P. 1
Prosvjetni list [broj 949, april 2008.]

Prosvjetni list [broj 949, april 2008.]

|Views: 636|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on Mar 05, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

04/03/2013

pdf

text

original

SARAJEVO APRIL / TRAVANJ 2008.

BROJ / 949 / GODINA LXIII NOVA SERIJA / BROJ 117 / GODINA XII

FOTO: Slapovi Kravice, Kemo Bećirević

Uz Dan planete Zemlje: Hadvaoizacija Vode Života Turbo folk i pedagogija Izbor učenika generacije – šteta ili korist?

Narudžbe se mogu izvršiti: narudžbenicom na adresu: PROSVJETNI LIST, Ali-pašina 4/I SARAJEVO uplatnicom na račun: 338-900-22078869-47 telefonom / faxom na brojeve: (033) 203-755 (033) 203-750 (fax)

Iz sadržaja

4. Mujo Musagić: Programirane ili slučajne greške? 5. Između dva broja 6. Sanita Nukić: Okrugli sto: “Zajedno smo jači u borbi protiv nasilja” 7. Gorana Jovanović: Izbor učenika generacije – šteta ili korist? 8. Selma Rizvan: Turbo folk i pedagogija 11. Aktiv pedagoga općina Gračanica i Doboj-Istok: Roditeljaska pomoć u ispunjavanju školskih obaveza 14. Džafer Obradović: Hadvaoizacija Vode Života 17. Ahmo Čolić: Učitelji 18. Šefket Arslanagić: Veliki matematičari: Đirolamo Kardano 19. Viktor Dundović: Maturski bal 20. Aida Kršo: Iz jezičke prakse 21. Nova izdanja 22. Emir Harčin: Bajke – riznice simbola 24. Ukratko 28. Povodi, mišljenja, reagovanja… 29. Zanimljivosti iz svijeta obrazovanja 30. Priča “Prosvjetnog lista”: Peter Vajbel: “Srčano vrijeme” 31. Iz historije bosanskohercegovačkog školstva

Prvi broj “Prosvjetnog lista” izašao je novembra 1945. godine, a prvi broj nove serije septembra 1996. Predsjednik Upravnog odbora: Branko Alagić Direktor i glavni i odgovorni urednik: Mujo Musagić Urednica: Maida Vodeničarević Grafičko uređenje i DTP: Dizajn Studio MRAK
Adresa Redakcije: Ali-pašina 4/I, Sarajevo. Telefoni: (033) 203-750 i 203-755; Fax: 203-750. E-mail: prosvjetnilist@lol.ba List izlazi jednom mjesečno, a u julu i avgustu ne izlazi. Cijena jednog primjerka 2 KM. Godišnja pretplata (sa poštarinom) 24 KM.
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo “Prosvjetni list” je upisan u Registar medija, pod brojem ŠM44/99 dana 15. 12. 1999. godine. “Prosvjetni list” je registrovan u Republičkom komitetu za informisanje 18. maja 1981. godine pod rednim brojem 390.

Štampa: “Tipografija” D.O.O., Sarajevo
Rukopisi, fotografije, CD i diskete se ne vraćaju, niti honorarišu. Žiro-račun “Prosvjetnog lista”: 338-900-22078869-47 UNICREDIT BANK, Sarajevo.

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

3

BIJELO NA CRNOM

PROGRAMIRANE ILI SLUČAJNE GREŠKE?
vih je dana, nakon duže pauze, Bosnu i Hercegovinu pohodio Ričard Holbruk, stari diplomatski lisac i „otac“ Dejtonskog sporazuma, kako mu mnogi, s razlogom, (ili bez razloga) još uvijek tepaju. U medijima se nagađalo o razlozima i motivama njegove posjete, jer kad Holbruk dolazi u Bosnu, teško se zadovoljiti prozaičnim objašnjenjem da je u pitanju samo njegovo učešće u nekoj televizijskoj emisiji, pa makar se ta televizija i CNN-om zvala. Naravno, ništa se spektakularno nije desilo. Bosna je i dalje tamo gdje je bila, a i Hercegovina, također. I, prema očekivanju, dao je Holbruk, i ovoga puta, mnoge intervjue, odgovarao je na mnoga pitanja, ponavljajući, po ko zna koji put, kao kakvu mantru, kako Dejtonski sporazum nije najpravedniji ali je zaustavio rat, te kako sebi ne može oprostiti grijeh što je dozvolio da manji bh. entitet ponese ime Republika Srpska. Ali, ta samokritika, to posipanje pepelom i naknadna pamet uopće nisu vrijedni pominjana. Već smo se dovoljno naslušali i načitali priča o tome kako je Dejtonski sporazum mogao biti drukčiji, bolji i pravedniji, samo da je bilo ovo ili ono... da je ovaj ili onaj udario šakom o sto...A za loš ishod pregovora obično su krivi oni kojih više nema među živima, kao što bi i oni, da su živi, vjerovatno imali sasvim drugu priču i sasvim drugu istinu. Ali, ostavimo sve te priče za neko drugo vrijeme, i onima koji će, nadajmo se, sa pristojne historijske distance i na osnovu validne historijske građe, doći što bliže pravoj istini o tome kako je i pod čijim sve utjecajem došlo do potpisivanja baš ovakvog Dejtonskog sporazuma. Ono što je potpisniku ovih redaka ostalo posebno zanimljivo iz nekih Holbrukovih izjava jeste ona koja se odnosila na obrazovni sistem. Jesu problemi i policija, i imena entiteta, i povratnici...ali, kako to iskusni politički pragmatičar zaključi, ipak će, za budućnost Bosne i Hercegovine, najveći problem predstavljati sadašnji sistem odgoja i obrazovanja, praktično tri odvojena školska sistema. „...Za dvadeset godina ljudi će stupati na scenu sa tri različite historije, i to vas vodi u novi konflikt. Niko ne obraća pažnju na taj problem, a on praktično sada stvara sistem za buduću tragediju...“, poručio nam je, pored ostalog, u jednoj od svojih izjava, Ričard Holbruk. 4
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

O

Rekli bismo, na prvi pogled, kako je u pitanju jedna od mnogih izjava ove vrste, kojom se ne otkriva ni topla voda ni Amerika. Čak bismo mogli reći da je u pitanju jedna obična, dosadna i iritirajuća fraza, toliko često izgovorena i napisana da u nama ne pobuđuje nikakav interes, a kamoli da nas može pokrenuti na neko ozbiljnije djelovanje. A Holbruk je, da uzmem sebi pravo na procjenu, (i) ovoga puta, zaista u pravu. Naravno, ne zbog toga što nam je saopćio zaključak do kojeg smo (i bez njega, i do sada) često sami dolazili, nego zbog toga što je, na bazi brzog i površnog „skeniranja“ bosanskohercegovačkih političkih prilika, brzo detektirao problem koji, dugoročno gledajući, može imati najpogubnije posljedice i za bosanskohercegovačko društvo i za bosanskohercegovačku državu. Pa šta onda treba raditi da otklonimo uzroke koji nas, i po Holbruku, i po mišljenu mnogih domaćih analitičara, u budućnosti mogu dovesti do novih konflikata? Ako u pitanju nije programirana greška Dejtonskog sporazuma, prema kome su kompetencije u obrazovanju, smišljeno i svjesno, raspoređene tako da na jednoj strani imamo centralizovano entitetsko, na drugoj decentralizovano, kantonalno školstvo, a na trećoj (državnom nivou) tek Ministarstvo za civilne poslove, u kojem se, gotovo ilegalno, ušuljao i segment obrazovanja, onda tragedija nije neizbježna. Doći će, nadajmo se, vrijeme u kojem će se, na miru, bez nepotrebne politizacije i nacionalističke ostrašćenosti, moći argumentovano razgovarati o tome koji bi to model(i) obrazovanja i odgoja najviše odgovarao unutarnjem biću bosanskohercegovačkog multietničkog društva i izazovima savremenog svijeta. Imali bismo, iza sebe, bogato iskustvo, a ispred sebe potrebe novog vremena i Bosnu i Hercegovinu, nadajmo se već tad, u evropskim integracijskim asocijacijama, pa bi se, uz predhodno usaglašene političke volje, sasvim sigurno došlo do najpovoljnijih i najprihvatljivijih rješenja. A šta ako su u pitanju programirane greške, greške u konstrukciji, projektovani nesporazumi koji nude mogućnost različitog čitanja i interpretiranja istog teksta, što, po potrebi programera, unosi željene doze destrukcije u skladan i sretan razvoj Bosne i Hercegovine, kao cjelovite države?! E, to su već ozbiljnija pitanja, na koja bi nam Holbruk mogao ponuditi odgovore, umjesto što nam benevolentno okriva neke nove kontinente.

Između dva broja
lanovi Zajedničke komisije Parlamenta BiH za ljudska prava, prava djeteta, mlade, imigraciju, izbjeglice, azil i etiku na nedavno održanoj sjednici uputili su kritike što o Strategiji protiv maloljetničke delikvencije u BiH još nije raspravljano pred nadležnom komisijom i u Parlementu BiH kako bi se mogla provoditi. Strategija je donesena za period od 2006. do 2010. godine, ali se tek nakon tragičnih incidenata u kojima su učestvovali malo-

Č

Provesti Strategiju protiv maloljetničke delikvencije
ljetnici ova strategija počela spominjati, nakon čega je utvrđeno da je zbog birokratskih procedura državnih službi “zapela” u Vijeću ministara BiH. Predsjednik Komisije Sadik Ahmetović je tim povodom izjavio: - Donijeli smo zaključak da se sve institucije koje u svom radu imaju dodira ili se brinu o maloljetnicima trebaju što hitnije uključiti u provođenje odredbi iz ove strategije.

Rekli su...
“Sada su profesori sa pravne strane zaštićeni i velika prednost kolektivnog ugovora je što ćemo na sudu moći tražiti svoja prava ukoliko Vlada prekrši neku od obaveza. Mi smo se izborili da nam plaće budu kao i ostalim budžetskim korisnicima, tako da nam je koeficijent devet, a osnovica 105 i prosječna plaća profesora je 945 KM, plus topli obrok koji dnevno iznosi 12 KM, što je mjesečno 240 KM. Definisano je i pitanje odlazaka na ekskurzije i tačno će se znati ko će moći vršiti nadoknadu nastave, plaćanje produženog radnog vremena i sve smo to usaglasili. Više nema nikakvih nejasnoća i očekujemo da ćemo što prije potpisati kolektivne ugovore i da će profesori imati sva prava koja im pripadaju.” (Faruk Bešlić, predsjednik Sindikata srednjeg obrazovanja KS) “Planiramo graditi zgradu Američkog univerziteta u BiH na oko 5.000 kvadrata i dizajniranu u skladu s američkom arhitekturom. Zgrada bi trebala biti gotova do kraja 2009. godine, a ukupna investicija koštat će preko 5 miliona američkih dolara. Najesen ćemo otvoriti dva nova fakulteta. Riječ je o Fakultetu međunarodnog prava i diplomatije u Tuzli koji će primiti 66 studenata, te Fakultetu međunarodnog bankarstva i finansija u Sarajevu koji će primiti isto toliko studenata…” (Denis Prcić, predsjednik Upravog odbora Američkog univerziteta u BiH) “…U nadležnosti FBiH je osnivanje ustanova zatvorskog tipa, vaspitnih ustanova i vaspitno-popravnih domova i drugih ustanova za osposobljavanje maloljetnika koji su ometeni u svom psihičkom razvoju. Imamo Zavod za vaspitanje muške djece i omladine Hum, čiji status nije riješen. FBiH nikad nije preuzela pravo i obavezu osnivača. Pitanje je hoće li ona uopće biti vlasnik te vaspitne ustanove. Treba riješiti pitanje vlasništva, a onda donositi odluke o preuzimanju prava i obaveza osnivača.” (Željko Mijatović, ministar MUP-a KS)
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

G

Javna rasprava o visokom obrazovanju
koje će osigurati priznanje tih diploma prema evropskim standardima. Sve to, smatra Dejvidson, treba da se desi prilično brzo i nije dovoljno samo donijeti zakone i osnovati institucije, nego je potrebno da svi koji su uključeni u ovaj proces ulože napore, a to su univerziteti, profesori, studenti i javnost uopšte. Bolonjski proces, kao i mnoge druge stvari u BiH, trpi od posljedica institucionalne nesređenosti i komplicirane strukture u zemlji, ocijenio je predsjednik ACIPS-a Ivan Barbalić. To je, po njegovoj ocjeni, rezultiralo time da je svaki fakultet počeo da radi bolonjsku reformu na svoj način, što će biti veliki problem dok se sve to ne izjednači i ne dobijemo sistem koji će služiti studentima.

lavni cilj reforme obrazovanja u BiH je da se mladim osigura bolja budućnost, što s druge strane poboljšava budućnost same države razvijanjem njenih kapaciteta - izjavio je britanski ambasador u BiH Metju Rajkroft, učestvujući u javnoj diskusiji o visokom obrazovanju koju je organizirao u Sarajevu Alumni centar za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS). Šef Misije OSCE-a u BiH Daglas Dejvidson naveo je da je jedan od glavnih ciljeva bolonjskog procesa uopće to da se popravi stanje na univerzitetima u Evropi da bi se mogli nadmetati s američkim. Smatra da je, kad je riječ o priznavanju naših diploma, najbitnije uspostavljanje institucija

M

“Mladi brišu granice”
Ministarstvo obrazovanja i nauke KS podržalo je osnivanje i rad Saveza mladih koji je u pismu upućenom ovom ministarstvu naglasilo: “Naš prioritet je da se okupi potencijal BiH mladih/studenata širom svijeta, kako bi jednog dana Bosna i Hercegovina imala modernu, obrazovanu i snažnu dijasporu koja neće izgubiti kontakt sa svojom domovinom i da u dijaspori imaju organizaciju u čiju aktivnost mogu da se uključe ili koju mogu da koriste radi ostvarenja svojih ideja i projekata, a sve naprijed navedeno ne bi bilo moguće bez vaše snažne podrške koju ste nam pružili kako bismo organizovali Prvi susret mladih BiH iz svijeta i zato želimo da znate da će svaki naš uspjeh biti i vaš uspjeh.” Mladi su na sastanku s ministrom izrazili i spremnost da urade sve što je u njihovoj moći kako bi Drugi kongres bh. naučnika iz zemlje i inostranstva bio što efektniji, a posebno organizacija i rad Foruma mladih – jedne od sekcija Kongresa, koja je i planirana zbog velikog interesovanja mladih uspješnih studenata, postdiplomaca i budućih naučnika da učestvuju na predstojećem skupu bh. naučnika iz zemlje i svijeta.

inistar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo mr. Safet Kešo primio je 18. marta ove godine delegaciju Saveza mlade dijaspore u sastavu: Ivan Butina (predsjednik Saveza), Elma Drinjaković, Andrea Teftedarija i Adi Durmić (sekretar). Na sastanku je razgovarano o narednom susretu mladih Bosne i Hercegovine iz svijeta, koji je planiran da se održi u Sarajevu u julu 2008. godine. Susret će nositi radni naziv “Mladi brišu granice”. Ministar Kešo je obećao pomoć i podršku mladima, za koje je kazao da su glavni pokretači pozitivnih društvenih promjena i budući čuvari jezika, kulture i tradicije svoje domovine. Kao rezultat Prvog susreta mladih Bosne i Hercegovine iz svijeta, održanog prošle godine u Sarajevu, osnovano je krovno udruženje mladih koji žive van granica naše zemlje pod nazivom Savez “Mlada dijaspora” Bosne i Hercegovine. Osnivači Saveza MD BiH su omladinske i studentske organizacije iz 15 zemalja širom svijeta, a svakim danom sve više mladih se uključuje u rad Saveza.

5

Aktuelnosti

Okrugli sto

“Zajedno smo jači u borbi protiv nasilja”
akon nemilih dešavanja i aktualizacije problema nasilja i maloljetničkog prestupništva u državi, učenici Gimnazije “Visoko” i pedagoška služba škole izrazili su svoj stav da ne smiju ostati nijemi, da treba reći stop nasilju i osuditi ga. Iz tih razloga je, prije izvjesnog vremena, u Gimnaziji “Visoko” organiziran okrugli sto o temi “Zajedno smo jači u borbi protiv nasilja”. Okrugli sto su organizirale i vodile profesorice Gimnazije ped.-psih. Mirjana Stanković i ped. Sanita Nukić. Pored učenika Gimnazije i učenika Franjevačkog samostana Visoko, u radu okruglog stola učestvovali su: Nermina Frljak iz Centra za socijalni rad Visoko, Jasmina Zubić, predstavnica lokalne zajednice, Amra Orhan, predsjednica Vijeća roditelja Gimnazije, fra Stipe Alandžak, pedagog-psiholog Franjevačkog samostana Visoko, Midhat ef. Čakalović, profesor Gimnazije Visoko, te predstavnici MUP-a Visoko.

N

U Gimnaziji “Visoko” u Visokom održan okrugli sto o temi “Zajedno smo jači u borbi protiv nasilja” s ciljem prevencije maloljetničke delinkvencije
ni u Centru za socijalni rad susreću jeste nepostojanje planskih aktivnosti na suzbijanju maloljetničke delinkvencije, nepostojanje institucija za resocijalizaciju, dugotrajnost sudskog postupka, neprimjenjivanje odredbi Zakona o hitnosti postupka, te nedostatak finansijskih sredstava. Trenutno je u toku izrada akcionog plana suzbijanja maloljetničke delinkvencije, model statističkog praćenja prestupništava, monitoring izvještavanja o aktivnostima o realiziranim planovima i programima. Djeca sklonija prestupništvu su djeca iz nepotpunih porodica, porodica sa nesređenom ekonomskom situacijom i češće iz porodica iz rurarnih dijelova Općine. Osnovne metode koje se primjenjuju u Centru su razgovor, kućni nadzor, posjete porodicama u kojima maloljetnici žive.

Učenici Gimnazije “Visoko”, učesnici okruglog stola ljublje, osveta i pomoć drugima. • Sa sociološkog aspekta uzročnici nasilja, krađa i kriminala su pojedinačna težnja za moći i dokazivanjem, te veliki negativni uticaj medija, naročito na maloljetnike. U drugom dijelu rada ovog skupa učenicima su se obratili gosti, nakon čijeg izlaganja su mladi imali priliku postavljati pitanja. Na osnovu iskustava i rada u Centru za socijalni rad Visoko, Nermina Frljak je iznijela podatak o globalnom problemu maloljetničke delinkvencije na općinskom nivou. U toku je, kako je kazala, provedba projekta za odgojno zapuštanu djecu u koji je uključeno pedesetero djece uzrasta od 12 do14 godina. Osnovni “motivi” za maloljetničko prestupništvo su loši porodični odnosi i niska tolerancija. Najčešće su skloni prestupništvu mladi uzrasta od 14 do 18 godina, i to su mahom dječaci, koji u 50% slučajeva prekšaje počinjavaju individualno. Na postavljena učenička pitanja o tome koji su osnovni problemi što rad Centra za socijalni rad nije efikasniji i koje metode koristi pri radu sa maloljetničkim delinkventima, te iz kojih su porodica učenici skloniji prestupništvu, Nermina Frljak je kazala: - Osnovni problemi s kojima se zaposle-

Nasilje i vjera
O tome kakav stav ima vjera prema nasilju učenicima su govorili fra Stipe Alandžak i ef. Midhat Čakalović. Fra Stipe je kroz Sveto pismo ukazao na stav kršćanske vjere o nasilju, koji se u biti ne razlikuje od stava drugih vjera i istakao da jedini način na koji možemo uticati da se stvari bitno promijene jeste provođenje aktivnosti u sebi i oko sebe. Podsjetio je i na “zlatno” pravilo: “Sve što ne želite da ljudi čine vama, ne činite ni vi njima”. “Ako vjera ima tako jasan stav, zašto nam se događaju ubistva, nasilja, krađe?” Na ovo pitanje učenika uslijedio je odgovor da je “pravi vjernik onaj koji svoje postupke usmjerava i rukovodi se Božijom riječju a ne onaj koji se rukovodi vlastitim tumačenjem i vjere i društva”. Učenici su postavili i sljedeće pitanje fra Stipi: “Mi smo bili tako ljuti, tako ogorčeni kad je TV Nova prenijela vijest da su Bošnjaci ubili Hrvata, a radi se o našem vršnjaku na čijem mjestu je mogao biti bilo ko od nas. Šta vi mislite o tome?” - To je skroz pogrešno i nijedna televi-

Uzroci nasilja
U prvom dijelu rasprave, učenici pedagoškog izbornog područja Gimnazije “Visoko” su sa različitih aspekata (porodičnog, ekonomskog, psihološkog i sociološkog), govorili o uzročnicima koji dovode do nasilja. Oni su, zajedno sa svojim vršnjacima, članovima Psihološke sekcije, predočili uzročnike nasilja na osnovu kojih i četiri zaključka: • Sa porodičnog aspekta nasilnik može nastati i iz potpune i nepotpune porodice, iz porodice u kojoj preovladavaju normalni porodični odnosi, kao i iz one u kojoj su odnosi nezdravi (otac alkoholičar, majka neuravnotežena), te kako iz patrijahalne tako i iz savremene porodice. • Ekonomski aspekt pokazuje da siromaštvo maloljetnike tjera na nasilje, krađe i kriminal. • Psihološki apekt nam pokazuje da i oni više inteligentni, kao i oni manje inteligentni mogu biti skloni nasilju. Motivi za vršenje krivičnih djela mogu biti: koristo6
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Aktuelnosti
zija to nije smjela interpretirati na takav način - kazao je Alandžak. Uzevši učešća u diskusiji prof. Midhat Čakalović je rekao: - Nema te vjere koja traži da se drugi i drugačiji mrzi i da se nad njima provodi nasilje. Ja ipak najbolje mogu govoriti o tome šta islam traži od svojih sljedbenika. U Kur’anu se kaže:“ Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje i da se dobro čini i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje. Da poruku primate On vas savjetuje”. (en-Nahl, 90) Prof. Čakalović je istaknuo i sljedeće: - Ima li iko pravo, pitamo se opravdano, gledajući ono što jedni drugima činimo danas, u Božije ime da zlostavlja, bilo koga kad naš Stvoritelj poručuje:“ Ako neko ubije nekoga koji nije nikoga ubio ili onoga ko na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao…” (el-haida,32) “ Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Fussilet,34) zaštićeni. Policajci su, kako je rečeno, svakodnevno raspoređeni na svoje dužnosti, tako da ne mogu predvidjeti gdje i kada će nastupiti problem i da se tu lociraju. Problem je i taj što na ovoj općini nema dovoljnog broja policajaca. sjednica Vijeća roditelja Gimnazije ističući punu podršku mladima da daju svoj glas protiv nasilja. Na kraju rada okruglog stola zaključeno je da o nasilju, ma gdje se ono dešavalo, ne smijemo ostati inferiorni, moramo glasno reći svoj stav da smo protiv nasilja i poduzeti aktivnosti na preventivnom djelovanju. Učenicima, učesnicima okruglog stola dat je zadatak da na časovima odjeljenske zajednice diskutuju o ovoj temi i daju prijedloge lokalnoj zajednici – Općini kako preventivno djelovati na aktivnostima maloljetničke delinkvencije. Sanita Nukić

Lokalna zajednica i nasilje
Jasmina Zubić, predstavnica lokalne zajednice predložila je učenicima i školi da pred lokalnu zajednicu - općinu postave svoje zahtjeve na prevenciji maloljetničke delinkvencije, dajući na taj način podršku organizatorima i učesnicima okruglog stola. Slično je govorila i Amra Ohran, pred-

Izbor učenika generacije – šteta ili korist?
oš pred kraj 2005. godine počelo se “šuškati” o ukidanju jednog od “najnepedagoškijih” segmenata zakona u oblasti obrazovanja – izbor Učenika generacije i njegova zamjena izborom najboljih učenika po određenim oblastima. Pravilnici su se, prije toga, nekoliko puta mijenjali, ali nikada nisu dosegli onu pravu mjeru i donosili su niz problema prije svega pedagozima koji su tu “glavni”, a onda i školama općenito, učenicima i njihovim roditeljima. Čitava stvar nerijetko je završavala na sudu. Međutim, do dana današnjeg ništa se nije promijenilo... Naime, dugogodišnje iskustvo pedagoga-psihologa koji su glavni nosioci zadataka u vezi izbora učenika generacije, pokazalo je da je taj izbor postao potpuno kontraproduktivan i da je izgubio svoj prvobitni smisao. Od velikih privilegija koje sljeduju učeniku generacije (od onih materijalnih do upisa u željenu srednju školu bez prijemnog ispita) ima više štete nego koristi jer se nerjetko pokaže da određeni učenik nije na častan način došao do titule, svojim znanjem i zalaganjem, nego lobiranjem roditelja pa i makinacijama. Rezultat - na kraju prvog razreda srednje škole uspjeh je daleko od primjerenog jednom učeniku generacije. Ne treba zaboraviti da ni kriteriji u svim osnovnim školama nisu isti, uprkos jedinstvenom pravilniku bar u jednom kantonu, a učenici nerijetko mijenjaju kanton kad upisuju srednju školu što dodatno usložnjava situaciju.

Iz ugla praktičara

Kategorizacija maloljetnika
Pripadnici MUP-a Visoko upoznali su učenike i ostale goste okruglog stola o aktivnostima koje policija provodi u kontekstu maloljetničke delinkvencije. Učenicima je objašnjena kategorizacija maloljetnika, tj. da su mlađi maloljetnici od 12 od 16 godina starosti, stariji maloljetnici od 16 do18 godina starosti, a mlađi punoljetnici od 18 do navršenih 19 godina starosti. Kako je u posljednje vrijeme u porastu maloljetnička delinkvencija u školama, to većina škola na Općini ima tzv. RPZ policajca koji obilazi i nadzire školu za koju je zadužen. Učenicima je objašnjena i funkcija policajca koji nije tu da vrši represiju, već da kao školski pedagog pruži duhovnu i savjetodavnu pomoć učeniku i društvu. To su educirani policajci koji znaju obavljati svoju dužnost. Policija po pitanju maloljetničke delinkvencije obavlja aktivnosti nadzora, razgovor uz prisustvo roditelja, postupa u skladu sa Zakonom – upućuje ih institucijama nadležnim za rješavanje problema. Učenici su pripadnicima MUP-a postavili i pitanja zašto policija ne može uraditi više po pitanju prestupništva, krađa, tuča, ubistava i zašto se u takvim slučajevima policija uvijek treba čekati? Uslijedio je odgovor da policija stiže na svršen čin, obavlja uviđaj i postupa u skladu sa Zakonom. Sam zakonodavac je zaštitio maloljetnika jer novčane kazne plaćaju roditelji, jedni zakoni se odnose na odrasle a drugi na maloljetnike koji su Zakonom

J

Zar su samo “odlikaši” ponos svojih škola? Zar i vrlodobri ili čak dobri učenici ne mogu biti literarni ili likovni talenti, dobri sportisti, ekološki borci, budući uspješni muzičari, glumci i slično?
Na žalost, događa se da roditelji ne biraju sredstva da svom djetetu obezbijede laskavu titulu, koriste privatne veze, podižu tužbe bez propisane procedure, bez osnova glasno blate školu, a bilo je i primjera falsificiranja dokaza o postignućima, naročito u sportskim rezultatima van škole. Možda bi bilo bolje da jedinstveni pravilnik uopće i ne postoji, nego da svaka škola prema vlastitim kriterijima proglasi svog učenika ili učenike generacije (možda baš po nekim oblastima) jer je bilo slučajeva da bi takvu titulu mogli svijetla obraza ponijeti i učenici koji nisu odlikaši, odnosno, ne zadovoljavaju startne kriterije po pravilniku, a uistinu su zbog nečega ponos svoje škole. Također bi trebalo razmotriti opciju da se sve manifestacije na tu temu na nivou općine i kantona - ukinu. Posebno je važno da takva titula ne donosi gotov novac kako je to običaj. Učenici se mogu nagraditi na pedagoški primjenjeniji način. Ovim izmjenama nestalo bi nezdrave konkurencije, moljakanja ocjena, lobiranja, makinacija, tužbi (osnovanih i neosnovanih), učenici koji su uspješni u samo jednoj ili dvije oblasti dobili bi dodatnu motivaciju što bi vjerovatno utjecalo i na njihov izbor srednje škole i lakši upis u nju i bez odličnog uspjeha. Rječju, nestalo bi sve štete, a pedagoška korist od proglašavanja “najboljih” bi došla do punog izražaja, što je i bio prvobitni cilj izbora učenika generacije. Gorana Jovanović
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

7

Aktuelnosti

Sijati sjeme dobrog ukusa
a bih se pripremila za ispit iz sociologije odgoja željela sam saznati onako, neobavezno, još ponešto o sociologiji odgoja i obrazovanja. U googlu sam ukucala pojam sociologija odgoja. Pisalo je da je pronađeno približno 12.700 rezultata. Mnogo, pomislila sam, ali taj broj mi i nije bio toliko značajan. Pročitala sam nekoliko članaka o sociologiji odgoja i moje pretraživanje je bilo završeno. Poslije sam gledala neku televizijsku emisiju kojoj je bila tema turbo folk. Voditelj je konstatovao da na internetu postoji više informacija o Jeleni Karleuši nego o nekom doktoru koji je, naprimjer, mnogima spasio život. Tada sam se vratila na internet, ukucala sociologija odgoja i ponovo dobila 12.700 rezultata. Zatim sam ukucala Jelena Karleuša i dobila 130.000 rezultata. Ukucala sam potom Jan Amos Komenski i dobila 1.490 rezultata, pa Pestaloci i dobila 914 pronađenih rezultata. I tako sam mogla unedogled ponavljati iste radnje, rezultati bi bili slični. Sada mi onaj broj od 12.700 pronađenih rezultata o sociologiji odgoja i nije izgledao tako velik. Nisam mogla a da svoje razočarenje ne prenesem na papir.

Turbo folk i pedagogija

D

Moramo konstantno utjecati na razvoj kulture naše djece, posijati sjeme dobrog ukusa i učenicima objašnjavati svu besmislenost turbo folk tekstova

Odgoj stvara čovjeka
Komenski, pedagog koji je začetnik nauke o odgoju - pedagogije tako je mnogo ostavio društvu svojim djelima, ustvari, ostavio je blago o odgoju. Sada, eto, društvu i nije značajan (prema ovim rezultatima). Pestaloci - pedagog srca (to je bilo drugo njegovo ime), svojom plemenitošću, djelima i onim svim što je ostavio pedagogiji - društvu nije zanimljiv, značajan toliko kao Jelena Karleuša. “Ne nastojte ostvariti uspjeh, nego steći vrijednost”, veli Albert Einstein. Nažalost, čini mi se da se danas malo ko povodi za time. A trebalo bi ako želimo bogatstvo, koje se ne može kupiti (odgoj). Ne želim iznositi svoje subjektivno mišljenje o turbo folku ali žalosno on postaje važniji od odgoja društva, a to je veliki problem. Problem je zato što turbo folk svojim besmislenim tekstovima, koji su podređeni besmislenoj rimi, uzimaju ljudsko srce i um. Ko je krivac? Porodica, škola, sredina, ili svi zajedno? 8
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Po mome mišljenju, odgoju se ne pridaje tolika vrijednost u školi. Na prvom mjestu je obrazovanje i svi misle to je odgoj. Ne. Obrazovanje stvara žive enciklopedije, a odgoj stvara čovjeka. Mnogi učitelji misle da je njihova misija obrazovanje, a odgoj se realizira kroz njega. Možda, ali to nije dovoljno. U prilog tome i ova kratka poučna priča koja slijedi: Jedne noći mladić je sanjao kako ulazi u trgovinu. Iza tezge stajao je vrlo star čovjek. - Što ovdje prodajete?, upita mladić. Mudri čovjek prijateljski odgovori: - Što god želite! Mladić počne nabrajati. - Ako je tako, želio bih svjetsko jedinstvo i mir, nestanak predrasuda i siromaš-

tva, više ljubavi i sloge među različitim religijama, jednaka prava za muškarce i žene. U tom trenutku starac ga prekine: - Oprostite, mladi gospodine, niste me dobro razumjeli. Mi ne prodajemo plodove. Mi prodajemo samo sjemenje. To sjemenje je odgoj. Mi moramo utjecati na razvoj kulture naše djece, posijati sjemenje dobrog ukusa. Apelujem na nastavnike muzičke kulture da učenicima objasne svu besmislenost turbo folk tekstova. Ne sumnjam da oni to čine ali potrebno je intenzivnije o tome diskutirati. Ništa nije važnije od kvalitetnog odgoja individue, jer individua čini društvo (pa nije važnija Karleuša). S obzirom na to da sam pedagog može se steći utisak da sam

Aktuelnosti
već profesionalno deformisana i da sam od onih koji smatraju kako je njihova struka najbitnija. Za opstanak društva moja struka to i jeste. Zbog toga čovjek mora učiti, odgajati, to ne treba biti cilj samo pedagoga već svakog pojedinca. Tu svijest treba razviti sociologija obrazovanja. Ne smijete stati sa učenjem, jer onda ćete nauditi društvu. Frank Tiger je rekao jednu sjajnu misao: “Učenje je nešto što se nastavlja ili nije ništa”. je drugačiji. Naime, smatram da turbo folk nije nastao kao proizvod državnog uređenja, već je, naprotiv, rezultat nestanka bilo kakve državne kontrole. Država je izgubila svaki utjecaj na razvoj kulture, pa je stoga pravi kulturni model izgubio svaku podršku, a ta državna kriza je otvorila vrata turbo folku, napitku laganom za konzumiranje. njim sam kao u braku / mobilni telefon / mi daje curu svaku…” Ne znamo da li je autor zaista u pravnom braku sa telefonom, ali ako nije on će mu pomoći da ima “curu svaku”. I na kraju jedan paradoks: mobitel je oličenje najsuvremenije tehnike, a pjesma o njemu izašla je iz pera osobe koja se nalazi na prijelazu iz divljaštva u varvarstvo.

Tekstovi turbo folka
Kako bi čitaocu bilo jasno zašto je turbo folk opasan, a iznad svega besmislen, ponudit ću nekoliko tekstova vrlo popularnih pjesama, u kojima se bezobzirno ponižava kako jezik tako i ljudsko srce i um. Tekstovi turbo folka su okrenuti vezama, romantici i ljubavi. Vizuelno, postoji čvrsta orijentacija prema slikama glamura, bogatstva, “dobrog života”, svijet naseljen mladim ženama u minjacima koje voze skupe automobile, žive u prostranim kućama i provode vrijeme u hotelskim barovima, a naveče se prepuštaju “seksualnim delicijama”, te zadovoljavaju svoje muškarce poput robinja... “Koka-kola, malboro,suzuki / diskoteka, gitara, buzuki/ to je život to nije reklama / nikom nije lepše nego nama…” Svojevremeno je vrlo popularni pjevač Joksimović pjevao vrlo “emotivne” stihove: “Sve je moje tvoje / samo dođi ne pitaj za cenu / ništa nije skupo kad kraj sebe imam pravu ženu / i reći ću svima što me zovu i slepim i glupim - dobro je dok imam čime da je kupim.” Ljubav je ovdje svedena na imovinskopravne odnose. Autor nam poručuje da se sve može kupiti, pa i ljubav. Istina, popularni pjevač sada snima nešto što nije turbo folk, jednu kvalitetnu muziku. Ali možda je malo kasno, jer su mnoga djeca odrasla uz ovakve i slične njegove tekstove i tako ostala da robuju ovom konzumentu. Nevjerovatno, ali jedan autor je posvetio i jednu pjesmu svom mobilnom telefonu. U njoj imalac pomenutog uređaja obznanjuje javnosti da ima mobilni telefon, pa kaže: “Ja ga imam ljudi, on mi širi grudi”. Ovo kaže jer tako nalaže rima. Čim kažete “ljudi” rima traži “grudi” i obrnuto. Čime mu širi “grudi” - radošću, nadom, ne kaže, samo znamo da ga mobitel čini širokogrudnim. Dalje kaže: “Bez njega ne mogu ni da se smejem.” Aristotel je rekao da od svih životinja jedino čovjek može da se smije, tako da ako autoru ove pjesme oduzmete mobitel lišit ćete ga najljudskije osobine - smijeha. Zatim kaže da ga po njemu (mobitelu) znaju. On je dakle, neotuđivi sastojak vlasnikovog identiteta. “Mobilni talefon / s

Besmislene rime
Autor slijedećih stihova očigledno ne zna za šta služe pojedine institucije, pa kaže: “Kad me budu drugovi iz kafane vodili / pred tom kućom opet staću / iz sveg glasa zapjevat ću / nek vode me u sud i kažu da sam lud…” On, dakle, ne zna da je sud mjesto gdje se izriče kazna zbog narušavanja javnog reda i mira, a ne mjesto gdje se daje mišljenje o duševnom zdravlju. Stihove slijedeće pjesme ne mogu komentarisati jer se radi o neartikulisanim glasovima i uživanju autora u besmislicama: “Cupa, cupa, zumba, zumba / sijeno, slama, sir, salama, cikla nikla, cikla rikla, Afrika, paprika…” Zatim, imamo jednu pjesmu u kojoj je izražena duboka molba prema dragom da svoju dragu oženi i tako joj pokaže da je voli, a ona mu za to daje obećanje da će mu život biti “kao san”: “Oženi me i shvatiću te ozbiljno / ako se stvarno volimo sad mi dokaži / oženi me / biće ti život kao san / medeni mjesec svaki dan / obećavam…” Ne znamo da li mu to stvarno obećava ili zato sto se rimuje “dan” i “obećavam”. Jedna od glavnih predstavnika turbo folka je Seka Aleksić koja sebe naziva “umetnicom”. Ta “umetnost” sadrži toliko primitivizma, vulgarizma, nemorala, besmislenosti. Stoga ne možemo reći da je riječ o bilo kakvoj umjetnosti. “Prilaziš lagano za moj sto siguran u sebe sto posto / pitaš dal‘ se znamo /ooo / hajde da se malo foliramo…” Kao u mnogim stihovima sve je podređeno besmislenoj rimi: ooo-foliramo. U njenoj drugoj pjesmi autor naglašava kako se djevojka prvi put vidjela sa dragim, a odmah dalje nastavlja: “…ko’ da sutra ne postoji / žurim da me zagrliš / nisam laka al‘ se bojim da ćeš to da pomisliš.” Dakle, djevojka se prepušta strastima nekome koga prvi put vidi ali ipak nije laka. Upravo sam iz ovog stiha pomislila kako se ipak donekle kaje zbog toga, ali me razuvjeri slijedeći stih: “…dok mi u trenutku žara tvoja burma kožu para / znam da sam

Fenomen turbo folka
Turbo folk je glazbeni stil nastao u Srbiji u ranim 1990-im. Nastao je iz pop-folk stila, popularnog među ruralnim stanovništvom. Na njegovu popularnost utječe vrlo velika sličnost jezika (hrvatski, srpski, bosanski). Definiciju turbo folka dao je crnogorski pjevač Rambo Amadeus: “Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije muzika. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sistem ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu samo dao ime.” Turbo folk je nastao iz pop-folka glazbenog stila uz veliki utjecaj modernih stilova. Mišljenje je da je glavni promotor turbo folka bio režim Slobodana Miloševića u Srbiji, za vrijeme ratova na Balkanu, te međunarodne izolacije, kada su se tražili svi načini da se zabavi stanovništvo. Ali, činjenica je da se turbo folk proširio i van granica Srbije, u ratom zahvaćene BiH i Hrvatsku. Osim u Srbiji, gotovo u isto vrijeme, turbo folk je nastao na teritoriji Grčke, pod imenom laika, no osim jezika ima iste osobine kao i srpski turbo folk. (Ne)kultura turbo folka se veže uz lijepe djevojke, plesačice po stolovima u narodnjačkim klubovima, uz obilje alkohola, ponekom tučnjavom, pa i pucnjavom. Izučavanje ovog naizgled marginalnog fenomena ili područja (popularne masovne muzike) nije zanimljivo samo zbog svojih kulturnih aspekata, već je prije svega zahvalno kao izvanredan indikator za ozbiljna politološka, sociološka, čak i filozofska pitanja. Pomenit ću samo neka od njih: odnos globalnog i lokalnog, odnos elitne i masovne kulture, odnos političke i kulturne moći, pitanje položaja kulture u tržišnoj ekonomiji, pitanje dozvoljenih i poželjnih granica intervencije države u sferi kulturnog stvaralaštva... Iako je u ovom tekstu navedeno kako se smatra da je turbofolk nastao pod utjecajem režima Slobodana Milošević moj stav


PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

9

Aktuelnosti
pogriješila / što ti se predajem / al‘ se ne kajem…” Autor nam poručuje da se čovjek treba prepuštati trenutnim strastima: “Ima da gori dok me skidaš vrelim pogledom / ima da sluti da bi se nje zbog mene odreko’ / ima da sluti da zbog toga nisam normalna / baš mi se sviđa tvoja devojka.” Očigledno je autoru Sekinih pjesama sve u strastima. Druga djevojka treba da gori dok njen dragi nekog drugog skida “vrelim pogledom”. Ali nije sve baš loše u ovoj pjesmi jer konačno i autor postaje svjestan da nije normalan. Pjevačica bi mogla biti i lezbejka jer to na kraju sugerira (samo primjećujem, ali ne tvrdim). Koliko i sama pjevačica vjeruje u svoju popularnost i tako istovremeno pokazuje svoje lično neznanje govori to što je neka studentica muzičke akademije pisala diplomski rad o temi turbo folka, pa je tako napravila intervju sa Sekom Aleksić. Pjevačica je izjavila: “Mnogo sam sretna, nalazim se u diplomskom radu, vrlo sam popularna.” Auror slijedećih stihova je vjerovatno građevinski radnik: “Izvukla si ciglu iz temelja ljubavi naše / samo deca ostaše / beton i malter na srcu ti piše / stubovi od tuge se iskriviše.” Osim što je ponovo sve podređeno besmislenoj rimi, ostaje nejasno zašto je građevinski materijal bio inspiracija u ovoj pjesmi. S obzirom na to da se kaže “samo deca ostaše”, autoru je to nedovoljno, čini nisu žalosni postali bi smiješni. Kroz tekstove turbo folka je stavljanje materijalne vrijednosti na prvo i najvažnije mjesto. U njima je obezvrijeđena čovjekova ličnost, identitet i dostojanstvo. Sve je okrenuto prema ispunjenju materijalnih i hedonističkih želja. Bersong je imao razloga da izrazi strahovanje zbog toga što napredak ljudske humanosti i duhovnih vrijednosti zaostaje za tehničkim napretkom. Albert Einstein je jednom rekao: “Ne nastojte ostvariti uspjeh, nego steći vrijednost”. Čini se da se danas malo ko povodi za time. U ovom radu je priložen samo mali broj primjera tekstova turbo folka a njih je bezbroj i jasno se može vidjeti koliko ubijaju ljudski um, srce, moral. Kada sam naglasila jednom kolegi da pišem rad o turbo folku rekao mi je: “Zašto o turbo folku, pa to nije toliki problem, bolje da si pisala o problemu droge, jer od toga ljudi gube život od turbo folka ne”. Da, to je tačno. Od droge ljudi gube život i oni znaju da poslije droge slijedi smrt. Na svu sreću, protiv toga se bori cijelo društvo, škole, svi. Turbo folk je tihi i skriveni ubica. Ubica ljudskog uma. Jasno da se opasnost od droge ne može uporediti sa opasnošću od turbo folka, ali turbo folk je svakako opasan. Zadaća, prije svega, pedagoga jeste borba protiv onoga što šteti i uništava kulturu. Niti jedno sredstvo nije moćno kao odgoj, pa iz toga slijedi da pedagogija kao nauka o odgoju može i mora sačuvati moralne i kulturne vrijednosti. Kada govorimo o turbo folku moguće da neko kaže poznatu latinsku krilaticu da se “o ukusima ne raspravlja”, no raspravljati se mora ako se uvidi da ljudski um opsjeda sredstvo gotovo jako, usudila bih se reći, kao i droga, samo tiho i prikriveno. Možete odlučiti da nikada ne probate pušenje, drogu, alkohol i druga opojna sredstva, ali ne možete odlučiti da nećete slušati turbo folk, jer slušat ćete ga na ulici, u sredstvima javnog prevoza (što se često događa). Ako već ne možemo spriječiti proizvodnju tog primitivizma, onda možemo spriječiti da se to konzumira svjesno. No, mnogi kulturni radnici ipak upozoravaju na negativne posljedice turbo folka. Nadam se da sam donekle otkrila probleme koje daje turbo folk i utjecala na one, mnogo kompetentniji od mene, da o ovom problemu govore kada već država neće. Selma Rizvan

Bitno je rimovanje
Jedna druga “umjetnica” pjeva trenutno vrlo popularnu pjesmu: “Romale, romali”. Mnogi tinejdžeri ali i odrasli su očajnički pokušavali pronaći značenje riječi romale. Tako su oni koji nikada nisu koristili niti jedan rječnik sada pokušali da to pronađu. Kao i mnoge i ova pjesma je besmislena i kontradiktorna: “Vatreni znak na nebu jak / i noćni vetar lud i vreo / prevari me / uspavaj me / dobro si počeo / romale / romali / samo to reci mi / i skidam kaiš na sandali / pojas na haljini / na te reči čarobne / romali / romale…” Dakle, dragi je prevario a zatim uspavao, možda je trebalo biti obrnuto? Po autoru, ovo je dobar početak ljubavi. Te riječi su čarobne vjerovatno zato što se rimuje “romale” i “čarobne”. Jedna televizijska emisija bila je posvećena samo ovoj “umjetnici” i autoru ovih stihova. Ona je izjavila da nikada ne bi mogla pjevati ono što nije moguće da se dogodi i pjeva samo ono u čemu “sebe pronalazi”. Pitam se da li je imala na umu i ovu pjesmu!? Voditeljica je sa očiglednom subjektivnošću toplo preporučila slušanje ove muzike. Karleuša poručuje svome dragom da “ono što bi s njom uradi sam”. Na ovako primitivan rječnik i ove misli bespotrebno je davati bilo kakav komentar osim poruke da se ovakvi stihovi moraju zabraniti. 10
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

se da je puno važniji sav taj građevinski materijal. Slijedi još nekoliko tekstova koji su toliko besmisleni i primitivni da je bespotreban bilo kakav komentar i ostaje samo žaljenje što su mnogi to slušali i tako uništavali svoj um i srce. • “Varao me dragi, neka nek je zdrav i živ, kad ga žene vole, nije, nije kriv.” • “Moja mala nosi suknju mini, ispod mini piše skini, moja mala nosi suknju maksi napisala taksi.” • “Što na kafu zoveš mene kad nemaš samlevene?” • “Nemoj da plačeš na mom kućnom pragu da mi nova vrata ne povuku vlagu.” • “Nisam majstor da napravim bure al’ sam majstor da osvajam cure, nisam majstor da lepim tapete al’ sam majstor da napravim dete.” • “Skočit ću sa sedmoga sprata rodila mi žena a ja nisam tata.” • “Kuče laje, a ja mislim ti si, otišo si sarmu probo nisi.” • “Ja te volim, ja te obožavam, ja bi s tobom da se razmnožavam.”

Ubica ljudskog uma
Da bih mogla bilo šta pisati o lošem utjecaju turbo folka morala sam prethodno da dam primjere nekoliko tekstova turbo folka kako bi se čitalac uvjerio da to zaista predstavlja opasnost da društvo izgubi svaki smisao za kulturom. Svi ovi tekstovi da

Aktuelnosti

Roditeljska pomoć u ispunjavanju školskih obaveza djeteta

Istraživanje

P

O rezultatima istraživanja sprovedenog u 13 osnovnih škola sa područja općina Gračanica i DobojIstok, a kojim je bilo obuhvaćeno 287 učenika petog razreda i 281 roditelj
vanje, što ono predstavlja jedan vid saradnje porodice i škole i što bi roditelji mogli podsticati kod svoje djece još veću želju za znanjem. U ovom istraživanju značaj se ogleda i u tome što bi roditelji provodili puno više kvalitetnog vremena sa svojom posebno se realiziraju sadržaji koji se odnose na uspjeh učenika i redovno pohađanje nastave. Ponekad roditelji ističu da u tom pogledu nastavnici previše traže od učenika. Ipak roditelji sarađuju sa školom putem direktnih kontakata sa nastavnicima, putem izravnih razgovora, međusobnih posjeta, roditeljskih sastanaka itd. Međutim, nedovoljan je odaziv roditelja onih učenika koji imaju slabiji uspjeh u školi. A upravo u ovom slučaju roditelji treba da pružaju što više pomoći i zanimanja za svoje dijete. Roditelji trebaju ostvariti uvid i pružati pomoć svojoj djeci samo u slučajevima kada dijete poslije uloženih vlastitih napora naiđe na kakvu prepreku koju ne može samo savladati. I takva pomoć podliježe određenim kriterijima. Naime, roditelji ni tada neće raditi zadatke umjesto djeteta, nego će mu pokazati i uputiti ga na lakše i slične primjere, odnosno pružit će pomoć u rješavanju analognih zadataka, tako da će učenik biti u mogućnosti da poslije ovih uputa samostalno pristupi izradi zadanog zadatka. Nakon toga, i po mogućnosti uvijek, roditelj treba ostvariti uvid, tj. pregledati sve urađene zadatke. Stalno ostvarivanje uvida u izradu zadataka ima posebno odgojno značenje, naročito s gledišta odgoja uredne, odgovorne i naviknute ličnosti za stalan rad (učenje). Obrazovni nivo roditelja je značajan faktor u odgoju djece. Posebno ako su oba roditelja obrazovana, bez obzira da li bila zaposlena ili ne. Ovakvi roditelji se više interesuju za uspjeh djece. Međutim, roditelji mogu sa svoje strane dosta pomoći bez obzira na stupanj obrazovanja. Oni trebaju shvatiti da nije učenje samo čitanje gradiva iz knjige, koje svakodnevno upražnjavaju
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

oznato je da se u školi ne stiču samo nova znanja, već se razvijaju i druge sposobnosti i osobine ličnosti. Stoga bi nastavnik trebao dobro upoznati sposobnosti svojih učenika kako bi cilj školskih zadataka mogao biti ostvaren. U suprotnom, nastavnik bi trebao ulijevati snagu i samopuzdanje učenicima, jačati kod njih volju, te im tako ukazati na sposobnosti koje oni posjeduju, a koje su potrebne da bi oni mogli ispunjavati školske zahtjeve. Svaki nastavnik bi u odmjeravanju zahtjeva učeničkih obaveza trebao polaziti od potreba i mogućnosti svakog učenika. Neki smatraju (roditelji i nastavnici) da je temeljna komponenta odgoja učenje, zanemarujući tako igru i odmor. U skladu s tim, učenje bi trebalo biti osnovna briga i preokupacija svakog djeteta. Ovakav stav je pogrešan. Bez igre, zabave, razonode i odmora nema djelotvornog učenja. To se može vidjeti u postupku roditelja koji reduciraju igru svoje djece u vrijeme kada oni dobivaju slabe ocjene u školi. Međutim, pitanje slabe ocjene rješava se pravilnim organiziranjem radnog vremena učenika tj. rasporedom svih aktivnosti u toku dana i sedmice. Roditelji i nastavnici trebaju pomoći u pravljenju plana. Već ovim je naglašena uloga roditelja u ispunjavanju školskih obaveza djeteta. Stalno ostvarivanje uvida u izradu zadataka djeteta od strane roditelja ima posebno odgojno značenje. Roditelji tako utiču na formiranje pozitivnih navika koje su dobar temelj za obrazovni razvoj mlade ličnosti. Značaj istraživanja ovog problema leži u tome što pomoć koju će roditelji pružiti svojoj djeci ima veliko odgojno djelo-

djecom, što bi imali bolji uvid i saznanja o sposobnostima, mogućnostima i potrebama svoje djece, a ujedno bi ovi postupci doprinijeli tome da porodica zadrži status primarnog odgojnog faktora.

Roditelji i škola/roditeljska pomoć
Saradnja škole sa porodicom se programira svake školske godine. U sklopu toga

11

Aktuelnosti
njihova djeca, nego je to i osiguranje uslova da djeca posjećuju značajnije kulturne i vjerske manifestacije, zatim da djeci ne nabavljaju samo enciklopedije, nego da još više svoju djecu upućuju i insistiraju na čitanju tih enciklopedija, memoara, putopisa, beletristike i sl. Na ovaj način roditelji formiraju pozitivne navike koje su dobar temelj za obrazovni razvoj mlade ličnosti. Rezultati istraživanja pokazuju da 159 roditelja (57%) smatra da ih nastavnici upoznaju sa Nastavnim planom i programom na početku školske godine, a 122 roditelja (43%) se izjasnilo da ih nastavnici ne upoznaju s istim. Prilikom anketiranja pitali smo i roditelje i učenike da li dijete traži pomoć za izradu domaće zadaće. Ustanovljeno je da 18% učenika uvijek traži pomoć, a 65% ponekad i 17% nikad, a i roditelji su dali slične odgovore. Postoji statistički značajna razlika između odgovora. S obzirom na problem koji se istražuje izuzetno je važno koliko roditelji i djeca provode vremena zajedno. Dobijeni su ovakvi podaci:
F Roditelji Učenici 14 6 A 5% 2% 60 83 B 21% 29% 58 58 C D UKUPNO 281 287 100% 100%

Cilj i zadaci istraživanja
Učenje i ispunjavanje školskih obaveza je isključiva obaveza učenika, a roditelj je tu da mu pomogne posredno ili neposredno. Neposredno je kada se djetetu pomogne da napravi svoj plan rada i zabave, ili mu objasni ono što ne zna. Griješe oni roditelji koji misle da je bolje svom djetetu napisati zadatak nego ga objasniti. Djeca to, zapravo, od njih i ne očekuju. Stoga je cilj ovog istraživanja da se ispita, analizira, utvrdi i interpretira koliko roditelji pružaju pomoć u ispunjavanju školskih obaveza djeteta. Zadaci istraživanja su: 1. Istražiti, utvrditi i analizirati da li je djeci/učenicima potrebna pomoć njihovih roditelja da ispune svoje obaveze. 2. Istražiti, utvrditi i analizirati da li roditelji pružaju pomoć djeci da ispune svoje školske obaveze. 3. Istražiti, utvrditi i analizirati oblik roditeljske pomoći.

21% 149 53% 20% 140 49%

Tabela 2 Koliko vremena roditelji i djeca provode zajedno Odgovori koji su ponuđeni su bili: A - nijedan sat, B - 1 sat, C - 2 sata i D - 3 i više sati. Većina roditelja smatra da provodi dovoljno vremena sa svojim djetetom u toku dana (73% ili 204), dok njih 77 tj. 27% smatra da ne provodi dovoljno vremena zajedno. Drugi zadatak bio je istražiti, utvrditi i analizirati da li roditelji pružaju pomoć djeci da ispune svoje školske obaveze.
f Roditelji Učenici 170 172 DA 61% 60% NE 26 23 9% 8% PONEKAD 85 92 30% 32% UKUPNO 281 287 100% 100%

Hipoteza, uzorak, tehnike i instrumenti istraživanja
U skladu sa naznačenim ciljem istraživanja postavljena je sljedeća hipoteza: • Pretpostavlja se da roditelji ne pružaju dovoljno pomoći djeci kako bi ona ispunila svoje školske zadatke i obaveze. Kad je riječ o uzorku treba istaći da su populaciju istraživanja činili učenici i njihovi roditelji iz 13 osnovnih škola sa općina Gračanica i Doboj-Istok. Uzorak je činilo 568 učesnika, i to 287 učenika petog razreda i 281 roditelj. Tehnika koja je korištena u ovom istraživanju je anketiranje. Instrument korišten u ovom istraživanju je upitnik, odnosno, anketni list: • upitnik za učenike i • upitnik za roditelje.

Tabela 3 Uvid u izradu domaće zadaće Iz gore date tabele može se vidjeti velika sličnost u dobijenim odgovorima na pitanje koje je u direktnoj vezi sa postavljenim zadatkom. Hi-kvadrati koji su dobijeni veći su od granične vrijednosti. Od 287 učesnika-učenika, 262 njih ili 92% je navelo da ima povoljne uslove za učenje, dok njih 19 (6%) smatra da ponekad ima povoljne uslove, a 6 učesnika (2%) nema povoljne uslove za učenje. Ako je roditelj upućen u plan aktivnosti svog djeteta, onda on treba da zna da neke radne obaveze koje obuhvataju kućne poslove, rad oko kuće, u bašti i sl., ukoliko ih dijete ima, mogu znatno da utiču na ispunjavanje školskih obaveza djeteta. Pošto je 32% i 9% učesnika potvrdilo da djeca imaju radne obaveze kod kuće, 165 roditelja (56%) se izjasnilo da ispunjavanje te obaveze ne traje duže od jednog sata, 61 roditelj (22%) smatra da su njihova djeca zauzeta radnim obavezama od jednog do dva sata, 38 roditelja (13%) se izjasnilo da im treba dva do tri sata i 26 roditelja (9%) da im treba više od tri sata. Da bismo bili sigurni u to koliko su roditelji uključeni u tok procesa učenja svog djeteta, sam roditelj treba da zna njegov raspored aktivnosti, koje svako dijete-učenik treba da ima kako bi nesmetano mogao ostvarivati svoje zadatke i uživati u svom slobodnom vremenu. Javila se razlika u odgovorima koje smo dobili od roditelja i učenika. Dobijeni odgovori su predstavljeni u tabeli:
F Roditelj Učenik 155 182 DA 55% 63% 126 105 NE 45% 37% UKUPNO 281 287 100% 100%

Analiza i interpretacija rezultata istraživanja
Prvi zadatak bio je istražiti, utvrditi i analizirati da li je djeci potrebna pomoć njihovih roditelja da ispune školske obaveze. Od ukupnog broja anketiranih 238 ili 85% roditelja i 205 ili 71% učenika izjavili su da svakodnevno razgovaraju o školskim obavezama, dok su 38 ili 13% roditelja i 5 ili 2% učenika izjavili da nikad ne razgovaraju o tome. Izračunati hi-kvadrati su veći od granične vrijednosti na razini sigurnosti 95%, tako da postoji statistički značajna razlika u odgovorima u oba slučaja.
F Učenik % DA 83 29 NE 65 23 PONEKAD 139 48 UKUPNO 287 100

Tabela 1 Da li učenici osjećaju potrebu za roditeljsku pomoć u ispunjavanju školskih obaveza 12
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Tabela 4 Plan aktivnosti djeteta

Aktuelnosti
Od ukupno 281 roditelja, njih 193 ili 69% se izjasnilo da vode računa o aktivnostima svog djeteta, njih 23 ili 8% ne vodi računa, a njih 65 ili 23% samo ponekad. S druge strane 76 učenika ili 27% ima potrebu za većom roditeljskom pomoću, njih 145 ili 50% nema tu potrebu, a 66 ili 23% učenika ponekad osjeća da treba pomoć, a to ovisi od vrste obaveza koje imaju u datom trenutku. Treći zadatak bio je istražiti, utvrditi i analizirati oblik roditeljske pomoći. Podaci do kojih se došlo prikazani su u sljedećoj tabeli, a odnose se na oblik pomoći koju roditelji pružaju svom djetetu prilikom izrade domaće zadaće. Ponuđeni su sljedeći odgovori: A – roditelj i dijete zajedno riješe zadatak, B – roditelj pokaže rješenje na sličnom zadatku, C – roditelj pokaže gdje će dijete naći rješenje, D – roditelj ne pruža potrebnu pomoć djetetu, E – roditelj uradi zadatak umjesto djeteta i F – dopisati odgovor po izboru.
F Roditelj 40 A B C 5 8 D E F UKUPNO

Jedan od načina kako da roditelji pomognu svojoj djeci je u dobivanju informacija od nastavnika kako to da urade. Tako 179 ili 64% roditelja traži pomoć od nastavnika, dok 102 ili 36% ne pita nastavnike za njihovu pomoć. Ovdje se javlja razlika u odgovorima, jer je hi-kvadrat (41.59) veći od granične vrijednosti (19.67).

Preporuke za djelovanje
Umjesto da u ovom radu iznesemo zaključke koji slijede iz analize, mi smo se odlučili da prikažemo nekoliko preporuka za djelovanje koje je moguće realizovati na nivou škole. Nakon što nastavnike i roditelje upoznate sa rezultatima istraživanja, preporučujemo da zajedno sa ostalim nastavnicima sprovedete neke od sljedećih aktivnosti u školi: • Na Nastavničkom vijeću upoznajte nastavnike sa rezultatima ovog istraživanja. • Održite opšti roditeljski sastanak na kojem ćete predstaviti roditeljima rezultate ovog istraživačkog rada. • Odredite “dane otvorenih vrata” i roditelje upoznajte s programom koji im nudite – odredite termin kada i gdje vas roditelji mogu pronaći. • Ponudite roditeljima nove informacije o razvoju i sposobnostima djeteta putem različitih brošura, stručnih časopisa i literature i slično. • Osposobite jedan kutak škole (prostoriju) u kojoj bi se izvodili posebni programi za roditelje – pedagoške radionice, predavanja, seminari i prikupite stručnu literaturu, čak i pristup internetu, te omogućite roditeljima da istražuju i pronalaze rješenje za pitanja koja ih tište. Aktiv pedagoga općina Gračanica i Doboj-Istok

14% 179 64% 25 9%

2% 10 3% 22 8% 281 100% 3% 7 2% 11 4% 287 100%

Učenik 131 46% 106 37% 24 8%

Tabela 5 Oblik pomoći koju roditelj pruža djetetu Kako bi roditelj mogao pružati pomoć svom djetetu, njegova je dužnost i potreba da stalno i redovno dolazi na roditeljske sastanke, pa i na informacije u toku školske godine. Tako smo dobili podatke da 252 ili 90% roditelja smatra da redovno dolaze na roditeljske sastanke, a 29 ili 10% ne dolazi redovno. Slične podatke smo dobili i od učenika: 269 ili 94% njih smatra da njihovi roditelji redovno dolaze na roditeljske sastanke, a 18 ili 6% učenika smatra da njihovi roditelji ne čine to redovno. Hi-kvadrat je izuzetno visok i nadmašuje graničnu vrijednost u odgovorima roditelja, dok kod učenika iznosi 13.72 i manji je od granične vrijednosti.

Literatura • Brkić, M., Hadžić-Suljkić, M., (2001), Preopterećenost učenika, Tuzla, JELA EDUCA • Dragičević, Č., Tenjović, L., (1999), Statistika za psihologe, Beograd • Mužić, V., (1977), Metodologija pedagoškog istraživanja, Zavod za udžbenike “Svjetlost”, Sarajevo • Rosić, M., (2002), Zrnca-biseri pedagogija, Priručnik za nastavnike, pedagoge, psihologe i roditelje, Sarajevo • Stevanović, M., (2000), Obiteljska pedagogija, Varaždinske Toplice, Tonimir • Stojaković, P., (2003), Psihologija za nastavnike, Banja Luka, Prelom • Rosić, M., (2002), Zrnca-biseri pedagogija, Priručnik za nastavnike, pedagoge, psihologe i roditelje, Sarajevo • Tomić, R., Osmić, I., (2005), Didaktika, Tuzla, Denfas • Đozić, N., (2005), Roditelji u ulozi partnera škole, Didaktički putokazi, br. 35, Zenica • Kovačević, S., (2005), Savremeni oblici saradnje roditelja i škole, Didaktički putokazi, br. 37, Zenica • Skelić, Dž., Skelić, B., (2005), Roditeljski angažman u slobodnom vremenu i školski uspjeh njihove djece, Didaktički putokazi, br. 34, Zenica
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

13

Aktuelnosti

Uz Dan planete Zemlje

oda je, doista, najvrjedniji Božiji dar Zemlji, najljepši ukras ovog svijeta, ali i uvjet njegovog postojanja. Bez vode svijet i ne bi bio svijet, nego tek pusta, siva i ružna gruda mrtvoga kamena. Kada se govori o mogućnosti života na nekom planetu, tada se pita: ima li tamo vode? Ako nema ni života, a za taj se planet ne kaže da je svijet, nego nebesko tijelo. Životu nije ništa neophodnije od vode, voda i život su bezmalo istoznačnice, voda uvijek asocira na život, a život po svome određenju nužno upućuje na vodu. Voda je, dakle, uvjet života, ali i njegovo sredstvo, simbol i ukras. To naravno ima i svoje dublje značenje, šta više, ovim se iskazom nalazimo u samome iskonu stvaranja svega postojećeg. Jer, od četiri praelementa koja tvore materijalnu osnovu svijeta (o čemu su još stari filozofi mnogo govorili): zemlja, voda, vatra i zrak, voda je najtemeljniji element života. Bez zemlje, vatre i zraka život je moguć, bez vode je, pak, nezamisliv. Da bismo shvatili zašto je to tako, poslužimo se Inb Arabijevim tumačenjem osjećanja bola koji Ejjub, a. s., (Job) podnosi jer ne može dospjeti do “neizvjesnosti”. Njegov bol je nepodnošljiv, ali ne u fizičkom nego u duhovnom smislu, njega razdire muka nezadovoljne i necjelovite duše koja žudi za “mudrošću Nevidljivog”. Da bi mu odstranio veliku bol, Bog upućuje Ejjuba na vodu koja pokraj njega teče i naređuje mu da se u njoj opere: “Ovdje voda simbolizira Život koji kola diljem svih egzistenata, a cjelina – prati sebe u vodi – znači zagnjuriti se u vodu egzistencije i spoznati tako realnost egzistencije. Ako je, dakle, voda neophodan uvjet životu svih postojećih bića, Voda Života je uvjet i pretpostavka životu uopće i svakoga čovjeka voda koju on pije, kojom se hrani i kojom se čisti povezuje sa Životodajnom Vodom, kao što je svaka ljudska misao proistekla iz sveobuhvatnog Božanskog Uma i Njegov je dio. Čovjek ne bi mogao misliti da mu je usađena klica toga beskonačnoga Uma, kao što ne bi mogao ni živjeti da voda koju pije nije kapljica Mora Života. Doticanje vode je uvijek iznova susretanje suštine opstojnosti svoga svijeta, tj. ponovljeno udovoljavanje žudnoj duši za izvorom svoje žeđi. Ako je, dakle, pijenje vode utaživanje žeđi trošnog tijela, a pranje vodom čišćenje spoljašnje tjelesne prljavštine, onda je svako novo uranjanje duše u Vodu Života istovremeno i utaživanje njezine žeđi i njezino pročišćenje. Pri tome, uopće nije riječ o metafori, pošto je voda u kojoj nastajemo, od koje živimo i koju koristimo “prigodan” izraz Božije milosti da iz beskrajnog obilja Mora Života daruje ovome svijetu onoliko koliko mu treba da bi na njemu mogao postojati život. Bog nam vodu daje kako bismo održavali život i uljepšavali svijet, ali i kako bismo mogli neprestano biti u blizi-

V

Hadvaoizacija Vode Života
beskompromisnoj i nezajažljivoj trci za novim bogatstvima, konformistički podređujući utilitarnom, kratkoročnom, ljudskom cilju sve ono što ga okružuje; zrak, vodu, tlo, minerale, čovjek je i sam život na Planeti učinio nesigurnim i neizvjesnim. Bio je to sigurno jedan od razloga zbog kojih je, sada već daleke 1972. godine, na Prvoj svjetskoj konferenciji o zaštiti čovjekove okoline, održanoj u Štokholmu, tadašnji generalni sekretar UN Kurt Valdhajm upozoravao: “… Prvi put u svojoj povijesti čovječanstvo se našlo pred stvarnom svjetskom krizom koja obuhvata sva živa bića, sav biljni svijet, čitav sistem u kojem živimo i sve nacije, velike i male, razvijene i one u razvoju. Ta kriza se tiče doslovno svakog i pogađa, posredno ili neposredno, gotovo sve ljude…” Ovo i brojna druga upozorenja o globalnoj opasnosti za život na Zemlji i sam život Zemlje, dovelo je do inicijative za uvođenje posebnog dana – Dana planete Zemlje, u funkciji simboličnog podsjećanja na globalni, planetarni smisao i značaj određenih ljudskih aktivnosti. Taj dan, kao što je poznato, je 22. april, a redakcija našeg lista se opredijelila da, tim povodom, iz knjige “Bosna u Ogledalu” Džafera Obradovića objavi esej “Hadvaoizacija Vode Života”.
ni stvaralačkog Bitka svijeta, osjećati ga kao smisao, nadahnuće i ljubav. Sve je živo prožeto vodom kao dahom Božije sveprisutnosti i sve je “poronjeno u Ocean Života”, kroz sve što bitiše struji stvaralački impuls Vode Života. Tako su, dakle, život i voda tek dva imena iste pojave, kojom se iskazuje smislenost postojanja svijeta. Voda u pojavnom ispoljavanju svijeta ima ulogu kvasca (hamir), stvari koje još-nisu-žive su poput brašna koje tek djelovanjem vode, tj. kvasca, oživljavaju, postajući tijesto (agin). Život je, doista, nalik tijestu: u jednom i u drugom se radi o prožimanju materije i duha, krutog i tečnog, suhog i mokrog, nedjelatnog i stvaralačkog. Kao i tijesto, i život je smjesa Zemlje i Vode Života. “Cijeli svijet Bitka jeste pod izravnim utjecajem Univerzalnog Duha. Tako sve stvari koje postoje jesu bez ikakve iznimke u dodiru s njim, i jesu, prema tome, žive. Samo se razlikuje način na koji su one dodirnute i na koji se na njih uticalo, gledano od jedne do druge, a sve opet

U

u sukladnosti s predisponiranosti svake od njih. Drugim riječima, stvari se jedna od druge razlikuju po jačini, intenzitetu Života koji manifestiraju, ali sve su one iste po tome što zadržavaju svoja sopstva usred sveprožimajućeg Života.” Ne bi se, naravno, smisao izrečenog stava uopće promijenio da se izraz “sveprožimajući Život” zamijeni izrazom “Voda Života”. Stoga je istinska žudnja za vodom žudnja ljudske duše sa blizinom svoga Stvoritelja. Gdje je, pak, ta žudnja odsutna, prisutna je žednja. Žudnja duše je izraz duševnih poremećaja, kao što je i žednja tijela izraz neravnoteže tjelesnih procesa. Za gašenje tjelesne žeđi dovoljna je čaša vode, žudnju duše i često ni sva svjetska mora ni rijeke ne mogu utoliti. Ali, ne služi voda samo za nastajanje i održavanje života, ona je neophodna i za njegovo uljepšavanje. Pretpostavka lijepog života, kao i svega pojedinačno lijepog što je obuhvaćeno životom, jest čistoća. Nečist život je ružan život, a to posebno vrijedi za ljudski život. Osjećaj čistoće je urođen svim živim bićima, i to je ono što ih, kao obilje manifestacija života, povezuje u velikom životnom lancu, budući da svako stvorenje duguje život osnovnim praelementima života, tj. vodi. To, naravno, ne znači da je odnos prema vodi, kao preduvjet čistoće, jednak kod svih živih bića; mnoga od njih izražavaju čak krajnje neobična ponašanja u dodiru sa vodom, neka je izbjegavaju i plaše je se, ali je ipak, neposredno ili posredno, voda uvijek uvjet i sredstvo njihovog životnog prosperiteta i životne čistoće. Samo je, međutim, čovjek obdaren sviješću o ontološkom značenju vode za život, ali i o njezinoj korisnosti za zdrav, lijep i čist život. Stoga je njegova odgovornost prema vodi drugačije naravi od odgovornosti, naprimjer, svinje, jer svinja ne voli vodu, ali nije ni dužna da je voli, šta više, ona i jeste svinja zato što je ne voli, dok čovjek koji se kloni vode nije istinski čovjek, nego poganćer i raspusnik. Kultura vode (koja je jedan od najstarijih oblika ljudske kulture) zapravo se i temelji na tri naznačena načina odnošenja čovjeka prema vodi, kao pretpostavci čistoće: naime, na urođenom osjećanju čistoće koje je imanentno svim živim bićima, na ontičkom, odnosno generičkom karakteru čovjeka kao bića kojem je osjećaj za čistoću uvjet posebnog poslanstva u svijetu i na praktičnom razumijevanju korisnosti čistoće za život. Ovaj trovrsni odnos čovjeka i vode se, dakle, artikulira na također tri razine ljudskog bića: nagonskoj, čuvstvenoj i razumskoj. Sukladno tome, kultura vode se izražava kroz biološko-antropološki, estetsko-religiozni i filozofsko-znanstveni aspekt. Odnos čovjeka prema vodi najmanje je problematičan upravo na prvoj razini ljudskog bića. Kao i u najstarija vremena, čovjek i danas ima potrebu da, osim što mu voda služi za održanje

14

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Aktuelnosti
života, nju koristi i kao najprikladnije sredstvo čišćenja. Da ne pere uši bar povremeno, čovjek bi, od naslaga prljavštine u ušima, vremenom oglušio; da se barem povremeno ne okupa, smrdio bi kao tvor, da barem povremeno ne opere odjeću, pojele bi ga vaške i krpelji itd., a nije se zgorega u tople dane ponekad vodom osvježiti. Na onoj drugoj, čuvstvenoj razini ljudskog bića odnos čovjeka prema vodi, međutim, bitno je drugačiji. Naime, ovdje voda prestaje biti isključivo prirodna činjenica, a postaje jedan od najbitnijih elemenata generičkog izražavanja čovjeka i “medij” njegovog odnošenja prema životu uopće, svijetu i kulturi. Čovjek se kupa, ali zašto se kupa, koliko se često kupa, šta osjeća dok se kupa? Čovjek upotrebljava vodu za zalijevanje svoga vrta da bi mu kupus bio bolji, ali zašto zalijeva cvijeće kada mu ono ne služi za ishranu? Zašto u vrtu pravi šadrvan, pa satima, kao obanđijan, gleda u bistre kapljice kako blješte pod zrakom sunca? Ko se malo više udubi u “topografiju” čovjekovih filozofskih pitanja, utvrdit će da je većina njih nastala u dodiru sa vodom ili u “vodenom ambijentu”. Ništa čudno ako se zna da voda u nama izaziva predosjećanje na naše stvarno iskonsko porijeklo i uz to nas još opominje da je naš život poput vodenog toka, a naše prebivanje u svijetu slično potočiću koji nastaje nakon pretproljetnog topljenja snijega u planini. Čak je i u svim svjetskim religijama voda prisutna kao filozofska kategorija, ali i kao osnovno počelo svijeta. Svijet nastaje zahvaljujući vodi, ali biva i uništavan od vode. Ideja o Velikom potopu mnogo je više od pukog prirodnog fenomena, u njoj voda ima rušilačku ulogu vatre koja uništava svijet, jer se izopačio. Sve su stare religije imale u registru svojih božanstava i ponekog srditog vodenog boga, koji je iz morskih dubina ljudima često zagorčavao život i prijetio svojim strašnim, oštrim ostrvima. Kada su vremenom bogove zamjenjivale dobre vodene vile ili svakojaka čudovišta i ribolike djevojke, tako su i ljudi sve manje držali do vode i njezinog svetog značenja. Danas, kada su sva mora i jezera, sve rijeke i potoci očišćeni od vodenih duhova i svakojakih karanđoloza, voda je prestala imati svoju iskonsku snagu sveprožimajućeg principa svijeta, kakvu je nekad imala. Čovjek danas više ne osjeća vodu kao svoju prapostojbinu, ona mu ne znači ništa više od gutljaja tečnosti kojom se utoljuje žeđ. Voda Života, o kojoj govori Ibn Arabi, za nas je tek gola metafizička metafora, koja se, eto, prevodi kao “aqua vita” (vrsta mineralne vode) ili “eau-de-vie” (francuski izraz za rakiju). A miluje li nas arhetipski i praživotni dah vode i osjećamo li znakove Božije milosti u vodi kojom se peremo? Smiruje li blagoslov vode našu uzoholjenu misao, možemo li se još vratiti našim bistrim Vrelima? Teško, jer je naše vrijeme i vodu već odavno industrijaliziralo, pretvorilo je u HadvaO, u “privredni resurs” i sirovinu, u “tešku” i “lahku” vodu, u “industrijsku” vodu, u “kapacitet”, u “vodeni talog” i “vodenu masu”, u “vodenu stihiju” i “vodenu kugu”, u vodurinu i “svetu vodicu”, a mnoštvu svojih apsurda moderni čovjek je dodao još nog i znanstvenog prema svijetu arhetipskih, nerazloživih, svetih stvari. Ono i vodu tretira kao sredstvo profita, lišavajući je svega transcedentnog, uzvišenog i po sebi vrijednog. Postupak hadvaoizacije vode, tj. njenog svođenja na proste kemijske elemente, oduzima vodi njezin duhovni tvorilački karakter, a priznaje joj tek upotrebnu vrijednost. Voda je, dakle, vrijedna jer je korisna. I to višestruko: za piće, spravljanje hrane, za navodnjavanje polja, za pokretanje turbina hidroelektrana, za hlađenje mašina, za plovidbu brodova, za ljetni turizam, za podvodne sportove, itd. Iz tog njenog koristonosnog karaktera, koji je izraz znanstvenog i civilizacijskog odnosa čovjeka prema vodi, proizlazi i njena uloga u praktičnoj higijeni kao znanstvenoj primjeni pravila o čistom i zdravom životu. Zapadna se civilizacija stoljećima opirala korištenju vode za pranje i kupanje, jer u svojoj duhovnoj suštini nije korespondirala sa božanskim karakterom vode u konstituiranju svijeta života koji voda porađa. Tek pošto je znanost pokazala praktičan značaj vode za prosperitet ljudskog života, ta je civilizacija prihvatila vodu kao nezamjenjivo, a uz to još i najjeftinije, sredstvo higijene. To se posebno odnosi na higijenu kao industriju higijenskih i kozmetičkih proizvoda, budući da je čovjek oduvijek bio pomodarsko biće koje je iznad svega držalo do svoga spoljašnjeg izgleda. Danas se voda kao sredstvo čistoće najviše koristi u najrazvijenijim dijelovima svijeta, ali upravo iz znanstvenopraktičnih razloga. Potreba za vodom ne potiče, dakle, iz ljubavi prema vodi, niti iz žudnje za sjedinjavanjem duha sa tvorilačkim principom, kojim je Tvorac svijeta vodu obdario, nego iz pukog saznanja da je voda korisna stvar, a čisto tijelo pretpostavka zdravlja. Ali, istini za volju, i nametnute navike često vremenom postaju uobičajenim pravilom ponašanja, poprimajući karakter urođenih potreba. Tako i upotreba vode u svakidašnjem, uhodanom ritualu čišćenja modernog čovjeka ima u svome bitnome značenju nešto rigidno, nevoljko i vještačko, ali ne bi bilo ni uputno ni pametno tražiti dlaku u jajetu; važno je da je insan čist i da ne smrdi poput priplodnog jarca, kao što su smrdjele evropske velmože unazad dva-tri stoljeća. Čak je i crn obraz manje crn ako se redovno umiva. Džafer Obradović

jedan: svijet koji plovi na vodi (dvije trećine njegove površine zaprema voda) već uveliko oskudijeva pitkom vodom. Voda se danas prodaje poput jeftinog nakita i čudotvornog lijeka, voda se prerađuje poput mineralnog đubriva, voda se pakuje u bočice poput mirisnog ulja i eliksira, voda se krade i otima, truje i obezvrjeđuje. U Vodi Života sve je manje života, a sve više mrtvoga taloga jalovine. Upotreba vode kao njena zloupotreba proističe iz naravi onoga razumskog dijela ljudskog bića, koje, ukoliko se otrgne moralnom nadzoru i postane svrha samome sebi, sve stvari na svijetu izopači i obezvrijedi. Ovdje se, naime, radi o znanstvenoj “upotrebi” vode, pri čemu je voda isključivo stvar korisna ljudskome životu. Znanstveno odnošenje prema vodi postiže iste učinke kao i svako drugo odnošenje racional-

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

15

Iz prakse, za praksu

Aktivnosti Udruženja “Duga” Sarajevo

Razumijevanje različitosti
Program prevencije stresa i anksioznosti kod djece - biblioterapija

K

njige volimo zato što povećavaju naš rječnik, što učimo kako bolje da se izražavamo, ali i zato što nam daju mogućnost da bar na trenutak pobjegnemo iz svakodnevnice u svijet knjige, da posjetimo neviđena mjesta, upoznamo razne ljude, običaje i postupke. Pisac nas navodi da se uživimo u likove iz knjige i na taj način proživimo i život junaka koji je tu opisan. Koliko god se trudimo da predvidimo šta će se događati na narednim stranicama, svaka knjiga ima svoj tok i svoj završetak, na neki način je sigurno mjesto i ono što se dešava junacima knjige (ne)može se desiti i čitaocima. Postoje situacije i postupci u kojima se čitalac može prepoznati i još bolje poistovijetiti sa likovima iz knjige. Može prepoznati ljude koji ga okružuju sa nekim o kome je čitao. Knjiga tako postaje mjesto proživljavanja lijepih i ružnih događaja. Razgovor o likovima iz knjige nekada pomaže da se ispolje osjećenja koje čitalac ima vezano za neki osobni doživljaj. Tok radnje u knjizi može omogućiti da se nauče određeni obrasci ponašanja i reagovanja u određenim situacijama.

se radi na učenju pravilne upotrebe kognitivnih procesa u raznim problematičnim situacijama. Biblioterapija kao jedna iz skupa kognitivnobihevioralnih tehnika bavi se upravo učenjem djece kako da riješe problem tako što pronalaze više rješenja tog problema i pokušavaju rješenja prikazati na poželjan i prihvatljiv način (gluma, crtanje, razgovori, nakon čega utvrđuju koje je rješenje tih problema najprihvatljivije). Godine 1916. se termin biblioterapija koristi da bi se opisao proces predstavljanja knjiga bolesnicima kojima je trebala pomoć da razumiju svoje probleme. Danas se ovaj termin upotrebljava da bi kroz fikciju djeca: istražila osjećanja koja se tiču samopoštovanja; ispitala iskustvo življenja u okruženju u kojem boravi neko sa hroničnom bolesti, uključujući posebne potrebe; ustanovila mogućnost odnosa sa glavnim likom koji je u sličnoj situaciji. Koristeći literaturu da bi pomogli djeci da se nose sa problemima, učitelji/nastavnici počinju prepoznavati da se djeca danas susreću sa mnogim problemima i tako mogu bolje da ih razumiju i da se svrsishodnije odnose prema dječijim osjećanjima i iskustvima. Nastavno osoblje može koristiti biblioterapiju u inkluzivnom odjeljenju kako bi se promoviralo razumijevanje različitosti.

uče kako da se suoče sa problemom, kako da prevaziđu stres, steknu sigurnost, samopouzdanje i kako da otklone osjećaj krivnje. Prevencija stresa i anksioznosti kod djece je u ovom trenutku jedina prilika da djeca u školskom okruženju iskažu svoja razmišljanja, probleme i osjećanja. Vođa grupe je objektivan lik koji dolazi iz druge sredine, stiče povjerenje djece i bez predrasuda može da sasluša ono što žele reći. Nekada je to praćeno aktivnostima koje su usmjerene ka rješavanju problema, ali nekad je dovoljno da dječije misli pronađu kanal i da ih podijele sa drugima. Interesantno je ono što su učenici do sada otkrili vođi grupe, a tiče se: - menadžmenta škole kojem odlaze kao posljedica negativnih mjera za određene istupe, - odnosa nastavnog osoblja i učenika u kojem učenici često trpe negativan odnos. Nastavno osoblje je viđeno kao faktor kojeg se tiče isključivo nastavni proces a ne i poteškoće učenika. - nepostojanja vremena određenog za same učenike, koje nije posvećeno samom nastavnom procesu. - postojanja tabu tema koje se ne obrađuju sa nastavnim osobljem i ostalim vršnjacima. Uzrok tome je česta nepripremljenost učenika na prihvatanje različitosti. Program podrazumijeva čitanje serije knjiga baziranih na problematičnim situacijama koje su identifikovala djeca. Knjige je napisao Jean Gervais, profesor psihologije zajednice na Quebec Univerzitetu u Kanadi. Projekat je predložen od strane Melanie Allard kao praktični dio njenog magistarskog rada, pod supervizijom profesora Gervais-a. Gospođa Allard je pružila obuku trima osobama. Jedna od njih je socijalna radnica, stalno uposlena u Udruženju “Duga“. Druga je pedagoginja OŠ “Čengić-Vila I” sa kojom “Duga” sarađuje. Treća osoba radi u HO Koridor. Zajedničkim radom su vježbe koje se koriste u grupama kulturološki prilagođene djeci u BiH. Gospođa Allard je vršila superviziju ove tri osobe sa prvom grupom djece dok one nisu stekle dovoljno iskustva da nastave sa implementacijom ovih aktivnosti. Od 2001. godine do sada je 408 učenika, 51 grupa, odnosno 14 škola, 3 mjesne zajednice i “Dugini” direktni korisnici, učestvovali su u realizaciji programa prevencije stresa i anksioznosti. Bitno je naglasiti da je program obuke prošla pedagogica jedne osnovne škole, jedna volonterka – diplomirana psihologinja, kao i logopedica angažovana u Udruženju “Duga“. Stručni tim Udruženja “Duga”

Kognitivno-bihevioralni pristup
Kognitivno-bihevioralna metoda je novi pristup koji se zasniva na bihevioralnoj tehnici i koristi se metodama modifikacije ponašanja. Kognitivno-bihevioralni pristup je dokazan kao uspješan način tretmana djece i odraslih sa anksioznim poremećajima. Prema kognitivno-bihevioralnom pristupu na uzroke uznemirenosti, nevolja ili poremećaja utiču biološki uticaji, nepovoljni uticaji okoline, a najvećim djelom: 1. Nedostatak vještina 2. Naučeni neadaptirani oblici ponašanja u stresnim situacijama 3. Iskrivljenja i pogreške u: • individualnoj percepciji podražaja, • uzročne povezanosti događaja i njihovih posljedica • krivoj percepciji vlastite kompetencije za snalaženje u problemskim situacijama. U radu sa djecom mogu se zapaziti dvije vrste odstupajućih ponašanja: • Smetnje ponašanja (nemir, agresivnost, neposlušnost) u interakciji sa okolinom i mogu se lako opažati • Emocionalni poremećaj (strašljivost, povlačenje i depresivnost) je unutrašnji i okolina ih manje zapaža Za razliku od odraslih osoba gdje se radi na mijenjanju neprimjerenih kognicija, kod djece

Primjerenost Bosni i Hercegovini
Djeca u BiH su bila suočena sa mnogim teškim situacijama za vrijeme rata, ali se danas susreću sa svakodnevnim životnim problemima (nasilje, razvod, alkoholizam, susreti sa hendikepiranim ljudima itd). Uočena je potreba za programom uz pomoć kojeg bi djeca naučila da se nose sa anksioznošću, da to znanje prenose na svoje prijatelje i porodicu, i da ih koriste kasnije u svom životu. Biblioterapija djeci pruža mogućnost da nauče i praktično iskoriste ovu vrlinu. Djeca mogu naučiti da: • poboljšaju vještine nošenja sa problemima koji uzrokuju pojavu anksioznosti i inhibiranosti • pomognu drugima u svom okruženju kada imaju problem • identificiraju fizičke simptome prouzrokovane stresom • uspostave odnos između njihovih razmišljanja, emocija i ponašanja • uoče kakve poruke daju sami sebi • rješavaju probleme tako što će se izlagati samom problemu i što neće izbjegavati takve situacije Biblioterapija omogućava preventivno djelovanje na djecu koja imaju problem. Ova djeca

16

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Zapis

Učitelji
epa, rodni kraj mojih roditelja, moj zavičaj. Već dvije decenije nisam tamo nogom kročio, a srce me vuče. Pamtim je po ljepotama, a sada se plašim da ću sresti ružnu sliku. Znam da je, 1995. godine, iz Žepe prognano svo stanovništvo od strane izroda. Znam i to da se u Žepu, nakon Dejtona, vratilo otprilike 200 porodica, uglavnom starih ljudi. Među njima su i neki moji rođaci. Odlučih, jednog dana, da krenem u Žepu, da prođem stare staze i bogaze, staze djetinjstva i lijepih slika života. Moj prijatelj, Hrustem, odluči da krene sa mnom. Hoće da vidi čuveni most na Žepi, u svijetu znan, jer ga je ovjekoviječio nobelovac Ivo Andrić. Bio je mjesec juli 2007. godine, kada smo iz Tuzle, preko Vlasenice, krenuli prema mom rodnom mjestu. Hoću da pokažem prijatelju kuću u kojoj sam se rodio prije Drugog svjetskog rata. Kuća u avliji, a avlija pored stare pijace. U avliji velika lipa. Sa tom slikom u glavi stižemo do tog mjesta. Ali, gledam i čudu se čudim. Nigdje ni kuće, ni avlije, ni stare lipe. Umjesto lipe nikao neki moderni kafić. Tek što smo poželjeli da u tom kafiću, na mjestu moje kuće, avlije i lipe, popijemo kafu, začu se pjesma: “Svud su straže đenerala Draže…” - Idemo, reče moj prijatelj. Osta kafa i gorčina u ustima. Nije nas niko provocirao. Jednostavno ta pjesma je hit u Vlasenici. Vozimo se preko Han Pijeska prema Žepi. A Žepa je područje oko rijeke Žepe koja izvire ispod planinskog vrha Žep u blizini Han Pijeska. Nakon tridesetak kilometara uvire u Drinu kod Žepa, odnosno sela Slap. Prije ovih krvavih događaja, 1992.-1995. godine, u Žepi su živjeli Muslimani/Bošnjaci. Mjesto je imalo pet četvororazrednih i dvije osmorazredne škole. Danas u Žepi radi jedna školica sa šest učenika. Nakon 1995. godine u Žepi nije rođeno nijedno dijete. Tuga i opomena. Stigosmo, konačno, do ušća Žepe u Drinu, na obale jezera Perućac. Most na Žepi je, zbog izgradnje jezera, 1967. godine, premješten uzvodno nekoliko kilometara. Nakon posjete jezeru vozimo se u rodno

Ž

O dobrim ljudima iz vremena zla
ih je posjećivao i posluživao. Redovno je vodio brigu i o mojim daidžama, nepokretnom Mehmedu i bolesnom Mešanu. Avgusta mjeseca umire Mešan, koji je živio sa bolesnom ženom. Nije ga imao ko sahraniti. Tu se našao opet učitelj Nikola. Supruga je tražila da se Mešan ukopa uz obaveznu dženazu. I to je Nikola organizovao. Zahvaljujući Uči ispoštovan je običaj i želja supruge… U septembru 1992. godine četnici su ušli u selo i specijalnom tehnikom do temelja srušili i popalili svih 150 kuća, zgradu škole, džamiju i staje. U svojoj kući, živ a nepokretan, izgorio je i moj daidža Mehmed, te još dvojica nepokretnih mještana. Priča dalje kaže da je Mehmedove posmrtne ostatke ukopao učitelj Nikola. Nakon toga je otišao iz Godjenja i nikada se više nije vratio. Niko ga više nije ni vidio. Neki kažu da je umro usamljen kao što je živio, a drugi kažu da se oženio i da živi u okolini Zvornika. Mešanov sin Mehmedalija Lilić, profesor iz Bihaća, traži dobrog čovjeka i učitelja Nikolu, ali bez uspjeha. Kad sam završio priču, moj dobri prijatelj samo izusti: “Jaaah!” Predloži mi da odemo na kafu. Uz kafu mu ispričah i priču o drugom učitelju koji je radio zajedno sa Nikolom. Bio je to učitelj Blagoje Mijatović. Bio je mlađi od Nikole i prije Godjenja učiteljovao je u još nekim mjestima žepskog kraja. On se srodio sa mještanima i mnogima je bio učitelj. Kada je počeo pir i pokolj Blagoje je ostao sa mještanima i dijelio njihovu sudbinu. Nakon višednevnog granatiranja sela otišao je u Han Pijesak, gdje je postavljen za učitelja. Nedugo poslije toga mobilisali su ga u vojsku. Priča dalje kaže da nije mogao podnijeti da puca u svoje bivše đake, Bošnjake, te je sam sebi oduzeo život metkom u glavu. Moj prijatelj ne reče više ništa. Ćutali smo sve do Tuzle. Tek pri izlasku iz kola, više za sebe, reče jednu misao iz Kur’ana: “U dženetu će biti samo oni koji čine dobra djela.” Učitelji Nikola Zarić i Blagoje Mijatović, dobri ljudi iz vremena zla, ostaće da traju kao pravednici, mirotvorci i etičari. Ma gdje bili ostaće za pamćenje što su ostali ljudi u punom smislu te riječi. Ahmo Čolić
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

mjesto moje majke, Godjenje. U selu nema ništa, ni škole, ni prodavnica, ni džamije. Tu je samo gomila kamenja i ruševina. Sve je to zaraslo u korov. Povedoh prijatelja niže centra sela gdje su živjele moje daidže i nena. Kuće su bile ispred hrida, a oko njih graja djece Lilića. Umjesto kuća i djece opet gomile kamenja zaraslog u travu. Sve je pusto, nema ni ptica. Ćutim. Sjetih se Andriveće priče Most na Žepi i poruke Jusufove: “U ćutanju je spas!” Dugo ćutimo i ja i moj prijatelj, a onda sam izustio samo: Jaah! To mu dođe kao tačka na kraju duge rečenice. Sa proplanka gledamo tu pustoš koja je ostala nakon zla u selu Godjenju. Vraćam sliku iz sretnih vremena, prije 1992. Govorim prijatelju: U Godjenju, do 1992., bila je krasna četvororazredna škola, a u školi divan učitelj Nikola Zarić. Čitav radni vijek proveo je kao učitelj u ovom selu i tu i penzionisan pred sam ovaj rat. Kao i svi seoski učitelji stanovao je u dijelu školske zgrade. Nikada se nije ženio. Svim mještanima Godjenja bio je učitelj, a oni su mu bili i jedini prijatelji. Oni pravi. Kada je, juna 1992. godine, počelo pirovanje i granatiranje Godjenja, učitelj je ostao u selu sa svojim učenicima, a prijateljima. Žene i djeca su se sklanjale kojekud, a muškarci bježali u šume, i iz njih su se suprotstavljali četnicima, srpskim izrodima. U selu su ostali bolesni i nepokretni. Učitelj Nikola se brinuo o njima. Svaki dan

17

Veliki matematičari: \irolamo Kardano (1501.-1576.)

Neobični genije
Kardanu treba odati priznanje što se prvi od matematičara hrabro uhvatio ukoštac sa imaginarnim brojevima i, mada nedovoljno jasno, uvidio njihovu ulogu  Kardano se bavio eksperimentalnim istraživanjima i konstrukcijama praktičnih mehanizama, a napisao je više od 120 knjiga

Pripremio: prof. dr. Šefket Arslanagić
Šesnaesti vijek je vijek preporoda evropske matematike. Iz arapskih knjiga Evropljani su dobijali informacije o matematici Istoka i antičkoj grčkoj matematici. Tri vijeka, počev od Fibonačija, za evropske matematičare su predstavljali period učenja. Tek u l6. vijeku su evropski matematičari po prvi put došli do principijelno novih rezultata koji nisu bili poznati ni Grcima ni Arapima. Odnosili su se na rješavanje jednačina trećeg i četvrtog stepena, a sadržani su u knjizi Đirolama Kardana (Girolamo Cardano), “Ars magna” (Velika vještina), koja se pojavila 1545. godine. Pojava te knjige značila je rađanje moderne algebre. Sjeverna Italija 16. vjeka bila je algebarska zemlja. U knjizi Luke Pačolija (l445.1514.) “Suma aritmetike” (1494. godine) na jednom mjestu se kaže da za rješavanje kubnih jednačina nije nađen način, kao ni za kvadraturu kruga. Autoritet Luke Pačolija je bio takav da su tadašnji matematičari bili uvjereni da ne postoji postupak za rješavanje kubnih jednačina u opštem slučaju. va je pao crijep pravo na njegovu glavu. U osamnaestoj godini je obolio od kuge. Dva puta ga je ujeo pas, a dva puta je malo nedostajalo da se utopi, jednom u Veneciji, drugi put u jezeru Garda. Posljednji zapis u knjizi datiran je 28. avgusta 1576. godine, a 21. septembra iste godine je umro. Postoje pretpostavke o samoubistvu (da bi potvrdio sopstveni horoskop po kojem je trebalo da živi 75 godina). Razlog hapšenja nikad nije u potpunosti razjašnjen, ali se pretpostavlja da je u vezi sa sadržajem nekih njegovih knjiga. Osim horoskopa Isusa Hrista, mogući uzrok je bilo njegovo neprihvatanje dogme o besmrtnosti duše. Ipak, život je završio u Rimu kao “častan čovjek” (kako sam kaže u svojoj posljednjoj knjizi), koji je dobijao skromnu penziju od pape. Sam piše da je straćio mnogo vremena igrajući šah i hazardne igre. Međutim, kao kolateralni proizvod te njegove strasti, pojavila se “Knjiga o igri kockom”, koja je sadržavala začetak teorije vjerovatnoće. Knjiga je napisana 1526. godine, a štampana tek 1663. godine. Kardano je napisao ogroman broj knjiga. Neke su objavljene za života, neke tek poslije njegove smrti. Rukopise preko 120 knjiga spalio je očekujući hapšenje. Srećom, djelo “Ars magna” nije bilo među spaljenim knjigama. Samo opis njegovih knjiga čini sadržaj obimne knjige “O mojim djelima”. Knjiga “O utjehi” prevedena na engleski jezik, imala je uticaja na Šekspira. Neki šekspirolozi tvrde da Hamlet izgovara monolog “Biti ili ne biti ...” sa tom knjigom u ruci. Kardano je bio srednjeg rasta, uskog grudnog koša, kratkih i debelih nogu, rascijepljene brade, nesimetričnih ruku. Donja usna mu je bila oklembešena, oči sitne, imao je okruglu izraslinu na donjem dijelu vrata, a glava mu se pozadi sužavala u obliku male lopte. Jedino što je u tom tijelu besprijekorno funkcionisalo, bio je mozak. Tek u 19. vijeku matematičari su odali dužno priznanje Kardanu za njegove značajne rezultate. Poznati historičar matematike, Moric Kantor, visoko je cijenio doprinos Kardana, iako nije imao visoko mišljenje o njegovim ljudskim kvalitetima. Ukratko, po njegovim riječima, Kardano je “genije, ali ne karakter”. Možda je najbolje Kardarna okarakterisao Lajbnic: “Bio je veliki čovjek uz sve svoje nedostatke; bez njih bi bio savršen.” Na nekoliko stranica knjige “Moj život” su izreke koje su i danas aktuelne. Navedimo jednu: “Zlo treba liječiti dobrim, a ne zlim”.

“Moj život”
Kardano je u toku posljednje godine života pisao knjigu “Moj život”. Iz nje saznajemo za mnoge detalje iz nimalo lakog života. Imao je samo mjesec dana kad je obolio od boginja. Izliječili su ga kupanjem u sirćetu. U osmoj godini bolovao je od dizenterije. Kao devetogodišnjak skotrljao se niz stepenice, upravo u trenutku kada je u rukama držao veliki čekić koji mu je pri padu slomio čeonu kost. Malo kasnije, dok je mirno sjedio na pragu kuće, sa krova je pao crijep pravo na njegovu glavu. U osamnaestoj godini je obolio od kuge. Dva puta ga je ujeo pas, a dva puta je malo nedostajalo da se utopi, jednom u Veneciji, drugi put u jezeru Garda. Posljednji zapis u knjizi datiran je 28. avgusta 1576. godine, a 21. septembra iste godine je umro. Postoje pretpostavke o samoubistvu (da bi potvrdio sopstveni horoskop po kojem je trebalo da živi 75 godina). Razlog hapšenja nikad nije u potpunosti razjašnjen, ali se pretpostavlja da je u vezi sa sadržajem nekih njegovih knjiga. Osim horoskopa Isusa Hrista, mogući uzrok je bilo njegovo neprihvatanje dogme o besmrtnosti duše. Ipak, život je završio u Rimu kao “častan čovjek” (kako sam kaže u svojoj posljednjoj knjizi), koji je dobijao skromnu penziju od pape.

Kardanova formula Knjiga o igri kockom
Kardanov život nije bio lak. Jedan od njegovih sinova, ljekar Đanbatista, u koga je otac polagao velike nade, bio je krhkog zdravlja. Žena ga je varala. Osuđen je na smrt zbog trovanja žene. Drugom sinu je također suđeno zbog razbojništva; opljačkao je rođenog oca. Kad je dopao tamnice, osvetio se tako što je u pismu Svetom savjetu (inkviziciji) optužio svoga oca. Kardano je zatvoren, a imovina mu je konfiskovana. U toku posljednje godine života pisao je knjigu “Moj život”. Iz nje saznajemo za mnoge detalje iz nimalo lakog života. Imao je samo mjesec dana kad je obolio od boginja. Izliječili su ga kupanjem u sirćetu. U osmoj godini bolovao je od dizenterije. Kao devetogodišnjak skotrljao se niz stepenice, upravo u trenutku kada je u rukama držao veliki čekić koji mu je pri padu slomio čeonu kost. Malo kasnije, dok je mirno sjedio na pragu kuće, sa kro18
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Iz bilježnice prosvjetnog radnika

U fokusu

Maturski bal
ila je to 1996., prva školska poslijeratna godina u Bugojnu. Nastava se u svim školama uredovila jer nema više ni granata, ni metaka, ni bježanja u skloništa. Škole dobivaju sve one svoje prognane osobine koje je rat poremetio: redovna nastava, časovi, polako se popunjavaju upražnjena nastavnička mjesta odgovarajućim nastavnim kadrom i sve se vraća u ustaljenu školsku kolotečinu kao da rata nije ni bilo, život teče dalje svojim tokovima. Međutim, ima nešto što nije bilo nikada, a pojavilo se te 1996. godine i to u najpopularnijoj bugojanskoj školi, našoj GIMNAZIJI a vezano je za njene maturante, odnosno, maturantski počasni krug ili mimohod ulicama oko najuže jezgre grada. Idejni tvorac ove novine je bio profesor hemije Amer Brčić, profesor naše škole. Bilo je tom prilikom i bojažljivosti i nevjerice i sramežljivosti, i kod učenika i kod profesora, koje i inače prate svaku novinu pa i ovu matursku gimnazijsku svečanost. Sve maturantice se odjenu u najraskošnije balske haljine, posebno krojene za tu prigodu, maturanti obuku svečana odijela, frizure se posebno planiraju i namještaju, odabrana šminka kao nikad dotad u životu, a onako mladi i lijepi jednostavno blistaju od glave do pete, široki osmijesi, vidljivo ushićenje na licima, neopisivi ponos a sve zadobije jednu čarobnu atmosferu kada kolona maturanata krene kroz ulice Bugojna, naravno da je saobraćaj za to vrijeme blokiran: start je ispred Gimnazije, ispred i iza kolone policijska kola sa upaljenim rotacionim svjetlima, na trotoarima uzduž maršrute špalir Bugojanaca od beba u naručjima, predškolske djece, osnovaca, srednjoškolaca, studenata, do sredovječnih, zaposlenih i nezaposlenih, roditelja sadašnjih, bivših i budućih maturanata, baka i nana, deda... svi sa iskrenim osmijesima i ozarenim licima, mašu poznatim i nepoznatim, plješću i pozdravljaju. Sve neodoljivo podsjeća na neka davno iščezla vremena u kojima su isto tako bili špaliri razdraganih Bugojanaca a povod je tada bio doček druga Tita i isto oduševljenje i razdraganost, kolektivno zračenje pozitivne energije, blistava lica, svečana atmosfera koja isijava iz svakog pojedinca

B

i objedinjuje se u nešto veličanstveno što razgaljuje dušu, raskravljuje srce, izmamljuje osmijehe na licima svih prisutnih koji se i dugo poslije toga osjećaju ugodno i ushićeno. Najgušći špalir bude u Titovoj ulici do kružnog toka pa sve do krajnjeg odredišta što je nekad bio hotel “Kalin” a poslije je to preuzeo motel “Heko”, pa diskoteka “Planet”(nekadašnja Gradska kafana). Na krajnjem odredištu uređeni stolovi, vesela i glasna muzika, već se osjeća ono uzvišeno i jedinstveno svečano okružje koje se stvara samo jednom u životu svake generacije maturanata. Slijedi otvorenje maturskog bala tradicionalnim valcerom, aplauzi za razrednike četvrtih razreda, obraća se direktor škole, proglašenje učenika generacije i uručenje nagrada, stvari dalje preuzmaju legendarni Haro i njegov bend. Skrivene simpatije odjednom isplivavaju na površinu, pa neke i to veče planu svom žestinom koja je dugo tinjala prigušena tokom školskih dana i godina. To veče svi oni prestaju biti djeca i postaju odrasle i zrele osobe koje su završile još jednu, zasigurno najljepšu fazu svoga života... Ples, tombola, čestitke, vriska, cijuk, smijeh, dozivanje, aplaudiranje, pjesma, podignute ruke u zrak, igranje ma i najmanjim mišićem tijela, znoj kipti iz svih pora i sve tako do kasno iza ponoći - jer jednom je matursko veče i maturski bal i nikad više u životu tako nezaboravno veče i neponovljiv osjećaj što se nikad više ne vraća, tako mladi, zanosni, lijepi, zreli, ponosni, ushićeni, zgodni, šarmantni, čarobno zanosni, mladalački veseli, neponovljiv osjećaj i osjećanje samoga sebe što se nikad više u životu ne ponavlja, osim u onim slatkim sjećanjima koja nas opsjedaju povremeno u kasnijem dobu. Bit će u njihovim životima još svečanosti, još balova, zabavnih večeri, slavlja, fešti, proslava, ali maturski bal i mimohod bugojanski ostaju utaknuti u najdublje kutke duše u koje ne može više ništa ući a niti taj osjećaj može ikuda izići, niti iščeznuti do kraja života. Viktor Dundović

alo kad su iz škola, posebno iz srednjih, na vrijeme stizala upozorenja o mogućim viškovima zaposlenih profesora. Jasno da se “višak” profesora događa zbog sve manjeg broja odjeljenja i sve manjeg broja učenika. Pad nataliteta prazni učionice, dovodi u pitanje i broj nastavnih sati, a samim tim i smanjuje broj radnih mjesta u školama. To je jedna strana stvari. Druga je šta sa ljudima u školama koji ni krivi ni dužni mogu ostati bez posla i to u vremenu kada je teško doći do novog zaposlenja. Istina, sada se ova problematika viška nastavnika pokreće na vrijeme, uz isticanje opredjeljenja da niko u školama neće ostati bez posla, da se to treba regulisati uz maksimalno korištenje unutrašnjih rezervi, preraspoređivanje u druge škole gdje ima poneki nepopunjen čas u odnosu na utvrđenu normu. I odlazak profesora u zasluženu mirovinu prilika je za popunu upražnjenog radnog mjesta. U rješavanju problema “viška” nastavnog kadra školski sindikat je prvi na potezu. Uostalom, jedna od njegovih osnovnih obaveza i jeste zaštita radnika, odnosno njihovo pravo na rad. Samo ovog puta valja imati u vidu činjenicu da će to nešto teže i složenije ići nego ranije. Intervencije u smislu kratkoročnog “gašenja požara” neće dati odgovarajuće rezultate. One trenutno mogu pripomoći, ali na dugoročnije staze ne baš mnogo. Moraće se to perspektivnije rješavati u uslovima daljeg smanjenja broja učenika i odjeljenja, a time i nastavnih sati, sve do kompletne analize ovakvog zabrinjavajućeg stanja. Drugim riječima kazano, moralo bi se znati šta se i u kojoj školi može na tom planu očekivati u narednim godinama i s kojim se interventnim rezervama može raspolagati, uključujući i novu organizaciju rada, povećane izdatke za radnike kao i one koji, nažalost, “trčkaraju” od škole do škole da bi ostvarili normu. A ako se već dođe u situaciju da neko ostane bez posla, uprkos svim nastojanjima da tako ne bude, onda je sindikalna riječ odlučujuća u potrazi za najprihvatljivijim rješenjem. Ešref Berbić
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

M

Manjak učenika – višak profesora

19

Iz jezičke prakse

Za sve ovo vrijeme i sve ove godine
(O pogrešnoj upotrebi zamjenice sav u srednjem rodu )

O

voga puta riječ je o pogrešnoj upotrebi zamjenice sav u srednjem rodu. „Zar nije pravilno: svo vrijeme?” sa čuđenjem se pitaju mnogi. Nije pravilno, pravilno je sve vrijeme: Sve vrijeme vas gledam. Govornici su toliko usvojili taj pogrešan oblik da imaju i objašnjenje za upotrebu oblika svo, kao svo vrijeme – ovo vrijeme, srednji rod. To nije tačno. Navedena pojava toliko je raširena da samo rijetki u svakodnevnoj jezičkoj praksi pravilno upotrebljavaju zamjencu sav u srednjem rodu. Evo nekoliko primjera, skinutih sa internetskih stranica, zvaničnih i privatnih, što također govori o veoma čestoj upotrebi pogrešnog oblika svo. „Gdje si ti svo ovo vrijeme” umjesto – sve vrijeme (http:// beckes.blog.ba); „..svo vrijeme pokušavaš nekoga omalovažiti” (www.zid.ba/forum); „Jede se svo voće osim banana.” umjesto: sve voće - (http://forum.bljesak.info); „Svo zemljište je 1/1 i svo je okrenuto ka jugozapadu, te je time svo osunčano cijelog dana” (www.market.ba/oglas), a treba: sve zemljište, sve je okrenuto, sve je osunčano; „Oružje se mora nositi i njime rukovati svo vrijeme kao da je napunjeno.” Nije pravilno iako tako zakon propisuje. Pravilno je da treba biti oprezan sve vrijeme, a ne svo vrijeme! (www.mupzdk.gov.ba/zakoni/ pravilnik); „... i obavezno sam svo vrijeme držala slušalice” (www.ringeraja.ba/forum/). Ne: držala je sve vrijeme slušalice! „...znači udobnost za svo troje putnika straga”. Toyota se brine o udobnosti sve troje putnika! (www.toyota.ba/cars/); „... a kad sam s njim na kafi, uuh, mene svo vrijeme stomak boli. S njim vam je zeza i šega svo vrijeme.” Očigledno da je neko veoma

Piše: mr. Aida Kršo

zabavan i da sve vrijeme uspješno zabavlja društvo! (www.dernek.ba/blog); „... profesori najmlađe sarajevske škole ulažu svo svoje pedagoško i ljudsko iskustvo.” Možemo čestitati dobrinjskim profesorima i pedagozima što ulažu sve znanje i sve svoje iskustvo da uspješno vode svoju školu! (www.gdobrinja.edu.ba), itd. Slični primjeri čuju se svakodnevno, na svakom mjestu, griješe mnogi, a da to i ne znaju. Evo prilike da se ta greška otkloni. Zamjenica sav glasila je vьhь, krajnji suglasnik je bio umekšan. Kasnije je, kao rezultat palatalizacije u staroslovenskom jeziku, nastao je oblik vьs. Vokalizacijom poluglasa nastao je oblik vas, a zahvaljujući još jednoj glasovnoj promjeni (metateza) oblik vas prelazi u sav. U savremenom jeziku zamjenica sav glasi: sav, svega, svemu, a ne: sav, svog, svom. Pravilno je reći: sveg su me isprskali, po svem tijelu itd. Svog i svom mogu biti jedino padeži od prisvojne zamenice svoj, tj. kraći oblici od svojeg(a) i svojem(u). Iz navedenih oblika vidi se da je nastavak -ega i -emu jer mu neposredno prethodi prednjonepčani suglasnik, odnosno, poslije mehkog glasa slijedi vokal e, a ne o. Zbog toga u našem jeziku za srednji rod zamjenica sav glasi sve. Iako je ova pridjevska zamjenica dobila osamostaljen oblik koji, ako bismo prihvatili oblik svo u jednom slučaju, onda treba da se primijeni i u drugom. Naprimjer: "Možete pitati svo što hoćete da znate." "To je svo za danas, vidimo se sutra." To, narav-

no, ne može nikako. Oblik srednjeg roda navedene zamjenice je sve, a ne svo: Možete pitati sve što hoćete da znate. To je sve za danas. Dao bih za to sve blago, ne: svo blago; Ustalo je sve selo, ne: svo selo... sve troje, sve naše uzaludno dogovaranje, sve sirće, sve vrijeme,.. i sl. Oblik svo, mada se sreće i kod poznatih pisaca, ne spada u standardni jezik. U primjeru: „Pucali su iz sveg oružja.”, pravilno je upotrebljen oblik zamjenice sav za srednji rod sveg(a). U drugom slučaju, kad se kaže: „Pucali su iz svog oružja.”, nije pravilno upotrijebljen oblik zamjenice sve, ali je pravilno ako se misli na padežni oblik prisvojne zamjenice svoj, u značenju – koristili su svoje oružje, nebitno da li je bilo sve upotrijebljeno. Već smo se uvjerili da se ovakve i slične greške ne mogu naći u našoj narodnoj književnosti! Nije se potkrala nijedna greška kod upotrebe povratne zamjenice svoj, o čemu je bilo riječi u ranijem broju ovog lista (Svako je kovač svoje sreće). Želeći sačuvati od zaborava i odnoseći se prema narodnom blagu kao prema nečem svetom, narod je sačuvao i jezik. Primjere pravilne upotrebe zamjenice sav, imamo u narodnoj predaji. Stihovi sevdalinke govore: „Ako si me svega srca gled’o, puno bio, malo zadobio!.... Kad prvo jutro ustala, Sa sveg' srca uzdahla.” I Gundulićeva Oda slobodi glasi: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini ove Dubrave. Sve srebro, sve zlato, svi ljudski životi, ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!”

20

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Nova izdanja

Pjesnički obluci čiste ženske duše
Fikreta Kenović Salihović: U krilu majke Bosne, „Selimpex, d.o.o.“, Srebrenik, 2007.
ada se nađete u susretu sa poezijom Fikrete Kenović Salihović, penzionisanom prosvjetnom radnicom, čini vam se kao da ste nad čistom i bistrom rijekom: sve je pregledno do samog dna, sve se kristalno lijepo vidi... Oni fini kameni obluci, koje su godinama oblikovali brzaci, ispirajući ih do kristalnog sjaja, nalaze se u onim dijelovima stihozbirke u kojima poetesa pjeva o ljubavi, prirodi, vodi, kamenu, djetinjstvu... te, ponaosob, o ljepotama Bosne. Ako izuzmemo neke tegobne pjesme, koje je rat nametnuo ovoj izuzetno nježnoj i senzibilnoj poetskoj duši, možemo kazati kako „u gornjem toku njene rijeke“ nema stiha koji se ne bi mogao preseliti u našu dušu i tako nam olakšati da lakše i ljepše dišemo. Kako se cijelim „tokom voda može piti“ , u ovoj, i ekološki zdravoj poeziji, najljepše su pjesme koje nas vode na izvorište poetesinog života. (...) Kenovićeva – Salihovićeva posjeduje urođen dar da suosjeća sebe sa Božijim blagodetima koje čine život lijepim na ovoj planeti. Ona svoje srce „čuje“ izvan svojih grudi, u vodi, cvijetu, kamenu, ptici... Pjesnikinja govori sa prirodom, a takvu komunikaciju, valjda, mogu ostvariti samo umjetnici u religioznom uvjerenju kako Bog nije dao samo čovjeku dar govora. Bez ikakvog opterećenja, lahko i jednostavno, pjesnikinja ponire u dušu svega što oko nje raste, leti, pliva, hoda, plamti, puše, razvigori... Dakako, za Fikretu, i kamen ima dušu, u kojoj su uklesani znaci smrti i života.

K

(...) U ciklusima Putovanja i Znakovi, autorica najdublje ponire u suštinu pjesme: „pred nama Počitelj / grad, gradina.../ Kamena bajka grada./ Krune se latice stoljeća / pršte niz litice dani... Odmah potom, u pjesmi Stećak pjesnikinja će napisati: „I moj korak je zaustavila / tvoja ruka / tvoja poruka. // Prsti mi klize/ niz tvoje kamene misli/ ali kako ih okameniti?“ Većina pjesama Kenović Salihović ne samo da se naslanjaju već srastaju sa centralnom temom ove njene knjige, što je vidljivo u gotovo svakoj pjesmi, a to je dobri duh Bosne. U pjesmi Jedan davni iftar je utkana porodična idila iz minulog vremena, kada se živjelo sporije, a uživalo u izobilju i u uvjerenju kako vjera u Svevišnjeg i Svemilostivog donosi sabur (smiraj) duši. Ta tradicija bošnjačke porodice, kada se, nakon posta, na iftaru mrse duše vodom, ramazanskim somunima i hurmom, pomoglo je poetesi, kroz prisjećanje, da istraje i u ratu, kada je i voda bila veoma dragocjena, jer se do nje u opkoljenom Sarajevu teško dolazilo. I mnoge druge pjesme su pune Bosne, „prkosne od sna“. Nakon svega što se dogodilo i njoj i Bosni, Fikreta Kenović Salihović se pita: „...Imaš li srce srca / da opet pjevaš o ljubavi, o sreći?/ Moraš, moraš mi reći!“ Uz sve spoznaje njene vrijednosti, pa i manjkavosti, ova knjiga Fikrete Kenović Salihović brani dobrog čovjeka od nesreće koju mu nanosi ne-čovjek. Ona je djelo čiste ženske duše. (Iz recenzije Mustafe Smajlovića)

Knjiga matematičkih problema
Mihály Bencze i Šefket Arslanagić: A Mathematical Problem Book, “Grafičar promet d.d.o.”, Sarajevo, 2008.

K

njiga “A Mathematical Problem Book” (Knjiga matematičkih problema), štamapana na engleskom jeziku, čiji su autori prof. Mihály Bencze (Rumunija) i prof. Šefket Arslanagić (Bosna i Hercegovina) ima 200 originalnih matematičkih problema sa rješenjima iz više oblasti matematike na 224 stranica teksta. Rukopis ima sedam poglavlja: 1. Algebarske nejednakosti (Algebraic Inequalities), 2. Nejednakosti sa brojnim sredinama (Inequalities with Means), 3. Geometrijske nejednakosti (Geometric Inequalities), 4. Trigonometrijske nejednakosti (Trigonometric Inegualities), 5. Razne jednačine i identiteti (Divers Equations and Identities), 6. Sistem jednačina (Systems of Equations), 7. Razno (Miscellaneous). Knjiga je namijenjena nadarenim učenicima i studentima koji

pokazuju već izražen interes za matematiku i napredovanje u matematici. Ona će im biti izuzetno korisno štivo za pripreme za razna takmičenja iz matematike. Svakako knjiga će dobro doći i onim nastavnicima matematike koji rade sa nadarenim učenicima i pripremaju ih za takmičenja – domaća i međunarodna. Problemi su kvalitetni i sadržajni, a akcenat je stavljen na dokazivanje raznih nejednakosti što predstavlja izuzetno zanimljiv i kreativan posao. Autori ove knjige su afirmisani matematičari, poznati po svojim radovima širom svijeta. Objavili su do sada stotine i stotine problema u poznatim matematičkim časopisima širom svijeta, kao i na stotine stručnih i naučnih radova u svojim zemljama i inostranstvu. Objavili su i na desetine interesantnih knjiga iz matematike koje su namijenjene nadarenim učenicima i studentima i njihovim mentorima. Mišljenja sam da će ova građa koju su nam ponudili kolege M. Bencze i Š. Arslanagić biti od velikog interesa i koristi njenim budućim čitaocima. (Iz recenzije dr. Arifa Zolića)
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

21

Arhetipska kritika narodne bajke

Bajke – riznice simbola
S obzirom na to da su narodne bajke nastale veoma davno, kada je ljudski rod, uslovno rečeno, bio na nižem civilizacijskom nivou od današnjeg, i s obzirom na njihovu povezanost sa drevnim mitovima, lako je za pretpostaviti da je taj naš stvaralac bajki bio mnogo više fasciniran i začuđen brojnim pojavama i dešavanjima u svijetu oko njega i u njemu nego što je to čovjek današnjice

imboli danas ponovo privlače veliku pažnju, tako da na sceni imamo rađanje novih mitova,1 dok istovremeno interes za proučavanje starih ne jenjava. U tome se ogleda njihova transpovijesna osobenost2, ona njihova vitalnost da se iznova nadograđuju, proširuju i da budu uvijek ispunjeni, kako starom tako i novom (osvježenom) simbolikom. Mitovi u tome smislu uvijek iskrsavaju kao “dramaturške transpozicije arhetipova, shema i simbola”.3

S

“Premalo je reći da živimo u svijetu simbola – svijet simbola živi u nama” (Jean Chevalier)
O simbolima je, dakle, potrebno promišljati, s njima se družiti i to zadovoljstvo sebi što češće priređivati.

Simbol i znak
Simbol se sa terminološke tačke gledišta može definisati kao najbolji mogući izraz nečega što nam je u svojoj suštini nepoznato.4 Za C. G. Junga simbol predstavlja sliku koja može najprimjerenije označiti nejasno naslućenu prirodu Duha.5 Simbol, dakle, može biti prožet različitim sadržajima. Kroz njih možemo predstaviti kako prirodne procese tako i unutrašnje, psihičke sadržaje koji se manifestuju u ljudskom duhu u formi simbola. Međutim, veoma je značajno ovdje postaviti sljedeća pitanja: na koji način pojedinac ili kolektiv percipira simbole, kako pojedini simboli utiču na njihovo doživljavanje i koliko je uopće moguće pojmiti simbolički sadržaj nekog simbola? Odgovor na sva ova pitanja zavisi zapravo od stanja svijesti, kako individualnog tako i kolektivnog. Jer, uzmimo za primjer neka “primitivna” plemena i njihovo stanje svijesti u odnosu na, uslovno rečeno, civiliziranog, savremenog čovjeka današnjice. Sigurno je jedno: plemenski čovjek će na drugačiji način usvajati, razvijati i u krajnjoj liniji poštivati svoje simbole od urbanog čovjeka za koga simbol ne predstavlja toliku važnost iako se nalazi svuda oko njega. Veza “primitivnog” čovjeka sa simbolom je, mogli bismo reći, više prirodna; on simbol shvata kao nešto sasvim normalno, prirodno, ne postavlja suvišna pitanja zašto je nešto takvo, a ne drugačije. To je možda i stoga što su simboli u jednoj takvoj zajednici usko povezani ili, bolje rečeno, oni su sastavni dio raznoraznih obrednih službi i vjerovanja: jednom riječju, postali su sastavni dio života te zajednice. Međutim, ovu podijeljenost u percipiranju pojedinih simola ne možemo svesti samo na opoziciju primitivno ↔ savremeno. Percepcija simbola je različita i u okruženju modernog čovjeka, opet u zavisnosti od stanja svijesti i sposobnosti da se nešto prepozna, osjeti kao simbol. Činjenica je da svi ljudi ne doživljavaju drvo kao simbol već posmatraju samo njegovo vanjsko značenje – u najboljem slučaju ga vide kao jedan dugovječni prirodni fenomen. U tom drugom slučaju drvo nije shvaćeno kao simbol već kao znak. “Bitno je ovdje naglasiti da unatoč svakoj vrsti percepcije, postoji još jedna važna činjenica vezana za simbol: njegov sadržaj se nikada ne može u potpunosti iscrpsti. U tom slučaju simbol bi ostao ispraženjen i, kao takav, bi bio mrtav. On zato uvijek ostaje pomalo nedorečen, sakrivajući sva značenja i sve smislove koje u sebi vješto skriva. Jolande Jacobi to najbolje objašnjava kada kaže u svojoj knjizi da se sadržaj simbola ne može potpuno racionalno izraziti. On potiče iz onog 'međuprostora suptilne stvarnosti koja se jedino može u dovoljnoj mjeri izraziti baš putem simbola'.”6 Citirat ćemo još nekoliko zaista ilustrativnih rečenica o ovom pitanju: “Simbol se ne može definirati. Njemu je u naravi da razbija čvrste okvire i spaja krajnosti u jedinstvenu viziju. On je nalik na strijelu koja leti i ne leti, nepomičnu a neuhvatljivu, vidljivu a nedokučivu.”7 Kazano riječima Georgea Gurvitcha, simboli otkrivaju skrivajući i skrivaju otkrivajući.8 Simboli se shvataju dvojako: racionalno ili svjesno (smisao koji je povezan sa sviješću) i iracionalno (slika povezana sa nesvjesnim). Kada se simbol “isprazni”, tj. kada potpuno otkrije svoj skriveni smisao, u stanju smo da ga shvatimo sasvim racionalno te on tada gubi svoju

Simboli i postmoderno društvo
Simboli su se u tolikoj mjeri inkorporirali u tkivo ljudskog bitisanja, da ih je nemoguće jednostavno zanemarivati i ignorisati – oni su postali sastavni dio našega života. Preciznije rečeno, oduvijek su i bili dio ljudskog života htjeli mi to priznati ili ne. Međutim, iako ih veoma često koristimo u svakodnevnom komuniciranju na poslu, u školi, na ulici, u razgovoru sa dragim prijateljem i na drugim sličnim mjestima i prigodama, o njima se ipak premalo/nimalo ne promišlja, a da o nekakvoj dubljoj analizi simboličkih predstava i ne govorimo. Na taj način simboli promiču pored nas nezapaženi, nerasvijetljeni; stapaju se sa običnim jezikom i postaju njegov automatizirani “refleks”. U takvoj okolnosti oni postaju slični ljudskom disanju o kojem također ne razmišljamo iako nebrojeno mnogo puta udahnemo i izdahnemo – postajemo ga svjesni tek kada se zadišemo. Tek tada nam do svijesti dođe misao o tome kako ipak dišemo. Ali simbole ipak ne bi trebalo porediti i poistovjećivati sa disanjem jer oni nisu nikakve fiziološke refleksije ljudskog organizma: simboli su jedna unikatna manifestacija ljudskog uma i duha i stoga ne bi smjeli prolaziti mimo nas incognito. Bar ne prečesto! Simbole, zapravo, nije potrebno tražiti negdje daleko, u nekim bajkovitim, imaginarnim i apstraktnim prostorima ljudskog duha iz jednog prostog razloga: oni su tu, svuda oko nas, rasprostrti u našem životnom okruženju. Dovoljno je samo baciti iole pronicljiviji pogled na svijet koji nas okružuje i neće nam trebati dugo da uočimo mnoštvo simbola. Evo, recimo, jednog primjera iz svakodnevnog života: svakog dana izlazimo iz kuće na putu za posao ili školu, te putujemo, prelazimo, dakle, neki put na kojem je skoro uvijek i poneka raskrsnica. Pored nas u vidokrugu promiče drveće sa ponekom ptičicom na grani, koja je, u zavisnosti od vremena, obasuta zrakama sunca. Ovako bi se moglo nabrajati u nedogled, jer simbolom može biti skoro sve sa čime dolazimo u dodir. Oni samo čekaju da budu prepoznati, analizirani i shvaćeni. Naravno, treba biti oprezan sa upotrebom termina analiza kada su u pitanju simboli zbog toga što sam simbol diktira granicu do koje može biti analiziran i shvaćen. Zapravo u tome i leži čar i magija bavljenja simbolima, a to je ta njihova otpornost na iscrpljivanje njihova značenjskog smisla. Simbol će biti shvaćen u onoj mjeri u kojoj nam on to dozvoli. I zbog toga ih je vrijedno proučavati i baviti se njima. U ovoj eri tzv. postmodernog društva simbol je poprilično zapostavljen i marginaliziran iako postmodernizam kao epoha ili stil života pruža raznovrsne mogućnosti shvatanju i pristupu proučavanja simbola i simboličkih značenja. Nadati se je da se ovom tematikom neće baviti samo književnici i šačica onih ostalih, već da će simboli zauzeti značajnije mjesto u našem životu (koje, uostalom, i mimo našeg znanja i zauzimaju).

22

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Arhetipska kritika narodne bajke
simboličku boju i postaje znak. Veoma je bitno znati napraviti distinkciju između znaka i simbola. Znak se, kao prvo, može pojmiti u potpunosti raciom, dok simbol u sebi ima i onu drugu i, za simbol nerazlučivu komponentu, a to je iracionalno. Dalje, znakovi su svjesni produkt ljudskog uma, oni su jedan ugovoreni sistem pomoću kojih se nešto označava, dok se simboli ne izmišljaju svjesno, već su proizvod nesvjesnog. I zbog toga se simbol nikada ne može protumačiti u potpunosti. “Njegov racionalni dio možemo dokučiti iz svijesti, a njegov iracionalni sadržaj samo primiti k srcu.”9 smo mogli razvrstati po nekoj srodnosti na određene porodice simbola, mada se simboli teško dijele jedni od drugih iz prostog razloga što je distinkcijska granica među njima nevidljiva i jer su oni u međusobnom prožimanju. Ali, ipak, mi ćemo ih ovdje pokušati razvrstati u nekoliko većih grupacija. U narodnim bajkama je neizbježna simbolika brojeva. Car i carica po pravilu imaju tri sina ili tri kćeri (rjeđe četiri); tri su prepreke koje junak mora da savlada u ostvarenju svoga cilja; bajka ima sedam likova; broj trinaest također igra, svoju ulogu itd. Dakle, prvi simbolički krug ćemo nazvati “simbolika brojeva”. Boje, također, igraju veoma značajnu ulogu u bajkama. Nije svejedno da li će naš junak iz bajke obući bijelo, crno ili, pak, crveno odijelo. Svi ti detalji, pa i sama boja junakova odijela, boja krajolika, neba ili nečega drugog puno znače za razumijevanje simboličkog sklopa određene bajke. Znači, drugi krug simbola koji su prisutni u bajkama nazvat ćemo “simbolikom boja”. simbol znak Bajke je prosto nemoguće zamisliti bez čudovišta, vještica, zmajeva, jednookih divova, morskih nemani i drugih čudnovatih i nestvarnih bića koja su tu da bi na neki način ometali i ugrožavali junaka bajke. Njihova simbolika je veoma bitna za bajku i stoga će ovo biti i treći krug simbola koje ćemo nazvati “simbolika čudovišnih stvorenja”. Svijet životinja često se javlja u narodnim bajkama. Među njima, najčešće se pojavljuju konji (koji nose značajnu simboliku), zatim psi, ptice itd. To će ujedno biti i četvrti krug: “simbolika životinja”. Također je prisutan i biljni svijet; prvenstveno cvijeće i drveće koje ćemo smjestiti u peti simbolički krug nazvan “simbolika biljaka”. Likovi u bajkama koriste i upotrebljavaju i različite predmete koji često znaju imati simboličko značenje. U tom kontekstu izdvojit ćemo i te simbole u šesti krug: “simbolika predmeta”. I na zadnjem, ali po važnosti vjerovatno na prvom mjestu, bila bi “simbolika ljudi”: junak, kralj, kraljica, princeza, starac, starica, dijete itd. To bi bile neke osnovne grupacije simbola koje se konstantno javljaju u narodnim bajkama. U bajkama se ti simboli manifestiraju, otkrivaju djeliće svoga značenja, da bi se kroz arhetipove potpuno razvili i omogućili nam da analiziramo i shvatimo narodne bajke na jedan drugačiji način. Emir Harčin

Slika 1. Ankh, staroegipatski simbol života, svemira i čovjeka u poređenju sa oznakama preduzeća za prevoz putnika. Najbitnija razlika između simbola i znaka je, zapravo, u sljedećem: simbol je u bliskoj vezi sa cjelokupnim ljudskim iskustvom i mi se, ponirući u njega, na jedan simboličan način teleportiramo u tu davnu prošlost, vraćamo se u sredinu rođenja samog simbola, na njegovo izvorište. S druge strane, znak nema takvo iskustvo i tako bogatu tradiciju kao simbol. On je, da tako kažemo, samo jedna utilitarna oznaka profanog života koja je, kao takva, razumski potpuno spoznatljiva i predvidljiva. Znak je moguće definirati – simbol je izvan domašaja iscrpnog definiranja. Za sve ono što nam je poznato i razumski sasvim jasno, mi se, dakle, poslužimo znakom koji već postoji ili izmišljamo novi. Ali u ljudskom životu ima i mnogo stvari koje su neodređene, neznane, skrivene od nas, ukratko, koje su izvan domašaja ljudskog razuma. U tom slučaju posežemo za simbolima kako bismo sebi predočili određene pojmove koje ne možemo jasno odrediti ni potpuno shvatiti. Simbol se, znači, ne može definirati. “Njemu je u naravi da razbije čvrste okvire i spaja krajnosti u jedinstvenu viziju.”10

Simbol i narodna bajka
Narodne bajke nas suočavaju sa jednim nepoznatim, čudesnim i nadljudskim svijetom vila, čarobnjaka i divova, zmajeva i zmijskih careva; sa svijetom dobra i zla i, pomalo, idealiziranom nadmoći dobra nad zlom; ukratko, svijet narodnih bajki otvara ljudski duh prema nepoznatom i tajnovitom ili, bolje rečeno, prema bajkovitom. A sve je to narodni stvaralac nastojao da izrazi kroz splet mnogobrojnih simboličkih slika koje po svojoj prirodi zalaze u ljudsko nesvjesno, nepoznato, zamagljeno i otkrivaju ili samo upućuju na psihološka stanja pojedinca ili kolektiva. S obzirom da su narodne bajke nastale veoma davno, kada je ljudski rod, uslovno rečeno, bio na nižem civilizacijskom nivou od današnjeg i, s obzirom na njihovu povezanost sa drevnim mitovima, lako je za pretpostaviti da je taj naš stvaralac bajki bio mnogo više fasciniran i začuđen brojnim pojavama i dešavanjima u svijetu oko njega i u njemu nego što je to čovjek današnjice (premda ne možemo reći da je i savremeni čovjek lišen nepoznanica). Uzimajući, dakle, u obzir okolnosti u kojima su narodne bajke nastajale, razvijale se i širile, shvatljivo je zašto su one prepune simbola. Narodni stvaralac je u svojoj težnji da se na neki način odredi prema onome što mu je bilo nepoznato, nesvjesno stvarao simbole i simbolička značenja. Bajke su, zaista, prepune simbola i možemo reći da pravo čitanje bajki ne bi trebalo da bude površinsko; simbolizam bajki ne bi smio promicati ispred naših očiju neprimijećen jer u tome leži i sva ljepota i raskoš narodnih bajki. One su zapravo riznice simbola i kao takve bi ih trebalo i doživljavati. U narodnim bajkama pojavljuje se mnogo različitih simbola koje bi1

Uzmimo primjer mita o letećim tanjurima (za koji bismo mogli reći da je poprilično i zastario). Šta je prouzrokovalo ovaj mit, koja bi to bila transpovijesna projekcija; o tome bi se moglo diskutovati i pristupati sa više različitih strana. Ovaj termin je upotrijebio Northrop Frye u svom objašnjenju mitova, po kome su mitovi transpovijesni (on, dakle, povijest svodi na istovjetnost ili na niz varijacija na iste teme.) J. Chevalier/A. Gheerbrant: “Rječnik simbola”, Banja Luka: “Romanov”, 2003., str. 9
4 5 3 2

James A. Hall: “Jungovsko tumačenje snova”, Beograd, 1996., str. 132

J. Chevalier/A. Gheerbrant: “Rječnik simbola”, Banja Luka: “Romanov”, 2003., str. 11
6 Jolande Jacobi: “Psihologija Karla Gustava Junga”, “Dereta”, Beograd, 2000., str. 140

J. Chevalier/A. Gheerbrant: “Rječnik simbola”, “Romanov”, Banja Luka, 2003., str. 5
7 8 9

Ibid., str. 6

Jolande Jacobi: “Psihologija Karla Gustava Junga”, “Dereta”, Beograd, 2000., str. 141
10 J. Chevalier/A.Gheerbrant: “Rječnik simbola”, Banja Luka: “Romanov”, 2003., str. 5

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

23

Ukratko

Sarajevo
Prva Druga gimnazija
U sarajevskoj Srednjoj medicinskoj školi krajem marta održano je kantonalno takmičenje srednjoškolaca iz fizike. Prvo mjesto osvojili su učenici Druge gimnazije. Drugoplasirana je ekipa učenika Prve bošnjačke gimnazije. Treće mjesto osvojili su učenici Treće gimnazije, četvrto učenici Prve gimnazije, a peto mjesto učenici Sarajevo koledža.

Revija kulturno-umjetničkog stvaralaštva
U Centru za kulturu održano je završno takmičenje revije kulturno-umjetničkog stvaralaštva osnovaca za područja sarajevske Općine Centar. Prvo mjesto u dramskom prikazu osvojila je OŠ “Nafija Sarajlić”, drugo OŠ “Silvije Strahimir Kranjčević”, a treće OŠ “Hasan Kikić”. Najbolju monodramu izveli su učenici OŠ “Nafija Sarajlić”. Drugoplasirani su učenici OŠ “Silvije Strahimir Kranjčević”, a trećeplasirani učenici OŠ “Alija Nametak”. I osnovci Općine Novo Sarajevo, u okviru revije kulturno-umjetničkog stvaralaštva, takmičili su se u oblasti muzike. Na ovoj manifestaciji, na kojoj su učestvovali učenici deset osnovnih škola, prvo mjesto u izvođenju vokalne muzike i horova bez pratnje osvojila je OŠ “Čengić-Vila I”, a u kategoriji grupa i horova uz pratnju prva je OŠ “Pofalići”. Prvo mjesto u izvođenju instrumentalne muzike osvojila je OŠ “Hrasno”. Revija kulturno-umjetničkog stvaralaštva održana je i na nivou sarajevske Općine Novi Grad. Najuspješnije ekipe učestvovat će na kantonalnom takmičenju. Iz oblasti instrumentalne muzike to su učenici osnovnih škola “Osman Nakaš”, “Mehmedalija Mak Dizdar” i “Behaudin Selmanović”. Na kantonalnom takmičenju iz oblasti grupe i horovi uz pratnju predstavit će se učenici osnovnih škola “Al Walidein Gazzaz”, “Fatima Gunić” i “Meša Selimović”. Svoje umijeće iz vokalne muzike - grupe i horovi bez muzičke pratnje na kantonalnom takmičenju pokazat će učenici osnovnih škola “Fatima Gunić”, “Avdo Smailović” i “Ćamil Sijarić”. Na reviji kulturno-umjetničkog stvaralaštva vogošćanskih osnovnih škola u kategoriji vokalne muzike, hor sa pratnjom i instrumentalnom muzikom, prvo mjesto osvojili su učenici OŠ “Mirsad Prnjavorac”, a bili su pobjednici i u monodrami. Učenici OŠ “Zajko Delić” bili su najbolji

u dramskom prikazu i recitalu, te u savremenom plesu. Prvo mjesto u takmičenju iz folklora osvojili su učenici OŠ “Porodica ef. Ramić”.

Pobjednik OŠ “Podlugovi”
Ekipa Osnovne škole “Podlugovi” iz Podlugova pobijedila je na općinskom takmičenju iz prve pomoći koje je organizirao Crveni križ. Time se šestočlana ekipa učenika ove škole plasirala za učešće na kantonalnom takmičenju.

Takmičenje iz matematike
Na takmičenju učenika osnovnih škola iz matematike sa područja općina Hadžići i Trnovo najbolji uspjeh postigla je OŠ “Hilmi ef. Šarić” iz Tarčina. U kategoriji petih razreda najbolji je Azer Mešanović iz Hadžića, drugoplasirani je Mirza Krbezlija, a treće mjesto osvojila je Amina Kahriman iz Pazarića. U kategoriji šestih razreda prvi je Milan Žuža iz OŠ “Hilmi ef. Šarić”, drugoplasirani je Kemo Mekić, dok je treće mjesto zauzeo Rasim Kaleta iz OŠ “9. maj” Pazarić. Najbolje znanje u kategoriji sedmih razreda pokazali su učenici Belmin Fišo iz Pazarića, drugi je Nermin Čović iz Hadžića, a treći Anes Golubović iz Tarčina.

Najbolji informatičari
Učenici osnovnih škola sa područja Općine Vogošća takmičili su se u znanju iz informatike. Prvo mjesto osvojila je ekipa OŠ “Izet Šabić” koju su sačinjavali učenice Melisa Mujčinović, Sabina Kladenjčić i Ediba Žugor. Drugo mjesto osvojili su učenici OŠ “Mirsad Prnjavorac”, a treće učenici OŠ “Zahid Baručija”. Pobjedinčka ekipa plasirala se za učešće će na kantonalnom takmičenju iz informatike.

Irhad Merdanović iz Tarčina najbolji je u kategoriji osmih razreda, drugo mjesto pripalo je Selmi Pločo iz Trnova, a treće Ajli Sakić iz Pazarića.

O delikvenciji i NUS-u
U Vogošći je za učenike ove općine održano takmičenje iz predmeta Demokratija i ljudska prava, u okviru Civitasovog “Projekta građanin”. Domaćin takmičenja bila je OŠ “Mirsad Prnjavorac”. Na takmičenju su učestvovale sve osnovne škole i Srednja mješovita škola čija se ekipa plasirala za učešće na kantonalnom takmičenju o temi “Maloljetnička delikvencija”. U konkurenciji osnovaca Općinu Vogošća na kantonalnom takmičenju predstavlja OŠ “Zahid Baručija” projektom “Neeksplodirana ubojna sredstva”. 24
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

I učenici osnovnih škola sa područja Općine Hadžići takmičili su se u znanju iz informatike. Pobjednici takmičenja su učenici OŠ “Hilmi ef. Šarić” iz Tarčina. Drugo mjesto zauzeli su učenici OŠ “9. maj” iz Pazarića, treće mjesto učenici OŠ “6. mart” iz Hadžića, dok su se na četvrto mjesto plasirali učenici OŠ “Zaim Kolar” iz Trnova.

Takmičenje mladih fizičara
OŠ “Porodice ef. Ramić” u Semizovcu

Ukratko
je Razija Arslanagić, političkih nauka Jusuf Čaušević, žurnalističkih Amila Šljivo-Grbo, književnohistorijskih Mirsad Kunić, sporta i tjelesnog odgoja Emir Pašalić, tehničkih nauka Samim Konjicija, matematičkih Fikret Čunjalo, veterinarskih Indira Mujezinović, te u doktore medicinskih nauka Amra Macić-Džanković i Amra Ćatović.

Premještaj učenika u drugu školu
bila je domaćin takmičenja iz fizike za učenike osnovnih škola sa područja Općine Vogošća. U kategoriji sedmih razreda prvo mjesto zauzeo je Irman Polić iz OŠ “Izet Šabić”, a u kategoriji osmih razreda najbolji je bio Andrej Misirlić iz OŠ “Mirsad Prnjavorac”. Na općinskom takmičenju učenika osnovnih škola sa područja Općine Hadžići, održanom u Hadžićima, prvo mjesto su osvojili učenici OŠ “Hilmi ef. Šarić” iz Tarčina. Drugo mjesto osvojili su učenici OŠ “6. mart” iz Hadžića, a treće učenici OŠ “Zaim Kolar” iz Trnova. U kategoriji sedmih razreda najbolji uspjeh postigao je Belmin Fišo, drugi je Mirsad Terzo, a treći Muhamed Smajlović. Od osmih razreda najbolja je Selma Pločo, drugi je Irhad Merdanović, a na treće mjesto se plasirala Ajla Sakić. Na osnovu izmjena i dopuna Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, čiji su nacrt nedavno usvojili poslanici Skupštine KS, škole više neće moći odbijati da prime učenika koji zbog neprimjerenog ponašanja dobije premještaj u drugu najbližu školu.

Promovirani doktori nauka
U Rektoratu Univerziteta u Sarajevu 27. marta promovirano je deset doktora nauka. Rektor Univerziteta prof. dr. Faruk Čaklovica, između ostalog je kazao da je Univerzitet dostigao zavidan nivo, da se konstantno radi na njegovom jačanju, te iskazao zadovoljstvo i ponos što imamo “nove stručnjake i naučnike koje će voditi naše društvo u svijet”. U doktora socijalnog rada promivirana

strategije protiv maloljetničkog prestupništva za BiH u Sarajevskom kantonu. Akcionim planom, za čiju je realizaciju neophodno obezbijediti 2.634.000 KM, predviđen je niz primarnih, sekundarnih i tercijarnih mjera prevencije maloljetničke delikvencije. Neophodna je izrada strategije odgoja djeteta, formiranje vijeća roditelja i vijeća učenika, te nastavljanje aktivnosti na rasterećenju obima nastavnog plana i programa, postavljanje videonadzora u školama, ograđivanje školskih dvorišta itd. Također je neophodno formiranje jedinstvene baze podataka za djecu koja iskazuju određena neprilagođena ponašanja, koja su došla u sukob sa zakonom. U narednom peridu bi trebalo u svakoj općini na području KS formirati timove koji će realizirati akcioni plan. Na nivou Kantona bit će formiran tim za praćenje i realizaciju plana, a kojeg će imenovati Vlada KS.

Do ove izmjene je došlo zbog toga što su do sada pojedine škole odbijale primiti problematično dijete. - To je nedopustivo. Osnovno obrazovanje je obavezno i mi kao profesionalci moramo omogućiti djetetu da se školuje. Često djeca koja prave probleme u školama dolaze iz razorenih obitelji gdje roditelji ne vode brigu o njima. Škola u tom slučaju ne smije dići ruke od djece - izjavio je nedavno ministar obrazovanja i nauke KS Safet Kešo. On je naglasio da će, ako zakonske izmjene i dopune budu u konačnici usvojene, školski odbor koji odluči da ne primi takvo dijete biti smijenjen.

Projekt odgojno-obrazovnih programa
Ministarstvo obrazovanja i nauke i Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, u saradnji sa TV Sarajevo, u narednom periodu će realizirati projekt odgojno-obrazovnih programa za sve odgojno-obrazovne ustanove u KS. Aktuelni društveni ambijent u kojem su zapostavljene pozitivne odgojno-obrazovne i druge društvene vrijednosti u potpunosti dezorijentira školsku djecu i omladinu ostavljajući prostor afirmaciji društveno štetnih pojava, te je zbog toga pokretanje ovog projekta, kojim će se ostvariti višestruki efekti u oblasti obrazovanja, odgoja i kulture, bilo neophodno. Projekt će zahtijevati dodatni angažman svih škola, sekcija, klubova koji će afirmirati pozitivne vrijednosti odgojno-obrazovnog sistema, kulture i tradicije, te razvijati zdrav takmičarski duh koji može rezultirati
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Akcioni plan
Vlada Kantona Sarajevo utvrdila je prijedlog akcionog plana za implementaciju

 25

Ukratko
značajnim poboljšanjima u organizaciji života i rada svih odgojno-obrazovnih ustanova na području Kantona Sarajevo. ka oprema, te smo došli na ideju da svakoj školi u Novom Sarajevu uručimo po kompjuter u povodu dana škole - izjavio je načelnik Koldžo. OŠ “Petar Petrović Njegoš” u Potočarima svečano otvorio savremeni kabinet za informatiku.

Godišnjice gimnazija
Učenici i profesori Prve gimnazije u Sarajevu obilježili su početkom aprila 129. godišnjicu postojanja svoje škole, najstarije gimnazije u BiH čiji su mnogobrojni učenici postali poznati u svim sferama života i rada i koja je iznjedrila i dva nobelovca: Ivu Andrića i Vladimira Preloga.

Donacija OŠ “Isak Samokovlija”
Nedavno su predstavnici kanadskog kontingenta NATO štaba u Sarajevu posjetili OŠ “Isak Samokovlija”. Tom prilikom donirali su školi 160 knjiga, a učenicima uručili prigodne poklone. Ovo je bila peta po redu posjeta predstavnika kanadskog kontingenta, a do sada su školskoj biblioteci poklonili 500 knjiga. Učenici i vojnici su tog dana organizirali druženje pod nazivom “Dijete bez knjige dijete bez budućnosti”. Ova škola, i to da kažemo, opremit će kabinet tjelesnog odgoja. Za tu svrhu je Općina Centar iz svog budžeta izdvojila 15.000 KM.

Pod motom “To smo mi”, učenici su vodili goste kroz otvorena vrata školskog muzeja, biblioteke, sala, kabineta i u više od 30 sekcija i klubova talenata prezentirali svoje slobodne aktivnosti u učionicama. Direktorica Prve gimnazije Ešrefa Gačanin kazala je da tog dana nema zvaničnih govora ni priredbi, da su vrata škole otvorena za sve. A tog dana Prvu gimnaziju su pohodili i njeni nekadašnji učenici i roditelji sadašnjih gimnazijalaca. Slavilo se i u Drugoj gimnaziji u Sarajevu. Povodom 103. godišnjice postojanja i rada ove škole upriličena svečanost otpočela je čestitkama direktorice Aide Arnautović svim profesorima, učenicima i uposlenima za Dan škole. Svečanost je nastavljena u prijatnoj i opuštenoj atmosferi za koju su se, pored ostalih, pobrinuli i članovi dramske sekcije. Najboljim učenicima svih 27 odjeljenja poklonjena je knjiga “Menadžment u obrazovanju”, dok je 12 profesora dobilo zahvalnice za svoj odgojno-obrazovni rad. Na kraju svečanosti u školskom dvorištu je održan tradicionalni šestoaprilski kros u muškoj i ženskoj konkurenciji.

Riječ je o područnoj školi u čiju je rekonstrukciju američka vojska uložila oko 40.000 KM, dok je opremanje ove učionice kompjuterima finansirao jedan američki građanin koji je želio ostati anoniman. Učionica je opremljena s devet računara, čija vrijednost iznosi oko 9.000 dolara. Ovu školu pohađa 95 učenika, od čega su 73 učenika povratnika. - Sada imate savremenije računare nego što ja imam u svom uredu. Presretan sam što vidim vaša nasmijana lica - kazao je ambasador Ingliš.

Novi nazivi pet srednjih škola Otvoren multimedijalni kabinet
Na Dan Srednje trgovinske škole u Sarajevu, u ovoj odgojno-obrazovnoj ustanovi otvoren je prvi multimedijalni kabinet praktične nastave što će ovu školu približiti uključivanju u mrežu Evropskog regionalnog koledža u okviru EdGate projekta. Škola će u bliskoj budućnosti, zahvaljujući ovom kabinetu, moći primijeniti EU programe i priključiti se mreži trećeg stepena obrazovanja istočne Evrope. Zenica – Vlada Zeničko-dobojskog kantona je na prijedlog Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta ovog kantona usvojila prijedlog odluke o promjeni naziva pet srednjih škola u općinama Zenica, Zavidovići i Maglaj. Tako je Opća gimnazija u Zenici preimenovana u Prva gimnazija, Pedagoška gimnazija u Druga gimnazija, a Mješovita trgovinsko-ugostiteljsko-poljoprivredna srednja škola nosit će naziv Mješovita srednja škola Zenica. Novi naziv za Opću gimnaziju Zavidovići je Gimnazija “Rizah Odžekčić”, a za Opću gimnaziju “Edhem Mulabdić” iz Maglaja – Gimnazija “Edhem Mulabdić”. Ova odluka je donesena nakon provedenih procedura i u skladu s reformom srednjeg i osnovnog obrazovanja na području ZDK.

Kompjuteri školama
Načelnik Općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo u ime Općine uručio je po jedan kompjuter osnovnim školama “Grbavica II” i “Kovačići”. - Znamo da je školama potrebna tehnič26
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Kabinet informatike školi u Potočarima
Srebrenica – Čarls Ingliš, američki ambasador u BiH, 8. aprila je u povratničkoj

Ukratko Zajednička nastava
Konjević-Polje – U organizaciji Nansen dijalog centra (NDC) Sarajevo, učenici srpske i bošnjačke nacionalnosti iz Kravica i Konjević-Polja prvi put nakon završetka rata zajednički pohađaju nastavu u istoj školi. Ljuljeta Goranci-Brkić, generalna menadžerica NDC-a izjavila je da se radi o vannastavnoj aktivnosti iz informatike za Direktor Mješovite srednje škole u Srebreniku Safet Omerović, inače jedan među prvim zagovornicima i organizatorima ovakvih akcija, ističe u prvi plan humanost kao važnu komponentu i uključivanje mladih ljudi u humane akcije, uz spremnost da mladim davaocima krvi pripomogne koli-

In memoriam

Sabit Borić
Sabit Borić, direktor Osnovne škole “Parsovići”, 11. februara 2008. godine, zauvijek je napustio svoju porodicu, mnogobrojne prijatelje i radne kolege. Rođen je 22. februara 1947. godine u mjestu Lisičići, Općina Konjic. Rastao je u višečlanoj porodici sa braćom i sestrama. Osnovnu školu završava u svom rodnom mjestu, a nakon osnovne škole upisuje i završava Učiteljsku školu u Mostaru. Davne 1966. godine, mlad i ambiciozan, počinje da radi kao seoski učitelj u osnovnoj školi Solakova Kula. Poslije nekoliko godina rada na tom radnom mjestu stupa u brak sa djevojkom iz sela. Ubrzo su proširili porodicu za dva člana. Bio je sretan i ponosan, kako sa poslom koji obavlja, tako i sa privatnim životom. U svom životu volio je druženje i sa svima je razvijao dobre, prijateljske odnose. Zbog toga je uvijek bio omiljen u društvu u kojem se kretao. Sa tim osobinama i iskustvom počeo je da obavlja i poslove pedagoga škole, u novosagrađenoj zgradi u Parsovićima. Na tom radnom mjestu radio je od 1977. do 1992. godine, kada škola, zbog ratnih okolnosti, prestaje sa radom. U takvim prilikama, Borić, kao najstariji kolega, preuzima brigu o školi, čuvajući njene prostorije za neka sretnija vremena. Bio je i vojno angažovan i sve te poslove obavljao je uzorno. Već 1993. godine, tačnije 16. augusta te godine, u ratnim okolnostima, škola ponovo počinje sa radom. Najveći dio tereta za rad škole u tom perodu, podnio je upravo Borić, koji tada postaje i direktor ove ustanove, sa novim imenom: Osnovna škola “Parsovići”. Moglo bi se reći da u tom periodu počinju i njegovi problemi sa bolešću, mada je i dalje nastojao biti vedar, rješavajući, na što bezbolniji način, sve nesporazume do kojih je, prirodno, dolazilo i u našoj školi. Uz sve obaveze, Sabit Borić nalazi vremena i motiva da studira na Pedagoškoj akademiji u Mostaru, gdje je i diplomirao, te dobio zvanje nastavnika bosanskog jezika i književnosti, nastavljajući i dalje obavljati poslove direktora škole. Na dan svoje smrti imao je punih četrdeset godina radnog staža i bio je prvi radnik ove škole koji je odradio puni radni vijek. Radnici i učenici naše škole, i svi oni koji su ga poznavali, pamtit će našeg dragog direktora, a najviše po njegovom optimizmu i vedrini koju je širio oko sebe. Kolektiv OŠ “Parsovići”, Parsovići
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

bošnjačke i srpske učenike iz Kravica i Konjević-Polja. NDC je osigurao obuku za kompletan nastavnički kadar, kao i za školsku administraciju OŠ “Petar Kočić” Kravica. Organiziranjem niza seminara od 2006. do ove godine, te uz finansijsku podršku Ambasade Norveške u BiH i uz saradnju sa upravom ove škole, NDC je rekonstruisao jednu učionicu u područnoj OŠ “Petar Kočić” u Konjević-Polju. Rekonstrukcija učionice realizirana je uz aktivno volontersko i zajedničko učešće roditelja bošnjačke i srpske nacionalnosti iz ova dva mjesta, koji su zajednički obavili sve građevinske radove. Prvi čas informatike održan je u januaru ove godine i od tada se ova nastava organizira svakog drugog utorka. Nastavu pohađa ukupno 12 učenika, i to šest srpske i šest bošnjačke nacionalnosti. - Ova aktivnost predstavlja jedinstven slučaj zato što je to prvi put od prestanka rata da Bošnjaci i Srbi zajednički pohađaju nastavu u istoj školi. Čas informatike predstavlja vannastavnu aktivnost i učenici ga pohađaju na dobrovoljnoj osnovi - kazala je Goranci-Brkić.

ko je to u mogćnosti. Tako su ove godine svi mladi davaoci dan poslije darivanja krvi od Škole dobili slobodan dan. U Općinskom Crvenom križu kažu da im je saradnja doborovoljnog darivanja krvi sa Mješovitom srednjom školom uvijek bila dobra i uspješna, posebno kada je riječ o podmlađivanju redova dobrovoljnih davalaca na području Općine Srebrenik. E. Berbić

Novi direktor i školski odbor
Drvar – Nakon više mjeseci OŠ “Dr. Ivan Merc” u Drvaru dobila je novi Školski odbor, a za direktora je izabrana Jelka Danić, dosadašnja zamjenica direktora. Ovo je potvrdila ministrica obrazovanja Livanjskog kantona Gordana Cikojević, koja je najavila da će do početka nove školske godine biti promijenjen i naziv škole u Osnovna škola “Drvar”. Novi Školski odbor ima devet članova, po tri iz reda osnivača škole, prosvjetnih radnika i roditelja učenika.

Srednjoškolci darovali krv
Srebrenik – Tradicija darivanja krvi u Mješovitoj srednjoj školi u Srebreniku ni ove godine nije izostala. Krv za zdravlje i život drugih dobrovoljno je krajem marta darovalo 30 učenika ove škole. Ova humana i dobrovoljna akcija ima tradiciju dužu od 20 godina i iz godine u godinu sve je masovnija i organizovanija.

27

Povodi, mišljenja, reagovanja…

Učeničke tuče upozoravaju
vih dana novinske crnohroničke stupce nerijetko ispunjavaju i tekstovi o tučama učenika, istina van školskih prostora, ali je jasno da je riječ o učenicima iz školskih klupa i učionica. I to po načinu i sistemu što crnje i gore to čitanije i traženije, jer novine ne prodaju papir ni kolorisane stranice već ono što tamo piše i kako piše. Još ako se dogodi, a događa se, dosta takvih stvari u svjetlu međuetničkih sukoba i prepucavanja, onda se stvar još više komplikuje: slijede protesti, roditeljski i učenički, zahtjevi da se učenici bolje čuvaju i štite od maloljetnih nasilnika, čak i prekidi u dolasku na nastavu, posebno tamo gdje još uvijek imamo “dvije škole pod jednim krovom”. Da se razumijemo, svima nam je jasno da su epicentri ovih međuučeničkih sukoba i konfrontacaija podalje od škola. Cijela stvar se očigledno generira iz opšteg stanja u društvu, pri čemu škole ne mogu biti udaljena i osamljena ostrva ili rijetke oaze zatišja i mira u nemirnim morima naše stvarnosti. Dosta toga se prenosi i u škole i imamo to što imamo: politizaciju na djelu, stranačke koncepte, nerijetko podijeljene i same nastavnike, učeničke roditelje, pa i učenike. Kad stvari eskaliraju do zabrinjavajućih razmjera i najdeblji led našeg mira-nemira mora negdje da pukne. Škole ne mogu ostati po strani ovih događaja, niti se postaviti u ulogu pasivnog posmatrača, pa bi nekih akcija moralo biti. Jer, ipak se to i njima događa. Ako ni zbog čega drugog, a ono radi gašenja vatre. Čak i kad vatra tinja važno je ne dozvoliti da se rasplamsa kad se već ne može ugasiti. Što se škola tiče, gledajući dosadašnja događanja, nedostaje im osmišljenih akcija kojima bi se neke stvari mogle bar preduprijediti, zašto ne i spriječiti. Kao prva stvar, u školama gdje učeničkih sukoba ima, trebalo bi temeljito izučiti cijelu problematiku, otkriti uzroke, sagledati posljedice, utvrditi vinovnike i nosioce destrukcije i dogovoriti se šta i kako dalje. U drugoj fazi realizuje se praktični dio svega toga, odnosno načini kako pristupiti učeničkim roditeljima, kako samim učenicima, te u cijelu ovu aktivnost neizostavno uključiti kantonalna ministarstva obrazovanja, ne zaobilazeći ni Federalno ministarstvo obrazovanja, da svako preuzme svoj dio obaveza i odgovornosti. Svoje mjesto i ulogu u svemu tome moraju naći i organi reda i mira, jer samo njihova zakašnjela ili netaktično odrađena akcija može rezultirati daljim usložnjavanjem situacije koja je već ionako složena i teška. Naravno, u svemu tome sistema mora biti. Mora se znati, i to precizno, ko šta treba da odradi i ko je zašto odgovoran. Ne može se dozvoliti akcija radi akcije, aktivnost radi aktivnosti, tek da se nešto uradilo i odradilo bez odgovarajućih efekata, u smislu njihove kvantifikacije. Osim toga, takve aktivnosti moraju biti trajne, a njihov intenzitet diktiraće određena događanja, koja moraju biti analitički obrađena i praćena. Naravno, savremena škola, u savremenoj Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakvu imamo, mora više da se pozabavi odgojno-patriotskim elementima u svom radu i djelovanju, i to po sistemu što više to bolje u svakom pogledu. Svijest o zajedničkoj državi, međunarodno priznatoj i uvaženoj, o upućenosti jednih na druge, 28
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

O

Epicentri su ipak podalje od škola

o višestoljetnoj tradiciji veza i saradnje njenih naroda, mora biti mnogo više zastupljena. A ruku na srce, manjka toga više u našim nastavnim programima, pa kad već nije tako to bi se moralo dopuniti našim vlastitim angažmanom. Ova naša savremena škola nije kriva za “crne hronike” u štampi o učeničkim ekscesima, ali joj to ne daje za pravo da uranja glavu u pijesak u pustinjama naših tamnih događanja. Ona ih mora uspravno pogledati i pridružiti se naporima da se neke stvari brže i efikasnije rješavaju. Ešref Berbić

(Do)biti ili ne (do)biti
išegodišnji je to sudski proces, mučan kao i onaj Kafkin, ali na svu sreću sa sretnijim ishodom po žrtvu? O čemu se radi? Godine 2002./03. prosvjetari Srednjobosanskog kantona bivaju zakinuti u svojim plaćama i toplom obroku u odnosu na sve ostale budžetske korisnike a trebalo bi da budemo jednaki. Pregovori za taj uskraćeni dio kolača nisu urodili plodom i preostaje da se pokrene sudska tužba. Prvostepeni Sud (ne)pristrasno i (pre)glatko osuđuje, pardon, presuđuje da Vlada nije kriva? Eeeh, ali prosvjetari se ne mire sa tom nepravednom presudom te drugostepeni Sud donosi presudu po slovu Zakona a u korist prosvjetara, tj. tužilaca. Došlo se do famozne cifre od oko 4 miliona KM (po zaposleniku od 600 do preko 2.000 KM) koje Vlada mora isplatiti oštećenoj strani – zaposlenicima u obrazovanju. Sve je ovo trajalo nekoliko (pre)dugih godina i evo još traje jer se Vladi nije lako rastati od toliko novaca. I ne samo da nam ne daju naš pokradeni novac kojeg bankari nazivaju glavnica, već traže od nas da se sada odreknemo i kamate koja nam pripada po zakonu a nije nimalo zanemariva cifra s obzirom na iznos od 4 miliončića KM. A ako zakinuti sindikalci kojim slučajem i halale kamatu (a zna se kome se i kada halali dug) bilo bi dobro da oštećenici i javnost saznaju iznos HALALA. Čisto neka se zna. I ovo je dugovanje za samo jednu pokradenu godinu a gdje su još ostale godine zaključno sa 2007. godinom? E, za ostale godine se isto pregovara, a ako se ne postigne tako ništa, onda se ide opet na Sud, pa kom obojci a kom opanci, a prosvjetari su upravu što je pokazala i donesena presuda za 2002./03. godinu. U svakom slučaju, ova presuda u korist prosvjetnih djelatnika je jedna od važnijih bitaka u nastavku “rata” sa Vladom za cijenu (pre)teškog, (pre)važnog i (pre)odgovornog prosvjetarskog rada. U ovom “ratu” dragi prosvjetari, držite se one narodne maksime: Neko te cijeni i poštuje tačno onoliko koliko te i plati. (I ni manje ni više.) I ovo je samo tako, sve ostalo su priče za malu djecu koje ne piju vode u današnjem (ne)vremenu. Viktor Dundović

V

O jednom sudskom procesu

Zanimljivosti iz svijeta obrazovanja Laptop poticajan za učenike
Postavljanje prijenosnih kompjutera u učionice poticajno djeluje na učenje, a može biti posebno korisno kad je riječ o poboljšanju vještine čitanja kod učenika te o samostalnijem pristupu učenju, pokazala je studija njemačkih naučnika sa berlinskog Univerziteta “Humboldt”. Posebno je zanimljiv podatak da su učenici i u stručnim školama uspjeli popraviti vještinu čitanja. Osim toga, učenici su pokazali više interesa za nova gradiva te su bili motiviraniji za učenje. I profesori smatraju da je u razredima potrebno smanjiti količinu klasičnih predavanja, te povećati individualan i grupni rad koji učenicima omogućava više samostalnih načina učenja, dodaju stručnjaci i naglašavaju da je u njemačkim razredima u kojima je provedeno istraživanje primijećeno da su učenici uspjeli uštedjeti vrijeme pišući brže, i to zahvaljujući laptopima. Već napisani tekstovi mogu se brže mijenjati, pa ostaje vremena za druge stvari, a postoji i mogućnost pristupa internetu pod učiteljevom kontrolom. vjeronauke u njemačke škole, Šojble želi konkurirati onima koji u ime islama promoviraju mržnju. nekih studenata”, piše list “The Daily Telegraph”. Redovne patrole u kampusu najstarijeg univerziteta u Velikoj Britaniji, koje obuhvata 39 fakulteta, krenulo je ovog proljeća. Univerzitetom za početak neće patrolirati profesionalana policija, nego pomoćno redarstvo općine Oksford. Pripadnici te službe na prvi pogled se ne razlikuju od profesionalne policije, ali imaju ograničena ovlaštenja. Za vlast je važno da smiju “do 30 minuta zadržati osumnjičenike, zaplijeniti alkoholna pića i čuvati studente i imovinu”.

Plaća za srednjoškolce
Kako bi smanjili broj učenika koji svake godine napuste školu, vlasti u Tusconu su odlučile davati marljivim učenicima sedmični džeparac, ne bi li ih tako potakli da se drže knjige. Više od 20.000 srednjoškolaca u Arizoni godišnje odustaje od daljnjeg školovanja. Kako bi riješili taj problem vlasti u Tusconu odlučile su marljivim i redovnim učenicima davati džeparac. U ovom pilot projektu učestvuje 175 marljivih učenika iz siromašnih porodica. Oni će dobivati 25 dolara sedmično ako ostanu u školi. Novac za njih će izdvajati lokalna neprofitna udruženja. Kako bi zadržali redovne prihode učenici se moraju “kloniti nevolja” i zadržati visoke ocjene. Učenici su oduševljeni ovim projektom. Jedan od učenika, sudionika ovog projekta je kazao: “Plaćat će nas da slušamo profesore i radimo stvari koje će nam kasnije jako koristiti. Sada imam još veću želju za učenjem.”

Nesretni studenti
Anketa koju su MTV i agencija AP uradili širom SAD pokazala je da se petina američkih studenata osjeća nesretno, a da ih je većina pod stalnim stresom. Jedna šestina ispitanih studenata izjavila je da imaju prijatelje koji su razgovarali o samoubistvima.

Islamska vjeronauka u njemačkim školama
U njemačkim školama u narednim godinama treba biti uvedena islamska vjeronauka, dogovoreno je na trećoj islamskoj konferenciji Njemačke, koju je sa predstavnicima islamskih organizacija, u ime savezne vlade, vodio njemački ministar unutrašnjih poslova Volfgang Šojble.

Pohvala i kazna
Amanda Rouz, učenica iz Kalifornije koja je zaustavila autobus pun učenika koji se oteo kontroli, a u kojem je i ona bila, pohvaljena je za snalažljivost, ali će biti i kažnjena budući da je tog dana pobjegla iz škole. Ova tinejdžerka je bila u školskom autobusu koji je prevozio 40 učenika osnovne škole. U trenutku kada je vozačica autobusa pala sa sjedišta poslije jednog skretanja i povrijedila glavu, Amanda je skočila, pritisnula kočnice i uspjela zaustaviti autobus, pošto je prethodno očešala dva parkirana automobila. U incidentu nije bilo povrijeđenih. Kasnije je ispričala da je vozačicu zamolila za prevoz jer joj je navodno pozlilo u školi. - Sad će imati nevolja u školi, pošto je donijela pogrešnu odluku - izjavila je njena baka Sali Korel, te dodala da želi vjerovati da se njena unuka našla tamo gdje je Bog želio da bude.

Učenik udarao profesoricu
Nedavno se u Srednjoj ekonomskoj školi u Podgorici dogodio težak incident. Naime, na času engleskog jezika sedamnaestogodišnji učenik trećeg razreda više puta je udario profesoricu i nanio joj lakše povrede. Učenik je na sjednici Nastavničkog vijeća isključen iz škole. On je za vrijeme održavanja časa, nezadovoljan ocjenom, počeo vikati na profesoricu, nakon čega je ustao i ljutito se zaletio ka njoj. Profesoricu je udario prvo pesnicama, a potom nogom u stomak. Daljnje batinjanje je spriječio jedan učenik, koji je odgurnuo nasilnika i ispriječio se između njega i profesorice koja je bila izbezumljena od šoka. Profesorica je poslije napada završila u Urgentnom centru.

Djeca će uskoro u školi učiti i o Kur’anu - U ne tako dalekoj budućnosti, tamo gdje postoji želja i potreba uvest ćemo islamsku vjeronauku u njemačkim školama - rekao je Šojble nakon konferencije posvećene pitanjima bolje integracije oko 3,3 miliona muslimana, od kojih je približno 2,7 miliona turskog porijekla. Povodom ocjene da još postoje ogromne prepreke ulasku Kur’ana u škole, Šojble je rekao da su njemačkim pokrajinama (koje su nadležne za školstvo) potrebni partneri. Kako je rečeno, uvođenjem islamske

Univerzitete obilazi policija
Prvi put u 800-godišnjoj historiji Univerziteta u Oksfordu, ovo područje će obilaziti policijske patrole. Odluku da se briga za red na Univerzitetu više ne povjerava studentskim službama nego policiji, bila je potrebna zbog “grubog ponašanja

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

29

Priča “Prosvjetnog lista”

Peter Vajbel *)

Srčano vrijeme
tajao sam ispred visokog bolničkog nebodera, htio sam ući, nisam htio ući. U jednoj knjizi sam pročitao: Srce ima samo veličinu šake, ali njegov unutrašnji sat i njegova snaga dometa nadilazi naše shvaćanje. Klinike za srce stoje malo bliže shvaćanju, ali za ono što se ne može shvatit tu nema prostora ni riječi, samo djelotvornost i šutnja. Ondje gdje srce kuca nastaje vrijeme, nastaje sve, - bez srca nema vremena, samo preinaka prostora smrti. Ja vrijeme, mi vrijeme, mjereno vrijeme nije stvarno vrijeme, rekla je Hanna. Ona opet stoji na rijeci pored struje i huka brzice koja prolazi kroz svaku riječ i svaki trenutak. I kroz srce: šum vremena njoj priklonjenog, nama. I vrijeme se rasteže i postaje čujno. Buka brzice je početak i ujedno kraj. Hanna me hoće, Hanna me više neće. Muškarac i žena stoje stalno na različitim stranama, njihove putanje mogu se ukrstiti ali ne povezati. Ja se penjem i čujem buku, slike se dižu iz nje i preklapaju. Tako penjući se prolazim kroz svoj život i uspinjem se, vidim Hannino srce koje tuče, koje se tuče protiv ograničenja vremena i snaga njegova dometa nadilazi naše shvaćanje. Na jednom nosilu voze teškog bolesnika s mnogo infuzijskih cijevi, njegovo teško disanje, borba. Tko kaže da svatko u sebi nosi svoj način smrti? Hanna ne pita mene, ona pita kamen, kamen nosi baletne pozlaćene cipelice jedne balerine i leži na otoku mrtvih San Michele u Veneciji. Može li ona u nebo u drugom životu plesati? Razigrani mrtvački kult, otok mrtvih i San Michele privlače Hannu, razvijaju neku čudnu privlačnost. Ja mogu samo život razumjeti ako počnem razumijevati umiranje. Srce udara između pedeset i sto puta u minut, otkuca sto hiljada puta na dan i četrdeset miliona puta na godinu. Ali ne ostaju mjerenih sto hiljada udaraca na dan, već - pet ili deset sretnih udaraca električnih udara sreće. Život shvatiti značilo bi smrt shvatiti, ali shvaćanje je bilo kratko beznađe, ništa više. Grad je sad ležao daleko dolje, bio je tajnovita masa puna života, ali život više nije bilo moguće dotaći, život je bio jučer. Ovdje u ovim bijelim hodnicima život je bio samo drhtaj sjećanja, poplava slika koje se sudaraju sa sobom. One su pripadale Hanni kojoj se penjem i ne znam kako ćemo se sresti. Ona je bila blizu i nezaštićena: ja se želim braniti toliko dugo koliko jesam, ja se želim protiv tebe braniti i protiv svakog ko pokušava upravljati sa mnom. Ja se želim braniti i za one koji se ne mogu sami braniti. Hanna dijeli letke i ide s demonstrantima u kolonama, ona je mračna i nosi transparente za slobodu Palestine, Tibeta, za žrtve Sabre i Chatile i Tian-AnMen trga. Oživljavanje svijeta od ljudi je utopija, ali bez utopije neće biti života. Hanna se svrstava i vjeruje da je svrstanih sve više i sve tješnje. Mnogo nas je. Ona je odlučna i nedodirljiva, ide nesigurnim putem na kojem ju je teško pratiti, na kojem ju je nemoguće pratiti. Moje srce ide kroz sve, isključuje sve drugo. Srčana krv - ženskog roda, srčani strah - muškog roda. Rodovi riječi imaju uzroke, one su istinite, one nisu istinite ali one dijele muškarca i ženu i postaju tako opet istinite. Žene vole drugačije nego muškarci, žene boluju drugačije. Žene imaju drugačije srce od muškaraca, one čuju drugačije riječi ako dolaze iz srca:

S

Ići i ne željeti ići, nije mi to bilo strano, bila je to samo jedna određena forma kojom me je život stresao: poznavao sam to od prvog susreta s Hannom. I od zadnjeg. Mislio sam na šutnju među nama, godinama, mislio sam: sad je ona bespomoćna i ne može se braniti od mene. Da li me uopće želi vidjeti? Nosio sam sa sobom samo cedulju Hannine majke: odjel kardiologije, kat, broj sobe. Zašto baš srce?

Hanna stoji na pijesku i crta srce u pijesku, crta ga na mnogim mjestima: oba kruga koja se susreću u špici, kao listovi – simbol za naklonost, ljubav. Ne samo da ga crta, ona ga upravo preklinje. Čovjek vidi samo srcem dobro. Ona okreće rečenicu iz Malog Princa i razvlači je. Čovjek razumije i shvaća samo srcem dobro. Samo s rukama koje direktno izlaze iz srca dodiruje se dobro. Samo oni koji cijelim srcem vole, vole zbilja. Moralo je biti srce, jer nije moglo biti srce. Ono što nas je zarobilo, dobiva moć nad nama. Može nas izgoriti. Hanna opet crta svoje srce, urezuje ga u led zaleđenog jezera. Ja ulazim u predvorje i stojim u buci posjetitelja, idem prema gore, polahko, na svakom katu zastajem. Svjetlo preko grada mijenja se sa svakom stepenicom, svjetlost se prema visini pojačava. Hannino lice pojavljuje se u sjećanju, približava se, ali prošlo je deset godina i više: deset godina bez njenog lica i ipak s njim. Predjeli prirode teku s licem i predjeli duše i pokrivene Tajne. Hanna koja stoji ispred vodopada na rijeci, vjetar joj raznosi kosu, ona crta u zraku budućnost, kasnije je opet vraća natrag k sebi. Žena i muškarac uvijek će ostati stranci. Ljubav postoji samo toliko dugo koliko se tvoje želje podudaraju s onim što misliš da je ljubav: Zrcalo srca u kojem se vidi ono što drugi ne vidi dijeli svijet žena od svijeta muškaraca. Zrcala srca, ženska imenica, snažni grč srca – muška imenica. Mi dijelimo riječi dok nas riječi ne počnu dijeliti. Penjući se gledao sam vani grad i svjetlucave krovove, u pozadini vrhove brda, vrlo blizu ali u drugoj zemlji. Unutra bolnički hodnici kao u zatvoru: Kako se ona ovdje može izliječiti. Hannina majka mi je rekla naziv bolesti koju teško mogu izgovoriti ali sam razumio: s tom bolesti se ne može godinama živjeti. Bolest guši život, život se suši pred beznađem.Vidio sam gužvu u hodnicima, užurbanost pomagača i mislo: Taj nemir i nemoć samo je strah od sile. Sila je izvana, užurbanost i gužva žele je umilostiviti. Srce je srce, ono je život i sve - i uvijek je ugroženo. Stalna ugroženost može dovesti do ludila, ali zanijekano ludilo je isto ludilo. I što otkucava, već je njegov pad iz vremena. Most između svega i ničega može biti neizmjerno tanak, nikad posjećena prostorija.

30

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Ali čitao sam u jednom časopisu o jednom mladiću koji je čekao na novo srce. Ja čujem vjetar i koncentriram se samo na ono što je sadašnjost. Čitao sam kako je patio, borio se, ponekad bi kidao sve što mu je došlo pod ruku samo da osjeća sadašnjost, moć nestajanja života. On je istrgao životu nasilnost iz njene uspavanosti. Tek sad i ovdje sam svjestan sadašnjosti, da li je to prednost bolesti. Trenutak sam mislio samo na ovog mladića koji je želio novo srce i koji je s novopresađenim srcem umro. I što otkucava, već je njegov pad iz vremena. Srce je srce, život i sve - i uvijek je ugroženo. Ali stalna ugroženost može odvesti u ludilo, možda muško ludilo, kao i negiranje ugrožensti isto - ali stvarna ugroženost briše sve granice između muškog i ženskog bića. Ja sam gledao u zrcalu očiju opasnosti na licima posjetitelja koji su išli prema meni, izgledali su rastreseno, strano: znali su ono što druge oči nisu mogle znati. Na jednom zidu visila je slika dviju žena, blizanki koje su se držale za ruke, njihova srca su ležala otvorena u grudima povezana žilama. Da li je srčana vezanost ženskog roda, srčano znanje. Hanna je govorila da nas samo vrijeme srca drži i ono je što ostaje. Ono nam sve daje i sve oduzima, stvarno vrijeme, vrijeme pomirenja, svevrijeme. Vrijeme pada kroz srce, srce pada kroz vrijeme. Bio sam već vrlo blizu na trinaestom katu, četrnaestom katu, pogledao sam još jednom prema dolje: obrisi kuća, obrisi stabala u tajnom redu koji se više nije dao vidjeti. Jedan tkani tepih sjećanja i slutnja o onom ovdje i tamo, o prošlosti. Krovovi i kule, između trgovi, svi trgovi na jednom trgu: Hanna šuti naslonjena na jedan zid, snijeg leži na Muensterplatzu, stari, obojani snijeg. Hanna šuti i smrzava se, Hanna govori i šuti: ljubav koju ja mislim je iz očiju srca, ona mi otvara svijet, ona mi donosi svijet. Ona ne poznaje uvjete, ona ne poznaje sporedne formule: ti možeš ostati ako mi ne postavljaš uvjete i ako želiš poći sa mnom na kraj svijeta. Samo oni koji cijelim srcem vole, vole zbilja. Ja ne odlazim s Hannom na kraj svijeta. Hanna me ne treba za ići nakraj svijeta. Ona sjedi i smrzava se, ostaje u magli, u snijegu i onda odlazi. Onda sjedi na jednom drugom trgu u nekoj drugoj zemlji, Piazza Farnese u Rimu i udiše vonj, boje i sadašnjost tijela na toplom kamenu. Udiše svjetlost palača žutog okera iz Siene, udiše trenutak, dubuko i s predanjem, utiskuje ga u sebe protiv ispadanja iz vremena. Životsmrtživot. Pet ili deset sretnih udaraca, električnih udara sreće. Petnaesti kat, šesnaesti kat, ovdje mora biti Hannina soba. Jedna žena tješi svog muža koji je imao operaciju iza sebe, nešto nije pošlo dobro, čujem ga kako plače, govori o kući kao snu o nepoznatoj zemlji. Dolje, šesnaest katova niže bilo je proljeće ali odavde se više proljeće nije moglo prepoznati. Da li je lakše umrijeti u proljeće? Srčano vrijeme je vrijeme za pomirenje, ali srčani udar prolazi kroz sve. Zar je srčana smrt lakša zato jer je brza i bez vremena za pomirenje? Onaj ko sebi želi srčani udar morao je već proći kroz rastanke, morao je s njima živjeti. Stajao sam ispred Hannine bolničke sobe,vrata su bila samo pritvorena, na zidu je visila slika s galebom. Galebovi su letjeli povrh mora od oblaka prema horizontu, njihov let je izledao lagan, lagan kao obećanje. Galebovi lete preko rijeke gdje počinje opet početak. Mi se rastajemo, ali mi se ne rastajemo zbilja, kaže Hanna. Ne može se zbilja rastati ako si živio zajedno. Zajedno i ne više zajedno samo su različite forme od biti skupa. Vrijeme srca je ono što nas drži i što ostaje. Otvorio sam vrata i nisam vidio negodovanje ni iznenađenje na Hanninu licu.Vidio sam sebe kako idem k njoj i da bi još jednom s njom mogao poći natrag.

Prosvjetni radnici – pjesnici:

Midhat Hrnčić – Midho
Prije nekoliko mjeseci javio nam se naš stari znanac, Midhat Hrnčić-Midho, pjesnik i prosvjetni radnik iz Sanskog Mosta. Bolji poznavaoci poezije, ili pažljiviji čitaoci našeg lista, sjetit će se, vjerovatno, ovog izvrsnog stvaraoca haiku poezije, za koju je, svojevremeno, bio i nagrađivan. Hrnčić nam je, ovog puta, poslao knjigu pod naslovom „Senriju“, a senriju poezija, kako to stoji i u uvodu ove knjige, je „jedna podvrsta haikua“, u kojoj se na blag i šaljiv način tretiraju ljudske slabosti. Mi smo, u našoj novogodišnjoj pjesničkoj panorami, već donijeli neke stihove iz ove nove Hrnčićeve knjige, a sada vam prenosimo još nekoliko veoma uspješnih pjesama, kako biste barem naslutili smisao i suštinu senriju poezije. INTIMA Susret u parku. Prostrijeljen pogledom sjedoh na klupu. *** Umilni pogled Prolaznice uspori moje korake. *** Sve moje želje potopi pljusak, lice sapravši njeno. *** Sunce joj sija iz očiju, a lika svoga ne vidjeh. *** Umilnim glasom osvojila si lako bedem mog srca. (...) ONA U nju uprte sve su oči, a ona gleda u prazno. *** Ne zaklanjaj mi pogled, dobri čovječe, prolazi ONA. *** Opojan miris njenog parfema budi najljepše želje. ***

Tijesne hlače, tijesne cipelice, a ona sretna. *** Vjetar raznosi smeđe lišće i miris njenog parfema. *** Zbunjenoj dami ogledalo iskreno otkri godine. (...) POGLED U SUSJEDSTVO Sva je na šare danas mlada susjeda. Zbunjen je gledam. *** Vrckanjem budi muške želje – susjeda moja u hodu. *** Moju susjedu u svečanoj odori teško prepoznah. *** Nabreklih grudi kroz život se probija moja susjeda. *** Napokon kiša. Baštovan u susjedstvu ne diže glavu.

*) Peter Vajbel (Peter Weibel) je rođen je 1947. godine. Po profesiji je ljekar, a od 1982. objavljuje poeziju i prozu. Živi i radi u Bernu. Poznate su mu knjige: Im Gegenbild, priče (Frauenfeld 2007.), Lenz, später, nedovršene priče (Frauenfeld 2003.) i Mein Vukovar lebt, pjesme (Frauenfeld 2002.)

PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

31

Iz historije bosanskohercegovačkog školstva

Potreba za savremenijom školom
Prosvjetne prilike za vrijeme austrougarske uprave
kupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Godine 1891. isticao je list “Bošnjak” u broju 19 od 5. 11. pod 1878. kao smjena uprave i kao prodor oblika života nove naslovom “Dar-ul-muallimin” kakva bi otprilike bila naukovna civilizacije i kulture, zapadne i kršćanske, nasuprot ori- osnova (prema prvobitnoj zamisli) u sva četiri razreda ove škole. jentalnoj i islamskoj, za stanovništvo Bosne i Hercegovine, poTu se navode ovi predmeti: vjeronauka i poznavanje orijensebno muslimansko, predtalnih jezika, pedagogija stavljala je udar. s praktičnim vježbama, Monarhija je u Bosni i bosanski jezik, njemački Hercegovini zatekla nerajezik, zemljopis, povijest, zvijen i nesređen školski matematika i geometrijsko sistem koji je imao koncrtanje, prirodopis, fizika, fesionalno obilježje. Od gospodarstvo, prostorno crmuslimanskih škola zatetanje, guslanje (misli se na kla je ukupno 827 mekteviolinu). ba, 23 medrese i 22 ružU istom broju se ističe da dije. U vrijeme dolaska “podizanje i uzdržavanje u Monarhije bilo je oko 97 tu svrhu, nužne zgrade, na% nepismenog stanovnišbavu školskog namještaja i tva. Austrougarske vlasti potrebnih učila, osnivanje su potpomagale proces i obogaćivanje učiteljske i kojim se Bosna i Herceđačke biblioteke, nabavku govina trebala izvući iz knjiga i nužnog pribora za zaostalosti, otvarala je đake morao bi preuzeti na osnovne i druge interkonsvoj trošak vakuf”.2 fesionalne škole. Zemaljsko vakufsko poU prvim godinama okuvjereništvo za Bosnu i Herpacije izostale su inicijatiPrvi apsolventi Dar-ul-muallimina cegovinu 11. marta 1891. ve muslimana u BiH da se stanje u mektebima s profesorskim zborom godine pod br. 129 podnosi Visokoj zemaljskoj radikalnije izmijeni. Oko 1890. god. u muslivladi na odobrenje zaključak svoje sjednice o manskim krugovima počelo se težiti za što skorijom i temeljiti- osnivanju Dar-ul-muallimina u Sarajevu s molbom da se odobri jom reformom mekteba i za obrazovanjem učitelja u njima. Zbog prijedlog za njegovo osnivanje. Zamolbu je potpisao predsjednik toga se nametnula potreba ponovnog otvaranja Dar-ul-muallimi- Mustafa Fadil Pašić. na, modernije obrazovne ustanove nego što je ona bila za vrijeme Zemaljska vlada svojim aktom od 16.V 1891., pod brojem osmanske uprave, za obrazovanje nastavnog kadra koji bi mogao 22276/I, odgovara da je u načelu potpuno saglasna sa otvaranjem izvoditi nastavu na savremeniji način u reformisanim mektebima škole Dar-ul-muallimin u Sarajevu za obrazovanje vjeroučitelja - ibtidaijama. mekteba. Saglasna je da se nauka u Dar-ul-mualliminu izučava tri U poređenju sa sibjan mektebima ibtidaije su bile uređene na godine i da za početak, u sva tri godišta, bude ukupno 30 učenika. savremen način. Imale su školske klupe, tablu i druga potrebna Vlada je tražila polaganje prijemnog ispita za one koji žele stupiti pomagala. Školovanje u njima bilo je ograničeno na tri godine, u Dar-ul-muallimin, obavezno učenje maternjeg jezika i izričito je a pohađanje je bilo predviđeno od šeste godine. Školska godina zahtijevala uvođenje metodike. počinjala je 1. oktobra i trajala do 1. avgusta. U drugoj polovini 1891. činile su se pripreme za otvaranje DarNastava se održavala od 7 do 11 sati prije podne i od 12 do 2 ul-muallimina. Informacija o novom Zavodu objavljena je i u javsata poslije podne. Na kraju školske godine polagali su se zaključ- nosti. U decembru iste godine postavljen je prvi nastavni personal: ni ispiti. O njihovim rezultatima ovisilo je da li će učenik prijeći u za upravitelja i glavnog nastavnika za vjeronauku postavljen je viši razred ili ponavljati. Saglasnošću cara otvaranje ibtidaija oza- hadži Ahmed ef. Ribić - Širazija, tadašnji upravitelj ruždije, za nakonjeno je 1893. god., a njihovo obavezno pohađanje je zvanično stavnika svjetovnih predmeta učitelj Edhem Mulabdić, za tursku i odobreno 1912. godine arapsku kaligrafiju Rifat ef. Sejdefendić, vakufski činovnik.3 U zadnji je čas odlučeno da učenici dviju glavnih medresa HaPripreme za otvaranje Dar-ul-muallimina nikah i Kuršumlije medrese pohađaju Dar-ul-muallimin, jer ti đaci Vrhovna vakufska uprava je aktualizirala i razmotrila pitanje već imaju potrebnu prednaobrazbu iz orijentalnih predmeta, a svaustrojstva škole za obrazovanje i odgajanje učitelja za mektebe kako se spremaju za duhovna zvanja. koji bi se vremenom približili modernim učiteljima prosvijetljene U mjesecu januaru još su se vršile pripreme u školskoj zgradi Evrope.1 za koju se uzima jedan dio tadašnje ruždije na Bendbaši (kod Ki32
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Ponovno otvaranje Dar-ul-muallimina

O

Iz historije bosanskohercegovačkog školstva
raethane), u kojoj je bio smješten onaj prvi Dar-ul-muallimin iz godine 1869., a do prije godinu dana bila je tu učiteljska škola s osnovnom školom (vježbaonicom).4 Dar-ul muallimin je svečano otvoren 28. januara 1892. godine. Ta prva školska godina 1891/92. iznimno se računala od tog dana, inače redovne godine kao i u medresama, računale su se od 1. oktobra do 31. jula naredne godine. U prvi razred te školske godine primljeno je 18 učenika. Đaci su bili mahom odrasli mladići sa tri-četiri godine medrese. zato metoda rada prilagođavala toj potrebi. Učenici su navikavani da daju odgovore punim rečenicama, zahtijevalo se da se u svakoj prilici izražavaju jasno i razgovijetno. Prva godina je protekla uredno, gradivo je bilo, uglavnom, na nivou osnovne škole. Na kraju godine upriličen je godišnji ispit svečanog karaktera. Ugledne ličnosti kako iz službenih tako i iz građanskih krugova počastili su školu svojim prisustvom na ovom prvom ispitu. Đaci su sa zadovoljstvom odgovarali lijepo i zrelo. Uspjeh je bio iznad očekivanog. Druge školske godine (1892/93.) bila je veća navala u prvi razred, te su primljena 34 đaka, dakle puno više nego što je odlukom bilo predviđeno. U drugi razred prešlo je prošlogodišnjih 13 od 18. Zbog povećanog broja sati uzeti su neki učitelji kao honorarni nastavnici. I ova godina protekla je uredno i postignut je veoma dobar uspjeh. Treće školske godine (1893/94.) upisano je u prvi razred 42 učenika, a u II svi iz prošlogodišnjeg prvog, a u III razred 8 učenika. U ovoj godini uzeti su honorarni nastavnici iz Učiteljske škole u Sarajevu: za pedagogiju prof. dr. Đuro Turić, za zemljopis i povijest prof. Stanko Pavičić, a za prirodne nauke i matematiku prof. Davorin Jaković. Rad iz ovih predmeta, sjeća se Mulabdić, bio je interesantan kako za đake tako i za nastavnike. I ova školska godina bila je vrlo uspješna. Pred kraj školske godine, u julu 1894. učenici III razreda vođeni su nekoliko puta u ruždiju da prisustvuju nastavi i tako praktično primijene usvojeno teorijsko znanje koje se odnosilo na rad u školi. Po završetku trećeg razrada, učenici su polagali ispit osposobljenja pred komisijom u kojoj su bili: reis-ul-ulema, predsjednik Vakufske komisije i predstavnik Zemaljske vlade. Prvi su apsolventi, na završnom ispitu 1894., pokazali “sjajan uspjeh”. Bili su to: Abdulatif Bulić, hafiz Mehmed-Alija Dukatar, Murat Hajrović, Selim Zijaić, Hasan Nametak, Abdulfetah Sadiković, Mustabeg Halilbašić i Muhamed Humo. Pred održavanje Završnog ispita u III godištu, upravitelj Darul-muallimina je bio dužan obavijestiti Visoku vladu o datumu i rasporedu ispita, kako bi njihov zastupnik prisustvovao ispitu. U jednoj takvoj zamolbi, pod br. 56/905 od 12. jula 1900., koju je potpisao upravitelj Alićehić se kaže “ponizno potpisano upraviteljstvo časti se ovim izvijestiti toj Visokoj zemaljskoj vladi da će se ovogodišnji Zaključni ispit u ovom Zavodu održati 12. i 13. jula tekuće godine ovim redom”: “U subotu 12. jula ispitivat će reis-ul-ulema H. Mehmed Teufik ef. Azabagić III razred iz vjeronauke i onih predmeta koji se nastavljaju u mektebi ibtidaijama.” “U nedjelju 13. jula bit će ispit iz ostalih svjetovnih predmeta u III razredu. U oba dana počinje ispit u 9 sati prije podne.”

Organizacija nastavnog procesa
Nastavni plan koji je po odobrenju Zemaljske vlade izradila Vakufska direkcija bio je podijeljen na tri godišta i obuhvatao je ove predmete:5
Tekući broj 1 2 3 4 5 6 7 8 9 Nastavni predmet Zemaljski jezik (čitanje) .............. Zemaljski jezik (gramatika i štilistika) ....... Krasnopis ................... Tursko-arapski krasnopis ............. Aritmetika ................. Geometrija .................. Zemljopis i povijest ................ Prirodopis i prirodoslovlje ........... Pedagogika ................. Ukupan broj nastavnih sati ...... I. godište 3 3 3 2 3 14 II. 2 2 1 2 2 2 2 2 1 16 III. 2 2 1 2 2 2 2 2 4 19

Iz nastavnog plana uočava se cilj i zadatak škole. U nastavnom programu navedeni su ciljevi i zadaci svakog predmeta (opširnije u sljedećem nastavku). Pedagogijom kao nastavnim predmetom bila je obuhvaćena i pedagogija i psihologija. Polazilo se od somatologije (tjelesni uzgoj), preko psihologije (duševni uzgoj- intelekt, čuvstvo, volja.), do primjene opće didaktike za obrađivanje nekih predmeta. Vršeno je hospitovanje učenika u mektebima, osnovnim školama i ruždijama kao i praktična obuka. Ovaj predmet izučavao se po udžbeniku od Basaričeka, po kome se radilo i u učiteljskim školama. Čudno je, da se kod prosječne uleme nije osjećala potreba za ovim Zavodom. Kako je narod bio rezervisan prema svemu što je novo i ovo se uzimalo s nepovjerenjem.6 S obzirom da su učenici Dar-ul-muallimina bili ujedno i pitomci medrese, dnevna nastava je bila “prilagođena podjeli vremena u medresama”. Mulabdić navodi da je “raspored sati bio uveden od 9-12, odnosno 13 sati, tako da đaci do predavanja u Dar-ul-mualliminu svrše dersove u medresama, gdje se radi odmah iza sabaha, a kada se iza podne povrate u medrese dolaze tamo na ićindijske dersove”. U Izvještaju o upravi7 stoji da je dan odmora u sedmici bio petak, kao i u svim muslimanskim školama. Škola nije radila za vrijeme Ramazana (mjeseca posta), i Bajrama poslije njega (oko pet nedjelja).

Polaganje završnog ispita
Svršenici Dar-ul-muallimina dobivali su učiteljsko svjedočanstvo za muhamedanske vjerske škole. U svjedočanstvu su navedeni predmeti koji su se izučavali tokom školovanja i koji su se polagali na Završnom ispitu, sa ocjenama na osnovu znanja koje je učenik pokazao na zaključnom ispitu pred učiteljskim zborom. U svjedočanstvu su navedeni sljedeći predmeti: bosanski jezik (posebno ocjene iz čitanja, gramatike, pismenog i usmenog izraza misli), nauka o uzgoju i osnovi metodike (kao jedan predmet zemljopis, povijest, prirodopis, prirodoslovlje, račun, geometrija, krasnopis i tursko pismo). Navodi se kojim uspjehom je kandidat položio Završni ispit i
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

Nove metode rada
S interesom i raspoloženjem ulazilo se u sam školski rad. Novi metod rada, osobito iz predmeta na maternjem jeziku, đacima je bio posve nov i drugačiji od onog u medresi, pa samim tim i mnogo zanimljiviji. Bilo je evidentno da se đaci teško izražavaju pa se

33

Iz historije bosanskohercegovačkog školstva
jednu godinu, a pri tome su bila puno spremnija iz vjeronauke. Sljedećih godina, prema navodima Mulabdića, bivalo je u Dar-ul-mualliminu i po 80 učenika u sva tri razreda. Broj svršenika III godišta obično se kretao od 10 do 36 učenika. Broj učenika koji su pohađali Dar-ulmuallimin od 1900. do 1913. kretao se ovako: U ovoj školi bilo je 1900/01. školske godine 35 učenika; 1901/02. šk. god. 46 učenika; 1902/03. šk. god. 53; 1903/04. šk. god. 33; 1904/05. šk. god. 56; 1905/06. šk. god. 66 učenika; 1906/07. šk. god. 81; 1907/08. šk. god. 78; 1908/09. šk. god. 60; 1909/10. šk. god. 73; 1910/11. šk. god. 62; 1911/12. šk. god. 51; 1912/13. šk. god. 50 učenika.Učenici nisu stanovali u školi jer Zavod nije imao internat. Siromašnim se davala mjesečna potpora kao stipendija iz vakufske zaklade.8 Učiteljsko svjedočanstvo Alije Begovića na osnovu toga se “proglašava sposobnim” za muallima u mektebi ibtidaijama Bosne i Hercegovine. Uz potpis članova komisije u svjedočanstvu je dato kraće obrazloženje, da je kanditat osim iz svjetovnih predmeta položio i ispit iz vjerskih predmeta “koje je on kao muallim mektebi ibtidaija dužan poznavati i pronađen je sposobnim da može obavljati službu vjeroučitelja na osnovnim školama Bosne i Hercegovine”. Kada se uporede predmeti koji su se izučavali u Dar-ul-mualliminu, navedeni u Izvještaju o upravi BiH iz 1906., sa predmetima na svjedočanstvu svršenika Dar-ul muallimina iz 1907. godine, moglo bi se zaključiti da je dolazilo do manjih izmjena u nastavnom planu i programu, ili se samo mijenjao naziv predmeta napr. pedagogikanauka o uzgoju i osnovi metodike; zemaljski jezik-bosanski jezik. U toj godini prvi apsolventi Dar-ul-muallimina namješteni su u mektebe i ubrzo se pokazao uspjeh njihovog rada, koji je bio nov sasvim dobar i plodan. Do tada su djeca po mektebima učila po nekoliko godina da bi došli do hatme, ovi novi muallimi su osposobili djecu tako da su za nekoliko mjeseci svršavali hatmu, a i u drugim su oblastima vjeronauke pokazivali izuzetne uspjehe. Tako se godina za godinom redala i svake godine u sve većem broju su pristizali novi mladi muallimi u mektebe gdje su željno očekivani. I pored ustrojstva mekteba na tri godine (ibtidaije), novi su muallimi primali djecu s navršenih šest godina, tako da su djeca za upis u osnovnu školu zakašnjavala samo 34
PROSVJETNI LIST, april / travanj 2008.

u poučavanju pismenosti. On je donekle unaprijedio sufaru hadži Ahmed ef. Ribića. Ova reformisana sufara se odmah uvela u mektebe. Kasnije su apsolventi Dar-ul-muallimina Ahmed Mahnić i Salih Abdić priredili novu Elif-ba sufaru, koja se također primjenjivala u nastavi. I reis Čaušević pripremio je svoju sufaru-ilmihal na potpuno drugačiji način. I Sulejman ef. Mursel, školski nadzornik u Mostaru, izradio je nov i dobar udžbenik za vjeronauku (obrada teorijskog gradiva vjeronauke). Svi su ti novi udžbenici bili neposredan plod rada Dar-ul-muallimina. Do njegovog osnivanja niko nije osjetio potrebu da reformiše Elif-sufaru. Suada Huković (Nastavak u sljedećem broju)

Od stare “stambolke” do arapske početnice
Nastavno osoblje sačinjavali su: direktor (upravitelj), učitelji (I i II učitelj) i potreban broj pomoćnih učitelja. Svi učitelji osim pomoćnog učitelja za tursko-arapski krasnopis imali su “državno učiteljsko osposobljenje”. Prvi direktor Dar-ul-muallimina bio je hadži-hafiz Ahmed ef. Ribić. Dao je poseban doprinos unapređenju nastave. Staru “stambolku” sufaru iz koje se učilo stotinama godina, zamijenio je prvom “Mufesalem elif baji arebi” (opširna arapska početnica). Ova nova sufara je olakšala hiljadama učenika početnu nastavu i njome je unaprijeđena islamska početna nastava.9 U prvoj školskoj godini Dar-ul-muallimina, ef. Ribić pokušao je u praksi pokazati svoj skroman, ali vrijedan pedagoški rad. Pokazivao je mladim mualimima kako će obrađivati harfove po toj njegovoj sufari i na taj način ih educirao za novu metodu, mada je i nadalje metoda obrađivanja harfova ostala sricanje. Prema riječima Mulića “Udruženje bosanskohercegovačke ilmije” štampalo je posebnu knjigu na kojoj se temeljila nova metodika islamske vjerske nastave upotrebljavala se u Dar-ul-mualliminu.10 Ahmed ef. Ribić je u školskoj 1894/95. godini premješten na Šerijatsku sudačku školu. Na njegovo mjesto postavljen je učitelj Salih ef. Alićehić, koji se upravo tada vratio sa studija Više pedagoške škole u Beču.11 On je nastavio rad u istom pravcu i vodio je učenike III godišta češće u mektebe i u ruždije i to u niže, osobito I razrede početnicima, tako da đaci - budući mualimi usvoje metode

1 2

“Bošnjak”, str. 17, Sarajevo, 22. oktobra 1891. I.

Vakufi su bili svojevrsne zadužbine koje su u svojim prihodima pomagale socijalni i prosvjetni rad muslimanskog stanovništva. Pojedini imućniji ljudi zavještali su novac ili nepokretni dio imovine odakle se namjenski finansirala ova ili ona ustanova ili akcija, a prema pismeno utvrđenim željama zavještača, što je bilo doslovno navedeno u dokumentima koji su se zvali vakufname. U najvećem broju vakufnama određena je sasvim konkretno po imenu ustanova koja će se koristiti prihodima tog vakufa. Radilo se najčešće o narodnim kuhinjama, džamijama, mektebima, medresama itd.
3

Mulabdić Edhem: Darul-muallimin, “Narodna uzdanica”, kalendar za 1941, Sarajevo 1942, str. 144. Ibidem, str. 144.

4 5

Izvještaj o upravi Bosne I Hercegovine, 1906, str. 176.
6

Vakufsko povjereništvo u početku je biralo softe iz sarajevskih medresa (pretpostavlja se kvalitetnije učenike) koji su morali pohađati Dar-ul muallimin. Onima koji su se protivili tome, prijetilo se isključenjem iz medrese. Prisiljavanje se vršilo pomoću dotičnog muderisa, a ako bi odbio posredovati u “prisiljavanju”, bilo je naloženo da mu se obustave predavanja u dotičnoj medresi. Vakufsko povjereništo je imalo saglasnost Visoke vlade za provedbu ove odluke pod br.108 886/1 od 19. decembra 1892. godine.

Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine, 1906, str.176.
7

Ćurić Hajrudin, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918, Sarajevo,1983, str. 244.
8 9

“Biser” br. 9 i 10, Sarajevo1918, str. 153.

“Biser” 13, 14 Sarajevo, 1918, 215 - Povijest naše početne vjerske nastave
10 11

Prvi Musliman iz BiH koji je završio Bečki pedagogium godine 1892. bio je učitelj Salih Alićehić Ispravka: U prošlom broju uz prilog o prvoj muslimanskoj školi Dar-ul-muallimin potpis pod ilustraciju “Faksimil sa potpisom” je pogrešan. Trebalo je da stoji: Izhar al-asras, gramatika arapskog jezika (udžbenik je korišten u Dar-ul-mualliminu 1869-1878.)

OSNOVNIM I SREDNJIM ŠKOLAMA, FAKULTETIMA, UČENICIMA, STUDENTIMA, NASTAVNICIMA I PROFESORIMA
U izdanju Instituta za jezik iz štampe je izišao

RJEČNIK BOSANSKOG JEZIKA

Rječnik se može kupiti u Institutu za jezik (ul. Hasana Kikića 12 Sarajevo) po cijeni od 125,00 KM, ili naručiti putem telefona: 033/200-117 i faxa: 033/206-864, te dopisom na našu e-mail adresu: insjezik@bih.net.ba

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->