Professional Documents
Culture Documents
44
43
Potom otkrivamo da je njena pomjerenost posljedica krajnje preciznosti izraza i izoštrenosti gledanja.
Jer sličnost kandži i kiša je uučinku: pjesnika su brazde, što su ih stoljetne kiše ostavile na stećku,
podsjetile na brazde kakve na živoj puti ostave kandže zvijeri ili ptica grabljivica. Riječ je o jednoj od
slika, duboko svojstvenih ovoj poeziji, koje suskrivenei traže punu saradnju čitalačke mašte.
Kulenović je decenijama bio svođen na pisca “Stojanke”, poeme koju je svak razumio, pogotovo kad
ju je kazivao pjes- nik svojim neuporedivim glasom. Danas, uprkos stvarnoj, ne kad i prividnoj
komunikativnosti jednog dijela njegove poe zije, utemeljeno se može tvrditi da je Kulenović bio i
pisac “za proizvođača, a ne za potrošača”, kako bi kazao Majako- vski. Da bi mnoge njegove stihove i
pjesme shvatio, moraš biti pjesnik, što isključivo ne znači onaj koji piše pjesme već onaj čija mašta
sustvaralački izlazi u susret mašti pjesniko- voj. Kad čitam Kulenovića, često se sjetim Kolridževih
riječi kazanih povodom Šekspira: pjesnik je onaj koji od čitaoca “na izvjesno vrijeme (...) stvara
pjesnika – aktivno, stva ralačko biće”.
Ako niste privremeno postali takvo biće, nećete lako shva titi, na primjer, stih: “Vidik mu stvore
listopad i koze što tu brste.” Opet skrivena slika: stećak je zarastao u šiblje, u gus tiš, i samo u oktobru,
kad lišće opadne, ili kad ga koze obrste, otkrije se horizont oko njega. Ovaj stih je i jedan od brojnih
dokaza da su pjesniku, dok oblikuje viziju, potrebne sve riječi našeg trojednog jezika, i “bosanske” i
“srpske” i “hrvatske”. Da je kazao “oktobar”, stih bi ostao bez nečeg bitnog. “Pjes- ma je ono što se
nikako drukčije ne može iskazati”, a riječ “svaka mora biti ‘ona prava’”, veli Kulenović u jednom in-
tervjuu. “Listopad” je tu, dakako, kao “ona prava” riječ, da nam predoči, stavi nam pred oči, lišće koje
padanjem otkriva vidokrug oko stećka – “oktobar” to ne bi mogao. Uz to, ako je u divljinu zarasli
stećak ostao bez vidika, a uspomoć oktobra i koza opet ga stekao, taj stećak mora biti pomalo živ.
Reći ćete: pjesnik mu je pozajmio oči. Tačno: pjesnikove oči otkri vaju vidokrug oko stećka kad
opadne lišće ili ga koze pobr ste, ali riječi u pjesmi i znače i suoznačavaju. “Kandže kiše” prikazuju
tragove koje su stoljetne kiše ostavile na stećku, a usput kamen pomalo pretvaraju u živu put. Uz to,
stećak ima “bok”, i “čelo”, riječi s preciznim doslovnim značenjem, ali, pošto u pjesmi sve postaje
metaforično, i one daju prilog oživljavanju stećka.
Jedno od primarnih pitanja koje se nametnulo u toku istrazivanja je :koliko je tip analize i model koji
smo izabrali primjenljiv i u poeziji i u prozi , uzimajuci u obzir njhovu strukturu.
U toku istrazivanja najvise paznje sam posvetila cisto prostornim granicama i toposima i interesovalo
me je koliko ce taj put biti plodotvoran u analizi poezije . Soneti Skendera Kulenovica ,Tarih I , Tarih
II i Stecak ,pokazali su se kao dobar izbor za analizu na ovoj razini jer grade specificnu semantiku
prostora.
Toposi Stecak , tarih , most imaju gotovo mitsko, arhetipsko znacenje za bosanskohercegovacki
identitet. Tarih je oblik koje je uplovio u nasu knjizevnost iz orijentalnih knjizevnosti. Naziva se jos u
kronogram i obiljezava radanje , cestitanje povodom nekog imenovanja , gradnje cesme , kasarne ,
mosta , kretanje u ratni pohod ili obiljezava smrt neke licnosti. Tarih znaci cuvanje podataka i
funkcionise kao mnemotehnicki topos , jednako kao i stecak.
Zato se u istoriji najneobicniji dogadaji obiljezavaju stihovima gdje posljednji stih slovima izrazava
neki bitan broj , godinu ili datum.
Mistika slova , odnosno simbola stecka i tariha ima istu funkciju kao hijeroglifi kod Egipcana koji su
slika Bozije rijeci ili kod Zidova gdje su slova tj. znaci svojom simbolikom i kombinatorikom vodili
samom Bogu.
Za analizu ovih pjesama izabrala sam komparativnu analizu Tariha za Karadoz-begovu dzamiju u
Mostaru i Tarih za most u Mostaru .
Tarih I: “Rat il svegled satrap ili jesen od rita”
Tarih II: “Rat ili stoglav satrap il zmaj zemljotresa “
Dvije su bitne tacke u analizi ovih stihova . Prvo je to da za prvi stih pjesnik bira dvije mracne
posljedice antropocentrizma (rat i satrap) i oni se ponavljaju u oba tariha s tim sto se pridjevi koji
odreduje imenicu nadopunjuju . Rijecima “ svegled “ i “stoglav” pojacava se znacenje satrapa .
Stoglav kaleidoskopski umnozava negativnu markiranost. U kontekstu stiha mozemo pronaci sire
kulturolosko znacenje koje je bitno za cjelokupno iskustvo bosanskog hronotopa – mnostvo vijski ,
valadara i ratova koji su se duboko urezali u svijesti .Zato ne cudi da tarihi pocinju upravo tim slikama
.
U prvoj je strofi , dakle , jasno narusena harmonija , ali ostaje nesto netaknuto i nepromijenjeno . Most
i dzamija s jedne i stecak s druge stranme svjedoci su tih linearnih promjena , oni govore o njima
svojim postojanjem .
Rat, satrap i jesen (zemljotres) nemaju samo “lokalno” ograniceno znacenje . Narusavanje
harmonije bilo kojeg zivotnog aspekta narusava kosmicku harmoniju . Oni kosmos pretvaraju u haos .
Ovaj tip misljenja karakteristican je i za mitsku svijest. Rat , satrap i jesen (zemljotres) “ poruzne
svjetlost , nebo zemlji zgade “ ili “ sruse sve do zvijezda i nebo se jada”.
U mitskoj svijesti vrijeme je kruzno , pocetak je istovremeno i kraj i ta ciklicnost i ponovljivost veoma
je bitna i za ove sonete . Jesen u prirodnom ciklusu smatra zalaskom sunca i svjetlosti , faza je gasenja
i umiranja . Utoliko jesen sa ratom i satrapom gradi jedinstvenu sliku.
U stihu “ poruzne svjetlost , nebo zemlji zgade”, nebo i zemlja funkcionisu kao opozicije i upucuju na
mitsko-poetski model i poredak :
Nebo/zemlja
Gore/dolje
Pozitivno/negativno
Nadredeno/podredeno
Ovaj je model, medutim , narusen u drugom stihu prve strofe Tariha II : “ Sruse sve do zvijezda i nebo
se jada” .
Prvo sto primjecujemo je da je nebo u ovom kontekstu nemocno , “ nenadredeno” . “ Sruse sve do
zvijezda “ spada u jedno od plodotvornih jezickih pomijeranja i moze se citati dvoznacno
rusi se prema dolje a ne prema gore i upucuje na haos i unisteni poredak
moze znaciti da je sruseno , snizeno i ono sto je u hijerarhiji bilo visoko gotovo dodirivalo zvijezde.
U prvoj strofi oba tariha , prva dva stih stoje u opoziciji sa sruga dva stiha :
Jesen od rita/ procvali badem
Rat , zemljotres /” ti miran”.
Stih : “ Ti kamena lebdis ko procvali badem” kontrasna je slika prvom stihu o kojem smo govorili.
Kamen koji lebdi u dubokoj je vezi sa manirizmom i prenapregnutoscu izraza i materijala. Upuciuje
nas na visinu , na stremljenje nebu , a vertikalna hijerarhija upravo je otjelotvorena u izgledu dzamije.
Sakralno koje je na zemlji a upucuje nas na nebo najbolje se artikulise u glaolu lebdjeti jer je u
stalnom raskoraku izmedu neba i zemlje .
U tarihu I dzamija stoji u odnosu sa cemresom , a u Tarihu II most sa slikarom , pri cemu je taj odnos
odnos zavisti.
I “ Cempres sto te rasto ljubomore prati”
II “Hoce da premosti tebe u svom svijetu
Slikar opsjednuti (…)”
Oba se soneta grade na izmjenjivanju kontrastnih , komparativnih ili slika u kojima se odvija gotovo
dramski sukob dvaju objekata (cempres , dzamija npr.) . Oni su , medutim , personifikacijom i
metaforikom transformisani u dva subjekta koji stoje u bitnom odnosu.
U prvom stihu druge strofe pojavljuje se “ sunce ko dan sudnji” . Sunce je primarni izvor svjetlosti i
omogucava vizualnu spoznaju ali poredenjem sa sudnjim danom dobiva metafizicke
konotacije.Uvodenjem mjeseca , sunca i jeseni zavrasava se i zaokruzuje prirodni kosmicki obrazac .
Dzamija omogucava i mjesecu da dode do spoznaje . Kod Kulenovica , mjeseceva svjetlost sam po
sebi ne posjeduje onu jacinu koju posjeduje ukoliko se skupi u krijesnicu i postane dio dzamije .
“Tinjati” i puni sjaj mjeseca se kvantitativno razlikuju ali je paradoksalno na ljestvici vrijednosti i
spoznaje tinjanje hijerarhijski vise.
Mjesec je jedna od bitnih figura i u Tarihu II .
“Mjesec novoroden kad krene da prede
s ove mede nebu do one mu mede ,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoci.”
Enes Durakovic, u eseju o Kulenovicu navodi da je kameni svod mosta skamenio u vjecnost ne samo
egzistencijalni luk svoga Tvorca , nego se i uporna , svakodnevna putanja mjeseca javlja simbolikom
kosmicke zudnje da se neprekidna mijena i kretanje materije napokon sviju u sakamenjene ,
konstantne oblike vjecnosti.
U ovom krugu soneta Kulenovic simbolizira vanvremensku trajnost umjetnine i u tom su krugu
umjetnicka djela mahom gradevine u kamenu : dzamija , most , sahat kula , tvrdava ,stecak.
Jasna je prakticna funkcija mosta , on omogucava prelazak s jedne strane rijeke na drugu a njegov luk
nesmetan protok rijeke . Citanje ovih stihova se ne zavrsava tu . Most je istovremeno medijator
izmedu ovostranog i onostranog (“usca svih nada” , tj. Boga u kojem sve pocinje i sve zavrsava).
Rusa pjesma