Josip Kekez: Usmena književnost Teorija usmenoknjiževnih oblika POJMOVNO ODREĐENJE Usmena književnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog

stvaranja jezičnim medijem. Usmena književnost jezična je umjetnička tvorevina nastala usmenim načinom u prošlosti poznatija kao narodna književnost. Stara je onoliko koliko i sam čovjek, a pojedine nacionalne književnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu. POETIČKI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI Različitost ambijenata i vremenskih perioda uvjetovali su tematsku i stilsku nepodudarnost s pisanom književnošću, usmeni način izražavanja drugačije komponira književni tekst od pisanog. U svakom narodu postoji književnost koja se prema poetičkim svojstvima dijeli u dva povijesna toka i u dvije stilske samosvojnosti. Obje književnosti pripadaju istom narodu i ostvarene su istim jezikom, ali se razlikuju stilski. Ne postoji kvalitativna razlika među dvjema književnostima, niti je usmena bolja od pisane, niti je pisana bolja od usmene (1. romantizam, 2. danas) ZAJEDNIČKO – sve ono što ih čini književnostima, čine ukupnost ljudskog, duhovnog, kulturološkog, etnološkog i antropološkog znanja i zbir su pojedinačnih ostvaraja, ista je i vrsta i vrijednost podataka. RAZLIČITO – izbor faktičnih motivsko-tematskih i izražajnih podataka, što znači da su iz iste vrste, jedna izabrala jedne, a druga se opredijelila za druge sume podataka te je svaka od njih provela svoju organizaciju teksta. POVIJESNI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI 3 faze tog odnosa: 1) AGRAFIJSKA – postoji isključivo usmena književnost, traje kroz cijelo agrafijsko razdoblje do pojave pisma 2) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem usmene, a traje od početka pismenosti do 2. svjetskog rata 3) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem pisane književnosti, traje od 2. svjetskog rata do danas, stvaralački i izvedbeni kontekst brže se mijenjao negoli kroz čitavo prošlo tisućljeće Pisana je književnost od samih početaka tvorena usmenoknjiževnim podacima. Utok jedne književnosti u drugu tekao je samo od usmene prema pisanoj. Jedino je iznimka sve dugovjekovlje gdje je taj proces bio obosmjeran. A razlozi za takav inferioran proces su: a) KRONOLOŠKI – usmena književnost uvijek je tradicija pisanoj b) SOCIOLOŠKO-KOMUNIKACIJSKI – pisana književnost teže je dopirala do agrafijskih ruralnih sredina negoli usmena te je bliža i poznatija, ali medijevalna epoha teži slušnoj percepciji obje književnosti – te dok se one auditivno-performacijski približuju i interferencija je obostrana c) POETIČKI – poetičko-estetički sustav bio je već izgrađen i rezultirao je brojnim vrijednostima Proces prepletanja poetike usmenog i pisanog: 1

a među njima i Vuk Karadžić. – prvi prikazao dvojicu narodnih pjevača. a od tada dolazi do dezintegracije – usmenoj književnosti namijenjeno je jedno ili nijedno poglavlje. 3) ne registrira dijakronijske zakonitosti i poetičke osobitosti usmene književnosti U sadašnjosti usmena književnost nema onaj društveni status ni snagu opticajnosti koju uživa pisana književnost. ona je predmet izučavanja znanosti o književnosti. i 19. Historiografski odnos prema gradivu doživljava promjene. S. pripada filologiji kao znanstvenoj disciplini. Vraz 19. Usmena književnost dio europskog književnog i kulturnog kruga.a) komentiranjem i sakupljanjem b) cjelovito inkorporiranim primjerima c) govorenjem na narodnu odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjiževnog stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema Hektorović 16. mediteranski. u doba konstituiranja znanosti povjesničari proučavaju sva 3 filološka područja. srednjovjekovni literarni oikotipovi: OIKOTIP – srodan tip s obzirom na sinkroniju ARHETIP – praoblik u odnosu na srodne oblike u dijakroniji KONCEPCIJE POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: 1) samosvojna povijest hrvatske književnosti 2) povijesno opisivanje usmene književnosti u sklopu pisane književnosti otvaranjem posebnog poglavlja ili na samom početku povijesna toka ili na prijelomu 18. NAZIVI I PRISUPI Usmena književnost kao i pisana. st. – „u Kolu“ – pri bilježenju se ne smije ništa preinačavati. kao i ostali europski. U 19. ovisan je o znanstvenom i društvenom statusu dviju književnosti. Pomoćne discipline znanosti o književnosti: 1) etnologija – usmena književnost dio narodnih obreda i običaja 2) kulturologija 3) antropologija 4) historiografija – povijesna utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 2 . st. tečno kako ih izgovori kazivač. mijenjati ili popravljati „nego ih valja bilježiti onako kako izviru iz ustiuh naroda“. st. Usmena književnost je činilac prijelaza starocrkvenoslavenskog na narodni jezik. st. Odcjep usmene književnosti dolazi u vrijeme Kombolove povijesti i od tada se ona sve više komunikacijski povlači i sve više jača svijest o vrijednostima pisane književnosti. Povijest književnosti dio je znanosti o književnosti pa ističemo književnopovijesnu osnovicu i objektivnost za individualno interpretiranje književnog toka. narodne pjesme treba bilježiti i predočiti vjerno. Ova dva stava nazivamo HEKTOROVIĆ-VRAZOV ZAKON koje je imao oštrih protivnika.

folklorno djelo postoji izvan pojedinih osoba. M. „narodna poezija“. apriorna prirodna pojava koja prethodi individualnom stvaralaštvu. postoji potencijalno i kompleks je određenih normi i poticaja. Arnold Hauser – suvremeni sociolog književnosti. Zdeslav Dukat – prvi u nas koji je posumnjao u Jakobsonovo i Bogatyrevo tumačenje književnosti. Satir. Roman Jakobson i shema langue-parole. pa je potonula u narod koji ju je prihvatio. kao što stvaraoci parole postupaju s langue. komunikacijski pristup ne zanima što je ili kako nastaje književno djelo nego kako djelo traje. prvi je upotrijebio ovaj naziv kolektivistička koncepcija PUČKA – živi u manje civiliziranoj ruralnoj sredini kao prirodna i ne toliko individualna kreativna pojava. podloga živoj tradiciji. SELJAČKA – krajem 19. potekao je iz puka. TRADICIONALNA – dijakronijsko-opozicijska oznaka pisanoj. st. oslonili su se na de Saussureovu shemu langue-parole: „Poput langue. st. USMENA – kaže kako nastaje književno djelo. izvodio. Reljkovića). pa do naroda i tako bi kružio dalje. prvi upotrijebio William Thomas. Autorska književnosti. Izdavači ju oživljuju kićenim individualnim stvaralaštvom. reproducirao. FOLKLOR – (folk – narod. NAZIVI NARODNA – najpoznatiji naziv.16. u doba organiziranih seljačkih pokreta. langue – jezik. pa će u naše dane tzv.“ Iz ovoga proizlazi da je jedino izvedbom problem dostojan proučavanja.5) sociologija – društvena utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 6) psihologija – unutrašnja stanja likova i njihovih postupaka 7) muzikologija 8) lingvistika PLURALIZAM METODA – kompleksnost usmenoknjiževnog čina. • • VISOKA NENARODNA UMJETNOST NISKA NARODNA UMJETNOST – svaki član zajednice može se osjećati autorom jer je utjecaj kolektiva jak. 1846. mi znamo tko je autor. Ponovno je došla u pisanu književnost. parole – govor. Članak „Folklor kao naročit oblik stvaranja“ Romana Jakobsona i Pjetra Bogatyreva razlikuje usmenu od pisane književnosti prema kriteriju postojanja folklora. Michael de Montaigne – koji je utemeljio esej. a namijenjena je puku (npr. lore – znanje) – kolektivno narodno znanje. pristup djelu s više aspekata. pojedinačna realizacija u ukupnosti tog sustava. pamtio i prenosio. pratio ju neprihvatljiv stav da je tradicija prošlost minornija od suvremenosti. neofolkloristika poistovjetiti izvedbu i djelo. A. 3 . kolektivno sankcionirani jezični sustav. Za njega je usmena književnost nastala u obrazovanim krugovima. stvarao ju je narod i s koljena na koljeno prenosio ju novim generacijama koje su ju postupno usavršavale.

Definirajući folklor u društvenom kontekstu – folklor je društveno ograničen na malu grupu i specifičnost mu je to što jedinke pojedine male grupe u pojedinim okolnostima međusobno izravno komuniciraju. razvilo se u zasebnu znanstvenu disciplinu. glazbeni. a od kraja 18. posebno u suodnosu prema pisanoj komunikaciji. ali opisuje ono što je tipično Homersko pitanje – prisutno je još u Aristotelovoj „Poetici“. „Prologomena ad Homerum“. HOMERSKO PITANJE I USMENOST Problem suodnosa epske pjesme i historije Aristotel je najbolje prikazao tumačenje ovo suodnosa: HISTORIJA – opisuje ono što se uistinu dogodilo. jezično izražajna svojstva 3) KONTEKST – društveni uvjeti u kojima se realizira usmenoknjiževni tekst Dan Ben-Amos . Ne postoji djelo već njegova izvedba. Alan Dundes razlikuje folklor od neofolklora trima komponentama: 1) TEKST – ono što je sadržaj. Fridrich Wolf – smatra da Homer nikada nije ni postojao. a ne hijerarhiju. 1795. U želji da se potvrdi kako epika nije zaostajala u razvoju. ono što se kazuje. ona registrira činjenicu EPSKA PJESMA – opisuje ono što se moglo dogoditi. zanima ga samo estetska obavijest koja proizlazi iz dotičnog načina komuniciranja. ne treba razdvajati kazivača od onoga što kazuje. govori. Pod folklorom podrazumijeva samo njegov verbalni dio. poetički sustav. oblikovanje. plesni folklor – što joj predstavlja stanovite teškoće. nemaju pouku i zaostale su u razvoju. likovni. Gradivo se dijeli na potpune (prave) i nepotpune (neprave) poslovice. pripovijeda. kao ukupnost narodnog znanja u koja ulaze verbalni. Hijerarhija oblika kao problema odnosi se na cijelu usmenu književnost. Distribucija oblika – gdje dopire jedan oblik ne mora i drugi.NEOFOLKLORISTIKA – ne zanima ju geneza. nego ono što se da pratiti u procesu trajanja. mikrostrukture (sitni i najsitniji oblici) estetski su manje značajni od makrostrukture. a ne ono što je statično.“ Folklor treba promatrati u izvedbenom-performacijskom procesu. st. posebice na poslovice i estetsku poeziju. Spajanjem u veće cjeline oblikovane su umjetne epopeje (duga poema povijesnog ili mitološkog sadržaja). pjeva. faktura sadržaja.„Folklor je umjetnička komunikacija u malim grupama. 4 . a pod prirodnom komunikacijom spontani kontakt izvođača i slušateljstva. Ona narodno stvaralaštvo vidi kao kolektivni kreativni čin. došlo je do spajanja tematskih istovjetnih ili srodnih epskih pjesama. Poslovica je najsitniji književni oblik te je redovito postavljena na dno vrijednosne i evolutivno-žanrovske ljestvice. odnosi se na estetsku obavijest. a s vremenom su iz jedinstvenosti postepenom raščlambom proistekle pojedine umjetnosti. ona može poći od činjenice i stvarnih društvenih odnosa. Kiril Čistov – za njega je komunikacija u maloj grupi prirodna komunikacija. Nepotpune poslovice su kraće i nedorečene. Sinkretizam – prvo je postojala jedinstvenost i neraščlanjenost umjetnosti. izriče 2) TEKSTURA – faktura stila. Hijerarhija oblika prema kompleksnosti strukture.

pamtiti i reproducirati tako velike epopeje?! Epsko pitanje – pitanje autorstva. Tako su došli do pojma epskih formula – temeljna jedinica za oblikovanje epske poezije. Najpoznatiji i najcjelovitiji indeks motiva sastavio je Amerikanac Stith Thompson. je li pojedinac mogao stvoriti tako kompleksno djelo kao što je Ilijada i Odiseja. Takvo sakupljeno gradivo su sistematizirali. Njome se iskazuje situacija ili detalj radnje ponavljan u mnogim pjesmama. KOMPARATIVNA TEORIJA – ovom metodom pokušavalo se objasniti svaku srodnost tvrdnjom da podudarnosti nastaju u povijesnom procesu međusobnog preuzimanja pa se tragalo za zajedničkim vrelom. a odnosi se na postanje i trajanje epskih oblika. katalogizirali i komparirali te su sastavili niz kataloga u kojim se pripovijetke grupiraju prema tematskom i motivskom indeksu.Homerologija – znanost koja se bavi pitanjem je li Homer uopće postojao. Nakon što je klasificirano gradivo prema sižeima biva primijenjena geografsko-historijska metoda te se pronalazi najstariji. oblikovanja i trajanje. GEOGRAFSKO-HISTORIJSKA METODA FINSKE ŠKOLE → ime dobila prema osnivačima Fincima – Kaarleu Krohnu i Anttiju Aarneu. Hrv. MIGRACIJSKA TEORIJA – srodnost poslovica i pripovijedaka raznih naroda tumači se migracijski – koje istovjetnost objašnjavaju seljenjem i preuzimanjem primjera među pojedinim kulturama. MEDIJEVALNA KONCEPCIJA – koncepcija o feudalnom podrijetlu epske poezije koja je nastala srednjovjekovnim dvorcima i oko njih te su postojale profesionalne pjevačke družine i dvorski pjevači koji su epsku poeziju oblikovali i pridonosili njezinoj popularnosti i opticajnosti. performacije. ona je kompozicijski postupak svakog načina izražavanja. Jezična fiksacija u opsegu jednog ili nekoliko stilova. Nazivaju se i teoretičarima pjesama (npr. Kako je moguće oblikovati. Pripovjedne srodnosti svodi na 5 . 2. Tim cjelinama spojenima u jedinstveni ep moglo se dodati i druge anonimne pjesme. Temeljna pitanja Homerologije:  Jesu li epovi i epopeje nastali kao cjeline u kolektivnom ili pojedinačnom stvaralačkom postupku?  Jesu li epovi jedinstveni ili su zbroj autonomnih epskih pjesama naknadno povezanih u jedinstvenu cjelinu?  Je li kraći oblik razvojno prethodio dužem? Smjerovi u homerologiji: 1. prapjesme koje je anonimni redaktor ili više redaktora naknadno spojilo u cjelinu. PARRY I LORD → htjeli su utvrditi kako se pamte epske pjesme i što čini složeni proces memoriranja. Ova metoda objašnjava zajednička svojstva pripovijedaka međusobnim preuzimanjem. Tako su dospijevali u narod koji ih je prilagođavao i prenosio dalje. inventarizirali. prvotni primjer i smatra ga se praoblikom (arhetipom) i zatim se prati njegov navodni migracijski put vertikalno (historijski) i horizontalno (geografski). ANALITICI – pojedinačne pjesme. UNITARCI – jedinstvenost epova i autentičnost autora. Postavljeno je još u staroj Grčkoj. Kravar i Zdeslav Dukat. → Glavičić. Ilijada se sastoji od 18 prapjesama). onu su nastojali prikupiti što veći broj međunarodno poznatih pripovijedaka.

teatar umjetnosti: contradictio in adjecto 12) Istraživači u 20. T. 6) Pokladne igre: Lastovo. Janez Valvasor u Istri bilježi svadbenu dramsku igru „Traženje prepelice“ – pred svatove se najprije izvodi neka prerušena starica. 1897. Čimbenici scenskog izraza: • Didaskalije – prisutne su u zabilježenu gradivu i ne razlikuju se od onih u pisanoj dramskoj književnosti. pa tek onda mlada 9) Ivan Kukuljević Sakcinski u časopisu „Arhiv za povjestnicu Jugoslavensku“ pitanja ljubiteljima narodne starine o narodnim obredima. 1893. Scena – jednostavna. a drugi razlog je što su dramski primjeri bili zapleteni obredima i običajima u kojima su se izvodili. Usmenoknjiževni oblici DRAMSKO STVARALAŠTVO Nevjerica u postojanju usmenoknjiževne drame postojala je jer se smatralo kako se narod nije mogao scenski izraziti zbog svoje neukosti i materijalne oskudnosti.zajedničko vrelo. pred kućom. vjerovanjima. narodnoj povijesti i usmenoj književnosti (19. 6 • • • . 1) Predaja o izvođenju Vinodolskog mesopusta prije Vinodolskog zakonika iz 1288. Publika – postavljena je amfiteatralno. scenskim svojstvima običaja i obreda. Nikola Bonifačić Rožin. „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ – prepoznavanje dramske igre – kada se jedan ili više igrača pred publikom ponašao kao da je netko drugi 11) Laza Kostić. – „Narodno glumovanje“ – prva samostalna studija o dramskom stvaralaštvu – folklor je prirodna pojava. običajima. Njemu je suprotstavljen poligenetski pristup (međunarodno utvrđene srodnosti mogle su nastajati međusobno neovisno). J. na otvorenim prostorima. Čubelić. st. st. navodnim dramama. st. Nije fiksna niti određena za dulje vrijeme. Lozica ETNOTEATROLOGIJA – vrsta teatrologije koja se bavi folklornim kazalištem. tumači ih monogenetski. maskiranje – koliko je nužno za isticanje karaktera uloge. a glumci istupaju iz publike. svadbama ili trgovima – pozornica se organizira ad hoc – posebno za stanovitu prigodu. st. Informiraju o svemu što je prisutno u izvedbi. u dvorištu. 2) Drame Marina Držića 3) Mavro Vetranović „Posvetilište Abrahamovo“ – narodno glumovanje u zagorskom ambijentu 4) 13. Trogir – oko uskrsnih dana „pravili su kraljeve i igrali se oružjem“ 5) Korčulanska drama s crnim i bijelim kraljem koji se uz bojni ples bore za lijepu robinju – 2 rukopisna opisa iz 18. Kostimografija – osiromašena. st. kazališnim aspektima folklora uopće. S. bez raskoši. Pag i Rijeka 7) Lovrić u djelu „Bilješke o putu po Dalmaciji opata Fortisa“ među Morlacima se izvodi svadbena dramska igra „Kadija“ i „Paljenje slame pod kumom“ 8) Slovenski etnograf i povjesničar u 17. a najčešće je u kući. Nalaze se na uvodnim mjestima ili su interpolirane u tekst.) – trebaju sakupljati gradivo 10) Antun Radić. Hvar. Hranjec.

jarebice. Vila i Turica iz Dubrovnika. 2. 7 . poroci svih vrsta. Ivica i Marica). Fašnik). PODJELA PREMA SCENSKOJ PROVEDBI – KRITERIJ SCENSKOG IZRAZA. krabulje. najrasprostranjenija – izvodi se na prvom dijelu svadbe je Traženje ovce. a tekst ne uče napamet. pokreta sjena – likovi ostvaruju se pokretima prstiju ruku u kojima mogu stajati pojedini scenski rekviziti. Likovi životinja. obuhvaćaju drevno provjeravanje intelektualne i fizičke sposobnosti. verbalne i kineziološke reakcije. ljudi i lascivni prizovi (Djed i Baka. Štef i Bara. demonski. Redatelj – nije potvrđen. Bogatstvo je vidljivo i u karnevalskoj igri Ćoroje. Izvođač iza zastora drži lutku u ruci i izvodi dramsku igru. Tipovi maski: obrazine (cijelo lice). Glumci – nisu profesionalci. Karneval. Sve uloge igraju muškarci zbog patrijarhalnog morala. Tekst – njegova tematika klišeizirana je ustaljenim dramskim tokom. TEATRA MISLI – temeljni scenski izraz je maska koja može biti jednostavna. poluobrazine (gornji dio lica). ali i raznolika. Postupno poistovjećivanje s ulogom bit će ostvareno jedino u monodrami (usmenoknjiževnoj). Cica Maca). Osnovni misao izvedbe Mesopusta – mračni. Gašpar i Melko. ali se taj sadržaj u ovom teatarskom tipu ostvaruje lutkom kao scenskim rekvizitom. sjenu ostvaruje upaljena svijeća iza pozadine. Izbjegava se realizam kostimiranja. spaljivanje lutke Mesopustove (Mesopust. a potencira grotesknost uloge. dramske igre izvode se na određenim dijelovima svadbenog ceremonijala. ovisno o njegovim improvizacijskim mogućnostima. Obuvanje magarca. Nenad iz Brnja b) Pokladne i karnevalske – teatrabilne strukture. nagubnice. Poklad. unutar njega izvode se samostalne dramske igre: Ćoroje. Turčin i bula. Hajduk. d) Dramske igre u vezi s pojedinim zvanjima e) Društveno-povijesne dramske igre – Moreška. Kolo od Buzović (Krk). satiričnog ili srodnog sadržaja. Adžija. nego vješti improvizatori sposobni udovoljiti scenskom trenutku. TEATAR SJENA – osnovni izraz je sjena – nosilac i tumač dramske igre provodi se bacanjem sjene na bijelo okrečeni zid. Vila i Turica (Dubrovnik). TEATAR LUTAKA – sadržajno nosi sve osobine teatra sjena. dramskim htijenjem i fiksnom scenskom fakturom pa glumac tekst realizira drugim riječima i u drugom opsegu. prostorna improvizacija pozornica ili na otvorenom (Gašpar i Melko. dosjetljivosti. prepelice.• • Tema – komičnog. Lutka u rasponu dva nekrštena štapa i njihov oblikovni raspon kreće se od antropomorfnosti do zoomorfnosti. ljudski sadržaji. • • KLASIFIKACIJA DRAME: a) Svadbene dramske igre – teatralne strukture. Bemberovo brijanje (Josipdol). 3. odvažnosti i sposobnosti improvizacije. TKO JE NOSITELJ SCENSKOG ZBIVANJA: 1. hedonističke ljudske sklonosti. krinke (prekrivaju oči). c) Momačke dramske igre – pripadaju im inicijacijsko-obredne igre.

ili 10. Izvan toga ona nema nikakav drugi sadržaj. Sadrži sintagmatske i sintaktičke formule. monodrama (brojne izvedbe. glazbu i pjevanje). pokrete. USMENO KNJIŽEVNA RETORIKA Retoričke osobine: umijeće uvjeravanja i umijeće govorenja (nemaju lirskih. Najljepši primjer je Zapis Varaždinskog profesora Matije Valjavca „Kaj sem zaslužil“. cjelovitim stihom – osmercem i desetercem. Stilizacija teksta je takva da se od njega očekuje da nakon izgovorenog zaklinjanja bolesnik ozdravi. a ritam se postiže rimom. epskih niti dramskih osobina). kostimografiju). Više vrsta: dramske igre (više glumaca). a osnovni uvjet izvedbe je snaga uvjeravanja. FOLKLORNO KAZALIŠTE – događa se kada neki lik ili skupina likova istupa ili glumi pred javnošću ili na nekom prostoru. pijanstvo. imućnost. Posebnu podskupinu rugaličkog gradiva tvore tzv. pomladak. krštenja. 3) Brojalice – nabraja zvukovne elemente te na taj način ostvaruje ritmičko-akustičkomuzički ugođaj. Iz funkcije proizlazi da su kratke – ne razrađuju fabulu nego uvjeravaju. izriču želju najčešće kućedomaćin mladencima. Basma je jedna vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnička riječ. izvode s povodom svatova. memoriranje i čistoća izgovora. a najviše protiv more i uroka. Najviše ih ima u zbirci „Divlje oko“ Jure Kaštelana. Pri izgovoru potrebno je ulagati retorički napor kako bi se savladale izgovorene prepreke. Hvala slabije uvjerava nekoga u nešto jer je ona uvijek samohvala. ali nema zapisa. Bez kontaktnosti kazivača i recipijenta se ne izvode jer bi bile nefunkcionalne. izgovara sadržaje koji imaju prikladnu izvedbenu teatralnu formu. Basme su pretkršćanskog poslanja. karakterističan je ditirampski ton. 1) Zdravica – naziv prisutan od davnine. lagarije. rimi i ritmu kao i za oblikovnu osnovicu dječjem pjesništvu. Kada dosegne vrhunac 9. Usmenoknjiževni retorički tekst nekoga u nešto uvjerava ili uvježbava umijeće govorenja ili govorna tvorevina svoju estetiku gradi samo na asemantičkim svojstvima jezika. a protiv zlih demona. GLUMAC – nositelj ukupnog scenskog događanja. nemoral. duhova i bolesti se basmalo za zdravlje. Jezične i ritmičke prepreke moguće je savladati ubrzanim izgovorom. mentalitet. slikovite poredbe. stupanj ritmičnosti brojalica se suprotnim redoslijedom vraća istom linijom svom početku. Funkcija im je učvršćivanje koncentracije. imendana. 2) Basma ili zaklinjanje – takav retorički oblik koji pretendira na to da mu moć uvjeravanja bude tolika da čovjeka štiti ili oslobađa od bolesti svih vrsta. One 8 . laž. Primjer nabrajanja i nizanja muzičkih čvorova i pojedine cjeline od 1 do 9 ili od 1 do 10 pri čemu se svakom daljnjem segmentu dodaju prethodni pa se ostvaruje kulminacija ritmičnosti i uvježbavaju sposobnosti memoriranja. Najuže je genetski povezan s fundamentalnim psihičkim ljudskim ustrojstvom u iskonskom suodnosu dobra i zla. blagostanje. Brojalice su poslužile kao vrelo versifikaciji. muzičko-scenske igre (glumci izvode scensku radnju uz ples. godišnjih blagdana. Rugalice su češće od hvala i u uvjetovanim primjerima izruguju se ljudske slabosti svih vrsta: lijenost. izvodi ju jedna osoba sklona oponašanju tipičnih prizora iz života ruralne sredine gdje ona mijenja boju glasa. Onome kome se upućuje želi se zdravlje. nekonvencionalne metafore i rečenični obrat. 5) Rugalice i hvale – sadrže komponentu uvjeravanja nekoga u nešto. 4) Brzalice – u ostvarivanju muzičnosti i akustičnosti treba ih ubrzani izgovarati.4. a tvoreni su prema stvaralačkim zakonitostima usmene književnosti.

Prema semantičkim poljima dijele se na: a) Historijske poslovice. nego retoričkog usmenoknjiževnim gradivom. historijsko semantičko polje: „Glagoljaš-budalaš.). sinegdohom. 4) Paremiologizmi tvore frazeologizme (Tjerati vodu na svoj mlin. poredbe (Bleji kao tele u šarena vrata.). dijalog (Tko ti je izvadio oko? Brat! Zato je tako duboko. zaključak ili komentar i izriče ga izravno (semantički). a bosanski franjevci u 17. Cjelovita je jer se sastoji od rečenice (sintaktički) i apstrahira životno iskustvo u poantu. predodžaba i uspostavljanje poante. ribarstvu. padne i opticajnost poslovice (Jedne gaće u trojice braće. 2) Poslovice – anegdote i pričice – malo ih je jer govore o konkretnom događaju koji ne postaje poslovično iskustvo pa kad događaj padne u zaborav. ljubavi. i dospijeva iz ruskog jezika. zakletve. osjećaja. pokrivanju svakodnevnije životne pojavnosti. aliteracijom. a namjena pragmatska. Izriču ono što je nemoguće. a samo Salomonova zbirka sastoji se od 600. Stil karakterističan za poslovicu nazivamo paremiakus. Karakterizira ju izražavanje misli. Poslovica se oblikuje metaforom. Poantira narativni obnovljivani doživljaj. a to je i starohrvatski naziv za poslovicu. godišnjim dobima. onomatopejom i pučkom etimologijom. metafore (Zubato sunce. Paremiologija je znanstvena disciplina koja se bavi pitanjima vezanima za poslovice. nego običaja.) 3) Poslovice – pitalice – kompozicijsko-stilsko sredstvo.nisu u funkciji retoričkog uvjeravanja.“ Poslovica je precizna slikovita izreka koja uopćava i tipizira razne životne pojavnosti. Osnova im je utilitarna. Prisutna je u raznim kulturama svijeta. mnoštvo ih je u Bibliji. 5) Kletve. Te poslovice izriču istine o šumarstvu.“ d) Političko semantičko polje: „U koga vlast.“ c) Filozofsko semantičko polje: „Zašto čovjek živi kad umrijet mora.“ b) Etnološko semantičko polje: „Bolje da nestane sela.). st. Poslovice su često objavljivane i tumačene prema tematskom kriteriju pa su tako ulazile i u brojnu stručnu izvanknjiževnu literaturu. i 18.). Formom su kraće (S konja na magarca. Poslovica se kao termin ustalila u 19. unutarnjom i vanjskom rimom.) 9 . st. majci. religiji.“ e) Sociološko semantičko polje: „Vele ribe male jidu. POSLOVICE I ZAGONETKE nadigravanja POSLOVICA – najkraći oblik u usmenoknjiževnom sustavu koju suvremena znanost terminološki svrstava u najjednostavnije ili najsitnije oblike odnosno minijature ili mikrostrukture. proklinjanja – kletva još na Bašćanskoj ploči i stećcima. stilski se intenzivira metonimijom. 6) Blagoslovi (Nek ti je na sreću. braku. današnji naziv je izreka. ih imenuju priričje.). VRSTE PAREMIOLOŠKOG GRADIVA: 1) Izreke – asociraju na stvaran događaj. u toga i gospodstvo.

jačaju znatiželju. Danas se dijeli na epsku (narativno oblikovanje) i lirsku (izravno fiksira čuvstva i refleksije. 10 . Mogu imati minijaturni prozni oblik. Hektorović „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Alberto Fortis 1774. prilagođeni su jezik i kompozicija. Karakterizira ih metaforički način izražavanja. 1507. razvijaju apstraktno mišljenje. Zagonetke osvježuju duh. izvedbom nisu vezane za nikakve prigode). „ča je to“. a pri uspostavljanju kontakta zagonetača i odgonetača primjenjuju se ustaljene spone: „što je to“. ona prati čovjeka od kolijevke – uspavanke. Menčetića) 1566. uspavanke i tužbalice (romanske pjesme. dio svakodnevnog života. a intenzitet trajanja i vrijednost gradiva potvrđuju: • • 15. mlada se dočekuje u novom domu). nego deskriptivno dešifriranje zagonetljaja. Izvedbeno su vezane uz posebne prigode. ali se tematski ne mogu klasificirati. Kompariranje i zamjena slika u zagonetkama se ne provodi samo prema sličnosti nego i prema suprotnosti. Pjevaju se tako da se u svakoj kitici 3 puta ponavlja ime „Lado“. LIRSKA POEZIJA Dugo se dijelila na junačku (izvodi se uz gusle i opjeva junačka djela) i žensku (nosilac čuvstvenosti i izvode ju žene). Fran Krsto Frankopan iz naziva „Zganke za vrime kratiti. Trajanje lirske poezije dugo je koliko i ljudska svijest.“ Binarne strukture – sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja. Prema unutrašnjim svojstvima i kontekstu izvedbe drži ih za prapostojbinske. Zagonetke pitalice – sastoje se od upita i neočekivanog odgovora. prevodi Hasanaginicu na talijanski Goethe Herder – unosi Hasanaginicu u Volkslieder • • • • LADARICE – vrsta lirskih pjesama.ZAGONETKE Poznata je u najstarijim kulturama. Paradoksalan odgovor skrivaju u igri riječima ili u prenesenim značenjima. Motivsko tematsko svojstvo usmenoknjiževne lirike – izriče puni životni realizam. pjesme pjevane na svadbama (mlada se oprašta od roditelja i odlazi. Juraj Šišgorić Zbornik Nikše Ranjine – najstariji pjesnički zapis u slavenskom svijetu. lirske ljubavne pjesme (velik broj. zbog čega se nazivaju i daštalicama. minijature pa do onih s razvijenom naracijom pa tako od lirskih postaju lirsko-epskim oblikom. dubrovački plemić u svoj zbornik napisao poeziju svojih suvremenika (Držića. Računske zagonetke – odgonetljaj ne može biti broj. moć zapažanja. pa do groba – tužbalice). Bilježi ih Ivan Kukuljević Sakcinski. ali i biti u stihovima. izvode se na hodočašćima). a bliske su im: pjesme uz pojedine godišnje radove (tematika poslanička). Sudjeluje u inicijacijskom obredu ispitivanja fizičke i intelektualne sposobnosti mladeži. Balade i romance – manje pjesničke pripovijesti. st. odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati metaforu ili interpretirati pjesmu. „a što mi ti da što“ ili „da što mi ti da što“.

po. Najpoznatiji su: Babilon „Ep o Gilgamešu“. konja. st. st. – 4.EPSKA POEZIJA Epska pjesma u svih naroda je drevnog podrijetla. st. Epska pjesma polazi od povijesnih i društvenih zbivanja koje transponira u umjetničku istinu. st. Ekspozicija ili uvodni dio u epskim pjesmama je invokacija ili slavenska antiteza – karakteristična za slavensku epiku. Epski dijalog – borba riječima. Epska scena – oblikuje se eksplikativno-dijaloški – s vidljivog mjesta promatra se borba. prijeti se. kada je izdignuta na razinu kulta i kada će postati normativni i individualni književni jezik. pr. pazeći da ne iznevjeri potencijalnost zbivanja. Epska poezija kulminaciju doživljava u 19. a kod svakog naroda razvio se poseban tip epskog pjevanja. po. Kr. a Kačić je prvi pisac preko kojeg je svijet doznao za našu usmenu poeziju. Epska objektivnost – epska pjesma ne može se zamisliti bez fabule i likova koje preuzima iz društvene stvarnosti transformacijom. – 2. Paralelizam – čest postupak oblikovanja – ponavljanjem tekstovnih segmenata. a takav odgovor može biti: sinkroni (dijalog se vodi za vrijeme borbe) ili retrospektivan (dijalog se odvija nakon boja). pr. odvija se dvojako: pismom (jedan protivnik poziva drugoga na dvoboj. junaka i ženske ljepote. vrijeđa) te licem u lice (izgovaranje uvredljivih riječi prije obračuna). ali i prvi hrvatski pjesnik preko kojeg su pjesme ušle u jednu svjetsku zbirku – preko Alberta Fortisa u Herderov „Volkslieder“. pr. 18. sporednim scenama i likovima. Kr. epskim epizodama i retardacijom – usporavanjem priče. Epska opširnost – epsko zbivanje razgranato digresijama. postavljaju se nemogući uvjeti. g. a pismom se predlaže mjesto borbe. 1200. g.) Njemačka „Pjesma o Nibelunzima“. st. Kr. opisi likova. 1700. neupućeni traži od upućenog informacije što se događa na bojištu.) i „Ramajana“ (4. Indija „Mahabharata“ (4. Kr. 11 . a epska objektivnost uvjetuje i njezinu tehniku oblikovanja. st. Andija Kačić Miošić „Razgovori ugodni naroda slovinskog“ – djelo je primljeno u narodu kao usmenoknjiževna epska pjesma. Kr.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful