Josip Kekez: Usmena književnost

Teorija usmenoknjiževnih oblika

POJMOVNO ODREĐENJE
Usmena književnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog stvaranja jezičnim
medijem. Usmena književnost jezična je umjetnička tvorevina nastala usmenim načinom u
prošlosti poznatija kao narodna književnost. Stara je onoliko koliko i sam čovjek, a pojedine
nacionalne književnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu.
POETIČKI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI
Različitost ambijenata i vremenskih perioda uvjetovali su tematsku i stilsku nepodudarnost s
pisanom književnošću, usmeni način izražavanja drugačije komponira književni tekst od
pisanog.
U svakom narodu postoji književnost koja se prema poetičkim svojstvima dijeli u dva
povijesna toka i u dvije stilske samosvojnosti.
Obje književnosti pripadaju istom narodu i ostvarene su istim jezikom, ali se razlikuju stilski.
Ne postoji kvalitativna razlika među dvjema književnostima, niti je usmena bolja od pisane,
niti je pisana bolja od usmene (1. romantizam, 2. danas)
ZAJEDNIČKO – sve ono što ih čini književnostima, čine ukupnost ljudskog, duhovnog,
kulturološkog, etnološkog i antropološkog znanja i zbir su pojedinačnih ostvaraja, ista je i
vrsta i vrijednost podataka.
RAZLIČITO – izbor faktičnih motivsko-tematskih i izražajnih podataka, što znači da su iz
iste vrste, jedna izabrala jedne, a druga se opredijelila za druge sume podataka te je svaka od
njih provela svoju organizaciju teksta.
POVIJESNI SUODNOS USMENE I PISANE KNJIŽEVNOSTI
3 faze tog odnosa:
1) AGRAFIJSKA – postoji isključivo usmena književnost, traje kroz cijelo agrafijsko
razdoblje do pojave pisma
2) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem usmene, a traje od početka
pismenosti do 2. svjetskog rata
3) USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST s prevladavanjem pisane književnosti, traje od
2. svjetskog rata do danas, stvaralački i izvedbeni kontekst brže se mijenjao negoli
kroz čitavo prošlo tisućljeće
Pisana je književnost od samih početaka tvorena usmenoknjiževnim podacima. Utok jedne
književnosti u drugu tekao je samo od usmene prema pisanoj. Jedino je iznimka sve
dugovjekovlje gdje je taj proces bio obosmjeran. A razlozi za takav inferioran proces su:
a) KRONOLOŠKI – usmena književnost uvijek je tradicija pisanoj
b) SOCIOLOŠKO-KOMUNIKACIJSKI – pisana književnost teže je dopirala do
agrafijskih ruralnih sredina negoli usmena te je bliža i poznatija, ali medijevalna epoha
teži slušnoj percepciji obje književnosti – te dok se one auditivno-performacijski
približuju i interferencija je obostrana
c) POETIČKI – poetičko-estetički sustav bio je već izgrađen i rezultirao je brojnim
vrijednostima
Proces prepletanja poetike usmenog i pisanog:

1
 a) komentiranjem i sakupljanjem
b) cjelovito inkorporiranim primjerima
c) govorenjem na narodnu odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjiževnog
stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema
Hektorović 16. st. – prvi prikazao dvojicu narodnih pjevača, narodne pjesme treba bilježiti i
predočiti vjerno, tečno kako ih izgovori kazivač.
S. Vraz 19. st. – „u Kolu“ – pri bilježenju se ne smije ništa preinačavati, mijenjati ili
popravljati „nego ih valja bilježiti onako kako izviru iz ustiuh naroda“.
Ova dva stava nazivamo HEKTOROVIĆ-VRAZOV ZAKON koje je imao oštrih protivnika,
a među njima i Vuk Karadžić.
Usmena književnost dio europskog književnog i kulturnog kruga, kao i ostali europski,
mediteranski, srednjovjekovni literarni oikotipovi:
OIKOTIP – srodan tip s obzirom na sinkroniju
ARHETIP – praoblik u odnosu na srodne oblike u dijakroniji
KONCEPCIJE POVIJESTI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI:
1) samosvojna povijest hrvatske književnosti
2) povijesno opisivanje usmene književnosti u sklopu pisane književnosti
otvaranjem posebnog poglavlja ili na samom početku povijesna toka ili na
prijelomu 18. i 19. st.
3) ne registrira dijakronijske zakonitosti i poetičke osobitosti usmene književnosti
U sadašnjosti usmena književnost nema onaj društveni status ni snagu opticajnosti koju uživa
pisana književnost.
Povijest književnosti dio je znanosti o književnosti pa ističemo književnopovijesnu osnovicu i
objektivnost za individualno interpretiranje književnog toka.
Historiografski odnos prema gradivu doživljava promjene, ovisan je o znanstvenom i
društvenom statusu dviju književnosti. U 19. st. u doba konstituiranja znanosti povjesničari
proučavaju sva 3 filološka područja, a od tada dolazi do dezintegracije – usmenoj književnosti
namijenjeno je jedno ili nijedno poglavlje.
Odcjep usmene književnosti dolazi u vrijeme Kombolove povijesti i od tada se ona sve više
komunikacijski povlači i sve više jača svijest o vrijednostima pisane književnosti.
Usmena književnost je činilac prijelaza starocrkvenoslavenskog na narodni jezik.
NAZIVI I PRISUPI
Usmena književnost kao i pisana, pripada filologiji kao znanstvenoj disciplini, ona je predmet
izučavanja znanosti o književnosti.
Pomoćne discipline znanosti o književnosti:
1) etnologija – usmena književnost dio narodnih obreda i običaja
2) kulturologija
3) antropologija
4) historiografija – povijesna utemeljenost usmenoknjiževnih primjera

2
 5) sociologija – društvena utemeljenost usmenoknjiževnih primjera
6) psihologija – unutrašnja stanja likova i njihovih postupaka
7) muzikologija
8) lingvistika
PLURALIZAM METODA – kompleksnost usmenoknjiževnog čina, pristup djelu s više
aspekata.
NAZIVI
NARODNA – najpoznatiji naziv, stvarao ju je narod i s koljena na koljeno prenosio ju novim
generacijama koje su ju postupno usavršavale.
- „narodna poezija“- 16. st. Michael de Montaigne – koji je utemeljio esej,
prvi je upotrijebio ovaj naziv
- kolektivistička koncepcija
PUČKA – živi u manje civiliziranoj ruralnoj sredini kao prirodna i ne toliko individualna
kreativna pojava. Autorska književnosti, mi znamo tko je autor, potekao je iz puka, a
namijenjena je puku (npr. Satir, M. A. Reljkovića).
TRADICIONALNA – dijakronijsko-opozicijska oznaka pisanoj, pratio ju neprihvatljiv stav
da je tradicija prošlost minornija od suvremenosti.
SELJAČKA – krajem 19. st. u doba organiziranih seljačkih pokreta.
FOLKLOR – (folk – narod; lore – znanje) – kolektivno narodno znanje, apriorna prirodna
pojava koja prethodi individualnom stvaralaštvu.
- prvi upotrijebio William Thomas, 1846.
- Roman Jakobson i shema langue-parole; langue – jezik, kolektivno
sankcionirani jezični sustav; parole – govor, pojedinačna realizacija u
ukupnosti tog sustava.
USMENA – kaže kako nastaje književno djelo; komunikacijski pristup ne zanima što je ili
kako nastaje književno djelo nego kako djelo traje.
Članak „Folklor kao naročit oblik stvaranja“ Romana Jakobsona i Pjetra Bogatyreva razlikuje
usmenu od pisane književnosti prema kriteriju postojanja folklora, oslonili su se na de
Saussureovu shemu langue-parole: „Poput langue, folklorno djelo postoji izvan pojedinih
osoba, postoji potencijalno i kompleks je određenih normi i poticaja, podloga živoj tradiciji.
Izdavači ju oživljuju kićenim individualnim stvaralaštvom, kao što stvaraoci parole postupaju
s langue.“ Iz ovoga proizlazi da je jedino izvedbom problem dostojan proučavanja, pa će u
naše dane tzv. neofolkloristika poistovjetiti izvedbu i djelo.
Zdeslav Dukat – prvi u nas koji je posumnjao u Jakobsonovo i Bogatyrevo tumačenje
književnosti.
Arnold Hauser – suvremeni sociolog književnosti. Za njega je usmena književnost nastala u
obrazovanim krugovima, pa je potonula u narod koji ju je prihvatio, reproducirao, izvodio,
pamtio i prenosio. Ponovno je došla u pisanu književnost, pa do naroda i tako bi kružio dalje.
 VISOKA NENARODNA UMJETNOST
 NISKA NARODNA UMJETNOST – svaki član zajednice može se
osjećati autorom jer je utjecaj kolektiva jak.

3
NEOFOLKLORISTIKA – ne zanima ju geneza, oblikovanje, poetički sustav, nego ono što se
da pratiti u procesu trajanja, a ne ono što je statično. Ona narodno stvaralaštvo vidi kao
kolektivni kreativni čin, kao ukupnost narodnog znanja u koja ulaze verbalni, likovni,
glazbeni, plesni folklor – što joj predstavlja stanovite teškoće.
Alan Dundes razlikuje folklor od neofolklora trima komponentama:
1) TEKST – ono što je sadržaj, faktura sadržaja, ono što se kazuje, pripovijeda, pjeva,
govori, izriče
2) TEKSTURA – faktura stila, jezično izražajna svojstva
3) KONTEKST – društveni uvjeti u kojima se realizira usmenoknjiževni tekst
Dan Ben-Amos - „Folklor je umjetnička komunikacija u malim grupama.“ Folklor treba
promatrati u izvedbenom-performacijskom procesu, ne treba razdvajati kazivača od onoga što
kazuje. Ne postoji djelo već njegova izvedba. Definirajući folklor u društvenom kontekstu –
folklor je društveno ograničen na malu grupu i specifičnost mu je to što jedinke pojedine male
grupe u pojedinim okolnostima međusobno izravno komuniciraju.
Kiril Čistov – za njega je komunikacija u maloj grupi prirodna komunikacija. Pod folklorom
podrazumijeva samo njegov verbalni dio, a pod prirodnom komunikacijom spontani kontakt
izvođača i slušateljstva, zanima ga samo estetska obavijest koja proizlazi iz dotičnog načina
komuniciranja, posebno u suodnosu prema pisanoj komunikaciji.
Hijerarhija oblika prema kompleksnosti strukture; mikrostrukture (sitni i najsitniji oblici)
estetski su manje značajni od makrostrukture. Hijerarhija oblika kao problema odnosi se na
cijelu usmenu književnost, posebice na poslovice i estetsku poeziju. Poslovica je najsitniji
književni oblik te je redovito postavljena na dno vrijednosne i evolutivno-žanrovske ljestvice.
Gradivo se dijeli na potpune (prave) i nepotpune (neprave) poslovice. Nepotpune poslovice su
kraće i nedorečene, nemaju pouku i zaostale su u razvoju.
Distribucija oblika – gdje dopire jedan oblik ne mora i drugi, odnosi se na estetsku obavijest,
a ne hijerarhiju.
Sinkretizam – prvo je postojala jedinstvenost i neraščlanjenost umjetnosti, a s vremenom su iz
jedinstvenosti postepenom raščlambom proistekle pojedine umjetnosti.
U želji da se potvrdi kako epika nije zaostajala u razvoju, došlo je do spajanja tematskih
istovjetnih ili srodnih epskih pjesama. Spajanjem u veće cjeline oblikovane su umjetne
epopeje (duga poema povijesnog ili mitološkog sadržaja).
HOMERSKO PITANJE I USMENOST
Problem suodnosa epske pjesme i historije
Aristotel je najbolje prikazao tumačenje ovo suodnosa:
HISTORIJA – opisuje ono što se uistinu dogodilo, ona registrira činjenicu
EPSKA PJESMA – opisuje ono što se moglo dogoditi, ona može poći od činjenice i stvarnih
društvenih odnosa, ali opisuje ono što je tipično
Homersko pitanje – prisutno je još u Aristotelovoj „Poetici“, a od kraja 18. st. razvilo se u
zasebnu znanstvenu disciplinu.
Fridrich Wolf – smatra da Homer nikada nije ni postojao, „Prologomena ad Homerum“, 1795.

4
Homerologija – znanost koja se bavi pitanjem je li Homer uopće postojao, je li pojedinac
mogao stvoriti tako kompleksno djelo kao što je Ilijada i Odiseja. Kako je moguće oblikovati,
pamtiti i reproducirati tako velike epopeje?!
Epsko pitanje – pitanje autorstva, performacije, oblikovanja i trajanje, a odnosi se na postanje
i trajanje epskih oblika. Postavljeno je još u staroj Grčkoj.
Temeljna pitanja Homerologije:
 Jesu li epovi i epopeje nastali kao cjeline u kolektivnom ili pojedinačnom
stvaralačkom postupku?
 Jesu li epovi jedinstveni ili su zbroj autonomnih epskih pjesama naknadno povezanih
u jedinstvenu cjelinu?
 Je li kraći oblik razvojno prethodio dužem?
Smjerovi u homerologiji:
1. UNITARCI – jedinstvenost epova i autentičnost autora; Hrv. → Glavičić,
Kravar i Zdeslav Dukat.
2. ANALITICI – pojedinačne pjesme, prapjesme koje je anonimni redaktor ili više
redaktora naknadno spojilo u cjelinu. Tim cjelinama spojenima u jedinstveni
ep moglo se dodati i druge anonimne pjesme. Nazivaju se i teoretičarima
pjesama (npr. Ilijada se sastoji od 18 prapjesama).
PARRY I LORD → htjeli su utvrditi kako se pamte epske pjesme i što čini složeni proces
memoriranja. Tako su došli do pojma epskih formula – temeljna jedinica za oblikovanje epske
poezije. Jezična fiksacija u opsegu jednog ili nekoliko stilova. Njome se iskazuje situacija ili
detalj radnje ponavljan u mnogim pjesmama, ona je kompozicijski postupak svakog načina
izražavanja.
MEDIJEVALNA KONCEPCIJA – koncepcija o feudalnom podrijetlu epske poezije koja je
nastala srednjovjekovnim dvorcima i oko njih te su postojale profesionalne pjevačke družine i
dvorski pjevači koji su epsku poeziju oblikovali i pridonosili njezinoj popularnosti i
opticajnosti. Tako su dospijevali u narod koji ih je prilagođavao i prenosio dalje.
KOMPARATIVNA TEORIJA – ovom metodom pokušavalo se objasniti svaku srodnost
tvrdnjom da podudarnosti nastaju u povijesnom procesu međusobnog preuzimanja pa se
tragalo za zajedničkim vrelom.
MIGRACIJSKA TEORIJA – srodnost poslovica i pripovijedaka raznih naroda tumači se
migracijski – koje istovjetnost objašnjavaju seljenjem i preuzimanjem primjera među
pojedinim kulturama.
GEOGRAFSKO-HISTORIJSKA METODA FINSKE ŠKOLE → ime dobila prema
osnivačima Fincima – Kaarleu Krohnu i Anttiju Aarneu; onu su nastojali prikupiti što veći
broj međunarodno poznatih pripovijedaka. Takvo sakupljeno gradivo su sistematizirali,
inventarizirali, katalogizirali i komparirali te su sastavili niz kataloga u kojim se pripovijetke
grupiraju prema tematskom i motivskom indeksu. Najpoznatiji i najcjelovitiji indeks motiva
sastavio je Amerikanac Stith Thompson. Nakon što je klasificirano gradivo prema sižeima
biva primijenjena geografsko-historijska metoda te se pronalazi najstariji, prvotni primjer i
smatra ga se praoblikom (arhetipom) i zatim se prati njegov navodni migracijski put
vertikalno (historijski) i horizontalno (geografski). Ova metoda objašnjava zajednička
svojstva pripovijedaka međusobnim preuzimanjem. Pripovjedne srodnosti svodi na
zajedničko vrelo, tumači ih monogenetski. Njemu je suprotstavljen poligenetski pristup
(međunarodno utvrđene srodnosti mogle su nastajati međusobno neovisno).

5
Usmenoknjiževni oblici
DRAMSKO STVARALAŠTVO
Nevjerica u postojanju usmenoknjiževne drame postojala je jer se smatralo kako se narod nije
mogao scenski izraziti zbog svoje neukosti i materijalne oskudnosti, a drugi razlog je što su
dramski primjeri bili zapleteni obredima i običajima u kojima su se izvodili.
1) Predaja o izvođenju Vinodolskog mesopusta prije Vinodolskog zakonika iz 1288.
2) Drame Marina Držića
3) Mavro Vetranović „Posvetilište Abrahamovo“ – narodno glumovanje u zagorskom
ambijentu
4) 13. st. Trogir – oko uskrsnih dana „pravili su kraljeve i igrali se oružjem“
5) Korčulanska drama s crnim i bijelim kraljem koji se uz bojni ples bore za lijepu
robinju – 2 rukopisna opisa iz 18. st.
6) Pokladne igre: Lastovo, Hvar, Pag i Rijeka
7) Lovrić u djelu „Bilješke o putu po Dalmaciji opata Fortisa“ među Morlacima se izvodi
svadbena dramska igra „Kadija“ i „Paljenje slame pod kumom“
8) Slovenski etnograf i povjesničar u 17. st. Janez Valvasor u Istri bilježi svadbenu
dramsku igru „Traženje prepelice“ – pred svatove se najprije izvodi neka prerušena
starica, pa tek onda mlada
9) Ivan Kukuljević Sakcinski u časopisu „Arhiv za povjestnicu Jugoslavensku“ pitanja
ljubiteljima narodne starine o narodnim obredima, običajima, vjerovanjima, narodnoj
povijesti i usmenoj književnosti (19. st.) – trebaju sakupljati gradivo
10) Antun Radić, 1897. „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ –
prepoznavanje dramske igre – kada se jedan ili više igrača pred publikom ponašao kao
da je netko drugi
11) Laza Kostić, 1893. – „Narodno glumovanje“ – prva samostalna studija o dramskom
stvaralaštvu – folklor je prirodna pojava, teatar umjetnosti: contradictio in adjecto
12) Istraživači u 20. st. Nikola Bonifačić Rožin, T. Čubelić, S. Hranjec, J. Lozica
ETNOTEATROLOGIJA – vrsta teatrologije koja se bavi folklornim kazalištem, navodnim
dramama, scenskim svojstvima običaja i obreda, kazališnim aspektima folklora uopće.
Čimbenici scenskog izraza:
 Didaskalije – prisutne su u zabilježenu gradivu i ne razlikuju se od onih u pisanoj
dramskoj književnosti. Nalaze se na uvodnim mjestima ili su interpolirane u tekst.
Informiraju o svemu što je prisutno u izvedbi.
 Scena – jednostavna, bez raskoši. Nije fiksna niti određena za dulje vrijeme, a
najčešće je u kući, pred kućom, u dvorištu, na otvorenim prostorima, svadbama ili
trgovima – pozornica se organizira ad hoc – posebno za stanovitu prigodu.
 Publika – postavljena je amfiteatralno, a glumci istupaju iz publike.
 Kostimografija – osiromašena, maskiranje – koliko je nužno za isticanje karaktera
uloge.
 Tema – komičnog, satiričnog ili srodnog sadržaja. Izbjegava se realizam kostimiranja,
a potencira grotesknost uloge.

6
  Glumci – nisu profesionalci, nego vješti improvizatori sposobni udovoljiti scenskom
trenutku. Sve uloge igraju muškarci zbog patrijarhalnog morala, odvažnosti i
sposobnosti improvizacije, dosjetljivosti, verbalne i kineziološke reakcije, a tekst ne
uče napamet. Postupno poistovjećivanje s ulogom bit će ostvareno jedino u
monodrami (usmenoknjiževnoj).
 Tekst – njegova tematika klišeizirana je ustaljenim dramskim tokom, dramskim
htijenjem i fiksnom scenskom fakturom pa glumac tekst realizira drugim riječima i u
drugom opsegu, ovisno o njegovim improvizacijskim mogućnostima.
 Redatelj – nije potvrđen.
KLASIFIKACIJA DRAME:
a) Svadbene dramske igre – teatralne strukture, dramske igre izvode se na određenim
dijelovima svadbenog ceremonijala, najrasprostranjenija – izvodi se na prvom dijelu
svadbe je Traženje ovce, prepelice, jarebice; Štef i Bara, Obuvanje magarca, Nenad iz
Brnja
b) Pokladne i karnevalske – teatrabilne strukture, unutar njega izvode se samostalne
dramske igre: Ćoroje, Vila i Turica (Dubrovnik), spaljivanje lutke Mesopustove
(Mesopust, Poklad, Karneval, Fašnik). Osnovni misao izvedbe Mesopusta – mračni,
demonski, ljudski sadržaji, poroci svih vrsta, hedonističke ljudske sklonosti.
c) Momačke dramske igre – pripadaju im inicijacijsko-obredne igre; obuhvaćaju drevno
provjeravanje intelektualne i fizičke sposobnosti, Kolo od Buzović (Krk), Bemberovo
brijanje (Josipdol).
d) Dramske igre u vezi s pojedinim zvanjima
e) Društveno-povijesne dramske igre – Moreška, Hajduk, Turčin i bula, Adžija, Gašpar i
Melko.
PODJELA PREMA SCENSKOJ PROVEDBI – KRITERIJ SCENSKOG IZRAZA, TKO JE
NOSITELJ SCENSKOG ZBIVANJA:
1. TEATAR SJENA – osnovni izraz je sjena – nosilac i tumač dramske igre
provodi se bacanjem sjene na bijelo okrečeni zid, pokreta sjena – likovi
ostvaruju se pokretima prstiju ruku u kojima mogu stajati pojedini scenski
rekviziti, sjenu ostvaruje upaljena svijeća iza pozadine. Likovi životinja, ljudi i
lascivni prizovi (Djed i Baka, Cica Maca).
2. TEATAR LUTAKA – sadržajno nosi sve osobine teatra sjena, ali se taj sadržaj
u ovom teatarskom tipu ostvaruje lutkom kao scenskim rekvizitom. Lutka u
rasponu dva nekrštena štapa i njihov oblikovni raspon kreće se od
antropomorfnosti do zoomorfnosti. Izvođač iza zastora drži lutku u ruci i
izvodi dramsku igru, prostorna improvizacija pozornica ili na otvorenom
(Gašpar i Melko, Ivica i Marica).
3. TEATRA MISLI – temeljni scenski izraz je maska koja može biti jednostavna,
ali i raznolika. Tipovi maski: obrazine (cijelo lice), poluobrazine (gornji dio
lica), krinke (prekrivaju oči), krabulje, nagubnice. Bogatstvo je vidljivo i u
karnevalskoj igri Ćoroje, Vila i Turica iz Dubrovnika.
4. GLUMAC – nositelj ukupnog scenskog događanja. Više vrsta: dramske igre
(više glumaca), muzičko-scenske igre (glumci izvode scensku radnju uz ples,
glazbu i pjevanje), monodrama (brojne izvedbe, ali nema zapisa; izvodi ju

7
 jedna osoba sklona oponašanju tipičnih prizora iz života ruralne sredine gdje
ona mijenja boju glasa, pokrete, kostimografiju).
FOLKLORNO KAZALIŠTE – događa se kada neki lik ili skupina likova istupa ili glumi pred
javnošću ili na nekom prostoru, izgovara sadržaje koji imaju prikladnu izvedbenu teatralnu
formu, a tvoreni su prema stvaralačkim zakonitostima usmene književnosti.
USMENO KNJIŽEVNA RETORIKA
Retoričke osobine: umijeće uvjeravanja i umijeće govorenja (nemaju lirskih, epskih niti
dramskih osobina).
Usmenoknjiževni retorički tekst nekoga u nešto uvjerava ili uvježbava umijeće govorenja ili
govorna tvorevina svoju estetiku gradi samo na asemantičkim svojstvima jezika.
1) Zdravica – naziv prisutan od davnine, izvode s povodom svatova, krštenja, godišnjih
blagdana, imendana. Iz funkcije proizlazi da su kratke – ne razrađuju fabulu nego
uvjeravaju, izriču želju najčešće kućedomaćin mladencima. Onome kome se upućuje
želi se zdravlje, pomladak, imućnost, blagostanje. Sadrži sintagmatske i sintaktičke
formule, karakterističan je ditirampski ton, slikovite poredbe, nekonvencionalne
metafore i rečenični obrat, a ritam se postiže rimom, cjelovitim stihom – osmercem i
desetercem.
2) Basma ili zaklinjanje – takav retorički oblik koji pretendira na to da mu moć
uvjeravanja bude tolika da čovjeka štiti ili oslobađa od bolesti svih vrsta. Najuže je
genetski povezan s fundamentalnim psihičkim ljudskim ustrojstvom u iskonskom
suodnosu dobra i zla. Basma je jedna vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek
pjesnička riječ, a osnovni uvjet izvedbe je snaga uvjeravanja. Stilizacija teksta je takva
da se od njega očekuje da nakon izgovorenog zaklinjanja bolesnik ozdravi. Basme su
pretkršćanskog poslanja, a protiv zlih demona, duhova i bolesti se basmalo za zdravlje,
a najviše protiv more i uroka.
3) Brojalice – nabraja zvukovne elemente te na taj način ostvaruje ritmičko-akustičko-
muzički ugođaj. Izvan toga ona nema nikakav drugi sadržaj. Primjer nabrajanja i
nizanja muzičkih čvorova i pojedine cjeline od 1 do 9 ili od 1 do 10 pri čemu se
svakom daljnjem segmentu dodaju prethodni pa se ostvaruje kulminacija ritmičnosti i
uvježbavaju sposobnosti memoriranja. Kada dosegne vrhunac 9. ili 10. stupanj
ritmičnosti brojalica se suprotnim redoslijedom vraća istom linijom svom početku.
Najljepši primjer je Zapis Varaždinskog profesora Matije Valjavca „Kaj sem zaslužil“.
4) Brzalice – u ostvarivanju muzičnosti i akustičnosti treba ih ubrzani izgovarati. Jezične
i ritmičke prepreke moguće je savladati ubrzanim izgovorom. Funkcija im je
učvršćivanje koncentracije, memoriranje i čistoća izgovora. Pri izgovoru potrebno je
ulagati retorički napor kako bi se savladale izgovorene prepreke. Brojalice su poslužile
kao vrelo versifikaciji, rimi i ritmu kao i za oblikovnu osnovicu dječjem pjesništvu.
Najviše ih ima u zbirci „Divlje oko“ Jure Kaštelana.
5) Rugalice i hvale – sadrže komponentu uvjeravanja nekoga u nešto. Bez kontaktnosti
kazivača i recipijenta se ne izvode jer bi bile nefunkcionalne. Rugalice su češće od
hvala i u uvjetovanim primjerima izruguju se ljudske slabosti svih vrsta: lijenost,
nemoral, laž, pijanstvo, mentalitet. Hvala slabije uvjerava nekoga u nešto jer je ona
uvijek samohvala. Posebnu podskupinu rugaličkog gradiva tvore tzv. lagarije. One
nisu u funkciji retoričkog uvjeravanja, nego retoričkog nadigravanja
usmenoknjiževnim gradivom. Izriču ono što je nemoguće.

8
POSLOVICE I ZAGONETKE
POSLOVICA – najkraći oblik u usmenoknjiževnom sustavu koju suvremena znanost
terminološki svrstava u najjednostavnije ili najsitnije oblike odnosno minijature ili
mikrostrukture. Prisutna je u raznim kulturama svijeta, mnoštvo ih je u Bibliji, a samo
Salomonova zbirka sastoji se od 600. današnji naziv je izreka, a bosanski franjevci u 17. i 18.
st. ih imenuju priričje, a to je i starohrvatski naziv za poslovicu. Poslovica se kao termin
ustalila u 19. st. i dospijeva iz ruskog jezika.
Paremiologija je znanstvena disciplina koja se bavi pitanjima vezanima za poslovice.
Poslovice su često objavljivane i tumačene prema tematskom kriteriju pa su tako ulazile i u
brojnu stručnu izvanknjiževnu literaturu. Te poslovice izriču istine o šumarstvu, ribarstvu,
majci, ljubavi, braku, religiji, godišnjim dobima. Osnova im je utilitarna, a namjena
pragmatska.
Prema semantičkim poljima dijele se na:
a) Historijske poslovice, historijsko semantičko polje: „Glagoljaš-budalaš.“
b) Etnološko semantičko polje: „Bolje da nestane sela, nego običaja.“
c) Filozofsko semantičko polje: „Zašto čovjek živi kad umrijet mora.“
d) Političko semantičko polje: „U koga vlast, u toga i gospodstvo.“
e) Sociološko semantičko polje: „Vele ribe male jidu.“
Poslovica je precizna slikovita izreka koja uopćava i tipizira razne životne pojavnosti.
Karakterizira ju izražavanje misli, osjećaja, predodžaba i uspostavljanje poante. Poantira
narativni obnovljivani doživljaj.
Cjelovita je jer se sastoji od rečenice (sintaktički) i apstrahira životno iskustvo u poantu,
zaključak ili komentar i izriče ga izravno (semantički).
Poslovica se oblikuje metaforom, unutarnjom i vanjskom rimom, stilski se intenzivira
metonimijom, aliteracijom, sinegdohom, onomatopejom i pučkom etimologijom. Stil
karakterističan za poslovicu nazivamo paremiakus.
VRSTE PAREMIOLOŠKOG GRADIVA:
1) Izreke – asociraju na stvaran događaj, pokrivanju svakodnevnije životne pojavnosti.
Formom su kraće (S konja na magarca.).
2) Poslovice – anegdote i pričice – malo ih je jer govore o konkretnom događaju koji ne
postaje poslovično iskustvo pa kad događaj padne u zaborav, padne i opticajnost
poslovice (Jedne gaće u trojice braće.)
3) Poslovice – pitalice – kompozicijsko-stilsko sredstvo, dijalog (Tko ti je izvadio oko?
Brat! Zato je tako duboko.).
4) Paremiologizmi tvore frazeologizme (Tjerati vodu na svoj mlin.), poredbe (Bleji kao
tele u šarena vrata.), metafore (Zubato sunce.).
5) Kletve, zakletve, proklinjanja – kletva još na Bašćanskoj ploči i stećcima.
6) Blagoslovi (Nek ti je na sreću.)
ZAGONETKE
Poznata je u najstarijim kulturama. Sudjeluje u inicijacijskom obredu ispitivanja fizičke i
intelektualne sposobnosti mladeži. Fran Krsto Frankopan iz naziva „Zganke za vrime kratiti.“

9
Binarne strukture – sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja, a pri uspostavljanju kontakta
zagonetača i odgonetača primjenjuju se ustaljene spone: „što je to“, „ča je to“, „a što mi ti da
što“ ili „da što mi ti da što“, zbog čega se nazivaju i daštalicama.
Karakterizira ih metaforički način izražavanja, odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati
metaforu ili interpretirati pjesmu.
Kompariranje i zamjena slika u zagonetkama se ne provodi samo prema sličnosti nego i
prema suprotnosti, ali se tematski ne mogu klasificirati.
Zagonetke osvježuju duh, jačaju znatiželju, razvijaju apstraktno mišljenje, moć zapažanja,
prilagođeni su jezik i kompozicija. Mogu imati minijaturni prozni oblik, ali i biti u stihovima.
Zagonetke pitalice – sastoje se od upita i neočekivanog odgovora. Paradoksalan odgovor
skrivaju u igri riječima ili u prenesenim značenjima.
Računske zagonetke – odgonetljaj ne može biti broj, nego deskriptivno dešifriranje
zagonetljaja.
LIRSKA POEZIJA
Dugo se dijelila na junačku (izvodi se uz gusle i opjeva junačka djela) i žensku (nosilac
čuvstvenosti i izvode ju žene).
Danas se dijeli na epsku (narativno oblikovanje) i lirsku (izravno fiksira čuvstva i refleksije,
ona prati čovjeka od kolijevke – uspavanke, pa do groba – tužbalice).
Trajanje lirske poezije dugo je koliko i ljudska svijest, a intenzitet trajanja i vrijednost gradiva
potvrđuju:
 15. st. Juraj Šišgorić
 Zbornik Nikše Ranjine – najstariji pjesnički zapis u slavenskom svijetu, 1507.
dubrovački plemić u svoj zbornik napisao poeziju svojih suvremenika (Držića,
Menčetića)
 1566. Hektorović „Ribanje i ribarsko prigovaranje“
 Alberto Fortis 1774. prevodi Hasanaginicu na talijanski
 Goethe
 Herder – unosi Hasanaginicu u Volkslieder
LADARICE – vrsta lirskih pjesama. Pjevaju se tako da se u svakoj kitici 3 puta ponavlja ime
„Lado“. Bilježi ih Ivan Kukuljević Sakcinski. Prema unutrašnjim svojstvima i kontekstu
izvedbe drži ih za prapostojbinske. Izvedbeno su vezane uz posebne prigode, a bliske su im:
pjesme uz pojedine godišnje radove (tematika poslanička), pjesme pjevane na svadbama
(mlada se oprašta od roditelja i odlazi, mlada se dočekuje u novom domu), uspavanke i
tužbalice (romanske pjesme, izvode se na hodočašćima), lirske ljubavne pjesme (velik broj,
dio svakodnevnog života, izvedbom nisu vezane za nikakve prigode).
Motivsko tematsko svojstvo usmenoknjiževne lirike – izriče puni životni realizam. Balade i
romance – manje pjesničke pripovijesti, minijature pa do onih s razvijenom naracijom pa tako
od lirskih postaju lirsko-epskim oblikom.
EPSKA POEZIJA
Epska pjesma u svih naroda je drevnog podrijetla, a kod svakog naroda razvio se poseban tip
epskog pjevanja. Najpoznatiji su:

10
 - Babilon „Ep o Gilgamešu“, 1700. g. pr. Kr.
- Indija „Mahabharata“ (4. st. pr. Kr. – 4. st. po. Kr.) i „Ramajana“ (4. st. pr.
Kr. – 2. st. po. Kr.)
- Njemačka „Pjesma o Nibelunzima“, 1200. g.
18. st. Andija Kačić Miošić „Razgovori ugodni naroda slovinskog“ – djelo je primljeno u
narodu kao usmenoknjiževna epska pjesma, a Kačić je prvi pisac preko kojeg je svijet doznao
za našu usmenu poeziju, ali i prvi hrvatski pjesnik preko kojeg su pjesme ušle u jednu
svjetsku zbirku – preko Alberta Fortisa u Herderov „Volkslieder“.
Epska poezija kulminaciju doživljava u 19. st. kada je izdignuta na razinu kulta i kada će
postati normativni i individualni književni jezik.
Epska pjesma polazi od povijesnih i društvenih zbivanja koje transponira u umjetničku istinu.
Epska objektivnost – epska pjesma ne može se zamisliti bez fabule i likova koje preuzima iz
društvene stvarnosti transformacijom, pazeći da ne iznevjeri potencijalnost zbivanja, a epska
objektivnost uvjetuje i njezinu tehniku oblikovanja.
Ekspozicija ili uvodni dio u epskim pjesmama je invokacija ili slavenska antiteza –
karakteristična za slavensku epiku.
Epska opširnost – epsko zbivanje razgranato digresijama, sporednim scenama i likovima,
epskim epizodama i retardacijom – usporavanjem priče, opisi likova, konja, junaka i ženske
ljepote.
Paralelizam – čest postupak oblikovanja – ponavljanjem tekstovnih segmenata.
Epski dijalog – borba riječima, odvija se dvojako: pismom (jedan protivnik poziva drugoga na
dvoboj, a pismom se predlaže mjesto borbe, postavljaju se nemogući uvjeti, prijeti se, vrijeđa)
te licem u lice (izgovaranje uvredljivih riječi prije obračuna).
Epska scena – oblikuje se eksplikativno-dijaloški – s vidljivog mjesta promatra se borba,
neupućeni traži od upućenog informacije što se događa na bojištu, a takav odgovor može biti:
sinkroni (dijalog se vodi za vrijeme borbe) ili retrospektivan (dijalog se odvija nakon boja).

11