Josip Kekez: Usmena književnost Teorija usmenoknjiževnih oblika POJMOVNO ODREĐENJE Usmena književnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog

stvaranja jezičnim medijem. Usmena književnost jezična je umjetnička tvorevina nastala usmenim načinom u prošlosti poznatija kao narodna književnost. Stara je onoliko koliko i sam čovjek, a pojedine nacionalne književnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu. POETIČKI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI Različitost ambijenata i vremenskih perioda uvjetovali su tematsku i stilsku nepodudarnost s pisanom književnošću, usmeni način izražavanja drugačije komponira književni tekst od pisanog. U svakom narodu postoji književnost koja se prema poetičkim svojstvima dijeli u dva povijesna toka i u dvije stilske samosvojnosti. Obje književnosti pripadaju istom narodu i ostvarene su istim jezikom, ali se razlikuju stilski. Ne postoji kvalitativna razlika među dvjema književnostima, niti je usmena bolja od pisane, niti je pisana bolja od usmene (1. romantizam, 2. danas) ZAJEDNIČKO – sve ono što ih čini književnostima, čine ukupnost ljudskog, duhovnog, kulturološkog, etnološkog i antropološkog znanja i zbir su pojedinačnih ostvaraja, ista je i vrsta i vrijednost podataka. RAZLIČITO – izbor faktičnih motivsko-tematskih i izražajnih podataka, što znači da su iz iste vrste, jedna izabrala jedne, a druga se opredijelila za druge sume podataka te je svaka od njih provela svoju organizaciju teksta. POVIJESNI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI 3 faze tog odnosa: 1) AGRAFIJSKA – postoji isključivo usmena književnost, traje kroz cijelo agrafijsko razdoblje do pojave pisma 2) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem usmene, a traje od početka pismenosti do 2. svjetskog rata 3) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem pisane književnosti, traje od 2. svjetskog rata do danas, stvaralački i izvedbeni kontekst brže se mijenjao negoli kroz čitavo prošlo tisućljeće Pisana je književnost od samih početaka tvorena usmenoknjiževnim podacima. Utok jedne književnosti u drugu tekao je samo od usmene prema pisanoj. Jedino je iznimka sve dugovjekovlje gdje je taj proces bio obosmjeran. A razlozi za takav inferioran proces su: a) KRONOLOŠKI – usmena književnost uvijek je tradicija pisanoj b) SOCIOLOŠKO-KOMUNIKACIJSKI – pisana književnost teže je dopirala do agrafijskih ruralnih sredina negoli usmena te je bliža i poznatija, ali medijevalna epoha teži slušnoj percepciji obje književnosti – te dok se one auditivno-performacijski približuju i interferencija je obostrana c) POETIČKI – poetičko-estetički sustav bio je već izgrađen i rezultirao je brojnim vrijednostima Proces prepletanja poetike usmenog i pisanog: 1

i 19.a) komentiranjem i sakupljanjem b) cjelovito inkorporiranim primjerima c) govorenjem na narodnu odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjiževnog stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema Hektorović 16. st. narodne pjesme treba bilježiti i predočiti vjerno. mediteranski. u doba konstituiranja znanosti povjesničari proučavaju sva 3 filološka područja. Usmena književnost dio europskog književnog i kulturnog kruga. NAZIVI I PRISUPI Usmena književnost kao i pisana. ona je predmet izučavanja znanosti o književnosti. Odcjep usmene književnosti dolazi u vrijeme Kombolove povijesti i od tada se ona sve više komunikacijski povlači i sve više jača svijest o vrijednostima pisane književnosti. Vraz 19. kao i ostali europski. mijenjati ili popravljati „nego ih valja bilježiti onako kako izviru iz ustiuh naroda“. 3) ne registrira dijakronijske zakonitosti i poetičke osobitosti usmene književnosti U sadašnjosti usmena književnost nema onaj društveni status ni snagu opticajnosti koju uživa pisana književnost. pripada filologiji kao znanstvenoj disciplini. Historiografski odnos prema gradivu doživljava promjene. a od tada dolazi do dezintegracije – usmenoj književnosti namijenjeno je jedno ili nijedno poglavlje. – „u Kolu“ – pri bilježenju se ne smije ništa preinačavati. Ova dva stava nazivamo HEKTOROVIĆ-VRAZOV ZAKON koje je imao oštrih protivnika. st. S. a među njima i Vuk Karadžić. tečno kako ih izgovori kazivač. st. ovisan je o znanstvenom i društvenom statusu dviju književnosti. srednjovjekovni literarni oikotipovi: OIKOTIP – srodan tip s obzirom na sinkroniju ARHETIP – praoblik u odnosu na srodne oblike u dijakroniji KONCEPCIJE POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: 1) samosvojna povijest hrvatske književnosti 2) povijesno opisivanje usmene književnosti u sklopu pisane književnosti otvaranjem posebnog poglavlja ili na samom početku povijesna toka ili na prijelomu 18. Usmena književnost je činilac prijelaza starocrkvenoslavenskog na narodni jezik. Pomoćne discipline znanosti o književnosti: 1) etnologija – usmena književnost dio narodnih obreda i običaja 2) kulturologija 3) antropologija 4) historiografija – povijesna utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 2 . U 19. – prvi prikazao dvojicu narodnih pjevača. Povijest književnosti dio je znanosti o književnosti pa ističemo književnopovijesnu osnovicu i objektivnost za individualno interpretiranje književnog toka. st.

reproducirao. „narodna poezija“. izvodio.5) sociologija – društvena utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 6) psihologija – unutrašnja stanja likova i njihovih postupaka 7) muzikologija 8) lingvistika PLURALIZAM METODA – kompleksnost usmenoknjiževnog čina. st. parole – govor. st. pristup djelu s više aspekata. a namijenjena je puku (npr. lore – znanje) – kolektivno narodno znanje. langue – jezik. pamtio i prenosio. M. stvarao ju je narod i s koljena na koljeno prenosio ju novim generacijama koje su ju postupno usavršavale. 1846. FOLKLOR – (folk – narod. pa je potonula u narod koji ju je prihvatio. TRADICIONALNA – dijakronijsko-opozicijska oznaka pisanoj. pojedinačna realizacija u ukupnosti tog sustava. Reljkovića). Izdavači ju oživljuju kićenim individualnim stvaralaštvom. neofolkloristika poistovjetiti izvedbu i djelo. pratio ju neprihvatljiv stav da je tradicija prošlost minornija od suvremenosti. postoji potencijalno i kompleks je određenih normi i poticaja. Roman Jakobson i shema langue-parole. mi znamo tko je autor. Zdeslav Dukat – prvi u nas koji je posumnjao u Jakobsonovo i Bogatyrevo tumačenje književnosti. Za njega je usmena književnost nastala u obrazovanim krugovima. u doba organiziranih seljačkih pokreta. Arnold Hauser – suvremeni sociolog književnosti. Članak „Folklor kao naročit oblik stvaranja“ Romana Jakobsona i Pjetra Bogatyreva razlikuje usmenu od pisane književnosti prema kriteriju postojanja folklora. kolektivno sankcionirani jezični sustav.16. potekao je iz puka.“ Iz ovoga proizlazi da je jedino izvedbom problem dostojan proučavanja. USMENA – kaže kako nastaje književno djelo. 3 . pa do naroda i tako bi kružio dalje. Satir. prvi upotrijebio William Thomas. SELJAČKA – krajem 19. Ponovno je došla u pisanu književnost. NAZIVI NARODNA – najpoznatiji naziv. • • VISOKA NENARODNA UMJETNOST NISKA NARODNA UMJETNOST – svaki član zajednice može se osjećati autorom jer je utjecaj kolektiva jak. Michael de Montaigne – koji je utemeljio esej. prvi je upotrijebio ovaj naziv kolektivistička koncepcija PUČKA – živi u manje civiliziranoj ruralnoj sredini kao prirodna i ne toliko individualna kreativna pojava. apriorna prirodna pojava koja prethodi individualnom stvaralaštvu. podloga živoj tradiciji. kao što stvaraoci parole postupaju s langue. komunikacijski pristup ne zanima što je ili kako nastaje književno djelo nego kako djelo traje. oslonili su se na de Saussureovu shemu langue-parole: „Poput langue. folklorno djelo postoji izvan pojedinih osoba. Autorska književnosti. pa će u naše dane tzv. A.

a ne ono što je statično. a s vremenom su iz jedinstvenosti postepenom raščlambom proistekle pojedine umjetnosti. ono što se kazuje. Sinkretizam – prvo je postojala jedinstvenost i neraščlanjenost umjetnosti. odnosi se na estetsku obavijest.„Folklor je umjetnička komunikacija u malim grupama. Fridrich Wolf – smatra da Homer nikada nije ni postojao. likovni. faktura sadržaja. Gradivo se dijeli na potpune (prave) i nepotpune (neprave) poslovice. U želji da se potvrdi kako epika nije zaostajala u razvoju. oblikovanje. ali opisuje ono što je tipično Homersko pitanje – prisutno je još u Aristotelovoj „Poetici“. Ona narodno stvaralaštvo vidi kao kolektivni kreativni čin. ne treba razdvajati kazivača od onoga što kazuje. govori. a od kraja 18. posebno u suodnosu prema pisanoj komunikaciji. razvilo se u zasebnu znanstvenu disciplinu.NEOFOLKLORISTIKA – ne zanima ju geneza. pjeva. zanima ga samo estetska obavijest koja proizlazi iz dotičnog načina komuniciranja. 1795. mikrostrukture (sitni i najsitniji oblici) estetski su manje značajni od makrostrukture. Poslovica je najsitniji književni oblik te je redovito postavljena na dno vrijednosne i evolutivno-žanrovske ljestvice. 4 . došlo je do spajanja tematskih istovjetnih ili srodnih epskih pjesama. plesni folklor – što joj predstavlja stanovite teškoće. Hijerarhija oblika kao problema odnosi se na cijelu usmenu književnost. Spajanjem u veće cjeline oblikovane su umjetne epopeje (duga poema povijesnog ili mitološkog sadržaja). ona može poći od činjenice i stvarnih društvenih odnosa. st. Pod folklorom podrazumijeva samo njegov verbalni dio. „Prologomena ad Homerum“. nego ono što se da pratiti u procesu trajanja. a pod prirodnom komunikacijom spontani kontakt izvođača i slušateljstva. poetički sustav. Kiril Čistov – za njega je komunikacija u maloj grupi prirodna komunikacija. nemaju pouku i zaostale su u razvoju. pripovijeda. kao ukupnost narodnog znanja u koja ulaze verbalni. posebice na poslovice i estetsku poeziju. glazbeni.“ Folklor treba promatrati u izvedbenom-performacijskom procesu. Nepotpune poslovice su kraće i nedorečene. Definirajući folklor u društvenom kontekstu – folklor je društveno ograničen na malu grupu i specifičnost mu je to što jedinke pojedine male grupe u pojedinim okolnostima međusobno izravno komuniciraju. Alan Dundes razlikuje folklor od neofolklora trima komponentama: 1) TEKST – ono što je sadržaj. a ne hijerarhiju. ona registrira činjenicu EPSKA PJESMA – opisuje ono što se moglo dogoditi. Hijerarhija oblika prema kompleksnosti strukture. izriče 2) TEKSTURA – faktura stila. HOMERSKO PITANJE I USMENOST Problem suodnosa epske pjesme i historije Aristotel je najbolje prikazao tumačenje ovo suodnosa: HISTORIJA – opisuje ono što se uistinu dogodilo. Ne postoji djelo već njegova izvedba. jezično izražajna svojstva 3) KONTEKST – društveni uvjeti u kojima se realizira usmenoknjiževni tekst Dan Ben-Amos . Distribucija oblika – gdje dopire jedan oblik ne mora i drugi.

UNITARCI – jedinstvenost epova i autentičnost autora. Pripovjedne srodnosti svodi na 5 . prapjesme koje je anonimni redaktor ili više redaktora naknadno spojilo u cjelinu. ANALITICI – pojedinačne pjesme.Homerologija – znanost koja se bavi pitanjem je li Homer uopće postojao. Takvo sakupljeno gradivo su sistematizirali. performacije. PARRY I LORD → htjeli su utvrditi kako se pamte epske pjesme i što čini složeni proces memoriranja. onu su nastojali prikupiti što veći broj međunarodno poznatih pripovijedaka. Tako su dospijevali u narod koji ih je prilagođavao i prenosio dalje. je li pojedinac mogao stvoriti tako kompleksno djelo kao što je Ilijada i Odiseja. 2. MIGRACIJSKA TEORIJA – srodnost poslovica i pripovijedaka raznih naroda tumači se migracijski – koje istovjetnost objašnjavaju seljenjem i preuzimanjem primjera među pojedinim kulturama. Ova metoda objašnjava zajednička svojstva pripovijedaka međusobnim preuzimanjem. katalogizirali i komparirali te su sastavili niz kataloga u kojim se pripovijetke grupiraju prema tematskom i motivskom indeksu. MEDIJEVALNA KONCEPCIJA – koncepcija o feudalnom podrijetlu epske poezije koja je nastala srednjovjekovnim dvorcima i oko njih te su postojale profesionalne pjevačke družine i dvorski pjevači koji su epsku poeziju oblikovali i pridonosili njezinoj popularnosti i opticajnosti. a odnosi se na postanje i trajanje epskih oblika. inventarizirali. Tako su došli do pojma epskih formula – temeljna jedinica za oblikovanje epske poezije. Njome se iskazuje situacija ili detalj radnje ponavljan u mnogim pjesmama. Nakon što je klasificirano gradivo prema sižeima biva primijenjena geografsko-historijska metoda te se pronalazi najstariji. Postavljeno je još u staroj Grčkoj. Kako je moguće oblikovati. pamtiti i reproducirati tako velike epopeje?! Epsko pitanje – pitanje autorstva. Nazivaju se i teoretičarima pjesama (npr. Najpoznatiji i najcjelovitiji indeks motiva sastavio je Amerikanac Stith Thompson. Kravar i Zdeslav Dukat. Tim cjelinama spojenima u jedinstveni ep moglo se dodati i druge anonimne pjesme. ona je kompozicijski postupak svakog načina izražavanja. GEOGRAFSKO-HISTORIJSKA METODA FINSKE ŠKOLE → ime dobila prema osnivačima Fincima – Kaarleu Krohnu i Anttiju Aarneu. oblikovanja i trajanje. prvotni primjer i smatra ga se praoblikom (arhetipom) i zatim se prati njegov navodni migracijski put vertikalno (historijski) i horizontalno (geografski). Temeljna pitanja Homerologije:  Jesu li epovi i epopeje nastali kao cjeline u kolektivnom ili pojedinačnom stvaralačkom postupku?  Jesu li epovi jedinstveni ili su zbroj autonomnih epskih pjesama naknadno povezanih u jedinstvenu cjelinu?  Je li kraći oblik razvojno prethodio dužem? Smjerovi u homerologiji: 1. Ilijada se sastoji od 18 prapjesama). Jezična fiksacija u opsegu jednog ili nekoliko stilova. → Glavičić. Hrv. KOMPARATIVNA TEORIJA – ovom metodom pokušavalo se objasniti svaku srodnost tvrdnjom da podudarnosti nastaju u povijesnom procesu međusobnog preuzimanja pa se tragalo za zajedničkim vrelom.

navodnim dramama. Hranjec. Nije fiksna niti određena za dulje vrijeme. st. st. J. vjerovanjima.) – trebaju sakupljati gradivo 10) Antun Radić. 6) Pokladne igre: Lastovo. Janez Valvasor u Istri bilježi svadbenu dramsku igru „Traženje prepelice“ – pred svatove se najprije izvodi neka prerušena starica. „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ – prepoznavanje dramske igre – kada se jedan ili više igrača pred publikom ponašao kao da je netko drugi 11) Laza Kostić. na otvorenim prostorima. Informiraju o svemu što je prisutno u izvedbi. – „Narodno glumovanje“ – prva samostalna studija o dramskom stvaralaštvu – folklor je prirodna pojava. maskiranje – koliko je nužno za isticanje karaktera uloge. Čubelić. a glumci istupaju iz publike. narodnoj povijesti i usmenoj književnosti (19. Čimbenici scenskog izraza: • Didaskalije – prisutne su u zabilježenu gradivu i ne razlikuju se od onih u pisanoj dramskoj književnosti. 1897. st. S. 1) Predaja o izvođenju Vinodolskog mesopusta prije Vinodolskog zakonika iz 1288. Scena – jednostavna. 2) Drame Marina Držića 3) Mavro Vetranović „Posvetilište Abrahamovo“ – narodno glumovanje u zagorskom ambijentu 4) 13. običajima. scenskim svojstvima običaja i obreda. Usmenoknjiževni oblici DRAMSKO STVARALAŠTVO Nevjerica u postojanju usmenoknjiževne drame postojala je jer se smatralo kako se narod nije mogao scenski izraziti zbog svoje neukosti i materijalne oskudnosti. Trogir – oko uskrsnih dana „pravili su kraljeve i igrali se oružjem“ 5) Korčulanska drama s crnim i bijelim kraljem koji se uz bojni ples bore za lijepu robinju – 2 rukopisna opisa iz 18. 1893. Lozica ETNOTEATROLOGIJA – vrsta teatrologije koja se bavi folklornim kazalištem. Njemu je suprotstavljen poligenetski pristup (međunarodno utvrđene srodnosti mogle su nastajati međusobno neovisno). teatar umjetnosti: contradictio in adjecto 12) Istraživači u 20. u dvorištu. pa tek onda mlada 9) Ivan Kukuljević Sakcinski u časopisu „Arhiv za povjestnicu Jugoslavensku“ pitanja ljubiteljima narodne starine o narodnim obredima.zajedničko vrelo. T. 6 • • • . st. bez raskoši. a najčešće je u kući. Publika – postavljena je amfiteatralno. tumači ih monogenetski. Nalaze se na uvodnim mjestima ili su interpolirane u tekst. Kostimografija – osiromašena. Pag i Rijeka 7) Lovrić u djelu „Bilješke o putu po Dalmaciji opata Fortisa“ među Morlacima se izvodi svadbena dramska igra „Kadija“ i „Paljenje slame pod kumom“ 8) Slovenski etnograf i povjesničar u 17. Nikola Bonifačić Rožin. a drugi razlog je što su dramski primjeri bili zapleteni obredima i običajima u kojima su se izvodili. kazališnim aspektima folklora uopće. svadbama ili trgovima – pozornica se organizira ad hoc – posebno za stanovitu prigodu. pred kućom. st. Hvar.

hedonističke ljudske sklonosti. 7 . krabulje. 3. nego vješti improvizatori sposobni udovoljiti scenskom trenutku. jarebice. Likovi životinja. prepelice. Cica Maca). Turčin i bula. dramske igre izvode se na određenim dijelovima svadbenog ceremonijala. Izvođač iza zastora drži lutku u ruci i izvodi dramsku igru. Izbjegava se realizam kostimiranja. Karneval. obuhvaćaju drevno provjeravanje intelektualne i fizičke sposobnosti. Hajduk. pokreta sjena – likovi ostvaruju se pokretima prstiju ruku u kojima mogu stajati pojedini scenski rekviziti. spaljivanje lutke Mesopustove (Mesopust. Kolo od Buzović (Krk). Poklad. ljudski sadržaji. najrasprostranjenija – izvodi se na prvom dijelu svadbe je Traženje ovce. Adžija. TEATAR LUTAKA – sadržajno nosi sve osobine teatra sjena. TEATRA MISLI – temeljni scenski izraz je maska koja može biti jednostavna. d) Dramske igre u vezi s pojedinim zvanjima e) Društveno-povijesne dramske igre – Moreška. Tekst – njegova tematika klišeizirana je ustaljenim dramskim tokom. dramskim htijenjem i fiksnom scenskom fakturom pa glumac tekst realizira drugim riječima i u drugom opsegu. ali se taj sadržaj u ovom teatarskom tipu ostvaruje lutkom kao scenskim rekvizitom. unutar njega izvode se samostalne dramske igre: Ćoroje. Bemberovo brijanje (Josipdol). odvažnosti i sposobnosti improvizacije. a potencira grotesknost uloge. 2. Osnovni misao izvedbe Mesopusta – mračni. Bogatstvo je vidljivo i u karnevalskoj igri Ćoroje. ljudi i lascivni prizovi (Djed i Baka. krinke (prekrivaju oči).• • Tema – komičnog. Obuvanje magarca. Lutka u rasponu dva nekrštena štapa i njihov oblikovni raspon kreće se od antropomorfnosti do zoomorfnosti. • • KLASIFIKACIJA DRAME: a) Svadbene dramske igre – teatralne strukture. prostorna improvizacija pozornica ili na otvorenom (Gašpar i Melko. Vila i Turica iz Dubrovnika. PODJELA PREMA SCENSKOJ PROVEDBI – KRITERIJ SCENSKOG IZRAZA. Postupno poistovjećivanje s ulogom bit će ostvareno jedino u monodrami (usmenoknjiževnoj). c) Momačke dramske igre – pripadaju im inicijacijsko-obredne igre. Štef i Bara. sjenu ostvaruje upaljena svijeća iza pozadine. Redatelj – nije potvrđen. TKO JE NOSITELJ SCENSKOG ZBIVANJA: 1. Sve uloge igraju muškarci zbog patrijarhalnog morala. ovisno o njegovim improvizacijskim mogućnostima. satiričnog ili srodnog sadržaja. Glumci – nisu profesionalci. Nenad iz Brnja b) Pokladne i karnevalske – teatrabilne strukture. poroci svih vrsta. Fašnik). verbalne i kineziološke reakcije. a tekst ne uče napamet. nagubnice. demonski. dosjetljivosti. ali i raznolika. Vila i Turica (Dubrovnik). TEATAR SJENA – osnovni izraz je sjena – nosilac i tumač dramske igre provodi se bacanjem sjene na bijelo okrečeni zid. Gašpar i Melko. Ivica i Marica). Tipovi maski: obrazine (cijelo lice). poluobrazine (gornji dio lica).

cjelovitim stihom – osmercem i desetercem. Onome kome se upućuje želi se zdravlje. 5) Rugalice i hvale – sadrže komponentu uvjeravanja nekoga u nešto. Basma je jedna vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnička riječ. pomladak. nemoral. memoriranje i čistoća izgovora. Jezične i ritmičke prepreke moguće je savladati ubrzanim izgovorom. izriču želju najčešće kućedomaćin mladencima. slikovite poredbe. Brojalice su poslužile kao vrelo versifikaciji. Sadrži sintagmatske i sintaktičke formule. 2) Basma ili zaklinjanje – takav retorički oblik koji pretendira na to da mu moć uvjeravanja bude tolika da čovjeka štiti ili oslobađa od bolesti svih vrsta. Više vrsta: dramske igre (više glumaca). a protiv zlih demona. USMENO KNJIŽEVNA RETORIKA Retoričke osobine: umijeće uvjeravanja i umijeće govorenja (nemaju lirskih. Bez kontaktnosti kazivača i recipijenta se ne izvode jer bi bile nefunkcionalne. a ritam se postiže rimom. kostimografiju). 1) Zdravica – naziv prisutan od davnine. nekonvencionalne metafore i rečenični obrat. Hvala slabije uvjerava nekoga u nešto jer je ona uvijek samohvala. pijanstvo. stupanj ritmičnosti brojalica se suprotnim redoslijedom vraća istom linijom svom početku. glazbu i pjevanje). Iz funkcije proizlazi da su kratke – ne razrađuju fabulu nego uvjeravaju. Posebnu podskupinu rugaličkog gradiva tvore tzv. FOLKLORNO KAZALIŠTE – događa se kada neki lik ili skupina likova istupa ili glumi pred javnošću ili na nekom prostoru. a tvoreni su prema stvaralačkim zakonitostima usmene književnosti.4. Najuže je genetski povezan s fundamentalnim psihičkim ljudskim ustrojstvom u iskonskom suodnosu dobra i zla. One 8 . GLUMAC – nositelj ukupnog scenskog događanja. laž. imućnost. lagarije. izvode s povodom svatova. Usmenoknjiževni retorički tekst nekoga u nešto uvjerava ili uvježbava umijeće govorenja ili govorna tvorevina svoju estetiku gradi samo na asemantičkim svojstvima jezika. a osnovni uvjet izvedbe je snaga uvjeravanja. epskih niti dramskih osobina). rimi i ritmu kao i za oblikovnu osnovicu dječjem pjesništvu. blagostanje. Stilizacija teksta je takva da se od njega očekuje da nakon izgovorenog zaklinjanja bolesnik ozdravi. monodrama (brojne izvedbe. Kada dosegne vrhunac 9. Rugalice su češće od hvala i u uvjetovanim primjerima izruguju se ljudske slabosti svih vrsta: lijenost. duhova i bolesti se basmalo za zdravlje. Funkcija im je učvršćivanje koncentracije. krštenja. 3) Brojalice – nabraja zvukovne elemente te na taj način ostvaruje ritmičko-akustičkomuzički ugođaj. imendana. Primjer nabrajanja i nizanja muzičkih čvorova i pojedine cjeline od 1 do 9 ili od 1 do 10 pri čemu se svakom daljnjem segmentu dodaju prethodni pa se ostvaruje kulminacija ritmičnosti i uvježbavaju sposobnosti memoriranja. karakterističan je ditirampski ton. Najviše ih ima u zbirci „Divlje oko“ Jure Kaštelana. 4) Brzalice – u ostvarivanju muzičnosti i akustičnosti treba ih ubrzani izgovarati. ali nema zapisa. izgovara sadržaje koji imaju prikladnu izvedbenu teatralnu formu. ili 10. Izvan toga ona nema nikakav drugi sadržaj. a najviše protiv more i uroka. izvodi ju jedna osoba sklona oponašanju tipičnih prizora iz života ruralne sredine gdje ona mijenja boju glasa. pokrete. muzičko-scenske igre (glumci izvode scensku radnju uz ples. Basme su pretkršćanskog poslanja. Pri izgovoru potrebno je ulagati retorički napor kako bi se savladale izgovorene prepreke. godišnjih blagdana. mentalitet. Najljepši primjer je Zapis Varaždinskog profesora Matije Valjavca „Kaj sem zaslužil“.

Stil karakterističan za poslovicu nazivamo paremiakus. POSLOVICE I ZAGONETKE nadigravanja POSLOVICA – najkraći oblik u usmenoknjiževnom sustavu koju suvremena znanost terminološki svrstava u najjednostavnije ili najsitnije oblike odnosno minijature ili mikrostrukture. stilski se intenzivira metonimijom. osjećaja. Poslovice su često objavljivane i tumačene prema tematskom kriteriju pa su tako ulazile i u brojnu stručnu izvanknjiževnu literaturu. Paremiologija je znanstvena disciplina koja se bavi pitanjima vezanima za poslovice. pokrivanju svakodnevnije životne pojavnosti. a bosanski franjevci u 17. i dospijeva iz ruskog jezika. 5) Kletve. Osnova im je utilitarna. Poantira narativni obnovljivani doživljaj. sinegdohom.). Karakterizira ju izražavanje misli. nego retoričkog usmenoknjiževnim gradivom. proklinjanja – kletva još na Bašćanskoj ploči i stećcima. braku. a samo Salomonova zbirka sastoji se od 600. nego običaja.).) 9 .). ljubavi. Poslovica se kao termin ustalila u 19.“ d) Političko semantičko polje: „U koga vlast. predodžaba i uspostavljanje poante. mnoštvo ih je u Bibliji. a namjena pragmatska.“ c) Filozofsko semantičko polje: „Zašto čovjek živi kad umrijet mora. u toga i gospodstvo. padne i opticajnost poslovice (Jedne gaće u trojice braće. Prema semantičkim poljima dijele se na: a) Historijske poslovice. majci. dijalog (Tko ti je izvadio oko? Brat! Zato je tako duboko. 6) Blagoslovi (Nek ti je na sreću.). onomatopejom i pučkom etimologijom. aliteracijom. Cjelovita je jer se sastoji od rečenice (sintaktički) i apstrahira životno iskustvo u poantu. unutarnjom i vanjskom rimom. Izriču ono što je nemoguće. ribarstvu. zaključak ili komentar i izriče ga izravno (semantički). historijsko semantičko polje: „Glagoljaš-budalaš. Prisutna je u raznim kulturama svijeta. VRSTE PAREMIOLOŠKOG GRADIVA: 1) Izreke – asociraju na stvaran događaj. 2) Poslovice – anegdote i pričice – malo ih je jer govore o konkretnom događaju koji ne postaje poslovično iskustvo pa kad događaj padne u zaborav. Formom su kraće (S konja na magarca.). i 18.“ e) Sociološko semantičko polje: „Vele ribe male jidu.“ Poslovica je precizna slikovita izreka koja uopćava i tipizira razne životne pojavnosti. st.“ b) Etnološko semantičko polje: „Bolje da nestane sela. Te poslovice izriču istine o šumarstvu. Poslovica se oblikuje metaforom. a to je i starohrvatski naziv za poslovicu. religiji. zakletve. metafore (Zubato sunce. godišnjim dobima. 4) Paremiologizmi tvore frazeologizme (Tjerati vodu na svoj mlin. st. ih imenuju priričje. današnji naziv je izreka.) 3) Poslovice – pitalice – kompozicijsko-stilsko sredstvo. poredbe (Bleji kao tele u šarena vrata.nisu u funkciji retoričkog uvjeravanja.

minijature pa do onih s razvijenom naracijom pa tako od lirskih postaju lirsko-epskim oblikom.“ Binarne strukture – sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja. Menčetića) 1566. „a što mi ti da što“ ili „da što mi ti da što“. lirske ljubavne pjesme (velik broj. Bilježi ih Ivan Kukuljević Sakcinski. Izvedbeno su vezane uz posebne prigode. Kompariranje i zamjena slika u zagonetkama se ne provodi samo prema sličnosti nego i prema suprotnosti. Pjevaju se tako da se u svakoj kitici 3 puta ponavlja ime „Lado“. nego deskriptivno dešifriranje zagonetljaja. izvedbom nisu vezane za nikakve prigode). Paradoksalan odgovor skrivaju u igri riječima ili u prenesenim značenjima. a bliske su im: pjesme uz pojedine godišnje radove (tematika poslanička). LIRSKA POEZIJA Dugo se dijelila na junačku (izvodi se uz gusle i opjeva junačka djela) i žensku (nosilac čuvstvenosti i izvode ju žene). pa do groba – tužbalice). Danas se dijeli na epsku (narativno oblikovanje) i lirsku (izravno fiksira čuvstva i refleksije. Računske zagonetke – odgonetljaj ne može biti broj. Trajanje lirske poezije dugo je koliko i ljudska svijest. ali i biti u stihovima. zbog čega se nazivaju i daštalicama. ali se tematski ne mogu klasificirati. ona prati čovjeka od kolijevke – uspavanke. razvijaju apstraktno mišljenje. a intenzitet trajanja i vrijednost gradiva potvrđuju: • • 15. izvode se na hodočašćima). Motivsko tematsko svojstvo usmenoknjiževne lirike – izriče puni životni realizam. Zagonetke osvježuju duh. prevodi Hasanaginicu na talijanski Goethe Herder – unosi Hasanaginicu u Volkslieder • • • • LADARICE – vrsta lirskih pjesama. st. „ča je to“. 10 . Sudjeluje u inicijacijskom obredu ispitivanja fizičke i intelektualne sposobnosti mladeži. moć zapažanja. dio svakodnevnog života. odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati metaforu ili interpretirati pjesmu. a pri uspostavljanju kontakta zagonetača i odgonetača primjenjuju se ustaljene spone: „što je to“. dubrovački plemić u svoj zbornik napisao poeziju svojih suvremenika (Držića. uspavanke i tužbalice (romanske pjesme. prilagođeni su jezik i kompozicija. Hektorović „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Alberto Fortis 1774. Mogu imati minijaturni prozni oblik. Prema unutrašnjim svojstvima i kontekstu izvedbe drži ih za prapostojbinske. 1507. jačaju znatiželju. Balade i romance – manje pjesničke pripovijesti. Fran Krsto Frankopan iz naziva „Zganke za vrime kratiti. Juraj Šišgorić Zbornik Nikše Ranjine – najstariji pjesnički zapis u slavenskom svijetu. Karakterizira ih metaforički način izražavanja. mlada se dočekuje u novom domu).ZAGONETKE Poznata je u najstarijim kulturama. Zagonetke pitalice – sastoje se od upita i neočekivanog odgovora. pjesme pjevane na svadbama (mlada se oprašta od roditelja i odlazi.

Kr. neupućeni traži od upućenog informacije što se događa na bojištu. Epska objektivnost – epska pjesma ne može se zamisliti bez fabule i likova koje preuzima iz društvene stvarnosti transformacijom. Kr. st. 18. Kr. Indija „Mahabharata“ (4. pr. pazeći da ne iznevjeri potencijalnost zbivanja. 11 . konja. Kr. opisi likova. – 4. postavljaju se nemogući uvjeti. st. Andija Kačić Miošić „Razgovori ugodni naroda slovinskog“ – djelo je primljeno u narodu kao usmenoknjiževna epska pjesma. prijeti se. – 2. ali i prvi hrvatski pjesnik preko kojeg su pjesme ušle u jednu svjetsku zbirku – preko Alberta Fortisa u Herderov „Volkslieder“. Epska pjesma polazi od povijesnih i društvenih zbivanja koje transponira u umjetničku istinu. Ekspozicija ili uvodni dio u epskim pjesmama je invokacija ili slavenska antiteza – karakteristična za slavensku epiku. st. po. g.) Njemačka „Pjesma o Nibelunzima“. vrijeđa) te licem u lice (izgovaranje uvredljivih riječi prije obračuna). pr. Epska scena – oblikuje se eksplikativno-dijaloški – s vidljivog mjesta promatra se borba. kada je izdignuta na razinu kulta i kada će postati normativni i individualni književni jezik. odvija se dvojako: pismom (jedan protivnik poziva drugoga na dvoboj. st.) i „Ramajana“ (4. st. Epska poezija kulminaciju doživljava u 19. a epska objektivnost uvjetuje i njezinu tehniku oblikovanja. pr. a takav odgovor može biti: sinkroni (dijalog se vodi za vrijeme borbe) ili retrospektivan (dijalog se odvija nakon boja). 1200. a pismom se predlaže mjesto borbe. Paralelizam – čest postupak oblikovanja – ponavljanjem tekstovnih segmenata. junaka i ženske ljepote. g. Najpoznatiji su: Babilon „Ep o Gilgamešu“. a kod svakog naroda razvio se poseban tip epskog pjevanja. epskim epizodama i retardacijom – usporavanjem priče. Kr. po. Epski dijalog – borba riječima.EPSKA POEZIJA Epska pjesma u svih naroda je drevnog podrijetla. st. Epska opširnost – epsko zbivanje razgranato digresijama. a Kačić je prvi pisac preko kojeg je svijet doznao za našu usmenu poeziju. sporednim scenama i likovima. 1700.