Josip Kekez: Usmena književnost Teorija usmenoknjiževnih oblika POJMOVNO ODREĐENJE Usmena književnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog

stvaranja jezičnim medijem. Usmena književnost jezična je umjetnička tvorevina nastala usmenim načinom u prošlosti poznatija kao narodna književnost. Stara je onoliko koliko i sam čovjek, a pojedine nacionalne književnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu. POETIČKI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI Različitost ambijenata i vremenskih perioda uvjetovali su tematsku i stilsku nepodudarnost s pisanom književnošću, usmeni način izražavanja drugačije komponira književni tekst od pisanog. U svakom narodu postoji književnost koja se prema poetičkim svojstvima dijeli u dva povijesna toka i u dvije stilske samosvojnosti. Obje književnosti pripadaju istom narodu i ostvarene su istim jezikom, ali se razlikuju stilski. Ne postoji kvalitativna razlika među dvjema književnostima, niti je usmena bolja od pisane, niti je pisana bolja od usmene (1. romantizam, 2. danas) ZAJEDNIČKO – sve ono što ih čini književnostima, čine ukupnost ljudskog, duhovnog, kulturološkog, etnološkog i antropološkog znanja i zbir su pojedinačnih ostvaraja, ista je i vrsta i vrijednost podataka. RAZLIČITO – izbor faktičnih motivsko-tematskih i izražajnih podataka, što znači da su iz iste vrste, jedna izabrala jedne, a druga se opredijelila za druge sume podataka te je svaka od njih provela svoju organizaciju teksta. POVIJESNI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI 3 faze tog odnosa: 1) AGRAFIJSKA – postoji isključivo usmena književnost, traje kroz cijelo agrafijsko razdoblje do pojave pisma 2) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem usmene, a traje od početka pismenosti do 2. svjetskog rata 3) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem pisane književnosti, traje od 2. svjetskog rata do danas, stvaralački i izvedbeni kontekst brže se mijenjao negoli kroz čitavo prošlo tisućljeće Pisana je književnost od samih početaka tvorena usmenoknjiževnim podacima. Utok jedne književnosti u drugu tekao je samo od usmene prema pisanoj. Jedino je iznimka sve dugovjekovlje gdje je taj proces bio obosmjeran. A razlozi za takav inferioran proces su: a) KRONOLOŠKI – usmena književnost uvijek je tradicija pisanoj b) SOCIOLOŠKO-KOMUNIKACIJSKI – pisana književnost teže je dopirala do agrafijskih ruralnih sredina negoli usmena te je bliža i poznatija, ali medijevalna epoha teži slušnoj percepciji obje književnosti – te dok se one auditivno-performacijski približuju i interferencija je obostrana c) POETIČKI – poetičko-estetički sustav bio je već izgrađen i rezultirao je brojnim vrijednostima Proces prepletanja poetike usmenog i pisanog: 1

ovisan je o znanstvenom i društvenom statusu dviju književnosti. – prvi prikazao dvojicu narodnih pjevača. pripada filologiji kao znanstvenoj disciplini. Historiografski odnos prema gradivu doživljava promjene. S. Pomoćne discipline znanosti o književnosti: 1) etnologija – usmena književnost dio narodnih obreda i običaja 2) kulturologija 3) antropologija 4) historiografija – povijesna utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 2 . mediteranski. – „u Kolu“ – pri bilježenju se ne smije ništa preinačavati. narodne pjesme treba bilježiti i predočiti vjerno. st. mijenjati ili popravljati „nego ih valja bilježiti onako kako izviru iz ustiuh naroda“. st. NAZIVI I PRISUPI Usmena književnost kao i pisana. tečno kako ih izgovori kazivač. a među njima i Vuk Karadžić. Ova dva stava nazivamo HEKTOROVIĆ-VRAZOV ZAKON koje je imao oštrih protivnika. kao i ostali europski. a od tada dolazi do dezintegracije – usmenoj književnosti namijenjeno je jedno ili nijedno poglavlje. Odcjep usmene književnosti dolazi u vrijeme Kombolove povijesti i od tada se ona sve više komunikacijski povlači i sve više jača svijest o vrijednostima pisane književnosti. st. st. i 19.a) komentiranjem i sakupljanjem b) cjelovito inkorporiranim primjerima c) govorenjem na narodnu odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjiževnog stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema Hektorović 16. Usmena književnost dio europskog književnog i kulturnog kruga. 3) ne registrira dijakronijske zakonitosti i poetičke osobitosti usmene književnosti U sadašnjosti usmena književnost nema onaj društveni status ni snagu opticajnosti koju uživa pisana književnost. U 19. u doba konstituiranja znanosti povjesničari proučavaju sva 3 filološka područja. ona je predmet izučavanja znanosti o književnosti. Povijest književnosti dio je znanosti o književnosti pa ističemo književnopovijesnu osnovicu i objektivnost za individualno interpretiranje književnog toka. Usmena književnost je činilac prijelaza starocrkvenoslavenskog na narodni jezik. Vraz 19. srednjovjekovni literarni oikotipovi: OIKOTIP – srodan tip s obzirom na sinkroniju ARHETIP – praoblik u odnosu na srodne oblike u dijakroniji KONCEPCIJE POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: 1) samosvojna povijest hrvatske književnosti 2) povijesno opisivanje usmene književnosti u sklopu pisane književnosti otvaranjem posebnog poglavlja ili na samom početku povijesna toka ili na prijelomu 18.

folklorno djelo postoji izvan pojedinih osoba. pratio ju neprihvatljiv stav da je tradicija prošlost minornija od suvremenosti. pa do naroda i tako bi kružio dalje. u doba organiziranih seljačkih pokreta. Roman Jakobson i shema langue-parole. 1846. a namijenjena je puku (npr. M. mi znamo tko je autor. oslonili su se na de Saussureovu shemu langue-parole: „Poput langue. Članak „Folklor kao naročit oblik stvaranja“ Romana Jakobsona i Pjetra Bogatyreva razlikuje usmenu od pisane književnosti prema kriteriju postojanja folklora. USMENA – kaže kako nastaje književno djelo. potekao je iz puka. „narodna poezija“.“ Iz ovoga proizlazi da je jedino izvedbom problem dostojan proučavanja. FOLKLOR – (folk – narod. pristup djelu s više aspekata. Autorska književnosti. Izdavači ju oživljuju kićenim individualnim stvaralaštvom. podloga živoj tradiciji. Ponovno je došla u pisanu književnost. Reljkovića). Michael de Montaigne – koji je utemeljio esej. prvi upotrijebio William Thomas. kao što stvaraoci parole postupaju s langue. reproducirao. A. kolektivno sankcionirani jezični sustav. izvodio. Zdeslav Dukat – prvi u nas koji je posumnjao u Jakobsonovo i Bogatyrevo tumačenje književnosti. • • VISOKA NENARODNA UMJETNOST NISKA NARODNA UMJETNOST – svaki član zajednice može se osjećati autorom jer je utjecaj kolektiva jak. Arnold Hauser – suvremeni sociolog književnosti. st. postoji potencijalno i kompleks je određenih normi i poticaja. neofolkloristika poistovjetiti izvedbu i djelo. pojedinačna realizacija u ukupnosti tog sustava. pamtio i prenosio. apriorna prirodna pojava koja prethodi individualnom stvaralaštvu. komunikacijski pristup ne zanima što je ili kako nastaje književno djelo nego kako djelo traje. parole – govor. stvarao ju je narod i s koljena na koljeno prenosio ju novim generacijama koje su ju postupno usavršavale. NAZIVI NARODNA – najpoznatiji naziv. Satir. 3 . Za njega je usmena književnost nastala u obrazovanim krugovima. pa će u naše dane tzv.16. prvi je upotrijebio ovaj naziv kolektivistička koncepcija PUČKA – živi u manje civiliziranoj ruralnoj sredini kao prirodna i ne toliko individualna kreativna pojava. pa je potonula u narod koji ju je prihvatio.5) sociologija – društvena utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 6) psihologija – unutrašnja stanja likova i njihovih postupaka 7) muzikologija 8) lingvistika PLURALIZAM METODA – kompleksnost usmenoknjiževnog čina. SELJAČKA – krajem 19. lore – znanje) – kolektivno narodno znanje. st. langue – jezik. TRADICIONALNA – dijakronijsko-opozicijska oznaka pisanoj.

a od kraja 18. došlo je do spajanja tematskih istovjetnih ili srodnih epskih pjesama. pjeva. a ne hijerarhiju. oblikovanje. a s vremenom su iz jedinstvenosti postepenom raščlambom proistekle pojedine umjetnosti. pripovijeda. Hijerarhija oblika prema kompleksnosti strukture. govori. plesni folklor – što joj predstavlja stanovite teškoće. st. Hijerarhija oblika kao problema odnosi se na cijelu usmenu književnost.„Folklor je umjetnička komunikacija u malim grupama. Ne postoji djelo već njegova izvedba. Kiril Čistov – za njega je komunikacija u maloj grupi prirodna komunikacija. glazbeni. nemaju pouku i zaostale su u razvoju. ali opisuje ono što je tipično Homersko pitanje – prisutno je još u Aristotelovoj „Poetici“. Gradivo se dijeli na potpune (prave) i nepotpune (neprave) poslovice. Sinkretizam – prvo je postojala jedinstvenost i neraščlanjenost umjetnosti. Alan Dundes razlikuje folklor od neofolklora trima komponentama: 1) TEKST – ono što je sadržaj. nego ono što se da pratiti u procesu trajanja. Distribucija oblika – gdje dopire jedan oblik ne mora i drugi.NEOFOLKLORISTIKA – ne zanima ju geneza. a pod prirodnom komunikacijom spontani kontakt izvođača i slušateljstva. likovni. Spajanjem u veće cjeline oblikovane su umjetne epopeje (duga poema povijesnog ili mitološkog sadržaja). 4 . odnosi se na estetsku obavijest. Definirajući folklor u društvenom kontekstu – folklor je društveno ograničen na malu grupu i specifičnost mu je to što jedinke pojedine male grupe u pojedinim okolnostima međusobno izravno komuniciraju. U želji da se potvrdi kako epika nije zaostajala u razvoju. mikrostrukture (sitni i najsitniji oblici) estetski su manje značajni od makrostrukture. Fridrich Wolf – smatra da Homer nikada nije ni postojao. jezično izražajna svojstva 3) KONTEKST – društveni uvjeti u kojima se realizira usmenoknjiževni tekst Dan Ben-Amos . posebno u suodnosu prema pisanoj komunikaciji. Pod folklorom podrazumijeva samo njegov verbalni dio. a ne ono što je statično. faktura sadržaja. poetički sustav. Poslovica je najsitniji književni oblik te je redovito postavljena na dno vrijednosne i evolutivno-žanrovske ljestvice. Ona narodno stvaralaštvo vidi kao kolektivni kreativni čin. 1795. razvilo se u zasebnu znanstvenu disciplinu. ona registrira činjenicu EPSKA PJESMA – opisuje ono što se moglo dogoditi. ono što se kazuje. ona može poći od činjenice i stvarnih društvenih odnosa. izriče 2) TEKSTURA – faktura stila. HOMERSKO PITANJE I USMENOST Problem suodnosa epske pjesme i historije Aristotel je najbolje prikazao tumačenje ovo suodnosa: HISTORIJA – opisuje ono što se uistinu dogodilo. zanima ga samo estetska obavijest koja proizlazi iz dotičnog načina komuniciranja. Nepotpune poslovice su kraće i nedorečene. „Prologomena ad Homerum“. posebice na poslovice i estetsku poeziju. kao ukupnost narodnog znanja u koja ulaze verbalni.“ Folklor treba promatrati u izvedbenom-performacijskom procesu. ne treba razdvajati kazivača od onoga što kazuje.

prapjesme koje je anonimni redaktor ili više redaktora naknadno spojilo u cjelinu. Kako je moguće oblikovati. Nazivaju se i teoretičarima pjesama (npr. MIGRACIJSKA TEORIJA – srodnost poslovica i pripovijedaka raznih naroda tumači se migracijski – koje istovjetnost objašnjavaju seljenjem i preuzimanjem primjera među pojedinim kulturama. Kravar i Zdeslav Dukat. Jezična fiksacija u opsegu jednog ili nekoliko stilova. Najpoznatiji i najcjelovitiji indeks motiva sastavio je Amerikanac Stith Thompson. UNITARCI – jedinstvenost epova i autentičnost autora. GEOGRAFSKO-HISTORIJSKA METODA FINSKE ŠKOLE → ime dobila prema osnivačima Fincima – Kaarleu Krohnu i Anttiju Aarneu. ANALITICI – pojedinačne pjesme. Nakon što je klasificirano gradivo prema sižeima biva primijenjena geografsko-historijska metoda te se pronalazi najstariji. Tako su dospijevali u narod koji ih je prilagođavao i prenosio dalje. inventarizirali. 2. → Glavičić. Tako su došli do pojma epskih formula – temeljna jedinica za oblikovanje epske poezije. KOMPARATIVNA TEORIJA – ovom metodom pokušavalo se objasniti svaku srodnost tvrdnjom da podudarnosti nastaju u povijesnom procesu međusobnog preuzimanja pa se tragalo za zajedničkim vrelom. pamtiti i reproducirati tako velike epopeje?! Epsko pitanje – pitanje autorstva. Ilijada se sastoji od 18 prapjesama). Hrv. Pripovjedne srodnosti svodi na 5 . a odnosi se na postanje i trajanje epskih oblika. ona je kompozicijski postupak svakog načina izražavanja. Njome se iskazuje situacija ili detalj radnje ponavljan u mnogim pjesmama. Tim cjelinama spojenima u jedinstveni ep moglo se dodati i druge anonimne pjesme. onu su nastojali prikupiti što veći broj međunarodno poznatih pripovijedaka. MEDIJEVALNA KONCEPCIJA – koncepcija o feudalnom podrijetlu epske poezije koja je nastala srednjovjekovnim dvorcima i oko njih te su postojale profesionalne pjevačke družine i dvorski pjevači koji su epsku poeziju oblikovali i pridonosili njezinoj popularnosti i opticajnosti. prvotni primjer i smatra ga se praoblikom (arhetipom) i zatim se prati njegov navodni migracijski put vertikalno (historijski) i horizontalno (geografski). Postavljeno je još u staroj Grčkoj. Temeljna pitanja Homerologije:  Jesu li epovi i epopeje nastali kao cjeline u kolektivnom ili pojedinačnom stvaralačkom postupku?  Jesu li epovi jedinstveni ili su zbroj autonomnih epskih pjesama naknadno povezanih u jedinstvenu cjelinu?  Je li kraći oblik razvojno prethodio dužem? Smjerovi u homerologiji: 1. PARRY I LORD → htjeli su utvrditi kako se pamte epske pjesme i što čini složeni proces memoriranja. Takvo sakupljeno gradivo su sistematizirali. oblikovanja i trajanje. katalogizirali i komparirali te su sastavili niz kataloga u kojim se pripovijetke grupiraju prema tematskom i motivskom indeksu. Ova metoda objašnjava zajednička svojstva pripovijedaka međusobnim preuzimanjem. je li pojedinac mogao stvoriti tako kompleksno djelo kao što je Ilijada i Odiseja.Homerologija – znanost koja se bavi pitanjem je li Homer uopće postojao. performacije.

vjerovanjima. st. navodnim dramama. Njemu je suprotstavljen poligenetski pristup (međunarodno utvrđene srodnosti mogle su nastajati međusobno neovisno). teatar umjetnosti: contradictio in adjecto 12) Istraživači u 20. 1897. a najčešće je u kući. Nije fiksna niti određena za dulje vrijeme. Usmenoknjiževni oblici DRAMSKO STVARALAŠTVO Nevjerica u postojanju usmenoknjiževne drame postojala je jer se smatralo kako se narod nije mogao scenski izraziti zbog svoje neukosti i materijalne oskudnosti. st. st.) – trebaju sakupljati gradivo 10) Antun Radić. J. S. Čimbenici scenskog izraza: • Didaskalije – prisutne su u zabilježenu gradivu i ne razlikuju se od onih u pisanoj dramskoj književnosti. maskiranje – koliko je nužno za isticanje karaktera uloge.zajedničko vrelo. narodnoj povijesti i usmenoj književnosti (19. a glumci istupaju iz publike. Lozica ETNOTEATROLOGIJA – vrsta teatrologije koja se bavi folklornim kazalištem. Hvar. – „Narodno glumovanje“ – prva samostalna studija o dramskom stvaralaštvu – folklor je prirodna pojava. kazališnim aspektima folklora uopće. svadbama ili trgovima – pozornica se organizira ad hoc – posebno za stanovitu prigodu. a drugi razlog je što su dramski primjeri bili zapleteni obredima i običajima u kojima su se izvodili. na otvorenim prostorima. 6 • • • . „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ – prepoznavanje dramske igre – kada se jedan ili više igrača pred publikom ponašao kao da je netko drugi 11) Laza Kostić. Kostimografija – osiromašena. Nikola Bonifačić Rožin. 2) Drame Marina Držića 3) Mavro Vetranović „Posvetilište Abrahamovo“ – narodno glumovanje u zagorskom ambijentu 4) 13. 1893. običajima. u dvorištu. 1) Predaja o izvođenju Vinodolskog mesopusta prije Vinodolskog zakonika iz 1288. scenskim svojstvima običaja i obreda. Hranjec. 6) Pokladne igre: Lastovo. st. Janez Valvasor u Istri bilježi svadbenu dramsku igru „Traženje prepelice“ – pred svatove se najprije izvodi neka prerušena starica. Čubelić. st. Trogir – oko uskrsnih dana „pravili su kraljeve i igrali se oružjem“ 5) Korčulanska drama s crnim i bijelim kraljem koji se uz bojni ples bore za lijepu robinju – 2 rukopisna opisa iz 18. Publika – postavljena je amfiteatralno. tumači ih monogenetski. Nalaze se na uvodnim mjestima ili su interpolirane u tekst. pa tek onda mlada 9) Ivan Kukuljević Sakcinski u časopisu „Arhiv za povjestnicu Jugoslavensku“ pitanja ljubiteljima narodne starine o narodnim obredima. Pag i Rijeka 7) Lovrić u djelu „Bilješke o putu po Dalmaciji opata Fortisa“ među Morlacima se izvodi svadbena dramska igra „Kadija“ i „Paljenje slame pod kumom“ 8) Slovenski etnograf i povjesničar u 17. Informiraju o svemu što je prisutno u izvedbi. T. bez raskoši. Scena – jednostavna. pred kućom.

ljudski sadržaji. unutar njega izvode se samostalne dramske igre: Ćoroje. jarebice. pokreta sjena – likovi ostvaruju se pokretima prstiju ruku u kojima mogu stajati pojedini scenski rekviziti. najrasprostranjenija – izvodi se na prvom dijelu svadbe je Traženje ovce. dramskim htijenjem i fiksnom scenskom fakturom pa glumac tekst realizira drugim riječima i u drugom opsegu. Osnovni misao izvedbe Mesopusta – mračni. krabulje. TKO JE NOSITELJ SCENSKOG ZBIVANJA: 1. Izvođač iza zastora drži lutku u ruci i izvodi dramsku igru. ljudi i lascivni prizovi (Djed i Baka. Karneval. Tipovi maski: obrazine (cijelo lice). Lutka u rasponu dva nekrštena štapa i njihov oblikovni raspon kreće se od antropomorfnosti do zoomorfnosti. spaljivanje lutke Mesopustove (Mesopust. Kolo od Buzović (Krk). hedonističke ljudske sklonosti. Fašnik). ali se taj sadržaj u ovom teatarskom tipu ostvaruje lutkom kao scenskim rekvizitom. prepelice. Adžija. Cica Maca). dosjetljivosti. • • KLASIFIKACIJA DRAME: a) Svadbene dramske igre – teatralne strukture. Redatelj – nije potvrđen. Vila i Turica (Dubrovnik). poroci svih vrsta. a tekst ne uče napamet. Ivica i Marica). c) Momačke dramske igre – pripadaju im inicijacijsko-obredne igre. Hajduk. a potencira grotesknost uloge. Bemberovo brijanje (Josipdol). 3. satiričnog ili srodnog sadržaja. Sve uloge igraju muškarci zbog patrijarhalnog morala. ali i raznolika. TEATRA MISLI – temeljni scenski izraz je maska koja može biti jednostavna. Poklad. Turčin i bula. TEATAR LUTAKA – sadržajno nosi sve osobine teatra sjena. 2. Nenad iz Brnja b) Pokladne i karnevalske – teatrabilne strukture. nego vješti improvizatori sposobni udovoljiti scenskom trenutku. krinke (prekrivaju oči). Likovi životinja. poluobrazine (gornji dio lica). prostorna improvizacija pozornica ili na otvorenom (Gašpar i Melko. Obuvanje magarca. TEATAR SJENA – osnovni izraz je sjena – nosilac i tumač dramske igre provodi se bacanjem sjene na bijelo okrečeni zid. demonski. Štef i Bara. obuhvaćaju drevno provjeravanje intelektualne i fizičke sposobnosti. Glumci – nisu profesionalci. odvažnosti i sposobnosti improvizacije. nagubnice. Tekst – njegova tematika klišeizirana je ustaljenim dramskim tokom. Bogatstvo je vidljivo i u karnevalskoj igri Ćoroje. Postupno poistovjećivanje s ulogom bit će ostvareno jedino u monodrami (usmenoknjiževnoj). Vila i Turica iz Dubrovnika. sjenu ostvaruje upaljena svijeća iza pozadine. PODJELA PREMA SCENSKOJ PROVEDBI – KRITERIJ SCENSKOG IZRAZA. verbalne i kineziološke reakcije. dramske igre izvode se na određenim dijelovima svadbenog ceremonijala. 7 .• • Tema – komičnog. ovisno o njegovim improvizacijskim mogućnostima. d) Dramske igre u vezi s pojedinim zvanjima e) Društveno-povijesne dramske igre – Moreška. Izbjegava se realizam kostimiranja. Gašpar i Melko.

GLUMAC – nositelj ukupnog scenskog događanja. Sadrži sintagmatske i sintaktičke formule. a ritam se postiže rimom. Bez kontaktnosti kazivača i recipijenta se ne izvode jer bi bile nefunkcionalne. Funkcija im je učvršćivanje koncentracije. pijanstvo. Jezične i ritmičke prepreke moguće je savladati ubrzanim izgovorom. imendana. 2) Basma ili zaklinjanje – takav retorički oblik koji pretendira na to da mu moć uvjeravanja bude tolika da čovjeka štiti ili oslobađa od bolesti svih vrsta. Primjer nabrajanja i nizanja muzičkih čvorova i pojedine cjeline od 1 do 9 ili od 1 do 10 pri čemu se svakom daljnjem segmentu dodaju prethodni pa se ostvaruje kulminacija ritmičnosti i uvježbavaju sposobnosti memoriranja. a tvoreni su prema stvaralačkim zakonitostima usmene književnosti. USMENO KNJIŽEVNA RETORIKA Retoričke osobine: umijeće uvjeravanja i umijeće govorenja (nemaju lirskih. rimi i ritmu kao i za oblikovnu osnovicu dječjem pjesništvu. Brojalice su poslužile kao vrelo versifikaciji. Najuže je genetski povezan s fundamentalnim psihičkim ljudskim ustrojstvom u iskonskom suodnosu dobra i zla. nemoral. izvodi ju jedna osoba sklona oponašanju tipičnih prizora iz života ruralne sredine gdje ona mijenja boju glasa. lagarije. izvode s povodom svatova. glazbu i pjevanje). Kada dosegne vrhunac 9. Pri izgovoru potrebno je ulagati retorički napor kako bi se savladale izgovorene prepreke. laž. Izvan toga ona nema nikakav drugi sadržaj. Iz funkcije proizlazi da su kratke – ne razrađuju fabulu nego uvjeravaju. blagostanje. Rugalice su češće od hvala i u uvjetovanim primjerima izruguju se ljudske slabosti svih vrsta: lijenost. epskih niti dramskih osobina). 1) Zdravica – naziv prisutan od davnine. Basme su pretkršćanskog poslanja. muzičko-scenske igre (glumci izvode scensku radnju uz ples. pomladak.4. krštenja. Najviše ih ima u zbirci „Divlje oko“ Jure Kaštelana. Usmenoknjiževni retorički tekst nekoga u nešto uvjerava ili uvježbava umijeće govorenja ili govorna tvorevina svoju estetiku gradi samo na asemantičkim svojstvima jezika. kostimografiju). One 8 . Basma je jedna vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnička riječ. pokrete. izgovara sadržaje koji imaju prikladnu izvedbenu teatralnu formu. Najljepši primjer je Zapis Varaždinskog profesora Matije Valjavca „Kaj sem zaslužil“. mentalitet. izriču želju najčešće kućedomaćin mladencima. stupanj ritmičnosti brojalica se suprotnim redoslijedom vraća istom linijom svom početku. Stilizacija teksta je takva da se od njega očekuje da nakon izgovorenog zaklinjanja bolesnik ozdravi. Hvala slabije uvjerava nekoga u nešto jer je ona uvijek samohvala. slikovite poredbe. FOLKLORNO KAZALIŠTE – događa se kada neki lik ili skupina likova istupa ili glumi pred javnošću ili na nekom prostoru. karakterističan je ditirampski ton. imućnost. 3) Brojalice – nabraja zvukovne elemente te na taj način ostvaruje ritmičko-akustičkomuzički ugođaj. a najviše protiv more i uroka. godišnjih blagdana. nekonvencionalne metafore i rečenični obrat. Više vrsta: dramske igre (više glumaca). 4) Brzalice – u ostvarivanju muzičnosti i akustičnosti treba ih ubrzani izgovarati. a osnovni uvjet izvedbe je snaga uvjeravanja. Onome kome se upućuje želi se zdravlje. 5) Rugalice i hvale – sadrže komponentu uvjeravanja nekoga u nešto. ali nema zapisa. a protiv zlih demona. monodrama (brojne izvedbe. memoriranje i čistoća izgovora. Posebnu podskupinu rugaličkog gradiva tvore tzv. ili 10. duhova i bolesti se basmalo za zdravlje. cjelovitim stihom – osmercem i desetercem.

“ b) Etnološko semantičko polje: „Bolje da nestane sela. Formom su kraće (S konja na magarca. a samo Salomonova zbirka sastoji se od 600. POSLOVICE I ZAGONETKE nadigravanja POSLOVICA – najkraći oblik u usmenoknjiževnom sustavu koju suvremena znanost terminološki svrstava u najjednostavnije ili najsitnije oblike odnosno minijature ili mikrostrukture. VRSTE PAREMIOLOŠKOG GRADIVA: 1) Izreke – asociraju na stvaran događaj. ribarstvu.“ c) Filozofsko semantičko polje: „Zašto čovjek živi kad umrijet mora. ljubavi. a namjena pragmatska. braku.nisu u funkciji retoričkog uvjeravanja.) 9 . Prisutna je u raznim kulturama svijeta.). Izriču ono što je nemoguće.“ Poslovica je precizna slikovita izreka koja uopćava i tipizira razne životne pojavnosti. poredbe (Bleji kao tele u šarena vrata. padne i opticajnost poslovice (Jedne gaće u trojice braće. historijsko semantičko polje: „Glagoljaš-budalaš. Poslovica se kao termin ustalila u 19. 6) Blagoslovi (Nek ti je na sreću. predodžaba i uspostavljanje poante. 4) Paremiologizmi tvore frazeologizme (Tjerati vodu na svoj mlin. Cjelovita je jer se sastoji od rečenice (sintaktički) i apstrahira životno iskustvo u poantu. majci.). 2) Poslovice – anegdote i pričice – malo ih je jer govore o konkretnom događaju koji ne postaje poslovično iskustvo pa kad događaj padne u zaborav. nego običaja. stilski se intenzivira metonimijom.). a to je i starohrvatski naziv za poslovicu. ih imenuju priričje.) 3) Poslovice – pitalice – kompozicijsko-stilsko sredstvo.“ e) Sociološko semantičko polje: „Vele ribe male jidu. i dospijeva iz ruskog jezika. današnji naziv je izreka. onomatopejom i pučkom etimologijom. zakletve. Paremiologija je znanstvena disciplina koja se bavi pitanjima vezanima za poslovice. osjećaja. nego retoričkog usmenoknjiževnim gradivom. religiji.). pokrivanju svakodnevnije životne pojavnosti. 5) Kletve. zaključak ili komentar i izriče ga izravno (semantički). metafore (Zubato sunce. Poslovice su često objavljivane i tumačene prema tematskom kriteriju pa su tako ulazile i u brojnu stručnu izvanknjiževnu literaturu. Poslovica se oblikuje metaforom. aliteracijom. dijalog (Tko ti je izvadio oko? Brat! Zato je tako duboko. Prema semantičkim poljima dijele se na: a) Historijske poslovice. mnoštvo ih je u Bibliji.“ d) Političko semantičko polje: „U koga vlast. godišnjim dobima. Osnova im je utilitarna. st. a bosanski franjevci u 17. sinegdohom.). Poantira narativni obnovljivani doživljaj. Te poslovice izriču istine o šumarstvu. proklinjanja – kletva još na Bašćanskoj ploči i stećcima. Stil karakterističan za poslovicu nazivamo paremiakus. st. u toga i gospodstvo. unutarnjom i vanjskom rimom. i 18. Karakterizira ju izražavanje misli.

1507. st. Motivsko tematsko svojstvo usmenoknjiževne lirike – izriče puni životni realizam.“ Binarne strukture – sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja. Fran Krsto Frankopan iz naziva „Zganke za vrime kratiti. razvijaju apstraktno mišljenje. 10 . LIRSKA POEZIJA Dugo se dijelila na junačku (izvodi se uz gusle i opjeva junačka djela) i žensku (nosilac čuvstvenosti i izvode ju žene). Računske zagonetke – odgonetljaj ne može biti broj. ali i biti u stihovima. a pri uspostavljanju kontakta zagonetača i odgonetača primjenjuju se ustaljene spone: „što je to“. Prema unutrašnjim svojstvima i kontekstu izvedbe drži ih za prapostojbinske. Menčetića) 1566. jačaju znatiželju. Izvedbeno su vezane uz posebne prigode. ali se tematski ne mogu klasificirati. a intenzitet trajanja i vrijednost gradiva potvrđuju: • • 15. Karakterizira ih metaforički način izražavanja. Pjevaju se tako da se u svakoj kitici 3 puta ponavlja ime „Lado“. pjesme pjevane na svadbama (mlada se oprašta od roditelja i odlazi. moć zapažanja. Zagonetke osvježuju duh. dubrovački plemić u svoj zbornik napisao poeziju svojih suvremenika (Držića. „ča je to“. mlada se dočekuje u novom domu).ZAGONETKE Poznata je u najstarijim kulturama. pa do groba – tužbalice). Juraj Šišgorić Zbornik Nikše Ranjine – najstariji pjesnički zapis u slavenskom svijetu. dio svakodnevnog života. odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati metaforu ili interpretirati pjesmu. Kompariranje i zamjena slika u zagonetkama se ne provodi samo prema sličnosti nego i prema suprotnosti. Zagonetke pitalice – sastoje se od upita i neočekivanog odgovora. Sudjeluje u inicijacijskom obredu ispitivanja fizičke i intelektualne sposobnosti mladeži. izvode se na hodočašćima). a bliske su im: pjesme uz pojedine godišnje radove (tematika poslanička). zbog čega se nazivaju i daštalicama. Danas se dijeli na epsku (narativno oblikovanje) i lirsku (izravno fiksira čuvstva i refleksije. Hektorović „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Alberto Fortis 1774. prilagođeni su jezik i kompozicija. izvedbom nisu vezane za nikakve prigode). Mogu imati minijaturni prozni oblik. Paradoksalan odgovor skrivaju u igri riječima ili u prenesenim značenjima. ona prati čovjeka od kolijevke – uspavanke. Balade i romance – manje pjesničke pripovijesti. Bilježi ih Ivan Kukuljević Sakcinski. minijature pa do onih s razvijenom naracijom pa tako od lirskih postaju lirsko-epskim oblikom. prevodi Hasanaginicu na talijanski Goethe Herder – unosi Hasanaginicu u Volkslieder • • • • LADARICE – vrsta lirskih pjesama. lirske ljubavne pjesme (velik broj. nego deskriptivno dešifriranje zagonetljaja. uspavanke i tužbalice (romanske pjesme. „a što mi ti da što“ ili „da što mi ti da što“. Trajanje lirske poezije dugo je koliko i ljudska svijest.

EPSKA POEZIJA Epska pjesma u svih naroda je drevnog podrijetla. junaka i ženske ljepote. Kr. 18.) i „Ramajana“ (4. vrijeđa) te licem u lice (izgovaranje uvredljivih riječi prije obračuna). Andija Kačić Miošić „Razgovori ugodni naroda slovinskog“ – djelo je primljeno u narodu kao usmenoknjiževna epska pjesma. Epska objektivnost – epska pjesma ne može se zamisliti bez fabule i likova koje preuzima iz društvene stvarnosti transformacijom. a epska objektivnost uvjetuje i njezinu tehniku oblikovanja. neupućeni traži od upućenog informacije što se događa na bojištu. 11 . st. a kod svakog naroda razvio se poseban tip epskog pjevanja. st. ali i prvi hrvatski pjesnik preko kojeg su pjesme ušle u jednu svjetsku zbirku – preko Alberta Fortisa u Herderov „Volkslieder“. g. pazeći da ne iznevjeri potencijalnost zbivanja. sporednim scenama i likovima. st. pr.) Njemačka „Pjesma o Nibelunzima“. pr. opisi likova. Epska scena – oblikuje se eksplikativno-dijaloški – s vidljivog mjesta promatra se borba. kada je izdignuta na razinu kulta i kada će postati normativni i individualni književni jezik. pr. Paralelizam – čest postupak oblikovanja – ponavljanjem tekstovnih segmenata. Kr. prijeti se. Kr. Indija „Mahabharata“ (4. Kr. Epska pjesma polazi od povijesnih i društvenih zbivanja koje transponira u umjetničku istinu. st. a Kačić je prvi pisac preko kojeg je svijet doznao za našu usmenu poeziju. Epska opširnost – epsko zbivanje razgranato digresijama. a takav odgovor može biti: sinkroni (dijalog se vodi za vrijeme borbe) ili retrospektivan (dijalog se odvija nakon boja). Najpoznatiji su: Babilon „Ep o Gilgamešu“. st. 1700. 1200. a pismom se predlaže mjesto borbe. po. Ekspozicija ili uvodni dio u epskim pjesmama je invokacija ili slavenska antiteza – karakteristična za slavensku epiku. odvija se dvojako: pismom (jedan protivnik poziva drugoga na dvoboj. – 2. st. Epski dijalog – borba riječima. postavljaju se nemogući uvjeti. Epska poezija kulminaciju doživljava u 19. epskim epizodama i retardacijom – usporavanjem priče. – 4. g. po. konja. Kr.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful