P. 1
Nasljedno pravo

Nasljedno pravo

|Views: 1,376|Likes:
Published by Muamer Pekarić

More info:

Published by: Muamer Pekarić on Dec 26, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/19/2013

pdf

text

original

PRVI DIO UVODNA RAZMATRANJA I OSNOVNI POJMOM

O NASLJEðIVANJU UOPŠTE, NASLJEðIVANJE I NASLJEDNO PRAVO Nasljeñivanje kao pravni pojam predstavlja prelazak odreñenih prava i obaveza sa jednog na drugi pravni subjekat. U vrijeme kad su pojedina materijama dobra pripadala pojedincu samo kao posjed i kad je to bilo regulisano običajnom normom, možemo govoriti o nasljedivanju. Kada je pojedinac na odreñenim dobrima imao subjektivno grañansko pravo i kad je to bilo regulisano pravnom normom iza koje je stajala državna prinuda, može se govoriti o nasljednom pravu. RAZVOJ NASLJEDNOG PRAVA Do 1934.godine Kraljevina Jugoslavija nije donijela ni jedan propis kojim se regulišu odnosi u nasljednopravnoj oblasti. Godine 1934. prvo je donesen Uvodni zakon za Zakon o sudskom vanparničnom postupku koji je sadržavao kolizione norme koje su rješavale sukobe postojećih propisa o nasljednom materijalnom pravu. Iste godine donesene su jedinstvene procesne norme nasljednog prava u Zakonu o sudskom vanparničnom postupku. Nakon II svjetskog rata, razvoj nasljednog prava u bivšo] SFRJ dijeli se na 3 faze: 1. Od oslobodenja do 1955.godine kada je donesen Zakon o nasljedivanju. U toj fazi nasljedno-pravni odnosi regulirani su na osnovu pravnih pravila Kraljevine Jugoslavije, ali samo onih pravila koja nisu u suprotnosti sa novim pravnim poretkom. Sudska praksa je morala sama izgrañivati kriterije o torne koja pravna pravila nisu u suprotnosti sa novim poretkom, a ponekad je i sama morala nalaziti rješenja. Sve to učinilo je da sudska praksa u ovoj fazi Bude glavni kreator nasljednog prava. 2. Od 1955.-1971.godine. Druga faza počinje donošenjem saveznog Zakona o nasljedivanju. On se smatra vrlo uspješnim zakonodavnim djelom. Osnovni principi na kojima je Zakon izgrañen su: ]edinstvenost (za cijelu zemlju na ]edinstven način), ravnopravnost, ograničeni krug zakonskih nasljednika (zaključno sa S.nasljednim redom), ograničena sloboda testiranja (ustanovom nužnog nasljednog prava), sticanje zaostavštine u momentu smrti ostavitelja. 3. Treća faza nastupa nakon 1971.godine, kada je ustavnim amandmanima zakonodavna nadležnost prenesena na republike i pokrajine. PRAVNI IZVORI NASLJEDNOG PRAVA
Nasljedno pravo robovlasničkog društva

Sve do početka nove ere, odnosno carskog perioda u Rimu, nasljedno pravo karakteriše slijedeće: 1. To je shvatanje o porodičnoj svojini. Ona je nastavak plemenske svojine na nekretninama. Za članove porodite na koje imovina prelazi ne može se reći da nasljeñuju u savremenom smislu riječi, jer pravo na imovinu očeva ili djedova ne rtiču tek njihovom smrću, već samim svojim roñenjem u poroditi. Dijete, posebno muško, čim se rodi, kao porodični član postaje suvlasnik opće porodične imovine. Zato roditelji nemaju pravo da djecu liše porodične imovine. Na toj osnovi kćeri gube nasljedno pravo jer udajom prelaze u drugu porodicu. 2. Nasljednik se rada, a ne postavlja. Nema potrebe za raspolaganjem mortis causa, niti u vidu legata niti u

vidu testamentalnih raspolaganja, pa i negativnih. 3. Klasa robova je objekat prava, pa i objekat nasljedivanja kao i sve druge stvari. Temelje modernom nasljednom pravu udarilo je rimsko pravo, posebno u završnoj fazi, odnosno .li.istinijanovoj kodifikaciji. Najvažnija dostignuća ovog prava su: a) Ono je uvelo sistem o društvenim mjerilima srodstva kod formuliranja kruga i reda zakonskih nasljednika (descendenti, ascendenti i kolateralni srodnici), iz kojih je izveden sistem o bliskosti srodstva (romansko pravo) i parentelarni sistem (druge zemlje Evrope); b) Ono uvodi slobodu raspolaganja mortis causa i testament u modernom smislu riječi, s tim da se istovremeno javlja i ustanova nužnog dijela (portio legitima), kao ograničenje te slobode; ,) Rimsko pravo uvelo je nasljedno pravo bračnog druga, doduše nakon svih srodnika, a prije države (fiskusa); d) Kategorično je u stavu da dobra bez nasljednika pripadaju fiskusu, a ne da podliježu okupaciji.
Nasljedno pravo feudalnog društva

Bitne odlike nasljednog prava u feudalizmu su: a) Posebni nasljedni režimi za feudalce i kmetove. Raspolaganje pravnim poslom mortis causa dozvoljeno je u načelu samo pokretnim dobrima, dok se nekretnine proglašavaju za tzv.porodični fideikomis. U nasljeñivanju i raspolaganju uopšte pravi se razlika izmeñu naslijedenog i stečenog. b) Tri su osnova pozivanja na naslijeñe: ugovo o nasljedivanju, testament i zakon. To je i red njihove pravne snage. U prvo vrijeme, ugovor o nasljeñivanju je sklapan sa ženidbenim ugovorom. c) U periodu novčane rente feudalci uvode porez na naslijeñe (laudemium), koji zavisi od vrijednosti naslijeña. d) Kmetovi nisu bili vlasnici zemlje, već samo pokretnih dobara. Bili su vezani za zemlju i zajedno sa njom nasljeñivani.
Buržoasko nasljedno pravo

Buržoasko nasljedno pravo znači recipiranje rimskog nasljednog prava u uvjetima formalne opće jednakosti grañana, ali i preuzimanje nekih ustanova iz feudalizma (ugovor o nasljeñivanju), uz odreñena prilagoñavanja novim uvjetima. Ovo pravo kodificirano je u grañanskim zakonicima, od kojih poseban značaj imaju: francuski Code civil iz 1804, austrijski Opći grañanski zakonik iz 1811, Njemački gradanski zakonik iz 1895, Švajcarski gractanski zakonik iz 1907. Nasljedno pravo grañanskog društva je u stalnom mijenjanju, pa se može govoriti o nekim tendencijama razvoja: a) Ograničenja privatne svojine koja se ogledaju u nacionalizaciji pojedinih privrednih grana jesu zakonomjerna pojava u razvitku kapitalizma, mada je ovo ograničenje različito u pojedinim zemljama; b) Mnogo efikasnije ograničenje nasljednog prava nastaje usljed učešća države u raspodjeli zaostavštine putem poreza na nasljeñe. U SR Njemačkoj krajem XIX vijeka najviša stopa poreza na nasljede mogla je iznositi 8%. Danas ta stopa iznosi 60% vrijednosti nasljeda, §to samo za sebe govori o kakvoj promjeni se radi. c) Postoji tendencija smanjenja kruga zakonskih nasljednika, ali u tome postoje razlike medu p0jedinim državama. d) Sloboda testiranja putem testamenta i ugovora o nasljedivanju je u anglosaksonskom pravu neograničena, a ostale evropske zemlje poznaju ograničeno pravo raspolaganja. Tendencija je smanjenja kruga nužnih nasljednika.

2 e) U većini zemalja uvedena je ravnopravnost polova u nasljedivanju, poboljšava ravnopravnost bračnih drugova, a takode i položaj vanbračne djece.
Nasljedno pravo u socijalizstičkom društvu

Nasljedno pravo postojalo je i u socijalističkom društvu. Kada se u"Komunističkom manifestu" govori o ukidanju prava nasljeda kao "mjeri koja bi mogla imati prilično opštu primjenu", ne misli se na ukidanje nasljednog prava uopšte, već na ukidanje kapitalističkog nasljednog prava, tj.nasljednog prava čiji predmet su sredstva za proizvodnju. 1. PRETPOSTAVKE ZA NASLJEðIVANJE Da bi došlo do nasljedivanja potrebno je postojanje slijedećih pretpostavki: 1. Smrt ostavitelja; 2. Postojanje ostavštine; 3. Postojanje nasljednika; 4. Prijem i odricanje od nasljeda; 5. Pravni osnov pozivanja na nasljede.
Smrt ostavitelja

Pod pojmom smrt ostavitelja podrazumijeva se prestanak pravnog subjektiviteta, tj. fizička smrt ili proglašavanje nestale osobe umrlom.
Zaostavština

Kao pravni pojam, zaostavština nastaje tek kad fizička osoba o čijoj imovini se radi umre, odnosno kad prestane njen pravni subjektivitet.
Pojam zaostavštine. Pojam zaostavštine najčešće se odreduje kao skup imovinskih prava i imovinskih obaveza koje je ostavitelj imao u trenutku smrti. Sam zakonodavac je ograničio odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove do visine prava koja je od njega naslijedio. Od pravila da zaostavštinu čine imovinska prava i obaveze ostavitelja u trenutku smrti postoje odredeni izuzeci: Potomci i usvojenici koji su živjeli zajedno sa ostaviteljem i svojim radom, zaradom ili na drugi način pomagali u privredivan_ju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine, prije nego ko se zaostavština formira. Ostali nasljednici koji su živjeli ili privredivali u zajednici sa ostaviteljem mogu postavljati odredene zahtjeve u odnosu na odredene predmete iz zaostavštine. Sud može na zahtjev tih nasljednika odlučiti da im se ostave pojedine stvari koje bi pripale u dio ostalih nasljednika. Nasljednik kome bi sud na takav način dosudio odredene stvari, bio bi dužan da u roku koji mu odredi sud, isplati novčanu protuvrijednost tih stvari drugim nasljednicima, kojima bi stvari inače pripale u nasljedni dio. Preživjelom bračnom drugu i potomcima koji su živjeli sa ostaviteljem u istom domaćinstvu pripadaju predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba (namještaj, posteljina, sude itd) i oni ne ulaze u zaostavštinu. Izuzetak su predmeti znatnije vrijednosti (npr.skupocjeni stilski namještaj, pribor zajelo od plemenitih metala i sl). S druge strane, predmete iz ostaviteljevog domaćinstva mogu dobiti i ostali nasljednici na svoj zahtjev, ali će se ti predmeti uračunati u njihov nasljedni dio.

Pravo preče kupovine pokretnih stvari ne može se naslijediti ako zakonom nije drugačije odredeno. U zaostavštinu mogu ući i neka neimovinska prava ili neka faktička stanja koja uopće nisu prava, te neka

imovinska prava koja ostavite j nije imao kod sebe u trenutku smrti. Nako npr: 3 Po zakonu o autorskom pravu, nasljediva su i autorska prava (koja ne spadaju u imovinu autora); Posjed, koji nije pravo već faktička vlast na stvari ipak ulazi u sastav zaostavštine jer u trenutku smrti ostavitelja on prelazi na nasljednike; Poklon ili legat koji je nasljednik dobio od ostavitelja uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako ostavitelj nije drugačije odredio. Kao poklon se smatra i oprost duga, odricanje od prava, kao i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez naknade.
Postojanje nasljednika

Nasljednik može biti samo osoba koja je u životu u trenutku otvaranja nasljeda. Isto pravilo važi za fizička i pravna lica (u našem pravu testamentarni nasljednici mogu biti i pravna lica). Postoje izuzeci od ovog pravila. Dijete već začeto u trenutku otvaranja nasljeda smatra se kao rodeno, ako se rodi živo. Nerodeno začeto dijete može biti nasljednik u trenutku smrti ostavitelja, ali pod uvjetima: da je dijete začeto do trenutka smrti ostavitelja; da se to dijete rodi živo. Ovo pravilo se primjenjuje i kod zakonskog i kod testamentarnog nasljedivanja. Kod zakonskog nasljedivanja pravilo o nasciturusu primjenjuje se na sve zakonske nasljednike. Kod nasljedivanja nasciturusa može se postaviti pitanje trenutka sticanja prava svojine na njegovom nasljednom dijelu. To može biti trenutak smrti ostavioca ili trenutak rodenja nasciturusa. Češće je stanovište da začetak stiče pravo svojine na svom nasljednom dijelu u trenutku smrti ostavioca. To stanovište usvaja i naše nasljedno pravo, uz odredene uvjete: da se rodi živ, najkasnije 300 dana od smrti ostavitelja, odnosno 300 dana od dana sačinjenja testamenta.
Sposobnost za nasljecŽivanje. Sposobnost za nasljedivanje izjednačena je sa pravnom sposobnošću. To važi i za fizička i za pravna lica. Nedostojnost za nasljecŽivanje. Nekim nasljednicima može biti oduzeta sposobnost za nasljedivanje, ali samo u odnosu na konkretnog ostavioca. Takav nasljednik ne nedostojan za nasljedivanje. Nedostojan će biti nasljednik koji poduzima radnje kojima se ogriješio o ostavioca, a to su redovno protupravne radnje. Razlozi nedostojnosti izričito su navedeni Zakonu o nasljeñivanju (ZN), pa je nedostojan onaj:

L Ko je sa umišljajem lišio ili pokušao lišiti života ostavitelja. Pri tome će nedostojan biti neposredni ubica, saučesnik, podstrekač, pa i nasljednik koji je samo prikrio izvršenje ubistva ostavitelja, pod uvjetom daje to učinjeno sa umišljajem. 2. Ko je prinudom ili prijetnjom natjerao, ili prevarom naveo ostavitelja da sačini ili opozove testament ili neku odredbu testamenta, ili gaje spriječio da to učini. 3. Ko je uništio ili sakrio ostaviteljev testament u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje volje ostavitelja, kao i onaj ko je falsifikovao testament. Pri tome slučajno uništen ili zaturen testament nije razlog nedostojnosti. On će proizvesti dejstvo punovažnog testamenta ako zainteresovano lice dokaže da je testament postojao, da je bio sačinjen u zakonom propisanom obliku, da je uništen, izgubljen, sakriven ili zaturen, te ako dokaže sadržaj onog dijela testamenta na koji se poziva. Falsifikovanje se može učiniti na 2 načina: da se postojećem testamentu nešto oduzima ili dodaje, ili da se sačini potpuno nov testament u ime ostavioca.

4. Ko se teže ogriješio o zakonsku obavezu izdržavanja prema ostaviocu, kao i onaj koji nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć. Zakon prepušta sudu da odluči koja povreda obaveze izdržavanja se ima smatrati težom. U svakom slučaju, težom povredom ove obaveze smatraće se kada obveznik izdržavanja izbjegava izvršenje obaveze duži vremenski period (npr.godinu dana). Težom povredom će se smatrati i izbjegavanje obaveze za kraće vrijeme, ako je ostavitelju to izdržavanje bilo svakodnevno potrebno, a nasljednik je to izbjegavao iako je obavezu mogao izvršiti. Neukazivanje nužne pomoći ostavitelju podrazumijeva nepružanje pomoći ostavitelju usljed čega može biti ozbiljno ugrožen njegov život ili zdravlje, pod uvjetom da je to bilo moguće učiniti bez opasnosti za sebe ili druga lica. Razlogom nedostojnosti ne može se smatrati nepružanje pomoći ostaviocu u pogledu spasavanja njegove imovine. U zakonu nije odredeno u kojim će slučajevima biti ozbiljno ugrožen život ili zdravlje ostavioca, ako mu nasljednik ne pruži nužnu pomoć.
5. Gradanin koji je pobjegao iz zemlje da bi izbjegao osudu za teže krivično djelo ili izbjegao vojnu obavezu, ili vršio neprijateljsku djelatnost protiv države, pa se do smrti ostavioca ne vrati u zemlju. Za nastupanje ovog razloga nedostojnosti potrebno je ispunjenje opšteg i posebnih elemenata. Opšti element se sastoji u tome da se gradanin BiH ne nalazi na teritoriji BiH, bez obzira da li je teritoriju napustio legalno ili ilegalno. Posebnih elemenata ima 3: izbjegavanje osude za teže krivično djelo, izbjegavanje vojne obaveze i vršenje neprijateljske djelatnosti. Da bi nastupio razlog nedostojnosti potrebno je ispunjenje opšteg i bar jednog od posebnih elemenata.

Pravno dejstvo nedostojnosti pogada samo nasljednika lično. Zbog toga njegova nedostojnost ne smeta njegovim potomcima, koji nasljeduju kao daje on umro prije ostavitelja. ZN daje mogućnost ostavitelju da nasljedniku oprosti sve razloge nedostojnosti osim onih iz tačke 5. O razlozima nedostojnosti (osim onog iz tačke 4) sud vodi računa po službenoj dužnosti. Nedostojnost iz razloga datog u tački 4 utvrduje se isključivo na prijedlog zainteresovanog lica. Ukoliko taj prijedlog izostane, sud će smatrati da razlog ne postoji, pa makar i sam sud imao saznanja o njegovom postojanju.
Prijem i odricanje od nasljedja Slicanje nasljednog prava. Pravna teorija i zakonodavstvo poznaju 3 sistema sticanja nasljednog prava: 1. Po sili zakona; 2. Voljom nasljednika; 3. Kombinacijom elemenata prva 2 sistema. Sticanje nas jednog prava po sili zakona važio je sve do rimskog prava, a djelomično je zadržan i u rimskom pravu. Lica koja su stekla objektivne pretpostavke za nasljedivanje postaju nasljednici ostavioca u trenutku njegove smrti, bez obzira na svoju volju. Ovaj sistem sa aspekta uslova u kojima je oformljen i primjenjivan ne iskazuje se kao prinudan, već kao sasvim prirodan. Tu se nije moglo ni postaviti pitanje prijema ili odbijanja nasljeda, jer je nasljedivanje prosto nastavljanje porodičnog ognjišta. Sticanje nasljednog prava voljom nasljednika. Kod ovog načina, pored ispunjenja objektivnih pretpostavki potrebna je i izjava volje nasljednika da prihvata nasljedstvo. Sticanje nasljednog prava prolazi kroz 2 faze: prva nastupa smrću ostavitelja, a druga nastaje davanjem izjave nasljednika da prihvata nasljedstvo. Ovu izjavu nasljednik treba dati u zakonom odredenom roku. Ta izjava volje je akt sticanja nasljednog prava. Ovaj način sticanja primjenjivan je u rimskom pravu, a bio je usvojen u Austrijskom gradanskom zakoniku iz 1811.godine koji je primjenjivan i na teritoriji BiH. Sticanje nas jednog prava kombinacyom elemenata prva 2 načina. Kod ovog načina nasljedno pravo se stiče po samom zakonu u trenutku ostaviteljeve smrti, a lice koje je po sili zakona postalo nasljednik može izjaviti volju kojom se odriče tog nasljedstva. Ovaj način sticanja nasljednog prava prihvaćen je u skoro svim modernim gradanskim zakonicima, a usvaja ga i naše nasljedno pravo.

Odricanje od nasljeda je izjava volje nasljednika koju on daje nakon smrti ostavitelja, s ciljem da ne naslijedi dio ili cijelu zaostavštinu tog ostavitelja. Odricanje nasljednik može izvršiti samo nasljedničkom izjavom. To je izričita, jednostavna, strogo formalna i neopoziva izjava volje privremenog nasljednika koju on u odredenom roku daje sudu u cilju neprihvatanja zaostavštine svog ostavioca.

Da bi izjava bila pravno valjana, njen sadržaj mora biti moguć, dozvoljen i odreden. Nije moguće odricanje od nasljeda koje se očekuje. Tako, odricanje od nasljeda koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog dejstva. Odricanje od nasljeda ne može biti djelimično, niti pod uslovom. Da bi nasljednička izjava bila odredena, nasljednik mora precizno navesti kojeg nasljedivanja se odriče zakonskog, testamentarnog ili nasljeda po oba ta osnova. 5 Pored navedenog, nasljednička izjava mora ispunjavati i pretpostavke koje se traže za vaijanost pravnih poslova. Nasljednička izjava koja bi sadržavala mane volje bila bi manjkava. Nasljednik može tražiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je data usljed prevare ili u zabludi. Zahtjev za poništenje izjave podnosi se ostavinskom sudu u ostavinskom postupku. Ako su činjenice na koje se nasljednik poziva nesporne, odluku može donijeti ostavinski sud. U slučaju spora o činjenicama, ostavinski sud će nasljednika uputiti na parnicu, a ostavinski postupak će prekinuti do okončanja parnice. Ukoliko se zahtjev za poništenje izjave podnosi nakon okončanja ostavinskog postupka, onda se on rješava u parničnom postupku. Pored zahtjeva za poništenje, može se podnijeti i zahtjev za pobijanje nasljedničke izjave. Zahtjev za pobijanje može podnijeti samo nasljednikov povjerilac. U slučaju da sud prihvati zahtjev za pobijanje, nasljednička izjava gubi pravno dejstvo samo u odnosu na pobijača i to samo u obimu u kome je potrebno da se namiri njegovo potraživanje. Nasljednička izjava je neopoziva. Mora se dati u odreñenoj formi i biti ovjerena od nadležnog organa i predata sudu, ili može biti data na zapisnik kod ostavinskog suda ili drugog osnovnog suda. Razlozi neopozivosti su razlozi pravne sigurnosti. Davanjem nasljedničke izjave nasljedno pravo stiču treća lica, pa je potrebno zaštititi njihove interese. Pravilo o neopozivosti nasljedničke izjave narušeno je odredbom prema kojoj ako se nakon davanja izjave o odricanju od nasljeña pronañe imovina za koju se u vrijeme davanja izjave nije znalo da pripada zaostavštini, nasljednik koji je dao takvu izjavu može u roku koji odredi sud tražiti da mu se prizna pravo nasljedstva na dio novopronañene imovine koji mu po zakonu pripada. Pravo na davanje nasljedničke izjave nije trajno. Izjava o odricanju od nasljeña treba da se da prije završetka rasprave o zaostavštini. Ovakvo odreñenje roka je neprecizno. Izjavu o odricanju od nasljeña mogu dati kako nasljednik, tako i svaka druga osoba koja stiče neka prava od ostavitelja. Izjava se po pravilu daje poslije smrti ostavitelja, a testamentarni nasljednici je mogu dati i po proglašenju testamenta. Nasljeña se ne mogu odreći: 1. Nasljednik koji je raspolagao cijelom zaostavštinom ili njenim dijelom; 2. Nasljednik koji je ostavinskom sudu dao izjavu o prihvatanju nasljeña; 3. Opština kojoj pripada zaostavština bez nasljednika. Dejstvo odricanja je retroaktivno, te se smatra da takvo lice nikad nije ni postalo nasljednik.
Posljedice odricanja su različite, u zavisnosti da li se radi o zakonskom ili testamentarnom nasljedniku. Ako se

nasljeda odrekao testamentarni nasljednik, njegov dio zaostavštine pripašće zakonskim nasljednicima. Ostavitelj to može spriječiti ako u testamentu odredi zamjenika svom testamentarnom nasljedniku. Ako se nasljeña odrekao zakonski nas jednik, posljedice odricanja zavisiće od sadržaja njegovog odricanja. Odricanje izvršeno bez ograničenja vazi i za potomke onoga ko se odrekao nasljeña. Ako se zakonski nasljednik odrekao nasljeña samo u svoje ime (odricanje sa ograničenjem), za njega važi fikcija da je umro prije ostavitelja. Dio zaostavštine koji bi pripadao njemu nasljeñivaće se po principu predstavljanja. Ukoliko bi nasljednik umro prije isteka roka za davanje izjave o odricanju od nasljeña, a takvu izjavu nije dao, pravo davanja izjave prelazi na njegove nasljednike.
. Pravni osnovi nasljedivanja

Naše nasljedno pravo poznaje 2 osnova za nasljeñivanje: testament i zakon. Jaču pravnu snagu ima volja ostavitelja, odnosno testament.

NASLJEDNO-PRAVNI UGOVORI Nasljedno-pravni ugovori koje spominje Zakon o nasljeñivanju treba shvatiti kao ugovore sa odredenim nasljedno-pravnim elementima, odnosno obvezno-pravne ugovore koji pored primarno predvidenih i namjeravanih obvezno-pravnih efekata, sekundarno proizvode i odredene nasljedno-pravne efekte. UGOVOR O NASLJEðIVANJU, BUDUĆEM NASLJEDSTVU ILI LEGATU Ugovor o nasljedivanju je pravni posao mortis causa kojim se ugovornici meñusobno odreñuju za nasljednike ili jedan ugovornik odreñuje drugog za nasljednika. On predstavlja osnov za pozivanje na nasljeñe u onim pravnim sistemima koji ga ne zabranjuju. Dozvoljen je u većini evropskih pravnih sistema. U našem pravu takvi ugovori su ništavi. Dakle, ništav je ugovor kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svome suugovaraču ili trećem licu. Takoñer je ništav ugovor kojim neko otuduje nasljedstvo kome se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu trećeg lica koje je jo§ u životu. Ništavi su i ugovori o budućem legatu, kao i ugovor kojim se neko obavezuje da u svoj testament unese ili ne unese neku odredbu. UGOVOR O USTUPANJU I RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života je dvostrani formalni pravni posao inter vivos koji se sklapa izmeñu pretka i njegovih potomaka ili bračnog druga. Ovim ugovorom predak za života ustupa i rasporeñuje svojim potomcima cijelu svoju imovinu ili njen dio, ako se sa time saglase sva djeca i drugi potomci pretka koji će po zakonu biti pozvani na nasljeñe. U slučaju da bračni drug ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nužni dio ostaje u potpunosti. U ovom slučaju ustupanje i raspodjela ostaju punovažni, samo se prilikom utvrñivanja vrijednosti zaostavštine radi odreñivanja nužnog dijela bračnog druga, ustupljeni dijelovi imovine smatraju kao poklon. Ustupanje i raspodjela su punovažni samo ako su se sa tim saglasili svi potomci koji će po zakonu biti pozvani na nasljedstvo. Meñutim, ustupanje i raspodjela ostaju na snazi i u slučajevima ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio potomke, ako se odrekao nasljeña ili je isključen iz nasljeña kao nedostojan. Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine mora biti u pismenoj formi i ovjeren od strane suda. Predmet može biti cjelokupna imovina ustupioca ili samo njen dio, ali samo sadašnja imovina ustupioca.

Pravna dejstva ugovora

Bračni drug se može obuhvatiti ustupanjem i raspodjelom samo uz njegov pristanak. Ako ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, bračnom drugu ostaje pravo na nužni dio. Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac može zadržati pravo plodouživanja na svim ustupljenim stvarima ili nekima od njih, ugovoriti doživotnu rentu, izdržavanje ili neku drugu naknadu. To može učiniti za sebe, bračnog druga ili treću osobu. Potomci izmeñu kojih je razdijeljena imovina ne odgovaraju za dugove ustupioca, ukoliko ugovorom nije drugačije odreñeno. Povjerioci ustupioca mogu pobijati ustupanje i raspodjelu putem tužbe actio pauliana. Kada predak koji je izvršio ustupanje i raspodjelu imovine umre, njegovu zaostavštinu će činiti samo imovina koja nije bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom. 7
Prestanak ugovora

Ugovor se smatra nevažećim ako se sa njim nisu saglasili svi potomci koji su živi u trenutku ustupiočeve smrti. Ugovor će biti ništav i u slučaju kad ustupilac dobije dijete poslije zaključenja ugovora ili ako se pojavi nasljednik koji je bio proglašen umrlim. U svim slučajevima kad je ugovor nevažeći, svako ustupanje i raspodjela tretira se kao poklon nasljednicima za života i uračunava se u njihov nasljedni dio. Najčešći način prestanka ugovora je opozivanje. Ustupilac ima pravo opoziva ugovora ukoliko je potomak pokazao grubu neblagodarnost prema njemu ili ako ne izvršava svoje obaveze predvidene ugovorom o ustupanju i raspodjeli (izdržavanje, plaćanje ustupiočevih dugova čija je isplata naložena istim poslom). U slučajevima neizvršavanja obaveza (osim izdržavanja), sud može odlučiti da li ustupilac ima pravo da zahtijeva vraćanje date imovine ili da traži prinudno izvršenje tereta. Potomak koji je ustupiocu morao vratiti ono §to je primio prilikom ustupanja i raspodjele može nakon smrti ustupioca zahtijevati svoj nužni dio, ako nije isključen ili se odrekao nasljeda.
2.3. Pitanje opravdanosti ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života u našem pravu

Kod nas u praksi izuzetno rijetko nalazimo slučajeve ustupanja i raspodjele imovine za života. Vjerovatni razlog je postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju koji na efikasniji način osigurava pretka i potomka. Jedino opravdanje ovog ugovora vidi se u namjeri pretka da besteretnim raspolaganjem ustupi svoju imovinu za rad sposobnijim i mladim potomcima, ko za njih znači zasnivanje samostalne egzistencije. 3. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
Pojam ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da doživotno izdržava drugog ugovarača ili neku treću osobu, a drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svoju imovinu ili njen dio, u nasljede. Dakle, u suštini se radi o običnom obligacionom ugovoru sa odredenim nasljednopravnim elementima. U praksi se javlja i ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da doživotno izdržava drugog, a drugi mu za to pri zaključenju ugovora ustupa u vlasništvo odredeni dio imovine. Ovo nije ugovor o doživotnom izdržavanju, već obični dvostrani gradanskopravni ugovor. Razlika je u tome što kod ugovora o doživotnom izdržavanju

primalac izdržavanja zadržava vlasništvo nad imovinom do svoje smrti. Osim toga, ugovor o doživotnom izdržavanju koji se zaključuje po Zakonu o nasljedivanju mora biti zaključen u pismenoj formi, a ovaj drugi ne.
. Karakteristike ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor je nastao kad su se ugovarači dogovorili oko njegove sadržine, sastavili i potpisali pismenu ispravu o tome, te istu ovjerili od strane suda. Ugovor o doživotnom izdržavanju ne može se zaključiti putem punomoćnika. Medusobno ga mogu zaključiti i lica koja su već po zakonu obavezna da se meñusobno izdržavaju (npr.djeca i roditelji). Medutim, dijete može putem ugovora na sebe preuzeti daleko veću obavezu, nego što bi inače po zakonu moralo. Ugovor o doživotnom izdržavanju može se zaključiti samo u pisanoj formi. On je dvostrano obavezan i ima element aleatornosti, jer davalac izdržavanja u trenutku zaključenja ugovora ne zna koliko dugo će davati izdržavanje. Dakle, nije izvjestan ekonomski efekat posla koji stranke ugovaraju. Davalac izdržavanja svoje pravo može upisati u javnoj knjizi, čime ovom ugovoru daje apsolutno dejstvo. Na ovaj način primalac izdržavanja ne može izigrati davaoca prodajom ili poklonom predmeta ugovora. Uslovi za zaključenje ugovora Subjekti ugovora o doživotnom izdržavanju su davalac i primalac izdržavanja. U pravnoj teoriji vlada mišljenje da primalac izdržavanja može biti samo fizičko lice, jer je cilj zaključenja ugovora osiguranje egzistencije fizičkog lica. Primalac izdržavanja treba biti poslovno sposobno lice. Kao primalac se ne bi moglo pojaviti ni maloljetno lice, jer postoji zakonska obaveza izdržavanja maloljetnika od strane roditelja. Davalac izdržavanja može biti svako fizičko i pravno lice (npr."dom staraca"). Da bi ugovor bio pravno valjan, izmeñu davaoca i primaoca izdržavanja mora postojati saglasnost volja. Ugovorne strane moraju tačno precizirati meñusobne obaveze. Uobičajene obaveze primaoca izdržavanja su: da stvar prenese u vlasništvo davaoca, odnosno da mu ustupi pravo na način kako je to odredeno ugovorom. Predaja imovine može biti odložena do smrti primaoca izdržavanja, a u meñuvremenu davalac svoje pravo može osigurati upisom u javnu knjigu; da primi izdržavanje kako je to ugovoreno. U slučaju odbijanja prijema, primalac pada u zakašnjenje povjerioca i snosi posljedice tog zakašnjenja. Obaveze davaoca izdržavanja bi bile: davanje stana primaocu (ako je tako ugovoreno); davanje hrane, pića i sl; zadovoljenje ličnih i drugih potreba primaoca (izlasci, džeparac i sl); njega, liječenje i rehabilitacija u slučaju bolesti; sahrana poslije smrti primaoca izdržavanja prema odredbama ugovora i sl.

. Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor najčešće prestaje: Smrću primaoca izdržavanja. U slučaju smrti davaoca, njegove obaveze prelaze na bračnog druga i potomke koji su pozvani na nasljeñe, ako oni na to pristanu. U suprotnom, ugovor se raskida i oni nemaju pravo tražiti naknadu za ranije dato izdržavanje, osim u slučaju ako nisu u stanju preuzeti ugovorne obaveze. Tada mogu tražiti naknadu od primaoca izdržavanja. Sud će naknadu ocijeniti po slobodnoj

ocjeni, uzimajući u obzir imovinske prilike obiju strana.

- Sporazumnim raskidom ugovora. Na zahtjev jedne strane, i to u 2 slučaja: I . ukoliko ugovarači prema ugovoru žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. Pri tome nije važno ko je izazvao poremećaj odnosa, ali se mora utvrditi objektivno postojanje tog poremećaja i njegovi uzroci. Bez obzira na krivicu za raskid zajedničkog života, primalac izdržavanja ima pravo tražiti protuvrijednost naturalnih davanja na koje je obavezan davalac izdržavanja prema ugovoru o doživotnom izdržavanju. U protivnom, s obzirom daje taj ugovor na snazi, davalac izdržavanja bi se neosnovano bogatio. 2. Kada nastupe promijenjene okolnosti zbog kojih je ispunjenje ugovora postalo znatno otežano, a stranke tu promjenu nisu pretpostavljale prilikom zaključenja ugovora (npr.znatan porast troškova života, promjena zdravstvenog stanja izdržavanog itd). Pri ovome sud vodi računa o svim okolnostima. Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.
Ugovor o doživotnom izdržavanju i sticanje stanarskog prava 9

U praksi se &sto dešavalo da se ugovor o doživotnom izdržavanju sklapa isključivo da bi se osiguralo sticanje stanarskog prava. Naime, davalac izdržavanja može na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju steći svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, ali pod uslovom da je više od 5 godina živio sa nosiocem stanarskog prava.
3.6. Uticaj ugovora o doživotnom izdržavnnju na sastav zaostavštine

Osnovno dejstvo je da imovina koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju ne spada u zaostavštinu. Kada ostavinski sud utvrdi da je ostavilac otudio svoju imovinu ugovorom o doživotnom izdržavanju, donijeće rješenje da se zaostavština ne raspravlja. Na osnovu ovog rješenja i ugovora davalac izdržavanja će moći na sebe prenijeti pravo vlasništva na nekretninama u zemljišno-knjižnom uredu. Ukoliko nije sva imovina predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, sud će ostavinski postupak provesti samo za imovinu koja nije obuhvaćena ugovorom, jer takva imovina ulazi u sastav zaostavštine.

DRUGI DIO ZAKONSKO NASLJEĐIVANJE
Redovno zakonsko nasljedivanje

Naš nasljedno-pravni sistem spada u zatvorene sisteme, gdje se na nasljede pozivaju samo najbliži srodnici. Da bi neko lice moglo biti potencijalni zakonski nasljednik ostavioca mora u trenutku smrti ostavioca sa njim biti povezano srodstvom (krvnim ili gradanskim) ili bračnom vezom.
. Krvno srodstvo sa ostaviocem

Po Zakonu o nasljedivanju BiH, ostavioca nasljeduju: 1. Svi njegovi potomci; 2. Od predaka samo roditelji, dede i nane;

3. Pobočni srodnici, od kojih samo braća i sestre i njihovi potomci, te djeca od deda i nana ostavioca. Vanbračno krvno srodstvo je izjednačeno sa bračnim u pogledu nasljedivanja.
Gradansko srodstvo sa ostaviocem

Gradanski srodnik ostavioca postaje se putem usvojenja. Usvojenik iz nepotpunog usvojenja zajedno sa svojim potomcima može naslijediti samo svog usvojioca, ali ne i njegovog bračnog druga i druge srodnike. U medusobnom nasljedivanju usvojenika i usvojioca uspostavljen je reciprocitet. Zato ako bi nasljeñivanje usvojenika prema usvojiocu bilo ograničeno ili isključeno, recipročno bi bilo ograničeno ili isključeno nasljedivanje usvojioca prema usvojeniku. Omogućavanje usvojiocu na naslijedi usvojenika iz nepotpunog usvojenja otvara problem konkurencije nasljednog prava usvojica i nasljednog prava prirodnih roditelja usvojenika, obzirom da kod nepotpunog usvojenja usvojenik ne raskida vezu sa svojim krvnim srodnicima. Zakon o nasljedivanju BiH o tome ne daje rješenje. Srodstvo potpunog usvojenja izjednačeno je sa srodstvom po krvi, te se odredbe nasljednog prava primjenjuju u skladu s tim.
Bračna veza sa ostaviocem

Naš sistem, kao i drugi moderni pravni sistemi, stavlja bračnog druga ostavioca u isti nasljedno-pravni položaj sa najbližim srodnicima ostavioca. Položaj bračnog druga ostavioca imaju ono lice koja je u trenutku njegove smrti bilo sa njim u valjanom braku. Zato bračni drug neće imati pravo na nasljede: 1. Ako je ostavilac podnio tužbu za razvod braka, a nakon njegove smrti se utvrdi da je tužba bila osnovana; 2. Ako brak bude proglašen nepostojećim ili bude poništen nakon smrti ostavioca iz uzroka čije je postojanje preživjeli bračni drug znao u vrijeme zaključenja braka; 3. Ako je njegova zajednica sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa,-, ostaviocem. ZAKONSKI NASLJEDNI REDOVI ' Potencijalni zakonski nasljednici nasljeduju po nasljednim redovima. Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva lica daljeg nasljednog reda. Kao osnovica za razvrstavanje u zakonske nasljedne redove naše nasljedno pravo uzelo je parenteralno linearni sistem. Taj sistem zasniva se na prirodnoj strukturi porodice. Svaka porodica sastoji se od više parentela koje se mogu posmatrati u uzlaznoj liniji prema precima i silaznoj liniji prema potomcima. Gledano prema precima, parentele najbliže ostaviocu su one kod kojih je rodonačelnik jedne otac, a druge majka. Tim parentelama pripadaju i njihovi potomci, tj.braća i sestre ostavioca. Slijedeće parentele su one čiji su rodonačelnici djed i baka po očevoj liniji i djed i baka po majčinoj liniji, dakle 4 parentele. Tim parentelama pripadaju potomci djedova i baka, a to su ostaviočevi stričevi, ujaci i tetke sa svojim potomcima. Gledano prema potomcima, parentela na jbliža ostaviocu je ona či_ji je on rodonačelnik. Toj parentcli pripadaju njegova djeca i njihovi potomci. Prilikom formiranja nasljednog reda polazi se od kriterija da isti nasljedni red čine parentele ostaviteljevih srodnika koji su sa njim u jednako bliskoj vezi. Po pravilu, dok postoji nasljednik iz prethodnog nasljednog reda, nasljednici iz narednog nasljednog reda ne mogu biti pozvani na nasljedstvo. Izuzetak je slučaj kada bračni drug ostane sam u prvom nasljednom redu. On tada ne može naslijediti cijelu imovinu, već se prebacuje u drugi nasljedni red i dobiva polovinu zaostavštine.

Zakon o nasljedivanju odreduje koliko dio zaostavštine pripada svakom od nasljednika iz istog nasljednog reda. Medutim, ukoliko se desi da odredeni nasljednik iz jednog reda ne može naslijediti dio zaostavštine koji mu po zakonu pripada, onda pravila o konkurenciji odreduju kojem ili kojim nasljednicima pripada taj dio zaostavštine. Medu pravilima o konkurenciji su pravo predstavljanja, pravo priraštaja i uvažavanje posebnih prilika i potreba nasljednika.
. Pravo predstavljanja

Ukoliko bi neki od nasljednika umro prije ostavioca, ili iz nekog drugog razloga ne bi naslijedio ostavioca, na njegovo mjesto stupaju njegovi potomci i nasljeduju dio koji bi pripao njihovom pretku. To pravo potomaka zove se pravo predstavljanja. Tako predstavljanje rješava odnos konkurencije nasljednika istog nasljednog reda. Prednost se uvijek daje pretku, ali ako on nije u mogućnosti da naslijedi, onda će ostavioca naslijediti njegovi (nasljednikovi) potomci. Pravo predstavljanja djeluje samo izmedu srodnika (zaključno sa 3.nasljednim redom) i kod zakonskog nasljedivanja. Primjenjuje se u slijedećim slučajevima: ako je potomak ostavioca umro prije ostavioca, ako je on u odnosu na ostavioca nedostojan, isključen iz nasljedstva i kad se odrekao nasljeda.
Pravo priraštaja

Ukoliko i potomkovi potomci ne mogu iz nekog razloga da naslijede, dio zaostavštine ostaviočevog potomka pripada nasljednicima koji su mu u tom nasljednom redu najbliži. Npr. ako je umro ostavilac koji je imao dva sina, od kojih jedan iz nekog razloga nije moglo naslijediti, a nije imao svojih potomaka, njegov dio zaostavštine pripašće njegovom bratu, tj. drugom sinu ostavioca. To je pravo priraštaja.
. Uvažavanje posebnih prilika i potreba nasljednika

Zakon za svakog nasljednika u svakom nasljednom redu načelno odreduje nasljedničku kvotu koja mu pripada iz zaostavštine. Medutim, zakonodavac istovremeno uvažava posebne prilike u kojima se nalazi i posebne potrebe koje ima pojedini nasljednik, tako da može doći do uvećanja ili umanjenja unaprijed odredenih dijelova pojedinih nasljednika. Pošto je to izuzetak od pravila, on se može primijeniti samo ako je izričito predviden u zakonu. Ovi izuzeci se mogu primjenjivati samo u prvom i drugom nasljednom redu. PRVI ZAKONSKI NASLJEDNI RED One ga djeca ostavioca i njegov bračni drug. Kao djeca ostavioca u smislu nasljedivanja, smatraju se njegova djeca (bračna i vanbračna) i njihovi potomci (ostaviočevi unuci, praunuci itd), te ostaviočev usvojenik i njegovi potomci. Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeduju jednake dijelove. Ukoliko u prvom nasljednom redu ostane samo bračni drug, on se prebacuje u drugi nasljedni red.

U prvom nasijednom ~redu prvenstveno se primjenjuje pravo predstavljanja, a tek ako se ono ne može primijeniti, primjenjuje se pravo priraštaja. U ovom nasljednom redu se uvažavaju posebne prilike i potrebe nasljednika, usljed čega se dio nasljeđa nekog od nasljednika može povećati ili smanjiti, bez obzira na pravilo da svi nasljeđuju jednake dijelove. Povećanje nasljednog dijela djece Ako djeca nemaju nužnih sredstava za život, mogu zahtijevati od suda da njihov nasljedni dio poveća i za toliko umanji dio bračnog druga. Ukoliko je zaostavština male vrijednosti, sud može

odrediti da ona u cjelosti pripadne djeci, §to znači da se bračni drug u cjelosti lišava svog dijela zaostavštine. Ukoliko samo neko od više djece nema nužnih sredstava za život, ono može od suda zahtijevati da se poveća njegov nasljedni dio na račun nasljednih dijelova ostalih nasljednika (djece i bračnog druga). Prilikom donošenja odluke, sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a posebno imovinske prilike i sposobnost za privređivanje svakog djeteta i bračnog druga, trajanje bračne zajednice, te vrijednost zaostavštine. Povećanje nasljednog dijela bračnog druga Ako je bračni drug u teškoj materijalnoj situaciji, on može tražiti od suda da se njegov nasljedni dio poveća na račun ostalih nasljednika koji imaju potrebna sredstva za život. Kad je u prvom nasljednom redu na račun djece, a kad je u drugom nasljednom redu na račun nasljednog dijela roditelja, a može mu pripasti i cijela zaostavština. Sud donosi odluku, uzimajući u obzir okolnosti kao i u prethodnom slučaju. DRUGI ZAKONSKI NASLJEDNI RED
• drugi nasljedni red redovno ulaze roditelji ostavioca i njihovi potomci, tj.braća i sestre ostavioca. Osim njih, u ovom nasljednom redu može se naći i bračni drug ako ostane sam u prvom nasljednom redu. Ukoliko je bračni drug prešao iz prvog u drugi nasljedni red, njemu automatski pripada polovina zaostavštine, a drugu polovinu nasljeđuju roditelji u jednakim dijelovima.

Ukoliko je jedan roditelj umro prije ostavioca, a nema nijednog potomka, njegov dio nasljeđuje drugi roditelj. Ako su prije ostavioca umrla oba roditelja, naslijediće njihovi potomci (braća i sestre ostavioca). Ako su oba roditelja umrla prije ostavioca, a nemaju potomaka, cjelokupnu zaostavštinu nasljeđuje bračni drug ostavioca.
• drugom nasljednom redu također može doći do povećanja i smanjenja nasljednih dijelova. Do

povećanja može doći samo kod roditelja i bračnog druga, a do smanjenja kod svih nasljednika ovog nasljednog reda. TREĆI ZAKONSKI NASLJEDNI RED
• treći red spadaju dede i nane ostavioca i njihova djeca - amidže, dajdže, tetke ostavioca (pravo predstavljanja je ograničeno samo na njihovu djecu). I ovdje važe načela predstavljanja i priraštaja.

NUŽNO NASLJEĐIVANJE

UVOD
• većini savremenih prava sloboda testiranja (raspolaganja imovinom putem testamenta) nije

neograničeno, apsolutno načelo, za razliku od raspolaganja imovinom za života. Sa historijskog aspekta, osnov ograničenja slobode testiranja se tumačio potrebom da određena dobra ostanu u porodici kao uslov 13
njenog ekonomskog opstanka. Moderna teorija sklona je stanovištu da osnov ograničenja slobode testiranja leži u dužnosti izdržavanja članova porodice koja ne prestaje ni nakon smrti. Sve države koje ograničavaju slobodu testiranja to čine posredstvom ustanove nužnog nasljednog dijela. Ostavilac.je dužan da odredenim licima iz kruga zakonskih nasljednika (u pravilu najbližim zakonskim nasljednicima) ostavi odrecleni dio zaostavštine. Ovi zakonski nasljednici kojima u svakom slučaju pripada dio zaostavštine nazivaju se nužnim nasljednicima, a dio koji im po zakonu pripada i kojim ostavilac ne može raspolagati naziva se nužnim dijelom. Dakle, nužni nasljedni red u cjelini ima imperativni karakter. Pravila nužnog nasljedivanja su imperativna samo za ostavioca, ali ne i za nužne nasljednike. Ukoliko u testamentu ostavilac čini raspolaganja preko granica raspoloživog dijela, to za sobom ne povlači ništavost testamenta. Da li će takva raspolaganja proizvoditi pune učinke, zavisi od nužnih nasljednika. Ako nužni nasljednici ne traže svoj nužni dio, testamentalno raspolaganje ostaće u punoj važnosti, mada je njime zahvaćen i nužni dio. Ustanova nužnog dijela bila je u suštini izgradena već u rimskom pravu. Preuzeo ju je i Francuski gradanski zakonik, a zatim i druge zemlje evropske kontinentalne pravne tradicije. Anglosaksonske zemlje (V.Britanija i SAD), a i neke zemlje Južne Amerike su na stanovištu apsolutne slobode testiranja, mada i u tim zemljama postoje tendencije ograničenja slobode testiranja u korist maloljetnih potomaka, lica koja je ostavilac izdržavao, kao i u slučaju raspolaganja odredenim kategorijama dobara (npr. poljoprivrednim zemljištem). PRAVNA PRIRODA PRAVA NA NUŽNI DIO U jednom broju zemalja koje su bile pod jačim uticajem romanskog prava (romanske zemlje, zemlje istočne Evrope, pa i BiH), pravo na nužni dio shvata se kao nasljedno pravo. U zemljama pod uticajem germanskih pravnih običaja, pravo na nužni dio smatra se obligacionim pravom.
Pravo na nužni dio kao nasljedno pravo (pars hereditatis)

Domaća nauka gradanskog prava gotovo u potpunosti je saglasna da je pravo na nužni dio nasljedno pravo, slijedeći pri tome dikciju zakonskih propisa (Č130 ZN BiH nosi naslov «Pravo na nužni dio je nasljedno pravo>>). Medutim, ostavilac može odrediti da nužni nasljednik svoj dio primi u odredenim stvarima, pravima ili novcu. Prema jednom shvatanju, odredba o nasljedno-pravnoj prirodi prava na nužni dio je dispozitivne prirode i ostavilac, odredujući da nužni nasljednik primi svoj nužni dio u odreñenim pravima, stavlja nužnog nasljednika u položaj singulamog sukcesora, u položaj povjerioca zaostavštine. Prema drugom mišljenju, ostavilac testamentom ne može promijeniti imperativne norme i nužni nasljednik ima položaj univerzalnog sukcesora, čak i ako su mu ostavljene pojedine stvari, prava ili gotov novac.

Pravo na nužni dio nema u svim situacijama nasljedno-pravna obilježja, mada su ona u cjelini uzevši dominantna. Na ovakav zaključak ukazuju slijedeće činjenice: Nužni nasljednik ne stiče uvijek prava iz zaostavštine neposredno, u trenutku smrti ostavioca. U slučaju pretjeranih testamentalnih raspolaganja, nužni nasljednik ne postaje titular prava u trenutku smrti ostavioca, već ta prava stiče testamentalni nasljednik. Nužni nasljednik u takvom slučaju stiče pravo na nužni dio tek ukoliko ga u zakonom propisanom roku zatraži. Ukoliko to ne učini, sticanje testamentalnog nasljednika je definitivno. Dakle, u ovom slučaju pravo na nužni dio je preobražajno pravo, pravna moć. U domaćoj doktrini i praksi široko je zastupljen stav da je pravo zahtijevanja nužnog dijela nenasljedivo, §to protivrječi nasljedno-pravnoj prirodi prava na nužni dio. Ako zakonski ili testamentalni nasljednik do kraja ostavinske rasprave ne da nikakvu nasljedničku izjavu, to znači prihvat nasljedstva. S druge strane, ukoliko nužni nasljednik kome je povrijedeno pravo na nužni dio ne zatraži svoje pravo u zakonskom roku, smatra se da se tog prava odrekao. S tim u vezi postavilo se pitanje da li u slučaju odricanja od prava na nužni dio dolazi do priraštaja tog dijela ostalim nužnim nasljednicima ili se povećava raspoloživi dio. Mišljenja su podijeljena i u doktrini i u sudskoj praksi, ali se ispravnim čini da ne dode do priraštaja drugim nužnim nasljednicima. Odgovornost nužnog nasljednika za dugove ostavioca praktično postoji samo ako je nužnom nasljedniku ostavljeno više nego §to iznosi vrijednost nužnog nasljednog dijela. On nikada ne odgovara za obaveze na teret svog nužnog dijela, jer ima pravo na neokrnjenu vrijednost nužnog dijela i u tome se njegov položaj razlikuje od položaja drugih nasljednika. Drugačija su pravna sredstva zaštite nasljednog prava i prava na nužni dio. Različiti su i rokovi u kojima se tužbe mogu podići. Izmeñu nužnih nasljednika, kao i nužnog nasljednika i drugih nasljednika ne uspostavlja se nasljednička zajednica, jer nužni nasljednici nisu zajedničari u pravu, već suvlasnici, budući da je poznat alikvotni dio koji im pripada.
Pravo na nužni dio kao obligaciono pravo

Prema shvatanju zastupljenom u njemačkom i austrijskom pravu, pravo na nužni dio je obligaciono pravo. Nužni nasljednik ima pravo na odredenu novčanu vrijednost, a ne na realan dio zaostavštine. Ovo pravilo je dispozitivno i ostavilac nužnom nasljedniku može ostaviti i realni dio zaostavštine.

Krug nužrzih nasljednika

Osnovno pravilo je da je nužni nasljednik ono lice koje bi u konkretnom slučaju bilo zakonski nasljednik da se raspored zaostavštine vrši prema pravilima zakonskog nasljeñivanja. Tako su nužni nasljednici rasporeñeni u nužne nasljedne redove uz dosljednu primjenu pravila parentelarno-linearnog sistema, §to znači da je odnos izmeñu nužnih nasljednih redova odnos isključivosti. Primjena prava ograničena je u odnosu na zakonske nasljedne redove, jer je krug nužnih nasljednika uži od kruga zakonskih nasljednika, a takoñer i primjena prava priraštaja. Prema našem nasljednom pravu, nužni nasljednici su podijeljeni u 2 nužna nasljedna reda. U prvom su potomci ostavioca, usvojenici iz potpunog usvojenja i nepotpunog usvojenja sa širim dejstvom (tj.ako meñusobna nasljedna prava nisu isključena aktom o usvajanju), te bračni drug ostavioca. U drugom nužnom nasljednom redu su bračni drug ostavioca (u slučaju da je jedini nužni nasljednik u prvom nužnom nasljednom

redu), roditelji ostavioca, te njihovo prvostepeno potomstvo (braća i sestre ostavioca). U okviru drugog nasljednog reda pravo predstavljanja ograničeno je samo na prve potomke rodonačelnika, tj.roditelja ostavioca.
Uslovi koje mora ispuniti nužni nasljednik

U nasljednom pravu BiH postoje 2 grupe nužnih nasljednika. Jedna grupa to svojstvo stiče pod uslovom da ispunjava opće uslove za nasljedivanje, da su doživjeli momenat delacije i da su dostojni, samo na osnovu činjenice da se sa ostaviocem nalaze u odreñenim vezama (srodstvo, brak). Druga grupa nužnih nasljednika to ne postaje samom činjenicom srodstva sa ostaviocem, već je potrebno da ispuni i odreñeni dodatni uslov. Za one nužne nasljednike koji to postaju po osnovu srodničke ili bračne veze sa ostaviocem kaže se da nasljeñuju prema objektivnom kriteriju, odnosno da su apsolutni potencijalni nasljednici. Nužni nasljednici koji moraju ispuniti i dodatne uslove, nasljeñuju po objektivno-subjektivnom kriteriju, odnosno oni su relativni nužni nasljednici. Dodatni uslov formulisan je kao nesposobnost za rad i nemanje nužnih sredstava za život. Red pozivanja na nasljeñe je odreñen opštim pravilima zakonskog nasljednog reda, a kada je po tim pravilima jedno lice pozvano na nasljeñe, naslijediće nužni dio samo ako u konkretnom slučaju ispunjava i dopunski uslov.

Propisivanje dodatnih uslova za sticanje svojstva nužnog nasljednika sužava krug nužnih nasljednika. U BiH samo jedan uski krug lica nasljeduje po objektivnom kriteriju, a to su djeca ostavioca, usvojenik iz potpunog usvojenja i bračni drug ostavioca. Sva ostala lica iz kruga potencijalnih nužnih nasljednika moraju ispunjavati subjektivni uslov, tj. da su nesposobni za rad i da nemaju nužnih sredstava za život.
Odredivanje veličine nužnog nasljednog dijela

Veličina nužnog nasljednog dijela odreduje se za svakog nužnog nasljednika pojedinačno. Osnovica za izračunavanje je utvrdeni dio zaostavštine koji bi pripao nužnom nasljedniku kada bi se on u konkretnom slučaju pojavio kao zakonski nasljednik. Na osnovu tako utvrdenog zakonskog nasljednog dijela se u procentu ili razlomku odreduje veličina nužnog nasljednog dijela. Taj procenat je različit u uporednom pravu. U nasljednom pravu BiH taj dio iznosi '/2 zakonskog nasljednog dijela, ukoliko se radi o nužnim nasljednicima koji nasljeduju po objektivnom kriteriju. Za nužne nasljednike koji nasljeduju po objektivno-subjektivnom kriteriju, taj dio iznosi 1/3 zakonskog nasljednog dijela. UTVRðIVANJE NUŽNOG DIJELA I SMANJENJE DOBROČINIH RASPOLAGANJA ZBOG POVREDE NUŽNOG DIJELA
• našem pravu odredena lica se štite od ostaviočevih pretjeranih raspolaganja ne samo pravom da im pripadne odredeni dio zaostavštine (npr.ll2 zakonskog nasljednog dijela), tj.zaštitom od pravnog iznasljedivanja, ved i pravom da im pripadne odredena vr~ednost zaostavštine (zaštita od vrijednosnog iznasljedivanja). To se postiže ustanovom obračunske vrijednosti zaostavštine i mogućnosti da se na bazi obračunske vrijednosti zaostavštine dode do smanjenja testamentalnih raspolaganja i vraćanja poklona koje je ostavilac učinio za života. Obračunska vrijednost zaostavštine

Osnovica za izračunavanje vrijednosti nužnog nasljednog dijela nije čista vrijednost zaostavštine, već tzv.obračunska vrijednost zaostavštine.

Cista vrijednost zaostavštine dobiva se kad se od aktive zaostavštine oduzmu obaveze, troškovi popisa i procjene zaostavštine, te troškovi sahrane ostavioca. Obračunska vrijednost zaostavštine je matematička vrijednost koja se dobije kada se na čistu vrijednost zaostavštine doda vrijednost poklona učinjenih za života ostavioca. Pri tome se uzimaju u obzir samo pokloni do čijeg vraćanja može doći u slučaju povrede prava na nužni dio. To su: • pokloni učinjeni svim potencijalnim zakonskim nasljednicima u bilo kom periodu ostaviočevog života; • pokloni učinjeni licima van kruga potencijalnih zakonskih nasljednika u posljednjoj godini ostaviočevog života.

Prilikom utvrdivanja obračunske vrijednosti zaostavštine ne uračunavaju se manji uobičajeni pokloni, pokloni učinjeni odredenim kategorijama pravnih lica (prema ZN to su DPO, DPZ, samoupravne organizacije i zajednice), pokloni namijenjeni općedruštvenim ciljevima, te pokloni za koje sam zakon odreduje da se ne uračunavaju (npr.pokloni učinjeni na osnovu sporazuma izmedu ostavioca i potomaka o ustupanju imovine za života ostavioca). Vrijednost poklona odreñuje se prema stanju stvari u momentu kad je poklon učinjen, a prema vrijednosti u momentu smrti ostavioca.
. Smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraćanje poklona

Ako je ostavilac besplatnim pravnim poslovima za života ili testamentom raspolagao preko granica rasoploživog dijela, i ako ono §to je ostalo nije dovoljno da se podmiri nužni dio, nužni nasljednik na raspolaganju ima odredena pravna sredstva kojima može otkloniti povredu prava na nužni dio. Nužni nasljednik može tražiti smanjenje testamentarnih raspolaganja. Testamentama raspolaganja se umanjuju u mjeri u kojoj je to neophodno da bi se namirio nužni dio, a smanjenje može ići do potpunog ukidanja testamentarnih raspolaganja. Ako to nije dovoljno za namirenje nužnog dijela, nužni nasljednik može tražiti i vraćanje poklona. Pokloni se vraćaju sukcesivno, obrnutim redoslijedom od reda po kome su učinjeni. Ako je više poklona učinjeno istovremeno, vraćaju se srazmjerno njihovoj vrijednosti. Pokloni se vraćaju samo u onoj mjeri u kojoj je to potrebno da se namiri nužni dio. U pogledu zahtjeva nužnog nasljednika za naknadu zbog korištenja ili oštećenja stvari, kao i protuzahtjeva poklonoprimca za naknadu troškova koje je imao povodom stvari, položaj poklonoprimca zavisi od njegove savjesnosti. Oboriva je pretpostavka (praesumptio iuris) da je poklonoprimac bio savjestan do trenutka saznanja za zahtjev za vraćanje poklona. ZAŠTITA PRAVA NA NUŽNI DIO Tužba za zaštitu prava na nužni dio, tj tužba kojom nužni nasljednik traži smanjenje testamentamih raspolaganja naziva se actio supletoria. Rok za podizanje supletorne tužbe je 3 godine. Mada zakoni govore o zastari, radi se u stvari o prekluziji, tj.potpunom prestanku prava zahtijevati smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraćanja poklona. Sud na to pazi po službenoj dužnosti. Rok od 3 godine je objektivni rok i računa se od dana proglašenja testamenta, ako se traži smanjenje testamentarnih raspolaganja, odnosno od dana smrti ili pravosnažnosti rješenja o proglašenju nestalog umrlim, ako se traži vraćanje poklona. Po pravilu, zahtjev za smanjenje testamentarnih raspolaganja pokreće se u ostavinskom postupku. Može se pokrenuti i u parnici, ako ostavinski postupak nije voden, ili je okončan ali se u njemu nije raspravljalo o ovom zahtjevu. Isto važi i za zahtjev za vraćanje poklona učinjenih zakonskim nasljednicima. Ako je zahtjev za vraćanje poklona usmjeren prema licima izvan kruga zakonskih nasljednika, zahtjev se mora postaviti u parnici, obzirom da ta lica ne učestvuju u ostavinskom postupku. Pasivno legitimirani su testamentarni nasljednik ili poklonoprimac i njihovi univerzalni sukcesori.

Prema nekim shvatanjima i presudama sudova, pravo na podizanje supletorne tužbe nije nasljedivo, §to se direktno protivi shvatanju prava na nužni dio kao nasljednog prava. Prema drugačijem shvatanju koje prihvataju i neki sudovi, supletornu tužbu u okviru zakonskog roka mogu podići i nasljednici nužnog nasljednika koji za života nije tražio svoj nužni dio. OPRAVDANA IZNASLJEðENJA (RAZBAŠTINJENJA) Zakon dozvoljava da ostavilac iznaslijedi (razbaštini) nužnog nasljednika, ako za to postoje zakonom opravdani razlozi, ako bi se ostavljanje nužnog dijela konkretnoj osobi pokazalo neopravdanim obzirom na njen odnos prema ostaviocu ili na društveno neprihvatljivo ponašanje. Naše, kao i većina savremenih prava, opznaje 2 pravna sredstva pomoću kojih ostavilac može oduzeti pravo na nužni dio nužnom nasljedniku: isključenje iz prava na nužni dio (exhereditatio nota causa) i lišenje prava na nužni dio u korist potomaka lišenog lica (exhereditatio bona mente).
Isključenje iz prava na nužni dio

Nužni nasljednik može biti isključen iz nužnog nasljednog dijela: l. Ako se povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio o ostavioca, npr. ogriješio se o obavezu izdržavanja, pomaganja i vaspitanja koja postoji na strani roditelja, o obavezu na bračnu vjernost. 2. Ako je sa umišljajem učinio neko teže krivično djelo prema ostaviocu ili njemu bliskom licu (bračnom drugu, djetetu, roditelju). Da bi ovaj uslov bio ispunjen, mora postojati pravosnažna osudujuća presuda u krivičnom ili gradanskom postupku. Takoder je neophodno da je krivično djelo učinjeno sa umišljajem, a ne iz nehata, u nužnoj odbrani ili stanju nužde. Postavlja se pitanje koje krivično djelo se smatra «težim». Prema jednom mišljenju, to pitanje prosuduje gradanski sud kada odlučuje o razlogu za isključenje. Po drugom mišljenju koje se poziva na pravnu sigurnost, tj.jedinstveno postupanje sudova u sličnim situacijama, teže krivično djelo je ono koje se goni po službenoj dužnosti. Ovim razlogom za ekshereditaciju nije obuhvaćeno krivično djelo koje je već razlog za nedostojnost: umišljajno ubistvo ili pokušaj ubistva ostavioca. 3. Ako je potencijalni nužni nasljednik učinio krivično djelo protiv osnova društvenog uredenja i sigurnosti zemlje (formulacija u Zakonu je nešto drugačija i odgovara bivšem socijalističkom uredenju). Takoder je neophodno postojanje pravosnažne sudske prcsude u101uC. 4. Ako se nužni nasljednik trajno odao neradu i nepoštenom životu, npr.pijanstvu, kockanju, prosjačenju i sl. Sud ocjenjuje da li u konkretnom slučaju postoji ovaj razlog isključenja ili ne. lsključenje iz nužnog nasljednog dijela, uz ispunjenje zakonskih razloga, zavisi od volje ostavioca koja mora biti izražena u formi testamenta. Ostavilac može svog nužnog nasljednika isključiti iz nužnog dijela potpuno ili djelimično. To može učiniti izričito, ali i prećutno, "na nesumnjiv način'. Postojanje razloga za isključenje presuduje se prema trenutku pravljenja testamenta kojim se jedno lica isključuje iz prava na nužni dio. Prilikom isključenja jednog lica iz prava na nužni dio, ostavilac ne odlučuje o sudbini nasljednog dijela koji je trebao pripasti isključenome. Kome će taj dio pripasti zavisi od konkretne situacije i rješava se prema opštim pravilima koja su u stvari pravila zakonskog nasljedivanja: primjenom prava predstavljanja, priraštaja uz izvjesna ograničenja ili slijedoreda. Potpunim isključenjem iz prava na nužni dio lice gubi nasljedničko svojstvo i uopšte se ne uzima u obzir pri

raspravljanju zaostavštine, kao da nije ni postojao u trenutku smrti ostavioca. Ustanovu isključenja iz prava na nužni dio treba razlikovati od ustanove nedostojnosti. Nedostojnost se odnosi na sve vrste nasljednika, a isključenje samo na nužne nasljednike. Za razliku od isključenja koje zavisi od volje ostavioca, nedostojnost nastupa ex lege, ispunjenjem zakonski propisanih uslova i sud na nedostojnost pazi po službenoj dužnosti.
Lišenje prava na nužni dio u korist potomka lišenog lica

Lišenjem ostavilac može otkloniti primjenu imperativnog nasljednog reda. On potpuno ili djelomično oduzima nužni dio svom potomku, ostavljajući pritom taj dio njegovom potomku. Sa stanovišta lišenog nužnog nasljednika, lišenje se može ispoljavati kao kazna, medutim primarni cilj ove ustanove je da zaštiti odredene potomke lišenog lica. Ako na strani potomaka lišenog lica nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi, ni lišenje neće proizvesti pravne učinke. Zakon izričito propisuje razloge zbog kojih jedno lice može biti lišeno prava na nužni dio. Jedna grupa razloga odnosi se na ličnost nužnog nasljednika, a druga na njegove potomke. Ostavilac može lišiti prava na nužni dio svog potomka koji je rasipnik ili je prezadužen. Lišenje može biti učinjeno samo u korist maloljetnih potomaka lica koje se lišava, ili u korist njegovih punoljetnih potomaka koji su nesposobni za rad. Lice može biti potpuno ili djelimično lišeno prava na nužni dio. Da li je neko rasipnik ili je prezadužen sud ocjenjuje u svakom konkmetnom slučaju. Medutim, ukoliko je nekom licu ranijom odlukom suda ograničena poslovna sposobnost zbog rasipništva, sud ne mora utvrdivati postojanje rasipništva. Lišenje se može vršiti u korist potomka bilo kojeg stepena srodstva sa lišenim licem. Lice koje se lišava prava na nužni dio mora ispunjavati opće uslove za nasljedivanje, ne smije biti nedostojno jer je u tom slučaju eliminisano iz nasljedivanja primjenom ove ustanove. Takoder, potomci u čiju korist je izvršeno lišenje moraju ispuniti opće uslove za postajanje nasljednikom. Dio koji je trebao pripasti Benom licu ostavilac može ostaviti jednom potomku lišenog, samo nekima od potomaka ili svima u jednakim ili nejednakim dijelovima, jer zakon takvom raspolaganju ne postavlja nikakva ograničenja. Zakon je propustio normirati situaciju u kojoj lice ima više potomaka nesposobnih za

privrectivanje ili maloljetnih. U toj situaciji nužno bi bilo odrediti da lišenje mora biti učinjeno srazmjerno u korist svih potomaka. Razlike između isključenja i lišenja prava na nužni dio postoje u razlozima za njihovu primjenu Ostavilac može iz nasljeda isključiti bilo kog nužnog nasljednika, a Biti može samo svoje potomke. Uslovi za isključenje moraju postojati u trenutku pravljenja testamenta, a uslovi za lišenje kako u tom, tako i u trenutku smrti ostavioca. lzričita je zakonska odredba da lišenje gubi svoju važnost ako u trenutku smrti potomci u čiju korist je lišenje izvršeno nisu maloljetni ili nesposobni za privredivanje.

TESTAMENTARNO NASLJEĐIVANJE

POJAM TESTAMENTA Testament je jednostrani pravni posao mortis causa kojim ostavilac raspolaže svojom imovinom. Testamentom ostavilac odreduje nasljednike i njihove nasljedne dijelove, ali može vršiti i druga testameentarna raspolaganja. Sloboda testiranja načelno je ograničena ustanovom nužnog dijela. Ako zavještalac nije sam učinio raspored svoje imovine za slučaj smrti, primjenjuje se zakonsko nasljeđivanje. OSOBINE TESTAMENTA KAO PRAVNOG POSLA Da bi bio osnov za nasljedivanje, testament mora postojati u trenutku smrti ostavioca i imati sve osobine testamenta kao pravnog akta. a) Testament je jednostrana izjava volje zavještaoca koja proizvodi pravno dejstvo, bez prihvatanja date izjave, jer testament nije pravni posao koji nastaje ponudom i njenim prihvatanjem. Ponudom i prihvatanjem nastaje ugovor, a ugovor po našem pravu nije osnov za nasljedivanje. b) Testament je strogo lični pravni posao. Može ga sačiniti samo ostavilac, isključena je mogućnost zastupanja. Lica koja su nesposobna lično izraziti volju, ne mogu sačiniti testament. Testament po kazivanju ostavioca može sačiniti sudija i drugi organ, može se sačiniti u prisustvu tumača, ali prisustvo ovih lica kod pravljenja testamenta je samo u smislu pružanja pomoći i usluga, a nikako kao davanje izjave volje umjesto ostavioca. c) Testament je izričita izjava volje. Može nastati samo izričitom izjavom volje ostavioca. U suprotnom se smatra nepostojećim. d) Testament je opoziva izjava volje. Ostavilac ga može mijenjati potpuno ili djelomično sve do svoje smrti. e) Testament je strogo formalna izjava posljednje volje. Za proizvođenje pravnih posljedica neophodno je korištenje neke od zakonom predvidenih formi testamenta. USLOVI ZA PUNOVAŽNOST TESTAMENTA Sposobnost za pravljenje testamenta

Testament može sačiniti svako lice sposobno za rasudivanje koje je navršilo 16 godina života. To je posebna testamentarna sposobnost, nezavisna od opće gradansko-pravne sposobnosti. Osnovni kriteriji na osnovu kojih se procjenjuje testamentarna sposobnost se tiču uzrasta i mentalne sposobnosti zavještaoca. Uzrast. Obzirom da je testament strogo lični akt, zakonodavac je starosnu granicu odredio relativno nisko da bi se i sasvim mladim licima pružila mogućnost da izvrše raspored imovine za slučaj smrti.
Sposobnost za rasudivanje, kao subjektivni element, zavještalac ima ako je svjestan svojih postupaka i u mogućnosti je da shvati stvarni i pravni značaj radnje koju poduzima. Nesposobnost za rasuñivanje može biti posljedica duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja, fzičkih nedostataka, uticaja alkohola i drugih opojnih

sredstava, te drugih razloga biološke prirode. Za lica koja su dosegla traženi uzrast prezumira se da su sposobna za rasuñivanje, pa prema tome i za pravljenje testamenta. Eventualna suprotna tvrdnja se mora dokazati. Stoga testament koji je napravilo lice nesposobno za rasuñivanje nije apsolutno, nego relativno ništav. Poništenje testamenta iz navedenih razloga može tražiti osoba koja ima neposredan pravni interes i to u roku odreñenom zakonom. Što se tiče punoljetnih lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost, od pravosnažnosti sudske odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti takva lica se smatraju nesposobnim za rasuñivanje, pa prema tome nemaju ni testamentarnu sposobnost. Sposobnost za pravljenje testamenta mora postojati u trenutku njegovog pravljenja. S tim u vezi, naknadni gubitak sposobnosti za rasuñivanje (nakon §to je testament sačinjen) ne utiče na njegovu punovažnost.
. Način izjavljivanja volje

Izjava posljednje volje zavještaoca mora predstavljati njegovu stvarnu volju, izraženu slobodno i svjesno, a ne da je data u zabludi, usljed prevare, pod prijetnjom ili prinudom. (Testament je pravni posao, pa je za njegovu punovažnost potrebno da ispunjava opće uslove za valjanost pravnog posla). U suprotnom će testament biti ništav.
. Forma testamenta

Testament je formalni pravni akt, pa je za njegovu punovažnost uz ostale uslove potrebna i zakonom predvidena forma. Testament koji ne ispunjava uslove u pogledu forme je ništav i njegovo poništenje mogu tražiti lica koja imaju pravni interes. OBLICI TESTAMENTA U savremenoj pravnoj teoriji i zakonodavstvu prihvaćena je podjela na redovne i vanredne, privatne i javne, usmene i pismene testamente. Redovni testament Redovni testamenti su oni oblici testamenta kojim se ostavilac u pravilu može služiti u redovnim okolnostima u svakoj prilici, koji ispunjavaju sve zakonom zahtijevane formalnosti za punovažnost, i čije je trajanje neograničeno. Naše pravo predviña više oblika redovnog testamenta i to: 2 oblika privatnog testamenta (svojeručni i testament pred svjedocima), te 3 oblika javnog testamenta (sudski, diplomatsko-konzularni i medunarodni).
Svojeručni (holografski) testament je redovni, privatni i pisani oblik testamenta. Za njegovu punovažnost potrebno je da ga je zavještalac napisao svojom rukom i potpisao. Svojeručno pisanje podrazumijeva pisanje rukopisom ili stenografskim pismom, ali ne i pisanje pisaćom mašinom. Testament može biti napisan maternjim ili stranim jezikom, živim ili mrtvim. Irelevantno je čime i na čemu je napisan, ali se redovno piše na papiru i uobičajenim sredstvima za pisanje.

Testament mora biti svojeručno potpisan od strane ostavioca punim imenom i prezimenom, §to je u skladu sa odredbama Zakona o ličnom imenu. No, većina pravnih teoretičara, a i sudska praksa smatra da se ne dovodi u pitanje punovažnost testamenta ako je ostavilac u potpisu upotrijebio pseudonim, nadimak ili koristio nazive kojim se označava odnos zavještaoca prema nasljednicima (otac, majka i sl). Za punovažnost testamenta nije nužno da se označi datum njegovog sastavljanja, ali se u Zakonu navodi da je korisno da datum bude naznačen. To je zaista korisno, posebno u situaciji kada se pojavi više testamenata ili ako se pokuša osporiti sposobnost zavještaoca za njegovo sastavljanje.

Pisani testament pred svjedocima (alografski testament) spada u red redovnih i privatnih testamenata, a u praksi se najčešće i koristi.

Osobine ovog testamenta su: To je testament koji je po zahtjevu i kazivanju zavještaoca sastavilo drugo lice. Nije isključena i mogućnost da lice koje piše testament bude sam zavještalac, u slučaju da testament ne piše rukom, već koristeći pisaću mašinu ili drugo slično sredstvo. Testament mora biti svojeručno potpisan od strane zavještaoca punim imenom i prezimenom. Sudska praksa ne isključuje ni potpisivanje pseudonimom pod kojim je zavještalac poznat. Pored potpisa zavještaoca, uslov za punovažnost testamenta je potpis 2 svjedoka. Svjedoci se potpisuju na akt koji je zavještalac označio kao svoj testament. Svjedoci ne moraju biti prisutni sastavljanju testamenta, niti im mora biti poznat sadržaj testamenta. U zakonu se ne traži isticanje njihovog svojstva svjedoka, ali se u teoriji zastupa mišljenje da bi taj dodatak bio koristan.
Sudski testament je redovni, javni oblik testamenta. U praksi je manje prihvaćen od privatnih oblika, možda zato što zavještalac kod ovog oblika ne može sačuvati tajnost.

Ovaj testament mogu praviti lica koja znaju čitati i pisati, odnosno lica koja pred sudom mogu izraziti svoju volju za pravljenje testamenta. Irelevantno je da li zavještalac svoju volju izražava usmeno, mada se ovaj način najčešće koristi. U slučaju nijemih lica, to može biti učinjeno pisanim putem ili znacima kojim se služe nijema lica, uz prisustvo tumača. Za sastavljanje sudskog testamenta nadležan je svaki osnovni, odnosno općinski sud. Poslove oko sastavljanja testamenta vrši sudija pojedinac. Prva radnja prilikom sastavljanja sudskog testamenta je utvrdivanje identiteta zavještaoca, §to predstavlja uslov za njegovu punovažnost. Identitet sudija može utvrditi na više načina: 1. Ako sudija lično poznaje zavještaoca po imenu i prezimenu, nema potrebe da traži druge dokaze o identitetu zavještaoca. 2. Ako sudija zavještaoca ne poznaje lično, identitet utvrduje na osnovu ličnih isprava i izjavom jednog punoljetnog svjedoka, čiji identitet utvrduje na isti način (ličnim poznavanjem ili putem isprava). ZN je ograničio mogućnost utvrdivanja identiteta samo ličnom kartom, pa je tako isključena mogućnost utvrdivanja identiteta drugim javnim ispravama. 3. Ako zavještalac sudiji nije lično poznat i ako nema isprave, odnosno ličnu kartu, identitet zavještaoca utvrduje se izjavom 2 svjedoka. U zapisniku će se navesti način utvrdivanja identiteta zavještaoca i svjedoka. Ovaj zapisnik može biti sastavljen nezavisno od zapisnika o sastavljanju testamenta. Ukoliko se pred sudijom pojavi lice koje nema testamentarnu sposobnost, sudija neće utvrdivati njegov identitet. Ako nakon utvrdenog identiteta sudija posumnja u sposobnost zavještaoca za rasudivanje, dužan je poduzeti sve mjere da se to utvrdi. Ako se utvrdi nesposobnost za rasudivanje, sudija je dužan obustaviti sačinjavanje testamenta. Testament sudija sastavlja nakon usmenog kazivanja zavještaoca. Izuzetno, ako se radi o nijemim licu-na, to može biti učinjeno pismeno ili specijalnim znacima. Testator se prilikom usmenog izlaganja može služiti zabilješkama, ali ne može pročitati već napisan testament niti ga može predati sudiji da ga sudija prenese u zapisnik. Kada sasluša kazivanje zavještaoca, sudija mora njegovu izjavu u zapisniku uobličiti kao testament.

On je dužan zavještaoca upozoriti na eventualne nejasno&, nepreciznosti, kontradikcije ili raspolaganja koja su protivna zakonu. Ako zavještalac i pored upozorenja sudije insistira na sastavljanju testamenta sa iznesenim sadržajem, sudija je dužan da to učim jer kod ovog testamenta on samo formuliše i zapisuje volju testatora. U zapisnik se unose sve okolnosti koje bi mogle biti od uticaja na punovažnost testamenta. Nakon sastavljanja testamenta pristupa se njegovom čitanju i potpisivanju. Ako se radi o slijepom ili nepismenom licu, ili licu koje izjavi da nije u stanju pročitati testament, sudija će ga pročitati u prisustvu 2 svjedoka. Prisutni svjedoci u takvoj situaciji će svojim potpisom potvrditi da je sudija u njihovom prisustvu pročitao testament zavještaoca, kao i da je zavještalac u njihovom prisustvu to potpisao ili stavio rukoznak uz izjavu daje to njegov testament.
Diplomatsko-konzularni testament. Predstavlja redovni, javni i pisani oblik testamenta za koji važe sve odredbe koje se odnose i na sudski testament. Specifičnost ovog oblika je što ga mogu koristiti samo državljani BiH, §to nije slučaj kod sudskog testamenta, kao i u tome što se može sastaviti samo u zgradi diplomatsko-konzularnog predstavništva izvan BiH. Sudski testament se može sačiniti i izvan sudske zgrade. Medunarodni testament je oblik redovnog javnog testamenta koji je u naše pravo uveden Zakonom o ratifikaciji Konvencije o jednoobraznom zakonu o obliku medunarodnog testamenta, sa Prilogom. Konvencija je usvojena na Diplomatskoj konferenciji o jednoobraznom zakonu u pogledu oblika medunarodnog testamenta, koja je održana oktobra 1973.godine u Vašingtonu.

Medunarodni testament je punovažan u pogledu oblika, bez obzira na mjesto gdje je napravljen, gdje se nalaze dobra, bez obzira na državljanstvo, prebivalište ili boravište zavještaoca, ako je napravljen u obliku testamenta a saglasno odredbama zakona. Ništavost medunarodnog testamenta ne utiče na njegovu eventualnu punovažnost u pogledu oblika testamenta druge vrste. Npr. ako nisu ispunjeni zakonski uslovi u pogledu testamentarnih svjedoka, medunarodni testament kao takav će biti ništav, ali može vrijediti kao svojeručni testament ako ispunjava zakonske uslove za punovažnost ovog oblika testamenta. Medunarodni testament će biti punovažan ako su ispunjene slijedeći bitni elementi: ako je sačinjen u pisanom obliku (na bilo kom jeziku, rukom ili na neki drugi način - pisaćom mašinom i sl); ako je zavještalac u prisustvu 2 svjedoka i lica ovlaštenog za testament izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadržinom, pri čemu zavještalac može ali ne mora sa sadržinom testamenta upoznati ni svjedoka ni ovlašteno lice; ako je testament potpisan u prisustvu svjedoka i ovlaštenog lica ili ako je prethodno potpisan, onda zavještalac potvrduje potpis kao svoj. Ako zavještalac nije u stanju da se potpiše, saopštiće razlog ovlaštenom licu, koje će to zabilježiti na testamentu; ako su svjedoci i ovlašteno lice u prisustvu zavještaoca stavili svoje potpise na testament. Neispunjenje jednog od ovih elemenata povlači ništavost testamenta. Opozivanje testamenta podliježe redovnim propisima o opozivanju testamenta. Ovlašteno lice za sastavljanje testamenta je sudija osnovnog ili općinskog suda, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik koji vrši koonzularne poslove, te zapovjednik broda. Svjedoci pri sačinjavanju testamenta mogu biti poslovno sposobna punoljetna lica koja razumiju jezik na kome je zavještalac izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadržinom. Svjedoci ne smiju biti u srodstvu (do 4.stepena pobočnog srodstva) ili bračnoj vezi sa zavještaocem.
. Vanredni oblici testamenta Testament na brodu predstavlja javni i pisani testament koji se od redovnog sudskog testamenta razlikuje po tome ko se može sačiniti samo na brodu, što ga sastavlja zapovjednik broda i što mu je trajanje ograničeno na 30 dana od povratka zavještaoca u državul' Gdje su nam brodovi?Vojnički testament. Za vrijeme mobilizacije i rata, po

odredbama koje važe za sačinjavanje sudskog testamenta, licu na vojnoj dužnosti testament može sačiniti komandir čete ili drugi starješina njegovog ili višeg ranga ili neko drugo lice u prisustvu nekog od njegovih starješina, kao i svaki starješina odvojenog odreda. Ovaj testament predstavlja vanredni javni pisani testament. Prestaje važiti 60 dana po prestanku rata ili 30 dana po demobilizaciji

Usmeni testament. Zavještalac može svoju posljednju volju izjaviti usmeno pred 2 svjedoka, samo ako usljed

izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisani testament. Usmeni testament prestaje važiti u roku od 30 dana od prestanka izuzetnih prilika. Zakon ne navodi §ta se podrazumijeva pod izuzetnim prilikama i to će biti stvar ocjene suda. U teoriji se zastupa mišljenje da izuzetne prilike mogu biti opšte (rat, požar, zemljotres, požar i sl), ali i subjektivne (teška bolest sa lošim prognozama, teške tjelesne povrede, doživljeni udes i slične situacije kada se može očekivati smrt).

Svjedoci su dužni da bez odlaganja zapišu izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu ili da je usmeno ponove pred sudom iznoseći kad, gdje i u kojim okolnostima je zavještalac izjavio svoju posljednju volju. SVJEDOCI TESTAMENTA Učešće svjedoka uslov je punovažnosti pojedinih oblika testamenta. Naše pravo postavlja uslove od kojih zavisi da li je odredeno lice podobno da bude svjedok testamenta. S tim u vezi razlikuju se apsolutna i relativna nepodobnost testamentarnih svjedoka.
Apsolutna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Prema 61.71, st.l ZN BiH, svjedoci pri sačinjavanju pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta, mogu biti punoljetna lica koja nisu lišena
poslovne sposobnosti i koja znaju čitati i pisati, a kod sudskog testamenta i koja razumiju jezik na kome je testament sačinjen. Dakle, opšti uslovi su punoljetstvo, poslovna sposobnost, pismenost i kod sudskog

testamenta razumijevanje jezika na kome je sačinjen testament. Lica koja ne ispunjavaju ove uslove su apsolutno nepodobna, tj. uopće ne mogu biti testamentarni svjedoci.
Relativna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Prema 61.71 st.2 ZN BiH, svjedoci ne mogu biti lica u

srodstvu (krvnom i gradanskom) sa ostaviocem i to u uspravnoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj do 4.stepena, kao ni bračni drugovi ostavioca. Ova nepodobnost važi i za sudije. SADRŽINA TESTAMENTA Sadržaj testamenta može da se odnosi na: odredivanje nasljednika i nasljednih dijelova; isključenje zakonskog nasljednika iz nasljedstva; lišenje prava nasljednika na nužni dio; oproštaj nedostojnosti; ostavljanje legata; postavljanje izvršioca testamenta; testamentarne odredbe neimovinskog karaktera. Obzirom na navedeno, sadržina testamenta se može podijeliti na materijalnu, formalnu i sadržinu neimovinske

prirode. Formalna sadržina obuhvata postavljanje izvršioca testamenta, sadržina neimovinske prirode može biti npr.odredivanje mjesta sahrane, priznavanje vanbračnog očinstva i sl, a ostali navedeni elementi spadaju u materijalnu sadržinu.
Odredivanje nasljednika i nasljednih dijelova

Za nasljednika može biti odrecteno svako fizičko ili pravno lice, osim lica nedostojnih za nasljedivanje, dakle sva lica koja posjeduju testamenti factio passiva. Nasljednik može biti samo lice koje je živo u trenutku otvaranja nasljeña. Sposobnost za nasljeñivanje ima i nasciturus (dijete začeto u trenutku otvaranja nasljeña). Nasljednik može biti naveden po imenu i prezimenu (nominatio heredis), a može biti postavljeno i lice koje treba da nastane (nasciturus). Zavještalac može i posrednim putem odrediti nasljednika na način §to će u testamentu ostaviti podatke na osnovu kojih se može utvrditi ko su nasljednici. Npr. zavjcMalac n,o2o ostaviti nasljeñe licu koje pronañe lijek protiv neke bolesti. Nasljednici mogu biti postavljeni na cijeloj zaostavštini, ili na njenom dijelu. U tom smislu se govori o univerzalnoj i singularnoj sukcesiji. Univerzalna sukcesija (successio per universitatem) podrazumijeva prijelaz svih prava i obaveza zavještaoca na nasljednika, a singularna (successio singularis) znači prelazak na nasljednika samo nekih zavještaočevih prava. Nasljedni dijelovi se mogu odrediti razlomkom ili procentualno.
Odredivanje nasljednika uz izvjesna ograničenja

Zavještalac može nasljednika odrediti sa ili bez ograničenja. Ograničenja pri odreñivanju nasljednika mogu biti odreñivanje supstitucije, odreñivanje uslova, roka ili naloga (nameta), te odreñivanje legata.
Odredivanje supstitucije (Institutione cum supstitutione). Zavještalac može testamentom odrediti lice kome će nasljedstvo pripasti u slučaju da odreñeni nasljednik umre prije zavještaoca, ako se odrekne nasljeña ili ako bude nedostojan da naslijedi. Isto važi i za legate. Ovakva odredba u testamentu naziva se prostom ili vulgarnom supstitucijom (supstitutio vulgaris). Našim zakonom nisu dozvoljene fideikomisarna i pupilarna supstitucija. Fideikomisarna podrazumijeva imenovanje nasljednika svom nasljedniku. Kod pupilarne supstitucije zavještalac odreñuje nasljednika svom maloljetnom djetetu u slučaju da ono umre prije nego postane sposobno za testiranje. Odredivanje uslova, roka ili naloga. Zavještalac može u pojedinim odredbama testamenta postaviti uslove ili rokove. ZN ne sadrži odredbe o uslovima ili rokovima kod testamenta, pa se tu primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Uslov (conditio) je ograničenje kojim se odreñivanje nasljednika čini zavisnim od nastupanja, odnosno nenastupanja neke neizvjesne činjenice. Uslov može biti suspenzivni ili rezolutivni, kauzalni, potestativni, mikstni, afirmativni ili negativni.

Kod odreñivanja rokova značajno je razlikovati suspenzivni rok (početni - dies a quo), gdje je nasljednik odreñen tako da postaje nasljednikom tek istekom odreñenog vremena, te rezolutivni rok (završni - dies ad quem), gdje nasljednik prestaje biti nasljednikom protekom odreñenog vremena. Zavještalac može nekom dužnošću opteretiti lica kojima ostavlja neku korist iz zaostavštine. Za nalog (namet - modus) takoñer važe odredbe ZOO. Bitne osobine modusa su: njime može biti opterećen ne samo nasljednik, već i legatar i svako drugo lice koje nešto dobiva iz zaostavštine; nemogući, nedozvoljeni, nemoralni, nerazumljivi i protivrječni nameti se smatraju nepostojećim; lice koje modusom dobiva može svoje pravo realizovati kao povjerilac po pravilima obligacionog prava.

Odredivanje legata. Legat ili zapis (legatum) je odredena korist koju zavještalac ostavlja nekom licu, ali time ovo lice ne postavlja za svog nasljednika. Ostavljena korist može biti stvar ili pravo. Lice kome je nešto namijenjeno naziva se legatar. Legatar je po pravilu singularni sukcesor zavještaoca, te na osnovu testamenta ima samo obligacionopravni zahtjev prema licu opterećenom legatom. Ako je izvršenje naloženo nekolicini lica, svako lice odgovara srazmjerno dijelu zaostavštine koji dobija, osim ako se iz testamenta može zaključiti da je zavještalac htio da tu odgovornost rasporedi na drugi način. Pravo na izvršenje legata zastarijeva za godinu dana od dana kad je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašten da traži izvršenje legata. Legatar ima pravo tražiti izvršenje legata i kad je lice koje je po testamentu bilo dužno izvršiti legat umrlo prije zavještaoca, odreklo se nasljeña ili je nedostojno da naslijedi. Nasljednik nije dužan izvršiti u cjelini legate čija vrijednost premašuje vrijednost raspoloživog dijela zaostavštine. Ovo važi i za legatara, ako namet koji treba izvršiti prelazi vrijednost legata. U takvim slučajevima svi legati i nameti se smanjuju u jednakoj srazmjeri, ako zavještalac nije odredio drugačije.

Kao singularni sukcesor, legatar ne odgovara za dugove zavještaoca, osim ako je zavještalac naredio drugačije. U svakom slučaju, odgovornost legatara kreće se u granicama vrijednosti legata. Legat može prestati usljed razloga na strani legatara i na strani zavještaoca. Kada su u pitanju razlozi na strani legatara, važenje legata prestaje ako legatar umre prije zavještaoca, ako se odrekne legata ili ako je nedostojan. S druge strane, legat može prestati i u slučaju kad je zavještalac za života otudio ili potrošio predmet legata, ili je predmet legata prestao postojati ili je slučajno propao nakon smrti zavještaoca.
Izvršilac testamenta je lice koje je ostavilac testamentom odredio da se stara o izvršenju testamenta u cjelini ili

jednom dijelu. Izvršilac može biti jedno ili više lica. To može biti svako poslovno sposobno lice. Lice koje je odredeno za izvršioca testamenta ne mora se prihvatiti te dužnosti. Dužnost izvršioca odreduje sam zavještalac, a ako to nije uradio te dužnosti mogu biti: da se stara o čuvanju zaostavštine, da upravlja zaostavštinom, da se stara o isplati dugova i legata, da se stara da testament bude izvršen kako je zavještalac htio. Izvršilac je dužan položiti sudu račune o svom radu. Ima pravo na naknadu troškova i nagradu za svoj trud, koja će mu se platiti na osnovu odluke suda, a na teret raspoloživog dijela zaostavštine. Sud po prijedlogu ili službenoj dužnosti može opozvati izvršioca testamenta ako njegov rad nije u skladu sa zakonom ili voljom zavještaoca. OPOZIVANJE, ČUVANJE I TUMAČENJE TESTAMENTA
Opozivanje testamenta je radnja kojom zavještalac u cjelini ili djelimično povlači svoju izjavu posljednje volje. Ovo povlačenje se čini izjavom datom u bilo kom obliku u kome se po zakonu može sačiniti testament. Pisani testament se može opozvati i uništenjem.

Opoziv može biti izričit i prećutan. Izričit opoziv je pravljenje novog testamenta kojim se opoziva raniji. Ako se kasnijim testamentom izričito ne opoziva raniji, odredbe ranijeg ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta. Ako je zavještalac uništio kasniji testament, raniji ponovo dobiva snagu, osim ako se dokaže da zavještalac to nije htio. Prećutan opoziv je u slučaju kada zavještalac kasnije drugačije raspolaže odredenom stvari koju je nekom zavještao.
Čuvanje testamenta. Pod čuvanjem testamenta podrazumijeva se čuvanje pismena o sadržaju testamenta. ZN ne reguliše načine čuvanja testamenta, pošto je to prvenstveno stvar zavještaoca. Ipak, može se reći da postoje 4 načina čuvanja: od strane samog zavještaoca, od strane nekog drugog lica, kod depozitnih ustanova (banka, pošta i sl), te od strane suda. Zakon o nasljedivanju reguliše pitanje samo čuvanja testamenta u sudu.

Zavještalac može svojeručni testament, pisani testament pred svjedocima i sudski testament predati na čuvanje nadležnom sudu u otvorenom ili zatvorenom omotu, o čemu će sud sastaviti zapisnik, testament staviti u poseban omot koji će zapečatiti i čuvati u sudu. Za čuvanje testamenta nadležan je osnovni (općinski) sud. U odredenim detaljima razlikuju se postupci oko predaje na čuvanje i preuzimanja sudskog testamenta, svojeručnog testamenta i pisanog testamenta pred svjedocima.
Tumačenje testamenta. Tumačenje testamenta je iznalaženje prave volje zavještaoca. Namjera je volja zavještaoca koja je manifestovana u testamentu na tačno odredeni način i koja objašnjava šta je i zašto zavještalac htio postići svojim testamentom.

Ukoliko je zavještalac u testamentu jasno i konkretno izrazio svoju volju na način koji ne ostavlja mjesta sumnji, onda će se zavještaočeva volja tako i ostvariti shodno odredbi ZOO po kojoj se odredbe ugovora primjen_juju onako kako glase. U slučaju da nije moguće pronaći pravu volju zavještaoca, važi pravilo da se treba držati onoga §to je najpovoljnije za zakonskog nasljednika ili lice kome je u testamentu naložena neka obaveza. NIŠTAVOST TESTAMENTA Zakon kao osnovne uslove za poništenje testamenta navodi: -nedostatak testamentarne sposobnosti; -prijetnja, prinuda i zabluda; -nedostatak forme; -ostavljanje nečeg sudiji koji je testament sačinio, svjedocima pri njegovom sačinjavanju, kao i precima, potomcima, braći, sestrama, bračnim drugovima ovih lica; -ostavljanje nečeg svjedocima pri sačinjavanju usmenog testamenta, njihovim bračnim drugovima, potomcima i precima, srodnicima u pobočnoj liniji zaključno sa 4.stepenom srodstva i bračnim drugovima svih ovih lica. Testament može biti ništav u cjelosti ili samo u pojedinim dijelovima. Poništenje može tražiti osoba koja ima pravni interes. O kojem licu se konkretno radi je faktičko pitanje koje sud ocjenjuje za konkretan slučaj. To mogu biti npr.zakonski nasljednici, nasljednici po ranijem testamentu, javni pravobranilac u slučaju zaostavštine bez nasljednika, javni tužilac u slučaju protivzakonitih testamenata. U slučaju poništenja testamenta, primjenjivaće se odredbe nekog ranijeg testamenta. Ako on ne postoji, primijeniće se zakonsko nasljeñivanje. Isti princip primjenjuje se i u slučaju djelomičnog poništenja.

POSEBNA ODREĐENJA O NASLJEĐIVANJU U ZAKONIMA POJEDINIH REPUBLIKA
NASLJEðIVANJE AUTORSKIH IMOVINSKIH PRAVA U Zakonu o nasljeñivanju BiH dato je posebno odreñenje autorskih imovinskih prava. Autorska imovinska prava umrlog nasljeñuju njegova djeca, njegov bračni drug i njihovi roditelji. Ovi nasljednici podijeljeni su u 2 zakonska nasljedna reda: prvi-djeca i bračni drug, te drugi - roditelji i eventualno bračni drug. Primjenjuje se princip isključivosti izmeñu nasljednih redova, a ni u jednom nasljednom redu ne može doći do primjene prava predstavljanja. Ukoliko nema ovih nasljednika, autorska imovinska prava postaju "društvena svojina"

(čL27 ZN BiH).

PRAVNI POLOZAJ NASLJEDNIKA I ZAOSTAVSTINA BEZ NASLJEDNIKA

PRAVNI POLOŽAJ NASLJEDNIKA Sticanje nasljedstva Nasljednici stiču zaostavštinu ostavioca po sili zakona u trenutku njegove smrti. Po zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za sticanje stvarnih prava traže se 2 elementa: titulus i modus. Meñutim, za sticanje stvarnih prava nasljedivanja dovoljan je samo titulus. Slično je odstupanje i u pogledu sticanja posjeda. Posjed se po tom zakonu stiče uspostavom faktičke vlasti na stvari. Medutim, nasljednik postaje držalac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kad je stekao faktičku vlast na stvari. Na nasljednika prelaze imovinska prava i obaveze ostavioca koja je ostavilac imao u trenutku smrti, s tim ko je odgovornost nasljednika za obaveze ostavioca ograničena do visine nasljedenih prava. Pored ovoga, pravni položaj nasljednika odreduje još niz prava i obaveza koja nastaju u trenutku smrti ostavioca, a nasljednici ih stiču zbog same činjenice da su nasljednici (npr.pravo traženja nematerijalne šteteza povrede prava ličnosti od onog ko se ogriješio na časnu uspomenu na ostavioca, obaveze snošenja troškova sahrane ostavioca, troškovi popisa i procjene zaostavštine itd). Kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, kao i u ostalim slučajevima kada je to potrebno, sud će postaviti privremenog staraoca zaostavštine koji je ovlašten da u ime nasljednika podnosi tužbu, naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove, te da uopšte zastupa nasljednike.
Nasljednička zajednica

Nasljednička zajednica se uspostavlja nad zaostavštinom od trenutka smrti ostavioca do podjele njegove zaostavštine na nasljednike. Zajednica se uspostavlja samo izmedu nasljednika, bez obzira o kojim se nasljednicima radi (zakonski, testamentarni ili izmedu jednih i drugih). Ako ostavilac nije odredio izvršioca testamenta, a nasljednici se ne mogu složiti o upravljanju zajednicom, sud će na zahtjev jednog od njih postaviti upravitelja ili odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on upravljati. Za upravitelja se može postaviti i neko od nasljednika. Upravitelj uz odobrenje suda može raspolagati stvarima iz zaostavštine ako je na to ovlašten testamentom ili ako je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanja štete na nasljedstvu. Nasljednik može zaključiti ugovor o otudenju svog nasljednog djela i prije podjele nasljedstva, a obaveze iz ugovora izvršava nakon podjele ako je ugovor sklopljen sa licem koje nije nasljednik. Na sanasljednike nasljednik može prenijeti svoj nasljedni dio prije diobe ili pravosnažnosti rješenja o nasljedivanju. Redovan način raskida nasljedničke zajednice je podjela izmedu nasljednika. Medutim, nasljednička zajednica može prestati i kad jedan sanasljednik stekne cijelo nasljedstvo putem pravnih poslova sa ostalima, te kad treća osoba stekne cijelo nasljedstvo putem pravnih poslova sa sanasljednicima.

Podjelu nasljedstva može zahtijevati svaki sanasljednik Pravo na podjelu je nezastarivo. Ništav je ugovoro kojim se nasljednik odriče prava da traži podjelu, kao i odredba testamenta kojom se podjela zabranjuje ili ograničava.
Odgovornost nasljednika za dugove

Nasljednik za dugove ostavioca odgovara samo do visine svog nasljednog dijela. Medutim, pored dugova ostavioca, nasljednik odgovara i za dugove u vezi sa nasljedivanjem koji su nastali nakon smrti ostavioca: npr.troškove sahrane ostavioca, izvršioca testamenta, ostavinskog postupka i sl. Dugovi se medu nasljednicima dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drugačije odreñeno. Povjerioci ostavitelja mogu u roku od 3 mjeseca od otvaranja nasljeda zahtijevati da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika. U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati zaostavštinom dok se ne naplate povjerioci koji su tražili odvajanje.
. Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca (subjektivni rok), a najdalje za 10 godina od smrti ostavioca (za zakonskog nasljednika), odnosno proglašenja testamenta (za testamentarnog nasljednika). Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina. Savjestan držalac zaostavštine je onaj koji zaostavštinu drži po osnovu nasljeda, ali sa slabijim pravnim osnovom od drugog nasljednika ili je pak u zabludi da ima pravni osnov za nasljedivanje. Ostali držaoci zaostavštine su nesavjesni. Kod zastarjelosti prava na zahtjev može doći do prekida i zastoja zastarjelosti, na koje se primjenjuju odredbe obligacionog prava. Držalac protiv koga je podnesen zahtjev za predaju zaostavštine može na taj zahtjev staviti prigovor zastarjelosti prava. Ako sud usvoji prigovor, donijet će odluku da je podnosilac zahtjeva nasljednik ostavioca, ali će zbog zastarjelosti odbiti njegov zahtjev u pogledu predaje stvari iz zaostavštine ili njihove protivvrijednosti. ZAOSTAVŠTINA BEZ NASLJEDNIKA Savremeni nasljedno-pravni sistemi regulišu da zaostavštinu ostavioca koji nema nasljednika (ili nasljednici ne mogu ili neće da naslijede), nasljeduje država. ZN BiH je odredio da zaostavština bez nasljednika postaje društvena svojina, koja se predaje nadležnoj skupštini općine (u Zakonu se navodi skupština općine, §to se vjerovatno odnosi na općinu kao DPZ). Ako u trenutku smrti ostavioca nije poznato da li postoje nasljednici, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na nasljede da se prijave sudu u roku od godinu dana od dana objavljivanja oglasa u Službenim novinama. Do isteka ovog roka sud obustavlja postupak i postavlja staratelja zaostavštine. Ako se do isteka roka ne pojavi ni jedan nasljednik, sud zaostavštinu predaje nadležnoj skupštini općine. Zakon ne precizira koja je općina nadležna. Po predaji zaostavštine općini, nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku od 10 godina od predaje zaostavštine ne lišava se prava da mu se preda zaostavština ili dio koji mu pripada.

OSTAVINSKI POSTUPAK
POJAM I NAČELA OSTAVINSKOG POSTUPKA Ostavinski postupak predstavlja skup radnji kojima nadležni organi vlasti - sudovi, utvrduju nasljednopravne posljedice smrti ostavitelja, te odreduju mjere i postupke za zaštitu zaostavštine i prava u pogledu nje. U tom postupku sud utvrduje ko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatorima i drugim licima. ZN BiH za ostavinski postupak upotrebljava termin «postupak za raspravljanje zaostavštine». U pravnoj teoriji i sudskoj praksi koristi se termin «ostavinski postupak» , jer je ostavinska rasprava samo jedna faza u ostavinskom postupku. Ostavinski postupak čini dio gradanskog sudskog postupka. Otuda je i osnovno pravilo da se u ostavinskom postupku primjenjuju pravila parničnog postupka, ako zakonom nije odredeno drugačije. S tim u vezi postoje i odredene specifičnosti procesa ostavinskog postupka.
Načelo oficijelnosti. Ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti, čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno umrlim. Ovo znači da je sud obavezan pokrenuti ostavinski postupak uvijek kad sazna za smrt nekog lica koje je imalo prebivalište na njegovoj teritoriji, bez obzira da li je to lice ostavilo neku imovinu ili ne.

Načelo neprekidnostL Kada je već pokrenut ostavinski postupak, sud je dužan da ga dovede do kraja i donese odgovarajuće rješenje. Za razliku od parničnog postupka, gdje su stranke osnovni inicijatori izvodenja dokaza, ovdje je to sud, jer se postupak pokreće po službenoj dužnosti. Sud u raspravi uzima u obzir kako dokaze koje su stranke podnijele, tako i one koje je sud pribavio. Odluka se može zasnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudijom koji donosi odluku.

Odluke u postupku se donose u obliku rješenja, koja moraju biti posebno obrazložena. Protiv rješenja osnovnog suda dozvoljena je žalba, ukoliko zakonom nije drugačije odredeno. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, a podnosi se osnovnom sudu čije se rješenje pobija. Zalba odlaže izvršenje rješenja, ako sud ne odluči drugačije. Sud će odlučiti da žalba ne odlaže izvršenje naročito u slučaju ako su rješenjem utvrdene mjere za obezbjedenje zaostavštine, a postoji opasnost da se usljed odlaganja izvršenje ovih mjera osujeti.
• žalbi se mogu iznositi novi dokazi i činjenice, bez obaveze da žalilac obrazloži zbog čega ih nije iznosio u prvostepenom postupku. Po žalbi rješava Viši sud i to u pravilu samo po blagovremenoj žalbi, ali može uzeti u obzir i neblagovremenu žalbu ukoliko se time ne vrijedaju prava drugih lica zasnovana na rješenju. Prethodno, osnovni sud će utvrditi blagovremenost i dopuštenost žalbe, te da li je izjavljena od strane ovlaštenog lica. Ako osnovni sud utvrdi da je žalba dopuštena, može povodom žalbe novim rješenjem preinačiti ili staviti van snage ranije rješenje, ako se time ne vrijeñaju prava drugih lica zasnovana na prethodnom rješenju. Protiv rješenja višeg suda ne može se izjaviti revizija.

Svaka stranka snosi svoje troškove koje je imala tokom ili povodom postupka. Ako je bilo zajedničkih troškova, sud će odrediti u kojoj srazmjeri će stranke snositi te troškove. Po prijedlog jedne stranke, sud može odlučiti da druga stranka nadoknadi troškove koje joj je prouzrokovala očigledno nesavjesnim postupanjem. NADLEŽNOST Za raspravljanje zaostavštine stvarno je nadležan osnovni sud, a sve odluke u postupku donosi sudija pojedinac. Mjesno je nadležan osnovni sud na čijem području je ostavilac u vrijeme smrti imao prebivalište ili boravište. Ako ostavilac u trenutku smrti nije imao prebivalište niti boravište u BiH, nadležan je osnovni sud

na čijem području se nalazi sva ili pretežan dio njegove zaostavštine. Stranke ne mogu ugovoriti ni stvarnu niti mjesnu nadležnost suda. PRIPREMANJE OSTAVINSKE RASPRAVE Prethodne radnje (radnje koje prethode ostavinskoj raspravi) su sastavljanje smrtovnice, popis i procjena imovine, privremene mjere za obezbjedenje zaostavštine i postavljanje privremenog staraoca zaostavštine.
Sastavljanje smrtovnice

Matičar koji je izvršio upis umrlog u matičnu knjigu umrlih dužan je da u roku od 30 dana osnovnom sudu dostavi smrtovnicu za umrlog. Ako nije u mogućnosti da pribavi potpune podatke za sastavljanje smrtovnice, dostaviće smrtovnicu samo sa onim podacima kojima raspolaže (nepotpuna smrtovnica). Ako je lice umrlo izvan područja općine u kojoj je imalo prebivalište ili boravište, matičar će osnovnom sudu dostaviti izvod iz matične knjige umrlih, kao i podatke kojima raspolaže a koji mogu poslužiti za sastavljanje smrtovnice. Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kad umrli nije imao nikakvu imovinu. Obavezni podaci koji se unose u smrtovnicu su: • lični podaci umrlog (ime i prezime, djevojačko prezime, ime roditelja, zanimanje, datum rodenja, državljanstvo); • • • datum, mjesto i po mogućnosti sat smrti; prebivalište, odnosno boravište koje je umrli imao; podaci o bračnom drugu i djeci; podaci o ostalim srodnicima koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo po osnovu zakona, kao i lica koja su pozvana na nasljedstvo po osnovu testamenta (imena, datumi rodenja i prebivalište, odnosno boravište); • približna vrijednost nepokretne i približna vrijednost pokretne imovine umrlog.

Ukoliko nedostaje neki od navedenih podataka, smrtovnica je nepotpuna. Pored ovih podataka u smrtovnicu se po mogućnosti navodi i gdje se nalazi imovina umrlog, da li ima imovine za čije čuvanje, držanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, da li je ostavio testament itd. U smrtovnici će se posebno naznačiti da li se očekuje rodenje djeteta umrlog i da li njegova djeca ili bračni drug imaju staraoca.
. Popis i procjena imovine

Popis i procjena imovine umrlog lica vrši se po odluci ostavinskog suda: • kad se ne zna za nasljednike ili njihovo boravište; • • • kad su nasljednici lica bez, ili sa ograničenom poslovnom sposobnošću; kada zaostavština treba da se preda pravnom licu; u drugim opravdanim slučajevima.

Sud će narediti da se izvrši popis i procjena i u slučaju kad to zahtijevaju nasljednici, legatari ili povjerioci umrlog. Popis i procjena imovine izvršiće se i bez odluke suda, prilikom sastavljanja smrtovnice, ako to traži jedan od nasljednika ili legatara. Popis imovine obuhvata cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu koja je bila u posjedu umrlog u vrijeme njegove smrti, kao i imovinu umrlog koja se nalazi kod drugih lica. Kod popisa se uvijek mora naznačiti kod

koga se nalazi i po kom osnovu. U popis će se zabilježiti i potraživanja umrlog, kao i njegovi dugovi, a posebno neplaćeni porez. Popis i procjenu imovine vrši nadležni općinski organ uprave, ali je može izvršiti i radnik suda kojeg sudija za to odredi. Vrši se u prisustvu 2 punoljetna gradanina, a kada je to potrebno i uz prisustvo vještaka. Popisu i procjeni može prisustvovati svako zainteresovano lice. Ako popis imovine nije izvršen, sud može na osnovu podataka zainteresovanih lica sam utvrditi imovinu koja ulazi u zaostavštinu.
• popis se unose sve stvari prema stanju u trenutku smrti ostavioca, a ukoliko su neke stvari izmijenile izgled i stanje, to treba unijeti u zapisnik. Vrijednost popisane zaostavštine procjenjuje se uvijek prema stanju u trenutku smrti ostavioca. . Privremene mjere za obezbjedenje zaostavštine

Treba razlikovati privremene mjere za obezbjedenje zaostavštine od mjera za obezbjedenje zaostavštine koje sud odreduje tokom cijelog postupka raspravljanja zaostavštine. Ako se utvrdi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban da upravlja zaostavštinom, a nema zakonskog zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni ili kada druge okolnosti nalažu naročitu opreznost, nadležni općinski organ uprave predaće u hitnim slučajevima imovinu ili njen dio na čuvanje pouzdanom licu i o tome će obavijestiti sud na čijem području se imovina nalazi. Ovaj sud može tu mjeru izmijeniti ili ukinuti. Gotov novac, vrijednosni papiri, dragocjenosti, §tedne knjižice i druge važne isprave u takvom slučaju treba predati sudu na čijem području se imovina nalazi. Ovaj sud je dužan da obavijesti ostavinski sud o svim mjerama za obezbjeñenje zaostavštine.
• toku cijelog ostavinskog postupka, sud može po vlastitom nahoñenju ili na prijedlog zainteresiranih lica, odredivati mjere obezbjedenja zaostavštine. Cilj mjera je zaštita prava i interesa odredenih učesnika, a cilj može biti i zaštita općih interesa. Postupak ostavinskog suda po prijemu smrtovnice

Po prijemu smrtovnice sud će utvrditi da li je nadležan za raspravljanje zaostavštine. Ako ustanovi da nije, dostaviće predmet nadležnom sudu. Ako ustanovi da je za raspravljanje zaostavštine nadležan inostrani organ, sud će se rješenjem oglasiti nenadležnim. Ako je ostavilac postavio izvršioca testamenta, sud će to saopštiti izvršiocu i pozvati ga da se u odreñenom roku izjasni o prihvatanju te dužnosti. Ukoliko se prihvati, izvršilac testamenta će biti pozivan na ročišta do kraja ostavinskog postupka. U praksi se rijetko dešava da ostavilac imenuje izvršioca testamenta, vjerovatno zato §to sve radnje oko izvršenja testamenta sud obavlja po službenoj dužnosti. Ako se očekuje roñenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljede, ostavinski sud o tome obavještava organ starateljstva. Ako organ starateljstva drugačije ne odredi, o pravima nasciturusa stara& se jedan od njegovih roditelja. Ukoliko prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu, ili je ostavio samo pokretnu imovinu a niko od pozvanih na nasljeñe ne traži provoñenje rasprave, sud će rješenjem odlučiti da se zaostavština ne raspravlja. O tome će obavijestiti organ starateljstva ako medu nasljednicima ima lica koja nisu sposobna da se sama staraju o svojim poslovima, a nemaju roditelja. Sud ne može uskratiti raspravljanje zaostavštine u slučaju kad je umrli u trenutku smrti imao imovinu. Stranke mogu inicirati ostavinski postupak ako imaju saznanja daje umrli imao imovinu. Povjerioci ostavioca u roku od 3 mjeseca mogu tražiti odvajanje zaostavštine od imovine nasljednika. Prilikom

podnošenja zahtjeva za odvajanje zaostavštine, povjerioci ostavioca moraju učiniti vjerovatnim da im je povjerilac nešto dugovao. To se može učiniti prezentiranjem npr.ugovora izmeñu povjerioca i ostavioca i sl, §to je dovoljno za odluku suda. Irelevantna je veličina potraživanja i sl. U slučaju donošenja odluke o odvajanju zaostavštine od imovine nasljednika, nasljednik ne može raspolagati tom imovinom dok se ne namire povjerioci koji su tražili odvajanje. Povjerioci mogu tražiti odvajanje zaostavštine od imovine nasljednika i u slučaju kada se ne vodi ostavinski postupak. Svoja potraživanja mogu naplatiti samo iz zaostavštine.
Postupak u slučaju u kome postoji testament

Organ koji sastavlja smrtovnicu provjeriće da li je umrli ostavio pisani testament, odnosno da li postoji isprava o usmenom testamentu. Testament koji je ostavio umrli dostaviće se sudu zajedno sa smrtovnicom. Kad sud utvrdi da je lice koje je ostavilo testament umrlo ili je proglašeno umrlim, otvoriće njegov testament bez povrede pečata, pročitaće ga i o tome sastaviti zapisnik. Otvaranje testamenta vrši se u prisustvu 2 punoljetna svjedoka, koji mogu biti i iz kategorije lica pozvanih na nasljeñe. Proglašenju testamenta mogu prisustvovati nasljednici, legatari i druga zainteresovana lica i tražiti prepis testamenta. Zakon razlikuje 3 slučaja proglašenja testamenta: proglašenje pisanog testamenta, proglašenje usmenog testamenta i proglašenje nestalog ili uništenog testamenta. Zapisnik o proglašenju pismenog testamenta treba da sadrži: - koliko je testamenata nadeno, koji datum nose i gdje su nañeni; - ko je testament predao sudu ili sastavljaču smrtovnice; - da li je testament predan otvoren ili zatvoren i kakvim je pečatom bio zapečaćen; - koji su svjedoci prisustvovali otvaranju i proglašenju testamenta. Ako je prilikom otvaranja testamenta primijećeno da je pečat povrijeñen ili da je u testamentu nešto brisano, precrtano ili ispravljeno ili ako se nešto drugo pronañe sumnjivo, to se mora zapisnički konstatovati. Zapisnik potpisuju sudija, zapisničar i svjedoci. Na proglašeni testament sud će staviti potvrdu o njegovom proglašenju. Kod proglašenja usmenog testamenta moguće su 2 situacije, zavisno od toga dali su svjedoci potpisali ispravu o postojanju posljednje volje ostavioca ili nisu. U prvom slučaju, sud će sadržinu isprave koju su svjedoci svojeručno potpisali, proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta. Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojima je usmeni testament izjavljen saslušaće se ponaosob o sadržini testamenta, a naročito o okolnostima od kojih zavisi njegova punovažnost. Zapisnik o saslušanju svjedoka će se proglasiti po odredbama za proglašenje pisanog testamenta. Ako stranka zahtijeva da se svjedoci saslušaju pod zakletvom, ili ako sud ustanovi daje takvo saslušanje potrebno, zakazaće posebno ročište za saslušanje ovih svjedoka na koje će pozvati predlagače, a ostala zainteresovana lica samo ako se time ne bi odugovlačio postupak. Ukoliko je pisani testament nestao ili je uništen neovisno od volje ostavioca, a medu zainteresovanim licima nema spora o ranijem postojanju testamenta, obliku u kome je sastavljen, sadržaju kao i načinu nestanka ili uništenja, sud će o tome saslušati sva zainteresovana lica i po njihovim prijedlozima izvesti potrebne dokaze, pa će taj zapisnik proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pisanog testamenta. Ukoliko bi zaostavština da nije testamenta postala društvena svojina, sporazum zainteresovanih lica o ranijem postojanju testamenta važi samo uz saglasnost nadležnog organa (javni pravobranilac). SLUČAJEVI U KOJIMA SE ZAOSTAVŠTINA NE RASPRAVLJA Zaostavština se neće raspravljati ako prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu ili je ostavio

samo pokretnu imovinu, a nijedno od lica pozvanih na nasljeñe ne traži da se provede rasprava. Zaostavština se neće raspravljati ni u slučaju u kome je sud utvrdio da nema nasljednika, ili se ne zna da li ima nasljednika ali se u propisanom roku nije javio niko ko polaže pravo na nasljeñe. U oba slučaja sud rješenjem predaje imovinu nadležnoj skupštini općine. RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE Za raspravu sud odreñuje ročište, na koje poziva zainteresovana lica. Poziv se dostavlja lično zainteresovanom licu prema propisima za dostavljanje tužbe u parničnom postupku. Na ročište se pozivaju lica koja bi mogla po zakonu polagati pravo na nasljeñe, lica koja su eventualno testamentom odreñena za nasljednike, te izvršioca testamenta ako gaje umrli postavio u testamentu. U pozivu će sud zainteresovana lica obavijestiti o pokretanju postupka i postojanju testamenta (ako postoji) i pozvati da sudu odmah dostave pisani testament, odnosno ispravu o usmenom testamentu ako se kod njih nalazi, ili da naznače svjedoke usmenog testamenta. Sud u pozivu upozorava zainteresovana lica da do završetka postupka mogu dati sudu izjavu da li se prihvataju nasljeña ili se odriču, a ako na ročište ne doñu ili ne daju izjavu, sud će o njihovom pravu odlučiti na osnovu podataka kojima raspolaže. Ako se ne zna da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na nasljeñe da se prijave sudu u roku od godinu dana od dana objavljivanja u Službenom listu. Oglas će se istaći i na oglasnoj tabli suda, a po potrebi i na drugi pogodan način. Na isti način sud postupa i u slučaju kad je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga §to je boravište nasljednika nepoznato ili zbog toga što se nasljednik nalazi u inostranstvu a dostavljanje se nije moglo izvršiti. Po isteku roka od godinu dana sud će raspraviti zaostavštinu na osnovu izjave postavljenog staraoca i podataka kojima sud raspolaže. U postupku će sud raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, naročito o pravu na nasljeñe, veličini nasljednog dijela i pravu na legat. Po pravilu sud o ovim pitanjima odlučuje nakon što od zainteresovanih lica uzme potrebne izjave. Sud nije dužan da u svakom konkretnom slučaju o pomenutim pitanjima zakazuje ročište. Dovoljno je da u nekim od njih od zainteresovanih lica pribavi izjave u pismenom podnesku ili uzimanjem na zapisnik van ročišta. Ukoliko ni ovo nije neophodno, sud može o navedenim pitanjima odlučiti i bez uzimanja tih izjava. Ako sud posumnja da je lice koje po zakonu polaže pravo na nasljeñe jedini ili najbliži srodnik umrlog, može saslušati i lica za koja smatra da bi mogla imati jednako ili jače pravo na nasljede. Ta lica se mogu pozvati i oglasom objavljenim u Sl.listu.
Nasljednička izjava

Lica pozvana na nasljede izjašnjavaju se da li prihvataju nasljeda ili ga se odriču. Izjavu mora potpisati nasljednik ili njegov zakonski zastupnik. Nasljednik koji se odriče od nasljeda u izjavi treba navesti da li se odriče samo u svoje ime ili u ime svojih potomaka. Izjava se ne može dati pod uslovom ni djelimično, niti se jednom data izjava o odricanju može opozvati. Izjava o odricanju od nasljeda ne mora biti data pred sudom, već je dovoljno da je ovjerena. U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada na osnovu zakona, na osnovu testamenta ili se izjava odnosi na nužni nasljedni dio. Potpis na izjavi koja je podnesena sudu, kao i potpis na punomoći moraju biti ovjereni. Jednom data nasljednička izjava ne važi za imovinu koja je u vrijeme davanja izjave pripadala zaostavštini, ali se za nju nije znalo. U takvom slučaju nasljednik može u roku koji mu odredi sud, tražiti da mu se prizna pravo nasljedstva na dio koji mu po zakonu pripada na novopronadenoj imovini. Nasljednik može tražiti poništenje izjave date pod prijetnjom ili prinudom, usljed prevare ili u zabludi. Meñutim, nasljednik koji je dao izjavu o primanju nasljedstva na osnovu zakona, mada je znao za postojanje testamenta, ne može datu izjavu preinačiti u izjavu o primanju nasljedstva na osnovu testamenta, niti je više ovlašten da traži nasljeñe na osnovu testamenta.

Prigovor na popis ili procjeuu

Pitanje popisa ili procjene zaostavštine može se postaviti i u toku raspravljanja zaostavštine. Moguće su 2 situacije: 1. Ako popis ili procjena zaostavštine nije vršena u pripremnom postupku, sud može na osnovu podataka zainteresovanih lica sam utvrditi imovinu koja ulazi u zaostavštinu. 2. Ako je popis ili procjena zaostavštine izvršen, stranke mogu prigovoriti iz bilo kog razloga, npr.da je izvršena pogrešna procjena vrijednosti. U tom slučaju sud može narediti da radnik suda ponovo izvrši popis ili procjenu, ali samo u slučaju kada ocijeni da je to potrebno. Stranka koja je prisustvovala popisu ili procjeni i potpisala zapisnik o tome, ne može staviti prigovor.
Spor u toku rasprave zaostavštiue Spor o činjenicama zbog kojih se upućuje na parnicu. U slučaju spora izmedu stranaka o činjenicama od kojih

zavisi njihovo pravo, sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da pokrenu pamicu pred sudom ili postupak pred organom uprave radi utvrdivanja spornih činjenica. Sud će ovako postupiti samo u slučaju ako su sporne slijedeće činjenice: činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeñe, a posebno punovažnost ili sadržina testamenta ili odnos nasljednika i ostavioca na osnovu kojeg se po zakonu nasljeñuje; činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva preživjelog bračnog druga i ostaviočevih potomaka koji su živjeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu, da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba; činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, a posebno uračunavanje u nasljedni dio; činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga za nedostojnost; činjenice od kojih zavisi da li se neko lice odreklo nasljeda. Ako je spor istovremeno i činjenični i pravni, o njemu treba da se odlučuje u parnici. Ako ne postoji spor o činjenicama, već samo o primjeni prava, odlučuje se u ostavinskom postupku.
Upućivnnje na parnicu zbog spora o pravu na legat ili o drugom pravu na zaostavštinu. Ako medu strankama

postoji ovakav spor, sud će takoñer uputiti stranke da povedu parnicu ili postupak pred organom uprave, ali neće prekidati raspravljanje zaostavštine. Upućivanje na parnicu zbog spora o primjeni prava ili o činjenicama. Ako se nasljednici spore o činjenicama ili o primjeni prava, sud će prekinuti raspravu i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave u ovim slučajevima: ako izmedu nasljednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu; ako izmeñu nasljednika postoji spor povodom zahtjeva potomaka ili usvojenika ostavioca koji su sa njim živjeli u zajednici da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Ovdje se radi o slučajevima kada se spor javi medu nasljednicima, a ne i drugim zainteresovanim licima.
Upućivanje na parnicu i trajanje prekida postupka. Sud će na parnicu uputiti onu stranku čije pravo se smatra

manje vjerovatnim. Manje vjerovatnim se smatra pravo koje se zasniva na zakonu u odnosu na pravo koje se zasniva na formalno valjanim ugovorima i formalno valjanoj oporuci. Ako sud prekine postupak, odrediće rok u kome stranka treba pokrenuti parnicu pred sudom, odnosno postupak pred organom uprave. Ako stranka nije parnicu u roku povela, pa je ostavinski postupak pravosnažno dovršen, o zahtjevima stranke može se naknadno raspraviti u parnici povodom tužbe. Ovo nije

razlog da revizijski sud samo zbog toga ukine rješenje o nasljeñivanju. Ako stranka u odreñenom roku postupi po rješenju suda, prekid ostavinskog postupka trajaće dok parnica pred sudom, odnosno postupak pred organom uprave ne bude pravosnažno završen.
Upućivanje na upravni postupak. U pravnoj teoriji postoji mišljenje da će se postupak pred organom uprave voditi uvijek kada rješenje spora zavisi od nekog prethodnog pitanja upravnopravne prirode.

RJEŠENJE O NASLJEðIVANJ[1 Kada sud utvrdi kojim licima pripada pravo na nasljedivanje, donijeće rješenje o nasljeñivanju kojim se ta lica oglašavaju nasljednicima. Rješenje o nasljeñivanju sadrži: podaci o umrlom (ime i prezime, ime roditelja, datum roñenja, državljanstvo i djevojačko prezime za umrla udata ženska lica); oznaka nekretnina sa podacima iz zemljišnih knjiga, kao i oznaka pokretnina sa pozivom na popis; podaci o nasljedniku (ime i prezime, zanimanje, prebivalište, odnos prema ostaviocu, da li nasljeduje kao zakonski ili testamentarni nasljednik, ako ima više nasljednika i dio u kome učestvuje u nasljeñu); ograničenja prava nasljednika (ograničenja rokom, uslovom, nalogom, pravom plodouživanja i u čiju korist); ime i prezime, zanimanje i prebivalište lica kojima je pripao legat, plodouživanje ili neko drugo pravo iz zaostavštine sa tačnom naznakom tog prava; odredbe o poljoprivrednom zemljištu koje prelazi propisani maksimum (?) pojedinog nasljednika, odnosno legatara. Ako u postupku svi nasljednici sporazumno predlažu podjelu i način podjele, sud će ovaj sporazum unijeti u rješenje o nasljeñivanju. Sporazum predstavlja naslov (titulus) za upis prava u zemljišne knjige, odnosno izvršnu ispravu za predaju u posjed pripadajućih nekretnina, ako je unesen u izreku rješenja o nasljeñivanju. Ako predmet zaostavštine čine nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi, u ostavinskom rješenju moraju biti navedeni brojevi svih katastarskih parcela, pa navodenje samo broja zemljišnoknjižnog uloška u kome je nekretnina upisana predstavlja bitnu povredu odredbe č1.354 st.2 ZPP, jer se ovakvo rješenje ne može izvršiti. Ostavinski sud nije ovlašten narediti izvršenje (isplatu) legata, već samo utvrduje legatara, sadržaj legata i lice koje je dužno da ga izvrši, pa ako ono ne udovolji svojoj obavezi, legatar svoje pravo može ostvariti samo u parnici. Rješenje o nasljedivanju dostavlja se svim nasljednicima, legatarima i licima koja su u toku postupka istakla zahtjev za nasljede, zbog toga §to svi oni mogu koristiti pravne lijekove protiv rješenja o nasljedivanju. Pravosnažno rješenje dostavlja se skupštini općine radi eventualne naplate poreza na nasljeñe.
Upisi u zemljišnu knjigu i predaja pokretnih stvari

Kada budu podneseni dokazi o izvršenju i obezbjeñenju izvršenja obaveza koje su nasljedniku naložene testamentom u korist lica koja nisu poslovno sposobna ili za postizanje neke općekorisne svrhe, sud će narediti da se u zemljišnu knjigu izvrše potrebni upisi, kao i da se ovlaštenim licima predaju pokretne stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda.
. Mjere obezbjec7enja kad je pravo nasljednika ili legatara uslovljeno

Kad je pravo nasljednika ili legatara odloženo ili ograničeno usljed roka, uslova ili naloga, sud će po prijedlogu zainteresovanih lica odrediti privremene mjere za obezbjeñenje odnosnog dijela zaostavštine po odredbama koje važe za izvršni postupak, ukoliko testamentom nije drugačije odreñeno.

. Posebno rješenje o legatu

Na zahtjev legatara, sud može i prije donošenja rješenja o nasljeñivanju donijeti posebno rješenje o legatu, ukoliko nasljednici ne osporavaju legat. U tom slučaju shodno će se primjenjivati odredbe o dostavljanju pravosnažnog rješenja nadležnoj skupštini općine, o upisima u zemljišnu knjigu i o predaji pokretnih stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda. Rješenje o legatu mora biti obrazloženo i protiv njega je dozvoljena žalba.
Rješenje o predaji zaostavštine skupštini općine

Kada sud utvrdi da nema nasljednika ili se ne zna da li ima nasljednika, a u ostavljenom roku se ne javi niko ko polaže pravo na nasljeñe, sud će donijeti rješenje da se zaostavština predaje nadležnoj skupštini općine. Ako se nakon ovog rješenja pojave nasljednici, ostavinska rasprava se ne otvara ponovo, već se nasljednici upućuju na tužbu.
. Dejstvo pravosnažnosti rješenja o nasljecŽivanju i legatu

Pravosnažno rješenje o nasljeñivanju iti legatu vezuje stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. To rješenje vezuje stranke samo u pogledu prava i obaveza koje proizilaze iz osnova nasljeñivanja. Pravosnažno rješenje o nasljeñivanju ne sprečava stranku koja je učestvovala u postupku ostavinske rasprave da u parnici ostvaruje svoj zahtjev na udio u imovini stečenoj tokom braka sa ostaviocem, pa čak i u slučaju da joj ostavinski sud nije priznao pravo da ovaj zahtjev ostvaruje u parnici. NASLJEDNOPRAVNI ZAHTJEVI POSLIJE PRAVOSNAŽNOSTI RJEŠENJA O NASLJEðIVANJU Zahtjevi se mogu odnositi na naknadno pronañenu imovinu, naknadno pronañeni testament ili novog nasljednika.
Naknadno pronadena imovina

Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljeñivanju pronañe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će novim rješenjem ovu imovinu raspodijeliti na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljedivanju. Ako zaostavština nije ranije raspravljena, sud će raspraviti zaostavštinu samo ako se pronadena imovina sastoji od nekretnina. Ako se pronadena imovina sastoji od pokretnih stvari, sud će raspraviti zaostavštinu samo na zahtjev zainteresovanih lica. Prije raspravljanja naknadno pronadene imovine sud će pozvati nasljednike koji su se odrekli nasljeda da se u odredenom roku izjasne da li ostaju kod odricanja ili traže da im se prizna pravo na nasljede na naknadno pronadenoj imovini. Rješenje kojim je raspodijeljena naknadno pronadena imovina sud dostavlja i nasljednicima koji su se odrekli nasljeda.
Naknadno pronadeni testament

Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljeñivanju pronañe testament, sud će ga proglasiti i dostaviti prepis ostavinskom sudu. Ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će zainteresovana lica obavijestiti o proglašenju testamenta i upozoriti ih da svoja prava na osnovu testamenta mogu ostvariti u parnici.

Novi nasljednik

Ako po pravosnažnosti rješenja o nasljedivanju neko lice koje nije učestvovalo u postupku polaže pravo na zaostavštinu kao nasljednik, ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će takvo lice uputiti da svoje pravo ostvari putem parnice.
Ostvarivanje nasljeda i legata u parnici kad postoje uslovi za ponavljanje postupka

Ako postoje uslovi za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, postupak za raspravljanje zaostavštine neće se ponoviti, već stranke svoja prava mogu ostvariti u parnici. PRAVNI LIJEKOVI U OSTAVINSKOM POSTUPKU Protiv rješenja osnovnog suda dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Blagovremeno izjavljena žalba po pravilu odlaže izvršenje rješenja. Sud može odlučiti drugačije, naročito u slučaju da su rješenjem odredene mjere za obezbjedenje zaostavštine, a postoji opasnost da se osujeti izvršenje tih mjeraa usljed odlaganja. Žalba se dostavlja osnovnom sudu čije se rješenje pobija. U žalbi treba naznačiti rješenje koje se pobija i sud koji ga je donio. Zalba se ne mora posebno obrazlagati, već je dovoljno da žalilac ukaže u kom pogledu je nezadovoljan rješenjem. U žalbi se mogu iznositi novi dokazi i činjenice, bez obaveze da žalilac obrazloži zbog čega ih nije iznosio u prvostepenom postupku. Lica ovlaštena da ulože žalbu ne mogu se odreći prava na žalbu prije nego to im rješenje o nasljedivanju bude saopšteno. Kad osnovni sud primi žalbu, ispitaće da li je žalba dopuštena i da li je izjavljena od strane ovlaštenog lica. Ako se utvrdi da žalba nije dopuštena ili nije izjavljena od strane ovlaštenog lica, rješenjem će odbaciti žalbu. U suprotnom, povodom žalbe osnovni sud može novim rješenjem preinačiti ili staviti van snage ranije rješenje, ako se time ne vrijedaju prava drugih lica zasnovana na prethodnom rješenju. Protiv ovakvog rješenja stranke mogu uložiti žalbu. Nakon §to osnovni sud kompletira spise, a žalbu ne odbaci niti izmijeni svoje rješenje, dostaviće žalbu zajedno sa spisima nadležnorn višem sudu. Viši sud po pravilu rješava samo o žalbi koja je izjavljena blagovremeno, ali može uzeti u obzir i neblagovremeno izjavljenu žalbu ukoliko se time ne vrijedaju prava drugih lica koja se zasnivaju na rješenju. Protiv rješenja višeg suda se ne može izjaviti revizija. Od vanrednih pravnih lijekova, može se uložiti još samo zahtjev za zaštitu zakonitosti. Može ga uložiti javni tužilac ako smatra da su prilikom donošenja pravosnažne odluke bila povrijedena neka od posebno važnih procesnih pravilaili da su bile pogrešno primijenjene matarijalno pravne norme. Zahtjev se može podnijeti u roku od 3 mjeseca, a o njemu rješava Vrhovni sud. POSTUPAK KAD JE ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE NADLEŽAN INOSTRANI ORGAN Kad je za raspravljanje zaostavštine nadležan inostrani organ, sud na čijem području je ostavilac umro izdaće po prijemu smrtovnice oglas, u kome će pozvati sva lica koja imaju zahtjeve prema zaostavštini kao nasljednici, legatari ili povjerioci, da u oglasnom roku prijave svoje zahtjeve jer će se u suprotnom pokretna imovina iz zaostavštine predati nadležnom organu strane države, ili licu koje taj organ ovlasti. Oglasni rok ne može biti kraći od 30 dana niti duži od 6 mjeseci i teče od dana objavljivanja u SLlistu. Ako se oglas ne izda, zaostavština se ne smije predati prije isteka 3 mjeseca od dana smrti stranog državljanina.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->