Fra Matija Divković

Nauk krstjanski, 1611.
    
         
    /1611-2011/
U svojoj Povijesti hrvatske književnosti do preporoda Mihovil Kombol kaže vrlo razložno (na 226. stranici):
“Sav bi taj rad po svojem duhu najbolje pristajao u našu književnost četrnaestog i petnaestog stoljeća, ali je
Divković umio te stare legende ponova oživjeti svojim svježim i vještim načinom pričanja, a osobito svojim
lijepom jezikom.” Ova Kombolova misao i ocjena zaslužuje da se razmotri u okviru svake od četiri zbirke
Divkovićevih radova, sa književnog kao i lingvističkog, paleografskog, ikonografskog kao i kulturno-isto-
rijskog gledišta. Može se čak ustvrditi da je Divkovićevo djelo jednako zanimljivo i značajno na svim tim
poljima izučavanja: i odvojeno i skupno, imanentno kao i komparativno, unutar Bosne, u međukonfesional-
nom i međunacionalnom okviru zbog mogućih analogija u vremenu, kao i izvan nje, u odnosu na druga po-
dručja našega jezika, spisa i djela na našem kao i na drugim jezicima, latinskom i talijanskom prvenstveno,
kao i u pogledu pisma i njegova naziva, osobenosti i rasprostiranja. Sve do paleografske mu osebujnosti ono
je nezamjenjljivo i jedinstveno, jer se u svakom tom odnosu javlja temeljnom odredbom. Ali to djelo je za
Bosnu (i Hercegovinu), povrh svega i od zasebna značaja, u Bosni koja je nesumnjivo jedinstveno stjecište
paleografskih znamenitosti od glagoljice i ćirilice, odnosno bosančice, i latinice do arapskog i hebrejskog
sistema slova i govornih znakova. A u vremenu Divkovićevu, to jest, u prvoj polovini XVII vijeka, Bosna je
bila pravo odredište ovog prostora, kojemu su svaka od prisutnih struktura davale određeno, međusobno
komplementarno, obilježje.

Midhat BEGIĆ, “Maja Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa)”, u: Herta KUNA (ur.),
Zbornik radova o Maji Divkoviću, Instut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo 1982, 16.
 Marko Karamać
Fra Matija Divković
u Gutenbergovoj galaksiji
Čeri stoljeća prve skane knjige
u Bosni i Hercegovini na narodnom jeziku (1611-2011)
ˆ
C
etiristota obljetnica prve tiskane knjige na narodnom
jeziku autora rodom iz Bosne i Hercegovine zacijelo
je događaj od ne male važnosti za bh. kulturnu po-
vijest, imamo li u vidu značenje i ulogu knjige za opći ra-
zvitak društva. Fra Matija Divković je objavljivanjem Nauka
krstjanskog 1611. označio početak povijesti tiskane knjige u
BiH, stoljeće i pol nakon izuma tiskarskog stroja. Od epohal-
nog otkrića tiska, s pomičnim lijevanim slovima, Johanna Gu-
tenberga (o. 1397–1468) u Mainzu, u Njemačkoj, sredinom
XV. stoljeća – po nekima najznačajnijeg događaja drugog
tisućljeća poslije Krista – i tiskanja prve Biblije od 42 retka
(1455), estetski najblistavijeg izdanja ranog tiskarstva, proš-
lo je više od pet i pol stoljeća. Samo pedeset godina nakon
otkrića tiskarskog stroja, u Europi je već bilo otisnuto osam
milijuna primjeraka knjiga. Sve one – tiskane dakle do 1500.
god. – nose naziv inkunabule ili prvotisci. Računa se da ih je
sačuvano oko 450.000 primjeraka (35.000 izdanja) tiskanih
u više od 1.100 tiskara. Inkunabule su danas najdragocjenije
i najbolje čuvano blago svjetskih biblioteka.
U Europi je tiskanje knjiga u vrijeme renesanse rezulti-
ralo dubokim društvenim promjenama. Znatno šire otvoren
pristup informacijama i idejama probijao je državne granice,
zahvaćao mase u vrijeme reformacije i prijetio urušavanjem
etablirane moći političkih i vjerskih elita. Porast pismenosti,
zahvaljujući širenju tiskane knjige, rušio je monopol višeg,
aristokratskog, sloja na izobrazbu i odgoj i osnaživao pra-
vo na sve utjecajniju riječ jačajućeg srednjega sloja. Rastuća
kulturna samosvijest diljem Kontinenta ogledala se također
i u potiskivanju latinskog u korist pučkih jezika. Širenje ti-
ska pospješivalo je normiranje i standardizaciju jezika i vo-
dilo razvitku nacionalnih jezika. Sve to oblikuje novi način
mišljenja u renesansi, koje se, na osnovi stečenog i primije-
njenog znanja, postavlja nasuprot tradicionalnom srednjo-
vjekovnom mišljenju u slikama i metaforama. Herbert Mar-
shall McLuhan (1911-1980), kanadski znanstvenik i filozof,
profesor engleske književnosti i teoretičar komunikacija,
koji je svojim ukupnim djelom postavio temelj teoriji medija
sa središnjom tezom “medij je poruka”, te koji je formulirao
pojam “globalno selo” – govori da je otkriće tiska vodilo ra-
zaranju usmene plemenske organizacije i preusmjerenju k
totalnoj dominaciji vizualnog.
 S
Nauk krstjanski, 1611.
Rukopisne knjige, koje su do otkrića tiska, kao prave dra-
gocjenosti, bile privilegij samo uskog aristokratskog kruga
ljudi, odjednom su, zahvaljujući tiskarskoj tehnologiji, po-
stale pristupačne širim slojevima pučanstva. Takva demo-
kratizacija knjige stvorila je preduvjete za brzo širenje zna-
nja, prijelaz od usmene kulture prema kulturi pisane riječi.
U godini smrti Johanna Gutenberga (1468) zacrtan je cilj
da se sve znanje antike pohrani u tiskanoj formi, koji je do
1530. i ostvaren. Veliki umovi toga vremena duboko su osje-
tili značenje tiska kako za čovjeka pojedinca tako i za druš-
tvo. Reformator Martin Luther (1483-1546) u njemu je vidio
providonosno otkriće i gledao ga je kao “zadnji i najveći dar
Božji” nakon kojeg većeg nema. Njegov je prijevod Biblije
na njemački jezik još za njegova života prodan u milijun pri-
mjeraka. Engleski državnik i filozof Francis Bacon 1620. je
pisao “da je tisak stvarima svuda u svijetu dao novo lice”.
Uistinu, jedva se može do kraja dokučiti kakav je obrat
izvršilo otkriće tiskarskog stroja otvorivši pristup knjizi
i znanju širokim slojevima ljudi, te koliki je utjecaj tisak
izvršio na daljnji razvitak Europe i cijeloga svijeta. Njime
je, naime, započela civilizacija knjige odnosno Gutenber-
gova galaksija, kako ju je nazvao Marshall McLuhan 1962.
godine. McLuhan je pod tim pojmom razumijevao svijet
bitno obilježen knjigom kao osnovnim medijem: “Tisak je
težio da pretvori jezik iz sredstva percepcije u prenosivu
poruku. On nije samo tehnologija već je, sam po sebi, pri-
rodno blago ili sirovina, poput pamuka, drveta ili radija: i
kao svaka sirovina, on ne uobličava samo osjetilne razmje-
re pojedinca nego i oblike zajedničke međuzavisnosti” (M.
McLuhan, Gutenbergova galaksija. Nastajanje tipografskog
čoveka, Beograd 1973). Tako je započelo vrijeme knjige na
europskom Zapadu.
*
* *
B
osna i Hum su u drugoj polovici XV. stoljeća dospje-
li pod sustav osmanske vlasti. Između kršćanskog
Zapada i Osmanskoga Carstva etabliralo se stanje
trajnog neprijateljstva uzrokovano osvajačkim težnjama
Osmanlija. Tehnička i druga otkrića sa Zapada, poput ti-
3
skarstva, nisu mogla probiti barijere u islamskom svijetu,
siječanj 2011. |   
 |3
 jer su, između ostalog, dolazila od “nevjernika”. Već od XV.
stoljeća islamski se pravnici bore protiv uvođenja tiskar-
skoga stroja, jer da osim Kur’ana ne treba drugih knjiga.
U uporabu stroj ulazi tri stoljeća kasnije. Tako imamo pa-
radoks da je Kur’an prvi put tiskan na Zapadu, u Veneciji
1537. god., a u islamskom svijetu tek 1828. u Teheranu i
to ne pokretnim slovima, nego tehnikom litografije. Dan
Diner, profesor na Sveučilištu u Leipzigu i Hebrejskom
Fra Matija Divkovic’
sveučilištu u Jeruzalemu, tu je temu opširno opservirao u
svojoj knjizi Versiegelte Zeit. Über den Stillstand in der isla-
mischen Welt (Berlin 2007) u kojoj govori o razlozima op-
ćeg zaostajanja islamskog svijeta. Jedan od vrlo važnih raz-
loga, smatra Diner, jest upravo kasno uvođenje tiskarskog
stroja, zbog tvrde dogme da pored Ku’rana ne treba drugih
knjiga. Trista godina je trebalo proći da se tisak usvoji kao
civilizacijska stečevina. Istina, on spominje pokušaj sultana
Ahmeda III. u Osmanskom Carstvu koji je osnovao tiskaru
za muslimane 1727. godine. Ali kako se u njoj ništa sakral-
nog nije smjelo tiskati, ona je bila ograničena na gramatike
i tehničke udžbenike. Dodamo li tomu činjenicu da je ta
tehnologija došla s kršćanskog Zapada – a sve što je dolazi-
lo s te strane unaprijed je odbacivano – nije čudno da je 20
godina kasnije, 1747, nakon otisnutih 17 naslova, tiskara u
Carigradu zatvorena. Snažno opiranje vjerskih autoriteta
primjeni tako važnog otkrića imalo je nesagledive poslje-
dice, uzrokovavši veliki deficit znanja koji u islamskom svi-
jetu traje do dana današnjega.
Takvo razumijevanje novovjekih povijesnih tokova s
brojnim otkrićima od civilizacijske važnosti vladalo je, da-
kle, i unutar Osmanskoga Carstva, što znači i u njegovim
rubnim pokrajinama – u današnjoj Bosni i Hercegovini,
gdje je tek 1866. godine osnovana prva tiskara, i to u Sara-
jevu. Idejom o osnutku tiskare prvi se u BiH, dva desetljeća
ranije – 1847. i 1850. god. – zanosio fra Ivan Frano Jukić,
ali u tome nije uspio!
BiH usprkos svemu tome nije ni u ranom razdoblju
osmanske vlasti sasvim ostala izvan dometa Gutenber-
gove galaksije. Zahvaljujući ponajprije franjevcima. Prvi
“uvoznici” i konzumenti tiskanih knjiga u BiH, sudeći po
sačuvanim najstarijim knjigama – inkunabulama, bili su
upravo bosanski franjevci. U BiH se nalazi sačuvano 55
izdanja inkunabula (59 primjeraka), od toga ih je 46 u fra-
njevačkim samostanima: u Kraljevoj Sutjesci 31, u Fojnici
13, te po jedna u Kreševu i Visokom, dok Narodna i uni-
verzitetska biblioteka u Sarajevu čuva 4, a Zemaljski muzej
BiH 2 inkunabule. Najstarija je u Kr. Sutjesci iz 1474. god.
Možemo sa sigurnošću pretpostaviti da ih je u posjedu
franjevaca bilo mnogo više, ali su iščezle kako u vrijeme
progona franjevaca i rušenja samostana u Srebrenici, Olo-
vu, Gradovrhu, Tuzli, Visokom, Rami… tako i prilikom
požarâ starih samostana u Sutjesci (1658), Fojnici (1664)
i Kreševu (1765) kada je izgorjelo ukupno blago zajedno
s fondom inkunabula i drugih starih knjiga. Nesumnjivo
je da bi u povoljnijim okolnostima njihov broj bio daleko
veći. To je vidljivo na primjeru Hrvatske gdje je sačuva-
no 1.157 inkunabula (1.500 primjeraka), najviše u knjiž-
nicama franjevaca, kao i dominikanaca. Ali zato posve je
neznatan broj njih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, koje
su bile pod višestoljetnom osmanskom teokratskom vla-
davinom. Uzmemo li u obzir činjenicu da danas tri stara
bosanska franjevačka samostana čuvaju ponajviše knjiga iz
4
XVI. i XVII. st., onda opravdano zaključujemo da su fra-
4|  
 S
njevci bili najveći “uvoznici” tiskane knjige, odnosno da su
prvi ušli u sferu Gutenbergove galaksije.
Kako u BiH nije bilo tiskare, putovi su vodili preko mora
u Italiju. Njih su trasirali franjevci Bosne Srebrene, a prvi je
bio fra Matija Divković. Njega je uskoro slijedio niz drugih
franjevačkih pisaca, sve s prostora pod osmanskom vlaš-
ću. Nakon osmanskog osvajanja Bosne (1463), franjevci se
prilagođavaju novim uvjetima pod vlašću moćnog nekrš-
ćanskog osvajača, koji je kršćane, istina, iz pragmatičnih
razloga tolerirao, ali ih je držao u položaju drugorazred-
nih građana. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća, u vrijeme fra
Matije Divkovića, franjevci pastoralno djeluju na širokom
prostoru pod turskom vlašću, kamo su uključene Dalma-
cija, Lika, Slavonija, Ugarska do Budima, a na istoku Tran-
silvanija i Bugarska. Kroz to se vrijeme franjevci uglavnom
školuju na Zapadu gdje se susreću s novim idejama, nabav-
ljaju knjige, umjetničke slike, kipove, liturgijske predmete
i donose ih u bosanske samostane, čime omogućuju blagi
protok zapadne kulture. O tome danas svjedoče knjižnice i
riznice samostana u Fojnici, Kr. Sutjesci i Kreševu.
*
* *
P
rva knjiga tiskana na narodnom, hrvatskom/bosan-
skom, jeziku vezana je dakle uz “bogoljubnog bo-
goslovca” fra Matiju Divkovića, rodonačelnika knji-
ževne riječi na bosansko-hercegovačkom prostoru, koji je
dao “prvine bosanske književnosti” (Krešimir Georgijević,
1969) kao utemeljitelj “ne samo bosanske franjevačke,
nego i cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine na
narodnom jeziku” (Anto S. Kovačić, 1991). Istina, jedan
drugi franjevac, po rođenju Bosanac iz Srebrenice, fra Juraj
Dragišić (oko 1445-1520), ugledni humanist, filozof i teo-
log, pobjegavši pred Turcima živio je i djelovao uglavnom
u Italiji, objavio je znatno ranije nekoliko djela ali na latin-
skom jeziku.
O životu fra Matije Divkovića gotovo i nema podataka.
O njemu je, nakon što ga je kratko kao pisca spomenuo fra
Filip Lastrić (1700-1783) u svom djelu Epitome vetustatum
Bosnensis provinciae (1776), prvi opširnije pisao fra Ivan
Frano Jukić u prvom svesku Bosanskoga prijatelja (1850),
u kojem je, uz nekoliko biografskih podataka, predstavio i
njegova djela. Paradoksalno je da su Divkovićeva djela do-
živjela veliku popularnost, a o njegovu životu jedva da ima
ikakvih vijesti. Tek na osnovi kratkih zabilješki u njegovim
knjigama, gdje daje poneku informaciju o samome sebi,
moguće je u najkraćim potezima skicirati njegov životni
put. Rodio se u Jelaškama, između Vareša i Olova, 1563.
godine, a preminuo je u samostanu u Olovu 21. kolovo-
za 1631, kako stoji u sutješkom nekrologiju. Do godine
rođenja došlo se izračunom na osnovi njegova zapisa na
početnoj stranici njegove knjige Sto čudesa, gdje kaže da
je iz Jelašaka i “budući od četrdeset i šest godišta ovo poče
pisati na iljadu i šesat i deveto godište po porodu Gospod-
njemu mjeseca svibnja na dvadeset i tri u subotu”. Dakle
1609. imao je 46 godina. Osnovnu izobrazbu Divković je
vjerojatno stekao u samostanu u Olovu, a studij filozofi-
je i teologije završio u Italiji. Zbog njegovih djela objav-
ljenih početkom XVII. stoljeća uglavnom smo ga navikli
tretirati kao franjevca toga stoljeća. Ali ne treba zanemariti
ni činjenicu da je Divković gotovo četiri desetljeća živio u
XVI. stoljeću, da se kroz to vrijeme obrazovao i, u stvari,
 |siječanj 2011.
kao pisac formirao, premda o tom periodu njegova života
nema nikakvih podataka.
Poznato je da je kao kapelan službovao u Sarajevu i da
je tamo 1609. dovršio svoje djelo Nauk krstjanski za na-
rod slovinski (tzv. veliki Nauk), oko 300 listova opsega. To
razaznajemo iz njegove zabilješke u knjizi: “Izpisa budu-
ći kapelanom u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište
po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i s pisanjem
Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice divice
Marije, i oba je djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji
1611. godine. Sudeći po posvetama ispisanim na naslovni-
cama knjiga, u tiskarskim troškovima su ga, po svoj prilici,
potpomogli ugledni sarajevski građani kojima je posvetio
Divković je kao kapelan službovao u
Sarajevu i ondje je 1609. dovršio svoje
djelo Nauk krstjanski za narod slovinski
(tzv. veliki Nauk). To razaznajemo iz njegove
zabilješke u knjizi: “Izpisa budući kapelanom
u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište
po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i
s pisanjem Sto čudesa aliti zlamenja blažene
i slavne Bogorodice divice Marije, i oba je
djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji
1611. godine. Sudeći po posvetama
ispisanim na naslovnicama knjiga, u
tiskarskim troškovima su ga, po svoj prilici,
potpomogli ugledni sarajevski građani
kojima je posvetio svoje knjige
svoje knjige. Tako je veliki Nauk posvetio “plemenitomu i
visokomu g/ospodi/nu, g/ospodi/nu Antunu Gargureviću,
Bošnjaninu iz Sarajeva, i Paviji sinu njegovu”, a Sto čudesa
“…g/ospodi/nu Ivanu Nikole Matiaševića, Bošnjaninu iz
Sarajeva…”.
U Kreševu je 1612. godine započeo pisati svoje propo-
vjedničko djelo Razlike besjede Divkovića svrhu evanđelja
nedjeljinijeh priko svega godišta, a završio ga je u Olovu
1614. Godine 1616. tiskao je Nauk krstjanski s mnoziemi
stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali Nauk,
nazvan zbog manjeg formata iako je opsežniji od velikog
Nauka) kao i svoje djelo Besjede.
Oba njegova djela, i veliki i mali Nauk, po svome sadržaju
su katehetska, zamišljena kao poučno štivo koje bi koristilo
i dušobrižnicima i puku. U velikom Nauku (1611) Divković
opširno razmatra najprije što “ima čovjek činiti da se može
zvati pravi krstjanin imenom i djelom” i kako “imamo naslie-
 S
dovati Isukrsta”, a potom o molitvama (Očenaš, Vjerovanje,
Zdravomarija), sakramentima, Božjim i crkvenim zapovije-
dima… U podnaslovu djela on ističe da se u Nauku nalaze
“mnoge stvari lijepe i korisne svakom krstjaninu koji hoće
poznati pravu vjeru i zakon Isukrstov”.
Mali Nauk, osim što ima sve značajke katekizma, donosi
i tekstove koji izlaze iz okvira tipično katekizamskog sadrža-
ja. U njemu je, naime, i zbirka različitih književnih tekstova,
Nauk krstjanski, 1611.
kao na primjer: Verši Abramovi, Plač blažene divice Marije,
Verši prilike Isukrstove, Prigovaranje meju križem i Gospom
divicom Marijom, pjesme, brojne molitve, litanije… Stoga
s pravom to Divkovićevo djelo možemo označiti kao “en-
ciklopediju duhovnog štiva u prozi i stihu” (A. S. Kovačić,
1991). O njegovoj širokoj popularnosti svjedoči velik broj iz-
danja kroz više od 120 godina – najmanje 25 od prvog pa do
zadnjeg njegova poznatog izdanja iz 1738. godine. Pojedini
su dijelovi i izdvojeno tiskani: Život svete Katarine (1709),
Plač blažene divice Marije (1786), ali i neki drugi.
Kako za veliki tako i za mali Nauk krstjanski, koje “iz
diačkog [latinskog] jezika ispisa, privede i složi u jezik
slovinski”, Divković je prevodio, prerađivao ili kompili-
rao različite katekizme, prije svega katekizme španjolskog
isusovca Jacoba Ledesme (1516-1575) Dottrina cristiana
breve per insegnare in pochi giorni (1571) i talijanskog isu-
sovca Roberta Bellarmina (1542-1621) Dichiarazione più
copiosa della dottrina cristiana (1598). Za veliki Nauk nisu
razjašnjeni svi izvori, Divković ih u stvari uopće ne spomi-
nje. Vjerojatno je koristio više katekizama, među kojima
je, sudeći po rasporedu teksta u drugom dijelu, i Ledesmov
katekizam. Za mali Nauk Divković izrijekom navodi izvore
na početnoj stranici knjige, kad kaže da ga “od Ledezmova
i Belarminova Nauka u jedno stisnu i složi”. Moguće je da
je Divković za svoj mali Nauk koristio hrvatski prijevod
Ledesmina katekizma, koji je tiskan kao latinično anonim-
no izdanje u Veneciji 1578. godine.
Izuzevši Verše svete Katarine svi drugi umetnuti literarni
tekstovi preuzeti su iz hrvatske književne baštine iz Dalma-
cije i Dubrovnika. Njih je Divković redigirao i ponešto u lek-
sici i stihu mijenjao, imajući u vidu svoje čitatelje. Verši Abra-
movi su proizašli iz preradbe drame Posvetilište Abramovo
dubrovačkog pisca Mavra Vetranovića (1482-1576), koje je
Divković preradio i prilagodio svojoj pučkoj pastvi. On je
svojim djelom, kao i kasniji franjevački pisci, prenosio du-
brovačko književno nasljeđe i jezični izraz na široki prostor
Bosne Srebrene od jadranske obale do rijeke Drave. Time je
dao početni impuls standardizaciji franjevačke književnosti,
oko čega su se, kasnije, franjevački pisci uvelike trudili.
Sto čudesa Divković je u cijelosti preuzeo iz knjige Ser-
mones discipuli de tempore et de sanctis cum Promptuario
exemplorum et de miraculis B. M. Virginis (1584) od nje-
mačkog dominikanca Johannesa Herolta (†1468), kojeg
poznajemo prije svega kao homiletičkog pisca. Tiskani pri-
mjerci Heroltova djela nalazili su se u dalmatinskim samo-
stanima, što ukazuje da su ih franjevački propovjednici ko-
ristili na izvornom latinskom jeziku. Skraćeno je nazivano
Discipulus (Divković veli: Dišipuo). Heroltovo djelo je bilo
izvor hrvatskim glagoljskim Discipulima iz XVI. stoljeća,
tako da je teško razlučiti kada je Divković izravno koristio
Herolta, a kada je pripovijesti o Marijinim čudesima preu-
zimao iz hrvatske glagoljske književnosti.
Četvrto Divkovićevo djelo Razlike besjede Divkovića
5
svrhu evanđelja nedjeljinijeh priko svega godišta jest po
siječanj 2011. |   
 |5
 svome sadržaju homiletičko, namijenjeno nedjeljnim pro-
povjednicima i njihovim slušateljima. U njemu je ukupno
66 propovijedi. Započeo ga je pisati u Kreševu 1612, do-
vršio u Olovu 1614, a tiskao u Veneciji 1616. godine. Ono
je najopsežnije autorovo djelo i uglavnom je nastalo na
temelju djela spomenutog J. Herolta, Sermones discipuli
de tempore et de sanctis, zatim francuskog dominikanca
Pepina, Sermones dominicales totius anni, te još nekih au-
Fra Matija Divkovic’
tora (Busti, Ferreri, Heisterbach). Divković je i ovdje pri
pisanju koristio također i glagoljsku i dubrovačku nabož-
nu književnost. Dok je u Sto čudesa sadržano vrlo mnogo
jednostavnih pripovijesti i primjera, u Besjedama ih je
manje s obzirom na homiletsku specifičnost tog spisatelj-
skog žanra. Autor u Besjedama tumači ulomak nedjelj-
nog evanđelja započinjući kratkim citatom iz pročitanog
ulomka, a potom navodi misli crkvenih otaca i naučitelja,
te teoloških i filozofskih pisaca. Time je slušatelje stavljao
pred zahtjevniji zadatak, pogotovu imamo li u vidu da su
mu propovijedi bile i opsežne. Slušanje i razumijevanje su
olakšavali primjeri (prilike) u propovijedima, ali takve su
propovijedi bile nešto rjeđe.
Nakon brojnih izdanja u XVII. i XVIII. stoljeću, uslije-
dio je zastoj više od dva stoljeća prije nego su se Divkovi-
ćevi tekstovi iznova, u novije vrijeme, počeli objavljivati.
Tako su njegovi izabrani tekstovi našli svoje mjesto u edi-
ciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (1972), zatim u bosan-
sko-hercegovačkim književnim hrestomatijama (1974), u
izborima franjevačke književnosti (1982, 1994), te u najno-
vijoj ediciji Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga (2005),
a objavljen je i jedan izbor isključivo Divkovićevih tekstova
(2000). U ovaj niz ide i reprint-izdanje Nauka krstjanskoga
tiskanog u povodu drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Bo-
sni i Hercegovini (2003).
Divkovića se u literaturi često stavljalo u kontekst protu-
reformacije i katoličke obnove pa ga se označavalo i kao
protureformacijskog pisca. Činjenica je da Lutherova re-
formacija (prva polovica XVI. stoljeća) i uopće protestanti-
zam nisu imali odjeka na prostoru Bosne Srebrene te stoga
Divković nije imao razloga da u svojim djelima na bilo koji
način ugradi takve nakane, budući da su njegovi ciljevi bili
sasvim drukčiji: pouka katoličkoga puka i pripomoć fra-
njevcima u njihovu pastoralnom radu. Opći crkveni kon-
cil održan u Tridentu, danas Trento u Italiji (1545-1563),
kao odgovor Katoličke crkve na protestantsku reformaciju,
završio je u godini Divkovićeva rođenja 1563. On, dakle,
jest živio i djelovao u postreformacijskom i posttridentin-
skom razdoblju Katoličke crkve, koje se u historiografiji
naziva vremenom katoličke protureformacije i obnove, a
to napose vrijedi za XVII. stoljeće. Međutim, Divković je u
svemu tome zapravo samo vremenski prisutan. Teme koje
on obrađuje po svome su duhu i sadržaju dobrim dijelom
srednjovjekovne, kakvi su, uostalom, i njegovi izvori, ali s
jednim naglašenim ciljem da katolicima objasni i približi
kršćanski nauk po kojem bi trebali živjeti u svojoj svakod-
nevici. Sve je bilo podređeno tome.
Svoja djela Divković je objavio na bosančici ili bosanici
(zapadnoj ćirilici). Zbog toga je, nakon što je završio ru-
kopis za veliki Nauk i Sto čudesa, osobno otišao u Veneci-
ju kako bi nadzirao izlijevanje bosaničnih slova u tiskari i
uopće kontrolirao poslove oko tiskanja. To je bilo od ne-
male potrebe i važnosti, jer, kako Divković svjedoči, tiskari
6
nisu poznavali niti jedne riječi njegova jezika. Teško su se
6|  
 S
snalazili kod izlijevanja slova jer ih nisu mogli lako razliko-
vati. Bio je to težak zadatak kako za venecijanskoga tiskara
Petra Bertana tako i za autora Divkovića. Sam Divković u
posveti velikog Nauka piše, budući da nije bilo bosaničnih
slova, “ja mojiemi rukami učinih svekoliko iznova i iz te-
melja svakolika slova”. Iako se bosančica vremenom samo-
stalno razvijala, ipak je u tome Divković odigrao ključnu
ulogu, jer se pokazao kao “samostalan i originalan refor-
mator zapadne ćirilice” (Dalibor Brozović, 1982). On je
Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna
Srebrena pokrivala širok prostor, uključivši
Dalmaciju, Liku i Slavoniju, Divkovićevo
djelo uvelike je utjecalo, uz onaj primarni cilj
– vjerski odgoj katoličkoga puka – također i
na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda,
jer se čitalo na cijelom tom prostoru. Najprije
je svojim jezikom utjecao na franjevačke
pisce te su tako zajednički utirali put
standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi,
ali i na pisce izvan Bosne i Hercegovine,
te su se tako “odlike jednoga književnoga
jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na
široko hrvatsko područje i izravno utjecale
na procese formiranja književnoga jezika na
štokavskoj osnovici” (Darija Gabrić-Bagarić).
Upravo zbog svoje široke popularnosti
starija franjevačka književnost je, po sudu
povjesničara književnosti i jezika, odigrala
“presudnu ulogu u oblikovanju općenitoga
hrvatskog književnog izraza” (Rafo Bogišić)
svojim grafijskim postupcima ne samo anticipirao “kasnija
rješenja nego je i poslije pozitivno djelovao na hrvatsku la-
tinicu, samo u obratnom smjeru: neutraliziranje madžar-
skih i talijanskih uzora u relativno integriranoj hrvatskoj
latinici izvan kajkavskog područja izvršeno je zapravo u
franjevačkoj pismenoj praksi i izdanjima” (Isti). Po tome je
on preteča kasnijih jezičnih reformatora XIX. stoljeća. Za
bosančicu ili zapadnu ćirilicu odlučio se jer je ona imala
već dugu tradiciju u Bosni. Njome su se služili franjevci u
samostanima, bila je poznata u običnom puku, njome su
komunicirali trgovci, obrtnici i dr. Kako je bosančica bila
 |siječanj 2011.
dijelom raširena ne samo na prostoru Bosne i Hercegovi-
ne nego i u dalmatinskom priobalju i Dubrovniku, Div-
kovićeva odluka za to pismo je razumljiva jer se za knjigu
pisanu tim pismom otvarao veći čitateljski prostor u širem
vjerničkom puku što je bila njegova prvotna nakana. Niz
franjevačkih pisaca koji su uslijedili nakon Divkovića, tije-
kom XVII. stoljeća, također je pisao bosančicom (Matije-
vić, Papić, Posilović, Margitić).
Divkovićev jezik je u osnovi ona štokavska ijekavština
kojom su se služili žitelji srednje Bosne, na prostoru Olova,
Sutjeske i Kreševa, uz primjese ikavice, ali ga je nadogradio
i jezičnim izrazom do kojeg je došao čitajući dubrovačku i
hrvatsku srednjovjekovnu glagoljsku književnost. Nazivao
ga je naški, bosanski, slovinski, ime koje su koristili i ostali
franjevački pisci, uz još i druge nazive: slavobosanski, ilirski
/ ilirički, hrvatski, dumanski. Divkovićev je “književni jezik
čisti narodni govor” u koji on “integrira književno-jezične
tradicije slavonske, dalmatinske i dubrovačke” (Ivan Lovre-
nović, 1982). Za odjek dubrovačke književnosti u Divkovi-
ćevu djelu, kako u sadržajnom tako i u jezičnom smislu,
stanovitu je ulogu po svoj prilici imala i kolonija dubrovač-
kih trgovaca nastanjenih u Sarajevu u Latinskoj / Franač-
koj mahali (Latinluku), na području od današnje Latinske
ćuprije do Ćumurije, gdje je i Divković neko vrijeme bora-
vio kao kapelan i s njima kontaktirao. Da je postojala zapa-
žena relacija Divkovića, kao i drugih bosanskih franjevaca,
s dubrovačkom književnošću, svjedoče, uz ostalo, i knjige
dubrovačkih pisaca u samostanskim knjižnicama.
Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna Srebre-
na pokrivala širok prostor, uključivši Dalmaciju, Liku i
Slavoniju, Divkovićevo djelo uvelike je utjecalo, uz onaj
primarni cilj – vjerski odgoj katoličkoga puka – također i
na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda, jer se čitalo
na cijelom tom prostoru. Najprije je svojim jezikom utje-
cao na franjevačke pisce te su tako zajednički utirali put
standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi, ali i na pisce
izvan Bosne i Hercegovine, te su se tako “odlike jednoga
književnoga jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na
široko hrvatsko područje i izravno utjecale na procese for-
miranja književnoga jezika na štokavskoj osnovici” (Darija
Gabrić-Bagarić, 2000). Upravo zbog svoje široke popular-
nosti starija franjevačka književnost je, po sudu povjesni-
čara književnosti i jezika, odigrala “presudnu ulogu u obli-
kovanju općenitoga hrvatskog književnog izraza” (Rafo
Bogišić, 1994), odnosno bila izuzetno “važna za povijest
hrvatskog jezika” (Ivo Pranjković, 2000). K tome, franjevci
Bosne Srebrene su, opredijelivši se za latinicu, “odredili ne
samo izbor hrvatskog književnog standarda nego i njego-
vu pismenu normu” (Ivo Banac, 1991). Iako franjevačka
književnost nije bila urbana poput dubrovačke niti njezi-
ne visoke estetske razine, ona je ostvarila izuzetno snažan
utjecaj, kako duhovni tako i kulturno-jezični, i u tome je
njezino veliko značenje.
Divkovićev je Nauk kao lektira bez sumnje zaživio u
običnom vjerničkom puku. O tome govore i njegova broj-
na izdanja. U Dalmaciji je bio vrlo popularan te je poznat
pod pučkim imenom “Fratarica”. Takvu čitateljsku popu-
larnost, uostalom, slikovito potvrđuje i jedna zanimljiva
zgoda koju je zabilježio talijanski znanstvenik i putopisac
Alberto Fortis (1741-1803) u svojoj knjizi Viaggio in Dal-
mazia iz 1774. (hrv. prijevod: Put po Dalmaciji, Zagreb
1984). On je putovao po dalmatinskim krajevima, susretao
 S
se s tamošnjim žiteljima i s njima razgovarao o svemu što
se tiče njihova načina življenja. Iz tih je razgovora zabilje-
žio mnoge pojedinosti. Fortis, naime, opisuje stanovnike
dalmatinskog zaleđa, koje naziva Morlacima, a za koje kaže
da su “bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha”, da
čudesno uspijevaju kao trgovci, a “lako nauče čitati i pisati i
računati”. U tom kontekstu on navodi i jednu zgodu u kojoj
se spominje fra Matija Divković:
Nauk krstjanski, 1611.
“Priča se da su se u početku ovoga stoljeća morlački
pastiri mnogo bavili čitanjem debele knjige o kršćanskom,
moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Div-
ković, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom
bosančicom koja se djelomično razlikuje od ruskog pisma.
Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeni-
ji, propovijedajući s oltara, nagrdio neku zgodu ili u njoj
izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se
dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako.”
*
* *
I
z svega rečenog je razvidno da je Divković odigrao ne
malu vjersku i prosvjetno-kulturnu ulogu u povijesti
bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata. Svojim pio-
nirskim pothvatom, tiskanjem prve knjige na narodnom
/ hrvatskom jeziku jednoga autora iz Bosne i Hercegovine,
udario je temelje književnosti na ovim prostorima. Djela
i njihov nastanak nesumnjivo je potrebno, kako bismo ih
korektno shvatili, promatrati iz perspektive Divkovićeva
vremena.
Divković je, kako smo vidjeli, pišući svoja djela koristio
različite knjiške predloške. Sudeći po tome, njima nedo-
staje originalnosti, jer su nastala na temelju prevođenja,
prerade i kompilacije različitih predložaka. Međutim, u
svemu tome ima nešto što njegova djela čini posebnim, a
ne samo prenesenim iz “dijačkog jezika” ili preuzetim iz
dubrovačke ili glagoljske književnosti. Usporedbe s izvor-
nikom pokazuju da je Divković prevodio i prerađivao na
njemu svojstven – kreativan način. On je prevođenju teksta
pristupao slobodnije, negdje je ponešto izostavljao što je
smatrao da je njegovim čitateljima i slušateljima od ma-
nje važnosti, a negdje je dodavao kako bi sadržaj učinio
jasnijim i pristupačnijim. Stoga se s pravom može reći da
je Divkovićev prevodilački “postupak posve stvaralački”
(Ivanka Petrović, 1982). U tom trajnom prilagođavanju
vodio se potrebama svoga puka. Kroz prilagodbu on je
prevedene tekstove htio učiniti pristupačnim i u narodu
djelotvornim. Znao je da njegova publika, s obzirom na
geografiju, kulturu, izobrazbu, običaje, društvene i politič-
ke okolnosti, nije u jednakoj poziciji s čitateljstvom i slu-
šateljstvom u zapadnim kršćanskim zemljama. Pismenost
ovdašnjih katolika bila je vrlo malena. Nije bilo organizi-
ranog školstva. Divković je, međutim, bio uvjeren da se u
narodu i u takvim okolnostima može djelovati pisanom
riječi. Samo s tim uvjerenjem mogao je stvarati svoja djela
i potom putovati u Veneciju da bi s tiskarom izlijevao i sla-
gao slova za tisak. Divković ide, kako kaže pjesnik Nikola
Milićević (1922-1999), u Mletke “po kiši i nevremenu” da
za svoj “nepismen i ubog narod” tiska ono što je u tišini
ispisao, jer “vjeruje u moć svojih knjiga”! Ta je Divkovićeva
iskrena vjera urodila plodovima s dalekosežnim utjecajem
na duhovnost, prosvjetu i kulturu bosansko-hercegovačkih
7
katolika Hrvata! I ne samo njih! 
siječanj 2011. |   
 |7
 Srećko M. Džaja

Divkovićevo stoljeće
i kasnije hrvatske dileme
Fra Matija Divkovic’

Hrvatske kulturne i poličke dileme postaju to štetnije što duže traju,

posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate, koji su zbog poličkih pogrešaka
i poličkoga nesnalaženja nakon raspada Jugoslavije gurnu u dilemu
da se opredjeljuju između bosnocentrizma i kroatocentrizma

PRIJELAZ IZ SREDNJOVJEKOVLJA U NOVO DOBA. Tijekom 16.
stoljeća, u kojemu se rodio fra Matija Divković (1563-1631),
Europa postupno napušta srednjovjekovnu znanstvenu,
kulturološku i političku paradigmu. Gutenbergov (1397-1468)
izum tiskarstva s pokretnim slovima otvorio je put razvoju
modernoga tiskarstva. Tiskarstvo će tijekom 16. st. i kasni-
je ubrzati protok novih ideja i time bitno utjecati na druš-
tvene, religijske i političke procese.
Tiskana knjiga postaje pristupačna sve većem broju ljudi
i prvorazredni instrument ne samo u širenju novih znan-
stvenih spoznaja (na pr. heliocentričnoga pogleda na svijet
N. Kopernika, 1473-1543), nego i širenju kao i suzbijanju
reformacije M. Luthera (1483-1546) i drugih reformatora te
populariziranju modernoga shvaćanja politike N. Machiavel-
lija (1469-1527) i drugih modernih političkih teoretičara.
U tim europskim procesima od epohalnoga značenja
dijelovi Jugoistočne Europe i Balkanski poluotok sudjeluju
samo djelomično, jer su onda kao i danas bili europska pe-
riferija. Karakter perifernosti ili rubnosti još su više
povećala osmanlijska osvajanja koja su
se tijekom 16. st. proširila na Dalmaci-
ju, Liku, Posavlje i Podunavlje. Tek su
porazom Osmanlija kod Siska 1593. za-
ustavljena daljnja osmanlijska osvajanja
a granica između Osmanskoga Carstva i
kršćanskih susjeda Habsburškog Carstva
i Venecije postala čvršća. U isto vrijeme su
reformacija i protureformacija radikalno
promijenile konfesionalnu kartu Europe.
Kao posljedica osmanlijskih osvaja-
nja na europskom Jugoistoku su nastupile
radikalne promjene u sastavu pučanstva
osvojenih zemalja. Ratovi su izazvali inten-
zivne migracije s istoka prema sjeveru i za-
padu i time miješanje doseljenoga pretežno
pravoslavnoga pučanstva sa starosjedilačkim
katoličkim pučanstvom, što nije teklo bez
osmanske vlasti donijela je sa sobom islamizaciju znatnoga
dijela pučanstva osobito u Albaniji i Bosni i Hercegovini.
Nakon što su reformacija i osmanlijska osvajanja du-
hovno i politički podijelili Europu sastao se Tridentinski
sabor (1545-1563) da bilancira stanje stvari, prijeđe u pro-
tunapad i zacrta putove obnove. Zahvaljujući toj inicijativi,
uz već postojeće poticaje iz razdoblja humanizma i rene-
sanse (15. st.), došlo je do procvata barokne arhitekture,
likovne umjetnosti i književnosti te modernizacije obra-
zovnih sustava u europskim zemljama.
Na katoličkim odnosno hrvatskim prostorima koji su se
tada nalazili pod osmanskom vlašću provođenje tridentin-
skih reformi bilo je podvrgnuto specifičnim ograničenjima.
Budući da je islamsko-osmansko zakonodavstvo otežavalo
obnovu crkvenih zgrada, a izgradnju novih zabranjivalo, o
procvatu arhitekture i baroknog javnoga izražavanja vje-
re među katolicima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Like
i Slavonije nije moglo biti ni govora. Naprotiv, tada su
uknjiženi veliki gubici koji će biti nadok-
nađeni tek u kasnijim stoljećima pod
drukčijim uvjetima.
Ipak se tridentinska obnova i tu do-
godila na jednom drugom području
– naime na području jezične kulture,
jer njegovanje jezika nije bilo ometano
osmansko-islamskim propisima, kao
što je to slučaj u suvremenim društvi-
ma i državama gdje je jezik postao par
excellence instrument ideologije i poli-
tike. Tako je zahvaljujući razvoju mo-
dernoga tiska na jednoj strani, a tri-
dentinskoj obnovi na drugoj, došlo do
tiskanja i raspačavanja tridentskih ka-
tekizama i drugih bogoslužnih knjiga
među hrvatskim katoličkim pukom
ne samo pod mletačkom i habsbur-
škom, nego i pod osmanskom vlaš-

8
međusobnih trvenja. Osim toga uspostava ću. Time je započelo premrežavanje

8|  
 S

 |siječanj 2011.
hrvatskih dijalekata (čakavskoga, kajkavskoga i štokavsko-
ga) jednim zajedničkim književnim jezikom koji će se u
daljnjem tijeku razviti u hrvatski moderni jezični standard.
Na prijelazu 16. u 17. st. odnosno u prvom razdoblju toga
procesa istakao se kao jezikoslovac, prevoditelj, vjerski pi-
sac, leksikograf i osobito kao sastavljač prve gramatike hr-
vatskoga jezika isusovac Bartol Kašić (1575-1650).
Franjevci Bosne Srebrene, koja se tada prostirala ne
samo u BiH, nego i na izvanbosansko-hercegovačkim hr-
vatskim područjima pod osmanskom vlašću, uključili su se
u ta kulturna i duhovna zbivanja kao pisci katekizama, lek-
cionara i propovijedi. Prvi među njima fra Matija Divković
i njegov suvremenik fra Ivan Bandulavić (pol. 16. st. – pol.
17. st.) odlikovali su se kao daroviti njegovatelji hrvatske
jezične naracije – Bandulavić u liturgijskim lekcionarima
koje je dao tiskati latiničkim pismom, a Divković u kate-
kizmima i zbirkama propovijedi koje je pisao i objavljivao
bosaničkom ćirilicom. Za bosaničko pismo ili bosančicu
Divković se odlučio zato što je to pismo tada bilo rašireno
ne samo među bh. pukom nego i u dijelovima Dalmacije,
a bosanski franjevci su se njime služili pri pisanju svojih
tekstova na hrvatskom jeziku sve do početka 19. st. Zbog
toga je Divković osobno išao u Veneciju i dao salijevati po-
sebna bosanička slova za tiskanje svojih djela. Pri tome mu
je na ruku išla tridentinska reforma koja je gubitke nastale
uspostavom protestantizma nastojala nadoknaditi misio-
narskim djelovanjem među istočnim kršćanima i u svezi s
time tiskanjem crkvenih knjiga ćiriličnim pismom na crk-
venom staroslavenskom jeziku.
Alfabetska dvojnost odnosno trojnost (glagoljica, za-
padna ćirilica i latinica) na hrvatskim kulturnim pro-
storima potrajat će sve do prvoga desetljeća 19. st., kada
bosaničko pismo izlazi iz uporabe. Dogodilo se to u raz-
doblju Francuske revolucije i Napoleonovih ratova, kada
su, uz ostalo, nestala i bosanička slova u venecijanskim
tiskarama. Ubrzo nakon tih epohalnih zbivanja dolazi do
kulturnoga i političkoga buđenja slavenskih naroda i na-
stanka modernih nacija među Slavenima. U tome procesu
konfesionalna paradigma počinje uzmicati pred nacional-
nom paradigmom, u kojoj se kulturna i politička izoliranost
među različitim konfesijama nastoji prevladati stvaranjem
zajedničkoga književnog jezika. Među hrvatskom elitom
Hrvatske, Dalmacije, Dubrovnika, Like, Bosne i Hercego-
vine nastaje takozvani ilirski pokret, koji u svoj program
upisuje obnovu vlastite kulture i stvaranje zajedničkoga
književnog jezika Južnih Slavena – s konačnim ciljem kul-
turne i političke emancipacije od tuđinskih režima.
HRVATSKE MODERNE KULTURNE I POLITIČKE DILEME. To je ujed-
no trenutak kada započinju hrvatske moderne kulturne
i političke dileme. Naime stoljeća tuđinskih vladavina su
zbrisala srednjovjekovne političke granice i za sobom osta-
vila duboke demografske i kulturološke promjene. Zbog
intenzivnih migracija i međusobnoga miješnja pučanstva
došlo je do velike jezične razumljivosti ali ne i do brisanja
jezičnih i drugih kulturnih razlika između staroga i novoga
pučanstva, što će postati kamen spoticanja pri definiranju
i političkom oblikovanju nacionalnoga identiteta Srba, Hr-
vata, Crnogoraca i bosanskih muslimana odnosno današ-
njih Bošnjaka.
U potrazi za rješenjem toga problema, čije su izvori-
šte jezične sličnosti i razlike, od pol. 19. st. pa do danas na
 S
hrvatskoj strani se redaju različiti koncepti i pokušaji me-
đusobnih približavanja i otklona koji su za sobom ostavili
duboke ožiljke i traume.
Grupa od osam intelektualaca (5 Hrvata, 2 Srbina i 1
Slovenac) svojim “književnim dogovorom” u Beču 1850.
se izjasnila za stvaranje zajedničkoga književnog jezika
Hrvata, Slovenaca i Srba. Time je inaugurirano stoljeće i
pol serbokroatizma. Kao politički pandan istodobno je
Nauk krstjanski, 1611.
inaugurirana ideologija jugoslavenstva, tj. projekt o stva-
ranju zajedničke države Južnih Slavena. Već u svojim za-
čecima su oba projekta – serbokroatizam i jugoslavenstvo
– podijelili Hrvate na jugoslaviste odnosno serbokroatiste
i kroatiste. Dok su serbokroatisti prihvatili načelo Vuka S.
Karadžića (1787-1864) “Piši kako govoriš” i otvorili vrata
posrbljavanju hrvatskoga jezika, kroatisti su u tome nazre-
li jednosmjernu ulicu, pa su Vukovu načelu suprotstavili
Za bosaničko pismo ili bosančicu Divković
se odlučio zato što je to pismo tada bilo
rašireno ne samo među bh. pukom nego i u
dijelovima Dalmacije, a bosanski franjevci su
se njime služili pri pisanju svojih tekstova na
hrvatskom jeziku sve do početka
19. st. Zbog toga je Divković osobno išao
u Veneciju i dao salijevati posebna
bosanička slova za tiskanje svojih djela.
Pri tome mu je na ruku išla tridentinska
reforma koja je gubitke nastale uspostavom
protestantizma nastojala nadoknaditi
misionarskim djelovanjem među istočnim
kršćanima i u svezi s time tiskanjem crk-
venih knjiga ćiriličnim pismom na crkvenom
staroslavenskom jeziku
načelo Vjekoslava Babukića (1812-1875) “Piši za oko, a
govori za uši” i borili se za normiranje hrvatskoga standard-
nog jezika u skladu s već postojećim hrvatskim jezičnim
tradicijama, u kojima je pregrada između crkvene i druge
književnosti dignuta ne kao kod Srba tek u vrijeme Vuka
Karadžića, nego davno prije – najkasnije u Kašićevo i Div-
kovićevo doba.
Ishod Prvoga svjetskoga rata (1914-1918) promijenio
je političku kartu Jugoistočne Europe. Na južnoslaven-
skim prostorima stvorena je 1918. zajednička južnosla-
venska država SHS (1929. preimenovana u Jugoslaviju)
na unitarističkom shvaćanju jugoslavenstva, u kojemu su
9
srpska kultura i srpski jezik dobili dominantan položaj.
siječanj 2011. |   
 |9
 Unitarizam je zaoštrio ne samo hrvatsko-srpske odnose,
nego i produbio podjele među Hrvatima međusobno – na
kroatiste i serbokroatiste.
Totalitarni pokreti 20. st. komunizam i fašizam nadolili
su svoje ulje u taj stoljetni sukob. Komunisti su svoju utopiju
o besklasnom društvu kao internacionalisti logično kalamili
na “širokogrudniji” serbokroatizam i jugoslavizam, dok su
se ekstremni kroatisti (ustaše) tome suprotstavili velikohr-
Fra Matija Divkovic’
vatskom rasistički natopljenom ideologijom o hrvatstvu do
Drine – ne vodeći računa o etničkim promjenama koje su za
sobom ostavile stoljetne tuđinske vladavine. U srazu između
komunista i fašista u Drugom svjetskom ratu (1939-1945)
izišli su kao pobjednici komunisti. Oni su se okrutno obra-
čunali sa svim svojim političkim neprijateljima i protivni-
cima te ušutkali sve neistomišljenike. Pod parolom bratstva
Treba poći od činjenice da se kulturni
identitet i državna pripadnost ne poklapaju,
posebno u zemljama koje su tijekom svoje
povijesti bile izložene različitim kulturnim,
političkim i religijskim utjecajima, kao što
je slučaj s BiH. Prema tome rješenje za
BiH ne leži u unitarizaciji, kako se to radilo
u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu
daytonski dvoentitetski konstrukt BiH
drži otvorena vrata
i jedinstva promicali su serbokroatizam i jugoslavenstvo a
pokušajima definiranja zasebnih kulturnih i političkih inte-
resa hrvatskoga naroda vješali su zvono nacionalizma, fašiz-
ma i ustašije. Tako je to potrajalo do raspada komunističke
odnosno Titove Jugoslavije. Titovu Jugoslaviju, za razliku od
Kraljevine Jugoslavije koju su dokrajčile Hitlerove trupe, nije
nitko napao izvana, nego se raspala zbog svojih unutarnjih
protuslovlja, neracionalnih oblika gospodarstva i nasilnih
postupaka prema neistomišljenicima – kojih je broj zbog
toga iz dana u dan sve više rastao.
Na ruševinama jugoslavenske države bolno se rađa
nova politička arhitektura. Dok bošnjačka i crnogorska
strana užurbano rade na izgradnji vlastitoga standardnog
jezika, hrvatsku stranu još uvijek razdiru dileme između
kroatizma i serbokroatizmna, hrvatstva i jugoslavenstva.
Hrvatski serbokroatisti i jugonostalgičari nalaze podrš-
ku među onim međunarodnim slavistima koji iz navike
ili radi starih jugoslavističkih prijateljstava ustrajavaju na
serbokroatističkim pozicijama. Takvi stavovi ne začuđu-
ju, ima li se u vidu sustavno potiskivanje hrvatskoga jezi-
ka u objema Jugoslavijama na jednoj strani, a na drugoj
nerijetko smiješne pokušaje oslobađanja od svih srbizama
koji su se kroz čitavo stoljeće i pol uvukli u uši govorni-
10
ka hrvatskoga jezika. Rješenje je u umjerenoj i znanstveno
10|  
 S
utemeljenoj desrbizaciji odnosno rekroatizaciji hrvatskoga
jezika. Na tom poslu hrvatskim kroatistima su u najnovije
vrijeme od velike pomoći i dvojica međunarodnih slavi-
sta. Njihov interes za specifično stanje hrvatskoga jezika
našao je izraz u sustavno napisanim studijama o povijesti
i sadašnjem stanju hrvatskoga jezika nasuprot srpskome
jeziku. Njemački slavist Leopold Auburger (r. 1941) napi-
sao je povijest hrvatskoga jezika od Kašićeva i Divkovićeva
vremena pa do danas pod naslovom Hrvatski jezik i serbo-
kroatizam (njemačko izdanje 1999, hrvatsko aktualizirano
izdanje 2009), a ruski slavist Artur Rafaelovič Bagdasarov
(r. 1958) pozabavio se stanjem hrvatskoga jezika u drugoj
polovici 20. st., dakle razdobljem u kojemu su jugoslaven-
stvo i serbokroatizam počeli pucati po šavovima da bi se
konačno raspali. Sinteza Bagdasarovljevih tekstova objav-
ljena je prošle, 2010. godine na hrvatskom jeziku pod na-
slovom Hrvatski književni jezik i njegova norma, a obojici
spomenutih znanstvenika dodijeljena je Nagrada INE za
promicanje hrvatske kulture za godinu 2009.
Hrvatske kulturne i političke dileme postaju to štetnije
što duže traju, posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate,
koji su zbog političkih pogrešaka i političkoga nesnalaženja
nakon raspada Jugoslavije gurnuti u dilemu da se opredje-
ljuju između bosnocentrizma i kroatocentrizma. U potrazi za
izlazom iz te dileme treba poći od činjenice da se kulturni
identitet i državna pripadnost ne poklapaju, posebno u ze-
mljama koje su tijekom svoje povijesti bile izložene različitim
kulturnim, političkim i religijskim utjecajima, kao što je slu-
čaj s BiH. Prema tome rješenje za BiH ne leži u unitarizaciji,
kako se to radilo u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu
daytonski dvoentitetski konstrukt BiH drži otvorena vrata.
Jer jezična i kulturna pripadnost bh. Hrvata hrvatskom na-
rodu nije tek produkt nacionalne propagande 19. st. nego
plod stoljetnoga zajedničkog jezičnog i duhovnog razvoja s
hrvatskim pučanstvom današnje Republike Hrvatske, na što
je u ovom tekstu ukazano na primjeru razvoja hrvatskoga
jezičnog standarda. S druge strane su egzistencijalni korijeni
bh. Hrvata davno i duboko ukopani u bh. tlo, pa je nepri-
mjereno govoriti o bh. Hrvatima kao hrvatskoj dijaspori ili
pak kao o došljacima. BiH je domovina bh. Hrvata, prema
kojoj oni trebaju njegovati lojalnost i u teškim vremenima,
ali i ustrajavati na takvim političkim rješenjima koja ih istin-
ski čine ravnopravnim drugim nacionalnim grupama. Da-
kako, ostvarenje ravnopravnosti među različitim nacional-
nim grupama je mukotrpan posao u kojemu nisu isključeni
međusobni konflikti, kako to pokazuje tragična prošlost i
sadašnjost. Suživot nije jednostavan ni u jednoj obitelji, a
kamoli u jednoj državi s pučanstvom različite nacionalnosti.
O ponašanju među pojedinim nacionalnostima u ratnim i
mirnodopskim prilikama poznati francuski pisac Charles
Louis Montesquieu (1689-1755) se izjasnio sa stajališta poli-
tičke mudrosti na sljedeći način:
“U vrijeme mira bi pojedini narodi jedni drugima tre-
bali činiti dobro kolikogod je to moguće, a u vrijeme rata
izbjegavati zlo opet kolikogod je to moguće – ne nanoseći
na taj način štetu vlastitim istinskim interesima.”
Kolikogod su se revolucionarna zbivanja oglušila o ovo
Montesquieuovo pravilo, ono nije izgubilo ništa od svoje
aktualnosti, posebno u državama nastalim na razvalinama
Jugoslavije, koje danas razdiru ne samo egoizam i zloba,
nego i teške kulturološke i političke zablude, a da i ne govo-
rimo o zaboravu etičnosti međusobnih odnosa. 
 |siječanj 2011.
 Ivan Lovrenović

Otac bosanske književnosti,

prvi bosanski tipograf

Nauk krstjanski, 1611.

I Divković i mnogi franjevci do danas bili su pred iskušenjem da odbace
i svoj poziv i svoju Bosnu. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim ljudima
nikako da ponovo postane dragom domovinom, i kada svijetom vlada apsolutni
gospodar – ideologija lake i površne sreće, koja je posve isključila i ponišla
smisao odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja

U
književnopovijesnoj i jezičnoj znanosti o fra Ma-
tiji Divkoviću (1563-1631), kao i o ostalim franjev-
cima-piscima njegova i nešto kasnijega vremena
(Bandulavić, Matijević, Posilović, Papić, Margitić-Jajčanin,
Ančić i drugi), pisalo se dosta i pisalo se u svatri kultur-
na kruga koji se na toj temi književno i jezično preklapaju
ili dodiruju (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija). No,
pisalo se skoro isključivo “unilateralno”. I u nacionalnom,
i u religijsko-kulturalnom, i u znanstveno-metodološkom
smislu. Na manjkavost takvih pristupa, odnosno na potre-
bu da se Divkoviću i fenomenu stare bosanske književnosti
pristupi kompleksno, interdisciplinarno i široko kontek-
stualno, jer se tek tako može doći do cjelovitije interpre-
tacije i valorizacije ovoga kompleksa, kao i općenito du-
hovne, kulturne i političke situacije u Bosni toga vremena,
upozorio je Srećko M. Džaja u svojemu davnom a kapi-
talnom eseju Duhovni, politički i društveni kontekst pisca
Matije Divkovića*. No, kako sam autor napominje, taj esej
bio je tek “skica”, a poslije njega nitko se nije poduhvatio
prvorazrednoga zadatka da ovu inspirativnu skicu razvije
u opsežan i cjelovit znanstveni rad.
Nikada kao u današnjoj Bosni i Hercegovini, razdrtoj
kulturno još i više nego politički, nisu bili potrebniji oz-
biljni kritički i interdisciplinarni studiji vlastite prošlosti,
lišeni nacionalno-religijske uskosti i mitomanije. Naža-
lost, nikada nismo bili ni dalje od takvih studija, jer je
sva institucionalna znanstveno-akademska infrastruktu-
ra postavljena baš tako da reproducira tu uskost i takvu
mitomaniju. Treba li uopće naglašavati: u svatri nacio-
nalna miljea, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom sasvim
jednako. U tako postavljenim “znanstvenim” okvirima
Divković, njegovo Sedamnaesto stoljeće, njegov bosanski
povijesni, političko-ideološki i sociokulturni kontekst sa
svim izukrštanim silnicama koje ga određuju, ostaje za-
tvoren, nedokučiv, neshvatljiv. Evo tih silnica u najogo-
Osmansko Carstvo nakon epohe sultana Sulejmana i
velikoga vezira Sokolovića još je u cvatu ali i već na po-
četku sistemske i neizlječive krize. Prijelaz između dva
Divkovićeva stoljeća obilježava tursko-austrijski “dugi
rat” 1593-1606. Evropa pline u krvi vjersko-političkih ra-
tova (1618-1648). U Bosni, nakon velikoga poraza turske
vojske pod Siskom 1593, počinje proces korumpiranja
dotadašnjeg sistema vlasništva nad zemljom i urušavanje
ukupnih socijalno-ekonomskih odnosa pojavom nasljed-
nih odžak-timara i nastankom nasljednoga musliman-
skog plemstva. Protureformacijska akcija katoličke ob-
nove i nastojanja Rima oko crkvene Unije, usmjerava se
intenzivno (i) na zapadni Balkan. U skladu s tim jezik na-
božnih knjiga postaje pučki govor (po ugledu na uspjeh
što su ga, koristeći pučki idiom, postigli antagonistički
reformatori), što, opet, rezultira širim standardizacijskim
efektima (“jezik bosanski” kod Bartula Kašića, “iezik slo-
vinski kako se u Bosni govori” kod Divkovića). Nastaje
moderna geografsko-kulturno-politička definicija Ilirika
(Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina,
katoličke enklave diljem Balkana) kao zone jakoga in-
teresa Katoličke crkve na Balkanu. Srpsko pravoslavlje
institucionalno i teritorijalno jača nakon ponovne uspo-
stave Pećke patrijaršije u Šesnaestom vijeku. Pojačava se
* Srećko M. Džaja svoj rad prezentirao je 1981. godine
na simpoziju u Sarajevu, koji je organiziran u povodu
350 godina od smrti fra Matije Divkovića. Pokrovitelj
simpozija bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH,
organizator Institut za jezik i književnost u Sarajevu,
a suorganizator revija za umjetnost, nauku i kulturu
Odjek. Rad je objavljen u Zborniku radova o Matiji

11
ljenijim crtama: Divkoviću, Sarajevo 1982.
siječanj 2011. |   
 S

 |11
 ideološka napetost i isključivost u trokutu katoličanstvo
– pravoslavlje – islam/turska vlast. Pojačava se i napetost
na relaciji domaći franjevci – rimski model etabliranog
katoličanstva (isusovci, sporenja između njih i franjevaca
u Beogradu, Srijemu, Slavoniji)...
Uza sve to, važno je imati na umu da je slika osmanske
Bosne u Divkovićevo vrijeme veoma različita od one kasni-
je, nakon provale Eugena Savojskoga 1697. te poslije pora-
Fra Matija Divkovic’
estom, u Devetnaestom stoljeću čitane i listane, listane i
čitane, grubim prstima milovane i pobožnim usnama cje-
livane stranice ove knjižice, prije nego što se skrasila u de-
pou Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada, kad nisam znao
puno, i danas, kada znam mnogo više, ali tek sad malo i ne-
dovoljno, taj doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava isti
misterij i isti osjećaj nečega živog, nečega što samo što nije
progovorilo. Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost

za Turaka u Bečkom ratu 1683-1699. i povlačenja granica

Carstva na Dinaru i na Savu, kada Bosna praktično postaje
vojna krajina Osmanskoga Carstva prema Habzburzima i
Evropi. U Divkovićevo doba još uvijek je riječ o stabilnom
i uređenom društvu, u kojemu i nemuslimani, makar i kao Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu
građani drugoga reda, imaju mogućnost napredovanja u
poslovima, pa u gradovima postoji jak trgovačko-poslovni prizvati nešto od onoga uzbuđenja kada mi
katolički sloj, franjevačkih samostana i rezidencija u Bosni
Srebrenoj ima preko dvadeset sa oko stotinu župa, a broj je Divkovićev Nauk karstianski iz 1616.
redovnika penje se na preko četiri stotine. Za predodžbu o
dubini i širini katastrofe poslije Eugena Savojskoga i Beč-
godine pao na stol u studentskoj čitaonici
*

kog rata, dovoljno je reći da su tada u cijeloj Bosni i Her- stare zagrebačke Sveučilišne knjižnice.
cegovini ostala nerazrušena samo tri samostana (Kreševo,
Fojnica, Sutjeska), broj redovnika spao na tridesetak, a ka- Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim
toličko stanovništvo preostalo uglavnom samo u selima, u
malome broju i sasvim osiromašeno. listovima istrošenih rubova, a bosanska
Vladajuća percepcija cjeline osmanskoga razdoblja u ćirilica na njima jasna i čitka kao da je
Bosni i Hercegovini kod kršćana/hrišćana i danas je isklju-
čivo određena slikom ovoga drugog, za njih mračnog vre- jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko
mena, dok se kod muslimana svijetlim bojama prikazuje
cijelo osmansko razdoblje. Ni jedna ni druga predodžba ne li su se bosanskih kuća prometnule, iz
odgovara povijesnoj stvarnosti, i jedna i druga rezultat su
ideoloških konstrukcija a ne znanstvenokritičkih interpre- koliko vičnih i nevičnih ruku, iz naraštaja u
tacija prošlosti. naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamnaestom,
* u Devetnaestom stoljeću čitane i listane,
* *

M
inulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati
nešto od onoga uzbuđenja kada mi je Divkovićev
Nauk karstianski iz 1616. godine* pao na stol u
studentskoj čitaonici stare zagrebačke Sveučilišne knjiž-
nice. Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim listovima
istrošenih rubova, a bosanska ćirilica na njima jasna i čitka
kao da je jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko li su
se bosanskih kuća prometnule, iz koliko vičnih i nevičnih
ruku, iz naraštaja u naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamna-
* To izdanje među fratrima i u narodu popularno je
nazivano Nauk mali, a prvi Divkovićev Nauk karstianski,
onaj iz 1611, s kojim ove godine slavimo četiristotu
godišnjicu prve štampane knjige u Bosni na našemu
govornom jeziku, zvan je Velikim jer je bio većega
formata, ali manji po sadržaju i broju stranica od Maloga.
I inače, katekizmi i druge nabožne knjige što su ih
bosanski fratri, nakon Divkovićeva prvijenca, sastavljali
i tiskali u Sedamnaestom stoljeću i kasnije, bile su i po
obliku i po formatu prilagođene svojoj praktičnoj namjeni
– na jaku papiru, malene, čvrsto ukoričene, da bi se
listane i čitane, grubim prstima milovane
i pobožnim usnama cjelivane stranice ove
knjižice, prije nego što se skrasila u depou
Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada,
kad nisam znao puno, i danas, kada znam
mnogo više, ali tek sad malo i nedovoljno, taj
doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava
isti misterij i isti osjećaj nečega živog,
nečega što samo što nije progovorilo.
Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost
savršenstvom tipografije: majstorija čistoga
i elegantnog reza slova, idealno usklađeni
elementi prijeloma stranice, te nadasve
likovno-grafička ljepota forme i ritam slova
fra Matijine bosanske ćirilice

12
mogle lakše nositi i da bi izdržale dugu i čestu upotrebu.
12|  
 S

 |siječanj 2011.
savršenstvom tipografije: majsto-
rija čistoga i elegantnog reza slova,
idealno usklađeni elementi prije-
loma stranice, te nadasve likovno-
grafička ljepota forme i ritam slova
fra Matijine bosanske ćirilice. Već
otprije bio sam savladao onih ne-
koliko njezinih posebnosti, prisut-
nih još u srednjovjekovnoj bosan-
skoj praksi, koje je Divković na-
slijedio i funkcionalno prilagodio
(specifični grafemi za slova A, В,
Д, Ч, К, “oboreno” Б, itd.), te sam,
sjedeći pod mjedenom lampom u
Sveučilišnoj, očaran otkrivao kako
mi se lako i razgovijetno otvaraju
Divkovićev tekst i jezik, s razdalji-
ne od tri i po stoljeća!
Ne zna se mnogo o životu
fra Matije Divkovića, koji je
po riječima velikoga književ-
nog znalca, profesora Midhata
Begića, “utemeljitelj kako bo-
sanske franjevačke, tako i, mo-
derno rečeno, cjelokupne knji-
ževnosti Bosne i Hercegovine”.
Tek nekoliko istrganih podataka
o mjestu rođenja (Jelaške), smrti
(samostan u Olovu), školovanju
u Italiji, službovanju u Sarajevu i
Kreševu… Među tim podacima
svakako je najslikovitiji i najčešće
spominjan onaj, da je Divković sa
svojim rukopisima putovao u Vene-
ciju i u jednoj tamošnjoj štampariji
lijevao slova za svoje knjige. Bila je to
štamparija Pietra Bertana, blizu crkve
Santa Maria Formosa, za koju se zna-
lo da je još krajem Šesnaestoga vijeka
imala kutiju slova bosanske ćirilice, ali
su u međuvremenu propala. Bila bi ve-
lika stvar da se utvrdi je li propala i fra
Matijina kutija, koju je – kako čitamo u bilješci na kraju
Nauka karstianskoga iz 1616. godine – Divković predao na
čuvanje bratovštini sv. Jurja i sv. Tripuna u Veneciji: Budući
ia mnogo vremena stratio, i velik trud učinio izdielati za slo-
vinski narod ovu štampu; zato želeći, i hotiući, da ne pogine,
ostavljam iu na postavu kumpanji, aliti brati Svetoga Iuria,
koi su našega Iezika. Zato ako bi tko hotio što štampati u
slovinski iezik oviemi slovi, naćiće slova, i lievke u Mnetcie u
Svetomu Iuriu u rečene bratie aliti kompanjie.
P
odatak o Divkovićevu putovanju u Veneciju radi
štamparskoga posla uzeo je pjesnik i vrsni prevo-
dilac Nikola Milićević za motiv svoje lijepe pjesme
Fra Matija Divković 1611 (...Spustio se tiho iz mračne Bo-
sne u nekom // nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom //
ispisana papira u kožnatim bisagama...). I samoga me je
taj motiv opsjedao još od prvih dodira s Divkovićevim
knjigama. Obradio sam ga 1970. u kratkoj priči Iskuše-
nje fra Matije Divkovića u Mlecima, koju je objavio za-
 S
U povodu 350 godina od smr fra Maje
Divkovića u Sarajevu je 1981. organiziran
znanstveni skup. Pokrovitelj je bila Akademija
nauka i umjetnos BiH, organizator Instut za
jezik i književnost u Sarajevu, a suorganizator
revija za umjetnost, nauku i kulturu Odjek.
Radovi sa skupa objavljeni su u Zborniku
u Sarajevu 1982. U njemu su svoje priloge
objavili: Midhat Begić, Herta Kuna, Dalibor
Brozović, Milan Moguš, Eduard Hercigonja,
Nauk krstjanski, 1611.
Josip Vončina, Milivoje Minović, Darija
Gabrić-Bagarić, Mijo I. Brlek, Muhsin Rizvić,
Anica Nazor, Ivanka Petrović, Anto Kovačić,
Rafo Bogišić, Franjo Švelec, Vančo Tuševski,
Vojislav Maksimović, Nela Rubić-Kovačević,
Milan Bodiroga, Srećko M. Džaja, Andrija
Zirdum, Mato Džaja, Vančo Boškov, Lamija
Hadžiosmanović i Vjekoslav Hunski
grebački Forum.* Zapravo, prislonio
se tu još jedan, jednako snažan motiv
koji je došao i u naslov priče: iskušenje
kojemu nisu mogli ne biti izloženi brojni
bosanski franjevci dolazeći, kroza stolje-
ća, iz svoje bosanske muke u bogate gra-
dove Italije na škole ili po drugim poslo-
vima. Iskušenje da odbace i svoj poziv i
svoju Bosnu, i potraže varljivu ali tako
privlačnu sreću i priliku u blještavom
svijetu kršćanskoga Zapada. Varirao
sam taj motiv i kasnije u priči o fra
Anđelu Zvizdoviću (Zvjezdani plašt),
a imao sam debeli fascikl nakupljene i
sistematizirane građe za cijelu knjigu.
Obuhvaćala je generacije bosanskih
fratara od Zvizdovića i Divkovića,
do nekih naših suvremenika. Nije joj
bilo suđeno, propala je u ratu...
A tema iskušenja, kojemu su fra-
njevci skoro bez izuzetka uspijevali
odolijevati, ostala je trajno zanimlji-
va i važna. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim
ljudima nikako da ponovo postane dragom domovinom, i
kada svijetom vlada apsolutni gospodar – ideologija lake
i površne sreće, koja je posve isključila i poništila smisao
odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja. 
* Evo prilike da ispovjedim grešku koju sam u toj prozi
počinio. Tipični anakronizam: kada brod s “mojim“
Divkovićem ulazi u mletačko pristanište, ostaju mu “s
lijeva prebijela kupola Santa Maria della Salute i malo
dalje, s desna, visok toranj San Giorgio Maggiore“. San
Giorgio Maggiore je u redu, jer je 1611. godine, kada
Divković stiže u Mletke, već bio sagrađen. No, Santa
Maria della Salute, koju će na našim stranama kasnije
genijalnim stihovima proslaviti srpski pjesnik Laza Kostić,
13
tek se započela graditi 1631. u godini Divkovićeve smrti.
siječanj 2011. |   
 |13
 Ivo Pranjković
O jeziku i stilu fra Matije Divkovića
Fra Matija Divkovic’
Divkovićeva djela odigrala su nemjerljivu ulogu u procesima konstuiranja i
normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na (novo)štokavskoj
osnovici, ali i drugih standardnojezičnih varijeteta utemeljenih na štokavskome
narječju (srpskoga, bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga)
Z
a fra Matiju Divkovića (1563-1631) katkada kažu da
je pisac bez životopisa jer se o njegovu životu i dje-
lovanju vrlo malo zna, a i to malo zna se uglavnom
iz njegovih djela ili na osnovi jedne bilješke koju je o nje-
mu zapisao Ivan fra Frano Jukić. Zna se tako da je rođen u
Jelaškama, da je bio kapelan u Sarajevu (gdje se susretao s
dubrovačkim trgovcima, što je imalo odjeka i u njegovim
djelima jer je i preko njih bez sumnje dolazio u neposred-
niji kontakt s dubrovačkom književnošću), da je djelovao
još i u Kreševu i u Olovu, gdje je i umro, da uz Stjepana
Matijevića, Pavla Papića, Pavla Posilovića, Stjepana Margi-
tića, Nikolu Lašvanina i Bonu Benića, pripada “pisaocima
koji pišu azbukom” (kako bilježi Jukić). Sam sebe nazivao
je “bogoljubnim bogoslovcem”.
Autor je djela Nauk krstjanski za narod slovinski, tzv.
veliki nauk (1611), Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slave-
ne Bogorodice i Divice Marije (1611), Besjede svrhu evanđe-
lja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski
s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, tzv.
mali nauk (1616). Sva je ta djela Divković tiskao u Veneciji
“slovima našega jezika” ili “srpskim slovima”,
tj. bosančicom (bosanicom ili tzv. hrvatskom
odnosno zapadnom ćirilicom), i to tako da
je sam nadgledao izlijevanje slova i poslove
oko tiskanja jer tiskari, po njegovu vlasti-
tom svjedočenju, nisu znali nijedne riječi
hrvatskoga jezika. Za bosanicu se Divković
odlučio jer je u Bosni već imala dugu tra-
diciju i kao poslovno pismo, i kao pismo
vrlo velikog broja stećaka, i kao neke vrste
službeno pismo u pojedinim franjevač-
kim samostanima, a bilo je poznato i Dal-
maciji (posebno u Poljicama i na otoku
Braču) te u Dubrovniku. Za bosanicu se
Divković odlučio bez sumnje i zato što
je latinička grafija onoga vremena bila
izrazito neuređena i neprilagođena za
pisanje na hrvatskome (slovinskome,
ilirskome, bosanskome) jeziku.
Divkovićeva su djela kompilacije
14
onodobnih najpopularnijih djela za-
14|  
 S
padnoeuropske kršćanske književnosti pisane uglavnom
latinskim jezikom, ali im je fra Matija davao vlastiti ton
sukladno shvaćanjima, potrebama i navikama puka za
koji je pisao, a pisao je za puk franjevačke provincije Bo-
sne Srebrene, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala Bosnu,
Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Dalmaciju, Liku te krajeve
oko Beograda i Smedereva, tj. sve one krajeve koji su bili
pod turskom okupacijom. Taj Divkovićev vlastiti ton toliko
je zanimljiv, originalan i važan da je i na književnom i na
jezičnom planu neprocjenjiv i kad je riječ o bosanskoher-
cegovačkoj i kad je riječ uopće o hrvatskoj kulturnoj po-
vijesti. Ovdje ću ukratko pokušati pokazati u čemu se taj
njegov vlastiti ton sastoji kad je riječ o nekim Divkoviću
posebno svojstvenim jezičnim i stilskim postupcima.
Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo posve neo-
visna o latinskoj originalnoj rečenici i maksimalno je pri-
lagođena pučkom načinu pripovijedanja, rečenici pučkoga
(narodnoga) pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje
svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje uvodi kad
god se za to pruži prilika. To osobito vrijedi kad je u pitanju
pojedini primjer (exemplum), koji on naziva “prilikom”,
osobito u djelu Sto čudesa, npr. u
opisu čuda pod naslovom Gos-
pa sačuva djevojčicu malahnu od
vuka ili u izvanrednom mirakulu o
Ivanu Damaščanskom.
Druga je Divkovićeva osobitost
izravno obraćanje čitatelju (slušate-
lju) vokativima, npr. o krstjani, bra-
tjo, pridraga bratjo u Kristu, o krst-
janine i krstjanko itd. Takvi vokativi
ili tzv. obraćanja vrlo često imaju i
formu deminutiva (umanjenica), npr.
bratice, sinci moji, a i inače Divković
upotrebljava velik broj umanjenica,
npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica,
plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom.
Živosti Divkovićeva pripovijedanja
doprinosi i poraba velikoga broja aori-
sta i imperfekta kao izrazito narativnih
oblika, npr. Bjehu dva trgovca … i ova
 |siječanj 2011.
 U sklopu edicije Hrvatska književnost
Bosne i Hercegovine u 100 knjiga
u knjizi 6 (Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine
od XIV. do sredine XVIII. stoljeća) govori se
i o fra Maji Divkoviću i doneseni su,
također, odlomci iz njegovih djela.
Knjigu je priredio Ivo Pranjković
se dva čovjeka samo po imenu znadiahu, i
oba se dva vele veoma meu sobom ljublja-
hu. Posebno treba upozoriti na relativno
čestu porabu aorista nesvršenih glagola,
npr. ondi svu noć plaka ne zaspavši.
Specifičnom ritmu Divkovićeva pri-
povijedanja doprinose i neke osobitosti njegova reda
riječi, posebice elementi tzv. biblijskog reda riječi, tj. pojava
da pridjevi u službi atributa stoje iza imenica, a ne ispred
njih, npr. Gospode milostivi, poklisaru počtovani, glasom ve-
licijem zavapi itd.
Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo
posve neovisna o latinskoj originalnoj rečenici
i maksimalno je prilagođena pučkom načinu
pripovijedanja, rečenici pučkoga (narodnoga)
pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje
svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje
uvodi kad god se za to pruži prilika. Druga
je Divkovićeva osobitost izravno obraćanje
čitatelju (slušatelju) vokativima, npr. o
krstjani, bratjo, pridraga bratjo u Kristu, o
krstjanine i krstjanko itd. Takvi vokativi ili tzv.
obraćanja vrlo često imaju i formu deminutiva
(umanjenica), npr. bratice, sinci moji, a i inače
Divković upotrebljava velik broj umanjenica,
npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica,
plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom
Tipična je za Divkovića i poraba velikog broja tzv. kon-
taktnih sinonima (tj. riječi istoga ili vrlo sličnoga značenja
koje se navode jedna pored druge i na neki način jedna
drugu objašnjavaju), npr. ište i prosi, biju se i hrvu, plodom i
rodom, veselje i radost, skrovitijem i otajnijem načinom, lud
i mahnit, zasramljenje i zastiđenje itd. Takva poraba ili toj
slična poraba sinonima dolazi do izražaja i u prevođenju
pojedinih naziva s latinskoga na “bosanski”, npr. Učinimo,
 S
dakle, lemozinom aliti pravije rijeti bosan-
ski podjeljenjem i z dioštinom.
Živosti Divkovićeva pripovijedanja do-
prinosi i relativno česta poraba pučkih fra-
zeoloških (ustaljenih) izričaja, npr. zdrav,
živ i čitav ili z dobra na bolje.
Na leksičkom planu za Divkovića su
osobito karakteristične brojne riječi svoj-
Nauk krstjanski, 1611.
stvene primorskim krajevima (Dubrovniku
i Dalmaciji), npr. diklica (=djevojka, dje-
vojčica), dreselje (=žalost), frustati (=biče-
vati), scijeniti (=smatrati), kašteo (=utvrda,
kastel), preša (=žurba), jur ili jurve (=već),
pokle (=pošto, nakon što), porat (=luka),
žmul (=čaša) itd.
Susrećemo dakako i određen broj tur-
cizama, i to uglavnom onih koji nisu dio
nadgradnje, nego pripadaju općem leksiku, tj. narodnim
govorima, uključujući dakako ne samo narodne govore
muslimana nego i katolika, npr. konšija, čaršija, somun, so-
bet, haramija, zanatčija itd.
Na stilskom planu kod Divkovića posebno treba upo-
zoriti na porabu pojedinih stilskih figura, posebice figura
ponavljanja. Najčešća je anafora (ponavljanja istih ili slič-
nih jedinica na početku rečenica), npr. Idite dakle neka vas
veće čuvaju … idite od svetijeh moijeh … idite i dijelite se od
blažene divice Marije … idite dakle prokleti od neba itd., ali
nije rijetka ni epifora (ponavljanje istih ili sličnih jedinica
na kraju rečenica), npr. nemoći naše on odnese, i bolesti
naše on odnese ili on je ožalošćen za nepravde naše / skru-
šen jest za zloće naše.
Česta su također i retorička pitanja (tj. pitanja na koja
se ne očekuje odgovor), npr. O grešniče, što si otvardnuo,
što si se okamenio, što si ostinuo te prilično forsirana poraba
epiteta (tzv. ukrasnih pridjeva), često i više njih zaredom,
npr. čudne i vele strašne stvari, vele veliki i nemilosardni
neprijatelji, Isukrst naš pridragi, prislatki i pridobrostivi
spasitelj itd.
I
napokon velikoj popularnosti cijeloga Divkovićeva
opusa doprinijela je i činjenica da on iz djela koja
prevodi i/ili prilagođuje uglavnom ispušta konkret-
nija zemljopisna imena, imena osoba, zanemaruje nji-
hovu nacionalnu pripadnost ili pripadnost pojedinome
redu (dominikancima, cistercitima, kartuzijancima,
franjevcima i sl.) te u maniri pučkoga pripovjedača jed-
nostavno govori o tome kako je bio jedan čovjek vele
plemenit ili jedan redovnik koji vazda govoraša Šalve
Ređina, jedna žena vele bogoljubna, ili jedna dumna u
jednom manastijeru itd.
Jezične i stilske osobitosti Divkovićevih djela o kojima
je ovdje bilo riječi objašnjavaju, bar donekle, silnu popu-
larnost njegovih spisa ne samo u okvirima franjevačke
provincije Bosne Srebrene nego i na cijelom području
koje su nastavali Hrvati, i katolici uopće, sve od Dubrov-
nika do Budima i od Splita do Sofije. Ta je popularnost
odigrala i nemjerljivu ulogu u procesima konstituiranja i
normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na
(novo)štokavskoj osnovici, ali i drugih standardnojezičnih
varijeteta utemeljenih na štokavskome narječju (srpskoga,
15
bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga). 
siječanj 2011. |   
 |15
Fra Matija Divkovic´
1611.
U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.

Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,

promrzao i težak od misli i duga puta.
Zna da je upao iz opaka turskog zuluma
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.
Što mu se može desiti kad nosi sa sobom
Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi
“na urešenje našega jezika slovinskoga”?

Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom

nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.

(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga

još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

Nikola MILIĆEVIĆ