Naslov izvornika

Niccolo Ammaniti
Fango
copvright © Arnoldo Mondadori Editore SpA
Urednica Maja Šoljan
Glavni urednik Kruno Lokotar
Niccolo Ammaniti
S talijanskoga preveo Nino Raspudić
I CIP - Katalogizacija u publikaciji I
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
UDK 821.131.1-31=163.42
AMMANITI, Niccolo
Blato / Niccolo Ammaniti; s talijanskoga preveo Nino Raspudić. - Zagreb : AGM, 2005. -
(Roman)
Prijevod djela: Fango. ISBN 953-174-248-0
450421215
J
Oklijevao je neko vrijeme, prije nego što je pogledao mjesto koje ga je boljelo; konačno ga je
otkrio, bacio na njega ustrašen pogled; i vidio odvratnu modroljubičastu izraslinu. Čovjek je
shvatio daje izgubljen; obuzeo ga je smrtni strah i, još veća, strava da će ga uhvatiti grobari i
baciti u lazaret. Alessandro Manzoni
Imaj na umu tko je dobar,
a tko loš momak...
Almamegretta*
Takav sam kakav sam. Popaj
Zahvaljujemo se © ANAGRUMBA s.r.L
POSLJEDNJA NOVA GODINA ČOVJEČANSTVA
Sherree Rose, vidjevši daje zabava savršeno uspjela i da se gosti smiju i plešu, zapitala se:
"Zašto se ovdje zabavljaju svi osim mene?!" Sherree nije znala daje u tom trenutku svaki
od gostiju, bez iznimke, mislio isto što i ona.
Clive Blatty
"Na dvanaestom kilometru Cassie, na broju 1043, nalazi se 'Stambeno naselje Otoci'. Radi se
o arhitektonskom kompleksu koji sačinjavaju dvije moderne zgrade (vila Capri i vila Ponza),
o primjeru promišljene arhitekture po mjeri čovjeka, s prostranim zelenim površinama i
pogledom na raskošnu rimsku okolicu. Opremljeno olimpijskim bazenom, zemljanim
teniskim terenom i prostranim parkiralištem, to je savršeno mjesto za ljude koji žele živjeti u
dodiru s prirodom, ali se istovremeno ne žele odreći moderne udobnosti. U blizini naselja
nalazi se i trgovački centar sa super-marketom, prodavaonicama odjeće, frizerskim salonom,
praonicom itd. U fazi su realizacije kino i diskoteka.
Nedaleko od središta Rima (samo petnaest minuta automobilom!), idealno je za zaposlene u
gradu i za sve koji žele živjeti u oazi nepomućenog mira i vedrine..."
Iz reklamnog prospekta naselja "Otoci" (1972)
Utorak, 31. prosinca 199...
1. CRISTIANO CARUCCI
19:00 h
Cristiano Carucci imao je na umu tri mogućnosti da izvuče tu prokletu noć.
Jedan.
Otići s ekipom u društveni dom Argonauta. Na programu je te večeri bio megadžoint i koncert
grupe Animal Death. No ta grupa mu je krajnje išla na kurac. Jebeni vegetarijanski
integralisti. Njihova omiljena igra sastojala se u tome da po publici bacaju sirove odreske i
bifteke s kojih kaplje krv. Posljednji put kad je bio na njihovom koncertu vratio se kući sav
okrvavljen. A uz to, svirali su i neku gadariju od provincijalnog rocka...
Dva.
Nazvati Ribljukost, sjesti na 126-icu i otići vidjeti što se događa u centru. Možda se uvući na
kakvu feštu. U ponoć bi se sigurno negdje zaustavili, u prometnom kaosu, mrtvi pijani, i
nazdravili bi novoj godini usred mora uzbuđenih govnara koji trube automobilskim sirenama.
Bože koja tuga!
Okrenuo se u krevetu. Uzeo je s ormarića kutiju cigareta i zapalio jednu.
Ne bi bilo loše da su tu Esmeralda i Paola. No njih dvije su otišle u Terracinu. A da ništa nisu
rekle. Sigurno se radilo o muškarcima. Mogao se malo poseksati, da su bile tu. Kad bi Paola
krenula u jedno od svojih slavnih oblokavanja, na kraju bi mu dala.
Tko jebe na Novu godinu, jebat će cijelu godinu.
Tri.
Odjebati. Odjebati sve. Sve moguće. Miran. Buda. Ostati zatvoren u sobi. Zabarikadiran u
bunker. Pustiti glazbu i ponašati se kao da to nije posebna noć nego bilo koja noć bilo kojeg
dana.
Nije lose, rekao je u sebi.
Jedini problem.
Njegova majka je od pet ujutro bila u kuhinji i spremala jebenu silvestarsku večeru.
Ma tko je tjera na to7, upitao se ne nalazeći odgovor.
Organizirala je pretjeranu, golemu večeru za Maria Cinquea, vratara vile Ponza, i njegovu
obitelj (troje djece + brbljava žena + punica s parkinsonom), za Giovannija Trecasea,
kvartovskog vrtlara, ženu i Pasqualea Cerquettija, čuvara, i njegovu sestru,
dvadesetčetverogodišnju Mariaro-sariu (teškog gabora!). Nedostajao je samo Stefano
Riccardi, koji je te večeri bio dežurni na porti. Pozvala je sve koji su radili u naselju.
Ne, nije rekla Salvatoreu Truffarelliju, onome koji je radio na održavanju zajedničkog bazena.
Posvađali su se.
Moja majka je nevjerojatna!... Saziva ih sve i za Novu godinu.
10
Gospoda Carucci bila je portirka vile Capri.
Strastveno, svi zajedno, natisnuti u tom podrumu u kojem su živjeli kao miševi. Kako bi se
davili hranom. Kako bi prženim jelom uništavali jetra.
Ustao je iz kreveta protežući se. Zijevnuo je. Pogledao se u zrcalo.
Lice mu je bilo doista odvratno. Crvene oči, perut, brada od dva dana. Isplazio je jezik.
Izgledao je kao sportska čarapa. Pomislio je na sve što mora učiniti kako bi se izvukao odatle.
Oprati se, obrijati se, obući se i nadasve proći kuhinjom i sve ih pozdraviti.
Titanski pothvat.
Ne... Nema šanse.
Idi s opcijom tri!
Zaključao je vrata. I počeo njušiti zrak poput talijanskog ptičara.
U sobu se uvukao neki jak i mastan miris.
Što li priprema? Brokule? Grah?
Kakav je to smrtonosni smrad?
Ne, nego moja majka kupuje hranu na groblju.
Pustio je glazbu. Nirvana. Osjetio je nešto neodređeno herojsko u načinu na koji postupa,
možda nešto doista asketsko, u tom svom preziru prema svijetu i prema zabavi po svaku
cijenu.
Možeš ti to jebeni budistički redovnice!
I ponovno se bacio u krevet.
11
2. THIERRY MARCHAND
19:30 h
Thierrv Marchand konačno je uspio pronaći mjesto za svoj volkswagen kombi. Bilo je čudno
vidjeti tu staru krntiju, s anarhističkim znakom naslikanim sa strane, između mer-cedesa 7000,
saaba 9000 i ostalih luksuznih lađa.
Proveo je dva sata u prometnom zastoju na Cassiji riskirajući da mu otkaže motor. Osvajao je
metar po metar zemlje proklinjući Rimljane.
Najviše mu se gadilo to što su ti luđaci, stisnuti u svojim autima, izgledali zadovoljni i sretni.
Smijali su se. Trubili
su.
A sve to zato stoje Nova godina. Ludnica! Treći svijet.
Medu nogama je stiskao bocu votke Kasatski, proizvedene i flaširane u Aricciji, selu u blizini
Rima. Šest tisuća za bocu. Povukao je gutljaj i podrignuo. Zatim je iz džepa izblijedjele traper
košulje izvukao zgužvani papirić. Razmo-taogaje.
"Diskoteka cVukodlak', ulica Cassia 1041", pisalo je na
njemu.
Evo ga.
Upravo ispred kombija. Veliki plesnjak s blještavim natpisom. Ispred vrata red elegantno
odjevenih ljudi. Muškarci u odijelima, neki čak i u smokinzima, žene u dugim haljinama, sve
s užasnim bundama na sebi. Ispred ulaza izbacivači u narančastim jaknama.
Desno od diskoteke, na manje od pedeset metara, vidio je, nakon AGIP-ove pumpe, rešetkastu
ogradu s prolazom.
Ulazilo je i izlazilo mnoštvo automobila.
Što je to?
Protrljao je oči.
Na zidu je ugledao veliku mesinganu tablu. "Naselje Otoci", kazivala je. Lijevo od ograde
portirnica, a desno božično drvce puno svjetlećih kuglica. Iza zidane ograde i krošnji borova
nazirale su se dvije zgrade iz sedamdesetih godina. Krovovi od smedeg crijepa. Satelitske
antene. Pločice. Velika, osvijetljena staklena vrata na balkonima.
Gospodsko mjesto!
Thierrv je otvorio vrata i izašao iz kombija.
Bilo je zvjerski hladno. Puhao je takav vjetar da je rezao uši. Nebo prekriveno velikim,
tamnim oblacima.
I rakete. Mali praskovi. Bojažljivi topovski hici prije velikog ponoćnog darmara.
Ah, da, rakete. Točno, na Novu godinu se ispaljuju i rakete...
Thierrv je zapalio cigaretu bez filtera, otvorio bočna vrata kombija i izvukao Regine. Svoju
keltsku harfu. Bila je zamotana u debelu plavu krpu. Uzeo ju je u naručje, nogom zatvorio
vrata i zaputio se prema ulazu u "Vukodlak" prolazeći pored otmjene i nepokretne rampe
postavljene ispred lokala.
Ona brlja koju ju strusio pržila mu je utrobu i osjećao je da su mu noge mekane poput pipaka
hobotnice.
U kurac, već sam pijan! postavio je sebi dijagnozu.
Dvojica izbacivača koji su kontrolirali pozivnice vidjeli su ga kako dolazi. Klatio se lijevo-
desno. S onim čudom u naručju.
Tko je taj čudan tip?
12
13
S onim žutim, masnim brčinama. Onim očima kuhane trilje. A ona kosa... Plava, duga,
prljava.
Stari viking na samrti? Njemački frik osuđen na izumiranje?
"Što hoćeš?" upitao ga je osorno klipan niskog čela koji je izgledao kao da će se rasprsnuti u
jakni od češljane devine dlake i prugastoj košulji stegnutoj oko volovskog vrata.
"Tko?! Ja?"
"Da, ti."
"Moram svirati."
"A što je to unutra?"
"Regine. Moja harfa."
Thierrv je krenuo naprijed, prema vratima, ne obazirući se na izbacivača, Regine je bila
pakleno teška, no jedna ga je ručerda zaustavila.
Gosti koji su plaćali ulaz gledali su ga telećim očima.
"Čekaj! Čekaj malo... Kamo ćeš?! Polako!"
Klipan je zgrabio interfon i počeo govoriti u njega. Prekinuo je.
"U redu! Smiješ unutra. Jedino što tako neće ići. Jesi li se pogledao? Ovdje ljudi plaćaju. Tako
stvarno ne može!" vrtio je mladić glavom u znak neodobravanja.
Thierrv je postajao nervozan.
"Ovako kako?" otpuhnuo je.
Thierrv je odložio harfu i pregledao se.
Nosio je svoju staru i nezamjenjivu jaknu od mekane kože s resicama, uobičajenu traper
košulju, traperice, uistinu ponešto umrljane motornim uljem koje mu se prosulo na autocesti,
remen s kopčom u obliku bizonove glave i mokasinke.
14
Sve normalno...
Podignuo je ruke uvis i upitao:
"Onda, prijatelju! Što nije u redu?"
3. GIULIA GIOVANNINI
19:32 h
Giulia Giovannini stanovala je na drugom katu vile Ponza. Točno nasuprot one u kojoj je
živio Cristiano Carucci.
Kupila je taj stan prije šest mjeseci od nasljedstva koje joj je ostavio otac. I budući da je bila
poduzetna djevojka, uredila gaje u potpunosti sama, bez ičije pomoći. Obojila je zidove u
losos crvenu, stavila štuko-gips, promijenila okvire na prozorima, kupila šarene zavjese Laura
Ashlev.
Živjela je sama, premda je odnedavno tu bio i Enzo Di Girolamo, njezin novi dečko. Prije
tjedan dana dala mu je ključeve kuće i tada je on uselio sa svim svojim stvarima.
"Baš sam se zajebala!" rekla je Giulia praznom stanu ulazeći s vrećicama iz dućana u rukama.
Enzo je napravio svinjac i izašao.
Na stolu ispred televizora prljavi tanjuri, prazna limenka piva i mrvice po podu.
Baš te briga, ionako će tvoja buca sve pospremiti.
"Pružiš prst i uzmu ti ruku! Svi su isti", nastavila je otpuhujući.
Nije doista bila ljuta.
U biti joj se sviđalo što u njezinom životu postoji muškarac koji će malo poremetiti njezin
manijakalni red.
Na brzinu je sve sredila.
15
Strahovito je kasnila s popisom onoga što treba napraviti. Gosti bi trebali doči u devet.
Manje od dva sata.
Zadržala se kod frizera i u prodavaonici rublja. Potrošila je bezumnu svotu na crvene
podvezice, gaćice i grudnjak.
Otišla je u kuhinju i ubacila junetinu u pećnicu, ostalo je već bilo gotovo, spremno i poredano
na kuhinjskom stolu. Otvorila je hladnjak, uzela bocu prošeka, natočila sebi jednu čašu i otišla
u kupaonicu.
Mora se okupati, presvući i dotjerati.
Otvorila je slavinu na kadi i svukla se.
Giulia je bila vitka. Imala je, međutim, dvije velike mliječne žlijezde koje su unatoč obilnosti
stršale uvis, ne hajući za gravitaciju, dugačka bedra i podignutu i čvrstu guzicu.
Pogledala se u zrcalo.
Izgledala je poput Playboyeve djevojke mjeseca. Gola, s trajnom, pofarbana u crveno i s tom
čašom vina u ruci.
I nije mogla odoljeti.
Morala je svakako vidjeti kako joj stoje stvari koje je upravo kupila.
Otrčala je u sobu i izvukla rublje iz vrećice.
Na stoliću pokraj kreveta zasvijetlila je telefonska sekretarica. Pritisnula je tipku za
preslušavanje i vratila se u kupaonicu. Navukla je samostojeće čarape slušajući prvu poruku.
Bila je to mamica koja je zvala iz Ovindolija.
"Sretno! Sretno! Sretno! Zlato moje! Sve najbolje! Nadam se da će ti godina biti fantastična.
Bolja od prošle. Novac, sreća, ljubav. Da, prije svega ljubav za moju jedinu i obožavanu kćer!
Volim te, malena moja!"
16
Nije je mogla slušati kad bi tako govorila.
Starica s glasom djevojčice.
Naravno, j edna bolj a godina...
No na onu prošlu uopće se nije mogla požaliti. Pronašla je čovjeka koji joj se sviđao (kojeg je
voljela, možemo reći), kuću u luksuznom kvartu i stalni posao kao tajnica u velikom uredu u
centru.
Što je više mogla poželjeti?
Ništa.
Obula je cipele visokih potpetica.
Nije loše!
Druga poruka bila je od Clema.
"Giulia, Clemo je. Htio sam ti reći da Fiorenza neće doći... Boli je glava. Duboko se ispričava.
Nadam se da to nije problem..."
Laž! Opet su se svađali.
Stavila je grudnjak Sculpture. Stvarao joj je dvije doista zanosne nogometne lopte.
Treća poruka bila je od Debore.
"Ciao, Giulia, Debby je. Ne znam što ću. Kako ćeš se ti obuć..."
"Halo?! Halo, Debby! Enzo je."
Enzo je odgovorio Debori, a da pritom nije isključio sekretaricu, i ona je snimila razgovor.
"Da. Ja sam. Giulia nije tu. Što radiš?"
"Ništa... Koji davež! Uopće mi se ne da doći na večeru kod Giulije. Uh! Večeras stvarno ne
mogu. Novu godinu treba čekati u muslimanskim zemljama. Tamo u deset svi u krevet..."
17
Draga! Baš je draga! pomislila je Giulia lijevajući pjenu za kupanje u kadu, ma vidi ti te
govnarke. A onda, otkud sad ta silna bliskost s Enzom?
"Moram li doći?"
"Svakako. Ni meni ne paše, znaš to... Ali je važno."
Giulia se vratila u spavaću sobu i sjela na krevet.
"Dogovoreno, dolazim. Dovoljno je da si mi blizu. Činim to samo zbog tebe, Pimpi. Ali dođi
sad malo ovamo, treba mi puno maženja kako bih se suočila s tom večerom... Nedostaješ mi!"
U kurac!
"I ti meni. Luđački."
U kurac!
Giulia je osjetila kako joj se steže želudac. Razjapila je usta i pokušala duboko udahnuti, no
zrak joj nije uspijevao proći kroz dušnik.
"U redu... Ali neću moći ostati dugo. Giulia će se uskoro vratiti. Obećao sam da ću joj
pomoći."
"Dobro. Čekam te."
Kraj razgovora.
Giuliji se sada sve vrtjelo, soba, krevet, luster. Hladan znoj curio joj je niz pazuha, a valovi
vrućine palili su joj lice. Jednim gutljajem dovršila je prošek.
Nisi dobro čula. Smiri se. Sad ćeš ponovno poslušati i vidjet ćeš da griješiš. Halucinirala si.
Obična zvučna halucinacija. Evo, nisi dobro čula...
Preslušala je tri puta.
Pri posljednjem je shvatila da je sve istina. Da se ne radi o šali. Da ta krmača njezinog
čovjeka zove Pimpi. I da njezinom čovjeku Deborah luđački nedostaje.
18
Bol se u međuvremenu proširila od otvora želuca do grla. Hroptala je ispružena na krevetu:
"Gospemoja. Gospemoja kako mi je loše... Jako mi je loše. Stvarno mi je loše."
Ostala je tako, ispružena, polugola na krevetu.
Onda je pokušala plakati.
Ništa. Nije išlo.
Oči su joj bile suhe poput pustinjskih stijena. Unutra, međutim, nešto se micalo. Spremala se
oluja. Nije to bila tuga i bol zato što ju je izdao Enzo, kojem je dala ključeve kuće, što ju je
izdala Deborah, njezina najbolja prijateljica, njezina školska prijateljica. Ne, u Giulijinom
srcu, usred tog vrtloga suprotstavljenih osjećaja, krčilo si je put nešto drugo, nešto zlo i gorko
što je odjednom eksplodiralo i od čega se počela kesiti i smijati poput hijene.
Srdžba. Bijes. Mržnja. Prezir.
Eto što je bilo u njoj.
Prema toj kurvetini koja krade muškarce i prema tom jebenom govnaru.
"Ahhhh!! Platit ćete! Kunem se majčinim životom da ćete platiti", konačno je prasnula
ustajući na krevetu. Izvadila je kasetu iz sekretarice i podigla je u zrak, držeći je s obje ruke,
kao da je Sveti Gral, potom ju je poljubila i stavila u ladicu noćnog ormarića, zaključala i
uvukla ključ u grudnjak.
Otišla je u dnevni boravak, zgrabila dva srebrna okvira za fotografije.
Na jednoj je bio Enzo, u kupaćim gaćama, u ruci je držao veliku ribu, na drugoj Deborah u
skijaškom odijelu na stazama Campo Felicea. Tresnula ih je o pod. Smrskala je stakla i okvire
skačući po njima. Uzela je bocu alkohola,
19
ispraznila je nad njima i zapalila ih. Odmah su se podigla dva podmukla plava plamena i
Giulia je shvatila da se taj kriješ mora smjesta ugasiti, jer je prijetila opasnost da uništi parket,
da zapali kuću.
Raširila je noge i popisala se na njega.
4. MICHELE TRODINI
19:48 h
"Djede! Djede! Gledaj!" rekao je Michele Trodini dok je sa svojim djedom, gospodinom
Anselmom Frascom, uvlačio dugački red raketa u majčine vaze s cvijećem.
Obojica su bili na malom kuhinjskom balkonu. Živjeli su na trećem katu vile Capri.
"Što je, Michele?"
"Tu... tu je neka... neka žena. Gola je. I..."
"I?"
"Evo... upravo... piški u dnevnom boravku."
Starac je sjedio u plastičnom naslonjaču.
Za poje je godine još bio u formi, no otkako su mu operirali lijevo oko gotovo ništa nije vidio.
"Gdje je?"
"Odmah preko puta nas. U vili Ponza. Vidiš li je?"
Djed je počeo naprezati oči i istezati vrat poput stare kratkovidne kornjače.
"Kažeš da je skroz gola?"
"Ne, ima grudnjak..."
"Kakva je? Je li lijepa?!"
"Jako, djede."
20
Premda je imao jedanaest godina, Michele je znao prepoznati lijepo žensko tijelo, a tijelo
pišačice u zgradi preko puta njih bilo je najbolje koje je vidio u životu. Čak ni njegova rodica
Angela nije imala tako nešto.
"Idi u moju sobu. Trkom, sinko. Donesi mi dalekozor. I ja je želim vidjeti."
Michele je ustao i otrčao u starčevu sobu. Znao je da djed jako voli gole žene. Svake večeri bi
zaspao uz Colpo Grosso. Tamo, na fotelji, otvorenih usta i s daljinskim u ruci.
Njegov je djed bio alpinac i u svojoj je sobici još uvijek držao zastavice i crno-bijele
fotografije svog odreda. Otvorio je ormar i pored izglačanih košulja koje su mirisale na
lavandu pronašao stari dalekozor. Uzeo gaje. Protrčao je kroz dnevni boravak. Njegova sestra
Marzia i mama prostirale su stol svečanim stolnjakom i srebrnim priborom za jelo.
"Michele, zašto nam malo ne pomogneš?"
Majčin glas ga je prikovao na balkonskim vratima.
"Sad ću, mama..."
"I reci djedu da uđe. Dobit će napadaj ako još malo ostane vani. Što će ti taj dalekozor?"
Michele je malo razmislio.
Da li je majci trebalo reći istinu?
"Gledamo vatromet."
Izašao je na balkon. Žena je još bila tamo. Dao je dalekozor djedu, koji ga je odmah prinio
očima.
"Michelino. Michelino. Koja junica! Koja junica!" zadovoljno je rekao djed.
Da, to su bile muške stvari.
21
5. RIBLJAKOST
19:50 h
Massimo Ribljakost Russo jurio je na svom crvenom mo-riniju vijaduktom u Francuskoj ulici.
Jurio, kakva krupna riječ. Recimo da je napredovao.
Mirno je napredovao, kroz opušteni blagdanski promet.
Bio je nadahnut za promišljanja.
Treba naći oslonce, govorio je sebi. Sigurne, čvrste točke kako bi se promijenio život Počinje
jedna nova godina i ja ću u njoj postati nov čovjek. Riješit ću se starih navika i mrdnut ću
guzicom. Postat ću ozbiljna osoba.
Otkad nisam položio ispit? upitao se.
Bilo je to jedno od onih pitanja koja je sebi inače izbjegavao postavljati. No ovo je bio
poseban dan. Posljednji u godini. Dan prikladniji za sređivanje računa u vlastitom životu nego
za slavlje.
Odavno. Koliko će biti? Osam, devet mjeseci. No sada dosta. Polako. U veljači ću položiti
ispit iz talijanske književnosti. U travnju onaj iz suvremene povijesti i u lipnju jedan lijepi
dopunski... Sve će se promijeniti. Kunem se Bogom da će se sve promijeniti. Postoji opasnost
da za koju godinu i diplomiram.
Da, počet če več sutradan, prvog siječnja.
Jutarnje tuširanje. Red u sobi. Bez telefona. Bez televizora. Ništa od pizdarija. Ništa od trave.
Ništa od sendviča u baru. Ništa od izleta motorom u Arezzo s Cristianom. Ozbiljan nad
knjigom. Tri sata ujutro i tri sata poslijepodne.
Precizan.
Jebeni kalvinist.
22
A onda, kad po čitav Božji dan ne radim ništa, osjećam se loše, moram nešto raditi, inače neću
moći cijeniti ni lijepe stvari u životu, dodao je još u toj pretjeranoj iskrenosti introspekcije
koja ga je pozitivno iznenadila.
Onda mu se javila jedna opravdana sumnja.
Govorim tako jer sam sa svojim bratom Andreom popušio ogromnu džointinu. Kad prestane
djelovati bit ću opet onaj isti Ribljakost. Bezvoljan, lijen travar.
Zaokupljen tim važnim razmatranjima, nije primijetio da mu je s boka prišao stari plavi
autobus napuljske registracije. Kroz prozorčiće su virile zastave Nola Sporting Cluba.
Unutra je bila rulja uzbuđenih navijača. Zviždali su. Urlikali. Stvarali paklenu buku.
Autobus ga je počeo gurati prema bankini.
Ribljakost se maknuo ustranu i počeo trubiti.
Ma pogledaj te kretene! Maknite se!
Nije ih mogao preteći, bilo je premalo prostora, pa je bio prisiljen naglo zakočiti kako ne bi
završio na pregradama.
Ponovno je ubrzao, slijedeći autobus koji se bio premjestio u traku za pretjecanje.
Došao je do njega. Točno ispod vozačeve kabine. I budući da nije bio jedan od onih koji se
prave kao da se ništa nije dogodilo, od onih koji se predaju, viknuo je:
"Koji vam je kurac! Vratite se na jug ako ne znate voziti!"
Pitao se jesu li čuli njegove riječi. Da li su otišle u vjetar? Onda je, kako bi se bolje razumjeli,
ispružio ruku i pokazao im rogove.
23
Donosio je odluke i postupao krajnje sporo, jer je ta trava koju je popušio bila prava bomba.
Vozačev prozor se spustio.
Čuli su. Čuli su, pederi
Ribljakost je bio spreman na verbalnu prepirku s vozačem, koji će mu reći nešto ne baš
ljubazno o njegovoj osobi, uglavnom kakvu psovku, no vidio je samo da je izvirila krupna
seljačka ručerda, koja je bacila nešto prema njemu.
Upaljena cigareta?
Čik je poletio prema njemu i završio mu točno između nogu, na sjedištu motora.
Koji pogodak!
Pokušao je sagnuti glavu da vidi gdje je završio čik, no kaciga ga je spriječila u tome. Onda
ga je pokušao naći naslijepo, no rukavicom ga nije mogao napipati.
A onda je odjeknula eksplozija.
Vrlo jaka.
Srce mu je skočilo u grlo.
Na trenutak je izgubio kontrolu nad motorom, koji je počeo zastrašujuće vrludati. Umalo je
udario u jedan automobil, no uspio ga je, stišćući zube i psujući, ipak ispraviti.
Bacili su mi petardu! Ti krmei su mi bacili petardu! Ne mogu vjerovati!
U međuvremenu se autobus udaljio. Ribljakost je dodao gas i dvocilindrični motor njegovog
morinija riknuo je od bijesa. Upustio se u bjesomučan slalom između automobila koji su ga
dijelili od autobusa. Osmjelio se kao luđak i konačno je bio uz njega, s vozačeve strane.
24
"Izađi! Izađi! Izađi!" vikao je iz sve snage koju je imao u plućima tom govnaru za volanom.
Nije ga uspijevao vidjeti kroz prljavo staklo.
Legao je na sirenu.
"Izađi, izađi, seronjo!"
Oni gadovi su i dalje zviždali i mahali zastavama, i činilo se da na njega ne obraćaju
pozornost.
Izveli su svoju kurčevu šalu i onda...
No onaj tvrdoglavac od Ribljekosti nije mogao ostati na tome. Približio se autobusu i počeo
nogom udarati u vrata razjareno revući:
"Izađi! Izađi! Izađi! Kurvin sine!"
Autobus je naglo skrenuo udesno, usporavajući.
Vidiš da vrijeđanje majki uvijek pali, rekao je sebi zadovoljno.
Autobus je sad stajao nepomično uz rub ceste. I Ribljakost se zaustavio, na dvadesetak metara
iza njega. Skinuo je kacigu i sišao s motora. Namrštio se nastojeći zadobiti čvrst, kameni izraz
lica. Poput inspektora Callaghana.
Ribljakost je taj nadimak mogao zahvaliti svom mršavom i zašiljenom tijelu. Kostur inćuna.
Izbačena rebra i mala zdjelica. Noge kao dvije štule, stopalo 46. Visok skoro dva metra. Mala
glava i na mjestu nosa nevjerojatan tukanski kljun.
Autobus je i dalje stajao uz rub ceste. Zastave više nisu vijorile, visjele su, a navijači su
najednom utihnuli. Samo je crni dim izlazio iz zahrdalog auspuha.
Nitko nije izlazio.
Ribljakost je skinuo rukavice.
Automobili su prolijetali pokraj njega.
25
Šamara se golim rukama.
Odlučio je da tom govnu što vozi autobus da dodatni poticaj da izađe.
"Mater te je rodila pareći se s cijelom usranom ekipom Nole. Kopile! Izađi! Izađi! Izađi!"
Imao je hrabrosti za izvoz, taj momak.
Vrata autobusa su se polagano otvorila. Bilo je kao u američkom filmu. Samo što iza autobusa
nisu bile arizonska pustinja i stara osamljena benzinska pumpa, nego četvrt Fleming sa svojim
zbijenim kućama koja je sjajila žutim uličnim svjetlima i pokojom blijedom bengalkom.
"Izađi! Izađi... Iza..."
Ribljojkosti zamrla je riječ u grlu i stisnula se muda.
To što je izašlo iz autobusa nije bio čovjek nego ormar. Ogroman. Zvijer. Toliko krupan da je
ramenima zakrio cestu, vijadukt Olimpijske, sve.
Tko si ti? Nevjerojatni Hulk?
Ribljakost je na trenutak ostao očaran tim morem mišića, tim trijumfom testosterona, tim
rukama koje su izgledale kao dvije lopate za pizzu, tim glupim, svinjskim očima koje su ga
fiksirale s mržnjom, no onda mu je mozak objasnio što bi te ruke mogle učiniti s njegovim
krhkim tjelešcem i onda je istovremeno vrisnuo, zacmizdrio i viknuo:
"Uđi! Uđi! Uđi! Uđi!"
Akrobatskim skokom našao se ponovno na svom mo-riniju. Pritisnuo je nogom polugu
mjenjača i krenuo na samo jednom kotaču.
26
6. FILOMENA BELPEDIO
19:53 h
Filomena Belpedio zaključila je da joj je život malo toga dao.
Je li joj dao obitelj na koju bi se mogla osloniti? Ne.
Ustvari sam sama kao pseto. Moj muž živi u drugom gradu. Ima drugu ženu. Deset godina
mladu od mene. Moj sin je otišao. Živi u Los Angelesu. Trebao je postati redatelj. Radi kao
konobar u talijanskoj piceriji.
Je li joj dao posao od kojeg može živjeti? Ne.
Posljednji posao prodavačice polica životnog osiguranja već je daleka uspomena. A budući da
nemam nikakvog posebnog dara, sa sigurnošću znam da neću naći nikakav drugi. A i nemam
više snage da lunjam uokolo i moljakam za neki drugi posao.
Je li joj dao ljepotu? Ne.
Stara sam i ružna. S ovom vunastom kosom. S ovim ustima bez usana. S ovom žutom
masnom kožom. Kad bih barem izgledala dovoljno dobro, mogla bih se kurvati. Mogla bih
tako zaraditi za život. Nema problema. Bez lažnog moraliziranja.
Pa što joj je onda dao? Ništa. Ništa ni od čega.
Ne, nije istina. Imaš svoj dom.
Sve što joj je ostalo bio je taj stan. Taj stan koji više ne može plaćati. Taj stan u luksuznom
naselju Otoci. Najmirnijoj i najvedrijoj četvrti Cassie.
Pogledala je van.
Kroz osvijetljene prozore vile Capri. Tu su svi bili sretni. Obitelji, ljudi koji su vjerovali u
budućnost. Svi spokojni.
27
Svi na okupu, jedu, slave, spremaju se otvoriti šampanjac, nazdraviti novoj godini. Budućim
uspjesima.
Na balkonu je ugledala starca i dječaka kako dalekozorom promatraju vatromet.
Od te obiteljske sličice okrenuo joj se želudac.
A ti, draga moja, što ti imaš slaviti? Što očekuješ od nove godine?
Pa... Možda... Mogla bih... Ne! Ne pokušavaj. Ništa. Apsolutno ništa. Svoju porciju govana
već si pojela, štoviše htjela si i previše, prežderala si se. Sad si puna. Zato dosta.
I nije se čak ni osjećala tužnom. Samo je racionalno razmatrala stvari.
Konstatira se.
Poput anatoma.
U ponoć će završiti godina. A onda će započeti nova, sigurno gora od prethodne, a Filomena
se nije mogla ni nadati ni očajavati.
Umorno se pridigla s kauča i otišla u kuhinju vukući noge u papučama. Otvorila je vratašca
ispod sudopera i izvukla plastičnu vrećicu. Uzela je iz hladnjaka bocu dijetetske Coca-Cole i
čašu, i vratila se u dnevni boravak. Stavila je sve na niski stol ispred kauča. Zgrabila je
kristalnu posudu u kojoj je držala stare bombone s medom i bacila je u kantu za smeće. Uzela
je daljinski i upalila televizor.
Tu su bili Mara Vernier, Drupi, Alba Perietti i Fabrizio Frizzi, koji su najavljivali Veliku
novogodišnju noć.
"Onda, što očekuješ od nove godine, Drupi?" pitala je Mara.
28
"Pa... Možda da ljudi postanu mirniji i opušteniji. Da se živi bez strke, da se ne vrtimo oko
sebe kao čigre. Znaš, Maro, jedan moj rođak umro je od stresa..." rekao je Drupi.
Filomena je u međuvremenu iz vrećice počela vaditi kutije s lijekovima.
Roipnoil. Alcvon. Tavor. Nirvanil. Valium.
Otvarala je kutijice, vadila tablete i ubacivala ih u zdjelu za juhu.
Otprilike kao kada se čisti grašak.
Napunila ju je dopola. Onda je pojačala TV, ulila malo Coca-Cole, digla noge na stolić, stavila
zdjelu između nogu i počela zobati tablete kao da su kokice.
7. ODVJETNIK RINALDI
20:00 h
Odvjetnik Attilio Rinaldi, zavaljen na velikom kožnom kauču u svom uredu, masturbirao je
pred upaljenim televizorom.
Predsjednik Republike upravo je započeo svoj pozdravni govor.
To s masturbacijom bio je sistem prevencije koji je primjenjivao prije susreta sa Sukiom.
Ta gaje djevojka doslovce izluđivala i posljednji put kad su se sreli odmah je svršio. Sve je
trajalo par minuta. Osim što mu je to donijelo malo zadovoljstva, ispao je sroljo.
Onda je bolje istresti se!
Imao je pred sobom cijelu noć s njom i nije želio odmah ispaliti municiju. Dobro je sve
organizirao za tu Novu godinu. Mjesecima je planirao tu vatrenu noć. I sad je
29
konačno došla. Kupio je kamenice i šampanjac daje počasti. Isključio je telefone i faks.
Spustio je rolete. Pogasio sva svjetla.
Omiljeni sport u tom jebenom naselju Otoci bilo je zavirivanje u tuđe kuće. Prokleti voajeri.
Dok je sjedio tako, zabačene glave, spuštenih hlača, otvorenih usta, s onom stvari u rukama i
predsjednikovim govorom u ušima, zazvonio je mobitel u jakni.
"Ahhh!!! Što je sad?" otpuhnuo je prekidajući auto-erotski čin.
Neću odgovoriti!
A ako je Sukia jer ne može naći adresu?
Odgovorio je.
"Halo?!"
"Halo,Attilio!"
Nee, moja žena...
Sav posao što ga je dotad obavio u trenu mu je splasnuo u ruci.
"Halo, ljubavi?! Kako je?"
"Onako... A vi?"
"Sve je dobro. Paolo danas nije htio skijati. Ostao je kod kuće. Kaže da ne želi skijati bez
svog tatice. Andrea pošto-poto želi nove čizme za snijeg, one dlakave..."
"Ima li snijega?"
"Puno. Samo nam ti nedostaješ... Tu je i moja majka."
Još i stara koza. Koji davež!
"Ah! Lijepo... I vi meni jako nedostajete. Jedva čekam da vas vidim..."
"Kakvo je vrijeme u Cagliariju?"
"Paaa... onako. Oblačno", ispalio je odvjetnik.
30
"Kako je na kongresu?"
"Užasno dosadno... Pozdravi puno majku, Paola i An-dreu, i čestitaj im Novu godinu... Sad
stvarno moram prekinuti."
"Okej, ljubavi. Sve najbolje i tebi. Užasno mi fališ... Volim t..."
"I ja. I ja. Sad me ispričaj. Tu je odvjetnik Mastrantuono... Vidimo se prekosutra u Cortini.
Ciao, ljubavi."
Prekinuo je razgovor i opsovao.
Morao je opet krenuti ispočetka.
8.
20:10 h
Odvjetnik Rinaldi nije bio jedini koji je na televiziji gledao predsjednika. Svi stanari i njihovi
gosti smjestili su se pred svoje prijamnike i bilo je neobično vidjeti kako se naselje Otoci u tih
pola sata govora nekako opustilo, postalo ozbiljnije i zamišljenije. Svi su se umirili pred
ocjenom godine koja završava i nadama za godinu koja započinje. Ljudi su sjedili i slušali.
Čak se i vatromet primirio i samo je Michele Trodini nastavljao nepokolebljivo s balkona
ispaljivati ben-galke. Njegov otac i djed za stolom su jeli salamu i vrijeđali predsjednika.
Majka je u kuhinji slušala jednim uhom, no više se brinula zbog toga što torta od sira u
pećnici nije rasla.
I u velikom stanu bilježnika Rigosija, na posljednjem katu vile Capri, svi gosti, s čašom vina u
ruci i komadom kruha i veprovine u drugoj, tiskali su se pred golemim ekranom Nordmende i
komentirali riječi starog predsjednika.
31
Najdojmljivije je bilo to što je ta stara budala zategnula lice, što ga je pretvorilo u neku vrstu
egipatske mumije. Komentirali su i boju kravate koja je odudarala od sakoa.
Smeđa i plava, seljačka je prava.
Cristiano Carucci je u svom bunkeru iza kuhinje por-tirnice uključio mali crno-bijeli televizor
i psovao. Kako taj stari mudonja može reći da su se Talijani trudili pomoći nerazvijenim
zemljama.
Giulia Giovannini, nakon što je počistila pod u dnevnom boravku, konačno se obukla i počela
pripremati sezonsku juhu. Pjevala je Coccianteovu Margheritu, a ton na televizoru bio je
isključen.
Filomena Belpedio je nastojala pratiti predsjednika, ali nije uspijevala. Kapci su joj bili teški
kao dvije giljotine. S mukom ih je držala otvorenima, a glava joj je padala na prsa.
General Rispoli i njegova žena, dvoje sedamdeseto-godišnjaka koji su stanovali na prvom
katu vile Capri, ležali su u krevetu i kao i obično sisali svoju kašicu od povrća. Gledali su na
Rete Oro crno-bijeli film s Amadeom Nazza-rijem.
9. RIBLJAKOST
20:15 h
Ribljakost je bio doslovno lud za prženim tikvicama. Pot-
puno.
Sjedio je za stolom zajedno sa svim tim portirima i nije ih mogao prestati gutati. To nije
predstavljalo problem.
32
Gospoda Carucci, Cristianova majka, pripremila ih je u industrijskim količinama.
"Gospodo, svaka čast. Stvarno su dobre... Ali, gdje vam je sin?" sa zalogajčinom u ustima
upitao je portirku.
"U svojoj je sobi. Rekao je da se ne osjeća dobro. Ne razumijem ga, tako je osamljen. Zašto
mu ne odneseš malo? I uvjeriš ga da dođe ovamo k nama."
"Svakako, gospodo. Idem odmah."
Kako je samo Ribljakost volio biti galantan.
A osim toga, Cristianova mama nije ni tako loša. S onim putenim usnetinama. Mora da je u
mladosti bila prava radodajka.
Tko zna...
Nakon što je utažio glad tim divotama, ustao je od stola, pozdravio sve portire koji su na
televiziji gledali predsjednika, i s tanjurom tikvica u ruci pokucao na prijateljeva vrata.
"Tko je?" čuo je riku iza vrata.
"Ja sam."
"Koji ja?"
"Ribljakost! Otvori!"
Ušao je. Cristiano je još bio u pidžami, ispružen na krevetu, s malim televizorom medu
nogama.
Izgledao je poput zatvorenika.
"Stari, usrani homeboy, što ti je? Što te spopalo?" upitao je Cristiana spuštajući tanjur na
krevet.
"Zapao sam u duboku depresiju. U kurac. Znao sam. Gore nego za Božić. To me uvijek uhvati
za blagdane."
"Smiri se. Ja ću se pobrinuti za tebe. Stigao je kralj. S darovima..."
33
Ribljakost je skinuo s ramena narančasti ruksak Invicta. Otvorio ga je i izvukao iz njega
nabreklu plastičnu vrećicu. Stavio ju je prijatelju pod nos.
"Trava?"
"Kalabreška. Drama. Večeras ćemo se ozbiljno razvaliti, dragi Cristiano. Ja sam već nagnut."
Cristiano se nije činio baš uvjerenim.
"Ne, ne da mi se. Uhvatit će me životinjska tjeskoba ako popušim džoint. Počet ću misliti na
sve ono što moram napraviti i..."
"Od ove neće. Kunem ti se. Pogledaj. Vidi što tu imam."
Ribljakost je iz ruksaka izvukao dvije tamne čahure.
"Koji je to kurac?"
"Dinamit! Dinamit, ljepotane! Eksploziv! Nešto što bi moglo srušiti zgradu od deset katova.
Roknut ćemo ga u ponoć. Mogli bismo ga baciti u kanal iza društvenog doma. Želim izazvati
prasak kojeg će se sjećati godinama. Takav prasak da će ovi siročići sa svojim balavim
vatrometima izgledati jadno."
Ribljakost je poprimio onaj klasični guzičarski ton, koji
je Cristiano prezirao.
"Ma, jesi li poludio? Ti si stvarno neuračunljiv. Što ako ti eksplodira u ruci... A tko ti ga je
dao? Te stvari su zabranjene."
"Top secret. Top secret. Sad se oblači, a ja ću ti u međuvremenu smotati jednu lijepu trubu za
podizanje. Imamo posla noćas."
34
10. ENZO Dl GIROLAMO
20:18 h
Enzo Di Girolamo, zaručnik Giulije Giovannini, nakon što je ostavio svoj plavi cherokee u
garaži, mirno se i zamišljeno zaputio preko velike poljane s drvećem koja je dijelila vilu
Ponza i vilu Capri.
Bio je zadovoljan.
Sve mu je u životu išlo od ruke.
Bio je uspješan menadžer. Ekonomist s mudima.
Tog jutra uspio je dovršiti pisanje jednog apsolutno važnog dokumenta. Jedinstvenog.
Izvještaja o stanju i razvoju malog i srednjeg poduzetništva u donjoj Ciociariji. Radio je na
tome već šest mjeseci. Taj će ga izvještaj sljedeće godine sigurno dovesti u vrh Instituta.
A uz to se i sviđao ženama.
Sviđao se Giuliji. Sviđao se Debori.
Mora da je onaj njegov smireni, ali istovremeno i čvrsti način, razlog što se žene lijepe na
njega.
Tko zna. Sviđa im se i to je to.
Upitao se je li se možda zaljubio u Debby.
Nedostajala mu je. Taj tajni sastanak mu je baš koristio. Napunio ga je. Sad je imao u sebi
dovoljno goriva da se suoči s cijelom noći, zabavom i ljubavnom farsom, uključujući Giuliju.
Došao je trenutak da malo promisli o tome. O svim tim ženama. A prije svega je došao
trenutak da isplanira svoje sljedeće sentimentalne strategije.
Treba li porazgovarati s Giulijom?
Reći joj da više ne želi biti s njom. Reći joj da je u vezi s njezinom najboljom prijateljicom.
Biti iskren?
35
Nikada.
To nikada.
Imao je samo dvije mogućnosti.
Kao lukavi ekonomist razmotrio je bitne faktore dviju pretpostavki.
Pretpostavka A: Ostaviti Giuliju
Cjelonoćne svađe. Luđačke scene. Opasnost da primi pokoji šamar. Ona se pretjerano vezala
za moju osobu (svaki put kad se jebemo ne prestaje mi monotono šaptati: volim te, volim te...
a to mi se ne sviđa!). Moraš napustiti udoban dom. Moraš se seliti. Natovariti se prtljagom i
otići k Debby (jesi li tako siguran da će te primiti?) u onu mračnu garsonijeru u Trastevereu,
svi Giulijini prijatelji će te smatrati govnarom, moraš pronaći novo društvo (jako teško!),
utješiti Debbyjer će se sigurno osjećati kao govno zato stoje otela muškarca svojoj najboljoj
prijateljici, moraš ponovno promijeniti broj telefona i nadasve - nema više Giulijine
Španjolke...
Pretpostavka B: Ne ostaviti Giuliju
I dalje imaš dvije žene, sa svim poteškoćama oko vremena i naporom koji to zahtijeva, Debby
će ti reći da nemaš muda, opasnost da Giulia sazna, jebeš dvije umjesto jedne (negativno ili
pozitivno?)...
Zašto ga je Deborah začarala?
Nije tako lijepa kao Giulia. Nije tako upadljiva. Povuče-nija je. Anoreksičnog, sitnog tijela.
Ne zna kuhati, ima manje novca od Giulije, ima te smrdljive mačketine, pa ipak... Ipak, Enzo
nikada nije upoznao takvu. S puno mozga...
Scenaristica.
36
Jedna koja sebi postavlja pitanja dublja od celulita, od-stranjivaća mrlja, visećih elemenata u
kuhinji. Jedna koja zna tko su Hermann Hesse i Milan Kundera.
Otvorio je staklena ulazna vrata i ušao u lift.
A što ne valja kod Giulije?
Neuka je. Neuka je do bola. Pročitala je više-manje tri romana. Susannu Tamaro i Grad
radosti. A i takva je seljanka... TV hostesa. S onim sisetinama. Onom ofarbanom kosom.
Usnetinama.
Otvorio je vrata stana obuzet tom usporedbom. Nije ni primijetio miris zapaljenog alkohola.
Skinuo je kaput, okačio ga na vješalicu i ušao u kuhinju. U ruci je još držao torbu.
Giulia je na veliki tanjur Vietri raspoređivala krupne kriške dimljenog lososa.
"Konačno sam završio. Ljubavi moja lijepa..." rekao je i poljubio je u vrat kradući komadić
ribe s tanjura. Ubacio ga je u usta.
"Što si radio?" upitala je Giulia pokrivajući drugom kriškom rupu koju je načinio.
"Zakasnio sam. Ali sam završio godišnji izvještaj za Institut. Ne možeš ni zamisliti kakav je to
davež... No znaš, to su važne stvari... Ako ih ne napravim ja... Stavit ću aktovku u dnevni
boravak pa ću ti pomoći..." odgovorio je s velikim zalogajem u ustima i pobjegao u boravak.
"Ne brini se. Odmori se. Uskoro će stići i ostali. Hoćeš li nešto popiti, ljubavi?" doviknula mu
je.
"Hoću, hvala, Tikvice moja. Malo prošeka."
37
Jesi li vidio kako se večeras sredila? rekao je u sebi Enzo protrnuvši i previjajući se. Jesi vidio
onaj užas od haljine, potpuno otvorene na sisama? Zapanjujuće. Dosta! Večeras ću joj reći.
Nakon zabave. Kud puklo da puklo. Ja s njom više ne mogu biti.
A sad dosta.
Započinje nova godina!
11. GIULIA GIOVANNINI
20:25 h
Kad se Enzo vratio kući, Giulia Giovannini raspoređivala je losos na pladanj. Vidjela ga je
pred sobom. S onom aktovkom u ruci i razvezanom kravatom. S onim sjajnim očima dobrog
šteneta, slomljenog od posla. I mrzila ga je potpuno, definitivno i totalno.
U njezinom srcu sada više nije bilo mjesta ni za što drugo.
Dala je tom čovjeku sve što je imala, ljubav, dom, povjerenje, a on je time obrisao guzicu.
Neku večer je taj kurvin sin inzistirao da mu popuši i proguta, i ona mu je to učinila, unatoč
užasu što ga je prema tom običaju osjećala. Prvom u svome životu. Strpljivo je podnijela
njegove užegle spermatozoide, iz ljubavi.
Koja gadarija!
Pljunula je u sudoper.
I što taj govnar sebi umišlja...
Godišnji izvještaj Instituta. Cijeli dan na poslu. Ako ne napravim ja...
38
Ma odjebi, lažljivče. Govno pokvareno.
"Ne brini se. Odmori se. Uskoro će stići i ostali. Hoćeš li nešto popiti, ljubavi?" rekla je Giulia
nastojeći zadržati najnormalniji ton na svijetu.
"Hoću, hvala, Tikvice moja. Malo prošeka!" čula ga je da govori.
Zlobno se smiješeći, izvukla je bocu iz hladnjaka i napunila čašu. Zatim je iz ladice uzela
prozirnu bočicu.
Guttalax. Laksativ.
I razuzdano se smijući ulila u čašu pola sadržaja bočice.
12. ROBERTA PALMIERI
20:28 h
Roberta Palmieri prema čitavoj je toj novogodišnjoj halabuci bila posve ravnodušna.
Stanovala je na prvom katu vile Ponza.
Meditirala je. Gola. U poziciji lotosa. Oslobađala se stresa. Šireći duh.
Očekivala je posjet.
"To je samo još jedna od glupih društvenih konvencija. Još jedan proizvod ovog glupog
potrošačkog društva. Zajebu te za Božić, zajebu za Sveta tri kralja, pa čak i za Novu godinu.
Konvencije. Puke konvencije. Mir i radost se nalaze u najskrivenijim zakucima naših umova.
Tamo unutra uvijek je blagdan, treba samo pronaći vrata i ući", rekla je prije nekoliko dana
Davideu Razziniju tijekom susreta tantričke meditacije koji je organizirala udruga Prijatelji
Plejade.
39
Osjetila je prema tom mladiću nešto što je definirala kao empatiju, fuziju, pa ga je stoga
pozvala k sebi na Sil-vestrovo.
"Ne znam mogu li... Imam većem, znaš... Obitelj, te stvari..." zbunjeno je odgovorio Davide.
"Hajde. Dođi do mene. Jako me privlačiš. Mogli bismo se seksati. Stopiti naša bivstva. Na
jednom seminaru u Kali-forniji naućila sam od gurua Rawaldija tehnike za postizanje ćetiri
kozmićka orgazma. Vodenog, vatrenog, zračnog i zemljanog."
Davide je odmah pristao.
Roberta je završila meditaciju. Zamotala se u pareo s Balija i počela pripremati večeru na bazi
kozjeg mlijeka, krastavaca i grčke fete. Iz zvučnika linije izlazilo je cviljenje, nešto poput
plača novorođenčeta.
Bila je to kaseta sa zvukom pliskavica s Aljaske izmik-sanim s vjetrom ruskih stepa.
Stavila je zdjelice od pečene gline na sredinu stolića od ebanovine i upalila dvije goleme
marokanske voštanice.
Sve je bilo spremno.
Osjećala se opušteno i s pravom karmom.
Nedostajao je samo Davide.
13. THIERRY MARCHAND
20:45 h
Thierrv Marchand sjedio je na maloj pozornici "Vukodla-kove" vip dvorane. Bio je pijan.
40
Presvukli su ga od glave do pete. Nosio je frak od plavih šljokica. Na glavi je imao mali
cilindar od crvenog papira koji je pridržavala gumena vrpca. U rukama je stiskao Re-gine,
svoju harfu. Nasuprot njemu nalazilo se dvadesetak stolova sa svijećama u sredini. Zidovi i
strop bili su nakićeni šarenim ukrasima od papira. Gosti, također sa šeširićima na glavi,
urlikali su, puhali u pištaljke i bacali konfete. Konobari u šarenim uniformama od kašmira već
su bili donijeli predjelo.
Kamenice, salatu i kriške sira.
Thierrv je svu tu buku čuo kao u daljini.
Buku pribora za jelo. Brbljanje. Pretjeran smijeh.
Sve je to bilo iza zida koji je podigao alkohol.
Ja sam poput tropske ribe u akvariju.
Vidio je te daleke oči kako ga promatraju, a on je zauzvrat nabacio kretenski osmijeh.
U srce mu se međutim spustila ruska zima, a veliki čvor mu se, poput parazita, smjestio na
dnu grla.
Godinama se već nije osjećao tako posrano.
Pogledaj na što sam spao! Obučen kao klaun. Jay veliki bretonski glazbenik. Sam kao pseto
na ovom usranom mjestu. Nemam prijatelja, nemam ništa...
Počeo je milovati harfu.
Osjetio je da je došao do kraja.
To putovanje u Italiju bilo je prava katastrofa.
Krenuo je u lipnju sa ženom i trogodišnjom kćeri iz Bunixa, malog mjesta u Bretanji. Sve
troje u kamperski opremljenom kombiju. Zamisao je bila da proputuju Italiju, zarade nešto
novca svirajući te da potom krenu za Indiju
41
i tamo ostanu. Njegova žena, lijepa dvadesetšestogodišnja plavuša, bila je dobra majka, a on
je bio siguran da će biti dobar otac.
U početku je sve išlo u pravom smjeru.
Thierrv je svirao u malim folk lokalima, Annette se brinula o maloj Daphne i o novcu, onome
za Indiju, koji je završavao u tegli od pekmeza skrivenoj u motoru.
Onda je Thierrv opet počeo piti. Navečer bi, nakon koncerta, spiskao honorar u baru. Vratio bi
se naljoskan u kombi, svalio se pokraj žene, koja je spavala s djevojčicom u zagrljaju, i kroz
prljavi prozor nepomično zurio u mjesec.
Zašto je pio?
Zato što je pio njegov otac, zato što je pio njegov djed i zato što je pilo cijelo mjesto. I zato
što je u sebi osjećao kako je, da je možda više vjerovao u sebe, mogao postati slavan, snimiti
album, a umjesto toga imao je četrdeset pet godina i živio je u jebenom kombiju koji pušta
ulje. A u sve te priče
0 životu on the road i slobodi ceste, koje je pričao svojoj ženi, više nije bio tako uvjeren.
Onda je Annette jednog dana otvorila teglu od pekmeza
1 vidjela da je prazna. Otišla je i odvela malenu sa sobom. Nije se čak ni naljutila, otišla je i
gotovo.
Thierrv je nastavio kružiti po Italiji sam, sada potpuno slobodan da na miru masakrira vlastita
jetra. Počeo je svirati na ulici. Na trgovima, na sajmovima. Za sitniš.
Ni na Božić je nisi nazvao...
Sada mu je, u maloj vip dvorani "Vukodlaka", došlo da zaplače.
Prikupio je snagu.
Zgrabio mikrofon.
42
"Dobra večer svima. Oprostite na mom talijanskom... Onda, kako je? Jesmo li spremni za
jednu godinu punu... čega? Svakako tri es. U mom kraju se to uvijek kaže. U životu su
potrebna tri es. Ne znate što su tri es? Lako je. Naprijed! Ne znate? Okej, onda ću ja reći.
Standard! Seks! I sreća!"
Mlak pljesak iz publike.
"Naprijed, ne čujem vas, želim čuti jedno veliko da. Dobro. Jače! Još. Još jače! Jako dobro.
Dobri ste."
14. GAETANO COZZAMARA
20:57 h
Gaetano Cozzamara, podrijetlom iz Nole, imao je dvadeset osam godina, orlovski nos, dva
komada ugljena umjesto očiju, crni repić, široka ramena i nosio je Caracenijeva odijela.
Bio je profesionalni pratitelj. Žigolo. Vulgarno rečeno, muška kurva za bogate gospode.
Znao se ponašati. Znao je zabaviti.
Rukoljub. Odlučan stisak. Iskren osmijeh. Okretan u govoru. Izgubio je opori noleški
naglasak i ostala mu je samo ljupka južnjačka modulacija. Sve to gaje koštalo truda. Morao je
čitati, obrazovati se. Znati tko su Freud, Darwin, Tambelli, Moravia. Naučio je ocijeniti ljude
prema kroju odijela i boji čarapa.
Tog jutra ga je, u sedam i pol, iz kreveta izbacila zvonjava telefona.
Bilo je to staro društvo iz Nola Sporting Cluba.
Što hoće? upitao se još zaglupljen od sna.
Pet godina ih nije vidio.
43
Gaetano je tri sezone bio neumoran i agresivan bek, kojeg su suigrači i navijači obožavali.
Kad je odlučio promijeniti život, otići u Rim i poboljšati životni standard, prizori boli i
zapanjenosti odigravali su se u mjestu i na stadionu.
Sad je čitava ekipa, uključujući trenera Aniella Pettinic-chia, masera Gualtiera Trecchiu i tri
autobusa puna navijača, bila u Rimu kako bi drugog siječnja odigrala prijateljski susret s
klubom Casalotti.
Svakako su ga htjeli vidjeti.
Došli su ranije upravo zato da Novu godinu dočekaju s Gaetanom. U mjestu se pričalo da
posjećuje kremu rimskog društva, da se ubacio u krug krupnih riba televizije i filma.
Bio je mali lokalni mit.
"Gaeta! Svi smo tu. Svi koliko nas ima. Cijela ekipa. Moraš nas izvesti... Na zabave. Želimo
vidjeti Albu Parietti. Je li istina da si prijatelj i s Albertom Castagnom?" upitao ga je na
telefon kapetan momčadi Antonio Scaramella.
Gaetana je oblio hladan znoj.
Bilo je to apsolutno nemoguće.
Te večeri je bio pozvan na superekskluzivnu zabavu grofice Scintille Sinbaldi delFOrto.
Ma šalite se...
Ohladio je Scaramellin entuzijazam.
Objasnio mu je da je, istina, nekoliko puta susreo Cas-tagnu, no da se poznaju samo iz
viđenja, a s Albom stvari više nisu kao nekada. A onda je počeo izvlačiti isprike. Jednu za
drugom.
"Morali ste mi to ranije javiti, momci. Ja sam večeras stvarno zauzet. Doista ne mogu. Jako
mi je žao, kunem vam
44
se. Radi se o privatnoj zabavi. U kući jedne grofice. Znaš, tu je čak i nekoliko ministara.
Možda sutra. Provest ću vas uokolo, da vidite Koloseum, Svetog Petra..."
Scaramella mu je klonulim glasom rekao da razumije. Ministri. Grofica. Ljudi na položaju.
Ostale će to pogoditi. No dobro je i ovako. Ostavio mu je ipak adresu na kojoj je ekipa
odsjela: pansion Italicus, ulica Cavour 365.
Gaetano je spustio slušalicu i odahnuo s olakšanjem.
Izbjegao sam pravu moru!
Cijelog se dana međutim osjećao poput crva prve kategorije. No on ima posla. Doista ih ne
može povesti sa sobom. Zabavit će se odlično i bez njega. Rim je prepun mjesta na kojima se
može proslaviti Nova godina.
Ne mogu me gnjaviti...
Poslijepodne je otišao u solarij i na manikuru i zaboravio je na njih. Izvezao je svoj porsche iz
garaže i krenuo Cassiom do naselja Otoci.
Čuvar mu je rekao da grofica Sinibaldi delFOrto živi na zadnjem katu vile Ponza.
S groficom nije nikada bio. Ustvari ju je tek odnedavno poznavao. Susreli su se na otvaranju
izložbe u nekoj galeriji. Znao je da je jako bogata. Jako mondena. Jako dobro pozi-cionirana.
Predstavila mu ju je Rosetta Interlenghi, mlada udovica koja ga je uvela u taj vip svijet.
"Zvat ću vas. Zvat ću vas. Za Novu godinu. Organiziram zabavu... Nešto mirno, za prijatelje."
Dva dana nakon toga nazvala ga je.
Rekla mu je da dođe rano. Prije drugih. Htjela mu je pokazati svoju kolekciju slika.
45
Grofica nije imala stan, već pravi pravcati dvor. Kristalni lusteri. Moderne slike. Hrpa
srebrnine. Perzijski sagovi. Pretjerana raskoš.
Čopori konobara u uniformama postavljali su dugačak, svečano prostrt stol.
Vidjevši je ponovno, Gaetano je primijetio da je grofica stara grdoba. Izgledala je kao svečano
odjeven neanderta-lac. Imala je barem sedamdeset godina. Sva se prepravila. Zategnula što se
moglo zategnuti.
Koja bljuvotina! rekao je sebi zgroženo.
I odmah je shvatio da je ono sa slikama bio samo dobar izgovor. Da je ta od njega htjela nešto
drugo. Da je ta htjela započeti novu godinu u velikom stilu.
Što moram raditi da preživim...
Bila je već napaljena i gledala je Gaetana kao što di-jabetično dijete gleda sicilijanski kolač.
Kružila je oko njega kao mačketina s onom čašom džin-tonika u ruci.
"Kako si lijep, Gaetano... Dođi, sjedni ovdje, kraj mene..." rekla mu je grofica klonuvši na
golemi kauč od plavog baršuna i prekriživši one suhe, čvornate noge.
Tri ogavna psića kružila su oko nje i režala na Gaetana.
Uljudno je sjeo. Ona mu se prislonila bedrom o bedro.
Pitao se gdje su njegovi zemljaci. Ne bi uopće bilo loše provesti večer s njima.
"A kako si elegantan... To odijelo te čini božanstvenim. Koja lijepa kravata... Čuj, nešto sam
mislila. Mogli bismo zajedno otići na Palmu za Sveta tri kralja. To je prekrasno mjesto na
Maiorci. Pozvali su nas markiz i markiza Sergie. Imaju prelijepu vilu..."
"I ja sam pozvan?"
46
Gaetana ta zamisao uopće nije oduševljavala. Poznavao je Sergie. Imali su po osamdeset
godina u svakoj nozi. Dva galaktička daveža.
"Naravno, ljepoto", rekla je ona iskapivši čašu.
Grofica je odmah napunila drugu, ispružila ruku i stisnula mu bedro onim nalakiranim
pandžama.
"Čuj, Gaetano, otprati me u moju sobu, želim ti nešto pokazati..." rekla je s pogledom lavice
obuzete hormonal-nim vrtlogom.
"Opet..." uzdahnuo je Gaetano u sebi.
Morao ju je primiti za ruku. Nije se uspijevala čak ni držati na nogama.
Koliko si ih odradila, stara uspaljena alkoholičarko?
U sobi se strovalila na krevet, a potom se usporeno okrenula i procvrkutala promuklim
glasom:
"Napravimo to. Napravimo odmah, Gaetano. Želim to. Želim završiti ovu godinu na najljepši
način na svijetu."
"Sada? U ovom trenutku? Ali... Uskoro će stići gosti, grofice..." promrmljao je Gaetano
osjećajući kako mu se okreće želudac.
"Koga briga... Ja ću ti platiti. Skidaj se. Želim vidjeti kakav si dolje..."
U kurac. U kurac. Usto kuraca.
Skinuo je sve. Osim gaća.
"A njih, što njih ne skineš?" j Skinuo je i njih.
i "Kako si lijep, Gaetano. Skini me ti. Molim te. Ja ne mogu..." promrmljala je.
Gaetano se počeo boriti s patent zatvaračem Ferra-gamove haljine koji se nije htio otvoriti.
Grofica se stala
47
koprcati s jedne i s druge strane poput lutke. Tri psića počela su se igrati njegovim hlačama
Caraceni.
"Govnari! Ostavite moje hlače."
"Pusti ih neka se... Igra... Igr..." rekla je ona i pala bez svijesti Gaetanu u naručje.
U kurac! Odapela je! Odapela je!
Prislonio je uho na grudi stare kokoške. Kucalo je. Bogu hvala, kucalo je.
Bila je samo posve pijana.
Nakon što je crkotinu smjestio na krevet i išutirao tri psića, Gaetano se nabrzinu obukao.
Dobro! Ja idem, rekao je u sebi. Nova je godina. Ovo nije moguće. Večeras se i ja hoću
zabaviti. Nazvat ću odmah Scara-mellu i pridružit ću im se. Nadam se da su još u pansionu.
Podigao je telefon koji je stajao uz krevet i ukucao broj.
Tu su. Još su tu.
Jako!
Dok je čekao da ga spoje sa Scaramellinom sobom, prosvijetlila ga je genijalna zamisao.
Apsolutno genijalna. Ideja koja će ga učiniti najomiljenijim čovjekom u cijeloj Noli.
Hoću li to učiniti? Hoću, učinit ću to. Koga briga.
"Halo, tko je?" odgovorio je Scaramella.
"Ja sam. Gaetano!"
"Gaetano! Nazvao si nas?! Divota!"
"Što radite?"
"Ma ništa... Mislili smo izaći i naći kakvu gostionicu ili piceriju u kojoj ćemo slaviti. Možeš li
nam preporučiti neko povoljno mjesto..."
48
"Ma kakva picerija! Mislim ja na vas, momci. Organizirao sam vam zabavu. Samo za vas. U
mansardi na Cassiji... Jedno od in mjesta u gradu..."
"Je li to tvoj stan?"
"Pa, ne baš... No slušaj me dobro, dođi samo s igračima. Poslušaj me. Nemoj reći nikome
drugome. Jesi razumio? To je vrlo ekskluzivan party. Čekam vas. Otmjene. Nemojte da
ispadnem seronja..."
Dao mu je adresu i spustio slušalicu.
15. ANTONIO SCARAMELLA
21:00 h
Antonio Scaramella, centarfor i kapetan Nola Sporting Cluba, spustio je slušalicu i zadovoljno
protrljao ruke.
U Gaetana se još uvijek moglo pouzdati.
Kad ga je nazvao tog jutra, učinio mu se pomalo hladnim, kao da ga se želi otarasiti. Gotovo
kao da ne želi vidjeti svoje stare prijatelje i kao da sebi umišlja da je čovjek iz visokog
društva.
To nije bilo istina.
Bio je posve u krivu. Gaetano je bio onaj isti stari prijatelj.
Zabava!
Ekskluzivna zabava u mansardi na Cassiji. Zabava rimskog jet-seta.
Ozbiljna stvar. Vrlo ozbiljna.
Morao se obući. Dotjerati se. Da, tu se traži plavi dvored-ni sako i svilena kravata u bojama
kluba.
49
"Tko je to bio?" upitao je Gualtiero Trecchia, maser ekipe, dok je prao pazuha nad
umivaonikom njihove sobice u pansionu Italicus.
Sobica na granici ljudske podnošljivosti. Dva propala kreveta. Jastuci kao strunjače. Bez
televizora. Bez bara. Smrad tuniskog restorana ispod njih uvlačio se u sobu.
"Gaetano..."
"Ah! I što je htio?" upitao je Gualtiero Trecchia brišući pazuha truleksom.
Nisu im dali čak ni ručnike.
Scaramella se pitao smije li reći i Trecchiji. Bio je presirov za takvu zabavu. Otrgli su ga od
oranice.
Ali ipak je dio ekipe, morao je priznati.
Pripada timu. Previše bi ga to pogodilo. Mora mu reći. Nema druge.
"Idemo na zabavu. Na Cassiji. Pozvani smo samo rni iz tima. Molim te, nemoj nikome reći."
"Možeš biti miran. Šutjet ću kao zaliven", rekao je Trecchia zavjerenički i zatim, gledajući se
u zrcalo, upitao: "Što kažeš, da obrijem brkove?"
16. GAETANO COZZAMARA
21:02 h
Gaetano je zaključao vrata grofičine spavaće sobe.
Ionako će stara kenja doći k sebi tek sutra ujutro. Nema problema.
I zaputio se prema salonu pritežući čvor kravate.
Konobari u bijelim uniformama očekivali su goste.
50
"Sve u redu?" upitao je, proučavajući predjela u srebrnim posudama.
"Svakako, gospodine! Samo još čekamo goste. Želite li u međuvremenu jedan bellini?" rekao
je stari prosijedi konobar.
"Hvala!"
Uzeo je bellini i polagano ga srknuo.
Izvrsno!
"A grofica? Da joj nešto odnesem?" upitao je konobar.
"Ne! Grofica je umorna i ne osjeća se dobro. Za sve možete pitati mene!" mirno je rekao
Gaetano.
"U redu, gospodine", poslušno je odvratio konobar.
17. SUKIA
21:05 h
Patrizia Del Turco, umjetničkog imena Sukia, izašla je iz taksija, platila i odlučnim se
korakom zaputila kroz ulaz naselja Otoci.
Sukia je imala dvadeset dvije godine, no izgledala je kao da ima mnogo manje. Najviše
petnaest. Kao školarka.
Mršavo tijelo, s grudima koje su se jedva nazirale pod bijelom košuljom i plavim puloverom
na kopčanje. Dvije dugačke i mršave noge gazele. Plava kosa, skupljena u pletenice, padala
joj je na ramena. Na malom prćastom nosu prekrivenom pjegama nosila je velike naočale
metalnog okvira. Na sebi je imala kabanicu od prozirne plastike, škotski kilt, plave vunene
čarape koje su joj dosezale do listova i cipele na vezanje, crne, niske i lakirane. U ruci je
stiskala staru torbu od svijetle kože.
51
Nije joj bilo žao što te večeri mora raditi.
Nije nimalo marila za Božić, Uskrs, a pogotovo ne za Novu godinu.
Dan kao i svaki drugi. Crnči se.
Bila je ozbiljna profesionalka.
Te je večeri imala dvije seanse. Prvu s odvjetnikom Rin-aldijem, a zatim je, oko tri, trebala
otići na lezbijske orgije na Prenestinu.
Provjerila je da je nitko ne vidi i onda pozvonila na
portafon.
Njezini su klijenti željeli diskreciju.
Ušla je u lift zajedno sa skupinom elegantnih mladića. Nije se čudila što su im pogledi uprti u
njezine noge.
Izašla je na drugom katu i pješice se popela na treći.
Bila je zadovoljna. Odvjetnik Rinaldi joj se sviđao. Bio je savršen rob, na kojem je mogla u
potpunosti iskaliti svoju strašnu i neumjerenu moć gospodarice. Nije predstavljao posebne
probleme, nikada se nije bunio, puštao je da ga ponižava i kažnjava. Bio je doista
tradicionalni perverznjak. Foot fetishist (fetišist stopala) i volio je bond-age (vezivanje).
Možda se pomalo ponavljao u svojim zahtjevima i prerano svršavao.
Dok je zvonila na vrata ureda, odlučila je da je odvjetnik spreman dosegnuti najvišu i
najveličanstveniju razinu
poniženja.
Treba dobro započeti novu godinu, zar ne?
52
18. RIBLJAKOST
21:08 h
Ribljakost je izuo reebokice i to se odrazilo na okoliš.
Jak, divljački miris slobodno je lebdio po sobi.
"Večeras imamo više mogućnosti. Znam za veliku zabavu u Genzanu i jednu zabavu na barci
na Tiberu..." rekao je dok je motao drugi džoint.
"Jesi li pozvan?"
"Ne!"
"Zašto uopće pitam. Možeš mislit. Po meni, mora da si šugav ili imaš neku drugu zaraznu
bolest... A tko organizira to na Tiberu?" zijevnuo je Cristiano.
Bio je još uvijek u pidžami. Oči su mu bile poput dvije crvene kuglice.
"Pa, što ja znam... Neki Marinellijev prijatelj, mislim. Nekako ćemo se uvući. Nema
problema. Već sam bio na toj barci. Zadnji put sam ušao verući se preko konopa..."
"Molim te... Pomisli samo koji je to davež, zabava Mari-nellijevog prijatelja! Govnari u jakni
i kravati i krmače koje misle da im je pozlaćena. Bolje se upucati."
"Dobro, Cristiano, shvatio sam... večeras si stvarno negativan..."
"Zašto onda ne mrdneš guzicu i ne odeš? Meni je ovdje dobro!"
"Ne, nije istina, uopće ti nije dobro. Nemoj umišljati da možeš izbjeći tu dramu. Razmišljao
sam mnogo o tome, shvatio sam to na Novu godinu. To je mora. Sad ću ti objasniti..." rekao je
Ribljakost liježući na krevet pored Cristiana.
53
"Isuse, stani malo. Što misliš, da si kod kuće? Zauzeo si cijeli krevet. I drži podalje to
smrtonosno oružje!" rekao je Cristiano zgadeno pokazujući na prijateljeve noge.
19. DAVIDE RAZZINI
21:11 h
"Onda, sviđaju ti se kolutići krastavca s jogurtom i đumbi-rom?" rekla je Roberta Palmieri
Davideu Razziniju nastojeći mu staviti hranu u usta.
"Da... izvrsni su! Svaka čast."
U životu nije pojeo ništa odvratnije. A ova ovdje mora da je potpuno luda.
Oči su joj bile kao opsjednute...
Davide je prekriženih nogu sjedio na sagu ispred niskog stola, nasuprot new age vještici.
Nij e se osj ećao ugodno.
Plašila ga je.
Bila je totalna luđakinja. Udavila ga je do bola. S NLO-ima. S telepatskim kontaktom koji se
može uspostaviti s izvanzemaljcima u trenutku orgazma.
Žalio je za večerom sa svojim prijateljima s malog nogometa i s Loredanom, svojom
djevojkom.
Kakvi krastavci. Kakvo kozje mlijeko. U tom istom trenutku njegovi su prijatelji slavili u
restoranu "Zlatni lav", tamaneći špagete sa slaninom i lukom, svinjetinu, leću, pečeni krumpir
i crno vino.
Koji kurac ja radim ovdje?
Sjebao ga je taj tako otvoren zahtjev. Bilo je to prvi put da ga ženska pozove k sebi s jasnom i
otvorenom namjerom da
54
se jebu. A onda ga je zaintrigirala i ta priča o četiri planetarna orgazma. Trebao je već tada
shvatiti da nije normalna.
Koje sam sranje napravio!prigovorio je u sebi.
"Reci mi, Davide, kako si počeo pohađati tečajeve samosvijesti i otkrivanja samoga sebe?"
upitala ga je Roberta nastojeći mu ubaciti hranu u usta.
Opasno se približila. Počela ga je milovati po leđima pi-ljeći u njega.
"Ma... ustvari, osvojio sam upis na tomboli koju su organizirali u mom uredu. Nisam znao
ništa o meditaciji, svijestima..."
Dosta! Sad ću ustati i otići.
"Čuj, ja moram ići... Mami mi nije dob..." rekao je Davide oklijevajući, a onda više nije
mogao nastaviti.
Osjećao se čudno.
Te oči. Te oči su bile nekako čudne. Privlačile su ga kao dva magneta.
Davide je bio dezorijentiran, uhvaćen u mrežu tim đavolskim pogledom.
Hajde. Hajde. Hajde. Odlazi.
Ustao je trudeći se daje ne gleda. Osjećao je da mu noge klonu.
"Kamo ćeš?" upitala ga je Roberta zgromivši ga pogledom.
"Oprosti mi... stvarno... Moram ići. Sjetio sam se da majci nisam promijenio bočicu s
kisikom. Mor..."
"Sjedaj!" naredila mu je.
Davide se začudio kako su mu noge i cijelo tijelo poslušali naredbu te oštrokondže.
"A sad me pogledaj!"
55
Davide ju je morao pogledati.
20. MICHELE TRODINI
21:12 h
Michele Trodini sjedio je za stolom s cijelom obitelji. Mehanički je jeo lazanje, ne osjećajući
im okus. Obiteljske brbljarije nisu ni dopirale do njega.
Svako malo bi upro pogled kroz prozor, prema nebu. Od vatrometa u bojama crvenjeli su se
veliki mračni oblaci prepuni kiše.
Bio je uzbuđen.
Misli su mu već bile usmjerene na trenutak X. Ponoć. Trenutak u kojem će zapaliti sav arsenal
koji skriva ispod kreveta. One raketice koje je s djedom utaknuo u cvijeće nisu bile ništa
prema onome što je držao u sobi. Potrošio je sav novac što ga je od djeda i roditelja dobio za
Božić da to kupi.
Naručio ih je od prijatelja iz razreda rodom iz Napulja.
Ozbiljne stvari. Triktrak, Maradonina muda, bengalke i rakete. Pravi arsenal.
"Michele! Michele! Što ti je, zar ne čuješ? Dodaj sestri vodu."
"Što?" rekao je majci.
"Vodu, Michele! Vodu!"
Michele joj je dodao vino.
56
21. ROBERTA PALMIERI
21:15h
"Kad ti ja kažem... Kad ti ja kažem... Dobro! Dobro! Tako! Tako... Gledaj me! Gledaj me!"
rekla je Roberta Palmieri Davideu Razziniju. "A sad se skidaj!"
Poslušao je. Skinuo je sve što je imao na sebi i ostao posve gol.
Tijelo nije loše. Možda malo previše trbuha, zadovoljno je sebi rekla Roberta.
Davide je postao puki automat u njezinoj vlasti. Zaleđenog osmijeha. Raskolačenih očiju.
"Osjećaš se dobro. Jako dobro. A sad lezi na pod."
Ukočenim kretnjama, Davide je izvršio naredbu.
"Dobro, i sad se koncentriraj. Ti si uzbuđen, jako uzbuđen. Ti si najuzbuđeniji čovjek na
svijetu. Želiš zadovoljiti sve žene na Zemlji. Ti si rasplodni bik. Kara ti postaje golema,
nenormalna... I tvrda kao kamen."
I doista, nakon te naredbe Davideova se kita počela micati, rasti, pretvarati se iz debelog i
mlohavog crva u dugačku, tvrdu jegulju.
"Izvrsno. Sad ćeš ostati takav. Stalno. Od čelika. Ne možeš svršiti! Jesi razumio? Ne možeš
svršiti! Ne možeš svršiti. Nikada. Ponovi za mnom. Ja ne mogu svršiti."
"Ja ne mogu svršiti", ponovio je on poput papagaja.
Roberta, zadovoljna zbog lako izvedene hipnoze, iskapila je kozje mlijeko i skinula pareo,
puštajući ga da padne na pod.
Okrenula je kasetu i počelo je kriještanje, ptičje glasanje i slonovska rika.
Zvuči amazonske prašume.
57
"Aaaaaaarrrrrrrrrrrr", riknula je i nabila se na Davidea, koji je poput idiota Big Jima
zadovoljno buljio u strop.
22. GUALTIERO TRECCHIA
21:16 h
Gualtiero Trecchia zaključao je vrata sobe i zaputio se dugačkim, bijednim hodnikom
pansiona Italicus. Zujeći i pucketajući, tri su neonke žuto obasjavale oguljene i vlagom
uništene zidove. Na trenutak se zaustavio kako bi se pogledao u visokom tamnom zrcalu.
Dobro je učinio što je obrijao brkove. Lice mu je izgledalo čišće i mlade. Stavio je čak i
revitalizirajući gel na kosu. Nosio je plavi sako, koji mu je dopirao do bokova. Ovratnik od
crnog satena. Sive široke hlače, koje se sužavaju prema gležnjevima. Mokasinke od kravlje
kože i bijela košulja bez kragne. Sve je to posudio od svog šurjaka, svjetskog čovjeka. Vodio
je disko-bar u Acerri.
Da, ispast će prasac kao i obično. Pritegnuo je remen za još jednu rupu i odlučno se zaputio
prema stubištu. Momci su ga čekali dolje.
Mračna je prilika izašla iz sobe u dnu hodnika i krenula prema njemu.
Gualtiero se zaustavio. I opsovao.
Ja sam stvarno proklet!
Bio je to Maurizio Colella, zvan Pitbul Božji, neprikosnoveni voda navijača Nole. Prava
kazna s neba.
Gualtiero Trecchia odlučio je produžiti ravno. Ne zaustavljati se. Ovlaš ga je pozdravio i
pretekao, odahnuvši s olakšanjem.
58
No na rame mu se sručila ručerda velika poput svinjskog odreska, prikovavši ga za njegovu
odgovornost.
"Kamo si pošao, pederčiću, tako ulickan, ha? Ideš se zabaviti?" čuo je riku iza svojih leda.
"Pusti me. Imam posla..." promucao je Gualtiero nastojeći krvnika udaljiti od sebe.
Mrzio ga je. Taj, kad bi te uhvatio, više te nije puštao. Jednom navijaču iz Frosinonea razbio
je glavu jednim udarcem svojom glavom. Bio je životinja bez srca. Spreman na sve.
"A kamo ćeš, ljepotane? Nećeš s nama u piceriju?"
"Ne. Imam posla", ponovio je Gualtiero dršćući.
"Tako obučen? Mora da je onda nešto stvarno posebno..."
"Ma ne... Ništa posebno", izmotavao se Gualtiero.
"Pa reci mi..."
"Ne, ne mogu..."
Pitbul mu je zgrabio ruku i počeo je drobiti. Gualtiero je osjetio kako mu zglobovi na prstima
škripe poput zahrđalih vrata.
"Ne. Ne ruku. Njome radim. Molim te. Neću više moći masirati momke ako mi polomiš
prste", vrištao je od bola.
Srušio se na pod, na koljena, skrušen pred Pitbulom Božjim.
"Onda, reci mi. Inače će ti ta ruka postati dobra samo za gulaš."
Gualtiero Trecchia priznao je sve.
59
23. ODVJETNIK RINALDI
21:20 h
"Obožavam tvoja mala stopala, gospodarice. Molim t... Molimmm... dopusti mi da ti ih još
malo ližem", govorio je odvjetnik Rinaldi dok je poput zeca, četveronoške, jurcao dugačkim
hodnikom svog ureda.
"Zloćko! Zločesto dijete! Hodaj!" izdirala se na njega Sukia, dok ga je konjskim bičem tukla
po mlohavim, bijelim guzovima.
Odvjetnik je izgledao poput djeteta, s onom vunenom kapicom na glavi, u potkošulji na
plavo-bijele pruge i čara-picama. Sukia ga je još jednom ošinula ostavljajući mu crvenu prugu
na guzici.
"Aaaiaahh. Mlada gospodarice, molim te, kad me naučiš pristojnosti, smijem li ti lizati nožne
prste?"
Imao je glas djeteta koje je kažnjeno jer je stavilo prste u pekmez.
"Šuti, kretenu!"
I još ga je jednom opalila.
Sukia je raširenih nogu sjela na tajničinu malu fotelju. Sad je na sebi imala samo steznik od
stare čipke, jedan od onih što na leđima imaju deset tisuća vrpci. Sisice stisnute u korzetu.
Stidne dlake su joj bile obrijane, a dvije vijugave istetovirane zmije spuštale su se niz bokove
kako bi se napojile u vagini.
"Dođi ovamo! Četveronoške!" rekla je Sukia balavcu. U ruci je stezala i svijala bič.
Odvjetnik joj se u dva skoka našao medu bedrima i odmah joj je pokušao cuclati stopala.
"Čekaj! Donesi kamenice."
60
Rinaldiju nije trebalo dvaput reći. Otrčao je u kuhinjicu i munjevito se vratio s velikim
pladnjem otvorenih i kriškama limuna okruženih kamenica.
"Uvuci mi ih medu prste!"
Rinaldi je počeo vaditi mekušce iz školjki i uvlačiti ih medu njezine prste. Bile su to krupne i
ljigave životinje, iz kojih je po Sukijinim stopalima curila prozirna tekućina. Odvjetnik je
jecao od zadovoljstva dok je obavljao taj delikatni zahvat.
Bila su otmjena ta Sukijina stopala.
Malena, ali ne previše. 37. Mršava. Zakrivljenih tabana. Mekanih peta. Mršavih i nervoznih
prstiju, blago razmaknutih. Njegovanih i crveno lakiranih noktiju. Nijedan žulj nije narušavao
njihovu ljepotu.
Bila su to savršena stopala za starog fetišista kakav je bio odvjetnik.
A onda, s tim morskim beskralješnjacima, koji su još drhtali od života, smještenim medu
prstima...
Nakon što je završio, Rinaldi se bacio na njih onako kako bi se gladno šene bacilo na majčinu
sisu, ali dobio je udarac bičem po jeziku.
"Mlada gospodarice?! Što sam sada zgriješio?"
"Kretenu! Limun!"
Točno. Nije stavio limun.
Iscijedio ga je užurbano i konačno je počeo sisati teško stečeni obrok.
61
24. GIULIA GIOVANNINI
21:27 h
Mnogi su gosti već bili stigli. Giulia Giovannini ponašala se kao savršena domaćica.
Razgovarala je, predstavljala jedne drugima one koji se nisu poznavali, nudila predjela. Bila
je opuštena, no svako malo bi, kada je bila sigurna da je nitko ne vidi, stavila ruku u njedra,
tamo gdje je držala ključ, i na licu bi joj se pojavio osmijeh.
25. SMRDO
21:35 h
Smrdi je cijela ta pričao s prerušavanjem djelovala kao veliko sranje. A i onaj ga je smoking,
koji je bio prisiljen odjenuti, stezao sa svih strana. Zatezao ga je u ramenima, a kad bi se
sagnuo, činilo mu se da će mu se hlače rasprsnuti.
A osim toga koji davež... Čekati tu ispod tko zna što.
Sjedio je već više od dva sata na zadnjem sjedištu Volo-derovog starog abartha Al 12 krem
boje.
"Onda, krećemo li?" otpuhnuo je.
"Još nije trenutak. Ljudi se još penju... Uskoro", odgovorio je Voloder, koji je sjedio za
volanom. I on je nosio smoking, ali bijele boje.
Izgledao je poput starog, sijedog konobara.
"Još ima ljudi na cesti! Stan na zadnjem katu je sav osvijetljen. Nemate pojma koji namještaj,
koja srebrnina. Mogli bismo ući i počistiti torbe, ukrase..." rekao je Rinčica, mladić od
dvadesetak godina dugačke crne kose koja mu je padala na ramena i s dvije upadljive zlatne
naušnice u ušima. Na očima je držao dalekozor uperen u stan grofice Sinibaldi.
62
"Smiri se... Ne želim započeti novu godinu u zatvoru... Odradit ćemo stvar i onda ravno kući",
rekao je Smrdo.
Taj je Rinčica bio premlad i vidio je previše filmova s Rogerom Mooreom. Njegova je bila ta
genijalna ideja s oblačenjem smokinga kako ne bi bili primijećeni. Izgledat će samo kao tri
ugledna gospodina, koji su pozvani na zabavu u taj stan. Taj seronja od Rinčice nastavljao je
priču o Arsenu Lupinu, lopovu džentlmenu, no Smrdo, koji je bio razuman i iskusan čovjek,
znao je da je samo primitivni provalnik. Jedan od onih koji udarcima nogom razvale vrata,
udu i odnesu sve što mogu, uključujući, kad je moguće, i perilicu i toster.
"Jesmo li sigurni da je stan prazan? Da ne bude iznenađenja..." upitao je Voloder, otimajući
Rinčici dalekozor iz ruke.
"Smiri se... Tko će biti u odvjetničkom uredu na novogodišnju noć... Nitko. Imat ćemo
dovoljno vremena da odnesemo faks, kompjutor i sve ostalo. Bit će tu i kakav sef. Moramo
samo još malo pričekati."
Smrdo je iz jedne vrećice izvukao plastičnu kutiju. Otvorio ju je. Unutra je bila svinjska
kobasica s lećom koju mu je pripremila njegova žena Ines.
"U kurac, hladna je. Lijep način da se provede Nova godina", promrmljao je za sebe stisnutih
zuba.
Zgrabio je komad kobasice i prinio ga ustima, kad mu je iskliznuo iz ruku i pao ravno na
snježnobijelu košulju. Opsovao je.
63
26. DEBORAH IMPERATORE CORDELLA 21:38h
Svi gosti Giulije Giovannini konačno su stigli.
Bilo ih je petnaestak. Sjedili su za stolom. Svi elegantno odjeveni. U zraku se osjećalo prisno,
mirno i opušteno ozračje likera Averna koje je pomalo odudaralo od zračnog napada koji se
odvijao vani, na rimskom nebu.
Enzo je sjedio nasuprot Debori. Giulia je sjedila na čelu stola.
"Deborah, čuo sam da si napisala novi scenarij... Smijem pitati o čemu se radi?" upitao je
proćelavi mladić u sakou od samta i crvenoj košulji.
"Ne volim pričati o svom poslu", rekla je Deborah Imperatore Cordella uzimajući grisin i
koristeći ga kao štapić stroge učiteljice.
Bila je mršava. Smeđa, kratka, muški podšišana kosa. Nos u obliku kormila dijelio joj je usko
lice na dva dijela. Male, okrugle naočale davale su joj izgled njemačke feministice.
"Hajde, Debby, daj, reci mu nešto!" suučesnički ju je potaknuo Enzo.
Enzo se osjećao dobro. Na svom. Uvidio je da je možda pretjerao s prisnošću. Okrenuo se da
provjeri Giuliju, no ona je bila zbunjena kao i obično.
A što si mislio!
Scenaristica je ustala, istegnula onaj svoj pureći vrat i, mašući grisinom kao dirigentskom
palicom, rekla:
"Dobro. U redu. Reći ću vam samo da sam krenula od jezivog iskorištavanja životinja koje se
vrši na filmu... To je nevjerojatno. Ne želim ni ulaziti u pitanje konja. Furi-ju, konja s Divljeg
zapada, sigurno ga se sjećate, njega su
64
uškopili da postane krotkiji. A psi... Da i ne govorimo. Lassie, Rintintin i Beethoven i pudlice
iz Gle tko to govori primjeri su najstrašnijeg stereotipa o psima... Dobri, vjerni i simpatični.
Ponekad šeprtlje. To mora prestati. Zato sam napisala scenarij o Čiru, policijskom psu.
Jadnom, drogiranom policijskom psu koji umre od predoziranja kad na rimskom aerodromu
proguta Budin kipić s Tajlanda napravljen od heroina. Radi se o jednoj dramatičnoj, hrabroj,
teškoj priči. Potrebna je vrhunska interpretacija. Producent Emilio Spa-venta je za Cirovu
ulogu predložio kokera iz Birillo i klokan Tommy... Nadajmo se da će biti u redu. Ne znam
ima li pravo lice. U svakom slučaju, ne smatram da je stvar zaključena, htjela bih napisati
drugi scenarij, o još jednoj velikoj rak--rani društva, o psima lutalicama..." te je teatralnom
kretnjom umočila grisin u posudicu s umakom od tunjevine i stavila ga u usta.
27. SUKIA
21:41 h
Sukia se još uvijek uzbuđivala i u tome je bila tajna, zašto je i dalje radila svoj posao u
velikom stilu.
A te se večeri posebno osjećala u formi.
Nakon što je odvjetnik dovršio kamenice, istukla ga je po guzici mlatilicom za muhe. Možda
se malo previše rasrdila na tog jadnika, no on je tako cvilio od zadovoljstva da je bilo pravo
zadovoljstvo pretvarati mu guzicu u krvavi odrezak.
Da, Rinaldi je nesumnjivo zaslužio i više.
Morala ga j e dovesti do kraj nj eg stupnj a poniženj a, svesti ga na otirač, na biće bez trunke
dostojanstva. Na govno.
65
I tek če tada biti uistinu sretan.
Odvjetnikova ekstaza.
"Skidaj to!" naredila mu je.
Poslušao je pognute glave. Skinuo je dječju odjeću i gol se poput crva skvrčio na podu. Bio je
doista odvratan s onom napuhanom trbušinom, kratkim, dlakavim nogama, ožeženom
guzicom i dignutim kurčićem.
"Ogavan si! Gadiš mi se! Želim te zlostavljati!"
Sukia je uzela aktovku i iz nje izvukla svoju najubojitiju spravu za mučenje, ono od čega je
svaki mazohist umirao od užitka. Uzela je alat u ruku, iskesila bijele zube i uključila utičnicu
u struju.
Uredom se proširilo neugodno, vibrirajuće zujanje.
Odvjetnik je pokrivao glavu rukama i plakao. Na onaj zvuk otvorio je jedno oko, ugledao
pakleni stroj za zadovoljavanje koji je njegova krvnica namjeravala upotrijebiti i promucao:
"Ne! Molim te! Ne epiladv, ne!"
No nije bilo spasa.
Sukia mu je zarila strašno oruđe u šumu dlaka koja mu je rasla na prsima.
28. ENZO Dl GIROLAMO
21:44 h
Enzo Di Girolamo bio je izvan sebe od zadovoljstva.
Kakva žena! Kakav senzibilitet! A tek analitičke sposobnosti... govorio je sebi dok je Deborah
nastavljala pričati o krizi talijanske kinematografije.
66
Imati pored sebe takvu osobu nešto je posve drugo. Stimu-lirajuće. Doista. S njom se ne
razgovara o uobičajenim glupostima. O uobičajenim, nevažnim pizdarijama.
Samo tjedan dana prije toga otišli su u Saturniu, u toplice. I tamo, u noći, zagrljeni pod
vodom, razgovarali su o smislu života, o nadi i o strahu da smo sami u hladnom i
beskonačnom svemiru, a potom su vodili ljubav u sumpo-rastoj vodi. Nježno. Kao dvoje
zbunjenih ljubavnika.
Potpuno drugačije od neznalačkog, akrobatskog Giuli-jinog seksa...
Pružio je stopalo i dotaknuo Deborinu nogu preko puta sebe, i zahvaljujući tom potajnom
dodiru osjećao se bolje.
Bolje.
Malo bolje.
Već je desetak minuta u utrobi osjećao kako mu se okreću crijeva. Potres u Tihom oceanu.
Grčevi su mu potresali probavni trakt i osjetio je neodgodivu potrebu da ode u zahod.
Ma što sam to danas pojeo? Nešto mora da mije naškodilo! razmišljao je stisnutih zuba i
guzova.
Nije više mogao izdržati. Morao se olakšati.
Ustao je nastojeći izgledati opušteno. Kao da mora telefonirati. Miran. Opušten. No čim je
prošao vrata dnevnog boravka, sprinterski je poletio prema zahodu.
67
29. THIERRY MARCHAND
21:45 h
Thierrv Marchand pokušao je biti duhovit. Briljantan. No sad mu više nije išlo. Knedla u grlu
je narasla i jedva je disao.
Zapao je u kozmički, totalan i mračan pesimizam. Ma kakav Leopardi! Zasvirao je pretužnu
pjesmu. Možda naj-melankoličniju i najnostalgičniju iz čitavog golemog bret-onskog
repertoara.
Tradicionalni rekvijem koji pjevaju žene ribara s otoka Saint Michel.
Već nakon prvih žalobnih tonova gosti su za stolovima počeli bučati, zviždati, urlikati, a
potom su na pozornicu doletjela i prva peciva s anisom i kanapei s paštetom od lubina i
rikulom.
"Ma kakva je to žalopojka?! Dosta! Buuuuu. Buuuuu. Odlazi! Platili smo. Vratite nam
novac", urlali su gosti.
Thierrv je neustrašivo nastavio pjevati. Sa zalogajem sira i vrganja zalijepljenim za obraz.
Nije pjevao za njih, nego za samoga sebe. |
Onaj izbacivač u narančastoj jakni dotrčao je na pozornicu, stavio šaku čvornatu poput
trešnjine grane glazbeniku pred njušku i izustio kroza zube:
"Kunem ti se majkom, ako odmah ne prekineš to sranje i ne zasviraš salsu ili merenge, razbit
ću ti tu jebenu harfu o glavu..."
68
30. GUALTIERO TRECCHIA
21:48 h
Gualtiero Trecchia je u tišini sjedio u kombiju sa svojom momčadi i masirao bolnu ruku.
Ostali su se, međutim, euforično smijali i brbljali.
Pitao se treba li reći da je progovorio. Da je izdajnik. Da mu je Pitbul Božji silom izbio adresu
na kojoj se održava zabava.
Ma on ionako neće doći. Možeš misliti stoje takvog briga za neko slavlje na Cassiji...
Nastavio je masirati ruku.
31. SMRDO
21:58 h
"Gledaj kako si zasrao košulju?! Kako je moguće raditi s takvim nesposobnim,
neprofesionalnim ljudima", utučeno je rekao Rinčica.
"Ma dobro, ne vidi se. Dovoljno je da zakopčam sako..." odgovorio je Smrdo nastojeći prstom
očistiti mrlju od umaka.
Trojka je izašla iz A112-ice i oprezno se približila vili Ponza.
Došao je trenutak za akciju.
"Sad ćemo pozvoniti na Sinibaldi. Otvorit će nam... Proučio sam plan do najsitnijih detalja."
Rinčica je odlučno pozvonio na portafon.
"Tko je?"
Muški glas.
69
"Duccio Trecani. Otvorite, molim", hinio je Rinčica nehajan, aristokratski ton i šapnuo
ostalima s umirujućim izrazom na licu:
"Budite bez brige..."
"Ne, gledajte, vašeg imena nema na popisu, žao mi je..."
"Mora da je neka pogreška. To je nemoguće."
"Žao mi je. Ne znam što da vam kažem."
Smrdo i Voloder počeli su se zlobno smijati.
"Nemoguće! Kakva neugodnost. Ja sam pozvan..."
"Od koga? Tko vas je pozvao?" ispitivačkim tonom upitao je glas.
Rinčica se zaledio i, nakon što je pogledao ime na por-tafonu, rekao:
"Gospodin Sinibaldi delFOrto. On osobno!"
"Ne postoji nikakav gospodin Sinibaldi. Vi lažete", odgovorio je glas nadmoćno.
Sad su se Smrdo i Voloder držali za trbuhe od smijeha. Rinčica ih je ošinuo pogledom, a onda,
ne mogavši se više suzdržati, pokazao svu svoju sirovost:
"Oj, rogonjo! Kako se, u kurac, usuđuješ nazvati me laž-ljivcem. Polomit ću ti te rogove na
glavi!"
Nije trebalo dugo čekati odgovor.
"Govnaru jedan. Sroljo!"
"Proklet bio! Kurvin sine. Otvori, razbit ću ti pičku!"
"Bilmezu! Tutkume!"
"Seronjo usrani."
"Benevrek jedan. Pederčino!"
70
Vjerojatno bi nastavili tako cijelu noć da jedan dobro plasiran Smrdov udarac nogom nije
razvalio vrata na dva dijela.
"Gledaj kako se to radi! Rinči", rekao je Smrdo.
Rinčica je, crven u licu, zaključio:
"Ko ga jebe. Ja se ipak penjem."
"Pa penji se. Penji. Ja ostajem ovdje."
Njih su trojica na trenutak pogledali oko sebe i šuljajući se ušli u zgradu.
32. GAETANO COZZAMARA
21:59 h
Ti uljezi! Stalno pokušavaju. Duccio Trecani! Ma daj. Smisli nešto drugo. Sreća da sam ja tu,
zadovoljno je sebi rekao Gaetano Cozzamara.
Bio je dobre volje. Trebao je samo držati situaciju pod kontrolom.
Predosjećalo se slavlje na visokoj razini.
Otišao je uzeti još jedan bellini.
33. PITBUL BOŽJI
Pitbul Božji preuzeo je organizaciju u svoje ruke.
Stajao je na sjedalu vozača autobusa, u rukama je držao megafon.
"Dobro! Večeras ćemo se zabaviti. Vaš Pitbul vas sve vodi na zabavu! Na zabavu organiziranu
u čast Nole", povikao je, a onda počeo skakati i urlati:
71
"Tko ne skače, Casalotti je-je... Tko ne skače..."
Svi navijači, natisnuti u autobusu, počeli su skakati i stvarati paklenu buku ponavljajući
slogan. Onda su svi zajedno krenuli veličati svog vodu.
"Pitbul! Pitbule, bolji si od Pelea."
Pitbul je sjeo za upravljač i uz viku i lupanje krenuo, a za njim druga dva autobusa.
Odredište?
Ulica Cassia 1043.
34. MICHELE TRODINI
22:07 h
Konačno su došli do deserta. Michele je osjetio kako mu uzbuđenje raste usporedo s
tjeskobom. Nije znao kako će njegov otac podnijeti otkriće da mu je sin potrošio novac koji je
dobio za Božić da kupi svu onu pirotehniku.
Tata je govorio da su te stvari opasne. Da svake godine milijuni ljudi izgube ruku ili oko
igrajući se tim eksplozivnim stvarima.
Reći ću mu da ih i on može ispaljivati. Tako će me moći kontrolirati.
A onda, tu je i djed.
Djed Anselmo je dobar. Pomoći će mi.
Njegovi su zasjeli pred televizor. Da gledaju onu dosadu od Mare Vernier. Htjeli su tu slaviti.
Koji davež! Michele je kružio oko njih poput divlje zvijeri u kavezu.
"Tvoj sin želi ispaliti par raketa..." rekao je Anselmo Frasca zetu i potom namignuo Micheleu.
Michele je zadržao dah očekujući očev odgovor.
72
"Još je rano... Sad sjedni. Moraš naučiti čekati. Kad bude pravi trenutak, otići ćemo na balkon
i ispalit ćemo nekoliko raketa..."
"Smijem ja ispaliti koju? One najmanje..." rekao je Michele nesigurno i žalobno. Sklopljenih
ruku i pognute glave.
"Zar nisi čuo! Poslije. Sad sjedni ovamo..." rekao je otac i dalje gledajući na televiziji Maru
Vernier odjevenu u medvjedića.
"Ali..."
"Dođi k meni. I strpi se..." rekao je starac praveći mu mjesta na fotelji.
Michele je sjeo kraj djeda.
35. SMRDO
22:10 h
"Onda, kako ćemo ući?" upitao je Rinčica ispred ureda odvjetnika Rinaldija.
Izgubio je veći dio svog poleta nakon što ga onaj govnar nije pustio da ude.
"Kao u dobra stara vremena. Dodaj mi polugu i čekić", rekao je Smrdo, koji je preuzeo stvar u
svoje ruke. "A ti, Volodere, idi do stepenica i pazi da netko ne naiđe."
Vrata Rinaldijevog ureda otvorila su se nakon samo jednog dobro odmjerenog udarca po
bravi.
Nije bilo čak ni alarma.
Ne može bolje...
Smrdo, a za njim i Voloder i Rinčica, oprezno su ušli u ured i zatvorili vrata za sobom.
73
36. FILOMENA BELPEDIO
22:12 h
Filomena Belpedio ležala je onesviještena na kauču u dnevnom boravku. Kristalna vaza
prevrnuta. Tablete rasute po podu. Daljinski stisnut u ruci.
Na TV-u duet pjevača Sepulture i Ive Zanicchi. Pjevali su I Love Just the Way You Are.
37. GIULIA GIOVANNINI
22:13 h
Giulia Giovannini i dalje je posluživala jela, punila polu-prazne čaše, razgovarala koristeći pet
posto mozga. Ostalih devedeset i pet bilo je angažirano za unutarnji razgovor s dragom
mamicom.
Jesi vidjela? Htjela si napustiti klasičnu gimnaziju i biti računovođa. Nisi htjela studirati kako
sam ti ja govorila. I što sad hoćeš? Nemoj se sad žaliti što ti je ta mišica bez sisa preotela
muškarca. Tako treba. Život je takav. Zao.
Mama, ali ti si mi bila rekla da nisam dovoljno pametna... Da žene trebaju biti žene...
Kakve to ima veze? Na tebi je bilo da mi dokažeš da si bistra. Da ne ovisiš o svojoj majci kao
kakva balava glupača. Nisi to učinila. Sad je ta kurvica uzela tvog muškarca. Nema ništa što ti
nemaš. Pogledaj je. Ružna je ko lopov. Ne zna kuhati. Ne zna ugostiti ljude. Samo što je
umjetnica, intelektualka... Ti si tisuću puta vrednija od nje. Moraš im to naplatiti. Njoj i
njemu. Posebno njemu. Obom...
"Giulia, Giulia, što ćete ti i Enzo za Sveta tri kralja..."
Giulia se vratila na planet Zemlju.
74
"Što?"
Obraćao joj se Clemo, proćelavi tridesetogodišnjak koji je sjedio s desne strane.
"Želiš znati što donose Tri Kralja? Ugljen! Zločestoj djeci donose ugljen."
38. SUKIA
22:15 h
"Što je to bilo? Čuo sam neku bukuuuuhhhh taaaaamo-hhhh", cvileći je upitao odvjetnik
Rinaldi.
"Šuti! Da te nisam čula!" otresito mu je naredila Sukia.
Tog trideset prvog prosinca Sukiu je prosvijetlila istina.
Bingo.
Savršeno je shvatila što je odvjetnikova prava perverzija. Otkrila ju je i izvukla iz njega, na
svjetlo dana, poput sum-erskog blaga zakopanog pod tonama zemlje.
Nije bila uzalud upisala psihologiju.
Odvjetnik je bio shit lover (ljubitelj govana).
Jedna od najčišćih i najinfantilnijih perverzija.
Taj je čovjek ostao prikovan u edipovskoj analnoj fazi kao trogodišnjak i iz nje više nije
izašao.
A Sukia je sada to znala.
Zato ga je golog zavezala za golemi radni stol od mahagonija, popela se i sad je srala po
njemu.
75
39. ENZO Dl GIROLAMO
22:17 h
"Kako ću sad?!" rekao je sebi očajnički Enzo Di Girolamo, pola sata nakon što je ušao u
zahod.
Još je sjedio na školjci, u koju je i dušu israo.
Bio je u mraku. Nestalo je svjetla.
Bez razloga.
No nije to bio problem.
Problem je bio to što u tom jebenom zahodu nije bilo toaletnog papira. A kako je ona krmača
od Giulije pročitala u Mom domu da su u engleskim šik kućama zahodi odvojeni od ostatka
usrane kupaonice, u toj kurčevoj klonjari nije bilo ni jebenog bidea, ni jebenog umivaonika da
opere guzicu.
"I što sad?" promrmljao je potišteno.
Nije mogao nasuho navući gaće i izaći. Niti je spuštenih hlača mogao doći do ostatka
kupaonice.
Uz peh koji gaje pratio, svjetla bi se sigurno opet upalila dok on bježi hodnikom u takvom
jadnom stanju.
Svi bi ga vidjeli.
I Deborah.
"Što ću sad?"
Odškrinuo je vrata prema hodniku. Potpuni mrak. U daljini je vidio drhtavo svjetlo koje je
dolazilo iz dnevnog boravka. Svijeće. Čuo je smijeh i žamor.
"Giulia! Giulia!" zazvao je tiho.
Pričekao je. Ništa. Nije ga čula.
"Giuliaaa! Giuliaaa!" povikao je glasnije.
Opet ništa.
Pa je li gluha?
76
"Giuliaaaa! Giuliaaaa!" povikao je koliko ga grlo nosi.
Konačno je u mraku čuo korake. Lupu potpetica koje se približavaju. Čula je.
"Tko je?" upitao je sumnjičavo poput stražara u noći. "Giulia, jesi li to ti?"
"Da, ljubavi, ja sam. Što ti je?"
"Ništa. Jebi se. Mrak je. U ovom usranom zahodu nema papira. Donesi mi rolu."
"Pričekaj..."
Čuo je kako se Giulijini koraci udaljavaju niz hodnik. Enzo je sjeo natrag na školjku.
Samo mi je još proljev trebao...
Giulia se brzo vratila.
"Enzo, jako mi je žao. Zaboravila sam kupiti toaletni papir. Nema ga više..."
"A što ću ja, u kurac?" cmoljio je on.
"Ne brini se. Donijela sam ti paket papira. Listova A4. Samo to imam u kući. Možda će biti
malo tvrd..."
"Daj ovamo", zarežao je.
Enzo se psujući zatvorio u zahod i očistio se kako je znao i umio tim tvrdim, oštrim papirom.
Baš je izlazio kad se odjednom vratilo svjetlo.
"Ma koji kurac... Ne, ne mogu vjerovati!" dahtao je držeći ruku na ustima.
Giulia mu je dala njegovo izvješće za Institut, i on si je njime obrisao guzicu.
77
40. ROBERTA PALMIERI
22:20 h
Roberta Palmieri, šćućurena na još uvijek krutom i nepomičnom Davideu Razziniju, postizala
je drugi od svoja četiri kozmička orgazma. Onaj zemljani.
Počela se batrgati kao da je opsjednuta.
"Da! Da! Bravo! Kako si dobar!" vrisnula je Roberta kad je osjetila da joj se orgazam
nezaustavljivo penje uz kralježnicu. Još se više uzbudila i počela je skakati po sirotom
Davideu, koji je i dalje na ustima imao zalijepljen onaj idiotski osmijeh.
41. ENZO Dl GIROLAMO
22:21 h
Giulia sve zna. Sve. Sve je shvatila.
Bilo je to jasno kao dan.
Zna za njega i Deboru. Da je u vezi s njezinom najboljom prijateljicom.
Bio je siguran u to.
Vidio joj je to u psihopatski ledenim očima.
Enzo Di Girolamo sjedio je za stolom i drhtao kao prut. Pretvarao se da jede pečenje, koje je
imalo okus polisti-
rola.
Tresao se od straha. Neprimjetno podrhtavanje čeljusti
i suha usta.
Kako je, u kurac, otkrila? Bio sam oprezan. Jako oprezan. Nisam zasrao. To je nemoguće. Ali
ona zna. Zna. Zna.
Taje bila spremna na sve. Premlatiti ga. Uništiti mu život. Razbiti mu cherokee.
Prije dva tjedna otišli su zajedno u supermarket. Giulia je na pultu sa suhomesnatim
proizvodima i sirevima zatražila dvadeset deka šunke. Prodavač joj je dao plastičnu posudu u
kojoj je ležala šunka.
Giuliji je pao mrak na oči.
"Treći put vam kažem da ja šunku želim u papiru! A vi mi svaki put podvalite ovu glupu
posudicu..."
"Gospodo, ali posudica služi zato da se očuvaju okus i svježina", pomirljivo je odgovorio
prodavač.
"Pizdarije. Uvijek sam jela šunku zamotanu u papir. A sad dolazi netko da mi kaže da je treba
staviti u usranu plastičnu kutiju i napuniti hladnjak... Vi to namjerno radite. Znam to. Ovo je
treći put. Dosad sam imala razumijevanja, nisam se ljutila..."
"Ali, gospodo, ja radim. Imam drugih briga. Ne znam ni tko ste vi. Sljedeći put mi to recite
prije, a ako nećete, otiđite kupovati negdje gdje je bolje."
Enzo ju je nastojao smiriti, ali nije išlo, ona ga nije slušala, vikala je na tog jadnika koji je
samo radio svoj posao i na kraju je zgrabila posudicu i bacila je na njega. Prodavač je izašao
iza pulta ljut kao ris.
Da u zemlju propadneš.
Malo je nedostajalo da Enzo ne zaradi šamar braneći je.
Luda je. Luda ko puška. Ištekala je svjetlo i natjerala me da obrišem guzicu vlastitim
izvještajem...
Morao je upozoriti Debby. Objasniti joj kakva je situacija. Ona je morala saznati. Mora se
naći neko rješenje.
Moraju pobjeći. Ispariti. Što prije.
78
79
Počeo je uporno piljiti u Deboru, nastojeći privući njezinu pozornost.
42. THIERRY MARCHAND
22:25 h
Kad je počeo plakati na pozornici i govoriti da mu nedostaju žena i kćer, izbacili su ga.
Sad je Thierrv Marchand ležao u kombiju. Na sebi je još uvijek imao onaj frak od plavih
šljokica. Dovršavao je drugu bocu votke.
Izbacivači su mu polomili Regine. Ležala je pored njega, smrtno ranjena, slomljenog luka i
iščupanih žica.
Još jučer bi tim govnarima razbio njušku, ali večeras mu nije bilo ni do čega.
Previše se loše osjećao.
Možda je to bio znak sudbine.
Govorio mu je da treba prestati svirati. Završiti s tim. Dosta.
Da, da... vratit ću se u Bretanju. Kući. Svojoj ženi i kćeri. Mogao bih raditi kao zidar na
gradilištu. Zaradio bih svoj novac. Možda bi mi moj otac, kad sazna da sam se doveo u red,
pomogao da platim stanarinu...
Sad je bio gotovo sretan što su mu razbili tu prokletu harfu. Mogao je krenuti ispočetka.
Tko zna što sad radi Annette?upitao se ispijajući posljednji gutljaj iz boce.
Bit će daje kod kuće, sa svojima. Jedu juhu od luka, a poslije će svi otići gledati svečano
osvijetljene brodice kako se vraćaju u luku... Koji kurac ja radim ovdje? Odmah ću krenuti!
Onda je bolje razmislio. Nastojao je razmisliti onoliko koliko mu je to njegov um obuzet
alkoholom dopuštao.
Kamo ću? Nemam ni prebijene pare. Ovako ću: sutra ću prodati kombi i vratit ću se vlakom.
No sad želim nazvati Annette.
Podigao se. Sve se oko njega okretalo. Činilo mu se da je na vrtuljku. Četveronoške je počeo
tražiti sitniš po podu kombija. Pronašao je nešto ispod prostirača i sjedala.
Nije bilo mnogo. Dovoljno, međutim, za kratak telefonski poziv. Da joj zaželi sretnu Novu
godinu i kaže da se vraća.
Otvorio je vrata i izašao. Podignuo je glavu i vidio iskričave eksplozije kako osvjetljavaju
nebo i polagano padaju medu drveće u daljini. Bile su prelijepe.
Teturajući, krenuo je u potragu za telefonom.
43. DEBORAH IMPERATORE CORDELLA 22:30 h
Deborah Imperatore Cordella, premda joj društvo nije bilo bogznakakvo, doista se zabavljala.
Razgovor je krenuo u smjeru koji je ona najviše voljela.
U smjeru nje same.
Znala je da je zvijezda, tu medu svima njima. U tom svijetu uslužnih djelatnika.
Tajnica/Bankovnih činovnika. Grafičara iz reklamnih agencija. Ona je jedina radila kreativan
posao. Jedina je znala izmisliti priču. I svi su je slušali sa strahopoštovanjem.
"Protagonist je tuniski glazbenik, koji svira "ud stari arapski instrument. To je priča o
njegovom polaganom
80
81
udaljavanju od vlastite zemlje, od majke, i o dolasku u Europu, gdje će nastojati nametnuti
svoju glazbu sačinjenu od pijeska, tišine i vrućeg pustinjskog vjetra. O tome kako će voljeti
Europljanku. I kako će se kao star vratiti kući, u Tunis, da se pomiri sa svojim svij..."
Govorila je o planu za novi roman. Mladić kojeg je tek upoznala, i koji je sjedio pokraj nje,
slušao ju je, no ona se nije uspijevala koncentrirati i izložiti svoju priču kako je htjela. Enzo ju
je i dalje gledao, trzao se, slao joj nijeme poruke koje su je dekoncentrirale. Koji davež, što
hoće? Zaustavila se i ljutito otpuhnula: "Enzo, što je? Što hoćeš? Vidiš da govorim?" "Ništa...
Moram razgovarati s tobom... O nečemu važnom", rekao je tiho, spljošten po stolu, nekako
tajanstven. "Poslije. Pričekaj trenutak! Zar ne vidiš da ovom mladiću pričam o svom romanu.
Koji vrag može biti tako važan?"
44. PITBUL BOŽJI
22:36 h
Pitbul Božji nije imao problema pri ulasku u vilu Ponza.
Ulazna vrata bila su razvaljena.
"Idemo! Naprijed! Svi gore uza stepenice!" vikao je na bučnu masu koja ga je slijedila.
Da je još samo imao i bradu, izgledao bi poput Moj šija koji Židove vodi u Palestinu.
82
45. ODVJETNIK RINALDI
22:42 h
Odvjetnik Rinaldi se nikada nije osjećao tako poniženo i izopačeno kao te novogodišnje noći.
A za sve to bila je zaslužna Sukia, ponižavateljica.
"Da, ja sam samo tvoj zahod. Zahod po kojem ti možeš srati koliko god hoćeš", rekao je
drhteći poput tek ulovljene ribe.
Iz svog položaja, vezan na radnom stolu, vidio je samo stražnjicu i noge svoje gospodarice.
Na trbuhu je osjećao toplu težinu izmeta i od uzbuđenja je počeo udarati potiljkom po tvrdoj
plohi stola.
"Još! Još!" vrištao je od radosti i dok je vikao imao je dojam da je u sobi još netko. Da je
netko ušao.
Svrnuo je pogled prema vratima i vidio je nešto apsolutno nemoguće.
Tu su bila tri muškarca.
U smokinzima.
Stajali su kraj vrata i gledali ga. Jedan je u ruci držao njegov faks; drugi, deblji i s mrljom od
umaka na košulji, pod rukom je nosio fotokopirni aparat Olivetti, a treći je stiskao
reprodukciju Rodinovog mislioca, onu koju je kupio na medenom mjesecu u Parizu.
46.SMRDO
22:43 h
Ušli su u tu sobu i ugledali nešto apsurdno.
Golog čovjeka zavezanog na radnom stolu i iznad mladu ženu, koja sere po njemu. A onaj je
zavezani govorio:
83
"Još! Još!"
Sad su njih trojica stajali tu, razjapljenih usta, ne znajući što da čine ni što da misle.
Tu je začaranost prva razbila upravo mlada žena. Mačjim je skokom sišla sa stola i začas se
obukla.
"Dobra večer, gospodo, tko ste vi?" upitala je zakopčavajući i posljednje gumbe na bluzi.
"Mi... tko, mi?" promucao je Smrdo ogledavajući se oko sebe.
"Vi! Vas trojica! Tko ste?"
"Mi smo... mi smo..."
"Lopovi. Je li tako?"
Trojica su potvrdno klimnula glavom.
"Lopovi! O Bože, lopovi!!!" vrisnuo je čovjek zavezan za radni stol.
"Šuti!" izdepatase djevojka na njega i on je odmah prestao vrištati i počeo je prigušeno
cmizdriti.
"A tko ste vi?" upitao je zbunjeni Smrdo.
"Zovem se Sukia, a onaj tamo, kojeg vidite zavezanog na stolu, odvjetnik Rinaldi! Sada,
gospodo, pretpostavljam da ste došli ne zato da provedete ugodnu Novu godinu, nego da
kradete, je li tako?"
"Tako je", rekoše uglas Smrdo, Voloder i Rinčica.
"Dobro. Mene sve to ne zanima. Uzet ću svoj novac i odlazim. Vi radite što god morate..."
Sukia je iz odvjetnikovog plavog sakoa uzela novčanik i iz njega izvukla svežanj novčanica.
Stavila ih je u torbu i onda izvukla posjetnice i podijelila ih onoj trojici.
"Ako vam trebaju posebne usluge, vruće stvari, nazovite me. Tu je i broj mobitela. Dovidenja,
gospodo... i sretna
84
Nova godina", i odlučno se zaputila prema vratima, a odvjetnik je još jače zaplakao.
"Ali zašto ste se posrali na njega?" upitao je Smrdo, s posjetnicom u jednoj i fotokopirnim
aparatom pod drugom rukom.
Djevojka se zaustavila, nasmiješila i najnevinije na svijetu rekla:
"Sviđa mu se."
I potom je nestala.
47. RIBLJAKOST
22:47 h
"Onda, jesi shvatio? Nova godina je u nama. Nije vani. To je jedan jebeni ispit i nema
strategije kako ga položiti, uvijek te zajebe. Jači je. Nema zajebavanja. Razvali te. Masakrira.
Možeš činiti bilo što. Možeš biti na indonezijskom otočiću, meditirati u nepalskom
samostanu, na nekoj pretjeranoj megazabavi... Ne možeš kurca napraviti, u jednom trenutku te
večeri zapitaš se: onda, što sam napravio ove godine? A što u sljedećoj? Hoćeš li se
promijeniti? Hoćeš li se uspjeti promijeniti? Gledaš oko sebe i vidiš ljude koji slave, koji se
zabavljaju, koji te hvataju pod ruku. I kažu ti da te vole. I ljube te. Jedne godine sam na
dočeku bio zagrljen s dva stara debeljka koji su me stiskali kao da sam im najbolji prijatelj i
ljubili su me čestitajući mi Novu godinu. Odvratno! Je V se mi poznajemo? Međutim,
pogledaj ovdje, nema nikoga. Ja i ti sami. U miru Božjem. Kako je dobro! Nema gnjavaže,
ništa..." govorio je Ribljakost s džointom u ustima i s
85
ugaslim pogledom uperenim u strop, kad ga je prekinulo kucanje na vratima.
Okrenuo je glavu kao ljenivac.
"Oh, oh. Kucaju!" rekao je drmajući Cristiana, koji je spavao kao velik.
"Da! Tko je? Što je? Što se događa?" progundao je Cri-stiano.
"Kucaju! Tko li je to?" zabrinuto je upitao Ribljakost.
"A tko bi ti da bude? Moja majka! Ugasi džoint!" otpuhnuo je Cristiano i ustao.
48. GAETANO COZZAMARA
22:56 h
i
Nije mogao vjerovati.
Gaetano Cozzamara nije mogao vjerovati.
To nije moguće.
Tko sirsvrti ljudi? Tko ih je pozvao? Kako su ušli?
Nije moguće!
U golemom salonu kuće Sinibaldi bio je totalni kaos. Dvjesto ljudi.
Ljudi, elementarnih nepogoda.
Onaj idiot od Scaramelle pozvao je cijelu sjevernu tribinu noleškog stadiona. S članovima
obitelji.
Bacili su se naglavce na švedski stol i proždrali ga. Pjevali su. Plesali. Pjevali himnu Nole.
Svako malo bi među tim divljacima uspio prepoznati poneko ljudsko biće, koje je doista bilo
pozvano, povučeno pravim bujicama bezumnika.
Zapanjena otmjena stara gospoda. Dezorijentirane rimske gospode.
86
Gaetano je bio uništen. Želio je propasti u zemlju. Nestati. Postati manji od makova zrna.
Poput mrava. Ali nije mogao.
Morao ih je otjerati. Spasiti kuću.
Slike!
Ti su se divljaci naslanjali na Guttusove, Mondrianove, Branzolijeve slike.
Povraćalo mu se.
Ubit ću ga. Ako nađem tog kurvinog sina Scaramelluy kunem se Gospom iz Faita da ću ga
ubiti.
Bio je upropašten čovjek. Morao je emigrirati. Početi sve iznova. S Rimom je gotovo.
Definitivno gotovo. Nakon ovakve blamaže. Ništa ni od čega. Grofica će ga ubiti.
Jedan Pithecanthropus erectus, s bocom votke u ruci, plesao je tarantelu na stolu. Skakao je po
sendvičima s kavijarom i pecivu sa sirom i ponavljao:
"Casalotti! Casalotti! Jebi se! Razbit ćemo vam pičku."
Odmah ga je prepoznao. Da, bio je to on. Takvog tipa nemoguće je zaboraviti. Voda navijača.
Životinja zvana Pit-bul Božji. Onaj što je udarcem glavom razbio glavu navijaču Frosinonea.
Tip koji je osuđivan... U grofičinoj kući.
Gaetano je preneraženo promatrao tu strahotu. Morao je nešto učiniti. No nije znao što.
Policija.
Da, mora pozvati policiju. Odmah.
Krenuo je prema telefonu probijajući se kroz gomilu.
Telefon je bio zauzet. Neki tip je razgovarao i govorio:
"Halo! Halo! Pietro?! Pasquale je. Da, Pasquale Casolaro, tvoj rođak. Sve najbolje! Sretna
Nova cijeloj obitelji! Koliko
87
F
je sati tamo u Australiji? Ovdje je skoro ponoć. Tu smo na jednoj krasnoj zabavi..."
Vrišteći mu je istrgnuo slušalicu iz ruku. Okretao je 92, kad je u kuhinji ugledao Scaramellu
kako mirno otvara hladnjak tražeći piće. Ostavio je telefon i mačjim se skokom našao kraj
njega. Zgrabio ga je za vrat i zaurlao:
"Govnaru! Idiote! Uništio si mi život, ubit ću te!"
Trebalo je deset ljudi da ih razdvoje.
50. CRISTIANO CARUCCI
23:02 h
49. MICHELE TRODINI
23:00 h
Michele se toliko potrudio da je uspio izvesti na balkon cijelu obitelj, uključujući sestru i
mamu. Svi zamotani u kapute i vunene šalove.
"Djede; koliko još?"
Djed je primaknuo sat nosu.
"Još sat. Ima još vremena."
"Sad svi morate paziti. Ovo su opasne stvari. Radite što vam kažem. Marzia, dobro me
slušaj", rekao je gospodin Trodini kćeri.
Kako je tatica volio komandirati.
Bio je takav.
"Ne. Marzia ne... Kakve ona ima veze s tim?" naljutio se Michele.
Marzia, djevojčica od deset godina s velikim naočalama na nosu, povikala je:
"I ja, i ja!"
"I tvoja sestra hoće ispaljivati rakete. Michele, ne budi bahat", rekla je pomirljivo, kao i
obično, gospoda Trodini.
88
"Tamo je torta. Dođite i vi. Hajde, Cristiano, dovedi prijatelja tamo. Ima i kolača s
čokoladom", rekla je gospođa Carucci pokušavajući otvoriti vrata sobe, no Cristiano se s
druge strane opirao.
"Molim te, mama. Ne želim tortu. Stvarno. Ne volim kolače s čokoladom."
"Cristiano, ali što to smrdi? Osjećam neki čudan miris iznutra. Što ste to spalili?" rekla je
gospoda Carucci gurajući nos između vrata i dovratnika.
"Ništa, mama. To su njegove čarape..."
"Ima kolača s čokoladom? Bože, kako volim kolače s čokoladom..."
"Ti šuti!" rekao je Cristiano Ribljojkosti, ošinuvši ga pogledom.
"Mama, molim te. Ostavi nas na miru. Spremamo se izaći..."
"Kako hoćeš. Uvijek si isti... Što će misliti o tebi?"
"Da, mama... U redu", rekao je on gurajući je van. Zaključao je vrata.
"Ne možemo više ostati ovdje. Moja majka je sve shvatila, u kurac!" rekao je potom
prijatelju, nastojeći rukama rastjerati dim.
"Vrati se u krevet, smiri se. Nemoj se uzbuđivati. To ti škodi... Bilo je kolača, u kurac."
"Ali zar ne vidiš što je ovo ovdje? Izgleda kao da smo u tajlandskoj pušionici. Ako mi majka
uđe, ukomirat će se kao tikva..."
89
"To je drama vas portira. Vezani ste za tjeskobni mrak suterena, pomalo kao podzemne
gliste... To je u vašoj prirodi. Oči... Da, oči će vam nestati, a koža će vam izbije-ljeti..."
"Hoćeš li prestati srati? A osim toga, ja nisam portir..."
"Ti si sin portira. Imaš ih u DNK. Ti si genetski vratar..."
"Jebi se! U svakom slučaju, sreća je da si se izuo. Što misliš, je li moja majka prepoznala
miris trave?"
"Ma kakvi..."
Cristiano je, i dalje kružeći po sobi, rekao:
"Dosta! Ne mogu više izdržati ovdje. Izađimo. Spopao me neki nemir..."
"Pa kamo ćemo?"
"Što ja znam... Rekao si da znaš za puno proslava..."
"Ma, morja: da je sve odvratno. Ovdje je super, daj. Što nas briga. A osim toga, pedersku
Novu godinu, ja i ti sami, još nikad nismo čekali. Vratimo se u krevet, uzmimo malo
šampanjca i kolača i boli nas briga."
Činilo se da Cristiano na trenutak neodlučno razmišlja.
"A dinamit?"
"Ispalit ćemo ga poslije. Iza društvenog doma. Sad sam previše razvaljen da bih se suočio s
prometom i gužvom, stvarno mi nije dobro."
"U redu. Učinit ćemo kako kažeš. Ja idem uzeti kolače. A ti ostani ovdje, ne miči se, izgledaš
kao..."
90
51. GROFICA SINIBALDI DELL'ORTO
23:08 h
Grofica Scintilla Sinibaldi dell'Orto i dalje je spavala.
Ukomirana džin-tonikom. Raširenih ruku i nogu na krevetu s baldahinom u svojoj sobi.
Napola svučene dugačke Ferragamove večernje haljine. Pradine cipele bačene na pod. Usta,
puna kolagena, širom razjapljena.
Bučno je hrkala.
Duga, plameno crvena kosa, inače skupljena u dostojanstvenu pundu, sad joj je raščupana
padala po ramenima.
Viski, Pikula i Votka, njezina tri mala škotska terijera, lizali su je po licu i lajali prema
zatvorenim vratima. S druge je strane kućna pomoćnica Filipinka nastojala pristojno probuditi
gazdaricu kucajući.
"Grofice, grofice, tu je mnogo čudnih gostiju... Grofice... Stan..." ponavljala je kroz suze.
No grofica nije čula ni nju, ni svoje bučne goste, ni rasprskavanje vatrometa na rimskom
nebu.
52. MICHELE TRODINI
23:20 h
"Tata! Tata! Gledaj! Vidiš li ih? Tamo gore, tamo!" rekao je Michele Trodini ocu, koji je u ruci
držao jednu od onih raketa koje bacaju iskrice.
"Gdje, Michele?"
"Tamo, ispred nas, gledaj."
Gospodin Trodini upro je pogled u smjeru u kojem je pokazivala ruka njegovog sina i ugledao
je.
91
Nasuprot njima, na balkonu potkrovlja vile Ponza, vladala je ludnica. Pakao. Crvene dimne
bombe.
Pakleni krug.
Urlali su kao opsjednuti slogane, koji se zbog buke petardi što su ih bacali nisu mogli
razumjeti. Nešto poput: "Nola, Nola, volim te do bola."
Nekoliko petardi završilo je na teniskom terenu u dvorištu i načinilo male krijesove.
"Tko živi u tom stanu?" upitao je gospodin Trodini
djeda.
Anselmo Frasca, sjedeći na stolici na rasklapanje, namještao je dalekozor. Izgledao je poput
austrijskog generala koji promatra neprijateljske položaje s druge strane doline.
"Grofica Sinibaldi. Ona s psima", rekao je starac, koji je poznavao sve u četvrti. "Ona
velika..."
Htio je reći govnara, ali navrijeme se zaustavio. Djeca. "Ali kakve to ljude poziva?" upitao je
zapanjeno. Gospodin Trodini ju je zdušno mrzio/Dolazila je na zajedničko parkiralište svojim
mercedesom kao da je samo njezino. Već je tri puta parkirala na mjestu rezerviranom za
Trodinije, uopće ne hajući za to.
Kurvetina aristokratska. S ona tri odvratna štenca. Gospodin Trodini je oštro prosvjedovao na
sastanku stanara, no nju za to nije bilo briga, mirno je nastavljala parkirati na tuđim mjestima
i gledati na sve svisoka. Što si umišljaš, tko si?
"U svakom slučaju, tamo je pravi rusvaj", dodao je djed i potom viknuo: "Pazite!"
Obitelj Trodini se sakrila iza posuda sa cvijećem.
Jedna je raketa pogodila krov njihove zgrade. Čula se jaka eksplozija, a točno pred njih pali su
komadi crijepa i žbuke.
"Jesu li poludjeli! Što rade?!" vikao je gospodin Trodini gurajući ženu i kćer u kuću.
"Pucaju na nas. Evo još jedne. Na strateškom su položaju", hladnokrvno je rekao djed.
Druga raketa završila je točno iznad njihovih glava. Između trećeg i četvrtog kata. Palo je još
žbuke.
"Krmačo prokleta. Kurčeva grofice! Hoćeš nas sve pobiti?" nije se više mogao suzdržati
gospodin Trodini.
"Ippolita! Zovi karabinjere, ovi će nam kuću uništiti!" doviknuo je ženi.
Michele je za to vrijeme, zaklonjen cvijećem, promatrao neprijateljsku utvrdu i vidio da su s
balkona počeli bacati stvari.
"Tata, gledaj!"
U blještavoj, crvenoj dimnoj zavjesi pojavila se divovska crna prilika. Napredovala je
teturajući. Nad glavom je držala golemu posudu s cvijećem. Koja je težila barem stotinu kila.
"Što radi?" upitao je Michele.
Nitko nije odgovorio.
Bio je to demon koji je pobjegao iz pakla. Zastrašujuć. S mukom se popeo na ogradu balkona
i uz neljudski krik bacio posudu dolje.
Nasred parkirališta.
Završila je baš na opel astri gospodina Trodinija.
Probila joj je krov, a kotači su se izvrnuli prema van i dokrajčili je.
93
92
Djed Anselmo, gospodin Trodini i Michele ukočili su se otvorenih usta. Tri voštane figure.
To nije bilo moguće.
Taj kurvin sin bacio je posudu s cvijećem na njihov opel. Na opel koji još nisu otplatili. Ostale
su još tri rate. Opel s klimom, električnim podizačima stakala i sjedištima presvučenim
jelenjom kožom.
Gospodin Trodini trgnuo se iz te jezive začaranosti u koju je zapao i, padajući na koljena,
podigao šake prema
nebu i vrisnuo:
"Opel neee! Kurčevi plemići, platit ćete mi za ovo! Tražili
ste rat, i dobit ćete ga!" )
Pridigao se. Zgrabioje plastični stol i napravio od njega
zaklon.
"Što namjeravaš, Vittorio? Što namjeravaš? Vrati se unutra, Vittorio. Ne budi lud... molim te!"
cmizdrila je za to vrijeme gospoda Trodini provirujući glavom kroz prozor.
"Šuti, ženo! Idi, sakrij se s kćeri u kuhinju! Michele, trči. Uzmi sve rakete i petarde koje si
sakrio pod krevet. Djede Anselmo, skloni se ovamo."
Gospodin Trodini bio je pravi zapovjednik.
Hrabri zapovjednik i šačica heroja uvučenih u rat koji tr aj e otkada j e svij eta i vij eka.
Proletarijat protiv besramnog plemstva.
Micheleu se na licu pojavio osmijeh i samo je rekao:
"Idem, tata."
94
53. GIULIA GIOVANNINI
23:23 h
Mamice draga. U svemu sam pogriješila. Ja ove ljude ne poznajem. Što rade u mojoj kući?
Zašto jedu za mojim stolom? Hranu koju sam ja kupila. Mamice, ja ih više ne želim ovdje.
Giulia Govannini gledala je sve te uljeze koji sjede za njezinim stolom. Da je imala hrabrosti,
ustala bi i tražila od njih da odu. Svi.
Pustite me na miru. Samo želim spavati.
No nije imala hrabrosti. I znala je da je u životu nikada nije imala.
Onom tamo si ti dala ključeve svog stana... Ti si ih pozvala.
Zašto nije bila jača? Zašto nije ništa znala o ljudima? Zašto je dopuštala da je svi zajebu? I
zašto je kokoš bez sisa sada tu i zašto vedri i oblači na večeri koju je ona pripremila? I zašto je
onaj govnar ne prestaje očarano gledati?
A ja? Ja ti nisam važna, govnaru? Ja sam manje od ništice. Nula. Dobra samo za pripremanje
tvojih večera, pranje tvojih gaća i pušenje tvog kurca.
Onda je čula mamičin glas kako joj govori:
Zlato mamino. Prestani. Prestani. Učini to za svoju mamicu. Nema problema. Kako je govorio
tata? Svakoj pogrešci ima lijeka. A lijek je tako jednostavan.
Mora ti platiti za to.
Pokaži mu tko si. Koliko vrijediš.
Jesi li shvatila, malena?
Mora to platiti.
95
Da, draga mamice. Da, draga mamice. Pokazat ću ti da ipak nešto vrijedim. Vidjet ćeš, tvoja
će kći od ove godine biti druga osoba.
Neki tip, kojem se nije sjećala čak ni imena, prilijepio joj
se i nije prestajao govoriti.
Što hoće? Zašto je ne ostavi na miru? Ima ona drugih
briga.
Prisilila se da mamu istjera iz glave.
"... Ne bi bilo lošeJđalo glazbe. Mogli bismo plesati. Da proslavimo. Ostalo je još četrdeset
minuta do ponoći. Hoćeš li nešto pustiti?" govorio je taj tip, s osmijehom koji se Giuliji uopće
nije sviđao.
Lažan. Lažan kao Judin. I on je smatra ništicom.
"Što? Oprosti, nisam shvatila?"
"Možeš li pustiti neki CD, neku ploču, što ja znam, kasetu?"
Giulia mu se nasmiješila. Lijepim lažnim osmijehom.
Savršenim domaćinskim osmijehom. Osjećaj se kao kod kuće. Hoćeš glazbu? Evo ti je. Ustala
je od stola i popravila frizuru prolazeći rukama
kroz kosu.
"Naravno. Naravno. Malo glazbe. Jedna krasna kaseta da proslavimo..." rekla je i uputila se
prema svojoj sobi.
54. GAETANO COZZAMARA
23:25 h
Gaetano Cozzamara hladio je pod slavinom u kuhinji nos otekao poput patlidžana.
96
Onaj govnar od Scaramelle mora da mu ga je slomio.
No i on je njega ozlijedio. Polomio mu je jagodičnu kost.
Uzeo je krpu i pritisnuo je na nos. Prošao je pored grupe navijača koji su, nakon što su
isprevrtali smočnicu, pripremali tjesteninu s rajčicom i bosiljkom, dok je očajna filipinska
kuharica sjedila i plakala.
Doista nije znao što učiniti. Kako spasiti guzicu. Bio je previše ošamućen da smisli neki plan.
Koga briga, bit će što bude, rekao je sebi utučeno.
Ušao je u salon.
Plesali su. Svi. Salon se pretvorio u divovski plesni podij. Starci. Starice. Djeca. Tko god je
imao dvije noge, mahnito se vrtio. Zabavljali su se.
Gaetano ih je zadivljeno gledao i upitao se nije li, unatoč svemu, učinio nešto veliko.
Organizirao zabavu za svoje zemljake. Vjerojatno nitko od njih nikada nije bio u stanu
lijepom poput ovog.
"Gaetano! Gaetano!" začuo je iza sebe.
Okrenuo se i pred sobom ugledao starog markiza Ser-giea, zajapurena lica.
Gaetano se ukočio od nelagode.
"Doznao sam da si ti organizirao ovu zabavu. Svaka čast. Godinama se nisam ovako
zabavljao. Bravo!" nastavio je markiz gladeći riječi svojim grlenim r i tapšući ga po leđima.
Nije ni stigao odgovoriti, jer markiz je već bio opet na podiju i plesao kao lud.
Vidjet ćeš da će još dobro ispasti, pomislio je, nešto opušteniji.
97
Ugledao je jednu djevojku koja je plesala. Djevojku koju je negdje već vidio. Sigurno u Noli.
Ali nije se sjećao gdje. Bila je stvarno dobar komad djevojke. S onim crnim uvo-jcima i
tamnim očima Ciganke. Nosila je vrtoglavu minicu i nepostojeću majicu.
Gaetano se na trenutak pogledao u zrcalo. Nos mu je bio natečen i pomalo crven. Ali ne
previše. Popravio je kosu, utrpao košulju u hlače i frajerskim se korakom približio djevojci.
"Oprosti! Ja sam Gaetano Cozzamara, organizator ovog partija... Siguran sam da smo se
negdje već vidjeli... Ne sjećam se gdje... Možda na Maiorci."
Djevojka se dašćući zaustavila. Prekrasno mu se osmjehnula, pokazujući savršene,
snježnobijele zube, koji su se posebno isticali nasuprot tamnim usnama.
"U hotelijerskoj... Naravno da se poznajemo! Ja sam Coticone Angela. Ja se tebe jako dobro
sjećam. Išli smo zajedno u prvi razred hotelijerske. Onda su te srušili..." "Nisam baš učio..."
promrmljao je zbunjeno. Coticone Angela. Naravno. Ona iz prve klupe. Bila je ružna kao
gabor. Bila je bubuljičava, a sad... Narasla je, postala je žena. Razvila se u nevjerojatno tijelo.
"Da. Bio si pravi magarac. Sjećaš li se profesorice Pini?" "Kako da ne... ona iz talijanskog."
Ova je večeras moja. Sad ću je malo obraditi, no vidim da je već voljna. Odvest ću je kući...
"Ne! Ona iz engleskog... Hajde. Znaš, kad smo išli zajedno u razred luđački si mi se sviđao.
Sjećam se da sam punila stranice i stranice dnevnika pišući Cozzamara, Cozzamara,
Cozzamara... A sad znam da živiš u Rimu i
98
svi kažu da poznaješ one s televizije..." rekla je uz zloban osmijeh.
Okej. Okej. Coticone Angela me provocira... Želi da je kaznim!
"Čuj! Zašto ne odemo odavde... Ja i ti. Sami. Ovdje je strašno dosadno. Rim luduje u ovom
trenutku. Dolje mi je auto, a na barci na Tiberu je jedna zabava..."
Činilo se da je zainteresirana, ali je oklijevala.
"Angela, što je? Ne odgovara ti?"
"Išla bih. Ni ne znaš koliko bih to voljela, samo što je tu moj muškarac..."
Gaetano je osjetio da ga probada ispod rebara i da mu je slabo, no znao je da je privlači
dovoljno da je otrgne od zaručnika.
"Zar ne smatraš divno uzbuđujućim bijeg sa starom simpatijom prema boljim obalama..."
"Da, stvarno... samo što..."
Tvrd orah! Ali uspjet ću ja to, pomislio je Gaetano i prostrijelio je pogledom a la Antonio
Banderas.
55. SMRDO
23:28 h
Nakon što je kurva otišla, Voloder i Rinčica počeli su se svađati.
"Ovaj ovdje", derao se Voloder pokazujući na odvjetnika Rinaldija, koji je vrištao kao da ga
kolju, "vidio nam je svoj trojici lica... Najebali smo. Ja ne želim započeti godinu u zatvoru..."
99
"Kakvom zatvoru... na konju smo..." rekao je Rinčica, koji je znao što radi i nije razmišljao
nogama poput svog
kolege.
"Na konju smo u čemu?!"
"Što se tiče odvjetnika! Slušaj me. Istina je da mi krade-mo, ali on... On plaća kurvama da
seru po njemu. Razumiješ! Što je gore? Ti mi reci..."/
Voloderov odgovor bio je munjevit. Bez oklijevanja.
"On je svinja... Mi smo samo lopovi. On je stvarno oga-
van.
Odvjetnik nije prestajao cmizdriti. Plač mu je bio kreštav, bučan, od njega se čak nisu čule ni
eksplozije. Prava mora.
"Ova svinja će mi probiti uši", otpuhnuo je Rinčica i onda grubo rekao odvjetniku: "U
kurac...Ušuti!" Nije pomoglo. Onaj nije prestajao: "Ahhh! Upomoć! Nemojte me ozlijediti,
molim vas. Sve ću vam dati, sve... Samo recite!"
"Smrdo, molim te, pobrini se za to. Ne mogu se ovako koncentrirati", umorno je rekao
Rinčica.
Smrdo je, sjedeći za stolom, krao papir, nalivpera, kemijske, bilježnice, spajalice i gumice za
brisanje. Sve što će koristiti njegovom sinu Erosu, koji ide u peti osnovne. "Smrdo, molim te.
Hoćeš li surađivati?!" "Što je? Zanio sam se!" "Odvjetnik. Smiri ga, zaboga!"
Džepova punih olovaka, Smrdo je ustao i otišao do odvjetnika, koji se trzao, vrištao i lupao
nogama poput djeteta kojem daju injekciju.
Pogledao ga je na trenutak i, uopće ne dvojeći, opalio mu dobru, zvonku šamarčinu.
"Aaaahhhhhhhhhh", zacvilio je odvjetnik i skvrčio se poput jastoga kad ga stave u kipuću
vodu.
Smrdo se zbunio. Gotovo poput primitivnih ljudi suočenih s čarolijom vatre.
U tom kriku nije bila samo patnja, bilo je tu još nešto, da, nešto više, bilo je tu i ugode. Da,
bilo je ugode.
Čudno. Jako čudno.
Odvalio mu je još jednu šamarčinu u znanstvene svrhe.
"Aaahhhh, daaaaa. Još", hroptao je odvjetnik.
Sviđa mu se! Razumiješ? Ovoj svinji se sviđa kad ga mlatiš! odjednom je shvatio Smrdo.
Ležao je tamo, sretan, zavezan za stol, poluotvorenih očiju mačke koja prede, mekanih usta
vlažnih od sline.
"Skužio sam te, znaš?! Ti si svinja, ti si..."
Nije se mogao sjetiti riječi.
"...perverznjak, eto što si ti!"
I opalio ga je šakom posred lica.
56. ENZO Dl GIROLAMO
23:30 h
"Pleše li vam se? Protegnimo noge. Ostalo je još samo pola sata do ponoći. Naprijed!" rekao
je mladić koji je od Giulije tražio da pusti glazbu. Onda je počeo podizati najljenije od onih
koji su sjedili za stolom i jeli sladoled s preljevom od čokolade. Zgrabio je Enza za ruku.
100
101
"Hajde, Di Girolamo, opusti se. Oživi u sebi starog plesača..."
"Ne, hvala... Sad mi se ne da. Možda malo kasnije..."
odvratio je Enzo rastreseno.
Ne uspijevam popričati s onom luđakinjom od Debore, nastavlja brbljati i izbjegava me
pogledati. Možda bih je trebao zgrabiti za ruku i prisiliti je da me sasluša. Neće mi nikada
povjerovati. Reći će mi da sam poludio... Skoro da mi dođe da odem sam. Daje ostavim
ovdje.
Imao je neki predosjećaj. Užasan predosjećaj. Promotrio je Giulijine oči i nije mu se svidio
njihov izraz. Oči psihopata. Odlučio je da je došao trenutak da krene.
Svi su se počeli dizati. Neki su otvorili prozore i gledali vatromet koji je uzeo maha posvuda
oko njih. Mladić koji je donio nekoliko bengalki dijelio ih je djevojkama. Ostali su sjeli na
veliki kauč i gledali televiziju, na kojoj su defilirali gosti novogodišnjeg programa na Rai Uno
s Marom Vernier i Frizzijem. U kutu ekrana pojavile su se digitalne brojke, koje su
odbrojavale vrijeme do nove godine.
Deborah se premjestila na sredinu dnevnog boravka i nastavila je živo razgovarati s grupom
gostiju. Izgledala je opušteno s onom čašom viskija u ruci. Gospodarica svemira. Majka svih
razgovora. Enzo je ostao sjediti. I razmišljati.
57. CRISTIANO CARUCCI
23:32 h
"Ovo mjesto je fantastično. Nikad mi ga prije nisi pokazao. Ovo je vrhunac. Ovo je stvarno
prava jazbina", rekao je Ribljakost očarano.
Cristiano i Ribljakost bili su u kotlovnici. Sigurnijoj od nasrtaja gospode Carucci. U nju se
ulazilo kroz Cristianovu sobu. Side se niz male stepenice i eto te daleko od paklenih svjetala
vatrometa.
Ribljakost je u ruci držao tanjur s kolačem, a Cristiano bocu šampanjca.
Prostorija je bila velika. I u njoj je bilo ugodno toplo. S jedne su strane visjele plahte koje su
se sušile, s druge se nalazio stari stol na koji su bile postavljene kojekakve sitnice, alat,
spletovi električnih žica. Stara razvaljena perilica. Velike kartonske kutije. U samom središtu
prostorije stajao je stari, mastodontski kotao koji je potmulo brujao.
Grijao je cijelo naselje.
Velike crne cijevi izlazile su iz podnožja stroja i ulazile u zidove.
Ribljakost je promatrao. Promatrao je ostatke starog motocikla malaguti, fotografije nabacane
u kutiju od cipela. Približio se mračnom kutu iz kojeg je virio stolić.
"A što je ovo?" upitao je.
"Ma ništa. To je bio hobi mog oca. Modelarstvo. Provodio je čitave noći ovdje..."
Cristianov otac umro je prije tri godine. Pokosio ga je rak.
"Majci stalno govorim da ih baci, ali ona neće. Vezana je za to. Mene rastužuje."
102
103
"Ali, otac ti je bio vješt. Pogledaj ovo..."
Ribljakost je u rukama držao savršenu reprodukciju vikinškog broda sa zmajem na pramcu,
jedrima na crveno-bijele pruge, klupama za|K>sadu i nizovima vesala.
''Slušaj, ako ga ne želiš, možeš ga meni pokloniti..." rekao je oklijevajući.
Cristiano je na trenutak zašutio, a onda je stisnuo usne i izustio:
"Uzmi ga."
"Stvarno?"
"Rekao sam ti da ga uzmeš."
"Hvala!"
Cristiano je razvukao velik, propali kauč na rasklapanje i počeo motati džoint. Ribljakost je
nastavio razgledavati modele. Odjednom su mu oči zasjale, kao u mačke.
"Nemaš pojma... Cristiano. Nemaš pojma... Nemaš pojma što sam našao."
"Što si našao?" nezainteresirano je rekao Cristiano.
jezikom je vlažio rub papirića.
"Otapalo. Otapalo za boju. Za modelarstvo."
"Pa što onda?"
"To je halucinogen. Znam to. I moj rođak Franco se bio navukao na modelarstvo, a malo
nakon toga je postao ovisnik i govorio mi je da svako malo ovo snifa, i da je bolje od tripa.
Razvalimo se!"
"Koje sranje..." rekao je Cristiano, koji se već bio udobno zavalio.
"Kunem ti se Bogom da te ne podnosim. Sveti Toma je ništa prema tebi. Kad god ti nešto
kažem, nikad mi ne vjeruješ."
104
Ribljakost se u međuvremenu pozabavio konzervom nastojeći je otvoriti odvijačem. Nakon
jednog odlučnijeg udarca, poklopac je konačno odletio.
Ribljakost je na trenutak primaknuo konzervi svoj dugački kljun. Iz nje je izlazio sintetički
smrad laka, ljepila.
"Nemaš pojma kamo će te ovo ispaliti..."
"Hvala, ja sam već dobar. Ovaj zadnji džoint me totalno sredio", mudro je i opušteno rekao
Cristiano.
"U kurac, Nova godina je. Pa ako se ne razvalimo za Novu godinu, kad ćemo? Povući ćemo
samo po jednom. I dosta. Samo da vidimo djeluje li. Hajde, ja hoću."
Cristiano je znao da će njegov prijatelj to i učiniti. Bio je tvrdoglav kao mazga i, kad bi nešto
odlučio, ništa ga nije moglo zadržati.
"Ja mislim da radiš veliko sranje..."
Ribljakost je sjeo i zažarenim očima gledao tu čarobnu konzervu. Više je puta pročitao naziv i
sastav proizvoda. Amonijev klorid. Dušični oksid. Potom ju je, držeći je s obje ruke, prinio
nosu i snažno udahnuo. Zatvorio je oči, iskrivio usta u bolnu grimasu i nagnuo glavu ustranu.
Prsti, koji su stezali konzervu, pobijeljeli su mu.
"Ej! Ej! Ribljakosti. Što je? Što osjećaš?" rekao je Cristiano, koji je naglo ustao s ležaja i
dotrčao do prijatelja, no kad se našao pored njega, ovaj je polako otvorio oči, crvenije nego
obično, i velik osmijeh mu je izobličio usta.
"Nemaš pojma što je to... Udara ti ravno na mozak. Nema moždane opne koja bi izdržala.
Moćno. Probaj. Već se osjećam bolje. Moraš probati."
105
'Kurcem. Od toga ti odjednom odumru milijuni neu-
59. GIULIA GIOVANNINI
23:40 h
rona.
"Pa što... milijun više ili manje.JMoraš svakako probati. Osjetiš ga u vratu, u potiljku." J
Cristiano je zgrabio konzervu i promotrio je.
"Probaj. Nemoj biti kukavica kao i obično, u kurac."
"JeF guba?"
"I više od toga."
Cristiano je oklijevajući primaknuo konzervu nosu i
rekao:
"Koji smrad!" i onda je i on udahnuo.
58. MICHELE TRODINI
23:37 h
Na balkonu obitelji Trodini dobro su se organizirali. "Michele! Izvrsno! Kupio si pravi
arsenal. Jako dobro!" kao je gospodin Trodini proučavajući pirotehnička sred-
re
stva.
"Kakav je samo napredak ostvaren... U moje vrijeme bile su samo kartonske bombice. A sad
su tu rakete, bengalke..." dodao je djed.
Michele je bio sretan.
"Naprijed! Pokažimo im tko smo", rekao je gospodin Trodini uperivši dugačku raketu opakog
izgleda prema grofičinom stanu.
Giulia Giovannini probudila se iz obamrlosti u koju je bila zapala.
Koliko je vremena provela sjedeći na krevetu i prisjećajući se?
Prisjećajući se čega?
Ona i Deborah u gimnaziji. Zajedničko putovanje u Grčku. Zabave. I Enzo. Prvi susret. Prvi
poljubac. Kad ga je predstavila Debori.
Složila je puzzle od sjećanja u svojoj glavi i sad je konačno sve bilo na svom mjestu.
Uvijek su je smatrali jadnom glupačom. Rugali joj se iza leda. Deborah. Enzo. Svi.
Ustala je.
Zašto je došla u spavaću sobu?
Kaseta! Pusti kasetu!
Glas drage mamice.
Zavukla je ruku u njedra i izvukla ključ. Tajni ključ. Otvorila je ladicu noćnog ormarića uz
krevet. Uzela je kasetu.
Simpatičan dokaz da je to dvoje lažljivih izdajica uhvatila na djelu.
"Draga mamice, je li u redu ovo što radim?" promrmljala je u sebi izlazeći iz sobe.
Zar ne želiš vidjeti izraz njihovih lica? Zar se ne bi i ti večeras htjela malo zabaviti?
Imala je veliku crnu glazbenu liniju Sansui sa zvučnicima u svim sobama. Uključila ju je.
Zasvijetlila je toplo i ohrabrujuće zeleno. Pritisnula je tipku koja je aktivirala zvučnike
106
107
I
u dnevnom boravku. Otvorila je vratašca i ubacila kasetu. Zatvorila j e i poj ačala do kraj a.
"Sad će biti plesa, djeco!" zacerekala se i pritisnula play.
61. ENZO Dl GIROLAMO
23:40 h
60. THIERRY MARCHAND
23:40 h
Nije ga uspijevao pronaći. I dalje je kružio, ali nije ga našao. Telefon! Hoću jebeni telefon!
Koliko već kružim?
Thierrv Marchand ušao je u naselje Otoci i izgubio se na parkiralištu. Hodao je malaksao od
alkohola između automobila, s onom hrpom sitniša u ruci. Oči poput dvije mračne rupe.
Udarao je o bokove automobila. Više nije vidio, no iznad svoje glave čuo je rat. Pravi rat.
Prasak. Eksplozije. Krici. Cigle koje padaju.
Što se događa? Ahy da, Nova godina je.
Sad se doista osjećao loše. Alkohol mu je pržio utrobu. Morao je malo sjesti. Samo malo. A
onda će nastaviti tražiti telefon. Imao je osjećaj da neke eksplozije nisu tako daleko. Možda
čak tu između automobila. U nosnicama je osjećao miris sumpora.
Bolje da se sklonim.
Odvukao se do najbliže zgrade i tamo je sjeo.
Dobro. Sutra. Sutra ću nazvati Annette. Sutra ću joj reći da sam se promijenio. Sutra ću
prodati kombi. Sutra ću krenuti. Sutra.
"Ciao, Giulia, Debby je. Ne znam što ću. Kako ćeš se ti obuć..."
Enzo je poskočio na fotelji.
Što je to?
Deborin glas. Vrlo glasan. Pojačan. Odakle dolazi? Okrenuo se oko sebe, pogledao uokolo. Iz
zvučnika. Dolazio je iz zvučnika linije.
Što se događa?
"Halo?! Halo, Debby! Enzo je."
"Enzo?!"
Odmah ga je prepoznao. Svoj glas. Svoj snimljeni glas. A drugi je bio Deborin. Telefonski
razgovor. Onaj poslijepodne. Onaj kad je dogovorio sastanak s Debby. Pokušao je doći do
daha, ali u sobi kao daje nestalo zraka. Osjetio je kako mu se želudac pretvara u miješalicu za
beton. Pokušao je ustati, ali nije uspio.
"Da. Ja sam. Giulia nije tu. Što radiš?"
"Ništa... Koji davež! Uopće mi se ne da doći na večeru kod Giulije. Uh! Večeras stvarno ne
mogu. Novu godinu treba čekati u muslimanskim zemljama. Tamo u deset svi u krevet..."
Razgovori su odjednom zamukli. Zamrli. I svi su slušali. Enzo je podigao pogled i svi su ga
promatrali.
"Moram li doći?"
"Svakako. Ni meni ne paše, znaš to... Ali je važno."
Potražio je Deboru. Bila je nasred sobe. Sa svojom čašom vina u ruci. Ljubičasta. I ona je
tražila njega. Pogledi su im se sreli. Ako je on bio prestravljen, ona je bila zbunjena,
109
108
uvrijeđena, osramoćena. Stajala je UKočena i crvena nasred sobe.
Ništa nisi shvatila, ljepotice moja...
"Dogovoreno, dolazim. Dovoljno je da si mi blizu. Činim to samo zbog tebe, Pimpi. Ali dođi
sad malo ovamo, treba mi puno maženja kako bih se suočila s tom večerom... Nedostaješ mi!"
"I ti meni. Luđački."
I oni koji su bili vani, na balkonu, vratili su se unutra. I gledali su ih. Ponovno je pokušao
ustati, no bez uspjeha. Noge poput makarona.
"U redu... Ali neću moći ostati dugo. Giulia će se uskoro vratiti. Obećao sam da ću joj
pomoći."
"Dobro. Čekam te."
A onda je ušla Giulia urlajući:
"Počnite se moliti, jer za vas neće biti nove godine!"
62. GIULIA GIOVANNINI
23:40 h
Nakon što je pritisnula play, Giulia Giovannini otišla je u sobicu iza kuhinje. Tamo gdje su
bile nagomilane Enzove stvari. Njegovi kovčezi. Njegove cipele. Njegova odjeća. Sve je
razbacala i naposljetku je našla ono što je tražila.
Pušku za podvodni ribolov.
Njegov aquagun 3500.
Moćni samostrel kojim je onaj kurvin sin ubijao posljednje slingure i listove u Sredozemlju.
Lako ju je napunila.
Mamica joj je objasnila kako će to učiniti.
no
Golim rukama, kao životinja, ozlijedivši dlanove, nategnula je one divovske lastike. Harpun
je gurnula do kraja. Osjetila je kako se okidač podiže i napinje.
Spremna!
Krenula je urličući. Prema dnevnom boravku. Prema ratu. Prema pobjedi. Noseći u ruci tu
smrtonosnu napravu kao da je pruski pješak spreman za smrt.
Ušla je u dnevni boravak i viknula:
"Počnite se moliti, jer za vas neće biti nove godine!"
63. ENZO Dl GIROLAMO
23:41 h
Bila je golema. Divovska. Zla.
Tamo, na tim vratima, s onom puškom za podvodni ribolov u rukama.
Nepomičnog, ugaslog pogleda. Bez svjetla razuma u sebi.
Došla je po njega.
Nabrekla osvetom. I urlala je zahtijevajući ono što joj je pripadalo.
Poštovanje.
Enzo Di Girolamo je to znao. Previše je dobro to znao.
Još se više približila. Do sredine dnevnog boravka. Svi su se gosti vrišteći bacili ustranu. Uza
zidove.
Zečeviy eto što ste, zečevi.
"Što to smjeraš? Giulia..." uspio je izgovoriti Enzo.
Nitko ga nije čuo.
Deborah, jedina koja je ostala na sredini sobe, kao da se skamenila. Činilo se da se igra
kipova. No odjednom
lll
se približila Giuliji, ne hajući za pušku. Ispružila je ruke, nastojeći je zgrabiti.
Junakinja TV serije.
"Giulia! Giulia! Molim te. Daj mi tu pušku. Hajde! Nemoj raditi sranja. Ništa se nije
dogodilo. Bilo je to tako... Nevažno. Daj mije..." rekla je scenaristica.
Mislila je da se tu može raspravljati. Mislila je da se može
razgovarati.
Giulia ju je kundakom puške pogodila posred lica. De-borah je odletjela na pod. Glavom pod
kauć. Razrezane usne. I slomljenog nosa. Ostala je tamo, krvavog lica koje je bojilo crvenim
resice kauća i očiju uprtih ispod njega, u ono malo mraka.
Giulia se još malo primaknula, sve dok se nije našla pred
Enzom.
On leđima naslonjen na zid.
Ona s puškom u rukama.
Uperila ju je u njega.
Enzo je vidio onaj zašiljeni harpun uperen u njegove grudi. Stisnuo je znojne šake i upisao se.
Ma koji kurac... Moram još toliko toga napraviti. Imam jebeni život pred sobom. Nije
pravedno. Moram prepisati izvještaj. Jebi se. Zašto tako? U kurac, ne želim ovako umrijeti.
Zašto?
Htio je pitati.
I htio je dobiti neki smislen odgovor.
Kad bi postojao neki smislen i razuman odgovor na njegovu smrt, mogao bi je i prihvatiti. No
znao je da o tim stvarima nema rasprave. Da se nema što razumjeti. Ovo je bio još jedan
slučaj iz crne kronike. Još jedno od onih
112
ubojstava o kojima se rastreseno čita u gradskim kronikama. Samo što se ovo događalo
njemu. Od tri milijuna Rimljana baš njemu. Njemu, budućoj krupnoj ribi Instituta, njemu koji
je pronašao ženu s mozgom koji funkcionira...
U kurac, ne! Nije u redu.
"Ja sam ti dala ključeve. Ja sam ti dala svoj život. Ja sam ti dala svoj dom. Ja sam ti dala svoju
prijateljicu. A što si mi ti dao zauzvrat? Odgovori, kurvin sine!" upitala ga je.
Što hoće?
Nije uspijevao shvatiti. Sto ga pita ta luđakinja?
Bilo je baš kao na filmu. Prije nego što te ubiju, uvijek ti postave pitanje. Pitanje na koje ti
uvijek daš pogrešan odgovor. Onda je bolje ne odgovoriti. A i o čemu to ona govori... Kakvi
klj učevi?
"Ne, ja ne..." bilo je jedio što je uspio reći. To nije bio odgovor, to su bile samo riječi.
Giulia je iskrivila usta u izraz gađenja, povukla okidač, i Enzo je, sjedeći na stolici od crvenog
baršuna, vidio koplje kako se približava i zabija mu se posred grudi. Osjetio je kako mu vrh
probija prsnu kost. Osjetio je kako željezno koplje prolazi mekanim mesom zatvorenim u
prsnom košu. I na kraju je shvatio, po naglom podrhtavanju stolice pod guzicom, da mora da
ga je probila kao pile na ražnju i da se koplje žarilo u naslon.
Spustio je pogled na tu željeznu stvar koja mu je virila iz grudi. Nova Battistonijeva košulja
bojila se u crveno. Ruke su mu bile spuštene i raširene kao u galeba kojem su slomili krila.
Ako ga zgrabim s obje ruke i povučem, možda ga uspijem izvući, rekao je u sebi.
113
Pokušao je.
Zgrabio je koplje i povukao.
Paklena bol mu je eksplodirala u prsima i osjetio je slani okus krvi kako mu se penje uz grlo.
Harpun se rastvorio iza leda. Bilo je nemoguće izvaditi ga. Ponovno je spustio ruke i
zaplakao.
Bio je savršeno svjestan.
Osjetio je kako mu suze cure niz obraze. U njegovoj smrti nije bilo nesvijesti. Umorno je
podignuo pogled. Prema Giuliji. Tu je.
Još na nogama. Nepomična. S puškom u ruci i onom uzicom koja ih spaja poput smrtne
pupčane vrpce.
"Giulia. Molim te. Preklinjem te. Izvadi mi ovo iz prsa,
molim te."
Ona ga je pogledala. U tim mračnim očima više nije bilo ničega. Ni traga ljudske samilosti. Ni
traga grižnje savjesti.
"Izvadi ga sam, govnaru!" rekla je umorno, poput robota kojem su se istrošile baterije. Bacila
je pušku na stol. Medu boce šampanjca i sladoled.
"Ne mogu..." bio je jedini Enzov odgovor.
64. SMRDO
23:42 h
"Napredovali smo! Razumiješ! Možemo ga ucjenjivati. Ako se dozna daje seksualni
perverznjak, za njega je gotovo. S poslom. Sa ženom. Sa svime. On je mrtav čovjek.
Razumiješ!" rekao je Rinčica sa smiješkom od uha do uha.
114
"A kako ćemo ga ucjenjivati?" upitao je Voloder s izrazom pozornog učenika.
"Vrlo jednostavno. Lijepo ga uslikamo. Štoviše, pružit ćemo mu kompletnu fotografsku
uslugu. Golog. S tim govnom na trbuhu. Bit ćemo bogati..."
Taj je momak bio zajeban igrač.
"Strašna ideja! Strašna ideja!" mehanički je ponavljao sretni Voloder.
Njih su dvojica otišla u kut ureda i tiho su razgovarali. Prekinuo ih je Smrdo.
"Oprostite! Smijem vas prekinuti? Nešto bih vam htio pokazati..."
"Što hoćeš?" upitao je Voloder.
Smrdo je djelovao potreseno.
"Možete li malo doći?"
Ona su se dvojica na trenutak pogledala i onda su ga zbunjeno slijedila do stola na kojem je
bio zavezan odvjetnik.
Rinaldijevo je lice bilo naduto poput mješine.
Razbijena usna. Okrvavljen nos. Nadute oči. I unatoč svemu tome, licem mu se širio velik,
radostan osmijeh.
"Ma koji kur..." nije ni uspio izgovoriti Rinčica, a Smrdo je odvjetniku opalio još jednu
šamarčinu.
Odvjetnik je ispustio tihi jecaj.
"On je lud! Razumijete! Sviđa mu se kad ga mlatiš. Takav je. On je jebeni perverznjak..."
rekao je Smrdo prosvjetiteljskim tonom.
Izgledao je kao Piero Angela.
Rinčici je pao mrak na oči. Skočio je na Smrdu i obojica su pala na pod.
115
"Idiote. Pogledaj što si učinio? Masakrirao si ga! I što sad? Sve si upropastio. Ako ga
uslikamo, izgledat će da smo ga prebili, napali... Nitko nam neće vjerovati. Sad je sve
uzalud... Ubit ću te. Ubit ću te!" govorio je Rinčica, nastojeći Smrdi odgristi uho.
Počeli su se kotrljati po podu, šutirati se, gristi se i vući se za kosu, dok je odvjetnik Rinaldi
istovremeno plakao i smijao se.
65. MICHELE TRODINI
23:49 h
Michele Trodini uvukao je medu majčine geranije moćnu raketu od petnaest tisuća lira.
Usmjerio ju je prema terasi.
Precizno.
Kresnuo je šibicu i zapalio fitilj, koji je brzo izgorio.
Raketa je krenula ravno prema cilju, ostavljajući iza sebe prugu crvenog plamena, no na pola
putanje okrenula se oko svoje osi (iskrivljeno krilce?) i skrenula nadolje, prema prvom katu.
Michele je vidio kako nestaje u jednom prozoru. Bljesak plavičastog svjetla ispunio je
prostoriju, a onda je odjeknuo zaglušujuć prasak.
Okrenuo se prema tati i djedu spreman da ga razbiju zbog sranja koje je napravio, no djed i
otac bili su previše zauzeti pucanjem.
Michele je stisnuo zube i, praveći se da se ništa nije dogodilo, uzeo drugu raketu.
POČINJE ODBROJAVANJE!
DESET!
66. ROBERTA PALMIERI
Roberta Palmieri bila je nadomak četvrtog i posljednjeg orgazma. Vatrenog. Onog koji bi je
još više podignuo, do uzvišenijeg zadovoljstva. Do vrhunske ekstaze. Do nirvane. Do
zvijezda.
Da, da, dolazio je.
Upičkumaterinu dolazio je.
Osjetila ga je kako se penje uz nju, kako se nesmiljeno i nezaustavljivo širi poput rijeke koja
je probila nasipe.
Taj bi je orgazam trebao tisuću puta isprazniti i napuniti ugodom.
U glavi joj je bučalo.
Bučalo od eksplozij a. Na trenutak se zapitala ne dolazi li to izvana. Ne, nemoguće, sve je to u
njezinoj glavi.
Počela je ubrzavati ritam. Podižući se i spuštajući kao opsjednuta na Davideu Razziniju, koji
je i dalje pod njom bio krut kao bakalar, ispružen na kauču u hipnotičkom stanju.
"Da, Davide! Bravooooohhh! Davide! Evo ga... Evo gaaaaa..."
I došao je.
S praskom od kojeg su joj pukli bubnjići.
Začudo, umjesto očekivane ugode osjetila je bol. Paklenu bol. Osjetila je kako joj beskonačni
plamen prži utrobu. Otvorila je oči.
117
116
Sobu je ispunila gusta magla. Njezin bliskoistočni dnevni boravak bio je potpuno uništen.
Pogledala je svoj trbuh. I vidjela da su joj unutarnji organi postali vanjski. Crijeva su joj
visjela, poput divovske mlohave gliste, sve do poda. Ljepljiva, crvena i spaljena. Pokušala je
ustati. Nije uspjela. Noge!
Noge su joj ležale na podu, na metar udaljenosti od nje, potpuno odsječene od trupa, u lokvi
krvi i ugljena.
Čim je shvatila da jedva održava ravnotežu na erekciji Davidea Razzinija, opasno se
zaljuljala. No Davide je otvorio oči.
Mora da ga je eksplozija trgnula iz hipnoze. Istog trena kad se probudio, erekcija mu je
splasnula. Roberta Palmieri licem se srušila na pod.
67. GAETANO COZZAMARA
Nema pomoći.
Gaetano je bio očajan.
Ta Angela je bila prava mirisnica. Dobra kao kruh, ali mirisnica u duši. Jedna od onih koje ti
daju da samo po-mirišeš. A i kakva je sad to vjernost nekakvoj sirovini iz Nole, kad pred
sobom ima Mistera Mokrih Tangi '92.
"Znači ne želiš ići... Ne želiš proslaviti početak godine u zagrljaju drugog čovjeka", rekao je
obeshrabreno.
Srozavala mu se kvaliteta udvaranja.
"Rekla sam ti, išla bih... Ali ako otkrije moj zaručnik..."
118
"A tko ti je taj zaručnik?"
"Eno ga! Tamo je!"
Gaetano se okrenuo i ugledao zaručnika Angele Coti-cone.
"On?" rekao je razjapljenih usta.
"Da. To je on. To je moj dragi!"
Gaetanov se svijet srušio po drugi put te večeri.
Muškarac Angele Coticone bio je Pitbul Božji.
Gaetanu je odmah postalo jasno da od života nikada nije kurca razumio.
Kako takva ženska može biti s karikom koja spaja majmune i lemure?
Nema više morala, pravde, ničega.
Sve napore da se kultivira, da razvije ukus i postane bolji, u krajnjoj je liniji poduzeo radi
njih, radi žena. Sanjao je o tome da postane ideal. Seksualni objekt. Lijep je oduvijek bio. Sad
je bio i obrazovan i znao je živjeti, obući se, pa ipak... Pa ipak, istina je da za sitnu lovu vodi u
krevet rugobe iz rimskog plemstva, a jedna ovakva, koja je išla u hotelijer-sku i nije znala
sastaviti dvije riječi, i koja bi mu se trebala baciti pod noge, odbija ga i voli onu životinju.
"Ali vidiš li ti tko je on?" rekao joj je ne uspijevajući se obuzdati.
Pitbul je bio posve pijan. Kao zombi. Teturao je sa svih svojih stotinu i deset kila. Oči su mu
nestale u dupljama. Usta iskrivljena u stravičan cerek. U potkošulji. Koža mu se sjajila od
znoja. Smrdio je kao lešina. Dok je prolazio, svi su se prestravljeno izmicali.
Pitbul je jednoj djevojci istrgnuo iz ruke bocu votke i iskapio je čitavu u jednom jedinom
dugom gutljaju.
119
"Oni iz zgrade preko puta nas odgovaraju na vatru. Mora da su oni šupci iz Casalottija. Mrze
nas zato što smo južnjaci. Zato što smo siromašni. Ali sad će vidjeti, usrani autonomaši..."
zarežao je obraćajući se publici.
Na trenutak se okrenuo, kao u nedoumici, a onda se uputio prema 58-kanalnom megaekranu
Sony, podigao ga i iščupao kablove kao da su trulo korijenje. Rasplesana pjevačica iz špota je
nestala. Uprtio si je ekran na leda i krenuo prema terasi i magli. Videorekorderi i dekoderi
visjeli su mu iza leda poput fetusa zakačenih za pupčane vrpce.
"Jesi vidjela!? On je psihopatska živina. Kako ga možeš voljeti?" rekao je Gaetano tresući
očajno djevojčine ruke.
"Muškarčina je... Sviđa mi se."
"Jebi se! Ja ga moram zaustaviti!" rekao je Gaetano i potrčao prema terasi.
devet!
68. CRISTIANO CARUCCI
Cristiano i Ribljakost bili su jedan uz drugoga ispruženi na medvjeđoj koži prostrtoj po
golemom krevetu od hrastovi-ne i nisu se mogli prestati smijati.
Ma što je to bilo u onom otapalu?
Što god da je bilo, djelovalo je. Jebeno je djelovalo.
Pred njima je nestalo kotlovnice i nalazili su se na pravoj
vikinškoj zabavi.
S masivnih, tamnih drvenih greda na stropu visjeli su golemi lanci, koji su pridržavali
snopove upaljenih baklji.
120
Priprosti kamin ukrašen mramorom bacao je svjetlo s druge strane. Na ražnju se okretao jelen,
zajedno sa svojim velebnim rogovima. Na zidu je bio obješen natpis, gotskim slovima. Pisalo
je: Sretna 836pos. Kr. Najljepše želje svima.
Družina vikinških ratnika prežderavala se natisnuta na dugačkoj klupi uz golemi stol. Jeli su
kao svinje. Grubim su ručerdama grabili pečene piliće i čitave ih trpali u usta, urlajući.
Nazdravljali su truseći bočice piva Peroni i bučno prdili. Govorili su na nekom nepoznatom
jeziku. Bili su krupni i ružni, duge prljave kose spletene kožnim vrpcama. Na glavi su imali
šljemove s rogovima ili sokolovim krilima. Kožusi na mišićavim prsima. Sandale na nogama.
Nekolicina njih, nešto profinjenijih, upotrebljavala je mač za rezanje sireva, a jedan je od njih
čak i namatao nešto što je izgledalo kao rezanci s umakom. Djevojke koje su posluživale za
stolom bile su nevjerojatni komadi. Duge plave kose. Švedske jagodice. Minice od jelenje
kože. Bluze iz kojih vire goleme sisetine.
"U kurac, kako ovo djeluje!" ponavljali su naizmjence. "U kurac! Izgleda kao da je stvarno!
Jesi vidio onu kako je dobra..." govorio je Cristiano.
"Vidi ovo! Na čelu stola je Obelix! Gledaj!" proderao se Ribljakost bacivši se na prijatelja.
"Ma koji kurac pričaš? Ovo su Vikinzi, a Vikinzi nemaju nikakve veze s Obelixom. Obelix je
Gal."
"Stvarno si jadan. Ti misliš da Asterix i Obelix nisu nikada bili kod Vikinga?!"
"Ne. Nikada."
121
I
"Znaš u čemu je tvoj problem? U tome što si umišljena neznalica. Jesi čitao Asterixa u
Americi? S kojim kurcem misliš da je otišao u Ameriku? S Vikinzima."
69. ANSELMO FRASCA
Anselmo Frasca bio je sretan.
Činilo mu se da je opet mlad. Kao za vrijeme rata. Kad se borio kao alpinac. Nije se bojao
granata. Ne više, sada kad je osjećao da je već jednom nogom u grobu.
Vidio je kako rakete prolijeću pokraj njega i rasprskavaju se na pročelju zgrade. Ti govnari
gore na terasi dobro su se organizirali. Velika vatrena moć. No starac je znao da za pobjedu u
bitki nisu dovoljna sredstva, potrebni su heroji. Jedna je petarda pala pored njega. Zgrabio ju
je dok je fitilj dogorijevao i bacio je dolje.
"Djede, legenda si!" zadivljeno je rekao Michele. "Hvala, sinko!" odgovorio je srca
ispunjenog ponosom i izašao iz zaklona. Na nišan neprijateljskim snajperistima. Zaklonjen iza
stola, gospodin Trodini je vikao: "Djede Anselmo, ne budi lud. Vrati se ovamo." Ali djed nije
slušao. Imao je asa u rukavu.
Otrčao je u sobu. Sagnuo se, unatoč bolnom artritisu, i ispod kreveta izvukao svoj stari ratni
karabin. Dašćući je otvorio ormar i uzeo metke. Napunio ga je.
I uz uzvik "Savoia!" ponovno se vinuo prema balkonu.
70. GAETANO COZZAMARA
Na terasi je Gaetano Cozzamara prolazio kroz gusti dim tražeći Pitbula Božjeg.
Morao ga je zaustaviti. Zadržati ga. Spriječiti ga da baci televizor.
Ali nije ništa vidio. U dimu je razaznavao samo pokoju tamnu siluetu. Zastave Nole.
Ti luđaci bili su vatreni navijači. Banda poludjelih huligana, kojima je zapovijedao Pitbul
Božji. Uvijek bi utrčali na teren. Tukli suce.
Sad su od terase napravili svoju bazu za napade na zgradu preko puta. Vidio je pet-šest lica
prekrivenih maramom, kako se zalijeću i bacaju nekakve ručne bombe, koje su se
rasprskavale dolje između automobila, na krovu i balkonima zgrade nasuprot.
Konačno, između vijuga obojenog dima, nazreo je čudovišnu figuru Pitbula Božjeg. Popeo se
na ogradu, a nad glavom je držao onaj monolit od televizora. Izgledao je poput Macistea u
rudnicima kralja Salomona.
Gaetano je pritrčao k njemu, popeo se na ogradu premda je patio od vrtoglavice i zgrabio ga
za nogu.
Zvijer se okrenula i ljutito zarežala:
"Što hoćeš?"
"Pitbule. Ja sam, Cozzamara. Cozzamara Gaetano. Bek. Molim te, preklinjem te, nemoj baciti
televiz..."
122
123
OSAM 1
71. ANSELMO FRASCA
Anselmo Frasca, s debelim naočalama na nosu, pucao je na onu živinu koja se spremala baciti
televizor s terase.
sedam!
72. GAETANO COZZAMARA
Metak ga je pogodio u vrat i izašao kroz potiljak.
Što se događa? upitao se Gaetano.
Bilo je to poput uboda pčele. Samo tri milijuna puta bolnije. Prislonio je ruku tamo gdje ga je
boljelo i otkrio je rupu. Rupu u koju je mogao gurnuti pola kažiprsta. Pogledao je ruku.
Crvenu od krvi.
Noge su mu odjednom popustile.
Da ne padne, još se jače primio za Pitbulovo bedro i
rekao je samo:
"Pitbule, što su mi to učinili?"
A on je izgledao kao skamenjen. Televizor nad glavom. Gaetano mu više nije mogao vidjeti
oči, lice.
Bio je sav u magli.
Čuo je samo glas iz daljine:
"Ti kurvini sinovi su te upucali. Upucali su te u gla-
vu...
124
Stisak na Pitbulovom bedru popustio je i Gaetano je osjetio kako ga bezdan pod njim usisava.
Vidio je svoje ruke kako klize niz Pitbulove traperice.
Pokušao je stisnuti prste, ali kao da su bili od plaste-lina.
"Propadam. Pomozi mi!" promrmljao je.
Bit će da je to rekao pretiho, jer onaj je luđak i dalje bio nepomičan, s onim jebenim
televizorom u rukama. Onda je Pitbul konačno bacio televizor i pružio ruku da ga zgrabi.
I Gaetano je ispružio ruku.
Prekasno.
Jagodice prstiju na trenutak su im se dodirnule.
Gaetano je shvatio da je gotovo, da se više ne mora brinuti za uljeze, za groficu, za Coticone
Angelu, za žene, za svoju budućnost.
šest!
73. THIERRY MARCHAND
Thierrv Marchand sklopio je oči. Čekao je da se malo otrijezni pa da ponovno ustane.
Sony Black Trinitron s 58 kanala pogodio ga je posred glave.
Smrskao mu je lubanju ubivši ga na licu mjesta.
Nije patio.
Odmah nakon toga, na tu je besmislenu mješavinu francuskog mesa i japanske tehnologije
sletjelo beživotno tijelo Gaetana Cozzamare.
125
74. ANSELMO FRASCA
"Proklete stare oči!" promrmljao je u sebi Anselmo Fra-
sca.
Pogodio je nekoga tko je pao dolje.
Dobro!
No nije uspio upucati zvijer na koju je nišanio. Istina,
umalo.
Nabrzinu je opet napunio pušku. Nije želio da se zvijer
sakrije.
Nanišanio je i ponovno opalio. Puška mu je eksplodirala u rukama.
l
75. MICHELE TRODINI
Michele Trodini iza leda je čuo prasak, a djed je zavristao
kao da ga kolju.
Okrenuo se i vidio ga kako skače po balkonu poput žabe koja je dobila grčeve. Poskakivao je
kao da mu je dvadeset godina. Lijepim skokovima od barem metar i pol.
Onda je opazio da djedu nešto nedostaje. Više nije imao jedne ruke. Od zapešća naniže. Nema
više dlana, prstiju.
Nema više ničega.
Otac mu je bio previše zauzet ispaljivanjem posljednjih triktrakova da primijeti bilo što drugo.
Lice mu je bilo crno od čađi, košulja razderana, oči zakrvavljene.
"Tata! Tata!" rekao mu je Michele vukući ga za ruku.
"Što hoćeš? Zar ne vidiš da pobjeđujemo. Zašto ne ispaljuješ rakete..."
126
"Tata! Djed..." rekao je Michele plačući.
"Ima li još..."
Gospodin Trodini pokrio je usta rukama. Djed je bio sklupčan na podu, i rukom je držao
batrljak druge.
"Djede Anselmo!" rekao je gospodin Trodini.
"Nije to ništa... Nije ništa. To se događa u borbi", hroptao je starac s bolnom grimasom na
licu.
"Što se to događa u borbi?! Djede..."
"Ne brinite se za mene. Jednog sam sredio. Vi nastavite. Skoro smo uspjeli..."
"Michele, uči! Tvoj djed je heroj! Treba ga odmah odvesti u bolnicu. Potražimo ruku, hajde.
Mogu mu je prišiti."
Otac i sin krenuli su u potragu za rukom, dok je djed šutke patio. Neprijateljska vatra
bjesnjela je jače nego ikad.
Nije je bilo.
Te jebene ruke nije bilo. Svugdje su pogledali. Medu geranie. Medu ruže. U betonsku
fontanicu s ribama.
Ništa.
Ruke više nije bilo.
Onda ju je Michele konačno ugledao.
"Eno je, tata, eno je! Tamo je!"
Završila je dolje. Na parkiralištu. Na haubi ford escort karavana.
"Trči, Michele. Idi, uzmi je!"
Micheleu nije trebalo dvaput reći.
127
pet!
76. CRISTIANO CARUCCI
Nakon zajedničkog upada u svijet Vikinga, Cristiano i Ribljakost, ispruženi na kauču, krenuli
su individualnim psihodeličnim putovima. Ribljakost je imao dojam da je Daitan 3, japanski
robot. Osjećao je da su mu kosti od krom-vanadija, šake od titana, pa je bio spreman na borbu
protiv izvanzemaljaca, koji su nadirali tko zna odakle.
Cristiano, pak, nije prestajao izvlačiti i vraćati u zamišljenu futrolu svoj srebrni kolt. Osjećao
se dobro, odjeven kao bounty killer. U čizmama zaprljanim pijeskom Sierra Nevade, s
peruškom i klobučinom nabijenom na oči.
"Čuj, hoćemo li izaći? Ja više ne mogu ostati ovdje... Umoran sam od čekanja crne smrti.
Osjećam se prilično djelatno. Želim ići u društveni dom i dignuti im guzicu u zrak", rekao je
Riblj akost metalnim glasom. "Tko je crna smrt?" "Pusti to. Koliko je sati?"
"Ma ne znam... Bit će da je skoro ponoć. Jesi li siguran da želiš izaći? Nije loše u ovom
saloonu"
"Ne. Izlazimo", rekao je Ribljakost krećući se mehaničkim pokretima.
"Dobro. Izlazimo. No moramo se suočiti s teškom zadaćom. Proći kroz kuhinju, a obojica
smo totalno sređeni. Ako me majka vidi ovakvog, u najboljem slučaju poslat će me don
Picchiju. Zato se moramo koncentrirati. Moramo izgledati normalno. Mirni kao dvije
normalne osobe.
Proći ćemo jedan po jedan. Ako krenemo zajedno, počet ćemo se smijati i ona će sve
shvatiti."
"Uredu."
"Onda idi ti prvi. Ali, slušaj me. Otvori vrata i pozdravi ih sve rukom, nemoj govoriti, jer ćeš
sve zasrati. Ustvari, ne, tako je sumnjivije. Slušaj me dobro. Moraš reći: sretna Nova i sve
najbolje. To će izgledati normalno. Onda, kao da se ništa nije dogodilo, mirno se zaputi prema
vratima, izađi i sačekaj me. Ništa lakše?"
"Ništa lakše!"
"Hoćeš li moći?"
"Hoću."
"Dobro. Onda idi. Ja sam ti za petama."
"Idem onda?" rekao je još Ribljakost, pomalo nesigurno.
"Idi. Možeš ti to."
Ribljakost je mehaničkim pokretima navukao oklop obložen volframom, što će reći svoju
kožnu jaknu, i stavio ruksak na ramena.
ČETIRI !
77. GIULIA GIOVANNINI
Gosti su se razbježali kao čopor miševa nagomilanih na tavanu.
Svi su se nanizali, jedan za drugim, u radnu sobu, iz nje u hodnik, a potom van na stubište.
129
128
"Mamice, bila sam dobra, jesi li vidjela? Tvoja malena je bila dobra... Otjerala sam ih", glasno
je rekla Giulia. Znala je da njezina majka nije tu. Nisam još poludjela.
Znala je da je draga mamica na odmoru u Ovindoliju. Ali što je loše u tome da se pravi da je i
ona tu, s obožavanom kćeri, da proslavi tu lijepu Novu godinu. Bilo bi lijepo.
U kući su joj ostavili svinjac. Brzo ću to srediti.
Onda je shvatila da još nije ponoć. Najprije treba nazdraviti.
Nazdraviti novoj Giuliji. Ženi koja ulijeva poštovanje. Ženi koja nikome ne dopušta da je
gazi.
Opazila je da ona daska bez sisa ispod kauča počinje dolaziti k sebi. Jedva se micala i nešto je
mumljala. Tiho je kukala. Ispod nosa joj je bila lokva krvi.
Giulia se približila. Malo ju je razgledala. Stavila je ruke na bokove i šutnula je, ne prejako, u
rebra. "Hej?! Hej?! Naprijed! Gubi se!" Ova je podigla glavu. Otvorila je jedno oko i
povratila. Sve što je pojela. Špagete s dagnjama, lososa. Tu, po parketu koji je ona prije par
dana ulaštila.
"Gle što si napravila, glupačo! Moj parket. A sad čisti!" Deborah je rukama počela čistiti ono
što je izrigala, nastojeći sve nagurati na jednu hrpicu, i dok je to radila,
plakala je.
"Pusti! Ništa ne znaš. Ja ću... Odlazi!" rekla joj je. A u
glasu joj se osjetilo da je umorna, uništena.
Daska bez sisa se pridigla i, držeći ruku na slomljenom nosu i jecajući, krenula je prema
hodniku.
Vrata stana su se zalupila.
Giulia je uzela bocu šampanjca i čašu, najbolju koju je imala. Sjela je pred televizor.
Bila je spremna.
U ponoć će nazdraviti novom životu.
TRI
78. DAVIDE RAZZINI
Gdje se to nalazi? Sto mu se dogodilo?
Mora da je mrtav.
U nosu je osjećao miris sumpora pomiješan s mirisom krvi i odreska na žaru. U ušima
eksplozije i urlike.
Završio sam u paklu.
Ničega se nije sjećao. Pamćenje mu je dopiralo do trenutka kada je odlučio otići, i onda ništa
više.
Ustao sam, rekao da moram otići do majke i...
Crna rupa.
Boljele su ga sve kosti, pa je ostao nepomičan. Sklopljenih očiju. Jedva je disao. Osjećao se
posve bez snage i kita ga je boljela. Kao da su mu je vukli da je iščupaju.
Bilo mu je hladno i cvokotao je zubima.
Shvatio je da je gol i mokar. Mokar od nečeg sluzavog i ljepljivog, što mu se sušilo medu
dlakama.
U paklu nije vruće...
131
130
Pokušao je podignuti glavu. Malo. Dovoljno da vidi da li mu još uvijek funkcionira vrat.
Funkcionirao je. Mogao je i saviti prste. Možda je još živ. No gdje je to završio? Otvorio je
oči.
Bio je u nekoj polumračnoj sobi. Bljeskovi dalekih vatri osvjetljavali su je na mahove
crvenim i plavim. U nekoj sobi u kojoj se dogodila eksplozija. Slike na podu. Slupana
prozorska stakla. Krhotine žbuke. Prepoznao ju je.
To je dnevni boravak one luđakinje. Osjetio je neki teret na trbuhu. Pružio je ruku i ovaj se
otkotrljao na pod, pokraj njega. Oslonio se na laktove.
I ugledao Robertu Palmieri, štoviše komade Roberte Palmieri. Dvije spaljene noge razbacane
po sobi. Crijeva po perzijskom sagu. I rebra koja se dime pored njega. Ni dragi Bog ne bi bio
u stanju skrpiti sve to. Ustao je vrišteći. Vrištao je i skakao po sobi. I shvatio je. Sve je
shvatio.
To je bio on. On je odgovoran za ovu klaonicu. On glavom. On ju je ubio i raskomadao. A tko
drugi? On je ludi psihopatski ubojica. Izbrisao je iz pamćenja
strahotu koju je počinio.
Urlajući "Ubio sam je! Ubio sam je! Moram umrijeti!" bacio se kroz prozor naglavce, gol kao
od majke rođen.
132
Bio je to samo prvi kat.
79. ENZO Dl GIROLAMO
Vidio je Ambru. Ambru i djevojke iz Non e la RAL
Tu, ispred sebe, na televizijskom ekranu.
Bile su daleko, a ipak tako blizu.
Imao je osjećaj da se nalazi usred tog tinejdžerskog rusvaja.
Bilo bi lijepo biti tamo.
Enzo Di Girolamo neznatno se pomaknuo i prostrijelila ga je takva bol da su mu počele
iskakati plave gljive pred očima.
U kurac, umirem...
Krv iz rane i dalje je nezaustavljivo tekla i osjećao je da su mu bokserice i čarape natopljene i
da mu noge šljapkaju u mokasinkama.
Vidio je Giuliju kako sjedi ispred televizora. Bila je kao paralizirana. Nepomična. S bocom
šampanjca u ruci. Oči su joj bile uprte u ekran, ali nisu reagirale.
Enzo nije uspijevao dobro čuti što Ambra govori. Zvukovi su dopirali do njega u valovima,
poput plime. Pokušao se koncentrirati, ali oči su mu se sklapale. Kapci su mu bili teški poput
slomljenih žaluzina.
Što to govori Ambra?
Tri minute do ponoći.
Samo tri minute. Samo tri.
133
Kunem se da ću od sljedeće godine prestati s vezama. Želim biti sam. Single. Želim nanovo
napisati izvještaj, mogu ga
napraviti bolje...
Na TV-u je bio golem crnac, koji je pokušavao oboriti rekord u pucanju termofora. Puhao je u
njih. Jedan za drugim. I on bi volio to pokušati.
Zakašljao se i presjekla ga je neizdrživa bol. Tako neizdrživa da se činila nestvarnom.
Nemogućom.
Ispljunuo je krv.
Ambra je plesala. Razuzdanija nego inače. Oko crnca koji je i dalje pucao termofore. I pjevala
je:
"Kunem ti se na vječnu ljubav, s ljubavlju ti dolazim, ako nije ljubav, u pakao odlazim."
Enzo je sklopio oči.
I bilo je samo bijelo.
80. RIBLJAKOST
Ribljakost je bio posve usredotočen na težak put koji je bio pred njim. Soba se počela ljuljati
gore od broda u oluji, ali on se na to nije obazirao.
Moram maknuti rukom. Moram reći: Zdravo svima! Sretna Nova godina i sve najbolje. Onda
krećem prema vratima i odlazim. Lako je. Maćji kašalj.
Držao je oči zatvorene da se ne zaljulja. Snažno je udahnuo. Spustio je ruku na kvaku
kuhinjskih vrata. Miran.
Jako ti je dobro. Trebaš samo pozdraviti.
Nastojao se ispraviti. Držati se ozbiljno. Stisnuo je
kvaku.
134
Znao je točno što treba učiniti. Znao je da je u stanju, ako se koncentrira, poslati u tamni kutak
svog mozga onu halucinogenu tvar koja mu se poput roja pčela vrtložila u lubanji, ne zadugo,
ali dovoljno da svlada jebeni ispit usranih portira.
Pritisnuo je kvaku.
Vrata su se odškrinula prema jačem svjetlu kuhinje, prema buci televizora pojačanog do
daske, prema smijehu i brbljanju.
Savršeno. Savršeno. Sve normalno.
Otvorio je vrata dokraja, zatvorio oči i promucao:
"Zdravo svima! Sretna Nova i sve najbolje!"
Polako je otvorio oči i počeo fokusirati slike ispred sebe.
Od onoga što je vidio zateturao je.
Razjapio je usta.
Činilo mu se da mu se noge lome poput komada gipsa pod udarcima čekića. Srce mu se
stegnulo u grudima i morao se nasloniti na vrata da se ne sruši na pod.
Prednjim...
...bili su policajci.
U svojim crnim uniformama policije Los Angelesa. S pendrecima u ruci. Ruke na drškama
pištolja. Njemački ovčari laju prema njemu. Šeširi sa značkom. I usred tog krda murje,
Ribljakost je prepoznao onu dvojicu iz Poroka Miamija, bijelca i crnca, ona dva usrana
pederčića koji uvijek kruže u majici i satenskom sakou. Onu dvojicu kojima se ni imena nije
sjećao. Uperili su u njega svoje magnume, držeći ih objema rukama.
135
"Usrani kurčev dileru. Ruke uvis. Ako pokušaš pobjeći, dobit ćeš na guzici šest rupa da na
njih prdiš. Vadi robu", doviknuo mu je onaj plavokosi govnar.
DVA!
81. MARIO CINQUE
Mario Cinque, vratar vile Ponza, bio je umoran. Najeo se kao svinja. Napio se kao deva.
Čitavu je većer slušao bezvezne Cerquettijeve viceve. Pokušao se na njih smijati. No sad je
bilo dosta. Bio je umoran.
Žudio j e za krevetom. Čekao j e da otkuca ponoć kako bi nabrzinu mogao nazdraviti i trkom
se vratiti kući sa svojom ženom, koja se, kako se činilo, zabavljala bolje od njega. Srećom,
nedostajale su još samo dvije minute. "Znate li što radi plavuša na podu u supermarketu?
Traži
niske cijene. Ha, ha."
Dosta! Ja više ne mogu! pomislio je Mario i onda izvalio:
"Zamislite što nas čeka sutra. Čini se da su vatrometom spalili vrt. Svašta pobacali dolje.
Povraćali po stubištu. Poslušajte što rade vani..."
"Zaboga, Mario. Uvijek isto. Budi barem jednom optimist. Opusti se... Sad smo tu, svi
zadovoljni, a ti želiš sve pokvariti..." rekla je gospoda Carucci skidajući staniol s boce
šampanjca.
Odjednom su se vrata otvorila.
136
Mario se prvi okrenuo. Na vratima je bio visok, mršav mladić koji je bio došao po Cristiana.
Izgledao je kao da je gurnuo dva prsta u utičnicu. Raširenih nogu i ruku obješenih niz bokove.
Kako bi ga primijetili, gosti bi jedan za drugim za-mukli.
Bilo je nešto uznemirujuće u njemu. Stajao je nepomično i ukočeno, zatvorenih očiju,
ljuljajući se prema naprijed.
Odjednom je podignuo jednu od one dvije orangutanski dugačke ruke i, držeći oči i dalje
zatvorenima, rekao porta-fonskim glasom:
"Zdravo svima! Sretna Nova i sve najbolje."
I otvorio je oči.
Dvije okrugle, male, crvene loptice.
Razvalio je usta i prestravio se kao da je licem u lice vidio rat, smrt, kugu i glad odjednom.
Skoro se srušio, no uspio se rukom pridržati za dovratak.
"U redu. Sad ću podići ruke. Ali molim vas, molim vas, nemojte me upucati", promucao je i
dignuo ruke iznad glave.
Mario Cinque, gospoda Carucci i svi ostali zapanjeno su ga gledali.
Nisu shvaćali.
On je nastavio:
"Dobro. Evo je. Dat ću vam je. Dat ću vam je. Kunem se. Samo ne pucajte."
"Massimo! Što to govoriš, Massimo? Jesi li poludio? Je li ti zlo?" uspjela je reći gospoda
Carucci s rukom na ustima.
"Dobro. Sad ću je izvaditi. Dobro. Evo je."
"Što? Što?"
137
"Evo je ovdje. Samo malo kalabreške trave. Nemam ništa drugo, kunem se Bogom. Nisam
diler."
Ribljakost je teatralnim pokretima i krajne oprezno, tako da je gospodin Mario imao dojam da
se ovaj doista osjeća kao da je na meti pištolja, skinuo ruksak s ramena. Otvorio ga je i iz
njega izvadio plastičnu vrećicu punu trave.
"Evo je. Vi prosudite. Je li mnogo? To je jako malo!"
Ma što to radi? zapitao se zgranuto gospodin Mario. Mora daje shizofrenik. Mozak mu je
ispario.
Luđak se za to vrijeme približio i nepomično ga gledao onim vatrenim kuglicama.
U sobi se ni muha nije čula.
"Šefe. Evo je. Ja te poznajem. Ja ti je dam, a ti mi pucaš
u leđa."
"Mladiću. Smiri se. Nitko ti ne želi nauditi" uspio je reći
gospodin Mario.
Luđak mu je pružio vrećicu i on ju je krenuo uzeti (luđaci nisu proturječni), kad ju je ovaj
akrobatskim trzajem vratio natrag, ubacio opet u ruksak i utrčao natrag u Cristianovu sobu
zatvarajući vrata za sobom i vrišteći:
"Usrani kurvini sinovi. Nećete nikada dobiti moju
travu."
jedan!
82. SMRDO
"Dosta! Pomirite se vas dvojica. Pružite jedan drugome ruku."
138
Nakon više pokušaja i pokojeg primljenog udarca, Volo-der ih je napokon uspio razdvojiti.
Sad su njih dvojica stajali jedan s jedne, a drugi s druge strane ureda, i poprijeko se gledali.
Rinčica je imao masnicu na oku, poderanu jaknu i izgrebanu ruku. Smrdo je disao kao
astmatični bizon. Na licu je imao veliku ogrebotinu i rukama je pridržavao rasparane hlače.
"Ne. On je govno. Uništio nas je... Uništio nas je... Nikad se neću pomiriti", govorio je
Rinčica s knedlom u grlu.
"On je lud! Razbit ću mu njušku..." mrmljao je Smrdo sebi u bradu.
"Hajde! Odmah se pomirite i zaželite jedan drugome sretnu Novu godinu!" rekao je Voloder
gledajući na sat.
Ona su dvojica oprezno poput dva psa mužjaka kružili jedan oko drugoga.
"Dosta! Točno je ponoć. Stisnite jedan drugome ruku."
Smrdo je poslušno ispružio ruku. Rinčica je ispružio ruku preko volje.
I cijeli je ured zatutnjao.
nula! POČINJE NOVA GODINA!
83. CRISTIANO CARUCCI
Cristiano je mirno oblačio kaput i šal i pripremao se za susret s majkom i gostima, kad je
ugledao kako se Ribljakost vraća u sobu urličući:
139
"Cristiano! Cristiano! Najebali smo! Ulovili su nas! Ulovili su nas! Policija! Moramo se
riješiti robe."
Trčao je. Kružio je po sobi obuzet panikom.
"Moramo pobjeći..."
Cristiano ga je zbunjeno gledao.
Bit će da je još jedna halucinacija.
Pravi Ribljakost čeka ga vani. To je halucinacija, manje spektakularna i manje zanimljiva od
one s Vikinzima i one s revolverašem, ali svakako stvarnija. Ovaj Ribljakost vikao je kao
opsjednut, zgrabio je ormar i gurao ga na vrata.
"Što to radiš?"
"Dođi! Dođi!" rekao je stišćući ga snažno za zapešće. Cristiano je čuo majku i ostale s druge
strane ormara kako
viču i guraju vrata.
"Otvorite! Otvorite! Cristiano! Cristiano, otvori! Što se
događa?"
Ribljakost ga je odvukao u kotlovnicu, premda se opirao.
"Pusti me! Molim te, pusti me. Moja majka želi ući..."
"Ne, to nije tvoja majka. Slušaj me! Dobro me slušaj! To su oni iz Poroka Miamija. Hoće
travu. Savršeno znaju oponašati glas tvoje majke. Dođi."
Ribljakost je dašćući otrčao do starog kotla. Neurotičnim je pokretom otvorio vrata peći.
Odbljesak plamena osvijetlio je mračnu prostoriju.
Okrenuo se prema Cristianu.
S luđačkim cerekom na licu.
Drhtao je. Škiljio. Slinio. Smiješio se.
"Što smjeraš?" promucao je Cristiano shvativši da to što upravo proživljava nije halucinacija.
140
Sve je stvarno.
Apsolutno stvarno.
"Riješiti se dokaza."
"Čekaj! Ček..." vrisnuo je Cristiano i bacio se na njega.
Ali Ribljakost je bio brži, jednim je potezom ubacio ruksak u peć.
Cristiano je osjetio kako mu se steže grlo.
Nije pokušao čak ni istrčati. Pobjeći.
Bilo je kasno.
Prekasno.
Nije više bilo svrhe.
Rekao je samo:
"U kurac, unutra je dinamit."
Neće biti druge Nove godine za Massima Ribljukost Ru-ssoa ni za Cristiana Caruccija.
Točno kad je otkucala ponoć, vila Capri je eksplodirala.
84.
Svi su se prozori rasprsli tvoreći kišu staklenih krhotina, koje su padale po parkiralištu,
između borova, među tobogane i stari zahrđali vrtuljak u parkiću, po Cassiji, vili Ponza i
okolnim zgradama. Od zračnog udara prouzročenog detonacijom parkirani su automobili
odletjeli nekoliko metara. Portirnica je završila na drugoj strani ceste. Božično drvce se
zapalilo. Kugle od obojenog stakla rasprsle su se od vrućine. Patuljaste palme u velikim
posudama skršile su se o zid ograde.
141
I izbio je požar.
Koji se brzo širio. Od suterena do potkrovlja. Stubištem i otvorom dizala. Paklena lomača
koja je zahvaćala stanove pretvarajući ih u žrtve paljenice i kroz prozore povraćala velike
crvene plamenove.
Vatra je prošla starim podzemnim plinovodom, koji je spajao vile Capri i Ponza kao dva
sijamska blizanca.
85.
U ponoć i pedeset osam sekundi eksplodirala je i vila
Ponza.
Detonacija je bila mnogo jača, jer su se u suterenu nalazili
spremnici plina.
Krov je odletio poput čepa šampanjca preplavivši parkiralište, Cassiu i okolno područje
smeđim crepovima i
ciglama.
U zrak nad Cassiom podigla se plinovita gljiva golemog
klobuka od plamena, dima i prašine.
Vatrometi koji su rimsko nebo bojili kometima i meteorima odjednom su izgledali maleni,
siromašni i skromni u usporedbi s tim paklenim čudovištem, koje je crvenim i crnim bojilo
oblake pune kiše.
Izobličeni div u svijetu umjetnih patuljaka.
Vidio se u cijelom gradu.
Posvuda.
Parioli. Prati. Trastevere. San Giovanni. I eksplozija se čula sve do najudaljenijih predgrađa, s
druge strane obilaznice.
A Rimljani, koji su slavili Novu godinu u kućama, na terasama, ulicama, trgovima, u
automobilima zaustavljenim uz rijeku, zinuli su u čudu, zaprepašteni. Onda su počeli
pljeskati, svi, sve jače i jače, zviždati, plesati, radosno se grliti i otvarati rijeke šampanjca pred
tim pirotehničkim čudom.
Govorilo se da je taj vatromet bio iznenađenje koje je organizirao gradonačelnik.
Ribljakost je bio u pravu kad je rekao: "Želim izazvati prasak kojeg će se sjećati godinama.
Takav prasak da će ovi siročići sa svojim balavim vatrometima izgledati jadno."
86.
03:20 h
Konačno se potopni pljusak sručio na grad i zaključio slavlje. I najuporniji, koji su uokolo još
slavili, morali su se vratiti kućama.
Netko iscrpljen i sretan što će se baciti u krevet. Netko manje.
Požar koji je neobuzdano gorio ukroćen je tim silnim pljuskom.
87.
06:52 h
U šest i pedeset dvije minute po ruševinama je padala uporna, sitna kiša. Bilo je hladno i nije
bilo vjetra. Nebo prekriveno gustim oblacima, obližnja dolina zastrta maglom, zgrade i dim
oblikovali su jednu te istu sivu masu.
142
143
Miris paljevine, mješavina plastike, benzina i borovine, pomiješan s kišom, gušio je.
Nekoliko raštrkanih žarišta još je gorjelo između ruševina i niski pramenovi dima obavijali su
ono što je ostalo
od zgrada.
Cassia je bila zatvorena. Postavljene su rampe kako se znatiželjnici ne bi približavali i kako bi
se automobilima zapriječio prolaz. Ispred naselja nije bilo asfalta u dužini od dvjesto metara.
Odnijela ga je eksplozija. Izobličeni ostaci automobila, iz kojih je sukljao dim, bili su
razbacani cestom. Sprženi kosturi borova okruživali su ostatke zidane ograde. Golema
reklama "Vukodlaka" rastopila se cureći po pocrnjeloj diskoteci. Vodovodne cijevi rasprsnute
od vrućine oblikovale su jezero, kojim su vozila pomoći prolazila prskajući poput glisera.
Kola hitne pomoći, vatrogasci i policijski automobili bili su u neredu parkirani na ulazu u
naselje. Odredi vatrogasaca u narančastim kombinezonima u tišini su radili među hrpama
ruševina u potrazi za preživjelima. Zvuk električnih pila. Udarci pijuka o beton.
"Evo jednog. Ovdje je, ispod! Dođite, pomozite mi!" rekao je odjednom jedan vatrogasac
nastojeći podignuti tešku gredu. Lice je bilo prekriveno kapuljačom, s koje je kapala kiša.
Vatrogasac se sagnuo i shvatio da gleda mrtvaca. "Leš! Glava mu je raspolovljena. Zovite one
iz hitne..." viknuo je bacivši gredu ustranu i umorno stavio ruke na
bokove.
Uzaludan trud.
Dosad su pronašli samo mrtve.
Bilo je malo nade da će pronaći nekoga živog. Eksplozija je bila prejaka.
Vatrogasac je uz pomoć druge dvojice uhvatio tijelo za ruke i izvukao ga.
Žena.
Nosila je dugačku večernju haljinu, koja je na više mjesta bila izgorjela. Bila je to stara žena.
Imala je mršave, smežurane, staračke ruke, sada crne od plamena. Veliko prstenje, oko
zapešća teške zlatne narukvice i sat, koji je još radio. Ono malo što je ostalo od glave bilo je
potpuno pougljenjeno.
88. FILOMENA BELPEDIO
07:00 h
Sve je vidjela.
Policiju koja je razvalila vrata i ušla u njezin stan. I ona njuškala od susjeda na stubištu. Svoj
leš na kauču. Liječnika koji podiže glavu s njezinih prsa i potvrđuje. Da, mrtva je. Vidjela je
kad su je ukočenu i bijelu stavili u crnu plastičnu vreću.
I misu.
"Samoća može dovesti do krajnjih i nepopravljivih poteza. Obveza je Crkve razumjeti.
Pomolimo se! Pomolimo se za dušu Filomene, dobre žene..." rekao je svećenik.
Oči njezinog sina, njezinog muža i njegove nove žene bile su vlažne.
Onda su se otac i sin zagrlili i počeli plakati.
Vidiš da su te voljeli.
144
145
I vidjela je onu šačicu ljudi koje je poznavala kako slijedi kola na kojima leži ona. Groblje.
Raku. Zemlju.
I na koncu mrak...
Kamo je nestao mrak? upitala se Filomena.
Bilo je svjetla. Malo. Ali bilo ga je.
Blijedo, prigušeno svjetlo prosijavalo je kroz ruševine koje su je prekrivale.
Ruševine?! Ruševine čega?
Ne znam. Kunem se Bogom da ne znam! I ne želim znati.
Bila je okrenuta naopako, tako da joj se krv slila u glavu, izokrenuta u nekom čudnom
položaju, u kojem joj je sva
težina bila na vratu.
Velika, teška greda pritiskala joj je leda i sprečavala je da se pomakne, da se okrene. Stoga je
ostala na mjestu, nepomična u tom neudobnom položaju
Nije osjećala noge. Bolje rečeno, osjećala je u njima milijune mravaca. Pomaknula je ruku,
kopala kroz ruševine i uštipnula se za bedro.
Ništa.
Kao da je uštipnula tuđu nogu. Nogu mrtvaca.
Noge su mi slomljene! Pokušala je zaboraviti na bol i razmisliti. Nisi mrtva. Nisi se uspjela
ubiti. Živa si! Živa! U daljini, iza tog groba od cigle, drva i betona iznad sebe, čula je muklo
zavijanje sirena i buku električnih pila. Mora da je već dan. Bila je mokra i bilo joj je hladno.
Nisi se uspjela čak ni ubiti! Tako si nesposobna da se ne znaš čak ni ubiti! Svaka čast.
146
Bolio ju je vrat. Osjećala je mišiće zategnute poput užeta za vezanje brodova.
Sad ču početi vikati. Zvati upomoć.
Ali nije to učinila. Pokušala je pomaknuti nožne prste.
Miču se! Miču se!
Greda za leđima dovodila ju je do ludila. Čim bi se pomaknula, grebla joj je živu ranu. Morala
je promijeniti položaj.
Progutala sam sve one tablete za spavanje... Zašto nisam mrtva?
Zato što tvoja gospodarica, ona koja vuče konce tvog života, to nije htjela.
Tvoja jedina gospodarica.
Nesreća.
Zgrabila je gredu rukama i počela je gurati. Nije se pomaknula ni za centimetar. Možda gura s
pogrešne strane. Morala je uprijeti niže, leđima. Gurati unatoč rani koja peče.
Naprijed, stara! Dobro udahni i guraj. Jebe ti se za bol.
Učinila je tako, i greda je odjednom popustila.
Po njoj je pala kiša žbuke i cigle. Po glavi. Po ranjenim leđima. Ostala je tako. Sa zemljom u
ustima.
Naprijed, stara, vidiš li da ni ovaj put nisi mrtva? Izvuci se iz ove rupe.
Pomaknula je jednu nogu. Pomaknula je i drugu.
Onda nisu slomljene. Samo su utrnule.
Počela je kopati rukama. Poput poludjelog bernardinca. Lomeći nokte, ranjavajući ruke.
Odgurnula je jednu drvenu ploču i iznad sebe ugledala sivo nebo.
147
I
i
Kiša joj je kupala lice. Na trenutak je ostala tako. Zatvorenih očiju. Zaslijepljena svjetlom.
Perući lice tom hladnom kišom.
Nije bila mrtva.
Što čekaš? Da padne noć?
Urlajući od bola, savila se i povukla uvis držeći se za
betonsku gredu.
I izbila je van. Poput gljive. Pogledala je oko sebe. Nije joj bilo jasno.
Onda je prepoznala borove, one koji su stajali ispred njezinog balkona, sada crne. Vidjela je
Cassiu i zgrade s
druge strane.
Samo što njezine zgrade više nije bilo, a ni zgrade nasuprot. Bile su sravnjene sa zemljom, na
njihovom mjestu stajale su hrpe ruševina koje su se dimile. Bit će daje došlo do eksplozije. S
mukom se podigla na noge.
Spavaćica joj je bila posve razderana. Vrat ju je luđački bolio čim bi okrenula glavu.
Izranjavane ruke i rana na leđima koja je pulsiralayali bilo joj je dobro.
Što hoćeš? Razgledati panoramu? Hajde, mrdni tu guzicu!
Krenula je četveronoške, penjući se po hrpama ruševina. Odredi vatrogasaca pretraživali su
kamenje. Radio je i ro-vokopač. Vozila hitne pomoći s plavim svjetlima. S jedne strane, na
onome što je ostalo od parkinga, nalazio se red leševa. Desetak. Pocrnjelih. Neprepoznatljivih.
Spržena trupla u svečanoj odjeći.
Svi su mrtvi! Svi. Samo sam ja preživjela.
Bila je sigurna u to.
Nitko je nije primijetio.
Nitko nije obraćao pozornost na tu debelu, ružnu ženu u spavaćici, slijepljene kose, koja je
četveronoške prelazila hrpe ruševina.
Prošla je ruševine poput nevidljive utvare.
I možda je to doista i bila.
Svi su bili previše zaokupljeni iskapanjem.
Nesigurnim je koracima prošla izobličene ostatke ulaza u naselje Otoci i bosonoga se po kiši
zaputila na Cassiu.
Kamo je išla?
Išla je živjeti.
149
148
POŠTOVANJE
Izlazimo u sumrak.
Idemo se zabaviti. Zajebavati se.
Mi se znamo zabavljati. Znamo iz svega izvući najbolje.
Ulazimo u auto i odlučujemo mrdnuti guzicom. Da se malo ubijemo na podiju. Smijemo se i
zaustavljamo se u baru uz cestu da uzmemo piva.
Ova večer je drugačija i svi smo svjesni toga. Kroz otvorene prozore udišemo zrak koji nam
udara u lice 180 na sat. Mi smo jebeni čopor govnara u pokretu. Mi smo kao bizoni. Samo još
krupniji. Ili kao hijene. Samo još nezasit-niji. U kurac, kako smo samo nezasitni večeras. I
kako smo gladni. Gladni pičke. Gladni sirove pičke.
Ulazimo na parking, ali nema mjesta ni za kurac. Uvijek je tako subotom uvečer. Ostavljamo
auto u trećem redu i svi počinju trubiti kao kreteni. Mirno čekamo i vidimo da naš auto smeta.
Zagrađuje prolaz. To nas opaja. Sviđa nam se. To nam je izazov. Samo nam dođite nešto reći.
Naprijed. Pokažite da imate muda.
Mi smo tu, i seronje smo koje se kurče.
Naslonjeni kao šupci na haubu automobila.
Imate problema?
Ako mislite da smo neodgojeni govnari, dovoljno je da nam to priopćite.
153
Ovo je vaš trenutak. Ovo je trenutak za prigovore. Ali ne prilazite. Zašto?
Zečevi.
Ulazimo u diskoteku zbijenih redova. Ima nešto ljudi. Nešto naivnih pića. Mi nosimo traper
Cotton Belt i Uniform, na nogama vojničke čizme ili martensice. Košulje na pruge ili crteže.
Kose su duge i počešljane unatrag. Kratke sa strane. Imamo naušnice. Na ušima. U nosu. Na
obrvi. Počinjemo plesati. Sviđa nam se tehno. Izluđuje nas. To je glazba koja se uspinje
guzicom, probija utrobu i širi se unutra. Govorimo urlajući. Da bismo razgovarali,
moramo vrištati.
Zeleno svjetlo boji nam oči u žuto i razotkriva trunke prhuti na ramenima. Na košuljama.
Plešemo zbijeni i onda stvaramo krug ostavljajući u sredini prazan prostor. Guramo se leđima
i jebe nam se ako se netko ljuti. Pločice na podu mijenjaju boju. Crveno i zeleno i plavo.
Odjednom, nakon što smo se već dobro naznojili, ugledamo tri pičkice kako plešu uz nas.
Smiješe nam se. Tad kidamo svoj obruč i uvodimo ih unutra. Sad imaju mjesta da opuštenije
plešu. Mi kružimo oko njih. S pravom nam se osmjehuju i zadovoljne su. U kurac, kako
večeras roka ova muzika. Dobri su komadi u svojim minicama, čizmama i uskim topovima.
Kreću stroboskopska svjetla i one nestaju i pojavljuju se tisuću puta u sekundi. One su sisate
drolje i nama se počinje dizati. Osjećamo kako nam se u gaćama napinje i puni se krvlju, i
onda nam se mozak prazni i misli
postaju zbrkanije. To je droga koja nam glavu puni plavim, a kitu crvenim.
Jedna, koja kaže da se zove Amanda, smije se i čini sve da privuče našu pozornost. Ne zna da
je već odavno sva naša pozornost usmjerena samo na njihovo kurčevo šepirenje, jer i nije
ništa drugo. Idemo piti i one nam pričaju o nekoj grupi za koju ne znamo, ali svejedno je
dobro. U ovoj gužvi razgovori nisu važni. One su kokoške zadovoljne našim upucavanjem.
Razgovara se. Opet se pleše.
Izlazimo iz diska kad je već jutro. Kokoši nas slijede. Tri su.
Amanda.
Maria.
Paola.
Godi nam ponovno ući u auto. Godi nam navinuti muziku do daske. Osjetiti da smo odradili
svoju zvjersku noć. Da nas boli kurac za sve. Da je sve u redu. Da smo spizdili još jednu noć.
Da je sve savršeno u redu. I sretni smo što nas krmače slijede u svom metalik-zelenom fiat
unu i tad se smijemo i govorimo jedan drugome da su prave kurve i da misle samo na to kako
će nam dati. I kažemo da nije moguće da su žene uvijek napaljene. I da glume da ih nije briga
ni za što, a ustvari im je samo to na umu.
Prolazimo pored polja. Nekoliko sela.
Stižemo do mora.
Ostavljamo aute na pustom parkiralištu i hodamo između prudova plaže na kojoj puše vjetar.
Vjetar pun pijeska. Amanda i Paola su izvan sebe i počinju bezglavo trčati i pjevati Erosa.
Maria, međutim, povraća uz kabinu. Presavijena je i jednom se rukom naslanja na drvo.
154
155
Ekstatična papica i džin-tonik.
Mi njušimo zrak i osjećamo miris mora i algi i vjetra i bljuvotine i soka njihovih pičaka.
Ne želimo više puno čekati. I sad je sve postalo previše otvoreno. Mi želimo njih i one žele
nas. Moraju samo prevladati sva sranja koja su im i roditelji i škola i selo utuvili u glavu. One
to žele više od nas, ali moraju svladati zapreku.
Amanda trči preko pješčanog brijega i jedan od nas je naganja. Mi idemo do Paole i kažemo
joj da je njena prijateljica Amanda nestala iza brijega s jednim od naših. Ona se smije. Kaže
da je, što se nje tiče, Amanda luda. Kaže da se cijele večeri glupira s Enricom. Mi se slažemo.
Malo se zajebava. Smijemo se. Pitamo je što misli, što su ono dvoje otišli raditi iza brijega.
Ona se smiješi i kaže da mi znamo misliti samo na gadarije. Da stalno mislimo na to. Da su
ono dvoje otišli brati cvijeće iza pješčanog pruda i da se tamo gore vidi rađanje zore.
Maria je došla k sebi i prilazi teturajući kao zombi. Mana je gotova. Ne smiješ piti ako ne
podnosiš alkohol, kaže joj
Paola.
Kružimo oko nje i potom sjedamo na zemlju.
Maria se želi kupati. Ne možeš u takvom stanju. Bit će ti zlo, kaže joj Paola. Ma, naravno da
možeš, kažemo joj mi. Koji kurac ti znaš može li se ona kupati ili ne može? Ej!? Koji kurac ti
možeš znati?
Maria skida jaknu i džemper.
Situacija postaje zanimljiva. Da vidimo dokle će stići. Skida čizme.
Stvarno je razvaljena. Krmača nas zapanjuje. •>
Skida minicu.
156
Jebote, skinula je minicu. Ostala je u grudnjaku i crnim čipkastim gaćicama i samostojećim
čarapama. Ima strašno tijelo. Nije se tako činilo. Skini i grudnjak, kažemo joj mi. Pokaži nam
sisetine. Pokaži nam ih. Paola i dalje ponavlja da se ne može kupati jer je voda ledena i da će
je udariti kap. Maria tetura do obale i ulazi u vodu. Mirna. Počinjemo drhtati gledajući je tako
polugolu kako gaća. Pliva. Počela je plivati. Pliva. Zatim izlazi i počinje drhtati. Potom joj
netko daje jaknu. Stišće se u nju. Usne su joj plave. Stišće se i grije uz onoga koji joj je dao
jaknu i zatim mu daje da je ljubi.
Konačno.
Morala se okupati da popusti. Paola stoji i zaprepašteno gleda svoju prijateljicu, koja se
kotrlja i daje se primiti za guzicu. Vi ste kravetine, kaže svojim prijateljicama. Ponaša se tako
jer je najružnija. A gabori misle da su posebni. U svojoj glavi misle da te stvari nisu važne i da
ne vrijede ništa. Grizu se. Kreće prema autu.
Odlazi jer je nitko ne jebe ni pola posto.
Gubi se.
Bolje je da se gubiš. Maria leži i ljubi se. Zatvorenih očiju. Pušta da joj se skine grudnjak.
Jedan od nas joj počinje stiskati sise. Bradavice su joj tamne i podignute. Maria je zabacila
glavu unatrag i prepušta se. Smije se. Daje da joj se grizu bradavice. Smije se. Svi smo iznad
nje i sviđa nam se što je vidimo tu. Golu na pijesku. I mi se smijemo. Čudno je ovo uzbuđenje
koje nas obuzima. Naprijed. Naprijed. Samo to želi.
Djevojci treba kurca.
Treba je kazniti. Onaj što stoji iznad nje svlači joj gaćice. Čini se da krmača to ni ne
primjećuje. Naprijed. Naprijed.
157
To j e trenutak lj ubavi.
Širimo joj noge. Ima lijepu pičkicu. Dobro održavanu. Nema dlaka koje prelaze na bedra.
Mrzimo one kojima prelaze. Detalji su važni. Ona svoju brije.
Kome je mora pokazivati?
Nešto mumlja. Nešto kao ne. Neću. Prestani.
To je previše.
To je previše, kad glume da im ne odgovara. Grupna ljubav jača osobnost. Spuštamo hlače i
vadimo buzdovane na zrak. Držimo ih u ruci i smijemo se. Gledaj. Gledaj, govorimo joj.
Podiže pogled i vidi ovaj metar i pol kurca. Bio bi dug više-manje toliko, kada bismo ih
poredali jedan iza drugoga. Zblenuta je.
Počinjemo je tucati na smjene. Pružimo se preko nje i navalimo. Mrda se ispod nas. Držimo je
čvrsto. Zajebavamo one koji svrše prerano. Ispružena je na zemlji i izgleda kao vreća vapna.
Hrabrimo onog koji mijenja pozu i uzima je straga. Na trenutak se oporavlja i kaže da
prestanemo. Moli nas. Preklinje nas. Daj umukni. Umukni, kažemo joj. Ali ona vrišti i
pokušava ustati.
Kamo si pošla? Nismo još završili.
Ponovno pada na zemlju. Nastavljamo. Iznad pješčanog pruda pojavljuje se druga prijateljica.
Ostaje zapanjena vidjevši sve nas gole iznad Marie. Što to radite? pita nas. Kako što radimo?
Drmamo ti prijateljicu. Sad urličemo. I krećemo na nesretnicu. Svi zajedno. Divlji čopor u
napadu. Vukovi za gazelom. Dignutih kara i napaljeni. Četveronoške se pentramo preko
pješčanog pruda. Ona se okreće oko sebe i bježi. Trči uzdignute glave. Otvorenih usta. Mi
slijedimo
158
plijen i raštrkamo se jurišajući s boka. Trči. Naglo skreće, izmiče nam, kotrlja se niz pješčani
prud i završava na leđima na tlu iznad plaže. Ponovno ustaje i nastavlja trčati. Bacamo se
dolje skačući. Zašto se ne zaustavlja? Ne želimo joj učiniti ništa nažao. Postaje umorna. To se
vidi. Trči malaksalo.
Što je ona slabija, to smo mi jači.
Što je ona manje sigurna da će se spasiti, to smo mi sigurniji da ćemo je zgrabiti.
Okreće se da vidi gdje smo, mi smo iza nje i ona ne primjećuje veliku granu o koju zapinje.
Pada na tlo.
Pokušava opet ustati, ali ne uspijeva. Mora daje uganula zglob. Hramlje po pijesku. Hramlje.
Molim vas. Pustite me, kaže.
Molim vas. Molim vas. Molim vas.
Mi tebe molimo.
Jedan je grabi za kosu.
Boji se. Hrčak mali.
Trga joj majicu i baca je na zemlju. Ona tad grabi bocu mineralne i razbija mu je o glavu.
Otvara mu lijepu razdero-tinu na čelu. Kao druga usta. Crvenilo mu počinje kapati po nosu i
očima. Crvenilo krvi.
Nisi nam naudila. Nisi nam naudila, kurvo.
Nisi nam ništa napravila, kurvetino.
Oprostite. Oprostite, kaže nam.
Ne.
Nećemo ti oprostiti baš ni za što.
Sad smo stvarno popizdili.
Jedan grabi zahrđali, napola pokidani suncobran i zabija joj ga u oko. Savršeno se utiče u
očnu šupljinu, iako sa strana
159
prskaju kaša i krv kao iz iscijeđenog kalodonta. Ova cura je nevjerojatna. Iako drhti od
samrtnih grčeva, sa suncobranom zabijenim u lubanji još pokušava pobjeći. Pridiže se.
Stvarno je nevjerojatna.
Prekriženih ruku čekamo da odapne, ali ona odugovlači li ga i odugovlači. Tada joj razdraženi
čupamo suncobran iz glave i zabijamo joj ga u trbuh. Puno krvi. Puno. Motka prolazi kroz
tijelo i zabija se u pijesak bojeći ga u crveno. Zatim otvaramo suncobran. Na cvjetove je, s
resama, koje su napola bijele, a napola crvene od hrđe. Ostavljamo je tako.
U hladu.
Vraćamo se natrag do Marie. Još leži na tlu. Gleda nas i onda brižne u plač. Plešemo oko nje
kao u disku. Sviđa ti se tehno. Zašto ne plešeš s nama? Hajde. Naprijed, ljepotice. Diži se. No
ne čini nam se da je Maria naročito raspoložena za to. Podižemo je na noge. Hoda raširenih
nogu. Pokušavamo je zagrliti, ali ona ne želi. Gdje su mi prijateljice? pita.
Gledaj, jedna je tamo ispod suncobrana. Ona ide prema prijateljici. Zaustavlja se. Pada na
koljena. Približavamo se. Molim vas, nemojte me ubiti, kaže nam. Mi te ne želimo ubiti, ali ti
bi poslije sve rekla policiji, a mi ne želimo završiti na robiji. Robija nas deprimira. Kunem
vam se Bogom da neću nikome reći, nastavlja. Razumijemo tvoje dobre namjere, ali policajci
su govnari, natjerat će te da kažeš istinu. Sve ćeš im reći. Kurac im nećeš sve reći. Moramo te
dokrajčiti. To je i tebi jasno. Tada iskopamo u pijesku malu rupu duboku tridesetak
centimetara. Uzimamo Mariu. Zlatna je. Na kraju se dala uvjeriti da je moramo ubiti. Cmolji
kao djevojčica. Hvatamo je za vrat. Dajemo joj nekoliko
160
poljubaca i uvlačimo joj glavu u rupu. Zatim pokrivamo. Držimo je malo tako. Nekoliko
minuta. Ruke i noge i sise joj se trzaju i drhte u smrtnom grču.
Sve je gotovo.
Izvlačimo je. Ima čudan izraz. Sva je plava.
Oči su plave. Jezik je plav. Nos je plav.
Malo skačemo. Svi se skidamo goli.
Ludilo smo kad smo svi goli.
Ludilo smo i gotovo.
Trkom se vraćamo prema autu urličući. Jebote. Jebote. Jebote. Urličemo noći koja nestaje.
Utrka. Utrka. Tko bolje trči. Tko se bolje natripao.
Grdobina mirno sjedi na haubi automobila. Čeka svoje prijateljice.
Čekaj. Čekaj.
To je tek trenutak. Jedan trenutak i mrtva je. Jedan trenutak i njezina je glava smrskana.
Smrskana na pijesku. Njezina je glava otvorena kao uskršnje jaje od mesa i kostiju i kose.
Iznenađenje curi dolje po pijesku. Mozak. Jako mekan.
A sad dosta. Dosta.
Umorni smo.
Želimo se vratiti kući.
Sunce izlazi. Odvaja se od površine mora. Samo ga još mala točkica drži prilijepljenim uz
obzor.
Ponovno ulazimo u auto. Ribari idu u ribolov. Nose štapove.
Auto je na cesti. Muzika do daske. Šutimo. Ne razgovaramo. Vraćamo se kući. Lov je
završen. Na ovaj ili onaj način, završen.
161
SANJAM TE, S UŽASOM
Sanjam te...
Zašto ga i dalje sanja?
Zašto ga njezina podsvijest uporno izvlači van?
Zec iz cilindra.
Etvoila!
Giovanni.
Svake noći. Redovito. Točan kao sat.
Otišla je daleko.
Daleko.
Postavila je više od dvije tisuće kilometara udaljenosti između sebe i njega. Kilometri polja,
sela, gradova, rijeka, planina i mora. Sad živi drugdje. U drukčijem svijetu. Vida druge ljude.
Ne dijeli više ništa s njim.
Ipak...
Posljednji put čula ga je prije tri mjeseca, telefonom. Stvari poput starih neplaćenih računa,
riješene za pet minuta.
Poslat ću ti novac, koliko je? Dobro, ne brini se.
Ipak...
Ipak ga i dalje sanja.
Giovannija.
165
Francesca Morale ustala je iz kreveta. Osjećala se umorno, iznemoglo i zbunjeno zbog tog
užitka koji je sebi nesvjesno priuštila. Mrzila je taj izopačeni rad svog mozga, koji je
započinjao svake noći, čim bi svijest umrla, zatučena snom.
Svega se jako dobro sjećala.
Te noći bili su na skijanju, na nekom čudnom mjestu. Mogao bi biti neki otok? Capri?
Pokriven snijegom. Umjesto morskih grebena, ledene sante zašiljene poput noževa. Metri
snijega prekrivali su mali trg, stoliće, stepenice ispred
crkve.
Naganjali su se, propadali u bijeli pokrivač, podizali se. Onda su propali u ledenu jamu.
Raspršena plava svjetlost obasjavala je njihovu jazbinu. Njihov medvjeđi brlog. Još je u nosu
osjećala zadah divljine i izlučevina koji je ispunjavao
tu rupu.
Tamo unutra vodili su ljubav.
Ne na normalan način, kako bi svaki kršćanin trebao činiti. On ju je zgrabio svojim grubim
rukama, bacio je na zemlju i uzeo je straga. Kao kuju. Vrijeđao ju je govoreći joj da je kurva i
da je udarena. Ščepana za kosu. Uronjena
u snijeg.
U krajnjoj liniji, bila je silovana.
Svidjelo ti se! Svidjelo ti se! Svidje...
Kako neugodno!
Svidjelo joj se.
Francesca je otišla u kupaonicu. Tamo je bilo ledeno. Bijele i vlažne pločice. Onaj grozni žuti
neon. <
Unatoč oštroj hladnoći osjećala je u tijelu neku putenu iznemoglost, koja ju je činila
neosjetljivom i lijenom.
Naslonila je ruke na umivaonik i pogledala se u zrcalo.
166
San joj je još živ blještao pred očima, poput pornića.
Lice joj je bilo upalo. Umorno. Nosnice raširene i crvene. Natekle oči i podočnjaci. Kao da
nije spavala.
Lice ti je... lice ti je kao u žene koja se seksala. Jednostavnih pomislila je.
Dodirnula si je grudi. Bile su natečene, kao kada hi dobila. Bradavice nadute, bolne i tamne
kao da ih je stiska hi štipaljkama. Ljepljivo medu nogama.
Još je na sebi osjećala Giovannijeve šake.
Umila se hladnom vodom.
Pričekala je da val prođe. Da se san raspline.
Ugrizla se za usnu. Uzdahnula.
Dosta.
Prisilila se da misli na obveze tog dana.
Što moram obaviti?
Najprije moram platiti stanarinu gospođi Rendell.
Vlasnici kuće koja je stanovala kat ispod.
I odjuriti u Institut.
Kasnila je.
Stala je pod vrući tuš, zahvaljujući kojem se osjetila mnogo bolje, i u trku se obukla. Navukla
je gaćice i grudnjak, grickajući kekse sa žitaricama. Izvukla je iz ormara prvo što joj je došlo
pod ruku: dugu suknju od smeđeg platna, dolčevitu koju je nedavno isplela, kožnu jaknu.
Uzela je fascikl i, nakon što je kuvertu sa stanarinom gurnula pod vrata gospođe Rendell,
izašla iz kuće.
Vani se ledilo.
U Londonu u siječnju vlada ljuta hladnoća.
Padala je sitna siva kiša. Sunce izgubljeno tko zna gdje, iza gustog pokrova oblaka. To joj je
nedostajalo iz Italije, sunce.
167
Više od svega ostalog. Makar i hladni dani, ali s okruglim i vidljivim suncem, gore, na nebu.
Što bi sve dala za jednu zraku sunca koja ti grije leda.
Uvukla se dolje, u podzemnu željeznicu. Pustila je da je, zajedno s tisućama drugih, usiše
topla utroba grada. Mrav u jebenom mravinjaku. Kupila je novine, žvakaće gume i
cigarete.
Mrav sa svojim zadaćama, svojim vremenom i svojim svakodnevnim obredima. Nije se prvi
put tako osjećala. Bila je usisana u mehanizam programiranih buđenja, ubitačnih satnica
učenja i noći provedenih zatvorena u kući, zbog kojih se osjećala kao najniža službenica, a ne
kao mlada
arheologinja.
Odnedavno nije više nalazila ništa plemenito u svom
radu.
Izašla je iz metroa i uputila se niz prostranu ulicu krcatu autobusima, automobilima i
prodavaonicama jeftinih cipela. Skrenula je u uličicu između dviju zgrada od čelika i stakla, i
došla do trga s malim i dobro održavanim okruglim vrtom u sredini. Prešla ga je. S druge je
strane bio Institut. Institut za arheološka istraživanja Male Azije. Stara zgrada od crvene cigle.
Sa svojim vrlim mramornim stubištem. Svojim vrlim portirom, zgrbljenim od godina. Sa
svoja tri kata podijeljena na predavaonice, profesorske sobe, lošu menzu i knjižnice prepune
knjiga. Milijuna knjiga.
Ustrčala je na prvi kat i jedva je uspjela navrijeme stići na predavanje.
Asirski rukopisi i pismo.
Bilježila je griješeći, i žudjela je za dobrom kavom.
Kad je predavanje završilo, zatvorila se u knjižnicu.
Imala je jedva mjesec dana da preda diplomski rad, a dovršila je tek pola.
Za ručak je pojela sendvič, mrveći po knjizi, i popila je veliku čašu razvodnjenog soka iz
automata.
Nije puštala na volju drugim mislima, koje se nisu ticale istraživanja, ali svako malo bi joj
glava završila u onoj ledenoj rupi i onda bi reci knjige nestali ispred nje.
On nad njom. On koji dahće nad njom, slini joj u uho. On koji je tuca, ne haj ući ni za što i ni
za koga.
Neugodno!
Trnci su joj prošli leđima i eksplodirali medu lopaticama, ježeći joj kožu na vratu. Pogledala
je oko sebe s osjećajem krivnje. Kao da su drugi mogli vidjeti što joj je u glavi.
Možda je problem, rekla je samoj sebi, to što mi se život sveo samo na učenje, na nešto
akademskih brbljanja i na puno spavanja. Baš zaglupljujem!
Da, previše spava. Ali navečer se vraćala kući uništena, bez ikakve želje da izađe, da vidi bilo
koga. Kako izaći i naći poticaj kad su ti kapci teški kao dvije giljotine?
Moraš skupiti snagu, izaći, vidjeti ljude, ići na zabave i posve zaboraviti Giovannija.
Mogućnost da se baci u mondeni život istovremeno ju je privlačila i gadila joj se.
Postoje razdoblja u kojima se čovjeku izlazi i razdoblja u kojima radije gleda svoja posla i
koncentrira se na vlastiti rad.
Sranje!
Veliko sranje!
169
168
A i lijena si za krepati. Prepustila si se... Priznaj da ti se ne da učiniti taj napor. Tako je udobno
svaliti se pred televizor. Moraš izaći i prije svega naći si nekoga, naći si muškarca. Normalnog
muškarca, s kojim ćeš razgovarati, s kojim ćeš ići u kupnju i možda otputovati za vikend.
Nekoga simpatičnog, ne mora po svaku cijenu biti ljubav tvog života. Nekoga s kim ćeš se
jebati! Konačno je to rekla. Kategorički imperativ. Jebati se. Otkad nisam vodila ljubav?
Barem dva-tri mjeseca.
Bilo je to s jednim kolegom s predavanja. Pedrom. Momkom iz Španjolske, nekoliko godina
mladim od nje. Drag, lijepih ramena, lijepe guze, ali smrtno dosadan. Jedan od onih koji znaju
pričati samo o sebi, svojoj obitelji, o tome kako je Španjolska najljepše mjesto na svijetu,
kako se ljeti zabavlja na Ibizi. Jako se zaljubio. I bio je tvrdoglav, bešćutan, zvao ju je svaku
večer. Na kraju, nakon što joj se tjednima udvarao, dovela ga je kući. I tamo mu je, možda
zbog vina, dala. Ništa posebno. Doista ništa posebno.
Francesca je otvorila kućna vrata. U ruci vrećica iz trgovine.
Stan je bio leden.
Dodirnula je radijatore. Mlaki.
Koje sranje!
Ona šugava Rendellica štedjela je na njezin račun.
170
Uvukla se u flanelsku kućnu haljinu i vunene čarape. Ispekla je jaje, pripremila instant pire.
Uključila je televizor i jela ispred njega. Onda je odlučila nastaviti plesti vestu sklupčana na
kauču. Razvukla ju je. Radila je već dugo na toj golemoj, bijelo-smede prošaranoj vesti. Lijep
rad. Vunu je kupila prošlog ljeta od pastira u Škotskoj. Prekrasna vuna. Sirova. Gruba. Još je
mirisala na ovcu. Na TV-u nije bilo ništa zanimljivo. Isključila gaje. Pustila je CD.
Goldbergove varijacije.
Zazvonio je telefon.
Tri puta. Uključila se automatska sekretarica.
"Halo, Francesca. Clive je. Clive Ellson. Nema te? Htio sam te vidjeti, pozvati te u kin..."
Francesca je skočila i otrčala do telefona.
"Clive! Clive! Tu sam. Kako si?"
"Dobro. Što radiš, ne javljaš se?"
"Uvijek me strah da me zove majka iz Rima. Drži me po dva sata na telefonu..."
"Nismo se vidjeli sto godina. Bi li išla sutra na Films 8c Music Festival? Daju retrospektivu
Viscontija. Imam dvije karte. Nemoj biti bezobrazna kao obično. Nemoj me odbiti..."
"Visconti?! Molim te! Ima li išta novije?"
"Ali kako? Visconti! Ne sviđ..."
"Okej, okej. Idem. Idem."
^Stvarno?! Super! Onda ću te pokupiti oko šest?"
"Ispred Instituta, na stepenicama"
"Dobro. U šest. Vidimo se sutra. Pusa."
"Pusa."
171
Spustila je slušalicu. Clive.
Prošlo je više od mjesec dana kako ga nije čula. Zaboravila je na njega. A bio je dobar
prijatelj. Zajedno su se dobro zabavljali, barem u početku, dok nije morala štrebati na
Institutu. Potpuno ga je zaboravila. Krivo je učenje. Otupi ti mozak, napuni te podacima i
informacijama koje prekriju sve ostalo. Curi kao cement po sjećanjima i prijateljstvima, i
pokapa ih. Clive.
Zgodan momak.
Slikar. Još nije bio priznat. Hodao je s Giulijom Scatasta. Prijateljicom iz Milana koja studira
komunikacijske znanosti na Cambridgeu. Bilo joj je drago što je nazvao.
"Hajde, možeš ti to, stara Francesca..." ponovila je uzdišući.
Vratila se pletenju.
Ostalo je još malo. Samo rukavi, ali oči su joj se sklapale.
"Idem u kreveeeeet", zijevnula je. Često joj se događalo da razgovara sama sa sobom. Da
naglas kaže što namjerava učiniti.
Uronila je u vrelu kupku i osluškivala tišinu stana, buku s ceste, vjetar kako udara o prozore,
zujanje hladnjaka u kuhinji i bućkanje vode. Umor joj je otjecao iz tijela u toplu vodu, u paru
prostorije. Osušila je vruće i raznježeno tijelo i uvukla se u krevet blagoslivljajući ga. U ponoć
je spavala.
172
Spavala je, glave uronjene u jastuk, kad ga je čula kako ulazi. Nije važno kako, ali bio je u
kući.
Giovanni.
Kako je to znala?
Znala je i gotovo.
Njegovi teški koraci u dnevnom boravku. Bat čizama po parketu. Zvuk frižidera koji se
otvara. Zvuk otvaranja limenke.
Bio je tamo.
Bio je tamo i radio je što hoće.
Osjećaj se kao kod kuće.
Francesca je ostala nepomična, lica uronjenog u jastuk, nadajući se da će otići kao što je i
došao. Ali to nije bilo moguće. Znala je to. Najprije to mora obaviti. I obaviti to na svoj način.
Čula ga je kako ulazi u spavaću sobu.
Prošao je pored nje vukući noge. Otvorio je vrata.
Sad je u kupaonici.
Francesca je lagano okrenula glavu, tek toliko da vidi što on radi. Neonsko svjetlo iz
kupaonice ubolo ju je u mrežnicu.
Pišao je uz otvorena vrata.
Vidjela mu je odraz u zrcalu. Šuštanje mokraće po vodi. Jednom se rukQm oslanjao na zid, a
drugom je držao stvar i limenku piva. Držala je oči zatvorene. Zvuk patent zatvarača.
Ponovno je ušao.
Francesca je opet zagnjurila glavu praveći se da spava. Sjeo je pokraj nje.
173
"Onda! Kako je?" rekao joj je. Dovršio je pivo i podrignuo.
Francesca se nije pomaknula, zaustavila je dah. Povukao je pokrivač i otkrio je.
Francesca je bila gola. Bespomoćna i nezaštićena. Gio-vanni se kesio prigušenim smijehom.
Poput morskog psa. Oči kao dvije razderotine na licu.
"Ajmo, okreni se, daj!"
Francesca je bila paralizirana. Ledeni kristali plivali su joj kroz krv. Nije se pomaknula.
"Rekao sam ti da se okreneš, jebemti!"
Francesca se okrenula.
"Dobro! A sad podigni tu guzicu."
Francesca je poslušala, stišćući zube. Utonula je dublje u jastuk, svinula koljena i iskrivila
leđa, polako podižući stražnjicu uvis.
"Raširi noge..."
Francesca je razmaknula noge.
"Još!"
Sad joj je spolovilo bilo posve izloženo.
Nježna hrpica mesa.
Sve mu je nudila. Nudila mu je najskriveniji i najbolji
dio sebe. Najmekši.
Premda ga nije vidjela, dobro je znala kamo su uprte oči
tog govnara.
Počeo je kružiti po sobi. Bat čizama.
I puhnuo joj je tamo.
Ledeni dah od kojeg joj se naježila koža, a leđa ispravila kao mački koju su pogladili po
hrptu.
174
Nije joj dao vremena ni da reagira, nego ju je zgrabio za vrat i tako je zavezao. Potrbuške.
Zapešća za uzglavlje. Gležnjeve. Jastuk na licu.
Sad je mrak bio potpun.
"Dobro. Dobro. Baš si dobra", prostački joj je šapnuo u uho.
Led.
Razmazivao je nešto hladno, možda kremu ili sladoled. Između njezinih bedara. Vene su joj se
rasprsnule i meso joj se počelo nadimati i puniti krvlju.
Francesca je dahtala, usta su joj bila začepljena jastukom. Jedva je disala. Sljepoočnice su joj
pulsirale. Srce je lupalo dvije tisuće puta u minuti. Hladan znoj.
Užitak.
"Što mi to radiš?" dahtala je.
Nije dobila odgovor, jer se probudila.
Sva u znoju.
Znojne plahte. Pokrivači teški kao kilogrami zemlje mrtvacu.
Hvatala je zrak.
Ostala je u mraku, sjedeći na krevetu, puneći se i prazneći zrakom.
Upalila je svjetlo.
Pogledala je oko sebe.
Gdje je?
Nije bilo nikoga.
Očekivala je da će ga vidjeti pred sobom, ali nije bilo ni vezica, ni lisičina zavezanih za
krajeve kreveta.
175
Sve je normalno.
Pogledala se u zrcalo.
Oči su joj bile natečene. Kosa na znojnom čelu slijepljena
u pramenove.
I bila je opet uzbuđena.
Ja sam jebeni sadomazohist. Možda bi mi bilo bolje kupiti kožne podvezice, SS šljemove i
čelične vibratore. Možda je to skrivena narav mlade arheologinje. Danju babilonska pisma, a
noću bičem po guzici. U mojoj glavi nešto više ne štima.
Ti snovi sad su već postali problem.
Giovanni je bio neka vrsta krampusa. Divovski čovjek kojeg je njezin mozak stvorio samo za
nju. Vjerni monstrum koji ju je svake noći ponižavao, koji joj se rasprskavao medu neuronima
kao rak, čim bi zatvorila oči. Čudna bolest sačinjena od straha i izopačenih želja, ustoličena
poput parazita u njezinoj podsvijesti.
Najapsurdnije je bilo to što nije imao nikakve veze sa stvarnim Giovannijem, onim s kojim je
provela tri godine svog života, s kojim je upoznala ljubav i osjećaj da si nečija
djevojka.
Njezin Giovanni, onaj pravi, bio je dobrica i volio ju je.
Bio je jedan od onih koji to rade prema preciznoj satnici, tri puta tjedno. Neka vrsta
računovođe parenja. On gore,
ona dolje.
Barem u početku, radili su to gledajući se u oči i govoreći jedno drugome kako se vole i kako
se nikada neće rastati.
Onda je vrijeme razblažilo zanos, izjave su se prorijedile, postale automatske. Seks je uvenuo.
Uglavnom, postao rutina. Uobičajena prljava silazna putanja. Naposljetku, nakon tisuću
uzaludnih pokušaja, konačno su se razišli rekavši
jedno drugome da se strast ugasila, da još nemaju ni trideset godina, a već izgledaju kao par
šezdesetogodišnjaka, sa stoljećem braka iza sebe.
A onda?
Vratio se. Drukčiji. I uništavao joj je svijet snova.
Zašto?
Ustala je.
Koliko je sati?
Pogledala je na budilicu.
Šest ujutro.
Otvorila je prozor i udahnula ledeni zrak. Još je bila duboka noć. Kiša je bjesomučno udarala
po asfaltu. Prošao je kamion s otpadom s kojeg su visjeli smetlari u narančastim kabanicama,
dok se s njih cijedila voda. Nekoliko luđaka koji trče u majicama i kratkim hlačama, i pokoji
auto.
Zavukla se natrag u krevet.
Ali nije joj se više spavalo. I bolje je ne pokušavati. Odlučila je dovršiti vestu. Uključila je
glazbu i primila se posla. Htjela je što prije započeti dugtičku vunenu haljinu kakvu je vidjela
u modnom časopisu.
Dan u Institutu bio je beskonačan.
Sati su se dijelili u minute bez kraja, u sekunde duge poput sati. Predavanja su se odvijala kao
usporeni film.
Otišla je u knjižnicu, ali nije uspijevala učiti. Njezino istraživanje nije napredovalo. Htjela je
popričati s nekim, ali tamo su svi bili zatvoreni u ljušturu tišine i koncentracije.
Odlučila je izaći.
176
177
Otišla je jesti u talijanski bar. Uzela je parmigianu od dinja, u kojoj je umjesto mozzarelle bio
običan sir u listićima, i dva sendviča s gljivama i salatom. Popričala je o vremenu s
poslovođinim sinom, koji se zvao Jay, i jedino talijansko na njemu bile su Guccijeve cipele.
Onda je prošetala Hyde Parkom, usprkos ljutoj hladnoći, od koje joj je bridio nos i činilo se da
će joj uši otpasti. Vidjela je nepokretne šarane ispod sloja leda. Labudove kako jedu ostatke
piletine s currvjem i pomfrit.
Kad se vratila u knjižnicu, nedostajala su još dva sata
do šest.
Puno! Previše!
Za cijelo to vrijeme uspjela je napisati samo par bezvoljnih stranica. U deset do šest sjedila je
na stepenicama, zamotana u šal, nalakćena na koljena i brade oslonjene na ruke. Izdaleka ga
je vidjela kako dolazi. Bilo je lako prepoznati ga. Nasmijala se u sebi. Vozio je jarko crvenu
alfu 75, pravu seljačku. Prozori su bili otvoreni i kroz njih se razlijegala Pavarottijeva glasina,
koja je pjevala O' sole mio. Clive.
Stari Clive. Mladi slikar. Jedini u Londonu koji u autu ima sve napuljske glazbene hitove.
Jedini koji mjesec i pol može jesti samo njoke alla sorrentina. Clive sa Shetlanda, ledenih
otočića na najsjevernijem rubu Škotske, koji nikad u životu nije bio u Italiji.
Alfa se zaustavila točno pod stepenicama, brujeći i blju-jući crne plinove. Iz nje je izašao
Clive.
178
Zgodan momak. Visok. Vitak. Duge pepeljastoplave kose svezane u rep. Sivih, vječno vedrih
očiju. Velikih usta s pokojim iskrivljenim zubom.
Tog je dana nosio prljave hlače od rebrastog samta boje ulja, par iznošenih martensica, crnu
majicu, pleteni džemper i plavi baloner poderane podstave.
"Ajmo, idemo, kasnimo..." doviknuo joj je.
"Stižem!" rekla je Francesca ustajući i uzimajući torbu. "I ne zaboravi da ti kasniš..."
Uveo ju je u auto.
Ostali su blokirani u prometu.
"Kamo si bila nestala? Nigdje te više nije bilo!" upitao ju je Clive prčkajući po radiju.
"Morala sam učiti ko luda. U posljednjih mjesec dana bit će da sam vidjela svega dvije-tri
osobe izvan ovog prokletog instituta. Ne mogu više. A što si ti radio?"
"Ma, malo, praktički ništa. Ima već sto godina kako moram završiti slike za izložbu u
Liverpoolu, ali blokirao sam se... Gubim vrijeme."
"Kako?"
"Lutam uokolo bez cilja. Spavam. Spavam ko lud."
"AGiulia?"
"Pa ti ništa ne znaš? Prekinuli smo, to jest, ostavila me... Vratila se u Milano. Svom bivšem."
"Ah, žao mi je..."
Nije joj bilo žao.
Franceski se Clive oduvijek sviđao. Čim gaje upoznala bio joj je zanimljiv. Seksi, s onim
svojim odmakom u odnosima sa svijetom. Kad su se upoznali, Clive joj se pokušao udvarati,
179
ali Francesca je tada bila s Pedrom, Španjolcem. Clive je zatim prohodao s Giulijom i ona ga
je smetnula s uma.
Kako?
Lako, uzmeš datoteku Clive i baciš je u smeće. I sad je bila zadovoljna zbog te vijesti. Ne
mora više tumarati uokolo po zabavama i pričati gluposti nastojeći se svidjeti, Clive joj se
nudio na srebrnom
pladnju.
"Često sam mislio na tebe ovih dana. Htio sam te vidjeti!" rekao joj je s izrazom između
zavodničkog i srdačnog. "I ja sam mislila na tebe... Dobro je da si me nazvao..." rekla je ona
nastojeći oponašati njegov izraz.
Clive ju je kuhao na laganoj vatri i ona je to znala. Francesca bi mu najradije rekla:
"Ne moraš mi se udvarati. Nema potrebe. Večeras idem s tobom u krevet. Možeš biti miran.
Jedno zdravo tucanje baš je ono što mi treba..."
Ali nije mogla. Bila je sramežljiva djevojka. A osim toga, nije loše ni pustiti ga malo da se
potrudi. Kod svih vrsta sisavaca postoje rituajti zavođenja i treba ih poštivati.
Stigli su u kino nekoliko minuta prije početka projekcije Čula. U dvorani je bilo vruće.
Grozna akustika. Clive ju je uzeo za ruku i ona ga je pomilovala.
Kad se uhvatite za ruku u kinu, najveći dio je obavljen. Ostaje samo lagani spust, koji se ruši
u krevet. Vrijedi mnogo više od poljupca.
Odustali su na pola Smrti u Veneciji. Francesca ga je gur-kala da krenu. Htjela je izaći. Zrak.
Hrana. Alkohol. Povukla ga je van.
"Kamo želite, gospođice?" upitao ju je Clive oponašajući hotelskog portira, dok je otvarao
vrata alfe.
"Papica! Papica!" smijala se Francesca.
"Neka bude papka!"
Završili su u indijskoj prčvarnici. Jeli su piletinu u umaku. Pili su vino i liker od kokosa, dok
je mladi Sikh svirao neku tradicionalnu melodiju na sitaru.
Izašli su iz lokala smoždeni hranom i vinom. Francesca je osjećala alkohol u nogama i glavi.
Smijala se na svaku glupost koju bi Clive izvalio. Bila je zadovoljna. Sretna što nije kod kuće.
Sretna što je kasno i što je boli kurac za to što sutradan mora biti rano u Institutu.
Noćas ne želim spavati sama, rekla je samoj sebi.
"Hoćeš li doći u atelje? Pokazat ću ti nove radove, ali ne očekuj previše..." rekao joj je nedugo
nakon toga.
Francesca se nije iznenadila.
Atelje se nalazio u predgrađu. Bio je velik i prašnjav. Suteren zgrade koja je još bila u
izgradnji. Gornji katovi bili su samo armiranobetonski kostur.
Clive je bio nervozan. Možda zbog toga što nije volio pokazivati vlastite radove. Možda zato
što je morao pokušati s Francescom.
"Reci mi iskreno što misliš... ovim slikama nastojim krenuti novim smjerom, možda
tradicionalnijim."
Francesca se približila zidu na kojem su bili obješeni radovi. Mastodontske mrtve prirode.
Mačji leševi, vaze s cvijećem i komadi asfalta.
"Onda?"
"Ali... hoćeš iskreno?"
180
181
"Da."
"Mislim da su pomalo jezovite... ali, usprkos tome smatram da imaš originalan potez. Samo
naprijed..."
Rekla mu je ono što joj je prvo palo na pamet, nije joj se dalo objašnjavati mu što misli. Bila
je umorna.
"Želim ti pustiti jednog novog pjevača... Imam i votke", rekao je Clive i pustio glazbu.
Malo nakon toga ateljeom se proširio glas Claudia Ba-glionija, koji je pjevao Gospođa Lia.
"Clive, u kurac, ovaj album je iz sedamdesetih i za Claudia Baglionija u Italiji svi znaju."
Smijali su se tome. Njegovoj ljubavi prema Italiji, činjenici da je ovdje u posljednjih deset
godina bio samo s Talijankama.
"Hoćeš li mi objasniti zašto ti se toliko sviđaju djevojke iz Italije?" upitala ga je gledajući ga
tamnim očima u svijetle
oči.
Sjedili su na golemom, napola propalom kauču, jedno pored drugog, pripijeni, s čašama
ledene votke u ruci.
"Zato što te one, kada te grle, doista stisnu, a kada vode ljubav, vjeruju u to i ne čine to kao
Engleskinje, samo tako, reda radi, nego to čine glavom, vjeruju u to."
Prilično banalan i upitan govor, u svakom slučaju... Ako nisi primijetio, imaš pored sebe jednu
mladu i zgodnu Talijanku, pomislila je Francesca.
Clive kao da je naslutio njezine misli, još joj se više približio, pogladio joj je vrat i konačno je
poljubio. Mali poljubac u usne. Onda još jedan i još jedan. Usne su se smekšale i ovlažile
slinom. Usta su se polako otvorila, dahovi se spojili u jedan i jezici se konačno dotaknuli,
najprije oprezno kao
182
dva daždevnjaka u ritualu zavođenja, a onda su se isprepleli kao dvije zmije koje se pare.
Zagrlili su se jače, Cliveove ruke, dvije hobotnice, ovile su se oko Franceskinog tijela.
Stisnule su joj bokove, podigle se gore, oprezno se dohvatile gumba na njezinoj košulji i
otkopčale ih.
Francesca je skinula grudnjak.
Imala je velike grudi.
Clive je uronio lice među njih, obujmio ih rukama. Onda mu je ona skinula majicu. Na
glatkim, bijelim prsima iste-tovirao je velikog kineskog zmaja koji riga vatru. Poljubila mu ga
je milijun puta. Zatvorila je oči i prošla mu rukom preko rasporka na hlačama. Bio mu je tvrd.
Osjetila ga je kao da je zarobljen u krletku. Oslobodila ga je potegnuvši zatvarač. On je
spustio hlače i gaće i ogolio erekciju.
Francesca ga je uzela u ruku.
S drugog svijeta više nije dopirao Baglioni nego raspjevani Cocciante.
Činilo joj se da ima samo šesnaest godina i da je u Rimu sa svojim prvim dečkom, Filippom,
kad su se prvi put, u njezinoj kući, dirali po cijelom tijelu.
Ali Clive je htio voditi ljubav. Odlučio je.
Već joj je skinuo suknju, spustio čarape, i sad joj je nespretno nastojao svući gaćice.
"Čekaj! Ja ću!" rekla je ona.
Skinula je cipele, najlonke, gaćice.
On ju je gledao držeći ga u ruci. Popeo se na nju. Raširio joj je noge spreman da uđe u nju.
Filippo ne, Filippo ju je smio dirati, lizati je, ali ne i prodrijeti u nju. To je bio dogovor.
183
Nadala se da će i Clive učiniti tako, ali onda je shvatila da on ima druge planove.
Ambicioznije. Zgrabio ju je za guzove i sad ju je okretao na trbuh kako bi je uzeo straga.
Je li Francesca to htjela?
Ne, ne baš.
Nadala se nečemu romantičnijem. Šaputanju na uho. Polaganom opuštanju.
Clive, u kurac, prebrzo ideš.
I nema ništa gore od brzopletih tipova. Slede ti kosti, natjeraju te da se zatvoriš poput ježa.
"Ne, Clive, molim te", rekla mu je odlučno.
Nije to bio jedan od onih "Neeee, Clive, moooolim teeee..." koji se proštenju, puni
oklijevanja, a znače: radi mi što god hoćeš.
"Ne želiš?" upitao je začuđeno.
U tom Cliveovom "Ne želiš?" bilo je s jedne strane razumijevanja, razumijevanja za čudne
probleme koji muče Francescu, a s druge strane bilo je i čuđenja.
Ha?! Clive, rekla je Francesca u sebi, kako je, jebote, moguće da cura, nakon što si je pet
minuta ljubio, ne želi daje opališ straga? Ha, kako je, jebote, tako nešto uopće moguće?
"Ne, ne želim!"
"Ah?!" rekao je on razočarano.
Na kraju mu je izdrkala i on je opet postao drag. Uzeo je deku, uključio TV, stavio video
kasetu. Apokalipsa danas. Oboje su ga gledali sto puta, ali nikada zajedno, ovako, jedno uz
drugo, goli, pod tom starom, plavo-crvenom kariranom dekom.
Francesca je zaspala u njegovom naručju.
184
Te noći iscereni čovjek nije došao po nju. Možda joj mozak, zadovoljan onime što je primio
tog dana svjesnog života, nije mučio san. Možda ga je Francesca sanjala. Sigurno je samo to
da, kada se probudila, nije se sjećala da je sanjala ni njega ni bilo što drugo. To ju je
obradovalo.
Probudila je Clivea blagim poljupcima u vrat i vodili su ljubav, ali onako kako je ona htjela.
On dolje, ona gore. Vidjela mu je lice, smiješila se. Vidjela je kako otvara usta, stišće oči i
svršava.
Doručkovali su u krčmetini u koju su zalazili vozači autobusa i kondukteri.
Jaja, šunka, crna kava i vrući kruh.
Pozdravili su se dugačkim poljupcem.
Jednim od onih ozbiljnih, kakvim se ljube zaljubljeni.
Onda je Francesca jednom rukom rastresla kosu i nestala u metrou.
s užasom...
Vratila se kući zadihana.
Kasnila je.
Nakon što je pozdravila Clivea, čekala je metro više od dvadeset minuta. Katastrofa.
Tuširala se perući zube, pazeći da ne smoči kosu. Pres-vukla se u prvo što je našla.
Našminkala se zviždeći neku melodiju. Uzela je knjige i izašla iz stana, ali odmah se vratila.
Otrčala je u dnevni boravak i uzela klupko vune boje hrđe, koje je bilo završilo ispod kauča.
Trebalo joj je još nekoliko takvih klupka vune da započne haljinu.
185
Već je zatvarala vrata, kad je na komodi kraj ulaza vidjela da svijetli crvena lampica
telefonske sekretarice.
um
Vratila se natrag i pritisnula tipku za preslušavanje. "Francesca, Francesca. Gdje si, dušice?
Pretpostavljam da nisi čitala talijanske novine. Ja u to ne mogu vjerovati... Mora da je neka
greška. Policija uvijek griješi, a novine se onda nadovežu... Hijene... Uglavnom, ne brini se.
Ti odluci, ili ću ja doći do tebe, ili se ti vrati u Rim. Ali ostani smirena. Molim te, jesi
razumjela? Ne znam više što da mislim. Nazovi me ćim se vratiš kući."
Njezina majka.
Imala je glas da se prestrašiš.
O čemu to prića? Je li poludjela? Policija? Vratiti se u
Rim?
Na trenutak ju je mrzila. Bila je u stanju izbaciti iz takta i tibetanskog redovnika. Njezine
poruke uvijek su bile kaša rijeci bez glave i repa.
May kog vraga, već kasnim...
Pokušala ju je nazvati. Zauzeto. Sjela je otpuhujući i pokušala ponovno. Zauzeto.
Izašla je proklinjući svoju majku i njezinu ludost. Predavanje je već bilo počelo. Već ga je
propustila. Uzalud je
trčala.
Opustila se.
Uputila se prema podzemnoj, i dalje se pitajući što je ona
poruka trebala značiti.
Na kiosku na njezinoj postaji nisu imali talijanske novine.
Normalno. Da ih nađeš, moraš ići u centar.
186
Izašla je na postaji Piccadillv Circus, u kaos, na promet i kišu.
Na kiosku specijaliziranom za strani tisak kupila jeCor-riere della Sera i La Repubblica.
Ušla je u prvi lokal na koji je naišla, gdje su bučale videoigre i zaudarali zagoreni fileti na
žaru i užegli pomfrit.
Od tamnoputog konobara Pakistanca naručila je kavu. Stavila je La Repubblica na stol i
počela je brzo listati.
Nije pronašla ništa.
Sve normalno. Kriza vlade. Kongres o RAI-u. Humanitarna pomoć za BiH. Mussolinijevi
dnevnici. Došla je do crne kronike.
Zaustavila se.
Stavila je ruku na usta i prigušila krik.
Možda je na prekretnici istraga o ubojstvima pletaćim iglama JA NISAM UBOJICA S
PARIOLIJA! Ispitan rimski poduzetnik Giovanni Forti
Rim - U zoru, u karabinjerskoj postaji u ulici Romania, završeno je ispitivanje Giovannija
Fortija, osumnjičenog za višestruko teško ubojstvo.
Dvadesetosmogodišnjeg rimskog poduzetnika uhitila je u petak poslijepodne ispred njegove
kuće u Lisabonskoj ulici specijalna istražna karabinjerska jedinica oformljena od strane
policijske uprave i zapovjedništva karabinjera kako bi se riješio dugi niz ubojstava koja su
poremetila mir najekskluzivnije četvrti metropole.
Prošlo je već osam mjeseci otkako istražitelji slijede tragove tajanstvenoga višestrukog
ubojice, kojeg se smatra odgovornim za šest ubojstava koja su se dogodila u četvrti Parioli
između lipnja '91 i veljače '92.
187
Žrtve: Mario Cecconi (28), Angela Dumino (25), Lorenzo Lo Presti (27), Fernando Tersini
(30), Anna La Rocca (27) i Rita Gagliardi (26), svi stanovnici Pariolija, pronađeni su u svojim
stanovima stravično izmasakrirani pletaćim
iglama.
Teške optužbe vise nad Giovannijem Fortijem. Mladić je novinarima izjavio da je nevin i da
nema nikakve veze s tim događajima. Komesar Pacinetti, koji je tijekom dugog i iscrpljujućeg
ispitivanja uzalud pokušavao ishoditi priznanje, dao je naslutiti da će o nalazu DNK ovisiti
konačni ishod istrage.
Francesca je dvaput pročitala članak i naglo ustala. Trkom je prošla kroz lokal. Do kraja, iza
dugačkog šanka i tamnih stolova. Otvorila je vrata i sišla uskim stepenicama osvijetljenim
slabom i treperavom neonkom. Mramorne stube, vlažne i skliske od gnjile piljevine. Zadah
plijesni na prljavim zidovima. Sišla je do kraja. Otvorila je jedna vrata, pa još jedna. Mrak.
Pronašla je prekidač koji je visio kraj mokrih pločica. Slaba svjetlost osvijetlila je nužnik,
okrhnuti umivaonik, ostatak zrcala i divovski natpis: "Mi živimo s kurcem u guzici dvadeset
četiri sata na dan. Nazovi 3212723 ako nam se želiš pridružiti." Smrdjelo je na jeftini
dezodorans i mokraću.
Francesca se nagnula nad školjku i povratila, i nije ciljala. Istresla je iz sebe ono što je ostalo
od doručka tamo, po podu, po crnim pločicama.
Tako šćućurena, prelazila je rukama po licu i nastojala
doći do daha.
Što se to događa? Svijet je poludio.
188
Giovanni Forti.
Njezin čovjek. Njezin bivši zaručnik.
... Onaj s kojim si prvi put vodila ljubav, s kojim si dvije godine dijelila stan, kojeg si voljela
do bola, s kojim si provela odmor u Grčkoj, on...
...On je ubojica.
Ubojica s Pariolija.
Francesca je vidjela fotografije, televizijske snimke. Dobro su joj se utisnule u pamćenje.
Sjećala se Angele. Angela Dumino. Dvadesetpetogodišnja Angela. Studentica Angela.
Gola. Ispružena na bračnom krevetu u potkrovlju na Parioliju.
Mrtva.
Probijena dugim zašiljenim iglama. Posvuda. Po grudima, očima, srcu, spolovilu. I crveni
madrac, pretvoren u golemu spužvu natopljenu krvlju. Otvorenih usta i otvorenih očiju. Kosa
svedena na pramenove zgrušane krvi.
Djelo psihopata.
Opet je povratila. Onda je zaplakala, isprekidano jecajući.
Popela se kao zombi uz ljepljive stepenice. Prošla je lokalom. Ništa nije vidjela ni čula. Izašla
je na trg, na kišu. Podignula je ruku.
Taksi se zaustavio kraj nje.
Ušla je i automatski izgovorila svoju adresu.
Pogriješili su. To mora biti greška.
Sad joj je došlo gotovo da se nasmije, vidjevši Giovannija u ulozi serijskog ubojice. Kakva
zabluda.
To stvarno nije moguće.
189
Ona poznaje Giovannija. Dobro ga poznaje. Giovanni je najnormalnija i najmirnija osoba
koju je ikada upoznala. Čovjek na mjestu. Sređen. Svi kotačići su mu funkcionirali. Bio je
jedan od onih kojima je najveća težnja zaraditi novac, oženiti se djevojkom iz dobre kuće i
kupiti jedrilicu, koju bi držao u Porto Ercole.
Nisu li oni koji su najmanje sumnjivi, oni uklopljeni, ti koji u sebi nose stravu i ludilo? Nisu li
oni najbolesniji? ćula je kako joj govori neki glasić. Ne. Ne. Ne.
To mora da je neka greška. Sigurno.
Policija kurca ne shvaća. Griješi. Sigurno.
Izašla je pred kućom. Platila je vožnju znatno više nego što je trebalo. Taksist joj je pokušao
vratiti ostatak, ali ona je već nestala. Uspela se starim drvenim stubama vukući se za
rukohvat.
Morala je nešto provjeriti.
Odmah.
Istog trena.
Nešto što joj je sledilo krv u žilama i svelo dah na bolni
hropac, jedna stravićna misao.
Otvorila je vrata i otrčala u spavaću sobu. Podigla je pokrivač koji je dopirao do poda i
zavukla ruku pod krevet. Tamo gdje je držala kovčege. Izvukla je najveći, lijep kovčeg od
tamne kože koji joj je poklonio...
...njezin serijski ubojica.
Otvorila ga je trgajući remenje. Odjeća. Pobacala ju je po cijeloj sobi.
190
Skijaški komplet koji je kupila s Giovannijem u Pescas-seroliju, vunene papuče koje je kupila
s Giovannijem u Zermattu, šešir s crvenim pomponom koji joj je Giovanni poklonio za
imendan.
Konačno je pronašla to što je tražila.
Drvena kutija s intarzijom. Dugačka i tanka. Otvorila ju je. Okrenula ju je naopako.
Po parketu su se prosule dugačke pletače igle, kao u mi-kadu za divove. Poredala ih je,
izbrojila pet pari. Ponovno ih je prebrojila.
Ne. Ne. Ne.
Treba ih biti mnogo više.
Jesi li sigurna? Jebi se, više sam nego sigurna. Naravno da ih je bilo više.
Godinama ih je skupljala, od onih najtanjih, za pamučna pletiva, do onih najkrupnijih, za
debelu vunu.
Ostalo je samo pet pari, onih debelih, tupih vrhova.
Koje nedostaju?
Najtanje i najoštrije.
Čula je podmukli glasić kako joj mrmlja:
Divovske čelične pribadače, pogodne da se zabiju u meso. Savršene za pribijanje tijela na
madrace, poput žohara u staklene kutije.
Gdje su? Ne znam.
Otkad nisi otvorila tu kutiju?
Odavno.
Još u Rimu.
U Rimu, kada?
Prije barem dvije godine.
191
Sada je upotrebljavala poseban set od ebanovine koji je kupila čim je stigla u London. Ovu
kutiju nije više otvarala.
Stavila je ruku na usta i do krvi zagrizla u dlan.
Baš si glupača... Ostavila si ih u Rimu. Naravno. Ne može
biti drukčije.
Ustala je i zgrabila telefon. Nazvala je majku, zadržavajući dah, pazeći da ne pogriješi broj,
polako.
Zauzeto.
Jebi se!
Uzvrtjela se po kući ne znajući što da radi. Morala se smiriti. Morala je promisliti. Ponovno je
pokušala telefonirati. Ništa. Jedan, dva, tri, četiri, pet puta i, konačno,
slobodno.
Jedan, dva, tri, četiri, pet puta je zvonilo i onda se začuo
glas njezine majke. "Molim?" "Mama!!"
"Francesca, ljubavi, jesi li pročitala?" "Da, mama..."
"Ne brini se. Mora da je greška... Tako je." "Da, naravno. To nije mogao biti on. Dvije godine
živjeli
smo zajedno..."
"Znam, znam, malena. Ne brini se, uvijek griješe."
"Imaš li drugih vijesti?"
"Ne, televizija je rekla isto što i novine. Ništa se ne
zna..."
"Gdje li je sada?"
"Pustili su ga nakon ispitivanja. Znam samo to..."
192
"Slušaj, mama, moraš mi učiniti jednu uslugu... Jako je važno..."
"Reci."
"Moraš otići u stan u ulici San Valentino i pregledati stvari koje sam ostavila. Moraš potražiti
moje igle za pletenje..."
"Kako?"
"Moje igle za pletenje, mama!"
Tišina.
"Francesca, što to znači?"
"Ništa, molim te, ništa me ne pitaj. Samo učini to što ti kažem. Molim te. Nisu ovdje... Ne
mogu ih naći. Otiđi provjeriti. Mora da su još u ulici San Valentino..."
Tišina.
"Halo! Halo, mama? Jesi li tu?"
"Tu sam, tu sam. U redu. Idem. Nazvat ću te čim se vratim kući. Rezervirala sam avion za
sutra ujutro. U jedanaest sam kod tebe. Sad se smiri."
"Dobro sam. Nazovi me čim provjeriš..."
"Da, ali ti mi obećaj da ćeš lijepo spavati..."
"U redu. Idi sad."
Prekinula je.
Trebala je samo pričekati da majka ponovno nazove. Trebala je samo ostati mirna, malo
pogledati televiziju i pričekati da joj kaže da su njezine igle tamo, da su završile u nekom
starom kovčegu, zajedno s knjigama.
A, ako ne bude tako?
Upalila je televizor. Dokumentarac o majmunima u Južnoj Americi. Prebacila je. Neka
nagradna igra. Prebacila je. TV film Kuca u preriji. Prebacila je. Madonnin spot. Ugasila je.
193
Francesca je poznavale neke od ubijenih. Zapravo, ne baš dobro, samo iz viđenja. Kretali su
se u istom krugu ljudi, sretala ih je na zabavama. Onog Ferdinanda Tersinija, zvanog Ferdi,
njega se sjećala. Kad bismo se sreli, pozdravili bismo se. Visok, krupan i dobro popunjen.
Frajerčić s Pariolija. Uvijek je stajao ispred Mamelija, gimnazije u kojoj je Francesca
maturirala. Bio je stariji i ševio je gimnazijalke. Ubojica mu je pribio mošnje i penis za nogu.
Otišla je u kuhinju.
Izvukla je vrećice s kamilicom. Ugrijala je vodu. Poznavala je i Annu La Rocca. Radila je u
pubu kod trga Euclide. Bila je jako mršava, izgledala je kao anoreksičarka. Imala je dugu
plavu kosu.
Našli su je obješenu za tuš. Spojene ruke, kao u molitvi, probodene iglama. Igle zabodene u
lubanju.
U to vrijeme nitko više nije izlazio. Neki su s tim zbijali šale. Govnari. Ljudi su se viđali samo
u kućama prijatelja, održavala su se samo stara prijateljstva, nikad s nepoznatima. Nitko nije
izlazio sam. Govorilo se da je ludi ubojica netko s Pariolija, vjerojatno netko koga poznaju,
netko tko je skrenuo s pameti. Ne.
Ne može biti sama.
Misli su joj bježale na igle, na mrtve, na Giovannija, i kružile u krvavoj spirali. Clive! Nazovi
ga!
Otišla je do telefona i nazvala ga. Zamolit će ga da joj pravi društvo. Da zajedno provedu noć,
dok joj ne dođe majka.
194
Telefonska sekretarica. Cliveov glas. Usrani Cliveov glas s usranom glazbom u pozadini.
"Clive, gdje si? Nazovi me čim se vratiš, kod kuće sam!"
Spustila je slušalicu.
Sjela je.
U stanu je bilo pretiho. Samo rijetki šumovi, koji su joj odjednom djelovali čudno. Zujanje
hladnjaka. Brujanje grijalice u kupaonici. Tiktakanje budilice na kaminu.
Prošla je stanom sa svojom šalicom kamilice u rukama, slušajući vlastite korake kako
odjekuju po podu.
Činilo joj se da su život i grad s druge strane prozora jako daleko. Naslonila je čelo na mokro
staklo. Ljudi su još uvijek prolazili, automobili su još formirali kolone pred semaforom na
raskrižju, ali kao da je između nje i svega toga bila duboka i nepremostiva provalija.
Morala je izaći. Potražiti ljude. Izgubiti se na ulicama punim osvijetljenih izloga. Otići u
kupnju. Otići u Institut. Otići...
Ne.
Nije mogla. Mora čekati majčin poziv.
Clive, nazovi me. Hajde.
Kako je moguće da je Giovanni ubojica?
Promislimo. Uvijek su bili zajedno. Danju. Noću. Ponekad se vraćao kasno, ali zato stoje
igrao mali nogomet.
Bila bi preneražena već i da sazna da je imao ljubavnicu. Nije bio u stanju čak ni lagati. Laži
su mu se vidjele na licu. Namrštio bi se.
Nemoguće.
Legla je u krevet, pokrila se dekom, uključila radio. Nasumce je uzela neku knjigu.
195
Ubrzo će nazvati Clive ili njezina majka. Treba samo
pričekati.
Sklupčala se i snažno zagrlila jastuk. Trnci.
Kroz prozor je vidjela kako se svjetleći natpis indijskog supermarketa pali crveno i plavo, i
sive oblake kako promiču
iznad još sivljih.
Osjećala se umorno i iscrpljeno. Mrtvo umorno, kratkog daha, kao da su joj se pluća
odjednom smanjila. Osjetila je kako joj se spuštaju otežali kapci.
Zatvorila ih je.
Sad je sve bilo mračno. Konačno.
Sad je samo trebala spavati.
Kuća je odjeknula.
Bat koraka. Struganje papučama. U kuhinji. U dnevnom
boravku. Posvuda.
Vratio se.
Iscereni se čovjek vratio i vukao je noge njezinim stanom.
Vratio se samo zbog tebe. Da se opet igra...
Francesca je podignula glavu. Sjela je.
Bio je tamo, ispred nje, uspravan, i smijao se. Izobličen, prigušen smijeh, od kojeg se naježila.
Nije mu mogla vidjeti lice zastrto sjenom zavjese. Vidjela mu je samo rub hlača, uprljanih
blatom iznad izobličenih stopala, silom uvučenih u gumene sandale.
Zrak je postao slan. Slan kao zadah krvi. Ti nisi Giovanni, zar ne? Reci mi! Molim te.
Nije odgovorio. Čula je samo dah smrtno ranjenog
kita.
196
Hoćeš me ubiti?
Uzeo je nešto iz jakne, nešto što je bljesnulo metalnim sjajem.
Čelik. Vrlo lagan zvuk. Sjena je u ruci držala nešto dugačko i tanko.
Pojavio se.
Francesca, na krevetu, prikovana užasom. Mišići beskorisni komadi drva.
Bio je Kinez. Nekako drukčiji Kinez. Prilično malen. Uskih, bademastih očiju, tamnih i
beživotnih. Kao u nekog mješanca s mrenom. Nos, samo rupa iz koje cure krpe mesa i usta
iskešenih zuba. Osmjehnuo joj se pokazujući modre i trule desni.
"Ja biti gjadan. Puno gjadan", zadovoljno se cerekao.
Približio joj se sitnim koracima. U ruci je, između palca i kažiprsta, držao dva štapića, dva
metalna štapića. Dvije oštre pletače igle. Vršcima je pridržavao komad mesa, s kojeg je kapala
krv. Bila je to usna, shvatila je Francesca, s pripadajućim brkovima.
Kinez ju je nudio, uz svoj idiotski'osmijeh, kao da pita. Kapljice krvi po pokrivaču. Onda je
podigao tu usnu, uvis, i ubacio je sebi u usta. Smijao se i žvakao, a dok je žvakao preobrazio
se.
Od lukova obrva počelo se oblikovati nešto crno i tvrdo, plastično, a s one imitacije nosa
počela je curiti nekakva crna tvar koja se spojila s onime s obrva, i oblikovala naočale Per-sol.
Kosa se prorijedila, postajući svjetlija. Iz rupe se pojavio nos, zašiljen nos, a zubi su izgubili
žutu patinu i ispravili se, malo-pomalo postali su savršeni. Stvorile su se nemirne i
beskonačno tužne oči.
197
Giovanni!
Bio je to Giovanni.
Gledao je Francescu tako tužno...
Očaj i ljubav.
Oči zaljubljenog koji je napušten.
Giovanni, jesi li to ti? Žao mije, nisam te htjela ostaviti... Pogriješila sam!
"Francesca, Francesca. Molim te. Pomozi mi!" prošaptao joj je, i bio je to njegov glas,
potpuno isti, s onim laganim rimskim naglaskom.
Još joj se približio i jedva primjetno nasmiješio. Podigao je krvavu ruku, držala je pletaču
iglu, i na trenutak ju je pogledao.
"Pomozi mi, Francesca!"
I pogodio ju je.
Francesca je iskočila iz kreveta kao iz katapulta.
Počinjem gubiti razumi
Znojna i prestravljena. Sa srcem u grlu. Pogledala je oko sebe tražeći svoju moru.
To je samo još jedan usrani san... Opusti se.
Ponovno se zavukla pod pokrivače.
Stan joj se odjednom učinio premalim. Minijaturan, klaustrofobičan i tih. More tinte s druge
strane prozora. Tama s druge strane vrata. Imala je viziju svoje kućice i njezinih sobica, s
njom djevojčicom, koja sjedi na krevetiću, kako polako i neumoljivo tone u ponore nekog
crnog mora, bez dna.
Počinjem gubiti razumi
U ušima joj je brujalo.
198
Pogledala je na sat. Osam i pol. Clive nije nazvao. Ni njezina majka.
Mora izaći. Vratiti se u život.
Uzela je telefon i okrenula Cliveov broj.
Tri zvonjave i onda sekretarica.
Gdje si, u kuradl
"Clive, Francesca je. Gdje si zaglavio? Nazovi me čim se vratiš!"
Okrenula je majčin broj.
Nije zauzeto.
Pričekala je. Još se nije vratila. Spustila je slušalicu. Na-brzinu se obukla. Bez razmišljanja.
Kuća ju je pritiskala. Ta odjeća rasuta po podu, taj šešir s pomponom, drvena kutija. Zgrabila
je torbu i izašla zalupivši vrata za sobom. Sjurila se niz drvene stepenice do velikih ulaznih
vrata. Otvorila ih je i izašla.
Padala je kiša.
Slijevala se neprestano i neumorno. Francesca se zaputila niz ulicu hodajući kroz nekakvu
kaljužu od zemlje od radova na cesti i smeća. Nakon dvjesto metara već je osjećala led u
kostima i pritisak mokre odjeće.
Ma kako sam se to obukla?
Pogledala se. Nosila je par platnenih tenisica, traperice i jaknu od antilop kože. Bez šešira,
šala, cipela za kišu, kišobrana. Izašla je čak i bez kišobrana.
Smiri sel Sve je u redu. Sad ćeš se vratiti kući. Presvući ćeš se, toplo se obući. Uzet ćeš taksi i
naći ćeš si društvo, rekla je samoj sebi.
199
Okrenula se oko sebe i vratila se natrag pokrivajući glavu
rukama.
Kad je stigla pred ulazna vrata, otvorila je torbu i potražila ključeve.
Bilo je tu svega: šminka, pernica, par bilježnica, klupko vune, cigarete, upaljač, tablete protiv
glavobolje, čak i ključevi njezinog stana u Rimu, ali ne i ključevi kuće, usrani ključevi kuće.
Zaboravila si ih.
I dobro je znala gdje, kraj ulaza, pored telefonske sekretarice. Opsovala je. Pozvonila je
gospodi Rendell. Imala je duplikate.
Nitko nije odgovarao. Legla je na zvono.
"Gdje si, stara krmačo? Javi se!"
A Francesca je znala i to. Sama joj je starica rekla. Prije
dva dana.
"Gospođice, sutra putujem. Vraćam se u utorak. Idem k sinu u Plvmouth. Nisam ga vidjela
već dvije godine. Ne zaboravite svjetlo na stubištu. Ugasite ga!" zazvonio joj je u glavi
Rendelličin glas.
"Jebi se", proklela je kroza zube.
Drugi glas, glasić savjesti, prišapnuo joj je nešto što nije
željela čuti:
Draga moja, ako pogledaš u torbu, vidjet ćeš da ti još nešto
nedostaje!
Stoto?
Tvoj lijepi novčanik od krokodilske kože. Onaj što ti gaje poklonio tvoj bivši. Gdje je?
200
Francesca je i to znala. Na stoliću pokraj kreveta. Izvadila ga je iz torbe. U njemu je držala
cedulju s brojem Cliveovog ateljea.
Sjela je na stepenice očajna. Nema ključeva. Nema novca. Izašla je kao idiot. Čak i bez
kišobrana. Ništa nema. Ustala je i zavukla ruke u uske džepove traperica. Na dnu desnog
džepa pronašla je presavijenu novčanicu. Osjetila ju je vrhovima prstiju.
Obradovala se.
Izvukla ju je.
Jedna funta.
Samo jedna, glupa, beskorisna funta.
Voda je i dalje pljuštala s neba, slijevala se niz žljebove, povećavala bujice što su tekle između
ceste i pločnika, na-dirala iz šahtova.
Idi u Institut.
Pogledala je na sat. Prekasno. Bio je zatvoren.
Moram otići do Clivea, u njegov atelje.
Funtom će platiti kartu i, kad stigne, naći će Clivea kako je čeka s dekom, videom,
Baglionijem i ostalim.
A ako ga nema?
Bit će. Mora biti. Mora se prekinuti taj lanac nesreće, nije moguće da se nastavi, da se još više
zainati. Pokreni se. Clive će biti tamo.
S tim je uvjerenjem ponovno istrčala na kišu. Jurila je pognute glave prema postaji podzemne
željeznice, zadihana, osjećajući kako joj se poplava slijeva niz vrat. Sišla je niz duge pokretne
stepenice. Unutra je bilo toplije. Istovremeno se osjećao miris kiše i zatvorenog prostora.
Vlažan i smrdljiv
201
vjetrić milovao joj je mokru kosu. Neonsko svjetlo sve je bojilo u žuto: dugački hodnik
prekriven pločicama, reklamne plakate, lica ljudi. Mnogo je putnika čekalo uz peron. Zbog
svih tih nepomičnih i mirnih ljudi koji su čekali vlak, smirila se, usporilo joj se lupanje srca.
Točke gledišta.
Dovoljno je regulirati vlastitu. Okretati je dok se stvari ne ugledaju u boljem svjetlu.
Giovanni je osumnjičen. Ali nitko nije rekao da je on ubojica. Sumnjiv je bilo tko s Pariolija
tko živi u blizini žrtava. Sumnjiv u tupim očima policije, koja kurca ne razumije.
Pa zašto si onda tako prestravljena?
A pletače igle?
Pletače igle su u Rimu. Ostavljene tko zna gdje i u kojoj
kutiji.
Vlak je stigao, najavljen strujanjem zraka i zaglušujućom bukom. Francesca je ušla u gotovo
pun vagon. Našla je slobodno mjesto u dnu kola. Sjela je.
Ona je bila na istoku, Clive na zapadu. Cijeli grad između. Mnogo postaja.
Pokraj nje sjedila su dva debela crna dečka u šarenim trenirkama. Jeli su kokice i zajedno
čitali strip Spiderman, komentirajući uzvicima i smijehom svaku stranicu. Preko puta spavala
je starica s plastičnom vrećicom na glavi. Mnogi su stajali, mokri i tihi. Francesca je naslonila
glavu na prozor, zaštićena ljudskom zajednicom zbijenom u vlaku.
Ponovno je prodisala.
202
Malo-pomalo, kako se približavao predgrađu, vlak se praznio. Ljudi su se vraćali kućama.
Francesca je izbrojila koliko joj postaja još nedostaje.
Samo četiri.
Na sljedećoj postaji, gurkajući se, izašla su dvojica crnih pubertetlija. Kroz vrata na kraju
vagona ušao je neki čovjek. Sjeo je kraj vrata. Francesca ga je primijetila jer je nosio plavu
vjetrovku Henri-Lloyd.
Te su jakne sredinom osamdesetih bile jako popularne u Italiji, a naročito na Parioliju, gdje su
postale neka vrsta uniforme. Način raspoznavanja. Francesca ih je imala dvije. Crnu i žutu.
Bilo je to prvi put da je vidi u Londonu.
Čovjek je nosio i crne traperice i špičaste čizme. Francesca je bila predaleko da mu vidi lice.
Mora daje Talijan.
Vlak je usporio. Zaustavio se. Ostali su putnici izašli.
Nitko nije ušao.
Sad su u kolima ostali samo Francesca, usnula starica i Talijan.
Još dvije postaje.
Mladić s druge strane sjedio je uljuđeno i nepokretno.
Kao lutka.
Vlak je opet usporio, sve dok se nije zaustavio. Starica je otvorila oči i opsovala. Trčeći, ako
se to može nazvati trkom, uzela je s poda vrećicu punu odjeće i nestala kroz vrata.
Nitko nije ušao.
Vrata su se dašćući zatvorila. Sad su ostali samo njih dvoje.
203
Ona i Talijan.
Jedna postaja.
I Giovanni je imao jaknu Henri-Lloyd. Plavu.
Ja sam mu je poklonila. Poklanjali smo hrpu stvari jedno drugome. Imali smo novaca...
Kao da se najedanput probudio, čovjek je ustao.
Neka čudna igra sjena zakrivala mu je lice. Ovratnik jakne bio mu je podignut. Crno mu je
oko zabljesnulo.
Francesca je osjetila kako joj se noge oduzimaju. Želudac joj se stisnuo.
Stranac je napredovao prema njoj. Odlučno.
Metro je započeo dugačko kočenje prije postaje. Tutnjava je gubila ritam. S druge strane
prljavih stakala osvijetlio se
hodnik. Svjetla.
Francesca je ustala. Sljepoočnice su joj pulsirale. Sad je stranac bio na sredini kola. Francesca
se približila vratima. Mišići napeti kao strune.
Evo postaje, s druge strane automatskih vrata. Evo ljudi.
Vlak je još usporio, do zaustavljanja. Stranac je bio na manje od metar od nje, i približavao se.
Jebena vrata, otvorite se. Što čekate?
Nije gledala u njega, ali osjetila je na sebi njegov pogled, kako se zabija u nju poput kuke.
Dajte! Otvorite se!
I ona su se, dašćući, otvorila.
Francesca je iskočila. Prošla kroz gomilu, probijajući se laktovima. Protrčala, otvorenih usta,
kroz hodnik prekriven plakatima koji se lagano uzdizao prema površini. Trčala je kao nikada
u životu. Bacila se u vrata na okretanje, koja su
I
zacviljela na šarkama. Prošla je pored blagajne. Uspentrala se, spoticala se na stepenicama. I
bila je vani.
U noći, na kiši, u prometu.
Opet je počela trčati, pognuta zbog slezene koja je urlala. Skrenula je lijevo, u prvu ulicu na
koju je naišla. Ništa nije vidjela, samo svjetlo izloga, kotače automobila parkiranih sa strane i
noge prolaznika. Ponovno je skrenula u jednu uličicu i onda u još jednu. Nasumce.
Nije više imala snage. Morala se zaustaviti. Usporila je i okrenula se. Prvi put.
Nije bilo nikoga.
Nema stranca, nema Talijana, nema čovjeka u jakni Henri-Lloyd. Samo mračna uličica.
Nastavila je hodati dašćući. Svako malo se okretala i gledala iza sebe.
Gubim razum!
On je, vjerojatno, bio bilo tko. Jedan od mnogih Talijana koji su preplavili London. Jedan od
milijuna vlasnika henri-lloydice.
Što mi se to događa?
Već posve mokra, Francesca je sjela na kamenu klupu i zaplakala. Plakala je od umora i strave
koju je osjećala u sebi. Oplakivala je svoju nesreću.
"Gospođice, je li vam dobro?"
Francesca je podigla glavu. Neki gospodin s kišobranom, šeširom, šalom i balonerom gledao
ju je s izrazom između zabrinutog i dobročiniteljskog.
"Da, dobro mije..." odgovorila je Francesca slomljenim glasom.
204
205
Podigla se i krenula. Gospodin pod kišobranom, po kojem je šibala kiša, gledao ju je kako se
udaljava.
Francesca je nastavila hodati nasumce kroz splet uličica u stambenoj četvrti jednakih kućica,
mahom osvijetljenih. I konačno je izbila na veću ulicu, koja nije trebala biti daleko od
Cliveovog ateljea. Studen joj se uspinjala uz noge, štipajući je za listove. Stopala su joj
šljapkala u cipelama.
Još malo joj je nedostajalo do Cliveove kuće.
Zabacila je kosu koja joj je padala na čelo. Ispravila se i usporila korak, ionako je već bila
posve mokra.
Okrugli blijedi mjesec, začuđujuće vidljiv kroz razdero-tine crnih oblaka, obasjavao je obzor
prozirnim, neprirodnim svjetlom.
I ponovno ga je ugledala.
Ispred prodavaonice elektronike. S druge strane ulice. Obasjanog crvenim reklamama.
Gledao ju je.
Gledao ju je zakopčan u svoju plavu vjetrovku. Priviđenje.
Što drugo?
Ruke u džepovima.
Ne, nije moguće! Slijedi me...
Francesca je opet potrčala. Čovjek je ostao nepomičan. Gledao ju je kako se nespretno
udaljava, upada u lokve.
S mrakom pred očima i srcem koje joj je zviždalo u ušima, Francesca je prešla preko nekog
gradilišta, pored kostura od armiranog betona i čeličnih dizalica, kroz blato. Posljednja
građevina, najveća, bila je Cliveova. Odmah ju je prepoznala.
Željezna roleta bila je spuštena. Zatvorena.
206
Francesca se bacila na nju i počela je lupati šakama.
"Clive. Clive. Otvori. Otvori. Clive", vrištala je.
Šutirala ju je, ostavljajući udubljenja, mrzila ju je i tresla.
"Clive, u kurac. Otvori. Francesca je. Otvori."
Nastavila je još dugo lupati. Šake su je boljele.
Nema nikoga. Prestani! Prestani!
Pala je na koljena, u vodu, i kriknula. Kriknula zbog Clivea koji je nestao. Kriknula zbog
Giovannija koji se vratio. Kriknula zbog te kiše koja ne prestaje. Kriknula i gotovo.
Bio je to vrisak u kojem više nije bilo ničega ljudskog. Lavež umirućeg psa. Zatim je spustila
glavu i dugo ostala tako, na kiši koja se slijevala po njoj.
Kako je to moguće?
Giovanni u Londonu. Što su govorile novine? Zadržan na policiji. Zadržan. Samo zadržan.
Što joj je rekla majka?
"Samo su ga pustili, samo to znam..."
Ali, ako se o tebi vodi istraga, možeš li otputovati avionom? Ne, ne možeš. Zar ti ne oduzmu
putovnicu? Naravno da ti oduzmu putovnicu.
To nije bio on. Uhvatila tepanikay lagani napadaj ludila. Ništa strašno. Samo postaješ
psihopat...
Podigla se i automatski uputila prema ulici. Svjetla automobila klizila su po asfaltu blistajući
u lokvama. Prekrižila je ruke čekajući taksi. Prošla su dva. I nisu se zaustavila.
Možda zbog njenog izgleda. Potopljeno strašilo.
Konačno se zaustavio jedan taksi. Francesca je ušla.
Vozač je bio mladi crnac. Sa šarenim vunenim šeširom na glavi i u vojnoj uniformi.
207
"Kamo te vozim, ljepotice?" upitao ju je. "Kući", rekla je Francesca dršćući. Sad je osjećala
trnce. Zubi su joj nekontrolirano cvokotali. Studen joj se zavukla u kosti.
"U redu. Ali ako mi ne kažeš adresu..." "Vincent Square." "U redu."
Promet je bio gust. Dugo su stajali u koloni. Vozač ju je svako malo pogledavao u retrovizoru.
Francesca se tome nije čudila.
"Što se dogodilo? Izgledaš kao da si se kupala u bazenu sa svom odjećom na sebi. Pokrij se.
Cvokoćeš. Pogledaj, iza tebe je deka. Možda malo smrdi. Pokrij se, inače ćeš nagrabusiti",
rekao joj je odjednom jamajkanskim naglaskom. Francesca se zamotala u deku. A zašto je
Giovanni u Londonu i slijedi je? Nije imalo smisla.
Čula je u sebi hladan i razuman glas koji joj je govorio: "Krajnje jednostavno. Ti imaš dokaz.
Dokaz da je on ubojica. Igle. Igle koje su nestale. Ti to znaš, i on to zna. Došao je da ti začepi
usta. Da ti ih začepi zauvijek."
Obuzeo ju je novi strah, tako apsurdan da se činio neshvatljivim.
Tako je. Tako je.
Moraš pobjeći Moraš se sakriti. Ne smije te naći.
Treba samo biti razumna.
Sad idi kući. Uđi nekako. Uzmi novac i otiđi.
A kamo? Kamo da idem?
U hotel, na policiju, bilo kamo.
Nedostajalo je još malo do kuće.
208
"Stani. Stani", naredila je taksistu.
"Ali još nismo stigli..."
"Nema veze. Čuj, nemam novca da ti platim. Ali dat ću ti ovo, trebalo bi biti u redu."
Francesca je s ruke skinula sat. Rolex. Majčin poklon za diplomu. Dala mu ga je.
"Čekaj... Previše je!" viknuo je vozač za njom, ali bilo je kasno, Francesca je već bila vani i
trčala je.
Kuća je bila u mraku.
Nijedan prozor nije bio osvijetljen, ni u prizemlju. Ren-dellica se još nije vratila. Francesca je
s tla podigla težak kamen. Pogledala je oko sebe. Nitko nije prolazio. Odlučnim je udarcem
razbila brušeno staklo. Zavukla je ruku. Napipala bravu. Povukla zasun.
Vrata su se otvorila.
Krenula je uza stepenice dašćući. Želudac joj se bolno skupio. Sad je dolazilo ono najteže.
Vrata stana. Njih nije mogla razbiti kamenom. Popela se na tavan, gdje je Ren-dellica sušila
rublje. Upalila je svjetlo. Iza obješene posteljine našla je što joj treba. Veliku zahrdalu sjekiru.
Dršćući se vratila dolje. Stala je pred vrata i podigla sjekiru iznad glave. Udahnula je i spustila
je na bravu svom snagom. Zaglušujuća tutnjava odjeknula je stubištem. Vrata su još uvijek
bila zatvorena. Odvojila se velika krhotina, ali brava je izdržala.
Opet ju je spustila. I opet. I opet. Sve dok nije sasvim razvalila bravu.
Vrata su se otvorila.
Ušla je.
209
Upalila je svjetla. Otrčala u spavaću sobu. Novčanik je bio tu, kako se sjećala, na komodi kraj
prozora. Uzela ga je. Unutra je bilo dvjesto funti.
Dobro!
Sad je mogla i otići. Vratila se u hodnik. Sekretarica je
svijetlila.
Što treba učiniti?
Pobjeći? A ako je to bila njezina majka, da joj kaže da je pronašla igle, da su bile medu
njezinim stvarima u ulici SanValentino?
Pritisnula je tipku za preslušavanje.
"Clive je. Što se događa? Tek sam se vratio. Bio sam izvan Londona. Nazovi me."
Francesca se počela brzo svlačiti. Umirala je od hladnoće. Tresla se kao prut. Morala je
skinuti te mokre krpe.
Druga poruka.
"Francesca. Nisam pronašla igle. Posvuda sam ih tražila. Nema ih... Slušaj, zašto noćas ne
odeš spavati kod neke prijateljice? Nemam mira kad pomislim da si sama samcata u svom
stanu. Čim se vratiš nazovi me... Sutra ujutro sam
tamo."
Francesca nije slušala. Tamo, gola, pored sekretarice.
Slušala je nešto drugo.
Korake.
Korake na stepenicama.
Netko se penjao. Netko s kožnim donovima.
Bili su to koraci. Teški. Vukli su se.
Giovanni.
Adrenalin joj je zagušio arterije, uznemirio srce, zaledio ruke, sputao noge i ispraznio mjehur.
210
Topla mokraća slila joj se niz bedra.
Koraci. Koraci. Koraci. I dalje koraci.
Franceskino se tijelo htjelo pokrenuti, pobjeći, ali glava je bila blokirana jednostavnim,
praiskonskim strahom, koji ju je sprečavao da misli, da djeluje.
Neću uspjeti... neću se uspjeti pomaknuti.
Glavni prekidač za svjetlo.
Bio je pored nje.
Ispružila je ruku i spustila je.
Mrak.
Kroz razvaljena vrata ulazilo je malo svjetla, koje je jedva obasjavalo prve metre hodnika,
nakon kojih je počinjala tama.
Koraci.
Sjekira!
Francesca ju je podigla s poda. Sakrila se iza dovrat-nika. Gola i prestravljena. Objema je
rukama stiskala tešku sjekiru. Nije disala. Čekala je.
Ritam koraka se promijenio. Šuštanje henri-lloydice. Stranac je sad bio na odmorištu stuba.
"Francesca?! Francesca! Gdje si?"
Dozivao ju je svojim ljigavim glasom.
"Francesca?!"
Sjena se ocrtala na podu. Francesca je vidjela muškarčev profil kako oklijeva na ulazu,
podigla je sjekiru iznad glave. Čovjekova je ruka tražila prekidač rasvjete. Francesca je
zamahnula, svom snagom.
Odsjekla mu je tri prsta.
Potpuno.
Tri grančice koje se lome. Pale su na pod.
211
I stranac se srušio, na koljena, vrišteći. Podigao je batrljak i stisnuo ga drugom rukom.
Francesca ga nije mogla vidjeti. Vidjela je samo sklupčani profil na podu. Izgledao je kao da
moli. Francesca je osjetila kako se slani zadah krvi širi
hodnikom.
Gurnula ga je ustranu, htjela je pobjeći dolje, niza stepenice, ali nije mogla, čovjek joj je
zapriječio prolaz. Stoga je otrčala u spavaću sobu, udarajući uokolo kao slijepi miš. Teturajući
u mraku ispruženih ruku. Udarajući o ormar, u rub vrata, rušeći na pod zrcalo, figurice.
Poskliznula se na sagu.
I snažno udarila prsima i trbuhom o pod. Pluća su joj se zatvorila. Pokušala je disati, ali nije
uspijevala. Ispuštala je samo prigušeni hropac. Astmatično šištanje. U daljini je čula vrisku i
plač muškarca koji joj se vrzmao po glavi... Gušila se. Hvatala je zrak kao riba na suhom.
Konačno je uspjela progutati nešto zraka. Malo. Dovoljno da ne umre. Malo-pomalo,
međurebreni mišići počeli su joj se opuštati i ponovno je prodisala.
Koraci.
Stranac se pridigao.
Išao je prema njoj jaučući.
Vidjela ga je pred sobom, osvijetljenog odsjajima grada.
Giovanni!
Čovjek u henri-lloydici.
Rukom je stiskao batrljak.
Francesca je uzmicala, pužući na guzici. Do ruba kreveta.
"Nemoj me ubiti. Nemoj me ubiti. Molim te", tiho je
izustila. Molila je šaptom.
212
"Nemoj me ubiti. Nemoj me ubiti..."
U međuvremenu se uspentrala na krevet i sad je bila leđima naslonjena na zid. Bez
mogućnosti bijega.
Kraj.
"Francesca! Francesca!" rekao je čovjek iskrivljenim, čudnim, neprirodnim glasom.
"Francesca, pomozi mi!"
Čovjek je teturajući prešao sobu.
Francesca je uzela telefon i bacila ga na njega. Zatim knjige, i njih je bacila.
"Jebi se! Kurvin sine. Koji kurac hoćeš? Pusti me na miru", mijauknula je na njega.
On se približio, ovaj put bez riječi. Francesca je sa stolića zgrabila svjetiljku. Bacila ju je na
njega. Nije ga pogodila.
Bila je u zamci. U mišolovci. Rukama je potražila nešto drugo. Bilo što da se obrani. Bilo što
čime bi ga otjerala.
Ništa.
Onda je medu pokrivačima otkrila nešto.
Igle.
Pletače igle.
Skinula je vunu omotanu oko njih i zarežala:
"Umri, govnaru!" izvukla je dugačke čelične igle i bacila se na njega kao furija.
Čovjek to nije očekivao. Ostao je nepomičan.
Pogodila ga je. Svom snagom. Najprije u trbuh, a potom u prsa. Tri puta. Igla je s lakoćom
probila odjeću, a potom i meso. Uvukla se kao u komad maslaca.
Čovjek je ostao nepomičan.
Ponovno ga je ubola. Jedan, dva, tri, deset, sto puta.
"Umri. Kurvin sine. Umri, govnaru", vrištala je na njega.
213
Giovanni, stranac, iscereni čovjek, samo se srušio se na nju. Ukočen. Kao kip kojem su
izmaknuli postolje. Samo je zahroptao, pomalo začuđeno: "U kurac, Francesca. Ubila... ubila
si me!" Francesca ga je opet ubola. I opet. I opet.
Sunce se konačno pojavilo, zajedno s maglom, stapajući sve u jednu jedinu, sivu i svijetlu
stvar. Kiša je prestala. Svjetlo je prosijavalo kroz prozor obasjavajući sitnu prašinu u zraku.
Bilo je hladno.
Francesca je polako otvorila oči. Sunce! Konačno je izašlo sunce.
Osjetila je trnce u mišićima. Mora da je imala groznicu. I to jaku.
Koliko je sati?
Vjerojatno je bilo kasno. Sunce je već bilo visoko, iza prozora. Franceski se nije dalo ustajati,
ali bilo joj je hladno i boljele su je kosti.
Navukla je pokrivače, sve do nosa. Ali pokrivači su bili mokri i ljepljivi i uopće je nisu grijali.
I pod na kojem je spavala bio je hladan i tvrd. Možda bih se trebala obuću pomislila je.
Otkrila se. Pokrivači su bili posve crveni. Kao i sve ostalo oko njih. Sag. Pod. Zidovi.
I ona je bila sva crvena. S tom razlikom što se crvenilo na njoj osušilo i zatezalo joj je kožu,
ali nije boljelo. Ustala je. Drhtala je.
Pogledala je oko sebe. "Stvarno krasan nered!" rekla je naglas.
214
Otišla je u kuhinju. Stavila vodu da se grije.
Scotland Yard je stigao dok je Francesca u dnevnom boravku ispijala svoj čaj i gledala
televiziju.
Policijski automobili, točnije dva, zaustavili su se pred kućom gospode Rendell.
Inspektor Shell pola je sata prije toga primio telefonski poziv iz Italije. Izvjesni komesar
Pacinetti mu je na školskom engleskom objasnio da ima dobrih razloga vjerovati da je jedna
mlada Talijanka, Francesca Morale, sada nastanjena u Londonu, počinitelj niza ubojstava koja
su se prije dvije godine dogodila u Rimu.
Inspektoru Shellu nije se izlazilo, htio je ostati u svom uredu, na toplom. Tog jutra mučila ga
je užasna glavobolja, večer prije malo je cugnuo, ali uporan i nervozan glas komesara
Pacinettija uvjerio ga je da se pokrene.
Kad je stigao pred ulaz u djevojčinu kuću, našao je otvorena vrata i razbijeno staklo. Potrčao
je uza stepenice, s trojicom agenata. Na prvom katu ugledao je vrata provaljenog stana. Ušao
je.
Francesca Morale bila je gola i posve zaprljana krvlju.
U spavaćoj sobi inspektor je pronašao beživotno muško tijelo, probodeno s tridesetak pletaćih
igala.
Krv je iz tijela iscurila po madracu, obojivši ga u crveno.
Mladić, koji nije mogao imati više od trideset godina, imao je čudan, iznenađen izraz na licu,
nagrđen dvjema iglama što su mu s kraja na kraj probadale obraze. Duga, pepeljastoplava
kosa svezana u rep bila je slijepljena poput neopranog kista. Dugački je kaput bio otkopčan i
otkrivao je staru, pohabanu podstavu. Otkopčana košulja. Mladić je na prsima imao
215
istetoviranog velikog kineskog zmaja, koji se slabo vidio jer je bio prekriven krvlju i
prorešetan dugačkim iglama. Kasnije se ispostavilo da je žrtva Clive EUson, slikar.
Inspektor je pokrio djevojku svojim balonerom.
Djevojka mu se osmjehnula i upitala ga je li za čaj, upravo ga je skuhala.
216
ZOOLOG
1
I
Dobro se sjećam.
Pivnica se zvala "Žuti kljun".
Bila je malena, dupkom puna i nastojala je nalikovati kakvom engleskom pubu, s onim
zidovima obloženim drvom i kriglama obješenim iznad šanka.
Sjedio sam za stolom s profesorima, asistentima i istraživačima s bolonjskog Sveučilišta.
Nisam ih dobro poznavao.
Održao sam tog jutra na bolonjskom Fakultetu bioloških znanosti izlaganje na temu
hormonalne dinamike tijekom metamorfoze repatih vodozemaca.
Pravi uspjeh.
Nakon kongresa, budući da sam bio sam i mogao sam se samo vratiti u hotel, u svoj jadni
sobičak, kolege su me pozvali da odem s njima na piće.
Prihvatio sam.
Popili smo mnogo piva i završili na razgovoru o Sveučilištu, natječajima za asistente i
doktoratima. Vruća i zadimljena atmosfera tog mjesta poticala je na brbljanje, na akademske
tračeve.
Uobičajena priča.
Stavi zajedno više od dvojice kolega, svejedno kojih, geometre, bankare ili nogometaše,
uvijek će završiti razgovorom o poslu.
219
Pokraj mene je sjedio stari i uvaženi profesor Tami, redovni profesor na Katedri za biokemiju.
Debeli čovječuljak krumpiraste nosine i krasnih rumenih obraza, koji su naprosto pozivali da
ih se štipa.
Bio je nezadovoljan. Otpuhivao je. Odjednom je zgrabio kriglu piva i više puta lupio njome o
stol, kao daje sudac koji udara čekićem zahtijevajući tišinu.
"Molim vas! Ne možemo govoriti svi uglas. Ja želim nešto reći! Ako ne mogu, odlazim!"
obznani nam on tonom bahatog morža.
"Recite, samo recite, profesore", kazao sam.
On pogleda oko sebe, kako bi provjerio je li publika pozorna, zatim izduži tapirski vrat i
zadovoljno reče:
"Popu pop. Bobu bob. Recimo kako stoje stvari. Studenti, mladi, ne žele shvatiti. Od ovoga
nema nikakve vajde. Moraju otići. Van. Studirati negdje drugdje. U Italiji pravih istraživanja
nema. Nema koristi. Stižemo uvijek s dvije godine zakašnjenja. To užasno frustrira. Ja sam
mogao otići na Berkeley, ali se moja žena nije htjela micati. Kaže da bi joj se iščupali korijeni
da ode. Dakle, ostajem ovdje, miran kao bubica, ali da sam malo mladi..."
I tada, nakon stoje veliki meštar dao početni ton, svi su se počeli žaliti.
Incipit lamentatio.
Sve je odvratno. Natječaji su namješteni, lažirani, napuhnuti, krivotvoreni. Uobičajeno
talijansko sranje. Mnogo prije natječaja već se znaju pobjednici. Kradu se sredstva za
istraživanja. Privatnici ne ulažu. Nema profesionalnosti. Nema ničega. To je straćara u
raspadanju.
Profesor Tauri upita za moje mišljenje.
220
"Slažem se s vama, mislim da se sad već malo što može učiniti..." rekao sam i zatim, nastojeći
dati opušten i objektivan ton svojim riječima, nastavio: "I oni koji su obdareni čeličnom
voljom moraju se u svakom slučaju suočiti s trulom strukturom feudalnih lena, i prilagoditi se.
Ipak treba preživjeti. Tko god želi doći do toga da predaje na nekom talijanskom sveučilištu
mora se vezati uz profesora koji posjeduje nekakvu političku ili akademsku moć, koji će ga
gurati, koji će mu služiti kao ledolomac i spašavati ga od morskih pasa. Ni najblistaviji ni
najposebniji studenti ne mogu se pouzdati isključivo u vlastite sposobnosti."
Svi se slažu. Odobravaju.
Ali, odjednom, prekinu me neki čudan lik, koji je do tog trenutka šutio slušajući sa strane.
"Oprostite, mogu li nešto reći..." kazao je sramežljivo.
"Izvolite..." rekao sam i promotrio ga.
Oči sumu bile malene i tamne, nos dugi zašiljen. Sve skupa prilično mračan izgled, možda i
zbog duge, izrazito crne kose koja mu je prekrivala suhonjavo lice.
Znao sam dobro tko je, iako ga nisam osobno poznavao.
Cornelio Balsamo.
Prilično slavan eksperimentalni embriolog. Proučavao je regeneraciju udova kod komodskih
varana. Znao sam da je amputirao noge više od tisuću velikih guštera kako bi promatrao
fenomene zarašćivanja. Pročuo se upravo zbog tih okrutnih pokusa. WWF i ostale udruge
koje se bore protiv vivisekcije okomile su se na njega i uspjele su, na neki način, zaustaviti
njegovu klaonicu.
"Ne slažem se. Nije uvijek tako", kratko će Balsamo.
Glas mu je bio dubok i skladan.
221
"Zašto? Nego kako je?" inzistirao sam.
Čuti ga da govori mora da je bio izniman događaj, jer i svi ostali, koji su dotad kokodakali
prekidajući jedni druge i nadglasavajući se, ušutjeli su i naćulili uši da čuju što to govori
tajanstveni lik.
"Ja mislim da čovjek, ako ga potiču tvrdoglava želja i velika ljubav prema onome što
proučava, može dospjeti jako, jako visoko u akademskoj hijerarhiji, a prepreke koje će mu se
naći na putu past će kao čarolijom..."
Ovdje imamo pravog optimista, pomislio sam.
Embriolog je izgledao ustrašen pred svom tom publikom. Dok je govorio, pogled mu je bio
stalno oboren, uperen prema njegovoj krigli piva.
Taj tip probudio je u meni znatiželju. Upitao sam gaje li upoznao nekoga tko je u tome uspio.
Popio je još jednu čašu, dok smo svi u tišini čekali odgovor.
Rekao je da zna priču koja će nas natjerati da promijenimo mišljenje.
Ovo je ta priča, a ja ću vam je nastojati ispričati onako kako ju je profesor Cornelio Balsamo
ispripovijedao meni te večeri u veljači, u Bologni. To je istinita priča, no namjerno ću
promijeniti imena protagonista kako bih sačuvao njihovu anonimnost.
Andrea Milozzi studirao je biologiju na Sveučilištu u Rimu. Bio je apsolvent već treću godinu
i njegova akademska karijera nije bila naročito blistava.
i
Imao je poteškoća sa svim zahtjevnijim ispitima. Matematika, fizika, kemija i organska
kemija bile su prepreke koje su pokolebale njegovu odlučnost da postane biolog.
Uzimao je instrukcije, išao na skupe izvanfakultetske tečajeve, i nakon više pokušaja uspio ih
je položiti.
Nije se radilo o tome da nije volio to što je studirao, ali pomisao da se mora zatvoriti u kuću,
satima, nad onim suhim tekstovima, uopće ga nije oduševljavala.
Nije bio glupan, bio je jednostavno mladić koji više voli izlaziti, zabavljati se s prijateljima,
čitati stripove i pustolovne romane.
Sada je konačno došao do najtežeg ispita svoje duge sveučilišne karijere.
Završna prepreka. Najteža. Nakon toga, samo diplomski rad i toliko željena diploma.
Ispit iz zoologije.
Strašna prepreka koja je stajala između njega i cilja. Nepremostiva, divovska zapreka.
Andrea je pokušao tri puta, ali svaki je put srušen, oboren, vraćen kući.
Zašto ga nije uspijevao položiti?
Zato što mu je učenje imena svih tih beznačajnih životinjica bilo tegobnije od istovara
sanduka na tržnici. Želudac bi mu se okrenuo kad bi se suočio s klasifikacijom rakova, koža
bi mu se naježila kad je morao učiti anatomiju vitičara. Razlog zbog kojeg je najviše prezirao
taj predmet, suh kao kamena pustinja, bio je u tome što je on zahtijevao samo napor pamćenja
i ništa drugo.
222
223
Deset tisuća latinskih imena, dvije tisuće organa s istim funkcijama, ali koji se kod svakog
organizma nazivaju drukčije, samo zato da se obeshrabri jadne studente.
Uglavnom, ispit primjereniji računalu nego ljudskom
biću.
Usprkos svemu tome učio je mnogo, jako mnogo, i zacrtao si je da ga položi. Posljednjih
mjesec dana prestao je izlaziti, viđati Paolu, svoju djevojku, i raditi bilo što drugo.
Beskrajno je želio položiti to.
Andrea je jurio na svom mopedu kroz ledenu noć.
Do ispita je ostalo još manje od dvanaest sati i osjećao je kako ga obuzima strah, spor i
neumoljiv kao plima sjevernih zemalja. Vraćao se od fakultetskog kolege koji je stanovao na
Monteverde. Točno na suprotnoj strani grada u odnosu na njega. Ostao je tamo cijeli dan i na
kraju se ponavljanje gradiva pretvorilo u neku vrstu napetog kviza, kojeg se ne bi postidio ni
Milijunaš.
Pogledao je na sat.
Ponoć i dvadeset.
Kasnol
Grad je spavao u tišini i tek bi poneki automobil projurio
kroz hladnu noć.
Na semaforu se zaustavio na crveno.
U sebi je ponavljao Darwinove dokaze za evoluciju vrste. Zatim je prešao na izlaganje teorije
genetskog otklona.
Zeleno.
Spremao se da krene, kad je najednom začuo kako tišinu prekidaju kuknjava i pozivi upomoć.
224
Isprva nije ni primijetio, sav udubljen u prisjećanje na godinu objavljivanja Podrijetla vrsta. Je
li to bilo 1859. ili 1863.?
Napregnuo je pozornost.
Vapaji su dolazili iz bočne uličice, koju je zatvarao potpuni mrak. Glasovi.
"Mislim da ćeš sad prestati dolaziti spavati ovdje, posrani klošaru, govno crnačko. Evo ti... i
ovo..."
"Molim vas... Što sam vam učinio? Ahhhhh ahhhhh, molim vas, pustite me da odem, neću
više dolaziti spavati... kunem se. Ahhhhhhhhhhahhhhh", glas sa stranim naglaskom.
Nekoga su tukli.
Andrei je to odmah bilo jasno.
Što je trebao učiniti? Nastaviti dalje? Ili otići vidjeti što se događa?
Miči se! Ne tiče te se!
To je najlakše pomisliti u takvim situacijama.
Sutra imam ispit. Najvažniji u mom životu.
Osjetio je kako mu strah prožima sva tkiva i okreće mu želudac.
Da, bolje je otići.
"Upomoć! Upomoć! Molim vas...", još je čuo cviljenje.
Prešao je par metara, a onda se zaustavio.
Ne budi kukavica. Otiđi vidjeti što se događa.
Vratio se natrag, ugasio moped i naslonio ga na nogar.
Premda nije bio odličan student, Andrea je bio dobar čovjek. Nije podnosio nasilje i u naravi
mu je bilo da stane na stranu slabijih.
225
Krikovi su se još uvijek čuli, kao i glasovi. Bilo ih je više od jednog, vjerojatno grupa.
"Naprijed, daj mu još." "Gle kako puže... Ustani. Budi muško." Andrea se polako približio.
Navirio se u uličicu. Ništa se nije vidjelo. Produžio je nesigurnim korakom. Zatim je kroz
mrak nazreo tri tamna obrisa, u krugu, oko tijela ispruženog na tlu. Još se više približio.
Samo je odsjaj grada koji se zrcalio u oblacima donekle osvjetljavao prizor. Koračao je
polako, nesiguran želi li produžiti. Adrenalin mu je uzburkao srce.
Uličica je bila uska i puna velikih kartonskih kutija i smeća koji su zakrčili prolaz. Jedina
uloga te ulice bila je da dijeli dvije zgrade koje su tvorile njezine stranice.
Trojica su i dalje šutirala onoga na tlu. Sad je već više nalikovao kakvom svežnju negoli
ljudskom biću.
"Onda?! Što to radite? Hoćete li ga pustiti..." reče Andrea neodlučnim i drhtavim glasom.
Začudio se što je progovorio. Riječi su mu izašle a da to
nije ni opazio.
Trojica su se zaustavila, začuđeno okrenula i ugledala
ga-
Tišina.
Činilo se da su u nevjerici.
Kako je, u kurac, bilo moguće da ih netko gnjavi dok čiste ulice od ljudskih otpadaka?
"Hajde, pustite ga. Zar ne vidite da je običan klošar?" ponovio je Andrea skupljajući hrabrost,
dok mu je glas titrao kao struna violine.
"Što hoćeš? Ovo se tebe ne tiče, bolje ti je da se gubiš", rekao je visoki obrijane glave, u
trapericama i crnoj spit-fajerici.
Andrea mu nije mogao vidjeti lice.
"Što vam je učinio?"
"Možda ne čuješ dobro. Odlazi", kazao je drugi, jednako odjeven, samo niži i tamnoputiji.
"Trojica ste i okomili ste se na slabijeg, pravi ste lavovi..."
Bili su to obični mali ulični fašisti.
"Seronjo! Dođi ovamo! Pokaži se!" rekao je onaj visoki i potom, obraćajući se čovjeku na tlu:
"Jesi vidio, posrana crnčugo? Jesi li zadovoljan? Došao je tvoj spasitelj. Dobro je što si zvao
upomoć. Sad ćemo te srediti kao Charlesa Bronsona..."
Trojica su se pogledala i zatim zajedno zaurlala:
"Drži ga!"
I bacila se u potjeru.
Andrea se okrenuo i potrčao prema glavnoj ulici. Iza sebe je čuo lupanje vojničkih čizama o
pločnik.
tum tum tum tum
Kad je izbio na Aleju kraljice Elene, Andrea je pogledom potražio nekoga tko bi mu mogao
pomoći.
U Rimu su noću ceste prazne i čovjek doista mora biti naivan ili prestravljen, kakav je bio
Andrea u tom trenutku, da povjeruje da može naći nekoga tko bi mu pomogao.
Nitko ti neće pomoći!
Doista, projurila su dva ili tri automobila i sigurno su vidjeli kako naci-skinsi progone
Andreu, ali nisu se zaustavili.
226
227
Normalno! Prvo pravilo preživljavanja: gledaj svoja posla!
Andrea ih je osjećao za vratom. Fašisti su trčali kao vragovi.
Na toj cesti radnici su danima pokušavali popraviti kvar na vodovodnim cijevima i iskopali su
dug i dubok jarak, koji su zaboravili osvijetliti.
Baš u njega upao je Andrea i uganuo zglob.
Pokušao je ponovno ustati, nastaviti trčati, ne obazirući se na prodornu bol, ali noga ga više
nije slušala. Beskoristan dodatak od plastelina.
Trojica su se zaustavila pored njega, presavijeni od trčanja, da dođu do daha.
"Što to radiš, stao si? Ne možeš više? I ti si kao onaj crnački šupak počeo puzati?" rekao je
hvatajući zrak onaj visoki.
Mora da je bio voda.
"Što ćete mi učiniti?" izustio je Andrea glasom slomljenim od straha.
"Rasturiti te!" odgovorio je najniži, uz smiješak dobrog dječaka.
Podigli su ga zgrabivši ga za kosu i odvukli kao vreću sve do uličice.
Nisu htjeli da ih netko vidi.
Dovukli su ga do crnca, koji je još ležao na tlu i pokušavao ustati.
Kad ih je ponovno ugledao, onako opake kako marširaju kroz mrak prema njemu, jadnik je
mislio da su se vratili radi njega, da dovrše prekinuti posao.
Preklinjao ih je da ga ne ubiju.
r "Shvatio sam. Shvatio sam. Kunem se!" ponavljao je cmizdreći.
Ali nisu se vratili radi njega.
Vratili su se radi Andree, htjeli su ga podučiti prvom pravilu, gledati svoja posla.
Andrea se pokušao osloboditi, bez uspjeha. Dugonja ga je čvrsto držao za kosu.
Bolna probadanja prolazila su mu nogom kao pomahni-tali vlakovi. Ostavljala su ga bez daha.
Mora da je slomio taj jebeni zglob.
Strah ga je paralizirao kao zeca ispred svjetala automobila.
Šutirali su ga, slomivši mu pritom par rebara, potom su ga lancem tukli po leđima.
Bez milosti.
Dok su ga tukli, Andrea je uporno pokušavao otpuzati prema glavnoj cesti, kao kornjača
prema moru.
Podigli su ga, kao da su se odjednom pokajali i hoće mu pomoći.
Međutim, najviši od njih izvukao je dug zašiljen nož, smijući se razjapljenih usta i pokazujući
iskrivljene zube.
Kad je Andrea vidio što ovaj drži u ruci, zamaglio mu se i vid i mozak.
Zatvorio je oči.
"Sad ćeš umrijeti, dragi moj", rekao je podrugljivo mršavi i zabio mu oštri nož sve do drške u
trbuh.
Ljepljiva i gusta tekućina potekla je po Andreinoj košulji i trbuhu. Više nego samu bol,
osjećao je ljepljivu toplinu vlastite krvi kako mu grije trbuh.
Andrea se bespomoćno srušio na zemlju.
228
229
Umorni i sretni što su dovršili posao, tri su ga nacija pozdravila i otišla, ostavivši ga da umre.
Mršavi mora da je prerezao glavnu arteriju, jer Andrea je osjećao kako mu krv prodire u
područja koja joj nisu pripadala, ispunjavajući mu šupljine probavnog trakta, prodirući u
jednjak, grlo, sve do nepca, sa svojim istodobno slanim i gorkim okusom.
Dok su prvi srčani grčevi potresali beskrvno tijelo, Andrea je ponovno pomislio na zoologiju,
na činjenicu da ni ovaj put nije uspio položiti taj prokleti ispit, i sjetio se da plosnati crvi
nemaju krvotok i krv.
Da sam barem plosnati crv... Ne bi mi ništa učinili.
Smrt ga je dohvatila na tlu, polagano, kao neosjetni plin, dok je on nastavljao ponavljati u
sebi:
"Ramenonošci, dvoljušturci, veslonošci, vitičari."
Beživotno Andreino tijelo ležalo je razmazano na crnom asfaltu. Crnac pružen na tlu nedaleko
od njega pokušavao je komadom novina zaustaviti krv koja mu je curila iz nosa.
Slomili su mu ga. Iščašio je i rame, ali inače je bio dobro.
Približio se šćućurenom tijelu kraj sebe, polako, pazeći
da ne čini nagle pokrete.
Pokušao mu je podignuti ruku, ali pala je na zemlju kao da je ruka marionete kojoj su
presjekli konce. I srce mu je utihlo i ni dašak mu nije izlazio iz usta.
Bio je mrtav.
Izraz lica tog mladića bio je čudan. Namrgođen. Kao da ga je smrt stigla dok se koncentrirao
da se nečega sjeti. Obrve namrštene u nemogućem nastojanju.
230
Čovjek je prislonio glavu na prsni koš lesa i zaplakao.
Plakao je od straha i od tuge. Taj je mladić umro kako bi njega spasio i to ga je zbunjivalo.
Čudan je taj svijet u kojem je završio.
Neki su ga pokušavali ubiti samo zato što je spavao pod kartonima, a neki, koji ga uopće nisu
poznavali, gubili su život da mu pomognu.
Karim, tako se zvao, došao je izdaleka.
Iz male zemlje na zapadu Afrike.
Čim je stigao, uzalud je pokušao naći posao.
Nije ga bilo.
Pa ti sad traži posao, kad ga nema.
Samo je ljeti uspijevao naći nešto, u Villa Literno. Brao je rajčice. Plaćali su ga po sanduku. S
dolaskom jeseni i hladnoće posao je bio gotov. Vratio se u Rim i počeo živjeti kao beskućnik,
navečer je jeo u Caritasovoj menzi, a noću je, kad bi zahladilo, spavao na kolodvoru, iznad
rešetki kroz koje izlazi topli zrak.
Jedne večeri karabinjeri su napravili raciju i on je s ostalima završio u policijskoj postaji.
Malo je nedostajalo da ga pošalju natrag kući.
Sad se bojao. Pa je za spavanje pronašao tu skrivenu uličicu, kojom je rijetko tko prolazio.
Karim je dugo i tiho plakao uz leš, potresan jecajima.
Izgubio je sve, pa i dostojanstvo, i to ga je najviše boljelo.
Osjećao se bespomoćno.
U svom plemenu, u Africi, bio je važna osoba. Svi su ga poštovali. Bio je čovjek zadužen za
liječenje i magiju. Naučio je magijske vještine od svog oca, koji ih je naučio od
231
njegovog djeda, i sve tako otkada je svijeta. Naučio je tajne liječenja i ljekovitog bilja, te kako
razgovarati s mrtvima budeći ih iz sna. Postao je svećenik zagrobnog svijeta, u transu je vidio
stjenovite obale pakla.
Zbog svega toga bio je moćan, iznad njega bio je samo poglavica sela.
No poznavanje čarolija i magijskih obreda nije mu pomoglo da se zaštiti od suše i gladi. Kao i
svi ostali, morao je otići, emigrirati, podijeliti svoje želje s onima tisuća drugih.
Jednostavne želje kao što je kruh.
Njegovo magijsko umijeće nije mu bilo ni od kakve pomoći u zapadnom svijetu, beskoristan
teret koji mu zasigurno nije pomogao da preživi.
Privinuo je leš k sebi uprljavši jaknu krvlju. Očistio ga je koliko je mogao. Počešljao mu je
kosu.
Morao je pomoći tom jadniku, vratiti ga u život. Htio se odužiti.
Bilo je to opasno, samo je nekoliko puta dotad dozivao mrtve u život. Dok prelaze svoj put
prema beskonačnom, duše ne vole da ih se skreće.
Često odbijaju opet preuzeti svoja smrtna tijela.
Ali više ništa nije mogao izgubiti.
Počeo je ponavljati pjesmu mrtvih, prizivanje majke tame. Zatražio je da barem jednom pusti
jednog od svojih sinova da se vrati tamo odakle je krenuo. Preklinjao je da Andreina duša
preokrene svoju spiralu prema gore i da ponovno side medu nas smrtnike.
"Radal, radal scutak scutak troereion reion mant"
232
Dok je mehanički ponavljao čarobne riječi, potresali su ga jecaji.
Kad je završio, poljubio je mrtvaca u usta i pokrio ga svojim prnjama.
Zatim se s mukom pridigao i polako, šepajući, zaputio se prema glavnoj ulici.
Andreina duša, koja se lagana dizala na putove neposto-janosti, bila je zaustavljena vračevim
riječima. Bestjelesni atomi od kojih je bila sačinjena zbrkano su se pokrenuli međusobno se
miješajući, stvarajući mali rasuti kaos u tom svijetu savršenstva. Povučen čarobnim riječima,
duh je otežao i potonuo kao kamen u baruštinu. Dok su se druge duše uzdizale prema prvom
počelu, jedna je sišla vrtložeći se.
Ponovno je ušla u uzak prolaz koji dijeli život i smrt, i tamo se izgubila, nošena valovima
duša koje su se penjale.
Onda se malo-pomalo srušila u dubinu i pala natrag u tijelo, tresući ga i ispunjavajući ga
nečime nalik na život.
Andrea ponovno otvori oči i poče zavijati.
Bolnim krikom, u kojem nije bilo ničega ljudskog.
Bio je zombi ili, bolje rečeno, živi mrtvac.
Zombiji su jednostavna bića. Podijeljeni između života i smrti, gube mnoga obilježja koja nas
čine ljudskim bićima.
Kad se probude iz smrti, žude.
Ostaju zarobljeni u jednoličnoj žudnji. Posljednja čežnja koju su osjetili u prošlom životu
pretvori se u niski i osnovni, primitivni i drevni instinkt, koji oni, budući da su nesvjesna bića,
ne shvaćaju, ali mu se pasivno prepuštaju.
233
Žive, ako se to može nazvati življenjem, iracionalno, onkraj najjednostavnijih pravila suživota
i morala. Oni su, u krajnjoj liniji, sirovi i neodgojeni.
Andrea pogleda oko sebe i nastavi zavijati na mjesec.
Morao je učiniti nešto, i to odmah.
Što?
Što je morao učiniti?
Da. Jasno. Morao je izaći na ispit iz zoologije.
Bila je to gotovo fiziološka potreba, kao što je za nas pomokriti se.
Nužda je pokretala to tijelo bez života, i kad bi nestalo tog primarnog i drevnog nagona, bio bi
to kraj, duša bi se ponovno odvojila, ali sad već otežala, rasplinula bi se na nekoliko metara
od zemlje.
Andrea se zaputi niz ulicu. Nije hodao baš skladno, krivudao je i ljuljao se na krutim nogama.
Teturajući je došao do Aleje kraljice Elene.
Izgledao je kao pijanac u posljednjem stadiju.
Giovanni Siniscalchi vraćao se kući u svom metalik zelenom golfu GTI, nakon ljubavne noći
koja mu je ugodno iscrpila i tijelo i dušu.
U Palladiumu, velikoj diskoteci, zbario je.
Neku iz Genzana, mjesta blizu Rima. Ništa posebno, ako ćemo pravo, što se izgleda tiče, ali
kako je bila vatrena.
Bilo je to prvi put da je ulovio nešto u disku. Nije bio jedan od onih grabljivaca brzog lova,
zagrizi i bježi, radije se zamišljao kao stari i mudri ribar. Jedan od onih koji love udicom,
mirni, ali neumoljivi kada riba zagrize.
234
On svoj plijen iscrpljuje prije nego što ga povuče na barku.
Međutim, te se večeri sve dogodilo tako da on nije mogao ništa učiniti.
Sabrina, tako se zvala ta iz Genzana, spazila ga je medu tisuću drugih koji su se trsili na
podiju i stisnula se uz njega kao priljepuša uz tunu. Kod trećeg plesa već su se trljali kao
morski kokot i vlasulja. Na četvrtom je on krenuo odlučno s poljupcem koji oduzima dah.
Otpratio ju je kući, u Genzano. I tamo, u tišini, u sobi pokraj one Sabrininih roditelja, seksali
su se pored plišanih medvjedića i Erosovih i Ligabueovih postera.
Ozbiljna stvar.
Giovanni je prošao Verano i skrenuo desno ulazeći u Aleju kraljice Elene punom brzinom.
"Stari pastuh, i ništa drugo! Koji kurac radiš ženama, a?" rekao je sam sebi zadovoljno.
U automobilu je bilo prilično hladno.
Pogledao je digitalni sat na komandnoj ploči.
Četiri i petnaest.
Jako kasno.
Mora požuriti kući. U osam i pol mora biti u uredu. Otprije par mjeseci radio je u jednoj
informatičkoj tvrtki.
Ubacio je u brzinu. Treću. Četvrtu. Petu.
Mogao je juriti, cesta je bila posve pusta.
Prošao je pored pješačkog otoka sa sto dvadeset na sat, kad je odjednom, a da nije mogao to
primijetiti niti išta učiniti, pregazio nešto živo, neku priliku.
Tup udarac u haubu.
235
Auto se nagnuo najprije desno, zatim i lijevo, i na kraju udario u kiosk svinuvši mu metalnu
roletu.
Zračni jastuk je eksplodirao stvorivši balon koji je Gio-vannija gurnuo unatrag i spriječio da
mu volan probije prsni koš.
"Živio airbag! Blažena moja mama!" kriknuo je.
Doista, upravo ga je njegova majka nagovorila da svom golfu doda tu opremu.
Njegova je druga misao bila:
"U kurac, ubio sam nekoga."
Izvukao se ispod lopte i izašao van, na hladnoću. Na ulici nije bilo nikoga. Samo crne pruge
guma na asfaltu.
Zatim ga je ugledao.
Tijelo. Na zemlji, poput lavovske kože. Nepokretno.
"U kurac, ubio sam ga..."
Strah mu je sledio jaja i oduzeo dah.
Približio se, ubrzavajući korak do trčanja.
Čovjek je bio mrtav. Imao je vjerojatno manje od trideset godina. Blijed kao krpa. Košulja
crvena od krvi.
"Neee, ubio sam ga..." mumljao je Giovanni. Pokrio je oči rukama i pokušao zaplakati, ali nije
uspijevao.
To što se zbilo bilo je preužasno i prebrzo, i bilo mu je teško povjerovati da se uopće
dogodilo.
Što bi trebao učiniti?
Vidio se u zatvoru, kako trune sljedećih dvadeset godina. Nema više izlazaka u Palladium,
nema viša seksa sa Sabri-nom medu medvjedićima, nema više ničega.
Zatim je začuo glas savjesti, ako se može nazvati savješću to što mu je naređivalo:
Odlazi! Miči se! Tko te vidio?!
236
Giovanni pogleda uokolo. Nitko. Ustvari, nije prošao nijedan auto otkako je pregazio tog
jadnika.
Uspravio se i trkom krenuo prema autu.
Ionako je već mrtav, rekao je podižući si moral. Ništa se više ionako ne može učiniti. A ja
nemam veze s tim, u kurac, taj ludi samoubojica bacio se pod moj auto.
Otvorio je vrata i ugledao neugodno iznenađenje, koje mu je u trenutku uništilo sve planove
za bijeg.
Zračni jastuk.
S tom kurčevom loptom nije se moglo voziti. Uvukao se između zračnog jastuka i sjedala, ali
ništa nije vidio. Nije uspijevao ni dohvatiti ključeve.
Morao gaje probušiti, ispuhati ga.
Lako je to reći.
Počeo ga je gristi, psujući.
Užasan krik, u kojem nije bilo ničega ljudskog, krik sličniji zavijanju kojota, iznenada se
prolomio zrakom.
"Koji je to kurac?" rekao je glasno.
Okrenuo se.
Ništa se nije micalo.
Valjda neki pas, neki uspaljeni mačak. Nastavio je gristi balon nastojeći probušiti ga.
"Uuuuuuuuuuuaaaaaaaaaaauuuuuuuuuuuuuuuuu."
Opet zavijanje, još dublje od prvoga.
Ponovno se okrenuo i ugledao nešto nemoguće. Apsolutno nemoguće.
Mrtvac se pridizao.
Giovanni je bio zaprepašten.
Izašao je iz auta.
237
Leš je sad bio na nogama i hodao je teturajući. Izgledao je zastrašujuće. Blijed kao krpa. Pjena
na ustima. Zadovoljan cerek na licu. Ukočen pogled. Poderana i krvava košulja. Prava
klaonica.
I nešto što stvarno nije moguće.
Glava.
Glava je bila zaokrenuta za sto osamdeset stupnjeva.
Giovanni je kružio oko njega.
Bilo je čudno vidjeti lice i vrat, pa zatim leda i stražnjicu, a s druge strane kosu koja pada na
prsa.
Apsolutno nemoguće.
"Kako se osjećaš?" pitao ga je mucajući.
Mladić ga uopće nije čuo, previše zauzet hodanjem unatrag, poput poludjelog raka.
Treba li ići naprijed ili natrag? Djelovao je neodlučno.
Onda se, i dalje hodajući, zgrabio za kosu i okrenuo vlastitu glavu natrag u prirodni položaj.
Zadovoljno se nasmiješio.
"Kako se osjećaš?" pitao gaje i dalje Giovanni.
Ništa.
"Trebam li te odvesti u bolnicu? Mora da si slomio vratnu kost... koji kralježak..."
Mladić je po prvi put uperio prazan, ugasli pogled u Giovannija i posve ozbiljno rekao:
"Kralješkom nazivamo svaki pojedini koštani element u obliku diska ili cilindra koji, poredani
u stup, čine prvi dio osovinskog kostura velike grupe životinja, klasificiranih kao svitkovci..."
Giovanni ga je gledao kako se udaljava sredinom ulice klateći se na krutim nogama po
tramvajskim tračnicama.
238
Nastavljao je govoriti jednoličnim glasom, kao da čita iz knjige.
"U kralježnjake ubrajamo životinje koje posjeduju unutarnji kostur, koji se naziva i
endoskeletom, sa zaštitnom i potpornom funkcijom, te prednji dio središnjeg živčanog
sustava, koji je cjevast i raširen kako bi formirao mozak."
Enrico Terzini vozio je posljednji krug noćne linije 30. Bio je prilično umoran, a uz to ga je
boljela i stražnjica. Prije dva dana na desnom mu se guzu pojavila divovska bubuljica, koja je
prijetila da će svakog trena eksplodirati.
Nevolja je s prištevima na guzici što bole kad sjediš, stoga je siroti Enrico bio prisiljen voziti
svoj tramvaj stojećki.
Jedva je čekao da stigne na okretište. Otrčat će kući i zamoliti Mariu, svoju suprugu, da
kirurški intervenira i iscijedi čudovište. Onda će u toplu kupku i zatim pajkiti do tri
poslijepodne.
Bio je sam u tramvaju. Svirao je mali radio, obješen na polugu kočnice.
Enrico je puštao tramvaj da klizi tračnicama, pazeći samo da uspori na raskrižjima. Semafori
još nisu radili.
Približavajući se stajalištu, počeo je kočiti.
Tamo je, naslonjen na stup, stajao mladić.
Enrico ga je odmah prepoznao.
Panker.
Jedan od onih govnara koji se zalažu za anarhiju i nasilje. Jedan od onih izgubljenih, koji žive
s drogom u tijelu i lošim namjerama u rukama.
Mrzio je pankere.
239
Prije manje od dva mjeseca jedna banda tih prokletnika stavila mu je nož pod grlo, a onda je
bio prisiljen gledati kako mu svojim natpisima sprejem prljaju tramvaj.
Ovaj je zaista pretjerao.
Raščupana kosa, obojena u crveno. Bez jedne cipele. U poderanoj odjeći. Izgubljen pogled.
Ima li ovaj išta u glavi? pomislio je.
Na trenutak je razmotrio mogućnost da se ne zaustavi, da produži ravno, da tog govnara ostavi
da ide pješice, ali zaustavio ga je osjećaj dužnosti.
Vrata su se otvorila uz dahtanje.
Činilo se da panker nije naročito zainteresiran za tramvaj, ali onda je odlučio ući i s naporom
se popeo uza stube. Zapeo je na zadnjoj stepenici i udario glavom u automat za karte. Od
udarca su se zatresla cijela kola.
Enrico je opsovao. Koje je kurčevo zanimanje odabrao.
Tko zna koliko si je heroina ufiksao, ja bih takve slao na prisilni rad. Govnar! Nadajmo se
samo da mi neće odapeti u tramvaju^ pomislio je.
Ali panker se već pridigao i strovalio kao vreća na sjedalo.
Enrico je zatvorio vrata i krenuo. Pojačao je radio, svirala je lijepa pjesma Riccarda
Cocciantea.
Andrea, ili bolje rečeno bivši Andrea, ispružio se na sjedalu i počeo ponavljati:
"Kolutićavci se dijele na tri razreda, mnogočekinjaše, koji obuhvaćaju morske kolutićavce,
maločekinjaše, koji uključuju i slatkovodne oblike i kišne gliste, i na kraju pijavice, među koj
ima bilj ežimo Hirudo medicinalis..."
240
Assunta Casini nikada nije bila u Rimu. I nije bila sretna što je sada tu, na toj zvjerskoj
hladnoći. Bila je bijesna kao ris. Njezin sin, Salvatore, nije čak ni došao da je pokupi na
kolodvoru.
Zabrinuta gaje nazvala s telefonske govornice. Nesretnik je spavao.
Rekao joj je samo:
"Mama, ništa lakše. Čim izađeš s kolodvora, vidjet ćeš stajalište tramvaja broj 30. Uđi. Idi
šest stanica. Siđi na Koloseumu. Otamo me nazovi. Ja ću odmah doći po tebe. Ništa lakše."
Sad je, nepomična na stajalištu, proklinjala svog sina i samu sebe što je odlučila napustiti, pa
makar i na sedam dana, mjesto u kojem je provela šezdeset tri godine a da se nikad nije
maknula iz njega: Caianello.
Veliki gradovi su je plašili. Puni lopova, dilera i psihopata. A noću...
Htjela se vratiti na kolodvor, sjesti na vlak, pa natrag kući.
Ali vidjela je da dolazi tramvaj. Zgrabila je kovčeg i ušla.
Bio je prazan.
Samo je neki momak sjedio sa strane. Assunta je sjela. Bojala se da je pogriješila tramvaj. Tko
zna gdje će završiti. Ustala je, približila se sleđa mladiću i upitala:
"Oprostite, mladiću, koliko još ima do stajališta kod Koloseuma?"
Činilo se da je nije čuo.
"Momak, koliko još do Koloseuma?"
Ništa. Assunta je poživčanila.
241
I
,1
"Jesi li gluh?" Mladić se okrenuo.
Assunta je ugledala onaj odsutan i nepomičan izraz, razjapljena usta, zelenu slinu u kutovima,
raščupanu kosu,
krv iz nosa.
"Ćelom je kod kišnih glista podijeljen na odsječke poprečnim pregradama, a uzdužna i kružna
muskulatura organizirana je u segmentirane mase koje odgovaraju podjeli celoma na
odsječke", rekao je mladić, blijed kao krpa.
"Oprosti, nisam shvatila. Što si rekao?"
"Svaki segment posjeduje jedan par izlučnih organa (metanefrita), koji se oblikuju između dva
stanična sloja pregrada i otvaraju se u celomu."
"Ne razumiješ, gdje se silazi za Koloseum?"
"Živčani je sustav također metamerijske strukture..."
"Gospe moja..."
"...obuhvaća gornji cerebralni ganglij (mozak), smješten
iznad jednjaka..."
"Shvatila sam, ti si jadna budaletina! Nepristojna neznalica kao onaj niškoristi od mog sina",
zarežala je prema
njemu Assunta.
Mladić je iskrivio usta, namrštio se i povratio po starici nevjerojatnu količinu zelene vruće
kaše.
Assunta je počela vrištati kao da je kolju.
"Kurvin sine... koja gadost! Dobru haljinu!"
I počela ga je udarati torbicom po glavi. Živući mrtvac se s rukama na glavi zavukao pod
sjedalo.
Assunta je zaurlala prema vozaču:
"Otvorite! Otvorite! Pustite me van..."
Stala je uzrujana na izlaz i, čim je mogla, sišla je.
242
U letu je zaustavila taksi i rekla samo: "Vozite me na kolodvor. Vraćam se u Caianello. Ja u
ovom smrdljivom gradu ne želim ostati više ni minute!"
Andrei su u glavi bila samo zoološka imena, anatomija, odnosi i oblici, koji su mu zakrčili
mozak i koje je ponavljao kao pokvarena ploča.
Tri puta je prošao cijeli krug tramvajem, u oba smjera. Sunce je bilo izašlo visoko iznad
oblaka i tramvaj se već punio ljudima.
Tridesetica je bila puna studenata s knjigama pod rukom.
Dvije djevojke, Marina Castigliani, 24 godine, visoka, kestenjaste kose, i druga, niska, Tiziana
Zergi, 25 godina, obojena u plavo i s divovskom protezom za zube, čavrljale su držeći se za
rukohvat.
"Ne znam ništa, upomoć, ničega se ne sjećam, bit će katastrofa..." rekla je Marina stišćući
prijateljičinu ruku.
"Nije istina, i nije tako teško, nadajmo se samo da nas neće pitati mekušce..." rekla je Tiziana
nastojeći umiriti prijateljicu.
Čim je čuo tu riječ, Andrea je naćulio uši i približio se. Vidjevši ga u takvom lošem stanju,
ljudi su mu se micali s puta.
"Phylum Mollusca zauzima drugo mjesto medu najvećim skupinama životinja i obuhvaća
poznate oblike kao što su puževi, kapice, priljepci, kamenice, lignje i hobotnice."
Njih dvije zapanjeno su ga gledale.
243
"Polažeš li i ti ispit iz zoologije?" upitala ga je lažna plavuša.
"...premda najveći dio mekušaca živi u moru, različite vrste puževa naselile su slatkovodni i
kopneni okoliš..."
Zombi je brzo ispaljivao slinu i spoznaje o beskralješnjacima.
"Znaš prilično, ha? Ali ne izgledaš baš najbolje, možda bi trebao otići kući dobro se okupati.
Jesi li učio onaj dio
0 svitkovcima?" upitala ga je Marina gladeći kosu i blago se mršteći.
"Chordata ili svitkovci, koji predstavljaju najbrojniju porodicu medu deuterostomima,
obuhvaćaju životinje koje posjeduju sljedeća distinktivna obilježja:
1) živčanu vrpcu
2) svitak
3) škržne pukotine."
"Kako možeš razgovarati s tim likom?" rekla je Tiziana prijateljici na uho, dok je Andrea
nastavljao sipati pojmove.
Tiziana je bila jedna od onih kojima je jako stalo da se ne obrukaju.
"...a ima i životinjski zadah, i kakav pogled, izgleda kao da je mrtav. Grozan je!"
"Možda imaš pravo, pustimo ga. Gle kako udešen hoda po svijetu", rekla je Marina, a zatim,
obraćajući se Andrei:
"Oprosti, znaš kako je... Mi moramo sići, stigle smo."
"...po završetku planktonske faze, ličinka dolazi do dna
1 lijepi se za njega prednjim papilama..."
"Ajd' bok!" rekla je Marina, kojoj je, budući da je bila revna studentica, u dubini duše bilo žao
što napušta takvo znanstveno vrelo.
244
Sišle su. Andrea ih je slijedio stropoštavši se iz tramvaja.
Pomogle su mu da se pridigne i, kao za zahvalu, Andrea si je zabio prste u nos i počeo
zavijati.
To bi ga uhvatilo svako malo.
Zombiji su nepredvidljiva bića.
"Duahhhhhhh duuuuuuaaaaaaahhhhh", počeo je ponavljati.
Djevojke su se pravile da se ništa ne događa, ubrzale su korak i vrckajući guzicama uputile se
niz sveučilišnu aleju prema Zoološkom institutu.
Andrea ih je slijedio hvatajući usput prolaznike za dupe i masirajući vlastite genitalije.
"...podred Criptocherata. Kratka ticala, skrivena u jamicama ispod glave; žive u vodi..."
"Ne okreći se, Marina. Stvarno je teška seljačina. Ne možeš ni zamisliti što sad radi", govorila
je s gađenjem plavuša.
Andrea se držao zubima za gumu motocikla i žvakao je kao da je kauguma.
Sve troje ušli su u staru zgradu Zoologije koja je u prošlosti toliko dala znanosti, a sada je
klimavo počivala na negdašnjim lovorikama.
Njih dvije ispred, živi mrtvac iza.
Profesor Amedeo Ermini, znanstveni svjetionik, bezuspješno je tražio parking za svoju lanciu
flaviu.
U svim ulicama oko sveučilišta bila je ludnica.
Automobili u tri reda, automobili nasred ceste, automobili posvuda.
Konačno je ugledao nešto što je sličilo na mjesto. Drsko se uvukao, nadajući se da neće dobiti
kaznu.
245
Izašao je iz lancie i odlučno se zaputio prema Zoološkom institutu.
Otkrivač endemske vrste s otoka Asinara, Argas ergasto-lensis (krpelj robijaš), bio je već
starčić, iscrpljen bolovima i malarijom, kojom se zarazio 1956. u Belgijskom Kongu. Nije
više dobro vidio i često bi pobrkao ulaze te završio na Odsjeku za povijest medicine, koji se
nalazio nasuprot zgradi Zoologije.
Studenti su čekali profesora Erminija natiskani u velikoj dvorani s prepariranim životinjama,
posudama s organizmima u formalinu i plakatima koji su prikazivali evolucijske ljestvice.
U zraku se osjećala napetost.
Ermini je bio gadna zvjerka.
Zvali su ga profesor Obaračević.
Marina i Tiziana, koje su sjedile u klupi jedna pored druge, nervozno su listale udžbenik.
"Je li to Ermini još nije stigao?" upitala je Marina Tizianu grizući nokte.
"Ne, čini se da nije. Čuj, jesi li ti učila bodljikaše..."
"Onako..."
"Zašto ne pitamo onog čudaka iz tramvaja."
"Ma vidi što radi. Pusti ga..."
Andrea se kotrljao po podu ližući najprije parket, a potom bedra djevojaka u minicama.
Ljutite studentice tukle su ga udžbenicima, bilježnicama, torbama i kišobranima.
"Odlazi, monstrume odvratni", govorile su mu s gađenjem.
246
Jadni zombi, pokušavajući zaštititi glavu od te kiše udaraca, bježao je četveronoške i revao
kao magarac: "Uaaaaaaaaahhhhhooooohhhhhhhh."
Profesor Ermini ušao je u dvoranu. Studenti su se razmaknuli, napravivši mu prolaz.
Ni muha se nije čula. Svi su čekali u strepnji.
Sjeo je za katedru i uzeo list s popisom prijavljenih za ispit.
Mrzio je održavati ispite. Bio je tužan i obeshrabren, razina studenata pogoršavala se iz
godine u godinu. Nisu imali interesa i mučili su se da polože ispit, dajući općenite i
neprecizne odgovore.
Ispitao ih je dvoje. I srušio ih. Posljednji je čak rekao da su kitovi ribe.
Prozvao je sljedećeg.
Andrea je puzao ispod klupa tražeći užine, picete, bombone, šmrklje i žvakaće gume
zalijepljene ispod klupa. Zavukao je ruku u jedan ruksak.
"Hiiiiiiiiiiiiiiii", zagroktao je.
Pronašao je sendvič sa salamom. Odlučno je zagrizao u njega.
Vlasnik ruksaka, debeli mladić, vidjevši što Andrea radi, šutnuo ga je u guzicu.
Zombi je urliknuo i krenuo naprijed, prema dnu dvorane.
Našao se pred Erminijem.
247
"Sjednite, sjednite i ne stvarajte zbrku!" rekao je profesor Ermini Andrei čisteći naočale.
Andreajesjeo.
"Dobro, recite mi za početak nešto o rebronošama."
Zombi je počeo odmah govoriti, kao sumanut.
"Rebronoše obuhvaćaju oko devedeset vrsta slobodno plutajućih morskih životinja,
želatinoznog i prozirnog tijela. Rebronoše pokazuju neke sličnosti s meduzama iz potkoljena
žarnjaka..."
Nastavio je govoriti trzajući se na stolici, čupajući pramenove kose, bacajući ih na klupu i
grizući katedru.
"Dobro, čini se da ste pripremili rebronoše. Možete prestati", rekao je Ermini.
Ali Andrea je nastavljao sipati kao iz rukava. Prešao je na nabrajanje svih devedeset
postojećih vrsta rebronoša.
"...Pleurobrachia, Hormiophora, Balinopsis, Mneiopsis leidy, Cestus veneris..."
"Dobro, dosta. Prelazimo na drugo. Shvatio sam."
Uzeo je staklenke sa životinjama u formalinu i dodao ih Andrei.
"Što je ovo?"
Andrea je počeo otvarati silikonom zapečaćene staklenke i vaditi sadržaj. Jednu meduzu, koju
je najprije pustio da iscuri na stol, a onda je usisao, kao da je sladoled. Zatim je uzeo golemu
posudu, u kojoj se nalazio veliki tropski pauk, te ga pojeo hrskajući, kao da je toblerone. Na
kraju je utažio žed formalinom, uprljavši se uz užasno kreveljenje.
"Ma, što to radite? Recite mi nešto o postanku vrsta, pustite staklenke!"
248
"Postanak vrsta je pro...gluhhhhuuuuuuu gnammm-mm...ces u kojem se
form...gghhhhemmmmm ghhhee-eeemm."
"Molim vas. Nemojte govoriti sa zalogajem u ustima. Pizzu ćete pojesti nakon ispita."
Andrea se hranio cjevastim koraljem. Sisao je kolonije kao da su koljenice.
Nastavio je govoriti neprekidno više od sat vremena o spolnim navikama zmijača.
Ermini je blistao. Konačno briljantan student, koji je učio, koji temeljito poznaje gradivo.
Istina, bio je pomalo nemirnog i neobuzdanog karaktera.
"Želite li pitanje za najvišu ocjenu?"
Andrea se zabavljao lijepeći šmrklje po Erminijevom rokovniku.
"Što je to Mehlisova žlijezda?"
"To je žlijezda opne blizu srednjeg ootipa na jetrenom režnju", rekao je Andrea.
"Izvrsno, pet plus, čestitam. Ne osjećate se dobro? Imate čudnu boju, mladiću moj!"
Dao mu je potvrdnicu o ispitu, koju je zombi podrigujući utaknuo u uho.
Ermini je bio tako pogođen Andreinim poznavanjem zoologije da mu je ponudio da kod njega
piše diplomski rad i da postane vanjski suradnik njegovog Odsjeka. Povjerio mu je
katalogizaciju kukaca koji u zajednicama nastanjuju rimsku kanalizaciju.
Andrea je krajnje ozbiljno preuzeo tu zadaću. Provodio je cijele dane gacajući kužnim
kanalima metropole.
249
Kao što je poznato, zombiji su skloni toj vrsti djelatnosti. Vraćao se u Institut s vrećicama
punim životinjica, a kako nije bio naročito precizan u skupljanju, svako malo bi se tu uvukao i
pokoji miš, koji bi se na kraju sakrio u profesorov laboratorij.
Ermini je imao mali problem sa svojim suradnikom, nepodnošljivo je smrdio; stavili su mu
pod pazuha one sapunčiće koji se stavljaju u zahode. Počeo je mirisati na šumski bor.
Diplomirao je s najvišim ocjenama i pohvalama.
Natjecao se za mjesto znanstvenog novaka i prošao.
S vremenom se počeo pomalo raspadati, otpadali su mu komadi tkiva. Stoga bi se navečer,
kad bi Odsjek opustio, Andrea uvlačio u akvarij napunjen for malinom, da se održi u dobrom
stanju. Ostao bi unutra, smiren, uronjen u otopinu, ponavljajući obilježja bodljikaša ili
embrionalni razvoj vitičara.
Brzo je napravio karijeru i postao docent, a potom i profesor. S vremenom su ga svi zavoljeli,
uključujući i njegove kolege. Postao je slavan zahvaljujući jednom istraživanju
0 hranjivosti stonoga. I dalje je zavijao i jeo šmrklje, ali studenti, osobe koje lako praštaju,
upravo su ga zbog toga
1 voljeli.
U svijetu tih mrtvih sveučilišnih profesora, samo im se Andrea činio živim.
Kad je Cornelio Balsamo završio svoju priču, svima nam se promijenilo raspoloženje i svi
smo bili ispunjeni nadom u svijetlu budućnost te velebne institucije, talijanskog sveučilišta.
BLATO
(Život i smrt na Prenestini)
250
"Onda, jesi gotov? U kurac! Već si pola sata unutra!" rekao je Albertino nestrpljivo.
Predugo je zatvoren unutra.
Albertino se naslonio na vrata. Iz džepa jakne izvukao je cigarete.
Chesterfield Lights.
I zapalio je jednu.
"Hajde! Isuse, koliko ti treba?" nastavio je rigajući dim i bijes.
"Hej, hej, prijatelju, mirrr... to je pitanje koncentracije... Pusti me da radim na miru... Moram
stupiti u kontakt s Višnuom i Ganešom. Ako mi i dalje budeš govorio... pa koliko ti treba
postat ću nervozan... neću uspjeti... Skoro sam gotov... Strpi se, zaboga..."
Prigušen i nesiguran glas iza vrata.
Koji davežl pomislio je Alberto sišući cigaretu.
Mrzio je poslove koje mu povjerava Jaguar.
Počeo je kružiti po sobi, otpuhujući. Nadrkano. Nervozno, na petama čizama. Zaustavio se i
pogledao se u zrcalo naslonjeno na zid.
Albertino je bio visok i krupan. Skoro dva metra. Bildao je u teretani. Široka ramena i
nabijene ruke. Kratka keste-njasta kosa, slijepljena na čelu. Velika usta i male, hladne oči.
253
Zadovoljno se okrenuo oko sebe.
Sviđalo mu se kako mu stoji jakna Avion Game od antilopa koju je kupio prije nekoliko dana.
Dobro mu je padala niz bokove. Dobro su mu stajale i traperice Cotton, dovoljno uske, ali
ipak ne toliko da mu se sprijeda ocrtava alat. Možda malo previše isprane.
Sjeo je, još uvijek gledajući se.
Osjećao se u formi tog jutra. Upravo takav, u svojoj jakni, u čistoj i izglačanoj košulji,
kariranoj vesti. Ali traperice su mu se nabrale na koljenima, otkrivajući u potpunosti
kaubojske čizme.
Brižno ih je spustio.
Pogledao je oko sebe i zaključio da je to najjebenija rupa koju je ikada vidio.
Gnojište na sedmom katu nebodera u obliku tornja. Od armiranog betona i plavih pločica. U
blizini su se nalazila još četiri takva tornja. Svi isti. Nijedan još nije bio dovršen, ali su ljudi
već živjeli u njima. Na najvišim katovima nedostajale su i plave pločice i okviri na prozorima.
Građevinske špekulacije.
Nastavio je gledati oko sebe.
Na zidovima su visjele slike indijskih božanstava i Boba Marleva i Jimija Hendrka i Ravija
Shankara, a na podu ležali su madraci puni buha i sagovi skoreni od dima i smrada nogu,
prljave krpe i sasušene stabljike marice.
U kuhinji, na sudoperu zbrda-zdola uglavljenom u armirani beton, stupovi prljavih tanjura
umrljanih masnoćom i gadarijama. Lonac sa skorenom rižom. Zdjela za juhu s nekakvim
ogavnim istočnjačkim bućkurišem.
254
Kroz prozor zatvoren plastičnom folijom nejasno se nazirala Prenestina, kolone automobila,
krovovi pogona za proizvodnju zahodskih školjki, čelične dizalice, vrtovi, niske zgrade i
nebo. Jako plavo. Hladno. Bez i jednog oblaka.
To istočnjačko leglo buha pripadalo je Antonellu.
Antonellu, friku.
Albertinu se otpočetka gadio. Iz dubine duše. Ustvari uopće nije poznavao tog narkosa. Nije
znao odakle je izniknuo i zašto je gazda poslovao s njim.
U svakom slučaju, ako se Ignazio Petroni zvan Jaguar koristio njime, to znači da ispod tih
krpa djeteta cvijeća kuca srce čovjeka od povjerenja.
To je sve što je trebao znati
I to mu je trebalo biti dovoljno.
Sigurno je da se Albertinu nikako nije sviđao.
Konačno se s druge strane vrata čuo šum puštanja vode.
Uspjeli smo! s olakšanjem je pomislio Albertino.
Bacio je cigaretu na pod i ugasio je vrhom čizme, ne hajući za sag. Ustao je povlačeći
traperice nadolje.
Ubrzo su se vrata otvorila i frik je izašao.
Izgledao je loše.
S onim crnim i prljavim pletenicama rastafarijanca iz predgrađa. Znojan. One male i
nepomične riblje oči. Suh kao prut. Neobrijan. Na licu su mu se ocrtavale sve gadarije koje je
prošao putujući Istokom. Nosio je crveni kućni ogrtač Sergio Tacchini razvezan na bijelim,
mršavim kokošjim prsima. Hlače na crvene i plave pruge bile su mu uske u bokovima, a u dnu
širile su se u trapez. Bosonog.
255
I onaj rubin.
Imao je kurčev rubin uglavljen medu pocrnjelim zubima.
On je mislio da je to šik.
Možda u Nepalu. Sigurno ne u Rimu.
Taj frik je zaista bio udareni kreten.
"Onda, kako je bilo?" upitao ga je Albertino, uzbuđen kao otac koji čeka rođenje vlastitog
djeteta.
Frik je u ruci držao smotan ručnik.
"A kako je moglo biti? Dobro! Gledaj, nevjernice!"
Glas mu je bio dubok, promukao, jednoličan.
Rastvorio je ručnik. Polako. Kao da pokazuje skupocjeno blago. Unutra je bilo više od dvjesto
kuglica, veličine grličinog jajeta. Bijelih i zapečaćenih celofanom i voskom.
Heroin.
Još su smrdjele na govna.
Tip, osim što je bio kreten, bio je i fakir.
"Kako si, u kurac, sve to uspio utrpati u želudac? Ha? Mislim, kako ti zaboga to uspijeva?"
upitao ga je Albertino.
"Lako je, prijatelju. Sad ću ti objasniti. Sjedneš na obalu Mother Ganga u pozu lotosa. I gledaš
kao teče. Sve ti se otvori. Duh. Želudac. Dok si tamo, u meditaciji, počneš gutati jednu za
drugom. Staloženo. Polako. Bez žurbe. Zajedno s tim jedeš banane. Ne znaš kako su dobre,
male i slatke, tamo u Indiji. Treba ti cijela noć..."
"A zašto jedeš banane? Imaju loš okus?"
"Beton! Zabetoniraju! U protivnom ti lete po trbuhu kao poludjele biljarske kugle! I opasno
je. Jako opasno", odgovorio mu je taj stari, mudri guru.
256
Dok je govorio, izvukao je iz ladice veliki ćilam od rez-barene bjelokosti i napunio ga
duhanom i travom.
"Moraš probati ovaj specijalitet. Jučer sam ga posrao. Tek stigao. To je moja vlastita zaliha, na
crno. Dolazi izravno s Himalaja. Jako dobra roba!"
"Ma jesi li lud? Ako to popušim, bit ću razvaljen cijeli dan. Ja radim... U kurac, osim toga, sad
je jedanaest ujutro!" rekao mu je Albertino, odmahujući glavom.
Albertino nije duvao već više od dvije godine. Otkada je oženio Selvaggiu. Ona nije htjela.
Govorila mu je da od toga izgleda kao kreten i da je poslije u krevetu kao zombi. I on je
prestao.
Njoj za ljubav.
"Ja mislim da si ti pod stresom. Ne slušaš svoj Qi. Trebao bi se malo baviti jogom... Ugledaj
se u mene. Nađi svoj unutrašnji mir. Opusti se."
S tim dimnjakom u ustima koji je izbacivao gusti halu-cinogeni dim, frik Antonello počeo se
zaplitati gore od mongolske akrobatkinje u provincijskom cirkusu. S nogama iznad glave
stajao je na jednoj ruci, a drugom se potezao za palac lijeve noge.
"Ti si bolestan... Stvarno ti je jako loše..." liječnički mu je rekao Albertino.
Taj je čovjek skrenuo s uma poput neukroćene deve, previše da bi ga se moglo uistinu mrziti.
Bio je tu, na podu, zapleten kao iščašeni škamp.
"Kasno je, Frikiću, ja moram ići. Evo ti novac... Uzimam robu", nastojao je zaključiti stvar
Albertino.
Tog jutra imao je drugog posla. Nije mogao gubiti vrijeme kod tog kretena.
257
Onako kako se zapleo, Antonello se i raspleo kad je ugledao svežanj novčanica.
Dok je frik brzo brojio novac, Albertino je stavio jajašca u vrećicu i gurnuo ih pod jaknu.
"Stani. Baba! Malo je!" mirno mu je rekao bitnik.
Antonello je govorio tonom gurua. Istina se slijevala iz tih presvetih usta. To je Albertinu
prilično išlo na kurac.
"Što malo?"
"Novaca. Nije dosta. Ovo je posebna roba. Nije to uobičajeno sranje."
"Što kažeš?" zarežao je na njega Albertino.
"Da mi moraš dati barem dvostruko više od ovoga. Ovo su zmajeve suze. To je 04. Najbolji.
Jesi li čuo za to?"
Albertino nikad u životu nije čuo za jebene zmajeve suze. Ovaj seronja je stvarno valjao
gluposti.
"I za dvostruko više, to što činim kao da vam je darovano. Kad ga izrežete, vidjet ćete da
možete napraviti pet, šest puta više... Sto posto čist. Ovo je roba koja te ispali ravno u orbitu.
Ostaneš gore kao mudonja i ne vraćaš se više na zemlju. Psihodelična mora. Više sliči na
tumor na mozgu nego na drogu. Probaj je..." nastavio je frik tonom teleprodaje.
Nećeš me zajebati, govnaru! pomislio je Albertino i onda, hladan kao led:
"Zaboravi na to, dragi moj. Gazda je rekao da je to novac. Uzmi to i gotovo. Jesi razumio? Ne
da mi se cjenkati s tobom."
"Kunem ti se, brate. Ova je posebna. Reci to svom Jaguaru. Dosad se nikada nisam žalio, ali
za zmajeve suze mi morate dati više. Ako ne, nećemo poslovati... uzimam je natrag..."
258
Na "uzimam je natrag..." frik se pokolebao: suhi mu se glas odjednom promijenio i postao
jedva čujan.
Sad kad je to govno reklo da će je uzeti natrag, Albertino je odjednom bio sretan.
I miran.
Miran kao kobra.
Približio se.
"Što si rekao? Što ćeš?"
Antonello je sada djelovao manje mirno. Manje Buda nego inače.
Strah se zna grubo našaliti.
Oči su mu bile posve sitne, utisnute u mračne podočnjake. Znojio se kao lud. Frik je na
trenutak odmjerio tu životinju u jakni Avion Game pred sobom, izdužio pureći vrat i hrabro
promucao:
"Rekao sam... rekao sam da ću je uzeti natrag. Mogu naći..."
Našao se na podu vrišteći.
Slomljenog nosa.
Albertino je bez oklijevanja krenuo. Glavurdom. Preciznim udarcem glavom pogodio ga je
posred lica, u nos. Bolno.
Trenutak.
Sad je Antonello ležao na podu i iz nosa mu je tekla krv i sluz.
" Neke stvari ne smiješ izgovoriti. Ni u šali. Mislim, uvijek smo te tretirali kao gospodina. I ti
to znaš. Dobro to znaš. Sad se okrećeš protiv nas kao bilo koji govnar. I kažeš da hoćeš robu
natrag", rekao je kružeći oko njega.
Bilo mu je žao što ga je ozlijedio.
259
Ali takvima treba odmah izbiti iz glave određene navike. Takvi ljudi, ako im pružiš prst,
odmah uzmu cijelu ruku, a onda grabe i rame.
Sklupčan na podu, frik je plakao i mumljao.
"Daj. Hajde. Uzmi te proklete novce i otiđi u bolnicu. Mislim da sam ti slomio nos. Hajde!"
rekao mu je Albertino, nastojeći ga podignuti vukući ga za ogrtač.
Ali on je ispružen na podu nastavljao plakati i brbljati na nekom stranom jeziku.
"Što to kažeš?"
"Pusti me na miru... Odlazi!"
"Okej, oprosti mi..."
"Ne."
"Podigni se, hajde. Pokaži mi..."
"Ne i ne. Ništa ti neću pokazati. To je čisti heroin... To je nešto drugo... To su zmajeve suze",
plakao je jadnik. Onda se konačno pridigao, tresući se kao mokro pseto, sjeo i nastavio
cmizdriti.
Albertino je našao na krevetu nekakvu majicu i njome mu je pokušao zaustaviti krvarenje.
"Pusti! Ja ću", rekao je frik grabeći majicu i onda jecajući nastavio: "Ti ne znaš što to znači
napuniti si želudac time. Nemaš pojma. Nemaš pojma što znači prijeći tako dvije granice.
Probavljaš kao zmija, a to nitko ne smije primijetiti. Osam sati u avionu nikako da prođe. Ti to
ne znaš. Zasereš se od straha. Poželiš umrijeti. Znaš što se dogodi ako se neka od tih kuglica
otvori. Predoziranje! Ideš ravno stvoritelju na račun. A nakon putovanja dođeš na aerodrom i
to je tek početak. Tu su talijanski policajci, koji te jako dobro poznaju. Psi..."
260
Albertino je pogledao na rolex. Morao je krenuti.
"Znam. Pasji je to život. Shvaćam, prijatelju. Ali kasno je. Moram ići..." pomirljivo mu je
rekao Albertino.
"Ne. Kurca ti ne znaš. Ja više ne mogu."
Frik se sav ukočio i pogledao Albertina u oči:
"Slušaj. Skoro mi je pedeset godina. Ja zaslužujem taj novac. Jesi razumio? Nemam ženu.
Nemam djecu. Moja majka u Caserti godinama ne priča sa mnom... Što mogu reći da sam
napravio u životu? Kurac. Nada. Jedino što znam raditi je biti kurir."
"Dobro, hajde, vidio si svijeta... Upoznao si različite ljude, zemlje, stvari..."
"Umoran sam od putovanja. Života psa lutalice..."
"Ajde, budi sretan. Ja sam bio samo u San Marinu, kad sam imao trinaest godina. Čak se ni ne
sjećam toga."
Doista je izazivao sažaljenje. S tim slomljenim nosom. Nije ga se moglo slušati.
Albertinov oklop tvrdog momka popuštao je pred tim nesretnikom. Gdje je sad, u kurac,
njegov unutrašnji mir?
Je li bio dovoljan jedan udarac glavom da ga se raskrinka? Kamo je nestao Buda? Bio je nitko
i ništa, brbljavac kao i svi ostali.
Dosta. Htio mu je ostaviti novac, uzeti jajašca i otići. Ali ovaj se više nije zaustavljao:
"...Znam da mi se smijete iza leđa. Misliš da ne znam? Pogledaj onog frika... Gledaj tog
jadnika koji si je i mozak poduvao. Ali sad je dosta. Umoran sam. Ja crnčim. Hoću i ja
normalnu kuću, auto, televizor... Onaj seronja Jaguar me tjera da svaki mjesec idem amo-
tamo. Ne mogu više. Zato mi moraš dati taj novac. Ova roba vrijedi toliko",
261
dok je govorio brisao si je lice majicom, koja je već bila sva crvena.
"Ti si lud. Nisi svjestan što govoriš. Dogovorio si cijenu s Jaguarom... Razbit će te, ako samo
pokušaš tražiti više."
"Ta roba vrijedi toliko. I točka. Zato nećeš izaći odavde dok mi ne daš ili novac ili robu."
"Smiri se... Koji kur..."
Narkos je naglo ustao i sa stola zgrabio dugačak nož. Albertino gaje odmah prepoznao.
Kris.
Malezijski kris.
Tanke i zakrivljene oštrice. Bodež Thuga. Vidio ga je u seriji o Sandokanu i malezijskim
gusarima.
Sad je Antonello bio u napadu, cerekajući se kao psihopat u posljednjem stadiju. Bodež u ruci
i luđački pogled u očima.
"Jesi li lud?!" vrisnuo je Albertino na njega, odskočivši lagano ustranu.
Dijete cvijeća, smućeno, pokušalo je ubosti, ali okliznuo se na sagu i raširenih se ruku
razlijepio o zid. Njuškom. Srušio se na zemlju, presavijen.
"Jesi li lud?! Koji ti je kurac?" upitao ga je zbunjeni Albertino. "Slušaj, dosta je, ja odlazim.
Žao mi je zbog tebe, zbog tvoje situacije. Uzmi taj novac, pa da završimo..." nastavio je.
Činilo se da ga frik ne čuje. Nepokretan. Lice poput krvave maske. Zatvorene oči.
Mrtav je?!
Pokušao ga je pomaknuti udarivši ga vrhom čizme. Ništa.
I
U kurac, mrtav je!
Bolje se izgubiti.
Albertino je otvorio ulazna vrata, posljednji put ga pogledao i rekao:
"Okej. Tu ti je novac. Ciao..."
Već je zatvarao vrata, kad se Antonello opet bacio na njega. Vrištao je. Ustao je i vrištao.
Vrištao je i preko razrezane usne pljuvao slinu i krv. Nos mu je bio kaša. Čudovište. Pao je na
njega opsjednut i razjaren. Kris u zraku. Oštrica je proletjela tik pored njega, razderavši mu
desni džep jakne Avion Game. Albertino gaje preciznim udarcem desnicom u trbuh srušio na
pod. Frik je drhtao, ali istovremeno mu je onim opakim kliještima koja je imao umjesto ruku
stezao listove, vristeći na nekom stranom jeziku:
"Dekpundeleri avenire..."
"Prestaniii! Prestaniii!" revao je Albertino tresući nogom kao luđak. Onda je osjetio paklenu
bol točno ispod koljena i vidio ga je kako mu se zubima zabio u traperice Cotton. Uništavao
mu je hlače. Jebeno bijesno pseto.
"Jebi se!" jauknuo je Albertino i izvukao pištolj iza leđa. Magnum 44, kratke cijevi. Prislonio
mu ga je na lubanju, zatvorio oči i opalio.
Stanom je odjeknuo snažan prasak.
Glava djeteta cvijeća rascijepila se na dva dijela, poput dagnje.
Metak je završio svoju putanju uz Albertinovu čizmu, skrhavši jednu pločicu u tisuću komada.
Beživotno Antonellovo tijelo svalilo mu se pred noge, kao vreća krumpira.
262
263
"Sam si to tražio, govnaru! Ti si obično govno! Jebi se!" vikao je na njega i šutirao ga.
Sklupčani leš se pod udarcima jedva pomicao.
Albertino je opsovao i počeo skakati po sobi, nastojeći se smiriti.
Taj govnar je to tražio. Mora da se nečim razvalio. Crack-om, heroinom, kokainom,
amfetaminima... svime.
I sad?
I sad je bilo sranje. Lijepo se zajebao.
Što če reći šefu?
Jaguare, oprosti mi, znaš, tip je uzeo nož, grizao me, ja sam ga sredio. Jako mi je žao.
Stvarno...
Ne.
Jaguar neće biti nimalo sretan.
Baš nimalo.
Taj jebeni frik bio je njihov glavni kurir. Najbolji. Posao će im sada itekako trpjeti. Ovaj je
stalno išao u Indiju i natrag. Više je nalikovao na kontejner nego na čovjeka. Nitko na
carinama nije bio hladnokrvan kao on.
A Albertino ga je upucao.
Presirovo.
Kao i obično.
A on bi trebao biti čovjek od povjerenja? Nikada.
Reagirao je kao neki balavac, početnik.
Osjetio je polarnu hladnoću kako mu se penje uz leda i tropsku vrućinu u obrazima i na čelu.
Sjeo je i zapalio cigaretu.
Ne smije reći šefu. Doista mu ne smije reći.
U najboljem bi ga slučaju zalio betonom.
Mora nestati!
264
Evo što će reći tom usranom Jaguaru:
"Nije ga bilo. Kurvinog sina nije bilo. Nestao je. Čitavo jutro sam ga čekao pred kućom... Taj
seronja nas je zajebao."
Vratio bi mu novac i...
A jajašca?
Albertino se nasmiješio i stisnuo ih uza se, kao ženka pavijana svoje mladunče. Ustao je.
Na posao!
Odvukao je leš na sredinu sobe. Ispravio mu je ruke i noge najbolje što je mogao. Onda je u
vrećicu ugurao ono što je ostalo od lubanje i ljepljivom mu je trakom pričvrstio za vrat. Uzeo
je jedan od brojnih sagova i omotao ga oko njega. Golemi punjeni omlet. Da se dodatno
osigura, obli-jepio ga je trakom. Očistio je krpom krv, koja je zaprljala dovratnik, pod i
zidove.
"Dobro odrađeno!" rekao je zadovoljno.
Onda se pogledao u zrcalo.
Bio je znojan. Crven u licu. Traperice natopljene krv-Iju.
Skinuo ih je. U jakni, boksericama na cvjetiće i čarapama otvorio je ormar.
Prazan.
U kurac, gdje je taj frik držao odjeću? Nije se uopće presvlačio? Moguće. Onda je pored
kreveta našao otvoren kovčeg, krcat prljave odjeće. Prekopao ga je.
Jaknice s perlicama i ogledalcima, šareni prsluci, izlizane majice, gaće požutjele od mokraće i
prozirne, žute i zelene lanene košuljice. Ništa. Onda je konačno pronašao jedini par hlača.
265
Navukao ih je. Pogledao se u zrcalu. Nagnuo se zbunjeno i rekao naglas:
"Ne mogu uokolo iči ovakav! Zamisli da me netko vidi! Kakva Božja sirovina!"
Bile su to hlače od crvenog baršuna, na nekim dijelovima su se prelijevale u bezoblične
ljubičaste mrlje. Zbog pogrešnog pranja. Na trapez. Posvuda su ga stiskale. Sprijeda. Straga.
Prekratke. Kaubojske čizme izvirivale su iz njih kao dvije crne, izobličene gljive.
"Prestrašno!"
Nije smio misliti na to. Gurnuo je pištolj u hlače. Zgrabio je smotak i natovario ga na leda.
Teturajući je krenuo prema vratima.
"Težak je ko vrag", otpuhnuo je.
Albertino je na ravnoj klupi, samo prsnim mišićima, iz prve podizao sto dvadeset kila. Sad je
jedva hodao uspravno. Na prvi pogled Antonello je izgledao kao perce, vrabac od čovjeka, pa
ipak... Mora da je imao teške kosti. Olovne.
A morao se spustiti sedam katova stepenicama. U taj jebeni toranj od govana još nisu ugradili
lift.
Opsovao je.
Otvorio je vrata i izašao. Na stubištu su se čuli glasovi. Vika, smijeh i brbljanje. Vjerojatno s
kata ispod. Stoga je ostavio teret u stanu, pritvorio vrata i tiho se zaputio niz stepenice. Sišao
je pripijen uza zid niz te nedovršene betonske stepenice koje su se, niske i široke, uvijale oko
sebe sve do prizemlja. Pogledao je iza ugla na šesti kat.
Tamo su sjedile tri djevojčice. Igrale su se. Svaka s malim kolicima. Davale su papicu svojim
lutkama.
266
"Gle, moja jede samo kekse Mulino Bianco", rekla je plavokosa djevojčica u ljubičasto-plavoj
jaknici.
Mrvila je keks sa žitaricama u vodu i onda kašu gurala na lutkino lice. Druge dvije su je
gledale sa zanimanjem.
Popeo se natrag.
I s kata iznad dopirali su zvukovi. Bušilica. Udarci čekićem o zid. Brbljanje.
Zidari. Gore su bili zidari.
Ta je zgrada bila poput jebene morske luke. Nije mogao sići s lesom na leđima. Vidjele bi ga
dvije tisuće ljudi.
Vratio se u stan i zatvorio.
"Kako ću sad, u kurac?" rekao je praznom stanu.
"Odavde se ne može van... jebemti."
Otišao je do prozora. Pogledao je dolje.
Ispod zgrade je još bilo gradilište. Hrpa pijeska. Parkiran bager i onda, točno ispod prozora,
otpad zemlje, namještaja, praznih plinskih boca i smeća. Pored toga, nekoliko metara dalje,
njegov automobil.
Ledeno bijeli BMW 477.
Parkirao gaje tamo, daleko od ulaza, baš zato da ne bude uočljiv.
Nije bilo nikoga u blizini.
Dobro.
Sad je znao što će.
Bacit će ga dolje. Na otpad. Blizu BMW-a. Onda će se sjuriti dolje i ubaciti ga u prtljažnik.
Nitko neće primijetiti. Ljudi su tu svašta izvlačili. Hladnjake. Televizore. Namještaj. A kamoli
sag.
Genijalno.
267
Naprosto genijalno.
Albertino je dovukao smotak do prozora. Pridigao ga je. Naslonio na rub prozora. I onda ga
zvjerskim naporom bacio.
Torpedo se stropoštao ravno dolje. Precizno. Prava kur-čeva raketa zrak - zemlja.
Albertino ga je vidio kako pada ravno na hrpu otpada i zatim je promašuje.
Užasan "Neeeeeee..." prepun neizmjernog bola izletio mu je iz usta. Pokrio je oči rukom.
I onda zasljepljujuć udar. Lima. Stakla koje se rasprskava.
Torpedo se zabio u vjetrobran BMW-a 477.
Okrenuo se i kao lud se sjurio niza stepenice. Skačući. Kotrljajući se. Preskočio je djevojčice,
gospođe sa špecerajem, starice koje su se verale uza stepenice, sve živo, i našao se dolje, na
izlazu iz tornja. Izašao je i potrčao oko gradilišta sve do auta.
Naslonio se na BMW da dođe do daha. Onda je pogledao uvis. Sve do vrha.
Nikoga na prozorima. Nikoga na balkonima.
Samo rublje koje se suši. Samo plavo nebo. Ništa više.
Čini se da ga nitko nije primijetio.
Zahvalio je Bogu.
Ravna i kruta kobasičetina dopola je stršala iz stakla, poput tenkovske cijevi. Druga se
polovica zabila u suvozačko sjedalo.
Mač u stijeni.
Albertino se popeo na haubu i počeo vući sag prema sebi, upirući se nogama i škrgućući
zubima od napora.
268
i
Vukao je, ali ništa. Ostajao je nepomičan. Zaglavljen, Činilo se da se frik, zarobljen u sagu,
odupire, kao da K zubima uhvatio za navlake sjedala i ne želi popustiti.
"Mogu ja toooooooooo!!!" vrisnuo je Albertino i i-. tovremeno povukao iz sve snage. Skoro
da se iskilavi. 1 ).i mu prsne žila na čelu.
Popustio je. Odjednom.
Albertino je poletio unatrag. Zajedno s kobasičetinom. Našao se na zemlji, zajedno s
kilogramima saga i bivšeg narkosa.
Bolno se pridigao i opsovao Boga, taj dan, plavo nebo, sebe samoga, Ignazia jebenog Jaguara
i frika Antonella.
Odvukao ga je iza auta. I posljednjim snagama zatvorio u prtljažnik.
Rukom je skinuo ono što je bilo preostalo od vjetrobran-skog stakla. Staklo se rasulo po
unutrašnjosti automobila u milijun minijaturnih kockica. Onda je iz auta izvadio šešir.
Selvaggin. Vunen. Zeleno-crven s golemim ljubičastim pomponom. Nabio ga je na glavu.
Bolje se zakopčao u jaknu Avion Game.
Sjeo je za volan i krenuo, uz škripu guma.
Izašao je na cestu u pogrešnom smjeru i nakon par metara se našao pred kamionetom koji je
prevozio staklene ploče. Taj je počeo trubiti kao lud, ali Albertino ga nije ni primijetio. Išao je
naprijed, sredinom ceste, i jebalo mu se za sve. Kamionet se bacio ustranu i zakočio.
"Crkni, šupčino!!" viknuo mu je Albertino, pokazujući mu rogove kroz razbijeni vjetrobran.
Siroti se staklar prepao kad ga je vidio i pustio ga je da prođe.
269
I
Kako je mogao naletjeti na takvog? S tom psihopatskom facom? S tim šeširom? Bez prednjeg
stakla.
Albertino je vozio petljom 160 na sat. U autu je bjesnjela oluja. Zastrašujuća hladnoća.
Albertinu, šćućurenom za volanom, nije bilo hladno. Mozak mu je ključao.
Govorio je naglas:
"Što da radim? Moram se riješiti tijela. Ali gdje?"
U nekakvom jarku. Na nekom skrivenom mjestu.
Pronaći će ga. Sigurno. Ali to nije bio problem. Svi će reći da je taj kretenski frik odlučio
preuzeti inicijativu i da je završio u nekom društvu u kojem nije imao Jaguarovu zaštitu.
Albertino je zavukao ruku u jaknu. Jajašca su bila tu.
Na sigurnom.
Koliko su mogla vrijediti ta jajašca? Mnogo. Jako mnogo.
Poslije ih može prodati. Na miru. Nitko ga neće uloviti.
Što će kupiti za sav taj novac?
Za početak, novi auto. Saab? Maserati? Možda ferrari? Onda će Selvaggi kupiti bundu od
samurovine. Već ga godinu dana gnjavi s tom kurčevom bundom. Onda putovanje. Kamo? Na
Maldive. Na Kanarske otoke. Na Mauricijus. Na neki lijepi topli otok.
Kao papa i njegova papisa.
Što je više razmišljao o tome što bi mogao napraviti sa svim tim novcem, to se bolje osjećao.
Nije ni primijetio da je već neko vrijeme crna alfa 33 twin spark zalijepljena za njega kao
muha za govno.
Onda ju je spazio.
Nije se odvajala od njega.
Ubrzao je.
180.
Sad ga je vjetar prikovao za sjedalo i oči su mu suzile.
Stavio je na nos par Selvagginih naočala. U obliku suze. Narančaste. S briljantima.
Pogledao je u retrovizor.
Još je tamo.
Koji kurac hoće?
Prišli su mu s boka.
Bila su dvojica. Albertino se okrenuo i odmjerio ih.
Želudac mu se stisnuo.
Ta dvojica, tupih lica, s rejbanicama, razdjeljkom na desnoj strani, neobrijani, u jeftinim
kožnim jaknama, nisu policajci.
Nego više od toga.
Bili su to smrdljivi specijalci.
"Zaustavite se! Stanite sa strane!" viknuo mu je onaj sa suvozačkog mjesta, dok je na krov
alfe stavljao plavu sirenu.
"Okeeeeeeeeej okeeeeeeeeeej. Sad ću stati!" rekao je Albertino sa smiješkom.
Ali kako se mogao zaustaviti? S lesom u prtljažniku. S magnumom 44 kratke cijevi u hlačama
i s toliko robe da bi mogao predozirati kompletnu publiku na Woodstocku.
Albertino se pomaknuo udesno, praćen alfom. Onda je usporio skoro do zaustavljanja, pa
naglo ubrzao izigravši ih. Luđački je skrenuo udesno i zaletio se na pješački otok.
270
271
BMW je poletio i stuštio se naprijed udarivši njuškom poput posrnulog bizona. Blatobran je
odletio uz prskanje iskri. Završio je na cesti pored priključne.
Albertino je vrištao.
Vrištao je i vozio tog monstruma bez kontrole koji je udarao lijevo-desno između ograde i
pješačkog otoka.
Automobili iza njega lančano su se sudarali, zabijajući se jedan u drugi u kaosu krvi i lima.
Albertino je psujući uspio ispraviti BMW.
Specijalci su ga još slijedili, samo što je sada između njih bila razdjelnica. Ovaj put znatno
viša. Nepremostiva.
Prešišao ih je.
Iz pištolja su ispaljivali hice upozorenja.
"Zar niste čuli za neuhvatljivog vozača?!" vikao je tim šupcima. Pozdravio ih je i skrenuo.
Prošao je kroz Torre Gaia, ulicom Borghesiana, ušao u predgrađe Finocchio.
Niske sive kuće, bez fasade, s iskrivljenim i zahrđalim tanjurićima koji su izvirivali s krovova
poput zgrčenih staračkih prstiju. Željezni balkoni. Plastični prozori. Krive, nepovezane,
potopljene ulice. Jaruge. Vrtovi između kuća. Mršavi psi mješanci. 127-ice. Ograde od živice i
bodljikave
žice.
Zatim samo prljava polja. Cikorija. Ovce. I smeće.
Skrenuo je na blatnjavu cestu koja se spuštala medu koprive i grmlje. Cesta se sve više
sužavala. Pucketanje grana na vratima automobila. Polako je napredovao kroz meko blato.
Lokve ustajale vode. Neprirodnu tišinu prekidalo je samo živžikanje vrabaca. Onda se cesta
ponovno proširila, izbijajući na proplanak opasan stablima lovora i hrasta.
272
Albertino je zaustavio auto. Izašao je. Čizme su mu propale u blato. Otvorio je prtljažnik.
Presavijeni smotak.
Izvukao ga je.
Potezao ga je držeći ga za noge.
Proplanak se spuštao u sve strmiji obronak, koji je završavao u tamnoj, nepomičnoj baruštini
okruženoj trskom i korovom. Zahrđale perilice, razvaljeni hladnjaci, strojevi za pranje posuda
iz sedamdesetih godina i štednjaci, izvirivali su iz vode poput ostataka napuštenih galija.
Groblje kućanskih aparata.
Rijetke zrake svjetla prodirale su kroz lišće oblikujući sunčane mrlje na površini vode i na
mehaničkim olupinama.
Barem deset godina nije bio na tom mjestu. Bio je tada još dječarac. Dolazio je ovamo s
jednom. Assuntinom. Debelom, kurvanjskom podrtinom. Tu je dolazio jebati. Stavili bi deku
na zemlju. Jednom su se ljeti tu čak i okupali. Goli kao crvi.
Tada tu nije bio otpad, nego samo baruština.
Albertino je zgrabio smotak i počeo ga vući kroz blato. Krenuo je niz padinu. Klizao se.
Donovi čizama slabo su prijanjali. Proklizavali su na toj ljigavoj kaši.
Završio je sjedećki u blatu. Klizio je na guzici ravno prema baruštini. Bezuspješno se pokušao
oduprijeti rukama i nogama. Samo je načinio beskorisne brazde sa strane. Ko-basičetina je
pala na njega, straga, svom težinom.
Kotrljao se licem prema naprijed i završio u sirotinjskom živom blatu.
Usisalo ga je do koljena i stalo.
Podigao je glavu.
273
I
Tog jutra ništa mu nije išlo od ruke.
Baš ništa.
Udarao je rukama i bijesno prskao oko sebe.
Zašto baš ja?
Mokar od glave do pete, ustao je i zgrabio sag.
Razmotao se otkrivajući jezivi sadržaj.
Leš. Bijel. Razvaljene glave. Na licu skorena krv i blato. Razrogačene oči. Okrugle i tamne.
Na licu mu je bio neki čudan, gotovo zadovoljan, isceren izraz, koji je rubin još više isticao.
"Jesi li sretan, ha? Govnaru!" zarežao je na njega Alber-tino.
Onda je protrnuo.
Jajašca?!
Zavukao je ruku pod jaknu. Još su tamo.
Zgrabio je leš. Ugurao ga u divovski hladnjak Indesit koji je virio iz kaljuže. Zatvorio ga je i
popeo se četveronoške do auta.
Mokar kao čep, Albertino je u onoj katastrofi od BMW-a odlučno vozio doma.
Samo medu zidovima njegove kuće može nestati ova mora i vratiti mu se mir.
Ali što je dalje odmicao, to su se jače oko njega čuli jezivi, čudni zvukovi. Ludnica od sirena.
Pravi pravcati veliki koncert.
Odjednom ga je obuzeo strah.
Osjetio se izgubljenim. Osuđenim na propast. Prokletim.
Počeo je drhtati kao prut.
Nahuškali su na njega cijelo krdo policijskih automobila.
Traže li baš njega?
Koga su drugog mogli tražiti?
Mora da je izazvao paniku na pristupnoj cesti. Tko zna koliko je mrtvih u onoj nesreći.
Ovako ne može dalje. Mora se riješiti auta. To što sad vozi nije automobil nego karnevalska
kola. Svi su se okretali za njim. Ulubljena vrata. Izbijen vjetrobran. Bez blatobrana. Blatnjav.
Ušao je u slijepu uličicu između trokatnica. Psi su režali iza zelenih vrata. Ostavio je auto u
nekoj garaži, iza gomile drva.
Prijavit će krađu Selvagginog BMW-a. Auto je bio registriran na nju.
Zamišljen se zaputio kući. Nije bila daleko. Svega par kilometara.
Naravno, rekao si je u hodu, napravio je veliko sranje time što je ubio dijete cvijeća.
Što mu se dogodilo? Zašto je tako reagirao?
Ali uvijek se nađe neki izlaz iz nevolje. Samo se ne smije prepustiti panici. I mora razmisliti.
Na kraju će čak i zaraditi. Ta jajašca su gotov novac. Keš. Sad se još samo mora suočiti s
jebenim Jaguarom.
Nastupiti kao veliki glumac.
Lako je reći.
Taj bi ti jednim pogledom prodro u najmračnije zakutke srca. To je bila jedna od osobina koje
su ga činile iznimnim, velikim šefom organiziranog kriminala. Imao je šesto čulo za govnare,
drznike i izdajice.
274
275
Izdajice poput njega.
To je on. I ništa više.
Izdajica onoga koji ga je izvukao s ceste, gdje je radio na selidbama i zarađivao milju i pol
mjesečno; uglavnom, iz posranog života, bez novca i perspektive.
Albertino je cijenio svog šefa. Postao je njegov čovjek od povjerenja već prije četiri godine. A
morao je zaraditi to povjerenje. Mukotrpno.
Ali Jaguar nije dopuštao pogreške.
A ova koju je napravio Albertino bila je velika kao kuća.
Možda bih mu trebao reći... Sve mu ispričati.
Možda bi mu oprostio. A možda i ne bi.
Ponekad je loše volje. Jako loše.
Albertino nije bio spreman pokušati. Riskirati život.
Prihvatio bi život nižih bića, samo da spasi guzicu. Obećao je samome sebi da više neće raditi
pizdarije.
Ostalo je još malo do kuće.
Albertinu je sad bilo hladno. Bio je sav mokar i blatnjav. Hlače su mu se ukrutile i stezale ga.
Klošar.
Već su tri policijska automobila prošla pored njega. Nisu ga lijepo gledali. Šćućurio se iza
parkiranih kola.
Nastavio je hodati brže.
Cesta je postajala šira i zabrane parkiranja lišavale su ga zaklona.
Minsko polje.
Išao je dalje zadržavajući dah. Nije trčao, ali osjetio je da mu noge klecaju.
Onda je u daljini, na početku ceste, ugledao crnu alfu 33.
Išla je prema njemu.
"U kurac. U kurac. U kurac. Neee", promrmljao je slomljen onime što vidi.
Opet oni. Opet specijalci.
Došli su ga istjerati iz jazbine.
Koji zajebi
Albertino se zaustavio. Mozak mu je ključao. Pogledao je oko sebe tražeći sporedne ceste,
uličice, neki put za bijeg.
Apsolutno ništa. Ni za kurac.
Zgrade su se nastavljale jedna na drugu bez prekida, sve do kraja ulice. Ulovit će ga.
Albertino se spremao da potrči, da izvuče pištolj i zapuca, kad je ispred sebe ugledao izlaz.
Staklena vrata.
Svijet sendviča.
Uvukao se unutra.
Svijet sendviča bio je mali bar, obložen poput mauzoleja crnim kamenom. Trokutasta zrcala
prekidala su to crnilo. Svjetleće reklame obasjavale su milijune sendviča poredanih u stupove
iza staklenog pulta.
Najklasičniji sendviči, poput onih s pršutom i sirom, piletinom, gljivama, bili su okruženi
onima gastronomski odvažnijima, avangardnijima.
Naprimjer, kopački (krumpiri, rikula, kobasice), proljetni (mrkva, celer, janjetina, sir feta,
masline), seljački (integralni kruh, kobasica, pečenica, panceta).
276
277
Nekoliko gostiju sjedilo je za šankom. Tri zidara u prašnjavim trenirkama sjedili su za
okruglim stolićem.
I Albertino je sjeo. Ukočenog pogleda, kao u zeca, uprtog kroz staklena vrata. Na ulicu.
Crna alfa 33 prošla je već dvaput. Sad su se dva karabinjer ska automobila zaustavila točno
ispred bara. Karabinjeri su razgovarali kroz spuštene prozore. Jedan je bio na radij skoj vezi.
Albertina je obuzeo nov, neizreciv strah.
Osjetio se izgubljenim. Bačenim u krletku. Raskrinkan kao lopov i izdajnik i smaknut rukom
jednog od Jaguarovih ljudi u zatvorskoj ćeliji.
Muda u ustima. Kurac u guzici.
Dovoljno je da ovi udu i pretresu ga.
Mora odmah sakriti robu.
"Da, izvolite?"
Neki glas prekinuo je film o krvi i smrti koji se vrtio u Albertinovoj glavi.
"Što je?" rekao je poskočivši na stolici.
Mladi konobar, bubuljičav i nosat, gledao ga je s gađenjem.
To nije bar za klošare koji umiru od gladi.
"Hoćete naručiti?!"
"Što ima za jelo?"
"Pa... sendviči!"
Albertino ga nije slušao. Doživio je iznenadno prosv-jetljenje. Potpuno. Deset tisuća lampica
odjednom upalilo mu se u glavi. Neki glas, možda sam Bog, pokazao mu je put.
Sam od sebe, na ustima mu se pojavio osmijeh.
278
"Banane! Imate li banane?" upitao je bubuljičavog, pogledavši ga prvi put u oči.
"Pa ne... Banane ne. Ustvari, da. Imamo malindi."
"Što?!"
"Malindi. Naš tropski sendvič. Integralni kruh, banana, papaja i avokado."
I to je moglo proći.
"U redu, daj mi šest komada... zapravo sedam."
"Za van?"
"Ne. Odmah ću ih pojesti."
Zbunjeni konobar uputio se prema šanku.
Albertino je i dalje gledao van. Još jedan automobil zaustavio se uz ostale.
Što hoće napraviti? Izvanredni skup? Miting? Što?
Momčić se vratio s tanjurom u ruci. Na njemu su bili sendviči. Albertino ih je zgrabio sve
zajedno, kao da su jedan divovski sendvič. Ustao je i upitao:
"Gdje je zahod?"
"Ona vrata..." rekao je bubuljičavi, pokazujući razjapljenih usta.
Albertino je oprezno prošao lokalom. Otvorio je vrata. Zatvorio se unutra.
Zahod je bio malen, ali nije bio loš. Čist. Crne pločice. Zrcalo. Minijaturni prozor na
unutrašnje dvorište, mračno i puno sanduka piva i Coca-Cole.
Albertino je spustio dasku na školjci i sjeo na nju. Uzeo je pištolj i odložio ga na umivaonik.
Potom je iz jakne Avion Game izvukao vrećicu. Otvorio ju je i pogledao unutra.
Koliko ih je!
Zagrizao je prvi sendvič.
279
Užasan. Sladak. A i Albertino je u tom trenutku bio svakakav, samo ne gladan. Trbuh mu je
bio splet nadraženih živaca.
Izvukao je iz vrećice jedno jajašce.
Nije bilo ni tako maleno. Poput loptice za fliper.
Primaknuo ga je nosu.
"Odvratno!" prokleo je stisnutih zuba i onda ga oklijevajući stavio u usta. Uhvatio se za
slavinu i progutao. Osjetio je kako mu se spušta u želudac i smješta se.
Nastavio je tako nebrojeno puta. Zalogaj. Loptica. Kap vode, s gnušanjem zbog toga što radi.
Antonellove su mu riječi čudno odzvanjale u glavi:
"Sjedeći uz Ganges... Treba mi cijela noć..."
Albertino je imao drukčiji ritam. U tom zahodu Svijeta sendviča, u dvadeset minuta, utrpao ih
je u sebe barem stotinu. Ma kakav Ganges.
Nije htio misliti na to.
Netko je odrješito pokucao na vrata.
Policija!
Sjedeći na zahodu, sa zalogaj em u ustima i pištoljem u ruci, Albertino je nesigurno upitao:
"Tko je?"
"Konobar... Je li sve u redu?"
"Da!"
"Sigurno?"
Glas mu je bio nesiguran i ispitivački. Špijunski.
Tko zna koji kurac taj ospičavi misli da on radi unutra.
"Da! Ne davi me!"
"Oprostite..."
280
Albertino si je sad u usta ubacivao dva, tri jajašca odjednom. Prava životinja.
Zašto je friku trebala cijela noć?
Je li opasno ovako ih trpati u sebe?
Nije želio znati.
Konačno je, s mukom, stavio u usta posljednje jajašce. Već je odavno pojeo sendviče.
Ustao je i bučno podrignuo.
Imao je jebenu košarkašku loptu umjesto trbuha. Nadu-tu i tvrdu kao senegalski bubanj. Opet
je podrignuo. Onda je uzeo magnum i teška ga srca zavukao u kotlić, pazeći da se svejedno
može povući voda.
Vratit će se po njega čim bude mogao.
Izašao je teturajući.
Osjećao se teškim. Smrtno teškim.
Gore nego nakon goleme večere na Silvestrovo.
Albertino je ušao u svoju ulicu. Podigao je ruke prema nebu, a onda se sagnuo do pločnika i
poljubio asfalt.
Uspio je.
Uspio je zajebati tu govnarsku ekipu.
U čemu je uopće problem?
Ubaciš u sebe dvjesto kuglica i nema straha.
Prešao je put od Svijeta sendviča do kuće izvana lakši, nije više ništa imao kod sebe, ali
iznutra mnogo teži.
Nitko ga nije zaustavio.
Spokojno je išao svojom ulicom.
A što i da su ga zaustavili?
Međutim, sad se osjećao nasmrt klonulo.
281
Došao je do trokatnice. Moderne. Solidno građene. Stambene. Jele sa strane. Tenisko igralište.
Ušao je. Popeo se na drugi kat.
Otvorio je vrata.
Čim se našao u domaćoj atmosferi, osjetio se bolje. Otvorio je usta i ponovno prodisao. Već je
tri sata bio bez daha.
Skinuo je jaknu.
Iz dnevnog boravka dopirala je glazba.
Selvaggia.
Selvaggia je kod kuće. Ušao je u dnevni boravak.
Velika prostorija. Mramorni pod. Rustikalni kamin od drva i cigle. Srebrnina u regalu. Na
zidu dvije slonovske kljove. Veliki prozori. Crvene zavjese i velike, oble i udobne sofe od
crvene kože.
Izvaljena pred televizorom, Selvaggia je u tigrastom bi-kiniju spuštala i podizala bedro u
ritmu glazbe.
Sydne Rome na ekranu je činila to isto.
"I gore, i dolje. I gore, i dolje. I je'n, i dva", govorila je Sydne.
Selvaggia je imala čilo, mediteransko tijelo, sve u oblinama, i radila je na njemu kako bi ga
takvim i održala. Duge i vitke noge. Čvrsta i jedra guzica. Ravan trbuh. Mišićava. Velike,
okrugle sise stisnute u divljem grudnjaku. Duga, lavovska griva. Nešto između savanski plave
i kestenjaste. Otprilike kao Tina Turner.
Velika usta, napunjena silikonom, prćast nos i velike, jako tamne oči. Ali najdojmljivija bila je
boja njezine kože. Čokoladna. Selvaggia se ubijala u solariju po cijele dane.
Okrenula se i spazila nepomičnog, zastrašujućeg čovjeka kako je gleda.
282
Skočila je.
Lopov? Čudovište? Silovatelj?
Onda ga je prepoznala. Taj tip pred njom bio je Alby. Njen Alby. Njezin muž. Samo što je na
sebi imao grozne crvene hlače, bio sav mokar, kose pune blata i luđačkog izraza lica.
"Bože moj... Bože moj... Što ti se dogodilo?" upitala ga je pokrivši usta rukom.
"Smrdljivice! Smrdljivice moja! Dođi ovamo", odgovorio joj je on gotovo lajući od radosti.
Otrčala je hitro do njega, poskakujući, i zagrlila ga. Snažno ju je stisnuo uz sebe. I počeo je
ljubiti, posvuda, po čelu, vratu, usnama. Pritom je mrmljao, djetinjim glasom:
"Smrdljivice. Malena moja... Nemaš pojma... Nemaš pojma..."
"Alby? Što ti se dogodilo, Alby?" mijaukala je.
Albertino joj je ispričao čudnu, zamršenu, apsurdnu priču. Izostavio je frikovu smrt, kuglice,
uništeni BMW.
Uglavnom, priča bez glave i repa.
Selvaggia je malo što znala o muževim poslovima. Podijeljena između ravnodušnosti i želje
da ne zna, vjerovala je u ono što joj je on govorio. Kući je donosio novac, zar to nije
najvažnije? Albertino joj je pričao da pomaže Ignaziu Petroniju u uzgoju ukrasnih biljaka. To
je bilo Jaguarovo pokriće. I doista, Alberto se svako malo vraćao kući sa syn-goniumom,
fikusom i paprati.
Selvaggi bi biljke uvijek uvenule. Kao uklete.
"Ljubavi, otiđi se odmah istuširati... Vidi kako izgledaš. Bit će da si se prehladio... Ja ću ti
međuvremenu pripremiti
283
njoke na sorrentinski!" rekla mu je Selvaggia, dok ju je stiskao i rukama i nogama.
Albertino je ustuknuo:
"Ne! Ne! Molim te! Ne njoke!"
"Vidiš da ti nije dobro? Ovo je prvi put otkako te znam da nećeš njoke. Njoke tvoje
Smrdljivice."
"Da više nikada nisi izgovorila tu riječ!" izderao se na nju obuzet titanskim gađenjem.
Vampir i češnjak.
Bio je rasturen. Da stavi u usta samo jedan njok, jedan jedini mali njok s kojeg cure rajčica i
mozzarella, istog bi trena umro.
Otišao je u zahod da dođe k sebi.
Pogledao ga je s ljubavlju.
Onaj u Svijetu sendviča nije vrijedan spomena.
Ovo je njegovo kraljevstvo. Najljepši dio kuće.
Potrošio je cijelo bogatstvo da ga ovako uredi. Ali vrijedilo je. Namjestila ga je poznata
dizajnerica. Ruska grofica u progonstvu.
Plemkinja je imala sina, narkosa, koji je Albertinu bio dužan. On mu je oprostio dugove,
tražeći da mu njegova majka zauzvrat preuredi kupaonicu.
Sad su zidovi bili oblijepljeni plavim tapetama s naslikanim zelenim palmama. Zlatnog lišća.
Umivaonik od crnog kamena. Zrcala. Stupovi od stabljika pravog bambusa. I onda kada. Od
posebne vrste pleksiglasa. Prozirna.
Pun pogodak.
Albertino se svukao i stao pod tuš. Pod mlazom tople vode odmah se osjetio bolje. Led koji
mu se bio uvukao u kosti počeo se otapati. Mišići opuštati.
284
Uspio sam!
Uspio je preživjeti. Ali zato je morao pokazati zube. Ovo pročišćujuće tuširanje bilo je dokaz.
Nabrzinu se obrisao. Provjerio je jesu li vrata dobro zatvorena.
Sad je spreman.
Krećemo s operacijom čišćenja! Na sunce s njima.
Čučnuo je nad plastičnu košaru.
Nije htio riskirati da ih izgubi u nužniku.
Počeo je tiskati, otpuhivati, previjati se, naprezati nad košarom. Deset minuta. Četvrt sata.
Ništa.
Ma ni jedno malo, majušno govance.
Činilo se da se u crijevima ništa ne miče.
Oni sendviči malindi, kojima se prežderao, kao da su se u želucu pretvorili u superljepilo. Ma
kakav beton.
Uspravio se oznojen. Leda su ga boljela i noge su ga boljele.
Mora poduzeti drastičnije mjere.
Otvorio je ladicu s lijekovima. Pročeprkao je po njoj i našao to što traži.
Purgativ.
Uzeo je dva.
Pošto-poto mora israti tu moru koja mu je začepila želudac. Kud puklo da puklo.
Izmučen se bacio na krevet. Nadutog trbuha.
Plan?
Spavati i pričekati da purgativ počne djelovati.
Selvaggia je gola ušla u sobu.
"Kako se osjećaš?" upitala je ispruživši se pored njega.
285
"Onako..." promrmljao je Albertino.
"Pobrinut ću se ja za tebe..." šapnula mu je u uho.
Selvaggia je u nekom časopisu pročitala da je seks jedna od najboljih vježbi na svijetu. Neki
mišići našeg tijela upotrebljavaju se samo tijekom snošaja. I disanje se mijenja. Pravi trening.
Zato je rado nadopunjavala aerobik seksualnim vježbama. Tako su to zvali u časopisu.
Ali Albertino tog dana uopće nije htio surađivati. Što ga je ona više privijala k sebi, dirala na
pravim mjestima, gurala mu glavu medu sisetine, to se on krepanijim činio.
Čak su mu se i oči sklopile.
Odlučila je upotrijebiti posljednje oružje. Ono koje bi probudilo i mrtvaca.
Popela se na njega. I počela je trljati o njegov trbuh.
"Odmah silazi! Jesi li poludjela! Hoćeš me ubiti!" rekao joj je kao da se probudio iz kome.
"Alby, čak ni ovo? Onda ti je stvarno loše... Da pozovemo liječnika?"
"Ne, molim te, Smrdljivice, samo me pusti da se odmorim..."
Zbunjena, Smrdljivica je ustala i, nakon što je navukla prozirnu, seksi haljinu, otišla u kuhinju
napraviti sebi frape od banane. Možda će i Alby htjeti malo.
Albertino je za to vrijeme pokušavao zaspati. Nije uspijevao. Čim bi zatvorio oči, vidio bi
neki uznemirujuć prizor.
Tiha baruština.
Hladnjak Indesit koji se otvara, a iz njega izlazi napola smrznuti Antonello. Kose poput
zaleđenih šparoga. Počeo se smijati. Otvorenih usta. Rubin je blistao.
286
"Znaš li što će ti se dogoditi ako ti se jedna zmajeva suza otvori u želucu? Ideš ravno
stvoritelju na račun. Ha ha haa!!" zadovoljno se cerekao.
Zvonjava telefona izvukla ga je iz te strahote.
Otvorio je oči i pred sobom ugledao Selvaggiu. U ruci je držala bežični telefon. Rukom je
pokrivala slušalicu.
"Tko je?"
"Roscio je! Želi razgovarati s tobom. Rekla sam mu da spavaš. Inzistirao je da te probudim..."
Stvarnost se sručila Albertinu na glavu gore od onog sna. Zaboravio je otići k Jaguaru. Ne baš
zaboravio. Jednostavno je odlučio ne misliti na tu drugu brigu.
Jedno po jedno. Molim vas.
Roscio je bio jedan od Jaguarovih slugana. Nešto između zamjenika šefa i tajnice.
"Daj mi ga!"
Selvaggia mu je namrgođeno dodala telefon.
"Halo?!"
"Halo, Albertino?"
"Kaži."
"Što je bilo s tobom?"
"Vratio sam se kući. Ne osjećam se baš najbolje."
"Šef stalno pita za tebe. Ljuti se. Ne zaboravi da je Fede-rikina krizma."
"U kurac! Federikina krizma! Reci mu da dolazim."
"Uredu."
"Dolazim odmah."
Prekinuo je.
Kako je mogao? Zaboravio je na krizmu proklete Jaguarove kćeri. To je potpuno smetnuo s
uma.
287
To je jako loše.
Ja sam kreten!
Uzeo je iz ormara plavo odijelo Ralph Lauren. Košulju na male, crne i oker rombove.
Ljubičastu vunenu kravatu. Mokasinke s resicom.
Poćeo se luđački brzo oblačiti.
Jaguar je do tih stvari jako držao. Htio je u važnim trenucima imati uz sebe sve svoje momke.
Htio je da i oni budu dio obitelji. Ne otići tamo bila bi preteška uvreda. Nezamisliva.
A on je zaboravio.
Je li odlučio umrijeti?
Otrčao je u dnevni boravak. Selvaggia gaje ugledala pred sobom svečano odjevenog.
"Kamo ćeš?" upitala gaje preneraženo.
"Idem na krizmu Ignaziove kćeri."
"Ne možeš ići! Bolestan si!"
"Moram ići. Ako ne odem, bit će svašta."
"Alby, ne možeš svaki put kad te nazove trčati k njemu kao rob, nije pošteno. Ti nisi njegov
sluga!"
"Pusti... Sad moram ići."
"Nazovi ga!"
"Ma što nazovi ga..."
Dok je govorio, Albertino je oblačio kaput od crne vune i Versaceov šal. Uzeo je svežanj
ključeva sa stolića kraj ulaza. Bio je spreman.
"Slušaj, Smrdljivice. Prije ili kasnije svemu će ovome doći kraj. Obećavam ti. Štoviše, zašto
ne odeš u turističku agenciju i izabereš neko putovanje na kakav tropski otočić. U tople
krajeve. Ti odluči."
288
Selvaggino se lice ozarilo. S osmijehom od uha do uha,
uzdahnula je:
"Stvarno?! Putovanje?!"
"Stvarno. Vidimo se kasnije..."
Poljubio ju je. Ukočila se, zbunjena. Izlazeći, dobacio joj je:
"Uzeo sam ti moped!"
I onda je zatvorio vrata.
Sjedeći na mopedu, Albertino je vozio po Prenestini.
Kao da taj dan nikada neće proći.
Vjetar mu je šibao lice.
Što je dalje odmicao, sve je više uviđao da ne ide na krizmu nego na ispit. Pravi pravcati ispit.
Ispit na kojem riskira život.
Jaguar će ga sigurno pitati kako je prošlo s frikom.
A što će mu on odgovoriti?
U glavi je odvrtio priču. Sastavio je zamišljeni dijalog sa šefom. Odglumio ga.
Hoće li povjerovati?
Računao je na slavlje, na gužvu, ljude. Jaguar neće imati mnogo vremena da ga sasluša.
Možda će mu se čak živo jebati za to što Antonello nije došao na sastanak.
Adamu kažem istinu?
Još jedna zastrašujuća misao mučila ga je poput noža zabijenog u meso. Pritiskala ga je kao
snježna lavina.
Jajašca.
A ako mi se jajašca otvore u trbuhu? Nije rečeno da mogu izdržati i moje probavne sokove.
289
Već su prošli kroz Antonellov želudac. Možda je plastika oko njih već nagrizena.
Ti kurčevi sokovi koje imamo u želucu u stanju su rastopiti bilo što, pa zašto ne bi i jajašca?
Možda se baš u tom trenutku otvaraju. Polako. Sva odjednom. Ispuštaju heroin u njegov
želudac.
Možda je već smućen a da ni ne primjećuje? Možda je gotov a da to ne zna. Možda mu se
zato u glavi roje sve te gadne misli. Možda...
Osjećao se ćudno. Zaista čudno.
Što je to?
Sugestija ili djelovanje droge?
Što je to?
On to sigurno nije mogao znati. On te stvari nikada u životu nije probao. Nikada ni crtu. Ni
horsa ni koke. Ni acid, ni extasy. Ništa.
To ti odsiječe noge, ubije te.
On je uvijek odbijao. Stvar korektnosti. On je bio ozbiljan diler. Oprezan. To je bio njegov
posao. I on ga je dobro radio.
Ako počneš, začas si gotov.
Počneš koristiti to sranje da si sjebeš život, umjesto da ga prodaješ.
I nadeš se s druge strane. Kao svi koji su zastranili, medu narkosima. Koji prose, kradu,
crkavaju kao muhe.
Nitko te više ne jebe. Postaneš kao drugi. Propalica.
Ali sad je žalio što nije probao makar jednu crtu, jedan šut.
Mogao bi barem shvatiti je li gotov ili nije. Pada li mu mrak na oči sam od sebe ili zbog tih
usranih jaja.
290
On je poznavao narkose, gledao ih je u oči, vidio im lice. Bili su njegov kruh svagdašnji.
Dobro ih je poznavao.
Pogledao se u retrovizoru.
Crvene oči.
Od hladnoče!
Suha usta. Znoj.
Od straha!
A osim toga, to što mu je u trbuhu nije bilo kakva roba. Nego sto posto čista. Zmajeve suze.
Albertino je sad vjerovao u to. Želudac mu je bio pun zmajevih suza.
Kako je ono rekao frik?
"To je psihodelična mora. To je tumor na mozgu."
Bože moj!
Zaustavio se.
Stajao je uz cestu, presavijen. I hodao poput starca. Ruke na ustima. Praznina u glavi.
I ja bih u ovakvom sjebanom stanju trebao ići razgovarati s usranim Jaguarom?
Nema šanse.
Mora u bolnicu. Na ispiranje želuca. Na liječenje.
A onda?
A onda koga briga.
Ne. Ne može. Nakon toga bi ga zatvorili.
Sjeo je na haubu automobila.
Razmisli. Smiri se. Onaj frik je dobro znao svoj posao. Morao je sve obaviti kako treba. Budi
miran. Obložena su voskom. Plastikom. Budi miran, neuništiva su, ponavljao je poput
molitve.
291
Malo-pomalo, opustio se. Srce mu je počelo mirnije kucati. Opet je došao do daha. Popeo se
na moped i krenuo dalje.
Napadaj panike!
Običan napadaj panike.
Jaguar je živio u golemoj dvokatnoj vili. Bijeloj i moćnoj. Dvorišni ulaz od kovanog željeza s
mramornim orlovima koji u pandžama drže zmije otrovnice. Ispred vile poljana od šljunka. U
redovima parkirani jaguari, range roveri, alfe 164, theme. Sa strane brežuljci prekriveni
engleskom tratinom. Nešto dalje vrt u talijanskom stilu. Prazan bazen. Skakaonica. Minigolf.
Albertino je zaustavio moped, provjerio u zrcalu kako izgleda. Sad mu je bilo bolje. Jednom
je rukom popravio frizuru. Stegnuo je čvor kravate.
Udahnuo je i popeo se mramornim stepenicama do ulaznih vrata.
Ušao je.
Prošao je dugačkim hodnikom, oslikanim prizorima života u Pompejima prije erupcije. Ljudi
u togama. Žene u velovima, s krčazima vode na glavi. Djeca koja se igraju koturom. Paunovi.
Zaljev s brodicama. Pozlaćene svjetiljke obasjavale su mural toplim i zlaćanim svjetlom.
Sa strane su dvojica gorila pušili. Ispod jakni im se naziralo oružje.
Mali salon za čaj bio je pretvoren u garderobu.
Bunde, kaputi od devine dlake, pelerine i krznene stole bili su nagomilani jedni na druge na
ovalnom stolu, komodi i neoklasicističkoj sofi.
I Albertino je ostavio svoj kaput,
Duboko je udahnuo i ušao ublagovaun.. .«
Bila je preuređena za tu prigodu.
Golema dvorana, sva u zlatu, sa zavjesa ma od < \ > kristalnim lusterima, bila je ispunjena
okruglim st < > 1«. Srebrni pribor. Nasred svakog stola buketi crvenih i u/a.
Mnoštvo ljudi.
Čitave obitelji za stolovima. Starci skutreni na stolicama. Otkopčanog remena. Djeca koju
hrane. Mlohave starice na-kićene draguljima. Obojene kose. Elegantno odjevene žene. Neke u
dugim, neke u kratkim haljinama. Neke još uvijek s bundama na sebi. Neke s vrtoglavim
izrezima. Skupine muškaraca u košuljama i kravatama glasno su se smijale. Kolica s bebama.
Plač. Vika. Brbljanje. I zaglušujuća buka pribora za jelo.
Konobari u tamnocrvenim odorama. Jela od mesa. Prilozi. Tjestenina. Predjela.
Albertino je odlučno koračao medu svečano odjevenom djecom, dječacima u smokingu i
djevojčicama u dugim bijelim haljinama, koji su se utrkivali između stolova. U jednom je
kutu vidio i orkestar, koji je svirao. Plavokosa pjevačica lica zategnutog liftingom, u plavoj
haljini od šljokica, pjevala je obješena na stalak mikrofona:
"Svi na more. Svi na more. Sunčat bijele guze gole."
Amfiteatar stolica uokolo. Neki su pratili ritam plješćući. Drugi su plesali. Zmija od ljudi
plešući je kružila po dvorani.
"Tu si! Baš dobro", čuo je iza leda.
Albertino se okrenuo.
292
293
Roscio.
I on svečano odjeven. Sretan kao nikad prije. U odijelu od sivog flanela. Rida kosa gelom
zalizana unatrag. Zlatno-srebrna igla na narančastoj kravati.
"Gdje je?" upitao ga je Albertino bez daha.
"Tamo dolje."
"Idem."
Krenuo je probijajući se kroz mnoštvo plesača, zadržavajući dah. Srce mu je lupalo kao ludo.
U dnu dvorane, ispod dugačkog ulja koje je prikazivalo rimsko selo, stajao je jedan veći,
svečano opremljen stol. Za njim su sjedili najbliža rodbina i najodaniji ljudi.
Sjedio je tamo, okružen ostalima. U samom centru.
Jaguar.
Ignazio Petroni zvan Jaguar. Albertino ga je sad vidio drugim očima. Nije imao više ništa od
onog smrtonosnog grabežljivca.
U mladosti, da.
Tada je stvarno bio jebeni, usrani jaguar.
U ono vrijeme imao je mali, mačji nos. Velika usta. Mračne i zle proreze od očiju. I zube.
Onda se počeo debljati.
Pravilno. S osamnaest, imao je osamdeset kila. S trideset i pet, već je imao sto trideset. S
četrdeset pet, težio je sto šezdeset. Sada, kad je imao šezdeset godina, ustalio se na sto
osamdeset, kila više ili manje.
Hipofiza.
Ignaziova hipofiza počela je zatajivati kada mu je bilo dvadeset godina. Puniti ga masnoćom,
ne poštujući oblik,
294
sklad i razmjere. Bez milosti. Njegov jadni kostur postao je krhka skela za to more sala i
tkiva.
Ni od kakve mu koristi nisu bile sve one kure kojima se bio podvrgnuo. Bombardirali su ga
regulacijskim hormonima kao da je pokusni kunić. Ništa. Njegovo tijelo za to nije htjelo ni
čuti. Nastavljalo se debljati. Trbuh mu se toliko proširio da ni kada je sjedio nije više mogao
vidjeti noge i stopala. Već se i teško kretao. Više se kotrljao nego hodao. Poput morža na
polarnoj plaži. Na rukama i nogama, okruglim od sala, nisu se više vidjeli zglobovi. Noću, od
straha da ga ne uguši težina vlastite škembe, spavao je u kadi s reguliranom temperaturom.
Srce mu je postalo neposlušno. Aritmije, fibrilacije, grčevi. Ono, siroto, nije bilo krivo. Bilo je
poput motora fiće u kamionu.
Tri infarkta. U deset godina.
Jaguar je otišao u Ameriku. Htio si je dati presaditi novo srce. On bi pronašao donatore. To
nije bio problem.
Proučavale su ga hrpe liječnika. Onda su mu rekli da je nemoguće. Bilo koji srčani aparat
imao bi poteškoća u takvoj biološkoj strukturi.
Možda bi odgovaralo samo srce bika.
Operiran je četiri puta. Dvanaest by-passa.
Sada, sjedeći tako za stolom krcatim hranom, više nego na plemenitog jaguara nalikovao je na
ljenivca. Polarnog ljenivca izvaljenog u naslonjaču od crvenog baršuna. Nosio je plavo
odijelo veliko poput venecijanskog jedra i raskopčanu bijelu košulju iznad potkošulje velike
poput plahte za bračni krevet. Iz tijela su mu izlazile prozirne cijevi
295
i raznobojne žice, koje su završavale u elektronskom aparatu smještenom na stol, između
pečenja i tjestenine.
Ugledao je Albertina. I one njegove malene i mračne oči zasjale su. Te oči, jaguarski ostatak.
Podigao je nešto što je izgledalo kao dvije peraje.
"Drzniče! Drzniče! Nisi htio doći? Ha?! Reci da nisi htio doći! Dolazi odmah ovamo!"
naredio mu je svojim dubokim, šupljim baritonom.
"Tu sam. Tu sam. Evo me! Evo me!" uspio je slabašnim glasom izustiti Albertino.
Obišao je stol.
"Sjedi kraj mene, majku mu staru. Crkao dabogda... Koji kurac si radio kod kuće? Ha?"
Jedan od ljudi donio mu je stolicu. Sjeo je pored njega.
"Jesi li vidio koje slavlje! Gledaj koliko ljudi... Koliko hrane... A ti nisi htio doći. Sram te
bilo..."
Oni što su sjedili uz njih pozorno su, s ulizničkim osmijehom, pratili svaku Jaguarovu riječ.
Klimali su glavama.
"Nije da nisam htio doći. Nego... nisam se dobro osjećao..."
"Ma ti si ko kremen..." rekao je Jaguar i onda, okrećući onaj slonovski vrat prema supruzi,
dodao:
"Mariarosaria, gle tko je došao!"
Mariarosaria je jela, brbljajući s nakićenom, debelom ženom pored sebe.
Bila je sitna, mršava žena. Kose podignute u zamršenu frizuru. Malog, okruglog nosa. Sva
naborana. Sivih mračnih očiju.
Svaki put kad bi je vidio, Albertino nije mogao a da ne zamisli čudovišni seks koji su to dvoje
morali obaviti kako
296
bi začeli Federicu. Medu njegovim se ljudima šaputalo da šef to radi u termostatskoj kadi,
poput kitova.
"Albertino. Konačno! Ignazio je govorio: cGdje je Albertino? Gdje je Albertino? Vidjet ćeš da
taj sin poštene majke neće doći.' Bogu hvala. Baš sam sretna", rekla mu je krev-eljeći se i
potom ga bučno poljubila u obraze.
"Pa evo, tu sam..." dodao je Albertino uz ljubazan osmijeh.
Nije uspijevao biti kao inače. Osjećao se čudno, izmješteno. Sve što bi rekao, zvučalo mu je
lažno, namješteno. Svaki pokret umjetan. Poput marionete, prisiljene glumiti u farsi u kojoj se
ne sjeća svoje uloge.
Sva ga je ta vreva zaglušivala. Htio se vratiti kući.
"Sad jedi. Gledaj ovo blago Božje. Pečenje... pržene tikvice... probaj ovu tjesteninu
alFamatriciana... Već sedam dana u ovoj se kući ne radi ništa drugo nego samo kuha."
Onda je onim kobasicama od prstiju zgrabio tanjur krcat tjesteninom i stavio ga pred njega.
Vidjevši to, Albertino je uzdrhtao.
Taj umak pun ulja! Taj parmezan! Masna panceta.
Da ti se želudac okrene.
Bljuvalo mu se. Osjetio je kako mu se sadržaj želuca penje uz jednjak.
"Hvala. Ne mogu..." prošaptao je zgađen.
"Kako?! Hoćeš da se Mariarosaria uvrijedi? Ne znaš kako je dobro. Ima i ovčjeg sira sa
Sardinije!" prijekorno mu je rekao Jaguar, šaptom od kojeg je Albertino sav uzdrhtao kao
puding od čokolade. Zatim je viknuo:
"Mariarosaria! Mariarosaria!"
Svi su odjednom utihnuli.
297
"Što je? Što je?" odgovorila mu je zabrinuto.
"Albertino! Albertino neće jesti!"
Mariarosaria je raskolačila one ugasle svjetionike od očiju:
"Albertino! Što ti je? Ustručavaš se? Ne sviđa ti se tjestenina koju sam umijesila svojim
rukama?"
Znojio se. Činilo mu se da ga svi strogo gledaju. Osjećao je na sebi Jaguarov pogled.
Pokušao je zvučati odlučno:
"Ne, gospodo, jako mi se sviđa vaša tjestenina. Hoću reći, inače drage volje, ali sad se baš ne
osjećam najbolje..."
"Onda jedi da ti prođe... Ne ustručavaj se", nutkao ga je šef.
Albertino je klimnuo glavom.
Kao revan učenik.
Morao je. Morao je. Morao je.
Bilo bi previše čudno, neuobičajeno, da ništa ne okusi. Pobudio bi sumnju.
Odjednom se osjetio osamljeno. Kao nikada u životu. Sad su bili sami, on i tanjur tjestenine.
Ništa drugo više nije bilo važno. Zamagljene, u daljini, promatrale su ga pozorne oči.
Zabio je vilicu u tjesteninu. Izgledala mu je poput divovskih glista. Mrtvih i ljigavih glista,
prekrivenih krvlju i mesom. Polako, vrlo polako, motao ih je na vilicu. Pogledao ju je i onda
je stavio u usta. Počeo je žvakati.
Bilo mu je jako loše.
"Kakvo je?" upitao ga je Jaguar s drugog svijeta.
"Dobro!" rekao je sa zalogaj činom u ustima i palcem u zraku.
298
Nije silazila. Fiziološki nemoguće. Tjestenina mu se zaustavila na ulazu u želudac i ostala
tamo.
Stigla je Federica, Jaguarova kći, da ga spasi. Trinaest godina. Visoka. Bubuljičava. Guzata.
Prasećeg izraza lica. Sva na oca.
Albertino joj je čestitao, rekao daje prelijepa i onda, čim se Jaguar okrenuo, prebacio
tjesteninu u susjedov tanjur.
Nitko nije primijetio.
Činilo mu se da je pred prokletim televizorom.
Samo je želio daljinski upravljač da ugasi to jebeno slavlje. Sva ta gungula pred njim nije ga
se ticala. Gledao je ljude kako govore, žderu kao svinje, smiju se punih usta.
Mora otići. Pronaći neku ispriku. I otići kući.
Samo naprijed.
Ostane li, riskira nešto mnogo gore.
"Onda, kako je prošlo?" upitao gaje Jaguar, nakon što se uvjerio da ih nitko ne čuje.
"Što?"
"Sfrikom! Kako je prošlo?"
Albertino nije mogao govoriti. Pokušavao je, ali ništa mu nije izlazilo iz usta. Jaguar je u
međuvremenu uzimao komade teletine, umakao ih rukama u posudu za juhu i trpao ih u usta.
Mrlje od umaka na potkošulji, na košulji, na bešćutnoj bradi.
"Onda?"
"Nije se pojavio..."
Glas mu je podrhtavao.
"Kako?"
"Nije ga bilo... Čekao sam cijelo jutro pred njegovom kućom. Nije ga bilo."
299
"Nemoguće! Jučer navečer sam razgovarao s njim."
"Nije ga bilo. Pokušao sam ga i nazvati... Ništa."
"Nemoguće!"
"Raspitao sam se uokolo. Nitko ga nije vidio. Pitao sam susjede..."
Albertino je govorio, ali to nije bio on. Kao da je govorio netko drugi. On je bio daleko i vidio
je sebe kako govori, griješi, znoji se. Vidio je da je u Jaguarovim očima nestala radost zbog
slavlja i da se odjednom sav smrknuo.
"Jesi li siguran?"
"Da. Nije ga bilo!" nastojao je Albertino reći sigurno. Sigurno i mrzovoljno.
Jaguar kao da se sav napuhao. Od bijesa. Pocrvenio je. Raširio je male nozdrve, poput bizona
u napadu, i potom rekao:
"Pun mi je kurac tog frika! Želi nas zajebati. Želi zadržati robu. I prošli put je stvarao
probleme. Htio je više novca. Ne shvaća da se igra vatrom. Ne shvaća da će mi jesti beton za
doručak. Taj kurvin sin odlučio ju je prodati za svoj račun..."
"Možda... se nije sjetio..." pokušao je natuknuti Albertino.
"M koji kurac pričaš? Je li i tebi ispario mozak? Po tebi, netko može zaboraviti da mu život
visi o kurčevom koncu koji može puknuti?"
Jaguaru se sada pušilo iz ušiju.
"Pa... da! I što ćemo sad?"
"Što ćemo sad? Odmah ćemo ga naći. Prije nego što skloni guzicu u neku istočnu zemlju, i
uzet ćemo mu robu. Onda ćemo ga naguziti. Utažit ćemo mu žeđ pršutom."
300
Albertinu je sad bilo loše. Stvarno loše. Zgrčena i bolna utroba. Odjednom je problijedio. Kao
krpa. Oči unezvjerene i crvene. Kapi znoja na čelu. Naslonio se na stol. Morao je izaći.
Riskirao je da cijelu istinu povrati po stolu.
Kao da je sada i šef to primijetio:
"Koji ti je kurac?" upitao je odmjeravajući ga.
"Loše mi je. Rekao sam ti..."
"Vidim. Ali što ti je?"
"Užasno me boli želudac... Valjda sam se prehladio. Neki virus... Svega ima u zraku, dovoljno
je da se malo više napregneš... Ne znam... Loše mije!"
Vrtjelo mu se u glavi. Od mučnine se ljuljao poput broda u oluji.
"Sigurno imaš gripu! Što bi drugo. Sjećaš se kako je meni bilo prošli tjedan? Groznica,
drhtanje. Bio sam tri dana u krevetu i prošlo je. Idi kući. Hajde. Samo daj. Neka te Selvag-gia
izliječi. Reci joj da ću je ubiti ako ne budeš kao nov."
"Ne. Žao mi je otići. Ova divna zabava..."
"Ne brini se... Preživjet ćemo i bez tebe. Slavlje se nastavlja."
"Oprosti mi..." uspio je promrmljati Albertino.
"Miči tu guzicu, hajde. Lezi i vidjet ćeš da ćeš sutra biti ko ružica. Neću da mi se najbolji
čovjek razboli. Imamo posla sljedećih dana..."
"Od sutra ću opet biti u formi, kao stijena..." nasmiješio mu se Albertino.
Jaguar ga je zagrlio i snažno ga privinuo na ona tirano-saurska prsa.
Vonjao je na puder i znoj.
301
"Učini mi uslugu. Otiđi do Tužnog. Ionako ti je usput. Reci mu da odmah pronađe onog
usranog frika. Da ga natjera da posere one kuglice i da ga sredi", rekao mu je.
"Kako to misliš?"
"A kako bih jebote mislio?" podsmjehnuo se morski pas.
"Ah, shvatio sam. U redu."
Kako sam to dobro izveo! Kako sam to dobro izveo, kad mu ništa nisam rekao, pomislio je
opuštenije.
Pozdravio je Mariarosariu. Dao Federiki još nekoliko komplimenata. Rosciu je objasnio da se
ne osjeća dobro i onda mu dao kuvertu s novcem.
Prošao je velikom dvoranom dok je slavlje još bučalo.
Još nisu bili stigli kolači.
Hladnoća i zrak pomogli su mu da dođe k sebi.
Popeo se na moped i krenuo. Bilo mu je hladno. Osjetio je da mu se nešto pokreće u želucu.
Purgativ je počeo djelovati. Stisnuo je zube.
Jaguar je progutao priču.
Sigurno me spasio onaj tanjur tjestenine^ pomislio je.
"Koja gadost!" rekao je sjetivši se pancete.
Sad samo treba posrati plijen.
Bilo mu je malo žao zbog Tužnog. Izgubit će hrpu vremena tražeći onoga koji je već hrana
crvima, zatvoren u lijes Indesit.
Jebe mi se! pomislio je
Tužni je plaćen za taj posao.
Nastavio je juriti, kao lud, punim gasom prema kući. Oči su mu suzile.
302
Ubrzao je.
Zaustavio se pred slastičarnicom "Lijepi Palermo".
Zaključao je moped i utrčao unutra.
Slastičarnica "Lijepi Palermo" bila je specijalizirana za sicilijanske kolače. S jedne strane
dugački pult s policama punim voćnih kolača, sicilijanskih slatkiša, torti sa šlagom i limunom.
S druge strane dva velika hladnjaka s ledenim tortama, sladoledima u čaši i pudinzima.
Mozaik na zidu prikazivao je šarena kola u koja je upregnut magarac.
Albertino je nastojao ne gledati slatkiše.
Za pultom je ugledao Lauru, ženu Tužnog. Bila je okrugla. Visoka nešto više od metar i pol.
Sijede kose skupljene mrežicom. Na vrhu nosa male, zlatne naočale. Bijeli ogrtač.
Ukrašavala je šlagom čokoladnu tortu.
"Laura! Ciao! Gdje ti je muž?"
Žena je podigla pogled i osmjehnula se kad ga je prepoznala.
"Albertino. Baš mi je drago... Franco je u kuhinji... Kako si?"
"Dobro. Dobro. A ti?" zabrzao je Albertino.
"Eh, ne žalimo se... Radi se! Selvaggia?"
"Kod kuće je."
Laura Capuozzo bila je Selvaggina rođakinja u drugom koljenu. I ona je, poput Albertinove
supruge, bila Sicilijanka. Iz Palerma.
"Zašto vas dvoje nikada ne svratite? Niti da nazovete. Uskoro će Enrico diplomirati... Morate
doći na proslavu!"
"Računaj na nas!"
303
"Hajde, hajde, vidim da pocupkuješ..." konačno mu je rekla slastičarka. Shvatila je da je
Albertino jedva sluša. Da poskakuje na petama.
"Poljubit ću te kad izađem..." rekao je Albertino otvarajući jedna od bijelih vrata koja su
dijelila slastičarnicu od kuhinje.
Albertino se našao u velikoj prostoriji. S bijelim pločicama. U središtu veliki čelični stol. Na
njemu velike zdjele, od istog takvog čelika, s različitim smjesama. Red tek napravljenih
sicilijanskih slatkiša. Strojevi za pravljenje šlaga. Uz jedan zid velike keramičke peći. A zatim
i keramički umivaonici.
Red.
Franco Capuozzo, zvan Tužni, bio je nagnut nad protvan u koji je slagao kolačiće spremne za
pečenje.
Bio je to čovjek od šezdesetak godina, pomalo grbav. Mršav i čio. Između dva okrugla oka
virio mu je krivi, orlovski nos. Rijetka, zapuštena brada neravnomjerno mu je pokrivala lice.
Izrazito crna kosa, slijepljena na čelu, davala mu je izgled starog, očerupanog gavrana.
Sve na njemu, izgled, duboki glas, sitne, spore kretnje i one oči ravnodušnog starca, davalo
mu je izgled slomljene, tužne osobe, koja se oduvijek samo borila sa životom.
Ali bio je plaćeni ubojica s mudima. Vrlo cijenjen. Profesionalac. Teško ga je sjebati. Sirov u
metodama, ali učinkovit u rezultatima. Nije gledao u lice, ni po koju cijenu. Bio bi ti za
petama kao najgori gad, slijedio te i, kada to najmanje očekuješ, ispraznio bi ti u leda čitav
šaržer svog uzija.
Nimalo spektakularno. Nimalo zabavno.
304
Sada je tu, nagnut nad protvan kolaca,» nftofrltflti £ belog okvira, umotan u topli šal, izgledao
samo k«o «UM<
i ništa više.
Okrenuo je svoju glavu kornjače prema vratima i ugl* dao Albertina. Zaškiljio je i stisnuti
osmijeh pojavio mu sina usnama.
"Ljepotane moj!" rekao je glasom u kojem se još osjećalo nešto sicilijanskog i prišao
Albertinu.
Snažno su se zagrlili.
"Upravo sam mislio na tebe, baš čudno! Nisam te vidio sto godina. Što ima?" nastavio je
Tužni zadovoljno.
"Ništa posebno... moram ti prenijeti Jaguarovu poruku..."
"A ja imam velike novosti za tebe! Enrico će diplomirati", prekinuo ga je.
"Znam. Rekla mi je tvoja žena."
Tužni je uzeo stolicu i pružio je Albertinu:
"Sjedni malo, hajde. Poslije ćemo o poslu."
Albertino je nevoljko sjeo.
Tužni je izvukao iz peći mnoštvo toplih uštipaka prelivenih rastopljenom čokoladom. Stavio
ih je na stol.
"Albertino, hoćeš jedan? Dobri su!"
"Ne, hvala. Nije mi dobro."
"Sigurno?"
"Sigurno."
"Onda ću ti ih malo spakirati. Odnesi ih Selvaggi."
"Hvala!" rekao je na kraju Albertino, opirući se.
Zašto su ga taj dan svi tjerali da jede?
"Uglavnom, jedan s diplomom u obitelji..." dodao je Albertino.
305
"Da, uspio je... Dobar je to momak. Puno je učio."
"Što je diplomirao?"
"Ekonomiju. Želi nastaviti studij u Americi."
"Ali čime se bavi?"
"Nisam baš shvatio. Nešto iz ekonomije... budžeti, tako nešto..."
Tužni se šepirio od sreće. Kao golub koji se udvara. Činilo se da uživa govoriti kako ne
razumije ništa od toga čime se njegov sin bavi. Nešto za genijalce. Nešto što nije za njega, a
još manje za tog neznalicu Albertina.
"Drago mi je..." nastavio je kao da govori samome sebi. "Baš mi je drago..." a onda, gledajući
ponovno u Albertina: "Znaš li da ste ti i Enrico vršnjaci?"
Albertino je to dobro znao. Enrico je išao s njim u školu. Sjećao ga se. Godinu dana išli su u
isti razred. Bio je prava kazna Božja. Nevjerojatan štreber. Jedan od onih koji dižu ruku na
svako učiteljičino pitanje.
"Koja je najduža rijeka u Italiji?"
A on diže jebenu ruku.
Albertino i njegovi prijatelji su ga zajebavali. Jadnik! Učiteljski dupelizac! Možda ga je
jednom čak i istukao. Onda je Albertino ponavljao razred.
On nije učio.
Krao je mopede i igrao biljar.
Sad taj Enrico ide u Ameriku.
"Da, znam..."
"A ti? Što ti namjeravaš?"
"Kako to misliš?"
"Kakvi su ti planovi za budućnost?"
306
Koji kurac ga to pita? Izgledao mu je kao svećenik iz njegove župe. Jedan od onih koji te
pitaju koji je smisao postojanja, a da ne trepnu.
"A što ja znam... Normalni. Ono što radim svaki dan."
Nije znao što bi mu rekao. Nije uspijevao vidjeti budućnost drukčiju od sadašnjosti. Kojiput
mu se činilo da će cijeli život biti Jaguarov potrčko. Drugi put vidio bi sebe kao bossa,
nasljednika. Ponekad, pak, daleko od mafijaškog života. Katkad je razmišljao o tome. Možda
takav život nije za njega. Onda je shvatio što doista želi.
Jednostavno:
"Putovanje. Da, želim otići na neko lijepo putovanje. Ja i Selvaggia. Sami. Raditi malo ono
što mi puhne... Ali ne na tjedan dana. Više. Što ja znam... dva, tri mjeseca. Ja i ona na nekom
karipskom otoku. Na toplom. Rekli su mi da se na nekim otocima možeš zabiti u kolibu kao
domorodac. Ležiš ispružen na plaži. Loviš ribu, sunčaš se, što ja znam..." sanjario je
Albertino.
Da, to uopće ne bi bilo loše.
Tužni je nabrao kutove usana u osmijeh i onda tiho rekao:
"Sredi ga! Moraš ga srediti!"
"Koga?"
Albertino je znao koga. Koga ako ne njega.
"Jaguara! Moraš ga srediti. Ne odmah. Polako. Tako da nitko ne primijeti. Dan za danom. Ne
ističi se. Pritaji se medu drugima. Sidi. Neka se drugi uspinju. Nemoj biti odlikaš."
"A zašto?"
307
"Zato što te taj siše iznutra. On je jebeni parazit. Drži te za vrat svojim nevidljivim pandžama.
Stisne kad poželi. A ako ne može bez tebe, ako mu služiš, ako si jedan od šupaka, onda te
nikada više neće pustiti da odeš. Znaš li? Znaš li to?"
Albertino je potvrdno klimnuo glavom. Dobro je to znao. Ali to je bilo ono što je do danas
oduvijek želio. Biti svom šefu nezamjenjiv. To je donosilo i mnogo dobrih stvari. Koje
Albertinu uopće nisu bile mrske.
Novac. Moć. Poštovanje na ulici.
Tužni je nastavio:
"Umoran sam od čišćenja Jaguarovih govana. Želim raditi ovdje, peći kolače sa svojom
ženom, slastičarnica radi dobro, ali taj jebeni gad me prikliještio. Ne mogu pobjeći. Ako
odem, ubit će me netko od njegovih. Možda će to zatražiti od tebe. A što ćeš ti? Nećeš me
ubiti? Kako možeš? Jesi li shvatio kako mi je? Moram nastaviti ubijati sve dok on to hoće.
Dok ne dođe netko mladi i zajebaniji i napuni mi trbuh olovom. Hoćeš da ti nešto kažem?"
"Što?"
"Bojim se. Nisam više hladnokrvan kao nekad. Ne ide mi. Užasno se mučim. Postao sam kao
oni trkači kojima pukne i odjednom vide trkalište drugim očima. A znaš li što mi je taj kurvin
sin rekao neki dan? Čuo sam da ti sin ide u Ameriku. Mogao bi tamo odraditi koji poslić za
nas. Ništa opasno. Kontaktirati neke ljude. Razumiješ? Taj gad hoće uvaliti i mog sina. Govno
smrdljivo. Rekao sam mu da je Enrico izabrao drugi put. Da ga pusti na miru. Da je on
drukčiji. Ništa mi nije odgovorio. Samo me pogledao."
308
Albertina je bolio želudac. Morao je srati. Odmah. A tu nije mogao. Morao je kući. Osjećao je
kako se riječi Tužnoga vrte u njemu poput divovskog vadičepa.
Srećom, zazvonio je telefon.
Tužni je ustao i pošao odgovoriti. Šćućurio se na stolici pored telefona.
"Halo! Slastičarnica 'Lijepi Palermo'", rekao je službenim glasom. "Da... daaa..."
Albertino je to iskoristio da ustane. Zakopčavao je kaput, kad se sjetio da nije došao zato da
sluša Tužnog kako jadi-kuje, pa je otpuhujući ponovno sjeo. Morao mu je prenijeti nalog.
"Da... Shvatio sam... Da, tu je. Dobro. Dobro. Sad ću ti ga dati", zaključio je Tužni. Dodao je
telefon Albertinu.
"Tko je?"
"On!"
Albertino samo što nije pao u nesvijest. Automatski je zgrabio slušalicu.
"Ja sam, Jaguar. Slušaj, znaš li što rade rogonje? Ha? Je li znaš što rogonje rade?!"
Nije govorio u slušalicu, rikao je.
Što hoće? Što mu sad znači to pitanje?
"Nanovo razmisle. A ja sam jedan rogonja. Rogatiji sam od losa. Kad si otišao, zagrizao sam
jedan milanski kotlet. Znaš da sam ja lud za kotletima. A znaš i kako ih Maria-rosaria zna
napraviti. S malo masti, hrskave. Pa hoćeš da ti nešto kažem? Nisam ga mogao progutati.
Nešto mi je pokvarilo tek. Nisam uspijevao shvatiti što. Onda mi se odjednom razbistrilo. Bio
si to ti. Zbog tebe nisam više
309
bio gladan. Zbog tvog lica. Tvog načina. Reci mi nešto, zašto si me htio zajebati?"
Albertinova je glava bila prazna. Potpun mrak. Slušalica u rukama bila mu je teška poput
granita. Grlo kao da mu je bilo začepljeno pjenušavom gumom.
Što da mu kaže?
"...Htio si me zajebati? Mene? Koji sam te volio više nego sina?" urlao je Jaguar.
Albertino je htio nešto reći, ali riječi su mu umirale na nepcu kao lososi na izvoru.
"Htio si me zajebati? Htio si zadržati robu. Pokrasti onoga koji te nahranio. Koji ti je dao
dostojanstvo."
"Ne... Ne... Nije istina."
"Mislio si da je lako? Ali za te stvari treba imati muda velika kao košarkaške lopte. A ti ih
nemaš."
"Pusti me da kažem..."
"Šuti."
"Nisam ja kriv. Bila je nesreća. Nisam te htio zajebati. Kunem ti se Bogom... Neka mi Bog..."
"Daj mi Tužnog."
"Ne, čekaj. Napravio sam sranje, ali nisam te htio zajebati... Frik me pokušao ubiti."
"Ne želim te više slušati. Daj mi Tužnog."
"Ne, molim te. Pusti me da objasnim..."
"Daj mi ga!" naposljetku je vrisnuo Jaguar.
Albertino se okrenuo i vidio Tužnog iza sebe. Držao je svoj uzi uperen u njega.
"Želi razgovarati s tobom..." rekao je dok su mu riječi zamirale u grlu.
Mehanički je dodao slušalicu ubojici.
310
Osjetio je kako mu noge klonu, glava mu je bila teška.
"Halo..." rekao je Tužni i odmah potom: "Dogovoreno..."
Albertino se zagledao u ubojičine oči. U njima je vidio svu tugu, sjetu i žaljenje svijeta.
Taj mu nadimak nikada nije pristajao tako dobro kao u tom trenutku.
Albertino se probudio iz te čudne opčinjenosti u koju je bio utonuo. Naglo je zavukao ruku iza
leda. Ali znao je da je to bio makinalan pokret, potaknut nagonom za preživljavanje, a ne
razumom.
Tu nije bilo njegovog magnuma 44.
Bio je na dnu kotlića, u šugavom zahodu jednog prigradskog lokala.
Led.
Vrućina.
Ubojica je opalio. S telefonom u ruci.
Četiri puta.
Hici su se zabili u Albertinov trbuh. Jedan u želudac, dva u crijeva i jedan, najsmrtonosniji, u
jetru.
Albertino se na trenutak zaljuljao, kao da je neodlučan da li da padne naprijed ili natrag.
Zateturao je na drvenim nogama i onda se srušio postrance, na policu s kolačima, i srušio je
glavom.
Tužni se nagnuo nad njega i približio slušalicu njegovom kremom i krvlju uprljanom uhu.
"Zašto si me zajebao? Zašto? Zašto..."
Albertino više nije čuo. Ništa.
311
Nije ćak ni osjećao bol.
Možda tek, prvi put toga dana, nov osjećaj slobode.
Mir.
Ležao je na podu i gledao police pune slastica. Njihove boje. Zelenu marcipana. Bijelu
šećerne glazure. Crvenu ušećerenih trešanja. Bile su prelijepe.
Začudile su ga vlastite misli.
Male.
Uvijek je mislio da onaj koji umire ima na umu velike misli. Velike kao život koji napušta.
Međutim, on je umirao s tim glupim slasticama u glavi.
Njemu se čak nisu ni sviđale.
Prekrila ga je neka sjena. Polako je okrenuo glavu. Okus krvi u ustima.
Tužni ga je promatrao.
Albertino mu se nasmiješio. Nije više imao tijelo. Bio je u nekom tekućem, nepostojanom i
vrućem moru. U nekakvoj dugi sačinjenoj od kolača, sladoleda i krema.
Mora da je od onih jebenih loptica. Sad su se sigurno otvorile.
Nema sumnje.
Vidio je Tužnog kako uzijem nišani u njega.
Ali nije ga bilo briga.
Zatvorio je oči i na trenutak su on i Selvaggia bili na nekom tropskom otoku.
Glava mu je eksplodirala.
PAPIR I ŽELJEZO
312
PAPIR
Čudno je bilo to jutro. Možda zbog onog sivog, ustajalog neba koje je ležalo nad gradom,
možda samo zato što sam spavao u sranju od kreveta. Ne znam. Činjenica je da sam na posao
došao u uobičajeno vrijeme.
U to vrijeme bio sam zaposlen u Sanitarnoj jedinici drugog okruga i po čitav dan nisam ništa
radio. Posla je bilo, ali uvijek sam nalazio načina da se izvučem, da odem radi nekih
nepostojećih intervencija.
Radio sam u odjelu dezinfekcije i deratizacije.
Ako vam se kuća napuni buhama, koje vam se već poput crnih živih čarapa penju uz noge, ne
preostaje vam drugo nego pozvati nas. Ako vam tavan vrvi miševima i ako vam iz zahoda
izlaze štakori veliki poput štenaca, dolazimo i donosimo oganj i mač u vaš stan.
Da skratimo, tog jutra došao sam na posao sjebaniji nego inače. Htio sam ostati kod kuće.
Tomba je vozio slalom u 11:30 i izračunao sam da bih se mogao vratiti oko 11 i pripremiti se
kako spada. Čim sam ušao, ugledao sam Franca, vratara, kako sjedi u portirnici i karta s
Carmelom, podvornicom. Svako jutro ista priča. Uvijek je gubio.
"Ej, Coluzza, Michelozzi te traži..." rekao je portir ne podižući pogled s karata.
315
"I što hoće?"
"A što ja znam..."
Otpuhnuo sam i pozvao lift.
Michelozzi, za one koji to ne znaju, a vjerujem da se nitko od vas nije ni trudio upoznati
takvog tipa, jebeno je naporan. Tada mi je bio nadređeni, a kad je bio loše volje urlao je dok
ne bi promukao, pljuvao je i sav bi se zacrvenio.
Pravi bič Božji.
Našao sam Michelozzija u njegovom uredu i upitao ga što treba. Mirno je sjedio u naslonjaču
i razgovarao telefonom sa ženom. Dao mi je znak da sjednem. Sjeo sam i zapalio cigaretu...
"Znaš da mi ne smiješ spremati tjesteninu sa začinima, Filipinka u nju stavi previše češnjaka...
Ja poslije moram razgovarati s ljudima... Neka mi napravi nešto laganije, što ja znam,
makarone s gljivama i kobasice..."
Konačno je spustio slušalicu.
Htio sam preispitati koliko su lagani makaroni s gljivama i kobasicama, ali pitao sam samo:
"Stoje?"
"Slušaj me dobro, Coluzza. Danas moraš pomoći Nos-chesiju i Ferriju. Treba obaviti jedan
šugav posao. Gle, Coluzza, ako otkrijem da si se izvukao, pobrinut ću se da to debelo požališ.
Kunem ti se."
"Šefe, ne uzrujavajte se. Jedna riječ je malo, dvije su previše. Ne brinite, bit će obavljeno."
Izašao sam psujući. Zajebao me. Zbogom prvoj vožnji. Zbogom Tombi. Otišao sam do
Noschesija i Ferrija koji su, kao i obično, bili utaboreni u zalogajnici "Biser Rima".
316
Pili su kavu i raspravljali o Laziu, o klupskim dugovima i derbiju.
"Ej, Ferri, pa što se to danas tako važno radi kad se Michelozzi morao gnjaviti da mi to
osobno kaže?"
Ferri je već deset godina radio u odjelu deratizacije i svi su ga pomalo smatrali šefom. Bio je
suhonjav, dugačke sijede kose, nogu koje su izgledale kao dvije iskrivljene grane, golemih
ruku i okruglog, nadutog trbuha, koji mu je izobličavao sve jakne i padao mu na hlače. Na
nosu je imao dva dna boce, zbog kojih su mu oči izgledale kao vrh pribadače.
"Noschesi zna, on je primio poziv."
Noschesi je bio moj prijatelj. Poput brata. U to vrijeme često smo izlazili. Išli zajedno igrati
biljar u San Lorenzo i kladiti se u Capannelle.
"Zvali su iz jedne zgrade na Monte Sacro. Kažu da iz jednog stana, u kojem živi neka
klošarica, dopire zvjerski smrad."
"Dobro. Hajdemo. Ali odmah, jer kad to riješimo možda još stignem pogledati Tombu."
Sjeli smo u moćno vozilo koje nam je okrug stavio na raspolaganje. U rasklimanu pandu boje
smeđeg rastopljenog govna, i ubacili se u prometni kaos.
Nakon pola sata iskrcali smo se pred jednom od onih zgradurina iz pedesetih godina,
karakterističnih za tu četvrt. Natovarili smo se opremom: boce DDT-a na ramenima, bacači
plamena pod rukom, plinske maske navučene na glavu poput šešira, ruksaci. Ušli smo u vežu.
Čim nas je ugledala, portirka je potrčala prema nama.
317
Stara je bila prilično popunjena, kao uostalom većina portirki, na nogama je imala srebrnaste
čizme za snijeg.
"Ah, konačno ste stigli. Više se ne može izdržati. Bogu hvala. Bogu hvala. Nisam to više
mogla podnijeti, svaki put kad se u ovoj zgradi nešto dogodi, svi se ljute na mene. Kao da sam
ja Bog Otac!"
Ta je žena bila pravi uragan.
Ferri ju je svojom uobičajenom hladnokrvnošću odmah zaustavio.
"Gospodo?"
"Što sad gospodo... Ah, želite znati kako se zovem? Delfina."
"Gospodo Delfina. Hoćete li nam objasniti što se događa?"
"Pa, da. Na trećem katu zgrade C živi jedna koja nije pri sebi. Sirota grofica Serpieri. Žena je
poludjela prije deset godina kad su joj u jednoj tragičnoj željezničkoj nesreći -sigurno se
sjećate sudara vlakova u Viterbu '83? - odjednom poginuli muž, grof Gianfranco Serpieri, kći
od dvadeset osam godina i mlad..."
"U redu, nemojte nam pripovijedati sve zgode i nezgode grofičinog života. Prijeđimo na stvar.
Što se događa?"
"U redu, u redu. Jadnica je nakon te nesreće poludjela. Pukla je. Viđali smo je stalno prljavu i
zapuštenu. Onda ju je obuzela manija. Počela je donositi smeće u stan, kružila je ulicama s
kolicima iz supermarketa i prebirala po kontejnerima za smeće. Pokušali smo je natjerati da
prestane s tim, ali nije bilo pomoći. Kilogrami novina, smeća. Uzimala je sve i odnosila kući.
Unutra ima i hrpu mačaka. Stanari se žale, ali stan je njezin i unutra može raditi što god hoće.
318
Tako nam je odgovorila policija. A već sedam dana iz njezinog stana dopire užasan smrad,
koji se širi stubištem i ulazi u stanove. Ljudi su podivljali. Ljute se na mene. Pokušala sam
kucati, ali nitko nije odgovorio, vjerujem daje stara odapela u stanu. Morate otići vidjeti."
To je bilo stanje stvari.
Gadna priča.
I čudno je to da mi se već nekoliko mjeseci događaju samo gadarije.
Noschesi se bunio da je to problem karabinjera, snaga reda. I nije bio u krivu. Ferri je rekao
samo:
"Hajde, nemojte se žaliti. Hoćete li vi to objasniti Miche-lozziju?"
Mračna, osamljena i zapuštena zgrada C uzdizala se u dnu dvorišta punog djece koja su jurila
na biciklima i igrala se.
Gospođa Delfina pokazala nam je put.
Stepenice su bile strme, zavojite i mračne.
Krenuli smo, i što smo se više penjali, u zraku se sve više osjećao neki kužan, slatkast i
neugodan zadah, koji je štipao za grlo i od kojeg se vrtjelo u glavi.
Noschesiju je bilo loše, ponavljao je poput pokvarene ploče:
"Koji odvratan smrad, koji odvratan smrad."
Ferri je šutio.
Kad smo došli na treći kat, mislio sam da ću umrijeti. Portirka nam je, s rukom na ustima,
pokazala vrata. Bezimena, najobičnija vrata stana u najnormalnijoj, običnoj zgradi.
Pozvonili smo.
Ništa.
319
Pokucali smo.
Ništa.
Zvali smo je:
"Grofice Serpieri! Grofice Serpieri, otvorite! Otvorite, molimo vas..."
Ništa.
"Razvalimo vrata. Noschesi, dodaj mi polugu", rekao sam otpuhujući.
Činilo se da se ta prokleta vrata ne žele otvoriti. Prava stijena. Prije nego što je odapela, stara
krmača mora da se dobro zaključala. Sva trojica pritisnuli smo polugu i, malo-pomalo, brava
se odvojila od okvira. Nakon još jednog pritiska, konačno je uz prasak popustila.
Preplavio nas je val mrtvačkog zadaha.
Smrad raspadanja, trulog mesa.
Noschesi se sagnuo i po hodniku povratio kapučino, kolač i sendvič s gljivama iz "Bisera
Rima".
"Stavite maske", rekao je Ferri.
Odmah smo ih navukli. Portirki smo dali znak da se udalji. Ušli smo u vrsti, ja i Ferri naprijed
s bocama na leđima. Noschesi iza, s bacačem plamena.
Ispred nas se otvarao dugačak, mračan i visok hodnik.
Novine koje je stara tko zna koliko dugo skupljala, požutjele i skorene od vremena i prašine,
bile su naslagane jedne na druge u stupove koji su sezali do stropa.
Kupovi. Hrpe. Gomile. Brda papira.
Po sredini je starica ostavila uzak rov za prolaz. Tijesan prolaz koji je vijugao između stupova.
Odmah sam osjetio jak napadaj klaustrofobije, da su kojim slučajem ti stupovi novina pali na
nas, pokopali bi nas.
320
Napredovali smo tako u polumraku, jedan iza drugoga, zadržavajući dah. Izbili smo u veliku
sobu koja je, u neka bolja vremena, vjerojatno bila salon.
Sad je postala odlagalište otpada.
Smeće, gomila prljavštine, organski otpad, sve to oblikovalo je gust, klizav i mastan pod.
Zidovi su bili prekriveni masnoćom, ili nečim sličnim. Razderane vreće za smeće iz kojih su
ispadale trule kore, pokvarena hrana, ostaci tko zna kada pripremljenih ručkova.
Usred svega toga neometano su kružili debeli žohari.
"Ja ću sve ovo zapaliti! Treba sve spaliti!" panično je viknuo Noschesi.
"Smiri se, Noschesi, ako tu pustiš plamen, sve je gotovo. Napravit ćeš lomaču koja će se
vidjeti i s Pariolija", rekao je Ferri.
"Stan nije loš. Krasan namještaj! Svaka čast! Gdje je grofica? Idemo joj izraziti naše
poštovanje", zaključio sam. Tko zna gdje je ta prljavka odapela?
Tko je uopće mogao preživjeti u tom paklu, u tom crijevu mrtvaca punom izmeta?
Prešli smo salon i ušli u drugu prostoriju.
Tek tamo mi je doista pozlilo. Tamo sam osjetio kako mi se želudac luđački okreće, stišće i
rasteže uz mahnito probadanje. Tamo sam osjetio kako mi se doručak nezaustavljivo penje uz
grlo.
Na podu i obješeni na veliki kristalni luster vidjeli su se leševi, gnjile mrcine, istrunuli ostaci
mačaka. Stotine oderanih i raspadnutih mačaka. S onih obješenih slijevala se masna bezbojna
tekućina, koja je sporo kapala po podu.
"Coluzza, hajdemo odavde. Okanimo se ovoga."
321
Ferri me izvukao iz obamrlosti u koju sam zapao. Ta je soba nekako čudno djelovala.
Polumrak, apsurdna toplina, zrake sunca ispaljene kao projektorom kroz žaluzine zatvorene
nad tom mačjom apokalipsom i smrad koji je, unatoč masci, bio strahovit, ispunjavali su me,
na čudan način, nekim novim mirom.
Nekim bolesnim mirom.
Ta me je neprirodna tišina opčinjavala.
"Da, hajdemo odavde", rekao sam dolazeći k sebi.
"Dajte. Gospu mu. Koji kurac radite? Krenimo. Izađimo iz ovog pakla", urlao je Noschesi.
Sav se pretvorio u snop napetih živaca.
Ali htio sam vidjeti kako je završila ta jadnica. Htio sam vidjeti leš te sirote žene, kako ga
žderu žohari. Ono što sam vidio nije mi bilo dovoljno.
Radi se o morbidnoj, prljavoj radoznalosti, koja me u nekim životnim prigodama natjerala da
nastavim, da us-trajem iako mi je sve oko mene govorilo da prestanem, da odustanem. Tako
me i tada radoznalost kopkala i nagovarala da potražim staricu. I mislim da je u tom trenutku i
Ferri osjećao isto.
"Gdje je grofica?" upitao sam. "Želim vidjeti gdje je."
"Jebi se, Coluzza. Uvijek sereš. Idemo odavde, što čekamo?"
Noschesi me cmizdreći vukao za ruku. Oslobodio sam se i upitao Ferrija:
"Hoćemo li je potražiti?"
"Da, idemo je potražiti."
Prošli smo kroz to more mrtvih mačaka i ušli u kuhinju. Ista priča.
322
Luđakinja je razvukla konopce s kraja na kraj kuhinje i na njih je objesila, poput rublja,
ljigava crijeva, smeđe drobove i grimizne unutrašnje organe tih jadnih životinja. Prava
klaonica. Pridržavala se nekog reda pri prostiranju tog neuobičajenog rublja. Pločice su bile
premazane usirenom krvlju.
Odatle smo prošli kroz druge sobe.
U kupaonici više nije bilo zahodske školjke. Samo crna rupa, iz koje su virili mumificirani
mačji udovi. Kada je bila puna rijetke, smeđe kaše.
A uz to i smeće. Novine. Trulež.
Noschesi je išao iza nas, psujući sebi u bradu.
Ušli smo u mračan hodnik. U dnu su se nalazila odškrinuta vrata. Kroz njih je dopirao zračak
svjetla.
"To je posljednja soba. Unutra je", rekao je Ferri pokazujući mi vrata. Nesigurno smo se
približili, s knedlom predugo potiskivanog straha u grlu.
Ništa se nije čulo.
Samo naše disanje zatvoreno u maskama.
Otvorio sam vrata.
Soba je bila velika. Spavaća soba. Sunce je prosijavalo toplinu kroz prozorske kapke. Smeće.
Opet novine. Golem krevet u središtu sobe.
Ona je bila tamo.
Skvrčena nasred tog golemog bračnog kreveta prepunog novinskog papira, krpa, trulog voća.
Bila je živa!
Bila je tu pred nama, šćućurena, i jela je. Novine. Trgala je rukama komadiće papira i stavljala
ih u usta. Poput vjeverice.
323
Bila je gola, imala je sijedu, raščupanu kosu. Gledala nas je zečjim očima i jela je. Teško je
disala.
Tijelo joj je bilo neprirodno bijelo. Neka čudna bjelina, bjelina novinskog papira. Prljava,
pomalo žućkasta. Koža joj je bila hrapava. Imala je nešto poput tetovaža, i poslije sam shvatio
da je to bilo od sveg onog olova, od sve one tinte koju je progutala jedući tako dugo tiskani
papir. Milijuni slova, riječi, rečenica, reklama, uvodnika, rimskih kronika pokrivali su svaki
centimetar njezinog tijela. Ruke, noge, dlanove, sve su prekrivali a, b, c, brojke, zagrade,
točke.
Približio sam se.
Brzo se povukla na kraj kreveta. Bojala se. Drhtala je.
"Smirite se. Tu smo da vam pomognemo. Ne bojte se."
"Coluzza. Vrati se. Pozovimo nekoga", rekao je Ferri iza mojih leđa.
"Da, nekoga iz ludnice..." dodao je Noschesi.
Nisam slušao. Htio sam je bolje vidjeti. Pitao sam se imaju li te rečenice smisla ili su samo
slučajno tako raspoređene.
Približio sam se polako, kao kada se želi uhvatiti divlju životinju poludjelu od straha. Sitnim
koracima, nastojeći ne činiti nagle pokrete.
"Budite mirni. Budite mirni."
Došao sam na par metara od nje. Ne znam što sam htio, možda samo dotaknuti je, zagrliti,
izvući je iz te more. Načinio sam još jedan korak i ona je skočila. Ustala je i poput poludjele
furije počela trčati po sobi, skačući po krevetu i bacajući smeće u zrak.
"Zaustavite je", vrisnuo sam.
324
I starica je vrištala. Nešto poput oštrog mijaukanja, kao mačke kada se tjeraju.
Ferri ju je pokušao zaustaviti, ali uzalud. Iskliznula mu je iz ruku. I Noschesi ju je pokušao
zgrabiti, no bez uspjeha.
Bila je brza. Nestala je uz šuštanje u hodniku.
"Nestala je", rekao je Ferri.
"Okej, pokušali smo. Jeste li zadovoljni? Sad idemo, u kurac."
Noschesi više nije mogao. Drhtao je poput djeteta.
Ponovno smo ušli u hodnik, u onu mračnu utrobu.
Bio sam umoran od tog zadaha, od istetovirane starice, od te kućne klaonice.
Zvuk u tami.
Ferri je vrisnuo. Očajnički je vrisnuo, vrisnuo je još jače.
Srušio se na pod.
"Ferriiiiii. Što ti je? Što ti je?" rekao sam ne shvaćajući.
Pokušao sam u tisućama džepova svoje jakne pronaći upaljač. Ništa. Ferri je u međuvremenu
vrištao kao da ga kolju. Vrištao je i uspaničeni Noschesi.
"Što ti je?" upitao sam Ferrija dižući ga s poda. Primio sam ga za nogu i osjetio da je ljepljiva,
da su mu hlače natopljene.
Krv.
"Ona drolja me ranila. Ubola me. Razderala mi je bedro. Totalno me sredila."
Počeli smo ga vući. Psovao je. U kuhinji smo se probijali kroz mačje leševe.
Onda se dogodilo još jednom, a red je došao na Nos-chesija.
325
Vidio sam samo sjenku kako proviruje iza hladnjaka, prolijeće i nestaje.
Noschesi je uz jauk pao na pod, na koljena.
Jednom je rukom stiskao nadlakticu druge. Veliki mu se rez poput usta otvarao na jakni i
džemperu. Ispod njega već je sve bilo preplavljeno crvenim.
"Jebena droljo. Koji kurac si mi napravila?!"
"Ubij je. Ubij je", zavijao je Ferri na podu.
"Smirite se. Smirite se", rekao sam nastojeći ih primiriti.
Nisam mogao razmišljati. Ništa nisam mogao.
"Ubij tu kurvu! Coluzza", govorio je Ferri kroz suze.
"Ja ću je ubiti. Sad ćemo vidjeti..." rekao je Noschesi i spustio ručicu bacača plamena. Iz
otvora je izašao plavi plamičak. Ustao je.
"Čekaj. Noschesi. Isuse! Ne radi pizdarije", rekao sam, ali bilo je prekasno. Krenuo sam za
njim u salon.
Starica je završila u jednom kutu.
Grabila je mačje crkotine i bacala ih na Noschesija. U jednoj ruci držala je britvu.
Izgledala je zastrašujuće. Njezina novinska koža natopila se krvlju oblikujući goleme crvene
mrlje.
Noschesi je pojačao plamen.
"Čekaj. Čekaj. Neeeeeeee. Kriste!" povikao sam.
Prekasno.
Noschesi je ručicu bacača plamena spustio do kraja i sručio se na staricu golemim plamenim
jezikom, koji ju je cijelu obavio.
Ustuknuo sam. I gledao je kako gori.
326
Nije gorjela uz pucketanje kože, nije gorjela tako da joj se pržilo meso.
Ne, gorjela je poput papira: pretvorila se u golemi pla-
men.
Smotala se, pocrnjela, pretvorila u prah. Vinula se u zrak, sad već kao pepeo, vrtložeći se u
plamen od kojeg je izgarala.
Bila je samo novine koje gore.
Onda se zapalio cijeli stan. Stigli su vatrogasci i izvukli nas.
327
T
ŽELJEZO
Daaaaaaaaaa, još, umrijet ću, daaaaaa, nemoj prestati, svršavam, AAAHHH.
Gasim video.
Gasim TV.
Meso. Prijapska spolovila. Erekcije. Znoj. Topovske eja-kulacije.
Sav taj seks vrti mi se po glavi i smućuje me kao jato bučnih gavranova.
Te kasete me iscrpljuju i uništavaju.
Sada je to samo uvodni ritual, koji obavljam svakodnevno prije nego izdrkam.
Najprije gledam kasetu, onda drkam.
Film služi samo kao predjelo.
Drkačine koje ispaljujem izgubile su strogost stvarnosti kako bi postale apstraktne i nadahnute
složenim, metafizičkim principima.
Dobro i zlo, život, razmnožavanje, dupliciranje DNK, smrt, Bog.
Danas, međutim, trebam nešto konkretnije.
Htio bih osjetiti drugo tijelo kako se komeša pod mojim.
Htio bih svršiti u nešto drugo umjesto u svoju ruku.
Ne bih htio da mi sperma završi u zahodu.
Htio bih umrijeti u nečemu što trese nogama.
Neodlučan hodam kućom.
Odlučan samo da zadovoljim mutne želje koje mi se kreću lubanjom kao divlje zvijeri
poludjele u kavezu.
Tuširam se.
Voda teče niz moje tijelo, curi u sjajnim prugama, a to, umjesto da me smiri, još me više
uzbuđuje.
Stari frustrirani majmun i ništa drugo.
Tuširaju se, skupa sa mnom, žene koje me ljube, diraju, pokazuju mi svoje pregoleme atribute
kao u najklasič-nijem porniću. Žene divovskih grudi, tamnih i užasno nabreklih.
Žene s hipertrofijom prsne žlijezde. Lopte mesa. Poluku-gle nadute silikonom. Dosta.
Oblačim se.
Uzimam svežanj novčanica.
Gasim sva svjetla.
Silazim na ulicu.
Hladno je.
Sjedam u svoju fiat cromu i kružim.
Kružim kao lud kroz podvožnjake koji buše podzemlje Rima. Izlazim u umrtvljeni i bezvoljni
promet duž Muro Torto.
Stižem trubeći na Prati.
Ulica Cola di Rienzo.
Lungotevere.
Ponovno me obuzima želja za seksom.
328
329
Hvala Bogu, vraća mi se u mjeri u kojoj kap još nije prelila čašu, ta jebena želja da vodim
ljubav. Mogu postati opasan ako krene nagore.
Zatim ulazim u Olimpijsku i tu šibam preko sto pedeset na sat. Utrkujem se s metalik golfom
GTI, vječnim suparnikom. Derem ga, razvaljujem ga, uništavam ga ubrzanjem od 128 konja.
Skrećem desno i škripeći gumama stižem u Olimpijsko selo.
Devet je navečer i prodaja mesa već je započela. Ulazim, u povorci, iza deset tisuća drugih
automobila, na veliki parking sa stablima.
U autima, zbijeni, urlaju mladi junci i napaljuju se gu-rkajući se laktovima i smijući se do
suza. Stereo do daske. U drugima, naprotiv, osamljeni muškarci, prestrašeniji od mene,
spuštaju prozorčić.
Traži se, pita, pregovara.
Tu su i jebeni voajeri, nesposobni da kupe ono što im treba.
Znate samo gledati, gadovi.
Brazilci stoje uz rub ceste, goli, visoki, drski. Čudna, prekrasna stvorenja. Smiju se, ljute,
uopće se ne boje hladnoće.
Bunde.
Gaćice sa šljokicama.
Visoke potpetice.
Transvestit, mekane plave kose, uvlači glavu kroz prozor mog auta. Ogroman je. Ima goleme
ruke koje mora da su u neka druga vremena radile nešto drugo.
Gleda me kao da je u meni pronašao sve što mu treba.
330
"Kakva lijepa večer", kaže on.
"Lijepa večer", kažem ja.
"Kako se zoveš, tamnokosi ljepotane?"
"Mario."
"Ciao, Mario."
"A tko si ti?"
"Margot."
"Hoćemo li se zabaviti?" kaže mi zatim.
"Koliko?"
"Za tebe malo!" v "Koliko?"
"Sedamdeset ustima, ostatak sto."
"Ti si lopov, Margot!" smijem se.
"Ali ja ću te izluditi od užitka."
Ostajem tako, u povorci, neodlučan što ću.
Gledam. Odlazim.
Izbila je tučnjava među transvestitima, udaraju se torbicama, pljuju, naguravaju i urlaju.
Bijesne kuje.
Jedna bezočno pokazuje dvije predivne kugle koje joj nadimaju prsni koš.
Svaki put ista priča.
Uvijek završe svađom.
Tu je i policijska patrola.
Snopovi plavog svjetla u mraku.
Policajci ih nastoje razdvojiti, a istodobno se smiju, puštaju ih da se iskale, isplaču.
Nastavljam.
Prelazim glavnu ulicu zagušenu prometom i ulazim u labirint uličica gdje se nalaze crnačke
drolje.
331
Ne vidim nijednu koja bi mi se svidjela.
Gade mi se.
Ružne su, loše odjevene u svojim ofucanim dronjcima. Brazilci barem znaju biti izazovni,
neumjereni.
Ne bih htio na kraju prodrmati kosti ni s transvestitom niti s crnkinjom.
Što hoću?
Hoću mladu bijelu djevojku. Nevjestu, ali iskusnu. Visoku i nisku. Izazovnu i sramežljivu.
Udaljavam se.
Probijam se dalje.
Puštam auto da ode na široke ceste predgrađa.
120,140,160.
Ne želim se vratiti kući ovakav, nezadovoljen.
Idem još malo naprijed.
Iz radija trešti posljednji hit Donatelle Rettore, Posebno noću.
Mislim da ću se otići iskaliti na cesti Rim - L'Aquila.
Tamo ću moći dovesti auto do visokih brzina. Onda ću se zaustaviti u fast foodu i tamo ću
pojesti sendvič.
Ulazeći na obilaznicu, spazim drolju na suprotnom rubu ceste.
Što takva pička radi na dvanaestom kilometru Casili-ne?
Polukružno okretanje.
Škripa guma na asfaltu.
Dovezem se do nje.
Odmah me zaludila.
Bit će da ima dvadesetak godina. Kosa joj je kratka, crna. Visoka je i mršava. Ima krasne
sisice ispod rastezljive majice
purpurne boje. Nazirem vrške bradavica. Usne su joj pune, namazane tamnoljubičastim
ružem. Malen nos. Nosi crnu minicu i tamnocrvene čarape. Ima čizme od crne kože.
Spuštam prozor.
Pogledava uokolo, kao da nešto provjerava, zatim mi se približava bezvoljnim koracima.
Ruke su joj u džepu traper jakne. Žvače žvakaću.
"Nevjerojatna si. Koliko tražiš?" kažem stišavajući glazbu.
"Ne znam", neodlučna je. "Malo."
Pomalo razvlači riječi.
"Koliko malo?"
"Koliko ti misliš da bi moglo koštati jebanje sa mnom?"
Naslonila se na prozor. Djeluje nervozno, ali istodobno i umorno.
"Pa, ne znam."
Zatekla me. Za mene vrijedi sva tri soma.
"Sto pedeset je tvoja cifra."
Malo razmišlja. Podiže pogled prema nebu, mršti čelo računajući u glavi i zatim kaže:
"Pristajem. Da uđem?"
"Naravno. Udi, udi."
Sjeda.
Palim auto i polazim.
"Lijepa kola!"
"Hvala. Kamo idemo?"
"Produži ravno."
Idemo tako naprijed još neko vrijeme. Promet nije gust. Grad se razrjeduje, gubi. Prepušta
mjesto jadnim i zapuštenim
332
333
poljima, velikim halama tvornica zahodskih školjki, pločica i aluminijskih prozora.
"Mogu li promijeniti glazbu?" pita me.
Slušamo novu pjesmu Laure Pausini, onu sa San Rema.
Iz džepa jakne vadi kasetu.
Ubacuje je u autoradio.
Hard rock. Heavy metal.
"Što je to?"
"Sepultura!"
"Prekrasno sirovi, doista."
Stavljam joj ruku medu bedra, čini se da ne primjećuje.
Ne širi ih.
Vidim sa strane lijepa, pošljunčana odmorišta gdje bismo mogli parkirati.
"Hoćemo li stati?" pitam nakon nekog vremena, umoran od vožnje.
"Gledaj, nakon tristo metara ima jedna cesta koja skreće desno. Vozi tom cestom."
"Kamo me vodiš?"
"K sebi doma."
"Kod tebe doma?!"
Jebote, koji sam posao sklopio. Mislio sam da ćemo to napraviti u autu, a kad tamo, nategnut
ću je pod krovom, na krevetu.
Jako.
Skrećem desno.
Nastavljam cesturinom punom rupa i blatnih lokvi.
Prljam auto i strahujem za amortizere.
334
Prolazimo pored nekoliko kućeraka i napuštenog nogometnog igrališta.
"Skoro smo stigli", kaže mi gledajući naprijed, i dalje sa žvakaćom medu zubima.
Prelazimo još petsto, šesto metara preko golog polja i parkiram pred starom trošnom kućom.
Dva kata.
Krov od cigle.
Pukotine.
Otpada žbuka.
Slabo svjetlo na gornjem katu.
"Evo nas, konačno", kaže mi i uzima natrag kasetu.
Uključujem alarm.
Uzimam radio.
Izlazimo.
"Neće mi ukrasti auto?" pitam gledajući uokolo.
"Ne brini se."
Slijedim je.
Ima zaista prekrasnu guzu.
Vadi ključeve, otvara bravu na željeznim vratima.
Ulazimo.
Pali neonsko svjetlo, suho i mrtvo.
Dnevni boravak.
Televizor.
Kauči i fotelje, još uvijek u najlonu.
Okrugli stol. Na sredini čipkani milje i na njemu lonac sa suhim cvijećem.
Zidovi su okrečeni. Uljane slike s tužnim klaunovima.
"Skini se!" kaže mi.
335
"Malo je hladno!"
"Idem gore upaliti grijanje/'
"Hoćemo li to napraviti ovdje?"
"Da, na kauču."
"Okay."
Penje se uza stepenice koje vode na kat.
Ne vidim radijatore.
Ništa.
Uzbuđen sam usprkos hladnoći.
Kurac mi je bolan.
Skidam jaknu.
Skidam cipele.
Ostajem u gaćama i košulji.
Ne vraća se.
Zatim, konačno, evo je.
I dalje žvače svoju žvakaću.
Skida jaknu.
Svlači minicu.
Gaćice.
Čarape.
Povlačim je na kauč.
Pada na mene.
Grlim je.
Podižem joj ruke.
Podižem joj majicu.
Spuštam joj gaće.
Napaljuje me.
"Sviđa ti se, ha? Želiš ga?" kažem u sebi, ne zato što mi ona ostavlja takav dojam, nego više
zato što me uzbuđuje govoriti takve stvari.
336
Skidam si gaće i uzimam golemi kurac u ruku.
Ona propada u plastiku kauča, a ja sam nad njom.
Gleda me zblenuto.
Tražim joj pičku.
Guram joj par prstiju unutra.
"Ajaaaaaaaaaaa!" vrištim.
Strašna i prodorna bol u uhu.
Vatra.
Ponovno otvaram oči.
Netko me uhvatio za uho i zavrće ga kao mokru krpu.
"Što to radiš?" grub glas iza mojih leđa.
Odvlači me golog s kauča i tresnem na pod.
Ledene pločice.
Pokušavam ustati.
Udarac nogom podiže mi usnu.
Osjećam kako mi rub đona odvaljuje komade desni.
Tip koji me cipelari je glomazan. Sijede kose. Prasećeg nosa. Volovskih očiju. Zvjerskog
osmijeha iz kojeg proviruju razbijene nadgrobne ploče nalik na zube. Nosi prljavu potkošulju.
Izobličene i poderane sive flanelske hlače. Zamrljane vapnom.
U ruci drži dugi nazubljeni nož za kruh.
Odakle je on ispao?
Što hoće od mene?
"Što to radiš?" pita me.
"Tko... ja?" odgovaram, pokušavajući se pridignuti.
Udarcem nogom vraća me na pod.
"Ti!"
"Ja?!"
"Da, ti!"
337
"Plaćam. Plaćam."
"Daj, tatice, pusti ga, nemoj ga ozlijediti", kaže djevojka dok si navlaci gaćice.
Gleda me iz daljine kao gospa milosrdnica.
Bojim se.
Užasno se bojim, a ne mogu ne gledati onu jebenu noži-nu koju drži u ruci.
Sad će me rasporiti kao krmka. Tata i kći zajedno. Za-motat će okrvavljene ostatke moje
anatomije u ovu jebenu prozirnu plastiku koja prekriva njihove fotelje. Postavili su je da ne
prljaju.
Tako to uvijek rade.
Znam to.
Strašno mi je zlo.
"Što si htio od moje kćeri, govnaru?"
"Ništa, kunem se."
"Kako ništa? Zašto si bio iznad nje kao životinja?"
Ne znam koji kurac da mu odgovorim.
Počinjem plakati.
Osjećam u ustima neugodan okus krvi i suza.
"Što si htio s njom?"
Zašto mi stalno postavlja to pitanje?
Jasno je svima što sam htio. U kurac.
"Ehhh, sranje, onda, hoćeš odgovoriti?"
Šutira me nogom u prsni koš.
Vrištim.
Djevojka sjedi i nastavlja mirno žvakati svoju usranu žvakaću.
"Onda?"
338
"Htio sam... htio sam... htio sam voditi ljubav. Platio bih sve, baš sve. Kunem se."
"Dobro. Upravo to sam htio ćuti od tebe. Sad ustani."
Podiže me.
Posjedne me na kauć pored svoje kćeri, koja je u međuvremenu izvukla iz jedne ladice
walkman i ispružila se sa slušalicama na glavi. Trese koljenima u ritmu glazbe.
"Pokaži mi."
Otac mi se približava, podiže mi usnu i nježno gleda unutra.
"Ne brini se. Proći će."
"Što hoćeš od mene? Lovu? Auto?" cmizdrim.
"Neee, ništa od toga. Ne zanima me tvoja imovina. Hoću da nastaviš raditi ono što si radio s
Priscillom. Hoću da se pariš. Hoću da se seksaš. Ali ne s Priscillom, nego s njezinom sestrom
Pierom. Vidjet ćeš, svidjet će ti se", kaže mi pomirljivo. Gotovo ljubazno.
"Kakva je Piera?" pitam očajan.
"Nije loša i jako je željna, jadnica. Došlo je njezino vrijeme za razmnožavanje. Dođi."
Ponovno me hvata za užareno i natečeno uho i vuče me.
"Kamo me vodiš? Kamo me vodiš?!"
Vuče me na kraj sobe, iza stola blagovaonice, iza bara, pred neka vrata.
Otvara ih.
Iza vrata mrak.
Crni svijet bez svjetla.
"Daj, udi, Piera te čeka."
339
Bacam se na pod.
Bježim na sve četiri.
Držim se za bar moleći za milost. Malo ljudske milosti.
Opet me cipelari.
"Ne budi nepristojan, pastuše!" kaže smijući se kroz trule zube.
Grabi me za kosu.
Podiže me s poda.
Vitla me u zraku i gura do vrata.
Upirem nogama, ali on je jači.
Opirem se, ali ne pomaže.
Baca me.
"Neeee. Neeee. Neee. Neee. Neee. Neeeee", urlam, leteći kroz mrak.
Vrata se zatvaraju.
Iin]eeeeeeeeee. Klang.
Rušim se dolje, sve niže.
Težak i nespretan pad niz betonske stube.
Udaram glavom.
Crvene iskre i gljive ljubičastog svjetla pale mi se u dnu zjenica.
Udaram leđima.
Ostajem neko vrijeme tako, ispružen na podu, i osjećam samo kako mi tijelo vrišti od bola.
Pokušavam se pokrenuti, ali ne uspijevam.
Pridižem se.
Penjem se uz jednu, dvije, tri stepenice, prema vratima, kao zgaženi pauk.
Vrata su zaključana izvana.
Počinjem lupati šakama po vratima.
340
"Otvorite. Otvorite. Pustite me van. Govnari."
Ne otvaraju.
Ne otvaraju.
Ne otvaraju.
Hladno mi je.
Imam na sebi samo košulju.
Opet lupam šakama.
Zrak je vlažan.
Osjeća se čudan smrad, kao od nečeg trulog ili užeglog.
Odvratan smrad smrti.
"Molim vas, otvorite. Tako vam Boga, otvorite. Uzmite moj auto, ali otvorite. Smilujte se,
molim vas, molim vas, molim vas..." ponavljam sve tiše i tiše.
Ostajem tako jako dugo.
Zatim odlučujem sići.
To je slabo osvijetljen podrum.
Na podu je samo zemlja.
Na samom dnu, ispod niskog svoda, vidim krevet i televizor. Noćni ormarić. Slabo svjetlo.
Televizor je upaljen. Netko je ispružen na krevetu i gleda.
Gleda Domenica In. Čuje se glas Mare Venier.
"Oprostite... Oprostite..." kažem nastojeći privući pozornost.
Pokrivam si ćunu kako znam i umijem.
"Tko je? Pridite", ženski glas.
"Zovem se Mario. Ne bih vam htio smetati. Gledate Domenica In..."
"Pridite."
"Došao bih, ali sam bez hlača..."
"Nemojte se sramiti. Osjećajte se kao kod kuće."
341
Prilazim pipajući rukama.
Prelijepa djevojka.
Prćast nos. Visoke jagodice. Oći kao dva planinska jezera. Plava kosa, skupljena navrh glave.
Velike mekane usne.
Fantastična je.
"Drago mije, Mario Recchi..."
Pružam joj ruku. Ona ostaje nepomična pod pokrivačem, koji je prekriva do vrata.
"Drago mi je, Piera Nardi... Došli ste radi onoga?"
"Radi čega?"
"Da mi napravite dijete. Moj otac mi je rekao da će potražiti nekoga... Jeste li to vi?"
"Sigurno. Sigurno. Ja sam. Vaš otac me zamolio..."
Kažem sve to nastojeći ispasti važan.
"Vidite, ja imam jedan problem... Jeste li sigurni? Ne bih htjela da se poslije kajete. Osim
toga, ja to nikada nisam radila..."
"Nema problema. Stvarno. Jednostavno je, samo se opustite..."
Približavam se i ljubim je, dok ona sklapa oči.
Kako je draga!
Podižem pokrivač s nje.
Zaboga!
Ostajem zaslijepljen metalnim bljeskovima.
Umjesto ruku i nogu ima metalne proteze. Veliki zupčanici od kromvanadija. Dugačke šipke
ugljikovih vlakana. Mikročip.
Terminator. Kiborg.
"Ali ovo je sve njemačka tehnologija. Ovi," govorim pokazujući joj amortizere koje ima
umjesto nožnih listova,
342
"ovi su s porschea, ugradio sam ih na svoju cromu. Izvrsni su. Ali, kako?"
"Kad sam imala deset godina voljela sam prelaziti iz jednog auta u drugi za vrijeme vožnje.
Jednom, dok sam to pokušavala, oba su auta skrenula, jedan desno a drugi lijevo, ulazeći u
dvije paralelne ulice. Ja sam ostala između i... Sad uopće ne izlazim odavde. Srame me se.
Hrđam li?"
"Nee. Šalu na stranu... prijeđimo na posao", kažem ja.
Penjem se na nju. Piera me stišće u metalni zagrljaj. Uzimam je.
Ona je slasna djevica.
Dok to radimo, čujem buku zupčanika, šum servo volana, zujanje kugličnih ležajeva.
Činimo to u svim pozama.
Kao kolica. Kao dizalica. Kao rovokopač. Kao zubarska stolica.
Ispruženi jedno uz drugo gledamo Domenica In.
"Je li ti se svidjelo?" pitam je zadovoljan.
"Jako, ozbiljno... U jednom trenutku osjetila sam nešto čudno..."
"To je normalno. To je ono glavno."
Vadim cigarete iz džepa košulje.
"Hoćeš jednu?"
"Naravno. Ali nikad nisam pušila."
Objašnjavam joj kako se uvlači dim i kako se izbacuje kroz nos. Brzo uči.
Lijepo je vidjeti je kako stišće cigaretu svojim čeličnim pandžama.
"Oprosti, udovolji mojoj znatiželji. Kako to da si tako jako željela dijete?"
343
"Stalno sam sama. Moj otac i sestra dolaze rijetko. Gledam TV. Odlučila sam da želim dijete,
malo stvorenje koje ću podizati i voljeti. Znaš kako je..."
"Slušaj, Piera, imam prijedlog, otiđi sa mnom odavde. Možemo biti sretni... Jako mi se sviđaš,
a ja tebi?"
"Jako."
Ljubimo se.
"Onda idemo..." kažem joj.
"Naravno."
Piera ustaje, ukočena kao lutka. Pokrivam je svojom košuljom. Ja se omatam plahtom.
Ide naprijed sigurnim korakom i penje se uza stube.
"Naprijed! Razvali ta vrata, Piera..."
Piera se svojim protezama naslanja na vrata i s lakoćom ih razvaljuje. Ja sam iza nje.
U boravku otac i kći sjede za stolom.
Jedu špagete s umakom.
"Oprostite, gospodine... Ja sam lud za vašom kćeri Pie-rom. Htio bih je oženiti..."
Govnar ustaje i nasrće na mene da me zadavi, govoreći:
"Kako se u kurac usuđuješ... Tek si je upoznao. Ubit ću te!"
Ne mogu govoriti, disati, ne mogu ništa.
Srećom, Piera pruža svoju mehaničku ruku i trga ga s mene. Baca ga na kauč.
"Oprosti, tata. Ali ja i Mario se volimo..."
Sestra se nije ni pomaknula. Nastavlja jesti špagete kao da se ništa ne događa.
Izlazimo držeći se za ruke. No, tek što smo izašli, Piera počinje zvoniti.
344
"To je tata napravio. Ugradio mi je alarm!" kaže plačući.
"Ne brini se! To je alarm Cobra. Bezvezan je!" kažem joj.
Zatim uzimam daljinski i ušutkam ga.
"Idemo. Svijet nas čeka", kažem na kraju, stišćući joj čeličnu ruku.
ŽAC
345
ZAHVALE
Želio bih se zahvaliti nekim osobama. Ovom prilikom to činim.
Prije svega, Luisi, svojoj sestri, i ostalima koji su sa mnom dijelili stan.
Zatim osobama koje su predano i mukotrpno čitale moje papirusine, a to su Luisa Brancaccio,
Carlo Guglielmi, cijeli Iterfilm: Laurentina Guidotti, Francesco Martinotti i Fulvio Ottaviano.
Potom Andrea Cane, Stefano Coppe, Esa De Simone, Anatole Fuksas, Alberto Piccinini,
Raimonda Gaetani, moj otac i moja majka.
Želio bih naposljetku zahvaliti svima koji su svojim riječima krotili moju neukrotivu narav i
spriječili me da dođem do samoubilačkih razina depresije ili do napoleonskih manija veličine.
SADRŽAJ
POSLJEDNJA NOVA GODINA ČOVJEČANSTVA
POŠTOVANJE
SANJAM TE, S UŽASOM
ZOOLOG
BLATO
(Život i smrt na Prenestini)
PAPIR I ŽELJEZO
Papir
Željezo
151 163 217 251
315
328
Niccold Ammaniti BLATO
Nakladnik
AGM, Mihanovičeva 28, Zagreb
Za nakladnika Janislav Šaban
Za AGM Ivana Sor
Dizajn naslovnice
Melina Mikulić, Studio grafičkih ideja
Lektura Snježana Husić
Grafički urednik Dubravko Crnković
Kompjuterska priprema
Slaven Tomakić, Studio grafičkih ideja
Tisak
Narodne Novine
Dorada tiska Kratiš
ISBN 953-174-248-0