You are on page 1of 296

B I B L I O T E K A F I B U L A

NASLOV IZVORNIKA
Fernando Pessoa, Obra poetica
Rio de Janeiro, GB, Compahnia Jose Aguilar, 1972.

GLAVNI UREDNIK
VELIMIR VISKOVIĆ

UREDNICA
N A D A GAŠIĆ

OVITAK
SVJETLAN J U N A K O V I Ć
Fernando Pessoa

IZABRANE PJESME

PRIREDIO I PREVEO:
MIRKO TOMASOVIĆ

konzor
zagreb
PESSOINA POSEBNOST

Uvodna napomena

Danas se već općenito potvrđuje po bitnim sastavnicama re­


cepcije (ritmu izdanja tekstova, prijevodima, kritičkim prov­
jerama, interpretacijama, studijama, monografijama, inter-
tekstualnim pojavama, čitateljskim odjecima) da je Fernan­
do Pessoa ne samo ključna osobnost m o d e r n e portugalske
književnosti nego i svjetski pjesnik, jedan od ponajvećih u
prvoj polovici našeg stoljeća. N a k o n postupna objavljivanja
njegove literarne ostavine, što je počelo već g. 1944., da bi
trajalo još uvijek, uvjerenje o Pessoinoj iznimnosti pomicalo
I se od njegovih mladih štovatelja oko m e đ u r a t n o g a časopisa
Presenca (Coimbra) preko Francuske do posvudašnjega uva­
žavanja i p r o d o r a u europske i izvaneuropske sredine. Us-
hitne prizvuke otkrića »duhovne pustolovine što je u biti po­
ezija F e r n a n d a Pessoe«, kako je g. 1927. zapisao Jorge de
Sena, također veliki portugalski pjesnik, te kadšto bizarnog
zanimanja za njegovu višeosobnost i mnogostrukost, slijedile
su kritičke prosudbe, znanstvene obradbe i takvih auktori-
teta poput R o m a n a Jakobsona, Octavija Paza, pa je lisabon-
ski inokorespondent uskoro postao priznati klasik one struje
europskoga pjesništva koja se označuje postsimbolizmom i
varijacijama poput neoklasicizma, futurizma, pasatizma, čak
i nadrealizma. I to sve iz jednoga auktorskog pera, točnije
rečeno, pisaćeg stroja, jer je pjesnik bio vrlo osjetljiv na či­
njenicu što je prvi u Portugalu prihvatio novo tehničko ot­
kriće, zamijenio rukopis strojopisom. Može se pače govoriti
o studijskoj grani, pessoalogiji. Treći m e đ u n a r o d n i kongres

5
pessoističkih studija, održan u Lisabonu početkom prosinca
1985., okupio je 68 stručnjaka iz europskih zemalja i iz obiju
Amerika. U Portugalu je ustanovljena institucija i periodik
za sustavnu brigu oko Pessoinih tekstova i studija. Prije šez­
desetak godina »senhor Fernando« u m r o je u lisabonskoj
bolnici od hepatitisa, pošto su ga prijatelji našli u skromnu
stanu već u agoniji, slabo književno poznat i još slabije cije­
njen. F e n o m e n Pessoa se od šezdesetih godina ovog stoljeća
toliko internacionalizirao da ne samo u prevođenju nego i
u istraživanju tog fenomena sudjeluju luzitanisti i kritici op­
ćenito iz Francuske, Italije, Španjolske, Austrije, Engleske,
S A D - a . P r e d m e t o m je i opservacija i tumačenja s izvanknji-
ževnih stajališta također, filozofijskih poglavito, a tomu daju
prinos i hrvatski znanstvenici, primjerice, Ljerka Schiffler
(»Veritas metaphorica« Pessoinih unutarnjih Indija, Fi­
lozofska istraživanja, br. 41, Zagreb, 1991.). Pessoa je u
ovom času u modi, »en vogue«, kako bi rekli Francuzi jed­
nako u sredozemnim prostorima i u sjevernjačkim, budući
da je bio u dosluhu s iberijskom tradicijom, francuskim sim-
bolistima, talijanskim futuristima, ali i engleskim metafizi-
čarima i romanticima, njemačkim romanticima i skandinav­
skim modernistima. P o p u t Leopardija djetetom se odušev­
ljavao helenskim filozofima i liricima. Neobičnost se sastoji
i u činjenici što je taj književnik iz nedaleka vremena poput
nekog davnog klasika p o h r a n i o golem broj rukopisa u gla­
sovitom »sanduku« i drugdje, tako da otkrića nepoznatih i
zaboravljenih tekstova bacaju novo ili drugačije svjetlo na
njegov opus. R e c e n t n e bibliografije bilježe desetke knjiga i
monografija o Pessoi godišnje, još više knjiga prijevoda na
razne jezike, pa i one s m a l o govornika (ladino). Pedeseta
obljetnica smrti (1935.-1985.) i stota rođenja (1888.-1988.)
dale su dodatan z a m a h recepciji Pessoe. Prva obljetnica je,
znakovito, u Francuskoj 1985. obilježena izložbom u pariš­
kom Centre Pompidou, gdje se moglo vidjeti devet novih
francuskih knjiga (monografija, prijevoda) u počast Portu­
galcu, kojeg je ta zemlja prva predstavila Europi. U Italiji je
stoljetnica rođenja 1988. popraćena s toliko novih edicija da
se nazire gotovo kult Pessoe, kojemu najjači naglasak udara
Antonio Tabucchi, n e u m o r n i prevoditelj, promicatelj i tu­
mač Pessoine literature. Tabucchi je štoviše auktor m o n o ­
drame, gdje je Portugalca doveo u dodir s talijanskim mu
srodnikom Pirandellom, koja je izvedena i na festivalu u
Avignonu (1988.). Velikoj talijanskoj medijskoj pozornosti
pripomogli su Alberto Moravia (Pessoinoj drami Mornar na­
mijenio j e d n o poglavlje Europskog dnevnika) i U m b e r t o E c o
(esejem o polemici oko auktorstva r o m a n a Eliezer). Spome­
nuti je roman, naime, bio pripisan Pessoi, tako objavljen i
preveden na talijanski, a pisac mu je Eliezer Kamenesky, što
nije bio heteronim, omiljen postupak Pessoine igre skrivača
u raspodjeli opusa, već njegov prijatelj iz dvadesetih godina.
Riječ je, dakle, bila o apokrifu, ne iz srednjeg vijeka već iz
dvadesetog stoljeća, pa je izbila »afera«. Na španjolskom je
od 1980. do 1990. tiskano b a r e m osam knjiga Pessoine poe­
zije i proze.
Kad je E d o u r d o Lourenco prije četvrt stoljeća, obavivši
temeljitu strukturalističku raščlambu Pessoinih stihova, izja­
vio da je riječ o »genijalnoj naravi«, nije se to više činilo
predimenzioniranje i senzacioniranje (bilo je i toga) j e d n e
pomalo neobične auktorske pojave. Na stanovit je način ov-
jerodostojio retoričku pripomenu francuskog prevoditelja
A. Guiberta, koji je predstavljajući Portugalca u Seghersovoj
ediciji Poetes d'ajourd'hui, napisao da će doći dan kad će se
učiti portugalski jezik da bi se mogao čitati Pessoa (ispunilo
se to i u mojem slučaju), kako se negda učilo talijanski D a n ­
tea radi. Tezu o Pessoinu »gigantizmu« prihvatio je kao po­
lazište svoje studije i navedeni talijanski luzitanist i pessoist
Tabucchi. Kako se bližimo kraju stoljeća, F e r n a n d o Pessoa
u europskoj književnoj svijesti sve više zauzimlje mjesto ve­
likog pisca izvanredne pjesničke sudbine, moći i odjeka, s
ponovnim značajnim iberijskim udjelom u gibanjima ovosto-
ljetne literature. U takvom prepoznavanju Pessoe sudjelo­
vala je i hrvatska sredina, razmjerno rano, od pedesetih go-

7
dina. N o , u posljednje doba kao da je nastupila stanka, jer
čitavo j e d n o desetljeće nije na hrvatskom jeziku tiskana
knjiga Pessoinih tekstova, točnije od 1986., kad je sarajevski
nakladnik »Veselin Masleša«, zaslugom urednika Mile Pe-
šorde, objavio reprezentativan izbor: F e r n a n d o Pessoa, Poe­
zija. Istina, Nikica Talan u splitskim Mogućnostima (br. 5-
6-7, 1991.) predstavio je dobro, stručno, raznoliko i obilno
(str. 495-657) Pessoine književne likove vlastitim prepjevi­
ma i p o p r a t n i m tekstovima, ali je, nažalost, taj njegov n a p o r
prošao nezapaženo i prepušten dobroj volji čitatelja časopi­
sa. Kolega Talan je za tu zgodu preveo i Pessoinu Svadbenu
pjesan, izvorno na engleskom, koju sam pridodao ovom iz­
boru, uglavnom istom u usporedbi s onim iz 1986. Preinačio
sam nešto više predgovor, proširio bibliografiju, n a d o p u n i o
kronologiju recepcijom u Hrvata, te dodao jedan znameniti
Pessoin estetički traktat. Izbor je pokušaj da se hrvatskim
čitateljima pruži što potpuniji uviđaj iz bogatoga i produk­
tivnoga Pessoina pjesništva, poštujući njegove složenosti.
Nastoji obuhvatiti pet njegovih otjelovljenja: uz već znane i
u nas prevođene heteronime (Alberto Caeiro, Alvaro de
Campos, Ricardo Reis) i ortonim ( F e r n a n d o Pessoa), prvi
put predstavlja i h e t e r o n i m a Coelha Pacheca. Prepjevanjem
i tumačenjima Pessoe bavim se povremenice od 1969. Te
sam proizvode u ovoj ediciji združio, revidirao, pridodavši
im i nove priloge. U traduktološkom smislu nastojao sam
Portugalcu »pronaći mjesto«, dodirnice u hrvatskoj pjesni­
čkoj tradiciji i leksičkim natuknicama s našim neoklasicisti-
ma, modernistima, pasatistima, simbolistima, kako se to na-
davalo iz pjesničke podloge pojedinih heteronima. Koliko
sam u tome uspio, n e k a ocijene tumači i znalci Pessoine po­
ezije. Njezinih čitatelja u Hrvatskoj imade dosta, uvjerio
sam se to po iskanju Pessoinih knjiga i recepciji u naših vi­
đenih pjesnika. To je bilo i razlogom što sam g. uredniku
Konzora, Velimiru Viskoviću predložio da u svoj p r o g r a m
uvrsti i Pessou, te sam mu zahvalan što je moju preporuku
prihvatio.
Kako su geneza i okolnosti Pessoina literarnog p u t a i
potvrđivanja dosta zapletene, uvrstio sam u knjigu, radi lak­
šeg snalaženja, n e o p h o d n u dokumentarnu i instruktivnu
građu.

Heteronimi

Sva tumačenja Pessoe polaze, koncentriraju se i završuju


apostrofiranjem njegovih, tradicionalno kazano, pseudoni­
ma, koje on ne želeći da se tako pojme, jer to i nisu, oz­
načuje kao heteronime u naglašenoj distinkciji p r e m a ortoni-
mu. Heteronimi bi bili Alberto Caeiro, Ricardo Reis, Alvaro
de Campos, Coelho Pacheco, a ortonim jest F e r n a n d o Pes-
soa. T a k o su napisane i potpisane ove pjesme, i Pessoa ih
tako raspodjeljuje, interpretira i vrednuje. Kakav god izva­
njski predznak ili smisao dali toj činjenici, neosporno je da
je ona imanentna auktorovoj kreaciji i da je središnja, od­
lučna u kritičkom pristupu. Držim da ona proistječe od go­
lema introspektivna napora. Ne vjerujući u jedinstvo ljudske
naravi, ili ga uzalud tražeći u sebi, možda ga demistificira­
jući, a želeći do kraja rasvijetliti svoju intuiciju i unutarnju
tenziju, Pessoa hipostazira simultanu različitost svojih po­
buda, poriva, opredjeljenja, čuvstava i nadahnuća:

Ćutjeti sve na sve načine,


živjeti sve sa svih strana,
biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme,
ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka
u samo jednom trenutku rasplinutu, rasipnu, p o t p u n u i
daleku...

Umnožih se da bih se ćutio,


da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je p o t r e b n o ćutjeti sve,
prelio sam se, samo učinio da iscurim,
razodjenuo, odao,

9
kaže u Protoku sati. Beskompromisan u ispovijedanju (»ap­
solutna iskrenost«) i objašnjavanju raznorodnih, rastrganih
i podvojenih stanja svoje psihe i podsvijesti, ostvario je go­
tovo neprispodobiv auktorski put. Jednostavno kazano: tek
manji dio svojih pjesama »priznaje« svojim, mnogo veći tre­
tira djelom drugih ličnosti, kreativno neovisnih o njegovoj
volji: »Stvorio sam u sebi raznolike osobnosti, m e đ u s o b n o
odvojene, osobnosti kojima sam pripisao različite stihove,
koji s obzirom na moja čuvstva, ne tvore ono što bih ja pi­
sao.« Pojava se, velim, može objašnjavati prizvukom psiho­
patologije i t r a u m a (Edipov kompleks, gubitak oca, uskra­
ćena nježnost, potisnut homoerotizam, itd.), mentalnim kri­
zama, okultističkim nagnućima, alkoholnim rastrojstvom ži­
vaca, ali je nastanak heteronima krucijalan sindrom njegove
pjesničke vitalnosti. Zapanjuje pak temeljno individualno je­
dinstvo polivalentna opusa, ravnomjeran potencijal i umjet­
ničko ravnovjesje u višeosobnom raslojavanju. S druge stra­
ne pak iznenađuje poetička, versifikatorska i strukturalna
raznovrsnost. Kad je do toga unutarnjeg razgraničenja došlo
8. ožujka 1914., u eksploziji se oslobodila golema energija.
Pristavši na suživot drugih bića u sebi, Pessoa je doslovno
od navedenog d a t u m a »višeosobni«, »mnogostruki« pjesnik
s ubrzanom i grozničavom proizvodnjom stihova, koja će na­
rasti do golemih razmjera. Libido scribendi, usustavljena
estetičkim traženjima, držala ga je u zanosu do kraja života,
ne dopustivši mu ni da pjesme koje su navirale iz četiriju
glavnih smjerova sredi i pripravi za objavljivanje. Silovita
projekcija prema totalitetu kroz poeziju, karizmatična žud­
nja da dostigne tudo (»sve«) naprosto ga opsjedala u stano­
vitomu samoponištenju k a o mogućnosti posvemašnjeg sa-
moizražavanja.

10
»Triumfalni dan života«

Hitni zaokret u svojoj duhovnoj egzistenciji Pessoa je opisao


u uzbudljivu pismu Adalofu Casais Monteiro (14. siječnja
1935.): »Godinu d a n a poslije ili dvije (nakon meni nepoz­
nata rođenja Ricarda Reisa godine 1912.) smišljao sam kako
da se dobro našalim sa Sa-Carneirom — da izmislim kakva
bukoličkog pjesnika, veoma složene vrste, i da mu ga pred­
stavim, ne sjećam se više kako, u stanovitom stvarnu obliku.
Provedoh nekoliko d a n a izgrađujući tog pjesnika, ali u tomu
nisam uspio. Jednoga d a n a kada sam napokon od toga odu­
stao — bijaše 8. ožujka 1914. — približio sam se visokom
ormaru i, uzevši list papira, počeh na njegovoj ladici pisati
stojećke kao što činim uvijek kad mogu. I napisah bez pre­
kida više od trideset pjesama u svojevrsnoj ekstazi, kojoj ne
mogu odrediti narav. Bio je to triumfalan dan mojega živo­
ta, a nikad poslije nisam doživio sličan. Pošao sam od na­
slova Čuvar stada. A zatim se u meni pojavio netko k o m e
odmah dadoh ime Alberto Caeiro. Oprostite besmislenost
rečenice: u meni se pojavio moj učitelj. Takav je bio n e p o ­
sredan osjećaj koji sam imao. Tako da, n e t o m je ovih tride­
set i nekoliko pjesama bilo napisano, zgrabih smjesta drugi
papir i napisah, isto tako bez prekida, šest pjesama što tvore
Kosu kišu F e r n a n d a Pessoe. Smjesta i u cjelini (...). Bijaše
to povratak Fernanda Pessoe — Alberta Caeira samom Fer-
nandu Pessoi. Ili bolje, bila je to reakcija F e r n a n d a Pessoe
protiv njegova nepostojanja u obliku Alberta Caeira.
Pošto se Alberto Caeiro pojavio — instinktivno i pod­
svjesno — tražio sam mu učenike. Istrgoh iz njegova lažna
poganizma Ricarda Reisa, nađoh mu i dadoh ime, jer sam
ga već takvoga tada vidio. I najednom, u protivnu skretanju
od onoga što pripada Ricardu Reisu, novi individuum iskr-
snu silovito u meni. Jednim samim potezom, na stroju za
pisanje, bez prekida i ispravaka iskrsnu Triumfalna pjesan
Alvara de Campos — pjesan s tim imenom i čovjekom tog
imena.

11
Stvorio sam onda jednu nepostojeću družbu. Postavio
sam sve to u oblike realnog. Stupnjevao utjecaje, upoznavao
prijateljstva, čuo u sebi raspre, divergentna stajališta, i pri
svemu t o m u čini mi se da sam ja, tvorac svega, manje od
svih nazočan. K a o da je sve bilo neovisno o meni. I kao da
se to još zbiva. Ako jednoga dana mognem objaviti estetičku
raspravu između Ricarda Reisa i Alvara de Campos, vidjet
ćete k a k o su oni različiti, i kako sam ja slab u toj Materiji.«
Dvadeset je godina tako proživljavao j e d n u d u š e v n o -
poetsku d r a m u sudjelujući u njoj čitavom svojom egzisten­
cijom i egzistencijom njezinih protagonista: »Napisao sam s
najvećim gnušanjem osmu pjesmu Čuvara stada, s djetinjim
huliteljstvom i posvemašnjim antispiritualizmom. U mojemu
vlastitom, i po svoj prilici stvarnom, postojanju, po kojem
živim društveno i objektivno, nigda nisam pribjegao sveto­
grđu i nisam antispiritualist. Alberto je Caeiro, ipak, onakav
kakva ga pojmih; tako on m o r a pisati, htio ja ili n e . Odreći
mi pravo da se njim tako koristim bila bi ista stvar kao da
odričemo pravo Shakespeareu da dade izražaj duši Lady
Macbeth, pod izlikom da on, pjesnik, nije bio ni žena ni,
koliko se znade, histeričan epileptik.«
Prebivajući tako u predjelima svoje poticajne iluzije ili
fikcije, on je nevjerojatnom efikasnošću izgrađivao ne s a m o
pjesnički i duhovni profil svojih dvojnika nego i njihovo fi­
zičko postojanje, te svoj estetički i emocionalni odnos p r e m a
njima. Međutim, izmislio je biografije za djela, a ne djela za
biografije.
»Vidim ispred sebe, u bezbojnu prostoru stvarnijem od
sna, lica, kretnje Caeira, Ricarda Reisa i Alvara de C a m p o s .
Izgradio sam i njihovu dob i njihov život.« Pokušavajući iz
druge perspektive motriti svoje stanje, ali ga sveudilj uzim-
ljući za danost, Pessoa se trsi samoanalitički objasniti: »Ne
znam jesam li jednostavno histerik ili sam, točnije, histerički
neurastenik (...) Bilo što bilo, duševno podrijetlo mojih he-
teronima nahodi se u organičkoj mi i neprekidnoj sklonosti
p r e m a depersonaliziranju i pretvaranju.« (»Depersonalizira-

12
nje« bismo mogli, igrom slučaja ili kobi, nazvati i depessso-
iziranje, budući da pessoa na portugalskom jeziku znači
»osoba«.) Fiktivna se poetska transpozicija, u suglasju s po-
luotočnom atavističkom dispozicijom, ne ograničuje na visao
(»snoviđenje«), nego na njezin protok u zbiljsko. Pessoa se
u čudnomu svojem protoku i identificira sa svojim likovima
i diferencira od njih, a to pak više nije iberska označenost,
nego je i m a n e n t n o procesu kroz koji prolaze mnogi pisci.
Samo mu se Pessoa p r e d a o bez ostatka i žrtvovavši sve, pa
i svoje postojanje, služeći dosljedno načelu da je u životu
poezija primarna, a sve ostalo sekundarno. Razdioba lično­
sti, osjećanje dvojnika {alter ego), dvojbenost u pojedi-
načnost egzistencije Pessoa je, uostalom, dijelio sa suvreme­
nicima, p o p u t U n a m u n a , Pirandella. Može se u biografiji i
psihičko-umnom ustroju tražiti uzročište njegovih heteroni-
ma, može se naći i valjanih ovjera, ali ih nikako podvesti
pod mistifikaciju, mitomanstvo. Literarna je objektivna ve­
rifikacija utvrdila da su heteronimi specifični, autonomni
pjesnici, poetički zasebni i da nisu faze na poetskoj putanji.
F e r n a n d o Pessoa, Alberto Caeiro, Alvaro de Campos i Ri­
cardo Reis javljaju se usporedno tijekom raznih razdoblja i
ne ovise o tekućim književnim gibanjima. Pessoine hetero-
nime bolje je tumačiti u kontekstu upravljenosti dvadeseto-
stoljetne umjetnosti i kulture p r e m a inovatorskom razastira-
nju na relacijama ja-svijest-podsvijest, što je on preobratio u
osebujan pjesnički čin. Po tomu se Pessoa dotiče sa čuveni-
jim srodnicima iz velikih književnosti (Th. S. Eliot, Joyce,
Pirandello, Kafka, itd.) u širokoj perspektivi njihovih struja­
nja (postsimbolizam, nadrealizam, psihoanaliza, egzistenci­
jalizam, književnost apsurda). »Samo u toj perspektivi«, ka­
ko veli Tabucchi, »možemo shvatiti u cijeloj njegovoj vrijed­
nosti jedno djelo koje je, možda više od bilo kojeg drugog,
zrcalo čovjeka dvadesetog stoljeća.« Pojačana protuslovlja,
protučuvstva, koja razabiremo u ovom Portugalcu, nisu li
svojstvena tzv. protejskom vremenu i njegovim duhovnim
korifejima? Tek ih je on manje zatomnjivao, radi apsolutne

13
iskrenosti k a o uvjeta pjesničkog poslanja u koje je vjerovao,
a nikako prilagodavao prema nekomu antiautentičnom
kompromisu i probitku. Predočeni heteronimi i niz drugih
realizatori su široke ljestvice poetičkih, estetičkih, emotivnih
divergencija, odbojnosti, katarza, lucidnih pjesničkih trenu­
taka (gogoljevske ekstaze, nadrealističke automatizacije),
intelektualne i ćutilne znatiželje te p o t r e b e da se izluče svi
unutarnji tabui i traume. Ortonim i heteronim, pjesnik i pro­
zaik, dramatik anticipator antiteatra i komediograf, pisac
»krimića«, policijskih r o m a n a i filozofskih traktata, estetik i
inokorespondent trgovačkih tvrtaka, književni kritik i stručni
suradnik komercijalnih revija, polemičar i epistolograf, mo-
dernist-reformator lirike i bard bolećiva nacionalnog »seba-
stijanizma«, angloman non plus ultra i luzoman, kozmopolit
i nacionalist, mistik i protuklerikalac, osamljenik i kolporter
javnih manifesta, nakladnik koji nije objavio ni jednu svoju
knjigu, alkemist, astrolog, teozof, mason, izumitelj novih
pjesnika i vlastiti destruktor, to je već konvencionalan kata­
log odrednica ili Pessoinih sinteza i antinomija.
A unatoč tom golemu pogonu i neprestanoj pjesničkoj
ekscitaciji F e r n a n d o je u kontaktima s okolinom bio decen-
tan (uvijek u crnom odijelu engleskog kroja), uljudan, fami­
lijaran (pažljiv spram svih obiteljskih svečanosti), korektan
p r e m a kolegama, zahvalan i za kritičke objekcije, nenamet­
ljiv, nježan i suptilan kao udvarač, »senhor« (»gospodin«)
za konobare i prodavače, savjestan i ažuran poslovni surad­
nik. Vladao je, j e d n o m riječju, svim tim izvanjskim i unu­
trašnjim pogonom superiornom darovitošću, i ona ga je ču­
vala od devijacija što bi ga kao čovjeka, stvaratelja ili gra­
đanina onemogućile.

14
»Autobiografska bilješka«

Iste godine koje je umro, Pessoa je prijateljima podijelio


svoju skiciranu autobiografiju, koja je poslije djelomično pri­
općena. Donosim je u bitnim navodima:
»Podrijetlo: glavna linija p r e d a — mješavina plemića i
Židova.
Zanimanje: Najprimjerenija bi oznaka bila 'prevoditelj',
najtočnija 'inokorespondent u trgovačkim kućama'. Biti pje­
snik i pisac, ne tvori zanimanje nego poziv.
Društvene funkcije koje je obavljao: Podrazumijeva li se
pod tim kakva javna dužnost ili istaknut položaj, onda nika­
kav.

Politička ideologija: Drži da bi monarhijski sustav bio


najprimjereniji za naciju, koja je organski carska kao što je
Portugal. Drži istodobno da je Monarhija p o t p u n o neostva­
riva u Portugalu. Stoga bi, kad bi bio plebiscit o režimu, ma­
kar s bolju, glasao za Republiku. Konzervativac engleskog
stila, tj. liberalan unutar konzervatizma i posvemašnje anti-
reakcionaran.
Vjerska pozicija: Gnostički kršćanin, stoga p o t p u n o pro­
tivan svim organiziranim Crkvama, navlastito Rimskoj crkvi.
Odan, zbog motiva naprijed naznačenih, Tajnoj Tradiciji
Kršćanstva, koja ima prisnih dodira s Tajnom Tradicijom u
Izraelu (Sveta Kabbalah) i s tajnom biti Masonerije.
Rodoljubna pozicija: Pristaša mističnog nacionalizma,
koji će ukinuti svaku katoličko-rimsku infiltraciju, tako da
se stvori, ako je moguće, nov sebastionizam, koji će je du­
hovno zamijeniti, ako je u portugalskom katoličanstvu bilo
ponekad duhovnosti. Nacionalist vođen ovim geslom: 'Sve
za Čovječanstvo; ništa protiv Nacije.'

Sažetak tih posljednjih razmišljanja:

15
Imati vazda na pameti žrtvu Jacquesa, Velikog Meštra
T e m p l a r a , i boriti se svagda i svuda, protiv njegovih triju zli­
kovaca: Neznanja, Fanatizma i Tiranije.

U Lisabonu, 30. ožujka 1935.«

Pessoin Parnas
U s p o m e n u t o m pismu A. C. Monteiru, Pessoa je dao hete-
robiografski portret Caeira, Reisa i De Camposa:
»Ricardo Reis je rođen god. 1887. (...) u Portu, liječnik
je i sada se nalazi u Braziliji. Alberto Caeiro je rođen 1889.,
u m r o 1915.; rođen je u Lisabonu, ali je gotovo cio vijek pro­
živio na selu. N e m a š e zanimanja, ni gotovo nikakove nao­
brazbe. Alvaro de C a m p o s je r o đ e n u Taviri 15. listopada
1890. (...) On je, kako znate, brodarski inženjer (u Glasgo-
wu), ali je sada u Lisabonu bez zaposlenja. Caeiro je bio
srednjeg stasa; makar je uistinu bio krhak (umro od sušice),
nije se toliko činio koliko je bio. Ricardo Reis je malo, ali
sasvim malo, niži, jači, mršaviji. Alvaro de Campos je visok
(1,75 m, dva centimetra više ili manje), mršav i p o m a l o
sklon pognutosti. Svi su glatka lica: Caeiro bezbojno plav,
oči modre; Reis n e o d r e đ e n e blijede, smeđe boje; Campos
između bijele i smeđe, naginje tipu portugalskog Zidova, ko­
se, pak, glatke s normalnim razdjeljkom, s monoklom. Ca­
eiro nije, kako rekoh, imao gotovo nikakovo školovanje: sa­
mo pučku školu; umrli su mu zarana otac i majka, i čučao
je u kući živeći od male r e t n e . Živio je sa starom tetkom,
pratetkom. Ricardo je Reis, odgojen u isusovačkom kolegi­
ju, kako rekoh, liječnik; živi u Braziliji, jer se t a m o spontano,
kao monarhist, iselio. Latinist je po obuci, koju je dobio od
drugih, i polugrecist po samoobuci. Alvaro de Campos je
imao opće gimnazijalno školovanje; zatim je bio poslan u
Škotsku da studira mehaniku, najprije strojarsku, zatim bro-
dograditeljsku (...).

16
Stavio sam u Caeira svu svoju moć dramatične deper­
sonalizacije, u Ricarda Reisa m e n t a l n u disciplinu, zaodjeve-
nu u glazbu što je njemu svojstvena, u Alvara de Campos
svu osjećajnost koju ne pridajem ni sebi ni životu (...) Kako
ja to pišem u ime njih? Caeiro se javlja čistim i neočekiva­
nim n a d a h n u ć e m a da ne znam, čak i ne predmnijevam da
ću pisati. Ricardo Reis nakon apstraktna razmišljanja što se
naglo konkretizira u odi. Campos kada naglo oćutim potre­
bu da pišem ne znam ni sam zašto (...) Caeiro je pisao loše
portugalski, Campos dobro s omaškama p o p u t eu proprio
umjesto eu mesmo (»ja isti« umjesto »ja sam«, opaska M.
'l'.), etc. Reis piše bolje od m e n e , ali sa čistunstvom što ga
ja držim pretjeranim. Teško mi je pisati prozu Reisa — još
neobjavljenu — i Camposa. Simulacija je lakša, jer je spon­
tanija, u stihu.« U članku Orfej i senzacionizam, napisanu na
engleskom 1916., Pessoa (zapravo Campos) se još j e d n o m
autodefinirao kao pjesnik ortonim i heteronim: » F e r n a n d o
jc Pessoa najčišće intelektualan: jakost mu više počiva u in­
telektualnoj raščlambi osjeta i emocija, koju on vodi do to­
lika savršenstva da n a m to presijeca dah. Jedan je čitatelj
nekoć rekao u svezi s njegovom statičkom d r a m o m Mornar.
'On čini izvanjski svijet p o t p u n o irealnim', i zaista je tako.
Od toga n e m a ništa starijeg u literaturi. Sva je Maeterlin-
ckova maglovitost i tankoćutnost, u usporedbi s time, gruba
i tjelesna (...)
Alvaro de Campos definirao se na izvrstan način kao
Walt Whitman s grčkim pjesnikom u sebi. Posjeduje svu ću-
tilnu snagu koju je Whitman imao. U njega postoji sav na­
pon intelektualnoga, emocionalnog i fizičkog oćuta, koji je
karakterizirao Whitmana, ali se u njemu također očituje i
crta točno oprečna: moć za gradbu i sređeno razvijanje pje­
sme, koju nijedan pjesnik nakon Miltona nikada nije dosti­
gnuo. Triumfalna pjesan Alvara de Campos sa značajkama
na Whitmanov način zbog odsutnosti sroka, kitice (i pravil­
nosti) posjeduje gradbu i sređeno razvijanje, koje čini ne-
vještim savršenstvo što ga je, primjerice Lycidas (Miltonovo

17
djelo, opaska M. T.) tražio na t o m području. Pomorska pje­
san, koja ispunja više od 22 stranice Orfeja, autentično je
čudo ustrojstva. Nijedna njemačka regimenta nije nikad
upoznala unutarnju stegu ravnu tom sastavu, koji se po ti­
pografskom aspektu može držati uzorkom futurističkog ne­
haja.«
U Bilješkama u spomen mojem učitelju Caeiru Alvara de
Campos također je dokumentirana koncepcija Caeira kao
učitelja ostalih dvaju heteronima, opisane su okolnosti nji­
hova poznanstva. Upoznavši ga slučajno u Ribateju, Cam­
pos je za cio život ponio u sebi njegovu sliku (lice, osmijeh,
kosu), njegov nauk, izravno poimanje stvari (»Svaku stvar
koju vidimo t r e b a m o svaki p u t vidjeti po prvi put, jer je
stvarno vidimo prvi put.«), poistovjećenje s poganstvom, ko­
je se ne može objasniti, jer je konstitucionalno, mudrost mu
i neranjivost životom. U jednoj pjesmi Alvaro de C a m p o s
ga prizivlje:

Učitelju, moj dragi učitelju


srce mojega misaonog i čitavog tijela!
Živote izvora mojeg n a d a h n u ć a !
Nisi se brinuo je li ćeš umrijeti, je li ćeš živjeti, ni o sebi
ni o čemu,
netvarna i vidljiva dušo sve do kostiju,
divna pozornosti prema izvanjskom svijetu svagda mnogoliku,
utočište čežnja svih starih bogova,
ljudski duše materinske zemlje,
cvijete iznad potopa osobnog poimanja...
(...)
Spokojstvo, što ga ti posjeduješ, d a d e ga meni, i ono mi
stvori nemir.
Oslobodio si me, ali je sudbina čovjeka da b u d e rob.
Probudio si me ali je smisao toga da si čovjek — spavati!

Ishodište je Caeirove poezije, držim, otpor p r e m a deka­


dentnom simbolizmu i izvještačeriom »saudosismu«, te re-

18
aktualizacija i daljnje iskušavanje izražajnog koncepta Cesa-
rija Verdea (1855.-1886.), portugalskog pjesnika »realistič­
ke orijentacije«, kojeg su modernisti afirmirali. U skladu s
lim rječnik mu je jednostavan, stih metrički nesputan, nai-
vistički aliteraran, izbjegava bilo kakve konotacije sa stan­
dardnim pjesničkim instrumentarijem, pa i po cijenu privid­
nih truizama, pleonazama, ponavljanja i proznih izričaja. Na
europskom obzoru Caeiro djelomično podsjeća na Pascoli-
jevu poetiku. Stanovita lirska emfaza tek se jedva zamjećuje
u Zaljubljenom pastiru, valjda odrazu nerealizirane i jedine
Pessoine ljubavi. Protivnik svake spekulacije (»Ne posjedu­
jem nikakovu filozofiju: imam ćutila«), ekstremni senzualist,
»argonaut istinskih čuvstava«, »uronjen u stvarnost«, pjeva
Narav, »nedužnost stvari«. Najbolje se označio sam:
A moje je pjesništvo naravno kao rađanje vjetra. Ricar­
do Reis, prožet antikom (helenizmom), epikurovac i stoik
istodobno (u filozofskom smislu), estet, odlikuje se, različno
od Caeira, njegovanošću forme (epigrama, oda, elegija) i bi-
ranošću izraza. Njegovi su korijeni u Pessoinoj lektiri sone-
tista »arkadičara« iz portugalskog XVIII, stoljeća te u nje­
govu mladenačkom oduševljenju za jednu knjigu Almeide
Garretta, legendarne figure portugalskog romantizma, u ko­
joj je bio sabrao svoje prepjeve Horacija, A n a k r e o n t a i pje­
snikinje Sapho (otuda u Reisovim pjesmama Lidije, N e e r e ,
Kloe). Zbog metričke iznijansiranosti, klasicističkih kon­
strukcija i fakture teško je prevodiv na druge jezike. Sve ono
što je Pessoa imao u sebi klasicističkog i romantičkog kri­
staliziralo se u Ricardu Reisu, kao što je Caeiro p o t p u n a
negacija toga. Reis na stanovit način korespondira s ono­
dobnim neoklasicizmom (Carducci). Pjesme potpisane pje­
snikovim građanskim imenom odaju suptilna lirika, zatvore­
nih i vezanih parnaso-simbolističkih oblika i glazbenosti. Je­
dan dio njih teži prema posebitoj tajnovitoj hermetičnosti,
ezoteričnosti, dok drugi o p o r o m sentimentalizmu i subjekti-
vizmu. Iz Poruke, jedine zbirke na portugalskom objavljene
za života, emanira kompleks »quinhetizma«, e p o h e velikih

19
oplovljavanja i pomorskih otkrića, te »sebastijanizma« (ek-
statićko vjerovanje u povratak slavnih kraljeva). Pjesnik u
n e k o m personaliziranom patriotizmu uskrisuje epopejske
ličnosti s povijesnim retušem, heraldički, u minijaturnim
uokvirenim portretima. F e r n a n d o P e s s o a - F e r n a n d o Pessoa
kao lirik djelomično iskušaje i inicijacije kabale i alkemije
te ritualne zanose. Njegove su pjesme, međutim, sugestivne
i prepoznatljive i izvan tih spoznaja, kao hermetičke ili sim-
bolističke komunikacije sa čitateljem. Držim da se u njima
prepoznaje i odjek francuskih simbolista, koje je dobro poz­
navao, štoviše pjevao je na francuskom na njihovu tragu.
Nasuprot Reisu, koji živi u drevnom, Alvaro de Campos je
cio u svojem vremenu. Promotor je portugalskog književnog
avangardizma. U citiranoj pjesmi, posvećenoj »učitelju« Ca-
eiru, on se ovako apostrofira:

D a o nepoznati Bog da sam ostao uvijek onaj


dekadentni pjesnik, glupo preuzetan,
što bi mogao barem da se svidi,
i što u meni ne bi razbuktao strahotno znanje viđenja.

Futuristički opčinjen »dubokim danas« i iznašašćima


modernog doba (strojevima, brzinom, tehničkim naprava­
m a ) , slavi vitalnost, dinamizam. Jakoga kritičkog duha, naj-
protuslovniji od svih heteronima: izražava se i u pjesmama
s dva-tri stiha i u dugim p o e m a m a , nježno je nujan i iro-
nično-ciničan (superiorna ironija, koja se kadšto teško ra­
zaznaje, pa može biti pogrešno očitana), prezire svijet i stra­
sno voli njegove živuće oblike, kozmički pesimist i vitalist.
Gonjen unutarnjom vatrom, »energizmom«, stvara u veli­
kim zamasima i potezima. Po mnogo čemu je Alvaro de
Campos najsrodniji sveukupnosti svojeg duhovnog oca (sla-
bovidan kao i Pessoa), najizravniji njegov alter ego. Kod nje­
ga se ponajviše očituje, interferira i sažimlje golemost Pe-
ssoinih literarnih pobuda, izvora i htijenja, od zloslutnih vi­
zija i evokacija »tragično-pomorskih«, brodolomnih, pripo-

20
vijesti do prestrukturiranih reminiscencija na engleske ro­
mantike, Whitmana, Rimbauda, Mallarmea. R a d o poseže
za agresivnim futurističkim eksklamativima i interogativima,
versifikacionim »izazovom zvijezdama« kao i whitmanov-
skim psalmodijsko-litanijskim intonacijama.
Neke njegove poeme-epiliji kao Triumfalna pjesan, Po­
morska pjesan, Protok sati, Ratnička pjesan, n a p i s a n e između
1914.-1916., po unutarnjem monologiziranju, strujanju pod­
svijesti, izokrenutim slikama i misaonim impostacijama ne
samo da se priključuju onodobnim značajnim poetskim im­
pulsima nego i anticipiraju još suvremenije. Za A. Bosqueta
( ampos je »prvi pjesnik modernih vremena«. Ratnička pje­
san vizualizacijom i apokaliptičnošću podsjeća na Picassovu
guerniku. Prije pet godina pojavila se knjiga neizdanih proz­
nih i pjesničkih tekstova ovog h e t e r o n i m a (Vida e Obras do
l'.ngenheiro), u kojoj su iznenadili ljuveno-turističko-vinski
soneti.

Pessoa i futurizam

Veliki, bitni dio stihova Alvara de Campos, datiranih u vri­


jeme prvoga svjetskog rata, potaknut je futurističkim izazo­
vom. Taj je izazov bio, čini se, dobrodošao ferment u ono­
dobnom Portugalu za slamanje tradicijom i provincijalnošću
opterećene književne situacije. Po Octaviju Pazu samo su tri
velika pjesnika futurizma: Apollinaire, Majakovski i Pessoa
(tj. Campos). Pokretački nemir koji je futurizam unio u Por­
tugal iskupio se uglavnom Camposovim kompozicijama, ma­
kar je pravac, baš zahvaljujući Pessoi, zadobio izrazitu luzi-
(ansku crtu, nesloživu, recimo, s talijanskom futurističkom
varijantom. Upravo zbog toga valja uvažavati njegove nacio­
nalne korijene i uvjetovanosti, koje n a m istodobno na drugi
način predočuju i Pessou, ne kao iznenadnu ili čudesnu po­
javu u jednoj maloj, perifernoj literaturi, nego kao proizvod
njezinih tokova i napetosti. Koliko je god Pessoa tipičan pje-

21
snik m o d e r n o g a europskog doba, ne može ga se istrgnuta iz
luzitanske tradicije, kako se to nerijetko čini, valjano ni ob­
jasniti ni valorizirati.
Futuristički dinamizam i nonkonformizam, radikalna
oporba p r e m a konvencijama prošlosti impresionirali su jed­
nu m l a d u književnu skupinu, koja upravo u vrijeme Mari-
nettijevih manifesta stupa na pozornicu. Skupina se svodi na
četiri-pet imena, ali ima sve atribute književnog pokreta i
ishodište je svekolikoga portugalskog modernizma. Orfeisti,
pariški studenti ili kao Pessoa kultivirani na europskoj poe­
ziji, zauzimlju krajnje kritičan stav p r e m a literarnomu i du­
hovnom stanju u svojoj zemlji, koje stanje žele prevratno i
iz temelja mijenjati.
Portugalsku književnost u trenutku kada oni nastupaju
karakteriziraju dosta kaotične i divergentne tendencije u na­
p o r u da se o n a europeizira i izađe iz poluotočne o m e đ e n o -
sti, ali da istodobno sačuva svoju samosvojnost. Krizni po­
ložaj, u kojem se našlo nekadašnje golemo kolonijalno car­
stvo, očituje se i u literaturi u fenomenu antagonizma iz­
m e đ u luzitanizma (kao mitske nacionalne vrijednosti i u isti
m a h opterećenja) i kozmopolitizma (kao jedinog p u t a da se
konstituira moderni Portugal i izbori njegovo izgubljeno
mjesto na svjetskoj pozornici). Stalna je napetost prisutna
zbog toga što su se te dvije orijentacije, zbog specifične at­
mosfere i pritiska društvenog konzervativizma, m e đ u s o b n o
dokidale, a to je stvaralo dojam bespomoćja i besperspek­
tivnosti, kojima su podlijegali mnogi intelektualci: portugal­
ska književnost fin de siecle-a. ima ponajveći broj samo­
ubojica i emigranata u E u r o p i .

Konvulzivan proces, o kojem je govor, započela je tzv.


»generacija 1870.«, tražeći, p o d dojmom revolucionarnih
zbivanja u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, posvemašnju
preobrazbu književnosti i socijalnog poretka. Ta će se gene­
racija, međutim, potkraj stoljeća raspasti ostvarivši samo po­
jedinačno ono što je obznanila. Njezin ideolog, suptilan pje­
snik Antero de Quental, ustrijelio se u perivoju rodnoga

22
grada P o n t a Delgada, a oko prozaika Ece de Queiros for­
mira se krug Pobijeđenih od života. Ti su se pisci, suprotstav­
ljajući se romantičarskim i pseudoklasicističkim pogledima
na literaturu, otvorili prema utjecajima francuskih realista i
Baudelairea. Devedesetih godina zamjetno je simbolističko
prestrukturiranje u pjesništvu, što je izazvalo reakciju u obli­
ku neogarretizma i književnog nacionalizma. Potonja t e n d e n ­
cija oko 1900. dobiva nekakvu mistično-filozofsku dimenzi­
ju (Teixeira de Pascoaes), p r e m a kojoj bi se portugalska na­
cija, vraćajući se svojoj povijesnoj baštini i mentalitetu, du­
hovno i kulturno preporodila i othrvala razornom pesimiz­
mu.
Motivacije Pessoine skupine oko 1915. na stanovit su
način slične motivacijama »generacije 1870.«, samo što ona
u realizaciji svojeg programa ističe drugačija rješenja, djelo­
mično ovisna o futurističkim interpretacijama povijesti i
književnosti. Takvim manifestacijama, povezanim uz časopis
Orfej, ton daju književnici Pessoa i Mario de Sa-Carneiro t e
slikari Almada Negreiros i Santa-Rita, što je navodno od
samog Marinettija dobio »opunomoćenje« za Portugal. Uz
futuristički satkane tekstove Orfej donosi slikarske priloge u
posebnoj grafičkoj obradbi, koja je trebala sugerirati j e d n u
od njegovih inovatorskih ambicija: interpenetraciju literatu­
re i likovnih umjetnosti.
Pessoina suradnja u Orfeju, gledana iz današnje pers­
pektive, pruža nam mogućnost prepoznavanja etapa njegova
psihičkoga i poetskog račvanja. Orfeju sasma sigurno valja
zahvaliti što je Pessoa izdašnije propjevao na portugalskom
jeziku, jer su se njegove književne ambicije sve do tada ori­
jentirale prema izražavanju na engleskom. Nešto mu mlađi
prijatelji, navlastito Sa-Carneiro, prvi su bili impresionirani
njegovim izvanrednim pjesničkim talentom i zapravo su ga
oni potaknuli na nacionalno književno preispitivanje i lišili
kolebanja. Pessoa je u okviru onodobnih europskih pravaca
osmislio izvornu portugalsku varijantu p r e m a vlastitim pje­
sničkim projektima, određujući nova iskustva kao paulizam,

23
senzacionizam (adekvat futurizmu) i intersekcionizam. U pr­
vom broju Orfeja nalazi se njegova »statička d r a m a « Mornar
i nekoliko pjesama Alvara de Campos; u drugomu je broju
Pomorska pjesan, možda najvažniji Pessoin pjesnički objavak
za života. U jednoj rukopisnoj bilješci iz 1915. (Sto želi »Or­
fej«?) Pessoa je na svoj način eksplicirao intencije pokreta i
njegova glasila: »Stvoriti kozmopolitsku umjetnost u vreme­
nu i prostoru. Naše je doba takvo doba, u kojem sve zemlje,
materijalnije nego ikad i po prvi put intelektualno, postoje
u n u t a r svake, u kojem Azija, Amerika, Afrika ili Oceanija
bivaju E u r o p a i svaka postoji u Europi. Dostatan je bilo koji
europski gat, čak i ovaj gat Alcantara, da bismo u njemu
imali zgusnutu čitavu zemlju. Zovem li ja to europski, a ne
američki, primjerice, to je zbog toga što je E u r o p a a ne
Amerika fons et origo ovog tipa civilizacije, civilizirani pred­
jel koji daje obrazac i pravac cijelom svijetu. Stoga, istinska
m o d e r n a umjetnost m o r a biti denacionalizirana u najvećem
stupnju — mora u sebi skupiti sve česti svijeta. To je jedini
način da ona bude tipično moderna. Neka naša umjetnost
b u d e jedna umjetnost gdje se azijska tugaljivost i mističnost,
afrički primitivizam, kozmopolitizam Amerika, egzotizam
Oceanije i dekadentna mašinizacija E u r o p e spajaju, ukršta­
vaju, prepliću. Kada se j e d n o m to spajanje spontano obavi,
ishod će biti umjetnost-nad-svim-umjetnostima, n a d a h n u ć e
spontanistički kompleksno.«
Makar je Orfejevo izlaženje bilo efemerno, domašaj mu
zacijelo nije. Pessoa je cio život žudio za atmosferom Orfeja,
prvim zamahom književne avangarde u Portugalu, te bio no­
stalgično, emotivno i poetički vezan za te trenutke. On je
1916. naumio predstaviti internacionalnoj javnosti Antologi­
ju pjesnika senzacionista, pa je u predgovornom eseju na en­
gleskom (objavljenu posmrtno), izrazio svojevrstan Homma-
ge a Orpheu: »Samo su dvije stvari zanimljive u Portugalu
— krajolik i Orfej. Sve što se nahodi u međuprostoru, trula
je i istrošena slama, što je rabljena diljem cijele E u r o p e , pa
sada gnjije između tih dviju jedinih portugalskih draži. Kat-

24
kada je krajolik nagrđen, jer su u nj stavili Portugalce. No,
Orfejse ne može nagrditi, jer on odolijeva Portugalu. N a k o n
dan i pol boravka u Portugalu zapazih krajolik; trebalo mi
je godinu i pol da zapazim Orfej. Istina j e da sam se iskrcao
u Portugalu dolazeći iz Engleske u istom trenutku kada je
Orfej silazio s Olimpa. Ali to n e m a važnosti, jer je to samo
sretna koincidencija, koju sa zahvalnošću prihvaćam.
Kada bismo bili kadri dokučiti što je m u d r o u modernoj
književnosti, počeo bih krajolikom i završio Orfejem. Ali,
hvala Bogu, kako mudrost nema nikakvo značenje u moder­
noj književnosti, ostavljam po strani krajolik i počinjem i za­
vršavam s Orfejem. (...) Isplati se naučiti portugalski da bi
ga se moglo čitati. U njemu n e m a ni G o e t h e a ni Shakespea-
rea. Ali u njemu ima sve ono što je dostatno da nadoknadi
činjenicu da u njemu n e m a ni G o e t h e a ni Shakespearea. Or­
fej je zbroj i sinteza svih modernih književnih pokreta. Orfej
je tromjesečna revija (...) Svaki broj ima otprilike 80 stranica
i malo suradnika. (...)
Oni su izvanredno različiti, vodi li se računa o njihovu
malom broju i činjenici da su svi moderni. Svaki broj donosi
novu korist tomu čudesnu sintetičkom pokretu. Čekam ne­
strpljivo četvrti broj. Možda je to besmislica kazati, čak ako
je riječ o istini, da u Orfeju ima više nepredvidivog i zanim­
ljivog nego u sadašnjem ratu.« Slijedimo li ton i artikulacije
ovog teksta, prepoznat ćemo u njemu retoriku avangardnih
manifesta. Pošto se Orfej ugasio, S a n t a - R i t a i Almada Ne-
greiros pokušavaju iznovice okupiti pobornike futurizma u
almanahu Portugal Futurista (1917.) s m e đ u n a r o d n i m obi­
lježjem. Uz suradnike iz Portugala tu susrećemo originalne
tekstove B. Cendrarsa, Apollinairea, Sonie Delaunay, pre­
vedene manifeste Marinettija, Boccionija, Carre. Policija,
koja je već imala na zubu Orfej, zaplijenila je tu ediciju, pos­
ljednje organizirano očitovanje futurističkog pokreta u Por­
tugalu. Santa-Rita je u njoj objavio zanimljiv Futuristički ul­
timatum portugalskim naraštajima XX. stoljeća; P e s s o a - C a m -
pos također svoj Ultimatum, u kojem su vidljive neke opće
futurističke tendencije (radikalni antitradicionalizam, ne-

25
pomirljivost i nezadovoljstvo s postojećom umjetnošću, bu­
čna retorika s psovačkim izrazima), što je pokazatelj dijela
njegovih tipičnih zaokupljenosti. Iberijska je tjeskobnost
p r e n e s e n a na europsku razinu, odbojnost p r e m a duhovnoj
klimi vremena zahvaća i književne pravce, njihove nositelje
i p r o m o t o r e (Anatole France, Maurice Barres, Paul Bour-
get, Rudyard Kipling, George Bernard Shaw), »mandarine
Europe«, koji žude za »čuvenošću svojstvenu glumcima i
farmaceutskim proizvodima«. Campos vapi u ime E u r o p e za
novom poezijom: »Dajte H o m e r e Eri Strojeva, o Sudbine
znanstvene! Dajte Miltone Razdoblju Električnih stvari, o
unutarnji Bozi Materije!« Poslije je Pessoa-Campos na sta­
novit način stišao futurističke pobude, artikulirane u t o m
nabusitom manifestu. Čak je futuriste svrstao u skupinu »hi-
nitelja« umjetnosti s realistima, naturalistima, simbolistima,
m e d u »aristotelovce«. To se dogodilo u traktatu Bilješke za
jednu nearistotelovsku estetiku sedam godina (1924.) n a k o n
Ultimatuma, gdje je inače došla na površinu Pessoina sklo­
nost promišljanju umjetnosti, koja je urodila mnogobrojnim
zapisima, esejima, sentencijama raspršenim po rukopisima,
n a k n a d n o okupljenim u više knjiga, većinom posmrtno ob­
javljenim, kao d o k u m e n t i m a njegove poetološke i estetičke
destinacije u mnogočemu poticajne i kadšto s lucidnim tre­
nutcima. Stoga sam za ovo izdanje i preveo Bilješke za jednu
nearistotelovsku estetiku k a o k o n t r a p u n k t manifestnim tek­
stovima tipa Ultimatum, ali i kao potvrdu stalno prisutna di-
namizma u doživljavanju umjetnosti kao svrhe postojanja.
Ultimatum je doživio dvojake reakcije, htio je »zapanjiti«, u
tome je uspio, ali se čini da auktora nije obvezao. Taj tekst
nije, naime, značio pristupnicu futurizmu, koji on, različito
od Santa-Rite i A l m a d e Negreirosa, drži samo j e d n o m od
mogućnosti u traženju nove književnosti. U predgovoru neo­
stvarenoj Antologiji pjesnika senzacionista on apostrofira ku-
bo-futurizam precizirajući da su portugalski senzacionisti vi­
še proistekli iz njegova d u h a nego iz njegova slova i da su
mu oni intelektualizirali postupke. Pessoi su bili nepoćudni
javni nastupi i teatralne provokacije publike, što je uprili-

26
čivao Santa-Rita, Marinettijev je arivizam žestoko izrugao.
Uza sve to nepobitno je da je pjesništvo heteronima Alvara
de Campos djelomično o d r e đ e n o futurističkom poetikom i
akcentima, ali i da je izbjeglo neka njihova ograničenja.
To će n a m bolje od svega potvrditi dvije p o e m e iz ovog
izbora, inače najdulji Pessoini pjesnički sastavi.

Pomorska pjesan

Valjda ne postoji nijedan narod čije je nacionalno i duhovno


biće toliko obuzeto m o r e m koliko je to u Portugalaca. Bu­
ran i tajnovit O c e a n tu zemlju odvaja i spaja sa svijetom. Od
srednjovjekovnih križarskih vojni do renesansnih otkrića ne­
znanih predjela našeg planeta, što su potresla čovječanstvo,
pučine su bile poprište luzitanske slave i udesa. Najljepše
medievalne pjesme o ljubavi, tzv. pjesme zatravljene žene,
izražavale su nespokoj zbog rastanka s vitezom, molbenice
valovima da budu skloni plovidbi, bojazan da sirene ne op­
čine mornara. U šesnaestom stoljeću, kada se luzitanski sti­
jeg vio nad nepreglednim prostranstvima, najglasovitiji na­
cionalni pjesnik, Luis Camóes, u epopeji Luzitanci uzveličao
je do apoteoze morsku neustrašivost i probojnost Portuga­
laca prikazavši ih kao titane što su nadvladali sile i stihiju
prirode i kao nepobjedive junake vesla i mača. Tim se mi­
tom napajala nacionalna svijest i onda kada je prividna m o ć
Luzitanskog Carstva stala iščezavati uzmičući nekoliko sto­
ljeća pred kolonijalnim suparnicima i vlastitom nejakošću.
Pokret Renascenca Portuguesa, s kojim je Pessoa n e k o vrije­
me na zauzetoj distanci surađivao, također je poetski inter­
pretirao vječnu spregu m o r a i Portugala. Portugalska se na­
cija preko pomorskih konkvistadorskih i trgovačkih (Pessoa
u liku Camposu više puta himnički slavi trgovinstvo) p o h o d a
uspela na svjetsku pozornicu i nije se sve do najnovijih dana
mirila s time da s nje nestane, zadržavši sveudilj čuvstvo ne­
kakvoga mesijanskog poslanja i mistično-pustolovne potre­
be da se potvrđuje izvan postojbine. Dodiri i sudari s dale-

27
kim n a r o d i m a i egzotičnim civilizacijama povećali su njezinu
poluotočnu klaustrofobiju i utjecali na oblikovanje j e d n e
specifične tradicije, opsjednute prekomorskim znakovima
prohujale slave. F e r n a n d o Pessoa je takvu dubinsku atavi­
stičku k o m p o n e n t u luzitanizma poetizirao, rekosmo, kroz
simbole prošlosti u Poruci.
Alvaro de C a m p o s je Pomorsku pjesan, »autentično ču­
do ustrojstva«, pretvorio u panegirik pomorstvu, pomor­
skom aktivitetu, brodovima, lukama, gatovima i njima pri­
padajućim institucijama i objektima s asocijativnim prisje-
ćajima na pripovijesti o tragičnim povijesnim brodolomima
i gusarskim strahotnostima. Pisana karakterističnim Pessoi-
nim automatizmom, u j e d n o m dahu, za vrijeme podvajanja
pjesnikove ličnosti, o n a postaje instrumentom traženja pra­
ve personalnosti, nekadašnjeg bivstva i instrumentom njego­
ve izvanvremenske identifikacije. U njoj je prisutna i potre­
ba za stanovitim očišćenjem od traumatskih stanja njegove
duševnosti, instinktivnih protućudorednih nagnuća, erotič­
nih i sadomazohističkih frustracija. Kao protuteža paroksiz-
mu ćutila p o e m o m se u neponovljivu kontrastu prostire sen­
timentalnost, čežnja za spokojstvom, djetinjstvom, obitelj­
skim krugom, ispunjena kajanjem i grizodušjem. K a o oda
»svemu pomorskom«, drevnom i modernom, idiličnom i
grozovitom, Pomorska je pjesan u isti m a h i autobiografska
ispovijest, poetsko iskupljenje životnog zanimanja, kores­
pondenta kod pomorsko-trgovačkih tvrtki. Takvu je j e d n u
kreativnu stimulaciju m o r e m mogao oblikovati samo Portu­
galac, a od Portugalaca s a m o Pessoa.
Poema, tiskana u Orfeju (1915.), upozoruje i n a stupanj
modernističke motiviranosti te generacije i njezina glasila,
koje je neosporno bilo m e d u najavangardnijim u tadašnjoj
Europi, samim tim što je jednoj tako kompleksnoj, izazovnoj
i antitradicionalističkoj pjesničkoj tvorevini namijenjena čet­
vrtina prostora drugoga i posljednjeg broja.

28
Protok sati

Nešto od asocijacionizma, nacionalnog i vlastitog, iz Pomor­


ske pjesni osjeća se i u ovom sastavku, poemi goleme evo-
kativne i futurističke siline. Prividno razlomljena na vizije i
prizore, u m e t k e obrednih pročišćavanja čuvstava, pokazuje
se istodobno u neobičnoj koherenciji, imanentnoj poemič-
nosti i pretapanju građe, te specifičnoj transformaciji kate­
gorija vremena, već na tragu Prousta i Th. S. Eliota. Za oči­
tovanje futurističkih invektiva ova je Pessoina p o e m a možda
ponajzahvalnija. » M o d e r n a drama m o r a izražavati veliki fu­
turistički san, koji proizlazi iz našega suvremenog života uz­
nemirenog brzinama na zemlji, na moru i u zraku, životom
kojim vlada p a r a i električna energija. P o t r e b n o je izvesti na
scenu kraljevstvo Stroja...«, kliče T. F. Marinetti. Louca ve-
locidade (»luda brzina«), energia, mdquina, motor, raiva pan-
teista (»panteistička srdžba«), tramwayi, vlakovi, zamašnjaci,
motori s unutarnjim i vanjskim sagorijevanjem, automobili
u nekoj freneziji opsjedaju pjesnika i ispunjaju mu sve život­
ne pukotine iz prošlosti.
S druge strane, Protok je sati po mjestimičnoj inkantaciji
noći, pomalo novalisovski sjetan, pomalo blizak pjesničkim
ekstazama mistika Ivana od Križa (San J u a n de la Cruz), u
kojima je noć simbol očišćenja od tjeskobe tjelesnosti. Pes­
soina se ansia (»tjeskoba«), istina, ne smiruje u projiciranom
sjedinjenju s boštvom. On svoju metafizičku zaokupljenost,
emotivne raspukline, dileme pred opstojnošću ostavlja otvo­
renim, podložnim višestrukim hipotetičkim bivstvima. U žu­
dnji za totalitetom korespondira sa španjolskim mistikom:
da bi bio sve, htjedni biti ništa, tj. poništi prvotnu osobnost.
Ili, pak, dohodi do zaključka, davno artikulirana u iberskoj
svijesti, todo es nada (»sve jest ništa«), što bi mogla biti i
gravitaciona točka cijeloga njegova raznorodna opusa.

29
»Dramski pokušaji«

U Pessoin opus ulaze i tri dramska pokušaja. On se dugo


pripravljao za pisanje scensko-poetskih tekstova, ali svoje
projekte nije, čini se, priveo kraju. Pessoa u bilješci, namije­
njenoj tim tekstovima, dramu drži za »maksimalno sinteti­
čan oblik književnog pripovjedalaštva«, te razlikuje njezina
tri tipa: sintetički, analitički i miješani. Sintetički tip da do­
stiže svoju puninu u stihovanoj drami. Od triju Pessoinih
dramskih predložaka samo je j e d a n versificiran (Prvi Faust,
prepjevao ga je na hrvatski Nikica Talan), dok su druga dva
(U šumi očaranja, Mornar) strukturirana k a o poetska proza.
Jedini je Mornar u potpunosti dijalogiziran. Ta »statička
d r a m a u jednoj slici«, nastala je prije heteronimske diobe u
vrijeme njegova intenzivna književnog angažiranja. Pessoa
ju je veoma uvažavao (kanio ju je prevesti ili iznovice napi­
sati na francuskom), tu ju je i objavio u svojem miljeniku
Orfeju.
Mornar je, naime, refleks onodobnih njegovih karakte­
rističnih preokupacija (metafizičkih, okultističkih, oniristič-
kih), psihološkog samoispitivanja i dilema pred čovjekovom
egzistencijom i osobnošću. Na stanovit je način uvod u li-
terariziranje heteronimske sudbine. Potaknut Maeterlin-
ckom, Nervalom i lektirom magijskih djela, Pessoa ovdje po­
kušava naznačiti dilemu stvarnog postojanja kroz karakteri­
stičnu upitnost iberijskih književnosti p r e d f e n o m e n o m živo­
ta u trajanju: je li san prvotniji i zbiljskiji od jave. D o p i r e do
zaključka španjolskih baroknih dramatičara, do Calderóno-
ve teze: život je samo san. N o , to čini sasma drugačijom poe­
tikom i literarnim postupkom, unoseći u Mornara specifične
instrumente, prepoznatljive iz njegove heteronimske poezi­
je. Alberto je Moravia, istina ne prvi, u drami naslutio neke
Pirandellove dvojbe. Središnja je točka Mornara zapravo
pripovijest o brodolomcu na pustu otoku, koji je izsnatrio
j e d a n prijašnji život, život koji nije postojao, što ga uopće
nije proživio. Naposljetku taj izmišljen život istiskuje njegov

30
laktički prošli život, te tako istinski život postaje onaj iz sno­
va. U isti m a h sugerira da čovjek, u bijegu od nepoznanica
što ga okružuju, samo u snovima može pronaći svoje uto­
čište.
D r a m a svojim jednoličnim dijalogom, oskudnošću lek­
sika, ponavljanjem istih riječi, odsutnošću zapleta i radnje
biva anticipacija tzv. antiteatra.

Coelho Pacheco i Bernardo Soares u nizu drugih


heteronima

Medu gradom pripravljenom za objavljivanje u trećem broju


Orfeja nalazi se i oveća pjesma Onkraj drugog oceana. Pje­
sma je posvećena »uspomeni Alberta Caeira« i potpisana od
('oelha Pacheca, koji je, po svemu sudeći, bio epizodni he-
leronim, jer ga više nigdje drugdje ne susrećemo. U litera­
turi se o Pessoi tom sastavu često pridaje nadrealističko obi­
lježje, ili b a r e m nagovještaj nadrealizma zbog automatizira-
noga, razbarušenoga versificiranja i zbog neočekivanih slika
i maštarija. Takvih značajki ima i u pojedinim stihovima Ca­
eira, još više kod Camposa. Pacheco po invokaciji noćnih
ugođaja, medievalnih interijera podsjeća na »ranog« Pessoi-
na heteronima engleskog izraza Alexandera Searcha. On­
kraj drugog oceana složena je i pomalo zagonetna kom­
pozicija (kao što je i Pacheco heteronim nepoznate biogra­
fije), kojoj uistinu m o ž e m o pripisati stanovitu nadreali-
stičnost, ako to nije Pessoin eksperiment okultističke prove­
nijencije ili namjerno izazvane ekstaze stimulativnim sred­
stvima. Slučaj Coelha Pacheca problematizira daljnji stupanj
heteronimske Pessoine kreacije, signalizira činjenicu da Al­
berto Caeiro, Ricardo Reis i Alvaro de Campos predstav­
ljaju najsustavnije, ali ne i jedino, područje takve kreacije.
U svojoj intenzivnoj i polimorfnoj spisateljskoj djelatnosti i
atiktorskim opredjeljenjima proizveo je još niz drugih njemu
svojstvenih inoindividualnosti, manje ili više poznatih, od

31
kojih neki čekaju da budu izvučeni iz čuvenoga Pessoina
»sanduka« s rukopisima na svjetlo dana. M n o g o ih je, na
desetke.
Recimo, A L E X A N D E R S E A R C H , »napisao« je više
spisa na engleskom, gdje raspravlja o političkim, filozofskim
i religijskim pitanjima. A N T O N I O M O R A , čiji su spisi prvi
p u t objavljeni g. 1966. (autointerpretacija, estetika, teorija i
kritika književnosti, filozofski eseji), vjerojatno je nazočan u
Pessoinoj svijesti od 1917. Povezan je s »portugalskim neo-
poganizmom« i misaonim prevladavanjem futurizma.
R A P H A E L B A L D A Y A (nazočan od 1915.) bavio se
»istinskom ezoteričnom znanošću« i pisac je nekoliko takvih
spisa. U Pessoinu sanduku p r o n a đ e n a je posjetnica Raphael
Baldaya I Astrologo em Lisboa, koja je nedvojbeno povezana
s Pessoinom n a k a n o m da otvori astrološki ured.
C H A R L E S R O B E R T A N O N , pisac j e jednog soneta
na engleskom iz g. 1904., jednoga literarnog projekta i j e d n e
komedije, te meditacija o Taineu, Schopenhaueru i »psihič­
kom automatizmu«. J E A N S E U L D E M E L U R E T (rođen
1885.) vjerojatno je pjesnik francuskih Pessoinih stihova.
A B I L I O F E R R E I R A Q U A R E S M A , p r e m a Pessoinoj
natuknici, auktor je i protagonist (privatni detektiv) policij­
skih pripovijesti. U rukopisima je ostalo dosta građe za pro­
učavanje i definiranje Pessoinih pretpostavljenih likova:
P A N T A L E O , P E R O B O T E L H O , C A E S A R SEAK, F E R ­
D I N A N D S U M M A N , K A P D I M O N T A L E , itd.
Vrlo veliku pozornost izazvao je 1982. heteronim B E R ­
N A R D O S O A R E S , kad je j e d n a knjiga Livro do Desassos-
sego (Knjiga nespokojnosti) pokazala Pessoin d o t a d a nepoz­
nat lik. Medu 27. 543 d o k u m e n t a »Fonda Pessoa« Lisabon-
ske Nacionalne biblioteke bilo je dosta tekstova, što ih je
potpisao Bernardo Soares. Od njih je načinjena spomenuta
knjiga, uskoro prevedena na njemački i talijanski, što je ušla
na popis najprodavanijih edicija. Ovaj Pessoin h e t e r o n i m ta­
kođer ima indikativnu biografiju: on je pomoćni knjigovođa
u jednoj tekstilnoj tvrtki u povijesnoj četvrti portugalskog

32
glavnog grada (»Baixa«), poznatoj po trgovačkim poslovima.
S prozora svojega u r e d a taj mali činovnik p r o m a t r a izvanjski
svijet kroz staklo, bilježi svoje raznovrsne reakcije na nj ra­
čunovodstvenom pomnjom, što se na kraju ustrojava u in-
timni dnevnik, autobiografski roman, ispovjedno štivo u ra­
sponu od 1913. do 1935. Javnost je iznenadila krepčina te
Pessoine proze, svježina zapažaja, način razmišljanja, koja
je ne samo promovirala jednoga nemimoilaznoga njegova
heteronima, nego još j e d n o m posvjedočila neslućene razm­
jere auktorova opusa. Knjiga nespokojnosti, već se sada mo­
že tvrditi, prilog je velikoj tradiciji europskih autobiograf­
skih ili ispovijednih tekstova. Kako se u Europi zanimanje
za takva djela vidljivo obnavlja, potičući i nova djela, tako
je Soaresov roman-dnevnik došao u pravo vrijeme i još više
aktualizirao raspravu o »genijalnom Portugalcu« u smislu da
F e r n a r d o Pessoa nije samo izvanredni pjesnik, nego »sam
po sebi cijela jedna literatura« (Luciana Stegagno Picchio).

Trojezični pjesnik

Takvu ocjenu potiče i činjenica što je Pessoa pisao stihove


na tri jezika, medijem triju poezija, portugalske, engleske i
francuske. Nije isključeno da se m e đ u tim silnim dokumen­
tima (»pessoaiana«) ne n a h o d e i neke pjesme na njemač­
kom jeziku, koji je također izvrsno poznavao, a, spomenuti
jc još jednom, njegovo prisno doživljavanje njemačkih ro­
mantičara. Još će nešto iznenaditi, kad je posrijedi ovaj por­
tugalski pjesnik, koji svojom višejezičnošću prizivlje huma-
nističko-renesansna vremena (tada su portugalski pjesnici
čestokratno, p o p u t naših hrvatskih, također pjevali na tri je­
zika: latinskomu, portugalskomu, kasteljanskom), to što su
mu prvi objavci na engleskome, a ne na materinskome: 35
Sonnets, Antinous, 1918. Tima dvjema knjižicama 1921. pri­
dodaje English Poems, I - I I , te Epithalamium (English Po­
ems, III). Dakle, za života je na engleskom objavio četiri

33
zbirke, na portugalskom jednu. Antinous će nas danas zani­
mati više po Pessoinoj sposobnosti da se izražava odnjego­
v a n o m engleskom strofom s artističkim elementima nego po
temi (car Hadrijan oplakuje smrt svojega miljenika roba),
što je u vrijeme objavljivanja izazvalo reakcije. Epithala-
mium naslovom sugerira vezu s antičkim ritualnim svadbe­
nim pjesmotvorima i iz njih proisteklom vrstom u europskoj
poeziji. Intertekstualno se ta veza iscrpljuje gotovo samo u
naslovu, možda još u parodiji svadbenog vrhunca, prvoga
spolnog čina mladenaca, a u biti je epilij o uzburkanoj tje­
lesnosti zaručnice u očekivanju tog čina, zazora i ushita s,
čini se, namjernim poigravanjem opscenošću. Pisan je s ma­
nje skrbi za formalne zahtjeve nego Antinous i s već nazo­
čnom dinamikom izravnoga »automatskog« pisanja; nastao
je vjerojatno 1915., a dotiče se s ljubavnim i spolnim aukto-
rovim napetostima iz velikih p o e m a na portugalskom.
Do sada je objavljeno pet Pessoinih pjesama na francu­
skom (vjerojatno im je tvorac heteronim Jean Seul de M e -
luret); refleks su preživljavanja francuskih simbolista (Paul
Verlaine, Jules Laforgue) s izvrsnim adaptacijama u stihu i
rimi, što zadivljuje, te na stanovit način potvrđuje tezu da je
Pessoa mogao pjesnički emanirati sve ono što je posvajao iz
literature, bez obzira na epohu, stil i jezik.

Završna napomena

U bibliografskome malom dodatku navodim većinu djela


(isključivši povijesti književnosti, antologije i sl.), kojima sam
se pri prevođenju i predstavljanju pjesnika služio. Zabilježio
sam i glavna izdanja Pessoine poezije i spisa što su mi bili
na uvidu. Sto se tiče literature o njemu, ona je toliko op­
sežna da bi ispunila čitavu j e d n u knjigu. I selektivna biblio­
grafija ne bi bila jednostavna, jer su prilozi na portugalsko­
me, francuskom, talijanskom, španjolskom, engleskom, nje­
mačkom, pa stoga upućujem na J. G. Simóesa, Panaresea,
Tabucchija, koji u citiranim djelima donose opširnije biblio-

34
grafije. Ti su mi autori, pravo veleći, i bili od najveće prak­
tične koristi, poglavito Simóes sa svojom mnogo hvaljenom
(ali i osporavanom) voluminoznom monografijom (njemu
uostalom dosta duguju svi mi poznati Pessoini interpreti) i
Panarese (predgovor na 330 stranica). U procesu prevodi­
teljskog preoblikovanja, koje nije bilo lako, ali ni mukotr­
pno, za provjeru i ispomoć najprikladniji su mi bili prijevodi
A. Guiberta i A. Tabucchija.
I na kraju jedna opaska: ako se u prepjevanim teksto­
vima javi sumnja u poetičnost iskaza, izričaja, konstrukcije,
ne mora se »prozaičnost« ili frazeološka konvencionalnost
pridavati prevoditeljevu n e m a r u ili insuficijenciji. Kanio sam
se, naime, poetiziranja izvornika ostavljajući ga, što sam više
mogao i umio, auktorski autentičnim, tj. ponekad radikalno
stilski i poetski izazovnim u usporedbi s tradicionalnom liri­
kom. I na ovomu mjestu podsjetio bih na osjetljiv problem
u pjesničkom prevođenju, kako ono što je u izvorniku izvan
kakve norme odraziti, a da se to ne pripiše kao slabost pre­
voditelja? Na neki način prevoditelj odgovara i za »grijehe«
onoga kojeg prevodi, navlastito u tankoćutnim prijenosima
lirike. Stoga se već udomaćilo u svijetu da se prepjevi objav­
ljuju usporedice s izvornim tekstom, što u našem slučaju nije
bilo moguće. Mogu samo također ustanoviti da sam u Pes-
soinim pjesmama ponekada nailazio na nejasna, zamagljena
ili semantički polivalentna okruženja pojedinih stihova, ko­
jima se filološka kritika ili nije bavila ili ih nije razjasnila.
O n a su djelomice uvjetovana namjernim lomljenjem sintak­
se, agramatikalnošću, djelomice željom da se sugerira mo­
gućnost očitavanja po izboru. Trsio sam se naći rješenja bilo
tumačenjem spornog stiha po vlastitom nahođenju, instin­
ktu, bilo pokušajem da se i u prijevodnoj verziji očuva pred­
metna dvojnost. Tipične »muke« prepjevatelja u susretaju s
Pessoinim rukopisom umnažaju se zbog njegove glasovite
heteronimske mnogovrsnosti i versifikatorske dinamičke va­
rijabilnosti.

Zagreb, veljača 1992.

35
Fernando Pessoa
ŠTITOVI I PETI

1
D O M SEBASTIJAN, KRALJ P O R T U G A L A

Lud, da, lud što iskah pothvat uzvišeni,


takav kakav Kob ne daje.
Nije se obdržala opstojnost u meni;
al, u pijesku ostala je
osobnost mi bivša, ne ona što traje.

Drugi mi uzimlju to ludilo moje


sa svim što se u njem zbilo.
Bez ludila čovjek, uistinu, što je
neg živinče zdravo, čilo,
odgođeno truplo koje rađa silom?

(20. II. 1933.)


{Poruka)
KACIGA — GLAVA PREPELIČARA

2
HENRIK MOREPLOVAC

U sjaju sfera na prijestolju svojem,


samoće i noći u carskom odijelu,
novo mu m o r e i mrtve ere stoje
pod nogom — jedini vladar uistinu što je
držao rukom zemaljsku kruglju cijelu.

(26. IX. 1928.)


(Poruka)

40
PORTUGALSKO MORE

V.
NADGROBNICA BARTOLOMEU DIASU

Tu leži, usred malog a skrajnjega žala


3
kapetan Kraja . Kad strava bješe oplovljena,
more ostade isto: tko se više boji vala?
Kao Atlas kazuje svijet ponad svojih ramena.

(Poruka)

41
PORTUGALSKO MORE

VIII.
FERNAO DE MAGALHAES
Lomača se dolom razgorjela.
Od plesa se trese zemlja cijela.
Sjene m u t n e i nakazne
iz dola kroz vatru crnu
po padini hitro plaze
i u tami tu se trnu.

Kakav je to ples što noć strašnom čini?


To Titani, sinovi Gejini
kolo plešu mrtvom moreplovcu,
što opasat materinsko lice
prvi htjede — da n a đ e na koncu
mir u žalu daleke grobnice.

N o , ne znaju da d u h preodvažan
mrtvog jošter zapovijeda lađam,
floti ruka bez mesa i kosti
k ostacima svijeta pravac daje:
bješe znala sve do odsutnosti
cijelu zemlju stisnut zagrljajem.

Silova Zemlju. A oni kolo


to ne znajuć vode uokolo.
Sjene m u t n e i nakazne,
gubeći se vrh obzorja,
obroncima hitro plaze
nijemog gorja.

(Poruka)

42
KOSA KIŠA

I.

Kroz taj krajolik moj san neizmjerne luke


i boja cvijeća izbija iz jedara velikih lađa
što plove s gata vukući po vodi kao sjenu
likove onih drevnih stabala na suncu...

Sanjana luka biva mračna i blijeda


a ovaj je krajolik prepun sunca s ove strane...
No u m o m je duhu današnje sunce mračna luka
a lađe što izlaze iz luke ta su stabla na suncu...

Dvojako oslobođen, klonih se krajolika...


lik gata biva bistra i mirna ulica
što se diže i penje p o p u t zida,
a lađe prohode kroz debla stabala
s okomitom vodoravnošću
i puštaju padati j e d n o po j e d n o užad na lišće...

Ne znam koji sam dok sanjam...


Naglo je sva morska voda providna u luci
i u dnu vidim kao golemu razastrtu otisnutu sliku
cio taj krajolik, red stabala, užarenu ulicu u luci
i sjenu nekog broda starijeg od luke, koji prolazi
između mog sna luke i viđenja mi tog krajolika,
i stiže do mene, i ulazi u mene
te prolazi s druge strane duše moje...

43
II.

Osvjetljuje se crkva današnjom kišom,


a svaka je svijeća što se užiže druga kiša što lupa po
oknima...
Raduje me slušati kišu jer je ona užgan hram,
crkvena stakla viđena izvana zvuk su kiše slušane iznutra...
Sjaj glavnog žrtvenika moja je nemogućnost gotovo vidjeti
brda
kroz kišu što je tako svečano zlato na pokrovnici
žrtvenika...

Razliježe se zbor, latinski i vjetar što mi trese staklima


a osjeća se kako jeca voda zbog toga što je zbor ovdje...

Misa je automobil što prolazi


kroz vjernike koji kleče u činjenici što je danas tužan
dan...
Naglo vjetar zatrese u većem sjaju
svečanost katedrale i prštanje kiše sve upijaju
da se samo čuje svećenikov glas voda što se gubi u daljini
p o p u t zvuka automobilskih kotača...

Gase se svjetla crkve


na kiši što prestaje...

III.

U ovom papiru sanja Velika Egipatska Sfinga


pišem: ona se javlja kroz moju providnu ruku
i u kutu se papira izdižu piramide...

Pišem: uzrujavam se videći da šiljak mojeg pera


postaje Keopsov lik...

Iznenada se zaustavim...
Sve se smračilo... P a d a m u b e z d a n načinjen od vremena...

44
P o k o p a n sam ispod piramida pišući stihove na jasnom
svjetlu ovog kandila...
I čitav me Egipat gnječi odozgora kroz znakove što ih
činim perom...

Č u j e m kako se u n u t r a smije Sfinga


zvuku mog pera što brazdi papirom...
Kroz moju nemogućnost viđenja prolazi j e d n a golema
ruka,
sve briše p r e m a kutu potkrovlja što ostaje iza m e n e ,
na papiru gdje pišem, između njega i pera kojim pišem
leži truplo kralja Keopsa, gledajući me širom otvorenim
očima
a između naših unakrsnih pogleda teče Nil
i stanovita radost ozastavljenih lađa bludi
na raširenoj poprečnici
između m e n e i onoga na kojeg mislim...

Pogrebi kralja Keopsa u starom zlatu i Mene!...

IV.

Kakvi bubnjići za tišinu ove sobe!...


Zidovi su u Andaluziji...
Puteni plesovi u čvrstom blistanju svjetla...
Iznenada se cio prostor zaustavlja...,
zaustavlja, klizi, razmrsuje...,
i u jednomu kutu potkrovlja, mnogo udaljenijem nego
gdje o n o biva,
bijele ruke otvaraju tajne prozore
a stručci ljubičica padaju
jer je vani proljetna noć
iznad mojeg stanja zaklopljenih očiju...

45
V.

Vrti se vani vjetrenjača sunca i konji vrtuljka...


Stabla, kamenje, brda plešu nepomična u meni...
Posvemašnja noć na osvijetljenom sajmu, mjesečina na
sunčanom danu tamo vani,
i sva sajamska svjetla proizvode zvukove zidova vrta...
Skupine djevojaka s krčazima na glavi,
što vani prolaze, p r e p u n e stajanja na suncu,
križaju se s velikim ljepljivim skupinama ljudi koji hodaju
po sajmu,
ljudi sasvim izmiješanih sa svjetlima drvenjara, s noću i
mjesečinom,
a dvije se skupine susreću i prozirniju
toliko da tvore samo jednu za obadvije...
Sajam i sajamska svjetla i ljudi koji hodaju sajmom
i noć što grabi sajam i diže ga u zrak,
idu vrhom kose stabala punih sunca,
vidljivo idu ispod hridi što blistaju na suncu,
javljaju se s druge strane krčaga koje djevojke nose na
glavi,
a cio je taj proljetni krajolik mjesec nad sajmom,
i cio sajam sa šumovima i svjetlima tlo je ovoga sunčana
dana...

Iznenada netko ovaj dvojak čas protrese kao u situ


i izmiješana prašina dviju zbilja pada
na moje ruke p u n e nacrta luka
s velikim lađama što odlaze i ne misle se vratiti...
Prašina bijeloga i crnog zlata na mojim prstima...
Moje su ruke koraci djevojke što napušta sajam,
sama i zadovoljna kao današnji dan...

46
VI.

Maestro zatrese štapićem


a čeznutljiva i tužna glazba provali...
Podsjeća me na moje djetinjstvo, onog dana
kad se igrah blizu dvorišnog zida
bacajući mu loptu što je s jedne strane imala
uzlet zelenog psa, a s druge
modrog konja što je trčao sa žutim jockey-em.
Glazba se nastavlja, a evo u mojem djetinjstvu,
iznenada između m e n e i maestra, bijeli zid,
dolijeće i odlijeće lopta, čas zeleni pas,
čas modri konj sa žutim jockey-em...

Cijelo je kazalište moje dvorište, moje djetinjstvo


na svim mjestima, a lopta dolazi svirajući glazbu,
neodređenu i tužnu glazbu što lebdi mojim dvorištem
odjevena zelenim psom što se pretvara u žutog jockey-a...
(Toliko se brzo kreće lopta između m e n e i glazbenika...)

Bacam je protiv svojeg djetinjstva i ona


prelazi čitavo kazalište što stoji do mojih nogu
igrajući se sa žutim jockey-em i zelenim psom
i modrim konjem što se pojavljuje na vrhu zida
mojeg dvorišta... A glazba baca lopte
na moje djetinjstvo... A zid je dvorišta načinjen od pokreta
štapića i zbrkanih vrtnji zelenih pasa
i modrih konja i žutih jockey-a...

Čitavo je kazalište bijeli zid glazbe


gdje zeleni pas trči za mojom čeznutljivosti
za djetinjstvom, modar konj sa žutim jockey-em...

S jedne strane na drugu, s desne na lijevu,


gdje su stabla i između granja n a d o m a k kose

47
s orkestrima što sviraju,
sve do nizova lopti u dućanu gdje kupih svoju
a prodavač se smiješi kroz uspomene mojeg djetinjstva...

A glazba prestaje poput zida što se ruši,


lopta se kotrlja provalijom mojih prekinutih sanja,
a s visa modrog konja, maestro, žuti jockey što se
pretvara u crnog.
zahvaljuje, polažući štapić vrh bijega zida,
klanja se, smiješeći se, s bijelom loptom na glavi,
bijelom loptom što mu iščezava niz leđa...

48
MUMIJA

II.

U sjeni leži mrtva Kleopatra.


Kiši.

Ozastavili su lađu na pogrešan način.


Kiši sveudilj.

Zašto gledaš daleki grad?


Tvoja je duša daleki grad.
Kiši mrzlo.

Glede majke što ljulja u krilu mrtvog sina —


svi ljuljamo u krilu mrtvog sina.
Kiši, kiši.

Tužan osmijeh na umornim ti usnama


vidim u pokretu kojim tvoji prsti ne puštaju tvoje prstenje.
Zašto uopće kiši?

IV.

Moje tjeskobe padaju


niz stubište.
Žudnje mi se njišu
usred okomita perivoja.

Na Mumiji je položaj u potpunosti točan.

49
Daleka glazba,
glazba odveć daleka,
zašto Život prolazi,
a propuštamo uzbrati pokrete.

50
»PJEVA ŽETELICA...«

Pjeva žetelica siromašna, jadna


držeć da je možda sretna sudba njena;
sve pjeva i žanje, a pjesma joj skladna,
p u n a udovištva, čila, bezimena,

kao poj ptičice širi se i njiše


u čistomu zraku poput praga kućnog,
i svakoga časa uspinje se više
ta krivulja slatka napjeva joj zvučnog.

D o k se sluša, sve je tužno i veselo,


a glas pak joj polje i tjeskoba biva,
pjeva kanda više u sebi zacijelo
za pjesmu neg život imade poriva.

Ah, daj pjevaj samo, pjevaj bez razloga!


Postaju mislima u meni osjeti.
Nestalno valovlje bodra glasa tvoga
neka u dno srca mojega uleti.

Moći bit ti i bit ja u istom trenu!


Imati radosno tvoje nespoznanje
i istodobno s njim spoznaju u njemu!
O n e b o ! O polje! O pjesmo! Jer znanje

silno gnjavi, dok je život kratak tako!


U mene uđite! M e n e promijenite
stvorivši mi dušu svojom sjenom lakom!
Zatim dignuvši me, hitro potecite!

(g. 1914.)

51
POSLJEDNJA ČAROLIJA

»Već ponavljah staru čaroliju 4 svoju,


velika Boginja vidu m o m se skriva.
Već ponavljah vjetra jakog u zastoju
molitve po kojim duh je plodan, sretan.
Jaz ne kaže ništa, nebo ne otkriva,
tek se vjetar vraća tu gdje sama bivam,
a sve spava usred zbrkanoga svijeta.

Negda začaravah grmlje svojom moći,


na moj zov iz zemlje bića se dizahu,
prigušena onim, što rasuti u noći,
sniju u naravnim oblicima stvari.
Negda riječi moje objave bijahu,
na moj zaziv elfe i vile stizahu,
i lišće blistaše po luzima starim.

Moj čaroban štapić, kojim negda volju


priopćavah za sva bitna postojanja,
ne priznaje više ni opstojnost moju.
Već ničega n e m a kada krug opišem.
Slijepi vjetar mrmlja zgasli plač iz granja.
Pod mjesecom štono iz gore izranja
od šume il p u t a nisam ništa više.

Zamrle su moje ljubavne opsjene.


Prestah biti žica oblik i svršetak
onim što njih ištuć iskali su m e n e .
More ne n a t a p a više moja žala.

52
Ne vidim se više nad sunce nadnijeta,
nit pod mjesečinom magijom zanijeta,
kad iznad p o n o r a ushitno bi stala.

Već paklene sile, klete i opake,


što snivajuć bez bogova i udesa
bitnostima stvari bivaju jednake,
ne čuju mi glasa ni imena svoga.
R a s p a d e se moja sva glazba i pjesan.
I iščeznu boštvo mog zvjezdanog bijesa.
Tijelo moje n e m a više svojstvo boga.

Božanstva daleka u bunaru tamnom,


što ih strepeć zvala tolike sam pute,
blijeda, uzbuđena, sa strašću p o m a m n o m ,
neprizvana danas ispred m e n e stoje.
Jerbo ih prizivah ljubavi ne ćuteć,
sada, kad ne ljubim, imadem ih sluteć
da p r o d a n o bivstvo uništit će moje.

Sunce, čije zlato plijen mi bješe, zatim,


Mjesece, čije srebro preobražavah,
ne možete li već mi tu ljepotu dati,
što je tolikrat za me bila iće,
razdvoj'te bit moju što se okončava —
nek u sebi zgine osobnost mi prava,
nek tijelo bez m e n e b u d e duh i žice!

N e k me moja zadnja magija pretvori


u kip m e n e same sred živoga tijela!
N e k ovo ja umre, al ono što stvorih,
bezimeno prisuće što sebe cjeliva,
meso ropskih mi ljubavi i želja,
nek to bude smrt mi gdje ću živjet cijela,
i kakva bjeh, ništa ne bivajuć, nek bivam!«

53
AUTOPSIHOGRAFIJA

Hinitelj je pjesnik pravi. 5


Hini tako cjelovito,
da bol hineć predpostavi,
bol što ćuti stanovito.

Čitatelji neprestano
ćute kroz bol dok čitaju,
ne to dvoje njemu dano,
neg tek o n o što nemaju.

Sred tračnice tako kružne,


zabavljajuć razum time,
vrti mal se vlak na uže,
a njemu je srce ime.

54
ovo

Kažu mi da sve što pišem


hinim, lažem. N e , nikako.
Maštom ćutim, ništa više.
Isključivo njom, dakako.
Ne služim se srcem tako.

Sve što vidim ili sanjam,


što mi manjka il se svrši
ko balkon je nekog zdanja
što nad nečim drugim strši
koje lijepo baš sadrži.

Stoga pišem sred središta


onog što tu uopće nije.
Oslobođen okoliša,
o stvarnom ozbiljnije.
Osjetit? Osjetit će tko me štije.

55
»BOG NE POSJEDUJE...«

Bog ne posjeduje jedinstvo,


a kako da ga ja posjedujem

(24. VIII. 1930.)

56
»SUNCE TI POZLAĆUJE...«

Sunce ti pozlaćuje glavu plavu.


Mrtva si. Ja živim. Postoji još svijet i zora.

(1932.)

57
»ŽUDIM...«

Žudim, imat ću —
ako ne ovdje
na drugom mjestu, još ne znam na kojem.
Ništa nisam izgubio.
Sve ću biti.

(9. I. 1933.)

58
»SMRT DOLAZI...«

Smrt dolazi uvijek rano,


svaki život malo traje.
T r e n u t a k je precrt samo
stvari koja iščezla je.

Ljubav tek smo započeli,


ideal se ne dostiže,
netko nešto postigne li,
taj i ne zna što postiže.

Jerbo smrt sve briše, n e m a


stvari neke postojane,
u knjižici sudbine nam
da otvoren Bog ostane.

(11. IX. 1933.)

59
»NA POL PUTA...«

Na pol puta vijek se gubi


sve što mislim, čim se bavim.
Kada ljubim, Beskraj ljubim,
ništ ne vrijedi što ga pravim.

Kakva me mučnina hvata


kad p r o m a t r a m to što činim!
D u š a čista i bogata,
a ja nalik izmetini

m o r a po k o m pliva svuda
drugog m o r a triješće lako...
Razmišljanja ili žudnja?
Ne znam i z n a m i te kako.

(13. IX. 1933.)

60
ČETVEROSTISI PO PUČKOM UKUSU

I.

Popijevke su portugalske 6
ko brodovi na morima —
od duše k duši idu
a brodolom prijeti svima.

XVI.

N a k o n dana noć dolazi,


dan dolazi nakon noći;
po sjeti će proživljenoj
bivša sjeta opet doći.

XIX.

Taj ružmarin što mi daše


i ružmarin što ću dati:
sve zlo što me zlostavljaše
u dobro ću preobratit.

XXIX.

Nosiš ružu usred grudi,


i noge ti na hod spremne...
kad bi bilo ti po ćudi
voljet nekog, to jest m e n e .

61
LXXXV.

Imam knjigu da upišem


kad mislio na te nisam.
Knjižica je crnolika
gdje još ništa ne upisali.

62
MORNAR

Soba što se zacijelo nalazi u starinskom dvorcu. Soba je, koliko


se može vidjeti kružna. Po sredini, na odru, stoji lijes u kojem
je djevojka u bjelini. U kutovima četiri voštanice. Sdesna, gotovo
sučelice onom što zamišlja sobu, jedan jedini prozor, visok i
uzak, kroz koji se vidi, preko dvaju dalekih brda, samo malen
prostor mora.
Sa strane prozora bdiju tri djevojke. Prva sjedi tik do prozora,
leda okrenutih najvišoj voštanici sdesna. Druge dvije sjede sa
svake strane prozora.
Noć je i kao da je preostatak slabe mjesečine.
PRVA DJEVOJKA: Još nije otkucao nijedan sat.
DRUGA: Ne može se čuti. N e m a sata u blizini. Uskoro bi
trebao biti dan.
TREĆA: N e : obzorje je crno.
PRVA: Želite li, sestro moja, da porazgovaramo pripovije­
dajući ono što bijasmo. To je lijepo i vazda je lažno...
DRUGA: Ne, ne govorimo o tome. Uostalom, jesmo li mi
bile nešto?
PRVA: Možda. Ne znam. Ali, ako je i tako, svagda je lijepo
govoriti o prošlosti... Satovi istekoše, a mi očuvasmo ti­
šinu. Ja gledah plamen ove svijeće. Pokatkada podrhta­
va, katkada biva žućim, kadšto blijedi. Ne znam zašto
se zbiva tako. Z n a m o li mi, sestre moje, zašto se nešto
zbiva?
Stanka
ISTA: Govoriti o prošlosti — to bi trebalo biti lijepo, jer je
beskorisno i zadaje toliko patnje...

63
D R U G A : Govorimo, želite li, o prošlosti što je nismo imale.
TREĆA: N e . Možda smo je imali.
PRVA: To što zborite tek su riječi. T a k o je tužno govoriti.
To je tako lažan način zaborava!... Da prošetamo?
TREĆA: Kuda?
PRVA: Ovuda, s j e d n e na drugu stranu. Kadšto to dozove
snove.
TREĆA: Čega?
PRVA: Ne znam. Zašto bi to morala znati?
Stanka
D R U G A : Cio je ovaj kraj veoma tužan... Onaj gdje nekad
življah bijaše mnogo manje tužan. U sumraku bih prela
sjedeći kraj prozora. Prozor je gledao na more, a kadšto
bio bi otok u daljini... Često ne bih prela; gledala bih
p r e m a moru i zaboravljala da živim. Ne znam jesam li
bila sretna. Nikada neću ponovo biti ono što možda nig-
da ne bijah...
PRVA: Nigda do sada ne vidjeh more. Odavde s ovog pro­
zora, odakle se jedino može vidjeti more, ono se vidi
tako slabo!... Je li lijepo m o r e drugih zemalja?
D R U G A : Samo je m o r e drugih zemalja lijepo. O n o što vidi­
mo izazivlje u n a m a sjetu za onim što ne ćemo nigda
vidjeti...
Stanka
PRVA: Zar nismo rekle da ćemo pripovijedati o svojoj pro­
šlosti?
D R U G A : Ne, nismo to rekle.
TREĆA: Zašto n e m a sata u ovoj sobi?
D R U G A : Ne znam... Ali ovako, bez sata, sve je udaljenije i
tajnovitije. N o ć više p r i p a d a samoj sebi... T k o zna da li
bismo mogle ovako razgovarati kada bismo mogle znati
koji je sat?
PRVA: Sestro moja, u m e n i je sve tužno. Proživljujem pro­
sinac u duši... Nastojim da ne gledam kroz prozor...
Znam da se o d o n u d vide brda u daljini... Negda, bijah
sretna onkraj brda... Bijah malena. Brala sam cvijeće

64
svakog dana i prije nego bih usnula, molila bih da mi
ga ne uzimlju... Ne znam što u tome ima toliko nena­
doknadiva da mi pobuđuje želju za plakanjem... To bje
toliko daleko odavde da je moglo biti... Kada će doći
dan?
TREĆA: Što je to važno? On dolazi vazda na isti način... vaz­
da, vazda, vazda...
Stanka
D R U G A : Pripovijedamo pripovijesti jedna drugoj... Ja ne
znam nijednu, ali od toga n e m a zla... Zlo proistječe sa­
mo od življenja... Ne dodirujem život niti skutom svojih
haljina... Ne, ne dižite se. To bi bio pokret, a svaki po­
kret prekida jedan san... U ovom času nisam imala ni­
jedan san, ali mi godi misliti da sam ga mogla imati...
Ali prošlost — što ne govorimo o prošlosti?
PRVA: Odlučismo to ne činiti... Ubrzo će granuti dan, i po-
kajat ćemo se... Sa svjetlom se snovi uspavljuju... Pro­
šlost je samo san... Uostalom, ne znam što nije san...
Gledam li sadašnjost veoma pozorno, čini mi se da je
ona već prošlost... Što li je nešto? Kako ono prolazi?
Kakav je to u biti način kako ono prolazi?... Ah, zbori­
mo, sestre moje, zborimo glasno, zborimo zajedno... Ti­
šina počinje poprimati tijelo, počinje bivati stvar... Ću­
tim da me obavija nešto poput magle... Ah, govorite, go­
vorite!...
D R U G A : Zašto?... Gledam vas netremice obadvije, a ne vi­
dim vas odmah... Čini mi se da se između nas udvostru­
čuju ponori... Treba da se prisilim na pomisao da vas
mogu vidjeti e da bih vas mogla vidjeti... Ovaj t o p a o
zrak hladan je iznutra, u onoj strani što mi dira dušu...
Sada kao da ćutim kako nemoguće ruke prolaze mojom
kosom — to je pokret s kojim se govori o sirenama.
Skrsti ruke na koljenima. Stanka.
Maloprije, ne misleći ni na što, mišljah na svoju prošlost...
PRVA: Možda i ja mišljah na svoju...

65
TREĆA: Ja nisam znala na što sam mislila... Na prošlost dru­
gih možda... na prošlost predivnih ljudi što uopće ne po­
stojanu... P o d n o kuće moje majke potok je tekao... Za­
što je tekao i zašto nije tekao dalje ili bliže?... Postoji li
razlog zašto je nešto ono što jest? Postoji li za to razlog,
istinski i stvaran, kao što su moje ruke?
D R U G A : R u k e nisu istinske niti stvarne... Tajne su što na­
stavaju naš život... gdjegod kad uspravim svoje ruke, bo­
jim se Boga... N e m a vjetra što bi njihao plamen svijeća,
a gledajte, on se njiše... Na koju se stranu naginje?...
Kakve li muke kad bi netko mogao odgovoriti!... Ćutim
žudnju za neobičnom glazbom što bi se sada trebala svi­
rati u palačama drugih kontinenata... Ćutim je u dubini
duše... Možda stoga što, kad bijah djetetom, trčah za va­
lovljem na obali mora. Uzeh život za ruku m e đ u litica­
ma, za oseke, kad m o r e kao da je bilo skrstilo ruke na
grudima i kao da je usnulo poput kipa anđela, jer ga
više nitko ne gledaše...
TREĆA: Vaše me riječi podsjećaju na moju dušu...
D R U G A : Možda zato što nisu istinske... Ćutim bol kad ih
izričem... Opetujem ih p r e m a jednom glasu što ga ne
čujem i što mi ih povjerljivo šapuće... Ali ja sam zacijelo
stvarno živjela uz obalu mora... Volim svaku stvar što se
talasa... Talasi su u mojoj duši... Kad koračam, ljuljam
se... Sada bih uživala koračati... To ne činim, jer nikad
ništa ne zavrjeđuje trud da se čini, navlastito ono što se
želi činiti... Plašim se brda... Nemoguće je da su tako
neprobojna i velika... Zacijelo imaju neku čvrstu tajnu
za koju ne žele znati da je imaju... Kada bih, nagnuvši
se kroz ovaj prozor, b a r e m mogla vidjeti brda, nagnuo
bi se za čas u mojoj duši netko u kojem bih se oćutjela
sretnom...
PRVA: Ja naprotiv volim brda... S ove strane svih brda život
je vazda ružan... S o n e strane, gdje prebiva moja majka,
običavasmo sjediti u sjeni tamarinda i razgovarati o to­
me kako ćemo posjetiti druge zemlje... Sve t a m o bijaše

66
dugo i sretno p o p u t poja dviju ptica, svake s druge stra­
ne puta... Suma nije imala drugih čistina do naših mi­
sli... Naši snovi bijahu takvi da stabla obilježavahu na
tlu j e d a n drugi spokoj, a ne svoju sjenu. J a m a č n o t a m o
življasmo ja i ne znam je li netko drugi... Recite mi da
to bijaše istina, da zbog toga ne plačem...
D R U G A : Ja življah m e đ u liticama uhodeći more... Okrajak
moje oprave bijaše svjež i slan kad mi udaraše o nage
noge... Bila sam malena i divlja... D a n a s se bojim da bi­
jah... Sadašnjost kao da me uspavljuje... Govorite mi o
vilama čarobnicama. Nitko mi o njima nikad nije govo­
rio... M o r e je bilo odveć veliko da bi dopustilo misliti o
njima... Biti malen, to u životu zagrijava... jeste li bili
sretni, sestro moja?
l'RVA: Počinjem u ovom trenutku to bivati nekad... Uosta­
lom, sve to p r o đ e u sjeni... Stabla to proživješe više od
mene... Nigda se ne ostvari, ne n a d a h se uopće... Sestro,
zašto ne govorite?
TREĆA: Užasavam se da sam malo prije rekla ono što vam
tek trebam reći. Sadašnje riječi, čim ih b u d e m rekla, od­
mah će pripadati prošlosti, ostat će izvan m e n e , ne
znam gdje, krute i udesne... Govorim i mislim na to u
svojem grlu, a riječi mi se čine ljudi... I m a m veći strah
od sebe... Ćutim u svojoj ruci, ne znam kako, ključ ne­
poznatih vrata. I čitava sam poput hamajlije ili svetišta
svijesnog samo sebe. Stoga se plašim ići, kao m r a č n o m
šumom, kroz tajnu govorenja... A naposljetku, tko zna­
de jesam li takova i je li to zaista ćutim?
PRVA: Toliko je teško znati što ćutimo kad p r o m a t r a m o sa­
mi sebe!... Čak je i živjeti tako teško kad to zamjećuje­
mo... Govorite stoga a da ne zamjećujete da postojite...
Z a r ne počeste govoriti o o n o m e što bijaste?
TREĆA.- Ona, što bijah negda, više se ne sjećam onog što
sam sada. Ah, j a d n e li sretnice što sam bila!... Življah
među sjenama grana i sve je u mojoj duši lišće što dršće.
Kad idem po suncu, moja je sjena svježa. Provedoh bi-

67
jeg svojih dana pokraj vrela, gdje močih, snatreći da ži­
vim, spokojne vrške svojih prstiju... Ponekada, uz jezero
naginjah se nad vodu i uspravljah se... K a d a sam se smi­
jala, zubi mi bijahu tajanstveni u vodi... Imali su neka­
kav samo svoj osmijeh, neodvisan od mojega... Smijah
se uvijek bez razloga... Govorite mi o smrti, o kraju sve­
ga, jer ćutim razlog za prisjećanje...
PRVA: Ne govorimo ni o čemu, ni o čemu... Hladnije je, ali
zašto je hladnije? N e m a razloga da b u d e hladnije. Nije
uopće hladnije... zašto m o r a m o govoriti?... Bolje je pje­
vati, ne znam zašto... Pjesma je, kad ljudi pjevaju noću,
osoba vesela i odvažna što iznenadno ulazi u sobu i grije
je i tješi nas... Mogla bih vam pjevati pjesmu što je pje­
vasmo u kući moje prošlosti. Zašto ne želite da vam pje­
vam?
TREĆA: Ne vrijedi truda, sestro moja... Kada netko pjeva,
ne mogu biti sa sobom. Ne mogu se sjećati. A zatim sva
moja prošlost biva neka druga, i ja oplakujem mrtav ži­
vot što ga nosim sa sobom i koji nisam nigda živjela.
Vazda je odveć kasno da se pjeva, kao što je vazda od­
već kasno da se ne pjeva...
Stanka
PRVA: Uskoro će biti dan... Čuvajmo tišinu... To je život za
onoga što to hoće. P o d n o moje rodne kuće bijaše jeze­
ro. Tamo sam hodila i sjedila mu uz samu obalu na pa­
nju što je gotovo bio p a o u vodu... Sjedah na panju, kva-
sih noge u vodi ispruživši prste prema dolje. Z a t i m gle­
dah pozorno vrške nogu, ali ne bijaše vidjeti. Ne znam
zbog čega, ali mi se čini da to jezero nikad nije posto­
jalo... To što se sjećam njega za me je kao da se ne mo­
gu sjećati ničega... T k o zna što to govorim i jesam li ja
bila ona što je proživjela to čega se sjećam?...
D R U G A : Na obali m o r a bivamo tužnim kada snatrimo... Ne
možemo biti ono što želimo biti, jer ono što želimo biti,
želimo uvijek da smo bili u prošlosti... K a d a se val širi,
a pjena mu šušti, k a o da tisuće glasića zbori. Pjena se

68
čini svježom samo o n o m što je p r o m a t r a samu... Sve je
mnogo i mi ne z n a m o ništa... Želite li da vam pripovi­
jedam ono što sam snatrila uz obalu m o r a ?
i'RVA: Možete n a m to pripovijedati, sestro moja; ali ništa u
n a m a ne ćuti potrebu da n a m to pripovijedate... Ako je
lijepo, već me hvata muka što ću slušati. Ako nije lijepo,
čekajte..., pripovijedajte samo pošto preinačite...
D R U G A : Reći ću vam. Nije p o t p u n o lažno, jer bez dvojbe
ništa nije p o t p u n o lažno. T r e b a da je bilo tako... Jednog
dana kada sam bila naslonjena na hladan vršak neke li­
tice i kada sam bila zaboravila da imam oca i majku i
da sam imala djetinjstvo i druge dane — tog dana vidjeh
u daljini, kao nešto za što sam samo ja mislila da vidim,
nejasan prolaz jedra... Zatim ono iščeznu... Kada se po­
vratili sebi, vidjeh da sam već imala taj san... Ne znam
odakle je on počeo... I nigda ne vidjeh drugo jedro...
Nijedno jedro brodova što izlaze iz luke na njega ne sli­
či, čak i onda kad je mjesečina i brodovi prolaze sporo...
PRVA: Vidim kroz prozor jedan brod u daljini... Možda je
to onaj koji ste vi vidjeli...
DRUGA: Ne, sestro moja; taj što ga vi vidjeste traži j a m a č n o
neku luku... Ne bijaše mogućim da onaj koji ja vidjeh
traži neku luku...
i'RVA: Zašto mi odgovarate... Može biti... Ne vidjeh nikakav
brod kroz prozor... Žudjela sam vidjeti jedan i o njemu
sam vam govorila da ne patite... Pripovijedajte n a m sa­
da ono što ste snatrili na obali mora...
DRUGA: Snatrila sam m o r n a r a što se izgubio na dalekom
otoku. Na tom je otoku bila po koja tvrda palma i ptice
su lutalice lijetale između njih... Ne vidjeh jesu li se ka­
da spuštale... Otkako se spasio u brodolomu, m o r n a r je
tu živio... Budući da nije bilo načina da se vrati u po­
stojbinu i budući da je patio svaki put kad bi se nje sje­
tio, stade snatriti postojbinu koju nikad nije imao; stade
posvajati jednu drugu postojbinu, jednu drugu vrstu do­
maje s drugim vrstama krajolika, i drugim ljudima, s

69
drugim načinom šetanja po ulici i naslanjanja na pro­
zor... Svaki je čas u snu gradio tu lažnu postojbinu, i nije
nikad odustao od snatrenja, danju pod krotkom sjenom
velikih palmi, što se, obrubljena šiljcima, ocrtavala na
vrućem pijesku; noću ispružen na pijesku i ne zamije-
ćujući zvijezde.
PRVA: Ah, ne bijaše nikad stabala što bi izvezla p o n a d mo­
jih ispruženih ruku sjenu jednoga sna kao što je ovaj!...
TREĆA: Pustite je da govori... Ne prekidajte je... O n a zna
riječi kojima je naučiše sirene... Uspavljujem se da je
mogu slušati... Govorite, sestro moja, govorite... Srce se
moje rastužuje što ja ne bijah vi kad snatriste na obali
mora...
D R U G A : Godine i godine, dan za danom, m o r n a r je podizao
u n e p r e s t a n o m snu svoju novu rodnu zemlju... Svaki je
dan uzidavao k a m e n snova u ovu nemoguću zgradu...
Već posjedovaše domaju koju je toliko p u t a proputo­
vao. Sjećao se da je već proveo na tisuće sati na njezi­
nim obalama. Z n a o je koje su obično boje sumraci u
jednom zaljevu na Sjeveru, i kako je bilo lijepo ući, u
gluhoj noći, s dušom lebdećom u šumu vode uzbibane
brodom, u veliku luku Juga, gdje je nekad proveo, mo­
žda sretno, svoju predpostavljenu mladost...
Stanka
PRVA: Sestro moja, zašto šutite?
D R U G A : Ne valja previše govoriti... Život nas vazda uhodi...
Svaki je čas majčinski za snove, ali to nije p o t r e b n o zna­
ti... Kada govorim previše, počinjem se udaljavati od se­
be i slušati se kako govorim. To mi izazivlje sućut p r e m a
samoj sebi, te ćutim odveć srce. Zatim bolno žudim da
san držim u rukama, da bih ga mogla zibati kao dje­
tešce...
Gle: obzorje blijedi... D a n više ne može biti daleko... Je li
potrebno da vam još govorim o svojem snu?
PRVA: Pripovijedajte sveudilj, sestro moja, pripovijedajte
sveudilj... Ne zastajite u pripovijedanju, ne obzirite se

70
na d a n e što svanjuju... D a n nigda ne svanjuje za onoga
što polaže glavu u krilo sanjanih časova... Ne grčite
ruke. To izazivlje buku poput skrivene zmije... Govorite
n a m mnogo više o svojem snu. On je tako istinit da ne
posjeduje nikakav smisao. Na samu pomisao da vas slu­
šam, glazba mi zvoni u duši...
D R U G A : Da, govorit ću vam više o njemu. I ja ćutim potre­
bu da vam ga pripovijedam. Koliko ga pripovijedam va­
ma, pripovijedam ga i sebi... Tri smo da slušamo...
Naglo, gledajući lijes i tresući se.
Ne tri... Ne znam... Ne znam koliko...
TREĆA: Ne govorite tako... Pripovijedajte n a m brzo, pripo­
vijedajte n a m opet... Ne govorite o tome koliko ih može
slušati... Mi nikad ne znamo koliko stvari stvarno zive i
vide i slušaju... Vratite se svojem snu... Mornar. Sto je
snatrio mornar?...
D R U G A : tiše, veoma sporim glasom U početku stvaraše kra­
jolike; zatim stvaraše gradove; stvaraše zatim ulice i po-
prečnice, jednu po jednu, rezbareći ih u građi svoje duše
— jednu po jednu ulicu, četvrt po četvrt, sve do zidina
gatova gdje je zatim stvarao luke... Ulicu po ulicu i ljude
što njima prolažahu ili ih gledahu s prozora... Poče upo­
znavati neke ljude kao slučajne poznanike... Poče im
upoznavati prošle živote i razgovore, i sve to poput ono­
ga što snatri krajolike i istodobno ih stvarno vidi... Za­
tim putovaše u sjećanju diljem domaje koju bijaše stvo­
rio... Tako je izgradio svoju prošlost... Ubrzo je imao je­
dan drugi prijašnji život... Imao je već u toj novoj po­
stojbini rodno mjesto, mjesto gdje je proveo mladost,
luke gdje se ukrcavao... Već je imao drugove iz djetinj­
stva i zatim prijatelje i neprijatelje iz svoje muževne do­
bi... Sve bijaše drugačijim od onoga što je bilo — ni do­
maja, ni ljudi, ni njegova vlastita prošlost nisu sličili na
ono što bijahu... Želite li da nastavim?... Izazivlje mi to­
liku patnju govoriti o t o m e ! Sada baš stoga što vam o
tome govorim, više bi mi godilo da vam govorim o dru­
gim snovima...

71
TREĆA: Nastavite, iako ne znate zbog čega... Što vas više
slušam, manje sebi pripadam.
PRVA: Da li će zaista biti dobro da nastavite. M o r a li svaka
pripovijest imati kraj? U svakom slučaju govorite... Ta­
ko je malo važno ono što kažemo ili ne kažemo... Prob-
dijemo časove što prolaze... Naša je dužnost nekorisna
k a o Život.
D R U G A : Jednoga dana kad je mnogo kišilo i obzorje bilo
mračnije, m o r n a r se zamori snatriti... T a d a se ushtjede
sjećati svoje prave postojbine... ali uvidje da se ne sjeća
ničega, da ona za njega ne postoji... Djetinjstvo, kojega
se sjećao, pripadalo je njegovoj postojbini snova; dje-
čaštvo, kojega se spominjao, bilo je ono izmišljeno... Cio
mu život bijaše život što ga je snatrio... I on uvidje da
nije moguće da je postojao taj prvašnji život... Ako se
on nije sjećao nijedne ulice, nijednog lica, niti majčinske
kretnje... A u o n o m životu za koji mu se činilo da ga je
snatrio, sve bijaše stvarno i sve bijaše... I ne mogaše što­
više ni snatriti neku drugu prošlost, pojmiti da ju je
imao, kao što svi b a r e m načas mogu vjerovati... O sestre
moje, sestre moje... Ima nešto, ne znam što, što vam ni­
sam rekla... nešto što bi objasnilo sve ovo... Moja me
duša ledi... Ćutim bol što sam vam govorila... Govorite
mi, vičite mi da se probudim, da znadem da sam ovdje
ispred vas i da postoje stvari što nisu snovi...
PRVA: veoma tihim glasom N e znam što da vam kažem... Ne
usuđujem se gledati stvari... Kako se nastavlja taj san?
D R U G A : Ne znam kako se nastavlja... Slabo znam nasta­
vak... Zašto bi toga trebalo biti još?
PRVA: Poslije? Poslije čega? Poslije označuje nešto?... D o ­
đe jednog dana j e d n a lađa... D o đ e jednog d a n a j e d n a
lađa... — Da, da... moglo je biti samo tako... — D o đ e
jednog dana j e d n a lađa i p r o đ e uz taj otok, ali t a m o ne
bijaše mornara...
TREĆA: Možda se vratio u Postojbinu... Ali koju?
PRVA: Da, ali u koju? I što se zbilo s njim? Z n a li to itko?

72
D R U G A : Zašto m e n e pitate? Postoji li odgovor za svaku
stvar?
Stanka
TREĆA: N e o p h o d n o je potrebno, čak i u vašem snu, da je
postojao onaj m o r n a r i otok?
D R U G A : N e , sestro moja; ništa nije n e o p h o d n o potrebno.
TREĆA: Ali b a r e m kako je završio san?
D R U G A : Nije završio... Ne znam... Nijedan san ne završuje...
Zacijelo bih znala da ga ne nastavljam snatriti, da ga
snatrim ne znajući to ili kad snatrenje ne bi bilo neod­
ređena stvar koju nazivljem svojim životom... Ne govo­
rite mi više... Počinjem bivati sigurna u nešto, ne z n a m
što... Stupaju spram mene, u noći što nije ova, koraci
neznanog užasa... Nekoga sam možda probudila snom
koji sam vam pripovijedala... Neizmjerno se strašim da
Bog nije zabranio moj san... On je nedvojbeno stvarniji
negoli Bog dopušta... Ne stojte u tišini... Recite mi ba­
rem da noć prolazi, p r e m d a to znam... Gle, počinje se
razdanjivati... Gle: dolazi stvaran dan... Zaustavimo se...
Ne mislimo više... Ne nastojmo više slijediti ovu unutar­
nju pustolovinu... Tko zna što joj je na kraju?... Sve se
ovo, sestre moje, zbilo u noći; ne govorimo više o t o m e
niti sebi samim... Čovječno je i prilično da svaka od nas
zauzme tužno držanje.
TREĆA: Bilo mi je tako lijepo slušati vas... Ne recite da ni­
je... Z n a d e m da to nije zavrijedilo napor... Stoga to i
držim lijepim... Ne bijaše za ovo, ali me pustite da ka­
žem... Uostalom, glazba vašeg glasa koju slušah više od
vaših riječi, čini me samo stoga što je glazba, nezado­
voljnom...
D R U G A : Sve nas čini nezadovoljnim, sestro moja... Ljudi,
što misle, zamore se svime, jer se sve mijenja. Ljudi, što
prolaze, to posvjedočuju jer se mijenjaju zajedno sa svi­
me... Postoji samo san o vječnom i lijepom... Z a š t o još
govorimo...
i'RVA: Ne znam.

73
gledajući lijes, tišim glasom
— Z a š t o se umire?
D R U G A : Možda zbog toga što se malo snatri...
PRVA: Moguće... onda se ne bi vrijedilo zatvarati u san i za­
boravljati život, da zaboravimo smrt?...
D R U G A : N e , sestro moja, ništa ne vrijedi...
TREĆA: Sestre moje, već je dan... Gle, crta brda sja svojom
ljepotom... Zašto ne plačemo?... Ona, što hini da je ta­
mo, bijaše lijepa i mlađahna poput nas i snatrila je ta­
kođer... Sigurna sam da njezin san bijaše najljepši od
svih... Što je snatrila?
PRVA: Govorite tiše. O n a nas možda sluša, i znade čemu
služe snovi...
Stanka
D R U G A : Možda ništa od ovoga nije istina... Cijela ova tišina
i ovaj mrtvac i ovaj dan što počinje možda su tek jedan
san... Gledajte dobro sve to... Čini li vam se da pripada
životu?...
PRVA: Ne znam. Ne znam kako se pripada životu... Ah, ka­
ko ste postojana! A vaše se oči čine tako beskorisno tu­
žne...
D R U G A : Ne vrijedi biti tužna na drugi način... Ne želite li
da šutimo? Tako je čudno živjeti... Sve što se zbiva, ne­
vjerojatno je, kako na mornarevu otoku, tako na ovom
svijetu... Gle, nebo je već zeleno. Obzorje se smiješi zla­
tom... Ćutim da me peku oči što sam mislila na plaka­
nje...
PRVA: Zapravo plakaste, sestro moja.
D R U G A : Možda... Nije važno... Kakva je ovo studen?... Ah,
evo... evo!... Kažite mi ovo... Kažite mi još nešto... Zašto
u svemu ovom ne bi bio stvaran samo mornar, a mi i
sve ostalo zašto ne bismo bili tek njegov san?
PRVA: Ne govorite više, ne govorite više... To je tako čudno
da mora biti istinito... Ne nastavljajte... Ne znam što ste
htjeli reći... ali je to zacijelo previše da bi to duša mogla
slušati... Bojim se onoga što niste uspjeli reći... Gle, gle,

74
već je dan... Gledajte dan... Učinite sve što je moguće
da biste gledali samo dan, stvaran dan, t a m o vani... Gle­
dajte ga, gledajte ga... On tješi... Ne mislite, ne obazirite
se na ono što mislite... Gledajte dan kako dolazi... Sja
kao zlato u zemlji srebra. Laki se oblaci zaokružuju ka­
ko poprimaju boju... A ako ništa ne postoji, sestre mo­
je?... Ako je sve na stanovit način posvemašnje ništa?...
Zašto tako gledaste?...
Ne odgovoriše joj. Nitko je nikako nije gledao.
ISTA: Što je to što mi rekoste i što me toliko zaplaši?... Oću-
tjeh to tako da spoznah bol zbog onoga što je bilo... Re­
cite mi što to bijaše, da se, čuvši to po drugi put, više
ne bojim kao prije... Ne, ne... Ne recite ništa... Ne pitam
vas to da biste mi odgovorili, već zbog toga govorim, da
ne mislim... Bojim se da ću se moći sjetiti što je to bilo...
Bijaše nešto veliko i strašno poput postojanja Boga...
Trebali smo već završiti razgovor... On je već, ima neko
vrijeme, izgubio svoj smisao... O n o , što je m e đ u n a m a i
što nas čini govoriti previše se produžuje... Ovdje ima
veći broj prisutnosti od naših duša... D a n je već m o r a o
granuti... Trebale smo se već probuditi... Nešto kasni...
Sve kasni... Što se to događa u stvarima u suglasju s na­
šom stravom?... Ah, ne ostavljajte me... Govorite sa
mnom, govorite sa mnom... Govorite skupa sa m n o m da
moj glas ne bude sam... Više se bojim zamisli svojeg gla­
sa nego njega sama, zamijetim li da govorim...
TREĆA: Kojim ste glasom govorili?... Glasom druge... Kao
da dolazi iz daleka...
PRVA: Ne znam... Ne podsjećajte me na to... Mora da sam
govorila glasom oštrim i drhtavim od straha... Ali, više
ne znam kako se govori... Između m e n e i mojeg glasa
otvorio se ponor... Sve ovo, i ovaj razgovor, i ova noć, i
ovaj strah — sve se je trebalo završiti, trebalo završiti
naglo, nakon užasa koji ste n a m rekli... Počinjem ćutjeti
da ga zaboravljam nakon onoga što mi rekoste i to me

75
nagna na pomisao da trebam vikati na jedan nov način
e da izrazim takav užas...
T R E Ć A : drugoj Sestro moja, niste n a m trebali pripovijedati
tu priču. Sada živim sa čudnovatim užasom. Pripovije­
daste, a ja bijah toliko rastresena da sam slušala smisao
vaših riječi i njihov zvuk odvojeno. I činilo mi se da ste
vi, vaš glas i smisao onoga što ste govorili tri razna bića
p o p u t triju stvari što govore i idu.
D R U G A : Zaista su tri razna bića, s vlastitim i stvarnim živo­
tom. Bog zna zašto... Ah, zašto govorimo? T k o nas tjera
da nastavljamo govoriti? Zašto govorim ne želeći govo­
riti? Zašto više ne zamjećujemo da je dan?...
PRVA: Da b a r e m m o ž e m o vikati e da bismo se probudile.
Ćutim da vičem u sebi, ali više ne znam put moje volje
do grla. Ćutim divlju potrebu za strahom da netko po­
kuca na ova vrata. Zašto nitko ne kuca? Bilo bi n e m o ­
guće, a ja ćutim potrebu da se bojim toga, znati čega se
bojim... Kako se čudno osjećam!... Čini mi se da više
n e m a m glasa... Dio se m e n e uspavao i prepustio motre­
nju... Strava mi je porasla, ali je više ne mogu ćutjeti...
Ne znam već u kojem se dijelu duše to ćuti... Na ćutilo
mojeg tijela staviše olovan ogrtač... Zašto ste n a m pri­
čali svoju pripovijest?
D R U G A : Ne sjećam se više... Jedva se i sjećam da sam je
pripovijedala... Čini mi se da to bijaše tako davno! Ka­
kav san, kakav san upija moj način gledanja stvari! Sto
želimo učiniti? Sto mišljasmo učiniti? — Ne znam više
da li da govorim ili ne govorim...
PRVA: Ne govorimo više. U m a r a me vaš napor da biste go­
vorile... Boli me razmak što prolazi između onoga što
mislite i kažete... Savjest mi pluta u drijemežu mojih ću­
lila preplašena mojom kožom... Ne znam što je to, ali
to ćutim... Ćutim p o t r e b u da kažem zbrkane riječi, odu-
lje i teško izgovorljive... Ne ćutite li sve to kao golema
pauka što n a m od duše do duše plete crno p l a t n o koje
nas obavija?

76
D R U G A : Ne ćutim ništa... Ćutim svoje osjete kao nešto što
se ćuti... Što to postajem?... Tko to govori mojim gla­
som?... Ah, počujte...
PRVA I T R E Ć A : Sto bje?
D R U G A : Ništa. Ne čuh ništa... Htjela sam hiniti da slušam,
jer vi predpostavljate da slušate i ja mogoh povjerovati
da ima nešto za slušanje... Oh, kakav užas, kakav oso­
ban užas razdvaja u nama glas duše i osjete misli, i tjera
nas govoriti, slušati i misliti, kada sve u n a m a ište tišinu,
i dan i nesvjesnost života... Tko je peta osoba u ovoj sobi
što pruža ruke i prekida nas svaki put kad je imamo
oćutjeti?
PRVA: Čemu nastojanje da me zaplašite? Ne ulazi više stra­
va u mene... Šiju mi tišti prekomjeran teret da se ću­
tim... Ulazi mi kroz sva ćutila nešto što me obuzimlje i
zastire. Teške su mi riječi za sve osjete. Zaustavlja mi
se jezik za sva čuvstva. D u b o k san sljepljuje jednu uz
drugu zamisli mojih pokreta. Zašto me tako gledaste?
T R E Ć A : Glasom veoma tihim i ugaslim. Ah, evo, evo! Netko
se probudio... Ljudi se bude... Kada netko uđe, sve će
se ovo okončati... Dotle pokušajmo vjerovati da sav ovaj
užas bijaše jedan dug san što smo ga snivale... Već je
dan... Sve se okončaje... Iz svega ovoga, sestro moja,
proistječe da ste samo vi sretni, jer vjerujete u san...
D R U G A : Zašto me to pitate? Zašto to rekoh? Ne, ne vjeru­
je..
Pijetao zapjeva. Svjetlo se naglo povećaje. Tri djevojke na
bdijenju umuknuše a da se ne pogledaše.
Nedaleko, u jednoj ulici, neka kočija cvili i škripi.

(11/12. listopada, 1913.)

77
SVADBENA PJESAN

Set ope all shutters, that the day come in

I.

Sva okna otvorite da uniđe zora


Što dozivlje zveket il' šumor m o r a !
Ne dajte kutku jalove sjene
Da noćna snatrenja prene,
Za poredbu mnijenja nek sjetnih ne b u d e stvari
Jer danas sve njih radost ozari!
Jutro je, blago je jutro, žarko diže se sunce
Nad bezdana vrhunce
Gdje noćas iza nevidljiva počivaše ruba
Mračnih obzornih stuba.
Gle kako li mladenče budi se mlado
D a n ćuteć u čijoj skorašnjoj noći
Dva različna srca združit će se rado
U kucaju prisnu dokle im tijelo dopusti doći.
Zamisli ushit u h o d u joj plahom,
Plašeć se zanosa ni oči ne diže.
Sve nade joj sada postaše strahom,
Sred jalove misli jedva još radost za radošću niže.
Nek pričeka tren ili dan
I spremi se za m e g d a n
Za koji joj misli i nisu baš spremne!
Na zbiljski pristizaj d a n a skoro je ljuta.
I premda želi što hoće, utažuje ipak
Žeđ svojih sanja
U zastalom obzorju sna što dokono s puta
Brižljivu n a d u stvorenja sklanja.

78
II.

Razmaknite zastore s okna


Da više no svjetlosti pogledu uskrate dar!
Gle prostrana polja gdje svjetla stoje
Pod širokim n e b o m plavetne boje,
Bez oblaka jednog uz topli žar
Što pogledu skrbi okrutni čar!
Nevjesta b u d n a je ćuteć da njeno
Srce još uvijek podrhtava sneno!
U studeni plahoj dojke se njene uvuku
I srsi prođu ih slasti u nadimanja grču,
Više no tuđu kad na njima oćuti ruku,
Više no usne kad nabrekle vrške im srču.
Već mis'o na dragana ruke žudnju joj budi,
Da draži se ondje odakle ruka od stida joj bježi
I misli se njezine grče sve dok im zamor naudi,
Skupljajuć tijelo što i dalje leži.
Sanjivo p o t o m podiže oči
Dok stvari sve rone u maglenoj noći.
Svud danas bistrina uzima m a h a
Osim u njenom ćutilu straha.
U gledu joj svjetlo na boju nalik
D o k ona mu mržnjom obasiplje pralik.

III.

Sva okna i vrata otvorite širom


Da noć se sad ova izgubi s mirom,
Da poput brodske brazde na vodi
Nadživi onog koji je rodi!
U postelji mladenka i dalje leži čekajuć želja da joj osmjeli
Ili bogatijom biti zaželi
Pa da je sokoli neka se diže, nek ubogom bude, nek strah
progna van
A zatim će ustat kao u svagdanji običan dan.

79
Jer nevjesta bit će, u postelji s mužem ljubavni dijeleć

Ženska neprestance put je mori,


Poruke šaljuć što izgone sram
Iz sanje što s maglom se bezličnom bori.
Otvara oči motreć tavanicu
Sto malu joj zatvara ložnicu
I misli, dok snova ne sklopi oči,
Na tavan koji će noćas upoznat,
Na d o m i krevet koji će doći,
Ležećke snatreć štogod će doznat;
Pa tako opet zatvara oči da vidom ne sreće
Sobu što skoro vidjet je neće.

IV.

Nek sva je kuća svjetlosnim zastrta velom


P o p u t glasnika s čelom
Ovjenčanim ružama i lišćem tim
Sto ljubav za ljubav ga prepliće s njim!
Između mlade i baldahina, kad stigne večerašnje sijelo,
Privinut će muško se tijelo.
Snatreći o tom mlada već noge sljubljuje gle,
Znajući dobro da p o t o m će obje ih rastavit rukom;
Plašeć se prodora u se i privole,
Užitka to većeg začne li on se grubo i s mukom.
Nastanjuju vas li, sunčevi zraci svježi,
Dusi il' kepci što luduju danom,
Šapnite mladoj, krvi li se ježi,
Da dveri se male velikim ljubavnim zgurile stanom.

V.

Djevstva joj nevinog grob


Snaći će krvava kob.
Pristupite i vi prpošnoj pogrebnoj povorci toj
Te grimiz-plašt mrtvački satkajte njoj,

80
0 žudnje vi strastvene za muškim tijelom
Što samotne sate nježnim joj činite vrelom
1 ruku joj radu i neradu vodite eto
Gdje slast se stvara.
Priđite i vi, sitni patuljci, buntovna četo,
Brzinom trke što prepunost prelijeva pehara;
Svi vi što mladost činite mladom, a z a m a m n o m čovječju
put,
Što radosnom proljeću i ljetnome suncu dižete skut;
Vi sred čijeg tajnog prisuća zeleno drveće počinje rasti,
I cvijeće cvjetat, i slobodnih ptica odzvanjati krik,
Kada u jarosti drhtave strasti
Na junicu požudno penje se bik.

VI.

Pod prozorom pojte joj, vi čujna jutarnja krila


U čijoj se popijevci stani ushita samog sila!
U sobi joj besanom zujite,
O muhe male, pa srljajte i strujite
Po pokrivaču, po prstima nje
U paru. Gle zastaje.
Duž nogu što sljubljene ih ćuti
K'o nutarnja ruka nekakav predosjet gmiže.
Gle kako mlada se krzma! Stog reci joj dakle:
Rasani se, obuci i svući! A po to m ustaj i priđi bliže!
Gle kako u cijelosti cijelo je sunce!
O latice ćutila njenih život se mete.
Dođi! O dođi! Užitka moraš doseć vrhunce!
Jer bit ćeš ubran, neubran raduj se, o ružin cvijete!

VII.

Sada se diže. Gle kako oči čedno prikrade,


Kad košulja noćna joj nehajno spade,
Nagosti čistome trenu,
l'režuć od mjesta gdje zvijerci nalik put njena je jedra,

81
Gdje dlakav crn trokut opasa bedra
Srameć joj pogled, sve dok cjelov poda se
Košulja njenom ne pruži tijelu. Odjeću na se!
Ne dangubi sjedeć na tvrdom posteljnom bridu,
Ne dangubi snatreć, nagađanja slušajuć glase!
Čuj brze ptice na prozorskom zidu!
Ustaj i umij se! Gle gotovo da je bez odjeće!
Jer ruku n e m a da d u g m e uvede
U bijelu simboličku halju, takvom je sreće
Povorka žena što dolaze da je urede.

VIII.

Jer povrh sebe ih ne vidi mlada,


Gle kako s istome mišlju j e d n a drugoj se smiješe!
U mislima drugih bez djevstva je ona već biće.
Radoznalom pomnjom rasute vlasi motreć joj sada
S rukama koje na suncu brižljivo kosu joj driješe,
Djevojka j e d n a nevjesti skladno pletenicu spliće.
Druga joj halju uz tijelo steže;
D o k ruka mlade, života ćuteć tjelesnu toplinu, veže
Joj misli sa snažnom mladenca rukom.
Prva joj onda, na veo što lebdi maglovito strukom
I prignutu glavu svečarski vijenac počinje viti,
Vijenac što skoro će nevažan biti.
Druga se opet klečeć napreže
Da cipele bijele uz drhtava prionu stopala, dok pogled joj
kreće
Niz čarapu visoku, penjuć se nogom sve do užitka veže
Gdje središte cijele je današnje sreće.

IX.

Odjevena sada je posve, r u m e n joj lice mije.


Gle kako toplo sunašce sije
A raspusnik puzavac smjelo se trsi
Da tijelo uz vrelo stablo isprsi.

82
U bijelom sva je i čeka na znak,
U oku joj svjetlost, u oku joj mrak.
R u k e joj hladne, usnice suhe, a srce bije
Jelenu nalik što lovcu se krije.

X.

Izišla sad je. Čuj kako sav govor tišina rani,


No nikako da se konačno preda!
Izišla sad je t a m o gdje gosti
Na smjelost joj motre da ih ne gleda.
Goruće sunce sja vani.
Uznojen talog vrućeg života od rada posti
Na licu dana u ovaj čas.
U tihoj snazi toplotnih tvari mahnita radost nalazi spas.

XI.

N e k vijenci od cvijeća zasjene


Odaja stijene!
I veselih zvončića zvek
Pjesama jek!
Ljevanici nalik razlijte radost svakome biću,
Kličite djeco, kliči djevojčice, kliči mladiću
Čiji trbuh bez malja još uvijek skriva
Bespolnost spolovila!
Kličite kao da i vi znat ćete reči
Kakve li radosti u toj pljeskati sreći!

XII.

Mjesec je, k tome i dan.


Stog' morate van.
Izjurite napolje u vreo skupljeni klas
Što onamo kreće gdje za drvećem tornja visina
Na širokom plavetnom nebu iskušava glas

83
Ponešto miran, glas slatkih milina.
A sada, jarki, šapćući glasno, u Božji hitite d o m !
D o k sunce slijeva se četom žestinom svom,
Sve oči slijede nevjeste mlade put:
I kao da ruke im dotiču bokove njene i grud;
K'o poleđe halje kožu joj draže,
Odasvud je salijeću, poru joj svaku traže;
Suknje joj dižu kao da vabe il' snube na dar
Pod p u p k o m skritu raspuklu stvar;
Sto o njoj misle kretnje im zbore
A pogledi krišom i sami govore.

XIII.

Dosta je više crkve il' slavlja,


Jer značaj r e m e t e ovoga dana, p o p u t drveća što se
pomalj
Uz cestu do h r a m a i istu tu cestu što natrag kad vodi
Pod suncem se žarčim nahodi.
U istinskom obredu velike današnje zbilje
Od poda il' zida udio njihov znatniji nije.
Pa čak i gosti, ne manje od onih koji se žene,
Drže ih predvorjem krevetne scene.
I tako, sve što će proći
Između crkve i slavlja i t a m e noći,
Mračan je rad minuta i sati u snovima žuđenih,
U nevrijeme snatrenih i pogrešno suđenih.
Vjenčanje i povratak i svadbeni pir
Za svakog su samo magleni pir
Gdje druge gleda kroz prizmu mutnog i toplog pojma
Opojnog žilavog dojma.
O k o m i uhom upropanj žuri crvena trka,
Velik bal snova što j e d a n u drugom ih gledajuć bude,
Sve dok nesnošljiva njihova strka
Posustao mučan ne stigne čas igre im posve lude.

84
XIV.

Da sve to naskoro svrši, zaručnik strastveno žudi,


Da dojki sišući vrške mlade upozna grudi,
Da ruku na trbušne vlasi posadi
I usnatu p o t o m jazbinu gladi.
Tvrđu za plijen što stvorena bi,
Zbog koje mu ovan deblja i vri.
Dršćući vesela mlada toplotu dana oćutje čestu
Na pustinjski uvijek još samotnom mjestu
Gdje djevičanska ruka hinila samo je noću
Čulnog užitka praznoću.
Većina svijeta šaptat će o tom,
Znajuć da šikljaj uslijedit će potom;
I djeca dapače, sa zinućim očima,
Uzbudit će sad se nad putenim moćima,
Nad muškim i ženskim odraslim činom
Golicavom žitkom milinom
Zbog čijega okusa u skritim kušat će kucima
Sto jedva znaju o suhim još vrućima.

XV.

I vi čak, što sada ste stari, dolazeć amo


Kao u prošlost, vlastitu radost bacite t a m o
U čašu i s mlađima popijte čili
Što mislit sada vas sili
Na ono što ljubav je bila kad bila je ljubav. (Buduć da
studene misli što traju
Dopusta za to još uvijek ne daju.)
U vrućemu danu ispijte mlade žalosnu radost
I mladenca mahnitu naglost,
I spomen na mladosti dane vam divne
Kad pobjedne pjevajuć himne
Površjem vaših bezdana
Sparivali vi ste se dok dolazak dana
Promatraše noć a sljubljena vaša još uvijek su tijela
Dašćuć malaksala i, nadimljuć se, iznova gorjela.

85
XVI.

Z a r prošlost, budućnost važne su sada?


N e k radošću vašom dob ljubavna vlada!
Sve misli posvetite velikog dana žilavoj pojavi
Što p o p u t konja trkača česticu vremena kosi,
N o ć sileć da stigne i dojavi
Kako sad djevičje b r d o prvog jahača nosi!
O tijelo štipano, griženo, sisano, grljeno,
Gnječeno i mrvljeno,
Te stvari vaše uspaljuju misli, kazivanja
Blijedeć i mnijenja.
Blijesnite bljescima golim sve dokle strah ne pogodi
Nasladu što je groznica rodi,
U bljescima koji kao da mrze misli i odijela
Što dijele tijela;
Udove svoje toplinom protegnite što dan je napolju daje,
I žar joj oćutite dok prilika traje!
Jer topla zemlja, zelena trava, sunce poodmaklo,
Dalekog jezera svakog bliješteće staklo,
I mis'o nam žarka na večernji hlad
R a d o s n o vreli ostvaruje sklad.

XVII.

U crvenoj bakovskoj vjetrini misli što mahnite obraze bije


K'o jarosnog divljenja b u r a
Što bijesna oči pozljeđuje,
Bistreći ipak sve s nimbusom stvari,
Cijeloga skupa duša k'o p'janac tetura
I zemljom u skoku krstari!
No premda svi prostu svjetinu čine čiji je hir
U crkvu i natrag da hrli slaveći pir,
Svi satiri ipak i debela poganska bedra
Što slasti ćute napeta tijela i sisa i trbušnih njedra,
I čiji hod, puzeć kroz lišće, hlepi

86
Za zgurenom nimfom što pomalo strepi,
Nevidljivom navalom sprijeda i straga
Dolične ove grupe se kreću, i s mislima što žara ih obuze
snaga
Pokorne duše u mrežu spremaju što uokrug je spliću
Dok grupa im, posrćuć glasno kao o slijepom da radi se
biću,
Valovite zemlje sanjama jekom uzima vlast
Da bludnu u skoku im obdari strast.

XVIII.

Ej! Ej! To sok teče užitka što ljutnje ga b u d e


Kroz mrežu oblika
Što zbiljski sad žude
Da jedno nad drugim se svuče i rata b u d e slika
Što utrobu puni i dojke mlijekom poji
Kad ih muškarac osvoji,
Bitke što bijesno se vodi da sljubi i spari
A ne da ozlijedi ili udari!
Ej! Ej! Poput dana il' sata pijani budite!
Vičite, smijte se i žučno sudite
Mislima svojim, izdahnule one da ne bi zbog dobi
Ili zbog smrtne im kobi!
Samovlasna mladost posve je sada a neznatne bolova sile
Što nadute stresaju žile
Zaoštrene škakljivim velim su užitkom
Sto sitost svoju plaća gubitkom.
Iz svijesti sve prognajte što puteni ne biva žar
I mlijeko muško, taj žitka dar!
Zgrćite zvonjave radosti k'o travu iz zemlje što niče
I šikarom duše vaše se spliće!
Bludno se rasipno sladite grijehom
K'o žarko da nebo, treperav uzduh i zemlja je cijela
Moćna činela!

87
XIX.

U vatru sad bacite veliki flamanski sat!


Nek ćutila vaša odmoru obznane rat!
Ushit taj svrgnite udarcem čak ondje gdje udarac ranjava
ruke
Što prkose njeg've da otklone muke!
U postelju sa sobom sve nosite stvari
Što nagosti vaše potiču čari!
Trgajte, berite, k'o zemlja što blago traži
Kad kovčega zveka razdraži
Pomaljanje misli što misli na bludne skrivaju čine
Što dan ih taj velik žudnjom zasine.
Kao da dojke sve ruke sad stišću
I sok da p o d a r e kad da išću!
Kao da jedna sa drugom stvar sada se druži,
Tvrda put meku guši,
A rutave noge i sklupčane guze
Sred bijelih se nogu miču i puze.
Te zbrkane misli u svijesti još svakoj tek predu
Kako da današnje ljubavi poriv u igru uvedu,
Kako muškarac za oćutom posjeda žudi
A žena da na njoj on se uzbudi,
Kako da jasno života apstraktnog val
Tijela konkretan dosegne žal.
Nešto od ovog zbiljskome d a n u ipak se nudi.
Dignute sada su suknje u služanjskoj hali,
Na bludnog trbuha štali
Konju otvaraju vrata što ulazi u trku
Gotovo kasno, kad izljev već skoro napravi zbrku.
Uzvanik stariji neki u m r e ž e da uhvati skut
Djevojku rumenu mladu mračnim se skrovištem baš sad
rasprši,
Sileć da tijelo joj lagano miluje prostrijetu njegovu put.
Gle srce njeno od slasti se krši
Ćuteći ruku na koplju što strši.

88
XX.

No eno misli il' obećanja


Il nakane dijela razbludnog milovanja,
A eno i p o h o t e što biva smišljena, budućnosti lišena
Ili pak rabljena da b u d e uslišena.
Učinite ono što ljubavna kružnica zahtijeva
I Narav predmnijeva!
Učinite i to da poradi haranja
P o h o t n e žudnje pod uzdom života konj bludan sagorijeva,
U ljubav se združite zbog ljubavnog stvaranja!
Ričite! Mučite! Pastusi budite, bikovi što ih požuda draži
Da sjeme rupu im traži!
Burkajte strasti za razbludan začin što mlad
Će puti vam sočnost dogrgljati rad
U užljebe vlažne gdje vaše prisuće pozdravom sastaje
Život što upravo nastaje
U utrobi oranoj što bujat će sve do trenutka
Zemlje nebeske p u n e krivine novog osnutka!

XXI.

A vi što se ženite danas, gonetajte nagone ove


U znacima skladnoga skupa što prirodno plove
Iz Prirode vama,
Budućnosti prkoseć, dobrostivost što je sama!
Usnice sljubljene, i ruke nage, i grudi ćućene i organ
moćan,
Nek veseli noćni vam rad besprijekorno b u d e točan!
Pouči ih stvarima ovim, o d a n e raskoši p u t e n a vrela!
Prepusti ih mislima što bludna djela
Neizbježnim čine
I prirodnim k'o želja za mokrenjem kada nas rine!
Neka se sparuju, sljubljuju, ljube,
No naravnu pritom nek pamet ne gube!
I noć što se spušta nek t o m e ih uči

89
Jer mladost zloraba muči!
Neka se sljubljuju uvijek spočetka, lijuć i lijuć užitka
premoć
Sve dokle ih p o t p u n a ne snađe nemoć!
Nek parenje njihovo što iznovce biva pod okriljem tmine,
Nadzire noć, dok misli jastvo, prepuno topline,
Od jada, kinjeć, ne izgine, i san ne stigne oblike što m o r e
ih muke,
Dok oni, j e d n o drugog kazujuć imena, i držeć se za ruke,
Još uvijek o ljubavi sanjarije slušaju,
U ponečem čak je i kušaju!
Ak' se probude, nek nauk tvoj bude da počnu spočetka,
Jer sat što prođe kao da nema svršetka;
D o k spojena im tijela, razbludnog žara združena milinom,
Ne usnu s mučninom,
D o k nebo, pošto su straćene zvijezde, na istoku ne izbijeli
Cvokoćuć gdje svjetlost od noći se dijeli,
I s radosti bukom, mladog života galamom
D a n štono stiže žarkim i novim ne zaplamsa plamom.

(Lisabon, 1913.)

preveo Nikica Talan

90
Alberto Caeiro
ČUVAR STADA

I.

Nikad nisam čuvao stada,


ali kao da sam ih čuvao.
Moja je duša poput pastira,
poznaje vjetar i sunce
i ide podruku s Godišnjim D o b i m a
koračajući i gledajući.
Sav mir Naravi bez ljudi
dolazi sjesti pokraj m e n e .
Ali ja sam tužan poput zalaza sunca
za našu predodžbu,
kad vjetar biva hladan u dnu ravni
i ćuti se da noć ulazi
kao leptir kroz prozor.

No moja je tuga spokojstvo


jer je naravna i prava
i ono je što treba biti u duši
kad ona već misli da postoji
a ruke ubiru cvjetove bez njezina znanja.

Na sam šum praporaca


onkraj zavoja puta,
moje su misli zadovoljne.
Jedina mi je nevolja spoznaja
da su zadovoljne,
jerbo, da to ne znam,
umjesto da budu zadovoljne i tužne,
bile bi radosne i zadovoljne.

93
Misliti, to je isto tako nelagodno kao što je ići na kiši
kad vjetar raste i čini se da će kišiti još jače.
N e m a m ni slavičnosti ni želja.
Biti pjesnik, to nije moja težnja,
to je moj način da budem sam.

A ako nekad u predodžbi poželim


da b u d e m janješce
(ili da b u d e m cijelo stado
da bih se uzverao uz čitavi obronak
i bio tisuću sretnih stvari najednom),
to je zbog toga što ćutim ono što pišem u zalaz sunca,
ili kad neki oblak provuče ruku iznad svjetlosti
i iz biljke tišina iziđe vani.

Kad sjednem pisati stihove,


ili pak u šetnji putovima i stazama,
kad pišem stihove na zamišljenu papiru,
ćutim pastirski štap u rukama
i vidim vlastito obličje
na vrhu brežuljka,
gledajući svoje stado i videći svoje misli,
ili videći svoje misli i gledajući svoje stado,
i smiješeći se n e o d r e đ e n o p o p u t onoga što ne pojmi što
se kaže,
a hini da pojmi.

Pozdravljam sve one što će me čitati,


skidajući im šešir do zemlje
kad me vide na pragu moje kuće
čim se diližansa pojavi na vrhu brežuljka.
Pozdravljam ih i želim im sunce
i kišu, kad im je kiša p o t r e b n a ,
i da njihove kuće imaju
ispod otvorena prozora
omiljenu sjedalicu

94
gdje mogu sjesti i čitati moje stihove.
I neka čitajući moje stihove misle
da sam ja nešto naravno —
primjerice, staro stablo
u sjeni kojeg su još djecom
bučno sjedali, umorni od igre,
i brisali znoj s užarena čela
rukavom prugaste pregačice.

(8. III. 1914.)

II.

Moj je pogled bistar poput suncokreta.


Vičan sam ići putovima
gledajući i desno i lijevo,
ali i unatrag kadšto...
O n o što vidim svakog časa
nigda prije nisam vidio
i toga sam p o t p u n o svjestan...
Podoban sam doživjeti udivljenje
koje bi imalo dijete kad bi, pri svojem rođenju,
moglo zamijetiti da se zaista rodilo...
Ćutim se rođen svakog trena
za vječitu novinu svijeta...

Vjerujem svijetu kao tratinčici,


jcrbo ga vidim. Ali ne mislim na njega
jer misliti ne znači pojmiti...
Svijet nije stvoren za to da mislimo o njemu
(misliti znači bolovati na očima),
već da bismo ga gledali i bili suglasni...
Ne posjedujem nikakovu filozofiju: imam ćutila...
Govorim li o Naravi, to ne činim stoga što bih znao što je
ona,
već stoga što je volim, a volim je upravo zato,

95
jer onaj što voli ne zna nikad što voli,
ni zašto voli, niti što je to voljeti...

Voljeti, to je vječna nedužnost,


a jedina je nedužnost ne misliti...

(8. III. 1914.)

III.

Ovog predvečerja, naslonjen na prozor,


i znajući da nasuprot leže polja,
čitam sve dok me oči ne zabole
knjigu Cesarija V e r d e a .

Koliko ga žalim. Bijaše seljak


što je uhićen u slobodi šetao gradom.
Ali način kako je gledao kuće,
postupak kojim je zamjećivao stvari,
pripada onom koji gleda stabla
i obara oči putu kojim ide
i svraća pozornost na cvijeće što se nahodi u poljima.

E t o stoga je on imao tu veliku tugu


za koju nije nikad r e k a o da je ima,
ali je išao gradom kako se ide selom
i tužan kao što je lomljenje cvjetova u knjizi
i stavljanje biljki u posude...

IV.

Večeras se nevrijeme skotrljalo


po obroncima n e b a
kao golema lavina...
Poput nekoga koji s visokog prozora
trese stolnjak,

96
a mrvice padajući u hrpici
prave stanoviti šušur u padu,
kiša padaše s neba
i zatamnjivaše puteljke.

Kada su munje potresale zrak


i drmale prostorom
nalik velikoj glavi što kaže ne,
ne znam zašto — ne bojah se —
stadoh se moliti svetoj Barbari
kanda sam nečija stara teta...

Ah, moleći se svetoj Barbari


osjećah se još jednostavnijim
nego sudim da sam...
Osjećah se obiteljskim i domaćinskim
i da provedoh život
spokojno, kao zid vrta;
da sam imao čuvstva i zamisli
kao što cvijet ima miris i boju...

Osjećah se poput nekoga koji može vjerovati u svetu


Barbaru...
Ah, moći vjerovati u svetu Barbaru!

(Onaj što vjeruje da postoji sveta Barbara,


mislit će da je ona vidljiva osoba
ili što će misliti o njoj?)
(Koja mudrolija! Što znaju
cvijeće, drveće, stada
o svetoj Barbari? Da grana drveta
misli, nikad ne bi mogla
stvoriti svece i anđele...

Mogla bi misliti da je sunce


Hog i da je nevrijeme
stanovita količina ljudi

97
u gnjevu iznad naših glava...
Ah, kako su i najjednostavniji ljudi
bolesni i bedasti i zbunjeni
pred jasnom jednostavnošću
i zdravim postojanjem
drveća i biljaka!)

A ja, misleći na sve ovo,


postadoh opet manje sretan...
Postadoh mračan i bolestan i grozovit
p o p u t d a n a kojem cijelo vrijeme prijeti nevrijeme
a ni noću ne izbija.

V.

Ima dosta metafizike u činjenici da ne mislimo ni na što.

Što ja mislim o svijetu?


Z n a m li što mislim o svijetu?
Na to ću misliti, ako se razbolim.

Kakvu zamisao imam o stvarima?


Kakvu predodžbu imam o stvarima i učincima?
Što sam razmišljao o Bogu i o duši
i o stvaranju Svijeta?
Ne znam. Za m e n e je misliti o t o m e zaklopiti oči
i ne misliti. I zatvoriti zastore
mojeg prozora (ali on n e m a zastore).

Tajna stvari? Z n a m li što je tajna!


Jedina je tajna da postoji n e t k o koji misli na tajnu.
T k o stoji na suncu i zatvori oči
postupno ne zna što je sunce
a misli na mnoge stvari ispunjene toplinom.

98
Ali otvori oči i vidi sunce
i više ne može misliti ni na što,
jer sunčana svjetlost vrijedi više od misli
svih m u d r a c a i svih pjesnika.
Sunčana svjetlost ne zna što čini
i zato ne griješi i biva općena i dobra.

Metafizika? Kakvu metafiziku ima ovo drveće?


To da je zeleno, gusto, granato,
da daje plodine u svoje vrijeme, što nas ne goni na
mišljenje,
nas što to ne znamo zamijetiti.
Ima li bolje metafizike od takve njihove,
to jest da ne zna zašto živi
i da čak ne zna da to ne zna?

»Prisno ustrojstvo stvari«...


»Prisni smisao Svemira«...
Sve je to lažno, sve to neće ništa reći.
Nevjerojatno je da se može misliti na takve stvari.
To je isto kanda mislimo na razloge i svrhe
kada blista praskozorje a s bokova drveća
nejasno obasjano zlato gubi tminu.

Misliti na prisan smisao stvari


štoviše je poput mišljenja na zdravlje
ili donošenja čaše vode s vodoskoka.

Jedini je prisni smisao stvari


to da one nemaju nikakav prisan smisao.

Ne vjerujem u Boga jer ga nikad ne vidjeh.


Da on želi da u njega vjerujem,
jamačno bi došao da razgovara sa m n o m
i ušao bi kroz moja vrata
kazavši mi: »Evo me!«

99
(To je vjerojatno smiješno za uši
onoga koji, ne znajući gledati stvari,
ne pojmi onoga koji o njima zbori
na način koji uči kako se zamjećuju.)

Ali, ako je Bog cvijeće i drveće


i brda i sunce i mjesečina,
onda vjerujem u njega,
onda u njega vjerujem svakog časa,
a život mi je sama molitva i misa,
te pričest očima i kroz uši.

Ali, ako je Bog cvijeće i drveće


i brda i sunce i mjesečina,
zašto da ga zovem Bogom?

Zovem ga cvijeće i drveće i brda i sunce i mjesečina;


jerbo, ako se on zbiva, da ga vidim,
k a o sunce i mjesečina i cvijeće i drveće i brda,
ako mi se javlja bivajući drvećem i brdima
i mjesečinom i suncem i cvijećem,
to znači da želi da ga spoznam
kao drveće i brda i cvijeće i mjesečina i sunce.

Stoga sam mu poslušan,


(što ja znam više o Bogu nego Bog o sebi samu?).
Poslušan sam mu živeći, dragovoljno,
p o p u t onoga što otvara oči i vidi,
i nazivljem ga mjesečina i sunce i cvijeće i drveće i brda,
i ljubim ga ne misleći na njega,
mislim na njega videći i čujući,
i idem s njime svakog časa.

100
VI.

Mislimo li o Bogu, bivamo mu neposlušni.


Jer Bog nipošto ne htjede da ga upoznamo,
pa n a m se stoga ne ukaza...

Budimo jednostavni i tihi,


kao potoci, kao drveće,
i Bog će nas voljeti, učiniti
lijepim p o p u t drveća i potoka.
I dat će n a m zelenilo svojeg proljeća
i rijeku u koju ćemo pohrliti kad dokončamo...

VII.

Iz mojeg sela vidim sve ono što se sa zemlje može vidjeti


u Svemiru...
Zato je moje selo veliko p o p u t neke druge zemlje,
jer sam ja toliko velik koliko vidim
a ne toliko velik kolika je moja visina...

U gradovima je život manji


nego ovdje u mojoj kući na vrhu ovog brežuljka.
U gradovima velike kuće zaprječuju pogled,
skrivaju obzor, odvraćaju naše poglede daleko od neba,
umanjuju nas jer n a m oduzimlju ono što n a m oči mogu
dati
i osiromašuju jer je naše jedino bogatstvo viđenje.

VIII.

Jednoga popodneva u kasno proljeće


usnuo sam san sličan fotografskoj slici.
Vidjeh kako Isus Krist slazi na zemlju,
pojavio se na padini brežuljka,
postavši po drugi put dijete,

101
trčao je i valjao se po travi,
trgao cvijeće i bacao ga,
smijao se da ga se čulo izdaleka.

Pobjegao je iz neba.
Bio je previše naš da bi hinio
drugu osobu Svetog Trojstva.
Na nebu je bilo sve lažno, sve u neredu:
cvijeće, drveće, kamenje.
Na n e b u je m o r a o biti uvijek ozbiljan
i povremeno opet postajati čovjek,
visiti na križu, umirati vječito
s krunom načičkanom trnovima
i nogama probodenim čavlom velike glave
i čak s nekim dronjkom oko tijela
kao crnci na slikama.
Nisu mu dopuštali niti da ima oca i majku
kao druga djeca.
Njegov je otac bio dvoosoban —
j e d a n starac zvan Josip, što je bio drvodjelac,
i nije bio njegov otac;
a drugi otac bijaše n e k a glupa golubica,
jedina ružna golubica na svijetu
jer nije bila s ovog svijeta i nije bila golubica.
Njegova majka nije bila ljubljena prije nego ga je povila.

Ne bijaše žena: bijaše neki kovčeg


u kojem je on došao s neba.
A htjeli su da on, što je r o đ e n samo od majke,
što nikad nije imao oca kojeg bi ljubio sa štovanjem,
propovijeda dobrotu i ljubav!

Jednog dana kad je Bog spavao


a D u h Sveti lijetao,
on otiđe do škrinje čudesa i u k r a d e tri.
S prvim učini da nitko ne dozna da je pobjegao.

102
S drugim se stvori za sve vijeke čovjek i dijete.
S trećim stvori Krista za sve vijeke na križu
i ostavi ga obješenog na križu koji je na nebu
i služi kao uzorak drugima.
Zatim pobježe p r e m a suncu
i siđe na prvoj zraci koju ugrabi.
On danas stanuje sa m n o m u mojem selu.
To je dijete p u n o smijeha i naravnosti.
Briše nos desnom rukom,
gaca po lokvama vode,
bere cvijeće, godi ga, zaboravlja.
Baca se kamenjem na magarce,
krade voće po voćnjacima,
bježi plačući i vrišteći ispred pasa.
1, jer znade da one to ne vole,
a da to svi drže zabavnim,
trči za curama
što idu u skupinama p u t o m
s krčazima na glavi
i podiže im suknje.

Mene je naučio sve.


Naučio me gledati stvari.
Upozorio me na sve što postoji u cvijeću.
Pokazao mi je kako su stijene dražesne
kad ih se drži u šaci
i kad ih se pozorno gleda.

Veoma mi loše govori o Bogu.


Veli da je glup i boležljiv starac,
da pljuje stalno po podu
i da govori nedolične riječi.
Djevica Marija provodi popodneva vječnosti pletući
bječve,
a Duh Sveti češe svoj kljun,

103
n a s a đ e n na naslonjače koje onečisti.
Sve je u nebu glupo kao Crkva Katolička.
Veli da Bog n e m a pojma o stvarima što ih je stvorio —
» D a ih je on stvorio, to pak sumnjam« —
» O n veli, primjerice, da bića pjevaju njegovu slavu,
a bića ne pjevaju ništa.
Da pjevaju, bila bi pjevači.
Bića bivaju i ništa više,
i zato se zovu bića.«
I zatim u m o r a n od ogovaranja Boga,
Dijete Isus zaspe na mojim rukama,
a ja ga u naručju odnesem svojoj kući.

Stanuje sa m n o m u mojoj kući po sredini brežuljka.


On je Vječno Djetešce, Bog koji n a m nedostaje.
On je ljudskost što je naravna,
on je boštvo što se smije i igra.
Stoga sam stoposto siguran
da je on istinski Dječak Isus.
A djetešce tako ljudsko da je božansko,
to je taj moj svagdašnji život pjesnika,
zato što ide uvijek sa m n o m zato sam uvijek pjesnik,
zato me i najmanji pogled
ispuni čuvstvenošću,
zato se čini da i najtiši glas, bilo otkuda,
meni govori.

Maleno Djetešce što stanuje gdje živim


daje mi jednu ruku
a drugu svemu što postoji
i tako idemo nas troje n a s u m c e putom,
skačući, pjevajući, smijući se
i uživajući u našoj zajedničkoj tajni
što se sastoji u t o m e da se b u d e svjestan svagdje
da nema tajne na svijetu
i da sve zavrjeđuje da se živi.

104
Vječno Djetešce prati me svagda.
Smjer je mojeg pogleda njegov uperen prst.
Moj je sluh, radosno otvoren za sve zvukove,
škakljanje koje mi on, igrajući se, izvodi po ušima.

Razumijemo se tako dobro


u društvu svega
da nikad ne mislimo jedan na drugoga,
a živimo zajedno i razdvojeno
u prisnom suglasju
kao desna i lijeva ruka.

U sumrak se igramo na piljke


na pragu kućnih vrata,
ozbiljni kao što se dolikuje j e d n o m bogu i j e d n o m
pjesniku,
i kao da je svaki piljak
cio svemir
i kao da bi zbog toga bila velika pogibelj
pustiti ga da p a d n e na zemlju.

Zatim mu govorim pripovijesti isključivo ljudske


a on se smije, jer je sve nevjerojatno.
Smije se kraljevima i onima što nisu kraljevi,
mučno mu je slušati o ratovima,
trgovini i brodovima
što ostavljaju dim na pučini.
Jer on znade da je sve to daleko od one istine
što je ima cvijet u cvatu
i od one istine što prati svjetlost sunca
kad ono mijenja izgled brda i dolina
i kad blješti oči u odsjevu okrečenih zidova.

Zatim zaspe, i ja ga legnem.


Nosim ga u naručju sve do kuće,
stavim ga u krevet, svlačim oprezno,
kao da slijedim jedan veoma nježan obred
i posve majčinski, sve dok ne ostane gol.

105
On spava u mojoj duši
i katkad se budi noću
i igra mojim snovima.
Nekima okrene noge u zrak,
druge postavlja hrpimice
i plješće sam rukama
smiješeći se mojem snu.

Kad umrem, sinčiću,


neka i ja b u d e m djetešce, najmanje.
U z m i me u svoj naručaj
i odnesi u svoju kuću.
Svući moje u m o r n o i ljudsko biće
i legni me u svoj krevet.
Govori mi pripovijesti, probudim li se slučajno,
da opet zaspim.
I daj mi svoje snove da se igram
sve dok ne svane onaj dan
za koji ćeš ti znati koji je.

To je moja priča o Djetetu Isusu,


Zbog kojega pojmljiva razloga
ona ne bi bila istinitija
od svega onoga što filozofi misle
i svega onoga što vjere naučavaju?

XLVI.

Ovako ili onako,


prema t o m e ide li ili ne ide,
imajući kadšto m o ć da izrečem što mislim,
a kazujući to drugi put slabo i izmiješano,
pišem svoje stihove nehotice,
kao da se pisanje ne sastoji od pokreta,
kao da je pisanje nešto što mi se zbilo
kao sunčana kupka.

106
Nastojim iskazati ono što ćutim,
ne misleći na to što ćutim.
Nastojim prisloniti riječi na pojam
i lišiti se p o t r e b e za hodnikom
od misli do riječi.

Ne uspijem uvijek oćutjeti ono što znam da bih m o r a o .


Misao mi sporo preplivava rijeku
jer je sputava ruho koje su joj ljudi nametnuli.

Nastojim se otresti onog što sam naučio,


nastojim zaboraviti način sjećanja koji su mi usadili,
sastrugati crnilo kojim su premazali moja ćutila,
odmotati moja istinska čuvstva,
odpetljati se i biti ja, ne Alberto Caeiro,
već ljudski stvor što ga je Narav proizvela.

I tako pišem, hoteći ćutjeti Narav, ne kao čovjek,


već kao biće koje ćuti narav, i ništa više.
I pišem tako, kadšto dobro, kadšto loše,
kadšto mi p o d e za rukom izraziti što želim, kadšto
pogriješim,
negdje padam, negdje se dižem,
ali slijedeći vazda svoj put poput tvrdoglava slijepca.

I ovako, predstavljam nešto.


Otkrivatelj sam Naravi.
Argonaut istinskih osjećaja.
Donosim Svemiru nov Svemir,
jer Svemiru nosim Svemir sam.

To ćutim i to pišem
znajući savršeno a da i ne gledam
da je pet sati ujutro
i da se suncu, koje još nije pomolilo glavu
vrh zida obzorja,
već nazrijevaju vršci prstiju
što se hvataju vrha zida
obzorja puna niskih planina.
(19. V. 1914.)

107
XLIX.

V r a ć a m se kući, zatvaram prozor.


D o n e s u mi svijeću i zažele laku noć.
Zadovoljnim glasom odvratim: laka noć.
D a o Bog da mi život vazda b u d e ovakav:
sunčan dan ili blago kišan,
ili p a k olujan kao da je Sud svijeta,
tiha večer i skupine u prolazu
m o t r e n e znatiželjno s prozora,
posljednji prijateljski pozdrav spokojnim stablima,
a zatim da mogu, zatvorivši prozor i užgavši svijeću,
ne čitajući, ne razmišljajući ništa, ne spavajući,
ćutjeti život što teče u meni kao rijeka u svojem koritu,
a vani mir p o p u t nekog boga što spi.

108
»DOK TE NISAM ZNAO...«

Dok te nisam znao,


volio sam Narav onako kako spokojan redovnik voli
Krista.
Sada volim Narav
onako kako on voli Djevicu Mariju,
pobožno, na moj način, kao prije
ali drugačije, ćutljivije, prisnije...
Jasnije vidim rijeke idući s tobom
preko livada k njihovim obalama;
sjedeći uz tvoje skute, motreći oblake,
pozornije ih motrim —
Ti mi nisi otela Narav...
Izmijenila si je...
Privela je sasma blizu meni,
po tvojem postojanju vidim je jasnije, ali istovjetnu,
po tvojoj ljubavi volim je na isti način, ali više,
po tome što me odabra da te imam i da te ljubim,
moje se oči zadržavaju duže
na svim stvarima.
Ne žalim za onim što sam bio prije,
jer sam to još.

(6. VII. 1914.)


{Zaljubljeni pastir)

109
»LJUBAV JE SVOJEVRSNO DRUŠTVO...«

Ljubav je svojevrsno društvo.


Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže,
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva sa mnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je i jak sam poput visokih


stabala.
Videći je, tresem se i ne znam što se dogodi s onim što
ćutim u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta.
Cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u
središtu.

(10. VII. 1930.)


(Zaljubljeni pastir)

110
»ZALJUBLJENI JE PASTIR...«

Zaljubljeni je pastir izgubio štap


i ovce su se razbježale po obronku,
a on od pustih misli nije svirao u frulu koju je nosio za
svirku.
Ništa mu se ne pojavi, ništa mu ne iščeznu. Nikad ne
p r o n a đ e svoj štap.
Drugi su, proklinjući ga, skupili njegove ovce.
Naposljetku nitko ga nije volio.

Kad se podiže na obronku i oslobodi tlapnje, vidje sve:


velike doline p u n e uvijek istog zelenila,
velike planine u daljini, stvarnije od bilo kakva čuvstva,
čitavu stvarnost, s nebom, zrakom i poljima što postoje i
nazočni su.
(I ponovo zrak, što mu je dugo vremena nedostajao, u đ e
svjež u njegova pluća)
I oćutje da mu ponovo zrak, ali bolno, otvori neku vrstu
slobode u grudima.

(10. VII. 1930.)


(Zaljubljeni pastir)

111
»SVAKOG SE DANA...«

Svakog se dana sada budim s radošću i mukom.


Prije sam se budio bešćutno; budio sam se.
Ćutim radost i muku stoga što gubim ono što sanjam,
a mogu prebivati u stvarnosti gdje se nalazi ono što
sanjam.
Ne znam što ću sa svojim čuvstvima.
Ne znam što ću sa sobom kada sam sam.
Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim.

(23. VII. 1930.)

112
»IVANJSKA NOĆ...«

Ivanjska noć onkraj zida mojeg perivoja.


S ove strane ja bez Ivanjske noći —
Jerbo je sveti Ivan tek t a m o gdje ga slave.
Za m e n e je to sjena ognja noćne lomače,
grohot, topot skokova.
I slučajan krik nekoga koji i ne zna da ja postojim.

(12. IV. 1919.)


(Odvojene pjesme)

113
»KAD TRAVA IZNIKNE...«

Kad trava iznikne na mojem grobu,


neka to bude znamen da me se zaboravi posvema.
Narav se nikad ne sjeća i zato je tako lijepa.
Javi li se bolesna potreba da se »protumači« zelena trava
na mojem grobu,
neka se kaže da se nastavljam zelenjeti i biti naravan.

(8. XI. 1915.)


(Odvojene pjesme)

114
»BAŠ ME BRIGA...«

Baš me briga.
Baš me briga za što? Ne znam: baš me briga.

(24. X. 1917.)
(Odvojene pjesme)

115
»NEKI ŠTO JE ČUO...«

Neki što je čuo moje stihove veli mi: »Pa što u njima ima
nova«?
Svatko znade da je cvijet cvijet, a stablo stablo.«
Odvratih mu: »Svatko? Zaista...«
Drugi vole cvijeće stoga što je lijepo, ja se razlikujem.
Drugi vole drveće stoga što je zeleno i sjenovito, ja n e .
Volim cvijeće jer je cvijeće, izravno.
Volim drveće jer je drveće, bez primisli.

(29. V. 1918.)
(Odvojene pjesme)

116
»ŽIVI, KAŽEŠ...«

Živi, kažeš, u sadašnjosti,


samo u sadašnjosti.
Ali ja ne želim sadašnjost, želim zbilju;
želim stvari koje postoje a ne vrijeme što ih mjeri.

Što je sadašnjost?
Nešto odnosno prošlosti i budućnosti.
Nešto što postoji po postojanju drugih stvari.
Želim samo zbilju, stvari bez sadašnjosti.

Ne želim uključiti vrijeme u moj uzorak


Ne želim misliti na stvari kao sadašnje; želim na njih
misliti samo kao na stvari.
Ne želim ih razdvajati od njih držeći ih sadašnjim.

Ne bih ih trebao držati ni zbiljskim,


uopće ih ne bih trebao držati nečim.

Trebao bih ih gledati, jednostavno gledati;


gledati ih tako da ne mogu misliti na njih,
vidjeti ih izvan vremena, izvan prostora,
vidjeti ih u lišavanju svega osim viđenja.
To je znanost viđenja, koja nije samo jedna.

(19. VII. 1920.)


(Odvojene pjesme)

117
»MOŽDA JE OVO...«

Možda je ovo posljednji dan mojeg života.


Pozdravih sunce podignuvši desnu ruku,
ne pozdravih ga pak rekavši mu zbogom,
dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao: ništa
više.

(Odvojene pjesme)

118
Ricardo Reis
»UČITELJU, VEDRI..

Učitelju, vedri
svi su časi što ih
mi gubimo, ako
u samo gubljenje
kao u posudu
postavljamo cvijeće.

N e m a ni žalosti
n e m a ni radosti
u našem životu.
Znajmo stoga kako
mudrace da lažne
izbjegnemo živjet,

tek ih obašavši,
spokojne i vedre;
a neka n a m djeca
b u d u učitelji
i oči što p u n e
Naravi su svagda...

Uz obalu rijeke,
uz okrajak puta,
a p r e m a prigodi,
sveudilj u istom
laganu spokojstvu
što smo na životu.

121
A vrijeme prohodi,
ne veli nam ništa.
Mi starimo stalno.
Znajmo osjećati,
gotovo pakosno,
naše protjecanje.

Ne vrijedi napora
neko djelo činit.
Ne valja protivit
bozima se krutim,
koji svoju djecu
progutaju uvijek.

Berimo cvjetove.
Smočimo lagano
ove naše ruke
u spokojne rijeke
da se naučimo
spokoju također.

Suncokreti vazda
upereni suncu,
od žica odijelit
mi ćemo se mirno,
nemajuć čak grižnju
što živi smo bili.

(Ode)

122
»BLJEDOĆA OVOGA DANA...«

Bljedoća ovoga dana blago je pozlaćena.


Poput rose na zimskom suncu blistaju izbočine
stabala sa suhim granjem.
Laka studen podrhtava.

Izgnan iz najdavnije domovine svog vlastita


vjerovanja, utješen jedino mišlju bogova
grijem se podrhtavajući
suncem što je drugačije.

Suncem koje je sjalo nad P a r t e n o n o m i Akropolom,


suncem što obasjavaše ozbiljne i spore kroke
Aristotela dok govoraše.
Al Epikur meni zbori

puno bolje svojim umiljatim zemaljskim glasom


imajući p r e m a bogovima držanje boga,
spokojan i videć život
s razdaljine gdje on biva.

(19. VI. 1914.)


(Ode)

123
»ČUO SAM PRIPOVIJEST...«

Č u o sam pripovijest da su negda u Perzij


kada neka vojna izbi,
dok su napadači harali gradom,
a žene zapomagale,
dvojica šahista spokojno igrala
svoju igru neprekidno.

Postavili su starinsku šah-ploču


u hlad stabla velikoga.
Uz svakoga od njih, dok iščekivaše
čas ugode pošto potez
već je povukao,
dok vrebaše protivnika,
krčag je vina rashlađivao
žeđ im umjereno.

Kuće su gorjele, zidovi i škrinje


već bijahu opljačkani,
žene, silovane, ležahu prignane
uz ograde polomljene,
djeca p r o b o d e n a kopljem ubojitim
ulicama krv šikljahu...
Al tu gdje stajahu, u blizini grada,
a daleko od b u k e mu,
šahisti su sveđ igrali
partiju si šaha mirno.

Kad im u vijesti pustinjskog vjetra


krikovi stigoše,
i kad razmišljajuć u dubini duše
spoznaše da su im žene

124
i ljupke kćeri zacijelo silovane
na malenoj razdaljini,
p r e m d a im u času kad to pomisliše
laka sjena prijeđe
preko čela odsutnoga,
ubrzo im tihe oči
pozor i sabranost opet prikloniše
starinskoj šah-ploči.

Kad prijeti pogibelj bjelokosnu kralju,


tko da haje za kost i meso
sestre, majke i djeteta?
Kada top u stanju nije
bijeloj kraljici uzmak zaštititi,
vrlo važno za rasulo.
Kad će pouzdana ruka matirati
skoro kralja protivničkog,
dušu ne dira mnogo što tog časa
nedaleko mru sinovi.

Ako li se čak pojavi iznenadno iza zida


divlje lice osvajača,
ako svakog trena mora
dostojanstven igrač šaha
ovdje pasti krvareći,
jošter, časak prije toga
(sveđ razmatra jedan potez
kojeg će učin pokazat se poslije)
on se posvećuje ponajdražoj igri
za velike mirnodušnike.

Nek grad se predaje, neka narod pati,


nek sloboda, život pada,
nek dobra što ih djedi ostaviše
u plamenu izgaraju,
kad prekine vojna igru, treba biti
kralj na dobru položaju,
izbočeni bjelokosni pješak
pripravan da uzme topa.

125
Braćo mila u ljubavi i pravomu
poimanju Epikura,
u suglasju više s n a m a nego s njime,
učimo iz pripovijesti
tih šahista hladnokrvnih
kako život provoditi.
Sve što ozbiljno je neka za nas malo vrijedi
i sve važno malo znači,
nek naravni žar nagona
ustukne ispred beskorisne slasti
(u blagom hladu sjenovita stabla)
igre j e d n e dobre igre.

To što uzimljemo iz života beskorisna


jednako je po važnosti,
bilo da je slava, ugled, ljubav, znanost, život,
sjećanju na dobro odigranu igru
i partiju dobivenu
nekom boljem protivniku.

Slava nas tišti kao bogat teret,


ugled p o p u t boljetice,
ljubav umara, ozbiljna je, traži,
znanost nikad ne nahodi,
život bježi i boli jer to znade...
igra šaha
prozirnije svu dušu, a ako se pak izgubi,
stoji malo jer je ništa.

U hladovini što je n e h o t e ć ljubimo


uz vrč vina do nas,
tek pozorni spram suvišnih
pomaka figura na šahovskoj ploči,
čak i o n d a ako je igra san samo
a suigrač ne postoji,
oponašajmo Perzijce iz priče,

126
dok nas negdje tamo vani,
blizu il daleko, rat, domaja, život
očekuju; pustimo ih
neka zalud zazivlju, svaki od nas
pod sjenama prijateljskim
protivnika snujuć i šahovsku igru
u njezinu mirnodušju.

(1. VI. 1916.)


(Ode)

127
»VIŠE VOLIM RUŽE...«

Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine,


a magnolije predpostavljam
slavi i vrlini.

Ukoliko mi ne dojadi,
želim da život prohodi m n o m e ,
a ja da ostanem isti.

Sto je briga onoga koga više ništa nije briga


da jedan pobijedi a drugi izgubi,
kad zora sviće vazda,

kad se u proljeće svake godine


pojavljuje lišće
a u jesen nestaje?

I uostalom, druge stvari što ljudi


pridodaju životu,
čime mi obogaćuju dušu?

Ni u čemu, izim u želji za mirnodušjem


i mekanoj predanosti
bjegućem času.

(1. VI. 1916.)


(Ode)

128
»TA VAŠA MLADOST...«

Ta vaša mladost nasmijana, lijepa,


ta vaša sreća tiha, zamišljena
pogledi vaši o n o m tko vas gleda,
nespoznanje vaše sebe —

sve ono što ste, po čemu ste nalik


općem životu što vas zaboravlja
ljubavlju hrani onog tko vas ljubi
jer bivate ne misleći

na istu mladost što je vječno žalo


Kronosa, pravde nepravedna oca,
valima skrši, tek bijeli zvuk pjene
ostavljajuć u sjećanju.

(2. IX. 1923.)


(Ode)

129
»PONOVO NOVE...«

Ponovo nove vidljive cvjetove


donosi novo doba, i iznova
zeleni se stara boja
listovima oživjelim.
N e , nikad više jaz njegov neplodan,
štono nijem guta sve to malo što smo,
ne će vratit svjetlu višnjem
odživljene prisutnosti.
Nikada; a porod, kojem su iz misli
dali život duha, u t a m a n ih zove,
jer ih novi ključ zatvara
rijeke Stiksa bez povrata.

Onaj što bje m e d pjevačima poput boga,


onaj što glase je što s Olimpa zvahu,
dobro čuo i čuvši ih
poslušao, sad je ništa.

Pletite, svejedno, pletačice vijence.


Ako ne njega, kog ćete okrunit?
Zavjetne ih položite
i p o g r e b n e bez obreda.
Nek, ipak, lišena i zemlje i Pakla,
ostane slava; a ti što te Uliks sazda,
ti m e d s e d a m brežuljaka
ponosi se materinski,

130
jednak od sada sedmorici gradova
što se glože za Homera; alkejskom Lezbosu,
ili Tebi sedmovratoj,
Ogigiji Pindarovoj majci.

(20. X. 1923.)
(Ode)

131
»ŽELIM CVIJET ŠTO SI...«

Želim cvijet što si ti, ne onaj što daješ.


Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.
Bit će časa da odbiješ
poslije nego budeš dala.
Cvijete, budi mi cvijet! U b e r e li te
kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš
sjeno, lutat besmislena
tražeć ono što ne dade.

(21. X. 1923.)
(Ode)

132
»VEĆ SE NA MOM ČELU...«

Već se na m o m čelu u pepel pretvara


mladićka kosa koju izgubih.
Slabije mi oči sjaju.
Već mi usta nemaju pravo na cjelove.
Ljubiš li me još, ne ljubi me zbog ljubavi:
prevarit ćeš m e n e m n o m e .

(13. VI. 1926.)


(Ode)

133
»NIŠTA NE MOLE...«

Ništa ne mole ruke ti već stvari,


niti što vele usne nepomične,
u podzemnu ogrtaču
vlažne zemlje nabacane.

Tek osmijeh možda kojim si ljubila


balsamira te, vraća u sjećanja
u obliku što bje negda,
danas kostur koji trune.

Suvišno ime što ga mrtvo tijelo,


živeći, rabi, na zemlji, ko duša,
ne p a m t i se. Pjesan kleše
osmijeh jedan, bezimeni.

(V. 1927.)
(Ode)

134
»DA BUDEŠ VELIK...«

Da budeš velik, budi cio: ništa svoje


ne pretjeruj, ne isključi.
Budi sav u svakoj stvari. Stavi ono što si
i u najmanje što činiš.
Tako nad svakim jezerom sav mjesec sjaje,
jerbo visoko živi.

(14. II. 1933.)


(Ode)

135
»NEKI OČIJU UPRAVLJENIH...«

Neki očiju upravljenih prošlom


vide što ne vide; drugi uperivši
iste te oči u buduće vide što se
ne može vidjeti.

Zašto udaljavat ono što je blizu —


naše spokojstvo? Kada evo dana,
evo časa, evo hipa što su jedno
s n a m a i što su sve.

Teče trenutak beskrajan i vječan


što svjedoči našu ništavnost. U istom
srhu živimo i umrijet ćemo. Beri
dan jerbo si ti dan.

(28. VIII. 1933.)


(Ode)

136
»NE TEŽI, LIDIJA...«

Ne teži, Lidija, gradit u prostoru


koji držiš budućim, nit se obećavaj
sutra. Ispuni danas bez čekanja.
Sama si svoje žice.
Jer nisi buduća, ne namijenjuj se.
T k o zna, možda, između vrča što ga
i vrča opet napunjena, tebi sudba
umeće provaliju?

(Ode)

137
Alvaro de Campos
DVA IZVATKA IZ ODA

(svršeci dviju oda, naravno)

I.

Dođi, Noći drevna i istovjetna,


Noći, Kraljice svrgnuta prije rođenja,
Noći po unutarnjoj srodnosti jednaka tišini, Noći
sa zvijezdama, kratkotrajnim zlatnim zrncima,
u svojoj odori nakićenoj Beskrajem.

Dođi nezamjetno,
dođi polagano,
dođi sama, svečana, opuštenih ruku
uz bokove, dođi
i smjesti daleke gore uz obližnje drveće,
pretopi u j e d n o svoje polje sva polja što ih vidim,
pretvori planinu u komad svojeg tijela,
izbriši sve njezine različnosti što ih izdaleka razabirem,
sve staze što se po njoj veru,
sva raznovrsna stabla što je izdaleka čine zeleno-tamnom,
ostavi samo poneko svjetlo tu i tamo,
u neodređenoj razdaljini i t m u r n o zamagljenoj,
u razdaljini što naglo biva nepremostivom.

Sveta Bogorodice
nemogućih stvari što ih ištemo uzalud,
snova što nas snalaze u suton, pokraj prozora,

141
nakana što nas opijaju
na velikim terasama svjetskih hotela
uz europske zvuke glazbe, udaljene i bliske glase,
i zbog kojih patimo znajući da ih nigda nećemo ostvariti...
D o đ i i ljuljuškaj nas,
dođi i miluj nas,
poljubi nas lagano u čelo,
toliko tihano da cjelov ćutimo
možda samo po promjeni u duši
i po stanovitu jecaju što se milozvučno izvija
iz najdavnijeg predjela nas samih,
iz predjela gdje niče sve ovo predivno drveće,
plodovi kojega su snovi što ih mazimo i ljubimo,
jer ih poznajemo bez odnošaja s onim što biva u životu.

Dođi, presvečana,
presvečana i puna
skrovite čežnje za jecanjem,
možda stoga što je duša golema a život sitan,
i što nam svi pokreti ne napuštaju tijelo,
i što dosežemo samo ono što n a m je na domašaju ruke,
i što vidimo samo o n o dokle n a m pogled dopire.

Dođi, žalosna,
Majko od Sedam Žalosti Tjeskoba Plašljivih,
Tornju Bjelokosni Tuga Prezrenih,
melem-ruko na u ž a r e n o m čelu Poniznih,
srče vode na suhim u s n a m a Trudnih,
dođi, dolje iz dna
modrog obzorja,
dođi i iščupaj me
iz tjeskobna i neplodna tla
u kojem tavorim.
Uberi me s mojeg tla, krasuljak zaboravljen,
čitaj u meni, list po list, tko zna koju sudbinu,
pokidaj mi listove na svoju radost,

142
na svoju radost, šutljivu i svježu.
Jedan list m e n e baci p r e m a Sjeveru,
tamo gdje su veliki Današnji gradovi koje toliko ljubljah;
drugi baci p r e m a Jugu,
tamo gdje su mora koja Moreplovci otvoriše;
treći hitni p r e m a Z a p a d u
gdje rumen-sjajem blista sve što je možebitna Budućnost,
koju obožavam i ne poznavajući je;
četvrti, ine, preostatak m e n e
hitni p r e m a Istoku,
prema Istoku otkuda sve dolazi, dan i vjera,
prema Istoku gizdavom i fanatičnom i vrućem,
prema Istoku neobuzdanom što ga neću nigda vidjeti,
prema Istoku budističkom, brahmanskom, šintoističkom,
prema Istoku koji sadrži sve ono što mi n e m a m o ,
koji je sve ono što mi nismo,
prema Istoku gdje možda Isus — tko to zna? još i danas
živi
i gdje možda Bog uistinu još opstoji upravljajući svime...

Dođi, preko mora,


preko ponajvećih mora,
preko mora što im se obzor ne može sagledati,
dođi i stavi svoju ruku na leđa ove zvijeri,
smiri je tajanstveno,
hipnotička krotiteljice svega onoga što se odveć komeša!

Dodi brižno,
dođi majčinski,
krišom, pradavna njegovateljice, što sjedaše
uz uzglavlje bogova iščezlih religija,
što vidje kako se rađaju Jehova i Jupiter,
i nasmiješi se, jerbo je za tebe sve besplodno i lažno.

I )odi, Noći tiha i ushitna,


dodi, zakrij mi bijelom k o p r e n o m noći
srce...
blago poput lahora u tihom predvečerju,

143
spokojno p o p u t majčinskog milovanja,
sa zvijezdama što svjetlucaju u tvojem naručju
i mjesecom tajanstvenom krinkom na tvom licu.
Svi zvuči drugačije odjekuju
kad ti dolaziš.
Pri tvom ulasku stišavaju se svi glasi,
nitko te ne zamjećuje,
nitko ne zna kad si ušla;
tek odjednom oćutimo da se sve smiruje,
da sve gubi izbočine i boje,
na nebesima što su još svijetloplava
sve razvidnije raste bijeli obruč
ili se pak širi jedna nova svjetlost,
mjesec počinje bivati stvarnim.

II.

0 sumrače, došašće noći, trene kad se pale svjetla u


velikim gradovima,
1 tajanstvena ruko što gušiš žamor,
i tjeskobo zbog svega onoga što nas čini pokvarenim,
za jednu točnu, o d r e đ e n u i djelatnu spoznaju Života!

Svaka je ulica kanal u Mlecima dosade,


a kako je tajanstveno jednoliko dno ulica,
ulica u suton dana, Cesario Verde, Učitelju,
pišče »Čuvstva jednog Z a p a d n j a k a « 9 !

Kakav dubok nemir, kakva čežnja za inim stvarima


što nisu ni zemlje, ni trenuci, ni žica,
kakva čežnja za inim m o ž d a oblicima duševnih stanja
poji nutrinu časa dalekog i sporog!

Mjesečarski užas sred svijeća što se užižu,


jeza tečna i nježna, prislonjena uz uglove ulica
poput prosjaka što ište n e m o g u ć a čuvstva
i ne zna tko mu ih može podariti...

144
Kad u m r e m ,
kad krenem, bijedno kao i svi ini,
stazom pojam koje si ne m o ž e m o ni predstaviti,
vratima što bismo ih zaobišli kad bismo mogli,
luci što je zapovjednici brodova ne poznaju,
neka to b u d e u času dostojnom moje proživljene mučnine,
u mističnom, duhovnom i prastarom času,
u času u kojem, u vremenu mnogo davnijem negoli se čini,
Platon možda zgleda u snu kako zamisao Boga
stvara neko tijelo i n e k o bivstvo prepovoljno
u dubini svoje misli rasprostranjene kao polje.

U tom času neka b u d e m pokopan,


u času za koji ne znam kako ga živim,
kakva čuvstva imam ili hinim da ih imam,
u času milosrđe kojega je prekomjerno i izmučeno,
kojega sjene izviru iz nečega što nisu stvari,
kojega prolaz svojim o d o r a m a ne dodiruje tlo Čuvstvenog
Života,
ne ostavlja mirise na putovima Pogleda.

Sklopi svoje ruke na koljenima, suputnice koju n e m a m


niti želim imati,
sklopi ruke na koljenima i gledaj me u tišini
u času u kojem ne mogu vidjeti da me motriš,
gledaj me u tišini i potajice i pitaj se
— ti što me poznaješ — tko sam ja...

(30. VI. 1914.)

145
POMORSKA PJESAN

Posve sam na pustom gatu, ovoga ljetnog jutra,


gledam p r e m a vratima luke, gledam p r e m a Beskraju,
gledam i raduje me što vidim
kako ulazi jedan malen, crn i svijetao, parobrod.
D o h o d i iz daljine, blistav, klasičan na svoj način.
Ostavlja na daleku obzoru iza sebe prazan rub svojeg
dima.
Ulazi polagano i j u t r o ulazi s njim, a na rijeci
na sve se strane budi pomorski život,
j e d r a se dižu, tegljači kreću,
sitni čamci pristaju uz brodove u luci.
Blag je povjetarac.
Moja je duša, pak, s onim što najslabije vidim,
s parobrodom što ulazi,
jerbo je on tamo s Razdaljinom, s Jutrom,
s pomorskim značenjem ovog Trenutka,
s bolnom slašću što raste u meni poput mučnine,
p o p u t začetka nadražaja za povraćanjem, ali u duhu.

Izdaleka motrim parobrod, s velikom duhovnom


neovisnošću,
a u meni se, polagano, neki prolet počinje gibati.

Parobrodi što jutrom ulaze u luku


donose sa sobom mojim očima
radosnu i tužnu tajnu dolazaka i odlazaka.
Donose uspomene na daleke obale i druga vremena,
na drugi oblik istog čovječanstva na drugim točkama.

146
Svako je pristajanje, svako je isplovljavanje broda —
ćutim to u sebi kao što ćutim vlastitu krv —
nesvjesno znakovito, strahovito
prijeteće metafizičkim znamenjima
što uznemiruju u meni moje nekadašnje bivstvo...

Ah, svaki je gat čežnja k a m e n a !


A kad se neki brod odvaja od gata,
i kad odjednom zamijetimo da se otvorio prostor
između broda i gata,
tada se u meni, ne znam zbog čega, javi jedna nova
tjeskoba,
neka pjena tužnih čuvstava
što blista na suncu cvjetnih mi tjeskoba
kao prozor koji je najprije dodirnula zora,
i obavije me p o p u t u s p o m e n e na neku drugu osobu,
koja je tajanstveno moja.

Ah, tko zna, tko zna,


nisam li već negda, prije svojeg bivstva, otputovao
s jednog gata; nisam li napustio, s brodom na kosom
suncu ranog jutra,
neku drugu vrstu luke?
Tko zna nisam li, nekoć prije
ovoga izvanjskog svijeta što ga vidim
da mi sja,
napustio jedan veliki gat s malo ljudi
kakvoga velikog grada napola probuđena,
golema grada, trgovačkog, naraslog, uzetog,
koliko je to moguće izvan prostora i V r e m e n a ?
S jednog gata; uistinu, gata u stanovitom smislu tvarnog,
stvarnog, vidljivog poput gata, stvarno gata,
l'osvemašnjeg gata po uzorku kojega nesvjesno oponašanu,
nezamjetno prizivanu
mi ljudi zidamo
naše kamene sadašnje gatove uz istinske vode,

147
koji se, pošto su sazdani, onda iznenada navješćuju
kao Stvarne Stvari, Duhovi-Stvari, Bitnosti u
Kamenu-Dušama,
u stanovitim n a m trenucima iskonske čuvstvenosti
kad u izvanjskom svijetu kao da se otvaraju n e k a vrata
i, da se ništa ne izmijeni,
sve se očituje drugačijim.

Ah, Veliki G a t e s kojega polazimo u Korablji N a r o d a !


Veliki G a t e Predašnji, vječiti i božanski!
Koje luke? U kojim vodama? Zašto mislim na to?
Veliki G a t e , p o p u t ostalih gatova, ali Jedini!
P r e p u n p o p u t njih žamoraste tišine praskozorja,
ozaren jutrima u buci dizalica
i stizanjem teretnih vlakova,
pod crnim i uzgrednim i lakim oblakom
dima dimnjaka obližnjih tvornica
što ti zatamnjuje crno tlo sitnim iskričavim ugljevljem
p o p u t sjene kakva oblaka što prolazi p o n a d mrke vode.

Ah, koja bit tajne i ćutila sadržanih


u božanskom otkrivateljskom ushitu
u časovima obasjanim tišinom i tjeskobom
nije most između bilo kojeg gata i G a t a !

G a t u crnom odsjevu ustajalih voda,


buka i metež uz brodove,
lutajuća i nestalna dušo ukrcalih ljudi,
znakovita svijeta što putuje i s kojim ništa ne traje,
jerbo, čim se brod vrati u luku,
vazda se dogodi neka promjena na kopnu!

Neprestani bjegovi, odlasci, opojnost Različnošću,


Vječna dušo b r o d a r a i plovidaba!
Trupovi tupo odraženi u vodi
kad lađa isplovljuje iz luke!

148
Ploviti kao duša života, putovati kao glas,
živjeti trenutak dršćući na vječnim vodama.
Buditi se u dnima neposrednijim od europskih dneva,
gledati tajanstvene luke na morskim osamama,
zaobilaziti daleke rtove u plovidbi p r e m a širokim
krajolicima
uzduž bezbrojnih začuđenih gorja...

Ah, daleki žali, gatovi viđeni izdaleka,


potom žali bliski, gatovi viđeni izbliza.
Tajno svakog dolaska i svakog odlaska,
bolna nestalnosti i nepojmljivosti
ovoga nemogućeg svemira,
još više ćućena na vlastitoj koži u svakom pomorskom
času!
Besmisleni jecaju, koji ispuštaju naše duše,
na prostranstvo raznih m o r a s otocima u daljini,
na daleke otoke obale kojih smo propustili oploviti,
na rastuću jasnoću obrisa luka, s kućama i njihovim
stanovnicima,
ispred broda što se približuje.

Svježino jutara u kojima se stiže,


bljedoćo jutara u kojima se odlazi,
kad nam se utroba diže,
i kada n a m neko n e o d r e đ e n o čuvstvo nalik strahu —
pradjedovskom strahu od udaljavanja i putovanja,
pradjedovskoj i tajanstvenoj stravi od Dolaska i Novoga —
naježuje kožu, izazivlje mučninu,
a cijelo nam tijelo u tjeskobi osjeća,
kao da je naša duša,
neku neprotumačivu žudnju da sve to ćuti na drugačiji
način:
čežnju za nečim,
ljubavnu patnju za stanovitom domajom?
Za kojom obalom? kojom lađom? kojim gatom?

149
Jer naša misao biva bolesnom,
u n a m a je samo velika praznina,
šuplji prostor zasićen pomorskim minutama,
i neka nevoljkost što bi bila mrzovolja ili bol
kad bi znala kako to da postane...

Ljetno je jutro, ipak, malo svježe.


Lagana noćna obamrlost lebdi još u treperavu zraku.
U meni se polako, ali sve brže budi polet.
A parobrod upravo ulazi, jer nedvojbeno mora ući,
a ne stoga što ga ja gledam kako se miče u svojoj
prekomjernoj udaljenosti.

U mojoj mašti on je već blizu i vidljiv


u punoj dužini izreza svojih sobnih otvora,
a sve u meni dršće, sve meso i sva koža,
poradi onoga bića što nikad ne stiže nijednim b r o d o m
i koje sam danas, podvrgavajući se nekoj kobnoj
zapovijedi, došao čekati na gatu.

Brodovi što ulaze u luku,


brodovi što izlaze iz luke,
brodovi što odlaze daleko
(čini mi se da ih gledam s nekog pustog žala) —
svi ti brodovi gotovo nestvarni u svom plovu,
svi me ti brodovi uzbuđuju k a n d a su nešto drugo
a ne samo brodovi što dolaze i odlaze.

A brodovi viđeni izbliza čak o n d a kad se ne ukrcavamo u


njih,
viđeni odozdol, iz čamaca, visoke zidine kovinastih ploča,
viđeni iznutra, kroz kabine, dvorane, smočnice,
gledajući izbliza jarbole zašiljene prema vrhu,
preskačući užad, silazeći n e u d o b n i m ljestvama,
udišući iz svega miris m a s n e mješavine kovine i m o r a —
brodovi viđeni izbliza nešto su drugo i isto,
oni bude istu čežnju, istu tjeskobu, na jedan drugi način.

150
Sav taj pomorski život! Sve to u pomorskom životu!
U krv mi se uvlači sva ta tankoćutna zavodljivost,
i sanjarim bez kraja i konca o putovanjima.
Ah, obrisi udaljenih obala, spljošteni obzorom!
Rtovi, otoci, pješčana žala!
Pomorske osame, p o p u t stanovitih trenutaka na Pacifiku
gdje se, po ne znam kojoj pobudi naučenoj u školi,
ćuti kako živce pritišće spoznaja da je to najveći od
Oceana,
a u n a m a svijet i okus stvari bivaju pustinjom.
Prostranstvom Atlantika, ljudskije, isprskanije solju!
Indijski oceane, najtajnovitiji od svih oceana!
Sredozemno more, blago, bez ikakve tajne, klasično,
stvoreno da dotičeš
esplanade što ih gledaju bijeli kipovi iz obližnjih perivoja!
Sva mora, sve tjesnace, sve zaljeve, sve zatone
htio bih pritisnuti na svoje grudi, jako ih ćutjeti i umrijeti!

A vi, brodski predmeti, stare moje igračke snova!


Ustrojite izvan m e n e moj unutarnji život!
Kobilice, jarboli i jedra, kotačići kormila, užadi,
dimnjaci, vijci, košare, zastave,
podizači, grotla, kotlovi, sabirači, poklopci,
padnite na me hrpimice, brdimice,
kao neuredan sadržaj ladice izvrnute na pod!
Budite riznica moje grozničave gramzivosti,
budite plod drveta moje mašte,
predmet mojih pjesama, krv u žilama moje pameti,
budite vi uzao što me spaja s izvanjskim po estetici,
opskrbite me metaforama, slikama, literaturom,
jerbo zaista, zapravo, ozbiljno, doslovno,
moja su čuvstva brod s kobilicom izvrnutom u zrak,
mašta mi je polupotopljeno sidro,
tjeskoba slomljeno veslo,
tkivo živaca mreža što se suši na obali!

151
Na rijeci slučajno tuli sirena, samo jedna.
Već dršće cijelo tijelo moje duševnosti.
Sve se više i više ubrzaje polet u meni.
Ah, parobrodi, putovanja, nepoznato boravište
T o g a i toga, m o r n a r u , poznanice n a š !
Ah, slavo spoznaje da je neki čovjek što je išao s n a m a
u m r o potopljen na domak pacifičkog otoka!
Mi što smo išli s njime pripovijedat ćemo to svima.
S pravovaljanim ponosom, s nevidljivim uvjerenjem
da sve to ima ljepši i širi smisao
od pukog gubitka broda na kojem se on nalazio
i činjenice da se utopio jer mu je voda ušla u pluća!

Ah, parobrodi, ugljenari, jedrenjaci!


Prorjeđuju se — jao meni! — jedrenjaci na morima!

Ja, što volim suvremenu uljuđenost 1 0 , ja što cjelivam duše


strojeva,
ja inžinjer, ja uljuđen, ja odgojen u inozemstvu,
volio bih ponovo imati pred očima samo jedrenjake i
drvene lađe,
ne znati za nikakav drugi pomorski život osim za stari
život m o r a !
J e r su stara m o r a Posvemašnja Razdaljina,
Čista Daljina, lišena t e r e t a Današnjosti ...
Ah, kako me, ovdje sve podsjeća na taj bolji život,
na ta, mora veća, jer se njima sporije plovilo,
na ta, mora tajanstvena, j e r se o njima manje znalo.

Svaki parobrod na pučini lađa je na jedra izbliza.


Svaki udaljen brod viđen sada lađa je u prošlosti viđena
s blizine.
Svi su nevidljivi mornari na brodovima na obzoru
vidljivi mornari iz v r e m e n a drvenih brodova,
iz sporoga i jedrenjačkog razdoblja pogibeljnih plovidaba,
iz razdoblja platna i drva putovanja što trajahu mjesecima.

152
Obuzimlje me malo pomalo mahnitost morskih stvari,
tjelesno me prozirnije gat i njegovo ozračje,
udaranje Teja vere se vrškom čula,
i počinjem snatriti, odijevati se snom valovlja,
počinje se u mojoj duši stezati prijenosno remenje
a ubrzanje poleta potresa me izravno.

Zovu me vode.
Zovu me mora.
Zovu me daljine podigavši tjelesan glas,
zovu me sva morska doba oćućena u prošlosti.

Ti si me, m o r n a r u engleski, prijatelju Jime Barns,


naučio onaj predrevan engleski krik,
što tako zarazno sažimlje
u složenim dušama p o p u t moje
zbrkan zov voda,
neobjelodanjen i izričit glas svih morskih stvari,
brodoloma, dugih putovanja, pogibeljnih prolaza.
Taj tvoj engleski krik, što postade sveopći u meni,
bez oblika krika, bez ljudskog načina i glasa.
Taj strašan krik što kao da tuli
iz dna kakve pećine kojoj je nadsvode nebo
i što kao da pripovijeda sve h u d e stvari
što se mogu zbiti na Pučini, moru, Noći ...
(Vazda si hinio kao da dozivaš neku škunu,
a govorio si ovako, stavljajući po jednu ruku sa svake
strane ustiju,
tvoreći dozivalo velikim tamnim i opaljenim rukama:
A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - e — yyyy
schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - o - ó - ó - ó - ó - ó — yyyy ...)
11

Odavde te slušam, sada, budim se na nešto.


Šumi vjetar. Diže se jutro. Niče toplina.
Ćutim kako mi se boje obrazi.
Svjesne mi se oči šire.
Ushit se u meni penje, raste, napreduje,
i sa slijepom se bukom meteža naglasuje
živo kruženje poleta.

153
Bučan zov
kojeg toplina, kojeg bijes podgrijavaju u m e n i
u n e k o m u praskavu zajedništvu sve moje čežnje,
vlastite nelagode što su postale sve pokretljive!...
Zaziv u p u ć e n mojoj krvi
od j e d n e bivše ljubavi, ne znam odakle, što se vraća
i ponovno je dostatno jaka da me privuče i odgurne,
p o n o v n o dostatno jaka da me natjera da mrzim ovaj život,
što ga provodim medu tjelesnom i duševnom neprobojnosti
stvarnih bića s kojima živim!

Ah, bilo kako, bilo k a m o putovali!


Otisnuti se p r e m a vani, p r e m a valovlju, p r e m a pogibelji,
p r e m a moru,
ići p r e m a Pučini, p r e m a Vani, p r e m a Nezornoj Razdaljini,
beskrajno, kroz d u b o k e i tajnovite noći,
podignut poput prašine od vjetrova i vihara!
Ići, ići, ići, ići smjesta!

Cijela mi krv p o m a m n o čezne za krilima!


Cijelo mi se tijelo naginje naprijed!
U svojoj se mašti p r e p u š t a m bujicama!
Gazim, ričem, strovaljujem se!...
Žudnje mi se rasprskavaju u pjeni,
a moje je meso val što se lomi o litice!

Misleći na to — gnjev! Misleći na to — bijes!


Naglo, drhturavo, izvanputanjski,
misleći na tu uskoću svojeg života prepuna čežnja,
s poročnim, golemim, žestokim titranjem
živog poleta moje mašte,
provaljuje iz m e n e zviždeći, urličući, kovitlajući se
mračna i sadistička požuda za piskavim pomorskim životom.
Ej mornari, jarbolni podčasnici, ej članovi posade,
sprovodnici!

154
Moreplovci, pomorci, brodari, pustolovi!
Zapovjednici! Kormilari i jarbolari!
Ljudi što spavaju na tvrdim ležajima!
Ljudi što spavaju s Pogibelju stražareći uz okna!
Ljudi što spavaju sa Smrću na uzglavnici!
Ljudi što imaju krmnice, što imaju spojne mostove da
odatle m o t r e
neizmjernu neizmjernost neizmjerna m o r a !
Ej rukovatelji teretnih dizalica!
Ej spuštači jedara, ložači, poslužnici!

Ljudi što polažu teret u brodska spremišta!


Ljudi što omotavaju užad na mostovima!
Ljudi što čiste kovinu na grotlima!
Kormilari! Strojari! Jarbolari!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Čeljadi pod k a p a m a sa štitnikom! Čeljadi s pletenim
majicama!
Čeljadi sa sidrima i opšivenim zastavicama na grudima!
Čeljadi istetovirana! Čeljadi s lulama! Čeljadi stražareća u
košarama!
Čeljadi preplanula od tolika sunca, posivjela od tolike kiše,
očiju bistrih uslijed tolike neizmjernosti pred njima,
smiona lica uslijed tolikih vjetrova što su ga šibali izobilno!

Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Ljudi što vidjeste Patagoniju!
Ljudi što prođoste Australiju!
Što napajaste oči obalama koje ja neću nigda vidjeti!
Što bijaste na tlu zemalja gdje ja neću nigda kročiti!
I što sve to činiste kao da je ništa,
kao da je to naravno,
kao da je to život,
kao da to uopće nije bilo ispunjavanje sudbine!
Eje-ej-ej-ej-ej-ej!
Ljudi sadašnjeg mora! Ljudi prošlog mora!

155
Brodski povjerenici! Robovi na galijama! Borci kod
Lepanta!
Gusari iz rimskih vremena! Grčki moreplovci!
Feničani! Kartažani! Portugalci izbačeni sa Sagresa
p r e m a beskrajnoj pustolovini, p r e m a Posvemašnjem M o r u
da bi ostvarili n e m o g u ć e !
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Ljudi što podigoste spomen-ploče, što dadoste imena
rtovima!
Ljudi što prvi trgovaste sa crncima!
Što prvi prodadoste robove iz novih zemalja!
Što izazvaste prvi europski grč zabezeknutim crnkinjama!
Što donijeste zlato, šarene ukrase, mirisno drveće, strijele,
brežuljke praskave od zelena raslinja!

Ljudi što opljačkaste mirne afričke narode,


što bukom topova natjeraste u bijeg te rase,
vi što ste ubijali, krali, mučili, osvajali
nagrade Novine predviđene za o n e što pognute glave
srcu na tajne novih m o r a ! Ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Vas sve u jednom, vas sve u svima kao u jednom,
vas sve izmiješane, ukrštene,
vas sve krvave, naprašite, mrske, strašne, proklete,
pozdravljam, pozdravljam, pozdravljam!
Ej-ej-ej-ej-ej! Ej ej-ej-ej ej! Ej-ej-ej ej-ej-ej ej!
E h lahó-lahó l a H O - l a h a - a - a - a - a !

Želim ići s vama, želim ići s vama,


istodobno sa svima vama
svugdje gdje vi bijaste!
Želim se sukobiti s vašim pogibeljima licem u lice,
ćutjeti na svojim obrazima vjetrove što su naborali vaše
obraze,
pljuvati svojim usnama morsku sol što je cjelivala vaše usne,
svojim se rukama prihvatiti vaših poslova, sudjelovati u
vašim m u k a m a ,
dospjeti poput vas u č u d n o v a t e luke napokon!

156
Pobjeći s vama od uljuđenosti!
Izgubiti s vama poimanje ćudoređa.
Oćutjeti kako se stubokom mijenja moja čovječnost!
Piti s vama u južnim morima
nova divljaštva, nove duševne zbrke,
nove središnje vatre u mojemu vulkanskom d u h u !
Ići s vama, od sebe odbaciti — ah, naprijed samo! —
moje ruho uljuđenog, uglađenost čine,
u r o đ e n strah od zatvora,
tih život
ustajao, nepokretan, u r e đ e n i popravljen život!
Na more, na more, na more, na more,
ej, staviti u more, vjetrove, valovlje,
moj život!
Posoliti pjenom uzvitlanom vjetrovima
moju sklonost za velika putovanja.
Udarati bičevima vode meso mojeg pustolovlja,
nakvasiti oceanskim injem kosti mojeg postojanja,
bičevati, sjeći, tući vjetrovima, pjenama, suncima
moje ciklonsko i atlantsko biće,
moje živce udešene kao jarbolske pripone,
kao lira u rukama vjetrova!

Da, da, da... Raspnite me u plovidbama


i pleća će mi uživati u svojem križu!
Vežite me uz putovanja kao uz kolac
i njegov će mi osjet ući u kičmu
i oćutjet ću ga kao golem trpan grč!
Činite od m e n e što god vam drago samo da to b u d e na
morima,
na mostovima, u zvuku valovlja,
razderite me, ubijte, ozlijedite!
Želim samo uzdići Smrti
dušu što se prekrcava iz Mora,
pijanu do posrtanja od morskih stvari,
koliko od mornara toliko od sidra, rtova,

157
koliko od dalekih obala toliko od huke vjetrova,
koliko od Pučine toliko od Gata, koliko od brodoloma
toliko od mirne trgovine,
koliko od jarbola toliko od valova,
uzdići Smrti s bolju, požudno,
tijelo p u n o pijavica, sisalica, sisalica,
čudnih, zelenih, besmislenih morskih pijavica!

Neka od mojih žila naprave pripone!


Konopce privezače od mojih mišića!
Neka mi oderu kožu i s njom oblože kobilice!
N e k a m o g n e m osjećati bol čavala i neka je nigda ne
prestanem osjećati!
Neka od mojeg srca naprave admiralski stijeg
u vrijeme boja drvenih brodova!
Neka na mostovima gaze moje iščupane oči!
N e k a mi zdrobe kosti na naslonima!
Neka me bičuju privezana uz jarbole, neka me bičuju!
Svim vjetrovima svih dužina i širina
neka se razlije moja krv na uzburkane vode
što presijecaju brod, krmnicu, s boka na bok,
u divljim kovitlacima oluja!

Imati smionosti na vjetru platna jedara!


Biti, kao visoka košna jedra, zvižduk vjetrova!
Stara gitara Kobi mora punih pogibelji,
pjesma što je moreplovci čuju a ne opetuju!
Pobunjeni mornari
objesiše zapovjednika na okrižnicu,
drugoga iskrcaše na pust otok.
Marooned!12
Sunce obratnika izazivlje vrućicu starog gusarenja
u mojim pomamnim žilama.
Patagonijski vjetrovi istetoviraše moju maštu
žalostivim i besramnim slikama.
Oganj, oganj, oganj, u m e n i !

158
Krv! Krv! Krv! Krv!
Rasprskava mi se cio mozak!
Svijet mi se lomi u r u m e n o !
Neka mi žile prasnu sa zvukom konopca privezača!
I iz m e n e izbija surova, proždrljiva,
pjesma Velikog Gusara,
ričuća smrt Velikog Gusara u takvom poju
Sto ulijeva užas u kičme podčinjenih.
Tu se na krmi umire, dere, pjeva:

Fifteen m e n on the D e a d Man's Chest. 1 3


Y o - h o ho a bottle of rum!

Zatim kriči, glasom već nestvarnim, da se para zrak:

Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw!
Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw-aw-aw-aw!
Fetch a-a-aft the r u - u - u - u - u - u - u - u - u - u m , Darby,
Eja, kakav život, kakav to bijaše život, eja!
Ej-ej-ej ej-ej-ej-ej!
Eh-lahó-lahó-laHO-laha-a-a-a-a!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej!

Kobilice zdrobljene, lađe na dnu, krv na morima!


Mostovi puni krvi, komadići tjelesa!
Odsječeni prsti na naslonima!
Dječje glave na sve strane!
Ljudi izvađenih očiju viču, urliču!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Ogrćem se svim tim kao ogrtačem na hladnoći!
Cešem se svim tim poput mačke o zid u veljači!
Ričem na sve to kao izgladnjeo lav!
Nasrćem na sve to kao pobješnjeo bik!
Bodem nokte, čupam pandže, gulim zube nad tim!
Ej-ej-ej-ej ej-ej ej-ej-ej-ej!

159
I z n e n a d n o mi zazvoni u ušima
p o p u t trublje tik mene,
stari krik, ali sada razdražljiv, kovinast,
dozivljući plijen što se nazrijeva,
škunu što će biti zarobljena:
A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—
schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyyy ...

Unutarnji svijet više za me ne postoji. Gorim r u m e n !


Crvenim u bijesu sraza!
Gusar-vođa! Gusar-Cezar!
Pljačkam, ubijam, razdirem, režem!

Ćutim samo more, osvajanje, grabež!


Ćutim samo gdje u meni biju, biju m e n e
žile mojih sljepočica!
Poput tople krvi razlijeva se moj osjet vlastitih očiju!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!

Ah, gusari, gusari, gusari!


Gusari, ljubite me i mrzite m e !
Izmiješajte me sa sobom, gusari!

Kako vaša mahnitost, vaša okrutnost govori krvi


jednog tijela žene što ja bijah negda i čija je požuda
preživjeli

Htio bih biti životinja što predstavlja sve vaše kretnje,


životinja što je zarinula zube u naslone, kobilice,
što jede jarbole, pije krv i paklinu na mostovima,
mljacka jedra, vesla, užad, koloture,
zmija čudovišnog i ženskog mora što se hrani zločinima!
Ima neka simfonija nespojivih i podudarnih osjeta,
ima u mojoj krvi n e k o udešavanje meteža zločina,
grčevitih šumova orgija krvi na morima,
na strahovit način, kao u ž a r e n južni vihar u duhu,

160
oblačina vruće prašine što zamračuje moju bistrinu
i čini da sve to vidim i sanjam samo kožom i žilama!

Gusari, gusarstvo, brodovi, čas,


taj pomorski čas u kojem je plijen zaskočen
a strava zarobljenih graniči s bezumljem — taj čas,
u svojem zbroju zločina, strave, brodova, ljudi, mora, neba,
oblaka,
loma, širine, dužine, dernjave,
htio bih da on b u d e kroz svoje Sve moje tijelo kroz svoje
Sve, pateći,
da bude moje tijelo i moja krv, da oblikuje moje tijelo, u
rumeno,
da cvjeta kao svrbeća rana u nestvarnu mesu moje duše!

Ah, biti sav u zločinima! Biti svi sastavni sastojci


skokova na lade i pokolja i silovanja!
Biti sve ono što je bilo na mjestu pljačkanja!
Biti sve ono što življaše ili počivaše na prebivalištu krvavih
tragedija!
Biti gusar-sažetak cijeloga gusarenja na vrhuncu
i žrtva-sinteza, ali od mesa i kosti, svih gusara na svijetu!
Biti u mojemu trpnom tijelu žena-sve-žene
što bijahu silovane, ubijene, ranjene, razderane od gusara!
Biti u mojemu podčinjenom biću njihova ženka!
I ćutjeti sve to — sve te stvari najedanput — u kičmi!

O moji runjavi i suri junaci pustolovlja i zločina!


Moje morske zvijeri, muževi moje mašte!
Slučajni ljubavnici dvoličnosti mojih osjeta!
Htio bih biti O n a što vas čeka u lukama,
vas, mržene ljubljene gusarskom joj krvlju u snovima!
Jerbo bi ona bila s vama, ali tek u duhu, p o m a m n a ,
nad nagim leševima žrtava što ih vi počiniste na m o r i m a !
Jerbo bi ona pratila vaš zločin, i u oceanskoj orgiji
njezin bi duh vještice plesao nevidljiv uokolo pokreta

161
vaših tijela, vaših bodeža, vaših daviteljskih ruku!
I ona bi na kopnu, čekajući vas, ako dođete, ako slučajno
dođete,
pila u mukanju vaše ljubavi sav golem,
sav maglen, sav zlokoban miris vaših pobjeda,
a kroz vaše grčeve zviždalo bi vrzino kolo r u m e n o i žuto!

R a s p o r e n o meso, otvoreno i izvađeno meso, šikljanje krvi!


Sada na vrhuncu sanjarenja onoga što vi činiste,
gubim se posvema, već vam ne pripadam, ja sam vi,
moja ženskost što vas prati od bića je vaših duša!
Biti unutar sve vaše okrutnosti kad je primjenjujete!
Sisati iznutra vašu svijest o vašim oćutima,
kad bojite krvlju uzburkana mora.
Kad od vremena na vrijeme bacate morskim psima
još živuća tijela ranjenih, crveno meso dječice
i dovodite majke na naslone da im pokažete što im se
događa!

Biti s vama u pokolju, u pljačkanju!


Biti uglazbljen s vama u simfoniji grabeža!
Ne znam kako, ne znam koliko bih volio biti vaš!
To nije samo biti vaša ženka, biti vaše ženke, biti vaše
žrtve,
biti vaše žrtve — ljudi, žene, djeca, lade —,
to nije biti samo čas i brodovi i valovi,
to nije samo biti vaše duše, vaša tijela, vaša p o m a m a , vaš
posjed,
to nije samo biti k o n k r e t n o vaš apstraktan čin orgije,
to nije samo to što bih želio biti — više je od toga,
Bog-to!
Trebalo bi biti Bog, Bog suprotna štovanja
Bog čudovišan i satanski, Bog nekog mnogoboštva krvi,
da bi bilo moguće ispuniti svu mjeru moje domišljate
mahnitosti,

162
da bi bilo moguće nigda ne iscrpsti moje želje da se
poistovjetim
s potankošću i sa svime i s više-nego-svime vaših pobjeda!

Ah, mučite me da me izliječite!


Od mojeg mesa učinite zrak koji vaši bodeži paraju
prije nego se sruče na glave i leđa!
Neka mi žile budu o d o r e koje vaše sablje presijecaju!
Mašta tijelo žene koju silujete!
Pamet most gdje stojećke ubijate!
Moj sav život, u svojoj živčanoj, histeričnoj, besmislenoj
smjesi,
veliki organizam kojega svaki čin gusarenja
neka b u d e svjesna stanica — i neka se sav kovitlam
poput neke goleme lelujave truleži, i to neka b u d e sve!

Neka se prekomjernom, zastrašujućom brzinom


grozničav stroj mojih neuzdržljivih viđenja
vrti sada kad je moja svijest, leteća,
tek neki maglovit krug što sikće u zraku!

Fifteen m o n on the D e a d Man's Chest.


Y o - h o - h o and a bottle of rum!
E h - l a h ó - l a h ó - l a H O — l a h a - a - a a a — aaa...

Ah, divljaštvo tog divljaštva! Neka ide u govna


svaki život nalik našem, što nije ništa od svega toga!
Evo ja inženjer, stručnjak za jakost, tankoćutan na sve,
stojim na mjestu, u odnosu na vas, čak kad koračam;
trom sam čak kad djelujem; slab čak kad se namećem;
nepokretan, prekinut, kukavičji otpadnik vaše Slave,
vaše velike, cičave, vruće, krvave pokretljivosti!
Ć'uš! Sto ne mogu biti u suglasju s mojim bunilom!
Ćuš! Sto se vazda držim skuta uljuđenosti!
l4
Šio vazda idem pod ruku s douceur des moeurs p o p u t
svežnjića čipaka!

163
Huligani smo — svi mi — suvremene ljudskosti!
Bedaci od sušičavaca, živčenjaka, limfatičara,
bez odvažnosti da b u d e m o smioni i nasilnici
s dušom p o p u t kokoši privezane za nogu!

Ah, gusari, gusari!


Žudnja za bezakonjem sjedinjena sa surovošću,
žudnja za stvarima posvemašnje okrutnim i odvratnim,
što ždere p o p u t apstraktne požude naša slabašna tijela,
naše živce ženskaste i nježne
i unosi velike vrućice u naše p r a z n e poglede!

Primorajte me da kleknem ispred vas!


Ponizite me i tucite!
Učinite od m e n e svojeg roba i svoju stvar!
I neka me vaš prezir nikada ne napusti,
o gospodari moji, gospodari moji!

Uzeti svagda slavodobitno ulogu podčinjenog


u krvavim događajima i razmahanim putenostima!
Stropoštajte se na m e n e , kao veliki teški zidovi,
barbari starog m o r a !
Razderite m e , ranite!
Od zapada do istoka mojeg tijela
izbrazdajte krvlju moje m e s o !

Cjelivajte s polugama, bičevima i mahnitošću


moj radostan tjelesan užas što vam pripadam,
moju mazohističku čežnju da se predam vašem
mahnitanju,
da budem nepokretan i osjećajan predmet vaše
svežderačke okrutnosti,
vladaoci, gospodari, carevi, jurišnici!
Ah, mučite me,
rasporite, otvorite!
Razudite me u svjesne dronjke,
izvrnite me na mostove,

164
raspršite me u morima, ostavite me
na nezasitnim žalima otoka!

Utažite u meni moj misticizam za vama!


Režite mi sve do krvi dušu!
Sijecite, brazdite!
Tetovirači moje tjelesne mašte!
Ljubljeni živoderi moje tjelesne podčinjenosti!
Podčinite me nalik onomu što ubija psa udarcem noge!
Učinite od m e n e jametinu svojega vrhovničkog prezira!

Učinite od m e n e sve svoje žrtve!


Kao što je Krist patio za sve ljude, želim patiti
za sve žrtve vaših ruku,
vaših žuljavih, krvavih ruku s noktima napuklim
u naglim dohvatima naslona!

Učinite od m e n e nešto kao da sam


vučen — o užitka, o slatke boli! —
vučen na repovima konja što ih vi šibate korbačem...
Ali to u moru, to u m o - o - r u , to u M O - O - O - R U !
Ej-ej-ej-ej-ej! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ! U MO-O-O-O-RU!
Joj ej-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
Viče sve! Sve da viče! Vjetrovi, valovi, brodovi,
mora, galebovi, gusari, moja duša, krv, i zrak, i zrak!
Ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej! Joj-ej-ej-ej-ej! Sve pjeva do
krika
FIFTEN MEN ON T H E D E A D MAN'S CHEST.
YO-HO-HO AND A BOTTLE OF RUM!
Ej-ej ej-ej ej-ej-ej! Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej! Ej ej-ej
ej-ej-ej-ej!
E j - l a o - l a o - l a O - O - O - o o - l a - a - a — aaa!

A H Ó - Ó - Ó Ó Ó Ó - Ó Ó Ó Ó Ó — yyy!...
S C H O O N E R A H Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó - Ó — iiii... yyy!...

165
Darby M'Graw-aw-aw-aw-aw-aw!
D A R B Y M'GRAW-AW AW-AW-AW-AW-AW!
FETCH A-A AFT THE R U - U - U - U - U - U M , DARBY!
Ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej-ej!
EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ!
EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ!
EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ!

EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ-EJ!

N e š t o se u meni rasulo. Rumenilo zanoćalo.


Osjećao sam previše da bih mogao proslijediti osjećati.
Moja se duša iscrpla, samo je neka jeka ostala u meni.
Zamjetno je opala brzina poleta.
Snovi mi polagano uklanjaju ruke s očiju.
U meni je samo praznina, pustoš, noćno more.
A čim oćutjeh da je u meni noćno more,
pomalja se iz njegovih daljina, rada se iz njegove tišine,
ponovno, ponovno golem prastar krik.
Iznenadno, poput bljeska zvuka, što ne izazivlje buku već
dragost,
naglo obgrlivši cijelo morsko obzorje
vlažan i mračan noćni ljudski udar valova,
glas daleke sirene cvileći, dozivljući,
dolazi iz dna Pučine, iz dna Mora, iz duše Provalija,
a na površju, kao alge, plutaju moje razuđene sanje...

Ahó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-ó-yyy...
Schooner a h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yy...

Ah, rosa na mojoj razdražljivosti!


Noćna svježina u mojem unutarnjem oceanu!
Evo me naglo pred noću na moru,
p u n o m goleme najčovječnije tajnovitosti noćnog valovlja.
Mjesec se javlja nad obzorom,
i moje se sretno djetinjstvo, p o p u t suza, budi u meni!
Prošlost mi se pojavljuje, kao da je taj morski krik
bio neki miris, glas, jeka pjesme

166
što pohrli prizvati iz moje pošlosti
onu sreću koju nigda više neću posjedovati.

Bijaše to u staroj mirnoj kući na obali rijeke...


(Prozori moje sobe i blagovaonice
gledahu, preko niskih kuća, na obližnju rijeku,
na Tejo, taj isti Tejo, ali s druge točke, niže...
Vratim li se sada istim prozorima, neću naći iste prozore.
To vrijeme p r o đ e p o p u t dima parobroda na širokom
moru...)

Neka neprotumačiva nježnost,


ganutljivo i suzno grizodušje
zbog svih tih žrtava — poglavito djece —
što sam ih počinio sanjareći da sam nekadašnji gusar,
ganuto uzbuđenje, jer ona bijahu moje žrtve;
nježno i blago, jer to stvarno nisu bila;
neka zbrkana nježnost, kao zamućeno, modrikasto staklo,
pjeva davne pjesme u mojoj jadnoj ožalošćenoj duši.

Ah, kako sam mogao misliti, sanjariti te stvari?


Kako sam daleko od onoga što sam bio čas prije!
Histerija osjeta — čas ovakvih, čas suprotnih!
Kako moj sluh odabire u plavom jutru, što se diže,
stvari u suglasju s tim čuvstvom — udaranje voda,
lagano udaranje voda rijeke u gat
jedra što prolaze uz drugu stranu rijeke,
daleka brda, japanske plaveti,
kuće Almade,
i ono što je blago i djetinjsko u jutarnjem času!...

Jedan galeb prolazi,


i moja se nježnost uvećaje.

Ali sve to vrijeme ja nisam ništa motrio.


Sve to bijaše samo dojam kože, poput nekakva milovanja.
Sve to vrijeme nisam svratio pogled sa svojega dalekog sna,
sa svoje kuće na obali rijeke,

167
sa svojeg djetinjstva na obali rijeke,
sa p r o z o r a svoje sobe što gledahu na rijeku u noći
i na spokoj mjesečine raspletene nad vodama...

Moja stara t e t k a što me ljubljaše poradi sina kojeg je


izgubila...
Moja me stara tetka običavaše uspavljivati pjevajući mi
( p r e m d a sam već bio poodrastao za to)...
Sjećam se, i suze mi padaju na srce perući ga od života,
i u meni se javlja lagan morski lahor.
O n a katkada pjevaše »Lađu C a t r i n e t u « :
Ide L a đ a Catrineta
preko voda, preko mora...

A katkada, s napjevom veoma nujnim i srednjovjekovnim,


bijaše to »Lijepa Infantkinja«... Spominjem se, i jedan se
stari glas javlja u meni
podsjećajući me da sam ga se rijetko sjećao i da me ona
jako voljela!
Kako sam bio nezahvalan p r e m a njoj — i n a p o k o n što
sam učinio od života?
Bijaše to »Lijepa Infantkinja«... Ja bih zaklopio oči, a ona
pjevala:

Ona lijepa Infantkinja


sjedeć u svom perivoju...

Otvorio bih malo oči i ugledao prozor prepun mjesečine,


pa bih potom zaklopio oči, i u svemu tome bio sretan...

O n a lijepa Infantkinja
sjedeć u svom perivoju
s češljem zlatnim u ručici
kose svoje pletijaše...

Prošlost mojeg djetinjstva, igračko moja razbijena!


Zašto ne mogu otputovati u prošlost, u tu kuću i tu ljubav,
i ostati tamo vazda, vazda dijete i vazda sretan!

168
Ali sve to bijaše Prošlost, svjetiljka na kutu stare ulice.
Razmišljanje o t o m e izazivlje drhtavicu, glad za nečim što
se ne može dosegnuti!
To mi daje nekakvo, ne znam kakvo, besmisleno
grizodušje što na to mislim.
Oh, spori vrtlože neusklađenih osjeta!
T a n k a vrtoglavice zbrkanih stvari u duši!
Bjesovi polomljeni, nježnosti poput klupčadi končića
kojim se djeca igraju,
veliki odroni mašte na oči čula,
suze, suze nekorisne,
lagani povjetarci protuslovlja obrezuju dušu po licu...

Prizivljem, hotimičnim naprezanjem, da se lišim tog


čuvstva,
prizivljem, očajnim, suhim, nikakvim naprezanjem
pjesmu Velikog Gusara u času umiranja:

Fifteen m e n on the D e a d Man's Chest.


Y o - h o - h o and a bottle of rum!

Ali je ta pjesma neka prava crta loše ubilježena u meni...

Naprežem se i uspijevam ponovo dozvati pred oči moje


duše,
ponovo, ali preko maštarije gotovo literarne,
mahnitost gusarenja, pokolja, hlepnju, gotovo
pregladnjelu, za pljačkom,
bespotrebnih pokolja žena i djece,
besmislenih mučenja, tek iz čiste zabave, siromašnih
putnika
i sladostrašće za uništenjem najdražih stvari drugih,
ali sve to sanjarim u bojazni od nečega što mi puše u šiju.

Sjetim se da bi bilo zanimljivo


objesiti sinove ispred očiju majki
(ali nehoteći ćutim sebe kao njihove majke),

169
zakopati živu četvorogodišnju djecu na pustim otocima
i dovesti im očeve u čamcima da to vide
(ali se tresem spominjući se sina kojeg n e m a m i što
spokojno spava u kući).

B o d e m iglom hladnu čežnju za morskim zločinima,


za inkvizicijom bez isprike Vjere,
za zločinima što nisu imali razlog u zloći i bijesu,
počinjenim hladno, čak bez želje da ozlijede, da nanesu
bol,
da zabave, počinjenih samo zato da se ubije vrijeme,
kao kad se igra pasjans na stolu pokrajinske blagovaonice
sa stolnjakom povučenim na drugu stranu stola pošto
se večeralo
jedino iz slatkog užitka da se počini odvratan zločin i
tome ne pridaje važnost,
da se p r o m a t r a patnja do ludila, patnja do smrti-od-boli,
ali da se njoj nikad ne stigne...
Ali moja mašta odbija da me slijedi.
Drhtaj me naježio.
I naglo, naglije nego prije, iz daljega, iz dubljega,
naglo — oh, strave u svim mojim žilama! —
nagla studen s vrata Tajne što se otvoriše u meni i pustiše
da uđe struja zraka!
Sjetim se Boga, Transcendentalnog u životu, i smjesta
stari glas engleskog m o r n a r a Jima Barnsa s kojim govorah,
postavši glas tajanstvenih nježnosti u meni, stvarčica iz
krila moje majke i rupca za kosu sestre,
ali stigavši čudnovato s one strane pojavnosti stvari
glas gluh i dalek postavši Posvemašnji Glas, Glas Bez
Ustiju,
došavši odozdol i iznutra n o ć n e osame mora,
dozivlje me, dozivlje m e , dozivlje me...

Dolazi gluho, kao da je prigušen ali čujan,


iz velike daljine, kao da odzvanja negdje drugdje i kao da
ga se ovdje ne može čuti,

170
kao zatomljen jecaj, svjetlo što se gasi, tih dah,
iz nijedne strane prostora, iz nikakvog mjesta u vremenu,
krik vječan i noćan, dihaj dubok i zbrkan:

A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—
A h ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—
Schooner a h ó - ó - o - o - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó - ó — yyy—

Dršćem hladnoćom duše što mi prolazi tijelom


i otvaram smjesta oči što ih nisam ni zatvorio.
Ah, kakva je to radost izaći iz snova odjednom!
Evo opet stvarna svijeta, tako blagotvorna za živce!
Evo ga u ovom jutarnjem času kad ulaze parobrodi što će
ubrzo stići.

Malo marim za parobrod što je ulazio. On je još daleko.


Sad mi pere dušu samo onaj što je blizu.
Moja zdravstvena, jaka, praktična mašta
sada je zabavljena samo suvremenim i korisnim stvarima,
teretnjacima, parobrodima i putnicima,
jakim, neposrednim, suvremenim, trgovačkim, istinskim
stvarima.
Polet u meni ublažuje moje kruženje!
Divni pomorski suvremeni živote,
sve samo čistoća, strojevi i zdravlje!
Sve tako dobro uređeno, tako neusiljeno udešeno,
svi dijelovi strojeva, sve lađe na morima,
svi sastojci trgovačke djelatnosti uvoza i izvoza
tako se lijepo slažu,
da sve teče kao po naravnim zakonima,
i nijedna se stvar ne sudara s drugom.

Pjesništvo nije ništa izgubilo. Sada imamo još k tomu


strojeve
s njihovom poezijom također, i cijelu novu vrstu življenja
trgovačkoga, svjetskog, umnog, čuvstvenog
što ju je vijek strojeva donio dušama.

171
Putovanja su sada isto tako lijepa kao negda
a brod će uvijek biti lijep samo stoga što je brod.
Putovati i vazda putovati a pučina prebiva sveudilj ondje
gdje bijaše —
nigdje, hvala Bogu!

Luke p u n e raznovrsnih brodova!


Malih, velikih, višebojnih, s raznim smještajima okana,
tolikih ponajizvrsnijih brodarskih društava!
Parobrodi u lukama, tako zasebni u zauzetom razdvojenju
sidrišta!
T a k o je ugodna njihova spokojna dražest trgovačkih stvari
što idu na m o r e ,
na staro m o r e svagda homersko, Odiseju!

Čovječan pogled svjetionika u daljini noći,


ili naglo blisko svjetlo u veoma mrkloj noći
(»Kako prolazimo blizu kopna!« I zvuk vode pjeva n a m u
ušima)!...

Sve je to danas kao svagda, ali sada s trgovinom;


trgovačka sudbina velikih p a r o b r o d a
čini me da sam ponosan na svoje razdoblje!
Mješavina ljudi na putničkim brodovima
ispunja me suvremenom ohološću što živim u razdoblju
kad se tako lako
miješaju rase, prelaze prostori, vide s lakoćom sve stvari
i uživa u životu ostvarujući velik broj sanja.

Cista, uredna a suvremena kao ured s prozorčićima s


rešetkama od žute mjedi
čuvstva su mi sada, naravna i besprijekorna kao gentlemen,
praktična, daleko od zastranjivanja, ispunjavaju morskim
zrakom pluća
p o p u t osoba što su savršeno svjesne da je zdravo udisati
morski zrak.
D a n je sada posvema zašao u radine sate.

172
Sve počinje oživljavati, dolaziti na svoje mjesto.
S velikim naravnim i izravnim užitkom prelijećem u duši
sve poslovne radnje nužne za utovar robe.
Moje je razdoblje pečat koji nose svi računi,
a ja osjećam da bi sva pisma iz svih ureda
trebala biti naslovljena meni!

Tovarni list imade takvu posebnost


a potpis zapovjednika broda tako je lijep i m o d e r a n !
Trgovačka suhoća na početku i završetku pisma:
Dear Sirs — Messieurs — Prijatelji i Gg.,
15
yours faithfully —... nos salutations empressees ...
Sve to nije samo čovječno i čisto nego također i lijepo,
a ima za svrhu neku morsku kob, parobrod u koji
utovaruju
robu o kojoj govore pisma i računi.

Složenosti života! R a č u n e su ispostavili ljudi


što imaju ljubavi, mržnje, političke strasti, kadšto i zločine —
a oni su tako lijepo pisani, poredani, neovisni od svega
toga!
U z a sve to n a đ e se netko što gleda kakav račun i ništa ne
osjeća.
Ti si to jamačno osjećao, Cesario Verde.
Ja to osjećam ganut do suza i tako preljudski.
Neka mi dođu reći da n e m a poezije u trgovini, u uredima!
O n a ulazi kroz sve rupice... Udišem je u ovomu morskom
zraku,
jerbo je to sve u svezi s parobrodima, suvremenom
plovidbom,
jer su računi i trgovačka pisma početak povijesti
a lađe što nose robu na vječno more svršetak.

Ah, i putovanja, kružna putovanja i ina,


putovanja m o r e m gdje smo svi pajdaši,
na poseban način, kao da neka pomorska tajna
zbližuje naše duše i čini nas za čas

173
privremenim rodoljubima jedne iste n e o d r e đ e n e domovine
što se zanavijek preselila na neizmjernost voda!
Veliki hoteli Beskraja, oh, moji prekooceanci!
S posvemašnjim i savršenim kozmopolitizmom nigda se
ne zaustaviti kraj j e d n e točke
i sadržavati sve vrste odjeće, lica i rasa!

Putovanja, putnici — toliko vas je vrsta!


Toliko narodnosti na svijetu! Toliko zanimanja! Toliko
ljudi!
Toliko raznih pravaca što se mogu dati životu,
životu, na koncu konca, u biti vazda, vazda istom!
Toliko zanimljivih lica! Sva su lica zanimljiva
a ništa ne proizvodi toliko pobožnosti koliko obilato
gledanje ljudi.
Bratstvo naposljetku nije nekakva prevratna zamisao.
O n o je nešto što ljudi uče preko izvanjskog života, gdje
valja sve podnositi,
pa dođu do toga da drže ugodnim o n o što valja podnositi,
i napokon gotovo plaču od milinja nad onim što im je
podnositi!

Sve je to krasno, sve je to ljudsko i još povezano


s ljudskim čuvstvima tako društvenim i građanskim,
tako složeno jednostavnim, tako metafizički tužnim!
Vijugav raznovrstan život n a p o k o n nas odgaja u ljudskosti.
Jadni ljudi! Jadni svi ljudi!

Rastavljam se ovog trena u tijelo ovoga drugog b r o d a


što sada izlazi. To je neki engleski tramp-steamer,16*
vrlo prljav, kao da je francuski brod,
s privlačnim izgledom proletera mora,
i jučer zacijelo oglašen na zadnjoj stranici novina.

Raznježuje me taj parobrod, tako čedan i naravan plovi.


Čini se kao da posjeduje neku bojažljivost, ne znam u
čemu, što je čestita osoba,

174
zadužena stanovitom vrstom zadaće.
Evo napušta prostor ispred gata gdje se ja nahodim.
Evo odlazi mirno, prolazeći onuda gdje lađe bijahu
nekada, nekada...
Za Cardiff? Liverpool? London? Nije važno.
On obavlja svoju zadaću. Obavljamo i mi tako svoju.
Divna li života!
Sretan put! Sretan put!
Sretan put, moj dragi slučajni prijatelju, što si mi učinio
ljubav
odnijevši sa sobom vrućicu i tugu mojih snova
i vrativši me u život da te motrim i gledam kako prolaziš.
Sretan put! Sretan put! Takav je život...

Kakva otmjenost, tako naravna, tako neizbježna jutarnja


u tvojem izlaženju iz lisabonske luke, danas!
Gajim stoga za te harnu i čudnu ljubav...

Zašto zapravo? Z n a m to ja... Hajde!... Prolazi!


S laganim dahtanjem,
(T-t—t t t..)
polet se u meni zaustavlja.

Prolazi, spori parobrode, prolazi i ne staj...


Prođi me, prođi iz mojeg vida,
otiđi iz mojeg srca,
iščezni na Pučini, na Pučini, pjeni Božjoj,
iščezni, slijedi svoju kob i ostavi me...
Tko sam ja da plačem i zapitkujem?
Tko sam ja da ti govorim i da te ljubim?
Tko sam ja da se uznemirujem što te vidim?
Razvezuje se gat, sunce raste, zlato se diže,
svijetle se krovovi lučkih zdanja,
cijela ova strana grada blista...
Putuj, napusti me, postani
ponajprije brod posred rijeke, udaljen i jasan,
potom brod na putu prema izlazu iz luke, malen i mrk,

175
p o t o m nejasna točka na obzoru (tjeskobo moja!),
točka svaki t r e n nejasnija na obzoru...
P o t o m ništa, tek ja i moja tuga,
i veliki grad sada pun sunca
i čas stvaran i gol p o p u t gata već bez brodovlja,
i sporo kruženje dizalice što, p o p u t kompasa što se
okreće,
ocrtaje polukrug ne znam kojeg čuvstva
u ganutoj tišini moje duše...

(g. 1915.?)

176
PROTOK SATI

Nosim u svom srcu,


kao u n e k o m kovčegu što se ne može zatvoriti od punine,
sva mjesta gdje sam bivao,
sve luke u koje sam pristao,
sve krajolike viđene kroz prozore ili brodska okna,
ili sa spojnih mostova, snatreći,
i sve to, toga toliko, premalo je za ono što žudim.

Ulazak u Singapur, u r a n o jutro, zelene boje,


koralj s Malediva u užarenu prolazu,
M a c a o u noćnom času... Odjednom se budim...
Yat-ló-ó-o-6-ó-o-o-ó-ó... Ghi...
I to odzvanja u meni s dna j e d n e druge stvarnosti...
Sjevernoafričko tijelo gotovo sa Zanzibara na suncu...
D a r - e s - S a l a m (izlaz je težak)...
Majunga, Nosy-Be, zelenilo Madagascara...
Oluje u okolici Gaurdafuia...
I Rt D o b r e N a d e blistav u praskozorju...
I Capetown s Table M o u n t a i n o m u pozadini...

Putovah u više zemalja nego sam u njih stigao...


vidjeh više krajolika nego mi na njih dospjelo oko...
iskušah više oćuta od svih oćuta što ih oćutjeh,
jerbo, što sam više ćutio, više mi nedostajaše ćutjeti,
i život me svagda bolio, svagda bio oskudan, a ja nesretan.

U stanovitim dnevnim časovima prisjećam se svega toga i


grozim se,
mislim što će mi ostati od tog života u ulomcima, od tog
procvata,

177
te ceste zavojite, tog automobila pokraj puta, tog
upozorenja,
tog mirna vira protuslovnih oćuta,
te transfuzije, te nebitnosti, te šarene sukladnosti,
te zlovolje na d n u svih pehara,
te tjeskobe na dnu svih užitaka,
te unaprijedne zasićenosti za ručicom svih zdjela,
te dosadne igre kartama između R t a D o b r e N a d e i
Kanarskog otočja.

Ne znam je li mi života malo ili puno?


Ne znam je li ćutim previše ili premalo, ne znam
je li mi nedostaje duhovna savjesnost, uporište u razboru,
krvno srodstvo s tajnom stvari, potres
u svim dodirima, krvi p o d udarima, drhtaj kod buke,
ili postoji neko drugo objašnjenje za to, pogodnije i
sretnije.

Ma što bilo, bolje da bilo da se nisam rodio,


jerbo, koliko god da je zanimljiv u svakom času,
život naposljetku zadaje bol, mučninu, rane, okrznuće,
škrgut,
izazivlje želju da se kriči, poskakuje, ukipi, izlazi
iz svih kuća, iz svih logika, i svih balkona,
da se divlje kroči p r e m a smrti između drveća i zaborava,
između padova, i pogibelji i odsuća sutra,
i sve je to trebalo biti nešto drugo sličnije o n o m e na što
mislim,
na što mislim i ćutim, a da i ne znam što je to, o živote.
Skrstio sam ruke na stolu, uranjam glavu u ruke,
treba htjeti plakati, ali ne z n a m izazvati suze...
Koliko god se trsim da se ražalim nad sobom, ne plačem,
duša mi je napuknula ispod savijena kazala što je
dodiruje...
Sto će biti sa m n o m ? Sto će biti sa mnom?

178
Istjeraše s bičem dvorsku budalu iz palače, bezrazložno,
podigoše prosjaka sa stuba gdje pade.
Istukoše n a p u š t e n o dijete i istrgnuše mu kruh iz ruku.
() golema tjeskoba svijeta, u kojoj radnja uzmanjkaje...
l a k o bezvoljan, tako bezvoljan, tako bezvoljan...
Dobro sam tek onda kad slušam glazbu, a ni tada...
()samnaestostoljetni perivoji prije 89,
gdje ste, vi, koje želim oplakati na stanovit način?

Poput balzama koji smiruje samo po zamisli da je balzam,


današnja se večer i večer svih dana malo pomalo,
jednolična, spušta.

Užegoše svjetiljke, noć se spušta, život se mijenja,


bilo na kakav način, potrebno je proslijediti živjeti.
Duša mi gori kao da je ruka, tjelesno.
Na putu sam svima i sudaraju se sa m n o m .
Moja ladanjska kućo u pokrajini,
između m e n e i tebe manje je od jednog vlaka, diližanse
i odluke da otputujem.
Tako ostajem, ostajem... Ja sam onaj što želi vazda otići
i koji uvijek ostaje, uvijek ostaje, uvijek ostaje,
sve do smrti ostaje, čak ako odlazi, ostaje, ostaje, ostaje...

Učini me čovječnim, o noći, učini me bratskim i revnim.


Samo se na čovjekoljuban način može živjeti.
Samo ljubeći ljude, čine, običnost poslova.
Samo tako — ja meni! — samo se tako može živjeti.
Samo tako, o noći, a ja nigda ne ću moći takav biti!

Vidjeli sve stvari, čudih se svemu,


ali je sve bilo u pretičku ili manjku — ne znam koje — i
ja patih.
Proživjeti sva čuvstva, sve misli, sve kretnje,
i ostadoh tako tužan kao da sam ih htio sve proživjeti a
nisam uspio.

179
Volio sam i mrzio kao i svi drugi,
ali za sve druge to bijaše naravno i nagonski,
a za m e n e bijaše vazda iznimka, udar, zalistak, grč.
Dođi, o noći, upokoji me, dođi i zaroni me u svoje vode.
U s r d n a iz O d o n u d , gospodarice neizmjerne žalosti,
izvanjska boli Zemlje, šutljivi plaču Svijeta.
Slatka i drevna mati čuvstva bez kretnje,
starija sestro, djevičanska i tužna, zamisli bez slijeda,
zaručnice u neprekidnu čekanju n a u m a n a m nedovršenih,
smjeru vazda napušteni naše kobi,
nestavnosti naša poganska bez radosti,
slabosti naša kršćanska bez vjere,
budizme naš nepokretni, bez ljubavi za stvari i bez ushita,
vrućice naša, bljedoćo naša, nestrpljivosti naša slabih,
živote naš, o majko, izgubljeni živote naš...

Ne znam ćutjeti, ne znam biti čovječan, suživjeti


u krilu tužne duše s ljudima svojom braćom na zemlji.
Ne znam biti koristan ni u oćutima, biti uporabiv, biti
svagdašnji, nedvouman,
imati mjesto u životu, imati sudbinu medu ljudima,
imati kakvo djelo, snagu, želju, vrt,
razlog da se o d m a r a m , p o t r e b u da se zabavim,
kakvu stvar izravno mi došlu od naravi.

Stoga mi budi majčinska, o noći spokojna...


Ti koja grabiš svijet svijetu, ti što si mir,
ti što ne postojiš, što si odsuće svjetlosti, ništa drugo,
ti što nisi stvar, mjesto, bivstvo, život,
Penelopa s platnom, sutra potrganim, s tvojim mrakom,
nestvarna Kirka grozničavih, bezrazložnih tjeskoba,
dođi mi, o noći, pruži mi ruke,
i budi svježina i melem, o noći, na mojem čelu...

Ti, došašće koje je tako slatko da se čini udaljavanjem,


koje plima i oseka tmine, k a d a mjesec diše,
nosi vale umrle nježnosti, studen morskih snova,

180
povjetarac nestvarnih krajolika za prekomjernu n a m
tjeskobu...
Ti, u bljedoći, žalovita, ti, u protočnosti,
mirisa smrti m e d u cvijećem, povjetarce vrućice na
obalama,
ti kraljice, ti, kastelanko, ti blijeda ženo, dođi...

Ćutjeti sve na sve načine,


živjeti sve sa svih strana,
biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme,
ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka
u samo j e d n o m trenutku, rasplinutu, rasipnu, p o t p u n u i
daleku...

Stalno hoću biti ono što volim,


i stalno se preobrazujem, prije ili poslije,
u predmet moje naklonosti, bio to kamen ili žudnja,
cvijet ili nezorna misao,
svjetina ili način poimanja Boga.
I volim sve, živim od svega u svemu.
Nadmoćni su mi ljudi privlačni jer su nadmoćni,
a slabiji su mi ljudi privlačni jer su također nadmoćni,
jerbo je biti nadmoćan različno od biti slabiji,
i p r e m a t o m u riječ je o nadmoćnosti za stanovite
okolnosti viđenja.
Volim neke ljude zbog vrlina im značaja,
a druge zbog nedostatka istih vrlina,
a stanovite pak volim zbog toga što ih volim,
i postoje trenuci posvema temeljni u kojima bivaju svi
ljudi.
Da, kako sam ja posvemašnji kralj moje naklonosti,
dostatno je da ona postoji da bi imala razlog bivanja.
Pritišćem na svoje zadihane grudi, u ganutu zagrljaju
(u istomu ganutu zagrljaju)
čovjeka što daje svoju košulju siromašku kojeg ne poznaje,
vojnika što umire za domovinu a da ne zna što je
domovina,

181
i materoubojicu, bratoubojicu, rodoskvrnitelja, silovatelja
djece,
drumske lopove, morske gusare,
džepare, sjenu u zasjedi u uličicama —
svi su oni moja najmilija ljubavnica b a r e m j e d n o m u
životu.
Ljubim u usta sve prostitutke,
ljubim u oči sve souteneurs17,
moja pasivnost leži p o d n o svih zločina,
a moj španjolski ogrtač pokriva uzmak svim lopovima.
Sve je razlog da bude čest mojeg života.

Počinih sve zločine,


življah u n u t a r svih zločina
(ja sam bijah, ne jedan ili drugi porok,
nego sami p o r o k - o s o b a 1 8 rabljen m e d u njima
i od tih časova proistječe najviši slavoluk mojeg života.)

Umnožih se da bih se ćutio,


da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve,
prelio sam se, samo učinio da iscurim,
razodjenuo, odao,
i u svakom je kutu moje duše žrtvenik različitom bogu.
R u k e svih atleta stegnuše me iznenada ženskog,
i na tu se samo pomisao onesvijestih između zamišljenih
mišića...
Cjelovi svih sastanaka bijahu utisnuti na mojoj usni,
u srcu mi mahali rupčići svih rastanaka,
svi bludni pozivi kretnjom i pogledom
bičuju mi posvuda tijelo sa sjedištem u spolnim žarištima.
Bijah svi isposnici, svi potlačenici, svi zaboravljenici,
i svi pederasti — bezuvjetno svi (nije usfalio nijedan),
rendes-vous r u m e n i crn u paklenoj provaliji moje duše!

(Freddie, zvao sam te Baby, jer si bio plav i bijel, i ja te


ljubljah,
koliko si mi carica vladarica i oborenih princeza
zamjenjivao!)

182
Mary, čitasmo zajedno Burnsa u danima tužnim kao
ćućenje života,
Mary, ti i ne znaš koliko su časnih domova, koliko sretnih
obitelji
u tebi proživjele moje oči i ruke mi oko tvojeg pasa i
lebdeća mi savjest,
njihov spokojan život, kuće im u predgrađu s vrtom,
19
njihovi half-holidays iznenadni...
Mary, ja sam nesretan...
Freddie, ja sam nesretan...
Oh, vi svi, svi vi slučajni, zakašnjeli,
koliko ste puta mogli misliti da mislite na me, a da to ne
učiniste.
Ah, koliko sam ja malo značio u vašem životu, koliko
malo, koliko malo —
da, i što uopće bijah, o moj osobni svemire,
0 moje sunce, moja mjesečino, moje zvijezde, moj trene,
izvanjska česti m e n e u labirintu Boga!
Sve prolazi, sve stvari u mimohodu unutra u meni,
1 svi mi gradovi svijeta bruje u nutrini...
Moje srce sudište, moje srce tržište, moje srce dvorana
Burse, moje srce blagajna Banke,
moje srce rendez-vous cijelog čovječanstva,
moje srce klupa perivoja, prenoćište, svratiste, podzeman
zatvor obrojčen
(Aqui estuve el Manole en visperas de ir ao patibulo20)
moje srce klub, dvorana, prizemlje, rogožina, guichet21,
brodsko stubište,
most, rešetka, izlet, hod, putovanje, dražba, sajam,
proštenje,
moje srce okno,
moje srce pošiljka,
moje srce papir, prtljaga, zadovoljština, isporuka,
moje srce okrajak, granica, sažetak, kazalo,
ej-nu, ej-nu, ej-nu, sajmište srce moje.
Svi su se ljubavnici cjelivali u mojoj duši,

183
sve su skitnice spavale jedan časak na mojem tijelu,
svi su se prezrenici oslonili jedan časak na moja r a m e n a ,
prešli ulicu pod mojom rukom, svi starci i bolesnici,
a ima j e d n a tajna koju su mi povjerili svi lopovi.

(Ona, čiji osmijeh napućuje mir koji n e m a m


i čije cjelivanje očiju nadaje krajolik iz Nizozemske
s glavama ž e n a coifees de lin
22

i cio svagdašnji napor puka miroljubiva i čista...


Ona, koja je prsten ostavljen navrh k o m o d e
i zaglavljen rubac pri zatvaranju ladice,
ljubičast rubac, ne volim tu boju nego zaglavljen rubac,
na isti način kao što ne volim život, ali ga volim ćutjeti...

Spavati p o p u t psa lutalice na cesti, na suncu,


konačno za sav ostatak Svemira
i nek mi kočije prolaze povrh.)

Bijah u krevetu sa svim čuvstvima,


bijah souteneur svih ganuća,
platiše mi piće svi slučajevi oćuta,
očijukah sa svim p o b u d a m a djelovanja,
držah se za ruku sa svim prohtjevima putovanja,
golema vrućice sati!
Tjeskoba kovačnice ganuća!

Srdžba, pjena, golemost koja ne staje u moj rupčić,


kuja što zavija noću,
lokva na ladanjskom imanju što salijeće moju nesanicu,
gaj, kakav je bio u suton kad smo njim prolazili, ruža,
ravnodušno šipražje, mahovina, borovlje,
čitava ta srdžba što se sve to ne može obuhvatiti, sve to
obustaviti,
o nezorni glade za stvarima, slabomoćna p o h o t o za
prolazećim trenucima,
u m n a orgijo za ćućenjem života!

184
Postići sve božanskim izobiljem —
bdijenja, privolje, o p o m e n e ,
lijepe životne stvari —
darovitost, krepost, neporočnost,
sklonost da se druge prati do kuće,
položaj prolaznika,
obzirnost da se urani radi zauzimanja mjesta pri
putovanju,
a uvijek nešto nedostaje, čaša, lahor, rečenica,
i život je gorči što se više uživa i što se više iznalazi.
Uzmoći se smijati, smijati, smijati drsko,
smijati se kao prevrnuta čaša,
posvemašnje lud samo od ćućenja,
posvemašnje raspuknuo od sudara sa stvarima,
ranjen u usta od ugriza stvari,
krvavih nokata jer sam se prikrpio uz stvari,
i nek mi zatim dadu ćeliju koju im drago i ja ću se sjećati
života.

Ćutjeti sve na sve načine,


imati sva mišljenja,
biti iskren protusloveći sebi svakog časka,
ne militi se samu sebi u svoj sloboštini duha,
i ljubiti stvari kao Boga.

Ja, koji sam brat više stablu nego radniku,


ja, koji više ćutim pretpostavljenu bol m o r a koje u d a r a o
žalo
nego stvarnu bol djece koju tuku
(ah, kako to mora zvučati himbeno, jadna djeca koju tuku —
ali, zašto bi se moji oćuti morali izmjenjivati tako žurno?)
Ja, naposljetku, koji sam stalan dijalog,
preglasan, nerazumljiv, gluha noć na tornju,
kad se zvona lagano njišu a da ih nitko ne dira
i kad se pati od spoznaje da sutra treba odživjeti život.
Ja, naposljetku, doslovni ja,
i ja metafizički također,

185
ja senzacionistički 2 3 pjesnik, poslan od Slučaja
za besprijekorne zakone Života,
ja pušač smotaka u primjerenu zvanju,
pojedinac što puši opijum, pije pelinkovac, ali koji,
naposljetku,
više voli misliti o pušenju opijuma nego ga pušiti
i koji drži da je nasladnije motriti kako se pije pelinkovac
nego ga piti...
Ja, n a d m o ć a n izrod bez arhiva u duši,
bez osobnosti s naznačenom vrijednošću,
ja, svečan istraživač ništavnih stvari,
ja, koji bi bio kadar otići živjeti u Sibiriju samo da mi se
to ogadi,
i koji drži da je nevažno što se ne pridaje pozornost
domovini,
jer ja n e m a m korijen, kao neko stablo, i p r e m a tomu
n e m a m svoje korijene...
ja, koji se toliko puta ćutim stvaran kao neka metafora,
kao rečenica koju je ispisao bolnik na knjigu djevojke
koju je sreo na terasi,
ili partija šaha na palubi prekooceanskog broda,
ja, odgojiteljica što gura perambulators24 u svim gradskim
perivojima,
ja, redar što je nadgleda, zaustavivši se iza nje, u
drvoredu,
ja, dijete u kolicima, što daje znakove svojoj vidovitoj
nesvijesnosti sa šuškalicom grickalicom.
Ja, krajolik na dnu svega toga, građanski mir
razliven preko drveća perivoja,
ja, ono što ih čeka sve u stanu,
ja, ono što susreću na ulici,
ja, ono što ne znaju o sebi,
ja, ono nešto na što ti misliš a osmijeh te izdaje,
ja, protuslovan opsjenarski, litanija, pjena,
oglas još, upravo postavljen, ja bokovi Francuskinje,
pogled župnika,

186
širina gdje se križaju ulice i gdje chauffeurs drijemaju uz
kola,
ožiljak r e d a r a slabo pozorna,
sluz u grlu bolesna podučavatelja što se vraća kući,
čašica iz koje je umirući malčice pio,
a ručica joj napukla (i sve to pada u srce majke i puni
ga)...
ja, diktat iz francuskog djevojčice koja čeprka po
podvezniku,
ja, noge što se dotiču ispod bridge stola sa svijećnjakom
iznad,
ja, tajno pismo, toplina rupca, balkon s odškrinutim
prozorom,
vrata za poslugu gdje sluškinja u žudnji razgovara s
rođakom,
taj vražji Josip koji je obećao da će doći a nije došao
baš kad su mu pripravili smicalicu...
Ja, sve to, i povrh toga ostatak svijeta...
Toliko stvari, vrata što se otvaraju i razlog radi kojeg se
otvaraju,
i stvari napravljene od ruku, koje otvaraju prozore...
Ja, nesretnost — vrhnje svih izraza,
nemogućnost da se izraze sva čuvstva,
a da n e m a kamena na grobištu za brata svega toga,
i ono što izgleda da ne želi ništa reći vazda želi nešto
reći...
Da, ja inženjer brodostrojarstva, koji sam praznovjeran
poput seoske kumice,
i koji nosim monokl da se ne bih činio sličnim stvarnoj
zamisli koju imam o sebi,
koji se kadšto po tri sata oblačim a da uostalom to ne
držim naravnim,
ali to držim metafizičkim i ako mi kucaju na vrata, srdim
se,
ne toliko što mi prekidaju uzao kravate koliko zbog
spoznaje da život prolazi...

187
D a , ja, n a p o k o n naslovnik zapečaćenih pisama,
putni kovčeg s oštećenim inicijalima,
zapjev glasova što ih ne ćemo više čuti —
Neka Bog čuva sve to u svojoj Tajni, a kadšto ga ćutimo
a život iznenadno biva mučnim i biva v e o m a hladno što
bliže tijelu.
Brigita, rođakinja moje tete,
general o kojemu su govorili — general u vrijeme kad su
bile malene,
a život je bio građanski rat u svim kutovima
25
Vive le melodrame ou Margot a pleure !
Suho lišće p a d a na zemlju nepravilno,
ali je činjenica da je jesen uvijek ujesen,
i zatim zima dohodi sudbinski,
i za život postoji samo jedan put, život sam...

Taj beznačajan starac, koji je ipak poznavao romantike,


to političko djelce iz vremena ustavnih prevrata,
i tuga što se sve to ostavlja, a da se i ne zna razlog,
i da za plakanje n e m a jačeg razloga nego ga ćutjeti.

Vraćam se svakodnevno na kut svih ulica,


i čim mislim na jednu stvar, mislim zapravo na drugu,
Podvrgavam se po p u k o m atavizmu
i vazda postoje razlozi za iseljenje za onoga koji nije
prikovan uz krevet.

S terrasses-a svih kavana svih gradova


pristupačnih mašti,
motrim prohodeći život, slijedim ga a da se ne mičem,
pripadam mu a da ne vučem nikakvu kretnju iz mojeg
džepa,
niti zapisujem viđeno da bih zatim hinio da sam vidio.

U žutom automobilu prolazi j a m a č n a nečija žena,


idem pored nje a da o n a to ne zna.

188
Na prvom trottoir-u susreću se po smišljenu slučaju,
ali prije njihova susretaja ja sam tu već bio s njima.
N e m a načina da izbjegnu susretaj sa mnom, n e m a načina
da ja ne b u d e m svugdje.
Moja je povlastica sve

(Brevetee, Sans Garantie de Dieu,'26 moja D u š a ) .

Pribivam svemu i konačno.


N e m a dragulja za ženu koji nije kupljen po meni i za
mene,
n e m a n a k a n e nadanja koje nije moje na neki način,
n e m a ishoda razgovora koji slučajno nije moj,
N e m a zvuka zvona u Lisabonu već trideset godina,
n e m a večeri u kazalištu S. C a r l o s 2 6 a pedeset godina,
koja nije za me po pohranjenoj otmjenosti.
M e n e je odgojila Mašta.
Vazda sam s njom išao ruku pod ruku,
vazda sam ljubio, mrzio, govorio i mislio tako,
i svi moji dani imaju taj prozor ispred,
i svi se sati čine mojim na taj način.

Praskavo jahanje, praskavo, poput b o m b e što odjekuje,


ječeće jahanje istodobno na sve strane,
jahanje iznad prostora, skok iznad vremena,
poskakuj, konju elektro-ione, sažeti sunčani sustave,
u n u t a r radnje klipova, izvan vrtnje zamašnjaka.
U klipovima, pretvoren u nezornu i ludu brzinu,
ja sam željezo i brzina, vreva, ludost, suzdržana srdžba,
vezan uz stazu svih zamašnjaka kružim bajne časove,
a cio svemir škrguće, pljuje i u meni se osakaćuje.

Oho-oho-oho-oho-oho!.. .
Svaki put sve brže, svaki put sve više s d u h o m ispred
tijela,
ispred vlastite brze zamisli izbačena tijela,
s d u h o m naprijed ispred tijela, sjena, iskra,
Hej-la-oho-oho... Hejlaohooho...

189
Svaka je energija ista i svaka je narav ista...
Sok soka drveća ista je ona snaga što pokreće
kotače željeznice, kotače tramwaya, zamašnjaka diesela,
i kola koja pokreću mazge ili benzin pokreće j e d n a ista
stvar.

Panteistička srdžba što u sebi strahovito ćutim,


sa svim svojim ćutilima u vrenju, sa svim svojim pušećim
otvorima,
da je sve j e d n a jedina brzina, j e d n a jedina snaga, j e d n a
jedina božanska crta,
od sebe za sebe, srasla u zviždanju nasilja lude brzine...
Oho...

Ave, salve, živjelo brzo jedinstvo svega!


Ave, salve, živjela jednakost svega u strijeli!
Ave, salve, živio veliki stroj svemira!
Ave, vi što ste isto, drveće, strojevi, zakoni!
Ave, vi što ste isto, crvi, klipovi, nezorne zamisli,
isti vas sok ispunja, isti vas sok preobrazuje,
ista ste stvar, a ostatak je izvanjski i lažan,
ostatak, nepokretan ostatak koji ostaje u očima što
zaustavljaju,
ali ne u mojim živcima praskavu motoru s teškim i lakim
uljima,
ne u mojim živcima koji su svi strojevi, svi sustavi
zupčanika,
u mojim živcima željeznici, električnom vozilu,
automobilu, parnoj vršilici,
u mojim živcima m o r s k o m stroju, dieselu, polu-dieselu,
Campbellu27.
u mojim živcima posvemašnjem uređaju na paru, plin,
ulje i na struju,
stroju općenom p o k r e t a n u r e m e n i m a svih trenutaka!
Sva su jutra jutro i život.
Sve zore sjaju na istom mjestu:

190
Beskraj...
Sve radosti ptice dolaze iz istog ždrijela,
sva treperenja lišća iz istog su stabla,
i svi oni što se dižu rano da bi išli na posao
idu iz iste kuće u istu tvornicu istim putem...

Valja se, velika kugla, mravinjak svjetlosti, zemlja,


valja se, praskozorje, sumračje, uspravno nad suncem,
noćje,
valja se u nezornu prostoru, u noći stvarno slabo
osvijetljenoj
valja se...

Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje,


i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni,
centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima p o p n e m sve
do zvijezda,
tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje,
stavlja mi osljepljujuće igle u svekoliku svijest mojeg
tijela.
Tisuću me puta podiže i upravlja p r e m a Nezornom,
prema nepronalazivom, tu bez ikakovih ograničenja,
k nevidljivu Cilju — sve su to točke gdje me n e m a — i
istodobno...

Ah, ne biti zaustavljen niti u pokretu,


ah, ne biti stojećke ni ležećke,
ni budan ni zaspao,
ni ovdje niti na kakvoj drugoj točki,
riješiti jednadžbu ove predugačke uznemirenosti,
znati gdje sam da bih uzmogao biti svugdje,
znati gdje sam da bih se uzmogao šetati svim ulicama...
Oho-oho-oho-oho-oho-oho-oho-
Krilato jahanje m e n e vrh svih stvari,
napuklo jahanje m e n e ispod svih stvari,
krilato i napuklo jahanje m e n e zbog svih stvari...

191
H o p - l a iznad stabala,, hop-la ispod jezera,
h o p - l a uza zidove, h o p - l a guleći se o deblo,
h o p - l a zrakom, h o p - l a vjetrom, hop-la, hop-la, h o p - l a
žalima,
u rastućoj, upinjućoj, žestokoj brzini,
h o p - l a h o p - l a hop-1a hop-la...

Panteističko jahanje m e n e unutar svih stvari,


energetsko jahanje u n u t a r svih energija,
jahanje m e n e unutar ugljevlja što se žari, svjetiljke što
gori,
jasna trublja od jutra do dna
hladna poluokruga obzorja,
tanka trublja, daleka p o p u t neodređenih zastava
što se viju s one s t r a n e gdje su boje vidljive...

Trepereća trublja, z a s t a l a prašina, gdje noć prestaje,


zlatan prašak zastao u dnu vidljivosti....

Kola što jasno škripe, parobrod što zviždi,


dizalica što se počinje okretati u mojem uhu,
suh kašalj, glasovi š t o izlaze iz kuće,
lagan jutarnji drhtaj u radosti življenja,
nagao prasak smijeha zastrt izvanjskom maglom ne z n a m
kako,
krojačica zavjetovana g o r e m zlu nego što je j u t r o što ga
ćuti,
sušičav radnik uznemiren srećom u ovom satu,
neizbježno životnu,
u kojem je obris stvari sladak, jasan i dražestan,
u kojem su zidovi svježi i na dodiru ruke, a kuće se
otvaraju tu i tamo s bijelim zastorima...

Cijelo je jutro brežuljak koji se njiše 2 8 ,

... i sve kroči

192
p r e m a satu p u n u svjetlosti kad dućani sklapaju vjeđe
i buka trgovina dvokolica vlak ja ćutim sunce odjekuje

Vrtoglavica podneva uokvirena vrtoglavicama —


sunce vrhunaca i mi... viđenja mi izbrazdanog,
ukrućenog kovitlaca suha mi pamćenja,
maglenog čvrstog svjetlucanja moje svijesti življenja.
Buka trgovina dvokolica vlak automobili ja ćutim sunce
ulica,
obruči krletke trolley prodavaonica ulica vitrines suknja oči
ubrzano cijevi odvodnice dvokolice obruči ulica prijeći
ulicu
šetalište prodavači »oprostite« ulica
ulica u šetnji kroz m e n e koji se šeta ulicom kroz m e n e
sva zrcala ovi dućani u onim dućanima tamo
brzina automobila nasuprot kosim zrcalima izloga,
tlo u zraku sunce p o d n e nogu ulica žlijebovi cvijetovi u
košari ulica
moja prošlost ulica dršće camion ulica ne sjećam se više
ulica

Ja spuštene glave u središtu svijesti o meni


ulica a da ne mogu naći j e d a n jedini oćut svaki put ulica
ulica unatrag i unaprijed pod mojim nogama
ulica na X na Y na Z u n u t a r mojih ruku
ulica kroz moj monokl u kruzima malog kinematografa,
Kaleidoskop u čistim duginim bojama ulica.
Pijanstvo ulicom i sve ćutjeti vidjeti čuti istodobno.
Kucaj sljepočica istodobnih odlazaka i dolazaka.
Željeznico, razbij se o tračnice kolosijeka!
Parobrode, plovi ravno na pristan i razbij se o njega!
Automobile, vođen ludošću cijelog svemira strovali se
na d n o svih provalija
i stresi se, trz! razlupaj se u dubljini mog srca!

A moi, svi predmeti izbačenici!


A moi, svi predmeti pravci!
A moi, svi predmeti nevidljivi uslijed brzine!

193
Tucite me, prijeđite me, pretecite m e !
To se ja tučem, ja probijem, ja pretječem!
Bijes svih zamaha zatvara se u krug m e n e !
H e j - l a - o h o o h o , željeznice, automobile, zrakoplove, moje
tjeskobe,
brzine, uđi u n u t a r svih zamisli,
srazi se sa svim sanjama i smrvi ih,
oprži sve čovjekoljubne i korisne zamisli,
izokreni sva naravna, dolična, suglasna čuvstva,
zgrabi u vrtnji svog vrtoglava i teška zamašnjaka
tijela svih filozofija, trope svih poema,
rascjepkaj ih i ostani sama, nezorni zamašnjak u uzdusima,
kovinasta pohota, vrhovni gospodar evropskog časa.
Hajdemo, neka jahanje n e m a kraja ni u Bogu!

Boli me u mašti ne znam kako, ali me ona boli,


u meni zahodi sunce navrh nebesa.
Započinje neka težnja sumračju u modrilu i u mojim
živcima.
Hajdmo, jahanje, u koga ćeš se još preobratiti?
Ja, koji bih, brz, proždrljiv, izješa nezorne snage
htio jesti, piti, ogrepsti, oguliti, svijet,
ja koji bih se zadovoljio da gazim svemir nogama,
da ga gazim, da ga gazim, da ga gazim, sve do
bešćutnosti...
ćutim da je ostalo izvan moje mašte sve što žudjeh,
da mi je, makar bijah žudio sve, sve izmaklo.

Jahanje neobuzdano vrh svih vrhova,


jahanje iščašeno ispod svih bunara,
jahanje lijet, jahanje strijela, jahanje misao-bljesak,
jahanje ja, jahanje ja, jahanje svemir-ja.
Hejlaohooho-o-o-o-o-o-o...

Moje rastezljivo biće, pruživost, igla, titranje...


(22. V. 1915.)

194
BIJELA KUĆA CRNA LAĐA

Zavalio sam se u naslonjač, večer je, ljeto se gasi...


Ne snatrim, ne razmišljam, neka se obamrlost širi mojim
mozgom....
Ne postoji jutro za moju ovočasnu obamrlost...
Jučer bi neki hudi san koji je netko obavio za me...
Neki je bočni prekid u mojoj svijesti...
Još se više primakoše kapci prozora ove večeri,
makar su prozori širom otvoreni...
Slijedim nepozorno svoje nesuvisle oćute,
a osobnost, koju posjedujem, biva između tijela i duše...

Kad bi tko učinio da postoji


neko treće stanje za dušu, ako ona ima samo dva...
neko četvrto stanje za dušu, ako samo tri ima...
Nemogućnost svega toga što ne uspijevam čak ni snatriti
boli me iza poleđine moje svijesti ćućenja....

Lađe će otploviti,
otploviti na putovanje ne znam kojega tajnog dana,
a pravac kojim treba da plove zapisan je u ritmovima,
izgubljenim ritmovima mrtvih pjesama m o r n a r a iz sanja...

Nepomično drveće ljetnikovaca, viđeno kroz prozor,


drveće za me t u đ e u nekoj nepojmljivoj točki za svijest da
ga gledam,
drveće p o t p u n o jednako da nije više onakvo kakvo vidim,
nemoguće mi je stvoriti bilo kakav soj bivanja drveća
lišena boli,

195
nemoguće mi je supostojati odonud s time da bivam
zajedno s vama i vidim odovud,
i nemoguće mi je dići se iz ovog naslonjača ostavljajući
sanje po tlu...
Koje sanje? Ne znam jesam li i snatrio... Koje su lađe
otplovile. Kuda?

I m a o sam taj nesuvisao dojam jer na slici nasuprot


lađe plove... lađe, a ne čamci, budući da lađe prebivaju u
meni,
a uvijek je bolje n e o d r e đ e n o što se ljulja od jamačnog što
dostaje,
jer ono što dostaje završi tamo gdje dostaje, i gdje završi
ne dostaje,
te ništa što se čini takvim ne bi smjelo biti čulo života...

T k o stavi oblike drveća u postojanje drveća?


T k o dade hvoje luzima, a m e n e pusti da ozelenim?
Gdje je moja misao zbog koje patim što sam je lišen,
što ćutim bez p o t p o r e m o ć kada to želim, i pučinu
i posljednje putovanje, uvijek preko mora, lađa što se
uspinju...

N e m a srži misli u tvari duše s kojom mislim...


Samo su prozori poluotvoreni zbog vrućine koje više nema,
i vrt pun svjetlosti bez svjetlosti sada još-sada, te ja.

U staklenim otvorenim vratima, nasuprot kutu s kojim je


moj pogled hvata
prebiva bijela kuća udaljena... Sklapam oči....
I moje oči uprte u bijelu kuću a da je ne vidim
druge su oči koje vide a da nisu uprte na nju lađu što se
odalečuje,
a ja, čvrst, trom, dremljiv,
imam more koje me ljulja i patim...

U same udaljene palače moja zamišljena lađa ne vodi.


O n a ne nastava stubište p r e m a nepristupnom moru.

196
Bajne vrtove na neistraženim otocima ne napušta.
Sve gubi čulo s kojim ga dočekujem u svojem trijemu
a m o r e ulazi kroz moje oči u nestajući trijem.

Noća se, ne noća se, što vrijedi voštanica


da se užeže u kućama koje ne vidim na strmini i ja tamo?

Vlažna sjenka na zvucima noćne bare bez mjesečine, žabe


kriješte,
kasno kreketanje u dolini, jer je sve dolina gdje zvuk boli.

Č u d o ukazanja G o s p e od Sedam Žalosti luđacima,


divota potamnjenja bodeža istrgnuta za čine,
oči sklopljene, glava naslonjena na pouzdan stup,
a svijet onkraj staklenih vrata krajolik bez ruševlja....

Bijela kuća crna lađa...


Sreća u Australiji....

(11. X. 1916.)

197
TRAFIKA

Nisam ništa.
Nikad ne ću biti ništa.
Ne mogu htjeti biti ništa.
Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.

Prozori moje sobe,


moje sobe jednoga od milijuna svjetova za kojeg nitko ne
zna koji je
(a da to znade, što bi znao?),
vi gledate na tajnu ulice u neprekidnoj vrevi ljudi,
na ulicu nedostižnu za sve misli,
stvarnu, nemoguće stvarnu, stanovitu, nespoznatljivo
stanovitu,
s tajnom stvari ispod kamenja i bića,
sa smrću što meće plijesan po zidovima i sijede vlasi po
čovjeku,
sa sudbinom što vodi kola s teretom svega na putu ničega.

Pobijeđen sam danas, kao da sam spoznao istinu,


vidovit sam danas, kao da sam na samrti,
i kao da više n e m a m srodstva sa stvarima
izim jednoga zbogom, ove kuće i ovog ugla ulice
što se pretvaraju u niz vagona i izim zviždućeg odlaska
iz nutrine moje glave,
i stresa mojih živaca i škripe kostiju u pokretu.

Zbunjen sam danas p o p u t onoga koji je razmišljao,


pronašao i zaboravio.

198
Podijeljen sam danas između odanosti što je dugujem
Trafici 2 9 s druge strane ulice, kao nečemu izvanjski
stvarnom,
i odanosti koju dugujem osjetu da je sve san, kao nečemu
iznutra stvarnom.

Promašio sam u svemu.


Kako nisam ništa smjerao, možda je sve bilo ništa.
Nauk, što mi ga dadoše,
ispustih kroz dvorišni prozor.
Bijah u poljima s nekim nakanama.
Ali tamo susretoh samo trave i stabla,
ako je bilo ljudi, bili su jednaki drugim ljudima.
Napuštam prozor, sjedam na sjedalicu. O čemu misliti?

Što znam o o n o m što ću biti, ja što ne znam što sam?


Jesam li ono što mislim? Ali ja mislim da sam tisuću
stvari.
A ima ih toliko što misle da su isto da toga ne može biti
toliko.
Veleum? U ovom se trenutku
sto tisuća mozgova vidi veleumom p o p u t m e n e ,
a povijest, tko zna, ne će zabilježiti nijednog;
od tolikih budućih osvajanja ostat će samo gnoj.
Ne, ne vjerujem u sebe.
U svim umobolnicama ima mnoštvo luđaka s tolikom
sigurnošću!
Jesam li ja, što n e m a m nikakovu sigurnost, više siguran ili
manje siguran?
Ne, niti u sebe...
U kolikim potkrovljima i nepotkrovljima svijeta
sanjare u ovom času veleumi-za sebe-same?
Koliko je visokih težnja, plemenitih, vidovitih —
da uistinu visokih, plemenitih, vidovitih —
i, tko zna, ostvarljivih,
što nigda ne će vidjeti svjetlost stvarnog sunca i što ne će
doprijeti do ušiju ljudi.

199
Svijet p r i p a d a o n o m e što se rađa da ga osvoji,
a ne o n o m u što sanja, makar s pravom, da ga može
osvojiti.
Sanjao sam više nego je Napoleon ostvario.
Grlio sam na svojim pretpostavljenim grudima više
čovječanstva negoli Krist,
stvorio sam potajice filozofije koje nikakav Kant ne bi
ispisao,
ali sam, i možda ću zanavijek biti, tip iz potkrovlja,
p r e m d a u njemu ne prebivam;
bit ću vazda onaj što nije rođen za to;
bit ću vazda samo onaj što je imao dara;
bit ću vazda onaj što je čekao da mu se otvore vrata
ispred zida koji n e m a vrata,
i što je pjevao pjesmu Beskraja u kokošinjcu
i što je slušao Božji glas u zabrtvljenu bunaru,
vjerovati u sebe? N e , u ništa.
N e k a Narav izlije na moju užarenu glavu
svoje sunce, svoju kišu, vjetar što mi mrsi kose,
i uostalom, neka d o đ e što dođe, ili treba da d o đ e ili neka
n e dođe.
Srčani robovi zvijezda,
osvajamo čitav svijet prije nego se dignemo iz kreveta;
a budimo se a on je m u t a n ,
ustajemo se a on je stran,
izlazimo iz kuće a on je čitava zemlja,
više sunčani sustav, Mliječna staza i Beskonačnost.
(Jedi čokoladu, curice;
jedi čokolade!
Uvidi da osim čokolade na svijetu n e m a nikakove
metafizike,
uvidi da sve vjere ne naučavaju više od slastičarnice.
Jedi, mala prljavice, jedi!
K a d bih ja mogao jesti čokoladu tako istinito k a o ti!
Ali ja razmišljam i, kad strgnem srebrni papir, što je
zapravo od kositra,
bacim sve na tlo, kao što sam bacio život.)

200
Barem sadrži gorkosti onoga što nikad ne ću biti
brzi krasnopis ovih stihova,
trijem porušen od Nemogućeg.
Barem sebi posvećujem stanovit prezir bez suza,
plemenit b a r e m po širokom pokretu kojim bacam
u gibanje stvari neoznačeno rublje što sam ja,
i ostajem u stanu bez košulje.

(Ti što tješiš, što ne postojiš i po tomu tješiš,


ili grčka božice, pojmljena kao kip s d a h o m života,
ili rimska patricijko, neizmjerno plemenita i kobna,
ili kneginjo trubadura, preljupka i nakićena,
ili osamanaestostoljetna markizo, ogoljena i daleka,
ili slavna namigušo iz vremena naših otaca,
ili nešto suvremeno — ne pojmim jasno što —
neka me sve to, makar što bilo, i što ti bila, n a d a h n e ako
može n a d a h n u t i !
Moje je srce ispražnjeno vjedro,
P o p u t onih što zazivlju duhove zazivlju duhove zazivljem
sebe sama i ne nahodim ništa.
Dolazim na prozor i vidim ulicu s posvemašnjom
bistrinom.
Vidim dućane, vidim pločnike, vidim kočije što prolaze.
Vidim živa obučena bića što se mimoilaze,
vidim pse što također postoje,
i sve me to muči kao osuda na izgon,
i sve je to tuđe kao sve.)

Življah, učah, ljubljah, i čak vjerovah,


a danas n e m a prosjaka kojemu ne zavidim samo stoga što
nije ja.
U svakomu gledam dronjke, brazgotine i laži,
i mislim: možda nisi nikada ni živio, ni učio, ni ljubio, ni
vjerovao
(jerbo je moguće proizvesti stvarnost svega toga a da se
ne čini ništa od toga);

201
možda si jedva postojao, poput guštera kojemu su
odrezali rep
i taj se r e p guštera još koprca.

Učinio sam od sebe ono što ne znadoh,


a ono što sam mogao od sebe učiniti ne učinih.
D o m i n o što sam ga obukao bio je loš.
Prepoznaše me smjesta za onoga koji nisam bio, ja ne
opovrgnuh, i izgubih se.
Kad htjedoh skinuti krinku,
bijaše mi zalijepljena za lice.
Kad sam je skinuo i vidio se u zrcalu,
bijah već ostario.
Bio sam pijan, više ne znadoh obući domino što ga nisam
svukao.
Bacih krinku i spavah u rušnici
kao pas podnošen od ravnateljstva
zato što je nepogibeljan
a ja ću opisati tu zgodu da dokažem da sam uzvišen.

Glazbena bit mojih nepotrebnih stihova,


što će mi omogućiti da te n a đ e m kao nešto što ja stvorih,
i da ne ostanem vazda nasuprot Trafike nasuprot,
gazeći po nogama spoznaju postojanja,
kao sag je u koji se zapliće pijanac,
kao rogožina što su je cigani ukrali i što ne vrijedi pet
para.

No Gazda je Trafike došao na vrata i na vratima se


zaustavio.
G l e d a m ga sa zlovoljom glave nespretno okrenute
i zlovoljom duha n e d o s t a t n o bistra.
On će umrijeti i ja ću umrijeti.
On će ostaviti svoj cimer, a ja svoje stihove.
U stanovitom trenu umrijet će cimer i umrijet će stihovi
također.

202
Nakon stanovita vremena umrijet će ulica gdje je visio
cimer
i jezik na kojem su bili napisani stihovi.
Umrijet će p o t o m ova planeta, što se okreće, gdje se sve
to zbilo.
U drugim trabantima drugih kozmičkih sustava nešto
poput ljudi
nastavit će slagati nešto p o p u t stihova i živjeti iza nečega
poput cimera,
vazda jedna stvar nasuprot drugoj,
vazda j e d n a stvar isto toliko nekorisna koliko druga,
vazda nemoguće isto tako glupo kao stvarno,
vazda tajna dna isto tako stanovita kao san tajne površja,
vazda to ili vazda drugo ili p a k ni j e d n o ni drugo.

Međutim, neki je čovjek ušao u Trafiku (da kupi d u h a n a ? )


i prihvatljiva se stvarnost sruči hitro na m e .
Dignem se napola, odlučan, samouvjeren, ljudski,
i smjeram pisati ove stihove u kojima kažem suprotno.

Misleći ih pisati upalim cigaretu


i godim u cigareti oslobođenje od svih misli.
Slijedim dim p o p u t neovisne putovnice,
i uživam, u jednomu tankoćutnu i mjerodavnu hipu,
u oslobođenju od svakog umovanja
i u spoznaji da je metafizika posljedak trenutačnog
neraspoloženja.

Zatim se zavalim u sjedalicu


i proslijedim pušiti.
Toliko koliko mi Sudbina dopusti, proslijedit ću pušiti.

( D a oženim kćerku svoje pralje,


možda bih bio sretan.)
U to se dižem iz sjedalice. Idem k prozoru.

203
Čovjek je izišao iz Trafike (stavljajući sitniš u džep
hlača?).
Ah, p o z n a m ga: to je Stipica, Stipica bez metafizike.
(Gazda Trafike došao je na vrata.)
Kao nekim božanskim nagonom Stipica se okrenu i vidje
me.
M a h n u mi rukom, viknuh mu Bog Stipice!, i svemir se
obnovi u meni bez uzora i nadanja, a gazda se Trafike
nasmiješi.

(15. I. 1928.)

204
ZAPISANO NA NEKOJ KNJIZI
OSTAVLJENOJ NA PUTOVANJU

Dolazim iz pravca Beja.


Idem p r e m a središtu Lisabona.
Ne donosim ništa niti ću išta naći.
Unaprijed sam umoran od onoga što neću naći,
nujnost koju ćutim nije ni u prošlosti ni u budućnosti.
Na ovoj knjizi ostavljam zapisanu sliku moje mrtve nakane:
Bio sam, kao trave, i nisu me iščupali.

(1928.?)

205
ODGAĐANJE

Prekosutra, da, prekosutra samo...


Provest ću sutra misleći o prekosutra,
tako će biti moguće; ali danas ne...
N e , danas ništa; danas ne mogu.
Z b r k a n a ustrajnost moje objektivne subjektivnosti,
san mojega stvarna života, umetnuta,
zamor unaprijedan i beskonačan,
zamor svemirski da bi se ukrcao u tramway...
ta vrsta duha...
Prekosutra samo...
D a n a s se želim pripraviti,
želim se pripraviti da sutra mislim na slijedeći dan...
On je odlučan.
Ima već zacrtan naum; ali danas ne zacrtavam n a u m e .
Sutra je dan nauma.
Sutra ću sjesti u uredovnicu da osvojim svijet;
ali ću svijet osvajati samo prekosutra...
Plače mi se,
plače mi se o d m a h iznenada, nutrinom...

Ne tražite da znate više, to je tajna, ne ću reći.


Prekosutra samo...
Kad sam bio dijete nedjeljni me je cirkus zabavljao cio
tjedan.
D a n a s me samo zabavlja nedjeljni cirkus cijelog tjedna
djetinjstva...
Prekosutra ću biti drugi.
Moj će život postati slavodobitnim,

206
sve moje stvarne odlike pametna, odgojena, uporabiva
stvorenja
bit će prizvane službenim nalogom...
Ali nalogom od prekosutra...
Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra...
Koja je, za danas, predstava što će mi opetovati
djetinjstvo?
Čak i ulaznice da kupim sutra,
jer je zapravo prekosutra dobra predstava...
Prije, ne...
Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra proučavati.
Prekosutra ću naposljetku biti o n o što danas ne mogu
nikako biti.
Prekosutra samo...
Spava mi se kao što je hladno psu lutalici.
Spava mi se veoma.
Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra...
Da, možda samo prekosutra...

Budućnost...
Da, budućnost.

(14. IV. 1928.)

207
»UČITELJU, MOJ DRAGI...«

Učitelju, moj dragi učitelju !


Srce mojega misaonog i čitavog tijela!
Živote izvora mojeg nadahnuća!
Učitelju, što si postao u ovom obliku života?

Nisi se brinuo je li ćeš umrijeti, je li ćeš živjeti, ni o sebi


ni o čemu,
nezorna i vidljiva dušo sve do kostiju,
divna pozornosti p r e m a izvanjskom svijetu svagda
mnogoliku,
utočište čežnja svih starih bogova,
ljudski duše materinske zemlje,
cvijete iznad potopa osobnog poimanja...

Učitelju, moj učitelju!


U osjetilnoj tjeskobi svih oćućenih dana,
u svagdašnjoj patnji matematika opstojanja,
ja, rob svega p o p u t prašine svih vjetrova,
dižem ruke p r e m a tebi, što si daleko, toliko daleko od
mene!

Moj učitelju i moj v o đ o !


Kojeg ništa ne rani, zaboli, uzbudi,
siguran poput sunca što nehotice obavlja svoj dan,
naravan kao dan što pokazuje sve,
učitelju moj, moje srce nije naučilo tvoju vedrinu.
Moje srce nije naučilo ništa.
Moje je srce ništa,
moje je srce izgubljeno.

208
Učitelju, ja bih tek o n d a bio kao ti kad bih bio ti.
Kako je bio tužan veliki radosni čas kad sam te prvi put
čuo!
O t a d a je sve zamor u ovomu pristranu svijetu,
sve je n a p o r u ovom svijetu gdje se stvari žele,
sve je laž u ovom svijetu gdje se stvari misle,
sve je nešto drugo u ovom svijetu gdje se sve ćuti.
Otada, bijah kao prosjak ostavljen u noći
ravnodušju cijelog sela.
Otada, bijah kao iščupane trave,
ostavljene u poredanim snopovima bez smisla.
Otada, bijah ja, da ja, na moju nesreću.
A ja, na moju nesreću, nisam ja niti sam drugi, niti itko.
Ali zašto si me, otada, naučio jasnoći pogleda,
ako me nisi mogao naučiti da imam duh što može jasno
vidjeti?
Zašto me zoveš na vrhunce brda,
ako ja, dijete gradova iz dolina, ne znam udisati?
Zašto si mi dao svoju dušu kad ne znam što ću s njom
činiti
poput onoga što je krcat zlata u pustinji,
ili onoga što pjeva božanskim glasom u ruševinama?
Zašto me probudi za ćutilnost i novu dušu,
kad ne znam ćutjeti i kad je moja duša oduvijek moja?

D a o nepoznati Bog da sam ostao uvijek onaj


dekadentni pjesnik, glupo preuzetan,
što bi mogao barem da se svidi,
i što u meni ne bi razbuktao strahotno znanje viđenja.
Zašto si učinio da postanem ja? Zašto me nisi pustio da
b u d e m čovječan!
Sretan li je čovjek — slastičar,
što ima svoju svagdašnju redovitu dužnost, isto tako laku
koliko tešku,
što ima uobičajen život,
za kojeg je užitak zabava zabava,

209
što spava san,
što j e d e jelo,
što pije piće i u tomu se veseli.

Spokojstvo, što ga ti posjeduješ, d a d e ga meni, i ono mi


stvori nemir.
Oslobodio si m e , ali je sudbina čovjekova da b u d e rob.
Probudio si me, ali je smisao toga da se b u d e čovjek —
spavati!

(15. IV. 1928.)

210
NEDOVRŠENOSTI

Srediti život u volji i djelatnosti,


to ću smjesta učiniti, k a o što vazda žudah, s istim
ishodom;
lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći,
napraviti nešto!

Spremit ću kovčege za Konačnost!


Ustrojiti Alvara de Campos,
a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer — prekjučer
što vječito traje...
Smiješim se od unaprijedne spoznaje da neću biti ništa.
Barem se smiješim; smiješiti se nekog vraga znači...
Svi smo mi romantički proizvodi...
A da nismo romantički proizvodi, možda ne bismo bili
ništa.
Tako se stvara literatura.
Bozi Sveti, tako se stvara život!

Drugi su također romantični,


drugi također ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni,
drugi također provode život gledajući kovčege koje valja
spremiti,
drugi također spavaju uz poluzgotovljene rukopise
drugi su također isto kao ja.
Ulična prodavačice, što izvikuješ svoju ponudu kao
nehotičnu himnu,
zupčasti kotačiću u urarstvu političkog gospodarstva,
sadašnja i buduća majko poginulih da bi se oljuštila

211
Carstva,
tvoj glas stiže do m e n e poput poziva za nigdje, p o p u t
tišine života...
Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor
odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo,
a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku
kritičnost.
Razuvjerili se u sve bogove ispred u r e d a za sređivanje,
gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao
izvikivanje,
a moj je u m o r starinski čamac što trune na pustu žalu,
a kako je to slika jednoga drugog pjesnika, zatvaram
ured, zatvaram pjesmu...
P o p u t nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo.

(15. V. 1929.)

212
BILJEŠKA

Moja se duša razbila poput prazne posude.


Pala je sve do dna stubišta.
Pala je iz ruku nehajne služavke.
Pala je, pretvorila se u više komadića nego ima porculana
u posudi.

Glupavština? Nemoguće? Što ja znam?


Imam više čuvstava nego kad sam se ćutio ja.
Ja sam hrpa krhotina razbacanih po prostiraču koje treba
pomesti.

Napravio sam buku u padu poput posude što se razbija.


Bogovi što su tu naginju se na ogradu stubišta.
I gledaju krhotine što ih je njihova služavka učinila od
mene.

Oni se ne ljute na nju.


Širokogrudni su prema njoj.
Što bih ja bio negoli prazna posuda?

Oni gledaju krhotine besmisleno svijesni,


ali svijesni sebe samih, a ne krhotina.

Gledaju i smiju se.


Smiju se širokogrudno nehotičnoj služavci.

Veliko se stubište sa sagovima od zvijezda rasprostire.


Jedna krhotina sja, vrteći svoju blistavu vanjštinu, m e đ u
zvijezdama.

213
Je li to moje djelo? Moja glavna duša? Moj život?
To je krhotina.
Bogovi je gledaju posebno, jer ne znaju zbog čega je tu
ostala.

(1929.)

214
DE LA MUSIQUE

Malo pomalo, ah, kroz starinsko drveće


izranja njezin lik pa prestajem misliti...

Malo, pomalo iz vlastite tjeskobe počinjem i ja izranjati...

Dva se lika susretoše na čistini p o d n o jezera...

... Dva snatrena lika,


jer to bijaše samo zraka sunca i neka moja tuga,
namisao nečeg drugog,
ili ishod postojanja...

Uistinu, da li se susretoše dva lika


na čistini p o d n o jezera?
(... Ali ako ne postoje?...)
Na čistini p o d n o jezera?

(17. IX. 1929.)

215
ROĐENDAN

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,


bio sam sretan i nitko nije bio mrtav.
U staroj kući proslava mojeg r o đ e n d a n a bijaše nešto
p o p u t vjekovne predaje,
i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,


imao sam p o t p u n o zdravlje što se sastojalo u t o m u da
ništa ne pojmim
da za obiteljski krug b u d e m uman,
i da nemam nada koje su drugi imali za m e n e .
Kad dođe vrijeme da i m a m n a d e , ja ih više ne z n a d o h
imati.
Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života.

Da, ono što bijah od pretpostavljanoga u pogledu sebe,


ono što bijah po srcu i rodbini,
ono što bijah u polupokrajinskim predvečerjima,
ono što bijah u ljubavi drugih i kao dijete,
ono što bijah — o, dragi Bože, ono što samo danas znam
što bijah...

u kojoj je razdaljini!...
( N e nahodim...)
Vrijeme kad se slavio moj r o đ e n d a n !

O n o što sam danas p o p u t vlage je u hodniku u dnu kuće,


što rađa plijesan po zidovima...

216
ono što sam danas (i kuća onih što me ljubljahu trese se
cijela od mojih suza),
ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću,
i da su svi mrtvi,
i da sam preživio sebe kao hladna šibica.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan...


Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme!
Tjelesna žudnja duše da se opet tamo n a đ e
u j e d n o m putovanju metafizičkom i ćutilnom,
s dvojnošću mojeg ja...
Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca
m e đ u zubima!

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve


ono što je ovdje...
Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posudu,
s više čaša,
kredenc s mnoštvom stvari — slatkišima, voćem i ostalim
u sjeni namještaja —
stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene,
u vrijeme kad se slavio moj rođendan...

Zaustavi se srce!
Ne misli! Pusti glavu da misli!
O, moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Danas više n e m a m rođendana.
Trajem.
Moji se dani zbrajaju.
Bit ću star kad to b u d e m bio.
Ništa više.

Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!...

Vrijeme kad se slavio moj r o đ e n d a n 3 1 ! . . .


(15. X. 1929.)

217
KRPA

D a n postaje kišovit.
J u t r o je, ipak, bilo dosta m o d r o .
D a n postaje kišovit.
Od jutros sam bio malko tužan.

Predviđanje! Tuga? Ništa od svega?


Ne znam: već kad sam se probudio bio sam tužan.
D a n postaje kišovit.
D o b r o znam: polusjena je kiše ljupka.
D o b r o znam: sunce, b u d u ć tako redovito, o m e t a ljupkost.
D o b r o znam: biti prijemljiv na promjene svjetlosti nije
ljupko.
Ali tko je rekao suncu i drugima da želim biti ljubak?
N e k a mi se poda m o d r o n e b o ili vidljivo sunce,
oblake, kišu, tmicu — to imam u sebi.

D a n a s želim biti spokojstvo.


Ljubio bih čak ognjište, od časa kad ga ne bih imao.
D o đ o h do toga da mi se spava iz želje da imam spokojstvo.
Ne pretjerajmo!
Spava mi se zaista, bez objašnjenja.
D a n postaje kišovit.

Sklonosti? Dragosti? To su sjećanja...


Valja biti dijete da ih se posjeduje...
Moje izgubljeno jutro, moje n e b o istinski m o d r o !
D a n postaje kišovit.

218
Č a r o b n e usne zakupnikove kćeri,
meso voća jednog srca za jelo...
Kad to bijaše? Ne znam...
U modrini jutra...

D a n postaje kišovit.

(10. IX. 1930.)

219
»VELIKE SU PUSTINJE...«

Velike su pustinje i sve je pustinja.


Ne treba samo nekoliko tona kamenja ili crijepova
da bi se prerušila zemlja, ova zemlja što je istina.
Velike su pustinje, velike su i puste duše —
puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih,
velike jer se o d a n d e vidi sve, i sve je umrlo.

Velike su pustinje, dušo moja!


Velike su pustinje.

Nisam napravio ulaznicu za život,


promašio sam vrata čuvstva,
n e m a želje ni prigode što ih nisam izgubio.
Preostaje mi danas samo, uoči putovanja,
s otvorenim kovčegom što očekuje odgođeno spremanje,
sjedeći na sjedalici u društvu izvađenih košulja,
preostaje mi danas samo (izim nelagode što ovako sjedim)
ovo znati:
velike su pustinje, i sve je pustinja.
Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja.

Bolje spremam kovčeg s očima što ga misle spremiti


nego spremanjem umjetnim rukama (držim da sam se
dobro izrazio).
Pripaljujem cigaretu da odgodim put,
da odgodim sva putovanja,
da odgodim cio svemir.

220
Vrati se opet sutra, stvarnosti!
Dosta za danas, ljudi!
Odgodi se, posvemašnja sadašnjosti!
Bolje je ne biti nego biti ovako.

Neka se kupi čokolada djetetu koje greškom naslijedih,


i neka se digne oznaka jer je sutra beskonačno.

Ali t r e b a m spremiti kovčeg,


trebam svakako spremiti kovčeg,
kovčeg.
Ne mogu ponijeti košulje u pretpostavci a kovčeg u
pameti!
Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg.
Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u
kutu
u preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da b u d e
Apis.

Trebam spremiti kovčeg opstojanja.


T r e b a m postojati da bih spremio kovčege.
Pepeo cigarete pada povrh košulja.
G l e d a m sa strane, ustanovljujem da sam zaspao.
Sve što znam, to je da trebam spremiti kovčeg,
i da su pustinje velike i da je sve pustinja,
i neku poučnu priču glede toga, ali je se više ne sjećam.

Uspravljam se naglo bivajući svi Cezari.


Konačno ću spremiti kovčeg.
Đip! trebam ga spremiti i zatvoriti,
trebam vidjeti kako se odavle nosi,
trebam postojati neovisno od njega.

Velike su pustinje i sve je pustinja,


bez zablude, naravno.
Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!

Bolje je spremiti kovčeg.


Kraj.

(4. X. 1930.)

221
MAGNIFICAT

Kad će više proći ova unutarnja noć, svemire,


kad će mi se, dušo moja, razdaniti?
Kad ću se probuditi iz ovog bdijenja?
Ne znam. Sunce grije visoko,
nemoguće ga motriti.
Zvijezde hladno žmirkaju,
nemoguće ih brojiti.
Srce bije otuđeno,
nemoguće ga slušati.
Kad će proći ova priredba bez kazališta,
ili ovo kazalište bez priredbe,
kad li ću se vratiti prebivalištu?
K a m o ? Kako? K a d a ?
Mačko, što u m e n e zuriš očima života, što u njima imaš?
O n a će poput Jozue zaustaviti sunce i ja ću se probuditi;
tada će biti dan.
Smiješi se, snivajući, dušo moja!
Smiješi se, dušo moja, svanut će!

(7. XI. 1933.)

222
STROJOPIS

Posve sam, u svojem inženjerskom uredu,


ovako izdvojen, planove ucrtavam, proračune potpisujem
daleko od svega i od sebe sama.

Pored mene, jednolična, jeziva pratnja,


pucketav tik-tak strojeva za pisanje.
Kakva mučnina života!
Kakva odvratnost, ta pravilnost!
Kakav drijemež, taj način opstojanja!

Negda, kad bijah drugi, postojali su dvorci i konjanici


(možda slike iz neke dječje knjige),
negda, kad bijah istovjetan svojem snu,
postojali su veliki sjeverni krajolici, blještavi od snijega,
postojale su velike palme juga, p r e p u n e zelenila.

Negda.

Pored mene, jednolična, jeziva pratnja,


pucketav tik-tak strojeva za pisanje.

Svi mi imamo dva života:


pravi, što ga snatrimo u djetinjstvu,
i što ga nastavljamo snatriti, odrasli, u nekoj omaglici;
lažni, što ga živimo u našim odnosima s drugima,
koji je uporabiv, koristan
i koji se okončaje tako da nas strpaju u lijes.

223
U prvom n e m a lijesova, ni smrti,
postoje samo dječje slike:
velike slikovnice koje radije gledamo negoli čitamo;
velike stranice u bojama kojih se poslije sjećamo.
U prvom stvarno bivamo,
u prvom živimo;
u drugom mrijemo, jer je takav smisao riječi živjeti;
u ovom času, u ovoj mučnini, ja živim u prvom...

Ali pored m e n e jednolična, jeziva pratnja,


podiže glas pucketav tik-tak strojeva za pisanje.

(19. XII. 1933.)

224
»TA STARA TJESKOBA...«

Ta stara tjeskoba,
ta tjeskoba što je nosim vjekovima u sebi,
prelila se preko krčaga,
u suze, u velike tlapnje,
u snove oblikovane u moru bez jeze,
u velika nagla uzbuđenja lišena bilo kakva smisla.

Prelila se.
Slabo znam kako se valja ponašati u životu
s ovom zlovoljom što mi stvara nabore u duši!
Da sam b a r e m uistinu poludio!
Ali ne: ovo znači biti ni na nebu ni na zemlji,
ovo možda,
ovo moguće...
ovo.

Zatočenik u umobolnici barem je netko.


Ja sam zatočenik u umobolnici bez umobolnice.
Lud sam hladno,
bistar sam i umobolan,
tuđ sam svemu i jednak svima:
spavam budan sa snovima što su ludost
jer nisu snovi.
Takav sam.

Jadna stara kućo mojega izbubljena djetinjstva!


Tko bi rekao da ću se ja tako ogoliti!
Što je s tvojim djetešcem? Lud je.

225
Što je s o n i m što je spavao spokojno p o d tvojim
pokrajinskim krovom?
Lud je.
Što je s onim što ja bijah? Lud je. To sam ja danas.

Da b a r e m imam neku vjeru!


Primjerice, u onaj kumir
što je stajao, ondje, u kući, donesen iz Afrike.
Bio je veoma ružan, bio je veoma nakazan.
Ali je imao u sebi boštvo svega u što se vjeruje.
Kad bih mogao vjerovati u nekog kumira —
Zeusa, Jehovu, Čovječanstvo —
bilo koji bi odgovarao,

jerbo što je sve nego ono što mi mislimo o svemu?

Prsni, srce od bojanog stakla!


(16. VI. 1934.)

226
»NIJE BILO STRUJE...«

Nije bilo struje.


Stoga pri slaboj svjetlosti voštanice,
uronjen u krevet, čitah
ono što imadijah na dohvatu ruke —
Hibliju, na portugalskom (čudno!), priređenu za
protestante.
Prečitavah »Prvu poslanicu Korinćanima«.
Oko m e n e prekomjeran muk pokrajinske noći
kao da je naprotiv stvarao halabuku,
a golemo m o r e čuvstava odzivalo se u meni...
Ja sam ništa...
Ja sam privid...
Što mogu očekivati od sebe ili od svega drugog na svijetu?
»Kad ljubavi ne bih imao...«
A svjetlost višnja s visa stoljeća objavljuje
veliku poruku osloboditeljicu duše...
»Kad ljubavi ne bih imao...«
Mili Bože, a ja koji n e m a m ljubavi!

(20. XII. 1934.)

227
»STARI ZAZIVAHU MUZE...«

Stari zazivahu Muze.


Mi zazivamo sami sebe.
Ne znam da li se M u z e pojavljivahu —
To je, valjda, zavisilo o zazivanju i zazivanom —
ali znadem da se mi ne pojavljujemo.
Koliko sam se p u t a naginjao
nad zamišljen b u n a r
blejeći »Aaa..!« da čujem jeku,
a da ništa ne bih čuo izim onoga što sam vidio —
nejasno blijedo svjetlo od kojeg se ljeskala voda
dolje u beskorisnosti dna...
Nikakva jeka za me...
Samo neko lice n e o d r e đ e n o ,
koje je zacijelo moje, budući da ne može biti ničije drugo.
Nešto gotovo nevidljivo,
ali ja kao da bistro vidim,
posve dolje...

u tišini i lažnoj svjetlosti dubine...

Kakva Muza!...
(3.1. 1935.)

228
»NE MISLIM NI NA ŠTO...«

Ne mislim ni na što
i ta središnja stvar, to ništa
ugodno mi je kao noćni zrak
nasuprot vrelini ljetnog dana.

Ne mislim ni na što; kako je to lijepo!

Ne misliti ni na što,
znači imati vlastitu i potpunu dušu.
Ne misliti ni na što,
znači živjeti prisno
plimu i oseku života...
Ne mislim ni na što.

K a o da sam se rđavo oslonio.


N e k a bol u križima, ili do njih,
u duši mi neki gorak okus:
jerbo na kraju svega,
ne mislim ni na što,
ali zaista ni na što,
ni na što...

(6. VII. 1935.)

229
»SVA SU LJUBAVNA PISMA...«

Sva su ljubavna pisma


smiješna.
Ne bi bila ljubavna pisma da nisu
smiješna.

I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma,


k a o i druga,
smiješna.

Ljubavna pisma, ako ima ljubavi,


moraju biti smiješna.

Ali, napokon,
samo su stvorenja što nigda ne pisahu
ljubavna pisma
smiješna.

Kamo sreće da opet d o đ e vrijeme kad pisah


nesvijesno
ljubavna pisma
smiješna.

Istina je da mi danas
ostaše samo u s p o m e n e
na ljubavna pisma
kako su bila
smiješna.

230
Svaka naglašena riječ
(kao i sva naglašena čuvstva)
naravno da je također
smiješna.

(31. X. 1935.)

231
»ŽELIM DOKONČATI MEĐU RUŽAMA...«

Želim dokončati medu ružama, jer ih ljubljah u


djetinjstvu.
Kasnijim sam katarinčicama kidao latice na hladnoći.
Govorite malo, tiho.
Jerbo ja ne čujem, posebice s mišlju.
Što sam htio? I m a m prazne ruke,
bolno zgrčene na udaljenom jorganu.
Što sam mislio? Usta su mi suha, netvarna.
Što sam živio? Bilo je tako lijepo spavati.

232
»POSEBITA STUDEN...«

Posebita studen u jutra putovanja,


tjeskoba odlaska, koja steže na tjelesan način
idući od srca do kože,
koja plače makar je u mogućnosti vesela.

233
p

»NA KRAJU SVEGA...«

Na kraju svega zaspati.


Na kraju čega?
Na kraju svega što se čini da postoji...
Taj mali pokrajinski svemir m e d u zvijezdama,
taj zaselak prostora,
i to ne samo vidljiva prostora nego i posvemašnjeg
prostora.

234
»VOLIO BIH VOLJETI...«

Volio bih voljeti da volim.


Časak... Daj mi cigaretu
iz one t a m o kutije na noćnom ormariću.
Nastavi... Govorio si
da se u razvoju metafizike
od Kanta do Hegela
nešto izgubilo.
Posve se slažem.
Čuh i shvatih.
»Nondum amabam et a m a r e amabam« (Sveti Augustin).
Čudnovata li prijenosa misli!
Umoran sam da mislim ćutjeti nešto drugo.
Hvala. Pripali. Nastavi. Hegel...

235
»IPAK, IPAK...«

Ipak, ipak
ima mačeva i šarenih plamenaca
u ovomu snatrenu Proljeću.
I n a d a je također
orosila polja mojega nehotična viđenja,
t a k o đ e r ima i ljudi koji mi se smiješe.
D a n a s kanda bijah drugi.
Sjećam se onoga koji sam bio kao neke d o d a t n e
pripovijesti.
Ne zanima me što ću biti, isto tako ni budućnost svijeta.

Ljosnuh najednom niz stubište,


a ta buka bijaše zapravo grohot nad padom.
Svaka stuba okrutan i nametljiv svjedok
kako ispadoh smiješan.

Jao onomu što izgubi mjesto, jer nije imao dolična odijela
da se pojavi,
ali jao i onomu, bogatom i plemenitom,
što izgubi mjesto ljubavi ne znajući lijepo zaodjeti želju.
Nepristran sam p o p u t snijega.
Nikad nisam predpostavio siromašna bogatu,
kao što nikad, u sebi, nisam pretpostavio ništa ničemu.

Svijet sam vazda gledao neovisno od sebe.


Preko toga stajahu moji žarki oćuti,
ali to je već bivao j e d a n drugi svijet.
Tuga mi ipak nigda ne pokaza crnim ono što je ružičasto.
Povrh svega izvanjski svijet!
Tra.pim se sa sobom i sa svime što je u meni.

236
»NEWTONOV JE BINOM...«

Newtonov je binom isto tako lijep kao V e n e r a Miloska.


No veoma malo ljudi to zamjećuje.

öööö öööööö ooo oooooooooooooo

(Tamo vani vjetar.)

237
»AH, TAMO GDJE SAM, TAMO GDJE
PROLAZIM...«

Ah, t a m o gdje sam, t a m o gdje prolazim, tamo gdje nisam


i ne prolazim,
nezasitna običnost svih lica!
Nepodnošljiva tjeskoba od ljudi!
Nepromjenljiv u m o r gledati i slušati!

(Nekadašnji žubor osobnih potočića, mojeg drveća.)

H t i o bih izbljuvati sve viđeno samo poradi mučnine što


sam vidio,
želudac duše digao se zbog toga što postojim...

238
»BLAGO BEZIMENO LICE...«

Blago bezimeno lice jednog mrtvaca.

T a k o su stari portugalski pomorci,


što se bojahu, slijedeći sveudilj plov, velikog mora Kraja,
viđali, naposljetku, ne čudovišta i velike provalije,
već predivna žala i neviđene zvijezde.

Što je to što kapci svijeta skrivaju u izlozima Boga?

239
»POŠTO SE PRED PRIVIDNOM
GOMILOM... .«

Pošto se pred prividnom gomilom zvjezdanih nebesa


postroj
velebnost savršene besmislenosti života...

neka se najsvečanije n a p a d n e moja posmrtna koračnica!


Želim uminuti bez posljedaka...
Želim ići u smrt kao na svetkovinu u predvečerje.

240
MARINETTI, AKADEMIK

Tu dospijevaju svi, tu dospijevaju svi...


Jednoga ću dana, ako ne b u d e nezgode, i ja tu dospjeti...
Ako se, konačno, svi za to rađaju...

N e m a m drugog lijeka do li umrijeti prije,


n e m a m drugog lijeka do li se uzverati uz Veliki Zid...
Ostanem li ovdje, uhitit će me da b u d e m društven...

Tu dospijevaju svi...
Marinetti, akademik 3 2 ...

Muze se, moj stari, osvetiše s reflektorima,


na kraju te nasadiše na ogradu stare jame,
a tvoja pokretljivost, uvijek malčice na talijanski način,
f-f-f-f-f-f-f-f...
RATNIČKA PJESAN

Nebrojena rijeka bez vode — sami ljudi i stvari,


zastrašujuće bez vode!

U mojem u h u odzvanjaju daleki bubnjevi,


i ne znam je li to vidim rijeku ili čujem bubnjeve,
k a o da ne mogu gledati i slušati istodobno!

Hej-o! Hej-o!

Šivaći stroj j a d n e udovice usmrćene bajunetom...


O n a bi šivala uvečer beskrajno dugo...
Stol na kojem igrahu starci,

sve ispremiješano, sve ispremiješano tjelesima, krvlju,


sve samo jedna rijeka, samo jedan val, samo jedna
stravična grozota.

Hej-o! Hej-o!

Iskopah dječju limenu željeznicu zgaženu nasred puta,


i zaplakah kao što plaču sve majke svijeta nad grozotama
života.
Moje panteističke noge nagaziše šivaći stroj udovice koju
ubiše bajunetom,
a ta mi jadna sprava mira zarine koplje u srce.

Da, ja bijah kriv za sve, bijah vojnik za sve druge,


ubijah, silovah, palih, razbijah,
bijah svoj stid i svoja grižnja savjesti s grdobnom sjenom.

242
Oni prolaze svijetom p o p u t Ahasvera,
a iza mojih koraka zvone koraci beskrajno veliki.

Neki tjelesni strah od susreta s Bogom sili me da naglo


sklopim oči.
besmislen Krist okajanja svih zločina i nasilja,
moj je križ duboko u meni, surov, užaren, ubojit
i sve boli moju dušu prostranu kao Svemir.

Istrgoh jadnu igračku iz ruku djeteta i udarih je.


Njegove prestravljene oči, oči sina kojeg ću možda imati i
kojeg će također ubiti,
preklinjale su me, ne znajući, kao da je u njima sva sućut
roda ljudskoga.

U staričinoj sobi pograbih sliku sina i zderah je;


ona, skamenjena od straha, plakaše ne mičući se.
Oćutjeh odjednom da je to moja majka i dah Boga p r o đ e
mi kičmom.

Razlupah šivaći stroj siromašne udovice.


O n a plakaše u j e d n o m kutku ne misleći na stroj za
šivanje.
Možda postoji neki drugi svijet u kojem postoji moja
kćerka što će obudovjeti i to isto doživjeti?

Satnice, dadoh strijeljati preplašene seljake,


pustih da se siluju kćerke svih očeva privezanih uz stabla,
a sada vidim da se sve to zbilo u mojem srcu,
pa sav gorim i tresem se i ne mogu se maknuti a da se
sve to ne ponovi.
Smiluj se meni, Bože, što se nikomu ne smilovah!

243
PRAVOCRTNA PJESMA

Nikada nisam upoznao nekoga koji se dao namagarčiti.


Svi moji poznanici bijahu uzorni, i u svemu.

A ja toliko p u t a sitan, toliko puta svinja, toliko p u t a prost,


toliko p u t a neodgovorno nametnik,
neoprostivo prljav,
ja, koji toliko p u t a nisam imao strpljenja da se okupam,
ja, koji sam toliko puta bio smiješan, besmislen,
koji sam se javno spoticao nogama o sag lijepog
ponašanja,
koji sam toliko puta bio nagrđen, jadan, pokoran i
naprasit,
koji sam podnosio uvrede i šutio,
koji sam, kad nisam šutio, bio još smješniji,
ja, s kojim su se hotelske služavke sprdale,
ja, koji sam zamjećivao namigivanje nosača,
ja, koji sam se upuštao u nečasne novčane poslove, koji
sam posuđivao a nisam vraćao,
ja, koji bi se, kad bi došlo do tučnjave, šćućurio
da izbjegnem svaku mogućnost udarca,
ja, koji sam patio zbog malih smiješnih stvari,
tvrdim da mi u svemu t o m e n e m a premca na svijetu.

Svi oni koje poznam i koji govore sa mnom


nikada nisu učinili nešto smiješna, nikada nisu doživjeli
uvredu,
svi su oni bili uvijek prinčevi — svi beziznimno — u životu.
Što ne mogu čuti kako n e t k o od njih ljudski

244
povjerava, ne neku pogrešku, nego nepodopštinu;
kako pripovijeda, ne o n e k o m nasilju, nego o kukavštini!
Ne, oni su svi uzoriti, kad ih slušam da mi govore.
Ima li tko na golemu svijetu što bi mi priznao da je bar
j e d n o m bio prost?

O prinčevi, draga braćo,


polubogovi su mi došli navrh glave!
Gdje su ljudi ovog svijeta?

Jedini sam, dakle, ja prost i u zabludi na kruglji zemaljskoj.

Njih žene ne moraju ljubiti,


oni mogu biti i prevareni — ali smiješni nikada!
A ja, koji bijah smiješan a da i nisam bio prevaren,
kako ja mogu govoriti s višima od sebe, a da ne
zamuckujem?
Ja, koji bijah prost, doslovno prost,
prost u j a d n o m i gadnom smislu riječi prostota.

245
Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku

I.

S v a t k o danas znade, budući da je to naučio, da postoje


geometrije nazvane neeuklidovskim, tj. geometrije koje se
temelje na posve različitim postulatima od onih Euklidovih
i da dopiru do različitih zaključaka. Sve te geometrije imaju
logičan razvoj: to su neovisni interpretativni sustavi, neovi­
sno primjenjivi na stvarnost. Postupak umnožavanja geome­
trija, »istinskih«, i stvaranja, da tako kažem, višetipskih ap­
strakcija u istoj objektivnoj stvarnosti bijaše plodan u mate­
matičkoj znanosti i povrh matematike (Einstein mu mnogo
duguje).
Ne znam, dakle, zašto se na isti način na koji se mogu
oblikovati i koji se drži korisnim da se oblikuju neeuklidov-
ske geometrije, ne bi mogle oblikovati, zašto se ne oblikuju
i zašto nije korisno oblikovati nearistotelovske estetike. 3 3
Ima tomu dosta dugo, a da nisam uopće vodio računa,
da sam formulirao nearistotelovsku estetiku. E t o , ostavljam
ove zapisane bilješke o njoj kao paralelu, ne znam da li je
to skromno, Riemannovoj tezi o klasičnoj geometriji.
Nazivljem aristotelovskom estetikom onu koja tvrdi da
je cilj umjetnosti ljepota ili, bolje rečeno, učinak kod drugih
istog dojma koji se rađa iz motrenja ili osjeta lijepih stvari.
Za klasičnu umjetnost — i njezine derivate, romantičku, de­
kadentnu i druge — ljepota je cilj; postoje samo putovi da
se dostigne taj cilj, putovi što vrludaju, isto onako kako u
matematici možemo izvesti različite pokaže istog teorema.
Klasična umjetnost dala n a m je veličajna i uzvišena djela,
što ne znači da je teorija nastanka tih djela točna, ili da je
ona jedina »točna«. Često se, uostalom, i u teoriji i u praksi

247
stiže do točnog ishoda nesigurnim postupcima, čak pogre­
šnim.
Držim da ću moći oblikovati jednu estetiku, temeljenu,
ne na zamisli ljepote, nego na zamisli snage —- uzimljući,
očevidno, riječ snaga u njezinu apstraktnom i znanstvenom
smislu; jerbo, kad bi to bilo u bukvalnom smislu, bila bi riječ,
na stanovit način, tek o prerušenom obliku ljepote. Ova no­
va estetika, istodobno što sudi dobrim velik broj klasičnih
djela — sudeći ih dobrim, ipak zbog različitog razloga od
aristotelovskih — uspostavlja mogućnost tvorbe novih tipo­
va umjetničkih djela u odnosu na o n e koje podržava aristo-
telovska teorija i koje ona ne bi mogla predvidjeti i prihva­
titi.
Umjetnost je za m e n e , kao svaka djelatnost, pokazatelj
snage ili energije; ali, kako je umjetnost proizvod živih bića,
postajući dakle, proizvod života, oblici snage što se očituju
u umjetnosti oblici su snage što se očituju u životu. Životna
je snaga p r e m a tome dvojaka: integrativna i dezintegrativna
— anabolistička i katabolistička, kako kažu fiziologisti. Bez
supostojanja i ravnovjesja tih dviju snaga n e m a života, jer je
čista integracija odsutnost života, a čista dezintegracija smrt.
Kako se te snage suprotstavljaju i bitno uravnotežuju da bi
bilo, i koliko ima, života, život je zapravo čin praćen, auto­
matski i apsolutno, odgovarajućom reakcijom. U automati­
zmu reakcije počiva specifičan fenomen života.
Vrijednost jednog života, tj. životnost nekog organizma
počiva, dakle, u intenzitetu njegove reaktivne snage. K a k o
je, međutim, ta reakcija automatska i jednaka akciji što je
proizvodi, snaga akcije, tj. dezintegracije, treba da b u d e jed­
n a k e veličine. Da bi bilo intenziteta ili životne vrijednosti
(poimanje života ne m o ž e obuhvatiti neko drugo poimanje
vrijednosti osim ono intenziteta, tj. stupnja života) ili p a k da
bi bilo životnosti, n u ž n o je da te dvije snage budu j e d n a k o
intenzivne i jednake, jer, ako to nisu, ne samo da n e m a rav­
novjesja, nego također biva da j e d n a od tih snaga o p a d a ba­
rem u odnosu na drugu. Stoga je životno ravnovjesje ne sa-

248
mo izravna činjenica — kako to žele za umjetnost aristote-
lovci (ne zaboravimo cilj ovih bilježaka) — nego i apstraktni
rezultat susreta dviju činjenica. Umjetnost p r e m a tome, bu­
dući da nastaje iz osjećanja i za osjećanje — bez čega bi
pripadala znanosti ili propagandi — počiva na osjećajnosti.
Osjećajnost je, dakle, život umjetnosti. To znači da u n u t a r
osjećajnosti treba da se zbiva akcija i reakcija što tvore um­
jetnost življenja, dezintegracija i integracija koje, uravnote-
žujući se, život joj daju. Ako integrativna snaga dolazi, u
umjetnosti, izvan osjećajnosti, dolazi i izvan života; u t o m
slučaju nije riječ o automatskoj i naravnoj reakciji već o izv-
ještačenoj i mehaničkoj reakciji.
Kako ćemo na umjetnost primijeniti životno načelo in­
tegracije i dezintegracije? Problem ne predstavlja teškoću:
kao i za većinu problema dostatno je, da ih razriješimo, do­
bro pogledati o čemu je riječ. Polazeći od temeljnog načela
integracije i dezintegracije, tj. od njegova očitovanja u svije­
tu nazvanom neorganskim, vidimo da se integracija očituje
kao kohezija, dezintegracija kao raskid, tj. kao tendencija ti­
jela da se cijepa, da puca, da prestaje biti tijelo koje jest,
zbog razloga (na ovoj razini) gotovo posve makroskopski iz­
vanjskih — djelujući uostalom neprekidno, na većem ili ma­
njem stupnju. U svijetu nazvanom neorganskim te se dvije
snage održavaju, ime im varira p r e m a zadaći njihova oblika
očitovanja.
U osjećajnosti načelo integracije proistječe iz individua
označenog tom osjećajnošću, jer je to oblik — uzimljući taj
termin u apstraktnom i p o t p u n o m značenju — koji definira
sadržaj toliko koliko je individualiziran. U osjećajnosti prin­
cip raskida počiva u višestrukim snagama, većinom izvanj­
skim, koje se odražavaju u fizičkom individualitetu kroz ne-
osjećajnost, tj. kroz pamet i volju — prva gaji težnju dezin­
tegracije osjećajnosti uzbunjujući je, u nju ubacujući sastoj­
ke (ideje) koji su opći i t a k o nužno suprotni pojedinačnim
sastojcima i k tomu nastojeći učiniti osjećajnost čovječjom
umjesto da je personalizira; druga gaji težnju dezintegracije

249
osjećajnosti ograničujući je, oduzimljući joj sve elemente što
se pokazuju nekorisnim, bilo da su prekomjerni u odnosu
na akciju u njoj samoj, bilo da su suvišni u odnosu na brzu
i savršenu akciju, nastojeći, dakle, učiniti osjećajnost centri­
fugalnom radije nego centripetalnom.
Protiv tih težnji raskida osjećajnost reagira da bi postala
k o h e r e n t n o m , i kao svaki život, reagira jednim posebnim ob­
likom kohezije, koji je asimilacija, tj. p r e o b r a t o m sastojaka
izvanjskih sila u vlastite sastojke, u supstancu za sebe.
Stoga, suprotno od aristotelovske estetike, koja zahtije­
va da individuum poopći i očovječi svoju osjećajnost, nužno
pojedinačnu i osobnu, u ovoj je teoriji put naznačen obrat­
no: opće valja učiniti pojedinačnim, čovječje osobnim, »iz­
vanjsko« m o r a postati »unutarnje«.
Držim da je ta teorija logičnija — ako postoji logika —
od aristotelovske; i ja držim svejednako da u njoj umjetnost
ostaje suprotnost znanosti, što se ne događa u aristotelov-
skoj teoriji. U aristotelovskoj estetici, kao i u znanosti, u um­
jetnosti se polazi od pojedinačnog k općem; u ovoj se teoriji
polazi od općeg k pojedinačnom, suprotno znanosti, gdje se
polazi, zaista i bez svake sumnje, od pojedinačnog općem.
A kako su znanost i umjetnost, to je intuitivno i aksioma-
tično, suprotstavljene djelatnosti, načini njihova očitovanja
moraju biti suprotni; teorija, koja predstavlja te načine oči­
tovanja kao zbiljski suprotne, biva vjerojatno točnija od one
koja ih predstavlja kao konvergentne i slične.

II.

Umjetnost je prije svega društvena pojava. Stoga u čovjeku


postoje dvije odlike izravno društvene, tj. odlike koje izrav­
no zahvaćaju njegov društveni život: duh stada, koji tvori da
se on osjeća ravnim i sličnim drugim ljudima, približujući ga
njima; i individualni, separatni duh, koji ga udaljuje, stavlja
u oporbu spram njih, čineći ga njihovim takmacem, nepri-

250
jateljem ili barem poluneprijateljem. Bilo koji individuum
istodobno je individuum i čovjek: različan je svima drugima
i istodobno nalik svima drugima.
Zdrav društveni život u individuumu rezultat je ravno­
vjesja tih dvaju osjećaja: agresivno bratstvo označuje zdrava
i društvena čovjeka. P r e m a tome, ako je umjetnost društve­
na pojava, u njezinu društvenom biću već postoji sastojak
stada; valja vidjeti gdje počiva sastojak separacije. Ne mo­
žemo ga tražiti izvan umjetnosti, jer bi onda u umjetnosti
postojao sastojak koji bi joj bio tuđ i bio bi toliko manje
umjetnički; trebamo ga tražiti unutar umjetnosti — to će re­
ći da se sastojak separacije mora očitovati u umjetnosti, uto­
liko koliko je ona umjetnost.
Želim reći da u umjetnosti, koja je prije svega društvena
pojava, i sastojak stada i sastojak separacije trebaju da po­
prime društveni oblik.
Prema tome, separatni, protiv stada, sastojak, očevidno
posjeduje dva oblika: udaljavanje od drugih i nametanje in­
dividuuma drugima: osamljivanje i ovladavanje. Od tih dvaju
oblika drugi je oblik društveni, jerbo osamiti se znači prestati
biti društven. Umjetnost je, dakle, prije svega, napor prema
ovladavanju drugima. Ima, očevidno, više načina da se ovla­
da ili hoće ovladati drugima; umjetnost je jedan.
Prema tomu, postoje dva puta ovladavanja i pobjeđiva­
nja — zarobiti ili podvrgnuti. Zarobiti predstavlja način sta­
da u ovladavanju ili pobjeđivanju; protivno je tom načinu
podvrgnuti kad se ovladava ili pobjeđuje.
Ta dva postupka nalazimo u svim višim društvenim dje­
latnostima (...) Tri su više društvene djelatnosti: politika, re­
ligija i umjetnost. U svakoj od tih grana više društvene dje­
latnosti prisutan je postupak zarobljavanja i podčinjavanja.
(...)
U politici postoji demokracija, što je ovlađivanje i dik­
tatura, što je podčinjavanje. (...)
U religiji je metafizika, ono što je zarobljavanje (...), a
postoji religija u pravom smislu riječi, koja je sustav podči-

251
njavanja, jer on pokorava preko nedokazive dogme i nepro-
tumačiva obreda, djelujući tako na izravan način i na nad­
moćan način na zbrku duša.
N e š t o slično kao u politici i religiji zbiva se također u
umjetnosti. Postoji umjetnost što ovladava zarobljujući i um­
jetnost što ovladava pokoravajući. Prva je umjetnost p r e m a
Aristotelu, druga je o n a koju ja poimljem i branim. Prva se
naravno temelji na ideji ljepote, jer se temelji na o n o m e što
se sviđa; ona se temelji na pameti, jer se temelji na o n o m e
što, bivajući opće, biva razumljivo i napokon ugodno; temelji
se na umjetnom jedinstvu, sazdanom i neorganskom, na vid­
ljivom, kao što je jedinstvo stroja, i p r e m a t o m e na procje­
njivom i ugodnom. D r u g a se temelji na ideji snage, jer se
temelji na o n o m e što pokorava; temelji se na osjećajnosti, jer
je osjećajnost pojedinačna i osobna; s onim što je pojedi­
načno i osobno u n a m a mi osiguravamo ovladavanje, jer,
ako ne bi bilo tako, ovladavati bi značilo gubiti osobnost,
drugačije rečeno, biti ovladan; ona se temelji na spontanom,
organskom jedinstvu, na naravnom jedinstvu, koje može biti
i neosjećeno, ali koje ne m o ž e biti viđeno ili vidljivo, jer nije
zato da se vidi.
Svekolika umjetnost proistječe iz osjećajnosti i na njoj
se temelji. D o k aristotelovski umjetnik podređuje svoju osje­
ćajnost pameti, da bi tu osjećajnost mogao učiniti čovječjom
i sveopćom, tj. da je učini pristupačnom i ugodnom, zarob­
ljujući tako druge ljude, nearistotelovski umjetnik podređuje
sve svojoj osjećajnosti, preobrazuje sve u supstancu osjećaj­
nosti, da bi ona, čineći svejedno svoju osjećajnost apstrakt­
nom kao pamet (ne prestajući da bude osjećajnost), emitiv-
nom kao volja (a da ipak ne b u d e volja), postala emitivno
apstraktno osjećajno ognjište što može siliti druge, htjeli oni
to ili ne, da osjećaju o n o što je on osjetio, koje može ovla­
davati drugima p r e k o neprotumačive snage, k a o što jači at-
let ovladava slabijim, kao što spontani diktator pokorava cio
narod (jer je čitav sintetiziran i jači od svoje skupnosti), kao
što utemeljitelj religije preobrazuje na dogmatski način, na

252
apsurdan način duše u supstanci jedne doktrine koja je, u
biti, on sam.
Istinski je umjetnik dinamogeno ognjište; lažni je um­
jetnik, ili aristotelovski umjetnik, jednostavna transforma-
torska naprava, p r e d o d r e đ e n a samo da preokrene neprekid­
nu struju vlastite osjećajnosti u izmjeničnu struju pameti
drugog.
M e đ u »klasičnim« umjetnicima, tj. aristotelovcima, ima
istinskih i lažnih umjetnika; i m e đ u nearistotelovcima ima
također istinskih umjetnika i prostih hinitelja — jerbo teo­
rija ne čini umjetnika, nego činjenica da je r o đ e n umjetni­
kom. O n o što ja shvaćam i ono što ja branim jest spoznaja
da se svaki pravi umjetnik uključuje u moju teoriju, smatrao
se on aristotelovcem ili n e ; svaki se pak lažni umjetnik uvrš-
ćuje u aristotelovsku teoriju, čak iako hoće biti nearistote-
lovac. Moja se estetička teorija temelji — naspram aristote-
lovskoj, koja se temelji na ideji ljepote — na ideji snage. N o ,
ideja ljepote može biti snaga. Kad je »ideja« ljepote »ideja«
osjećajnosti, emocija a ne ideja, osjećajno raspoloženje jed­
nog temperamenta, ta »ideja« ljepote biva snaga (...)
Stoga je grčka umjetnost p r e m a mojem mjerilu velika,
osobito p r e m a mojem mjerilu. Ljepota, sklad, razmjer nisu
za Grke bili koncepti njihove pameti, nego prisna raspolože­
nja njihove osjećajnosti. Stoga su oni bili narod esteta, tra­
žeći, zahtijevajući svi ljepotu svuda i svagda. Stoga su oni
ozračili svoju osjećajnost na budući svijet s takvim intezite-
tom da još živimo pod njezinim spojem. Naša je osjećajnost,
međutim, već toliko različita (...) da ne možemo više primati
tu emisiju s osjećajnošću, nego samo s pameću. Taj estetički
lom izvršen je tako da mi grčku osjećajnost primamo po­
sredništvom Rimljana i Francuza. Prvi, p r e m d a bliski Grci­
ma njihova vremena, bili su i bijahu uvijek nesposobni za
tolik stupanj estetičkog osjećaja, da su se morali oslanjati na
pamet da bi primili emisiju grčke estetike. Drugi, uske osje­
ćajnosti i lažne živahnosti pameti, sposobni, dakle, za
»ukus«, ali ne za estetičku emociju, iskrivili su romanizaciju

253
već iskrivljena helenizma i fotografirali su na zgodan način
rimsku sliku j e d n e grčke skulpture. (...)
Ali, na isti način kako za »klasike« ili pseudoklasike —
»aristotelovce« bolje rečeno — ljepota može počivati, ne u
raspoloženju njihove osjećajnosti, nego samo u zaokuplje­
nosti njihova razuma, isto tako za umjetne nearistotelovce
snaga može biti ideja pameti a ne raspoloženje osjećajnosti.
(...) Većina, ako ne ukupnost, onih što se zovu realisti, na­
turalisa, simbolisti, futuristi, zapravo su hinitelji, neću reći
bez darovitosti, ali u manjini i pokoji samo s darom za hi-
njenje. O n o što oni pišu, rišu i kipare može biti zanimljivim,
ali zanimljivim sa stajališta akrostiha, crteža (...) O n o g časa
kad se ne veli da je to od »umjetnosti«, to je jako d o b r o !
Uostalom sve do danas, kad se čini da se očituje jedna
samosvojna nearistotelovska doktrina, imamo samo tri pra­
va očitovanja nearistotelovske umjetnosti. Prva stoluje u ču­
desnim p o e m a m a Walta Whitmana; druga u više nego čude­
snim p o e m a m a mojeg učitelja Caeira; treća u dvjema oda­
ma — Triumfalna pjesan i Pomorska pjesan — što sam ih
objavio u Orfeju. Ne želim govoriti je li riječ o nedostatku
čednosti. Potvrđujem da je to istina.

(1924.)

254
Coelho Pacheco
ONKRAJ DRUGOG OCEANA

U grozničavu čuvstvu bivstvovanja onkraj drugog oceana


bijahu položaji nekoga jasnijeg i bistrijeg življenja
prividi grada bića
ne nezbiljskih već modrih od nemogućnosti, posvećenih u
čistoći i nagosti
bijah trijem toga ništavna viđenja a čuvstva bijahu samo
težnja da ih se ima
pojam stvari izvan sebe, svatko ih je imao u sebi
svi življahu u životu ostalih
i način se osjećanja sastojao u načinu samoživljenja
ali oblik tih lica imadijaše mirnoću rose
i bijaše čuđenja da je sva zbilja tek to
ali je život bio život i bio je samo život

Često puta moja misao radi šutljivo


s istom slašću obuljena stroja što se kreće bez buke
ćutim se dobro kad ide tako i stojim nepomičan
da ne remetim ravnovjesje postignuto na taj način
predosjećam da je u tim časovima moja misao jasna
ali je ne čujem i šutljivo ona sveudilj tiho radi
kao obuljeni stroj pokretan remenima
te ne mogu čuti ino do li klizanje sklopova u radu
sjetim se ponekad da sve druge osobe to j a m a č n o ćute
kao ja
ali vele da ih boli glava i da osjećaju vrtoglavicu
taj mi je podsjećaj naišao kao što mi je mogao naići bilo
koji drugi
kao primjerice da oni ne ćute to klizanje
i ne misle na ono što ne ćute

257
U ovomu starinskom salonu gdje sivo oružje na zidovima
biva oblik kostura koji pruža znakovlje drugih doba
šetam svoj pogled i izvlačim iz skrovišta oklopa
onu tajnu duše koja je uzrok mojeg življenja
ako m o t r i m na oružju umrtvljen pogled koji žudi da ne
gleda
cio željezni ustroj kostura što ga predosjećam ne znam
zbog čega
obuzimlje mi čin kojim ga ćutim poput svjetiljke jasnoće
stanoviti je zvuk u biću j e d n a k o m dvama brijestovima što
me slušaju
sjena kopalja bivajući bistra označuje obilježje riječi
dvostisi neodređenosti plešu neprekidno n a d a m n o m
čujem već krunidbe junaka što me slave
i nad tim se p o r o k o m ćućenja nalazim u istim grčevima
istoga sivog p r a h a oružja u kojem je znakovlje drugih
doba

Kada ulazim u veliku i golu dvoranu u suton


sve je tiho ona posjeduje ustroj neke duše
prazna je i prašnjava te moji koraci zadobivaju čudnu jeku
p o p u t one što odjekuje u mojoj duši kada h o d a m
kroz tužne joj prozore ulazi uspavana svjetlost izvana
i baca na mrki zid što je nasuprot sjene i polusjene
velika i pusta dvorana šutljiva je duša
a propuh zraka što diže prašinu misli

Stado je ovaca tužna stvar


jer mu ne možemo pridružiti ostale zamisli koje nisu tužne
i jer je tako i samo je tako jer je istinito
jer moramo pridružiti tužne zamisli stadu ovaca
zbog toga razloga samo zbog toga razloga ovce su zbilja
tužne
ukradem iz užitka kad mi d a d u kakav vrijedan p r e d m e t
a za uzvrat dam pokoji komadić kovine. Ta zamisao nije
opća ni obična

258
jer je p r o m a t r a m na drugi način i n e m a odnošaja između
kakve kovine i kakva inog p r e d m e t a
ako idem kupiti lim i d a d e m u zamjenu artičoke uhitit
će m e
volio bih čuti nekoga kako izlaže i tumači
način kako se može otpustiti mišljenje kojim se misli
nešto uraditi
Tako bih se lišio straha da ću jednog dana znati
da misliti na stvari i na mišljenje biva tek nešto tvarno i
savršeno

Položaj tijela nije nevažan za njegovo ravnovjesje


a krug nije tijelo jer n e m a oblika
ako je tako i ako svi m o ž e m o čuti kakav zvuk u bilo
kojem položaju
zaključujem da on nije tijelo
ali oni koji po domišljaju znaju da zvuk nije tijelo
ne slijeđahu moje obrazlaganje i tako im ova spooznaja
ne služi ničemu

Kada se sjetim da ima ljudi što se igraju riječima radi


duhovitosti
i smiju se zbog toga i pripovijedaju osobne slučaje iz
svačijeg života
da se zabave na taj način i da uživaju u cirkuskim
lakrdijašima
a ozlovolje p a d n e li im kap ulja na novo odijelo
ćutim se sretnim jer postoji toliko toga što ne shvaćam
u umijeću svakog radnika vidim cio naraštaj koji se gasi
i stoga ne poimljem nikakovo umijeće i vidim taj naraštaj
radnik ne vidi u svojem umijeću ništa od naraštaja
i zato je radnik i pozna svoje umijeće

Cestokrat je moje tijelo razlog moje gorčine


Z n a m da sam nešto i zašto nisam različit od bilo čega

259
znam da druge stvari treba da budu p o p u t m e n e i da
misle da su opća stvar
ako je tako ja ne mislim već sudim da mislim
i taj je način prilagodbe dobar i tješi me

Volim drvorede sa stablima tamnim i nakrivljenim


i u hodanju dugim drvoredima koji mojem oku gode
drvoredima koji mojem oku gode a da ne znam kako
oni bivaju vrata što se otvaraju u mojem nepovezanu
biću
i vazda su drvoredi koje ćutim kada čuđenje bivstvovanja
tako me luči

Čestokrat skrivam oćute i ukuse


te su o n d a oni promjenljivi i u suglasju su s oćutima i
ukusima drugih
ali ih ja ne ćutim niti znam da se varam

Ćutjeti pjesništvo biva slikovit način življenja


ja ne ćutim pjesništvo ne zato što ne znam što je ono
nego zbog toga što ne mogu živjeti slikovito
a ako uspije valjalo bi da slijedim drugi način prilagodbe
uvjet je pjesništva ne obazirati se kako ga je moguće
ćutjeti
ima lijepih stvari što su lijepe u sebi
ali se prisna ljepota čuvstava zrcali u stvarima
i ako su one lijepe mi ih ne ćutimo

U sljednici koraka ne mogu vidjeti više od sljednice


koraka
slijede me kanda ih se vidi da zbilja nastavljaju
zbog činjenice što su tako istovjetni sebi samima
i što nema sljednice koraka koja ne bi bila
jer ja vidim nužnost da se ne zavaravamo nad jasnim
smislom stvari
tako možemo vjerovati da n e k o neživo tijelo ćuti i vidi
različito od nas
i ta spoznaja stoga što m o ž e biti prihvatljiva n e p o g o d n a
je i lakoumna

260
Ako kada mislimo m o ž e m o prestati s pokretima i riječima
čemu služi pretpostavka da stvari ne misle
ako taj način njihova viđenja biva nepovezan i lagan za
duh?
Treba da pretpostavimo ovo je istinski put
koji mislimo jer ga m o ž e m o ostvariti bez pokreta i riječi
kako to čine nežive stvari

Kada se ćutim osamljenim potreba da b u d e m bilo kakva


osoba diže se
i vrti oko m e n e u titravim uvojnicama
taj način govorenja nije slikovit
i ja znam da se ona vrti oko mene poput leptira oko svijeće
vidim u njoj predznake u m o r a i hvata me jeza kada držim
da će pasti
ali kako se to nikad ne obistini događa mi se da ponekad
bivam osamljenim

Nekim je osobama muka grepsti zidove


nekima nije
a grepsti zidove uvijek je p o t p u n o isto
razlika dolazi od osoba. Ako je razlika u t o m e
postoji onda i osobna razlika u drugim stvarima
i kad svi misle o istovjetnosti neke stvari to se zbiva zato
što je za svakog različita

Sjećanje je sposobnost spoznavanja da m o r a m o živjeti


oni koji su izgubili pamćenje ne mogu znati da žive
međutim oni su nesretni poput m e n e a ja znam da živim i
da ću morati živjeti
predmet koji se pojmi strah je koji se iskusi
postoje svi načini življenja za druge
htio bih živjeti ili biti unutar sebe kako žive ili jesu
prostori
Koliko se osoba nakon ručka zavali u sjedalicu i ljulja
namjesti se na uzglavlje zatvori oči i prepusti življenju

261
n e m a sukoba između življenja i želje za neživljenjem
ili pak — to je strašno za me — ako zbilja postoji taj
sukob
ubijaju se jednim hicem iz samokresa pošto su napisali
oproštajno pismo
prepustiti se življenju isto je tako besmisleno kao i govor
u sebi

Cirkuski su artisti u odnosu na m e n e nadmoćni


jer znaju hodati na rukama i izvoditi smrtne skokove na
konjiću
i izvode skokove samo zbog toga da ih izvode
a ako je izveden skok trebao bih znati zašto to činim
ne izvodeći ga postao bih tužnim
oni nisu kadri reći kako ih izvode
a skaču kako samo oni znaju skakati
i nikada se ne pitaju je li uistinu skaču
jerbo kada ja nešto vidim
ne zmam je li se to zbiva ili ne niti to mogu znati
znadem samo da se to za me zbiva jer vidim
ali ne mogu znati je li vidim stvari što se ne događaju
a da ih vidim mogao bih također pretpostaviti da
prosljeđuju

Ptica je vazda lijepa jer je ptica


i ptice su vazda lijepe
ali ptica bez perja biva odvratnom poput žabe
hrpica perja nije lijepa
iz te tako gole činjenice ne znam ništa izvesti
ali slutim da u njoj leži n e k a velika istina

O n o što jednom mislim nikada ne može biti istovjetnim


o n o m e što mislim drugi put
i na taj način ja živim kako bi i drugi znali da žive

Kadšto ispod nekog zida vidim zidara kako radi


a njegov je način postojanja i mogućnosti da b u d e viđen
vazda različit od onoga što ja držim

262
on radi a postoji neki vođeni poticaj što pokreće njegovu
ruku
kako se može zbiti da on radi s voljom
a ja koji ne radim n e m a m ni volju
niti mogu pojmiti tu mogućnost?
On o ovim istinama ne zna ništa ali nije ništa sretniji od
mene
u drvoredima drugih perivoja gazeći suho lišće
kadšto sanjam da bivam ja i da moram živjeti
ali je to viđenje puka o b m a n a
jer sebe vidim na kraju drvoreda tog perivoja
gazeći suho lišće koje me sluša
kad bih barem mogao čuti kako pucketa suho lišće
a da ga ja ne gazim i da me ono ne vidi
ali se suho lišće kovitla i ja ga m o r a m gaziti
kad bih na ovom prijelazu imao nekog drugog kao svi
ljudi

Prvorazredno djelo samo je bilo kakvo djelo


i prema tome bilo kakvo djelo prvorazredno je djelo
ako je ovo obrazlaganje lažno nije lažna moja želja
da ono b u d e istinska činjenica
i za uporabe mojeg mišljenja to mi je dostatno

Što mari da je neka zamisao nejasna ako je već zamisao


a jedna zamisao ne može biti manje lijepa od druge
jer ne može biti razlike između dviju zamisli
a to je tako budući da vidim da m o r a biti tako
mozak što snatri jednak je mozgu što misli
a snovi ne mogu biti nepovezani jer su zapravo misli
kao bilo kakve misli. Vidim li nekoga da me gleda
nehotice počinjem misli kao svi ljudi
a to je bolno kao da su mi dušu biljegovali užarenim
željezom
ako je užareno željezo zamisao koju ne pojmljem
Zablude u koje su upale moje kreposti izazivlju mi ganuće
rastužuje me kad ćutim da mogu, kad hoću, zabilježiti
njihovu nedostatnost

263
veselilo bi me kad bih imao svoje lijepe kreposti što bi
me tješile
ali samo da ih mogu uživati i posjedovati i što su moje te
kreposti
ima osoba što kažu da osjećaju raskomadano srce
ne obzirući se nimalo da bi bilo divno
osjećati naša srca raskomadana
to je nešto što se ne osjeća nikad
ali to nije razlog zbog kojeg bi bila sreća osjećati srce
raskomadanim
U otmjen polumračan salon u majolici
modroj majolici što je obojila zidove
i kojeg je pod mračan i oslikan i s provodičima od platna
u đ e m ponekad suviše suvisao
ali je pod ugnut i vrata ne zatvaraju
tugu raspetih zastavica u udubinama vrata
to je neka neravna tuga načinjena od tišine
kroz mrežaste prozore ulazi danja svjetlost
što utupljuje stakla zastavica i sabire u kutovima
grumenčiće crnine
kadikad jure mrzli zapuši prostranim hodnicima
i neki je miris stare i oljuštene pokosti po kutovima salona
i sve je bolno u ovom d o m u stareži

Prolazno se kadšto obrađujem misleći da mi predstoji


umrijeti
i da ću biti zatvoren u drveni sanduk što miriše po smoli
moje će se tijelo rastopiti u grozovite tekućine
crte lica rasuti u različitu svjetlucavu trulež
a unutra će se početi pojavljivati smiješna lubanja
veoma umorna i veoma prljava žmirkajući

(1917.?)

264
Bibliografija

F e r n a n d o Pessoa, Obra poética, organizaçâo, introducäo e


notas de Maria Aliete Galhoz, Rio de Janeiro, G B ,
compahnia José Augilar Editôra, 1972.
F e r n a n d o Pessoa, Obras complétas, I - X I I , Atica, Lisboa.
F e r n a n d o Pessoa, Poesia, por Adolfo Casais Monteiro,
A G I R , Rio de Janeiro, 1970.
F e r n a n d o Pessoa, Poesias de Alvaro de Campos I Poésies
d'Âlvaro de Campos, traduit du portugais et préfacé par
Armand Guibert, nrf Gallimard, Paris, 1968.
Fernando Pessoa, Ode maritime, traduit du portugais par
Armand Guibert, Paris, 1955, Pierre Seghers, Editeur.
F e r n a n d o Pessoa, Le gardeur de troupeaux et les autres poè-
mes d'Alberto Caeiro, traduit du portugais par A r m a n d
Guibert, nrf Gallimard, Paris, 1960.
Fernando Pessoa, Poesie, cronistoria delia vita e delie opere,
versione, bibliografia e note a cura di Luigi Panarese,
Lerici editori, Milano, 1967. (dvojezično).
F e r n a n d o Pessoa, Imminenza dell'ignoto, introduzione, ver­
sione e note a cura di Luigi Panarese, II edizione cor-
retta ed aumentata, Edizioni Accademia, Milano 1972.
(dvojezično).
Fernando Pessoa, Una sola moltitudine, volume primo a cu­
ra di Antonio Tabucchi, Adelphi edizioni, Milano, 1979.
(dvojezično).

265
F e r n a n d o Pessoa, Una sola moltitudine, volume secondo, a
cura di Antonio Tabucchi, Adelphi edizioni, Milano,
1984. (dvojezično).
F e r n a n d o Pessoa, Antologia, seleccîon, traduction y prologo
de Octavio Paz, Mexico, 1967.
Fernando Pessoa, présentation par A r m a n d Guibert, Se­
ghers, Paris, 1960.
Q u a t r e poètes portugais, selection, traduction et présenta-
tion par Sophia de Mello Breyner, F C G - P U F , Paris,
1970. (dvojezično).
F e r n a n d o Pessoa, Paginas de Estetica e de Teoria e Critica
Litérarias, textos estabelicidos e prefaciados por Georg
Rudolf Lind i Jacinto de Prado Coelho, Lisboa, 1973.
F e r n a n d o Pessoa, Le retour des dieux, manifestes du moder­
nisme portugais, présentés et traduits par José Augusto
Seabra, Éditions C h a m p libre, Paris, 1973.
J o ä o Gaspar Simôes, Vida e obra de Fernando Pessoa, Ama-
dora, Lisboa, 1972.
E d u a r d o Lorenço, Pessoa revisitado, Porto, 1973.
Presença, 1927-1977, P o r t o , 1977.
Quaderni portoghesi, I, II, Pisa (Giardini Editori), 1977.
F e r n a n d o Pessoa, Livro do desassossego por Bernardo Soa-
res, vol. I, II, recolha e transcricäo dos textos Maria Ali-
ete Galhoz, Teresa Sobral Cunha, prefâcio e organiza-
cäo Jacinto do P r a d o Coelho, Ätica, Lisboa, 1982.
Exilio ediçâo facsimilada, Contexto editora, Lisboa, 1982.
F e r n a n d o Pessoa, Due raconti del mistero, a cura di Amina
di Munno, prefazione di Antonio Tabucchi, H é r o d o t e ,
Genoa, 1983.
Teresa Rita Lopes, Fernando Pessoa et le drame symboliste,
Fondation Gulbenkian, Paris, 1985.

266
F e r n a n d o Pessoa, Il libro dell'inquietudine, prefazione di A n -
tonio Tabucchi, a cura di Maria José de Lancastre, Fel-
trinelli, Milano, 1986.
F e r n a n d o Pessoa, El banquero anarquista y otros cuentos de
raciocinio, traductor Miguel Angel Viqueira, Alianza
Editorial, Madrid, 1986.
F e r n a n d o Pessoa, Il banchiere anarchico, traduzioni di Leo-
poldo Carra e Claudio M. Valentinetti, Guanda, Parma,
1986.
F e r n a n d o Pessoa, Lettere alla fidanzata con una testimoni-
anza di Ophelia Queiroz, a cura di Antonio Tabucchi,
Adelphi, Milano, 1988.
F e r n a n d o Pessoa, Il poeta è un fingitore, duecento citazioni
scelte da Antonio Tabucchi, Feltrinelli, Milano, 1988.
Fernando Pessoa, Faust, edizione italiana con testo a fronte,
a cura di Maria José de Lancastre, Giulio Einaudi edi-
tore, Torino, 1991.
Fernando Pessoa, priredio Nikica Talan, preveli Nikica Ta-
lan i A n a Simeon, Mogućnosti, br 5-7, Split, 1991.
F e r n a n d o Pessoa, Una cena molto originale, a cura di A m i n a
di Munno, Oscar Mondadori editore, Milano, 1995.
Nikica Talan, Hrvatska/Portugal, Croâcia/Portugal, Most/The
Bridge, Zagreb, 1996.
Nikica Talan, Fernando Pessoa u hrvatskoj (prijevodnoj) knji­
ževnosti, Književna smotra, br. 100, Zagreb, 1996.

267
Kronologija Pessoina života,
djela i recepcije u Hrvata

h
1888.: U 15 20 13. lipnja u Lisabonu se rodio F e r n a n d o
Antonio Nogueira Pessoa. Drugo je ime dobio po
sv. Anti Padovanskom, rođenom u Lisabonu, čiji se
blagdan slavi 13. lipnja.
1889.: Rodio se Mario de Sâ-Carneiro, životni i još više
pjesnički Pessoin prijatelj.
1893.: Rodio se Jorge, Fernandov brat.
U m r o im otac Joaquim de Seabra Pessoa u četrde­
set i trećoj godini od sušice. Prerana se smrt oca
odrazila na Fernandovu djetinju dušu.
1894.: Još jedna smrt u obitelji. U m i r e jednogodišnji Jor­
ge.
D o n a Maria Madalena Pinheiro Nogueira Pessoa,
Fernandova majka, upoznaje visokog časnika Joâoa
Miguela Rosu, budućeg supruga. Šestogodišnji Fer­
n a n d o stvara prvi heteronim (Chevalier de Pas) u
čije ime piše sebi pisma.
1895.: U svibnju Fernandova baka po ocu, Dionizija, biva
smještena u bolnicu zbog paranoje.
U lipnju Miguel Rosa postaje konzul u južnoafrič­
kom gradu Durbanu.
U srpnju F e r n a n d o piše svoju prvu pjesmicu Mojoj
dragoj majčici.
U prosincu se majka po drugi put udaje.
1896.: F e r n a n d o odlazi s majkom u Durban. U novoj obi­
telji dječak se ljubomorno veže uz majku. Pokojni
mu otac, katastarski činovnik i novinski glazbeni

269
kritik, ostaje u čvrstim u s p o m e n a m a . To više što mu
je očuh krut i patrijarhalno auktoritativan.
F e r n a n d o polazi u školu irskih katoličkih redovnica,
koje ga uče engleski i pripravljaju za prvu pričest.
Majka mu rađa sestru iz drugog braka H e n r i q u e t u
Madalenu.
1898.: R a đ a se i druga sestra Madalena Henriqueta.
1899.: Upisuje se u High School, gdje se iskazuje u svakom
pogledu nadprosječan učenik, tako da »preskače«
razrede.
Profesor mu je engleskoga jezika H e a d m a s t e r Ni­
colas, poznati pedagog, koji ga oduševljava za en­
glesku književnost.
U njegovoj mašti rada se i drugi heteronim Alexan­
der Search, s kojim također korespondira.
1900.: R a đ a se Luis Miguel, Fernandov brat.
1901.: Prve pjesme na engleskom.
Umire sestra Madalena Henriqueta.
Očuh dobiva devetomjesečni dopust i cijela se obi­
telj brodom vraća u Portugal. Na brodu je i lijes
Fernandove umrle sestrice.
1902.: F e r n a n d u se rađa i drugi brat.
U Lisabonu se uvodi u portugalsku literaturu. In­
struira ga teta po majci Maria Xavier, neoklasici­
stička pjesnikinja.
Piše pjesmu Quando Ela Passa (»Kada O n a Prola­
zi«).
Nakon povratka u D u r b a n upisuje Commercial
School, gdje je naučio trgovačke administrativne
poslove.
1903.: Polaže prijamni ispit za upis na Sveučilište u Cape-
townu. Za pismeni sastav iz engleskog dobiva, prvi
među 899 k a n d i d a t a , Nagradu kraljice Viktorije.
1904.: Intenzivno čita engleske auktore (Milton, Byron,
Shelley, Keats, Tennyson, Pope, Ben Jonson, Poe,

270
Wordsworth, Coleridge, Carlyle), piše poeziju i pro­
zu na engleskom.
R a d a mu se još jedna sestra, Maria Clara.
1905.: Vraća se, budući da mu afrička klima ne prija, u
Lisabon. Upisuje se na Filozofski fakultet u r o d n o m
gradu, pošto je u prosincu prošle godine već bio pri­
mljen na sličan fakultet u Capetownu. Živi u Lisa­
b o n u u zajedničkom kućanstvu s bakom Dionizi-
jom, j e d n o m t e t o m usidjelicom, a drugom udovi­
com. Upoznaje Baudelaireovu poeziju, osjeća utje­
caj portugalskih »subpoeta«, koje je čitao u djetinj­
stvu. Otkriva u portugalskom pjesniku iz XIX. stol­
jeća Cesâriju Verdeu »učitelja«. Paralelno se odaje
lektiri njemačkih filozofa, poglavito Schopenhauera
i Nietzschea.
1906.: U Lisabonu je na jednogodišnjem konzulskom do­
pustu čitava obitelj.
1907.: F e r n a n d o napušta fakultet, iznajmljuje sobu i kupu­
je u Portalegreu neku tiskaru, koju prenosi u Lisa­
bon. Montira je i daje joj ime Ibis, ali poduzeće za­
pravo nikada nije proradilo.
1908.: Koristeći se znanjem stečenim u durbanskim učiliš­
tima, vladajući vrsno engleskim i njemačkim, poči­
nje raditi za razne tvrtke bez čvrstih obveza kao ino-
korespondent. Na taj se način materijalno izdržava
do kraja života, e da bi se mogao posvetiti poeziji.
Odustaje od n a k a n e da se kao pjesnik isključivo iz­
ražava na engleskom. Odluku da se vrati materin­
skom idiomu donosi naglo nakon jednog čitanja
glasovitog portugalskog romantika Almeide G a r r e t -
ta.
1909.: Čita francuske simboliste i simboliste na portugal­
ski način (Gomes Leal, G u e r r a Junqueiro, Čamilo
Pessanha). Oduševljava ga Max Nordau.
1910.: 4. listopada izbija revolucija, a dan poslije progla­
šena je Republika.

271
U Portu je utemeljen č a s o p i s a Aguia (»Orao«), vo­
den od republikanaca.
1912.: Skupina intelektualaca na čijem je čelu pjesnik Tei-
xeira de Pascoaes formira u Portu društvo Rena-
scença Portuguesa, organ kojeg postaje Orao. Pro­
gram je društva »objaviti luzitansku dušu, integrira­
ti je u njezine bitne i izvorne kvalitete.« Književnici
tog smjera bliski su nekoj vrsti zakašnjela nacional­
nog simbolizma i španjolskoj »generaciji 1898.«. U
Orlu (1912., br. 4) Pessoa objavljuje svoj prvi članak
Nova portugalska poezija sociološki promatrana. Čla­
n a k izazivlje konsternaciju, m e đ u ostalim i zbog to­
ga što Pessoa navješćuje dolazak novog velikog pje­
snika, superiorna Camöesu i raskid s tradicijom. Pe­
ssoa odgovara na napadaje.
U Orlu (br. 9) tiska nov esej Nova portugalska poe­
zija u svojem psihološkom aspektu, u kojem razma­
tra fenomen saudosističke poezije (saudade, čežnja,
sjeta), obnovljene po pjesniku Teixeira de Pasco­
aes; istodobno daje vlastit pjesnički program.
Mario de Sâ-Carneiro upisuje se na Sorbonnu i ti­
ska knjigu novela. Razvija se obimna koresponden­
cija između dvaju prijatelja i štovatelja.
1913.: Pessoa kani tiskati zbirku Gladio (»Mač«). Sve j e
više rezerviran p r e m a grupaciji Renascença Portu­
guesa. Surađuje književnim kritikama u časopisu
Teatro. Piše rukovet stihova na portugalskom i šalje
ih Mâriu u Pariz. M a r i o uzvraća s apelom da je vri­
jeme da Pessoa knjigom predstavi javnosti svoje
pjesme i savjetuje mu da za njegov talent nije do­
statna suradnja u novinama i časopisima. Izvješćuje
ga također o kubizmu.
29. ožujka Pessoa stvara pjesmu Pauis (»Močvare«)
prema kojoj definira pravac paulizam. Objavljuje ju
u veljači 1914.

272
U Orlu recenzira As Caricaturas de Almada Negrei-
ros i upoznaje toga osamnaestogodišnjeg slikara.
Nastaje engleska p o e m a Epithalamium.
Pessoa sudjeluje u akciji zbrinjavanja i prikupljanja
pomoći za pjesnika Gomesa Leala.
Sâ-Carneiro vraća se u Lisabon. U kavanama Bra-
sileira i Martinho okuplja se neveliko društvo, gdje
Mario diskutira o kubizmu i futurizmu, Mallarméu,
Apollinaireu, Picassu i M. Jacobu.
U Orlu se pojavljuje Pessoina proza U šumi ocara-
nja.
11. i 12. listopada piše »statičnu dramu« O Marin-
heiro (»Mornar«).
Pomaže prijatelju Mâriu pri korekturi njegove zbir­
ke Dispersäo.
1914.: Prevodi na engleski za londonskog nakladnika 300
portugalskih poslovica.
Paulizam stječe pravo javnosti, a Pessoa se p o t p u n o
odvaja od poezije pokreta Renascença Portuguesa.
Pjesnička i duhovna Pessoina kriza razrješuje se u
invenciji heteronima.
8. ožujka »triumfalni dan njegova života«: pojavio
se Alberto Caeiro, »novi« pjesnik u njemu.
U istom mjesecu piše Triumfalnu pjesan Alvara de
Campos.
16. lipnja stvara prvu pjesmu Ricarda Reisa.
Raste u njemu uvjerenje da je p r e d o d r e đ e n za naj­
većega pjesnika svih vremena. U pismu Mâriu, koji
je ponovo u Parizu i u novčanim nevoljama, izjav­
ljuje da je nastupilo vrijeme njegove p o t p u n e pje­
sničke zrelosti.
Santa-Rita Pintor (»Slikar«) vraća se iz Pariza, gdje
studira slikarstvo, s ovlaštenjem Marinettija da ob­
javljuje futurističke manifeste. Pessoa dolazi s njim
u dodir.
Sâ-Carneiro iz Pariza svraća u Barcelonu.

273
1915.: Piše p o e m u na engleskom Antinous.
Početkom je godine u živčanoj krizi, koju analizira
u pismu Côrtesu Rodriguesu. Govori o psihološ­
k o m rastrojstvu i osamljenosti. Odlučuje objaviti
pjesme heteronimâ (Caeiro-Reis-Campos). Ne
druži se ni s Mâriom, koji je o p e t u Lisabonu.
Skupina pjesnika, koja u Pessoi gleda predvodnika,
pripravlja se na pokretanje nove književne revije
Orpheu. Prvi njezin broj izlazi u travnju. Građanski
tisak, humoristi, feljtonisti napadaju Orfej proglašu-
jući njegove suradnike luđacima, degenericima,
morfinistima, kokainistima. Najviše Pessou. Među­
tim, oni se ne daju pokolebati.
Pored suradnje u Orfeju, u časopisu Galera iz Coim-
bre Pessoa objavljuje članak U spomen Antôniju
Nobreu, u kojem analizira simbolističku i luzitansku
komponentu tog pjesnika.
Kratkotrajno uređuje jednu rubriku u novinama O
Jornal, jer je u financijalnoj oskudici. Lisabonski šo-
feri šalju uredništvu novina prosvjed protiv jednog
Pessoina članka, i on je dobio otkaz.
U srpnju izlazi drugi broj Orfeja s Pomorskom pje­
sni. Isti broj donosi crteže Santa-Rite, »četiri defi­
nitivno futuristička rada.«
Orfej je htio organizirati »paulističku večer«, koju
neki lisabonski list neukusno napada. Pessoa od­
mah upućuje gnjevno pismo listu, potpisano od A1-
vara de Camposa, u kojem je bilo aluzija na nesreću
(fraktura lubanje) ministra Alfonsa Coste, koji je
zbog prijetnje a t e n t a t o m iskočio iz jurećeg tramwa-
ya. Pristaše ministra žele se obračunati s Pessoom,
ali ga srećom nisu našli u restoranu Irmaos unidos,
gdje je zalazio. Pessoini prijatelji pokušavaju izgla­
diti incident, pa su se po novinama ograđivali od
Alvara de C a m p o s a i pravdali ga da je pisao u pi-

274
j a n o m stanju. Redakcija Orfeja službeno se distan­
cirala od pisma.
11. srpnja Mario se naglo i neopazice vraća u Pariz,
a na Pessoina su se leđa svalili troškovi tiskanja Or­
feja.
U rujnu za jednoga lisabonskog nakladnika prevodi
Udžbenik Teosofije C. W. Leabeatera. Za istog na­
ručitelja prevodi još neke teozofske i ezoterične spi­
se.
Proučava W. Blakea i Swedenborga.
1915.: U prosincu Pessoi stiže vijest iz Pretorije da mu je
majka pretrpjela udar, te da je djelomično paralizi­
rana. Pod dojmom te vijesti prigrljuje spiritizam i
teozofiju.
U pismu Mâriu aludira na vlastite mentalne smet­
nje.
1916.: U siječnju Pessoa u pismu Sâ-Carneiru otkriva na­
mjeru da se profesionalno bavi astrologijom.
U ožujku stižu Mârieva panična pisma iz Pariza,
gdje je bez sredstava.
26. travnja Sâ-Carneiro se truje u pariškom Hotelu
de Nice, R u e Victor Massé 29.
Pessoa telepatski proživljuje njegove posljednje da­
ne. Bilježi da je oćutio na razdaljini trenutak samo­
ubojstva svojega najvećeg prijatelja, pjesničkog su­
druga, svojeg Cavalcantija.
U rujnu se trebao pojaviti treći broj Orfeja, čak je
djelomično bio i složen. Tiskara je, međutim, ban­
krotirala, Orfej nije izišao.
1917.: U travnju je José de Almada Negreiros organizirao
u nekom kazalištu futurističku konferenciju.
Tiskana publikacija Portugal Futurista s nekoliko
pjesama F e r n a n d a Pessoe i Ultimatumom Alvara de
Camposa.

275
1918.: Pessoa objavljuje dvije knjižice stihova na engle­
skom (Antinous i 35 Sonnets), koje sa simpatijama
recenziraju Glasgow Herald i Times (19. IX.).
U trgovačkom uredu, gdje radi kao vanjski surad­
nik, upoznaje tipkačicu Opheliu Queiroz, u koju se
zaljubljuje na prvi pogled. I ona u njega postupno.
Veza ostaje tek na čeznutljivoj ljubavi, jer se Fer­
n a n d o želi posvetiti samo literaturi.
1919.: 12. rujna piše niz pjesama u ime »umrlog« Alberta
Caeira.
Ricardo Reis »otputovao« u Braziliju.
U listopadu u Pretoriji umire Pessoin očuh J. Mi­
guel Rosa.
1920.: Engleske novine The Athenaeum objavljuju Pessoi-
nu p o e m u Meantime.
1. ožujka F e r n a n d o piše prvo ljubavno pismo Ofe-
liji. Njegov ljuveni epistolar, objavljen prije desetak
godina, zanimljivo je svjedočanstvo, i po mnogim
svojim oznakama predstavlja neku vrstu m o d e r n o g a
ljubavnog romana nalik Danteovu Novom životu.
30. ožujka stiže u Lisabon brodom Pessoina majka
s dva sina i kćerkom. F e r n a n d o živi zajedno s njima
u iznajmljenu stanu. Dva brata u međuvremenu se­
le u Englesku.
Fernando osjeća zdravstvene tegobe na što se tuži
Ofeliji, tuži se i na njezinu nehajnost.
U listopadu razmišlja o odlasku u bolnicu, ali odu­
staje.
Piše Ofeliji oproštajno pismo.
Nov ciklus pjesama na engleskom Inscriptiones.
1921.: Nepripravan na intimne sveze, sve više vezan uz bo­
lesnu majku, Pessoa zapada u čuvstveno mrtvilo.
Objavljuje k a o knjižice English Poems I i II, English
Poems III.
1922.: Časopis Contemporânea, koji je okupio n e k e bivše
suradnike Orfeja, tiska Pessoinu pripovijest Bankar

276
anarhist. U istom časopisu Pessoa priopćuje teorij­
sku studiju Antonio Botto i estetički ideali u Portuga­
lu.
Pessoa utemeljuje vlastitu izdavačku kuću Olisipo u
kojoj objavljuje drugo izdanje Pjesama Antonija
Botta.
Alvaro Maia, katolički polemičar, suprotstavlja se u
pamfletu Sodomijska literatura Pessoinoj studiji.
Contemporânea objavljuje pismo Alvara de Campo­
sa u kojem se kritiziraju neki Pessoini teorijski na­
zori.
1923.: Olisipo objelodanjuje brošuru Sodoma divinizada
dr. Raula Leala, mistika i nadriteologa, u kojoj se
brani pederastija i tobožnja razbludnost A. Botte
od moralističkih napadaja Alvara Maie, te daje du­
hovna apologija homoseksualnosti.
Izbija afera. U Lisabonu se formira Liga akcije stu­
denata, povezana s monarhističkim i katoličkim
krugovima. O n a iznuđuje zapljenu Bottovih pjesa­
ma i Lealove knjige.
Pessoa, indigniran konzervatizmom i provincijal-
nošću, uključuje se u aferu s dva ironična izjašnje-
nja.
Contemporânea objavljuje Pessoine pjesme na fran­
cuskom (Trois Chansons Mortes), jednu pjesmu na
engleskom Spell i jednu na portugalskom Alvara de
Camposa, te je to časopis, valjda jedini na svijetu,
koji je u j e d n o m godištu tiskao pjesme istog auktora
na tri jezika.
U istoj reviji pojavljuje se Pessoino Carta aö Autor
de »Sacha«, u kojem se, polazeći od imenovanog fil­
ma, raspravlja o naravi pisaca.
Pojavljuje se nova knjiga Antonija Botta Motivos de
beleza (»Motivi ljepote«) s Pessoinom bilješkom.
1924.: Pessoa uz pomoć prijatelja (Ruy Vaz, profesor risa-
nja i slikar) izdaje časopis Athena (pet brojeva od

277
listopada 1924. do veljače 1926.). U prvom broju u
u v o d n o m tekstu objašnjuje svoju estetičku poziciju
i ime časopisa reinterpretacijom ideala drevne H e -
lade.
U drugom broju Alvaro de Campos polemički rea­
gira na uvodnik u osvrtu pod naslovom Sto je me­
tafizika? U istom je broju Pessoin esej o Mâriu de
Sâ-Carneiru, a u trećemu broju važan Camposov
traktat Bilješke za jednu nearistotelovsku estetiku.
1925.: 17. ožujka umire D o n a Maria Madalena, Pessoina
majka, nakon dvotjedne kome. F e r n a n d o je probo­
ravio uz nju cijelo predsmrtno vrijeme. U žestokoj
boli nad smrću majke traži utjehu u teozofrji i spi-
ritizmu.
Mario Saa tiska knjigu Židovska invazija, bojovno
antisemitsku. U posljednjem poglavlju svi se avan­
gardni pokreti u portugalskoj umjetnosti objašnjuju
židovskom infiltracijom, a židovsko se podrijetlo
pripisuje većini pokretača Orfeja, pa i Pessoi. S tog
aspekta Saa tumači i Pessoine pjesničke p o b u d e .
Pessoa je, inače, bio ponosan na svoje davne židov­
ske pretke.
Portugal pomalo skreće u totalitarizam. Antonio de
Oliveira Salazar će slijedeće godine postati ministar
financija.
1926.: Sa šurjakom izdaje trgovačko-knjigovodstvenu revi­
ju. U prvom broju piše esej Bit trgovine, a zatim re­
dovito surađuje sa stručnim prinosima.
Pessoa patentira svoj izum Sintetički pokazbeni po­
pis za imena i druge razne klasifikacije, savjetodavan
u svim jezicima.
Objavljuje u Contemporânei pjesmu Mališ svoje ma­
me.
1927.: U Coimbri počinje izlaziti časopis Presença (»Pri­
sutnost«), koji je uređivala skupina talentiranih stu­
denata. Časopis je otvoren europskim utjecajima,

278
posebno francuskim (Joyce, Proust, Gide, Valéry),
a važan je za m e đ u r a t n u književnu obnovu.
Već u uvodniku prvog broja pjesnik José Regio
apostrofira Pessou kao iznimnu vrijednost. Presen-
cisti pomalo stvaraju kult Pessoe, odnoseći se pre­
ma njemu kao p r e m a Učitelju (»Mestre«). Revalo­
riziraju Orfej k a o jedinu istinsku avangardu u Por­
tugalu. Pessoa, do tada kao pjesnik poznat i cije­
njen isključivo u uskom krugu, stječe nešto širu afir­
maciju. To na njega djeluje poticajno. U Presençi
od 4. lipnja nalazi se Pessoina pjesma Marinho
(»Mornarstvo«). U listu Imperial Jorge de Sena, ko­
ji će se kao i J. Regio razviti u velikog pjesnika, pi­
še: »... najljepše određenje (...) duhovne pustolovi­
ne što je u svojoj biti pjesništvo F e r n a n d a Pessoe.«
1928.: Presença tiska Pessoin Bibliografski popis, koji je
sam izradio. Na stalno poticanje urednika i surad­
nika časopisa Pessoa pristupa sistematiziranju i pri­
pravljanju za tisak golemoga pjesničkog opusa.
1929.: U listu Noticias Ilustrados (14. travnja) odgovara na
anketu o pučkoj portugalskoj popijevci fado i na za­
nimljiv je način objašnjuje kao emanaciju nacional­
noga podvojenog duha.
Pokušava s Antônijem Bottom organizirati ediciju
Antologia de Poemas Portugueses Modernos, koja se
zaustavlja nakon prvog objavka.
Joäo Gaspar Simôes u knjizi Temas raspravlja o
Pessoinu pjesništvu. To je prvi veći kritički i inter-
pretativni rad o pjesniku, što je Pessou iznenadilo i
obradovalo. Isti auktor prosljeđuje proučavanje, ko­
je će rezultirati temeljitom monografijom o životu i
djelu (prvo izdanje 1950.).
Odjednom obnavlja dopisivanje s Ofelijom. U pi­
smu od 11. rujna podsjeća je da ju je triput slučajno
sreo u Lisabonu. Pretpostavlja da ju je u j e d n o m u
noćnom susretu vidio sa zaručnikom u ulici Rua do

279
Ouro, a dvaput ju je spazio u tramwayu na liniji Es-
trêla. 25. rujna Ofeliji piše Âlvaro de Campos koji
joj zabranjuje u ime Pessoe: 1) da izgubi i gram od
tjelesne težine; 2) da malo jede; 3) da budzašto ne
spava; 4) da ima vrućicu i 5) da misli na F e r n a n d a .
U drugom pismu navješćuje Ofeliji da će se možda
preseliti u okolicu Lisabona, da bi se mogao posve­
titi sređivanju svojih djela.
Presença planira objaviti Sa-Carneirova sabrana
djela, a Pessoa pristaje da im b u d e urednik.
1930.: J. G. Simöes dolazi iz Coimbre u Lisabon i u kavani
Montahna sastaje se s Pessoom.
Daljnja pjesnička suradnja u Presençi.
Ova je godina obilježena Pessoinim poznanstvom s
engleskim »magom«, piscem astroloških knjiga,
svjetskim putnikom i masonom, kojeg su teozofski
krugovi nazivali Učitelj Thérion, a on sebe Životinja
666. Bio je to Aleister Crowley, engleski plemić i
bogataš, vagabund takožer. Godinu dana prije prot­
jeran je zbog sumnjivih poslova iz Francuske. Pes­
soa se s njim u p o z n a o preko korespondencije u vezi
jedne horoskopske pogreške u Crowleyevoj knjizi.
»Mag« je boravio u Lisabonu dvadesetak dana i
družio se s Pessoom, a na odlasku je Pessoi priredio
jednu od svojih »majstorija«. Iščeznuo je tobože mi­
steriozno u nekoj pećini. Pessou je policija ispitiva­
la, Učitelj se T h é r i o n pojavio kao slikar u Njemač­
koj. Pessoa je m o r a o dati i priopćenje u novinama.
Objavljuje u Presençi pjesmu Posljednja čarolija.
1931.: U Presençi također tiska prijevod Crowleyeve pje­
sme Himna Panu i osmu pjesmu Čuvara stada Al­
berta Caeira s Bilješkama zahvalnosti mojem učitelju
Albertu Caeiru Alvara de Camposa. Izbjeglica iz So­
vjetskog Saveza Židov Eliezer Kamenezky moli Pe­
ssou da mu napiše predgovor za zbirku pjesama na
portugalskom, što on prihvaća.

280
Ova i p r e t h o d n a godina bile su mu pjesnički veoma
plodna, što valja zahvaliti i presenistima čiji ga je
prijam obvezivao.
1932.: Pierre H o u r c a d o , lektor francuskog jezika u Coim-
bri, kontaktira s Pessoom. On će uskoro prvi infor­
mirati francusku publiku o Pessoinoj poeziji.
Javlja se na novinski natječaj za konzervatora-bi-
bliotekara muzeja u Cascaisu, i nije primljen.
1933.: Presença objavljuje Trafiku Alvara de Camposa.
Piše predgovor za dramsku novelu Antonio A. Bot­
te.
Pati od neurastenije.
1934.: Isto tako popraćuje predgovorom knjigu Peto car­
stvo A. Ferreire Gomesa, okultista i sebastijanista.
Sebastijanističkim je d u h o m prožeta i jedina Pessoi­
na zbirka stihova, objavljena za života, Mensagem
(»Poruka«), kojom na natječaju državnog u r e d a za
nacionalnu propagandu polučuje drugu nagradu i 5
tisuća škuda. Prvu nagradu je, na zgražanje presen-
çista, dobio franjevac Vasco Reis.
1935.: Pessoa u novinama n a p a d a a m a n d m a n na zakon sa-
lazarističkog ministra o ukinuću i zabrani masone­
rije. Katolički tisak se opet spori s Pessoom.
Tijekom ove godine Pessoa živi sve osamljenije,
malo druguje s prijateljima. Sve više troši rakiju.
U noći između 26. i 27. studenoga iznenada mu je
pozlilo. Htio je o tome obavijestiti sestru, koja ga je
očekivala na svečanoj večeri. Zamoli prodavača no­
vina da pošalje brzojav obitelji. Ovaj uzme novac, a
obećanje ne izvrši.
28. studenoga prijatelji su ga otpremili u bolnicu,
gdje je dijagnosticiran hepatitis.
30. istog mjeseca F e r n a n d o Pessoa umire navršivši
47 godina.
1936.: Počinje objavljivanje pisama, dokumenata i pjesa­
ma iz Pessoine velike riznice rukopisa.

281
1942.: Nakladni zavod Âtica iz Lisabona počinje sustavno
tiskati Pessoine pjesme i ostalu rukopisnu ostavšti­
nu. Posao još nije priveden kraju. Po opsegu, a i po
kakvoći, to je j e d a n od ponajvećih književnih ovo-
stoljetnih opusa, kojemu, osim poezije poznatih he-
teronima, pripadaju i sedam »krimića«, drame,
književne kritike, eseji, feljtoni, teorijski i estetički
spisi, politološke rasprave, članci o filmu, polemike,
stručni članci o trgovinstvu i računovodstvu, prije­
vodi engleskih pjesnika (E. A. P o e a npr.), golema
korespondencija s prijateljima, dnevnici, autobio­
grafski zapisci (roman), ljuvena pisma (epistolarni
roman). Nacionalna knjižnica iz Lisabona pohra­
njuje 27543 d o k u m e n t a s oznakom »Pessoa«, gdje
su sadržani njegovi tekstovi. Živio je tek 47 godina,
objavljivao (razmjerno simbolično) dvadesetak.
1954.: U splitskomu časopisu Mogućnosti (br. 3) u prijevo­
du A. Cettinea pojavila se vjerojatno prva Pessoina
pjesma na hrvatskom jeziku. U bilješci stoji: »O
Fernandu Pessoi, vrlo značajnom (i vrlo jasnom u
svakom vidu!) pjesniku ne samo portugalskom, ne­
go i zapadnoevropskom, nije nikad dovoljno pisati.«
1961.: Nikola Milićević preveo osam Pessoinih pjesama za
časopis Republika, br. 11,
1965.: Antologija svjetske lirike, uredio Slavko Ježić, Zag­
reb sadrži dvije Pessoine pjesme, što ih je preveo
Cettineo.
1970.: Splitski »časopis mladih« Vidik, br. 18/19, objavljuje
sedam pjesama Alvara de Camposa u prepjevu Mir­
ka Tomasovića. Od tada učestalo u časopisima i li­
stovima (Republika, Kamov, Telegram, Dubrovnik,
Forum, Prolog, Dometi, Odjek) priopćujem prijevo­
de Pessoine poezije raznih heteronima. U posebnoj
je knjizi predstavljen 1973. (Posljednja čarolija), te
Pet portugalskih pjesnika (1974.), zatim Pomorska
pjesan (p. o. Dometi, 1976.), Dvije poeme Alvara de

282
Camposa, dvojezično 1982.; n a p o k o n sam te i nove
prepjeve skupio i sistematizirao u knjizi F e r n a n d o
Pessoa, Poezija, 1986., koja sada proširena i redigi­
rana doživljuje drugo izdanje, ali u Zagrebu. Sto se
tiče hrvatskih prijevoda Pessoe i njihova odjeka, vi­
djeti knjigu Nikice Talana, navedenu u Bibliografiji.
Osim u časopisima i posebnim knjigama Pessoa je
u mojim prijevodima predstavljen i slušateljima Ra-
d i o - Z a g r e b a u dvjema radio-igrama (Mornar, Tra­
fika), što su izvedene višekratno. Ne za pohvalu vla­
stitih prijevoda, već za ilustraciju prodornosti i ko-
munikativnosti Pessoinih tekstova, navodim da je
Pessoa postao ljubimac mnogih običnih i učenih či­
tatelja, slušatelja, koji su s njegovim pjesmama do­
hodili u dodir. U s m e n e pohvale pjesniku ne ću na­
voditi, iako sam, primjerice, čuo da je u Makarskoj
postojala skupina ljubitelja Pessoinih pjesama, da
polaznici tečaja Kreativno pisanje m e đ u uzornim
pjesnicima stavljaju na istaknuto mjesto Portugalca.
Iznenadilo me ipak što sam u Vjesniku (30. lipnja,
1991., str. 10) u rubrici In memoriam našao Pessoin
tekst umjesto uobičajenih zahvalnih riječi »dragom
tati« u povodu petoljetnice smrti. Neka mi također
bude dopušteno citirati pismo »dramaturga-uredni-
ka« III. programa R a d i o - Z a g r e b a iz lipnja 1988.:
»Vraćamo Vam lijepu knjigu Pessoinih stihova (...)
Svima nama koji smo radili na emisiji, Pessoa je po­
stao blizak i neophodan«. (Draga Begović). Emisija
je uistinu vješto napravljena (kao m o n o d r a m a Tra­
fike i još nekih pjesama A. de Camposa), izvedena
je 14. lipnja, a u rubrici Radio dnevnika Vjesnik 17.
lipnja (str. 12) čitam: »Bila je to jedna od onih emi­
sija koje čovjeka krijepe i nadahnjuju. To slušanje
nije bilo radni zadatak, već užitak, poticaj da o Pes-
soi saznamo više.« Neka se zna, da je izbor i obrad­
bu načinila M a d a m e Draga Begović, a emisiju

283
režirao Mladen Rutić. Moj je dojam, a imadem va­
ljanih potkrepa, da je portugalski auktor dopro do
širokog sloja primatelja u Hrvatskoj neobičnom la­
koćom, što je znak da ga čitatelji prepoznaju kao
svojeg pjesnika, a to je pak odlika istinskih pjesnika,
koji nemaju zapreka u recepciji ni u vremenu ni na
prostoru. To pokazuju i recenzije knjiga njegovih
prijevoda u Hrvatskoj i na osobit način učinak na
hrvatske pjesnike, što već stvara predpostavke za
komparatističko istraživanje, koje je primarno oba­
vio prof. Talan. O n o , među ostalim, pokazuje da je
F e r n a n d o Pessoa od sedamdesetih godina ovoga
stoljeća ušao u hrvatsku literaturu sa spontanom
dobrodošlicom i ne s velikim zaostatkom u odnosu
na E u r o p u . Sto se tiče konteksta hrvatske poezije,
Pessoa je, čini se, odgovarao postmodernom senzi­
bilitetu i ortonimskim i heteronimskim stihovima, a
djelomično u hrvatskih primatelja asocira neke po­
bude i nemire, podvojenosti i egzorciranja psihe,
znakovite za poeziju Tina Ujevića.
1971.: 100 pjesnika svijeta, priredio Antun Soljan, Z a g r e b
sadrži pet Pessoinih pjesama u prijevodu Nikole
Milićevića. Istoimena antologija istog sastavljača iz
1984. (Mladost, Zagreb) ima također pet Pessoinih
sastava (4 je preveo Tomasović, 1 Milićević), ali na
više stranica i s opširnijom bilješkom sastavljača, te
esejem Tonča Petrasova Marovića o auktorovoj po­
eziji. Hrvatski pjesnik kaže: »Pessoa mi živo govori
glasom komu ne vidim ravna u ovostoljetnom ev­
ropskom pjesništvu.«
1974.: Antun Soljan, Antologija modernije poezije zapadno­
ga kruga (Zagreb): dvije Pessoine pjesme u Miliće-
vićevoj verziji.
1980.: Vijesti iz tvrđave, savremena portugalska poezija, iz­
bor i prevod Nikola Marčetić, Banja Luka: na uvod­
nu mjestu tri Pessoine kraće pjesme.

284
1981.: Ivan Martinac, Pohvale, Split (1981.), zbirka pjesa­
ma. Uvod u pohvale: »Sinoć sam sanjao A r t h u r a
R i m b a u d a kako iz đačke teke prepisuje pjesmu za
maleno djetešce F e r n a n d a Pessou.« J e d n a je poh­
vala naslovljena Marsejska pjesma Arthura Rimbau­
da Fernandu Pessoi.
1988.: Tonči Petrasov Marović, Moći ne govoriti, Zagreb:
pjesma Trava na Tinovu grobu ima m o t t o stih Bio
sam, kao trave, i nisu me iščupali ( F . Pessoa). Stih
je iz pjesme Zapisano na nekoj knjizi...
Stijepo Mijović Kočan, Konavoski vez, Zagreb. U
pogovoru zbirke Ernest Fišer napominje: »Različi­
tost svojih pjesničkih glasova (diskursâ) Kočan ne
koristi — poput znamenitog Portugalca F e r n a n d a
Pessoe — da tekstove svakoga glasa posebno potpi­
suje drugim imenom, heteronimom.«
1991.: Knjiga nemira Bernarda Soaresa, sedamnaest ulo­
maka preveo Borko Augustin, Treći program Hr­
vatskog radija, Z a g r e b
1991.: Fernando Pessoa, priredio N. Talan, vidjeti Biblio­
grafiju.
1992.: Tonko Maroević, Sonetna struka, Zagreb, sonet
Četveroručno prizivlje ortonima F e r n a n d a Pessou
kao i tri mu glavna heteronima.
1994.: U zbirci pjesnikinje Milane Vuković Azurno zlato fi­
guriraju dva heteronima, j e d a n je Ariel Knox, drugi
dr. Spleten Pleterić. Imaju i svoje biografije.
1996.: Tonko Maroević, Uskličnici, antologija hrvatskog
pjesništva 1971.-1995., Zagreb. Dvije pjesme iz te
antologije, sa čvrstim selektivnim mjerilom, imaju u
naslovu Pessoino i m e : Pismo Fernandu Pessoi (Igor
Zidić), Slobodno mjesto za Pessoinim stolom (Milan
Milišić). Zabilježit ću da je Milišićeva pjesma dati­
rana i napisana u lisabonskoj kavani, gdje se Pessoa
sastajao s prijateljima 1913., »A BRASILEIRA«, 6.
8. 1989., dakle dvije godine prije nego je pjesnika

285
ubila granata u zavojevačkom napadaju na Dubrov­
nik. Igor Zidić prvu je svoju zbirku pjesama nazvao
Uhodeći more (Zagreb, I960.). Ta metaforička sin­
tagma zapisana je u Pessoinu Mornaru, koji tekst
hrvatski pjesnik zacijelo tada nije poznavao.
1996.: Knjiga i studija dr. Nikice Talana (vidjeti bibliogra-
fiju).

286
Tumač uz pjesme

D o m Sebastiâo (1557.-1578.) dolazi na portugalsko pri­


jestolje u vrijeme kada je zemlja nakon neviđena uspona
p o s t u p n o zalazila u krizu. Sam mladi kralj, krhka osob­
nost, zanesen viteškim mitovima i križarskim ratovima,
poduzeo je intervenciju u Maroku da povrati staru slavu.
Prešao je Gibraltar s vojskom od 18000 ljudi, i 4. kolovo­
za 1578. bio hametice poražen kod Alkazar-Kibira. Se-
bastijan je u okršaju poginuo, zapravo »nestao«, i uskoro
je slijedila velika nevolja za Portugal: nakon dinastičke
krize državu su zaposjeli Španjolci. Kralj je ušao u legen­
du k a o Desejado (»Zuđeni«) ili Encoberto (»Skriveni«),
što se pretvorilo u mistično vjerovanje: Sebastijan nije
mrtav, pošto mu tijelo nije p r o n a đ e n o na poprištu bitke,
te će se povratiti jednoga d a n a s brodovljem da spasi Por­
tugal i osnuje Quinto Império (»Peto Carstvo«), koje će
zagospodariti svijetom i osigurati sveopću sreću čovječan­
stvu. To vjerovanje (sebastijanizam) s mističnom nacio­
nalnom t r a u m o m i mesijanizmom protezalo se sve do po­
četka ovoga stoljeća, a zanimljivo je da su i mnogi ugledni
književnici, filozofi i historici bili neotporni p r e m a toj
utopiji. Pessoa je također u j e d n o m trenutku bio dosta
senzibilan p r e m a sebastijanizmu.

Naslov je pjesme zapravo O Infante D. Henrique pozna­


t o m po imenu Henrik Moreplovac (1394.-1460.). Bio je
peti sin Ivana I. i posvetio se s mnogo uspjeha pomorskoj
ekspanziji Portugala. Utemeljio je u Sagresu središte sa
stručnjacima geografima i navigatorima, koji su priprav­
ljali prekomorske ekspedicije.

287
Bartolomeu Dias i Fernâo de Magalhâes uz Vasca da
G a m u najpoznatiji su pomorci iz e p o h e »otkrića« (kraj
XV. i početak XVI. stoljeća).
Pjesma je prvi put objavljena u časopisu Presença (Coim-
bra, 29/1930.), a svrstavaju je među najpoznatije Pessoine
ezoterične pjesme. Povezana je s Pessoinim kontaktom s
engleskim magom (Aleister Crowley), koji je bio došao u
Lisabon i nestao ispred Pessoinih očiju u nekoj pećini na
hridi (da bi se zatim javio iz Njemačke), zbog čega je po­
licija vodila istragu.
U izvorniku: »O poeta é um fingidor.« Taj je stih uzeo
za polazište Jorge de Sena u slavnom eseju o Pessoi. Au-
topsihografiju mnogi kritici drže ključem za razumijevanje
Pessoine poezije, njegovom ars poetica.
U kratkom proslovu ovima specifičnim kiticama Pessoa
kaže da je a quadra, tj. »četverostih« isto što i »posuda
cvijeća koju Puk stavlja na prozor svoje duše.« Nevjero­
jatna je Pessoina pjesnička prilagodljivost kojom transpo-
nira stalno prisutnu tendenciju iberijske književnosti da
se vraća izvorištima usmene poezije. Paralelno s ezote­
ričnim i hermetičkim sastavima (baš kao i Gongora) u
ovakvim kiticama uspijevao je naznačiti tradicijsku lepr­
šavost i pjevnost pučke pjesme. Napisao je 325 quadras u
vremenskom rasponu od tridesetak godina (1907.-1935.).
a Ovan (hist.) ratna je sprava za probijanje zidina i utvrda.
Cesârio Verde (1855.-1886.) preteča je modernih gibanja
u portugalskoj lirici. Dva od Pessoinih heteronima (Ca-
eiro, Campos) drže ga svojim učiteljem.
Pjesma je posvećena smrti nekog pjesika. U posljednjim
se stihovima aludira na Lisabon, koji je navodno uteme­
ljio Odisej.
Najpoznatija je Verdeova pjesma poema Čuvstvo jednog
zapadnjaka. Prepjevao s a m je u knjizi Pet portugalskih pje­
snika (Zagreb, 1974.).
Àlvaro de Campos živi u Pessoi kao brodostrojarski inže-
njer, školovan u Glasgowu.

288
11
Vrsta broda, škuna.
12
Engleski izraz: nasukan, iskrcan za kaznu na pust otok.
13
Poznata gusarska pjesma (Stivensonov Otok s blagom); u
slobodnu prepjevu:
Petnaest ljudi u mrtvačkoj škrinji.
Iju, iju i staklenka ruma!
Darby M'Gray, Darby M'Gray,
opskrbi nas, dobaci n a m ruma!
14
Francuski izraz: blagost običaja, pitomo ponašanje.
Engleski i francuski izrazi iz poslovne korespondencije:
»Draga Gospodo... Gospodo... odani vam... srdačni poz­
dravi...«
16
Tramper, teretni brod slobodne plovidbe.
11
Francuski izraz za označavanje svodnika, makroa.
18
Vicio-pessoa stoji u originalu, višeznačna igra pojmovima,
budući da a pessoa znači osoba.
19
Engleska složenica, koja po Filipovićevu Rječniku (Zag­
reb, str. 508) znači polublagdan.
20
Mješavina španjolskoga i portugalskog: »Tu bî stan Ma-
nola uoči odlaska na vješala.«
91
prozorčić, šalter.
no
pokrivene lanom.
9^
Vidi predgovor (odjeljak Pessoa i futurizam).
94.
dječja kolica.
»Živjela melodrama u kojoj je Margot plakala.«
26
»Ovlašena, bez jamstva Boga«.
26a
P r e d s t a v e tog kazališta pratio je kao kritičar Pessoin otac.
27
Sir Malcolm Campbell (1885.-1948.) glasoviti britanski
vozač brzinskih automobila.
Ova je pjesma iz Pessoine zaostavštine. Stih vjerojatno
90
Svi su
nije izgledi da je Trafika napisana u uredu gdje je Fer­
dovršen.
nando radio. S uredskog prozora vidjela se stara lisabon-
ska trafika Havanesa dos Retroseiros (ulica dos Retro-

289
seiros). Ova je pjesma plod pjesničkog sazrijevanja Alva­
ra de C a m p o s a i antologijska u Pessoinu opusu.
L a u d a Alvara de Camposa drugomu h e t e r o n i m u Albertu
Caeiru. Z n a se i kako je Pessoa imenovao potonjeg he­
teronima. T a k o se zvao vlasnik jedne lisabonske ljekarni­
ce.
Pessoin je r o đ e n d a n 13. lipnja, a 15. listopada, kada je
napisana ova pjesma, rođen je Alvaro de Campos.
32
Pessoa je za svoje futurističke faze korespondirao s Ma-
rinettijem izravno. Ova pjesma svjedoči da se Pessoi nije
mililo Marinettijevo institucionaliziranje (neotpornost
p r e m a počastima koje mu je za usluge dodjeljivao Mus-
solinijev aparat).
" Uvrstio sam u knjigu i ovaj tekst, koji, dakako, ne pripada
pjesmama, ali se s njima nadopunja koliko po estetičkom
meditiranju, toliko po načinu oblikovanja. Ilustrira nada­
lje razmjerno brojne Pessoine pokušaje da stihom, još vi­
še prozom, izjavi svoju koncepciju umjetnosti (ars poeti-
ca), što je također htio ostaviti kao auktorsku poruku.
Tekst je prvi put objavljen u časopisu Athena (br. 3,
1924.), a pisan je iz heteronimske perspektive Alvara de
Camposa, s kojim je ortonim F e r n a n d o Pessoa polemizi­
rao, obarajući štoviše pojedine postavke iz ovih Bilježaka.

290
Popis naslova pjesama ili prvih stihova s
naznakom originala

Dom Sebastijan, kralj Portugala ( D . Sebastiäo, rei de Portu-


gal)
Henrik Moreplovac (O Infante D. H e n r i q u e )
Nadgrobnica Bartolomeu Diasu (Epitaphio de B a r t o l o m e u
Dias)
Femäo de Magalhâes
Kosa kiša (Chuva obliqua)
Mumija (A Mümia)
Pjeva žetelica... (Ela canta, pobre ceifeira...)
Posljednja čarolija (O ultimo sortilégio)
Autopsihografija (Autopsicografia)
Ovo (Isto)
Bog ne posjeduje... (Deus n â o tem unidade...)
Sunce ti pozlaćuje... (O sol doirava-te a cabeça loura...)
Žudim... (Quero, terei...)
Smrt dolazi... (A morte chega cedo...)
Na pol puta... (Tudo que faço ou medito...)
Cetverostisi po pučkom ukusu ( Q u a d r a s ao gôsto popular)
Mornar (O Marinheiro)
Svadbena pjesan (Epithalamium, preveo N. Talan)
Čuvar stadâ (O G u a r d a d o r de rebanhos)
Dok te nisam znao... ( Q u a n d o eu n â o te tinha...)
Ljubav je svojevrsno društvo... (O a m o r é u m a compahnia...)
Zaljubljeni je pastir... (O pastor amoroso perdeu o cajado...)
Svakog se dana... (Todas os dias agora acordo com alegria
e pena...)
Ivanjska noć... (Noite de S. J o â o para além do m u r o do m e u
quintal...)

291
Kad trava iznikne... ( Q u a n d o a erva crescer em cima da min-
ha sepultura...)
Baš me briga... (Pouca m e importa...)
Neki što je čuo... (O que ouviu os meus versos disse-me:
»Que t e m isso de novo?...)
Živi, kažeš... (Vive, dizes, no présente...)
Možda je ovo... (É talvez o ultimo dia da minha vida...)
Učitelju, vedri... (Mestre, sâo placidas...)
Bljedoća ovog dana... ( A palidez do dia é levemente doura-
da...)
Čuo sam pripovijest... (Ouvi contar q u e outrora, q u a n d o a
Persia...)
Više volim ruže... (Prefiro rosas, m e u amor, à patria...)
Ta vaša mladost... (Vossa formosa juventude lêda...)
Ponovo nove... ( D e novo traz as aparentes novas...)
Želim cvijet što si... (A flor que és, n â o a que dâs, eu quero...)
Već se na mom čelu... (Jâ s o b r e a fronte v a se me acinteza...)
Ništa ne mole... (A n a d a imploram tuas mâos jâ coisas...)
Da budeš velik... (Para ser grande, sê inteiro: nada...)
Neki očiju upravljenih... ( U n s , com os olhos postos no pas-
sado...)
Ne teži, Lidija... ( N â o queiras, Lidia, edificar no spaço...)
Dva izvatka iz oda (Dois excertos de odes)
Pomorska pjesan ( O d e maritima)
Protok sati (Passagem das horas)
Bijela kuća crna lađa (A casa branca nau prêta)
Trafika (Tabacaria)
Zapisano na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju (Escrito
n u m livro abandonado em viagem)
Odgađanje (Adiamento)
Učitelju, moj dragi... (Mestre, m e u mestre querido...)
Nedovršenosti (Reticências)
Bilješka (Apontamento)
De la musique
Rođendan (Aniversârio)
Krpa (Trapo)

292
Velike su pustinje... ( G r a n d e s sâo os desertos, e tudo é de-
serte.)
Magnificat
Strojopis (Datilografia)
Ta stara tjeskoba... (Esta velha angûstia...)
Nije bilo struje... (Ali näo havia eletricidade...)
Stari zazivahu muze... (Os antigos invocavam as Musas...)
Ne mislim ni na što... (Nâo estou pensado em nada...)
Sva su ljubavna pisma... (Tôdas as cartas de amor sâo...)
Želim dokončati među ružama... ( Q u e r o acabar entre rosas,
porque as amei na infâneia...)
Posebita studen... (O frio especial das m a n h â s de viagem...)
Na kraju svega... (No fim de t u d o dormir...)
Volio bih voljeti... (Gostava de gostar de gostar...)
Ipak, ipak... (Contudo, contudo...)
Newtonov je binom... (O binômio de Newton é tâo belo co-
mo a Vénus de Milo...)
Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim... (Ah, onde estou,
ou onde passo, ou onde nâo estou nem passo...)
Blago bezimeno lice jednog mrtvaca... (A plâcida face anôni-
ma de um morto...)
Pošto se pred prividnom gomilom... (Desfraldando au co-
njunto fictfco dos céus estrelados...)
Marinetti, akademik (Marinetti, acadêmico)
Ratnička pjesan ( O d e marcial)
Bilješke za jednu nearistotelovsku poetiku ( A p o n t a m e n t o s pa­
ra U n a Estetica Nâo-Aristotélica)
Pravocrtna pjesma (Poema em linha reta)
Onkraj drugog oceana (Para além doutro oceano)

293
Bilješka o prevoditelju

Mirko se Tomasović rodio 6. studenoga 1938. u Splitu,


pučku školu završio u zavičajnim Kučićima, gimnaziju u
Splitu, Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomiravši kompa­
rativnu književnost i francuski jezik, zaposlio se na gimnaziji
u Sinju. Od 1968. radio u Splitu kao tvornički novinar i ure­
dnik u nakladnom zavodu, od 1. listopada 1971. predaje na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sada obnaša dužnost
šefa Katedre za komparativnu povijest hrvatske književno­
sti. Objavio je desetak knjiga prepjeva iz pjesništva na ro­
manskim jezicima (talijanskoga, francuskoga, portugalskoga
i španjolskoga).
Portugalsku poeziju predstavio je slijedećim prijevodi­
ma: F e r n a n d o Pessoa, Posljednja čarolija (Zagreb, 1973.);
Pet portugalskih pjesnika (Camöes, Verde, Sâ-Carneiro, Pes­
soa, O'Neill), Zagreb, 1974.; F e r n a n d o Pessoa, Pomorska
pjesan (p. o. Dometi, br. 3, Rijeka, 1976.); F e r n a n d o Pessoa,
Dvije poeme Alvara de Camposa (Split, 1982.); Portugalski
kvartet (Sena, Cesariny de Vasconcelos, De Andrade, Hel­
der), Zagreb, 1984.; F e r n a n d o Pessoa, Poezija (Sarajevo,
1986.). Napisao je i pregled portugalske književnosti (Povi­
jest svjetske književnosti, IV., Zagreb, 1974.), a u većini nje­
govih znanstveno-stručnih knjiga zastupljene su i luzitani-
stičke t e m e (Komparatistički zapisi, Zagreb, 1976.; O hrvat­
skoj književnosti i romanskoj tadiciji, Zagreb, 1978.; Analize
i procjene, Split, 1985.; Tradicija i kontekst, Zagreb, 1988.;
Komparatističke i romanističke teme, Split 1993.; Tradukto-
loške rasprave, Zagreb, 1996.).

295
Na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povremeno predavao kole­
gije iz portugalske književnosti (»zlatno doba«, m o d e r n a
portugalska poezija), a luzitanističke prinose publicira od
1970.

296
Kazalo

P E S S O I N A P O S E B N O S T (Predgovor)

F E R N A N D O PESSOA

Štitovi peti 39
Kaciga — glava prepeličara 40
Portugalsko m o r e 41
Kosa kiša 43
Mumija 49
Pjeva žetelica... 51
Posljednja čarolija 52
Autopsihografija 54
Ovo 55
Bog ne posjeduje... 56
Sunce ti pozlaćuje... 57
Žudim... 58
Smrt dolazi... 59
Na pol puta... 60
Četverostisi po pučkom ukusu 61
Mornar 63
Svadbena pjesan (preveo Nikica Talan) 78

ALBERTO CAEIRO

Čuvar stada 93
D o k te nisam znao... 109
Ljubav je svojevrsno društvo... 110

297
Zaljubljeni j e pastir... Ill
Svakog se dana... 112
Ivanjska noć... 113
Kad trava iznikne... 114
Baš me briga... 115
Neki što je čuo... 116
Živi kažeš... 117
Možda je ovo... 118

RICARDO REIS

Učitelju, vedri..., 121


Bljedoća ovog dana... 123
Čuo sam pripovijest... 124
Više volim ruže... 128
Ta vaša mladost... 129
Ponovo nove... 130
Želim cvijet što si... 132
Već se na m o m čelu... 133
Ništa ne mole... 134
Da budeš velik... 135
Neki očiju upravljenih... 136
Ne teži, Lidija... 137

ÀLVARO DE CAMPOS

Dva izvatka iz oda 141


Pomorska pjesan 146
Protok sati 177
Bijela kuća crna lađa 195
Trafika 198
Zapisno na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju 205
Odgađanje 206
Učitelju, moj dragi... 208
Nedovršenosti 211
Bilješka 213

298
De la musique 215
Rođendan 216
Krpa 218
Velike su pustinje... 220
Magnificat 222
Strojopis 223
Ta stara tjeskoba... 225
Nije bilo struje... 227
Stari zazivahu muze... 228
Ne mislim ni na što... 229
Sva su ljubavna pisma... 230
Želim dokončati među ružama... 232
Posebita studen... 233
Na kraju svega... 234
Volio bih voljeti... 235
Ipak, ipak... 236
Newtonov je binom... 237
Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim... 238
Blago bezimeno lice jednog mrtvaca... 239
Pošto se pred prividnom gomilom... 240
Marinetti, akademik 241
Ratnička pjesan 242
Pravocrtna pjesma 244
Bilješke za jednu nearistotelovsku poetiku 247

COELHO PACHECO

Onkraj drugog oceana 257

Bibliografija 265
Kronologija Pessoina života, djela i recepcije u Hrvata 269
Tumač uz pjesme 287
Popis naslova pjesama ili prvih stihova s naznakom
originala 291
Bilješka o prevoditelju 295

299

You might also like