Gradjansko Pravo - Skripta

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH
GRAĐANSKO PRAVO
SKRIPTA
WWW.BH-PRAVNICI.COM
INFO@BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM
I - UVOD
1. POJAM GRAĐANSKOG PRAVA
GraĎansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila
ureĎuje one imovinske odnose u koje ljudi ulaze povodom stvari, činidbi ili imovine.
2. NAZIV
Naziv graĎansko pravo potiče iz rimskog prava kao prijevod latinskog ius civile. MeĎutim, staro rimsko
ius civile i moderno graĎansko pravo su pojmovi različ itog sadržaja. Težište naziva graĎansko pravo je na
subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih odnosa. Prema tome, jedino graĎansko pravo može u
svom nazivu obuhvatiti istovremeno odreĎeni krug imovinskih, pa i neimovinskih odnosa.
Naziv privatno pravo direktno je povezan sa podjelom cjelokupnog prava na javno (ius publicum) i
privatno (ius privatum), koju je izvršio već Ulpijan. Javno pravo je ono koje se odnosi na položaj države,
a privatno ono koje se tiče koristi pojedinaca. Bitno je istaći da je graĎansko pravo bilo uvijek svrstavano
ne samo u privatno pravo, već je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. Ali kad je započeo proces
sadržajnog raslojavanja, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo opće privatno pravo
ili opće graĎansko pravo. U privatno pravo danas, osim graĎanskog prava, spadaju i trgovačko pravo,
autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i dr.
Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadržaj tog prava i prirodu odnosa koje ureĎuje. Ono
ureĎuje uglavnom imovinsku zaštitu neimovinske sfere čovjeka.
3. NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA
Posebno karakteristična su 4 načela graĎanskog prava:
15. Načelo dispozitivnosti. Načelo dispozitivnosti znači da graĎanskopravni odnos nastaje, mijenja se i
prestaje prvenstveno voljom stranaka. Na području obveznog prava ovo načelo manifestuje se kao
sloboda ugovaranja. Sloboda ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog učesnika u prometu da se
odluči da li će ući u obvezni odnos ili ne, slobodu izbora vrste ugovornog odnosa, te slobodu
utvrĎivanja oblika i sadržaja ugovornog odnosa. Svaki pravni poredak utvrĎuje opće granice slobode
ugovaranja koje stranke ne smiju prekoračiti. U stvarnom pravu načelo dispozitivnosti manifestuje se
u slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima. U nasljednom
pravu načelo dispozitivnosti izražava se u slobodi oporučnog raspolaganja.
17. Ravnopravnost stranaka. Položaj stranaka u graĎanskopravnom odnosu je koordiniran. Nema

subordinacije koja je karakteristična za upravno pravo.
21. Imovinska sankcija. Sankcija je štetna posljedica koja pogaĎa onoga ko se ne drži nareĎenja ili
zabrane izražene u pravnoj normi. Sankcija je takoĎer posljedica koja stiže onoga ko ne izvrši
obavezu koju je preuzeo stupanjem u graĎanskopravni odnos. Sankcije su u graĎanskom pravu bile u
početku lične (dužničko ropstvo).
24. Prometnost prava. Pri prometnosti se misli na promet subjektivnih graĎanskih prava. Subjektivno
graĎansko pravo je ovlaštenje koje nastaje za učesnika konkretnog graĎanskopravnog odnosa na
osnovu normi graĎanskog prava u objektivnom smislu. Mogućnost prometa subjektivnih imovinskih
prava postoji jedino u graĎanskom pravu, uz odreĎene izuzetke koji se nazivaju strogo osobna
2 WWW.BH-PRAVNICI.COM
WWW.BH-PRAVNICI.COM
građanska prava, a koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi sa jedne osobe na drugu.
(npr.roditeljsko pravo)
4. SISTEM GRAĐANSKOG PRAVA
Poznata su 2 modela u izgradnji sistema graĎanskog prava: institucijski i pandektni.
Institucijski sistem potiče iz rimskog prava. Gaj u Institucijama kaže da se svo pravo odnosi na osobe
(personae), imovinu (res – stvari) i tužbe (actiones). Ovaj trodijelni sistem pokazao se neodgovarajućim
za graĎansko pravo.
Pandektni sistem razvijen je u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen u njemačkom GraĎanskom

zakoniku iz 1896.godine. Sastoji se od 5 dijelova: opć i dio, obvezno pravo, stvarno pravo, porodično
pravo i nasljedno pravo. U savremenoj nauci prednost se daje pandektnom sistemu.
Opći dio graĎanskog prava sadrži skup pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima graĎanskog
prava;
Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureĎuju odnosi izmeĎu ljudi s obzirom na stvari.
Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureĎuju oni društveni odnosi u kojima je jedna stranka
(vjerovnik) ovlaštena da od druge stranke (dužnik) traži izvršenje neke činidbe, a ona je dužna tu činidbu
izvršiti.
Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) ureĎuje
podjela njene imovine na druge osobe (nasljednike).
5. ODNOS GRAĐANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA
GraĎansko pravo – trgovačko pravo. Postoje 2 varijante ovog odnosa: Dualistička varijanta sastoji se u
potpunom odvajanju trgovačkog od graĎanskog prava. Monistička varijanta zadržava jedinstvenost
graĎanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova, sa eventualnim odstupanjima za
privrednopravne subjekte i poslove.
GraĎansko pravo – porodično pravo. IzmeĎu graĎanskog i porodičnog prava postoje sličnosti i razlike,
kako u prirodi odnosa, tako i u metodama ureĎivanja tih odnosa. Sličnost u pogledu odnosa postoji u
dijelu imovinskih odnosa u braku i porodici. Priroda ostalih odnosa je meĎusobno potpuno različ ita. U
porodičnom pravu ureĎuju se lični odnosi, a imovinski odnosi su podreĎeni ostvarenju ličnih prava.
Metodološka sličnost je u načelu dispozitivnosti (dobrovoljnosti) zasnivanja odnosa i načelu
ravnopravnosti subjekata, a razlike su neprometnost porodičnih subjektivnih prava i odsustvo imovinske
sankcije u porodičnom pravu.
GraĎansko pravo – radno pravo. Radno pravo je prije osamostaljenja u zasebnu granu prava bilo
sastavni dio graĎanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa je bio ugovor o službi (locatio
conductio operarum).
GraĎansko pravo – upravno pravo. Metode, odnosno načela upravnog prava suprotni su onima
graĎanskog prava. Umjesto ravnopravnosti i koordinacije meĎu strankama, u upravnom pravu važi načelo
subordinacije, umjesto načela prometnosti načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti, umjesto
imovinske sankcije preovladava lična sankcija. U upravnom pravu preovladavaju kogentne, a u
graĎanskom dispozitivne norme.
GraĎansko pravo – meĎunarodno privatno pravo. MeĎunarodno privatno pravo ureĎuje posebnu vrstu
imovinskih odnosa, a to su imovinski odnosi sa tzv.meĎunarodnim obilježjem. Npr.ugovor o prodaji
WWW.BH-PRAVNICI.COM
zaključe 2 državljanina različitih zemalja na teritoriji treće države. Postavlja se pitanje koje će nacionalno
graĎansko pravo biti primijenjeno u konkretnom slučaju. Taj zadatak rješava meĎunarodno privatno
pravo pomoću tzv.kolizijskih pravila. Naziv “meĎunarodno” to pravo nije dobilo zato što je zaista
meĎunarodno, već zato što ureĎuje privatnopravne odnose sa meĎunarodnim obilježjima. Ono je
unutrašnje pravo države.
II - IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA

1. POJAM I VRSTE PRAVNIH IZVORA
Izvori prava su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. U nauci o izvorima poznata je podjela
na državne i društvene izvore prava.
Za državni izvor je karakteristično da je formalni tvorac prava ustavom odreĎeni zakonodavni organ.
Osnovni oblik u kome se javlja pravno pravilo iz tog izvora je propis, posebno zakon. Norma je
heteromna, odnosno stvaralac norme nije istovremeno i adresat.
Za društveni izvor ili tzv.autonomno pravo karakteristični su samonormiranje meĎusobnih odnosa i

akcija članova odreĎenih asocijacija. Norma je autonomna, odnosno oni koji stvaraju normu u načelu su i
njeni adresati.
Izvori graĎanskog prava su propisi, pravni običaji, sudska praksa i pravna nauka.
2. PROPISI
Propis sadrži napisano pravno pravilo. MeĎu propisima postoji rang koji odreĎuje njihov meĎusobni
odnos. Najznačajniji propisi su ustav i zakon.
Ustavi sadrže relativno mali broj odredaba graĎanskog prava, ali one imaju prvorazredan značaj.
Ustavom se ureĎuju temelji pravnog, političkog i ekonomskog sistema odreĎene društvene zajednice.
Zakoni. Pod zakonom se podrazumijeva akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisani
način, a koji sadrži apstraktno, opće pravno pravilo. Zakon je najčešći i najuobičajeniji pravni izvor.
Svaki zakon je propis, ali svaki propis ne mora biti zakon. Propis je i svaki podzakonski akt. Za naše
graĎansko pravo karakteristično je da ono nije u cjelini ureĎeno novim zakonima.
Retroaktivnost propisa. U svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja
propisa. Zabrana retroaktivnosti za zakonodavca važi relativno jer može odrediti da pojedine odredbe
djeluju unatrag. Za sudiju je zabrana retroaktivnosti apsolutna. U pravnoj nauci postoje 2 teorije koje
pokušavaju objasniti zabranu povratnog djelovanja propisa.
Prema teoriji stečenih prava, propisi ne mogu djelovati retroaktivno ako bi time vrijeĎali stečena prava
pravnih subjekata. MeĎutim, zbog sporne prirode stečenih prava Roubier je postavio novu, tzv.modernu
teoriju prema kojoj treba razlikovati neposredno djelovanje od retroaktivnog djelovanja pravnih propisa.
Zakoni neposredno zahvataju pravne situacije koje su u toku, ali ne mogu uticati na posljedice koje su
takve situacije već proizvele. Npr. ako je raniji propis odreĎivao da se poslovna sposobnost stiče sa 18
godina, a kasniji podiže granicu na 21 godinu, osobe koje u trenutku stupanja propisa na snagu imaju 20
godina bi po klasičnoj teoriji stečenih prava ostajali poslovno sposobni i dalje, dok bi po modernoj teoriji
WWW.BH-PRAVNICI.COM
izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su zaključili nakon navršene 18.godine bili i dalje
valjani.
3. PRAVNI OBIČAJI
Pravni običaji su pravila ponašanja koja su se formirala u društvenoj zajednici na osnovu nekog
ponavljanjem utvrĎenog shvatanja, a zakonski im je propis svojom normom direktno ili indirektno dao
pravni karakter.
Pravni običaj kao izvor prava mora sadržavati 2 elementa:

c) materijalni, koji pokazuje da je društvena praksa koja se manifestuje kao vršenje ili nevršenje
odreĎenih radnji dovoljno česta, stalna i jednolična;
d) psihološki (opinio iuris sive necessitatis), tj.uvjerenje da se radi o općeobaveznom pravilu ponašanja.
Iz navedenog slijede 2 osnovne karakteristike pravnih običaja:

2. Pravni običaji su subordinirani zakonskom pravu jer važe samo onda ako ih zakon priznaje;
3. Pravni običaji su supsidijarni pravni izvor, tj. u obzir dolaze samo ako odreĎeni odnos nije u cjelini
normiran propisom, a pravni običaj nije protivan načelima na kojima se zasniva pravni poredak
odreĎene zajednice. Pravni običaji su izvor našeg graĎanskog prava
Na području obveznih odnosa primjenjuju se tzv.trgovački običaji. Ako su kodificirani nazivaju se

uzansama. Nastaju kao proizvod ponavljanja i ujednačavanja poslovne prakse učesnika u pravnom
prometu. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se općim uzansama. U suprotnom, radi
se o posebnim uzansama.
4. SUDSKA PRAKSA
Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donošenje više saglasnih presuda od strane istog suda o
istom pravnom pitanju na osnovu kojih se formira općeobavezna pravna norma. Sudska praksa je
indirektan izvor prava jer kod nas sudska odluka nema karakter presedana. Zbirke sudskih odluka nemaju
karakter zakona, već odluka višeg suda djeluje na niži sud samo snagom svoje uvjerljivosti, te zbirke
sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednačavanje sudske prakse.
5. PRAVNA NAUKA
Pravna nauka je takoĎer samo indirektan izvor prava. Ona djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti,
ali se sudija u konkretnom slučaju ne može pozvati na neko naučno djelo kao na zakon.
III - GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS

1, 2. POJAM I POSTANAK GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA
GraĎanskopravni odnos je društveni odnos koji je ureĎen pravnim pravilima graĎanskog prava. U
prvom redu se javlja kao faktički, materijalni društveni odnos. Materijalni društveni odnos postaje
graĎanskopravnim odnosom u trenutku kada ga graĎansko pravo prizna i uredi. Time se stvara mogućnost
prinudnog ostvarivanja prava i obaveza subjekata u takvim odnosima. Pretvaranjem faktičkih društveno-
ekonomskih odnosa u graĎanskopravne odnose omogućava se privredno kretanje.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
IzmeĎu društveno-ekonomskih odnosa sa jedne i graĎanskih prava sa druge strane, postoji uzajamno
djelovanje. Društveni odnosi daju graĎanskom pravu sadržaj, a graĎansko pravo tim odnosima daje
pravnu karakteristiku.
3. PRAVNE ČINJENICE
Pravne činjenice su činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u
vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava. Pravne činjenice se dijele s obzirom na
postanak i s obzirom na funkciju u normiranju samog graĎanskopravnog odnosa.
4. VRSTE PRAVNIH ČINJENICA S OBZIROM NA POSTANAK
Po ovom kriteriju pravne činjenice se dijele u 2 osnovne vrste: prirodni dogaĎaji i ljudske radnje.
Prirodni dogaĎaji postaju pravne činjenice kada pravo za njih veže pravne učinke. Takvi dogaĎaji
nazivaju se i pravnim dogaĎajima (npr.roĎenje, smrt, protek vremena itd).
Ljudske radnje su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci. Dijele se na dozvoljene
(pravne radnje) i nedozvoljene (delikti). MeĎu pravnim radnjama najvažniji je pravni posao. To je
očitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka. Takvi učinci su postanak,
promjena ili prestanak graĎanskopravnog odnosa.
Delikti su nedozvoljene ili protupravne ljudske radnje. U graĎanskom pravu radi se o graĎanskim
deliktima, za razliku od krivičnih. Delikt je protupravna radnja uz koju norme građanskog prava i mimo
volje počinioca vežu nastanak odnosa odgovornosti za štetu.
5. VRSTE PRAVNIH ČINJENICA S OBZIROM NA FUNKCIJU
S obzirom na funkciju, pravne činjenice se mogu javljati kao pretpostavka, pravna osnova, presumpcija i
fikcija.
Pretpostavka je pravna činjenica koja je zaista kao činjenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da
bi nastao, promijenio se ili prestao određeni građanskopravni odnos. Npr.ako je neko zaista umro, tada je
ta pravna činjenica pretpostavka za otvaranje nasljedstva. Dakle, dok u običnom govoru izraz
pretpostavka koristimo kada nismo sigurni da li se nešto dogodilo ili ne, u graĎanskopravnoj terminologiji
se pod pretpostavkom podrazumijeva činjenica koja se sigurno dogodila i čije postojanje se uvijek može
dokazati.
Pravna osnova je ona bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih
građanskih prava. Naime, subjektivna prava uvijek proizilaze iz jedne pretpostavke. Da bi se ta
pretpostavka za koju je povezano subjektivno graĎansko pravo razlikovala od svih ostalih koje su
potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom. Prema tome, svaka pravna osnova je
pretpostavka, ali svaka pretpostavka nije pravna osnova. Npr, pretpostavke za oporučno nasljeĎivanje su:
smrt ostavitelja,
imovina,
živi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja,
sposobnost nasljednika za nasljeĎivanje,
oporuka u korist odreĎenog nasljednika.
Pravna osnova iz koje nastaje subjektivno pravo odreĎenog nasljednika na nasljedstvo oč igledno je
postojanje oporuke u njegovu korist.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Presumpcija je pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno. Kao presumpcija
se može tretirati samo ona pravna činjenica koju je propis odredio. Takva činjenica zove se pravna
presumpcija (praesumptio iuris). Osim pravne presumpcije koja se uvijek može oboriti dokazom, postoji i
tzv.neoboriva presumpcija koja se naziva pravna presumpcija i o pravu (praesumptio iuris et de iure).
Neoboriva presumpcija znači da se neka činjenica smatra po propisu kao dokazana, a protivdokaz uopće
nije dozvoljen (npr.poznavanje stanja u zemljišnim knjigama).
Fikcija je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se
uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki pravni odnos. I za fikciju
važi načelo da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, već samo ona za koju propis to dozvoli.
IV - SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

POJAM PRAVNOG SUBJEKTA
Pravni subjekt je nosilac prava i obaveza. Za pravni subjekt često se koristi izraz osoba (lice). Pravni
subjekt može biti fizička osoba i pravna osoba.
PRAVNA, POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST
Pravna sposobnost je svojstvo biti nosilac prava i obaveza. Ona je osnovno svojstvo pravnog subjekta.
Ako bi se nekom pravnom subjektu oduzela pravna sposobnost, on bi prestao biti pravnim subjektom
(čovjek bi sa pravnog gledišta postao stvar, a pravna osoba bi prestala postojati).
Poslovna sposobnost je svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stiču prava i obaveze. Svaki pravni
subjekt mora imati pravnu sposobnost, ali ne mora imati i jednak stepen poslovne sposobnosti.
Deliktna sposobnost (uračunljivost) je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja

protivpravna djelanja. Dok se za poslovnu sposobnost traži pravno relevantna volja pravnog subjekta, za
deliktnu sposobnost traži se odreĎeni stepen svijesti (mogućnost samoopredjeljenja). Zbog toga i
poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne.
Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dužnosti, već svojstva. Razlika je u tome što se osoba može
odreći svojih subjektivnih prava, ali se svojstava ne može sama odreći.
A. FIZIČKA OSOBA
POJAM, POSTANAK I PRESTANAK FIZIČKE OSOBE
Fizička (prirodna) osoba je živ čovjek kao subjekt prava. Čovjek postaje pravnim subjektom samo onda
ako mu to pravni poredak priznaje (robovlasništvo je sistem u kome nisu svi ljudi bili pravni subjekti).
Fizička osoba postaje roĎenjem. Ponekad se ukazuje potreba da se neroĎenom djetetu sačuvaju neka
prava. Dijete u majčinoj utrobi u pravu se naziva nasciturus. Kod nasciturusa se služimo fikcijom “onaj
ko će se roditi uzima se kao da je već roĎen”. Pri tome se mora voditi računa o slijedećem:
2. Fikcija mora ići u korist nasciturusa;
3. Dijete se zaista mora roditi živo. U suprotnom otpadaju sve pravne posljedice fikcije.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Fizička osoba prestaje smrću. Smrt znači i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe. U slučaju da se ne
zna da li je osoba čije pravne odnose treba razriješiti živa ili mrtva, pravo se služi presumpcijom smrti
koja se u našem pravu pojavljuje u vidu proglašenja nestale osobe umrlom. Dakle, ovom presumpcijom
prezumira se i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe.
POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST FIZIČKE OSOBE
Poslovna sposobnost fizičke osobe ima 3 stepena: puna i ograničena poslovna sposobnost, te poslovna
nesposobnost.
c) Puna ili potpuna poslovna sposobnost stiče se po našem pravu sa navršenom 18.godinom života.
Osobe koje su navršile 18 godina nazivamo punoljetnim (izuzetak su stariji maloljetnici koji su
zaključili brak). Punoljetna osoba može sama sklapati pravne poslove.
i) Ograničena ili djelomična poslovna sposobnost. Pravni poslovi koje sklopi osoba sa ograničenom
poslovnom sposobnošću važe tek onda kada ih odobri zakonski zastupnik te osobe. Pravni posao koji
sklapa osoba ograničene poslovne sposobnosti zove se šepavi pravni posao (negotium claudicans).
m) Potpuna poslovna nesposobnost. Osobe koje su potpuno nesposobne ne mogu uopće same sklapati
pravne poslove, već to za njih čine njihovi zakonski zastupnici. Kod nas su potpuno poslovno
nesposobni maloljetnici mlaĎi od 15 godina i punoljetne osobe koje su sudskom odlukom potpuno
lišene poslovne sposobnosti, a usljed zakonom odreĎenih razloga.
Deliktna sposobnost nastupa sa navršenom 14.godinom života. Maloljetnik koji je navršio 14 godina
potpuno je deliktno sposoban ako je duševno zdrav. Duševno zdravlje se presumira. Maloljetnik izmeĎu 7
i 14 godina života nije deliktno sposoban, ali će iznimno biti ako se dokaže da je pri činjenju graĎanskog
delikta bio sposoban za rasuĎivanje.
B. PRAVNA (JURISTIČKA OSOBA)
Pravna osoba je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost.
Historijski korijeni pravne konstrukcije pravne osobe nalaze se u srednjevjekovnim pravnim

shvatanjima koja su dijelom zasnovana na rimskom i kanonskom pravu, a dijelom na germanskom i
drugim običajnim pravima evropskog kontinenta.
OSNOVNE PRAVNE TEORIJE O PRAVNOJ OSOBI
5. Teorija fikcije. Prema ovoj teoriji, društvene tvorevine nisu personae, jer nisu bića koja imaju vlastitu
volju. Tu se samo zamišlja da persona postoji, dakle fingira se subjekt kojeg Heise prvi u literaturi
naziva jurističkom osobom. Teoriju fikcije su preko Savigny-a prihvatili pandekisti. Teorija fikcije
danas se naziva klasičnom teorijom, jer su sve ostale teorije nastale kao plod kritičkih osvrta na tu
teoriju.
6. Potvrdne teorije
c) Organska teorija ljudski kolektiv smatra stvarno postojećom kolektivnom osobom, koja je živi
organizam, kao i čovjek. Taj pravac, koji kolektiv više psihologizira, veže se uz Zitelmann-a.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Osnovna zasluga organske teorije je u tome što je upozorila na realnu egzistenciju pravnih osoba.
Krupan nedostatak joj je što je poistovijetila organizam i organizaciju.
d) Teorija pravne realnosti prihvaćena je i razraĎena od strane francuske civilističke doktrine. Ova
teorija pravne ili tehničke realnosti naglašava 2 osnovna načela:
da treba priznati postojanje pravne osobe čak i u slučaju zakonske šutnje, uvijek kada se
kolektivni interes organizovano izrazi;
da treba priznati sva prava pravnoj osobi, čaki preko zakonskog teksta, ako su takva prava
potrebna za realizaciju kolektivnog interesa.
e) Teorija ustanove ili institucije. Po ovoj teoriji, čiji je autor Hauriou, pravna ustanova je
društvena organizacija u kojoj pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarenja odreĎene
ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stiče pravnu sposobnost čim postigne takav stepen
koncepcije i organizacije na kome postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva. Teorija ne može
pružiti pravni kriterij koji sigurno odvaja organizacije koje jesu pravne osobe od onih koje to
nisu.
8. Odrične teorije
e) Teorija namjenske imovine. Brinz je počeo učiti da prava ne pripadaju samo nekome, već da mogu
pripadati i za nešto. Brinz je bio uvjeren da mogu postojati subjektivna prava bez subjekta. To su
imovinske mase bez subjekta, ali sa odreĎenim ciljem. Umjesto pravne osobe, Brinz je postavio
teoriju o “namjenskoj imovini”. Obzirom da je i teoretski neodrživo učenje o postojanju subjektivnih
prava bez subjekta, smatra se da Brinz nije ništa doprinio nauci o pravnoj osobi.
f) Teorija destinatora, čiji je autor Ihering smatra da stvarni subjekti prava kao pravnih osoba jesu
korisnici kojima je imovina namijenjena. Iheringu je nedostajalo precizno razlikovanje izmeĎu
vlasništva u ekonomskom i pravnom smislu.
g) Teorija kolektivnog vlasništva. Njen autor, francuski teoretičar Planiol, došao je na ideju da pravna
osoba ne postoji, odnosno da je potpuno nepotrebna, te da bi je trebalo zamijeniti pozitivnim pojmom
kolektivnog vlasništva koje realno postoji ispod maske koja se naziva pravnom osobom.
h) Druge odrične teorije obuhvataju autore koji negiraju postojanje subjektivnih prava uopće. Budući da
njima ne treba nikakav pravni subjekt, u konstrukciji im ne treba ni pravna osoba. Predstavnici tih
teza su Duguit i Kelsen.
16. Teorija realne egzistencije može se postaviti ako se kao rezultat općih napora nauke, legislative i
prakse pokuša izvući ono zajedničko. Supstrat osobnosti može biti živo ljudsko tijelo i u tom slučaju
se pravni subjekt javlja kao fizička osoba. MeĎutim, supstrat osobnosti može biti odreĎeni skup
pojedinaca ili odreĎena imovinska masa i tada je pravni subjekt pravna osoba. U prvom slučaju radi
se o korporaciji, a u drugom o zavodu ili zakladi. Subjektivitet fizičkih i pravnih osoba je jedinstven.
POSTANAK PRAVNE OSOBE
U nauci se smatra da su potrebne najmanje 3 pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina mogla

pojaviti kao pravni subjekt:
2. Društvena tvorevina mora imati trajnu i čvrstu organizaciju, prema vanjskom svijetu mora
predstavljati organizacijsko jedinstvo;
3. Organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine članova;
4. Sticanje pravne sposobnosti (subjektiviteta). Moguća su 3 praktična rješenja pitanja sticanja pravnog
subjektiviteta.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Po sistemu slobodnog udruživanja, pravna osoba nastaje organiziranjem, što se vidi iz statuta.
Nadležnom državnom organu mora se podnijeti prijava, meĎutim ona nema konstitutivni karakter.
Po sistemu normativnog akta društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na 2 načina: direktnim
propisom kojim se osniva tačno odreĎena pravna osoba ili odreĎivanjem pretpostavki koje neka
organizacija mora ispuniti da bi postala pravna osoba. Pravna sposobnost stiče se tek registracijom.
MeĎutim, nadležni organ mora izvršiti registraciju u slučaju da su ispunjene zakonske pretpostavke.
Po sistemu koncesije, organizacija dobiva pravni subjektivitet posebnim aktom upravnog organa. Taj
akt daje se po diskrecionoj ocjeni i naziva se odobrenjem.
Navedene pretpostavke su kumulativno postavljene.
PRAVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE
Pravna sposobnost fizičke osobe šira je od pravne sposobnosti pravne osobe. Za fizičku osobu se kaže da
ima opću pravnu sposobnost, a za pravnu osobu da ima posebnu pravnu sposobnost. Fizička osoba djeluje
u okviru onoga što nije zabranjeno, a pravna osoba u okviru onoga što joj je odreĎeno statutom pravne
osobe. U statutu je izražena tzv.statička volja pravne osobe. Tu se odreĎuje cilj, odnosno svrha pravne
osobe, a time i obim pravne sposobnosti. Statut ili ugovor o osnivanju nužno sadrži i unutrašnju
organizaciju pravne osobe, kao i odredbe o imovinskoj podlozi pravne osobe. Statut, odnosno ugovor,
mora predvidjeti i članska prava, odnosno odreĎena prava korisnika. Buduć i da je u statutu izražena volja
pravne osobe, on uvijek ima oblik, a često i snagu pravnih propisa. Isto važi i za ugovor o osnivanju
pravne osobe.
POSLOVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE
Pravna osoba svoju dinamičku volju izražava preko svojih organa. Stoga pravna osoba postaje poslovno
sposobna preko svojih organa. Zato statut pravne osobe mora predvidjeti organe pravne osobe. Tijelo ili
organ je fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju vollju. Radnja
organa pravne osobe u okvirima statuta smatra se radnjom same pravne osobe (npr.akt koji donosi dekan
fakulteta nije njegov osobni akt, već akt fakulteta).
Ako sa stanovišta pravne i poslovne sposobnosti usporedimo fizičku i pravnu osobu, dolazimo do
slijedećih zaključaka:
Kod fizičke osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istovremeno. Kod pravne je suprotan
slučaj.
Za fizičku osobu je karakteristično stepenovanje poslovne sposobnosti, za pravnu ne.
Za fizičku osobu ne postoji stepenovanje pravne sposobnosti, koje je karakteristično za pravne osobe.
DELIKTNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE
Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe polazna je osnova i za priznavanje njene deliktne
sposobnosti. Postoji odgovornost gdje se traži krivica, kao i odgovornost za štetu bez krivice. Ako se traži
krivica, krivica pravne osobe prosuĎivaće se po krivici njenih organa. Ako je organ pravne osobe fizička
osoba, za krivicu se traži uračunljivost. Ako je organ pravne osobe kolektivan, postoje propisi po kojima
se zasniva odgovornost i u takvom slučaju.
VRSTE PRAVNIH OSOBA
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Postoje 4 osnovne vrste pravnih osoba: pravne osobe javnog prava i pravne osobe privatnog prava, te
korporacije i zaklade.
Kod podjele pravnih osoba na javne i privatne, u javne se svrstavaju one koje ostvaruju javne ciljeve i
interese, a u privatne one koje slijede privatne ciljeve i interese. Kao dopunski kriterij po kome se pravne
osobe mogu smatrati pravnim osobama javnog prava navode se osnivanje, finansiranje, upravljanje i
kontrola od strane države, javna ovlaštenja i sl. Prema tim kriterijima, u pravne osobe javnog prava
ubrajaju se država, jedinice lokalne samouprave i uprave, javna preduzeća itd. Sve ostale pravne osobe
spadale bi u pravne osobe privatnog prava.
Podjela pravnih osoba na korporacije i zaklade vrši se prema tzv.supstratu pravne osobnosti.
Korporacija je organizirani kolektiv fizičkih osoba koji je samostalan pravni subjekt različit od
pojedinaca koji su članovi korporacije. Težište u supstratu pravne osobnosti je na skupu fizičkih osoba,
mada korporacija ima svoju imovinu koja je različita od imovine članova. Za korporaciju je
karakteristično da se njen identitet ne mijenja promjenom članova. Kako je korporacija samostalan pravni
subjekt, njena pravna sposobnost nije zbir pravnih sposobnosti njenih članova. Zbog toga član neke
korporacije može stupati u graĎanskopravne odnose sa svojom korporacijom. Tipične korporacije su
dioničarska društva.
Zaklada je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata poslovna
sposobnost. Zakladom upravljaju fizičke osobe, ali je dominantni element supstrata njene pravne
osobnosti upravo sama imovinska masa. Zaklada se osniva aktom državne vlasti ili pravnim poslom koji
poduzima bilo fizička ili pravna osoba.
U praksi je vrlo teško odrediti da li neka pravna osoba spada u korporaciju ili zakladu, jer je redovna
pojava da konkretna pravna osoba predstavlja kombinaciju osnovnih tipova. U takvom slučaju se pravna
osoba razvrstava prema elementima koji u njoj preovladavaju.
Kada su u pitanju vrste pravnih osoba u našem pravu, mogu se razlikovati 3 perioda: do 1971; 1971.-
1988.godine i period nakon 1988.godine.
U periodu do 1971.godine sve pravne osobe bile su podijeljene na društvene i graĎanske pravne osobe.
Društvena pravna osoba definirana je kao pravni subjekt čija je ekonomska baza isključivo u društvenom
vlasništvu. Ove pravne osobe nisu mogle biti nosioci prava vlasništva. Bile su nosioci prava korištenja i
prava raspolaganja kao novih stvarnih prava. Najvažnije društvene pravne osobe tog perioda su država,
političko teritorijalne jedinice, odnosno DPZ i radne organizacije.
GraĎanske pravne osobe su društvene tvorevine č ija je ekonomska osnova u graĎanskom vlasništvu. U
ovom periodu bile su marginalnog značaja i tretirane su kao relikt prošlosti. U pravilu se nisu mogle
baviti privrednom djelatnošću, jer čim bi ta djelatnost prešla odreĎenu granicu, automatski bi njihova
imovina postala društvenom. U graĎanske pravne osobe ubrajane su vjerske organizacije, različite zaklade
ili zadužbine, te udruženja graĎana.
Period 1971.-1988.godine je period oživotvorenja koncepcije udruženog rada. Normativnu osnovu čine
Ustavni amandmani iz 1971, Ustav SFRJ iz 1974.godine i Zakon o udruženom radu iz 1976.godine. U
ovom periodu došlo je do značajnih promjena u definiciji, supstratu i organizacijskim oblicima društvenih
pravnih osoba. Društvena pravna osoba definirana je kao ona društvena tvorevina koja svoje ciljeve može
ostvariti samo angažovanjem sredstava u društvenom vlasništvu. Temeljni oblik organizacije društvenih
pravnih osoba su bile Organizacije udruženog rada (OOUR, RO, SOUR), Samoupravne interesne
zajednice, DPO, DPZ i društvene organizacije.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Period nakon 1988.godine počinje radikalnim promjenama u društveno-ekonomskom i pravnom poretku.
Normativna podloga data je amandmanima na Ustav SFRJ i Zakonom o poduzećima (ZOP) iz
1988.godine. Temeljni organizacijski oblik pravne osobe u ekonomiji sada je poduzeće, koje se definira
kao pravna osoba koaj obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dohotka, odnosno dobiti. ZOP razlikuje
4 tipa poduzeća:
2. Društveno poduzeće, koje posluje sredstvima u društvenom vlasništvu;
3. Zadružno poduzeće, koje posluje sredstvima u zadružnom vlasništvu;
4. Mješovito poduzeće, koje posluje sredstvima u društvenom, zadružnom i vlasništvu fizičkih lica;
5. Privatno poduzeće, koje posluje sredstvima u privatnom vlasništvu, tj.vlasništvu fizičkih osoba i
graĎanskih pravnih osoba.
PRESTANAK PRAVNE OSOBE
Pravna osoba prestaje nestankom jedne od 3 prethodno spomenute pretpostavke (organizacijsko jedinstvo,
imovina, sticanje pravne sposobnosti).
Osim toga, pravna osoba može prestati:

propisom ili aktom državne vlasti (zabranom);
postizanjem cilja zbog kojeg je osnovana;
smanjenjem broja članova ispod odreĎenog broja koji je npr.predviĎen statutom pravne osobe;
odlukom članova koji čine pravnu osobu;
nestankom imetka pravne osobe;
stečajem. Pravna osoba nad kojom se provodi stečaj prestaje postojati danom upisa u sudski registar
rješenja o zaključenju stečajnog postupka. Imovinskopravni odnosi takve pravne osobe rješavaju se u
postupku likvidacije.
V - GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

1. POJAM SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA
Najpoznatiji pokušaji definiranja subjektivnog prava su:
Teorija volje njemačkog pravnika Windscheida, prema kojoj je subjektivno pravo pravnim poretkom
zagarantovana moć volje, pravnim poretkom priznata vlast ili gospodstvo.
Iheringova teorija interesa, prema kojoj u subjektivnom pravu treba vidjeti pravno zaštićen interes.
Interes je uvijek neka korist ili dobro u najširem smislu riječi.
Voljno-interesna teorija, koja predstavlja sintezu prethodnih, je najprihvaćenija. Prema ovoj teoriji,
subjektivno pravo definira se kao pravnim poretkom pojedincu dodijeljena moć volje, odnosno pravna
moć u svrhu zadovoljenja njegovih potreba. Pojam “pravna moć” podrazumijeva ovlaštenje priznato od
strane pravnog poretka na osnovu kojeg pojedinac smije djelovati.
Na bazi ovih gledišta može se dati slijedeća definicija: Subjektivno graĎansko pravo su ovlaštenja koja
pravnom subjektu u odreĎenom graĎanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog graĎanskog
prava.
2. RAZLIKA IZMEĐU PRAVA U SUBJEKTIVNOM I OBJEKTIVNOM SMISLU
WWW.BH-PRAVNICI.COM
GraĎansko pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila kojima se ureĎuju odreĎeni društveni
odnosi. U subjektivnom smislu, to je skup ovlaštenja koje norma objektivnog prava priznaje subjektima u
odreĎenom graĎanskopravnom odnosu. Dakle, nema subjektivnih prava bez pravnog subjekta. Nasuprot
tome, objektivno pravo kao skup apstraktnih pravnih pravila nema neki pravni subjekt koji bi bio njegov
nosilac.
4. FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA
Putem subjektivnih prava izražavamo meĎusobni odnos pravnih subjekata u odreĎenom

graĎanskopravnom odnosu. Subjektivnom graĎanskom pravu jednog subjekta odgovara obaveza drugog
subjekta. Osim toga, preko subjektivnih graĎanskih prava izražavamo i faktički odnos koji postoji izmeĎu
subjekta i objekta u pravnom odnosu.
5. SADRŢAJ SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA
Pripadanje i ovlaštenje. Sa stanovišta objekta, veza izmeĎu subjekta i objekta graĎanskopravnog odnosa
izražava se pripadanjem objekta subjektu. Sa stanovišta subjekta, ta veza se izražava putem ovlaštenja.
Ovlaštenjem se pravno izražava ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava stvari unutar
graĎanskopravnog odnosa. Tako je npr.pravo vlasništva u subjektivnom smislu maksimalan skup
ovlaštenja koje pripadaju jednom subjektu u pogledu odreĎene stvari. Vlasnik može sa svojom stvari
raditi sve osim onoga što je propisima zabranjeno. Najtipičnija vlasnička ovlaštenja su posjedovanje,
upotreba, korištenje i raspolaganje.
Interes. Smisao ovlaštenja jeste u njihovom cilju. Kada ovlaštenja posmatramo sa stanovišta cilja, u
ovlaštenjima otkrivamo interese i to prvenstveno materijalne interese subjekta.
5. ZAHTJEV
Zahtjev je objektivnim pravom zagarantovana mogućnost da se od drugoga traži činjenje ili

propuštanje koje istovremeno znači ostvarivanje našeg subjektivnog prava.
Npr. pravo vlasništva u subjektivnom smislu prati zahtjev usmjeren protiv svih, da vlasnika niko
samovoljno i protivpravno ne ometa u obavljanju njegovih vlasničkih ovlaštenja.
Ako ponašanje obveznika ne odgovara zahtjevu ovlaštenika, zahtjev daje mogućnost da se subjektivno
pravo prisilno ostvari. U tom slučaju zahtjev dobiva oblik tužbe ili prigovora. Dakle, zathjev nije
identičan sa subjektivnim pravom, već je samo njegov pratilac. Zahtjev može zastarjeti, a da subjektivno
pravo i dalje ostane. Istovremeno, zahtjev nije identičan ni sa tužbom, jer se može postaviti i u obliku
prigovora.
6. VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU
Apsolutna i relativna. Apsolutna su ona koja djeluju prema svima (erga omnes), npr.pravo vlasništva i
druga stvarna prava. Relativna subjektivna graĎanska prava su ona koja djeluju izmeĎu tačno odreĎenih
stranaka (inter partes), npr.obvezna prava.
Prenosiva i neprenosiva. Prenosiva su ona koja se mogu neograničeno prenositi sa jednih na druge
pravne subjekte. Najveći broj subjektivnih graĎanskih prava je prenosiv. Neprenosiva se nazivaju i strogo
osobna (lična) graĎanska prava, npr. osobne služnosti – usus, usus fructus i habitatio.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Glavna i sporedna. Sporedno (akcesorno) pravo je pravo čiji nastanak, prenos ili prestanak zavisi od
postojanja nekog drugog subjektivnog prava. Kao sporedna prava najčešće se javljaju založno pravo,
pravo na ugovorenu kamatu, pravo na ugovornu kaznu, na troškove, na plodove itd.
Preobražajna prava. Pod preobražajnim pravom podrazumijeva se ovlaštenje pravnog subjekta da

jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos sa drugim subjektom
bez njegovog pristanka. Prema učincima koje izazivaju, preobražajna prava se mogu podijeliti na:
preobraţajna prava nastanka graĎanskopravnog odnosa (npr.prihvat ponude, okupacija itd);

preobraţajna prava promjene graĎanskopravnog odnosa (npr.pravo izbora kod alternativnih
obaveza);
preobraţajna prava prestanka graĎanskopravnog odnosa (npr. otkaz ugovora, opoziv punomoć i,
pravo pobijanja ugovora itd).
Osim termina “preobražajno pravo” koriste se i nazivi “potestativno pravo” i “pravna moć”. Preobražajna
prava mogu nastati na osnovu zakona ili ugovora. U pravilu su vezana za prekluzivni rok (prestaju ako se
ne ostvare u tom roku).
VI - OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Objekti graĎanskopravnog odnosa su stvari, činidbe i imovina povodom kojih pravni subjekti stupaju u
odnose.
A. STVARI
1. POJAM STVARI
Pod stvarima u pravnom smislu podrazumijevaju se materijalni dijelovi prirode koji se mogu čulima
primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti ili za njih postoje pretpostavke da će
doista nastati u budućnosti.
2. PODJELA STVARI
Stvari se prema različitim kriterijima mogu podijeliti u različite grupe.
a) Podjela stvari po kriteriju prometnosti
Prometna sposobnost stvari je sposobnost stvari da se pojave kao objekti subjektivnih prava i kao
objekti pravnih poslova. Po ovom kriteriju stvari se dijele na:
Stvari u prometu (res in commercio) su stvari na kojima postoji neograničena mogućnost sticanja
prava vlasništva, i svih drugih imovinskih prava. Stvar u prometu nije identičan pojam sa robom.
Roba je pokretna stvar, a stvar u prometu može biti i nekretnina. Poznato je da se zemlja ne smatra
robom.
Stvari ograničene u prometu su stvari čiji se promet ograničava iz odreĎenih društvenih,
ekonomskih, političkih i drugih razloga (npr.lijekovi, oružje, opojne droge, eksplozivi, otrovi itd).
Stvari izvan prometa (res extra commercium) su stvari koje uopće ne mogu biti objekti imovinskih
prava niti pravnih poslova (npr.javni putevi, parkovi itd).
WWW.BH-PRAVNICI.COM
b) Podjela stvari po kriteriju prirodnih osobina
Pokretne i nepokretne stvari (res mobiles – res immobiles). Pokretne su stvari koje se mogu premještati
u prostoru a da se pri tome ne uništi njihova bit, odnosno da se time ne promijeni njihova dosadašnja
struktura. Nepokretne stvari su one koje ne mogu mijenjati položaj u prostoru a da im se time ne uništi
bit, odnosno ne promijeni struktura. Na pitanje da li je odreĎena stvar nekretnina odgovara se pomoću
kriterija prirodne kvalitete, kriterija pertinencije i kriterija posebnih ciljeva.
Kriterij prirodne kvalitete. Po ovom kriteriju nekretnine su prvenstveno zemljišta i sve ono što je sa
zemljištem trajno povezano, bilo mehanički ili organski (zgrade, instalacije, usjevi itd).
Kriterij pertinencije. Po ovom kriteriju, pertinencija se smatra nekretninom ako služi njenim
ekonomskim svrhama. Npr. traktor, plug, kola itd na jednom poljoprivrednom dobru smatrajuse
nekretninama kao i samo dobro. Pertinencija je nekretnina po namjeni, što znači da je vlasnik
nekretnine odredio da odreĎena pokretna stvar trajno služi ekonomskoj svrsi te nekretnine.
Kriterij posebnih ciljeva. Po ovom kriteriju, odreĎena stvar se smatra nekretninom zato što je tako
odreĎeno propisom. Pravni režim za brodove i avione vrlo je sličan onome za nepokretne stvari
(upisivanje u registre slične zemljišnim knjigama i stvarnih prava na njima).
Značaj ove podjele prvenstveno se ogleda u činjenici da za pokretne i nepokretne stvari postoje različiti
pravni režimi u pogledu sticanja vlasništva i ostalih stvarnih prava. Nekretnine i stvarna prava na njima se
upisuju u gruntovnicu, što ne važi za pokretne stvari. Založno pravo na nekretninama je hipoteka i
razlikuje se od založnog prava na pokretnim stvarima koje se zove ručni zalog (pignus).
Zamjenjive i nezamjenjive stvari (res fungibiles – res non fungibiles). Zamjenjive su stvari koje se u
prometu odreĎuju po vrsti, rodu, broju, mjeri itd. Tu spadaju npr.brašno, šećer, vino, cement itd.
Zamjenjive stvari zovu se i generične (genus=rod). Nezamjenjive su stvari koje se u pravnom prometu
pojavljuju prema svojim strogo odreĎenim individualiziranim osobinama. Označavaju se i terminom
species (npr.odreĎena umjetnička slika). Kod pitanja da li se u konkretnom slučaju radi o zamjenjivoj ili
nezamjenjivoj stvari nije uvijek odlučan kriterij prirodne kvalitete, već se uzima u obzir i volja stranaka.
Značaj ove podjele posebno dolazi do izražaja u obveznom pravu, u slučaju propasti stvari. Ako je
objekat činidbe odreĎen kao genus, obveza načelno ne prestaje propašću stvari, jer genus ne propada
(genus non perit). Kod nezamjenjivih stvari, obveza prestaje u slučaju propasti stvari bez krivice dužnika.
Ukoliko je species propala krivicom dužnika, obveza se pretvara u odgovornost za štetu.
Potrošne i nepotrošne stvari (res consumptibiles – res non consumptibiles). Potrošne su stvari koje se
jednokratnom upotrebom uništavaju ili im se vidljivo smanji supstanca. Nepotrošne su stvari koje se ne
uništavaju prvom normalnom upotrebom, niti im se vidljivo smanjuje supstanca. Potrošne stvari su
obično i zamjenjive, ali ne mora uvijek biti tako. Npr.roĎendanska torta je potrošna, ali nezamjenjiva
stvar. Obrnuto, zamjenjive stvari mogu istovremeno biti i nepotrošne (npr.igla). Kod odreĎivanja da li je
odreĎena stvar potrošna ili ne, ne odlučuje samo objektivni kriterij već često i volja stranaka: one mogu
potrošnu stvar tretirati kao nepotrošnu.
Ovo razlikovanje značajno je kod stvarnih prava na tuĎoj stvari, npr. na uzusfruktus mogu se dati samo
nepotrošne stvari.
Djeljive i nedjeljive stvari (res divisibiles – res non divisibiles). Pravno djeljive su stvari koje se mogu
rastaviti na više istovrsnih dijelova, a da se pri tome ne umanji njihova vrijednost. Dijelovi i dalje treba da
ispunjavaju jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr.zemljišta. Ova
WWW.BH-PRAVNICI.COM
klasifikacija posebno je značajna kod suvlasništva i obveza sa više vjerovnika i više dužnika. Nedjeljive
su stvari čijom bi se podjelom uništila njihova bit ili im se nesrazmjerno umanjila vrijednost (npr.živa
životinja, dijamant itd). Nedjeljivim se smatraju i djeljive stvari čija podjela je propisom zabranjena.
Postoje 3 načina podjele stvari:

fizička podjela (mehaničkim putem),
geometrijska podjela (karakteristična za zemljište koje se linijama dijeli na više parcela)
civilna podjela (podjela po vrijednosti, tj.kod podjele nedjeljive stvari stvar se proda pa se njena
cijena podijeli).
Značaj klasifikacije stvari na djeljive i nedjeljive posebno je izražen kod razvrgavanja suvlasničke
zajednice.
c) Odnos izmeĎu pojedinih stvari
Jednostavne stvari su one koje po običnom shvatanju čine jedinstvo (npr.kamen, biljka, životinja itd).
Sastavljene stvari su one koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu, na način da
upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju prethodnu fizičku egzistenciju. Razlikuju se 2 kategorije sastavljenih
stvari:
c) Sastavljena stvar sa nesamostalnim dijelovima. Ovdje spadaju stvari kod kojih sastavni dijelovi
gube raniju samostalnost, ali zadržavaju fizičko postojanje. Gubitak samostalnosti sastoji se u tome da
se sastavni dio ne može odvojiti, a da se time cijela stvar ne uništi (npr.armaturna šipka u betonskom
stubu). Ovakva sastavljena stvar pravno se smatra cjelinom i zbog toga nisu moguća posebna
imovinska prava na pojedinim sastavnim dijelovima.
d) Sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima je stvar kod kojih sastavni dijelovi pored fizičkog
postojanja zadržavaju i odreĎenu samostalnost (npr.točak na automobilu). Na pojedinim sastavnim
dijelovima ovakve stvari moguća su zasebna prava koja nisu identična sa pravom na cijeloj stvari
(npr.točak posuĎen vlasniku auta ne postaje njegovo vlasništvo).
Pripadak ili pertinencija je sporedna stvar koja je odreĎena da tajno služi ekonomskoj svrsi neke glavne
stvari, a da pri tome ne postane njen sastavni dio. Karakteristike pertinencije su:
1. Ona je samostalna, ali sporedna stvar;

2. Pertinencija trajno služi svrsi glavne stvari (npr.ključ i brava). Zato npr. nož kojim trenutno otvaramo
pismo nije pertinencija tog pisma.
3. U vezi sa postankom i opstankom pertinencije bitni su subjektivni i objektivni element. Kod
pretvaranja neke stvari u pertinenciju odlučujuću ulogu ima volja vlasnika glavne i sporedne stvari,
koji odreĎuje da jedna stvar bude pertinencija druge (subjektivni element). MeĎutim, vlasnik
pertinencijom može uč initi samo stvar koja se u prometu normalno shvata kao pertinencija (objektivni
element).
Značaj pertinencije je u tome što ona slijedi pravnu sudbinu glavne stvari (accessorium sequitur
principale). Ako se želi da pertinencija ne bude obuhvaćena pravnim poslom, to se mora izričito
naznačiti.
Plodovi (fructus). Plodovi su proizvodi koji na odreĎeni način nastaju od neke stvari, a odreĎeni su da se
odvoje od same stvari. To su prinosi koji se javljaju redovno i periodično, pri tome ne umanjujući
vrijednost same plodonosne stvari. S obzirom na način postanka, plodovi se dijele u 3 kategorije:
WWW.BH-PRAVNICI.COM
d) Prirodni plodovi (fructus naturales) su organski proizvodi koje stvar daje bez umanjenja svoje
supstance i bez učešća ljudskog rada (npr.divlje voće, samonikla trava itd).
e) Industrijski plodovi su plodovi koje stvar daje uz učešće ljudskog rada i prirode (npr.plod plemenite
voćke). Industrijske plodove ne treba poistovjećivati sa industrijskim proizvodima – robom.
f) Civilni plodovi (fructus civiles) su plodovi (prihodi) koje se od stvari dobivaju posredstvom nekog
pravnog odnosa (npr.zajamnina, zakupnina, kamate itd).
Prirodni i industrijski plodovi mogu se podijeliti na:
2. Fructus pendentes (viseći plodovi) su plodovi koji još nisu odvojeni od plodonosne stvari. Slijede
pravnu sudbinu plodonosne stvari.
3. Fructus separati (odvojeni plodovi) su plodovi odvojeni od plodonosne stvari koji su time postali
samostalne stvari.
4. Fructus percepti (ubrani plodovi) su ne samo odvojeni od plodonosne stvari, već su i pobrani.
Važno je u pravu razlikovati odvojene i ubrane plodove. Vlasnik stiče vlasništvo plodova već samom
separacijom. Isto važi za savjesnog posjednika, uzufruktuara i zakupca dok ostali vlasništvo stiču tek
percepcijom.
5. Fructus consumpti (potrošeni), fructus non consumpti (nepotrošeni) i fructus percipiendi
(zanemareni plodovi). Zanemareni plodovi su oni koje je trebalo ubrati, a to nije učinjeno. Ovo
razlikovanje značajno je kod vraćanja plodonosne stvari vlasniku.
Civilni plodovi dijele se na dospjele i nedospjele. Vlasništvo civilnih plodova stiče se dosjelošću i
percepcijom.
Ukupnost (skupina) stvari (universitas rerum). Pod ukupnošću stvari podrazumijeva se skup fizički
samostalnih i meĎusobno ravnopravnih stvari koje su ujedinjene zajedničkom ekonomskom svrhom i u
prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom (npr.stado ovaca, roj pčela, biblioteka itd). Objekat pravnog
odnosa nije skupina stvari kao cjelina, već su to samo pojedine stvari unutar skupine.
U okviru ukupnosti stvari treba spomenuti posebnu kategoriju koju nazivamo komplementarne stvari. To
je skup fizički samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj nedostatak jedne stvari
onemogućava normalnu upotrebu cjeline (npr.šah, par cipela, karte za igranje itd). Važnost razlikovanja
komplementarnih stvari ispoljava se u slučaju obveza na predaju stvari. Npr. ako naručimo biblioteku od
200 knjiga, a dobijemo samo 100, isporučilac je obavezu izvršio nepotpuno. MeĎutim, ako naručimo 100
pari cipela a dobijemo 200 lijevih cipela, isporučilac uopće nije izvršio obavezu.
k) Novac i procjenjivost stvari
Cijena je vrijednost stvari izražena u novčanom obliku. Procjenjivost je mogućnost da se stvari svedu na
svoj novčani ekvivalent. Shodno tome, procjenjive stvari (res aestimabiles) su one čija se vrijednost
može izraziti novčanim ekvivalentom. Neprocjenjive stvari (res inaestimabiles) su onekoje se ne mogu
svesti na novčani ekvivalent (npr.pramen kose, gruda zemlje itd). S obzirom na procjenjivost stvari, u
graĎanskom pravu se razlikuju 3 vrste cijena:
2. Redovna cijena (pretium ordinarium). Pod redovnom cijenom stvari, koja se često naziva i tržišnom
cijenom, podrazumijeva se njena normalna prometna vrijednost.
3. Vanredna cijena (pretium extraordinarium) je subjektivna vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva
objektivnim mjerilima. Kod procjene se uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari.
4. Afekciona cijena (pretium affectionis). Pod afekcionom cijenom podrazumijeva se posebna
subjektivna vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Tu se kod procjene uzima u
WWW.BH-PRAVNICI.COM
obzir samo vrijednost koju odreĎena stvar ima za odreĎeni subjekat bez obzira na njenu prometnu
vrijednost ili vezu sa drugim subjektima.
Ove vrste cijena posebno dolaze do izražaja kod odgovornosti za štetu, odnosno kod naknade štete.
B. ČINIDBA ILI PREDMET OBAVEZE
1. POJAM ČINIDBE
Činidba ili predmet obaveze je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na osnovu
obaveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku. Dok je stvar objekat stvarnopravnih odnosa, činidba je
objekat obaveznopravnih odnosa.
2. KARAKTERISTIKE ČINIDBE
Da bi se neka radnja ili propuštanje smatralo činidbom, mora imati slijedeće pravne karakteristike:
3. Činidba mora biti ljudska radnja. Djelovanje koje potiče od elementarne sile, životinje ili automata
nije činidba. Pokreti automata smatraju se radnjom njegovog vlasnika.
4. Činidba mora imati imovinski karakter. Imovinski karakter činidbe znači da se njeno ispunjenje
direktno ili indirektno očituje u promjeni imovinske mase jedne ili obiju stranaka.
5. Činidba mora biti objektivno moguća. Obaveza ne nastaje ako je činidba u trenutku sklapanja
pravnog posla bila objektivno nemoguća. To je tzv.prvobitna nemogućnost činidbe. Obaveza ne
konvalidira ako je prvobitna nemogućnost činidbe naknadno otpala. Ako je prvobitno moguća činidba
postala nemoguća bez krivice dužnika, obaveza se gasi. U suprotnom slučaju pretvara se u
odgovornost za štetu. Subjektivna nemogućnost činidbe znači da je činidba nemoguća samo za
odreĎeni subjekat. Subjektivna nemogućnost ne ukida obavezu, već je pod odreĎenim pretpostavkama
pretvara u odgovornost za štetu.
6. Činidba mora biti pravno dozvoljena, ne smije se protiviti načelima društvenog ureĎenja, prisilnim
propisima niti moralu društva.
7. Činidba mora biti odreĎena ili barem odrediva. Činidba je odreĎena kada je u svim pojedinostima
tačno označena, individualizirana. (npr.plaćanje novčane svote u iznosu od 50 KM). Činidba je
odrediva kada u samom postanku obaveze nije tačno odreĎena, ali pravni posao sadrži podatke
pomoću kojih se ona može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da je odredi. MeĎu odredive
činidbe spadaju alternativne, fakultativne i generičke činidbe.
3. SADRŢAJ ČINIDBE
Sadržaj činidbe može se svesti na 4 tipična klasična izraza:
n) Davanje (dare) je činidba davanja stvari. Pod tim se podrazumijeva da je dužnik vjerovniku
obavezan pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod činidbe davanja objekat
činidbe je uvijek stvar. MeĎutim, dati i predati nisu pravno isti pojmovi. Č inidba čiji sadržaj nije
prenos nekog stvarnog prava već npr.detencije ili posjeda, nije činidba na dare, nego facere
(činjenje). Danas se novčana činidba ne smatra činidbom dadvanja zamjenjivih stvari, već činidbom
vrijednosti.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
o) Činjenje (facere). Pod ovim pojmom podrazumijeva se činidba rada. Objekt ove činidbe može biti
funkcija rada (npr.okopati vinograd) ili rezultat rada (npr.naslikati portret). Na funkciji rada
zasnivaju se ugovori u službi, a na rezultatu rada ugovori o djelu.
p) Propuštanje (non facere – nečinjenje). Pod propuštanjem se podrazumijeva neizvršavanje
odreĎenih radnji od strane obveznika koje bi on inače mogao obavljati da nije u obaveznom odnosu.
Uvijek se pod propuštanjem podrazumijeva propuštanje vlastite radnje. Npr. obaveza da u odreĎeno
doba dana neću svirati klavir kao objekat ima činidbu propuštanja (nečinjenja).
q) Trpljenje (pati) je nesprečavanje tuĎe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da nismo u
obveznom odnosu. Trpjeti se može samo tuĎa radnja. (npr.ako smo susjedu dozvolili prelazak preko
našeg zemljišta, objekat naše obaveze je činidba trpljenja).
C. IMOVINA
1. VIŠEZNAČNOST POJMA IMOVINE
Pojam imovine ima nekoliko značenja: ekonomsko, pravno i knjigovodstveno.
2. IMOVINA KAO EKONOMSKA KATEGORIJA
Imovina u ekonomskom smislu je skup dobara koja pripadaju odreĎenom subjektu.
3. IMOVINA KAO PRAVNA KATEGORIJA
Imovina kao pravna kategorija je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nosiocem.
Pravni pojam imovine treba razlikovati od pojma imovinske mase ili imetka. Npr. sat kao materijalna
stvar nije dio imovine, već dio imovinske mase nekog subjekta. MeĎutim, pravo vlasništva na tom satu je
dio imovine tog subjekta. Dakle, sat je ušao u imovinu u obliku prava vlasništva koje pomenuti subjekt
ima na njemu.
Po modernom shvatanju, obaveze nisu samostalan dio imovine, već su one teret na pojedinim
subjektivnim graĎanskim pravima. To istovremeno znači da ima obaveza koje uopće niti kao teret ne
ulaze u imovinu.
Bitno je napomenuti da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose direktno na
stvari, dakle direktno na dijelove imovinske mase, ali ta prava moraju imati imovinski karakter. U
imovinskim pravima nalazimo uvijek ekonomski interes ovlaštenika koji je izražen na odreĎeni način.
Objekat na koji se odnose subjektivna graĎanska prava redovno se može izraziti i u novčanom
ekvivalentu, što omogućava promet subjektivnih graĎanskih prava.
4. IMOVINA KAO KNJIGOVODSTVENA KATEGORIJA
Imovina kao knjigovodstvena kategorija se sastoji od prava, koja predstavljaju aktivu, i obaveza, koje
prestavljaju pasivu. Po tom shvatanju bi se dugovi mogli smatrati sastavnim negativnim elementom
imovine. To bi značilo da subjekat koji ima samo dugove ima negativnu imovinu. MeĎutim, imovina kao
pravni pojam nije ni pozitivna ni negativna. Takav predznak može imati samo onaj dio imovine koji se
može svesti na novčani ekvivalent, a time izraziti na kontu potraživanja odnosno dugovanja.
Knjigovodstveni pojam imovine ima svoj smisao, ali se ne smije identificirati sa pravnim pojmom.
5. FUNKCIJE IMOVINE
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Pojavu garantne funkcije imovine uvjetovao je prelaz sa osobnih na imovinske sankcije. Me Ďutim,
vjerovnikovo pravo da se namiri iz imovine dužnika ne može ić i tako daleko da se od dužnika stvori
subjekat bez imovine.
Jamstvena funkcija – Imovina dužnika pruža jamstvo vjerovniku za namirenje njegovog potraživanja.
Imovinska masa je materijalna podloga imovine. MeĎutim, ona postaje pravno upotrebljiva tek kada se
izrazi pomoću imovine, jer pravno samo dužnikova imovina može vjerovniku služiti kao jamstvo za
namirenje potraživanja.
Olakšanje prometa – Pomoću imovine omogućava se da prava i obaveze jednog subjekta kao cjelina
cirkulišu u prometu. Upravo zbog te funkcije imovina se može pojaviti kao objekat graĎanskopravnih
odnosa.
6. KARAKTERISTIKE IMOVINE
Jedinstvenost ili jedinstvo imovine znači da pravni subjekt može imati samo jednu imovinu. Nosilac
imovine ne može svoju imovinu samovoljno razdijeliti u pojedine grupe, pa za svaku od tih grupa
zasnovati poseban pravni režim. Kada bi se to dozvolilo, vjerovnik nikada ne bi znao iz koje se imovinske
grupe može i smije namiriti. MeĎutim, pravni poredak dozvoljava da se unutar jedinstvene imovine
razlikuju pojedini fondovi koji služe postizanju posebnih ciljeva, ne dirajući time u osnovne funkcije
imovine. MeĎutim, takvi fondovi se ne osnivaju samovoljno, već je njihovo postojanje predviĎeno
propisom.
Identitet imovine znači da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi, bez obzira na promjene pojedinih
njenih dijelova (ulazak i izlazak dijelova iz imovine). Identitet imovine omogućava njenom nosiocu
aktivno učešće u prometu. Nosilac može neprestano mijenjati sastav imovine: jedn prava može sticati a
druga gubiti, a da uprkos tome sa pravnog gledišta njegova imovina ostaje ista. Promjene nisu pravno
prouzrokovale postanak neke druge imovine.
VII - PRAVNI POSLOVI

1. POJAM PRAVNOG POSLA
Pravni posao je očitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka, meĎu
kojima su najvažniji postanak, promjena ili prestanak nekog graĎanskopravnog odnosa. Pravni posao
je širi pojam od ugovora. Svaki ugovor je pravni posao, ali svaki pravni posao nije ugovor.
Obaveznopravni ugovori imaju 3 bitne karakteristike:
1. Takvim ugovorima se zasnivaju obaveze i protivobaveze;
2. U takvim ugovorima je do maksimuma izraženo načelo stranačke dispozitivnosti ili načelo
autonomije (slobodnom voljom nastaje sam odnos, a slobodnom voljom se odreĎuje i njegov sadržaj)
3. Obaveznopravni ugovori nastaju prihvatom ponude.
MeĎutim, na područ ju obaveznog prava ne postoje samo obaveznopravni ugovori, već i poslovi za gotovo
(npr.realna kupoprodaja), kao i poslovi raspolaganja (npr.cesija).
Bitno je napomenuti da načelo stranačke ravnopravnosti ne dozvoljava da se kod pravnog posla jedna
strana prema drugoj odnosi kao vlast. Zato npr.izdavanje upravnog akta, donošenje presude i sl, nisu
pravni poslovi.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Kada sklapaju odreĎeni pravni posao, stranke žele postići odreĎeni učinak. MeĎutim, odreĎene učinke za
odreĎena očitovanja volje veže sam pravni poredak, tako da će učinci nastupiti bez obzira na volju
stranaka. Npr. prilikom realne kupoprodaje prodavač na sebe preuzima odgovornost za mane prodate
stvari, bez obzira da li je znao za takav učinak kupoprodaje. Dakle, pri sklapanju pravnog posla nastaje
učinak koje su stranke htjele postići, ali automatski i svi drugi učinci koje pravni poredak veže za takav
pravni posao.
Pravni učinak koji stranke žele postići odreĎenim pravnim poslom mora biti dozvoljen. Zbog toga delikt
nije pravni posao. MeĎutim, delikt izaziva postanak graĎanskopravnog odnosa odgovornosti za štetu
mada za postanak tod odnosa nije mjerodavna volja delinkventa.
2. VRSTE PRAVNIH POSLOVA
Pravni poslovi kojima se ustalio sadržaj i pravnotehnički naziv u teoriji se nazivaju imenovanim
(nominatnim) ili tipičnim pravnim poslovima. Ostali pravni poslovi su inominatni ili atipični pravni
poslovi. Ovisno od kriterija, pravne poslove možemo podijeliti na slijedeće skupine:
d) Jednostrani i dvostrani pravni poslovi. Jednostrani nastaju očitovanjem volje samo jedne strane
(npr.testament). Dvostrani pravni poslovi (ugovori) nastaju saglasnim očitovanjem volje dviju
stranaka. MeĎu ugovorima su najvažniji obavezni (obligacijski) ugovori. To su dvostrani pravni
poslovi kod kojih se jedna strana obavezuje drugoj na odreĎenu činidbu (npr.zajam, kupoprodaja,
najam itd). Obavezni ugovori dijele se na 2 velike grupe:
jednostranoobavezni ugovori su takvi dvostrani pravni poslovi kod kojih je jedna strana samo
vjerovnik, a druga samo dužnik (npr.posudba);
dvostranoobavezni ugovori su takvi dvostrani pravni poslovi kod kojih je svaka strana istovremeno i
vjerovnik i dužnik (npr.kupoprodaja).
h) Pravni poslovi me Ďu ţivima (inter vivos) i pravni poslovi za slučaj smrti (mortis causa). Kod
pravnih poslova inter vivos učinak nastupa još za života stranaka, a kod poslova mortis causa učinak
nastupa nakon smrti stranke koja je poduzela pravni posao.
m) Naplatni (onerozni) i besplatni (lukrativni) pravni poslovi. Naplatni su pravni poslovi kod kojih se
za činidbu traži protučinidba. Nije važno da li se protučinidba daje u novcu ili ne (npr.naplatni pravni
posao je i zamjena). Kod besplatnih pravnih poslova ne traži se protučinidba (npr.darovanje).
s) Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih poslova, ekonomski cilj, svrha ili
kauza tog pravnog posla vidljiva je već iz samog pravnog posla. Npr. iz kupoprodaje kao tipičnog
kauzalnog pravnog posla zaključujemo da se tim poslom želi postići prenos vlasništva na prodatoj
stvari, da bi se zauzvrat dobila kupoprodajna cijena. Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je
nevidljiva. Iz samog apstraktnog pravnog posla ne možemo zaključiti svrhu njegovog sklapanja.
t) Formalni i neformalni pravni poslovi. Formalni su oni pravni poslovi za koje je oblik odreĎen bilo
propisom ili po odredbi stranaka. Pod izrazom neformalni pravni posao po pravilu se danas
podrazumijeva pravni posao sklopljen u usmenom obliku.
3. ELEMENTI SADRŢAJA PRAVNOG POSLA
Razlikuju se 3 grupe elemenata (sastojaka) koji ulaze u sadržaj pravnog posla i to:
1. Bitni elementi pravnog posla (essentialia negotii) su oni elementi koji predstavljaju nužni minimum
za egzistenciju nekog pravnog posla. Npr.kod kupoprodajnog ugovora bitni elementi su predmet i
WWW.BH-PRAVNICI.COM
cijena. Bitni elementi odreĎeni su strogim propisom i zato se nazivaju objektivno bitnim, za razliku
od subjektivno bitnih, odnosno onih za koje se stranke dogovore da se imaju smatrati bitnima.
2. Prirodni elementi (naturalia negotii) su elementi koji se u pravnom poslu podrazumijevaju jer
proizilaze iz same prirode odreĎenog pravnog posla. TakoĎer se odreĎuju propisom, meĎutim bez
njih pravni posao može postojati. Strankama je ostavljeno na volju da u sadržaj pravnog posla unesu
ili ne unesu prirodne elemente. MeĎutim, obzirom da su prirodni sastojci odreĎeni propisom, ako
stranke ne žele da oni važe u pravnom poslu moraju ih izričito isključiti. U suprotnom, prirodni
elementi važe po sili zakona. (npr.odgovornost prodavača za mane prodate stvari).
3. Uzgredni elementi (accidentalia negotii) su elementi koji važe samo ako ih stranke izričito ugovore.
MeĎu najtipičnije spadaju uvjet, rok i namet.
4. UVJET (CONDICIO)
Uvjet je uzgredna odredba pravnog posla predstavljena u budućoj i neizvjesnoj okolnosti od koje po
volji stranaka zavisi učinak pravnog posla. Dakle, karakteristično je da je to odredba koju pravnom poslu
mogu dodati samo stranke. Kada bi se uvjet odreĎivao propisom u smislu da se mora dodati pravnom
poslu, takva odredba ne bi bila uvjet već pretpostavka.
5. VRSTE UVJETA
Najtipičnije vrste uvjeta su slijedeće:
g) Suspenzivni (odgodni) uvjet odgaĎa učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne
izjalovi. Ako se uvjet ispuni, učinak pravnog posla nastaje. Ako se izjalovi do učinka pravnog posla
uopće neće ni doći. Primjer: otac ostavlja sinu imovinu pod uvjetom da se sin oženi.
h) Rezolutivni (raskidni) uvjet je takav uvjet kod kojeg pravni posao nastaje odmah, ali je trajanje
učinka zavisno od ispunjenja uvjeta. Ukoliko se ispuni rezolutivni uvjet, učinak pravnog posla
prestaje.
i) Afirmativan je uvjet koji traži da se nešto dogodi, tj. da doĎe do nastupa buduće i neizvjesne
okolnosti. Tim nastupom se mijenja dosadašnje stanje.
j) Negativan je uvjet koji traži da se nešto ne dogodi, tj. da ne nastupi buduća i neizvjesna okolnost.
Negativni uvjet je ispunjen tek onda kad je sigurno da uvjetovana okolnost neće nastupiti.
k) Potestativan je uvjet kod koga je ispunjenje uvjetovane okolnosti ovisno o volji uvjetno ovlaštenog,
odnosno ispunjenje uvjeta sastoji se u djelanju ili propuštanju uvjetno ovlaštenog. (Primjer: ako sutra
otputuješ…)
l) Kazualni uvjet je uvjet čije ispunjenje ovisi o slučaju, odnosno ispunjenje je izvan volje ovlaštenika
(ovisi o nekom prirodnom dogaĎaju ili djelanju neke treće osobe).
m) Mikstni ili mješoviti je uvjet čije ispunjenje ovisi istovremeno o volji uvjetno ovlaštenog i o slučaju.
Pravi uvjet je uvijek buduća i neizvjesna okolnost. Ako nedostaje jedan od tih elemenata, radi se o
nepravom uvjetu. Takvi su slijedeći uvjeti:
b) Nuţni uvjet je onaj kod koga je uvjetovana okolnost buduća, ali ne i neizvjesna (npr. ako NN umre).
c) Pravni uvjet (condicio iuris) je okolnost predviĎena samim pravnim propis ima, neovisno od volje
stranaka. Dakle, radi se o pretpostavci potrebnoj za postanak nekog pravnog odnosa.
d) Nemogući uvjet je onaj koji se ne može ostvariti ni fizički niti pravno. Ovdje je važan trenutak
sklapanja pravnog posla. Ako je uvjet u trenutku sklapanja posla bio moguć, pa tek kasnije postao
WWW.BH-PRAVNICI.COM
nemoguć, smatra se da se uvjet izjalovio. To je važno jer postojanje nemogućeg uvjeta u trenutku
sklapanja pravnog posla može izazvati ništavnost samog posla.
e) Nedopušteni uvjet je uvjet koji je protivan ustavom utvrĎenim načelima društvenog ureĎenja ili
prisilnim propisima.
f) Nemoralan je uvjet koji je protivan moralu društva. Takav uvjet je istovremeno i nedopušten.
Nedopušteni i nemoralni uvjeti su po djelovanju izjednačeni sa nemogućim uvjetima.
6. DJELOVANJE UVJETA
Djelovanje uvjeta prati se kroz 2 vremenska razdoblja:

Vrijeme pendencije počinje sklapanjem pravnog posla i traje dok se uvjet ne ispuni, odnosno izjalovi. To
je vrijeme neizvjesnosti, kada uvjet “visi” (condicio pendet). Ako je pravni posao sklopljen pod
suspenzivnim uvjetom, u ovom periodu ne nastaju pravni učinci. MeĎutim, uvjetno opterećeni ima i za
vrijeme pendencije neke obaveze, koje proizilaze iz postojećeg pravnog stanja. Najvažnija obaveza sastoji
se u tome da uvjetno opterećeni ne smije poduzimati radnje koje bi mogle dovesti do osujećenja uvjeta.
Sva raspolaganja uvjetno opterećenog sa stvari u vrijeme pendencije su pravno valjana, ali su izvršena
pod uvjetom. To znači da će sva raspolaganja prestati važiti u trenutku ispunjenja uvjeta. Ako bi zbog
raspolaganja uvjetno opterećenog u vrijeme pendencije došlo do oštećenja stvari, uvjetno opterećeni
odgovara za štetu koja je nastala njegovom krivicom.
Pozicija uvjetno ovlaštenog prelazi i na njegove nasljednike. MeĎutim, to pravilo ne važi doslovno kod
pravnih poslova mortis causa koji su sklopljeni pod suspenzivnim uvjetom. U takvom slučaju, ako
uvjetno ovlašteni umre u vrijeme pendencije, njegovi nasljednici ne stupaju na njegovo mjesto.
Ako je pravni posao sklopljen pod rezolutivnim uvjetom, djelovanje u vrijeme pendencije suprotno je
djelovanju suspenzivnog uvjeta. Učinci pravnog posla nastupaju odmah i traju dok traje vrijeme
pendencije.
Ispunjenje uvjeta. Uvjet je odlučen ako je ispunjen (condicio existit) ili ako se izjalovio, tj.kada je
sigurno da se više neće ispuniti (conditio deficit).
Bitno je napomenuti da ima pravnih poslova koji ne trpe uvjete. To su u suštini pravni poslovi s čijom
prirodom je nespojiva neizvjesnost koju uvjet unosi u pravni posao. Dodavanje uvjeta takvim poslovima
proizvodi nevaljanost poslova ili se ex lege smatra da takvi uvjeti nisu ni dodani.
7. ROK (DIES)
Rok je uzgredna odredba pravnog posla kojom se učinak pravnog posla čini ovisnim o protoku vremena,
tj.učinak nastaje tek od određenog vremena ili pak traje do određenog vremena. Iz navedene definicije
proizilazi klasifikacija na početne (dies a quo) i završne (dies ad quam) rokove. Početni rokovi (npr. “od
01.01.2001...”) slični su suspenzivnim uvjetima jer se učinak pravnog posla odgaĎa. Završni rokovi
(npr.”do 01.01.2002…”) slični su rezolutivnim uvjetima jer učinak pravnog posla prestaje istekom roka.
Razlika izmeĎu roka i uvjeta je u tome što rok ne sadrži element neizvjesnosti. Ovaj element poslužio je
kao osnova za klasifikaciju rokova na jednostavne (proste) i složene.
Jednostavni rokovi su oni rokovi kod kojih nema neizvjesnosti. OdreĎeni su kalendarski (dies certus an,
certus quando), tj. kao dan za koji je sigurno da će se dogoditi i kad će se dogoditi, npr.01.10.2001.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Složeni rokovi su oni koji u sebi sadrže element neizvjesnosti (dies incertus pro conditione habetur =
neizvjestan rok smatra se uvjetom). Ovisno o kombinaciji u kojoj se može naći element neizvjesnosti,
složeni rokovi mogu biti odreĎeni na nekoliko nač ina:
dies certus an, incertus quando – rok koji će se sigurno dogoditi, ali nije izvjesno kada (npr: “kada
NN umre”);
dies incertus an, certus quando – rok za koji je neizvjesno da li će se dogoditi, ali ako se dogodi zna
se kada će to biti (npr: “na NN-ov 26.roĎendan” – ne zna se da li će ga NN doživjeti, ali ako ga doživi
datum je poznat);
dies incertus an, incertus quando – rok za koji je neizvjesno i hoće li se dogoditi i kada će se
dogoditi. (npr: ”kada završiš fakultet”)
8. NAMET (MODUS)) ili nalog
Namet je uzgredna odredba pravnog posla dodana besplatnom pravnom poslu kojom se sticatelju nameće
izvršenje neke dužnosti.
Modus u pravilu predstavlja odreĎeno smanjenje onoga što je sticatelj dobio na osnovu besplatnog
pravnog posla. MeĎutim, modus nije protučinidba. Modus se može dodati isključivo besplatnim pravnim
poslovima.
Ako primatelj ne ispuni nametnutu obavezu moguća su 2 rješenja: davalac ga može tužiti na ispunjenje
modusa ili zbog neispunjenja modusa zatražiti natrag ono što je primatelju dato. Neispunjenje modusa
djeluje kao nastup rezolutivnog uvjeta.
10. OBLIK OČITOVANJA VOLJE
Pod oblikom očitovanja volje podrazumijevaju se različiti oblici i različite mogućnosti kojima unutrašnja
volja subjekta dolazi do vanjske manifestacije. Klasični oblici očitovanja volje su:
Usmeno očitovanje volje. Pod usmenim očitovanjem podrazumijeva se očitovanje pomoću žive
izgovorene riječi (viva vox).
Pisano očitovanje volje. Pod pisanim očitovanjem volje podrazumijeva se očitovanje dato pomoću
pisanih riječi (scriptura), bez obzira na materijal na kome je pisano, sredstvo kojim se pisalo, te vrstu
pisma i jezika na kome se izražavalo. Pisano očitovanje ne mora biti vlastoručno napisano ali mora biti
vlastoručno potpisano.
Potpis se stavlja na kraju ili ispod teksta. Redovno se sastoji od imena i prezimena.
Paraf se, kao skraćeni oblik vlastoručnog potpisa, takoĎer vrlo često susreće. Bitno je napomenuti da se
ugovori graĎanskog prava ne potpisuju parafom.
Faksimil je mehanički otisak vlastoručnog potpisa. Po pravilu, faksimil nije dovoljan kao potpis.
Rukoznak je ranije korišten od strane nepismenih ljudi. Da bi bio punovažan, rukoznak mora biti ovjeren
od 2 svjedoka ili od suda, odnosno drugog organa. Danas se zbog razvoja daktiloskopije umjesto
rukoznaka upotrebljava otisak prsta.
Očitovanje volje znacima. Kod ovog očitovanja volje traži se upotreba općenito poznatih i razumljivih
znakova, odnosno da upotrijebljeni znaci budu razumljivi bar u onom krugu u kome se daje očitovanje
pomoću znakova. Kao oblik očitovanja volje imaju ograničenu upotrebu jer se njima može dati pristanak,
ali ne i ponuda nekog pravnog posla.
Očitovanje volje konkludentnim radnjama, za razliku od prethodno nabrojanih, spada u indirektna

očitovanja volje. Sastoji se u tome da se iz odreĎenog ponašanja očitovatelja može sigurno zaključiti
WWW.BH-PRAVNICI.COM
(concludere) da je posrednim putem htio izraziti odreĎenu volju. Osoba koja je izvršila odreĎene
konkludentne radnje, a ne želi da se one shvate kao očitovanje volje, mora takvu mogućnost izričito
isključiti (izjavom). Takva izjava zove se protestatio. Dakle, protestatio je izričito očitovanje volje kojim
se odreĎena osoba unaprijed osigurava od pogrešnog shvatanja njenih postupaka.
Uži pojam od protestatio je reservatio. To je izjava kojom se stranka ograĎuje od toga da se neki njen čin
shvati kao napuštanje prava.
Šutnja. Srednjevjekovno pravilo “qui tacit consentire videtur” (ko šuti smatra se da odobrava) ne važi.
Šutnja ponuĎenog po pravilu ne znači prihvatanje ponude. Postoje 2 izuzetka:
3. Kada je ponuĎeni u stalnoj poslovnoj vezi sa ponuĎačem u pogledu odreĎene robe, ako konkretnu
ponudu ne želi prihvatiti, mora reagovati izrič itim odbijanjem. U suprotnom se smatra da je prihvatio
ponudu.
4. Osobe koje su se ponudile da izvršavaju naloge druge osobe za obavljanje odreĎenih poslova, kao i
osobe kod kojih izvršenje takvih naloga spada u poslovnu djelatnost (advokati, špediteri, posrednici i
sl) dužne su izvršiti dobivene naloge ukoliko ih nisu odbile odmah nakon prijema.
U teoriji se zagovara i treći izuzetak, prema kome bi se šutnja mogla smatrati prihvatanjem ponude ako bi
se ponuda odnosila na ugovor u isključivu korist ponuĎenog (npr.darovanje).
10. OBLIK PRAVNIH POSLOVA
Pod oblikom pravnih poslova podrazumijevaju se samo oni oblici očitovanja volje u kojima se može
izraziti potpuni sadržaj pravnog posla. Zbog toga treba pojmovno razlikovati oblik očitovanja volje od
oblika pravnih poslova. Neformalni pravni poslovi su oni za koje se ne traži unaprijed odreĎeni oblik.
Posao je formalan ako se za njega, po samom zakonu ili po sporazumu stranaka, unapr ijed traži odreĎeni
oblik. Najčešći oblici pravnih poslova su:
Usmeni oblik pravnog posla – Kada su očitovanja volje stranaka data živom riječju ili kombinacijom
izgovorenih riječi, znakova ili konkludentnih radnji.
Pisani oblik pravnog posla postoji kada su očitovanja volje stranaka data pomoću pisanih riječi.
Sklopljen je u trenutku kada ga stranke potpišu. Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpišu
jednu ispravu, ili da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani. Pisani pravni posao
treba biti sastavljen u najmanje onoliko primjeraka koliko ima stranaka. Ako se pojedini primjerci ne
slažu, mjerodavan je izvornik, a to je primjerak koji su stranke potpisale. Ako je potpisano više
primjeraka, mjerodavan je onaj koji su stranke odredile da služi kao izvornik. Ako stranke nisu ništa
odredile, onda se u vezi sa ostalim dokazima i utvrĎenim okolnostima prosuĎuje koji je primjerak
mjerodavan.
Pravni posao sklopljen pred svjedocima. Učešće svjedoka kod sklapanja pravnih poslova se danas po
pravilu ne traži. MeĎutim, još uvijek postoje neki pravni poslovi (posebno poslovi mortis causa) koji se
moraju sklopiti pred svjedocima. Tipičan primjer je pisana oporuka pred svjedocima.
Učešće organa državne vlasti kao oblik pravnih poslova. Ponekad se za punovažnost pravnog posla
zahtijeva učešće organa vlasti, bilo pri samom aktu sklapanja pravnog posla, bilo nakon već načinjene
pisane isprave o pravnom poslu. Tipični oblici učešća organa državne vlasti kod pravnih poslova su:
Oblik pravnih poslova sklopljenih pred nadležnim organom. Najčešći su oni koji se zaključuju u
obliku sudskog zapisnika. Ovakav oblik često se traži za pravne poslove koje sklapaju slijepi i gluhi
koji ne znaju čitati, nijemi koji ne znaju pisati ili osobe koje ne znaju službeni sudski jezik. Pored
WWW.BH-PRAVNICI.COM
ovog oblika, pravni posao može biti sklopljen i u obliku zapisnika pred organom općinske uprave,
ukoliko je to predviĎeno propisom.
Potvrđivanje (ovjeravanje, solemnizacija) isprava je ovjeravanje privatnih isprava da im se da značaj
javnih isprava. Ovdje sudija ovjerava sam sadržaj isprave, pa potvrĎena izjava ima istu važnost kao i
javna isprava sastavljena na sudu.
Ovjeravanje potpisa. Ovjeravanjem potpisa potvrĎuje se da potpis na nekoj ispravi potiče od
odreĎene osobe. Ovjera potpisa ne znači da se time potvrĎuje autentičnost sadržaja (teksta) isprave.
Ovjeravanje potpisa vrše organi državne uprave, javni bilježnici i ovlaštene osobe u trgovačkom
društvu, ustanovi ili nekoj drugoj pravnoj osobi.
Usmeni dodaci pisanom ugovoru. Ako je oblik ugovora propisan zakonom, pravilo je da i sve kasnije
izmjene i dopune ugovora moraju biti u istom obliku. Postoje 2 izuzetka od tog pravila, prema kojima će
kasnije usmene dopune forma lnom ugovoru biti pravno valjane:
3. Kad se usmena dopuna odnosi na sporedne tačke o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, a
to nije protivno cilju radi kojeg je oblik propisan;
4. Kad se kasnijim usmenim dodacima smanjuju ili olakšavaju obaveze neke ugovorne strane, a oblik je
propisan isključivo u interesu ugovornih strana.
Ukoliko je oblik ugovora odreĎen voljom stranaka, dozvoljene su izmjene i dopune neformalnim
(usmenim) sporazumom bez obzira o kojim elementima ugovora se radi.
Ciljevi i smisao oblika pravnih poslova. Oblik se najčešće traži radi valjanosti, utuživosti, dokazivanja i
upisa u javni registar.
11. VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA
Pretpostavke valjanosti pravnog posla su:
1. Pravna i poslovna sposobnost subjekata;

2. Valjano i saglasno očitovanje volje;
3. Moguća, dozvoljena, odreĎena ili odrediva činidba;
4. Dozvoljena osnova;
5. Forma pravnog posla (ponekad).
Nevaljani pravni poslovi mogu biti ništavi ili pobojni. Razlike su u njihovim karakteristikama, razlozima
koji ih uzrokuju, krugu osoba koje su ovlaštene da ih ističu, roku isticanja i posljedicama koje izazivaju.
A. NIŠTAVOST
1. POJAM I KARAKTERISTIKE NIŠTAVIH PRAVNIH POSLOVA
Ništavi su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti.
Nazivaju se i apsolutno ništavim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu ni zaključeni.
Ništavost nastupa ex lege, a sud o njoj vodi računa po službenoj dužnosti (ex officio). Ništavost nastaje ex
tunc, tj.od trenutka zaključenja pravnog posla. Ako bi naknadno otpao uzrok ništavosti, takav pravni
posao ne bi konvalidirao, osim u nekim iznimnim slučajevima predviĎenim zakonom. Važno je
napomenuti da stranke ne mogu svojom nagodbom otkloniti ništavost ugovora koje su zaključile.
2. RAZLOZI NIŠTAVOSTI
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Razlozi ništavosti su: poslovna nesposobnost stranaka, nevaljanost i nesaglasnost očitovanja volje,
nemogućnost, nedozvoljenost, neodreĎenost odnosno neodredivost činidbe, nepostojanje ili
nedozvoljenost osnove, te ponekad nedostatak potrebne forme.
Poslovna nesposobnost stranaka. Ništavi su pravni poslovi koje zaključe osobe mlaĎe od 18 godina i
punoljetne osobe lišene poslovne sposobnosti. Izuzetak su maloljetnici sa navršenih 15 godina života koji
su stupili u radni odnos. Oni mogu sklapati pravne poslove u okviru raspolaganja svojom zaradom.
Ništav će biti i pravni posao koji zastupnik pravne osobe zaključi bez saglasnosti odreĎenog organa u
pravnoj osobi, ukoliko je ta saglasnost predviĎena statutom ili ugovorom pravne osobe.
Nevaljanost i nesaglasnost očitovanja volje. Svi oblici nevaljanog očitovanja obuhvaćeni su širim
pojmom koji se naziva mane volje. Dakle, pod manama volje podrazumijevaju se slučajevi nesaglasnosti
između volje i očitovanja. Nesklad može biti svjestan i nesvjestan. Svjestan nesklad izmeĎu volje i
očitovanja postoji u slučajevima kada stranka namjerno očituje nešto što u stvari neće. To su slučajevi
školskog primjera, šale, simulacije, prijetnje i mentalne rezervacije. Nesvjestan nesklad postoji u
slučajevima kada stranka nesvjesno očituje ono što u stvari ne želi. Tipični slučajevi ovog nesklada su
zabluda, neznanje, nesporazum i prevara. Sve nabrojane mane volje, osim mentalne rezervacije, izazivaju
nevaljanost pravnih poslova.
Mentalna rezervacija je svjestan nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prilikom sklapanja
pravnog posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona u stvari neće, a druga strana za to ne zna. U
ovakvim slučajevima iz potrebe zaštite interesa trećih lica i sigurnosti pravnog prometa, kao važeće će se
uzeti ono što je očitovano.
Ništavost pravnih poslova uzrokuju slijedeće mane volje:
1. Školski primjer i šala. Posao sklopljen u šali može biti valjan ako jedna od ugovornih strana
opravdano shvati posao ozbiljnim.
2. Simulacija. Pod simulacijom se podrazumijeva prividno sklapanje pravnih poslova. Može biti
apsolutna i relativna. Apsolutna simulacija se sastoji u sklapanju fiktivnog pravnog posla radi
izbjegavanja propisa, prevare trećeg lica ili u neku drugu svrhu. Dakle, kod apsolutne simulacije
stranke sklapaju pravni posao, a uistinu ne žele nikakav pravni posao. Relativna simulacija je
sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi posao. Prividni posao naziva se
simuliranim, a prikriveni disimuliranim poslom. Simulirani posao je ništav, a disimulirani valjan pod
uvjetom da su za to ispunjene sve potrebne pretpostavke.
3. Nesporazum (dissensus). Nesporazum može biti o prirodi ugovora koji se sklapa, o osnovi, ili o
predmetu obveze (činidbi). Takav ugovor se u teoriji naziva i nepostojećim. Ne proizvodi pravne
učinke.
Nemogućnost, nedopuštenost, neodre Ďenost ili neodredivost činidbe
Nemogućnost činidbe je razlog ništavosti pravnog posla ako je činidba bila objektivno nemoguća u
vrijeme zaključenja posla (impossibilium nulla obligatio est). Pod objektivnom nemogućnošću se misli
na radnju koju niko ne može izvršiti. Subjektivna nemogućnost činidbe izaziva samo odgovornost
dužnika za neispunjenje preuzete obaveze. Subjektivno nemoguća je činidba koja se u stvari može
izvršiti, ali je ne može izvršiti osoba koja se na to obavezala. Naknadna nemogućnost ne izaziva ništavost
posla. Dužnik će u tom slučaju odgovarati za štetu ako je nemogućnost nastupila njegovom krivicom. U
suprotnom, obaveza prestaje.
Nedopuštenost činidbe postoji ako je ona protivna načelima društvenog ureĎenja, prisilnim propisima i
moralu društva. Pravni posao takvog sadržaja je ništav. U okviru pojma nedopuštenosti razlikuju se
WWW.BH-PRAVNICI.COM
zabranjeni, nemoralni i zelenaški pravni poslovi. Zabranjeni su pravni poslovi protivni zakonskim
normama, nemoralni su protivni moralnim normama odreĎene društvene zajednice. Zelenaškim se smatra
ugovor u kome neko za sebe (ili nekog trećeg) ugovori korist koja je u očiglednom nesrazmjeru sa onim
što je on drugom dao ili učinio ili se obavezao dati ili učiniti. Zelenaški ugovor je u suštini vrsta
nemoralnog ugovora.
Neodređenost ili neodredivost činidbe. NeodreĎena činidba neće izazvati ništavost, ukoliko je odrediva.
Ništavost pravnog posla izaziva neodrediva činidba.
Nepostojanje i nedozvoljenost osnove. U našoj teoriji preovladavaju objektivna gledišta o osnovi, kojima
je svojstvena identifikacija osnove sa kauzom. Osnova se definira kao pravni cilj kome stranke teže i koji
je isti kod iste vrste ugovora, odnosno kao glavni cilj ili svrha obveznog ugovora (causa finalis). Kod
dvostranoobaveznih ugovora osnova obaveze jedne strane je protuobaveza druge strane. Kod realnih
ugovora osnova je predaja stvari, a kod besplatnih ugovora osnova je namjera da se drugom učini neka
usluga ili korist (intentio liberalis, animus donandi).
Kauza je pravno izražena ekonomska svrha koja se objektivno ostvaruje izvršenjem ugovornih obaveza,
ostvarivanjem subjektivnih obaveznih prava. U svom objektivnom vidu kauza je tipizirana, odnosno
uvijek jednaka za odreĎeni ugovor. OdreĎena je strogim propisom (ius strictum). Mora postojati u
svakom ugovoru, ali se kod apstraktnih pravnih poslova ne naznačava izričito. MeĎutim, kauza se ne
može prezumirati, odnosno mora postojati, što znači da se može dokazati.
Na objektivni pojam kauze nadovvezuje se subjektivni element – dozvoljena osnova. To nije

objektivizirana svrha, već najjača, najneposrednija pobuda koja usmjerava ugovaratelja da zaklj uči
ugovor i preuzme obavezu. Subjektivna svrha ne mora biti naznačena izričito.
Dakle, kod pravnih poslova općenito, a posebno kod ugovora, moraju se razlikovati 3 elementa:
1. pravna osnova,
2. kauza ili objektivna svrha ugovora,
3. osnova ili subjektivna svrha ugovora.
Nedostatak potrebne forme . Forma se za valjanost pravnog posla traži samo u izuzetnim slučajevima:
ako zakon to izričito propisuje, te ako su se stranke sporazumjele da forma bude uvjet valjanosti.
DJELOMIČNA NIŠTAVOST
Ništavost neke odredbe ne povlači ništavost cijelog ugovora u slučaju kada ugovor može opstati bez te
ništave odredbe, a odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
POSLJEDICE NIŠTAVOSTI
5. Obaveza restitucije (restitutio in integrum), tj. povrat u prijašnje stanje je osnovna dužnost
ugovornih strana u slučaju ništavosti ugovora. Ako povrat nije moguć, ili se priroda onoga što je
ispunjeno protivi vraćanju (npr.izvršena je neka usluga), mora se dati odgovarajuća naknada u novcu
prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ako je ugovor ništav zbog toga što je po svom
sadržaju ili cilju protivan prisilnim propisima sud može odbiti zahtjev nesavjesne strane, a to je strana
koja je u vrijeme sklapanja pravnog posla znala ili morala znati za navedene razloge ništavosti.
10. Oduzimanje predmeta činidbe u korist općine može biti dosuĎeno pod istim pretpostavkama pod
kojima sud može odbiti zahtjev nesavjesne strane za restitucijom. U tom slučaju sud odreĎuje da
stranka općini u kojoj ima boravište preda sve što je stekla po osnovu zabranjenog pravnog posla.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
11. Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je skrivila sklapanje ništavog pravnog posla. Dužnost
naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu znala ili morala znati za postojanje
uzroka ništavosti.
Svaka zainteresirana osoba može se pozivati na ništavost, dakle ugovorne strane i treća lica, od kojih
prvenstveno javni tužilac i pravobranilac. Vrijeme isticanja nije ograničeno, a pravo na isticanje ništavosti
se ne gasi.
B. POBOJNOST
Pobojni (relativno ništavi) pravni poslovi proizvode pravne učinke, ali se mogu poništiti u predviđenom
roku i iz propisima predviđenih razloga. Ako protekne rok za njihovo poništenje, pobojni pravni poslovi
konvalidiraju. Posljedice poništenja nastupaju ex tunc, što znači od dana zaključenja. Sud ne pazi na
pobojnost po službenoj dužnosti, već na zahtjev strane u čijem interesu je pobojnost ustanovljena.
Pobojnost ne nastupa ex lege. Mora se podići tužba na pobijanje, tzv.querella nullitatis.
RAZLOZI POBOJNOSTI
Ograničena poslovna sposobnost je razlog pobojnosti samo u slučaju kada ograničeno sposobna osoba
zaključi pravni posao bez odobrenja zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ne uslijedi ni kasnije.
Suugovaratelj ima pravo odustati od ugovora pod uvjetom da nije znao da ta osoba nema punu poslovnu
sposobnost, ili ako ga je ograničeno sposobni prevario da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika.
Pravo odustajanja od ugovora vezano je rokom od 30 dana od dana saznanja za pomenute činjenice.
MeĎutim, ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije isteka roka, pravo na odustanak se gasi. Osim
odustajanja, suugovaratelj ima pravo pozvati zakonskog zastupnika da se izjasni o ugovoru. Zakonom se
prezumira da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenje ako se ne izjasni u roku od 30 dana od dana
poziva.
Mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla su prijetnja, zabluda i prevara.
O prijetnji kao razlogu pobojnosti govori se kada jedna strana, ili treća osoba, predočavanjem nekog zla
izazove opravdani strah druge strane, zbog čega ona zaključi određeni pravni posao. Strana koja je
zaključila pravni posao pod prijetnjom ima pravo tražiti poništenje, ali pod pretpostavkama:
2. Da je prijetnja postojala u vrijeme zaključenja posla;
3. Da je prijetnja bila nedozvoljena;
4. Da je prijetnja izazvala opravdan strah koji je u uzročnoj vezi sa sklapanjem posla čije se poništenje
traži.
Očitovanje iznuĎeno prijetnjom predstavlja oblik svjesnog nesklada izmeĎu volje i oč itovanja. Razlikuje
se prijetnja kao tzv. psihička prisila (vis compulsiva) i fizička sila (vis absoluta) koaj podrazumijeva
izvršavanje akta nasilja nad nekom osobom u trenutku očitovanja i radi iznuĎivanja očitovanja volje.
Zabluda (error) je pogrešna predodžba o nekoj okolnosti. Razlikuje se više vrsta zablude: zabluda o
pravu (error iuris), zabluda o činjenicama (error facti), zabluda u motivu (error in motivo) itd. Zabluda u
pravu se po pravilu ne uvažava, kao ni zabluda u motivu, dok se zabluda o činjenicama uvažava. Zabluda
spada u oblike nesvjesnog nesklada izmeĎu volje i oč itovanja.
U načelu je zabluda relevantna za valjanost posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, a iznimno i
na motive koji su bili odlučni za preuzimanje obaveze. Zabluda koja se odnosi na elemente ili sastojke
pravnog posla može se nazvati pravnoposlovnom zabludom. Pravnoposlovna i zabluda u motivu su 2
WWW.BH-PRAVNICI.COM
različite vrste zablude, mada je razlika meĎu njima vrlo teško ustanovljiva. Pravnoposlovna zabluda može
se podijeliti na 2 vrste:
7. Zabluda u očitovanju postoji kada stranka izjavi nešto što ne odgovara njenoj pravoj volji. Neki
autori smatraju da postoje 2 vrste zabluda u očitovanju: u jednom slučaju stranka nije htjela ni sam
akt koji predstavlja njeno očitovanje, a naravno ni sadržaj tog akta. U drugom slučaju stranka je htjela
sam akt očitovanja, ali nije htjela sadržaj koji je tim aktom izjavila.
8. Poslovna zabluda u uţem smislu. U ovom slučaju ne postoji direktni nesvjestan nesklad izmeĎu
volje i očitovanja, već je volja stvorena i očitovana zato što je stranka bila u zabludi u pogledu jednog
elementa pravnog posla.
Da bi zabluda bila uzrokom pobojnosti pravnog posla, mora biti bitna i neskrivljena.
Bitnost zablude. Centralni problem kod odreĎivanja bitnosti zablude jeste kriterij njenog razlikovanja od
nebitne. Prema klasičnom shvatanju, koje zastupaju Savigny i Zitelmann, kriterij razlikovanja je
subjektivni (psihološki). Bitna zabluda je ona bez koje se posao uopće ne bi zaključio, odnosno da je
stranka znala činjenicu za koju je bila u zabludi, ne bi ni sklopila ugovor. Smatra se da ovaj kriterij nije
dovoljno precizan.
Bitnom se po ZOO smatra zabluda samo onda ako se odnosi na:

2. bitna svojstva predmeta – misli se na predmet koji je objekat činidbe davanja;
3. osobu sa kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu (error in persona);
4. okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučujućim, a strana koja
je u zabludi inače ne bi sklopila posao takvog sadržaja;
5. pobudu koja je bila odlučna za preuzimanje obaveze. Ovo se isključivo odnosi na besplatne pravne
poslove.
Zabluda u motivu sklapanja pravnog posla po pravilu ne izaziva nevaljanost. Izuzetak postoji u slučaju
besplatnog pravnog posla i ako je zabluda bitna, tj.ako je bila odlučujuća za preuzimanje obaveze.
Neskrivljenost zablude. Zabluda je neskrivljena ako je stranka u zabludi prilikom sklapanja posla
postupila sa pažnjom koja se zahtijeva u prometu. U privrednim obaveznim odnosima zahtijeva se pažnja
dobrog privrednika, a u ostalim pažnja dobrog domaćina. Prema općeusvojenom modernom konceptu
zablude, uopće se ne postavlja pitanje da li je onaj ko je u zabludi mogao izbjeći zabludu da je upotrijebio
običnu pažnju. U njemačkoj teoriji se smatra da uopće nije bitno da li je zabluda skrivljena ili ne. Tvrdi se
da pravo pobijanja posla postoji čak i u slučaju grube nepažnje.
Učinak zablude
Uz pretpostavku da je bitna i neskrivljena, zabluda izaziva pobojnost pravnog posla. Izuzetak je slučaj
kada je druga ugovorna strana spremna izvršiti ugovor kao da zablude nije ni bilo.
Kada je u pitanju odnos izmeĎu volje i očitovanja u smislu pravnih učinaka, razlikuju se 3 teorije:
4. Teorija očitovanja, prema kojoj je važno ono što se očitovalo. Prema ovoj teoriji, pravni posao
zaključen u zabludi bio bi valjan. Danas je ova teorija uglavnom napuštena.
5. Teorija volje, prema kojoj je bitno ono što se htjelo, a ne ono što se očitovalo. Po njoj bi
pravnoposlovna zabluda uvijek uzrokovala nevaljanost pravnog posla. Pretežno se prihvata u
nasljednom pravu.
6. Teorija povjerenja, koja važi na području stvarnog i obveznog prava, podrazumijeva da se redovno
uvažava ono što je očitovano. Samo u slučaju spora se ispituje i pod odreĎenim pretpostavkama
WWW.BH-PRAVNICI.COM
uvažava ono što se htjelo. Dakle, kod zablude će se uvažiti prava volja stranke ukoliko se dokaže da
je zabluda bitna i neskrivljena.
Ako zbog zablude doĎe do poništenja ugovora, druga ugovorna strana ima pravo tražiti naknadu
pretrpljene štete, bez obzira na krivicu stranke u zabludi.
Neznanje kao oblik nesvjesnog nesklada izmeĎu volje i očitovanja ima iste učinke kao i zabluda.
Prevara postoji kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane, ili je održava u zabludi, a sa ciljem
sklapanja pravnog posla. Može se učiniti kako aktivnim ponašanjem, tako i pasivnim držanjem (svjesnim
propuštanjem da se druga strana upozori na zabludu). Stranka koja je prevarom navedena na zaključenje
pravnog posla ima pravo zatražiti njegovo poništenje i naknadu štete, pri čemu se ne traži bitnost zablude.
Povreda načela jednake vrijednosti činidbi. Načelo jednake vrijednosti činidbi (davanja, prestacija) je
jedno od osnovnih načela obveznog prava. Smisao načela je da se osigura maksimalna ekvivalentnost
vrijednosti činidbe i protučinidbe, odnosno da odstupanja ne prelaze zakonom ustanovljenu mjeru.
Posljedice narušavanja načela ekvivalentnosti činidbi, zavisno od intenziteta narušavanja, mogu biti
ništavost ugovora, mogućnost raskida ugovora ili pobojnost ugovora, te instituta prekomjernog oštećenja.
Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika. Svaki vjerovnik čije potraživanje je dospjelo za isplatu, ima
pravo pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, odnosno ako zbog njenog
izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja. To je tzv.pobijanje
izvan stečaja. Pretpostavke za uspješno pobijanje su dospjelost vjerovnikovog potraživanja i pravne
radnje dužnika na štetu vjerovnika. Potraživanje se smatra dospjelim od trenutka kad je vjerovnik
ovlašten zahtijevati njegovo ispunjenje.
Za pravnu radnju koja se pobija, bitno je da zbog nje dužnik postaje insolventan. Vjerovnik može imati
pravni interes pobijati samo onu radnju, odnosno pravni posao, čije pobijanje zaista omogućava namirenje
njegovog potraživanja. Do pobijanja može doći ako su se uz opće, ispunile i posebne pretpostavke koje se
tiču vrste pravnog posla koja se pobija, odreĎene subjektivne okolnosti na strani dužnika ili protivnika
pobijanja, te rok za podizanje tužbe.
Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se Paulijanska tužba (actio Pauliana).
Razlikuju se 4 vrste paulijanske tužbe:
3. Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa). Posebna pretpostavka za ovu tužbu je consilium
fraudis, tj.namjera dužnika da poduzetom radnjom ošteti vjerovnika. Namjeru čine znanje i volja.
Ako dužnik zna da će svojim raspolaganjem štetiti vjerovniku, pa takvo raspolaganje uistinu i
poduzme, ostvario je oba elementa namjere. Znanje mora postojati u trenutku poduzimanja radnje.
Naknadno saznanje ne škodi (malae fides superveniens non nocet). Osim consilium fraudis-a,
pretpostavke dolozne paulijane su:
da je protivniku pobijanja bio poznat dužnikov dolus;
da se radi o naplatnom pravnom poslu ili naplatnom raspolaganju.
Tužba se podiže u roku od godine dana od poduzimanja, odnosno propuštanja radnje.
9. Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) podiže se kad dužnik nije znao, ali je mogao
znati da preduzetim raspolaganjem šteti vjerovniku. To je slučaj kad dužnik nije postupio sa pažnjom
koja se u prometu zahtijeva. Radi se o običnoj nepažnji (culpa levis). Ostale pretpostavke su iste kao i
kod dolozne paulijane, a koja će se paulijana upotrijebiti u konkretnom slučaju, zavisi prvenstveno od
mogućnosti dokazivanja posebnih pretpostavki (tj.namjere ili nepažnje dužnika).
WWW.BH-PRAVNICI.COM
17. Porodična paulijanska tužba (actio Pauliana familiaria) predviĎena je za slučaj kad dužnik zaključi
pravni posao ili poduzme raspolaganje u korist svog bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika.
Mora se raditi o krvnim srodnicima u pravoj liniji, ili do 4.stepena pobočne linije, ili o srodnicima po
tazbini do 4.stepena. Prezumira se da je bračnom drugu odnosno srodnicima bilo poznato da se
raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku. Presumpcija je oboriva. Ostale pretpostavke porodične
pauliane su naplatan pravni posao i rok podizanja od 3 godine.
24. Kvazipaulijanska tužba namijenjena je za pobijanje besplatnih pravnih poslova i besplatnih

raspolaganja u korist trećeg lica (npr.ugovor o darovanju, beskamatni zajam, odricanje od nasljedstva
itd). Od pobijanja su isključeni uobičajeni pokloni, nagradni pokloni i pokloni iz zahvalnosti, ako su
srazmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Vjerovnik ovdje dokazuje samo besplatnost
raspolaganja, jer se neoborivo prezumira da su dužnik i osoba u čiju korist je raspolaganje učinjeno,
znali da se nanosi šteta vjerovniku. Rok podnošenja kvazipaulijane je 3 godine.
Pasivno legitimirani kod paulijanskih tužbi su:

3. Osoba sa kojom je zaključen pravni posao, odnosno osoba u čiju korist je radnja poduzeta;
4. Univerzalni sukcesori te osobe (nasljednici ili npr.nova pravna osoba nastala spajanjem postojećih)
5. Singularni sukcesori te osobe (osobe kojima je pravnim poslom prenesena odreĎena korist). Ako je
korist prenesena besplatnim pravnim poslom, tužba se može podići bez obzira da li je sukcesor znao
da se pravni posao može pobijati.
Tuženi može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obavezu prema vjerovniku.
POSLJEDICE PONIŠTENJA
Posljedice poništenja su restitucija i odgovornost za štetu. Posljedice nastupaju ex tunc, tj. od zaključenja
pravnog posla. Razlika u odnosu na restituciju kod ništavih poslova je u tome što kod pobojnih nije
predviĎena mogućnost oduzimanja datog ili primljenog u korist općine.
Izuzetak od potpune restitucije predviĎen je u slučaju da pravni posao bude poništen zbog ograničene
poslovne sposobnosti. U tom slučaju suugovaratelj može tražiti vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji
se nalazi u imovini te osobe ili je upotrijebljen u njenu korist. TakoĎe se može tražiti povrat onoga što je
namjerno uništeno ili otuĎeno.
Kod pobojnosti stranke svojim sporazumom mogu odnose restitucije drugačije odrediti, npr.da se
ispunjeno ne vraća do trenutka poništenja.
Ugovaratelj na čijoj strani je uzrok pobojnosti odgovara suugovaratelju za štetu, pod uslovom da nije
znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti. Odgovornost postoji i u nekim slučajevima kada
ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti nije kriv za pobojnost ugovora. Npr. kod zablude druga
savjesna strana ima pravo tražiti naknadu štete, bez obzira što strana u zabludi nije kriva za svaoju
zabludu.
8. KO I U KOJEM ROKU MOŢE TRAŢITI POBOJNOST PRAVNOG POSLA
Načelno, to su stranke u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od stranaka poništenje može tražiti ona u
čijem interesu je pobojnost ustanovljena. Rok za zahtjev je 1 godina od saznanja za razlog pobojnosti
(subjektivni rok), a najkasnije 3 godine od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok). Za osobu koja
je bez potrebnog odobrenja sklopila pravni posao za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti, rok
je 3 mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti. Svi rokovi su prekluzivni, pa po njihovom
isteku prestaje pravo na zahtjev za poništenje.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
C. KONVALIDACIJA
Konvalidacija je osnaženje nevaljanih pravnih poslova, tj. slučaj kada nevaljan pravni posao naknadno
postane valjan. Ništavi pravni poslovi u načelu ne mogu konvalidirati. Izuzeci su u slijedećim
slučajevima:
Zabranjeni pravni poslovi će konvalidirati ako se ispune 2 pretpostavke:

2. da je zabrana manjeg značenja
3. da je posao izvršen.
Zelenaški pravni posao će konvalidirati ako se ispune 3 pretpostavke:

3. da oštećeni istakne zahtjev da se njegova obaveza smanji na pravičan iznos;
4. da takav zahtjev podnese u roku od 5 godina od sklapanja posla;
5. da sud udovolji tom zahtjevu, a udovoljiće mu ako je to moguće.
Pobojni pravni poslovi u načelu mogu konvalidirati. Stranka u čijem interesu je pobojnost ustanovljena
odlučuje da li će se koristiti pravom poništenja posla ili ne. Ako se odrekne tog prava, ili u zakonskom
roku ne podigne tužbu na poništenje, pravni posao će konvalidirati. Posao koji je pobojan zbog
ograničene poslovne sposobnosti stranke, konvalidiraće i u slučaju naknadnog odobrenja takvog posla od
strane zakonskog zastupnika ili od same stranke koja je u meĎuvremenu stekla punu poslovnu
sposobnost. Mogućnost konvalidacije izuzetno zavisi i od volje druge strane, npr.kod zablude ako je
suugovaratelj strane u zabludi spreman izvršiti ugovor kao da zablude nije bilo.
D. KONVERZIJA
Kad ništav pravni posao zadovoljava pretpostavke valjanosti nekog drugog pravnog posla, meĎu
strankama će važiti taj drugi pravni posao ako bi to bilo u saglasnosti sa ciljem koji su stranke željele
postići i ako se može smatrati da bi one sklopile taj drugi posao da su znale za ništavost sklopljenog
posla. Takvo pretvaranje ništavog u valjani pravni posao naziva se konverzija. Konverzijom se načelno
spasavaju pravni poslovi koje stranke zaključe zbog nedovoljnog poznavanja pretpostavki valjanosti.
VIII – STICANJE I GUBITAK PRAVA

A. STICANJE PRAVA
Sticanje prava je spajanje subjektivnih prava sa nekim subjektom. Može biti originarno i derivativno.
Originarno ili izvorno sticanje prava znači da sticatelj ne izvodi svoje pravo iz prava prethodnika.
Derivativno sticanje prava postoji kada sticatelj svoje pravo temelji na pravu prethodnika. Ovdje do
izražaja dolazi princip nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet – niko ne može na
drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima. Subjekt od koga se pravo stiče naziva se pravni
prethodnik ili auctor, a onaj koji stiče pravo naziva se pravni nasljednik ili successor. Postoje 2 vrste
derivativnog sticanja prava: translativno i konstitutivno sticanje.
Translativno sticanje je derivativno sticanje kod kojeg auktor svoje pravo u cijelom obimu prenosi na
sukcesora. Translativno sticanje se u teoriji naziva i pravnim nasljeĎivanjem ili sukcesijom. Postoje 2
vrste sukcesija: univerzalna i singularna. Univerzalna sukcesija je prelaz svih prava (i obaveza) od
WWW.BH-PRAVNICI.COM
prethodnog na novi subjekt. Singularna sukcesija je prelaz pojedinačnog prava (ili obaveze) sa
prethodnog na novi subjekt.
Konstitutivno sticanje je derivativno sticanje kod kojeg prethodnik na osnovu svog dosadašnjeg prava za
sticatelja osniva novo pravo. (npr. vlasnik nekretnine osnuje služnost u korist susjedovog zemljišta).
B. GUBITAK PRAVA
Gubitak prava je odvajanje subjektivnog graĎanskog prava od njegovog nosioca. Može biti relativan i
apsolutan. Relativan gubitak prava postoji u slučaju kad jedan subjekt gubi odreĎeno subjektivno pravo,
a drugi subjekt istovremeno to pravo stiče. Apsolutni gubitak prava ili prestanak prava je slučaj kada
jedan subjekt gubi odreĎeno pravo, a da ga niko istovremeno ne stiče.
ZASTARA PRAVA (PRAESCRIPTIO)
Zastara je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme.
(suprotan institut je dosjelost). Stranke se ne mogu putem ugovora niti unaprijed odreći zastare, niti mogu
ugovorom produžiti niti skratiti vrijeme zastare koje je odreĎeno propisom. Pravnim poslom se ne može
odrediti ni da zastarijevanje neće teći za neko vrijeme. TakoĎer se nije dozvoljeno odreći zastare prije
nego što protekne vrijeme predviĎeno za zastaru.
Bitno je naglasiti da su objekt zastare samo imovinska prava. MeĎutim, ima srazmjerno malo subjektivnih
graĎanskih prava koja zastarijevaju zbog nevršenja. Npr. pravo vlasništva nikad ne zastarijeva, ali pravo
služnosti može zastariti zbog nevršenja (non usu). Kod zastare se redovno radi o zastarijevanju zahtjeva, a
mnogo rjeĎe o zastari (gašenju) samog subjektivnog prava.
Pretpostavke zastare su:

1. Nepodizanje tužbe;
2. Istek zakonom odreĎenog vremena – zastarnog roka ili roka zastare.
Zastarni rok započinje prvog dana iza dospjelosti. To je zakonski rok nakon kojeg se pravo više ne može
ostvariti prinudnim putem. Opći zastarni rok je 5 godina (po ZOO). Posebni rokovi su 3 godine i 1
godina. Rok od 3 godine važi npr.za meĎusobna potraživanja pravnih lica nastala iz ugovora o prometu
robe i usluga, potrtaživanje zakupnine i naknade štete. Rok od 1 godine predviĎen je za potraživanja za
domaćinstvima isporučenu električnu energiju, grijanje, plin, vodu, održavanje čistoće i dimnjačarske
usluge, zatim RTV pretplatu, kao i potraživanja za PTT usluge.
Potraživanja utvrĎena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnog organa, kao i sudskom
nagodbom, odnosno nagodbom pred nadležnim organom, zastaruju nakon 10 godina.
Bitno je razlikovati zastarni od prekluzivnog roka. Prekluzivni rok je strogi zakonski rok unutar kojeg
stranka mora poduzeti odreĎene radnje, u suprotnom prestaje samo subjektivno pravo, a ne samo pravo na
zahtjev.
Zastoj zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta
zastara prestaje teći, tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu. Kad te okolnosti otpadnu, zastara se
nastavlja, tj. uračunava se vrijeme proteklo prije zastoja.
Prekid zastare je nastup okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo vrijeme se ne uračunava. U
takvim slučajevima zastara može samo ponovo započeti.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Učinak zastare. Nastupom zastare u pravilu prestaje pravo zahtjeva na ispunjenje obaveze, odnosno
zastarjelo pravo se ne može ostvariti putem suda. Dakle, ne prestaje obaveza, već pravo zahtjeva na njeno
prinudno izvršenje. Obaveza se od utužive pretvorila u neutuživu (naturalnu) obavezu. Bitno je
napomenuti da sud ne vodi računa o zastari po službenoj dužnosti, već isključivo na prigovor tužene
strane. Ukoliko tuženi ne istakne prigovor zastare, sud će postupiti sa tužbom ne obazirući se na zastaru.

Gradjansko Pravo - Skripta

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Gradjansko Pravo - Skripta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

3. NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA

Posebno karakteristična su 4 načela graĎanskog prava:

17. Ravnopravnost stranaka. Položaj stranaka u graĎanskopravnom odnosu je koordiniran. Nema

4. SISTEM GRAĐANSKOG PRAVA

Poznata su 2 modela u izgradnji sistema graĎanskog prava: institucijski i pandektni.

Pandektni sistem razvijen je u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen u njemačkom GraĎanskom

5. ODNOS GRAĐANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

II - IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA

Za društveni izvor ili tzv.autonomno pravo karakteristični su samonormiranje meĎusobnih odnosa i

Pravni običaj kao izvor prava mora sadržavati 2 elementa:

Iz navedenog slijede 2 osnovne karakteristike pravnih običaja:

Na području obveznih odnosa primjenjuju se tzv.trgovački običaji. Ako su kodificirani nazivaju se

III - GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS

4. VRSTE PRAVNIH ČINJENICA S OBZIROM NA POSTANAK

5. VRSTE PRAVNIH ČINJENICA S OBZIROM NA FUNKCIJU

IV - SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

PRAVNA, POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST

Deliktna sposobnost (uračunljivost) je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja

POJAM, POSTANAK I PRESTANAK FIZIČKE OSOBE

POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST FIZIČKE OSOBE

B. PRAVNA (JURISTIČKA OSOBA)

Historijski korijeni pravne konstrukcije pravne osobe nalaze se u srednjevjekovnim pravnim

OSNOVNE PRAVNE TEORIJE O PRAVNOJ OSOBI

POSTANAK PRAVNE OSOBE

U nauci se smatra da su potrebne najmanje 3 pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina mogla

Navedene pretpostavke su kumulativno postavljene.

PRAVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

POSLOVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

DELIKTNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

VRSTE PRAVNIH OSOBA

PRESTANAK PRAVNE OSOBE

Osim toga, pravna osoba može prestati:

V - GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

Najpoznatiji pokušaji definiranja subjektivnog prava su:

2. RAZLIKA IZMEĐU PRAVA U SUBJEKTIVNOM I OBJEKTIVNOM SMISLU

4. FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA

Putem subjektivnih prava izražavamo meĎusobni odnos pravnih subjekata u odreĎenom

5. SADRŢAJ SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA

Zahtjev je objektivnim pravom zagarantovana mogućnost da se od drugoga traži činjenje ili

6. VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU

Preobražajna prava. Pod preobražajnim pravom podrazumijeva se ovlaštenje pravnog subjekta da

preobraţajna prava nastanka graĎanskopravnog odnosa (npr.prihvat ponude, okupacija itd);

VI - OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Stvari se prema različitim kriterijima mogu podijeliti u različite grupe.

a) Podjela stvari po kriteriju prometnosti

b) Podjela stvari po kriteriju prirodnih osobina

Postoje 3 načina podjele stvari:

c) Odnos izmeĎu pojedinih stvari

1. Ona je samostalna, ali sporedna stvar;

Prirodni i industrijski plodovi mogu se podijeliti na:

k) Novac i procjenjivost stvari

B. ČINIDBA ILI PREDMET OBAVEZE

Sadržaj činidbe može se svesti na 4 tipična klasična izraza:

1. VIŠEZNAČNOST POJMA IMOVINE

Pojam imovine ima nekoliko značenja: ekonomsko, pravno i knjigovodstveno.

2. IMOVINA KAO EKONOMSKA KATEGORIJA

Imovina u ekonomskom smislu je skup dobara koja pripadaju odreĎenom subjektu.

3. IMOVINA KAO PRAVNA KATEGORIJA

4. IMOVINA KAO KNJIGOVODSTVENA KATEGORIJA

VII - PRAVNI POSLOVI

2. VRSTE PRAVNIH POSLOVA

3. ELEMENTI SADRŢAJA PRAVNOG POSLA