh more. Odavde s ovog pro
zora, odakle se jedino može vidjeti more, ono se vidi
tako slabo!... Je li lijepo m o r e drugih zemalja?
D R U G A : Samo je m o r e drugih zemalja lijepo. O n o što vidi
mo izazivlje u n a m a sjetu za onim što ne ćemo nigda
vidjeti...
Stanka
PRVA: Zar nismo rekle da ćemo pripovijedati o svojoj pro
šlosti?
D R U G A : Ne, nismo to rekle.
TREĆA: Zašto n e m a sata u ovoj sobi?
D R U G A : Ne znam... Ali ovako, bez sata, sve je udaljenije i
tajnovitije. N o ć više p r i p a d a samoj sebi... T k o zna da li
bismo mogle ovako razgovarati kada bismo mogle znati
koji je sat?
PRVA: Sestro moja, u m e n i je sve tužno. Proživljujem pro
sinac u duši... Nastojim da ne gledam kroz prozor...
Znam da se o d o n u d vide brda u daljini... Negda, bijah
sretna onkraj brda... Bijah malena. Brala sam cvijeće
64
svakog dana i prije nego bih usnula, molila bih da mi
ga ne uzimlju... Ne znam što u tome ima toliko nena
doknadiva da mi pobuđuje želju za plakanjem... To bje
toliko daleko odavde da je moglo biti... Kada će doći
dan?
TREĆA: Što je to važno? On dolazi vazda na isti način... vaz
da, vazda, vazda...
Stanka
D R U G A : Pripovijedamo pripovijesti jedna drugoj... Ja ne
znam nijednu, ali od toga n e m a zla... Zlo proistječe sa
mo od življenja... Ne dodirujem život niti skutom svojih
haljina... Ne, ne dižite se. To bi bio pokret, a svaki po
kret prekida jedan san... U ovom času nisam imala ni
jedan san, ali mi godi misliti da sam ga mogla imati...
Ali prošlost — što ne govorimo o prošlosti?
PRVA: Odlučismo to ne činiti... Ubrzo će granuti dan, i po-
kajat ćemo se... Sa svjetlom se snovi uspavljuju... Pro
šlost je samo san... Uostalom, ne znam što nije san...
Gledam li sadašnjost veoma pozorno, čini mi se da je
ona već prošlost... Što li je nešto? Kako ono prolazi?
Kakav je to u biti način kako ono prolazi?... Ah, zbori
mo, sestre moje, zborimo glasno, zborimo zajedno... Ti
šina počinje poprimati tijelo, počinje bivati stvar... Ću
tim da me obavija nešto poput magle... Ah, govorite, go
vorite!...
D R U G A : Zašto?... Gledam vas netremice obadvije, a ne vi
dim vas odmah... Čini mi se da se između nas udvostru
čuju ponori... Treba da se prisilim na pomisao da vas
mogu vidjeti e da bih vas mogla vidjeti... Ovaj t o p a o
zrak hladan je iznutra, u onoj strani što mi dira dušu...
Sada kao da ćutim kako nemoguće ruke prolaze mojom
kosom — to je pokret s kojim se govori o sirenama.
Skrsti ruke na koljenima. Stanka.
Maloprije, ne misleći ni na što, mišljah na svoju prošlost...
PRVA: Možda i ja mišljah na svoju...
65
TREĆA: Ja nisam znala na što sam mislila... Na prošlost dru
gih možda... na prošlost predivnih ljudi što uopće ne po
stojanu... P o d n o kuće moje majke potok je tekao... Za
što je tekao i zašto nije tekao dalje ili bliže?... Postoji li
razlog zašto je nešto ono što jest? Postoji li za to razlog,
istinski i stvaran, kao što su moje ruke?
D R U G A : R u k e nisu istinske niti stvarne... Tajne su što na
stavaju naš život... gdjegod kad uspravim svoje ruke, bo
jim se Boga... N e m a vjetra što bi njihao plamen svijeća,
a gledajte, on se njiše... Na koju se stranu naginje?...
Kakve li muke kad bi netko mogao odgovoriti!... Ćutim
žudnju za neobičnom glazbom što bi se sada trebala svi
rati u palačama drugih kontinenata... Ćutim je u dubini
duše... Možda stoga što, kad bijah djetetom, trčah za va
lovljem na obali mora. Uzeh život za ruku m e đ u litica
ma, za oseke, kad m o r e kao da je bilo skrstilo ruke na
grudima i kao da je usnulo poput kipa anđela, jer ga
više nitko ne gledaše...
TREĆA: Vaše me riječi podsjećaju na moju dušu...
D R U G A : Možda zato što nisu istinske... Ćutim bol kad ih
izričem... Opetujem ih p r e m a jednom glasu što ga ne
čujem i što mi ih povjerljivo šapuće... Ali ja sam zacijelo
stvarno živjela uz obalu mora... Volim svaku stvar što se
talasa... Talasi su u mojoj duši... Kad koračam, ljuljam
se... Sada bih uživala koračati... To ne činim, jer nikad
ništa ne zavrjeđuje trud da se čini, navlastito ono što se
želi činiti... Plašim se brda... Nemoguće je da su tako
neprobojna i velika... Zacijelo imaju neku čvrstu tajnu
za koju ne žele znati da je imaju... Kada bih, nagnuvši
se kroz ovaj prozor, b a r e m mogla vidjeti brda, nagnuo
bi se za čas u mojoj duši netko u kojem bih se oćutjela
sretnom...
PRVA: Ja naprotiv volim brda... S ove strane svih brda život
je vazda ružan... S o n e strane, gdje prebiva moja majka,
običavasmo sjediti u sjeni tamarinda i razgovarati o to
me kako ćemo posjetiti druge zemlje... Sve t a m o bijaše
66
dugo i sretno p o p u t poja dviju ptica, svake s druge stra
ne puta... Suma nije imala drugih čistina do naših mi
sli... Naši snovi bijahu takvi da stabla obilježavahu na
tlu j e d a n drugi spokoj, a ne svoju sjenu. J a m a č n o t a m o
življasmo ja i ne znam je li netko drugi... Recite mi da
to bijaše istina, da zbog toga ne plačem...
D R U G A : Ja življah m e đ u liticama uhodeći more... Okrajak
moje oprave bijaše svjež i slan kad mi udaraše o nage
noge... Bila sam malena i divlja... D a n a s se bojim da bi
jah... Sadašnjost kao da me uspavljuje... Govorite mi o
vilama čarobnicama. Nitko mi o njima nikad nije govo
rio... M o r e je bilo odveć veliko da bi dopustilo misliti o
njima... Biti malen, to u životu zagrijava... jeste li bili
sretni, sestro moja?
l'RVA: Počinjem u ovom trenutku to bivati nekad... Uosta
lom, sve to p r o đ e u sjeni... Stabla to proživješe više od
mene... Nigda se ne ostvari, ne n a d a h se uopće... Sestro,
zašto ne govorite?
TREĆA: Užasavam se da sam malo prije rekla ono što vam
tek trebam reći. Sadašnje riječi, čim ih b u d e m rekla, od
mah će pripadati prošlosti, ostat će izvan m e n e , ne
znam gdje, krute i udesne... Govorim i mislim na to u
svojem grlu, a riječi mi se čine ljudi... I m a m veći strah
od sebe... Ćutim u svojoj ruci, ne znam kako, ključ ne
poznatih vrata. I čitava sam poput hamajlije ili svetišta
svijesnog samo sebe. Stoga se plašim ići, kao m r a č n o m
šumom, kroz tajnu govorenja... A naposljetku, tko zna
de jesam li takova i je li to zaista ćutim?
PRVA: Toliko je teško znati što ćutimo kad p r o m a t r a m o sa
mi sebe!... Čak je i živjeti tako teško kad to zamjećuje
mo... Govorite stoga a da ne zamjećujete da postojite...
Z a r ne počeste govoriti o o n o m e što bijaste?
TREĆA.- Ona, što bijah negda, više se ne sjećam onog što
sam sada. Ah, j a d n e li sretnice što sam bila!... Življah
među sjenama grana i sve je u mojoj duši lišće što dršće.
Kad idem po suncu, moja je sjena svježa. Provedoh bi-
67
jeg svojih dana pokraj vrela, gdje močih, snatreći da ži
vim, spokojne vrške svojih prstiju... Ponekada, uz jezero
naginjah se nad vodu i uspravljah se... K a d a sam se smi
jala, zubi mi bijahu tajanstveni u vodi... Imali su neka
kav samo svoj osmijeh, neodvisan od mojega... Smijah
se uvijek bez razloga... Govorite mi o smrti, o kraju sve
ga, jer ćutim razlog za prisjećanje...
PRVA: Ne govorimo ni o čemu, ni o čemu... Hladnije je, ali
zašto je hladnije? N e m a razloga da b u d e hladnije. Nije
uopće hladnije... zašto m o r a m o govoriti?... Bolje je pje
vati, ne znam zašto... Pjesma je, kad ljudi pjevaju noću,
osoba vesela i odvažna što iznenadno ulazi u sobu i grije
je i tješi nas... Mogla bih vam pjevati pjesmu što je pje
vasmo u kući moje prošlosti. Zašto ne želite da vam pje
vam?
TREĆA: Ne vrijedi truda, sestro moja... Kada netko pjeva,
ne mogu biti sa sobom. Ne mogu se sjećati. A zatim sva
moja prošlost biva neka druga, i ja oplakujem mrtav ži
vot što ga nosim sa sobom i koji nisam nigda živjela.
Vazda je odveć kasno da se pjeva, kao što je vazda od
već kasno da se ne pjeva...
Stanka
PRVA: Uskoro će biti dan... Čuvajmo tišinu... To je život za
onoga što to hoće. P o d n o moje rodne kuće bijaše jeze
ro. Tamo sam hodila i sjedila mu uz samu obalu na pa
nju što je gotovo bio p a o u vodu... Sjedah na panju, kva-
sih noge u vodi ispruživši prste prema dolje. Z a t i m gle
dah pozorno vrške nogu, ali ne bijaše vidjeti. Ne znam
zbog čega, ali mi se čini da to jezero nikad nije posto
jalo... To što se sjećam njega za me je kao da se ne mo
gu sjećati ničega... T k o zna što to govorim i jesam li ja
bila ona što je proživjela to čega se sjećam?...
D R U G A : Na obali m o r a bivamo tužnim kada snatrimo... Ne
možemo biti ono što želimo biti, jer ono što želimo biti,
želimo uvijek da smo bili u prošlosti... K a d a se val širi,
a pjena mu šušti, k a o da tisuće glasića zbori. Pjena se
68
čini svježom samo o n o m što je p r o m a t r a samu... Sve je
mnogo i mi ne z n a m o ništa... Želite li da vam pripovi
jedam ono što sam snatrila uz obalu m o r a ?
i'RVA: Možete n a m to pripovijedati, sestro moja; ali ništa u
n a m a ne ćuti potrebu da n a m to pripovijedate... Ako je
lijepo, već me hvata muka što ću slušati. Ako nije lijepo,
čekajte..., pripovijedajte samo pošto preinačite...
D R U G A : Reći ću vam. Nije p o t p u n o lažno, jer bez dvojbe
ništa nije p o t p u n o lažno. T r e b a da je bilo tako... Jednog
dana kada sam bila naslonjena na hladan vršak neke li
tice i kada sam bila zaboravila da imam oca i majku i
da sam imala djetinjstvo i druge dane — tog dana vidjeh
u daljini, kao nešto za što sam samo ja mislila da vidim,
nejasan prolaz jedra... Zatim ono iščeznu... Kada se po
vratili sebi, vidjeh da sam već imala taj san... Ne znam
odakle je on počeo... I nigda ne vidjeh drugo jedro...
Nijedno jedro brodova što izlaze iz luke na njega ne sli
či, čak i onda kad je mjesečina i brodovi prolaze sporo...
PRVA: Vidim kroz prozor jedan brod u daljini... Možda je
to onaj koji ste vi vidjeli...
DRUGA: Ne, sestro moja; taj što ga vi vidjeste traži j a m a č n o
neku luku... Ne bijaše mogućim da onaj koji ja vidjeh
traži neku luku...
i'RVA: Zašto mi odgovarate... Može biti... Ne vidjeh nikakav
brod kroz prozor... Žudjela sam vidjeti jedan i o njemu
sam vam govorila da ne patite... Pripovijedajte n a m sa
da ono što ste snatrili na obali mora...
DRUGA: Snatrila sam m o r n a r a što se izgubio na dalekom
otoku. Na tom je otoku bila po koja tvrda palma i ptice
su lutalice lijetale između njih... Ne vidjeh jesu li se ka
da spuštale... Otkako se spasio u brodolomu, m o r n a r je
tu živio... Budući da nije bilo načina da se vrati u po
stojbinu i budući da je patio svaki put kad bi se nje sje
tio, stade snatriti postojbinu koju nikad nije imao; stade
posvajati jednu drugu postojbinu, jednu drugu vrstu do
maje s drugim vrstama krajolika, i drugim ljudima, s
69
drugim načinom šetanja po ulici i naslanjanja na pro
zor... Svaki je čas u snu gradio tu lažnu postojbinu, i nije
nikad odustao od snatrenja, danju pod krotkom sjenom
velikih palmi, što se, obrubljena šiljcima, ocrtavala na
vrućem pijesku; noću ispružen na pijesku i ne zamije-
ćujući zvijezde.
PRVA: Ah, ne bijaše nikad stabala što bi izvezla p o n a d mo
jih ispruženih ruku sjenu jednoga sna kao što je ovaj!...
TREĆA: Pustite je da govori... Ne prekidajte je... O n a zna
riječi kojima je naučiše sirene... Uspavljujem se da je
mogu slušati... Govorite, sestro moja, govorite... Srce se
moje rastužuje što ja ne bijah vi kad snatriste na obali
mora...
D R U G A : Godine i godine, dan za danom, m o r n a r je podizao
u n e p r e s t a n o m snu svoju novu rodnu zemlju... Svaki je
dan uzidavao k a m e n snova u ovu nemoguću zgradu...
Već posjedovaše domaju koju je toliko p u t a proputo
vao. Sjećao se da je već proveo na tisuće sati na njezi
nim obalama. Z n a o je koje su obično boje sumraci u
jednom zaljevu na Sjeveru, i kako je bilo lijepo ući, u
gluhoj noći, s dušom lebdećom u šumu vode uzbibane
brodom, u veliku luku Juga, gdje je nekad proveo, mo
žda sretno, svoju predpostavljenu mladost...
Stanka
PRVA: Sestro moja, zašto šutite?
D R U G A : Ne valja previše govoriti... Život nas vazda uhodi...
Svaki je čas majčinski za snove, ali to nije p o t r e b n o zna
ti... Kada govorim previše, počinjem se udaljavati od se
be i slušati se kako govorim. To mi izazivlje sućut p r e m a
samoj sebi, te ćutim odveć srce. Zatim bolno žudim da
san držim u rukama, da bih ga mogla zibati kao dje
tešce...
Gle: obzorje blijedi... D a n više ne može biti daleko... Je li
potrebno da vam još govorim o svojem snu?
PRVA: Pripovijedajte sveudilj, sestro moja, pripovijedajte
sveudilj... Ne zastajite u pripovijedanju, ne obzirite se
70
na d a n e što svanjuju... D a n nigda ne svanjuje za onoga
što polaže glavu u krilo sanjanih časova... Ne grčite
ruke. To izazivlje buku poput skrivene zmije... Govorite
n a m mnogo više o svojem snu. On je tako istinit da ne
posjeduje nikakav smisao. Na samu pomisao da vas slu
šam, glazba mi zvoni u duši...
D R U G A : Da, govorit ću vam više o njemu. I ja ćutim potre
bu da vam ga pripovijedam. Koliko ga pripovijedam va
ma, pripovijedam ga i sebi... Tri smo da slušamo...
Naglo, gledajući lijes i tresući se.
Ne tri... Ne znam... Ne znam koliko...
TREĆA: Ne govorite tako... Pripovijedajte n a m brzo, pripo
vijedajte n a m opet... Ne govorite o tome koliko ih može
slušati... Mi nikad ne znamo koliko stvari stvarno zive i
vide i slušaju... Vratite se svojem snu... Mornar. Sto je
snatrio mornar?...
D R U G A : tiše, veoma sporim glasom U početku stvaraše kra
jolike; zatim stvaraše gradove; stvaraše zatim ulice i po-
prečnice, jednu po jednu, rezbareći ih u građi svoje duše
— jednu po jednu ulicu, četvrt po četvrt, sve do zidina
gatova gdje je zatim stvarao luke... Ulicu po ulicu i ljude
što njima prolažahu ili ih gledahu s prozora... Poče upo
znavati neke ljude kao slučajne poznanike... Poče im
upoznavati prošle živote i razgovore, i sve to poput ono
ga što snatri krajolike i istodobno ih stvarno vidi... Za
tim putovaše u sjećanju diljem domaje koju bijaše stvo
rio... Tako je izgradio svoju prošlost... Ubrzo je imao je
dan drugi prijašnji život... Imao je već u toj novoj po
stojbini rodno mjesto, mjesto gdje je proveo mladost,
luke gdje se ukrcavao... Već je imao drugove iz djetinj
stva i zatim prijatelje i neprijatelje iz svoje muževne do
bi... Sve bijaše drugačijim od onoga što je bilo — ni do
maja, ni ljudi, ni njegova vlastita prošlost nisu sličili na
ono što bijahu... Želite li da nastavim?... Izazivlje mi to
liku patnju govoriti o t o m e ! Sada baš stoga što vam o
tome govorim, više bi mi godilo da vam govorim o dru
gim snovima...
71
TREĆA: Nastavite, iako ne znate zbog čega... Što vas više
slušam, manje sebi pripadam.
PRVA: Da li će zaista biti dobro da nastavite. M o r a li svaka
pripovijest imati kraj? U svakom slučaju govorite... Ta
ko je malo važno ono što kažemo ili ne kažemo... Prob-
dijemo časove što prolaze... Naša je dužnost nekorisna
k a o Život.
D R U G A : Jednoga dana kad je mnogo kišilo i obzorje bilo
mračnije, m o r n a r se zamori snatriti... T a d a se ushtjede
sjećati svoje prave postojbine... ali uvidje da se ne sjeća
ničega, da ona za njega ne postoji... Djetinjstvo, kojega
se sjećao, pripadalo je njegovoj postojbini snova; dje-
čaštvo, kojega se spominjao, bilo je ono izmišljeno... Cio
mu život bijaše život što ga je snatrio... I on uvidje da
nije moguće da je postojao taj prvašnji život... Ako se
on nije sjećao nijedne ulice, nijednog lica, niti majčinske
kretnje... A u o n o m životu za koji mu se činilo da ga je
snatrio, sve bijaše stvarno i sve bijaše... I ne mogaše što
više ni snatriti neku drugu prošlost, pojmiti da ju je
imao, kao što svi b a r e m načas mogu vjerovati... O sestre
moje, sestre moje... Ima nešto, ne znam što, što vam ni
sam rekla... nešto što bi objasnilo sve ovo... Moja me
duša ledi... Ćutim bol što sam vam govorila... Govorite
mi, vičite mi da se probudim, da znadem da sam ovdje
ispred vas i da postoje stvari što nisu snovi...
PRVA: veoma tihim glasom N e znam što da vam kažem... Ne
usuđujem se gledati stvari... Kako se nastavlja taj san?
D R U G A : Ne znam kako se nastavlja... Slabo znam nasta
vak... Zašto bi toga trebalo biti još?
PRVA: Poslije? Poslije čega? Poslije označuje nešto?... D o
đe jednog dana j e d n a lađa... D o đ e jednog d a n a j e d n a
lađa... — Da, da... moglo je biti samo tako... — D o đ e
jednog dana j e d n a lađa i p r o đ e uz taj otok, ali t a m o ne
bijaše mornara...
TREĆA: Možda se vratio u Postojbinu... Ali koju?
PRVA: Da, ali u koju? I što se zbilo s njim? Z n a li to itko?
72
D R U G A : Zašto m e n e pitate? Postoji li odgovor za svaku
stvar?
Stanka
TREĆA: N e o p h o d n o je potrebno, čak i u vašem snu, da je
postojao onaj m o r n a r i otok?
D R U G A : N e , sestro moja; ništa nije n e o p h o d n o potrebno.
TREĆA: Ali b a r e m kako je završio san?
D R U G A : Nije završio... Ne znam... Nijedan san ne završuje...
Zacijelo bih znala da ga ne nastavljam snatriti, da ga
snatrim ne znajući to ili kad snatrenje ne bi bilo neod
ređena stvar koju nazivljem svojim životom... Ne govo
rite mi više... Počinjem bivati sigurna u nešto, ne z n a m
što... Stupaju spram mene, u noći što nije ova, koraci
neznanog užasa... Nekoga sam možda probudila snom
koji sam vam pripovijedala... Neizmjerno se strašim da
Bog nije zabranio moj san... On je nedvojbeno stvarniji
negoli Bog dopušta... Ne stojte u tišini... Recite mi ba
rem da noć prolazi, p r e m d a to znam... Gle, počinje se
razdanjivati... Gle: dolazi stvaran dan... Zaustavimo se...
Ne mislimo više... Ne nastojmo više slijediti ovu unutar
nju pustolovinu... Tko zna što joj je na kraju?... Sve se
ovo, sestre moje, zbilo u noći; ne govorimo više o t o m e
niti sebi samim... Čovječno je i prilično da svaka od nas
zauzme tužno držanje.
TREĆA: Bilo mi je tako lijepo slušati vas... Ne recite da ni
je... Z n a d e m da to nije zavrijedilo napor... Stoga to i
držim lijepim... Ne bijaše za ovo, ali me pustite da ka
žem... Uostalom, glazba vašeg glasa koju slušah više od
vaših riječi, čini me samo stoga što je glazba, nezado
voljnom...
D R U G A : Sve nas čini nezadovoljnim, sestro moja... Ljudi,
što misle, zamore se svime, jer se sve mijenja. Ljudi, što
prolaze, to posvjedočuju jer se mijenjaju zajedno sa svi
me... Postoji samo san o vječnom i lijepom... Z a š t o još
govorimo...
i'RVA: Ne znam.
73
gledajući lijes, tišim glasom
— Z a š t o se umire?
D R U G A : Možda zbog toga što se malo snatri...
PRVA: Moguće... onda se ne bi vrijedilo zatvarati u san i za
boravljati život, da zaboravimo smrt?...
D R U G A : N e , sestro moja, ništa ne vrijedi...
TREĆA: Sestre moje, već je dan... Gle, crta brda sja svojom
ljepotom... Zašto ne plačemo?... Ona, što hini da je ta
mo, bijaše lijepa i mlađahna poput nas i snatrila je ta
kođer... Sigurna sam da njezin san bijaše najljepši od
svih... Što je snatrila?
PRVA: Govorite tiše. O n a nas možda sluša, i znade čemu
služe snovi...
Stanka
D R U G A : Možda ništa od ovoga nije istina... Cijela ova tišina
i ovaj mrtvac i ovaj dan što počinje možda su tek jedan
san... Gledajte dobro sve to... Čini li vam se da pripada
životu?...
PRVA: Ne znam. Ne znam kako se pripada životu... Ah, ka
ko ste postojana! A vaše se oči čine tako beskorisno tu
žne...
D R U G A : Ne vrijedi biti tužna na drugi način... Ne želite li
da šutimo? Tako je čudno živjeti... Sve što se zbiva, ne
vjerojatno je, kako na mornarevu otoku, tako na ovom
svijetu... Gle, nebo je već zeleno. Obzorje se smiješi zla
tom... Ćutim da me peku oči što sam mislila na plaka
nje...
PRVA: Zapravo plakaste, sestro moja.
D R U G A : Možda... Nije važno... Kakva je ovo studen?... Ah,
evo... evo!... Kažite mi ovo... Kažite mi još nešto... Zašto
u svemu ovom ne bi bio stvaran samo mornar, a mi i
sve ostalo zašto ne bismo bili tek njegov san?
PRVA: Ne govorite više, ne govorite više... To je tako čudno
da mora biti istinito... Ne nastavljajte... Ne znam što ste
htjeli reći... ali je to zacijelo previše da bi to duša mogla
slušati... Bojim se onoga što niste uspjeli reći... Gle, gle,
74
već je dan... Gledajte dan... Učinite sve što je moguće
da biste gledali samo dan, stvaran dan, t a m o vani... Gle
dajte ga, gledajte ga... On tješi... Ne mislite, ne obazirite
se na ono što mislite... Gledajte dan kako dolazi... Sja
kao zlato u zemlji srebra. Laki se oblaci zaokružuju ka
ko poprimaju boju... A ako ništa ne postoji, sestre mo
je?... Ako je sve na stanovit način posvemašnje ništa?...
Zašto tako gledaste?...
Ne odgovoriše joj. Nitko je nikako nije gledao.
ISTA: Što je to što mi rekoste i što me toliko zaplaši?... Oću-
tjeh to tako da spoznah bol zbog onoga što je bilo... Re
cite mi što to bijaše, da se, čuvši to po drugi put, više
ne bojim kao prije... Ne, ne... Ne recite ništa... Ne pitam
vas to da biste mi odgovorili, već zbog toga govorim, da
ne mislim... Bojim se da ću se moći sjetiti što je to bilo...
Bijaše nešto veliko i strašno poput postojanja Boga...
Trebali smo već završiti razgovor... On je već, ima neko
vrijeme, izgubio svoj smisao... O n o , što je m e đ u n a m a i
što nas čini govoriti previše se produžuje... Ovdje ima
veći broj prisutnosti od naših duša... D a n je već m o r a o
granuti... Trebale smo se već probuditi... Nešto kasni...
Sve kasni... Što se to događa u stvarima u suglasju s na
šom stravom?... Ah, ne ostavljajte me... Govorite sa
mnom, govorite sa mnom... Govorite skupa sa m n o m da
moj glas ne bude sam... Više se bojim zamisli svojeg gla
sa nego njega sama, zamijetim li da govorim...
TREĆA: Kojim ste glasom govorili?... Glasom druge... Kao
da dolazi iz daleka...
PRVA: Ne znam... Ne podsjećajte me na to... Mora da sam
govorila glasom oštrim i drhtavim od straha... Ali, više
ne znam kako se govori... Između m e n e i mojeg glasa
otvorio se ponor... Sve ovo, i ovaj razgovor, i ova noć, i
ovaj strah — sve se je trebalo završiti, trebalo završiti
naglo, nakon užasa koji ste n a m rekli... Počinjem ćutjeti
da ga zaboravljam nakon onoga što mi rekoste i to me
75
nagna na pomisao da trebam vikati na jedan nov način
e da izrazim takav užas...
T R E Ć A : drugoj Sestro moja, niste n a m trebali pripovijedati
tu priču. Sada živim sa čudnovatim užasom. Pripovije
daste, a ja bijah toliko rastresena da sam slušala smisao
vaših riječi i njihov zvuk odvojeno. I činilo mi se da ste
vi, vaš glas i smisao onoga što ste govorili tri razna bića
p o p u t triju stvari što govore i idu.
D R U G A : Zaista su tri razna bića, s vlastitim i stvarnim živo
tom. Bog zna zašto... Ah, zašto govorimo? T k o nas tjera
da nastavljamo govoriti? Zašto govorim ne želeći govo
riti? Zašto više ne zamjećujemo da je dan?...
PRVA: Da b a r e m m o ž e m o vikati e da bismo se probudile.
Ćutim da vičem u sebi, ali više ne znam put moje volje
do grla. Ćutim divlju potrebu za strahom da netko po
kuca na ova vrata. Zašto nitko ne kuca? Bilo bi n e m o
guće, a ja ćutim potrebu da se bojim toga, znati čega se
bojim... Kako se čudno osjećam!... Čini mi se da više
n e m a m glasa... Dio se m e n e uspavao i prepustio motre
nju... Strava mi je porasla, ali je više ne mogu ćutjeti...
Ne znam već u kojem se dijelu duše to ćuti... Na ćutilo
mojeg tijela staviše olovan ogrtač... Zašto ste n a m pri
čali svoju pripovijest?
D R U G A : Ne sjećam se više... Jedva se i sjećam da sam je
pripovijedala... Čini mi se da to bijaše tako davno! Ka
kav san, kakav san upija moj način gledanja stvari! Sto
želimo učiniti? Sto mišljasmo učiniti? — Ne znam više
da li da govorim ili ne govorim...
PRVA: Ne govorimo više. U m a r a me vaš napor da biste go
vorile... Boli me razmak što prolazi između onoga što
mislite i kažete... Savjest mi pluta u drijemežu mojih ću
lila preplašena mojom kožom... Ne znam što je to, ali
to ćutim... Ćutim p o t r e b u da kažem zbrkane riječi, odu-
lje i teško izgovorljive... Ne ćutite li sve to kao golema
pauka što n a m od duše do duše plete crno p l a t n o koje
nas obavija?
76
D R U G A : Ne ćutim ništa... Ćutim svoje osjete kao nešto što
se ćuti... Što to postajem?... Tko to govori mojim gla
som?... Ah, počujte...
PRVA I T R E Ć A : Sto bje?
D R U G A : Ništa. Ne čuh ništa... Htjela sam hiniti da slušam,
jer vi predpostavljate da slušate i ja mogoh povjerovati
da ima nešto za slušanje... Oh, kakav užas, kakav oso
ban užas razdvaja u nama glas duše i osjete misli, i tjera
nas govoriti, slušati i misliti, kada sve u n a m a ište tišinu,
i dan i nesvjesnost života... Tko je peta osoba u ovoj sobi
što pruža ruke i prekida nas svaki put kad je imamo
oćutjeti?
PRVA: Čemu nastojanje da me zaplašite? Ne ulazi više stra
va u mene... Šiju mi tišti prekomjeran teret da se ću
tim... Ulazi mi kroz sva ćutila nešto što me obuzimlje i
zastire. Teške su mi riječi za sve osjete. Zaustavlja mi
se jezik za sva čuvstva. D u b o k san sljepljuje jednu uz
drugu zamisli mojih pokreta. Zašto me tako gledaste?
T R E Ć A : Glasom veoma tihim i ugaslim. Ah, evo, evo! Netko
se probudio... Ljudi se bude... Kada netko uđe, sve će
se ovo okončati... Dotle pokušajmo vjerovati da sav ovaj
užas bijaše jedan dug san što smo ga snivale... Već je
dan... Sve se okončaje... Iz svega ovoga, sestro moja,
proistječe da ste samo vi sretni, jer vjerujete u san...
D R U G A : Zašto me to pitate? Zašto to rekoh? Ne, ne vjeru
je..
Pijetao zapjeva. Svjetlo se naglo povećaje. Tri djevojke na
bdijenju umuknuše a da se ne pogledaše.
Nedaleko, u jednoj ulici, neka kočija cvili i škripi.
77
SVADBENA PJESAN
I.
78
II.
III.
79
Jer nevjesta bit će, u postelji s mužem ljubavni dijeleć
IV.
V.
80
0 žudnje vi strastvene za muškim tijelom
Što samotne sate nježnim joj činite vrelom
1 ruku joj radu i neradu vodite eto
Gdje slast se stvara.
Priđite i vi, sitni patuljci, buntovna četo,
Brzinom trke što prepunost prelijeva pehara;
Svi vi što mladost činite mladom, a z a m a m n o m čovječju
put,
Što radosnom proljeću i ljetnome suncu dižete skut;
Vi sred čijeg tajnog prisuća zeleno drveće počinje rasti,
I cvijeće cvjetat, i slobodnih ptica odzvanjati krik,
Kada u jarosti drhtave strasti
Na junicu požudno penje se bik.
VI.
VII.
81
Gdje dlakav crn trokut opasa bedra
Srameć joj pogled, sve dok cjelov poda se
Košulja njenom ne pruži tijelu. Odjeću na se!
Ne dangubi sjedeć na tvrdom posteljnom bridu,
Ne dangubi snatreć, nagađanja slušajuć glase!
Čuj brze ptice na prozorskom zidu!
Ustaj i umij se! Gle gotovo da je bez odjeće!
Jer ruku n e m a da d u g m e uvede
U bijelu simboličku halju, takvom je sreće
Povorka žena što dolaze da je urede.
VIII.
IX.
82
U bijelom sva je i čeka na znak,
U oku joj svjetlost, u oku joj mrak.
R u k e joj hladne, usnice suhe, a srce bije
Jelenu nalik što lovcu se krije.
X.
XI.
XII.
83
Ponešto miran, glas slatkih milina.
A sada, jarki, šapćući glasno, u Božji hitite d o m !
D o k sunce slijeva se četom žestinom svom,
Sve oči slijede nevjeste mlade put:
I kao da ruke im dotiču bokove njene i grud;
K'o poleđe halje kožu joj draže,
Odasvud je salijeću, poru joj svaku traže;
Suknje joj dižu kao da vabe il' snube na dar
Pod p u p k o m skritu raspuklu stvar;
Sto o njoj misle kretnje im zbore
A pogledi krišom i sami govore.
XIII.
84
XIV.
XV.
85
XVI.
XVII.
86
Za zgurenom nimfom što pomalo strepi,
Nevidljivom navalom sprijeda i straga
Dolične ove grupe se kreću, i s mislima što žara ih obuze
snaga
Pokorne duše u mrežu spremaju što uokrug je spliću
Dok grupa im, posrćuć glasno kao o slijepom da radi se
biću,
Valovite zemlje sanjama jekom uzima vlast
Da bludnu u skoku im obdari strast.
XVIII.
87
XIX.
88
XX.
XXI.
89
Jer mladost zloraba muči!
Neka se sljubljuju uvijek spočetka, lijuć i lijuć užitka
premoć
Sve dokle ih p o t p u n a ne snađe nemoć!
Nek parenje njihovo što iznovce biva pod okriljem tmine,
Nadzire noć, dok misli jastvo, prepuno topline,
Od jada, kinjeć, ne izgine, i san ne stigne oblike što m o r e
ih muke,
Dok oni, j e d n o drugog kazujuć imena, i držeć se za ruke,
Još uvijek o ljubavi sanjarije slušaju,
U ponečem čak je i kušaju!
Ak' se probude, nek nauk tvoj bude da počnu spočetka,
Jer sat što prođe kao da nema svršetka;
D o k spojena im tijela, razbludnog žara združena milinom,
Ne usnu s mučninom,
D o k nebo, pošto su straćene zvijezde, na istoku ne izbijeli
Cvokoćuć gdje svjetlost od noći se dijeli,
I s radosti bukom, mladog života galamom
D a n štono stiže žarkim i novim ne zaplamsa plamom.
(Lisabon, 1913.)
90
Alberto Caeiro
ČUVAR STADA
I.
93
Misliti, to je isto tako nelagodno kao što je ići na kiši
kad vjetar raste i čini se da će kišiti još jače.
N e m a m ni slavičnosti ni želja.
Biti pjesnik, to nije moja težnja,
to je moj način da budem sam.
94
gdje mogu sjesti i čitati moje stihove.
I neka čitajući moje stihove misle
da sam ja nešto naravno —
primjerice, staro stablo
u sjeni kojeg su još djecom
bučno sjedali, umorni od igre,
i brisali znoj s užarena čela
rukavom prugaste pregačice.
II.
95
jer onaj što voli ne zna nikad što voli,
ni zašto voli, niti što je to voljeti...
III.
IV.
96
a mrvice padajući u hrpici
prave stanoviti šušur u padu,
kiša padaše s neba
i zatamnjivaše puteljke.
97
u gnjevu iznad naših glava...
Ah, kako su i najjednostavniji ljudi
bolesni i bedasti i zbunjeni
pred jasnom jednostavnošću
i zdravim postojanjem
drveća i biljaka!)
V.
98
Ali otvori oči i vidi sunce
i više ne može misliti ni na što,
jer sunčana svjetlost vrijedi više od misli
svih m u d r a c a i svih pjesnika.
Sunčana svjetlost ne zna što čini
i zato ne griješi i biva općena i dobra.
99
(To je vjerojatno smiješno za uši
onoga koji, ne znajući gledati stvari,
ne pojmi onoga koji o njima zbori
na način koji uči kako se zamjećuju.)
100
VI.
VII.
VIII.
101
trčao je i valjao se po travi,
trgao cvijeće i bacao ga,
smijao se da ga se čulo izdaleka.
Pobjegao je iz neba.
Bio je previše naš da bi hinio
drugu osobu Svetog Trojstva.
Na nebu je bilo sve lažno, sve u neredu:
cvijeće, drveće, kamenje.
Na n e b u je m o r a o biti uvijek ozbiljan
i povremeno opet postajati čovjek,
visiti na križu, umirati vječito
s krunom načičkanom trnovima
i nogama probodenim čavlom velike glave
i čak s nekim dronjkom oko tijela
kao crnci na slikama.
Nisu mu dopuštali niti da ima oca i majku
kao druga djeca.
Njegov je otac bio dvoosoban —
j e d a n starac zvan Josip, što je bio drvodjelac,
i nije bio njegov otac;
a drugi otac bijaše n e k a glupa golubica,
jedina ružna golubica na svijetu
jer nije bila s ovog svijeta i nije bila golubica.
Njegova majka nije bila ljubljena prije nego ga je povila.
102
S drugim se stvori za sve vijeke čovjek i dijete.
S trećim stvori Krista za sve vijeke na križu
i ostavi ga obješenog na križu koji je na nebu
i služi kao uzorak drugima.
Zatim pobježe p r e m a suncu
i siđe na prvoj zraci koju ugrabi.
On danas stanuje sa m n o m u mojem selu.
To je dijete p u n o smijeha i naravnosti.
Briše nos desnom rukom,
gaca po lokvama vode,
bere cvijeće, godi ga, zaboravlja.
Baca se kamenjem na magarce,
krade voće po voćnjacima,
bježi plačući i vrišteći ispred pasa.
1, jer znade da one to ne vole,
a da to svi drže zabavnim,
trči za curama
što idu u skupinama p u t o m
s krčazima na glavi
i podiže im suknje.
103
n a s a đ e n na naslonjače koje onečisti.
Sve je u nebu glupo kao Crkva Katolička.
Veli da Bog n e m a pojma o stvarima što ih je stvorio —
» D a ih je on stvorio, to pak sumnjam« —
» O n veli, primjerice, da bića pjevaju njegovu slavu,
a bića ne pjevaju ništa.
Da pjevaju, bila bi pjevači.
Bića bivaju i ništa više,
i zato se zovu bića.«
I zatim u m o r a n od ogovaranja Boga,
Dijete Isus zaspe na mojim rukama,
a ja ga u naručju odnesem svojoj kući.
104
Vječno Djetešce prati me svagda.
Smjer je mojeg pogleda njegov uperen prst.
Moj je sluh, radosno otvoren za sve zvukove,
škakljanje koje mi on, igrajući se, izvodi po ušima.
105
On spava u mojoj duši
i katkad se budi noću
i igra mojim snovima.
Nekima okrene noge u zrak,
druge postavlja hrpimice
i plješće sam rukama
smiješeći se mojem snu.
XLVI.
106
Nastojim iskazati ono što ćutim,
ne misleći na to što ćutim.
Nastojim prisloniti riječi na pojam
i lišiti se p o t r e b e za hodnikom
od misli do riječi.
To ćutim i to pišem
znajući savršeno a da i ne gledam
da je pet sati ujutro
i da se suncu, koje još nije pomolilo glavu
vrh zida obzorja,
već nazrijevaju vršci prstiju
što se hvataju vrha zida
obzorja puna niskih planina.
(19. V. 1914.)
107
XLIX.
108
»DOK TE NISAM ZNAO...«
109
»LJUBAV JE SVOJEVRSNO DRUŠTVO...«
110
»ZALJUBLJENI JE PASTIR...«
111
»SVAKOG SE DANA...«
112
»IVANJSKA NOĆ...«
113
»KAD TRAVA IZNIKNE...«
114
»BAŠ ME BRIGA...«
Baš me briga.
Baš me briga za što? Ne znam: baš me briga.
(24. X. 1917.)
(Odvojene pjesme)
115
»NEKI ŠTO JE ČUO...«
Neki što je čuo moje stihove veli mi: »Pa što u njima ima
nova«?
Svatko znade da je cvijet cvijet, a stablo stablo.«
Odvratih mu: »Svatko? Zaista...«
Drugi vole cvijeće stoga što je lijepo, ja se razlikujem.
Drugi vole drveće stoga što je zeleno i sjenovito, ja n e .
Volim cvijeće jer je cvijeće, izravno.
Volim drveće jer je drveće, bez primisli.
(29. V. 1918.)
(Odvojene pjesme)
116
»ŽIVI, KAŽEŠ...«
Što je sadašnjost?
Nešto odnosno prošlosti i budućnosti.
Nešto što postoji po postojanju drugih stvari.
Želim samo zbilju, stvari bez sadašnjosti.
117
»MOŽDA JE OVO...«
(Odvojene pjesme)
118
Ricardo Reis
»UČITELJU, VEDRI..
Učitelju, vedri
svi su časi što ih
mi gubimo, ako
u samo gubljenje
kao u posudu
postavljamo cvijeće.
N e m a ni žalosti
n e m a ni radosti
u našem životu.
Znajmo stoga kako
mudrace da lažne
izbjegnemo živjet,
tek ih obašavši,
spokojne i vedre;
a neka n a m djeca
b u d u učitelji
i oči što p u n e
Naravi su svagda...
Uz obalu rijeke,
uz okrajak puta,
a p r e m a prigodi,
sveudilj u istom
laganu spokojstvu
što smo na životu.
121
A vrijeme prohodi,
ne veli nam ništa.
Mi starimo stalno.
Znajmo osjećati,
gotovo pakosno,
naše protjecanje.
Ne vrijedi napora
neko djelo činit.
Ne valja protivit
bozima se krutim,
koji svoju djecu
progutaju uvijek.
Berimo cvjetove.
Smočimo lagano
ove naše ruke
u spokojne rijeke
da se naučimo
spokoju također.
Suncokreti vazda
upereni suncu,
od žica odijelit
mi ćemo se mirno,
nemajuć čak grižnju
što živi smo bili.
(Ode)
122
»BLJEDOĆA OVOGA DANA...«
123
»ČUO SAM PRIPOVIJEST...«
124
i ljupke kćeri zacijelo silovane
na malenoj razdaljini,
p r e m d a im u času kad to pomisliše
laka sjena prijeđe
preko čela odsutnoga,
ubrzo im tihe oči
pozor i sabranost opet prikloniše
starinskoj šah-ploči.
125
Braćo mila u ljubavi i pravomu
poimanju Epikura,
u suglasju više s n a m a nego s njime,
učimo iz pripovijesti
tih šahista hladnokrvnih
kako život provoditi.
Sve što ozbiljno je neka za nas malo vrijedi
i sve važno malo znači,
nek naravni žar nagona
ustukne ispred beskorisne slasti
(u blagom hladu sjenovita stabla)
igre j e d n e dobre igre.
126
dok nas negdje tamo vani,
blizu il daleko, rat, domaja, život
očekuju; pustimo ih
neka zalud zazivlju, svaki od nas
pod sjenama prijateljskim
protivnika snujuć i šahovsku igru
u njezinu mirnodušju.
127
»VIŠE VOLIM RUŽE...«
Ukoliko mi ne dojadi,
želim da život prohodi m n o m e ,
a ja da ostanem isti.
128
»TA VAŠA MLADOST...«
129
»PONOVO NOVE...«
130
jednak od sada sedmorici gradova
što se glože za Homera; alkejskom Lezbosu,
ili Tebi sedmovratoj,
Ogigiji Pindarovoj majci.
(20. X. 1923.)
(Ode)
131
»ŽELIM CVIJET ŠTO SI...«
(21. X. 1923.)
(Ode)
132
»VEĆ SE NA MOM ČELU...«
133
»NIŠTA NE MOLE...«
(V. 1927.)
(Ode)
134
»DA BUDEŠ VELIK...«
135
»NEKI OČIJU UPRAVLJENIH...«
136
»NE TEŽI, LIDIJA...«
(Ode)
137
Alvaro de Campos
DVA IZVATKA IZ ODA
I.
Dođi nezamjetno,
dođi polagano,
dođi sama, svečana, opuštenih ruku
uz bokove, dođi
i smjesti daleke gore uz obližnje drveće,
pretopi u j e d n o svoje polje sva polja što ih vidim,
pretvori planinu u komad svojeg tijela,
izbriši sve njezine različnosti što ih izdaleka razabirem,
sve staze što se po njoj veru,
sva raznovrsna stabla što je izdaleka čine zeleno-tamnom,
ostavi samo poneko svjetlo tu i tamo,
u neodređenoj razdaljini i t m u r n o zamagljenoj,
u razdaljini što naglo biva nepremostivom.
Sveta Bogorodice
nemogućih stvari što ih ištemo uzalud,
snova što nas snalaze u suton, pokraj prozora,
141
nakana što nas opijaju
na velikim terasama svjetskih hotela
uz europske zvuke glazbe, udaljene i bliske glase,
i zbog kojih patimo znajući da ih nigda nećemo ostvariti...
D o đ i i ljuljuškaj nas,
dođi i miluj nas,
poljubi nas lagano u čelo,
toliko tihano da cjelov ćutimo
možda samo po promjeni u duši
i po stanovitu jecaju što se milozvučno izvija
iz najdavnijeg predjela nas samih,
iz predjela gdje niče sve ovo predivno drveće,
plodovi kojega su snovi što ih mazimo i ljubimo,
jer ih poznajemo bez odnošaja s onim što biva u životu.
Dođi, presvečana,
presvečana i puna
skrovite čežnje za jecanjem,
možda stoga što je duša golema a život sitan,
i što nam svi pokreti ne napuštaju tijelo,
i što dosežemo samo ono što n a m je na domašaju ruke,
i što vidimo samo o n o dokle n a m pogled dopire.
Dođi, žalosna,
Majko od Sedam Žalosti Tjeskoba Plašljivih,
Tornju Bjelokosni Tuga Prezrenih,
melem-ruko na u ž a r e n o m čelu Poniznih,
srče vode na suhim u s n a m a Trudnih,
dođi, dolje iz dna
modrog obzorja,
dođi i iščupaj me
iz tjeskobna i neplodna tla
u kojem tavorim.
Uberi me s mojeg tla, krasuljak zaboravljen,
čitaj u meni, list po list, tko zna koju sudbinu,
pokidaj mi listove na svoju radost,
142
na svoju radost, šutljivu i svježu.
Jedan list m e n e baci p r e m a Sjeveru,
tamo gdje su veliki Današnji gradovi koje toliko ljubljah;
drugi baci p r e m a Jugu,
tamo gdje su mora koja Moreplovci otvoriše;
treći hitni p r e m a Z a p a d u
gdje rumen-sjajem blista sve što je možebitna Budućnost,
koju obožavam i ne poznavajući je;
četvrti, ine, preostatak m e n e
hitni p r e m a Istoku,
prema Istoku otkuda sve dolazi, dan i vjera,
prema Istoku gizdavom i fanatičnom i vrućem,
prema Istoku neobuzdanom što ga neću nigda vidjeti,
prema Istoku budističkom, brahmanskom, šintoističkom,
prema Istoku koji sadrži sve ono što mi n e m a m o ,
koji je sve ono što mi nismo,
prema Istoku gdje možda Isus — tko to zna? još i danas
živi
i gdje možda Bog uistinu još opstoji upravljajući svime...
Dodi brižno,
dođi majčinski,
krišom, pradavna njegovateljice, što sjedaše
uz uzglavlje bogova iščezlih religija,
što vidje kako se rađaju Jehova i Jupiter,
i nasmiješi se, jerbo je za tebe sve besplodno i lažno.
143
spokojno p o p u t majčinskog milovanja,
sa zvijezdama što svjetlucaju u tvojem naručju
i mjesecom tajanstvenom krinkom na tvom licu.
Svi zvuči drugačije odjekuju
kad ti dolaziš.
Pri tvom ulasku stišavaju se svi glasi,
nitko te ne zamjećuje,
nitko ne zna kad si ušla;
tek odjednom oćutimo da se sve smiruje,
da sve gubi izbočine i boje,
na nebesima što su još svijetloplava
sve razvidnije raste bijeli obruč
ili se pak širi jedna nova svjetlost,
mjesec počinje bivati stvarnim.
II.
144
Kad u m r e m ,
kad krenem, bijedno kao i svi ini,
stazom pojam koje si ne m o ž e m o ni predstaviti,
vratima što bismo ih zaobišli kad bismo mogli,
luci što je zapovjednici brodova ne poznaju,
neka to b u d e u času dostojnom moje proživljene mučnine,
u mističnom, duhovnom i prastarom času,
u času u kojem, u vremenu mnogo davnijem negoli se čini,
Platon možda zgleda u snu kako zamisao Boga
stvara neko tijelo i n e k o bivstvo prepovoljno
u dubini svoje misli rasprostranjene kao polje.
145
POMORSKA PJESAN
146
Svako je pristajanje, svako je isplovljavanje broda —
ćutim to u sebi kao što ćutim vlastitu krv —
nesvjesno znakovito, strahovito
prijeteće metafizičkim znamenjima
što uznemiruju u meni moje nekadašnje bivstvo...
147
koji se, pošto su sazdani, onda iznenada navješćuju
kao Stvarne Stvari, Duhovi-Stvari, Bitnosti u
Kamenu-Dušama,
u stanovitim n a m trenucima iskonske čuvstvenosti
kad u izvanjskom svijetu kao da se otvaraju n e k a vrata
i, da se ništa ne izmijeni,
sve se očituje drugačijim.
148
Ploviti kao duša života, putovati kao glas,
živjeti trenutak dršćući na vječnim vodama.
Buditi se u dnima neposrednijim od europskih dneva,
gledati tajanstvene luke na morskim osamama,
zaobilaziti daleke rtove u plovidbi p r e m a širokim
krajolicima
uzduž bezbrojnih začuđenih gorja...
149
Jer naša misao biva bolesnom,
u n a m a je samo velika praznina,
šuplji prostor zasićen pomorskim minutama,
i neka nevoljkost što bi bila mrzovolja ili bol
kad bi znala kako to da postane...
150
Sav taj pomorski život! Sve to u pomorskom životu!
U krv mi se uvlači sva ta tankoćutna zavodljivost,
i sanjarim bez kraja i konca o putovanjima.
Ah, obrisi udaljenih obala, spljošteni obzorom!
Rtovi, otoci, pješčana žala!
Pomorske osame, p o p u t stanovitih trenutaka na Pacifiku
gdje se, po ne znam kojoj pobudi naučenoj u školi,
ćuti kako živce pritišće spoznaja da je to najveći od
Oceana,
a u n a m a svijet i okus stvari bivaju pustinjom.
Prostranstvom Atlantika, ljudskije, isprskanije solju!
Indijski oceane, najtajnovitiji od svih oceana!
Sredozemno more, blago, bez ikakve tajne, klasično,
stvoreno da dotičeš
esplanade što ih gledaju bijeli kipovi iz obližnjih perivoja!
Sva mora, sve tjesnace, sve zaljeve, sve zatone
htio bih pritisnuti na svoje grudi, jako ih ćutjeti i umrijeti!
151
Na rijeci slučajno tuli sirena, samo jedna.
Već dršće cijelo tijelo moje duševnosti.
Sve se više i više ubrzaje polet u meni.
Ah, parobrodi, putovanja, nepoznato boravište
T o g a i toga, m o r n a r u , poznanice n a š !
Ah, slavo spoznaje da je neki čovjek što je išao s n a m a
u m r o potopljen na domak pacifičkog otoka!
Mi što smo išli s njime pripovijedat ćemo to svima.
S pravovaljanim ponosom, s nevidljivim uvjerenjem
da sve to ima ljepši i širi smisao
od pukog gubitka broda na kojem se on nalazio
i činjenice da se utopio jer mu je voda ušla u pluća!
152
Obuzimlje me malo pomalo mahnitost morskih stvari,
tjelesno me prozirnije gat i njegovo ozračje,
udaranje Teja vere se vrškom čula,
i počinjem snatriti, odijevati se snom valovlja,
počinje se u mojoj duši stezati prijenosno remenje
a ubrzanje poleta potresa me izravno.
Zovu me vode.
Zovu me mora.
Zovu me daljine podigavši tjelesan glas,
zovu me sva morska doba oćućena u prošlosti.
153
Bučan zov
kojeg toplina, kojeg bijes podgrijavaju u m e n i
u n e k o m u praskavu zajedništvu sve moje čežnje,
vlastite nelagode što su postale sve pokretljive!...
Zaziv u p u ć e n mojoj krvi
od j e d n e bivše ljubavi, ne znam odakle, što se vraća
i ponovno je dostatno jaka da me privuče i odgurne,
p o n o v n o dostatno jaka da me natjera da mrzim ovaj život,
što ga provodim medu tjelesnom i duševnom neprobojnosti
stvarnih bića s kojima živim!
154
Moreplovci, pomorci, brodari, pustolovi!
Zapovjednici! Kormilari i jarbolari!
Ljudi što spavaju na tvrdim ležajima!
Ljudi što spavaju s Pogibelju stražareći uz okna!
Ljudi što spavaju sa Smrću na uzglavnici!
Ljudi što imaju krmnice, što imaju spojne mostove da
odatle m o t r e
neizmjernu neizmjernost neizmjerna m o r a !
Ej rukovatelji teretnih dizalica!
Ej spuštači jedara, ložači, poslužnici!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Ljudi što vidjeste Patagoniju!
Ljudi što prođoste Australiju!
Što napajaste oči obalama koje ja neću nigda vidjeti!
Što bijaste na tlu zemalja gdje ja neću nigda kročiti!
I što sve to činiste kao da je ništa,
kao da je to naravno,
kao da je to život,
kao da to uopće nije bilo ispunjavanje sudbine!
Eje-ej-ej-ej-ej-ej!
Ljudi sadašnjeg mora! Ljudi prošlog mora!
155
Brodski povjerenici! Robovi na galijama! Borci kod
Lepanta!
Gusari iz rimskih vremena! Grčki moreplovci!
Feničani! Kartažani! Portugalci izbačeni sa Sagresa
p r e m a beskrajnoj pustolovini, p r e m a Posvemašnjem M o r u
da bi ostvarili n e m o g u ć e !
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Ljudi što podigoste spomen-ploče, što dadoste imena
rtovima!
Ljudi što prvi trgovaste sa crncima!
Što prvi prodadoste robove iz novih zemalja!
Što izazvaste prvi europski grč zabezeknutim crnkinjama!
Što donijeste zlato, šarene ukrase, mirisno drveće, strijele,
brežuljke praskave od zelena raslinja!
156
Pobjeći s vama od uljuđenosti!
Izgubiti s vama poimanje ćudoređa.
Oćutjeti kako se stubokom mijenja moja čovječnost!
Piti s vama u južnim morima
nova divljaštva, nove duševne zbrke,
nove središnje vatre u mojemu vulkanskom d u h u !
Ići s vama, od sebe odbaciti — ah, naprijed samo! —
moje ruho uljuđenog, uglađenost čine,
u r o đ e n strah od zatvora,
tih život
ustajao, nepokretan, u r e đ e n i popravljen život!
Na more, na more, na more, na more,
ej, staviti u more, vjetrove, valovlje,
moj život!
Posoliti pjenom uzvitlanom vjetrovima
moju sklonost za velika putovanja.
Udarati bičevima vode meso mojeg pustolovlja,
nakvasiti oceanskim injem kosti mojeg postojanja,
bičevati, sjeći, tući vjetrovima, pjenama, suncima
moje ciklonsko i atlantsko biće,
moje živce udešene kao jarbolske pripone,
kao lira u rukama vjetrova!
157
koliko od dalekih obala toliko od huke vjetrova,
koliko od Pučine toliko od Gata, koliko od brodoloma
toliko od mirne trgovine,
koliko od jarbola toliko od valova,
uzdići Smrti s bolju, požudno,
tijelo p u n o pijavica, sisalica, sisalica,
čudnih, zelenih, besmislenih morskih pijavica!
158
Krv! Krv! Krv! Krv!
Rasprskava mi se cio mozak!
Svijet mi se lomi u r u m e n o !
Neka mi žile prasnu sa zvukom konopca privezača!
I iz m e n e izbija surova, proždrljiva,
pjesma Velikog Gusara,
ričuća smrt Velikog Gusara u takvom poju
Sto ulijeva užas u kičme podčinjenih.
Tu se na krmi umire, dere, pjeva:
Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw!
Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw-aw-aw-aw!
Fetch a-a-aft the r u - u - u - u - u - u - u - u - u - u m , Darby,
Eja, kakav život, kakav to bijaše život, eja!
Ej-ej-ej ej-ej-ej-ej!
Eh-lahó-lahó-laHO-laha-a-a-a-a!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej!
159
I z n e n a d n o mi zazvoni u ušima
p o p u t trublje tik mene,
stari krik, ali sada razdražljiv, kovinast,
dozivljući plijen što se nazrijeva,
škunu što će biti zarobljena:
A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—
schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyyy ...
160
oblačina vruće prašine što zamračuje moju bistrinu
i čini da sve to vidim i sanjam samo kožom i žilama!
161
vaših tijela, vaših bodeža, vaših daviteljskih ruku!
I ona bi na kopnu, čekajući vas, ako dođete, ako slučajno
dođete,
pila u mukanju vaše ljubavi sav golem,
sav maglen, sav zlokoban miris vaših pobjeda,
a kroz vaše grčeve zviždalo bi vrzino kolo r u m e n o i žuto!
162
da bi bilo moguće nigda ne iscrpsti moje želje da se
poistovjetim
s potankošću i sa svime i s više-nego-svime vaših pobjeda!
163
Huligani smo — svi mi — suvremene ljudskosti!
Bedaci od sušičavaca, živčenjaka, limfatičara,
bez odvažnosti da b u d e m o smioni i nasilnici
s dušom p o p u t kokoši privezane za nogu!
164
raspršite me u morima, ostavite me
na nezasitnim žalima otoka!
A H Ó - Ó - Ó Ó Ó Ó - Ó Ó Ó Ó Ó — yyy!...
S C H O O N E R A H Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó — iiii... yyy!...
165
Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw-aw!
D A R B Y M'GRAW-AW AW-AW-AW-AW-AW!
FETCH A-A AFT THE R U - U - U - U - U - U M , DARBY!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ!
EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ!
EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ!
EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ!
Ahó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-yyy...
Schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yy...
166
što pohrli prizvati iz moje pošlosti
onu sreću koju nigda više neću posjedovati.
167
sa svojeg djetinjstva na obali rijeke,
sa p r o z o r a svoje sobe što gledahu na rijeku u noći
i na spokoj mjesečine raspletene nad vodama...
O n a lijepa Infantkinja
sjedeć u svom perivoju
s češljem zlatnim u ručici
kose svoje pletijaše...
168
Ali sve to bijaše Prošlost, svjetiljka na kutu stare ulice.
Razmišljanje o t o m e izazivlje drhtavicu, glad za nečim što
se ne može dosegnuti!
To mi daje nekakvo, ne znam kakvo, besmisleno
grizodušje što na to mislim.
Oh, spori vrtlože neusklađenih osjeta!
T a n k a vrtoglavice zbrkanih stvari u duši!
Bjesovi polomljeni, nježnosti poput klupčadi končića
kojim se djeca igraju,
veliki odroni mašte na oči čula,
suze, suze nekorisne,
lagani povjetarci protuslovlja obrezuju dušu po licu...
169
zakopati živu četvorogodišnju djecu na pustim otocima
i dovesti im očeve u čamcima da to vide
(ali se tresem spominjući se sina kojeg n e m a m i što
spokojno spava u kući).
170
kao zatomljen jecaj, svjetlo što se gasi, tih dah,
iz nijedne strane prostora, iz nikakvog mjesta u vremenu,
krik vječan i noćan, dihaj dubok i zbrkan:
A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—
A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—
Schooner a h ó - ó - o - o - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—
171
Putovanja su sada isto tako lijepa kao negda
a brod će uvijek biti lijep samo stoga što je brod.
Putovati i vazda putovati a pučina prebiva sveudilj ondje
gdje bijaše —
nigdje, hvala Bogu!
172
Sve počinje oživljavati, dolaziti na svoje mjesto.
S velikim naravnim i izravnim užitkom prelijećem u duši
sve poslovne radnje nužne za utovar robe.
Moje je razdoblje pečat koji nose svi računi,
a ja osjećam da bi sva pisma iz svih ureda
trebala biti naslovljena meni!
173
privremenim rodoljubima jedne iste n e o d r e đ e n e domovine
što se zanavijek preselila na neizmjernost voda!
Veliki hoteli Beskraja, oh, moji prekooceanci!
S posvemašnjim i savršenim kozmopolitizmom nigda se
ne zaustaviti kraj j e d n e točke
i sadržavati sve vrste odjeće, lica i rasa!
174
zadužena stanovitom vrstom zadaće.
Evo napušta prostor ispred gata gdje se ja nahodim.
Evo odlazi mirno, prolazeći onuda gdje lađe bijahu
nekada, nekada...
Za Cardiff? Liverpool? London? Nije važno.
On obavlja svoju zadaću. Obavljamo i mi tako svoju.
Divna li života!
Sretan put! Sretan put!
Sretan put, moj dragi slučajni prijatelju, što si mi učinio
ljubav
odnijevši sa sobom vrućicu i tugu mojih snova
i vrativši me u život da te motrim i gledam kako prolaziš.
Sretan put! Sretan put! Takav je život...
175
p o t o m nejasna točka na obzoru (tjeskobo moja!),
točka svaki t r e n nejasnija na obzoru...
P o t o m ništa, tek ja i moja tuga,
i veliki grad sada pun sunca
i čas stvaran i gol p o p u t gata već bez brodovlja,
i sporo kruženje dizalice što, p o p u t kompasa što se
okreće,
ocrtaje polukrug ne znam kojeg čuvstva
u ganutoj tišini moje duše...
(g. 1915.?)
176
PROTOK SATI
177
te ceste zavojite, tog automobila pokraj puta, tog
upozorenja,
tog mirna vira protuslovnih oćuta,
te transfuzije, te nebitnosti, te šarene sukladnosti,
te zlovolje na d n u svih pehara,
te tjeskobe na dnu svih užitaka,
te unaprijedne zasićenosti za ručicom svih zdjela,
te dosadne igre kartama između R t a D o b r e N a d e i
Kanarskog otočja.
178
Istjeraše s bičem dvorsku budalu iz palače, bezrazložno,
podigoše prosjaka sa stuba gdje pade.
Istukoše n a p u š t e n o dijete i istrgnuše mu kruh iz ruku.
() golema tjeskoba svijeta, u kojoj radnja uzmanjkaje...
l a k o bezvoljan, tako bezvoljan, tako bezvoljan...
Dobro sam tek onda kad slušam glazbu, a ni tada...
()samnaestostoljetni perivoji prije 89,
gdje ste, vi, koje želim oplakati na stanovit način?
179
Volio sam i mrzio kao i svi drugi,
ali za sve druge to bijaše naravno i nagonski,
a za m e n e bijaše vazda iznimka, udar, zalistak, grč.
Dođi, o noći, upokoji me, dođi i zaroni me u svoje vode.
U s r d n a iz O d o n u d , gospodarice neizmjerne žalosti,
izvanjska boli Zemlje, šutljivi plaču Svijeta.
Slatka i drevna mati čuvstva bez kretnje,
starija sestro, djevičanska i tužna, zamisli bez slijeda,
zaručnice u neprekidnu čekanju n a u m a n a m nedovršenih,
smjeru vazda napušteni naše kobi,
nestavnosti naša poganska bez radosti,
slabosti naša kršćanska bez vjere,
budizme naš nepokretni, bez ljubavi za stvari i bez ushita,
vrućice naša, bljedoćo naša, nestrpljivosti naša slabih,
živote naš, o majko, izgubljeni živote naš...
180
povjetarac nestvarnih krajolika za prekomjernu n a m
tjeskobu...
Ti, u bljedoći, žalovita, ti, u protočnosti,
mirisa smrti m e d u cvijećem, povjetarce vrućice na
obalama,
ti kraljice, ti, kastelanko, ti blijeda ženo, dođi...
181
i materoubojicu, bratoubojicu, rodoskvrnitelja, silovatelja
djece,
drumske lopove, morske gusare,
džepare, sjenu u zasjedi u uličicama —
svi su oni moja najmilija ljubavnica b a r e m j e d n o m u
životu.
Ljubim u usta sve prostitutke,
ljubim u oči sve souteneurs17,
moja pasivnost leži p o d n o svih zločina,
a moj španjolski ogrtač pokriva uzmak svim lopovima.
Sve je razlog da bude čest mojeg života.
182
Mary, čitasmo zajedno Burnsa u danima tužnim kao
ćućenje života,
Mary, ti i ne znaš koliko su časnih domova, koliko sretnih
obitelji
u tebi proživjele moje oči i ruke mi oko tvojeg pasa i
lebdeća mi savjest,
njihov spokojan život, kuće im u predgrađu s vrtom,
19
njihovi half-holidays iznenadni...
Mary, ja sam nesretan...
Freddie, ja sam nesretan...
Oh, vi svi, svi vi slučajni, zakašnjeli,
koliko ste puta mogli misliti da mislite na me, a da to ne
učiniste.
Ah, koliko sam ja malo značio u vašem životu, koliko
malo, koliko malo —
da, i što uopće bijah, o moj osobni svemire,
0 moje sunce, moja mjesečino, moje zvijezde, moj trene,
izvanjska česti m e n e u labirintu Boga!
Sve prolazi, sve stvari u mimohodu unutra u meni,
1 svi mi gradovi svijeta bruje u nutrini...
Moje srce sudište, moje srce tržište, moje srce dvorana
Burse, moje srce blagajna Banke,
moje srce rendez-vous cijelog čovječanstva,
moje srce klupa perivoja, prenoćište, svratiste, podzeman
zatvor obrojčen
(Aqui estuve el Manole en visperas de ir ao patibulo20)
moje srce klub, dvorana, prizemlje, rogožina, guichet21,
brodsko stubište,
most, rešetka, izlet, hod, putovanje, dražba, sajam,
proštenje,
moje srce okno,
moje srce pošiljka,
moje srce papir, prtljaga, zadovoljština, isporuka,
moje srce okrajak, granica, sažetak, kazalo,
ej-nu, ej-nu, ej-nu, sajmište srce moje.
Svi su se ljubavnici cjelivali u mojoj duši,
183
sve su skitnice spavale jedan časak na mojem tijelu,
svi su se prezrenici oslonili jedan časak na moja r a m e n a ,
prešli ulicu pod mojom rukom, svi starci i bolesnici,
a ima j e d n a tajna koju su mi povjerili svi lopovi.
184
Postići sve božanskim izobiljem —
bdijenja, privolje, o p o m e n e ,
lijepe životne stvari —
darovitost, krepost, neporočnost,
sklonost da se druge prati do kuće,
položaj prolaznika,
obzirnost da se urani radi zauzimanja mjesta pri
putovanju,
a uvijek nešto nedostaje, čaša, lahor, rečenica,
i život je gorči što se više uživa i što se više iznalazi.
Uzmoći se smijati, smijati, smijati drsko,
smijati se kao prevrnuta čaša,
posvemašnje lud samo od ćućenja,
posvemašnje raspuknuo od sudara sa stvarima,
ranjen u usta od ugriza stvari,
krvavih nokata jer sam se prikrpio uz stvari,
i nek mi zatim dadu ćeliju koju im drago i ja ću se sjećati
života.
185
ja senzacionistički 2 3 pjesnik, poslan od Slučaja
za besprijekorne zakone Života,
ja pušač smotaka u primjerenu zvanju,
pojedinac što puši opijum, pije pelinkovac, ali koji,
naposljetku,
više voli misliti o pušenju opijuma nego ga pušiti
i koji drži da je nasladnije motriti kako se pije pelinkovac
nego ga piti...
Ja, n a d m o ć a n izrod bez arhiva u duši,
bez osobnosti s naznačenom vrijednošću,
ja, svečan istraživač ništavnih stvari,
ja, koji bi bio kadar otići živjeti u Sibiriju samo da mi se
to ogadi,
i koji drži da je nevažno što se ne pridaje pozornost
domovini,
jer ja n e m a m korijen, kao neko stablo, i p r e m a tomu
n e m a m svoje korijene...
ja, koji se toliko puta ćutim stvaran kao neka metafora,
kao rečenica koju je ispisao bolnik na knjigu djevojke
koju je sreo na terasi,
ili partija šaha na palubi prekooceanskog broda,
ja, odgojiteljica što gura perambulators24 u svim gradskim
perivojima,
ja, redar što je nadgleda, zaustavivši se iza nje, u
drvoredu,
ja, dijete u kolicima, što daje znakove svojoj vidovitoj
nesvijesnosti sa šuškalicom grickalicom.
Ja, krajolik na dnu svega toga, građanski mir
razliven preko drveća perivoja,
ja, ono što ih čeka sve u stanu,
ja, ono što susreću na ulici,
ja, ono što ne znaju o sebi,
ja, ono nešto na što ti misliš a osmijeh te izdaje,
ja, protuslovan opsjenarski, litanija, pjena,
oglas još, upravo postavljen, ja bokovi Francuskinje,
pogled župnika,
186
širina gdje se križaju ulice i gdje chauffeurs drijemaju uz
kola,
ožiljak r e d a r a slabo pozorna,
sluz u grlu bolesna podučavatelja što se vraća kući,
čašica iz koje je umirući malčice pio,
a ručica joj napukla (i sve to pada u srce majke i puni
ga)...
ja, diktat iz francuskog djevojčice koja čeprka po
podvezniku,
ja, noge što se dotiču ispod bridge stola sa svijećnjakom
iznad,
ja, tajno pismo, toplina rupca, balkon s odškrinutim
prozorom,
vrata za poslugu gdje sluškinja u žudnji razgovara s
rođakom,
taj vražji Josip koji je obećao da će doći a nije došao
baš kad su mu pripravili smicalicu...
Ja, sve to, i povrh toga ostatak svijeta...
Toliko stvari, vrata što se otvaraju i razlog radi kojeg se
otvaraju,
i stvari napravljene od ruku, koje otvaraju prozore...
Ja, nesretnost — vrhnje svih izraza,
nemogućnost da se izraze sva čuvstva,
a da n e m a kamena na grobištu za brata svega toga,
i ono što izgleda da ne želi ništa reći vazda želi nešto
reći...
Da, ja inženjer brodostrojarstva, koji sam praznovjeran
poput seoske kumice,
i koji nosim monokl da se ne bih činio sličnim stvarnoj
zamisli koju imam o sebi,
koji se kadšto po tri sata oblačim a da uostalom to ne
držim naravnim,
ali to držim metafizičkim i ako mi kucaju na vrata, srdim
se,
ne toliko što mi prekidaju uzao kravate koliko zbog
spoznaje da život prolazi...
187
D a , ja, n a p o k o n naslovnik zapečaćenih pisama,
putni kovčeg s oštećenim inicijalima,
zapjev glasova što ih ne ćemo više čuti —
Neka Bog čuva sve to u svojoj Tajni, a kadšto ga ćutimo
a život iznenadno biva mučnim i biva v e o m a hladno što
bliže tijelu.
Brigita, rođakinja moje tete,
general o kojemu su govorili — general u vrijeme kad su
bile malene,
a život je bio građanski rat u svim kutovima
25
Vive le melodrame ou Margot a pleure !
Suho lišće p a d a na zemlju nepravilno,
ali je činjenica da je jesen uvijek ujesen,
i zatim zima dohodi sudbinski,
i za život postoji samo jedan put, život sam...
188
Na prvom trottoir-u susreću se po smišljenu slučaju,
ali prije njihova susretaja ja sam tu već bio s njima.
N e m a načina da izbjegnu susretaj sa mnom, n e m a načina
da ja ne b u d e m svugdje.
Moja je povlastica sve
Oho-oho-oho-oho-oho!.. .
Svaki put sve brže, svaki put sve više s d u h o m ispred
tijela,
ispred vlastite brze zamisli izbačena tijela,
s d u h o m naprijed ispred tijela, sjena, iskra,
Hej-la-oho-oho... Hejlaohooho...
189
Svaka je energija ista i svaka je narav ista...
Sok soka drveća ista je ona snaga što pokreće
kotače željeznice, kotače tramwaya, zamašnjaka diesela,
i kola koja pokreću mazge ili benzin pokreće j e d n a ista
stvar.
190
Beskraj...
Sve radosti ptice dolaze iz istog ždrijela,
sva treperenja lišća iz istog su stabla,
i svi oni što se dižu rano da bi išli na posao
idu iz iste kuće u istu tvornicu istim putem...
191
H o p - l a iznad stabala,, hop-la ispod jezera,
h o p - l a uza zidove, h o p - l a guleći se o deblo,
h o p - l a zrakom, h o p - l a vjetrom, hop-la, hop-la, h o p - l a
žalima,
u rastućoj, upinjućoj, žestokoj brzini,
h o p - l a h o p - l a hop-1a hop-la...
192
p r e m a satu p u n u svjetlosti kad dućani sklapaju vjeđe
i buka trgovina dvokolica vlak ja ćutim sunce odjekuje
193
Tucite me, prijeđite me, pretecite m e !
To se ja tučem, ja probijem, ja pretječem!
Bijes svih zamaha zatvara se u krug m e n e !
H e j - l a - o h o o h o , željeznice, automobile, zrakoplove, moje
tjeskobe,
brzine, uđi u n u t a r svih zamisli,
srazi se sa svim sanjama i smrvi ih,
oprži sve čovjekoljubne i korisne zamisli,
izokreni sva naravna, dolična, suglasna čuvstva,
zgrabi u vrtnji svog vrtoglava i teška zamašnjaka
tijela svih filozofija, trope svih poema,
rascjepkaj ih i ostani sama, nezorni zamašnjak u uzdusima,
kovinasta pohota, vrhovni gospodar evropskog časa.
Hajdemo, neka jahanje n e m a kraja ni u Bogu!
194
BIJELA KUĆA CRNA LAĐA
Lađe će otploviti,
otploviti na putovanje ne znam kojega tajnog dana,
a pravac kojim treba da plove zapisan je u ritmovima,
izgubljenim ritmovima mrtvih pjesama m o r n a r a iz sanja...
195
nemoguće mi je supostojati odonud s time da bivam
zajedno s vama i vidim odovud,
i nemoguće mi je dići se iz ovog naslonjača ostavljajući
sanje po tlu...
Koje sanje? Ne znam jesam li i snatrio... Koje su lađe
otplovile. Kuda?
196
Bajne vrtove na neistraženim otocima ne napušta.
Sve gubi čulo s kojim ga dočekujem u svojem trijemu
a m o r e ulazi kroz moje oči u nestajući trijem.
(11. X. 1916.)
197
TRAFIKA
Nisam ništa.
Nikad ne ću biti ništa.
Ne mogu htjeti biti ništa.
Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.
198
Podijeljen sam danas između odanosti što je dugujem
Trafici 2 9 s druge strane ulice, kao nečemu izvanjski
stvarnom,
i odanosti koju dugujem osjetu da je sve san, kao nečemu
iznutra stvarnom.
199
Svijet p r i p a d a o n o m e što se rađa da ga osvoji,
a ne o n o m u što sanja, makar s pravom, da ga može
osvojiti.
Sanjao sam više nego je Napoleon ostvario.
Grlio sam na svojim pretpostavljenim grudima više
čovječanstva negoli Krist,
stvorio sam potajice filozofije koje nikakav Kant ne bi
ispisao,
ali sam, i možda ću zanavijek biti, tip iz potkrovlja,
p r e m d a u njemu ne prebivam;
bit ću vazda onaj što nije rođen za to;
bit ću vazda samo onaj što je imao dara;
bit ću vazda onaj što je čekao da mu se otvore vrata
ispred zida koji n e m a vrata,
i što je pjevao pjesmu Beskraja u kokošinjcu
i što je slušao Božji glas u zabrtvljenu bunaru,
vjerovati u sebe? N e , u ništa.
N e k a Narav izlije na moju užarenu glavu
svoje sunce, svoju kišu, vjetar što mi mrsi kose,
i uostalom, neka d o đ e što dođe, ili treba da d o đ e ili neka
n e dođe.
Srčani robovi zvijezda,
osvajamo čitav svijet prije nego se dignemo iz kreveta;
a budimo se a on je m u t a n ,
ustajemo se a on je stran,
izlazimo iz kuće a on je čitava zemlja,
više sunčani sustav, Mliječna staza i Beskonačnost.
(Jedi čokoladu, curice;
jedi čokolade!
Uvidi da osim čokolade na svijetu n e m a nikakove
metafizike,
uvidi da sve vjere ne naučavaju više od slastičarnice.
Jedi, mala prljavice, jedi!
K a d bih ja mogao jesti čokoladu tako istinito k a o ti!
Ali ja razmišljam i, kad strgnem srebrni papir, što je
zapravo od kositra,
bacim sve na tlo, kao što sam bacio život.)
200
Barem sadrži gorkosti onoga što nikad ne ću biti
brzi krasnopis ovih stihova,
trijem porušen od Nemogućeg.
Barem sebi posvećujem stanovit prezir bez suza,
plemenit b a r e m po širokom pokretu kojim bacam
u gibanje stvari neoznačeno rublje što sam ja,
i ostajem u stanu bez košulje.
201
možda si jedva postojao, poput guštera kojemu su
odrezali rep
i taj se r e p guštera još koprca.
202
Nakon stanovita vremena umrijet će ulica gdje je visio
cimer
i jezik na kojem su bili napisani stihovi.
Umrijet će p o t o m ova planeta, što se okreće, gdje se sve
to zbilo.
U drugim trabantima drugih kozmičkih sustava nešto
poput ljudi
nastavit će slagati nešto p o p u t stihova i živjeti iza nečega
poput cimera,
vazda jedna stvar nasuprot drugoj,
vazda j e d n a stvar isto toliko nekorisna koliko druga,
vazda nemoguće isto tako glupo kao stvarno,
vazda tajna dna isto tako stanovita kao san tajne površja,
vazda to ili vazda drugo ili p a k ni j e d n o ni drugo.
203
Čovjek je izišao iz Trafike (stavljajući sitniš u džep
hlača?).
Ah, p o z n a m ga: to je Stipica, Stipica bez metafizike.
(Gazda Trafike došao je na vrata.)
Kao nekim božanskim nagonom Stipica se okrenu i vidje
me.
M a h n u mi rukom, viknuh mu Bog Stipice!, i svemir se
obnovi u meni bez uzora i nadanja, a gazda se Trafike
nasmiješi.
(15. I. 1928.)
204
ZAPISANO NA NEKOJ KNJIZI
OSTAVLJENOJ NA PUTOVANJU
(1928.?)
205
ODGAĐANJE
206
sve moje stvarne odlike pametna, odgojena, uporabiva
stvorenja
bit će prizvane službenim nalogom...
Ali nalogom od prekosutra...
Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra...
Koja je, za danas, predstava što će mi opetovati
djetinjstvo?
Čak i ulaznice da kupim sutra,
jer je zapravo prekosutra dobra predstava...
Prije, ne...
Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra proučavati.
Prekosutra ću naposljetku biti o n o što danas ne mogu
nikako biti.
Prekosutra samo...
Spava mi se kao što je hladno psu lutalici.
Spava mi se veoma.
Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra...
Da, možda samo prekosutra...
Budućnost...
Da, budućnost.
207
»UČITELJU, MOJ DRAGI...«
208
Učitelju, ja bih tek o n d a bio kao ti kad bih bio ti.
Kako je bio tužan veliki radosni čas kad sam te prvi put
čuo!
O t a d a je sve zamor u ovomu pristranu svijetu,
sve je n a p o r u ovom svijetu gdje se stvari žele,
sve je laž u ovom svijetu gdje se stvari misle,
sve je nešto drugo u ovom svijetu gdje se sve ćuti.
Otada, bijah kao prosjak ostavljen u noći
ravnodušju cijelog sela.
Otada, bijah kao iščupane trave,
ostavljene u poredanim snopovima bez smisla.
Otada, bijah ja, da ja, na moju nesreću.
A ja, na moju nesreću, nisam ja niti sam drugi, niti itko.
Ali zašto si me, otada, naučio jasnoći pogleda,
ako me nisi mogao naučiti da imam duh što može jasno
vidjeti?
Zašto me zoveš na vrhunce brda,
ako ja, dijete gradova iz dolina, ne znam udisati?
Zašto si mi dao svoju dušu kad ne znam što ću s njom
činiti
poput onoga što je krcat zlata u pustinji,
ili onoga što pjeva božanskim glasom u ruševinama?
Zašto me probudi za ćutilnost i novu dušu,
kad ne znam ćutjeti i kad je moja duša oduvijek moja?
209
što spava san,
što j e d e jelo,
što pije piće i u tomu se veseli.
210
NEDOVRŠENOSTI
211
Carstva,
tvoj glas stiže do m e n e poput poziva za nigdje, p o p u t
tišine života...
Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor
odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo,
a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku
kritičnost.
Razuvjerili se u sve bogove ispred u r e d a za sređivanje,
gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao
izvikivanje,
a moj je u m o r starinski čamac što trune na pustu žalu,
a kako je to slika jednoga drugog pjesnika, zatvaram
ured, zatvaram pjesmu...
P o p u t nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo.
(15. V. 1929.)
212
BILJEŠKA
213
Je li to moje djelo? Moja glavna duša? Moj život?
To je krhotina.
Bogovi je gledaju posebno, jer ne znaju zbog čega je tu
ostala.
(1929.)
214
DE LA MUSIQUE
215
ROĐENDAN
u kojoj je razdaljini!...
( N e nahodim...)
Vrijeme kad se slavio moj r o đ e n d a n !
216
ono što sam danas (i kuća onih što me ljubljahu trese se
cijela od mojih suza),
ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću,
i da su svi mrtvi,
i da sam preživio sebe kao hladna šibica.
Zaustavi se srce!
Ne misli! Pusti glavu da misli!
O, moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Danas više n e m a m rođendana.
Trajem.
Moji se dani zbrajaju.
Bit ću star kad to b u d e m bio.
Ništa više.
217
KRPA
D a n postaje kišovit.
J u t r o je, ipak, bilo dosta m o d r o .
D a n postaje kišovit.
Od jutros sam bio malko tužan.
218
Č a r o b n e usne zakupnikove kćeri,
meso voća jednog srca za jelo...
Kad to bijaše? Ne znam...
U modrini jutra...
D a n postaje kišovit.
219
»VELIKE SU PUSTINJE...«
220
Vrati se opet sutra, stvarnosti!
Dosta za danas, ljudi!
Odgodi se, posvemašnja sadašnjosti!
Bolje je ne biti nego biti ovako.
(4. X. 1930.)
221
MAGNIFICAT
222
STROJOPIS
Negda.
223
U prvom n e m a lijesova, ni smrti,
postoje samo dječje slike:
velike slikovnice koje radije gledamo negoli čitamo;
velike stranice u bojama kojih se poslije sjećamo.
U prvom stvarno bivamo,
u prvom živimo;
u drugom mrijemo, jer je takav smisao riječi živjeti;
u ovom času, u ovoj mučnini, ja živim u prvom...
224
»TA STARA TJESKOBA...«
Ta stara tjeskoba,
ta tjeskoba što je nosim vjekovima u sebi,
prelila se preko krčaga,
u suze, u velike tlapnje,
u snove oblikovane u moru bez jeze,
u velika nagla uzbuđenja lišena bilo kakva smisla.
Prelila se.
Slabo znam kako se valja ponašati u životu
s ovom zlovoljom što mi stvara nabore u duši!
Da sam b a r e m uistinu poludio!
Ali ne: ovo znači biti ni na nebu ni na zemlji,
ovo možda,
ovo moguće...
ovo.
225
Što je s o n i m što je spavao spokojno p o d tvojim
pokrajinskim krovom?
Lud je.
Što je s onim što ja bijah? Lud je. To sam ja danas.
226
»NIJE BILO STRUJE...«
227
»STARI ZAZIVAHU MUZE...«
Kakva Muza!...
(3.1. 1935.)
228
»NE MISLIM NI NA ŠTO...«
Ne mislim ni na što
i ta središnja stvar, to ništa
ugodno mi je kao noćni zrak
nasuprot vrelini ljetnog dana.
Ne misliti ni na što,
znači imati vlastitu i potpunu dušu.
Ne misliti ni na što,
znači živjeti prisno
plimu i oseku života...
Ne mislim ni na što.
229
»SVA SU LJUBAVNA PISMA...«
Ali, napokon,
samo su stvorenja što nigda ne pisahu
ljubavna pisma
smiješna.
Istina je da mi danas
ostaše samo u s p o m e n e
na ljubavna pisma
kako su bila
smiješna.
230
Svaka naglašena riječ
(kao i sva naglašena čuvstva)
naravno da je također
smiješna.
(31. X. 1935.)
231
»ŽELIM DOKONČATI MEĐU RUŽAMA...«
232
»POSEBITA STUDEN...«
233
p
234
»VOLIO BIH VOLJETI...«
235
»IPAK, IPAK...«
Ipak, ipak
ima mačeva i šarenih plamenaca
u ovomu snatrenu Proljeću.
I n a d a je također
orosila polja mojega nehotična viđenja,
t a k o đ e r ima i ljudi koji mi se smiješe.
D a n a s kanda bijah drugi.
Sjećam se onoga koji sam bio kao neke d o d a t n e
pripovijesti.
Ne zanima me što ću biti, isto tako ni budućnost svijeta.
Jao onomu što izgubi mjesto, jer nije imao dolična odijela
da se pojavi,
ali jao i onomu, bogatom i plemenitom,
što izgubi mjesto ljubavi ne znajući lijepo zaodjeti želju.
Nepristran sam p o p u t snijega.
Nikad nisam predpostavio siromašna bogatu,
kao što nikad, u sebi, nisam pretpostavio ništa ničemu.
236
»NEWTONOV JE BINOM...«
237
»AH, TAMO GDJE SAM, TAMO GDJE
PROLAZIM...«
238
»BLAGO BEZIMENO LICE...«
239
»POŠTO SE PRED PRIVIDNOM
GOMILOM... .«
240
MARINETTI, AKADEMIK
Tu dospijevaju svi...
Marinetti, akademik 3 2 ...
Hej-o! Hej-o!
Hej-o! Hej-o!
242
Oni prolaze svijetom p o p u t Ahasvera,
a iza mojih koraka zvone koraci beskrajno veliki.
243
PRAVOCRTNA PJESMA
244
povjerava, ne neku pogrešku, nego nepodopštinu;
kako pripovijeda, ne o n e k o m nasilju, nego o kukavštini!
Ne, oni su svi uzoriti, kad ih slušam da mi govore.
Ima li tko na golemu svijetu što bi mi priznao da je bar
j e d n o m bio prost?
245
Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku
I.
247
stiže do točnog ishoda nesigurnim postupcima, čak pogre
šnim.
Držim da ću moći oblikovati jednu estetiku, temeljenu,
ne na zamisli ljepote, nego na zamisli snage —- uzimljući,
očevidno, riječ snaga u njezinu apstraktnom i znanstvenom
smislu; jerbo, kad bi to bilo u bukvalnom smislu, bila bi riječ,
na stanovit način, tek o prerušenom obliku ljepote. Ova no
va estetika, istodobno što sudi dobrim velik broj klasičnih
djela — sudeći ih dobrim, ipak zbog različitog razloga od
aristotelovskih — uspostavlja mogućnost tvorbe novih tipo
va umjetničkih djela u odnosu na o n e koje podržava aristo-
telovska teorija i koje ona ne bi mogla predvidjeti i prihva
titi.
Umjetnost je za m e n e , kao svaka djelatnost, pokazatelj
snage ili energije; ali, kako je umjetnost proizvod živih bića,
postajući dakle, proizvod života, oblici snage što se očituju
u umjetnosti oblici su snage što se očituju u životu. Životna
je snaga p r e m a tome dvojaka: integrativna i dezintegrativna
— anabolistička i katabolistička, kako kažu fiziologisti. Bez
supostojanja i ravnovjesja tih dviju snaga n e m a života, jer je
čista integracija odsutnost života, a čista dezintegracija smrt.
Kako se te snage suprotstavljaju i bitno uravnotežuju da bi
bilo, i koliko ima, života, život je zapravo čin praćen, auto
matski i apsolutno, odgovarajućom reakcijom. U automati
zmu reakcije počiva specifičan fenomen života.
Vrijednost jednog života, tj. životnost nekog organizma
počiva, dakle, u intenzitetu njegove reaktivne snage. K a k o
je, međutim, ta reakcija automatska i jednaka akciji što je
proizvodi, snaga akcije, tj. dezintegracije, treba da b u d e jed
n a k e veličine. Da bi bilo intenziteta ili životne vrijednosti
(poimanje života ne m o ž e obuhvatiti neko drugo poimanje
vrijednosti osim ono intenziteta, tj. stupnja života) ili p a k da
bi bilo životnosti, n u ž n o je da te dvije snage budu j e d n a k o
intenzivne i jednake, jer, ako to nisu, ne samo da n e m a rav
novjesja, nego također biva da j e d n a od tih snaga o p a d a ba
rem u odnosu na drugu. Stoga je životno ravnovjesje ne sa-
248
mo izravna činjenica — kako to žele za umjetnost aristote-
lovci (ne zaboravimo cilj ovih bilježaka) — nego i apstraktni
rezultat susreta dviju činjenica. Umjetnost p r e m a tome, bu
dući da nastaje iz osjećanja i za osjećanje — bez čega bi
pripadala znanosti ili propagandi — počiva na osjećajnosti.
Osjećajnost je, dakle, život umjetnosti. To znači da u n u t a r
osjećajnosti treba da se zbiva akcija i reakcija što tvore um
jetnost življenja, dezintegracija i integracija koje, uravnote-
žujući se, život joj daju. Ako integrativna snaga dolazi, u
umjetnosti, izvan osjećajnosti, dolazi i izvan života; u t o m
slučaju nije riječ o automatskoj i naravnoj reakciji već o izv-
ještačenoj i mehaničkoj reakciji.
Kako ćemo na umjetnost primijeniti životno načelo in
tegracije i dezintegracije? Problem ne predstavlja teškoću:
kao i za većinu problema dostatno je, da ih razriješimo, do
bro pogledati o čemu je riječ. Polazeći od temeljnog načela
integracije i dezintegracije, tj. od njegova očitovanja u svije
tu nazvanom neorganskim, vidimo da se integracija očituje
kao kohezija, dezintegracija kao raskid, tj. kao tendencija ti
jela da se cijepa, da puca, da prestaje biti tijelo koje jest,
zbog razloga (na ovoj razini) gotovo posve makroskopski iz
vanjskih — djelujući uostalom neprekidno, na većem ili ma
njem stupnju. U svijetu nazvanom neorganskim te se dvije
snage održavaju, ime im varira p r e m a zadaći njihova oblika
očitovanja.
U osjećajnosti načelo integracije proistječe iz individua
označenog tom osjećajnošću, jer je to oblik — uzimljući taj
termin u apstraktnom i p o t p u n o m značenju — koji definira
sadržaj toliko koliko je individualiziran. U osjećajnosti prin
cip raskida počiva u višestrukim snagama, većinom izvanj
skim, koje se odražavaju u fizičkom individualitetu kroz ne-
osjećajnost, tj. kroz pamet i volju — prva gaji težnju dezin
tegracije osjećajnosti uzbunjujući je, u nju ubacujući sastoj
ke (ideje) koji su opći i t a k o nužno suprotni pojedinačnim
sastojcima i k tomu nastojeći učiniti osjećajnost čovječjom
umjesto da je personalizira; druga gaji težnju dezintegracije
249
osjećajnosti ograničujući je, oduzimljući joj sve elemente što
se pokazuju nekorisnim, bilo da su prekomjerni u odnosu
na akciju u njoj samoj, bilo da su suvišni u odnosu na brzu
i savršenu akciju, nastojeći, dakle, učiniti osjećajnost centri
fugalnom radije nego centripetalnom.
Protiv tih težnji raskida osjećajnost reagira da bi postala
k o h e r e n t n o m , i kao svaki život, reagira jednim posebnim ob
likom kohezije, koji je asimilacija, tj. p r e o b r a t o m sastojaka
izvanjskih sila u vlastite sastojke, u supstancu za sebe.
Stoga, suprotno od aristotelovske estetike, koja zahtije
va da individuum poopći i očovječi svoju osjećajnost, nužno
pojedinačnu i osobnu, u ovoj je teoriji put naznačen obrat
no: opće valja učiniti pojedinačnim, čovječje osobnim, »iz
vanjsko« m o r a postati »unutarnje«.
Držim da je ta teorija logičnija — ako postoji logika —
od aristotelovske; i ja držim svejednako da u njoj umjetnost
ostaje suprotnost znanosti, što se ne događa u aristotelov-
skoj teoriji. U aristotelovskoj estetici, kao i u znanosti, u um
jetnosti se polazi od pojedinačnog k općem; u ovoj se teoriji
polazi od općeg k pojedinačnom, suprotno znanosti, gdje se
polazi, zaista i bez svake sumnje, od pojedinačnog općem.
A kako su znanost i umjetnost, to je intuitivno i aksioma-
tično, suprotstavljene djelatnosti, načini njihova očitovanja
moraju biti suprotni; teorija, koja predstavlja te načine oči
tovanja kao zbiljski suprotne, biva vjerojatno točnija od one
koja ih predstavlja kao konvergentne i slične.
II.
250
jateljem ili barem poluneprijateljem. Bilo koji individuum
istodobno je individuum i čovjek: različan je svima drugima
i istodobno nalik svima drugima.
Zdrav društveni život u individuumu rezultat je ravno
vjesja tih dvaju osjećaja: agresivno bratstvo označuje zdrava
i društvena čovjeka. P r e m a tome, ako je umjetnost društve
na pojava, u njezinu društvenom biću već postoji sastojak
stada; valja vidjeti gdje počiva sastojak separacije. Ne mo
žemo ga tražiti izvan umjetnosti, jer bi onda u umjetnosti
postojao sastojak koji bi joj bio tuđ i bio bi toliko manje
umjetnički; trebamo ga tražiti unutar umjetnosti — to će re
ći da se sastojak separacije mora očitovati u umjetnosti, uto
liko koliko je ona umjetnost.
Želim reći da u umjetnosti, koja je prije svega društvena
pojava, i sastojak stada i sastojak separacije trebaju da po
prime društveni oblik.
Prema tome, separatni, protiv stada, sastojak, očevidno
posjeduje dva oblika: udaljavanje od drugih i nametanje in
dividuuma drugima: osamljivanje i ovladavanje. Od tih dvaju
oblika drugi je oblik društveni, jerbo osamiti se znači prestati
biti društven. Umjetnost je, dakle, prije svega, napor prema
ovladavanju drugima. Ima, očevidno, više načina da se ovla
da ili hoće ovladati drugima; umjetnost je jedan.
Prema tomu, postoje dva puta ovladavanja i pobjeđiva
nja — zarobiti ili podvrgnuti. Zarobiti predstavlja način sta
da u ovladavanju ili pobjeđivanju; protivno je tom načinu
podvrgnuti kad se ovladava ili pobjeđuje.
Ta dva postupka nalazimo u svim višim društvenim dje
latnostima (...) Tri su više društvene djelatnosti: politika, re
ligija i umjetnost. U svakoj od tih grana više društvene dje
latnosti prisutan je postupak zarobljavanja i podčinjavanja.
(...)
U politici postoji demokracija, što je ovlađivanje i dik
tatura, što je podčinjavanje. (...)
U religiji je metafizika, ono što je zarobljavanje (...), a
postoji religija u pravom smislu riječi, koja je sustav podči-
251
njavanja, jer on pokorava preko nedokazive dogme i nepro-
tumačiva obreda, djelujući tako na izravan način i na nad
moćan način na zbrku duša.
N e š t o slično kao u politici i religiji zbiva se također u
umjetnosti. Postoji umjetnost što ovladava zarobljujući i um
jetnost što ovladava pokoravajući. Prva je umjetnost p r e m a
Aristotelu, druga je o n a koju ja poimljem i branim. Prva se
naravno temelji na ideji ljepote, jer se temelji na o n o m e što
se sviđa; ona se temelji na pameti, jer se temelji na o n o m e
što, bivajući opće, biva razumljivo i napokon ugodno; temelji
se na umjetnom jedinstvu, sazdanom i neorganskom, na vid
ljivom, kao što je jedinstvo stroja, i p r e m a t o m e na procje
njivom i ugodnom. D r u g a se temelji na ideji snage, jer se
temelji na o n o m e što pokorava; temelji se na osjećajnosti, jer
je osjećajnost pojedinačna i osobna; s onim što je pojedi
načno i osobno u n a m a mi osiguravamo ovladavanje, jer,
ako ne bi bilo tako, ovladavati bi značilo gubiti osobnost,
drugačije rečeno, biti ovladan; ona se temelji na spontanom,
organskom jedinstvu, na naravnom jedinstvu, koje može biti
i neosjećeno, ali koje ne m o ž e biti viđeno ili vidljivo, jer nije
zato da se vidi.
Svekolika umjetnost proistječe iz osjećajnosti i na njoj
se temelji. D o k aristotelovski umjetnik podređuje svoju osje
ćajnost pameti, da bi tu osjećajnost mogao učiniti čovječjom
i sveopćom, tj. da je učini pristupačnom i ugodnom, zarob
ljujući tako druge ljude, nearistotelovski umjetnik podređuje
sve svojoj osjećajnosti, preobrazuje sve u supstancu osjećaj
nosti, da bi ona, čineći svejedno svoju osjećajnost apstrakt
nom kao pamet (ne prestajući da bude osjećajnost), emitiv-
nom kao volja (a da ipak ne b u d e volja), postala emitivno
apstraktno osjećajno ognjište što može siliti druge, htjeli oni
to ili ne, da osjećaju o n o što je on osjetio, koje može ovla
davati drugima p r e k o neprotumačive snage, k a o što jači at-
let ovladava slabijim, kao što spontani diktator pokorava cio
narod (jer je čitav sintetiziran i jači od svoje skupnosti), kao
što utemeljitelj religije preobrazuje na dogmatski način, na
252
apsurdan način duše u supstanci jedne doktrine koja je, u
biti, on sam.
Istinski je umjetnik dinamogeno ognjište; lažni je um
jetnik, ili aristotelovski umjetnik, jednostavna transforma-
torska naprava, p r e d o d r e đ e n a samo da preokrene neprekid
nu struju vlastite osjećajnosti u izmjeničnu struju pameti
drugog.
M e đ u »klasičnim« umjetnicima, tj. aristotelovcima, ima
istinskih i lažnih umjetnika; i m e đ u nearistotelovcima ima
također istinskih umjetnika i prostih hinitelja — jerbo teo
rija ne čini umjetnika, nego činjenica da je r o đ e n umjetni
kom. O n o što ja shvaćam i ono što ja branim jest spoznaja
da se svaki pravi umjetnik uključuje u moju teoriju, smatrao
se on aristotelovcem ili n e ; svaki se pak lažni umjetnik uvrš-
ćuje u aristotelovsku teoriju, čak iako hoće biti nearistote-
lovac. Moja se estetička teorija temelji — naspram aristote-
lovskoj, koja se temelji na ideji ljepote — na ideji snage. N o ,
ideja ljepote može biti snaga. Kad je »ideja« ljepote »ideja«
osjećajnosti, emocija a ne ideja, osjećajno raspoloženje jed
nog temperamenta, ta »ideja« ljepote biva snaga (...)
Stoga je grčka umjetnost p r e m a mojem mjerilu velika,
osobito p r e m a mojem mjerilu. Ljepota, sklad, razmjer nisu
za Grke bili koncepti njihove pameti, nego prisna raspolože
nja njihove osjećajnosti. Stoga su oni bili narod esteta, tra
žeći, zahtijevajući svi ljepotu svuda i svagda. Stoga su oni
ozračili svoju osjećajnost na budući svijet s takvim intezite-
tom da još živimo pod njezinim spojem. Naša je osjećajnost,
međutim, već toliko različita (...) da ne možemo više primati
tu emisiju s osjećajnošću, nego samo s pameću. Taj estetički
lom izvršen je tako da mi grčku osjećajnost primamo po
sredništvom Rimljana i Francuza. Prvi, p r e m d a bliski Grci
ma njihova vremena, bili su i bijahu uvijek nesposobni za
tolik stupanj estetičkog osjećaja, da su se morali oslanjati na
pamet da bi primili emisiju grčke estetike. Drugi, uske osje
ćajnosti i lažne živahnosti pameti, sposobni, dakle, za
»ukus«, ali ne za estetičku emociju, iskrivili su romanizaciju
253
već iskrivljena helenizma i fotografirali su na zgodan način
rimsku sliku j e d n e grčke skulpture. (...)
Ali, na isti način kako za »klasike« ili pseudoklasike —
»aristotelovce« bolje rečeno — ljepota može počivati, ne u
raspoloženju njihove osjećajnosti, nego samo u zaokuplje
nosti njihova razuma, isto tako za umjetne nearistotelovce
snaga može biti ideja pameti a ne raspoloženje osjećajnosti.
(...) Većina, ako ne ukupnost, onih što se zovu realisti, na
turalisa, simbolisti, futuristi, zapravo su hinitelji, neću reći
bez darovitosti, ali u manjini i pokoji samo s darom za hi-
njenje. O n o što oni pišu, rišu i kipare može biti zanimljivim,
ali zanimljivim sa stajališta akrostiha, crteža (...) O n o g časa
kad se ne veli da je to od »umjetnosti«, to je jako d o b r o !
Uostalom sve do danas, kad se čini da se očituje jedna
samosvojna nearistotelovska doktrina, imamo samo tri pra
va očitovanja nearistotelovske umjetnosti. Prva stoluje u ču
desnim p o e m a m a Walta Whitmana; druga u više nego čude
snim p o e m a m a mojeg učitelja Caeira; treća u dvjema oda
ma — Triumfalna pjesan i Pomorska pjesan — što sam ih
objavio u Orfeju. Ne želim govoriti je li riječ o nedostatku
čednosti. Potvrđujem da je to istina.
(1924.)
254
Coelho Pacheco
ONKRAJ DRUGOG OCEANA
257
U ovomu starinskom salonu gdje sivo oružje na zidovima
biva oblik kostura koji pruža znakovlje drugih doba
šetam svoj pogled i izvlačim iz skrovišta oklopa
onu tajnu duše koja je uzrok mojeg življenja
ako m o t r i m na oružju umrtvljen pogled koji žudi da ne
gleda
cio željezni ustroj kostura što ga predosjećam ne znam
zbog čega
obuzimlje mi čin kojim ga ćutim poput svjetiljke jasnoće
stanoviti je zvuk u biću j e d n a k o m dvama brijestovima što
me slušaju
sjena kopalja bivajući bistra označuje obilježje riječi
dvostisi neodređenosti plešu neprekidno n a d a m n o m
čujem već krunidbe junaka što me slave
i nad tim se p o r o k o m ćućenja nalazim u istim grčevima
istoga sivog p r a h a oružja u kojem je znakovlje drugih
doba
258
jer je p r o m a t r a m na drugi način i n e m a odnošaja između
kakve kovine i kakva inog p r e d m e t a
ako idem kupiti lim i d a d e m u zamjenu artičoke uhitit
će m e
volio bih čuti nekoga kako izlaže i tumači
način kako se može otpustiti mišljenje kojim se misli
nešto uraditi
Tako bih se lišio straha da ću jednog dana znati
da misliti na stvari i na mišljenje biva tek nešto tvarno i
savršeno
259
znam da druge stvari treba da budu p o p u t m e n e i da
misle da su opća stvar
ako je tako ja ne mislim već sudim da mislim
i taj je način prilagodbe dobar i tješi me
260
Ako kada mislimo m o ž e m o prestati s pokretima i riječima
čemu služi pretpostavka da stvari ne misle
ako taj način njihova viđenja biva nepovezan i lagan za
duh?
Treba da pretpostavimo ovo je istinski put
koji mislimo jer ga m o ž e m o ostvariti bez pokreta i riječi
kako to čine nežive stvari
261
n e m a sukoba između življenja i želje za neživljenjem
ili pak — to je strašno za me — ako zbilja postoji taj
sukob
ubijaju se jednim hicem iz samokresa pošto su napisali
oproštajno pismo
prepustiti se življenju isto je tako besmisleno kao i govor
u sebi
262
on radi a postoji neki vođeni poticaj što pokreće njegovu
ruku
kako se može zbiti da on radi s voljom
a ja koji ne radim n e m a m ni volju
niti mogu pojmiti tu mogućnost?
On o ovim istinama ne zna ništa ali nije ništa sretniji od
mene
u drvoredima drugih perivoja gazeći suho lišće
kadšto sanjam da bivam ja i da moram živjeti
ali je to viđenje puka o b m a n a
jer sebe vidim na kraju drvoreda tog perivoja
gazeći suho lišće koje me sluša
kad bih barem mogao čuti kako pucketa suho lišće
a da ga ja ne gazim i da me ono ne vidi
ali se suho lišće kovitla i ja ga m o r a m gaziti
kad bih na ovom prijelazu imao nekog drugog kao svi
ljudi
263
veselilo bi me kad bih imao svoje lijepe kreposti što bi
me tješile
ali samo da ih mogu uživati i posjedovati i što su moje te
kreposti
ima osoba što kažu da osjećaju raskomadano srce
ne obzirući se nimalo da bi bilo divno
osjećati naša srca raskomadana
to je nešto što se ne osjeća nikad
ali to nije razlog zbog kojeg bi bila sreća osjećati srce
raskomadanim
U otmjen polumračan salon u majolici
modroj majolici što je obojila zidove
i kojeg je pod mračan i oslikan i s provodičima od platna
u đ e m ponekad suviše suvisao
ali je pod ugnut i vrata ne zatvaraju
tugu raspetih zastavica u udubinama vrata
to je neka neravna tuga načinjena od tišine
kroz mrežaste prozore ulazi danja svjetlost
što utupljuje stakla zastavica i sabire u kutovima
grumenčiće crnine
kadikad jure mrzli zapuši prostranim hodnicima
i neki je miris stare i oljuštene pokosti po kutovima salona
i sve je bolno u ovom d o m u stareži
(1917.?)
264
Bibliografija
265
F e r n a n d o Pessoa, Una sola moltitudine, volume secondo, a
cura di Antonio Tabucchi, Adelphi edizioni, Milano,
1984. (dvojezično).
F e r n a n d o Pessoa, Antologia, seleccîon, traduction y prologo
de Octavio Paz, Mexico, 1967.
Fernando Pessoa, présentation par A r m a n d Guibert, Se
ghers, Paris, 1960.
Q u a t r e poètes portugais, selection, traduction et présenta-
tion par Sophia de Mello Breyner, F C G - P U F , Paris,
1970. (dvojezično).
F e r n a n d o Pessoa, Paginas de Estetica e de Teoria e Critica
Litérarias, textos estabelicidos e prefaciados por Georg
Rudolf Lind i Jacinto de Prado Coelho, Lisboa, 1973.
F e r n a n d o Pessoa, Le retour des dieux, manifestes du moder
nisme portugais, présentés et traduits par José Augusto
Seabra, Éditions C h a m p libre, Paris, 1973.
J o ä o Gaspar Simôes, Vida e obra de Fernando Pessoa, Ama-
dora, Lisboa, 1972.
E d u a r d o Lorenço, Pessoa revisitado, Porto, 1973.
Presença, 1927-1977, P o r t o , 1977.
Quaderni portoghesi, I, II, Pisa (Giardini Editori), 1977.
F e r n a n d o Pessoa, Livro do desassossego por Bernardo Soa-
res, vol. I, II, recolha e transcricäo dos textos Maria Ali-
ete Galhoz, Teresa Sobral Cunha, prefâcio e organiza-
cäo Jacinto do P r a d o Coelho, Ätica, Lisboa, 1982.
Exilio ediçâo facsimilada, Contexto editora, Lisboa, 1982.
F e r n a n d o Pessoa, Due raconti del mistero, a cura di Amina
di Munno, prefazione di Antonio Tabucchi, H é r o d o t e ,
Genoa, 1983.
Teresa Rita Lopes, Fernando Pessoa et le drame symboliste,
Fondation Gulbenkian, Paris, 1985.
266
F e r n a n d o Pessoa, Il libro dell'inquietudine, prefazione di A n -
tonio Tabucchi, a cura di Maria José de Lancastre, Fel-
trinelli, Milano, 1986.
F e r n a n d o Pessoa, El banquero anarquista y otros cuentos de
raciocinio, traductor Miguel Angel Viqueira, Alianza
Editorial, Madrid, 1986.
F e r n a n d o Pessoa, Il banchiere anarchico, traduzioni di Leo-
poldo Carra e Claudio M. Valentinetti, Guanda, Parma,
1986.
F e r n a n d o Pessoa, Lettere alla fidanzata con una testimoni-
anza di Ophelia Queiroz, a cura di Antonio Tabucchi,
Adelphi, Milano, 1988.
F e r n a n d o Pessoa, Il poeta è un fingitore, duecento citazioni
scelte da Antonio Tabucchi, Feltrinelli, Milano, 1988.
Fernando Pessoa, Faust, edizione italiana con testo a fronte,
a cura di Maria José de Lancastre, Giulio Einaudi edi-
tore, Torino, 1991.
Fernando Pessoa, priredio Nikica Talan, preveli Nikica Ta-
lan i A n a Simeon, Mogućnosti, br 5-7, Split, 1991.
F e r n a n d o Pessoa, Una cena molto originale, a cura di A m i n a
di Munno, Oscar Mondadori editore, Milano, 1995.
Nikica Talan, Hrvatska/Portugal, Croâcia/Portugal, Most/The
Bridge, Zagreb, 1996.
Nikica Talan, Fernando Pessoa u hrvatskoj (prijevodnoj) knji
ževnosti, Književna smotra, br. 100, Zagreb, 1996.
267
Kronologija Pessoina života,
djela i recepcije u Hrvata
h
1888.: U 15 20 13. lipnja u Lisabonu se rodio F e r n a n d o
Antonio Nogueira Pessoa. Drugo je ime dobio po
sv. Anti Padovanskom, rođenom u Lisabonu, čiji se
blagdan slavi 13. lipnja.
1889.: Rodio se Mario de Sâ-Carneiro, životni i još više
pjesnički Pessoin prijatelj.
1893.: Rodio se Jorge, Fernandov brat.
U m r o im otac Joaquim de Seabra Pessoa u četrde
set i trećoj godini od sušice. Prerana se smrt oca
odrazila na Fernandovu djetinju dušu.
1894.: Još jedna smrt u obitelji. U m i r e jednogodišnji Jor
ge.
D o n a Maria Madalena Pinheiro Nogueira Pessoa,
Fernandova majka, upoznaje visokog časnika Joâoa
Miguela Rosu, budućeg supruga. Šestogodišnji Fer
n a n d o stvara prvi heteronim (Chevalier de Pas) u
čije ime piše sebi pisma.
1895.: U svibnju Fernandova baka po ocu, Dionizija, biva
smještena u bolnicu zbog paranoje.
U lipnju Miguel Rosa postaje konzul u južnoafrič
kom gradu Durbanu.
U srpnju F e r n a n d o piše svoju prvu pjesmicu Mojoj
dragoj majčici.
U prosincu se majka po drugi put udaje.
1896.: F e r n a n d o odlazi s majkom u Durban. U novoj obi
telji dječak se ljubomorno veže uz majku. Pokojni
mu otac, katastarski činovnik i novinski glazbeni
269
kritik, ostaje u čvrstim u s p o m e n a m a . To više što mu
je očuh krut i patrijarhalno auktoritativan.
F e r n a n d o polazi u školu irskih katoličkih redovnica,
koje ga uče engleski i pripravljaju za prvu pričest.
Majka mu rađa sestru iz drugog braka H e n r i q u e t u
Madalenu.
1898.: R a đ a se i druga sestra Madalena Henriqueta.
1899.: Upisuje se u High School, gdje se iskazuje u svakom
pogledu nadprosječan učenik, tako da »preskače«
razrede.
Profesor mu je engleskoga jezika H e a d m a s t e r Ni
colas, poznati pedagog, koji ga oduševljava za en
glesku književnost.
U njegovoj mašti rada se i drugi heteronim Alexan
der Search, s kojim također korespondira.
1900.: R a đ a se Luis Miguel, Fernandov brat.
1901.: Prve pjesme na engleskom.
Umire sestra Madalena Henriqueta.
Očuh dobiva devetomjesečni dopust i cijela se obi
telj brodom vraća u Portugal. Na brodu je i lijes
Fernandove umrle sestrice.
1902.: F e r n a n d u se rađa i drugi brat.
U Lisabonu se uvodi u portugalsku literaturu. In
struira ga teta po majci Maria Xavier, neoklasici
stička pjesnikinja.
Piše pjesmu Quando Ela Passa (»Kada O n a Prola
zi«).
Nakon povratka u D u r b a n upisuje Commercial
School, gdje je naučio trgovačke administrativne
poslove.
1903.: Polaže prijamni ispit za upis na Sveučilište u Cape-
townu. Za pismeni sastav iz engleskog dobiva, prvi
među 899 k a n d i d a t a , Nagradu kraljice Viktorije.
1904.: Intenzivno čita engleske auktore (Milton, Byron,
Shelley, Keats, Tennyson, Pope, Ben Jonson, Poe,
270
Wordsworth, Coleridge, Carlyle), piše poeziju i pro
zu na engleskom.
R a d a mu se još jedna sestra, Maria Clara.
1905.: Vraća se, budući da mu afrička klima ne prija, u
Lisabon. Upisuje se na Filozofski fakultet u r o d n o m
gradu, pošto je u prosincu prošle godine već bio pri
mljen na sličan fakultet u Capetownu. Živi u Lisa
b o n u u zajedničkom kućanstvu s bakom Dionizi-
jom, j e d n o m t e t o m usidjelicom, a drugom udovi
com. Upoznaje Baudelaireovu poeziju, osjeća utje
caj portugalskih »subpoeta«, koje je čitao u djetinj
stvu. Otkriva u portugalskom pjesniku iz XIX. stol
jeća Cesâriju Verdeu »učitelja«. Paralelno se odaje
lektiri njemačkih filozofa, poglavito Schopenhauera
i Nietzschea.
1906.: U Lisabonu je na jednogodišnjem konzulskom do
pustu čitava obitelj.
1907.: F e r n a n d o napušta fakultet, iznajmljuje sobu i kupu
je u Portalegreu neku tiskaru, koju prenosi u Lisa
bon. Montira je i daje joj ime Ibis, ali poduzeće za
pravo nikada nije proradilo.
1908.: Koristeći se znanjem stečenim u durbanskim učiliš
tima, vladajući vrsno engleskim i njemačkim, poči
nje raditi za razne tvrtke bez čvrstih obveza kao ino-
korespondent. Na taj se način materijalno izdržava
do kraja života, e da bi se mogao posvetiti poeziji.
Odustaje od n a k a n e da se kao pjesnik isključivo iz
ražava na engleskom. Odluku da se vrati materin
skom idiomu donosi naglo nakon jednog čitanja
glasovitog portugalskog romantika Almeide G a r r e t -
ta.
1909.: Čita francuske simboliste i simboliste na portugal
ski način (Gomes Leal, G u e r r a Junqueiro, Čamilo
Pessanha). Oduševljava ga Max Nordau.
1910.: 4. listopada izbija revolucija, a dan poslije progla
šena je Republika.
271
U Portu je utemeljen č a s o p i s a Aguia (»Orao«), vo
den od republikanaca.
1912.: Skupina intelektualaca na čijem je čelu pjesnik Tei-
xeira de Pascoaes formira u Portu društvo Rena-
scença Portuguesa, organ kojeg postaje Orao. Pro
gram je društva »objaviti luzitansku dušu, integrira
ti je u njezine bitne i izvorne kvalitete.« Književnici
tog smjera bliski su nekoj vrsti zakašnjela nacional
nog simbolizma i španjolskoj »generaciji 1898.«. U
Orlu (1912., br. 4) Pessoa objavljuje svoj prvi članak
Nova portugalska poezija sociološki promatrana. Čla
n a k izazivlje konsternaciju, m e đ u ostalim i zbog to
ga što Pessoa navješćuje dolazak novog velikog pje
snika, superiorna Camöesu i raskid s tradicijom. Pe
ssoa odgovara na napadaje.
U Orlu (br. 9) tiska nov esej Nova portugalska poe
zija u svojem psihološkom aspektu, u kojem razma
tra fenomen saudosističke poezije (saudade, čežnja,
sjeta), obnovljene po pjesniku Teixeira de Pasco
aes; istodobno daje vlastit pjesnički program.
Mario de Sâ-Carneiro upisuje se na Sorbonnu i ti
ska knjigu novela. Razvija se obimna koresponden
cija između dvaju prijatelja i štovatelja.
1913.: Pessoa kani tiskati zbirku Gladio (»Mač«). Sve j e
više rezerviran p r e m a grupaciji Renascença Portu
guesa. Surađuje književnim kritikama u časopisu
Teatro. Piše rukovet stihova na portugalskom i šalje
ih Mâriu u Pariz. M a r i o uzvraća s apelom da je vri
jeme da Pessoa knjigom predstavi javnosti svoje
pjesme i savjetuje mu da za njegov talent nije do
statna suradnja u novinama i časopisima. Izvješćuje
ga također o kubizmu.
29. ožujka Pessoa stvara pjesmu Pauis (»Močvare«)
prema kojoj definira pravac paulizam. Objavljuje ju
u veljači 1914.
272
U Orlu recenzira As Caricaturas de Almada Negrei-
ros i upoznaje toga osamnaestogodišnjeg slikara.
Nastaje engleska p o e m a Epithalamium.
Pessoa sudjeluje u akciji zbrinjavanja i prikupljanja
pomoći za pjesnika Gomesa Leala.
Sâ-Carneiro vraća se u Lisabon. U kavanama Bra-
sileira i Martinho okuplja se neveliko društvo, gdje
Mario diskutira o kubizmu i futurizmu, Mallarméu,
Apollinaireu, Picassu i M. Jacobu.
U Orlu se pojavljuje Pessoina proza U šumi ocara-
nja.
11. i 12. listopada piše »statičnu dramu« O Marin-
heiro (»Mornar«).
Pomaže prijatelju Mâriu pri korekturi njegove zbir
ke Dispersäo.
1914.: Prevodi na engleski za londonskog nakladnika 300
portugalskih poslovica.
Paulizam stječe pravo javnosti, a Pessoa se p o t p u n o
odvaja od poezije pokreta Renascença Portuguesa.
Pjesnička i duhovna Pessoina kriza razrješuje se u
invenciji heteronima.
8. ožujka »triumfalni dan njegova života«: pojavio
se Alberto Caeiro, »novi« pjesnik u njemu.
U istom mjesecu piše Triumfalnu pjesan Alvara de
Campos.
16. lipnja stvara prvu pjesmu Ricarda Reisa.
Raste u njemu uvjerenje da je p r e d o d r e đ e n za naj
većega pjesnika svih vremena. U pismu Mâriu, koji
je ponovo u Parizu i u novčanim nevoljama, izjav
ljuje da je nastupilo vrijeme njegove p o t p u n e pje
sničke zrelosti.
Santa-Rita Pintor (»Slikar«) vraća se iz Pariza, gdje
studira slikarstvo, s ovlaštenjem Marinettija da ob
javljuje futurističke manifeste. Pessoa dolazi s njim
u dodir.
Sâ-Carneiro iz Pariza svraća u Barcelonu.
273
1915.: Piše p o e m u na engleskom Antinous.
Početkom je godine u živčanoj krizi, koju analizira
u pismu Côrtesu Rodriguesu. Govori o psihološ
k o m rastrojstvu i osamljenosti. Odlučuje objaviti
pjesme heteronimâ (Caeiro-Reis-Campos). Ne
druži se ni s Mâriom, koji je o p e t u Lisabonu.
Skupina pjesnika, koja u Pessoi gleda predvodnika,
pripravlja se na pokretanje nove književne revije
Orpheu. Prvi njezin broj izlazi u travnju. Građanski
tisak, humoristi, feljtonisti napadaju Orfej proglašu-
jući njegove suradnike luđacima, degenericima,
morfinistima, kokainistima. Najviše Pessou. Među
tim, oni se ne daju pokolebati.
Pored suradnje u Orfeju, u časopisu Galera iz Coim-
bre Pessoa objavljuje članak U spomen Antôniju
Nobreu, u kojem analizira simbolističku i luzitansku
komponentu tog pjesnika.
Kratkotrajno uređuje jednu rubriku u novinama O
Jornal, jer je u financijalnoj oskudici. Lisabonski šo-
feri šalju uredništvu novina prosvjed protiv jednog
Pessoina članka, i on je dobio otkaz.
U srpnju izlazi drugi broj Orfeja s Pomorskom pje
sni. Isti broj donosi crteže Santa-Rite, »četiri defi
nitivno futuristička rada.«
Orfej je htio organizirati »paulističku večer«, koju
neki lisabonski list neukusno napada. Pessoa od
mah upućuje gnjevno pismo listu, potpisano od A1-
vara de Camposa, u kojem je bilo aluzija na nesreću
(fraktura lubanje) ministra Alfonsa Coste, koji je
zbog prijetnje a t e n t a t o m iskočio iz jurećeg tramwa-
ya. Pristaše ministra žele se obračunati s Pessoom,
ali ga srećom nisu našli u restoranu Irmaos unidos,
gdje je zalazio. Pessoini prijatelji pokušavaju izgla
diti incident, pa su se po novinama ograđivali od
Alvara de C a m p o s a i pravdali ga da je pisao u pi-
274
j a n o m stanju. Redakcija Orfeja službeno se distan
cirala od pisma.
11. srpnja Mario se naglo i neopazice vraća u Pariz,
a na Pessoina su se leđa svalili troškovi tiskanja Or
feja.
U rujnu za jednoga lisabonskog nakladnika prevodi
Udžbenik Teosofije C. W. Leabeatera. Za istog na
ručitelja prevodi još neke teozofske i ezoterične spi
se.
Proučava W. Blakea i Swedenborga.
1915.: U prosincu Pessoi stiže vijest iz Pretorije da mu je
majka pretrpjela udar, te da je djelomično paralizi
rana. Pod dojmom te vijesti prigrljuje spiritizam i
teozofiju.
U pismu Mâriu aludira na vlastite mentalne smet
nje.
1916.: U siječnju Pessoa u pismu Sâ-Carneiru otkriva na
mjeru da se profesionalno bavi astrologijom.
U ožujku stižu Mârieva panična pisma iz Pariza,
gdje je bez sredstava.
26. travnja Sâ-Carneiro se truje u pariškom Hotelu
de Nice, R u e Victor Massé 29.
Pessoa telepatski proživljuje njegove posljednje da
ne. Bilježi da je oćutio na razdaljini trenutak samo
ubojstva svojega najvećeg prijatelja, pjesničkog su
druga, svojeg Cavalcantija.
U rujnu se trebao pojaviti treći broj Orfeja, čak je
djelomično bio i složen. Tiskara je, međutim, ban
krotirala, Orfej nije izišao.
1917.: U travnju je José de Almada Negreiros organizirao
u nekom kazalištu futurističku konferenciju.
Tiskana publikacija Portugal Futurista s nekoliko
pjesama F e r n a n d a Pessoe i Ultimatumom Alvara de
Camposa.
275
1918.: Pessoa objavljuje dvije knjižice stihova na engle
skom (Antinous i 35 Sonnets), koje sa simpatijama
recenziraju Glasgow Herald i Times (19. IX.).
U trgovačkom uredu, gdje radi kao vanjski surad
nik, upoznaje tipkačicu Opheliu Queiroz, u koju se
zaljubljuje na prvi pogled. I ona u njega postupno.
Veza ostaje tek na čeznutljivoj ljubavi, jer se Fer
n a n d o želi posvetiti samo literaturi.
1919.: 12. rujna piše niz pjesama u ime »umrlog« Alberta
Caeira.
Ricardo Reis »otputovao« u Braziliju.
U listopadu u Pretoriji umire Pessoin očuh J. Mi
guel Rosa.
1920.: Engleske novine The Athenaeum objavljuju Pessoi-
nu p o e m u Meantime.
1. ožujka F e r n a n d o piše prvo ljubavno pismo Ofe-
liji. Njegov ljuveni epistolar, objavljen prije desetak
godina, zanimljivo je svjedočanstvo, i po mnogim
svojim oznakama predstavlja neku vrstu m o d e r n o g a
ljubavnog romana nalik Danteovu Novom životu.
30. ožujka stiže u Lisabon brodom Pessoina majka
s dva sina i kćerkom. F e r n a n d o živi zajedno s njima
u iznajmljenu stanu. Dva brata u međuvremenu se
le u Englesku.
Fernando osjeća zdravstvene tegobe na što se tuži
Ofeliji, tuži se i na njezinu nehajnost.
U listopadu razmišlja o odlasku u bolnicu, ali odu
staje.
Piše Ofeliji oproštajno pismo.
Nov ciklus pjesama na engleskom Inscriptiones.
1921.: Nepripravan na intimne sveze, sve više vezan uz bo
lesnu majku, Pessoa zapada u čuvstveno mrtvilo.
Objavljuje k a o knjižice English Poems I i II, English
Poems III.
1922.: Časopis Contemporânea, koji je okupio n e k e bivše
suradnike Orfeja, tiska Pessoinu pripovijest Bankar
276
anarhist. U istom časopisu Pessoa priopćuje teorij
sku studiju Antonio Botto i estetički ideali u Portuga
lu.
Pessoa utemeljuje vlastitu izdavačku kuću Olisipo u
kojoj objavljuje drugo izdanje Pjesama Antonija
Botta.
Alvaro Maia, katolički polemičar, suprotstavlja se u
pamfletu Sodomijska literatura Pessoinoj studiji.
Contemporânea objavljuje pismo Alvara de Campo
sa u kojem se kritiziraju neki Pessoini teorijski na
zori.
1923.: Olisipo objelodanjuje brošuru Sodoma divinizada
dr. Raula Leala, mistika i nadriteologa, u kojoj se
brani pederastija i tobožnja razbludnost A. Botte
od moralističkih napadaja Alvara Maie, te daje du
hovna apologija homoseksualnosti.
Izbija afera. U Lisabonu se formira Liga akcije stu
denata, povezana s monarhističkim i katoličkim
krugovima. O n a iznuđuje zapljenu Bottovih pjesa
ma i Lealove knjige.
Pessoa, indigniran konzervatizmom i provincijal-
nošću, uključuje se u aferu s dva ironična izjašnje-
nja.
Contemporânea objavljuje Pessoine pjesme na fran
cuskom (Trois Chansons Mortes), jednu pjesmu na
engleskom Spell i jednu na portugalskom Alvara de
Camposa, te je to časopis, valjda jedini na svijetu,
koji je u j e d n o m godištu tiskao pjesme istog auktora
na tri jezika.
U istoj reviji pojavljuje se Pessoino Carta aö Autor
de »Sacha«, u kojem se, polazeći od imenovanog fil
ma, raspravlja o naravi pisaca.
Pojavljuje se nova knjiga Antonija Botta Motivos de
beleza (»Motivi ljepote«) s Pessoinom bilješkom.
1924.: Pessoa uz pomoć prijatelja (Ruy Vaz, profesor risa-
nja i slikar) izdaje časopis Athena (pet brojeva od
277
listopada 1924. do veljače 1926.). U prvom broju u
u v o d n o m tekstu objašnjuje svoju estetičku poziciju
i ime časopisa reinterpretacijom ideala drevne H e -
lade.
U drugom broju Alvaro de Campos polemički rea
gira na uvodnik u osvrtu pod naslovom Sto je me
tafizika? U istom je broju Pessoin esej o Mâriu de
Sâ-Carneiru, a u trećemu broju važan Camposov
traktat Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku.
1925.: 17. ožujka umire D o n a Maria Madalena, Pessoina
majka, nakon dvotjedne kome. F e r n a n d o je probo
ravio uz nju cijelo predsmrtno vrijeme. U žestokoj
boli nad smrću majke traži utjehu u teozofrji i spi-
ritizmu.
Mario Saa tiska knjigu Židovska invazija, bojovno
antisemitsku. U posljednjem poglavlju svi se avan
gardni pokreti u portugalskoj umjetnosti objašnjuju
židovskom infiltracijom, a židovsko se podrijetlo
pripisuje većini pokretača Orfeja, pa i Pessoi. S tog
aspekta Saa tumači i Pessoine pjesničke p o b u d e .
Pessoa je, inače, bio ponosan na svoje davne židov
ske pretke.
Portugal pomalo skreće u totalitarizam. Antonio de
Oliveira Salazar će slijedeće godine postati ministar
financija.
1926.: Sa šurjakom izdaje trgovačko-knjigovodstvenu revi
ju. U prvom broju piše esej Bit trgovine, a zatim re
dovito surađuje sa stručnim prinosima.
Pessoa patentira svoj izum Sintetički pokazbeni po
pis za imena i druge razne klasifikacije, savjetodavan
u svim jezicima.
Objavljuje u Contemporânei pjesmu Mališ svoje ma
me.
1927.: U Coimbri počinje izlaziti časopis Presença (»Pri
sutnost«), koji je uređivala skupina talentiranih stu
denata. Časopis je otvoren europskim utjecajima,
278
posebno francuskim (Joyce, Proust, Gide, Valéry),
a važan je za m e đ u r a t n u književnu obnovu.
Već u uvodniku prvog broja pjesnik José Regio
apostrofira Pessou kao iznimnu vrijednost. Presen-
cisti pomalo stvaraju kult Pessoe, odnoseći se pre
ma njemu kao p r e m a Učitelju (»Mestre«). Revalo
riziraju Orfej k a o jedinu istinsku avangardu u Por
tugalu. Pessoa, do tada kao pjesnik poznat i cije
njen isključivo u uskom krugu, stječe nešto širu afir
maciju. To na njega djeluje poticajno. U Presençi
od 4. lipnja nalazi se Pessoina pjesma Marinho
(»Mornarstvo«). U listu Imperial Jorge de Sena, ko
ji će se kao i J. Regio razviti u velikog pjesnika, pi
še: »... najljepše određenje (...) duhovne pustolovi
ne što je u svojoj biti pjesništvo F e r n a n d a Pessoe.«
1928.: Presença tiska Pessoin Bibliografski popis, koji je
sam izradio. Na stalno poticanje urednika i surad
nika časopisa Pessoa pristupa sistematiziranju i pri
pravljanju za tisak golemoga pjesničkog opusa.
1929.: U listu Noticias Ilustrados (14. travnja) odgovara na
anketu o pučkoj portugalskoj popijevci fado i na za
nimljiv je način objašnjuje kao emanaciju nacional
noga podvojenog duha.
Pokušava s Antônijem Bottom organizirati ediciju
Antologia de Poemas Portugueses Modernos, koja se
zaustavlja nakon prvog objavka.
Joäo Gaspar Simôes u knjizi Temas raspravlja o
Pessoinu pjesništvu. To je prvi veći kritički i inter-
pretativni rad o pjesniku, što je Pessou iznenadilo i
obradovalo. Isti auktor prosljeđuje proučavanje, ko
je će rezultirati temeljitom monografijom o životu i
djelu (prvo izdanje 1950.).
Odjednom obnavlja dopisivanje s Ofelijom. U pi
smu od 11. rujna podsjeća je da ju je triput slučajno
sreo u Lisabonu. Pretpostavlja da ju je u j e d n o m u
noćnom susretu vidio sa zaručnikom u ulici Rua do
279
Ouro, a dvaput ju je spazio u tramwayu na liniji Es-
trêla. 25. rujna Ofeliji piše Âlvaro de Campos koji
joj zabranjuje u ime Pessoe: 1) da izgubi i gram od
tjelesne težine; 2) da malo jede; 3) da budzašto ne
spava; 4) da ima vrućicu i 5) da misli na F e r n a n d a .
U drugom pismu navješćuje Ofeliji da će se možda
preseliti u okolicu Lisabona, da bi se mogao posve
titi sređivanju svojih djela.
Presença planira objaviti Sa-Carneirova sabrana
djela, a Pessoa pristaje da im b u d e urednik.
1930.: J. G. Simöes dolazi iz Coimbre u Lisabon i u kavani
Montahna sastaje se s Pessoom.
Daljnja pjesnička suradnja u Presençi.
Ova je godina obilježena Pessoinim poznanstvom s
engleskim »magom«, piscem astroloških knjiga,
svjetskim putnikom i masonom, kojeg su teozofski
krugovi nazivali Učitelj Thérion, a on sebe Životinja
666. Bio je to Aleister Crowley, engleski plemić i
bogataš, vagabund takožer. Godinu dana prije prot
jeran je zbog sumnjivih poslova iz Francuske. Pes
soa se s njim u p o z n a o preko korespondencije u vezi
jedne horoskopske pogreške u Crowleyevoj knjizi.
»Mag« je boravio u Lisabonu dvadesetak dana i
družio se s Pessoom, a na odlasku je Pessoi priredio
jednu od svojih »majstorija«. Iščeznuo je tobože mi
steriozno u nekoj pećini. Pessou je policija ispitiva
la, Učitelj se T h é r i o n pojavio kao slikar u Njemač
koj. Pessoa je m o r a o dati i priopćenje u novinama.
Objavljuje u Presençi pjesmu Posljednja čarolija.
1931.: U Presençi također tiska prijevod Crowleyeve pje
sme Himna Panu i osmu pjesmu Čuvara stada Al
berta Caeira s Bilješkama zahvalnosti mojem učitelju
Albertu Caeiru Alvara de Camposa. Izbjeglica iz So
vjetskog Saveza Židov Eliezer Kamenezky moli Pe
ssou da mu napiše predgovor za zbirku pjesama na
portugalskom, što on prihvaća.
280
Ova i p r e t h o d n a godina bile su mu pjesnički veoma
plodna, što valja zahvaliti i presenistima čiji ga je
prijam obvezivao.
1932.: Pierre H o u r c a d o , lektor francuskog jezika u Coim-
bri, kontaktira s Pessoom. On će uskoro prvi infor
mirati francusku publiku o Pessoinoj poeziji.
Javlja se na novinski natječaj za konzervatora-bi-
bliotekara muzeja u Cascaisu, i nije primljen.
1933.: Presença objavljuje Trafiku Alvara de Camposa.
Piše predgovor za dramsku novelu Antonio A. Bot
te.
Pati od neurastenije.
1934.: Isto tako popraćuje predgovorom knjigu Peto car
stvo A. Ferreire Gomesa, okultista i sebastijanista.
Sebastijanističkim je d u h o m prožeta i jedina Pessoi
na zbirka stihova, objavljena za života, Mensagem
(»Poruka«), kojom na natječaju državnog u r e d a za
nacionalnu propagandu polučuje drugu nagradu i 5
tisuća škuda. Prvu nagradu je, na zgražanje presen-
çista, dobio franjevac Vasco Reis.
1935.: Pessoa u novinama n a p a d a a m a n d m a n na zakon sa-
lazarističkog ministra o ukinuću i zabrani masone
rije. Katolički tisak se opet spori s Pessoom.
Tijekom ove godine Pessoa živi sve osamljenije,
malo druguje s prijateljima. Sve više troši rakiju.
U noći između 26. i 27. studenoga iznenada mu je
pozlilo. Htio je o tome obavijestiti sestru, koja ga je
očekivala na svečanoj večeri. Zamoli prodavača no
vina da pošalje brzojav obitelji. Ovaj uzme novac, a
obećanje ne izvrši.
28. studenoga prijatelji su ga otpremili u bolnicu,
gdje je dijagnosticiran hepatitis.
30. istog mjeseca F e r n a n d o Pessoa umire navršivši
47 godina.
1936.: Počinje objavljivanje pisama, dokumenata i pjesa
ma iz Pessoine velike riznice rukopisa.
281
1942.: Nakladni zavod Âtica iz Lisabona počinje sustavno
tiskati Pessoine pjesme i ostalu rukopisnu ostavšti
nu. Posao još nije priveden kraju. Po opsegu, a i po
kakvoći, to je j e d a n od ponajvećih književnih ovo-
stoljetnih opusa, kojemu, osim poezije poznatih he-
teronima, pripadaju i sedam »krimića«, drame,
književne kritike, eseji, feljtoni, teorijski i estetički
spisi, politološke rasprave, članci o filmu, polemike,
stručni članci o trgovinstvu i računovodstvu, prije
vodi engleskih pjesnika (E. A. P o e a npr.), golema
korespondencija s prijateljima, dnevnici, autobio
grafski zapisci (roman), ljuvena pisma (epistolarni
roman). Nacionalna knjižnica iz Lisabona pohra
njuje 27543 d o k u m e n t a s oznakom »Pessoa«, gdje
su sadržani njegovi tekstovi. Živio je tek 47 godina,
objavljivao (razmjerno simbolično) dvadesetak.
1954.: U splitskomu časopisu Mogućnosti (br. 3) u prijevo
du A. Cettinea pojavila se vjerojatno prva Pessoina
pjesma na hrvatskom jeziku. U bilješci stoji: »O
Fernandu Pessoi, vrlo značajnom (i vrlo jasnom u
svakom vidu!) pjesniku ne samo portugalskom, ne
go i zapadnoevropskom, nije nikad dovoljno pisati.«
1961.: Nikola Milićević preveo osam Pessoinih pjesama za
časopis Republika, br. 11,
1965.: Antologija svjetske lirike, uredio Slavko Ježić, Zag
reb sadrži dvije Pessoine pjesme, što ih je preveo
Cettineo.
1970.: Splitski »časopis mladih« Vidik, br. 18/19, objavljuje
sedam pjesama Alvara de Camposa u prepjevu Mir
ka Tomasovića. Od tada učestalo u časopisima i li
stovima (Republika, Kamov, Telegram, Dubrovnik,
Forum, Prolog, Dometi, Odjek) priopćujem prijevo
de Pessoine poezije raznih heteronima. U posebnoj
je knjizi predstavljen 1973. (Posljednja čarolija), te
Pet portugalskih pjesnika (1974.), zatim Pomorska
pjesan (p. o. Dometi, 1976.), Dvije poeme Alvara de
282
Camposa, dvojezično 1982.; n a p o k o n sam te i nove
prepjeve skupio i sistematizirao u knjizi F e r n a n d o
Pessoa, Poezija, 1986., koja sada proširena i redigi
rana doživljuje drugo izdanje, ali u Zagrebu. Sto se
tiče hrvatskih prijevoda Pessoe i njihova odjeka, vi
djeti knjigu Nikice Talana, navedenu u Bibliografiji.
Osim u časopisima i posebnim knjigama Pessoa je
u mojim prijevodima predstavljen i slušateljima Ra-
d i o - Z a g r e b a u dvjema radio-igrama (Mornar, Tra
fika), što su izvedene višekratno. Ne za pohvalu vla
stitih prijevoda, već za ilustraciju prodornosti i ko-
munikativnosti Pessoinih tekstova, navodim da je
Pessoa postao ljubimac mnogih običnih i učenih či
tatelja, slušatelja, koji su s njegovim pjesmama do
hodili u dodir. U s m e n e pohvale pjesniku ne ću na
voditi, iako sam, primjerice, čuo da je u Makarskoj
postojala skupina ljubitelja Pessoinih pjesama, da
polaznici tečaja Kreativno pisanje m e đ u uzornim
pjesnicima stavljaju na istaknuto mjesto Portugalca.
Iznenadilo me ipak što sam u Vjesniku (30. lipnja,
1991., str. 10) u rubrici In memoriam našao Pessoin
tekst umjesto uobičajenih zahvalnih riječi »dragom
tati« u povodu petoljetnice smrti. Neka mi također
bude dopušteno citirati pismo »dramaturga-uredni-
ka« III. programa R a d i o - Z a g r e b a iz lipnja 1988.:
»Vraćamo Vam lijepu knjigu Pessoinih stihova (...)
Svima nama koji smo radili na emisiji, Pessoa je po
stao blizak i neophodan«. (Draga Begović). Emisija
je uistinu vješto napravljena (kao m o n o d r a m a Tra
fike i još nekih pjesama A. de Camposa), izvedena
je 14. lipnja, a u rubrici Radio dnevnika Vjesnik 17.
lipnja (str. 12) čitam: »Bila je to jedna od onih emi
sija koje čovjeka krijepe i nadahnjuju. To slušanje
nije bilo radni zadatak, već užitak, poticaj da o Pes-
soi saznamo više.« Neka se zna, da je izbor i obrad
bu načinila M a d a m e Draga Begović, a emisiju
283
režirao Mladen Rutić. Moj je dojam, a imadem va
ljanih potkrepa, da je portugalski auktor dopro do
širokog sloja primatelja u Hrvatskoj neobičnom la
koćom, što je znak da ga čitatelji prepoznaju kao
svojeg pjesnika, a to je pak odlika istinskih pjesnika,
koji nemaju zapreka u recepciji ni u vremenu ni na
prostoru. To pokazuju i recenzije knjiga njegovih
prijevoda u Hrvatskoj i na osobit način učinak na
hrvatske pjesnike, što već stvara predpostavke za
komparatističko istraživanje, koje je primarno oba
vio prof. Talan. O n o , među ostalim, pokazuje da je
F e r n a n d o Pessoa od sedamdesetih godina ovoga
stoljeća ušao u hrvatsku literaturu sa spontanom
dobrodošlicom i ne s velikim zaostatkom u odnosu
na E u r o p u . Sto se tiče konteksta hrvatske poezije,
Pessoa je, čini se, odgovarao postmodernom senzi
bilitetu i ortonimskim i heteronimskim stihovima, a
djelomično u hrvatskih primatelja asocira neke po
bude i nemire, podvojenosti i egzorciranja psihe,
znakovite za poeziju Tina Ujevića.
1971.: 100 pjesnika svijeta, priredio Antun Soljan, Z a g r e b
sadrži pet Pessoinih pjesama u prijevodu Nikole
Milićevića. Istoimena antologija istog sastavljača iz
1984. (Mladost, Zagreb) ima također pet Pessoinih
sastava (4 je preveo Tomasović, 1 Milićević), ali na
više stranica i s opširnijom bilješkom sastavljača, te
esejem Tonča Petrasova Marovića o auktorovoj po
eziji. Hrvatski pjesnik kaže: »Pessoa mi živo govori
glasom komu ne vidim ravna u ovostoljetnom ev
ropskom pjesništvu.«
1974.: Antun Soljan, Antologija modernije poezije zapadno
ga kruga (Zagreb): dvije Pessoine pjesme u Miliće-
vićevoj verziji.
1980.: Vijesti iz tvrđave, savremena portugalska poezija, iz
bor i prevod Nikola Marčetić, Banja Luka: na uvod
nu mjestu tri Pessoine kraće pjesme.
284
1981.: Ivan Martinac, Pohvale, Split (1981.), zbirka pjesa
ma. Uvod u pohvale: »Sinoć sam sanjao A r t h u r a
R i m b a u d a kako iz đačke teke prepisuje pjesmu za
maleno djetešce F e r n a n d a Pessou.« J e d n a je poh
vala naslovljena Marsejska pjesma Arthura Rimbau
da Fernandu Pessoi.
1988.: Tonči Petrasov Marović, Moći ne govoriti, Zagreb:
pjesma Trava na Tinovu grobu ima m o t t o stih Bio
sam, kao trave, i nisu me iščupali ( F . Pessoa). Stih
je iz pjesme Zapisano na nekoj knjizi...
Stijepo Mijović Kočan, Konavoski vez, Zagreb. U
pogovoru zbirke Ernest Fišer napominje: »Različi
tost svojih pjesničkih glasova (diskursâ) Kočan ne
koristi — poput znamenitog Portugalca F e r n a n d a
Pessoe — da tekstove svakoga glasa posebno potpi
suje drugim imenom, heteronimom.«
1991.: Knjiga nemira Bernarda Soaresa, sedamnaest ulo
maka preveo Borko Augustin, Treći program Hr
vatskog radija, Z a g r e b
1991.: Fernando Pessoa, priredio N. Talan, vidjeti Biblio
grafiju.
1992.: Tonko Maroević, Sonetna struka, Zagreb, sonet
Četveroručno prizivlje ortonima F e r n a n d a Pessou
kao i tri mu glavna heteronima.
1994.: U zbirci pjesnikinje Milane Vuković Azurno zlato fi
guriraju dva heteronima, j e d a n je Ariel Knox, drugi
dr. Spleten Pleterić. Imaju i svoje biografije.
1996.: Tonko Maroević, Uskličnici, antologija hrvatskog
pjesništva 1971.-1995., Zagreb. Dvije pjesme iz te
antologije, sa čvrstim selektivnim mjerilom, imaju u
naslovu Pessoino i m e : Pismo Fernandu Pessoi (Igor
Zidić), Slobodno mjesto za Pessoinim stolom (Milan
Milišić). Zabilježit ću da je Milišićeva pjesma dati
rana i napisana u lisabonskoj kavani, gdje se Pessoa
sastajao s prijateljima 1913., »A BRASILEIRA«, 6.
8. 1989., dakle dvije godine prije nego je pjesnika
285
ubila granata u zavojevačkom napadaju na Dubrov
nik. Igor Zidić prvu je svoju zbirku pjesama nazvao
Uhodeći more (Zagreb, I960.). Ta metaforička sin
tagma zapisana je u Pessoinu Mornaru, koji tekst
hrvatski pjesnik zacijelo tada nije poznavao.
1996.: Knjiga i studija dr. Nikice Talana (vidjeti bibliogra-
fiju).
286
Tumač uz pjesme
287
Bartolomeu Dias i Fernâo de Magalhâes uz Vasca da
G a m u najpoznatiji su pomorci iz e p o h e »otkrića« (kraj
XV. i početak XVI. stoljeća).
Pjesma je prvi put objavljena u časopisu Presença (Coim-
bra, 29/1930.), a svrstavaju je među najpoznatije Pessoine
ezoterične pjesme. Povezana je s Pessoinim kontaktom s
engleskim magom (Aleister Crowley), koji je bio došao u
Lisabon i nestao ispred Pessoinih očiju u nekoj pećini na
hridi (da bi se zatim javio iz Njemačke), zbog čega je po
licija vodila istragu.
U izvorniku: »O poeta é um fingidor.« Taj je stih uzeo
za polazište Jorge de Sena u slavnom eseju o Pessoi. Au-
topsihografiju mnogi kritici drže ključem za razumijevanje
Pessoine poezije, njegovom ars poetica.
U kratkom proslovu ovima specifičnim kiticama Pessoa
kaže da je a quadra, tj. »četverostih« isto što i »posuda
cvijeća koju Puk stavlja na prozor svoje duše.« Nevjero
jatna je Pessoina pjesnička prilagodljivost kojom transpo-
nira stalno prisutnu tendenciju iberijske književnosti da
se vraća izvorištima usmene poezije. Paralelno s ezote
ričnim i hermetičkim sastavima (baš kao i Gongora) u
ovakvim kiticama uspijevao je naznačiti tradicijsku lepr
šavost i pjevnost pučke pjesme. Napisao je 325 quadras u
vremenskom rasponu od tridesetak godina (1907.-1935.).
a Ovan (hist.) ratna je sprava za probijanje zidina i utvrda.
Cesârio Verde (1855.-1886.) preteča je modernih gibanja
u portugalskoj lirici. Dva od Pessoinih heteronima (Ca-
eiro, Campos) drže ga svojim učiteljem.
Pjesma je posvećena smrti nekog pjesika. U posljednjim
se stihovima aludira na Lisabon, koji je navodno uteme
ljio Odisej.
Najpoznatija je Verdeova pjesma poema Čuvstvo jednog
zapadnjaka. Prepjevao s a m je u knjizi Pet portugalskih pje
snika (Zagreb, 1974.).
Àlvaro de Campos živi u Pessoi kao brodostrojarski inže-
njer, školovan u Glasgowu.
288
11
Vrsta broda, škuna.
12
Engleski izraz: nasukan, iskrcan za kaznu na pust otok.
13
Poznata gusarska pjesma (Stivensonov Otok s blagom); u
slobodnu prepjevu:
Petnaest ljudi u mrtvačkoj škrinji.
Iju, iju i staklenka ruma!
Darby M'Gray, Darby M'Gray,
opskrbi nas, dobaci n a m ruma!
14
Francuski izraz: blagost običaja, pitomo ponašanje.
Engleski i francuski izrazi iz poslovne korespondencije:
»Draga Gospodo... Gospodo... odani vam... srdačni poz
dravi...«
16
Tramper, teretni brod slobodne plovidbe.
11
Francuski izraz za označavanje svodnika, makroa.
18
Vicio-pessoa stoji u originalu, višeznačna igra pojmovima,
budući da a pessoa znači osoba.
19
Engleska složenica, koja po Filipovićevu Rječniku (Zag
reb, str. 508) znači polublagdan.
20
Mješavina španjolskoga i portugalskog: »Tu bî stan Ma-
nola uoči odlaska na vješala.«
91
prozorčić, šalter.
no
pokrivene lanom.
9^
Vidi predgovor (odjeljak Pessoa i futurizam).
94.
dječja kolica.
»Živjela melodrama u kojoj je Margot plakala.«
26
»Ovlašena, bez jamstva Boga«.
26a
P r e d s t a v e tog kazališta pratio je kao kritičar Pessoin otac.
27
Sir Malcolm Campbell (1885.-1948.) glasoviti britanski
vozač brzinskih automobila.
Ova je pjesma iz Pessoine zaostavštine. Stih vjerojatno
90
Svi su
nije izgledi da je Trafika napisana u uredu gdje je Fer
dovršen.
nando radio. S uredskog prozora vidjela se stara lisabon-
ska trafika Havanesa dos Retroseiros (ulica dos Retro-
289
seiros). Ova je pjesma plod pjesničkog sazrijevanja Alva
ra de C a m p o s a i antologijska u Pessoinu opusu.
L a u d a Alvara de Camposa drugomu h e t e r o n i m u Albertu
Caeiru. Z n a se i kako je Pessoa imenovao potonjeg he
teronima. T a k o se zvao vlasnik jedne lisabonske ljekarni
ce.
Pessoin je r o đ e n d a n 13. lipnja, a 15. listopada, kada je
napisana ova pjesma, rođen je Alvaro de Campos.
32
Pessoa je za svoje futurističke faze korespondirao s Ma-
rinettijem izravno. Ova pjesma svjedoči da se Pessoi nije
mililo Marinettijevo institucionaliziranje (neotpornost
p r e m a počastima koje mu je za usluge dodjeljivao Mus-
solinijev aparat).
" Uvrstio sam u knjigu i ovaj tekst, koji, dakako, ne pripada
pjesmama, ali se s njima nadopunja koliko po estetičkom
meditiranju, toliko po načinu oblikovanja. Ilustrira nada
lje razmjerno brojne Pessoine pokušaje da stihom, još vi
še prozom, izjavi svoju koncepciju umjetnosti (ars poeti-
ca), što je također htio ostaviti kao auktorsku poruku.
Tekst je prvi put objavljen u časopisu Athena (br. 3,
1924.), a pisan je iz heteronimske perspektive Alvara de
Camposa, s kojim je ortonim F e r n a n d o Pessoa polemizi
rao, obarajući štoviše pojedine postavke iz ovih Bilježaka.
290
Popis naslova pjesama ili prvih stihova s
naznakom originala
291
Kad trava iznikne... ( Q u a n d o a erva crescer em cima da min-
ha sepultura...)
Baš me briga... (Pouca m e importa...)
Neki što je čuo... (O que ouviu os meus versos disse-me:
»Que t e m isso de novo?...)
Živi, kažeš... (Vive, dizes, no présente...)
Možda je ovo... (É talvez o ultimo dia da minha vida...)
Učitelju, vedri... (Mestre, sâo placidas...)
Bljedoća ovog dana... ( A palidez do dia é levemente doura-
da...)
Čuo sam pripovijest... (Ouvi contar q u e outrora, q u a n d o a
Persia...)
Više volim ruže... (Prefiro rosas, m e u amor, à patria...)
Ta vaša mladost... (Vossa formosa juventude lêda...)
Ponovo nove... ( D e novo traz as aparentes novas...)
Želim cvijet što si... (A flor que és, n â o a que dâs, eu quero...)
Već se na mom čelu... (Jâ s o b r e a fronte v a se me acinteza...)
Ništa ne mole... (A n a d a imploram tuas mâos jâ coisas...)
Da budeš velik... (Para ser grande, sê inteiro: nada...)
Neki očiju upravljenih... ( U n s , com os olhos postos no pas-
sado...)
Ne teži, Lidija... ( N â o queiras, Lidia, edificar no spaço...)
Dva izvatka iz oda (Dois excertos de odes)
Pomorska pjesan ( O d e maritima)
Protok sati (Passagem das horas)
Bijela kuća crna lađa (A casa branca nau prêta)
Trafika (Tabacaria)
Zapisano na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju (Escrito
n u m livro abandonado em viagem)
Odgađanje (Adiamento)
Učitelju, moj dragi... (Mestre, m e u mestre querido...)
Nedovršenosti (Reticências)
Bilješka (Apontamento)
De la musique
Rođendan (Aniversârio)
Krpa (Trapo)
292
Velike su pustinje... ( G r a n d e s sâo os desertos, e tudo é de-
serte.)
Magnificat
Strojopis (Datilografia)
Ta stara tjeskoba... (Esta velha angûstia...)
Nije bilo struje... (Ali näo havia eletricidade...)
Stari zazivahu muze... (Os antigos invocavam as Musas...)
Ne mislim ni na što... (Nâo estou pensado em nada...)
Sva su ljubavna pisma... (Tôdas as cartas de amor sâo...)
Želim dokončati među ružama... ( Q u e r o acabar entre rosas,
porque as amei na infâneia...)
Posebita studen... (O frio especial das m a n h â s de viagem...)
Na kraju svega... (No fim de t u d o dormir...)
Volio bih voljeti... (Gostava de gostar de gostar...)
Ipak, ipak... (Contudo, contudo...)
Newtonov je binom... (O binômio de Newton é tâo belo co-
mo a Vénus de Milo...)
Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim... (Ah, onde estou,
ou onde passo, ou onde nâo estou nem passo...)
Blago bezimeno lice jednog mrtvaca... (A plâcida face anôni-
ma de um morto...)
Pošto se pred prividnom gomilom... (Desfraldando au co-
njunto fictfco dos céus estrelados...)
Marinetti, akademik (Marinetti, acadêmico)
Ratnička pjesan ( O d e marcial)
Bilješke za jednu nearistotelovsku poetiku ( A p o n t a m e n t o s pa
ra U n a Estetica Nâo-Aristotélica)
Pravocrtna pjesma (Poema em linha reta)
Onkraj drugog oceana (Para além doutro oceano)
293
Bilješka o prevoditelju
295
Na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povremeno predavao kole
gije iz portugalske književnosti (»zlatno doba«, m o d e r n a
portugalska poezija), a luzitanističke prinose publicira od
1970.
296
Kazalo
P E S S O I N A P O S E B N O S T (Predgovor)
F E R N A N D O PESSOA
Štitovi peti 39
Kaciga — glava prepeličara 40
Portugalsko m o r e 41
Kosa kiša 43
Mumija 49
Pjeva žetelica... 51
Posljednja čarolija 52
Autopsihografija 54
Ovo 55
Bog ne posjeduje... 56
Sunce ti pozlaćuje... 57
Žudim... 58
Smrt dolazi... 59
Na pol puta... 60
Četverostisi po pučkom ukusu 61
Mornar 63
Svadbena pjesan (preveo Nikica Talan) 78
ALBERTO CAEIRO
Čuvar stada 93
D o k te nisam znao... 109
Ljubav je svojevrsno društvo... 110
297
Zaljubljeni j e pastir... Ill
Svakog se dana... 112
Ivanjska noć... 113
Kad trava iznikne... 114
Baš me briga... 115
Neki što je čuo... 116
Živi kažeš... 117
Možda je ovo... 118
RICARDO REIS
ÀLVARO DE CAMPOS
298
De la musique 215
Rođendan 216
Krpa 218
Velike su pustinje... 220
Magnificat 222
Strojopis 223
Ta stara tjeskoba... 225
Nije bilo struje... 227
Stari zazivahu muze... 228
Ne mislim ni na što... 229
Sva su ljubavna pisma... 230
Želim dokončati među ružama... 232
Posebita studen... 233
Na kraju svega... 234
Volio bih voljeti... 235
Ipak, ipak... 236
Newtonov je binom... 237
Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim... 238
Blago bezimeno lice jednog mrtvaca... 239
Pošto se pred prividnom gomilom... 240
Marinetti, akademik 241
Ratnička pjesan 242
Pravocrtna pjesma 244
Bilješke za jednu nearistotelovsku poetiku 247
COELHO PACHECO
Bibliografija 265
Kronologija Pessoina života, djela i recepcije u Hrvata 269
Tumač uz pjesme 287
Popis naslova pjesama ili prvih stihova s naznakom
originala 291
Bilješka o prevoditelju 295
299