P. 1
Usmena knjiž.,Kekez

Usmena knjiž.,Kekez

|Views: 1,894|Likes:
Published by ZvonimirG

More info:

Published by: ZvonimirG on Jan 25, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/19/2013

pdf

text

original

Josip Kekez: Usmena književnost Teorija usmenoknjiževnih oblika POJMOVNO ODREĐENJE Usmena književnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog

stvaranja jezičnim medijem. Usmena književnost jezična je umjetnička tvorevina nastala usmenim načinom u prošlosti poznatija kao narodna književnost. Stara je onoliko koliko i sam čovjek, a pojedine nacionalne književnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu. POETIČKI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI Različitost ambijenata i vremenskih perioda uvjetovali su tematsku i stilsku nepodudarnost s pisanom književnošću, usmeni način izražavanja drugačije komponira književni tekst od pisanog. U svakom narodu postoji književnost koja se prema poetičkim svojstvima dijeli u dva povijesna toka i u dvije stilske samosvojnosti. Obje književnosti pripadaju istom narodu i ostvarene su istim jezikom, ali se razlikuju stilski. Ne postoji kvalitativna razlika među dvjema književnostima, niti je usmena bolja od pisane, niti je pisana bolja od usmene (1. romantizam, 2. danas) ZAJEDNIČKO – sve ono što ih čini književnostima, čine ukupnost ljudskog, duhovnog, kulturološkog, etnološkog i antropološkog znanja i zbir su pojedinačnih ostvaraja, ista je i vrsta i vrijednost podataka. RAZLIČITO – izbor faktičnih motivsko-tematskih i izražajnih podataka, što znači da su iz iste vrste, jedna izabrala jedne, a druga se opredijelila za druge sume podataka te je svaka od njih provela svoju organizaciju teksta. POVIJESNI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI 3 faze tog odnosa: 1) AGRAFIJSKA – postoji isključivo usmena književnost, traje kroz cijelo agrafijsko razdoblje do pojave pisma 2) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem usmene, a traje od početka pismenosti do 2. svjetskog rata 3) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem pisane književnosti, traje od 2. svjetskog rata do danas, stvaralački i izvedbeni kontekst brže se mijenjao negoli kroz čitavo prošlo tisućljeće Pisana je književnost od samih početaka tvorena usmenoknjiževnim podacima. Utok jedne književnosti u drugu tekao je samo od usmene prema pisanoj. Jedino je iznimka sve dugovjekovlje gdje je taj proces bio obosmjeran. A razlozi za takav inferioran proces su: a) KRONOLOŠKI – usmena književnost uvijek je tradicija pisanoj b) SOCIOLOŠKO-KOMUNIKACIJSKI – pisana književnost teže je dopirala do agrafijskih ruralnih sredina negoli usmena te je bliža i poznatija, ali medijevalna epoha teži slušnoj percepciji obje književnosti – te dok se one auditivno-performacijski približuju i interferencija je obostrana c) POETIČKI – poetičko-estetički sustav bio je već izgrađen i rezultirao je brojnim vrijednostima Proces prepletanja poetike usmenog i pisanog: 1

mediteranski. pripada filologiji kao znanstvenoj disciplini. Povijest književnosti dio je znanosti o književnosti pa ističemo književnopovijesnu osnovicu i objektivnost za individualno interpretiranje književnog toka. ovisan je o znanstvenom i društvenom statusu dviju književnosti. a od tada dolazi do dezintegracije – usmenoj književnosti namijenjeno je jedno ili nijedno poglavlje. mijenjati ili popravljati „nego ih valja bilježiti onako kako izviru iz ustiuh naroda“. Vraz 19. narodne pjesme treba bilježiti i predočiti vjerno. kao i ostali europski.a) komentiranjem i sakupljanjem b) cjelovito inkorporiranim primjerima c) govorenjem na narodnu odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjiževnog stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema Hektorović 16. st. Usmena književnost je činilac prijelaza starocrkvenoslavenskog na narodni jezik. tečno kako ih izgovori kazivač. srednjovjekovni literarni oikotipovi: OIKOTIP – srodan tip s obzirom na sinkroniju ARHETIP – praoblik u odnosu na srodne oblike u dijakroniji KONCEPCIJE POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: 1) samosvojna povijest hrvatske književnosti 2) povijesno opisivanje usmene književnosti u sklopu pisane književnosti otvaranjem posebnog poglavlja ili na samom početku povijesna toka ili na prijelomu 18. u doba konstituiranja znanosti povjesničari proučavaju sva 3 filološka područja. ona je predmet izučavanja znanosti o književnosti. st. st. Odcjep usmene književnosti dolazi u vrijeme Kombolove povijesti i od tada se ona sve više komunikacijski povlači i sve više jača svijest o vrijednostima pisane književnosti. i 19. Usmena književnost dio europskog književnog i kulturnog kruga. st. Pomoćne discipline znanosti o književnosti: 1) etnologija – usmena književnost dio narodnih obreda i običaja 2) kulturologija 3) antropologija 4) historiografija – povijesna utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 2 . S. U 19. Ova dva stava nazivamo HEKTOROVIĆ-VRAZOV ZAKON koje je imao oštrih protivnika. NAZIVI I PRISUPI Usmena književnost kao i pisana. – prvi prikazao dvojicu narodnih pjevača. – „u Kolu“ – pri bilježenju se ne smije ništa preinačavati. Historiografski odnos prema gradivu doživljava promjene. 3) ne registrira dijakronijske zakonitosti i poetičke osobitosti usmene književnosti U sadašnjosti usmena književnost nema onaj društveni status ni snagu opticajnosti koju uživa pisana književnost. a među njima i Vuk Karadžić.

Satir. prvi upotrijebio William Thomas. neofolkloristika poistovjetiti izvedbu i djelo. SELJAČKA – krajem 19. pa je potonula u narod koji ju je prihvatio. podloga živoj tradiciji. kolektivno sankcionirani jezični sustav. st. pratio ju neprihvatljiv stav da je tradicija prošlost minornija od suvremenosti. folklorno djelo postoji izvan pojedinih osoba. Autorska književnosti. st. a namijenjena je puku (npr. pa do naroda i tako bi kružio dalje. 3 . Reljkovića). Michael de Montaigne – koji je utemeljio esej. FOLKLOR – (folk – narod. stvarao ju je narod i s koljena na koljeno prenosio ju novim generacijama koje su ju postupno usavršavale. apriorna prirodna pojava koja prethodi individualnom stvaralaštvu. Arnold Hauser – suvremeni sociolog književnosti. pristup djelu s više aspekata. USMENA – kaže kako nastaje književno djelo. parole – govor. prvi je upotrijebio ovaj naziv kolektivistička koncepcija PUČKA – živi u manje civiliziranoj ruralnoj sredini kao prirodna i ne toliko individualna kreativna pojava. 1846.16. postoji potencijalno i kompleks je određenih normi i poticaja. lore – znanje) – kolektivno narodno znanje. komunikacijski pristup ne zanima što je ili kako nastaje književno djelo nego kako djelo traje. Roman Jakobson i shema langue-parole. reproducirao. oslonili su se na de Saussureovu shemu langue-parole: „Poput langue. M.5) sociologija – društvena utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 6) psihologija – unutrašnja stanja likova i njihovih postupaka 7) muzikologija 8) lingvistika PLURALIZAM METODA – kompleksnost usmenoknjiževnog čina. Zdeslav Dukat – prvi u nas koji je posumnjao u Jakobsonovo i Bogatyrevo tumačenje književnosti. Ponovno je došla u pisanu književnost. pamtio i prenosio. Članak „Folklor kao naročit oblik stvaranja“ Romana Jakobsona i Pjetra Bogatyreva razlikuje usmenu od pisane književnosti prema kriteriju postojanja folklora. kao što stvaraoci parole postupaju s langue. pojedinačna realizacija u ukupnosti tog sustava. langue – jezik. mi znamo tko je autor. TRADICIONALNA – dijakronijsko-opozicijska oznaka pisanoj. Za njega je usmena književnost nastala u obrazovanim krugovima.“ Iz ovoga proizlazi da je jedino izvedbom problem dostojan proučavanja. pa će u naše dane tzv. A. • • VISOKA NENARODNA UMJETNOST NISKA NARODNA UMJETNOST – svaki član zajednice može se osjećati autorom jer je utjecaj kolektiva jak. u doba organiziranih seljačkih pokreta. Izdavači ju oživljuju kićenim individualnim stvaralaštvom. NAZIVI NARODNA – najpoznatiji naziv. potekao je iz puka. „narodna poezija“. izvodio.

glazbeni. st. likovni.NEOFOLKLORISTIKA – ne zanima ju geneza. Sinkretizam – prvo je postojala jedinstvenost i neraščlanjenost umjetnosti. mikrostrukture (sitni i najsitniji oblici) estetski su manje značajni od makrostrukture. HOMERSKO PITANJE I USMENOST Problem suodnosa epske pjesme i historije Aristotel je najbolje prikazao tumačenje ovo suodnosa: HISTORIJA – opisuje ono što se uistinu dogodilo. Kiril Čistov – za njega je komunikacija u maloj grupi prirodna komunikacija. Distribucija oblika – gdje dopire jedan oblik ne mora i drugi. oblikovanje. pripovijeda. a ne hijerarhiju. kao ukupnost narodnog znanja u koja ulaze verbalni. govori. Hijerarhija oblika prema kompleksnosti strukture. Pod folklorom podrazumijeva samo njegov verbalni dio. jezično izražajna svojstva 3) KONTEKST – društveni uvjeti u kojima se realizira usmenoknjiževni tekst Dan Ben-Amos . izriče 2) TEKSTURA – faktura stila. Gradivo se dijeli na potpune (prave) i nepotpune (neprave) poslovice. a s vremenom su iz jedinstvenosti postepenom raščlambom proistekle pojedine umjetnosti. „Prologomena ad Homerum“. U želji da se potvrdi kako epika nije zaostajala u razvoju. nemaju pouku i zaostale su u razvoju.„Folklor je umjetnička komunikacija u malim grupama. ona može poći od činjenice i stvarnih društvenih odnosa. zanima ga samo estetska obavijest koja proizlazi iz dotičnog načina komuniciranja. Definirajući folklor u društvenom kontekstu – folklor je društveno ograničen na malu grupu i specifičnost mu je to što jedinke pojedine male grupe u pojedinim okolnostima međusobno izravno komuniciraju. Ona narodno stvaralaštvo vidi kao kolektivni kreativni čin. pjeva. posebno u suodnosu prema pisanoj komunikaciji. poetički sustav. faktura sadržaja. Fridrich Wolf – smatra da Homer nikada nije ni postojao. Spajanjem u veće cjeline oblikovane su umjetne epopeje (duga poema povijesnog ili mitološkog sadržaja). plesni folklor – što joj predstavlja stanovite teškoće. 4 . a pod prirodnom komunikacijom spontani kontakt izvođača i slušateljstva. Nepotpune poslovice su kraće i nedorečene. a ne ono što je statično. Poslovica je najsitniji književni oblik te je redovito postavljena na dno vrijednosne i evolutivno-žanrovske ljestvice. ne treba razdvajati kazivača od onoga što kazuje. razvilo se u zasebnu znanstvenu disciplinu. ono što se kazuje. Ne postoji djelo već njegova izvedba. nego ono što se da pratiti u procesu trajanja. 1795. Alan Dundes razlikuje folklor od neofolklora trima komponentama: 1) TEKST – ono što je sadržaj. ali opisuje ono što je tipično Homersko pitanje – prisutno je još u Aristotelovoj „Poetici“. odnosi se na estetsku obavijest. posebice na poslovice i estetsku poeziju. a od kraja 18. došlo je do spajanja tematskih istovjetnih ili srodnih epskih pjesama. ona registrira činjenicu EPSKA PJESMA – opisuje ono što se moglo dogoditi. Hijerarhija oblika kao problema odnosi se na cijelu usmenu književnost.“ Folklor treba promatrati u izvedbenom-performacijskom procesu.

Najpoznatiji i najcjelovitiji indeks motiva sastavio je Amerikanac Stith Thompson. Pripovjedne srodnosti svodi na 5 . → Glavičić. Ilijada se sastoji od 18 prapjesama). ona je kompozicijski postupak svakog načina izražavanja. Kravar i Zdeslav Dukat. oblikovanja i trajanje. Jezična fiksacija u opsegu jednog ili nekoliko stilova. Nazivaju se i teoretičarima pjesama (npr. onu su nastojali prikupiti što veći broj međunarodno poznatih pripovijedaka. MIGRACIJSKA TEORIJA – srodnost poslovica i pripovijedaka raznih naroda tumači se migracijski – koje istovjetnost objašnjavaju seljenjem i preuzimanjem primjera među pojedinim kulturama. Tim cjelinama spojenima u jedinstveni ep moglo se dodati i druge anonimne pjesme. Hrv. GEOGRAFSKO-HISTORIJSKA METODA FINSKE ŠKOLE → ime dobila prema osnivačima Fincima – Kaarleu Krohnu i Anttiju Aarneu. je li pojedinac mogao stvoriti tako kompleksno djelo kao što je Ilijada i Odiseja. performacije. UNITARCI – jedinstvenost epova i autentičnost autora.Homerologija – znanost koja se bavi pitanjem je li Homer uopće postojao. KOMPARATIVNA TEORIJA – ovom metodom pokušavalo se objasniti svaku srodnost tvrdnjom da podudarnosti nastaju u povijesnom procesu međusobnog preuzimanja pa se tragalo za zajedničkim vrelom. ANALITICI – pojedinačne pjesme. Tako su dospijevali u narod koji ih je prilagođavao i prenosio dalje. PARRY I LORD → htjeli su utvrditi kako se pamte epske pjesme i što čini složeni proces memoriranja. Tako su došli do pojma epskih formula – temeljna jedinica za oblikovanje epske poezije. inventarizirali. Njome se iskazuje situacija ili detalj radnje ponavljan u mnogim pjesmama. Ova metoda objašnjava zajednička svojstva pripovijedaka međusobnim preuzimanjem. a odnosi se na postanje i trajanje epskih oblika. Temeljna pitanja Homerologije:  Jesu li epovi i epopeje nastali kao cjeline u kolektivnom ili pojedinačnom stvaralačkom postupku?  Jesu li epovi jedinstveni ili su zbroj autonomnih epskih pjesama naknadno povezanih u jedinstvenu cjelinu?  Je li kraći oblik razvojno prethodio dužem? Smjerovi u homerologiji: 1. katalogizirali i komparirali te su sastavili niz kataloga u kojim se pripovijetke grupiraju prema tematskom i motivskom indeksu. prapjesme koje je anonimni redaktor ili više redaktora naknadno spojilo u cjelinu. Nakon što je klasificirano gradivo prema sižeima biva primijenjena geografsko-historijska metoda te se pronalazi najstariji. Kako je moguće oblikovati. Takvo sakupljeno gradivo su sistematizirali. pamtiti i reproducirati tako velike epopeje?! Epsko pitanje – pitanje autorstva. 2. MEDIJEVALNA KONCEPCIJA – koncepcija o feudalnom podrijetlu epske poezije koja je nastala srednjovjekovnim dvorcima i oko njih te su postojale profesionalne pjevačke družine i dvorski pjevači koji su epsku poeziju oblikovali i pridonosili njezinoj popularnosti i opticajnosti. prvotni primjer i smatra ga se praoblikom (arhetipom) i zatim se prati njegov navodni migracijski put vertikalno (historijski) i horizontalno (geografski). Postavljeno je još u staroj Grčkoj.

maskiranje – koliko je nužno za isticanje karaktera uloge. Usmenoknjiževni oblici DRAMSKO STVARALAŠTVO Nevjerica u postojanju usmenoknjiževne drame postojala je jer se smatralo kako se narod nije mogao scenski izraziti zbog svoje neukosti i materijalne oskudnosti. Scena – jednostavna. S. 1) Predaja o izvođenju Vinodolskog mesopusta prije Vinodolskog zakonika iz 1288. kazališnim aspektima folklora uopće. Hvar. a glumci istupaju iz publike. Nije fiksna niti određena za dulje vrijeme. a najčešće je u kući. 6) Pokladne igre: Lastovo. Čubelić. „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ – prepoznavanje dramske igre – kada se jedan ili više igrača pred publikom ponašao kao da je netko drugi 11) Laza Kostić. – „Narodno glumovanje“ – prva samostalna studija o dramskom stvaralaštvu – folklor je prirodna pojava. Čimbenici scenskog izraza: • Didaskalije – prisutne su u zabilježenu gradivu i ne razlikuju se od onih u pisanoj dramskoj književnosti. u dvorištu.) – trebaju sakupljati gradivo 10) Antun Radić. Hranjec. Kostimografija – osiromašena. st. J. tumači ih monogenetski. narodnoj povijesti i usmenoj književnosti (19. st. scenskim svojstvima običaja i obreda. Trogir – oko uskrsnih dana „pravili su kraljeve i igrali se oružjem“ 5) Korčulanska drama s crnim i bijelim kraljem koji se uz bojni ples bore za lijepu robinju – 2 rukopisna opisa iz 18. Njemu je suprotstavljen poligenetski pristup (međunarodno utvrđene srodnosti mogle su nastajati međusobno neovisno). 1893. vjerovanjima. Nikola Bonifačić Rožin. 2) Drame Marina Držića 3) Mavro Vetranović „Posvetilište Abrahamovo“ – narodno glumovanje u zagorskom ambijentu 4) 13. Janez Valvasor u Istri bilježi svadbenu dramsku igru „Traženje prepelice“ – pred svatove se najprije izvodi neka prerušena starica. Publika – postavljena je amfiteatralno. st. st. Nalaze se na uvodnim mjestima ili su interpolirane u tekst. na otvorenim prostorima. Lozica ETNOTEATROLOGIJA – vrsta teatrologije koja se bavi folklornim kazalištem. st. pred kućom.zajedničko vrelo. a drugi razlog je što su dramski primjeri bili zapleteni obredima i običajima u kojima su se izvodili. Pag i Rijeka 7) Lovrić u djelu „Bilješke o putu po Dalmaciji opata Fortisa“ među Morlacima se izvodi svadbena dramska igra „Kadija“ i „Paljenje slame pod kumom“ 8) Slovenski etnograf i povjesničar u 17. svadbama ili trgovima – pozornica se organizira ad hoc – posebno za stanovitu prigodu. 1897. bez raskoši. pa tek onda mlada 9) Ivan Kukuljević Sakcinski u časopisu „Arhiv za povjestnicu Jugoslavensku“ pitanja ljubiteljima narodne starine o narodnim obredima. teatar umjetnosti: contradictio in adjecto 12) Istraživači u 20. T. Informiraju o svemu što je prisutno u izvedbi. običajima. navodnim dramama. 6 • • • .

spaljivanje lutke Mesopustove (Mesopust. satiričnog ili srodnog sadržaja. Bemberovo brijanje (Josipdol). 3. demonski. Karneval. Izvođač iza zastora drži lutku u ruci i izvodi dramsku igru. c) Momačke dramske igre – pripadaju im inicijacijsko-obredne igre. Osnovni misao izvedbe Mesopusta – mračni. Redatelj – nije potvrđen. poluobrazine (gornji dio lica). Kolo od Buzović (Krk). Glumci – nisu profesionalci. ali se taj sadržaj u ovom teatarskom tipu ostvaruje lutkom kao scenskim rekvizitom.• • Tema – komičnog. 7 . a tekst ne uče napamet. dramskim htijenjem i fiksnom scenskom fakturom pa glumac tekst realizira drugim riječima i u drugom opsegu. Tipovi maski: obrazine (cijelo lice). Likovi životinja. najrasprostranjenija – izvodi se na prvom dijelu svadbe je Traženje ovce. sjenu ostvaruje upaljena svijeća iza pozadine. PODJELA PREMA SCENSKOJ PROVEDBI – KRITERIJ SCENSKOG IZRAZA. hedonističke ljudske sklonosti. jarebice. Sve uloge igraju muškarci zbog patrijarhalnog morala. ali i raznolika. TEATRA MISLI – temeljni scenski izraz je maska koja može biti jednostavna. nego vješti improvizatori sposobni udovoljiti scenskom trenutku. Štef i Bara. krinke (prekrivaju oči). Postupno poistovjećivanje s ulogom bit će ostvareno jedino u monodrami (usmenoknjiževnoj). ovisno o njegovim improvizacijskim mogućnostima. pokreta sjena – likovi ostvaruju se pokretima prstiju ruku u kojima mogu stajati pojedini scenski rekviziti. 2. TEATAR LUTAKA – sadržajno nosi sve osobine teatra sjena. krabulje. prostorna improvizacija pozornica ili na otvorenom (Gašpar i Melko. Vila i Turica (Dubrovnik). poroci svih vrsta. obuhvaćaju drevno provjeravanje intelektualne i fizičke sposobnosti. Fašnik). Vila i Turica iz Dubrovnika. Obuvanje magarca. odvažnosti i sposobnosti improvizacije. Lutka u rasponu dva nekrštena štapa i njihov oblikovni raspon kreće se od antropomorfnosti do zoomorfnosti. Bogatstvo je vidljivo i u karnevalskoj igri Ćoroje. prepelice. Nenad iz Brnja b) Pokladne i karnevalske – teatrabilne strukture. d) Dramske igre u vezi s pojedinim zvanjima e) Društveno-povijesne dramske igre – Moreška. TEATAR SJENA – osnovni izraz je sjena – nosilac i tumač dramske igre provodi se bacanjem sjene na bijelo okrečeni zid. a potencira grotesknost uloge. ljudski sadržaji. Cica Maca). unutar njega izvode se samostalne dramske igre: Ćoroje. dosjetljivosti. • • KLASIFIKACIJA DRAME: a) Svadbene dramske igre – teatralne strukture. nagubnice. Ivica i Marica). TKO JE NOSITELJ SCENSKOG ZBIVANJA: 1. Poklad. Adžija. ljudi i lascivni prizovi (Djed i Baka. Tekst – njegova tematika klišeizirana je ustaljenim dramskim tokom. Hajduk. dramske igre izvode se na određenim dijelovima svadbenog ceremonijala. Turčin i bula. verbalne i kineziološke reakcije. Izbjegava se realizam kostimiranja. Gašpar i Melko.

rimi i ritmu kao i za oblikovnu osnovicu dječjem pjesništvu. stupanj ritmičnosti brojalica se suprotnim redoslijedom vraća istom linijom svom početku. imendana. muzičko-scenske igre (glumci izvode scensku radnju uz ples. a tvoreni su prema stvaralačkim zakonitostima usmene književnosti. krštenja. 4) Brzalice – u ostvarivanju muzičnosti i akustičnosti treba ih ubrzani izgovarati. Najljepši primjer je Zapis Varaždinskog profesora Matije Valjavca „Kaj sem zaslužil“. Stilizacija teksta je takva da se od njega očekuje da nakon izgovorenog zaklinjanja bolesnik ozdravi. a protiv zlih demona. Više vrsta: dramske igre (više glumaca). izvode s povodom svatova. nemoral. glazbu i pjevanje). 1) Zdravica – naziv prisutan od davnine. Posebnu podskupinu rugaličkog gradiva tvore tzv. blagostanje. 3) Brojalice – nabraja zvukovne elemente te na taj način ostvaruje ritmičko-akustičkomuzički ugođaj. a osnovni uvjet izvedbe je snaga uvjeravanja. Najuže je genetski povezan s fundamentalnim psihičkim ljudskim ustrojstvom u iskonskom suodnosu dobra i zla. USMENO KNJIŽEVNA RETORIKA Retoričke osobine: umijeće uvjeravanja i umijeće govorenja (nemaju lirskih. Basma je jedna vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnička riječ. memoriranje i čistoća izgovora. GLUMAC – nositelj ukupnog scenskog događanja. monodrama (brojne izvedbe. Sadrži sintagmatske i sintaktičke formule. Primjer nabrajanja i nizanja muzičkih čvorova i pojedine cjeline od 1 do 9 ili od 1 do 10 pri čemu se svakom daljnjem segmentu dodaju prethodni pa se ostvaruje kulminacija ritmičnosti i uvježbavaju sposobnosti memoriranja. Usmenoknjiževni retorički tekst nekoga u nešto uvjerava ili uvježbava umijeće govorenja ili govorna tvorevina svoju estetiku gradi samo na asemantičkim svojstvima jezika. Onome kome se upućuje želi se zdravlje. 5) Rugalice i hvale – sadrže komponentu uvjeravanja nekoga u nešto. ali nema zapisa. Kada dosegne vrhunac 9. slikovite poredbe. Jezične i ritmičke prepreke moguće je savladati ubrzanim izgovorom. mentalitet. Bez kontaktnosti kazivača i recipijenta se ne izvode jer bi bile nefunkcionalne. 2) Basma ili zaklinjanje – takav retorički oblik koji pretendira na to da mu moć uvjeravanja bude tolika da čovjeka štiti ili oslobađa od bolesti svih vrsta. Iz funkcije proizlazi da su kratke – ne razrađuju fabulu nego uvjeravaju. pijanstvo. imućnost. FOLKLORNO KAZALIŠTE – događa se kada neki lik ili skupina likova istupa ili glumi pred javnošću ili na nekom prostoru.4. Basme su pretkršćanskog poslanja. epskih niti dramskih osobina). laž. izriču želju najčešće kućedomaćin mladencima. karakterističan je ditirampski ton. Rugalice su češće od hvala i u uvjetovanim primjerima izruguju se ljudske slabosti svih vrsta: lijenost. Funkcija im je učvršćivanje koncentracije. Hvala slabije uvjerava nekoga u nešto jer je ona uvijek samohvala. nekonvencionalne metafore i rečenični obrat. izvodi ju jedna osoba sklona oponašanju tipičnih prizora iz života ruralne sredine gdje ona mijenja boju glasa. duhova i bolesti se basmalo za zdravlje. izgovara sadržaje koji imaju prikladnu izvedbenu teatralnu formu. pomladak. kostimografiju). Pri izgovoru potrebno je ulagati retorički napor kako bi se savladale izgovorene prepreke. Brojalice su poslužile kao vrelo versifikaciji. pokrete. Najviše ih ima u zbirci „Divlje oko“ Jure Kaštelana. a najviše protiv more i uroka. godišnjih blagdana. One 8 . ili 10. a ritam se postiže rimom. cjelovitim stihom – osmercem i desetercem. lagarije. Izvan toga ona nema nikakav drugi sadržaj.

osjećaja.).“ b) Etnološko semantičko polje: „Bolje da nestane sela. Prisutna je u raznim kulturama svijeta. predodžaba i uspostavljanje poante. Formom su kraće (S konja na magarca. Izriču ono što je nemoguće. sinegdohom.“ c) Filozofsko semantičko polje: „Zašto čovjek živi kad umrijet mora. 2) Poslovice – anegdote i pričice – malo ih je jer govore o konkretnom događaju koji ne postaje poslovično iskustvo pa kad događaj padne u zaborav.) 3) Poslovice – pitalice – kompozicijsko-stilsko sredstvo.“ e) Sociološko semantičko polje: „Vele ribe male jidu. i dospijeva iz ruskog jezika. stilski se intenzivira metonimijom. Poslovica se kao termin ustalila u 19. današnji naziv je izreka. nego retoričkog usmenoknjiževnim gradivom. onomatopejom i pučkom etimologijom. ribarstvu. VRSTE PAREMIOLOŠKOG GRADIVA: 1) Izreke – asociraju na stvaran događaj. unutarnjom i vanjskom rimom. Osnova im je utilitarna. a to je i starohrvatski naziv za poslovicu. historijsko semantičko polje: „Glagoljaš-budalaš.“ d) Političko semantičko polje: „U koga vlast. Paremiologija je znanstvena disciplina koja se bavi pitanjima vezanima za poslovice. nego običaja. metafore (Zubato sunce.) 9 . Poslovice su često objavljivane i tumačene prema tematskom kriteriju pa su tako ulazile i u brojnu stručnu izvanknjiževnu literaturu. padne i opticajnost poslovice (Jedne gaće u trojice braće. braku. Karakterizira ju izražavanje misli. Poslovica se oblikuje metaforom. Cjelovita je jer se sastoji od rečenice (sintaktički) i apstrahira životno iskustvo u poantu. a samo Salomonova zbirka sastoji se od 600. godišnjim dobima. ljubavi. aliteracijom. a bosanski franjevci u 17. Poantira narativni obnovljivani doživljaj.nisu u funkciji retoričkog uvjeravanja. 4) Paremiologizmi tvore frazeologizme (Tjerati vodu na svoj mlin. i 18. st. ih imenuju priričje.“ Poslovica je precizna slikovita izreka koja uopćava i tipizira razne životne pojavnosti. majci. u toga i gospodstvo. zaključak ili komentar i izriče ga izravno (semantički). st. Te poslovice izriču istine o šumarstvu. Stil karakterističan za poslovicu nazivamo paremiakus. religiji.). 5) Kletve.). proklinjanja – kletva još na Bašćanskoj ploči i stećcima. mnoštvo ih je u Bibliji. poredbe (Bleji kao tele u šarena vrata. dijalog (Tko ti je izvadio oko? Brat! Zato je tako duboko. POSLOVICE I ZAGONETKE nadigravanja POSLOVICA – najkraći oblik u usmenoknjiževnom sustavu koju suvremena znanost terminološki svrstava u najjednostavnije ili najsitnije oblike odnosno minijature ili mikrostrukture. zakletve.). 6) Blagoslovi (Nek ti je na sreću. Prema semantičkim poljima dijele se na: a) Historijske poslovice. pokrivanju svakodnevnije životne pojavnosti. a namjena pragmatska.).

Menčetića) 1566. a intenzitet trajanja i vrijednost gradiva potvrđuju: • • 15. ali se tematski ne mogu klasificirati. lirske ljubavne pjesme (velik broj. 10 . jačaju znatiželju. Zagonetke pitalice – sastoje se od upita i neočekivanog odgovora. Računske zagonetke – odgonetljaj ne može biti broj. Bilježi ih Ivan Kukuljević Sakcinski. dubrovački plemić u svoj zbornik napisao poeziju svojih suvremenika (Držića. Fran Krsto Frankopan iz naziva „Zganke za vrime kratiti. a bliske su im: pjesme uz pojedine godišnje radove (tematika poslanička).“ Binarne strukture – sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja. dio svakodnevnog života. ona prati čovjeka od kolijevke – uspavanke. Paradoksalan odgovor skrivaju u igri riječima ili u prenesenim značenjima. Motivsko tematsko svojstvo usmenoknjiževne lirike – izriče puni životni realizam. zbog čega se nazivaju i daštalicama. minijature pa do onih s razvijenom naracijom pa tako od lirskih postaju lirsko-epskim oblikom. a pri uspostavljanju kontakta zagonetača i odgonetača primjenjuju se ustaljene spone: „što je to“.ZAGONETKE Poznata je u najstarijim kulturama. prilagođeni su jezik i kompozicija. 1507. st. „ča je to“. pjesme pjevane na svadbama (mlada se oprašta od roditelja i odlazi. Izvedbeno su vezane uz posebne prigode. prevodi Hasanaginicu na talijanski Goethe Herder – unosi Hasanaginicu u Volkslieder • • • • LADARICE – vrsta lirskih pjesama. Pjevaju se tako da se u svakoj kitici 3 puta ponavlja ime „Lado“. izvode se na hodočašćima). moć zapažanja. Sudjeluje u inicijacijskom obredu ispitivanja fizičke i intelektualne sposobnosti mladeži. Kompariranje i zamjena slika u zagonetkama se ne provodi samo prema sličnosti nego i prema suprotnosti. razvijaju apstraktno mišljenje. pa do groba – tužbalice). Prema unutrašnjim svojstvima i kontekstu izvedbe drži ih za prapostojbinske. LIRSKA POEZIJA Dugo se dijelila na junačku (izvodi se uz gusle i opjeva junačka djela) i žensku (nosilac čuvstvenosti i izvode ju žene). mlada se dočekuje u novom domu). odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati metaforu ili interpretirati pjesmu. uspavanke i tužbalice (romanske pjesme. Danas se dijeli na epsku (narativno oblikovanje) i lirsku (izravno fiksira čuvstva i refleksije. Karakterizira ih metaforički način izražavanja. Hektorović „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Alberto Fortis 1774. Mogu imati minijaturni prozni oblik. Zagonetke osvježuju duh. Trajanje lirske poezije dugo je koliko i ljudska svijest. „a što mi ti da što“ ili „da što mi ti da što“. izvedbom nisu vezane za nikakve prigode). nego deskriptivno dešifriranje zagonetljaja. Balade i romance – manje pjesničke pripovijesti. Juraj Šišgorić Zbornik Nikše Ranjine – najstariji pjesnički zapis u slavenskom svijetu. ali i biti u stihovima.

po. pr. a Kačić je prvi pisac preko kojeg je svijet doznao za našu usmenu poeziju. Epska pjesma polazi od povijesnih i društvenih zbivanja koje transponira u umjetničku istinu. pr. st. po. g. – 2. Kr. ali i prvi hrvatski pjesnik preko kojeg su pjesme ušle u jednu svjetsku zbirku – preko Alberta Fortisa u Herderov „Volkslieder“. junaka i ženske ljepote. 1200. Najpoznatiji su: Babilon „Ep o Gilgamešu“. konja. epskim epizodama i retardacijom – usporavanjem priče. vrijeđa) te licem u lice (izgovaranje uvredljivih riječi prije obračuna). pr. a kod svakog naroda razvio se poseban tip epskog pjevanja. a takav odgovor može biti: sinkroni (dijalog se vodi za vrijeme borbe) ili retrospektivan (dijalog se odvija nakon boja). odvija se dvojako: pismom (jedan protivnik poziva drugoga na dvoboj.EPSKA POEZIJA Epska pjesma u svih naroda je drevnog podrijetla.) Njemačka „Pjesma o Nibelunzima“.) i „Ramajana“ (4. postavljaju se nemogući uvjeti. 1700. st. Kr. neupućeni traži od upućenog informacije što se događa na bojištu. opisi likova. sporednim scenama i likovima. prijeti se. Kr. Epska objektivnost – epska pjesma ne može se zamisliti bez fabule i likova koje preuzima iz društvene stvarnosti transformacijom. Andija Kačić Miošić „Razgovori ugodni naroda slovinskog“ – djelo je primljeno u narodu kao usmenoknjiževna epska pjesma. Epska scena – oblikuje se eksplikativno-dijaloški – s vidljivog mjesta promatra se borba. Ekspozicija ili uvodni dio u epskim pjesmama je invokacija ili slavenska antiteza – karakteristična za slavensku epiku. Epska opširnost – epsko zbivanje razgranato digresijama. Paralelizam – čest postupak oblikovanja – ponavljanjem tekstovnih segmenata. st. pazeći da ne iznevjeri potencijalnost zbivanja. a epska objektivnost uvjetuje i njezinu tehniku oblikovanja. st. 11 . st. Kr. Kr. Indija „Mahabharata“ (4. – 4. 18. g. kada je izdignuta na razinu kulta i kada će postati normativni i individualni književni jezik. Epski dijalog – borba riječima. Epska poezija kulminaciju doživljava u 19. a pismom se predlaže mjesto borbe. st.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->