J.U.

UNIVERZITET U TUZLI
FILOZOFSKI FAKULTET
PEDAGOGIJA - PSIHOLOGIJA

ALFRED ADLER
PSIHOLOGIJA DJETETA
PEDAGOGIJA - PSIHOLOGIJA

JAHIĆ AZRA

POZICIJA DJETETA U PORODICI

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na
području ex-yu
Kod mnoge djece i odraslih nailazimo na tendenciju da se povezuju s drugim ljudskim
bićima,da zadatke obavljaju u saradnji s drugima i da se sa socijalnog stanovišta pokazuju
sasvim opštekorisni.Individualistička težnja za prevlašću počiva na shvatanju da individuum
može da se održi bez grupe, dok osjećanje socijalne privrženosti polazi od mišljenja da
individuum na izvjestan način zavisi od grupe.Ono prvo označava zdraviji,zasnovaniji i
logički utemeljeniji pogled. Darvin je zapazio da sve životinje koje je priroda zanemarila u
opremanju oruđem za odbranu uvijek žive i kreću se u čoporima.Npr.orangutan sa svojom
neobičnom tjelesnom snagom živi samo sa svojom saputnicom, dok manje i slabije članove
porodice majmuna uvijek susrećemo u grupama.To obrazovanje grupa služi, kako je Darvin
istakao, kao naknada ili kompenzacija za ono što je priroda životinjama individualno
uskratila. U izvjesnom smislu svako osjećenje socijalne privrženosti uvijek je i odraz tjelesne
slabosti, s kojom je nerazdvojno povezano.Kod ljudskih bića, bespomoćnost i spori razvitak
dojenčadi i djece možda najviše podstiče osjećanje za zajednicu. Individualna psihologija se
potrudila da pokaže da se uticaj sredine uvijek može prepoznati u greškama koje čini dijete.
Tako, npr. neuredno dijete uvijek je u sjenci neke osobe koja sređuje njegove stvari i
predmete;lažljivo dijete je uvijek u sferi uticaja neke dominantne odrasle osobe koja
okrutnošću i strogošću pokušava da izliječi dijete od nepoštenja,itd. Ne smijemo zaboraviti
činjenicu da se djetetov stil života učvršćuje u doba kad ono ima 4-5 godina. U toku tih
godina života kod njega se mora razviti osjećanje za zajednicu i sposobnost za
preorijentisanje, nužna za prilagođavanje.

PSIHOLOGIJA SITUACIJE I KAKO POMOĆI

Kao što smo vidjeli, dijete se razvija u skladu sa svojim nesvjesnim tumačenjem pozicije koju
ima u odnosu na svoju sredinu. Vaspitanje djeteta ne smije započeti prerano. Dok odrasta,
dijete dobija određeno mnoštvo pravila ili formula koji usmjeravaju njegovo ponašanje i
određuju njegove reakcije na razne situacije. Ako dijete pogrešno interpretira neku situaciju
ili svoju sposobnost da ovlada nekom posebnom situacijom, ta pogrešna procjena odrediće
njegovo ponašanje i nikakva, makar koliko razvijena logika ili common sense neće moći da
izmijeni njegovo ponašanje kad odraste, sve dok se ne koriguje prvobitno djetinje pogrešno
tumačenje. Mnoge situacije imaju takav uticaj na karakter djeteta koji ne treba potcjenjivati.
Koliko smo puta vidjeli dvoje djece u porodici od kojih je jedno milo a drugo nevaljalo !
Roditelji ne umiju sebi da objasne takve suprotnosti u istoj porodici. Ako stvar preispitamo,
ustanovićemo da je to dobro dijete otkrilo da svojim besprijekornim ponašanjem može
požnjeti više priznanja i da se može uspješno mjeriti sa nevaljalim bratom ili sestrom,
zavisno od slučaja. Dijete , možda, dobrim ponašanjem samo zadovoljava svoju težnju ka
nadmoćnosti i nikad ne možemo biti sigurni da će se takvo dobro ponašanje zadržati ako se
situacija izmijeni. Među djecom u školi često nailazimo na lijeno, inertno dijete koje se
povlači u sebe, ne prima znanje, disciplinu, prijekor, živi u svijetu svoje mašte i ni na
trenutak ne ispunjava neku težnju ka nadmoćnosti. Takvo dijete nema povjerenja u svoje
sposobnosti da uobičajenim sredstvima postigne uspjeh, pa usljed toga izbjegava sva sredstva
i mogućnosti zaa postizanje boljih rezultata. Ipak ta bezosjećajnost ne zahvata njegovu cijelu
ličnost;iza toga se obično krije vanredno osjetljiva, potresima podložna duša,kojoj je potrebna
ova ispoljena bezosjećajnost da bi se zaštitila od patnje i bola. Ako čovjek uspije da nađe
načina kojim će ovakvo dijete navesti da progovori, ustanoviće da se ono sobom peviše bavi,
da se stalno predaje sanjarenjima i maštanjima u kojima se samo pojavljuje kao veliko i
nadmoćno.U svojim snovima oni su junaci koji sve druge potčinjavaju;ili tirani koji postaju
moćniji od svih drugih;ili mučenici koji pomažu paćenicima .

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na
području ex-yu
Izvjesna sanjarenja se stalno ponavljaju. Ako želimo da razumijemo djecu, ne bi trebalo da
gubimo iz vida jednu veoma važnu činjenicu, činjenicu da su djeca sklona da sve dijele na
suprotnosti ( gore ili dole, dobro ili loše, pametno ili glupo, nadmoćno ili potčinjeno, sve ili
ništa). I odrasli upotrebljavaju ovu antitetičku shemu apercepcije. Ljudi koji žive po takvoj
atitetičkoj shemi drže se formule mišljenja koja se može izraziti maksimumom « sve ili ništa».
Naravno, u ovakvom svijetu nemoguće je ostvariti takav ideal. Ljudi ne mogu imati sve ili
ništa. Između ta dva ekstrema ima hiljadu i jedna stepenica. Mnoge osobenosti i karakterne
crte kod djece mogu se svesti na ovo stanovište: sve ili ništa, npr. svojeglavost ili
tvrdoglavost. Radi ilustracije, navešćemo slučaj jedne četverogodišnje djevojčice koja je
bila izuzetno svojeglava i zadrta. Jednog dana majka joj je dala narandžu, a dijete je
ščepalo, bacilo na pod i reklo: « Ne volim da mi nešto donosiš. Uzeću sama ako hoću!»
Troma, lijena djeca, koja ne mogu imati sve, povlače se sve više u svoja nekorisna
sanjarenja,maštanja i građenja kula u vazduhu. Ipak , to povlačenje ne mora nužno značiti
sasvim manjkavo prilagođavanje ili neprilagodljivost. Maštanja u toku sanjarenja nisu ni
manje ni više nego zaobilazni putevi kojima individuum kreće da bi zaobišao neprijatnosti i
moguće promašaje u svom životu. Ono što valja zapamtiti jeste da se djeci nikada ne smije
prilaziti grubo i odbojno,da ih treba stalno ohrabrivati, stalno im objašnjavati značaj
stvarnog života da ne bi nastao jaz između njihovih maštanja i svijeta.

NOVA SITUACIJA KAO TEST PRIPREME

Psihički život nije samo jedinstvo u tom smislu što su sva ispoljavanja ličnosti međusobno
povezana u svakom trenutku, nego je i nešto što se neprekidno odvija. Razvoj ličnosti
ostvaruje se blagovremeno i bez iznenadnih skokova. Sadašnje i buduće ponašanje odgovara
karakteru u prošlosti. To nikako ne znači da su zbivanja u životu jednog individuuma, tako
reći, mehanički determinisana prošlošću i nasljeđem, ali svakako znači da su budućnost i
prošlost povezane bez prekida. U slučaju djece, najbolji uvid u njihov karakter dobijamo u
trenutcima prelaznih perioda,npr.kad prelaze iz kuće u školu ili kad se iznenadno izmijene
njihove kućne prilike.
Uzećemo za primjer jedno usvojeno dijete. Bilo je nepopravljivo,imalo napade bijesa i nikad
se nije moglo predskazati šta će u sljedećem trenutku prirediti. U razgovoru s djetetom, ono
nije dalo nikakve razborite odgovore,i govorilo je o stvarima koje nisu imale nikakve veze s
pitanjima koja su mu se postavljala. Pošto se stekao utisak o čitavoj situaciji polako se počela
nameteti misao:dijete živi već nekoliko mjeseci u domu poočima i pomajke,a još se prema
njima drži neprijateljski. U takvoj situaciji nužno je razumjeti šta dijete osjeća i misli-kako
ono shvata svoju situaciju-a ne šta roditelji misle. Ovaj slučaj se može ovako objasniti:dijete
je raslo s djecom poočima i pomajke i vjerovalo da se oni o njemu ne brinu koliko o vlastitioj
djeci. To svakako nije razlog za takve napade bijesa,ali moramo biti načisto s tim da dijete
nije više htjelo da ostane u toj kući, pa mu se,prema tome,činilo da je opravdan svaki
postupak koji bi ga približio cilju njegovih želja. Porodici je bilo potrebno neko vrijeme da
jasno uvidi da je nužno dati dijete drugima, ukoliko se ne osjećaju sposobnim da izmijene
njegovo ponašanje. Ako takvo dijete kažnjavamo zbog njegovih propusta, ono će smatrati da
je ta kazna dovoljan razlog da ostane nepokorno. Kazna je tada potvrda njegovog osjećanja
da je njegovo odbijanje ispravno.
Sa stanovišta common sensea ovdje ne možemo govoriti o tačnom i pogrešnom. Djeca prave
neku grešku često zato što su sebi postavila pogrešan cilj. Ono što proizlazi iz težnje ka
pogrešnom cilju nužno je i samo pogrešno.
Nova situacija je u neku ruku test za djetetovu pripremljenost. Ako je dijete dobro
pripremljeno,ono će se s puno pouzdanja ponijeti prema nekoj novoj situaciji.Ako mu
priprema nedostaje, nova situacija će u njemu izazvati stanje napetosti, koje će kod njega

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na
području ex-yu
dovesti do osjećanja nesposobnosti. To osjećanje nesposobnosti izobličiće mu moć
rasuđivanja, pa će reakcija bit netačna,pogrešna. Drugim riječima, odgovornost za neuspjeh
jednog djeteta u školi ne može se svaliti samo na nedovoljnost školskog sistema, jer za to je
takođe odgovorna ona primarna slabost,nedovoljnost djeteta.
Naš zadatak je da ispitamo novu situaciju, ne zato što vjerujemo da je ona razlog za
pogoršano stanje djeteta,nego zato što znamo da ona jasnije pokazuje primarnu
neprimjerenost pripreme. Svaku novu situaciju trebalo bi smatrati testom pripreme.

DIJETE U ŠKOLI

Kad dijete dođe u školu,nađe se u situaciji koja je za njega sasvim nova i neobična. Kao i
svaku novu situaciju, i polazak u školu možemo smatrati testom prethodne pripreme. Na
osnovu detaljnije reakcije u toj novoj situaciji možemo procijeniti njegovu sposobnost za
kooperaciju i njegovu sferu interesa. Do svih tih činjenica možemo doći proučavajući djetinji
stav,njegovo držanje i pogled,način nakoji sluša i zapaziti da li je prijateljski raspoloženo
prema učitelju ili se drži na odstojanju od njega, itd.
Koliko je nastavni predmet omiljen to uveliko zavisi i od djetinje naklonosti prema
nastavniku. U nastavnikovu vještinu spada to da održi pažnju djeteta i da otkrije kad dijete ne
pazi ili nije kadro da se koncentriše. Mnoga djeca dolaze bez ikakve sposobnosti
koncentracije u školu. Uopšte, razmaženu djecu zbunjuje prisustvo tolikih stranih osoba.
Karakteristično je da razmažena djeca,koju nastavnik uspije da pridobije često postaju dobri
učenici.
Loša priprema uvijek nam ukazuje na uticaj majke. Ako majka zataji u svojoj odgovornosti
kao što se to često događa posljedice se mogu vidjeti u ponašanju djeteta u školi. Pored
uticaja majke imamo cijeli kompleks domaćih uticaja, uticaj oca, rivalstvo među braćom i
sestrama, a tu su i spoljašnji uticaji,nepovoljne okolnosti i predrasude. Međutim, i pored svih
okolnosti bilo bi glupo donositi sud o djetetu samo na osnovu njegovih rezultata u školi.
Štaviše, ocjene u školi trebalo bi smatrati jednim od znakova koji ukazuju na sadašnje
psihičko ustrojstvo djeteta.
Ovdje se postavlja i jedno veoma bitno pitanje a to je kako na djecu utiče školska
svakodnevica i njena rutina i da li ih ne preopterećuje nastavni plan koji postavlja velike
zahtjeve. Ovdje ne mislimo da bi se trebao smanjiti broj nastavnih predmeta ali je važno te
predmete djeci predavati koherentno, povezano,da bi mogla da sagledaju namjeru,cilj, i
praktičnu vrijednost dotičnog nastavnog gradiva. Vaspitači ne smiju da previde i to da djeca
koja polaze u školu imaju osjećanje da moraju da vode ličnu borbu za konkurenciju. Razred
u školi trebalo bi da bude jedinstvo u kojem se svako dijete osjeća kao dio cjeline. Djeca baš
ne vole kad su drugi na vrhu,pa ili se ne smiruju dok ne preteknu svoje konkurente ili
zapadnu u razočarenje i predaju se samozavaravanjima. Iz tog razloga su savjet i uputstvo
učitelja toliko važni;jedna njegova ispravna riječ skrenuće energiju djeteta s težnje ka
konkurenciji u tokove kooperacije.
Kažnjavanje za loše ocjene u školi je problem koji djeci pravi najveće teškoće.Dijete koje
dobija loše ocjene nužno konstatuje da ga učitelj ne mari baš mnogo. Prema tome, ono u školi
pati a kad dođe kući,roditelji mu prave scene i zamjerke . Majka i otac ga grde a nerijetko još i
istuku. Neki nastavnici vjeruju da će se dijete više potruditi ako kod kuće treba da pokaže lošu
svjedodžbu. Međutim oni zaboravljaju da neku djecu odgajaju prilično surovo, pa će dijete iz
takve porodice dva puta razmisliti da li da kući donese ili ne lošu svjedodžbu. U izvjesnim
okolnostima neće čak ni otići kući ili će ga uhvatiti krajnje očajanje i ubiće se u strahu od
roditelja. Sve to možemo spriječiti ako se potrudimo da prihvatimo stanovište individualne
psihologije da nijedno dijete ne treba smatrati beznadežnim slučajem. Moramo biti uvjereni u

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na
području ex-yu
to da su uvijek može naći neka metoda kako bi se pomoglo djetetu. Čak i u najgorim
okolnostima uvijek postoji određen pristup koji, razumije se moramo otkriti.
Interesantno je proučiti dva tipa razreda na koje nailazimo u školi- napredne i zaostale
razrede. Zaostali razredi većinom se sastoje od djece koja potiču iz siromašnih porodica.
Razlog leži u tome što ona nisu naročito dobro pripremljena, roditelji su previše zaposleni i
uopšte nisu u stanju da djeci posvete pažnju, ili možda nisu dovoljno obrazovani za taj
zadatak.
Ako se sistem zajedničkog vaspitanja ne organizuje valjano, djeca se ne usmjeravaju i nadziru
na odgovarajući način nastaće, pored svega i seksualni problemi, koji inače u školi
predstavljaju težak i zamršen problem. Ustvari,škola nije pravo mjesto za upućivanje u
seksualne probleme pošto nastavnik ne može znati kako djeca primaju njegove riječi kad
govori pred cijelim razredom, ali ako djeca nastavnika privatno zamole za obavještenje
trebalo bi da on na to da umjesne odgovore.
Psihologija i vaspitanje su dvije strane iste stvarnosti i istog problema. Da bi smo mogli
upravljati psihom, moramo poznavati njen način rada, a onaj ko poznaje psihu i njen način
rada ne može da svoje znanje nu upotrijebi za usmjeravanje psihe ka višim i univerzalnijim
ciljevima.

SPOLJNI UTICAJI

Individualna psihologija uzima u obzir i ono što je individualno i ono što je socijalno. Znači
ne ograničava se samo na individualnu psihu niti zaboravlja sredinu koja utiče na tu psihu, niti
usmjerava pažnju jedino i samo na tu sredinu ne sagledavajući značaj dotičnih duševnih
zbivanja. Nijedan vaspitač ne bi trebalo da se zavarava vjerujuci da samo on vaspitno utiče na
dijete. Talasi spoljnih uticaja slivaju se u duše djece i formiraju ih, direktno ili indirektno.
Vaspitač mora uzeti u obzir određene uslove. Prije svega tu su ekonomski uslovi jer ima
porodica koje već generacijama žive u uslovima koji ih pritiskuju, porodica koje s osjećanjem
ogorčenosti i jada prihvataju borbu za svoju egzistenciju. Također ne smijemo zaboraviti ni to
da poduže životarenje na rubu smrti od gladi ili u pogubnim ekonomskim uslovima štetno
utiče na tjelesno ustrojstvo, kako roditelja tako i djece i da ti štetni uticaji, sa svoje strane,
imaju znatna psihička dejstva.
Npr.za vrijeme bolesti dijete osjeća da ima moć i da može gospodariti i upravljati porodicom
jer je za vrijeme bolesti na licima roditelja pročitalo strah i brigu. Poslije bolesti bi htjelo da
ostane u središtu pažnje i pokušava da to postigne trudeći se da svojim ćudima i zahtjevima
zagospodari roditeljima. S druge strane, bolest katkad predstavlja povod za poboljšanje
djetinjeg karaktera.
Važan je takođe i susret djece sa stranim osobama. Njima se sviđa da uveseljavaju djecu ili da
rade stvari koje za kratko vrijeme ostavljaju vanredno snažan uticaj na djecu. Obasipaju ih
pohvalama te ih tako navode na samodopadljivost i sujetu, i za to kratko vrijeme uspijevaju da
ih razmaze, te tako zadaju brige pravim vaspitačima. Naravno, sve to trebalo bi spriječiti i ne
dopustiti nijednoj stranoj osobi da osujećuje vaspitne metode roditelja. Ovdje se trebaju uzeti
u obzir i srodnici, koje dijete stalno sisreće. To su najprije djed i nena. Kako ljudi stare,
osjećaju se, takoreći, odgurnutim, satjeranim u kut. To je mnogo više za žaljenje jer bi takvi
ljudi mogli mnogo više da pruže. Međutim, na osnovu svojih pogrešnih socijalnih navika,
stare ljude odbacujemo, mada su oni još puni želje za radom. Zbog toga su oni prinuđeni da
stalno dokazuju da su još uvijek živi i da još vrijede za ovaj svijet. Trudeći se da to dokažu
stalno se miješaju u vaspitanje unučadi i prekomjerno ih maze. Njihov trud da neprestano
dokazuju da još znaju kako se odgajaju djeca nanosi pogubnu štetu.

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na
području ex-yu
ADOLESCENCIJA I SEKSUALNO VASPITANJE

Za individualnu psihologiju adolescencija nije ništa drugo već jedna faza u razvoju kroz koju
moraju proći sve individue. Pri tome se ne misli da bilo koja situacija ili faza u razvoju može
izmijeniti osobu. Ali takva jedna faza djeluje kao test, kao nova situacija koja uslovljava
izbijanje na vidjelo karakternih crta formiranih u prošlosti. U adolescenciji možemo lakše
nego ikad ranije sagledati stil života nekog čovjeka. Tad najlakše možemo utvrditi da li neka
osoba lako stiče prijatelje, da li druge smatra svojim bližnjima, je li za druge socijalno
zainteresirana. Nekad se osjećanje za zajednicu ispoljava u prejakom obliku, pa susrećemo
mlade koji su izgubili svaki smisao za odmjerenost i samo žele da život žrtvuju za druge. Oni
su prekomjerno socijalno prilagođeni, pa i ova okolnost može biti prepreka za njihov razvoj. S
druge strane, ima i onih koji su obuzeti osjećanjem potpune socijalne izgubljenosti.
Jedan od problema života jeste ljubav i brak. S jedne strane mladi se prema problemu ljubavi
ne odnose ni romantično ni s nekom posebnom zadrtošću. Oni, u odnosu na drugi pol,nalaze
valjane norme ponašanja. S druge strane imamo mlade koji u pitanjima pola ispoljavaju
pretjeranu bojazljivost. U doba adolescencije često nailazimo i na želju da se ide od kuće, što
je možda povezano s činjenicom da to dijete nikad nije bilo zadovoljno prilikama u kući pa
samo traži pravu priliku da prekine veze sa roditeljskim domom. Ta ista tendencija zapaža se
kod djece koja ostaju kod kuće ali koriste svaku moguću priliku da noću odsustvuju od kuće.
Takođe, iznenadni gubitak blagonaklonosti i priznanja znatno teže pogađa djecu u
adolescenciji nego što bi to bio ranije slučaj. Iz svega ovoga proizlazi da je jedno od najboljih
preventivnih sredstava protiv poremećaja i teškoća u adolenscenciji njegovanje prijateljstava.
Trebalo bi da djeca međusobno budu prijatelji i dobri drugovi. Porodica treba da predstavlja
jedinstvo, u kojem svako ima povjerenje u drugoga. Trebalo bi da dijete vjeruje svojim
roditeljima i nastavnicima i da ima povjerenja u njih.

GREŠKE U VASPITANJU

Roditelji i nastavnici nikad se ne smiju obeshrabriti neočekivanimpojavama u vaspitanju

djece. Nikad ih ne smije napustiti nada samo zatošto njihovi napori nisu odmah krunisani
uspjehom. Individualna psihologija zahtijeva da se ulaže podjednak trud za svu djecu i da se
unapređuju njihove duhovne sposobnosti time što će im se ulivati više hrabrosti, više
samopouzdanja; time što će se ona podučavati da na teškoće ne gledaju kao na nesavladive
prepreke, nego kao na probleme s kojima se čovjek hvata u koštac i savladava ih.

VASPITANJE RODITELJA

Ovdje govorimo prije svega o vaspitanju izvan nastavnog plana, ne mislimo na učenje
nastavne građe nego na obrazovanje ličnosti ličnosti,što je i najvažniji dio vaspitanja. Neku
posebnu ulogu nema odgovor na pitanje da li se dijete razvija i vaspitava pod rukovodstvom
nastavnika ili roditelja,pod pretpostavkom da dijete dobija valjano vaspitanje. Nada
individualne psihologije u pripremanju djece sutrašnjice počiva u prvom redu na mijenjanju
škola i nastavnika, mada se saradnja roditelja nikada neće odbacivati. U toku nastavnikovog
vaspitnog rada neizbježno dolazi do konflikta sa roditeljem. Poneki nastavnik konstatuje da
je često teže prići roditeljima djeteta koje zadaje brige nego samom djetetu. Srazmjerno tome,
nastavnik se u svojim postupcima mora uvijek držati pretpostavke da roditelji nisu

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na
području ex-yu
odgovorni za loše osobine koje je dijete ispoljilo. Roditelji prosto nisu iskusni i ako ih zbog
djece pozovu u školu, oni sami sebi izgledaju kao kakvi optuženi zločinci. Stoga je veoma
poželjno da se u takvim slučajevima nastavnik potrudi da u roditeljima izazove prijateljsko,
opušteno i neusiljeno raspoloženje, da im ponudi pomoć i pouzda se u njihove dobre namjere.
Roditelje ne treba grditi i predbacivati im. Mnogo ćemo više postići ako uspijemo da s
roditeljima sklopimo neku vrstu pakta, ako ih nagovorimo da promijene svoje držanje i da s
nama sarađuju u smislu naših načela. Ako im obajsnimo da su ovo ili ono pogrešno uradili,
samo ćemo ih povrijediti i paralisati im volju za saradnju. Nikad im ne treba govoriti previše
kategorički ili previše dogmatski. Podsticaje, savjete ne bi nikako valjalo davati autoritarno.
Naše rečenice uvijek treba da sadrže poneko « možda », « vjervatno », «moguće », i « trebalo
bi da pokušate ovako ».Čak i kad tačno zanmo gdje je greška i kako je otkoloniti, ne bi valjalo
roditelje na to otvoreno i neposredno goniti. Nije uopšte važno dokazati da smo u pravu, nego
je nužno samo utrti put kojim moramo krenuti ako želimo djetetu pomoći. Mnogi roditelji bi
željeli da ih poštedimo prijedloga i podsticaja. Oni su začuđeni ili povrijeđeni,srditi ili
neprijateljski raspoloženi zato što je nastavnik doveo u tako neprijatnu situaciju njih i njihovo
dijete. Mnogi roditelji idu čak i dalje od toga. Oni napadaju nastavnika bujicom riječi
negodovanja i pokazuju se sasvim nepristupačni.U takvim slučajevima, bolje ih je umiriti i
navesti da s nastavnikom govore prijateljski, otvoreno.Ne smijemo zaboraviti da su roditelji
najčešće uhvaćeni u mreže tradicionalnih, zastarjelih metoda, pa se ovih ne mogu lako da
oslobode.
PRIMJER: imamo slučaj direktora jedne više škole koji je svog sina doveo do ivice sloma
neprestanim kritikovanjrem i zanovijetanjem. U razgovoru je jasno sagledao posljedice svog
ponašanja; ali potom je otišao kući i sinu očitao strašnu bukvicu. Opet se razbjesnio zato što
sin nije pokazao dovoljno marljivosti. Kad god bi sin činio nešto što mu se nije sviđalo njega
bi spopao bijes, pa ga je obasipao nemilosrdnim riječima.
Ako je tako nešto moguće kod čovjeka koji sebe smatra pedagogom, onda možemo zamisliti
kako stoje stvari sa roditeljima koji su odrasli s dogmatskom predstavom da je ispravna kazna
za svaku djetinju grešku porcija batina.
Onaj ko uvijek razborito i objektivno sudeći pristupa vaspitavanju i prevaspitavanju djece
vjerovatno će biti u stanju da s većom sigurnošću predskaže rezultate svojih nastojanja. Za
pedagoški rad potrebni su praksa i hrabrost,kao i nepokolebljiva vjera da će se uvijek, kakve
god bile okolnosti, naći put da se dijete sačuva od sloma. Prije svega trebalo bi upamtiti jedno
staro i osvjedočeno pravilo:onaj ko je navikao da ljudsko biće shvata kao jedinstveno, a
simptome kao sastavne dijelove tog jedinstva,mnogo bolje će razumjeti dijete i pomoći mu
nego neko ko je stekao naviku da iz cjeline izvlači simptome i da se prema njima odnosi po
krutoj shemi, kao ,npr, u slučaju nastavnika koji roditeljima šalje poruku čim je dijete
propustilo da uradi domaći zadatak.Veoma je važno stalno imati na umu da jedna pojedinačna
manifestacija u ponašanju, odvojena od ličnosti kao cjeline, nema nikakvog značaja, nema
smisla, i da ćemo je razumjeti jedino ako je ispitamo kao povezanu cjelinu s tim čovjekom.

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na
području ex-yu
Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na
području ex-yu