PRVI DIO

UVODNA RAZMATRANJA I OSNOVNI POJMOM

O NASLJEðIVANJU UOPŠTE, NASLJEðIVANJE I NASLJEDNO PRAVO

Nasljeñivanje kao pravni pojam predstavlja prelazak odreñenih prava i obaveza sa jednog na drugi pravni
subjekat.
U vrijeme kad su pojedina materijama dobra pripadala pojedincu samo kao posjed i kad je to bilo regulisano
običajnom normom, možemo govoriti o nasljedivanju. Kada je pojedinac na odreñenim dobrima imao
subjektivno grañansko pravo i kad je to bilo regulisano pravnom normom iza koje je stajala državna prinuda,
može se govoriti o nasljednom pravu.

RAZVOJ NASLJEDNOG PRAVA

Do 1934.godine Kraljevina Jugoslavija nije donijela ni jedan propis kojim se regulišu odnosi u nasljedno-
pravnoj oblasti. Godine 1934. prvo je donesen Uvodni zakon za Zakon o sudskom vanparničnom postupku
koji je sadržavao kolizione norme koje su rješavale sukobe postojećih propisa o nasljednom materijalnom
pravu. Iste godine donesene su jedinstvene procesne norme nasljednog prava u Zakonu o sudskom
vanparničnom postupku.

Nakon II svjetskog rata, razvoj nasljednog prava u bivšo] SFRJ dijeli se na 3 faze:

1. Od oslobodenja do 1955.godine kada je donesen Zakon o nasljedivanju. U toj fazi nasljedno-pravni odnosi
regulirani su na osnovu pravnih pravila Kraljevine Jugoslavije, ali samo onih pravila koja nisu u
suprotnosti sa novim pravnim poretkom. Sudska praksa je morala sama izgrañivati kriterije o torne koja
pravna pravila nisu u suprotnosti sa novim poretkom, a ponekad je i sama morala nalaziti rješenja. Sve to
učinilo je da sudska praksa u ovoj fazi Bude glavni kreator nasljednog prava.

2. Od 1955.-1971.godine. Druga faza počinje donošenjem saveznog Zakona o nasljedivanju. On se smatra

vrlo uspješnim zakonodavnim djelom. Osnovni principi na kojima je Zakon izgrañen su: ]edinstvenost (za
cijelu zemlju na ]edinstven način), ravnopravnost, ograničeni krug zakonskih nasljednika (zaključno sa
S.nasljednim redom), ograničena sloboda testiranja (ustanovom nužnog nasljednog prava), sticanje
zaostavštine u momentu smrti ostavitelja.

3. Treća faza nastupa nakon 1971.godine, kada je ustavnim amandmanima zakonodavna nadležnost
prenesena na republike i pokrajine.

PRAVNI IZVORI NASLJEDNOG PRAVA

Nasljedno pravo robovlasničkog društva

Sve do početka nove ere, odnosno carskog perioda u Rimu, nasljedno pravo karakteriše slijedeće:

1. To je shvatanje o porodičnoj svojini. Ona je nastavak plemenske svojine na nekretninama. Za članove

porodite na koje imovina prelazi ne može se reći da nasljeñuju u savremenom smislu riječi, jer pravo na
imovinu očeva ili djedova ne rtiču tek njihovom smrću, već samim svojim roñenjem u poroditi. Dijete,
posebno muško, čim se rodi, kao porodični član postaje suvlasnik opće porodične imovine. Zato roditelji
nemaju pravo da djecu liše porodične imovine. Na toj osnovi kćeri gube nasljedno pravo jer udajom
prelaze u drugu porodicu.

2. Nasljednik se rada, a ne postavlja. Nema potrebe za raspolaganjem mortis causa, niti u vidu legata niti u
 vidu testamentalnih raspolaganja, pa i negativnih.

3. Klasa robova je objekat prava, pa i objekat nasljedivanja kao i sve druge stvari.

Temelje modernom nasljednom pravu udarilo je rimsko pravo, posebno u završnoj fazi, odnosno
.li.istinijanovoj kodifikaciji. Najvažnija dostignuća ovog prava su:
a) Ono je uvelo sistem o društvenim mjerilima srodstva kod formuliranja kruga i reda zakonskih nasljednika
(descendenti, ascendenti i kolateralni srodnici), iz kojih je izveden sistem o bliskosti srodstva (romansko
pravo) i parentelarni sistem (druge zemlje Evrope);
b) Ono uvodi slobodu raspolaganja mortis causa i testament u modernom smislu riječi, s tim da se
istovremeno javlja i ustanova nužnog dijela (portio legitima), kao ograničenje te slobode;
,) Rimsko pravo uvelo je nasljedno pravo bračnog druga, doduše nakon svih srodnika, a prije države (fiskusa);
d) Kategorično je u stavu da dobra bez nasljednika pripadaju fiskusu, a ne da podliježu okupaciji.

Nasljedno pravo feudalnog društva

Bitne odlike nasljednog prava u feudalizmu su:

a) Posebni nasljedni režimi za feudalce i kmetove. Raspolaganje pravnim poslom mortis causa dozvoljeno je u
načelu samo pokretnim dobrima, dok se nekretnine proglašavaju za tzv.porodični fideikomis. U
nasljeñivanju i raspolaganju uopšte pravi se razlika izmeñu naslijedenog i stečenog.

b) Tri su osnova pozivanja na naslijeñe: ugovo o nasljedivanju, testament i zakon. To je i red njihove pravne
snage. U prvo vrijeme, ugovor o nasljeñivanju je sklapan sa ženidbenim ugovorom.

c) U periodu novčane rente feudalci uvode porez na naslijeñe (laudemium), koji zavisi od vrijednosti naslijeña.

d) Kmetovi nisu bili vlasnici zemlje, već samo pokretnih dobara. Bili su vezani za zemlju i zajedno sa njom
nasljeñivani.

Buržoasko nasljedno pravo

Buržoasko nasljedno pravo znači recipiranje rimskog nasljednog prava u uvjetima formalne opće jednakosti
grañana, ali i preuzimanje nekih ustanova iz feudalizma (ugovor o nasljeñivanju), uz odreñena prilagoñavanja
novim uvjetima. Ovo pravo kodificirano je u grañanskim zakonicima, od kojih poseban značaj imaju:
francuski Code civil iz 1804, austrijski Opći grañanski zakonik iz 1811, Njemački gradanski zakonik iz 1895,
Švajcarski gractanski zakonik iz 1907.

Nasljedno pravo grañanskog društva je u stalnom mijenjanju, pa se može govoriti o nekim tendencijama
razvoja:
a) Ograničenja privatne svojine koja se ogledaju u nacionalizaciji pojedinih privrednih grana jesu
zakonomjerna pojava u razvitku kapitalizma, mada je ovo ograničenje različito u pojedinim zemljama;
b) Mnogo efikasnije ograničenje nasljednog prava nastaje usljed učešća države u raspodjeli zaostavštine putem
poreza na nasljeñe. U SR Njemačkoj krajem XIX vijeka najviša stopa poreza na nasljede mogla je iznositi
8%. Danas ta stopa iznosi 60% vrijednosti nasljeda, §to samo za sebe govori o kakvoj promjeni se radi.
c) Postoji tendencija smanjenja kruga zakonskih nasljednika, ali u tome postoje razlike medu p0jedinim
državama.
d) Sloboda testiranja putem testamenta i ugovora o nasljedivanju je u anglosaksonskom pravu neograničena, a
ostale evropske zemlje poznaju ograničeno pravo raspolaganja. Tendencija je smanjenja kruga nužnih
nasljednika.
 2

e) U većini zemalja uvedena je ravnopravnost polova u nasljedivanju, poboljšava ravnopravnost bračnih

drugova, a takode i položaj vanbračne djece.

Nasljedno pravo u socijalizstičkom društvu

Nasljedno pravo postojalo je i u socijalističkom društvu. Kada se u"Komunističkom manifestu" govori o

ukidanju prava nasljeda kao "mjeri koja bi mogla imati prilično opštu primjenu", ne misli se na ukidanje
nasljednog prava uopšte, već na ukidanje kapitalističkog nasljednog prava, tj.nasljednog prava čiji predmet su
sredstva za proizvodnju.

1. PRETPOSTAVKE ZA NASLJEðIVANJE

Da bi došlo do nasljedivanja potrebno je postojanje slijedećih pretpostavki: 1.

Smrt ostavitelja;
2. Postojanje ostavštine;
3. Postojanje nasljednika;
4. Prijem i odricanje od nasljeda;
5. Pravni osnov pozivanja na nasljede.

Smrt ostavitelja

Pod pojmom smrt ostavitelja podrazumijeva se prestanak pravnog subjektiviteta, tj. fizička smrt ili
proglašavanje nestale osobe umrlom.

Zaostavština

Kao pravni pojam, zaostavština nastaje tek kad fizička osoba o čijoj imovini se radi umre, odnosno kad
prestane njen pravni subjektivitet.

Pojam zaostavštine. Pojam zaostavštine najčešće se odreduje kao skup imovinskih prava i imovinskih obaveza
koje je ostavitelj imao u trenutku smrti. Sam zakonodavac je ograničio odgovornost nasljednika za
ostaviteljeve dugove do visine prava koja je od njega naslijedio. Od pravila da zaostavštinu čine imovinska
prava i obaveze ostavitelja u trenutku smrti postoje odredeni izuzeci:
Potomci i usvojenici koji su živjeli zajedno sa ostaviteljem i svojim radom, zaradom ili na drugi način
pomagali u privredivan_ju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara
njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine, prije nego ko se zaostavština formira.
Ostali nasljednici koji su živjeli ili privredivali u zajednici sa ostaviteljem mogu postavljati odredene
zahtjeve u odnosu na odredene predmete iz zaostavštine. Sud može na zahtjev tih nasljednika odlučiti da
im se ostave pojedine stvari koje bi pripale u dio ostalih nasljednika. Nasljednik kome bi sud na takav
način dosudio odredene stvari, bio bi dužan da u roku koji mu odredi sud, isplati novčanu protuvrijednost
tih stvari drugim nasljednicima, kojima bi stvari inače pripale u nasljedni dio.
Preživjelom bračnom drugu i potomcima koji su živjeli sa ostaviteljem u istom domaćinstvu pripadaju
predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba (namještaj, posteljina,
sude itd) i oni ne ulaze u zaostavštinu. Izuzetak su predmeti znatnije vrijednosti (npr.skupocjeni stilski
namještaj, pribor zajelo od plemenitih metala i sl). S druge strane, predmete iz ostaviteljevog domaćinstva
mogu dobiti i ostali nasljednici na svoj zahtjev, ali će se ti predmeti uračunati u njihov nasljedni dio.
Pravo preče kupovine pokretnih stvari ne može se naslijediti ako zakonom nije drugačije odredeno.

U zaostavštinu mogu ući i neka neimovinska prava ili neka faktička stanja koja uopće nisu prava, te neka
imovinska prava koja ostavite j nije imao kod sebe u trenutku smrti. Nako npr:
3

Po zakonu o autorskom pravu, nasljediva su i autorska prava (koja ne spadaju u imovinu autora); Posjed,
koji nije pravo već faktička vlast na stvari ipak ulazi u sastav zaostavštine jer u trenutku smrti ostavitelja
on prelazi na nasljednike;
Poklon ili legat koji je nasljednik dobio od ostavitelja uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako
ostavitelj nije drugačije odredio. Kao poklon se smatra i oprost duga, odricanje od prava, kao i svako
drugo raspolaganje ostavitelja bez naknade.

Postojanje nasljednika

Nasljednik može biti samo osoba koja je u životu u trenutku otvaranja nasljeda. Isto pravilo važi za fizička i
pravna lica (u našem pravu testamentarni nasljednici mogu biti i pravna lica). Postoje izuzeci od ovog pravila.
Dijete već začeto u trenutku otvaranja nasljeda smatra se kao rodeno, ako se rodi živo. Nerodeno začeto
dijete može biti nasljednik u trenutku smrti ostavitelja, ali pod uvjetima:
da je dijete začeto do trenutka smrti ostavitelja;
da se to dijete rodi živo.
Ovo pravilo se primjenjuje i kod zakonskog i kod testamentarnog nasljedivanja. Kod zakonskog
nasljedivanja pravilo o nasciturusu primjenjuje se na sve zakonske nasljednike.

Kod nasljedivanja nasciturusa može se postaviti pitanje trenutka sticanja prava svojine na njegovom
nasljednom dijelu. To može biti trenutak smrti ostavioca ili trenutak rodenja nasciturusa. Češće je stanovište
da začetak stiče pravo svojine na svom nasljednom dijelu u trenutku smrti ostavioca. To stanovište usvaja i
naše nasljedno pravo, uz odredene uvjete: da se rodi živ, najkasnije 300 dana od smrti
ostavitelja, odnosno 300 dana od dana sačinjenja testamenta.

Sposobnost za nasljecŽivanje. Sposobnost za nasljedivanje izjednačena je sa pravnom sposobnošću. To važi i

za fizička i za pravna lica.

Nedostojnost za nasljecŽivanje. Nekim nasljednicima može biti oduzeta sposobnost za nasljedivanje, ali samo
u odnosu na konkretnog ostavioca. Takav nasljednik ne nedostojan za nasljedivanje. Nedostojan će biti
nasljednik koji poduzima radnje kojima se ogriješio o ostavioca, a to su redovno protupravne radnje.
Razlozi nedostojnosti izričito su navedeni Zakonu o nasljeñivanju (ZN), pa je nedostojan onaj:

L Ko je sa umišljajem lišio ili pokušao lišiti života ostavitelja. Pri tome će nedostojan biti neposredni ubica,
saučesnik, podstrekač, pa i nasljednik koji je samo prikrio izvršenje ubistva ostavitelja, pod uvjetom daje
to učinjeno sa umišljajem.

2. Ko je prinudom ili prijetnjom natjerao, ili prevarom naveo ostavitelja da sačini ili opozove testament ili
neku odredbu testamenta, ili gaje spriječio da to učini.

3. Ko je uništio ili sakrio ostaviteljev testament u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje volje ostavitelja,
kao i onaj ko je falsifikovao testament. Pri tome slučajno uništen ili zaturen testament nije razlog
nedostojnosti. On će proizvesti dejstvo punovažnog testamenta ako zainteresovano lice dokaže da je
testament postojao, da je bio sačinjen u zakonom propisanom obliku, da je uništen, izgubljen, sakriven ili
zaturen, te ako dokaže sadržaj onog dijela testamenta na koji se poziva. Falsifikovanje se može učiniti na
2 načina: da se postojećem testamentu nešto oduzima ili dodaje, ili da se sačini potpuno nov testament u
ime ostavioca.
4. Ko se teže ogriješio o zakonsku obavezu izdržavanja prema ostaviocu, kao i onaj koji nije htio ukazati
ostaviocu nužnu pomoć. Zakon prepušta sudu da odluči koja povreda obaveze izdržavanja se ima
smatrati težom. U svakom slučaju, težom povredom ove obaveze smatraće se kada obveznik izdržavanja
izbjegava izvršenje obaveze duži vremenski period (npr.godinu dana). Težom povredom će se smatrati i
izbjegavanje obaveze za kraće vrijeme, ako je ostavitelju to izdržavanje bilo svakodnevno potrebno, a
nasljednik je to izbjegavao iako je obavezu mogao izvršiti. Neukazivanje nužne pomoći ostavitelju
podrazumijeva nepružanje pomoći ostavitelju usljed čega može biti ozbiljno ugrožen njegov život ili
zdravlje, pod uvjetom da je to bilo moguće učiniti bez opasnosti za sebe ili druga lica. Razlogom
nedostojnosti ne može se smatrati nepružanje pomoći ostaviocu u pogledu spasavanja njegove imovine.
U zakonu nije odredeno u kojim će slučajevima biti ozbiljno ugrožen život ili zdravlje ostavioca, ako mu
nasljednik ne pruži nužnu pomoć.

5. Gradanin koji je pobjegao iz zemlje da bi izbjegao osudu za teže krivično djelo ili izbjegao vojnu obavezu, ili
vršio neprijateljsku djelatnost protiv države, pa se do smrti ostavioca ne vrati u zemlju. Za nastupanje ovog
razloga nedostojnosti potrebno je ispunjenje opšteg i posebnih elemenata. Opšti element se sastoji u tome
da se gradanin BiH ne nalazi na teritoriji BiH, bez obzira da li je teritoriju napustio legalno ili ilegalno.
Posebnih elemenata ima 3: izbjegavanje osude za teže krivično djelo, izbjegavanje vojne obaveze i vršenje
neprijateljske djelatnosti. Da bi nastupio razlog nedostojnosti potrebno je ispunjenje opšteg i bar jednog od
posebnih elemenata.

Pravno dejstvo nedostojnosti pogada samo nasljednika lično. Zbog toga njegova nedostojnost ne smeta
njegovim potomcima, koji nasljeduju kao daje on umro prije ostavitelja. ZN daje mogućnost ostavitelju da
nasljedniku oprosti sve razloge nedostojnosti osim onih iz tačke 5. O razlozima nedostojnosti (osim onog iz
tačke 4) sud vodi računa po službenoj dužnosti. Nedostojnost iz razloga datog u tački 4 utvrduje se isključivo
na prijedlog zainteresovanog lica. Ukoliko taj prijedlog izostane, sud će smatrati da razlog ne postoji, pa makar
i sam sud imao saznanja o njegovom postojanju.

Prijem i odricanje od nasljedja

Slicanje nasljednog prava. Pravna teorija i zakonodavstvo poznaju 3 sistema sticanja nasljednog prava:
1. Po sili zakona;
2. Voljom nasljednika;
3. Kombinacijom elemenata prva 2 sistema.

Sticanje nas jednog prava po sili zakona važio je sve do rimskog prava, a djelomično je zadržan i u rimskom
pravu. Lica koja su stekla objektivne pretpostavke za nasljedivanje postaju nasljednici ostavioca u trenutku
njegove smrti, bez obzira na svoju volju. Ovaj sistem sa aspekta uslova u kojima je oformljen i primjenjivan ne
iskazuje se kao prinudan, već kao sasvim prirodan. Tu se nije moglo ni postaviti pitanje prijema ili odbijanja
nasljeda, jer je nasljedivanje prosto nastavljanje porodičnog ognjišta.

Sticanje nasljednog prava voljom nasljednika. Kod ovog načina, pored ispunjenja objektivnih pretpostavki
potrebna je i izjava volje nasljednika da prihvata nasljedstvo. Sticanje nasljednog prava prolazi kroz 2 faze:
prva nastupa smrću ostavitelja, a druga nastaje davanjem izjave nasljednika da prihvata nasljedstvo. Ovu izjavu
nasljednik treba dati u zakonom odredenom roku. Ta izjava volje je akt sticanja nasljednog prava. Ovaj način
sticanja primjenjivan je u rimskom pravu, a bio je usvojen u Austrijskom gradanskom zakoniku iz 1811.godine
koji je primjenjivan i na teritoriji BiH.

Sticanje nas jednog prava kombinacyom elemenata prva 2 načina. Kod ovog načina nasljedno pravo se stiče
po samom zakonu u trenutku ostaviteljeve smrti, a lice koje je po sili zakona postalo nasljednik može izjaviti
volju kojom se odriče tog nasljedstva. Ovaj način sticanja nasljednog prava prihvaćen je u skoro svim
modernim gradanskim zakonicima, a usvaja ga i naše nasljedno pravo.
Odricanje od nasljeda je izjava volje nasljednika koju on daje nakon smrti ostavitelja, s ciljem da ne naslijedi
dio ili cijelu zaostavštinu tog ostavitelja. Odricanje nasljednik može izvršiti samo nasljedničkom izjavom. To je
izričita, jednostavna, strogo formalna i neopoziva izjava volje privremenog nasljednika koju on u odredenom
roku daje sudu u cilju neprihvatanja zaostavštine svog ostavioca.

Da bi izjava bila pravno valjana, njen sadržaj mora biti moguć, dozvoljen i odreden.

Nije moguće odricanje od nasljeda koje se očekuje. Tako, odricanje od nasljeda koje nije otvoreno nema
nikakvog pravnog dejstva. Odricanje od nasljeda ne može biti djelimično, niti pod uslovom.

Da bi nasljednička izjava bila odredena, nasljednik mora precizno navesti kojeg nasljedivanja se odriče -
zakonskog, testamentarnog ili nasljeda po oba ta osnova.
5

Pored navedenog, nasljednička izjava mora ispunjavati i pretpostavke koje se traže za vaijanost pravnih
poslova. Nasljednička izjava koja bi sadržavala mane volje bila bi manjkava. Nasljednik može tražiti poništenje
izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je data usljed prevare ili u zabludi. Zahtjev za poništenje
izjave podnosi se ostavinskom sudu u ostavinskom postupku. Ako su činjenice na koje se nasljednik poziva
nesporne, odluku može donijeti ostavinski sud. U slučaju spora o činjenicama, ostavinski sud će nasljednika
uputiti na parnicu, a ostavinski postupak će prekinuti do okončanja parnice. Ukoliko se zahtjev za poništenje
izjave podnosi nakon okončanja ostavinskog postupka, onda se on rješava u parničnom postupku.

Pored zahtjeva za poništenje, može se podnijeti i zahtjev za pobijanje nasljedničke izjave. Zahtjev za pobijanje
može podnijeti samo nasljednikov povjerilac. U slučaju da sud prihvati zahtjev za pobijanje, nasljednička
izjava gubi pravno dejstvo samo u odnosu na pobijača i to samo u obimu u kome je potrebno da se namiri
njegovo potraživanje.

Nasljednička izjava je neopoziva. Mora se dati u odreñenoj formi i biti ovjerena od nadležnog organa i predata
sudu, ili može biti data na zapisnik kod ostavinskog suda ili drugog osnovnog suda. Razlozi neopozivosti su
razlozi pravne sigurnosti. Davanjem nasljedničke izjave nasljedno pravo stiču treća lica, pa je potrebno zaštititi
njihove interese.

Pravilo o neopozivosti nasljedničke izjave narušeno je odredbom prema kojoj ako se nakon davanja izjave o
odricanju od nasljeña pronañe imovina za koju se u vrijeme davanja izjave nije znalo da pripada zaostavštini,
nasljednik koji je dao takvu izjavu može u roku koji odredi sud tražiti da mu se prizna pravo nasljedstva na dio
novopronañene imovine koji mu po zakonu pripada.

Pravo na davanje nasljedničke izjave nije trajno. Izjava o odricanju od nasljeña treba da se da prije završetka
rasprave o zaostavštini. Ovakvo odreñenje roka je neprecizno.

Izjavu o odricanju od nasljeña mogu dati kako nasljednik, tako i svaka druga osoba koja stiče neka prava od
ostavitelja. Izjava se po pravilu daje poslije smrti ostavitelja, a testamentarni nasljednici je mogu dati i po
proglašenju testamenta.

Nasljeña se ne mogu odreći:

1. Nasljednik koji je raspolagao cijelom zaostavštinom ili njenim dijelom;
2. Nasljednik koji je ostavinskom sudu dao izjavu o prihvatanju nasljeña;
3. Opština kojoj pripada zaostavština bez nasljednika.

Dejstvo odricanja je retroaktivno, te se smatra da takvo lice nikad nije ni postalo nasljednik.

Posljedice odricanja su različite, u zavisnosti da li se radi o zakonskom ili testamentarnom nasljedniku. Ako se
nasljeda odrekao testamentarni nasljednik, njegov dio zaostavštine pripašće zakonskim nasljednicima.
Ostavitelj to može spriječiti ako u testamentu odredi zamjenika svom testamentarnom nasljedniku.

Ako se nasljeña odrekao zakonski nas jednik, posljedice odricanja zavisiće od sadržaja njegovog odricanja.
Odricanje izvršeno bez ograničenja vazi i za potomke onoga ko se odrekao nasljeña. Ako se zakonski
nasljednik odrekao nasljeña samo u svoje ime (odricanje sa ograničenjem), za njega važi fikcija da je umro prije
ostavitelja. Dio zaostavštine koji bi pripadao njemu nasljeñivaće se po principu predstavljanja.

Ukoliko bi nasljednik umro prije isteka roka za davanje izjave o odricanju od nasljeña, a takvu izjavu nije dao,
pravo davanja izjave prelazi na njegove nasljednike.

. Pravni osnovi nasljedivanja

Naše nasljedno pravo poznaje 2 osnova za nasljeñivanje: testament i zakon. Jaču pravnu snagu ima volja
ostavitelja, odnosno testament.

NASLJEDNO-PRAVNI UGOVORI

Nasljedno-pravni ugovori koje spominje Zakon o nasljeñivanju treba shvatiti kao ugovore sa odredenim
nasljedno-pravnim elementima, odnosno obvezno-pravne ugovore koji pored primarno predvidenih i
namjeravanih obvezno-pravnih efekata, sekundarno proizvode i odredene nasljedno-pravne efekte.

UGOVOR O NASLJEðIVANJU, BUDUĆEM NASLJEDSTVU ILI LEGATU

Ugovor o nasljedivanju je pravni posao mortis causa kojim se ugovornici meñusobno odreñuju za nasljednike
ili jedan ugovornik odreñuje drugog za nasljednika. On predstavlja osnov za pozivanje na nasljeñe u onim
pravnim sistemima koji ga ne zabranjuju. Dozvoljen je u većini evropskih pravnih sistema. U našem pravu
takvi ugovori su ništavi. Dakle, ništav je ugovor kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svome
suugovaraču ili trećem licu. Takoñer je ništav ugovor kojim neko otuduje nasljedstvo kome se nada, kao i
svaki ugovor o nasljedstvu trećeg lica koje je jo§ u životu. Ništavi su i ugovori o budućem legatu, kao i ugovor
kojim se neko obavezuje da u svoj testament unese ili ne unese neku odredbu.

UGOVOR O USTUPANJU I RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA

Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života je dvostrani formalni pravni posao inter vivos koji se sklapa
izmeñu pretka i njegovih potomaka ili bračnog druga. Ovim ugovorom predak za života ustupa i rasporeñuje
svojim potomcima cijelu svoju imovinu ili njen dio, ako se sa time saglase sva djeca i drugi potomci pretka koji
će po zakonu biti pozvani na nasljeñe.

U slučaju da bračni drug ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nužni dio ostaje u
potpunosti. U ovom slučaju ustupanje i raspodjela ostaju punovažni, samo se prilikom utvrñivanja vrijednosti
zaostavštine radi odreñivanja nužnog dijela bračnog druga, ustupljeni dijelovi imovine smatraju kao poklon.

Ustupanje i raspodjela su punovažni samo ako su se sa tim saglasili svi potomci koji će po zakonu biti pozvani
na nasljedstvo. Meñutim, ustupanje i raspodjela ostaju na snazi i u slučajevima ako je potomak koji se nije
saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio potomke, ako se odrekao nasljeña ili je isključen iz nasljeña kao
nedostojan.

Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine mora biti u pismenoj formi i ovjeren od strane suda. Predmet
može biti cjelokupna imovina ustupioca ili samo njen dio, ali samo sadašnja imovina ustupioca.
Pravna dejstva ugovora

Bračni drug se može obuhvatiti ustupanjem i raspodjelom samo uz njegov pristanak. Ako ne bude obuhvaćen
ustupanjem i raspodjelom, bračnom drugu ostaje pravo na nužni dio.

Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac može zadržati pravo plodouživanja na svim ustupljenim stvarima ili
nekima od njih, ugovoriti doživotnu rentu, izdržavanje ili neku drugu naknadu. To može učiniti za sebe,
bračnog druga ili treću osobu.

Potomci izmeñu kojih je razdijeljena imovina ne odgovaraju za dugove ustupioca, ukoliko ugovorom nije
drugačije odreñeno. Povjerioci ustupioca mogu pobijati ustupanje i raspodjelu putem tužbe actio pauliana.

Kada predak koji je izvršio ustupanje i raspodjelu imovine umre, njegovu zaostavštinu će činiti samo imovina
koja nije bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom.
7

Prestanak ugovora

Ugovor se smatra nevažećim ako se sa njim nisu saglasili svi potomci koji su živi u trenutku ustupiočeve smrti.
Ugovor će biti ništav i u slučaju kad ustupilac dobije dijete poslije zaključenja ugovora ili ako se pojavi
nasljednik koji je bio proglašen umrlim. U svim slučajevima kad je ugovor nevažeći, svako ustupanje i
raspodjela tretira se kao poklon nasljednicima za života i uračunava se u njihov nasljedni dio.

Najčešći način prestanka ugovora je opozivanje. Ustupilac ima pravo opoziva ugovora ukoliko je potomak
pokazao grubu neblagodarnost prema njemu ili ako ne izvršava svoje obaveze predvidene ugovorom o
ustupanju i raspodjeli (izdržavanje, plaćanje ustupiočevih dugova čija je isplata naložena istim poslom). U
slučajevima neizvršavanja obaveza (osim izdržavanja), sud može odlučiti da li ustupilac ima pravo da zahtijeva
vraćanje date imovine ili da traži prinudno izvršenje tereta.

Potomak koji je ustupiocu morao vratiti ono §to je primio prilikom ustupanja i raspodjele može nakon smrti
ustupioca zahtijevati svoj nužni dio, ako nije isključen ili se odrekao nasljeda.

2.3. Pitanje opravdanosti ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života u našem pravu

Kod nas u praksi izuzetno rijetko nalazimo slučajeve ustupanja i raspodjele imovine za života. Vjerovatni
razlog je postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju koji na efikasniji način osigurava pretka i potomka.
Jedino opravdanje ovog ugovora vidi se u namjeri pretka da besteretnim raspolaganjem ustupi svoju imovinu
za rad sposobnijim i mladim potomcima, ko za njih znači zasnivanje samostalne egzistencije.

3. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Pojam ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da doživotno izdržava drugog
ugovarača ili neku treću osobu, a drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svoju imovinu ili njen dio, u nasljede.
Dakle, u suštini se radi o običnom obligacionom ugovoru sa odredenim nasljednopravnim elementima.

U praksi se javlja i ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da doživotno izdržava drugog, a drugi mu za to
pri zaključenju ugovora ustupa u vlasništvo odredeni dio imovine. Ovo nije ugovor o doživotnom izdržavanju,
već obični dvostrani gradanskopravni ugovor. Razlika je u tome što kod ugovora o doživotnom izdržavanju
primalac izdržavanja zadržava vlasništvo nad imovinom do svoje smrti. Osim toga, ugovor o doživotnom
izdržavanju koji se zaključuje po Zakonu o nasljedivanju mora biti zaključen u pismenoj formi, a ovaj drugi ne.

. Karakteristike ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor je nastao kad su se ugovarači dogovorili oko njegove sadržine, sastavili i potpisali pismenu ispravu o
tome, te istu ovjerili od strane suda.

Ugovor o doživotnom izdržavanju ne može se zaključiti putem punomoćnika. Medusobno ga mogu zaključiti
i lica koja su već po zakonu obavezna da se meñusobno izdržavaju (npr.djeca i roditelji). Medutim, dijete može
putem ugovora na sebe preuzeti daleko veću obavezu, nego što bi inače po zakonu moralo.

Ugovor o doživotnom izdržavanju može se zaključiti samo u pisanoj formi. On je dvostrano obavezan i ima
element aleatornosti, jer davalac izdržavanja u trenutku zaključenja ugovora ne zna koliko dugo će davati
izdržavanje. Dakle, nije izvjestan ekonomski efekat posla koji stranke ugovaraju.

Davalac izdržavanja svoje pravo može upisati u javnoj knjizi, čime ovom ugovoru daje apsolutno dejstvo. Na
ovaj način primalac izdržavanja ne može izigrati davaoca prodajom ili poklonom predmeta ugovora.
Uslovi za zaključenje ugovora

Subjekti ugovora o doživotnom izdržavanju su davalac i primalac izdržavanja. U pravnoj teoriji vlada mišljenje
da primalac izdržavanja može biti samo fizičko lice, jer je cilj zaključenja ugovora osiguranje egzistencije
fizičkog lica. Primalac izdržavanja treba biti poslovno sposobno lice. Kao primalac se ne bi moglo pojaviti ni
maloljetno lice, jer postoji zakonska obaveza izdržavanja maloljetnika od strane roditelja. Davalac izdržavanja
može biti svako fizičko i pravno lice (npr."dom staraca").

Da bi ugovor bio pravno valjan, izmeñu davaoca i primaoca izdržavanja mora postojati saglasnost volja.
Ugovorne strane moraju tačno precizirati meñusobne obaveze. Uobičajene obaveze primaoca izdržavanja su:
da stvar prenese u vlasništvo davaoca, odnosno da mu ustupi pravo na način kako je to odredeno
ugovorom. Predaja imovine može biti odložena do smrti primaoca izdržavanja, a u meñuvremenu davalac
svoje pravo može osigurati upisom u javnu knjigu;
da primi izdržavanje kako je to ugovoreno. U slučaju odbijanja prijema, primalac pada u zakašnjenje
povjerioca i snosi posljedice tog zakašnjenja.

Obaveze davaoca izdržavanja bi bile:

davanje stana primaocu (ako je tako ugovoreno);
davanje hrane, pića i sl;
zadovoljenje ličnih i drugih potreba primaoca (izlasci, džeparac i sl);
njega, liječenje i rehabilitacija u slučaju bolesti;

sahrana poslije smrti primaoca izdržavanja prema odredbama ugovora i sl.

. Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor najčešće prestaje:

Smrću primaoca izdržavanja. U slučaju smrti davaoca, njegove obaveze prelaze na bračnog druga i
potomke koji su pozvani na nasljeñe, ako oni na to pristanu. U suprotnom, ugovor se raskida i oni nemaju
pravo tražiti naknadu za ranije dato izdržavanje, osim u slučaju ako nisu u stanju preuzeti ugovorne
obaveze. Tada mogu tražiti naknadu od primaoca izdržavanja. Sud će naknadu ocijeniti po slobodnoj
 ocjeni, uzimajući u obzir imovinske prilike obiju strana.

- Sporazumnim raskidom ugovora.

Na zahtjev jedne strane, i to u 2 slučaja:
I . ukoliko ugovarači prema ugovoru žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život
postane nepodnošljiv. Pri tome nije važno ko je izazvao poremećaj odnosa, ali se mora utvrditi
objektivno postojanje tog poremećaja i njegovi uzroci. Bez obzira na krivicu za raskid zajedničkog
života, primalac izdržavanja ima pravo tražiti protuvrijednost naturalnih davanja na koje je obavezan
davalac izdržavanja prema ugovoru o doživotnom izdržavanju. U protivnom, s obzirom daje taj ugovor
na snazi, davalac izdržavanja bi se neosnovano bogatio.
2. Kada nastupe promijenjene okolnosti zbog kojih je ispunjenje ugovora postalo znatno otežano, a
stranke tu promjenu nisu pretpostavljale prilikom zaključenja ugovora (npr.znatan porast troškova
života, promjena zdravstvenog stanja izdržavanog itd). Pri ovome sud vodi računa o svim okolnostima.

Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. U slučaju raskida
ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim
pravilima imovinskog prava.
Ugovor o doživotnom izdržavanju i sticanje stanarskog prava
9

U praksi se &sto dešavalo da se ugovor o doživotnom izdržavanju sklapa isključivo da bi se osiguralo sticanje
stanarskog prava. Naime, davalac izdržavanja može na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju steći
svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, ali pod uslovom da je više od 5 godina živio
sa nosiocem stanarskog prava.

3.6. Uticaj ugovora o doživotnom izdržavnnju na sastav zaostavštine

Osnovno dejstvo je da imovina koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju ne spada u zaostavštinu.
Kada ostavinski sud utvrdi da je ostavilac otudio svoju imovinu ugovorom o doživotnom izdržavanju,
donijeće rješenje da se zaostavština ne raspravlja. Na osnovu ovog rješenja i ugovora davalac izdržavanja će
moći na sebe prenijeti pravo vlasništva na nekretninama u zemljišno-knjižnom uredu. Ukoliko nije sva
imovina predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, sud će ostavinski postupak provesti samo za imovinu
koja nije obuhvaćena ugovorom, jer takva imovina ulazi u sastav zaostavštine.
DRUGI DIO
ZAKONSKO NASLJEĐIVANJE

Redovno zakonsko nasljedivanje

Naš nasljedno-pravni sistem spada u zatvorene sisteme, gdje se na nasljede pozivaju samo najbliži srodnici.
Da bi neko lice moglo biti potencijalni zakonski nasljednik ostavioca mora u trenutku smrti ostavioca sa njim
biti povezano srodstvom (krvnim ili gradanskim) ili bračnom vezom.

. Krvno srodstvo sa ostaviocem

Po Zakonu o nasljedivanju BiH, ostavioca nasljeduju:

1. Svi njegovi potomci;
2. Od predaka samo roditelji, dede i nane;
3. Pobočni srodnici, od kojih samo braća i sestre i njihovi potomci, te djeca od deda i nana ostavioca.
Vanbračno krvno srodstvo je izjednačeno sa bračnim u pogledu nasljedivanja.

Gradansko srodstvo sa ostaviocem

Gradanski srodnik ostavioca postaje se putem usvojenja. Usvojenik iz nepotpunog usvojenja zajedno sa
svojim potomcima može naslijediti samo svog usvojioca, ali ne i njegovog bračnog druga i druge srodnike. U
medusobnom nasljedivanju usvojenika i usvojioca uspostavljen je reciprocitet. Zato ako bi nasljeñivanje
usvojenika prema usvojiocu bilo ograničeno ili isključeno, recipročno bi bilo ograničeno ili isključeno
nasljedivanje usvojioca prema usvojeniku.

Omogućavanje usvojiocu na naslijedi usvojenika iz nepotpunog usvojenja otvara problem konkurencije

nasljednog prava usvojica i nasljednog prava prirodnih roditelja usvojenika, obzirom da kod nepotpunog
usvojenja usvojenik ne raskida vezu sa svojim krvnim srodnicima. Zakon o nasljedivanju BiH o tome ne daje
rješenje.

Srodstvo potpunog usvojenja izjednačeno je sa srodstvom po krvi, te se odredbe nasljednog prava

primjenjuju u skladu s tim.

Bračna veza sa ostaviocem

Naš sistem, kao i drugi moderni pravni sistemi, stavlja bračnog druga ostavioca u isti nasljedno-pravni položaj
sa najbližim srodnicima ostavioca. Položaj bračnog druga ostavioca imaju ono lice koja je u trenutku njegove
smrti bilo sa njim u valjanom braku. Zato bračni drug neće imati pravo na nasljede:
1. Ako je ostavilac podnio tužbu za razvod braka, a nakon njegove smrti se utvrdi da je tužba bila osnovana;
2. Ako brak bude proglašen nepostojećim ili bude poništen nakon smrti ostavioca iz uzroka čije je postojanje
preživjeli bračni drug znao u vrijeme zaključenja braka;
3. Ako je njegova zajednica sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa,-,
ostaviocem.

ZAKONSKI NASLJEDNI REDOVI '

Potencijalni zakonski nasljednici nasljeduju po nasljednim redovima. Nasljednici bližeg nasljednog reda
isključuju iz nasljedstva lica daljeg nasljednog reda.

Kao osnovica za razvrstavanje u zakonske nasljedne redove naše nasljedno pravo uzelo je parenteralno
linearni sistem. Taj sistem zasniva se na prirodnoj strukturi porodice. Svaka porodica sastoji se od više
parentela koje se mogu posmatrati u uzlaznoj liniji prema precima i silaznoj liniji prema potomcima.
Gledano prema precima, parentele najbliže ostaviocu su one kod kojih je rodonačelnik jedne otac, a druge
majka. Tim parentelama pripadaju i njihovi potomci, tj.braća i sestre ostavioca. Slijedeće parentele su one čiji
su rodonačelnici djed i baka po očevoj liniji i djed i baka po majčinoj liniji, dakle 4 parentele. Tim parentelama
pripadaju potomci djedova i baka, a to su ostaviočevi stričevi, ujaci i tetke sa svojim potomcima.

Gledano prema potomcima, parentela na jbliža ostaviocu je ona či_ji je on rodonačelnik. Toj parentcli
pripadaju njegova djeca i njihovi potomci.

Prilikom formiranja nasljednog reda polazi se od kriterija da isti nasljedni red čine parentele ostaviteljevih
srodnika koji su sa njim u jednako bliskoj vezi. Po pravilu, dok postoji nasljednik iz prethodnog nasljednog
reda, nasljednici iz narednog nasljednog reda ne mogu biti pozvani na nasljedstvo. Izuzetak je slučaj kada
bračni drug ostane sam u prvom nasljednom redu. On tada ne može naslijediti cijelu imovinu, već se
prebacuje u drugi nasljedni red i dobiva polovinu zaostavštine.
Zakon o nasljedivanju odreduje koliko dio zaostavštine pripada svakom od nasljednika iz istog nasljednog
reda. Medutim, ukoliko se desi da odredeni nasljednik iz jednog reda ne može naslijediti dio zaostavštine koji
mu po zakonu pripada, onda pravila o konkurenciji odreduju kojem ili kojim nasljednicima pripada taj dio
zaostavštine. Medu pravilima o konkurenciji su pravo predstavljanja, pravo priraštaja i uvažavanje posebnih
prilika i potreba nasljednika.

. Pravo predstavljanja

Ukoliko bi neki od nasljednika umro prije ostavioca, ili iz nekog drugog razloga ne bi naslijedio ostavioca, na
njegovo mjesto stupaju njegovi potomci i nasljeduju dio koji bi pripao njihovom pretku. To pravo potomaka
zove se pravo predstavljanja. Tako predstavljanje rješava odnos konkurencije nasljednika istog nasljednog
reda. Prednost se uvijek daje pretku, ali ako on nije u mogućnosti da naslijedi, onda će ostavioca naslijediti
njegovi (nasljednikovi) potomci.

Pravo predstavljanja djeluje samo izmedu srodnika (zaključno sa 3.nasljednim redom) i kod zakonskog
nasljedivanja. Primjenjuje se u slijedećim slučajevima: ako je potomak ostavioca umro prije ostavioca, ako je
on u odnosu na ostavioca nedostojan, isključen iz nasljedstva i kad se odrekao nasljeda.

Pravo priraštaja

Ukoliko i potomkovi potomci ne mogu iz nekog razloga da naslijede, dio zaostavštine ostaviočevog potomka
pripada nasljednicima koji su mu u tom nasljednom redu najbliži. Npr. ako je umro ostavilac koji je imao dva
sina, od kojih jedan iz nekog razloga nije moglo naslijediti, a nije imao svojih potomaka, njegov dio
zaostavštine pripašće njegovom bratu, tj. drugom sinu ostavioca. To je pravo priraštaja.

. Uvažavanje posebnih prilika i potreba nasljednika

Zakon za svakog nasljednika u svakom nasljednom redu načelno odreduje nasljedničku kvotu koja mu
pripada iz zaostavštine. Medutim, zakonodavac istovremeno uvažava posebne prilike u kojima se nalazi i
posebne potrebe koje ima pojedini nasljednik, tako da može doći do uvećanja ili umanjenja unaprijed
odredenih dijelova pojedinih nasljednika. Pošto je to izuzetak od pravila, on se može primijeniti samo ako je
izričito predviden u zakonu. Ovi izuzeci se mogu primjenjivati samo u prvom i drugom nasljednom redu.

PRVI ZAKONSKI NASLJEDNI RED

One ga djeca ostavioca i njegov bračni drug. Kao djeca ostavioca u smislu nasljedivanja, smatraju se njegova
djeca (bračna i vanbračna) i njihovi potomci (ostaviočevi unuci, praunuci itd), te ostaviočev usvojenik i njegovi
potomci. Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeduju jednake dijelove. Ukoliko u prvom nasljednom redu
ostane samo bračni drug, on se prebacuje u drugi nasljedni red.

U prvom nasijednom ~redu prvenstveno se primjenjuje pravo predstavljanja, a tek ako se ono ne
može primijeniti, primjenjuje se pravo priraštaja. U ovom nasljednom redu se uvažavaju posebne
prilike i potrebe nasljednika, usljed čega se dio nasljeđa nekog od nasljednika može povećati ili
smanjiti, bez obzira na pravilo da svi nasljeđuju jednake dijelove.

Povećanje nasljednog dijela djece

Ako djeca nemaju nužnih sredstava za život, mogu zahtijevati od suda da njihov nasljedni dio
poveća i za toliko umanji dio bračnog druga. Ukoliko je zaostavština male vrijednosti, sud može
odrediti da ona u cjelosti pripadne djeci, §to znači da se bračni drug u cjelosti lišava svog dijela
zaostavštine.

Ukoliko samo neko od više djece nema nužnih sredstava za život, ono može od suda zahtijevati
da se poveća njegov nasljedni dio na račun nasljednih dijelova ostalih nasljednika (djece i
bračnog druga).

Prilikom donošenja odluke, sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a posebno imovinske prilike i
sposobnost za privređivanje svakog djeteta i bračnog druga, trajanje bračne zajednice, te
vrijednost zaostavštine.

Povećanje nasljednog dijela bračnog druga

Ako je bračni drug u teškoj materijalnoj situaciji, on može tražiti od suda da se njegov nasljedni
dio poveća na račun ostalih nasljednika koji imaju potrebna sredstva za život. Kad je u prvom
nasljednom redu na račun djece, a kad je u drugom nasljednom redu na račun nasljednog dijela
roditelja, a može mu pripasti i cijela zaostavština. Sud donosi odluku, uzimajući u obzir okolnosti
kao i u prethodnom slučaju.

DRUGI ZAKONSKI NASLJEDNI RED

• drugi nasljedni red redovno ulaze roditelji ostavioca i njihovi potomci, tj.braća i sestre
ostavioca. Osim njih, u ovom nasljednom redu može se naći i bračni drug ako ostane sam u
prvom nasljednom redu. Ukoliko je bračni drug prešao iz prvog u drugi nasljedni red, njemu
automatski pripada polovina zaostavštine, a drugu polovinu nasljeđuju roditelji u jednakim
dijelovima.

Ukoliko je jedan roditelj umro prije ostavioca, a nema nijednog potomka, njegov dio nasljeđuje
drugi roditelj. Ako su prije ostavioca umrla oba roditelja, naslijediće njihovi potomci (braća i
sestre ostavioca). Ako su oba roditelja umrla prije ostavioca, a nemaju potomaka, cjelokupnu
zaostavštinu nasljeđuje bračni drug ostavioca.

• drugom nasljednom redu također može doći do povećanja i smanjenja nasljednih dijelova. Do
povećanja može doći samo kod roditelja i bračnog druga, a do smanjenja kod svih nasljednika
ovog nasljednog reda.

TREĆI ZAKONSKI NASLJEDNI RED

• treći red spadaju dede i nane ostavioca i njihova djeca - amidže, dajdže, tetke ostavioca (pravo
predstavljanja je ograničeno samo na njihovu djecu). I ovdje važe načela predstavljanja i
priraštaja.
 NUŽNO NASLJEĐIVANJE

UVOD

• većini savremenih prava sloboda testiranja (raspolaganja imovinom putem testamenta) nije
neograničeno, apsolutno načelo, za razliku od raspolaganja imovinom za života. Sa historijskog
aspekta, osnov ograničenja slobode testiranja se tumačio potrebom da određena dobra ostanu u
porodici kao uslov
13
njenog ekonomskog opstanka. Moderna teorija sklona je stanovištu da osnov ograničenja slobode testiranja
leži u dužnosti izdržavanja članova porodice koja ne prestaje ni nakon smrti.

Sve države koje ograničavaju slobodu testiranja to čine posredstvom ustanove nužnog nasljednog dijela.
Ostavilac.je dužan da odredenim licima iz kruga zakonskih nasljednika (u pravilu najbližim zakonskim
nasljednicima) ostavi odrecleni dio zaostavštine. Ovi zakonski nasljednici kojima u svakom slučaju pripada dio
zaostavštine nazivaju se nužnim nasljednicima, a dio koji im po zakonu pripada i kojim ostavilac ne može
raspolagati naziva se nužnim dijelom. Dakle, nužni nasljedni red u cjelini ima imperativni karakter.

Pravila nužnog nasljedivanja su imperativna samo za ostavioca, ali ne i za nužne nasljednike. Ukoliko u
testamentu ostavilac čini raspolaganja preko granica raspoloživog dijela, to za sobom ne povlači ništavost
testamenta. Da li će takva raspolaganja proizvoditi pune učinke, zavisi od nužnih nasljednika. Ako nužni
nasljednici ne traže svoj nužni dio, testamentalno raspolaganje ostaće u punoj važnosti, mada je njime
zahvaćen i nužni dio.

Ustanova nužnog dijela bila je u suštini izgradena već u rimskom pravu. Preuzeo ju je i Francuski gradanski
zakonik, a zatim i druge zemlje evropske kontinentalne pravne tradicije. Anglosaksonske zemlje (V.Britanija i
SAD), a i neke zemlje Južne Amerike su na stanovištu apsolutne slobode testiranja, mada i u tim zemljama
postoje tendencije ograničenja slobode testiranja u korist maloljetnih potomaka, lica koja je ostavilac
izdržavao, kao i u slučaju raspolaganja odredenim kategorijama dobara (npr. poljoprivrednim zemljištem).

PRAVNA PRIRODA PRAVA NA NUŽNI DIO

U jednom broju zemalja koje su bile pod jačim uticajem romanskog prava (romanske zemlje, zemlje istočne
Evrope, pa i BiH), pravo na nužni dio shvata se kao nasljedno pravo. U zemljama pod uticajem germanskih
pravnih običaja, pravo na nužni dio smatra se obligacionim pravom.

Pravo na nužni dio kao nasljedno pravo (pars hereditatis)

Domaća nauka gradanskog prava gotovo u potpunosti je saglasna da je pravo na nužni dio nasljedno pravo,
slijedeći pri tome dikciju zakonskih propisa (Č130 ZN BiH nosi naslov «Pravo na nužni dio je nasljedno
pravo>>). Medutim, ostavilac može odrediti da nužni nasljednik svoj dio primi u odredenim stvarima,
pravima ili novcu.

Prema jednom shvatanju, odredba o nasljedno-pravnoj prirodi prava na nužni dio je dispozitivne prirode i
ostavilac, odredujući da nužni nasljednik primi svoj nužni dio u odreñenim pravima, stavlja nužnog nasljednika
u položaj singulamog sukcesora, u položaj povjerioca zaostavštine. Prema drugom mišljenju, ostavilac
testamentom ne može promijeniti imperativne norme i nužni nasljednik ima položaj univerzalnog sukcesora,
čak i ako su mu ostavljene pojedine stvari, prava ili gotov novac.
Pravo na nužni dio nema u svim situacijama nasljedno-pravna obilježja, mada su ona u cjelini uzevši
dominantna. Na ovakav zaključak ukazuju slijedeće činjenice:

Nužni nasljednik ne stiče uvijek prava iz zaostavštine neposredno, u trenutku smrti ostavioca. U slučaju
pretjeranih testamentalnih raspolaganja, nužni nasljednik ne postaje titular prava u trenutku smrti ostavioca,
već ta prava stiče testamentalni nasljednik. Nužni nasljednik u takvom slučaju stiče pravo na nužni dio tek
ukoliko ga u zakonom propisanom roku zatraži. Ukoliko to ne učini, sticanje testamentalnog nasljednika je
definitivno. Dakle, u ovom slučaju pravo na nužni dio je preobražajno pravo, pravna moć.

U domaćoj doktrini i praksi široko je zastupljen stav da je pravo zahtijevanja nužnog dijela nenasljedivo, §to
protivrječi nasljedno-pravnoj prirodi prava na nužni dio.

Ako zakonski ili testamentalni nasljednik do kraja ostavinske rasprave ne da nikakvu nasljedničku izjavu, to
znači prihvat nasljedstva. S druge strane, ukoliko nužni nasljednik kome je povrijedeno pravo na nužni dio ne
zatraži svoje pravo u zakonskom roku, smatra se da se tog prava odrekao. S tim u vezi postavilo se pitanje da
li u slučaju odricanja od prava na nužni dio dolazi do priraštaja tog dijela ostalim nužnim nasljednicima ili se
povećava raspoloživi dio. Mišljenja su podijeljena i u doktrini i u sudskoj praksi, ali se ispravnim čini da ne
dode do priraštaja drugim nužnim nasljednicima.

Odgovornost nužnog nasljednika za dugove ostavioca praktično postoji samo ako je nužnom nasljedniku
ostavljeno više nego §to iznosi vrijednost nužnog nasljednog dijela. On nikada ne odgovara za obaveze na
teret svog nužnog dijela, jer ima pravo na neokrnjenu vrijednost nužnog dijela i u tome se njegov položaj
razlikuje od položaja drugih nasljednika.

Drugačija su pravna sredstva zaštite nasljednog prava i prava na nužni dio. Različiti su i rokovi u kojima se
tužbe mogu podići.

Izmeñu nužnih nasljednika, kao i nužnog nasljednika i drugih nasljednika ne uspostavlja se nasljednička
zajednica, jer nužni nasljednici nisu zajedničari u pravu, već suvlasnici, budući da je poznat alikvotni dio koji
im pripada.

Pravo na nužni dio kao obligaciono pravo

Prema shvatanju zastupljenom u njemačkom i austrijskom pravu, pravo na nužni dio je obligaciono pravo.
Nužni nasljednik ima pravo na odredenu novčanu vrijednost, a ne na realan dio zaostavštine. Ovo pravilo je
dispozitivno i ostavilac nužnom nasljedniku može ostaviti i realni dio zaostavštine.

Krug nužrzih nasljednika

Osnovno pravilo je da je nužni nasljednik ono lice koje bi u konkretnom slučaju bilo zakonski nasljednik da se
raspored zaostavštine vrši prema pravilima zakonskog nasljeñivanja. Tako su nužni nasljednici rasporeñeni u
nužne nasljedne redove uz dosljednu primjenu pravila parentelarno-linearnog sistema, §to znači da je odnos
izmeñu nužnih nasljednih redova odnos isključivosti. Primjena prava ograničena je u odnosu na zakonske
nasljedne redove, jer je krug nužnih nasljednika uži od kruga zakonskih nasljednika, a takoñer i primjena prava
priraštaja. Prema našem nasljednom pravu, nužni nasljednici su podijeljeni u 2 nužna nasljedna reda. U prvom
su potomci ostavioca, usvojenici iz potpunog usvojenja i nepotpunog usvojenja sa širim dejstvom (tj.ako
meñusobna nasljedna prava nisu isključena aktom o usvajanju), te bračni drug ostavioca. U drugom nužnom
nasljednom redu su bračni drug ostavioca (u slučaju da je jedini nužni nasljednik u prvom nužnom nasljednom
redu), roditelji ostavioca, te njihovo prvostepeno potomstvo (braća i sestre ostavioca). U okviru drugog
nasljednog reda pravo predstavljanja ograničeno je samo na prve potomke rodonačelnika, tj.roditelja
ostavioca.

Uslovi koje mora ispuniti nužni nasljednik

U nasljednom pravu BiH postoje 2 grupe nužnih nasljednika. Jedna grupa to svojstvo stiče pod uslovom da
ispunjava opće uslove za nasljedivanje, da su doživjeli momenat delacije i da su dostojni, samo na osnovu
činjenice da se sa ostaviocem nalaze u odreñenim vezama (srodstvo, brak). Druga grupa nužnih nasljednika to
ne postaje samom činjenicom srodstva sa ostaviocem, već je potrebno da ispuni i odreñeni dodatni uslov.

Za one nužne nasljednike koji to postaju po osnovu srodničke ili bračne veze sa ostaviocem kaže se da
nasljeñuju prema objektivnom kriteriju, odnosno da su apsolutni potencijalni nasljednici. Nužni nasljednici
koji moraju ispuniti i dodatne uslove, nasljeñuju po objektivno-subjektivnom kriteriju, odnosno oni su
relativni nužni nasljednici.

Dodatni uslov formulisan je kao nesposobnost za rad i nemanje nužnih sredstava za život.

Red pozivanja na nasljeñe je odreñen opštim pravilima zakonskog nasljednog reda, a kada je po tim pravilima
jedno lice pozvano na nasljeñe, naslijediće nužni dio samo ako u konkretnom slučaju ispunjava i dopunski
uslov.

Propisivanje dodatnih uslova za sticanje svojstva nužnog nasljednika sužava krug nužnih nasljednika. U BiH
samo jedan uski krug lica nasljeduje po objektivnom kriteriju, a to su djeca ostavioca, usvojenik iz potpunog
usvojenja i bračni drug ostavioca. Sva ostala lica iz kruga potencijalnih nužnih nasljednika moraju ispunjavati
subjektivni uslov, tj. da su nesposobni za rad i da nemaju nužnih sredstava za život.

Odredivanje veličine nužnog nasljednog dijela

Veličina nužnog nasljednog dijela odreduje se za svakog nužnog nasljednika pojedinačno. Osnovica za
izračunavanje je utvrdeni dio zaostavštine koji bi pripao nužnom nasljedniku kada bi se on u konkretnom
slučaju pojavio kao zakonski nasljednik. Na osnovu tako utvrdenog zakonskog nasljednog dijela se u procentu
ili razlomku odreduje veličina nužnog nasljednog dijela. Taj procenat je različit u uporednom pravu. U
nasljednom pravu BiH taj dio iznosi '/2 zakonskog nasljednog dijela, ukoliko se radi o nužnim nasljednicima
koji nasljeduju po objektivnom kriteriju. Za nužne nasljednike koji nasljeduju po objektivno-subjektivnom
kriteriju, taj dio iznosi 1/3 zakonskog nasljednog dijela.

UTVRðIVANJE NUŽNOG DIJELA I SMANJENJE DOBROČINIH RASPOLAGANJA ZBOG

POVREDE NUŽNOG DIJELA

• našem pravu odredena lica se štite od ostaviočevih pretjeranih raspolaganja ne samo pravom da im pripadne
odredeni dio zaostavštine (npr.ll2 zakonskog nasljednog dijela), tj.zaštitom od pravnog iznasljedivanja, ved i
pravom da im pripadne odredena vr~ednost zaostavštine (zaštita od vrijednosnog iznasljedivanja). To se
postiže ustanovom obračunske vrijednosti zaostavštine i mogućnosti da se na bazi obračunske vrijednosti
zaostavštine dode do smanjenja testamentalnih raspolaganja i vraćanja poklona koje je ostavilac učinio za
života.

Obračunska vrijednost zaostavštine

Osnovica za izračunavanje vrijednosti nužnog nasljednog dijela nije čista vrijednost zaostavštine, već
tzv.obračunska vrijednost zaostavštine.
Cista vrijednost zaostavštine dobiva se kad se od aktive zaostavštine oduzmu obaveze, troškovi popisa i
procjene zaostavštine, te troškovi sahrane ostavioca.

Obračunska vrijednost zaostavštine je matematička vrijednost koja se dobije kada se na čistu vrijednost
zaostavštine doda vrijednost poklona učinjenih za života ostavioca. Pri tome se uzimaju u obzir samo pokloni
do čijeg vraćanja može doći u slučaju povrede prava na nužni dio. To su:
• pokloni učinjeni svim potencijalnim zakonskim nasljednicima u bilo kom periodu ostaviočevog
života;
• pokloni učinjeni licima van kruga potencijalnih zakonskih nasljednika u posljednjoj godini ostaviočevog
života.

Prilikom utvrdivanja obračunske vrijednosti zaostavštine ne uračunavaju se manji uobičajeni pokloni, pokloni
učinjeni odredenim kategorijama pravnih lica (prema ZN to su DPO, DPZ, samoupravne organizacije i
zajednice), pokloni namijenjeni općedruštvenim ciljevima, te pokloni za koje sam zakon odreduje da se ne
uračunavaju (npr.pokloni učinjeni na osnovu sporazuma izmedu ostavioca i potomaka o ustupanju imovine za
života ostavioca). Vrijednost poklona odreñuje se prema stanju stvari u momentu kad je poklon učinjen, a
prema vrijednosti u momentu smrti ostavioca.

. Smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraćanje poklona

Ako je ostavilac besplatnim pravnim poslovima za života ili testamentom raspolagao preko granica
rasoploživog dijela, i ako ono §to je ostalo nije dovoljno da se podmiri nužni dio, nužni nasljednik na
raspolaganju ima odredena pravna sredstva kojima može otkloniti povredu prava na nužni dio. Nužni
nasljednik može tražiti smanjenje testamentarnih raspolaganja. Testamentama raspolaganja se umanjuju u
mjeri u kojoj je to neophodno da bi se namirio nužni dio, a smanjenje može ići do potpunog ukidanja
testamentarnih raspolaganja. Ako to nije dovoljno za namirenje nužnog dijela, nužni nasljednik može tražiti i
vraćanje poklona. Pokloni se vraćaju sukcesivno, obrnutim redoslijedom od reda po kome su učinjeni. Ako je
više poklona učinjeno istovremeno, vraćaju se srazmjerno njihovoj vrijednosti. Pokloni se vraćaju samo u onoj
mjeri u kojoj je to potrebno da se namiri nužni dio.

U pogledu zahtjeva nužnog nasljednika za naknadu zbog korištenja ili oštećenja stvari, kao i protuzahtjeva
poklonoprimca za naknadu troškova koje je imao povodom stvari, položaj poklonoprimca zavisi od njegove
savjesnosti. Oboriva je pretpostavka (praesumptio iuris) da je poklonoprimac bio savjestan do trenutka
saznanja za zahtjev za vraćanje poklona.

ZAŠTITA PRAVA NA NUŽNI DIO

Tužba za zaštitu prava na nužni dio, tj tužba kojom nužni nasljednik traži smanjenje testamentamih
raspolaganja naziva se actio supletoria. Rok za podizanje supletorne tužbe je 3 godine. Mada zakoni govore o
zastari, radi se u stvari o prekluziji, tj.potpunom prestanku prava zahtijevati smanjenje testamentarnih
raspolaganja i vraćanja poklona. Sud na to pazi po službenoj dužnosti. Rok od 3 godine je objektivni rok i
računa se od dana proglašenja testamenta, ako se traži smanjenje testamentarnih raspolaganja, odnosno od
dana smrti ili pravosnažnosti rješenja o proglašenju nestalog umrlim, ako se traži vraćanje poklona.

Po pravilu, zahtjev za smanjenje testamentarnih raspolaganja pokreće se u ostavinskom postupku. Može se

pokrenuti i u parnici, ako ostavinski postupak nije voden, ili je okončan ali se u njemu nije raspravljalo o ovom
zahtjevu. Isto važi i za zahtjev za vraćanje poklona učinjenih zakonskim nasljednicima. Ako je zahtjev za
vraćanje poklona usmjeren prema licima izvan kruga zakonskih nasljednika, zahtjev se mora postaviti u
parnici, obzirom da ta lica ne učestvuju u ostavinskom postupku.

Pasivno legitimirani su testamentarni nasljednik ili poklonoprimac i njihovi univerzalni sukcesori.

Prema nekim shvatanjima i presudama sudova, pravo na podizanje supletorne tužbe nije nasljedivo, §to se
direktno protivi shvatanju prava na nužni dio kao nasljednog prava. Prema drugačijem shvatanju koje
prihvataju i neki sudovi, supletornu tužbu u okviru zakonskog roka mogu podići i nasljednici nužnog
nasljednika koji za života nije tražio svoj nužni dio.

OPRAVDANA IZNASLJEðENJA (RAZBAŠTINJENJA)

Zakon dozvoljava da ostavilac iznaslijedi (razbaštini) nužnog nasljednika, ako za to postoje zakonom
opravdani razlozi, ako bi se ostavljanje nužnog dijela konkretnoj osobi pokazalo neopravdanim obzirom na
njen odnos prema ostaviocu ili na društveno neprihvatljivo ponašanje. Naše, kao i većina savremenih prava,
opznaje 2 pravna sredstva pomoću kojih ostavilac može oduzeti pravo na nužni dio nužnom nasljedniku:
isključenje iz prava na nužni dio (exhereditatio nota causa) i lišenje prava na nužni dio u korist potomaka
lišenog lica (exhereditatio bona mente).

Isključenje iz prava na nužni dio

Nužni nasljednik može biti isključen iz nužnog nasljednog dijela:

l. Ako se povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio o ostavioca, npr. ogriješio se o obavezu
izdržavanja, pomaganja i vaspitanja koja postoji na strani roditelja, o obavezu na bračnu vjernost.

2. Ako je sa umišljajem učinio neko teže krivično djelo prema ostaviocu ili njemu bliskom licu (bračnom
drugu, djetetu, roditelju). Da bi ovaj uslov bio ispunjen, mora postojati pravosnažna osudujuća presuda u
krivičnom ili gradanskom postupku. Takoder je neophodno da je krivično djelo učinjeno sa umišljajem, a
ne iz nehata, u nužnoj odbrani ili stanju nužde. Postavlja se pitanje koje krivično djelo se smatra «težim».
Prema jednom mišljenju, to pitanje prosuduje gradanski sud kada odlučuje o razlogu za isključenje. Po
drugom mišljenju koje se poziva na pravnu sigurnost, tj.jedinstveno postupanje sudova u sličnim
situacijama, teže krivično djelo je ono koje se goni po
službenoj dužnosti. Ovim razlogom za ekshereditaciju nije obuhvaćeno krivično djelo koje je već razlog
za nedostojnost: umišljajno ubistvo ili pokušaj ubistva ostavioca.

3. Ako je potencijalni nužni nasljednik učinio krivično djelo protiv osnova društvenog uredenja i sigurnosti
zemlje (formulacija u Zakonu je nešto drugačija i odgovara bivšem socijalističkom uredenju). Takoder je
neophodno postojanje pravosnažne sudske prcsude u101uC.

4. Ako se nužni nasljednik trajno odao neradu i nepoštenom životu, npr.pijanstvu, kockanju, prosjačenju i sl.
Sud ocjenjuje da li u konkretnom slučaju postoji ovaj razlog isključenja ili ne.

lsključenje iz nužnog nasljednog dijela, uz ispunjenje zakonskih razloga, zavisi od volje ostavioca koja mora
biti izražena u formi testamenta. Ostavilac može svog nužnog nasljednika isključiti iz nužnog dijela potpuno ili
djelimično. To može učiniti izričito, ali i prećutno, "na nesumnjiv način'.

Postojanje razloga za isključenje presuduje se prema trenutku pravljenja testamenta kojim se jedno lica
isključuje iz prava na nužni dio.

Prilikom isključenja jednog lica iz prava na nužni dio, ostavilac ne odlučuje o sudbini nasljednog dijela koji je
trebao pripasti isključenome. Kome će taj dio pripasti zavisi od konkretne situacije i rješava se prema opštim
pravilima koja su u stvari pravila zakonskog nasljedivanja: primjenom prava predstavljanja, priraštaja uz
izvjesna ograničenja ili slijedoreda.

Potpunim isključenjem iz prava na nužni dio lice gubi nasljedničko svojstvo i uopšte se ne uzima u obzir pri
raspravljanju zaostavštine, kao da nije ni postojao u trenutku smrti ostavioca.

Ustanovu isključenja iz prava na nužni dio treba razlikovati od ustanove nedostojnosti. Nedostojnost se
odnosi na sve vrste nasljednika, a isključenje samo na nužne nasljednike. Za razliku od isključenja koje zavisi
od volje ostavioca, nedostojnost nastupa ex lege, ispunjenjem zakonski propisanih uslova i sud na
nedostojnost pazi po službenoj dužnosti.

Lišenje prava na nužni dio u korist potomka lišenog lica

Lišenjem ostavilac može otkloniti primjenu imperativnog nasljednog reda. On potpuno ili djelomično
oduzima nužni dio svom potomku, ostavljajući pritom taj dio njegovom potomku. Sa stanovišta lišenog
nužnog nasljednika, lišenje se može ispoljavati kao kazna, medutim primarni cilj ove ustanove je da zaštiti
odredene potomke lišenog lica. Ako na strani potomaka lišenog lica nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi,
ni lišenje neće proizvesti pravne učinke.

Zakon izričito propisuje razloge zbog kojih jedno lice može biti lišeno prava na nužni dio. Jedna grupa razloga
odnosi se na ličnost nužnog nasljednika, a druga na njegove potomke.

Ostavilac može lišiti prava na nužni dio svog potomka koji je rasipnik ili je prezadužen. Lišenje može biti
učinjeno samo u korist maloljetnih potomaka lica koje se lišava, ili u korist njegovih punoljetnih potomaka koji
su nesposobni za rad. Lice može biti potpuno ili djelimično lišeno prava na nužni dio.

Da li je neko rasipnik ili je prezadužen sud ocjenjuje u svakom konkmetnom slučaju. Medutim, ukoliko je
nekom licu ranijom odlukom suda ograničena poslovna sposobnost zbog rasipništva, sud ne mora utvrdivati
postojanje rasipništva.

Lišenje se može vršiti u korist potomka bilo kojeg stepena srodstva sa lišenim licem. Lice koje se lišava prava
na nužni dio mora ispunjavati opće uslove za nasljedivanje, ne smije biti nedostojno jer je u tom slučaju
eliminisano iz nasljedivanja primjenom ove ustanove. Takoder, potomci u čiju korist je izvršeno lišenje moraju
ispuniti opće uslove za postajanje nasljednikom.

Dio koji je trebao pripasti Benom licu ostavilac može ostaviti jednom potomku lišenog, samo nekima od
potomaka ili svima u jednakim ili nejednakim dijelovima, jer zakon takvom raspolaganju ne postavlja nikakva
ograničenja. Zakon je propustio normirati situaciju u kojoj lice ima više potomaka nesposobnih za
privrectivanje ili maloljetnih. U toj situaciji nužno bi bilo odrediti da lišenje mora biti učinjeno
srazmjerno u korist svih potomaka.
Razlike između isključenja i lišenja prava na nužni dio postoje u razlozima za njihovu primjenu
Ostavilac može iz nasljeda isključiti bilo kog nužnog nasljednika, a Biti može samo svoje
potomke. Uslovi za isključenje moraju postojati u trenutku pravljenja testamenta, a uslovi za
lišenje kako u tom, tako i u trenutku smrti ostavioca. lzričita je zakonska odredba da lišenje
gubi svoju važnost ako u trenutku smrti potomci u čiju korist je lišenje izvršeno nisu
maloljetni ili nesposobni za privredivanje.

TESTAMENTARNO
NASLJEĐIVANJE
 POJAM TESTAMENTA

Testament je jednostrani pravni posao mortis causa kojim ostavilac raspolaže svojom imovinom.
Testamentom ostavilac odreduje nasljednike i njihove nasljedne dijelove, ali može vršiti i druga
testameentarna raspolaganja. Sloboda testiranja načelno je ograničena ustanovom nužnog dijela.
Ako zavještalac nije sam učinio raspored svoje imovine za slučaj smrti, primjenjuje se zakonsko
nasljeđivanje.

OSOBINE TESTAMENTA KAO PRAVNOG POSLA

Da bi bio osnov za nasljedivanje, testament mora postojati u trenutku smrti ostavioca i imati sve
osobine testamenta kao pravnog akta.
a) Testament je jednostrana izjava volje zavještaoca koja proizvodi pravno dejstvo, bez
prihvatanja date izjave, jer testament nije pravni posao koji nastaje ponudom i njenim
prihvatanjem. Ponudom i prihvatanjem nastaje ugovor, a ugovor po našem pravu nije osnov
za nasljedivanje.
b) Testament je strogo lični pravni posao. Može ga sačiniti samo ostavilac, isključena je
mogućnost zastupanja. Lica koja su nesposobna lično izraziti volju, ne mogu sačiniti
testament. Testament po kazivanju ostavioca može sačiniti sudija i drugi organ, može se
sačiniti u prisustvu tumača, ali prisustvo ovih lica kod pravljenja testamenta je samo u smislu
pružanja pomoći i usluga, a nikako kao davanje izjave volje umjesto ostavioca.
c) Testament je izričita izjava volje. Može nastati samo izričitom izjavom volje ostavioca. U
suprotnom se smatra nepostojećim.
d) Testament je opoziva izjava volje. Ostavilac ga može mijenjati potpuno ili djelomično sve do
svoje smrti.
e) Testament je strogo formalna izjava posljednje volje. Za proizvođenje pravnih posljedica
neophodno je korištenje neke od zakonom predvidenih formi testamenta.

USLOVI ZA PUNOVAŽNOST
TESTAMENTA

Sposobnost za pravljenje testamenta

Testament može sačiniti svako lice sposobno za rasudivanje koje je navršilo 16 godina života. To
je posebna testamentarna sposobnost, nezavisna od opće gradansko-pravne sposobnosti. Osnovni
kriteriji na osnovu kojih se procjenjuje testamentarna sposobnost se tiču uzrasta i mentalne
sposobnosti zavještaoca.

Uzrast. Obzirom da je testament strogo lični akt, zakonodavac je starosnu granicu odredio
relativno nisko da bi se i sasvim mladim licima pružila mogućnost da izvrše raspored imovine za
slučaj smrti.
Sposobnost za rasudivanje, kao subjektivni element, zavještalac ima ako je svjestan svojih postupaka i u
mogućnosti je da shvati stvarni i pravni značaj radnje koju poduzima. Nesposobnost za rasuñivanje može biti
posljedica duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja, fzičkih nedostataka, uticaja alkohola i drugih opojnih
sredstava, te drugih razloga biološke prirode.

Za lica koja su dosegla traženi uzrast prezumira se da su sposobna za rasuñivanje, pa prema tome i za
pravljenje testamenta. Eventualna suprotna tvrdnja se mora dokazati. Stoga testament koji je napravilo lice
nesposobno za rasuñivanje nije apsolutno, nego relativno ništav. Poništenje testamenta iz navedenih razloga
može tražiti osoba koja ima neposredan pravni interes i to u roku odreñenom zakonom.

Što se tiče punoljetnih lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost, od pravosnažnosti sudske odluke o
oduzimanju poslovne sposobnosti takva lica se smatraju nesposobnim za rasuñivanje, pa prema tome nemaju
ni testamentarnu sposobnost.

Sposobnost za pravljenje testamenta mora postojati u trenutku njegovog pravljenja. S tim u vezi, naknadni
gubitak sposobnosti za rasuñivanje (nakon §to je testament sačinjen) ne utiče na njegovu punovažnost.

. Način izjavljivanja volje

Izjava posljednje volje zavještaoca mora predstavljati njegovu stvarnu volju, izraženu slobodno i svjesno, a ne
da je data u zabludi, usljed prevare, pod prijetnjom ili prinudom. (Testament je pravni posao, pa je za njegovu
punovažnost potrebno da ispunjava opće uslove za valjanost pravnog posla). U suprotnom će testament biti
ništav.

. Forma testamenta

Testament je formalni pravni akt, pa je za njegovu punovažnost uz ostale uslove potrebna i zakonom
predvidena forma. Testament koji ne ispunjava uslove u pogledu forme je ništav i njegovo poništenje mogu
tražiti lica koja imaju pravni interes.
OBLICI TESTAMENTA

U savremenoj pravnoj teoriji i zakonodavstvu prihvaćena je podjela na redovne i vanredne, privatne i javne,
usmene i pismene testamente.
Redovni testament

Redovni testamenti su oni oblici testamenta kojim se ostavilac u pravilu može služiti u redovnim okolnostima
u svakoj prilici, koji ispunjavaju sve zakonom zahtijevane formalnosti za punovažnost, i čije je trajanje
neograničeno.

Naše pravo predviña više oblika redovnog testamenta i to: 2 oblika privatnog testamenta (svojeručni i
testament pred svjedocima), te 3 oblika javnog testamenta (sudski, diplomatsko-konzularni i medunarodni).

Svojeručni (holografski) testament je redovni, privatni i pisani oblik testamenta. Za njegovu punovažnost
potrebno je da ga je zavještalac napisao svojom rukom i potpisao. Svojeručno pisanje podrazumijeva pisanje
rukopisom ili stenografskim pismom, ali ne i pisanje pisaćom mašinom. Testament može biti napisan
maternjim ili stranim jezikom, živim ili mrtvim. Irelevantno je čime i na čemu je napisan, ali se redovno piše
na papiru i uobičajenim sredstvima za pisanje.

Testament mora biti svojeručno potpisan od strane ostavioca punim imenom i prezimenom, §to je u skladu sa
odredbama Zakona o ličnom imenu. No, većina pravnih teoretičara, a i sudska praksa smatra da se ne dovodi
u pitanje punovažnost testamenta ako je ostavilac u potpisu upotrijebio pseudonim, nadimak ili koristio nazive
kojim se označava odnos zavještaoca prema nasljednicima (otac, majka i sl).
Za punovažnost testamenta nije nužno da se označi datum njegovog sastavljanja, ali se u Zakonu navodi da je
korisno da datum bude naznačen. To je zaista korisno, posebno u situaciji kada se pojavi više testamenata ili
ako se pokuša osporiti sposobnost zavještaoca za njegovo sastavljanje.
Pisani testament pred svjedocima (alografski testament) spada u red redovnih i privatnih testamenata, a u
praksi se najčešće i koristi.

Osobine ovog testamenta su:

To je testament koji je po zahtjevu i kazivanju zavještaoca sastavilo drugo lice. Nije isključena i mogućnost
da lice koje piše testament bude sam zavještalac, u slučaju da testament ne piše rukom, već koristeći pisaću
mašinu ili drugo slično sredstvo.

Testament mora biti svojeručno potpisan od strane zavještaoca punim imenom i prezimenom. Sudska
praksa ne isključuje ni potpisivanje pseudonimom pod kojim je zavještalac poznat.

Pored potpisa zavještaoca, uslov za punovažnost testamenta je potpis 2 svjedoka. Svjedoci se potpisuju na
akt koji je zavještalac označio kao svoj testament. Svjedoci ne moraju biti prisutni sastavljanju testamenta,
niti im mora biti poznat sadržaj testamenta. U zakonu se ne traži isticanje njihovog svojstva svjedoka, ali
se u teoriji zastupa mišljenje da bi taj dodatak bio koristan.

Sudski testament je redovni, javni oblik testamenta. U praksi je manje prihvaćen od privatnih oblika, možda
zato što zavještalac kod ovog oblika ne može sačuvati tajnost.

Ovaj testament mogu praviti lica koja znaju čitati i pisati, odnosno lica koja pred sudom mogu izraziti svoju
volju za pravljenje testamenta. Irelevantno je da li zavještalac svoju volju izražava usmeno, mada se ovaj način
najčešće koristi. U slučaju nijemih lica, to može biti učinjeno pisanim putem ili znacima kojim se služe nijema
lica, uz prisustvo tumača.

Za sastavljanje sudskog testamenta nadležan je svaki osnovni, odnosno općinski sud. Poslove oko sastavljanja
testamenta vrši sudija pojedinac.

Prva radnja prilikom sastavljanja sudskog testamenta je utvrdivanje identiteta zavještaoca, §to predstavlja uslov
za njegovu punovažnost. Identitet sudija može utvrditi na više načina:
1. Ako sudija lično poznaje zavještaoca po imenu i prezimenu, nema potrebe da traži druge dokaze o
identitetu zavještaoca.
2. Ako sudija zavještaoca ne poznaje lično, identitet utvrduje na osnovu ličnih isprava i izjavom jednog
punoljetnog svjedoka, čiji identitet utvrduje na isti način (ličnim poznavanjem ili putem isprava). ZN je
ograničio mogućnost utvrdivanja identiteta samo ličnom kartom, pa je tako isključena mogućnost
utvrdivanja identiteta drugim javnim ispravama.
3. Ako zavještalac sudiji nije lično poznat i ako nema isprave, odnosno ličnu kartu, identitet zavještaoca
utvrduje se izjavom 2 svjedoka.

U zapisniku će se navesti način utvrdivanja identiteta zavještaoca i svjedoka. Ovaj zapisnik može biti sastavljen
nezavisno od zapisnika o sastavljanju testamenta.

Ukoliko se pred sudijom pojavi lice koje nema testamentarnu sposobnost, sudija neće utvrdivati njegov
identitet. Ako nakon utvrdenog identiteta sudija posumnja u sposobnost zavještaoca za rasudivanje, dužan je
poduzeti sve mjere da se to utvrdi. Ako se utvrdi nesposobnost za rasudivanje, sudija je dužan obustaviti
sačinjavanje testamenta.

Testament sudija sastavlja nakon usmenog kazivanja zavještaoca. Izuzetno, ako se radi o nijemim licu-na, to
može biti učinjeno pismeno ili specijalnim znacima. Testator se prilikom usmenog izlaganja može služiti
zabilješkama, ali ne može pročitati već napisan testament niti ga može predati sudiji da ga sudija prenese u
zapisnik. Kada sasluša kazivanje zavještaoca, sudija mora njegovu izjavu u zapisniku uobličiti kao testament.
On je dužan zavještaoca upozoriti na eventualne nejasno&, nepreciznosti, kontradikcije ili raspolaganja koja su
protivna zakonu. Ako zavještalac i pored upozorenja sudije insistira na sastavljanju testamenta sa iznesenim
sadržajem, sudija je dužan da to učim jer kod ovog testamenta on samo formuliše i zapisuje volju testatora. U
zapisnik se unose sve okolnosti koje bi mogle biti od uticaja na punovažnost testamenta.

Nakon sastavljanja testamenta pristupa se njegovom čitanju i potpisivanju. Ako se radi o slijepom ili
nepismenom licu, ili licu koje izjavi da nije u stanju pročitati testament, sudija će ga pročitati u prisustvu 2
svjedoka. Prisutni svjedoci u takvoj situaciji će svojim potpisom potvrditi da je sudija u njihovom prisustvu
pročitao testament zavještaoca, kao i da je zavještalac u njihovom prisustvu to potpisao ili stavio rukoznak uz
izjavu daje to njegov testament.

Diplomatsko-konzularni testament. Predstavlja redovni, javni i pisani oblik testamenta za koji važe sve
odredbe koje se odnose i na sudski testament. Specifičnost ovog oblika je što ga mogu koristiti samo
državljani BiH, §to nije slučaj kod sudskog testamenta, kao i u tome što se može sastaviti samo u zgradi
diplomatsko-konzularnog predstavništva izvan BiH. Sudski testament se može sačiniti i izvan sudske zgrade.

Medunarodni testament je oblik redovnog javnog testamenta koji je u naše pravo uveden Zakonom o
ratifikaciji Konvencije o jednoobraznom zakonu o obliku medunarodnog testamenta, sa Prilogom. Konvencija
je usvojena na Diplomatskoj konferenciji o jednoobraznom zakonu u pogledu oblika medunarodnog
testamenta, koja je održana oktobra 1973.godine u Vašingtonu.

Medunarodni testament je punovažan u pogledu oblika, bez obzira na mjesto gdje je napravljen, gdje se nalaze
dobra, bez obzira na državljanstvo, prebivalište ili boravište zavještaoca, ako je napravljen u obliku testamenta
a saglasno odredbama zakona. Ništavost medunarodnog testamenta ne utiče na njegovu eventualnu
punovažnost u pogledu oblika testamenta druge vrste. Npr. ako nisu ispunjeni zakonski uslovi u pogledu
testamentarnih svjedoka, medunarodni testament kao takav će biti ništav, ali može vrijediti kao svojeručni
testament ako ispunjava zakonske uslove za punovažnost ovog oblika testamenta. Medunarodni testament će
biti punovažan ako su ispunjene slijedeći bitni elementi:
ako je sačinjen u pisanom obliku (na bilo kom jeziku, rukom ili na neki drugi način - pisaćom mašinom i
sl);
ako je zavještalac u prisustvu 2 svjedoka i lica ovlaštenog za testament izjavio da je pismeno njegov
testament i da je upoznat sa njegovom sadržinom, pri čemu zavještalac može ali ne mora sa sadržinom
testamenta upoznati ni svjedoka ni ovlašteno lice;
ako je testament potpisan u prisustvu svjedoka i ovlaštenog lica ili ako je prethodno potpisan, onda
zavještalac potvrduje potpis kao svoj. Ako zavještalac nije u stanju da se potpiše, saopštiće razlog
ovlaštenom licu, koje će to zabilježiti na testamentu;
ako su svjedoci i ovlašteno lice u prisustvu zavještaoca stavili svoje potpise na testament.

Neispunjenje jednog od ovih elemenata povlači ništavost testamenta. Opozivanje testamenta podliježe
redovnim propisima o opozivanju testamenta. Ovlašteno lice za sastavljanje testamenta je sudija osnovnog ili
općinskog suda, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik koji vrši koonzularne poslove, te
zapovjednik broda. Svjedoci pri sačinjavanju testamenta mogu biti poslovno sposobna punoljetna lica koja
razumiju jezik na kome je zavještalac izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom
sadržinom. Svjedoci ne smiju biti u srodstvu (do 4.stepena pobočnog srodstva) ili bračnoj vezi sa
zavještaocem.

. Vanredni oblici testamenta

Testament na brodu predstavlja javni i pisani testament koji se od redovnog sudskog testamenta razlikuje po
tome ko se može sačiniti samo na brodu, što ga sastavlja zapovjednik broda i što mu je trajanje ograničeno na
30 dana od povratka zavještaoca u državul' Gdje su nam brodovi?Vojnički testament. Za vrijeme mobilizacije i rata, po
odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta, licu na vojnoj dužnosti testament može sačiniti
komandir čete ili drugi starješina njegovog ili višeg ranga ili neko drugo lice u prisustvu nekog od njegovih
starješina, kao i svaki starješina odvojenog odreda. Ovaj testament predstavlja vanredni javni pisani testament.
Prestaje važiti 60 dana po prestanku rata ili 30 dana po demobilizaciji

Usmeni testament. Zavještalac može svoju posljednju volju izjaviti usmeno pred 2 svjedoka, samo ako usljed
izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisani testament. Usmeni testament prestaje važiti u roku od 30
dana od prestanka izuzetnih prilika. Zakon ne navodi §ta se podrazumijeva pod izuzetnim prilikama i to će biti
stvar ocjene suda. U teoriji se zastupa mišljenje da izuzetne prilike mogu biti opšte (rat, požar, zemljotres,
požar i sl), ali i subjektivne (teška bolest sa lošim prognozama, teške tjelesne povrede, doživljeni udes i slične
situacije kada se može očekivati smrt).

Svjedoci su dužni da bez odlaganja zapišu izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu ili da je usmeno
ponove pred sudom iznoseći kad, gdje i u kojim okolnostima je zavještalac izjavio svoju posljednju volju.

SVJEDOCI TESTAMENTA

Učešće svjedoka uslov je punovažnosti pojedinih oblika testamenta. Naše pravo postavlja uslove od kojih
zavisi da li je odredeno lice podobno da bude svjedok testamenta. S tim u vezi razlikuju se apsolutna i relativna
nepodobnost testamentarnih svjedoka.

Apsolutna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Prema 61.71, st.l ZN BiH, svjedoci pri sačinjavanju pismenog
testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta, mogu biti punoljetna lica koja nisu lišena
poslovne sposobnosti i koja znaju čitati i pisati, a kod sudskog testamenta i koja razumiju jezik na kome je
testament sačinjen. Dakle, opšti uslovi su punoljetstvo, poslovna sposobnost, pismenost i kod sudskog
testamenta razumijevanje jezika na kome je sačinjen testament. Lica koja ne ispunjavaju ove uslove su
apsolutno nepodobna, tj. uopće ne mogu biti testamentarni svjedoci.

Relativna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Prema 61.71 st.2 ZN BiH, svjedoci ne mogu biti lica u
srodstvu (krvnom i gradanskom) sa ostaviocem i to u uspravnoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj do
4.stepena, kao ni bračni drugovi ostavioca. Ova nepodobnost važi i za sudije.

SADRŽINA TESTAMENTA

Sadržaj testamenta može da se odnosi na: odredivanje

nasljednika i nasljednih dijelova;
isključenje zakonskog nasljednika iz nasljedstva;
lišenje prava nasljednika na nužni dio; oproštaj
nedostojnosti;
ostavljanje legata;
postavljanje izvršioca testamenta; testamentarne
odredbe neimovinskog karaktera.

Obzirom na navedeno, sadržina testamenta se može podijeliti na materijalnu, formalnu i sadržinu neimovinske
prirode. Formalna sadržina obuhvata postavljanje izvršioca testamenta, sadržina neimovinske prirode može
biti npr.odredivanje mjesta sahrane, priznavanje vanbračnog očinstva i sl, a ostali navedeni elementi spadaju u
materijalnu sadržinu.

Odredivanje nasljednika i nasljednih dijelova

Za nasljednika može biti odrecteno svako fizičko ili pravno lice, osim lica nedostojnih za nasljedivanje, dakle
sva lica koja posjeduju testamenti factio passiva. Nasljednik može biti samo lice koje je živo u trenutku
otvaranja nasljeña. Sposobnost za nasljeñivanje ima i nasciturus (dijete začeto u trenutku otvaranja nasljeña).

Nasljednik može biti naveden po imenu i prezimenu (nominatio heredis), a može biti postavljeno i lice koje
treba da nastane (nasciturus). Zavještalac može i posrednim putem odrediti nasljednika na način §to će u
testamentu ostaviti podatke na osnovu kojih se može utvrditi ko su nasljednici. Npr. zavjcMalac n,o2o ostaviti
nasljeñe licu koje pronañe lijek protiv neke bolesti.

Nasljednici mogu biti postavljeni na cijeloj zaostavštini, ili na njenom dijelu. U tom smislu se govori o
univerzalnoj i singularnoj sukcesiji. Univerzalna sukcesija (successio per universitatem) podrazumijeva prijelaz
svih prava i obaveza zavještaoca na nasljednika, a singularna (successio singularis) znači prelazak na
nasljednika samo nekih zavještaočevih prava. Nasljedni dijelovi se mogu odrediti razlomkom ili procentualno.

Odredivanje nasljednika uz izvjesna ograničenja

Zavještalac može nasljednika odrediti sa ili bez ograničenja. Ograničenja pri odreñivanju nasljednika mogu biti
odreñivanje supstitucije, odreñivanje uslova, roka ili naloga (nameta), te odreñivanje legata.

Odredivanje supstitucije (Institutione cum supstitutione). Zavještalac može testamentom odrediti lice kome
će nasljedstvo pripasti u slučaju da odreñeni nasljednik umre prije zavještaoca, ako se odrekne nasljeña ili ako
bude nedostojan da naslijedi. Isto važi i za legate. Ovakva odredba u testamentu naziva se prostom ili
vulgarnom supstitucijom (supstitutio vulgaris). Našim zakonom nisu dozvoljene fideikomisarna i pupilarna
supstitucija. Fideikomisarna podrazumijeva imenovanje nasljednika svom nasljedniku. Kod pupilarne
supstitucije zavještalac odreñuje nasljednika svom maloljetnom djetetu u slučaju da ono umre prije nego
postane sposobno za testiranje.

Odredivanje uslova, roka ili naloga. Zavještalac može u pojedinim odredbama testamenta postaviti uslove ili
rokove. ZN ne sadrži odredbe o uslovima ili rokovima kod testamenta, pa se tu primjenjuju odgovarajuće
odredbe Zakona o obligacionim odnosima (ZOO).

Uslov (conditio) je ograničenje kojim se odreñivanje nasljednika čini zavisnim od nastupanja, odnosno
nenastupanja neke neizvjesne činjenice. Uslov može biti suspenzivni ili rezolutivni, kauzalni, potestativni,
mikstni, afirmativni ili negativni.

Kod odreñivanja rokova značajno je razlikovati suspenzivni rok (početni - dies a quo), gdje je nasljednik
odreñen tako da postaje nasljednikom tek istekom odreñenog vremena, te rezolutivni rok (završni - dies ad
quem), gdje nasljednik prestaje biti nasljednikom protekom odreñenog vremena.

Zavještalac može nekom dužnošću opteretiti lica kojima ostavlja neku korist iz zaostavštine. Za nalog (namet
- modus) takoñer važe odredbe ZOO. Bitne osobine modusa su:
njime može biti opterećen ne samo nasljednik, već i legatar i svako drugo lice koje nešto dobiva iz
zaostavštine;
nemogući, nedozvoljeni, nemoralni, nerazumljivi i protivrječni nameti se smatraju nepostojećim;
lice koje modusom dobiva može svoje pravo realizovati kao povjerilac po pravilima obligacionog prava.
Odredivanje legata. Legat ili zapis (legatum) je odredena korist koju zavještalac ostavlja nekom licu, ali time
ovo lice ne postavlja za svog nasljednika. Ostavljena korist može biti stvar ili pravo. Lice kome je nešto
namijenjeno naziva se legatar. Legatar je po pravilu singularni sukcesor zavještaoca, te na osnovu testamenta
ima samo obligacionopravni zahtjev prema licu opterećenom legatom. Ako je izvršenje naloženo nekolicini
lica, svako lice odgovara srazmjerno dijelu zaostavštine koji dobija, osim ako se iz testamenta može zaključiti
da je zavještalac htio da tu odgovornost rasporedi na drugi način. Pravo na izvršenje legata zastarijeva za
godinu dana od dana kad je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašten da traži izvršenje legata. Legatar ima
pravo tražiti izvršenje legata i kad je lice koje je po testamentu bilo dužno izvršiti legat umrlo prije zavještaoca,
odreklo se nasljeña ili je nedostojno da naslijedi.
Nasljednik nije dužan izvršiti u cjelini legate čija vrijednost premašuje vrijednost raspoloživog dijela
zaostavštine. Ovo važi i za legatara, ako namet koji treba izvršiti prelazi vrijednost legata. U takvim
slučajevima svi legati i nameti se smanjuju u jednakoj srazmjeri, ako zavještalac nije odredio drugačije.

Kao singularni sukcesor, legatar ne odgovara za dugove zavještaoca, osim ako je zavještalac naredio drugačije.
U svakom slučaju, odgovornost legatara kreće se u granicama vrijednosti legata.

Legat može prestati usljed razloga na strani legatara i na strani zavještaoca. Kada su u pitanju razlozi na strani
legatara, važenje legata prestaje ako legatar umre prije zavještaoca, ako se odrekne legata ili ako je nedostojan.
S druge strane, legat može prestati i u slučaju kad je zavještalac za života otudio ili potrošio predmet legata, ili
je predmet legata prestao postojati ili je slučajno propao nakon smrti zavještaoca.

Izvršilac testamenta je lice koje je ostavilac testamentom odredio da se stara o izvršenju testamenta u cjelini ili
jednom dijelu. Izvršilac može biti jedno ili više lica. To može biti svako poslovno sposobno lice. Lice koje je
odredeno za izvršioca testamenta ne mora se prihvatiti te dužnosti. Dužnost izvršioca odreduje sam
zavještalac, a ako to nije uradio te dužnosti mogu biti: da se stara o čuvanju zaostavštine, da upravlja
zaostavštinom, da se stara o isplati dugova i legata, da se stara da testament bude izvršen kako je zavještalac
htio.

Izvršilac je dužan položiti sudu račune o svom radu. Ima pravo na naknadu troškova i nagradu za svoj trud,
koja će mu se platiti na osnovu odluke suda, a na teret raspoloživog dijela zaostavštine. Sud po prijedlogu ili
službenoj dužnosti može opozvati izvršioca testamenta ako njegov rad nije u skladu sa zakonom ili voljom
zavještaoca.

OPOZIVANJE, ČUVANJE I TUMAČENJE TESTAMENTA

Opozivanje testamenta je radnja kojom zavještalac u cjelini ili djelimično povlači svoju izjavu posljednje volje.
Ovo povlačenje se čini izjavom datom u bilo kom obliku u kome se po zakonu može sačiniti testament. Pisani
testament se može opozvati i uništenjem.

Opoziv može biti izričit i prećutan. Izričit opoziv je pravljenje novog testamenta kojim se opoziva raniji. Ako
se kasnijim testamentom izričito ne opoziva raniji, odredbe ranijeg ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti
sa odredbama kasnijeg testamenta. Ako je zavještalac uništio kasniji testament, raniji ponovo dobiva snagu,
osim ako se dokaže da zavještalac to nije htio.

Prećutan opoziv je u slučaju kada zavještalac kasnije drugačije raspolaže odredenom stvari koju je nekom
zavještao.

Čuvanje testamenta. Pod čuvanjem testamenta podrazumijeva se čuvanje pismena o sadržaju testamenta. ZN
ne reguliše načine čuvanja testamenta, pošto je to prvenstveno stvar zavještaoca. Ipak, može se reći da postoje
4 načina čuvanja: od strane samog zavještaoca, od strane nekog drugog lica, kod depozitnih ustanova (banka,
pošta i sl), te od strane suda. Zakon o nasljedivanju reguliše pitanje samo čuvanja testamenta u sudu.
Zavještalac može svojeručni testament, pisani testament pred svjedocima i sudski testament predati na čuvanje
nadležnom sudu u otvorenom ili zatvorenom omotu, o čemu će sud sastaviti zapisnik, testament staviti u
poseban omot koji će zapečatiti i čuvati u sudu. Za čuvanje testamenta nadležan je osnovni (općinski) sud. U
odredenim detaljima razlikuju se postupci oko predaje na čuvanje i preuzimanja sudskog testamenta,
svojeručnog testamenta i pisanog testamenta pred svjedocima.

Tumačenje testamenta. Tumačenje testamenta je iznalaženje prave volje zavještaoca. Namjera je volja
zavještaoca koja je manifestovana u testamentu na tačno odredeni način i koja objašnjava šta je i zašto
zavještalac htio postići svojim testamentom.

Ukoliko je zavještalac u testamentu jasno i konkretno izrazio svoju volju na način koji ne ostavlja mjesta
sumnji, onda će se zavještaočeva volja tako i ostvariti shodno odredbi ZOO po kojoj se odredbe ugovora
primjen_juju onako kako glase. U slučaju da nije moguće pronaći pravu volju zavještaoca, važi pravilo da se
treba držati onoga §to je najpovoljnije za zakonskog nasljednika ili lice kome je u testamentu naložena neka
obaveza.

NIŠTAVOST TESTAMENTA

Zakon kao osnovne uslove za poništenje testamenta navodi:

-nedostatak testamentarne sposobnosti;
-prijetnja, prinuda i zabluda;

-nedostatak forme;
-ostavljanje nečeg sudiji koji je testament sačinio, svjedocima pri njegovom sačinjavanju, kao i precima,
potomcima, braći, sestrama, bračnim drugovima ovih lica;
-ostavljanje nečeg svjedocima pri sačinjavanju usmenog testamenta, njihovim bračnim drugovima, potomcima
i precima, srodnicima u pobočnoj liniji zaključno sa 4.stepenom srodstva i bračnim drugovima svih ovih lica.

Testament može biti ništav u cjelosti ili samo u pojedinim dijelovima. Poništenje može tražiti osoba koja ima
pravni interes. O kojem licu se konkretno radi je faktičko pitanje koje sud ocjenjuje za konkretan slučaj. To
mogu biti npr.zakonski nasljednici, nasljednici po ranijem testamentu, javni pravobranilac u slučaju
zaostavštine bez nasljednika, javni tužilac u slučaju protivzakonitih testamenata.

U slučaju poništenja testamenta, primjenjivaće se odredbe nekog ranijeg testamenta. Ako on ne postoji,
primijeniće se zakonsko nasljeñivanje. Isti princip primjenjuje se i u slučaju djelomičnog poništenja.

POSEBNA ODREĐENJA O NASLJEĐIVANJU U ZAKONIMA

POJEDINIH REPUBLIKA

NASLJEðIVANJE AUTORSKIH IMOVINSKIH PRAVA

U Zakonu o nasljeñivanju BiH dato je posebno odreñenje autorskih imovinskih prava. Autorska imovinska
prava umrlog nasljeñuju njegova djeca, njegov bračni drug i njihovi roditelji. Ovi nasljednici podijeljeni su u 2
zakonska nasljedna reda: prvi-djeca i bračni drug, te drugi - roditelji i eventualno bračni drug. Primjenjuje se
princip isključivosti izmeñu nasljednih redova, a ni u jednom nasljednom redu ne može doći do primjene
prava predstavljanja. Ukoliko nema ovih nasljednika, autorska imovinska prava postaju "društvena svojina"
(čL27 ZN BiH).

PRAVNI POLOZAJ NASLJEDNIKA I

ZAOSTAVSTINA BEZ NASLJEDNIKA

PRAVNI POLOŽAJ NASLJEDNIKA

Sticanje nasljedstva

Nasljednici stiču zaostavštinu ostavioca po sili zakona u trenutku njegove smrti. Po zakonu o osnovnim
svojinsko-pravnim odnosima za sticanje stvarnih prava traže se 2 elementa: titulus i modus. Meñutim, za
sticanje stvarnih prava nasljedivanja dovoljan je samo titulus. Slično je odstupanje i u pogledu sticanja posjeda.
Posjed se po tom zakonu stiče uspostavom faktičke vlasti na stvari. Medutim, nasljednik postaje držalac u
trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kad je stekao faktičku vlast na stvari.

Na nasljednika prelaze imovinska prava i obaveze ostavioca koja je ostavilac imao u trenutku smrti, s tim ko je
odgovornost nasljednika za obaveze ostavioca ograničena do visine nasljedenih prava. Pored ovoga, pravni
položaj nasljednika odreduje još niz prava i obaveza koja nastaju u trenutku smrti ostavioca, a nasljednici ih
stiču zbog same činjenice da su nasljednici (npr.pravo traženja nematerijalne šteteza povrede prava ličnosti od
onog ko se ogriješio na časnu uspomenu na ostavioca, obaveze snošenja troškova sahrane ostavioca, troškovi
popisa i procjene zaostavštine itd).

Kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, kao i u ostalim slučajevima kada je to potrebno, sud će
postaviti privremenog staraoca zaostavštine koji je ovlašten da u ime nasljednika podnosi tužbu, naplaćuje
potraživanja i isplaćuje dugove, te da uopšte zastupa nasljednike.

Nasljednička zajednica

Nasljednička zajednica se uspostavlja nad zaostavštinom od trenutka smrti ostavioca do podjele njegove
zaostavštine na nasljednike. Zajednica se uspostavlja samo izmedu nasljednika, bez obzira o kojim se
nasljednicima radi (zakonski, testamentarni ili izmedu jednih i drugih).

Ako ostavilac nije odredio izvršioca testamenta, a nasljednici se ne mogu složiti o upravljanju zajednicom, sud
će na zahtjev jednog od njih postaviti upravitelja ili odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on
upravljati. Za upravitelja se može postaviti i neko od nasljednika. Upravitelj uz odobrenje suda može
raspolagati stvarima iz zaostavštine ako je na to ovlašten testamentom ili ako je to potrebno radi isplate
troškova ili otklanjanja štete na nasljedstvu.

Nasljednik može zaključiti ugovor o otudenju svog nasljednog djela i prije podjele nasljedstva, a obaveze iz
ugovora izvršava nakon podjele ako je ugovor sklopljen sa licem koje nije nasljednik. Na sanasljednike
nasljednik može prenijeti svoj nasljedni dio prije diobe ili pravosnažnosti rješenja o nasljedivanju.

Redovan način raskida nasljedničke zajednice je podjela izmedu nasljednika. Medutim, nasljednička zajednica
može prestati i kad jedan sanasljednik stekne cijelo nasljedstvo putem pravnih poslova sa ostalima, te kad treća
osoba stekne cijelo nasljedstvo putem pravnih poslova sa sanasljednicima.
Podjelu nasljedstva može zahtijevati svaki sanasljednik Pravo na podjelu je nezastarivo. Ništav je ugovoro
kojim se nasljednik odriče prava da traži podjelu, kao i odredba testamenta kojom se podjela zabranjuje ili
ograničava.

Odgovornost nasljednika za dugove

Nasljednik za dugove ostavioca odgovara samo do visine svog nasljednog dijela. Medutim, pored dugova
ostavioca, nasljednik odgovara i za dugove u vezi sa nasljedivanjem koji su nastali nakon smrti ostavioca:
npr.troškove sahrane ostavioca, izvršioca testamenta, ostavinskog postupka i sl. Dugovi se medu nasljednicima
dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drugačije odreñeno.

Povjerioci ostavitelja mogu u roku od 3 mjeseca od otvaranja nasljeda zahtijevati da se zaostavština odvoji od
imovine nasljednika. U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati zaostavštinom dok se ne naplate povjerioci
koji su tražili odvajanje.

. Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od
kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca (subjektivni rok), a najdalje za 10 godina od smrti
ostavioca (za zakonskog nasljednika), odnosno proglašenja testamenta (za testamentarnog nasljednika). Prema
nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina.
Savjestan držalac zaostavštine je onaj koji zaostavštinu drži po osnovu nasljeda, ali sa slabijim pravnim
osnovom od drugog nasljednika ili je pak u zabludi da ima pravni osnov za nasljedivanje. Ostali držaoci
zaostavštine su nesavjesni.

Kod zastarjelosti prava na zahtjev može doći do prekida i zastoja zastarjelosti, na koje se primjenjuju odredbe
obligacionog prava.

Držalac protiv koga je podnesen zahtjev za predaju zaostavštine može na taj zahtjev staviti prigovor
zastarjelosti prava. Ako sud usvoji prigovor, donijet će odluku da je podnosilac zahtjeva nasljednik ostavioca,
ali će zbog zastarjelosti odbiti njegov zahtjev u pogledu predaje stvari iz zaostavštine ili njihove
protivvrijednosti.

ZAOSTAVŠTINA BEZ NASLJEDNIKA

Savremeni nasljedno-pravni sistemi regulišu da zaostavštinu ostavioca koji nema nasljednika (ili nasljednici ne
mogu ili neće da naslijede), nasljeduje država. ZN BiH je odredio da zaostavština bez nasljednika postaje
društvena svojina, koja se predaje nadležnoj skupštini općine (u Zakonu se navodi skupština općine, §to se
vjerovatno odnosi na općinu kao DPZ).

Ako u trenutku smrti ostavioca nije poznato da li postoje nasljednici, sud će oglasom pozvati lica koja polažu
pravo na nasljede da se prijave sudu u roku od godinu dana od dana objavljivanja oglasa u Službenim
novinama. Do isteka ovog roka sud obustavlja postupak i postavlja staratelja zaostavštine. Ako se do isteka
roka ne pojavi ni jedan nasljednik, sud zaostavštinu predaje nadležnoj skupštini općine. Zakon ne precizira
koja je općina nadležna.

Po predaji zaostavštine općini, nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku od 10 godina od predaje
zaostavštine ne lišava se prava da mu se preda zaostavština ili dio koji mu pripada.
 OSTAVINSKI POSTUPAK

POJAM I NAČELA OSTAVINSKOG POSTUPKA

Ostavinski postupak predstavlja skup radnji kojima nadležni organi vlasti - sudovi, utvrduju nasljednopravne
posljedice smrti ostavitelja, te odreduju mjere i postupke za zaštitu zaostavštine i prava u pogledu nje. U tom
postupku sud utvrduje ko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu zaostavštinu i koja prava iz
zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatorima i drugim licima. ZN BiH za ostavinski postupak upotrebljava
termin «postupak za raspravljanje zaostavštine». U pravnoj teoriji i sudskoj praksi koristi se termin «ostavinski
postupak» , jer je ostavinska rasprava samo jedna faza u ostavinskom postupku.

Ostavinski postupak čini dio gradanskog sudskog postupka. Otuda je i osnovno pravilo da se u ostavinskom
postupku primjenjuju pravila parničnog postupka, ako zakonom nije odredeno drugačije. S tim u vezi postoje i
odredene specifičnosti procesa ostavinskog postupka.

Načelo oficijelnosti. Ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti, čim sud sazna da je neko lice
umrlo ili da je proglašeno umrlim. Ovo znači da je sud obavezan pokrenuti ostavinski postupak uvijek kad
sazna za smrt nekog lica koje je imalo prebivalište na njegovoj teritoriji, bez obzira da li je to lice ostavilo neku
imovinu ili ne.

Načelo neprekidnostL Kada je već pokrenut ostavinski postupak, sud je dužan da ga dovede do kraja i donese
odgovarajuće rješenje.
Za razliku od parničnog postupka, gdje su stranke osnovni inicijatori izvodenja dokaza, ovdje je to sud, jer se
postupak pokreće po službenoj dužnosti. Sud u raspravi uzima u obzir kako dokaze koje su stranke podnijele,
tako i one koje je sud pribavio. Odluka se može zasnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudijom koji
donosi odluku.

Odluke u postupku se donose u obliku rješenja, koja moraju biti posebno obrazložena. Protiv rješenja
osnovnog suda dozvoljena je žalba, ukoliko zakonom nije drugačije odredeno. Žalba se izjavljuje u roku od 15
dana od dana prijema rješenja, a podnosi se osnovnom sudu čije se rješenje pobija. Zalba odlaže izvršenje
rješenja, ako sud ne odluči drugačije. Sud će odlučiti da žalba ne odlaže izvršenje naročito u slučaju ako su
rješenjem utvrdene mjere za obezbjedenje zaostavštine, a postoji opasnost da se usljed odlaganja izvršenje
ovih mjera osujeti.

• žalbi se mogu iznositi novi dokazi i činjenice, bez obaveze da žalilac obrazloži zbog čega ih nije iznosio u
prvostepenom postupku. Po žalbi rješava Viši sud i to u pravilu samo po blagovremenoj žalbi, ali može uzeti u
obzir i neblagovremenu žalbu ukoliko se time ne vrijedaju prava drugih lica zasnovana na rješenju. Prethodno,
osnovni sud će utvrditi blagovremenost i dopuštenost žalbe, te da li je izjavljena od strane ovlaštenog lica. Ako
osnovni sud utvrdi da je žalba dopuštena, može povodom žalbe novim rješenjem preinačiti ili staviti van snage
ranije rješenje, ako se time ne vrijeñaju prava drugih lica zasnovana na prethodnom rješenju. Protiv rješenja
višeg suda ne može se izjaviti revizija.

Svaka stranka snosi svoje troškove koje je imala tokom ili povodom postupka. Ako je bilo zajedničkih
troškova, sud će odrediti u kojoj srazmjeri će stranke snositi te troškove. Po prijedlog jedne stranke, sud može
odlučiti da druga stranka nadoknadi troškove koje joj je prouzrokovala očigledno nesavjesnim postupanjem.

NADLEŽNOST

Za raspravljanje zaostavštine stvarno je nadležan osnovni sud, a sve odluke u postupku donosi sudija
pojedinac. Mjesno je nadležan osnovni sud na čijem području je ostavilac u vrijeme smrti imao prebivalište ili
boravište. Ako ostavilac u trenutku smrti nije imao prebivalište niti boravište u BiH, nadležan je osnovni sud
na čijem području se nalazi sva ili pretežan dio njegove zaostavštine. Stranke ne mogu ugovoriti ni stvarnu niti
mjesnu nadležnost suda.

PRIPREMANJE OSTAVINSKE RASPRAVE

Prethodne radnje (radnje koje prethode ostavinskoj raspravi) su sastavljanje smrtovnice, popis i procjena
imovine, privremene mjere za obezbjedenje zaostavštine i postavljanje privremenog staraoca zaostavštine.

Sastavljanje smrtovnice

Matičar koji je izvršio upis umrlog u matičnu knjigu umrlih dužan je da u roku od 30 dana osnovnom sudu
dostavi smrtovnicu za umrlog. Ako nije u mogućnosti da pribavi potpune podatke za sastavljanje smrtovnice,
dostaviće smrtovnicu samo sa onim podacima kojima raspolaže (nepotpuna smrtovnica). Ako je lice umrlo
izvan područja općine u kojoj je imalo prebivalište ili boravište, matičar će osnovnom sudu dostaviti izvod iz
matične knjige umrlih, kao i podatke kojima raspolaže a koji mogu poslužiti za sastavljanje smrtovnice.
Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kad umrli nije imao nikakvu imovinu.

Obavezni podaci koji se unose u smrtovnicu su:

• lični podaci umrlog (ime i prezime, djevojačko prezime, ime roditelja, zanimanje, datum rodenja,
državljanstvo);
• datum, mjesto i po mogućnosti sat smrti;
• prebivalište, odnosno boravište koje je umrli imao;
• podaci o bračnom drugu i djeci;

podaci o ostalim srodnicima koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo po osnovu zakona, kao i lica koja su
pozvana na nasljedstvo po osnovu testamenta (imena, datumi rodenja i prebivalište, odnosno
boravište);
• približna vrijednost nepokretne i približna vrijednost pokretne imovine umrlog.

Ukoliko nedostaje neki od navedenih podataka, smrtovnica je nepotpuna. Pored ovih podataka u smrtovnicu
se po mogućnosti navodi i gdje se nalazi imovina umrlog, da li ima imovine za čije čuvanje, držanje ili
prijavljivanje postoje posebni propisi, da li je ostavio testament itd. U smrtovnici će se posebno naznačiti da li
se očekuje rodenje djeteta umrlog i da li njegova djeca ili bračni drug imaju staraoca.

. Popis i procjena imovine

Popis i procjena imovine umrlog lica vrši se po odluci ostavinskog suda:

• kad se ne zna za nasljednike ili njihovo boravište;

• kad su nasljednici lica bez, ili sa ograničenom poslovnom sposobnošću;

• kada zaostavština treba da se preda pravnom licu;
• u drugim opravdanim slučajevima.

Sud će narediti da se izvrši popis i procjena i u slučaju kad to zahtijevaju nasljednici, legatari ili povjerioci
umrlog. Popis i procjena imovine izvršiće se i bez odluke suda, prilikom sastavljanja smrtovnice, ako to traži
jedan od nasljednika ili legatara.

Popis imovine obuhvata cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu koja je bila u posjedu umrlog u vrijeme
njegove smrti, kao i imovinu umrlog koja se nalazi kod drugih lica. Kod popisa se uvijek mora naznačiti kod
koga se nalazi i po kom osnovu. U popis će se zabilježiti i potraživanja umrlog, kao i njegovi dugovi, a
posebno neplaćeni porez.

Popis i procjenu imovine vrši nadležni općinski organ uprave, ali je može izvršiti i radnik suda kojeg sudija za
to odredi. Vrši se u prisustvu 2 punoljetna gradanina, a kada je to potrebno i uz prisustvo vještaka. Popisu i
procjeni može prisustvovati svako zainteresovano lice. Ako popis imovine nije izvršen, sud može na osnovu
podataka zainteresovanih lica sam utvrditi imovinu koja ulazi u zaostavštinu.

• popis se unose sve stvari prema stanju u trenutku smrti ostavioca, a ukoliko su neke stvari izmijenile izgled i
stanje, to treba unijeti u zapisnik. Vrijednost popisane zaostavštine procjenjuje se uvijek prema stanju u
trenutku smrti ostavioca.

. Privremene mjere za obezbjedenje zaostavštine

Treba razlikovati privremene mjere za obezbjedenje zaostavštine od mjera za obezbjedenje zaostavštine koje
sud odreduje tokom cijelog postupka raspravljanja zaostavštine.

Ako se utvrdi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban da upravlja zaostavštinom, a nema zakonskog
zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni ili kada druge okolnosti nalažu naročitu opreznost,
nadležni općinski organ uprave predaće u hitnim slučajevima imovinu ili njen dio na čuvanje pouzdanom licu i
o tome će obavijestiti sud na čijem području se imovina nalazi. Ovaj sud može tu mjeru izmijeniti ili ukinuti.
Gotov novac, vrijednosni papiri, dragocjenosti, §tedne knjižice i druge važne isprave u takvom slučaju treba
predati sudu na čijem području se imovina nalazi. Ovaj sud je dužan da obavijesti ostavinski sud o svim
mjerama za obezbjeñenje zaostavštine.

• toku cijelog ostavinskog postupka, sud može po vlastitom nahoñenju ili na prijedlog zainteresiranih lica,
odredivati mjere obezbjedenja zaostavštine. Cilj mjera je zaštita prava i interesa odredenih učesnika, a cilj može
biti i zaštita općih interesa.

Postupak ostavinskog suda po prijemu smrtovnice

Po prijemu smrtovnice sud će utvrditi da li je nadležan za raspravljanje zaostavštine. Ako ustanovi da nije,
dostaviće predmet nadležnom sudu. Ako ustanovi da je za raspravljanje zaostavštine nadležan inostrani organ,
sud će se rješenjem oglasiti nenadležnim.

Ako je ostavilac postavio izvršioca testamenta, sud će to saopštiti izvršiocu i pozvati ga da se u odreñenom
roku izjasni o prihvatanju te dužnosti. Ukoliko se prihvati, izvršilac testamenta će biti pozivan na ročišta do
kraja ostavinskog postupka. U praksi se rijetko dešava da ostavilac imenuje izvršioca testamenta, vjerovatno
zato §to sve radnje oko izvršenja testamenta sud obavlja po službenoj dužnosti.

Ako se očekuje roñenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljede, ostavinski sud o tome obavještava organ
starateljstva. Ako organ starateljstva drugačije ne odredi, o pravima nasciturusa stara& se jedan od njegovih
roditelja.

Ukoliko prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu, ili je ostavio samo pokretnu imovinu a
niko od pozvanih na nasljeñe ne traži provoñenje rasprave, sud će rješenjem odlučiti da se zaostavština ne
raspravlja. O tome će obavijestiti organ starateljstva ako medu nasljednicima ima lica koja nisu sposobna da se
sama staraju o svojim poslovima, a nemaju roditelja. Sud ne može uskratiti raspravljanje zaostavštine u slučaju
kad je umrli u trenutku smrti imao imovinu. Stranke mogu inicirati ostavinski postupak ako imaju saznanja
daje umrli imao imovinu.

Povjerioci ostavioca u roku od 3 mjeseca mogu tražiti odvajanje zaostavštine od imovine nasljednika. Prilikom
podnošenja zahtjeva za odvajanje zaostavštine, povjerioci ostavioca moraju učiniti vjerovatnim da im je
povjerilac nešto dugovao. To se može učiniti prezentiranjem npr.ugovora izmeñu povjerioca i ostavioca i sl,
§to je dovoljno za odluku suda. Irelevantna je veličina potraživanja i sl. U slučaju donošenja odluke o
odvajanju zaostavštine od imovine nasljednika, nasljednik ne može raspolagati tom imovinom dok se ne
namire povjerioci koji su tražili odvajanje. Povjerioci mogu tražiti odvajanje zaostavštine od imovine
nasljednika i u slučaju kada se ne vodi ostavinski postupak. Svoja potraživanja mogu naplatiti samo iz
zaostavštine.

Postupak u slučaju u kome postoji testament

Organ koji sastavlja smrtovnicu provjeriće da li je umrli ostavio pisani testament, odnosno da li postoji isprava
o usmenom testamentu. Testament koji je ostavio umrli dostaviće se sudu zajedno sa smrtovnicom.

Kad sud utvrdi da je lice koje je ostavilo testament umrlo ili je proglašeno umrlim, otvoriće njegov testament
bez povrede pečata, pročitaće ga i o tome sastaviti zapisnik. Otvaranje testamenta vrši se u prisustvu 2
punoljetna svjedoka, koji mogu biti i iz kategorije lica pozvanih na nasljeñe. Proglašenju testamenta mogu
prisustvovati nasljednici, legatari i druga zainteresovana lica i tražiti prepis testamenta.

Zakon razlikuje 3 slučaja proglašenja testamenta: proglašenje pisanog testamenta, proglašenje usmenog
testamenta i proglašenje nestalog ili uništenog testamenta.

Zapisnik o proglašenju pismenog testamenta treba da sadrži:

- koliko je testamenata nadeno, koji datum nose i gdje su nañeni; - ko
je testament predao sudu ili sastavljaču smrtovnice;

- da li je testament predan otvoren ili zatvoren i kakvim je pečatom bio zapečaćen; - koji
su svjedoci prisustvovali otvaranju i proglašenju testamenta.

Ako je prilikom otvaranja testamenta primijećeno da je pečat povrijeñen ili da je u testamentu nešto brisano,
precrtano ili ispravljeno ili ako se nešto drugo pronañe sumnjivo, to se mora zapisnički konstatovati. Zapisnik
potpisuju sudija, zapisničar i svjedoci. Na proglašeni testament sud će staviti potvrdu o njegovom proglašenju.
Kod proglašenja usmenog testamenta moguće su 2 situacije, zavisno od toga dali su svjedoci potpisali ispravu
o postojanju posljednje volje ostavioca ili nisu. U prvom slučaju, sud će sadržinu isprave koju su svjedoci
svojeručno potpisali, proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta. Ako takve
isprave nema, svjedoci pred kojima je usmeni testament izjavljen saslušaće se ponaosob o sadržini testamenta,
a naročito o okolnostima od kojih zavisi njegova punovažnost. Zapisnik o saslušanju svjedoka će se proglasiti
po odredbama za proglašenje pisanog testamenta. Ako stranka zahtijeva da se svjedoci saslušaju pod
zakletvom, ili ako sud ustanovi daje takvo saslušanje potrebno, zakazaće posebno ročište za saslušanje ovih
svjedoka na koje će pozvati predlagače, a ostala zainteresovana lica samo ako se time ne bi odugovlačio
postupak.

Ukoliko je pisani testament nestao ili je uništen neovisno od volje ostavioca, a medu zainteresovanim licima
nema spora o ranijem postojanju testamenta, obliku u kome je sastavljen, sadržaju kao i načinu nestanka ili
uništenja, sud će o tome saslušati sva zainteresovana lica i po njihovim prijedlozima izvesti potrebne dokaze,
pa će taj zapisnik proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pisanog testamenta. Ukoliko bi
zaostavština da nije testamenta postala društvena svojina, sporazum zainteresovanih lica o ranijem postojanju
testamenta važi samo uz saglasnost nadležnog organa (javni pravobranilac).

SLUČAJEVI U KOJIMA SE ZAOSTAVŠTINA NE RASPRAVLJA

Zaostavština se neće raspravljati ako prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu ili je ostavio
samo pokretnu imovinu, a nijedno od lica pozvanih na nasljeñe ne traži da se provede rasprava.

Zaostavština se neće raspravljati ni u slučaju u kome je sud utvrdio da nema nasljednika, ili se ne zna da li ima
nasljednika ali se u propisanom roku nije javio niko ko polaže pravo na nasljeñe. U oba slučaja sud rješenjem
predaje imovinu nadležnoj skupštini općine.

RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

Za raspravu sud odreñuje ročište, na koje poziva zainteresovana lica. Poziv se dostavlja lično zainteresovanom
licu prema propisima za dostavljanje tužbe u parničnom postupku. Na ročište se pozivaju lica koja bi mogla
po zakonu polagati pravo na nasljeñe, lica koja su eventualno testamentom odreñena za nasljednike, te
izvršioca testamenta ako gaje umrli postavio u testamentu.

U pozivu će sud zainteresovana lica obavijestiti o pokretanju postupka i postojanju testamenta (ako postoji) i
pozvati da sudu odmah dostave pisani testament, odnosno ispravu o usmenom testamentu ako se kod njih
nalazi, ili da naznače svjedoke usmenog testamenta. Sud u pozivu upozorava zainteresovana lica da do
završetka postupka mogu dati sudu izjavu da li se prihvataju nasljeña ili se odriču, a ako na ročište ne doñu ili
ne daju izjavu, sud će o njihovom pravu odlučiti na osnovu podataka kojima raspolaže.

Ako se ne zna da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na nasljeñe da se prijave
sudu u roku od godinu dana od dana objavljivanja u Službenom listu. Oglas će se istaći i na oglasnoj tabli
suda, a po potrebi i na drugi pogodan način. Na isti način sud postupa i u slučaju kad je nasljedniku postavljen
privremeni zastupnik zbog toga §to je boravište nasljednika nepoznato ili zbog toga što se nasljednik nalazi u
inostranstvu a dostavljanje se nije moglo izvršiti. Po isteku roka od godinu dana sud će raspraviti zaostavštinu
na osnovu izjave postavljenog staraoca i podataka kojima sud raspolaže.

U postupku će sud raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, naročito o pravu na nasljeñe, veličini
nasljednog dijela i pravu na legat. Po pravilu sud o ovim pitanjima odlučuje nakon što od zainteresovanih lica
uzme potrebne izjave. Sud nije dužan da u svakom konkretnom slučaju o pomenutim pitanjima zakazuje
ročište. Dovoljno je da u nekim od njih od zainteresovanih lica pribavi izjave u pismenom podnesku ili
uzimanjem na zapisnik van ročišta. Ukoliko ni ovo nije neophodno, sud može o navedenim pitanjima odlučiti
i bez uzimanja tih izjava. Ako sud posumnja da je lice koje po zakonu polaže pravo na nasljeñe jedini ili
najbliži srodnik umrlog, može saslušati i lica za koja smatra da bi mogla imati jednako ili jače pravo na
nasljede. Ta lica se mogu pozvati i oglasom objavljenim u Sl.listu.
Nasljednička izjava

Lica pozvana na nasljede izjašnjavaju se da li prihvataju nasljeda ili ga se odriču. Izjavu mora potpisati
nasljednik ili njegov zakonski zastupnik. Nasljednik koji se odriče od nasljeda u izjavi treba navesti da li se
odriče samo u svoje ime ili u ime svojih potomaka. Izjava se ne može dati pod uslovom ni djelimično, niti se
jednom data izjava o odricanju može opozvati. Izjava o odricanju od nasljeda ne mora biti data pred sudom,
već je dovoljno da je ovjerena. U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu
pripada na osnovu zakona, na osnovu testamenta ili se izjava odnosi na nužni nasljedni dio. Potpis na izjavi
koja je podnesena sudu, kao i potpis na punomoći moraju biti ovjereni.

Jednom data nasljednička izjava ne važi za imovinu koja je u vrijeme davanja izjave pripadala zaostavštini, ali
se za nju nije znalo. U takvom slučaju nasljednik može u roku koji mu odredi sud, tražiti da mu se prizna
pravo nasljedstva na dio koji mu po zakonu pripada na novopronadenoj imovini.

Nasljednik može tražiti poništenje izjave date pod prijetnjom ili prinudom, usljed prevare ili u zabludi.
Meñutim, nasljednik koji je dao izjavu o primanju nasljedstva na osnovu zakona, mada je znao za postojanje
testamenta, ne može datu izjavu preinačiti u izjavu o primanju nasljedstva na osnovu testamenta, niti je više
ovlašten da traži nasljeñe na osnovu testamenta.
Prigovor na popis ili procjeuu

Pitanje popisa ili procjene zaostavštine može se postaviti i u toku raspravljanja zaostavštine. Moguće su 2
situacije:
1. Ako popis ili procjena zaostavštine nije vršena u pripremnom postupku, sud može na osnovu podataka
zainteresovanih lica sam utvrditi imovinu koja ulazi u zaostavštinu.

2. Ako je popis ili procjena zaostavštine izvršen, stranke mogu prigovoriti iz bilo kog razloga, npr.da je
izvršena pogrešna procjena vrijednosti. U tom slučaju sud može narediti da radnik suda ponovo izvrši
popis ili procjenu, ali samo u slučaju kada ocijeni da je to potrebno. Stranka koja je prisustvovala popisu ili
procjeni i potpisala zapisnik o tome, ne može staviti prigovor.

Spor u toku rasprave zaostavštiue

Spor o činjenicama zbog kojih se upućuje na parnicu. U slučaju spora izmedu stranaka o činjenicama od kojih
zavisi njihovo pravo, sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da pokrenu pamicu pred
sudom ili postupak pred organom uprave radi utvrdivanja spornih činjenica. Sud će ovako postupiti samo u
slučaju ako su sporne slijedeće činjenice:
činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeñe, a posebno punovažnost ili sadržina testamenta ili odnos
nasljednika i ostavioca na osnovu kojeg se po zakonu nasljeñuje;
činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva preživjelog bračnog druga i ostaviočevih potomaka koji su
živjeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu, da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva koji
služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba;
činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, a posebno uračunavanje u nasljedni dio;
činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga za nedostojnost;
činjenice od kojih zavisi da li se neko lice odreklo nasljeda.

Ako je spor istovremeno i činjenični i pravni, o njemu treba da se odlučuje u parnici. Ako ne postoji spor o
činjenicama, već samo o primjeni prava, odlučuje se u ostavinskom postupku.

Upućivnnje na parnicu zbog spora o pravu na legat ili o drugom pravu na zaostavštinu. Ako medu strankama
postoji ovakav spor, sud će takoñer uputiti stranke da povedu parnicu ili postupak pred organom uprave, ali
neće prekidati raspravljanje zaostavštine.
Upućivanje na parnicu zbog spora o primjeni prava ili o činjenicama. Ako se nasljednici spore o činjenicama ili o
primjeni prava, sud će prekinuti raspravu i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom ili postupak pred
organom uprave u ovim slučajevima:
ako izmedu nasljednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu;
ako izmeñu nasljednika postoji spor povodom zahtjeva potomaka ili usvojenika ostavioca koji su sa njim
živjeli u zajednici da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju
vrijednosti ostaviočeve imovine.

Ovdje se radi o slučajevima kada se spor javi medu nasljednicima, a ne i drugim zainteresovanim licima.

Upućivanje na parnicu i trajanje prekida postupka. Sud će na parnicu uputiti onu stranku čije pravo se smatra
manje vjerovatnim. Manje vjerovatnim se smatra pravo koje se zasniva na zakonu u odnosu na pravo koje se
zasniva na formalno valjanim ugovorima i formalno valjanoj oporuci.

Ako sud prekine postupak, odrediće rok u kome stranka treba pokrenuti parnicu pred sudom, odnosno
postupak pred organom uprave. Ako stranka nije parnicu u roku povela, pa je ostavinski postupak
pravosnažno dovršen, o zahtjevima stranke može se naknadno raspraviti u parnici povodom tužbe. Ovo nije
razlog da revizijski sud samo zbog toga ukine rješenje o nasljeñivanju. Ako stranka u odreñenom roku postupi
po rješenju suda, prekid ostavinskog postupka trajaće dok parnica pred sudom, odnosno postupak pred
organom uprave ne bude pravosnažno završen.

Upućivanje na upravni postupak. U pravnoj teoriji postoji mišljenje da će se postupak pred organom uprave
voditi uvijek kada rješenje spora zavisi od nekog prethodnog pitanja upravnopravne prirode.

RJEŠENJE O NASLJEðIVANJ[1

Kada sud utvrdi kojim licima pripada pravo na nasljedivanje, donijeće rješenje o nasljeñivanju kojim se ta lica
oglašavaju nasljednicima. Rješenje o nasljeñivanju sadrži:
podaci o umrlom (ime i prezime, ime roditelja, datum roñenja, državljanstvo i djevojačko prezime za
umrla udata ženska lica);
oznaka nekretnina sa podacima iz zemljišnih knjiga, kao i oznaka pokretnina sa pozivom na popis;
podaci o nasljedniku (ime i prezime, zanimanje, prebivalište, odnos prema ostaviocu, da li nasljeduje kao
zakonski ili testamentarni nasljednik, ako ima više nasljednika i dio u kome učestvuje u nasljeñu);
ograničenja prava nasljednika (ograničenja rokom, uslovom, nalogom, pravom plodouživanja i u čiju
korist);
ime i prezime, zanimanje i prebivalište lica kojima je pripao legat, plodouživanje ili neko drugo pravo iz
zaostavštine sa tačnom naznakom tog prava;
odredbe o poljoprivrednom zemljištu koje prelazi propisani maksimum (?) pojedinog nasljednika,
odnosno legatara.

Ako u postupku svi nasljednici sporazumno predlažu podjelu i način podjele, sud će ovaj sporazum unijeti u
rješenje o nasljeñivanju. Sporazum predstavlja naslov (titulus) za upis prava u zemljišne knjige, odnosno
izvršnu ispravu za predaju u posjed pripadajućih nekretnina, ako je unesen u izreku rješenja o nasljeñivanju.

Ako predmet zaostavštine čine nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi, u ostavinskom rješenju moraju biti
navedeni brojevi svih katastarskih parcela, pa navodenje samo broja zemljišnoknjižnog uloška u kome je
nekretnina upisana predstavlja bitnu povredu odredbe č1.354 st.2 ZPP, jer se ovakvo rješenje ne može izvršiti.
Ostavinski sud nije ovlašten narediti izvršenje (isplatu) legata, već samo utvrduje legatara, sadržaj legata i lice
koje je dužno da ga izvrši, pa ako ono ne udovolji svojoj obavezi, legatar svoje pravo može ostvariti samo u
parnici.

Rješenje o nasljedivanju dostavlja se svim nasljednicima, legatarima i licima koja su u toku postupka istakla
zahtjev za nasljede, zbog toga §to svi oni mogu koristiti pravne lijekove protiv rješenja o nasljedivanju.
Pravosnažno rješenje dostavlja se skupštini općine radi eventualne naplate poreza na nasljeñe.

Upisi u zemljišnu knjigu i predaja pokretnih stvari

Kada budu podneseni dokazi o izvršenju i obezbjeñenju izvršenja obaveza koje su nasljedniku naložene
testamentom u korist lica koja nisu poslovno sposobna ili za postizanje neke općekorisne svrhe, sud će
narediti da se u zemljišnu knjigu izvrše potrebni upisi, kao i da se ovlaštenim licima predaju pokretne stvari
koje se nalaze na čuvanju kod suda.

. Mjere obezbjec7enja kad je pravo nasljednika ili legatara uslovljeno

Kad je pravo nasljednika ili legatara odloženo ili ograničeno usljed roka, uslova ili naloga, sud će po prijedlogu
zainteresovanih lica odrediti privremene mjere za obezbjeñenje odnosnog dijela zaostavštine po odredbama
koje važe za izvršni postupak, ukoliko testamentom nije drugačije odreñeno.
. Posebno rješenje o legatu

Na zahtjev legatara, sud može i prije donošenja rješenja o nasljeñivanju donijeti posebno rješenje o legatu,
ukoliko nasljednici ne osporavaju legat. U tom slučaju shodno će se primjenjivati odredbe o dostavljanju
pravosnažnog rješenja nadležnoj skupštini općine, o upisima u zemljišnu knjigu i o predaji pokretnih stvari
koje se nalaze na čuvanju kod suda. Rješenje o legatu mora biti obrazloženo i protiv njega je dozvoljena žalba.

Rješenje o predaji zaostavštine skupštini općine

Kada sud utvrdi da nema nasljednika ili se ne zna da li ima nasljednika, a u ostavljenom roku se ne javi niko ko
polaže pravo na nasljeñe, sud će donijeti rješenje da se zaostavština predaje nadležnoj skupštini općine. Ako se
nakon ovog rješenja pojave nasljednici, ostavinska rasprava se ne otvara ponovo, već se nasljednici upućuju na
tužbu.

. Dejstvo pravosnažnosti rješenja o nasljecŽivanju i legatu

Pravosnažno rješenje o nasljeñivanju iti legatu vezuje stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja
zaostavštine, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. To rješenje vezuje stranke
samo u pogledu prava i obaveza koje proizilaze iz osnova nasljeñivanja.

Pravosnažno rješenje o nasljeñivanju ne sprečava stranku koja je učestvovala u postupku ostavinske rasprave
da u parnici ostvaruje svoj zahtjev na udio u imovini stečenoj tokom braka sa ostaviocem, pa čak i u slučaju da
joj ostavinski sud nije priznao pravo da ovaj zahtjev ostvaruje u parnici.

NASLJEDNOPRAVNI ZAHTJEVI POSLIJE PRAVOSNAŽNOSTI RJEŠENJA O

NASLJEðIVANJU

Zahtjevi se mogu odnositi na naknadno pronañenu imovinu, naknadno pronañeni testament ili novog
nasljednika.

Naknadno pronadena imovina

Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljeñivanju pronañe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja
nije znalo da pripada zaostavštini, sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će novim
rješenjem ovu imovinu raspodijeliti na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljedivanju. Ako zaostavština nije
ranije raspravljena, sud će raspraviti zaostavštinu samo ako se pronadena imovina sastoji od nekretnina. Ako
se pronadena imovina sastoji od pokretnih stvari, sud će raspraviti zaostavštinu samo na zahtjev
zainteresovanih lica.

Prije raspravljanja naknadno pronadene imovine sud će pozvati nasljednike koji su se odrekli nasljeda da se u
odredenom roku izjasne da li ostaju kod odricanja ili traže da im se prizna pravo na nasljede na naknadno
pronadenoj imovini.

Rješenje kojim je raspodijeljena naknadno pronadena imovina sud dostavlja i nasljednicima koji su se odrekli
nasljeda.

Naknadno pronadeni testament

Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljeñivanju pronañe testament, sud će ga proglasiti i dostaviti prepis
ostavinskom sudu. Ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će zainteresovana lica obavijestiti
o proglašenju testamenta i upozoriti ih da svoja prava na osnovu testamenta mogu ostvariti u parnici.
Novi nasljednik

Ako po pravosnažnosti rješenja o nasljedivanju neko lice koje nije učestvovalo u postupku polaže pravo na
zaostavštinu kao nasljednik, ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će takvo lice uputiti da
svoje pravo ostvari putem parnice.

Ostvarivanje nasljeda i legata u parnici kad postoje uslovi za ponavljanje postupka

Ako postoje uslovi za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, postupak za raspravljanje
zaostavštine neće se ponoviti, već stranke svoja prava mogu ostvariti u parnici.

PRAVNI LIJEKOVI U OSTAVINSKOM POSTUPKU

Protiv rješenja osnovnog suda dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Blagovremeno
izjavljena žalba po pravilu odlaže izvršenje rješenja. Sud može odlučiti drugačije, naročito u slučaju da su
rješenjem odredene mjere za obezbjedenje zaostavštine, a postoji opasnost da se osujeti izvršenje tih mjeraa
usljed odlaganja.

Žalba se dostavlja osnovnom sudu čije se rješenje pobija. U žalbi treba naznačiti rješenje koje se pobija i sud
koji ga je donio. Zalba se ne mora posebno obrazlagati, već je dovoljno da žalilac ukaže u kom pogledu je
nezadovoljan rješenjem. U žalbi se mogu iznositi novi dokazi i činjenice, bez obaveze da žalilac obrazloži zbog
čega ih nije iznosio u prvostepenom postupku.

Lica ovlaštena da ulože žalbu ne mogu se odreći prava na žalbu prije nego to im rješenje o nasljedivanju bude
saopšteno.

Kad osnovni sud primi žalbu, ispitaće da li je žalba dopuštena i da li je izjavljena od strane ovlaštenog lica. Ako
se utvrdi da žalba nije dopuštena ili nije izjavljena od strane ovlaštenog lica, rješenjem će odbaciti žalbu. U
suprotnom, povodom žalbe osnovni sud može novim rješenjem preinačiti ili staviti van snage ranije rješenje,
ako se time ne vrijedaju prava drugih lica zasnovana na prethodnom rješenju. Protiv ovakvog rješenja stranke
mogu uložiti žalbu.

Nakon §to osnovni sud kompletira spise, a žalbu ne odbaci niti izmijeni svoje rješenje, dostaviće žalbu zajedno
sa spisima nadležnorn višem sudu. Viši sud po pravilu rješava samo o žalbi koja je izjavljena blagovremeno, ali
može uzeti u obzir i neblagovremeno izjavljenu žalbu ukoliko se time ne vrijedaju prava drugih lica koja se
zasnivaju na rješenju. Protiv rješenja višeg suda se ne može izjaviti revizija.
Od vanrednih pravnih lijekova, može se uložiti još samo zahtjev za zaštitu zakonitosti. Može ga uložiti javni
tužilac ako smatra da su prilikom donošenja pravosnažne odluke bila povrijedena neka od posebno važnih
procesnih pravilaili da su bile pogrešno primijenjene matarijalno pravne norme. Zahtjev se može podnijeti u
roku od 3 mjeseca, a o njemu rješava Vrhovni sud.

POSTUPAK KAD JE ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE NADLEŽAN INOSTRANI

ORGAN

Kad je za raspravljanje zaostavštine nadležan inostrani organ, sud na čijem području je ostavilac umro izdaće
po prijemu smrtovnice oglas, u kome će pozvati sva lica koja imaju zahtjeve prema zaostavštini kao
nasljednici, legatari ili povjerioci, da u oglasnom roku prijave svoje zahtjeve jer će se u suprotnom pokretna
imovina iz zaostavštine predati nadležnom organu strane države, ili licu koje taj organ ovlasti. Oglasni rok ne
može biti kraći od 30 dana niti duži od 6 mjeseci i teče od dana objavljivanja u SLlistu.

Ako se oglas ne izda, zaostavština se ne smije predati prije isteka 3 mjeseca od dana smrti stranog državljanina.