Josip Kekez: Usmena književnost Teorija usmenoknjiževnih oblika POJMOVNO ODREĐENJE Usmena književnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog

stvaranja jezičnim medijem. Usmena književnost jezična je umjetnička tvorevina nastala usmenim načinom u prošlosti poznatija kao narodna književnost. Stara je onoliko koliko i sam čovjek, a pojedine nacionalne književnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu. POETIČKI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI Različitost ambijenata i vremenskih perioda uvjetovali su tematsku i stilsku nepodudarnost s pisanom književnošću, usmeni način izražavanja drugačije komponira književni tekst od pisanog. U svakom narodu postoji književnost koja se prema poetičkim svojstvima dijeli u dva povijesna toka i u dvije stilske samosvojnosti. Obje književnosti pripadaju istom narodu i ostvarene su istim jezikom, ali se razlikuju stilski. Ne postoji kvalitativna razlika među dvjema književnostima, niti je usmena bolja od pisane, niti je pisana bolja od usmene (1. romantizam, 2. danas) ZAJEDNIČKO – sve ono što ih čini književnostima, čine ukupnost ljudskog, duhovnog, kulturološkog, etnološkog i antropološkog znanja i zbir su pojedinačnih ostvaraja, ista je i vrsta i vrijednost podataka. RAZLIČITO – izbor faktičnih motivsko-tematskih i izražajnih podataka, što znači da su iz iste vrste, jedna izabrala jedne, a druga se opredijelila za druge sume podataka te je svaka od njih provela svoju organizaciju teksta. POVIJESNI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI 3 faze tog odnosa: 1) AGRAFIJSKA – postoji isključivo usmena književnost, traje kroz cijelo agrafijsko razdoblje do pojave pisma 2) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem usmene, a traje od početka pismenosti do 2. svjetskog rata 3) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem pisane književnosti, traje od 2. svjetskog rata do danas, stvaralački i izvedbeni kontekst brže se mijenjao negoli kroz čitavo prošlo tisućljeće Pisana je književnost od samih početaka tvorena usmenoknjiževnim podacima. Utok jedne književnosti u drugu tekao je samo od usmene prema pisanoj. Jedino je iznimka sve dugovjekovlje gdje je taj proces bio obosmjeran. A razlozi za takav inferioran proces su: a) KRONOLOŠKI – usmena književnost uvijek je tradicija pisanoj b) SOCIOLOŠKO-KOMUNIKACIJSKI – pisana književnost teže je dopirala do agrafijskih ruralnih sredina negoli usmena te je bliža i poznatija, ali medijevalna epoha teži slušnoj percepciji obje književnosti – te dok se one auditivno-performacijski približuju i interferencija je obostrana c) POETIČKI – poetičko-estetički sustav bio je već izgrađen i rezultirao je brojnim vrijednostima Proces prepletanja poetike usmenog i pisanog: 1

kao i ostali europski. Historiografski odnos prema gradivu doživljava promjene. Ova dva stava nazivamo HEKTOROVIĆ-VRAZOV ZAKON koje je imao oštrih protivnika. NAZIVI I PRISUPI Usmena književnost kao i pisana. a među njima i Vuk Karadžić. pripada filologiji kao znanstvenoj disciplini. U 19. a od tada dolazi do dezintegracije – usmenoj književnosti namijenjeno je jedno ili nijedno poglavlje.a) komentiranjem i sakupljanjem b) cjelovito inkorporiranim primjerima c) govorenjem na narodnu odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjiževnog stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema Hektorović 16. st. – prvi prikazao dvojicu narodnih pjevača. S. srednjovjekovni literarni oikotipovi: OIKOTIP – srodan tip s obzirom na sinkroniju ARHETIP – praoblik u odnosu na srodne oblike u dijakroniji KONCEPCIJE POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: 1) samosvojna povijest hrvatske književnosti 2) povijesno opisivanje usmene književnosti u sklopu pisane književnosti otvaranjem posebnog poglavlja ili na samom početku povijesna toka ili na prijelomu 18. st. Vraz 19. 3) ne registrira dijakronijske zakonitosti i poetičke osobitosti usmene književnosti U sadašnjosti usmena književnost nema onaj društveni status ni snagu opticajnosti koju uživa pisana književnost. Usmena književnost dio europskog književnog i kulturnog kruga. Povijest književnosti dio je znanosti o književnosti pa ističemo književnopovijesnu osnovicu i objektivnost za individualno interpretiranje književnog toka. – „u Kolu“ – pri bilježenju se ne smije ništa preinačavati. st. narodne pjesme treba bilježiti i predočiti vjerno. Odcjep usmene književnosti dolazi u vrijeme Kombolove povijesti i od tada se ona sve više komunikacijski povlači i sve više jača svijest o vrijednostima pisane književnosti. i 19. mediteranski. u doba konstituiranja znanosti povjesničari proučavaju sva 3 filološka područja. Usmena književnost je činilac prijelaza starocrkvenoslavenskog na narodni jezik. mijenjati ili popravljati „nego ih valja bilježiti onako kako izviru iz ustiuh naroda“. ona je predmet izučavanja znanosti o književnosti. ovisan je o znanstvenom i društvenom statusu dviju književnosti. tečno kako ih izgovori kazivač. Pomoćne discipline znanosti o književnosti: 1) etnologija – usmena književnost dio narodnih obreda i običaja 2) kulturologija 3) antropologija 4) historiografija – povijesna utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 2 . st.

„narodna poezija“. st.“ Iz ovoga proizlazi da je jedino izvedbom problem dostojan proučavanja. pratio ju neprihvatljiv stav da je tradicija prošlost minornija od suvremenosti. langue – jezik. USMENA – kaže kako nastaje književno djelo. Autorska književnosti. mi znamo tko je autor. FOLKLOR – (folk – narod. podloga živoj tradiciji. 3 .5) sociologija – društvena utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 6) psihologija – unutrašnja stanja likova i njihovih postupaka 7) muzikologija 8) lingvistika PLURALIZAM METODA – kompleksnost usmenoknjiževnog čina. Članak „Folklor kao naročit oblik stvaranja“ Romana Jakobsona i Pjetra Bogatyreva razlikuje usmenu od pisane književnosti prema kriteriju postojanja folklora. kolektivno sankcionirani jezični sustav. Ponovno je došla u pisanu književnost. reproducirao. TRADICIONALNA – dijakronijsko-opozicijska oznaka pisanoj. 1846. A.16. postoji potencijalno i kompleks je određenih normi i poticaja. prvi je upotrijebio ovaj naziv kolektivistička koncepcija PUČKA – živi u manje civiliziranoj ruralnoj sredini kao prirodna i ne toliko individualna kreativna pojava. Michael de Montaigne – koji je utemeljio esej. NAZIVI NARODNA – najpoznatiji naziv. pamtio i prenosio. Izdavači ju oživljuju kićenim individualnim stvaralaštvom. a namijenjena je puku (npr. Roman Jakobson i shema langue-parole. potekao je iz puka. neofolkloristika poistovjetiti izvedbu i djelo. SELJAČKA – krajem 19. Satir. pristup djelu s više aspekata. parole – govor. • • VISOKA NENARODNA UMJETNOST NISKA NARODNA UMJETNOST – svaki član zajednice može se osjećati autorom jer je utjecaj kolektiva jak. pa do naroda i tako bi kružio dalje. komunikacijski pristup ne zanima što je ili kako nastaje književno djelo nego kako djelo traje. Za njega je usmena književnost nastala u obrazovanim krugovima. pa će u naše dane tzv. oslonili su se na de Saussureovu shemu langue-parole: „Poput langue. Reljkovića). st. pojedinačna realizacija u ukupnosti tog sustava. folklorno djelo postoji izvan pojedinih osoba. izvodio. pa je potonula u narod koji ju je prihvatio. Zdeslav Dukat – prvi u nas koji je posumnjao u Jakobsonovo i Bogatyrevo tumačenje književnosti. stvarao ju je narod i s koljena na koljeno prenosio ju novim generacijama koje su ju postupno usavršavale. apriorna prirodna pojava koja prethodi individualnom stvaralaštvu. M. lore – znanje) – kolektivno narodno znanje. prvi upotrijebio William Thomas. kao što stvaraoci parole postupaju s langue. u doba organiziranih seljačkih pokreta. Arnold Hauser – suvremeni sociolog književnosti.

nego ono što se da pratiti u procesu trajanja. ona može poći od činjenice i stvarnih društvenih odnosa. 4 . likovni. „Prologomena ad Homerum“. ali opisuje ono što je tipično Homersko pitanje – prisutno je još u Aristotelovoj „Poetici“.„Folklor je umjetnička komunikacija u malim grupama. Spajanjem u veće cjeline oblikovane su umjetne epopeje (duga poema povijesnog ili mitološkog sadržaja). Ne postoji djelo već njegova izvedba. a pod prirodnom komunikacijom spontani kontakt izvođača i slušateljstva. odnosi se na estetsku obavijest. ona registrira činjenicu EPSKA PJESMA – opisuje ono što se moglo dogoditi. Kiril Čistov – za njega je komunikacija u maloj grupi prirodna komunikacija. a ne ono što je statično. a ne hijerarhiju. razvilo se u zasebnu znanstvenu disciplinu. a s vremenom su iz jedinstvenosti postepenom raščlambom proistekle pojedine umjetnosti. oblikovanje. Nepotpune poslovice su kraće i nedorečene. posebno u suodnosu prema pisanoj komunikaciji. pripovijeda. izriče 2) TEKSTURA – faktura stila. nemaju pouku i zaostale su u razvoju. Hijerarhija oblika prema kompleksnosti strukture. st. glazbeni. zanima ga samo estetska obavijest koja proizlazi iz dotičnog načina komuniciranja. Sinkretizam – prvo je postojala jedinstvenost i neraščlanjenost umjetnosti. poetički sustav. ne treba razdvajati kazivača od onoga što kazuje. HOMERSKO PITANJE I USMENOST Problem suodnosa epske pjesme i historije Aristotel je najbolje prikazao tumačenje ovo suodnosa: HISTORIJA – opisuje ono što se uistinu dogodilo. Alan Dundes razlikuje folklor od neofolklora trima komponentama: 1) TEKST – ono što je sadržaj.NEOFOLKLORISTIKA – ne zanima ju geneza. Definirajući folklor u društvenom kontekstu – folklor je društveno ograničen na malu grupu i specifičnost mu je to što jedinke pojedine male grupe u pojedinim okolnostima međusobno izravno komuniciraju. jezično izražajna svojstva 3) KONTEKST – društveni uvjeti u kojima se realizira usmenoknjiževni tekst Dan Ben-Amos . govori. pjeva. faktura sadržaja. a od kraja 18. Pod folklorom podrazumijeva samo njegov verbalni dio. Poslovica je najsitniji književni oblik te je redovito postavljena na dno vrijednosne i evolutivno-žanrovske ljestvice. U želji da se potvrdi kako epika nije zaostajala u razvoju. Gradivo se dijeli na potpune (prave) i nepotpune (neprave) poslovice. 1795. posebice na poslovice i estetsku poeziju. ono što se kazuje. došlo je do spajanja tematskih istovjetnih ili srodnih epskih pjesama.“ Folklor treba promatrati u izvedbenom-performacijskom procesu. Distribucija oblika – gdje dopire jedan oblik ne mora i drugi. Ona narodno stvaralaštvo vidi kao kolektivni kreativni čin. Hijerarhija oblika kao problema odnosi se na cijelu usmenu književnost. plesni folklor – što joj predstavlja stanovite teškoće. mikrostrukture (sitni i najsitniji oblici) estetski su manje značajni od makrostrukture. Fridrich Wolf – smatra da Homer nikada nije ni postojao. kao ukupnost narodnog znanja u koja ulaze verbalni.

Jezična fiksacija u opsegu jednog ili nekoliko stilova. Tako su dospijevali u narod koji ih je prilagođavao i prenosio dalje. oblikovanja i trajanje. PARRY I LORD → htjeli su utvrditi kako se pamte epske pjesme i što čini složeni proces memoriranja. MIGRACIJSKA TEORIJA – srodnost poslovica i pripovijedaka raznih naroda tumači se migracijski – koje istovjetnost objašnjavaju seljenjem i preuzimanjem primjera među pojedinim kulturama. katalogizirali i komparirali te su sastavili niz kataloga u kojim se pripovijetke grupiraju prema tematskom i motivskom indeksu. inventarizirali. ANALITICI – pojedinačne pjesme. GEOGRAFSKO-HISTORIJSKA METODA FINSKE ŠKOLE → ime dobila prema osnivačima Fincima – Kaarleu Krohnu i Anttiju Aarneu. a odnosi se na postanje i trajanje epskih oblika. Nazivaju se i teoretičarima pjesama (npr. Kako je moguće oblikovati. Hrv. onu su nastojali prikupiti što veći broj međunarodno poznatih pripovijedaka. Nakon što je klasificirano gradivo prema sižeima biva primijenjena geografsko-historijska metoda te se pronalazi najstariji.Homerologija – znanost koja se bavi pitanjem je li Homer uopće postojao. Ova metoda objašnjava zajednička svojstva pripovijedaka međusobnim preuzimanjem. prapjesme koje je anonimni redaktor ili više redaktora naknadno spojilo u cjelinu. Najpoznatiji i najcjelovitiji indeks motiva sastavio je Amerikanac Stith Thompson. Tim cjelinama spojenima u jedinstveni ep moglo se dodati i druge anonimne pjesme. performacije. → Glavičić. 2. Pripovjedne srodnosti svodi na 5 . Temeljna pitanja Homerologije:  Jesu li epovi i epopeje nastali kao cjeline u kolektivnom ili pojedinačnom stvaralačkom postupku?  Jesu li epovi jedinstveni ili su zbroj autonomnih epskih pjesama naknadno povezanih u jedinstvenu cjelinu?  Je li kraći oblik razvojno prethodio dužem? Smjerovi u homerologiji: 1. MEDIJEVALNA KONCEPCIJA – koncepcija o feudalnom podrijetlu epske poezije koja je nastala srednjovjekovnim dvorcima i oko njih te su postojale profesionalne pjevačke družine i dvorski pjevači koji su epsku poeziju oblikovali i pridonosili njezinoj popularnosti i opticajnosti. pamtiti i reproducirati tako velike epopeje?! Epsko pitanje – pitanje autorstva. Tako su došli do pojma epskih formula – temeljna jedinica za oblikovanje epske poezije. Postavljeno je još u staroj Grčkoj. je li pojedinac mogao stvoriti tako kompleksno djelo kao što je Ilijada i Odiseja. Njome se iskazuje situacija ili detalj radnje ponavljan u mnogim pjesmama. UNITARCI – jedinstvenost epova i autentičnost autora. prvotni primjer i smatra ga se praoblikom (arhetipom) i zatim se prati njegov navodni migracijski put vertikalno (historijski) i horizontalno (geografski). Ilijada se sastoji od 18 prapjesama). KOMPARATIVNA TEORIJA – ovom metodom pokušavalo se objasniti svaku srodnost tvrdnjom da podudarnosti nastaju u povijesnom procesu međusobnog preuzimanja pa se tragalo za zajedničkim vrelom. Takvo sakupljeno gradivo su sistematizirali. ona je kompozicijski postupak svakog načina izražavanja. Kravar i Zdeslav Dukat.

u dvorištu. Nikola Bonifačić Rožin. Čubelić. Usmenoknjiževni oblici DRAMSKO STVARALAŠTVO Nevjerica u postojanju usmenoknjiževne drame postojala je jer se smatralo kako se narod nije mogao scenski izraziti zbog svoje neukosti i materijalne oskudnosti. Janez Valvasor u Istri bilježi svadbenu dramsku igru „Traženje prepelice“ – pred svatove se najprije izvodi neka prerušena starica. st. 2) Drame Marina Držića 3) Mavro Vetranović „Posvetilište Abrahamovo“ – narodno glumovanje u zagorskom ambijentu 4) 13. Pag i Rijeka 7) Lovrić u djelu „Bilješke o putu po Dalmaciji opata Fortisa“ među Morlacima se izvodi svadbena dramska igra „Kadija“ i „Paljenje slame pod kumom“ 8) Slovenski etnograf i povjesničar u 17. 6 • • • . 1893. S. a drugi razlog je što su dramski primjeri bili zapleteni obredima i običajima u kojima su se izvodili. Lozica ETNOTEATROLOGIJA – vrsta teatrologije koja se bavi folklornim kazalištem. Publika – postavljena je amfiteatralno. T. običajima. 6) Pokladne igre: Lastovo. Scena – jednostavna. na otvorenim prostorima.) – trebaju sakupljati gradivo 10) Antun Radić. 1897. st. vjerovanjima. pred kućom. a najčešće je u kući. svadbama ili trgovima – pozornica se organizira ad hoc – posebno za stanovitu prigodu. pa tek onda mlada 9) Ivan Kukuljević Sakcinski u časopisu „Arhiv za povjestnicu Jugoslavensku“ pitanja ljubiteljima narodne starine o narodnim obredima. a glumci istupaju iz publike. scenskim svojstvima običaja i obreda. J. Njemu je suprotstavljen poligenetski pristup (međunarodno utvrđene srodnosti mogle su nastajati međusobno neovisno). „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ – prepoznavanje dramske igre – kada se jedan ili više igrača pred publikom ponašao kao da je netko drugi 11) Laza Kostić. 1) Predaja o izvođenju Vinodolskog mesopusta prije Vinodolskog zakonika iz 1288. Nalaze se na uvodnim mjestima ili su interpolirane u tekst. Hranjec. kazališnim aspektima folklora uopće. narodnoj povijesti i usmenoj književnosti (19. st. st. Nije fiksna niti određena za dulje vrijeme. tumači ih monogenetski. teatar umjetnosti: contradictio in adjecto 12) Istraživači u 20. st. Hvar. navodnim dramama. Trogir – oko uskrsnih dana „pravili su kraljeve i igrali se oružjem“ 5) Korčulanska drama s crnim i bijelim kraljem koji se uz bojni ples bore za lijepu robinju – 2 rukopisna opisa iz 18. Čimbenici scenskog izraza: • Didaskalije – prisutne su u zabilježenu gradivu i ne razlikuju se od onih u pisanoj dramskoj književnosti.zajedničko vrelo. – „Narodno glumovanje“ – prva samostalna studija o dramskom stvaralaštvu – folklor je prirodna pojava. maskiranje – koliko je nužno za isticanje karaktera uloge. Kostimografija – osiromašena. bez raskoši. Informiraju o svemu što je prisutno u izvedbi.

Štef i Bara. odvažnosti i sposobnosti improvizacije. Nenad iz Brnja b) Pokladne i karnevalske – teatrabilne strukture. Izbjegava se realizam kostimiranja. najrasprostranjenija – izvodi se na prvom dijelu svadbe je Traženje ovce. verbalne i kineziološke reakcije. Poklad. ali i raznolika. Postupno poistovjećivanje s ulogom bit će ostvareno jedino u monodrami (usmenoknjiževnoj). a tekst ne uče napamet. demonski. 2. Bogatstvo je vidljivo i u karnevalskoj igri Ćoroje. ali se taj sadržaj u ovom teatarskom tipu ostvaruje lutkom kao scenskim rekvizitom. Likovi životinja. Obuvanje magarca. poroci svih vrsta. ljudski sadržaji. obuhvaćaju drevno provjeravanje intelektualne i fizičke sposobnosti. d) Dramske igre u vezi s pojedinim zvanjima e) Društveno-povijesne dramske igre – Moreška. Vila i Turica iz Dubrovnika. Vila i Turica (Dubrovnik). Bemberovo brijanje (Josipdol). prepelice. PODJELA PREMA SCENSKOJ PROVEDBI – KRITERIJ SCENSKOG IZRAZA. TEATAR LUTAKA – sadržajno nosi sve osobine teatra sjena. jarebice. prostorna improvizacija pozornica ili na otvorenom (Gašpar i Melko. Tipovi maski: obrazine (cijelo lice). unutar njega izvode se samostalne dramske igre: Ćoroje. ljudi i lascivni prizovi (Djed i Baka. Karneval. nego vješti improvizatori sposobni udovoljiti scenskom trenutku. TKO JE NOSITELJ SCENSKOG ZBIVANJA: 1.• • Tema – komičnog. • • KLASIFIKACIJA DRAME: a) Svadbene dramske igre – teatralne strukture. Cica Maca). Fašnik). c) Momačke dramske igre – pripadaju im inicijacijsko-obredne igre. dosjetljivosti. Redatelj – nije potvrđen. TEATRA MISLI – temeljni scenski izraz je maska koja može biti jednostavna. Lutka u rasponu dva nekrštena štapa i njihov oblikovni raspon kreće se od antropomorfnosti do zoomorfnosti. dramskim htijenjem i fiksnom scenskom fakturom pa glumac tekst realizira drugim riječima i u drugom opsegu. Glumci – nisu profesionalci. 7 . Ivica i Marica). Turčin i bula. pokreta sjena – likovi ostvaruju se pokretima prstiju ruku u kojima mogu stajati pojedini scenski rekviziti. Tekst – njegova tematika klišeizirana je ustaljenim dramskim tokom. Kolo od Buzović (Krk). a potencira grotesknost uloge. Sve uloge igraju muškarci zbog patrijarhalnog morala. spaljivanje lutke Mesopustove (Mesopust. ovisno o njegovim improvizacijskim mogućnostima. krinke (prekrivaju oči). Gašpar i Melko. Adžija. krabulje. sjenu ostvaruje upaljena svijeća iza pozadine. Hajduk. Osnovni misao izvedbe Mesopusta – mračni. Izvođač iza zastora drži lutku u ruci i izvodi dramsku igru. dramske igre izvode se na određenim dijelovima svadbenog ceremonijala. TEATAR SJENA – osnovni izraz je sjena – nosilac i tumač dramske igre provodi se bacanjem sjene na bijelo okrečeni zid. nagubnice. 3. hedonističke ljudske sklonosti. satiričnog ili srodnog sadržaja. poluobrazine (gornji dio lica).

Izvan toga ona nema nikakav drugi sadržaj. a ritam se postiže rimom. stupanj ritmičnosti brojalica se suprotnim redoslijedom vraća istom linijom svom početku. Usmenoknjiževni retorički tekst nekoga u nešto uvjerava ili uvježbava umijeće govorenja ili govorna tvorevina svoju estetiku gradi samo na asemantičkim svojstvima jezika. epskih niti dramskih osobina). izvodi ju jedna osoba sklona oponašanju tipičnih prizora iz života ruralne sredine gdje ona mijenja boju glasa. 4) Brzalice – u ostvarivanju muzičnosti i akustičnosti treba ih ubrzani izgovarati. a tvoreni su prema stvaralačkim zakonitostima usmene književnosti. memoriranje i čistoća izgovora. Rugalice su češće od hvala i u uvjetovanim primjerima izruguju se ljudske slabosti svih vrsta: lijenost. izriču želju najčešće kućedomaćin mladencima. cjelovitim stihom – osmercem i desetercem. laž. izvode s povodom svatova. Pri izgovoru potrebno je ulagati retorički napor kako bi se savladale izgovorene prepreke. 5) Rugalice i hvale – sadrže komponentu uvjeravanja nekoga u nešto. a najviše protiv more i uroka. pijanstvo. Stilizacija teksta je takva da se od njega očekuje da nakon izgovorenog zaklinjanja bolesnik ozdravi. blagostanje. kostimografiju). ili 10. Brojalice su poslužile kao vrelo versifikaciji. Basma je jedna vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnička riječ. imućnost. USMENO KNJIŽEVNA RETORIKA Retoričke osobine: umijeće uvjeravanja i umijeće govorenja (nemaju lirskih. Najljepši primjer je Zapis Varaždinskog profesora Matije Valjavca „Kaj sem zaslužil“. nekonvencionalne metafore i rečenični obrat. Hvala slabije uvjerava nekoga u nešto jer je ona uvijek samohvala. a protiv zlih demona. FOLKLORNO KAZALIŠTE – događa se kada neki lik ili skupina likova istupa ili glumi pred javnošću ili na nekom prostoru. Najviše ih ima u zbirci „Divlje oko“ Jure Kaštelana. krštenja. Sadrži sintagmatske i sintaktičke formule. karakterističan je ditirampski ton. godišnjih blagdana. Više vrsta: dramske igre (više glumaca).4. Bez kontaktnosti kazivača i recipijenta se ne izvode jer bi bile nefunkcionalne. pokrete. Najuže je genetski povezan s fundamentalnim psihičkim ljudskim ustrojstvom u iskonskom suodnosu dobra i zla. nemoral. Primjer nabrajanja i nizanja muzičkih čvorova i pojedine cjeline od 1 do 9 ili od 1 do 10 pri čemu se svakom daljnjem segmentu dodaju prethodni pa se ostvaruje kulminacija ritmičnosti i uvježbavaju sposobnosti memoriranja. Funkcija im je učvršćivanje koncentracije. slikovite poredbe. pomladak. GLUMAC – nositelj ukupnog scenskog događanja. imendana. rimi i ritmu kao i za oblikovnu osnovicu dječjem pjesništvu. 2) Basma ili zaklinjanje – takav retorički oblik koji pretendira na to da mu moć uvjeravanja bude tolika da čovjeka štiti ili oslobađa od bolesti svih vrsta. Iz funkcije proizlazi da su kratke – ne razrađuju fabulu nego uvjeravaju. Kada dosegne vrhunac 9. Onome kome se upućuje želi se zdravlje. monodrama (brojne izvedbe. glazbu i pjevanje). duhova i bolesti se basmalo za zdravlje. Posebnu podskupinu rugaličkog gradiva tvore tzv. Jezične i ritmičke prepreke moguće je savladati ubrzanim izgovorom. izgovara sadržaje koji imaju prikladnu izvedbenu teatralnu formu. ali nema zapisa. mentalitet. a osnovni uvjet izvedbe je snaga uvjeravanja. One 8 . muzičko-scenske igre (glumci izvode scensku radnju uz ples. lagarije. 3) Brojalice – nabraja zvukovne elemente te na taj način ostvaruje ritmičko-akustičkomuzički ugođaj. 1) Zdravica – naziv prisutan od davnine. Basme su pretkršćanskog poslanja.

ribarstvu. Paremiologija je znanstvena disciplina koja se bavi pitanjima vezanima za poslovice. ljubavi.“ d) Političko semantičko polje: „U koga vlast. i 18. Te poslovice izriču istine o šumarstvu. dijalog (Tko ti je izvadio oko? Brat! Zato je tako duboko. mnoštvo ih je u Bibliji. unutarnjom i vanjskom rimom.). padne i opticajnost poslovice (Jedne gaće u trojice braće.).).“ c) Filozofsko semantičko polje: „Zašto čovjek živi kad umrijet mora.) 9 . aliteracijom. 2) Poslovice – anegdote i pričice – malo ih je jer govore o konkretnom događaju koji ne postaje poslovično iskustvo pa kad događaj padne u zaborav. Poslovice su često objavljivane i tumačene prema tematskom kriteriju pa su tako ulazile i u brojnu stručnu izvanknjiževnu literaturu. 5) Kletve.“ Poslovica je precizna slikovita izreka koja uopćava i tipizira razne životne pojavnosti. poredbe (Bleji kao tele u šarena vrata. stilski se intenzivira metonimijom. Prisutna je u raznim kulturama svijeta. osjećaja.“ b) Etnološko semantičko polje: „Bolje da nestane sela. Karakterizira ju izražavanje misli.“ e) Sociološko semantičko polje: „Vele ribe male jidu. zakletve. onomatopejom i pučkom etimologijom. godišnjim dobima. sinegdohom. nego običaja. metafore (Zubato sunce.nisu u funkciji retoričkog uvjeravanja. 4) Paremiologizmi tvore frazeologizme (Tjerati vodu na svoj mlin. u toga i gospodstvo. historijsko semantičko polje: „Glagoljaš-budalaš. Cjelovita je jer se sastoji od rečenice (sintaktički) i apstrahira životno iskustvo u poantu. proklinjanja – kletva još na Bašćanskoj ploči i stećcima. st. a to je i starohrvatski naziv za poslovicu. zaključak ili komentar i izriče ga izravno (semantički). Poslovica se oblikuje metaforom. POSLOVICE I ZAGONETKE nadigravanja POSLOVICA – najkraći oblik u usmenoknjiževnom sustavu koju suvremena znanost terminološki svrstava u najjednostavnije ili najsitnije oblike odnosno minijature ili mikrostrukture. Poantira narativni obnovljivani doživljaj.).). Formom su kraće (S konja na magarca. 6) Blagoslovi (Nek ti je na sreću. današnji naziv je izreka.) 3) Poslovice – pitalice – kompozicijsko-stilsko sredstvo. ih imenuju priričje. Stil karakterističan za poslovicu nazivamo paremiakus. i dospijeva iz ruskog jezika. religiji. majci. a samo Salomonova zbirka sastoji se od 600. Izriču ono što je nemoguće. Osnova im je utilitarna. braku. a bosanski franjevci u 17. Prema semantičkim poljima dijele se na: a) Historijske poslovice. pokrivanju svakodnevnije životne pojavnosti. VRSTE PAREMIOLOŠKOG GRADIVA: 1) Izreke – asociraju na stvaran događaj. nego retoričkog usmenoknjiževnim gradivom. a namjena pragmatska. Poslovica se kao termin ustalila u 19. predodžaba i uspostavljanje poante. st.

Bilježi ih Ivan Kukuljević Sakcinski. Mogu imati minijaturni prozni oblik. Prema unutrašnjim svojstvima i kontekstu izvedbe drži ih za prapostojbinske. Danas se dijeli na epsku (narativno oblikovanje) i lirsku (izravno fiksira čuvstva i refleksije. „ča je to“. Zagonetke osvježuju duh. Kompariranje i zamjena slika u zagonetkama se ne provodi samo prema sličnosti nego i prema suprotnosti. minijature pa do onih s razvijenom naracijom pa tako od lirskih postaju lirsko-epskim oblikom. mlada se dočekuje u novom domu). Pjevaju se tako da se u svakoj kitici 3 puta ponavlja ime „Lado“. moć zapažanja. dio svakodnevnog života. jačaju znatiželju. st. izvedbom nisu vezane za nikakve prigode). 1507. ona prati čovjeka od kolijevke – uspavanke. Motivsko tematsko svojstvo usmenoknjiževne lirike – izriče puni životni realizam. Trajanje lirske poezije dugo je koliko i ljudska svijest. Sudjeluje u inicijacijskom obredu ispitivanja fizičke i intelektualne sposobnosti mladeži. odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati metaforu ili interpretirati pjesmu. razvijaju apstraktno mišljenje. izvode se na hodočašćima). 10 . zbog čega se nazivaju i daštalicama. „a što mi ti da što“ ili „da što mi ti da što“. ali i biti u stihovima. LIRSKA POEZIJA Dugo se dijelila na junačku (izvodi se uz gusle i opjeva junačka djela) i žensku (nosilac čuvstvenosti i izvode ju žene). Računske zagonetke – odgonetljaj ne može biti broj. pjesme pjevane na svadbama (mlada se oprašta od roditelja i odlazi. Menčetića) 1566. nego deskriptivno dešifriranje zagonetljaja. Karakterizira ih metaforički način izražavanja. dubrovački plemić u svoj zbornik napisao poeziju svojih suvremenika (Držića.“ Binarne strukture – sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja. Juraj Šišgorić Zbornik Nikše Ranjine – najstariji pjesnički zapis u slavenskom svijetu. Zagonetke pitalice – sastoje se od upita i neočekivanog odgovora. Fran Krsto Frankopan iz naziva „Zganke za vrime kratiti. ali se tematski ne mogu klasificirati. a intenzitet trajanja i vrijednost gradiva potvrđuju: • • 15. uspavanke i tužbalice (romanske pjesme. prevodi Hasanaginicu na talijanski Goethe Herder – unosi Hasanaginicu u Volkslieder • • • • LADARICE – vrsta lirskih pjesama. Balade i romance – manje pjesničke pripovijesti. pa do groba – tužbalice).ZAGONETKE Poznata je u najstarijim kulturama. Izvedbeno su vezane uz posebne prigode. Hektorović „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Alberto Fortis 1774. prilagođeni su jezik i kompozicija. Paradoksalan odgovor skrivaju u igri riječima ili u prenesenim značenjima. lirske ljubavne pjesme (velik broj. a bliske su im: pjesme uz pojedine godišnje radove (tematika poslanička). a pri uspostavljanju kontakta zagonetača i odgonetača primjenjuju se ustaljene spone: „što je to“.

opisi likova. postavljaju se nemogući uvjeti. Epski dijalog – borba riječima. Epska objektivnost – epska pjesma ne može se zamisliti bez fabule i likova koje preuzima iz društvene stvarnosti transformacijom. ali i prvi hrvatski pjesnik preko kojeg su pjesme ušle u jednu svjetsku zbirku – preko Alberta Fortisa u Herderov „Volkslieder“.EPSKA POEZIJA Epska pjesma u svih naroda je drevnog podrijetla. po. Kr. st. a takav odgovor može biti: sinkroni (dijalog se vodi za vrijeme borbe) ili retrospektivan (dijalog se odvija nakon boja).) Njemačka „Pjesma o Nibelunzima“. Epska scena – oblikuje se eksplikativno-dijaloški – s vidljivog mjesta promatra se borba. st. Ekspozicija ili uvodni dio u epskim pjesmama je invokacija ili slavenska antiteza – karakteristična za slavensku epiku. epskim epizodama i retardacijom – usporavanjem priče. 11 . pr. Epska opširnost – epsko zbivanje razgranato digresijama. 1200. Kr. Kr. pr. odvija se dvojako: pismom (jedan protivnik poziva drugoga na dvoboj. st. Indija „Mahabharata“ (4. Epska poezija kulminaciju doživljava u 19. a Kačić je prvi pisac preko kojeg je svijet doznao za našu usmenu poeziju. kada je izdignuta na razinu kulta i kada će postati normativni i individualni književni jezik. vrijeđa) te licem u lice (izgovaranje uvredljivih riječi prije obračuna). 18. po. Epska pjesma polazi od povijesnih i društvenih zbivanja koje transponira u umjetničku istinu. pazeći da ne iznevjeri potencijalnost zbivanja. 1700. neupućeni traži od upućenog informacije što se događa na bojištu. g. st. st. Najpoznatiji su: Babilon „Ep o Gilgamešu“. pr.) i „Ramajana“ (4. prijeti se. Kr. Paralelizam – čest postupak oblikovanja – ponavljanjem tekstovnih segmenata. konja. Kr. a kod svakog naroda razvio se poseban tip epskog pjevanja. – 2. – 4. g. sporednim scenama i likovima. junaka i ženske ljepote. st. Andija Kačić Miošić „Razgovori ugodni naroda slovinskog“ – djelo je primljeno u narodu kao usmenoknjiževna epska pjesma. a epska objektivnost uvjetuje i njezinu tehniku oblikovanja. a pismom se predlaže mjesto borbe.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful