Akademija Likovnih Umjetnosti

Produkt Dizajn
2006/2007

Seminarski rad
LIKOVNA KOMPOZICIJA

Prof.: Stjepan Roš

Asist.: Asim Đelilović

Student: Irena Jukić

0
Kompozicija

Pod kompozicijom podrazumijevamo prostorni raspored slikarskih elemenata

nekog djela uključujući i figuru i osnovu bilo kojeg djela, tj. Kompozicija
predstavlja cjelokupnu organizaciju.

Vrste kompozicije

- Centralna kompozicija – većina elemenata se nalazi u sredini

- Vodoravna kompozicija – većina elemenata se nalazi u vodoravnoj, ona
daje utisak staloženosti, mira, snage a njom su se uglavnom koristili
pejzažisti.
- Okomita kompozicija – je slična vodoravnoj samo što se ritam odvija
odozgor naprema dole i odozdol naprema gore. Ovom kompozicijom se
mogla prikazati dinamičnost, čežnja irealnog nebeskog i realnog
zemaljskog.
- Kaotična kompozicija – u ovoj kompoziciji elementi su postavljeni bez
ikakvog posebnog redoslijeda
- Piramidalna kompozicija – Ovdje su elementi kompozicije, kao što i samo
ime govori, postavljeni u piramidalnu strukturu
- Kružna kompozicija – elementi su poredani tako da svojim izgledam daju
kružni oblik
- Dijagonalna kompozicija – većina predmeta je poredana je po nekoj
dijagonalnoj zamišljenoj osi, itd.

Primjer piramidalne kompozicije Primjer centralne kompozicije

Kompoziciju možemo raščlaniti na ELEMENTE KOMPOZICIJE i PRINCIPE

KOMPOZICIJE.

Elementi kompozicije

Postoji sedam kompozicijskih elemenata iz kojih gradimo kompoziciju, a to su:

1. Linija ili crta
2. Smjer ili položaj
3. Veličina
4. Oblik
5. Tekstura
6. Valer
7. Boja

1
Linija

Matematičkim jezikom crtu (ili liniju) možemo definirati kao skup točaka u
ravnini, ali ona zapravo ne postoji u prirodi, to je imaginarna granica koja dijeli
dvije plohe ili dva volumena.
1. Prema karakteru linije dijelimo na : debele, tanke, dugačke, kratke,
oštre, isprekidane, izlomljene, jednolične, nejednolične i slično.
2. Druga važna osobina linija je njihov tok, njihova putanja. Ovdje je
prigodna usporedba crta s rijekama koje si same dube svoje putove,
te skreću i vijugaju ako se ukaže potreba za tim. Linije po toku mogu
ravne, krivulje (koje mogu biti pravilne ili slobodne krivulje), otvorene ili
zatvorene. Razlikujemo još kaligrafske crte rađene slobodnom rukom i
euklidske crte izvedene tehničkim pomagalima.
3. Crte se mogu odrediti i prema svojem značenju.
a) Konturne ili obrisne crte opisuju neki oblik izvana, po njegovom rubu. Ako
nekog prislonimo uz školsku ploču i oko njega kredom izvučemo crtu dobiti
ćemo obrisnu crtu.
b) Teksturne crte: tekstura označava karakter površine, i kao takva može biti
plastička (hrapavo ili glatko), slikarska (različite gustoće mrlja koje čine
površinu) i crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za
različito ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom.
Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda
i obrađeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji
iznutra ispunjavamo teksturnim crtama.
c) Strukturne crte: iako po izgledu vrlo slične teksturnim crtama (ponekad su i
prepletene toliko da se ne mogu razdvojiti), strukturnim crtama treba jasno
razlikovati njihovo značenje. Riječ struktura označava unutrašnje načelo koje
gradi neki oblik, općenito neki sklop. Ta se riječ primarno počela koristiti u
lingvistici kroz tzv. strukturalizam, a tek ju je kasnije Claude Levi-Strauss uveo
u antropologiju što je otvorilo put i likovnim teoretičarima za njenu upotrebu. Iz
toga jasno vidimo: rečenica može imati svoju strukturu (unutrašnji sklop pravila
izražen gramatikom), ali ne i svoju teksturu. Riječ po riječ, jedna iz drugu, po
nekim pravilima grade vanjski oblik rečenice. Isto tako, i crta do crte ili toče,
zgusnute ali ne nasumično, postepeno grade neki oblik iznutra prema van -
nema obrisne crte koja lik gradi izvana. Među prirodnim oblicima koje možemo
ponuditi djeci za vježbanje strukturnih crta su jež, čičak, maslačak (bijeli),
borove grančice, paukova mreža; od načinjenih oblika pogodne su ribarske
mreže, čipke, kotač na biciklu, žičane ograde i sl.

Crte se mogu grupirati gusto ili rijetko. Postepenim razrjeđivanjem gustoće

crta ili točaka dobije se grafička modelacija. Posebno je crtački zahtjevan tzv.
kroki, crtež koji nastaje u tridesetak sekundi, i koji u nekoliko linija treba
pokazati sav izražajni raspon tehničkog sredstva koje se za crtež koristi.

Formalno, linija je jednodimenzionalna tvorevina, točnije jedna joj je dimenzija

naglašena (dužina), a druge dvije nenaglašene (visina i širina). Time se
izjednačuju pojmovi linija i linijsko. Ako ih želimo razlikovati moramo reći da je
linija trag na podlozi namijenjen pogledu, dok se linijsko orijentira na taktilnost
(linijski istanjena masa, vidimo je lijevo i dolje na primjerima žičane skulpture

2
A. Pevsnera i gimnastičarske trake), ili na opće iskustvo tijela (toranj u
arhitekturi, ulica u urbanizmu). Na razini znaka, linija ima dva vida, osjetilni
(vizualni, podražaj na očnoj mrežnici) i osjetilno-izvedbeni (likovni, trag koji
ostavlja neka tvar u skladu s vlastitim karakteristikama). Teoretičar linija Ph.
Rawson je istraživao kategorizaciju linijskih promjena i odnosa. Prema
njegovoj metodi, crtež se ne može razumjeti ako se prvo ne rekonstruira, ne
odredi rukopis autora pomoću njegove sistematizacije i koordinatnog sustava.

Primjer linijskog crteža Primjer poentilizma

Linije odaju i naše psihološko stanje tako da sljedeće linije prikazuju:
Vodoravna- mirovanje, odmor
Konkavna (Udubljena)- umor lijenost, opuštenost
Konveksna (ispupčena)- energiju, otpor, volju
Blago valovita- nježnost, ženstvenost, blagost, graciju
Jako valovita- uzbuđenost, jake emocije
Grubi pokreti- muškost
Cik-cak- energičnost

Smjer

Smjer ima svaka linija kosi, okomiti ili vodoravni. On ima velikog utjecaja na
promatrača jer svaki simbolizira i šalje određenu poruku. Vodoravni –
mirovanje, pasivan, spokojan. Okomiti smjer – snaga, uravnoteženost. Kosi
smjer – dinamičan, pokretljiv.

Veličina

Površina na kojoj radimo kompoziciju ima svoju visinu i širinu i stavljanje bilo
kojeg elementa zahtjeva dijeljenje površine na manje dijelove pri čemu se
stvara prostorna iluzija na površini. Veličina predmeta može značiti blizinu ili
udaljenost (ako su predmeti postavljeni u različitim planovima), ili razliku u
veličini ( predmeti u istom planu).
Položaj predmeta procjenjuje se u odnosu na liniju horizonta pri čemu su
predmeti na liniji horizonta najbliži, oni koji se nalaze na višim dijelovima su
udaljeniji. Dubinski prostor se sugerira i preklapanjem i oštrinom prikazanih

3
predmeta- predmet koji preklapa neki drugi je bliži, a i onaj koji je više izoštren
i s više detalja također.

Oblik

Neki oblici opažaju se lakše od drugih. Psiholozi su izmjerili količinu energije

potrebne da bi se pojedini oblik opazio. Krug se najlakše opaža, a zatim druga
jednostavna geometrijska tijela. Tu leži snaga jednostavnih geometrijskih tijela,
ako ova tijela posjeduju još i dinamične konture i položaj, postaju nam
privlačniji. Oblici uključuju i vrijednosti koje ima daju naše asocijacije, što
mnogo utiče na dinamičke kvalitete likova.

Tekstura

Riječ tekstura dolazi od lat. textura - tkanje, tkanina, sklop, sastav, i vidimo
kako je povezana sa riječima tkanje, tekstil, i s rječju tekst. Lako si možemo
predočiti kako se radi o određenom nizanju i prepletu sitnih elemenata (slova,
niti, zrnca) koji zajedno stvaraju dojam hrapavosti, obrađenosti neke površine.

Tekstura je karakter površine i kao takva može biti

- plastička (hrapavo ili glatko, taktilna),
- slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i
- crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za različito
ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom. Pogodna je
usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno
linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra
ispunjavamo teksturnim crtama.

Plastičke teksture su opipljive i ovise ili o karakteru materijala čiju površinu

doživljavamo, ili o načinu obrade tog materijala - glačanjem i poliranjem
recimo. Razumije se da drvo ima različitu površinu (time i teksturu) od kamena
ili bronce. Ali u umjetnosti se nije uvijek razumijevalo samo po sebi da se
upotrebljenom materijalu poštuju (ostavljaju) njegova svojstva, već su se
skulpture od kamena primjerice glačale do visokog sjaja oponašajući broncu.
Stoga poneki umjetnici ostavljaju dijelove skulptura posve neobrađenima kako
bi što manje zadirali karakter i osobnost upotrebljenog materijala. Ponekad se,
s druge strane, računa na veći raspon taktilnih doživljaja koje materijal, alat i
autor mogu pružiti, a gledatelj percipirati - tako se stvara više stupnjeva i oblika
hrapavosti i uglačanosti površine, pa govorimo o sitnozrnatim, krupnozrnatim,
naboranim, ispicanim, valovitim i drugim teksturama .

4
Primjer: Tekstura drveta

Valer

Valer predstavlja količinu svjetlosti. Promjena valera mijenja izgled predmeta,

veličinu, oblik i teksturu, a time i naše raspoloženje, ona ostvaruje i daje na slici
prostor, oblik, dramatičnost. Valerski ključ je od prvenstvene važnosti. Našu pažnju
moramo posvetiti tonskom ključu slike jer to određuje ostale elemente naročito boju.
Niski, visoki i srednji ključ sastoje se iz devet tonova. Svijetli, visoki durski ključ je
pozitivan, uzbudljiv, radostan. Visoki molski ključ je nježan, ženstven, sjetan. Srednji
durski ključ je plakatski, snažan, bogat, otvoren. Mukli srednji molski ključ predstavlja
svijet snova. Niži molski ključ je težak i dostojanstven. Tamni niski molski ključ je
pogreban.

Primjer: Valer

Boja

Dijele se na kromatske(razlikuju se po tonu valeru i zasićenosti) i

akromatske(razlikuju se samo po valeru)
Bojom nazivamo reakciju fotoosjetljivih čunjića u našem oku na vanjski
podražaj u obliku svjetlosne zrake. Ulaskom u oko zraka se lomi kao u prizmi i
raspršuje u spektar. Dok su sve boje spektra objedinjene, zraka je bijele boje -
zato bijelu zovemo neboja, nešarena ili akromatska boja. Akromatske su
također i crna i siva.
Spektar (lat. spectrum - avet, prikaza) je otkrio Isaak Newton 1676. g.
Razlomivši u trostranoj prizmi bijelu svjetlost, vidio je kako su u njoj sakrivene
sve postojeće boje. Beskonačan niz prelijevajućih boja čini konačnim
razgraničivši sedam različitih boja: crvena, narančasta, žuta, zelena, cijan
(svjetloplava), indigo (tamnoplava) i ljubičasta. Brojku sedam uzeo je iz
korelativnih (i ezoteričnih) razloga - kako bi sedam boja odgovaralo sedam
nota u muzičkoj ljestvici.
Boja je opažaj određenog raspona frekvencije (vibracije) od 400 do 800
bilijuna Hz. Prije crvene nalazi se nama nevidljiva infracrvena, a poslije

5
ljubičaste nama nevidljiva ultraljubičasta. Boja koju vidimo, a ne nalazi se u
spektru je magenta (purpur); to je interferencija (preklapanje) valova.
Djeci u školi kažemo kako spektar ima šest boja; naime tri primarne i tri
sekundarne. Iz iskustva s pigmentima znamo da se sve boje mogu dobiti
miješanjem svega tri boje, koje stoga nazivamo osnovne, primarne ili boje
prvog reda. To su:
- Crvena
- Žuta
- Plava
Njihovim miješanjem dobivamo izvedene, sekundarne ili boje drugog reda, a to
su:
- zelena……….plava + žuta
- narančasta.....crvena + žuta
- ljubičasta…….plava + crvena

Nadalje, miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje nastaju tercijarne

boje, ili boje trećeg reda.

Grafički, od primarnih boja možemo načiniti malu piramidu.

Njoj zatim dodajemo sekundarne boje.

Napokon, oko svih šest boja opišemo kružnicu koja je zapravo spektar: iz
nevidljive infracrvene ulazimo u krug sa crvenom, nastavljamo sa
narančastom, žutom, zelenom, plavom do ljubičaste koja izlazi iz vidljivog
dijela kao ultraljubičasta.
Zatim ubacimo boje između već postojećih: između žute i narančaste stavimo
žutonarančastu, pa narančastožutu; tako dobivamo tzv. Ostwaldov (negdje
Ittenov) krug boja.
Spektar boja

Spomenuli smo i akromatske boje: bijela, crna i sive.

Dodavanjem akromatskih boja kromatskim bojama dobivamo tonove

kromatskih boja. Ton je dodana količina svjetlosti u boji, dakle svijetloplava,
tamnoplava, još tamnija plava i tako sve do crne.
Boje još možemo podijeliti na tople i hladne.

6
Principi kompozicije

Po načelima komponiranja organiziramo i povezujemo elemente kompozicije, oni se

zasnivaju na psihološkim i sociološkim zakonima i pravilima čovjekovog djelovanja.
Kompozicijski principi su: ponavljanje ili repeticija, izmjenjivanje ili alternacija,
stupnjevanje ili gradacija, harmonija, kontrast, opozicija ili konflikt, dominanta,
jedinstvo i ravnoteža.

Repeticija

Repeticija se odnosi samo na prostornu dimenziju. Jedina razlika među identičnim

jedinicama je njihov položaj. Njihov odnos je jednodimenzionalan i mjeri se
prostornim intervalima kao kod intervala između dva identična muzička tona. Ti
intervali su dio kompozicije kao sto su muzički intervali dio muzičke kompozicije.
Postoji i repeticija s varijacijom gdje se ponavlja jedna ili više osobina, ali se mijenja
jedan ili više aspekata. Primjer je mijenjanje velikog u mali krug.Repeticija nekad
djeluje jedlolično,dosadno,smirujuće, ali repeticija može izazvati i sasvim suprotnu
reakciju – stvara nemir, dramatično raspoloženje.
ALTERNACIJA - je vrsta repeticije i predstavlja naizmjenično ponavljanje

Harmonija

Harmonija je kombinacija jedinica koje su u jednoj ili više osobina srodne. Jedinice su
slične ako im je jedna ili više osobina slična, npr. oblik, veličina ili boja. Potpuna
repeticija je krajnost isto kao što je i diskord (nesklad) druga krajnost. Diskord je
kombinacija potpuno nesrodnih elemenata. Harmonija leži između diskorda i
monotonije i ovisi o umjetnikovom temperamentu kojem će od ove dvije krajnosti
kompozicija bliža. Postoji više vrsta harmonije. Neki predmeti ne moraju biti slični da
bi bili harmonični, njihova harmonija se postiže funkcijom- kašika i zdjela. Postoji i
harmonija simbolizma- literarne asocijacije.

Gradacija

Gradacija je raspored u kojem se preko stupnjeva povezuju suprotne krajnosti. Primjer

je valerska ljestvica u kojoj su crno i bijelo povezani nizom sivih koje su slične i
harmonične. U slikarstvu vidimo gradaciju pri osjenčavanju okruglih i valjkastih
predmeta, slikar koristi gradaciju veličina, valera i boje da bi prikazao položaj
pojedinih predmeta u kompoziciji.

7
 primjer gradacije

Kontrast

Kontrast, suprotnost je dinamična suština života. Kroz kontrast predmeti i pojave

dobivaju svoj smisao.. Količina kontrasta ovisi o umjetnikovom temperamentu, neki
traže harmoniju, a neki samo kontraste. Važan je i kontrast tekstura, uvođenjem novih
materijala- stakla, aluminijske folije, hroma i dr., tekstura je postala važan element u
dizajnu, arhitekturi…
Kompozicija kojoj nedostaju kontrasti obično djeluje jednolično i prazno.
Dakle, u svakom djelu nužna je raznolikost. Koliko raznolikosti treba da bude na djelu
zavisi od umjetnikovog temperamenta i namjene likovnog rješenja.
Diskord je krajnji kontrast - kombinacija potpuno nesrodnih elemenata. Najčešće se
izbjegavaju krajnje suprotnosti. Suprotnosti nešto manjeg koriste se redovno da bi se
pojačao intenzitet, unijela preglednost i jasnoća, ostvario ritam i uopće veća dinamika.

Primjer kontrasta
Jedinstvo

Umjetnik oblikuje estetsko jedinstvo ili red. Jako je važno jedinstvo konflikta i
dominante koje kao problem postoji u svim prostornim umjetnostima.
Jedinstvo može biti statično i dinamično. Statično jedinstvo imaju geometrijski oblici,
neorganski oblici kao kristali također imaju statično jedinstvo. Biljke i životinje imaju
dinamično jedinstvo. Svaku kompoziciju koja naglašava pravilno i točno ponavljanje
motiva nazivamo statičnom, a onu koja naglašava narastanje ili opadanje dinamičnosti,
dinamičnom kompozicijom.
Jedinstvo ideje- bit jedinstava je u tome da umjetničko djelo izražava samo jednu
ideju, bez ikakvih dodatnih suvišnih elemenata. Ono što nije bitno se zanemaruje.

8
Dominanta

Dominanta znači prevladavajuće, glavno. Pri upotrebi različitih elementa moramo

odlučiti koji je dominantan. Ako crtamo krug i trokut, moramo odlučiti koji je lik
glavni i naglasiti ga. Dominantu postižemo tako što jedni vrijednost činimo većom od
druge, snažnijom u valerskom smislu i bojom. Dominantu linije, teksture, oblika,
smjera, valera, oblika i boje postižemo repeticijom.

Ravnoteža

Ravnoteža predstavlja dobar raspored masa, organiziranje prostora.

Dvije su vrste ravnoteže- formalna i neformalna.
Formalna je uravnoteženje jednog ili više elemenata na jednoj strani s identičnim
elementima na drugoj strani, ovakav način ostvaruje dostojanstvo i ozbiljnost pa
pogoduje arhitekturi. Neformalno uravnoteženje je kada jedan ili više elemenata s
jedne strane uravnotežujemo različitim elementima s druge strane, ovakvo
uravnoteženje je asimetrično ali mnogo zanimljivije .
Funkcija kompozicije najbolje određuje kakvu vrstu ravnoteže treba upotrijebiti.
Formalna ravnoteža ostvaruje efekat dostojanstva, ozbiljnosti i mira, pa se koristi u
arhitekturi. Neformalna ravnoteža se sreće u skulpturi, slikarstvu, ali i modernoj
arhitekturi.

Literatura: - prof. Radenko Mišević, Teorija forme (drugo prošireno izdanje)

- Internet