P. 1
Skender Kulenović

Skender Kulenović

5.0

|Views: 1,983|Likes:
Published by Amra Iseni

More info:

Published by: Amra Iseni on Feb 08, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/03/2013

pdf

text

original

Skender Kulenović, rođen 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, je bosanskohercegovački književnik i akademik.

Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane. U rodnom Bosanskom Petrovcu završio je osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. Tu je kao vanjski učenik završio Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta “Ocvale primule”. Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu. Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske Krajine. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje Pregled, Književne Novine i Novu misao. Od 1. maja 1957. pa sve do 31. maja 1970. bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a kasnije urednik u beogradskoj Prosveti. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu. Stecak mramorni cuti govorm scena po boku, jaci od kandza kise, povampirenja i kradje. Njegov mjesec i sunce, sto znace posmrtne ladje, davno su prevezli dusu, vjekuju sad u doku. Udaljili su se od njeg i gradovi i sela. Vidik mu stvore listopad i koze sto tu brste. Vjetar podsjeti lijeske, i one se sapatom krste. Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred cela. Zasto sam dosao ovdje, kad sve vec ovdje pise? Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom disem. Cuj, zvoni zrelo stablo - to lijes mi tese zuna. Stihove sto jos bruje dlijetom po stecku svom stisaj, pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lisaj, lezi pod stecak stiha bez prevoznika-cuna. Mada ne znamo kad je nastao ovaj sonet, znamo da je Kulenović svoje pjesme dugo držao u ladici, i da je ovu obja vio 1959. godine, što znači da je, u književnoistorijskom smi slu, preteča Kamenog spavača. U njemu su “ispoštovani” složeni formalni zahtjevi klasičnog soneta kao “najsitnijeg oblika velike poezije”. Begićeve analize pokazuju da Kule nović “nikako nije bio samo poklonikmimesisa niti plijen pjesničke ekstaze, na čemu se odveć u kritici nastojalo, već i snažan racionalni mislilac i analitik psihičkih stanja svojih likova i svoje vlastite svijesti” i da su “njegove ‘ekstaze’ koje je kritika isticala kao jedinu mu psihološku komponentu mašte i stvaranja, naročito u ratnim poemama, počev od Milana Bogdanovića”, bile “prosvijetljene i prosijane kroz stvaralačku maštu uvijek na mrtvoj straži kritike i stilskokompozicijske logike”. Današnji čitalac ide dalje: jasno mu je da je prosud be, kojima se Begić suprotstavlja, odnijela voda, i izgleda mu neporečnim Kulenovićevo vrhunsko pjesničko majstor stvo, kojeg teško da može biti ako u stvaračkom činu ne sarađuju “nagonska sa umnom imaginacijom”, da se opet poslužimo Begićevim riječima. “Stećak” ide u ne mali broj pjesama koje potvrđuju suvereno majstorstvo Kulenovićevo. Pokažimo to analizom. Sonet počinje paradoksom: stećak ćuti govorom, ili govo ri ćutnjom, ponajprije zato što je, razumije se, vezan s tajnom smrti: svaki nadgrobnik posvećuje nas u tajnu koja živom čovjeku nikad neće prestati da bude tajna koliko god se čini da, bar ponekad, pristaje na govor. Riječ je o metazičkoj i šutnji i govoru koji su privukli pjesnika u godinama kad čovjekove oči počinju da “na oba sveta gledaju”, kako reče Dučić. Ali pjesnički kontekst omogućuje nam da u ovom okismoronu, kao najzaoštrenijem obliku paradoksa, nasluti mo još jedno, ne manje važno značenje. Stećak i ćuti i govo ri jer je nešto i blisko i daleko, nešto svoje i tuđe, nešto i razumljivo i nepoznato. Blisko je i svoje i razumljivo, jer pripada prošlosti Bosne. Ne samo Bosne, dakako: u prvoj rečenici svog čuvenog eseja Krleža kaže da su “bogumilski mramorovi” razasuti “na čitavom južnoslovjenskom reljefu između Jadranskog mora, Une i Morave, južno od Save od Plaškog pod Kapelom pa sve do Kolubare i Dubrovnika”, ali treba dodati da ih najviše ima u BiH (58 547), pa u Hrvatskoj (3 253), pa u Crnoj Gori (2 803), pa u Srbiji (2 060). Tačno je da Kulenović pjeva prvenstveno o bosanskom stećku, ali ne i isključivo, jer svu punoću i bogatstvo značenja u njegovoj poeziji, pa i u pjesmi o stećku, nećemo doseći ako je ne pres- likamo i na “južnoslovjenski reljef”. Tačno je i da pjesnik u jednom intervjuu

ako je u divljinu zarasli stećak ostao bez vidika. Reći ćete: pjesnik mu je pozajmio oči. kao “ona prava” riječ. ali možda prvenstveno kao pobjednik nad silama rasta kanja koje vode u nestanak. stva ralačko biće”. otkrije se horizont oko njega. stavi nam pred oči. Danas. što isključivo ne znači onaj koji piše pjesme već onaj čija mašta sustvaralački izlazi u susret mašti pjesniko. uzimajuci u obzir njhovu strukturu. od njega su pre živjeli tek odlomci. riječi s preciznim doslovnim značenjem..nik svojim neuporedivim glasom. “iz Bosne”. u njega rijetke. Koja je zauvijek iščezla. “Listopad” je tu. Kao da je Kulenović pred stećkom zastao da se okrijepi na vrelu snage. a ne za potrošača”.vski. drukčijeg od savremenog. bolešću. da nam predoči. nije osuđena da u ljudskim očima ostane manje ili više teatar? Taj teatar ne može da nešto ne kazuje. uprkos stvarnoj. ima nešto “nadrealistično” u ovom neočekivanom spregu ri ječi koji sprva ne nudi predstavljivu sliku: zalud se pitamo gdje je “nosilac poređenja”. Naoko. ne može da se ne obraća pjesniku i ne kazuje nešto njegovu umu. u gus tiš. ali neće biti da porijeklo kaže mnogo o krajnjim domašajima njegovog djela. Da bi mnoge njegove stihove i pjesme shvatio. slutnjama smrti. veli Kulenović u jednom intervjuu. To su scene lova. i zato tuđ. izvlačeći iz njih maksimum izražajnih mogućnosti. Zar daleka prošlost nije teatar? Zar istorija. . lišće koje padanjem otkriva vidokrug oko stećka – “oktobar” to ne bi mogao.” Opet skrivena slika: stećak je zarastao u šiblje. to je jedna od najsnažnijih metafora u Kulenovićevu pjesništvu. Stećak pjesnika privlači kao zagonetka i kao spomenik proš losti. ali riječi u pjesmi i znače i suoznačavaju. Kako god bilo. to jest čovjek koji se suočio sa dramom biološkog gašenja.vim razumjeti ako se smetne s uma da ih je pisao pozni Skender. Zbog svega rečenog stećak “ćuti govorom”. često se sjetim Kolridževih riječi kazanih povodom Šekspira: pjesnik je onaj koji od čitaoca “na izvjesno vrijeme (. u isti mah. Jedno od primarnih pitanja koje se nametnulo u toku istrazivanja je :koliko je tip analize i model koji smo izabrali primjenljiv i u poeziji i u prozi . Kad čitam Kulenovića. što su ih stoljetne kiše ostavile na stećku. na primjer. tuđ i dalek i nepoznat. ili kad ga koze obrste. a usput kamen pomalo pretvaraju u živu put. baš zato što je teatar: ne nudi pravi život. Jer sličnost kandži i kiša je uučinku: pjesnika su brazde. dok oblikuje viziju. ali to je govor koji ćuti. “Kandže kiše” prikazuju tragove koje su stoljetne kiše ostavile na stećku. koje kao da narušavaju stilski ceremonijal. duboko svojstvenih ovoj poeziji. Ovaj stih je i jedan od brojnih dokaza da su pjesniku.ma je ono što se nikako drukčije ne može iskazati”. nutarnjim opustošenjem.voj. Riječ je o “govoru scena”. moraš biti pjesnik.kaže: “Sve je moje iz Bosne”. Kulenović znalački upotrebljava. koje suskrivenei traže punu saradnju čitalačke mašte. utemeljeno se može tvrditi da je Kulenović bio i pisac “za proizvođača. potrebne sve riječi našeg trojednog jezika. dakako. nećete lako shva titi. i samo u oktobru. kad lišće opadne. Da je kazao “oktobar”. a uspomoć oktobra i koza opet ga stekao. stoga je nedovoljno shvatljiv. i “bosanske” i “srpske” i “hrvatske”. nije svede. ali. i svugdje. ali to ovdje nije bitno. pošto u pjesmi sve postaje metaforično. i one daju prilog oživljavanju stećka. taj stećak mora biti pomalo živ. važno je da je imenica “scena” oštro markirana. cijelom biću. duši. ne kad i prividnoj komunikativnosti jednog dijela njegove poe zije. jer to su i kandže vremena. Zato je metafora “kandže kiše” važna. Tačno: pjesnikove oči otkri vaju vidokrug oko stećka kad opadne lišće ili ga koze pobr ste. podsjetile na brazde kakve na živoj puti ostave kandže zvijeri ili ptica grabljivica. i “čelo”. supruga pjesnikova.na na teatar? Zar prošlost svaka. viteških tur nira i kola. u biografskoj knjizi Skenderova trajanja upozorila je na važnu stvar: njegovi soneti ne mogu se sas. jer dolazi iz svijeta od kojeg nas dijele stoljeća. još manje živu istinu. stećak ima “bok”. Ako niste privremeno postali takvo biće. Riječ je o jednoj od slika. kako bi kazao Majako.) stvara pjesnika – aktivno. stećak koji je odavde. Uz to. Uz to. Ali stećak ćuti i zato što je jak. doživljavamo je gotovo kao uljeza: takve lekseme. Sama po sebi.” Govor stećka je govor vječnoga privremenome: prolazni čovjek ne može sasvim shvatiti zagonetku mramora koji je nadtrajao stoljeća. stih bi ostao bez nečeg bitnog. kako je tumačena u BiH. Kulenović je decenijama bio svođen na pisca “Stojanke”. “Pjes. baš kao u Sofokla: “ćuti onaj koji je jak. poeme koju je svak razumio. šta je zajedničko kandžama i kiši? 44 43 Potom otkrivamo da je njena pomjerenost posljedica krajnje preciznosti izraza i izoštrenosti gledanja. Vera Crvenčanin. Ali stećak je. stih: “Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste. koji je iščezao.. pogotovo kad ju je kazivao pjes. a riječ “svaka mora biti ‘ona prava’”.

ali ostaje nesto netaknuto i nepromijenjeno . Narusavanje harmonije bilo kojeg zivotnog aspekta narusava kosmicku harmoniju . U stihu “ poruzne svjetlost . Ovaj tip misljenja karakteristican je i za mitsku svijest.pokazali su se kao dobar izbor za analizu na ovoj razini jer grade specificnu semantiku prostora. Toposi Stecak . na stremljenje nebu . arhetipsko znacenje za bosanskohercegovacki identitet. kretanje u ratni pohod ili obiljezava smrt neke licnosti. Stoglav kaleidoskopski umnozava negativnu markiranost. Tarih znaci cuvanje podataka i funkcionise kao mnemotehnicki topos . Tarih I: “Rat il svegled satrap ili jesen od rita” Tarih II: “Rat ili stoglav satrap il zmaj zemljotresa “ Dvije su bitne tacke u analizi ovih stihova . Utoliko jesen sa ratom i satrapom gradi jedinstvenu sliku. Soneti Skendera Kulenovica . prva dva stih stoje u opoziciji sa sruga dva stiha : Jesen od rita/ procvali badem Rat . zemljotres /” ti miran”. godinu ili datum. nebo zemlji zgade”. snizeno i ono sto je u hijerarhiji bilo visoko gotovo dodirivalo zvijezde. gradnje cesme . Tarih II i Stecak . jasno narusena harmonija . Rat .U toku istrazivanja najvise paznje sam posvetila cisto prostornim granicama i toposima i interesovalo me je koliko ce taj put biti plodotvoran u analizi poezije . Jesen u prirodnom ciklusu smatra zalaskom sunca i svjetlosti . “ nenadredeno” . nebo zemlji zgade “ ili “ sruse sve do zvijezda i nebo se jada”. Upuciuje nas na visinu . oni govore o njima svojim postojanjem . narusen u drugom stihu prve strofe Tariha II : “ Sruse sve do zvijezda i nebo se jada” . Tarih je oblik koje je uplovio u nasu knjizevnost iz orijentalnih knjizevnosti. U prvoj strofi oba tariha . cestitanje povodom nekog imenovanja . odnosno simbola stecka i tariha ima istu funkciju kao hijeroglifi kod Egipcana koji su slika Bozije rijeci ili kod Zidova gdje su slova tj. Zato se u istoriji najneobicniji dogadaji obiljezavaju stihovima gdje posljednji stih slovima izrazava neki bitan broj . Naziva se jos u kronogram i obiljezava radanje . Mistika slova . tarih . Prvo sto primjecujemo je da je nebo u ovom kontekstu nemocno . Sakralno koje je na zemlji a upucuje nas na nebo najbolje se artikulise u glaolu lebdjeti jer je u stalnom raskoraku izmedu neba i zemlje . Oni kosmos pretvaraju u haos . Most i dzamija s jedne i stecak s druge stranme svjedoci su tih linearnih promjena . U kontekstu stiha mozemo pronaci sire kulturolosko znacenje koje je bitno za cjelokupno iskustvo bosanskog hronotopa – mnostvo vijski . most imaju gotovo mitsko. znaci svojom simbolikom i kombinatorikom vodili samom Bogu. nebo i zemlja funkcionisu kao opozicije i upucuju na mitsko-poetski model i poredak : Nebo/zemlja Gore/dolje Pozitivno/negativno Nadredeno/podredeno Ovaj je model. satrap i jesen (zemljotres) nemaju samo “lokalno” ograniceno znacenje . a vertikalna hijerarhija upravo je otjelotvorena u izgledu dzamije. kasarne . pocetak je istovremeno i kraj i ta ciklicnost i ponovljivost veoma je bitna i za ove sonete . satrap i jesen (zemljotres) “ poruzne svjetlost . Rat. . jednako kao i stecak. U prvoj je strofi . Rijecima “ svegled “ i “stoglav” pojacava se znacenje satrapa . mosta . valadara i ratova koji su se duboko urezali u svijesti . Kamen koji lebdi u dubokoj je vezi sa manirizmom i prenapregnutoscu izraza i materijala. faza je gasenja i umiranja . dakle . U mitskoj svijesti vrijeme je kruzno . medutim . Stih : “ Ti kamena lebdis ko procvali badem” kontrasna je slika prvom stihu o kojem smo govorili.Zato ne cudi da tarihi pocinju upravo tim slikama . “ Sruse sve do zvijezda “ spada u jedno od plodotvornih jezickih pomijeranja i moze se citati dvoznacno rusi se prema dolje a ne prema gore i upucuje na haos i unisteni poredak moze znaciti da je sruseno .Tarih I . Za analizu ovih pjesama izabrala sam komparativnu analizu Tariha za Karadoz-begovu dzamiju u Mostaru i Tarih za most u Mostaru . Prvo je to da za prvi stih pjesnik bira dvije mracne posljedice antropocentrizma (rat i satrap) i oni se ponavljaju u oba tariha s tim sto se pridjevi koji odreduje imenicu nadopunjuju .

menziji Kulenovićeva pjesništva. zamri u harfi-paučini. bićeš mi. sunca i jeseni zavrasava se i zaokruzuje prirodni kosmicki obrazac . Šumo sa stablina jeke. O pjesmi kao prostoru u kojem se sudbinski prelama puna dramatičnost i složenost svijeta koji je pjesnik u sebi nosio. konstantne oblike vjecnosti. personifikacijom i metaforikom transformisani u dva subjekta koji stoje u bitnom odnosu. Jasna je prakticna funkcija mosta . “Mjesec novoroden kad krene da prede s ove mede nebu do one mu mede . u eseju o Kulenovicu navodi da je kameni svod mosta skamenio u vjecnost ne samo egzistencijalni luk svoga Tvorca . Pjesma je tačka ukrštaja. tvojim bijelim skokom htio bi da skoci. nego se i uporna . u meni ko mjesec neizgrijao. u njega. Oni su . Istovremeno. ovaj tekst govori i o još jednoj važnoj di. Riječ je o pjesmi kao bitnoj temi pjevanja. ushita i svejednosti. Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica – Ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja. Sunce je primarni izvor svjetlosti i omogucava vizualnu spoznaju ali poredenjem sa sudnjim danom dobiva metafizicke konotacije. presjeka. Ne izlazi. U jalovu buljićeš plavet. Šumo od biglisa. medutim . komparativnih ili slika u kojima se odvija gotovo dramski sukob dvaju objekata (cempres . tvrdava . sonet “Rusa pjesma”. U ovom krugu soneta Kulenovic simbolizira vanvremensku trajnost umjetnine i u tom su krugu umjetnicka djela mahom gradevine u kamenu : dzamija . inercije i spontaniteta življenja. Mjesec je jedna od bitnih figura i u Tarihu II . Dzamija omogucava i mjesecu da dode do spoznaje .” Enes Durakovic. Ne propupajte. Kod Kulenovica . kad zadani opet. sahat kula . U tom smislu. ponor duboko. u rosi mrtva ševa. Citanje ovih stihova se ne zavrsava tu .stecak. u istu strnjiku riječi. sukoba snage i slabosti. Rusa pjesma Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao.U tarihu I dzamija stoji u odnosu sa cemresom . u riječ – u mjesečeve čini. dzamija npr. pored toga što je jedna od najvećih. Crnico azurna. “Tinjati” i puni sjaj mjeseca se kvantitativno razlikuju ali je paradoksalno na ljestvici vrijednosti i spoznaje tinjanje hijerarhijski vise. sva u groznici zvjezdanih klica. Boga u kojem sve pocinje i sve zavrsava). sa lišćem od slavuja. a u Tarihu II most sa slikarom . on omogucava prelazak s jedne strane rijeke na drugu a njegov luk nesmetan protok rijeke . Jer pjesma je. Most je istovremeno medijator izmedu ovostranog i onostranog (“usca svih nada” . il da iscvateš u nebo – da budeš zvijezdani bokor. tj.) . U prvom stihu druge strofe pojavljuje se “ sunce ko dan sudnji” . suše i plodnosti. oblast susreta oprečnih sila na kojima se i drži ovaj pjesnički kosmos. Crniš se. jezerko. pjesmo. ko pljeva. mjeseceva svjetlost sam po sebi ne posjeduje onu jacinu koju posjeduje ukoliko se skupi u krijesnicu i postane dio dzamije .Uvodenjem mjeseca . svakodnevna putanja mjeseca javlja simbolikom kosmicke zudnje da se neprekidna mijena i kretanje materije napokon sviju u sakamenjene . Ne znaš da li da siđeš među školjke mi. most . u isti mah je i jedna od najvažnijih Kulenovićevih pjesama: . pjesmo. I “ Cempres sto te rasto ljubomore prati” II “Hoce da premosti tebe u svom svijetu Slikar opsjednuti (…)” Oba se soneta grade na izmjenjivanju kontrastnih . strašilo isto. I ja. iz zora zvjezdanih mliječi: Sutra. pri cemu je taj odnos odnos zavisti. sunca.

Ako danas išta znači riječ “veliki” i “veličina”. Iz njegova pera nije izašla gotovo ni jedna pjesma u kojoj ne možemo naći tren razmicanja međaša našeg književnog jezika i proširivanja i bogaćenja našeg senzibiliteta .nih neizusta”. i tekst “sabirnog estetskog značaja”. od svih “straš. mada posve nova tvorevina. A sve ostalo prećutao. možda sporedno o čemu je Kulenović pjevao: o vlastitoj pjesmi ili o nesreći jednog naroda. Ova pjesma je i potvrda da je. jer njegovi stihovi o rasulu i mrtvilu posjeduju istu imaginativnu snagu kao stihovi u kojim plamti njegov ushit pred životom. zagledanu mrtvim očima u jalovu plavet čiji je cik i osvit nekad bila. S malo pretjerivanja bi se moglo reći da je Kulenović pisaoantologiju svog pjesništva. Otud je tako reći svaki njegov redak dragocjen.Ako su u dvadesetom stoljeću. Čujemo.potpunije i najsavršenije pjesničke upotrebe našeg jezika otkako on postoji kao književni instrument. o punoći ili praznini življenja. Kulenović je jedan od rijetkih pjesnika koji su pjesme pisali kad su morali. na koncu. pisane istinski ve. među njih ide i “Rusa pjesma”. i čin tvorački činila neizbježnim. Ali ona je. zaslužila ih je ova pjesma koju moramo – vraćajući se na početak ovog eseja – brojiti među uzorke naj.like pjesme. u isti mah. begićevski rečeno. Kad je unutarnja prisila bila jača od svih odlaganja. na njenom početku Stojankin jauk a na njenom kraju susrećemo ševu. na primjer. na našem jeziku.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->