You are on page 1of 16

       




Fra Matija Divković


Nauk krstjanski, 1611.
    
           
    /1611-2011/
U svojoj Povijesti hrvatske književnosti do preporoda Mihovil Kombol kaže vrlo razložno (na 226. stranici):
“Sav bi taj rad po svojem duhu najbolje pristajao u našu književnost četrnaestog i petnaestog stoljeća, ali je
Divković umio te stare legende ponova oživjeti svojim svježim i vještim načinom pričanja, a osobito svojim
lijepom jezikom.” Ova Kombolova misao i ocjena zaslužuje da se razmotri u okviru svake od četiri zbirke
Divkovićevih radova, sa književnog kao i lingvističkog, paleografskog, ikonografskog kao i kulturno-isto-
rijskog gledišta. Može se čak ustvrditi da je Divkovićevo djelo jednako zanimljivo i značajno na svim tim
poljima izučavanja: i odvojeno i skupno, imanentno kao i komparativno, unutar Bosne, u međukonfesional-
nom i međunacionalnom okviru zbog mogućih analogija u vremenu, kao i izvan nje, u odnosu na druga po-
dručja našega jezika, spisa i djela na našem kao i na drugim jezicima, latinskom i talijanskom prvenstveno,
kao i u pogledu pisma i njegova naziva, osobenosti i rasprostiranja. Sve do paleografske mu osebujnosti ono
je nezamjenjljivo i jedinstveno, jer se u svakom tom odnosu javlja temeljnom odredbom. Ali to djelo je za
Bosnu (i Hercegovinu), povrh svega i od zasebna značaja, u Bosni koja je nesumnjivo jedinstveno stjecište
paleografskih znamenitosti od glagoljice i ćirilice, odnosno bosančice, i latinice do arapskog i hebrejskog
sistema slova i govornih znakova. A u vremenu Divkovićevu, to jest, u prvoj polovini XVII vijeka, Bosna je
bila pravo odredište ovog prostora, kojemu su svaka od prisutnih struktura davale određeno, međusobno
komplementarno, obilježje.

Midhat BEGIĆ, “Maja Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa)”, u: Herta KUNA (ur.),
Zbornik radova o Maji Divkoviću, Instut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo 1982, 16.
Marko Karamać

Fra Matija Divković


u Gutenbergovoj galaksiji

Nauk krstjanski, 1611.


Čeri stoljeća prve skane knjige
u Bosni i Hercegovini na narodnom jeziku (1611-2011)
ˆ
C
etiristota obljetnica prve tiskane knjige na narodnom Rukopisne knjige, koje su do otkrića tiska, kao prave dra-
jeziku autora rodom iz Bosne i Hercegovine zacijelo gocjenosti, bile privilegij samo uskog aristokratskog kruga
je događaj od ne male važnosti za bh. kulturnu po- ljudi, odjednom su, zahvaljujući tiskarskoj tehnologiji, po-
vijest, imamo li u vidu značenje i ulogu knjige za opći ra- stale pristupačne širim slojevima pučanstva. Takva demo-
zvitak društva. Fra Matija Divković je objavljivanjem Nauka kratizacija knjige stvorila je preduvjete za brzo širenje zna-
krstjanskog 1611. označio početak povijesti tiskane knjige u nja, prijelaz od usmene kulture prema kulturi pisane riječi.
BiH, stoljeće i pol nakon izuma tiskarskog stroja. Od epohal- U godini smrti Johanna Gutenberga (1468) zacrtan je cilj
nog otkrića tiska, s pomičnim lijevanim slovima, Johanna Gu- da se sve znanje antike pohrani u tiskanoj formi, koji je do
tenberga (o. 1397–1468) u Mainzu, u Njemačkoj, sredinom 1530. i ostvaren. Veliki umovi toga vremena duboko su osje-
XV. stoljeća – po nekima najznačajnijeg događaja drugog tili značenje tiska kako za čovjeka pojedinca tako i za druš-
tisućljeća poslije Krista – i tiskanja prve Biblije od 42 retka tvo. Reformator Martin Luther (1483-1546) u njemu je vidio
(1455), estetski najblistavijeg izdanja ranog tiskarstva, proš- providonosno otkriće i gledao ga je kao “zadnji i najveći dar
lo je više od pet i pol stoljeća. Samo pedeset godina nakon Božji” nakon kojeg većeg nema. Njegov je prijevod Biblije
otkrića tiskarskog stroja, u Europi je već bilo otisnuto osam na njemački jezik još za njegova života prodan u milijun pri-
milijuna primjeraka knjiga. Sve one – tiskane dakle do 1500. mjeraka. Engleski državnik i filozof Francis Bacon 1620. je
god. – nose naziv inkunabule ili prvotisci. Računa se da ih je pisao “da je tisak stvarima svuda u svijetu dao novo lice”.
sačuvano oko 450.000 primjeraka (35.000 izdanja) tiskanih Uistinu, jedva se može do kraja dokučiti kakav je obrat
u više od 1.100 tiskara. Inkunabule su danas najdragocjenije izvršilo otkriće tiskarskog stroja otvorivši pristup knjizi
i najbolje čuvano blago svjetskih biblioteka. i znanju širokim slojevima ljudi, te koliki je utjecaj tisak
U Europi je tiskanje knjiga u vrijeme renesanse rezulti- izvršio na daljnji razvitak Europe i cijeloga svijeta. Njime
ralo dubokim društvenim promjenama. Znatno šire otvoren je, naime, započela civilizacija knjige odnosno Gutenber-
pristup informacijama i idejama probijao je državne granice, gova galaksija, kako ju je nazvao Marshall McLuhan 1962.
zahvaćao mase u vrijeme reformacije i prijetio urušavanjem godine. McLuhan je pod tim pojmom razumijevao svijet
etablirane moći političkih i vjerskih elita. Porast pismenosti, bitno obilježen knjigom kao osnovnim medijem: “Tisak je
zahvaljujući širenju tiskane knjige, rušio je monopol višeg, težio da pretvori jezik iz sredstva percepcije u prenosivu
aristokratskog, sloja na izobrazbu i odgoj i osnaživao pra- poruku. On nije samo tehnologija već je, sam po sebi, pri-
vo na sve utjecajniju riječ jačajućeg srednjega sloja. Rastuća rodno blago ili sirovina, poput pamuka, drveta ili radija: i
kulturna samosvijest diljem Kontinenta ogledala se također kao svaka sirovina, on ne uobličava samo osjetilne razmje-
i u potiskivanju latinskog u korist pučkih jezika. Širenje ti- re pojedinca nego i oblike zajedničke međuzavisnosti” (M.
ska pospješivalo je normiranje i standardizaciju jezika i vo- McLuhan, Gutenbergova galaksija. Nastajanje tipografskog
dilo razvitku nacionalnih jezika. Sve to oblikuje novi način čoveka, Beograd 1973). Tako je započelo vrijeme knjige na
mišljenja u renesansi, koje se, na osnovi stečenog i primije- europskom Zapadu.
njenog znanja, postavlja nasuprot tradicionalnom srednjo-
vjekovnom mišljenju u slikama i metaforama. Herbert Mar- *
shall McLuhan (1911-1980), kanadski znanstvenik i filozof, * *

B
profesor engleske književnosti i teoretičar komunikacija, osna i Hum su u drugoj polovici XV. stoljeća dospje-
koji je svojim ukupnim djelom postavio temelj teoriji medija li pod sustav osmanske vlasti. Između kršćanskog
sa središnjom tezom “medij je poruka”, te koji je formulirao Zapada i Osmanskoga Carstva etabliralo se stanje
pojam “globalno selo” – govori da je otkriće tiska vodilo ra- trajnog neprijateljstva uzrokovano osvajačkim težnjama
zaranju usmene plemenske organizacije i preusmjerenju k Osmanlija. Tehnička i druga otkrića sa Zapada, poput ti-

3
totalnoj dominaciji vizualnog. skarstva, nisu mogla probiti barijere u islamskom svijetu,
siječanj 2011. |   
 S
  |3
jer su, između ostalog, dolazila od “nevjernika”. Već od XV. njevci bili najveći “uvoznici” tiskane knjige, odnosno da su
stoljeća islamski se pravnici bore protiv uvođenja tiskar- prvi ušli u sferu Gutenbergove galaksije.
skoga stroja, jer da osim Kur’ana ne treba drugih knjiga. Kako u BiH nije bilo tiskare, putovi su vodili preko mora
U uporabu stroj ulazi tri stoljeća kasnije. Tako imamo pa- u Italiju. Njih su trasirali franjevci Bosne Srebrene, a prvi je
radoks da je Kur’an prvi put tiskan na Zapadu, u Veneciji bio fra Matija Divković. Njega je uskoro slijedio niz drugih
1537. god., a u islamskom svijetu tek 1828. u Teheranu i franjevačkih pisaca, sve s prostora pod osmanskom vlaš-
to ne pokretnim slovima, nego tehnikom litografije. Dan ću. Nakon osmanskog osvajanja Bosne (1463), franjevci se
Diner, profesor na Sveučilištu u Leipzigu i Hebrejskom prilagođavaju novim uvjetima pod vlašću moćnog nekrš-
Fra Matija Divkovic’

sveučilištu u Jeruzalemu, tu je temu opširno opservirao u ćanskog osvajača, koji je kršćane, istina, iz pragmatičnih
svojoj knjizi Versiegelte Zeit. Über den Stillstand in der isla- razloga tolerirao, ali ih je držao u položaju drugorazred-
mischen Welt (Berlin 2007) u kojoj govori o razlozima op- nih građana. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća, u vrijeme fra
ćeg zaostajanja islamskog svijeta. Jedan od vrlo važnih raz- Matije Divkovića, franjevci pastoralno djeluju na širokom
loga, smatra Diner, jest upravo kasno uvođenje tiskarskog prostoru pod turskom vlašću, kamo su uključene Dalma-
stroja, zbog tvrde dogme da pored Ku’rana ne treba drugih cija, Lika, Slavonija, Ugarska do Budima, a na istoku Tran-
knjiga. Trista godina je trebalo proći da se tisak usvoji kao silvanija i Bugarska. Kroz to se vrijeme franjevci uglavnom
civilizacijska stečevina. Istina, on spominje pokušaj sultana školuju na Zapadu gdje se susreću s novim idejama, nabav-
Ahmeda III. u Osmanskom Carstvu koji je osnovao tiskaru ljaju knjige, umjetničke slike, kipove, liturgijske predmete
za muslimane 1727. godine. Ali kako se u njoj ništa sakral- i donose ih u bosanske samostane, čime omogućuju blagi
nog nije smjelo tiskati, ona je bila ograničena na gramatike protok zapadne kulture. O tome danas svjedoče knjižnice i
i tehničke udžbenike. Dodamo li tomu činjenicu da je ta riznice samostana u Fojnici, Kr. Sutjesci i Kreševu.
tehnologija došla s kršćanskog Zapada – a sve što je dolazi-
lo s te strane unaprijed je odbacivano – nije čudno da je 20 *
godina kasnije, 1747, nakon otisnutih 17 naslova, tiskara u * *

P
Carigradu zatvorena. Snažno opiranje vjerskih autoriteta rva knjiga tiskana na narodnom, hrvatskom/bosan-
primjeni tako važnog otkrića imalo je nesagledive poslje- skom, jeziku vezana je dakle uz “bogoljubnog bo-
dice, uzrokovavši veliki deficit znanja koji u islamskom svi- goslovca” fra Matiju Divkovića, rodonačelnika knji-
jetu traje do dana današnjega. ževne riječi na bosansko-hercegovačkom prostoru, koji je
Takvo razumijevanje novovjekih povijesnih tokova s dao “prvine bosanske književnosti” (Krešimir Georgijević,
brojnim otkrićima od civilizacijske važnosti vladalo je, da- 1969) kao utemeljitelj “ne samo bosanske franjevačke,
kle, i unutar Osmanskoga Carstva, što znači i u njegovim nego i cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine na
rubnim pokrajinama – u današnjoj Bosni i Hercegovini, narodnom jeziku” (Anto S. Kovačić, 1991). Istina, jedan
gdje je tek 1866. godine osnovana prva tiskara, i to u Sara- drugi franjevac, po rođenju Bosanac iz Srebrenice, fra Juraj
jevu. Idejom o osnutku tiskare prvi se u BiH, dva desetljeća Dragišić (oko 1445-1520), ugledni humanist, filozof i teo-
ranije – 1847. i 1850. god. – zanosio fra Ivan Frano Jukić, log, pobjegavši pred Turcima živio je i djelovao uglavnom
ali u tome nije uspio! u Italiji, objavio je znatno ranije nekoliko djela ali na latin-
BiH usprkos svemu tome nije ni u ranom razdoblju skom jeziku.
osmanske vlasti sasvim ostala izvan dometa Gutenber- O životu fra Matije Divkovića gotovo i nema podataka.
gove galaksije. Zahvaljujući ponajprije franjevcima. Prvi O njemu je, nakon što ga je kratko kao pisca spomenuo fra
“uvoznici” i konzumenti tiskanih knjiga u BiH, sudeći po Filip Lastrić (1700-1783) u svom djelu Epitome vetustatum
sačuvanim najstarijim knjigama – inkunabulama, bili su Bosnensis provinciae (1776), prvi opširnije pisao fra Ivan
upravo bosanski franjevci. U BiH se nalazi sačuvano 55 Frano Jukić u prvom svesku Bosanskoga prijatelja (1850),
izdanja inkunabula (59 primjeraka), od toga ih je 46 u fra- u kojem je, uz nekoliko biografskih podataka, predstavio i
njevačkim samostanima: u Kraljevoj Sutjesci 31, u Fojnici njegova djela. Paradoksalno je da su Divkovićeva djela do-
13, te po jedna u Kreševu i Visokom, dok Narodna i uni- živjela veliku popularnost, a o njegovu životu jedva da ima
verzitetska biblioteka u Sarajevu čuva 4, a Zemaljski muzej ikakvih vijesti. Tek na osnovi kratkih zabilješki u njegovim
BiH 2 inkunabule. Najstarija je u Kr. Sutjesci iz 1474. god. knjigama, gdje daje poneku informaciju o samome sebi,
Možemo sa sigurnošću pretpostaviti da ih je u posjedu moguće je u najkraćim potezima skicirati njegov životni
franjevaca bilo mnogo više, ali su iščezle kako u vrijeme put. Rodio se u Jelaškama, između Vareša i Olova, 1563.
progona franjevaca i rušenja samostana u Srebrenici, Olo- godine, a preminuo je u samostanu u Olovu 21. kolovo-
vu, Gradovrhu, Tuzli, Visokom, Rami… tako i prilikom za 1631, kako stoji u sutješkom nekrologiju. Do godine
požarâ starih samostana u Sutjesci (1658), Fojnici (1664) rođenja došlo se izračunom na osnovi njegova zapisa na
i Kreševu (1765) kada je izgorjelo ukupno blago zajedno početnoj stranici njegove knjige Sto čudesa, gdje kaže da
s fondom inkunabula i drugih starih knjiga. Nesumnjivo je iz Jelašaka i “budući od četrdeset i šest godišta ovo poče
je da bi u povoljnijim okolnostima njihov broj bio daleko pisati na iljadu i šesat i deveto godište po porodu Gospod-
veći. To je vidljivo na primjeru Hrvatske gdje je sačuva- njemu mjeseca svibnja na dvadeset i tri u subotu”. Dakle
no 1.157 inkunabula (1.500 primjeraka), najviše u knjiž- 1609. imao je 46 godina. Osnovnu izobrazbu Divković je
nicama franjevaca, kao i dominikanaca. Ali zato posve je vjerojatno stekao u samostanu u Olovu, a studij filozofi-
neznatan broj njih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, koje je i teologije završio u Italiji. Zbog njegovih djela objav-
su bile pod višestoljetnom osmanskom teokratskom vla- ljenih početkom XVII. stoljeća uglavnom smo ga navikli
davinom. Uzmemo li u obzir činjenicu da danas tri stara tretirati kao franjevca toga stoljeća. Ali ne treba zanemariti
bosanska franjevačka samostana čuvaju ponajviše knjiga iz ni činjenicu da je Divković gotovo četiri desetljeća živio u

4
XVI. i XVII. st., onda opravdano zaključujemo da su fra- XVI. stoljeću, da se kroz to vrijeme obrazovao i, u stvari,
4|  
 S
  |siječanj 2011.
kao pisac formirao, premda o tom periodu njegova života dovati Isukrsta”, a potom o molitvama (Očenaš, Vjerovanje,
nema nikakvih podataka. Zdravomarija), sakramentima, Božjim i crkvenim zapovije-
Poznato je da je kao kapelan službovao u Sarajevu i da dima… U podnaslovu djela on ističe da se u Nauku nalaze
je tamo 1609. dovršio svoje djelo Nauk krstjanski za na- “mnoge stvari lijepe i korisne svakom krstjaninu koji hoće
rod slovinski (tzv. veliki Nauk), oko 300 listova opsega. To poznati pravu vjeru i zakon Isukrstov”.
razaznajemo iz njegove zabilješke u knjizi: “Izpisa budu- Mali Nauk, osim što ima sve značajke katekizma, donosi
ći kapelanom u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište i tekstove koji izlaze iz okvira tipično katekizamskog sadrža-
po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i s pisanjem ja. U njemu je, naime, i zbirka različitih književnih tekstova,

Nauk krstjanski, 1611.


Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice divice kao na primjer: Verši Abramovi, Plač blažene divice Marije,
Marije, i oba je djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji Verši prilike Isukrstove, Prigovaranje meju križem i Gospom
1611. godine. Sudeći po posvetama ispisanim na naslovni- divicom Marijom, pjesme, brojne molitve, litanije… Stoga
cama knjiga, u tiskarskim troškovima su ga, po svoj prilici, s pravom to Divkovićevo djelo možemo označiti kao “en-
potpomogli ugledni sarajevski građani kojima je posvetio ciklopediju duhovnog štiva u prozi i stihu” (A. S. Kovačić,
1991). O njegovoj širokoj popularnosti svjedoči velik broj iz-
danja kroz više od 120 godina – najmanje 25 od prvog pa do
zadnjeg njegova poznatog izdanja iz 1738. godine. Pojedini
su dijelovi i izdvojeno tiskani: Život svete Katarine (1709),
Divković je kao kapelan službovao u Plač blažene divice Marije (1786), ali i neki drugi.
Sarajevu i ondje je 1609. dovršio svoje Kako za veliki tako i za mali Nauk krstjanski, koje “iz
diačkog [latinskog] jezika ispisa, privede i složi u jezik
djelo Nauk krstjanski za narod slovinski slovinski”, Divković je prevodio, prerađivao ili kompili-
rao različite katekizme, prije svega katekizme španjolskog
(tzv. veliki Nauk). To razaznajemo iz njegove isusovca Jacoba Ledesme (1516-1575) Dottrina cristiana
breve per insegnare in pochi giorni (1571) i talijanskog isu-
zabilješke u knjizi: “Izpisa budući kapelanom sovca Roberta Bellarmina (1542-1621) Dichiarazione più
u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište copiosa della dottrina cristiana (1598). Za veliki Nauk nisu
razjašnjeni svi izvori, Divković ih u stvari uopće ne spomi-
po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i nje. Vjerojatno je koristio više katekizama, među kojima
je, sudeći po rasporedu teksta u drugom dijelu, i Ledesmov
s pisanjem Sto čudesa aliti zlamenja blažene katekizam. Za mali Nauk Divković izrijekom navodi izvore
na početnoj stranici knjige, kad kaže da ga “od Ledezmova
i slavne Bogorodice divice Marije, i oba je i Belarminova Nauka u jedno stisnu i složi”. Moguće je da
djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji je Divković za svoj mali Nauk koristio hrvatski prijevod
Ledesmina katekizma, koji je tiskan kao latinično anonim-
1611. godine. Sudeći po posvetama no izdanje u Veneciji 1578. godine.
Izuzevši Verše svete Katarine svi drugi umetnuti literarni
ispisanim na naslovnicama knjiga, u tekstovi preuzeti su iz hrvatske književne baštine iz Dalma-
cije i Dubrovnika. Njih je Divković redigirao i ponešto u lek-
tiskarskim troškovima su ga, po svoj prilici, sici i stihu mijenjao, imajući u vidu svoje čitatelje. Verši Abra-
potpomogli ugledni sarajevski građani movi su proizašli iz preradbe drame Posvetilište Abramovo
dubrovačkog pisca Mavra Vetranovića (1482-1576), koje je
kojima je posvetio svoje knjige Divković preradio i prilagodio svojoj pučkoj pastvi. On je
svojim djelom, kao i kasniji franjevački pisci, prenosio du-
brovačko književno nasljeđe i jezični izraz na široki prostor
Bosne Srebrene od jadranske obale do rijeke Drave. Time je
svoje knjige. Tako je veliki Nauk posvetio “plemenitomu i dao početni impuls standardizaciji franjevačke književnosti,
visokomu g/ospodi/nu, g/ospodi/nu Antunu Gargureviću, oko čega su se, kasnije, franjevački pisci uvelike trudili.
Bošnjaninu iz Sarajeva, i Paviji sinu njegovu”, a Sto čudesa Sto čudesa Divković je u cijelosti preuzeo iz knjige Ser-
“…g/ospodi/nu Ivanu Nikole Matiaševića, Bošnjaninu iz mones discipuli de tempore et de sanctis cum Promptuario
Sarajeva…”. exemplorum et de miraculis B. M. Virginis (1584) od nje-
U Kreševu je 1612. godine započeo pisati svoje propo- mačkog dominikanca Johannesa Herolta (†1468), kojeg
vjedničko djelo Razlike besjede Divkovića svrhu evanđelja poznajemo prije svega kao homiletičkog pisca. Tiskani pri-
nedjeljinijeh priko svega godišta, a završio ga je u Olovu mjerci Heroltova djela nalazili su se u dalmatinskim samo-
1614. Godine 1616. tiskao je Nauk krstjanski s mnoziemi stanima, što ukazuje da su ih franjevački propovjednici ko-
stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali Nauk, ristili na izvornom latinskom jeziku. Skraćeno je nazivano
nazvan zbog manjeg formata iako je opsežniji od velikog Discipulus (Divković veli: Dišipuo). Heroltovo djelo je bilo
Nauka) kao i svoje djelo Besjede. izvor hrvatskim glagoljskim Discipulima iz XVI. stoljeća,
Oba njegova djela, i veliki i mali Nauk, po svome sadržaju tako da je teško razlučiti kada je Divković izravno koristio
su katehetska, zamišljena kao poučno štivo koje bi koristilo Herolta, a kada je pripovijesti o Marijinim čudesima preu-
i dušobrižnicima i puku. U velikom Nauku (1611) Divković zimao iz hrvatske glagoljske književnosti.
opširno razmatra najprije što “ima čovjek činiti da se može Četvrto Divkovićevo djelo Razlike besjede Divkovića

5
zvati pravi krstjanin imenom i djelom” i kako “imamo naslie- svrhu evanđelja nedjeljinijeh priko svega godišta jest po
siječanj 2011. |   
 S
  |5
svome sadržaju homiletičko, namijenjeno nedjeljnim pro- snalazili kod izlijevanja slova jer ih nisu mogli lako razliko-
povjednicima i njihovim slušateljima. U njemu je ukupno vati. Bio je to težak zadatak kako za venecijanskoga tiskara
66 propovijedi. Započeo ga je pisati u Kreševu 1612, do- Petra Bertana tako i za autora Divkovića. Sam Divković u
vršio u Olovu 1614, a tiskao u Veneciji 1616. godine. Ono posveti velikog Nauka piše, budući da nije bilo bosaničnih
je najopsežnije autorovo djelo i uglavnom je nastalo na slova, “ja mojiemi rukami učinih svekoliko iznova i iz te-
temelju djela spomenutog J. Herolta, Sermones discipuli melja svakolika slova”. Iako se bosančica vremenom samo-
de tempore et de sanctis, zatim francuskog dominikanca stalno razvijala, ipak je u tome Divković odigrao ključnu
Pepina, Sermones dominicales totius anni, te još nekih au- ulogu, jer se pokazao kao “samostalan i originalan refor-
Fra Matija Divkovic’

tora (Busti, Ferreri, Heisterbach). Divković je i ovdje pri mator zapadne ćirilice” (Dalibor Brozović, 1982). On je
pisanju koristio također i glagoljsku i dubrovačku nabož-
nu književnost. Dok je u Sto čudesa sadržano vrlo mnogo
jednostavnih pripovijesti i primjera, u Besjedama ih je
manje s obzirom na homiletsku specifičnost tog spisatelj- Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna
skog žanra. Autor u Besjedama tumači ulomak nedjelj-
nog evanđelja započinjući kratkim citatom iz pročitanog Srebrena pokrivala širok prostor, uključivši
ulomka, a potom navodi misli crkvenih otaca i naučitelja,
te teoloških i filozofskih pisaca. Time je slušatelje stavljao Dalmaciju, Liku i Slavoniju, Divkovićevo
pred zahtjevniji zadatak, pogotovu imamo li u vidu da su
mu propovijedi bile i opsežne. Slušanje i razumijevanje su
djelo uvelike je utjecalo, uz onaj primarni cilj
olakšavali primjeri (prilike) u propovijedima, ali takve su – vjerski odgoj katoličkoga puka – također i
propovijedi bile nešto rjeđe.
Nakon brojnih izdanja u XVII. i XVIII. stoljeću, uslije- na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda,
dio je zastoj više od dva stoljeća prije nego su se Divkovi-
ćevi tekstovi iznova, u novije vrijeme, počeli objavljivati. jer se čitalo na cijelom tom prostoru. Najprije
Tako su njegovi izabrani tekstovi našli svoje mjesto u edi- je svojim jezikom utjecao na franjevačke
ciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (1972), zatim u bosan-
sko-hercegovačkim književnim hrestomatijama (1974), u pisce te su tako zajednički utirali put
izborima franjevačke književnosti (1982, 1994), te u najno-
vijoj ediciji Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga (2005), standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi,
a objavljen je i jedan izbor isključivo Divkovićevih tekstova
(2000). U ovaj niz ide i reprint-izdanje Nauka krstjanskoga ali i na pisce izvan Bosne i Hercegovine,
tiskanog u povodu drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Bo- te su se tako “odlike jednoga književnoga
sni i Hercegovini (2003).
Divkovića se u literaturi često stavljalo u kontekst protu- jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na
reformacije i katoličke obnove pa ga se označavalo i kao
protureformacijskog pisca. Činjenica je da Lutherova re- široko hrvatsko područje i izravno utjecale
formacija (prva polovica XVI. stoljeća) i uopće protestanti-
zam nisu imali odjeka na prostoru Bosne Srebrene te stoga na procese formiranja književnoga jezika na
Divković nije imao razloga da u svojim djelima na bilo koji štokavskoj osnovici” (Darija Gabrić-Bagarić).
način ugradi takve nakane, budući da su njegovi ciljevi bili
sasvim drukčiji: pouka katoličkoga puka i pripomoć fra- Upravo zbog svoje široke popularnosti
njevcima u njihovu pastoralnom radu. Opći crkveni kon-
cil održan u Tridentu, danas Trento u Italiji (1545-1563), starija franjevačka književnost je, po sudu
kao odgovor Katoličke crkve na protestantsku reformaciju,
završio je u godini Divkovićeva rođenja 1563. On, dakle, povjesničara književnosti i jezika, odigrala
jest živio i djelovao u postreformacijskom i posttridentin- “presudnu ulogu u oblikovanju općenitoga
skom razdoblju Katoličke crkve, koje se u historiografiji
naziva vremenom katoličke protureformacije i obnove, a hrvatskog književnog izraza” (Rafo Bogišić)
to napose vrijedi za XVII. stoljeće. Međutim, Divković je u
svemu tome zapravo samo vremenski prisutan. Teme koje
on obrađuje po svome su duhu i sadržaju dobrim dijelom
srednjovjekovne, kakvi su, uostalom, i njegovi izvori, ali s svojim grafijskim postupcima ne samo anticipirao “kasnija
jednim naglašenim ciljem da katolicima objasni i približi rješenja nego je i poslije pozitivno djelovao na hrvatsku la-
kršćanski nauk po kojem bi trebali živjeti u svojoj svakod- tinicu, samo u obratnom smjeru: neutraliziranje madžar-
nevici. Sve je bilo podređeno tome. skih i talijanskih uzora u relativno integriranoj hrvatskoj
Svoja djela Divković je objavio na bosančici ili bosanici latinici izvan kajkavskog područja izvršeno je zapravo u
(zapadnoj ćirilici). Zbog toga je, nakon što je završio ru- franjevačkoj pismenoj praksi i izdanjima” (Isti). Po tome je
kopis za veliki Nauk i Sto čudesa, osobno otišao u Veneci- on preteča kasnijih jezičnih reformatora XIX. stoljeća. Za
ju kako bi nadzirao izlijevanje bosaničnih slova u tiskari i bosančicu ili zapadnu ćirilicu odlučio se jer je ona imala
uopće kontrolirao poslove oko tiskanja. To je bilo od ne- već dugu tradiciju u Bosni. Njome su se služili franjevci u
male potrebe i važnosti, jer, kako Divković svjedoči, tiskari samostanima, bila je poznata u običnom puku, njome su

6
nisu poznavali niti jedne riječi njegova jezika. Teško su se komunicirali trgovci, obrtnici i dr. Kako je bosančica bila
6|  
 S
  |siječanj 2011.
dijelom raširena ne samo na prostoru Bosne i Hercegovi- se s tamošnjim žiteljima i s njima razgovarao o svemu što
ne nego i u dalmatinskom priobalju i Dubrovniku, Div- se tiče njihova načina življenja. Iz tih je razgovora zabilje-
kovićeva odluka za to pismo je razumljiva jer se za knjigu žio mnoge pojedinosti. Fortis, naime, opisuje stanovnike
pisanu tim pismom otvarao veći čitateljski prostor u širem dalmatinskog zaleđa, koje naziva Morlacima, a za koje kaže
vjerničkom puku što je bila njegova prvotna nakana. Niz da su “bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha”, da
franjevačkih pisaca koji su uslijedili nakon Divkovića, tije- čudesno uspijevaju kao trgovci, a “lako nauče čitati i pisati i
kom XVII. stoljeća, također je pisao bosančicom (Matije- računati”. U tom kontekstu on navodi i jednu zgodu u kojoj
vić, Papić, Posilović, Margitić). se spominje fra Matija Divković:

Nauk krstjanski, 1611.


Divkovićev jezik je u osnovi ona štokavska ijekavština “Priča se da su se u početku ovoga stoljeća morlački
kojom su se služili žitelji srednje Bosne, na prostoru Olova, pastiri mnogo bavili čitanjem debele knjige o kršćanskom,
Sutjeske i Kreševa, uz primjese ikavice, ali ga je nadogradio moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Div-
i jezičnim izrazom do kojeg je došao čitajući dubrovačku i ković, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom
hrvatsku srednjovjekovnu glagoljsku književnost. Nazivao bosančicom koja se djelomično razlikuje od ruskog pisma.
ga je naški, bosanski, slovinski, ime koje su koristili i ostali Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeni-
franjevački pisci, uz još i druge nazive: slavobosanski, ilirski ji, propovijedajući s oltara, nagrdio neku zgodu ili u njoj
/ ilirički, hrvatski, dumanski. Divkovićev je “književni jezik izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se
čisti narodni govor” u koji on “integrira književno-jezične dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako.”
tradicije slavonske, dalmatinske i dubrovačke” (Ivan Lovre-
nović, 1982). Za odjek dubrovačke književnosti u Divkovi- *
ćevu djelu, kako u sadržajnom tako i u jezičnom smislu, * *

I
stanovitu je ulogu po svoj prilici imala i kolonija dubrovač- z svega rečenog je razvidno da je Divković odigrao ne
kih trgovaca nastanjenih u Sarajevu u Latinskoj / Franač- malu vjersku i prosvjetno-kulturnu ulogu u povijesti
koj mahali (Latinluku), na području od današnje Latinske bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata. Svojim pio-
ćuprije do Ćumurije, gdje je i Divković neko vrijeme bora- nirskim pothvatom, tiskanjem prve knjige na narodnom
vio kao kapelan i s njima kontaktirao. Da je postojala zapa- / hrvatskom jeziku jednoga autora iz Bosne i Hercegovine,
žena relacija Divkovića, kao i drugih bosanskih franjevaca, udario je temelje književnosti na ovim prostorima. Djela
s dubrovačkom književnošću, svjedoče, uz ostalo, i knjige i njihov nastanak nesumnjivo je potrebno, kako bismo ih
dubrovačkih pisaca u samostanskim knjižnicama. korektno shvatili, promatrati iz perspektive Divkovićeva
Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna Srebre- vremena.
na pokrivala širok prostor, uključivši Dalmaciju, Liku i Divković je, kako smo vidjeli, pišući svoja djela koristio
Slavoniju, Divkovićevo djelo uvelike je utjecalo, uz onaj različite knjiške predloške. Sudeći po tome, njima nedo-
primarni cilj – vjerski odgoj katoličkoga puka – također i staje originalnosti, jer su nastala na temelju prevođenja,
na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda, jer se čitalo prerade i kompilacije različitih predložaka. Međutim, u
na cijelom tom prostoru. Najprije je svojim jezikom utje- svemu tome ima nešto što njegova djela čini posebnim, a
cao na franjevačke pisce te su tako zajednički utirali put ne samo prenesenim iz “dijačkog jezika” ili preuzetim iz
standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi, ali i na pisce dubrovačke ili glagoljske književnosti. Usporedbe s izvor-
izvan Bosne i Hercegovine, te su se tako “odlike jednoga nikom pokazuju da je Divković prevodio i prerađivao na
književnoga jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na njemu svojstven – kreativan način. On je prevođenju teksta
široko hrvatsko područje i izravno utjecale na procese for- pristupao slobodnije, negdje je ponešto izostavljao što je
miranja književnoga jezika na štokavskoj osnovici” (Darija smatrao da je njegovim čitateljima i slušateljima od ma-
Gabrić-Bagarić, 2000). Upravo zbog svoje široke popular- nje važnosti, a negdje je dodavao kako bi sadržaj učinio
nosti starija franjevačka književnost je, po sudu povjesni- jasnijim i pristupačnijim. Stoga se s pravom može reći da
čara književnosti i jezika, odigrala “presudnu ulogu u obli- je Divkovićev prevodilački “postupak posve stvaralački”
kovanju općenitoga hrvatskog književnog izraza” (Rafo (Ivanka Petrović, 1982). U tom trajnom prilagođavanju
Bogišić, 1994), odnosno bila izuzetno “važna za povijest vodio se potrebama svoga puka. Kroz prilagodbu on je
hrvatskog jezika” (Ivo Pranjković, 2000). K tome, franjevci prevedene tekstove htio učiniti pristupačnim i u narodu
Bosne Srebrene su, opredijelivši se za latinicu, “odredili ne djelotvornim. Znao je da njegova publika, s obzirom na
samo izbor hrvatskog književnog standarda nego i njego- geografiju, kulturu, izobrazbu, običaje, društvene i politič-
vu pismenu normu” (Ivo Banac, 1991). Iako franjevačka ke okolnosti, nije u jednakoj poziciji s čitateljstvom i slu-
književnost nije bila urbana poput dubrovačke niti njezi- šateljstvom u zapadnim kršćanskim zemljama. Pismenost
ne visoke estetske razine, ona je ostvarila izuzetno snažan ovdašnjih katolika bila je vrlo malena. Nije bilo organizi-
utjecaj, kako duhovni tako i kulturno-jezični, i u tome je ranog školstva. Divković je, međutim, bio uvjeren da se u
njezino veliko značenje. narodu i u takvim okolnostima može djelovati pisanom
Divkovićev je Nauk kao lektira bez sumnje zaživio u riječi. Samo s tim uvjerenjem mogao je stvarati svoja djela
običnom vjerničkom puku. O tome govore i njegova broj- i potom putovati u Veneciju da bi s tiskarom izlijevao i sla-
na izdanja. U Dalmaciji je bio vrlo popularan te je poznat gao slova za tisak. Divković ide, kako kaže pjesnik Nikola
pod pučkim imenom “Fratarica”. Takvu čitateljsku popu- Milićević (1922-1999), u Mletke “po kiši i nevremenu” da
larnost, uostalom, slikovito potvrđuje i jedna zanimljiva za svoj “nepismen i ubog narod” tiska ono što je u tišini
zgoda koju je zabilježio talijanski znanstvenik i putopisac ispisao, jer “vjeruje u moć svojih knjiga”! Ta je Divkovićeva
Alberto Fortis (1741-1803) u svojoj knjizi Viaggio in Dal- iskrena vjera urodila plodovima s dalekosežnim utjecajem
mazia iz 1774. (hrv. prijevod: Put po Dalmaciji, Zagreb na duhovnost, prosvjetu i kulturu bosansko-hercegovačkih

7
1984). On je putovao po dalmatinskim krajevima, susretao katolika Hrvata! I ne samo njih! 
siječanj 2011. |   
 S
  |7
Srećko M. Džaja

Divkovićevo stoljeće
i kasnije hrvatske dileme
Fra Matija Divkovic’

Hrvatske kulturne i poličke dileme postaju to štetnije što duže traju,


posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate, koji su zbog poličkih pogrešaka
i poličkoga nesnalaženja nakon raspada Jugoslavije gurnu u dilemu
da se opredjeljuju između bosnocentrizma i kroatocentrizma

PRIJELAZ IZ SREDNJOVJEKOVLJA U NOVO DOBA. Tijekom 16. osmanske vlasti donijela je sa sobom islamizaciju znatnoga
stoljeća, u kojemu se rodio fra Matija Divković (1563-1631), dijela pučanstva osobito u Albaniji i Bosni i Hercegovini.
Europa postupno napušta srednjovjekovnu znanstvenu, Nakon što su reformacija i osmanlijska osvajanja du-
kulturološku i političku paradigmu. Gutenbergov (1397-1468) hovno i politički podijelili Europu sastao se Tridentinski
izum tiskarstva s pokretnim slovima otvorio je put razvoju sabor (1545-1563) da bilancira stanje stvari, prijeđe u pro-
modernoga tiskarstva. Tiskarstvo će tijekom 16. st. i kasni- tunapad i zacrta putove obnove. Zahvaljujući toj inicijativi,
je ubrzati protok novih ideja i time bitno utjecati na druš- uz već postojeće poticaje iz razdoblja humanizma i rene-
tvene, religijske i političke procese. sanse (15. st.), došlo je do procvata barokne arhitekture,
Tiskana knjiga postaje pristupačna sve većem broju ljudi likovne umjetnosti i književnosti te modernizacije obra-
i prvorazredni instrument ne samo u širenju novih znan- zovnih sustava u europskim zemljama.
stvenih spoznaja (na pr. heliocentričnoga pogleda na svijet Na katoličkim odnosno hrvatskim prostorima koji su se
N. Kopernika, 1473-1543), nego i širenju kao i suzbijanju tada nalazili pod osmanskom vlašću provođenje tridentin-
reformacije M. Luthera (1483-1546) i drugih reformatora te skih reformi bilo je podvrgnuto specifičnim ograničenjima.
populariziranju modernoga shvaćanja politike N. Machiavel- Budući da je islamsko-osmansko zakonodavstvo otežavalo
lija (1469-1527) i drugih modernih političkih teoretičara. obnovu crkvenih zgrada, a izgradnju novih zabranjivalo, o
U tim europskim procesima od epohalnoga značenja procvatu arhitekture i baroknog javnoga izražavanja vje-
dijelovi Jugoistočne Europe i Balkanski poluotok sudjeluju re među katolicima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Like
samo djelomično, jer su onda kao i danas bili europska pe- i Slavonije nije moglo biti ni govora. Naprotiv, tada su
riferija. Karakter perifernosti ili rubnosti još su više uknjiženi veliki gubici koji će biti nadok-
povećala osmanlijska osvajanja koja su nađeni tek u kasnijim stoljećima pod
se tijekom 16. st. proširila na Dalmaci- drukčijim uvjetima.
ju, Liku, Posavlje i Podunavlje. Tek su Ipak se tridentinska obnova i tu do-
porazom Osmanlija kod Siska 1593. za- godila na jednom drugom području
ustavljena daljnja osmanlijska osvajanja – naime na području jezične kulture,
a granica između Osmanskoga Carstva i jer njegovanje jezika nije bilo ometano
kršćanskih susjeda Habsburškog Carstva osmansko-islamskim propisima, kao
i Venecije postala čvršća. U isto vrijeme su što je to slučaj u suvremenim društvi-
reformacija i protureformacija radikalno ma i državama gdje je jezik postao par
promijenile konfesionalnu kartu Europe. excellence instrument ideologije i poli-
Kao posljedica osmanlijskih osvaja- tike. Tako je zahvaljujući razvoju mo-
nja na europskom Jugoistoku su nastupile dernoga tiska na jednoj strani, a tri-
radikalne promjene u sastavu pučanstva dentinskoj obnovi na drugoj, došlo do
osvojenih zemalja. Ratovi su izazvali inten- tiskanja i raspačavanja tridentskih ka-
zivne migracije s istoka prema sjeveru i za- tekizama i drugih bogoslužnih knjiga
padu i time miješanje doseljenoga pretežno među hrvatskim katoličkim pukom
pravoslavnoga pučanstva sa starosjedilačkim ne samo pod mletačkom i habsbur-
katoličkim pučanstvom, što nije teklo bez škom, nego i pod osmanskom vlaš-

8
međusobnih trvenja. Osim toga uspostava ću. Time je započelo premrežavanje

8|  
 S
  |siječanj 2011.
hrvatskih dijalekata (čakavskoga, kajkavskoga i štokavsko- hrvatskoj strani se redaju različiti koncepti i pokušaji me-
ga) jednim zajedničkim književnim jezikom koji će se u đusobnih približavanja i otklona koji su za sobom ostavili
daljnjem tijeku razviti u hrvatski moderni jezični standard. duboke ožiljke i traume.
Na prijelazu 16. u 17. st. odnosno u prvom razdoblju toga Grupa od osam intelektualaca (5 Hrvata, 2 Srbina i 1
procesa istakao se kao jezikoslovac, prevoditelj, vjerski pi- Slovenac) svojim “književnim dogovorom” u Beču 1850.
sac, leksikograf i osobito kao sastavljač prve gramatike hr- se izjasnila za stvaranje zajedničkoga književnog jezika
vatskoga jezika isusovac Bartol Kašić (1575-1650). Hrvata, Slovenaca i Srba. Time je inaugurirano stoljeće i
Franjevci Bosne Srebrene, koja se tada prostirala ne pol serbokroatizma. Kao politički pandan istodobno je

Nauk krstjanski, 1611.


samo u BiH, nego i na izvanbosansko-hercegovačkim hr- inaugurirana ideologija jugoslavenstva, tj. projekt o stva-
vatskim područjima pod osmanskom vlašću, uključili su se ranju zajedničke države Južnih Slavena. Već u svojim za-
u ta kulturna i duhovna zbivanja kao pisci katekizama, lek- čecima su oba projekta – serbokroatizam i jugoslavenstvo
cionara i propovijedi. Prvi među njima fra Matija Divković – podijelili Hrvate na jugoslaviste odnosno serbokroatiste
i njegov suvremenik fra Ivan Bandulavić (pol. 16. st. – pol. i kroatiste. Dok su serbokroatisti prihvatili načelo Vuka S.
17. st.) odlikovali su se kao daroviti njegovatelji hrvatske Karadžića (1787-1864) “Piši kako govoriš” i otvorili vrata
jezične naracije – Bandulavić u liturgijskim lekcionarima posrbljavanju hrvatskoga jezika, kroatisti su u tome nazre-
koje je dao tiskati latiničkim pismom, a Divković u kate- li jednosmjernu ulicu, pa su Vukovu načelu suprotstavili
kizmima i zbirkama propovijedi koje je pisao i objavljivao
bosaničkom ćirilicom. Za bosaničko pismo ili bosančicu
Divković se odlučio zato što je to pismo tada bilo rašireno
ne samo među bh. pukom nego i u dijelovima Dalmacije, Za bosaničko pismo ili bosančicu Divković
a bosanski franjevci su se njime služili pri pisanju svojih
tekstova na hrvatskom jeziku sve do početka 19. st. Zbog se odlučio zato što je to pismo tada bilo
toga je Divković osobno išao u Veneciju i dao salijevati po-
sebna bosanička slova za tiskanje svojih djela. Pri tome mu rašireno ne samo među bh. pukom nego i u
je na ruku išla tridentinska reforma koja je gubitke nastale dijelovima Dalmacije, a bosanski franjevci su
uspostavom protestantizma nastojala nadoknaditi misio-
narskim djelovanjem među istočnim kršćanima i u svezi s se njime služili pri pisanju svojih tekstova na
time tiskanjem crkvenih knjiga ćiriličnim pismom na crk-
venom staroslavenskom jeziku. hrvatskom jeziku sve do početka
Alfabetska dvojnost odnosno trojnost (glagoljica, za-
padna ćirilica i latinica) na hrvatskim kulturnim pro- 19. st. Zbog toga je Divković osobno išao
storima potrajat će sve do prvoga desetljeća 19. st., kada u Veneciju i dao salijevati posebna
bosaničko pismo izlazi iz uporabe. Dogodilo se to u raz-
doblju Francuske revolucije i Napoleonovih ratova, kada bosanička slova za tiskanje svojih djela.
su, uz ostalo, nestala i bosanička slova u venecijanskim
tiskarama. Ubrzo nakon tih epohalnih zbivanja dolazi do Pri tome mu je na ruku išla tridentinska
kulturnoga i političkoga buđenja slavenskih naroda i na-
stanka modernih nacija među Slavenima. U tome procesu
reforma koja je gubitke nastale uspostavom
konfesionalna paradigma počinje uzmicati pred nacional- protestantizma nastojala nadoknaditi
nom paradigmom, u kojoj se kulturna i politička izoliranost
među različitim konfesijama nastoji prevladati stvaranjem misionarskim djelovanjem među istočnim
zajedničkoga književnog jezika. Među hrvatskom elitom
Hrvatske, Dalmacije, Dubrovnika, Like, Bosne i Hercego- kršćanima i u svezi s time tiskanjem crk-
vine nastaje takozvani ilirski pokret, koji u svoj program
upisuje obnovu vlastite kulture i stvaranje zajedničkoga
venih knjiga ćiriličnim pismom na crkvenom
književnog jezika Južnih Slavena – s konačnim ciljem kul- staroslavenskom jeziku
turne i političke emancipacije od tuđinskih režima.

HRVATSKE MODERNE KULTURNE I POLITIČKE DILEME. To je ujed-


no trenutak kada započinju hrvatske moderne kulturne načelo Vjekoslava Babukića (1812-1875) “Piši za oko, a
i političke dileme. Naime stoljeća tuđinskih vladavina su govori za uši” i borili se za normiranje hrvatskoga standard-
zbrisala srednjovjekovne političke granice i za sobom osta- nog jezika u skladu s već postojećim hrvatskim jezičnim
vila duboke demografske i kulturološke promjene. Zbog tradicijama, u kojima je pregrada između crkvene i druge
intenzivnih migracija i međusobnoga miješnja pučanstva književnosti dignuta ne kao kod Srba tek u vrijeme Vuka
došlo je do velike jezične razumljivosti ali ne i do brisanja Karadžića, nego davno prije – najkasnije u Kašićevo i Div-
jezičnih i drugih kulturnih razlika između staroga i novoga kovićevo doba.
pučanstva, što će postati kamen spoticanja pri definiranju Ishod Prvoga svjetskoga rata (1914-1918) promijenio
i političkom oblikovanju nacionalnoga identiteta Srba, Hr- je političku kartu Jugoistočne Europe. Na južnoslaven-
vata, Crnogoraca i bosanskih muslimana odnosno današ- skim prostorima stvorena je 1918. zajednička južnosla-
njih Bošnjaka. venska država SHS (1929. preimenovana u Jugoslaviju)
U potrazi za rješenjem toga problema, čije su izvori- na unitarističkom shvaćanju jugoslavenstva, u kojemu su

9
šte jezične sličnosti i razlike, od pol. 19. st. pa do danas na srpska kultura i srpski jezik dobili dominantan položaj.
siječanj 2011. |   
 S
  |9
Unitarizam je zaoštrio ne samo hrvatsko-srpske odnose, utemeljenoj desrbizaciji odnosno rekroatizaciji hrvatskoga
nego i produbio podjele među Hrvatima međusobno – na jezika. Na tom poslu hrvatskim kroatistima su u najnovije
kroatiste i serbokroatiste. vrijeme od velike pomoći i dvojica međunarodnih slavi-
Totalitarni pokreti 20. st. komunizam i fašizam nadolili sta. Njihov interes za specifično stanje hrvatskoga jezika
su svoje ulje u taj stoljetni sukob. Komunisti su svoju utopiju našao je izraz u sustavno napisanim studijama o povijesti
o besklasnom društvu kao internacionalisti logično kalamili i sadašnjem stanju hrvatskoga jezika nasuprot srpskome
na “širokogrudniji” serbokroatizam i jugoslavizam, dok su jeziku. Njemački slavist Leopold Auburger (r. 1941) napi-
se ekstremni kroatisti (ustaše) tome suprotstavili velikohr- sao je povijest hrvatskoga jezika od Kašićeva i Divkovićeva
Fra Matija Divkovic’

vatskom rasistički natopljenom ideologijom o hrvatstvu do vremena pa do danas pod naslovom Hrvatski jezik i serbo-
Drine – ne vodeći računa o etničkim promjenama koje su za kroatizam (njemačko izdanje 1999, hrvatsko aktualizirano
sobom ostavile stoljetne tuđinske vladavine. U srazu između izdanje 2009), a ruski slavist Artur Rafaelovič Bagdasarov
komunista i fašista u Drugom svjetskom ratu (1939-1945) (r. 1958) pozabavio se stanjem hrvatskoga jezika u drugoj
izišli su kao pobjednici komunisti. Oni su se okrutno obra- polovici 20. st., dakle razdobljem u kojemu su jugoslaven-
čunali sa svim svojim političkim neprijateljima i protivni- stvo i serbokroatizam počeli pucati po šavovima da bi se
cima te ušutkali sve neistomišljenike. Pod parolom bratstva konačno raspali. Sinteza Bagdasarovljevih tekstova objav-
ljena je prošle, 2010. godine na hrvatskom jeziku pod na-
slovom Hrvatski književni jezik i njegova norma, a obojici
spomenutih znanstvenika dodijeljena je Nagrada INE za
Treba poći od činjenice da se kulturni promicanje hrvatske kulture za godinu 2009.
Hrvatske kulturne i političke dileme postaju to štetnije
identitet i državna pripadnost ne poklapaju, što duže traju, posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate,
koji su zbog političkih pogrešaka i političkoga nesnalaženja
posebno u zemljama koje su tijekom svoje nakon raspada Jugoslavije gurnuti u dilemu da se opredje-
ljuju između bosnocentrizma i kroatocentrizma. U potrazi za
povijesti bile izložene različitim kulturnim, izlazom iz te dileme treba poći od činjenice da se kulturni
političkim i religijskim utjecajima, kao što identitet i državna pripadnost ne poklapaju, posebno u ze-
mljama koje su tijekom svoje povijesti bile izložene različitim
je slučaj s BiH. Prema tome rješenje za kulturnim, političkim i religijskim utjecajima, kao što je slu-
čaj s BiH. Prema tome rješenje za BiH ne leži u unitarizaciji,
BiH ne leži u unitarizaciji, kako se to radilo kako se to radilo u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu
daytonski dvoentitetski konstrukt BiH drži otvorena vrata.
u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu Jer jezična i kulturna pripadnost bh. Hrvata hrvatskom na-
daytonski dvoentitetski konstrukt BiH rodu nije tek produkt nacionalne propagande 19. st. nego
plod stoljetnoga zajedničkog jezičnog i duhovnog razvoja s
drži otvorena vrata hrvatskim pučanstvom današnje Republike Hrvatske, na što
je u ovom tekstu ukazano na primjeru razvoja hrvatskoga
jezičnog standarda. S druge strane su egzistencijalni korijeni
bh. Hrvata davno i duboko ukopani u bh. tlo, pa je nepri-
i jedinstva promicali su serbokroatizam i jugoslavenstvo a mjereno govoriti o bh. Hrvatima kao hrvatskoj dijaspori ili
pokušajima definiranja zasebnih kulturnih i političkih inte- pak kao o došljacima. BiH je domovina bh. Hrvata, prema
resa hrvatskoga naroda vješali su zvono nacionalizma, fašiz- kojoj oni trebaju njegovati lojalnost i u teškim vremenima,
ma i ustašije. Tako je to potrajalo do raspada komunističke ali i ustrajavati na takvim političkim rješenjima koja ih istin-
odnosno Titove Jugoslavije. Titovu Jugoslaviju, za razliku od ski čine ravnopravnim drugim nacionalnim grupama. Da-
Kraljevine Jugoslavije koju su dokrajčile Hitlerove trupe, nije kako, ostvarenje ravnopravnosti među različitim nacional-
nitko napao izvana, nego se raspala zbog svojih unutarnjih nim grupama je mukotrpan posao u kojemu nisu isključeni
protuslovlja, neracionalnih oblika gospodarstva i nasilnih međusobni konflikti, kako to pokazuje tragična prošlost i
postupaka prema neistomišljenicima – kojih je broj zbog sadašnjost. Suživot nije jednostavan ni u jednoj obitelji, a
toga iz dana u dan sve više rastao. kamoli u jednoj državi s pučanstvom različite nacionalnosti.
Na ruševinama jugoslavenske države bolno se rađa O ponašanju među pojedinim nacionalnostima u ratnim i
nova politička arhitektura. Dok bošnjačka i crnogorska mirnodopskim prilikama poznati francuski pisac Charles
strana užurbano rade na izgradnji vlastitoga standardnog Louis Montesquieu (1689-1755) se izjasnio sa stajališta poli-
jezika, hrvatsku stranu još uvijek razdiru dileme između tičke mudrosti na sljedeći način:
kroatizma i serbokroatizmna, hrvatstva i jugoslavenstva. “U vrijeme mira bi pojedini narodi jedni drugima tre-
Hrvatski serbokroatisti i jugonostalgičari nalaze podrš- bali činiti dobro kolikogod je to moguće, a u vrijeme rata
ku među onim međunarodnim slavistima koji iz navike izbjegavati zlo opet kolikogod je to moguće – ne nanoseći
ili radi starih jugoslavističkih prijateljstava ustrajavaju na na taj način štetu vlastitim istinskim interesima.”
serbokroatističkim pozicijama. Takvi stavovi ne začuđu- Kolikogod su se revolucionarna zbivanja oglušila o ovo
ju, ima li se u vidu sustavno potiskivanje hrvatskoga jezi- Montesquieuovo pravilo, ono nije izgubilo ništa od svoje
ka u objema Jugoslavijama na jednoj strani, a na drugoj aktualnosti, posebno u državama nastalim na razvalinama
nerijetko smiješne pokušaje oslobađanja od svih srbizama Jugoslavije, koje danas razdiru ne samo egoizam i zloba,
koji su se kroz čitavo stoljeće i pol uvukli u uši govorni- nego i teške kulturološke i političke zablude, a da i ne govo-

10
ka hrvatskoga jezika. Rješenje je u umjerenoj i znanstveno rimo o zaboravu etičnosti međusobnih odnosa. 
10|  
 S
  |siječanj 2011.
Ivan Lovrenović

Otac bosanske književnosti,


prvi bosanski tipograf

Nauk krstjanski, 1611.


I Divković i mnogi franjevci do danas bili su pred iskušenjem da odbace
i svoj poziv i svoju Bosnu. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim ljudima
nikako da ponovo postane dragom domovinom, i kada svijetom vlada apsolutni
gospodar – ideologija lake i površne sreće, koja je posve isključila i ponišla
smisao odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja

U
književnopovijesnoj i jezičnoj znanosti o fra Ma- Osmansko Carstvo nakon epohe sultana Sulejmana i
tiji Divkoviću (1563-1631), kao i o ostalim franjev- velikoga vezira Sokolovića još je u cvatu ali i već na po-
cima-piscima njegova i nešto kasnijega vremena četku sistemske i neizlječive krize. Prijelaz između dva
(Bandulavić, Matijević, Posilović, Papić, Margitić-Jajčanin, Divkovićeva stoljeća obilježava tursko-austrijski “dugi
Ančić i drugi), pisalo se dosta i pisalo se u svatri kultur- rat” 1593-1606. Evropa pline u krvi vjersko-političkih ra-
na kruga koji se na toj temi književno i jezično preklapaju tova (1618-1648). U Bosni, nakon velikoga poraza turske
ili dodiruju (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija). No, vojske pod Siskom 1593, počinje proces korumpiranja
pisalo se skoro isključivo “unilateralno”. I u nacionalnom, dotadašnjeg sistema vlasništva nad zemljom i urušavanje
i u religijsko-kulturalnom, i u znanstveno-metodološkom ukupnih socijalno-ekonomskih odnosa pojavom nasljed-
smislu. Na manjkavost takvih pristupa, odnosno na potre- nih odžak-timara i nastankom nasljednoga musliman-
bu da se Divkoviću i fenomenu stare bosanske književnosti skog plemstva. Protureformacijska akcija katoličke ob-
pristupi kompleksno, interdisciplinarno i široko kontek- nove i nastojanja Rima oko crkvene Unije, usmjerava se
stualno, jer se tek tako može doći do cjelovitije interpre- intenzivno (i) na zapadni Balkan. U skladu s tim jezik na-
tacije i valorizacije ovoga kompleksa, kao i općenito du- božnih knjiga postaje pučki govor (po ugledu na uspjeh
hovne, kulturne i političke situacije u Bosni toga vremena, što su ga, koristeći pučki idiom, postigli antagonistički
upozorio je Srećko M. Džaja u svojemu davnom a kapi- reformatori), što, opet, rezultira širim standardizacijskim
talnom eseju Duhovni, politički i društveni kontekst pisca efektima (“jezik bosanski” kod Bartula Kašića, “iezik slo-
Matije Divkovića*. No, kako sam autor napominje, taj esej vinski kako se u Bosni govori” kod Divkovića). Nastaje
bio je tek “skica”, a poslije njega nitko se nije poduhvatio moderna geografsko-kulturno-politička definicija Ilirika
prvorazrednoga zadatka da ovu inspirativnu skicu razvije (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina,
u opsežan i cjelovit znanstveni rad. katoličke enklave diljem Balkana) kao zone jakoga in-
Nikada kao u današnjoj Bosni i Hercegovini, razdrtoj teresa Katoličke crkve na Balkanu. Srpsko pravoslavlje
kulturno još i više nego politički, nisu bili potrebniji oz- institucionalno i teritorijalno jača nakon ponovne uspo-
biljni kritički i interdisciplinarni studiji vlastite prošlosti, stave Pećke patrijaršije u Šesnaestom vijeku. Pojačava se
lišeni nacionalno-religijske uskosti i mitomanije. Naža-
lost, nikada nismo bili ni dalje od takvih studija, jer je
sva institucionalna znanstveno-akademska infrastruktu-
* Srećko M. Džaja svoj rad prezentirao je 1981. godine
ra postavljena baš tako da reproducira tu uskost i takvu
mitomaniju. Treba li uopće naglašavati: u svatri nacio- na simpoziju u Sarajevu, koji je organiziran u povodu
nalna miljea, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom sasvim 350 godina od smrti fra Matije Divkovića. Pokrovitelj
jednako. U tako postavljenim “znanstvenim” okvirima simpozija bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH,
Divković, njegovo Sedamnaesto stoljeće, njegov bosanski organizator Institut za jezik i književnost u Sarajevu,
povijesni, političko-ideološki i sociokulturni kontekst sa
svim izukrštanim silnicama koje ga određuju, ostaje za- a suorganizator revija za umjetnost, nauku i kulturu
tvoren, nedokučiv, neshvatljiv. Evo tih silnica u najogo- Odjek. Rad je objavljen u Zborniku radova o Matiji

11
ljenijim crtama: Divkoviću, Sarajevo 1982.
siječanj 2011. |   
 S
  |11
ideološka napetost i isključivost u trokutu katoličanstvo estom, u Devetnaestom stoljeću čitane i listane, listane i
– pravoslavlje – islam/turska vlast. Pojačava se i napetost čitane, grubim prstima milovane i pobožnim usnama cje-
na relaciji domaći franjevci – rimski model etabliranog livane stranice ove knjižice, prije nego što se skrasila u de-
katoličanstva (isusovci, sporenja između njih i franjevaca pou Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada, kad nisam znao
u Beogradu, Srijemu, Slavoniji)... puno, i danas, kada znam mnogo više, ali tek sad malo i ne-
Uza sve to, važno je imati na umu da je slika osmanske dovoljno, taj doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava isti
Bosne u Divkovićevo vrijeme veoma različita od one kasni- misterij i isti osjećaj nečega živog, nečega što samo što nije
je, nakon provale Eugena Savojskoga 1697. te poslije pora- progovorilo. Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost
Fra Matija Divkovic’

za Turaka u Bečkom ratu 1683-1699. i povlačenja granica


Carstva na Dinaru i na Savu, kada Bosna praktično postaje
vojna krajina Osmanskoga Carstva prema Habzburzima i
Evropi. U Divkovićevo doba još uvijek je riječ o stabilnom
i uređenom društvu, u kojemu i nemuslimani, makar i kao Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu
građani drugoga reda, imaju mogućnost napredovanja u
poslovima, pa u gradovima postoji jak trgovačko-poslovni prizvati nešto od onoga uzbuđenja kada mi
katolički sloj, franjevačkih samostana i rezidencija u Bosni
Srebrenoj ima preko dvadeset sa oko stotinu župa, a broj je Divkovićev Nauk karstianski iz 1616.
redovnika penje se na preko četiri stotine. Za predodžbu o
dubini i širini katastrofe poslije Eugena Savojskoga i Beč-
godine pao na stol u studentskoj čitaonici
*

kog rata, dovoljno je reći da su tada u cijeloj Bosni i Her- stare zagrebačke Sveučilišne knjižnice.
cegovini ostala nerazrušena samo tri samostana (Kreševo,
Fojnica, Sutjeska), broj redovnika spao na tridesetak, a ka- Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim
toličko stanovništvo preostalo uglavnom samo u selima, u
malome broju i sasvim osiromašeno. listovima istrošenih rubova, a bosanska
Vladajuća percepcija cjeline osmanskoga razdoblja u ćirilica na njima jasna i čitka kao da je
Bosni i Hercegovini kod kršćana/hrišćana i danas je isklju-
čivo određena slikom ovoga drugog, za njih mračnog vre- jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko
mena, dok se kod muslimana svijetlim bojama prikazuje
cijelo osmansko razdoblje. Ni jedna ni druga predodžba ne li su se bosanskih kuća prometnule, iz
odgovara povijesnoj stvarnosti, i jedna i druga rezultat su
ideoloških konstrukcija a ne znanstvenokritičkih interpre- koliko vičnih i nevičnih ruku, iz naraštaja u
tacija prošlosti. naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamnaestom,
* u Devetnaestom stoljeću čitane i listane,
* *

M
inulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati listane i čitane, grubim prstima milovane
nešto od onoga uzbuđenja kada mi je Divkovićev
Nauk karstianski iz 1616. godine* pao na stol u i pobožnim usnama cjelivane stranice ove
studentskoj čitaonici stare zagrebačke Sveučilišne knjiž- knjižice, prije nego što se skrasila u depou
nice. Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim listovima
istrošenih rubova, a bosanska ćirilica na njima jasna i čitka Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada,
kao da je jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko li su
se bosanskih kuća prometnule, iz koliko vičnih i nevičnih kad nisam znao puno, i danas, kada znam
ruku, iz naraštaja u naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamna-
mnogo više, ali tek sad malo i nedovoljno, taj
doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava
* To izdanje među fratrima i u narodu popularno je isti misterij i isti osjećaj nečega živog,
nazivano Nauk mali, a prvi Divkovićev Nauk karstianski, nečega što samo što nije progovorilo.
onaj iz 1611, s kojim ove godine slavimo četiristotu
godišnjicu prve štampane knjige u Bosni na našemu
Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost
govornom jeziku, zvan je Velikim jer je bio većega savršenstvom tipografije: majstorija čistoga
formata, ali manji po sadržaju i broju stranica od Maloga. i elegantnog reza slova, idealno usklađeni
I inače, katekizmi i druge nabožne knjige što su ih
bosanski fratri, nakon Divkovićeva prvijenca, sastavljali elementi prijeloma stranice, te nadasve
i tiskali u Sedamnaestom stoljeću i kasnije, bile su i po likovno-grafička ljepota forme i ritam slova
obliku i po formatu prilagođene svojoj praktičnoj namjeni
– na jaku papiru, malene, čvrsto ukoričene, da bi se fra Matijine bosanske ćirilice

12
mogle lakše nositi i da bi izdržale dugu i čestu upotrebu.
12|  
 S
  |siječanj 2011.
savršenstvom tipografije: majsto- U povodu 350 godina od smr fra Maje
rija čistoga i elegantnog reza slova, Divkovića u Sarajevu je 1981. organiziran
znanstveni skup. Pokrovitelj je bila Akademija
idealno usklađeni elementi prije- nauka i umjetnos BiH, organizator Instut za
loma stranice, te nadasve likovno- jezik i književnost u Sarajevu, a suorganizator
grafička ljepota forme i ritam slova revija za umjetnost, nauku i kulturu Odjek.
fra Matijine bosanske ćirilice. Već Radovi sa skupa objavljeni su u Zborniku
otprije bio sam savladao onih ne- u Sarajevu 1982. U njemu su svoje priloge
objavili: Midhat Begić, Herta Kuna, Dalibor
koliko njezinih posebnosti, prisut- Brozović, Milan Moguš, Eduard Hercigonja,

Nauk krstjanski, 1611.


nih još u srednjovjekovnoj bosan- Josip Vončina, Milivoje Minović, Darija
skoj praksi, koje je Divković na- Gabrić-Bagarić, Mijo I. Brlek, Muhsin Rizvić,
slijedio i funkcionalno prilagodio Anica Nazor, Ivanka Petrović, Anto Kovačić,
(specifični grafemi za slova A, В, Rafo Bogišić, Franjo Švelec, Vančo Tuševski,
Vojislav Maksimović, Nela Rubić-Kovačević,
Д, Ч, К, “oboreno” Б, itd.), te sam, Milan Bodiroga, Srećko M. Džaja, Andrija
sjedeći pod mjedenom lampom u Zirdum, Mato Džaja, Vančo Boškov, Lamija
Sveučilišnoj, očaran otkrivao kako Hadžiosmanović i Vjekoslav Hunski
mi se lako i razgovijetno otvaraju
Divkovićev tekst i jezik, s razdalji-
ne od tri i po stoljeća!
Ne zna se mnogo o životu
fra Matije Divkovića, koji je grebački Forum.* Zapravo, prislonio
po riječima velikoga književ- se tu još jedan, jednako snažan motiv
nog znalca, profesora Midhata koji je došao i u naslov priče: iskušenje
Begića, “utemeljitelj kako bo- kojemu nisu mogli ne biti izloženi brojni
sanske franjevačke, tako i, mo- bosanski franjevci dolazeći, kroza stolje-
derno rečeno, cjelokupne knji- ća, iz svoje bosanske muke u bogate gra-
ževnosti Bosne i Hercegovine”. dove Italije na škole ili po drugim poslo-
Tek nekoliko istrganih podataka vima. Iskušenje da odbace i svoj poziv i
o mjestu rođenja (Jelaške), smrti svoju Bosnu, i potraže varljivu ali tako
(samostan u Olovu), školovanju privlačnu sreću i priliku u blještavom
u Italiji, službovanju u Sarajevu i svijetu kršćanskoga Zapada. Varirao
Kreševu… Među tim podacima sam taj motiv i kasnije u priči o fra
svakako je najslikovitiji i najčešće Anđelu Zvizdoviću (Zvjezdani plašt),
spominjan onaj, da je Divković sa a imao sam debeli fascikl nakupljene i
svojim rukopisima putovao u Vene- sistematizirane građe za cijelu knjigu.
ciju i u jednoj tamošnjoj štampariji Obuhvaćala je generacije bosanskih
lijevao slova za svoje knjige. Bila je to fratara od Zvizdovića i Divkovića,
štamparija Pietra Bertana, blizu crkve do nekih naših suvremenika. Nije joj
Santa Maria Formosa, za koju se zna- bilo suđeno, propala je u ratu...
lo da je još krajem Šesnaestoga vijeka A tema iskušenja, kojemu su fra-
imala kutiju slova bosanske ćirilice, ali njevci skoro bez izuzetka uspijevali
su u međuvremenu propala. Bila bi ve- odolijevati, ostala je trajno zanimlji-
lika stvar da se utvrdi je li propala i fra va i važna. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim
Matijina kutija, koju je – kako čitamo u bilješci na kraju ljudima nikako da ponovo postane dragom domovinom, i
Nauka karstianskoga iz 1616. godine – Divković predao na kada svijetom vlada apsolutni gospodar – ideologija lake
čuvanje bratovštini sv. Jurja i sv. Tripuna u Veneciji: Budući i površne sreće, koja je posve isključila i poništila smisao
ia mnogo vremena stratio, i velik trud učinio izdielati za slo- odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja. 
vinski narod ovu štampu; zato želeći, i hotiući, da ne pogine,
ostavljam iu na postavu kumpanji, aliti brati Svetoga Iuria,
koi su našega Iezika. Zato ako bi tko hotio što štampati u
slovinski iezik oviemi slovi, naćiće slova, i lievke u Mnetcie u
Svetomu Iuriu u rečene bratie aliti kompanjie. * Evo prilike da ispovjedim grešku koju sam u toj prozi
počinio. Tipični anakronizam: kada brod s “mojim“

P
Divkovićem ulazi u mletačko pristanište, ostaju mu “s
odatak o Divkovićevu putovanju u Veneciju radi
štamparskoga posla uzeo je pjesnik i vrsni prevo- lijeva prebijela kupola Santa Maria della Salute i malo
dilac Nikola Milićević za motiv svoje lijepe pjesme dalje, s desna, visok toranj San Giorgio Maggiore“. San
Fra Matija Divković 1611 (...Spustio se tiho iz mračne Bo- Giorgio Maggiore je u redu, jer je 1611. godine, kada
sne u nekom // nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom // Divković stiže u Mletke, već bio sagrađen. No, Santa
ispisana papira u kožnatim bisagama...). I samoga me je
taj motiv opsjedao još od prvih dodira s Divkovićevim
Maria della Salute, koju će na našim stranama kasnije
knjigama. Obradio sam ga 1970. u kratkoj priči Iskuše- genijalnim stihovima proslaviti srpski pjesnik Laza Kostić,

13
nje fra Matije Divkovića u Mlecima, koju je objavio za- tek se započela graditi 1631. u godini Divkovićeve smrti.
siječanj 2011. |   
 S
  |13
Ivo Pranjković

O jeziku i stilu fra Matije Divkovića


Fra Matija Divkovic’

Divkovićeva djela odigrala su nemjerljivu ulogu u procesima konstuiranja i


normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na (novo)štokavskoj
osnovici, ali i drugih standardnojezičnih varijeteta utemeljenih na štokavskome
narječju (srpskoga, bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga)

Z
a fra Matiju Divkovića (1563-1631) katkada kažu da padnoeuropske kršćanske književnosti pisane uglavnom
je pisac bez životopisa jer se o njegovu životu i dje- latinskim jezikom, ali im je fra Matija davao vlastiti ton
lovanju vrlo malo zna, a i to malo zna se uglavnom sukladno shvaćanjima, potrebama i navikama puka za
iz njegovih djela ili na osnovi jedne bilješke koju je o nje- koji je pisao, a pisao je za puk franjevačke provincije Bo-
mu zapisao Ivan fra Frano Jukić. Zna se tako da je rođen u sne Srebrene, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala Bosnu,
Jelaškama, da je bio kapelan u Sarajevu (gdje se susretao s Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Dalmaciju, Liku te krajeve
dubrovačkim trgovcima, što je imalo odjeka i u njegovim oko Beograda i Smedereva, tj. sve one krajeve koji su bili
djelima jer je i preko njih bez sumnje dolazio u neposred- pod turskom okupacijom. Taj Divkovićev vlastiti ton toliko
niji kontakt s dubrovačkom književnošću), da je djelovao je zanimljiv, originalan i važan da je i na književnom i na
još i u Kreševu i u Olovu, gdje je i umro, da uz Stjepana jezičnom planu neprocjenjiv i kad je riječ o bosanskoher-
Matijevića, Pavla Papića, Pavla Posilovića, Stjepana Margi- cegovačkoj i kad je riječ uopće o hrvatskoj kulturnoj po-
tića, Nikolu Lašvanina i Bonu Benića, pripada “pisaocima vijesti. Ovdje ću ukratko pokušati pokazati u čemu se taj
koji pišu azbukom” (kako bilježi Jukić). Sam sebe nazivao njegov vlastiti ton sastoji kad je riječ o nekim Divkoviću
je “bogoljubnim bogoslovcem”. posebno svojstvenim jezičnim i stilskim postupcima.
Autor je djela Nauk krstjanski za narod slovinski, tzv. Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo posve neo-
veliki nauk (1611), Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slave- visna o latinskoj originalnoj rečenici i maksimalno je pri-
ne Bogorodice i Divice Marije (1611), Besjede svrhu evanđe- lagođena pučkom načinu pripovijedanja, rečenici pučkoga
lja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski (narodnoga) pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje
s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, tzv. svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje uvodi kad
mali nauk (1616). Sva je ta djela Divković tiskao u Veneciji god se za to pruži prilika. To osobito vrijedi kad je u pitanju
“slovima našega jezika” ili “srpskim slovima”, pojedini primjer (exemplum), koji on naziva “prilikom”,
tj. bosančicom (bosanicom ili tzv. hrvatskom osobito u djelu Sto čudesa, npr. u
odnosno zapadnom ćirilicom), i to tako da opisu čuda pod naslovom Gos-
je sam nadgledao izlijevanje slova i poslove pa sačuva djevojčicu malahnu od
oko tiskanja jer tiskari, po njegovu vlasti- vuka ili u izvanrednom mirakulu o
tom svjedočenju, nisu znali nijedne riječi Ivanu Damaščanskom.
hrvatskoga jezika. Za bosanicu se Divković Druga je Divkovićeva osobitost
odlučio jer je u Bosni već imala dugu tra- izravno obraćanje čitatelju (slušate-
diciju i kao poslovno pismo, i kao pismo lju) vokativima, npr. o krstjani, bra-
vrlo velikog broja stećaka, i kao neke vrste tjo, pridraga bratjo u Kristu, o krst-
službeno pismo u pojedinim franjevač- janine i krstjanko itd. Takvi vokativi
kim samostanima, a bilo je poznato i Dal- ili tzv. obraćanja vrlo često imaju i
maciji (posebno u Poljicama i na otoku formu deminutiva (umanjenica), npr.
Braču) te u Dubrovniku. Za bosanicu se bratice, sinci moji, a i inače Divković
Divković odlučio bez sumnje i zato što upotrebljava velik broj umanjenica,
je latinička grafija onoga vremena bila npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica,
izrazito neuređena i neprilagođena za plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom.
pisanje na hrvatskome (slovinskome, Živosti Divkovićeva pripovijedanja
ilirskome, bosanskome) jeziku. doprinosi i poraba velikoga broja aori-
Divkovićeva su djela kompilacije sta i imperfekta kao izrazito narativnih

14
onodobnih najpopularnijih djela za- oblika, npr. Bjehu dva trgovca … i ova
14|  
 S
  |siječanj 2011.
U sklopu edicije Hrvatska književnost dakle, lemozinom aliti pravije rijeti bosan-
Bosne i Hercegovine u 100 knjiga ski podjeljenjem i z dioštinom.
u knjizi 6 (Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine
od XIV. do sredine XVIII. stoljeća) govori se
Živosti Divkovićeva pripovijedanja do-
i o fra Maji Divkoviću i doneseni su, prinosi i relativno česta poraba pučkih fra-
također, odlomci iz njegovih djela. zeoloških (ustaljenih) izričaja, npr. zdrav,
Knjigu je priredio Ivo Pranjković živ i čitav ili z dobra na bolje.
Na leksičkom planu za Divkovića su
osobito karakteristične brojne riječi svoj-

Nauk krstjanski, 1611.


stvene primorskim krajevima (Dubrovniku
i Dalmaciji), npr. diklica (=djevojka, dje-
se dva čovjeka samo po imenu znadiahu, i vojčica), dreselje (=žalost), frustati (=biče-
oba se dva vele veoma meu sobom ljublja- vati), scijeniti (=smatrati), kašteo (=utvrda,
hu. Posebno treba upozoriti na relativno kastel), preša (=žurba), jur ili jurve (=već),
čestu porabu aorista nesvršenih glagola, pokle (=pošto, nakon što), porat (=luka),
npr. ondi svu noć plaka ne zaspavši. žmul (=čaša) itd.
Specifičnom ritmu Divkovićeva pri- Susrećemo dakako i određen broj tur-
povijedanja doprinose i neke osobitosti njegova reda cizama, i to uglavnom onih koji nisu dio
riječi, posebice elementi tzv. biblijskog reda riječi, tj. pojava nadgradnje, nego pripadaju općem leksiku, tj. narodnim
da pridjevi u službi atributa stoje iza imenica, a ne ispred govorima, uključujući dakako ne samo narodne govore
njih, npr. Gospode milostivi, poklisaru počtovani, glasom ve- muslimana nego i katolika, npr. konšija, čaršija, somun, so-
licijem zavapi itd. bet, haramija, zanatčija itd.
Na stilskom planu kod Divkovića posebno treba upo-
zoriti na porabu pojedinih stilskih figura, posebice figura
ponavljanja. Najčešća je anafora (ponavljanja istih ili slič-
Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo nih jedinica na početku rečenica), npr. Idite dakle neka vas
veće čuvaju … idite od svetijeh moijeh … idite i dijelite se od
posve neovisna o latinskoj originalnoj rečenici blažene divice Marije … idite dakle prokleti od neba itd., ali
i maksimalno je prilagođena pučkom načinu nije rijetka ni epifora (ponavljanje istih ili sličnih jedinica
na kraju rečenica), npr. nemoći naše on odnese, i bolesti
pripovijedanja, rečenici pučkoga (narodnoga) naše on odnese ili on je ožalošćen za nepravde naše / skru-
šen jest za zloće naše.
pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje Česta su također i retorička pitanja (tj. pitanja na koja
se ne očekuje odgovor), npr. O grešniče, što si otvardnuo,
svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje što si se okamenio, što si ostinuo te prilično forsirana poraba
uvodi kad god se za to pruži prilika. Druga epiteta (tzv. ukrasnih pridjeva), često i više njih zaredom,
npr. čudne i vele strašne stvari, vele veliki i nemilosardni
je Divkovićeva osobitost izravno obraćanje neprijatelji, Isukrst naš pridragi, prislatki i pridobrostivi
spasitelj itd.
čitatelju (slušatelju) vokativima, npr. o

I
krstjani, bratjo, pridraga bratjo u Kristu, o napokon velikoj popularnosti cijeloga Divkovićeva
krstjanine i krstjanko itd. Takvi vokativi ili tzv. opusa doprinijela je i činjenica da on iz djela koja
prevodi i/ili prilagođuje uglavnom ispušta konkret-
obraćanja vrlo često imaju i formu deminutiva nija zemljopisna imena, imena osoba, zanemaruje nji-
hovu nacionalnu pripadnost ili pripadnost pojedinome
(umanjenica), npr. bratice, sinci moji, a i inače redu (dominikancima, cistercitima, kartuzijancima,
franjevcima i sl.) te u maniri pučkoga pripovjedača jed-
Divković upotrebljava velik broj umanjenica, nostavno govori o tome kako je bio jedan čovjek vele
npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica, plemenit ili jedan redovnik koji vazda govoraša Šalve
Ređina, jedna žena vele bogoljubna, ili jedna dumna u
plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom jednom manastijeru itd.
Jezične i stilske osobitosti Divkovićevih djela o kojima
je ovdje bilo riječi objašnjavaju, bar donekle, silnu popu-
larnost njegovih spisa ne samo u okvirima franjevačke
Tipična je za Divkovića i poraba velikog broja tzv. kon- provincije Bosne Srebrene nego i na cijelom području
taktnih sinonima (tj. riječi istoga ili vrlo sličnoga značenja koje su nastavali Hrvati, i katolici uopće, sve od Dubrov-
koje se navode jedna pored druge i na neki način jedna nika do Budima i od Splita do Sofije. Ta je popularnost
drugu objašnjavaju), npr. ište i prosi, biju se i hrvu, plodom i odigrala i nemjerljivu ulogu u procesima konstituiranja i
rodom, veselje i radost, skrovitijem i otajnijem načinom, lud normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na
i mahnit, zasramljenje i zastiđenje itd. Takva poraba ili toj (novo)štokavskoj osnovici, ali i drugih standardnojezičnih
slična poraba sinonima dolazi do izražaja i u prevođenju varijeteta utemeljenih na štokavskome narječju (srpskoga,

15
pojedinih naziva s latinskoga na “bosanski”, npr. Učinimo, bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga). 
siječanj 2011. |   
 S
  |15
Fra Matija Divkovic´
1611.
U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.

Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,


promrzao i težak od misli i duga puta.
Zna da je upao iz opaka turskog zuluma
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.
Što mu se može desiti kad nosi sa sobom
Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi
“na urešenje našega jezika slovinskoga”?

Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom


nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.

(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga


još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

Nikola MILIĆEVIĆ