PRAKTIKUM BR.

Izdavač ZADRUGA, 2010.

SADRŽAJ:
I. ZANIMANJE TJEDNA: KUHAR …………………………………………………………...........3
1. FARMERSKA ZAJEDNICA ……………………………………………………………………. 4
1. radna jedinica: KUĆA I GRADITELJSTVO……………………………………… 7
2. radna jedinica : ŽIVOTINJE I BILJKE ……………………………………………8
3. radna jedinica: ZANATI I IZUMI ………………………………………………….. 9

II. ZANATI ……………………………………………………………………………………………………..10

1. DRVENI ZANATI: TESARSKI OBRT, GRADITELJSTVO …………………………10
2. DRVODJELAC ……………………………………………………………………………………..11
3. TIKVIČARSTVO ……………………………………………………………………………………12
- POSTUPAK UKRAŠAVANJA TIKVICA …………………………………………….12
4. EKO LUTKARSTVO ………………………………………………………………………………14

III. ŽIVOTINJE ………………………………………………………………………………………………16

1. UVODNA RIJEČ: Što životinja poručuje čovjeku ……………………………………16
2. ŽIVOTINJA TJEDNA: KOKOŠ ………………………………………………………………17

IV. VRT ………………………………………………………………………………………………………….20

1. NA ZEMLJI ………………………………………………………………………………………….20
2. EKOLOŠKI OTISAK (Ecological Footprint) ……………………………………………22
3. PRAVILA EKOLOŠKE PROIZVODNJE …………………………………………………..25
4. ZAŠTITA BILJA ……………………………………………………………………………………29
5. SUSJEDI U POVRTNJAKU ILI TKO S KIM I TKO IZA KOGA ………………….32
6. POVRĆE U OVOM JEDNU ……………………………………………………………………37
1. KRUMPIR …………………………………………………………………………………..37
2. DRUGO POVRĆE ………………………………………………………………………..39
7. CVIJEĆE U VRTU …………………………………………………………………………………57
1. JEDNOGODIŠNJE CVIJEĆE ………………………………………………………..57
2. DVOGODIŠNJE CVIJEĆE ……………………………………………………………58
3. VIŠEGODIŠNJE CVIJEĆE ……………………………………………………………60
8 . GREDICE S LJEKOVITIM, MIRISNIM I ČAJNIM BILJEM ……………………..61

V. KUĆA ………………………………………………………………………………………………………..64
1. PRANJE RUBLJA ………………………………………………………………………………..64
2. UVOD U KUHARICU ……………………………………………………………………………66
3. RECEPTI KOJI ŽIVOT ZNAČE ………………………………………………………………72

VI. EKOLOŠKA NADOGRADNJA FARME …………………………………………………………74

1. KOMPOSTNI WC …………………………………………………………………………………..74

2
 I. ZANIMANJE TJEDNA: KUHAR

O
duvijek se ljudi okupljaju oko vatre. Oko peći. Oko ognjišta.
Oko ognjišta se pričaju priče, uz ognjište se objeduje, rješavaju
problemi, veseli i slavi, tuguje. Žene u Hrvatskoj često su uz
malo hrane prehranjivale cijele obitelji, othranile generacije.
Očuvale život. Kuharica je ona koja daje smiješkom. Majka. U kuhinji
nema mjesta ružnim riječima, prepirkama i kovanju napetosti. Vatra na
kojoj kuharica kuha, daje život, grije hranu, prostorije, ljude, ali i uzima.
Ruke kuhara mijese doručak, spravljaju ručak. Nagrađuju slatkim
obrocima. Sreća i ljubav u vrijeme oskudice, napornog rada prolaze kroz
želudac do srca.

Zajedništvo nastaje oko stola. Uz jelo, piće. Uz ognjište nastaje zajednica.

U OVOME TJEDNU POSEBNO SE CIJENI MIŠLJENJE KUHARICE.

ONA ZNA ŠTO IM TREBA, ČEGA NEMA. GAZDA PITA KUHARICU I
ONA ODGOVARA KOJE SU POTREBE ZAJEDNICE. KUHARICA ZNA I
ODGOVOR ŠTO JE FARMERSKA ZAJEDNICA. BEZ TOGA NE MOŽE
BITI SREDIŠTE TE ZAJEDNICE.

3
1.FARMERSKA ZAJEDNICA

Z
ajednicu čini skupina ljudi koja određeno vrijeme živi zajedno.
Bez suradnje, postavljanja zajedničkih ciljeva, bez međusobne
potpore i osjećaja za druge, zajednica se ne može razvijati. Na
pojedincima je, njihovom odabiru ponašanja i mogućnosti
prilagodbe kako će i koliko će egzistirati određena zajednica.
Zajednice u eko selima, primjeri su zajednice ljudi koji žele živjeti
zajedno i koje su usmjerene na život u skladu s prirodom. Često su ove
zajednice eksperimenti, graditeljski, proizvođački, energetski,
ekonomski, jer ljudi propituju mogućnosti stvaranja ekonomski održivog
sustava izvan matičnog ekonomskog sustava. Iako eko sela surađuju i
često proizvode i trguju sa svojom okolinom, težnja stanovnika tih
zajednica je živjeti izvan urbane vreve i utrke za novcem i kapitalom.
Ljudi se okreću prirodi, ratarstvu, tradiciji, svojoj i drugih naroda,
obrtima, graditeljstvu, gradnji i sebi samima. Na svijetu postoji velik broj
raznih zajednica, urbanih poput danske Christiane u središtu
Kopenhagena, do Torija, male urbane zajednice koja je oživjela gradić u
Italiji do velikih ruralnih zajednica kakve postoje u Meksiku, Indiji do
imanja (farmi) kao što ih ima recimo u Americi.
Farma je zamišljena kao zajednica ljudi koji nastoje živjeti u uvjetima koji
su bili prije 100 godina istražujući običaje, tradiciju i hrvatsku kulturnu
baštinu usklađujući je s mogućnošću napretka uzimajući u obzir zaštitu
okoliša i korištenje obnovljivih izvora energije.
Farma je okvir, a njezin karakter i konkretan oblik i način funkcioniranja
definiraju i kreiraju ljudi koji borave na njoj.
Preispitivanje izgradnje Farme i stvaranja neke zajedničke vizije i
početne točke, moguće je koristeći permakulturni dizajn.
Permakulturni dizajn najčešće se izrađuje za vlastito životno
okruženje bilo da se radi o imanju, stambenom bloku, selu ili gradskom
naselju. U Danskoj i Njemačkoj razvijaju se naselja koja njeguju
permakulturna načela.
Poznati su kvartovi u kojima se skuplja kišnica, parkovi u kojima se
proizvodi hrana, u kojima se kompostira organski materijal, zgrade koje
proizvode vlastitu električnu i toplinsku energiju u okruženju zelenila,
uzgojene biomase i malih staklenika.
Permakulturni dizajn prilagođava se potrebama zajednice - pojedincima i
okruženju u kojem ta grupa odluči boraviti.
Faktori koji utječu na izgradnju osebujnog permakulturnog dizajna su:
1. OSOBNOST – na koje ljude možemo na Farmi računati? Koja su
njihova znanja, odnos prema Farmi kao zajednici, koliko su spremni
uložiti energije? Tko utječe na zajednicu, tko je obogaćuje, razvija? Od
vanjskih utjecaja koji su korisni farmerskoj zajednici?
2. MEĐUSOBNI ODNOSI članova farmerske zajednice. Koja je njihova
osnova? Koliko su jake veze među ljudima, u kojoj se mjeri poznaju,
4
sviđaju li se jedni drugima, jesu li u
prijateljskom/neprijateljskom/ljubavnom/suparničkom ili kakvom
drugom odnosu?
3. ŽELJE I POTREBE ČLANOVA ZAJEDNICE - njihova vizija i razina
uključivanja u razvoj zajednice, doprinos postizanju zajedničkih ciljeva.
4. ŽIVOTNI STILOVI članova zajednice, stavovi. Potreba za
izražavanjem, kreativnošću.
5. EKONOMIJA: PITANJE FINANCIRANJA I ODRŽIVOSTI
Što će sve proizvoditi, raditi kako bi bili ekonomski subjekt, a što farmeri
budu izgrađivali na Farmi da budu samoodrživi (obnovljivi izvori
energije, stjecanje znanja i zanata, proizvodnja hrane).
6. DUHOVNOST - individualno ili grupno upražnjavanje obreda, pravo
na vjersku slobodu, različitost. Vrijeme za sebe.
7. AKTIVNOSTI – izgradnja, edukacije, priredbe za goste, kontakti sa
selom, proizvodnja.
8. KARAKTERISTIKE FARME - ISKORISTIVOST
a) mogućnost izgradnje vjetrenjača? Koliko ima vjetra?
b) tlo - glineno, ilovača...
c) voda - jezero, bunar, izgradnja biopročistača
d) energija - solarna/kuhalo; izgradnja koja čuva toplinu
e) sektori i zone

9. ZONE
0. stambeni objekt - kuća
1. zona -gdje najviše obitavamo (okućnica, manji vrtovi, rasadnik,
kompostište...)
2. zona - životinje koje trebaju svakodnevnu brigu
3. zona – šuma, polja
4. zona- sajam

5
 Prikaz primjera permakulturne zajednice:

Permakulturna načela su u skladu s organiziranjem zajednice. Sadržaj

permakulturnog kruga možemo prilagoditi svojim potrebama.
Na farmi se kroz 12 tjedana paralelno odvija priča na razinama:
- Kuća i graditeljstvo
- Životinje i biljke
- Zanati (sami se moraju snaći - primjerice izrada metle; ili im dođu
zanatlije)
To znači da životinje, njihov dolazak unose raznolikost hrane, kao i razvoj
vrta.
Postoji razmjena između jedinica, a svi moraju funkcionirati skladno
kako bi se razvijala Farma.
Raspon cijena treba unaprijed utvrditi.
Radne jedinice pojedinačno funkcioniraju u odnosu na Sajam i
na narudžbe od strane pojedinih zanatlija.
Narudžbe mogu dobiti sve jedinice. Rad farmera Gazda farme prezentira
na Sajmu gdje prodaje proizvode i sa zarađenim dukatima kupuje
potrepštine za Farmu.

6
Elementi pojedinih radnih jedinica (RJ):

1. radna jedinica: KUĆA I GRADITELJSTVO

KUĆA

kući glavnu riječ ima kuharica. Kuharica planira obroke

U farmerima, raspoređuje poslove u kuhinji. Uz svoje pomagače

vodi domaćinstvo da bude čisto i uredno. Pranje suđa,
održavanje vatre, pranje rublja ubrajaju se u podaktivnosti
kuharice i drugoga kućanskog osoblja. Kuharica odgovara za kvalitetu
hrane.
Farmeri moraju jesti raznovrsno i zdravo. Kuharica se zato služi
receptima koje poznaje, kao i receptima iz Praktikuma.
Gazda u kući ocjenjuje kvalitetu obroka, njihovu raznovrsnost, spremanje
na vrijeme, zatim vođenje domaćinstva (urednost prostorija, čistoću).
U kući osoblje mora izrađivati odjeću, raditi prepravke same odjeće.
Brinuti se o skladištenju hrane. Potrošnji i potrebama koje iskazuju prije
sajma.
Za neekonomično trošenje, nepravičnu raspodjelu hrane, kao i za
kvarenje hrane, članovi radne jedinice Kuća odgovaraju gazdi i pred
cijelom zajednicom. Oni se drugi tjedan ne mogu ponovno naći u kući.
Naravno, kuharica i druge osobe iz radne jedinice kuća mogu peći kolače,
kruh i drugo i to prodavati na sajmu. Izrađivati biodeterdžente i tako
pomoći u trgovini farmerskoj zajednici.

GRADITELJSTVO

Graditelji su pokretači razvoja u zajednici. Njihov rad pridonosi izgradnji

farme, dopremanju životinja, odgovarajućem smještanju životinja. U
slučaju da su objekti neadekvatno izgrađeni, da su slabo toplinski
izolirani, da su neudobni, nedovoljno prostrani za životinje, gazda farme
mora od graditelja tražiti preinake. Ako gazda farme ne traži preinake,
Mentor Joža može tražiti da se objekt ukloni.
Graditelj je časno zanimanje i najprestižnije zanimanje u zajednici. Osim
što je fizički zahtjevno, zahtijeva i poznavanje pravila gradnje, smisao za
estetiku i prostor. Objekti na Farmi u skladu su s tradicijskim
tekovinama, njihov izgled je propisan i u skladu s gradnjom iz raznih
dijelova Hrvatske.
Graditelji osim što grade, odgovaraju za alat, materijal koji im je povjeren
i za kvalitetu izgrađenoga. Graditelji grade nastambe za životinje,
pomažu oko nadogradnje u kući, oko kuće, vrtu i drugo.

7
 2. radna jedinica : ŽIVOTINJE I BILJKE

Farmeri na Farmi brinu za manje i veće životinje i njima je povjerena

skrb o životinjama. Svaka skupina životinja mora imati dovoljno hrane i
vode. Svaki dan osim hrane i vode mora imati očišćen prostor u kojem
boravi.
Životinje dijelimo prema skupinama na:
Perad (kokoši, purice, patke, guske)
Konje
Magarce
Krave
Svinje
Ovce
Koze
Pčele
Ribe
Gliste
Perad daje jaja.
Krave, koze i ovce daju mlijeko, sir.
Ovce daju vunu.
Pčele daju med i druge proizvode (propolis, cvjetni prah, matičnu mliječ).

Farmeri brinu i o potomstvu životinja na Farmi. Životinjama kojima je

potrebna ispaša vode na pašu osiguravajući im raznovrsnu hranu.
U slučaju nebrige, Gazda farme mora prijaviti nebrigu
Mentoru Joži. Životinje se oduzimaju neodgovornim farmerima i pati
cijela zajednica zbog njihovih postupaka.
Manje životinje, kao i one za koje postoji interes na Sajmu, mogu se
ponuditi na Sajmu.

Za biljni svijet na Farmi brinu se vrtlari. Vrtlari održavaju vrt i cvjetnjak.

Uzgajaju presadnice, sade u vrtu, oru, gnoje, zalijevaju biljke u vrtu,
povrće, a u cvjetnjaku cvijeće, ljekovito bilje, gljive, bobičasto voće. Beru i
proizvode svoga rada, nude farmerima za obroke, te prodaju određene
vrste na Sajmu, u dogovoru s Gazdom Farme. Oplemenjuju prostor, staze
u vrtu, štite biljke od nametnika, životinja, oborina i drugih vremenskih
nepogoda. Grade sustav za navodnjavanje, plijeve, kompostiraju,
zaklanjaju biljke od suše, te provjetravaju rasadnik.
Osim povrća, na Sajmu prodaju cvijeće, ljekovito bilje.
Nebrigu kažnjava Gazda farme, prijavljuje Mentoru Joži propuštanje
postupanja u vrtu, kašnjenje s radovima, obavljanje radova u pogrešno
doba dana, kao i zapuštanje vrta. Svako propadanje pojedine vrste znači
da ona farmerima postaje trajno nedostupna. Ne mogu je kupiti ni na
Sajmu.

8
 3. radna jedinica: ZANATI I IZUMI

Z
anati pokreću Farmu. Naručitelj - zanatlija obučava šegrte-
farmere, od njih potom naručuje proizvode i oni ih mogu
prodati na Sajmu. Proizvodi nose najveću korist farmerima i
zato bi u radnu jedinicu zanatlija gazda Farme trebao birati
spretne i vješte šegrte.

Osim zanata, u ovoj su radnoj jedinici i izumitelji. Bez njih razvoj u

skladu s načelima održivog razvoja nije moguć. Izumitelji pridonose da
Farma dobije „zeleni certifikat“. Bez izuma, poput solarnog kuhala,
proizvodnje biodizela, farmeri ne šalju poruku da žele razvijati Farmu u
skladu s održivim razvojem. Zato Gazda farme povjerava kreativnima i
odgovornima poslove oko izuma. Ako ih ne odrade, farmeri mogu izgubiti
„zeleni certifikat“.

9
 II. ZANATI

1. DRVENI ZANATI: TESARSKI OBRT, GRADITELJSTVO

S
eoski drveni domovi i gospodarske zgrade otkrivaju načine
upotrebe drveta koja se najbolje sačuvala u arhitekturi i izradi
drvenog namještaja. Ova tradicijska drvena arhitektura
načinjena od tesanih i piljenih greda i dasaka čuva u obradi
stoljetno narodno iskustvo, znanje i narodnu umjetnost. U našim
krajevima gradile su se prostrane kuće prizemnice ili katnice, čardaci od
greda, dasaka, slaganih horizontalno jedna na drugu, tvoreći stijene kuće.
Ove stijene na uglovima su bile spajane na dva načina: u «hrvatski ugao»,
kada su krajevi greda ili dasaka bili neotesani, ili u «njemački ugao» s
otesanim krajevima. Kuće su često bile ukrašene na zabatnom pročelju
iznad ili između prozora u obliku friza ukrašenog geometrijskim ili
biljnim motivima, a negdje je urezano ime graditelja ili ime vlasnika kuće
uz godinu gradnje. Taj friz znao je biti obojen crvenom ili bijelom bojom.
Doprozornici su rjeđe ukrašavani. Češće se ukrašavalo ogradu stubišta
koje vodi na kat kuće, a ponekad i stupovi, nosači, na kojima počiva krov.
I drvene stijene trijema prvoga kata iz kojih se ulazilo u sobe na katu
također su se ukrašavale. Od drva građene su kurije - dvor, kuće imućnih
gazda i male seoske crkvice - kapelice, u Velikoj Mlaki i Lijevim
Štefankima.

Drvene kuće bilo je moguće preseliti s jednoga na drugo mjesto

vučenjem. Posebnu grupu u drvenom graditeljstvu čini namještaj. Škrinja
je takav predmet. Daske za škrinje su se tesale, a kasnije se površina
obrađivala sjekirom i blanjom. Tip škrinja povezuje konstrukcija.
Oblikom i način konstrukcije mijenjao se vremenom pa tako razlikujemo
škrinje s kosim poklopcem kao krov na kući, škrinje sa ili bez rogova na
uglovima i škrinje s ravnim poklopcem. O namjeni ovisila je i veličina
škrinje. Ukrasi na škrinjama su geometrizirani ornamenti - od crta
urezanih u površinu nožem do često oslikanih stranica koje prikazuju
grane cvijeća razmještenog u buketima i vazama. Česti su motivi drvo
života ili dvije ptice okružene biljnim motivima. Razlikuju se panonski od
mediteranskog tipa škrinje. Mediteranska škrinja ima uglavnom ravni
poklopac i niske noge u obliku lavljih šapa, a s prednje strane bogato je
ukrašena.

Škrinje iz gorskih krajeva sprijeda su jednostavnije ukrašene i uspravnih

su nogu dok škrinje ravničarskih, panonskih predjela imaju oblik
sedlastog poklopca, koji je naglašen rogovima različite veličine, a
nazivaju se kobilaši. Kobilaši su vrlo jednostavno ukrašeni geometrijskim

10
linearnim ornamentima. U 18. i 19. stoljeću mlade su u škrinjama
prenosile nakon vjenčanja haljine i tkano platno u svoj novi dom. Škrinje
je obično pratio dio svadbene povorke u mladoženjinu kuću.

Uz škrinje, preslice su predstavljale dar za ženu. Nekad je djevojčica već

na krštenju dobivala na dar preslicu kojom se igrala, a kasnije njome
obrađivala pređu za tkanje za sve potrebe svoje obitelji. Preslice su stoga
bile bogato ukrašene. Urezana simbolika na preslici podsjećala je na
darovatelja, oca, brata, a svojom izradom predstavlja vrhunski domet
narodne drvorezbarske umjetnosti.

2. DRVODJELAC
Obrada drva pripada najstarijim zanatima. U početku su drvo obrađivali
drvodjelci ručnom obradom, sve do razvoja manufakture i strojeva kada
se nazivaju drvotokarima. Prvi drvodjelci bili su kolari. Osnovni dio
drvenoga kotača na kolima je središnjica kotača koja se zove glavina. Ona
ima provrt kroz sredinu, a vanjskim dijelom su u nju ugrađeni šprljci koji
s glavinom povezuju oblogu kotača. Glavina kotača ima oblik kratkog
valjka i mora biti dobro centrirana što se može postići jedino tokarenjem.
Može se reći da tokarski zanat potječe od kolara. Kolari su smislili uređaj
za tokarenje glavina pa nakon toga nije bilo teško smisliti i tokarilicu za
tokarenje sitnijih tokarskih proizvoda. Tko je imao priliku zaviriti u više
kolarskih radionica starog tipa mogao je vidjeti da u njihovim
tokarilicama ima različitosti, a služe istoj svrsi. Svaki majstor kolar sebi je
gradio tokarilicu onako kako njemu odgovara. Davni kolarski majstor u
selu Lonji Šimo Lovrić imao je tokarilicu za glavine. Izrađena je tako da
je s vanjske strane zida radionice bio smješten veliki drveni kotač na
osovinu koja je prolazila kroz zid u radionicu. U radionici je na tu
osovinu bila smještena velika pogonska remenica koja je pogonskim
remenom vezala malu remenicu tokarskog stroja. Mala remenica bila je
smještena na pogonsku osovinu tokarskog stroja koja je na sebi imala
uređaj za smještaj i učvršćenje predmeta za tokarenje, a to je bila glavina
kotača. Na tom tokarskom uređaju morale su raditi dvije osobe. Jedna je
osoba tjelesnom snagom pokretala zamajac ručicom koja je bila usađena
u zamajac, a majstor u radionici na tokarilici odgovarajućim alatom
obrađivao je glavinu točka. Po uzoru na takve tokarske uređaje izrađivale
su se i pokretne tokarilice na nožni pogon, prvobitno drvene, koje su bile
pogodne za izradu sitnih i različitih tokarskih proizvoda. Brzina rotacije
takvih tokarilica ovisila je o omjeru pogonskih remenica. Na takvim
tokarilicama drvotokar je mogao tokariti sve kako je želio, sam bez ičije
pomoći.
Potreba za tokarskim proizvodima predstavljala je široku lepezu
različitosti među kojima prvo mjesto pripada predilici ili kolovratu koji je
gotovo cijeli izrađivan iz tokarenih dijelova pa je skladno oblikovan

11
djelovao veoma lijepo. U tu lepezu različitosti spadaju i razni mosuri,
špule, vretena za predenje i niz drugih naprava u obradi vlaknarica i
izradi tkanina.
U selu Lonji između dva svjetska rata djelovao je i uspješno vodio
drvotokarsku radionicu Nikola Nikolić zvani Drakslar. Bio je samouk, ali
vrstan drvotokarski majstor poznat i u susjednim selima. Radionicu je
vodio do Drugog svjetskog rata, kada je odveden u logor Jasenovac gdje
je ubijen. Drvotokarstvom u manjoj mjeri bavio se i Mijo Jednačak
Mišica, ali kao drvotokar nije bio poznat. Njihova smrt označila je i kraj
drvotokarstva u selu Lonji.

3. TIKVIČARSTVO

1. POSTUPAK UKRAŠAVANJA TIKVICA

“Tukvanj” - šarana tikvica s izduženim vratom

Uz biljnu i geometrijsku ornamentiku, u prvom planu na trbuhu nalazi se

motiv hrvatskog historijskog grba. Tikvice za šaranje pripadaju porodici
Legenaria vulgaris. Za razliku od buča, nisu jestive, kora im je tvrda.
Postupak ukrašavanja je sljedeći: tikvice se dobro osuše, očisti im se
kora i unutrašnjost od sjemenki. Ukrasne šare crtaju se prvo olovkom, a
potom bi se posebnim nožićem prema crtežu urezivale plitke brazde.
Nožić je bio ravan ili zakrivljen, ovisno o tome koji se motiv i koji dio
tikvice obrađivao. Potom bi se polja koja su se željela istaknuti
premazivala pomoću pera ili nekog sličnog predmeta dušičnom kiselinom
takozvanim "shatwasserom", a zagrijavanjem tih ploha pri lampi
dobivala se crvena boja dok su nepremazane plohe zadržavale boju tikve.
Plohe se mogu zagrijavati i na plamenu svijeće ili svjetiljke.
12
Prženim orasima ili zobenom slamom, tikva se zatim "crnila". Urezani
bridovi šare premazuju se crnim garom orahovih pougljenjenih jezgri.
Naime, crnilo se, budući da je masno, uvlačilo u brazde načinjene
nožićem, dok bi ravnim plohama na tikvi davalo poseban sjaj. Ako se iz
tikve željelo odstraniti sjeme i usplođe, tada se užarenom željeznom
šipkom na vrhu bušila, a sjeme se vadilo posebnom kukicom.
Na taj se način bolje ističe urezana ornamentika i likovi. Ovako našarana
tikva se koristila i za držanje rakije, s tim da je iznutra bila voštena da ne
bi zbog poroznosti propuštala tekućinu. Motivi i ornamentika na
tikvicama su šaroliki, od onih geometrijskih do biljnih motiva iz
svakidašnjeg života. Tikvice su nekada prvenstveno služile kao posude za
piće.

Šarana tikvica

Slavonija, 1734.

Šaranje tikvica i rezbarenje drvenih predmeta poznati su i karakteristični

oblici umjetničkog likovnog izražavanja u Slavoniji, pa im se zato pridaje
posebna pažnja, tim više što se na terenu već rijetko pronalaze.

Tikvica predstavlja raritet ne samo zbog svoje starosti, već i zbog izradbe
i razvijenoga figuralnog motiva.

Površina tikvice smeđe je boje, a šare crne. Jajoliki vrat

je na vrhu obliven kositrom. Ukrašen je stiliziranim
biljnim motivom. Pruge koje tvore trokut i zafrkače
ispunjene su mrežicom i obrubljene crticama. Latice ili
cijeli likovi cvjetića također su izrađeni mrežicom, kao i
motivi na trbuhu. Ispod kositrenog ukrasa na grlu, te
ispod grla na trbuhu dva je puta urezan broj 1734. Na
trbuhu tikvice figuralni je motiv s ratničkom scenom
(konjanici sa sabljama, helebardama ili kopljima, jedan
barjaktar i vojnik s puškama) i religioznim prikazom
(Madona s djetetom, anđeli, crkva sa zvonarom i
ženskim likovima, te križ). Dno tikvice nije šarano.

13
4. EKO LUTKARSTVO
Lutkarstvo kao sinteza umjetnosti u sebi objedinjuje jedinstvo doživljaja
pokreta, likovnog, glazbenog, dramskog i plesnog izraza, te nudi
bezbrojne mogućnosti stvaralačkog i maštovitog izražavanja kako za
djecu, tako i za odrasle.

Vrste scenske lutke: ručna lutka (ginjol, zijevalica), lutka na koncima

(marioneta), štapna lutka (javajka), plošna lutka (kazalište sjena) i
maska.

Igre sa scenskim lutkama snažno angažiraju osobu kako intelektualno

tako i emotivno, pridonose razvoju stvaralačkih sposobnosti, osobito
razvoju govornog stvaralaštva; igrama se otkriva ličnost, osoba spontano
i neposredno preko lutke izražava svoj intimni
doživljaj svijeta.

Eko lutkarstvo podrazumijeva prirodne

materijale. Na radionici ćemo naučiti:

OSNOVE LUTKARSTVA
- osnovni principi lutkarske animacije
- lutkarski tekst i lutkarska dramaturgija
- scenski govor lutke
- scenografija lutkarske igre i prostor za igru

KORIŠTENJE LUTKARSTVA U RADU

- igre sa scenskim lutkama u radu
- kreiranje scenskih lutaka od uporabnih
predmeta
- izbor igrokaza
- scensko uprizorenje kratkih lutkarskih
sadržaja: igrokaz, dramatizacija pjesme ili
priče, pantomima, ples, scenska dosjetka,
improvizacija
- vježbe - režijska razrada kratke scenske igre

14
 KREIRANJE SCENSKIH LUTAKA OD
UPORABNIH PREDMETA
- potrebni pribor za rad: škare, igla i
konac, ljepilo, pribadače;
materijali: raznobojne krpice i vuna
- uporabni predmeti: čarape,sokne,
dokoljenke - velike, male, raznobojne
rukavice,marame,drvene kvačice za
rublje, kuhače - male i velik i tikve

Upoznat ćemo se s prirodnom mnogolikosti tikve. Svaka igra ima svoju

vibraciju ljubavi i mikrodramaturgiju: scenska dosjetka, slika u pokretu,
vizualizacija mudre misli, rađanje lutke na sceni i dr. Lutke svojim
prividnim i časovitim životom žele nešto reći o tajni i radosti stvaranja.

15
 III. ŽIVOTINJE

1. UVODNA RIJEČ: Što životinja poručuje čovjeku

1. Moj život će vjerojatno trajati 10-15 godina. Svako odvajanje od
tebe za mene će biti bolno. Upamti to prije nego što me nabaviš.
2. Daj mi vremena da shvatim što želiš od mene.
3. Iskaži mi svoje povjerenje. To je neophodno za moju dobrobit.
4. Nemoj se dugo ljutiti na mene, i nemoj me zatvarati za kaznu. Ti
imaš svoj posao, zabavu i prijatelje. Ja imam samo tebe.
5. Ponekad razgovaraj sa mnom. Iako ne razumijem tvoje riječi, ja
razumijem tvoj glas.
6. Budi svjestan da bez obzira na to kako se prema meni odnosiš, ja to
nikada neću zaboraviti.
7. Molim te, nemoj me udarati, jer ja ne mogu uzvratiti udarac. Ali
zato mogu gristi i grepsti, a to zaista ne želim učiniti.
8. Prije nego što me prekoriš da ne želim surađivati s tobom, da sam
tvrdoglava i lijena, pitaj se ne muči li me možda nešto. Možda ne
dobivam odgovarajuću hranu, ili sam predugo bila vani na suncu,
ili moje srce stari i postaje sve slabije.
9. Brini se za mene kad ostarim. I ti ćeš jednoga dana ostarjeti.
10. Prati me na teškim putovanjima. Nikada nemoj reći, 'Ne
mogu to gledati,' ili 'Neka se to dogodi u mojoj odsutnosti.' Bit će
mi lakše ako ti budeš tamo. Zapamti, ja te volim.

16
2. ŽIVOTINJA TJEDNA: KOKOŠ

OPĆENITO
Mužjak: pijetao
Ženka: kokoš, koka
Mlado: pilić
Težina: 3 kg
Visina: 40 cm
Prehrana: Pretežno biljojed (žito, sjemenje,
trava)
Valjenje: 21 dan

Gotovo svako seosko domaćinstvo ima nekoliko kokoši. Odrasla kokoš

visoka je oko 40 cm i teži oko 3 kg. Ima perje i može preletjeti tek kratku
udaljenost. Pijevac ima krestu, oroz i šarenije perje od kokoši. Hrani se
sjemenjem, kukuruzom, bubama, travom, crvima... Treba i svježu vodu.
Kokoš nese jaja, a mi joj ih vadimo (krademo) iz gnijezda.
Kokoši različitih pasmina nesu različito obojena jaja. Jaja, uglavnom,
imaju smećkastu ili bijelu ljusku, ali postoje i pasmine koje nesu jaja s
ljuskom plavo-zelene boje. Boja ljuske je nevažno svojstvo, dok je boja
žumanca ovisna o prehrani. Kokoši koje pojedu mnogo trave i zelenila
nest će jaja bogato narančastog žumanca.
Među kokošima vlada red kljucanja, koji određuje koja je koka vrjednija
od ostalih (međusobno se kljucaju i napadaju, kako bi otkrile koja je
glavna). Veće i snažnije kokoši u kokošinjcu zauzimaju višu prečku, i tako
uspostavljaju prirodnu hijerarhiju. Upravo to je razlog da se prečke u
kokošinjcu postave na različitu visinu. Kokoši, koje su raspoređene na
nižoj razini reda kljucanja, miču se pred onima
višeg reda. Vođa kokošjeg jata je pijetao, koji
kukurikanjem pokazuje tko je gazda u kokošinjcu
i upozorava na moguću opasnost.
Slovenska smeđa kokoš (štajerka) potječe od
rodajlandske pasmine, te je autohtona slovenska
kokoš. Zbog prilagođenosti uvjetima u Sloveniji,
skromnim potrebama i drugim osobinama,
štajerka je kokoš seoskih domaćinstava.

pijetao

17
PREHRANA

Kokoši nesilice vrlo su zahtjevne u pogledu prehrane. Barem dio obroka

mora biti u obliku cijelih/grubo mljevenih zrna, inače dolazi do
probavnih smetnji i upale volje. Za prehranu kokoši primjerene su
žitarice, koje su energetski bogate (ječam i kukuruz). Prehrana treba biti
dopunjena hranom koja sadrži mnogo bjelančevina (soja ili mlada trava).
Kokoš guta neprožvakanu hranu jer nema zube. Zato kljuca sitno
kamenje, koje joj pomaže probavi.
Ujutro, prije nego što ih pustimo van, u posebna im korita naspemo
mljeveno zrnje i u blizinu postavimo pitku vodu. Vodu im možemo dati
u manjoj posudi, ali je trebamo mijenjati više puta tijekom dana, posebno
u vrijeme ljetnih vrućina, kako bi voda uvijek bila svježa. Zrnje im
dajemo jednom na dan, a tijekom dana ih dodatno ne hranimo jer su na
paši. Kokoši na dan, uz pašu, pojedu 200 – 300 grama mljevenog zrnja.
U slučaju da hrana ostaje u posudama, treba smanjiti dnevnu količinu
grubo mljevenog zrnja.

OPSKRBA

Ispaša: Kokošima treba prirediti ispašu. Paša životinjama pruža zdrav

način življenja - trava sadrži mnogo bjelančevina, vitamina i drugih
hranjiva, koja kokoši - preko jaja - prenose u hranu za ljude. Na
raspolaganju trebaju imati i svježu pitku vodu. Vodu na paši možemo im
staviti u manje vjedro, ali je moramo dnevno mijenjati.
Kokoši su tijekom dana slobodne i trčkaraju po dvorištu, a navečer ih
zatvorimo u kokošinjac. Na početku kokoši same ne odlaze u kokošinjac
pa im treba pomoći i pokazati put. U slučaju da ne žele ili ne znaju otići u
kokošinjac treba ih tamo odnijeti.
Ako ih puštamo van, što je najbolje, tada ih treba naviknuti na ulaze i
izlaze iz kokošinjca. Nakon useljavanja kokoši trebaju prvoga dana ostati
zatvorene u njemu i imati dovoljno hrane i vode kako bi se priviknule na
novu okolinu. Od drugog dana nadalje ujutro ih puštamo van, a vrata
kokošinjca ostavljamo otvorenima. Prije no što se smrači kokoši
potjeramo u kokošinjac, a one koje ne žele same ući ubacimo unutra,
kako bi naučile gdje trebaju ići. Kasnije, kada počnu same odlaziti u
kokošinjac, svake ih večeri prebrojimo i zatvorimo vrata kokošinjca.

Gniježđenje i jaja: Kokoš snese jedno jaje na dan ili dan i pol. Kada se
priprema snijeti jaje, kokoš raširi perje, smjesti se na gnijezdo i glasno
kokodače. Ako jaja ostavimo u gnijezdu, tada će kokoš, koja se parila s
pijevcem, sjesti na jaja. Kokoš, koja sjedi na jajima, nazivamo kvočkom.
Kvočka ih redovno, tijekom sjedenja, okreće kljunom, kako bi se jaja
ravnomjerno grijala sa svih strana. Za buduće pile žumance predstavlja
18
bogatu hranu, a iz bjelanjka dobiva vodu. Pilići se izvale nakon dvadeset i
jednog dana. U dobi od četiri i pol mjeseca pile je potpuno odraslo, i to je
vrijeme kada će kokoš početi nesti jaja.
Kokoš se, da bi snijela jaje, želi maknuti u miran i taman prostor.
Međutim, na početku se događa da kokoši u novoj okolici nesu jaja
posvuda. Ta su jaja obično prljava, nagnječena ili razbijena. Ako se kokoš,
na početku svoje nesivosti navikne nesti jaja na zemlji, od toga će je biti
vrlo teško odviknuti. Kokoš se može naučiti nesti u gnijezdu na taj način
da se u nj, ako kokoši još nisu počele nesti, stavi nekakav predmet,
primjerice oblutak. Ako, pak, već nesu, tada se u gnijezdu ostavi poneko
jaje. Jaja moramo vaditi iz gnijezda barem dva puta na dan, ujutro i
navečer, i ne ostavljamo ih u gnijezdu tijekom noći. Većina
nepokupljenih jaja ima tanku ili vrlo tanku ljusku zbog čega se vrlo lako
razbiju i razliju po stelji ili tlu, a neka pojedu kokoši. Ako bude mnogo
takvih jaja, kokoši će se naučiti jesti ih, a od te ih je navike vrlo teško
odviknuti.
Jaja se u ljudskoj prehrani upotrebljavaju na razne načine, mogu se
kuhati, pržiti, peći, a mogu se upotrebljavati i sirova.

OPĆA UPOZORENJA:

Barem dio kokošjeg obroka mora biti u obliku cijelih ili grubo mljevenih
zrna, inače postoji opasnost probavnih smetnji i zapaljenja volje.
Nakon useljenja kokoši trebaju prvoga dana ostati zatvorene u njemu
kako bi se priviknule na novu okolinu. Kokoši treba zatvarati u
kokošinjac prije nego što se smrači, a u kokošinjcu treba održavati
higijenu kako bi se spriječila pojava parazita i bolesti.
Gnijezdo treba biti dovoljno veliko i napunjeno sjenom, jer kokoši vole
zalaziti u takva gnijezda.
Ispaša životinjama pruža zdrav način života jer trava sadrži mnogo
bjelančevina, vitamina i drugih hranjivih tvari.

19
 IV. VRT
1. NA ZEMLJI
KLIJALIŠTE I RASADNIK

i jedan vrt ne nastaje preko noći! Potrebne su godine, ponekad

N
i desetljeća strpljivog i upornog rada. Uz pomoć malog
klijališta i gredica s plodnom zemljom, koje će poslužiti kao
priručni rasadnik, svaki mali vrtlar može vrlo brzo postati
“stručnjak” za samostalno razmnožavanje biljaka iz sjemena
ili iz reznica.

KOMPOSTIŠTE

Kompostište je važan dio vrta i valja ga smjestiti u blizinu povrtnjaka. Na

kompostište se odlažu korov i pokošena trava. Djecu valja upozoriti na
zanimljiv proces razgradnje organske tvari u humus. Kompost popravlja
strukturu tla i čini ga plodnim…

SJETVA

Sijati možemo izravno na vrtnu gredicu ili u sandučiće. U sandučiće ili

lonce, čašice od jogurta i sl. sijemo još zimi ili u vrlo rano proljeće
(veljača/ožujak), kada u stanu (na prozorskoj dasci ili nekom drugom
svijetlom mjestu) želimo uzgojiti pretkulture - biljke koje ćemo kasnije
(najčešće krajem travnja ili u svibnju) presaditi u vrt - na otvoreno.

Uvijek je bolje sijati u vlažnu nego u suhu zemlju. Krupnije se sjeme sije
dublje, sitnije pliće ili vrlo plitko (dubina sadnje neka iznosi otprilike
dvije do tri debljine sjemenki). Ne valja sijati pregusto, a kad je sjeme
posijano treba ga pokriti tankim slojem sitne zemlje ili pijeska. Posijanu
površinu dobro je, na otvorenom, štititi još jednim vrlo tankim slojem
pokošene trave. Takva zaštita ima višestruku korist: ptice neće pojesti
sjeme, kiša neće sabiti i stvrdnuti zemlju (pa će sjemenke brže i lakše
niknuti), a i tlo ispod pokrivača dulje zadržava vlagu. Zalijevati treba
redovito, tlo se ne smije sasvim osušiti. Kada biljke proklijaju, zahtijevaju
više svjetla pa je potrebno ukloniti travu.

Potkraj travnja, ili u svibnju, već dobro razvijene biljke presađuju se na

željeno mjesto u vrt. Uz pomoć lopatice (ili tupog noža) biljka se izvadi,
sa što više zemlje, i presadi u jamicu napravljenu u tlu. Postavi se
okomito, korijen se zasipa zemljom sa strane i sve se čvrsto stisne
prstima obje ruke. Zalijevanje je obvezno.
20
Presađivati valja u predvečerje ili po oblačnom vremenu. Nakon
presađivanja svježa pokošena trava, kojom se pokrije tlo među
posađenim biljkama, štitit će mlade biljke od prejakoga sunčevog
zračenja, čuvat će vlagu i znatno onemogućavati rast korovima.

SJETVA u sandučiće/plastenik:

- može se još za presađivanje posijati POVRĆE rajčica, svakako razne

zeljarice (zelje, kelj, korabica, cvjetača, dinja, lubenica, celer, krastavac,
buće i tikvice) salata, LJEKOVITO BILJE bosiljak, kim, kopar,
mažuran, borač itd., CVIJEĆE neven, uresnica, suncokret, kadifica,
dragoljub…

SJETVA na otvoreno na već spremne gredice:

- u prvoj polovici travnja POVRĆE grašak, mrkva, peršin, rotkvica,

salata, špinat, blitva

- u drugoj polovici i pred kraj travnja, ako je toplo: zelje, raštika, grah i
grah mahunar, bamijA, LJEKOVITO BILJE: borač, kim, bosiljak,
mažuran itd.

PIKIRANJE

Kad klijancima narastu 2-3 listića (i postaje im tijesno u loncu) valja ih

pikirati (presaditi). Pikirane biljke, većinom, razviju bujniju korijenovu
mrežu i općenito se ljepše i brže razvijaju od nepikiranih. To se radi tako
da se pažljivo, uz pomoć nožića (ili male žlice) biljke izvade iz zemlje.
Pregusto posijane često imaju isprepleteno korijenje. Potrebno ih je
(pažljivo) razdvojiti i posaditi, pojedinačno, po jednu (do tri) u čašice od
jogurta (i slično). Štapićem, debljine olovke ili olovkom, napravi se rupica
u koju se položi korijen. Nakon toga zemlja se čvrsto utisne prstima kako
bi svi dijelovi korijena došli u dodir s tlom. Po završetku pikiranja
zalijevanje je obvezno, no zalijeva se samo zemlja, ne i osjetljiva
biljčica.Biljke rastu i razvijaju se u loncima i jogurt-čašicama sve dok ne
prestane opasnost od kasnog proljetnog mraza. U međuvremenu, dobro
ih je privikavati tijekom toplih sunčanih dana na svježi zrak (otvaranjem
prozora ili iznošenjem na balkon). Treba također paziti na to da nisu
izložene pretjeranoj toplini i izravnom suncu (zasjenjivati! - npr.
komadom kartona koji se postavi između prozorskoga stakla i
“pikirališta”). Papirnatoj čašici najjednostavnije je na dnu napraviti
rupicu (za odvod viška vode) užarenom iglom.

21
2. EKOLOŠKI OTISAK (Ecological Footprint)
Zašto mjeriti naše iskorištavanje ekoloških resursa?

Zaključci Konferencije u Riju 1992. su da moramo smanjiti naš utjecaj na

Zemlju. Gotovo desetljeće poslije živimo u svijetu s više stanovništva,
većom potrošnjom, više otpada i više siromašnih, ali s manjom
bioraznovrsnošću, manje šuma, manje pitke vode, tanjim ozonskim
omotačem... Svi mi znamo (?) da smo sve dalje od održivog razvoja. Ali
koliko dalje i kako dugo se ovaj trend može nastaviti?

Ako ne možemo mjeriti, ne možemo ni djelovati. Želimo li da održivi

razvoj postane stvarnost, moramo znati gdje smo sada, te kamo idemo.

Što je to ekološki otisak ?

To je površina zemlje potrebna za proizvodnju hrane, energije i drugih

dobara potrebnih da bi se zadržao sadašnji visoko-potrošački način
života.
Nastavi li se svjetsko stanovništvo povećavati po sadašnjoj stopi rasta, za
50 godina bit će nas dvostruko više. Potrošnja materijala i energije, te
ekološki otisak rasti će još brže.

Kako se izračunava ekološki otisak ?

Izračuni se temelje na dvije jednostavne činjenice :

1. Možemo mjeriti količinu resursa koje koristimo, te otpada koji

proizvodimo

2. Ta mjerenja pretvorimo u ekvivalent korisne površine zemlje

odnosno mora

Npr. fosilno gorivo se pretvara u površinu šume koja je potrebna da

apsorbira emisiju CO2.

Kao primjer može poslužiti i izgradnja obiteljske kuće. U proračun treba

uzeti osim fizičkih dimenzija kuće i količinu materijala potrebnog za
izgradnju, goriva za prijevoz do lokacije ...

U korisnu površinu ne ubrajaju se pustinje, polarna područja i slično. Od

preostale površine odbija se 12% za ostale biljne i životinjske vrste.

22
EKOLOŠKO OTISAK NACIJA

Ovaj «Ekološki otisak nacija» uspoređuje ekološki utjecaj najveće 52

države, nastanjene s 80% svjetskog stanovništva. Također služi kao
pokazatelj koliku potrošnju mogu podnijeti njihovi lokalni ekološki
kapaciteti. Vrlo važna činjenica je da danas, čovječanstvo u cjelini koristi
jednu trećinu ekoloških kapaciteta više nego što priroda može
regenerirati !!!

Broj Ekološki Raspoloživi Ekološki

stanovnika otisak ekološki deficit
otisak
(ako je broj
negativan)
Podaci iz 1997. (u ha/stanovnik)
godine (u ha/stanovnik) (u ha/stanovnika)

Svijet 5,892,480,00 2.3 1.8 -0.5

0
Argentina 35,405,000 4.6 3.8 -0.8
Australia 18,550,000 8.1 9.7 1.6
Austria 8,053,000 5.4 4.3 -1.1
Bangladesh 125,898,000 0.7 0.6 -0.1
Belgium 10,174,000 5.0 1.6 -3.4
Brazil 167,046,000 2.6 2.4 -0.1
Canada 30,101,000 7.0 8.5 1.5
Chile 14,691,000 3.5 4.9 1.4
China 1,247,315,000 1.2 1.3 0.1
Colombia 36,200,000 1.7 1.3 -0.4
Costa Rica 3,575,000 2.5 2.0 -0.5
Czech Rep 10,311,000 4.2 2.5 -1.7
Denmark 5,194,000 5.8 2.1 -3.7
Egypt 65,445,000 1.2 0.6 -0.5
Ethiopia 58,414,000 1.0 0.9 -0.1
Finland 5,149,000 6.3 9.6 3.3
France 58,433,000 5.7 3.8 -1.9
Germany 81,845,000 4.6 2.1 -2.5
Greece 10,512,000 3.9 1.3 -2.6

23
Hong Kong 5,913,000 2.7 0.5 -2.2
Hungary 10,037,000 2.5 2.0 -0.5
Iceland 274,000 9.9 2.5 -7.4
India 970,230,000 0.8 0.8 0.0
Indonesia 203,631,000 1.6 0.9 -0.7
Ireland 3,577,000 6.6 8.3 1.7
Israel 5,854,000 3.1 1.1 -2.0
Italy 57,247,000 4.5 1.4 -3.1
Japan 125,672,000 6.3 1.7 -4.6
Jordan 5,849,000 1.5 0.6 -1.0
Korea, Rep 45,864,000 2.0 0.7 -1.3
Malaysia 21,018,000 2.7 1.7 -1.0
Mexico 97,245,000 2.3 1.4 -0.9
Netherlands 15,697,000 4.7 2.8 -1.9
New 3,654,000 9.8 14.3 4.5
Zealand
Nigeria 118,369,000 1.7 0.8 -0.9
Norway 4,375,000 5.7 4.6 -1.1
Pakistan 148,686,000 0.8 0.9 0.1
Peru 24,691,000 1.7 1.5 -0.2
Philippines 70,375,000 2.2 0.7 -1.5
Poland, Rep 38,521,000 3.4 2.3 -1.1
Portugal 9,814,000 5.1 2.2 -2.9
Russian 146,381,000 6.0 3.9 -2.0
Federation
Singapore 2,899,000 5.3 0.5 -4.8
South Africa 43,325,000 2.6 1.6 -1.0
Spain 39,729,000 4.2 2.6 -1.6

Za Hrvatsku ne postoje podaci no pretpostavlja se da prosječni stanovnik

ima ekološki otisak od oko 4 ha.

24
EKOLOŠKI DEFICIT

Neke države troše više ekoloških resursa nego što postoji unutar njihovih
granica. Znači one imaju ekološki deficit. Zbog toga moraju uvoziti
ekološke resurse koji im nedostaju ili moraju iskorištavati svoje resurse
iznad granica regeneracije. Države s manjim ekološkim kapacitetom od
raspoloživog imaju pozitivan ekološki deficit. Međutim preostali
kapacitet često se koristi za izvoz dobara, a ne čuva se kao rezerva.

3. PRAVILA EKOLOŠKE PROIZVODNJE

U posljednje vrijeme sve je više napisa o poljoprivrednoj proizvodnji na

ekološki način. Iako su poljoprivrednici naviknuti na konvencionalan
uzgoj, ili integrirani, javlja se zanimanje o tome što je to ekološka
poljoprivreda i koji su načini proizvodnje te koja je razlika između
konvencionalne i gore navedene proizvodnje.
U daljnjem tekstu bit će opisana neka pravila takve proizvodnje, sažeta iz
Pravilnika o ekološkoj proizvodnji u uzgoju bilja i u proizvodnji biljnih
proizvoda.
Većina poljoprivrednika, kada razmišlja što je to različito u ekološkoj u
odnosu na konvencionalnu proizvodnju, misli da je samo dovoljno
izbaciti uporabu kemijskih sredstava i mineralnih gnojiva. Međutim to ni
približno nije sve što je potrebno zadovoljiti da se stekne status ekološkog

25
proizvođača ili u najmanju ruku status prijelaznog razdoblja u ekološkoj
proizvodnji.
Načela ekološke proizvodnje temelje se na:

1) očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti

2) usklađivanju u pravilnom gospodarenju glede izbora usjeva, biljnih
vrsta i sorti, odabira načina obrade tla, gnojidbe i zaštite te jačanja
otpornosti na štetočine;
3) brizi za pravilnu njegu tla – čuvanju i povećanju njegove plodnosti i
biološke aktivnosti; sadržaja organskih tvari i hranjiva, poboljšanju
strukture tla te postupcima njegove zaštite od raznih oblika
degradacije;
4) zaštiti korisnih organizama;
5) proizvodnji koja isključuje ili samo iznimno dopušta uporabu
agrokemikalija.

Mnogo je pitanja proizvođača o korisnosti i isplativosti proizvodnje na

ekološki način. Da bi se proizvodilo na takav način, prije svega bitno je
opredjeljenje. To je osnovni uvjet početka bavljenja organskom
poljoprivredom. Svi koji misle - eko poljoprivreda je sada u trendu,
idemo i mi, obogatit ćemo se preko noći – grdno griješe. Ovdje se ne
bogati preko noći – u početku upravljanja takvom proizvodnjom uz puno
ljudskog rada, prvi rezultati dolaze tek nakon nekoliko godina. Potrebno
je mnogo odricanja i rada da se uspije – zato je i bitno gore navedeno –
“opredjeljenje”. Zato je, uz upite što proizvoditi, najbolja preporuka za
započinjanje ekološke proizvodnje: najbolji je tip mješovitog
gospodarstva na kojem se provodi uravnotežen uzgoj bilja i životinja.
Zaokruživanjem svih elemenata u lancu proizvodnje može se očekivati
napredak u proizvodnji. To znači npr.: uzgojem stoke dobiva se
kvalitetno gnojivo koje služi u proizvodnji ratarskih, povrtlarskih i ostalih
kultura. Uzgojem tih kultura, dobiva se kvalitetna hrana za ishranu stoke,
a ova opet može biti korištena za prodaju ili njezini nusprodukti. Tako je,
ukratko, zaokružen ciklus u proizvodnji i smanjeni troškovi ulaganja.
Proizvoditi se može, u ekološkoj poljoprivredi i neki određeni proizvod,
ali su tada rizici mnogo veći, veća su ulaganja i mogućnost prodaje na
tržištu.
Prilikom certificiranja, postoje tri načina:
1) certifikacija cijelog gospodarstva;
2) certifikacija određenog proizvoda npr. proizvedena pšenica
3) certifikacija parcele određene za tu proizvodnju.

26
Kada se proizvođač odluči za ekološku proizvodnju, tada razdoblje od
početka takve proizvodnje i utvrđivanja sukladnosti s temeljnim
zahtjevima (prvi stručni nadzor) naziva se prijelazno razdoblje. Ono
traje najmanje jednu godinu za jednogodišnje bilje, a tri za višegodišnje
nasade. Proizvođač u prijelaznom razdoblju može biti najdulje 5 godina.
Iako je određeno vrijeme od jedne godine za prijelazno razdoblje prema
hrvatskom zakonu, sadašnji proizvođači koji su bili certificirani od
inozemnih kuća, morali su imati prijelazno razdoblje 2-3 godine. Tek
tada su mogli dobiti certifikat (potvrdnicu) za svoje proizvode i tako
nastupiti na stranom tržištu.
Prilikom odluke da se prijeđe na ekološku proizvodnju, preporuka je da
se dio površina odvoji za takav vid, sve dok se ne steknu dragocjena
iskustva i ne obavi edukacija. Ostatak površina i dalje se proizvodni na
konvencionalan način, pri čemu tada vrijede pravila da mora postojati
čvrsto razgraničenje između konvencionalnih dijelova i dijelova s
ekološkom proizvodnjom, te da se odvojeno vode zapisi za obje vrste
proizvodnje.
U ekološkoj proizvodnji bilja i biljnih proizvoda zabranjena je uporaba
mineralnih gnojiva, a preporučuje se za održavanje plodnosti tla:
- sijanje mahunarki, zelenih biljaka za gnojidbu,
- dodavanje kompostiranog ili nekompostiranog organskog
materijala dobivenog na gospodarstvima koja proizvode sukladno
Pravilniku;
- mogu se koristiti i biodinamički pripravci.
Iskustva u dosadašnjoj proizvodnji pokazala su da nije dovoljno samo
koristiti stajski gnoj da se zadovolje pravila za gnojidbu. I tu čak postoje
razgraničenja – stajnjak mora biti korišten s obiteljskih gospodarstava
gdje u uzgoju stoke nisu korištena zabranjena sredstva u liječenju stoke
kao što su injekcije, antibiotici, hormoni itd. Iznimno ako je grlo toliko
bolesno da prijeti uginuće, onda je dopuštena uporaba antibiotika.
Stajnjak nije dopušten za uporabu s velikih farmi bivših kombinata,
odnosno s konvencionalnog načina uzgoja životinja.

Prilikom uzgoja biljnih proizvoda bitna je i udaljenost proizvodne

jedinice od prometnice pa tako ona mora biti udaljena 50 metara gdje je
prometno opterećenje od 100 vozila na sat ili 10 vozila u minuti, odnosno
udaljena najmanje 20 metara, ako je odvojena živom ili drugom ogradom
visine najmanje 1,5 metar.

27
Još nekoliko pravila:

- spaljivanje organske tvari, tj. biljnih ostataka poslije žetve usjeva

ograničeno je na apsolutni minimum;
- pri izboru sorata prednost dati zavičajnim (autohtonim) sortama;
- plodored treba sadržavati mahunarke ili DTS (najmanje 20%
obradivih površina), odnosno usjeve za zelenu gnojidbu, a strnine
ili okopavine same ne smiju obuhvatiti više od 50% obradivih
površina;
- plan plodoreda napraviti uz pomoć savjetodavne ili nadzorne
stanice,
- količina unesenih organskih ostataka mora biti identična količini
gubitaka žetvom ili mineralizacijom organske tvari ili gubitaka na
neki drugi način;
- zasnivanje ekoloških gospodarstava preporučuje se na površinama
sa sadržajem humusa većim od 2%;
- sva organska gnojiva trebaju potjecati s vlastitog gospodarstva, a u
nedostatku takvih gnojiva dopuštena je primjena s drugog
gospodarstva, ali uz dopuštenje nadzorne stanice;
- kod dokupa takvog gnojiva, dokupljena količina zajedno s
količinom s vlastitog gospodarstva ne smije prijeći količinu gnoja u
ekvivalentu od dva uvjetna grla po hektaru (=170 kg N/ha).
- itd.

.
Čak i kod primjene stajnjaka postoje ograničenja. Kao što je rečeno, s
velikih farmi bivših kombinata, sada d.d.-a, zabranjeno je korištenje
stajnjaka. Općenito, organska gnojiva proizvedena s konvencionalnih
gospodarstava mogu se primijeniti samo u početku ekološke proizvodnje,
odnosno u prijelaznom razdoblju i to u nedostatku ostalih gnojiva, uz
predočenu analizu njihova sastava.
Gnojidba dušikom mora se obaviti isključivo organskim gnojivima ili
biljkama, koje obogaćuju tlo tim hranivom. Zabranjena je uporaba:

- kemijskih sintetičkih dušičnih gnojiva;

- lako topivih fosfata;
- čiste kalijeve soli;
- kalijeve soli s više od 3% klora;
- čilske salitre itd.

28
Umjesto toga, sve potrebe za gnojivima treba osigurati iz vlastite
prozvodnje, s vlastitog gospodarstva (jer preporuka i jest, a sukladno
zakonu, najbolje je imati mješoviti tip gospodarstva), a to su:
- stajnjak – dozrio aerobno;
- kompost iz ostataka gospodarstva;
- malčiranje slamom i drugim organskim ostacima nakon ubiranja
glavnog usjeva;
- zelena gnojidba leguminoznim i neleguminoznim sideratima;
- gnojnica i gnojovka (razrijeđena);

Ipak, za gospodarstva koja nemaju vlastiti stočni fond, a time i osigurana

gnojiva, mogu nabaviti određena organska gnojiva i izvan vlastitog
gospodarstva, npr:
- kompostirani životinjski gnoj (pregorio na gnojištu);
- slama i drugi biljni otpad;
- proizvod od morskih algi (algina gnojiva);
- piljevina i kora drveta (netretirana fungicidima i insekticidima);
- treset bez sintetskih dodataka itd.

4. ZAŠTITA BILJA

Pojavu, razvoj i širenje štetočina treba provoditi prvenstveno

preventivnim mjerama, koristeći pravilne agrotehničke mjere. Od
pripravaka, dopuštena je primjena samo pripravaka spravljenih od
biljaka, životinja i mikroorganizama te uporaba prirodnih
neprijatelja (predatori, nametnici), te:
- feromoni:
- repelenti (nekemijska, sintetska odbojna sredstva);
- zamke za kukce;
- ljepljive ploče, vrpce i posude,
Dopuštena su sredstva za bolju ljepljivost, njegu biljaka i slično, kao
biljno-mineralna sredstva i močila za prihranu i zaštitu bilja.

Pojačavanje otpornosti biljaka kao i sprečavanje nekih štetočina može

se postići sljedećim sredstvima:
- različiti biljni pripravci, ekstrakti i čajevi (luk, hren, kopriva, preslica,
paprat i dr.);
- bentonit (brašno od gline);
- vapno (protiv pjegavosti jabuka u spremištu);
- vodeno staklo (natrijev ili kalijev silikat);
- homeopatski i biodinamički pripravci.

29
Protiv bolesti mogu biti upotrijebljena sljedeća sredstva:
- sumpor u prahu, močivi sumpor najveće koncentracije do 0,7%;
- vodeno staklo;
- kameno brašno;
- kalijev permanganat;
- bakar samo u slučaju potrebe (do 3 kg/ha u godini);
- bakreni pripravci (uz dodatak preslice, luka, hrena isl.);
- kompostni ekstrakti itd.

Protiv štetočina dopušteno je:

- Bacillus thuringiensis (BT pripravci);
- virusni, gljivični i bakterijski preparati,
- upotreba sterilnih mužjaka;
- cvjetni ekstrakt i prah buhača (Pyrethrum), dok su sintetski piretroidi
zabranjeni;
- uljne emulzije (bez sintetskih-kemijskih insekticida) na bazi
parafinskih ulja ili biljnih ulja za neke kulture;
- etilni alkohol;
- diatomejska zemlja;
- kava;
- itd.
Poznato nam je da u ekološkoj poljoprivredi za sjetvu treba koristiti
netretirano sjeme, međutim, u pšenici, zbog opasne smrdljive snijeti,
zaprašivanje sjemena je obvezno. Dok se u konvencionalnoj proizvodnji
za tretiranje sjemena koriste razni preparati, ovdje su dopuštena
sljedeća sredstva:
- kalijev permanganat;
- ulje od gorušice ( s vezivom – bentonit);
- blatna kupka s bakrenim oksikloridom protiv tvrde snijeti (40 g na 10
kg sjemena);
- vodni iscjedak (5%-tni) s dodatkom 5% vodenog stakla.

Savjet 1 - rajčica/pomidor

Rajčica Lycopersicon lycopersicum L. jedna je od najčešće uzgajanih

kultura u istarskim povrtnjacima, vjerojatno zbog svoje omiljenosti te
nastojanja da se kao >rajski plod< (pommo d'oro, pomidor, paradiser,
paradajz) nađe na jelovniku tijekom cijele godine. Slično je i s njezinim
uzgojem, naime traži >rajske< uvjete: puno topline, puno svjetla i tlo
bogato humusom. Stoga je upravo sada krajnji trenutak za njezino
presađivanje iz sadnice u povrtnjak.

30
Savjet 2 - plodored

Iako rajčica podnosi uzastopne nasade (četiri do pet godina), dobar

plodored u ekološkom uzgoju iznimno je važan. Ipak, on se može
prekinuti uzgojem salate glavatice, matovilca ili kolorabe u istoj godini.
Ako se ne uzgajaju ozime kulture, preporučuje se sjetva zelene gnojidbe
već pri kraju uzgoja. Kod sjetve na poljima dobre pretkulture su soja i
različite žitarice, ali uljana repica i suncokret.

Savjet 3 - susjedi u povrtnjaku

Bez obzira na vrstu i sortu, rajčica (npr. postoji eko-sorta Rijk Zwann s
hibridom Aromata) vrlo dobro raste u blizini bosiljka (i u šalši se dobro
slažu), ali joj odgovara i nasad nevena (koji priječi napad sovice). U
blizini luka, kupusa i mrkve rajčica će također dobro napredovati, dok će
blizu komorača njezin uzgoj biti upitan.

Savjet 4 - hranjive tvari i gnojidba

U ekološkom uzgoju rajčice gnojidba se raspoređuje na više puta.

Pretpostavimo da ste u jesen u povrtnjak dovezli zreli stajnjak (20 t/ha),
dodali 200 kg/ha sirovog fosfata ili 400 kg/ha Thomasove drozge, te 140
kg/ha 50 posto kalijeve soli. Dovoljno je onda prilikom sadnje dodati
razrijeđenu gnojovku (1:3). Vodite računa o toplini tla i prisutnosti vode.
U daljnjoj vegetaciji prihranite je tek kad se zametnu prvi plodovi, te
onda kada se pojave crveni plodovi.

Savjet 5 - zaštita

Odnosi se na ekološku zaštitu rajčice. Osim preventivnim mjerama koje

uključuju odabir rezistentnih, udomaćenih sorti, preporučuje se zaštitu
provesti i prevencijom protiv najčešće bolesti plemenjače (Phyophthora
infestans). Gljivica uzročnik ove bolesti osim lišća (potrebno je skidati
zaperke!) napada stabljiku, ali i plodove koji počinju truliti. Upotrijebite
neki od preparata na bazi bakra poput: Kocide, Recopa, modre galice (3
kg/ha 2 puta), Bordoške juhe... Prevencija za pojavu druge učestale
bolesti, pepelnice (Oidium lycopersicum) je sumpor. Dobrim se također
pokazalo i tretiranje mlijekom ili uljem od komorača. Glas Istre

31
5. SUSJEDI U POVRTNJAKU ILI TKO S KIM I TKO IZA KOGA
Gnojite li vrt stajskim gnojem, svoj vrt podijelite u tri dijela. Sve vrste
povrća ne podnose jednako gnojidbu,
stoga izmjenjujte vrste na tropoljnom
plodoredu kako bi lakše uzimale iz tla što
im najviše treba. U prvom dijelu posadite
one koje traže jaku gnojidbu: rajčica,
paprika, patlidžan, celer, poriluk, češnjak,
kupus. U drugom dijelu biljke koje ne vole
direktnu gnojidbu: luk, salata, špinat,
rotkva, rotkvica, mrkva, peršin. U trećem
dijelu posadite biljke koje same unose
dušik u tlo: grašak, mahune, grah, bob. I onda dijelove vrta izmjenjujte u
krug.
Muči li vas gdje što posaditi? Pomognite si niže navedenom tablicom.
Olakšat ćete sebi i pomoći biljkama da brže i bolje rastu.

VRSTA DOBAR SUSJED LOŠ SUSJED

korabica, krumpir, kukuruz,
Celer mahune i rajčica salata

krastavci, kupus, krumpir, mrkva,

češnjak, luk salata, poriluk, špinat
Cikla kopar, kim, korijander
komorač, krastavci, poriluk, luk, krumpir,
mrkva, korabica, salata, rajčica
kukuruz, rotkvica,
Grašak rotkva, tikvica
mahune, grašak, krumpir, rajčica,
poriluk, komorač, rotkvica
kupus, kukuruz, salata,
celer, luk, bosiljak,
Krastavci kopar
mahune, grašak, gorušica, luk
krastavac, blitva,
mrkva, poriluk,
rotkvice, rotkva, celer,
Kupus rajčica

32
 krastavac, kupus, poriluk
mrkvu, rotkvica, rotkva,
Mahune cikla, salata, celer
mahune, grašak, blitve, cikla
Mrkva rotkvice, rotkva, luk
endivija, kupus, celer, mahune, grašak, cikla
Poriluk rajčica, luk
mahune, kupus, grašak, komorač,
češnjak, poriluk, krastavac, krumpir
rotkvice, rotkve, celer,
Rajčica špinat
mahune, grašak, kupus, krastavce, luk
blitva, mrkva, peršin,
Rotkvice špinat, rajčica
kukuruz, mahune, luk,
Tikvice bosiljak

DOBRI I LOŠI SUSJEDI U POVRTNJAKU

Odgovor je vrlo jednostavan. Neke vrste povrća jednostavno ne podnose

blizinu druge povrtne biljke. Zato nije naodmet podsjetiti se koje se biljke
podnose, a koje se ne podnose.
Krastavci će dobro rasti uz mahune, grašak, poriluk, komorač, kupus,
kukuruz, salatu, celer i luk. Ako uz krastavce uzgajate bosiljak, plodovi će
biti kvalitetniji, dok kopar u blizini krastavaca poboljšava njihov okus.
Krastavci ne podnose blizinu krumpira, rajčice i rotkvice.
Cikla dobro uspijeva uz krastavce, kupus, češnjak, luk i salatu. Kopar,
kim i korijander popravljaju okus cikle. Cikla ne podnosi blizinu
krumpira, mrkve, poriluka i špinata.
Rajčica dobro napreduje uz mahune, kupus, češnjak, poriluk, rotkvice,
rotkve, celer i špinat. Ne odgovara joj blizina graška, komorača,
krastavaca i krumpira.
Mrkva podnosi blizinu mahuna, graška, blitve, rotkvice i rotkve. Kopar
poboljšava okus mrkve, a luk tjera štetnike koji napadaju mrkvu.
Mahune će dobro rasti uz krastavce, kupus, mrkvu, rotkvice, rotkve,
ciklu, salatu, celer, rajčice i kupus. Ne podnose blizinu češnjaka, luka,

33
graška i komorača.
Celer bolje raste uz korabicu, mahune i rajčicu. Slabije uspijeva uz
krumpir, kukuruz i salatu.
Rotkvice od susjeda dobro podnose mahune, grašak, kupus, blitvu,
mrkvu, peršin, špinat i rajčice. Mrkva daje bolji okus rotkvicama. Ne
podnose krastavce i luk.
Kupus u svojoj blizini podnosi mahune, grašak, krastavce, blitvu,
mrkvu, poriluk, rotkvice i rotkvu. Celer i rajčica dobro utječu na rast
kupusa jer sprečavaju napad štetnika. Kupus ne podnosi gorušicu i luk.
Grašak se slaže s komoračem, krastavcima, mrkvom, korabicom,
salatom, kukuruzom, rotkvicama, rotkvom i tikvicama. Kopar će
popraviti okus graška. Grašak ne podnosi blizinu poriluka, luka,
krumpira i rajčica.
Poriluk dobro uspijeva uz endiviju, kupus, celer, rajčicu i luk. Ne
podnosi mahune, grašak i ciklu.
Tikvice dobro podnose kukuruz, mahune, luk i bosiljak.

U srcu biodinamike je ideal farme kao

samostalne, opće farme koja osigurava vlastito
sjeme, plodnost i hranu za mnoge različite
vrste životinja i razne vrste uvjeta, od jezera i
živica, do voćnjaka, šuma i livada. Umijeće je
poljoprivrednika da razvije pravu mješavinu
životinja, ljetine i uvjeta, da potakne život
ptica i insekata i da osigura sklad i ustaljenu
ravnotežu na svakom posebnom imanju. U
tom smislu svaka farma postaje
„individualnost“ oblikovana međusobnim
vezama farmera i tla.

Poljoprivrednici sve više uključuju zajednicu u pomaganju neprestane

njege zemlje, kroz planiranje, zajedničko ulaganje, obilazak škola i slično.

Biodinamičke farme i vrtovi postoje u više od 30 zemalja na svih pet

kontinenata. Biodinamički proizvodi se prodaju pod znakom Demetre i
povezani su s internacionalnom mrežom organizacije Demetra.
Biodinamička udruženja postoje u 26 različitih zemalja. Uz unapređenje
praktičnog razvoja biodinamike, oni pripremaju sastanke, školuju, izdaju
časopise i provode istraživanja.

Ovaj svjetski pokret ima svoje sjedište u Geteanumu, u Dornahu, u

Švicarskoj, domovini Škole duhovne znanosti, koja se sastoji od sedam
odsjeka. Odsjek biodinamičke poljoprivrede pripada Sekciji prirodne
znanosti.

34
Biodinamika osigurava odgovarajuću poljoprivredu koja rješava problem
hitne potrebe obnavljanja zemlje i zdrave hrane za cjelokupno
stanovništvo.

Za neke biljke je životno pitanje kakav će kompost imati, dok ga druge

uopće ne biraju. Ne uzimati nikada zemlju iz vrta ili neobrađenu, jer ona
sadrži sjemenke korova, možda i štetočine, a često se i loše cijedi.
Najbolje je kupiti kompost.
Priprema komposta za sadnju biljaka je uvijek umijeće i zagonetka. Stari
poljoprivrednici su strogo čuvali tajnu svojih specijalnih mješavina, a
neki to čine i danas. U starijim knjigama o cvjećarstvu može se naći
poseban kompost za svaku biljku.
To je uzgajivačima zadavalo mnogo briga, dok poznata ustanova za
hortikulturu, Institut John Innes u Engleskoj, nije sastavila univerzalan
kompost koji odgovara za gotovo sve biljke lončarice. Tako danas imamo
ilovasti kompost John Innes.
Sastavljen je od sedam dijelova sterilizirane ilovače (koja biljku
snabdijeva hranom), tri dijela treseta (koji omogućava provjetravanje i
zadržavanje vode) i dva dijela grubog pijeska (da bi se omogućilo
otjecanje vode iz tla).
Kompost za sjetvu ne sadrži gnoj, a komposti 1, 2 i 3 sadrže osnovni gnoj.
Broj označava jačinu gnoja: br. 1 je najslabiji, br. 2 dvostruko jači, a br. 3
trostruko jači.

GLAVNE KOMPONENTE:

-Standardni ilovasti kompost se sastoji od:

7 dijelova sterilizirane ilovače,
3 dijela treseta i
2 dijela šljunka ili grubog ispranog pijeska.

-Osnovni gnoj se sastoji od:

2 dijela grubo mljevenog papka i roga (krupnoća 4mm),
2 dijela kalcij-fosfata i
1 dio kalij-sulfata.

35
MJEŠAVINE:

*Ilovasti kompost br. 1:

dodajte 113 grama osnovnog gnoja i 21 gram krede u prahu na svakih 36
litara ilovastog komposta.
Pogodan za asparaguse, ukrasnu papriku, Chamaedoreu elegans,
pelargoniume, campanulaceae, piperaceae, kaktuse, sukulente...

*Ilovasti kompost br. 2:

dodajte 340 grama osnovnog gnoja i 42 grama krede u prahu na svakih
36 litara ilovastog komposta.
Pogodan za anglaoneme, araukariju, begonije, kaladijum, hlorofitum,
cissuse, citruse, kliviju, kokos, kroton, fikuse, hoju, jasmine, juke, ananas,
ciklamu, liliaceae (ljiljane), araliaceae, acantheaceae, araceae (kozlace),
solanaceae...

*Ilovasti kompost br. 3:

dodajte 340 grama osnovnog gnoja i 64 grama krede u prahu na svakih
36 litara ilovastog komposta.
Pogodan za afelandru, bugenvileju, difenbahiju, hibiskus, oleander,
pasifloru, balsaminaceae, musaceae (banane), palmaceae (palme),
tiliaceae (porodica lipa)...

Većina kupljenih komposta za cvijeće temelji se na ovim formulama.

Ima i tresetnih komposta bez ilovače koji pogoduju mnogim
biljkama, npr. poinsetiji. Oni se ne smiju suviše sabijati, niti se smije
dopustiti da se potpuno isuše. Odlični su za paprati, ali nepogodni za
biljke koje brzo rastu, kojima je neprestano potrebno mnogo hrane.
Nekim je biljkama, da bi dobro uspjele, potreban kompost bez kreča
Konačno, nekim biljkama, naročito mnogim bromelijacejama, potreban
je lak prozračan kompost. Ovakav je kompost dobar i za paprat
(polypodiaceae i aspleniaceae), anturijum, azaleji, begonijama,
kalatejama i marantama, monsterama i filadendronima, sentpauliji,
gloksiniji, streptokarpusu itd. Za njih dodajte tresetni kompost
mahovinastog podrijetla.

36
6. POVRĆE U OVOM TJEDNU

1. KRUMPIR

OPIS I IZVOR:
Krumpir je
najsvestranije povrće. Iznimno
je omiljena povrtna kultura i
ponegdje čak glavna namirnica.
U Južnoj Americi raste kao
trajnica, a u Europi je
jednogodišnja biljka. Na
starome se kontinentu krumpir
uzgaja tek od 18. stoljeća.
U naše je krajeve stigao tijekom
vladavine carice Marije Terezije, koja je željela poboljšati prehranu
stanovništva. Seljaci su se najprije opirali sadnji ove poljoprivredne
kulture, no poslije su je prihvatili kao kulturu koju uzgajaju svake godine.
Danas poznajemo više od 3000 vrsta krumpira, bijeli, žuti, ružičasti,
crveni i vodeni te brašnaste strukture. Boja krumpira zapravo nije bitna
kada je riječ o prehrambenoj vrijednosti, no bitna je za vrstu jela koje
ćemo pripremiti, jer pojedina jela zahtijevaju upotrebu određene sorte
krumpira.

SADNJA/SIJANJE:
Krumpir obično sadimo rano u proljeće u primjereno zagrijano tlo, plitke
brazde ili jame za sadnju, 5 do 10 cm duboko.

UZGOJ:
Krumpir po potrebi trebamo okopavati, zalijevati i štititi od bolesti i
štetočina.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Krumpirovu zlaticu treba rukom skidati s lišća – vrlo je opasna jer ženka
izlegne i do 500 jajašaca.
Krumpir mogu napasti i krumpirova plijesan, viroze i ličinke drotara.

BRANJE:
Mladi se krumpir iskopava postupno. Može se okopavati sa strane i brati
deblje gomolje, a mlade i još nerazvijene treba ponovno zagrnuti zemljom
kako bi nastavili rasti. Kada su gomolji dobro razvijeni, treba iščupati
cijele biljke i iskopati i preostale gomolje.

37
SKLADIŠTENJE:
Krumpir za prehranu mora se najprije pravilno probrati, osušiti, treba
odležati u tamnome prostoru, a zatim treba odvojiti gomolje sa znacima
truljenja, zaraze štetočinama i one oštećene. Tek se tada može skladištiti
za zimnicu u primjeren taman prostor.
U zelenim gomoljima, klicama i listovima ima 2-10 mg otrovnog
alkaloida na 100g – koji nastaje na svjetlosti i na višim temperaturama,
pa se zato krumpir pohranjuje u mračan prostor.

SADRŽAJ HRANJIVIH TVARI:

Krumpir sadržava mnogo vitamina C, a inače ima puno škroba, dok je
siromašniji bjelančevinama.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Poznato je više od 500 recepata za pripremu raznih jela od krumpira.
Kod mladog se krumpira tijekom pripreme sačuva većina za ljudski
organizam korisnih tvari ako gomolje kuhamo cijele ili ostružemo samo
mladu kožicu. Većina se tih tvari, naime, nalazi pod kožicom.
Krumpir je naša najvažnija prehrambena biljka, s njime je nestala glad
karakteristična za srednji vijek, a ni skorbut se više ne pojavljuje.
Krumpir je svestrano upotrebljiv – kao glavno jelo, za priloge, različite
juhe. Kao glavno jelo krumpir pripremamo zajedno s mesom u musaki,
sa šunkom, slaninom, u omletu od krumpira, pogači, kolačićima, u
gulašu. U salati je vrlo dobar s vlascem, lukom i kaparama.

Ljekovitost:
Krumpir sadržava razmjerno mnogo vitamina C, aminokiselina i drugih
tvari potrebnih da bismo se osjećali dobro. Pire je dijetna hrana kod
probavnih smetnji i bolesti probavnih organa. Kod glavobolje i visoke
temperature pripremamo oblog od sirovih ploški krumpira.

38
2. DRUGO POVRĆE

PERŠIN
(peršun, petrusimul)

OPIS I IZVOR:
Peršin je zeljasta dvogodišnja biljka,
podrijetlom iz istočnog Sredozemlja, a
sada se uzgaja u umjereno toplim
predjelima cijelog svijeta.
Peršin kao povrtna i ljekovita biljka
raste u svim vrtovima. Peršin nije
temperaturno zahtjevna biljka, pa ga
dovoljno uspješno možemo uzgajati na
otvorenom i na većim nadmorskim
visinama. Poznajemo dvije vrste –
listasti i korjenasti peršin. Listasti peršin
je otporniji na niže temperature od korjenastog.

SADNJA/SIJANJE:
Za uzgajanje na otvorenom peršin se može sijati već u jesen ili u rano
proljeće. Peršinovo sjeme nikne tek nekoliko tjedana nakon sjetve (16–22
dana), a nicanje možemo donekle ubrzati ako sjeme prije sijanja preko
noći namočimo u toplu vodu. Posijemo ga na površinu tla, a dovoljno
velike mlade biljke treba prorijediti i to na konačni razmak od 8 do 15cm.
Peršin sijemo svake godine, tako da imamo novi kada prethodni u drugoj
godini života počne cvasti.
Peršin dobro uspijeva kraj rotkvica, krastavaca i rajčica, a ne smijemo ga
sijati kraj salate i radiča.

UZGOJ:
Peršinu tijekom rasta redovito treba trgati normalno razvijene listove ili
ih više puta rezati. O usjevu tijekom rasta vodimo uobičajenu brigu –
okopavamo, plijevimo, zalijevamo. Gnojimo ga kompostom.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Peršin mogu napasti: peršinova plijesan, siva plijesan, pjegavost, crvena
mrljavost, žuti listovi i odumiranje biljaka, lisne i korijenove uši.

BRANJE/SKUPLJANJE:
Listove možemo početi trgati već prema kraju proljeća. Ako odjednom
odrežemo veću količinu stabalaca peršina, zamotamo ih u vezicu i
spremimo na hladno – ako stalno uklanjamo sve sluzave grančice, morao
bi ostati svjež 4-5 dana.
39
SKLADIŠTENJE:
Vrijeme i način spremanja ovise o vrsti peršina i svrsi uzgajanja.
Listastom peršinu tijekom rasta redovito trebamo trgati normalno
razvijene listove ili ih više puta podrezivati. Korjenasti peršin razvija
snažniji korijen i obično ga iskopavamo u jesen. A možemo ga ostaviti u
vrtu i po potrebi iskopavati zimi. Primjereno je i spremanje korijena u
tople gredice ili podruma (korijene zakopavamo u vlažni pijesak). Sjeme
spremamo u drugoj godini rasta. Listove posušimo.

SADRŽAJ HRANJIVIH TVARI:

Peršin je jako važan izvor vitamina A i C, a sadrži i kalij, koji potiče
izlučivanje urina. Sadrži vitamine B1 i B3, pa i inače u biljkama vrlo
rijedak vitamin B12, koji zajedno sa željezom pomaže u obnavljanju
krvnih stanica. Najučinkovitija tvar u peršinu je eterično ulje što se nalazi
u sjemenkama. A posušene biljke sadrže veliki udio bjelančevina i ulja.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Peršin se koristi kao začin ili kao dodatak jelima. U mnogim dijelovima
svijeta ga koriste za pripremu umaka, salata, nadjeva i omleta. Dobro se
slaže s limunom, jajima, lećom, rajčicom, ribama, rižom i većinom
povrća. Lijepo se nadopunjuje s bosiljkom, češnjakom, vlascem,
kaparama, kiselicama, vrtnom krasuljicom, lovorom, mažuranom,
matičnjakom, mentom, origanom, estragonom, paprom i ružmarinom.
Od peršinovog soka pripremamo osvježavajući napitak ili čaj. Obično
koristimo svježi, a kuhanjem izgubi svoje aktivne tvari. Koristimo ga
također za dekoraciju. Korjenasti peršin koristimo za juhe i »konce«, a
deblje korijene možemo i prepržiti, blanširati ili kuhati slično kao drugo
korjenasto povrće. Tako pripremljen dobro se nadopunjava s krumpirom.

Ljekovitost:
Peršin također ubrajamo u ljekovito bilje. Peršin pospješuje izlučivanje
urina i time otpadnih tvari i soli, zato se preporučuje kod oboljenja
bubrega i mjehura, ako se stvaraju kamenci i kod oboljenja jetara.
Smiruje grčeve u probavnom sustavu, umiruje živce, otklanja vjetrove,
pomaže kod hidropsa, reume, gihta, ekcema, celulita i žutice. Svježi
peršin pospješuje tek i izlučivanje želučanih sokova i regulira probavu.
Povoljno utječe na srčani krvotok, pa se preporučuje srčanim
bolesnicima, kod liječenja živaca, nervoze, slabokrvnosti, kod bolnih
menstruacija, oboljenja prostate i slezene te kod problema s disanjem.
Peršin koristimo i kod pjega na koži, preosjetljive kože i prilikom uboda
kukaca. Peršinova voda tjera uši. Uvarak od korijena i sjemenki potiče
rast kose. Ako mlijeko presuši, na prsa stavljamo listove peršina.
40
 LUK
(luk, crveni luk, kapula)

IZVOR I OPIS:
Luk potječe iz Azije, a uzgajali su
ga već Egipćani prije 3000 godina;
u vrijeme Rimskog Carstva
proširio se po Europi. Kod nas
postoje samo tri do četiri različite
sorte luka, a zapravo postoji puno
različitih sorti ovih Alliaceaa, koje
se razlikuju po obliku i boji.
Kod nas su najomiljenije
jednogodišnje sorte (proljetni luk)
i glavičasti luk. Glavičasti luk ima
vrlo začinjen i oštar okus, dok je
ukus proljetnog mladog luka nježniji, a kod te vrste možemo jesti i zelene
dijelove biljke. Cijenjen je i kao povrće i kao ljekovita biljka. Inače je luk
dvogodišnja do trogodišnja biljka, koja već u prvoj godini napravi lučicu
ili lukovicu. Ona ima karakterističan, više ili manje oštar okus.

SIJANJE/SADNJA:
Luk možemo sijati u zemlju ili posaditi lučice. Možemo ih posaditi na
toplije mjesto od početka veljače, no obično to činimo u ožujku.

UZGOJ:
O nasadu luka vodimo brigu okopavanjem po potrebi, zastiranjem tla i
redovitim zalijevanjem.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Među bolestima, koje napadaju luk, najčešće su plijesni i bijeli trulež, a
među štetočinama lukova muha.

BRANJE USJEVA:
Mladi luk možemo brati već u travnju, a zrele lukovice se beru sve do
kraja kolovoza.

SKLADIŠTENJE:
Luk se čuva rasprostrt u hladnom i suhom prostoru. Nagnjili luk moramo
odmah odstraniti, kako se truljenje ne bi prenijelo i na ostale. Prije
skladištenja ga treba koji dan posušiti na zraku, a prije spremanja ručno
maknemo zemlju i otrgnemo stršeće listove koji ovijaju lukovicu.

41
SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI:
Od hranjivih tvari luk sadrži prije svega znatne količine kalija i cinka. A
sadrži i sulfide, koji daju karakterističan oštar okus. Najviše provitamina
A sadrži proljetni luk.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Luk koristimo prije svega kao začin za umake, juhe, salate, »lonce« i jela
s ribama i mesom. Možemo ga jesti u sirovom ili kuhanom stanju.

Ljekovitost:
Luk je i danas nenadmašan kao domaći lijek. Djeluje dezinfekcijski, a
sadrži i tvari koje sprečavaju nastanak kancerogenih oboljenja. Vrlo je
poznat kao domaći lijek protiv kašlja i hripavosti. Kod prehlade se
preporučuje uzimanje sitno nasjeckanog luka i meda. Budući da je sirov
teže probavljiv, ne preporučuje se kod dijeta u slučaju bolesti probavnih
organa.

GRAH
(bažul, fažol)

IZVOR I OPIS:
Domovina graha je Južna Amerika.
Od davnina su ga već Indijanci sadili
zajedno s kukuruzom, bučama i
konopljom. Jeli su ga zelenog i
posušenog, a i listovi graha su bili
omiljeni. U Europi se prvi put
spominje 1542. godine, a u Sloveniji se
počeo uzgajati u 17. stoljeću. U
srednjem vijeku su grah nazivali
mesom sirotinje. U vezi s grahom u
Prekmurju i u Beloj Krajini bilo je
podosta navika i običaja. Grah, kuhan na mlijeku ili na vodi i nezačinjen,
nekada je bio posno jelo.
Cvjetovi su kod graha udruženi u cvatove. Boja cvjetova je bijela,
žućkasta, ružičasta, ljubičasta.
Mahune razlikujemo po građi, obliku i boji. Kod sorti što ih uzgajamo
rano se razvije ljuskasta opna.
Sjeme graha je različitih boja (od bijele, žućkaste do šarene u raznim
nijansama), različitih oblika (bubrežasto, valjkasto, jajoliko) i veličina.

42
SIJANJE :
Grah se razmnožava sjemenjem i direktnom sjetvom.
Grah dobro uspijeva na srednje dubokom, strukturiranom, umjereno
vlažnom tlu, bogatom organskim ostacima. Grah sijemo kada prođe
opasnost od mraza u svibnja i lipnju.
Grah možemo sijati zajedno sa salatom, rajčicom, krastavcima, celerom i
rotkvicama. Nije prikladno udruženo sijanje s graškom, lukom i
češnjakom.

UZGOJ:
Za normalan rast moramo voditi brigu o zalijevanju i po potrebi zaštiti
usjeva od bolesti i štetočina.
Grah treba namakati (u sušnim prilikama treba ga namakati odmah
nakon sjetve i održavati normalnu vlažnost zemljišta i u kasnijem
razdoblju rasta) i okopavati.
Ne gnojimo ga svježim stajskim gnojem, nego možemo gnojiti
kompostnim stajskim gnojem.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Grah može napasti rđa, udubljena pjegavost, viroza, uši (hrane se
sisanjem biljnog soka), grahov žižak i bobov žižak (ličinke kukca se zariju
u sjemenke). U sjemenkama su rupice, a na kožici je često blijeda okrugla
mrlja, štetočine treba odstraniti.

BRANJE USJEVA:
Grah se sprema kada dozori. Grah za ljuštenje mora biti voštano zreo.

SKLADIŠTENJE:
Svježe mahune i svježa zrna nakon ljuštenja na kraće vrijeme možemo
skladištiti u hladnim prostorima.

SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI:

U grahu je glukokinin, koji djeluje slično kao inzulin. Uz ostalo sadrži i
visokovrijedne bjelančevine, asparagin i tirozin. Od vitamina najviše ima
vitamina B i E, a od minerala prije svega fosfor i željezo.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Grah koristimo za pripremu brojnih jela. Sadrži puno hranjivih tvari i
energije. Najviše se hranjivih tvari u grahu sačuva – kako u mahunama
tako i u zrnju – ako ga kuhamo u pokrivenom loncu s malo vode.
Mahune možemo pripremiti prije svega u salati, same ili zajedno s
drugim povrćem, npr. s krumpirom, rotkvicom, rajčicom, mrkvom,
krastavcima... Izuzetno su ukusne juhe ili »lonci« od mahuna, a kao
43
varivo ih možemo pirjati s rajčicom, zelenom paprikom, lukom ili
graškom i kiselim vrhnjem. Pripremamo ga u umacima od luka, jaja, sa
sirom ili slaninom. Jota 1 i matevž2 su naša poznata jela od graha, prije
svega od šarenog. Za »gravče na tavče« je prikladniji grah bijelog zrna.

Ljekovitost:
Brašno od graha se koristi kod osipa. Nakon 2 do 3 sata ispire se čajem
od kamilice i ponovno posipa brašnom od graha.
Kod graha su ljekoviti cvjetovi, zrnje i mahune. Ljekovit je prije svega
glukokinin, koji snizuje razinu šećera u krvi i urinu. Grah pospješuje
izlučivanje urina i tako uklanja urinsku kiselinu iz tijela, pa se
preporučuje kod oboljenja bubrega i mjehura.

Ne zaboravi!!!!

Nekuhane sjemenke graha su otrovne, zato uvijek jedemo

kuhani grah, manje su otrovne sirove mlade mahune.

1
jelo od kiselog kupusa ili repe, graha i krumpira
2
pasirani krumpir i grah s čvarcima
44
 GRAŠAK

IZVOR I OPIS:
Grašak je vrlo stara zrnata mahunarka,
poznata već više od 9000 godina. Potječe
iz sredozemnog i srednjoazijskog
područja, odakle se uzgoj proširio i na
druga područja.
Cvjetovi su pojedinačni ili udruženi po
dva do četiri cvijeta. Bijele su boje, samo
su iznimno obojeni ljubičasto.
Mahune imaju različite oblike u odnosu
na sortu (ravne, zakrivljene) i mogu biti
velike od 5 do 10 cm. U jednoj se mahuni
razvije 2 do 10 zrna.
Korijen se razvije do 1 metar duboko, na njemu se razvije mnogo kvržica
u kojima žive bakterije koje tlo obogaćuju velikim količinama dušika.

SIJANJE :
Dobro uspijeva na područjima sa svježom do umjereno toplom klimom, s
toplim proljećem i hladnijim ljetom.
Grašak sijemo u jesen kao ozimi grašak, a rano u proljeće kao proljetni
grašak i ljeti. Dubina sjetve je 3 do 5 cm. Niski grašak sijemo u redove,
koji su međusobno ravnomjerno udaljeni (od 22 do 50 cm) ili na gredice
s manjim razmakom među redovima.
Na istu površinu grašak možemo sijati tek nakon pauze od nekoliko
godina.
Može se sijati u zajednici s mladom proljetnom salatom i rotkvicom, a
nije poželjna zajednica s lukom, češnjakom, grahom i rajčicom.

UZGOJ:
O usjevu treba voditi redovitu brigu tako da ga okopavamo, zalijevamo i
gnojimo.
Grah uspješno raste na primjereno obrađenom tlu zagnojenom stajskim
gnojem ili kompostom. Tlo prije sjetve gnojimo, a dodatno gnojenje treba
obaviti odmah nakon nicanja.
Usjev graha moramo redovito zalijevati, a po potrebi okopavati.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Od bolesti grašak napadaju: rđa, pepeljasta plijesan i razne viroze, a od
štetočina uši.

45
BRANJE:
Grašak treba brati kada se u mahunama u dovoljnoj mjeri razviju zrna
(voštano zrela). Spremanje obavljamo odjednom. Usjev mahuna niskog
graška treba brati trganjem.

SKLADIŠTENJE:
Kratkotrajno skladištenje mahuna u hladnim skladištima.Kod viših
temperatura skladištenja propadne već nakon nekoliko dana.

SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI:

Dijetetska vrijednost svježih zelenih zrna je u povećanom sadržaju
šećera, ugodnom okusu i velikom sadržaju kvalitetnih bjelančevina,
minerala, željeza, fosfora, kalcija i A i B vitamina.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Za prehranu se koristi prije svega mladi grašak ili dozreli suhi (brašno,
kuhani). Mladi oljušteni grašak i mahune graška šećerca kuhamo u
povrtnim juhama zajedno s drugim povrćem. Zrelija zrna možemo
pripremati kao pire.

Ljekovitost:
Pire od graška je primjeren za dijetnu prehranu. Brašno od graška je u
obliku flastera vrlo učinkovito za liječenje osipa, zrenje čireva i čišćenje
kože.

46
 MRKVA

IZVOR I OPIS:
Mrkva je jedna od najznačajnijih vrsta
korjenastog povrća. Potječe iz Srednje
Azije. Kao uzgojeno povrće sijala se u
Sredozemlju već prije 2000 godina.
Sadašnji oblik mrkve nastao je križanjima
među pojedinim vrstama i brižljivim
odabirom.
Mrkve su različitih oblika (okrugle,
valjkaste i klinaste) i različitih veličina.
Listovi imaju manje ili veće šiljasto
razvedene listiće, više ili manje lopatasto
oblikovane.

SIJANJE :
Mrkvu sijemo više puta uzastopce - od kasne jeseni do ranog proljeća pa
do ljeta. Možemo je uzgajati u zagrijavanim zaštićenim prostorima
direktnom sjetvom ili gnojenjem i sadnjom sadnica.
Možemo je sijati zajedno s rotkvicom, salatom i špinatom, ali ne s ciklom.

UZGOJ:
Mrkvu uzgajamo zbog različito oblikovanih i zadebljanih korijena, koji
moraju biti sočni. Sočnost postižemo osiguravanjem povoljnih uvjeta za
brz rast i pravovremeno spremanje povrća.
Za uspješno nicanje potrebna joj je dovoljna vlaga. Mrkva naime vrlo
polagano niče, pa postoji velika opasnost da se sjeme ili biljčice koje niču
posuše, osobito kasno u proljeće ili ljeti. Dobro nicanje ćemo osigurati
redovitim zalijevanjem ili prekrivanjem – zastiranjem tla. Zbog
polaganog nicanja, na usjevu se može snažno razviti korov. Niknute
korove najjednostavnije možemo uništiti plamenikom (otvorenim
plamenom) prije nicanja korjenčića.
Mrkve ne gnojimo svježim stajskim gnojem zbog opasnosti od truljenja, a
možemo ih gnojiti kompostom.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Najčešće bolesti, koje napadaju mrkve su pjegavost lišća i plijesni, a od
štetočina mrkvina muha, korijenske uši i ličinke drotara.

47
BRANJE:
Usjev mrkve se sprema postupno, kako se korijeni debljaju. Ako je
spremamo prekasno, postane vlaknasta, a sočnog je mesa manje.
Mrkvu počinjemo čupati rano. Mlade, nježne korijene čupamo iz redova
kako bi drugi korijeni imali mjesta za debljanje. Trebamo ih čupati iz
vlažne zemlje, kako ne bismo oštetili susjedne biljke. Kada biljke dozore,
(početak žutila vanjskih listova), cjelokupni usjev treba počupati ili
iskopati i uskladištiti na prikladan način.

SKLADIŠTENJE:
Prikladno je na kraće vrijeme skladištenje u vlažnom pijesku ili u
priručnim vlažnim podrumima i nasipinama. Možemo je i konzervirati
ukuhavanjem ili kiseljenjem.

SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI:

U korijenu je jako puno karotena ili provitamina A. Sadrži također
mliječnu kiselinu. Sjeme sadrži i masne kiseline i eterična ulja.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Sirovu ili kuhanu mrkvu koristimo za salate, dinstanu za priloge i kao
povrće za juhu. Sok od mrkve je osvježavajući i ljekovit napitak. Mrkva
sadrži puno hranjivih tvari neposredno ispod površine, pa je ne treba
ljuštiti, nego samo dobro oprati i ostrugati. Za prehranu možemo koristiti
i zeleni dio biljke. Priprema se kao špinat.

Ljekovitost:
Kao ljekovita biljka mrkva pomaže kod prehrambenih smetnji, potiče tek,
povećava otpornost na zarazne bolesti, čisti krv, snižava razinu šećera u
krvi, učvršćuje kosti. Povoljno djeluje i na poboljšanje vida. U sjemenu je
također tvar koja sprečava trudnoću jer onemogućuje da se oplođeno
jajašce ugnijezdi u maternici.

48
 RAJČICA
(paradajz, pomidor)

IZVOR I OPIS:
Rajčica dolazi iz Južne Amerike,
otkrivena je u Meksiku, a biljka
potječe iz gorskih područja Perua. U
Europu je donesena oko 1550.
godine. Najprije se uzgajala kao
ukrasna biljka; vladalo je uvjerenje
da je otrovna. Tek nakon tristo
godina ljudi su je prihvatili i postala
je jedna od vrlo važnih vrsta povrća.
Riječ je o toplinski zahtjevnoj
trajnici, koja na područjima s umjerenom klimom raste kao
jednogodišnja biljka i obično ima slabu odrvenjelu stabljiku, koja se često
ovija oko drugih biljaka, dostiže visinu od 1 do 3 metra. Listovi su dugi od
10 do 25 cm, s 5 do 9 listića s nazubljenim rubom, dugim do 8 cm. I
stabljika i listovi obrasli su gustim dlakama. Cvjetovi su žute boje i njihov
je promjer od 1 do 2 cm. Svaki se cvijet sam oprašuje, ali je oprašivanje
bolje ako to obave pčele ili ako to učinimo rukom. Plodovi imaju debele
mesnate stjenke koje okružuju sjemenke i želeu sličnu tekućinu.

SADNJA/SJETVA :
Rajčice za uzgoj na otvorenome posijemo 4 do 6 tjedana prije zadnjeg
očekivanog proljetnog mraza. Treba ih sijati pojedinačno u teglice i
staviti na toplo i svijetlo mjesto. Redovito ih treba presađivati i
učvršćivati i zatim presaditi na otvoreno. Tijekom prvih nekoliko noći
treba ih zaštititi od hladnoće, a nakon toga još samo ako se najavljuju
izrazito hladne noći. Sadimo duboko.
Rajčica treba toplo, sunčano stanište i rodnu, vlažnu zemlju, stoga zemlju
prije sadnje treba obilno pognojiti kompostom. Do vrha puna lopata
pepela od drva na kvadratni metar opskrbit će tlo kalijem, koji vrlo
povoljno utječe na rast rajčica. Zavjetrina je korisna, pa je dobro
pobrinuti se za dobar položaj pred osunčanim zidom, a ako ga nema,
ispred drugih, snažnijih biljaka. Najvažniji su čvrsti podupirači – dovoljni
su do ramena visoki.
Rajčice loše uspijevaju pokraj kupusnjača i krumpira, jer sve tri kulture
napadaju plijesan i plamenjača. Koristi im ako u blizini rastu kadifice,
bosiljak, mrkva, luk, češnjak i šparoge.

49
UZGOJ:
Većina se rajčica uzgaja kao biljka s jednom stabljikom. Visina ovisi o
uvjetima za rast. Jednostabljičasti kordon može biti okomit ili nagnut, a
rajčice možemo uzgajati i na više stabljika poput lepeze. U svakom
slučaju, potreban im je podupirač. Treba ih privezati uz štap ili oviti oko
napete uzice. Najbolje je ispod rajčica rasprostrijeti slamu i tako spriječiti
da plodovi dotiču zemlju. Rajčicama redovito pinciramo izboje koji
izbijaju iza listova. Uz to redovno okopavamo, naknadno gnojimo (stajski
gnoj, kompost) i zalijevamo. Kada se razvije šesti cvat, otrgnemo vrh
biljke.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Najveće su teškoće kasni mraz i hladno vrijeme. Tijekom toplog i vlažnog
ljeta glavobolje zadaje plamenjača. Plodove na otvorenom kljucaju ptice.

BERBA/OBIRANJE:
Crvene rajčice najprije su zelene, zatim crveno narančaste i napokon
crvene. Najbolje dozriju na biljci, a ako plodove otrgnemo dok su još
zeleni, dozore na toplom. Plodove za preradu (pire od rajčica, sok)
beremo u punoj zrelosti.

SKLADIŠTENJE:
Plodove možemo pohraniti u tamnom prostoru na sobnoj temperaturi do
5 dana. Ako se dogodi da zbog opasnosti od smrzavanja moramo
spremiti još nezrele plodove, stabljike treba odrezati i s vrhom prema
dolje objesiti u suh i zračan prostor, kako bi zeleni plodovi mogli dozreti
(3–4 tjedna pri temperaturi od 8 do 15°C – dozrijevanje kod 20°C).

SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI:

Rajčica sadržava ponajprije vodu, vrlo malo bjelančevina i masnoća te
puno vitamina A i C. U rajčicama možemo naći i vitamin E. Među
mineralima u rajčicama su kalcij, magnezij , željezo i bakar. Crvenu boju
rajčicama daje tvar likopen, a podizanjem temperature intenzitet crvene
boje povećava se. Rajčica sadrži i određene organske kiseline koje
povoljno utječu na naše unutarnje organe.

50
KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Plodovi rajčice koriste se za pripremu salata, juha, soka, koncentrata i
umaka. Punjene plodove rajčica peći zajedno s drugim povrćem.

Ljekovitost:
U listovima rajčice je tvar koja uništava krumpirovu zlaticu, mnoge
gljivice i bakterije, pa listove rajčice možemo koristiti za otklanjanje
štetočina i bolesti.
Rajčica pospješuje nastajanje krvi i utječe na njezinu viskoznost, pa se
preporučuje slabokrvnim ljudima, rekonvalescentima nakon operacija i
mladima u razvoju. Sok od rajčica snižava krvni tlak, pospješuje
prokrvljenost, izlučivanje gušterače, želučanog soka i vode iz organizma,
umanjuje količinu kristala mokraćne kiseline, povoljno djeluje na srce i
krvne žile i regulira probavu.
Rajčice se preporučuju kod različitih dijeta, za dijabetičare i bubrežne
bolesnike, kod reume, artritisa, žučnih i bubrežnih kamenaca, loše
probave, tjelesnog umora, nedostatka apetita, otrovanja, ateroskleroze,
oboljele prostate, kod vrućice. Zarazne bolesti možemo spriječiti ili ćemo,
ako smo se razboljeli, brže ozdraviti ako popijemo do 3 čaše soka od
rajčice na dan. Rajčice se koriste i kod nečiste, masne ili prištave kože,
njome umivamo lice ili od rajčice pripremamo masku. Ulje konzervirane
rajčice koristi se za liječenje svraba na koži, od njih pripravljamo obloge.
Svježi sok od rajčica sprečava nastanak crvenila oko gnojnih rana,
ublažava vrućicu, zanoktice, upalu kože i rana. Maska od svježih rajčica
pomaže kod opeklina od sunca. Rajčica potiče spolnu želju i jača erekciju.
Kupka od prelivenih listova rajčice ublažava išijas.

51
 PORILUK

IZVOR I OPIS:
Slično kao češnjak i luk, poriluk su
poznavali već stari narodi (Egipćani,
Grci i Rimljani). Izuzetno je bio
cijenjen u doba Nerona, jer su ga jeli
svaki dan. Neron ga je jeo čak više puta
na dan, kako bi dobio lijep glas. Tada
su ljudi također spoznali da previše
poriluka šteti i čak je smrtno opasno.
Kada je car Tiberije uhitio Melu, jer je
loše obavljao posao u povjerenoj mu
provinciji, Mela je popio litru soka od
poriluka i brzo umro bez bolova.
List poriluka je otvoren, različitih širina i dužina. Nijanse se kreću od
svjetlije žutozelene do plavičasto zelene boje. Može imati i snažniju vosku
sličnu opnu. Stabljika je cilindrična i jednako debela po cijeloj dužini ili
je donji dio zadebljan u lukovicu. Poriluk se odlikuje karakterističnim
okusom i dobrom otpornošću na niske temperature. Zato ovo povrće zimi
može ostati na otvorenom ili ga možemo prenijeti u posebnu rupu za
čuvanje povrća i zasipati zemljom.

SADNJA/SIJANJE:
Usjev poriluka uspostavljamo sadnicama, što ih uzgajamo u klijalištima
ili na zatvorenoj gredici. Na otvoreno sadimo dobro razvijene sadnice (5
do 6 listova), visoke od 15 do 20cm. Poriluk sadimo na ravnu površinu ili
u brazde, te ga kasnije izbjeljujemo (zagrćemo zemljom). Sadnicu
prilikom sađenja moramo dobro učvrstiti u tlo.
Poriluk sadimo kraj kupusa, salate i mrkve, nije ga dobro saditi kraj luka,
graha i graška. Na isto ga mjesto možemo saditi svake 3 do 4 godine.

UZGOJ:
Poriluk zalijevamo, okopavamo i dodatno gnojimo (kompost, dozreli
stajski gnoj). Po potrebi biljke zagrćemo zemljom ili zatamnimo slamom,
kako bi postale nježnije (pobijelimo ih) te tako dobijemo sočne izbijeljene
lažne stabljike. Zagrtanje obavljamo u jednom hodu ili postupno, više
puta za redom.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Poriluk nema većih štetočina ili bolesti. Od bolesti se najčešće pojavljuju
plijesan lukovica i hrđa, a od štetočina muha i ličinke drotara.

52
BRANJE/OBIRANJE:
Poriluk se sprema u fazi tehnološke zrelosti, kada lažne stabljike postanu
dovoljno debele i bijele. Usjev se bere postupno, odnosno od srpnja do
travnja. Biljke se iskopavaju uzdizanjem iskopnim vilama ili izoravanjem
plugovima bez dasaka. Biljke iskopavamo i uklanjamo zemlju. Po dužini
prerezane stabljike ispiremo pod vodenim mlazom kako bismo odstranili
svu nečistoću.

SKLADIŠTENJE:
Iskopane biljke poriluka možemo privremeno skladištiti u prikladnim
vlažnim skladištima, podrumima ili zatvorenim gredama. Za zimsku
potrošnju skladištimo ga u hladnim i vlažnim zakopima.

SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI:

Iako spada u istu obitelj kao češnjak i luk i sadrži slične sastojke, ali u
blažem obliku, ne nadražuje sluznicu i ne peče u ustima. I u poriluku je
glavna aktivna tvar eterično ulje koje sadrži sumpor.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Za prehranu se koristi lažna stabljika, listovi i također cvjetna stabljika.
Od poriluka se pripremaju najrazličitija ukusna jela. Možemo ga kuhati,
peći ili kiseliti. Okrepljujuća je juha od poriluka. Od sjemenki se
priprema čaj.

Ljekovitost:
Glavna aktivna tvar su eterična ulja, koja pospješuju izlučivanje želučanih
i crijevnih žlijezda, jetara i žučnog mjehura. Poriluk povoljno djeluje na
crijeva, srce i pluća. Preporučuje se za poticanje probave, snažnije
izlučivanje urina, kod bubrežnih oboljenja (čaj od sjemenki poriluka),
reumatskih oboljenja (poriluk kuhamo u mlijeku i topao stavljamo na
bolna mjesta), bolesti prostate, debljine i šećerne bolesti (držimo dijetu i
tri tjedna na tašte i još dva puta na dan jedemo juhu od poriluka),
ateroskleroze. Pomaže i kod bronhitisa, kašlja i za oporavak nakon duže
bolesti (poriluk skuhamo u vodi, procijedimo, zasladimo medom i pijemo
više puta na dan). Kažu da otklanja proljetni umor i čisti krv. Poriluk je
primjeren i za čišćenje kože, liječenje uboda insekata, čireva (sredinu
kruha natopimo sokom od poriluka i stavljamo na čireve, apscese,
otekline – obloge mijenjamo svaka 2 do 3 sata), rane (na rane stavljamo
oprani list poriluka), za obloge kod gihta i za olakšavanje drugih bolova.
Natiske i žuljeve ćemo otkloniti ako na jedan dan u ocat namočimo
listove poriluka i to povežemo kao oblog tijekom cijele noći. Napitak od
poriluka (poriluk skuhan u vodi i procijeđen) pokazao se dobrim kod
liječenja alkoholičara.
53
 GLAVNATA SALATA
(salata)

IZVOR I OPIS:
Salata je poznata još iz razdoblja
egipatske, grčke i rimske visoke
kulture. Sjeme je različito obojeno i
karakteristično za sortu. Može biti
bijele, crne ili crno smeđe boje. List
je mali, srednje velik ili velik. Može
biti gladak, mjehurast ili nabran.
Listovi u zrelosti oblikuju različito
veliku glavicu. Salata ima gusto
korijenje, većinom u gornjem sloju
zemlje, a pojedini korijeni mogu ići i
do 1,8 m u dubinu. Biljke glavnate
salate razvijaju više ili manje bujnu,
otvorenu ili zatvorenu lisnu rozetu, sa svjetlije ili tamnije obojenim
listovima.

SIJANJE:
Salata zahtijeva svježa, vlažna i topla područja. Za rast je najbolje ako
temperature sežu iznad 10 pa do 20 stupnjeva. Duža vruća ili hladna
razdoblja nepovoljno utječu na rast, količinu i kvalitetu salate.
Možemo je sijati kasno u proljeće sve do lipnja. Naknadnu sadnju
možemo obaviti u prvom tjednu kolovoza.

UZGOJ:
Usjev salate u vrijeme rasta redovito dohranjujemo, zalijevamo i
sprečavamo rast korova (plijevljenje, okopavanje ili zastiranje tla).
Vodimo računa o dobroj kondiciji biljaka i time o povećanoj otpornosti
na štetu koju uzrokuju bolesti i štetočine.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Tijekom uzgoja salate od bolesti se najčešće pojavljuju: siva plijesan,
gnjilost i pjegavost. A među štetočinama salatu najviše ugrožavaju
puževi, ličinke drotara i lisne sovice.

BRANJE:
Salata je jednogodišnje povrće, koje tehnološki i također fiziološki dozori
u kratkom razdoblju rasta. Usjev spremamo kada biljke razviju dovoljno
veliku glavicu.

54
SKLADIŠTENJE:
Salatu je najbolje pripremiti odmah kada je odrežemo, a inače je treba
čuvati u podrumu, koji treba biti hladan – ali ne može dugo izdržati.

SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI:

Uz vitamine i mineralne tvari, sadrži i organske kiseline, koje joj daju
specifičan, lagano gorak okus.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Salatu najviše jedemo u svježem stanju, tek rijetko je kuhamo. Najbolja je
svježe nabrana salata. Duže skladištenje ili pohrana utječe na veće
gubitke hranjivih tvari. Možemo je jesti sirovu nezačinjenu ili začinjenu
uljem i solju, octom i češnjakom. Uz ovu se salatu vrlo dobro uklapaju i
dodaci poput rajčice ili tvrdo kuhanih jaja.

Ljekovitost:
Salata se već u starom vijeku koristila kao sredstvo za smirenje, a i sada je
ponegdje tako. Aktivne tvari u salati reguliraju pH u krvi, smanjuju
kiselost i čiste krv. Preporučuje se prije svega srčanim i bubrežnim
bolesnicima. Salata se preporučuje kao predjelo, jer gorke tvari i
limunska kiselina pospješuju probavu i potiču apetit. Salata umiruje
kašalj, astmu, bolove, grčeve. Salatu koristimo također u kozmetici za
čišćenje kože i za obloge kod opeklina.

KUPUS
(glavnati kupus, zelje)

IZVOR I OPIS:
Kupus je najrasprostranjenija vrsta
kupusnjača. Uzgaja se zbog glava.
Veličina glave ovisi o sorti,
tehnologiji uzgoja i uvjetima uzgoja.
Uzgojen je od divlje vrste, koja i
danas ponegdje raste na obalama
Sredozemnog mora i Atlantskog
oceana. Proizvodili su ga još Grci i
Rimljani.
Kupus ima snažno razvijeni glavni
korijen, koji može biti dug i 1,5 m. Kupus je dvogodišnja biljka, čiji je
rezultat uzgoja u prvoj godini upotrebljiv za prehranu, a u drugoj za
proizvodnju sjemena.
55
SADNJA :
Kupus sadimo ili sijemo na dobro pripremljeno tlo, možemo ga saditi
kraj salate, blitve, cikle, graška, krastavca, mrkve, rotkvice i špinata, a
među neprikladne susjede ubrajamo: luk, krumpir i vlasac.

UZGOJ:
O usjevu kupusa tijekom rasta treba voditi redovitu i pravilnu brigu.
Moramo voditi računa da usjev bude čist i po potrebi treba ga namakati.

ŠTETOČINE I BOLESTI:
Štetočine na kupusu su buhači, kupusna muha, kupusna muha srčikarica,
kupusna stjenica, lisna uš i kupusni moljac.
A bolesti su sljedeće: crna trulež kupusnjača i plamenjača.

SKLADIŠTENJE:
Kupus se skladišti u podrumima, posipa se zemljom u posebnim rupama
ili u hladnjačama.

SADRŽAJ PREHRAMBENIH TVARI:

U kupusu ima puno vlaknastih tvari i organskih kiselina. Također je u
kupusu otkriven U vitamin.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
Kupus se koristi za prehranu sirov i prerađen. Od svježeg i kiselog kupusa
se pripremaju salate, variva, juhe i umaci. Od kiselog kupusa se može
peći savijača, pita, može se napraviti musaka, sarma ili juha. Kako svježi
tako i kiseli kupus nije preporučljivo predugo kuhati, jer tako uništavamo
puno vitamina.
Ljekovitost:
Kupus ubrajamo među najstarije poznate ljekovite biljke. U Antičkoj
Grčkoj ga je poznavao već Hipokrat, Pitagora je o njemu napisao knjigu.
Cijenili su ga također Rimljani – i Ciceron ga je uzgajao na vrtu.
Kiseli kupus čisti krv, povećava tek, sprečava podrigivanje i pečenje u
želucu, a prije svega prerano starenje, jer jača obrambenu snagu
organizma i produžuje vitalnost u starosti.
Kupusom možemo liječiti žuticu, hidrops u tijelu i išijas. Višekratnim
premazivanjem sirovim sokom možemo otkloniti bradavice. A vodom
razrijeđeni sok pomaže kod upale grla ili gubitka glasa.

56
7. CVIJEĆE U VRTU
1. JEDNOGODIŠNJE CVIJEĆE

ednogodišnje se vrste siju u proljeće (pojedine u jesen), cvatu od

J proljeća do jeseni, osjemene se iste godine i time je njihov životni

ciklus završen. Ako sljedeće godine želimo ponovno uživati u
njihovoj raskošnoj cvatnji, sjemenke moramo sakupiti i tijekom
zime čuvati na suhom i hladnom mjestu. Neke će vrste niknuti i same ako
tlo pustimo u miru. Ovdje ćemo ukratko opisati vrijeme cvatnje, sjetve i
sadnje jednogodišnjega starinskog cvijeća:

CINIJA (Zinnia elegans) cvate od lipnja do rujna. Sije se u ožujku/na

početku travnja u sandučiće ili krajem travnja/u svibnju na otvorenom.

CRNJIKA (Nigella damascena) cvate od lipnja do

rujna. Sije se od ožujka na otvorenom.

DRAGOLJUB (Tropaeolum majus) cvate od lipnja do

rujna. Sije se u sandučiće u ožujku /travnju ili na
otvorenom potkraj travnja/na početku svibnja. Na
toplijim položajima razmnožava se sam. Ljekovita i
začinska biljka.

KADIFA (Tagetes patula) cvate od lipnja do listopada.

Sije se u ožujku u sandučiće ili u travnju/svibnju na otvorenom.
Posađena među povrtnicama odbija nematode.

LIJEPI DEČKO (Impatiens balsamina) cvate od lipnja do listopada. Sije

se u ožujku u sandučiće ili u travnju/svibnju na otvorenom. Uspijeva i u
polusjeni.

LIJEPA KATA (Calistephus chinensis) cvate od srpnja/kolovoza do

listopada/studenoga. Sije se u ožujku u sandučiće, ili u travnju/svibnju
na otvorenom. Na zaštićenim i toplim mjestima razmnožava se sama.

MAK (Papaver sp.). Postoje različite vrste jednogodišnjeg maka. Cvatu

većinom od svibnja do srpnja. Siju se u jesen ili od ožujka do svibnja.

NEVEN (Callendula officinalis) cvate od svibnja/lipnja do

listopada/studenoga. Sije se od travnja na otvorenom. U toplijoj klimi
razmnožava se sam. Ljekovita biljka.

RAZLIČAK (Centaurea cyanus) cvate od lipnja do kolovoza. Sije se na

otvorenom od ožujka.

57
UKRASNI SLAK (Ipomea tricolor) cvate od lipnja do rujna. Sije se u
travnju/svibnju na otvorenom. Prikladan za pokrivanje metalnih i
žičanih ograda.

URESNICA, KOSMOS (Cosmos

bipinnatus) cvate od lipnja/srpnja
do listopada/studenoga. Sije se na
otvorenom u travnju/svibnju. Na
toplijim položajima razmnožava se
sama. Uspijeva i u polusjeni.
Prikladna za sadnju uz ograde.

SUNCOKRET (Helianthus annuus) cvate od srpnja do rujna/listopada.

Sije se na otvorenom u svibnju. Prikladna za sadnju uz ograde.

ZIJEVALICA, ZAJČEK (Antirrhinum majus) cvate od lipnja do

kolovoza/rujna. Sije se u veljači/ožujku u sandučiće, presađuje potkraj
travnja/u svibnju na otvorenom.

2. DVOGODIŠNJE CVIJEĆE

Dvogodišnje se biljke siju, uglavnom, od kraja svibnja do srpnja, najbolje

na posebnu gredicu, u polusjeni, s boljom vrtnom zemljom. Mnoge od
njih dobro je pikirati (presaditi) kad klijanci dobiju dva-tri listića. U
jesen, kad su biljke već lijepo razvijene, presađuju se (još jednom) na
stalno mjesto. Pikiranje i presađivanje pospješuje bujnost rasta. (Ako se
to nekom čini suviše složenim, sjeme se može posijati na željeno mjesto i
tijekom toplih ljetnih mjeseci samo povremeno zalijevati). Neke se
dvogodišnje kultivirane vrste razmnožavaju godinama same ako ne
diramo zemlju na mjestu gdje su procvale, ocvale i prosule sjemenke.

CRVENA PUSTIKARA (Digitalis purpurea) cvate

u lipnju/srpnju. Sije se u lipnju na otvorenom
(vrlo plitko!). Pikiranjem se dobiju snažnije
biljčice. Moguće ih je u proljeće, još jednom,
presaditi na željeno mjesto. OPREZ - vrlo
otrovna biljka!

58
PITOMI SLJEZ (Alcea rosea) cvate od lipnja do kolovoza/rujna. Sije se u
lipnju, pikiranjem se dobiju snažnije biljke. Presađuju se u jesen ili
proljeće na željeno mjesto. Na toplijim položajima može postati
višegodišnja biljka. Potreban mu je oslonac jer naraste i do 2m. Ljekovita
biljka.

POTOČNICA (Myosotis palustris) cvate u travnju/svibnju. Sije se u

lipnju/srpnju. U jesen ili rano proljeće presađuje se na željeno mjesto. U
pravilu se, na svježem tlu i zasjenjenom mjestu, razmnožava (često vrlo
obilno) sama. Najbolje uspijeva u sjeni i polusjeni.

ŠEBOJ (Cheiranthus cheiri) cvate u travnju/svibnju/(lipnju). Sije se

potkraj svibnja/u lipnju. Presađuje se na željeno mjesto, u jesen ili rano
proljeće. U toplijim klimatskim uvjetima razmnožava se sam i može
postati trajnica. Sjemenke su otrovne!

TURSKI KARANFIL (Dianthus barbatus) cvate u svibnju/lipnju (do

srpnja/kolovoza). Sije se potkraj svibnja/u lipnju. U kolovozu se
presađuje na željeno mjesto. Razmnožava se vrlo rado sam. Uspijeva i u
polusjeni.

ZVONČIĆ (Campanula medium) cvate u lipnju/srpnju. Sije se u lipnju.

Pikiranjem se dobiju snažnije biljke koje se na željeno mjesto presađuju
od kolovoza.

59
3. VIŠEGODIŠNJE CVIJEĆE

PAKUJAC (Aquilegia vulgaris) cvate u svibnju/lipnju. Najjednostavnije

se razmnožava sjemenkama i to, gotovo redovito, sam.

RUDBEKIJA (Echinacea sp./Rudbeckia sp.) cvate od srpnja do

rujna/listopada. Razmnožava se sjetvom sjemenki u proljeće ili
dijeljenjem korijena u jesen/proljeće. Crvena rudbekija (Echinacea
purpurea) ljekovita je biljka.

RUMENIKA (Lychnis coronaria) cvate od svibnja do srpnja. Razmnožava

se sjetvom sjemena u proljeće ili dijeljenjem korijena u jesen.

VRTNA IVANČICA
(Chrysanthemum maximum) cvate
u srpnju/kolovozu. Najuspješnije
se razmnožava dijeljenjem
korijena u jesen/rano proljeće.
Može se razmnožiti i sjemenkama.

VRATIĆ, BIJELI (Tanacetum parthenium) cvate od lipnja do rujna.

Razmnožava se vrlo jednostavno i obilno sjemenkama, sam. Ljekovita
biljka!

VUČJAK (Lupinus polyphyllus)

60
8 .GREDICE S LJEKOVITIM, MIRISNIM I ČAJNIM BILJEM
ećinu ljekovitog bilja najbolje je uzgajati u zavjetrini, na južnoj

V strani vrtne ogradu ili u niskim žardinjerama… Neke vrste

nakupe više eteričnih ulja ako rastu na
toplom i sunčanom položaju, dok druge
ipak vole svježija staništa, pa prije odluke o sadnji
ili sjetvi valja proučiti zahtjeve koje biljke imaju na
stanište.

Neke vrste ljekovitog bilja: anis (Pimpinella

anisum), bosiljak (Ocimum basilicum), estragon
(Arthemisia dracunculus), čubar (Satureja
hortensis), kamilica (Chamomilla recutita),
kadulja (Salvia officinalis), kim (Carum carvi),
komorač (Foeniculum vulgare), kopar (Anethum
graveolens), lavanda (Lavandula officinalis),
origano (Origanum vulgare), odoljen (Valeriana officinalis), pelin
(Arthemisia sp.), sljez (Malva sp.), stolisnik (Achillea millefolium), sipan
(Hysopus officinalis), vinska rutvica (Ruta graveolens)

RUŽMARIN

IZVOR I OPIS:
Grm u Sredozemlju naraste do 2 m visoko i
ima opseg do 1,5 m. Stablo je razgranato i
drvenasto, a jednogodišnji izdanci na
granama su uspravni i zeleni. Na stablu su
raspoređeni uski listići. Gornja površina
lista je izbočena, s podvrnutim rubovima i
sjajne je tamno zelene boje. Cvjetovi su
svijetlo plavi do svijetlo ljubičasti i razvijaju
se u malim skupinama na gornjim
dijelovima stabla. Cvatu u proljeće i u rano
ljeto.

SADNJA:
Ružmarin teško uzgajamo iz sjemenki, a bez teškoća se može uzgojiti s
reznicama. Treba rahlo tlo i vrlo sunčano stanište u zavjetrini.

61
BRANJE:
Najčešće koristimo svježe ili posušene listiće, a u kulinarstvu i cvjetove.
Listiće možemo trgati stalno od lipnja do kolovoza, ili odrezati grančice
prije cvatnje.

SKLADIŠTENJE:
Izdanke i grančice sušimo, a prije nego što ih spremimo, skinemo s njih
listove. Aromatični miris možemo osloboditi tako da neposredno prije
korištenja listove stisnemo među prstima.

KORIŠTENJE:

Kuhanje:
U malim količinama ružmarin koristimo kod pripreme riba, svinjetine i
janjetine, u umacima i marinadama nadopunjuje također okus juha,
»lonaca«, pečenog krumpira i riže. Ponegdje se dodaje donekle listića u
jela od jaja. To je začinsko bilje za namaz na bazi maslaca, biljni ocat i
ulje. Cvjetove ponegdje posipaju po salatama i kristaliziraju ih u šećeru za
ukrašavanje slastica. Listići se dodaju za aromatiziranje vina, biljnih
likera i digestiva.

Ljekovitost:
Ružmarin potiče protok krvi, povisuje tlak, jača živce i pomaže kod
teškoća sa starošću oslabljenim srcem. Jednako tako ublažava
iscrpljenost i olakšava glavobolje, pomaže kod oporavka, sprečava
napetost, regulira funkcioniranje želuca, potiče nastajanje i izlučivanje
žuči te olakšava grčenje probavnog sustava, olakšava iskašljavanje i čisti
dišne putove. Kod vanjske upotrebe ružmarin djeluje dezinfekcijski i
može se koristiti za utrljavanje u slučaju mišićnog reumatizma,
nagnječenja, ozljeda od udarca, iščašenja i kod prištave kože.
Žličicu suhog, sitno rezanog lišća i cvjetova ili samo cvjetove uzmemo za
šalicu čaja. Kod konzumiranja čaja od ružmarina ili pripravaka tog čaja
treba paziti, da ga ne popijemo u većim količinama, jer je biljka vrlo
otrovna i može uzrokovati i pobačaj ili teška oštećenja bubrega. Dovoljna
je šalica čaja koju pijemo tijekom dana.

Jednako tako je preporučljivo da duže konzumiranje pripravaka od

ružmarina s vremena na vrijeme prekinemo na tjedan do mjesec dana.
Prilikom konzumiranja velikih količina ružmarina dolazi do trovanja i
osoba može i umrijeti u dubokoj nesvijesti.

62
ŽIVICA

Slobodno rastuću živicu moguće je osnovati iz najrazličitijeg samoniklog,

uresnog, čak velikom dijelom “jestivog” grmlja. Živica je nezamjenjivo
stanište za mnogobrojne ptice pjevice i druge korisne životinje. Djeci
zanimljivije autohtono grmlje moglo bi biti: divlja ruža (Rosa canina),
kupina (Rubus fructicosus), malina (Rubus ideus), žutika (Berberis
vulgaris), svib (Cornus sanguinea), crna bazga (Sambucus nigra), drijen
(Cornus mas), lijeska (Corylus avellana), sremza (Prunus padus), iva
(Salix caprea), košarasta vrba (Salix viminalis), divlja jabuka (Malus
sp.), divlja kruška (Pirus sp.).

Ljepoti slobodnorastuće samonikle živice pridonijet će razne vrste

otpornog uresnog grmlja: jorgovan (Syringa sp.), vajgelija (Weigelia
florida), japanska dunja (Chaenomeles japonica), pajasmin
(Philadelphus coronarius)… Većinu vrsta moguće je razmnožavati
reznicama u školskom rasadniku.

BARA (kao biotop)

Voda privlači svakog, a posebno djecu. Bare su stanište za raznoliko

vodeno bilje. Nastanjuju je žabe, kukci, razne libele. Djeca mogu tamo
upoznati razno bilje vodenih staništa: rogoz (Carex elata), perunika (Iris
pseudocorus), kaljužnica (Caltha palustris), vrbica (Lithrum salicaria),
lopoč (Nymphaea sp.) i tako dalje.

63
V. KUĆA

1. PRANJE RUBLJA

aši mladi jedva mogu zamisliti kako se nekada odvijao proces

N pranja rublja. To je bio u nizu drugih, ženski posao, nimalo lak

ni brz. Ne može se uopće, uspoređivati s današnjim pranjem i
čišćenjem rublja. A ako već «svenosna» odjeća nije mogla biti
zavidne čistoće, misna je morala izgledati besprijekorno.
Vjerojatno će se neki sjetiti sukanja i zaprega s «dva lica». Jedno, manje
izgledno se nosilo svakodnevno, a ono izglednije prigodom posjeta,
odlaska u zadrugu ili ako su dolazili gosti.

Za misno ruho se znalo, stajalo je u ormaru i odijevalo samo u crkvu.

Često nije bilo moguće da sva čeljad pohodi istu sv. misu, nego su se
izmjenjivali da bi odjenuli istu robu. Jednostavnim rječnikom rečeno,
nije se imalo što odjenuti, jedno odijelo nije bilo «ni moje ni tvoje, već
naše». Često je tako bilo i s obućom, pa «traljice» u vrhovima cipela nisu
bile ništa neobično zbog većih brojeva.
Pranje rublja je, dakle, obično trajalo tri dana. Taj proces nije bio
jednostavan, a nije se često ni pralo.

Parjenica

Pravila se od velike šuplje vrbove klade ili nekog

drugog mekanog drveta. Strogo se pazilo da to drvo
ne pušta boju.
Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u
parjenicu. Imenica parjenica dolazi od glagola pariti,
dakle prljava roba se na neki način, noć i dan, a ako
je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici.
Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na
brojnost obitelji i veličinu klade. Bilo je vrlo važno
drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo
biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih
bila od konoplje ili lana, mogla se prati na taj način, za razliku od
današnje robe. Zanimljivo je reći da se konoplja više sijala u selima
«preko Bosne», a lan u našim selima uz Savu.

64
Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim
pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim
platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin
poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen.
Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša
prljavštinu rublja.

Valja reći da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima

pepeo zovu i lug, baš kao što se zove i šumica, gaj). Nije mogao biti od
bilo kojeg drva ili drugog ogrjevnog materijala. Pepeo je pomno prosijan i
očišćen od bilo kakvih natruha.
Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžent, ali i kao šampon, sjetit će
se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut)
pepelom. Kažu da je pranje kose pepelom bilo dosta učinkovito.

Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije
svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, a onda
metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i
praćak. Žene bliže Žendragu nosile su tamo rublje na pranje. Najprije su
praćakom dobro tukle svaki komad prevrćući ga.

Bila je od velike važnosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo

prokuhan. U njoj se robu još dobro gnječilo i tražilo upornije mrlje, koje
bi se još jače praćakom tukle. Praćak je inače trokutasta drvena naprava s
«držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka.
Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Praćak je
trebao biti vrlo lagan i napravljen tako da se lako drži u ruci.

Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao

sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije
velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih
ne bi bolje «isplisirala». Glačanja nije bilo. Peglu su u selu imale samo
krojačice i to pegle u koje se stavljala žeravica. Na sreću ni materijali nisu
bili takvi da su zahtijevali „umjetnička“ peglanja.

Koliko god je to bio naporan posao, domaćica je sjala od radosti kada je

sakupljala i «kalufila» osušenu robu. Znalo se da bez higijene mogu lako
nastati bolesti od kojekakvih nametnika (ušiju, stjenica...).

U to vrijeme su i higijenske kontrole kružile selom, najviše inzistirajući

na čistoći rublja. Poznati su bili i mali školski higijeničari, koji su uz
predsjednika razreda i blagajnika oponašali vlast u malome. Ti
higijeničari su svako jutro pregledali učeničku čistoću, osobito nokte.
Stoga su se majke živo trudile da im djeca idu u školu čista i uredna da
«ih tamo ne prozovu», jer je to bila za cijelu kuću velika sramota.
65
2. UVOD U KUHARICU

K
roz tjedne objavljivat ćemo recepte iz raznih dijelova zemlje.
Svaki broj almanaha otkrivat će vam pravo gastronomsko blago.
Primjenjujte recepte, obnovite tradiciju za svojim stolom.

Osvrnimo se najprije na kulinarski presjek Lijepe naše:

MEĐIMURJE, PODRAVINA, HRVATSKO ZAGORJE

Prije stotinjak i više godina, baš kao i danas, jutro ratara, vinogradara ili
obrtnika počinjalo je radom. Prije nego što bi se krenulo s poslom - u šest
ili sedam sati, bio je običaj popiti čašicu rakije. Oko devet sati bilo je
vrijeme za doručak. Svakodnevni doručak - frištik, froštukel, u 19. i
većem dijelu 20. stoljeća sastojao se od kukuruznih žganaca prelivenih
ajnpren juhom, lukom i čvarcima, a ponegdje mlijekom ili kavom. Danas
se obično pije bijela kava uz kruh namazan maslacem, pekmezom ili
kakvim kupovnim namazom (paštetom). Kod težih fizičkih poslova
muškarci su obično jeli kuhane kobasice, pečena jaja sa slaninom
(špekom) i sir, a popili bi i čašu vina. I danas je gablec (oko 10 sati)
zadržao ista obilježja, samo što se sve više jedu naresci i konzervirano
meso industrijske proizvodnje.

Za ručak - obed, južinu, kuhalo se varivo s komadićem mesa ako ga je

obitelj mogla priskrbiti. Kiselo zelje i dimljena svinjetina ili kelj, grah i
koraba s kobasicom, u prošlosti su, kao i danas, bili svakodnevni
podnevni obrok. Danas se, naravno, mnogo češće na stolu nađe neko
mesno jelo, dok je meso u prošlosti bilo rezervirano samo za blagdane ili
teže fizičke poslove, na primjer, za košnju ili žetvu.
Za večeru se obično nije pripremalo novo jelo, već se pojelo ono što je
ostalo od ručka, ili se na stolu našao mliječni obrok - sir s vrhnjem,
tjestenina sa sirom i slično. Djeci se za večeru ponegdje kuhao griz na
mlijeku ili su se zadovoljila kruhom namazanim mašću ili pekmezom.
Danas se kao međuobrok često jede voće, osobito kruške ili jabuke, a i
povrće je češće na jelovniku nego u istočnim dijelovima panonske regije.

Svečani se jelovnik priređuje za crkvene blagdane, krstitke, svadbu,

karmine, imendane, a u posljednje vrijeme i rođendane. Klasičan se
obrazac sastoji od mesne juhe od govedine ili od peradi s
karakterističnim „domaćim“ rezancima. Slijedi kuhano meso iz juhe, uz
umak od hrena ili kopra. Zatim na stol dolazi pečenka, u prošlosti pečena
guska ili patka, a danas purica ili komad svinjetine. Kod većih gozbi peče
se odojak. Uz pečenku se poslužuje kuhani ili pečeni krumpir, no i danas
66
su omiljeni prilog tradicionalni mlinci preliveni sokom od pečenke, te
salata. Najtipičnija je zelena salata, iako su vrlo popularne i salate od
cikle ili crvenog, odnosno, bijelog zelja, a posljednjih desetljeća i od
rajčice. Naravno, na blagdanskom je stolu obavezno vino.

Specijalitetima Hrvatskog zagorja smatraju se štruklova juha, bučnica,

purica s mlincima i orehnjača. U Međimurju to je kalapajsani kalamper,
meso iz tiblice (drvena posuda) i međimurska gibanica. Podravci bi
ponudili kašnjake (savijaču nadjevenu hajdinskom kašom začinjenom
bučinim uljem), pečenu patku i salatu od graha i povrtnice, a za kraj
štrukle s makom i tikvom. U rano ljeto peku se štrukli s trešnjama, a u
jesen s jabukama. Sve su ovo jela koja se nude gostima.
Međutim, za vlastite potrebe, na primjer, na rođendanskim proslavama,
proštenjima i svadbama, jelovnik će danas biti nešto drugačiji: nakon
juhe, koja obično ostaje ista kao u prethodnoj ponudi, i kuhanog mesa s
nekim umakom, slijede odresci od teletine kao mesna ponuda s manje
masnoća. Orehnjače i makovnjače sve su manje popularne, na račun
dekorativnih kolača iz raznih kuharskih priručnika, koji imaju prednost
da na stolu mogu stajati dulje vrijeme, a da ne promijene izgled ni okus.
Mnogi kolači dolaze u modu i izlaze iz nje nekoliko godina. Posljednjih su
godina u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske popularni ovi kolači:
mađarska pita („mađarica“), dedin brk, Rafaello kocke, bajadere,
majmun torta i slično...

GORSKA HRVATSKA

Brdoviti krajevi sjeverno od planinskih masiva Velebita i Biokova, prema

unutrašnjosti Hrvatske. U tom je kraškom području osnovni problem
nestašica vode, iako ovim krajevima protječe nekoliko rijeka. Stoga se u
prošlosti voda morala transportirati iz udaljenih izvora, rijeka i potoka.
Plodno je tlo suženo na vrtače i polja uz rijeke ponornice gdje, međutim,
dobro uspijevaju neke povrtne kulture poput kukuruza, krumpira, graha i
zelja, pa su oni predstavljali osnovu prehrane stanovništva. Ovčarstvo i
govedarstvo, kao osnovne grane gospodarstva, pružale su izvanredne
mogućnosti za proizvodnju mliječnih prerađevina kojima se zaokruživao
sustav prehrane, dok je svježe i sušeno ovčje meso podupiralo strukturu
jelovnika kod blagdana ili težih zajedničkih poslova.

LIKA I GORSKI KOTAR

Započinjući dan kukuruznim žgancima tj. purom ili palentom s kiselim

mlijekom, domaće je stanovništvo bilo spremno za rad cijelo prijepodne.
Dodatni obrok se sastojao od slanine i krumpira pečenog u ljusci, savijače
od sira, čvaraka i kruha. U podne je užina, a jede se varivo -u zimsko
67
doba to je obično kiselo zelje i grah, koraba, ječam i fažol, s komadićem
dimljenog svinjskog mesa, a ljeti svježe zelje, mahune ili bob.
Poslijepodnevni se obrok dodavao kod težih poslova, kad bi narezali
kruha, šunke, slanine ili kobasica. Večera se obično sastojala od nekog
mliječnog jela i ponovno palente. Polovicom 20. stoljeća imućnije obitelji
mogle su si dopustiti mesni obrok nekoliko puta na tjedan.

Za Uskrs Gorani pripremaju posebno jelo po kojemu su poznati i izvan

granica svoje regije, a to je želudac, budla, nadouvanje. Danas se pod
nazivom „goranski nadjev“ priređuje i u drugim prigodama.

Ličani i Gorani svojim specijalitetima smatraju kiselo zelje u kojemu se

kuha dimljena svinjetina ili kobasice. Jedan i drugi kraj s pravom se
hvale izvrsnim krumpirom, koji se može peći i u pećnici, prerezan na
pola, pa se u gastronomskoj ponudi obično poslužuje pod nazivom „ličke
pole“. Od mlijeka i mliječnih proizvoda, najomiljenije je kiselo mlijeko, a
i neke vrste sira, na primjer, škripavac (sir iz mješine) te lička basa -
specijalitet koji se pripravlja od slojeva soljenog svježeg i nesoljenoga
kuhanog mlijeka. Divljač poput jelena, medvjeda i divljih svinja privlači
lovce u šumovitim predjelima da u svoj jelovnik uvrste njihovo meso.
Stoga se specijalitetima smatraju medvjeđi pršut, gulaš od veprovine ili
srnetina „na lovački“ (s okruglicama od kruha ili krumpirovog tijesta).
Gorani su strastveni lovci na puhove koje smatraju posebnom
poslasticom, osobito pržene ili pripremljene u umaku. Lokvarski je kraj
poznat po žabljim specijalitetima. Od gljiva su cijenjeni vrganji i smrčci
(marohlini).
Danas se i slatka jela uključuju u gastronomsku ponudu, pa se u
Gorskom kotaru priređuju deserti na osnovi šumskog voća, kojim
goranske šume doista obiluju. Na prvom su mjestu omiljeni štrudli i
palačinke s nadjevom od borovnica, a pripremaju se i džemovi, odnosno
likeri od malina, borovnica i jagoda.
Osnovna obilježja prehrane u središnjoj Hrvatskoj su arhaične vrste žita
za proizvodnju kruha i žganaca, uzgoj peradi - posebno gusaka i pataka,
zatim uzgoj goveda pa, samim time, i obilata upotreba mlijeka i mliječnih
prerađevina u svakodnevnoj prehrani, a u Turopolju je sačuvana i
autohtona pasmina svinje poduže kovrčave dlake i pjegave kože. Rijeke
pružaju mogućnost ribolova, stoga će se riba razmjerno često naći na
jelovniku. Turopolje je poznato i po proizvodnji luka.

68
ZAGREBAČKA OKOLICA, POKUPLJE, MOSLAVINA I POSAVINA

Zbog težih radova jelo se rano ujutro (otešček), kada bi radnici pojeli
malo sira i popili čašicu rakije; slijedi doručak (froštukel, ruček), koji je
bio obilniji kod ljetnih poslova, a skromniji u zimsko doba. Sastojao se od
prosenih, raženih ili kukuruznih žganaca prelivenih prežganom juhom,
prepečenim kiselim zeljem, lukom ili čvarcima ili se pekla pražetina. Za
popodnevni obrok kuhalo se kovilo, varivo od kisele repe, kiselog zelja,
korabe, mrkve s grahom i komadićem dimljene svinjetine. Često se
pripremala i tjestenina prelivena maslom ili vrhnjem, a ljeti varivo od
tikve, krastavaca ili mahuna. Za večeru bi nadrobili kruh u sirutku ili
stepke, ili su narezali suhi sir i slaninu.
Jela koja se smatraju specijalitetima naći će se na stolu prigodom raznih
proslava i predstavljaju autohtone kulturne baštine. To su, na primjer,
samoborska greblica, markuševačka tenka gibanica, vrbovečka pera,
ivanićgradski vanjkuši - sve varijacije kolača od vučenog tijesta sa sirnim
nadjevom. Karakteristične su i visoke ili debele gibanice, tj. savijače od
kvasnog tijesta s najrazličitijim nadjevima - od oraha, maka, sira,
šljivovog pekmeza, jabuka i rogača.

ISTRA I HRVATSKO PRIMORJE

U prvoj polovici 20. stoljeća s kavom ili mlijekom su se jeli komadi

(bokuni, fete) palente. Za marendu se radilo neko zasitno jelo, na primjer
fritaja s pršutom ili domaćim kobasicama, pogotovo ako je ukućane
čekao teži posao. Tada bi se popila čaša vina. Često bi narezali sira i
slanine i jeli s lukom (kapulom) i kruhom.
Zimi se radnim danom kuha gusta juha koja dobiva naziv po osnovnom
sastojku (maneštra od bobići, od koromača, od slanca). Grah s ječmenom
kašom (jačmik i fažol), kiselim kupusom (jota) ili tjesteninom
(paštafažol) vrlo je omiljena hrana. Osnovni je začin svim ovim jelima
pešt - mješavina sitno isjeckanog peršina, češnjaka i slanine. Skromnija
varijanta maneštre podrazumijeva da se u juhi kuha kost od pršuta. Često
se priređuje žgvacet od komadića kokošjeg ili junećeg mesa pirjanog na
luku. Istra je poznata po tjestenini - fužima, pljukancima, posuticama,
lazanjama, koju danas proizvode i manji industrijski pogoni. Osim
mesnog umaka, omiljen je umak od rajčice, šalša od pomidora, začinjena
peršinom, češnjakom i bosiljkom, uz dodatak ribanog ovčjeg sira. Ljetni
se obrok sastoji od laganije hrane, maneštre od zelenog povrća, broskve
„na padelu“, ribe „na gradele“, brodeta, salate od hobotnice.
U posne dane obavezno se priprema neko riblje jelo. Prvenstvo svakako
pripada bakalaru, a ponegdje se priređuje neka domaća sušena riba.
Osim toga se kuha sočivo - mješavina različitih grahorica i žita.

69
Jedno od svečanih jela je žgvacet s fužima. Kvalitetne vrste bijele ribe
također pripadaju blagdanskom meniju; obično se peku na gradele i
začinjaju maslinovim uljem, limunom, peršinom i češnjakom.
Od kolača, susret ćemo se s orehnjačom pod nazivom povetica, povitica
od oreh, koja se priprema za Božić, dok se za Uskrs (Vazam) priređuje
vazmena pogača. Za blagdane, posebno za Mesopust, rade se uštipci
(frite, fritule, mlinci) ili hroštule. Istarski su specijalitet cukarini, roščići
od tijesta koji se nakon pečenja umoče u vino i šećer.

DALMATINSKA KUHINJA

Jutarnji obrok nema posebnog naziva ili se naprosto zove kafa. Kava se
konzumira uz kruh ili pecivo. Za prijepodnevni obrok - marendu, oko 10
sati, u prošlosti se kuhala pura (palenta) ili se jela slana riba s kruhom. U
podne je obid; u skromnijoj obitelji to je obično gusta juha na osnovi
grahorica i tjestenine. Radi se i brodet, paprikaš od kokošjeg ili svinjskog
mesa, rižot od lignji ili sipe, paštašuta. Frigaju se tikvice i patlidžani
(melancane, balancane) ili se u raskošnijoj varijanti, pune mljevenim
mesom.
Za večeru se oduvijek jelo zelje - pod tim se nazivom misli na bilo koje
zeleno povrće: blitvu, zeleni kupus, prokulicu, raštiku, tikvice. Lešo zelje i
frigana riba su tipična dalmatinska večera i danas. To je obično sitna
plava riba poput srdela, girica ili inćuna.
Na Visu je uobičajena večera, pogača sa slanom ribom i slanutak. Uz
podnevni ili večernji obrok obavezna je čaša vina.
Omiljeno svečano jelo u cijeloj Dalmaciji je pašticada, dok se u okolici
Dubrovnika priprema zelena maneštra s kaštradinom, a na otocima riba.
Jednostavnija slatka jela, kao što su fritule i hroštule, peku se nedjeljom,
dok je u prošlosti bilo uobičajeno da prate određene blagdane. Za
vjenčanja i druge svečane prigode dalmatinske će kuharice prirediti razne
domaće slatkiše poput cvita, ravijola, paprenjaka, amareta. Najtipičniji je
misir za sirnice ekstrakt od ruža. Osim praška za pecivo, tradicionalno je
sredstvo za dizanje tijesta tzv. amonijak (amonijev hidrogen-karbonat
koji se nabavlja u ljekarni).

SLAVONIJA, BARANJA, SRIJEM

Jutarnji je obrok - obično zvan ručak ili froštuk - radnim danom

započinjao kukuruznim žgancima, čvarcima ili skromnom juhom od
bundevskih koštica. Danas se peku jaja sa slaninom, režu se kobasice,
švargla, dimljeni sir, a industrijski su namazi zamijenili klasični kruh
namazan mašću, posoljen i posut crvenom paprikom.

70
U podne se za užinu jela čorba od graha, mrkve, ječma i kiselog zelja ili
repe u različitim kombinacijama, uz dodatak kisele svinjetine, zatim
razna tjestenina, rezanci s orasima i valjušci s makom. Danas se obično
priprema neko mesno jelo: gulaš, paprikaš,pečeno pile s krumpirom, uz
kolač. Za večeru je na stolu nešto jednostavnije, na primjer, jastučići sa
sirom, cicvara, prova.

Kod poljskih radova - okopavanja kukuruza, skupljanja sijena, žetve, jelo

je na njivu nosila ručkonoša, mlada žena ili djevojka. Bila je odjevena u
vezenu odjeću, pogotovo ako je pripadala bogatoj kući.

Za dane posta, dobra je domaćica prije stotinjak godina morala

pripremiti dovoljno posne hrane. To je značilo da je u kući moralo biti
smoka (ulja ili masla) za začinjanje jela od tijesta, suhog voća, posebno
šljiva i jabuka (kalotina) za kompot, a poneki su se držali strogog posla te
izbjegavali i sva jela od mlijeka i jaja.

Nedjelja ili blagdan počinju svečanijim doručkom, koji nije nužno

obilniji, jer se obilno jede i radnim danom, kad radnicima treba više
hrane. Nedjeljom pak ima više vremena za bijelu kavu, pecivo i
uobičajenu ponudu slanine i kobasica. Objed slijedi poznati obrazac:
juha od mesa, kuhano meso i umak, pečenka u obliku guske, patke ili
komada svinjetine, salate i kolači. Različite savijače (štrudle) uz gibanice
s nadjevom od jabuka, sira, maka ili oraha neizostavni su pratioci
nedjeljnog ručka. Svojim autohtonim specijalitetom Slavonci u prvom
redu smatraju kulen, ali tu su i drugi proizvodi koji se rade u svinjokolji,
kao hladetina (lučenje), kulenova seka, krvavice, tlačenica (švargla),
kobasice i sl. Za Božić ili prigodom kakva drugoga crkvenog blagdana
obavezno se na ražnju peče zaoblica - tovljeno mlado svinjče. Čobanac,
iločka juha od svinjetine ili baranjski fišpaprikaš također su specijaliteti
ovih krajeva. Na početku obroka nudi se rakija; najomiljenija je svakako
šljivovica, ali cijenjene su dudovača i kruškovača. Širok izbor vina
obuhvaća kvalitetnu ponudu od kutjevačkih do iločkih vinograda.
Kutjevačka graševina i iločki traminac najuglednija su vina, iako će svaki
vinogradar tvrditi da je najbolje vino iz njegova podruma.

71
3. RECEPTI KOJI ŽIVOT ZNAČE

KRUH ISPOD PEKE

Sastojci:
1,5 kg oštrog brašna
1 svježi kvasac
2 jaja
40 g soli
1 dcl ulja
Cca 5 dcl vode

Priprema:

1. Kvasac otopiti u malo mlijeka ili vode, dodati 1 žlicu šećera i 2-3
žlice brašna, izmiješati i ostaviti na toplom mjestu da se digne.
2. U drugoj posudi dobro pomiješajte 1,5 kg brašna s vodom, jaja i
sol. Dodati kvasac i umijesiti glatko tijesto te ostaviti da se diže 1
sat na toplom mjestu.
3. Kad se tijesto digne, premijesiti ga i položiti u posudu za pečenje i
ostaviti 20-ak minuta
4. Tako pripremljeno tijesto za kruh pokriti pekom i peći 20-30
min., ovisi o tome koliko vam je jak žar.
5. Kada je kruh gotov, zamotajte ga u krpu i čekajte da se malo
ohladi.

72
 DOMAĆI KRUH S BRAĆA

Opis:
Za otočane bez kruha ka ni bez vode nima života, ovaj tjedan stoga
predlažemo Vam da zamisite domaći kruh.

Sastojci:
1 kg brašna
pola litre vode
malo mlika
žlica soli
žličica šećera
4 dkg kvasca
nekoliko žlica maslinova ulja

Priprema:

Rastopite kvasac i šećer u mlakom mlijeko, dodajte mlaku vodu i brašno.

Istucite smjesu kuhačom, pokrijte dobiveno tijesto i ostavite ga u zdjeli
dok se veličinom ne podupla. Dodajte sol i ostatak brašna te rukama
snažno umiješajte čvrsto i glatko tijesto. Pokrijte tijesto i ostavite ga na
dasci da naraste. Kad nabuja, dodajte ulje, još jednom promijesite i
izrežite na komade veličine muške šake. Razvucite svaki komad i potom
prstom uvijte u male kruščiće. Ako vam je tijesto dovoljno čvrsto,
kruščiće možete ispreplesti u ružu od korneta. Tijesto potom stavite u peč
zagrijanu na otprilike 250 stupnjeva, a kada porumeni smanjite
temperaturu na 150 stupnjeva i pecite do kraja (ukupno cca 30-40
minuta). Na kraju pečenja premažite koru hladnom vodom da ne bude
pretvrda i ostavite kruh još malo da odstoji u peči.

73
VI. EKOLOŠKA NADOGRADNJA FARME
1. KOMPOSTNI WC

U
kompostnom WC-u umjesto 90.000 litara opasnog otpada
nastalog ispiranjem školjke može se dobiti oko 15 litara
kvalitetnog komposta. Ne samo da kompostni WC ne smrdi već
njegovim sadržajem možemo nahraniti rajčicu.

Najveći dio otpada koji bacamo u kontejnere i zahodske školjke zapravo

su dragocjeni i na neki način korisni materijali. Štoviše, uz malo truda
samo od ljudskih fekalija mogli bismo proizvesti na tone dušičnog
gnojiva i korisnog komposta umjesto golemih količina otpada kojim se
zatrpavamo. Dok je priroda uređena tako da materija kruži, jer
konstantno stvara i potom iskorištava nusproizvode različitih procesa,
ljudi nusproizvode uglavnom ne koriste. Otpad je zapravo potpuno
ljudski izum jer samo mi proizvodimo stvari koje ne bivaju pojedene, ne
raspadaju se, odnosno nisu iskorištene u neku drugu svrhu, navode
Bruno Motika i Dražen Šimleša u nedavno objavljenoj knjizi "Zeleni alati
za održivu revoluciju". Najočitiji dokaz da ljudi otpadom proglašavaju
korisne stvari jest organski otpad koji sadrži vrijedne hranjive tvari koje
bi trebalo vratiti natrag zemlji. U kolikoj mjeri bi se izdvajanje organskog
otpada isplatilo, pokazuje podatak da čak 30 posto volumena prosječne
kante za smeće zauzima upravo otpad iz kuhinje i vrta. Organizirano
odvajanje organskog otpada od ostalog, međutim, u Hrvatskoj je tek u
povojima. Kao kompost završi tek zeleni otpad s javnih površina, no i tad
pomoću velikih centraliziranih kompostana koje šire neugodne mirise i
uz dodatno zagađenje zbog transporta. Jedno od rješenja su manja
kompostišta u koja bi građani mogli odnositi svoj organski otpad, a da se
postupak kompostiranja obavlja tamo gdje otpad i nastaje. Procesom
kompostiranja volumen otpada se smanjuje čak deseterostruko, a masa
još i više. Da nije riječ o znanstvenoj fantastici, pokazuje primjer
inicijative iz Danske, gdje svaka zgrada ili blok zgrada posjeduje svoje
malo rotirajuće kompostište, te se na taj način građani sami brinu za svoj
otpad, a količina komposta toliko je mala da se ne mora transportirati već
se koristi na istoj lokaciji. Zaštita voda i sve veći nedostatak pitke vode
velik je problem koji godišnje guta milijarde dolara. Od ukupnih vodenih
resursa na Zemlji tek jedan posto je pitka voda, a činjenica da čak trećina
potrošene vode u kućanstvima odlazi na ispiranje zahodske školjke tjera
na pitanje zašto dopustiti da se pitka voda uopće miješa s fekalijama,
tvoreći tvar koju nazivamo otpadnom vodom. Posebno kad se fekalije
74
promatraju kao posebno vrijedan resurs koji se može dobiti
kompostiranjem.

Iako pojam kompostni zahod zvuči kao

izvor zaraze i nepodnošljivog smrada, te
neodoljivo podsjeća na seoske zahode
koje smo kao mali u posjetu rođacima
izbjegavali kao kugu, autori knjige jamče
ne samo da suvremeni kompostni WC ne
smrdi, već da njegovim sadržajem
možemo nahraniti rajčice. Nije riječ ni o
kakvom novom izumu, gnojidbu svojih
nepreglednih poljoprivrednih nasada
kompostom nastalim od vlastitih fekalija
Kinezi provode već stoljećima. Tajna kompostnog zahoda koji je sve
popularniji u svijetu ekotehnologija je aerobno kompostiranje kojim se
izbjegava razvoj štetnih mikrororganizama iz fekalija. Prosječan čovjek
dnevno proizvede oko pola litre fekalija koje zalije s oko 5 litara vode, što
je 5,5 litara otpadne vode. No ta se voda u cijevima miješa i s onom
vodom koju koristimo u kuhinji i kupaonici, tako da sad imamo tisuće
litara otpadne vode koje se trebamo riješiti. Kompostni WC je
jednostavan sustav koji se sastoji od školjke, kompostne komore i sustava
za ventilaciju. U kompostnoj komori biomasa se prozračuje, odnosno
dovodi se kisik nužan za proces kompostiranja, a odvodi neugodan miris.
Svakih godinu-dvije kompostna komora se prazni, a ono što nastaje kao
proizvod kompostnog WC-a vrijedan je humus koji se koristi u
poljoprivredi. U nekim zemljama postoje proizvođači kompostnih WC-a,
pa je već moguće kupiti gotov sustav i ugraditi ga u kuću, no treba
napomenuti da su prilično skupi, od 1200 eura pa do nekoliko tisuća
eura. Kompostni zahod ima i mogućnost samogradnje, no u to se
upuštaju samo entuzijasti. Omjer uloga i dobiti u ovom je slučaju doista
impozantna. Umjesto 90.000 litara opasnog otpada nastalog ispiranjem
školjke može se dobiti oko 15 litara kvalitetnog komposta. Dovoljan motiv
da pri gradnji kuće ili vikendice potražimo drukčije rješenje i spasimo
svijet.

75
 Strategija „Nula otpada“

Reciklaža se često navodi kao odgovor na pitanje

otpada, no ona istodobno stvara dodatno
zagađenje i zahtijeva ulaganje velike količine
energije da bi se otpadni materijal prikupio,
transportirao i preradio. Autori upozoravaju da
recikliranje samo pokušava riješiti simptome
pojave otpada umjesto da ukloni njezin uzrok.
Odgovor na taj problem pojava je principa pod
nazivom "nula otpada" (Zero Waste) koji se bavi
restrukturiranjem sustava proizvodnje i
distribucije. Prvi korak u strategiji "Zero Waste"
je redizajn proizvoda i pakiranja, odnosno planiranje proizvodnje tako da
se unaprijed ograniči potrošnja prirodnih resursa, smanji toksičnost i
otpad koji će proizvod stvoriti nakon korištenja te da se omogući što
lakša reciklaža, ponovno korištenje ili kompostiranje proizvoda. Druga
pretpostavka je preuzimanje odgovornosti za otpad i štetu koju izaziva
moj proizvod, umjesto prebacivanja odgovornosti na potrošače. Slijedi
investiranje u infrastrukturu koja omogućuje efikasnije provođenje
reciklaže, sortiranje otpada ili sakupljanje zelenog otpada, umjesto u
deponije i spalionice smeća. Zanimljivo je da postrojenja za sortiranje
otpada i reciklažu stvaraju znatno i do deset puta više radnih mjesta nego
deponiji i spalionice otpada! Proizvođači recikliranog papira i plastičnih
proizvoda zapošljavaju 60 puta više radnika nego spalionice i deponiji.
Termin Zero Waste pojavio se 1996. godine u Canberri koji do 2010.
godine planira potpuno prestati puniti deponije otpadom.

76