Professional Documents
Culture Documents
Maja Uzelac
Damir Barbarić
U r e d n i k edicije „Hrestomatija filozofije"
Damir Barbarić
Priređivač sveska
Damir Barbarić
Damir Barbarić,
Prevoditelji suradnici na svesku
Filip Grgić, Milivoj Sironić, Dubravko Škilji
GRČKA FILOZOFIJA
Grafičke urednice
Marija Maslovar
Marija Prvonožec
Lektor
Ivo Pranjković
Korektor
Filip Grgić
Priprema
„Grapa", Zagreb
ISBN 953-0-61302-4
P r e d g o v o r u r e d n i k a edicije
G r č k a filozofija - n a z n a k e za lektiru
i studij tekstova (Damir Barbarić)
Bilješka ο a u t o r i m a
Predgovor
Načela zamisli i izvedbe ove hrestomatije
1.
7
A l i ništa manje ne važi stav da široko, temeljito i p o d r o b n o zna mišljenja. I najbolji učitelj i najprobranija lektira m o g u tek, a k o
nje — mada, k a k o to d a v n o reče Heraklit, s a m o po sebi j o š ne uči se posreći, biti u tu svrhu n e k o m valjanom p r i p o m o ć i .
d u h u , u m u , vlastitom ž i v o m mišljenju ( ν ο υ ς ) - ipak j e s t neophod D r u g o , da - u razlici r e c i m o s p r a m sve i svake znanosti, o s o
nim uvjetom svakog m o g u ć e g vlastitog stvaralačkog p r i n o s a filo bito u njenoj prosječnoj pojavi i samorazumijevanju - „ u č i t i filo
zofiji, koji se i tako rijetko posrećuje, a j o š rjeđe b i v a za svoga zofiju" znači spoznati i iskusiti sve njene mogućnosti koje su p o
v r e m e n a kao takav p r e p o z n a t . viješću na j a v u iskrsle. U filozofiji n e m a lagodnosti o s l o n c a na
S l o b o d a n i s a m o na o n o najviše usmjeren p o g l e d u povijest „ s u v r e m e n o " , „ a k t u a l n o " i „ s a d a š n j e " stanje, na kojem b i s m o on
p o k a z u j e da su u njoj razdoblja d u b o k o g i o b u h v a t n o g stvaralaš da, ne o s v r ć u ć i se suvišno - kako se to o b i č n o smatra - „ u n a t r a g " ,
t v a više i z u z e t k o m no p r a v i l o m . Desetljeća i stoljeća m o g u j e d n o tek imali s v o m s n a g o m svoje radinosti i o š t r o u m n o s t i dalje graditi
za d r u g i m m i r n o slijediti, a da d u h u njima ne sabere svoje snage o n o na čvrstim i n e u p i t n i m temeljima počivajuće. Filozofirati zna
za odbacivanje j e d n o g i rađanje n o v o g svijeta. D a p a č e , pojedi či prije svega stalno se „ v r a ć a t i " u temelj i početak te ga otvarati
ni narodi, grupe naroda, pa i čitavi kulturni krugovi j e d n o g ši za b i t n o pitanje i m o g u ć u preinaku. U ž i v o m je filozofiranju pri
sutna ujedno sva njegova bitna povijest, i to nikako ne t e k kao
r o k o g zemaljskog podneblja m o g u takoreći dovijeka na taj n a č i n
nešto p u k o „ p r o š l o " .
preživljavati na o b o d u povijesti. A k o dakle i nije u našoj vlasti to
i z n o s i li povijest u n a m a i k r o z nas j e d a n novi svijet na vidjelo, Iz dvije n a v e d e n e značajke razvidna je temeljna razlika hre
j e d n o ipak u s v a k o m slučaju stoji do nas: - učiti, sabirati se k stomatije filozofije od svake historije filozofije. O v o j je drugoj za
o n o m e b i t n o m , i to po m o g u ć n o s t i uistinu znati. Z a b l u d a je pri daća prije svega p o z i t i v n o izložiti postojeći i prošlosti pripadajući
t o m d a k a k o p o d „ u č e n j e m " shvaćati t e k p u k u r a n u o b u k u mla korpus svega o n o g a što se ikada pojavilo kao filozofija, dakle sva
d e ž i i n e k o prvo usađivanje osnovnih znanja. T e k onaj tko je iskus naučavanja, nazore, struje i orijentacije, što ih čitatelj t r e b a po
m o g u ć n o s t i cjelovito i p o d r o b n o usvojiti, zajedno s m n o g o s t u k o
t v o m i bitnim znanjem d a l e k o d o s p i o m o ž e u o p ć e z a p o č e t i s istin
p r e p l e t e n i m m e đ u o d n o š e n j i m a najrazličitijih „utjecaja", uzajam
skim učenjem. I u p r a v o je u t o m e dovoljan razlog hrestomatije
ne „ z a v i s n o s t i " , „nasljedovanja", „suprotstavljanja" i „prevlada
filozofije.
vanja", te ih na taj način - „ z n a t i " . Prva p a k ide za tim da čita
telja s a m o g neposredno suoči s djelom i djelatnošću filozofiranja,
2. s o n i m mišljenim, k a k o je o n o - stalno novoj m o g u ć o j interpreta
ciji o t v o r e n o - naseljeno u slovu izvornoga teksta. Sve o s i m origi
U njoj se, m e đ u t i m , i p o m o ć u nje ne uči b i l o što od čovjeku m o nalnog teksta u hrestomatiji je u b i t n o m e s p o r e d n o , ma koliko
g u ć i h vještina, umijeća i znanosti, v e ć u p r a v o filozofija. N o , m o ž e inače k o r i s n o i č a k n e o p h o d n o bilo kao priprema, p o m o ć i o s l o n a c
li se o n a u o p ć e učiti? A k o da, o n d a u s v a k o m slučaju b i t n o druk pri t e š k o ć a m a zahtijevanog pravog čitanja.
čije no sve d r u g o p o z i t i v n o postojeće znanje. Filozofija i nije ne „ C i t a t i " se u n a š e m s t a r o m j e z i k u zvalo „ b r a t i " , u i s t o m e zna
k a k a v s k u p negdje postojećih, g o t o v i h i za prenošenje i „usvaja čenju k a o i g r č k o λέγειν, latinsko legere, ili n j e m a č k o lesen. Brati
n j e " p o d o b n i h znanja, pa bile njene istine, k a k o se o b i č n o mni, dakle znači: - zbirati i sabirati, j e d n a k o tako sebe sama pri čita
j o š ma k a k o o p ć e n i t e , n u ž n e i „ o p ć e v a l j a n e " . Č a k i ideja j e d n e nju i u čitanju na o n o bitno, dakle na „ s m i s a o " čitanoga teksta,
n a v o d n o „vječne filozofije" (philosophia perrenis) znači ipak iz kao i ujedno, s druge strane, sabirati samo to što k a o o n o b i t n o ,
v o r n o nešto i z temelja d r u g o . K a n t j e j e d n o m , takoreći u i m e svih kao „ s m i s a o " i „ s a m a stvar", u tekstu prebiva, da bi upravo tim
koji su n e p o s r e d n o sami iskusili p o s a o p r a v o g filozofiranja, b i o čitanjem t e k bilo z b r a n o da istupi u pojavu istine. Čitanje je sve
u p o z o r i o n a t o d a o n o što s e n e m o ž e t e k tako, p o p u t „filozofije", prije no nevina zabava: za čitatelja m o ž d a i ponajdublja životna
u č i t i i naučavati j e s t u p r a v o - samo filozofiranje. avantura, za o n o čitano p a k prigoda m o g u ć e g sjajenja u istinu,
Š t o t o uistinu z n a č i ? Poglavito dvoje. P r v o t o d a j e pri „ u č e n j u koje se o n d a zbiva p u t e m z b o r a i zborenja, smislenoga govora,
filozofije" sve na t o m e da se sami neposredno upustimo u iskustvo začetog u sabiranju čitanja.
8 9
J e d n a k o tako, d o k je historija filozofije svojom s v r h o m obve N o v o s t u o d n o s u na slična dosadašnja izdanja u Hrvatskoj či
z a n a na cjelovitost registriranja svega što po vazda kolebljivom ne prije svega dva sveska p o s v e ć e n a i z b o r u iz djela starijih i n o
suglasju većine važi kao historijska pojava filozofije, dotle hresto vijih hrvatskih filozofa. Posljednjih je g o d i n a k o n a č n o ipak u ši
matija ne s a m o smije n e g o i m o r a biti v o đ e n a n a k a n o m i o b v e z o m rim k r u g o v i m a kulturne i z n a n s t v e n e javnosti zaživjela svijest ο
izbora onoga bitnog, a to znači o n o g a u č e m u se razotkrivaju sa važnosti poznavanja, sustavnog i i n t e n z i v n o g historijskog izuča
mo osnovne i načelne mogućnosti filozofiranja. Naravi hrestoma vanja te, t a m o gdje to narav stvari zahtijeva i o m o g u ć u j e , dje
tije pripada po nužnosti taj m o m e n t izbora, dakako v o đ e n o g uvi l a t n o g nasljedovanja povijesti n a c i o n a l n e filozofije. Činjenica da
j e k vlastitim uvidom i iskustvom t o g a što jest bitno i što takvo je ta filozofija s v o j o m r a z i n o m u najmanju r u k u r a v n a o n o m e naj
nije, a ipak - t a m o gdje je hrestomatija uspjela - dalekog svakoj vrednijem u ostalim očitovanjima hrvatskoga d u h a k r o z povijest,
pukoj samovolji i proizvoljnosti. Toj se i takvoj o d g o v o r n o s t i iz a u m n o g o m e bogatija i originalnija no u m n o g i h susjednih naro
da našeg k u l t u r n o g kruga, - ta činjenica, p o z n a t a d o s a d ipak g o
b o r a i odluke naprosto ne da ukloniti.
t o v o s a m o u ž e m k r u g u djelatnih istraživača i rijetkih u p u ć e n i h
Da bi svatko tko to ushtjedne m o g a o odmjeriti dosege, gra
m e đ u ostalima, o v o m b i edicijom m o g l a postati s v o j i n o m o p ć e n i t e
nice i m o ž e b i t n e slabosti ovdje p o d u z e t o g pokušaja te odvagnuti
kulturne samosvijesti u Hrvatskoj.
mjeru rečene odgovornosti, s m a t r a m o svojom d u ž n o š ć u izložiti u
S druge strane, u p r a v o kao sadržina dvaju od deset sveza
najkraćim crtama neke od glavnih načela kojima je bila v o đ e n a
ka o p ć e n i t e hrestomatije filozofije, p r u ž a ovaj svojevrsni prikaz
njegova zamisao i izvedba.
hrvatske povijesti filozofije m o g u ć n o s t n e p o s r e d n o g odmjeravanja
njena odnošenja s p r a m i s t o d o b n i h relevantnih o p ć e - e u r o p s k i h
filozofema, blizine s p r a m njih, udaljenosti, otklona, razlika. P o
3.
v r e m e n i dosadašnji nekritički i amaterski pokušaji da se kriterij
objektivnog svjetskopovijesnog rangiranja razine o d r e đ e n o g filo
Prije svega, ova je hrestomatija svojom p r e t p o s t a v k o m imala iz zofiranja potisne n e m i s a o n i m hvalospjevima p o t e k l i m iz pretje
ričitu refleksiju na povijesnu situaciju u kojoj i za koju nastaje, r a n o umišljenog rodoljublja i česte frustracije p r i p a d n i k a manjih
dakle na njeno vrijeme i mjesto. K o n k r e t n o znači to da je pri iz kultura o v o m bi edicijom vjerojatno morali ostati b e z o s l o n c a , b a š
b o r u autora i njihovih tekstova u znatnoj mjeri bilo određujuće kao i n a v e d e n o dugotrajno n e p r a v e d n o ignoriranje, zatajivanje ili
to koliko je i kako određeni filozof b i o do sada u Hrvatskoj istra nipodaštavanje.
živan, o d n o s n o izlagan i prikazivan, kao i to koja su njegova djela D r u g a je j e d n a k o t a k o v e ć izvanjska i f o r m a l n o - t e m a t s k a n o
dosad prevedena, i kako. v o s t svezak ο srednjovjekovnoj filozofiji, kojim se p o k u š a v a b a r e m
Sto se tiče prvoga, htjelo se po m o g u ć n o s t i stanovitim uravno djelomice nadoknaditi dosadašnji n e d o s t a t a k · obuhvatnijih i in
teženjem nadoknaditi o n o što se pokazalo p r o p u s t o m povijesti, tenzivnijih povijesno-filozofijskih r a d o v a n a t o m polju. P o č e t n o j e
n a i m e dosad nedostatno studirane i izlagane mislioce naglasiti u bilo zamišljeno da se t o m u nas prilično z a p u š t e n o m dijelu povi
ovoj hrestomatiji nešto jače, a o n e koji su više no što bi im kakvo jesti filozofije p o s v e t e dva sveska, no snage su u o v o m času d o -
ća djela to zahtijevala bili iz drugih - svjetonazornih ili ideoloških stajale s a m o za j e d a n , za uzvrat, ako mi je d o p u š t e n o suditi, te
- razloga odviše isticani dovesti u sklad s m j e r o m njihove filozo meljito i valjano priređen.
fijske razine. U pogledu drugoga p a k nastojalo se - s o b z i r o m na J e d n a k o j e helenističko-rimska f i l o z o f i j a trebala p r e m a kon
nesretnu oskudicu dobrih, ili i u o p ć e bilo kakvih prijevoda kla cepciji biti prikazana u z a s e b n o m e svesku, što je nažalost o v o m
sičnih tekstova filozofije na h r v a t s k o m j e z i k u - dati u prijevodu p r i g o d o m m o r a l o izostati. T a f i l o z o f i j a , ako s v o j o m o p ć e n i t o m ra
po m o g u ć n o s t i što više dosad n e p r e v e d e n i h tekstova, te p r i t o m z i n o m , najstrože gledano, i nije d r u g o do stanovit rasap i deka
osobitu p o z o r n o s t posvetiti trudu o k o filozofijski što vjernijeg i dencija o n o g a što su G r c i filozofijski bili postigli za s v o g „klasič
filološki što ispravnijeg prijevoda. n o g " doba, ipak p r v e n s t v e n o svojim danas j o š n e d o v o l j n o u o č e -
10 11
n i m , i s t r a ž e n i m i v r e d n o v a n i m g o l e m i m povijesnim utjecajem i tojalo se i opsegom dati t i m tekstovima bezuvjetnu prednost. Iz
o s o b i t o m u l o g o m pri rađanju o n o g a što nazivamo „ n o v o v j e k o v n o m istog je razloga broj prikazivanih mislilaca p o n e š t o reduciran, ne
f i l o z o f i j o m " svakako zavređuje i traži temeljit zaseban prikaz. bi li i t i m e zauzvrat bilo o m o g u ć e n o što obuhvatnije i temeljitije
S v e z a k ο renesansnoj filozofiji m o g a o je biti p r i r e đ e n z n a t n o prikazivanje njihovih izabranih tekstova. Šire orijentirani pregled
o b u h v a t n i j e i sadržajnije no što je to slučaj u m n o g i m a od sličnih temeljnog filozofijskog zbivanja dotične e p o h e , te drugih značaj
edicija u svijetu zahvaljujući sretnoj o k o l n o s t i da je u p r a v o re nijih njoj p r i p a d n i h mislilaca - što sve čini u stanovitoj mjeri ne
n e s a n s n a filozofija, k a k o hrvatska t a k o i opće-europska, dugih o p h o d a n uvjet razumijevanja konteksta u kojem valja čitati i
g o d i n a p r e d m e t o m v r l o i n t e n z i v n o g izučavanja o d r e đ e n o g broja shvaćati prevedene tekstove - dan je u pravilu u o p ć i m u v o d n i m
h r v a t s k i h historičara filozofije, p r v e n s t v e n o u z a g r e b a č k o m Insti studijama z a pojedini svezak. N e m i n o v n o j e ipak d a j e m n o g i o s o
t u t u za filozofiju. bito značajan filozof n a p r o s t o ostao bez mjesta u ediciji. N e t k o će
O v a edicija nije n a s r e ć u ni j e d i n a ni prva takve vrste u Hrvat s p r a v o m smatrati da je bilo p o t r e b n o donijeti p o n e š t o iz djela
s k o j . K r a j e m šezdesetih g o d i n a p o č e l a je n a i m e u M a t i c i hrvatskoj Pascala ili Maistera Eckharta, ili pak koji tekst Dilthevev, Fre-
izlaziti Filozofska hrestomatija u dvanaest svezaka, koju je u r e d i o geov, Jaspersov, ili pak Nicolaia H a r t m a n n a , da s p o m e n e m o sa
V l a d i m i r Filipović. Zaslugu te serije knjiga - u svoje vrijeme izuzet mo n e k o l i k o primjera vlastitih kolebanja pri izboru.
no ozbiljno, zahtjevno i temeljito pisanih - od kojih su n e k e u S druge strane, ponegdje su u hrestomatiju uvršteni i mislioci
m n o g o č e m u i danas vrijedne ozbiljna studiranja, za o p ć e n i t o viso i njihova djela kojih u pravilu n e m a u sličnim edicijama. T a k o
ku r a z i n u filozofijskih rasprava u Hrvatskoj posljednjih desetljeća s m o naprimjer - htijući k o n a č n o i u nas, k a k o je to drugdje v e ć
u u s p o r e d b i s ostalim z e m l j a m a o s v o j e n i m i upravljanim mark p o o d a v n o slučaj, relativirati o n u reduktivnu i sterilnu s h e m u
sističkim svjetonazorom i ideologijom, n e m o g u ć e j e p o r e ć i . T o m e „Kant-Fichte-Schelling-Hegel", k o j o m se misli lako apsolvirati
s h o d n o , nije ovoj hrestomatiji ni na koji n a č i n n a k a n a n a p r o s t o beskrajno s l o ž e n o i višestruko prepleteno zbivanje filozofiranja
„ n a d o m j e s t i t i " p r e t h o d n i sličan pokušaj. O p ć e n i t o je u filozofiji tzv. n j e m a č k o g idealizma - k o d Schellinga naglasak stavili na
m a l o mjesta za dnevno-publicističke p r e d o d ž b e ο „ o d b a c i v a n j u " , kasno djelo, u k o j e m se, b a r e m po intenciji, cjelina t o g „idealiz
„ p r e v l a d a v a n j u " , „ n a d o m j e š t a n j u " i s v e m u s l i č n o m . U m j e s t o ci m a " p o d v r g a v a radikalnoj načelnoj kritici te nastoji prevladati iz
l j e m n e k o g takvog „ n a d o m j e š t a n j a " , o v a j e hrestomatija o t p o -
temelja. J e d n a k o je tako tu uvršten i Jacobi, čije značenje za ge
č e t k a v o đ e n a n a k a n o m postizanja najveće m o g u ć e mjere komple
n e z u t o g idealizma posljednjih g o d i n a postaje sve izvjesnije, što
mentarnosti s p o s t o j e ć i m s l i č n i m edicijama, što znači, uz ostalo,
važi j e d n a k o i za Schleiermachera. Slično pak, dakako u d r u g o m e
prije svega t e m a t s k o i m e t o d s k o inoviranje, što snažniju orijen
k o n t e k s t u i smislu, vrijedi i za J. B o h m e a ili Paracelzusa u svesku
taciju na relevantna s u v r e m e n a istraživanja u svijetu, pre
s t e k s t o v i m a iz filozofije renesanse.
mještanje težišta pri i z b o r u a u t o r a i njihovih reprezentativnih
Nastojali s m o , koliko g o d je to m o g u ć e , referirati novije svjet
tekstova, v o đ e n o isključivo filozofijskim kriterijima, itd. itd. Pre
sko „stanje istraživanja" v e z a n o za o d r e đ e n o g filozofa, naznačiti
m a l o je u Hrvatskoj živih djelatnih snaga i ostalih n u ž n i h pred
akcente današnjeg istraživanja i tumačenja njegova djela te upu
uvjeta, k a k o materijalnih t a k o i ostalih, za ozbiljni d u h o v n i rad,
titi na najrelevantniju s e k u n d a r n u literaturu, i to po m o g u ć n o s t i
d a b i bila dopustiva obijest p u k o g odbacivanja ičega j e d n o m
sa svih o n i h j e z i k a u kojima se odvija glavnina današnjega filozo
postignutog.
f i r a n j a . T a m o gdje j e bilo mjesta prosudbi d a m e đ u istraživačima
u Hrvatskoj - d a k a k o m e đ u o n i m a koji su bili voljni i t r e n u t n o
dovoljno s l o b o d n i za suradnju na o v o m k o n k r e t n o m poslu - n e m a
4.
o p t i m a l n o k o m p e t e n t n i h za prikaz o d r e đ e n o g filozofa i njegova
djela (Leibniz, Jacobi, Fichte, S c h o p e n h a u e r ) angažirani su i n o
B u d u ć i da su o p ć e n i t o prijevod i izlaganje s a m i h originalnih tek
z e m n i stručnjaci.
s t o v a shvaćeni kao osnovna i određujuća svrha hrestomatije, nas-
12 13
J e d n a k o se nastojalo, gdje god za to postoji dovoljan oslonac, pokazuje u liku „ m o d e r n o g " , „ a k t u a l n o g " i „ d a n a š n j e g " : - ne
b a r e m u najkraćim n a z n a k a m a upozoriti na stanje recepcije, is o s p o r n o je ipak da bi upoznavanje s i z a b r a n i m t e k s t o v i m a r e c i m o
traživanja i interpretacije pojedinih prikazanih filozofa u Hrvat j e d n o g B l o c h a ili Habermasa, Derridaa ili Levinasa, G a d a m e r a ili
skoj. Prijevodi s grčkog, latinskog, njemačkog, engleskog, talijan T u g e n d h a t a , Rortva ili Davidsona, bilo p o s v e u skladu s temelj
skog i francuskog jezika popraćeni su svugdje kratkim rječnikom n o m n a k a n o m i s v r h o m ovakve edicije. J e d n a k o k a o što bi izbor,
o s n o v n i h termina originala s njihovim hrvatskim istoznačnicama, prezentacija i početna objektivna prosudba o n o g a što je u Hrvat
zajedno sa svim eventualnim ostalim upotrebljenim varijantama. skoj posljednjih desetljeća na polju filozofije igralo o d l u č u j u ć u ulo
U dugotrajnom i o b u h v a t n o m poslu promišljanja i ustanovljiva gu, te k a o takvo sa svakim p r a v o m ostaje n e z a o b i l a z n o m povi
nja ujednačenijeg filozofijskog nazivlja u vlastitom jeziku, koji uz j e s n o m činjenicom, zacijelo z n a t n o p r i p o m o g l o danas u Hrvatskoj
ostalo zasigurno predstoji filozofskim n a p o r i m a u Hrvatskoj, htje n e o p h o d n o m poslu b i t n o g orijentiranja ο o s n o v n o m karakteru
lo se time - po strani od svake prebrze i usiljene volje za unifor- , t r e n u t n o g povijesnog mjesta filozofiranja ovdje, te ο t o m e shod-
miranjem - podastrijeti što je m o g u ć n o probraniju t e r m i n o l o š k u n i m njegovim temeljnim zadaćama.
građu, nastalu u k o n k r e t n i m naporima prevođenja. Mišljenja s m o , m e đ u t i m , da bi prezentacija t o g najnovijeg i
O s o b i t o su u prva dva sveska, ο grčkoj i ο srednjovjekovnoj današnjici najbližeg „ s u v r e m e n o g " stanja m o r a l o po n u ž n o s t i biti
filozofiji, prijevodi popraćeni ekstenzivnim pojašnjujućim bilješka v o đ e n o j e d n o m b i t n o drukčijom m e t o d o l o g i j o m izbora, p r o c j e n e i
ma, kako jezično-terminologijske tako i stvarno-filozofijske nara izvedbe, no što je to slučaj k o d rada na filozofima koje je s a m a
vi. To se činilo više n e g o p o t r e b n o upravo i o s o b i t o k o d prika povijest v e ć učinila „ k l a s i č n i m a " . Polje „ d a n a š n j i c e " je - o g l e d a n o
za filozofiranja tih razdoblja, o č i t o sve daljih i stranijih današnjoj sa stajališta j e d n e radikalno povijesno osviještene filozofije - nuž
prosječnoj obrazovanosti, uz o n u u njoj žalosno rasprostranje no isuviše fluidno, v e z a n o uz m n o š t v o izvanfilozofijskih te č e s t o
nu neosviještenost ο t o m e u kolikoj je mjeri baš sve filozofiranje u b r z o n e t r a g o m iščezavajućih motiva i razloga za b u č n u „aktual
- pa i o n o koje zamišlja da se kreće isključivo u v i d o k r u g u „ m o n o s t " i „ r e l e v a n t n o s t " nečije misli, da bi mu se m o g l o i smjelo
d e r n e " problematike - u p u ć e n o na tradiciju izraženu t i m dvama pristupiti kriterijima j e d n a k i m s o n i m a kojima je od p o č e t k a v o
„ k l a s i č n i m " jezicima. đ e n a ova hrestomatija. D o ć i će, vjerovati je, druge edicije ovoj na
lik te dopuniti sve što j o š nedostaje.
D a l e k o od toga da bi ovakva o d l u k a o d m a h značila i j e d n o
5. z n a č n o zalaganje za isključivo vezivanje samo uz o n o tradicional
no i predajom „ p o s v e ć e n o " u filozofiji. Štoviše, mišljenja s m o da
Svjesno i promišljeno, u tematski o b z o r ove hrestomatije nije une je slab i sve slabiji živi i produktivni k o n t a k t s a k t u a l n i m filozo
seno o n o što se inače uobičajeno naziva „ s u v r e m e n o m " filozofi fijskim zbivanjima današnje E u r o p e i svijeta u o p ć e j o š uvijek -
j o m , u d o s l o v n o m smislu o n e zbilja današnje i aktualno se zbi- u n a t o č p o v r e m e n i m uvjeravanjima u s u p r o t n o , koja valjda imaju
vajuće. T a k o naprimjer dva sveska u Hrestomatiji naslovljena Su vlastite m o t i v e - najslabija t o č k a današnjeg stanja hrvatske filo
vremena filozofija I i Suvremena filozofija II prezentiraju ustvari zofije. Mislili ο njima inače filozofijski što g o d h o ć e m o , r e l e v a n t n a
i z b o r iz o n o g a što se u filozofiji bitno steklo od v r e m e n a sloma djela r e c i m o „analitičke filozofije", semiotički orijentirane h e r m e -
njemačkoga idealizma u drugoj polovini prošloga stoljeća zaključ neutike, ili naprimjer o n a iz okruga ekologijsko-holistički inspiri
no s djelom Wittgensteina i Heideggera, d o k se Novija hrvatska rane diskusije ο metafizičkim i antropologijskim p r e t p o s t a v k a m a
filozofija zaključuje p r i k a z o m djela Vladimira Filipovića, ne ula m o d e r n e p r i r o d n e znanosti, ili pak pohtičko-filozofijske diskusi
zeći u osnovi u filozofijska zbivanja u Hrvatskoj tijekom posljed j e t e m e t a k o z v a n o g k o m u n i t a r i z m a , n a p r o s t o m o r a m o poznavati,
njih r e c i m o pet desetljeća. n e ć e li naše vlastito filozofiranje zapasti u n e p l o d n i tradicionali
Nastranu to da se filozofijski pojam suvremenosti m a l o ili ne zam, začinjen p r i t o m m o ž d a m a n i r o m visokoparnosti. J e d n a k o s e
kad čak i n i m a l o ne p o d u d a r a s o n i m što se prosječnoj svijesti tako valja brinuti o k o toga da se p o s t u p n o ublaži p r e t e ž n a j e d n o -
14 15
s t r a n o s t g o t o v o isključive orijentacije na filozofijsku literaturu na
n j e m a č k o m e jeziku. O p s e ž n a i svestrana obaviještenost uvjet je
d o r a s l e p o t r a g e za m o g u ć n o s t i m a vlastitoga doprinosa među
n a r o d n o m filozofijskom dijalogu. U ovoj hrestomatiji nije bilo m o
g u ć e napraviti m n o g o koraka u t o m smjeru; za takav su posao,
uz j a s n u svijest ο cilju, p o t r e b n a desetljeća i n t e n z i v n o g rada i
a t m o s f e r a filozofiranja lišena svih ideologijskih ometanja slobod
na unutrašnjeg razvića vlastite filozofske tematike.
6.
16
2 A G ν c Β
i slabašan odjek s obala G r č k e ; uvijek stoji onaj tko se mislilački objašnjenju: „ K o l i k o z n a m o , pojavila se čista, od svih stranih sve
n a p r e ž e licem u lice s velikim G r c i m a . " za odriješena filozofija i z n e n a d n o i b e z vidljiva p o v o d a . Na tlu
B e z obzira na p o s v e bjelodanu hajdegerijansku inspiraciju i j e d n e granične zemlje, gdje se miješala krv nacija i kulture zapa
na danas sve manje s k l o n o prihvaćanu patetičnost izričaja, o v i m da, istoka i j u g a m e đ u s o b n o ratovale i p r o ž i m a l e se, te u j e d n o
1
se riječima E u g e n a F i n k a ipak ne m o ž e osporiti istinitost. Filo vrijeme kad su vlastita usnulost i t u đ a despocija prijetile da ma-
zofija je doista prije svega grčka stvar i onaj tko i danas j o š filo laksalim u č i n e grčki p o d u z e t n i č k i duh, nastade k a o n e k i m č u d o m
zofira nalazi se, htio to ili ne, z n a o to ili ne, u n e p r e k i d n o m razgo 3
novi, pravo grčki svijet m i s l i . " I doista, G r c i su to n e n a d a n o m e
voru s Grcima. đu njima izniklo filozofiranje i sami o č i t o osjetili u p r a v o č u d o m
Postoje dakako mnijenja da u osnovi ovakva nazora počiva te izvorište njegovo, k a k o j e d n i m g l a s o m svjedoče i P l a t o n i Ari
stari zapadnjački eurocentrizam, te da, njemu nasuprot, filozofiju stotel, našli u ugođaju, stanju, strasti čuđenja i udivljenja ujedno
valja shvaćati kao sveopću svjetsku pojavu, povijesno daleko, ra (τό π ά θ ο ς τ ο ϋ θ α υ μ ά ζ ε ι ν ) .
niju od njene grčke verzije. T a k o se hoće naprimjer u prastaroj T o m e s h o d n o , ostavljamo i mi ovdje po strani svaki pokušaj
m u d r o s t i Indijaca i njihovih svetih himni, u babilonskoj matema n e p o s r e d n o g razjašnjenja t o g p o č e l a i ishodišta filozofiranja u
tici i astronomiji, ili p a k u drevnoj kineskoj praktičkoj mudrosti Grka: - ta u p r a v o bi lektira i studij t e k s t o v a u ovoj hrestomatiji
p r e p o z n a t i pojava grčkoj filozofiji srodna, štoviše s njom istovjet imali otvoriti m o g u ć n o s t njegova dokučenja. Zadovoljit ć e m o se
na. V e ć je H e r o d o t grčku filozofiju htio shvatiti kao svojevrstan time da tek u najkraćim c r t a m a u p o z o r i m o na s a m o d v a u sva
u v o z d r e v n e egipatske mudrosti. Ipak, u n a t o č g o l e m o m napretku k o m slučaju v a ž n a i m o ž d a čak, p o r e d drugih, p r e s u d n a uvjeta
pozitivnih spoznaja ο tim d r e v n i m znanjima što n a m ga je doni kojima je filozofiranje u G r č k o j j e d n a k o t a k o o m o g u ć e n o k a o i,
j e l o razdoblje posljednja dva stoljeća, filozofijski je, smatramo, j o š kad je iskrslo, dalje s n a ž e n o i u n a p r e đ i v a n o . Prvi je od njih o s o b i t
uvijek t e š k o osporiv općeniti stav Hegelov, ma k a k o radikalno i karakter g r č k e religioznosti, a drugi j e d n a k o t a k o o s o b i t o ustroj
g o t o v o drastično bio iskazan: „ P r a v a filozofija počinje u okciden- stvo g r č k o g a jezika.
tu. T e k se na Z a p a d u pomalja ta sloboda samosvijesti, prirodna
svijest zalazi u sebe te se t i m e d u h u sebe spušta. U sjaju Istoka
i n d i v i d u u m s a m o iščezava; svjetlo biva tek na Z a p a d u m u n j o m Značajke grčke religioznosti
misli, koja u sebe samu udara i odatle si stvara vlastiti svijet." 2
M n o g o se nagađalo ο t o m e zašto i kako filozofija započinje U svojoj g o l e m o j povijesti g r č k e filozofije E d u a r d Zeller je izuzet
u p r a v o u G r č k o j . P r i t o m se često ukazivalo na i z u z e t n e i nesva no s n a ž n o i n a g l a š e n o inzistirao na razlikovanju religije G r k a od
kidašnje značajke d u h a t o g povijesno zacijelo neponovljiva na potonje kršćanske, koja se n a m a današnjim E u r o p l j a n i m a stolje
roda, z a t i m na osobitost geografskog smještaja njegova obita- ć i m a i tisućljećima v e ć pokazuje j e d i n o m m o g u ć o m , ili b a r e m je
vališta, na blizinu starim kulturnim carstvima Azije, na otvore d i n o m p r a v o m i istinskom. P r e m d a s a m Zeller - k a k o mu je sa
nost u n i v e r z a l n o m e l e m e n t u mora, na rano bujanje bogatstva pri stanovitim p r a v o m p r i g o v o r i o Nestle u vlastitoj reviziji š e s t o g iz
6
m o r s k i h trgovačkih središta i na m n o g o toga t o m e sličnog. Pa danja iste povijesti filozofije ( Z e l l e r I 1, str. 196) - o č i g l e d n o pri
ipak, činjenica početka filozofiranja nije time nimalo bliža n e k o m t o m stoji p o d s n a ž n i m utjecajem klasicističkog shvaćanja G r k a i
cjeline očitovanja g r č k o g a duha, k a k v o je u N j e m a č k o j b i l o za
s n o v a n o i p r o š i r e n o u djelima klasicista W i n c k e l m a n n a , Lessinga,
E. Fink, Grundfragen der antiken Philosophie. Wurzburff 1985 str Schillera i G o e t h e a , te ostavilo zamjetna traga na shvaćanju G r k a
13 i d. " ' '
L8 19
i u Z e l l e r o v a n e p o s r e d n o g učitelja H e g e l a - ostavivši t e k Bacho- stava spram cjeline svega što jest, a s druge isključivost kršćanske
fenu, N i e t z s c h e u i B u r k h a r d t u da n a m otvore oči i za druge, tam d o g m a t i k e b e s p o v r a t n o su nas, čini se, udaljili od m o g u ć n o s t i pra
nije i manje „ h a r m o n i č n e " strane g r č k o g a d u h a i života - ipak
v o g živog iskustva o n o g a što su Grci doživjeli i nazivali b o ž a n
njegove o d r e d b e svojom p r e c i z n o š ć u i iskrenošću uživljavanja za
skim. D o b r o je u j e d n o j nedavnoj knjizi u p o z o r i o naprimjer Klaus
služuju i danas više no o b i č n u p o z o r n o s t . S t o g a s m a t r a m o oprav
d a n i m o v o m z g o d o m j e d n i m duljim n a v o d o m ocrtati njegov Held:
o s n o v n i stav. „ N a š a tuđica 'religija' potječe iz latinskoga i znači 'povratno
povezivanje', n a i m e čovjeka uz nešto njemu n a d r e đ e n o , više, m o ć
„ A l i koji li d u b o k i j a z dijeli G r k a od kršćanina u smislu stare
nije. P r i t o m ostaje u prvi čas o t v o r e n o koje je vrste o d n o s spram
ili srednjovjekovne crkve! D o k onaj o n o b o ž a n s k o traži ponajprije
višega, što ga opisuje t e r m i n ' p o v r a t n o povezivanje'. U kršćanskoj
u naravi-prirodi, dotle za o v o g a sva vrijednost i sva o p r a v d a n o s t
religiji taj o d n o s biva o z n a č e n kao vjera. Vjera p o č i v a na j e d n o j
n a r a v n o g a o p s t a n k a iščezava pred mišlju na s v e m o ć i b e s k o n a č
izričito izvršenoj životnoj odluci, odluci da se uzdaje u Božju
n o s t stvoritelja, te ne m o ž e ta narav važiti čak ni za čisto objav
milost i izbavljenje. Tu odluku donosi svaki pojedinac za sebe i
ljenje te s v e m o ć i , j e r je u n a k a ž e n a i i z o p a č e n a grijehom. D o k Grk,
p o u z d a j u ć i se u svoj u m , teži spoznati zakonitosti svijeta, utječe nitko ne m o ž e s njega skinuti teret t o g odlučenja. Odlučenje vjere
s e k r š ć a n i n p r e d s t r a n p u t i c a m a p u t e n o g , grijehom z a m r a č e n o g pripada kršćanskoj egzistenciji; jer i onda kad je n e t k o odgojem,
u m a k j e d n o j objavi, čije p u t e v e i tajne vjeruje da m o r a štovati običajem i n a v i k o m takoreći sam po sebi urastao u svijet vjere,
s a m o u t o l i k o više u k o l i k o o n i više p r o t u s l o v e u m u i n a r a v n o m e ipak se od njega očekuje da j e d n o g a dana - naprimjer p r i g o d o m
tijeku stvari. D o k prvi i u ljudskome životu nastoji o k o o n o g a li p o t v r d e ili k r i z m e - iz svoje unutrašnjosti potvrdi odlučenje za
j e p o g j e d i n s t v a d u h a i naravi-prirode, koje sačinjava najsvojstve- vjeru.
niju značajku g r č k e običajnosti, leži ideal d r u g o g a u nekoj askezi K a d se s takvim p r e d o d ž b a m a za s o b o m o b r a t i m o o d n o s u Gr
koja p r e k i d a svaku svezu i z m e đ u u m a i osjetilnosti: umjesto ljud ka s p r a m njihovih b o g o v a , s p o t i č e m o se na niz iznenađenja: Kla
ski se b o r e ć i h i uživajućih heroja i m a on svece m o n a š k e apatije, sični G r c i ne poznaju ni p r e d o d ž b u ο n e k o m p o s v e na sebe posta
u m j e s t o osjetilno ž u d e ć i h b o g o v a b e s p o l n e anđele, umjesto j e d n o vljenom pojedincu ni p o m i s a o da bi on bio potrebit izbavljenja. A
ga Zeusa, koji do kraja proživljava i opravdava sve zemaljske užit i ne poznaju ikakav pojam kojim bi se m o g l o prevesti značenje
ke, j e d n o g a b o g a koji biva č o v j e k o m da bi ih svojom s m r ć u stvar koje riječ 'vjera' i m a u kršćanstvu.
no prokleo."4 Grci nisu došli na ideju da je egzistencija bogova nešto u što bi
se moralo vjerovati. To je za nas možda najneobičnije na njihovoj re
Nijedno očitovanje g r č k o g a života, o d najodsudnijeg p a d o
ligiji. Egzistencija b o g o v a bijaše posvemašnja s a m o r a z u m l j i v o s t . " 5
n a o k o najneznatnijeg i p o s v e s v a k o d n e v n o g , ne da se d o s t a t n o
I m a li se na u m u v a ž n o s t o v a k o shvaćene religije za G r k e
shvatiti ne sagleda li se odnos spram božanskog k a o stalna i ne
arhajskog i klasičnog razdoblja, tad se vjerojatno n e ć e bezuvjetno
u p i t n a njegova p o d l o g a i p o z a d i n a . To vrijedi j e d n a k o za ratova
i b e z daljnjih p o t r e b n i h distinkcija prihvatiti o n a inače najpro-
nje i putovanje, teatar i natjecanje, skupštinu i proročište, ples,
širenija o z n a k a k o j o m bi se htjela j e d n o z n a č n o odrediti sama bit
ž r t v u i promišljanje. Pa ipak, teško da n a m je išta g r č k o g toliko
filozofije i njena nastanka, naime oznaka po kojoj p o č e t a k i na
s t r a n o i daleko k a o upravo taj sveprisutni medij i e l e m e n t sve
predovanje filozofije u G r č k o j nisu ništa drugo do prevladavanje
t o g a , u k o j e m i iz kojega je t e k svekoliki ostali život d o b i v a o svoj
mita logosom. T a k o je s v o j e d o b n o naprimjer W i l h e l m Nestle - in-
s m i s a o i p r a v o značenje. S j e d n e strane načelna areligioznost
zistirajući v e ć u svojoj, usput r e č e n o ne uvijek i najsretnijoj, re
cjelokupnog novovjekovnog i m o d e r n o g znanstvenog temeljnog
viziji Zellera na s n a ž n o „prosvjetiteljskom" o s n o v n o m karakteru
nastajuće grčke filozofije i iznalazeći jasne z n a k o v e t o g i t a k v o g
E. Zeller, Die Philosophie der Griechen in ihrer geschichtlichen Ent-
ivicklung. Erster Ten, erste Halfte. Leipzig, 71923, str. 174. 5
K. Held, Treffpunkt Platon. Stuttgart, 2 1991 ΟΙΘΘΟ), str. 72.
20 21
titeljstva v e ć u e p o v i m a H o m e r o v i m (Zeller 6 , I 1, str. 200) k o g izraza z a n a č e l n o b e s k o n a č n e m o g u ć n o s t i m e đ u s o b n o g od
joj svojedobno izuzetno utjecajnoj knjizi ranu grčku filo- nošenja i u z a j a m n o g podudaranja i sklapanja j e z i č n i h elemenata,
d o ž i o p o d n a s l o v o m Od mita k logosu, našavši se p o t o m o s o b i t o je indoeuropski jezik, te u n u t a r njega poglavito grčki, po
dm tim ishodišnim stavom p r i n u đ e n u središte razmatra- samoj svojoj naravnoj strukturi b i o p o d o b a n za razvoj j e d n o g o b u -
aviti manje pravu filozofiju ranih G r k a no onaj f e n o m e n h v a t n o g sustava odnošenja: „Fleksija stvara m o g u ć n o s t i o d n o s a i
ca sami bili doživjeli k a o njeno izopačenje i degeneraciju, čini to da se stanoviti dijelovi r e č e n i c e takoreći m o g u u z a j a m n o
ofistiku. K o l i k o g o d korisna i zaslužna bila u č e n o š ć u i obi- ogledavati. T a k o s e pak i n d o g e r m a n s k i pokazuje kao j e d n o v e o m a
jednoga materijala, knjiga koja r e c i m o Heraklitu posve- sretno sredstvo ovladavanja svijetom te je upravo stoga zacijelo i
sporedivo manje pažnje i ozbiljnog n a p o r a za razumijeva- p o s t a o o s n o v o m o n e vrste ovladavanja svijetom koja j e s t filozofija
j e d n o m A n t i f o n u Sofistu, ili Gorgiji, ili n e k o m e od slič i koja se danas do kraja razrađuje u tehniku, koja je i m o g l a na
io da m o ž e posredovati zadovoljavajuću sliku o n o g a što stati s a m o iz takve vrste j e z i k a . " 6
ozofiranje u G r k a do Platona. Još i P l a t o n o v a filozofija T a k o se v e ć u činjenici da i n d o e u r o p s k i uz m u š k i i ž e n s k i rod,
> se ne da ni na koji način u svojoj cjelini i obuhvatnosti u razlici s p r a m m n o š t v a drugih g r u p a jezika, razlikuje i „srednji
i ne uvidi li se i ne prihvati središnja uloga mita i o n o g a r o d " m o ž e spoznati svojevrsno prevladavanje p u k o p r i r o d n o g na-
u njoj, što dakako onda u većoj mjeri važi za filozofe prije strojenja jezika, kojemu se cjelina bića pojavljuje isključivo i j e d i n o
iigo su, takoreći sve do nedavno, prvenstveno p o d gole- u n u t a r v i d o k r u g a stalnog p r o c e s a življenja i umiranja, pri k o j e m
cajem Hegelovih povijesno-filozofijskih nazora, historičari je sve što jest u osnovi svedivo na pranačela i iskonske pramoći
sustavno umanjivali značenje t o g aspekta ranoga g r č k o g o n o g m u š k o g i o n o g ženskog. P u t e m „srednjega r o d a " , t o g takozva
nja, transponirajući posve nepovijesno i anakronistički u
n o g neutruma, izlazi se iz t o g z a t v o r e n o g a n t r o p o m o r f n o g svijeta,
etke t a k o v r s n o g mišljenja naše n o v o v j e k o v n e p r o b l e m e
otvara se - s o n u stranu t o g n a o k o sve prožimajućeg i s v i m e vla-
•oznajne teorije, fizike, ontologije i svega sličnog.
dajućeg polariteta - oblast o n o g a „ o n o " , iz č e g a se p o s t u p n o razvi
ja carstvo u sebi počivajućih, postojanih i za sebe bivstvujućih
„stvari":
Osobitost ustrojstva grčkoga jezika „Karakteristično je da se veliko kulturno dostignuće G r k a u o p ć e
j a s n o prikazuje t i m e što su dogotovili to da u razjašnjenju svijeta
i već u o č e n o u kako velikoj mjeri su takozvani flekti-
k r e n u z a o b i l a z n i m p u t e m p r e k o o n o g a o n o - s a m o stvari; dakle n e
ici, indoeuropski i semitski, u razlici spram izolirajućih
ostaviti stvari u a n t r o p o m o r f n o j oblasti ili oblasti svrha, p o p u t
skoga) s j e d n e te inkorporirajućih (npr. grenlandsko-
ostalih naroda, koji r e c i m o računaju zato j e r s time n e š t o trebaju,
e strane, s a m i m svojim ustrojstvom takoreći predodre-
ili pojašnjuju zvijezde zato j e r se iz t o g a h o ć e očitati sudbina, v e ć
da iz sebe, u procesu stalno napredujućeg samoosvje-
se i z n e n a d a uviđa: postoji n e k o o n o - s a m o broja, koje se m o ž e pro
lastitih bitnih zakonitosti, razviju m o g u ć n o s t i logičko-
matrati neovisno ο odredbama svrhe. Taj put, koji je od o n o g svrho
ja, nikako samorazumljivog i povijesno j e d i n o m o g u ć e g ,
vitog n a o v a m o j e d a n nečuveni zaobilazak, učinili su G r c i i t a k o
su o n i prije svega odlikovani jest sredina i mjera iz-
i krajnosti, svojstvenih o n i m gore od njih razlikovanim razvili m a t e m a t i k u kao znanost, koja je o n d a t a k o đ e r o p e t postala
aime i z m e đ u krajnosti sklonosti k p o t p u n o j i do kraja od najveće važnosti za svrhovitu primjenu. J e d n a k o t a k o u astro
>j apstrakciji, k o d o n i h drugih, i krajnosti g o t o v o pot- nomiji, medicini i m n o g i m d r u g i m oblastima. Sve to potječe od
lanjkanja iste te m o ć i apstrahiranja, u prvih. S v o j o m
u fleksije, dakle svojevrsnom „ l a b a v o š ć u " elemenata W Schadewaldt, Die Anfange der Philosophie bei den Gnechen.
samih t a k o i čitava r e č e n i č n o g sklopa i n j i h o v o m goto- Frankfurt am Main, 1978, str. 133. U daljnjim izlaganjima ove teme
č n o m „savitljivošću" t e time s p o s o b n o š ć u m n o g o s t r u oslanjamo se poglavito na uvide sadržane u ovoj knjizi.
23
t o g p o g l e d a na stvar, razriješenu od njene sveze u polaritetu muš u č e m u je pri t o m e p r o b l e m . O n a nisu, kako im ime kazuje, ozna
k o g i ž e n s k o g . M o ž e se doista kazati da u toj vrlo ranoj kon ke vremena, n e g o su i z v o r n o različite vrste akcije, o n o v r e m e n s k o
cepciji n e u t r u m a leži nešto p o s v e b i t n o za o p h o đ e n j e s b i ć e m pridolazi tek kasnije. M o r a l o bi se j e d n o m t o č n o istražiti kad reci
uopće."
7
m o aorist biva s a m o vremenski razumljen; v e ć i n o m n a i m e u o p ć e
O v i m unutrašnjim „ p o s t v a r e n j e m " jezika, kojim se odlikuje ne. To vodi k n e č e m d r u g o m , naime t o m e da u t o m f e n o m e n u
v e ć s a m a cjelovita grupa i n d o e u r o p s k i h jezika, a u n u t a r nje o p e t j e z i č n e tvorbe interes za vrijeme naprosto ne egzistira. Vrije
o s o b i t o n a g l a š e n o u p r a v o grčki, dade se o n d a p r o t u m a č i t i o n a bit m e , koje se n a m a u našoj filozofijski skroz strukturiranoj for
na svojstvenost g r č k o g j e z i k a u kojoj je v e ć davno p r e p o z n a t o m o mi svijesti pričinja tako važnim, prije svega od nastupa kršćan
gućujući uvjet filozofiranja, u smislu logosom v o đ e n o g mišljenja, skoga svijeta, vrijeme, koje danas poznajemo u najrazličitijim
n a i m e njegova n e o b i č n o s n a ž n a sklonost da sve intenzivnijom i formama: kao fizikalno, biologijsko, subjektivno d u š e v n o vrijeme
o b u h v a t n i j o m u p o r a b o m člana srednjega r o d a τ ό , p o t e k l o g izvor - sve to u prvi čas nije u o p ć e sagledano, ne pada u pogled. M o ž e
no iz p o k a z n e zamjenice, takoreći zaustavlja stvari i o d n o s e u je se u g r č k o m e baš sve reći u prezentu, a da b u d e j a s n o razumlji
ziku, učvršćuje ih i čini „ p r e d m e t i m a " , „supstantivira" ih. P r e m a v o , pri č e m u m o g u pridoći čak i naznake vremena. Ta t a k o z v a n a
m j e r o d a v n o m S n e l l o v u 8 uvidu, u p r a v o je taj p r o c e s sve učestalijeg tempora, v e o m a stare tvorbe, ne valja tumačiti t e m p o r a l n o , n e g o
i opsežnijeg supstantiviranja - pri č e m u član biva stavljan ne sa kao najfinija osjenčenja načina izvršenja. Tu postoji čisto ili tra-
mo p r e d i m e n i c u , n e g o i p r e d pridjev, glagol, particip, štoviše i j u ć e izvršenje, zaključeno ili nezaključeno, ili pak odatle rezulti-
rajuće stanje. Dakle: čisto, nastavljajuće se, p u n k t u a l n o zaklju
p r e d čitav sklop riječi, ili i cijelu rečenicu - p o s t u p n o stvorio m o
č e n o ili već stanjem postalo. Uviđa se u s k o r o da je takvo pro
g u ć n o s t filozofijske t v o r b e p o j m o v a .
matranje n e k o m n o g o duhovnije i važnije za tumačenje svijeta
U filozofijsko značenje t o g a da naprimjer grčki i z v o r n o j e d v a
od o n o g a čisto v r e m e n s k o g , ο kojemu se uz to i lako dade usu
p o z n a j e n a m a tako uobičajenu podjelu glagolske radnje u aktivnu
glasiti." 9
i pasivnu, da umjesto pasiva odlučujuću ulogu u njemu i m a tako
Svaku diskusiju i z u z e t n o velike važnosti participa u g r č k o m e ,
zvani medij, kao i u objašnjenje p r a v o g a smisla t o g medija - i ta
uloge i značenja duala, koji postoji n e o v i s n o uz j e d n i n u i m n o
ko j o š uvijek prilično s p o r n o m e đ u lingvistima i filolozima - ovdje
žinu, posredujući i isključujući njihov bezuvjetni polaritet, k a o i
se ne m o ž e m o upuštati, p r e m d a valja n a p o m e n u t i kako izgle
naprimjer toga da m n o ž i n a u srednjemu r o d u u g r č k o m e ne pot
da nije b e z opravdanja mnijenje nekih da u p r a v o u njemu tre
pada pod brojnu kategoriju m n o ž i n e , već prije svojevrsne „kolek
ba p r e p o z n a t i j e z i č n i uvjet p o s t u p n o g razvitka filozofijskog pojma
t i v n e " j e d n o t e - stvar, k a ž i m o usput, od osobite važnosti za razu
subjekta i svih daljnjih k o n z e k v e n c i toga.
mijevanje j e z i č n o g aspekta postanka P l a t o n o v a nauka ο idejama
Isto vrijedi i za i z u z e t n o v a ž n u činjenicu da t a k o z v a n a „vre
-: sve to m o r a m o ovdje ostaviti po strani. I sve dosadašnje, o v a k o
m e n a " u g r č k o m e glagolu o p ć e n i t o , a o s o b i t o i z v o r n o i poče:tno,
fragmentarno i n e i z v e d e n o nabačeno, trebalo je i tako, s h o d n o
igraju g o t o v o z a n e m a r i v o malu u l o g u , za razliku od o n o g a što se
naravi i svrsi u p r a v o ove hrestomatije, poslužiti t o m e da p r o b u d i i
n a z i v a „ g l a g o l s k i m a s p e k t o m " . Z a d o v o l j i m o se ovdje tek n a v o d o m
p o t a k n e s p r e m n o s t na čitanje, pri kojem ć e m o ujedno s misaonim
S c h a d e w a l d t a : „ H t i o bih j o š govoriti ο tempora i u v o d n o pokazati
n a p o r o m o k o razumijevanja sadržaja prevedenih tekstova obratiti
p o z o r n o s t i na to da se po m o g u ć n o s t i b a r e m d o n e k l e o s l o b o d i m c
7
Isto, str. 138. nikad reflektirane vezanosti i zarobljenosti u logička, gramatičke
g
i sintaktička pravila gradnje j e z i č n o g izričaja, koja su n a m dana?
B. Snell, Die Entdeckung des Geistes. Studien zur Entstehung des
europaischen Denkens bei deri Griechen. Hamburg, ^ 9 4 6 ( 3 1955). više no samorazumljiva, p r e m d a su nastala i oblikovala se t e k ι
Vidi osobito značajno poglavlje „Prirodoznanstvena tvorba pojmova u
grčkom", otisnuto zasebno i u Gadamerovu zborniku Um die Begriffs-
welt der Vorsokratiker, Darmstadt, 1968, str. 21-42. W. Schadevvaldt, nav. dj., str. 146 i d.
24 2:
najkasnijem razdoblju povijesti grčke filozofije, u s t o i č k o m nauku a ipak joj ujedno nasuprot postavlja o n o a p s o l u t n o u nedohvat-
helenističkoga razdoblja. D o n e k l e u p r o š ć e n o kazano: ovdje preve noj transcendenciji; na t o m protuslovlju podliježe grčka filozo-
deni tekstovi drukčije n a m govore, osvijestimo li i do kraja uva fija."
11
ž i m o činjenicu da se ne samo glede sadržine već i p r e m a samoj D a k a k o , svaka je riječ u ovoj hegelijanizirajućoj dijagnozi za
formi izričaja zbivaju prije ustanovljene i zasnovane logike, gra nas danas upitna. No ipak je teško osporiti temeljnu ispravnost
matike i sintakse k o j o m se u osnovi nepromijenjenom do danas Zellerove karakterizacije postaristotelovske, helenističke filozofi
služimo, te da upravo u njima uz ostalo nalazimo i filozofijski j e : „ C i s t o znanstveni interes za filozofiju povlači se p r e d prak
p r e s u d n u z g o d u pripreme samog tog zasnivanja. tičkim, samostalno istraživanje prirode prestaje, težište cjeline
premješta se na etiku; a za dokaz t o g izmijenjenog nastrojenja
oslanjaju se sve postaristotelovske škole, u k o l i k o u o p ć e imaju ne
Razdoblja grčke filozofije ku metafizičku i fizičku teoriju, na starije sustave, n a u k e kojih
d o d u š e m n o g o s t r u k o pretumačuju, no koje slijediti u s v e m u bit
Od m n o g i h m o g u ć i h i v e ć pokušanih o n a Zellerova čini n a m se n o m e ipak imaju nakanu. Nije to više spoznaja stvari kao takvih,
j o š uvijek najprikladnijom i ponajbolje odgovarajućom naravi sa ο č e m u se filozofu u posljednjoj instanci radi, n e g o ispravno i za
me stvari, p r e m d a ne m o ž e m o prihvatiti njegove nazive za njih,
dovoljavajuće stanje ljudskoga ž i v o t a . " 1 2
odnosno njihovu osnovnu karakterizaciju. O n 1 0 grčku filozofiju dijeli
O d m j e r i m o li o n o što n a m je p o z n a t o od Teofrasta, Speusipa
u tri glavna razdoblja: 1) razdoblje „fizike ili fizikalnog dogmatiz
i Ksenokrata, od K a r n e a d a i Pirona, ranih, srednjih te kasnih,
m a " , 2) razdoblje „pojmovne filozofije", zasnovano od strane Sokra
rimskih stoika, od E p i k u r a i ranih neoplatoničara, s v e l e b n i m i
ta a dovršeno u Aristotela, 3) razdoblje postaristotelovske filozofije.
filozofijski d o s l o v n o neiscrpivim djelom P l a t o n a i Aristotela, ne
O s o b i t o je o v o treće razdoblje u o č i m a Zellera, š k o l o v a n o g na
m o g u ć e je doista - čak i n e o v i s n o od činjenice da su n a m dje
H e g e l u i filozofijski oslonjenog na Aristotela, p o t o n u l o g o t o v o do
la o n i h prvih sačuvana t e k u i z u z e t n o f r a g m e n t a r n o m stanju i
beznačajnosti. A k o igdje, a o n o se u rekapitulirajućem sažetku
o s k u d n o m opsegu - zanijekati da se tu s u s r e ć e m o s drastičnim
kojim završava obrazlaganje svoje podjele razdoblja cjelokupne
p a d o m snage filozofiranja, s n e i z m j e r n o m r e d u k c i j o m i suženjem
grčke filozofije, posve neprikriveno očituje - uz svu n e p o r e c i v u
vidokruga, s p a d o m s l o b o d n o g z a m a h a misli. U t o l i k o s m a t r a m o
historijsku i filološku temeljitost i p o d r o b n o s t - njegova posve
ipak u o s n o v i zadovoljavajućim što je u ovoj ediciji t e k s t o v i m a tih
mašnja filozofijska ovisnost ο načelima kojima je b i o v o đ e n Hegel
dvaju „klasika" ustupljen g o t o v o sav raspoloživi prostor. F i l o z o
u svojem prikazu cjeline povijesti filozofije i osobito njene prve,
fijsko sučeljenje s cjelinom njihova filozofiranja i danas je j e d a n
„ o b j e k t i v n e " faze, one grčke: „ D u h , mogli b i s m o reći, na p r v o m e
od prvih zadataka doista zrelog s u v r e m e n o g mišljenja.
je stupnju g r č k o g a mišljenja sebi n e p o s r e d n o prisutan u naravno
S druge strane, n e p r a v e d n o bi bilo i u z a b l u d u i dezorijenta
me objektu, na d r u g o m e se razlikuje od njega, da bi u misli nad-
osjetilnog objekta zadobio j e d n u višu istinu, te na t r e ć e m u se ciju bi vodilo previđanje g o l e m e povijesno-filozofijske v a ž n o s t i te
be potvrđuje u suprotnosti spram objekta, u svojoj subjektivnosti, t a k o z v a n e helenističko-rimske filozofije. T e k je u novije vrijeme,
kao o n o najviše i bezuvjetno opravdano. Ali b u d u ć i da je time na p o t a k n u t o poglavito uvidima Dilthevevim, historijsko istraživanje
p u š t e n o stajalište grčkoga svijeta, a da p r i t o m ipak na g r č k o m e s p o z n a l o u kojoj i kolikoj mjeri je cjelina filozofije n o v o g a vijeka,
tlu nije m o g u ć e neko dublje posredovanje o n e suprotnosti, to gubi u svojoj oštroj o p o r b i s p r a m aristotelizma k a s n e skolastike, svo
mišljenje tim odriješenjem od d a n o g a svoj sadržaj, dospijeva u ja ishodišna stajališta izgradilo upravo o s l o n c e m na tu filozofiju.
protuslovlje da čvrsto drži subjektivnost kao o n o krajnje i najviše
Isto, str. 226 i d. i 1 161).
E. Zeller, nav. dj., str. 225 i d. (Zeller 1 , str. 159 i d.). Isto, str. 220 ^ Ι δ δ ) .
26 27
G o t o v o da bi se, uz stanovito pretjeravanje i zaoštravanje stava, grčki a t o m i z a m D e m o k r i t o v dospio je do pozicije j e d n e od naj
m o g l o reći: p o č e t n i n o v o v j e k o v n i antiaristotelizam uistinu nije ni utjecajnijih i povijesno najodsudnijih metafizičkih teorija u cjelo
d o s p i o do zbiljskog sučeljenja s o n i m navlastitim i najsvojstveni- kupnoj predaji filozofije, p r e m d a uz tu cijenu da filozofijska razi
jim A r i s t o t e l o v e filozofije, v e ć se zadovoljio recepcijom - d o d u š e na načelne Aristotelove kritike atomizma, oslonjene na diskusiju
p r o d u k t i v n o n a d o g r a đ u j u ć o m i p r e t u m a č u j u ć o m - filozofema na k o n t i n u u m a i b e s k o n a č n o g - uz postavku a t o m i z m a n u ž n o veza
k o n Aristotela. J e d n a k o t a k o i takozvani „ p l a t o n i z a m " p o č e t n e nih p r o b l e m a - nije, čini se, respektirana ni u s a m o g a E p i k u r a
antiaristotelovske prirodofilozofijske i p r i r o d o z n a n s t v e n e mate- ni u njegovih kasnijih sljedbenika i obnovitelja, i z u z m u li se da
matizirajuće m e t o d e j e d v a da potječe iz zbiljskog prisvajanja nas j o š p o m n o g o č e m u relevantna nastojanja Leibnizova.
vlastite P l a t o n o v e filozofije: - n e u s p o r e d i v o više t o g a crpi on iz Zadatak daljnjeg istraživanja obuhvata i naravi složenih utje
n a u k a n e o p l a t o n i z m a , stoičke logike i skeptičke metodologije. caja kojima je ta nakonaristotelovska, helenistička i r i m s k a filo
U l o g a stoičke etike u izgradnji temeljnih teorijskih zasada zofija p r e s u d n o o b l i k o v n o djelovala na duh i temeljne postavke
r i m s k e , te t i m e i sve kasnije p r a v n e misli, kao i u zasnivanju o s o b i t o p o č e t n e filozofije n o v o g a vijeka danas se dakle sve više
n o v o v j e k o v n i h političkih teorija ο društvu v e ć je o d a v n o u o č e n a , u o č a v a kao j e d a n od središnjih u c j e l o k u p n o m povijesno-filozofij-
k a o i, u i s t o m e kontekstu, v a ž n o s t E p i k u r o v e utjecajne p o s t a v k e s k o m istraživanju. T o m s m o se konstatacijom morali ovdje zado
„ d r u š t v e n o g a u g o v o r a " , i z v o r n o nastale v e ć u k r u g o v i m a rane voljiti, težeći u ovoj ediciji ipak prije svega ostalog za t i m da udo
g r č k e sofistike. J e d n a k o je t a k o u g l a v n o m u t v r đ e n utjecaj iste te voljimo zadatku koji je ne s a m o povijesno n e g o i odista filozofijski
etike, p o g l a v i t o njena valjda o s n o v n o g n a u k a ο n a č e l n o m intelek- na svaki način preči i presudniji, naime zadatku primjerenog u p o
znavanja, e v e n t u a l n o g doraslog prisvajanja i p o t o m vlastitog pro
tualitetu afekata, na S p i n o z i n i na K a n t o v etički nauk, d o k je nje
mišljanja samih o s n o v a te krajnjih d o m e t a i ishoda P l a t o n o v a i
na v a ž n o s t naprimjer za D e s c a r t e s a i niz drugih mjerodavnih mi
Aristotelova djela, t o g - u s p r k o s svim povijesnim p r e i n a k a m a i
slilaca r a n o g novovjekovlja dosad u g l a v n o m nedovoljno u o č e n a .
pretumačenjima, kritikama i prevladavanjima te svakojakim „ n o
G o l e m o značenje stoičke filozofije jezika za svu kasniju gra
v i m p o č e c i m a " - po n a š e m sudu n e o s p o r n o temelja cjelokupnoga
m a t i k u , sintaksu i semantiku, k a o v e ć i za s a m o p o č e t n o zasni
filozofiranja sve do današnjih, doraslih i povijesno suvremenih,
vanje njihovih glavnih i nosivih kategorija, j o š uvijek nije dostat
nastojanja o k o istinskog filozofiranja. T o m p a k zadatku blizak i
no istraženo, što u j o š većoj mjeri vrijedi za d o s t i g n u ć a njihove
u b i t n o m e od njega neodvojiv jest i onaj o k o primjerenog mislećeg
l o g i k e i za spoznaju sve d u b i n e i obuhvatnosti njena povijesnog
približenja s a m o m e iskonu i p o č e t k u filozofiranja u o p ć e , sadrža
utjecaja.
nog, j a s n o je, u o n o m e što p o z n a j e m o kao „filozofiju predsokra-
N j i h o v a filozofija p r i r o d e o d n o s n o „fizika", s njenim temelj tovaca".
n i m n a u k o m ο izvornoj „ n a p e t o s t i " (tonos), tek se u najnovije vri
j e m e , ponajviše zaslugom S a m b u r s k v a dovodi u plodotvornu vezu
13
28 24
zajedno interpretativno o b u h v a ć a o i m e n o m „tragičkih filozofa". lozofijske p r e t h o d n i k e do Sokrata od Sokrata s a m o g s j e d n e a od
J e d n a k o bi se tako mogli naprosto zvati „arhajskima", i m e n o m tih „ t e o l o g a " s druge strane, odredit će ih o n d a Aristotel kao „fi
koje se v e ć ustalilo naprimjer u razdiobama grčkoga pjesništva, z i o l o g e " , takve n a i m e koji doduše v e ć napuštaju n e s i g u r n o i va
gdje se odnosi upravo n e k a k o na njihove suvremenike. ravo tlo p u k o g a mita te se o d l u č n o zapućuju u smjeru ispitivanja
S druge strane, Sokratova filozofijska pojava viđena je već od ο „ p o č e l i m a i u z r o c i m a " svega, ali ipak to „ s v e " j o š uvijek sa
strane Aristotela svojevrsnom naglašeno j e d n o k r a t n o m raskrsni gledavaju isključivo p o d v i d o m osjetilnosti, tjelesnosti i „ m a t e r i -
c o m puteva ranoga mišljenja. P r e m a njemu, upravo je Sokrat bio jalnosti" te tako shvaćene physis, ne dopirući do spoznaje mislivih
taj s kojim uistinu započinje prava filozofija u smislu p o j m o v n o g a i nadosj etilnih bića.
mišljenja i nastojanja o k o o d r e d b e biti svega što jest. Taj Aristo Sva je „ p r e d s o k r a t o v s k a " filozofija od tada n e p o v r a t n o ostala
telov stav dijelit će u o s n o v i i Hegel, a o n d a dakako na obojicu zatvorena u j e d a n reducirani, „naravno-filozofijski" i štoviše „ m a
oslonjen, kao i uvijek, i Zeller: „ K r o z Sokrata nije s a m o j e d a n v e ć , terijalistički" v i d o k r u g (tek s e k u n d a r n o proširivan u pravilu n e -
postojeći način mišljenja dalje razvijen, nego je u filozofiju bilo domišljenom t e z o m ο „ h i l o z o i z m u " ) , i to ne tek n a č i n o m k a k o su
u v e d e n o b i t n o n o v o načelo filozofiranja. D o k je sva ranija filozo je svi potonji čitali i razumijevali, n e g o č a k štoviše i s a m i m i z b o
fija bila n e p o s r e d n o usmjerena na objekt, d o k je u njoj pitanje ο r o m iz njihovih spisa o n o g a što bi bilo vrijedno sačuvati i predati
biti i temeljima naravnih pojava o s n o v n i m pitanjem, od kojega p o t o m s t v u . G o t o v o sva važnija kasnija izvješća ο sadržini njihovih
sva ostala ovise, dotle je Sokrat prvi izgovorio uvjerenje da se ni naučavanja s v o d e se u krajnjoj liniji na veliko d o k s o g r a f s k o dje
ο j e d n o m p r e d m e t u ne m o ž e ništa znati prije no što je o d r e đ e n lo p r v o g Aristotelova učenika i nasljednika Teofrasta te n o s e v e ć
njegov pojam, da je dakle ispitivanje naših p r e d o d ž a b a na mjerilu u izboru, prezentaciji, formulaciji te k a k o i m p l i c i t n o m t a k o i
pojma, filozofijska samospoznaja, p o č e t a k i uvjet sveg istinskog eksplicitnom tumačenju neizbrisiv i neuklonjiv pečat A r i s t o t e l o v e
znanja; d o k su oni raniji t e k p u t e m promatranja stvari dospjeli p r o s u d b e svojih filozofijskih prethodnika. Sva u s u d n o s t i u j e d n o
do razlikovanja p r e d o d ž b e i znanja, čini on o b r a t n o svu spozna upitnost te p r o s u d b e , kao i svega što je iz nje uslijedilo za n a š
ju stvari o v i s n o m ο i s p r a v n o m n a z o r u ο naravi znanja. S njime o d n o s p r e m a p o č e t n o j grčkoj filozofiji, t e k p o s t u p n o d o p i r e do svi
stoga započinje j e d n a n o v a forma znanosti, filozofija iz pojmova; jesti današnjim generacijama istraživača, kao i o n i h koji se u vla
na mjesto ranijeg d o g m a t i č k o g filozofiranja stupa dijalektičko i u stitim pokušajima sumišljenja upuštaju u r a z g o v o r sa s a m i m isko
svezi s t i m e osvaja si filozofija i p r e m a obujmu nova, dotad ne n o m i ishodištem filozofije.
slućena područja...". 1 4 S time ujedno ide i p o s t u p n o napuštanje aristotelovskih n a z o
U o d n o s u na Sokrata raniji se mislioci štoviše za Aristotela ra ο Talesu kao „ p r v o m filozofu", ο n a č e l n o posvemašnjoj razlu-
o p a s n o približavaju d r e v n i m „ t e o l o z i m a " , pod kojim i m e n o m o n čenosti i oštroj razgraničenosti te p o č e t n e „fiziologije" od arhaj-
razumije rane mitičke mislioce i epske pjesnike, prije svega da skoga svijeta H o m e r o v a , Hesiodova, P i n d a r o v a ili Eshilova, ο n i z u
kako H o m e r a i Hesioda. U nastojanju da n e k a k o o m e đ i svoje fi- m e đ u s o b n o ravnopravnih i u osnovi g o t o v o l o g i č k o m n u ž d o m su
sljedno se nastavljajućih najranijih mislilaca i njihovih n a v o d n i h
„ š k o l a " : Tales, A n a k s i m a n d a r , A n a k s i m e n , Pitagora, K s e n o f a n ,
E. Zeller, nav. dj., str. 216 i d. Ostr. 151 i d.). U blizini ovakva Zel- A l k m a i o n , P a r m e n i d , Heraklit, E m p e d o k l o , A n a k s a g o r a , D e m o -
lerova stava - pri kojem se ponekad jedva može razlikovati da li je
riječ ο Sokratu ili Kantu - kreću se, zanimljivo, i manje više sva ostala krit itd. Napusti li se j e d n o m v e z a n o s t A r i s t o t e l o v i m t e m e l j n i m
izjašnjenja ο mjestu Sokratovu u povijesti grčke filozofije. U Hrvat usmjerenjem na jestvo, u smislu podložene tvari, kao n a v o d n i p o
skoj primjerno Marijan Cipra u knjizi Metamorfoze metafizike (Čako četak i kraj baš svega što su htjeli i m o g l i ti „ p r e d s o k r a t o v c i " ,
vec, 1978, str. 99-120), knjizi upravo unikatnoj u nas po obuhvatnosti težište se mislećeg ispitivanja p o s t u p n o ali j e d n o z n a č n o premje
i razini prave učenosti, po temeljitosti izvođenja i odvažnoj samostal
nosti interpetativnih pothvata, ujedno nažalost knjizi u čijoj sudbini šta na tri glavna lika cjelokupnoga r a n o g g r č k o g mišljenja: - na
kao da se sabralo i zloslutno očitovalo ono najtamnije hrvatske filo A n a k s i m a n d r a , Heraklita i P a r m e n i d a ( m o ž d a i Pitagoru, s kojim
zofije i njenih glavnih aktera u posljednjim desetljećima. je, m e đ u t i m , naša tekstualna situacija i z u z e t n o n e p o v o l j n a ) . Sve
30 31
što n a k o n njih slijedi u osnovi je filozofijski ovisno ο o n o m e u Taj je izbor opet u o s n o v i o d r e đ e n Aristotelovim filozofijskim
n j i h o v u mišljenju i z b o r e n o m i predstavlja, ma kako za sebe d u b o p o s t a v o m pitanja i njemu p r i p a d n i m temeljnim p o j m o v i m a . [...]
k o , p l o d n o i dalekosežno, ipak s a m o razvijanje njihovih ishodišta. Do nas dospjeli i z b o r preslušava dakle rano mišljenje s o b z i r o m
K a o što se, s druge strane, temeljnim Anaksimandrovim „ p o j m o m " na Aristotelov postav pitanja i v o đ e n je razumijevanjem koje se
o n o g „bezgraničnog", točnije „besputnog", „bezishodnog" (άπειρον), artikulira i izlaže p o m o ć u p o j m o v a skovanih od strane Aristotela.
i s k o n filozofije vezuje uz d u b o k e spekulativne, n a z o v i m o ih tako, Ο temelju ispravnosti t o g izlaganja ne pita se. S A r i s t o t e l o m je
iskaze H e s i o d o v e Teogonije ο „ k a o s u " , ο b e z d a n o j dubini koja za- nastupio n a z o r da je sve mišljenje prije P l a t o n a i Aristotela s a m o
tječe o n o g a t k o bi p r e k o r a č i o vječni neprelazni p r a g što dijeli D a n n e k a p r i p r e m a za P l a t o n a i Aristotela. Budući da platonsko-aris-
od N o ć i , te ο s v e m u što je filozofijski od interesa u t o m e sklopu, totelovska filozofija započinje sa Sokratom, z o v u se rani mislioci
k a o i s o d g o v a r a j u ć i m iskazima H o m e r o v e Ilijade. p r e d s o k r a t o v c i m a . [...] Od N i e t z s c h e o v e b o r b e protiv p l a t o n i č k o g
N a o v o m p u t u ispitujućeg promišljanja p o č e t n o g f i l o z o f i r a n j a o s n o v n o g lika metafizike začela se doduše n e k a svojstvena filolo-
arhajskih G r k a - posljednjih desetljeća sve više p r i h v a ć a n o m od gijska i filozofijsko-historijska preradba takozvanih predsokrato
r e l e v a n t n i h filologa i povjesničara filozofije, p o p u t Holschera, Gi- vaca. U l o m c i njihova mišljenja i doksografska izvješća iz n a k o n -
g o n a , V l a s t o s a i n i z a d r u g i h 1 5 - prava filozofijska otkrića nas, vje aristotelovskoga v r e m e n a sjedinjeni su u z b o r n i k u Fragmenti
rujemo, t e k očekuju. O č i t o je, n a k o n svega kazanog, da je i na predsokratovaca, p r i r e đ e n o m od strane H e r m a n n a Dielsa. Od ta
ša o d l u k a da u o g r a n i č e n o m p r o s t o r u ove knjige d o n e s e m o s a m o da je n e p r e s t a n o na djelu rad na tumačenju. O d a v n o se v e ć nauči
t e k s t o v e vjerojatno autentičnih m e đ u sačuvanim fragmentima lo sadržajno i j e z i č n o razlikovati o n o predsokratsko od platonič
P a r m e n i d a i Heraklita, takoreći u i m e svih „ p r e d s o k r a t o v a c a " , po kog, aristotelovskog i nakonaristotelovskog. T r u d i se o k o t o g a da
se p u t e m naglašenog udaljavanja aristotelovskih i nakonaristote
čiva na slaganju s upravo o c r t a n i m o s n o v n i m s m j e r o m razumije
lovskih naučavanja ispostavi o n o što su sami predsokratovci bili
vanja i interpretacije t o g r a n o g mišljenja.
mislili. Ali time da se drži podalje naučavanja Aristotela i onih
K o n a č n o , ovaj kratki u v o d u lektiru našega i z b o r a tekstova
kasnijih nije j o š ni na koji n a č i n otvoren i osiguran pristup mislio
m o ž e m o dovršiti duljim, po n a š e m s u d u o s o b i t o instruktivnim i
c i m a početka, nije j o š o n o njihovo mišljeno o s l o b o đ e n o u o n o m e
u p r a v o u z o r n o svu složenost i t e š k o ć e p r o b l e m a očitujućim na
najsvojstvenijem. Baš naprotiv: m o ž e se izbjeći A r i s t o t e l o v o poj-
v o d o m j e d n o g a od zaslužnih interpreta s vlastitom filozofijskom
movlje, a time upravo tek ostati ovisiti ο njegovim putanjama tu
ambicijom:
mačenja, naime tako da se zaobilaženjem njegovih p o j m o v a po
„ S v j e d o č a n s t v a prvih filozofijskih mislilaca nisu do nas doprla
stane slijep za putanje u kojima se sami k r e ć e m o . Ne pristupa li
u njihovu i z v o r n o m obliku, v e ć su n a m p r e d a n a p u t e m izvješća fi
s e tekstovima p o m o ć u Aristotelovih pojmova, tad u p r a v o p o m o ć u
lozofskih škola u sljedbeništvu Platona, Aristotela i dijelom crkve
n e k i h drugih: a ti drugi nisu lišeniji predrasuda v e ć stoga što se
n i h otaca. U citatima više ili manje velikog opsega, često s a m o u
njihovo filozofijsko pojašnjenje ostavlja po strani. Pa ako p o j m o v i
p o j e d i n i m r e č e n i c a m a ili č a k dijelovima rečenice, preostali su t e k
Aristotelovi i stavljaju o n o kasnije na mjesto ranijega: - u svim
u l o m c i o n i h ranih mislilaca. P r i s t u p njima d o v o d i dakle v e ć z b o g
je njegovim p o j m o v i m a shvaćeno i o č u v a n o o n o bitno, te p o m o ć u
p r o b l e m a t i k e filologijske p o u z d a n o s t i tekstualne predaje pred ve
njih d o b i v a m o u vid nešto od početka. O s i m toga, ostaje j a m a č n o
like t e š k o ć e . M n o g o više zabrinjavajuće je p a k to da su predani
ispravno da se u najranijih mislilaca ujedno pripravlja filozofija
citati izabrani p r e m a p o g l e d i š t i m a nakonaristotelovskih usmje
P l a t o n a i Aristotela. A k o se dakle filologija smatra l i š e n o m pred
renja. rasuda v e ć zato j e r odustaje od filozofski skovanih pojmova, tad
se o n a nalazi u dvostrukoj zabludi. Tad upotrebljava p o j m o v e
Usp. naprimjer i najnoviju tim pravcem orijentiranu knjigu Th. Bu- u n e k o m s v a k o d n e v n o m značenju, u smislu o n o g a s v a k o m e b e z
chheima Die Vorsokratiker. Ein philosophisches Portrat, Munchen, daljnjega razumljivog. No prihvati li se općenita razumljivost kao
1994. v i d o k r u g izlaganja, tad interpretacija n e k o g filozofijskog mišljenja
32 33
ostaje rijetkim podbačajem. Što bi ti pojmovi mogli biti drugo do
Bibliografski dodatak (abecednim redom)
odvjetci - izobličeni do neraspoznatljivosti - upravo o n e tradicije
čiji je utemeljitelj A r i s t o t e l ? " 1 6
U p i t n i m ostaje da li sam Vollkmann-Schluck, o v a k o se do (Budući da je literatura za svakog od prikazanih mislilaca navedena uz
uvode u njihove tekstove, te da je postaristotelovska filozofija, s iznim
duše o p r a v d a n o čuvajući svakog o l a k o g radikalizma u prekidu s
kom Plotina, svjesno ostala izvan tematskog obzora ovoga prikaza, to će
tisućljetnim aristotelovskim v i d o k r u g o m i n j e g o v o m p o j m o v n o m ovdje dostajati navesti samo osnovnu literatru općenito ο filozofiji do So
„ a p a r a t u r o m " pri shvaćanju i tumačenju „ p r e d s o k r a t o v a c a " , svo krata, dakako ukoliko nije već navedena u bilješkama uz ovu uvodnu
j i m protiv takvog radikalizma usmjerenim te ipak na k o n c u baš studiju.)
od Aristotela p r e u z e t i m ishodišnim stavom ο „ u z r o k u " i „ t e m e
lju" ( α ρ χ ή ) kao središnjoj stvari mišljenja tih najranijih mislilaca
I. Izdanja tekstova, tekstovi s prijevodima i tumačenjem, historije fi
doista zadobiva najprimjereniji pristup t o m izrijekom traženom,
lozofije:
„ p o č e t k u " , pitanje koje, usput rečeno, vrijedi u jednakoj mjeri i
Barnes, J.: The Presocratic Philosophers. Sv. 1, 2. London, 1979.
za d r u g o g ponajboljeg H e i d e g g e r o v a učenika, E u g e n a Finka. Burnet, J.: Early Greek Philosophy. London-Edinburgh, 1892 (''Lon
O d g o v o r bi se na takva i srodna pitanja m o g a o steći s a m o i don, 1930).
j e d i n o vlastitim interpretativnim pokušajem, u službi kojeg cilja Capelle, W.: Die Vorsokratiker. Die Fragmente und Quellenberichte
stoji uz ostalo i ovakva hrestomatija, sa svojim i z b o r o m i meto ubersetzt und eingeleitet. Stuttgart, 1935 ( 4 1953).
d o m prezentiranja. No p r e t h o d n o svakako vrijedi čuti i poslušati Diels, H.: Die Fragmente der Vorsokratiker. 3 sv. Berlin, 1903.
uputan stav upravo s p o m e n u t o g Finka: Diels, H./Kranz, W.: Die Fragmente der Vorsokratiker. 3 sv. Berlin,
5
" M i kasni izdanci m o r a m o tek p o n o v n o poći u G r k a u školu, 1934-37 ( 1 7 1974).
da b i s m o iskusili dašak o n e d u h o v n e slobode sebe s a m a uteme- Gomperz, Th.: Griechische Denker, 3 sv. Leipzig, 1896-1909.
ljujućeg ljudstva, koji jest životni dah staroga vijeka." 1 7 Guthrie, W. K. C: A History of Greek Philosophy. Sv. 1. 2. Cam-
bridge, 1962.
Joel, K.: Geschichte der antiken Philosophie. Sv. 1. Tubingen, 1921.
Kirk, G. S./Raven, J. E.: The Presocratic Philosophers. A Critical
History with a Selection of Texts. Cambridge, 1957 (-/Schofield,
M.: 2 1983).
Kranz, W.: Vorsokratische Denker. Ausvvahl aus dem Uberlieferten,
griechisch und deutsch. Berlin-Frankfurt am Main, 1949.
Mansfeld, J.: Die Vorsokratiker. Sv. I. II. Stuttgart, 1983.
Nestle, W.: Die Vorsokratiker in Ausivahl. Jenđ, 1908.
Rod, W.: Geschichte der Philosophie L Die philosophie der Antike.
Von Thales bis Demokrit. Munchen, 2 1988.
Sovre, Α.: Predsokratiki. Ljubljana, 1946. (Pretisak: 1988)
Stenzel, J.: Metaphysik des Altertums. Munchen, 1931.
Ubervveg-Prachter: Geschichte der Philosophie des Altertums. Basel-
Stuttgart, 1 3 1951. (Pretisak: Darmstadt, 1960.)
Vogel, C. J. de: Greek Philosophy. Sv. 1: Tales to Plato. Leiden, 4 1969.
K.-H. Vollkmann-Schluck, Die Philosophie der Vorsokratiker. Der An-
fang der abendlandischen Metaphysik, Wiirzburg, 1992, str. 21 i d. Weber, F. J.: Fragmente der Vorsokratiker. Paderborn-Munchen-
E. Fink, nav. dj., str. 35. Wien-Zurich-Schoningh, 1988.
Wright, M. R.: The Presocratics. The main Fragments in Greek.
Bristol, 1985.
34
35
II. Zbornici Sweeney, L.: Infinity in the Presocratics. A bibliographical and phi-
Anton, J. P./Kustas, G. L.: Essays in Ancient Greek Philosophy. Al- losophical study. Den Haag, 1972.
bany, New York, 1971. Tannery, P.: Pour l'histoire de la Science Hellene. Pariš, 1887.
Furley, D. J./Allen, R. E.: Studies in the Presocratic Philosophy. Uhde, B.: Erste Philošophie und menschliche Unfreiheit. Studien
2 zur Geschichte der Ersten Philošophie von den Anfangen bis
2 sv. London, 1970 ( 1975).
Aristoteles. Wiesbaden, 1976.
Gadamer, H.-G.: Um die Begriffswelt der Vorsokratiker. Darmstadt,
Vernant, J. P.: Les origines de la pensee grecque. Pariš, 1962.
1968.
Lee, E. N./Mourelatos, A. P. D./Rorty, R.: Exegesis and Argument. West, M. L.: Early Greek Philosophy and the orient. Oxford, 1971.
Assen, 1973. Zeppi, St.: Studi sulla filosofia presocratica. Firenze, 1962.
Mourelatos, A. P. D.: The Presocratics. New York, 1974.
36 37
Damir Barbarić
Heraklit
Život
39
Knjiga v o m b e z d a n o m s n a g o m j e z i k a j e d n a k o tako p o g o đ e n o g i inspiri
r a n o g Eshila. V e ć je E d u a r d N o r d e n u svoje vrijeme m j e r o d a v n o
K a k o je u o p ć e m o g l a izgledati ta „ k n j i g a " Heraklitova, ο t o m e u o č i o i lijepo formulirao bit t o g i takvog o d n o s a s p r a m riječi i
postoje različita mišljenja istraživača. Diels je b i o uvjeren k a k o je j e z i k a {Die antike Kunstprosa, sv. 1, Leipzig, 1898, str. 2 4 ) : „ S a
riječ bila ustvari ο j e d n o j zbirci kratkih z a o k r u ž e n i h stavova, iz mo se p o v r š n o m prosuditelju m o ž e to [tj. sklonost k igri riječi
r e č e n i h u j e d n o j ili n e k o l i k o rečenica, stilistički i ritmički zatvo ma u Heraklita i drugih, o p . D. B.] pričiniti i z r a z o m n e k o g G r k u
renih i t e k p r i m e t n u t i h j e d a n uz drugoga, kako bijaše u to vrije p r i r o đ e n o g hira da se u igri zabavlja sa svojim j e z i k o m , sposob
me u o b i č a j e n o u takozvanoj „ g n o m s k o j p r o z i " . O č i t o se, m a k a r i n i m za b e s k o n a č n e preinake: filozofima, koji su u riječima gleda
nesvjesno, orijentirajući p r e m a primjeru N i e t z s c h e o v u , naziva ih li vidljive odslike nevidljivih bitnosti, bijaše to sveta ozbiljnost,
Diels štoviše „ a f o r i z m i m a " . D i o interpreta prihvatio je ovaj nazor, k a d su u rvanju o k o spoznaje polazili od riječi kao od objavljenih
m a d a se čine m n o g o uvjerljivijima tvrdnje (npr. Holscher, K a h n , istina."
Mansfeld i dr.) k a k o sva svojstva i značajke Heraklitova stila upu No nije riječ j e d i n o ο izrazu i jeziku. S a m a je H e r a k l i t o v a mi
ćuju na to da je i cjelina i z v o r n o g a spisa m o r a l a biti, baš kao i sao p o s v e jedinstvena i n a š e m uobičajenom shvaćanju m e t o d e
sačuvani veći u l o m c i , u p r a v o do savršenstva kompozicijski, stilski a r g u m e n t i r a n o g izvođenja po n u ž n o s t i strana i nimalo, ili tek po
i ritmički dotjerana i j e d i n s t v e n o zasnovana. negdje i p o m a l o dohvatljiva. Nije nimalo č u d n o da je naprimjer
N a v o d D i o g e n a Laertija d a j e naslov knjige bio „ O naravi" v e ć Teofrast - uvježban i naviknut misliti isključivo na onaj na
(Περί φ ύ σ ε ω ς ) najvjerojatnije je kasnija projekcija, što o n d a p o g o čin koji je prije njega vlastitim n a p o r i m a mišljenja i filozofiranja
t o v o vrijedi za niz drugih knjizi pripisivanih n a v o d n i h naslova. teško izborio, ali i p o t o m za stoljeća i tisućljeća u z o r o m n a m e t n u o
J e d n a k o je t a k o t e š k o prihvatiti Laertijevu tvrdnju da je knjiga
njegov bliski p r e t h o d n i k i učitelj Aristotel - sadržaj H e r a k l i t o v a
bila razdijeljena u tri glavne „ r a s p r a v e " : p r v u ,,o s v e m u " , d r u g u
spisa, koji je j a m a č n o j o š u originalu imao u s v o m posjedu, našao
„ p o l i t i č k u " t e t r e ć u „teologijsku". O p r a v d a n o pretpostavlja npr.
nezadovoljavajućim, prigovorivši mu nedosljednost i n e p r e c i z n o s t
K i r k da se Laertije, ili njegov izvor, n a v o d e ć i naslov i takvu podje
izraza, te zatim to objašnjavajući n a v o d n o m H e r a k l i t o v o m „ m e -
lu oslanjaju na m*ko kasnije izdanje ili z b o r n i k izreka, spravljen
l a n h o l i j o m " . Danas se tek p o l a k o i p o s t u p n o u č i m o ponajprije tek
vjerojatno u Aleksandriji, koji je m o r a o d o n e k l e slijediti stoičku
zamijetiti, a p o t o m i razumijevajući prisvojiti o n u u prvi čas ta
r a z d i o b u filozofije. Svaka takva kasnije uobičajena d i o b a filozofije
k o t u đ u o s o b e n o s t Heraklitova m i s a o n o g postupka. S c h a d e w a l d t
n a r e c i m o „fiziku", „ k o z m o l o g i j u " , „psihologiju", „ e t i k u " , „ t e o l o
je j e d n o m d o b r o u p o z o r i o {Die Anfange der Philošophie bei den
giju" i slično p r o m a š u j e m e đ u t i m jedinstvenost cjelovitog filozofi-
Griechen, Frankfurt am Main, 1978, str. 3 6 9 ) : „ O n se često p o
rajućeg nabačaja svojstvenog j e d n a k o Heraklitu k a o i baš s v i m
navlja, p o s e ž e uvijek i z n o v a za istim pojmovima, d o k m i s a o dalje
„predsokratovcima".
napreduje. T a k o đ e r je i to j e d n a čvrsta forma u njega, očigled
T a k o n a g l a š e n o od s a m o g Heraklita traženi i zahtijevani
no n e k o izlaganje ne diskurzivne vrste, napredujući od t o č k e do
akustički o d n o s primanja i prihvaćanja logosa, što ga sam u knjizi
točke, n e g o ciklički, gdje se iz j e d n a k o g kruga njegova t e m e l j n o g
izlaže i iznosi, nije n i p o š t o slučajan. Od D e i c h g r a b e r a n a o v a m o
uvida šire i p r o t e ž u kao neki uvijek novi k o n c e n t r i č n i krugovi.
u p o z n a t i s m o s i z u z e t n o m v a ž n o š ć u savršene ritmičke, s l o b o d n o
J e d n o je način koji napreduje u nekoj pravoj crti, k a o r e c i m o u
se m o ž e kazati m u z i č k e - d a k a k o u i z v o r n o m smislu o n o g a što je
historičara; ovdje bi se m e đ u t i m za način napredovanja m o r a l a
arhajskim G r c i m a bila m u z i k a - strukture njegova izričaja, kao
ocrtati j e d n a spirala. M i s a o ne ide od j e d n o g p r e d m e t a k drugo
što n a m j e Snell v e ć o d a v n o m j e r o d a v n o otvorio oči z a svu osobi
m e , n e g o ide naprijed uvećavajući i proširujući sebe s a m u . " J a s n o
t o s t H e r a k l i t o v e i z u z e t n e prisnosti s j e z i k o m i za pravo značenje
o n i h u s a č u v a n i m f r a g m e n t i m a t a k o čestih i upadljivih „ i g a r a ri je da o n o što je ovakvim n a č i n o m mišljeno i i z l o ž e n o zahtijeva
j e č i m a " i etimologijskih obrata, u č e m u Heraklitu zacijelo n i t k o j e d a n iz temelja drukčiji pristup pri čitanju i pri pokušajima ra
u starijoj grčkoj p r o z i nije ravan, o s i m m o ž d a t o m nikad iscrpi- zumijevanja no što je to onaj na koji s m o tisućljećima navikli,
40 41
oslonjeni uvijek na čvrste i povijesno u k o č e n e matrice i pravila I o v o Aristotelovo „fiziologijsko-materijalističko" r e d u c i r a n o i
logičke, sintaktičke i gramatičke m e t o d e . j e d n o s t r a n o razumijevanje Heraklita n u ž n o je danas uzeti s naj
v e ć o m r e z e r v o m i podvrći r a d i k a l n o m preispitivanju. Uz svu m o
žebitnu pretjeranost formulacije, danas se više ne da zanijekati
Povijest interpretacije ispravnost r e c i m o ovakve F i n k o v e tvrdnje (Grundfragen der anti-
ken Philosophie, W u r z b u r g , 1985, str. 175): „ A r i s t o t e l o v a inter
D a n a s se v e ć m o ž e smatrati u t v r đ e n i m da su j e d n a k o tako Platon pretacija Hćraklita pokazuje n a m se dakle kao promašaj r a z u m i
kao i Aristotel, p r e m d a očigledno posjedujući Heraklitovu knjigu jevanja, - ne k a o neki takav koji b i s m o mu mogli zamjeriti,
i nemali broj puta iz nje citirajući, ipak, svaki na svoj način, žrtvo v e ć kao nerazumijevanje, koje nastaje po nužnosti, u z m e li se m e
vali svu složenost i slojevitost njegovih uvida, reducirali ih na tafizička ihterpretacija stvarovitosti (Dingheit) k a o i s h o d i š n a
svaki put jedan, u njihovim o č i m a odlučujući stavak, te u b i t n o m e o s n o v a . " N a v e d i m o ovdje, z b o g o s o b i t e važnosti t e m e , j o š j e d n o m
ostali zatvoreni za j e d n o k r a t n u svojstvenost njegova mišljenja. i Schadewaldta, kao j o š j e d a n od niza primjera sve proširenije svi
Platon je u pogledu Heraklita inzistirao takoreći samo na j e d n o m jesti ο p o t r e b i takvoga preispitivanja (nav. dj., str. 4 3 0 ) : „ N e p o
j e d i n o m : na n a v o d n o m n a u k u ο neprestanoj i nezaustavljivoj mi stoji j o š pojam materije u to vrijeme, to je tek hyle Aristotela, a
jeni svega što jest, bolje r e č e n o svega što biva, koja da ne dopušta i o n a je uvijek tek kofelativan pojam za formu. N e m a materije ο
stoga nikakvu spoznaju i u o p ć e nikakvo o d r e đ e n o mišljenje i is sebi, v e ć materije za nešto; za f o r m u , koja s njom m o ž e n e š t o
kaz. Čuveni stav „ s v e t e č e " ( π ά ν τ α ρεΐ), kojim se j o š danas u p o r n o izgraditi. Z n a k o v i t obrat koji je misao dobila u naše vrijeme, gdje
h o ć e sažeto izraziti n a v o d n o o n o b i t n o Heraklitova mišljenja, ne igra takvu ulogu, u s v a k o m slučaju nije grčki, t a k o đ e r ni rimski,
nalazi se uistinu ni u j e d n o m od sačuvanih fragmenata Herakli n e g o je m n o g o kasniji, zapravo t e k j e d n a p r e d o d ž b a 18. stoljeća,
potekla iŽ francuske p r i r o d o s l o v n e znanosti. Ovdje ne s m i j e m o j o š
tova djela, već je interpretativna formulacija Platonova. K a o i
na to misliti, j e d v a na 'tvar', koju bi se i m a l o misliti k a o m r t v u .
drugdje u raspravi sa svojim prethodnicima, P l a t o n u je i u o v o m
T a m o je pak sve bilo ž i v o . "
slučaju v a ž n o prije svega filozofijski se suočiti s povijesnim usljed-
P l a t o n o v o i Aristotelovo p f e t u m a č e n j e bacilo je, k a k o i jest za
c i m a Heraklitova filozofiranja, što ovdje k o n k r e t n o znači s njemu
očekivati kad je riječ ο takva dva mislioca, p r e s u d n a za cjelokup
s u v r e m e n i m radikalnim sofističkim relativizmom, koji je sam se
nu daljnju povijest filozofije i d u h a u o p ć e , s u d b o n o s n u sjenu na
be u p o r n o legitimirao n a v o d n i m nasljedovanjem Heraklita.
sve daljnje čitanje, razumijevanje i izlaganje Heraklita. O b u h v a t -
Aristotel pak sa svoje strane p r e u z i m a i ponavlja taj osnovni
no doksografsko djelo Aristotelova sljedbenika Teofrasta Nazori
t o n P l a t o n o v a tumačenja i kritike, nalazeći o n d a u Heraklitu što naravoslovaca - i s a m o izgubljeno, ali o č u v a n o f r a g m e n t a r n o u
više začetnika o n o g relativizma koji u g r o ž a v a te u pitanje stavlja b r o j n i m ekscerptima i parafrazama - u p o g l e d u Heraklita zadr
čak i s a m o o n o „ p r v o i najpostojanije p o č e l o " , kako on u knjizi žalo se u p o t p u n o s t i na tragu učiteljevu, pristupajući njegovu dje
G a m m a Metafizike vidi i naziva o n o što je kasnije dobilo i m e n a lu očito selektivno i birajući o n o što se m o ž e kako-tako svrstati
„ n a č e l a istovjetnosti" i „neprotuslovljenja". S druge će p a k stra u rubriku „ v a t r a kao tvarno p o č e l o " , kao i svega t o m e pripadaju
ne Heraklita, zajedno s ostalim „ p r e d s o k r a t o v c i m a " , j e d n o s t r a n o ćeg, d o k je u o s t a l o m sadržaju Teofrast, k a k o s m o v e ć rekli, n a š a o
svrstati u „ f i z i o l o g e " , u o n e koji su p r e d m e t o m svog istraživanja s a m o n e d o r e č e n o s t i p o l u d o r e č e n o s t (ημιτελές), k o j o m Heraklit
imali j e d i n o narav i n a r a v n o osjetilno jestvo. Štoviše, svima će n a v o d n o „ništa nije j a s n o i z l o ž i o " ( σ α φ ώ ς δ έ ο υ δ έ ν εκτίθεται).
njima, pa tako i Heraklitu, pripisati bavljenje upravo takoreći naj Sabere li se i i m a na u m u sve d o s a d r e č e n o , g o t o v o bi se nepretje-
primitivnijim v i d o m jestva, naime o n i m što sam naziva „ p o d l o r a n o m m o g l a nazvati zaoštrena tvrdnja V o l l k m a n n - S c h l u c k a
g o m " i „ t v a r i " , o n i m što kasnije biva p r o z v a n o „ m a t e r i j o m " . H e {Die Philosophie der Vorsokratiker, W u r z b u r g , 1992, str. 9 7 ) da
raklit je tako, p r e m a Aristotelu, prvim.tvarnim počelom svega bio „se H e r a k l i t o v o djelo v e ć z a s a m o g v r e m e n a G r k a čini k a o d a j e
držao vatru. u svojoj vlastitoj istini ostalo s k r i v e n i m " te da su se „ š t o v i š e nje-
42 43
g o v e riječi upotrebljavale kao zrcalo u k o j e m se ogledavalo vlasti vanja p o d Heraklitovim i m e n o m p r e d a n o g a teksta t e o k o p o m o
te misli". gućnosti što sigurnije i što općenitije usuglašene p r o s u d b e toga
Na t a k o sačinjenom Teofrastovu referatu počivaju, m e đ u t i m , što bi imalo k o n a č n o važiti kao autentično u njemu. Na t o m je
gotovo sva kasnija usputna spominjanja Heraklitovih stavova i polju tijekom o v o g a stoljeća napravljeno već toliko da se Dielsova
navođenja njegovih vlastitih riječi, uz ostalo i onaj ranije citirani redakcija - ne poričući joj g o l e m e ishodišne zasluge - danas m o ž e
životopis u D i o g e n a Laertija. D o d u š e s a m a originalna Heraklito smatrati ipak n e d o s t a t n o m i p o t r e b i t o m ozbiljne revizije. T a k o
va knjiga j o š je srazmjerno d u g o ostala d o s t u p n o m ( o s n o v a n o se naprimjer već u prvim r e č e n i c a m a uvoda u o p s e ž n u i temeljito
t a k o pretpostavlja da su je mogli posjedovati j o š i npr. Plutarh i pisanu knjigu, koju se za danas relevantni filozofijski dijalog s
K l e m e n t Aleksandrijski), te se Teofrastov referat m o g a o uspore H e r a k l i t o m m o ž e smatrati n a p r o s t o n e z a o b i l a z n o m ( G . S. Kirk,
đivati s o r i g i n a l o m i crpsti iz njega samog. T a k o su o s o b i t o stoici Heraclitus. The Cosmic Fragments, Cambridge, 6 1 9 8 6 / 1 1954, pre
- v e ć njihov r o d o n a č e l n i k Z e n o n u r a n o m t r e ć e m stoljeću prije tisak s korekcijama 2 1962/, str. xi) čitamo: „ O v a je knjiga pisana
Krista te z a t i m o s o b i t o Kleant, koji je sastavio opsežan k o m e n t a r na podlozi prepostavke da valjana interpretacija Heraklita m o ž e
Heraklita - i n t e n z i v n o studirali njegovo djelo i velikim dijelom biti postignuta samo p e d a n t n i m ispitivanjem svakoga fragmenta.
p o d njegovim utjecajem gradili vlastiti sustav filozofije. S d r u g e P o d ' f r a g m e n t o m ' se misli autentičan navod autorovih vlastitih
strane, j a s n o je da je i s a m o H e r a k l i t o v o mišljenje u t o m p r o c e s u riječi. Ne m o ž e biti sumnje da je b a r e m nekolicina 'fragmenata'
m o r a l o doživjeti d o d a t n o pretumačenje, te da je dalje u povijest n o r m a l n o pripisivanih Heraklitu i uključenih u sekciju Β Dielso-
m o r a l o biti p r e d a n o u j e d n o j z n a t n o „ s t o i c i z i r a n o j " verziji. vih Fragmenata predsokratovaca parafraza, a ne direktan citat,
T r e ć e b i t n o povijesno pretumačenje, n a k o n r e č e n o g platon- te im nisam pridao status pravih fragmenata."
sko-peripatetičkog i p o t o m stoičkog, zapalo je Heraklitovu filozo S druge strane, filozofijsko razumijevanje i tumačenje H e
fiju u djelima crkvenih otaca, prije svih K l e m e n t a Aleksandrij- raklita p o n o v o je p o č e t k o m prošloga stoljeća, nadasve utjecajnom
s k o g i Hipolita. O s o b i t o je ovaj drugi Heraklita bez pretjeranih H e g e l o v o m (i S c h l e i e r m a c h e r o v o m ) interpretacijom, o d l u č n o p o
skrupula sagledavao i t u m a č i o isključivo unutar unaprijed za stavljeno na staru i povijesno ishodišnu poziciju Platona i Aristo
d a n o g t e m a t s k o g o b z o r a u kojem je Heraklit trebao biti proka tela. Heraklit je dakle j e d n o z n a č n o i k o n z e k v e n t n o shvaćen po
z a n kao o s n o v n i izvor kršćanskih hereza. Pridodaju li se t o m e j o š glavito kao filozof bivanja, u p o t p u n o j i isključivoj opreci spram
navodi Heraklita koje n a l a z i m o u Seksta E m p i r i k a i koji su p o P a r m e n i d a kao n a v o d n o g filozofa bića i bitka. I p r e m d a filozofij
sve o č i t o u velikoj mjeri j e d n o z n a č n o inspirirani racionalističkom ski rang Hegelovih izvođenja na toj osnovi shvaćene „ H e r a k l i t o v e
spoznajno-teorijskom s t o i č k o m p r o b l e m a t i k o m , koju o n d a nak dijalektike" naprosto nije m o g u ć e zanijekati, ipak je t e k osloba
n a d n o nastoje učitati u Heraklita, k a o i s n a ž n o neoplatonički ori đanje od te velebno n a m e t n u t e sheme - kojoj se nije uspio othr
j e n t i r a n e s h e m e razumijevanja, izlaganja, pa i s a m o g navođenja vati r e c i m o ni Friedrich Nietzsche, svakako Heraklitu najsrodniji
H e r a k l i t a od strane Plutarha i Numenija, a ranije v e ć i s a m o g od novijih mislilaca E u r o p e , te koju u osnovi ipak j o š uvijek slijedi
Plotina, t e š k o je odoljeti iskušenju da se s J u l o m K e r s c h e n s t e i n e r 1
i uvijek instruktivni i zaslužni Eduard Zeller - donijelo, počevši
(Kosmos. Quellenkritische Untersuchungen zu den Vorsokrati- n e k a k o s tridesetim g o d i n a m a našega stoljeća, nove filozofijski
kern, M u n c h e n , 1962, str. 113) g o v o r i ο „povijesti pretumačenja poticajne uvide u ono svojstveno i vlastito Heraklitove filozofije.
H e r a k l i t o v e filozofije, koja od Peripata vodi k Stoi - koja za svo R e l e v a n t n o istraživanje i tumačenje Heraklita kreće se, kao i
j i m f o r m a m a p o s e ž e u formi p o n u đ e n o j u Teofrasta - te k o n a č n o u o p ć e cjelokupno istraživanje sve „filozofije do Sokrata", do da
k c r k v e n i m o č i m a , koji ga u v o d e u r a z r a č u n i z m e đ u kršćanstva i nas stalno dalje na t o m istom putu, poglavito u uskoj uzajamnoj
helenstva". suradnji filozofijskoj refleksiji sklonih klasičnih filologa s j e d n e ,
T e k je k o n c e m p r o š l o g i p o č e t k o m o v o g a stoljeća, s Bywate- te onih historičara filozofije i filozofa samih koji znaju i priznaju
r o v i m te o s o b i t o D i e l s o v i m izdanjem Heraklitovih fragmenata, značenje i g o l e m u važnost slova i teksta u svojem i s v a k o m filo
p o l o ž e n dostatan temelj daljnjem filološkom poslu o k o pročišća- zofijskom poslu, s druge strane.
44 45
<
46 47
p r o t u m a č i v o m fragmentu biva n a z v a n o „ o d v o j e n i m o d svega". Heraklitova vatra nije u o p ć e j e d a n od „ e l e m e n a t a " , k a o što bi to
P r e l u d i r a li tu o n d a Heraklit, k a k o je mislio nemali broj inter bili npr. v o d a ili zemlja: - ta i oni sami nisu drugo do preina
preta, v e ć P l a t o n o v u „ h o r i z m u " , a o n d a , u dalekoj povijesnoj anti ke vatre, t o g J e d n o g koje se razmjenjuje sa svime". Uz to, vatra
cipaciji, čak i Hegelovu „apsolutu"? T a k o npr. Walter Brocker (Die u o p ć e i nije neka, ma i najfinija, tjelesna tvar. Pravi i svojstveni
Geschichte der Philošophie vor Sokrates, Frankfurt am M a i n , vidovi vatre u Heraklita su ponajprije „ u ž a r e n i z r a k " i nešto po
1965, str. 3 0 ) , uviđajući p r e t h o d n o s p r a v o m da je „ s o p h o n , o n o put „ e t e r a " , zatim „bljesak", pa o n d a i „ s u h o blistanje", p r i p a d n o
m u d r o , ili k a k o radije p r e v o d i m o : o n o d u h o v n o , središnji t e r m i n duši pročišćenoj do mudrosti.
H e r a k l i t o v e flozofije", b e z m n o g o oklijevanja, sebi svojstvenim sa O s i m toga, vatra je u tekstu izričito poistovjećena ne s lo-
m o p o u z d a n j e m , o b r n u t o razmjernim svakom, ma i najoskudni- gosom n e g o sa „ s v i j e t o m " : uređeni svijet ( κ ό σ μ ο ς ) nije d r u g o do
j e m pokušaju obrazloženja, ustvrđuje: „ O d t e o d r e d b e d u h o v n o g „ v j e č n o živa vatra". U Heraklitovim fragmentima sve izrijekom
( σ ο φ ό ν ) ide j e d n a linija p r e k o d u h a ( ν ο υ ς ) [...] A n a k s a g o r i n a i za- o d r e đ e n e sveze istovjetnosti, razlike, protivnosti i blizine m o r a m o
sebitka ( χ ω ρ ι σ μ ό ς ) ideje u P l a t o n a sve do a p s o l u t n o g d u h a u H e - respektirati iznad svega ostalog, ako se n e ć e m o izgubiti u neod
gela. O d v o j e n o s t "(κεχωρισμένον) j e latinski a b s o l u t u m . " N o kako r e đ e n i m općenitostima, u kojima je, kao u p o n e k i h tumača, logos
o n d a misliti zajedno logos kao sve-jednost i „ o n o m u d r o " kao od i vatra, i svijet, i b o g , i što li j o š ne.
vojenost od svega, ο t o m e autor ne b r i n e suviše. K o l i k o drukčije,
u razlici s p r a m ovakve s a m o z a d o v o l j n e pretencioznosti, izgledaju
D) Suprotnosti
m u k o t r p n i pokuteji B r o c k e r o v a učitelja da u čitavome j e d n o m sa
tu predavanja razriješi tu g o t o v o nerazrješivu p o t e š k o ć u , p o s e ž u ć i O s n o v o m Heraklitove filozofije smatra se o d a v n o n a u k koji se
p r i t o m za filološkim zahvatima koje je teško, ako ne i n e m o g u ć e pokušava a n a k r o n o označiti i m e n o m p o t e k l i m iz kasnosrednjo-
prihvatiti, i uz to j o š - u p o r n o i p o d svaku cijenu inzistirajući na vjekovne n e o p l a t o n i č k e spekulacije Nikole Kuzanskog, i m e n o m
vlastitom i s h o d i š n o m uvjerenju ο istovjetnosti logosa i o n o g JSO- „koincidencije suprotnosti". Sve što biva, biva iz suprotnosti i
phon u Heraklita - pričinjajući nad d u h o m Heraklitova mišljenja kroz suprotnosti, no o n e su u sebi ipak vezane j e d n a uz drugu,
n e s u z d r ž a n o nasilje, baš na t o m p r e s u d n o m mjestu u nj ucrtava j e d n a na drugu upućene, štoviše m o ž d a čak na neki n e o d r e đ e n i
j u ć i vlastitu m i s a o „ p o d r u č j a " , „ o k r u ž j a " ( G e g e n d , usp. M . Hei- način i istovjetne j e d n a drugoj: - u t o m bi uvidu imala biti na
degger, Heraklit / G A 55/, Frankfurt am M a i n , 1979, str. 3 3 0 i d.). v o d n o sva d u b o k o u m n a tajna Heraklitova.
Pa ipak, k o l i k o se filozofijske ozbiljnosti i, r e c i m o tako, inte Sve je ipak na t o m e da se shvati kako su to suprotnosti j e d n o .
l e k t u a l n o g poštenja sadrži j o š i u takvim d o d u š e nasilnim, ali iz Tradicionalno i na svoj način veličanstveno objašnjenje je o n o Aristo
istinske filozofske neprilike i besputice p o t e k l i m zahvatima. telovo, načelno izrađeno u prvoj knjizi Fizike: - svaka promjena je
p r o m j e n a iz nečega u nešto; a da bi o n a bila m o g u ć a , m o r a u pod
lozi j e d n o m e i d r u g o m e od onih koja se mijenjaju biti i nešto tre-
C) Vatra
te, koje pak u promjeni ostaje, ali p r i t o m s a m o mijenja lik i izgled.
N e z a v i s n o od tih i sličnih pitanja, j e d n o m od osiguranih istina N a u k ο tzv. supstanciji i akcidencijama n u ž a n je usljedak o v a k v o g
istraživanja H e r a k l i t a smatra se najuža bliskost logosa s v a t r o m . p r o t u m a č e n j a bivanja i mijene te ostaje ležati, pa bilo to osviješte
N e k i tu bliskost vide v e ć istovjetnošću, d o k drugi opreznije i no ili ne, j o š i u svem i s v a k o m g o v o r u ο koincidencijama suprot
tekstu primjerenije g o v o r e tek ο izvjesnoj bliskosti i analogiji. No nosti, ο njihovu jedinstvu, istovjetnosti i s v e m u t o m e sličnom.
p r o b l e m je o n d a , čini se b a r e m , prije svega k a k o shvatiti takvu No u Heraklita n e m a ni riječi ni ο č e m u t a k v o m . Protiv
istovjetnost, ili p a k s a m o bhskost, n e č e g tvarnog, tjelesnog i „ m a nosti se ne mijenjaju, ne prelaze u drugi lik i izgled, oslonjene
terijalnog", dakle s a m o g t o g p r i m a r n o g e l e m e n t a i p r v o t n o g sa- na p o d l o g u ustrajavajuće tvari. O n e „ s e prebacuju" - i taj izraz
stojnog p o č e l a „svijeta", s n e č i m s a m o „ d u h o v n i m " , „ l o g i č k i m " i μεταβάλλειν m o r a se uzeti najstrože i krajnje d o s l o v n o - bivajući
„ i d e a l n i m " , k a o što bi to n a v o d n o i m a o biti logos. N o , prije svega u cjelini i posve o n i m drugim. O n e moraju umrijeti, da bi oživje-
48 44
le k a o o n o drugo. Moraju se ugasiti, da bi d o d i r o m bile upaljene Bibliografski dodatak
kao drugo. Taj njihov „ p r e b a č a j " nije kontinuiran i postupan, v e ć
bljeskovit: - udarac munje i šibanje b o ž a n s k o g a bića prava su sli
ka t o g i takvog „prebačaja". I. Izdanja (kronološkim slijedom)
Bywater, I.: Heracliti Ephesii reliquiae. Oxford, 1877.
l 2
Diels, H.: Herakleitos von Ephesos. Berlin, 1901, 1909.
E) Duša Walzer, R.: Eraclito. Raccolta dei frammenti. Firenze, 1939 (preti
sak: Hildesheim, 1963).
Heraklit je, tvrdi se, izvršio presudan obrat unutar jonske tradicije Mazzantini, C: Eraclito. I frammenti e le testimonianze. Testo e tra-
najranijeg filozofiranja, na koju se j e d n i m dijelom oslanja, posta- duzione, introduzione e commento. Torino, 1945.
vivši čovjeka u središte svog razmatranja i time gotovo pripremajući Kirk, G. S.: Heraclitus. The Cosmic Fragments. Cambridge, 1954
kasniju p r i m a r n o antropologijsku orijentaciju kako sofista t a k o , ( 2 1962)
Sokrata. Ljudska svijest i samosvijest, štoviše u o p ć e sam pojam Snell, B.: Heraklit. Fragmente griechisch u?id deutsch. Munchen,
psihologije, postaju tek njegovim mišljenjem t e m o m i svojinom grč 1965 ( 6 1976).
1
k o g a duha. Diels ga je čak j e d n o m bio nazvao ,,najsubjektivnijim Marcovich, M.: Heraclitus, Greek Text with a Short Commentarj.
i, u o d r e đ e n o m smislu, najmodernijim p r o z n i m a u t o r o m antike". (Editio maior). Merida, 1967.
Ipak bi trebalo biti znatno oprezniji pri svim takvim karakteri- Bollack, J./Wismann, H.: Heraclite ou la separation. Pariš, 1972.
zacijama. Ο „subjektu" n e m a dakako riječi ne samo u Heraklita, ne Mondolfo, R./Taran, L.: Eraclito. Testimonianze e imitazioni. Firen
ze, 1972.
go u o p ć e u Grka, kao što je pojava svega o n o g a što p o z n a m o i
Janniere, Α.: Heraclite. Fragments, presentes et traduits. Pariš,
r a z u m i j e m o kao „svijest" i „samosvijest" u njih više n e g o sporna i
1977.
upitna. S „psihologijom" stoji slično: duša u Heraklita očito nije sa
Kahn, Ch. H.: The Art and Thought of Heraclitus. An edition of the
mo čovjeku pripadna, već je prije svega nešto kozmičko. Uz to, ona
fragments with translation and commentarv. Cambridge/Mass.,
i nije n e k a k v a o d r e đ e n a i postojeća „supstancija": u m i r e i gasi se 1979.
postavši v o d o m , kao što se opet rađa, pali i raste isparavanjima Mansfeld, J.: Heraclitus. Fragmenten. Amsterdam, 1979.
vlage. L o g o s joj je takav da sebe s a m u u m n a ž a i iz sebe same Conche, M.; Heraclite. Fragments. Texte etabli, traduit, commente.
raste, k a o što je o p e t i tako b e z d a n o d u b o k da se njeni ishodi i Pariš, 1986.
„ g r a n i c e " ne m o g u iznaći niti ako se baš svim p u t o v i m a p r o đ e .
M o ž e li onda t o m e što smo ovdje - tek sumarno referirajući i para II. Literatura (abecednim slijedom)
frazirajući, bez i najmanjeg pokušaja interpretacije - ocrtali kao
1) U svijetu
„ d u š u " kako je vidi sam Heraklit, doista biti pripisana „ m o d e r -
Bernavs, J.: Die heraklitischen Briefe. Berlin, 1869.
n o s t " i „subjektivnost" te blizina o n o m e što o d a v n o njegujemo
Brecht, F. J.: Heraklit. Ein Versuch iiber den Ursprung der Philo-
k a o psihologiju svake orijentacije i provenijencije, to m o ž e m o 2
sophie. Heidelberg, 1936 ( Wuppertal, 1949).
ostaviti pitanjem. Gigon, O.: Untersuchungen zu Heraklit. Leipzig, 1935.
Deichgraber, K.: Rhvthmische Elemente im Logos des Heraklit.
" O v d e m o ž e m o napustiti tu zapanjujuću figuru, u njenoj po (Abhandlungen der Akademie der Wissenschaften und der Lite-
nositoj izolaciji" - da se p o s l u ž i m o riječima kojima Guthrie za ratur Mainz, Geistes- und Soziahviss. Klasse, Jg. 1962, Nr. 9).
Wiesbaden, 1963.
ključuje poticajan prikaz Heraklita u svojoj historiji grčke filozo
Heidegger, M.: Heraklit (GA 55). Frankfurt am Main, 1979.
fije, j e d n o j od svakako boljih novijih te vrste (W. K. C. Guthrie,
Heidegger, M./Fink, E.: Heraklit. Seminar Wintersemester 1966/1967.
A History of Greek Philosophy, Vol. I, Cambridge, 1977 Λ1962/,
Frankfurt am Main, 1970.
str. 4 8 6 ) . Svaki daljnji g o v o r ο njemu m o r a o bi počivati na vlasti
Holscher, U.: Der Logos bei Heraklit, u: Varia Variorum. Festgabe
toj p r o v e d e n o j interpretaciji.
fiir Karl Reinhardt. Munster/Koln, 1952, str. 69-81.
50 51
Kurz, Ε.: Interpretationen zu den Logos-Fragmenten Heraklits (Spu-
dasmata 17). Hidesheim/New York, 1971.
Lassale, F.: Die Philošophie Herakleitos des Dunklen von Ephesos,
2 sv. Berlin, 1858.
Ramnoux, C: Heraclite ou l'homme entre les choses et les mots. Pa-
2
riš, 1968.
Reinhardt, K.: Heraklits Lehre vom Feuer, u: R. K.: Vermachtnis
2
der Antike. Gottingen, 1962, str. 41 i d.
Reinhardt, K.: „Heraclitea", u: Isto, str. 72 i d.
Roussos, Ε. N.: Heraklit-Bibliographie, Darmstadt, 1971.
Schleiermacher, F.: Herakleitos der dunkle, von Ephesos, u: Samtli-
che Werke, Abt. III, Bd. 2 (Berlin, 1839), str. 1-146.
Snell, B.: Die Sprache Heraklits, Hermes 61 (1926), str. 353-381.
Verdenius, W. J".: Der Logosbegriff bei Heraklit und Parmenides I,
HERAKLIT
Phronesis 11 (1966), str. 81-98.
Wheelwright, Ph.: Heraclitus. Princeton, 1959. ( 2 New York, 1964.)
2) U Hrvatskoj (uz prikaze u standardnim historijama filozofije)
Bošnjak, B.: Logos i dijalektika. Zagreb, 1961.
Cipra, M.: Metamorfoze metafizike (str. 59-73: „Bitak i bivanje. He
raklit"). Čakovec, 1978.
Despot, B.: Filozofski dnevnik 11978-19821 (str. 87-138: „Heraklit").
Zagreb, 1982.
Fragmenti djela
Majnarić, N.: Heraklit. Svjedočanstva i fragmenti. Zagreb, 1951.
52
Fragmenti Heraklitova djela
55
Također smo iz hrvatskog prijevoda fragmenata preuzeli samo one 12. ( D 1 2 3 ) Priroda voli sakrivati se.
riječi za koje se može s određenom izvjesnošću pretpostaviti da su auten
tične Heraklitove. Pri prosudbi i izboru oslanjali smo se ponajprije na
13. ( D 4 7 ) Ne s u d i m o nepromišljeno ο najvećim stvarima!
Snellovu redakciju teksta: Heraklit, Fragmente. Griechisch und deutsch.
6
Herausgegeben von Bruno Snell. Munchen, 1965 ( 1976).
14. ( D 7 4 ) Ne treba postupati kao djeca roditelja.
1. ( D l ) Taj logos, koji postoji uvijek, ne razumiju ljudi niti prije
n e g o što ο njemu čuju niti n a k o n što su čuli. I ma da se sve 15. ( D 5 5 ) Ja dajem p r e d n o s t o n o m e što se m o ž e vidjeti, čuti i
zbiva po t o m l o g o s u ( z a k o n u ) , slični su neiskusnima iako se spoznati.
okušavaju u takvim riječima i djelima k a k o ih ja objašnja
v a m razlučujući svako p r e m a njegovoj prirodi i t u m a č e ć i ka 16. ( D I O l a ) Oči su točniji svjedoci n e g o uši.
ko stvar stoji. D r u g i m ljudima ostaje n e p o z n a t o što b u d n i
čine kao što zaboravljaju o n o što u snu čine. 17. ( D 1 0 7 ) Oči i uši su loši svjedoci ljudima ako imaju barbarske
duše.
2. ( D 3 4 ) Iako su čuli, n e r a z u m n i nalikuju gluhima. Posvjedo-
čuje im to poslovica: „ I a k o su prisutni, ipak su o d s u t n i . " 18. ( D 1 9 ) Ne znaju slušati ni govoriti.
3. ( D 2 ) Stoga treba slijediti zajedničko. No iako je logos zajed 19. ( D 4 0 ) M n o g o z n a n j e ne uči r a z u m u jer bi naučilo H e z i o d a i
nički, ipak v e ć i n a živi kao da i m a vlastitu m o ć rasuđivanja. Pitagoru i nadalje K s e n o f a n a i Hekateja.
4. ( D 1 7 ) M n o g i naime, koliki se na takve stvari namjere, ne 20. ( D 5 7 ) Učitelj velikog m n o š t v a je H e z i o d . Misle da najviše
razumiju ih niti ih znaju kad ih nauče, ali u sebi misle (da zna o n , koji nije p o z n a v a o dan i n o ć . To je n a i m e j e d n o .
ih znaju).
2 1 . ( D 1 0 6 ) Priroda svakog dana j e j e d n a .
5. ( D 7 1 ) ... o n o g a , koji zaboravlja k a m o v o d i put.
22. (42) H o m e r zaslužuje da se iz natjecanja izbacuje i šiba i
6. ( D 7 2 ) Od o n o g a s č i m e najviše n e p r e s t a n o saobraćaju, od A r h i l o h na isti način.
t o g a se o k r e ć u i udaljuju, i o n o na što s v a k o d n e v n o nailaze,
to im se čini stranim. 23. ( D 5 6 ) Ljudi se p o s v e varaju u spoznavanju vidljivih stvari
j e d n a k o kao H o m e r koji je b i o mudriji od svih H e l e n a . Njega
7. ( D 7 3 ) Ne treba raditi i govoriti kao oni koji spavaju. n a i m e prevariše dječaci, koji su se trijebili od ušiju, rekavši:
„ Š t o s m o vidjeli i uhvatili, to s m o ostavili, a što n i s m o niti
8. ( D 8 9 ) B u d n i imaju j e d a n i zajednički svijet. vidjeli niti uhvatili, to n o s i m o . "
56 57
27. ( D 8 1 ) Pitagora v o đ a lažljivaca. 39. ( D 3 1 A ) P r o m j e n e vatre: najprije m o r e , a od m o r a p o l o v i n a
zemlja, a druga p o l o v i n a užareni zrak.
28. ( D 1 0 8 ) Od kolikih sam č u o učenja (logose), nijedan nije do
šao do t o g a da bi spoznavao da je m u d r o s t od svega odvo 40. ( D 3 1 B ) Zemlja k a o m o r e se razlijeva i odmjeruje se p r e m a
jena. i s t o m logosu ( z a k o n u ) kakav bijaše prije n e g o p o s t a d e z e m
ljom.
29. ( D 1 0 1 ) Ja sam istražio s a m o g a sebe.
4 1 . ( D 9 0 ) Sve je zamjena za vatru i vatra za sve b a š k a o r o b a
30. ( D l 16) S v i m ljudima d a n o je da spoznaju sami sebe i da bu za zlato i zlato za robu.
du r a z u m n i .
4 2 . ( D 7 6 ) V a t r a živi od smrti zemlje, zrak živi od smrti vatre,
31. ( D l 14) O n i koji s r a z u m o m govore, treba da se pokazuju v o d a živi od smrti zraka, a zemlja (od smrti) v o d e .
j a k i m a u o n o m e što je svima zajedničko baš kao država u
z a k o n u i m n o g o j a č i m a , j e r sve ljudske zakone hrani j e d a n 43. ( D 1 0 0 ) Godišnja doba, koja sve d o n o s e .
božanski. Ovaj je naime toliko m o ć a n koliko h o ć e i dovoljan
je svima i nadmašuje (sve). 44. ( D 9 4 ) Helije n e ć e prekoračiti svoje mjere, inače će ga pro
naći Erinije, p o m o ć n i c e Pravde.
32. ( D 1 1 3 ) R a z u m j e svima zajednički.
45. ( D 1 2 0 ) G r a n i c e z o r e i večeri su Veliki Medvjed i n a s u p r o t
33. ( D 1 1 2 ) R a z b o r i t o misliti je najveća vrlina, a m u d r o s t je isti V e l i k o m Medvjedu granica v e d r o g Zeusa.
nu govoriti i raditi p r e m a prirodi slušajući j e .
46. ( D 9 9 ) Da n e m a sunca, bila bi n o ć što se ostalih zvijezda tiče.
34. ( D 9 3 ) G o s p o d a r , čije je proročište u Delfima, niti govori niti
skriva n e g o nagovještava. 47. ( D 3 ) S u n c e je široko j e d n u ljudsku stopu.
se.
38. ( D 3 0 ) Ovaj k o z m o s (red svijeta), isti za sve, nije u č i n i o ni
j e d a n od b o g o v a niti od ljudi, n e g o bijaše uvijek i jest i bit
52. ( D 8 4 a ) Mijenjajući se o d m a r a se.
će vječno živa vatra, koja se po mjerama (periodički) pali i
po mjerama gasi.
53. ( D 8 4 b ) N a p o r je trpjeti iste i pokoravati im se.
58 59
54. ( D 4 1 ) J e d n o j e n a i m e m u d r o s t : spoznavati d u h o v n u m o ć ko 68. ( D U O ) Ljudima nije bolje da im biva sve što žele.
ja upravlja sve kroz sve.
69. ( D l l l ) Bolest učini zdravlje u g o d n i m i d o b r i m , glad - sitost,
5 5 . ( D 7 8 ) Ljudsko b i ć e n e m a m o ć spoznaje, a b o ž a n s k o ima. umor - odmor.
57. ( D 8 3 ) Najmudriji čovjek p o k a z a t će se n a s p r a m b o g u kao 71. ( D 2 3 ) I m e Pravde ne bi poznavali kad ne bi bilo nepravde.
m a j m u n , i u m u d r o s t i i u ljepoti i u s v e m u o s t a l o m .
72. ( D 6 1 ) M o r e : v o d a najčistija i najprljavija: r i b a m a pitka i spa
5 8 . ( D 7 9 ) Čovjek je djetinjast p r e d b o ž a n s t v o m k a o s t o j e i dijete sonosna, a ljudima nepitka i p o g u b n a .
pred čovjekom.
73. ( D 9 ) Magarci bi radije izabrali slamu n e g o zlato.
59. ( D 7 0 ) Ljudska su mišljenja dječje igračke.
6 5 . ( D 1 2 1 ) D o b r o bi učinili Efežani da se svi odrasli r e d o m obje 79. ( D l l ) Sve što g m i ž e tjera na pašu udarac.
se i n e d o r a s l i m a ostave grad, koji H e r m o d o r a , svoga najbo
ljeg čovjeka, protjeraše g o v o r e ć i : „ N e k a niti j e d a n od nas ne 80. ( D 1 2 5 ) I miješano piće rastavlja se ako se ne m u ć k a .
b u d e najbolji, inače n e k a b u d e najbolji drugdje i m e đ u dru
gima." 8 1 . ( D 5 1 ) Ne shvaćaju kako se sa s o b o m slaže o n o stoje različ-
n o : (to j e ) unatrag o k r e n u t a harmonija kao k o d luka i lire.
66. ( D 4 4 ) N a r o d treba da se b o r i za z a k o n baš kao za utvrdu
(grada). 82. ( D 4 8 ) L u k u je dakle i m e život, a djelo (njegovo) smrt.
60 61
84. ( D 8 0 ) A treba znati da je rat sveopća pojava, da je pravda 98. ( D 2 9 ) P l e m e n i t i ljudi izabiru sebi j e d n o umjesto svega dru
b o r b a i da sve nastaje kroz b o r b u i po nuždi. g o g a - vječnu slavu umjesto prolaznih stvari, a svjetina je
zasićena baš k a o stoka.
85. ( D 5 3 ) Rat je otac svega i svega kralj, j e d n e je p o k a z a o kao
b o g o v e , druge kao ljude, j e d n e je učinio r o b o v i m a , a druge 99. ( D 2 0 ) Rodivši se h o ć e da žive i da imaju s m r t n e s u d b i n e - ili
slobodnima. bolje: da se odmaraju - i ostavljaju djecu odakle opet nastaju
s m r t n e sudbine.
86. ( D 2 7 ) K a d ljudi umru, čeka ih o n o č e m u se ne nadaju niti
slute. 100. ( D 1 0 3 ) Na o b o d u kruga zajednički su p o č e t a k i svršetak.
87. ( D 2 8 A ) ( S a m o j e ) mnijenje o n o što najpouzdaniji čovjek spo 101. ( D 2 4 ) U A r e s o v u poslu ( r a t u ) p o g i n u l e časte b o g o v i i ljudi.
znaje i čuva.
102. ( D 1 1 5 ) Duši je svojstven l o g o s koji s a m sebe uvećava.
88. ( D 8 6 ) Z b o g nevjerovanja izmiče pa se ne spoznaje.
103. ( D 3 6 ) D u š a m a je smrt postati v o d o m , a v o d i je s m r t postati
89. ( D 2 8 B ) Pravda će zgrabiti graditelje i svjedoke laži. zemljom. Od zemlje postaje v o d a a od v o d e duša.
9 1 . ( D 2 1 ) S m r t je koliko budni gledamo, a san koliko spavajući 105. ( D 4 3 ) Obijest treba gasiti više n e g o p o ž a r .
(gledamo).
106. ( D 8 5 ) T e š k o je boriti se s p o ž u d o m j e r što h o ć e kupuje na
92. ( D 2 6 ) Čovjek u noći pali sebi svjetlo kad mu se ugasi vid. štetu duše.
D o k živi dotiče se m r t v o g a u snu, a b u d a n dotiče se o n o g a
koji spava. 107. ( D 1 1 7 ) K a d je čovjek pijan, vodi ga n e d o r a s l o m o m č e , a on
tetura ne osjećajući k a m o h o d a j e r i m a v l a ž n u dušu.
93. ( D 7 5 ) I oni koji spavaju radnici su i suradnici o n o g a što se
zbiva u k o z m o s u . 108. ( D 9 5 ) Neznanje je bolje sakrivati, ali je teško u raspušteno-
sti i pri vinu.
94. ( D 6 2 ) Besmrtni - smrtni, smrtni - besmrtni, život ovih je
smrt onih, a život o n i h smrt ovih. 109. ( D 7 7 ) D u š a m a je radost ili smrt da b u d u vlažne.
95. ( D 8 8 ) J e d n o isto je u nama: živo i mrtvo, b u d n o i spavajuće, 110. ( D 1 1 8 ) Suhi je sjaj najmudrija i najbolja duša.
m l a d o i staro. Jer to, promijenivši se, jest o n o , i o n o opet
promijenivši se, jest to. 111. ( D 6 3 ) Postaju b u d n i čuvari živih i mrtvih.
96. ( D 5 2 ) Životni vijek je dijete koje se zabavlja igrajući k o c k e : 112. ( D 9 8 ) D u š e udišu mirise u H a d u .
kraljevstvo djeteta.
113. ( D 7 ) Kad bi sve stvari postale dim, (tada) b i s m o n o s o m m o
gli i raspoznavati.
97. ( D 2 5 ) Slavnije smrti dobivaju veće nagrade.
63
62
114. ( D 1 1 9 ) Karakter j e čovjeku sudbina ( d a i m o n ) . Konkordancija
115. ( D 1 4 ) N e s v e t o je uvođenje u misterije kako je uobičajeno (U koloni o z n a č e n o j s D-K je numeracija fragmenata u Diels-
k o d ljudi. -Kranzovu izdanju, a u k o l o n i s o z n a k o m Hr. numeracija u ovoj
ediciji.)
116. ( D 1 5 ) K a d ne bi D i o n i z u radili svečan o p h o d i pjevali pjesmu
s p o l n o m u d u (falosu), postupili bi v e o m a bestidno. Isti je D-K Hr. D-K Hr. D-K Hr. D-K Hr.
n a i m e H a d i D i o n i z , k o j e m u u čast mahnitaju i slave lenej- 1 1 32 118 64B 120 96 90
sku svetkovinu. 2 3 33 67 65 121 97 62
3 47 34 2 66 122 98 112
117. ( D 5 ) O n i koji se z l o č i n o m kaljaju nastoje se čistiti n o v o m 4 35 11 67 124 99 46
krvlju. To je k a o ako bi se n e t k o , ušavši u blato, b l a t o m 5 117 36 103 68 100 43
prao. A k o bi ga n e t k o od ljudi o p a z i o gdje tako radi smatrao 6 48 37 75 69 101 29
bi ga ludim. I takvim se b o ž j i m kipovima m o l e kao kad bi 7 113 38 25 70 59 101a 16
t k o razgovarao sa z g r a d a m a ne imajući p o j m a što su b o g o v i 8 78 39 63 71 5 102 70
i heroji. 9 73 40 19 72 6 103 100
10 125 41 54 73 7 104 60
118. ( D 3 2 ) J e d n o , koje je j e d i n o m u d r o , n e ć e i h o ć e da se naziva 11 79 42 22 74 14 105 24
i m e n o m Zeus. 12 50 43 105 75 93 106 21
13 74 44 66 76 42 107 17
119. ( D 6 4 A ) S v e m i r o m upravlja g r o m . 14 115 45 36 77 109 108 28
15 116 46 78 55 109
120. ( D 6 4 B ) (Vatra) r a z u m o m o b d a r e n a . 16 123 47 13 79 58 110 68
17 4 48 82 80 84 111 69
121. ( D 6 5 ) (Vatra j e ) oskudica i sitost. 18 9 49 64 81 27 112 33
19 18 50 37 82 56 113 32
122. ( D 6 6 ) K a d n a d o đ e vatra, sve će rastaviti (suditi) i pograbiti. 20 99 51 81 83 57 114 31
21 91 52 96 84a 52 115 102
123. ( D 1 6 ) K a k o bi n e t k o m o g a o ostati sakriven pred o n i m što 22 10 53 85 84b 53 116 30
nikad ne zalazi? 23 71 54 83 85 106 117 107
24 101 55 15 86 88 118 110
124. ( D 6 7 ) B o g j e : dan-noć, zima-ljeto, rat-mir, sitost-glad. Mije 25 97 56 23 87 61 119 114
nja se baš k a o što ulje kad se miješa s mirodijama d o b i v a 26 92 57 20 88 95 120 45
i m e p o mirisu svake pojedine. 27 86 58 76 89 8 121 65
28A 87 59 77 90 41 122
125. ( D I O ) V e z e : cjelina i necjelina, s l o ž n o i n e s l o ž n o , skladno i 28B 89 60 104 91 51 123 12
n e s k l a d n o , i iz svega j e d n o i sve iz j e d n o g a . 29 98 61 72 92 35 124 126
30 38 62 94 93 34 125 80
126. ( D 1 2 4 ) Najljepši je sistem svijeta ( k o z m o s a ) k a o hrpa na 31A 39 63 111 94 44 126 49
s u m c e n a b a c a n o g smeća. 31B 40 64A 119 95 108 129 26
64 65
Damir Barbarić
Parmenid
69
68
gonija", i z v o r n o o č i t o znatno duži i obuhvatniji od prvoga, ostaje u p i t n a - predaja n e o p l a t o n i z m a , počinjući v e ć s P l o t i n o m s a m i m ,
n a m skrajnje fragmentaran i svaki pokušaj n e k e temeljite rekon i to o s o b i t o u o s l o n c u na čuveni fragment 3, vidi „ b i ć e " u Par
strukcije susreće se tu s nerazrješivim teškoćama. m e n i d a kao nešto b i t n o duhovno, ili p a k s „ d u h o m " ( ν ο υ ς ) sa
m i m istovjetno. T a k o će naprimjer na t o m tragu C o r n f o r d u Par
m e n i d u prepoznati „ p r a o c a idealizma", a Stenzel će u njega n a ć i
Nauk čak anticipaciju o s n o v n o g a stava kritičke filozofije, t o g n a i m e da
čovjek konstituira svijet t i m e što ga misli. Od t o g a nisu d a l e k o
Ovdje se, s h o d n o naravi i svrsi edicije, n e ć e m o upuštati u pokušaj ni svi pokušaji da se bit P a r m e n i d o v e filozofije, k a o i narav sa
interpretacije, koji bi i onako, h o ć e li biti ozbiljan i temeljit, zahti m o g njegova „ b i ć a " , razumije i p r o t u m a č i k a o stvar logike, koja
j e v a o p o z a m a š n u zasebnu knjigu. D o v o l j n o će biti ovdje tek na je u njega doduše t e k u svojemu začetku, ali ipak v e ć m j e r o d a v n o
značiti n e k e od o s n o v n i h p r o b l e m a s kojima se svaka takva in upravlja i vodi cjelokupan put mišljenja (tako u o s n o v i v e ć R e i n -
terpretacija m o r a suočiti i potražiti nekakvo njihovo razrješenje, hardt, zatim Verdenius, te o s o b i t o C a l o g e r o ) .
p r o b l e m a , uostalom, s kojima se već desetljećima bori svaki zah T e š k o , m e đ u t i m , da ovako apstraktno suprotstavljena alter
tjevniji i relevantniji pokušaj dohvaćanja o n o g a b i t n o g u ovdje nativa „materijalno ili spiritualno" u o p ć e d o p u š t a zadovoljavajući
p r e v e d e n i m fragmentima P a r m e n i d o v a djela. P r i t o m ć e m o se o d g o v o r . V e ć je i sam B u r n e t s v o j e d o b n o b i o prisiljen prihvatiti
ograničiti na sažeto referiranje relevantnih stavova i diskusija iz- t o d a j e „ u P a r m e n i d o v o vrijeme o n o netjelesno bilo j o š uvijek
nesenih u dosadašnjem istraživanju i tumačenju P a r m e n i d a . Izri n e p o z n a t o " , kao što u o s t a l o m i Zeller nalazi s h o d n i m u p o z o r i t i
čitu vlastitu refleksiju ostavljamo pak primjerenijoj prigodi. da je „razlikovanje tjelesnoga i netjelesnoga njemu ne t e k strano,
n e g o i nespojivo s čitavim njegovim stajalištem". No ako je d o i s t a
tako, a ispravnost tih uvida doista nije m o g u ć e sporiti, tada je i
A) Prava narav Parmenidova „bitka" odnosno „bića"
„tjelesnost" i „netjelesnost" (dakle t a k o shvaćena „ d u h o v n o s t " )
Aristotel je b i o prvi koji je (De caelo 2 9 8 b ) ustvrdio da Parmenid, j e d n a k o slabo pogađajuća karakteristika P a r m e n i d o v a „ b i ć a " , a
o d n o s n o preciznije „ o n i o k o P a r m e n i d a " , poznaju s a m o i j e d i n o n e k a prava i uistinu odgovarajuća imala bi se o č i g l e d n o potražiti
osjetilno biće. Od tada nadalje ne prestaju pokušaji da se o n o što t e k negdje s o n u stranu od takve r a z d i o b e i od nje izvornije. Č i n i
Parmenid naziva „ b i ć e m " (τό έόν) poistovjeti s nečim materijalnim, se da baš n e k a k o u t o m pravcu upućuje naprimjer i E u g e n F i n k
osjetilnim, tjelesnim i protegnutim. J o h n B u r n e t nije se štoviše (Grundfragen der antiken Philosophie, W u r z b u r g , 1985, str. 2 0 1
ustručavao u P a r m e n i d u prepoznati „ o c a materijalizma", kao što id.):
naprimjer Uberweg-Praechter bez m n o g o oklijevanja njegovo „ b i „ P r e š u t n o se pretpostavlja da P a r m e n i d h o ć e zaključiti što bi
ć e " označuju kao „ p r o s t o r ispunjajuću i p r o s t o r n o o g r a n i č e n u ma to o n d a zapravo b i o bitak na biću, čini ga se tako r o d o n a č e l n i k o m
su". J e d n a k o o d l u č n o zastupa takvo shvaćanje P a r m e n i d a i Zel metafizike. Ali P a r m e n i d o v o pitanje ο bitku ne cilja n i k a d na bi-
ler, nalazeći p r i t o m - u svojoj temeljnoj aristotelijansko-hegelijan- ćevnost bića, ne na n a č i n e i ustroje bitka koji pridolaze stvarima,
skoj maniri - u t o m e i svojevrsni dokaz primitivnosti i nesavrše p r o l a z n o m e , upojedinjenome i p o j a v n o m e . Nije bitak na mnogome
7
nosti P a r m e n i d o v a mišljenja (Zeller-Nestle 1 9 2 3 , str. 6 9 8 ) : „Nje njegov p r o b l e m , n e g o bitak kao arche, k a o izvor m n o g i h bitku-
g o v o biće nije nikakav metafizički pojam, bez ikakave osjetilne j u ć i h stvari, koje su za njega o n o što se pričinja, ta dokounta. Pre
primjese, v e ć j e d a n pojam koji se najprije razvio iz. zora te tragove vladavajuća interpretacija P a r m e n i d a u z i m a njegov temeljni p o
t o g porijekla j o š j a s n o nosi na sebi." Oprezniji je p a k Holscher, j a m o n o g eon tako kao da bi to bila j e d n a jedina stvar. K a ž e se
koji ustvrđuje tek da P a r m e n i d biću, ,,i pri svoj odlučnosti s k o j o m onda, r e c i m o , da uistinu ne postoji m n o g o stvari, n e g o u p r a v o sa
ga odvaja od osjetilnosti", ipak očito pridaje predikat protežnosti. mo j e d n a , j e d n a jedina, to eon, u sebi zatvorena, j e d i n s t v e n a kugla
U razlici spram Aristotelove p r o s u d b e - p o u z d a n o s t koje je i bitka; da n e m a u o p ć e nastajanja i prolaženja, v e ć s a m o n e p o m i č
inače n a k o n Chernissovih kritičkih istraživanja postala s p o r n a i na vječna sadašnjost-prisutnost; da s a m o u ljudskim p r e d o d ž b a -
70 71
ma, p o s t a v k a m a , mnijenjima, i m e n i m a postoji nešto t a k v o k a o s e p a k b e z kolebanja vraća Diels-Kranzovu prijevodu: „ D e n n
m n o š t v o i postajanje i prolaženje; da u istini stoji sve m i r n o i j e s t dasselbe ist E r k e n n e n u n d S e i n " .
j e d n o , d o k ljudi u o b m a n i mniju k a k o postoji m n o g o stvari i mi- H e i d e l ( O n certain fragments of the presocratics, Proc. Amer.
j e n a v r e m e n a . Individuacija i p r o l a z n o s t da su utvare ljudi. [..] Acad. of Arts and Sciences 48, 1913, str. 720) je s v o j e v r e m e n o
No k a k o se P a r m e n i d o v temeljni pojam o n o g eon m o r a pri- predlagao da se u fragmentu ispred είναι u m i s l i m a d o m e t n e
m j e r e n o shvatiti? T o j e j e d n o teško pitanje, n a koje n e m a m o smje- νοεΐν, dakle u smislu: „ o n o isto j e mišljenje i misliti da j e s t " , što
sta pri ruci neki siguran o d g o v o r . [...] K a d o n o eon, u k o l i k o biva bi u o s n o v i značilo da u o p ć e s a m o biće m o ž e biti mišljeno. Slično
mišljeno k a o izvor, kao physis, p r e v e d e m o s 'bitak', tad je to za- t o m e p o k u š a o je stavak razumjeti i H e r m a n n Frankel (Dichtung
p r a v o j e d a n izraz iz neprilike, koji je v e o m a nedostatan; j e r ο bit und Philošophie des fruhen Griechentums, M i i n c h e n , 3 1 9 6 2 , str.
ku g o v o r i m o ipak i u izričitoj razlici s p r a m bića, i to u metafizici, 4 0 8 ) : „ P a r m e n i d o v j e bitak dakle o d p o č e t k a k o n c i p i r a n k a o svjes
gdje je bitak b i ć a središnjom t e m o m . Ali k a d bitak biva mišljen i ni bitak, te n e m a nikakva d r u g o g istinskog znanja do o n o g a u
pojmljen k a o arche, tad i m a svoj sasvim drukčiji smisao. I njega k o j e m bitak sebe sama kao bitak razumijeva." N o sva u p i t n o s t
je teško naznačiti." i a n a k r o n o s t o v a k v o g tumačenja bjelodana je zacijelo s a m a po
sebi.
S druge je strane Riezler (str. 60) - oslanjajući se o č i g l e d n o
B) „Istovjetnost mišljenja i bitka"
u osnovi na H e i d e g g e r o v e pokušaje o k o razumijevanja P a r m e n i d a
Uz g o r e raspravljani općeniti p r o b l e m svake interpretacije Par - s p r a v o m u p o z o r i o na to da je uvjet svakog zadovoljavajućeg
m e n i d a najuže j e v e z a n a p o t e š k o ć a o k o razumijevanja, p a v e ć p r o t u m a č e n j a o v o g tako s p o r n o g stavka neki p r e t h o d n i o d g o v o r
i s a m o g i s p r a v n o g prevođenja s p r a v o m č u v e n o g fragmenta 3: na „ d v a pretpitanja: što u P a r m e n i d a znači νοεΐν, što znači τό
... τό γ ά ρ α υ τ ό νοεΐν εστίν τε και είναι. T e š k o je ne složiti se s α ύ τ ό ? " No pitanjem ostaje da li je sam uspio dati zadovoljavajuće
R e i n h a r d t o m , kad ustvrđuje (str. 77) d a u p r a v o „ n a t o m j e d n o m razjašnjenje fragmenta, n a k o n što se odvažio na radikalnu tezu
stavku p o č i v a čitava njegova filozofija". J e d n a k o je t a k o opravda da J e d n a k o tako m a l o o n o p r v o znači mišljenje kao i o n o d r u g o
no o d a v n o i od m n o g i h u o v o m e do krajnosti s a ž e t o m t e m e l j n o m identitet". N j e g o v je n a i m e o d g o v o r u osnovi ovaj (str. 6 6 ) : „ B i t a k
P a r m e n i d o v u stavku p r e p o z n a t a najodsudnija postavka cjelokup je uvijek bitak spoznavanja, a spoznavanje je spoznavanje bitka.
ne povijesti filozofije: — n a č e l n a p o d l o g a izgradnje k a k o filozofij S t o g a su oboje skupa j e d n o i isto." T e š k o ipak da o v a k o pojed
ske teologije Aristotelove, t a k o i spekulativnih sustava takozva nostavljena tvrdnja o d g o v a r a težini stvari ο kojoj je riječ.
n o g o b j e k t i v n o g idealizma, od P l o t i n a do Hegela, te na k o n c u sa Zacijelo je korak dalje na i s t o m e p u t u - j e d n a k o b j e l o d a n o
me ideje t r a n s c e n d e n t a l n e filozofije, koja doista stoji u o s n o v i cje oslonjen na H e i d e g g e r a - u č i n i o V o l k m a n n - S c h l u c k , p r e v o d e ć i sa
l o k u p n e novovjeke filozofije. No što taj stavak zapravo znači u svoje strane vodeći P a r m e n i d o v stav n a o k o p o s v e t r a d i c i o n a l n o :
s a m o g a P a r m e n i d a i k a k o ga u o p ć e pročitati, ο t o m e n e p r e s t a n e „ D e n n dasselbe sind D e n k e n u n d Sein", te obrazlažući ga nasta
rasprave traju j o š o d P l a t o n o v i h d a n a p a sve d o danas. S a b e r i m o vivši z n a t n o originalnije:
ovdje s a m o u o s n o v n i m crtama novije smjerove interpretacije. „ O n o τε και upućuje na nerazrješivost sveze mišljenja i bitka.
Diels j e fragment p r e v e o j e d n o s t a v n o : , j e r o n o isto j e mišlje- Stanje stvari koje P a r m e n i d ovdje dovodi do riječi valja razumjeti
nje i bitak". Zeller je naprotiv inzistirao na t o m e da se umjesto u o n o m smislu u kojem ga je r a z u m i o P a r m e n i d . Ta je zadaća
εστίν m o r a čitati o r t o t o n i r a n o εστίν, u smislu potencijalnosti, te teška, j e r se tu lako u n o s e p r e d o d ž b e kasnijih izlaganja o d n o s a
t o m e s h o d n o prevesti: , j e r o n o isto j e o n o što m o ž e biti mišljeno i z m e đ u mišljenja i bitka. Stavak ne kazuje - kao H e g e l - da se
i što m o ž e biti", u č e m u mu se pridružuje i Burnet, te u najnovije b i t a k sastoji u o n o m e mišljenom mišljenja koje sebe s a m o misli.
vrijeme j o š H o l s c h e r ( " d e n n dasselbe k a n n gedacht w e r d e n u n d On t a k o đ e r ne kazuje - k a o P l a t o n - da bitku pripada b i t n o us
s e i n " ) , T a r a n ("for t h e s a m e t h i n g c a n b e t h o u g h t and c a n exist") trojstvo mišljenja, n a i m e nadosjetilna narav. Stavak ne kazuje ni
i B o r m a n n ("dasselbe k a n n g e d a c h t w e r d e n u n d s e i n " ) . H e i t s c h šta ο bitku, već kazuje nešto ο o n o m e νοεΐν, ο mišljenju: mišljenje
72 73
p r e m a svojoj naravi pripada bitku. U riječi τό α υ τ ό do izraza do N a k o n toga pretežni se dio relevantne interpretacije P a r m e
lazi bitna pripadnost mišljenja bitku." ( K . - H . Volkmann-Schluck, nida dalje odvija u svojem b i t n o m i o d l u č u j u ć e m aspektu u p r a v o
Die Philosophie der Vorsokratiker, Wurzburg, 1992, str. 71 i d.) u sve dubljem sagledavanju unutrašnjega jedinstva i supripadno-
sti obaju dijelova, o n o g ο „ i s t i n i " i o n o g ο „ m n i j e n j u " . T a k o će
naprimjer 1953. v e ć posve samorazumljivim zazvučati o s n o v n i
C) Odnos dvaju dijelova „spjeva"
stav v a ž n o g a S c h w a b l o v a članka „ B i t a k i d o k s a u P a r m e n i d a "
Za razliku od prvoga dijela, o k o kojeg se svi tumači slažu b a r e m (str. 5 2 ) : „Pitanje ο bitku ne da se riješiti b e z pitanja ο d o k s i . "
u t o l i k o da je u njemu P a r m e n i d iznio vlastiti nauk, nesuglasje Tri su bitna dijela P a r m e n i d o v a teksta iz tumačenja kojih se
vlada o k o odredbe pravoga značenja i uloge drugoga dijela cjeline ponajprije dade zadobiti mjerodavan uvid u pravu narav m e đ u
spjeva, o n o g a u kojem se izlažu mnijenja smrtnika, i to zacijelo s o b n o g o d n o s a dvaju dijelova spjeva. J e d a n je k o n a c 8. fragmenta,
ne s a m o z b o g toga što n a m je p r e d a n u tako b e z n a d n o s k r a ć e n o m u k o j e m u je riječ ο porijeklu „varava p o r e t k a " riječi kojima b o
i f r a g m e n t i r a n o m stanju. V e ć i n a starijih interpreta njegov je sa ginja izlaže mnijenja smrtnika, drugi je cjelokupan tekst p r o e m i -
držaj shvaćala u tolikoj mjeri različitim od o n o g a ο č e m u govori ja, u v o d a u spjev, koji prikazuje p u t „čovjeka z n a l c a " k boginji sa
prvi dio da naprosto nije htjela ni m o g l a prihvatiti m o g u ć n o s t ko moj, d o k je k o n a č n o treći fragment 12, koji opisuje n e p o z n a t u b o
je su se očito bili držali v e ć Aristotel, Teofrast i Plutarh, n a i m e ginju u sredini k o z m o s a što „upravlja svime, začinjući k a k o o m r a
m o g u ć n o s t toga da i u d r u g o m e dijelu P a r m e n i d izlaže ustvari ž e n o rađanje tako i sparivanje". S m a t r a m o da s a m o d o s t a t n o m
ipak vlastite stavove. interpretacijom svakog od tih dijelova teksta, i cjeline svih njih
T a k o je naprimjer Diels bio mišljenja da je P a r m e n i d u t o m zajedno, m o ž e m o zadobiti dostatnu spoznaju ο o n o m e najdubljem
d r u g o m e dijelu naprosto ekletički sakupio najrazličitija naučava- P a r m e n i d o v a mišljenja, te dovesti č u v e n e i m n o g o diskutirane is
nja svojih prethodnika i suvremenika, kako bi tim kritičkim pre kaze ο s a m o m biću, j e d n o m , v j e č n o m , n e p o m i č n o m , uz sve ostalo
gledom mogućih neistina pružio učenicima građu za uvježbavanje i što je ο njemu u središnjem o s m o m fragmentu k a z a n o . P o đ e li
p r i p r e m u shvaćanja j e d i n e prave istine, iskazane u p r v o m e dijelu. se, t o m e nasuprot, kako je često u dosadašnjim t u m a č e n j i m a to
Drugi su tumači prosudili ulogu drugoga dijela slično Dielsu, bio slučaj, o d m a h od „ z n a k o v a " p o d kojima se P a r m e n i d u uka
smatrajući m e đ u t i m kako je njegova zaprava svrha bila u pole zuje biće, stojimo u stalnoj opasnosti da i n e h o t i c e t a m o i z n a đ e m o
mici s drugim „ š k o l a m a " , poglavito s pitagorejcima ili H e r a k l i t o m tek primitivne i nedomišljene r u d i m e n t e „ l o g i k e " , „ m e t a f i z i k e " ,
i njegovim sljedbenicima. „ o n t o l o g i j e " , kako s m o to bili vidjeli na s a m o m e p o č e t k u o v o g a
Zeller je pak, u djelomičnoj razlici s p r a m svih takvih shva uvoda.
ćanja, b i o uvjeren da čitava P a r m e n i d o v a „fizikalna teorija i m a
p u k o hipotetičko značenje" te da „ n a m h o ć e pokazati kako bi svi
D) Proemij
j e t pojava izgledao kad b i s m o ga smjeli držati za nešto zbiljsko"
( 7 1 9 2 3 , str. 725). 6
Nestle je j o š ( k o d Zellera , str. 736) cjelokupnu metaforiku uz
Sva n a m ta navedena „objašnjenja" danas već m o g u izgledati laznoga putovanja k vratima dana i noći i k boginji istine shva
n a p r o s t o smiješnima i očitovati filozofijsku historiografiju d r u g o g ć a o kao p u k u izvanjsku „ o d o r u " ( E i n k l e i d u n g ) , kao što je i prije
dijela prošloga i početka našega stoljeća u j e d n o m ne baš osobito njega Diels b i o tvrdio da P a r m e n i d o v „ r a c i o n a l i z a m d o p u š t a j o š
blistavom svjetlu. Ipak, trebalo je čekati sve do 1916. da Rein- s a m o vanjskoj formi mistike da na nj djeluje, sadržaju p a k više
hardt u svojoj zasluženo cijenjenoj knjizi uvjerljivo ospori sve ta n e " . No od istraživanja Frankela, Deichgrabera i B o w r e , prije svih
kve n a z o r e i energično u p o z o r i na to da je i u d r u g o m e dijelu, ostalih, neprijepornim se p o k a z a l o značenje što ga cjelokupna ta
baš kao i u p r v o m , za P a r m e n i d a sadržana istina, što se dovoljno takozvana metaforika i m a za rasvjetljenje smisla c j e l o k u p n o g
j a s n o očituje v e ć i u činjenici da se objava sadržaja prvoga i dru ostaloga spjeva. P r i t o m nisu rijetke i zaslužuju najveću p o z o r n o s t
g o g a dijela zbiva na usta iste boginje. tvrdnje da se sadržaj proemija dade shvatiti poglavito kao j e d n o
74 75
religijsko ( R e i n h a r d t , B o w r a , V e r d e n i u s ) ili p a k mističko (Mans-
Bibliografski dodatak
feld) iskustvo.
T r a d i c i o n a l n o m t u m a č e n j u Seksta E m p i r i k a (Adv. math., V I I
l l l s q . ) , p r e m a k o j e m u s u kotači kola, kojima u u v o d u P a r m e n i d I. Izdanja (kronološkim slijedom)
putuje u smjeru sunca, uistinu alegorija za uši, s u n č e v e djeve p a k Brandis, Chr. Α.: Commentationum Eleaticarumpars I, Xenophanis,
Parmenidis et Melissi doctrina e propriis philosophorum reliquiis
za osjetilo vida, boginja P r a v d a za n e p r e v a r n i u m , a konji o d n o s exposita. Altona, 1813, str. 85-182.
n o k o b i l e z a b e z u m n e d u š e v n e porive, danas j a m a č n o nitko više Karsten, S.: Parmenidis Eleatae carminis reliauae. Amsterdam,
n e pripisuje vjerodostojnost. P o s v e j e o č i g l e d n o n a i m e d a j e t o 1835.
S e k s t o v o tumačenje inspirirano r a n o m s t o i č k o m platonizirajućom Stein, H.: Die Fragmente des Parmenides περί φύσεως. Svmbola phi-
alegorezom. lologorum Bonnensium in honorem F. Ritschelii coll. Lipsiae,
J e d n a k o tako nitko, o s i m z a č u d o Boedera, ne dijeli njegov 1864-1867, str. 763-806.
stav da su boginja koja prihvaća P a r m e n i d a i objavljuje mu istinu Diels, H.: Parmenides' Lehrgedicht. Berlin, 1897.
i P r a v d a uistinu j e d n a te ista boginja. O p ć e n i t o je pitanje ο iden Riezler, K.: Parmenides. Frankfurt am Main, 1934. (2. erg. Aufl.
1970)
titetu triju boginja koje se j e d i n e spominju u s a č u v a n o m e dijelu
Albertelli, P.: Gli Eleati. Testimonianze e frammenti. Bari, 1939.
spjeva na ključnim mjestima, njihova e v e n t u a l n a istovjetnost,
razlika, te narav m e đ u s o b n o g odnošenja, pitanje koje ni do danas Beaufret, J.: Le poeme de Parmenide. Pariš, 1955.
nije našlo zadovoljavajuće razjašnjenje. No to i tako vrijedi tako Untersteiner, M.: Parmenide. Testimonianze e frammenti, Introdu-
reći z a sve što n a m j e o d P a r m e n i d a povijesno p r e d a n o . zione, traduzione e commento. Firenze, 1958.
Taran, L.: Parmenides. A text with translation, commentarv, and
G o t o v o u rezignaciji p r i z n a o je j e d n o m P l a t o n na usta Sokra-
critical essavs. Princeton, New Jersev, 1965.
tova: „ P a r m e n i d mi se čini, po onoj H o m e r o v o j , 'štovanja vrije
Holscher, U.: Parmenides. Vom Wesen des Seienden. Herausgege-
d a n ' te ujedno 'i strašan'. Susreo s a m zaista t o g m u ž a p o s v e m l a d
ben, ubersetzt und erlautert. Frankfurt am Main, 1969.
p o s v e stara, i u k a z a mi se da sadrži neki b e z d a n skroz n a s k r o z
Bormann, K.: Parmenides. Untersuchungen zu den Fragmenten.
p l e m e n i t . B o j i m se dakle da ne s a m o da n e ć e m o shvatiti o n o što
Hamburg, 1971.
j e z b o r i o n e g o i d a ć e j o š više ostati n e z a m i j e ć e n o što t o n a u m u
Heitsch, E.: Parmenides. Die Anfange der Ontologie, Logik und Na-
imajući ih je izrekao..." (Theaet. 183e5-184a3). turuiissenschaft. Die Fragmente herausgegeben, ubersetzt und
J e d n a k o m se d o j m u zacijelo ne m o ž e oteti ni neki današnji erlautert. Miinchen, 1974.
ozbiljan filozofijski susret s P a r m e n i d o m . Coxon, A. H.: The fragments of Parmenides. A critical text with in-
troduction, translation and commentarv. Assen/Maastricht, 1986.
76 77
Heitsch, Ε.: Gegenuiart und Evidenz bei Parmenides. Aus der Pro-
blemgeschichte der Aeguivokation. Wiesbaden, 1970.
Holscher, U.: Grammatisches zu Parmenides. Hermes 84, 1956, str.
385-97.
Jantzen, J.: Parmenides zum Verhaltnis von Sprache und Wirhlich-
keit. Munchen, 1976.
Kahn, Ch. H.: The Thesis of Parmenides. Revieui of Metaphysics 22,
1969, str. 700-24.
Mansfeld, J.: Die Offenbarung des Parmenides und die menschliche
Welt. Assen, 1964.
Mourelatus, A. P. D.: The Route of Parmenides. New Haven and
London, 1970.
Owen, G. E. L.: Eleatic questions. Class. Quart. 54, 1960, str.
84-102.
Reinhardt, K.: Parmenides und die Geschichte der griechischen Phi
losophie. Bonn, 1916 ( 2 1959, 3 1977).
Schwabl, H.: Sein und Doxa bei Parmenides. Wiener Studien 66,
PARMENID
1953, str. 50-75.
Schvvabl, H.: Hesiod und Parmenides. Zur Formung des parmeni-
deischen Prooimions (28 Β 1). Rheinisches Museum 106, 1963,
str. 134-42.
Verdenius, W. J.: Parmenides. Some comments on his poem. Gro Fragmenti Parmenidova djela
ningen, 1942. (Pretisak: Amsterdam, 1964)
Woodbury, L.: Parmenides on names. Harvard Stud. Class. Philol.
63, 1958, str. 145-66.
S
«." Fragmenti Parmenidova djela
Napomena:
Hrvatski prijevod Dubravka Skiljana preuzet je iz prijevoda Dielso-
va djela Die Fragmente der Vorsokratiker u izdanju Walthera Kranza:
Hermann Diels, Predsokratovci. Fragmenti, I svezak, Zagreb, 1983, str.
Β Λ
206-216. Prijevod je u potpunosti neizmijenjen, osim što je uklonjena
^ V S T ' > * /r^r,9Kip A V J t ^ J t t ^ U i j N T >κ
akcentuacija, koja - smatramo - više opterećuje traganje za filozofijskim
smislom teksta no što mu pridonosi, kao uostalom možda već i sam pre-
pjevavajući pristup. U bilješkama, koje smo dodali samo tamo gdje se
činilo najpotrebnije i bez pretenzije na inače poželjnu iscrpnost, upozo
reno je na krupnije filološke dileme glede različitih mogućih varijanti
ις,· čitanja originalnog teksta i samo je uzgredno na nekoliko mjesta komen
tirana poneka pojedinost prijevoda.
vukle su kad su me boginje 1 povele na put glasovit snažno su držali šiljci i klinovi. U p r a v o kroz njih
Njime bjeh nošen: njim su me nosile kobile mudre, Primi me boginja naklono, d e s n u (mi) uhvati ruku
žareći (sva se) (jer dva su je hitra vrtjela t o č k a kojega kobile nose d o k prilaziš m o j e m u d o m u ,
s j e d n e i s druge strane) kada su Helija kćeri, zdravo, jer nije te p o g u b n a sudbina nagnala ići
sama su (vrata) eterska, u njima velika krila; Ipak, naučit ć e š 4 i to k a k o je mišljenja takva
(nju) n a g o v o r e da im zasun što zatvara čvrsto Fr. 2 Hajde, kazat ću, a ti slušaj, zapamti riječi,
3 > *
Dielsovo δαίμονες je od njega prihvaćena konjektura Steina i Willa- Diels i dio ostalih izdavača prihvaćaju Simplikijevu verziju ευκυκλεος,
mowitza, dok rukopisi imaju δαίμονος. Većina izdavača nakon Dielsa no Deichgraber, Mansfeld, Heitsch i Coxon opredjeljuju se za εύπειθέος
(izuzetak je Riezler) zadržava izvornu rukopisnu verziju, razumije („vrlo uvjerljive"), kako imaju Plutarh, Sextus, Klement, Diogen
vajući δαίμονος kao genitivus poss. u smislu „boginji pripadan put". Laertije.
Npr. Bormann: „der von der Gottheit festgesetzte VVeg". 4
Svi se izdavači drže Dielsova prihvaćanja lekcije μαθήσεαι, odbijajući
drugu postojeću: μυθήσομαι („reći ć u " ) .
Gotovo svi izdavači zadržavaju Dielsovo πάντ' άστη, navodno čitanje
5
jednoga rukopisa, dok svi ostali rukopisi imaju besmislene varijante Teško da ovdje prijevod pogađa smisao originalnoga teksta. Smisao je
πάντ' άτη, odnosno πάντάτη, odnosno πάντα τη. No, Coxon je usta ove izuzetno mnogo diskutirane i još ne usuglašeno protumačene re
novio da je od Dielsa prihvaćeno čitanje pogreška Sextova izdavača čenice otprilike ovakav (usp. H. Schwabl, Sein und Doxa bei Parme
Mutschmanna, tako da preostaje samo pokušati novu konjekciju, ko nides, Wiener Studien 66, 1953, str. 50-75; sada u: Um die Begriffsivelt
jih je i dosad bilo bezbroj. Sam Coxon odlučuje se za Hevneovu: der Vorsokratiker, str. 402): „Ali opet ćeš naučiti i to da su ona mni
ά < ν > τ η < ν > , te prevodi dotični ulomak „through every stage straight jenjem prihvaćena morala mnijenjem prihvatljiva biti, kad (već) sve
onvvards". kroz sve prožimaju."
83
staza je (to) uvjerenja (/koja/ Istinu slijedi);
Fr. 7,8 N i k a d a neće nadvladati to da nebiće jeste;
p r e m a d r u g o m e nebitak jest i n u ž n o postoji -
od t o g a puta istraživanja r a z u m odvrati,
to je, k a ž e m ti, sasvim nespoznatljiva staza:
n e k a te navika s m n o g o iskustva tim p u t e m ne n a g n a
ne m o ž e š spoznati o n o što nije (jer m o g u ć e nije)
da bez pogleda upravljaš oči, zaglušen sluh i
niti izreći.
jezik, nego prosudi mišlju prijeporni dokaz
Fr. 3 ... j e r isto je misliti (kao) i biti. koji ti iznosim. J e d i n o o p i s 7 preostaje puta
gdje ću da p o č n e m : opet ću natrag o n a m o doći. dati da kažeš ni misliš: ni misliti, naime, ni reći
lutaju dvoglavi. N a i m e , vodi im um što t u m a r a Diels preuzima lekciju Plutarha έστι γάρ ούλομελές (Proklo ima samo
ούλομελές), koja nije baš najuvjerljivija medu svim ponuđenima. Ve
smutnja u njihovim grudima; oni se nositi daju, ćina izdavača se odlučuje ili za ούλον μουνογενές (Bormann dodatno
odvaja riječi zarezom) Klementa, Simplikija, Filopona i jednog ruko
gluhi i slijepi, zbunjeni, bez rasuđivanja rulja, pisa Euzebija ili pak za μουνον μουνογενές, kako imaju Pseudo-Plu-
tarh, dva rukopisa Euzebija i Teodoretos. Dakle: ili (1) „cijelo jedno-
koji smatraju da su bitak i nebitak isto rodno", odnosno „cijelo, jednorodno", ili pak (2) „jedino jednorodno"
(ali) i neisto; (za njih) u s v e m u je p o v r a t n a staza. Diels prihvaća Simplikijevu najčešće navođenu lekciju ή δ ' άτέλεστον.
što preuzima i većina izdavača, premda je u tradiciji teksta češća vari
Q janta ή δ ' άγένητον (Simplikije na jednome mjestu, Klement, Euzebije,
<εϊργω> je umetak Dielsov, prihvaćen od svih potonjih izdavača. Iz Teodoretos, Plutarh, Pseudo-Plutarh, Filopon, Proklo). U neprilici sa
među ovog i sljedećeg retka pretpostavlja Taran lakunu, što prihvaća držajne i smislene naravi, Brandis je bio konjicirao ο ύ δ ' άτέλεστον,
i Heitsch. što prihvaća i Holscher. Owen pak predlaže ήδέ τέλειον, a Taran ήδί
τελεστόν.
84 85
T a k o je n u ž n o sasvim da jeste ili da nije. drži u v e z a m a m e đ e što ga okružuje (sasvim).
Nikada dokaza m o ć iz n e b i ć a 10
pristati neće Z b o g toga ne smije b i ć e b e s k o n a č n o da b u d e :
12
da se što rađa do nebiće. Stog, ne popustivši negve, tako mu ne treba ništa, o n a k o bi trebalo svega.
n e g o (ga čvrsto) drži; a odluka ο t o m je ova: nećeš, naime, bez bića u k o j e m je (to) i z r e č e n o
propast i nastanak - otjera (njih) nepobitan dokaz. Svi rukopisi imaju ovdje μή έόν δ' άν παντός έδεΐτο Diels-Kranz pri
hvaćaju uz rezervu Bergkov prijedlog da se ukloni μή, te ostavljaju
Isto i u istom ostaje, počiva s a m o po sebi; riječ u uglatoj zagradi. Gornji je prijevod očito načinjen prema toj su
gestiji, premda i tada nije na ovome mjestu dostatno precizan. Hol
na mjestu stalno ostaje tako, jer m o ć n a ga N u ž n o s t
scher i Coxon slijede tekst rukopisa, što dakako daje sasvim različito
razumijevanje i prijevod.
Dielsovo čitanje έκ μη έόντος, oslonjeno na Simplikija, nije prihvaćeno Simplikije ima dvije različite varijante ovoga teksta. (1) ούδέν^ γαρ,
od svih izdavača. Slijede ga npr. Riezler, Heitsch i Coxon, dok Bor- koju je prihvatio Diels te za njim gotovo svi izdavači, te (2) ο ν δ ' εΐ
mann, slijedeći Karstena, čita έκ τοϋ έόντος, Holscher έκ δη έόντος, χρόνος, koja ostaje posve nerazumljiva. Jedini je od novijih izdavača
a Brandis έκ γε τοϋ όντος. Coxon prihvatio tu verziju teksta, uz manju preinaku, čitajući ουδέ
Ovdje Kranz preuzima emendaciju Karstena i Steina έπειτ' άπόλοιτο χρόνος, te prevodeći „and time is not".
έόν, dok je Diels izvorno bio zadržao Simplikijevu verziju u svim ru- Diels ovdje prihvaća jednu od dviju verzija Simplikijeva teksta, naime
kopisima έπειτα πέλοι τό έόν. Takvo čitanje nakon Dielsa zadržavaju
δνομ(α) έσται, u čemu ga slijede skoro svi izdavači. Holscher pak, kao i
i Bormann i Coxon, te prevode otprilike u smislu: „kako bi ubuduće
Woodbury i Mourelatos, ima drugu Simplikijevu varijantu όνόμασται,
moglo biti biće?"
prevodeći „tome je sve ono pripisano...".
86 87
manje od bića, j e r sve n e o k r n j e n o postoji: Fr. 11 ... kako su Zemlja, S u n c e i Mjesec,
m r k l a n o ć , a njezin je lik i zbijen i težak. Fr. 13 Najprije Erosa od svih b o g o v a izmisli ona.
P o r e d a k i z n o s i m taj ti što suvislim čini se posve,
zato da nikad se ne daš zavesti smrtnika stavom. Fr. 14 zajmljeno svjetlo, n o ć n a luč što obilazi Zemlju
pa je po vlastitim silama ( n a z v a n o ) o v o i o n o ,
Fr. 16 K a o što u svakog udovi, smiješani, lutaju m n o g o ,
j e d n a k o p u n o je svjetla sve i nevidljive noći,
tako i um se u ljudima javlja; j e r isto za ljude,
u i s t o m razmjeru, izvan obojega ničega nema.
za sve i svakog (čovjeka sasvim) je o n o što misli
Fr. 10 ( T a k o ) ćeš etersku prirodu i sva u eteru zviježđa priroda udova: misao naime je pretežni dio.
88 89
pa u smiješanu tijelu ne bi se slile u j e d n u ,
Damir Barbarić
Platon
90
ni i pitagorejca Filolaja u Italiji. Izgleda da je nekako u to vrijeme
cjelini p r e n i o i p r e t o č i o u živu riječ svog djela, kako o n o g napisa
b i o i u Egiptu: da li doista, i k a k o dugo, to ostaje neizvjesno.
n o g a tako zacijelo i o n o g i z g o v o r e n o g a . P r v o n a m je sačuvano u
cjelini, ο d r u g o m e posjedujemo t e k o s k u d n a i ne baš p o u z d a n a Kasnija putovanja u j u ž n u Italiju, u Sirakuzu, u k u p n o tri za
izvješća. života, p o u z d a n o su potvrđena vlastitim p r i k a z o m u s e d m o m od
P l a t o n o v i h pisama. Prvo pada u god. 388/387, d r u g o u 367/366,
treće u 361/360. K a k o su i zašto propali uporni pokušaji da t a m o
ozbilji p o n e š t o od ustroja istinske filozofijske države, ο t o m e do
Život
voljno sam govori u s p o m e n u t o m pismu.
I m a li se na u m u o v a k o o z n a č e n karakter djela, neće o s o b i t o čudi Akademiju je Platon o s n o v a o najvjerojatnije po povratku s pr
ti to da n a m uobičajeno shvaćena biografija filozofa nije niti izda v o g p u t a u Sirakuzu, valjda negdje o k o 385, ili m o ž d a koju godinu
leka toliko p o z n a t a koliko to njegovo djelo samo. O s o b a P l a t o n o v a kasnije. U s t a n o v a bijaše p o s v e ć e n a M u z a m a , kojima se žrtvovalo
kao da se u cjelini p o v u k l a u prikrivenost neočitovanja. M n o š t v o svakoga j u t r a prije početka d n e v n o g a rada. U toj preteči svih kas
njegovih napisanih dijaloga vodi učitelj mu Sokrat; u d r u g i m a p a k nijih univerziteta i akademija uzeli su udjela, kao slušači, pre
nastupaju kao v o đ e r a z g o v o r a pitagorejac Timej, ili „elejski stra davači ili tek diskutanti, m n o g i od najpoznatijih „ z n a n s t v e n i k a "
n a c " , ili čak P a r m e n i d . P l a t o n a se s a m o g m o ž d a m o ž e ponajprije tadašnje Grčke. Ο predavačkoj djelatnosti samoga Platona, koja
predmnijevati iza m a s k e „ A t e n j a n i n a " u posljednjem i najvećem m o r a da je bila izvanredno intenzivna i svestrana, z n a m o m a l o
njegovu djelu Zakonima. U p i s a n o m će djelu sebe izrijekom spo ili g o t o v o nimalo. Akademija je zatvorena i raspuštena od strane
m e n u t i s a m o n e k o l i k o puta, i to naglašeno u z g r e d n i m n a č i n o m . cara Justinijana godine 529. poslije Krista, n a k o n g o t o v o tisuću
N e o b i č n o je kako su čak i njegovi veliki suvremenici prihvatili tu godina neprekidnoga rada.
č u d n o v a t u igru sebeprikrivanja: Isokrat ga ne spominje i m e n o m Smrt je Platona zadesila g o d i n e 347, dakle u dobi od o k o
ni na j e d n o m e mjestu, Aristotel n e m a g o t o v o ni slova ο o s o b i svog osamdeset godina. Ne posve neuvjerljiva predaja ο t o m e da je ne
d u g o g o d i š n j e g učitelja, K s e n o f o n t ga spominje samo j e d n o m . Na p o s r e d n o pred smrt tražio da mu svira i pleše j e d n a robinja, te da
še današnje znanje ο životu čovjeka P l a t o n a potječe iz stoljećima je n a k o n smrti p o d njegovim j a s t u k o m p r o n a đ e n a knjiga Aristo-
kasnijih izvješća D i o g e n a Laertija, Plutarha, te o p ć e n i t o kasnijih fanovih komedija, zacijelo daje misliti.
platoničara. Gdje je p a k u tim izvješćima granica koja dijeli histo
rijske činjenice od v r e m e n o m nataloženih legendi, teško je reći.
Š t o naprimjer misliti ο stavu Apuleja iz M a d a u r e (2. st. poslije Djela
Krista) d a j e „ P l a t o n n e s a m o vrlinama p r e m a š i o heroje, n e g o
se č a k s p o s o b n o s t i m a izjednačio s b o g o v i m a " (etiam aequiparuit Od dijaloga izdanih p o d P l a t o n o v i m i m e n o m neki su n e d v o j b e n o
d i u u m potestatibus) (De Platone et eius dogmate I, ii)? N a z n a utvrđeni kao neautentični, o d n o s n o pripadni a n o n i m n i m piscima
č i m o ipak n e k o l i k o pouzdanije p o t v r đ e n i h historijskih pojedi iz kruga Akademije ali ne P l a t o n u s a m o m . To su: Alkibiades II,
nosti. Hipparhos, Erastai, Theages, Kleitophron, Minos, Epinomis. Nešto
je manje sigurna neautentičnost dijaloga Alkibiades I, Hippias I,
R o đ e n j e vjerojatno 428/427. prije Krista, p r e m a n e k i m izvješ
Hippias II, Ion, Menexenos, te 13 pisama, što sve valja držati
ć i m a u Egini, p r e m d a je A t e n a vjerojatnije mjesto rođenja, u b o
dvojbeno P l a t o n o v i m spisima. Od pisama šesto i s e d m o su g o t o v o
gatoj aristokratskoj obitelji. Otprilike u godini 407. susreće So
o p ć e n i t o prihvaćeni kao P l a t o n o v a vlastita.
krata i ostaje njegovim u č e n i k o m sve do S o k r a t o v e smrti 399. P o
t o m odlazi u M e g a r u k Eleaćanu Euklidu, a n a k o n p o v r a t k a u Kronologiju nastanka djela teško je ustanoviti, o s o b i t o j o š sto
A t e n u sudjeluje, čini se, u v o j n i m p o h o d i m a na T a n a g r u u Beoti- ga što valja računati i s preradama, prepravljanjima, dodavanjima
ji i na K o r i n t . Vjerojatno posjećuje m a t e m a t i č a r a T e o d o r a u Kire- od strane autora samog. U pravilu dijele se u tri grupe:
92 93
1. Sokratički dijalozi: Protagoras, Laches, Lysis, Charmides, literarno umijeće, ili pak naglašena umjetnička sklonost i dar, ni
Apologia, Kriton, Eutyphron, Gorgias, Euthydemos, Menon (uko su baš nikakvo objašnjenje toga da P l a t o n svoju filozofiju izlaže
liko su autentični, pripadaju tu j o š Ion, Hippias minor, Menexe- u p r a v o u t o m a ne u n e k o m d r u g o m vidu. Filozofijsko pitanje i m a
nos). glasiti: odakle i zašto P l a t o n u u p r a v o nužnost dijaloga?
2. Zreli spisi: Phaidon, Symposion, Politeia, Parmenides, O d g o v o r j e n a o k o jednostavan. O b l i k i sadržaj izlaganja nisu
Phaidros. (Dijalog Kratylos pada vjerojatno negdje i z m e đ u prve i u P l a t o n a n a i m e u o p ć e odvojivi. To znači koliko i to da je pre
druge grupe, mada je njegovo datiranje izuzetno nesigurno. Dija ma njegovnl^škustvu mišljenje samo dijalogično. Mišljenje o d r e
log Theaitetos pak dolazi negdje i z m e đ u ove druge i sljedeće, treće đuje on izrijekom i o p e t o v a n o kao unutrašnji bezglasni r a z g o v o r
grupe.) duše sa s a m o m s o b o m ; put se njegova razvijanja probija p o m o ć u
3. Kasna djela- Sophistes, Politikos, Philebos, Timaios, Kri- p o s t u p n i h koraka pitanja i o d g o v o r a .
tias, Sedmo pismo, Zakoni. ( O v o posljednje djelo Platon za života Jedino r a z g o v o r o m biva, p r e m a Platonu, o č u v a n a živost, a to
nije dospio k o n a č n o redigirati za objavljivanje, te ga je sredio i o n d a ujedno znači i o t v o r e n o s t s l o b o d e filozofiranja. Sve i z r e č e n o
izdao n e d u g o nakon njegove smrti u č e n i k Filip iz Opunta.) i iskazano u p u ć e n o je tom i upravo tom sugovorniku, traži njegov
n a p o r slušanja i razumijevanja, te pokušava zadobiti i ishoditi
Ovakva danas važeća datacija srazmjerno je n o v a u predaji njegovo s l o b o d n o prihvaćanje i slaganje. Pri k o n c u Fedra u p o z o
izučavanja i interpretiranja Platona. Kasni su dijalozi, osim Time- rava Platon na opasnost koja leži u p i s m u kao t a k v o m i u s v a k o m
ja i Zakona, dugo smatrani tek p r o g r a m a t s k i m skicama za kasni p i s a n o m fiksiranju o n o g a u živom r a z g o v o r u na vidjelo i z n e s e n o g .
ju zrelu razradu klasične „ P l a t o n o v e filozofije", oličene prije sve Bit je te opasnosti u t o m e da p i s m o m u t v r đ e n e istine nemaju više
ga u Politeii. T e k p o č e t k o m našeg stoljeća dospijevaju oni u sre n e p o s r e d a n o d n o s spram zgode v r e m e n a i mjesta u k o j e m su bile
dište istraživanja, bivaju prepoznati u s v o m značenju kao mjero izrečene - mi b i s m o danas rekli: spram „situacije" - niti s p r a m
davan lik p o z n o g P l a t o n o v a filozofiranja te s h o d n o t o m e tuma o n o g a k o m e su upravo bile namijenjene. Iz svaki put j e d n o k r a t
čeni. J e d n a k o je tako Fedar dugo, j o š naprimjer za Schleierma- n o g sklopa situacije izvučena (apstrahirana) istina tek je n e k a ap
chera i Zellera, pa i Natorpa, važio kao posve rani, ili čak i naj straktna, te time i neživa istina.
raniji P l a t o n o v spis, što je dakako bilo p r a ć e n o drastičnim pro Zbivanje žive, no zato vazda p r o l a z n e i tek j e d n o k r a t n e istine
mašajima u interpretaciji kako t o g dijaloga tako cjeline P l a t o n o v e u r a z g o v o r u nazivat će Platon, s n a g l a š e n o m d v o s m i s l e n o m auto-
filozofije. ironijom, n a o k o p u k o m „ i g r o m " i „ z a b a v o m " ( π α ι δ ί α ) . P o s v e j e
o č i t o m e đ u t i m da je on upravo u toj i takvoj „ i g r i " nalazio j e d i n i
čovjeku d o s t u p a n način filozofiranja i izlaganja o n o g a u filozofij
Dijalog kao „forma" djela skoj spoznaji d o k u č e n o g .
Mišljenje se dakle zbiva unutrašnjim dijalogom duše sa s o b o m
Sva su P l a t o n o v a djela, o s i m Apologije, pisana u obliku dijalo s a m o m r V a n j s k i izraz takvog razgovoraTrTeka vrsta njegove slike
ga, p r e m d a se u kasnijim spisima ta forma održava p r e t e ž n o j o š i oponašanja, jest izvanjski r a z g o v o r s drugim. Slika p a k i o p o n a
s a m o izvanjski - ili biva, kao u Timeju, zadržana samo u uvod šanje takvog, d r u g o m e u p u ć e n o g r a z g o v o r a jest pisani dijalog. U
n o m , p r i p r e m n o m dijelu spisa - d o k se oni sami sve više pribli t o m i t a k v o m višeslojnom o d n o s u u z a j a m n o g odslikavanja i na
žavaju nekoj vrsti traktata, izloženih u vidu svojevrsne didaktičke sljedovanja prikriva se P l a t o n u v a z d a o n o istinito.
upute.
K a o umjetnik sastavljanja dijaloga Platon je naprosto nenad
mašan, što se dovoljno potvrđuje v e ć najprostijom u s p o r e d b o m s
kasnijim pokušajima nasljedovanja takve forme u filozofiji, reci
mo u Cicerona, Anselma, Augustina, Leibniza, Mendelsona... No
94 95
Dijalektika i pitanje „sustava" dina, cjelinu o s n o v n o g P l a t o n o v a nauka razumjeti i p r o t u m a č i t i
kao neki „sustav izvođenja" („Ableitungssvstem", H . G o m p e r z ) ,
Najvišu, p o s v e s l o b o d n u i t a k o reći j e d i n u čistu f o r m u pravog, u k o j e m bi na v r h u ontologijsko-aksiologijske piramide stajalo o n o
isključivo istinu stvari tražećeg razgovora, naziva Platon dijalek J e d n o , koje bi dalje na sve n i ž i m stupnjevima općenitosti svojim
tikom i vidi je ujedno kao najvišu i j e d i n u istinsku znanost, m e posredovanjem s p r i n c i p o m dvojstva proizvodilo stupnjevanu cje
t o d o m j o š znanstveniju i od s a m e m a t e m a t i k e . Dijalektičar je onaj linu svega. Ο tim ć e m o pokušajima rekonstrukcije n a v o d n o g
t k o je u stanju sve i jedno sagledati ujedno, onaj t k o je u stanju „ P l a t o n o v a sustava" govoriti j o š kasnije.
svako p o j e d i n o biće odrediti u p r a v o kao to, stavljajući ga u o d n o s
istovjetnosti, razlike, suprotnosti, sličnosti ili srodnosti sa cjeli
n o m svega i sa svakim d r u g i m p o j e d i n a č n i m . Ideje i ideja dobra
Sto je zapravo P l a t o n u dijalektika i kako je treba shvatiti, ο
t o m e traju sporenja m n o g o b r o j n i h t u m a č a . Gdje o n a ustvari pri A k o ima nečega što oduvijek j e d n a k o kao i danas važi kao ne
p a d a u n u t a r za P l a t o n a tako temeljnog razlikovanja dijanoetičke dvojben znak prepoznavanja P l a t o n o v e filozofije, o n d a je to ja
o d n o s n o r a z u m s k e i n o e t i č k e o d n o s n o u m s k e spoznaje? I da li to m a č n o takozvani n a u k ο idejama. U n e o b i č n o m nesrazmjeru s
razlikovanje, klasično u t v r đ e n o na k o n c u šeste knjige Politeie, prilično rijetkim - s o b z i r o m na cjelinu djela - i ne uvijek izriči
doista u p o t p u n o s t i važi za sve ostalo njegovo djelo? to naglašenim spominjanjima od strane s a m o g a P l a t o n a stoji sa-
Bilo je mišljenja - započinjući s J d e g e l o m _ - da je P l a t o n o v a morazumljivost s k o j o m se sva njegova filozofija drži istovjetnom
dijalektika- neka~vrsta~ ncdomišljenog, tako _reći p r i m i t i v n o g ^ po -
u p r a v o s tim n a u k o m . Manje se pritom pitalo što je to zapravo
č e t n o g o b l i k a pravog filojzpfijskog ,,sustava_". U t o m je smislu di
u o p ć e „ideja" za Platona.
jalektički prikaz odnosa, p e t ^ a j v e j ć i h rođov.a>" {biće,^drugost,_isto-
IdejaL4e_- k a ž i m o to ovdje pojednostavljeno - za P l a t o n a onaj
ta, kretanje, stajanje) iz S(?firtta t u m a č e n k a o povijocna anticipa-
pogled, vid, p o d kojim i u o b z o r u kojeg su se uvijek v e ć p r e t h o d n o
cija Aristotelova j i a i i ka η kategorijama s jedne, a skolastičkog te
m o r a l a sagledati bića_i_jstvjm,jia^i ih_se uojoće_moglo_j^az^brati
p b t o m i n o v o v j e k o g nauka ο transcendentalijama (ens.urmrnjjve-
kao upravo te i takye, te t o m e s h o d n o o d r e đ e n o imenovati. M o ž d a
rum7 DOnum) s d r u g e strane. ^Jednako su se „ d i a i r e z e ^ k a s n i h di
rusnuTsasvim daleko od o n o g a što su Platonu bile ideje o z n a č i m o
j a l o g a šTrvaćale k a o pokušaji svojevrsne „ m e t a z n a n o s t i " , tj. odre
li ih j e d n i m i m e n o m koje svakako pripada tek novijoj filozofiji i
đenja vječno važećih uzajamnih odnošenja cjeline svih m o g u ć i h
za njegov v i d o k r u g m o ž e biti rabljeno s a m o uz najveći oprez i
logičkih određenja u n j i h o v o m a r h i t e k t o n s k o m rasporedu, od naj
viših te dakle i „najopćenitijih" p o j m o v a p r e k o uvijek nižih i nižih uvjetno, naime n a z o v e m o li ih transcendentalnim uvjetom moguć-
„ v r s t a " sve do onih t a k o z v a n i h nedjeljivih. No takva formalizacija nosti svake određenosti uopće Utoliko bez ideja n e m a imenova
roda, vrste i vrsne razlike, oslonjena o č i t o na kasnu Porfirijevu nja^ n e m a čvrstog i postojanog oslonca za mišljenje, n e m a smisle
a p s t r a k t n u o b r a d u Aristotelova n a u k a ο kategorijama, teško da i n o g govorenja, sporazumijevanja, n e m a dijalektike i na k o n c u ne
najmanje p o g a đ a smisao P l a t o n o v i h izvođenja. ma filozofije same (usp. Parm. 134e-135c).
O p ć e n i t o je, čini se, najteže od svega dijalektiku u P l a t o n o v u Bitno je m e đ u t i m pitanje da li je Platon doista, k a k o se to
smislu, n a i m e „ s u g l e d svega u j e d n o m e " , strogo i o d l u č n o odi smatra j o š od Aristotela n a o v a m o , postavljao ideje kao nešto po
jeliti od ideje filozofije kao sustava, ideje koja postaje s u d b i n o m sebi postojeće i o d v o j e n o od stvari samih. Dalje, kako, i u kojoj
filozofije u novovjekoj o b n o v i stoicizma, p o t p o m o g n u t o j preuzi mjeri doslovno, shvatiti njegove emfatičke tvrdnje da su ideje
m a n j e m i apsolutiziranjem ideala aksiomatske m e t o d e rane grčke vječne, n e p o k r e t n e , sebi s a m i m a uvijek iste i sve t o m e slično? K o
geometrije. N a k o n Zellera, koji j e , na tragu H e g e l o v u , u P l a t o n o n a č n o , grade li o n e zaista j e d n u zasebnu oblast, taj čuveni „svijet
voj dijalektici nalazio n a z n a k u j e d n o g nesavršenog filozofijskog ideja", n a v o d n o od „ n a š e g a " svijeta konkretnih osjetilnih stvari i
sustava, p o k u š a v a se p o n o v o , o s o b i t o u posljednjih tridesetak go- bića u p o t p u n o s t i različit i odvojen?
96 97
Tri su bitne činjenice koje nas tjeraju na skrajnji oprez pri s o b n o nespojive oblasti, osjetilnoj i mislivoj, senzibilnoj i n o u m e -
m o g u ć e m b r z o m o d g o v o r u na postavljena pitanja. Prvo, već je u nalnoj, pripada zajedno s n a u k o m ο idejama k r o z c j e l o k u p n u p o
Sofistu Platon korjenitoj kritici p o d v r g a o „prijatelje ideja", s nji vijest filozofije u samu n a v o d n u j e z g r u uobičajeno s h v a ć a n o g pla-
h o v i m glavnim n a u k o m ο posve nepokrenutim, stojećim idejama, tonizma.
kao što se i prije toga već, u Parmenidu, bio distancirao od shva No odlučujuće je uvidjeti da ta toliko isticana i naglašavana
ćanja ideja kao „ o n o s t r a n i h " i od „ n a š e g a svijeta" odvojenih. Dru „ o d v o j e n o s t " nije nikada u P l a t o n a izlagana k a o o n o posljednje,
go, ideje su od s a m o g p o č e t k a u P l a t o n a figurirale b i t n o u m n o k o n a č n o i n e p r e m o s t i v o . Štoviše, od s a m o g je početka, v e ć u Fe-
žini i j e d n a s d r u g o m u zajednici. U Sofistu će m e đ u t i m sam nji donu, oblast o n o g osjetilnog p u t e m „ o p o n a š a n j a " i „sudjelovanja"
h o v bitak, o n o po č e m u o n e u o p ć e jesu, biti o d r e đ e n kao neki stavljena u svojevrstan o d n o s s p r a m ideja, kao što su i o n e same,
„ s p l e t " i „zajednica". D r u g i m riječima, ni ideje nisu naprosto ne p u t e m „prisustvovanja", shvaćene u svojoj u p u ć e n o s t i k o n o m e
ka bića po sebi: - odnošenje spram drugih i ostalih uvjet je samog osjetilnom. Ovaj teško dokučivi ali ujedno očito tako p r e s u d n i m e
njihova bitka. Čak su i one dakle na neki način relativne. Treće, đ u p r o s t o r dviju oblasti, o v o „ i z m e đ u " ( τ ό μ ε τ α ξ ύ ) , u č e m u se zbi
ideje stoje u j e d n o m teško d o k u č i v o m ali svakako b i t n o m unu va kako u č e š ć e i oponašanje tako prisustvovanje i zajedništvova-
trašnjem o d n o s u spram j e d n e izuzetne ideje, o n e koju Platon spo nje, p o s t u p n o je sve više dospijevalo u s a m o središte svih Plato
minje s a m o na j e d n o m , ali zato svakako središnjem mjestu svog n o v i h filozofijskih napora, razvijajući i preoblikujući iz dijaloga u
djela, u Politeii: - spram ideje dobra. D o n e k l e je s p r a v o m ta ideja dijalog cjelinu njegova temeljnog nazora.
češće u interpretacijama bila nazivana „ i d e j o m ideja": doista se N a g l a š e n o je to sam stavio pažljivome čitatelju do znanja u
čini da upravo ona, kao „ b e s p r e t p o s t a v n o p o č e l o " , stoji u temelju k a s n o m dijalogu Timej, gdje - n a k o n što j e , g o t o v o ponavljajući
svih ideja kao takvih, koje bi b e z nje ostale ipak na k o n c u tek d o s l o v n o iste riječi, iznova predstavio svoj klasični n a u k ο dvije
p u k i m - ma kako inače n u ž n i m i neizbježnim - hipotezama, te oblasti, onaj iz Fedona i Politeie prije svih ostalih spisa, - s ne-
je upravo na taj način pravi i jedini „ u z r o k " kako ideja u cjelini p r e v i d i v o m e m f a z o m uvodi sad treći, posredujući „ r o d " , o n u tako
tako i svega što u o p ć e jest i biva. Kakav je, m e đ u t i m , pobliži od zvanu „ P l a t o n o v u materiju".
n o s te jedinstvene ideje d o b r a spram svih ostalih, ο t o m e Platon J e d n a k o je tako, m e đ u t i m , v e ć i u s a m o m razmjerno r a n o m
ne daje jasnije određenje. No o n o što je ipak izvjesno, to je sva Symposionu sva težina razmatranja pala na eros kao o n o posre-
skrajnja upitnost prihvaćanja ideja kao nekakvih apsolutnih i za dujuće, spajajuće i povezujuće dviju inače razdvojenih oblasti, a
sebe postojećih, odvojenih, nepokretnih i neutemeljivih bića, ne u Politeii istu ulogu, j o š produbljenije, i m a zacijelo sama ideja do
kakvih postvarenih, hipostaziranih pojmova, k a k o se to najčešće bra. K o n a č n o , upravo o n o što j e ideja d o b r a t a m o , n a i m e o n o sve-
smatra. sjedinjujuće i svespajajuće naprosto, to je o p e t u Timeju - u naj
manju ruku glede uloge, m o ć i i „ f u n k c i j e " - sam b o ž a n s k i obrt
nik, iz preobilja svoje d o b r o t e povezujući oblast o n o g osjetilnog s
Nauk ο „dva svijeta" vječnim u z o r o m ideja, tako što nju i sve u njoj čini najviše što je
to m o g u ć n o njima nalik. Nisu dakle „dvije oblasti" o n o posljednje
K r o z cjelokupno važeće djelo P l a t o n o v o , od Fedona pa sve do Ti- i najdublje u Platona, v e ć njihova veza, spoj i uzajamni o d n o s .
meja, provlači se kao nezaobilazna konstanta j e d n o oštro i n a o k o
n e p r e m o s t i v o razdvajanje o n o g bivajućeg, dakle nastajućeg i ne-
stajućeg, s j e d n e , te o n o g jestvujućeg, samog bića, s druge strane. Moć, gibanje, život
Štoviše P l a t o n sam naziva svako od toga zasebnim „ m j e s t o m " i
„ o b l a š ć u " ( τ ό π ο ς ) , što se ipak ni na koji način ne smije naprosto Najkasnije u dijalogu Sofist, na svakako središnjem i s p r a v o m
nazvati „ s v i j e t o m " , kako se inače olako čini, prevodeći zapravo č u v e n o m mjestu 247e, toj „ishodišnoj točki d i n a m i č k o g a shvaća
K a n t o v o „ m u n d u s " , a ne Platona. N a u k ο dvije odvojene i m e đ u - nja" (E. H o f f m a n n ) dospio je Platon do t o g a da k o n a č n o ipak iz-
98 99
n a đ e ono jedinstveno i zajedničko kako o n o m e osjetilnom t a k o sa Duša
m o j mislenoj oblasti. O n o njihovo zajedničko i z r a ž e n o je u riječi
όνναμις: „ m o ć " , „ m o ž n o s t " , „ s p o s o b n o s t " , - u značenju dakle koje Zacijelo nijedan pojedinačni f d o z o f e m P l a t o n o v nije tijekom tisuć
je za čitav j e d a n svijet udaljeno od kasnije Aristotelove verzije u ljetnih rasprava njegove filozofije bio toliko i tako intenziv
smislu p u k e pasivne m o g u ć n o s t i . Stara zagonetka i najteži Pla no diskutiran kao n a u k ο besmrtnosti duše. P r i t o m je pitanje
t o n o v p r o b l e m , onaj ο pravoj naravi „ u č e s t v o v a n j a " (μέθεξις) osje- dakako v o đ e n o i upravljano isključivo interesima eventualnoj
t i l n o g na mislivom, k o n a č n o je razriješen: svako učestvovanje, usuglašavanja s k r š ć a n s k o m d o g m a t i k o m - postavljano uvijek iz
svako zajedništvovanje p o č i v a j e d i n o na moći uzajamnog činjenja n o v a ο t o m e da li je u t o m nauku riječ bila baš ο individualno
i trpljenja, i u p r a v o će takva m o ć sad biti p r e p o z n a t a k a o pra o s o b n o j duši. Naravski da je pritom m e t o d i č k i bilo zaboravlja
va i najunutarnjija narav sveg bitka. O n o bivajuće postaje, susre no to da ne s a m o Platon v e ć i svaki G r k njegova d o b a uopć«
će se, raste, o p a d a i nestaje v o đ e n o m o ć i gibanja, to jest djelo nije i m a o izgrađen pojam neke individualne o s o b n o s t i u našen
m i č n o g i n e k o v r e m e n o g ustrajavanja u bitku. No ista je ta m o ć smislu riječi, pojam koji je postao m o g u ć i m u stvari tek pojavon
gibanja p r e p o z n a t a sad i u onoj drugoj, n a v o d n o odvojenoj i ne
kršćanstva, pripremljen d o d u š e donekle v e ć u r a n o m neoplato
p o m i č n o j oblasti ideja. I o n e same, t i m e što u o p ć e bivaju spozna-
nizmu.
v a n e i mišljene, j e s u u p r a v o t i m e ujedno i p o k r e n u t e , te kao takve
Sve b i t n o što je Platon kazao ο duši k a z a n o je j e d i n o i isklju
žive.
čivo mitom. Jedini pokušaj da se nešto b i t n o ο naravi duše, po
M o ć kao snaga gibanja jest za P l a t o n a život. Izvorište te m o ć i ,
najprije n u ž n o s t njene besmrtnosti, „ d o k a ž e " p u t e m svojevrsno;
te dakle i izvorište s a m o g a života naziva on d u š o m . M o ć , kretanje
i duša - j e d n o m riječju: život - n a k o n Sofista ostaju o n o središnje dijalektičkog izvođenja, u Fedonu, nije niti t a m o p r o v e d e n s pre
c j e l o k u p n o g daljnjeg P l a t o n o v a filozofiranja. tenzijom k o n a č n e istinitosti i nije se u punoj mjeri p o k a z a o zado
N e k o o s o b i t o kretanje sad je i z n a đ e n o i u samoj inteligibilnoj voljavajućim. M i t je u Platona ponajprije, kako je to lijepo j e d n o n
oblasti. Ideje same sad su shvaćene kao žive, p o k r e t n e i u z a j a m n o izrekao K. Reinhardt, povijest i pripovijest v a n v r e m e n o g zbivanj;
spletene p o m o ć u vlastite sile sjedinjavanja i razdvajanja^Ideje i k o z m i č k o g življenja duše.
dakle nisu ni na koji način tek „hipostazirani p o j m o v i " formalne M i t s k i m n a č i n o m p r o g o v a r a Platon ο „ o n o s t r a n o s t i " , ο životi
logike, k a k o ih je htjelo shvaćati m n o š t v o interpreta, v e ć su same duša n a k o n smrti i prije p o n o v n o g izbora života, ο neutemeljivo
žive, djelatne sile. i nerazloživoj slobodi tog izabiranja, ο prisjećanju na o n o prij«
S druglTsteane, p r e m d a p o k r e n u t e u procesu i zbivanju spo o v o g a života viđeno kao ο pravoj naravi svake a o s o b i t o filozo
znaje, nisu o n e - takva je n a i m e m o g u ć n o s t i z l o ž e n a te ujedno fijske spoznaje. T k o - p o p u t Hegela, Zellera, Natorpa, da nave
odbijena v e ć u p r v o m e dijelu Parmenida - time v e ć i „subjekti- d e m o samo nekolicinu najznačajnijih i najutjecajnijih dosadašnji!
v i r a n e " , tj. proglašene p u k i m p o m i s l i m a Božjeg u m a , kao u kas t u m a č a P l a t o n a - u njegovu mitu nalazi s a m o „ p u k o t i n u u znan
nijem kristijaniziranom p l a t o n i z m u , j o š manje p o m i s l i m a čovje
stvenoj spoznaji" i „više z n a k slabosti n e g o s n a g e " (Zeller), ta
čje duše, k a o u n o v o m e vijeku i j o š danas. U o d n o s u na čovje
n e ć e m o ć i ništa ozbiljno započeti s t e m o m duše u Platona, kai
k o v u m o ć mišljenja i spoznaje, ideje su n a p r o s t o ono što biva
što to u o s t a l o m nije m o g a o v e ć ni Aristotel.
mišljeno, o n e su - usprkos svojoj pokrenutosti, zajedništvovanju
Cjelokupni P l a t o n o v n a z o r ο duši kulminira s j e d n e strane ι
s d r u g i m a i u p u ć e n o s t i k d r u g o m - ipak j o š uvijek jestva, bivstva
( ο υ σ ί α ) , ili štoviše čak „ m o n a d e " , k a k o će biti i m e n o v a n e u Fi- kasnim izvodima ο biti duše kao počelu gibanja iz sebe sama, \
lebu. Fedru te osobito u Zakonima, a s druge u mitski i z l o ž e n o m nau
ku ο konstituciji, ο sustavljanju duše svijeta, u Timeju. O b a si
ta n a u k a i danas j o š nedovoljno p r o t u m a č e n a , razjašnjena i inter
pretativno p r o d u k t i v n o prisvojena.
100
Bog i povijest s v e m u tjelesnom i tjelolikom) u njihovu n a i z m j e n i č n o m v o đ e n j u
i upravljanju svijetom i svime u njemu. Proslijede li se svi da
P l a t o n o v a „teologija" i z u z e t n o je složena i teško u okvire j e d n o g lekosežni usljedci o v e m i t s k e „filozofije povijesti" i u z m e li se
k o h e r e n t n o g stava svodiva tema. S j e d n e je strane p o s v e nepo ozbiljno kasno P l a t o n o v o naučavanje ο zloj duši svijeta iz Zako
b i t n o da on - nastavljajući na p r e t h o d n e n a p o r e ranih grčkih na - što je inače j e d n a od najspornijih t e m a cjelokupne njegove
„prosvjetitelja" za svojevrsnim pročišćenjem p r e d o d ž b e ili pojma filozofije -, tad m o ž e pasti n e k o p o s v e n o v o i dublje pojašnjujuće
b o g a u smjeru njegove j e d n o t e , jednostavnosti, d o b r o t e i istinsko- svjetlo na s v e u k u p n o s t njegovih političkih stavova, t o l i k o rasprav-
sti - u Politeii o d l u č n o raskida s i z v o r n i m g r č k i m p o g a n s k i m po- ljanih i b r z o p l e t o kritiziranih, a toliko rijetko temeljito p r o m i š
l i t e i z m o m i polaže temelje m o n o t e i z m u kasnije teološke misli. S ljanih.
druge strane ostaje on očigledno i usprkos t o m e v e z a n zasadama
rane grčke religioznosti, štujući neprikriveno M u z e , Atenu, Zeu
sa, A p o l o n a . U posljednjem svojemu djelu Zakonima pridaje on Kozmički određena politika i ideja pravednosti
štoviše A p o l o n u i D i o n i z u ulogu tako i z u z e t n u da se s izvjesnim
p r a v o m tu m o ž e iznaći preludij o n o g danas, n a k o n Nietzschea, B e s m i s l e n o je P l a t o n o v u filozofiju dijeliti u teorijsku i praktičku,
tako č u v e n o g dualizma tih dvaju b o g o v a . j e d n a k o kao i tražiti u njega nekakvu „ e t i k u " , „ f i z i k u " , „ l o g i k u " ,
J e d n a k o je tako svojim naučavanjem, osobito u Fedru i Za ili bilo koju od potonjih „ d i s c i p l i n a " filozofije. Svaki je, pa i n a o k o
konima te u Epinomis, ukoliko t a m o izneseni stavovi očituju ba najbeznačajniji „teorijski" stav njegova filozofiranja v o đ e n , usmje
r e m dijelom i njegove vlastite, dospio u blizinu svojevrsne „ k o z ren i m o t i v i r a n politički. Za u z v r a t je, m e đ u t i m , politika u p o t
m i č k e religije", kakvu nalazimo kasnije ponajprije u stoika, no punosti izuzeta iz u o b i č a j e n o g ljudski s u ž e n o g v i d o k r u g a te isku-
koja je sa svoje strane ništa manje j e d n o produbljenje i preinaka šena iz zakonitosti cjeline svega što jest. T e m e l j n o m s o f i s t i č k o m
prastare helenske vjere u božanskost zvijezda, ili p a k u zvjezdanu stavu „ č o v j e k je mjera svega" suprotstavit će stari P l a t o n u s v o m
egzistenciju čistih i očišćenih duša. zadnjem djelu odrješitu tvrdnju: „ b o g je ponajviše mjera svega, a
Najviše je diskusije, međutim, izazvao mitski bog-obrtnik iz ne neki, k a k o kažu, čovjek".
Timeja. Rasprave ο t o m e u kojoj se mjeri on dade razumjeti kao Pravi smisao svakog od njegovih temeljnih „ p o l i t i č k i h " sta
svojevrsna mitska prednajava kršćanskog Boga-stvoritelja, trajale v o v a m o ž e s e dokučiti s a m o n a p o d l o z i p r e t h o d n o g uvažavanja
su stoljećima bez sustajanja. D r u g o je pitanje bilo m o ž e li se u o s n o v n o g trojnog paralelizma ustrojstva svega što jest na n a č i n
njemu p r e p o z n a t i mitski zastrta personifikacija ideje dobra, te u bivanja, n a i m e k o z m o s a , duše i polisa.
k o j e m bi on o d n o s u i m a o stajati p r e m a kraljevskome u m u , uprav Kozmos nije n a p r o s t o „svijet", v e ć sređena, udešena, urešena,
ljaču svijeta iz Fileba. u mjeru i p o r e d a k d o v e d e n a zajednica svih bića. Polis nije n a p r o
Sva osobitost b o g a iz Timeja očitovana je ponajbolje u t o m e sto „ d r ž a v a " , v e ć je o n o unutrašnje ustrojstvo - nešto p o p u t b i t n o
da je d o s e g njegove tvoračke m o ć i t a m o izričito ograničen Nuž i i z v o r n o shvaćena „ u s t a v a " - kojim zajednica ljudi biva s k l a d n o
dom. I o p ć e n i t o ne biva b o g u Platona nikada o z n a č a v a n naprosto sklopljena, j e d n a k o tako m e đ u s o b n o kao i u o d n o s u s p r a m cjeline
u z r o k o m svega što jest, već uvijek samo u z r o k o m o n o g a valjanog, svega ostalog.
d o b r o g i lijepog. Bit unutrašnjeg ustroja k a k o k o z m o s a tako polisa očituje se
Povijest, kao beskraj v r e m e n a u bivanju, u P l a t o n a je narav- ponajprije u naravi duše. O n a za P l a t o n a nije n e k a j e d n o s t a v n a
ski o p e t izložena mitski, što je kao osobita i i z u z e t n o značaj „supstancija" ( p o č e t n e n a z n a k e u t o m smjeru, u dijalogu Fedon,
na t e m a u o č e n o od strane interpreta t e k razmjerno nedavno. u b r z o su bile napuštene), v e ć je u sebi b i t n o trostruka: - sastoji
D u b o k o s m i s l e n i mit iz dijaloga Državnik očituje zbivanje povi s e o d o n o g r a z u m n o g , o n o g strastveno-srčanog ( θ υ μ ό ς ) t e n a k o n
jesti k a o svojevrsnu b o r b u i izmjenično periodičko nadjačavanje cu o n o g p o ž u d n o g . P r v o i treće stoje u z a j a m n o u p r a i s k o n s k o m
o d n o s n o podlijeganje b o g a i N u ž d e (sad u liku P o ž u d e , u r o đ e n e nesuglasju, o n o d r u g o pak drži ih zajedno i povezuje, i to t a k o da
102 103
m o ž e ili slušajući r a z b o r držati p o ž u d u u p o d l o ž n o s t i ili p a k s a m o t i m e „ p r a v u mješavinu", kao o s n o v u svakog z d r a v o g življenja, ka
pasti p o d vlast p o ž u d e te i r a z u m učiniti t e k njenim slugom, k a k o ko je to k a z a n o u p o z n o m e Filebu. U P l a t o n a n e m a i ne mož<
b i s m o danas rekli „ r a c i o n a l i z a t o r o m " . P o n o v o v i d i m o dakle k a k o biti riječi ni ο k a k v o m u n i v e r z a l n o m m o r a l u i ni ο kakvoj općeniti
sva t e ž i n a filozofijskog razlaganja p a d a n a o n o i z m e đ u , n a o n o važećoj etici. Svaki univerzalni i totalni zahtjev potire n u ž n o is
srednje i posredujuće. k o n s k u i neukidivu različnost triju o s n o v n i h m o m e n a t a ustroj
U n u t a r ustrojene zajednice ljudi najveći je broj o n i h koji žive stva svega živog, sa s v i m njihovim daljnjim p o d m o m e n t i m a . Ta
usmjereni ponajprije ili p a k isključivo na zadovoljavanje najmno- kav bi neki zahjev P l a t o n m o r a o prepoznati kao „bavljenje sva
gostrukijih p o t r e b a , na utaživanje žudnji i s v a k o v r s n o uklanjanje k o g a s v a č i m " ili „miješanje svega sa svime", s t o j e držao najvećon
b o l i opstanka, dakle radnika svih vrsta, o b r t n i k a te t r g o v a c a tje p r o t i v n o š ć u zdravo ustrojene zajednice.
l e s n i m i „ d u h o v n i m " d o b r i m a . O n i , p r e m a uvidu P l a t o n o v u , od O d r e d b a pravednosti, o s n o v n e i najveće vrline, po kojoj tel
govaraju o n o m e što čini p o ž u d n u o s n o v u duše, najobuhvatniju i sve ostale, p o s e b n e i vazda n e k o m e o d r e đ e n o m svojstvene vrlin
najmnogolikiju. tek postaju takvima, činit će se m n o g o m e na prvi p o g l e d skrajnj
S t r a s t v e n o m dijelu d u š e odgovaraju p a k oni koji u polisu žive a p s t r a k t n o m . O n a glasi: činiti, provoditi, obavljati ono svoje. Pod
ne za sebe n e g o za cjelinu, koji su dakle pripravni izložiti se boli logu takva određenja čini stav i uvjerenje da s v a k o m e već po na
t a m o gdje t r e b a i uskratiti sebi u ž i t a k t a m o gdje se to m o r a . Nji ravi pripada j e d n o o d r e đ e n o mjesto i j e d a n samo njegov bitni djc
h o v j e život p o s v e ć e n o n o m z a j e d n i č k o m i o p ć e m , individualno l o k r u g bavljenja u n u t a r sređene zajednice.
s o p s t v o ih ne upravlja, te stoga i ne trebaju i ne smiju imati o n o
Sve daljnje t e š k o ć e v e z a n e uz n a p o r razumijevanja svi]
č i m e se to s o p s t v o hrani i snaži, n a i m e vlasništvo, k a k o u imanju
d o s e g a t o g a što se ovdje naziva naprosto „ s v o j i m " valja ovdj
tako u srodnicima.
ostaviti po strani. O n e bi - recimo ovdje s a m o to - moral
R a z u m s k i d i o duše otjelotvoruju u polisu istinski čuvari cje
dalje voditi k razumijevanju toga što je Platon b i o iskusio i d
line, istinski filozofi. T k o želi znati što je zapravo mišljeno p o d
riječi d o v e o kao „ b o ž a n s k i usud i k o b " (θεία μ ο ί ρ α ) te tematj
o v i m v a z d a n a g l a š a v a n i m „istinski", m o r a t će proći, strpljivo pro
zirati slobodni i z b o r vlastita života, u P l a t o n a isključivo mitst
mišljajući, svaku stranicu P l a t o n o v a djela. Jer m o ž e lako biti da
izložen.
manje-više sve o n o što stoljetnom p r e d a j o m p o z n a j e m o kao „filo
Bitno je m e đ u t i m ovdje ipak naglasiti kako iz ovakva shvs
zofiju", s a g l e d a n o u vidu i obzorju P l a t o n o v u , nije i n e ć e biti dru
go do lažna i t o b o ž n j a filozofija, ili - k a k o on zove svog najvećeg, ćanja pravednosti proizlazi po nužnosti i d v o s t r u k o određenje
t a k o reći j e d i n o g p r a v o g i ozbiljnog filozofijskog i ž i v o t n o g pro n j o m najtješnje p o v e z a n e političke vrline, naime j e d n a k o s t i . Pla
tivnika - sofistika. ton, k a o i n a k o n njega Aristotel, oštro luči o b i č n u aritmetičku jed
U cjelini k o z m o s a r a z u m u i filozofu o d g o v a r a b o ž a n s k i demi- n a k o s t od o n e dublje, pravije i istinskije, geometrijske. Prva, pc
jurg, p o ž u d i i o n o j masi iz p o t r e b e i za p o t r e b u živućih ljudi od stupajući apstraktno numerički, pridjeljuje s v a k o m e isto, drže(
g o v a r a predsvjetska N u ž d a . O n o m e p o s r e d n o m , čuvarima-straža- se temeljnog stava da su u osnovi svi jednaki, d o k druga, prav
rima, o d n o s n o s t r a s t v e n o m i s r č a n o m dijelu duše, o d g o v a r a t će j e d n a k o s t , pridjeljuje o n o m e po naravi vrednijemu i uzvišenijem
o p ć e n i t o d u š a svijeta u cjelini, a o s o b i t o i najsvojstvenije p a k nje više a o n o m e manje k r e p o s n o m e manje, te time s v a k o m e od nji
na vlastita strast i srce, ο č e m u posljednjem n a m P l a t o n z a č u d o daje o n o primjereno glede njihove izvorne, b o ž a n s k i udijeljeri
nije i z r i j e k o m ostavio g o t o v o niti manjih naznaka, o s i m m o ž d a u i ujedno s a m o i z a b r a n e naravi. Prva jednakost, za P l a t o n a j e d a
t e š k o d o k u č i v i m nagovještajima ο zloj duši. od o s n o v n i h u z r o k a lošeg ustrojstva političkih zajednica, niječuc
Sve je sad na t o m e da se trostrukost ovih trokratnih ustroja neukidivu i neuklonjivu naravnu bitnu različnost ljudi, vodi η
duše, polisa i k o z m o s a o č u v a u p r a v o t a k v o m . To znači: svaki od k o n c u k t o m e da jednaki dobivaju nejednako a nejednaki jednak(
triju dijelova m o r a biti u p r a v o to što jest i m o r a se s p r a m ostalih kako to - u očito namjernoj ad absurdum vođenoj igri riječima
dvaju o d n o s i t i u skladu s t i m e što o n i jesu, čineći tek t a k o i t e k formulira stari Platon u Zakonima.
104 10
Izgradnja „svijeta" i problem „materije" ta s a m o riječ, v e ć i ponajprije s a m a tu i m e n o v a n a i n a z i v a n a
stvar.
U o b z o r u P l a t o n o v a filozofiranja n e m a i ne m o ž e biti mjesta za O n o što P l a t o n o v u „ m a t e r i j u " čini b i t n o i n a č e l n o r a z l i č i t o m
„ f i z i k u " kao znanost. Budući da spoznaje, znanosti i znanja i m a od Aristotelove jest o d r e đ e n a unutrašnja sila i č i m b e n o s t koju,
s a m o i j e d i n o ο o n o m e što doista jest, to cjelokupno polje bivanja k a k o se po s v e m u čini, posjeduje. G o t o v o u čitavoj povijesti inter
ostaje znanosti načelno uskraćeno. H o ć e li se ipak o n o osjetimo pretacije P l a t o n a bila je ta „ m a t e r i j a " razumijevana ili po u z o r u
bivajuće podvrći filozofijskom ispitivanju i h o ć e li se ο njemu us na b i t n o pasivnu m o g u ć n o s t , u smislu lišenosti oblika i u j e d n o
postaviti kakav-takav sklop vjerojatnih postavki i stavova, tad se u r o đ e n e žudnje za njim, kako je to u sklopu s v o g filozofiranja na
to m o ž e zbiti j e d i n o p u t e m n e k o g „vjerojatnog logosa", kako sam vidjelo b i o iznio Aristotel, ili p a k kao p u k a apstraktna p r o t e ž n o s t ,
P l a t o n naziva bit svoje m e t o d e izlaganja u Timeju. T a k a v pak p r e m a n a z o r u filozofijski i z b o r e n o m u Descartesa. O v o d r u g o ra
vjerojatni i istini uvijek t e k samo do neke mjere m o ž d a naučan zumijevanje htjelo je p o t v r d u naći u t o m e da i sam P l a t o n tu „ m a
„ z b o r " , „ g o v o r " , „razlaganje" - što sve, uz ino, m o ž e značiti grčka teriju" naziva i z m e đ u ostalog i „ p r o s t o r o m " . No da li je i s a m
temeljna riječ λ ό γ ο ς - p r v o m svojom z a d a ć o m nalazi izložiti sam prostor tek golo prazno protegnuće, kako ga hoće tumačiti novo
iskon i postanak cjeline o n o g a što nazivamo k o z m o s o m , dakle ure vjekovna p r i r o d n a filozofija, pa o n d a i o p ć a metafizika? Ne m o ž e
đ e n i m s k l o p o m „svijeta". li n a m u p r a v o P l a t o n o v prikaz te z a g o n e t n e „ m a t e r i j e " kao na
Stoljećima su trajale beskrajne diskusije o k o toga smije li se v o d n o g „ p r o s t o r a " p o m o ć i d a s e j e d n o m p r i b l i ž i m o njegovu poi
i m o r a li se mitski prikaz nastanka svijeta, kako je izložen u Ti manju o s l o b o đ e n o m o d n o v o v j e k o v n e redukcije n a p u k u eksten-
meju, shvatiti doslovno, kao zbiljski postanak u v r e m e n u , ili je ziju? U s v a k o m slučaju, P l a t o n o v „ k a o s " i „ m a t e r i j a " iz Timeja
ipak riječ isključivo ο izvjesnoj alegorijskoj transpoziciji logičkih j o š su uvijek, ili štoviše tek su danas i z a z o v ne s a m o povijesti
konstitutivnih m o m e n a t a cjeline svijeta u mitsku p r i s p o d o b u vre filozofije n e g o i s a m o g filozofiranja.
m e n s k o g a slijeda. D a k a k o da je p r i t o m osobitu teškoću predstav
ljala teško mimoilaziva činjenica da, p r e m a m i t s k o m n a u k u iz Ti-
meja i s a m o vrijeme kao „ p o k r e n u t a slika vječnosti" započinje i Kasni nauk ο prvim počelima
nastaje zajedno s k o z m o s o m samim. K a k o onda u o p ć e shvatiti taj
i takav p r e d v r e m e n s k i slijed nastajanja? Izgleda da je Platon u svojim starijim g o d i n a m a sve intenzivni
J e d n a k o veliku, ako ne i v e ć u teškoću čine i danas j o š j e d n a k o je i sve ustrajnije radio na t o m e da po m o g u ć n o s t i u k l o n i svaki
nesigurni i m e đ u s o b n o nesuglasni pokušaji da se dade n e k o po preostali trag svojevrsnog j a z a i z m e đ u ideja i o n o g a osjetilnog,
uzdanije tumačenje o n o g a što Platon u t o m k a s n o m k o z m o g o n i j - kakav j e b a r e m p o m o g u ć n o s t i ostao o t v o r e n pri p r v o m o d l u č n o m
s k o m dijalogu naglašeno uvodi u razmatranje kao osobitu i tek nabacaju klasičnog n a u k a ο idejama. O p ć e n i t o je težnja k pribli-
od njega zapravo i z n a đ e n u novost, o n o g a što je kasnije u predaji ženju o n o m osjetilno-konkretnom i povijesno bivajućem p o s t a l a
filozofije n a k o n Aristotela ostalo p o z n a t o p o d i m e n o m „materije". sve očiglednijom karakteristikom njegove kasne misli. R e č e n o je
S a m P l a t o n pri često i z n o v a p o d u z i m a n i m pokušajima bližega već, pri t i m su mu se pokušajima kretanje, bivanje i m n o š t v e n o s t
opisa t o g „ t e š k o g i m r a č n o g r o d a " rabi, očito svjesno i namjerno, pokazali k a o svojstveni i s a m i m idejama, a ne, kao ranije, t e k o n o
uvijek n o v a i drukčija imena, nazivajući to j e d n o m „ p r i m a l j o m " , me p o j a v n o m i osjetilnom. Čini se, k a k o s m o v e ć naznačili, da
drugi put pak „ p o d l o g o m " , pa onda opet „ m j e s t o m " i „ p r o s t o r o m " o s n o v u njegova k a s n o g filozofiranja valja sagledati u nastojanju
( χ ώ ρ α ) . Riječ ΰλη, koja kasnije u Aristotela postaje t e h n i č k i m ter da - uvjetno ukinuvši n a č e l n o i n e p r e m o s t i v o razlikovanje o n o g
m i n o m za o n o „iz č e g a " biva bivanje i postanak svega - u kasnijoj osjetilnog o d o n o g idejno-mislivog - potraži o n o što j e t o m o b o j e m
latinskoj tradiciji materia - i m a u Platona j o š uvijek isključivo zajedničko i istovjetno.
s v a k o d n e v n o i o b i č n o značenje „drvlja" i, općenitije, „ g r a đ e " . Za Na t o m su mu se p u t u kako ideje same t a k o i osjetilno nasta-
što je to v a ž n o znati i naglašavati? Zato j e r nije druga i različi- j u ć e i nestajuće pojave sad obje pokazale k a o bivajuće i postajuće
106 107
u j e d n o m s v e o b u h v a t n o m , s v e m u z a j e d n i č k o m i nikad sustajućem O s n o v n e su postavke do sada koliko-toliko usuglašene rekon
p r o c e s u „bivanja u j e s t v o " . S a m o to o b i m oblastima j e d n a k o svoj strukcije t o g „ n e n a p i s a n o g n a u k a " : (1) Kasni Platon poistovjećuje
s t v e n o i zajedničko bivanje p a k - m a d a u oblasti ideja po sebi ideje s brojevima, pri č e m u brojevi nisu shvaćeni kao puki arit
n a č e l n o različito od o b i č n o g a bivanja u smislu nastajanja i nesta metički, dakle m e đ u s o b n o istovrsni i zamjenljivi, v e ć kao uzajam
janja osjetilnih bića, te u t o l i k o n e k o t a k o reći inteligibilno bivanje no nesvodivi i u sebi svagda individualizirani. (2) Cjelinu svega
- shvatit će P l a t o n k a o k o n s t i t u i r a n o od dvaju praizvornih, m e đ u misli P l a t o n kao j e d a n u sebi zaokruženi sustav, i to arhitekton
s o b n o suprotstavljenih načela: mjere i onog bezmjernog, ili - dru ski uređen. (3) V r h hijerarhijski ustrojena p i r a m i d a l n o g sustava
g i m i m e n i m a za isto - granice i onog bezgraničnog. P r v o nače čini J e d n o , koje nije d r u g o do P l a t o n o v a ideja dobra. (4) Sustav
lo zvat će j o š i o n i m određujućim, d r u g o p a k o n i m neodređenim, valja razumjeti kao dinamički, genetički, ili točnije kao sustav iz
č e g a narav jest u t o m e da n e p r e s t a n o d o p u š t a m o g u ć n o s t o n o g vođenja ili derivacije svagda nižih stupnjeva bitka. (5) Izvođe
manje i više, te da dakle nikad nije u p r a v o to n e k o o d r e đ e n o nje se zbiva uzajamnim djelovanjem Jednog, kao p r v o g p o č e l a na
n e š t o , v e ć b e z zastoja teče i u m i č e svakoj određujućoj granici. Pre p r o s t o , s drugim, njemu suprotstavljenim p o č e l o m , n e o d r e đ e n i m
ma n a k n a d n i m izvješćima izgleda da je u svojim u s m e n i m izla dvojstvom, o d n o s n o o n i m b e z g r a n i č n i m . (6) P r v o što nastaje tim
ganjima o v o d r u g o n a č e l o n a z i v a o j o š i neodređenim dvojstvom, međudjelovanjem jesu idealni brojevi, o d n o s n o ideje kao brojevi,
d o k je predaja ο t o m e da je granicu, mjeru i o n o određujuće po kojih i m a samo od j e d a n do deset. (7) Sljedeći stupanj derivacije
istovjećivao s J e d n i m , čini se, manje vjerodostojna. j e s u t a k o z v a n e idealne p r o s t o r n e veličine, od kojih je prva č u v e n a
O v i m d v a m a p r v o t n i m p o č e l i m a svega pridružit će P l a t o n u P l a t o n o v a „nedjeljiva veličina", a slijede je idealna crta, pa trokut,
Filebu j o š i p o č e l o njihova u z a j a m n o g spajanja i miješanja, te p o tetraedar itd. (8) P o t o m slijede takozvane kvalitativne ideje, re
t o m n a k o n c u i s a m o o n o smiješano, o n o p o j e d i n a č n o k o n k r e t n o , c i m o vatra sama, čovjek sam itd. te (9) prosti aritmetički brojevi,
p o s t a j u ć e o g r a n i č a v a n j e m n e o g r a n i č e n o g a . P e t o , n a i m e eventual (10) matematički likovi i tijela, (11) kvalitativne pojave, kao npr.
n o p o č e l o o d n o s n o u z r o k m o g u ć e g razdvajanja i razlučenja tih vidljiva i osjetilna vatra, ili vidljiv i osjetilan čovjek itd. (12) U
dvaju p r v o t n i h počela, navest će s a m o hipotetički kao m o g u ć n o s t , d n u s v e u k u p n o g tako stupnjevanog sustava svega m o g u ć e g i zbilj
ο kojoj se m e đ u t i m o d r e đ e n o ne izjašnjava. s k o g leži p a k „materija", o d n o s n o „ p r o s t o r " ili „primalja sveg bi
vanja".
U v i d o k r u g u o v a k o skiciranog „derivativnog sustava" poka
Problem Platonova „nenapisanog nauka" zuje se o n d a o n a č u v e n a i za povijest tumačenja P l a t o n a tako pre
sudna „ o d v o j e n o s t " ( χ ω ρ ι σ μ ό ς ) ideja od osjetilnih stvari, kao nji
T a g o r e n a z n a č e n a p o z n a „ m e t a f i z i k a " P l a t o n o v a , d a j e tako h o v i h pojava, tek j e d n i m od m n o g i h razmaka i prijelaza koji p o
o v o m z g o d o m uvjetno n a z o v e m o , j o š j e uvijek z a d a ć o m p o m n o g i stoje m e đ u stupnjevima derivacija u cjelini. Svojevrsni „vertikal
t e m e l j i t o g promišljanja i pokušaja iz temelja n o v e i o b u h v a t n e ra n i " d u a l i z a m t a k o z v a n o g nauka ο dva svijeta biva t i m e na neki
d i k a l n e interpretacije, te stoji u središtu najozbiljnijih i najinte n a č i n u k i n u t u izvjesnom „ h o r i z o n t a l n o m " dualizmu samih po
resantnijih m e đ u današnjim p r i l o z i m a istraživanju Platona. čela, koja su j e d n a k o djelatna u svakome od stupnjeva derivacij-
O s o b i t o značajni takvi prilozi sadržani su u m n o g o s t r u k i m skoga slijeda, mada uvijek u različitom intenzitetu i u različitom
p o k u š a j i m a rekonstrukcije o n o g a što v e ć Aristotel često u svojim u z a j a m n o m omjeru.
s p i s i m a s p o m i n j e kao P l a t o n o v „ n e n a p i s a n i n a u k " ili p a k k a o nje Intenzivna diskusija kako ο s a m o m o s n o v n o m n a c r t u tako i
g o v o (jedno ili više njih?) predavanje „O D o b r u " . Sva su takva ο p o j e d i n a č n i m pitanjima i p r o b l e m i m a svih ovih pokušaja n o v o g
svjedočanstva s a m o g Aristotela, pa z a t i m i Teofrasta, Dikaiarha, „sistematizirania P l a t o n a " nije j o š ni izdaleka p r i v e d e n a n e k o m
S e k s t a E m p i r i k a i m n o š t v a drugih, u m e đ u v r e m e n u z a s l u g o m zadovoljavajućem suglasju znalaca, kao što se i mi ovdje n e ć e m o
K. G a i s e r a s a b r a n a u zbirku t a k o z v a n i h Testimonia platonica te u nju niti j e d n i m s l o v o m upustiti. U tim se pokušajima, m e đ u t i m ,
v i š e k r a t n o i m n o g o s t r u k o d o s a d interpretirana. b e z svake dvojbe m o r a prepoznati o n o u s v a k o m p o g l e d u najiza-
108 109
zovnije i, p r e m a m o g u ć n o s t i m a koje su time o t v o r e n e n o v o m či K o n c e m 19. i u 20. stoljeću P l a t o n o v o je djelo poglavito pred
tanju i n o v o m razumijevanju P l a t o n o v a djela, zacijelo najproduk m e t o m povijesnofilozofijskog i z n a n s t v e n o g filološkog izučavanja,
tivnije što se posljednjih desetljeća zbilo i zbiva u istraživanjima s p r e t e ž n o m orijentacijom na mikrologijske analize p o j e d i n a č n i h
Platona. djela te zasebnih i izoliranih „ p r o b l e m a " , ili p a k općenitijih histo
rijskih, kulturologijskih ili psiho-biografijskih šire k o n c i p i r a n i h
/ pokušaja tumačenja. Navlastito p a k filozofijsko sučeljenje, j e d n a
Povijest utjecaja Platonove filozofije ko kao i pokušaji da se djelatno sumisleći zahvati u cjelinu i u
i današnje stanje istraživanja središte njegova cjelokupnog filozofiranja bili su i ostaju razmjer
no rijetki.
„Povijest utjecaja filozofije Platonove jest povijest filozofije". Te
ško je, ako ne i n e m o g u ć e osporiti ovaj stav izrečen u j e d n o m ne
d a v n o m k r a ć e m prikazu Platona. M o g u ć e je napisati, i napisano
je, m n o š t v o knjiga koje su p o s v e ć e n e isključivo prikazu često za
m r š e n i h i višestruko zapletenih tokova recepcije i nasljedovanja
P l a t o n a u cjelokupnoj povijesti do današnjih dana.
Ο strogoj Aristotelovoj kritici raspreda se m n o g o , p r e m d a ne
uvijek i dovoljno promišljeno. N e p o s r e d n i Platonovi nasljednici
sve su se više okretali o b n o v i pitagorejstva (Speusip), ili pak svo
jevrsnoj sinkretističkoj filozofijskoj demonologiji (Ksenokrat), što
u o s n o v i ostaje važiti i za čitavo razdoblje t a k o z v a n o g sred
njeg platonizma, vremenski sežućeg do u drugo stoljeće n a k o n
Krista.
V r h u n a c n e p o s r e d n o g P l a t o n o v a utjecaja nalazimo zacijelo u
n e o p l a t o n i z m u trećeg do šestog stoljeća, s platoničarima s n a ž n o g
spekulativnog z a m a h a i znatnog udjela vlastite filozofijske krea
tivnosti, kao što su Plotin i P r o k l o prije svih ostalih, a p o t o m i
Porfirije i Jamblih.
Tradiciju kršćanskog platonizma zasnivaju prije svih Filon i
Augustin. Renesansni platonizam, prije svega u krugu firentinske
„ P l a t o n i č k e akademije" Marsilia Ficina i Pica della Mirandola,
prenio je utjecaj Platona s j e d n e strane značajnom p o k r e t u ta
k o z v a n o g „ p l a t o n i z m a iz C a m b r i d g e a " u H. M o o r a i R. Cudwort-
ha, a s druge priredio metafizičku i metodologijsku o s n o v u za no
vu p r i r o d n u filozofiju G. Galileia i astronomiju J. Keplera.
P o č e t a k p r a v o g znanstveno-metodičkog izučavanja Platona
m o ž e se datirati u 19. stoljeće i pripisati ponajprije F. Schleier-
m a c h e r u . T a d a ujedno započinju prvi ozbiljniji napori da se au
tentična P l a t o n o v a misao razluči od povijesnih naslaga plato
nizma, prije svega od n e o p l a t o n i z m a i kršćanskog platonizma.
110 111
Bibliografski dodatak Kriiger, G.: Einsicht und Leidenschaft. Das Wesen des platoni
schen Denkens. Frankfurt, 2 1948, š 1983.
Maurer, R.: Platons Staat und die Demokratie. Berlin, 1970.
I. Izdanja Natorp, P.: Platos Ideenlehre. Eine Einfuhrung in den Idealis-
2
Kritičko izdanje grčkoga teksta: mus. Leipzig, 1903, 1922. (Pretisci: Darmstadt, 1975, Ham
burg, 1994.)
Platonis opera. Sv. I-V. Izdao J. Burnet. Oxford, Clarendon,
Prauss, G.: Platon und der logische Eleatismus. Berlin, 1966.
1899-1906. (Brojna ponovljena izdanja)
Ritter, C: Die Kerngedanken der platonischen Philosophie. Mun-
Grčki tekst s engleskim prijevodom: chen, 1931.
Plato, with an English Translation. Sv. Ι-ΧΙΙ. London, Heine- Robin, L.: ha Theorie Platonicienne des Idees et des Nombres
mann/New York, Macmillan, 1914-1955 (The Loeb Classical Li- d'apres Aristote. Pariš, 1908. (Pretisak: Hildesheim, 1963.)
brarv) Robinson, R.: Plato's earlier Dialectics. Ithaca, New York, 1941,
Oxford, 2 1953.
Grčki tekst s francuskim prijevodom:
Ross, W.D.: Plato's Theory of Ideas. Oxford, 1951. (Pretisak:
Platon. CEuvres completes. Sv. Ι-ΧΙΙΙ. Pariš, Les Belles Lettres,
1966.)
1949-1958.
Reale, G.: Per una nuova interpretazione di Platone. Rilettura
Citiranje se ravna prema starom Stephanusovu izdanju: della metafisica dei grandi dialoghi alla luce delle „Dottrine
Opera quae extant oinnia. Sv. I—III. Pariš, Stephanus, 1578. non scritte". Milano, 1984, 8 1987.
Stenzel, J: Studien zur Entmicklung der platonischen Dialektik
von Sokrates zu Aristoteles. Breslau, 1917, Leipzig/Berlin,
II. Literatura 2
1931. (Pretisak: Darmstadt, 1961.)
1. U svijetu Stenzel, J.: Zahl und Gestalt bei Platon und Aristoteles. Leipzig,
2
Festugiere, A.J.: Contemplation et Vie contemplative selon Platon, 1933, Darmstadt, 3 1959.
Pariš, 1936. (Pretisak: 1950.) Vlastos, G. (ed.): Plato. A Collection of Critical Essays. Sv. I—II.
Findlav, J.N.: Plato. The Written and Univritten Doctrines. Lon Garden City, New York, 1971.
don, Routledge/New York, 1974. Wippern, J. (ed.): Das Problem der ungeschriebenen Lehre Pla
Friedlander, P.: Platon. Sv. I—II. Berlin, 1928-1930. Sv. I-III. Ber tons. Darmstadt, 1972 (Wege der Forschung CLXXXVI.)
lin, 2 1954-1960. Zeller, E.: Die Philosophie der Griechen in ihrer geschichtlichen
Gadamer, H.-G.: Platos dialektische Ethik und andere Studien Entwicklung II, 1. Leipzig, 5 1922.
zur platonischen Philosophie. Hamburg, 1968.
II. U Hrvatskoj (uz standardne prikaze u povijestima filozofije)
Gadamer, H.-G., Schadewaldt, W. (ed.): Idee und Zahl. Studien
zur platonischen Philosophie. Heidelberg, 1968. Barbarić, D.: Politika Platonovih Zakona. Uvod u studij Platona.
Gaiser, K.: Platons ungeschriebene Lehre. Stuttgart, 1963, 2 1968. Zagreb, 1986.
Hoffmann, E.: Platon. Eine Einfuhrung in sein Philosophieren. Barbarić, D.: Ideja dobra. Zagreb, 1995.
Hamburg, 1961, Reinbek, 2 1967. Cipra, M.: Metamorfoze metafizike. Čakovec, 1978. (Str. 123-186:
Svijet uma - Platon)
Goldschmidt, V.: Les dialogues de Platon. Structure et methode
Posavec, Z.: Dijalektika i politika. Zagreb, 1979.
dialectique. Pariš, 1947, 3 1971.
Zovko, J: Platon i filozofijska hermeneutika. Zagreb, 1992.
Hartmann, N.: Platos Logik des Seins. Berlin, 1909, 2 1965.
Žunec, O.: Mimesis. Grčko iskustvo svijeta i umjetnosti do Plato
Kramer, H.-J.: Arete bei Platon und Aristoteles. Zum Wesen na. Zagreb, 1988.
und zur Geschichte der Platonischen Ontologie. Heidelberg,
1959.
Kramer, H.-J.: Plato and the Foundations of Metaphysics. New
York, 1990.
112 113
PLATON
Izbor iz djela
Iz djela Fedon (95c7 - 102a2).
Izvornik: Platonis opera. R e c o g n o v i t brevique adnotatione critica
instrvxit Ioannes Burnet. T o m v s I. Ο χ ο η ϋ 1973 ( 1 1 9 0 0 ) .
117
Meni barem da - reče Kebet.
svako pojedino postaviti tako kako bi se najbolje držalo. A k o bi
Osmotri j o š i ovo. Držao sam da mi se valjano čini kad god dakle netko htio iznaći u z r o k za svako pojedino, k a k o je nastalo,
bi se neki čovjek, stavši velik uz malenoga, pokazao da je veći za ili propalo, ili jest, tad treba da ο t o m e istraži kako je t o m e naj
samu glavu, a tako i konj od konja. Ili pače od toga j o š izvjesnije, bolje da bude, ili pak da nešto drugo trpi ili čini. Iz t o g razloga
deset mi se učinilo da je više od osam po t o m e što je u njemu dva dakle ne doliči čovjeku ništa drugo ispitivati, i ο sebi s a m o m e i ο
više nego u o n o m e , i o n o dvije stope veliko da je od onoga stopu ostalome, nego o n o najvaljanije i najbolje. A n u ž n o je da će taj
velikog veće po t o m e što ga dvostruko premašuje. isti znati i o n o najlošije; ta znanje ο njima isto j e .
A što ti se sada ο t o m e čini? - reče Kebet.
To promišljajući radovao sam se, držeći da sam p r o n a š a o uči
Da sam - reče, - tako mi Zeusa, baš daleko od toga da sma telja ο u z r o k u bića p r e m a m o j e m ukusu, Anaksagoru, te da će mi
tram kako znadem u z r o k svega toga, budući da, kad se n e k o m on reći najprije da li je zemlja ravna ili okrugla, zatim da će mi,
j e d n o m pridoda j e d n o , ne prihvaćam niti da je to j e d n o kojem je kazavši to, razložiti u z r o k i nužnost, obrazlažući o n o najbolje, i
pridodano postalo dva, niti pak o n o koje je pridodano, a niti da da za nju bijaše bolje da b u d e takva. I da će, ako bi mi rekao da
su o n o pridodano i o n o kojemu je pridodano po pridodavanju jed se o n a nalazi u središtu, razložiti kako za nju bijaše bolje da b u d e
noga drugome postali dva. Čudim se, naime, t o m e da kad je svako u središtu. A ako bi mi to pokazao, bio sam pripravan nikada više
od njih bilo j e d n o od drugoga odvojeno tada je svako zacijelo bilo ne žudjeti za n e k o m d r u g o m v r s t o m uzroka. P a č e i ο s v e m u bijah
j e d n o i nisu tad bili dva, a kad su se približili j e d n o drugome da tako pripravan na isti način pitati, i ο mjesecu i ο ostalim zvi
je to postalo u z r o k o m toga da su postali dva - taj sastanak, to jezdama, ο njihovoj brzini j e d n i h u o d n o s u na druge, ο okretajima
što su stavljeni blizu jedan drugoga. Niti pak više m o g u vjerovati i drugim pojavama, na koji je način za svako pojedino bolje činiti
d a j e , ako netko razdvaja na dvoje, opet to, to razdvajanje, postalo to što čini, kao i trpjeti to što trpi. N i s a m naime držao da će ikada
u z r o k o m toga d a j e nastalo dva. Jer uzrok toga da nastaje dva tu onaj tko kaže da je sve to od strane u m a u r e đ e n o navoditi za njih
je suprotan nego onda. Naime, onda je to bilo stoga što su bili neki drugi u z r o k do taj kako je najbolje da se to sve p o n a š a tako
privedeni j e d n o drugome blizu i pristavljeni j e d n o drugome, sada kako se ponaša. Pa kad dakle iznese za svako pojedino uzrok, i
pak stoga što se odvode i odvajaju j e d n o od drugog. onaj zajednički svima, držao sam da će razložiti o n o najbolje za
Niti sam dakle tim n a č i n o m istraživanja više uvjeren da znam svako pojedino, a zatim i o n o svemu zajedničko d o b r o . I ni za što
zbog č e g a 1 nastaje jedno, niti j e d n o m riječju bilo što drugo nisam htio napuštati tu nadu, v e ć se svim ž a r o m latih tih knjiga
zbog čega nastaje, propada ili jest, već si sam nasumce miješaju i p o č e h ih što sam brže m o g a o čitati, ne bih li što brže sagledao
ć i 2 pripravljam neki drugi način, a taj više nikako sebi ne pri o n o najbolje i vrednije.
puštam.
No od te se divne nade oprostih, druže, kad sam, uznapredo-
A čuvši j e d n o m nekoga da čita iz knjige, kako reče Anaksa- vavši u čitanju, vidio m u ž a koji se ne služi u m o m niti mu pripi
gorine, i da govori kako je baš um onaj koji je uredio cjelinu svi suje ikakvu u z r o č n o s t 3 za uređenje cjeline stvari, v e ć kao u z r o k e
jeta i u z r o k je svega, poveselio sam se t o m uzroku i učinilo mi se navodi zrak, eter, vodu, te m n o š t v o drugog i neobičnog. I učini
da je to na neki način dobro da je um u z r o k o m svega, te pomislih mi se da mu se dogodilo p o t p u n o slično kao kad bi htio tko, ka
u sebi da će, ako je to tako, um koji uređuje svijet sve urediti i zujući kako Sokrat u m o m čini sve što čini, a zatim se prihvativši
toga da kaže uzroke za svako pojedino što činim, rekao p r v o da
δι' ότι može ponajprije značiti „kako" (Burnet: ,,how"). Naš prijevod ovdje sjedim z b o g toga što mi je tijelo sastavljeno od kostiju i te-
hoće ipak što više uvažiti i naglasiti uzročnost kao osnovni problem
tematiziran u tekstu.
Prijevod s Burnetom. Archer-Hind slijedi Jacksona u nama teško
αυτός είκ ή φύρω: ovu srazmjerno tešku frazu valja izgleda prevoditi prihvatljivom odbacivanju riječi ουδέ τινας αιτίας έπαιτιώμενον kao
prema smislu kakav ima u Eshila (Prometh. V. 450). (Archer-Hind) „besmislene interpolacije".
118 119
tiva, te da su kosti čvrste i zglobovima odvojene j e d n e od drugih, i o n o što valja 8 uistinu 9 svezuju i na okupu drže, za to ne haju
a tetive da su s p o s o b n e zategnuti se i opustiti te da pričvršćuju nimalo.
kosti uz m e s o i k o ž u , koja ih drži na okupu. Budući da se kosti Bio bih dakle doista najradije postao u č e n i k o m bilo k o m e o k o
uvijaju u svojim zglobovima, kad se opuštaju i napinju tetive, to takvoga uzroka, kako to s njime stoji. No kako sam toga ostao
čini da sam sposoban upravo sada savijati udove, i iz t o g u z r o k a lišen, a nisam bio u stanju niti sam iznaći niti od drugoga naučiti,
ovdje sagnut sjedim. I kao kad bi, opet, za ovaj naš razgovor na h o ć e š li K e b e t e - reče - da ti izložim drugu plovidbu pri potrazi
v o d i o druge takve uzroke, glas, zrak, sluh i tisuće takvih sličnih za u z r o k o m , koje sam se prihvatio?
k a o u z r o k iznoseći, zanemarivši p r i t o m navesti o n e prave uzroke, H o ć u više od svega - reče.
n a i m e da se, b u d u ć i da se Atenjanima učinilo boljim m e n e osu Učini mi se dakle p o t o m - reče on - da, budući da sam sustao
diti, m e n i opet z b o g t o g a učinilo boljim ovdje sjediti, i pravednijim pri istraživanju bića, m o r a m pripaziti kako mi se ne bi desilo isto
ostavši podnijeti k a z n u koja je određena. Jer, t a k o mi psa, v e ć bi što se zbiva o n i m a koji promatraju i istražuju p o m r č i n u sunca.
o v e tetive i o v e kosti, kako smatram, bile u Megari ili u Beotiji, Neki od njih naime baš upropaštavaju oči, ukoliko ne osmatra
n o š e n e mnijenjem ο t o m e što je najbolje, da nisam držao kako je ju njegovu sliku u vodi, ili u n e č e m u takvome. Na to sam i ja
pravednije i ljepše od bijega i u m a k n u ć a podvrći se kazni države, pomislio, te se pobojah da ne bih posve zaslijepio dušu gledajući
pa kakvu god o n a odredila. N e g o takvo nešto zvati u z r o c i m a i spram stvari očima i pokušavajući da ih se dotaknem svakim od
odviše je besmisleno. osjetila. U č i n i mi se dakle da mi je potrebno sklonivši se u postav
A k o bi p a k n e t k o kazao da bez posjedovanja toga - kosti, te k e 1 0 istinu bića istraživati u njima. Ali m o ž d a prispodoba na neki
tiva i što ostalo takvo posjedujem - ne bih b i o u stanju provoditi način nije prikladna. Jer, ne slažem se nikako s tim da onaj tko
o n o što svagda n a u m i m , kazao bi istinu. Ali da time činim o n o istražuje u postavkama više istražuje bića u slikama no onaj tko
što činim, p r o v o d e ć i 4 to u m o m , a ipak ne o d a b i r o m o n o g najbo to čini u zbilji 1 1 . N e g o dakle p r e g n e m tim p u t e m te, p o d m e ć u ć i
ljeg, to bi v e ć bila velika i o g r o m n a l a k o u m n o s t kazivanja. Jer to
znači ne biti u stanju razlikovati da je drugo u z r o k uistinu a dru
τό δέον znači „ono što treba", „što vrijedi", „što valja", no Platon
go o n o b e z čega u z r o k ne bi m o g a o biti u z r o k o m . A baš je to o n o
ovdje očito koristi igru riječi zasnovanu na etimologiji. Usp. primjed
što mi se čini da m n o š t v o kao tumarajući u tmini dotiče, 5 služeći bu Hackfortha: Sokrat može doista biti u pravu sugerirajući seman
se krivim i m e n o m kad to označuje u z r o k o m . tičku koincidenciju između τό δέον, ono što je prikladno-dolično, što
Zato i onaj čini zemlju, omatajući je vrtlogom, mirovati p o d treba, i τό δέον, ono što spaja-svezuje, premda je ono što zovemo im-
personalnim glagolom δεϊν bilo bez sumnje općenito shvaćeno kao
n e b o m , 6 a onaj p o d nju podlaže zrak, kao podnožje p o d prostrano različito od δεΐν koje znači „povezivati". Za Platonovu etimologiju te
k o r i t o 7 . A m o ć t o g a da oni sad leže tako kako je za njih najbolje da riječi vidi Crat. 418e5sq.
b u d u postavljeni, nju niti traže niti drže da o n a i m a neku d e m o n
Riječi ώς αληθώς razumijemo s Burnetom u vezanosti s τό αγαθόν
sku snagu, n e g o vjeruju k a k o su našli Atlasa j a č e g i besmrtnijeg και δέον, s namjenom da svrate pozornost na etimologijsko tumačenje
od nje i koji v e ć m a no o n a drži sve to na okupu. A to da D o b r o pravoga značenja.
Riječ λόγος može se ovdje prevesti - čak i više no što je to s njom i
4
Rukopisi imaju riječ πράττω, no svi su izdavači prihvatili Heindorfovu inače slučaj - na mnoštvo gotovo jednako uvjerljivih načina, pri čemu
emendaciju πράττων. dakako svaki prijevod pretpostavlja makar prešutnu interpretaciju
smisla teksta. Prema našem shvaćanju, prijevodi kao „pojam", „od
Razumijevajući δ = τό ξυναίτιον s Archer-Hindom.
5
redba", „misao", „sud", „riječ" i si. ovdje su manje prikladni, zbog
očite blizine značenja riječi λόγος i ΰπόθεσις u ovome tekstu.
Stav što ga Aristotel (De caelo 295a6sq.) pripisuje Empedoklu.
6
7
Prema Aristotelu (isto, 294bl4sq.) nazor zajednički Anaksimenu, Riječi έν τοις έργοις Burnet prevodi kao ,,in realities", obrazlažući po
našem sudu uvjerljivo: Riječ έργα je ekvivalent za όντα i πράγματα,
Anaksagori i Demokritu.
a ovdje je upotrebljena stoga što je ona stalna suprotnost za λόγοι.
120 121
svaki put postavku koju bih prosudio najpostojanijom, sve o n o voriti, i meni s a m o m e i d r u g o m e , te smatram kako t o g a se držeći
što mi se čini s time suglasno stavljam kao istinito, i glede uzro nikada neću pasti, već da je sigurno i m e n i s a m o m e i d r u g o m e
ka i glede svega drugog, a o n o što ne, to stavljam kao neistini bilo k o m e odgovoriti da o n a lijepa lijepim postaju lijepa. Ili se tebi
to. No h o ć u ti jasnije reći što kazujem, j e r držim da sad ne shva ne čini?
ćaš. Čini mi se.
Ne osobito, tako mi Zeusa - reče Kebet. I o n a velika dakle veličinom postaju velika? I o n a veća ve
Dakle ovako kazujem - reče on, - ništa nečuveno, već o n o što ćima? I o n a malena malenošću malena?
sam vazda u drugim prilikama i u o v o m p r e t h o d n o m razgovoru Da.
bez prestanka kazivao. Počinjem s pokušajem da ti izložim vrstu Ni ti dakle ne bi prihvatio kad bi tko rekao da je n e t k o od
u z r o k a što ga razmatramo i vraćam se iznova o n o m e m n o g o ras- drugoga veći za glavu, a manji da je manji t i m istim, n e g o bi uvje
pravljanom te od toga započinjem, p o d m e ć u ć i stav da jest nešto ravao kako ništa drugo ne kazuješ do to da sve što je v e ć e jed
lijepo samo po sebi, i dobro, i veliko, i sve drugo. A k o mi to do no od drugoga ničim drugim nije veće n e g o veličinom, te da je po
pustiš i složiš se da to jest, iz toga se nadam izložiti ti u z r o k i t o m e veće, po veličini, a da o n o manje ničim drugim nije ma
pokazati da je duša besmrtna. nje n e g o malenošću, te da je po t o m e maleno, po malenosti, b o
N o , kao da ti je već dopušteno - reče Kebet, - ne propuštaj jeći se, držim, da ti netko ne bi suprotstavio protivnu tvrd
to privoditi kraju. nju, govoriš li da je za glavu netko veći ili manji, n a i m e tu da,
Osmotri dakle - reče - čini li ti se o n o što t o m e slijedi kao i prvo, o n i m istim o n o veće jest veće, a o n o manje jest manje, te
da, zatim, glavom, koja je malena, o n o veće jest veće i da je bes
meni. M e n i se naime čini da, ako jest neko drugo lijepo osim li
misao kako nešto jest veliko n e č i m malenim. Ili se ne bi bojao
j e p o g samog, tad to nije lijepo ni po č e m u d r u g o m do po t o m e što
toga?
ima udjela u o n o m lijepom. A i sve pače tako tvrdim. Slažeš li se
s takvim u z r o k o m ? A Kebet reče smijući se: - Bih, zaista.
Slažem se - reče. A ne bi li se - reče on - bojao kazati da je deset za dva veće
od o s a m i da ga po t o m u z r o k u premašuje, a ne m n o ž i n o m ? I o n o
Ja dakle - reče on - niti više razumijem niti m o g u spo
dvije stope veliko da je od o n o g a j e d n u stopu velikog veće za po
znati druge uzroke, one mudre. N e g o ako bi mi tko kazao
lovinu, a ne veličinom? Jer i tu je baš isti onaj strah.
z b o g čega je bilo koje nešto lijepo, kao naprimjer zato što ima
Baš posve - reče.
divnu boju, ili lik, ili bilo što drugo od toga takvog, ja sve to
A što? Ne bi li izbjegavao tvrditi kako je, ako se j e d n o m e
ostavljam po strani - jer u svemu se d r u g o m e smućujem -
pridoda jedan, pridodavanje u z r o k t o m e da postaje dva? Ili, ako
pa naivno i nevjesto i m o ž d a priprosto za sebe smatram kako
se razdvaja, onda to razdvajanje? I ne bi li uzvikivao ka
ništa drugo ne čini to lijepim do da li prisustvo o n o g a lijepog
ko ne znaš drugi način da n e k o pojedino nastane, do imajući
da li zajedništvovanje u o n o m e lijepom, pa ma kako i na koji
udjela na vlastitom bivstvu pojedinoga u kojemu i m a udjela,
način nastalo 1 2 . A to više ne obrazlažem, nego tvrdim da sve
te da i kod takvih nemaš n e k o g d r u g o g u z r o k a za to da je na
lijepo lijepim postaje lijepo. Jer to mi se čini najsigurnije odgo-
stalo dva od imanja udjela u dvojstvu, i da treba da u njemu
ima udjela o n o što će postati dva, a u jedinici o n o što će po
Riječi είτε δπ δή και δπως προσγενομένη predstavljaju jedva savladivu stati jedan, d o k o n a razdvajanja i pridodavanja i druga takva
teškoću. Burnet prihvaća Wyttenbachovu konjekciju προσαγορε- prenemaganja ostavljaš po strani, ostavljajući da tako odgova
v ο μένη, koju je teško opravdati, premda ima djelomičnu potvrdu u
Oxir. Papyri XVIII 2181 (Hackforth). Sam Hackforth, kao i ranije raju oni što su od tebe mudriji, a ti bi, takoreći prestrašen vla
Archer-Hind i Cornford, prihvaća Uebervvegovu emendaciju προσγε- stitom sjenom i neiskustvom, o d g o v o r i o na taj način, držeći se
νομενοΰ, što izgleda najprihvatljivije. o n o g sigurnog p o d m e t n u t o g a stava. A k o bi se pak n e t k o dohva-
122 123
t i o 1 3 s a m o g t o g p o d m e t n u t o g stava, pustio bi to i ne bi odgovarao naslovom „Fedon ili ο duši". Iz obzora kršćanskog nauka istraživalo se
poglavito koliko su održivi, uvjerljivi i nepobitni tamo izlagani „dokazi"
sve d o k ne bi istražio sve što iz njega slijedi, usuglašava li ti se
ο besmrtnosti, zatim da li postavka ο besmrtnosti duše vrijedi za poje
j e d n o s drugim ili je u nesuglasju. Pa ako bi trebao za njega sa dinačnu, individualnu dušu, te koliko je nešto takvo u Platona, a onda
m o g iznijeti razlog, iznio bi ga na isti način, p o d m e ć u ć i iznova i u Grka uopće zamislivo. Razlika odredbe duše u Fedonu, gdje je shva
drugi p o d m e t n u t i stav, koji god bi se od onih p o v i š e
14
pokazi ćena u potpunoj jednostavnosti i jedinstvenosti, te u dijalozima Politeia,
v a o najboljim, sve d o k ne bi naišao na nešto dostatno, a p r i t o m Fedar i Timej, gdje je prikazana u svojoj unutarnjoj tročlanoj složenosti,
do danas je predmet uvijek novih tumačenja i rasprava.
ne bi brkao, kao oni puki osporavatelji, raspravljajući na j e d n a k
U tradicionalnim se tumačenjima jednako tako osobita uloga pripi
n a č i n ο i s h o d i š t u i ο o n o m e svemu što iz njega slijedi, ako bi
15
124 125
značenje koje potvrđuje i Platon na drugim mjestima (Politicus 300c, nih stvari, budu ipak njihovim uzrokom. No teško da je Platon ikada,
Philebus 19c). Hoće li dakle Platon vlastiti način označiti slabijim i dru- pa i ovdje u prvom odlučnijem izlaganju tzv. nauka ο idejama, njih držao
gotnijim od onoga u predšasnika, tzv. predsokratovaca? To se dosadaš doista „odvojenima". Odnos ideja i stvari već je ovdje imenovan „pri
njim tumačima bez iznimke činilo nemogućim, tako da Platonov govor sustvom" ili „zajedništvovanjem", uz jasnu naznaku toga da prava narav
ο „drugoj plovidbi" ili razumiju kao puku ironiju (Burnet) ili pak pod tog odnosa nije još dokučena.
prvom i pravom plovidbom, koja u dijalogu Platonu ostaje nedostižna, Jednako je tako bitno uočiti da ideje nisu ovdje shvaćene kao uzro
razumiju ne postupak „predsokratovaca" nego zahtjev samoga Platona ci egzistencije stvari. Ideje koje nalazimo ovdje u Fedonu jesu isključivo
za posvemašnjim sagledavanjem cjeline osjetilnoga pod vidom Dobra, što ideje međusobnih odnosa stvari i ideje njihovih kvalitativnih promjena.
sam u Fedonu doduše traži, ali tu još ne uspijeva i izvesti. Utoliko bi Upravo to i samo to uzrokuju ideje, barem prema nauku iz Fedona, na
kasniji dijalozi, prije svih dakako Timej, bili tek pravo ispunjenje pro- što je opravdano naglašeno upozorio Hackforth.
grama radikalne teleologije kakav je ovdje postavljen. (Primjer za tu ma-
nje-više usuglašenu tezu: N.R. Muphy, The δεύτερος πλους in the Phae-
do, The Classical Quarterly, Vol. XXX /1936/, No. 2, p. 40-47.) Važniji konzultirani komentari: . —
The Phaedo οf Plato. Edited with Introduction, Notes and Appendi-
§2. S time je najuže vezano pitanje što su uopće ti „logosi" u re ces by R. D. Archer-Hind. Second Edition. London, 1984. (Re-
print Edition New York, 1973.)
čenom „bijegu u logose"? Platon očito njima nasuprot stavlja osjetilno-
konkretne stvari i ono „zbiljsko". Da li su oni onda nešto kao puke misli, Plato's Phaedo. Edited with Introduction and Notes by J. Burnet.
pojmovi? Da li su ti „logosi" isto ono što Platon naziva „idejama"? Da Oxford, 1 3 1980. ^ Ι Θ Ι Ι . )
lije „logos" isto što i hipoteza, „pretpostavka"? Većina je tumača sklona Plato's Phaedo. Translated with an introduction and commentary
ove „logose" razumjeti kao „misli" i strogo ih razlikovati od „ideja", koje by R. Hackforth. Cambridge, 1955.
bi imale biti po sebi postojećim „objektivnim predmetima" tih, vazda
subjektivnih „misli".
§3. U istome sklopu problema stoji i pitanje: što valja razumjeti pod
„stvarima" i „bićima", od istraživanja kojih se Sokrat, smućen i zasli
jepljen, odvraća k „logosima"? Archer-Hind je prvotno htio te „stvari"
razumjeti kao ideje same, no sasvim je očito da se tu misli doista na
stvari, kako ih dnevno susrećemo u praktičkom ophođenju. Teškoća je
međutim u tome što Platon u tekstu „logose" izrijekom naziva „slikama"
tih stvari, relativirajući potom u sljedećoj rečenici na dosta zagonetan i
dvosmislen način sve konzekvence takvoga stava. Treba li zaista sve to
shvatiti samo kao još jednu ironijsku igru, kako to hoće Burnet? I uz to,
kako čini Hackforth, u potpunosti ignorirati značenje što ga u tekstu
ima „metafora" sunca i opisi zabliještenosti i zaslijepljenosti duše, nije-
čući svaku smislenu vezanost uz paralelne iskaze u Politeii?
126 127
Iz djela Simpozij ( 1 9 9 c l - 2 1 2 b 8 ) .
Izvornik: Platonis opera. Recognovit brevique adnotatione critica
instrvxit Ioannes Burnet. T o m v s II. Ο χ ο η ϋ 1973 ^ Ι Θ Ο Ι ) .
129
ili da ne žudi, ako mu ne nedostaje. Jer meni se zaista čudesno Sjeti se dakle za čim si u svom govoru kazao da je Eros. A k o
koliko čini, Agatone, da je nužno. A kako tebi? hoćeš, podsjetit ću te. Čini mi se naime da si rekao o v a k o nekako:
Valjano zboriš. Da li bi dakle netko budući velik htio biti ve Da su bogovi uredili stvari ljubavlju za lijepim. Jer za r u ž n i m da
lik, ili snažan budući snažan? n e m a ljubavi. Nisi li tako nekako kazao?
N e m o g u ć e je, prema o n o m e u čemu smo se složili. Kazao sam - da je rekao Agaton.
Jer mu zacijelo neće nedostajati baš o n o što on je. I prikladno baš zboriš, druže - da je rekao Sokrat. A ako s
Istinu govoriš. time tako stoji, zar ne bi Eros bio ljubav za lijepim, a za r u ž n i m
No ako bi i budući snažan htio biti snažan - da je rekao So ne?
krat - i budući brz brz, i zdrav budući zdrav - m o ž d a bi naime Da se složio.
netko smatrao da ta i sva takva oni koji takvi j e s u i ta imaju j o š N i s m o li prihvatili da o n o što n e k o m nedostaje i što nema,
i žude upravo ta koja imaju, te toga radi govorim, da se ne b i s m o taj to ljubi?
prevarili - tima je naime, Agatone, ako razumiješ, n u ž n o da imaju Da - da je rekao.
u sadašnjosti svaka pojedina od tih koja imaju, pa htjeli ih ili ne, Erosu dakle nedostaje lijepo, i to n e m a ?
pa tko bi o n d a baš ta žudio? Nego kad god netko kaže: Ja, budući N u ž n o - da je rekao.
zdrav, h o ć u i biti zdrav i, budući bogat, hoću i biti bogat, te žudim
A što? Zar ćeš za o n o č e m u nedostaje lijepo i što nikako ne
o n o samo što imam, reći ć e m o mu: Ti čovječe, imajući stečeno
posjeduje lijepo ti reći da je lijepo?
bogatstvo, zdravlje i snagu, hoćeš da i u b u d u ć e m v r e m e n u to
Nikako.
imaš stečeno, budući da u o n o m e baš sad prisutnom imaš, htio
Prihvaćaš li dakle j o š da je Eros lijep, ako s time tako stoji?
to ili ne. Razmotri dakle da li, kad god kažeš da žudiš za prisut
nim, govoriš što drugo do to: H o ć u da ona sad prisutna i u bu A Agaton da je rekao: Izgleda mi Sokrate da ne z n a m ništa
d u ć e m v r e m e n u b u d u prisutna. Bi li se on s tim složio? od o n o g a što sam tada kazao.
I doista baš lijepo zboriš Agatone - da je rekao. N e g o kaži j o š
Reče da je Agaton potvrdio.
sitnicu: Ne čini li ti se kako sva dobra j e s u i lijepa?
Sokrat pak da je rekao: Nije li to zapravo za njega „ljubiti",
Meni bar da.
da o n o što nije v e ć tu i što n e m a u b u d u ć e m v r e m e n u b u d e za nj
A k o dakle E r o s u nedostaju lijepa, a lijepa su dobra, neće li
sačuvano i prisutno? 1
mu nedostajati i dobra?
Svakako - da je rekao. .
Ja Sokrate - da je rekao - tebi ne m o g u protusloviti, pa neka
I taj dakle i svaki drugi žudeći žudi za o n i m što nije već tu i
b u d e tako kako ti kažeš.
o n i m što nije prisutno, i za o n i m što n e m a i što sam nije i što
Zapravo ne m o ž e š istini protusloviti - da je rekao - dragi moj
mu nedostaje - to je zacijelo o n o za čim je i žudnja i ljubav.
Agatone. Jer Sokratu, to baš i nije teško.
U svakom slučaju - da je rekao.
A tebe ću sad već pustiti. No g o v o r ο Erosu kojeg č u h j e d n o m
Deder dakle - d a j e rekao Sokrat - složimo se p o n o v o u o n o m e
od Diotime, žene iz Mantineje 2 , koja bijaše u t o m e m u d r a i u
kazanom. Nije li Eros, prvo, za nečim, a p o t o m za o n i m čega ne
mnogočemu drugom - i Atenjanima je j e d n o m kad su žrtvovali
dostatak mu je prisutan?
protiv kuge tu bolest za deset godina odgodila - i koja je i m e n e
Da je potvrdio.
130 131
ljubavnim stvarima podučila, pokušat ću v a m izložiti iz o n o g a u A o n a reče: Lako. Ta kaži mi ne tvrdiš li da su svi bogovi
č e m u s m o se A g a t o n i ja složili, sam od sebe, kako b u d e m m o sretni i lijepi? Ili se usuđuješ kazati da neki od b o g o v a nisu i lijepi
gao. Zaista treba Agatone, kako si ti ustvrdio, prvo razložiti tko i sretni?
je E r o s i kakav je, a p o t o m njegova djela. Čini mi se dakle da je T a k o mi boga, bar ja ne - rekoh.
najlakše razlagati o n a k o kao i ta žena, pitanja postavljajući. Jer A ne zoveš li sretnima one koji posjeduju o n a dobra i lijepa?
baš sam otprilike i ja njoj nešto takvo govorio kao A g a t o n sada Svakako.
m e n i , da je Eros veliki bog, te da je za lijepim. O n a me pak pobi
Ali nisi li prihvatio da Eros z b o g nedostatka onih dobrih i
o n i m razlozima kojima i ja njega, da nije niti lijep, p r e m a m o j e m u
lijepih žudi upravo za tim što mu nedostaje?
g o v o r u , niti dobar.
Ta prihvatio sam.
A ja r e k o h : K a k o to zboriš D i o t i m o ? Dakle je ružan Eros, i
K a k o bi o n d a bio b o g o m onaj tko je bez onih lijepih i dobrih?
z a o ? O n a pak reče: Ne ogriješuj se! Ili smatraš kako je n u ž n o da
Nikako, kako se barem čini.
b u d e r u ž n o o n o što nije lijepo?
Vidiš dakle kako i ti cijeniš da Eros nije b o g - reče.
V i š e od svega.
Sto bi o n d a bio Eros? - rekoh. Smrtnik?
Ili i n e u k o o n o što nije m u d r o ? A ne opažaš li da jest nešto
Ni najmanje.
i z m e đ u mudrosti i neukosti?
A što onda?
Što t o ?
K a o i kod onih prije: između smrtnog i b e s m r t n o g - reče.
Mnijeti o n a ispravna, a da se ne m o ž e iznijeti razlog, ne znaš
Sto to Diotimo?
li, reče, da nije ni znati - ta kako bi znanjem bila stvar neobrazlo-
D e m o n veliki, Sokrate. Jer i sve o n o d e m o n s k o između je bo
ž e n a - niti neukost - ta kako bi n e u k o š ć u bilo o n o što nekako
ga i smrtnoga.
p o g a đ a biće - nego je to o n d a valjda ispravno mnijenje, i z m e đ u
S kojom moći? - rekoh ja.
p a m e t i i neznanja. 3
Da tumači i prenosi b o g o v i m a o n o što je u ljudi i ljudima o n o
Istinu kažeš - r e k o h ja.
što je u bogova, od ovih molitve i žrtve, a od onih naredbe i odgo
N e m o j o n d a na silu tvrditi kako je r u ž n o o n o što nije lijepo,
vore na žrtve, te u sredini budući upotpunjuje oboje, tako da je
niti zlo o n o što nije d o b r o . A tako i za Erosa, kad se slažeš da on
cjelina svega sama sa s o b o m čvrsto vezana. Po njemu se širi i sve
nije ni d o b a r ni lijep, n e m o j smatrati kako treba da je on ružan
p r o r o č k o umijeće svetišta u onih što se bave žrtvama i posveće
i z a o radije nego da je nešto između njih - reče.
njima i čaranjima, kao i sve gatanje i vračanje. A b o g se ne miješa
No ipak - rekoh ja - svi se slažu da je veliki bog.
s čovjekom, već njime jest sve općenje i razgovor b o g o v a s ljudima,
G o v o r i š li ο svima o n i m a koji ne znaju - reče - ili ο o n i m a
kako s b u d n i m a tako i onima u snu. I onaj tko je o k o toga mudar,
koji znaju? demonski je čovjek, d o k je onaj tko je mudar u n e č e m u drugome,
Baš ο svima. o k o kakvih vještina ili rukotvorstava, prostak. Takvi su pače de
A o n a smijući se reče: K a k o bi se, Sokrate, mogli složiti da je 4
m o n i m n o g i , a j e d a n od njih je i Eros.
veliki b o g oni koji kažu da on i nije b o g ? Ali od kojega oca i majke potječe? - rekoh ja.
Koji su t o ? - r e k o h ja.
D u g o je to pripovijedati - reče. No reći ću ti svejedno. Kad se
Jedan si ti, druga p a k ja - reče. naime rodila Afrodita gostili su se bogovi, a uz ostale i Poros, sin
Ja pak rekoh: K a k o to zboriš? Metidin. N a k o n što su blagovali stiže prošeci, kako je bila gozba,
Za naglašenu razliku između znanja i mnijenja usp. osobito Resp. 477 Ο „demonskim" bićima između bogova i ljudi govori Platon još u
sq. i Meno 99a. Osnovno obilježje znanja je pritom svagda u mogućno Resp. 392a, 427b, 617d, Legg. 713d, 717b. Usp. i pseudoplatonički
sti da se „iznese razlog" i „položi račun" (λόγον δούναι). spis Epinomis 985b.
132 133
Penija i bijaše na vratima. A P o r o s onda, opijen nektarom - vina vršeno i blaženo. No o n o koje ljubi, to i m a drukčiji lik, onakav
nije u o p ć e bilo, - izašavši u vrt Zeusov pijan zaspa. Penija nato, kakvog sam ja izložila.
namislivši da z b o g svog siromaštva dijete s P o r o s o m napravi, leg I ja rekoh: N e k a b u d e dakle, tuđinko, j e r valjano zboriš. No
ne uz njega i zače Erosa. Stoga j a m a č n o i postade Eros pratiocem kad je Eros takav, koju korist pruža on ljudima?
i službenikom Afrodite, rodivši se na proslavi njena rođenja, i To ću te baš Sokrate - reče - n a k o n o n o g a pokušati podučiti.
ujedno budući po naravi ljubavnikom oko svega lijepog, budući Jer jest j a m a č n o takav i tako postao Eros, a jest i za o n i m lijepim,
da je i Afrodita lijepa. Kao sin dakle Porosa i Penije, u ovakav je kako ti kažeš. No ako bi nas tko pitao: za č i m k o d o n o g lijepog
usud postavljen Eros: prije svega, siromašan je vazda i daleko od je Eros, Sokrate i D i o t i m o ? O v a k o pak j o š jasnije: onaj koji ljubi,
toga da b u d e mladenački svjež i lijep, kao što to smatra mnoštvo, ljubi lijepa. Što ljubi?
n e g o je tvrd i suh, neobuven i beskućnik, na zemlji vazda počiva I ja rekoh: Da mu b u d u .
jući i nepokriven, na vratima i po putevima pod vedrim n e b o m Ali taj o d g o v o r - reče - traži j o š ovakvo pitanje: što će mu
spavajući, imajući o n u majčinu narav, uvijek drug oskudice. biti time što bi mu bila dobra?
No opet po o c u vrebač je na lijepe i dobre, hrabar je, drzak i Ne m o g u j o š nikako - r e k o h - na to pitanje s p r e m n o o d g o
napregnut, vješt lovac, vazda neke lukavštine snujući, žudan pa voriti.
meti i vješt da je stekne, mudrost ljubeći kroz čitav život, strašan N e g o - reče - kao kad bi netko, zamjenjujući, d o b r i m se
vrač, ljekar, mudrijaš. I niti je kao besmrtan po naravi ustrojen, umjesto lijepog služeći, upitao: deder Sokrate, ljubi d o b r a onaj
niti kao smrtan, nego sad u istome danu cvate i živi, kad je u koji ljubi. Sto ljubi?
Da mu b u d u - r e k o h ja.
obilju, sada pak zamire, no oživljava p o n o v o po očevoj naravi, ta
I što će biti t o m e k o m e bi bila dobra?
ko da niti je kad Eros siromašan niti je bogat, a i u pogledu mud
To v e ć lakše m o g u odgovoriti - r e k o h ja. Bit će sretan.
rosti i neukosti u sredini je. S tim naime stoji ovako: Od b o g o v a
Stjecanjem dobrih dakle - reče - sretni su oni sretni, te ne
nijedan ne ljubi mudrost, niti žudi m u d r i m postati - jest naime
treba uz to j o š pitati: zašto h o ć e da b u d e sretan onaj t k o h o ć e ?
-, niti ako je tko drugi mudar ne ljubi mudrost. Ni oni neuki opet
N e g o se čini da o d g o v o r tu ima kraj.
ne ljube mudrost, niti žude m u d r i m a postati. Jer to je baš teškoća
Istinu veliš - r e k o h ja.
s neukošću: sebi se, ne budući lijep, dobar i pametan, činiti do
Držiš li dakle da je to htijenje i ta ljubav zajednička svim lju
statnim. Nikada naime onaj tko ne smatra da mu što nedostaje
dima i da svi h o ć e da im dobra b u d u uvijek, ili kako kažeš?
ne žudi za o n i m što ne smatra da mu nedostaje.
T a k o - rekoh ja. Da je zajednička svima.
Koji su o n d a D i o t i m o - rekoh ja - oni koji ljube mudrost, ako
A zašto Sokrate - reče - ne k a ž e m o da svi ljube, ako v e ć baš
nisu ni mudraci ni neuki?
svi o n a ista ljube i uvijek, n e g o za neke k a ž e m o da ljube, a za
No to je - reče - već i djetetu jasno, da oni između t o g obojeg, neke ne?
kojima bi i Eros pripadao. M u d r o s t je naime zacijelo nešto od I sam se č u d i m - r e k o h ja.
o n o g najljepšeg, a Eros je ljubav o k o lijepoga, tako da je n u ž n o
Ali ne čudi se - reče. Jer, izlučujući, imenujemo neki lik ljuba
da je Eros ljubitelj mudrosti, a budući ljubiteljem mudrosti da je vi, pridajući mu i m e cjeline: ljubav, d o k za ostalo upotrebljavamo
između mudraca i neukoga. I t o m e je pak uzrok rođenje njegovo: druga imena.
od oca je mudra i obilna, a od majke nemudre i oskudne. Narav K a o što? - rekoh ja.
je dakle tog demona, Sokrate, ta. A o n o što si ti smatrao da je Kao ovo. Znaš da je stvaranje nešto m n o š t v e n o . Jer bilo č e m u
Eros, nije ti se ništa čudno dogodilo. Smatrao si, kako mi se čini, što prelazi iz o n o g koje nije u o n o koje jest sav u z r o k je stvaranje,
prosuđujem li iz onoga što govoriš, da je Eros o n o koje je ljublje tako da i radnje svih umijeća j e s u stvaranja i njihovi obrtnici svi
no, a ne o n o koje ljubi. Z b o g toga ti se, držim, Eros učinio od su stvaraoci.
svega ljepšim. Ta o n o ljubljeno i jest zaista lijepo, raskošno, sa- Istinu veliš.
134 135
Ali - reče o n a - znaš da se svejedno ne z o v u stvaraocima, T r e b a dodati.
n e g o imaju druga imena, d o k se od cjelokupnog stvaranja j e d a n Da li o n d a - reče - i da ne samo da bude, nego i da uvijek
izdvojeni dio, onaj o k o m u z i k e i metra, naziva i m e n o m cjeline. To bude?
se n a i m e j e d i n o zove stvaranjem, i stvaraocima oni koji se drže I to treba pridodati.
t o g dijela stvaranja. Dakle je ljubav - reče - j e d n o m riječju za tim da joj o n o d o b r o
Istinu kažeš - rekoh. bude uvijek.
T a k o onda i k o d ljubavi. Poglavito sva žudnja za o n i m d o b r i m Najistinitije veliš - rekoh ja.
i za t i m e da se b u d e sretan svima je o n a „najveća i najprevarnija Budući dakle da je to ljubav uvijek -, reče ona - koji način
ljubav" 5 . Ali za o n e koji se na svakojaki način njoj posvećuju, ili bavljenja njome, i u kojoj djelatnosti mar i napor bi se zvali lju
u p o g l e d u stjecanja novca, ili u pogledu ljubavi k tjelovježbi, ili u bavlju? Koje djelo se slučuje tim biti? M o ž e š li reći?
p o g l e d u ljubavi za m u d r o š ć u , ne kaže se da ljube, niti ih se zove Ali ne bih se doista tebi Diotimo — rekoh ja — zadivio glede
ljubavnicima, d o k o n i koji se predaju i revno nastoje o k o n e k o g mudrosti, i ne bih te oblijetao upravo to učeći.
j e d n o g lika toga dobivaju i m e cjeline, ljubavi, te se kaže i da ljube No kazat ću ti - reče. To je naime p o r o d u lijepom, i tijelom
i da su ljubavnici. i dušom.
Izgleda mi kao da istinu zboriš - rekoh ja. Gonetanje treba - rekoh ja - što to upravo zboriš, i ja ne shva
I zaista se - reče - kazuje neka priča da ljube oni koji traže ćam.
svoju drugu polovicu. No moja je priča da ljubav nije niti za po No reći ću jasnije - kaza ona. Trudni su naime, Sokrate, svi
l o v i c o m niti za cjelinom, ne sluči li se, druže, da je to baš dobro, ljudi i tijelom i d u š o m 6 i kad dospiju u neko doba starosti, naša
b u d u ć i da su ljudi skloni dati si i n o g e i ruke odsjeći, ako im se narav žudi rađati. Ali rađati u r u ž n o m e ne može, nego u lijepome.
čini da su im škodljive. Ne vole oni, smatram, o n o svoje, osim ako Ta sjedinjenje m u ž a i žene je rađanje 7 . A to je stvar božanska, i to
bi t k o o n o dobro zvao vlastitim i svojim, a o n o zlo tuđim. T a k o je u živome biću, koje je smrtno, o n o u njemu prisutno b e s m r t n o :
da b a š ništa nije što ljudi ljube do o n o d o b r o . Ili se tebi čini da trudnoća i rađanje. N e m o g u ć e je pak da oni b u d u u o n o m e ne
je? usklađenom. O n o ružno je neusklađeno sa svime božanskim, d o k
M e n i b a r e m ne, tako mi Zeusa - rekoh ja. je o n o lijepo usklađeno. Ljepota je dakle pri rađanju boginja usu
M o ž e li se o n d a - reče o n a - tako naprosto kazati da ljudi da i boginja poroda. Z b o g toga, kad se god o n o koje je trudno pri-
ljube o n o dobro? m a k n e lijepom udobrovoljuje se i biva radošću obliveno te ostavlja
Da - rekoh. p o r o d i rađa. Kada pak ružnom, ozlovoljuje se i ožalošćeno skuplja
A što? Ne treba li pridodati - reče - da ljube i to da im o n o se u se te odlaže, zadržava i ne rađa, već u sebi držeći p l o d s
t e š k o ć o m ga nosi. A odatle je to da o n o koje je trudno i već na-
d o b r o bude?
breklo silan žar spopadne u okružju lijepog, j e r o n o golemih m u k a
rješava o n o g a tko nosi. Jer ljubav Sokrate nije za o n i m lijepim,
Riječ δολερός navela je interprete na mnoštvo prijedloga za emenda-
cijom, od kojih jedva da i jedan zadovoljava. Na koncu je od strane kako ti smatraš.
mnogih naprosto uklonjena iz teksta, dok Hug i Stallbaum (u 1. iz N e g o za čim onda?
danju svog komentara) izbacuju čak čitavu rečenicu. Tome nasuprot
stoji konstatacija G. Krugera (Einsicht und Leidenschaft. Das Wesen
des platonischen Denkens. Frankfurt am Main, "1973 Λ1939/, str. Za Platonov nauk ο trudnoći duše i rađanju usp. još s Burvem Theaet.
162, bilj. 34): Pokušaji da se emendira predano δολερός i križanje 150 sqq., Phaedr. 251a sqq, Tim. 91a.
cijeloga pasusa ό μέγιστος και δολερός έρως παντί sadržajno pretpo
Svi izdavači, osim Hommela i Stallbauma, suglasni su u izbacivanju
stavljaju jedno puko logičko razumijevanje rečenice. Bury instruktiv ove rečenice kao besmislene glose, što nam ne izgleda osobito uvjer
no upućuje na Sapfino shvaćanje erosa, kao srodno i blisko ovdje izlo ljivo.
ženome.
136 137
Za rađanjem i p o r o d o m u lijepom. opet n o v o p a m ć e n j e 8 umjesto o n o g odlazećeg spašava znanje, tako
Neka b u d e - rekoh ja. da se čini istim.
Ta svakako - reče. No zašto baš za rađanjem? Jer rađanje je Na taj se naime način spašava sve smrtno, ne time da je u
vječno i besmrtno, kao smrtnome. Ta n u ž n o je zajedno s dobrim potpunosti isto, kao o n o božansko, nego time da o n o odlazeće i
žuditi i za besmrtnošću, iz onoga u č e m u smo se složili, ako već stareće ostavlja za s o b o m drugo_novo, kakvo s a m o bijaše/ T o m
ljubav jest za tim da joj o n o dobro bude uvijek. Iz t o g je razloga d o s k o č i c o m Sokrate - reče - i m a o n o s m r t n o udjeFa u besmrt
n u ž n o da ljubav jest i za besmrtnošću. nosti, i tijelo i sve ostalo, d o k o n o b e s m r t n o d r u g o m 9 . N e m o j se
Sve me to dakle poučavala, kada je govorila ο ljubavnim stva dakle čuditi ako po naravi sve cijeni svoje p o t o m s t v o . Jer besmrt
rima, te j e d n o m zapita: Sto držiš Sokrate da je u z r o k tej^ubavi i nosti radi prati sve mar za njim i ljubav.
te žudnje? Ili nisi opazio u kakvo izuzetno stanje dospijevaju sve
A ja čuvši g o v o r zadivih se i rekoh: Da li, najmudrija D i o t i m o ,
životinje kada žude rađati, i one na zemlji i one koje lete, bolujući
uistinu s tim tako stoji?
sve i ljubavno raspoložene, prvo oko m e đ u s o b n o g sjedinjavanja, a
I ona, p o p u t onih savršenih sofista, reče: Znaj d o b r o Sokrate.
zatim i oko prehrane o n o g a rođenog, te kako su spremne za njih
Jer pogledaš li ako hoćeš baš častoljublje ljudi, čudio bi se besmi
se i boriti, slabije s jačima, i umrijeti, i dati se glađu mučiti ne bi
slenosti o n o g a što sam rekla kad ne bi spazio, u z e o u obzir, kako
li ih nahranile, a i drugo sve čineći? Sto se ljudi tiče, smatrao bi
su strašno opsjednuti ljubavlju da b u d u slavnoga i m e n a i da „glas
netko da to čine iz predumišljaja. No iz kojeg uzroka su životinje
steknu besmrtni za vječita v r e m e n a " , te da su z b o g toga pripravni
tako ljubavno raspoložene? M o ž e š li to reći?
opasnostima prkositi j o š i više nego z b o g djece, i dobara potrošiti,
I ja p o n o v o kazah da ne bih znao. A ona reče: Misliš li o n d a
i napora svakojakih podnijeti, i za to umrijeti. Smatraš li ti - reče
ikada postati vještakom o k o ljubavnih stvari, ako to ne shvatiš?
- da bi Alkestida bila umrla za Admeta, ili da bi Ahil bio u m r o
Ali zbog toga sam Diotimo, kako upravo rekoh, k tebi i došao,
nakon Patrokla i da bi vaš K o d r o bio u m r o prije svoje djece z b o g
znajući da trebam učitelja. N e g o reci mi uzrok i za to i za sve
drugo od o n o g a o k o ljubavnih stvari. kraljevstva, da nisu smatrali kako će besmrtno^ biti sjećanje na
A k o dakle vjeruješ - reče - da ljubav po naravi jest o n o o k o njihove vrline, što ga mi sada i m a m o ? Daleko od toga da ne - reče,
čega s m o se više puta složili, tad se ne čudi. Jer tu na isti način - n e g o držim da z b o g vrline besmrtne i z b o g takva slavnoga
kao i tamo smrtna narav traži po j n o g u ć n o s t i jia_bude i uvijek i glasa svi sve čine, i koliko su bolji toliko više. Jer o n o b e s m r t n o
besmrtna. M o ž e pak j e d i n o time, rađanjem, time da ostavlja za ljube.
s o b o m drugo mlado umjesto starog, budući da se i u o n o m e vre Oni - reče - koji su trudni tijelom posvećuju se više ž e n a m a
m e n u u kojem se za svako pojedino od živih bića kaže da živi i i s njima su u ljubavi, rađanjem djece namičući sebi, k a k o sma
da je isto - kako se netko od djetinjstva zove istim sve d o k ne traju, besmrtnost, sjećanje i_sreću za b u d u ć e vrijeme. Oni pak koji
postane starcem - tako ipak naziva istim, nikada ne imajući u d u š o m - ta ima zaista_i qnih_koji.su u duši trudni, i j o š više n e g o
sebi o n a ista, već vazda n o v i m bivajući, a ponešto gubeći, i u po u tijelima - o n i m čime duši pristoji da b u d e trudna i da rađa.
gledu kose, i mesa, kostiju, krvi, i cjelokupnog tijela.
I ne samo u pogledu tijela, nego i u pogledu duše, svojstva,
Ne nalazimo dovoljno razloga za izbacivanje riječi μνήμην, kako čini
ćudi, mnijenja, žudnje, naslade, boli, strahovi, svaka od tih nisu Bury, proglašujući je „ili umetnutom ili iskvarenom". Dobro upozo
u pojedincu nikada ta ista, već j e d n a nastaju, a druga propadaju. rava S. Rosen (Plato's Symposium, New Haven and London, 1968,
A od toga je još neobičnije to da i znanja ne samo što nam str. 254, bilj. 131): ,,Bury i ostali označuju μνήμην interpolacijom; ako
i jest, onda je takva da savršeno izražava smisao pasusa."
jedna nastaju a druga propadaju te^nikada n i s m o ^ s j ^ i j u j j o g l e d u
znanja, nego i j e d n o pojedinačno od znanja isto to zadešava. Jer Za razliku od gotovo svih rukopisa, te starijih i novijih izdavača, Bury
bez jakog opravdanja inzistira na Creuzerovu čitanju αδύνατον umje
o n o što je nazvanolnišljenjem, tako je nazvano kao da je znanje sto άθάνατον.
odlazeće. Zaborav je naime odlazak znanja, a mišljenje stvarajući
138 139
po izgledu lijepo 1 0 , velika b e z u m n o s t ljepotu na svim tijelima ne
A što joj pristoji? R a z u m n o s t i ostalu vrlinu, čega su ro-
držati j e d n o m i istom. Shvativši to pak, da se premjesti u stanje
diteh'i i svi stvaraoci i oni od obrtnika za koje se kaže da su
ljubavnika svih lijepih tijela, a one snažne ljubavi za j e d n i m da
pronalazači. A ponajveće i od razumnosti ljepše je zasniva-
se okane, prezirući je i držeći sitnicom.
laštvo o k o država i naseobina, kojemu je ime razboritost i^pra^
A nakon toga da ljepotu u dušama smatra vrednijom od one
vednost.
u tijelu, tako da će se, bude li netko dolične duše, pa ma i imao
K a d je opet o v i m n e t k o u duši trudan j o š iz djetinjstva, b u d u ć i
slabašan stas, njime zadovoljiti, ljubiti ga i ο njemu se brinuti, te
b o ž a n s t v e n , te kad dospije d o b a žudi v e ć p o r o d a imati i rađati,
rađati takve govore, i zahtijevati i h 1 1 , kakvi bi mladiće boljima
tražit će, držim, i takav, obilazeći, o n o lijepo u č e m u bi rađao, jer
učinili, da bi bio prisiljen opet motriti o n o lijepo u poslovanjima
u r u ž n o m neće nikada roditi. Lijepim se tijelima priklanja dakle
i u zakonima, te da vidi kako je to sve sebi srodno, tako da će
više n e g o ružnima, trudan budući, te ako se u njima nahodi du
smatrati kako je o n o lijepo u okrugu tijela nešto neznatno.
ša lijepa, plemenita i darovita, t o m e se obojem iznad svega pri-
N a k o n poslova da ga vodi k znanostima, da vidi opet ljepotu
klarijati^smjesta u o d n o s u s tim čovjekom obiluje g o v o r o m ο vrli
znanosti, te da gledajući već spram m n o g o g lijepog nikad više ne
ni i ο t o m e kakav' treba da b u d e dobar čovjek i č i m e da se bavi,
bude, kao sluga, pri j e d n o m e , milujući djetinju ljepotu n e k o g
pa se prihvaća toga da ga odgaja. Dotičući naime, smatram, li
čovjeka ili j e d n o g a posla, robujući slab i sitničav, nego da, okrenut
j e p o g i s njim općeći porađa i rađa o n o čime je davno zatrudnio,
prostranoj pučini lijepoga i m o t r e ć i 1 2 , m n o g e lijepe i veličajne go
te, spominjući ga se prisutan i odsutan, s njime zajedno othra
vore i misli porađa u nezavidnoj ljubavi za mudrošću, sve dok, tu
njuje o n o r o đ e n o , tako da ti takvi imaju m n o g o veće uzajamno
ojačavši i narastavši, ne sagleda neku j e d n u znanost, koja je toga
zajedništvo od one o k o djece, i postojaniju ljubav, budući da su
tu lijepog. A pokušaj mi - reče - pozornost upraviti, koliko god
ljepšom i besmrtnijom djecom zajednicu osnovali. I svatko bi vi
najviše možeš.
še volio da su mu se takva djeca narodila nego o n a ljudska te
ogledavajući se na H o m e r a i Hesioda i druge dobre pjesnike za T k o je naime dovde prema ljubavnim stvarima odgojem do
vidi im koje p o t o m k e za s o b o m ostavljaju, kojima sebi, b u d u ć i da veden, motreći o n a lijepa i j e d n o za drugim i na pravi način, idući
su takvi, b e s m r t n u slavu i u s p o m e n u pribavljaju. A ako h o ć e š - već kraju ljubavnih tajni, iznenada će ugledati nešto čudesno, na
rav lijepog, samo o n o , Sokrate, radi čega upravo i bijahu svi oni
r e c e _ i djecu koju je Likurg za s o b o m u L a k e d e m o n u ostavio,
spasitelje L a k e d e m o n a i takoreći Helade. Na cijeni je u vas i So- prethodni napori, o n o koje, prvo, uvijek jest i niti nastaje niti pro
l o n z b o g rađanja zakona, i drugi muževi posvuda drugdje, kako
u H e l e n a tako u barbara, koji su m n o g a i lijepa djela na vidjelo to έπ' εϊδει καλόν tumačilo se dosad na tri osnovna načina: (a) kao
iznijeli, koji su svakojakom v r l i n o m rađali. Njima se v e ć i m n o g a lijepo u ideji (Schleiermacher, Zeller), (b) kao ono lijepo po vrsti (Wyt-
svetišta podigoše z b o g te takve djece, d o k z b o g o n e ljudske ni tenbach, Stallbaum, Hommel), te (c) kao ljepota osjetilnih likova
(Vermehren, Rettig, Hug, Bury). Treća solucija izgleda nam daleko
jedno.
najuvjerljivija.
U ove dakle ljubavne tajne m o ž d a bi i ti Sokrate b i o posvećen.
No za o n a krajnja i najviša posvećenja, radi kojih i jesu sva ova, Posve nepotrebno Bury, slijedeći Asta, hoće izbaciti riječi και ζητεΐν,
kao navodnu „ineptum glossema". Stallbaum dobro obrazlaže zadrža
slijedi li ih tko na pravi način, ne z n a m da li ćeš biti sposoban.
vanje riječi: Diotima hoc dicit, talem amatorem non modo ipsum pa-
No kazat ću ti - reče - i neću ništa svojom voljom ispustiti. Ti rere quasi et ex se procreare, sed etiam aliunde quaerere et investi-
me p a k pokušaj pratiti, budeš li sposoban. gare eiusmodi sermones, qui iuvenes reddant meliores.
Onaj naime - reče - tko na pravi način ide na tu stvar treba
Particip θεωρών treba shvaćati s prethodnim, a ne sljedećim riječima.
da j o š kao mladić p o č n e salijetati lijepa tijela, i to prvo da, vodi Vrlo lijepo objašnjava Bury: Parabola sugerira da se promatrač, do-
li ga pravo onaj koji ga vodi, ljubi j e d n o tijelo i tu rađa lijepe stigavši vrhunac uspona, okreće unaokolo i motri, zadivljen, na mo
g o v o r e , p o t o m da sam shvati kako je ljepota na bilo kojem tijelu ćan ocean ljepote koji se prostire pred njim, dok mu taj prizor krijepi
o n o j na d r u g o m e tijelu sestra, te kako je, ako treba slijediti o n o dušu i pokreće ga na to da iz sebe iznosi mnoštvo dubokih misli.
141
140
pada, niti raste niti opada, a p o t o m nije u neku ruku lijepo, u ku koji bi o n a m o gledao i koji bi o n i m čime treba m o t r i o i s time
neku ruku ružno, niti tada da, a tada ne, niti spram o n o g a lijepo, općio? Ili ne pomišljaš - reče - da će ga j e d i n o ondje zapasti da,
spram ovoga pak ružno, niti ovdje lijepo, a ondje ružno, kao da gledajući o n o lijepo o n i m čime ga se m o ž e gledati, porađa ne slike
je n e k o m e lijepo, a n e k o m e ružno. Niti će mu se to lijepo poka vrline, budući da se slike ne dotiče, nego istinsku, b u d u ć i da se
zivati kao neko lice, niti ruke, niti drugo što u č e m u tijelo ima dotiče istine? A o n o m e tko porađa istinsku vrlinu i othranjuje ju
13
udjela, niti neki z b o r , niti neka znanost, niti pak budući u ne pripada da bude b o g u m i o te, ako u o p ć e kojem čovjeku pripada
č e m u drugom, kao u živome biću, ili na zemlji, ili na nebu, ili u da bude besmrtan, onda njemu.
drugome, nego samo po sebi sa s o b o m jednoliko uvijek buduće, a To je dakle, Fedre i vi ostali, kazala Diotima, a ja ostah uvje
sva ostala lijepa kao da u t o m e na neki način imaju udjela, tako ren. A uvjeren pokušavam i druge uvjeriti da za tu stečevinu ne
da kad ta ostala i nastaju i propadaju o n o niti što većim niti ma bi ljudskoj naravi nitko lako našao boljeg saveznika od Erosa. Sto
njim biva niti što podnosi. ga dakle tvrdim kako svi ljudi trebaju cijeniti Erosa, te sam cije
A kad tko, odlazeći od ovih tu p u t e m prave ljubavi spram dje n i m ljubavne stvari i osobito oko njih nastojim, i drugima prepo-
čaka, p o č n e samo o n o lijepo sagledavati, m o ž d a bi se i dotaknuo ručam, te i sada i uvijek hvalim m o ć i junaštvo E r o s o v o , koliko
cilja. Jer to je baš na pravi se način dati na ljubavne stvari, ili od sam god za to sposoban.
drugog biti k njima vođen: započinjući od ovih lijepih radi samog
o n o g lijepog uvijek se uspinjati, kao stepenicama se služeći, od
j e d n o g na dva, i od dvojih na sva tijela, i od lijepih tijela na lijepa Neki problemi interpretacije
poslovanja, i od poslova na lijepe nauke, i od nauka ići na k o n c u
Dijalog Simpozij nedvojbeno pripada nekolicini vrhunskih postignuća
na onaj nauk, koji nije nauk nečega drugog do samog o n o g lijepog, ljudskoga duha u oblasti pisane riječi. Umijeće dramatske gradnje djela,
te tako na cilj stigavši spoznati samo o n o koje jest lijepo. savršenost kompozicije, krasota izraza, konačno i ponajprije upravo bez-
T a m o je život, dragi Sokrate, reče tuđinka iz Mantineje, ako dano neiscrpiva slojevitost smisla čine taj spis upravo jedinstvenim. U
svrhu osvjedočenja ο tome dovoljno je jednom s originalom samim uspo
uopće igdje, čovjeku vrijedan življenja, dok motri samo o n o lijepo.
rediti naprimjer onaj povijesno toliko utjecajni renesansni pokušaj Mar-
O n o ti se, ako ga ikada ugledaš, neće činiti da jest po zlatnome silia Ficina da filozofijsku sadržinu Platonova dijaloga prenese svome
nakitu i haljinama, lijepim dječacima i mladićima, koje sada d o k vremenu (Usp. npr. sud P.R. Bluma u uvodu paralelnog izdanja Ficinova
2
gledaš uzbuđuješ se i spreman si, kao i mnogi drugi, ljubimce gle djela: LIber die Liebe oder Platons Gastmahl. Hamburg, 1984, str. XIX.)
dajući i uvijek s njima općeći, kad bi to bilo moguće, ne jesti i ne Kršćanski, renesansno-trubadurski, romantički pojam ljubavi povi
jesno izrastaju iz svaki put bitno novog i drukčijeg tumačećeg sučeljenja
piti, nego samo motriti i zajedno biti. Sto bismo onda - reče -
s naukom iz Simpozija. Izvorni grčki religijsko-mitologijski obzor, unu
smatrali kad bi nekoga zapalo da vidi samo o n o lijepo, pravo, čisto tar kojega Platonova izvođenja tek zadobivaju i zadržavaju svoj pravi
i nepomiješano, a ne ispunjeno puti ljudskom, bojama i m n o g i m vlastiti smisao, pritom je nužno sve više bivao potisnutim i zaboravlje
drugim smrtnim tričarijama, već da samo o n o božansko lijepo jed nim. Hoće li ga se pak jednom hermeneutički iznova probuditi i prisvoji
noliko m o ž e sagledati? Zar držiš - reče - da bi loš bio život čovje- ti, potrebno će biti prethodno na vidjelo iznijeti istinu grčkoga iskustva
Erosa, od onoga u Hesiodovoj Teogoniji pa do rane grčke lirike. Van
tog obzora ostaje Platonova riječ bitno neshvatljiva u svojemu vlastitu
Kao i uvijek, tako je i ovdje teško razumjeti i izložiti upotrebljenu smislu.
riječ λόγος. Tumači se uglavnom ili kao „rasprava", „argument"
(Gomperz, Stevvart, Zeller), ili kao „pojam". Rettig ovo drugo zna §1. Pri dosadašnjim tumačenjima ponajviše je pozornosti bilo posve
čenje brani i obrazlaže riječima: Ideje nisu puki pojmovi, one su štovi ćivano međusobnom odnosu svih u Simpoziju izloženih govora, te odno
še egzistencije, χωριστού, kako se izražava Aristotel, te uvjeti bitka i su sviju prethodnih, kao i svakog pojedinog od njih, spram Sokratova,
bivanja stvari osjetilnoga svijeta. Općenito valja, međutim, na umu pri čemu je s pravom i manje-više jednoglasno Arj_>t_)iaiiQy govor pre
držati dobru uputu Rosenovu (isto, str. 226, bilj. 82) da se precizno poznat kao od sviju ostalih bitno različit i svojom tragičkom osnovnom
značenje od λόγος mora uvijek odrediti iz konteksta svake pojave termina.
crtom srodan Sokratovu. odnosno Diotiminom. « . \ ; ; . . . /-
142 143
§2. Mnogo se raspravljelo i ο tome da li je prava i središnja tema
dijaloga ljubav, odnosno Eros, ili pak sam Sokrat, kao oličenje autentične su tog konca sveg „posvećenja" pod „čudesnom naravi lijepog" mišljena
filozofijske egzistencije, pri čemu je jasno da takva vrsta „dileme" na ustvari „ideja lijepoga", kako to pretežno smatraju interpreti? No zašto
prosto ne dopire do onoga bitnog u djelu. je onda Platon ne bi i nazvao „idejom"? I kako se onda odnosi naglašena
jedincatost te „naravi" spram nužne mnoštvenosti ideja? I u kakvu odno
su stoji ta „narav" spram „ideje dobra"? Da li je s njom u osnovi isto
§3. S visokom mjerom uvjerljivosti ukazano je na to da cjelinu spisa vjetna, kako je npr. smatrao Natorp? Na ta teška pitanja odgovoriti se
vodi i upravlja Platonov pokušaj odlučnog filozofijskog suprotstavljanja može tek iz produbljena studija cjeline Platonovih spisa.
samome načelu ranoga grčkog prosvjetiteljstva i umijeću (τέχνη) kao nje
govoj biti. (Kriiger)
§9. Od izuzetne je važnosti i Diotimin opis pravoga puta erotičkog
uspinjanja, od onog tjelesnog k duševnome, potom k cjelini navada i obi
§4. Jednako je tako uvjerljivo uočena i prikazana različnost spram
čaja, cjelini onog praktičkog, pa zatim cjelini onog što se može i mora
Fedona, sadržana ponajprije u tome što ovdje u Simpoziju od samoga
znati, sve do Jedinog nauka" samog, koji više nije nikakav logos i ni
početka sve cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što
kakva znanost. Unutrašnje načelo tog uspinjanja sadržano je u žudnji i
biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom, čime
sjedinjenju s jednim, zatim napuštanju tog jednog i otvaranju žudnje za
onda biva znatno -ublažen i donekle prevladan temeljni stav Fedona ο
cjelinu drugog svega takvog, čime je smjesta na neki neobičan način na
načelnoj i nužnoj odijeljenosti pravog i istinskog bića od svega postajućeg
puštena i sama oblast ο kojoj je riječ. Smisleno dovesti u vezu tu ovdje
i propadajućeg, zajedno s tome pripadnim temeljnim ugođajem opušte
naznačenu pranapetost borbe jednog i onog „drugog", u značenju neodre
nosti za tajnu smrti, koji ovdje prerasta u strast začinjanja i rađanja.
đene beskonačnosti svega, s onim i danas još jedva shvaćenim zagonetnim
Ono što je tamo bilo tek naslućeno i nagoviješteno pod imenima „pri
poznim naukom Platonovim ο Jednom i Neodređenome dvojstvu kao dva
sustvovanja" i „zajedništvovanja", to se ovdje pokušava sadržajno pro
ma osnovnim počelima svega - takav korak nije još ni od koga pokušan.
misliti i izložiti putem analize praizvorne moći „ljubavi".
§6. Odatle i osnovna karakteristika odlomka koji smo preuzeli u pri Važniji konzultirani komentari:
jevod: u njemu je mišljena i do riječi dovedena temeljna narav vremeni- G.F.R. Rettig: Platons Symposion. Halle, 1876.
tosti i prolaznosti svega živog. Možda se može štoviše reći da je upravo 2
A. Hug: Platons Svmposion. Leipzig, 1884.
u tome sadržana i glavna, tako reći jedina tema cjelokupnoga djela.
The Symposium of Plato. Edited with Introduction, Critical Notes
and Commentarv by R.G. Bury. Second Edition. Cambridge,
§7. Neće stoga biti toliko začudno da se ideje i sam nauk ο idejama 2
1932 ( x 1909).
u tekstu čitava dijaloga, pa tako i u ovome središnjem, uopće ne pojav
ljuju. Mnogim je tumačima krajnju zbunjenost izazivala činjenica da je
ovdje ne samo cjelina tjelesnoga, pa onda i takozvanih nižih očitovanja
duševnosti, nego i ono za što bi se inače moglo u Platona očekivati posve
suprotno, naime mišljenje, spoznaja i znanje u cjelini, bez ostatka izru
čeno neumitnoj ništećoj moći vremena i prolaženja.
§8. Da li je onda ono što Platon naziva „idejom" prisutno ipak ba
rem na koncu mučnog erotičkog uspinjanja pravoga filozofa, kao njegov
konačni cilj i mjesto smirenja? Da li je u jedinstvenom veličajnom opi-
144
145
Iz djela Politeia (VI 506d2 - VII 5 2 l b 11).
Izvornik: Platonis opera. Recognovit breviqve adnotatione critica
instrvxit Ioannes Burnet. T o m v s IV. Ο χ ο η ϋ 1972 ( 1 1 9 0 2 ) .
147
p r e m a jednoj ideji za s v a k o 1 - kao da o n a jest j e d n a - postavlja Da li si onda, r e k o h ja, zapazio tvorca osjetila, koliko je daleko
jući, n a z i v a m o t o „ o n o koje upravo j e s t " svako. najsavršenijom stvorio m o ć da se gleda i b u d e gledan?
T a k o je. Ne baš, reče.
I o n a prva k a ž e m o da se gledaju, ali se ne misle, ove ideje Daj ovako ogledaj. Da li sluh i glas j o š trebaju drugi neki r o d
p a k da se misle, no ne gledaju. za to da bi onaj slušao a ovaj bio slušan, koje treće ako ne pridođe
Svakako. onaj neće slušati a ovaj n e ć e biti slušan?
Č i m e dakle od nas samih gledamo o n a koja se gledaju? Ne trebaju nikakav, reče.
V i d o m , reče.
A držim zaista, rekoh ja, da ni drugim m n o g i m , da ne r e k n e m
Zar ne, rekoh ja, i s l u h o m o n a koja se slušaju, i ostalim osje
ni jednoj moći, ništa takvo ne treba. Ili ti imaš neku za reći?
tilima sva o n a osjetiva?
Ja ne, reče on.
Dašto.
A ne zapažaš li da vid i o n o vidljivo j o š trebaju?
Kako?
A k o i jest neki vid unutra u očima, i onaj koji ih ima p o d u z m e
Prijevodi ove teške rečenice odreda su neprecizni, kao što se uostalom da se njime posluži, a i boje su prisutne u o n o m e što se gleda,
i tumačenja međusobno bitno razilaze.
znaš da ako ne pridođe treći rod, navlastito za to samo po niknu-
Schneider tumači i prevodi ovako: „Und dann ein schones selbst
und ein gutes selbst und so bei allem, was wir dort als vieles ću ustrojen, tad vid neće ništa vidjeti, kao što će i boje biti nevid
setzten, wiederum eins nach der angenommenen Einheit des Be- ljivima.
griffs eines jeden setzend, nennen wir jedeš das, was ist." A ο č e m u to govoriš? - reče.
Ovo tumačenje očigledno podrazumijeva jedno εν kao objekt od
Ο o n o m e upravo što ti nazivaš svjetlom, r e k o h ja.
τιθέντες, b7, no za to dodavanje nema u grčkome tekstu dovoljno os
nova. Istinu kazuješ, reče.
Stallbaum pak razumije ovako: „Ipsum pulchrum, ipsum bonum, alia- O n o dakle što niti samo za sebe nije neznatno, naime osjetilo
que per se spectata, rursus secundum cuiusque speciem ponentes, ut gledanja i m o ć biti gledan, ujarmljeni su j a r m o m od svih sjarmlje-
quae una sit, verum eius naturam designamus s. ei ούσίαν tri-
nja časnijim, ukoliko nije nečasno svjetlo.
buimus." No, ά τότε ώς πολλά έτίθεμεν ne može nikako značiti „per
se spectata". Ali zaista, reče, daleko od toga da bi bilo nečasno.
Adam nalazi nerješivu teškoću u riječima κατ5 ίδέαν μίαν τιθέντες. Bu Kojeg onda od b o g o v a na nebu m o ž e š označiti u z r o k o m o n o g a
dući da ga ne zadovoljava ni jedna od ponuđenih i predloženih moguć čega svjetlo n a m čini oči ponajkrasnije gledati, kao i to da b u d u
nosti kako da se te riječi razumiju, odlučuje se on da umjesto κατ' gledana o n a koja se gledaju?
ίδέαν čita και ίδέαν, što paleografski svakako nije neodrživo. Tako po-
lučuje ovaj smisao: ,,So likewise a Beautiful itself, and a Good itself Istoga o n o g kojega i ti i drugi, reče. Ta očito je da pitaš za
and similarlv about ali which we formerlv took (or 'postulated') b o g a sunca.
as many: reversing our procedure (πάλιν αυ), we postulate also one A nije li vam zacijelo vid spram tog b o g a po n i k n u ć u ustrojen
Idea of each, believing that there is but one, and call it the essential ovako?
so-and-so."
Nama se, međutim čini da Adam ovdje promašuje ono bitno Plato Kako?
nova filozofiranja. Naime, ne postavljamo mi, prema Platonu, jednom Vid nije sunce; niti on sam, a niti o n o u č e m u obitava, a što
mnoštvo bića a drugi put, odvojeno od toga, jednu ideju, nego baš nazivamo o k o m .
jedno te isto biva jednom postavljeno kao mnoštvo a drugi put opet D a b o g m e da nije.
kao jednota.
Ali je j a m a č n o najsuncolikiji, smatram, od organa oko opa
U riječima κατ' ίδέαν (= „prema", „shodno", ,,u skladu s" idejom),
ma koliko da jesu i ostaju vazda zagonetnima, sadrži se sva tajna žanja.
sveze osjetilne i mislive oblasti, upravo ono naime što Platon inače K u d i kamo, doista.
naznačuje izrazima zajedništvovanja, učestvovanja, prisustvovanja, A nije li i m o ć koju ima stekao od njega, kao izljev udijeljenu?
oponašanja i si.
Doista, baš posve.
148 149
Ne biva li, nadalje, i sunce, premda doduše nije vid, ali jest niti suncolikim, ali suncem ih smatrati nije ispravno, tako i ovdje
njegov uzrok, od njega samog gledano? jest doduše pravilno znanje i istinu, to oboje, dobrolikim cijeniti,
T a k o je, reče on. no D o b r o m smatrati bilo koje od toga dvoga nije pravilno, n e g o
To n a m je dakle reći, rekoh ja, da kazujem p o r o d o m Dobra, treba ustrojstvo D o b r a cijeniti j o š odličnijim.
koje o n o D o b r o rodi srazmjernim sebi, tako da što je o n o samo u Nepojmljivu ljepotu kazuješ, reče, ako pruža znanje i isti
mislivoj oblasti spram uma i onih koja se misle, to je o v o u ovoj nu, a samo je ljepotom nad njima. Ta valjda ti to ne govoriš ο
gledivoj oblasti spram vida i onih koja se gledaju. nasladi.
K a k o ? - reče on. Razloži mi dalje. Bože sačuvaj, rekoh ja. Nego, radije ovako j o š ogledaj njegovu
Znaš li, rekoh ja, da oči, kad ih tko više ne okreće na ona sliku.
kojih boje prekriva dnevno svjetlo, već na ona kojih mjesečina, Kako?
slabe v i d o m i pokazuju se skoro slijepima, kao da čistoga vida Reći ćeš, držim, da sunce o n i m a koja se gledaju ne pruža sa
n e m a u njima? mo m o ć da b u d u gledana, nego i postajanje, i rast, i hranu, d o k
I te kako, reče. samo nije postajanje.
A kad opet, držim, na ona koja obasjava sunce, tad jasno gle Ta kako bi bilo?
daju i pokazuje se da ima čista vida u tim istim očima. Reći n a m je dakle da i o n i m a što se spoznaju jest od D o b r a
Dašto. n a z o č n o ne samo to da bivaju spoznavana, nego i o n o biti i jestvo
Na j e d n a k način i o n o duše ovako misli: kad god se upravi njima je od njega nazočno, dok D o b r o nije jestvo, n e g o se prvorod-
na o n o što obasjava i istina i o n o koje jest, tad i pomisli to i spo stvom i m o ć i izdiže j o š s o n u stranu jestva.
zna i pokazuje se da i m a uma. No kad god na o n o što je s m r a k o m I taj Glaukon reče osobito smiješno: Ο A p o l o n e , d e m o n s k o g
pomiješano, o n o postajuće i propadajuće, tad nazire i slabi vidom, li nadilaženja!
naziranja gore i dolje prekrećući, te se naprotiv čini da nema
uma.
of knovving, is what I would have you call the idea of good: and this
Čini se, doista.
you will deem to be the cause of knowledge and truth so far as the
To dakle, koje onima što bivaju spoznavana pruža istinu, i latter is known...".
koje o n o m e koji spoznaje podaje m o ć , to reci da je ideja dobra. A Adam s pravom prigovara ovoj interpretaciji da, gramatički gledano,
budući da je u z r o k o m znanja i istine, mada kao od u m a spozna prvo, διανοεΐσθαι teško da može biti upotrebljeno s participom
(ούσαν) bez ώς; drugo, ώς γιγνωσκομένης ne može nikako značiti
vana, pravo ćeš smatrati budeš li, koliko god da i jest lijepo to „utoliko ukoliko je znana"; te treće, da μέν, e4, ostaje neobjašnjeno.
oboje, naime spoznaja i istina, smatrao da je to drugo od njih, i Uz to, teško je iz cjeline Platonove filozofije prihvatiti stav da je ideja
2
j o š ljepše. Pa kao što tamo doduše jest pravilno svjetlo i vid cije- dobra uzrokom istine tek ukoliko ova biva spoznavana. To bi, u naj
manju ruku, upućivalo na neku istinu koja nije spoznavana, te uko
liko nije spoznavana itd.
Rečenica koju su Ast i Stallbaum skoro čitavu htjeli kao glosu is Sam Adam odlučuje se na jednu emendaciju: namjesto γιγνωσκομένης,
ključiti iz teksta. Najveća je njena teškoća svakako u onom ώς e4, čita s van Heusdeom γιγνωσκομένην, tako da sporni dio rečenice
γιγνωσκομένης μέν διανοοϋ, e4. διανοοϋ je lekcija najboljeg rukopisa poprima ovaj smisao: premda shvaćena od znanja i stoga u određe
(cod. Parisinus), koju su prihvatili Bekker, Schneider, Hermann, nome smislu njemu podložna, ideja dobra je (budući uzrokom obojeg)
Adam i Burnet. Grupa rukopisa, međutim, ima δια νου, što su bili ljepša nego znanje i istina. Osobita je potvrda ove interpretacije u
držali svi izdavači do Bekkera, te Ast i Stallbaum nakon njega. tome što ona jedina daje smislenu paralelu za 508b9-10. Kao što tamo
Ficinus prevodi: „veritatis, quae per intellectum percipitur". No ovo sunce, mada uzrok vida, biva opet od njega gledano, tako ovdje ideja
,,quae" ne može nikako biti prijevod od ώς. dobra, mada uzrok uma, biva od njega spoznavana. Potpuni paraleli
Schneider, Hermann i Jowett-Campbell interpretiraju rečenicu na is zam teksta zahtijeva dakle δια νου namjesto διανοοϋ, e4. Tu lekciju
tovjetan način. Jovvett-Campbell prevode: „This then, which imparts Asta i Stallbauma pridodajemo Adamovu tumačenju, pristajući u sve
truth to the things that are known and gives to the knower the power mu ostalome uz njega.
150 151
Ta krivac si ti, rekoh ja, koji me prinuđuješ kazivati o n o što D o b r o , j o š j e d n o m , - rekoh ja. Lakše ćeš razumjeti sad kad je
mi se ο t o m e čini. sve o v o prije rečeno. Jer držim kako ti znadeš da oni koji se bave
I n e m o j nikako šuštati, reče, v e ć ako i ne drugo, b a r e m tu o k o geometrije i računanja, i tih takovih, pretpostave parno i ne
p o r e d b u ο suncu pripovijedajući prođi, ako i nekako što nereče- parno, i likove, i tri vida kutova, i sve drugo t o m e srodno u sva
n i m ostavljaš. k o m e pojedinom istraživanju, pa onda, kao da ta znadu, p o š t o su
Ali zaista, rekoh, baš m n o g o ostavljam. ih pretpostavkama učinili, ne drže za vrijedno ο njima ni sebi ni
D o b r o dakle, reče, ne propusti ni sitnicu. drugima dalje ikakav razlog podavati, kao d a j e sve to svima očito,
D r ž i m zaista da propuštam, r e k o h ja, i to m n o g o . No ipak, te, pošto iz toga započinjući brže-bolje prijeđu i o n o ostalo, za
koliko je to u o v o m e sad m o g u ć e , n e ć u hotimice n e r e č e n i m ostav vršavaju sljedstveno pri o n o m e na ispitivanje čega se bijahu za-
ljati. letjeli.
Pa i n e m o j , reče. Dakako da to doista znadem, reče.
U z m i dakle na u m , kao što kazujemo, rekoh ja, da jest to dvo Zar ne i to da se vidljivim likovima prislužuju, i dokaze ο nji
je, i da o v o kraljuje mislivim r o d o m i oblašću, a o n o opet vidljivim, ma sačinjaju, mada ne razmišljaju ο njima već ο o n i m a na koje ti
da ti se ne bi, r e k n e m li n e b o m , činilo da mudrijašim o k o imena. naliče, te dokaze sačinjaju radi četverokuta samog i promjera sa
N e g o , imaš dakle ta dva vida: vidljivi, mislivi? mog, a ne radi o n o g a kojeg crtaju. A i sve drugo j e d n a k o tako:
Imam. sama ona koja kao modele oblikuju i crtaju, kojih jesu i sjene i
K a o kad bi p o t o m dakle u z i m a o crtu odsječenu na nejednake u vodi slike, tima se doduše kao slikama služe, no zapravo tra
odsjeke, sijeci p o n o v o svaki od dva odsjeka p r e m a istome razmje že da vide sama o n a koja tko ne bi mogao vidjeti drukčije do ra
ru, i to onaj vidljivoga roda i onaj mislivoga, pa će ti biti po jasnoći zumom.
i nejasnoći j e d a n spram drugoga: prvo, u o n o m e vidljivom j e d a n Istinu govoriš, reče.
od dva odsjeka su slike; a slikama nazivam prvo sjene, zatim pri To dakle kazah da jest doduše mislivi vid, no duša da je pri
kaze u vodi i u svemu o n o m e što je gusto, glatko i p r o v i d n o traženju njega prinuđena služiti se pretpostavkama, ne idući k
sustavljeno, te sve što je takvo, ako razumiješ. počelu, kao da nije m o g u ć n a gore nad pretpostavke izaći, a slika
Da, razumijem. ma da se služi o n i m istim od onih dolje odslikanim, te da se njima
P o t o m kao onaj drugi odsjek postavi o n o č e m u to naliči: sve služi kao o n i m što je naziranjem uvaženo, te tako i uscijenjeno,
životinje o k o nas, i sve zasađeno, i čitav rod o n o g a napravljenog. kao j a s n o i zbiljsko u odnosu na o n a . 3
Postavljam, reče.
A bi li bio voljan reći, r e k o h ja, da je to i s o b z i r o m na istinu
Ovo je svakako jedna od gramatički i smisaono najtežih rečenica u
i neistinu razdijeljeno: kako jest o n o nazorivo spram spoznatlji- cjelokupnom Platonovu opusu.
voga, tako jest o n o n a u č n o spram o n o g a čemu je nalično? Najteži njen dio svakako je a6-8 είκοσι ... τετιμημένοις, te u njemu
Ja bih, reče, i te kako. osobito pravo značenje onog αυτά τά υπό των κάτω άπεικασθέντα' Ονο
posljednje tumači Stallbaum kao „formae rerum adspectabilium in-
A ogledaj opet kako treba sjeći i onaj odsjek mislivoga.
telligibiles, sive abstractae ab ipsis rebus et una mentis cogitatione
Kako? conceptae, quae a rebus inferioribus (i. e. concretis) tamquam simi-
U k o l i k o j e d a n njegov odsjek duša biva prinuđena, o n i m a tada litudine expresae sunt". Adam, oslanjajući se na Schneidera i Jowett-
o p o n a š a n i m a kao slikama se služeći, tražiti iz pretpostavki, ne k -Campbella, odlučno odbija to tumačenje, smatrajući da αυτά znače
zapravo zbiljske stvari, naime drugi, viši dio vidljivoga odsjeka, onaj
p o č e l u putujući, n e g o k zaključnome ishodu, d o k onaj drugi na
isti koji je od strane onog koji je još niži od njega (sjene u vodi itd.)
protiv traži idući iz pretpostavki k nepretpostavljivome počelu, i odslikavan.
b e z onih slika kojima se onaj prvi služi, istraživanje čineći s a m i m Ništa manji problem ne leži niti u έκείνοις προς εκείνα, a7. Prva
v i d o v i m a k r o z njih same. εκείνα tumači Stallbaum kao „ipae res visibiles earumque imagines,
To što kazuješ, reče, nisam dovoljno razumio. quae ad abstractas rerum formas comparatur". Adam naprotiv drži
152
Shvaćam, reče, da kazuješ sve o n o što potpada pod geometriju Shvati p o t o m da kao drugi odsjek o n o g a mislivog kazujem to
i njoj srodna umijeća. čega se sam govor dohvaća posredstvom m o ć i razgovaranja, ukoli
ko pretpostavke čini ne počelima v e ć odista pretpostavkama, kao
pristupcima i zaletima, da bi, idući k počelu sve do o n o g nepret-
da ta prva εκείνα označuju opet zbiljske stvari, a druga εκείνα njihove
postavljivog, njega se dohvativši, pa onda opet slijedeći o n o što za
sjene, te drugi dio rečenice prevodi ovako: „those also, in comparison
with those remoter objects, being esteemed and honoured as palpable njim slijedi, na taj način do zaključnog ishoda sišao, ne prislu-
and clear". žujući se baš ničim osjetilnim, već vidovima samim, kroz njih u
Tako bi dakle u Stallbaumovoj verziji cijela rečenica glasila otprili njih, i da bi d o k o n č a o u vidovima.
ke ovako: To sam dakle rekao da je neki mislivi rod, ali u njego
vu istraživanju da je duša prisiljena upotrebljavati pretpostavke, ne Razumijem, reče - dostatno dakako ne; ta čini mi se da pre
idući k počelu, kao da ne može nad pretpostavke izaći, te se slu obilan posao kazuješ - kako zacijelo h o ć e š razlučiti da o n o od o n o
ži mislivim formama osjetilnih stvari, koje forme su od tih donjih ga koje jest i mislivoga što biva o s m o t r e n o od strane znanosti raz
(tj. konkretnih) stvari kao neke slike istisnute; kao što [kažem] i to govaranja jest jasnije nego od strane takozvanih umijeća, kojima
da se same osjetilne stvari i njihove sjene obično bjelodanima drže u
odnosu spram apstraktnih njihovih formi, te se stoga obično i više su pretpostavke počela, te da oni koji motre doduše bivaju pri
cijene. nuđeni motriti r a z u m o m , a ne osjetilima, no ipak ti se, z b o g t o g a
Adamova bi pak interpretacija bila ovakva: Dakle, opisao sam tu što ne ispituju do počela se uspevši, već iz pretpostavki, čine kao
vrstu doduše kao mislivu, ali dušu kao prisiljenu da se pri istraživanju da nemaju u m a o k o toga, premda to jest u m o m mislivo uz p o č e l o .
nje služi pretpostavkama, ne k počelu idući, kao da ne može izvan i
poviše pretpostavki istupiti, a da se kao slikama služi samim zbilj A čini mi se da r a z u m o m nazivaš o n o držanje geometara i ta
skim stvarima, odslikanim od onih objekata dolje, koje zbiljske stvari kovih, no ne u m o m , kao da je r a z u m nešto i z m e đ u naziranja i
bivaju osim toga (και = „also") u odnosu na te udaljenije objekte vred uma.
novane (δεδοξασμένοις = „valued", „esteemed") te čašćene kao i očite Posve si dostatno iskazao, rekoh ja. I uzmi mi pri tim četi
i jasne. Schleiermacher, Apelt i Shorev prevode u skladu s ovakvom
Adamovom verzijom. rima odsjecima ova četiri dešavanja, što u duši nastaju: mišlje
Ipak nam to Adamovo tumačenje ne izgleda sasvim uvjerljivo. Prvo, nje (umovanje) pri o n o m e najvišem, razmišljanje (razumijevanje)
gramatički gledano, za značenje „kao slikama se služeći" moralo bi u pri drugome; trećemu pak pridaj uvjerenje, a o n o m e skrajnjem
grčkome stajati ώς είκοσι χρώμενοι kao u 510e3, dok ovdje u 511a6 slikovno naslućivanje, te ih poredaj razmjerno, smatrajući: kako
nedostaje ώς. Drugo, u pogledu smisla, malo je vjerojatno da Platon
na ovako važnome mjestu ponavlja posve trivijalnu stvar, tu naime o n o pri č e m u jesu ima udjela u istini, tako oni imaju udjela u
da se osjetilne stvari drže vrednijima od njihovih sjena. Stallbaumovo jasnoći.
se rješenje u svome prvom dijelu čini uvjerljivijim. Naime, ukoliko se Razumijem, reče, i slažem se, te r e d a m kako kazuješ.
smisao teksta shvaća u paraleli s odgovarajućim pasusom 510d5-
N a k o n toga pak, rekoh, usporedi našu narav, s o b z i r o m na
511al, tad bi αύτοΐς ... άπεικασθεΐσιν moglo doista značiti „slikama od
onoga dolje (tj. zbiljskih stvari) odslikanima", osobito još ako se uvaži obrazovanost i neobrazovanost, s o v i m u d e s o m . Vidi naime ljude
Liebholdova emendacija από za ύπό , a6. No, drugi dio rečenice je u
Stallbaumovu tumačenju manje plauzibilan. S pravom primjeću
je Adam da bi „aluzija na popularnu predrasudu u prilog materija kako i Stallbaum i Adam ciljanje ovog pasusa isuviše jednoznačno
lizma bila neumjesna u znanstvenoj klasifikaciji bića u njihovu po vraćaju i usmjeruju k nižem, vidljivom odsjeku. Jer, čini se da ambi-
retku jasnoće". Uz to, tada bi iščezao svaki daljnji paralelizam s od valencija onog πρός εκείνα, a7, nikako nije slučajna: te iste riječi mogu
lomkom 510d5-511al. značiti i ,,u odnosu na ona (tj. ona dolje)" i „spram, s obzirom na ona
Od mnogih ponuđenih emendacija teksta najzanimljivijom se čini ona (tj. ona gore)", a isto tako i oboje ujedno.
Wilamowitzova (Platon II. Berlin, 1891, str. 382). On čita άπεικα Konačno, s obzirom na sve rečeno, nama se čini da Platon ovom re
σθεΐσιν πρός εκείνα, κα'ι έκείνοις ώς έναργέσι namjesto άπεικασθεΐσιν čenicom kazuje, sažeto izneseno, otprilike ovo: Duša se u ovome ni
και έκεΐνοις πρός εκείνα ώς έναργέσι, a7, shvaćajući εκείνα kao τά žem dijelu mislivoga odsjeka služi doduše pretpostavkama tako da ne
νοητά tj. sam četverokut, sam promjer itd. iz navedenoga paralelnog ide nad njih na samo počelo, no ujedno se slikama osjetilnih stvari
odlomka (usp. εκείνα, 511al). Unatoč problematičnosti ovakve emen- služi na takav način da te slike u odnosu na same stvari prosuđuje,
dacije, Wilamowitzovo tumačenje onog εκείνα dobro upozorava na to s obzirom na ideje, jasnima, odnosno zbiljskima.
154 155
Nužno.
k a o u p o d z e m n o m e p e ć i n s k o m stanu, koji daleko u z d u ž čitave pe
ćine i m a ulaz otvoren spram svjetla, te da su u njemu od djetinj A što ako bi tamnica imala i odjek od o n o g nasuprotnog? Kad
stva n o g a m a i šijama u okovima, tako da im je i na istome mjestu bi se g o d oglasio tko od prolazećih, držiš li da bi oni drugo nešto
oglašavajućim se smatrali do o n u prolazeću sjenu?
ostajati i j e d i n o u o n o sprijeda gledati, d o k su z b o g o k o v a n e m o -
g u ć n i glave u krugu n a o k o l o voditi, a svjetlo im je od vatre koja Zeusa mi, ne držim - reče.
gori o d o z g o i daleko pozadi njih. I z m e đ u te vatre p a k i tih o k o Na svaki način, rekoh ja, ne bi drugo što ti takovi istinitim
vanih da je gore poviše put, uz kojeg vidi prigrađen zid, kao što cijenili do sjene onih naprava.
m a đ i o n i č a r i m a pred ljudima predleže pregrade, iznad kojih svoje Posve n u ž n o , reče.
č u d o v i t e lutke pokazuju. Ogledaj pak, rekoh ja, kakvo bi bilo njihovo oslobađanje i izli-
Gledam, reče. ječenje, iz okova i od nerazumnosti, ako bi im se po niknuću zbi
Gledaj p o t o m ljude koji uz taj zid nose svakojake naprave koje lo ovako kako slijedi: kad bi tko bio oslobođen, i prinuđen izne
zid nadvisuju, i kipove ljudi, i druge životinje, i kamene i drvene nada ustati i vrat okrenuti, i koračati, i spram svjetla gore gledati,
i svakojako izrađene, te, kao što je prirodno, j e d n e od tih koji nose te bi sve to čineći bol trpio i z b o g bljeskanja bio n e m o ć a n osmo
kao da se oglašavaju, a druge kao da šute. triti o n a kojih sjene je onda bio gledao: - što držiš da će on reći
Č u d n o v a t u sliku kazuješ, reče, i čudnovate okovane. ako bi mu tko kazivao kako je onda zapravo gledao trice, d o k sad
ispravnije gleda, budući da je bliže okrenut o n o m e koje jest i oni
Slične nama, r e k o h ja. Jer držiš li da ti takovi, najprvo, i od
ma koja većma jesu, te ako bi ga, pokazujući svako pojedino od
sebe i j e d n i od drugih jesu ugledali išta drugo osim sjena koje
prolazećih, pitajući prinuđivao da odgovara što to jest? Ne držiš
padaju od vatre na dio pećine koji je njima nasuprot?
li da će on besputiti i smatrati ona gledana istinitijima od ovih
Ta kako, reče, ako su prinuđeni kroz sav život držati glave
sad pokazivanih?
baš n e p o k r e t n i m a ?
M n o g o zaista, reče.
A od o n o g a prenošenog? Zar ne isto?
Ne bi li, ako bi ga prinuđivao spram samoga svjetla gledati,
Dašto.
trpio bol u očima i bježao, nazad se okrećući spram onih koje m o ž e
A k o bi dakle bili u stanju jedni s drugima razgovarati, ne sma
promatrati, i ne bi li cijenio ta odista jasnijima od onih pokazivanih?
traš li da bi sudili kako imenuju ta prisutna, koja upravo gledaju? 4
Tako, reče.
A ako bi ga, rekoh, tko silom odande vukao kroz sve neravni
Rukopisna predaja ove rečenice upravo vrvi najrazličitijim mogućno
i strmenitosti uzlaska, i ne bi ga pustio prije no što ga na svjetlo
stima čitanja i razumijevanja. Iz mnoštva solucija dajemo samo na
čelno najvažnije:
(a) Burnet, slijedeći Cobeta i Baitera, ispušta όνομάζειν, te čita ταϋτα te dobivaju otprilike ovaj smisao teksta: „... drugima, ne držiš li da
τά όντα, protiv najboljih rukopisa, a s Jamblihom i Proklom. Prijevod će obično suditi kako one stvari koje mimo prolaze imenuju istim ime
tako redigiranog teksta glasio bi dakle: „Ako bi dakle bili u stanju nima kao i one koje vide?" U ovome smislu prevodi H. Miiller i, naj
razgovarati jedni s drugima, ne držiš li da bi upravo ta koja gledaju većim dijelom, Shorev.
cijenili onima koja jesu?" Po ovoj redakciji i u ovome smislu prevodi (d) Adam zadržava όνομάζειν i čita ταΰτα ... παριόντα, dobivajući ovaj
naprimjer M. Heidegger (Platons Lehre von der Wahrheit, u: Weg- smisao: „...drugima, da bi vjerovali kako imenuju te pojedinačne pro-
marken /GA 34/). lazeće objekte koje vide?", te objašnjava: ,,They have never seen any-
(b) Schneider i Jowett-Campbell zadržavaju όνομάζειν, te čitaju ταϋτα thing of the real παριόντα (or παραφερόμενα): therefore (ουν) they
s manjim, a παριόντα s najvećim dijelom rukopisa. Prijevod je dakle supposes themselves to be naming, i.e. using the name of, not (as in
otprilike: „ . . . drugima, ne držiš li da će smatrati kako imenuju baš ta point of fact the case) the real παριόντα, but only these παριόντα,
koja kao prisutna gledaju?". Ovu redakciju slijedi Apelt u svojem pri which they see."
jevodu. Naš se prijevod drži solucije navedene pod (b), koja izgleda najvje-
(c) Hermann i Stallbaum zadržavajući όνομάζειν čitaju ταύτα s ve rojatnijom.
ćinom rukopisa, te παριόντα s jednim rukopisom (cod. Florentinus)
156 157
sunca izvuče, zar se ne bi i m u č i o i srdio vučen, te kad bi do što se oči ustale - a to vrijeme svikavanja ne bi nikako bilo kratko
svjetla dospio ne bi m o g a o , jer ima oči prepune sjaja, gledati niti - smijeh priskrbio, i zar se ne bi ο njemu govorilo da se, gore se
j e d n o od onih za koja mu se sad kaže da su istinita? uspevši, pokvarenih očiju vratio, te da nije vrijedno niti kušati
Ta svakako da ne bi; bar ne najednom - reče. gore ići? I ako bi o n o g a tko se posvetio t o m e da oslobađa i uzvodi
Sviklosti bi mu j a m a č n o trebalo, držim, ako bi htio ta gore ikako mogli u ruke dobiti i pogubiti, zar ga ne bi pogubili?
gledati. I prvo bi sjene najlakše sagledao, nakon toga one slike u Dakako, reče.
vodi, i ljudi i ostaloga, a kasnije i njih same, da bi od tih zatim Tu dakle sliku, dragi Glaukone, r e k o h ja, treba cijelu pripoji
o n a na nebu i n e b o samo lakše promotrio noću, svjetlo zvijezda i ti o n o m e prije kazivanom, o n o kroz vid se pokazujuće stanište s
mjeseca prigledajući, nego po danu sunce i svjetlo sunca. tamničkim obitavalištem poređujući, a svjetlo vatre u njemu s
Kako da ne. m o ć i sunca. A uzlazak gore i smotra onih gore, ako postaviš da
A najposlije bi, držim, mogao već sunce, ne prikaze njegove, je to uspinjanje duše u onu mislivu oblast, tad nećeš promašiti
ni u vodi ni u stranome staništu, nego samo po sebi u njegovu moje uzdanje, kad ga v e ć žudiš čuti. A b o g valjda znade slučuje
mjestu uvidjeti i promotriti kakvo jest. li se o n o biti istinitim. No ta što se m e n i pokazuju, o v a k o se
N u ž n o , reče. pokazuju: u o n o m e spoznatljivom skrajnja je ideja dobra, i j e d v a
I nakon toga bi već zaključivao ο njemu da je to taj koji go za ugledati, no ugleda li se, za zaključiti je da je o n a svakako
dišnja doba pruža, i godine, te koji upravlja svim o n i m u vidljivoj u z r o k o m baš svega pravog i lijepog, budući da u o n o m e vidljivom
oblasti, kao i to da je na neki način u z r o k o m i svega onoga što svjetlo i gospodara njegova porađa, kao što u o n o m e mislivom,
su oni bili gledali. sama gospodarica, istinu i um pruža, te da treba da nju vidi onaj
Jasno, reče, da bi na to došao nakon onoga. tko kani ili ona osobna ili pak o n a javna razborito provoditi.
Što dakle? Kad bi se prisjećao o n o g prvog obitavališta, i one I ja tako s t o b o m smatram, reče, na način na koji to m o g u .
tamo mudrosti, i onih ondje skupa okovanih, ne držiš li da bi Daj onda smatraj sa m n o m i ovo, r e k o h ja, i ne čudi se t o m e
sretan bio z b o g prevrata, a njih pak da bi sažaljevao? da oni koji su ondje dospjeli nisu voljni provoditi o n a ljudima pri-
I te kako. padna, već se duše njihove tiskaju vazda gore boraviti. Ta zacijelo
A ako u njih onda bijahu neke časti i pohvale jednih od dru je i p r i r o d n o tako, ako to doista stoji po prije rečenoj slici.
gih, i nagrade o n o m e koji najoštrije sagledava sva o n a što prolaze, Prirodno je zaista, reče.
i najbolje pamti koja od njih prva, koja potonja, a koja ujedno A što? Držiš li da je to što čudno, r e k o h ja, ako se tko, od
običavaju putovati, te je iz toga dakle najmoćniji bio u pogađanju božanskih motrenja k ljudskim zlima došavši, ne snalazi, i poka
o n o g budućeg: - čini li ti se da će on biti žudan toga, i živo se zuje se silno smiješan kad, j o š slaboga vida i prije no što postane
povoditi za o n i m a kod tih čašćenima i tamo gospodujućima, ili bi dovoljno ovdašnjemu mraku sviknut, biva prinuđivan u sudnici
ga o n o H o m e r o v o zadesilo te bi silno hotio „ t e ž a k o m b u d u ć ' dru ili drugdje negdje se natezati o k o sjena o n o g a pravednog, ili pak
g o m e služiti m u ž u koji imetka n e m a " i što bilo pretrpjeti radije naprava kojih su to sjene, i pravdati se o k o toga kako zapravo to
nego sve o n o otprije nazirati i onako živjeti? biva podrazumijevano od onih koji samu pravednost nikad vidjeli
T a k o ja bar držim, reče, da će mirno podnijeti da sve pretrpi nisu?
radije no da onako živi. Nikako nije čudno, reče.
A i ovo zapazi, rekoh ja. A k o bi taj takovi, p o n o v o sišavši, u No ako bi t k o imao uma, rekoh ja, sjećao bi se da su dvo
isto o n o sjedište posjeo, ne bi li imao oči m r a k o m ispunjene, bu struke i da od dvojeg postaju smutnje očiju: i pri premještanju iz
dući da je najednom od sunca došao? svjetla u mrak, i iz mraka u svjetlo. A prosudivši da isto to biva
Još kako, reče. i u okrugu duše, ne bi se, kad bi god vidio neku smetenu i koja
A ako bi se trebao p o n o v o , one sjene ocjenjujući, nadmetati s ne m o ž e što sagledati, nepromišljeno smijao, nego bi razmotrio
o n i m a vazda okovanima, zar ne bi, d o k je j o š slaba vida, prije no nije li se, iz svjetlijeg života došavši, zamračila z b o g nenaviknu-
158 159
tosti, ili se pak iz veće neukosti u svjetlije idući ispunila blješta- lima, i nasladama svega takvog, i lakomostima, njoj priraslima
vijim sijevanjem, te bi tako svakako o n u zbog udesa i života sret postali, nadolje taj gled duše okrećući: - to sve kad bi odložila i
n o m cijenio, a o v u bi sažaljevao, a i ako bi joj se htio smijati, taj u o n a istinita se preokrenula, tad bi i njih upravo to isto tih istih
bi mu smijeh manje za podsmijeh b i o no onaj u p u ć e n duši koja ljudi najoštrije ugledalo, kao i sve o n o na što je sad okrenuto.
je o d o z g o iz svjetla došla. P r i r o d n o zaista, reče.
I o s o b i t o j o š primjereno kazuješ, reče. A što? Nije li i o v o prirodno, a i nužno, iz svega prije reče
A treba da, rekoh, ako je to istina, evo ovakvo što ο svemu noga, da niti oni neobrazovani i istine neiskusni neće nikada pra
t o m e s m a t r a m o : odgoj da nije takav kakav da jest g o v o r e neki vo upravljati državom, a niti oni kojima je dopušteno nepresta
koji, n u d e ć i se, obećavaju. A tvrde zaista da oni postavljaju znanje no u obazovanju boraviti? Oni prvi, jer nemaju j e d a n cilj u ži
u dušu u kojoj ga nema, kao da bi u slijepe oči gledanje postavljali. votu, kojeg ciljajući treba da provode sve što bi provodili osob
T v r d e to doista, reče. n o g i javnog, oni pak drugi jer, koliko do njihove volje stoji, neće
No upravo ovaj sad govor, r e k o h ja, znamenuje da, kao što se provoditi, smatrajući da su se, živeći još, na o t o k e blaženih od
o k o ne bi drukčije do skupa s čitavim tijelom m o g l o iz m r a č n o g a selili.
k svijetlome okrenuti, j e d n a k o tako tu u svakome pribivajuću m o ć Istina je, reče.
u duši i organ kojim svatko razumijeva treba skupa s čitavom No naš je zadatak, kao zasnivača, rekoh ja, najbolje naravi
d u š o m od o n o g a postajućeg preokrenuti, sve d o k ne postane m o prinuditi da dospiju do nauke za koju u o n o m e pređašnjem re
g u ć n o m motreći uzdići se u o n o koje jest i o n o g a koje jest o n o k o s m o da je najveća, da vide o n o D o b r o i da se u s p n u o n i m uzla-
najsvjetlije. To pak v e l i m o da je o n o D o b r o . Ili ne? z o m , a kad uspevši se dovoljno vide, tad im ne dopuštati o n o što
Da. se sada dopušta.
Odgoj bi dakle bio umijeće preokretanja t o g istog, to jest na A što to?
koji će se način najlakše što m o ž e i najuspješnije preobrnuti. Ne T a m o da se nastane, rekoh ja, i da ne budu voljni p o n o v o sići
umijeće umetanja gledanja u to, već - budući da gledanje već ima, k o n i m a okovanima, niti sudjelovati u o n i m u njih kako nevolja
ali niti je pravo o k r e n u t o niti gleda k a m o bi trebalo - umijeće ma tako i častima, bilo ništavnijima bilo važnijima.
ispravljanja toga. Dakle ć e m o im nepravdu učiniti, reče, i učinit ć e m o da lošije
Čini se doista, reče. žive, mada bi im život m o g a o boljim biti?
Nadalje, ostale vrline za koje se kaže da pripadaju duši, izgle Zaboravio si opet, dragi, rekoh ja, da zakonu nije brinuti ο
da po s v e m u da su blizu o n i m a pripadnima tijelu. Odista naime, t o m e kako bi n e k o m j e d n o m e rodu u državi bilo izuzetno d o b r o ,
ne b u d u ć i unutra prije, u m e ć u se poslije navikama i vježbanjima. već udešava da to u čitavoj državi postane, suusklađujući
No vrlina promišljanja se, kako se čini, slučuje više od svega biti državljane i n a g o v o r o m i prinudom, čineći da pridjeljuju jedni
pripadna n e č e m u božanstvenijem, o n o m e što, s j e d n e strane, svo drugima o n u korist, kojom bi svaki pojedini bio m o g u ć a n o n o m e
1
ju m o ć nikada ne otpušta, a, s druge strane, zavisno od o n o g pre zajedničkom koristiti; a i sam umećući takve m u ž e v e u državu,
okretanja postaje i korisnim i spasonosnim, a opet i nekorisnim ne da bi ih pustio potucati se kako svaki hoće, v e ć da bi ih sam
i škodljivim. Ili nisi nikada zapazio kako p r o d o r n o gleda dušica za svezu države upotrebio.
o n i h što se rđavima doduše, ali i bistrima zovu, te oštro razgle Istina, reče. Zaboravio sam, zaista.
dava sve o n o spram čega se okrenula, budući da n e m a loš vid, ali Ali p r o m o t r i Glaukone, rekoh, da i n e ć e m o nepravdu činiti
je p r i n u đ e n a zlu u službi biti, tako da koliko oštrije gleda toliko o n i m a koji k o d nas filozofima postanu, već ć e m o im o n a pravedna
više zala izvršuje? govoriti prinuđujući ih t o m e da ο ostalima brinu i čuvaju ih. Reći
Skroz naskroz doista, reče. ć e m o , naime, da oni koji su u drugim državama takvima postali
A k o bi se m e đ u t i m , r e k o h ja, o d m a h iz djetinjstva krešući to s p r a v o m u nevoljama u njima ne sudjeluju, j e r sami od sebe u
k o d te naravi, okresali oni kao utezi postajanju srodni koji su je- njima niču, bez volje tog d o t i č n o g državnoga uređenja, a pravedno
160 161
je da o n o samoniklo, budući da n i k o m e hranu ne duguje, i ne N e g o zacijelo treba da se oni koji nisu zaljubljenici vladanja
otplaćuje uslužnošću plaću za othranu. No vas s m o mi, i vama njemu udvarajući primiču. A ako ne, o n d a će se suparnici u ljuba
samima i ostaloj državi, kao u košnicama, v o d a m a i kraljevima vi s njima boriti.
proizveli, bolje i potpunije od onih obrazovanima, te mogućnijima K a k o da ne.
u obojem učestvovati. T r e b a dakle da siđete, svaki po redu, u su- Koje ćeš o n d a druge prinuditi da se udvarajući p r i m i č u ču
obitavalište ostalih i da se navikavate osmatrati ona mračna. Jer vanju države, do o n e koji su i najrazumniji o k o svega o n o g a č i m e
kad naviknete, gledat ćete tisuću puta bolje od onih ondje i spo država biva najbolje upravljana, a uz to i imaju druge časti, i život
znat ćete svaku pojedinu sliku, koja je i čega, z b o g toga što ste od državničkoga bolji?
ona istinita ο svemu lijepome, pravednome i d o b r o m e sagledali. Nikakve druge, reče.
I tako će nama i v a m a država u javi biti upravljana, a ne u snu,
kao što sad m n o g e bivaju upravljane od onih koji se jedni s dru- >
gima za sjenu b o r e i strančare oko vladanja, kao da je to neko
Neki problemi interpretacije
veliko d o b r o . A o n o istinito j a m a č n o ovako stoji: država u kojoj
su najmanje gorljivi da vladaju oni koji jesu za vladati, ta biva Platonova Politeia, to njegovo po mnogo čemu središnje i doista glavno
djelo, ne može se i ne smije čitati naprosto kao politički spis. Dostatno
n u ž n o najbolje i najnestranački)e upravljana. A t o m e suprotno
je svjedočanstvo toga već i činjenica da u njoj samoj ono središnje i naj
ona koja suprotne vladaoce zadobije. dublje, ono s čime stoje i padaju sve uže „političke" osnovne postavke
Baš svakako, reče. djela (odredba pravednosti, stav ο filozofima-vladarima itd.) čini nauk ο
ideji dobra, dakle nešto što bi se u uobičajenim klasifikacijama filozofije
Držiš li dakle da nas neće poslušati gojenci kad to čuju, i da
moralo ponajprije svrstavati u „opću metafiziku" ili pak „ontologiju",
neće biti voljni svaki napose po redu nevolje trpjeti skupa s osta mada uistinu nije niti to.
lima u državi, a većinu pak vremena jedni s drugima u o n o m e Ovdje prevedeni dijelovi šeste i sedme knjige izlažu u osnovi sam taj
čistom obitavati? nauk ο Dobru putem triju međusobno vezanih i uzajamno se pojašnju-
N e m o g u ć n o , reče. Ta o n o što je pravedno, to ć e m o pravedni jućih poredbi: ο suncu, ο crti, ο pećini. Smisao svake od njih i opet svake
pojedinosti u njima, kao i sve nijanse njihova međusobnog odnošenja, te
ma naređivati. Doista će posve sigurno svaki od njih vladanju pri
konačno njihov jedinstveni i zajednički filozofijski izvor - sve je to iz
stupati kao n e č e m u n u ž n o m , suprotno ovima koji sad u svakoj davnine i još danas jednako privlačan i težak, u biti nikada dovršiv pred
državi vladaju. met stalnih pokušaja interpretacije. Umjesto da se i sami ovdje upustimo
T a k o naime stoji, druže, rekoh ja: ako iznađeš život bolji od u nešto slično, može nam biti dopušteno uputiti na vlastitu knjigu Ideja
dobra, Zagreb, 1995, koja sadrži osnovne crte jedne obuhvatnije cjelovite
vladanja za one koji jesu za vladati, tad ti je m o g u ć e da postane
interpretacije. U ovoj će prilici biti dovoljno upozoriti na nekoliko važni
država d o b r o nastavana. U njoj će naime jedinoj vladati oni doista jih pojedinačnih momenata.
bogati, ne zlatom, nego o n i m čime treba da bude bogat sretnik,
životom dobrim i razboritim. No ako će se prosjaci, i oni koji vla §1. Prva je poredba plod Platonova napora da ideju dobra, taj „naj
stitim dobrima oskudijevaju, udvarajući primicati j a v n i m poslovi veći nauk", ο sebi nikako ili jedva shvatljiv i izreciv, nekako približi ra
zumijevanju putem onoga što mu se pokazalo kao njen prvi porod i ono
ma, držeći kako odatle treba dobra grabiti, tad to nije m o g u ć e .
njoj najsrodnije i najsličnije: putem svjetla i sunca. Kao što svjetlo vidu
Jer kad vladanje postane o n i m oko čega se bore, tad takav rat, i onome vidljivom pruža moć da gleda, odnosno da bude gledano i viđeno,
budući vlastitim i unutarnjim, uništava ne samo one koji se oko tako tek svjetlo istine i bića daje umu moć da misli i spoznaje, a onome
toga bore, već i ostalu državu. spoznavanome da bude mišljeno i spoznavano. Uzrok svjetla, kao uvjeta
gledanja i viđenja, jest sunce. Uzrok istine i bića, kao uvjeta mišljenja i
Najistinitije, reče.
spoznavanja, jest ideja dobra.
Imaš li dakle, rekoh ja, drugi neki život koji prezire držav
Cjelokupno obrazlaganje toga započinje svojevrsnom analizom gle
ničke vlasti do života istinske filozofije? danja i osjetila vida. Prvo je tu naše pitanje: zbog čega Platon toliko
Ne, tako mi Zeusa - reče. inzistira na izuzetnosti i savršenosti upravo tog osjetila, u odnosu spram
162 163
svih ostalih? Da li naprosto stoga što se i on kao i svi Grci osjeća neodo Ako uopće ima neka formula u koju se najsažetije i ujedno naj
ljivo privučen i obuzet divotom svjetla, dana, sunca i gledanja? P. Fried- drastičnije dade zaoštriti temeljna razlika između Platona i Aristotela,
lander je jednom dobro uočio (Platon I. Berlin, 2 1954, str. 73 i d.): „Bilo onda je ona zacijelo u tome što ovaj drugi slobodu, kao stalno otvorenu
bi zamislivo da ljudska fantazija krajnju vrijednost kojoj duša teži doživi mogućnost da bude i drukčije, nalazi samo u nižoj, bivajućoj i osjetilnoj
kao ton i zvuk. Ali za Grke vrijedi da se slike za ono najviše mnogo prije oblasti cjeline svega, dok se viša oblast, ona počela i uzroka svega, ko
uzimaju iz svijeta svjetla nego iz svijeta zvuka. To važi u potpunosti za jom se bavi filozofija kao teorija, odlikuje nužnošću i načelnom nemo
Platona, koji shodno 'najoštrijemu među svim tjelesnim osjetilima', kako gućnošću da išta bude drukčije no što jest. Za Platona pak sloboda, a s
vid biva nazvan u Fedru (250d), pridaje oko i duši samoj, te tim okom njome onda i dobro, prebiva tek i samo u onome najvišemu. Tamo je sve
zahvaća u najvišu zbiljnost". pruženo, otvoreno, dano, tek ponuđeno. Prima i uzima tko hoće; ne mora
Ova konstatacija, kao i mnoge njoj nalik, ispravna je dakako u pot nitko. Tko ne iskusi i ne uvaži ovaj bitni karakter slobode u samoj srži
punosti. Zadatak je, međutim, upravo dokučiti što je za Grke i za Pla Platonova filozofiranja, teško će razumjeti zašto je on jedinim dostojnim
tona ustvari bilo svjetlo, vid i gledanje, te onda tek iz toga objašnjavati oblikom njegova izlaganja držao živi razgovor i pisani dijalog kao njegovu
svu onu u doslovnome smislu shvaćenu religioznost i odanost punu du najvjerniju sliku, kao što neće nikada na kraj izaći s vječnim naklapanji
boke zahvalnosti što su je oni spram njih gajili. Iz jednoga mjesta u Ti- ma ο pravoj svrsi svjesne i izričite „utopičnosti" Platonova glavnog djela.
meju (47al-b3) razabiremo da je za Platona bit gledanja sadržana u mo
ći razlikovanja, te da bez te primarne moći ne bismo nikako i nikada §3. Iz istog općenitog uvida dade se postići neko pobliže određenje
dospjeli do pomisli broja i do predodžbe vremena. Općenito, vid i gleda karaktera uzročnosti ideje dobra. Ona je već u prvoj poredbi izrijekom
nje jesu ono što zahvaća stvari i pojave u njihovu liku, obrisu, granici i nazvana uzrokom kako mislive tako osjetilne oblasti, uzrokom nastaja
odijeljenosti od drugog. nja i propadanja, dakle bivanja u cjelini, jednako kao i uzrokom onoga
No u poredbi ο suncu Platonu je još više stalo do samog onoga čime „jest", bitka samog. Kako shvatiti narav uzroka ο kojemu je tu riječ?
je gledanje, kao to izvorno razlikovanje i razabiranje likova i međusobne Da je od tradicionalnih glavnih vidova uzroka, kojih povijesno mje
različnosti stvari, uopće omogućeno, naime do svjetla. Friedlander dobro rodavna raščlamba svoje utemeljenje ima u filozofiji Aristotela, ideja do
uočava daje u ovoj poredbi „svjetlo ono što svime vlada". No što je sama bra kao uzrok u najvećoj mjeri nalik onome što od Aristotela naovamo
bit i prava narav svjetla, to u poredbi samoj nije neposredno iskazano, zovemo ciljnim, svršnim ili finalnim uzrokom, to je očito. Nije uostalom
osim ponovo putem metafora i slika. Bitna je djelatnost svjetla oslobađa bez osnove to da se unutar povijesti filozofije upravo u Platona utvrđuje
nje i omoćenje onoga vidljivog da iz tame i skrivenosti nerazlikovane ne konačna uspostava takozvane teleologije. U tom se smislu ideja dobra
prisutnosti istupi u susret i dodir s vidom i gledanjem, kao i - s druge strane dade razumjeti kao nužno intendirani cilj svakog, bilo kakvog djelovanja,
- oslobađanje i omoćenje vida i gledanja za to da iz stanja nekog takoreći osobito još kad u samom njegovu djelu nalazimo mnoštvo potvrda upravo
mrtvila, iz stanja pukog nedjelatnog pribivanja u očima, prijeđe u djelat takvog shvaćanja (npr. Gorg. 468b, Symp. 205e, Phileb. 20d, Resp. 505e).
no gledanje, u prožetost likovima stvari i u prožimanje tih likova sobom. Ipak, poteškoća tumačenja Dobra isključivo u smislu svrhe djelovanja,
Svjetlo je dakle oslobađajuća lakoća sebeotvaranja i prozirnosti, ono dakle kao finalnoga uzroka, u tome je što je taj i takav uzrok u Aristotela
je čisto iz-sebe-izlijevanje i sebepružanje, sebedavanje. Stoga nije čudno zasnovan unutar obzora pretpostavljene oštre i odsječene podjele teorije
što se Platon u tekstu poredbe nalazi ponukanim posegnuti upravo za i prakse, znanosti-mišljenja s jedne a djelovanja s druge strane. Dobro
izrazima poput „porađanja", „izlijevanja", „pružanja". Samo se u oblasti kao cilj i svrha pripada u tom sklopu samo sferi praktičkoga djelovanja,
takvog slobodnog sebedarivanja mogu iskusiti glavne karakteristike ono dok za teoriju ne može imati nikakvu odlučujuću ulogu. Odatle i potječu
ga što Platon zove Dobrom, kao jedinim i najvišim uzrokom svega što Aristotelove goleme teškoće s Platonovom idejom dobra i njeno odlučno
jest i biva. odbacivanje. No u Platona se moć Dobra proteže i na polje „teorije",
štoviše tu čak prvotno i izvorno: ono Dobro vlada i kraljuje prije svega
u oblasti onoga mislivog, štoviše biva čak izrijekom nazvano njegovim
§2. Možda najveću teškoću razumijevanja toga što Platon naziva ide
uzrokom.
j o m dobra pričinja to da je u njoj na neki način u jedno sabran i „meta
fizički" i „etički" i „spoznajnoteorijski" najviši princip. Osobito u krugo Bliži li se onda tako shvaćeni uzrok prije onome što u tradiciji po
vima anglosaksonskih tumača vlada, i ranije i danas, neprestano čuđenje znajemo kao čimbeni, učinski, eficijentni uzrok, kao ono po čemu nešto
nad tim da se praktičko i etičko dobro, kako oni kažu, uopće moglo naći biva i postaje time što jest? Osobito je taj vid uzroka u novijoj povijesti,
među idejama. U takvoj bi nedoumici, međutim, bilo dobro podsjetiti se nekako s početkom tzv. novoga vijeka i njegovim apsolutiziranjem pri-
na to da stroga razdioba onog teorijskog od onog praktičkog, u kojoj mi rodnoznanstvene metode, zadobio naglašeni primat u odnosu na ostala
stoljećima živimo kao u nečemu najsamorazumljivijem, ovladava filozofi tri vida uzroka potekla jednom iz cjeline sklopa Aristotelove filozofije te
ranjem tek u djelu Aristotelovu, te da za Platona nije nikako odlučujuća. ih gotovo u potpunosti istisnuo iz vidokruga mišljenja, - događaj, usput
164 165
rečeno, priređen već kršćanskim izlaganjem osobnoga Boga kao svemoć Važniji konzultirani komentari:
nog uzroka, koji iz ničega stvara cjelinu svijeta. Platonis libros X Politiae. Recensuit et commentariis illustravit G.
No Platonu je strana kako redukcija punine uzročnosti na samo je Stallbaum. 2. Voli. Ed. II. Gotha, 1858-9.
dan njen mogući vid i aspekt tako i svaka pomisao stvaranja iz ničega. Plato's Republic. Edited with Notes and Essavs by B. Jowett and L.
U poznatom „teologijskom" razmatranju u drugoj knjizi Politeie naziva
on boga izričito uzrokom ne svega nego samo onoga valjanog i dobrog. Campbell. In Three Volumes. Oxford, 1894.
I božanski tvorac uređenoga svijeta u Timeju ne sačinja taj svijet iz ni The Republic of Plato. Edited with Critical Notes, Commentary, and
čega, nego iz zatečenog, predsvjetskog i predvremenog, posve neuređe Appendices by J. Adam. 2 Vols. Cambridge, 1902.
nog gibanja. Tako će i u gore prevedenome tekstu ideja dobra biti nazva
na samo uzrokom „svega pravog i lijepog", a ne svega naprosto. Štoviše,
svoj oprez spram svakog čvrstog fiksiranja neke konačne odredbe biti
uzroka i uzročnosti Platon će jasno dati do znanja govoreći kako je Dobro
tek „na neki način uzrok". Dakako da u tome ne možemo tražiti neko
opravdanje da bismo sami uzročnost Dobra ostavili u bezsadržajnosti ne
kakve posvemašnje neodređenosti, kao što to jamačno ni Platon nije uči
nio, već tom napomenom hoćemo prije svega ukazati na teškoće s kojima
se nužno susreću oni pokušaji razumijevanja i tumačenja Platona koji
se upiru i oslanjaju na predaju filozofije nakon njega, uključujući tu i
njegova prvog velikog tumača i ujedno oštra kritičara, Aristotela.
Za dokučenje naravi uzročnosti ideje dobra neophodno je prije svega
uvažiti temeljnu razliku koju Platon čini između onoga što sam zove
uzrokom u pravome smislu riječi i onoga bez čega uzrok ne bi mogao
biti uzrokom, naime onoga što je njegov puki takoreći materijalni uvjet,
no samo nema dignitet pravoga uzroka, već u najboljem slučaju ne
kakvog „suuzroka", kako će ga Platon konačno označiti u Timeju. Taj
nauk ο dva vida uzroka, onome istinskom i onome samo nužnom i ne
ophodnom, izložen je mjerodavno još u gore prevedenome tekstu iz Fe
dona te tvori unutrašnju strukturu kasnije razrade tamo nabačene skice
jedne kozmologije pod vidom dobra - izvedene u poznome Timeju —, a
mi ga ovdje za ovu prigodu možemo ocrtati tek u najosnovnijim crtama.
Suuzrok, nužni uzrok, ono je po čemu nešto nužno nastaje i propada
prema slijepome slijedu mehanizma. Kažimo tu usput, onaj gore spomi
njani prevladavajući i ustvari jedini važeći eficijentni uzrok novovjekov
ne prirodnoznanstvene metode nije, ogledan iz Platonova pogledišta,
drugo do baš taj slijepi mehanički uzrok nužnoga slijeda u području na
stajanja i propadanja. Njemu pak nasuprot stavlja Platon ono što on je
dino hoće doista nazivati uzrokom, ono naime po čemu nešto jest i biva
radi toga što je naprosto dobro i najbolje da bude upravo to i tako. Uz
sav potreban oprez, pokušajmo ipak to izraziti pomoću nama povijesno
bližih pojmova; - uzrok vidi Platon samo tamo gdje je sloboda izbora i
odluke. Mehanizam kostiju, mišića i tetiva odavno bi mogao biti izvan
tamnice da Sokrat nije smatrao boljim da ipak ostane, kako je to klasično
iskazano u Fedonu. Da je taj mehanizam Sokratu nužan već i za to da
bi uopće i ostati mogao, to ipak ne znači da upravo u njemu leži sam
uzrok, već isključivo neki materijalni uvjet, neki „suuzrok" ostajanja.
Istinski uzrok je dakle - i to je upravo presudno - uvijek samo uzrok
onoga biti i bivati dobrim i boljim, nikad pak tek onoga biti i bivati
naprosto.
166 167
Iz djela Fedar (245c2 - 249d3).
Izvornik: Platonis opera. Recognovit breviqve adnotatione critica
instrvxit Ioannes Burnet. Ο χ ο η ϋ 1973 i 1 1 9 0 1 ) .
169
n u ž n o je da bude i nepropadljivo. Jer kad bi počelo iščezlo, ne bi prege i krilatog vozača. U b o g o v a pak i konji i vozači i sami su
niti o n o m o g l o iz nečega nastati niti drugo iz njega, ako već treba dobri i p o t o m c i dobrih, dok su u ostalih pomiješani. I poglavito u
da sve nastaje iz počela. nas upravljač vozi dvopreg, a zatim, od konja j e d a n mu je lijep i
T a k o dakle počelo kretanja jest o n o što sebe samo kreće. A dobar, i p o t o m a k takvih, a drugi je p o t o m a k suprotnih i suprotan,
to ne m o ž e ni nastati ni propasti, ili bi j e d n a k o tako sav svemir tako da je po nužnosti upravljanje u nas teško i m u č n o .
4
kao i sve bivanje stali, te ne bi nikada imali odakle biti opet po No valja i to pokušati reći, po č e m u je smrtan i besmrtan
krenuti. život tako nazvan. Sva duša skrbi ο svemu što je bez duše i obilazi
Kad se kao o n o besmrtno pokazalo o n o što se od sebe kreće, čitavim n e b o m , svagda u različitim likovima bivajući. O n a dakle
ne bi se netko trebao ustručavati zboreći kako je upravo to isto koja je savršena i krilata, ta visoko lebdi i ujedno čitavim n e b o m
bivstvo i pojam duše. Jer svako tijelo kojemu kretanje jest izvana upravlja, dok o n a što gubi perje krila biva o d v u č e n a sve d o k se
bez duše je; o n o pak kojemu je [kretanje] iznutra s a m o m e iz sebe, ne prihvati nečega čvrstog što nastanjuje, a kad u z m e zemljano
to je oduševljeno, kao da je baš to narav duše. A ako jest da to tijelo, koje se z b o g njene moći pričinja kao da samo sebe kreće,
tako stoji, naime da o n o što sebe samo kreće nije nešto drugo do tad taj složaj, duša i tijelo očvrsli u j e d n o , biva nazivan živim bi
duša, tad će po nužnosti duša biti nenastala i ujedno besmrtna. ćem, koje uz to dobiva i naziv smrtnoga. O n o pak b e s m r t n o nije
Ο njenoj besmrtnosti dakle dosta. Ο njenom liku pak valja ni iz kojeg razloga obrazloženo, već, b o g a niti videći niti ga do
ovako zboriti. Kakva je, to bi pripadalo zacijelo b o ž a n s k o m i op voljno u m o m sagledajući, m a š t o m t v o r i m o 5 n e k o b e s m r t n o živo
širnom razlaganju, no č e m u nalikuje, to već ljudskom i kraćem. biće, koje i m a dušu, ali i tijelo, a to je dvoje za vječna v r e m e n a
Njime dakle kazujmo. Pa neka nalikuje srasloj moći krilate za- sraslo zajedno. No to neka bude i neka se kazuje o n a k o kako je
b o g u drago. Mi pak d o k u č i m o u z r o k opadanju perja, z b o g čega to
duša bez njega ostaje. A on je nekako ovakav.
,,ako bi naime nastalo iz počela, tad ne bi iz počela nastalo". Takvom
se čitanju pridružuju još Robin, Verdenius i De Vries. Po naravi m o ć krila gore uzvodi o n o teško, visoko lebdeći
Budham je pak smatrao da nakon posljednje riječi u rečenici treba ondje gdje stanuje rod bogova, te na neki način od svega o n o g a
dodati još τουτ', u smislu: Si principium ab aliqua re oritur, res ea u okružju tijela ponajviše zajedništva ima s b o ž a n s k i m . A o n o b o -
non poterit oriri ex principio; atqui jam concessum erat omnem rem žansko je lijepo, mudro, dobro, te sve što je takovo. Njima se p o -
a principio oriri oportere. U takvom razumijevanju prethodio mu je
Schleiermacher. najvećma hrani i ujedno raste baš to krilo duše, d o k od o n o g ruž
S druge strane, Ciceron, koji je ovaj dokaz preveo u 6. knjizi svoje n o g i zlog, i takovih suprotnosti, propada i razara se.
Republike, pogl. 25, i ponovio ga u Tuskulanskirn diputacijama, I 54, Onaj pak veliki v o đ a na nebu, Zeus, upravljajući krilatom za
čitao je očito άρχή namjesto έξ αρχής, jer prevodi: nam e principio
pregom, putuje prvi, uređujući i skrbeći ο svemu, a prati ga četa
oriuntur omnia, ipsum autem nulla ex re alia nasci potest; nec enim
esset id principium quod gigneretur aliunde. b o g o v a i demona, poredana u jedanaest vrsta. Hestija naime jedi
Hackforth, pozivajući se uz ino i na taj prijevod Ciceronov, potvrđu na ostaje u stanu bogova. A od ostalih, oni b o g o v i koji su u broj
je Burnetovu lekciju έτι άρχή, u čemu ga slijede još npr. Ch. L. Gris- dvanaest svrstani predvodeći po redu v o d e o n o što je svakome
wold (Self-Kuowledge in Plato's „Phaedrus", Yale Univ. 1986, str. 258, pridijeljeno. M n o g i su dakle i blaženi kako prizori tako i ophodnje
bilj. 8) i Heitsch u svom komentaru. Ovakvo nam rješenje izgleda 6
uvjerljivije. unutar neba , po kojima obilazi r o d sretnih bogova, svaki od njih
170 171
svoje radeći, u pratnji vazda o n o g a tko h o ć e i m o ž e . Zavist n a i m e K a o što se dakle d u h 1 0 b o g a hrani u m o m i neiskrivljenom 1 1
izvan kola b o ž a n s k o g a ostaje. spoznajom, tako se i [duh] svake duše koja bi se htjela dohva
A kad zatim idu na jelo i g o z b u , tad putuju k vršku strmo- titi o n o g a što joj dolikuje, gledajući neko vrijeme o n o koje jest
7
glavo p o d n e b e s k i m s v o d o m , gdje pak kola bogova, b u d u ć i urav raduje i ujedno se, motreći o n a istinita, hrani i uživa, sve d o k
n o t e ž e n o laka za vođenje, putuju s lakoćom, d o k o n a druga jedva. ga obrtanje k r u g o m ne dovede u o n o isto. A u toj ophodnji osmo
Ž e s t o k o n a i m e pritišće onaj konj koji u zloći ima udjela, k zemlji tri upravo samu pravednost, osmotri razboritost, osmotri zna
se priginjući i ujedno otežavajući, ako nije od strane vozača valja nost, ne ukoliko je pripadna bivanju, niti o n u koja je različ-
n o 8 uvježban. A t a m o tek dušu skrajnji napor očekuje i borba. na, v e ć prema različnosti što ih i n a č e 1 2 nazivamo bićima, ne
O n e n a i m e što se nazivaju besmrtnima, kada dospiju do go o n u koja je znanost ο o n o m e koje jest doista. I druga na isti
v r h u n c a , zaustave putovanje izvana na površini neba, a č i m stanu način o n a koja doista jesu osmotrivši i pogostivši se zaroni po
k r u ž n o ih p o n e s e obrtanje te o n e o n o izvan n e b a osmatraju. n o v o u unutrašnjost neba te stigne kući. A kad dođe, v o z a č sta-
A to n a d n e b e s k o mjesto niti je tko opjevao od ovih tu pjesni vivši konje u jasle dade im ambrozije, te ih uz nju i n e k t a r o m
ka niti će ga ikada kako dolikuje opjevati. S time pak stoji ova napoji.
ko - ta valja se odvažiti reći o n o baš istinito, a osobito kad se Takav je dakle život bogova. Od ostalih pak duša, o n a koja
z b o r i ο istini -: to mjesto zaposjeda o n o bezbojno i ujedno najbolje boga prati i sličnom mu postaje, ta uzdigne u o n o izvanj
b e z o b l i č n o i nedodirljivo bivstvo koje odista jest, smotrivo j e d i n o sko mjesto glavu vozačevu te se pridruži obilaženju, uznemirava-
u m o m , k o r m i l a r o m duše, a u o k o l o njega 9 rod istinske znanosti. na od konja i jedva osmotrivši ona koja jesu. Druga se pak sad
uzdigne a sad p o t o n e , te, od konja pritisnuta, nešto vidi a nešto
ne. Ostale, međutim, stremeći doduše sve o n o m e gore, prate, no
me su mjestu διέξοδοι izgleda putevi koji vode kroz i vani iz sfera
ne m o g u , te o n e gore slijede ispod površine, j e d n a drugu gazeći i
nekolikih planeta, uključenih u veliku sferu zvijezda stajaćica, koja je
za stare tvorila granicu κόσμος-a ili οϋρανός-a. Hackforth uz to još nadmećući se u pokušajima da budu jedna ispred druge. M e t e ž
uzima riječi θέαι τε και διέξοδοι kao hendiadys te vrlo uspjelo prevodi dakle nastane, i nadbijanje i silno preznojavanje, pri č e m u rđa-
„spectacles of bliss upon the highways". vošću vozača m n o g e o h r o m e , a m n o g e m n o š t v o perja unište. A
7
Rukopisna je predaja ove očito veoma značajne i teško razumljive re sve odlaze, niti uz golem napor ne dostigavši smotru o n o g a koje
čenice nažalost izuzetno nesigurna. Osnovne su alternative pri čita jest, te se otišavši koriste h r a n o m pričina.
nju: επί (Τ W, Proklo, prihvaćeno od Heindorfa, Burneta, Robina, De
Vriesa) ili ύπό (Β, Hermije, prihvaćeno od Bekkera, Asta, Stallbauma,
Thompsona) te ΰπουράνιον (Β W, Hermije, prihvaćeno od Bekkera, Jedva da ima boljega primjera za Platonovo namjerno izbjegavanje
Stallbauma, Thompsona, Schanza, Burneta, De Vriesa) ili ούράνιον svake terminologijske ukočenosti. Tako ovdje za διάνοια - koju je ina
(Τ, slijede ga Heindorf, Ast, Vollgraff). Nekoliko pokušaja razjašnjenja če, osobito u Politeii, učvrstio u smislu „razuma" i proglasio za moć
riječi ύπουράνιος άψίς: ,,rib, suporting the vault of heaven" (Thomp duše nižu od „uma" (νους) - kaže kako se hrani umom i spoznajom,
son), „arch that supports the heavens" (Hackfort), „festigium et cul- pripisujući je uz to ne samo čovjeku već i bogu samome. Čini se stoga
men universi ex inferioribus locis spectantibus" (Stallbaum). potrebnim ovdje taj izraz prevesti drukčije no obično.
8
Dva rukopisa imaju ήν, što prihvaćaju Stallbaum, Ast i Burnet No Stallbaum se, ostavši u tome posve osamljen, založio za inače uglav
najbolji rukopisi imaju fj, što potvrđuje i Ficino svojim prijevodom: nom odbačeno staro čitanje većine rukopisa ακήρατος στρεφόμενη
,,cuicunque aurigarum equua non bonus" (premda inače očito po umjesto άκηράτω τρεφόμενη, prevodeći na osnovi toga: „Utpote igitur
grešno čita καλός umjesto καλώς, s jednim rukopisom). Za smisao je dei ratio (Geist) propter mentem et scientiam sese vertens pura et
potrebna kondicionalna partikula άν, koju su stoga Heindorf i Voll intaminata...", što Thompson, možda pretjerano, naziva interpretaci
graff konjicirali, no Thompson i De Vries ukazuju na to da njeno is jom koja bi tek trebala interpreta.
puštanje nije neuobičajeno u visoko poetskoj prozi poput ove.
9 νΰν razumijevamo ovdje otprilike kao De Vries: ,,in practice", s osnov
Teško je prihvatiti De Vriesovo mišljenje da περί ήν ovdje znači ,,oc- nom svrhom da se naznači kontrast između onoga viđenog za nadne-
cupied with". beske vožnje i onoga pripadnog svakodnevnoj zemnoj egzistenciji.
172 173
A to silno nastojanje da se vidi to polje istine, radi ovoga j e 1 3 : izaberu li tri puta za r e d o m isti život, na taj način okrilaćene u
s te t a m o livade po naravi je paša prikladna o n o m e najboljemu tritisućitoj godini natrag odlaze.
duše, a i narav krila, kojim duša lakšom postaje, tamo se hrani. Ostale, pak, kad skončaju prvi život, zadešava suđenje, a kad
14
A ovakva je uredba Adresteie : koja god duša postavši prati im se presudi, tad jedne, sišavši u kaznionice p o d zemljom, is
ljom b o g a sagleda nešto od onih istinitih, ta je do druge ophodnje paštaju kaznu, d o k druge, od strane boginje Pravde na n e k o mje
neoštećena, a m o ž e li uvijek to činiti, uvijek je van opasnosti. No sto neba uzdignute, borave t a m o o n a k o kako odgovara životu što
kad u n e m o ć i da slijedi ne vidi, te, n e k o m se nesrećom posluživši su ga proživjele u ljudskome liku. U tisućitoj obje [grupe], stigavši
z a b o r a v o m i r đ a v o š ć u 1 5 se napunivši, oteža, pa kad otežavši osta na izvlačenje i izabiranje drugog života, izabiru onaj kojeg svaka
ne bez krila i padne na zemlju, tad je tu zakon da se o n a u p r v o m pojedina hoće. Tu ljudska duša prispijeva i u životinjski život, kao
rađanju ne narodi ni u kakvu narav životinje, nego ona koja je i iz životinje onaj tko j e d n o m bijaše čovjekom p o n o v o u čovjeka.
najviše vidjela [narodi se] u lozu m u ž a koji će postati filozofom, O n a naime koja nije nikada vidjela istinu, ta i ne ulazi nikada u
ljubiteljem lijepog, nekim prijateljem Muza, ih erotičarem. Ona pak taj lik. Jer čovjek treba shvaćati prema t a k o z v a n o m p o j m u 1 6 , tako
druga u lozu kralja v o đ e n o g zakonom, ratnika i vođu, treća u o n u da polazeći od m n o g i h osjeta pristigne zaključivanjem u j e d n o . 1 7
političara, n e k o g gospodarstvenika ili trgovca, četvrta u o n u gim
A to je prisjećanje na o n o što je naša duša tada vidjela, u pratnji
nastičara sklonog naporu, ili o n o g a koji će se liječenjem tijela ba
b o g a putujući i prezrevši o n o za što sad k a ž e m o da jest, te, izro-
viti, peta će imati život proročki, ili neki svećenički, šestoj će pri
nivši, pogledavši gore u o n o koje doista jest. Stoga je i pravedno
stajati pjesnički, ili neki drugi od onih koji se bave oponašanjem,
da j e d i n o duh filozofa dobiva krila: usmjeren je naime uvijek sje
sedmoj obrtnički ili poljodjelski, osmoj onaj sofiste ili narodnoga
ćanjem, p r e m a mogućnosti, k o n o m e k č e m u je i b o g usmjeren,
udvarača, devetoj tiranski. A svatko tko u njima pravedno prove
da bi božanskim b i o . 1 8 I takvim se podsjećanjima služeći, bit će
de život, taj zadobiva bolji usud, tko pak nepravedno, lošiji.
Jer pojedina duša ne stiže kroz deset tisuća godina u o n o isto
odakle je došla - ne dobiva naime krila prije tolikog vremena, - Upotreba riječi είδος ovdje ukazuje na njeno razlikovanje od, inače
često promisque rabljenog, strogog „tehničkog izraza" ιδέα. Neobično
osim duše o n o g a tko je filozofirao neprevarno ili prijateljevao s
je, međutim, da interpreti nisu zapazili značenje očito intendirane eti-
dječacima uz filozofiju. Te duše u trećoj tisućugodišnjoj ophodnji, mologijsko-semantičke blizine koju Platon uporabom upravo te rije
či postiže s odmah potom slijedećim naukom ο prisjećanju: είδος >
ά ποτ' ειδεν.
Riječi ού έστιν na kraju rečenice u Burnetovu tekstu teško da mogu
dati ikakav smisao. Wilamowitz je bio sklon odstraniti obje riječi kao Vrlo teška rečenica izuzetne važnosti. Izdavači i tumači ponajviše se
glosu, no boljim se čini umjerenije Madvigovo rješenje, po kojem treba razilaze u prihvaćanju odnosno odbijanju rukopisno dobro potvrđenog
izbaciti ού. De Vries nagađa da je έστιν možda jednom bilo dodano participa lov. Osobito odlučno zagovara Thompsen raniju Budhamovu
od starih ispravljača, budući da su htjeli u rečenici imati glagol, a da korekciju ίόντ' umjesto iov, obrazlažući to ovako: „Govoriti ο εΐδος-u
je ού potom uz njega dodano od drugih ruku. Mi se ovdje držimo Mad- samom kao iov - napredujućem ili pristižućem k 'jednoti', premda
vigova prijedloga. ono samo jest ta 'jednota' koja je rezultat procesa - jest nehaj lošega pi
sanja za koji je teško povjerovati da bi Platon u njega upao. Niti pak
Thompson navodi Lobeckov stav da je Αδράστεια, s etimologijskim možemo govoriti ο εΐδος-u kao ξυναιρούμενον εις εν, što je jednako
značenjem „Neizbježiva", jedan od epiteta za Nuždu (Ανάγκη) i njeno tautologijski. Očito je da je čovjek, njegov generalizirajući duh, taj za
mističko ime u orfičkoj teologiji, kao i to da je u Eshila (Prom. 972) kojega se jedinog može kazati da Ίέναι εις εν λογισμω ξυναιρούμενον."
poistovjećena s Nemezis.
De Vries je u pravu kad naglašava da κακία ovdje nema poglavito i Već je Hermije mogao izvijestiti ο četiri tumačenja ove rečenice: θεός
prvenstveno moralno značenje, kako bi slijedilo iz Hackforthova pri s članom ili bez njega, θεΐός έστιν i θεός έστιν. Može se prihvatiti De
jevoda ,,wrongdoing" i osobito Robinsonova „perversion". No kad Vriesov stav da je u općenitim postavkama ovakve vrste ispuštanje člana
sam, slijedeći Verdeniusa, prevodi s ,,weakness" tad ipak pretjerano skoro pravilo, kao i njegovo zalaganje za čitanje priloga namjesto ime
ublažava značenje upotrebljene riječi. nice.
174 175
m u ž p o s v e ć e n u vazda savršena posvećenja, te će jedini odista sa §2. Mitologijski prikaz onostranoga vječnog života duša, kako božan
skih tako onih koje imaju smrtnu kob, mora se u svakoj svojoj pojedi
v r š e n i m postati.
nosti pokušati razumjeti ponajprije iz paralelnih izvođenja - dakako i
A kad istupi iz ljudskih poslovanja i postane b o ž a n s k o m e us opet „samo" mitologijskih - ο izabiranju života u 10. knjizi Politeie. Pri
mjeren, prekoravan biva od m n o š t v a da je pomaknut, d o k to da tome je, možda čak više no drugdje u Platona, od presudne važnosti sva
je b o ž a n s t v o m ispunjen m n o š t v u skrivenim ostaje. ka, baš svaka riječ, i svaka, baš svaka nijansa njena značenja. Uzvišena
poetska „igra" Platonova mitologiziranja sve je više od puke igre i fan-
taziranja u nevolji, kako ju je još Hegel htio ocijeniti.
Neki problemi interpretacije §3. U mitu ο nebeskim ophodnjama duša na jedan je zagonetan na
čin filozofijska psihologija vezana s astronomijskim spoznajama Plato
Malo je koji dijalog Platonov dosad tako malo zadovoljavajuće razjašnjen nove Akademije. Unatoč poticajnim pokušajima Stenzelovim (v. osobito:
u svojoj cjelovitosti i jedinstvenosti kao upravo Fedar. Čak su naprimjer Uber zwei Begriffe der Platonischen Mvstik: ΖΩιΟΝ und ΚΙΝΗΣΙΣ, u:
takvi znalci kao Schleiermacher ili Natorp bili u stanju držati ga počet Kleine Schriften, Darmstadt, 1957), još se nije daleko došlo u iznalaženju
ničkom Platonovom skicom i datirati među najranije spise, stav koji je filozofijskog smisla tih i takvih mitski nagoviještenih odnosa. Poetički
dugo prevladavao interpretacijama Platona. Danas je nedvojbeno i opće mit ο naravi duše u Fedru valjalo bi jednom misliti i razumijevati zajed
nito prihvaćeno da taj dijalog valja datirati nakon Politeie, čak nakon no s matematičkim mitom ο postanku, točnije ο izgradnji svjetske duše,
Parmenida, dakle negdje otprilike uz Theetet, u predvorje poznoga Pla kako je izložen u Timeju.
tonova filozofiranja.
Razumijevanje jedinstvenosti dijaloga pričinja još uvijek priličnu teš
§4. U gore prevedenom tekstu nalazimo svojevrstan nauk ο iskon
koću. Čime je iznutra objedinjeno ispitivanje naravi i moći Erosa i ο „bo
skoj individuaciji, prema svom filozofijskom značenju gotovo jedinstven
žanskome zanosu" u prve tri besjede dijaloga, dakle u njegovu prvome u povijesti filozofije. Da je svako ljudsko živo biće - doduše u granicama
dijelu, s razmatranjima ο istinskoj, na dijalektici zasnovanoj retorici, u određenoga broja tipova, što ih je tadašnja medicina poznavala i vrstala
drugome dijelu? u svojim teorijama ο tipovima karaktera, temperamenta i si. - nepre-
Odgovor, barem početni i najneodređeniji, imao bi očito glasiti: nau koračivo određeno vlastitom jedinstvenom i neusporedivom individual
kom ο duši, ο njenoj naravi, njenim stanjima i djelima. Ulomak koji je nošću, koja je štoviše čak jednim dijelom usljedak njena vlastitog predpo-
ovdje preveden čini u svakom pogledu, jednako tako kompozicijskom kao rođajnog izbora: - mogućnost takovog nazora povijesno je ubrzo morala
i smisleno-sadržajnom, središte i izvorište smisla cjelokupnoga spisa. Od ustupiti mjesto najprije stoičko-kozmopolitskom, a zatim i kršćanskom
ostaloga teksta naglašeno je odijeljen mitskim karakterom, arhaiziraju- nauku ο bitnoj i temeljnoj jednakosti svakoga čovjeka sa svakim drugim,
ćim izričajem te naglašeno svečanom intonacijom. Pripada zacijelo među što ostaje nadalje takoreći jedinom konstantom u mijenama najrazličiti-
najteže razumljive i smislom najdublje odsječke Platonova djela. Teškoće jih političkih koncepcija zapadnjačke predaje do danas.
razumijevanja danas su još dodatno potencirane izuzetnom nesigurnošću
rukopisne predaje, zbog čega smo bili prinuđeni nešto više no inače u
bilješkama raspravljati različite verzije čitanja i tumačenja. Važniji konzultirani komentari:
Ovdje možemo samo najkraće upozoriti na nekoliko važnijih zna The Phaedrus of Plato. With English Notes and Dissertations by
čajki filozofijskoga sadržaja ulomka. To dakako ne uključuje ovdje neki VV.H. Thompson. London, 1868. (Reprint Edition New York,
pokušaj provedbe prave interpretacije. 1973.)
Plato's Phaedrus. Translated with an Introduction and Commentary
§1. Općenito se složenost duše razabire kao ona karakteristika nau
by R. Hackforth. Cambridge, 1985. ( 1 1952.)
ka Fedra, koja stoji, nakon naznaka već u Politeii, u bitnoj suprotnosti
s nazorom ο njenoj jednostavnosti i jednoobličnosti, kako je taj klasično A Commentary on the Phaedrus of Plato. By G.J. De Vries. Amster
dam, 1969.
do izraza bio došao ponajprije u Fedonu. Presudna je novost ovdje, čini
se, posvemašnje vezivanje duše s kretanjem, koje i inače u zrelijeg Plato Platon: Phaidros. Ubersetzung und Kommentar von Ernst Heitsch
na sve više dobiva na važnosti i filozofijskoj upitnosti. Nauk ο duši kao (Platon: Werke. Ubersetzung und Kommentar. III 4). Gottingen,
izvorištu i počelu kretanja, ovdje u Fedru takoreći dogmatski ustvrđen, 1993.
razrađen je kasnije u 10. knjizi posljednjeg Platonova djela, Zakona,
u jednom od zacijelo najtežih ali i najdalekosežnijih njegovih tekstova
uopće.
176 177
Iz djela Sofist (241d5 - 2 5 9 b 6 ) .
Izvornik: Platonis opera. R e c o g n o v i t breviqve adnotatione critica
instrvxit Ioannes Burnet. T o m v s I. Ο χ ο η ϋ 1973 (^ΙΘΟΟ).
179
Teetet: Kojim to? putu i da razumijemo kad god netko to izrekne, d o k ο o n o m e
Stranac: Razmotriti najprije o n o što n a m se sada čini jasnim, d r u g o m e ne, premda j e d n a k o spram obih stojimo.
da ne b i s m o bili nekako smeteni o k o toga, pa se olako m e đ u s o b n o Teetet: Možda.
složili, kao da je to razgovijetno. Stranac: I ο ostalome od o n o g a ranije kazanog isto n a m je to
Teetet: Reci jasnije što to kazuješ. reći?
Stranac: Čini mi se da n a m olako pripovijeda Parmenid, i sva Teetet: Dakako.
ki onaj t k o se dao u prosudbu da razluči bića, kakva su i kolika. Stranac: Ο t o m e m n o g o m dakle ispitivat ć e m o n a k o n ovoga,
Teetet: K a k o ? budeš li mnijenja da treba, no sad treba najprije ispitivati o n o
Stranac: Izgleda mi da n a m svaki pripovijeda neku priču, kao najveće i načelno.
da s m o djeca. Jedan govoreći da su tri bića, no j e d n o m nekako Teetet: Ali ο kojem govoriš? Ili jasno je da tvrdiš kako treba
n e k a od njih m e đ u s o b n o ratuju, a o n d a opet, prijateljima posta najprije biće pretraživati, što zapravo ti koji ο njemu g o v o r e sma
jući, svadbe, p o r o d i njegu za p o t o m s t v o sebi priređuju. Drugi pak traju da [ono] očituje.
tvrdeći da su đva, vlažno i suho, ili toplo i hladno, te ih skupa Stranac: O d m a h si shvatio, Teetete. A kažem da n a m treba
nastanjuje i udaje. K o d nas pak elejski narod, počinjući od Kse- primijeniti taj postupak da ih, kao da su prisutni, propitujemo
nofana i j o š ranije, tako pripovijeda priče da je o n o što se naziva ovako: „ D e d e r vi koji tvrdite da je sve toplo i hladno, ili neko
svime j e d n o . N e k e pak kasnije j o n s k e i sicilske M u z e zaključiše takvo dvoje, što to zapravo kod obojih oglašavate kazujući da o b o
kako je najbolje splesti to oboje i kazati d a j e biće m n o g o a i j e d n o , je i svako od njih jesu? Kako da shvatimo to vaše 'biti'? Da li kao
m r ž n j o m p a k i ljubavlju da se drži zajedno. Razdvajajući se vazda treće uz o n o dvoje, pa da stavimo prema vama o n o sve kao troje,
se sjedinjuje, tvrde naime one napetije M u z e , d o k o n e blaže odu- a ne više kao dvoje? Jer zacijelo ne kažete da oboje j e d n a k o j e s u
staše od toga da s tim uvijek tako stoji, pa tvrde da je naizmjence nazivajući j e d n o od o n o g a dvojega bićem. Brzo bi naime na o b a
sad o n o sve j e d n o i sljubljeno po Afroditi, a sad opet m n o g o i samo načina bilo jedno, a ne dvoje."
sebi neprijateljsko po nekoj mržnji. A da U je sve to t k o od njih
Teetet: Istinu kažeš.
istinito kazao ili ne, to je teško, a i pogrešno, k o d tako velikih
Stranac: N e g o dakle hoćete oboje nazivati b i ć e m ?
stvari slavnim i drevnim m u ž e v i m a prigovarati. No sa svoje se
Teetet: M o ž d a .
strane b e z zlobe m o ž e ovo iznijeti.
Stranac: „Ali prijatelji", reći ć e m o , ,,i tako biste dvoje posve
Teetet: Što t o ?
očito nazivali j e d n i m " .
Stranac: Da su nas m n o g e isuviše prezirući zanemarili. Jer
Teetet: Sasvim si ispravno rekao.
svaki je pojedini od njih o n o svoje do kraja doveo, nimalo ne ma
Stranac: „ B u d u ć i pak da smo mi na bespuću, pokažite nam
reći za to da li ih pratimo d o k govore ili zaostajemo
vi to dostatno, što zapravo hoćete označiti kad izgovarate biće.
Teetet: K a k o to govoriš?
Jer očito je da vi to odavno znate. Mi smo pak ranije smatrali da
Stranac: Shvaćaš li ti Teetete, tako ti bogova, što to oni svaki
znamo, no sad s m o na bespuću. Najprije nas dakle to podučite,
put g o v o r e kad se n e k o od njih oglasi tvrdeći da jest, ili je nastalo,
da n a m se ne bi činilo kako razumijemo o n o što govorite, d o k
ili biva, m n o g o ili j e d n o , ili dva, i opet toplo h l a d n o m e primješava-
biva posve suprotno od toga." To upravo govoreći i zahtijevajući
jući, t i m e n e k a k o razdvajanja i spajanja pretpostavljajući? Jer ja
od njih i od ostalih koji tvrde da o n o sve jest više n e g o j e d n o ,
sam bar, d o k bijah mlad, smatrao da t o č n o razumijem kad bi tko
h o ć e m o li što pogriješiti, dijete?
kazao to ο č e m u s m o sad besputni, nebiće. Sad pak vidiš da smo
Teetet: Baš ni najmanje.
o k o njega na bespuću.
Teetet: Vidim. Stranac: A što? Zar ne treba i one koji tvrde da o n o sve jest
Stranac: M o ž d a nas, međutim, isto to stanje zadešava u duši j e d n o upitati po mogućnosti što zapravo zovu b i ć e m ?
ne manje glede bića, ο kojemu inače tvrdimo da smo na d o b r o m e Teetet: Kako da ne?
180 181
Stranac: Neka dakle odgovore: „Tvrdite doista da samo j e d n o Stranac: A što? Tvrde li da je o n o cijelo drugo od j e d n o g koje
j e s t ? " „ T a tvrdimo", reći će. Ili ne? jest, ili s njim isto?
Teetet: Da. Teetet: Ta kako neće tvrditi, a i tvrde.
Stranac: ,,A što? Bićem nazivate nešto?" Stranac: No ako je o n o cijelo, kao što i Parmenid veli,
Teetet: Da. „ o d a s v u d dobro zaokružene kugle
Stranac: „ D a li upravo o n o jedno, služeći se za isto dvama j e d n a k o masi, u smjeru sredine
imenima, ili k a k o ? " j e d n a k o posve; jer niti što veće
Teetet: A koji će im onda, strance, nakon toga biti odgovor? niti što manje m o ž e biti, ovdje ili ondje",
tada će biće, budući takvo, imati sredinu i krajeve, a njih imajući
Stranac: Jasno je, Teetete, da o n o m e tko je postavio tu pret
postavku nije od svega najlakše odgovoriti na ovo sad upitano i posve je n u ž n o da ima dijelove. Ili?
na bilo koje drugo. Teetet: T a k o .
Stranac: Ali ništa ne priječi da o n o što je u dijelovima i m a
Teetet: Kako?
stanje j e d n o g glede svih dijelova zajedno, te da na taj način, bu
Stranac: Prihvatiti da jesu dva imena zaista je smiješno za
dući sve i cijelo, b u d e j e d n o .
o n o g a tko stavlja da nema ničega osim jednog.
Teetet: Sto da ne?
Teetet: Kako da ne?
Stranac: A zar nije n e m o g u ć e da o n o s čime se to zbiva s a m o
Stranac: I uopće ne bi imalo smisla povlađivati o n o m e tko
bude o n o j e d n o samo?
govori da ime jest nešto. Teetet: Kako?
Teetet: Kako? Stranac: T r e b a valjda p r e m a p r a v o m smislu reći da je o n o
Stranac: Stavljajući ime drugim od stvari, kazuje zacijelo istinski j e d n o posve bez dijelova.
dvoje? Teetet: Treba zaista.
Teetet: Da. Stranac: A o n o takvo koje je iz m n o g i h dijelova n e ć e se slagati
Stranac: Ako bi pak ime stavio kao s njom isto, ili će biti pri s tim stavom.
siljen kazati da je ime ničega, ili će, ako se rekne da je nečega, Teetet: Shvaćam.
proizaći d a j e ime samo ime imena, budući da drugog ničeg nema. Stranac: Da li će onda biće koje i m a stanje j e d n o g a na taj
Teetet: T a k o je. način biti i j e d n o i cijelo, ili da u o p ć e ne k a ž e m o da je biće cijelo?
Stranac: I da je o n o j e d n o j e d n o , budući ime j e d n o g i opet Teetet: T e ž a k si izbor stavio pred m e n e .
imena. 1 Stranac: Posve istinito veliš, dakako. Jer biće kojemu se zbilo
Teetet: N u ž n o . da b u d e j e d n o izgleda zaista da nije isto s j e d n i m , te će o n o sve
biti više od jednog.
Teetet: Da.
Rukopisna predaja ove rečenice je upravo beznadno nesigurna, a smi
Stranac: No ako biće ne bi bilo cijelo z b o g toga što mu se
sao pri svakom mogućem čitanju gotovo posve nedokučiv, te nije čudo
da naprimjer Cornford smatra najboljim naprosto je izlučiti iz teksta. zbilo stanje cijelog, dok bi, s druge strane, samo o n o cijelo bilo,
Schleiermacher, Campbell i Burnet čitaju αΰ τό umjesto αυτό, kako proizaći će da je biće nedostatno samog sebe.
imaju gotovo svi rukopisi. Campbell zadržava [εν] δν μόνον većine Teetet: Posve.
rukopisa, - za razliku od Burneta, koji prihvaća Apeltovu emendaciju Stranac: I po t o m će razlogu biće, sebe lišeno, biti nebiće.
όνομα δν - te prevodi: „And (it will result) that the One also is only
Teetet: T a k o je.
one of the one, and this O n e that is' again (τοϋτο ... αύ τό εν δν)
(proves to be the name) of a name". Slično i Heindorf: ,,Atque unum, Stranac: I opet će više od j e d n o g biti o n o sve, ako i b i ć e i o n o
quatenus est unius tantum unum, hoc quoque nominis rursus unum cijelo odvojeno zadrže svako od njih vlastitu narav.
(das Eins eines Namens) esse efficietur." Teetet: Da. ••
;
182 183
Stranac: A kad u o p ć e ne bi bilo o n o g cijelog, tad se isto to Stranac: Zato oni koji se s njima prepiru vrlo bojažljivo o d o z
zbiva biću, a također, uz to da nije, ne bi nikad ni postalo biće. go o d n e k u d iz nevidljivog uzvraćaju, neke mislive i bestjelesne
Teetet: Zašto? ideje prinuđujući da b u d u istinskim jestvom, o n a pak tijela od
Stranac: O n o postajuće uvijek je postalo cijelo, tako da niti onih i to što oni prvi zovu istinom, u raspravama ih usitno raz
jestvo niti postajanje ne treba označiti kao da jesu, ako se o n o bijajući, označavaju nekim p o k r e t n i m bivanjem umjesto j e s t v o m .
j e d n o ili o n o cijelo ne stavi u o n a koja jesu. 2 A u sredini između tih obih neizmjerna neka bitka o k o toga, Tee
Teetet: Čini se da s tim u potpunosti tako stoji. tete, vazda traje.
Stranac: No o n o necijelo ne smije biti niti neko koliko. Jer Teetet: Istina.
ako je n e k o koliko, pa ma koliko bilo, n u ž n o je da cijelo b u d e Stranac: Od obih dakle tih plemena po redu u z m i m o obrazlo
toliko. ženje ο jestvu koje postavljaju.
Teetet: A kako da u z m e m o ?
Teetet: Dakako.
Stranac: I d r u g o m e đ u t i m bezbrojno, svako napose s beskraj Stranac: Od onih koji ga stavljaju u ideje lakše, j e r o n i su
n i m b e s p u t n o s t i m a pojavljuje se o n o m e tko kaže da biće jest ili pitomiji. T e ž e pak od onih koji sve silom natežu u tijelo, a m o
žda čak i gotovo n e m o g u ć e . No čini mi se da s njima treba činiti
n e k o dvoje ili s a m o j e d n o .
ovako.
Teetet: Očituje to skoro v e ć i sve o v o što se sad pomalja. Na-
Teetet: Kako?
dovezuje se n a i m e j e d n o na drugo, donoseći svaki put veće i teže
Stranac: Najbolje ih je doduše, ako bi ikako bilo m o g u ć e , dje
vrludanje o k o o n o g a ranije kazanog.
l o m učiniti boljima. No ako to ne ide, činimo riječju, pretpostav
Stranac: Sve o n e koji se p o t a n k o izjašnjavaju ο biću i ο nebiću
ljajući da bi bili voljni odgovarati uljuđenije nego sada. Jer o n o
n i s m o doduše prešli, ali neka svejedno b u d e dostatno. Sad pak
što je od boljih prihvaćeno zacijelo je vrednije od o n o g a što prihva
treba promotriti o n e koji drugačije govore, da bismo iz svega
te lošiji. Ali mi ne m a r i m o za njih, već istražujemo o n o istinito.
vidjeli kako reći za biće što zapravo jest nije ništa lakše n e g o za
Teetet: Posve ispravno.
nebiće.
Stranac: P o z o v i o n d a te boljima postale da ti odgovaraju, te
Teetet: T r e b a se dakle i k njima zaputiti.
tumači o n o što ti bude od njihove strane rečeno.
Stranac: No čini se d a j e m e đ u njima kao neka borba giganata
Teetet: Bit će.
j e d n i h protiv drugih, z b o g prepirke ο jestvu.
Stranac: Da li dakle, govoreći, kažu da jest neko smrtno živo
Teetet: K a k o ?
biće?
Stranac: Jedni na zemlju sve natežu s n e b a i o n o g nevidljivog,
Teetet: K a k o da ne?
stijene i drveće g r u b o rukama obgrljujući. Svega se naime toga
Stranac: A slažu li se da je to tijelo s d u š o m u sebi?
takvog dotičući, ustrajavaju na t o m e da jest samo o n o što dopušta
Teetet: Svakako.
neki zagrljaj i dodir, određujući tijelo i jestvo kao isto, a ako tko
Stranac: Stavljajući dušu kao neko od bića?
od ostalih kaže da jest nešto što n e m a tijela, preziru posve i ne Teetet: Da.
žele ništa više čuti. Stranac: A što? Ne kažu li da je j e d n a duša pravedna a druga
Teetet: Da, strašne m u ž e v e s p o m e n u . I sam sam naime v e ć nepravedna, j e d n a razumna a druga nerazumna?
m n o š t v o takvih sreo. Teetet: Zašto ne?
Stranac: Ali ne biva li svaka od njih takvom imanjem i pri-
Isključujemo, s Campbellom, Burnetom i svim prevodiocima riječi τό sutnošću pravde, a suprotna suprotnog?
εν ή kao glosu ili rezultat nekog poremećaja teksta, premda ih imaju Teetet: Da, i to potvrđuju.
svi rukopisi. Heindorf je namjesto njih konjicirao τόν τό δλον, što
Stranac: Ali svakako će reći da o n o što m o ž e bivati prisutno
Campbell nalazi „probablv right".
n e č e m u i odsutno jest nešto?
184 185
Teetet: Kažu doista. Teetet: Da.
Stranac: A k o dakle jest pravednost, razumnost i ostale vrline, Stranac: I da tijelom i m a m o zajednicu s bivanjem p u t e m osje
a i o n o suprotno, također i duša u kojoj sve to biva, kažu li da je ta, a s druge strane d u š o m p u t e m mišljenja s pravim j e s t v o m , za
nešto od toga vidljivo i dodirljivo, ili je sve to nevidljivo? koje tvrdite da se uvijek na isti način isto drži, d o k bivanje svaki
Teetet: Da gotovo ništa od toga nije vidljivo. put drugačije.
Stranac: A što je sa svim tim takvim? Ne kažu valjda da ima Teetet: Ta kažemo doista.
n e k o tijelo? Stranac: No upravo to zajedništvovanje, ο vi najbolji, za što
Teetet: Na to ne odgovaraju više jednakim načinom, nego da ć e m o reći da vi to tako zovete kod ovih obih? Zar ne baš o n o što
im se, s j e d n e strane, čini kako duša posjeduje neko tijelo, d o k se smo mi maločas rekli?
s druge za razumnost i svako od onih za koja si pitao stide od Teetet: Koje?
važiti na to da ili prihvate kako sve to nije ništa od bića, ili pak , Stranac: Trpnja ili djelatnost koje bivaju iz neke m o ć i u svih
da ustvrde da su sve to tijela. onih koji se jedni s drugima sudaraju. M o ž d a ti, Teetete, njihov
Stranac: Očito su nam, Teetete, boljima postali ti muževi, bu o d g o v o r na to nećeš dokučiti, ali ja da, valjda zbog drugovanja s
dući da se ničeg od toga ne bi stidjeli oni od njih koji su u zemlju njima.
zasijani i iz nje nikli, već bi se naprezali uvjeravati kako je sve Teetet: Koji to onda stav iznose?
o n o što ne m o g u rukama stiskati doista u potpunosti ništa. Stranac: Ne prihvaćaju o n o što s m o maločas ο jestvu rekli
Teetet: Kazuješ baš o n o što misle. o n i m a iz zemlje rođenima.
Stranac: Zapitajmo ih međutim iznova. Jer ako bi i za nešto Teetet: Koje to?
malešno od bića bili voljni dopustiti da je bestjelesno, dostajat će. Stranac: N i s m o li nekako kao dostatnu odredbu bića stavili
M o r a t će naime kazati što je srodno i t o m e i ujedno svemu ono to kad je u n e č e m u ma i najneznatnija m o ć trpljenja ili činjenja?
me što i m a tijelo, na što gledajući kažu za oboje od toga da jesu. Teetet: Da.
M o ž d a će pak b r z o dospjeti u besputnost, a ako ih nešto takvo Stranac: Na to pak kažu da uz bivanje doduše ide m o ć trplje
zadesi, osmotri da li će, ako im to predložimo, biti voljni prihvatiti nja i činjenja, no s j e s t v o m tvrde da nije u skladu m o ć ni j e d n o g
i složiti se da je biće ovakvo nekakvo? od toga dvojega.
Teetet: Kakvo to? Kaži i znat ć e m o smjesta. Teetet: A kazuju li time što?
Stranac: K a ž e m onda da o n o koje posjeduje ikakvu m o ć usa Stranac: O n o na što treba uzvratiti da s naše strane m o r a m o
đenu da bilo čini ma što d r u g o m e bilo trpi i najmanje, pa i od od njih j o š jasnije ispitati slažu li se s time da duša spoznaje, a
najmanjega, čak i ako bi to bilo samo jedanput, da sve to doista jestvo biva spoznavano?
jest. Postavljam naime odredbu da bića nisu ništa drugo do m o Teetet: Kažu da s time da.
gućnost i m o ć . Stranac: A što? Kažete li da je spoznavati ili bivati spoznavan
Teetet: No prihvaćaju to, budući da već sami u sadašnjem ča djelovanje, ili trpnja, ili oboje? Ili d a j e o n o trpnja, a o v o o n o dru
su nemaju za reći nešto od toga bolje. go? Ili da ni j e d n o od toga dvojega ne ide skupa ni s j e d n i m od
Stranac: Lijepo. M o ž d a će se kasnije i nama i njima drugo tih?
pokazati. S njima dakle neka n a m ovdje to ostane uglavljeno. Teetet: Očito da nijedno s nijednim. Jer protuslovili b i s m o
Teetet: Ostaje. onom prethodnom.
Stranac: No idemo k onima drugima, ljubiteljima ideja. A ti Stranac: Shvaćam. To naime da će, ako bi spoznavanje bilo
n a m i kod ovih tumači. neko činjenje, za o n o bivati spoznavanim n u ž n o opet proizlazi to
Teetet: Bit će tako. da je trpnja. Jestvo će se onda, poznavano od strane spoznaje,
Stranac: Bivanje kažete da je od jestva drugo, nekako rastav koliko bude spoznavano toliko i kretati trpnjom, za koju k a ž e m o
ljajući, zar ne? da se ne bi mogla zbiti o n o m e što miruje.
186 187
Teetet: Ispravno. pak m n o g e ideje, prihvatiti da sve stoji, a niti opet od onih koji
Stranac: A što, Zeusa m u ? Da li ć e m o se lako dati uvjeriti biće na svakojaki način p o k r e ć u u o p ć e išta slušati, nego, p r e m a
k a k o uistinu kretanje, život, duša i r a z u m n o s t nisu u p o t p u n o m e onoj djetinjoj molitvi, i ο biću i ο svemu govoriti oboje, i da su
biću, da o n o niti živi niti razumijeva, već uzvišeno i sveto, nema nepokretni i da su pokrenuti.
j u ć i u m a , n e p o k r e n u t o stoji? Teetet: Posve istinito.
Teetet: Strašan b i s m o zaista stav dopustili, strance. Stranac: A što? Zar se ne čini da smo već prilično raspravom
Stranac: N e g o da k a ž e m o da i m a doduše u m , ali život ne? obuhvatili biće?
Teetet: A kako? Teetet: Baš posve, doista.
Stranac: A da k a ž e m o da doduše to oboje jest u njemu, ali Stranac: Gle! No sada ć e m o Teetete tek zaista, kako mi se
n e ć e m o reći da ih i m a u duši? čini, spoznati besputnost ispitivanja ο njemu.
Teetet: Kako pak to? I što si to rekao?
Teetet: A na koji bi ih drugi način imalo?
Stranac: Sretnice, ne uviđaš li da smo sad u najvećem ne
Stranac: N e g o o n d a da doduše i m a u m , život i dušu, m e đ u t i m
znanju o k o njega, d o k nam se čini kao da nešto g o v o r i m o ?
da ipak, posve s d u š o m u sebi, n e p o k r e t n o stoji?
Teetet: M e n i se doista čini. No kako n a m je to pak prikriveno
Teetet: Sve se to bar meni čini besmislenim.
ostalo da s nama tako stoji, to uopće ne uviđam.
Stranac: I o n o p o k r e t n o o n d a i kretanje treba prihvatiti kao
Stranac: Razmotri o n d a jasnije da li bi, ako se s ovim sad
bića?
slažemo, mogli s pravom biti priupitani n a n o v o o n o što s m o sami
Teetet: K a k o da ne?
tada pitali one koji kazuju da je sve toplo i hladno?
Stranac: Proizlazi dakle Teetete da, ako su nepokretna bića, 3
Teetet: Sto to? Podsjeti me.
n e m a nitko nikako ni ο č e m u uma.
Stranac: Svakako. I pokušat ću to učiniti ispitujući te kao i
Teetet: Zacijelo.
one tada, da bismo ujedno i nešto uznapredovali.
Stranac: Ali ako b i s m o opet prihvatili i to da je sve uzgibano Teetet: Ispravno.
i pokretno, i tim b i s m o stavom isto to odstranili iz bića. Stranac: N e k a bude, dakle. Ne zoveš li kretanje i stajanje
Teetet: K a k o ? suprotnošću j e d n o drugome?
Stranac: Čini li ti se da bi o n o „ n a isti n a č i n " i „isto t a k o " i Teetet: Kako da ne?
,,o i s t o m " ikada bilo b e z stajanja? Stranac: I ipak tvrdiš da to oboje i svako od njih j e d n a k o jest?
Teetet: Nikako. Teetet: Ta tvrdim, doista.
Stranac: A što? Vidiš li da bi um bez toga bio, ili da bi u o p ć e Stranac: Kažeš li da se kreću oboje i svako od toga dvojega,
gdjegod postao? kad dopuštaš da jesu?
Teetet: Ni najmanje. Teetet: Nipošto.
Stranac: T r e b a se o n d a na svaki način boriti protiv onoga koji Stranac: Ili označavaš da stoje, kazujući da to oboje jest?
bi, uklonivši znanost, razumnost ili u m , ο bilo č e m u što tvrdio. Teetet: A kako?
Teetet: Ž e s t o k o , zaista. Stranac: Dakle kao nešto treće uz ova stavljaš u duši biće,
Stranac: Filozofu je dakle, i o n o m e koji najviše sve to cijeni, kao da je njime i stajanje i kretanje obuhvaćeno, te, shvaćajući i
z b o g toga n u ž n o , k a k o se čini, niti od onih koji kazuju j e d n o , ili sagledavajući njihovu zajednicu s jestvom, tako obojima priričeš
da jesu?
3
Ne uviđamo, poput Cornforda, osobitu potrebu da se, protiv svih luko- Teetet: Čini se da uistinu kao nešto treće protumačujemo bi
pisa, prihvati Budhamovo hiperkritičko umetanje riječi < πάντων >. će, kad k a ž e m o da kretanje i stajanje jesu.
Smisao je jednako jasan kaže li se na ovome mjestu „sva bića" ili Stranac: Nisu dakle kretanje i stajanje, o b a zajedno, biće, v e ć
samo „bića".
zaista nešto od njih drugo?
188 189
Teetet: Čini se. j e d n o mnoga, te se stoga uveseljavaju ne dozvoljavajući govoriti
Stranac: P r e m a vlastitoj naravi biće dakle niti stoji niti se ο d o b r o m čovjeku, nego s j e d n e strane ο d o b r o m d o b r o m , a s dru
kreće. ge ο čovjeku čovjeku. Ta srećeš Teetete, kako vjerujem, češće o n e
Teetet: Valjda. koji se time bave, ponekad i starije ljude, koji su se z b o g oskudice
Stranac: K a m o onda treba još da okrene razum onaj tko hoće u imetku pameti t o m e t a k o v o m zadivili, pa onda smatraju da su
nešto izvjesno ο njemu za sebe ustvrditi? u t o m e nešto p r e m u d r o pronašli.
Teetet: Ta kamo? Teetet: Svakako, zaista.
Stranac: Držim doista da više nikamo lako. Jer ako se nešto Stranac: Da bi n a m dakle govor bio upravljen svima koji su
ne kreće, kako neće stajati? Ili kako se opet ne kreće o n o koje ikada bilo što ο jestvu raspravljali, neka bude r e č e n o i o v i m a i
nikako ne stoji? A biće nam se sad pokazalo izvan t o g obojeg. Je ostalima, kojima smo se prije obraćali, o n o što sad u vidu pitanja
li to dakle m o g u ć e ? kazujemo.
Teetet: Doista je najnemogućnije od svega. Teetet: A što to?
Stranac: K o d toga je međutim opravdano da se sjetimo onoga.
Stranac: Da li da niti jestvo ne pripajamo kretanju i stajanju,
Teetet: Čega? niti nešto drugo nečemu drugome, nego da ih tako u o v i m našim
Stranac: Da smo, kad s m o bili pitani na što se odnosi ime raspravama stavimo kao da su nepomješljivi i bez m o ć i da se m e
nebića, zapali u potpunu besputnost. Sjećaš se? đ u s o b n o združuju? Ili da ih sve u o n o isto svedemo, kao m o g u ć n e
Teetet: Kako da ne. zajedništvovati jedni drugima? Ili ova da, a o n a ne? Što ć e m o od
Stranac: Da li smo sad u nekoj manjoj besputnosti o k o bića? toga, Teetete, reći da bi oni upravo izabrali?
Teetet: M e n i se zaista, strance, ako je to m o g u ć e reći, čini u Teetet: Doista ne m o g u za njih na to ništa odgovoriti.
većoj.
Stranac: Zašto onda ne bi, odgovarajući j e d n o po j e d n o , k o d
Stranac: To neka onda ovdje leži neodlučeno. A budući da i
svakog razmotrio sve o n o što proizlazi?
biće i nebiće jednako zapadaju u besputnost, ostaje n a m sad nada
Teetet: Lijepo zboriš.
da će se, ako se j e d n o od toga pokaže bilo mračnijim bilo jasnijim,
Stranac: I stavimo da oni kažu, ako hoćeš, prvo da ništa ničim
i drugo na taj način pokazati. Ne b u d e m o li pak mogli niti j e d n o
n e m a nikakvu m o ć zajednice s nečim. Nije li da o n d a kretanje i
od njih dvoje vidjeti, bar ćemo raspravu kako god b u d e m o spo
stajanje neće nikako imati udjela u jestvu?
sobni najdoličnije dalje voditi ovako ο obojemu ujedno.
Teetet: Baš nikako, zaista?
Teetet: Lijepo.
Stranac: K a ž i m o onda na koji to način zapravo m n o g i m ime Stranac: A što? Da li će koje od njih biti, ne imajući zajednice
s jestvom?
nima svaki put o n o isto označavamo.
Teetet: A kao što? Reci primjer. Teetet: N e ć e biti.
Stranac: G o v o r i m o naime ο čovjeku imenujući neko m n o g o , Stranac: No tim slaganjem smjesta sve biva p o r e m e ć e n o , ka
pridajući mu boje, oblike, veličine, m a n e i vrline, u čemu svemu, ko se čini, kako u onih koji o n o sve pokreću tako u onih koji ga
i u bezbroj ostaloga, kažemo ne samo da je čovjek, nego i dobar, kao j e d n o zaustavljaju, pa i onih koji p r e m a idejama tvrde da bića
te beskrajno m n o g o drugog. A i sve ostalo tako na isti način: pret vazda se na isti način isto držeći jesu uvijek. Jer svi takvi pripa
postavljajući svako kao jedno, opet g o v o r i m o kao ο m n o g o m i po jaju bitak, oni govoreći da se bivstveno kreće, a ovi da bivstveno
m o ć u m n o g i h imena. stoji.
Teetet: Istinu veliš. Teetet: Svakako.
Stranac: T i m e smo, smatram, gozbu priredili mladićima, a i Stranac: No i oni koji o n a sva sad sastavljaju a sad ih raz
o n i m a od starijih koji kasno uče. O d m a h je naime svima pri ruci dvajaju, pa bilo da u j e d n o i iz j e d n o g u bezgranične razdvajaju,
za to se uhvatiti kako je n e m o g u ć e da o n a m n o g a jesu j e d n o i o n o bilo u sastojke koji imaju granicu, te iz tih i sastavljaju, svejedno
190 191.
Stranac: Samoglasnici se pak, izuzetno spram drugih, p o p u t
stavljaju li da to biva naizmjenice ili pak uvijek, pri svemu t o m e
sveze protežu kroz sve, tako da je bez n e k o g od njih n e m o g u ć e
ne bi govorili ništa, ako n e m a baš nikakvog miješanja.
da se i od ostalih j e d n o s drugim složi.
Teetet: Ispravno.
Teetet: I j o š kako.
Stranac: Najsmješnijemu od svega bi se m e đ u t i m primakao
Stranac: Z n a li dakle svatko koja m o g u s kojima biti u za
g o v o r o n i h koji ne bi dopuštali da išta po zajednici sa stanjem
jednici, ili treba umijeća onaj tko bi to htio dovoljno d o b r o raditi?
d r u g o g b u d e o z n a č e n o drugim.
Teetet: Umijeća.
Teetet: K a k o ? Stranac: Kojeg?
Stranac: P r i n u đ e n i su se ipak pri svemu služiti o n i m „ b i t i " i Teetet: Gramatičkog.
o n i m „ o d v o j e n o " , i o n i m „ o d drugih", i o n i m „ p o sebi", i bezbroj Stranac: A što? Nije li tako i s visokim i niskim glasovima?
n i m drugima, kojih se nemaju snage riješiti i ne spajati ih u govo Onaj tko ima umijeće da raspoznaje one koji se zajedno miješaju
rima, te stoga i ne trebaju drugih osporavatelja, nego, kako se ka i o n e koji ne, taj je muzičar, d o k je onaj tko to ne razaznaje n e m u -
že, u kući imaju neprijatelja i protivnika, te vazda putuju unaoko zičar.
lo ga noseći d o k se iznutra oglašuje, p o p u t o n o g n e o b i č n o g Euri- Teetet: T a k o je.
kleja. Stranac: I k o d ostalih umijeća i neumijeća naći ć e m o druga
Teetet: T o č n o govoriš, a i p o r e d b a ti je istinita. takva.
Stranac: No što ako d o p u s t i m o da sve ima m o ć uzajamnog Teetet: K a k o da ne?
zajedništvovanja? Stranac: A što? Budući da s m o se složili da na isti način i
Teetet: To sam v e ć i ja sposoban odbiti. rodovi jedni spram drugih imaju miješanje, zar nije n u ž n o da s
Stranac: K a k o ? n e k o m znanošću kroz rasprave putuje onaj koji h o ć e ispravno po
Teetet: Da bi i kretanje samo posve stalo i stajanje se opet kazati koji su od rodova kojima suglasni, a koji se uzajamno ne
s a m o pokrenulo, ako bi j e d n o d r u g o m e pridolazili. podnose? I j o š i to da li kroz sve jesu neki koji ih povezuju, tako
da se m o g u zajedno miješati, te p o n o v o u razdvajanjima, j e s u li
Stranac: Ali j a m a č n o je to baš najvećim n u ž n o s t i m a n e m o
u svemu neki drugi uzrocima razdvajanja?
guće, kako to da kretanje stane tako i to da se stajanje kreće?
Teetet: Ta kako ne treba znanosti, i to valjda najveće.
Teetet: K a k o da ne?
Stranac: No kako ć e m o je sad nazvati, Teetete? Ili smo, tako
Stranac: O n d a preostaje samo o n o treće.
mi Zeusa, n e o p a ž e n o prispjeli u znanost onih slobodnih i, čini se,
Teetet: Da.
tražeći sofista prije njega pronašli filozofa?
Stranac: Jer n e k o j e d n o od toga je baš n u ž n o : ili se sve h o ć e Teetet: K a k o kažeš?
zajedno miješati, ili ništa, ili nešto da a nešto ne. Stranac: N e ć e m o li reći da dijalektičkoj znanosti pripada ras-
Teetet: D a k a k o . , tavljati p r e m a r o d o v i m a i ne smatrati istu ideju drugom, niti o n u
Stranac: No o n o dvoje otkrilo se kao n e m o g u ć e . koja je druga istom?
Teetet: Da. Teetet: Da, reći ćemo.
Stranac: Svatko dakle tko h o ć e ispravno odgovoriti postavit Stranac: Zar neće onaj koji m o ž e to činiti dostatno raspozna
će o n o preostalo od troje. vati j e d n u ideju, u svakom smjeru protegnutu kroz m n o g e , koje
Teetet: Da. su pojedinačno j e d n e od drugih odvojene, pa m n o g e druge od jed
Stranac: A ako j e d n a h o ć e to činiti a druga ne, zadešava ih ne izvana j e d n e s drugima obuhvaćene, pa opet j e d n u u j e d n o m
g o t o v o što i slova. I od njih se n a i m e j e d n a nikako j e d n a s drugi sabranu kroz cjelinu mnogih, a i m n o g e odvojeno posve razlučene.
ma ne slažu, d o k se druga slažu. A to je znati p r e m a rodu razlučivati u kojoj mjeri svako pojedino
m o ž e biti u zajednici, a u kojoj ne.
Teetet: K a k o da ne.
193
192
Teetet: Svakako, zaista. Stranac: Biće se pak dade miješati s obima. Ta o b a n e k a k o
Stranac: No zacijelo nećeš tu dijalektičku znanost pridati dru jesu.
g o m e , kako vjerujem, do o n o m e koji čisto i pravedno filozofira.
Teetet: Kako da ne?
Teetet: Ta kako bi tko pridao drugome?
Stranac: Tada su to već tri.
Stranac: Filozofa ć e m o dakle na takvom n e k o m mjestu pro
Teetet: Što da ne?
naći, i sada i kasnije, b u d e m o li ga tražili. No d o k je i njega do
Stranac: Dakle je svaki od njih drugo od ostala dva, a sebi
duše teško jasno vidjeti, sa sofistom je teškoća druge vrste nego
s a m o m isto.
s njime.
Teetet: Tako.
Teetet: Kako?
Stranac: Što smo to pak sad tako nazvali o n i m istim i dru
Stranac: O n o g a pobjeglog u tminu nebića, boravljenjem s nji
gim? Jesu li to neka dva roda, druga od ona tri, no uvijek s njima
me sljubljenog, teško je razaznati z b o g tamnoće mjesta. Ili?
po nužnosti smiješana, te treba razmatrati kao da ih je pet a ne
Teetet: Čini se.
tri, ili t i m istim i drugim izričemo nešto od onih, a da n a m to
Stranac: Filozofa pak, ideji bića vazda prionulog mišljenjem,
ostaje prikriveno?
z b o g blještavila područja opet nije nikako lako ugledati. Jer oči
Teetet: M o ž d a .
duše mnoštva ne m o g u istrajati gledajući spram božanskog.
Stranac: Ali kretanje i stajanje j a m a č n o nisu niti drugo niti
Teetet: I s tim ne manje nego s o n i m prije po svojoj prilici
o n o isto.
tako stoji.
Teetet: Kako?
Stranac: Ο njemu ć e m o dakle u b r z o razmotriti jasnije, bude
mo li voljni. No ο sofistu je svakako očito da ga se ne smije ispu Stranac: Što god bismo zajedničko prirekli kretanju i stajanju,
stiti prije no što ga dovoljno p r o m o t r i m o . to ne m o ž e biti niti j e d n o od njih.
Teetet: Lijepo si rekao. Teetet: A zašto?
Stranac: Budući da smo se dakle složili da neki od rodova Stranac: Kretanje će stati, a stajanje će se pak pokrenuti. Kad
h o ć e jedni s drugima biti u zajednici, a neki ne, te neki s malo a bi naime tim obojima pridošlo bilo koje od o n o g a dvojega, prinu
neki s m n o g o njih, d o k neke pak ništa ne priječi kroz sve sa svima dilo bi svako od toga dvojega da se preinači u o n o s u p r o t n o od
biti u zajednici, dajmo nakon toga napredujmo raspravom na ovaj svoje naravi, budući da u t o m s u p r o t n o m ima udjela.
način: ne razmatrajući ο svim idejama, nego izabirući neke od Teetet: T o č n o .
onih koje se nazivaju najvećima, prvo kakva je svaka pojedina, Stranac: No oba imaju udjela u o n o m istom i d r u g o m .
p o t o m kakvu imaju m o ć m e đ u s o b n o g zajedništva, tako da, ako Teetet: Da.
i ne b u d e m o mogli biće i nebiće dokučiti s p o t p u n o m j a s n o ć o m , Stranac: A ipak ne k a ž e m o da kretanje jest o n o isto ili drugo,
ipak b a r e m ne b u d e m o oskudni raspravom ο njima, koliko to do niti pak stajanje.
pušta vrsta sadašnjeg razmatranja, ako nam se uopće pruži pri Teetet: N e , zaista.
lika da nekako, govoreći da nebiće jest bivstveno nebiće, nekaž Stranac: Nego trebamo li misliti biće i o n o isto kao n e k o
njeno u m a k n e m o . jedno?
Teetet: T r e b a dakle. Teetet: Možda.
Stranac: Od rodova koje smo upravo prošli najveći su zacijelo Stranac: Ali ako biće i o n o isto ne označavaju ništa različito,
samo biće, te stajanje i kretanje. opet ć e m o , govoreći za kretanje i stajanje da oba jesu, ta o b a tako,
Teetet: Kud i kamo. kao bića, proglasiti istima.
Stranac: Ali za o v o dvoje tvrdimo da se ne daju j e d n o s d u g i m Teetet: Ali to je svakako n e m o g u ć e .
miješati. . Stranac: N e m o g u ć e je dakle da su o n o isto i biće j e d n o .
Teetet: Nikako. ; . ,. Teetet: Skoro.
194
195
Stranac: Stavljamo li onda o n o isto kao četvrto k trima ide Stranac: Ali ipak o n o bijaše s a m o m sebi isto, z b o g toga što
jama? baš sve ima u o n o m e istom udjela. 4
Teetet: Svakako. Teetet: I te kako.
Stranac: A što? Da li da k a ž e m o da je o n o drugo peto? Ili to Stranac: T r e b a se dakle složiti i ne treba se zlovoljiti t i m e što
i b i ć e treba misliti kao neka dva i m e n a za j e d a n rod? je kretanje isto i neisto. Kad naime za nj k a ž e m o da je o n o isto
Teetet: M o ž d a . i neisto, nismo govorili na isti način, već, kad da je o n o isto, tad
Stranac: Ali držim da dopuštaš j e d n a od bića nazivati samima g o v o r i m o tako u odnosu na njega samog, z b o g toga što ima udjela
po sebi, a druga uvijek u o d n o s u na druga? u o n o m istom, a kad d a j e neisto, tad pak g o v o r i m o z b o g zajednice
Teetet: Zašto ne? s drugim, z b o g koje odvojeno od o n o g istog biva ne to nego drugo,
Stranac: A o n o drugo je uvijek u o d n o s u na drugo. Ili? tako da se opet ispravno zove neistim.
Teetet: T a k o . Teetet: Svakako.
Stranac: Ne bi bilo tako kad se biće i o n o drugo ne bi razli Stranac: A kad bi se nekako združilo samo kretanje sa sta
kovali više od svega. N e g o kad bi drugo imalo udjela u objema janjem, tad ne bi bilo ništa n e o b i č n o označiti ga postojanim?
idejama, kao što i m a biće, bilo bi nekad i m e đ u o n i m drugima
n e k o drugo koje nije u o d n o s u na drugo. A sad n a m je baš po
nužnosti proizašlo da, ma koje drugo bilo, upravo to jest bit dru Teetet: Posve ispravno, ako v e ć dopuštamo da se jedni od ro
gog- dova h o ć e m e đ u s o b n o miješati, a drugi ne.
Teetet: G o v o r i š kako stoji. Stranac: I zaista, do dokaza za to dospjeli smo prije nego do
Stranac: T r e b a dakle reći da je narav drugog peta m e đ u ide ovih sada, pokazujući da je tako po naravi.
jama, o n i m a koje s m o probrali. Teetet: K a k o da ne?
Teetet: Da. Stranac: R e c i m o dakle iznova. Da li je kretanje drugo od dru
Stranac: I reći ć e m o da je o n a protegnuta kroz sve njih. Jer gog, kao što bijaše drugo od istog i od stajanja?
svako pojedino j e d n o da je drugo od ostalih ne po svojoj naravi,
v e ć po t o m e što i m a udjela u ideji drugog.
Prihvaćamo, s Cornfordom, Madvigovu korekciju αύτη ... παν ταύτοΰ
Teetet: Zaista t o č n o . namjesto rukopisnog αύτη ... πάντ' αύτοΰ, jer je time izvrsno izražen
Stranac: O v a k o pak kazujmo ο tih pet, uzimajući opet j e d n o očito intendirani smisao.
po jedno.
Na ovome je veoma važnom mjestu Heindorf konstatirao lakunu u
Teetet: K a k o ? tekstu, što se čini vrlo vjerojatnim, budući da Teetetov odgovor nije
Stranac: P r v o dakle da je kretanje u potpunosti drugo od sta lako dovesti u sklad s onim što je prethodno rečeno. Sam je pokušao
janja. Ili kako k a ž e m o ? ispuniti je sljedećim hipotetičkim tekstom: ,,προσαγορεύειν; < νϋν
δέ ού μεταλαμβάνει. ΘΕ. ού γάρ ούν. ΞΕ. άτοπον άρα στάσιμον
Teetet: T a k o .
αυτήν προσαγορεύειν. > ΘΕ. ορθότατα γε što bi značilo otprilike:
Stranac: Nije dakle stajanje? „... postojanim. <No ono se ipak ne združuje. Teetet: Ne, nikako.
Teetet: N i k a k o . Stranac: Besmisleno je dakle označavati ga postojanim. > Teetet: Po
sve ispravno, ako Cornfordov je prijedlog popune teksta još
Stranac: No jest, z b o g toga što i m a udjela u biću?
složeniji: < νϋν δέ ουδαμώς μεταλαμβάνει. ΘΕ. ού γάρ ούν. ΞΕ. ταύτοΰ
Teetet: Jest. δέ γ* άμα και θατέρου μετέχουσαν ορθώς έχει και ταύτόν αυτήν και
Stranac: Nadalje, kretanje je opet drugo od o n o g istog. ού ταύτόν προσαγορεύειν >, s čime je u skladu i njegov prijevod:
Teetet: Skoro. ,,<But it does not in fact participate in Rest at ali. THE AT. No, it
does not. STR. VVhereas it does participate both in Sameness and in
Stranac: Nije dakle o n o isto? Difference, so that it is correct to speak of it as both the same and
Teetet: Nije, doista. not the Same.>"
196 197
Teetet: N u ž n o . Stranac: N e ć e m o dakle dopustiti da odricanje, kad se kazuje,
Stranac: Nekako je dakle nedrugo i drugo, prema o n o m stavu znači suprotno, već samo toliko da o n o „ n e " , stavljeno pred riječ
od maloprije? koja slijedi, ili radije stvar na koju se o d n o s e imena oglašena na
Teetet: Istina. k o n odricanja, objavljuje nešto od onih ostalih.
Stranac: Sto dakle nakon toga? Zar ć e m o za nj doduše reći da Teetet: U svakom pogledu.
je drugo od ona tri, no da je od četvrtog nećemo, premda smo se složili Stranac: A ako smo to razumjeli, čini li se i tebi da ć e m o i ovo?
da ih je pet ο kojima i u koje smo prethodno stavili razmatranje? Teetet: Koje?
Teetet: A kako? Ta nemoguće je dopuštati manji broj od ono Stranac: Narav drugog izgleda mi raskomadana, kao što je i
ga koji se maločas pokazao. znanost.
Stranac: Bez straha ć e m o dakle boreći se reći da kretanje jest Teetet: K a k o ?
drugo od bića? Stranac: Ta i o n a je nekako jedna, no pojedini njen dio, izdvo
Teetet: Bez i najmanjeg straha, doista. j e n p r e m a o n o m e spoznavanom, dobiva ime koje je n e k o vlastito
Stranac: Nije li onda jasno da kretanje jest bivstveno nebiće za taj dio. Stoga i ima m n o g o vještina i znanosti i m n o g o s t r u k o
i biće, budući da ima udjela u biću? se zovu.
Teetet: Baš posve jasno. Teetet: Svakako.
Stranac: Po nužnosti je dakle da nebiće jest, i kod kretanja i Stranac: Zar to isto ne zadešava i dijelove naravi drugog,
kod svih rodova. Jer kod svih narav drugog, praveći ih drugima p r e m d a je jedna?
od bića, čini svako pojedino nebićem, te ih baš sve na isti način Teetet: M o ž d a . No kako ć e m o reći?
tako ispravno z o v e m o nebićima, a opet, budući da imaju udjela u Stranac: Postoji li neki dio drugog suprotstavljen o n o m lijepom?
biću, ispravno kažemo da jesu i z o v e m o ih bićima. Teetet: Postoji.
Teetet: Čini se. Stranac: H o ć e m o li kazati da je to bezimeno, ili da ima neki
Stranac: No ne treba li kazati daje i samo biće drugo od ostalih? naziv?
Teetet: N u ž n o . Teetet: Da ima. O n o što svaki put oglašavamo nelijepim, to
Stranac: I biće nam dakle upravo za toliko nije, koliko ima nije drugo od ničeg drugog do od naravi lijepog.
onih ostalih. Budući da naime nije ona, o n o s j e d n e strane jest Stranac: Daj kaži mi sad ovo.
j e d n o , a s druge pak ona ostala beskonačna brojem nije. Teetet: Koje?
Teetet: G o t o v o da je tako.
Stranac: Proizlazi li tako da je o n o nelijepo išta drugo do n e k o
Stranac: No niti oko toga se zaista ne treba zlovoljiti, ako već
od bića izdvojeno iz nekog j e d n o g roda, te opet n e k o m od bića
narav rodova sadrži zajednicu jednih s drugima. A ako tko to ne
supr otstavlj eno?
dopušta, neka nas razuvjeri u naše prethodne stavove, pa će nas
Teetet: Tako.
tako razuvjeriti i u ovo nakon njih.
Stranac: Dakle proizlazi, kako se čini, da je o n o nelijepo neka
Teetet: Posve pravedno si kazao.
suprotstavi] enost bića biću? 6
Stranac: No pogledajmo i ovo.
Teetet: Koje?
Stranac: Kad kazujemo nebiće tad, kako se čini, ne kazujemo ή ispred άντίθεσις, kako ima dio rukopisa, opravdano ispuštaju Stall-
baum, F.C. Hermann, Campbell i Burnet. Isto vrijedi i za τι nakon
nešto suprotno do bića, nego tek drugo.
είναι, premda je sadržano u većini rukopisa. U slučaju njihova zadr
Teetet: K a k o ? žavanja, smisao bi bio otprilike ovaj: „Dakle proizlazi ... daje suprot-
Stranac: Kao kad r e k n e m o nešto neveliko, čini li ti se da tada stavljenost onome nelijepom nešto između bića i bića." Naš je prijevod
o n o maleno više riječju očitujemo no o n o jednako? blizak Campbellovu: ,,It results then that the notion of'non-beautiful'
is an opposition of being to being."
Teetet: A kako bi?
198 199
Teetet: Sasvim ispravno. Stranac: Pokazasmo mu više no što je on zabranio istraživati,
Stranac: A što? P r e m a t o m zboru, da li n a m o n o lijepo više tražeći j o š dalje od toga.
pripada bićima, a o n o nelijepo manje? Teetet: Kako?
Teetet: Nikako. Stranac: On naime negdje kaže:
8
Stranac: T r e b a o n d a kazati da j e d n a k o jesu o n o neveliko i „ N e ć e š doista nikad to iznuditi , da jest nebiće,
samo veliko? v e ć od tog puta istraživanja odvrati misao."
Teetet: Ta govori zaista tako.
Teetet: Jednako.
Stranac: Mi pak ne samo da smo pokazali za nebića da jesu,
Stranac: Ne treba li i o n o nepravedno staviti kao p r a v e d n o m
nego smo očitovali i ideju koja se slučuje biti nebićem. Dokazujući
j e d n a k o , po t o m e što j e d n o ništa više nije od drugog?
naime da jest narav drugog i d a j e raskomadana na sva bića j e d n a
Teetet: Sto da ne?
u o d n o s u na druga, odvažili s m o se za svaki njen dio suprotstav
Stranac: I sve ć e m o ostalo dakle na isti način kazivati, kad
ljen biću kazati da to samo jest jestveno nebiće.
se v e ć narav d r u g o g pokaza bićima pripadnom. Ta ako ona jest,
Teetet: I baš mi se u svakom pogledu čini, strance, da s m o
n u ž n o je o n d a i njene dijelove ništa manje staviti kao bića. najistinitije rekli.
Teetet: K a k o da ne. Stranac: Neka nam dakle ne kaže netko kako se usuđujemo
Stranac: Dakle, kako se čini, suprotnost dijela naravi drugog reći da nebiće jest očitujući ga kao suprotnost biću. Jer mi smo
i o n e bića, kad su j e d n o d r u g o m suprotstavljeni, nije ništa manje se od nečega njemu suprotnog odavno oprostili, pa bilo da jest ili
jestvo od, ako se to smije reći, samog bića, ne označavajući nje nije, bilo da ima razloga ili je baš sasvim bezrazložno, d o k o n o za
g o v u suprotnost, n e g o samo toliko da je drugo od njega. koje s m o sad kazali d a j e nebiće neka nas netko ili razuvjeri, ospo-
Teetet: Sasvim j a s n o . rivši n a m da valjano govorimo, ili, dok god to ne m o ž e , treba da
Stranac: K a k o da je o n d a n a z o v e m o ? i on govori kao što mi govorimo: da se rodovi jedni s drugima
Teetet: Očito da je to samo o n o nebiće, za kojim s m o z b o g miješaju, zatim da se biće i drugo protežu kroz sve i j e d n o kroz
sofista tragali. drugo, te k o n a č n o da o n o drugo, imajući udjela u biću, po t o m
Stranac: Zaostaje li onda, kako ti reče, j e s t v o m išta više n e g o imanju udjela jest, ne upravo o n o u čemu ima udjela, n e g o drugo;
budući pak da je drugo od bića, po nužnosti je najjasnije da je
sve ostalo? I treba li v e ć odvažno kazati da nebiće postojano jest
nebiće. A biće opet, združeno s drugim, bit će drugo od ostalih
imajući svoju narav, te da kao što o n o veliko bijaše veliko i o n o
rodova, a, budući od njih svih drugo, nije niti svako pojedino od
lijepo bijaše lijepo, i o n o neveliko [neveliko] 7 i o n o nelijepo [neli
njih, niti sva ostala zajedno osim njega, tako da biće n e o s p o r n o
j e p o ] 7 , tako i nebiće na isti način i bijaše i jest nebiće, j e d n a ideja
opet bezbroj puta nije ona bezbrojna, dok ona ostala, kako poje
ubrojena m e đ u m n o g a bića? Ili i m a m o j o š neku nevjericu, Teete
dinačno tako i sva zajedno, mnoštvo puta jesu, a m n o š t v o puta
te, u o d n o s u na to?
pak nisu.
Teetet: Nijednu.
Teetet: Istina.
Stranac: Znaš li o n d a da smo prestupili dalje od P a r m e n i d o v e
zabrane?
Teetet: K a k o t o ?
200 201
Neki problemi interpretacije bića kao pokrenutog, živog, dušom i umom prožetog, jednako kao i na
glašeno inzistiranje na konačno iznađenom istinskom određenju one ra
Tradicionalni naslov ovoga dijaloga, potekao još od aleksandrinskih gra- nije vazda zagonetne uzajamne „zajednice" i „sudjelovanja" osjetilnih i
matićara, glasi „Sofist - ο nebiću, logički". I doista se u njemu sadrže mislivih bića - sada u smislu moći i možnosti (δύναμις), koju nikako ne
poglavito razmatranja u kojima je povijesno zasnovana kako ontologija valja razumijevati u kasnijem Aristotelovu smislu puke mogućnosti.
tako i logika s gramatikom. Izvjesno je, na temelju internih izričitih me
đusobnih upućivanja, da spis sačinjava srazmjerno kasnu tetralogiju, za
jedno s ranijim Teetetom, neposredno slijedećim Državnikom te nenapi §5. Opisano produbljenje temeljne koncepcije praćeno je i neskrive-
sanim Filozofom. Metodički i sadržajno bliži se već, u razlici spram ra nim terminologijskim mijenama. Sama riječ ιδέα sve se više povlači iz
nijih djela, obliku rasprave, s naglaskom na „metodi". Stilski i jezično središnjih formulacija, dok će είδος sve više poprimati pretežno dijalek-
upućuje već na svojstva sasvim poznih djela, prije svega obiljem novih tičko-logičko značenje. Na njihovo mjesto - gotovo da se može tako reći,
riječi ili upotrebom postojećih u novom svojstvenom značenju, izrazitom pojednostavljujući donekle - stupa sad izraz γένος, jednako kao i, uspo
minucioznošću izričaja, s mnoštvom složenica i izvedenica, te naglaše redo s tim, izraz φύσις, sve više i više središnji filozofijski termin kasno-
nom sinonimikom. ga Platona (v. D. Holvverda: Commentatio de vocis quae est ΦΥΣ1Σ vi
atque usu praesertim in graecitate Aristotele anteriore. Groningen, 1955.)
Ukazujemo na neka od važnijih pitanja tumačenja:
§6. Nekoliko je bitnih pitanja u današnjim interpretacijama još uvi-
91. Koliko god da jest istina daje bitna tema dijaloga novo shvaćanje
jek do kraja sporno i otvoreno. Prije svega ono ο tome tko su ustvari
naravi onog ništa ili nebića, ne smije se previdjeti da Platon ipak ustra
„prijatelji ideja" koje Platon u dijalogu blago ali zato ne manje odlučno
java na tome da je to novo shvaćanje, i u tome smislu odlučna kritika
kritizira. Radi li se tu tek ο anonimnim tadašnjim sljedbenicima Pitagore
Parmenida, nužno upravo u svrhu zadobivanja dostatne orijentacije ο
i elejaca? Ili pak ο samim Platonovim učenicima, koji su međutim njegov
mogućnosti i pravoj naravi privida, slike, oponašanja i na koncu same
nauk tek površno i nedostatno razumjeli, za što bi govorila vlastita nje
personifikacije života koji u svemu tome i iz svega toga crpi mogućnost
gova napomena ο „drugovanju s njima"? Ih ovdje ipak treba prepoznati
svog bitka: - sofistike i sofista. Borba protiv svemoćne sofističke obmane
Platonovu filozofijsku kritiku vlastitih ranijih nazora, što se nama čini
- a upravo je to za Platona jedno od presudnih određenja filozofije - mo
guća je samo tada kad se uvidi da su laž, obmana i privid jedna u sebi najvjerojatnije?
pozitivna moć. Bivstveno nebiće ontologijski je uvjet mogućnosti toga.
S7 Teško je dokučiti i pravi smisao naglašeno tehnički i metodički
sprovođenih „razdioba" (dijareza), nigdje drugdje toliko prisutnih koliko
§2. Kao nebiće koje jest u dijalogu se pokazala narav drugoga, razli
u ovome djelu i u Državniku. Njihovu bitnu različitost od postupka di
čitoga, odnosno razlika sama. Povijesno-filozofijski ostaje to onda isho
jalektike, kako ga je Platon bio mjerodavno odredio naprimjer u Politeii,
dištem za sve kasnije odredbe onog ništa i onog negativnog u smislu
Fedru, ali i ovdje u Sofistu teško je previdjeti. Jednako se tako teško
nedostatka, lišenosti, manjka. Već Aristotelovo shvaćanje „materije" u
oteti dojmu svojevrsne autoironičnosti pri njihovoj pretjeranoj i cjepi
smislu iskonske nedostatnosti (στέρησις), kao i kasnija temeljna metafi
dlačkoj provedbi. Ipak, mada im se danas možda više ne može pridavati
zička određenja, odnosno protumačenja onog ništa u smislu nihil priva-
tivum i die bestimmte Negation, omogućeni su i usmjereni onim što je onakva važnost kao što je to svojedobno htio J. Stenzel (Studien zur
izboreno ovim Platonovim dijalogom. Entuiicklung der platonischen Dialektik von Sokfates zu Aristoteles.
Breslau, 1917), nemoguće je ignorirati i bjelodanu ozbiljnost kojom sam
Platon na njima ustrajava.
§3. Zajedno s pretumačenjem onog ništa ide po nužnosti i bitno novo
razumijevanje samog bića. Ono sad biva lišeno svakog preostatka svo
§8 Ono što Platon u ovome spisu zove „najvećim-najvažnijim rodo
jevrsne onostranosti, „transcendentnosti" i odijeljenosti od cjeline biva-
vima", dakle biće, kretanje, stajanje, istota i drugost-razlika, često je u
jućega, kao elejskog nasljeđa koje Platon sam putem kritike transcen-
tradiciji bilo uspoređivano s Aristotelovim kategorijama. Već je Plotin,
dentnih ideja u Parmenidu stavlja u pitanje. „Potpuno biće" ovdje je u
čudeći se uz to silno da im nije pribrojena jednota (Επη. VII. 2, 9), kre
Sofistu određeno kao ono što bivanje i kretanje, te tek time i život, dušu
nuo tim putem razumijevanja. No Aristotelove su „kategorije" nešto u
i um, sadrži i obuhvaća u sebi.
svakom pogledu različito. On naprimjer u svakoj prilici izrijekom niječe
svaku mogućnost toga da bi „biće" ili „jedno" bili kategorijom, dakle
§4, Time je filozofijski izboreno jedno bitno novo posvemašnje di- onom najopćenitijom odredbom koja je - i to je presudno - kao takva
namiziranje cjeline svega. Platonovu svijest ο toj novosti posvjedočuje zadobivena isključivo u obzoru pridavanja, „prediciranja". Taj obzor nije,
emfaza kojom bez ikakve potrebe daljnjeg obrazloženja uvodi odredbu međutim, ishodište Platonovih „rodova".
202 203
Štoviše, Platon sam nije nijednom upotrebio riječ „kategorija". Za Iz djela Timej (27d5 - 31b3; 47e3 - 5 2 d l ) .
njega, kao i za sve Grke prije Aristotela, znači κατηγορία ponajprije Izvornik: Platonis opera. R e c o g n o v i t brevique adnotatione critica
„optužbu", i tek donekle glagol κατηγορεΐν uz ino i „označiti kao...". instrvxit Ioannes Burnet. T o m v s IV. Oxonii 1972 ( 1 1 9 0 2 ) .
Platonov izraz „ r o d " (γένος) ovdje u Sofistu nema ništa od kasnije
ga, postaristotelovskog bitno logičkog značenja, u razlici spram „vrste". Prijevod, bilješke i kraći komentar: Damir Barbarić
Kako smo već rekli, on je ovdje bliži onome što Platon inače naziva είδος,
u smislu „ideje". Uz to, Platon izrijekom upozorava da pet „najvećih"
rodova ne smije biti shvaćeno tako kao da ne bi bilo i drugih. U tom
smislu valja njegov izraz μέγιστα shvatiti manje naglašeno no što to čine
u pravilu svi prevodioci, s izuzetkom Cornforda (Apelt: ,,die vvichtigsten
Gattungsbegriffe", Campbell: ,,the most important kinds", Dies: „les
plus grandes des genres").
T i m e j : T r e b a dakle, p r e m a m o m e mnijenju, najprije razlučiti
o v o : što je o n o uvijek jestvujuće, a ne imajuće nastanka, i što o n o
Važniji konzultirani komentari:
nastajuće uvijek, a nikad jestvujuće? Prvo je dokučivo mišljenjem
The Sophistes and Politicus of Plato. With a Revised Text and En-
p u t e m pojma, jestvujući uvijek na isti način, a drugo opet mni
glish Notes by Lewis Campbell. Oxford, M. DCCC. LXVII. (Re-
jenjem p u t e m b e s p o j m o v n o g osjetila mnijenljivo, nastajući i pro
print Edition New Hampshire, 1988.)
padajući, a nikad bivstveno ne jestvujući.
Plato's Theory of Knowledge. The Theaetetus and Sophist of Plato
translated with a Running Commentarv by Francis Macdonald A sve o n o nastajuće po nužnosti od n e k o g uzroka nastaje 1 ;
Cornford. London, 1979 ^ΙΘΒδ). jer s v e m u je n e m o g u ć e imati bez uzroka nastanak. Kada dakle
proizvođač izradi oblik i m o ć 2 nečega, gledajući prema o n o m e što
se uvijek isto d r ž i 3 i tim se u z o r o m za to služeći, po nužnosti će
tako sve lijepim dogotoviti. Kad pak gledajući u o n o nastalo i slu
žeći se nastalim u z o r o m , ne lijepo.
Sve p a k o v o n e b o - ili svijet, 4 ili i drugo ako bi netko imenuju
ći najviše volio, tako ć e m o ga i mi nazivati, - ο njemu dakle prvo
treba istražiti upravo o n o što je uglavljeno da ο s v e m u treba u
p o č e t k u istražiti, naime da li bijaše uvijek, ne imajući nijednog
početka nastanka, ili je nastalo, od nekog početka započinjući.
1
Usp. i Phil. 26e.
2
Tavlor, možda pomalo pretjerujući, naglašava kako su riječi ίδέαν και
δύναμιν ovdje posve netehnički upotrebljene, kao „form and quality"
ili „form and faculty", i to ,,in the wide Elisabethan sense of the se-
cond word".
3
Već su se stari komentatori razilazili u prosudbi toga s čime
valja vezati ono αεί. Atticus ga je povezivao s βλέπων, a Porfiri-
je, kojeg slijedi i Proklo, s κατά ταύτα έχον. Vjerojatniji je ovaj drugi
4
stav.
, , . ...
ουρανός je stanje ime za cjelinu „svijeta", dakle izvorno ne znači tek
„nebo", κόσμος se u istome smislu javlja po prvi put u Heraklita.
204 205
Nastalo je; jer vidljivo je i dodirljivo i tijelo imajuće, a sve pak p r e m a t o m e odslikanoga, budući slikom, prilični, u srazmjeru
takovo je osjetilno. Sve o n o osjetilno pak, mnijenjem s osjetilom s time: kako je jestvo spram nastajanja tako je istina spram vje
dohvatljivo, pokaza se bivajućim i nastalim. rovanja.
A za o n o nastalo opet tvrdimo kako je n u ž n o da od nekog A k o dakle, Sokrate, ne b u d e m o mogli za m n o g o toga ο m n o
uzroka nastane. M e đ u t i m , tvorca i oca ovoga tu svega iznaći te g o m e , ο b o g o v i m a i ο nastanku svega, sasvim u s v a k o m p o g l e d u
žak je posao, a i nađe li ga se, nemoguće svima kazati. N o , to iznijeti razloge koji se sami sa s o b o m slažu i najpodrobniji su,
treba dakle iznova ο t o m svemu: prema kojemu od dva uzora ga nemoj se čuditi. N e g o p r u ž i m o li pače ne manje prilične no n e t k o
je graditelj izradio, da li prema o n o m e koji se na isti način i jedna drugi, 8 treba se veseliti, prisjećajući se t o g a da i ja koji g o v o r i m
ko drži ili prema o n o m e nastalom.
i vi koji prosuđujete i m a m o ljudsku narav, tako da se o n i m a koji
No ako je ovaj tu svijet lijep, a i proizvođač dobar, tad je očito ο t o m e svemu iznose priličnu priču ništa poviše t o g a ne pristoji
da je gledao prema o n o m e vječnom. A k o je pak o n o što nije ni
tražiti.
k o m e niti s l o b o d n o reći, tad prema nastalome. Svima je dakako
Sokrat: Izvrsno, Timeju. T r e b a prihvatiti baš sasvim tako ka
j a s n o da prema vječnome; svijet je naime najljepši od svega nasta-
ko ti nalažeš. Tvoj uvodni napjev s m o dakle s udivljenjem d o č e
log, proizvođač pak najbolji od svih uzroka. T a k o je dakle, nastao,
kali, no sad n a m u slijedu i pjesmu kraju privedi.
napravljen prema o n o m e p o j m o m i razumnošću d o k u č i v o m i na
isti način se držećem. T i m e j : R e c i m o dakle iz kojeg je u z r o k a sustavljač sustavio na
stanak i ovo sve. D o b a r bijaše; a u nijednome d o b r o m nikada ni
A ako je t o m e tako, opet je sva nužnost d a j e taj tu svijet slika
nečega. K o d svega je pak najvažnije 5 započeti p o č e t k o m koji je po ο č e m u ne pribiva zavist. A budući toga lišen, ushtjedne da sve
naravi. Ovako dakle treba razlučivati ο slici i njenom uzoru, da postane najvećma njemu nalik. A k o bi tko od razboritih m u ž e v a
bi govori bili i srodni o n o m e svemu čega jesu izlagači: o n o g a stal prihvatio taj najpoglavitiji početak nastanka i svijeta, posve bi is
n o g i postojanog i putem u m a dohvatljivog stalni i nepromjenljivi pravno prihvatio. Jer bog, htijući da sve b u d e po m o g u ć n o s t i do
- koliko god su u stanju, 6 i koliko govorima pripada da b u d u ne b r o , a ništa loše, preuzimajući tako dakle sve što bijaše vidljivo,
osporivi i nepobjedivi 7 , ne smiju oni za tim zaostajati -, a onoga ne mirujuće nego krećuće se u tumaranju i n e s r e đ e n o , uvede to
u red iz nereda, držeći ga u potpunosti boljim od o n o g a .
Moguće su dvije konstrukcije ove rečenice i obje su, prema Tavloru, A o n o m e najboljemu niti bijaše niti jest s l o b o d n o išta drugo
imale u starini svoje zagovornike. Prva je da se μέγιστον δή παντός osim najljepšega činiti. Promišljajući dakle, otkrije da iz o n o g a po
shvati kao cjelina, u smislu: ono glavno u svemu jest započeti po naravi vidljivoga nikad ništa b e z u m n o neće, cijelo od cijeloga, biti
četkom prema naravi. Druga je da se μέγιστον δή shvati kao „naj
boljom stvari od o n o g a što sadrži u m , a um opet da je n e m o g u ć e
važnije je od svega", a παντός kao zavisno od άρξασθαι, u smislu:
„osobito je važno započeti svaku stvar u početku koji je po naravi". da u n e č e m u nastane bez duše. Po t o m zaključku stavivši um u
Ciceron je očito slijedio drugu konstrukciju, jer prevodi: „difficilimum dušu, dušu pak u tijelo, sve skupa izgradi kako bi bilo najljepše po
autem est in omni inquisitione rationis exordium". Slijedi ga i Proklo. naravi te izradi najbolje djelo. T a k o dakle p r e m a p r i l i č n o m e raz
Nama se prvo rješenje čini vjerojatnijim.
logu treba govoriti da je ovaj tu svijet živo biće s d u š o m i u m o m
Teško se ovdje složiti s Archer-Hindom da su „očito neki poremećaji u sebi, te da je uistinu po promisli b o g a nastao.
našli put u ovu rečenicu". Njemu se čini najjednostavnijim naprosto
izbaciti οίον, koje da je valjda proizašlo iz reduplikacije od όσον. Stall-
baumovi zahvati još su mnogo složeniji te jedva i najmanje uvjerljivi. Izvjesna nesigurnost vlada oko toga kako treba razumjeti ono μηδενός
Prevodimo prema tekstu u Burneta. ήττον, c7. Da li je μηδενός srednji ili muški rod? Ciceron je ispustio
upitne riječi, dok je Kalcidije očito shvaćao u smislu muškoga roda,
Većina je starijih rukopisa imala άκινήτοις namjesto άνικήτοις. No, jer prevodi „nihilo minus quam quivis alius". Archer-Hind i Martin
Ciceronov prijevod ,,neque convinci potest", kao i Kalcidijevo ,,inex- biraju, slijedeći valjda Prokla, drugu alternativu. Nama se, s Taylo-
pugnabilis", uvjerljiva su potkrepa za drugo čitanje, prihvaćeno i od rom, Kalcidijev izbor čini vjerojatnijim.
Burneta i Tavlora.
206 207
A k o p a k t o jest tako, t r e b a m o o p e t kazivati o n o što t o m e sli H o ć e li dakle n e t k o odista kazivati kako tim n a č i n o m nasta
j e d i , n a i m e kojem od živih bića ga je na priliku sustavljač susta- de, m o r a t će primiješati i vid lutajućeg uzroka, kako mu je po
v i o . N i č e m u od o n i h ustrojenih u vidu dijelova ne smijemo dati naravi ustrojen kretati s e . 1 0 Ovako dakle t r e b a m o natrag ići, te,
p r e d n o s t - ta ništa s t o j e slično n e s a v r š e n o m e n e ć e nikada postati dohvativši njihov t o m e prikladan drugi početak, smjesta opet, kao
lijepim, - n e g o p o s t a v i m o da je od svega najsličniji o n o m e čega što s m o ο s v e m u o n o m e tada, tako sada ο o v o m e iznova od po
su ostala živa b i ć a dijelovi, p o j e d i n a č n o i p r e m a r o d o v i m a . O n o četka započeti.
n a i m e u sebi obuhvaćajući sadrži sva mislena živa bića, kao što Osmotriti valja samu narav vatre, vode, zraka i zemlje prije
ovaj tu svijet sadrži nas i sva d r u g a vidljiva stvorenja. Bog, htijući nastanka neba, te njihova t o m e prethodeća stanja. Do sada naime
da ga najsličnijim u č i n i o n o m e najljepšemu od svega mišljenog i nije j o š nitko pokazao njihov nastanak, već g o v o r i m o kao da zna
po s v e m u savršenom, usustavi j e d n o vidljivo živo biće, koje u sebi mo što to zapravo je vatra i svako pojedino od tih, stavljajući da
u n u t r a sadrži sva o n a živa b i ć a što su mu po naravi srodna. su to počela, sastojine svega, premda im ne pristoji da b u d u ma
Da li s m o o n d a ispravno svijet proglasili j e d n i m , ili bi bilo i od o n o g a tko je jedva malo razuman samo i uspoređena s liko
ispravnije govoriti ο m n o g i m a i b e s k o n a č n i m a ? J e d n i m ; ako će v i m a slova. 1 1
d o i s t a biti p r e m a u z o r u izrađen. Jer o n o što o b u h v a ć a sva misle Sada, dakle, neka se o n o naše ima na sljedeći način: P o č e l o
n a živa b i ć a n e b i nikada m o g l o u z drugo biti drugim. P o n o v o bi, svega, ili počela, ili kako god se ο t o m e činilo, ne treba sada kazi
n a i m e , u o k o l o njih m o r a l o biti d r u g o živo biće, čega bi oni bili vati, ako ni z b o g čega drugog, onda stoga što je p r e m a sadašnje
dijelovima, te b i s m o tada ispravnije rekli k a k o je o v o učinjeno mu načinu razlaganja teško očitovati ono što se ο t o m e mni. Niti
s l i č n i m ne više tim dvama, v e ć t o m e obuhvaćajućem. Da bi dakle dakle vi nemojte smatrati kako ja trebam to kazivati, a niti sam
o v o t u b i l o p o jedinstvenosti slično savršenome ž i v o m biću, radi opet ja sam uvjeren kako sam od sebe sposoban toliki sebi namet
t o g a t v o r a c n e načini n i dva n i b e s k o n a č n o svjetova, n e g o j e j e d n o nuti posao na pravi način na sebe uzeti. No čvrsto se držeći o n e
o v o tu j e d n o r o đ e n o n e b o postalo, jest, i j o š će biti. u početku kazane m o ć i vjerojatnih govora, pokušat ću, ne manje,
v e ć i više vjerojatno no n e t k o drugi, od početka ο svakom pojedi-
[...]
208 209
n o m i ο svemu zajedno kazivati. Zazvavši dakle boga, već i onako uvijek drugda drugim postaje, kao vatru, svaki put nazivati ne
od samog početka svega kazivanog spasitelja od neumjesnosti i tim, n e g o takvim, niti v o d u t o m , n e g o takvom, a niti ikada išta
neobičnosti razlaganja, da nas sretno sprovede do nazora ο vjero drugo, kao da bi imalo neku postojanost, koju riječju naznačujući
jatnom, z a p o č n i m o iznova kazivati. i služeći se o n i m „ o v o " i „ t o " držimo kako s m o nešto očitovali.
13
Nadalje, taj početak ο o n o m e svemu neka b u d e u većoj mjeri Jer t o bježi, ne čekajući o z n a k u o n o g „ o v o " i „ t o " , te svaku o n u
razlučen no onaj prijašnjeg. Tada smo naime razlučili dva vida; koja to h o ć e kao d a j e postojano prikazati. N e g o svako to pojedino
sad pak treba očitovati treći rod, od njih različit. O n a dva naime ne smije se nazivati „ t i m " , već na taj način, b u d u ć i da vazda kru
bijahu dostatna za ranije kazivano, jedan pretpostavljen kao vid ži, zvati „ t a k v i m " , s v e j e d n o 1 4 radi li se ο p o j e d i n o m ili ο svima
uzora, misliv i uvijek na isti način jestvujući, a drugi kao odraz skupa, te vatru dakle uvijek „ t a k v o m " , a i sve o n o što bi imalo
uzora, nastanak imajući i vidljiv. Treći pak nismo tada razlučili, nastajanje.
cijeneć kako će o n a dva biti dovoljna. No sada se čini da rasprava , O n o pak u č e m u nastajuće svako pojedino od t o g a se v a z d a
prinuđuje poduhvatiti se toga da se p o m o ć u govora težak i taman privida, te p o t o m odatle iščezava, to j e d i n o treba nazivati služeći
vid pokaže. Kakvu dakle m o ć i narav treba naslućivati da ima? se imenima „ t o " i „ o v o " , d o k se bilo koje nekakvo, t o p l o ili bijelo,
Ovakvu nekakvu ponajviše: da je primaljom sveg nastajanja, ne ili i bilo koja od suprotnosti, pa i sve o n o što je iz njih, o p e t ne
što poput dojilje. smije zvati nijednim od tih imena.
P r e m d a je doduše kazana istina, valja se ipak ο t o m e izraziti No valja se potruditi iznova j o š se jasnije ο t o m e izraziti. A k o
razgovjetnije. No to je teško i inače, a i stoga što je toga radi netko, oblikujući iz zlata svakovrsne likove, ne bi prestajao preo-
n u ž n o najprije besputiti oko vatre i svih onih s njom u svezi. Jer blikujući svaki pojedini u sve, tad bi o n o m e tko bi, pokazujući
reći kakovo svako pojedino od tih treba zvati odista v o d o m radije neki j e d a n od njih, pitao što to zapravo jest, bilo s o b z i r o m na
no vatrom, te kakovo bilo kojim radije no ili svim zajedno ili ne istinu daleko najsigurnije reći da je zlato; a trokut pak, i koji g o d
kim pojedinačnim, i to tako da se upotrebljava neki pouzdan i drugi lik da unutra nastane, ne zvati nikad bićima, b u d u ć i da se
postojan govor, teško j e . Kako bismo onda b o g m e ο t o m e govorili, istovremeno s postavljanjem preinačuju, v e ć se valja radovati ako
i kojim načinom, i oko čega u vezi s njima s pravom besputeći? u o p ć e nešto od toga htjedne i o n o „ t a k v o " sa sigurnošću primiti.
Ponajprije, o n o što sad nazivamo v o d o m vidimo kako - učvršćeno A isti je zbor i ο onoj naravi koja prihvaća sva tijela. Nju treba
- postaje, kako n a m se čini, stijenjem i zemljom. Rastvarajući se nazivati uvijek o n i m istim, j e r iz svoje m o ć i nikad ne istupa i uvi
pak i razilazeći, to isto opet postaje vjetrom i zrakom, a zapaljeni j e k sve prima i nije nikad uzela nijedan oblik sličan n e k o m od
zrak vatrom, pa opet iznova vatra, potuljena i ugašena, p o n o v o o n i h što ulaze: p o d svim po naravi leži kao p o d l o g a o b l i k a 1 0 ; p o
prelazi u izgled zraka, d o k zrak opet, zgusnut i zbijen, u oblak i kretana i uobličavana od onih što ulaze pokazuje se z b o g toga
maglu, od kojih pak, stegnu li se j o š više, otječe voda, a iz vode
nanovo zemlja i stijenje, te tako u k r u g u 1 2 jedni drugima, kako S Cornfordom ispuštamo καί την τωδε, kao vjerojatno kasnije dodanu
izgleda, predaju nastajanje. dopunu ili pogrešnu korekciju prethodnih riječi.
Kad se tako nijedno od tih nikada ne privida tim samim, kako S Archer-Hindom slijedimo Stallbaumov prijedlog da se umjesto
se ne bi netko sebe samoga stidio otržito tvrdeći da bilo koje od δμοιον čita ομοίως, što Tavlor ne nalazi potrebnim prihvatiti.
njih jest to a ne drugo? N e m o g u ć e je, nego je daleko najsigurnije
Za izraz έκμαγειον usp. Theaet. 191c8sqq., d7sq., kao i Resp. 396d7.
ο tome ovako pretpostavljajući govoriti: ono što sagledavamo da Tavlor ispravno upućuje na stvarnu analogiju u Descartesovu primje
ru analize voštane svijeće u drugoj Meditaciji. Primjer voska mogao
je Descartes, prema Robinu, preuzeti iz. Kalcidijeva komentara Tirne-
S pravom ovdje upućuje Archer-Hind na Heraklitovo οδός άνο κάτω ja (Platonis Tiinaeus interprete Chalcidio cutn eiusdem commentario,
μία. Stallbaum je umjesto κύκλον predložio čitati κύκλω, što daje bolji Ed. J. VVrobel, Lipsiae MDCCCLXXVI, str. 337): ,,Ut cera quae trans-
smisao, unatoč protivljenju Archer-Hinda. figurata in multas diversasque formas non ipsa vertitur...".
210 21 1
svaki p u t drugačijom. O n a p a k ulazeća i izlazeća odrazi su uvijek
d o m , niti o n i m iz čega su oni postali, nego n a z o v e m o li to n e k i m
jestvujućih, utisnuti od njih na neki neizreciv i čudesan način, na
nevidljivim i b e z o b l i č n i m v i d o m , sveprimajućim, nekako pak naj-
koji ć e m o kasnije doći.
besputnije z d r u ž e n i m s o n i m mislivim, te najneulovljivijim, tad
No u sadašnjem času t r e b a razumjeti tri roda: o n o nastajuće,
n e ć e m o slagati. Koliko se pak iz o n o g ranije r e č e n o g m o ž e na
o n o u č e m u nastaje, te o n o od čega o d r a ž a v a n o niče o n o nasta
gađati ο naravi toga, o v a k o bi netko najispravnije rekao: v a t r o m
j u ć e . A zacijelo i pristaje o n o primajuće uspoređivati s majkom,
se u svakom pojedinom slučaju pričinja ovatreni dio toga, ovlaženi
o n o od č e g a s o c e m , a o n u narav i z m e đ u njih s p o t o m k o m , te
pak v o d o m , a zemljom i z r a k o m prema t o m e koliko primi njihovih
u m o m shvatiti da za o n o što će biti šareno oslikano otiscima sva-
odraza.
k o j a k o g šarenila za gledanje, to s a m o u č e m u će to oslikano na
No j o š dalje to takvo razlučujući, valja ο njima razmotriti o v o :
stati n e ć e biti drukčije valjano pripravljeno o s i m t a k o da b u d e
da li jest vatra sama po sebi, i sve o n o ο č e m u vazda g o v o r i m o
b e z o b l i č n o , b e z svih o n i h likova koje bi ikada htjelo primiti. Jer
tako da j e s u svaka pojedina sama po sebi, ili su pak o n a što ih
k a d bi b i l o slično n e k o m e od o n i h što ulaze, tad bi primajući i
g l e d a m o i inače tijelom o p a ž a m o jedina koja imaju takvu istinu,
o n e s u p r o t n e i o n e sasvim različite naravi, kad g o d pridođu, loše
a m i m o njih druga nikada nigdje, nego utaman u svakom pojedi
o d r a ž a v a l o , i svoj vlastiti izgled u z g r e d n o pokazujući. Stoga o n o
n o m slučaju tvrdimo da jest n e k o mislivi vid svakog, d o k to zapra
koje će u sebe preuzimati sve r o d o v e treba biti izvan svih likova,
vo ne bi bilo ništa osim govora? Niti je, međutim, dolično, pustiv
k a o što je i k o d u m i j e ć e m pripravljanih mirisnih masti najprije
ši to sada prisutno n e p r o s u đ e n o i neraspravljeno, potvrditi da
to isto slučaj, da n a i m e b e z m i r i s n i m a čine o n e tekućine koje će
s t i m tako stoji, niti pak treba opširnosti rasprave pridodavati
p r i m i t i mirise. T a k o i oni koji se poduhvaćaju t o g a da u n e č e m u
drugu u z g r e d n u opširnost. No ako bi se kratkim g o v o r o m o m e đ e
m e k a n o m e otisnu likove ne dopuštaju da postoji u o p ć e ikakav ja
na na vidjelo iznijela neka velika odredba, to bi bilo najpriklad
s a n lik, te to, p r e t h o d n o izravnavajući, izrađuju što glatkijim. Isto
nije.
se dakle i o n o m e koje h o ć e cijelim s o b i m i m n o g o k r a t n o valjano
p r i m i t i o d r a z e svih o n i h uvijek 1 6 jestvujućih pristoji da b u d e po O v a k o dakle sam prilazem vlastiti glas pri glasovanju: A k o
naravi izvan svih v i d o v a ustrojeno. um i istinito mnijenje jesu dva roda, tad u potpunosti jesu o n a
Z a t o o n d a majku i primalju o n o g nastalog vidljivog i u o p ć e „ p o sebi", vidovi, za nas neopazivi, već j e d i n o mislivi. A ako se,
osjetivog n e m o j m o zvati ni zemljom, ni zrakom, ni v a t r o m ni vo- kako to nekima izgleda, istinito mnijenje ništa ne razlikuje od
uma, tad treba staviti da je sasvim postojano o n o što p u t e m tijela
o p a ž a m o . Njih m e đ u t i m treba nazvati dvama, budući da su odvo
Riječi των πάντων άεί τε όντων izazivaju teškoće i mnogostruko su
j e n o nastali i neslično se drže. Jedno od toga naime nastaje u
dosad tumačene i preinačavane. Stallbaum je ispuštao τε. Umjesto
πάντων predlagalo se čitanje νοητών. Archer-Hind brani postojeći n a m a poučavanjem, a drugo uvjeravanjem; j e d n o je uvijek s isti
tekst, ipak uz dodatak da „bismo možda mogli čitati άεί". Rječcu τε n i t i m razlogom, a drugo bezrazložno; o n o se n a g o v o r o m ne da
razumije on u nekom restringirajućem smislu, tako da bi riječi zna pokrenuti, a o v o je prevrtljivo; u o v o m e treba tvrditi da svi ljudi
čile: „sva bića, to jest sva ona koja su vječna". Takvo značenje od τε,
imaju udjela, a u o n o m e bogovi, od roda ljudi pak tek neznatan
međutim, Tavlor ne nalazi mogućim, upozoravajući sa svoje strane
da bi u normalnom grčkom idiomu riječi τά πάντα άεί δντα značila dio.
prije „sve ono što u svakome momentu jest", nego „ono sve što je A ako s time tako stoji, treba se složiti da je j e d n o vid koji se
vječno", budući da άεί znači prvotno što i εκάστοτε, dakle od „vreme na isti način drži, nenastao i nepropadljiv, niti u sebe drugo od
na na vrijeme", a tek izvedeno „uvijek" i „vječno". Sam je Tavlor
drugdje prihvaćajući niti sam negdje u drugo idući, nevidljiv i
sklon čitati νοητών namjesto πάντων, ispravka koju već Burnet u
svom aparatu navodi kao „anonimnu". Cornford predlaže τφ < τ ά u o p ć e neopaziv, o n o što je mišljenju pripalo razmatrati. D r u g o je
π ά ν > τ α τών νοητών άεί τε όντων te prevodi "ali the likenesses of p a k o n o t o m e istoimeno i slično, opazivo, rodljivo, uvijek pokre
the intelligible and eternal things". Prevodimo najbliže postojećem t a n o i u n e k o m mjestu nastajuće, te opet odatle iščezavajuće, mni
tekstu i s najmanje kompliciranja.
jenjem uz osjet dohvatljivo.
212 213
Treći je rod o n o prostora vazda, koji ne dopušta propast, a Kao i u mnogima od ostalih poznih spisa tako i ovdje nije Sokrat
pruža stanište svemu o n o m e što ima nastanak, samo dodirljivo voda razgovora i glavni izlagatelj sadržaja. Štoviše, dijalog jedva da se
smije doista tako nazvati, budući da živo zbivanje tragajućeg razgovo
uz nesvjesnost nekim izrođenim zaključivanjem 1 7 , jedva za povje
18
ra, baš kao i u posljednjem Platonovu djelu Zakonima, jedinom pisanom
rovati, spram čega i gledajući sanjamo, te tvrdimo kako je nužno još nakon Timeja, sve više ustupa mjesto nekoj vrsti rasprave i gotovo
da svako biće nekako jest u n e k o m e mjestu i da zauzima neki dogmatskog izlaganja već dostignutih i osiguranih uvida.
prostor, a o n o što nije niti na zemlji niti gdje na nebu, to da je To svojevrsno iščeznuće živosti slobodnog razgovaranja praćeno je
ništa. Budući da to dakle postoji, a i drugo t o m e srodno, kako ο onda i odgovarajućim opadanjem poetske snage i čari izričaja. Entuzija
sanjarijama tako i ο istinskoj naravi, zbog te sanjarije ne bivamo zam izlaganja nije dakako nestao, samo je sad dublji i smireniji, te se
svjesno povezuje s izvjesnom askezom sabranosti isključivo na središnju
sposobni, kad se probudimo, razlučujući reći o n o istinito, naime
temu ο kojoj je svaki put riječ, bez onih inače uobičajenih naglih pro
to da slici, budući da samo ono po čemu nastade nije njeno, a kao plamsaja slobodne uobrazilje, koja neobuzdano goni k često tako živo
nečem drugom pripadna biva prikaza uvijek kretana, zbog toga plodonosnim zastranjenjima. Poetičnost izraza biva sve bližom nekoj
priliči u nečemu drugome nastajati, na nekakav se način ipak vrsti uzvišene učene retorike, koju kasni Platon i inače više ne drži ne
držeći jestva, ili pak biti u potpunosti ništa. O n o m pak bivstve- dostojnom filozofije.
n o m biću saveznik je govor - zbog točnosti istinit - da dok god Sam jezik postaje međutim sve neuobičajeniji i samosvojniji. Neo
bičnost sklopova i obrata, namjerno arhaiziranje, upotreba riječi u vazda
ovo jest drugo a o n o pak drugo, nijedno od t o g dvojeg ni u jedno
novim i nenaviknutim značenjima, pojave su koje pričinjaju ne malu do
me od t o g dvojega neće nikad, j e d n o bivajući ujedno o n o isto i datnu teškoću razumijevanju teksta. Campbell je samo u Timeju, s pri
dvoje, nastati. 1 9 padajućim mu fragmentom Kritije, izbrojio na 91 stranici Stephanusova
izdanja ništa manje od 427 riječi koje se inače ne susreću u ostalom Pla
tonovu djelu. Prema uvjerljivom sudu tog tako zaslužnog znalca, „mu
zika jezika [...] čini se da je za Platona posjedovala rastuću fascinaciju,
Neki problemi interpretacije te nesuspregnuto odzvanja u njegovim zadnjim djelima. U Tuneju i Za
konima te tragičke i 'ditirampske' kadence nisu više tek prigodne, već
Timej pripada drugoj od jedinih dviju serija spisa, koje je Platon podu
neprestane, a govornik sad više ne 'pokriva lice' sokratovskom ironijom
zeo napisati. Zamišljen je u nizu s Politeiom, Kritijom i Hermokratom.
dok se njima služi. Pojavljuje se rastuća sklonost balansiranoj frazi i rije
Posljednje djelo nije napisano, a od pretposljednjeg tek manje značajan
fragment, već u najstarijim izdanjima Platonova djela priključen tekstu čima 'iz punih ustiju'. Ritam je pak, premda doradeniji, manje raznolik
i manje instinktivan gibanjem i životom." (isto, str. xl) Naznačene ka
Timeja.
rakteristike stila i jezika opravdavaju, vjerujemo, i osebujnosti našega
prijevoda i potrebu mnoštva objašnjavajućih bilješki uz njega.
Držimo upitnim može li se λογισμός νόθος, poput Apelta (nav. dj., Povijesno-filozofijski i općenito duhovno-kulturni utjecaj Timeja na
str. 171, bilj. 146) naprosto prevesti s „unechte Einsicht" i protu potonju povijest jedva da se dade odmjeriti. Tisućljetni najrazličitiji po
mačiti to tek kao „puku apstrakciju". kušaji izlaganja središnje kršćanske dogme ο stvaranju svijeta iz ničega
od strane svemoćnoga osobnog Boga morali su vlastitu misao i izraz uvi
Instruktivno pojašnjenje u Archer-Hinda: ,,πίοτις je riječ upotrebljena jek iznova preispitivati i osnaživati putem suočenja s tekstom Timeja.
u šestoj knjizi Republike da bi označila mentalnu πάθημα koja se bavi Jednako se tako metafizička osnova novovjekog revolucioniranja kozmo
osjetilnim objektima. Prostor je onda μύγις πιστόν zato jer, premda logije te ujedno cjelokupne filozofije prirode može u svim njenim nijan
jest način na koji se osjetilne stvari percipiraju, sam nije objektom sama ponajbolje pratiti i razumjeti u neprestanom odmjeravanju spram
osjeta: on je neka dvosmislena i dvojbena forma, teška za dokučiti i nauka iz tog spisa. Ovdje možemo u najkraćim crtama tek naznačiti svu
teška za vjerovati." važnost i ujedno upitnost nekoliko središnjih njegovih tema:
Apeltovo objašnjenje ovih očito svjesno i namjerno u zagonetnoj
dvoznačnosti držanih iskaza čini se ipak možda nešto odviše jedno SI. Cjelina svega u spisu izloženog shvaćena je od samoga Platona
stavno (isto, bilj. 152): „Istinsko biće (ideja) može biti samo jedno, tek kao neki mit, ili drugim riječima kao puko vjerojatni, istini samo
naime ono samo. Svakom osjetilnom biću pripada, tome nasuprot, tek naličan zbor i govor. Svom ishodišnom uvjerenju da je pravo, izvjesno i
neka sablasna opstojnost, budući da ono ima udjela na mnogome: ono pouzdano znanje ο onome osjetilnom, gibljivom, nastajućem i propada-
je ujedno jedno i dva." jućem, iz osnove i u načelu nemogućno, ostao je on zauvijek vjeran. Zna
214 li 5
nosti „fizike" u cjelini, ili određenije kozmologije s astronomijom, pa za na pasivnost puke ekstenzije (npr. Archer-Hind, Tavlor), - uostalom u
tim i biologije, kemije, medicine i mehanike, u obzoru Platonova filo posve očitom osloncu na zasade Descartesove filozofije - naprosto po
zofiranja naprosto nema mjesta, - u nepremostivoj razlici već spram grešno, te da se (b) mora ustrajati na uvidu u iskonsku dinamičnost, to
prvog mu velikog učenika Aristotela, a osobito onda spram potonje novo znači silnosnost i možnost, svojevrsnu „aktivnost" te „materije" (Corn-
vjekovne filozofije prirode kao znanosti, nastale upravo putem navodne ford), što sve onda pravim problemom ispostavlja (c) zagonetku njena
obnove platonizma. odnosa spram „duše svijeta" i filozofijskog problema zla (Plutarh). (Usp.
ο svemu tome izvrsne priloge G. E. L. Owena, H. F. Chernissa, G. Vla-
§2. Božanski „rukotvorac", „obrtnik" iz Timeja ne može se nikako stosa, G. R. Morowa i R. Hackfortha, sabrane naknadno u zborniku Stu-
dovesti u unutrašnju smislenu svezu, ili čak istovjetnost, s pojmom osob dies in Plato's Metaphysics. Edited by R. E. Allen. London, 1965.)
noga svemogućnog Boga. Ono na što se on ugleda pri izradi „svijeta",
uzor prema kojem sve izrađuje, bitno je i načelno neovisan od njega, kao
što - na neki taman i zagonetan način doduše - „jest" neovisno od njega Važniji konzultirani komentari:
i ono u čemu sve izrađuje, naime ono predzatečeno neuređeno predsvjet- The Timaeus οf Plato. Edited with Introduction and Notes by R.D.
sko gibanje. Jedno i drugo od toga, svako na svoj način, čini nepreko- Archer-Hind, London, 1888. (Reprint Edition New Hampshire,
račivu granicu njegove moći i slobode djelovanja. 1988.)
Kako onda valja shvatiti Platonova boga-obrtnika? Najčešće ga se A Commentary on Plato's Timaeus By A.E. Taylor. Oxford, 1962.
pokušava tumačiti kao svojevrsnu mitsku metaforu ideje dobra iz Poli- ( 1 1928.)
teie, ili pak kao dinamičku prispodobu za um-duh svjetske duše, nagovi Plato's Cosmology. The Timaeus of Plato translated with a running
ješten u nekoj takvoj ulozi već u Filebu te osobito kasnije u Zakonima. commentary by Francis Macdonald Cornford. London, 1977.
Oba su shvaćanja, međutim, vezana s jedva savladivim teškoćama.
§4. „Treći rod", ona kako od boga tako i od samog uzora neovisno
iskonski postojeća takozvana Platonova materija, može se ponajprije -
uz nauk ο konstituciji svjetske duše - označiti najsvojstvenijom temom
cjelokupnog dijaloga. Pokušaji njena tumačenja jednako su vazda dvojbe
ni i sporni danas kao i tijekom čitave povijesti izlaganja Timeja. Ovdje
se može naznačiti samo to da je (a) svođenje tog „kaosa" i „prostora"
216 217
Rječnik važnijih termina ποιεΐν činiti, tvoriti
ποίησις tvorba, činidba, stvaranje
αϊσθησις osjetilo, opažaj
αρχή početak, počelo σχήμα lik
σοφία mudrost
γένος rod
(τό) γιγνόμενον nastajuće, postajuće, bivajuće ύπόθεσις pretpostavka, podstavka
ov jestvujuće, biće
όντως bivstveno, jestveno
ουσία jestvo, bivstvo
218 219
Damir Barbarić
Aristotel
222 223
stotel okuplja o k o sebe kolege i studente u prostorima Likeja, na tatora, pretpostavkom su naših današnjih koliko-toliko pročišće
z i v a n o g i Peripatos, osniva knjižnicu i nešto p o p u t muzeja priro nih i usuglašenih tekstova originala.
doslovlja, drži predavanja te n e u m o r n o organizira m n o g o s t r u k a Ipak ne treba, izgleda, pretjerano žaliti što n a m nisu saču
istraživanja. vani i egzoterički spisi, ma koliko naprimjer zaneseno Ciceron
N a k o n smrti Aleksandrove napušta Atenu, predmnijevajući (Acad. II, 19) hvalio „zlatni t o k njihova govora" (flumen orationis
valjda opasnost z b o g s v o g prijateljevanja s Makedonijom, n a v o d n o aureum). A k o je povijest već birala što spasiti, svakako je načinila
uz riječi kako nije sklon dopustiti da se Atenjani j o š j e d n o m ogri bolji izbor.
j e š e ο filozofiju. Povlači se u Halkis na Eubeji, r o d n o mjesto svoje Poredak spisa, kao i naslovi m n o g i h od njih, ne potječu od
majke, te u s k o r o umire, godine 322, u svojoj šezdeset i drugoj Aristotela. P r v o k o m p l e t n o izdanje cjelokupne ostavštine - mje
godini.
rodavno za o n o što do danas p o z n a m o kao Corpus Aristotelicum -
priredio je u R i m u skoro tri stoljeća nakon njegove smrti, u pr
v o m stoljeću prije Krista, jedanaesti voditelj „peripatetičke" škole
Djela A n d r o n i k s Rodosa. V o đ e n kasno-helenističkom idejom sustava i
enciklopedije cjelokupnoga m o g u ć e g znanja, on je na početak svog
Svi dijalozi i ostali „ e g z o t e r i č k i " spisi Aristotelovi izgubljeni su,
izdanja stavio „ l o g i č k e " i „znanstveno-teorijske" spise (takozvani
a o n o što n a m je ostalo sačuvano u pravilu nisu dovršena, redi
„ O r g a n o n " ) , zatim prirodoslovne, uključujući tu i „psihologijske",
girana i za objavljivanje pripremljena djela, v e ć pripremni zapisi,
n a k o n njih u neprilici niz rasprava ο o n o m e što je Aristotel sam
koji su služili kao o s n o v a ili p o n e k a d tek podsjetnik predavanji
bio zvao „ p r v o m filozofijom" (odatle i njihovo skupno ime „meta
m a . Izuzetak su od t o g a n e k a očito za javnost oblikovana djela,
fizika", dakle „ o n o što je nakon fizike, za n j o m " ) , te na k o n c u
npr. Nikomahova etika, Topika, najveći dio Politike, kao i m n o g i
spise iz etike, politike, retorike i poetike. Dva najznačajnija Ari
stilski i izražajno o č i t o dovršeni i dotjerani dijelovi unutar posto
stotelova „djela", Metafizika i Fizika, nisu dakle u o p ć e nikakva
j e ć i h spisa. U cjelini gledano, očito je da u g o t o v o svima od njih
djela, v e ć naknadno, pri t o m izdavanju, u cjelinu složene zasebne
postoje slojevi zabilješki rađenih u različita vremena, popravci,
rasprave i grupe rasprava, nastale u različitim v r e m e n i m a i često
u m e c i i dodaci, najčešće od strane Aristotela samog, p o n e k a d
pisane iz različitoga filozofijskog vidokruga.
m o ž d a i od n e k o g od njegovih bližih učenika. Stil je i inače općeni
to strahovito zbijen i sažet, p r e p u n neizrečenih primisli i pretpo Kronologija pojedinih spisa p r e d m e t o m je dugotrajne i inten
stavki, smislenih sveza koje valja sam u čitanju pridodavati, tako zivne rasprave m e đ u znalcima i teško se m o ž e reći kako je postig
da su neki dijelovi z b o g t o g a g o t o v o nerazumljivi, ili p a k ostavlja nuto suglasje u svim pojedinostima. Ipak se m o g u s o d r e đ e n o m
j u m n o š t v o j e d n a k o izglednih m o g u ć n o s t i razumijevanja. U z to, sigurnošću utvrditi b a r e m o s n o v n e crte redoslijeda njihova nasta
Aristotel se u o v a k v i m spisima služio vrlo samosvojnim j e z i k o m , s janja. P r e n o s i m o ovdje danas mjerodavnom prihvaćenu kronolo
v e l i k i m brojem tehničko-terminologijskih izraza, naslijeđenih dje giju iz m o n u m e n t a l n e Duringove monografije (I. Diiring, Aristo-
l o m i č n o iz diskusija u Akademiji, a v e ć i m dijelom i skovanih u teles, Heidelberg, 1966, str. 49 i d.):
njegovim vlastitim pokušajima da riječju i i z r a z o m izađe na kraj
s m i s a o n i m t e š k o ć a m a s kojima se bez prestanka filozofirajući 1. Vrijeme u Akademiji:
sretao. Sve to, dakako uz osnovni p r o b l e m težine samoga o n o g
mišljenog, čini studij Aristotela, pa v e ć i samo čitanje, izuzetno A) Od 360. do 355: Kategorije, Ο tumačenju, Topika II-VII,
zahtjevnim p o t h v a t o m , što će se vjerojatno vidjeti i iz naših prilo VIII, I, IX, obje Analitike, (izgubljeni) dijalog Ο filozofiji, (izgub
ž e n i h prijevoda. D a k a k o , stoljetni napori filologa, njihova rada na ljeni) referat Platonova predavanja Ο Dobru, knjiga L a m b d a tzv.
o b r a d i i usklađivanju brojnih verzija i varijanti rukopisa, potpo Metafizike, prva verzija Poetike, Retorika I-II (bez II, 23-24), prva
m o g n u t o g strpljivim konzultiranjem dragocjenih antičkih komen- verzija Velike etike (Magna moralia).
224 225
Β) Od 355. do Platonove smrti: Fizika I i II, VII, III-VI, Ο sti stalnoga tijeka, što će sve t a m o naći oličeno prije svega u Pro-
nebu, Ο postojanju i propadanju, Meteorologika IV, knjige My 9, tagorinu naučavanju.
1086b21 - Ny, Alpha, Jota, My 1-9, Beta tzv. Metafizike, prera T e š k o je dostatno istaknuti svu važnost o v o g a Aristotelova
đena Retorika I-II, Retorika III, Eudemova etika, dijalog Eude- ishodišta, u kojem se g o t o v o m o ž e prepoznati svojevrsni reflek
mus (izgubljen), Nagovor na filozofiju (djelomično izgubljen). sivni obrat od stvari samih k horizontu njihove m o g u ć e odredlji-
vosti, nagovorivosti i označivosti. V e ć u svojim najranijim pokuša
2. Vrijeme putovanja, Assos, Lezbos, Makedonija (347. - 334.): jima, ο kojima i m a m o samo sporadična izvješća iz druge i treće
ruke, inzistirao je on u p o r n o uvijek o k o j e d n o g a te istog, n a i m e
Povijest životinja (Historia animalium) I-IV, VIII, Ο dijelovi o k o pitanja: „ š t o znači ( n e š t o ) ? " , „ k a k o nazivamo ( n e š t o ) ? " , „ka
ma životinja (De partibus animalium) II-IV, Ο hodu životinja (De ko se zbori ( n e š t o ) ? " . U ranim Aristotelovim spisima, „klasifika
incessu animalium), Meteorologika III, Politika I i VII-VIII. cijama" i „ r a z d i o b a m a " iz najranijega v r e m e n a u Akademiji, pi
tanje „ š t o kazujemo ο stvarima?" stupilo je na mjesto P l a t o n o v a
3. Drugi boravak u Ateni do smrti u Halkisu: „ š t o jesu stvari?" - ustvrđuje i D u r i n g (nav. dj., str. 81), a istu
stvar konstatiraju i u g l a v n o m svi relevantni suvremeni istraži
Retorika II 23-24, Retorika I-II i III prerađene, Politika II, vači. T a k o naprimjer H. Flashar (poglavlje „ A r i s t o t e l " u t r e ć e m
V-VI, III-IV, knjige Gamma, Epsilon, Zeta-Eta-Theta tzv. Metafi svesku „Filozofije antike" najnovijega izdanja U e b e r w e g o v a „ N a
zike, Fizika VIII, Ο dijelovima životinja I, Ο rađanju životinja, crta povijesti filozofije": Altere Akademie, Aristoteles, Peripatos,
Ο kretanju životinja (De motu animalium), Ο duši (De anima), Basel/Stuttgart, 1983, str. 3 2 4 ) : „Pitanje ο bitku pojavljuje se da
Mali prirodoslovni spisi (Parva naturalia), Nikomahova etika. kle [tj. Aristotelu] u horizontu logosa; filozofijska problematika
biva otključena p u t e m refleksije na jezik." Ili O. Hoffe (poglavlje
„Aristotel" u Klassiker der Philosophie, Bd. 1 /Hrsg. O. Hoffe/,
„Logičko" ishodište M u n c h e n , 3 1 9 9 4 , str. 8 1 ) : „Aristotel vidi biće unaprijed u o d n o s u
na logos, koji znači j e d n a k o u m , njegovu artikulaciju, jezik, i nje
Najsvojstveniji polazišni stav Aristotelov, obrat kojim već kao
g o v smisao."
mladi pripadnik Akademije samosvjesno nastupa, ne skrivajući
O n o m e tko poznaje stanje istraživanja Aristotelove filozofije
osjećaj vlastite originalnosti, u kritici kako uobičajene sofistike
tako s a m o g Platona i njegova elejskog prethodnika Parmenida posljednjih desetljeća neće biti teško u svim o v i m konstatacijama
(Phvs. I) glasi: „zbori se višestruko", „ n a više se načina izriče", prepoznati odjeke o s n o v n e teze j e d n e od najoriginalnijih novijih
„znači više toga" (πολλαχώς λέγεται). „Biće, bitak, zbori se mno interpretacija Aristotela, naime knjige Wolfganga Wielanda Ari
g o s t r u k o " - t o m svojom središnjom postavkom relativizira Aristo stotelova fizika iz god. 1962. Središnja teza knjige, o n a ο „ u z a
tel - kako to sam razumije - svojevrsnu zakočenost i apstraktnu jamnosti izraza 'biti' (είναι) i 'biti govoren, z b o r e n ' ( λ έ γ ε σ θ α ύ u
zaustavljenost elejaca te dopušta i otvara mišljenju slobodan po Aristotela" (str. 155), nije j o š ni izdaleka iscrpljena u svim m o g u ć
gled na cjelinu bivanja i gibanja, na polje naravi i svega po naravi nostima koje Otvara j e d n o m radikalno n o v o m razumijevanju i tu
bivajućeg. mačenju cjeline t o g filozofiranja.
S druge strane, upravo istim tim k o n a č n i m svođenjem na pra- Ishodište u „ l o g i č k o m e " ne smije dakako biti shvaćeno u smi
činjenicu logosa, zbiranja, mišljenja, govorenja i označavanja, slu o n o g a što danas poznajemo i prakticiramo kao „ l o g i k u " . Od
uspijeva izboriti očiglednost (u G a m m a tzv. Metafizike) nužnosti spisa takozvanog „ O r g a n o n a " samo dvije Analitike sadrže logičku
nekog prvog postojanog, najpouzdanijeg i najjačeg počela, kasnije problematiku u s t r o g o m e smislu riječi, prije svega n a u k ο tzv. si
nazvanog p o č e l o m neproturječenja (principium contradictionis), logizmu. Topika je rana filozofijska refleksija na m e t o d e dijalek
protiv radikalnog heraklitizma i sofističkog nauka ο sverelativno- tičke diskusije, d o k se i Kategorije i Ο tumačenju k r e ć u u je-
226 227
d i n s t v e n o m horizontu „ l o g i k e " , „ o n t o l o g i j e " i „filozofije j e z i k a " i razotkriva nešto p r e m a n e č e m u " (τι κ α τ ά τινός). No Aristotel će
ujedno. se, osobito u Drugoj analitici, suočiti s granicom tako o d r e đ e n o g a
U p r v o m od tih dvaju posljednjih spisa otvara Aristotel ho horizonta i sve više bivati prisiljen tematizirati i o n o što unutar
r i z o n t priricanja i pridatljivosti kao onaj u kojem se u o p ć e m o njega više ne m o ž e biti dohvaćeno, a ipak se pokazuje filozofijski
že smisleno ο n e č e m u govoriti i to označavati n e č i m o d r e đ e n i m . odlučujućom i p r e s u d n o m t e m o m . Naime, dokazna istina „ n e č e g a
B i t n a formula t o g h o r i z o n t a je „ n e š t o (se pririče) n e č e m u " i sve p r e m a n e č e m u " kreće se uvijek u okrugu o n o g a sastavljivog i raz-
što u n u t a r njega u o p ć e m o ž e biti udvaja se u o n o čemu biva pri- dvojivog, u procesu r a z u m s k o g odricanja i priricanja. No samo
ricano, s j e d n e , te o n o što se pririče, s druge strane. Sve odredivo o n o nerazdjeljivo i nesastavljivo, u čemu Aristotel iznalazi upravo
u n u t a r t o g horizonta naziva Aristotel i m e n o m κ α τ η γ ο ρ ί α , pote- o n o prvo, najdublje, načela sama, ostaje izvan dohvata razuma,
k l i m iz p r a v n o g i s u d b e n o g govora, gdje je i z v o r n o značilo „ o p t u ž svakog sastavljanja te svakog priricanja i odricanja. T o m e je svoj
b u " , tj. „prokazivanje n e k o g a kao baš toga i takvoga". stvena j e d n a izvornija istina od one znanstveno dokazne: o n a ne-
O n o č e m u sve d r u g o biva priricano, a što se samo ne da više sastavljiva - veli Aristotel u kasnoj knjizi T h e t a tzv. Metafizike -
n i č e m u priricati, nazvat će j e s t v o m (ουσία), odredivši t i m e jed m o g u se samo ili umom dotaći te u t o m doticaju ujedno naprosto
n o m zauvijek pravi i takoreći jedini „ p r e d m e t " cjelokupnog svog izreći ili pak u o p ć e ne spoznati, ne dotaknuvši ih. U okrugu njih
filozofiranja. To J e s t v o " valja razlikovati od svakog „ b i ć a napro n e m a u o p ć e nikakve laži, kao niti puko razumske istine, v e ć je
s t o " ili „ b i ć a s a m o g po sebi", za kakvim je r e c i m o tragao Platon: dino ili mišljenje-oprisutnjenje ili pak u o p ć e ne. U m , za razliku
- J e s t v o " je „ b i ć e " , ali isključivo ukoliko v e ć jest unutar pretho- od razuma, nije „ n e š t o po n e č e m u " (De anima, 4 3 0 b 2 7 ) . Ili, kako
d e ć e g a horizonta pridatljivosti i priricanja. N e k o „ b i ć e n a p r o s t o " je rečeno u izuzetno značajnom 19. poglavlju druge knjige Dru
ostavlja Aristotel naglašeno slavodobitno po strani, označujući ga ge analitike: počelo dokaza nije dokaz, kao niti znanosti znanost
„ g o l i m " , „ p r a z n i m " i, kako b i s m o danas rekli, p u k o apstraktnim, (Anal. post. 1 0 0 b l 3 ) .
pripuštajući ga p o t o m u splet cjeline „kategorija" tek kao drugot-
n o , to znači izvedeno i n e p r a v o jestvo, kao puki općeniti vid ili
r o d . O v a će brza odluka p o s t u p n o sve snažnije zahtijevati pre Svrhoviti poredak naravi
ispitivanje i produbljeniju o d r e d b u , koje će se Aristotel prihvatiti
kasnije u j e d n o m od najtežih i najznačajnijih svojih tekstova, u Uz logos, druga ključna riječ, pojam i stvar Aristotelove filozofije
knjizi Z e t a tzv. Metafizike. svakako je narav, priroda, iznicanje (φύσις). V e ć u r a n o m Nago
U d r u g o m tematiziranom spisu, Ο tumačenju, izlučuje Aristo voru na filozofiju, bolje rečeno u o n i m fragmentima koji su nam
tel iz cjeline m o g u ć i h vidova zborenja, govorenja i mišljenja samo od t o g spisa sačuvani, riječ je upotrebljena ne manje od 53 puta.
j e d a n , koji će odsada držati p r e s u d n i m i filozofijski j e d i n o rele U o č i t o m protustavu spram Platona, koji je dušu bio odredio izvo
v a n t n i m , naime „apofantički l o g o s " , b i t n o o d r e đ e n time što jedi rištem i p o č e l o m cjelokupnog i svakog kretanja, označuje Aristo
no njime m o ž e m o jednoznačno razlikovati ono istinito od onoga tel (Phys. II) narav o n i m što u sebi s a m o m e i m a počelo gibanja i
lažnog. Svaki drugi vid govorenja, i u o p ć e odnošenja spram stvari stajanja. Bitno pak njeno svojstvo u t o m e je što je sama u sebi
i bića, npr. pitanje, molba, želja, ostaju tako na r u b u pravoga fi sređena i smisleno uređena. Štoviše, Aristotel će je i samu često
lozofijskog interesa, prepušteni retorici, pjesništvu, svakodnevno poistovjećivati s r e d o m i poretkom, rasporedom (τάξις). Sve što
me mnijenju itd., - j e d a n povijesno odsudni stav. jest po naravi, od prvih i osnovnih jednostavnih tijela pa do č o
Na o s n o v i takvog, strogo o m e đ e n o g logosa gradi se o n d a cje vjeka kao krune i v r h u n c a naravnog postojanja, ima u sebi uro
l i n a „ d o k a z n e " tj. „ r a z o t k r i v n e " znanosti, što čini p r e d m e t i sadr đen neuklonjivi poriv za ozbiljenjem vlastitoga „djela", za postig
žaj dviju Analitika. K a o što je bit h o r i z o n t a pridatljivosti bila oči n u ć e m vlastitoga naravnog cilja i svrhe. Nije pretjeran stav Dii-
t o v a n a f o r m u l o m „ n e š t o n e č e m u " , tako će sad i cjelina te m o g u ć e ringov (nav. dj., str. 434) da „ n a mjesto [Platonove] ideje D o b r a
znanstveno dokazive istine biti sažeta u stavu „sav dokaz otkriva u njega stupa physis", niti pretjeruje drugi jedan znalac ( D . J.
228 229
Allan, djelo navedeno niže u popisu, str. 46), ustvrdujući da kako o n o neprekidno tako i to da se biva gibano dvama gibanjima.
,,u povijesti znanosti nije bilo nijednoga gorljivijeg zagovornika Jer n u ž n o je, ako će doista uvijek biti neprekidni i postajanje i
'svršnih uzroka' od njega". „Narav ne čini ništa uzalud", - to je propadanje, da se nešto uvijek giba, kako im ne bi izostale pro
stalni tenor svih njegovih obuhvatnih zoologijskih ispitivanja. mjene, a i da b u d u dva gibanja, kako se ne bi steklo samo j e d n o
Štoviše, u nastojanju da što jače naglasi samostalnost i samostoj od toga dvoga. Neprekidnosti je dakle zacijelo u z r o k [kružno] pre
nost naravi nazvat će je j e d n o m (Phys. 247b9) „ p u t o m u sebe mještanje svega, d o k je enklitika [uzrok] prilaženja i odilaženja.
samu". Jer zbiva se da biva sad daleko, a sad opet blizu. A budući da je
N a u k ο naravnome gibanju i vlastitome naravnom mjestu ele nejednako rastojanje, gibanje će biti nepravilno, tako da ako na-
menata i svih ostalih naravnih bića čini osnovu njegove kozmo dolaženjem i blizinom rađa, onda isto to odlaženjem i udaljava
logije. Iz ravnog i kružnog gibanja s jedne, te o n o g a „ g o r e " , kao njem upropaštava, te ako učestalim približavanjem rađa, o n d a i
naravnog mjesta vatre, i o n o g a „dolje", kao naravnog mjesta zem učestalim udaljavanjem upropaštava. Jer suprotnoga su suprotni
lje, izgradit će u r a n o m spisu Ο nebu - n e o b i č n o m kombinacijom uzroci.
deduktivnih konstrukcija, fantastičnih sinteza i oslanjanja na A i u istome su v r e m e n u prema naravi i postajanje i propa
tradicijom predane nazore - danas gotovo apsurdnom izgledajuću danje. Stoga i v r e m e n a i životna d o b a svakog pojedinog imaju broj
zgradu kozmologije, sa strogom podjelom na supralunarnu sferu i njime se određuju. Svega je naime p o r e d a k i sav se život i vri
etera kao „petoga tijela", božanskih zvijezda u vječnome kruženju j e m e mjere periodom, ali ne istim za sve, već za neke većim, a za
i ostalih božanskih bića s jedne, te sublunarnu, s neprestanim neke manjim. Jer nekima je mjera period godine, n e k i m a veći, a
p r o c e s o m rađanja i umiranja, nastajanja, rasta, opadanja i iščeza nekima pak i manji." (De gen. et corr. 3 3 6 a 3 3 - b l 6 )
vanja u m n o g o s t r u k o ispresijecanim putanjama smrtnih bića, s Ovoj sublunarnoj sferi bivanja živih bića, u njihovoj g o t o v o
druge strane. Ovu drugu, donju sferu opisuje sažeto na j e d n o m nepreglednoj različnosti, bogatstvu vrsta i oblika, posvećena su
lijepom i značajnom mjestu rasprave Ο postojanju i propadanju: neopravdano malo studirana biologijska djela Aristotelova. F e n o -
,,A uz to, budući d a j e pokazano d a j e [kružno] gibanje prema menologijskom blizinom i p o d r o b n o š ć u opisivanja, sintetičkom i
premještanju vječno, n u ž n o je da, kad je to tako, i bivanje bude k o m p a r a t i v n o m m e t o d o m istraživanja, te ne naposljetku filozofij
neprekidno. Premještanje će naime činiti bivanje stalnim pri s k o m s n a g o m sinopse te načelnoga vrstanja, raščlambe i karak-
micanjem i odmicanjem onoga rađajućeg [tj. sunca]. A ujedno je teriziranja, otvaraju n a m ona pogled na j e d a n drukčiji pristup ži
jasno da je i o n o prije dobro rečeno, da je naime prva od promjena votu no što n a m ga je priredila i namrla novovjekovna znanost,
prenošenje, a ne bivanje-postajanje. Jer m n o g o je razložnije da je oslonjena na mehaniku i dinamiku matematičke rizike, te p o t o m
biće u z r o k o m bivanja nebiću, nego nebiće bitku bića. O n o dakle kemije, - j e d a n pristup donekle blizak naprimjer G o e t h e o v o j m o r
[kružno] premještano jest, a o n o bivajuće nije; a zato je i premje fologiji bilja. Posvjedočimo to n a v o d o m j e d n o g a mjesta s p o č e t k a
štanje ranije-prvotnije od bivanja-postajanja. druge knjige spisa Ο rađanju životinja:
Budući pak da je pretpostavljeno i pokazano da je neprekid „ J e d n a od bića vječna su i božanska, a druga takva da m o g u
no i postajanje i propadanje stvari, a tvrdimo da je premještanje i biti i ne biti, a o n o lijepo i b o ž a n s k o uvijek je p r e m a svojoj naravi
u z r o k bivanja, to, kako premještanje jest jedno, ne m o g u bivati u z r o k o n o g a boljeg u onima koja su za to sposobna, d o k je o n o
oboje, jer su protivni. Naime sve što je isto i što se na isti način što nije vječno m o g u ć n o < i biti i ne biti i > mijenjati se na lošije
drži, to po naravi uvijek tvori isto. Tako da bi bilo ili postajanje i na bolje. Bolja je pak duša od tijela, a o n o uduševljeno od o n o g
uvijek, ili pak propadanje. M o r a dakle biti više gibanja, ili pre neuduševljenog z b o g duše, te o n o biti od o n o g a ne biti, i o n o živje
nošenjem ili pak odstupanjem od toga; jer suprotnoga su suprotni ti od o n o g a ne živjeti: - z b o g tih uzroka jest živima rađanje. K a k o
uzroci. je naime narav tog roda n e m o g u ć n a biti vječnom, to je o n o p o -
Stoga i nije prvo [kružno] prenošenje uzrok postajanja i pro stajuće vječno na onaj način na koji to m o ž e . Brojem mu je to
padanja, nego prenošenje prema enklitici sunca. U t o m e je naime dakle n e m o g u ć e - jestvo je naime [tih] bića u o n o m e pojedinac -
230 231
n o m , a kad bi bilo takvo [tj. isto b r o j e m ] , bilo bi vječno, - ali Prva filozofija
v r s t o m m o ž e . Stoga jest vječno rod ljudi i životinja i bilja." (De
gen. an. 7 3 1 b 2 4 - 7 3 2 a l ) Knjiga Metafizika, u kojoj su skupljene zasebne rasprave i grupe
V e ž e li se sve ovo ovdje r e č e n o s i s t o m tvrdnjom i z r e č e n o m rasprava iz o n o g a što Aristotel sam naziva „ p r v o m filozofijom",
u spisu Ο duši, te zatim opet sve to zajedno s č u v e n i m izvodima bila je i ostaje j e d n a od jedva nekoliko osnovnih knjiga cjelokupne
ο u z r o k u erotičke p o m a m e u s v e m u živome iz P l a t o n o v a Simpo predaje filozofiranja, dakle j e d n a od onih čijom se samo i pažlji
zija, tad cjelina Aristotelove „ljestvice p r i r o d e " stupnjevane korak v o m i temeljitom promišljajućom lektirom rijetki m o g u pohvaliti.
po k o r a k u smjeru vječnosti neće više u njenoj danas p o n e š t o iri- Nije stoga nimalo č u d n o što naprimjer poglavlja ο samoj toj „prvoj
tirajućoj bezuvjetnoj teleologiji izgledati tako apstraktnom i usi filozofiji" u gore spominjanim danas relevantnim i standardnim
ljenom, kao što će i njegova č u v e n a izreka iz „ t e o l o š k e " L a m b d a prikazima Aristotela (During, Flashar, Hoffe) jedva da po opsegu,
knjige Metafizike, koju ovdje p r e v o d i m o , naime izreka da b o g - temeljitosti i razini, čine i djelić onoga što inače biva iscrpno i
k a o „ n e p o k r e t n i p o k r e t a č " i kao „ p o č e l o ο kojem visi cjelina sve suvereno izlagano ο ostalim aspektima Aristotelove filozofije, npr.
g a " - sve što jest i biva p o k r e ć e „ k a o o n o erotički ž u đ e n o " dobiti ο biologiji (During), ο retorici i poetici (Flashar), ο teoriji znanosti
na p u n i n i unutrašnjeg smisla i sadržaja. i politici (Hoffe).
Cjelini bivajuće, dakle sublunarne, naravi posvećeni su g o t o v o Svakako je ne samo n e m o g u ć e nego i neumjesno htjeti u krat
svi Aristotelovi naravoslovni spisi. Ο višoj, nebeskoj sferi o n o g a k i m potezima dati ma i naznaku tako složenih, teških i obuhvat-
v j e č n o g n a l a z i m o u cjelini o p u s a t e k nešto škrtih te za Aristotela nih misaonih zahvata kakvi leže u podlozi npr. Aristotelova nau
n e u o b i č a j e n o s n a ž n o metaforički i g o t o v o mitski izraženih opisa ka ο razlici mogućnosti i djelatnosti (ενέργεια). T o m bi zahvatu
u r a n o m spisu Ο nebu. Očita je nevoljkost filozofova da se rije trebalo prethoditi - navedimo to ovdje samo kao primjer - istu-
č i m a o b i č n o g a ljudskog izričaja o b r a ć a u oblast o n o g nadljudskog mačenje Aristotelova nauka ο razlici gibanja i djelatnosti. Pret
i b o ž a n s k o g , o n o g - kako sam kaže u p o č e t n o n a v e d e n o m stavu postavka toga pak imalo bi biti dostatno razumijevanje biti samo
iz k a s n o g a spisa ο dijelovima životinja - ο č e m u je t e k n e z n a t n o ga gibanja. N o , kako je njegova razlika spram djelatnosti očito u
m a l o t o g a o t v o r e n o i p r u ž e n o osjetilima. Aristotela zasnovana na njihovu različitom odnošenju spram vre
Rasprave sabrane u izdavačku kompilaciju pod n a s l o v o m Fi m e n a i prisutnosti u o n o m e „ s a d " , to valja osigurati i razumi
zika zapravo se ne bave s a m i m naravnim bićima u bivanju, v e ć jevanje o n o g a što je u četvrtoj knjizi Fizike kazano ο v r e m e n u
t a k o r e ć i ontologijskim uvjetima same naravnosti naravi, te stoga i njegovoj osnovnoj odredbi. Ova pak uključuje aporije beskonač
strogo r e č e n o i ne spadaju u fiziku, u bilo kako usko ili široko n o g i k o n t i n u u m a itd. itd. O v i m rečenim dakako ne želimo postići
s h v a ć e n o m uobičajenom smislu riječi, v e ć prije u nešto što b i s m o to da se obeshrabri svatko tko bi se htio dati na studij najtežih
m o g l i nazvati filozofijom bivanja. D u b o k e i razumijevanju pone pitanja Aristotelove Metafizike, već samo i j e d i n o to da se unapri
gdje j e d v a dostupne analize samoga gibanja, zatim mjesta, vre j e d shvati kako je u knjigama poput te, više no igdje drugdje, po
m e n a , b e s k o n a č n o g i osobito o n o g neprekidnog ( " k o n t i n u u m a " ) starom h e r m e n u t i č k o m naputku, samo iz cjeline m o g u ć kakav-ta-
- sadržane u Phys. III-VI, te j o š u o d l o m c i m a u Phys. VII-VIII - kav uvid u bit pojedinog p r o b l e m a i njegovo eventualno razrje
moraju se, a u o p ć e tek i m o g u , shvaćati j e d i n o paralelnim temati- šenje.
ziranjem cjeline „prve filozofije" i relevantnih dijelova treće knji Problemi nastaju tako već pri prostom pokušaju neke bliže
ge spisa Ο duši. odredbe toga što to zapravo Aristotel naziva „ p r v o m filozofijom".
Sam je j e d n o m naziva tek „ t r a ž e n o m znanošću", drugi put pak
„ m u d r o š ć u " , pa opet ponekad „ z n a n o š ć u ο biću ukoliko je b i ć e " .
O v a je pak posljednja odredba krajnje nejasna. Naime, „ b i ć e kao
b i ć e " j e d n o m se u njega samog razumije u smislu bića „ n a p r o s t o "
i „ u o p ć e " , p r e m d a inače već od samih svojih početaka - kako smo
232 233
g o r e bili vidjeli - „biće samo po sebi" smatra, zbog njegove opće „Filozofija ο onom ljudskom"
nitosti i apstraktnosti, nečim što uistinu i ne pripada pravoj filo
zofiji. Drugi put opet biva o n o shvaćeno u smislu „ p r v o g i naj Etiku i politiku Aristotel vidi i razumije kao jedinstvenu cjelinu
višeg" bića, te utoliko poistovjećeno s b o g o m i o n i m božanskim. o n o g a što naziva „filozofiranjem ο ljudskim stvarima". Do neke
„ P r v a filozofija" bi tako u p r v o m slučaju imala biti nešto poput je mjere, štoviše, m o g u ć e ustvrditi da ta tako shvaćena etika svoje
one na t o m tragu kasnije - tek u 17. stoljeću - tim i m e n o m nazva povijesno mjerodavno zasnivanje i izgradnju upravo u njega i za
ne „ontologije", u drugome pak bila bi „teologijom", koju riječ dobiva, pri čemu je od osobitog značenja uočiti činjenicu da to
Aristotel sam inače u pravilu rabi jedino kad govori ο starim mi- zasnivanje pada ujedno s određenjem biti čovjeka te njenih gra
tolozima poput Hesioda ili orfika. Interpreti su, dakako, u nevolji nica i dosega.
potražili izlaz u tumačenju da „biće kao b i ć e " znači ujedno i „naj Sva tri svoja etička spisa započinje on odrješitim kritičkim
više b i ć e " (npr. Merlan, Mansion, Moser, Wagner, Owens...), go distanciranjem od o n o g središnjeg i najdubljeg u P l a t o n o v u filo
voreći tada - j e d n a k o kao npr. i Heidegger i njegovi sljedbenici, zofiranju, naime od ideje Dobra. Bit je argumentacije p r i t o m ova:
p r e m d a iz posve drugog horizonta interpretacije, - ο onto-teologiji ideja Dobra, kao odvojena, nije i ne m o ž e biti dostupna čovječjoj
zapadnjačke metafizike, zasnovanoj u b i t n o m e upravo u Aristo djelatnosti i čimbenosti. Etika, m e đ u t i m , treba biti upravo n e k a
tela. ljudska m o ć i neko znanje čovjekovo ο t o m e kako da ustanovi,
No „ b i ć e kao b i ć e " m o ž e se shvatiti i kao o n o što Aristotel vodi i upravlja vlastiti život. Stoga p r e d m e t njena interesa ni na
naziva J e s t v o m " ( ο υ σ ί α ) . Prvu filozofiju on štoviše sam izriči koji način nije i ne m o ž e biti nekakvo D o b r o naprosto, čak a k o i
to vezuje uz istraživanje upravo t o g „jestva". Što je pak samo to ima nečega takvog, već j e d i n o i isključivo čovječje d o b r o i čovječja
J e s t v o " ? U j e d n o m svom aspektu m o ž e o n o biti već i „ t v a r " kao sreća.
„ p o d l o g a " , p r e m d a je inače stalno Aristotelovo uvjerenje da je K a o što je, p r e m a Aristotelu, bit svake m o ć i o p ć e n i t o i sva
tvar po sebi nespoznatljiva. N o , svojstvenije i v e ć m a je J e s t v o " koga znanja p o s e b n o u nekoj postojanosti, stalnosti i sabranosti,
oblik, vid i „ b i t " nečega složenog, što će Aristotel u pravilu na tako je i o n o navlastito etičko, naime „vrlina" (αρετή) upravo jed
zivati „ o n i m što bijaše (nečemu) biti" - izraz koji već i sam po na sabranost, stalnost i postojanost, k o j o m onaj tko etički djeluje
sebi do danas izaziva n e d o u m i c e oko pravoga značenja i doživlja biva otet iz vlasti bitno i načelno nestalnih i vazda promjenljivih
va m n o š t v o uvijek novih i drukčijih tumačenja. strasti.
D o k je u svojoj ranijoj fazi Aristotel inzistirao na t o m e da je Etička se trezvenost i stalnost postiže prije svega o n i m što
npr. svaka od „kategorija" - j e d n a k o tako jestvo kao i odnos, Aristotel naziva „odabirom" ( π ρ ο α ί ρ ε σ ι ς ) i u č e m u bez sumnje
„ g d j e " , „ k a d a " itd. - u sebi individuirana i da n e m a ničega izvan valja vidjeti sam osnov cjelokupne njegove etike. T r e z v e n o s t je
i „ m i m o " kategorija, što bi ih vezivalo i nekako objedinjavalo, ili odabira u t o m e da on - u razlici spram mahnitosti i n e o b u z d a n o
na što bi bile svedive, postupno će biti doveden t o m e da ipak sve sti običnih, etički nepročišćenih prohtjeva i želja - sebe usmjerava
ostale osim jestva razumije kao nešto što jest „spram j e d n o g a " jedino spram o n o g a za što v e ć unaprijed nekako zna da je „u na
i na neki način „ a n a l o g n o " u odnosu na jedno, naime na samo šoj m o ć i " , da pripada o n o m e s t o j e „ z a n a s " m o g u ć n o , o n o m e „ č e
jestvo. Odatle je onda kasnije u skolastičkim interpretacijama ga čovjek jest počelo i gospodar", kako kaže u Eudemovoj etici,
Aristotela izrastao nauk ο takozvanoj analogiji bića, utemeljenost na j e d n o m e od mnoštva sličnih mjesta u djelu.
kojega u s a m o m njegovu djelu ostaje u znatnoj mjeri upitnom. Zadržavanje unutar oblasti o n o g a za nas m o g u ć e g osigura
no je pri svakom odabiru osobito time da se on ustvari nikada i
ne bavi ničim drugim do iznalaženjem puteva i sredstava za neki
već unaprijed postavljeni cilj. Odabir je bitno odabir sredstava, ne
svrha samih. N o , odakle te svrhe i ciljevi, tko ih i kako postavlja,
i nije li o n d a samo to postavljanje nešto što se n u ž n o odvija i zbiva
234 235
izvan oblasti o n o g etičkog, prethodeći mu vazda? Čini se da je ga što je građane uvježbao da vladaju susjedima, j e r to upravo
u p r a v o to pitanje bilo najtežim i najvećim p r o b l e m o m cjelokupnog sadrži veliku pogibelj. Jasno je naime da će i od samih građana
Aristotelova „filozofiranja ο o n o m e ljudskom" i upravo je na njega onaj koji to m o ž e nastojati da isto to pokuša, ne bi li, ako m o ž e ,
uvijek i z n o v a pokušavao dati neki zadovoljavajući odgovor, nasto k u ć o m ili gradom zavladao. [...] N e g o od takvih nazora i zakona
j e ć i - da bi osigurao izvornu n a k a n u same svoje etike, naime gos niti je što političko niti doista korisno niti istinito. Isto je naime
p o d s t v o čovjeka nad o n i m što mu se zbiva - u p o r n o j o š i sam o n o najbolje i pojedincu i zajednici, i to treba da zakonodavac usa
i z b o r svrha i ciljeva nekako podvesti u oblast etike. Pri t o m e je, đuje u duše ljudi: da ratnička uvježbavanja treba provoditi ne za
i protiv svoje najdublje nakane i volje, bio na k o n c u prisiljen vra to da bi se pokoravali oni nevrijedni, nego prije svega da ne bi
titi se starom, arhajskom i „ a r i s t o k r a t s k o m " iskustvu v r s n o ć e i sami bili drugima podvrgnuti [...]. A da zakonodavac treba više
vrsnosti čovjeka, p r e m a kojem je čovjek izvrstan ne prvenstveno nastojati o k o toga kako bi z a k o n e ο ratništvu i ostale uredbe
po svojoj volji, odluci i izboru, n e g o izvornije, već rođenjem i pri usmjeravao radi življenja u slobodi (σχολάζειν) i mira, ο t o m e
rođenju mu b o ž a n s k i m u s u d o m udijeljenom naravi. svjedoči i o n o što se zbiva. N a i m e najveći broj takovih polisa ra
D a k a k o da ovakav nazor ne stoji u suglasju s n a k a n o m zasni t o m se doduše spašava, no propada nakon što stekne vlast. Za-
vanja etike kao oblasti u kojoj vlastitom voljom i o d l u k o m djeluje hrđaju od dosade p o p u t željeza, našavši se u miru. A krivac je
m o , pronalazeći najprikladnija sredstva za ozbiljenje ciljeva za ko zakonodavac, koji ih nije odgojio za življenje u slobodi." {Polit.
je unaprijed z n a d e m o da spadaju unutar o n o g a za nas mogućeg, 1333b26-1334al0)
te se utoliko u temelju Aristotelove etike m o ž e pronaći stanovito
Svu dubinu jaza koji današnje ljudstvo dijeli i odvaja od cje
odstupanje od izvorne nakane i svojevrsno sustajanje. No u p r a v o
line grčkog, pa tako i Aristotelova temeljnog iskustva bitka, živ
je - kako s m o kazali u jednoj ranijoj vlastitoj studiji (v. Preludiji,
ljenja, te na k o n c u mjesta čovjekova u bitnoj izloženosti i otvore
Z a g r e b , 1988, str. 43 i d.) - to obraćanje na iskonsku niklost i
nosti silama j e d n o g i drugog, m o ž e se m o ž d a ponajbolje odmjeriti
naravnost dalo Aristotelu o n u p r o d o r n u snagu ocrtavanja pojedi
na činjenici da s m o u o v o m e v a ž n o m odlomku tu na svaki način
n a č n i h vrlina, pri kojem ocrtavanju mu „ k a o kanon i mjera", ka
središnju riječ σχολή bili prisiljeni prevoditi tek p o m o ć u izvanj
ko sam kaže, pred o č i m a neprestano lebdi lik o n o g a kojeg naziva
skoga opisa „življenje u slobodi". Izrazi koje n a m u svrhu pri-
„ o z b i l j n i m " i „ i z v r s n i m " . Taj i takovi dobit će pak svoju p u n u
bliženja smislu te riječi pruža vlastiti jezik, kao „ d o k o l i c a " , „ p o
karakterizaciju u t r e ć e m poglavlju četvrte knjige Nikomahove eti
činak", „ o d m o r " , sve su odreda oznake tek negativne i privativne
ke, gdje biva, svakako i iz vlastitoga unutarnjeg iskustva i doži
strane iskustva toga što riječju izvorno biva imenovano. I nije to
vljaja, opisan onaj veličajni, veledušni (ό μεγαλόψυχος), u č e m u
nikako neprilika i nevolja tek r e c i m o hrvatskoga jezika, v e ć je on
n a m valja, vjerujemo, prepoznati j e d a n od najuzvišenijih i na is
dijeli i sa svim ostalim slavenskim, ali jednako i sa baš svim bit
tinski uzvišen život najpoticajnih orisa m o g u ć e g a vida „čovjeko-
nim jezicima današnjice. Temeljni „aktivizam", bolje i ispravnije
vanja" u cjelokupnoj pisanoj predaji.
r e č e n o dinamizam - u najstrožem aristotelovskom smislu -, kojim
I u p r a v o je na iskustvu b e s k o n a č n e unutrašnje samostojno
je već stoljećima i stoljećima prožet i upravljan sav čovjekov pri
sti i s l o b o d e veledušja m o g a o Aristotel zadobiti pravo mjerilo ko
stup kako svemu oko sebe tako i svemu u sebi, pa i s a m o m o n o m e
j i m o n d a u Politici pristupa različitim vrstama moći, gospodstva
i d r ž a v n o g ustroja u o p ć e , procjenjujući ih ne prema snazi, obilju po č e m u jest i on i cjelina svega, ne dopušta mjerodavno pozitivno
i n a d m o ć i nad drugima, v e ć po mjeri u kojoj su u stanju proizvo iskustvo toga što bi se kao „ s l o b o d n o vrijeme" i „vrijeme s l o b o d e "
diti, njegovati i unapređivati vrlinu: imalo skrivati u toj navodnoj „ d o k o l i c i " i „praznovanju".
" N e podrazumijevaju ispravno niti ο vladavini koja bi se zako No σχολή je bitna riječ i stvar cjelokupne Aristotelove filozo
n o d a v c u imala činiti č a s n o m . Jer vladavina nad slobodnima ljepša fije ο o n o m e ljudskom. Samo onaj tko je za nju sposoban jest gra
je od despotske vladavine i više je praćena vrlinom. Osim toga, đanin u pravome smislu riječi, kao što i samo onaj polis koji svoje
ne treba neki polis cijeniti sretnim i hvaliti zakonodavca z b o g to- građane za nju odgaja i na nju usmjerava zavređuje doista ime
236 237
polisa, kao otvorenog mjesta povijesnog zajedništvovanja ljudi, bo Um - ono božansko u nama
gova i svega što jest.
Iz svega kazanog valja onda razumijevati središnji Aristotelov O d a v n o je već u o č e n o kako Aristotel - p r e m d a bez prestanka na
politički izričaj: „život je praksa, ne proizvođenje" (Polit. 1254a7). glašavajući samosvojnost i zasebnost političke razboritosti, kao is
Ostavimo po strani nezgodu što niti drugu ključnu Aristotelovu pravnoga smisla za iznalaženje mjere i sredine m e đ u krajnostima
riječ vezanu uz filozofiju o n o g ljudskog, naime upravo tu ovdje u svakoputnoj konkretnoj situaciji - ipak pušta etiku kulminirati
rečenu „ p r a k s u " (πράξις) nismo u stanju valjano smislom preni u nesuzdržanoj apologiji čisto teorijskog, samo motriteljskog ži
jeti izrazima našega jezika i pokušajmo ipak u najkraćem nazna vota. Upravo se time prije svega ostalog, recimo usput, svoje
čiti do čega je tu Aristotelu stalo. d o b n o Zeller našao prinuđen ustvrditi kako se Aristotelu čovjek
O n a ishodišna i sveodređujuća načelna razdioba svih m o g u ć i h udvaja u dva dijela, onaj etičko-politički i samo ljudski s j e d n e , te
vidova odnošenja spram cjeline svega, naime razdioba u motrenje „dijanoetički", teorijski i uzvišeniji od svakog p u k o ljudskog s
(teoriju), proizvodnju i praksu pruža i ovdje osnovu razumijeva druge strane, te da se među njima ne pokazuje nikakva živa
nja. Teorija je bitno obilježena time da nije nikakvo gibanje, već sveza.
je kao neka zaustavljenost i stanje, u kojem se međutim tek oslo Za potvrdu te teze bit će dovoljno, smatramo, samo j e d n o paž
bađa i razvija prava i istinska djelatnost. Za razliku od nje, i prak ljivo iščitavanje desete knjige Nikomahove etike. T a m o z a t i č e m o
sa i proizvodnja bitno su određene gibanjem i jesu ustvari dva uz ino ovakvu j e d n o z n a č n u i nekolebljivu tvrdnju: „Čovjeku ja
osnovna načelno različita vida gibanja. No dok je u proizvodnji m a č n o pripada život oslonjen na um, ako je već upravo to u naj
cilj i svrha gibanja položena negdje izvan dotičnoga gibanja sa
većoj mjeri čovjek; a na taj je način doista i najsretniji". (Eth. Nic.
mog, naime u proizvodu shvaćenom u najširem smislu riječi, dotle
1178a6-8) Isto je Aristotel bio rekao i godinama ranije, pri s a m o m
je praksa takvo gibanje koje svrhu sadrži već u samome sebi. Na
početku svog zrelog filozofiranja, navodeći pri završetku Nagovo
taj je način praksa uistinu već stanovit iskorak iz oblasti gibanja,
ra na filozofiju - očito kao stav kojem se i sam priklanja - Euri-
vazda iz sebe izlazećeg i na svaki put drugo usmjerenog: - njoj je
pidove riječi da „smrtni vijek ima i sam u sebi neki dio b o g a " i
svojstvena određena „reflektiranost", odnosno kao neko „okreta
d a j e „ u m doista z a nas b o g " .
nje unatrag" k sebi samome.
S l o b o d n o je ustvrditi da je to d u b o k o i ničim p o k o l e b a n o uvje
Filozofijsko razumijevanje toga što Aristotel vidi kao samu bit
renje ο t o m e da je čovjeku u njegovu umu, i kao taj u m , prisutan
istinskoga ljudskog življenja, dakle kao to gibanje koje uvijek već
b o g sam upravo najdublje Aristotelovo filozofijsko ishodište i sre-
unaprijed vlastitu svrhu nosi i sadrži upravo u sebi kao t o m i
dotočje svih njegovih tako nevjerojatno obuhvatnih i ujedno bez-
takvom gibanju, m o ž e se, po našem sudu, zadobiti j e d i n o pro-
dano dubokih nastojanja o k o „motrenja svega o n o g što se poka
mišljajućim zadubljivanjem u teške izvode razlikovanja gibanja i
zuje". U Eudemovoj etici reći će tako: „ S t o je p o č e l o gibanja u
djelatnosti (ενέργεια), sadržane ponajprije u raspravama iz „prve
duši? Očito je zaista: kao što je to u cjelini svega, tako i ovdje sve
filozofije". To razlikovanje nije samo, kako to smatra npr. Allan
pokreće Bog. Jer na neki način sve biva gibano o n i m b o ž a n s k i m
(nav. dj., str. 114), „najtrajniji prilog što ga je Aristotel prinio
teologiji", već ujedno n e o p h o d n a osnova za svako eventualno ra u nama. Logosa pak počelo nije logos, već nešto vrhovnije. Sto bi
zumijevanje i doraslo prisvajanje njegovih bitnih „političkih" nau- dakle bilo, ako ne Bog, vrhovnije od znanja i od u m a ? " (Eth. Eud.
čavanja. „Rehabilitirati" Aristotelovu političku filozofiju, prište- 1248a25-29) A prema izvješću Simplikijevu, u njegovu k o m e n t a r u
djevši si pritom napor upuštanja u najteža i najzapletenija pitanja uz spis Ο nebu, m o r a da je Aristotel pri k o n c u svoje izgubljene
same njegove „prve filozofije", filozofijski je polovičan posao, koji knjige Ο molitvi bio J a s n o " , kako to naglašava Simplikije, ustvr-
m o ž e tek imponirati neupućenima. dio „ d a B o g jest ili um ili nešto s o n u stranu uma". (Aristotelis
fragmenta selecta. Recognovit brevique adnotatione instruxit W.
3
D. Ross. Ο χ ο η ϋ 1970 Λ1955/, str. 57, /= R o s e fr. 49/)
238 239
Ο razlikovanju ljudskoga i b o ž a n s k o g u m a ostavio je Aristotel Povijest utjecaja
u cijelom s v o m n a m a sačuvanom djelu tek nekoliko škrtih nazna
ka, koje se m e đ u t i m ubrajaju u najvrednije, ali ujedno i najdublje Što je bilo r e č e n o ο Platonu, vrijedi u jednakoj mjeri i za Aristo
i najteže dijelove cjelokupnoga opusa. Svodeći inače, u naglaše tela: povijest utjecaja njegove filozofije poklapa se s poviješću fi
noj kritičkoj opreci spram Platona i spram svih pitagoreizirajućih lozofije u o p ć e . A k o ne prije, a o n o svakako od r e c i m o trinaestoga
tendencija p r e t h o d n i h mislilaca, dušu i cjelinu svega d u š e v n o g u pa sve do prelaska sedamnaestog u osamnaesto stoljeće i filozofija
p o t p u n o s t i u okružje naravi i proglašujući istraživanje ο duši di i znanost u u ž e m smislu riječi sastojale su se - a tako su sebe i
j e l o m naravoslovlja - događaj od izuzetnoga povijesnog značenja razumijevale - u najvećoj mjeri iz recepcije, daljnjeg razvijanja,
za cjelokupnu zapadnu tradiciju - pazio je ipak na to da s v a k o m kasnije pak sve više i kritike, Aristotelove filozofije.
z g o d o m u p o z o r i kako to ne vrijedi i za um sam i za onaj dio ili U o d n o s Aristotelov p r e m a Platonu ovdje n e ć e m o ulaziti, na
o n u m o ć duše k o j o m o n a misli i motri. Štoviše, u spisu Ο rađanju dajući se ipak da je plitko i otrcano uvjerenje ο t o b o ž n j e m „rea
životinja izrijekom će ustvrditi da u p r a v o um pri začeću u začetke l i z m u " prvoga, kojim on kritički ustaje nasuprot „ i d e a l i z m u " svog
o n o g a iz čega se" v r e m e n o m razvija srasla cjelina duše i tijela u učitelja te na mjesto njegovih „apstraktnih" i „ t r a n s c e n d e n t n i h "
liku o d r e đ e n o g a čovječjeg živog bića „ulazi izvana", te da je on ideja uvodi svoje „ f o r m e " , vazda „ i m a n e n t n e " konkretnoj tjeles
„ o n o j e d i n o b o ž a n s k o " (De gen. an. 736b28). noj tvari, već i u nas stvar prošlosti. Odnos ovih dvaju „učitelja
Stoljećima ne prestajuća i bitna zbivanja filozofiranja prije ljudskoga d u h a " neizmjerno je dublji, složeniji i filozofijski zaple-
svega u Srednjemu vijeku p r e s u d n o određujuća sporenja ο pra teniji no što je to prosječnom r a z u m u historičara filozofije u g o d n o
v o m smislu razlikovanja u m a što ga Aristotel u izuzetno teškoj prihvatiti.
trećoj knjizi spisa Ο duši naziva „ t r p n i m " od o n o g a što ga t a m o Sve do 12. stoljeća Aristotelovo je djelo ipak srazmjerno ma
t e k u n a z n a k a m a uz njega spominje kao o n o g a „koji sve tvori" lo p o z n a t o u kršćanskoj Europi. Teško je do kraja odmjeriti svu
(u latinskoj skolastičkoj tradiciji „intellectus possibilis" i „intel- usudnost toga da je od svih njegovih djela upravo spis Ο kate
lectus a g e n s " ) , nisu ni do danas dospjele do zadovoljavajućih rje gorijama (manjim dijelom i Ο tumačenju), ponajprije posred
šenja, ako se time n e ć e nazvati često i g o t o v o pravilom postalo stvom Boetija i njegovih k o m e n t a r a Porfirijevih Isagoga, najutje
prešućenje i suptilno zaobilaženje cjelokupne problematike. Isto cajniji i najviše diskutiran spis cjelokupnoga grčkog, latinskog
to naravski vrijedi i za r e č e n o pitanje ο porijeklu i mjestu razli i arapskog kasnog Starog vijeka i p o t o m srednjovjekovlja. Sta
kovanja b o ž a n s k o g i čovječjeg uma, pitanje koje je očito sa spo novita apstraktnost formalno-logičke m e t o d e t o g mišljenja, kao i
m e n u t i m najtješnje vezano, a djelomično valjda i s njim isto j e d n o s t r a n a redukcija punine ontologijske problematike na osi
vjetno. r o m a š e n u i u apstraktno alternativnoj formulaciji n e p l o d n u pro
P r e m a n a š e m mišljenju, n e o p h o d n i uvjet svakog pokušaja da blematiku takozvanih univerzalija, svakako su najvećim dijelom
se u ta tako filozofijski odlučujuća pitanja unese nešto pojašnju- usljedak upravo te i takve povijesti predaje Aristotelova djela. Su
j u ć e g a svjetla imalo bi m o ž d a biti ponajprije j e d n o radikalno in- kladno t o m e , ostali dijelovi tzv. „ O r g a n o n a " , prevedeni na latin
terpretativno sučeljenje s kratkim ali ponegdje upravo nevjero ski z n a t n o kasnije od spomenutih dvaju spisa, sa svoje su strane,
j a t n o značajnim spisima iz okružja Aristotelova istraživanja ο du kao ars nova ili logica nova, dalje pospješili utvrđivanje svoje
ši, p o z n a t i m p o d i m e n o m „malih naravoslovnih spisa" {Parva na- v r s n o g formalizma skolastičke m e t o d e i tijekom stoljeća p o s t u p n o
turalia). T i m je uvjerenjem dakako motiviran i izbor ovdje pre pripremali o n o što poznajemo kao novovjekovnu revoluciju znan
v e d e n i h i u ovoj prigodi tek p o č e t n o komentiranih Aristotelovih stvene metodologije, koja n a o k o paradoksalno svoj odlučujući
tekstova. povijesni nastup najavljuje upravo radikalnom kritikom navodne
„sterilnosti" Aristotelova silogizma.
T e k u dvanaestom i osobito trinaestom stoljeću upoznaje Za
pad ostale Aristotelove spise, osobito one naravoslovne (a 1204.
240 241
prilikom osvajanja Konstantinopolisa i po prvi put j e d a n rukopis upravo kroz obnovljeno radikalno sučeljenje s Aristotelom prije
tzv. Metafizike), sve to posredstvom ranijih prijevoda na arapski svih, opet p u t e m obnovljenog studija i interpretacije originalnoga
.i samih arapskih komentara tih spisa. Utjecaj navlastito arapskih teksta, j o š su i danas nedostatno istraženi i valorizirani.
interpretacija, osobito one Averroesove, osjećao se stoljećima u Na tumačenju i daljnjoj „kritičkoj dogradnji" Aristotela - ba
nekim strujanjima aristotelizma na Zapadu, tako ponajprije u r e m p r e m a vlastitome samorazumijevanju - izgradio je u drugoj
crkveno višekratno osuđivanim naučavanjima Sigera od Brabanta polovini 19. stoljeća svoje obuhvatno djelo Franz Brentano, oso
i znatno kasnije u takozvanom padovanskom averoizmu. Daka bito svoj nauk ο „psihologiji s empirijskog stajališta" te povijesno
ko da je aristotelizam Srednjega vijeka nerazlučivo kontaminiran plodotvornu postavku ο „intencionalitetu svijesti", k o j o m je po
kršćanskom dogmatikom i jakim primjesama neoplatonizma, koje ložen svojevrsni temelj kasnijoj izgradnji fenomenologijske filozo-
u znatnoj i filozofijski značajnoj mjeri sadrži čak i m o n u m e n t a l n a fije Ε. Husserla. S druge je strane isti Brentano svojim djelom ο
suma „srednjovjekovnog Aristotela" kakvu nalazimo recimo u T o Aristotelovu stavku „biće-bitak se zbori m n o g o s t r u k o " presudno,
m e Akvinskog. po njegovu vlastitom priznanju, utjecao na ranoga Heideggera i
P r e m d a nastupajuća filozofija N o v o g a vijeka sebe bez iznim na njegove višegodišnje pokušaje o k o iznalaženja i p r o d u k t i v n o g
ke razumije kao nepomirljivu opreku Aristotelu, to samorazumi- tumačenja „ a u t e n t i č n o g " Aristotela.
jevanje m o r a se ipak uzeti s velikom mjerom suzdržanosti, budući Iz teksta Heideggerovih predavanja ο Aristotelu, prvenstveno
da je taj tako žučljivo napadani i osporavani „Aristotel" bio uisti u razdoblju o k o ranih dvadesetih godina ovoga stoljeća, koja su
nu m n o g o više utvara jednog formaliziranog i apstraktnim posta- objavljena tijekom posljednjih godina, biva očitim u kojoj i kolikoj
log aristotelizma no što bi bio grčki Aristotel sam. Znakovitim je mjeri i neoaristotelovski pokret za „rehabilitaciju praktičke fi
primjerom toga recimo i činjenica da se presudni filozofijski nauk lozofije" (H.-G. Gadamer, J. Ritter, L. Strauss, E. Voegelin, M .
novovjekovlja, mehanička teorija neba i sveopćega gibanja, izgra Riedel, G. Bien) zahvaljuje svoj odlučujući filozofijski poticaj
dio u s n a ž n o m protustavu spram, nazovimo ih tako, „sporedni- upravo tim ranim Heideggerovim izlaganjima Aristotela.
j i h " Aristotelovih naravoslovnih spisa, naime Ο nebu, Ο postoja Donekle iznenađujuće snažna renesansa intenzivnog istra
nju i propadanju, Meteorologika, d o k su naprimjer bezdano du živanja Aristotela zbila se posljednjih desetljeća u okružju anglo
b o k e analize beskonačnog ili kontinuuma sadržane u Fizici ostale a m e r i č k e , prvenstveno „analitički" orijentirane filozofije. P r i t o m
u osnovi posve netematiziranima, sudbina koja ih uostalom prati su - u razlici spram tradicionalnih, poglavito na uže filologijske
takoreći do danas. napore o k o Aristotela ograničenih radnji, kojima je prvenstveno
Izuzme li se onaj na svoj način veleban pokušaj Leibnizov da engleska i škotska škola aristotelizma u prošlosti stekla nepore
o s n o v n u Aristotelovu misao ο djelatnosti i usvršnosti (εντελέχεια) civo velike zasluge, ova nastojanja uglavnom stvarno, sustavno i
ugradi u sam temelj vlastitog pandinamičkog naučavanja, m o ž e problematski orijentirana te u novije vrijeme usmjerena - p o n o v o
se kazati da Aristotelova filozofija od sedamnaestog stoljeća do u razlici prema tradicionalnim pretežno praktičkoj filozofiji okre
danas mjesto svog prisustva ima više no igdje drugdje u najrazliči- nutim interpretacijama - ponajprije na spise iz oblasti psihologije,
tijim strujanjima neoskolastike, kao naprimjer u isusovačkim ško sve u sklopu rasprava i istraživanja u oblasti tzv. „filozofije d u h a
lama, s izuzetno suptilnim i složenim aristotelizmom Suarezovim, ( m i n d ) " , pri č e m u je u posljednje vrijeme p o l u č e n o niz zacijelo
ili pak u onima dominikanske provenijencije, s v r h u n c e m ponaj vrijednih i inspirativnih rasprava i oštroumnih analiza (usp. na
prije u r a d o v i m a Kajetanovim. primjer Essays on Aristotle's De anima. Edited by M. C. Nuss-
Na v r h u n c u takozvanog njemačkog idealizma, Hegel je bio taj b a u m and A. O. Rorty, Oxford, 1992. te Aristotle on mind and
koji je smatrao nužnim studirati Aristotela na tekstovima grčkog the senses. Proceedings of the Seventh S y m p o s i u m Aristotelicum.
originala i teško da bi bilo pretjerano reći kako je do određe Edited by G. E. R. Lloyd and G. E. L. Owen, Cambridge, 1978).
ne mjere sebe sam osjećao i shvaćao aristotelovcem. Kasni pak U Hrvatskoj je navlastiti rad na studiju i tumačenju Aristo
Schellingovi pokušaji da vlastitu „ p o z i t i v n u " filozofiju izgradi tela oduvijek znatno intenzivniji od o n o g a p o s v e ć e n o g Platonu,
242 243
Bibliografski dodatak
što dakako s o b z i r o m na povijesno uvjetovanu dugotrajnu uklop-
ljenost službenih filozofskih bavljenja u sklop teologijskih istra
živanja nije ni najmanje z a č u d n o . Iz t o g okružja valja ponajpri I. Izdanja
je uputiti na brojne radove Fr. Šanca, a m e đ u njima p o s e b n o Sen- Kritičko izdanje grčkoga teksta:
tentia Aristotelis de compositione corporum e materia et forma in Aristotelis opera edidit Academia Regia Borussica. Sv. I-V. Berlin,
elementis terrestribus considerata, Zagreb, 1928, i Utrum admit- 1831-1870. (Sv. I-II: grčki tekst u redakciji Immanuela Bekkera,
tenda sit distinctio inter materiam et formom phjsicam et meta- sv. III: latinski renesansni prijevod, sv. IV: skolije, sv. V: frag
phjsicam ( „ A c t a II. Congressus Thomistici R o m a e habiti", str. menti i Index Aristotelicus H. Bonitza /zasebni pretisak Indexa:
297-309), Taurini, 1937. Graz, 1955/).
Izričito tematski usmjereno filozofijsko istraživanje Aristote Zasebna izdanja pojedinih djela s danas standardnim kritičkim re
la, izvan uobičajenih u d ž b e n i č k i h prikaza u okvirima standardnih dakcijama teksta u nizu „Scriptorum Classicorum Bibliotheca O-
xoniensis" (Oxford, Clarendon, 1894 i d.) s Bekkerovom pagina
„povijesti filozofije", snažan je poticaj dobilo prijevodima Metafi
cijom.
zike, Fizike, Nikomahove etike i Politike, što ih je sačinio T o m i
slav Ladan osamdesetih godina. Zacijelo nije pretjerano reći da Grčki tekst s engleskim prijevodom:
u p r a v o u tim prijevodima valja sagledati j e d a n od najznačajni Gotovo sva djela objavljena su zasebno u „The Loeb Classical Libra-
j i h pothvata hrvatske filozofije ne samo unutar područja rada na ry", London.
Aristotelovoj, ili i općenitije grčkoj filozofiji, nego na polju filo Grčki tekst s njemačkim prijevodom:
zofije naprosto. Pridruži li se o v o m g o l e m o m pothvatu velikoga Dio spisa objavljen je zasebno u „Philosophische Bibliothek Mainer",
j e z i č n o g znalca (preporučljivo je uz prijevod pročitati i vrlo in Hamburg.
struktivan „ P o g o v o r prevoditelja" uz Metafiziku) j e d n a k o tako
n e d a v n o objavljene i bilješkama p o p r a ć e n e prijevode spisa Ο tu
II. Literatura
mačenju J. Talange (Zagreb, 1989) i Kategorije F. Grgića (Zagreb,
1992, usp. i knjigu istoga autora Aristotel ο istinitosti i lažnosti, 1. Važniji zbornici:
Z a g r e b , 1993), m o ž e se m o ž d a reći da su se sretno i obvezujuće Autour d'Aristote. Receuil d'etudes de philosophie ancienne et
stekli uvjeti p o t r e b n i za snaženje i produbljenje vlastitih napora medievale offert a Mgr. A. Mansion. Louvain, 1955.
tumačećeg prisvajanja Aristotela u Hrvatskoj, p r e m d a se to npr. Naturphilosophie bei Aristoteles und Theophrast. Verhandlungen
iz skromnosti ambicija nekolikih dosadašnjih zajedničkih poku des 4. Svmposium Aristotelicum veranstaltet in Goteborg. He-
šaja (usp. npr. tematski b l o k „ P r o b l e m i Aristotelove Metafizike" rausgegeben von Ingemar During. Heidelberg, 1969.
u Filozofska istraživanja 16 /1986/, str. 161-201) ne bi j o š dalo s Metaphysik und Theologie des Aristoteles. Herausgegeben von Fritz-
izvjesnošću očekivati. Peter Hager. Darmstadt, 2 1979. (Wege der Forschung, Bd. CCVI)
Ethik und Politik des Aristoteles. Herausgegeben von Fritz-Peter
Hager. Darmstadt, 1972. (Wege der Forschung, Bd. CCVIII)
Fruhschriften des Aristoteles. Herausgegeben von P. Moraux.
Darmstadt, 1975.
Articles on Aristotle. Vol. 3: Metaphysics. Edited by J. Barnes/M.
Schofield/R. Sorabji. London, 1979.
2. Monografije:
Ackrill, J. L.: Aristotle - The Philosopher. Oxford, 1981 (Prijevod na
njemački: Aristoteles. Eine Einfuhrung in sein Philosophieren.
Berlin/New York, 1985).
245
244
Allan, D. F.: The Philosophy of Aristotle. Oxford, 1952 (Prijevod na Ross, W. D.: Aristotle, 4th edition, revised. London, 1945.
njemački: Die Philosophie des Aristoteles. Hamburg, 1955. /Naši Solmsen, F.: Aristotle's system of the phvsical world. A comparison
navodi su iz njemačkog prijevoda/). with his predecessors. Ithaca, 1960.
Aubenque, P.: Le probleme de l'etre chez Aristote. Essai sur la pro- Stallmach, J.: Dynamis und Energeia. Meisenheim a. Glan, 1959.
blematique aristotelicienne. Pariš, 1962. Tugendhat, E.: TI KATA TINOS. Eine Untersuchung zu Struktur
Aubenque, P.: La Prudence chez Aristote. Pariš, 1963. und Ursprung aristotelischer Grundbegriffe. Freiburg i. Br., 1958
Bernavs, J.: Die Dialoge des Aristoteles. Berlin, 1863. 4
( 1988).
Berti, E.: L'unita del sapere in Aristotele. Padova, 1965. Wieland, W.: Die aristotelische Physik. Untersuchungen iiber die
Bien, G.: Die Grundlagen der politischen Philosophie bei Aristoteles. Grundlagen der Naturwissenschaft und der sprachlichen Bedin-
gungen der Prinzipienforschung bei Aristoteles. Gottingen, 1962
Freiburg i. Br./Munchen, 1973 ( 2 1980, 3 1985) 3
( 1992).
Brentano, F.: Von der mannigfachen Bedeutung des Seienden nach Zeller, E.: Die Philosophie der Griechen in ihrer geschichtlichen Ent-
Aristoteles. Freiburg i. Br., 1862. (Pretisak: Darmstadt, 1970) uiicklung. II, 2: Aristoteles und die alten Peripatetiker. Leipzig,
Brentano, F.: Die Psychologie des Aristoteles. Insbesondere seine 3
1879 (Pretisak: 1921).
Lehre vom ΝΟΥΣ ΠΟΙΗΤΙΚΟΣ. Mainz, 1867. (Pretisak: Darm
stadt, 1967)
Calogero G.: / fondamenti della logica aristotelica. Firenze, 1927.
Chung-Hwan Chen: Sophia. The science Aristotle sought. Hildes-
heim, 1976.
Diiring, I.: Aristoteles. Darstellung und Interpretation seines Den-
kens. Heidelberg, 1966.
Jaeger, W.: Aristoteles. Grundlegung einer Geschichte seiner Ent-
uncklung. Berlin, 1923 ( 2 1955).
Happ, H.: Hyle. Studien zum aristotelischen Materie-Begriff. Berlin,
1971.
Heidegger, M.: Aristoteles, Metaphvsik Θ 1-3. Von Wesen und
Wirklichkeit der Kraft. Frankfurt am Main, 1981. (GA 33)
M. Heidegger.: Phanomenologische Interpretationen zu Aristoteles.
Einfiihrung in die phanomenologische Forschung. Frankfurt am
Main, 1985. (GA 61)
Lugarini, L.: Aristotele e Videa de la filosofia. Firenze, 1961.
Maier, H.: Die Syllogistik des Aristoteles, I-III. Tiibingen, 1896-
1900. (Pretisak: Hildesheim, 1969-1970)
Mansion, Α.: Introduction a la Physique aristotelicienne. Louvain,
2
1946.
Marx, W.: Einfiihrung in Aristoteles' Theorie vom Seienden. Frei
burg i. Br., 1972.
Moreau, J.: Aristote et son ecole. Pariš, 1962.
Nuvens, F.: Ontwikkelingsmomenten in de Zielkunde van Aristote-
les. Nijmegen-Utrecht, 1939. (Prijevod na francuski: L'evolution
de la psvchologie d'Aristote. Louvain, 1948.)
Owens, J.: The doctrine ofbeing in the Aristotelian Metaphysics. 2nd
ed., revised. Toronto, 1963.
Randall, J. H., Jr.: Aristotle. New York and London, 1960.
247
AEISTOTEL
Izbor iz djela
Iz djela Metafizika. (Knjiga Lambda.)
Izvornik: Aristotelis Metaphysica ( Λ ) . R e c o g n o v i t brevique adno-
tatione critica instruxit W. Jaeger. Ο χ ο η ϋ , 1969 ( 1 1 9 5 7 ) .
251
j e s t v o ] o n a pojedinačna, kao vatru i zemlju, ali ne o n o općenito,
A k o su pak promjene četiri - ili prema o n o m e što, ili p r e m a
tijelo 4 .
o n o m e kakvo, ili koliko, ili gdje, - a nastajanje naprosto i pro
Jestva su pak tri. Jedno je osjetilno; od kojega je opet jedno vje
5
padanje [je] prema ovome-tu, rastenje i opadanje prema koliko,
č n o , a drugo propadljivo, o k o kojeg se svi i slažu , kao bilje i živo preinaka prema svojstvu, premještaj prema mjestu, - tad će pro
6
tinje, i za koje je n u ž n o prihvatiti sastojke , bilo j e d a n bilo m n o g e . mjene biti u te pojedinačne protivnosti.
D r u g o je nepokretno, i za to neki tvrde da je odvojeno, jedni A n u ž n o je da se mijenja tvar m o g u ć n a za oboje. A k o je pak
od njih u dvoje razdvajajući, drugi p a k u j e d n u narav stavljajući biće dvostruko, sve se mijenja iz bića m o g u ć n o š ć u u biće djelat
ideje i o n o matematičko; d o k neki opet [stavljaju] samo o n o ma nošću (kao iz bijelog m o g u ć n o š ć u u djelatnošću bijelo, a j e d n a k o
t e m a t i č k o od toga obojeg. i kod rastenja i opadanja), tako da neće biti m o g u ć e samo to da
O n a su jestva pripadna naravoznanstvu (jer vezana su uz kre sve po uzgrednosti nastaje iz nebića, nego će nastajati i iz bića,
tanje); o v o pak drugoj [znanosti], ukoliko im nije nikakvo zajed ali iz bića m o g u ć n o š ć u , a iz djelatnošću nebića.
n i č k o počelo. To je pak ono Anaksagorino , j e d n o " . Bolje naime nego „sve ujed
n o " - i Empedoklova mješavina, i Anaksimandrova, i kako veli De-
2 . 7 Osjetilno je jestvo promjenljivo. A ako promjena jest iz mokrit - je „bijaše sve mogućnošću, a djelatnošću n e " . 9 T a k o da su
o n i h suprotstavljenih ili onih između, no ne svih suprotstavljenih se morali približiti tvari. Jer sve što se mijenja ima tvar, ali drukčiju.
(naime, ne-bijel [je] i 8 zvuk), nego [samo] iz protivnosti, n u ž n o je [Cak] i o n a od vječnih koja nisu rodljiva, no jesu premještajem
da jest ispod neko koje se mijenja u protivnost. Nadalje, nešto pokretljiva. No [ta imaju tvar] ne rodljivu, već [onu] odakle k a m o .
svakako ustrajava, d o k protivnost ne ustrajava. Jest dakle nešto No m o g a o bi netko besputiti o k o toga iz kojeg je nebića nasta
treće p o r e d protivnosti: - tvar. janje. Jer trostruko je nebiće.
A k o doista je nešto m o g u ć n o š ć u , ipak svejedno ne bilo čega
S Rossom stavljamo zarez iza κοινόν, budući da za Aristotela nema slučajnog, već [je] različito iz različitoga: - ne zadovoljava da su
nečega takvog kao „općenito tijelo" (usp. De gen. et corr. 320b23). ujedno sve stvari. Razlikuju li se pak po tvari, ako su v e ć z b o g
Pseudo-Aleksandar premjestio je ovu umetnutu rečenicu iza riječi nečega postala bezgranična, a ne j e d n o ? Um je naime jedan, tako
Jedno je osjetilno", smatrajući očito da svi moraju prihvatiti egzisten da, ako bi i tvar bila jedna, on bi [tek] postao djelatnošću o n o što
ciju ne samo ispodnebeskih, propadljivih tijela, već i onih nebeskih. je tvar bila m o g u ć n o š ć u .
Slično postupa i Temistije, prevodeći: „substantiae autem universae
Tri su dakle uzroka i tri počela. Dva su protivnosti, a od njih
sunt, quarum duas omnes homines fatentur", te potkrepljujući svoj
stav tvrdnjom da je to zbog toga što su obje te vrste osjetilnih jestava j e d n o je zbor i oblik, a drugo lišenost, d o k je o n o treće tvar.
vidljive. Smatramo, kao i Ross, a nasuprot Eldersu, da se umetak od
nosi samo na propadljiva osjetilna jestva. 3. N a k o n toga [valja napomenuti i to] da ne nastaje ni tvar
Smatramo da je u pravu Temistije kad drži da se prihvaćanje sasto ni oblik, a mislim [pritom] na one krajnje. 1 0 N a i m e sve se mijenja
jaka odnosi samo na propadljiva osjetilna jestva, a ne i na vječna.
Inače, većina starih tumača odnosi stav i na vječna, nebeska jestva.
Tako Aleksandar (apud Averroem, In Metaph. XII, edit. Venetii, Prevodimo prema redakciji Bonitza, Rossa i Jaegera, gdje se βέλτιον
1562, 292 I), dok sam Averroes i Toma Akvinski odnose riječi isklju odnosi na ono što u tekstu dalje slijedi, a ne na prethodeće Sv. Elders
čivo na nebeska tijela. pokušava tekst razumjeti na ovaj drugi način, te naposljetku biva
prinuđen na neuvjerljivu pretpostavku ο dva retka koja da su ispala
Slijedimo Eldersa započinjući ovdje drugi odjeljak knjige, u razlici iz tradiranoga teksta. Slično Eldersu već Christ, te Bonitz u svom
spram važećih izdanja. prijevodu. Kersten, i za njim Lutze, predlagali su čak da se riječi
„bolje [je to] nego 'sve ujedno"' izbace iz teksta.
Slijedimo Pseudo-Aleksandra, Essena, Christa, Jaegera i Eldersa
umećući και. Ross zadržava čitanje većine rukopisa, no time je zna Kako ovdje shvatiti riječi τά έσχατα? Prema Rossu, Pseudo-Aleksan
čenje umetka u velikoj mjeri neutralizirano. dar je smatrao da Aristotel ovdje misli na zadnju materiju, onu koja
252
253
nešto, i od nečega, i u nešto. To od čega [je] od prvog pokrećućeg, podlog). Drugo, narav, [je] ovo-nešto i neki ustroj u koji [to biva-
to što [je] prva tvar, to u što [je] oblik. Ići će se dakle u bezgra postaje]. 1 2 Nadalje, treće je o n o iz toga obojeg pojedinačno, na
nično, ako ne nastaje samo zaobljena mjed, nego i o n o zaobljeno, primjer Sokrat ili Kalija.
ili mjed. Ali n u ž n o je stati. K o d nekih od njih pače o n o ovo-nešto nije m i m o složeno
P o t o m , da svako jestvo nastaje iz istoimenog (naime, kako na ga jestva, kao naprimjer oblik kuće, osim ako to nije [samo] umi
ravna jestva, tako i ona ostala). Jer nastaje ili umijećem, ili po j e ć e (niti ima nastanka i propadanja tih, n e g o na drugi način
naravi, ili slučajem, ili samoniklošću. A umijeće [ima] počelo u i jesu i nisu kuća - ona bez tvari - i zdravlje, i sve o n o po umi
drugom, narav pak počelo u sebi (čovjek naime rađa čovjeka), dok j e ć u ) , već ako uopće, o n d a u onih po naravi. Stoga doista nije Pla
su ostali uzroci [samo] lišenost tih. t o n loše rekao da jesu ideje onih koja su po naravi, ako [uopće]
A tri su jestva. Jedno [je] tvar, koja je priviđanjem o v o - n e š t o 1 1 jesu ideje, ali n e 1 3 tih kao što su vatra, meso, glava. Sve je
(jer sve o n o što jest dodirom, a ne sraslošću, to je [puka] tvar i to naime tvar, i [stoga] posljednje 1 4 od o n o g a što je najvećma
jestvo.
Pokrećući uzroci jesu kao p r e t h o d n o postali, d o k oni koji
je najudaljenija od individualnog postajućeg te na najbližu formu, na
ono što je tom individalnome najbliže, dakle na „prvu materiju" i na su kao zbor [jesu] istovremeno. Kad naime ozdravljuje čovjek,
„konkretnu formu". Schvvegler i Bonitz slijede Pseudo-Aleksandra. tad jest i zdravlje, a lik mjedene kugle istovremeno [je kad] i
Sam Ross, međutim, drži nemogućim da ista riječ ima dva upravo mjedena kugla. (Da li pak i poslije nešto preostaje, to valja
suprotna značenja u istoj rečenici, te oba puta razumijeva u smislu
ispitati. U nekih naime ništa [to] ne priječi, kao ako je na
„bliži" ("proximate"), dakle kao konkretnu materiju (materia secun-
da) i konkretnu, a ne supstancijalnu formu. Elders prihvaća Rossov
stav, upućujući za daljnje razumijevanje na Metaph. Ζ 8.
še ispred riječi τω φαίνεσθαι čita hipotetičko <τφ γ ί γ ν ε σ θ α ι , a iza
Jedna od najspornijih i najviše raspravljanih rečenica u knjizi. Bonitz njih < δ έ > , što bi dakle značilo: Tvar je neko ovo-nešto postajanjem
u svom komentaru ističe kako stav da je materija neko τόδε τι, dakle [tim], dok je priviđanjem tvar i podlog ona koja je dodirom a ne sra
„definitum quidpiam" jasno protuslovi ("aperte repugnat") drugim slošću".
mjestima u korpusu, navodeći za potvrdu Metaph. Η 1. 1042a27, Ζ 3.
Rukopisi imaju tekst ήδέ [και (Ab)] τόδε τι εις ήν και έξις τις. Prevo
1029a20, 27, De αιι. II, 412a7. Ipak nije spreman slijediti Schvveglera,
dimo prema transpoziciji teksta u kojoj su suglasni svi izdavači i in
koji je u neprilici predložio da se ispred riječi τόδε τι umetne negacija
terpreti. S Rossom uz εις ήν valja primišljati ή γένεσίς έστιν. Elders
μή, upozoravajući na značenje toga da je materija ovdje nazvana
upozorava na sadržajnu teškoću sličnu onoj gore. Naime, kao i kod
„ovim-nešto" tek uvjetno i s važnom ogradom, naime onim τω
tvari, tako se i tvrdnja da je forma - kao narav i ustroj (έξις) - ukoliko
φαίνεσθαι, što Bonitz tumači tako da materija ,,non re vera, sed ima-
jest ono spram čega i u što postajanje biva, i sama neko ovo-nešto,
ginationi tantum" jest ovo-nešto. Aleksandar (apud Averroem, isto,
čini protuslovnom drugim Aristotelovim iskazima, u kojima nazivak
str. 300) je mišljenja da je Aristotel htio kazati: materija je jestvo
„ovo-nešto" (τόδε τι) označava uvijek ono pojedinačno konkretno, sa
(substantia) ukoliko može biti opažena pomoću forme. Pseudo-Alek-
stavljeno od forme i materije. Ipak smatra on da to protuslovlje mo
sandar razumije ono τω φαίνεσθαι kao „maštom, uobraziljom" (κατά
že biti razriješeno „ako se prisjetimo da je za Aristotela forma savr
φαντασίαν). Sam Averroes, slično Aleksandru, smatra da bitak mate
šenstvo stvari, središte i osnova njena jedinstva i bića" te da se ,,u
rije jest biće („esse materiae est ens") zbog toga što može biti opažena
tom smislu može reći da ima supstancijalnost čak i prije no konkretno
pomoću osjetila. Toma Akvinski misli da se tekst odnosi na materia
cijelo".
secunda te objašnjava: „Materia, quantum ad id quod apparet, vide-
tur esse substantia." Goebel je predlagao da se umjesto φαίνεσθαι čita Prihvaćamo, s Chernissom, Jaegerom, Gaiserom i Eldersom, Christo-
φύεσθαι. Ross u osnovi slijedi Aleksandra, tumačeći da „glede vanjske vu emendaciju αλλ' ού τούτων namjesto αλλα τούτων, kako ima
pojave materijalni dijelovi cjeline kako leže jedan uz drugoga izgleda većina rukopisa, te Bekker i Ross. Tako i Bonitz u svom prijevodu:
ju poput individualne stvari, ali ako nema organske jednote ta je po „ . . . aber nicht von den Dingen, wie Feuer, Fleisch, Kopf...".
java varava". Slično During (Aristoteles, Heidelberg, 1966, str. 190):
„ . . . erstens der Stoff, der nur scheinbar ein Das ist (denn was nur Elders uvjerljivo objašnjava da τελευταία ovdje „znači 'posljednja' u
durch Beriihrung, aber nicht [in sich] ein organisches Ganzes ist, ist smislu 'partikularizirane materije', kao supstrata supstancijalne for
nur scheinbar ein Das)." Elders pretjerano komplicira predlažući da me", dok „ή μάλιστ' ουσία označava ono individualno".
254 255
T i m a su dakle isti sastojci i počela (drugima pak drugi), no
primjer duša takva; ne sva, v e ć u m , jer je valjda n e m o g u ć e da
za sve nije m o g u ć e tako kazati, analogijom m e đ u t i m [ipak] je, kao
sva.)15
kad bi netko kazao da počela jesu tri: oblik, lišenost i tvar. Ali
Očito je zaista da z b o g toga baš ni najmanje ne treba da b u d u
svako je od tih različito s h o d n o svakome pojedinom rodu, kao kod
ideje. Ta čovjek rađa čovjeka, onaj pojedinačni o v o g a nekog. Jed
boja bijelo, crno i površina, [pa] svjetlo, tama i zrak; a iz tih opet
n a k o je pače i kod umijeća: liječničko umijeće jest zbor zdravlja.
dan i n o ć .
No ako nisu samo unutra pribivajući uzroci, nego i oni izvan,
4. U z r o c i i počela različitih na neki su način različiti, a na
kao naprimjer o n o pokrećuće, jasno je da su drugo počelo i sasto
neki su način opet, ako bi tko općenito zborio i p r e m a analogiji,
jak, a oboje jesu uzroci (i u to se dijeli p o č e l o 1 8 ) , a o n o kao po
za sve isti. M o g a o bi tko besputiti i o k o toga da li su različita ili
krećuće i zaustavljajuće jest neko počelo, tako da su sastojci po
ista počela i sastojci jestava i o n i h odnošajnih, te j e d n a k o p r e m a
analogiji tri, a uzroci i počela četiri. No različito je u različitome,
pojedinim prirocima. Ali besmisleno je da su svemu ista. T a d će
te je prvi uzrok, kao pokrećući, različitome različit. Zdravlje, b o
n a i m e iz istih biti o n a odnošajna i jestvo. Sto bi to dakle bilo? Ta
lest, tijelo: - o n o pokrećuće [je] liječništvo. Oblik, nered (naime,
p o r e d jestva i ostalih priroka n e m a ničega zajedničkog, a sastojak
ovaj neki), opeke: - o n o pokrećuće je graditeljstvo.
je prvotniji od o n o g a čega je sastojak. N e g o niti je jestvo sastojak
Budući da je o n o pokrećuće u onima naravnim jednovrsno,
o n i h odnošajnih, niti je išta od tih [sastojak] jestva.
kao naprimjer čovjekom [postaje] čovjek, 1 9 , dok je u o n i m a po ra
Dalje, kako bi i mogli s v e m u biti isti sastojci? Ta ništa od
z u m u 2 0 [to] oblik ili o n o protivno, to će na neki način biti tri uzro
sastojaka ne m o ž e biti isto o n o m e od sastojaka složenome, kao
ka, a ovako opet četiri. Ta zdravlje je na neki način liječništvo, a
naprimjer o n o m e BA o n o Β ili A. (Niti je u o p ć e sastojak nešto od
oblik kuće graditeljstvo, i čovjek rađa čovjeka.
o n i h mislivih, 1 6 kao naprimjer biće, ili j e d n o ; ti se naime p r i r i č u 1 7
P o r e d tih jest j o š o n o što je kao pokrećuće za sve.
i s v a k o m e od onih složenih.) Nijedno od njih n e ć e dakle biti ni
jestvo ni odnošajno. Ali to je n u ž n o . Nisu, prema t o m e , isti sastoj
5. Budući da su j e d n a [bića] odvojena, a druga neodvojena,
ci svega.
jestva su ta prva. I z b o g toga jesu isti 2 1 uzroci za sve, jer, bez
Ili, kako kažemo, na neki način jesu, a na neki nisu, kao na
jestva n e m a ni zbivanja ni kretanja.
primjer m o ž d a u osjetilnih tijela kao oblik [jest to] toplina, a na
drugi način hladnoća i lišenost, d o k tvar jest m o g u ć n o š ć u to
[oboje] p r v o t n o po sebi. Jer jestva su ta, ali i ona iz njih, kojih su Rečenica u zagradi u nekim se rukopisima ponavlja i nešto kasnije,
u retku 29. Christ je stoga ovdje uklanja, no Ross opravdano ustvr-
počela, ili bilo koje n e k o j e d n o koje bi iz toploga i hladnoga na
đuje da ona ovdje ima znatno više smisla no tamo, objašnjavajući uz
stalo, kao meso, ili kosti. Jer n u ž n o je da to nastalo bude različito to - uz oslon na Metaph. Δ. 1013a4, 7 - da se hoće kazati kako se
od onih. počelo dijeli u ono unutra pribivajuće, tj. sastojak, i ono izvanjsko, tj.
uzrok. Elders umetnutu rečenicu drži glosom, što nismo skloni vje
rovati.
Jaeger je za rečenice u zagradi smatrao da su tekstu dodane kasnije.
Elders to smatra vjerojatnim, argumentirajući da „nisu zahtijevane Prihvaćamo, zajedno s Rossom, Jaegerom i Eldersom, Zellerovu
emendaciju άνθρώπω άνθρωπος namjesto άνθρωπος, kako imaju ru
kontekstom, bave se pitanjem nousa, koje se inače u odjeljku uopće
kopisi i Christ. Također prihvaćamo Jaegerov prijedlog da se ispred
ne dotiče, a stil im je različit od suhih činjeničnih tvrdnji ostatka
tih riječi čita hipotetičko < τ ό ομοειδές οΐον>.
odjeljka".
Ispravna je napomena Eldersova da ,,διάνοια ovdje ne znači teorijsko,
S Rossom razumijevamo των νοητών u rijetkome smislu partitivnoga
nego 'proizvodno' mišljenje".
genitiva, kao = των νοητών τι.
S Rossom i Jaegerom prihvaćamo Christovo čitanje ταύτα umjesto
Glagol υπάρχει shvaćamo ovdje, slijedeći Rossa, u smislu prediciranja,
tradicionalnog ταϋτα.
priricanja. Bonitz općenitije: „zukommen".
257
256
Dalje, ti će biti m o ž d a duša i tijelo, ili um, poriv i tijelo. ma u istoj vrsti, ne oblikom, v e ć j e r su za one pojedinačne druk
No j o š su na drugi način analogijom počela ista, kao djelat čiji: tvoja tvar i oblik i o n o pokrećuće od o n o g mojega, - d o k su
nost i mogućnost. Ali i ta su različitima različita, i na različit po o p ć e n i t o m e zboru isti.
način. Jer kod nekih o n o isto jest j e d n o m djelatnošću a drugi put Traži li se koja su počela ili sastojci jestava [s j e d n e ] te onih
m o g u ć n o š ć u , kao naprimjer vino, ili meso, ili čovjek. (Zacijelo i odnošajnih i kakovih [s druge strane], da li su isti ili drugi, j a s n o
sve to spada pod rečene uzroke; djelatnošću je naime oblik, ako
22
je da, zbore li se mnogostruko, jesu [isti] za svako pojedino, a ako
bi bio odvojiv, i o n o iz obojeg, lišenost je p a k poput tame ili
se razlučuju, tad nisu isti, nego različiti, osim [ipak] na ovaj na
iznemoglosti, d o k je m o g u ć n o š ć u tvar: to je naime o n o što m o ž e
čin: - ovako naime jesu za sve isti, analogijom, kao tvar, oblik,
postati oboje.)
lišenost, o n o pokrećuće, a ovako pak j e r uzroci jestava jesu uzroci
Drukčije se djelatnošću i m o g u ć n o š ć u razlikuju ona kojima
svega, budući da se [sve] ukida, ukinu li se ona. Uz to, [oni su]
nije ista tvar, kojima nije [čak ni] isti oblik, nego drugi, kao što
o n o prvo usvršenošću.
čovjeku u z r o k jesu i sastojci, vatra i zemlja kao tvar, i vlastiti
Na ovaj su pak način različna ona prva: [naime ona] kojima
oblik, i dalje drugo nešto izvana, kao otac, te uz njih j o š sunce i
se protivnosti ne zbore niti kao rodovi niti m n o g o s t r u k o . A uz to
njegova ekliptika, koji nisu ni oblik ni lišenost ni istovrsnost, već
i tvari [su različite različitim stvarima]. 2 4
o n o pokrećuće.
Koja su dakle i kolika počela osjetilnih, te kako su ista, a kako
T r e b a j o š vidjeti da se ove m o ž e nazvati općenitima, a one
različita, kazano je.
ne. S v e m u su prva počela o n o djelatnošću prvo ovo-tu te, drugo,
o n o koje je m o g u ć n o š ć u . No ta j a m a č n o nisu općenita, jer poče
6. Budući da bijahu tri jestva, dva naravna a j e d n o nepokret
lo onih pojedinačnih je pojedinačno. Čovjek je naime općenito
no, valja kazivati ο t o m e da n u ž n o jest n e k o vječno jestvo ne
[počelo] čovjeka, ali takav [tj. općenit] nije nijedan, v e ć [je] Pelej
pokretno. Jestva su naime prva od bića, te ako su sva propadlji
Ahila, tebe pak otac, i ovo tu Β toga tu BA, u o p ć e pak o n o Β
va, sve će biti propadljivo. Ali n e m o g u ć e je da kretanje bilo posta
o n o g a BA naprosto.
ne bilo propadne (ta bijaše uvijek), niti vrijeme. Jer ne m o ž e biti
Nadalje, ako su v e ć 2 3 različiti uzroci i sastojci različitim jestvi-
o n o g a prije i poslije, ako n e m a vremena. A i kretanje je zacijelo
ma, kako je rečeno, onima koja nisu u istome rodu (bojama, zvu
tako neprekidno kao i vrijeme. Jer [vrijeme j e ] ili s kretanjem ili
kovima, jestvima, kolikoći) osim po analogiji, tad su različiti i oni-
pak neko stanje kretanja. No kretanje nije neprekidno, osim o n o
ga prema mjestu, a i od tog [kretanja samo] o n o kružno.
Zadržavamo tradicionalno čitanje rukopisa δέ iza στέρησις, ne prihva Ali doista ako i ima kretljivog ili čimbenog, ali ne i n e k o g
ćajući Rossovu emendaciju τε. Christ je u neprilici htio izbaciti cijelu
djelujućeg, neće biti kretanja. Jer o n o što posjeduje m o g u ć n o s t ,
rečenicu. Elders, smatramo pogrešno, predlaže da se iza τό έξ άμφοΐν
ne stavlja zarez te da se izbaci δέ kao suvišno. Tako bi se dobio smi to m o ž e i ne djelovati. Nikakve koristi dakle ni ako b i s m o učinili
sao: „ono iz obojeg jest lišenost", smisao za koji on potvrdu nalazi u vječna jestva, kao [što su] oni [učinili] ideje, ako ne bi u njima
latinskoj verziji drugog prijevoda kojim se služio Averroes: ,,et quod bilo neko počelo [koje] m o ž e mijenjati. Niti je, štoviše, i to samo
ex utroque est privatio, ut obscuritas aut infirmus".
dostatno, niti drugo jestvo pored ideja: jer ne b u d e li djelovalo,
Izuzetno teška i među interpretima posve neusuglašena rečenica. neće biti kretanja. Pače niti ako bude djelovalo, ali jestvo njegovo
Tekst rukopisa έπειτα εϊδη τα των ουσιών zahtijeva da se, s Christom,
b u d e m o g u ć n o s t . Tad naime neće biti vječnoga kretanja, jer o n o
umeće τά ispred εϊδη, kao i da se, s Bonitzom, primišlja όράν δει iz
retka 17, što nije osobito uvjerljivo. Druga je mogućnost da se, s Rol- što jest m o g u ć n o š ć u , to m o ž e ne biti.
fesom, čita εί δή umjesto εϊδη, što međutim opet zahtijeva da se
podrazumijeva jedno αιτία έστι, kako je to činio već Aleksandar. Stoga
nam se daleko najboljim rješenjem čini ono Jaegerovo, koji se vraća Rečenica prevedena prema objašnjenju Rossovu: „and further the
na Van Moerbekovo čitanje ήδη, kako već imaju neki od rukopisa. matters are different for different things."
258 259
T r e b a dakle da jest takvo p o č e l o kojega jestvo je djelatnost. A ako o n o isto jest uvijek periodički, tad m o r a nešto uvijek
Štoviše, ta jestva trebaju biti bez tvari. Jer treba da su vječna, ostajati, na jednaki način djelujući. A k o će pak biti nastajanja i
ako u o p ć e treba biti ičega vječnog. Djelatnost dakle. propadanja, tad m o r a biti drugo, koje uvijek drukčije i drukčije
Tu ipak ima besputnost. Čini se, naime, da o n o koje djeluje djeluje. N u ž n o je dakle da ovako djeluje po sebi, a ovako opet po
sve u z m a ž e , d o k o n o m o g u ć n o ne djeluje sve, tako da bi m o g u ć drugom. Dakle, ili po drugom, ili po o n o m p r v o m . No n u ž n o je
n o s t bila prva. Ali b o g m e ako je tako, neće biti nikakva bića. Jer 28
da prema t o m e [prvom]. To je naime opet u z r o k o m i s e b i i o n o
o n o m o g u ć n o biti m o ž e u o p ć e ne biti. Pače ako [je] kako kazuju m e . Dakle je o n o prvo bolje. Jer to bijaše i u z r o k o m za o n o „uvijek
b o g o z n a n c i , koji iz noći [sve] rađaju, ili [ako su], kako tvrde nara- na jednaki način", d o k je o n o g a „drukčije" [uzrok] drugo, a oba
voslovci, „sve stvari u j e d n o " , ista je n e m o g u ć n o s t . K a k o će naime pak [zajedno] očituju o n o „uvijek drukčije". Zar nisu kretanja
biti p o k r e n u t o , ako ne b u d e n e k o g djelatnoga uzroka? Jer tvar ustrojena upravo tako? Zašto onda treba tražiti druga počela?
n e ć e pokrenuti samu sebe, već [je pokreće] graditeljstvo, niti mje-
sečnica, niti zemlja, v e ć sjemenje i sperma. 2 5
7. A ako je m o g u ć e tako, i ako bi, kad ne bi bilo tako, bilo
Stoga neki čine da je djelatnost uvijek, kao Leukip i Platon;
[sve] iz noći i „svega ujedno" i iz nebića, onda se to razrješuje, te
tvrde naime da kretanje jest uvijek. Ali z b o g čega, i koje, to ne
jest neko uvijek pokretano nesustajuće kretanje, i o n o je kružno
navode, niti pak uzrok o v a k v o m ili o n a k v o m . Ništa se naime ne
(a to je očito ne samo mišlju nego i zbiljom), tako da bi vječno
kreće kako se naprosto sluči, n e g o uvijek treba pribivati neko
bilo prvo nebo. Jest štoviše i neko koje [ga] pokreće. Budući pak
[kretanje] 2 6 , kao što [se kreće] j e d n o m po naravi ovako, a [drugi
da o n o pokretano i [ujedno] pokrećuće jest o n o posredno, to jest
p u t ] silom, ili u m o m , ili drugim o n a k o .
j a m a č n o neko koje pokreće, a da [samo] nije pokretano, budući
Zatim, kakvo je prvo [kretanje]? To se naime neizmjerno
vječno jestvo i djelatnost.
razlikuje. Ali ni Platon ne bijaše sposoban kazati što je to što
Na taj pak način pokreće o n o žuđeno i mišljeno: p o k r e ć u ne
katkad drži p o č e l o m , o n o koje sebe samo pokreće. Jer duša je po
[budući] pokrenutima. Ona njihova prva ista su. Žuđeno je ono što
tonja, i s n e b o m istovremena, kako [sam] kaže.
se pokazuje lijepim, a htijeto je ponajprije o n o što jest lijepo. Jer
Cijeniti m o g u ć n o s t prvotnijom od djelatnosti jest dakle na ne
većma žudimo zbog toga što nam se [nešto] čini, nego što bi nam se
ki način valjano, a na neki ne, i r e č e n o je kako. A da je djelatnost
[nešto] činilo zbog toga j e r [to] žudimo. Počelo je naime mišljenje.
prvotna, svjedoči Anaksagora - um je naime [u njega] djelatnost
A um biva pokretan o n i m mišljenim; mislivo pak jest j e d a n
- i E m p e d o k l o [koji postavlja] ljubav i prijepor, i oni koji tvrde da
od dvaju n i z o v a 2 9 po sebi. O n o prvo u njemu je jestvo, od njega
je kretanje uvijek, kao Leukip. T a k o da ne bijaše bezgranično vri
j e m e 2 7 kaos ili noć, v e ć ista [bića jesu] uvijek, bilo periodički bilo
drukčije, ako već je djelatnost prvotna mogućnosti. Od Brandisa naovamo izdavači (Christ) i tumači (Bonitz) čitaju αύτώ
rukopisa i razumijevaju rečenicu u tom smislu da sfera zvijezda sta
jaćica uzrokuje i svoje vlastito kretanje i ono pretpostavljeno drugo.
Elders, pozivajući se na mjesto De gen. an. 716al5-17, instruktivno Ross međutim - iz razloga što za Aristotela, prema njegovu sudu,
pojašnjava: ,,u Aristotelovoj terminologiji ή γονή je liquor seminis, što kretanje sfere zvijezda stajaćica nije samouzrokovano, nego uzroko
je za njega protivnost menstrualne krvi". vano od Boga - predlaže da se s Pseudo-Aleksandrom čita αΰτω pod
razumijevajući pritom sunce. Tako i Jaeger. Nama prva solucija izgle
Prihvaćamo Eldersovu emendaciju τιν' umjesto τι, uz njegovo uvjer da vjerojatnijom.
ljivo objašnjenje da ύπάρχειν treba povezati s prethodećim κίνησις,
kao „dominatnom idejom u prethodnome retku". Riječ je tu ο pitagorejskim nizovima suprotnosti, ο kojima Aristotel
referira u Metaph. A. 986a23sq, K. 1066al5, Phys. 201b25. No i Ari
Ne može se prihvatiti prijedlog Eldersa da se, protiv svih rukopisa te
stotel sam, kako dobro napominje Ross, prihvaća jedan takav poziti
Rossa i Jaegera, umjesto άπειρον χρόνον čita χρόνος, dijeleći potom
van niz, u kojemu su npr. biće, jednota, jestvo, te jedan negativni,
obje riječi zarezom, nakon čega bi značenje teksta imalo biti; „tako
sadržan od nebića, mnoštva, nejestva. (Usp. Metaph. Γ. 1004b27, De
da ne bijaše ono bezgranično, ni vrijeme, ni kaos ili noć".
gen. et corr. 319al5, De sensu 447b30, 448al6, De part. an. 670b21.)
260 261
pak o n o jednostavno [jestvo] i prema djelatnosti. (A nisu isto o n o pak, o n o po sebi, 3 4 pripada o n o m e po sebi najboljemu, i to o n o
j e d n o i jednostavno: j e d n o naime označuje mjeru, dok o n o jedno najveće o n o m e najvećma. A um sebe misli shvaćanjem mislivoga;
stavno [označuje] kako je neko ustrojeno.) naime misliv biva dodirujući i misleći, tako da je isto um i o n o
N e g o su pače u istome nizu i o n o lijepo i o n o zbog sama sebe mislivo. Jer o n o koje m o ž e prihvatiti mislivo i jestvo je [doduše]
izaberivo; no najbolje je o n o prvo, bilo uvijek, bilo analogijom. A 35
um, ali [tek] posjedujući [ih] djeluje , tako da taj [djelujući u m ] ,
da je o n o „radi č e g a " među nepokretnima, to očituje razdioba. više no onaj [koji m o ž e prihvatiti], jest to od b o ž a n s k o g a što se
Nekome je naime o n o „radi čega", i nečega, - od čega pak j e d n o pokazuje da um ima u sebi, 3 6 te je tako motrenje o n o najugodnije
jest [među nepokretnima], a drugo nije. 3 0 i najbolje.
P o k r e ć e pak kao ljubljeno, a ostala pokreće [tim] pokrenu A k o je dakle b o g uvijek tako dobro ustrojen kao mi katkada,
t i m . 3 1 A k o se dakle nešto kreće, m o ž e se drukčije držati, tako da čudesno je. A k o pak više, j o š čudesnije. A ustrojen je tako.
se prvi premještaj, ako je i djelatnost, ukoliko se kreće, m o ž e A zacijelo mu i život pribiva Ta život jest djelatnost uma, a
drukčije držati, - prema mjestu, ako i ne prema jestvu. A ako jest on je djelatnost. Njegova pak djelatnost, o n a po sebi, život je, naj
nešto što pokreće, samo budući nepokretno, budući djelatnošću, bolji i vječan. T v r d i m o zaista da je b o g život, vječni, najbolji, tako
to se nikako ne m o ž e drukčije držati. Premještaj je naime prva da život i neprekidan vijek b o g u pribivaju. To naime jest b o g .
od promjena; u njemu je pak [prvo] kruženje. A to pokreće baš
Oni pak koji pretpostavljaju, kao pitagorejci i Speusip, da o n o
to [kruženje].
najbolje i najljepše nije u početku, z b o g toga što su u biljaka i
Iz nužnosti je dakle biće. A kao nužno, lijepo [je ustrojeno] 3 2 , životinja početak uzroci, a o n o lijepo i savršeno [tek] u o n i m a iz
te tako počelo. Jer o n o n u ž n o je tolikostruko: o n o silom (jer je njih, ti ne smatraju ispravno. Jer sjeme je iz drugih prvotnijih
protiv poriva), o n o bez čega n e m a dobra, [te] o n o koje ne m o ž e savršenih, i o n o prvo nije sjeme, nego o n o savršeno, kao kad bi
drukčije do jednostavno.
Ο takvom dakle počelu vise nebo i narav. A življenje mu je
Ross, slijedeći dijelom Pseudo-Aleksandra, razumije to kao „mišljenje
o n o najbolje koje [je] nama tek za kratko vrijeme. 3 3 Tako je naime
u sebi, kao razlikovano od ljudskoga mišljenja, koje ovisi ο osjetilima
njemu uvijek ( n a m a j e pak zacijelo n e m o g u ć e ) , budući d a j e i ugo i imaginaciji".
da njegova djelatnost (i zato su budnost, osjećanje i mišljenje naj
Što ustvari znači ovo έχων? Bonitz je s pravom odbacio Krischeovo
ugodniji, d o k su nadanja i sjećanja [ugodna] zbog njih). Mišljenje
tumačenje u smislu „imajući mogućnost mišljenja", budući daje par
ticipom karakterizirana upravo djelatnost uma, u razlici spram nje
gove puke potencijalnosti. Bonitz sam tumači to έχων kao ,,quoniam
Smisao je ove koncizno iskazane rečenice u ovome: svrha, ono „radi ipse in se continet atque ipse est τό νοητόν", što je već, usprkos re
čega" (τό ου ένεκα) može se promatrati iz dva aspekta, jednom kao zervi Rossovoj, znatno uvjerljivije, έχειν je ovdje zacijelo upotrebljeno
„subjektivna" nečija svrha (tivi), a drugi put ona je „objektivna" emfatički, u smislu ujedno „imati", „držati" i „neprestano uz to biti",
svrha sama po sebi, naprosto nekog dobra radi (τινός). U ovom što je dobro jednom pogodio Jackson (apud Ross), prevodeći ενεργεί
drugom slučaju može se za nju reći da pripada u oblast onog nepo δέ έχων s „and it energizes continually".
kretnog, (έστι valja s Rossom razumijevati kao = έστιν έν τοις
άκινήτοις.) Druga mogućnost razumijevanja, koju smatramo pogrešnom, bila bi
ona Pseudo-Aleksandrova, kojoj je sklon djelimice i Ross. Prema njoj,
Ne može se prihvatiti Rossovo mišljenje da je rukopisno κινουμένώ, komparativ je postavljen između čistog, apsolutnog, božanskog miš
koje zadržavaju sve arapske verzije, Christ i Jaeger, ,,hardly possible ljenja s jedne te ljudskog s druge strane, pri čemu onda θεωρία ne
Greek". Bonitz predlaže lekciju τό δέ κινούμενον, što daleko odstupa znači općenito mišljenje i kontemplaciju, nego isključivo čistu božju
od postojećega teksta. kontemplaciju. No rješenju koje je u našem prijevodu priklonio se i
Razumijemo s Eldersom καλώς kao = έχει καλώς. Ross u vlastitom oksfordskom prijevodu, kao i Bonitz, Tricot, Elders.
Slično nalazimo - unatoč naglašenoj neodređenosti - i u jednom la
Usp. s Rossom Metaph. Θ. 1050b24, Eth. Nic. 1175a3, De somno tinskom prijevodu koji, prema Eldersu, navodi Averroes: ,,quare istud
454b8. magis quam illud est id divinum quod intellectus videtur habere".
262 263
t k o tvrdio da je čovjek prvotniji od sjemena, ne onaj koji iz toga m e đ u matematičkim znanstvima, iz zvjezdoznanstva. O n o naime
nastaje, n e g o drugi, iz kojega je sjeme. razmatra ο jestvu doduše osjetilnom ali vječnom, dok druga ni ο
Da dakle jest n e k o jestvo vječno i n e p o k r e t n o i odvojeno od kojem jestvu, kao o n o ο brojevima i geometrija. Da dakle j a m a č n o
o n i h osjetilnih, bjelodano je iz kazanoga. P o k a z a n o je i da to i m a više premještaja nego o n o g premještanog, bjelodano je i oni
jestvo ne m o ž e imati nikakve veličine, već je bezdijelno i neraz ma umjereno upućenima, budući da se svaka planeta kreće više
djeljivo (jer p o k r e ć e b e z g r a n i č n o vrijeme, a ništa ograničeno n e m a n e g o jednim. No kolika se stječu biti, kažimo sad o n o što zbore
b e z g r a n i č n u m o ć ; budući pak da je sva veličina ili bezgranična ili neki od matematičara, radi shvaćanja, da bismo nekako r a z u m o m
ograničena, ograničenu veličinu ne bi imalo z b o g toga, a bezgra prihvatili neku određenu m n o ž i n u . A ostalo valja da dijelom sami
n i č n u zato j e r u o p ć e n e m a nikakve bezgranične veličine). N e g o istražujemo, a dijelom da se raspitujemo u onih koji istražuju, te
zacijelo i to da je netrpno i nepreinačivo. Jer sva su ostala kre ako se u onih koji se time bave pokaže nešto protivno o v o m e sad
tanja potonja o n o m e p r e m a mjestu. Jasno je dakle z b o g čega je k a z a n o m poštivati valja oboje, no uvjeriti se dati od onih podrob
to ustrojeno na taj način. nijih.
264 265
to božanstveno rečeno, te d a j e sva vjerojatnost kako je svako po No čini se da su znanje i osjećanje i mnijenje i razmišljanje
j e d i n o i od umijeća i od filozofije višekratno prema mogućnosti uvijek [nečega] drugog, a sebe [tek] usputno. Dalje, ako je drugo
bilo iznađeno, pa opet propalo, te da su se njihovi nazori očuvali misliti i biti mišljen, po kojemu od t o g dvojeg njemu pribiva o n o
poput razvalina sve do sada. Jedino nam je utoliko dakle jasan izvrsno? Nije naime o n o isto ono biti mišljenju i mišljenome. Ili
očinski nazor, onaj od prijašnjih. je kod ponekih znanje [isto što i] stvar? K o d proizvodnih [znanja]
bez tvari [stvar j e ] jestvo i o n o što bijaše da bude, d o k je kod
9. O n o ο u m u pak sadrži neke besputnosti. Čini se da je [on] motriteljskih stvar zbor i mišljenje. Budući da dakle nije drugo
najbožanstvenija m e đ u pojavama, 3 9 no kako ustrojen bi on tak o n o mišljeno i um, [kod onih] koja nemaju tvari bit će isto, te
vim bio, to sadrži neke poteškoće. A k o naime ne misli ništa, što mišljenje j e d n o s mišljenim.
bi tad bilo to uzvišeno? Ta držao bi se kao kad bi netko spavao. Još preostaje besputnost: da l i j e sastavljeno o n o mišljeno. Jer
A k o pak misli, no od njega ima nešto drugo znatnije ([ako] mišlje mijenjalo bi se u dijelovima cjeline. Ili je sve o n o što n e m a tvari
nje naime nije to s t o j e njemu odista jestvo, već [tek] m o g u ć n o s t ) , nedjeljivo, te - kao što je čovječji u m , ili 4 1 i koji god od onih sa
[tad] neće biti najboljim jestvom. Jer o n o časno pribiva mu zbog stavljenih, ustrojen u n e k o m v r e m e n u , 4 2 - o n o izvrsno n e m a u
mišljenja. o v o m e sad ili o n o m e sad, već u n e k o m e cijelom o n o najbolje,
Nadalje, bilo da je um njegovo jestvo, bilo da je [to] mišljenje,
što misli? Naime, ili sebe samog, ili nešto drugo. A ako nešto dru
go, ili uvijek isto, ili [svaki put] drugo. Razlikuje li se dakle što, ljenja da određeni član ή ispred νόησις ima značenje pokazne zamje
nice „to mišljenje", ili pak da ima ulogu indicirati mišljenje u njego
ili ništa, misliti o n o lijepo ili pak bilo što slučajno? Ili je štoviše
vome čistom obliku. Raznoliki su i pokušaji razumijevanja genitiva.
razmišljanje ο p o n e č e m u i besmisleno? Jasno je dakle da misli Bilo je mnijenja da on ima ustvari ulogu superlativa, kao npr. u frazi
o n o najbožanstvenije i najčasnije, te da se ne mijenja. Jer nešto κακά κακών ("najveća od svih zala"), tako da bi značio naprosto „naj
takvo je već promjena na lošije, i neko kretanje. veće od svih mišljenja". Značenje genitiva ponajprije se, međutim,
shvaća određujući ga s Eldersom kao „genitiv sadržaja" ili pak tzv.
Ponajprije dakle, ako nije mišljenje, nego mogućnost, razlo objektivnog genitiva, dakle u smislu „koje se sastoji od mišljenja" ili
žito je da mu je naporna neprekidnost mišljenja. Zatim, jasno je „koje se tiče mišljenja". Dakako da time nije još učinjen odlučujući
da bi bilo nešto drugo časnije od uma, [naime] o n o mišljeno. Jer korak u filozofijskom razumijevanju ove dubokosmislene „formule".
i mišljenje i umovanje pribivat će i o n o m e tko misli o n o najlošije, Ne može se prihvatiti Bonitzov prijedlog da se, kao već ranije Ravais-
tako da treba to izbjeći (ta ponešto je bolje i ne vidjeti nego vidje son, izbaci ή u retku 8 te prevede: „premda su njegovi predmeti ona
ti), [jer tada] ne bi mišljenje bilo o n o najbolje. Sebe dakle misli, sastavljena". Ross i Elders ispravno zadržavaju ή.
ako već jest o n o najmoćnije, i jest mišljenje mišljenje mišljenja. 4 0 Ne može se prihvatiti ni Rossovo inzistiranje na -neutraliziranju zna
čenja vremena u ovome koliko važnom toliko i jedva dokučivom
odjeljku teksta. Iz činjenice da έν τινι χρόνω ne znači „za neko vrije
Ovaj neobičan izraz izaziva neprestanu zabunu medu interpretima. me" ili ,,u neko vrijeme", nego ,,u nekom vremenu", misli on da može
Tako već Bonitz u svom komentaru kaže: „Mirum videri debet quod zaključiti kako se Aristotelove riječi ne odnose na „uživanje nekog
dicit: των φαινομένων, etenim φαινόμενα dicuntur ea quae apparent summum bornim u trenucima iluminacije, već na njegovo progresivno
ac sensibus percipiuntur, ideoque saepissime opponuntur rationationi dostizanje έν βίω τελείω (Ε. Ν. 1098al8)". Također je za Rossa „dvoj
[...]; intellectus vero summus non in iis est rebus, quae sensibus per beno" da li s onim dvostrukim τώδι valja razumijeti χρόνω, što je za
cipiuntur, sed et esse eum et qualis sit ratiocinando tantum assequimur." nas izvan sumnje, pri čemu držimo ispravnim i njegov hipotetički pri
Ross ipak dobro upozorava na to da φαίνεσθαι može značiti i sve „ono jevod: ,,for it does not posses the good in this particular time or in
što je otkriveno pomoću razuma". Još je precizniji prijevod Eldersa: that, but it posseses the summum bonum in a certain whole period".
,,of ali things vvhich are evident to us (or: of vvhich we are aware)". Drukčije prevodi Elders, ne uvažavajući vremenski aspekt: „The most
sxcellent being, being something different (from man), does not pos
και έστιν ή νόησις νοήσεως νόησις. Smisao ove čuvene i zacijelo na ses its good in this or that particular object, but in the knowledge of
mjerno višesmislene formule dakako nije lako shvatiti. Elders je miš- an object which is adequate to its being."
266 267
[ne čine] počelima, p r e m d a je u svemu p o č e l o m ponajvećma o n o
b u d u ć i da je nešto drugo, tako mišljenje sebe samo i m a za cjelo
dobro. Drugi opet ispravno [vele] da j e to počelo, ali kako je dobro
k u p n u vječnost?
p o č e l o m , to ne kazuju: da li kao cilj, ili kao o n o što pokreće, ili
kao oblik.
10. Ispitati valja i to na koji od dva načina narav svega sadrži
A besmisleno je i E m p e d o k l o v o . Jer ljubav čini o n i m dobrim,
o n o d o b r o i o n o najbolje: da li kao nešto odvojeno i samo po sebi,
no o n a je počelo i kao o n o što pokreće (jer sabire) i kao tvar, bu
ili kao poredak. Ili na o b a načina, p o p u t vojske? Jer i u poretku
dući da je dijelom mješavine. A k o bi čak istome i pridošlo da bude
jest o n o izvrsno, a i vojskovođa [jest t o ] , i to on j o š više. Nije on
p o č e l o m i kao tvari i kao o n o m pokrećućem, ipak [im] ono biti nije
n a i m e po poretku, već je ovaj po njemu.
isto. P r e m a č e m u od toga dvojega je dakle ljubav [počelo]? Bes
Sve je na neki način zajedno u r e đ e n o - ali ne na j e d n a k način:
misleno je i da je prijepor nepropadljiv. Jer on je za njega narav
ribe, ptice, biljke -, te ne stoji tako kao da j e d n o n e m a ništa s
zla.
drugim, v e ć jest neki [ o d n o s ] . S p r a m j e d n o g je naime sve uređeno,
Anaksagori je o n o dobro p o č e l o m kao o n o pokrećuće. Jer um
ali kao s t o j e u kućanstvu o n i m a slobodnima ponajmanje dopušte
pokreće. Ali pokreće radi nečega, tako d a j e drugo [ o n o najbolje],
no činiti što se k o m e sluči, v e ć je sve, ili pak ponajviše od svega,
osim ako [je onako] kako mi tvrdimo. Liječništvo je naime [već]
sređeno, d o k je robiju i živadi neznatan udio u zajednici, a g o l e m o
na neki način zdravlje.
[im j e ] o n o što se sluči, - tako je p o č e l o svakoga pojedinog njegova
Besmisleno je opet i dobru i u m u ne učiniti protivnost. No
narav. A kazujem kako je svima n u ž n o dospjeti do toga da b u d u
svi koji ustvrđuju protivnosti ne služe se protivnostima, ukoliko
razlučeni, 4 3 a i druga su na taj način, kojima sve zajedništvuje u
ih ne bi tko doveo u sklad. I z b o g čega [su] j e d n a propadljiva, a
[smjeru] cjeline.
druga nepropadljiva, to ne kazuje nitko: svi naime čine bića iz
Valja da ne ostane prikriveno koje sve nemogućnosti ili besmi
istih počela. Uz to, jedni čine bića iz nebića, d o k drugi, da ne bi
slice pridolaze onima koji drukčije govore, i kakvo je o n o u onih koji
bili na to prinuđeni, sve čine j e d n i m .
promišljenije zbore, i u kojih su ponajmanje besputnosti. Svi naime
Nadalje, nitko ne kazuje z b o g čega će uvijek biti postajanja i
čine sve iz protivnosti. No niti je ispravno da sve, niti pak da iz
što je u z r o k postajanja. A o n i m a koji čine dva počela n u ž n o će j o š
protivnosti, niti u o p ć e kazuju kako će biti iz protivnosti o n a u ko
n e k o 4 4 drugo biti nadmoćnijim. I onima koji [postavljaju] ideje
j i m a protivnosti pribivaju: - j e r protivnosti su netrpne j e d n a od [pridolazi to] da im je [neko] drugo počelo nadmoćnije: naime o n o
druge. N a m a se pak to razložito razrješuje time da jest nešto treće. po č e m u je učestvovalo [ono osjetilno u idejama], ili učestvuje.
Jedni opet tvar nekad čine j e d n o m od protivnosti, p o p u t onih
T a k o đ e r je za druge zacijelo nužnost da jest neka protivnost
koji [suprotstavljaju] o n o neisto istome, ili pak [ona] m n o g a o n o
mudrosti i najuzvišenijoj znanosti, ali za nas ne. Jer o n o m e pr
me j e d n o m . No i to se razrješuje na isti način. Za nas naime tvar v o m n e m a nikakve protivnosti. Ta sve protivnosti imaju tvar, i
nije n i č e m u protivnost. [ona] jest te [protivnosti] m o g u ć n o š ć u . 4 5 Protivnost [mudrosti],
Uz to, sve bi imalo udjela u rđavome, osim o n o g a j e d n o g . Zlo neznanje, [bilo bi] usmjereno n a
46
protivnost, ali o n o m e p r v o m
s a m o je naime jedan od dvaju sastojaka. Drugi pak d o b r o i zlo i ništa nije protivnost.
Ponešto preslobodnima mogu se činiti Rossov prijevod i objašnjenje: Prihvaćamo, kao i Ross, Bonitzovu emendaciju έτι namjesto δτι.
,,'sve stvari, čak i ako ne daju nikakav drugi prilog cjelini, moraju
naposljetku dospjeti do toga da budu razložene', tj. tako da bolje stva Protiv većine rukopisa, ali s Rossom i Jaegerom, čitamo ταϋτα namje
ri mogu biti učinjene iz njihovih elemenata." Slično i Elders drži kako sto ταύτα.
je malo sumnje da upotrebljeni glagol διακριθήναι ovdje znači „biti
S Rossom razumijemo εις otprilike u smislu „leads the mind to". Re
rastvoren i raspršen u druge dijelove svemira". Čini nam se primje
čenica je općenito teško razumljiva. Bonitz priznaje: quomodo vel ex-
renijim oprez Bonitzov, za kojega je „dvojbeno što [tj. ta riječ] ovdje
plicem vel emendam non habeo. Eldersov je prijedlog riskantan i
znači".
268 269
Nadalje, ako pored onih osjetilnih ne b u d e i drugih, neće bi Neki problemi interpretacije
ti počela i poretka i nastajanja i svih onih nebeskih, već uvijek
Izuzetna je važnost knjige Lambda kako unutar cjeline Aristotelova djela
[samo] početak početka, kao u svih b o g o z n a n a c a i naravoznanaca.
tako osobito za cjelokupnu potonju povijest filozofije i teologije. „Medu
A k o pak jesu ideje i brojevi, [oni] neće biti uzroci ničega, a ako knjigama Metafizike strši dvanaesta knjiga posebno time što ona sadr
[toga] nema, tad niti kretanja. žajno donosi okrunjenje aristotelovske filozofije: nauk ο najvišemu biću,
Uz to, kako će iz neveličina biti veličina i neprekidnost? Jer ο Bogu. Ο tom skrajnjem i cjelinu zaključujućem predmetu nemamo ina
če nikakva izjašnjenja Aristotelova". Ove Gadamerove (Aristoteles: Me-
broj neće činiti neprekidnost, niti kao ono pokrećuće niti kao oblik.
taphysik XII. Ubersetzung und Kommentar von Hans-Georg Gadamer.
N e g o pače baš ništa od protivnosti neće biti odista čimbeno i Zweite, erganzte Auflage. Frankfurt am Main, 1970, str. 7) riječi nisu
pokretačko? Jer m o g l o bi i ne biti, ili [bi] barem činjenje [bilo] nikako tek neki osamljeni pojedinačni sud znalca. Kao i Werner Jaeger
potonje [spram] mogućnosti, te dakle bića ne bi bila vječna? Ali (Aristoteles. Berlin, 1923, str. 228), tako je i Ingemar During (Aristoteles.
jesu. Dakle treba ukinuti j e d n o od toga. A rečeno je kako. Heidelberg, 1966, str. 193) „uvjeren u to daje Aristotel u knjizi Lambda
Dalje, čime su brojevi jedno, ili duša i tijelo, i uopće ideja i htio dati u sažetoj formi jedan pregled osnove svoje teorijske filozofije".
Stoga i može isti zaslužni poznavalac i tumač drugdje kazati da je „spis
stvar, nitko ne govori ništa. A i ne m o ž e reći, osim ako ne kaže,
Lambda Metafizike jedno potpuno samostalno predavanje ο filozofiji
kao mi, da o n o pokrećuće čini [jednim]. prvih stvari" (isto, str. 189). Slično sudi i Hans Joachim Kramer (Der
Oni pak koji zbore da je matematički broj o n o prvo, te tako Ursprung der Geistesmetaphysik. Amsterdam, 1964, str. 191): „Poput
[zbore] svaki put drugo jestvo, i za svako pojedino druga počela, ti nekog zagonetnog meteorita strši Λ 'Metafizike' u vrijeme".
jestvo svega čine nepovezanim (ništa naime jedno drugome ne dopri Sudeći prema ponegdje upravo nevjerojatnoj zbijenosti i lapidarnosti
nosi, pa bilo [to] ili ne), a i počela [čine] mnogima. No bića neće izričaja, stilskoj neujednačenosti i čestoj sadržajnoj nepovezanosti odlo
maka, u knjizi Lambda imamo ustvari skup bilješki, skica i zapisa, koje
da budu loše upravljana. „Nije dobro mnogovlade: jedan [je] 4 7 vladar".
vjerojatno nisu bile namijenjene objavljivanju, već samo vlastitoj upora
bi, ili su pak služile u najboljem slučaju kao pisana podloga predavanji
ma, u kojima su te suhe i često poludorečene natuknice morale biti do
punjene i oživljene neposrednim zrenjem, izvođenjem i živom riječju.
Ο vremenu nastanka knjige mnogo se raspravljalo. U svojem značaj
nom pokušaju rekonstrukcije nastanka cjelokupne Aristotelove Metafi
zike Jaeger je knjigu A, zajedno s A, B, prvim dijelom K, te čitavom N,
datirao rano, otprilike u vrijeme Aristotelova boravka na Assosu. During
je pak upozorio na sadržajnu blizinu s prvim dvama knjigama Fizike, te
ju je zajedno s njima i izgubljenim dijalogom De philosophia svrstao u
ranu grupu rasprava ο prvim počelima.
Općenito su mišljenja ο vremenu nastanka knjige i njenu mjestu u
cjelini Aristotelova djela u znatnoj mjeri podijeljena. Pored Duringova
ranog datiranja, postoji, pretežno u osloncu na Jaegerova istraživanja,
teško prihvatljiv. On hoće postaviti zarez iza εναντία, te čitati άνοια stav da knjiga doduše jest srazmjerno rana, ali ipak kasnija od npr. De
umjesto άγνοια, tako da bi dobio otprilike ovakav smisao: „protivnost caelo, De philosophia, Metaph. N. Treća pak grupa istraživača upozorava
je nedostatak racionalne svrhe, koji vodi prema protivnosti spram na sadržajna slaganja npr. nauka ο prvom pokretaču s posljednjom knji
prvog počela". gom Fizike, nauka ο mogućnosti i djelatnosti sa zrelim knjigama Meta
fizike, naime ΖΗΘ, nauka ο umu s De anima, zaključujući iz toga na
U ovome završnom navodu iz Homerove Ilijade nedostaje, prema ver
ipak barem djelomičnu kasnu dataciju spisa.
ziji glavnih rukopisa, imperativ „neka bude" (έστω). Zadržavamo tu
lekciju sa Susemihlom, premda Ross tvrdi kako je riječ zahtijevana Najvjerojatnije je pak da na neki način svi imaju pravo. Knjiga
ritmom rečenice. Apelativ i imperativ teško da mogu odgovarati ovo Lambda ne može se naime držati cjelovitim djelom, niti sve u njoj objedi
me samopouzdanom i uzvišenom završetku nadasve teškog razma njene tekstove nastalima istodobno. Unutar knjige osnovnu podjelu va
tranja. Aristotel završava jednostavnim uvidom i iskazom toga što lja, čini se, učiniti između prvih pet odjeljaka, koji izlažu svojevrsnu fi
jest, a ne toga što bi tek „trebalo" biti. lozofiju postajućeg osjetilnog bitka, te ostalih, koji se bave pretežno ili
270 271
vječnim osjetilnim bićima ili pak onim posve nadosjetilnim, pri čemu su nespojiva no s njihovom najdubljom duhovnom koncepcijom, s mišlju ο
očito prva razmatranja shvaćena kao nužan uvjet i predstupanj za druga. phvsis, ο naravi, ο sebe k sebi samome otvarajućem poretku bića. [ ... ]
Poseban problem predstavlja interpretima sadržaj osmog odjeljka Napetost između grčke misli svijeta i kršćanskoga svijeta duše, koja je
i tamo izloženi nauk ο zasebnim pokretačima nebeskih tijela. Već je time dospjela u zapadnjačko mišljenje, pripada onim sudbinskim i stva
Jaeger odlučno zastupao tezu da osmi odjeljak odnosno poglavlje knjige ralačkim napetostima koje sve do u današnji dan prožimaju zapadnjačko
Lambda nije organski sastavni dio knjige, argumentirajući prvenstveno ljudstvo."
time da je pisan stilom posve dogotovljene i zaokružene rasprave, u po Iz ovoga podužeg navoda razvidan je, smatramo, svojstveni i osobit
svemašnjoj razlici spram ostalih poglavlja, kao i time da tamo izloženi karakter Aristotelove filozofijske misli ο Bogu, kao i - mimo pretjera-
prvi pokretači ne pokreću tek budući ono žuđeno i ljubljeno, kako je nosti npr. Waltera Brockera (Aristoteles, Frankfurt am Main, 4 1974, str.
pokretačka narav prvog pokretača bila određena u sedmome poglavlju. 221): „Ali niti je Aristotel bio kršćanin, niti uopće religija ima ikakva
Beskrajna diskusija koja je uslijedila i traje u osnovi još i danas kreće se mjesta u njegovoj filozofiji. Ako bi riječ 'Bog' trebala biti uzeta u religij
zatim poglavito u raspravljanju alternative monizam-pluralizam, odno skom smislu, tad je Aristotelova filozofija ateizam" - sva plodonosnost
sno teizam-politeizam u Aristotela. Ne vjerujemo da je mnoštvo često njene ujedne blizine i daljine kako povijesno predanom tako i današnjem
nevjerojatno minucioznih filoloških i astronomijskih analiza osmog po našem filozofijskom i teologijskom iskustvu.
glavlja uopće zavrijedilo - filozofijski gledano - toliki napor i trud. Prije Zacijelo najveći i najteži problem cjelokupne knjige jest dostatno ra
bismo se složili sTJuringom (isto, str. 219), koji u tom kontekstu, - sam zumijevanje onoga u čemu Aristotel sagledava samu bit božanskoga bića,
ustvrđujući da je „beskonačno diskutirano pitanje da li je shvaćanje Bo naime pravoga smisla izraza „mišljenje mišljenja". Zadržimo se ovdje sa
ga, koje Aristotel iznosi u Lambda 8 monoteističko ili politeističko za mo na jednoj tako reći usputnoj primjedbi. S pravom je naprimjer Horst
pravo neispravno postavljeno" - navodi potom Merlanov citat Eduarda Seidel u svojem nedavnom komentaru Aristotelovoj Metafizici, prilože
Mevera: „U Grčkoj igra pitanje glede jednog ili više bogova jedva neku nom ponovo izdanome Christovu grčkom tekstu i Bonitzovu prijevodu
ulogu. Da li je božanska moć mišljena kao jednota ili mnoštvo, to je spo (Aristoteles' Metaphysik II. Hamburg, 1980, str. 579) - koji se ipak, po
redno u odnosu spram pitanja da li ona uopće egzistira, te kako mora našem sudu, zbog pretjerane i pretenciozne kratkoće te općenito nezado
biti razumljena njena narav i odnošenje prema svijetu." voljavajuće razine uvida, teško i može tako nazvati - inzistirao na tome
Štoviše, čini se da ima dobrih razloga složiti se s Eldersom (djelo da Aristotelovo „mišljenje mišljenja" valja razumijevati u strogoj opreci
niže navedeno, str. 56-68), koji, nakon temeljite i podrobne analize sadr kako spram svake samorefleksije čovječje spoznaje (po njemu slučaj nje
žaja 8. poglavlja, ustvrđuje da njegov najveći dio „u sadašnjem obliku mačkog idealizma) tako i spram svakog diskurzivnog puko razumskog
nije bio napisan od Aristotela samog, već od strane nekog učenika (ili mišljenja: „'Mišljenje' je neko diskurzivno izvršenje spoznaje, a 'mišlje
učenika), koji se slobodno služio materijalom iz ostalih spisa". Stoga ni nje mišljenja' snažno asocira na refleksiju čovječje samospoznaje (kao u
mi nismo u prijevod preuzeli veći dio tog poglavlja, kao što je to isto njemačkih idealista), dok je νόησις intuitivan čin, neko umsko zrenje (u
uostalom učinio i Gadamer u svom inače rijetko lijepom i pouzdanom, suprotnosti spram διάνοια i dr., dakle spram diskurzivnih izvršenja). Uz
gore navedenom prijevodu. to, νόησις, kao supstantiv djelatnosti, izražava 'djelatnost uma' te time
Ovdje dakako nije moguće ni potrebno pokušavati neku filozofijsku i ontologijski aspekt 'zbiljnosti uma', koja je, kao i svaka zbiljnost, ta
interpretaciju, ili i samo komentar sadržaja prevedene knjige. Kako je, kođer ono inteligibilno, objekt za um. Izraz νοήσεως νόησις znači dakle
međutim, neosporno da upravo u njoj sadržani nauk ο Bogu čini njeno da je božansko biće uma, kao čista, dovršena zbiljnost, ujedno djelatnost
pravo središte i najtežu zadaću promišljanja, zadovoljit ćemo se ovdje s spoznavanja i najviši objekt spoznavanja."
dvije kratke uz to vezane napomene. Odlučujuće je pitanje, međutim, ako se ovako oštro poput Seidla od
U sažetom uvodu svojega prijevoda i kratkog komentara veli Gada bije svaka blizina „mišljenja mišljenja" bilo kojoj vrsti sebespoznaje i se-
mer: „Iskazi, koje Aristotel daje ο božanskome bitku postali su za povi bemišljenja, kako onda uopće izbjeći to da nam se ono pokaže tek kao
jest zapadnjačkog mišljenja od nesagledive važnosti. Ovdje dane odredbe puka prazna, posve bezobjektna misao. Već je Zeller, u značajnoj pole
životnosti i duhovnosti tog božanskoga bitka, ali također pojmovi upo- mici s teističkom interpretacijom Brentanovom, ovu najvišu točku Ari
trebljeni za taj bitak, postali su vodećima za teologijsko mišljenje kršćan stotelove filozofije bio protumačio kao puku praznu, u sebi kružeću se-
skoga srednjovjekovlja, poglavito onaj energeie, actus purus. Premda je besvijest, a slično je shvaćao i npr. Ross, nazvavši je čak štoviše na jedno
kršćanska religija bila hranjena iz bitno drugih snaga no iz onih kla me mjestu „nemogućim i jalovim idealom".
sičnoga grštva, ipak je misleni rad toga klasičnog doba priredio sredstva Seidel se pak sa svoje strane jednako odlučno suprotstavlja i Zelle-
i putove (a i stranputice) za samorazumijevanje kršćanstva. Da kršćan rovu stavu, tvrdeći (isto, str. 582) da „božja sebespoznaja obuhvaća sve
ska predodžba osobnoga Boga i njegova odnosa spram čovjeka u Aristo biće, koje je nama inače dano kao sastavljeno", te da ,,u sebespoznaji
tela leži posve daleko, to će svatko smjesta zamijetiti. Isto to vrijedi ο božanski um spoznaje ujedno sebe sama kao uzroka svega bića". Ovime
misli stvaranja, koja je s umjetničkim duhom Grka u osnovi ne manje se Seidel priključuje staroj i utjecajnoj matici takozvanog teističkog tu-
272 273
mačenja Aristotelove odredbe Boga. Generacije i generacije komentatora Iz djela Ο duši (knjiga B, 1-6, 412a - 418a25).
radile su na takvu protumačenju. Već je Aleksandar pokušavao u Ari Izvornik: Aristotelis De anima. Recognovit brevique adnotatione
stotela naći stanovito prihvaćanje misli ο Božjoj providnosti, a Averroes
instruxit W. D. Ross. Ο χ ο η ϋ 1963 ( r i 9 5 6 ) .
je, premda niječući bilo kakvu stvaralačku djelatnost i bilo kakvu slobo
du volje u Aristotelova Boga, ipak bio sklon pripisati mu znanje ο općeni Prijevod i bilješke: Damir Barbarić
tim zakonima univerzuma, u čemu ga u osnovi, i uz sav oprez, slijede
npr. i Duns Skot i Toma Akvinski.
Cini se ipak - i u tome se valja složiti s Rossom - da takvo tumačenje
ne odgovara slovu samog Aristotelova teksta. Kako se približiti smislu
„mišljenja mišljenja", izbjegavajući pritom kako sve već poznate zamke
apsolutne samosvijesti klasičnoga idealizma tako i njegova neoplato-
ničko-kršćanskog pretumačenja u smislu ujednog spoznavanja i stvara
nja svijeta - ostaje pitanjem i zadaćom. 1. Predaje onih prvašnjih ο duši neka su [time] rečene, pa se po
n o v o kao iz početka vratimo, pokušavajući odrediti što jest duša
i koji bi bio njen najzajedničkiji zbor. Z o v e m o svakako neki j e d a n
Važniji konzultirani komentari:
rod bića jestvom, a od njega opet j e d n o [zborimo] kao tvar, koja po
Hermann Bonitz, Aristotelis Metaphysica. Volumen II: Commenta- sebi nije ovo-nešto, drugo pak [kao] oblik i vid, po kojem se već zbori
rius. Bonn, 1849. (Pretisak: Hildesheim, 1960.) ovo-nešto, te, treće, o n o iz tih. Tvar je pak m o g u ć n o s t , d o k je vid
Aristotle's Metaphvsics. A Revised Text with Introduction and Com- usvršenost 1 , i to dvojako, ili p o p u t znanosti, ili poput motrenja.
mentary by W. D. Ross. Volume II. London, 1958. ( 1 1924.)
Aristotle 's Theologv. A Commentary on Book Λ of the Metaphysics
by Leo Elders. Assen, 1972. Smisao i značenje riječi εντελέχεια, kao i njoj bliske druge temeljne
riječi Aristotelove filozofije, naime ενέργεια, ponajbolje se razabire iz
Metaph. Θ. 1050a22: τό γάρ έργον τέλος, ή δέ ενέργεια τό έργον, διό
και τούνομα ενέργεια λέγεται κατά τό έργον και συντείνει πρός τήν
έντελέχειαν: „Djelo jest svrha, a djelatnost djelo; stoga se i ime djelat
nosti zbori prema djelu i upravljeno je prema usvršenosti". Ross, koji
i sam upućuje na tu rečenicu (u njegovu komentaru za De anima, str.
166, pogrešno umjesto ενέργεια stoji εντελέχεια), dobro zaključuje da
je njihova osnovna razlika u. tome da, premda ih Aristotel često rabi
sinonimno, ενέργεια znači ,,activity or actualization", a εντελέχεια znači
„resulting actuality or perfection". Doista su „actus" i „perfectio"
za cijelu latinsku tradiciju prevođenja i tumačenja Aristotela dva
jednakopravna načina za prevođenje onog εντελέχεια, kao što je to
uostalom i u današnjim engleskim prijevodima: Usp. izuzetno in-
struktivnu raspravu tih osnovnih Aristotelovih pojmova u Trendelen-
burgovu komentaru, str. 242-262, s vrijednom uputom (str. 260):
„Alii έντελέχειαν actum, alii perfectionem interpretantur. Quorum
utrumque verum est, ita tamen, ut non alterum ab altero excludatur,
sed inter se coniungatur."
Theiler je odvažniji sa svojim prijevodom „Erfullung". Naš pokušaj
sa „usvršnost" ide za tim da ujedno obuhvati sva tri osnovna smislena
sastojka te temeljne Aristotelove kovanice: έν, τέλος i έχειν, što zajed
no znači jednako tako ,,u sebi imati (vlastitu) svrhu" kao i „biti, nala
ziti se, držati se u svrsi". Slično već i Franjo Marković: „usavršetak"
(usp. D. Barbarić, Početni napori oko izgradnje hrvatskog filozofij
skog nazivlja, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 39-40
/1994/, str. 480).
274 275
Tijela se ponajvećma čine jestvima, te od njih o n a naravna. Općenito je dakle kazano što je duša, naime jestvo p r e m a zbo
Jer o n a su p o č e l a ostalih. Od naravnih j e d n a imaju život, a druga ru. A to je o n o što bijaše biti o v o m e ovakvome tijelu, kao na
nemaju. Ž i v o t o m pak z b o r i m o hranjenje kroz sebe te rastenje i primjer ako bi naravno tijelo bio neki od organa, p o p u t sjekire.
opadanje. T a k o da bi svako naravno tijelo koje ima udjela u životu Biti sjekirom bilo bi naime njegovo jestvo, a i duša to [isto]. Od
bilo j e s t v o m , no j e s t v o m na taj način kao sastavljenim. vojeno od toga ne bi više bilo sjekirom, osim [tek] j e d n a k o i m e n o ,
A b u d u ć i da je [ne samo] tijelo, n e g o i takvo tijelo, 2 naime a o v a k o sad jest sjekirom. Nije naime duša takvoga [= neživog]
[takvo da] i m a život, neće d u š o m 3 biti tijelo. Jer tijelo nije od onih tijela o n o što bijaše biti i zbor, nego naravnoga, takvog koje ima
po podlogu, n e g o je ponajvećma kao p o d l o g i tvar. N u ž n o je dakle p o č e l o kretanja i stajanja u sebi.
da je duša j e s t v o kao vid naravnoga tijela koje m o g u ć n o š ć u i m a To kazano valja promotriti i na dijelovima [tijela]. A k o bi
život. naime o n o živo bilo o k o , njegova bi duša bilo gledanje. To je
Jestvo je pak usvršenost. [ N e k o g ] takvog dakle tijela je [ona] naime jestvo oka prema zboru. O k o je pak tvar gledanja, koje [gle
usvršenost. O v a se p a k zbori dvostruko, j e d n o m kao znanje, drugi danje] ako izostane, [to] više nije o k o , osim j e d n a k o i m e n o , kao
put kao motrenje. Očito dakle da kao znanje. Jer u pripadnosti što je i o n o kameno i o n o nacrtano.
duši su i san i budnost, a b u d n o s t srazmjerno odgovara motrenju, To što se odnosi na dijelove treba pače uzeti za cijelo naravno
d o k san posjedovanju i nedjelatnosti. P r v o t n o pak p o s t a n k o m kod tijelo; j e r kao dio spram dijela tako je srazmjerno odgovarajuće
o n o g a istog 4 je znanje. Stoga je duša prvotna usvršenost naravno ustrojeno [i] cjelokupno osjetilo spram cijeloga osjetilnog tijela,
ga tijela koje m o g u ć n o š ć u i m a život. A takvo je o n o koje bi bilo ukoliko [ono] jest takvo. O n o koje m o g u ć n o š ć u jest kao živo nije
o r g a n i m a opremljeno. Organi su pak i dijelovi biljaka, no posve o n o kojemu nedostaje duša, nego o n o koje [je] ima, a sjeme i plod
jednostavni, kao što je list zaštita ovojnice ploda, a ovojnica je jesu m o g u ć n o š ć u takvo tijelo. K a o i siječenje i gledanje, tako je i
zaštita [samoga] ploda. Korijenje pak srazmjerno odgovara usti b u d n o s t usvršenost, a kao sposobnost vida i m o ć organa, duša.
m a . Oboje naime vuče hranu. Tijelo je o n o koje m o g u ć n o š ć u jest, ali kao što o k o jest zjenica i
A k o dakle treba zboriti nešto zajedničko za svu dušu, bila bi vid, tako su i ovdje duša i tijelo o n o živo.
p r v o t n a usvršenost naravnoga organima opremljenog tijela. T a k o Da dakle duša nije odvojiva od tijela, ili neki njeni dijelovi,
i ne treba tražiti da li su duša i tijelo j e d n o , kao niti vosak i lik, ako se slučila djeljivom, to nije nejasno. Za neke je naime od njih
niti u o p ć e tvar pojedinačnoga i o n o čega je tvar. N a i m e o n o j e d n o usvršenost dijelova [tijela] njihova usvršenost. Ali ne priječi ništa
i bitak, ako se z b o r e m n o g o s t r u k o , u najpunijemu smislu j e s u da neki ipak jesu [odvojivi], zato što nisu usvršenost nikakva ti
usvršenost. jela.
Još je nejasno da li je duša usvršenost tijela na takav način
kao b r o d a r brodu.
Čitamo s Rossom dva puta και u 412al6-17: έπεί δ' εστί και σώμα και
U t o m orisu dakle neka b u d e razmeđeno i ocrtano ο duši.
τοιόνδε. Manje je vjerojatno rješenje Hicksovo, koji hoće u prvome και
očitati emfatičko značenje, u smislu ,,u stvari, uistinu, zapravo" ("in
fact"), premda mu tumačenje i prijevod na koncu ostaju posve bliski 2. Budući da iz onih nejasnih, ali bjelodanijih, nastaje o n o
našem i Rossovu. j a s n o i o n o prema zboru poznatije, valja pokušati iznova ovako
Beskonačne su bile rasprave već antičkih tumača treba li u ovoj po razložiti ο njoj. Naime, odredbeni zbor ne m o r a samo pojasniti
sljednjoj zaključnoj rečenici dušu smatrati subjektom, a tijelo predi o n o da, kao što zbori najveći broj odredbi, nego [treba] sadržavati
katom, ili pak obratno, Prvo je tumačenje - koje smo prihvatili - nuž i očitovati još i uzrok. Sad su pak odredbeni zborovi p o p u t zaklju
no ako se prihvati član ή ispred ψυχή, kako ima jedan dio rukopisa, čaka. Naprimjer: „ S t o je kvadriranje? Jednakost nejednakostra-
što potvrđuju i Aleksandar od Afrodizijade i Filopon, a prihvaćaju Zel-
n o g četverokuta s jednakostranim pravokutnikom." Takva je od
ler, Hicks i Ross.
redba zbor zaključka; u z r o k pak stvari zbori onaj koji kazuje da
S Hicksom razumijemo έπί του αύτοϋ kao ,,in the same person". je kvadriranje iznalaženje srednje proporcionale.
276 277
K a ž e m o dakle, započinjući ispitivanje, da se o n o uduševljeno h o v a duša usvršenošću doduše jest j e d n a u svakoj biljci, no m o
od neuduševljenoga razmeđuje življenjem. A kako se život zbori g u ć n o š ć u više njih, tako gledamo da se steklo i glede ostalih svoj
mnogostruko, velimo da nešto živi i o n d a ako mu samo i nešto od stava 8 duše kod izvjesnih kukaca, rasiječe li ih se: svaki od dije
ovih pribiva: um, osjet, kretanje i stajanje po mjestu, dalje kreta lova ima naime i osjet i kretanje p r e m a mjestu; a ako osjet, [onda]
5
nje s o b z i r o m na hranu, te opadanje i rastenje . Zato se i sve bilje i uobrazilju i poriv. Jer t a m o gdje je osjet, [tamo su] i b o l i užitak,
čini da živi. Izgleda naime da u sebi ima takvu m o ć i počelo kojim a gdje su ti, [tamo je] iz nužnosti i požuda.
stječe rastenje i opadanje u smjeru suprotnih mjesta. Jer ne rastu No ο u m u i motriteljskoj m o ć i nekako ništa nije bjelodano,
nagore, a nadolje ne, već jednako u oba smjera i posvuda 6 ona koja
v e ć se čini da je to neki drugi rod duše te da se to j e d i n o m o ž e
se vazda hrane i žive do skončanja, sve dok uzmažu uzimati hranu.
odvojiti, kao o n o vječno od propadljivoga. Ostali pak dijelovi duše
To m o ž e biti odvojeno od ostalih, d o k ostala od toga ne mogu, očito je iz toga da nisu odvojivi, kako neki tvrde. Z b o r o m pak da
u onih smrtnih. A očito je [to] kod onih što niču; njima naime ne ,
jesu drugi, to je očito: ta osjetljivim biti i mnijenljivim drugo je,
pribiva nijedna druga m o ć duše. Živjeti dakle pribiva živima po
ako je već [drugo] osjećati i mnijeti, a j e d n a k o i svako pojedino
t o m e počelu, d o k je o n o živo [= „životinja"] to najprvo po osjetu.
od drugih rečenih. Uz to, nekima od živih pribivaju sva ta, neki
Jer i ona koja se ne kreću niti zamjenjuju mjesto, ali imaju osjet,
ma neka od tih, a drugima opet samo j e d n o ; a to i čini razlike
z b o r i m o živima, a ne samo da žive.
živih. Z b o g kojeg pak uzroka, to treba ispitati kasnije. Slično se
Od osjeta pak najprije svima pribiva opip. I kao što o n o hra
steklo i u okrugu osjetila: j e d n a [živa] imaju sva, druga [imaju]
nidbeno m o ž e biti odvojeno od opipa i od svega osjeta, tako i opip
od ostalih osjeta. Hranidbenim z b o r i m o takav dio duše u kojemu neka, d o k neka [samo] j e d n o najnužnije, opip.
i o n a ničuća imaju udjela. Sva pak živa izgleda da imaju opipni Budući da se o n o čime živimo i osjećamo zbori dvostruko, kao
osjet. Z b o g kojeg se pak uzroka svako od toga njima steklo, kasni i o n o čime znademo ( z b o r i m o [to] jedanput znanošću, a drugi put
je ć e m o reći. d u š o m ; svako naime od toga velimo da znade), a j e d n a k o i o n o
Sad pak neka bude rečeno samo toliko da je duša počelo tih č i m e smo zdravi [zborimo] jedanput zdravljem a drugi put n e k i m
rečenih i da se njima određuje: hranidbenim, osjetnim, rasudnim, dijelom tijela, ih pak čitavim, te [budući] da od tih znanost i zdravlje
kretanjem. Da li svako pojedino od toga jest duša ili dio duše, te, jesu oblik, neki vid, zbor i kao djelatnost o n o g a primljivog ( t a m o
ako dio, da li tako da je odvojiv samo z b o r o m ili i mjestom, za o n o g a znatljivog, ovdje o n o g a zdravljivog) - izgleda naime da dje
neke od tih nije teško vidjeti, no neka sadrže besputnost. latnost činećih pribiva u o n o m e trpećem i u stanje d o v e d e n o m -,
K a o što se naime kod biljaka neke pokazuju da žive i raz i [budući da] je duša to čime p r v o 9 živimo i osjećamo i razmišlja
dvojene, [i njihovi dijelovi] odvojeni jedni od drugih 7 , kao da nji- m o , to bi [ o n a ] 1 0 bila neki zbor i vid, ali ne tvar i podlog.
Jer ako se trostruko zbori jestvo, kao što tvrdimo, od čega je
Čitanje većine rukopisa bilo je και φθίσιν τε και αΰξησιν, što bi dakle j e d n o vid, drugo tvar, a treće o n o iz obojih, a od tih je pak tvar
značilo da se te riječi vezuju uz κίνησις te znače „kretanje s obzirom
na opadanje i rastenje". Trendelenburg se hoće vratiti tom čitanju.
Ipak, vjerojatnije nam je, kao i Rossu i Theileru, Bekkerovo και φθίσις Razumijemo ovdje διαφοράς s Hicksom u smislu „characteristics".
τε και αΰξησις.
Prilog πρώτιυς treba ovdje, kako upozorava Hicks, oslanjajući se na
Prihvaćamo čitanje πάντη, δσα s Hicksom i Rossom. Trendelenburg Bonitza, razumjeti u smislu ,,u prvotnom i načelnom smislu".
se zalaže za Bekkerovo πάντοσε. S Theilerom razumijemo πάντη kao Dijelimo stav Bonitza i Rossa da je Aristotel u ovoj dugoj i neobično
„nach allen Seiten". složenoj rečenici, prepunoj umetnutih misli, očito propustio primije
Kako napominje Hicks, u ovoj je rečenici očito da je Aristotel, započi titi da su sve umetnute rečenice sve do samoga kraja podređene od
njući je, mislio na jednu biljku, koju se tek rasijeca u djelove, dok u nosno zavisne te da glavne uopće nema, te da je zbog tog propusta
nastavku subjektom postaju već ti dijelovi sami, što uzrokuje grama i posljednji umetak započeo s relativnim ώστε, premda ga očigledno
tičku nezgrapnost. treba shvaćati kao konačni početak glavne rečenice.
278: 279
m o g u ć n o s t , vid usvršenost, tad nije - b u d u ć i da je o n o iz obojih i o n o rasudbeno i u m , kao ljudima, te ako ima što drugo takvo
o n o uduševljeno - tijelo usvršenost duše, n e g o o n a [je usvršenost] [kao čovjek], ili izvrsnije.
n e k o g a tijela. Jasno je dakle da bi zbor duše bio na isti način j e d a n kao i
I zato d o b r o nagađaju oni kojima se čini da duša nije niti bez [geometrijski] lik. Jer niti t a m o ima lika m i m o trokuta i onih što
tijela [a] niti n e k o tijelo. Tijelo naime nije, v e ć nešto pripadno mu slijede, niti ovdje duše m i m o ovih rečenih. A m o g a o bi i kod
tijelu, te stoga pribiva u tijelu, i to u t o m e t a k v o m e tijelu, a ne likova biti zajednički zbor, s kojim su u skladu svi, ali n e ć e ni
k a o što su je oni prvašnji uklapali u tijelo ne određujući p r i t o m u j e d n o m liku biti vlastit. Jednako i kod ovih rečenih duša. Zato je
koje i kakvo, p r e m d a se pokazuje da ništa slučajnoga ne prihvaća smiješno tražiti zajednički zbor, i kod tih i kod drugih, koji neće
[nešto] slučajno. A tako biva i p r e m a zboru: naime, za svako se ni j e d n o m e od bića biti vlastitim z b o r o m , niti prema svojstvenoj
pojedino usvršenost slučuje nastajati u o n o m e m o g u ć n o š ć u pribi- i nerazdjeljivoj vrsti, zanemarujući taj takvi [vlastiti z b o r ] 1 2 . (A
vajućem i u svojstvenoj tvari. Da dakle [duša] jest neka usvrše slično o n o m e u okružju likova drže se i o n a glede duše: j e r u sli
n o s t i z b o r o n o g a koje i m a m o g u ć n o s t biti takvim, očito je iz toga. j e d u o n o p r v o t n o uvijek pribiva m o g u ć n o š ć u , kako kod likova ta
ko i kod onih uduševljenih, kao naprimjer u četverokutu trokut,
3. Od rečenih m o ć i duše neke pribivaju svima, kako s m o rekli, a u o n o m e osjetnom o n o hranidbeno.)
a neke n e k i m a od njih, d o k nekima samo jedna. A m o ć i m a zove T a k o da treba ispitivati prema pojedinačnome, koja je duša
mo hranidbenu, osjetnu, porivnu, kretnu po mjestu, rasudbenu. pojedinačnoga, kao naprimjer koja [je] biljke, i koja čovjeka, ili
Biljkama pak pribiva j e d i n o o n o hranidbeno, drugima p a k i to i životinje.
o n o osjetno. A ako o n o osjetno, [tad] i porivno. Poriv je naime Iz kojeg uzroka su pak tako slijedom ustrojena, to treba ispi
požuda, stremljenje, htijenje, a sva živa imaju b a r e m j e d n o od tati. Bez o n o g hranidbenog naime n e m a osjetnoga. Od osjetnoga
osjetila, opip. Č e m u pribiva osjet, t o m e i užitak i bol, te i o n o je pak odvojeno o n o hranidbeno u biljkama. A opet, b e z o n o g
u g o d n o i b o l n o . Kojima pak [pribivaju] ta, [tima] i požuda, j e r o n a o p i p n o g ne pribiva nijedan od ostalih osjeta, d o k opip pribiva b e z
je poriv za u g o d n i m . ostalih; ta m n o g a od živih nemaju ni vid ni sluh ni osjet mirisa.
Uz to imaju i osjet hrane (opip je naime osjet hrane; j e r sva A i od onih osjetljivih jedna imaju o n o kretljivo po mjestu, a druga
se živa hrane suhim i vlažnim te toplim i hladnim, a opip je osjet nemaju. K a o posljednje, i najmanje njih, [ima] razbor i rasudbu.
t o g a ) , d o k je [osjet] ostalih osjetnih [samo] u z g r e d n o [osjet hra Jer kojima od propadljivih pribiva razbor, tima i sva ostala; koji
n e ] 1 1 . Ne p r i d o n o s e naime hrani ni zvuk ni boja ni miris, sočnost ma pak svako pojedino od onih, ne svima razbor, nego n e k i m a
je pak n e k o j e d n o od onih opipljivih. Glad i žeđ su požude, i to čak niti uobrazilja, d o k druga njome j e d i n o m žive. Ο motritelj
glad za o n i m suhim i toplim, žeđ za vlažnim i hladnim, a sočnost s k o m u m u je, međutim, drugi zbor.
je opet kao neki začin toga. Razjasniti ο njima valja kasnije. Za Da je dakle onaj zbor koji se bavi tim svakim pojedinačnim
sada neka b u d e r e č e n o toliko da o n i m a od živih koja imaju opip [jednako] tako i ο duši najprikladniji, j a s n o je.
pribiva i poriv. Ο uobrazilji je nejasno, no treba kasnije ispitati.
N e k i m a pak uz to pribiva o n o kretljivo po mjestu, a drugima opet 4. A o n o m e koji h o ć e ο t o m e provoditi istraživanje n u ž n o je
dokučiti što jest svako od tih, te zatim istraživati ο o n i m a što
280 281
slijede, pa ο ostalima. A ako treba kazati što jest svako pojedino udjela, j e d n o više a drugo manje, te ustrajava ne isto nego kao
od tih, kao naprimjer što jest o n o u m o v n o , ili osjetno, ili hranid isto, brojem doduše ne j e d n o , no vrstom j e d n o .
b e n o , j o š prije valja kazati što je to umovati i što osjećati. Jer Duša je pak uzrok i počelo živućeg tijela. Ti se pak zbore tro
13
prvotnije od mogućnosti su djelatnosti i djelovanja prema z b o r u . struko, a duša je jednako tako u z r o k o m na tri razmeđena načina.
A ako je tako, j o š prije od njih valja da budu promotrena o n a 17
O n a je naime uzrok i odakle kretanje, i čega radi, i kao jestvo
14
nasuprot ležeća . Ο njima bi valjalo prvo razmeđiti z b o g istoga uduševljenoga tijela.
15
uzroka, n a i m e ο hrani i osjetivome i umljivome. Da zaista kao jestvo, to je jasno. Jer u z r o k bitka svemu je
T a k o da valja najprije zboriti ο hrani i rađanju; jer hranidbe jestvo; življenje je pak o n i m živima bitak, a u z r o k i p o č e l o t o g a 1 8
na duša pribiva i ostalima te je prva i najzajedničkija m o ć duše, je duša. Uz to, [ona j e ] zbor ili 1 9 usvršenost o n o g a koje je m o
po kojoj svima pribiva o n o živjeti. Njena su djela rađati i služiti gućnošću.
se h r a n o m . Jer najnaravnije je među djelima onih živih koja su ι A očito je da je duša u z r o k i kao o n o radi čega. K a o što naime
dovršena i nisu osakaćena, ili pak [takva da] imaju samoniklo po um čini radi nečega, na isti način i narav, i to je njezina svrha.
rađanje, tvorenje drugoga poput sebe samoga, onoga živog živoga, A u onima živima ta je po naravi duša. Sva su n a i m e naravna
biljke [druge] biljke, tako da bi, koliko mogu, imali udjela na o n o tijela organi duše, te kako o n a živih tako i o n a biljaka jesu radi
me uvijek i na božanskom. Sve naime teži tome, i toga radi čini duše. Dvostruko je pak o n o „radi nečega": s j e d n e strane o n o „ n e
sve što čini prema naravi. 1 6 Budući da dakle ne uzmaže zajed- čega", a s druge o n o „ n e k o m e " .
ništvovati o n o m e uvijek i o n o m e b o ž a n s k o m neprekidnošću, jer Ali zacijelo je duša i o n o odakle ponajprije kretanje po mjestu.
ništa od onih smrtnih ne m o ž e ustrajati isto i j e d n o brojem, to ( N o m o ć toga ne pribiva svim živućima.) Štoviše, i preinaka i rast
svako pojedino zajedništvuje t o m e u mjeri u kojoj m o ž e uzimati su po duši. Osjet se naime čini da je neka preinaka, a ne osjeća
ništa što n e m a udjela u duši. Jednako stoji i o k o rastenja i opa
danja: ništa naime ne opada niti raste na naravan način ako nije
Što uistinu ovdje znače riječi κατά τόν λόγον neprestani je predmet hranjeno, a ništa se ne hrani što ne zajedništvuje životu.
rasprave interpreta. Ross možda nešto preležerno razrješuje pitanje, E m p e d o k l o pak nije dobro kazao pridodavši to da se rastenje
tvrdeći: ,,it seems plain that it means 'in logical order'", kao da bi
bilo odnekud već jasno što je to uopće „logički poredak". steklo biljkama ukorjenjivanjem nadolje zato jer se zemlja [u nji
ma] tako kreće po naravi, a prema gore zato jer se vatra [kreće)
Riječi τά αντικείμενα dobro tumači Trendelenburg: ,,Ea res, quae fa- na taj način. Niti uopće valjano shvaća o n o „ g o r e " i „ d o l j e " ; nije
cultatem vel movent vel ab iis moventur, quae sensibus obiecta sunt."
Nerazumljivo je odakle u Sironićevu hrvatskom prijevodu ovdje „su naime svima o n o gore i dolje isto što i cjelini svega, v e ć što je
protnosti" kao prijevod za τά αντικείμενα. glava živima to je korijenje biljkama, ako treba organe po djelima
282 283
zboriti drugima i istima. Κ t o m e , što je o n o što povezuje vatru i Ima razlika i u t o m e da li je hrana o n o što [živome] pridolazi
zemlju, kretane u s u p r o t n i m smjerovima? Rastavile bi se, ako ne naposljetku, ili o n o p o č e t n o . A ako oboje, ali ova neprovarena a
bi bilo nečega što [to] spriječava. A k o bi pak bilo, to je duša, te o n a provarena, mogla bi se hrana zboriti na o b a načina. U k o l i k o
u z r o k rastenja i hranjenja. je naime neprovarena, hrani se suprotnost suprotnošću, ukoliko
N e k i m a se pak čini da je narav vatre naprosto u z r o k o m hra pak provarena, o n o j e d n a k o jednakim. T a k o d a j e očigledno da na
20
njenja i rasta. Jer to je j e d i n o od tijela (ili sastojaka) koje se čini neki način oboje govore i ispravno i neispravno. A b u d u ć i da se
k a o da se hrani i raste, te bi zato netko pretpostavio da je o n a to ništa ne hrani nemajući udjela u životu, uduševljeno tijelo će biti
što i u biljkama i u živima to proizvodi. Nu suuzrok doduše jest, o n o koje se hrani, ukoliko je uduševljeno, kao što i hrana jest u
ali zacijelo ne baš u z r o k naprosto, v e ć [je to] prije duša. Rast vatre o d n o s u spram uduševljenoga, i to ne uzgredno.
je n a i m e u bezgranično, sve d o k i m a o n o g a gorivog, d o k za sve A drugo je biti h r a n o m i o n i m što potiče rast. Ukoliko je o n o
naravlju sustavljeno jest granica i omjer kako veličine tako rasta. uduševljeno neka kolikoća, [ona j e ] o n o što potiče rast, ukoliko je
To p a k pripada duši, a ne vatri, i zboru v e ć m a no tvari. [ono] pak ovo-nešto i jestvo, hrana. Jer očuvava jestvo, i [ono] jest
Budući da je ista m o ć duše hranidbena i rodljiva, najprije je sve dotle d o k se hrani; i jest o n o koje tvori rađanje 2 2 , ne o n o
n u ž n o razmeđiti ο hrani, j e r spram ostalih se m o ć i odlikuje tim ga koje se hrani, nego poput t o g hranećega. V e ć jest naime nje
djelom. Čini se da je h r a n a suprotno suprotnome, ne sve svemu, govo jestvo, a ništa ne rađa sebe samo, već očuvava. T a k o da p o
n e g o o n e od suprotnosti koje j e d n a iz druge imaju ne samo po čelo takve duše jest m o ć koja očuvava o n o koje je posjeduje, kao
stajanje nego i rastenje. Postaju naime m n o g e j e d n a iz druge, ali takvo. Hrana pak priskrbljuje djelovanje. Zato lišeno hrane ne
nisu sve kolikoće, kao naprimjer zdravo iz bolujućega. m o ž e biti.
A izgleda da te i nisu na isti način hrana j e d n a drugoj, ne A ako jest troje: o n o koje biva hranjeno, čime se hrani, te koje
go je v o d a hrana vatri, ali vatra ne hrani vodu. Zaista se m e đ u hrani, - tad o n o koje hrani jest prva duša, o n o koje biva hranjeno
j e d n o s t a v n i m tijelima ponajvećma čini da je to tako: j e d n o [da j e ] jest tijelo koje je ima, a čime se hrani jest hrana. Budući p a k da
hrana, a drugo o n o č i m e se hrani. No postoji besputnost. Jed je pravo sve označavati od svrhe naovamo, a svrha je rađanje
ni n a i m e tvrde da se j e d n a k o hrani jednakim, a tako i da raste, [onog] p o p u t sebe, bit će prva duša o n o koje m o ž e rađati [ono]
d o k se drugima, kako s m o rekli, naprotiv čini da suprotno suprot p o p u t sebe.
n i m , kao da bi j e d n a k o bilo netrpno od jednakoga, a hrana da se O n o pak čime se hrani dvostruko je, kao što je i o n o čime se
preinačuje i vari. P r o m j e n a pak svih je u nasuprot ležeće ili u o n o upravlja, [naime] i ruka i upravljač: j e d n o i pokrećuće i kretano,
p o s r e d n o . Dalje, hrana nešto trpi od o n o g a koji se hrani, ali ne a drugo samo kretano. A n u ž n o je da se sva hrana m o ž e prova-
on od hrane, kao što niti drvodjelac [ne trpi] od drvne građe 2 1 , riti; o n o toplo pak proizvodi vrenje. Stoga sve uduševljeno i m a
v e ć o n a od njega. Drvodjelac se mijenja j e d i n o iz nedjelatnosti u toplinu.
djelatnost. U orisu je dakle rečeno što jest hrana, a potanje razjasniti ο
njoj valja kasnije u navlastitim raspravama.
Svi rukopisi imaju ovdje των σωμάτων ή των στοιχείων. Prema Rossu,
Temistije i Simplikije imaju naprosto των στοιχείων, Filopon των 5. N a k o n što je to razmeđeno, kazujmo općenito ο svim osje
απλών σωμάτων, a Sofonije τών σωμάτων και τών στοιχείων. Ross sam tima. Osjet se stekao u kretanju i u trpnji, kako je bilo rečeno.
je mišljenja da je malo vjerojatno kako je Aristotel upotrebio obje fra-
ze i priklanja se stavu Torstrika da ή τών στοιχείων potječe od nekog
ranoga izdavača, koji je τών σωμάτων smatrao preširokom odredbom. Jedan dio rukopisa i nekoliko antičkih komentara imaju ovdje
Na ovome mjestu očituje Aristotel naravno jezično podrijetlo svog γενέσεως; dakle „ono koje tvori postanak, nastajanje", što prihvaća i
ključnog tehničkog izraza za „materiju" i „tvar": ΰλη znači u obič Ross. Nama se, međutim, druga, jednako dobro potvrđena lekcija,
nome govoru, kao i ovdje, prvotno upravo „drvnu građu". γεννήσεως, čini vjerojatnijom.
284 285
Izgleda naime da je [on] neka preinaka. A neki tvrde i da j e d n a k o ovaj iz posjedovanja aritmetike 2 4 ili gramatike, ali ne djelovanja,
trpi od jednakoga. Kako je to m o g u ć e ili nemoguće, rekli smo u u djelovanje, na drugi n a č i n . 2 5
općenitim raspravama ο činjenju i trpljenju. Ima pak besputnost A niti trpnja nije naprosto, nego je j e d n o m neka propast od
zašto ne biva osjet samih osjetila, i zašto [ona] ne tvore osjet bez suprotnoga, a drugi put prije očuvanje o n o g a što jest m o g u ć n o š ć u ,
onoga izvana, budući da je već u njima i vatra i zemlja, a i ostali utjecajem onoga što jest usvršnošću, te j e d n a k o o n o m e kako se
sastojci kojih jest osjet po njima samima ili po njihovim uzgred- m o g u ć n o s t drži prema usvršenosti. Onaj naime koji posjeduje
nostima. Jasno je međutim da osjetilo nije djelatnošću, već j e d i n o znanje postaje motrećim, što ili uopće nije biti preinačen - u se
m o g u ć n o š ć u , pa zato ne osjeća, kao što i o n o zapaljivo ne gori b e 2 6 je [to] naime preinaka i u usvršenost - ili je pak drugi r o d
samo po sebi bez o n o g zapaljivog. Izgorjelo bi naime u sebi, te ne preinake. Zato nije d o b r o zboriti da se onaj tko razmišlja kad raz
bi trebalo ničega što jest usvršenošću vatra. mišlja preinačuje, kao što niti graditelj kad gradi. Dovođenje u
A budući da osjećanje z b o r i m o dvostruko - jer j e d n a k o o n o (
usvršenost dakle iz m o g u ć n o š ć u umujućeg ili razbirajućeg 2 7 ne bi
koje m o g u ć n o š ć u čuje i gleda kažemo da čuje i gleda, pa i ako se bilo pravo nazivati p o d u k o m , nego nekim drugim nazivkom. U č e
slučuje spavajućim, kao i o n o koje već djeluje -, dvostruko će se nje i dohvaćanje znanja iz toga da se [to] jest m o g u ć n o š ć u , a p o d
zboriti i osjetilo, j e d n o m kao m o g u ć n o š ć u , drugi put pak kao dje utjecajem onoga koji to jest usvršenošću i podučavatelja, ili ne
latnošću. A jednako i o n o osjetivo 2 3 : s j e d n e strane o n o koje je treba zvati trpnjom, kako je rečeno, ili jesu dvije vrste preinake:
m o g u ć n o š ć u , a s druge o n o koje djelatnošću. Najprije ć e m o zboriti j e d n a promjena k stanjima lišenosti, druga k ustroju i naravi.
kao da su trpljenje, pokrenutost i djelovanje o n o isto. I jest naime Prva promjena o n o g a koje m o ž e osjećati nastaje od strane ra-
kretanje neka djelatnost, međutim nesvršena, kao s t o j e u drugim đajućeg, a kad bude r o đ e n o posjeduje već, kao i znanje, tako i
[raspravama] rečeno. A sve trpi i biva kretano od onoga što jest osjećanje. O n o pak [= osjećanje] po djelatnosti zbori se slično m o
čimbeno i djelatnošću. Stoga je nekako kao da trpi od jednakoga, trenju. Razlikuje se pak u t o m e da o v o m e [= osjećanju] o n a koja
no opet je i kao da od nejednakoga, kao što rekosmo. Jer trpi o n o proizvode djelatnost jesu izvan, [naime] o n o vidljivo i o n o čujno,
nejednako, no nakon što pretrpi j e d n a k o je. a j e d n a k o tako i ostala od osjetivih. U z r o k je taj što je osjet po
Valja razlučiti i ο mogućnosti i usvršenosti; j e r dosad smo ο djelatnosti [usmjeren na] o n a pojedinačna, d o k je znanost na o n a
njima govorili naprosto. Jest naime na taj način neko znajuće kao općenita, a ta jesu na neki način u samoj duši. Stoga [je m o g u ć e ]
kad bismo „znajući čovjek" rekli j e r je čovjek neko od znajućih i misliti za sebe, kad se god hoće, a osjećati za sebe nije: - n u ž n o
posjedujućih znanost. No jest i tako da znajućim z o v e m o o n o g a je da pribiva o n o osjetivo. Jednako je i sa znanostima onih osje
tko već posjeduje gramatičko umijeće. Svaki od toga dvojega nije tivih, i to iz istog uzroka, j e r osjetiva pripadaju o n i m a pojedinač
na isti način mogućan, već onaj j e r je tog roda i tvari, dok ovaj nima i o n i m a izvan.
jer ako hoće m o ž e motriti, ako ga ne bi priječilo nešto od onih
izvana. A [treći je] onaj već motreći, koji jest djelatnošću i pravi Prihvaćamo s Rossom Temistijev tekst τήν άριθμητικήν namjesto ne-
je znalac ovoga tu A. Oba dakle ona prva, budući da su po mo razjašnjivog τήν αϊσθησιν, kako imaju svi rukopisi i svi drugi antički
gućnosti znajući, postaju djelatnošću znajućima, ali onaj preina komentatori.
čen učenjem i više puta se mijenjajući iz suprotnoga stanja, d o k Ove posljednje riječi treba, s Hicksom, vezati uz μεταβολών, a ne uz
ένέργειν.
U svim rukopisima te u Temistija, Filopona i Simplikija, stoji ovdje S Trendelenburgom i Rossom čitamo εις αυτό, a ne εις αυτό.
τό αίσθάνεσθαι, dok jedini Aleksandar (Quest. 83, 6) ima τό αϊσθητον,
što prihvaćaju Torstrik i Ross kao ispravnu lekciju. Theiler pak sma Rukopisi imaju u 417bl0-ll άγον [...] κατά τό νοοϋν και φρονούν.
tra teško vjerojatnim takav poremećaj teksta te sam predlaže čitanje: Aleksandar (Quest. 81, 15) ima κατά τό νοεϊν και φρονεΐν. Torstrik
και <δι' 6> τό αίσθάνεσθαι. pak predlaže άγειν [...] τό νουν και φρονούν, s čime se slažu i Ross i
Kalan. To rješenje prihvaćamo u prijevodu.
286 287
No ο t o m e dalje razjasniti bit će zgode i poslije. Sada neka
Važniji konzultirani komentari:
b u d e r a z m e đ e n o toliko da kao što o n o z b o r e n o m o g u ć n o š ć u nije
j e d n o s t a v n o , n e g o je j e d n o kao kad bismo rekli da dijete m o ž e Aristotelis de crnima libri tres. Ad interpretum graecorum aucto-
ritatem et codicum fidem recognovit commentariis illustravit
voditi vojsku, a drugo kao [kad b i s m o rekli da to m o ž e ] onaj ko Frider. Adolph. Trendelenburg. Editio altera emendata et aucta
ji jest u [takvoj] dobi, tako stoji i s osjetljivim. Kako je pak nji Berlin, 1877. (Pretisak: Graz, 1957.)
h o v a razlika bezimena, a razloženo je ο njima da su drugo i kako Αή
^πΒ\-Ρΐ ani,
na. With translation, introduction and notes by
drugo, n u ž n o je služiti se o n i m „trpjeti" i „biti preinačen" kao R. D. Hicks. Cambridge, 1907. (Pretisak: Hildesheim/Zurich/New
York, 1990.)
v a ž e ć i m 2 8 imenima. O n o pak osjetljivo m o g u ć n o š ć u jest takvo kao
što je o n o osjetivo v e ć djelatnošću, kako je rečeno. Trpi dakle, Aristotle, De anima. Edited, with Introduction and Commentarv bv
Sir David Ross. Oxford, 1961.
b u d u ć i da nije j e d n a k o ; no pretrpjevši izjednačuje se, i jest kao
ono. Aristotle 's De anima. Books II and III (With certain Passages from
Book I). Translated with Introduction and Notes bv D W Ham-
lyn. Oxford, 1974 ^ Ι θ β β ) . '
6. A valja pri pojedinačnim osjetilima prvo zboriti ο o n i m a Aristoteles, Uber die Seele. Ubersetzt von Willy Theiler (= Aristo
osjetivima. Z b o r e se pak o n a osjetiva trostruko, dvoje od kojih 4i!f4 ΊϊπΗ i n d e u t s c h e r Ubersetzung Band 13). Darmstadt,
v e l i m o da se osjeća po sebi, d o k j e d n o p r e m a u z g r e d n o m e . A od *1975 rBerhn, 1969).
tih dvoje j e d n o je vlastito pojedinome osjetilu, a drugo zajedničko Aristotel Ο duši. Prevedel, napisal uvod in komentar ter dodal
opombe in glosarij grških terminov Valentin Kalan. Ljubljana
svima. A z o v e m vlastitim o n o koje ne m o ž e biti osjećano drugim 199o. '
osjetilom, i ο kojemu se ne m o ž e biti obmanut, kao što je vid boje,
sluh zvuka, a okus sočnosti, dok osjetilo opipa ima više razlika.
Ali svako pojedino sudi upravo ο tima, i ne vara se da [je to] boja
ili da j e zvuk, n e g o što j e o n o obojeno, ili gdje je, ili što j e o n o
oglašeno, ili gdje.
Ta se dakle takva nazivaju vlastitima za svako pojedino, a
zajednička su kretanje, mirovanje, broj, lik, veličina. Ta takva
n a i m e nisu nijednome vlastita, već zajednička svima. Jer neko
je kretanje osjetivo i o p i p o m i vidom. U z g r e d n o se pak naziva
osjetivim, kao naprimjer ako bi o n o bijelo bio Dijarov sin.
U z g r e d n o se naime osjeća to da se to steklo bijelome, koje je
o s j e ć a n o 2 9 . Stoga i ne trpi ništa, ukoliko je takvo, od o n o g a osje-
tivog.
A od onih po sebi osjetivih, o n a vlastita su u p r a v o m e smislu
osjetiva, i [ona] u o d n o s u na koja je po niknuću ustrojeno jestvo
svakog pojedinog osjetila.
288
289
Ο pamćenju i prisjećanju
Izvornik: ΠΕΡΙ Μ Ν Η Μ Η Σ Κ Α Ι Α Ν Α Μ Ν Η Σ Ε Ω Σ . U : Aristotle i n
twenty-three Volumes, Vol. VIII: On the Soul, Parva naturalia,
On Breath. With an English Translation by W. S. Hett ( T h e L o e b
1
Classical Library 288). L o n d o n , M C M L X X V i 1 9 3 6 ) .
Biehl ovdje umjesto δτε, prihvaćenog od svih izdavača, hoće čitati ότι:
„da je prisutno".
Temistije i Mihael Efeški čitaju ovdje έργων namjesto ενεργειών, od
stupajući time od svih rukopisa i ostalih komentatora. No i zadrži li
se „bez djelatnosti", nije neposredno jasno što tu znači riječ ενέργεια,
naime da li aktualnu, zbiljsku djelatnost vanjskih stvari ili pak aktu
alno imanje znanja i opažaja. G. R. T. Ross se bez mnogo dvoumljenja
odlučuje za prvu alternativu, premda se njegova argumentacija za to
teško može ocijeniti posve zadovoljavajućom. Tako i W. D. Ross:
,,without the corresponding objects".
291
mišljenja 7 bilo pripadno uzgredno, a po sebi pak o n o m e p r v o m
čaju da je bio naučio ili sagledao, a u drugome da je bio č u o ili
osjetljivom. Zato pribiva i nekim drugima od živih, a ne j e d i n o
vidio, ili nešto takvoga. Jer svaki put kad je u djelatnosti u po
gledu pamćenja, tako u duši zbori da je to ranije č u o , ili opazio, ljudima i o n i m a koja imaju mnijenje ili razboritost. A da je neki
ili uvidio. dio m o ć i kojima se misli, tad ne bi pribivala m n o g i m a od ostalih
8
Pamćenje dakle nije ni opažaj ni prosudba, v e ć stanje ili do živih, a m o ž d a i nijednom od smrtnih , ako v e ć niti sada m n o g i m a
življaj nečega od tih, kad biva vrijeme. A pamćenja o n o g a sad ne [ne pribiva], zato što nemaju sva opažaj vremena. Svaki put nai
ma u o n o m e sad, kao što je bilo i ranije rečeno, nego je o n o g a me kad djeluje pamćenjem - kao što smo i ranije rekli - da je
sadašnjeg opažaj, o n o g a b u d u ć e g očekivanje, a o n o g a prošlog vidjela nešto, ili čula, ili naučila, tad uz to ujedno opazi da [je to
pamćenje. Zato je sve pamćenje zajedno s v r e m e n o m . T a k o da o n a vidjela, čula, nučila] ranije, a o n o ranije i kasnije jesu u vremenu.
od živih koja opažaju vrijeme, ta jedina pamte, i to time č i m e opa Očito je dakle da t o m e od onih pripadnih duši č e m u pripa
žaju [vrijeme] 4 . da pamćenje, baš t o m e pripada i uobrazilja. A upamtiva po sebi
K a k o je ο uobrazilji bilo r e č e n o ranije u [raspravi] ο duši, su o n a koja su predočiva, uzgredno pak o n a koja nisu bez pre
misliti nije [moguće] b e z predodžbi. Stječe se naime isti doživ dodžbe.
ljaj k o d mišljenja kao i k o d crtanja. Jer i tamo, p r e m d a se uop A netko bi m o g a o besputiti ο t o m e kako se zapravo pamti o n o
će ne služimo time da je trokut neka određena kolikoća, sve
što nije prisutno, kad je prisutan doživljaj a stvar odsutna. Jasno
j e d n o ga c r t a m o određenim u pogledu kolikoće. I onaj tko misli 9
je naime da taj doživljaj treba misliti kao o n o što je opažajem
na isti način: ako bi mislio i o n o što nije kolikoća, stavlja koli- 1 0
nastalo u duši, i to o n i m dijelom tijela koji g a ima poput n e k o g
k o ć u pred oči, ali je ne misli kao kolikoću. A ako bi [mišljena]
narav i bila pripadna kolikoćama, no neodređenim, stavlja dodu
še o d r e đ e n u kolikoću, ali je misli samo kao kolikoću. Z b o g kojeg U svim tekstovima stoji νοουμένου, što, prema G. R. T. Rossu, može
p a k dakle u z r o k a nije m o g u ć e ništa misliti bez neprekidnosti 5 , biti pogrešno pisanje od νοητικού, kako se nama čini, ili - kako tvrdi
niti b e z v r e m e n a o n a koja nisu u vremenu, drugi je zbor. Veliči Bywater, a prihvaća Hett - od διανουμένου.
nu p a k i gibanje n u ž n o je spoznavati onime čime i vrijeme, ta θνητών je lekcija svih rukopisa, no Rassow je predlagao čitati θηρίων,
ko da je očito da je njihova spoznaja djelo o n o g prvog osjetlji što prihvaća i Biehl, budući da jednako tako stari komentatori kao i
voga. I pamćenja onih mislivih također n e m a bez p r e d o d ž b e . A noviji u pravilu tekst razumiju tako da je tu riječ ο takozvanim nižim
i p r e d o d ž b a je podražaj zajedničkoga osjetila. 6 T a k o da bi m o ć i životinjama (Temistije čak umjesto θνητών piše άλογων). G. R. T.
Ross međutim opravdano upozorava na to da se riječi „ako već niti
sada mnogima" ne mora vezivati sa „smrtnim", već naprosto općenito
sa „živim bićima uopće", što bi tada značilo da se tu govori ο onim
i učenjem i opažanjem, dok je ovo drugo prema Aristotelu na svaki živim bićima čiji je život stalna djelatnost uma, poput Boga, nebeskih
način nemoguće. I G. R. T. Ross je djelomično sklon tom stavu. tijela, njihovih pokretača i si. Ta i takva vječna živa bića niti su u
vremenu niti dakle mogu imati neki opažaj vremena. Usp. i napome
Riječ je ο srcu, ili još određenije ο „urođenoj toplini" sadržanoj u njemu, u
nu Sorabjia: „Govor ο smrtnim živim bićima implicira ukaz na Ari
čemu se nalazi sjedište onoga što Aristotel naziva „zajedničkim osjetilom".
stotelov nauk da je Bog besmrtno živo biće {Top. 128bl9, 132bl0,
Tako smo ovdje u nevolji preveli τό συνεχές ("ono koje se skupa drži, Metaph. 1023b32, 1072b28, 1088al0)."
dotiče", u latinskoj tradiciji continuum, W. D. Ross: ,,extent"), jedan
od zacijelo središnjih pojmova ne samo Aristotelove fizike nego i cje Prihvaćamo Freudenthalov prijedlog da se τό πάθος, 450a30, premje
lokupne filozofije, istovjetan s onim što Aristotel zove „mislivom tva sti unatrag i čita nakon τοιούτον, a27. G. R. T. Ross: „Certainlv the
ri" (ΰλη νοητή, npr. Metaph. Z. 1037a4, 1036a9 s q q ) . Usp. Filoponov words seem out of place." W. D. Ross smatra daje τό πάθος „almost
stav u komentaru uz De anima (531, 15): „Tvar je, kao što kažu [tj. certainlv an intruder".
peripatetičari], neprekidnost (geometrijskih) likova." Smatramo da se zamjenica αυτήν, 450a29, odnosi na αϊσθησις iz retka
prije, a ne na dušu, kako tumače interpreti i prevoditelji. Time je
Kao i W. D. Ross, slijedimo Freudenthala u premještanju ove rečenice
uklonjena i teškoća na koju je bio upozorio F. Nuvens (L'Evolution
iz 540al0 dva retka niže, iza sponiinjanja „predodžbe" u 540al3. Ona tek
de la Psychologie d'Aristote. Louvain, 1948), da je naime Aristotel
tamo ima smisla, a na inače prihvaćenome mjestu remeti kontekst.
292 293
crteža, čega imanje 1 1 z o v e m o pamćenjem. Naime, gibanje koje j e d n o je oboje od toga, ali ipak o n o biti nije obojima isto, te se
nastaje obilježi kao neki otisak osjetbe, poput onih koji udaraju m o ž e motriti i kao slika i kao prilika nečega, tako treba smatrati
pečate pečatnim prstenjem. i da je o n a predodžba u n a m a j e d n a k o tako sama po sebi neka
13
Stoga također onima koji su u m n o g o m e gibanju, z b o g strasti m o t r i d b a kao i opet predodžba drugog.
ili z b o g dobi, ne nastaje pamćenje, kao u tekućoj vodi da su se Dakle kao po sebi, o n a je motridba ili predodžba, a kao dru
izgubili gibanje i pečatni prsten, d o k drugima zbog sasušenosti, gog, poput prilike je i sjećanja. T a k o da i kad je u djelatnosti gi
12 14
kao u starih zdanja, i z b o g otvrdlosti onoga što prihvaća podra banje toga d r u g o g , ako duša njime to opaža ukoliko jest po sebi,
žaj, ne nastaje unutra otisak. Upravo zato oni jako mladi i starci čini se da pridolazi nešto poput misli ili predodžbe. A k o pak uko
teško pamte; jer u tijeku su, jedni z b o g rastenja, a drugi z b o g liko je drugog, tad se motri kao prilika u crtežu, te se, ne vidjevši
opadanja. Jednako se pokazuje da ni oni jako brzi ni jako spori Koriska, [motri] kao prilika Koriskova, pa je odatle različit doživ
ne pamte lako: oni prvi su vlažniji no što treba, a drugi suhlji; ljaj motrenja nje nego kad se motri kao nacrtana slika, te u duši
prvima se predodžba ne zadržava u duši, dok se u drugih i ne to drugo nastaje j e d i n o kao misao, a prvo, kao o n o t a m o , kao da
prihvaća. je tek prilika, prisjećaj.
Ali ako je takvo o n o što se stječe o k o pamćenja, da li to pam I z b o g toga ponekad ne z n a m o kad n a m u duši nastanu takva
ti taj doživljaj, ili o n o od čega je on nastao? A k o naime prvo, gibanja od prijašnjega opažanja, da li se to događa po t o m e da
ne bismo pamtili ništa od onih odsutnih; ako pak drugo, s m o bili opažali, te dvojimo da li je to pamćenje ili ne, j e r nekad
kako, opažajući, pamtimo o n o što ne opažamo, o n o odsutno? se događa da pomislimo i prisjetimo se da s m o nešto prije čuli ili
A k o jest nalik otisku ili slici u nama, zašto bi opažaj toga istog
vidjeli. To se pak dešava kad onaj tko motri kao samo promijeni,
bio pamćenjem drugog, a ne toga samog? Kako dakle pamti
te motri kao [nečega] drugog.
o n o odsutno? Jer moglo bi biti i gledanja onoga odsutnog, i slu
A događa se i suprotno, kao što se zbilo Antiferonu Orejcu i
šanja.
drugim ekstaticima: naime ο p r e d o d ž b a m a zbore kao da su se do
Ili je tako da se i to m o ž e dogoditi? Jer baš kao što o n o na godile i kao da ih se sjećaju. A to se događa kad n e t k o o n o što
crtaćoj ploči nacrtano jest i slika i prilika nečega, te o n o isto i
nije prilika nečega motri kao priliku. Vježbanja m e đ u t i m očuva-
vaju pamćenje ponavljanim prisjećanjem, a to nije ništa drugo do
neku lokaciju duše u tijelu naučavao samo u svojoj srednjoj fazi. dok višekratno motriti kao priliku nečega, a ne kao po sebi.
u kasnoj, kojoj zacijelo pripadaju i De anima i Parva naturalia, takvih R e č e n o je dakle što je pamćenje i sjećanje: da je imanje pre
postavki više ne susrećemo. Jednako je i W. D. Ross i u komentaru
dodžbe kao prilike o n o g a čega je predodžba; kao što je rečeno i
uz De anima (str. 10) i u onome za Parva naturalia (str. 16) upozo
ravao kako je govor ο nekome dijelu tijela koji bi sadržavao dušu iz to kojem dijelu od onih u n a m a pripada: da p r v o m e osjetljivom,
temelja nespojiv s zrelom flozofijom duše u tim poznim spisima. Na o d n o s n o o n o m e čime o p a ž a m o vrijeme.
šim je tumačenjem takvo protuslovlje dokinuto.
Slijedimo W. D. Rossa ("the having") razumijevajući i prevodeći ovdje
Biehl stavlja riječ θεώρημα u zagrade, dok Freudenthal izbacuje iz
riječ έξις ne kao gore naprosto sa „stanje",„dispozicija", nego izvor- teksta i nju i slijedeću φάντασμα, u čemu se može osloniti na dio
nije prema osnovnom značenju glagola iz kojega je izvedena. Vrlo rukopisa, na Temistija i na stari latinski prijevod. Isto to prihvaća
je vjerojatno da je i sam Aristotel htio upravo na to upozoriti da bez dvoumljenja i W. D. Ross. G. R. T. Ross pak predlaže da se
je svako „stanje" tek usljedak stanovitog „imanja" i „držanja" (usp. θεώρημα zadrži te je tumači kao „the direct, immediate object of con-
Metaph. Δ. 1022b4-14). Jednako smatra i Sorabji, uz 449b25 i sciousness, something that is present as if to the senses". Slično i W.
451al5-16. D. Ross: ,,an object of contemplation".
W. D. Ross navodi uvjerljivo objašnjenje Bearea da se prispodoba od ή κίνησις αύτοϋ razumijemo sa Sorabjiem: „The change connected
nosi na sušenje slojeva podloge na površini starih zidova, koje ju čini with the other thing".
nepodesnom za oslikavanje freskom.
294 295
II. Ostaje j o š reći ο prisjećanju. Ponajprije pritom treba posta m o r a od toga razlikovati, te prisjećanje biva iz j a č e g unutrašnjeg
viti kao važeće o n o istinito što je kazano u raspravama posveće počela no što je o n o iz kojega se uči.
n i m p o s e b n i m p r o b l e m i m a 1 5 . Jer prisjećanje nije ni p o n o v n o stje Prisjećanja se zbivaju kad se po naravi sluči da j e d n o gibanje
canje ni stjecanje pamćenja. K a d netko naime po prvi put ili uči nastane već n a k o n ovoga tu drugog. A ako iz nužnosti, jasno da
ili doživljava, tad ne stječe p o n o v o nikakvo pamćenje (jer nikakvo kad god se bude gibano onim, bit će se i ovim gibano. A k o pak
nije prije toga prošlo), niti ga ispočetka stječe. Kad unutra nasta ne iz nužnosti, nego navikom, bit će se giban o n a k o kako to naj
16
ne stanje i doživljaj, [tek] tad jest pamćenje. T a k o da ne nastaje češće biva. No događa se da smo više naviknuti o n i m gibanjem
u n u t r a zajedno s unutra nastajućim doživljajem. kojim se jedanput gibamo, nego drugim kojim češće. Stoga i nešto,
Dalje, č i m je po prvi put unutra nastalo o n o m e nerazdjeljivom videći to j e d n o m , bolje p a m t i m o no drugo koje češće viđamo.
i krajnjem 1 7 , tad, s j e d n e strane, o n o m e tko doživljava o d m a h već Kad god se dakle prisjećamo, gibamo se n e k i m prijašnjim gi
u n u t r a pribivaju doživljaj i znanje, ako treba znanjem nazivati banjima, sve d o k ne b u d e m o gibani onim koje je o b i č n o dolazilo
stanje ili doživljaj (a ništa ne priječi u z g r e d n o se i prisjećati nekih nakon onoga [koje t r a ž i m o ] . Zato i pratimo slijed misleći od o n o g a
od o n i h koja z n a m o ) , dok, s druge strane, pamćenje po sebi ne sad, ili od nečega drugog, te od sličnog, ili suprotnog, ili srodnog.
pribiva prije no što b u d e ovremenjeno; jer pamti se sad o n o što Prisjećanje nastaje z b o g toga jer su neka gibanja ista [s o n i m a
se vidjelo ili doživjelo prije, a ne pamti se sada o n o što se sad koja tražimo], a neka su ujedno s njima, ili sadrže dio njih, tako
doživljava. da je maleno to što preostaje da bi bilo gibano nakon onoga.
Nadalje je očito da se ne pamti o n a kojih se sad prisjeća, nego
Na taj se dakle način traži, a i ne tražeći na taj n a č i n 2 0 pri
o n o u početku opažano ili doživljavano. Ali kad se p o n o v o stekne
sjeća se, kad god nakon drugog gibanja uslijedi i o n o . Najčešće
znanje ili opažaj, ili o n o čega imanje s m o tad nazvali pamćenjem,
pak nakon što uslijede m n o g a druga gibanja koja s m o spominjali,
koje se je prije imalo, to je i tada je neko prisjećanje na ta rečena.
tad nastaje i o n o gibanje. A ne treba tražiti kako bismo se prisje
A prisjećanju 1 8 se stječe to da ga prati i p a m ć e n j e . 1 9
tili 2 1 onih udaljenih, već samo onih blizih. Jasno je naime da je
Niti su pak ta naprosto, tako da o n a ranije pribivajuća p o n o v o
za to isti način, mislim na praćenje slijeda, bez prethodnoga tra
u n u t r a nastaju, v e ć na neki način jest, a na neki nije. Dva puta
ženja ili prisjećanja.
n a i m e m o ž e onaj isti isto naučiti i pronaći. Prisjećanje se dakle
Navikom naime slijede gibanja j e d n a druga, o v o poslije onoga.
I kad se dakle tko hoće prisjetiti, tad će činiti o v o : tražit će dohva
Za značenje riječi επιχειρηματικούς λόγοις oslanjamo se na Temistija ćanje početka gibanja, n a k o n kojega će biti o n o . Zato prisjećanja
(Paraphrases Aristotelis, ed. Spengel, II, 241. 7), koji pridjev smatra najbrže i najbolje nastaju iz početka; jer kako se odnose stvari
istoznačnim s προβληματικοϊς.
j e d n e spram drugih, tako i gibanja.
Prevodimo ovdje έξις s G. R. T. Rossom:,,a disposition to remember". D o b r o se pamte o n a koja sadrže neki poredak, kao naprimjer
Ove riječi shvaćaju svi komentatori kao da označuju trenutak vreme matematički poučci; o n a pak slabo u r e đ e n a 2 2 pamte se teško.
na. Neuhauser, G. R. T. Ross i W. D. Ross pak smatraju daje tu riječ
ο organu u kojemu je sjedište primarne osjetilnosti, pozivajući se na
De sensu, 7 i na De anima, III, 426bl6, 431al9. Riječi δ' ούτος Freudenthal, kao i već Bekker čita kao δ' δμος, no
promjena je nepotrebna ako se s Temistijem i G. R. T. Rossom ούτος
Slijedimo Gesnera razumijevajući μνημονεύειν kao άναμιμνήσκεσθοα. veže s ζητοΰντες.
Vrlo teško razumljiva rečenica. Mihael Efeški čitao je τω δέ μνημο Očito zabunom samog Aristotela, kako primjećuje G. R. T. Ross, ovdje
νεύειν συμβαίνει και μνήμην άκολοϋθειν, što uzimamo za osnovu pri je napisano μεμνήμεθα gdje je trebalo stajati άναμιμνησκόμεθα.
jevoda, usprkos Freudenthalovu neslaganju. Temistije parafrazira
tekst naprosto ovako: „Pamćenje je po nužnosti praćeno prisjeća Većina rukopisa ima φαύλα, dok Temistije i Mihael Efeški čitaju
njem", objašnjavajući dalje da je to „zbog toga što da bi se prisjetio φαύλως και χαλεπώς. G. R. Τ. Ross za značenje φαύλος u smislu
,,inexact" upućuje na Tukidida, VI. 18.
moraš se sjetiti nečega povezanog sa stvari koje se hoćeš prisjetiti".
296 297
I prisjećanje se od p o n o v n o g a učenja razlikuje time što na A k o se dakle ne giba na taj upravo rečeni način, 2 6 gibat
neki način m o ž e od sebe samog biti gibano k o n o m e što slijedi će se k o n o m e naviknutijem; jer navika je doista p o p u t na
za p o č e t k o m . A kad ne može, već p o m o ć u drugoga, tad više ne ravi. Stoga se b r z o prisjećamo o n o g a na što višekratno 2 7 p o
pamti. mišljamo. Kao što je po naravi ovo neko zajedno s o v i m
Cesto se pak netko upravo sad ne m o ž e prisjetiti, no tražeći 28
n e k i m , tako je to i d j e l a t n o š ć u ; o n o v i š e k r a t n o p a k tvori na
može, te pronalazi. To se pak dešava onima koji započinju m n o g o rav.
toga, dok ne pokrenu takvo gibanje kojim je praćena stvar. Jer A budući da u o n i m a po naravi biva i o n o protiv naravi i po
pamćenje je to da je o n o gibajuće m o g u ć n o š ć u 2 3 unutra, a to je slučaju, j o š više je tako u onima po navici, kojima narav dakako
da se bude p o k r e n u t o od sebe i od gibanja koja ima, kako je re ne pribiva na j e d n a k način. T a k o da se biva katkad kretano i ta
čeno. A treba dohvatiti početak. Stoga se ponekad čini da se pri mo i drukčije, a osobito kad se nekako biva od t a m o na sebe od-
sjeća polazeći od općih mjesta 2 4 . U z r o k je da se brzo napreduje v r a ć e n 2 9 . Zato i kad se treba sjetiti imena, sjećamo se doduše slič
od jednoga k drugome, kao od mlijeka k bijelom, a od bijeloga k noga, ali samo o n o pogrešno izgovaramo. Prisjećanje dakle biva
zraku, te od njega k vlažnosti, od čega se prisjeti na jesen, ako na taj način.
tragamo za tim d o b o m . A najvažnije je da treba spoznati vrijeme, ili mjerom ili neod
Izgleda doista u o p ć e 2 5 da je početak u svemu o n o srednje; jer ređeno. A neka bude n e š t o 3 0 čime luči o n o više i manje [kod vre
ako ne prije, sjetit će se kad do toga dođe, ili neće uopće nikako m e n a ] ; tad je razložno da ih luči kao i veličine. Jer o n a velika
niotkuda. T a k o naprimjer ako bi tko mislio ona kojih su [oznake] i udaljena ne misli time da tamo pruža razum, kao što neki
A B C D E F G H . A k o se ne bi kod o n o g a A sjetio, sjetit će se kod kažu za vid - jer m o ž e misliti čak i nebića -, n e g o razmjerno
o n o g E, a odatle se m o ž e kretati k obima, i k o n o m D i k o n o m
F. A ako ne traži neko od tih, sjetit će se došavši k o n o m F, tra
ži li o n o G ili H. A k o pak ne, ići će k o n o m D. I na taj način Prihvaćamo tekst G. R. T. Rossa: εάν ούν δι' ά πάλαι ού κινηθή. Hett
uvijek. i svi izdavači osim Biehla imaju tu, slijedeći većinu rukopisa, εάν ούν
A uzrok toga da se, polazeći od istoga ponekad sjećamo, a po μή διά παλαιοϋ κινήται. Freudenthal prihvaća takav tekst, no ispušta
jući μή. G. R. T. Ross se za tumačenje riječi πάλαι u smislu„lately"
nekad ne, u t o m e je da se polazeći od istoga početka m o ž e biti
poziva na Bonitzov Index, 559al9. W. D. Ross smatra najboljim pret
giban k više njih, naprimjer od C k o n o m F ili k o n o m D. postaviti da je παλαιοϋ zapravo predajom iskvareno originalno
πολλοϋ, te čita έάν ούν διά πολλοΰ κινηθι] i prevodi u smislu „ako se
gibanje događa dugo nakon početnog doživljaja".
Dio rukopisa i Temistije imaju δύναμιν namjesto δυνάμει, stoje manje
vjerojatna lekcija. W. D. Ross navodi Havduckovu primjedbu da je Čitamo s Hettom i svim izdavačima osim Biehla i G. R. T. Rossa, koji
nemoguće reći daje pamćenje postojanje mogućnosti, već prije da jest umjesto ά πολλάκις čitaju πολλάκις ά.
po mogućnosti, čime on opravdava svoju emendaciju τω ένεϊναι namje Cook Wilson je namjesto ένεργείςι ovdje konjicirao συνήθεια, čime bi,
sto τό ένεϊναι. No tekst daje takav smisao i bez promjene. Vlastiti međutim, samo bila nepotrebno ponovljena upravo iskazana misao.
prijevod W. D. Rossa ovoga spornog mjesta glasi:„For to remember W. D. Ross smatra Wilsonov prijedlog „atraktivnom emendacijom",
is to have the power that sets the moving going." no ipak mu se čini da je prihvaćeni tekst u redu.
άπό τοπών u smislu loci communes, kako su određena naprimjer u Prihvaćamo prijedlog Christov da se namjesto άφελκί] čita άφέλκηται,
Aristotelovoj Retorici I, 1358al2. što bi i prema G. R. T. Rossu učinilo smisao „glatkijim". W. D. Ross
Temistije i Mihael Efeški razumijevaju ovdje τό καθόλου kao u pristaje uz Beareovu konjekciju τι namjesto τε, dajući zatim rečenici
osnovi istoznačno s onim ώς επί τό πολύ, što se izgleda može pri ovakav smisao:,,when something attracts the mind from that direc-
hvatiti, premda, kako ispravno napominje G. R. T. Ross, slijedeći tion tovvards self".
Siebecka, na taj način značenje onoga τό ostaje potpuno neutralizi Ovim neodređenim τι naznačuje Aristotel u pravilu „zajedničko osje
rano. tilo" ili pak njegovo tjelesno sjedište.
298 299
odgovarajućim gibanjem. N a i m e u n j e m u 3 1 jesu slični likovi i gi ako kretanje stvari nastane odijeljeno od kretanja vremena, ili
banja. o n o bez ovoga, tad se ne sjeća.
Č i m e će dakle razlikovati, kad misli o n a veća, da li misli njih A pamćenje vremena je dvostruko: j e d n o m ga se naime ne
32
ili o n a manja? N a i m e sva o n a unutra manja su, kao što s u sraz- pamti mjerom, kao naprimjer da se pred tri dana to i to učinilo,
m j e r n o odgovarajuća o n i m a izvan. A m o ž d a treba smatrati da kao a drugi put i mjerom. Ali pamti ga se i ako to nije mjerom. Uobi
33
što u n j e m u i m a i nešto drugo srazmjerno odgovarajuće vidovi čajeno je pak govoriti da se doduše pamti, ali da se ne zna kada,
34
m a , tako da ima i rastojanjima. Naprimjer, ako giba AB B E , kad se kolikoća o n o g a kad ne spozna mjerom.
tvori C D ; j e r srazmjerno su odgovarajući AC i C D . Zašto dakle Da nisu isti oni koji lako pamte i oni koji se lako prisjećaju,
tvori radije CD nego F G ? Ili je to zato j e r kao što se AC odnosi rečeno je u o n o m e pređašnjem. A prisjećanje se od pamćenja razli
p r e m a A B , tako se odnosi Η p r e m a I? Ta dakle ujedno giba. A kuje ne samo glede vremena, već i time da u pamćenju imaju
a k o h o ć e misliti F G , j e d n a k o misli BE, no umjesto HI misli K L . udjela i m n o g a od ostalih živih, d o k u prisjećanju nijedno tako
T a s e naime odnose kao F A p r e m a BA. reći od spoznavajućih živih, osim čovjeka. U z r o k je to da je pri
K a d a dakle kretanje stvari nastaje ujedno kad i kretanje vre sjećanje kao neki zaključak. Naime, onaj tko se prisjeća, taj
m e n a , tada je sjećanjem u djelatnosti. A ako to umišlja, a ne čini, zaključuje da je prije vidio, ili čuo, ili doživio nešto takvoga, i to
tad umišlja da se sjeća. N a i m e ništa ne priječi da netko b u d e ob- je poput nekog traženja. A to pribiva onima kojima i o n o procje-
m a n u t i da mu se čini da se sjeća, p r e m d a se ne sjeća. No kad je njujuće; jer i procjenjivanje je neki zaključak.
u djelatnosti sjećanjem, tad ne umišlja, nego nije m o g u ć e da mu Da je doživljaj nešto tjelesno, 3 5 te da je prisjećanje traženje
o s t a n e prikriveno da se sjeća. To naime bijaše samo sjećanje. Ali predodžbe u takovome, znak toga je uznemirenost kod nekih kad
se ne m o g u prisjetiti, čak i ako silno naprežu razum, d o k se ništa
manje prisjećaju i onda kad to više ne pokušavaju, što biva naj
Malo je vjerojatan stav G. R. T. Rossa da se riječ έναϋττ) odnosi na
διάνοια, 452al0. Slažemo se s prirodnijim rješenjem W. D. Rossa, koji više kod melanholika. Njih naime predodžbe ponajviše pokreću.
je vezuje uz „gibanje" u istoj rečenici. A u z r o k da prisjećanje nije u njihovoj vlasti 3 6 je taj da, kao što
Ne vidimo razloga uklanjati ώσπερ ispred άνάλογον, 452al5, poput o n i m a koji bacaju koplje nije više u vlasti zaustaviti ga, tako i
G. R. T. Rossa, koji smatra da ono „obscures the sense". W. D. Ross onaj koji se prisjeća i traga uzgibava nešto tjelesno, u č e m u jest
zadržava namjesto ώσπερ čitanje και, koje imaju neki od rukopisa i doživljaj.
Mihael Efeški, te stavlja u zagrade riječi και τά έκτος, ne videći načina A najuznemireniji su oni kojima se slučuje da im vlažnost pri
kako da se te riječi zadovoljavajuće protumače.
biva o k o sjedišta osjetilnosti. Naime ne zaustavlja se lako kad je
U grčkome muški ih srednji rod: αύτώ; dakle ne može ponovo, kako uzgibana, sve d o k p o n o v o ne d o đ e 3 7 o n o traženo i ne smiri gi
bi izgledalo prema hrvatskome prijevodu, značiti gibanje. Sto onda? banje. Stoga se i strasti i strahovi, kad se j e d n o m pokrenu, ne
Odgovor se ne da jednoznačno izlučiti iz teksta, niti to koji od tumača
pokušava. Najvjerojatnije je ipak da Aristotel i tu misli na „prvo i
zajedničko osjetilo" odnosno njegov organ.
Većina rukopisa, stari komentatori te svi raniji izdavači i u novije
Kako treba ovdje razumjeti εϊδη? Da li samo u smislu geometrijskih vrijeme W. D. Ross čitah su ovdje σωματικών τι πάθος, dakle „neki
likova, kako smatraju neki interpreti, ili pak u općenitom i strogo tjelesni doživljaj", Biehl i G. R. T. Ross σωματικόν τό πάθος, „doživljaj
ontologijskom Aristotelovu smislu unutrašnjih vidova, prema kojima je ono tjelesno", a Hett σωματικόν τι τό πάθος, prema čemu prevodi
se neka konkretna stvar uopće može zboriti nekim određenim tim? mo.
Vjerojatnijim držimo ovo drugo, premda bi „rastojanja" u kontekstu
mogla sugerirati i prvu soluciju. Prilično lako rješava problem W. D. Smisao s G. R. T. Rossom: ,,completely under control".
Ross: za njega su one naprosto „objects of perception". Sorabji je Mihael Efeški, Temistije te skoro svi izdavači uključivši Hetta čitaju
znatno određeniji: „Forme u pitanju jesu takozvane osjetilne forme, ovdje έπέλθη, no G. R. T. Ross opravdano traži povratak na čitanje
npr. boja, oblik i veličina opažanih objekata. Iskaz se ne odnosi na rukopisa έπανέλθη, budući da smisao po svemu sudeći zahtijeva „sense
inteligibilne forme koje um izlučuje iz senzibilnih." of returning".
300 301
zaustavljaju niti kad su p o n o v o protivno gibani, već se t o m e su Ο snovima
protstavljaju, krećući se istim smjerom. I nalik je to stanje onim Izvornik: Π Ε Ρ Ι Ε Ν Υ Π Ν Ι Ω Ν . U: Aristotle in twenty-three Volu-
imenima, pjesmama i govorima, kad se nešto od toga pretjerano mes, Vol. VIII: On the Soul. Parva Naturalia. On breath. With
nalazi na ustima. Naime i onima koji su prestali, i koji to neće,
an English Translation by W. S. Heet ( T h e L o e b Classical Library
ipak nadolazi opet pjevati ili govoriti.
288). L o n d o n , M C M L X X V
A oni koji imaju velik gornji dio tijela i patuljci teže se pri
sjećaju nego oni t o m e suprotni, j e r imaju velik teret na o n o m e Prijevod i bilješke: Damir Barbarić
osjetilnom, i ne m o g u u početku zadržati kretanja, već se rastre-
saju i ne napreduju smireno u prisjećanju. Oni pak posve mladi
i j a k o stari teško se sjećaju zbog gibanja. Ovi drugi su naime u
s n a ž n o m opadanju, a oni prvi u rastenju. A uz to, djeca su pa
I. N a k o n toga valja istražiti ο snu, i to najprije kojemu od o n i h
tuljasta d o k ne uznapreduju u dobi.
duše se pojavljuje, te da li taj doživljaj pripada [dijelu, o d n o s n o
Ο pamćenju dakle i sjećanju, koja im je narav i kojima od
moći duše] kojom se m o ž e misliti ili onoj kojom se m o ž e osjećati.
onih duše pamte o n a živa, te ο prisjećanju, što jest i kako nastaje
Jer od svega o n o g a u nama jedino njima spoznajemo nešto.
i z b o g kojeg uzroka, rečeno je.
A ako je upotreba vida gledanje 1 , sluha slušanje, i u o p ć e osje
tila opažanje, a zajednički su osjeti p o p u t lika, veličine i gibanja,
Važniji korišteni komentari: te ostalih takvih, d o k su zasebni [osjeti] poput boje, zvuka, okusa,
Aristotle, De sensu and De memoria. Text and Translation with sve pak što ima zatvorene oči i spava nije u m o g u ć n o s t i gledati,
Introduction and Commentarv by G. R. T. Ross. Cambridge, 1906
a j e d n a k o tako i kod ostaloga: - to je j a s n o 2 da ne o p a ž a m o ništa 3
(Pretisak: New York, 1973).
u spavanjima; j e r san j a m a č n o ne o p a ž a m o osjetilom.
Aristotle, Parva naturalia. A Revised Text with Introduction and
Commentarv by Sir David Ross. Oxford, 1955. Ali zacijelo niti mnijenjem. Jer ne k a ž e m o samo da je o n o što
Sorabji, Richard, Aristotle, on Memory. London, 1972. se približava čovjek ili konj, nego i da je bijelo, ili lijepo, a ništa
od toga ne m o ž e mnijenje ustvrditi bez osjeta, ni istinito ni lažno.
U snovima se pak duši događa da to čini. Izgleda n a m naime da
o n o što se približava gledamo j e d n a k o kao čovjeka i kao bijelo.
Osim toga, uz san još i nešto drugo pomišljamo, baš kao kad
u b u d n o m e stanju nešto opažamo: n a i m e ο o n o m e što o p a ž a m o
često nešto i razmišljamo. T a k o i u snovima pored o n o g a što se
pojavljuje p o n e k a d pomišljamo [nešto] drugo. A to će se n e k o m e
pokazati upravi li p o z o r n o s t i pokuša se sjetiti čim ustane.
302 303
Bjelodano je dakle da o n o što nazivamo sanjanjem nije stanje
D o i s t a su neki i vidjeli takve 4 snove, p o p u t onih koji mniju
o n e [moći] koja m o ž e mnjeti, niti pak one koja promišlja. Ali niti
da p r e m a uputama umijeća pamćenja postavljaju zadatke 5 . Naime
m o ć i opažanja naprosto. Jer tad bi to [sanjanje] b i l o 8 gledanje i
često im se d o g a đ a da namjesto prikaze pred oči postavljaju nešto
6
slušanje naprosto. Ali kako onda, i na koji način, to valja istražiti.
d r u g o uz san. T a k o da je j a s n o da mje san sve o n o što se pojav
N e k a b u d e kao ishodište postavljeno o n o što i inače jest očito,
ljuje u spavanju, te da o n o što pomišljamo m n i m o mnijenjem.
da je stanje m o ć i koja m o ž e osjećati, ako je i spavanje to. Jer nije
A j a s n o je ο svemu t o m e b a r e m toliko, da o n i m istim č i m e se tako da spavanje pribiva n e k o m od živih, a d r u g o m sanjanje, nego
i b u d n i u b o l e s t i m a varamo, da isto to i u snu tvori to stanje. A istome. A budući da s m o u raspravama ο duši govorili ο uobrazilji,
i zdravima, i o n i m a koji znaju kako je s time, svejedno se sunce i jest, s j e d n e strane, o n o koje m o ž e uobražavati isto s o n i m koje
čini s t o p u velikim. Ali bila [ m o ć ] duše koja m o ž e uobražavati o n o m o ž e osjećati, ali je, s druge strane, ono biti uobrazljivome i osje
isto s o n o m [moći] koja m o ž e osjećati ili p a k od nje različita, ništa tljivome različito, uobrazilja je pak gibanje koje nastaje uslijed
manje se to ne zbiva bez t o g a da se nešto gleda i opaža. Jer p o osjeta koji je p r e m a djelatnosti, a san je izgleda neka prikaza -
g r e š n o viđenje i p o g r e š n o čujenje [događa se] o n o m e tko nešto prikazu u snu naime z o v e m o snom, bilo da nastaje naprosto bilo
stvarno gleda i sluša, ne m e đ u t i m to što smatra [da gleda i sluša]. na neki poseban način -, to je očito da je sanjanje stvar m o ć i koja
A kao ishodište je postavljeno to da u snu ništa ne gleda, niti osjeća, ali nje ukoliko je uobrazljiva.
sluša, niti u o p ć e opaža.
Da li je dakle istina doduše da ništa ne gleda, ali nije istina II. Sto je san i kako nastaje, mogli bismo ponajbolje razmo
da osjetilo ništa ne doživljava, v e ć m o ž e i vid nešto doživljavati i triti iz o n o g a što se zbiva k o d spavanja. Jer o n a osjetiva shodna
ostala osjetila, a svaki od tih [doživljaja] da doduše nekako kao svakome pojedinom osjetilu tvore u nama osjet, a podražaj nastao
k o d o n o g a b u d n o g podražuje osjetilo, no [ipak] ne tako kao što od njih ne pribiva osjetilima samo dok su osjeti djelatni, nego i
[podražuje] b u d n o g a ? I da j e d n o m mnijenje ustvrđuje da je o n o kad p r o đ u .
g l e d a n o 7 lažno, kao što je to k o d o n i h budnih, a drugi se put pak Čini se naime da je slično zbivanje kod tih kao i kod onih koja
suzdržava, te slijedi pojavu? se kreću premještanjem. Jer i kod premještajućih gibanje je i o n d a
kad ih onaj koji je p o k r e n u o više ne dotiče. Pokretač je naime
uzgibao neki dio zraka, a ovaj opet, pokrenut, drugi. I na taj se
Pri interpretaciji je sporno da li se zamjenica τοιαύτα odnosi na ono način zacijelo, sve d o k ne stanu, 9 tvori gibanje, kako u zraku tako
prethodno rečeno, kako smo mi preveli s većinom prevoditelja, ili pak
i u tekućinama. A j e d n a k o valja to pretpostaviti kod preinaka.
neposredno na rečenicu koja slijedi i počinje s „poput", što bi dakle
u našem prijevodu zahtijevalo uklanjanje zareza. N a i m e o n o što biva zagrijavano od onoga toplog grije o n o što mu
je blizu i to onda predaju dalje sve do p o č e t k a 1 0 , tako da je n u ž n o
Riječi τά παραβαλλόμενα tumače se dvojako: ili kao prikaze u snu
naprosto, ili, što je znatno uvjerljivije, kao „suggested subjects" (Hett)
odnosno ,,a given list of subjects" (Beare). Prevodimo potencirajući Razumijemo kao subjekt uz rjv, s Gallopom i van der Eijkom, ranije
smisao ovog drugog shvaćanja. spomenuto stanje spavanja. Drukčije Beare, koji fjv shvaća potencijal
Vrlo teška i različito tumačena rečenica. Jedna je mogućnost da se, no, u smislu „bilo bi moguće": ,,for then it would be possible [when
usprkos neobičnosti takva poretka riječi, φάντασμα poveže s άλλο τι, asleep] to hear and to see in the simple sense".
kako čini van der Eijk. No vjerojatnijim nam izgleda rješenje Gallo-
Van der Eijk: „bis zum Moment, in dem sie halten". Siwek: ,,usque
povo, koji obje te riječi zajedno, bez obzira na njihovu udaljenost u
ad locum, inquo quiescunt".
rečenici, uzima kao jedinstveni objekt od τίθεσθαι. Riječi εις τον τόπον
prevodimo u rijetkome značenju „namjesto", mogućnost čega nazna Teško je razumljivo što znači ovdje riječ αρχή, gdje je prije bilo za
čuje i van der Eijk. očekivati neku oznaku za konac i završetak. Postoji više pokušaja raz
Prihvaćamo τό όρώμενον, koje u svojim izdanjima imaju Siwek i Dros- jašnjenja. Tako se (1) αρχή shvaća kao ishodišna točka kretanja, pri
saart Lulofs, premda nedostaje u većini rukopsa. čemu je onda implicirano da Aristotel ovdje misli na kružno, cirku-
304 305
da se to događa i u o n o m e čime je osjećanje, budući da je i osjet snažnih mirisa lišeni tog osjeta, i t o m e slično. To se sve zasigurno
prema djelatnosti neka preinaka. Stoga doživljaj jest ne samo u događa baš na taj način.
o n i m osjetilima koja [upravo] osjećaju, nego i u onima koja su A da osjetila brzo osjećaju i male razlike, znak je toga o n o što
11
prestala, i u dubini i na površini. biva kod ogledala; ο čemu bi se i [radi] znanja samog po sebi m o
A očito je [to] kad god neprekidno nešto osjećamo. Jer i onda 14
glo ispitivati i besputiti. A ujedno je iz toga očito da vid kao što
kad prenesemo osjet [na nešto drugo] slijedi [onaj isti] doživljaj, nešto podnosi tako i čini.
kao naprimjer sa sunca u mrak: događa se da ništa ne vidimo, N a i m e u j a k o čistim ogledalima, kad žene koje su dobile mje-
zato jer u očima j o š traje gibanje uzrokovano svjetlom. A i ako sečnicu gledaju u ogledalo, nastaje po površini ogledala kao krva
dugo v r e m e n a gledamo jednu boju, bila to bijela ili zelena, sve na va maglica te, ako je ogledalo n o v o , takvu mrlju nije lako očistiti,
što zatim prebacimo pogled čini se takvim. I ako, nakon što smo a ako je staro, onda je lakše. U z r o k je pak, kako s m o rekli, taj da
gledali sunce, ili nešto drugo blistavo, zatvorimo oči, onima koji vid ne samo da nešto podnosi od zraka, nego i čini nešto i giba,
obrate p o z o r n o s t 1 2 pojavit će se u o n o m e pravcu u kojem se de kao što to čine i ona blistava. Jer i v i d 1 5 pripada onima koja su
šava da vid gleda najprije ta boja, zatim se preinačuje u grimiznu, blistava i koja imaju boju. Razložno je dakle da su oči, kad je
pa zatim opet u purpurnu, dok ne dospije u crnu boju te nestane. mjesečnica, u istome stanju kao bilo koji drugi dio, a i po naravi
A i o n i m a koji prebacuju [pogled] s onih koja se gibaju, naprimjer
s rijeka - a ponajviše s onih što najbrže teku - ona što miruju
čine im se uzgibana. 1 3 A postaju i gluhi od silnih zvukova, i od uz dativ μεταβάλλουσιν potrebno primišljati nešto poput „prati ih ta-
kvo stanje", ili „zbiva im se takav doživljaj". U tom smislu prevodi
Bussemaker u Editio Doditiana: ,,Quin etiam si qui obtutus ab hisce
quae moventur, ut ab omnibus, praesertim ocissime labentibus. alio
larno kretanje. Ili ga se (2) poistovjećuje s početkom, počelom, izvo
transferant, sensus perstant." Hett zadržava i αί i γάρ, te prevodi:
rištem osjeta i osjećanja, lociranim u srce, kako je riječ inače isklju
„The same persistence of vision occurs when we turn our gaze from
čivo upotrebljavana u ovoj maloj raspravi. Na koncu, nalazi se u njoj
moving objects - e. g., rivers, especiallv when they flow very rapidly;
(3) oznaka za ishodište i princip kruženja topline uslijed uzimanja
for then objects really at rest appear to be moving." Gallop stavlja
hrane, dakle u funkciji ο kojoj je razloženo i u ovome spisu i u njemu
γάρ u nedoumici u zagrade.
prethodećem, De somno (457b2, 458a27). Ovo posljednje shvaćanje,
zastupano ponajprije od van der Eijka, ima tu relativnu prednost što Najvjerojatnije je da se οΰ, 459b26, odnosi na neposredno ranije re
povezuje elemente obih ostalih, te se može uvjetno prihvatiti kao dje čena „zbivanja". Ostatak rečenice teško je iz grčkoga teksta razumjeti
lomično razjašnjenje. tako da dade besprijekoran smisao. Dvojbeno je prije svega treba li u
istom retku čitati και αύτοϋ ili pak καν καθ' αύτό(ν), što je oboje
Ove su se posljednje riječi dosad tumačile na osnovna dva načina. Ili
rukopisno predano. Van der Eijk, koji daje prednost prvoj lekciji, pa
(1) u tome smislu da „dubina" znači srce, a „površina" pojedine
rafrazira cjelinu ovako: „Aristotel ovdje dakle kaže da bi bilo zamisli-
osjetne organe (npr. Siwek: ,,i.e. tum in corde tum in organo perife-
vo i jedno zasebno istraživanje fenomena koji se ovdje obraduje te da
rico", Ross: ,,i.e. both in the central organ of sense, the heart, and
bi se pri tome moglo naići na mnoge probleme." No i drugu varijantu
in the end-organ"), ili se pak oboje zajedno odnosilo na pojedinačni
teksta ne smatra on neprihvatljivom, dajući sljedeći hipotetički prije
organ osjeta (npr. Beare: ,,in the sensorv organs, both in their deeper
vod: „Ein Ereignis, bezuglich dessen man, auch wenn man ihm als
and in their more superficial parts").
solchem eine konzentrierte Untersuchung vvidmete, wirklich Proble
παρατηρεΐν znači ovdje što i u Rhet. 1384b7, 1405b33. Dilema je u me haben konnte." Sami prevodimo prema drugoj spomenutoj verziji
interpreta odnosi li se ta riječ na vrijeme prije ili poslije zatvaranja originalnog teksta, kao i Hett, čiji prijevod ovoga teškog mjesta sma
očiju. Slijedimo Bearea u odluci za drugu soluciju: „then, if we watch tramo osobito uspjelim: „ " . . . a subject which, even considered by
carefullv, it appears...". Tako i Tricot, Siwek, Gallop. itself, would give scope for careful study and investigation."
Rečenica oko čijeg teksta i tumačenja vlada veliko razilaženje. Izgle Van der Eijk je mišljenja da je Aristotel ovdje previdom napisao „vid"
da da je najbolje s van der Eijkom ispustiti cd na početku rečeni (όψις), misleći ustvari na oko, jer se opis očito odnosi na tjelesni or
ce, premda ga ima većina rukopisa, i γάρ na njenom kraju, 459b20, gan. Tome bi u prilog govorila i činjenica da je u nastavku ovog pa
premda ga imaju svi rukopisi osim jednoga. Zadrži li se γάρ, tad je susa riječ isključivo ο očima.
306 307
se slučuju biti p r e p u n e žilica. Stoga kad nastane mjesečnica, z b o g više u tim strastima. Zato se i onima koji su u vrućici ponekad
krvne pomutnje i upale, n a m a je razlika u očima nevidljiva, ali pričinjaju životinje na zidovima, budući da već na osnovi sitnih
tu je (naime ista je narav sjemenja i m j e s e č n i c e ) . 1 6 Z r a k se pak sličnosti sastavljaju obrise u j e d n o . 1 7 I to ponekad uslijed strasti
giba p o d utjecajem očiju, te zrak na ogledalu, b u d u ć i da je ne tako ojača, da im, ako nisu j a k o oboljeli, ne biva ipak j o š prikri
prekidan, čini n e k i m takvim, i to onakvim kako mu se s a m o m e v e n o da je to laž, no ako je strast snažnija, tad bivaju i prema
zbiva, a ovaj pak [čini takvom] površinu ogledala. njima p o k r e n u t i .
18
Ove od strane Aristotela ovdje tek najkraće naznačene postavke osni Prihvaćamo Bekkerovu, Siwekovu i Gallopovu lekciju τό τε κύριον και
vaju se na njegovim takozvanim biologijskim raspravama, ponajprije φ τά φαντάσματα γίνεται, 460bl7-18, kako ima najveći broj rukopisa.
na De generatione animalium, i njihovo daljnje razjašnjavanje ovdje Hett izostavlja τε. Biehl, Mugnier i van der Eijk slijede jedan rukopis
dakako nije moguće. koji ima τό κύριον και τά φαντάσματα γίνεσθαι, van der Eijk prevodi:
„Der Grund, daB diese Dinge geschehen, ist, daB das Vermogen, kraft
308 309
sunce prikazuje stopu velikim, ali da nešto drugo višekratno pro potisnuta, time što djeluju osjetila i razum, te bivaju nevidljiva,
tuslovi toj prikazi. I ukrštanjem prstiju j e d n o se prikazuje kao kao što je to malena vatra pokraj velike, te sitni bolovi i užici
dva, ali ipak ne kažemo da je dva; j e r vrhovniji od opipa jest vid. pokraj velikih, no nakon što ti prestanu, isplivavaju i ti sitni. N o
Kad bi pak opip bio jedini, tad bismo i prosudili da je j e d n o dva. ću pak, z b o g nedjelovanja pojedinačnih osjetila i [njihove] n e m o
21
U z r o k pak o b m a n u t o s t i je taj da nam se neko, bilo što, prika gućnosti djelatnosti, j e r nastaje tijek topline unatrag od onih vani
24
zuje ne samo kad se giba o n o osjetivo nego i kad osjet giba sebe prema unutra, spuštaju se k izvorištu osjeta te postaju vidljiva
25
samoga, samo ako se jednakim načinom giba kao i pod utjecajem kad se zaustavi n e m i r .
osjetivoga. A mislim kao naprimjer što se zemlja onima koji plove A treba pretpostaviti da, p o p u t malenih virova koji nasta
čini da se giba, jer je vid uzgiban od drugog. j u 2 6 u rijekama, tako svako pojedino gibanje nastaje neprekid
no, često puta doduše j e d n a k o 2 7 , no često se puta i rastvara
III. Iz toga svega je zacijelo očito da ne samo onima budnima jući u druge likove z b o g otpora. Stoga i nakon hranjenja i k o d
pribivaju gibanja nastala od o p a z b i 2 2 - kako onih izvana tako i
onih iz tijela -, nego i onda kad nastane to stanje koje nazivamo
Što zapravo znače riječi „nego i onih iz tijela"? Jedan mogući odgovor
snom, te da se čak tad v e ć m a pojavljuju. 2 3 Za dana su, naime, na to filozofijski izuzetno važno pitanje daje npr. Mihael Efeški, sma
trajući {In Aristotelis Parva Naturalia commentarium. Ed. P. Wend-
land. Berlin, 1903 /Commentaria in Aristotelem Graeca XXII 1/ 68,
dessen das Entscheidende urteilt, nicht dasselbe ist wie das Ver- 10-13) da se radi ο „unutrašnjim gibanjima poput bolova, strahova,
mogen, kraft dessen die Erscheinungen entstehen." Takvim se dakle naslada i drugog takvog".
čitanjem izričito razdvajaju dvije zasebne moći, ona uobražavanja i
ona prosuđivanja, dok u prvoj lekciji, koju smo prihvatili, nije pozi Prevesti ovdje ή αρχή naprosto kao „počelo", „načelo", „princip" čini
tivno izrečeno da „ono prosudujuće" jest neka zasebna moć, ili da se neprimjerenim specifičnosti tematike i osobitom fiziologijskom vi
uopće ima neku takvu. To nam se čini više u skladu s posvemašnjom dokrugu u kojem se ova konkretna razmatranja kreću. Van der Eijk
i namjernom neodredenošću kojom Aristotel, kako je rečeno u pret prevodi s „Prinzip der Wahrnehmung", ali naznačuje i druge moguć
hodnoj bilješci, u pravilu govori ο τό κύριον. nosti: „Ursprung" ili „Zentrum" (Rolfes ima na svim mjestima „Zen-
tralsinn"). Hett: ,,the starting-point of sensation"; Gallop: ,,the star-
Ostupamo od Hettova čitanja διεψεΰσθαι, kako ima većina rukopisa, ting-point of perception".
te slijedimo van der Eijka u lekciji διαψεύδεσθαι manjeg dijela ruko
pisa i Sofonija, prihvaćajući njegovu argumentaciju da bi forma per- Što ovdje uopće znači ή ταραχή? Siwek prevodi s „perturbatio" i obja
fekta διεψεΰσθαι sugerirala kako je riječ ο lažnoj prosudbi prikaza šnjava to kao „propria status vigiliae", kako su već stvar tumačili u
(tako npr. Beare: „The ground of such flaše judgements is..."), dok je osnovi i Beare i Tricot, smatrajući očigledno da Aristotel dnevnu iz
zapravo riječ ο lažnosti samih prikaza po sebi. loženost vanjskim osjetima i doživljajima ovdje označava nekakvim
svakodnevnim nemirom, neredom i zbrkom, što je više nego teško
Većina rukopisa ima αισθημάτων, što preuzimaju i gotovo svi izda prihvatiti. Van der Eijk drži vjerojatnim, pozivajući se na daljnja
vači. Sofonije i manji broj rukopisa imaju αισθήσεων. razmatranja u samome spisu, da je tu riječ ο „smutnji i nemiru
koji še stvaraju na početku spavanja uslijed tjelesnog rasprostiranja
I tekst i pravo značenje rečenice u cjelini sporni su i vrlo različito
hrane".
tumačeni, osobito još stoga što se u gornjoj bilješci navedenom razi
laženju rukopisne predaje pridružuje još jedno. Naime, postoje tri či Rukopisi imaju ovdje dvije verzije: i φερομένας i γινομένας. Prihva
tanja iste riječi u 460b30: (1) ένυπαρχουσών, (2) ύπαρχουσών te (3) ćamo drugu lekciju s Hettom i Gallopom, premda npr. van der Eijk
ένυπάρχουσιν. Gallop, slijedeći Bywatera i Rossa, čita ένυπάρχουσιν i smatra da prva „iz sadržajnih razloga zaslužuje prednost". Općenito
αισθήσεων te prevodi: „Iz toga je očito da se gibanja osnovana na o- je, međutim, rečenica teška za razumijevanje i nije dosad ni približno
sjetima, bilo da su oni izvedeni iz vanjskih objekata ili pak od uzroka suglasno protumačena.
unutar tijela, pojavljuju (['present themselves'], φαίνονται) ne samo
kad su osobe budne, nego također kad ta afekcija koja se naziva snom Čitamo s Hettom ομοίως, a ne όμοιας, kako prihvaća van der Eijk.
padne na njih, i to još izrazitije u to vrijeme." Mi se, za razliku od Smisao, međutim, u oba slučaja ostaje u osnovi isti, budući da sam
ovakvog čitanja, držimo Hetta, koji u skladu s većinom rukopisa i van der Eijk prevodi όμοιας kao „gleichartig" i razjašnjava kao „sebi
nemalog broja izdavača zadržava i ένυπαρχουσών i αισθημάτων. samome slično", odnosno kao „ono koje zadržava istu formu".
310 311
o n i h baš posve mladih, kao k o d djece, ne nastaju snovi; jer je stvarno je] baš sve o n o koje se prikazuje, osim ako o n o pro-
s n a ž n o gibanje z b o g topline stvorene h r a n o m . T a k o da kao što se suđujuće 3 2 biva z a d r ž a n o 3 3 ili se ne giba svojim vlastitim giba
u tekućini, ako je tko jako uzgiba, j e d n o m u o p ć e ne pojavljuje ni njem34.
kakva prilika, a drugi se put doduše pojavljuje, no posve izo A kao što s m o rekli da je jedan lako prevarivi ovim a drugi
bličena, tako da se čini drukčijom od o n o g a čega je prilika, d o k o n i m podražajem, tako i onaj koji spava [je prevariv] s n o m te time
j e , smiri li se tekućina, čista i jasna, tako i u spavanju prikaze da mu bivaju gibana osjetila i ostalo što se j o š oko osjeta stječe,
i preostala gibanja koja se stječu od osjetbi j e d n o m postaju posve tako da mu se i o n o što ima tek sitnu sličnost [s n e č i m ] pričinja
nevidljivi uslijed toga što je r e č e n o gibanje veće, a drugi put da je to. Jer kad zaspi, zajedno s v e ć i n o m krvi koja se slije k izvo
se opet prikazuju i čudovišni p r i z o r i 2 8 i n e z d r a v i 2 9 snovi, k a o na rištu slijevaju se i gibanja koja su u njoj, jedna m o g u ć n o š ć u a dru
primjer melanholicima, o n i m a u vrućici, ili opijenima v i n o m , ga djelatnošću. 3 5 A tako su ustrojena da se u t o m e gibanju 3 6 j e d n o
j e r sve to takovo, budući da je p l i n o v i t o 3 0 , tvori silno gibanje i gibanje iz njega gore podiže, a kad to propadne onda drugo. I
nemir. j e d n a se spram drugih odnose tako kao umjetne ž a b e 3 7 koje se
K a d se pak zaustavi i pročisti krv u živima koja imaju krv, gore podižu čim se otopi sol. Na taj način jesu unutra m o g u ć
sačuvano gibanje osjetbi od svakog pojedinog od osjetila čini i sno nošću, n o , kad oslabi o n o što ih sprečava, tad djeluju; i kad su
ve zdravijima i to da se nešto pokazuje i da se m n i kako se j e d n o
gleda uslijed onih koja se spuštaju od vida, a drugo čuje usli
Za ovdje upotrebljen izraz τό έπικρΐνον vrijedi sve ono isto što je u
j e d onih koja [se spuštaju] od sluha. A na jednaki način i od osta bilješci 20 bilo rečeno ο τό κύριον.
lih osjetila. Jer i o n o m e b u d n o m se čini da gleda, sluša i osje
Da li glagolski lik κατέχηται treba razumjeti refleksivno kao „zadr
ća, time da gibanje od t a m o pristiže k izvorištu, te z b o g toga što
žava se", „suzdržava se", ili pak pasivno, kako smo mi preveli, nije
se vid p o n e k a d čini kao da je giban, p r e m d a nije giban, tvrdimo lako odlučiti.
da gledamo, i z b o g toga što opip dojavljuje dva gibanja j e d n o se
Čini se da na ovome mjestu nema druge do prihvatiti rezigniranu
č i n i 3 1 d a j e dva. Jer općenito, izvorište potvrđuje o n o [što pristiže] konstataciju van der Eijka: „Što je mišljeno s tim gibanjem, to je po
od svakog pojedinog osjetila, ako t o m e ne protuslovi drugo vrhov- sve nejasno."
nije. Prikazuje se dakle zaista baš sve, no ne mni se [da doista Nije lako jednoznačno protumačiti što je ovdje uistinu mišljeno s
razlikovanjem „potencijalnih" i „zbiljskih" gibanja. Beare je sklon
kriterij razlike naći u mjeri njihove prisutnosti u svijesti: „'Aktualna'
Prihvaćamo stav van der Eijka da όψεις ovdje može značiti jedino su ona koja jesu u svijesti (consciousness) u vrijeme kad netko pada
utvare i prikaze koje se vide u snu, a nikako vid sam. u san; potencijalna ona koja je imao prije no što su potisnuta u la-
tenciju." No treba se složiti s van der Eijkom kad tome nasuprot
Pridjev έρρωμένα shvaćamo s Beareom, Hettom i van der Eijkom u ustvrđuje da ovdje svaki govor ο „svijesti" vodi u zabludu. „Ono",
uobičajenijem smislu „krepka", „zdrava", a ne poput Rossa, Dros- ističe on, „što mi nazivamo 'svjesnim' ni na koji se način ne poklapa
saart Lulofsa i Gallopa u ponešto usiljenom značenju (s pozivom na s Aristotelovim terminom ενεργεία; za to bi prije δοκεΐν bio priklad
Rhet. 1409a24-34) „koherentna". nim terminom."
Teško je reći što ovdje znači riječ πνευματώδης i kako je prevesti. Van Riječi ,,u tom gibanju" odnose se najvjerojatnije na gore rečeno slije
der Eijk pretpostavlja - na osnovi ostalih upotreba u Parva naturalia vanje krvi k izvorištu (dakle, vjerojatno srcu). Stoga lekciju jednog od
- da riječ može značiti „zrakolik", „sadržavajući zrak", „sa zrakom rukopisa, koji ima εάν τι κίνηση τό αίμα namjesto έν τη κινήσει τηδι,
zajedno napredujući" ili „zrak proizvodeći". Hett: „spirituous"; Gal kako stoji u svim ostalima, treba shvatiti kao objašnjavajuću glosu
lop: „gaseous". koja je kasnije ušla u sam tekst te istisnula originalne riječi, koje više
nisu pored novounesenih bile shvaćene u vlastitom značenju.
Čitamo δοκεΐ s gotovo svim izdavačima, a ne, kao Bussemaker i Hett,
δοκεΐν, koje je bi onda bilo nužno smislom povezati s φαμέν te pre Najvjerojatnije je s van der Eijkom misliti pod ovim na neku u Ari
vesti „tvrdimo [...] daje jedno čini dva". stotelovo vrijeme običnu i svima poznatu igračku.
312 313
o s l o b o đ e n a 3 8 , gibaju se u o n o malo preostale krvi, sadržavajući Kao što dakle ako je n e k o m e prikriveno da mu je pritisnut
sličnosti 3 9 , poput onih u oblaka, koji se čine nalični ljudima i ken- prst na o k o , ne samo da će mu se pokazivati, nego će i mnijeti
taurima, b r z o se preinačujući. da je dva o n o j e d n o , d o k će mu se, ako mu ne b u d e prikriveno,
Svako pojedino od njih je, kako je rečeno, preostatak osjetbe doduše pokazivati, ali on to neće mnijeti, - tako i u snovima: ako
42
koja bijaše u djelatnosti, te jest unutra i o n d a kad prođe ta istin opaža da spava i [ako opaža] sanjajuće stanje u kojemu [nastaje]
43
40
ska osjetba , te je istinito reći da je to [naprimjer] poput Koriska, osjet, pokazuje mu se doista, ali nešto u njemu govori da se
ali ne Korisko. A kad se opažalo, ono v r h o v n o i prosuđujuće nije to doduše pričinja Korisko, ali da nije Korisko; - često naime
ustvrdilo da je to Korisko, nego p u t e m toga [je ustvrdilo] da onaj spavajućemu govori nešto u duši da je o n o što se pokazuje san.
istinski jest Korisko. Upravo to koje i kad se opaža to ustvrđuje, A k o je pak prikriveno da spava, tad ništa neće protusloviti pri
ako nije u potpunosti zadržano uslijed krvi, biva pod utjecajem kazi.
gibanja sadržanih u osjetilima gibano kao da opaža, te se od ono A da istinito kazujemo i da u o b r a z b e n a gibanja jesu u osjeti
ga sličnog čini da je istinsko to, a m o ć je sna tolika da čini da to lima, j a s n o je ako se tko, sabravši se, pokuša sjetiti što doživ
ostane prikriveno. 4 1 ljavamo j e d n a k o tako padajući u san kao i budeći se. N e k a d a se
naime prilike koje se prikazuju spavajućemu otkrivaju, tek što se
probudi, da su gibanja u osjetilima. A nekima se od mlađih, i kad
Izgleda sigurno da - kako prihvaćaju uglavnom svi izdavači - ovdje
su posve otvorenih očiju, ako je mrak, prikazuju m n o g e prilike
treba čitati λυόμεναι, premda veći dio rukopisa ima λυουμένου. Pro
blem je, međutim, u tome kako shvatiti značenje tog participa na ovo koje se gibaju, tako da često u strahu pokrivaju glavu.
me mjestu. Van der Eijk pledira za razumijevanje u smislu „razri- Iz svega toga zacijelo treba zaključiti da je san upravo n e k a
ješujući se" tj. „gubeći svoju određenost", pozivajući se na tekst koji prikaza, i to u snu. Jer ove upravo spominjane prilike nisu snovi,
neposredno slijedi. No čini se vjerojatnijim da je ispravnije tumačenje niti drugo nešto što bi se pokazivalo kad su oslobođena osjetila;
koje imamo u prijevodu. Tako i Hett („as they are freed") i Gallop
(„upon being released"). a niti sve prikaze u spavanju. Jer, najprije, nekima se d o g a đ a i
to da na neki način opažaju i zvukove i svjetlo i okus i dodir,
Neprilika je ovdje u tome što u tekstu nije ni na koji način naznačeno
m e đ u t i m slabo i kao iz daljine; doista naime neki koji u spavanju
čega su to „sličnosti" (ομοιώματα) i na što se odnose. Van der Eijk se
stoga odlučuje na svoju ruku pridodati u tekstu prijevoda „u odnosu nisu oka otvorili probudivši se p o t o m smjesta spoznahu da o n o
spram zbiljskih objekata" ("zu wirklichen Objekten"), no za to nema svjetlo svjetiljke koje, su kako su smatrali, oslabljeno vidjeli u spa-
u tekstu baš nikakav oslonac.
Većina rukopisa ima lekciju τοΰ άληθοΰς, a samo jedan τοΰ άληθοΰς, to isto biva (u snu), kao da se opaža, uzgibano (= reaktivirano, po
αισθήματος. Gallop i van der Eijk inzistiraju na prvoj, bolje potvr novo se pokazuje) gibanjima u osjetilima, - pod pretpostavkom da ne
đenoj verziji, te prevode u smislu „kad prođe zbiljski objekt osjeta". bude posve od strane krvi od toga zadržano." Polazi li se pak (2) od
Ipak slijedimo Hetta u čitanju prema drugoj lekciji i prijevodu: ω, smisao je ovaj: „Ona (moć) kojom se i kod nekog osjeta (nekog
„though the real impression has gone". Tako i Siwek, premda se u objekta) kaže da to jest to, ta (moć) biva (u snu), ako nije od strane
ediciji teksta drži prve lekcije: ,,et postquam vera [sensatio] recessit". krvi posve od toga zadržana, uzgibana kao da osjeća, uslijed gibanja..."
Van der Eijk: „Strahovito teška rečenica." Već je prva riječ čitana u - U posljednjoj pak, Rossovoj verziji, naime ako se započne (3) s δ,
tri verzije. Znatan dio rukopisa ima ου (prihvaćeno i od Hetta), drugi mora se prevesti otprilike onako kako smo to gore učinili.
ne manji dio ima φ, dok Ross konjicira δ, što prihvaća npr. Gallop
Uz umetnutu rečenicu „ako (kad) opaža (osjeća) da spava" dobro pri
(njegov je prijevod: „The part that says this while it is actually per-
mjećuje van der Eijk: „Jedva se može zamisliti neki paradoksalniji
ceiving (unless it is completely held in check by the blood) is moved
izraz od ovoga, jer je inače san označen upravo kao neka nemogućnost
by the movements in the sense-organs, as if it were perceiving"), kao
i mi u prijevodu. Također umjesto αίσθανόμενον, 461b26, neki ruko upotrebe osjetila (Somu. 455b8).
pisi imaju αίσθανόμιενος, dakle „onaj tko osjeća, opaža". τοΰ ύπνοτικοϋ se ovdje može shvatiti ili (1) kao gen. subi. (dakle:
Prihvati li se na početku (1) ου, dobiva se otprilike ovaj smisao cijele „stanje u kojem se nalazi osjet spavajućega"), ili pak (2) kao gen. obi.
rečenice: „Ono ο čemu se, i onda kad se to opaža, kaže daje to, upravo („stanje u kojem se zbiva taj osjet spavanja").
314 315
vanju, potječe od prave svjetiljke, a oni koji su tiho čuli glasanje Rječnik važnijih termina
pijetlova i pasa, probudivši se j a s n o ih razaberu kao takve.
N e k i p a k i odgovaraju ako su pitani; j e r m o g u ć e je kod b u d n o άΐδιος vječan
sti i spavanja da kad je j e d n o od t o g a naprosto prisutno b u d e i αϊσθησις osjet, opažaj, zamjedba
d r u g o prisutno na neki način. Od toga svega ništa ne treba na
αιών vijek
zivati s n o m . A svakako niti one istinite pomisli koje nastaju u
άλλοίωσις preinaka
snu p o r e d prikaza. N e g o o n a prikaza uslijed gibanja osjetbi, kad
se jest u spavanju, ukoliko se spava, - to je san. άρχή počelo, načelo
A v e ć se n e k i m a dogodilo da za života nisu vidjeli nikakav απορία besputnost, besputica
san. Rijetko je doista to takovo, no svejedno se događa. I n e k i m a
to traje skroz do konca, d o k n e k i m a [sni] dođu kad su v e ć prošli γένεσις postajanje, nastajanje, bivanje
n e k u d o b , a da prije nisu vidjeli nikakvog sna. A u z r o k toga da γένος rod
ne dolaze valja misliti da je neki sličan o n o m e z b o g kojeg se ne
sanja ni n a k o n hranjenja niti djeci dolaze sni. Jer kojima je na διάνοια razum, razmišljanje
taj način sustavljena narav da p r e m a onoj oblasti gore nadire ve δόξα mnijenje, nazor
liko isparavanje, koje kad se p o n o v o spušta tvori m n o š t v o gibanja,
δύναμις mogućnost, m o ć
r a z l o ž n o je da se tima ne pojavljuje nikava prikaza. A kad od
m a k n e životna d o b , nije nimalo n e o b i č n o da im se p o k a ž e san.
είδος vid, lik
Budući da je naime nastala neka promjena ili u pogledu dobi ili
εναντίον protivnost
s h o d n o n e k o m doživljaju, n u ž n o se zbiva ta suprotnost.
ενέργεια djelatnost
μεταβολή promjena
316 317
μνήμη sjećanje, pamćenje
μορφή oblik, lik
ουσία jestvo
δρεξις poriv
στέρησις lišenost
στοιχείο ν sastojak, sastojina Plotin
συμβαίνειν dogoditi se, stječi se, zbiti se, pridoći
( τ ό ) συνεχές neprekidno, neprekidnost
Život
318 319
dužnosti. Njegova su predavanja bila otvorena za javnost. Sasto preostale poslije njegova odlaska. Porfirijevo izdanje vjerojatno je
j a l a su se u čitanju i raspravljanju tekstova. Zanimljive su okol bilo namijenjeno u s k o m e krugu učenika.
nosti u kojima je p o č e o pisati, tek desetak godina n a k o n što se
smjestio u R i m u . P o p u t Sokrata i Karneada, Amonije Saka nije
htio ništa pisati. Tri njpgnv« ^ č p n i k « , F.rpnije, Origen i Plgtin, Izvori
dogovorili su se da od učiteljeva učenja neće ništa objelodaniti
(Vita Plot. 3.25). Erenije je prvi prekršio dogovor. Njegova je knji Plotinova filozofija pretpostavlja cjelokupnu filozofijsku tradiciju
ga, čiji naslov i ne znamo, ostala bez odjeka. P o t o m je Origen od njezinih samih početaka. Popis filozofa koji su utjecali na njega
prekršio d o g o v o r i objavio svoje djelo ο daimonima. Na k o n c u je ili su bili od bitne važnosti za njegov razvoj vrlo je dugačak, iako
i Plotin p o č e o pisati. M e đ u t i m , nigdje u svojemu djelu ne kaže m n o g e ne m o ž e m o identificirati poimence. Međutim, pc^kaj£.,.dva
glavna izvora njegove filozofije, a to su Platonoyjjhjalozj_jj;radi-
što je to A m o n i j e v o učenje, niti ga igdje spominje p o i m e n c e . Za
cija međioplatonizma. '~v-
nimljiva je z g o d a koju n a m priča Porfirije (ib. 14.20-25). U Ploti-
novoj školi iznenada se pojavio Origen. Na to je Plotin pocrvenio
Plotin kao interpret Platonove filozofije. Plotin svoju filozofiju
i htio ustati. Origen ga je zamolio da dalje govori. No on je odgo
smatra p u k i m tumačenjem Platonova sistema. M e đ u t i m , bilo bi
vorio da n e m a volje govoriti pred n e k i m tko v e ć zna. Ne z n a m o
pogrešno tražiti "podudarnost s u m m šLO nani-je. p o z n a t o iz Pla
što je to tako zbunilo Plotina, ali ga je vjerojatno bilo strah da će tonovih djela. Plotinu nije stalo do ispravna tumačenja u smislu
Origen čuti kako on svojata Amonijev nauk. A k o pred o č i m a ima kako mi to danas shvaćamo. Čak ga ne brine ni točnost citiranja.
mo veleban sustav Plotinove filozofije, nevjerojatno je da bi taj Velik broj citata navodi napamet. Zanimaju ga isključivo Plato
sustav m o g a o biti istovjetan s A m o n i j e v i m učenjem, napose ako nova rješenja o d n o s n o samo takve tvrdnje koje se m o g u koristiti
nije b i o zapisan. Od Amonija je m o ž d a p r e u z e o neke ključne misli, kao rješenja. Ponajviše citira_kasne dijaloga i Timej Sve te raz
no cjelokupni sustav zasigurno je Plotinova originalnost. bacane i nepovezane misli Platonove, za koje mi danas z n a m o da
ili pripadaju različnim razvojnim fazama u Platona ili se ne daju
tako jednostavno shvatiti izvan danoga konteksta, služe u Ploti
na jednoj jedinoj svrsi, a to je da pokaže Pl^atonovu filozofiju kao
Djela
zatvoren filozofijski sustav. No jednostavnopr^šiićujET sve što Ή&~~-
^odgovara LOJ ideji delinltivnoga sistema ili pak nije u skladu s nje
P l o t i n o v se opus sastoji od 54 pojedinačne rasprave. Iako u njima
g o v i m vlastitim sistemom. T a k o primjerice ne spominje izraz
često prelazi s j e d n e na drugu temu, što očito ukazuje na to da
„ideja d o b r a " (ή τοΰ ά γ α θ ο ΰ ιδέα, Rep. 508e2-3). To naime ne bi
su rasprave nastale u svezi s njegovim n a č i n o m rada u školi, ipak bilo u skladu s njegovim vlastitim shvaćanjima da dobro i ideje
je svaka od njih zasebna π ρ α γ μ α τ ε ί α , posvećena n e k o m određe pripadaju različitim hipostazama. Plotin svoje učenje često uspo
n o m p r o b l e m u . Porfirije je sve te rasprave, koliko je to bilo m o ređuje s misterijima (Eneade 1.6.7.6; 3.6.19.26; 5.1.6.12). Suvre
guće, tematski svrstao u šest skupina po 9 rasprava (έννάδες) od m e n a su istraživanja pokazala da ovdje nipošto nije riječ ο n e k o m
n o s n o jtesfc, ^ " g g i i a . Prve su tri~škupine pošvftćepe etičkim, fizi orijentalnom utjecaju, pače je i utjecaj grčke mistike pretjeran.
k a l n i m i k o z m o l o š k i m pitanjima, četvrta i peta se ba^e--duŠQin-4 Plotin prije svega misli način postignuća j e d n o g a j e d i n o g miste
u m o m , a posljednja, ie posvećena p r o b l e m i m a bira i jerl""^, .Por- rija, a to je j e d n o . Označavanje učenja ο j e d n o m e kao misterij na
firije tvrcu~Eako je redoslijed v r e m e n s k o g a nastanka posve druk stalo je pod izravnim utjecajem Platona, usp. primjerice p o z n a t o
čiji, navodi ga za sve rasprave, ali ne z n a m o u kojoj je mjeri ta mjesto u Fedru (250b-c).
tvrdnja p o u z d a n a . Kada je Porfirije 263. došao u Rim i p o č e o stu
dirati u Plotinovoj školi, već je bila napisana 21 rasprava. Za vri JTradici)<a međioplatonizma. Riječ ie ο p l g t o n i z m u i z m e đ u
j e m e njegova boravka u R i m u do 268. napisao je Plotin j o š 24, a god. 80. p r T K r . dp god."~220. p o . Kr. U to su vrijeme platonici
320 321
razvUL:j3^fijgoU]__čito^^ . fcekgta Određene lozofije jest razlikovanje dvaju mogućih gibanja u odnosu na
mislLiz Timeja (27a-52h^ldjučni--s£aAa}yi_^^ i Vrhovno načelo: silaženje o d n o s n o k o z m i č k o gibanje od jedinstva
Fedona, prispodoba ο Suncu te najvažniji stavovi iz 2, 6. i 7. pi p r e m a rastućem mnoštvu i penjanje o d n o s n o gibanje spiritualno-
sma, sve je to složeno u jedan kanon koji je bio polazna točka za <ga života o d n o s n o mišljenja od mnoštva prema sve v e ć e m jedin
srednjoplatonske rasprave. Glavni je interes bio prožet teologi- stvu. I j e d a n i drugi pristup karakteriziraju dvije bitne značajke
•^jakjm, t e r n t m a ^ N o vrlo je važno da su medioplalonlći ne Harno "Plotinove filozofije. Na jednoj strani njegovo je mišljenje p r o ž e t o
poznavali neka ključna učenja iz Aristotelove Metafizike, nego su mistično-spekulativnim d u h o m . Kada god govori ο v r h o v n o m e na
a n
ih i rabili za ugustavljenje P l a t o n o v e ^ T j j j ' ^ f " ^ " ^ je nastala čelu svega njegove su misli ispunjene strahopoštovanjem, religioz
siptp?« Arifitfilplpvp i Ρ Ι ^ ^ η ο γ ρ fllnmfija Upravo iz te tradici n i m žarom, kao da je riječ ο v r h o v n o m e božanstvu, ili pak jedi
je Plotin nesvjesno preuzima mnoga Aristotelova shvaćanja iako n o m e Bogu. Na drugoj strani njegovi izvodi temeljnih pojmova i
na drugoj strani svjesno razlikuje i kritizira neka druga njego njihovo obrazloženje sadrže j e d n u racionalnu jezgru, pa se mje
va shvaćanja, primjerice nauk ο kategorijama. Porfirije potvrđuje stimice doimaju kao čisto logičke raspravice. Neki kritici smatraju
da se u Plotinovoj školi čitala Aristotelova Metafizika (Vita Plot. to neuspjelom sintezom aristotelovskoga racionalizma i pitagorej-
14.6). Isto tako nalazimo u srednjemu platonizmu mnoštvo stoič skoga misticizma. Međutim, takvim se tvrdnjama ipak j o š nije
kih elemenata koje je z b o g nedostataka izvora, ali i zato što Plotin uspjela dokazati neuspješnost sinteze. Nepobitna je činjenica da
stoike nikada ne spominje poimence, gotovo n e m o g u ć e identifici Plotin sva svoja ključna učenja iznosi i obrazlaže kako na misti-
rati. Jedan određeni broj Plotinovih učenja podudaran je onim rJTir.- pQVn] yT) •»»
R fl
ι n F I lofTipKo-racionalan način. Osebujno j e
što se posredno m o ž e pripisati utjecajnom srednjostoičkom filozo
i Plotinovo shvaćanje dijalektike. P r e m a tomu shvaćanju uvijek
fu Posidoniju. No svi pokušaji rekonstruiranja njegove filozofije
postoje dva puta: jedan vodi od osjetilnoga prema nadosjetilnomu,
vrlo su prijeporni, pa se ο njegovu utjecaju na Plotina ne m o ž e
a drugi, u granicama nadosjetilnoga, prema v r h o v n o m e načelu.
tvrditi ništa definitivno. Čak i ključni pojam Posidonijeve filozofi
Za Plotina dijalektika nije metoda ili sredstvo istraživanja, nego
je συμπάθεια m o g a o je u srednjem platonizmu nastati p o d utje
misaoni proces koji neposredno zahvaća stvarnost. O n a je t i m e
cajem Platonova Timeja (30b-d, 32b). Osim toga na posredan su
ujedno uzdizanje na višu, vredniju razinu (usp. ο tome također
način neopitagorejska učenja također znatno utjecala na medio-
Eneade 1.3: Ο dijalektici). U Plotinovu razlikovanju dijelova fi
platonizam i na Plotina. Srednji platonici inače čine vrlo šaro
lozofije dijalektika dobiva ključno mjesto. O n a je glavna i najvred
lik pravac: Eudor, Filon, Plutarh, Nikostrat, Atik, Albino, Apulej,
nija filozofijska r l i g r i f l l i n a j e r se bavi Rpr>7.nqJQrp n g H n p j p t i l n n p - «
Numenije i Amonije Saka. Nije se nametnuo neki autoritet koji
bi objedinio sva ta stremljenja. TJobiva dakle ulogu prve filozofije. No valja napomenuti kako je
Plotinovo shvaćanje dijalektike ne samo d u b o k o prožeto meta
fizikom kao u Platona, nego je njegova cujajektika-z« razliku od
Platonove p o t p u n o srasla s metafizikom, pa ih se više ne m o ž e
Opće obilježje ni razlikovati. Druge su dvije discipline, fizika i etika, ovisne, ο
njoj. No fizika ga ne zanima pod v i d o m istraživanja prirode.
Iako se s pravom tvrdi kaku Ploti»ev^Lj^lozofija čini osmišljen filo- Ošjetilni ga svijet zanima s a m o p o d v i d o m proizlaženjjLJz apso-
22pJp^^i~e^ai-Qv 1 1 k ^ ™ " j p Pjflki pojedini dio povezan s . cjelinom i lutnogja. Jednako tako nema^nijstika neku svoju autonomiju jer
usredotočen prema v r h o v n o m e načelu, Plotinov pnkazji^neada- samo opisuje način kako se sve što je ovisno ο j e d n o m e p o n o v o
ma nije_aiistavan, a nije ni u logičkome ni u j e z i č n o m e smislu vraća svgiemii isj^omi. Taj kružni obrazac bitan je za~Plotinov
besprijekoran?~5tlK mu je nedorečen i jezgrovit^jia jp, t.fižLza či_- cjelokupni sistemDalJnja je pretpostavka njegove filozofije da sve
t-TTjjn ad P h t ^ n p T~AP s t r , tela. No unatoč_takvirp t f ešknćama r po što je na ontološki višoj razini o d n o s n o bliže v r h o v n o m e načelu
miojrfff^j cnaTr^fr^a-filo^nfije može g^ubrOjltijUaftjveće llliblJOCe jest jednostavnije i vrednije. Posljedica je toga da se i u z r o č n a
u^p^vij^eetiJik)zofije. Jedna od o s n o v n i " pretpostavki Plotinove fi- sveza određuje s obzirom na tu pretpostavku. T a k o je u z r o k uvi-
322 323
j e k bliži višim načelima o d n o s n o ontološki je vredniji, a učinak je biće, j e d n o je isto tako iznad u m a (έπέκεινα ν ο ΰ 5.3.11.29), pre-
na nižoj ontološkoj razini. Plotinova se filozofija temelji na sljede seže dakle svako mišljenje. Ο njemu nema ni zamjejjfcai-srjoznaje,
ć i m uporištima: 1. Striktno razlikovanje i razdvajanje osjetilnoga _pačak ni samospoznaje (6.7.41.9; 5.3.13.35). Zato se ο njemu ne
i umskoga, tjelesnoga i bestjelesnoga. 2. Određenje nadosjetilnoga m o ž e ništa predicirati j e P s e time uvodi pored j e d n o g a i mnoštvo.
p r e m a t r o č l a n o m obrascu o d n o s n o trima hipostazama jednoga, O n o je također iznad ideja, odvojeno je od inteligibilnoga jer ako
u m a i duše. 3. M e đ u s o b n i o d n o s triju hipostaza kao hijerarhi je um sve inteligibilno, onda j e d n o ne m o ž e biti sve (6.9.2.44).
je prvoga, drugoga i trećega: viša hipostaza proizvodi nižu bez J e d n o je samo što jest, ali je pritom suvišno o n o J e s t " (6.7.38.1).
ikakva umanjenja svoje moći; to je učenje p o z n a t o kao emanacija. K a o što se očituje u ovim izvodima, ο j e d n o m e se m o ž e govoriti
4. G l e d e nastanka osjetilnoga svijeta presudan je izraz „proizla- samo via negationis. No Plotin ne m o ž e izbjeći i pozitivne iskaze
ženja": Budući da osjetilni svijet n e m a u sebi načela koje ga ob- ο j e d n o m e . Zanimljivo je kako dosta takvih pozitivnih određenja
država, on proizlazi iz posljednje hipostaze. 5. Plotinova pretpo j e d n o g a nalazimo u jednoj raspravi, Eneada 6.8, u kojoj je govor
stavka ο s v e o b u h v a t n o m jedinstvu svega postojećeg u grčkoj je ο slobodnoj volji i samoodređenju jednoga. I u drugim raspravama
tradiciji usporediva samo sa stoičkim učenjem. 6. P o r e d toga što nalazimo pozitivne odredbe jednoga, napose kada se govori ο to
sve proistječe iz j e d n o g a v r h o v n o g načela, Plotin također drži, i me kako je j e d n o izvor i u z r o k svega.
to je nešto sasvim n o v o u grčkoj tradiciji, da se sve m o ž e vratiti
i p o n o v n o u potpunosti ujediniti s v r h o v n i m načelom.
Mnoštvo
324 325
(6.7.16.31). T i m e s t o j e bio n e m o ć a n j e d n o zadržati kao jedno, um Aristotelov p o u č a k da svako mišljenje, pa tako i um kada misli,
je postao množan. Kako se obraća j e d n o m u , biva ograničen. Um pretpostavlja predmet o d n o s n o drugost mišljenja (Metaph. A 9,
nastaje upravo tim obraćanjem j e d n o m u (5.1.7.5sq). Biće se samo 1 0 7 4 b l 5 s q ) . A k o b i j e d n o bilo istovjetno s u m o m , nastavlja Plotin,
malo udaljilo od jednoga. Svojim obraćanjem j e d n o m u biće postaje o n d a bi o n o pretpostavljalo drugost, pa bi time prvotnost j e d n o g a
ουσία (5.5.5.18). bila okrnjena. Um koji misli sam sebe d o d u š e j e j r t j m š ^ ^
višemu smis]tt~T>a>puiK νοε'ιν 'ΰ ^ττ^Λ^),~Ά^1α^ο^^]^]ηόζΒ
,
biti
istovjetanjsjionlm. U t o m e se Plotin posve razlikuje od Aristotela
Spoznaja "zaltojega je mišljenje mišljenja najviše načelo, a sam Plotin na-
glašuje odudaranje svojega shvaćanja od Aristotelova (5.1.8.7sq).
M o g u ć n o s t spoznaie jednoga posve je isključena. Zato i um ne P r e m a kasnijoj kritici u Prokla (Theol. Plat. 2.4.89) izgleda da
m o ž e j e d n o shvatiti na misaon način, nego na nekakav drukčiji. , je Plotinov condiscipulus Origen, ali izgleda i njihov učitelj A m o -
U m n e j n o ž e j e d n o spo^nati^jnpže ga^ame--nekakyixn nemisao- nije, postavljao u m , a ne j e d n o , kao v r h o v n o načelo. Za Ploti
nim ć l n o m o b t a k n u t i ( ΐ φ ά π τ ε σ θ α ί 5.6.6.35). I duša se m o ž e uzdi- na dakle um ne m o ž e biti prvi princip ier mišljenjem p r e d m e t a
ćfati jednoga, ali samo preko uma. Kada odbaci sve umsko, m o mišljenjapostaje d r u g o s t s e b p sam"fr« tfi time m n o ž n o s t . "Zadaća
že motriti j e d n o (θεάσεται 5.5.6.20). To bi značilo da duša m o r a je "uma da promišljaTdej^Tahi sebe sama, što je zapravo j e d n a te
nadići um i mišljenje ako hoće doseći j e d n o . Da bi duša dosegla ista djelatnost. Naime sve je pomislivo (νοητά) sadržano u u m u .
jedno, m o r a se s njim poistovjetiti, mora postati j e d n o . T i m e o n a Bit u m a sastoji se upravo u o n o m e š±a jp njaflov, predmet, s t o j e
ne dospijeva u nešto drugo, nego u sebe samu (εις έαυτήν p o l n ^ i l v o ^ r O " ? ) , pa je mišljenje pomislivoga uvijek mišljenje se
6.9.11.38). To znači da je j e d n o o d n o s n o vrhovno dobro sadržano be samoga7"Budući^da_jrxa_n£_samo_s^r£i^^bijsve ideje i sve
u ljudskoj duši (3.8.6.9). Jedan drugi razlog zašto duša m o ž e do pomislry^y.nego je istovjetan s a s v i m idejama, i., sa svjmjito~je V°-
seći j e d n o leži u t o m e što hipostaze, tj. jedno, um i duša, nisu m i M i w [ _ ^ £ t a j e jedan o ^ J j j m jjroblern za ..PJgJtina:-iz toga naime
striktno odvojene jedna od druge (6.5.4.20-24). Tako se svaki proizlazOj]^^ svakorn_jdejoro.odnosno
čovjek m o ž e u r o n u ć e m u sebe sama uzdići do najviše razine jed tjg'j^svaka i d e i a ^ i t o d ^ n a - ^ c i i ^ i m a j j i i o m , a cijeli um sa svakom
noga. pojedinom idejom. Rješenje nalazi u preuzimanju Aristotelova
nauka ο djelatnome (ενεργεία) i m o g u ć e m (δυνάμει). Um je dje
latnošću istovjetan sa svim pojedinačnim mišljenjima zajedno,
Um a m o g u ć n o š ć u sa svakim pojedinačnim mišljenjem. Svako je po
jedinačno mišljenje djelatnošću istovjetno sa s a m i m s o b o m , a m o
p
l ° t i n ppiefem'jgćuje U m (νους) i bitak (τό είναι), a pritom se po gućnošću s u m o m uopće (6.2.20.1-29). P l o t i n u m u i svemu um
ziva na poznatu Parmenidovu tvrdnju ο istosti mišljenja i bića n o m e , dakle idejama koje su u u m u , pripisuje vječnost (3.7.2.9).
(3.8.8.8). U samoga Platona n e m a poistovjećivanja u m a i bitka. UmjfiiR u vremenLu-aitiai prostoru, dakle njegova m n o ž n o s t nije
V e ć u tradicjjj_jr^dioplatonizma to sepoistovjećenje pokušava rii vremenska ni prostorna. On je osim toga prva djelatnost
lo jia__posredan n a & a ^ B p S a ^ a t T P l a t o ^ P o z n a t o se (πρώτη ενέργεια 5.3.5.36), a to znači da u njemu n e m a ničega
mjesto iz Države (507b), na kojemu Platon kaže kako su stari što je samo m o g u ć e . U njemujg_sy.e_.vječnn, 7&djnojjljejatno. Za
filozofi izjednačavali ideje i bivstva (ούσίαι), povezivalo s j e d n i m nimljivo je da Plotin um označuje kao savršen život ( ζ ω ή τελεία
drugim mjestom iz Timeja (39e), gdje se um povezuje s ideja 6.7.8.27). T i m e ukazuje na treću hipostazu ili dušu. Um je da
ma. Presudan utjecaj u poistovjećivanju uma, ideja i bitka imao kle u z o r ( π α ρ ά δ ε ι γ μ α ) ne samo za osjetilni svijet n e g o i za samu
je izgleda Aristotel, bez obzira što svi platonici pokušavaju to klju dušu.
č n o učenje dokazati uz p o m o ć Platonova teksta. U svojemu doka
zu da j e d n o ne m o ž e biti istovjetno s u m o m Plotin pretpostavlja
326 327
Kategorije da se p o z n a t o m Aristotelovu učenju ο kategorijama suprotstavi
n e k o autentično Platonovo učenje. No ni sam Plotin svoj n a u k ο
Među najzaju^aJ^rgo-raspcaMe- u Enaadamu^hi^^_3g!tJ.oTa&k.oie kategorijama nije dostatno osmislio u okvirima vlastitoga siste
su posvecene^B.itan««aa r o d o v a bića (6.1-3: περί τ ω ν γένων τ ο ΰ ma. Neki njegovi nastavljači, posebice Proklo, uglavnome prihva
δ ν τ ο ς ) . U njima Plotin raspravlja ο p r o b l e m u kategorija. P o ćaju te kategorije, ali i oni ih nisu uspjeh osmisliti, b a r e m ne na
j e d i n a č n i m amaHzajn > a_pobija_Aj^^ mo onakvoj metaontološkoj razini kako je to učinio Aristotel u svojim
g u ć n o s t n j i h o v e p r i m j e n e na područje nadosj etilnoga. Valja pod Kategorijama.
sjetiti na važnost Plotinova razlikovanja osjetilnoga i u m s k o g a
( o d n o s n o nadosjetilnoga, misaonoga, noetičkoga, intelektualnoga,
inteligibilnoga). M e đ u t i m , nije riječ ο p u k o m e razlikovanju, n e g o Duša
ο striktnoj odvojenosti tih dvaju svjetova. Ti su svjetovi ontološki
posve različni i m e đ u s o b n o se isključuju. Nadosjetilno je u z r o k i O s i m uzgrednih iskaza ο duši koje nalazimo u svim pojedinim
temelj osjetilnoga. Plotin nadosJRtilno rlijpli n a - J j ^ ^ - k ^ a f a ^ P - raspravama, a takav je asocijativni i nesustavni stil svojstven Plo-
j e d n o ^ u ^ * - d « « « r a r i e đ u kojima također postoji striktna hijerarhi tinu, devet je rasprava sabranih u četvrtoj Eneadi svojim najve
ja. Razumljivo je da uz takve pn^posjLavke šaren i1Q A cistote] »vi b ć i m dijelom p o s v e ć e n o pitanjima duše. Kao što je vec^spomenuto,
kategorijajiejnož^^^ glede rodova bića. duša čini treću hipostazu nadosjetilnoga svijeta. Jedna ocf ključ-
Isto tako odbacuje stoički n a u k ο kategorijama~jer se u njima n m ^ s t a v g r p i o t i n o v e f i l o z o f i j g J e i E S a j g d u š a (^uxq)j|fiJteelesna
miješa osjetilno i nadosjetilno, štoviše kategoriji tvarnosti ( α σ ώ μ α τ ο ς ) . O n a je božanske naravi i besmrtna. P o p u t u m a i du
(ύποκείμενον) pripisuje se ključna uloga. Plotin se radije poziva ša je noetičkoga (nadosjetilnoga) obilježja. Iskrsava p r o b l e m po
na P l a t o n o v o r a z d v a i a n j e o n o g a što jest i o n o g « št» nastaje, čemujir^rlinn onHn_razljjraje od u m a . U svijetu nadosjetilnoga ne
k l j u č u j e ^ k ^ k ^ T a ^ ^ ^ ^ u č j a , l i e _ j n £ g j i J i i ; t T 7 > b i i b Y i i Ć P n a zajfinni- ma razlike m e đ u njima. Ali, za razllEu od uma, duša m o r a skrbi-
čknn^Jžategorijainft. Nadalje polazi od toga da se iskjjučivo_biće ti ο n e d u š e v n o m e . Ta ie postavka ključna u PTotmovoj filozofiji,
nrože dijeliti na rodove, a j e d n o je iznad svega toga kao v r h o v n o a r o n za n j u n a l a z i potvrde i u Platona {Fedro 246b6-7). Dakle
načeloTTPlotinjT prvTTioji poznatu skupinu pojmova, takozvane duja_daruje tjelesnomu, o d n o s n o o n o m u što n e m a dušu, život
„najveće r o d o v e " (μέγιστα γένη), ο kojima Platon diskutira u Sofi- (4.3.10.36-38). Tako ona zapravoHšt^arajiv^-^^
stu (254csq), prikazuje kao kategorije i suprotstavlja ih Aristo ma hipos^azama. Č i n o m podarivanja života sve dobiva dušu. To
telovim kategorijama. U srednjem je platonizmu postojala tra r^e^Ijedno čin stvaranja svijeta koji se nalazi ispod triju hiposta
dicija osporavanja Aristotelovih kategorija. No to se osporavanje za o d n o s n o osjetilnoga svijeta. Duša dakle sve čini d u š e v n i m
sastojalo u t o m e što se pokušavalo dokazati kako se svih deset (5.1.2.31). Na taj način sve što postoji ima dušu, pa i o n o što nije
Aristotelovih kategorija m o ž e naći u Platona (primjerice Albino, organsko. Sve živo dakle i m a dušu. Ali Plotin i cijelomu k o z m o s u
Didask. 6 ) . Iako Platon takozvane najveće r o d o v e u Sofistu navo pripisuje dušu. U t o m e se nazire j a k stoički utjecaj iako se P l o t i n
di samo kao m o g u ć e primjere ( ά τ τ α ) , Plotin ih shvaća vrlo ozbilj za većinu tih tvrdnji radije poziva na Platonov Timej. M e đ u t i m ,
no i pripisuje ih u m u kao temeljne kategorije nadosjetilnoga svi nepobitan je stoički utjecaj kada za dušu svijeta rabi izraz λ ό γ ο ς .
jeta, a to su sljedeći pojmovi: bivstvo ( ο υ σ ί α ) , gibanje (κίνησις), Isto tako kada govori ο t o m e kako svaki dio k o z m o s a suosjeća sa
mirovanje ( σ τ ά σ ι ς ) , istost (ταύτόν) i drugost ( θ ά τ ε ρ ο ν ) . Dokazuje svakim drugim dijelom, to nedvojbeno podsjeća, ne s a m o termi
kako je taj broj k o n a č a n i potpun. M e đ u t i m , zanimljivo je da Plo nološki, na stoičko načelo συμπάθεια. V r h o v n a duša svijeta ostaje
tin dalje ne tematizira svaku pojedinačnu kategoriju, pa nije sa u nadosjetilnome svijetu (4.3.4.21). T o m u nasuprot, pojedinačne
svim j a s n o kako se kategorije u m a odnose spram drugih odredbi duše silaze (κατελθεΐν) u tjelesni o d n o s n o osjetilni svijet. O s i m
uma, napose p r e m a nižoj hipostazi o d n o s n o duši. Po svemu su već s p o m e n u t a razloga da je osnovna briga svake duše da skrbi
deći, taj je n a u k ο kategorijama ponajvećma nastao kao potreba ο o n o m e što ο sebi n e m a dušu, Plotin navodi m n o š t v o drugih
328 329
razloga koji u m n o g o m e podsjećaju na taj osnovni razlog. Na te fft^ae. dakle vratiti svojomu iskonu. To se događa na više načina.
melju pretpostavke silaženja duše u osjetilni svijet nastaje i po V e ć pukim krjeposnim žiMotom fhl?a τηηΑ\\ην\ svoju ovisnost ο ni
treba njezina povratka u nadosjetilni svijet. Povratak je njezin žim vrednotama. U t o m e joj napose p o m a ž e o n a vrlina koja smje
glavni cilj. Na taj način duša je jedina sposobna povezati svijet ra što v e ć e m odvajanju tijela i duše. Još veći stupanj neovisnosti
osjetilnoga i svijet nadosjetilnoga. Povezivanje tih svjetova događa postiže se teorijskim, dianoetičkim vrlinama. Krajnji cilj sjedinje
se u mišljenju. Duša se na razini biljke očituje kao puko razmno nja s v r h o v n i m načelom o d n o s n o s j e d n i m nije m o g u ć p u t e m u m a
žavanje, na razini životinje kao osjetilna zamjedba, na razini čo jer j e d n o se nalazi iznad uma; to je m o g u ć e samo u ekstazi u kojoj
vjeka kao r a z u m n o shvaćanje. Iznad toga duša je umska i čisto nestaje s^aka,.misaona m n o ž n o s t ^ a duša, postavši j e d n o sa sa
mišljenje te istovjetna s u m o m . m o m s o b o m , dolazi u dodir s onostranim j e d n i m .
Osjetilnost Tvar
K a k o Plotin pretpostavlja da je duša dio nadosjetilnoga svijeta Pojam tvari (Όλη) igra v a ž j m ^ u l o g u j j ^ l o t i n o v u ^ s j s ^ m u . U dru-
te je time netrpna ( α π ά θ ε ι α ) o d n o s n o neosjetljiva za bilo kakve goJ7~tTozmićk"bj žBirci eneada cijela je četvrta rasprava posveće
podražaje iz osjetilnoga svijeta, nastaje p r o b l e m kako duša recimo na toj temi. Sam se izraz ΰλη ne pojavljuje u P l a t o n o v i m spisima,
utječe na nastanak osjetilne zamjedbe koja je zapravo funkcija ali na nekim se mjestima u Timeju (49a, 51a, 52a, 52c) spominje
duše na nižoj ontološkoj razini. Duša po svojoj naravi ne m o ž e drugim riječima problem tvari iako se terminološki ne fiksira.
biti nositeljica osjetilnosti. No to ne m o ž e biti ni tijelo jer bi onda Plotin se naravno poziva na ta mjesta, ali p o j m o v n u o d r e d b u tva
tjelesnost odlučivala ο nečemu što tijelo uzdiže iznad tjelesno ri de facto preuzima iz aristotelovske tradicije, napose da je tvar
ga jer osjetilna zamjedba jest oblik spoznaje o d n o s n o primitivni „ p o d m e t " (ύποκείμενον 2.4.1.1) tijelima i da postoji s a m o qua
ji oblik mišljenja. Plotin nalazi rješenje u t o m e da je zajedništvo mrj^ricnOst (δυνάμει 2.5.4.3). No fla^upT-oiTstoicima, koji za razli-
( σ υ ν α μ φ ό τ ε ρ ο ν 4.4.18.21) tijela ijduše o n o što~mnl7gTre«jie-osjetil kfTod Aristotela tvar shvaćaju materijalistički, Plotin naglašava
nu zamjedbu. No on ide joštla1je~u pokuš^u~3a~ošloT)oaT^usu od da je tvar netielesna, nepomijejana, bez svojslavA^etrjDna itd.
tjelesnoga dodira: dušašalje : m e š t o p o p u t zrakejsvjetla" doljgjjre- (2.4.93; 4.V3.«r4.4."TU7l; 3.6.7^41 i t d T ~ S v e š t o ^ ^
^raa-JJielu: z a i e d n o f n ^ r j e T r m r ^ i trpjeti vljeno je od tvari i oblika (6.1.26.12). S a m o u o d n o s u na oblik
(1.1.7.1-24). — - — " ; UToogfHvar ima pozitivnu odredbu. U z e t a sama „za sobo ona je
pujio-eefeiee- (μή δν 2.5.4.11). K a o takva o n a je prvo zlo o d n o s n o
zlo ο sebi (1.8.5.8). No Plotinov govor ο tvari prožet je negativnim
Osjetilni svijet odredbama, poput govora ο j e d n o m e .
330 331
ali je p o s r e d n o neoplatoničkoj školi dao čvrste temelje. Njegov Stanje istraživanja
najpoznatiji neposredni učenik, Porfirije, nije samo uredio i izdao
P l o t i n o v a djela, nego je i svojim vlastitim djelima utjecao na kas S u v r e m e n o istraživanje Plotinove filozofije počinje u prvoj polo
niju filozofiju, a prije svega na srednjovjekovnu. Nije sve prihva vini 19. stoljeća. Za to je zaslužan G e o r g Friedrich Creuzer koji
ć a o od svojega učitelja, napose je odbacivao njegovu kritiku Ari je godine 1835, dakle prvi put nakon editio princeps 1580, pripre
stotelovih kategorija, pa je prije svega svojim radovima ο t o m e m i o kritičko izdanje grčkoga teksta. Prvi sustavniji prikaz njego
p r e s u d n o utjecao na srednjovjekovnu filozofiju. V e ć za Plotinova ve filozofije nalazimo u Geschichte der Philosophie W. G. T e n n e -
života njegov je u č e n i k Amelije objavio djelo u sto knjiga posve m a n n a godine 1807, odakle je Hegel uglavnome p r e u z e o svoj po
znati prikaz. Uz standardne prikaze u povijestima filozofije, Plo
ć e n o Plotinovoj filozofiji. Njegovi neposredni učenici nisu nam,
tinova se filozofija sve do polovice 20. stoljeća proučava p o d dva
o s i m nekolicine, poznati poimence, ali izgleda nisu u filozofiji dje
ma motrištima koja nisu u cijelosti primjerena njegovoj filozo
lovali na način koji bi bio usporediv s njihovim učiteljem. T e k
fiji. U Njemačkoj prevladava takozvana Quellenforschung: Ploti
kasnija generacija neoplatonika obnavlja i neposredno nastavlja
nova se filozofija istražuje pod v i d o m m o g u ć i h utjecaja drugih
P l o t i n o v o djelo. Prvi je m e đ u njima Jamblih koji, iako Plotina ni
škola, Porfirijeva se kronologija često uzima kao metodološki te
kada ne spominje i m e n o m , izravno nastavlja njegove ključne mi
melj ozbiljnoga proučavanja, pa se tako dolazi do vrlo smjelih i
sli. No on n e o p l a t o n i z m u daje i j e d n u n o v u dimenziju. N a i m e ra
prijepornih tvrdnji. Isto se tako, nešto više u Francuskoj, ozbiljno
dikalno produbljuje i obogaćuje mistične zasade u Plotinovu si
istražuju mistični elementi i utjecaji, što često rezultira u neobra-
stemu. Jamblihov u č e n i k Deksip uspostavlja unutarškolski dija
zloženim hipotezama ο m o g u ć i m orijentalnim utjecajima. O k o
l o g s P l o t i n o v o m filozofijom. Cijela plejada neoplatonika (Sirijan,
sredine ovoga stoljeća, uz besprijekorni filologijski rad na tekstu,
M a r i n o , Proklo, Hermija, Damaskije, Simplikije, Amonije Hermi-
koji n a m je podario m o ž d a najbolje izdanje j e d n o g a antičkog filo
jin, Ivan Filopon, Asklepije, Olimpiodor, Elija, David, Salustije)
zofa, Plotinova se filozofija proučava vrlo kritički. T a k o u posljed
danas je neshvatljiva b e z njegova utjecaja. M e đ u njima se svakako
njih tridesetak godina i m a m o niz cjelovitih prikaza, ali isto tako
ističe P r o k l o . ali ne samo zato što ie osmislioJjiterriejjjo^konacan
pojedinačnih studija, koji su prilično uravnoteženi, jer uporište za
sistem neo^pl^tonake^jjlozofije, nego i zato_,što jg^napisao, danas
sve svoje tvrdnje isključivo traže u Plotinovu tekstu ili dru
izjgbJjBlie^kTim i
gim potvrđenim tekstovima. U odnosu na stariju fazu izučava
filozofi rado crBf^JTTpTotinova shvaćanja, bilo u pozitivnom, bilo nja interes za mistične elemente sveden je na razumnu granicu.
u n e g a t i v n o m kontekstu, primjerice Euzebije, Ciril iz Aleksandri- Suvremeni proučavatelji najveću pozornost posvećuju imanentnoj
j e , T e o d o r e t , Enija iz Gaze ili Bazilej. I latinski se autori bave strukturi Plotinove argumentacije iako njegov filozofijski sistem
P l o t i n o v o m filozofijom. Proučavao ga je svakako Makrobije. Na nije zapostavljen kao cjelina. Ne m o ž e se govoriti ο n e k o m nepo
latinski je Plotinova djela, u izboru ili u cjelini, preveo Marije Vik- s r e d n o m utjecaju Plotina na suvremenu filozofiju, nipošto ne u
torin. Taj je prijevod čitao Augustin, ali je Plotina izgleda kasnije onakvoj mjeri kako se to dogodilo u renesansno doba (Marsilio
studirao i u izvorniku. U srednjem vijeku znanje se ο Plotinovoj Ficino), m o ž d a ο nekoj sličnosti ili srodnosti kao u slučaju Jas-
filozofiji svodi na o n o što se nalazi u Augustina i Makrobija. Za- persa.
nimljivo je kako je upravo Plotinova podjela vrlina {Eneade 1.2:
Ο vrlinama), kako ju je prenio Makrobije, bila vrlo utjecajna u
skolastičkoj filozofiji. Plotinov utjecaj o d n o s n o o b n o v a njegove fi
lozofije vrhuni u pojavi Marsilija Ficina koji je godine 1492. obje
lodanio svoj k o m e n t i r a n i prijevod Eneada na latinski. Njegov pla-
t o n i z a m p u n o je srodniji sistemima Plotina i Prokla, nego samoga
Platona.
332 333
Bibliografski dodatak Kramer, H. J: Der Ursprung der Geistmetaphysik, Amsterdam,
1964.
Rist, J. M: Plotinus. The Road to Reality, Cambridge, 1967, 2 1977.
I. Izdanja i prijevodi Moreau, J: Plotin ou la gloire de la philosophie antiaue, Pariš, 1970.
Friichtel, E: Weltentwurf und Logos. Zur Metaphysik Plotins,
Plotinov se tekst navodi prema mjerodavnom kritičkom izdanju
(editio maior) koje su priredili Paul Henry S.I. i Hans-Rudolf Frankfurt am Main, 1970.
Schwyzer u tri sveska (Paris-Bruxelles, 1951, 1959, 1973). Izda Graeser, A: Plotinus and the Stoics, Leiden, 1972.
nje sadrži grčki tekst i četverostruki kritički aparat ispod teksta Cilento, V: Saggi su Plotino, Milano, 1973.
(apparatus testium, fontium, marginalium et lectionum). To je iz Schwyzer, H.-R: Plotinos, Realencyclopadie d. classi. Altertumsuiiss.
danje učinilo suvišnim sva prethodna izdanja. Tekst sa skraćenim Bd 21:1, Sonderausgabe Munchen, 1978.
Szlezak, T. A: Plato und Aristoteles in der Nuslehre Plotins, Basel-
kritičkim aparatom (editio minor) dostupan je i u poznatoj ediciji
Stuttgart, 1979.
Bibliotheca Oxoniensis (3 sveska, Oxford, 1964, 1977, 1982). Na
Marie-Elise Zovko, Heideggerovo i Plotinovo poimanje vremena, s
čin navođenja Plotinova teksta u znanstvenoj literaturi vrlo je njemačkoga preveo Dražen Karaman, Zagreb, 1991.
egzaktan, primjerice 4.8.2.30: prvi se broj odnosi na j e d n u od šest
skupina eneada, drugi na raspravu u određenoj skupini, treći
na poglavlje unutar dotične rasprave, a četvrti na redak u to
me poglavlju. Od prijevoda na suvremene jezike valja spomenuti
sljedeće: francuski prijevod Emila Brehiera (6 svezaka, Pariš,
1924-1938, Collection Bude), s vrlo korisnim bilješkama; njema
čki prijevod Richarda Hardera koji su preradili Rudolf Beutler i
Willi Theiler (6 svezaka, Hamburg, 1956-1971, Philosophische
Bibliothek), s kratkim k o m e n t a r o m ; engleski prijevod A. H. Arm-
stronga (3 sveska [od šest planiranih], Cambridge [Mass.]-Lon
don, 1966-67, Loeb Classical Librarj). Svi spomenuti prijevodi sa
drže i grčki tekst.
334 335
PLOTIN
Izbor iz djela
0 trima prvobitnim hipostazama
(Eneada V 1)
Napomena prevoditelja:
Tekst je preveden s grčkoga prema izdanju M. Atkinsona (Plotinus,
Ennead V. 1. On the Three Principal Hypostases. A Commentarv With
Translation by M. Atkinson, Oxford, 1983; knjiga se sastoji od sljedećih
poglavlja: Preface, v; References and Abbreviations, viii; Introduction,
ix; Ennead V 1: Text, xxxi; Translation, li; Commentarv, 1; Bibliogra-
phy, 251; Index, 269). To se izdanje na 28 mjesta razlikuje od standardne
editio maior P. Henrya i H.-R. Schwyzera (Plotini Opera ed. P. Henry
et H.-R. Schwyzer, sv. II (Enneades IV-V, Plotiniana Arabica), Paris-
Bruxelles, 1951). U prijevodu sam, uglavnom prešutno, preuzimao At-
kinsonovu emendaciju, a različne varijante čitanja bilježio sam samo on
dje gdje sam smatrao da je potrebno, naime gdje je posrijedi znatnija
razlika u smislu teksta. Raspored odjeljaka unutar pojedinih poglavlja
preuzeo sam od Atkinsona.
Plotinov je stil inače iznimno težak, sintaksa mu je mjestimice posve
nerazumljiva i svakome prevoditelju zadaje dosta muke. Kako napominje
Atkinson (v), Plotina danas češće u prijevodu čitaju i oni koji inače mogu
čitati izvornik. Zbog toga sam u prijevodu, osim na točnost, posebnu po
zornost nastojao obratiti i na jasnoću.
U bilješke sam unosio samo ono najnužnije i nisam ulazio ni u
kakvu interpretaciju. Nastojao sam prije svega iz samoga teksta rekon-
struirati tradiciju na koju se Plotin oslanja, te tu i tamo uputiti na poko 1.
ju jezičnu odnosno prijevodnu poteškoću. Navode antičkih autora uglav
nom preuzimam iz postojećih hrvatskih prijevoda, dok navode iz djela
koja još nisu prevedena prevodim sam. Š t o j e j i a k l e o n o što je učjpilojda duše zaborave svojega oca b o g a
1
Ova je rasprava inače deseta u kronološkomu redu Plotinovih spisa, i da, iako potječu o d a n d e i u cijelosti pnplidaju "onomu svijetu,
što znači da je napisana između 253. i 263. Naslov joj je, po sve ne poznaju ni sebe ni njega?
mu sudeći, nadjenuo Porfirije. Što se tiče riječi ύπόστασις u naslovu PnrVln pjihnvp n
pfl|™gti joct gmini-inct rođenje, prva dru-
(naslov izvornika glasi Περ'ι των τριών αρχικών υποστάσεων), smatrao 2
gotnost i htijenje da pripadaju sebi samima. Kad su se pojavile,
sam da je najbolje ostaviti je neprevedenu, odnosno riječ „hipostaza" za uživale su u svojoj samovolji i m n o g o se koristile svojim samokre-
držati isključivo za Jedno, um i dušu (svaki od ta tri pojma Plotin često tanjem; ptrčale su na suprotnu s t r a n u j vrlo se udaljile od boga
nazivlje i „narav", φύσις). S druge strane, kada nije izričito riječ ο bit
te nisu 'zS^S~^^^Y^EIŠ3^^oamiae. PopTuTajece koja o d m a h
noj odredbi tih triju pojmova, tada rabim riječi „opstojnost" (mogli bi
se rabiti i izrazi „supstancija", „zbiljnost", „neovisna opstojnost" i si.; bijahu Otrgnuta od svojih otaca i k o j a su p u n o v r e m e n a odrastala
ύπόστασις je u mnogim vidovima istoznačna s ουσία). Inače, čini se da daleko, o n e ne poznaju ni sebe ni svoje oce. Dakle, budući da više
riječ ύπόστασις kao terminus technicus u filozofiju uvodi Porfirije, a ra ne gledaju ni Jedno ni sebe, z b o g nepoznavanja svojega podrijetla
nije je najčešće nalazimo u raznim medicinskim značenjima (usp. ο tome o n e ne štuju sebe; štuju druge stvari i svemu se dive više nego
H. Dorrie, ,,Ύπόστασις. Wort- und Bedeutungsgeschichte", Nachrichten sebi. Budući time zbunjene, zadivljene i ο t o m e ovisne, otrgle su
der Akademie der Wissenschaften in Gottingen, Phil.-hist. Klasse, 1955, se koliko su mogle ne štujući o n o što su odbacile. T a k o proizlazi
35-92).
da je u z r o k posvemašnjega nepoznavanja Jednoga štovanje ovih
stvari i neštovanje njih samih. Istodobno se naime stremi prema
d r u g o m u i čudi, a o n o što se čudi i stremi priznaje da je slabije.
A k o se postavi kao slabije od stvari koje nastaju i propadaju, ako
sebe shvati kao o n o što je najmanje vrijedno štovanja i što je naj-
usmrtljivije od svega što štuje, o n o ne bi moglo nikada ,,u srce
v r g n u t i " 3 ni narav božju ni njegovu m o ć .
Stoga je ljudima koji su u o v o m u stanju potrebno iznijeti dvo
struki dokaz, ako ih itko doista m o ž e okrenuti prema suprotnoj
strani, prema prvinama, te ih uzdići do najvišega, Jednoga i
340 341
prvotnoga. Koji su dakle ti dokazi? Jedan pokazuje neštovanje duša odasvud takoreći utječe u postojano n e b o izvana te se uvrće
onih^stvari koje_duša_sada- štuje, a to ćemo"^pslrriije"TzlOžiti na i odasvud prodire u nj te ga osvjetljuje. Kao što sunčane zrake
drugim mjestima. 4 U ruj^je^naj^^ te-je podsjeća kada osvijetle taman oblak rasvjetljuju ga i daju mu žutozlati lik,
takorjgći^rj^ua^^ Taj je prvotniji od ono tako je i duša, prispjevši UJ4Jfilo neba, dala mu život, dala mu
6
ga te kad se razjasni objasnit će se i onaj. Ο njemu sada valja besmrtnost te ga probudila neživoga. PokrenTfcb vječnim kreta
govoriti, jer bliži je o n o m u što istražujemo te je koristan i za onaj njem p o d razboritim v o d s t v o m duše n e b o postade b l a g o t n i m ži
dokaz. Naime, o n o što istražuje jest duša i o n a m o r a spoznati što vim b i ć e m . Kad se duša u nj naselila, n e b o je dobilo vrijednost,
je to što traži, da bi prvo upoznala sebe, ima li m o ć istraživanja a prije duše bilo je m r t v o frijrln, romljn i vorln, žttadža tmino tvari,
takvih stvari, ima li takvo o k o da bi vidjela i pristoji li joj istra r|ph"Tćp „ o n o od čega zaziru b o z i " , kap_.što-kaže~-pjesnik.7
živati. Jer ako su joj predmeti istraživanja tuđi, čemu onda to? Njezina m o ć i narav postala bi j o š očitijom i jasnijom kad bi
No ako su joj srodni, pristoji joj istraživati i m o g u ć e joj je otkri se na o v o m u mjestu razmotriIS"Teako duša o b u h v a ć a i vodi n e b o
vati. svojim vi asti ti m h ptnjarga. O n a je naime sebe dala čitavoj toj ve-
Kčmt; kolika jest, a produševljen je i svaki razmak, veliki i mali,
iako su različna tijela različno smještena, jer j e d n o je ovdje, a dru
2. go ondje, j e d n a se tijela nalaze na suprotnim stranama, a druga
su m e đ u s o b n o odvojena na drugi način. No duša nije tako: o n a
nije razdijeljena u dijelove pa da dijelom sebe svakoi pojedinoj
Neka dakle svaka duša prvo razmisli ο t o m e da je o n a sama ta
stvari daje život, nego sve ZjfvTc^ekžlfl.dugom, ρ opfl «va .posvn-
koja je_st\^pxila-^^iiva bićajLidahnuvši im život. To je učinila za 1
Ha"jTHgnfrng ^^pašaju^ nra-lcnjj ju je stvorio, i p o t o m e što j e
o n o što hrani zemlja i more, za o n o što je u zraku, za božanske
Jeano i po t o m e što je posvuda. A n e b o , iako je m n o ž n o i posve
zvijezde na nebu; duša je sama stvorila Sunce i o v o veliko n e b o ;
raznoliko, njezinom je m o ć i j e d n o te je z b o g n j e ovaisviip.t b o g . I
ona ga je sama uredila i sama ga kružeći dovodi u red. Duša je
Sunce je b o g jer je produševljeno, i druge zvijezde,^a-i-*ni, ako
narav drukčija od o n o g a što uređuje, što pokreće i što oživotvo-
smo štogodJao?a.nsk(a,J3jož&ns_ka3mQ z b o g toga. „ L e š i n e bi valjalo
ruje. I n u ž n o je više vrijedna štovanja ori tih stvari, jer pne na
đrlbaciti prije nego g n o j . " 8
staju kadJLb-dušsuopjskr^^
U z r o k z b o g kojega su bogovi bogovi m o r a biti b o g znatniji
dočrfp^sama d u i i a j e v j e c n a jer sebe ne napušta". 5
od njih. Jednake je vrste i naša duša, i kad je istražiš bez do
' A koji je način opš^rbljivanjaživotom, kako u čitavu svijetu
dataka te je u z m e š pročišćenu, naći ćeš isto o n o vrijedno štova
tako i u pojedinačnostima, neka ο tome duša razmisli ovako: neka
nja što nazvasmo d u š o m i što je vrednije štovanja od svega što je
veliku dušu ispita druga duša, koja nije malo vrijedna za ispiti
tjelesno. Jer „ z e m l j a j e sve". 9 Pa i d a j e vatra,'što bi bilo o n o što
vanje jer se m i r n o ć o m svojega stanja oslobodila prijevare i onoga
što opčinjava druge duše. Neka joj mirni budu ne samo tijelo što
je okružuje i vreva tijela, nego i čitavo okružje; neka budu mirni „Neživ" ovdje prevodim κείμενος, κεΐμαι naime može značiti i „ležati
zemlja, more, zrak i samo nebo, koje je bolje. Neka shvati kako mrtav", a iz konteksta je očito kako Plotin govori ο načinu na koji
duša oživotvoruje.
Henry i Schwyzer upućuju na II 4 i III 4. No možda je, kako pri Usp. Ilijadu 20.65, prema Maretićevu prijevodu.
mjećuje Atkinson (18), riječ ο nekome usmenome priopćenju. Ovo je u DK Heraklitov 96. fragment. Navodim malo modificiran
Navod je iz Platonova Fedra 245c8. Usp. kontekst, 245c7-9: „Samo Majnarićev prijevod. Nije posve jasan smisao koji Plotin ovdje pri
ono što samo pokreće [sc. duša], jer sebe ne napušta, nikada se ne pisuje ovomu fragmentu odnosno zašto ga uopće navodi.
prestaje pokretati, nego je ono i drugim stvarima koje se kreću po Ovo je navod iz Aristotelove Metafizike A 8, 989al0, u Ladanovu pri
četak i izvor kretanja".
jevodu.
342 343
je pali? Isto je i što se tiče stvari koje su iz toga dvojega spoje Um dakle dušu čini božanskijom, kako time što joj je otac,
ne, bilo da im dodaš vodu, bilo zrak. A ako će produševljeno bi tako i t i m e s t o ' J e U njoj prTsutan. I z m e đ u njih n e m a ničega doli
ti o n o za č i m se teži, zašto bi zanemario sebe i težio za n e č i m njihove različnosti - duša kao po redu svakako sljedeća i kao o n o
d r u g i m ? A k o se diviš duši u n e č e m u drugomu, diviš se sebi sa što prima, um kao oblik. No i tvar u m a jest lijepa budući u m u
mome. slična i jednostavna. Kakav je u m , jasno, je i iz toga što je bolji
jjdjiujiej koja je takva^KaKvu s m o je opisali.
3.
4.
344 345
puštajući, a prema drugima se krećući. Naime, s dušom su po biti istovjetnosti. A razlika je drugotnost. Prvine svojom mnoštve-
vezane sad jedne, a sad druge stvari - sad Sokrat, sad konj, uvijek nošću čine broj i kolikoću, a kakvoća je svojstvenost svake od njih.
n e k o j e d n o od bića. N o - u m jp_gva bića. S t o g a j j m u_sebi i m a sve Iz njih, kao iz uzroka, potječe sve ostalo.
stvari koje miruju_u y j ^ o j | a J ^ P - < > s a m o _ S S S 7 ajtojjggt" je
r
i 347
346
ske, ili, štoviše, sliku koja se najprije pojavila, a pokazuje se na
ni m a s e ni veličine, j e r te teške stvari, za koje zamjećivanje misli
sljedeći način.
da su postojeće, jesu drugotne. Niti u sjemenu o n o što je vlažno
Za sve što se kreće potrebno je da postoji nešto p r e m a č e m u
nije o n o vrijedno štovanja, nego je to o n o što je nevidljivo. A to
su broj i pojam. Dakle, broj, za koJi-a£Jsaža-kakQ.Jej3ndie, te Dvoj- se kreće. Budući da za J^d^»^>po^tojieišt§Ltakvo, neka ne tvrdi-
stvo, jesu,-pejmavijL.U£0*..No Dvojstvo je n e o d r e đ e n o u z m e li se mo da se. ono krećflžjtego. ako nešto nastane nakon njega, o n d a
primjerice u smislu podmeta, d o č i m svaki broj iz Dvojstva i Jed je n u ž n o ^ d a j e to nastalo zato što še v j e ^ o * ^ r e H e ^ S E O e d i a o g a .
n o g jest oblik; um je takorećij^hli.ČCT..i^-ebtika-^oji^ nastali u Stavimo n a s t r a n u nastanak u vremenu, jer g o v o r i m o ο vječnim
njernur-Orr se na j e d a n način ujabličuje-putejn ^ a na drugi bićima. Pripisavši im u raspravi nastajanje pridat ć e m o im neki
n ^ ^ a t m u ^ e ^ M ^ ' kao što j e primjerice slučaj s udjelovlje- dio od reda u z r o k a . 2 2 Dakle, za o n o što odande nastaje treba ka
n i m vidom. MišlienifiieLiutimft areni«? koje zrffe, a to .dvoje jmt, jpfinp. zati kako je nastalo ne pokrenuvši se. Jer kad bi štogod nastalo,
a da se o n o pokrenulo, tada bi o n o s t o j e nastalo nastalo kao treće
od njega, nakon kretanja, a ne kao drugo. Budući dakle da je Jed
6. no nepokretno, ako štogod drugo nastane nakon njega, o n o m o r a
steći opstojnost ne tako što je sklono nečemu, niti tako što za
K a k o dakle mnjjaje i što zrije i kako je u o p ć e stekao opstojnost
nečim teži, a niti uopće kao pokrenuto.
i ρ ^ ί " η i? .Τ^Ηηηρτ^ Η λ hi m o g a o zrejj? Naime, duša sada posje-
K a k o onda treba shvatiti o n o što miruje o k o j e d e e g a " i što
duje n u ž n o s t da postoje te stvari i žudi za o d g o v o r o m na pitanje
ο k o j e m u su stari mudraci m n o g o raspravljali: kako je iz Jednoga, _yaljao njemu m i s i i t I ? V a l j a H i ^ njega izlazi,
koje j e o n a k v o J e d n o kakvoJcaj^jQH!__d^^ no kojTTžTazTabk o n o miruje, poputrsjaja Sunca jLOJUe-JjkoInjega
eps¥ojno^kJ3jilo^I^^ i&Jacoj? Zašto o n o nije ostalo
u sebi, n e g o je iz njega proisteklo toliko m n o š t v o kakvo se vidi A_a.vft. bića, obkle g"oa miruju, iz svojega bivstva, iz m o ć i koja je
m e đ u b i ć i m a i za koje zahtijevamo da se svede na nj? u njima prisutna rjrouzročujii_opstoiaost.. koja je o k o njih, uz nji
N e k a se dakle kaže ovako, pošto s m o dozvali samoga boga, h o v izvanjski dio i koja ο njima ovisi, jer je slika takoreći prauzora
ne i z g o v o r e n o m riječju, nego tako što se d u š o m ispružujemo u iz kojih je postala. Vatra proizvodi toplinu koja potječe iz nje, do
molitvi upućenoj njemu, jer na taj se način m o ž e m o moliti mi čim snijeg ne zadržava svoju hladnoću samo unutar sebe. Ο t o m e
sami njemu s a m o m e : neka dakle onaj koji promatra boga, budući ponajviše svjedoče mirišljave stvari. Naime, dokle god postoje, is
u s a m o m e sebi kao u nutarnjemu hramu, ostajući miran, s o n u puštaju iz sebe u okolinu nešto u čemu onaj tko je blizu uživa
stranu svega, neka taj gleda mirujuće slike 2 1 koje su v e ć izvanj- kao u opstojnostima. Isto tako, sve o n o što je već savršeno to i
rađa. A o n o što je vječno savršeno rađa vječno, i to o n o što je
vječno. Rađa i o n o što je niže od njega. Što dakle valja kazati ο
0 nastanku duše. Tamo stoji: „Pomiješavši ih s bivstvom i od ta tri
sastojka [sc. djeljivoga, nedjeljivoga i njihove mješavine] načinivši jed
no, ponovno je tu cjelinu podijelio na odgovarajući broj dijelova te je ο των αίδίων θεων άγαλμα, „slici vječnih bogova" (iako nije posve si
svaki od njih pomiješan od 'istoga', 'različnoga' i bivstva". Iz ovoga gurno da je tu riječ upravo ο slici), dok se u kasnijoj tradiciji (npr. u
je Ksenokrat (čelnik Platonove Akademije od 335. do 314) izveo Prokla) bog nazivlje άγαλματόποιος.
zaključak da je duša broj koji sam pokreće smatrajući da se u ovomu
Platonovu odlomku zapravo opisuje nastanak niza prirodnih brojeva U Atkinsonovu izdanju stoji: τω δέ λόγω τήν γένεσιν προσάπτοντας
iz nedjeljivoga (εν) i djeljivoga (mnoštva, πλήθος, koje povezuje s ne αύτοΐς αίτιας και, τάξεως αύτοίς άπωδόσειν. Stanovite probleme stvara
određenim Dvojstvom). Iz prvoga miješanja toga dvoga nastaje broj; αιτίας, jer može biti i gen. sing. i ak. pl. Atkinson predlaže da se čita
budući da je duša broj koji pokreće, tomu je potrebno dodati i „isto" kao genitiv, „posebno zato što pojam γένεσις uključuje pojam uzroko
1 „različno". vanja te stoga, na novoplatoničkim načelima, pojam τάξις" (141). Sto
ga iza και ubacuje τι (kao objekt od άπωδόσειν), a ja slijedim takvu
αγάλματα. Riječ άγαλμα znači i „kip", „svetište", „mjesto uživanja", sugestiju (iako mislim da καί onda nije ni potrebno).
„dragocjenost" i česta je u platonizmu. Platon u Timeju 37c6-7 govori
348 349
o n o m e što_jejaajsjivršenije? Iz njega ne jDotječe ništa doli o n e stva jedinstvo, no jedinstvo je m o g u ć n o s t svega. Dakle, mišljenje pro
ri koje su naiveće nakon njega. A o n o najveće nakon njega i dru- matra o n o čega je to m o g u ć n o s t te to takoreći odvaja od m o g u ć n o
g o t n o jest y m . / sti - naime, inače ne bi bilo um - j e r o n o u sebi već ima takoreći
Naime. urn_gleda J e d n o i potrebuje samo J e d n o . dok-Jedno svijest m o g u ć n o s t i da b u d e bivstvo. O n o zacijelo s o b o m s a m i m
ne potrebuje u m . A i treba da o n o što je nastalo iz nečega što je sebi određuje bitak s p o m o ć u m o ć i što potječe od J e d n o g a i zato
jace~oc?Trn1a"Trilde um, d o č i m je um jači od svega ostaloga, jer sve što mu je bivstvo takoreći j e d a n dio od o n o g a što pripada J e d n o
je n a k o n njega. Primjerice, duša ie pojam u m a i nekakva djelat - m u , od J e d n o g a potječe te se p u t e m njega jača i p u t e m njega i iz
nost. kao_što je u m pojar" Jadnoga
-
N o pojam j e duše nejasan - njega usavršuje u bivstvo. S a m o odande zrije, kao nešto djeljivo
jer duša je slika u m a - te stoga ona treba gledati i prema u m u . iz nedjeljivoga, život, mišljenje i Sve, j e r o n o nije dio Svega. Sve
Na isti način i um, da bi bio um, treba^gledati,prema_Jednomu. naime potječe iz njega, jer o n o nije z a u z d a n o nekim obličjem. O n o
Ne gleda ga odvojen od njega, n e g o zato što.je naka»~nj,ega, a je naime samo Jedno. Kad bi bilo Sve, bilo bi m e đ u bićima. Z b o g
izmeđujiema^Tteega^. kao-što n e m a ničega ni između duše-jjuiaa. toga nije m e đ u stvarima koje su u umu, n e g o sve potječe iz njega.
Sve čezne za stvoriteljem i voli ga, a ponajviše kad su stvoritelj i Stoga su te stvari bivstva; j e r svaka je v e ć o d r e đ e n a i ima takoreći
stvoreno sami. A kad je stvoritelj i o n o najbolje, tada je o n o stvo obličje. Biće pak ne treba takoreći lebdjeti u neodređenosti, n e g o
r e n o n u ž n o š ć u s njime zajedno, tako da je od njega razdvojeno treba biti g r a n i c o m i mirovanjem učvršćeno. Mirovanje je misao
samo drugotnošću. n i m stvarima odredba i obličje, čime dobivaju i opstojnost.
26
Ovaj je um „ o d roda t o g a " , u najčišćemu smislu dostojan
i m e n a „ u m " , ne postaje iz n e k o g a drugoga izvora doli iz prvotno
7. ga počela; kad nastane, s njim o d m a h nastaju i sva bića, sva lje
pota ideja i svi u m n i bogovi. Budući p u n o n o g a što je stvorio te
Kažpmp k,aWp jp nm sliU»i-»fcMir)np-fl No valja govoriti jasnije, prvo g o t o v o p o n o v n o progutavši to zato što to zadržava u sebi, to se
zato j e r o n o što je nastalo na neki način m o r a biti J e d n o te niti izlijeva u tvar niti odrasta k o d Reje. ( K a o što tajne i priče ο
m o r a sačuvati m n o g o njegovih obilježja i biti mu nalično, kao što b o g o v i m a navješćuju kako Kron, najmudriji bog, koji se r o d i o pri
je svjetlost nalična Suncu. No J e d n o nije u m . Kako onda o n o stva je Zeusa, o n o što rodi opet u sebi zadržava, z b o g čega je p u n te
ra u m ? Zato što je okretanjem prema s a m o m e sebi um gledao, a um u sitosti. N a k o n toga, kažu, kad je v e ć sit, stvara Z e u s a . 2 7 )
to zrenje jest u m . 2 3 O n o pak što zamjećuje nešto drugo jest ili
sjetilno zamjećivanje ili u m . 2 4 Siptilno ip. zamipčivanje pnpnt crte. Usp. Ilijadu 6.211, prema Maretićevu prijevodu.
f
u m p o p u t kruga, a jerjjin p " p " T e d i š t a kruga. 2 5 N o krug j e ta-
Ο Kronu usp. gore, b. 13. Atkinson na oba mjesta κόρος prevodi sa
kav da se dade podijeliti, dok ovdje nije takav slučaj. Da, i ovdje je „satietv", no mislim da to značenje Plotin ima na pameti samo ovdje.
Sintagmom „niti se izlijeva u tvar niti odrasta kod Reje" naznačuje
se nekoliko stvari. Kao prvo, valja obratiti pozornost na činjenicu da
ή ότι zf\ επιστροφή πρός αυτό έώρα, ή δέ δρασις αυτη νους. I ova Platon u Kratilu (402a4-c3) tvrdi da ime Τ έ α (Reja je inače kći Urana
rečenica stvara probleme u prevođenju, jer iz nje nije posve jasno ka i Geje, Kronova žena) dolazi od glagola ρέω („teći") te daje onaj koji
ko je određen um, kao njegovo okretanje prema samome sebi, ili kao je skovao to ime (u ovome kontekstu misli na Homera, II. 15.187) bio
okretanje Jednoga, što je iznimno važno pitanje. Ponovno slijedim mudar kao i Heraklit, koji je govorio da sve teče poput rijeke (usp. A
Atkinsonov prijedlog (157-160). 1 te Β 12 i Β 91 DK). (I stoik Krizip /SVF 2.318/ kaže kako Τ έ α dolazi
od ρέω, jer da rijeke teku iz zemlje /Geje/.) Stoga „kontrast u našemu
„Ono što zamjećuje" = τό καταλαμβάνον. sadanjemu odlomku jest između stabilnosti uma i nepostojanosti fi
Onako kako stoji u grčkome, rečenica je besmislena (αϊσθησιν zičkoga svijeta" (Atkinson, 179). No, s druge strane, zanimljivo je i to
γραμμήν και τά άλλα), pa je rekonstruiram onako kako to čini većina da pitagorovac Filolaj Reju nazivlje dvojstvom (fr. 20a DK), a kasnije
tumača i prevoditelja. Ksenokrat (fr. 15 Heinze) dvojstvo nazivlje „majkom bogova".
350 351
U m n a i m e rađa dušu, j e r u m ie.sayji.en. Naime, budući savršen, ove naše tvrdnje niti su nove niti su sada pronađene, nego su
trebao je stvoriti - takva m o ć ne m o ž e biti neplodna. No ni ovdje odavno izrečene, ali ne razvito. Sadanje rasprave tumače ih svje
dočanstvom spisa Platona samoga potvrđujući da su ova naša
o n o što je stvoreno ne m o ž e biti jače, nego, budući da je slabije,
mnijenja drevna.
njegova je slika, na isti način neodređena; određuje ga i takoreći
uobličuje o n o što ga je stvorilo. Stvorenje u m a jest nekakav pojam Takvu se mnijenju ranije priključio i Parmenid ukoliko je sje
dinio biće i um te biće nije postavio m e đ u sjetnine kažući „Isto
i o p s t o j n o s t , o n o .sto .razmišlja. T ^ j T ^ o j l ^ ^ e ^ r ^ ^ ofcoj.ima, 33
se m o ž e misliti i m o ž e b i t i " . A za biće kaže i kako je „nepokret
svjetlo uma, biljeg što ο njemu ovis17 ono™*sfo"je, s jedne strane, 34
no" - iako mu pridodaje mišljenje - izuzimljući od njega sve
sraslo s njim pa je time_isjJunjeno, užjva, sudjeluje- u njemu i
tjelesno kretanje, da bi ostalo onakvo kakvo jest, i uspoređujući
misli,"do^Ts druge strane/dokučuje o n o što j e nakon njega, što- 35
ga s „ o l i n o m kruglje" jer sve ima u sebi obuhvaćeno i jer mu
v i š e T s a m o stvara, i to o n o što je n u ž n o š ć u slabije od duše. Ο to 36
mišljenje nije izvanje, nego je u njemu. Iako u svojim spisima
mu valja govoriti kasnije. Do toga su p o d r u č j a b o ž a n s k e stvari.
28
352 353
9.
svijetu, koje j e d n a drugu okružuju, a j e d n a izvanjska vlada. T a k o
38 bi i t a m o o n o prvotno okruživalo te će postojati misaoni svijet. A
Anaksagora pak, nazivljući um čistim i nepomiješanim, ono
kao što ovdje kruglje nisu prazne, nego je prva kruglja p u n a zvi
prvotno postavlja kao nešto jednostavno, a Jedno kao odvojeno.
jezda, a i ostale sadrže zvijezde, tako će i ondje pokretači u sebi
No z b o g svoje je drevnosti zanemario točnost. I Heraklit znade
sadržavati m n o g o toga te će t a m o biti istinskiji svijet. A k o je pak
da je J e d n o vječno i u m n o , jer tjelesa uvijek nastaju i ,,u tijeku"
39 svaki pokretač počelo, počela će biti u skladu sa slučajem. I zašto
su. Za E m p e d o k l a „svađa" razdvaja, a „ljubav" je Jedno - jer i
će se ujediniti i raditi zajedno u svrhu j e d n o g a djela, sklada čita
on znade da je to netjelesno - a počela služe kao tvar. 4 0
voga neba? Kako to da su sjetilne stvari na nebu brojem iste kao
Aristotel kasnije kaže kako je o n o prvotno „ o d v o j e n o " 4 1 i
i misaone stvari i pokretači? K a k o m o ž e biti tako m n o š t v e n o , iako
„ u m n o " , 4 2 no kažući kako o n o „misli sebe s a m o g a " 4 3 on ga, s dru
je netjelesno, bez tvari koja dijeli?
ge strane, ne čini o n i m prvotnim. Postavljajući i m n o g e druge mi
Stoga su od starih oni koji su se najviše p o n o v n o priklonili
saone stvari - toliko koliko na nebu ima kruglja, da bi svaka m o
Pitagori i njegovim sljedbenicima te Ferekidu ti koji su se bavili
gla pokretati j e d n u kruglju - ο misaonim stvarima govori drukči
t o m naravi. 4 5 No d o k su jedni to obrađivali u svojim spisima, dru
je nego Platon, postavljajući o n o što je razložno, jer ne posjeduje
gi nisu u spisima, nego u nezapisanim razgovorima, ili su p a k to
nužnosti. 4 4 No netko bi se m o g a o čuditi je li to i razložno. Bilo
posve zanemarili.
bi razložnije da sve kruglje, budući da pridonose j e d n o m u ustroju,
gledaju p r e m a J e d n o m u i prvotnomu. N e t k o bi m o g a o pitati da
li m n o š t v o misaonih stvari potječe iz Jednoga, prvotnoga, ili su
10.
počela u području misaonih stvari mnoga. A k o potječe iz Jednoga,
očito je da će imati razmjeran odnos s krugljama u sjetilnomu
V e ć je d o k a z a n o da valja smatra^ti_kjiko^stvari stojje j w a k o : da p o
stoji nešto što je s_onu stranu bićajjJedno - kako je htjelo^dokazati
38
Fr. 12. naše izlaganje, ukoliko"se^o"*takvim šlvarnna~neštb m o ž e dokazi
39 vati - d a ^ u j i o t m n j } ^ narav
Usp. Diogen Laertije, 9.18 (= A 1 DK) te Β 12 i 91.
40 duše.
Usp. fr. 26.5-6.
K a o što u naravi postoje te tri navedene stvari, tako valja
41
Plotin vjerojatno misli na Aristotelov νους ποιητικός: „Ovaj je um od smatrati kako su one i u nama. Ne mislim p o d time da su u sje
vojen, netrpan i nepomiješan, a bivstvom je djelatnost" (De anima Γ d i n i m stvarima - jer one su odvojene - nego da su ponad sjetilnih
5, 430al7-18).
42 stvari, izvan njih, i to u istomu smislu „ i z v a n " kao što su izvan
Henry i Schwyzer upućuju na Metaph. Λ 7, 1072a26, no teško je čitavoga neba. Isto mislim za područje što pripada čovjeku, za o n o
točno odrediti mjesto.
43
što Platon nazivlje „nutarnji č o v j e k " . 4 6 Dakle, i našaje^kigajaešto
Usp. Metaph. Λ 7, 1072bl9-20: „Um samoga sebe 'umuje' prema dio- bjožajiskoi druge je naravi, onakva kakva je i, čitava narav duše.
ništvu u mišljenome" (pr. T. Ladana).
44
Usp. Metaph. Λ 8, 1074al4-17: „Dakle, množina kruglji nek je tolika, Ferekid je bio Anaksimandrov mlađi suvremenik, djelatan negdje sre
tako te je razložno pretpostaviti da je isto toliko bivstava i nepokret dinom 6. st. pr. Kr. Zanimljiv je zbog nekih problema kozmogonije te
nih počela". Navodim malo modificiran Ladanov prijevod, bez riječi etimologije. Nije jasno zašto ga Plotin spominje u ovome kontekstu.
και τάς αισθητές u al6. Naime, broj kruglji odgovara broju pokretača No usp. b. 2 te Aristotelovu tvrdnju u Metaph. Ν 4, 1091b9-10, gdje
(55, 47 ili 49), koji nikako ne mogu biti sjetilni. Činjenica da Plotin on kaže kako je Ferekid ono „prvotno radajuće" (τό γέννησαν πρώτον)
pred sobom ima upravo ovo mjesto jasna je i iz njegove tvrdnje da
poistovjetio s onim „najboljim".
Aristotel postavlja „ono stoje razložno"; isto naime smatra i Aristotel
- točan broj trebaju odrediti matematičari. Usp. Državu IX, 589a7.
354
355
SavrjtenajejmjiJtojajD^ urna, koji nije djeljiv, nego je postojan; iako nije postojan na mje-
a drugi je onaj koji udjeljuje razmišljanje. Taj razmj§l[ajući dio stuTipak se m o t f f u mrloštvu ooTkojega je svako pojedino sposob-
duše, koji za razmišljanje ne potfšbtij^nikafcvđ^fflesno oruđe, tžo^cl^gaprimi kao ncžto dru^ti ud oiloga~što oriJ^stTupravo kao
nego, da bi m o g a o razmišljati čisto, svoju djelatnost posjeduje u štojeHšre^ijSEFtaniž^ i svaki sastojak k r u ž n i c e j m a t o č k u
čistoći, j e s t * o d v o j e r i i n ^ g ^ o m i j e š a n s j ^ e l o m ; ne bi se prevario nA_rjjfii»W-a~-p~Qjrn^^ Nečim
onaj kojrtJTga p o s i a v i o u prvotno u m n o . N°e trebamo tražiti mje takvim^štoJje--u-»a^iKTmTsmo Jedndgm^pđdru^erii, sjajime spoje
sto gdje ć e m o ga smjestiti, nego ga m o r a m o staviti izvan svakoga ni i ο njemu ovisimo. TaKo" ffiflmamo svoje središte, ako mu se
mjesta. N a i m e , izrazi „ p o sebi", „ i z v a n " i „ n e t v a r n o " pripadaju prlmaEremo.
mu samo kad je sam i kad ne posjeduje ništa od tjelesne naravi.
Z b o g toga Platon kaže kako je u slučaju Svega dušu „još i izvana"
postavljao u o k o l o upućujući na onaj dio duše koji ostaje u u m n o 12.
mu svijetu. 4 7 U slučaju nas, skrivajući značenje, govorio je kako
Kako t o dajjjak&u sebi i m a m o silne stvari, ne zahvaćamo ih, n e g o
je duša „ n a vrhu glave". 4 8 A pozivanje da se odvoji nije mišljeno
s takvim djelatnostima uglavnom ništa n^^inimo7~TNeki od nas
mjesno - j e r o n o 4 9 je naravlju odvojeno - nego se misli na odva
s njima uopće ništa ne rade.)
janje nenaginjanjem, p r e d o d ž b a m a i tuđošću u odnosu na tijelo,
Te su stvari uvijek u svojim vlastitim djelatnostima, um i o n o
da bi se na neki način i preostala vrsta duše mogla odvesti i pre
što je prije u m a uvijek je u sebi, a i duša - „ o n o što se uvijek
nijeti gore, kao i njezin dio koji je smješten ovdje, a koji je samo
k r e ć e " 5 0 - isto tako. No nije sve o n o što je u duši već zamjetljivo,
tvorac i izrađivač i koji se bavi tijelom.
nego dolazi do nas kada dođe do zamjećivanja. Kad je nešto dje
latno, a ne sudjeluje u mogućnosti zamjećivanja, tada o n o j o š nije
prošlo kroz cijelu dušu. Mi dakle j o š ne spoznajejn^jjej.se-jo'gr-na-
11. lazimo u zamjećivanju, a nismo dio duše, nego s m o cijela-duša.
Nadalje, svakTod Injeluvasduse ύ γ ] | 3 ? - ζ Η α i uvijek djeluje sam-po
Budući dakle da p o s t o j j j h ^ š a ^ k ^ i a ; ^ ^ ^ ! ^ ^ ^ ! pr^edftim_i_hjepim sebi. Znanje' -pQsfSjt^ad.nastane sudjelovanje ržaKvaćanje.
stvarima, a njezino razmišljanje istražuje je li ovo pravedno od Stoga je, da_JDi_bilo zahvać^njia.stvari-^k^^^u' tako prisutne,
n o s n o je li o v o lijepo, n u ž n o postoji i neko mirujuće pravedno, potr£bjiftjia..se-4}nrJli^^ okrene^arfutra L t a m o p o b u d i p o
iz čega nastaje i razmišljanje u duši. Kako bi inače o n a m o g l a zornost. Kao što netkTj7^ekajući~da"cuje zvuk koji želi čuti, uda-
razmišljati? A ako duš^s^draz_mišlja-0-«vwn stvariiga^a^sad ne, ljivsi se od ostalih zvukova, napreže uho prema o n o m u zvuku koji
o n d a u n a m a treb^jDOjSlajati-ttm.^oji_ne_j^zjoiš^e--TTego--vječno je bolji, dok on ne dođe, tako i ovdje treba otkloniti zamjetljive
posjeduje o n o pravedjiQ^a_jn^3r-a-4H^tojatL j_ppjčele r -uz£ok i b o g zvukove, osim ukoliko nisu nužni, te m o ć duše za zahvaćanje ču
vati čistom i s p r e m n o m za slušanje glasova odozgo.
Usp. Timej 34b3. Platon tamo govori ο tome kako je duša, postavljena
u sredinu tjelesnoga, raširena kroza nj, pa ga još i izvana prekriva;
taj vanjski dio jest onaj koji, prema Plotinovim riječima, ostaje u um
nomu svijetu.
Usp. Timej 90a5-7. Platon tamo govori ο tome kako je „poglaviti" dio
naše duše na vrhu tijela pa nas tako „diže sa zemlje", jer „nismo
zemaljsko nego nebesko bilje".
τοϋτο. Na što Plotin misli? Vjerojatno na onaj dio duše koji „ostaje u rio
Usp. Platonov Fedar 245c5.
umnomu svijetu" (Atkinson, 224).
356 357
0 vječnosti i vremenu
(Eneada I I I 7)
Napomena prevoditelja:
Tekst je preveden s grčkoga prema: Plotin, Uber Euiigkeit und Zeit
(Enneade III 7), ubersetzt, eingeleitet und kommentiert von W. Beier-
waltes, Frankfurt am Main, 1967 (knjiga se sastoji od sljedećih poglavlja:
Einleitung, 7; Text und Ubersetzung, 89; Kommentar, 141; Abkiirzun-
gen, 296; Texte, 297; Literatur, 300; Index I (griechische Termini), 309;
Index II (Sachen und Namen), 313). Beierwaltes je izvornik preuzeo iz
tzv. editio minor (Plotini Opera ed. P. Henry et H.-R. Schwyzer, sv. I
(Porph. Vita Plotini, Enneades I-III), Oxford, 1964) i samo neznatni-
je odstupa od toga izdanja. Naslov izvornika glasi Περί αιώνος και
χρόνου.
Načela kojima sam se rukovodio u prevođenju i sastavljanju bilje
žaka ista su kao i u slučaju V 1. Raspored odjeljaka unutar pojedinih
poglavlja preuzeo sam od Beierwaltesa. Inače, ova je rasprava 45. u kro
nološkomu redu Plotinovih spisa i posljednja je što ju je Plotin sastavio
za vrijeme Porfirijeva boravka u njegovoj školi (263-268).
1. 2.
K a ž e m o V a V r > su vječnost i ia^aaae-Baaduaoban f a ^ i i n n i i k a V r . Što dakle treba reći da vječnost jest? Je li ona samo u m n o bivstvo,
vjftČTTnstjiripaH« tr^inOJ η3ΤΑΥΪ. fi, V r i . j p r n p n n p m e gto nastaje jLovo- kao kad "bi tkogod kazao kako je vrijeme cjelokupno n e b o i svijet?
Jer, kažu, i to su mnijenje ο vremenu neki imali. Naime, budući
3
360 361
menu, nego na o n o što mislimo kada govorimo ο trajnome. Ako kao uvijek prisutno, a n e j i a j e sada ovo, a p o t o m drugo, nego sve
bi vječnost bila istovjetna mirovanju bivstva, onda bismo druge istodobno, i ne sad j e d n o , a p o t o m d r u g i , nego je nedjeljivo sa-
rodove p o n o v n o izdvojili iz vječnosti. Dalje, vječnostjne_treba_po- vršp_Qstvnf-k^p što je l i t o č k i ^ve-^zajed«e4.,Jiikajda~ne- napreduje u
t 9
mišJj^tj_saniOj^mtt e^nju, nsgtrinrJ^aTTOme. Zatim, treba da je tijek, takq_yječnost miruje u istome, u sebi, i ne preinačuje se,
Pjm]djuja|Bo-T'T^ojie^^ bi bila istovjetna vrerrtenu. nego je uvjjek^u sadanjosti, jer od nje ništajaye^rQŠ]_ojiiti će
A mirovanje^ćao'mirovanje u.sebi-nema,jpxyain nitjJJjaonoga niti nastati, nego jest irpravo to što jest. Stoga vječnost nije podmet,
neprotejmogj^ „mirovanje u Jedno neg^Tono^šToTž samoga podmeta takoreći prosijava u skladu s
m e ' ^ Vječnost bi daMe^rnogkr-srrch^rhT^ no ne bi istovjetnošću koja se navješćuje ne tek za o n o što bi m o g l o biti
m o g l a biti rnlrovlu)je~po sebi.
6 nego za već postojeće: da jest tako, a ne drukčije. Jer što bi mu
se kasnije m o g l o zbiti, a što sada nije? A ni kasnije neće biti ne
čega što već sada nije, jer ne postoji o n o iz čega bi to m o g l o dospje
na
3. ti u „ s a d a " . O n o 'mjp r ^ h j mogfo hiti n i š t a ^ ^ j j ^ ^ d o l i to što
^jegt^Niti bi, nužnošću, u budućnosti mogTo*Taiti nešto štosaria ne
posjeduje. A neće imati ni „bijaše" po sebi, jer što je to što za nj
Sto bi dakle bilo o n o na temelju čega kažemo kako je sav tamošnji
bijaše i što je za nj prošlo? N e ć e imati ni „bit ć e " , jer što bi za nj
svijet vječan i trajan, i što je trajnost, bilo da je ona istovjetna
7 m o g l o biti buduće? Preostaje dakle da u bitku bude o n o što upra
vječnosti, bilo da vječnost jest na temelju nje? T r e b a li je shvatiti 10
vo jest. Dakle, o n o što niti bijaše niti će biti, nego samo jest,
kao neku misao - koja jest u smislu nečega jedinstvenoga, ali je
onpjštojjiisjfidujeibiti^
sastavljena iz m n o g o dijelova - ili kao narav, koja ili slijedi ta
mošnje stvari, ili je zajedno s njima, ili se u njima prepoznaje? Je u „bit ć e " , a niti se preiriačilo, to j e j n ^ č j i o g t . Dakle, ž^vot^koji
li ona sve to - narav koja je jedna, ali koja m o ž e biti m n o g o i jest pripačla^^ p u n i posve neprotežan,
m n o g o ? Onaj tko spazi tu mnogostruku m o ć taj je u smislu „ o v o to je o n o što tražimo,""vj^Cnostr
ga", takoreći podmeta, nazivlje bivstvom; p o t o m kretanjem, uko
liko je vidi kao život; zatim mirovanjem, ako jest posve takva ka
kva jest; te „ r a z l i č n i m " i „istovjetnim", ukoliko sve to zajedno 4.
jest neko jedinstvo. 8 T a k o sastavivši p o n o v n o sve to u jedno, tako
da je to zajedno jedini život, u tome potisnuvši drugotnost te vid No ne treba smatrati da ona narav vječnosti pridolazi izvana, ne
jevši nezaustavljivost djelatnosti, o n o istovjetno i nikada drugo te go ona narav jest vječnost, potječe iz nje i jest s njom. O n a se
mišljenje o d n o s n o život koji ne idu iz j e d n o g a u drugo, nego su naime zrije prisutna u njoj, jer i za sve drugo za što k a ž e m o kako
uvijek takvi kakvi su i uvijek postoje neprotežno - sve to vidjevši, je tamo, kada ga spazimo prisutnoga, k a ž e m o k a k o čitavo potječe
on Y
irii
vjfifinns* lfin fiirnt 1 uji miniju n i iliimi .jrrjnrj'prhvjn Svr iz bivstva i kako jest s bivstvom. Naime, o n o što prvotno postoji
treba postojati zajedno s prvinama i biti u prvinama. Jer i o n o
5
lijepo je u njima i iz njih potječe, a i istina je u njima. J e d n o kao
Usp. b. 2.
Q
αύτόστασις. Riječi nema prije Plotina i teško je zaključiti što točno ,,U tijek" (εις ρύσιν) zapravo znači ,,u crtu". Usp. Jamblih, In Nico-
pod njom misli.
7 machi arithmeticam introductionem, 57 Pistelli: „Geometrici tijek
Kako pokazuje Beierwaltes (156), između „trajnosti" (αίδιότης) i (ρύσις) točke nazivlju crtom".
„vječnosti" (αιών) u Plotina nema načelne značenjske razlike, kao uo Usp. b. 15 uz V 1. „Upravo u tvrdnji da vječnost samo jest Plotinova
stalom ni u Platona. se refleksija pokazuje kao konsekventno izlaganje osnovne Platonove
g misli ο vječnosti: da ona, slobodna od bivanja, Jesi" (Beierwaltes, 172).
Riječ je ο μέγιστα γένη. Usp. b. 16 uz V 1.
362 363
da je u dijelu svega bića, d o k je drugo u svemu biću, kao što ni samo da sva bića trebaju biti prisutna u Svemu i cjelini nego ne
o v o istinski Sve nije skupljeno iz dijelova, nego je samo stvorilo treba biti prisutno ništa što j e d n o m ne postoji) - ta ustrojba nje
dijelove, da bi i time bilo p o p u t istinski Svega. A ni istina t a m o gova i narav bili bi vječnost. Naime, riječ αιών ( „ v j e č n o s t " ) dolazi
12
nije suglasje s drugim, nego upravo s o n i m čega je istina. od riječi αεί ών („uvijek p o s t o j e ć i " ) .
P o t r e b n o je da o v o istinsko Sve, da bi uistinu bilo Sve, bude
ne s a m o Sve u smislu svih bića nego i da ima sve, tako da mu
ništa ne nedostaje. A k o je tako, o n d a n e m a ničega što će mu pri- 5.
d o ć i . Jer kad bi bilo, tad bi mu to nedostajalo, pa ne bi bilo Sve.
A što bi mu se m o g l o zbiti m i m o naravi? Naime, o n o ništa ne Kada to m o g u kazati ο n e č e m u čemu sam se d u š o m upravio, što
trpi. A k o mu se dakle ništa ne m o ž e zbiti, onda o n o niti bi išta više kada m o g u vidjeti da je to takvo da u njemu uopće ništa nije
m o g l o u b u d u ć n o s t i biti, niti će biti, a niti mu se išta z b i l o . 1 1 Što postalo (jer ako jest, onda o n o nije uvijek postojeće, o d n o s n o nije
se pak tiče stvorenih stvari, kad bi im o d u z e o o n o „bit ć e " , o d m a h uvijek postojeće kao neka cjelina), je li to onda već trajno, ili bi
bi im pripao nebitak, jer o n e uvijek primaju „bit ć e " . A što se tiče mu mogla pripasti i takva narav da se ο njemu posjeduje pouzda
o n i h stvari koje nisu takve, kad bi im dodao „bit ć e " , otišle bi iz nje kako postoji tako, a ne drukčije i da kad bi mu se opet upra
sjedišta bitka. Bjelodano je naime da njima bitak ne bijaše nešto vio da bi iznašao da je takvo? A što ako se tkogod ne bi odvra
što je s njima sraslo, ako im on biva u t o m e da bi mogle biti, da tio od prizora vječnosti, nego bi združen s t o m naravi bio za
nastaju i da će kasnije biti. Čini se n a i m e da je stvorenim stvari divljen te svojom neizmjernom naravi sposoban to činiti? Ili će i
ma bivstvo u t o m e što o n e potječu iz izvora nastajanja, sve d o k on sam juriti prema vječnosti i nigdje neće skrenuti, da bi bio
ne d o đ u do k o n c a svojega vremena, gdje više ne postoje. To je o n o naličan i vječan, o n i m vječnim u sebi motreći vječnost i o n o što
J e s t " , a kad bi im tkogod to o d u z e o , život bi im postao kraći, pa je vječno?
tako i bitak. A to je p o t r e b n o i za Sve, sve d o k će biti tako. Zato A k o je dakle to što postojima-t^j.načixujgečno i uvijek posto-
i žuri p r e m a o n o m u što bi m o g l o biti te ne želi stajati, nego sebi jeće, o n o što nipošto ne skreće u drugu narav, što ima život kao
privlači bitak time što stvara o n o uvijek drugo te se kružno kreće već cijeli, a da ga nije prihvatilo niti ga prihvaća ili će ga prihva
u nekakvoj težnji za bivstvom. T a k o s m o mi pronašli i u z r o k kre titi, onda bi ono što postoji na taj način bilo trajno, a trajnost je
tanja koje na taj način, s p o m o ć u o n o g a što bi m o g l o biti, žuri takvo stanje podmeta koje potječe iz njega i jest u njemu, dok bi
p r e m a vječnosti. Sto se pak tiče prvotnih i blaženih stvari, one vječnost bila p o d m e t s takvim pokazujućim se stanjem. Stoga je
nemaju težnju p r e m a o n o m e što bi m o g l o biti. Naime, one već vječnost nešto uzvišeno, a mišljenje tvrdi da je istovjetna bogu, i
jesu cjelina i upravo onaj život koji takoreći zaslužuju imaju cijeli. to OVOme b o g u . I S p r a v o m hi sp TriogTfTTvrdiTi rla"jp vje^nrT^tTl^ng-
Z a t o ništa ne traže, jer ne postoji ništa što bi mogle biti te stoga
koji se pokazuje i sebe objavljuje kakavjest: bitak kao netreman,
ni o n o u č e m u to što bi m o g l e biti jest.
istovjetan, postojeći na taj način, te siguran u,životu.
Dakle, p o t p u n o i cijelo bivstvo bića, ne o n o koje je samo u No ne treba se čuditi ako kažemo kako se onj^ajit^Liz-mno-
dijelovima, n e g o i o n o koje jest tako da mu ništa više ne m o ž e štva. Naime, svako pojedino od tamošnjih bića jest m n o š t v o na
nedostajati i kojemu ništa što ne postoji ne m o ž e prići (jer ne temelju neograničene moći, jer o n o neograničeno znači „ n e m o ć i
ουδέ μέλλει ουδέ έσται ούδ' έγένετο. U Beierwaltesovu prijevodu: ,,So Etimologija je Aristotelova. Usp. De caelo A 9, 279a25-28: „Prema
steht es nicht erst bevor und wird nicht sein und war auch nicht istoj analogiji [sc. prema činjenici da se vrijeme koje obuhvaća život
gewesen". Prvim dvama glagolima Plotin želi istaknuti da ono što je svega što postoji nazivlje αιών] ispunjenje (τέλος) cijeloga neba, koje
potpuno tako da mu ništa ne nedostaje u budućnosti niti bi moglo obuhvaća sve vrijeme i neograničenost jest vječnost (αιών) - to je ime
biti nešto drugo, a niti će biti. koje je uzeto od 'uvijek biti' (αεί είναι) - besmrtna i božanska".
364 365
nedostajati", a to je na poglavit način zato što ništa od sebe ne A kada govorimo ο o n o m e „uvijek", trebamo smatrati da ta
troši. A kad bi tkogod govorio ο vječnosti tako kao da je ona već da, poradi jasnoće, mislimo na o n o što nije tako da sad jest, a sad
neograničeni život time što je on već sav te što od sebe ništa ne nije; jer o n o „uvijek" m o ž d a bi se m o g l o - kad se ne bi izreklo
troši j e r u njemu ništa nije prošlo niti bi moglo biti - naime, tada na poglavit način, nego bi se upotrijebilo za objašnjenje o n o g a ne-
još ne bi bio sav - tad bi bio blizu odredbi. (Naime, o n o što slijedi 16
propadljivoga - zavesti dušu u produživanje o n o g a što je više i
- „ z a t o što je sav i ništa ne troši" - bilo bi tumačenje o n o g a „ v e ć o n o g a što nikada neće nedostajati. No m o ž d a bi bilo bolje govoriti
13
je neograničen".) samo ο „ p o s t o j e ć e m u " . Ali kako je imenica „ b i ć e " dostatna za biv
stvo, a budući da su i nastajanje smatrali bivstvom, za shvaćanje
vječnosti bio je potreban dodatak „uvijek". Naime, nije „postoje
6. ć e " j e d n o , a „vječno postojeće" drugo, kao što nije j e d n o „ f i l o z o f ,
a drugo „istinski f i l o z o f , nego zato što je postojalo nešto što se
Budući da takva narav, tako prekrasna i lijepa, koja je o k o Jedno skrivalo pod i m e n o m filozofije nastao je dodatak „istinski". T a k o
ga, potječe od Jednoga i jest prema njemu, nikada ne izlazi iz se i riječi „ b i ć e " pridodaje o n o „uvijek", a i riječi „ p o s t o j e ć i " pri
dodaje se o n o „uvijek", pa se kaže „uvijek postojeći". Stoga o n o
njega, nego uvijek ostaje oko njega i u njemu te živi sukladno
„uvijek" valja shvatiti kao da se kaže „istinski postojeći" i valja
njemu, i budući d a j e to, kako mislim, u Platona kazano prikladno
14 ga pridružiti neprotežnoj moći, koja ne potrebuje u o p ć e ništa
i s d u b i n o m uvida - naime, to da „vječnost miruje u J e d n o m u "
osim o n o g a što već posjeduje. A posjeduje sve.
- i ne s drugom namjerom nego da bi se pokazalo kako vječnost
ne s a m o da vodi p r e m a J e d n o m e sebe u odnosu na sebe samu Takva je narav dakle sve, biće, i u o p ć e joj ništa ne nedosta
nego je i život bića oko Jednoga koji postoji takav kakav jest, to je, i nije s j e d n e strane puna, a s druge manjkava. Naime, o n o
je o n o što tražimo. (A o n o što tako miruje jest vječnost.) Naime, što je u vremenu, pa i ako se čini savršenim - kao što je savr
to i tako mirujuće, i o n o što miruje samo, koje je djelatnost života šeno neko tijelo koje je primjereno duši - potrebuje o n o „ z a t i m " ,
što pri sebi mirujući j e s t j^rerna J e d n o m u i u J e d n o m u te što niti jer mu nedostaje vrijeme što ga potrebuje; kad bi bilo zajedno s
b f t a i f ^ f t . . ž i v o t jne. m o ž e imati. na-lažan način - tp je vječnost. njim, kad bi bilo u njemu prisutno i trčalo s njim, bilo bi ne
Naime, istinski biti znači uvijek biti 1 5 o d n o s n o nikada ne biti savršeno. Budući takvo, h o m o n i m n o bi se nazivalo savršenim. 1 7
drukčye7~&E8~^ZTiaei biti nepromjenljiv o d n o s n o biti bez razlike. No o n o č e m u je svojstveno to da niti potrebuje o n o „ z a t i m " niti
O n o dakle ne posjeduje sad ovo, a sad ono, a niti ga m o ž e š rasta je izmjereno u n e k o m e drugome vremenu, niti je u neograniče
n o m e vremenu, tj. u neograničeno b u d u ć e m u , nego posjeduje
viti, niti razviti, niti produžiti, niti rastegnuti; ne možeš dakle ni
upravo o n o što treba biti, to je o n o na što smjera mišljenje i čiji
shvatiti niti o n o što je od njega ranije niti nešto što je od njega
bitak ne proizlazi iz toga što je „ t o l i k o d u g o " , nego je o n o prije
kasnije. A k o dakle n e m a ničega što je od njega ranije ili kasnije
odredbe „ t o l i k o d u g o " . Jer priliči mu, budući da o n o nije „toliko
i ako je J e s t " o n o najistinitije što mu pripada - i o n o samo - i
d u g o " , da u o p ć e ne dodiruje nešto što je „toliko d u g o " , da njegov
to zato što ono jest bivstvom o d n o s n o životom, onda n a m p o n o v n o
život ne bi, podijelivši se, dokinuo čistoću njegove nedjeljivosti,
pridolazi o n o ο č e m u g o v o r i m o - vječnost.
nego da bi i životom i bivstvom bio nedjeljiv. O n o „bijaše d o b a r "
366 367
18
P l a t o n prenosi na pojam Svega, a o d r e d b o m ,,s o n u stranu Sve pak koji kažu kako je vrijeme o n o što se kreće mogli bi misliti na
ga" označuje o n o što ne počinje od n e k o g a vremena. Stoga ni svi kruglju Svega. D o č i m oni koji kažu kako je vrijeme nešto na kre
j e t nije dobio neki vremenski početak, jer mu o n o „ranije" udje tanju mogli bi misliti ili na razmak kretanja ili na mjeru kretanja
20
ljuje u z r o k bitka. No iako je to kazao poradi objašnjenja, Platon ili na o n o sto uopće slijedi Ttretanje, bilo svako, bilo o n o u r e đ e n o .
kasnije i toj riječi predbacuje da nije posve t o č n o ο njemu izre
čena, n a i m e da nije posve t o č n o izrečena za one stvari koje pri
padaju o n o m e što se nazivlje i misli pod vječnošću.
19
8.
368 369
A k o je vrijeme razmak, 2 2 onda, kao prvo, vrijedi: razmak nije isto razmaka i sam razmak msj^vnjejme, nego su u vremenu. Kad bi
vjetan za svako kretanje, pa ni za istovrsno, j e r kretanje, pa i o n o tkogod k a z a o ^ k a k o j e vrijeme razmak k r e t n j a , ne bi mislio na
razmak samoga kretanja, nego na o n o duž čega bjjse jarno^kre-
mjesno, jest brže i sporije. 2 3 A oba bi se razmaka mjerili j e d n i m
tanje protezalo kada takoreći s njjuntrči. No ne kaže se što je t o .
različnim razmakom, za koji bi netko s više prava m o g a o reći ka
Naime, bjelodano "je kako je j t o v r i j e m j ^ , , ^
ko je vrijeme. Koji pak od tih razmaka, štoviše razmak kojega
tanje. A TĆfje o n o što naš n a u m o t p o č e t k a traži - što je vrijeme.
kretanja - kojih je neograničeno m n o g o - jest vrijeme? A k o je vri-
J e T t o biva slično i isto kao kad bi tkogod, upitan što je vrijeme,
ieme razmak u r e đ e n o g a kretanja, onda nije ni svakoga uređeno
kazao kako je o n o razmak kretanja u v r e m e n u . Sto je dakle taj
ga, a ni na određeni način uređenoga, j e r tih je p u n o , pa će i
razmak što ga zoveš v r e m e n o m postavljajući osobiti razmak kre
v r e m e n a biti p u n o .
tanja izvana?
TVTeautim, ako je vrijeme razmak kretanja Svega, ako je raz Naime, s druge strane, onaj koji razmak postavlja u samo kre
m a k u s a m o m e kretanju, što bi o n o m o g l o biti drugo doli kreta tanje bit će u nedoumici gdje da postavi razmak mirovanja. K o
nje? No ipak je „toliko i toliko". No to će „toliko i t o l i k o " biti liko se naime nešto kreće, toliko bi dugo nešto drugo m o g l o mi
izmjereno mjestom, j e r mjesto što g a j e prešlo jest „toliko i toliko" rovati te bi se m o g l o kazati kako je vrijeme i za j e d n o i za drugo
i to će biti razmak. No to nije vrijeme, nego mjesto. Ili će samo istovjetno, iako je o n o očito od obojega različno. S t o j e dakle i koju
kretanje, svojom neprekinutošću, i time što ne prestaje odmah, narav i m a taj razmak? On ne m o ž e biti mjestan, j e r i o n o mjesno
nego uvijek napreduje, imati razmak. No to bi bila m n o ž n o s t kre izvan je razmaka.
tanja. A ako tkogod, gledajući u kretanje, pokaže na mnoštvo kre
tanja - kao kad bi tkogod govorio ο m n o g o topline - ni ovdje se
ne bi pojavilo ni izašlo na vidjelo vrijeme, nego uvijek iznovice 9.
kretanje, kao što se uvijek iznovice pojavljuje voda koja teče te
razmak koji se na njoj motri. A to „uvijek i z n o v i c e " bit će broj, Valja isTJitati na koji je način vrijeme hroj kretanja ili mjera ( o v o
poput dvojstva ili trojstva, a razmak će pripadati masi. Tako, pos^eČfnje je bolje, jer kretanje je n e p r e k i n u t o ) . 2 4 Prvo dakle i
dakle, i količina kretanja jest primjerice desetica, o d n o s n o razmak ovdje, kao i u slučaju razmaka kretanja, valja dvojiti vrijedi li to
koji se pojavljuje takoreći na masi kretanja, koja ne sadrži pojam na isti način za svako kretanje, ako je kazano kako postoji neki
vremena, nego će biti „toliko i toliko" koje je nastalo u vremenu, broj ili mjera za svako kretanje. Jer kako bi netko m o g a o brojiti
o d n o s n o vrijeme neće biti posvuda, nego u kretanju, koje je pod- n e u r e đ e n o i neujednačeno kretanje? Kakav bi broj tu m o g a o pos
met. Iz toga p o n o v n o proizlazi tvrdnja kako je vrijeme kretanje. tojati, kakva mjera, mjera u o d n o s u na što? A k o se istom mjerom
Naime, r a z m a k n i j e izvankretanja, nego j e i i e - i z n e n a d n o kreta- mjere obje vrste kretanja, i uopće sve kretanje, b r z o ili sporo, broj
n j e . A _ o n o ne-iznenadno, u usj^r^bjj5_gmrn^ u i mjera bit će takvi kao kad bi se brojem deset mjerili i konji i
vremenu. Cime će se o n o što_J£_ji£.iznenadna..r^izlikoyati od iz bikovi ili kao kad bi ista mjera bila i za vlažne i za suhe stvari. 2 5
nenadnoga? Time_sto je_u_vremenu, tako da kretanje duž nekoga
Usp. Aristotelovu Fiziku Δ 11, 219bl-2: „Vrijeme je naime ovo: broj
kretanja s obzirom na 'ranije' i 'kasnije'"; Δ 12, 220b32-221a2: „Bu
Tvrdnja da je vrijeme razmak (διάστημα) odnosi se na stoike. Naime,
dući da je vrijeme mjera kretanja, ono mjeri kretanje time što određu
Zenon tvrdi kako je ono razmak kretanja (SVF 1.193), a Krizip kako
je neko kretanje koje će izmjeriti cjelinu"; Δ 11, 219al2-14: „Zbog
je razmak kretanja svijeta (SVF 2.509).
toga što je veličina neprekinuta i kretanje je neprekinuto; a jer je
Usp. Aristotelovu Fiziku Ε 4, 228b26-27: „Jer [kretanje] se katkada takvo kretanje, onda je i vrijeme" (malo modificirani prijevodi T. Ladana).
određuje brzinom i sporošću; naime, ono kojemu je ista brzina to je Aluzija se vjerojatno odnosi na Aristotelovu Fiziku A 12, 220bl0-12:
jednoliko, a ono kojemu nije to je nejednoliko" (malo modificiran La-
„Broj je pak jedan te isti, i u stotinu konja i u stotinu ljudi, ali su
danov prijevod). Jednolikost odnosno ujednačenost kretanja Plotinu
različite [stvari] kojih je broj: konji i ljudi" (pr. T. Ladana). Ni u Ari-
će kasnije predstavljati vrlo važan moment u argumentaciji.
371
370
Nadalje, zašto pridodavanjem broja, bilo u smislu o n o g a što kao da je u vremenu. A k o je tako, vrijeme će biti o n o što slijedi
je izmjereno bilo u smislu onoga što mjeri - m o g u ć e je naime da kretanje u vremenu.
isti broj b u d e i o n o što mjeri i o n o što je izmjereno - zašto bi No budući da ne istražujemo što vrijeme nije n e g o što jest te
dakle vrijeme bilo kad biva broj, a ne kad postoji kretanje, ko budući da su m n o g i prije nas m n o g o toga kazali ο svakoj pojedinoj
j e m u na svaki način pripada „ranije" i „kasnije"? To je kao kad postavci (što bi, kad bi to tkogod razložio, prije činilo povijest pro
bi t k o g o d kazao kako veličina nije tolika kolika jest ako nitko ne blema) te ukoliko smo ukratko ponešto kazali ο svakoj postavci,
bi shvatio kolika j e . i o n o m e koji tvrdi kako je vrijeme mjera kretanja Svega m o ž e se
Budući da je vrijeme neograničeno i budući da se tvrdi kako protusloviti iz onoga s t o j e već kazano i drugim s t o j e sada kazano
je takvo, kako bi za nj m o g a o postojati broj? Ne bi m o g a o osim ο mjeri kretanja - naime, osim razloga nepravilnosti pristajat će
svi drugi koji su protiv njih navedeni - preostalo bi kazati što
ako t k o g o d ne bi izlučio koji njegov dio te ga mjerio; no vrijeme
treba smatrati da vrijeme jest.
mu je pripadalo i prije negoli je bio izmjeren.
Zašto vrijeme, ne bi bilo i prije duše koja mjeri? Bilo bi osim
ako t k o g o d ne bi kazao kako nastanak v r e m e n a nastaje iz duše.
11.
No z b o g mjerenja to nipošto nije n u ž n o . Jer v r e m e n u je svojstve
no da je „ t o l i k o " i kad ga nitko ne mjeri. M o g a o bi pak tkogod
P o t r e b r m j e j i a se p o n o v n o j j z d i g n e m o do o n o g a položaja za koji
kazati kako je duša o n o što potrebuje veličinu za mjerenje. No
smo rekli kako je pri vječnosti, do onoga netremnoga, ujedno ci
kakve bi to veze imalo s p o j m o m vremena?
jeloga i već neograničenoga života, posve čvrstoga te. koji miruje
u JeTJriomu i prema J e d n o m u .
'Vremena još ne bijaše, odnosno barem za tamošnje stvari još ne
10.
bijaše; vrijeme ć e m o stvoriti p o j m o m i naravlju o n o g a „kasnije".
A budući da su tamošnje stvari mirovale u sebi, kako je prvo ispa
Tvrdnja da je vrijeme o n o što slijedi kretanje 2 7 ne podučava što lo vrijeme? M u z e j o š nisu postojale i po svoj ih prilici nitko ne bi
je vrijeme niti govori išta prije negoli se kaže što je o n o što slijedi. m o g a o zazvati da to kažu. 2 8 No m o ž d a bi, baš i ako su M u z e tada
O n o bi naime m o ž d a m o g l o biti vrijeme. Valja ispitati je li o n o postojale, tkogod m o g a o zazvati samo nastalo vrijeme, kako se
što slijedi kasnije, istodobno ili ranije, ako postoji nešto takvo što pojavilo i nastalo. O n o bi ο sebi m o g l o govoriti ovako: ranije, prije
„slijedi ranije". N a i m e , kako god da se ο t o m e govori, govori se nego s t o j e stvorilo to „ranije" i postalo potrebujuće o n o g a „kasni-
jV^ajedjip^j^Tjjm^g^^ n e g o je i
„Ono što slijedi" (παρακολούθημα) mogli bismo odrediti kao „ono što o n o samo u njemu mirovalo. No budući da je tamo postojala ra
se pojavljuje kad se pojavljuje nešto drugo", kao stoje primjerice sjena doznala narav koja želi vladati s o b o m i biti svoja i koja je odabrala
παρακολούθημα tijela. Tvrdnja da je vrijeme ono što slijedi kretanje da traži više od onoga što je prisutno, pokrenula se i time se po-
odnosi se na Epikura, iako terminologija nije posve Epikurova, nego
krenulo vrijeme te krećući^se prema o n o m e što j g u v i j e k _ r p o t o m ' ' ,
je preuzeta iz drugih izvora. Epikur naime vrijeme razmatra u kon-
tekstu συμπτώματα („događaja", „zgoda", ali i „svojstava"). Budući prema o n o m e kasnijemu, o n o m e što nije istovjetno, n e g o j e uvijek
da se ο vremenu ne može govoriti kao ο ostalim svojstvima nečega drugo^ jnj.^jm)^n^ičjmvsi^e¥u duljinu guta jDroizveli, vrijeme kao
;
(Epistula ad Herodotum, 72), nije nam potreban dokaz (άπόδειξις), s l i k j ^ v j ^ n o s t i . Naime, duša, budući da joj je pripadala neka ne-
29
374
onda treba kazati: umjesto tamošnjega života postoji drugi život
mirna m o ć i da je o n o što je tamo vidjela uvijek htjela prenijeti
koji je takoreći h o m o n i m a n ovdašnjoj m o ć i duše, umjesto u m n o g a
na drugo, nije htjela da u njoj bude prisutno sve skupljeno. K a o
kretanja - kretanje nekoga dijela duše, umjesto istovjetnosti i ne-
što pojam iz mirnoga sjemena, razvijajući ga, stvara, kako se vje
30 promjenljivosti te o n o g a što miruje - o n o što ne miruje u istome,
ruje, put u m n o ž i n u , a razdiobom prikriva množinu, i umjesto
nego proizvodi uvijek drugo, umjesto neprotežnoga i J e d n o g a -
da posjeduje Jedno u sebi on troši to Jedno izvan sebe i napreduje
slika Jednoga, o n o što je u neprekinutosti jedno, umjesto v e ć ne
u neznatniju duljinu, isto tako i duša, oponašanjem-onoga svijeta
ograničenoga i cijeloga - o n o što je uvijek u slijedu p r e m a neogra
stvorivši sjetilni svijet koji se pokreće krjetanjem k o j e , njje ta-
ničenome, umjesto skupljene cjeline - o n o što će djelomice i uvijek
mešnjeTliegji^ T l S i i i i o ć e biti slika onoga,
postajati cijelo. Na taj će naime način oponašati o n o što je v e ć
prvo .ie_jwromcmila^sebg J -umiesto vječnosti stvorivši vrijeme. P o
cijelo, skupljeno i što je v e ć neograničeno ako, uvijek u prikuplja
t o m je i stvorenomu dala da robuje v r e m e n u učinivši da o n o bude
nju, hoće biti u bitku. Jer na taj će način oponašati bitak Jednoga.
CTJČfan VfreiiiHim ι πνΆ II|U|IIWM |Jlll.mwr?fl5ffllvativSi U. w o mfiuF B u -
P o t r e b n o j e dakle d a s e vrijeme shvati n e k a o d a j e izvan du-
duči naime da se o n o u njoj kreće - jer za nj, za ovo Sve, n e m a ,;
še, kao što se ni vječnost t a m o ne smije shvatiti izvan bića, a ni
drugoga mjesta doli duše - kreće se i u njezinu vremenu. Naime,
vrijeme ne treba shvatiti kao uzastopnost ili o n o „kasnije" (kao
duša je, pokazujući svoju djelatnost jednu za drugom, a zatim re
ni vječnost t a m o ) , nego kao nešto što se u duši zrije, što je u njoj
d o m p o n o v n o neku različnu, stvorila, uza svoju djelatnost, uza-
Ls njom, kao što je i vječnost t a m o .
stopnost, te s drugim razumijećem ide p r e m a o n o m e što prije nije
postojalo, jer niti razumijeće bijaše djelatno, a niti je sadanji život
naličan o n o m e prije.
12.
Ujedno je dakle život različan, a to „različan" sadržavalo je
različno vrijeme. Dakle, protežnost života u sebi sadrži vrijeme i uvi
S ovoga mjesta valja shvatiti kako je vrijeme ta narav, duljina
j e k dalje napredovanie_života v O e b i uvijeksjađrzi vrijeme, a prošli
takva načina života koji napreduje u jednolikim i j e d n o v r s n i m
živoTu~seb~i sadrži prošlo vrijeme. Kad bi dakle tkogod kazao kako
preinakama koje nečujno prolaze i koja posjeduje neprekinutu
je vrijeme život duše u kretanju koje se preinačuje iz j e d n o g a na
djelatnost. Kad bismo, nadalje, u misli učinili da se ta m o ć po
čina života u drugi, 3 1 bi li izgledalo da taj govori nešto istinito?
n o v n o vrati i kad bismo zaustavili taj način života što ga o n a sada
Jer ako je vječnost život u mirovanju i istovjetnosti, ako je ona
ima kao nezaustavljivoga i nikada ne zastajućega - jer on je dje
uvijek takva kakva jest i već neograničena i ako vrijeme treba
latnost neke vječno postojeće duše, i to ne p r e m a sebi, a ni u sebi,
da b u d e slika vječnosti, kao što se ovo Sve odnosi prema o n o m e ,
nego u stvaranju i rađanju - kad bismo dakle pretpostavili da o n a
više nije djelatna, nego da je zaustavila tu djelatnost te da se i
Sličan su nauk zastupali stoici. Primjerice, Zenon govori ο λόγος taj dio duše okrenuo prema tamošnjemu svijetu, p r e m a vječnosti,
σπερματικός kao ο djelatnoj moći (SVF 2.258). „Kao što je Platon to te da ostaje u mirnoći, čega bi j o š bilo m i m o vječnosti? Sto bi bilo
jednom učinio s parmenidovskim bitkom, tako je Zenon razdijelio He- o n o što je uvijek drukčije kad bi sve mirovalo u J e d n o m u ? Sto bi,
raklitov logos u mnoštvo te govorio ο nebrojenim 'spermatikoi logoi',
uz to, bilo o n o što je ranije? A što bi bilo o n o što je kasnije ili o n o
koji vode oblikovanju pojedinih stvari" (M. Pohlenz, Die Stoa. Ge-
schichte einer geistigen Bewegung, 5 1978, 78). Na posve je istome tra što bi m o g l o biti? Uz to, k a m o bi duša m o g l a krenuti doli u o n o
gu i Plotin, no Beierwaltes (257) upozorava na razliku: „Plotinovi u č e m u jest? Štoviše, ne bi m o g l a ni u to, jer prvo bi se, da bi
λόγοι γεννητικοί, λόγοι έν σπέρμασι, οί λόγοι οί ποιοϋντες razlikuju se m o g l a krenuti, morala pomaknuti. Uostalom, ne bi bilo ni same
od stoičkoga λόγος σπερματικός prije svega u tome što ih valja misliti kruglje, koja ne postoji prvobitno. I ona naime jest u v r e m e n u i
kao nematerijalne (V 1,5,11-13. V 3,8,4-7) i što nemaju funkciju opće
nitoga principa (IV 4,39,5 sqq.)". u njemu se kreće; a i da stane, budući da je duša djelatna, mogli
b i s m o izmjeriti koliko je njezino mirovanje, onoliko dugo koliko
S „način života" ovdje prevodim βίος. Tu riječ Platon u Timeju (44c2) je duša izvan vječnosti. A k o se dakle, dok se ona otpustila i uje-
rabi ipak u drukčijemu smislu, u smislu „životnoga vijeka".
376 377
dinila, vrijeme dokinulo, j a s n o je da početak toga kretanja prema izmjereno na osnovi određenoga kretanja, a o n o što se na osnovi
ovdašnjim stvarima i ovaj način života rađaju vrijeme. Stoga je i njega mjeri od njega je različno. Jer i da mjeri, bilo bi različno, a
k a z a n o kako je vrijeme nastalo zajedno s ovim Svim, j e r duša ga različno je kao i o n o što se mjeri, d o k o n o što se mjeri jest samo
je rodila zajedno s ovim Svim. Naime, i o v o Sve r o đ e n o je u takvoj slučajno. To bi bilo isto kao kad bi tkogod kazao kako o n o što se
djelatnosti - o n a je vrijeme, a ovo Sve je u vremenu. mjeri na osnovi lakta jest veličina ne kažući što ona jest, iako je
Kad bi t k o g o d kazao kako Platon i pomicanje zvijezda nazivlje određuje; ili kao kad bi tkogod za samo kretanje, budući da ga
v r e m e n i m a , neka se taj prisjeti da on kaže kako su one nastale nije sposoban objasniti jer je neodređeno, kazao kako je o n o to
radi razjašnjenja i razlikovanja v r e m e n a i zato da bi bilo jasne što se mjeri na osnovi mjesta, a ako postavi nekakvo mjesto što
m j e r e . 3 2 N a i m e , budući da nije bilo m o g u ć e da se samo vrijeme ga je kretanje prešlo, m o g a o bi kazati kako je o n o onoliko koliko
odredi d u š o m , a niti su ljudi mogli sami od sebe izmjeriti svaki je mjesto.
od njegovih dijelova - j e r o n o je nevidljivo i neshvatljivo, ponajviše
za njih, koji nisu znali brojiti - tvorac stvara dan i noć, s p o m o ć u
kojih d r u g o t n o š ć u bijaše m o g u ć e shvatiti dvojstvo, a odatle, kaže, 13.
dolazi pojam b r o j a . 3 3 P o t o m , kad su ljudi shvatili koliki je razmak
od j e d n o g a do drugoga izlaska, 3 4 mogli s m o naći koliki je vremen Dakle, kruženje očituje vrijeme, u kojemu samo kruženje jest. No
ski razmak, j e r je on jednolik vrsti kretanja na koju se oslanjamo; samo vrijeme više ne treba posjedovati o n o u č e m u jest, nego o n o
i mogli s m o se nečim takvim služiti takoreći kao mjerom, kao prvo treba biti to što jest, o n o u čemu se druge stvari kreću i
m j e r o m vremena. Naime, samo vrijeme nije mjera. Jer kako bi miruju jednoliko i uređeno. A na osnovi nečega uređenoga o n o se
o n o mjerilo i što bi o n o mjereći kazalo, „ n e š t o je toliko koliko sam m o ž e pojaviti i pokazati u mišljenju, ali ipak ne i nastati, bilo da
j a " ? A što je to , j a " ? Je li to o n o na temelju čega jest mjerenje? o n o uređeno miruje, bilo da se kreće; no ipak više na osnovi onoga
Budući da o n o jest da bi mjerilo, nije li mjera? Dakle, kretanje koje se kreće. Naime, kretanje, prije negoli mirovanje, pokreće
Svega bit će mjereno prema vremenu, a vrijeme neće biti mjera prema spoznanju i prijelazu na vrijeme, a i lakše je spoznati ko
kretanja p r e m a štostvu, nego slučajno; budući da je prije bilo ne liko se nešto kretalo doli koliko je mirovalo. Stoga su o n i 3 0 do
što drugo, objasnit će koliko je kretanje. A jedinstveno kretanje, vedeni do tvrdnje kako je vrijeme mjera kretanja umjesto da_kažu
z a h v a ć e n o u „toliko i toliko" v r e m e n a i koje se često broji, dovest kako je vrijeme o n o što se mjeri kretanjem i da p o t o m jpridodaju
će do poimanja veličine prošloga vremena. Stoga, kad bi tkogod što^e-to^ose-rrrjefT^Fetanjem, a n e d a g o v o r e ο o n o m e što slučaj
kazao kako kretanje i kruženje na neki način mjere vrijeme - ko no nastaje u n e č e m u njegovome, i to na obrnut način. No m o ž d a
liko je to m o g u ć e , jer u svojemu „ t o l i k o " očituju „ t o l i k o " vremena, oni to ne čine na obrnut način, m o ž d a ih samo mi ne shvaćamo,
koje se ne m o ž e shvatiti ni razumjeti drukčije - to objašnjenje ne nego, iako jasno kažu kako je vrijeme mjera u smislu o n o g a što
bi bilo n e m o g u ć e . Dakle, o n o što se mjeri na osnovi kruženja - se mjeri, nismo pogodili njihovu namjeru. U z r o k našega neshva
to je o n o što se u njemu očituje - bit će vrijeme, ne nastalo, nego ćanja jest taj što oni u svojim spisima nisu objasnili s t o j e vrijeme,
o č i t o v a n o na osnovi kruženja. T a k o je mjera kretanja o n o što je o n o što mjeri ili o n o što se mjeri, jer pišu za poznavaoce i za one
koji su ih slušali. 3 6 No Platon za bivstvo vremena nije kazao niti
da je o n o što mjeri, a niti da je o n o što se na osnovi nečega mjeri.
Usp. Timej 38c2-6: „Dakle, zbog toga razloga i takva božjega nauma
ο nastanku vremena, da bi vrijeme nastalo stvoreni su Sunce, Mjesec
i pet drugih zvijezda, planeti lutalice, za razlikovanje i čuvanje vre
menskih brojeva". Aristotelici.
Prigovor se odnosi na Aristotela, a opravdava se činjenicom što Ari
Usp. prethodnu bilj.
stotelova rasprava ο vremenu spada u tzv. ακροαματικού διδασκαλίαι,
Misli na izlazak bilo kojega nebeskoga tijela. dakle u njegov ezoterički nauk, prenošen usmeno.
378 379
nego je za očitovanje vremena kruženje dobilo neki najmanji dje „bit će". 3 9 Vrijeme će naime biti ili bijaše tako kako će on sam
lić, koji odgovara najmanjemu dijelu vremena, te je odavde m o biti u onome što kaže. No protiv takvih je tvrdnji potreban drugi
guće spoznati kakvo je i koliko je vrijeme. 3 7 Ipak, hoteći objasniti način dokazivanja.
njegovo bivstvo kaže kako je o n o nastalo zajedno s n e b o m prema S obzirom na sve što je kazano, potrebno je uzeti u obzir i to
prauzoru vječnosti te kako je pokretna slika, j e r vrijeme ne mi da kad netko shvati koliko je prešao čovjek koji se kreće, tada
38
ruje, kao što ne miruje ni život s kojim trči i hita. Kaže kako je shvaća koliko je kretanje; kada takoreći shvati kretanje nogu, ne
nastalo zajedno s n e b o m zato što takav život stvara i nebo, a je ka promotri da prije toga kretanja pokret u čovjeku bijaše tolik,
dan život proizvodi n e b o i vrijeme. A k o bi se dakle taj život, kad ako je do tolikoga vremena zadržao kretanje tijela. Tijelo koje se
bi m o g a o , vratio u Jedno, ujedno bi stalo vrijeme, j e r je u t o m u kreće toliko vremena odvest će do tolikoga kretanja - ono je nai
životu, te nebo, j e r ne posjeduje taj život. me uzrok - i do njegova vremena, a ono do kretanja duše, koje
No kad bi tkogod u z e o „ranije" i „kasnije" ovdašnjega kre se protezalo istim razmakom. A u što vodi kretanje duše? Naime,
tanja i kazao kako je to vrijeme - j e r o n o jest nešto - te za istin- ono u što će nas htjeti voditi već je bez razmaka. To je dakle ono
skije kretanje, koje posjeduje „ranije" i „kasnije", ne bi kazao ka što prvobitno postoji i u čemu su druge stvari. Ono više nije u
ko jest nešto, bio bi u najvišemu smislu bezuman, j e r on time nečemu, jer nema u čemu biti. Isto je i s dušom Svega.
neproduševljenome kretanju dopušta da ima „ranije" i „kasnije" Je li dakle vrijeme i u nama? Ono je u svakoj takvoj^duši^ u
te vrijeme po sebi samome, dočim o n o m u kretanju p r e m a koje svakoj postojiTstovrsno, a sve duše jesu jedna. Stoga vrijeme neće
mu je i o n o prvo kretanje nastalo to ne dopušta, iako je od njega biH'rastrgano^jerJo ιμ|β ru vječnostTkoja na drugi način postoji
prvotno postalo i „ranije" i „kasnije", j e r o n o je samo proizvodeće ύ svim istovrsnim stvarima. *"*"
kretanje - kao što stvara svaku pojedinu od svojih djelatnosti, ta
ko stvara i uzastopnost, a zajedno sa stvaranjem i njihovo prela
ženje j e d n o u drugo.
Zašto o n d a to kretanje Svega vraćamo u o n o što ga obuhva
ća te k a ž e m o kako je o n o u vremenu, a ne kretanje duše koje
je u njoj u trajnomu putu? Zato što o n o prije nje jest vječnost,
koja niti zajedno s njom trči niti se s njom proteže. Duša je_dakle
prva dospjela u vrijemej^tv^rikdj^rijejneJ;e.^a-pasjeduje_iajedno
sa' švojluh djelatnošću. A kako onda vrijeme može-biti-possaida?
Jer, ni c]^sa_nrJ^pdvQ^na ni od kojega dijela svijeta, kao što ni
duša u n a m a nije odvojena ni od kojega nasega~3ijela. Kad bi tko
god kazao kako vrijeme nije u opstojnosti o d n o s n o kako ne po
stoji, valja tvrditi kako je očito da griješi kad bi kazao „bijaše" ili
380 381
.1
θεός bog
κίνησις kretanje
κόσμος svijet
382 383
Bilješka ο autorima Od god. 1989. radi u Institutu za filozofiju u Zagrebu. Bavi se
grčkom i srednjovjekovnom filozofijom, Kantom i kantovskom tradici
jom, teorijom spoznaje i etikom te hrvatskom filozofskom baštinom, s
posebnim naglaskom na objavljivanju hrvatske filozofije pisane latin
skim jezikom.
Osim članaka u hrvatskim i međunarodnim časopisima objavio je
Damir Barbarić rođen je u Zagrebu 1952. Gimnaziju pohađao i završio također Zukunftsurteile und Fatum (Bonn, 1986), Aristotel, Ο tumačenju
u Zagrebu. 1975. diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakul (Zagreb, 1989), Ruder Josip Bošković, De continuitatis lege (Zagreb,
tetu te politologiju teorijskog smjera na Fakultetu političkih znanosti. 1995) te, zajedno s Filipom Grgićem, Matija Vlačić Ilirik, Paralipornena
Studirao i jednopredmetnu klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu. dialectices (Zagreb, 1994).
Doktorirao 1980. na Fakultetu političkih znanosti s tezom Platonovi
„Zakoni" kao filozofijsko utemeljenje filozofije.
Od 1979. uposlen na Institutu za filozofiju u Zagrebu; od 1989. u
zvanju znanstvenog savjetnika.
Od 1989. do 1991. predstojnik Instituta za filozofiju. Od 1992. do
1994. utemeljitelj te pročelnik Odjela za filozofiju Matice hrvatske.
Od 1981. član redakcije časopisa Prilozi za istraživanje hrvatske fi
lozofske baštine. Od 1983. urednik časopisa Godišnjak za povijest filozo
fije. Od 1989. do 1993. član redakcije časopisa Filozofska istraživanja.
1991. glavni urednik časopisa Studiae historiae philosophiae croaticae.
Od 1993. član međunarodnog Znanstvenog savjeta časopisa Phainome-
na, glasila Fenomenološkega društva u Ljubljani.
Priredio zbornik Filozofija i teologija, Zagreb, 1993.
Kraći istraživački boravci u Oxfordu (1980), Padovi (1982), Bologni
(1987), Beču (1991). Gostujući profesor filozofije na sveučilištu u Beču
(1992-93), gostujući istraživač na sveučilištu u Tubingenu (1994). Jed
nokratna predavanja na sveučilištima u Ljubljani, Beču, Pragu, Braun-
schvveigu, Tubingenu, Leipzigu.
Uz članke i studije u domaćoj i međunarodnoj periodici objavio Vježbe
u filozofiji (Zagreb, 1980), Politika Platonovih „Zakona". Uvod u studij
Platona (Zagreb, 1986), Filozofija Andrije Dorotića (Zagreb, 1987), Pre
ludiji. Povijesno-filozofijske studije (Zagreb, 1988), Platonova Politeia.
Knjiga šesta i sedma. Uvod, prijevod i komentar (Zagreb, 1991), Varia
philosophica (Zagreb, 1992), Ideja dobra (Zagreb, 1995).
384
385