Josip Kekez: Usmena književnost Teorija usmenoknjiževnih oblika POJMOVNO ODREĐENJE Usmena književnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog

stvaranja jezičnim medijem. Usmena književnost jezična je umjetnička tvorevina nastala usmenim načinom u prošlosti poznatija kao narodna književnost. Stara je onoliko koliko i sam čovjek, a pojedine nacionalne književnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu. POETIČKI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI Različitost ambijenata i vremenskih perioda uvjetovali su tematsku i stilsku nepodudarnost s pisanom književnošću, usmeni način izražavanja drugačije komponira književni tekst od pisanog. U svakom narodu postoji književnost koja se prema poetičkim svojstvima dijeli u dva povijesna toka i u dvije stilske samosvojnosti. Obje književnosti pripadaju istom narodu i ostvarene su istim jezikom, ali se razlikuju stilski. Ne postoji kvalitativna razlika među dvjema književnostima, niti je usmena bolja od pisane, niti je pisana bolja od usmene (1. romantizam, 2. danas) ZAJEDNIČKO – sve ono što ih čini književnostima, čine ukupnost ljudskog, duhovnog, kulturološkog, etnološkog i antropološkog znanja i zbir su pojedinačnih ostvaraja, ista je i vrsta i vrijednost podataka. RAZLIČITO – izbor faktičnih motivsko-tematskih i izražajnih podataka, što znači da su iz iste vrste, jedna izabrala jedne, a druga se opredijelila za druge sume podataka te je svaka od njih provela svoju organizaciju teksta. POVIJESNI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI 3 faze tog odnosa: 1) AGRAFIJSKA – postoji isključivo usmena književnost, traje kroz cijelo agrafijsko razdoblje do pojave pisma 2) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem usmene, a traje od početka pismenosti do 2. svjetskog rata 3) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem pisane književnosti, traje od 2. svjetskog rata do danas, stvaralački i izvedbeni kontekst brže se mijenjao negoli kroz čitavo prošlo tisućljeće Pisana je književnost od samih početaka tvorena usmenoknjiževnim podacima. Utok jedne književnosti u drugu tekao je samo od usmene prema pisanoj. Jedino je iznimka sve dugovjekovlje gdje je taj proces bio obosmjeran. A razlozi za takav inferioran proces su: a) KRONOLOŠKI – usmena književnost uvijek je tradicija pisanoj b) SOCIOLOŠKO-KOMUNIKACIJSKI – pisana književnost teže je dopirala do agrafijskih ruralnih sredina negoli usmena te je bliža i poznatija, ali medijevalna epoha teži slušnoj percepciji obje književnosti – te dok se one auditivno-performacijski približuju i interferencija je obostrana c) POETIČKI – poetičko-estetički sustav bio je već izgrađen i rezultirao je brojnim vrijednostima Proces prepletanja poetike usmenog i pisanog: 1

– „u Kolu“ – pri bilježenju se ne smije ništa preinačavati. mijenjati ili popravljati „nego ih valja bilježiti onako kako izviru iz ustiuh naroda“. narodne pjesme treba bilježiti i predočiti vjerno. tečno kako ih izgovori kazivač. u doba konstituiranja znanosti povjesničari proučavaju sva 3 filološka područja. st. a od tada dolazi do dezintegracije – usmenoj književnosti namijenjeno je jedno ili nijedno poglavlje. st. a među njima i Vuk Karadžić. Historiografski odnos prema gradivu doživljava promjene.a) komentiranjem i sakupljanjem b) cjelovito inkorporiranim primjerima c) govorenjem na narodnu odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjiževnog stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema Hektorović 16. ona je predmet izučavanja znanosti o književnosti. 3) ne registrira dijakronijske zakonitosti i poetičke osobitosti usmene književnosti U sadašnjosti usmena književnost nema onaj društveni status ni snagu opticajnosti koju uživa pisana književnost. kao i ostali europski. – prvi prikazao dvojicu narodnih pjevača. Usmena književnost dio europskog književnog i kulturnog kruga. srednjovjekovni literarni oikotipovi: OIKOTIP – srodan tip s obzirom na sinkroniju ARHETIP – praoblik u odnosu na srodne oblike u dijakroniji KONCEPCIJE POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: 1) samosvojna povijest hrvatske književnosti 2) povijesno opisivanje usmene književnosti u sklopu pisane književnosti otvaranjem posebnog poglavlja ili na samom početku povijesna toka ili na prijelomu 18. Pomoćne discipline znanosti o književnosti: 1) etnologija – usmena književnost dio narodnih obreda i običaja 2) kulturologija 3) antropologija 4) historiografija – povijesna utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 2 . st. Odcjep usmene književnosti dolazi u vrijeme Kombolove povijesti i od tada se ona sve više komunikacijski povlači i sve više jača svijest o vrijednostima pisane književnosti. st. S. i 19. mediteranski. pripada filologiji kao znanstvenoj disciplini. NAZIVI I PRISUPI Usmena književnost kao i pisana. Povijest književnosti dio je znanosti o književnosti pa ističemo književnopovijesnu osnovicu i objektivnost za individualno interpretiranje književnog toka. ovisan je o znanstvenom i društvenom statusu dviju književnosti. Usmena književnost je činilac prijelaza starocrkvenoslavenskog na narodni jezik. U 19. Vraz 19. Ova dva stava nazivamo HEKTOROVIĆ-VRAZOV ZAKON koje je imao oštrih protivnika.

apriorna prirodna pojava koja prethodi individualnom stvaralaštvu. mi znamo tko je autor. u doba organiziranih seljačkih pokreta. pristup djelu s više aspekata. neofolkloristika poistovjetiti izvedbu i djelo. A. USMENA – kaže kako nastaje književno djelo. reproducirao. kao što stvaraoci parole postupaju s langue. Izdavači ju oživljuju kićenim individualnim stvaralaštvom. izvodio. komunikacijski pristup ne zanima što je ili kako nastaje književno djelo nego kako djelo traje. pa do naroda i tako bi kružio dalje.16.“ Iz ovoga proizlazi da je jedino izvedbom problem dostojan proučavanja. pratio ju neprihvatljiv stav da je tradicija prošlost minornija od suvremenosti. 3 . pa je potonula u narod koji ju je prihvatio. Arnold Hauser – suvremeni sociolog književnosti. Za njega je usmena književnost nastala u obrazovanim krugovima.5) sociologija – društvena utemeljenost usmenoknjiževnih primjera 6) psihologija – unutrašnja stanja likova i njihovih postupaka 7) muzikologija 8) lingvistika PLURALIZAM METODA – kompleksnost usmenoknjiževnog čina. stvarao ju je narod i s koljena na koljeno prenosio ju novim generacijama koje su ju postupno usavršavale. parole – govor. TRADICIONALNA – dijakronijsko-opozicijska oznaka pisanoj. NAZIVI NARODNA – najpoznatiji naziv. oslonili su se na de Saussureovu shemu langue-parole: „Poput langue. Ponovno je došla u pisanu književnost. langue – jezik. podloga živoj tradiciji. Michael de Montaigne – koji je utemeljio esej. pojedinačna realizacija u ukupnosti tog sustava. „narodna poezija“. SELJAČKA – krajem 19. postoji potencijalno i kompleks je određenih normi i poticaja. pamtio i prenosio. Roman Jakobson i shema langue-parole. pa će u naše dane tzv. 1846. FOLKLOR – (folk – narod. st. prvi je upotrijebio ovaj naziv kolektivistička koncepcija PUČKA – živi u manje civiliziranoj ruralnoj sredini kao prirodna i ne toliko individualna kreativna pojava. potekao je iz puka. folklorno djelo postoji izvan pojedinih osoba. prvi upotrijebio William Thomas. Satir. M. st. a namijenjena je puku (npr. Zdeslav Dukat – prvi u nas koji je posumnjao u Jakobsonovo i Bogatyrevo tumačenje književnosti. Autorska književnosti. lore – znanje) – kolektivno narodno znanje. Reljkovića). kolektivno sankcionirani jezični sustav. Članak „Folklor kao naročit oblik stvaranja“ Romana Jakobsona i Pjetra Bogatyreva razlikuje usmenu od pisane književnosti prema kriteriju postojanja folklora. • • VISOKA NENARODNA UMJETNOST NISKA NARODNA UMJETNOST – svaki član zajednice može se osjećati autorom jer je utjecaj kolektiva jak.

U želji da se potvrdi kako epika nije zaostajala u razvoju. oblikovanje. faktura sadržaja. Gradivo se dijeli na potpune (prave) i nepotpune (neprave) poslovice. došlo je do spajanja tematskih istovjetnih ili srodnih epskih pjesama. ona može poći od činjenice i stvarnih društvenih odnosa. st. nemaju pouku i zaostale su u razvoju. kao ukupnost narodnog znanja u koja ulaze verbalni. govori. Ona narodno stvaralaštvo vidi kao kolektivni kreativni čin. izriče 2) TEKSTURA – faktura stila. nego ono što se da pratiti u procesu trajanja. ne treba razdvajati kazivača od onoga što kazuje. mikrostrukture (sitni i najsitniji oblici) estetski su manje značajni od makrostrukture.„Folklor je umjetnička komunikacija u malim grupama. jezično izražajna svojstva 3) KONTEKST – društveni uvjeti u kojima se realizira usmenoknjiževni tekst Dan Ben-Amos .NEOFOLKLORISTIKA – ne zanima ju geneza. a s vremenom su iz jedinstvenosti postepenom raščlambom proistekle pojedine umjetnosti. razvilo se u zasebnu znanstvenu disciplinu. a pod prirodnom komunikacijom spontani kontakt izvođača i slušateljstva. Fridrich Wolf – smatra da Homer nikada nije ni postojao. posebice na poslovice i estetsku poeziju. ali opisuje ono što je tipično Homersko pitanje – prisutno je još u Aristotelovoj „Poetici“. Hijerarhija oblika kao problema odnosi se na cijelu usmenu književnost. pjeva. „Prologomena ad Homerum“. Alan Dundes razlikuje folklor od neofolklora trima komponentama: 1) TEKST – ono što je sadržaj. glazbeni. a od kraja 18. 4 . Nepotpune poslovice su kraće i nedorečene. Ne postoji djelo već njegova izvedba. Hijerarhija oblika prema kompleksnosti strukture. Spajanjem u veće cjeline oblikovane su umjetne epopeje (duga poema povijesnog ili mitološkog sadržaja). pripovijeda. Poslovica je najsitniji književni oblik te je redovito postavljena na dno vrijednosne i evolutivno-žanrovske ljestvice. Sinkretizam – prvo je postojala jedinstvenost i neraščlanjenost umjetnosti. posebno u suodnosu prema pisanoj komunikaciji. Definirajući folklor u društvenom kontekstu – folklor je društveno ograničen na malu grupu i specifičnost mu je to što jedinke pojedine male grupe u pojedinim okolnostima međusobno izravno komuniciraju. plesni folklor – što joj predstavlja stanovite teškoće.“ Folklor treba promatrati u izvedbenom-performacijskom procesu. a ne ono što je statično. poetički sustav. Distribucija oblika – gdje dopire jedan oblik ne mora i drugi. a ne hijerarhiju. Pod folklorom podrazumijeva samo njegov verbalni dio. ona registrira činjenicu EPSKA PJESMA – opisuje ono što se moglo dogoditi. ono što se kazuje. zanima ga samo estetska obavijest koja proizlazi iz dotičnog načina komuniciranja. Kiril Čistov – za njega je komunikacija u maloj grupi prirodna komunikacija. likovni. odnosi se na estetsku obavijest. HOMERSKO PITANJE I USMENOST Problem suodnosa epske pjesme i historije Aristotel je najbolje prikazao tumačenje ovo suodnosa: HISTORIJA – opisuje ono što se uistinu dogodilo. 1795.

Njome se iskazuje situacija ili detalj radnje ponavljan u mnogim pjesmama. Takvo sakupljeno gradivo su sistematizirali. Nazivaju se i teoretičarima pjesama (npr. Tako su dospijevali u narod koji ih je prilagođavao i prenosio dalje. katalogizirali i komparirali te su sastavili niz kataloga u kojim se pripovijetke grupiraju prema tematskom i motivskom indeksu. PARRY I LORD → htjeli su utvrditi kako se pamte epske pjesme i što čini složeni proces memoriranja.Homerologija – znanost koja se bavi pitanjem je li Homer uopće postojao. UNITARCI – jedinstvenost epova i autentičnost autora. pamtiti i reproducirati tako velike epopeje?! Epsko pitanje – pitanje autorstva. Temeljna pitanja Homerologije:  Jesu li epovi i epopeje nastali kao cjeline u kolektivnom ili pojedinačnom stvaralačkom postupku?  Jesu li epovi jedinstveni ili su zbroj autonomnih epskih pjesama naknadno povezanih u jedinstvenu cjelinu?  Je li kraći oblik razvojno prethodio dužem? Smjerovi u homerologiji: 1. Jezična fiksacija u opsegu jednog ili nekoliko stilova. ona je kompozicijski postupak svakog načina izražavanja. Kravar i Zdeslav Dukat. 2. Hrv. Kako je moguće oblikovati. Nakon što je klasificirano gradivo prema sižeima biva primijenjena geografsko-historijska metoda te se pronalazi najstariji. MEDIJEVALNA KONCEPCIJA – koncepcija o feudalnom podrijetlu epske poezije koja je nastala srednjovjekovnim dvorcima i oko njih te su postojale profesionalne pjevačke družine i dvorski pjevači koji su epsku poeziju oblikovali i pridonosili njezinoj popularnosti i opticajnosti. → Glavičić. Postavljeno je još u staroj Grčkoj. a odnosi se na postanje i trajanje epskih oblika. Pripovjedne srodnosti svodi na 5 . MIGRACIJSKA TEORIJA – srodnost poslovica i pripovijedaka raznih naroda tumači se migracijski – koje istovjetnost objašnjavaju seljenjem i preuzimanjem primjera među pojedinim kulturama. GEOGRAFSKO-HISTORIJSKA METODA FINSKE ŠKOLE → ime dobila prema osnivačima Fincima – Kaarleu Krohnu i Anttiju Aarneu. ANALITICI – pojedinačne pjesme. inventarizirali. Tim cjelinama spojenima u jedinstveni ep moglo se dodati i druge anonimne pjesme. KOMPARATIVNA TEORIJA – ovom metodom pokušavalo se objasniti svaku srodnost tvrdnjom da podudarnosti nastaju u povijesnom procesu međusobnog preuzimanja pa se tragalo za zajedničkim vrelom. Ilijada se sastoji od 18 prapjesama). Ova metoda objašnjava zajednička svojstva pripovijedaka međusobnim preuzimanjem. performacije. Najpoznatiji i najcjelovitiji indeks motiva sastavio je Amerikanac Stith Thompson. Tako su došli do pojma epskih formula – temeljna jedinica za oblikovanje epske poezije. prvotni primjer i smatra ga se praoblikom (arhetipom) i zatim se prati njegov navodni migracijski put vertikalno (historijski) i horizontalno (geografski). oblikovanja i trajanje. onu su nastojali prikupiti što veći broj međunarodno poznatih pripovijedaka. je li pojedinac mogao stvoriti tako kompleksno djelo kao što je Ilijada i Odiseja. prapjesme koje je anonimni redaktor ili više redaktora naknadno spojilo u cjelinu.

teatar umjetnosti: contradictio in adjecto 12) Istraživači u 20. bez raskoši. Čimbenici scenskog izraza: • Didaskalije – prisutne su u zabilježenu gradivu i ne razlikuju se od onih u pisanoj dramskoj književnosti. 1893. st. pred kućom. Kostimografija – osiromašena. maskiranje – koliko je nužno za isticanje karaktera uloge. Janez Valvasor u Istri bilježi svadbenu dramsku igru „Traženje prepelice“ – pred svatove se najprije izvodi neka prerušena starica. st. st. navodnim dramama. Hranjec. – „Narodno glumovanje“ – prva samostalna studija o dramskom stvaralaštvu – folklor je prirodna pojava. 6) Pokladne igre: Lastovo. 1) Predaja o izvođenju Vinodolskog mesopusta prije Vinodolskog zakonika iz 1288. Njemu je suprotstavljen poligenetski pristup (međunarodno utvrđene srodnosti mogle su nastajati međusobno neovisno). a glumci istupaju iz publike. narodnoj povijesti i usmenoj književnosti (19. Usmenoknjiževni oblici DRAMSKO STVARALAŠTVO Nevjerica u postojanju usmenoknjiževne drame postojala je jer se smatralo kako se narod nije mogao scenski izraziti zbog svoje neukosti i materijalne oskudnosti. st. Informiraju o svemu što je prisutno u izvedbi. Nalaze se na uvodnim mjestima ili su interpolirane u tekst. pa tek onda mlada 9) Ivan Kukuljević Sakcinski u časopisu „Arhiv za povjestnicu Jugoslavensku“ pitanja ljubiteljima narodne starine o narodnim obredima. tumači ih monogenetski. J. a drugi razlog je što su dramski primjeri bili zapleteni obredima i običajima u kojima su se izvodili. T. običajima. vjerovanjima. scenskim svojstvima običaja i obreda. svadbama ili trgovima – pozornica se organizira ad hoc – posebno za stanovitu prigodu. Čubelić. na otvorenim prostorima.zajedničko vrelo. u dvorištu. st. a najčešće je u kući. 1897. Hvar. Scena – jednostavna. Publika – postavljena je amfiteatralno. 2) Drame Marina Držića 3) Mavro Vetranović „Posvetilište Abrahamovo“ – narodno glumovanje u zagorskom ambijentu 4) 13. 6 • • • . Trogir – oko uskrsnih dana „pravili su kraljeve i igrali se oružjem“ 5) Korčulanska drama s crnim i bijelim kraljem koji se uz bojni ples bore za lijepu robinju – 2 rukopisna opisa iz 18. Lozica ETNOTEATROLOGIJA – vrsta teatrologije koja se bavi folklornim kazalištem. S. Pag i Rijeka 7) Lovrić u djelu „Bilješke o putu po Dalmaciji opata Fortisa“ među Morlacima se izvodi svadbena dramska igra „Kadija“ i „Paljenje slame pod kumom“ 8) Slovenski etnograf i povjesničar u 17. Nikola Bonifačić Rožin. Nije fiksna niti određena za dulje vrijeme. „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ – prepoznavanje dramske igre – kada se jedan ili više igrača pred publikom ponašao kao da je netko drugi 11) Laza Kostić.) – trebaju sakupljati gradivo 10) Antun Radić. kazališnim aspektima folklora uopće.

Lutka u rasponu dva nekrštena štapa i njihov oblikovni raspon kreće se od antropomorfnosti do zoomorfnosti. a potencira grotesknost uloge. poroci svih vrsta. spaljivanje lutke Mesopustove (Mesopust. dramskim htijenjem i fiksnom scenskom fakturom pa glumac tekst realizira drugim riječima i u drugom opsegu. Bemberovo brijanje (Josipdol). odvažnosti i sposobnosti improvizacije. ovisno o njegovim improvizacijskim mogućnostima. nego vješti improvizatori sposobni udovoljiti scenskom trenutku. a tekst ne uče napamet. hedonističke ljudske sklonosti. jarebice. ljudi i lascivni prizovi (Djed i Baka. Izbjegava se realizam kostimiranja. Tipovi maski: obrazine (cijelo lice). unutar njega izvode se samostalne dramske igre: Ćoroje. prepelice. Adžija. nagubnice. demonski. ali se taj sadržaj u ovom teatarskom tipu ostvaruje lutkom kao scenskim rekvizitom. pokreta sjena – likovi ostvaruju se pokretima prstiju ruku u kojima mogu stajati pojedini scenski rekviziti. Sve uloge igraju muškarci zbog patrijarhalnog morala. Kolo od Buzović (Krk). Tekst – njegova tematika klišeizirana je ustaljenim dramskim tokom. c) Momačke dramske igre – pripadaju im inicijacijsko-obredne igre. TEATAR SJENA – osnovni izraz je sjena – nosilac i tumač dramske igre provodi se bacanjem sjene na bijelo okrečeni zid. dosjetljivosti. 3. • • KLASIFIKACIJA DRAME: a) Svadbene dramske igre – teatralne strukture. Glumci – nisu profesionalci. Gašpar i Melko. Vila i Turica (Dubrovnik). d) Dramske igre u vezi s pojedinim zvanjima e) Društveno-povijesne dramske igre – Moreška. najrasprostranjenija – izvodi se na prvom dijelu svadbe je Traženje ovce. Osnovni misao izvedbe Mesopusta – mračni. Štef i Bara. Poklad. satiričnog ili srodnog sadržaja. Nenad iz Brnja b) Pokladne i karnevalske – teatrabilne strukture. ljudski sadržaji. sjenu ostvaruje upaljena svijeća iza pozadine. Obuvanje magarca.• • Tema – komičnog. obuhvaćaju drevno provjeravanje intelektualne i fizičke sposobnosti. Hajduk. 2. Karneval. TEATRA MISLI – temeljni scenski izraz je maska koja može biti jednostavna. Vila i Turica iz Dubrovnika. Postupno poistovjećivanje s ulogom bit će ostvareno jedino u monodrami (usmenoknjiževnoj). Turčin i bula. verbalne i kineziološke reakcije. TKO JE NOSITELJ SCENSKOG ZBIVANJA: 1. Izvođač iza zastora drži lutku u ruci i izvodi dramsku igru. Bogatstvo je vidljivo i u karnevalskoj igri Ćoroje. poluobrazine (gornji dio lica). 7 . Ivica i Marica). Redatelj – nije potvrđen. Fašnik). dramske igre izvode se na određenim dijelovima svadbenog ceremonijala. ali i raznolika. Likovi životinja. TEATAR LUTAKA – sadržajno nosi sve osobine teatra sjena. Cica Maca). krinke (prekrivaju oči). krabulje. PODJELA PREMA SCENSKOJ PROVEDBI – KRITERIJ SCENSKOG IZRAZA. prostorna improvizacija pozornica ili na otvorenom (Gašpar i Melko.

Kada dosegne vrhunac 9. Hvala slabije uvjerava nekoga u nešto jer je ona uvijek samohvala. Basma je jedna vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnička riječ. nekonvencionalne metafore i rečenični obrat. FOLKLORNO KAZALIŠTE – događa se kada neki lik ili skupina likova istupa ili glumi pred javnošću ili na nekom prostoru. monodrama (brojne izvedbe. 2) Basma ili zaklinjanje – takav retorički oblik koji pretendira na to da mu moć uvjeravanja bude tolika da čovjeka štiti ili oslobađa od bolesti svih vrsta. One 8 . rimi i ritmu kao i za oblikovnu osnovicu dječjem pjesništvu. epskih niti dramskih osobina). 5) Rugalice i hvale – sadrže komponentu uvjeravanja nekoga u nešto. mentalitet. slikovite poredbe. 1) Zdravica – naziv prisutan od davnine. pomladak. Stilizacija teksta je takva da se od njega očekuje da nakon izgovorenog zaklinjanja bolesnik ozdravi. duhova i bolesti se basmalo za zdravlje. GLUMAC – nositelj ukupnog scenskog događanja. Basme su pretkršćanskog poslanja. izgovara sadržaje koji imaju prikladnu izvedbenu teatralnu formu. a tvoreni su prema stvaralačkim zakonitostima usmene književnosti. Posebnu podskupinu rugaličkog gradiva tvore tzv. Sadrži sintagmatske i sintaktičke formule. lagarije. 3) Brojalice – nabraja zvukovne elemente te na taj način ostvaruje ritmičko-akustičkomuzički ugođaj. Bez kontaktnosti kazivača i recipijenta se ne izvode jer bi bile nefunkcionalne. 4) Brzalice – u ostvarivanju muzičnosti i akustičnosti treba ih ubrzani izgovarati. pokrete. izvode s povodom svatova. Jezične i ritmičke prepreke moguće je savladati ubrzanim izgovorom.4. laž. cjelovitim stihom – osmercem i desetercem. USMENO KNJIŽEVNA RETORIKA Retoričke osobine: umijeće uvjeravanja i umijeće govorenja (nemaju lirskih. a osnovni uvjet izvedbe je snaga uvjeravanja. Usmenoknjiževni retorički tekst nekoga u nešto uvjerava ili uvježbava umijeće govorenja ili govorna tvorevina svoju estetiku gradi samo na asemantičkim svojstvima jezika. Izvan toga ona nema nikakav drugi sadržaj. stupanj ritmičnosti brojalica se suprotnim redoslijedom vraća istom linijom svom početku. muzičko-scenske igre (glumci izvode scensku radnju uz ples. imendana. Primjer nabrajanja i nizanja muzičkih čvorova i pojedine cjeline od 1 do 9 ili od 1 do 10 pri čemu se svakom daljnjem segmentu dodaju prethodni pa se ostvaruje kulminacija ritmičnosti i uvježbavaju sposobnosti memoriranja. ili 10. Rugalice su češće od hvala i u uvjetovanim primjerima izruguju se ljudske slabosti svih vrsta: lijenost. Iz funkcije proizlazi da su kratke – ne razrađuju fabulu nego uvjeravaju. a protiv zlih demona. blagostanje. Brojalice su poslužile kao vrelo versifikaciji. Najviše ih ima u zbirci „Divlje oko“ Jure Kaštelana. a najviše protiv more i uroka. Više vrsta: dramske igre (više glumaca). Onome kome se upućuje želi se zdravlje. kostimografiju). imućnost. godišnjih blagdana. izvodi ju jedna osoba sklona oponašanju tipičnih prizora iz života ruralne sredine gdje ona mijenja boju glasa. a ritam se postiže rimom. Funkcija im je učvršćivanje koncentracije. karakterističan je ditirampski ton. Pri izgovoru potrebno je ulagati retorički napor kako bi se savladale izgovorene prepreke. nemoral. krštenja. ali nema zapisa. pijanstvo. memoriranje i čistoća izgovora. izriču želju najčešće kućedomaćin mladencima. glazbu i pjevanje). Najljepši primjer je Zapis Varaždinskog profesora Matije Valjavca „Kaj sem zaslužil“. Najuže je genetski povezan s fundamentalnim psihičkim ljudskim ustrojstvom u iskonskom suodnosu dobra i zla.

ribarstvu. a samo Salomonova zbirka sastoji se od 600.). a bosanski franjevci u 17.). zaključak ili komentar i izriče ga izravno (semantički). a to je i starohrvatski naziv za poslovicu. majci. predodžaba i uspostavljanje poante. i 18. poredbe (Bleji kao tele u šarena vrata. Osnova im je utilitarna. Karakterizira ju izražavanje misli.). a namjena pragmatska. historijsko semantičko polje: „Glagoljaš-budalaš.“ Poslovica je precizna slikovita izreka koja uopćava i tipizira razne životne pojavnosti. st. Paremiologija je znanstvena disciplina koja se bavi pitanjima vezanima za poslovice. u toga i gospodstvo. 4) Paremiologizmi tvore frazeologizme (Tjerati vodu na svoj mlin. 5) Kletve.) 9 . i dospijeva iz ruskog jezika.). Cjelovita je jer se sastoji od rečenice (sintaktički) i apstrahira životno iskustvo u poantu.“ d) Političko semantičko polje: „U koga vlast. onomatopejom i pučkom etimologijom.“ b) Etnološko semantičko polje: „Bolje da nestane sela. unutarnjom i vanjskom rimom. braku. zakletve.) 3) Poslovice – pitalice – kompozicijsko-stilsko sredstvo. nego retoričkog usmenoknjiževnim gradivom. Te poslovice izriču istine o šumarstvu. Prisutna je u raznim kulturama svijeta. metafore (Zubato sunce. pokrivanju svakodnevnije životne pojavnosti. Poslovica se oblikuje metaforom.“ c) Filozofsko semantičko polje: „Zašto čovjek živi kad umrijet mora. proklinjanja – kletva još na Bašćanskoj ploči i stećcima. stilski se intenzivira metonimijom. aliteracijom. st. Poantira narativni obnovljivani doživljaj. dijalog (Tko ti je izvadio oko? Brat! Zato je tako duboko.“ e) Sociološko semantičko polje: „Vele ribe male jidu. 2) Poslovice – anegdote i pričice – malo ih je jer govore o konkretnom događaju koji ne postaje poslovično iskustvo pa kad događaj padne u zaborav. Formom su kraće (S konja na magarca. Poslovica se kao termin ustalila u 19. sinegdohom. Prema semantičkim poljima dijele se na: a) Historijske poslovice. religiji. padne i opticajnost poslovice (Jedne gaće u trojice braće. 6) Blagoslovi (Nek ti je na sreću. VRSTE PAREMIOLOŠKOG GRADIVA: 1) Izreke – asociraju na stvaran događaj. ljubavi. mnoštvo ih je u Bibliji. današnji naziv je izreka. Stil karakterističan za poslovicu nazivamo paremiakus. godišnjim dobima.nisu u funkciji retoričkog uvjeravanja. POSLOVICE I ZAGONETKE nadigravanja POSLOVICA – najkraći oblik u usmenoknjiževnom sustavu koju suvremena znanost terminološki svrstava u najjednostavnije ili najsitnije oblike odnosno minijature ili mikrostrukture. Izriču ono što je nemoguće. Poslovice su često objavljivane i tumačene prema tematskom kriteriju pa su tako ulazile i u brojnu stručnu izvanknjiževnu literaturu. nego običaja.). ih imenuju priričje. osjećaja.

Motivsko tematsko svojstvo usmenoknjiževne lirike – izriče puni životni realizam. ona prati čovjeka od kolijevke – uspavanke. mlada se dočekuje u novom domu). Zagonetke osvježuju duh. Juraj Šišgorić Zbornik Nikše Ranjine – najstariji pjesnički zapis u slavenskom svijetu. Kompariranje i zamjena slika u zagonetkama se ne provodi samo prema sličnosti nego i prema suprotnosti. Pjevaju se tako da se u svakoj kitici 3 puta ponavlja ime „Lado“. Danas se dijeli na epsku (narativno oblikovanje) i lirsku (izravno fiksira čuvstva i refleksije. Balade i romance – manje pjesničke pripovijesti. 1507. ali i biti u stihovima. Sudjeluje u inicijacijskom obredu ispitivanja fizičke i intelektualne sposobnosti mladeži. dio svakodnevnog života. „ča je to“. Paradoksalan odgovor skrivaju u igri riječima ili u prenesenim značenjima. Izvedbeno su vezane uz posebne prigode. pa do groba – tužbalice). razvijaju apstraktno mišljenje. „a što mi ti da što“ ili „da što mi ti da što“. ali se tematski ne mogu klasificirati. odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati metaforu ili interpretirati pjesmu. moć zapažanja. Karakterizira ih metaforički način izražavanja. Bilježi ih Ivan Kukuljević Sakcinski. uspavanke i tužbalice (romanske pjesme. Zagonetke pitalice – sastoje se od upita i neočekivanog odgovora. Računske zagonetke – odgonetljaj ne može biti broj. Fran Krsto Frankopan iz naziva „Zganke za vrime kratiti. prilagođeni su jezik i kompozicija. LIRSKA POEZIJA Dugo se dijelila na junačku (izvodi se uz gusle i opjeva junačka djela) i žensku (nosilac čuvstvenosti i izvode ju žene). jačaju znatiželju. izvode se na hodočašćima).ZAGONETKE Poznata je u najstarijim kulturama. Prema unutrašnjim svojstvima i kontekstu izvedbe drži ih za prapostojbinske. Hektorović „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Alberto Fortis 1774. minijature pa do onih s razvijenom naracijom pa tako od lirskih postaju lirsko-epskim oblikom. Trajanje lirske poezije dugo je koliko i ljudska svijest. Menčetića) 1566. st. a bliske su im: pjesme uz pojedine godišnje radove (tematika poslanička). dubrovački plemić u svoj zbornik napisao poeziju svojih suvremenika (Držića. prevodi Hasanaginicu na talijanski Goethe Herder – unosi Hasanaginicu u Volkslieder • • • • LADARICE – vrsta lirskih pjesama. 10 . zbog čega se nazivaju i daštalicama. a intenzitet trajanja i vrijednost gradiva potvrđuju: • • 15. izvedbom nisu vezane za nikakve prigode). lirske ljubavne pjesme (velik broj.“ Binarne strukture – sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja. a pri uspostavljanju kontakta zagonetača i odgonetača primjenjuju se ustaljene spone: „što je to“. pjesme pjevane na svadbama (mlada se oprašta od roditelja i odlazi. nego deskriptivno dešifriranje zagonetljaja. Mogu imati minijaturni prozni oblik.

g. neupućeni traži od upućenog informacije što se događa na bojištu.) i „Ramajana“ (4. kada je izdignuta na razinu kulta i kada će postati normativni i individualni književni jezik. postavljaju se nemogući uvjeti. Paralelizam – čest postupak oblikovanja – ponavljanjem tekstovnih segmenata. Kr. st. 1700. Epska scena – oblikuje se eksplikativno-dijaloški – s vidljivog mjesta promatra se borba. a kod svakog naroda razvio se poseban tip epskog pjevanja. opisi likova. prijeti se. vrijeđa) te licem u lice (izgovaranje uvredljivih riječi prije obračuna). pazeći da ne iznevjeri potencijalnost zbivanja. a takav odgovor može biti: sinkroni (dijalog se vodi za vrijeme borbe) ili retrospektivan (dijalog se odvija nakon boja). Kr. 1200. Epska opširnost – epsko zbivanje razgranato digresijama. Najpoznatiji su: Babilon „Ep o Gilgamešu“. po. st. 18. st. Kr. Epski dijalog – borba riječima. a pismom se predlaže mjesto borbe. epskim epizodama i retardacijom – usporavanjem priče.EPSKA POEZIJA Epska pjesma u svih naroda je drevnog podrijetla. st. 11 . st. ali i prvi hrvatski pjesnik preko kojeg su pjesme ušle u jednu svjetsku zbirku – preko Alberta Fortisa u Herderov „Volkslieder“. pr. Epska objektivnost – epska pjesma ne može se zamisliti bez fabule i likova koje preuzima iz društvene stvarnosti transformacijom. st. g. po. odvija se dvojako: pismom (jedan protivnik poziva drugoga na dvoboj. – 4.) Njemačka „Pjesma o Nibelunzima“. pr. – 2. Epska pjesma polazi od povijesnih i društvenih zbivanja koje transponira u umjetničku istinu. a epska objektivnost uvjetuje i njezinu tehniku oblikovanja. junaka i ženske ljepote. Indija „Mahabharata“ (4. sporednim scenama i likovima. Kr. a Kačić je prvi pisac preko kojeg je svijet doznao za našu usmenu poeziju. Epska poezija kulminaciju doživljava u 19. Ekspozicija ili uvodni dio u epskim pjesmama je invokacija ili slavenska antiteza – karakteristična za slavensku epiku. Kr. pr. Andija Kačić Miošić „Razgovori ugodni naroda slovinskog“ – djelo je primljeno u narodu kao usmenoknjiževna epska pjesma. konja.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful