www.pravokutnik.

net
STVARNO PRAVO

1. UVOD U STVARNO PRAVO

Stvarno pravo u objektivnom smislu, ili kraće - stvarno pravo, je skup pravnih pravila građanskoga prava koja
uređuju neposredno, za svakoga mjerodavno pripadanje stvari osobama.

Subjektivna stvarna prava su ona građanska i to imovinska prava koja svoje nositelje ovlašćuju da određene
stvari imaju u svojoj neposrednoj privatnoj vlasti - potpunoj ili ograničenoj, a svim drugim
građanskopravnim subjektima zabranjuju da ih u izvršavanju te vlasti samovlasno smetaju.

Zbog suprotstavljenosti privatnoga i javnoga, vrlo izraženoj upravo u stvarnopravnim odnosima, područje djelovanja
stvarnopravnoga uređenja u svakom pojedinom pravnom poretku ovisit će uvijek o tome koliko mu prostora ostavlja
javnopravni u pravilu upravnopravni režim.

Pregled razvoja stvarnog prava

Stvarno pravo na području Europe nastalo je na tekovinama rimskoga prava. Potom se oplemenjen idejama
prirodnopravne škole, odatle razvio cijeli sustav pravnih normi - tzv. opće pravo (pandektarno pravo) koje se
primjenjivalo na gotovo cijelom području kontinentalne Europe. To tzv. opće pravo neposredan je prethodnik i
svojevrstan temelj suvremenoga građanskoga prava u pravnim poretcima kontinentalno-europskoga pravnoga kruga.

Razvoj stvarnopravnoga uređenja obilježen je temeljnim pitanjem - kako pravedno urediti pripadanje stvari osobama.
Pripadne li stvar jednome, uskraćena je drugima. Rješenja koja daju prednost privatnome u odnosu na opće nazivaju
se individualističkima, liberalističkima, a rješenja koja prednost daju javnom, državnom ili društvenom interesu
nazivaju se kolektivističkima. Između ta dva suprotstavljena shvaćanja traje neprekidna borba. I jedan i drugi
koncept imao je značajne predstavnike i među znanstvenicima, poglavito filozofima. Tako je individualističko
shvaćanje bilo zastupljeno u Aristotela, Lockea, Kanta, Hegela, Fichtea. Kolektivistička shvaćanja bila su
zastupljena u djelima Platona, Sv. Ambrosiusa (socijalna etika ranoga kršćanstva), Marxa, Engelsa, Lenjina.

Nastankom SSSR-a iz kontinentalno-europskoga pravnoga kruga izdvojio se novi krug - socijalistički pravni krug. U
državama čiji su se pravni poretci uključili u socijalistički pravni krug razvila su se tzv. socijalistička stvarna prava.
Nestankom socijalizma i države koje su pripadale tom krugu prilagođavaju svoje pravne sustave kontinentalno-
europskom pravnom krugu koji je pretežno individualistički određen iako je i u njima naglašena socijalna nota nakon
II. svjetskoga rata.

Integracije koje se događaju u Europi možda će rezultirati i pravnim ujednačavanjem na području građanskoga
prava. Naime, Europski je parlament još 1989. donio rezoluciju kojom je pozvao na izradu Europskoga građanskoga
zakonika.

Hrvatsko stvarno pravo uključilo se u kontinentalnoeuropski pravni krug uvođenjem austrijskoga GZ, koji je u
hrvatskom pravu važio kao hrvatski zakon (OGZ).

Od 1945. godine hrvatsko je pravo sve više ulazilo u krug socijalističkih prava. U tom je razdoblju ono bilo
obilježeno kolektivističkim gledanjem na vlasništvo, dualizmom općih uređenja pripadanja stvari (društvenim i
privatnim), pogodovanjem društvenoga vlasništva na štetu privatnoga, nejednakošću pravnih subjekata i njihovih
prava, razbijanjem pravnoga jedinstva nekretnine, brojnim posebnim pravnim uređenjima osobito za nekretnine
(poljoprivredno zemljište, stanovi, poslovni prostori), zakržljalošću općih instituta stvarnoga prava (založno pravo,
zaštita povjerenja u zemljišne knjige).

Od donošenja Ustava Republike Hrvatske 1990. teče proces reintegracije hrvatskoga pravnoga poretka u
kontinentalno-europski pravni krug. Na području stvarnoga prava značajno je donošenje Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima (1996.) i Zakona o zemljišnim knjigama (1996.) koji su stupili na snagu 1. siječnja 1997.
Prema spomenutim propisima vlasništvo je koncipirano individualistički, uklonjen je dualizam vlasništva, ukinuta je
fragmentacija vlasništva (prije se definiralo kroz ovlaštenja posjedovanja, korištenja i raspolaganja), uspostavljeno je
pravno jedinstvo nekretnine (načelo superficies solo cedit), stvarnopravnim je institutima dana takva normativna
struktura da mogu imati puni sadržaj, afirmirano je založno pravo, zemljišne knjige i smanjena je potreba za
posebnim pravnim uređenjima za pojedine vrste stvari.
I u našem stvarnopravnom poretku postoji opće stvarnopravno uređenje i posebna pravna uređenja. Posebna
stvarnopravna uređenja ili režimi postoje u nas za pomorsko dobro i brodove, za vode, za rudno blago, za
poljoprivredno zemljište, za šume, za arhivsko gradivo itd. Posebna stvarnopravna uređenja imaju u odnosu na opće
uređenje prednost. ZV uspostavlja opće uređenje pripadanja stvari osobama, a primjenjuju se i na pripadanje stvari
koje su podvrgnute i nekom posebnom pravnom uređenju ako ne postoji suprotnost.

NAČELA STVARNOPRAVNOGA UREĐENJA

Načela stvarnopravnog uređenja su:

Načelo privatnopravne vlasti na stvari
Načelo zatvorenog broja vrsta stvarnih prava
Načelo određenosti
Načelo publiciteta

A. Načelo privatnopravne vlasti na stvari

 Naziva se još i apsolutnost stvarnoga prava. Ovo načelo daje privatnopravnim (građanskopravnim)
subjektima neposrednu, za svakoga mjerodavnu (apsolutno djelujuću), razmjerno trajnu pravu vlast na stvari.
 Privatnopravna vlast na stvari je ona koju pravno izjednačeni pravni subjekti imaju u međusobnim odnosima,
na temelju svojih subjektivnih građanskih prava. Republika Hrvatska i druge pravne osobe javnoga prava
koje su nositelji prava vlasništva imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i privatni
vlasnici, ako zakonom nije što drugo određeno.
 Koliko će pravne vlasti glede neke stvari doista proizlaziti iz subjektivnoga stvarnoga prava na nekoj stvari
za onoga tko je nositelj toga prava, ovisit će ne samo o ovlastima, nego i o eventualnim ograničenjima.
 Pravna vlast koju glede stvari imaju nositelji stvarnih prava razmjerno je trajne naravi. U našem
suvremenom pravnom poretku vrijedi načelno nezastarivosti stvarnih prava (iznimka su služnosti).
 Nositelj stvarnoga prava ima neposrednu pravnu vlast na stvari što međutim ne znači da on svoju vlast ne bi
mogao izvršavati i posredno. On može drugoj osobi prepustiti izvršavanje čina vlasti glede stvari.
 Pravna vlast koja pripada subjektima stvarnih prava djeluje apsolutno (erga omnes, contra omnes). Svako
subjektivno stvarno pravo djeluje apsolutno. Ono ovlašćuje svoga nositelja da ima glede neke stvari
neposrednu pravnu vlast koju je svatko dužan poštovati, što znači da se svatko treba suzdržavati od svega
čime bi bespravno povrijedio pravnu vlast nositelja stvarnoga prava. To apsolutno djelovanje je tzv.
negativna strana svakoga subjektivnoga prava.

B. Načelo zatvorenoga broja vrsta stvarnih prava

Ovo načelo podrazumijeva:

a) ograničenje vrsta (tipova) stvarnih prava,
b) ograničenje sadržaja svake vrste stvarnih prava,
c) nedjeljivost sadržaja svakoga pojedinoga stvarnoga prava.

Ograničenje vrsta stvarnoga prava znači da u pravnom poretku postoje samo one vrste stvarnih prava koje su
predviđene zakonom (zatvoreni broj vrsta stvarnih prava, numerus clausus). To je karakteristično za
kontinentalnoeuropske pravne poretke.
U tim poretcima, a također i u hrvatskom stvarnom pravu postoje sljedeća stvarna prava:
pravo vlasništva (daje pojmovno bezgraničnu pravnu vlast na stvari) i još četiri ograničena stvarna prava, a
to su,
pravo služnosti,
pravo iz stvarnoga tereta,
pravo građenja i
založno pravo.

Ograničena stvarna prava dijele se na:

a) ograničena stvarna prava koja ovlašćuju na uporabu odnosno korištenje stvari (pravo služnosti, stvarni tereti,
pravo građenja) i
b) ograničena stvarna prava koja ovlašćuju na osiguranje i namirenje iz neke stvari (založno pravo).
Page 2
ZV je propisao sadržaj svakoga stvarnoga prava striktnim normama što znači da je određen pojam i bitni sadržaj
svakoga stvarnoga prava dok je ipak glede nebitnih pojedinosti ostavljena mogućnost da sudionici sami odrede
podrobnije sadržaj svakoga pojedinoga stvarnoga prava.

Sadržaj svakoga stvarnoga prava je nedjeljiv što znači da se ne može dijeliti po ovlaštenjima između više nositelja
istoga prava. To primjerice znači da ako postoji više suvlasnika iste stvari svi imaju sve ovlasti, a ne da jedan ima
ovlast korištenja, drugi raspolaganja itd. U srednjovjekovnim pravnim uređenjima bilo je drukčije pa je postojalo tzv.
vrhovno i koristovno vlasništvo što je značilo podjelu sadržaja prava vlasništva po ovlastima koje su različite
ovisno o nositelju jednoga te istoga prava. Ako se stvarna prava dijele to ne može biti po ovlastima već samo po
obujmu (npr. kod suvlasništva).

C. Načelo određenosti

Svako stvarno pravo može postojati jedino:

a) glede točno određenoga pojedinačnoga objekta i
b) s točno određenim sadržajem. Stvar dakle treba biti pojedinačna, samostalna, odnosno individualizirana
(species).

D. Načelo publiciteta

Da na stvari postoje nečija subjektivna stvarna prava treba biti vanjski vidljivo. S obzirom da su stvarna prava
apsolutna i djeluju prema svima potrebno je da svima zainteresiranima bude objavljeno (publicirano) da glede
određene stvari postoji nečije stvarno pravo što omogućuje da se poštuju tuđa prava. Postojanje stvarnih prava na
nekretninama objavljuje se njihovim upisivanjem u zemljišnu knjigu. Za pojedine vrste pokretnina uspostavljaju se
također javni upisnici (upisnik brodova, upisnik zrakoplova) koji igraju sličnu ulogu kao i zemljišne knjige glede
nekretnina.

Zaštita povjerenja je nužno povezana s načelom publiciteta. Za onoga tko bi vjerovao da je stanje koje je vidio u
zemljišnoj knjizi točno, a ono se razlikuje od slike koju je on dobio uvidom u te knjige postoji zaštita. No ne štiti se
svačije povjerenje u prometu već samo ona osoba koja je postupala u dobroj vjeri, tj. pošteno (savjesno). A pošteno
je postupala ona osoba koja nije znala da je pravno stanje drukčije nego što je izgledalo prema posjedu ili prema
upisima u zemljišne knjige, a i to jedino ako se njezino neznanje ne može pripisati njezinoj nedovoljnoj pažljivosti.
Postoji predmnjeva da je svaka osoba poštena, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati.

PRAVNI IZVORI STVARNOGA PRAVA

 Zakon je glavni izvor stvarnih prava u državama kontinentalne Europe, dok nasuprot tome u pravnim
poretcima anglo-američkoga pravnoga kruga dominira sudska praksa kao izvor prava (case law). Razvitkom
međunarodnih odnosa sve češće izvor prava postaju i odredbe međunarodnih ugovora (međunarodnih
konvencija).
 Od hrvatskih propisa treba spomenuti Ustav Republike Hrvatske (1990., 1997.) koji je zajamčio pravo
vlasništva, dakako socijalno vezanoga, podvrgnutoga ograničenjima pa i mogućnosti oduzimanja u općem
interesu. Sve je to u skladu sa suvremenom pravnom doktrinom i praksom u državama kontinentalne Europe.
 Od zakona treba spomenuti Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1996.) kao temeljni izvor
našega općega stvarnopravnoga uređenja. Značajni su još Zakon o zemljišnim knjigama (1996.), Ovršni
zakon (1996.), Stečajni zakon (1996.).
 Osim ovih zakona treba spomenuti i one koji sadrže posebna pravna uređenja za određene vrste stvari kao
što su Pomorski zakonik (1994.), Zakon o rudarstvu (1994.), Zakon o poljoprivrednom zemljištu (1994.),
Zakon o šumama (1990., izmjene 1991. i 1993.), Zakon o arhivskom gradivu i arhivima (1997.).
 Neki podzakonski propisi imaju snagu zakona, a riječ je o uredbama sa zakonskom snagom predsjednika RH
i nekim uredbama Vlade RH. Zastupnički dom Sabora ovlašćivao je Vladu RH na donošenje uredbi sa
zakonskom snagom, pa je ona donijela, između ostaloga, i takve uredbe kojima je djelovala na neke
stvarnopravne odnose (uredbe kojima je postavila neke zabrane raspolaganja nekretninama).
Page 3
  Glede međunarodnih ugovora koje je bila sklopila, ili im je pristupila bivša SFRJ u doba dok se Hrvatska još
nalazila u njezinom sastavu, postavljeno je generalno pravilo da “međunarodni ugovori koje je sklopila i
kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i
pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država glede
ugovora” (točka III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, N. nov. 31/1991.). Prvi protokol uz
Europsku konvenciju o ljudskim pravima daje u članku 1. tzv. jamstvo vlasništva, zapravo jamstvo svih
imovinskih građanskih prava, uključujući i sva stvarna prava, a po praksi Europskoga suda ovo se jamstvo
odnosi i na prava još nekih vrsta koja prelaze okvire imovinskih prava.
 Nakon stupanja na snagu ZV i ZZK nema više potrebe za primjenom pravnih pravila bivšega prava. Tu se
prije svega misli na OGZ, ali i propise zemljišnoknjižnoga prava iako se, na primjer, postupanje u
izvanparničnom postupku još uvijek ravna prema pravnim pravilima iz bivšega Zakona o sudskom
vanparničnom postupku iz 1934. godine, a darovni ugovor prema OGZ-u.

Običajno pravo ne igra ulogu značajnijega izvora u našem suvremenom stvarnom pravu. Moguće ih je primijeniti
glede onih pitanja kod kojih sam zakon upućuje na primjenu običaja. To je primjerice odredba ZV-a prema kojoj je
“svaki vlasnik dužan s desne strane od svojega glavnoga ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor i razdvojiti ga od
susjedovoga prostora, ako nije drukčije propisano, niti je drugi mjesni običaj”.

Sudska praksa u nas nije izravan izvor građanskoga prava. Naime, trodioba vlasti na zakonodavnu, sudsku i
izvršnu podrazumijeva vezanost sudova zakonima kako bi se onemogućila samovolja sudaca i primijenjena je u
cijeloj kontinentalnoj Europi. Sudovi su dobili samostalnost od izvršne vlasti, ali s druge strane postoji snažna
vezanost uz zakon.

Na temelju odredaba Zakona o sudovima (1994.) ujednačavanju sudske prakse služe:

1. obvezatna pravna shvaćanja, prihvaćena na sjednici sudskoga odjela suda drugoga stupnja,
2. obvezatna opća pravna shvaćanja, prihvaćena na općoj sjednici Vrhovnoga suda RH
3. opća stajališta koja su utvrđena na općoj sjednici Vrhovnoga suda RH radi osiguravanja jedinstvene
primjene zakona i ravnopravnosti građana te jednakosti svih pred zakonom na području RH, i
4. djelovanje ostalih sredstava na ujednačavanje sudske prakse, a osobito sudskih odjela za praćenje i
proučavanje sudske prakse.

 Pravna znanost bila je dopunski izvor stvarnopravnih normi. Ona nastoji istražiti fenomen prava uopće,
njegovo djelovanje u ljudskom društvu te otkriti cilj svakog pojedinog pravnog instituta.
 Danas pravna znanost nije više niti dopunski izvor prava niti neposredni izvor. Ona može djelovati posredno,
posredstvom drugih pravnih izvora.
 Ona ne raspolaže nikakvom vlašću, nego ona može samo predlagati.

RAZGRANIČENJE DOMAĆEGA OD STRANOGA STVARNOGA PRAVA

Postavlja se pitanje razgraničenja različitih stvarnopravnih uređenja u slučajevima koji imaju vezu s pravima više
država (slučajevi s tzv. međunarodnim elementom). Glavni izvor općih kolizijskih pravila u nas je Zakon o
preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (1991.).

Temeljno je kolizijsko pravilo za stvarnopravne odnose da njih uređuje pravo one države gdje se nalazi predmet
toga odnosa (lex rei sitae). To znači da je hrvatsko stvarno pravo mjerodavno za pravne odnose čiji se predmet
nalazi na području Hrvatske bez obzira da li se radi o nekretnini ili pokretnoj stvari. To ne vrijedi jedino za stvari
koje su u prijevozu jer je za njih mjerodavno pravo koje vrijedi na njihovom odredištu.

Ipak makar kolizijska pravila upućivala na primjenu nekoga stranoga stvarnoga pravo ono se ipak neće
primijeniti:
ako bi primjena toga stranoga prava bila suprotna našem pravnom poretku ili
ako je nastupio uzvrat (renvoi) tj. kolizijske norme stranoga prava upućuju na primjenu hrvatskoga prava.

Hrvatski sud je isključivo nadležan za sporove o pravu vlasništva na nekretninama, sporove o ograničenim stvarnim
pravima na nekretninama, kao i za sporove o smetanju posjeda na nekretninama, ako sporna nekretnina leži na
području RH.
Page 4
Hrvatski sud je nadležan, ali ne isključivo u takvim sporovima ako su glede pokretnina:
1. ako tuženik ima na području RH prebivalište, odnosno sjedište,
2. ako su stranke valjano ugovorile nadležnost hrvatskoga suda,
3. ako je spor glede broda ili zrakoplova upisanoga u upisnik koji se vodi na području RH ili
4. ako se radi o sporu o imovinskim odnosima bračnih drugova čija se imovina nalazi u RH ili
5. spor je o smetanju posjeda počinjenom na području RH.

2. STVARNOPRAVNI ODNOS

Elementi svakoga stvarnopravnoga odnosa su:

osobe,
predmet tog odnosa i
subjektivno stvarno pravo.

Središnja točka svakoga stvarnopravnoga odnosa je njegov predmet - stvar.

Stvarnopravni odnos nastaje kada osoba (jedna ili više njih) stekne subjektivno stvarno pravo glede neke stvari.
Nemoguća je ikakva vlast na stvari, ako nema stvari - nema bezobjektnih stvarnih prava.

 U svakom stvarnopravnom odnosu sudjeluje s jedne strane osoba koja je nositelj nekog subjektivnog prava
(vlasnik, suvlasnik, više vlasnika zajedno) glede određene stvari koja je predmet tog odnosa, a na drugoj
strani sve ostale osobe.
 Pritom je vlasnik u aktualnom stvarnopravnom odnosu samo sa osobama koje imaju neka svoja ograničena
stvarna prava na njegovoj stvari (pr. pravo služnosti, pravo građenja itd.) – on je zbog njihovih ograničenja
stvarnih prava dužan nešto trpjeti ili propuštati.

 Nositelj svakog ograničenog stvarnog prava na nekoj stvari nalazi se u:

Stvarnopravnom odnosu s njezinim vlasnikom
U stvarnopravnom odnosu s nositeljima drugih stvarnih prava na istoj stvari i
Sa svim trećim osobama

 Nositelj nekog stvarnog prava je osoba koja je stekla to stvarno pravo glede nekog predmeta i ono joj nije
prestalo.
 Nositelji mogu biti pravne i fizičke osobe i moraju biti sposobne za to.
 Razlikujemo nekoliko razina pravne sposobnosti:
1. Sposobnost uopće biti nositeljem ikakvih građanskih subjektivnih prava
2. Sposobnost biti nositeljem određene vrste tih prava
3. Sposobnost biti nositeljem takvog subjektivnog prava na objektu određene vrste.

 Vrlo je značajno načelo jednake i pune pravne sposobnosti svih subjekata građanskog prava, i fizičkih i
pravnih osoba. To znači da svaka fizička osoba i pravna osoba, može biti nositeljem svih vrsta građanskih
prava.
 Prema Ustavu RH „svaka fizička i pravna osoba može biti nositeljem prava vlasništva i svih vrsta
ograničenih stvarnih prava, a jedino zakon može odrediti iznimke od tog načela“!
 Ograničenja koja za strane osobe postavlja zakon glede prava vlasništva nekretnina na području Republike
Hrvatske ne mogu se na odgovarajući način primijeniti na pravo vlasništva pokretnih stvari, niti na
ograničena stvarna prava. Po Ustavu strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene
zakonom, a to znači da su strane osobe u načelu izjednačene s domaćim državljanima, ali njihova stvarna
prava mogu biti ograničena Ustavom I međinarodnim ugovorima.

 Isto stvarno pravo može pripadati dvojici ili više nositelja.

 Načelno im pravo može pripadati tako da je ono:

Page 5
 1. Njihovo nepodijeljeno, zajedničko pravo
2. Da je to pravo podijeljeno na alikvotne dijelove, pa da svakom nositelju pripada neki dio takav
podijeljenog prava
3. Postoji mogućnost da stvarno pravo bude nekim rokom ili uvjetom ograničeni tako da taj rok ili uvjet
djeluje prema svakome, pa da tako ograničeno pravo bude preneseno nekoj osobi.

PREDMET STVARNIH PRAVA

 Predmet u stvarnom pravu igra bitnu ulogu. Nema bezpredmetnih stvari.

 Objekti stvarnih prava su stvari. Stvarno pravo slijedi svoj objekt u prostoru i vremenu
Ranije se razlikovalo tjelesne i netjelesne stvari. Tako je rimsko pravo pod netjelesnim stvarima (res incorporales)
smatralo obvezna prava (tražbine), nasljedno pravo i pravo služnosti.

U XIX. i XX. stoljeću postavljena je tzv. doktrina tjelesnih stvari. Po toj doktrini samo tjelesne stvari mogu biti
objekti subjektivnih stvarnih prava, jer su samo one sposobne da ih se podvrgne onakvoj vlasti kakvu daju stvarna
prava svojim nositeljima. Tzv. bestjelesne stvari za to nisu sposobne jer nemaju tjelesnu egzistenciju. To se je
međutim pokazalo pogrešnim jer i na nekim netjelesnim entitetima može postojati onakva vlast kakvu daju
subjektivna stvarna prava svojim nositeljima.

Naše suvremeno stvarno pravo odnosno ZV određuje da predmet stvarnih prava mogu biti:
1. stvari, koje su skladu s doktrinom tjelesnosti definira kao tjelesne dijelove prirode, ali i
2. sve drugo za što se uzima (fingira) kao da su stvari, jer je zakonom izjednačeno sa stvarima

Nema dakle netjelesnih stvari, ali se neke netjelesne entitete tretira kao da su stvari.

Predmet stvarnih prava može biti svaka stvar (tjelesni dio prirode), ali ne i takva koja nije za to sposobna. načelno su
sve stvari sposobne da budu objektom stvarnih prava.

Sposobnost biti predmetom stvarnih prava – prometnost

Sposobnost stvari da bude predmet stvarnih prava je pravilo, dok

Nesposobnost postoji ako stvar ne zadovoljava:
naravni kriterij i
pravni kriterij postavljen za tu sposobnost.
Dakle, nesposobne su jedino one stvari kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju
pojedincu.

Za stvar koja nema sposobnost biti objektom stvarnih prava, kaže se da je izvan prometa (res extra commercium), a
za onu koja bi mogla biti objektom tih prava - da je stvar u prometu (res in commercium). međutim postoje i stvari
koje su ograničene u prometu iz različitih razloga.

Naravni kriterij sposobnosti

Naravni kriterij sposobnosti stvari razumijeva da stvar nije prikladna za predmet stvarnih prava ako ne zadovoljava
sljedeće zahtjeve:
1. da je pojedinačno određena,
2. da je prikladna za služenje ljudima i
3. da je različita od ljudi.

Ad. 1. Pojedinačno je određena stvar te stoga može biti zasebnim predmetom stvarnih prava, ona stvar koja je
jednaka jedino sebi samoj, koja se, dakle, po svojim svojstvima (izgledu, imenu ili dr.) ili nekim okolnostima koje su
izvan nje (npr. mjestom gdje se nalazi) razlikuje od svih ostalih stvari barem onoliko koliko je najnužnije da bi ju se
u običnom životu (u pravnom prometu) smatralo zasebnim entitetom. To nipošto ne znači da stvar koja pripada
nekom rodu, vrsti itd. ne može biti predmetom stvarnih prava, ali ipak te stvari moraju biti na neki način određene
(npr. količinski, obujmom itd.; ne može se reći kupujem od tebe pšenicu i stječem na njoj stvarno pravo vlasništva, a
da se ne utvrdi na određeni način).

Page 6
Ad. 2. Stvar je prikladna za predmet stvarnih prava, samo ako može na neki način služiti ljudima. Stvari koje su
za ljude beskorisne nisu sposobne biti objekti stvarnih prava. Tako su npr. nekretnine relativno nesposobne da budu
predmetom tzv. ručnoga zaloga, a pokretnine su nesposobne da budu objekti stvarnih tereta, prava građenja i skoro
svih vrsta služnosti.

Ad. 3. Čovjek u suvremenim pravnim sustavima nije prikladan za objekt stvarnih prava, bez obzira na to što može
služiti ljudima. Sporno je međutim da li odvojeni dijelovi ljudskoga tijela mogu biti objektima stvarnih prava.
Pitanje je sporno, odgovor se redovito izbjegava i upućuje se na osobna (neimovinska) prava.

Pravni kriterij sposobnosti stvari

 da bi stvar bila sposobna za predmet stvarnih prava ona mora zadovoljiti i pravni kriterij. ONA STVAR
KOJA NA TEMELJU ZAKONA NIJE SPOSOBNA PRIPADATI POJEDINCIMA, NESPOSOBNA
JE BITI OBJEKTOM PRAVA VLASNIŠTVA I OGRANIČENIH STVARNIH PRAVA, bez obzira na
to što možda zadovoljava naravni kriterij za to.
 Pravni poredak također može zakonskim normama pojedinim vrstama stvari oduzeti sposobnost da
pripadaju pojedincima, bez obzira što su te stvari bile za to prikladne.

Da li će i koliko oduzeti nekoj vrsti stvari sposobnost da pripadaju pojedincima, ovisit će o pravnopolitičkim
razlozima kojima se neki pravni poredak rukovodi. Razvoj znanosti, tehnike i tehnologije uzrokuje povećanje
naravne mogućosti da pojedinci uspostavljaju svoju vlast i glede nečega što ranije nije bilo prikladno biti objektom
stvarnih prava.

POJEDINAČNA STVAR I NJEZINE PRIPADNOSTI

Predmet stvarnoga prava je pojedinačna stvar:

1. pokretnina ili
2. nekretnina
3. Predmet stvarnog prava može biti i entitet koji nije stvar, ali ga je zakon pravno izjednačio sa stvarima.

U sumnji da li je nešto pokretnina ili nekretnina smatra se da je pokretnina.

Pripadnosti stvari su njezini dijelovi, neodvojeni plodovi, prirast i pripatci.

Pokretnina je pojedinačno određena stvar koju se može premještati s jednoga mjesta na drugo, a da joj se ne
povrijedi bit.

Pripadnosti pokretnine su:

dijelovi stvari,
prirast stvari,
neodvojeni plodovi i
pripatci (pertinencije).

Ad a) Ponekad se pravi razlika između jednostavnih i sastavljenih stvari. S fizikalnoga je stajališta svaka stvar
sastavljena od dijelova. Razlika je u tome što su neki dijelovi odvojivi (nebitni), a drugi neodvojivi (bitni). Na
odvojivim dijelovima može postojati neko posebno pravo treće osobe različito od prava na cijeloj stvari (npr. čamac
je u vlasništvu jedne osobe, a izvanbrodski motor je vlasništvo druge osobe jer je on nje posuđen). Idealni dijelovi
stvari nisu njezini dijelovi poput tjelesnih već se smatraju posebnim stvarima.

Ad b) Prirast neke stvari je ono što joj je izvana pridošlo i razmjerno se trajno s njom tako sjedinilo da je postalo
dijelom te stvari. Prirast dijeli pravnu sudbinu stvari. Prirast postoji ako rastavljanje nije moguće faktički (jer je ono
što je priraslo postalo bitnim dijelom glavne stvari), gospodarski (jer bi iziskivalo nerazmjerno velike troškove) ili
pravno (jer nije dopušteno).

U slučaju prirasta pokretnine nekretnini glavnom se stvari uvijek smatra nekretnina.

Page 7
Ad c) Plodovi su dijelovi matične stvari dok god se od nje ne odvoje. Onaj tko ima pravo vlasništva ili koje drugo
stvarno pravo na plodonosnoj stvari, ima ga i na svakom njezinom neodvojenom plodu. Odvajanjem od matične
stvari nastaje plod kao samostalna pokretna stvar.

Ad d) Pripadak (pertinencija) neke stvari je pokretna stvar, fizički samostalna, koju je njezin vlasnik namijenio da
kao sporedna trajno služi svrsi neke druge stvari kao glavne, ali jedino ako prema shvaćanju u prometu ona može
biti pripatkom te druge stvari, te ako stoji u takvom prostornom odnosu s glavnom stvari koji odgovara toj namjeni.
Pripadak nije fizički dio glavne stvari.
Dok je jedna stvar pripadak druge ona dijeli pravnu sudbinu glavne stvari.

Da bi vlasnikova stvar postala pripatkom neke druge stvari ona:

a) treba biti prikladna da služi svrsi te druge stvari
b) treba biti dovedena u takav prostorni odnos s glavnom stvari koji odgovara toj namjeni
c) treba prema shvaćanju u životu moći biti pripatkom te stvari kao glavne
d) treba još i da je vlasnik svojom voljom namijenio svoju stvar tome da razmjerno trajno služi svrsi određene
druge stvari kao glavne.

Vlasnik može svoju volju očitovati u bilo kojem obliku!!!!

Pokretnina je pojedinačno određena stvar koju se može premještati s jednog mjesta na drugo, a da joj se ne
povrijedi bit. Bitno obilježje pokretnine je njezina premjestivost.

Nekretnina je stvar koju se ne može premještati s jednoga mjesta na drugo bez povrede njezine biti.
Nekretnina je zemljina čestica i njezine pripadnosti (sve ono što je sa zemljinom česticom trajno spojeno na ili
ispod njezine površine.
Zemljina čestica je dio površine zemljine kore koji je geometrijski određen i koji ima specifičnu oznaku čime
se razlikuje od svog ostaloga zemljišta (katastarska oznaka).

Pojedina nekretnina sastoji se od:

pojedinačno određene zemljišne čestice (zemljine kore, tla, terena)
svih pripadnosti te zemljišne čestice (sve što je s njom trajno spojeno, na površini i ispod nje)

 Zemljišna čestica je bitni dio svake nekretnine kao predmeta stvarnih prava, ali za to mora biti pojedinačno
određena da se razlikuje od svog ostalog zemljišta.
 Tomu služi geometrijska metoda kojom se određuje oblik, površina tla....
 Pojedinačne zemljišne čestice koje se geometrijski označavaju i određuju su katastarske čestice.
 Prikazuju se u katastarskom operatu, odn za katastarsko područje na moru.
 Katastarska čestica je najsitnija jedinica za pojedinačno određenje svake nekretnine.
 Svaka pojedina nekretnina je pojedinačno određena katastarskom česticom, a sastoji se od:
a) Zemljišne čestice
b) Svih pripadnosti te zemljišne čestice
 Granica do koje se proteže onaj dio zemljine kore koji je pojedina nekretnina (zemljište), naziva se međom.
 Kada su zemljišne čestice kao katastarske čestice upisane u zemljišnu knjigu, one su predmet stvarnih prava
kao zemljoknjižna tijela.
 Zemljoknjižno tijelo je zemljišna čestica upisana u zemljišnu knjigu, odn više zemljišnih čestica upisanih u
zemljišnoknjižni uložak.
 Svako zemljišno tijelo je jedan jedini objekt prava, dakle JEDNA NEKRETNINA.

Kao samostalne nekretnine tretiraju se idealni dijelovi nekretnina, pravo građenja.

NAČELO JEDINSTVENOSTI NEKRETNINE (SUPERFICIES SOLO CEDIT)

Kod nekretnina je temeljno načelo jedinstvenosti nekretnine (superficies solo cedit) po kome nekretninu čini
zemljište sa svime što je s njim trajno spojeno. Srednjovjekovni pravni poretci kao ni pravni poretci socijalističkoga
pravnoga kruga nisu priznavali načelo jedinstvenosti nekretnine.

Page 8
Uspostava pravnog jedinstva nekretnine
Uspostava pravnog jedinstva nekretnine tražila je dvoje:
1. Uspostavu pravnog jedinstva zemljišta i zgrade
2. Uspostavu pravnog jedinstva nekretnine i njezinih funkcionalno samostalnih dijelova

Uspostava pravnog jedinstva zemljišta i zgrade

 ZV je odredio da zemljište i sve što je s njim trajno spojeno treba biti jedinstveni objekt, a u slučaju da nije
tako , npr. ukoliko zgrada koja je u privatnom vlasništvu nalazi se na zemljištu koje je u društvenom
vlasništvu, objedinio ih je tako da je na temelju zakona vlasnik zgrade postao vlasnikom i zemljišta na kojem
je zgrada izgrađena.

Uspostava pravnog jedinstva nekretnine i njezinih funkcionalno samostalnih dijelova

 Etažni vlasnik je dobio status suvlasnika cijele nekretnine, kojem je izvršavanje suvlasničkih ovlasti
koncentrirano na određeni dio zgrade. Takva konstrukcija osigurava pravno jedinstvo nekretnine, a
omogućava razmjerno samostalno izvršavanje vlasništva na posebnim dijelovima.

Suzbijanje povreda načela jedinstvenosti nekretnine

 Da pravnim poslovima stranaka ne bi bilo narušavano načelo jedinstvenosti nekretnine, određeno je da od

dana stupanja na snagu ZV pravni poslovi koji su suprotni načelu jedinstvenosti nekretnine ne proizvode
pravne učinke, ali je svakoj ugovornoj strani u čiju je korist bio takav ugovor sklopljen dano pravno da
zahtjeva pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak uklonio.
 Postavljeno je prema ZV pravilo da se mogu odredbe propisa koji su na snazi, a različito uređuju pripadanje
zgrada od pripadanja zemljišta, tumačiti I primjenjivati samo u skladu s načelom jedinstvenosti nekretnine.

Uspostava iznimki od načela jedinstvenosti nekretnine

 Zakon otvara vlasnicima nekretnina neke mogućnosti da od pojedine svoje nekretnine pravno odvoje njezine
dijelove, kako bi oni mogli biti u vlasništvu drugih osoba.
 Od cijele nekretnine mogu biti pravno odvojene zgrade i druge građevine koje su trajno izgrađene na
zemljištu:
1. Na temelju stvarnog prava koje svojeg nositelja ovlašćuje da na tom tuđem zemljištu ima u svojem
vlasništvu zgradu ili drugu građevinu, ima npr. ili:
a) Pravo građenja ili
b) Prava stvarne služnosti koja ovlašćuje imati dio zgrade ili naprave na poslužnoj nekretnini
2. Na temelju koncesije osnovane na zakonu, dok ona ovlašćuje da se na tuđem zemljištu ima zgradu ili
drugu građevinu
 Od cijele nekretnine mogu biti pravno odvojeni strojevi i slični uređaji koji su s njom fizički spojeni (pr.
industrijska postrojenja), gdje oni postaju samostalne stvari u vlasništvu druge osobe.

Pripadnosti nekretnine
Pripadnosti nekretnine su:
njezini dijelovi,
njezin prirast,
njezini plodovi dok nisu odvojeni i
njezini pripatci.

Ad a) Ne smatraju se dijelovima nekretnine zgrade i sl. koje su povezane sa zemljištem samo radi neke prolazne
namjene (privremeno), zatim ni zgrade i dr. ako ih od nekretnine odvaja pravo građenja, strojevi i slični uređaji koji
su s nekretninom trajno spojeni, ali su vlasništvo neke druge osobe.

Ad b) Što god pridođe izvana i trajno se spoji s nekretninom prirast je nekretnine, odn vanjski prirast nekretnine.
Bilo da se to zbilo djelovanjem ljudi, više sile itd.

Page 9
Ad c) Trava, drveće, zemlja i sve upotrebljive stvari koje zemlja rađa na svojoj površini dijelovi su nekretnine, sve
dok se od zemlje ne odvoje. Odvajanjem postaju plodovi, samostalne stvari, koje su tzv.unutarnji prirast nekretnine.

Ad d) Tako se pripatkom poslovne zgrade npr. smatraju strojevi i slični uređaji, a poljoprivrednoga zemljišta
strojevi za obradu zemlje, stoka za daljnju poljoprivrednu proizvodnju, sjeme za daljnju proizvodnju itd.

Entiteti koji su zakonom pravno izjednačeni sa stvarima

Zakonom mogu neke vrste prava biti u pravnom pogledu izjednačene sa stvarima. Za entitete koji su zakonom
izjednačeni sa stvarima uzima se (fingira) da su i oni stvari pa ih se u pravnom pogledu tretira kao stvari.

Prema ZV sa stvarima su u pravnom pogledu izjednačene:

1. sve prirodne snage ako su podložne ljudskoj vlasti (npr. vjetar, snaga morskih valova),
2. idealni dijelovi stvari, a to su alikvotno određeni dijelovi prava vlasništva, izjednačeni sa stvarima,
3. neka subjektivna prava mogu biti objektom služnosti plodouživanja (prava koja daju plodove i druge koristi;
neka mogu biti predmetom založnoga prava (imovinska prava koja su prikladna da vjerovnik iz njih namiri
svoju tražbinu),
4. pravo građenja se tretira kao da je zemljište,
5. prinosi subjektivnoga prava tretiraju se kao plodovi (npr. najamnine, zakupnine, kamate). Općenito uzevši
zakon bi mogao i druge bestjelesne entitete izjednačiti sa stvarima.

Koristi od stvari i drugih predmeta stvarnih prava

 Koristi su plodovi neke stvari ili prava, a i druge prednosti koje donosi uporaba neke stvari ili prava.
 Koristi pripadaju onome kome pripada i stvar ili pravo koje ih donosi, ako na posebnom pravnom temelju ne
pripadaju kome drugome. Tko se na postojanje takva pravnoga temelja poziva, treba ga i dokazati.

Plodovi stvari
Plod je u pravnom smislu ona korist koju se u obliku prinosa dobiva od stvari, a da ona I dalje ostane potpuna.
Pod pravni pojam ploda potpadaju:
Neposredni plodovi
Posredni plodovi

Neposredni plodovi neke stvari su:

Prinosi koje ta stvar daje naravnim putem
Prinosi koje ta stvar daje posredstvom nečijeg rada
Sve drugo što nisu prinosi stvari, a koje stvar daje s obzirom na svoju namjenu

Posredni plodovi (civilni plodovi) su prinosi koje stvar daje posredstvom nekog pravnog odnosa glede nje kao što je
to npr. najamnina, zakupnina I sl.

Odvajanje neposrednog ploda stvari zbiva se činom fizičkog odvajanja od matične stvari, bio to prirodni događaj ili
ljudska radnja.
Ubiranje je čin uzimanja ploda za sebe ili koga drugoga, dakle prisvajanje ploda.

Plodovi prava
 Plodovi subjektivnih prava pravno su izjednačeni s plodovima stvari, te se na njih na odgovarajući način
primjenjuju ona pravila koja su postavljena za plodove stvari.
 Subjektivno pravo može davati i neposredne i posredne plodove.

Prednosti od uporabe stvari

Prednosti od uporabe stvari su koristi koje daje stvar, ne time što se od nje odvajaju plodovi, nego time što se tu
stvar upotrebljava.

Page 10
  Riječ je o koristi koja se ima od uporabe stvari, npr. od uporabe kuće za stanovanje, uporabe automobila za
vožnju i dr.
 Prednosti od uporabe mogu ali i ne moraju biti neposredno imovinske.
 One su korist za onog tko tu stvar rabi.
 Pravo na sve koristi stvari ima vlasnik stvari, osim ako to pravo nije ograničeno.

Prednosti od uporabe prava

 Koristi od uporabe nekog prava pripadaju onome čije je to pravo, a drugoj bi osobi moglo pripadati samo
ako je ona na nekom posebnom pravnom temelju bila ovlaštena na uporabu tog prava.
 Koristi od uporabe prava tretiraju se jednako kao i koristi od uporabe stvari.

IV. SUBJEKTIVNA STVARNA PRAVA

 Subjektivna stvarna prava su posebna vrsta građanskih imovinskih prava.

 Imaju 3 karakteristike:
1. Neposredni predmet im je stvar
2. Privatna pravna vlast koju svojem nositelju daje svako takvo pravo glede svojeg predmeta je neposredna
3. Djeluju apsolutno.
 Svako stvarno pravo u subjektivnom smislu je građansko pravo, i to imovinsko pravo koje svojem
nositelju daje potpunu ili djelomičnu neposrednu privatnu pravnu vlast na nekoj stvari sposobnoj da bude
objektom takvog prava, uključujući i ovlast da svakog trećeg isključi od neovlaštenih zadiranja u tu stvar.
 Svako pojedino stvarno pravo pripada nekoj od zakonom određenih vrsta i ima onakav sadržaj koji je
zakonom propisan za tu vrstu stvarnih prava.
 Sadržaj svakog pojedinog subjektivnog stvarnog prava čine one OVLASTI što ih pravni poredak daje
nositeljima te vrste stvarnog prava glede predmeta njihova prava.
 Svako subjektivno pravo sastoji se od jedne ili više ovlasti.

Stjecanje
Može biti:
Izvorno
Izvedeno

IZVORNO stjecanje prava znači da stjecatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stječe na osnovi
drugih pravnih činjenica za koje objektivno građansko pravo veže stjecanje subjektivnih prava.
IZVEDENO stjecanje prava postoji onda kad stjecatelj svoje pravo temelji na pravu prednika odnosno izvodi iz
prava prednika. Stjecatelj ne može steći više prava nego što ga je imao njegov prednik. „Nemo plus iuris ad alium
transferre potest, guam ipse haberet!“.
Onaj od kojeg se pravo stječe naziva se auctor ili pravni prednik, a onaj koji pravo stječe naziva se pravni sljednik
ili successor.
a) Translativno stjecanje je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik svoje dosadašnje pravo u
cijelom njegovom sadržaju i obujmu prenosi na novog stjecatelja. Zove se još i pravnim
nasljeđivanjem ili sukcesijom (može biti univerzalna i singularna).
1) Sveopća ili univerzalna sukcesija znači prijelaz svih prava i obveza od dosadašnjeg
subjekta na novi subjekt. Pr. nasljeđivanje za slučaj smrti. U trenutku smrti ostavitelja sva
njegova imovinska prava i obveze prelaze na nasljednika JEDNIM AKTOM!
2) Singularna sukcesija znači da novi subjekt (stjecatelj) od dosadašnjeg subjekta
(prednika) stječe samo pojedinačno pravo, pr. pravo vlasništva jedne stvari.
b) Konstitutivno stjecanje je takvo izvedeno stjecanje kod kojeg prednik ne prenosi na stjecatelja
čitavo svoje pravo, nego na temelju svog prava osniva za stjecatelja novo pravo. Pr. vlasnik
nekretnine osnuje služnost u korist susjedove oranice. Susjed je stekao služnost puta konstitutivno
jer to pravo do tada nije postojalo na vlasnikovoj nekretnini.

Opće pretpostavke stjecanja:

Sposobnost predmeta
Page 11
 Sposobnost stjecatelja
Da postoji odgovarajući pravni temelj stjecanja

Osnivanje prava je nastanak subjektivnog stvarnog prava koje do tada nije postojalo.
Otuđenje je prelaženje postojećih prava bilo:
a) kao pojedinačno prelaženje prava na singularnog sukcesora, bilo
b) kao prelaženje imovinske cjenilne na univerzalnog sukcesora.
Pretvorba prava na stvarima je pojava da ona prava koja su postojala na stvarima u bivšem pravnom poretku, ali u
postojećem pravnom poretku ne ulaze u krug zatvorenog broja stvarnih prava, mijenjaju po sili zakona svoj sadržaj.

*vidi kasnije kod stjecanja prava vlasništva!!!!

V. O OPĆIM DOBRIMA, JAVNIM DOBRIMA I DOBRIMA OD INTERESA ZA REPUBLIKU

HRVATSKU

OPĆA DOBRA

Opća dobra (res communes omnium) su stvari koje nisu sposobne biti objekti ničijih stvarnih prava, nego
služe zajedničkim potrebama svih ljudi.
 Opća dobra nisu sposobna biti predmetom ičijih stvarnih prava, a time niti stvarnopravnih odnosa.
 Stvar je opće dobro kada zbog svojih naravnih osobina nije prikladna da bude u vlasti bilo koje fizičke ili
pravne osobe pojedinačno, ali svakome može služiti za njegove potrebe, a i svima za opće potrebe. To je
slučaj sa zrakom u zemljinoj atmosferi kao cjelini, rijekama, jezerima i moru kao cjelini, morskoj obali kao
cjelini. Takve stvari mogu biti samo na uporabi svih, pa tako zadovoljavati svačije interese i potrebe.
 Stvar je opće dobro i kada to nije posljedica njezinih prirodnih osobina već joj zakonske norme uskraćuju
sposobnost da bude predmetom stvarnoga prava (res extra commercium), npr. parkovi, gradske ulice, ranije
stvari u društvenom vlasništvu.
 Nitko ne može imati opće dobro kao cjelinu u privatnom vlasništvu, no to nipošto ne znači da netko ne bi
mogao imati u vlasništvu stvari nastale izdvajanjem dijelova općega dobra (npr. voda u rijeci je opće dobro,
ali uzeta u posudu može biti u nečijoj pravnoj vlasti).
 Redovito se glede općih dobara određene vrste uspostavlja zakonom neko posebno upravnopravno uređenje
kojim se regulira način na koji mogu pojedinci za sebe rabiti i koristiti opća dobra (uzimati vodu iz rijeka,
ploviti morem, loviti ribu, prometovati zrakom itd.)

Posebna, osobito važna vrsta općih dobara je pomorsko dobro.

Njega čine:
unutrašnje morske vode
teritorijalno more
njihovo dno
podzemlje
dio kopna koji je po svojoj prirodi namjenjen općoj upotrebi (morska obala, luke...)

 Opća dobra ne mogu kao cjelina biti u vlasti nijednoga građanskopravnoga subjekta, ali na njima je moguća
javna vlast (u ulozi suverena, a ne vlasnika) koja vodi brigu o takvim dobrima i njima upravlja. Po ZV
Republika Hrvatska ima dužnost da vodi brigu i upravlja općim dobrima.
 Subjekt koji neposredno vodi brigu i upravlja nekim dobrima, a to je Republika Hrvatska, može na određeno
vrijeme i naplatno dati pojedinoj osobi koncesiju za neku posebnu uporabu i korištenje općega dobra (npr.
za izgradnju marina) pod pretpostavkama određenim zakonom.
 Izgrade li se na temelju koncesije kakve zgrade ili druge građevine na općem dobru, one ne postaju odmah
dijelom općega dobra. One su zasebne nekretnine dok traje koncesija što znači da se na njima za to vrijeme
mogu imati stvarna prava. S prestankom koncesije na općem dobru ne mogu postojati nikakva subjektivna
stvarna prava tako da te nekretnine gube svoju samostalnost i postaju dijelovi općega dobra.

JAVNA DOBRA

Page 12
Javna dobra (res publicae) je naziv za sve ono što je u imovini države ili drugih javnopravnih subjekata.
 Javna dobra su u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinica lokalne samouprave (gradovi, općine), jedinica
područne samouprave (županije), te ustanova.
 Prema tzv. francuskom modelu javna dobra se u načelu izuzimaju iz djelovanja stvarnopravnoga uređenja i
stavljaju pod poseban javnopravni režim, a prema tzv. njemačkom modelu nastoji se javna dobra koliko je
god moguće podvrći jednakom stvarnopravnom uređenju kao i sve druge stvari.
 U nas je prihvaćen njemački model tako da su javna dobra objekt stvarnih prava, a RH i druge pravne osobe
javnoga prava koje su nositelji prava vlasništva, imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i
privatni vlasnici, ako zakonom nije što drugo određeno.

Prema tome kakva im je namjena određena razlikuju se:

a) javna dobra u općoj uporabi (njima se može svatko služiti na način koji određuje tijelo ili ustanova kojoj je ta
stvar dana na upravljanje; npr. auto cesta),
b) javna dobra u javnoj uporabi (te stvari su namijenjene za neposredno izvršavanje prava i dužnosti Republike
Hrvatske, njezinih tijela i ustanova; npr. zgrade Sabora, Vlade, državnih sveučilišta, fakulteta, škola itd.),
c) javna dobra koja nisu namijenjena ni za opću ni za javnu uporabu (te se stvari nalaze u tzv. financijskoj
imovini države, npr. državna poljoprivredna zemljišta, šume, na kojima će vlasničke ovlasti izvršavati tijelo
nadležno za određivanje namjene, a čisti prihod od tih stvari dio je državnoga proračuna).

DOBRA OD INTERESA ZA REPUBLIKU HRVATSKU

Neki dijelovi prirode proglašeni su za dobra od osobitoga interesa za RH pa zato uživaju njezinu osobitu zaštitu. To
su prije svega:
1. opća dobra, ali mogu biti i
2. stvari koje su predmet prava vlasništva.

 Dobra od interesa za RH proglašena neposredno ustavnom normom su more, morska obala i otoci, vode,
zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva. Uz to ustavna norma omogućuje da se zakonom
proglasi da su dobra od interesa za RH i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode,
nekretnine i stvari od osobitoga kulturnoga, povijesnoga, gospodarskoga i ekološkoga značenja.
 Glede dobara od interesa za RH uspostavljaju se posebna pravna uređenja koja su u pravilu javnopravne
prirode. Za ta će se dobra primjenjivati prije svega norme toga posebnoga uređenja, a tek podredno opća
pravila stvarnoga prava.
 Sama činjenica da je neka stvar proglašena dobrom od općega interesa ne oduzima joj sposobnost da i dalje
bude objektom stvarnih prava kao i bilo koja druga stvar. Ipak zakonodavac ako to želi može postaviti
određena ograničenja glede stjecanja stvarnih prava na dobrima od općega interesa.

Posjed i zemljišne knjige

3. POSJED

POJAM POSJEDA

Posjed je pravno relevantna faktična vlast koju neka osoba ima u društvu glede određene stvari.
Hrvatski naziv potječe od latinskoga possessio (posjed).

Posjed se tradicionalno smatralo činjenicom, a ne stvarnim pravom. Međutim, pod utjecajem učenja Heinricha
Hahna počelo je prevladavati shvaćanje da je posjed ipak subjektivno pravo, a ne činjenica. To je shvaćanje došlo do
izražaja i u OGZ-u gdje je posjed shvaćen kao vrsta stvarnoga prava, doduše nešto slabija od ostalih. Suvremena
pravna doktrina smatra posjed činjenicom, ali socijalnom i pravno relevantnom koja izaziva određene pravne učinke.

Postoje dva shvaćanja ili koncepcije o pojmu posjeda. Subjektivistička koncepcija (romanska) oslonjena na
idealističku filozofiju (ponajviše Immanuela Kanta) smatra da je posjed spoj tijela i duha (corpusa i animusa). OGZ
je prihvatio subjektivističku konstrukciju posjeda koja je u suvremenom austrijskom pravu dosta relativizirana i
približila se objektivističkom shvaćanju.

Page 13
Objektivistička (germanska jer je prvi puta istaknuta u Njemačkom GZ iz 1896.) smatra posjed samo faktičnom
vlasti na stvari (animus se ne traži). Prihvaćena je u većini suvremenih pravnih poredaka (njemačkom, švicarskom).
Objektivističku koncepciju prihvaća i naše suvremeno pravo.

Postavljeno je u teoriji pitanje zašto pravni poredak pruža zaštitu posjedu pa i onda kada on i nije u skladu s pravom.
O tome postoje apsolutne i relativne teorije.
Apsolutne teorije pokušavaju pronaći razloge za pravnu zaštitu posjeda u samom posjedu. Tko dira u posjed
dira u posjednikovu volju, pa pravni poredak treba pružiti zaštitu.
Relativne teorije traže razloge pravne zaštite posjeda ne u samom posjedu, već izvan njega. Može se štititi i
posjed koji nije utemeljen na pravu, ali njemu pravni poredak ne pruža zaštitu zbog njega samoga nego u
želji da zaštiti vlasnika.

Prevagnula su shvaćanja izražena u relativnim teorijama. Vladajuća je postala teorija mira koja izražava shvaćanje
da pravna zaštita posjeda u prvom redu služi zaštiti javnoga reda i mira, dakle zaštiti općega interesa da se faktična
stanja ne mijenjaju samovlasno. Ovoj je teoriji prigovoreno da previše ističe opće interese, a zanemaruje
pojedinačne. Zato je nastala i teorija kontinuiteta po kojoj razlog pravne zaštite posjeda leži u svačijem interesu da
se održi kontinuitet odnosa u kojima ljudi žive. Štiteći svačiji posjed od samovoljnih zahvata, štiti se taj kontinuitet.
Ove dvije teorije se međusobno ne isključuju već nadopunjuju tako da ih suvremena pravna doktrina tako i prihvaća.

Glavni pravni izvori posjeda su:

ZV,
Zakon o parničnom postupku - preuzet 1991. (glede zaštite posjeda) i
Ovršni zakon -1996. (glede prisilnoga ostvarenja sudske zaštite).

GRAĐA POSJEDOVNOGA ODNOSA

 Svaki posjed je socijalni odnos u kojem posjednik ima relativno trajnu, socijalno relevantnu faktičku vlast u
pogledu određenog objekta.
 S jedne strane se nalazi posjednik, a s druge strane sve ostale osobe.

Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari. To može biti bilo koja fizička i pravna osoba,
dovoljno je da ima pravnu sposobnost dok se poslovna ne traži.

Predmet posjedovanja su stvari i prava stvarnih služnosti.

Posjed stvari
Predmet posjedovanja su u prvom redu stvari i to postojeće. Nije moguć posjed buduće stvari. Posjednikom se
smatra i osoba koja svoju faktičnu vlast ima glede dijela neke stvari, premda taj dio ne bi mogao biti
samostalnim predmetom stvarnih prava (poput sobe ili druge prostorije u stanu). Takav dio ne bi mogao biti
samostalni predmet vlasništva ili kojega drugoga stvarnoga prava, ali može biti predmet posjeda jer posjed uopće
nije stvarno pravo, kao ni pravo uopće. Predmet stvarnih prava može biti samo cijela nekretnina dok predmet
odvojenoga posjedovanja može biti sve što je prikladno za nečiju faktičnu vlast.

Posjed stvari karakterizira:

vanjska vidljivost,
razmjerna trajnost,
mogućnost isključenja tuđih zahvata i
dostupnost stvari posjedniku.

Građa posjeda može biti jedinstvena te je u tom slučaju posjed samo neposredan. Ali posjed se može i stupnjevati pa
će se u takvom slučaju sastojati od:
neposrednoga posjeda te
jednoga ili više posrednih posjeda.
Kada je posjed stupnjevan razlikuje se samostalan od nesamostalnoga posjeda.

NEPOSREDAN POSJED stvari

Page 14
Tko ima neposredan posjed?
Neposredan posjed je onaj što ga posjednik ima glede određene stvari time što na njoj neposredno i vanjski
vidljivo izvršava svoju faktičnu vlast osobno ili posredstvom pomoćnika u posjedovanju.

 Za neposredan posjed stvari je karakteristično neposredno osobno, ili putem pomoćnika u posredovanju,
tjelesno držanje stvari u vlasti osobe.
 Neposredni posjednik u pravilu izvršava osobno faktičnu vlast na stvari, ali je može izvršavati i pomoću
druge osobe - pomoćnika u posjedovanju.
 Stvar može biti u nečijem neposrednom posjedu, a da pritom nije ni u čijem posrednom posjedu, dok obrnuto
nije moguće.
 Neposredan posjednik ostvaruje svoj posjed posjednovnim činima.
 Svaki posjedovni čin koji neka osoba izvrši neposredno na stvari, ako je vanjski vidljiv i takvog sadržaja da
ga se u društvu može prepoznati kao ostvarenje faktične vlasti te osobe na toj stvari – posjednovni je čin
njezin.
 Je li čin kojeg je netko poduzeo glede određene stvari njezin posjedovni čin na toj stvari, prosuđuje se
objektivno, prema shvaćanjima koja u društvu postoje o tome čime se ostvaruje faktična vlast na takvoj
stvari.
 Izvršavanje vlasti implicira voljno postupanje.
 Onaj koji čini nešto a da to ne želi ne izvršava nikakvu vlast.
 Mjerodavan je dakle, sadržaj volje.
 Dovoljna je prirodna volja.

Pomoćnik u posjedovanju je osoba koja neposredno poduzima one čine kojima se izvršava faktična vlast na
stvari, ali koja time ne izvršava nikakvu svoju, nego isključivo tuđu faktičnu vlast.
 Neposredni posjednik može izvršavati posjedovne čine posredstvom druge osobe, tj. pomoćnika u
posredovanju.
S obzirom da ne izvršava svoju nego tuđu faktičnu vlast pomoćnik nije posjednik tako da i ovdje postoji neposredni
posjed od strane posjednika koji se samo izvršava preko pomoćnika.

Pomoćnik se pokorava posjednikovim nalozima izvršavajući time isključivo njegovu (posjednikovu) faktičnu vlast
na stvari. Pomoćnik u posjedovanju može biti svaka osoba koja se s posjednikom stvari nalazi u radnom ili sličnom
odnosu, član je njegova domaćinstva itd.

Ako dođe do spora, dok se ne utvrdi da je onaj tko je neposredno izvršavao čine faktične vlasti pritom bio samo tuđi
pomoćnik u posjedovanju, smatrat će ga se neposrednim posjednikom.

POSREDAN POSJED stvari

Posredni posjed stvari postoji ako neposredni posjednik izvršavajući svoju faktičnu vlast ujedno izvršava i vlast za
drugoga. Tada se posredstvom vlasti neposrednoga posjednika stvar nalazi i u posrednoj, višoj faktičnoj vlasti toga
drugoga posrednoga posjednika.

Tko je neposredni posjednik, a tko posredni posjednik?

Najčešće se kao neposredni posjednik (u slučaju kada postoji i posredni posjed) javlja plodouživatelj, zakupnik,
najmoprimac, čuvar, založni vjerovnik, posudovnik, a posredni posjednik najčešće je vlasnik stvari.

Za postojanje posrednog posjeda je potrebno dvoje:

Posredujući posjed
Posredujući odnos

Posredujući posjed je onaj neposredan posjed posredstvom kojeg posredni posjednik posreduje, ako između njega i
neposrednog posjednika postoji posredujući odnos.

Posredujući odnos je odnos neposrednog i posrednog posjednika u kojem neposredni posjednik stvar posjeduje kao
netko tko ju je:
Page 15
 a) Ovlašten posjedovati kroz neko vrijeme (pr. kao posudovnik, plodouživatelj)
b) Ili ju je obvezan kroz neko vrijeme posjedovati (pr. kao čuvar)

Da bi odnos neposrednog posjednika s drugom osobom u pogledu određene stvari bio posredujući odnos,
potrebno je da njihov odnos ima 2 nerazdvojne komponente:
Prva je OVLAST ILI OBVEZA neposrednog posjednika da stvar posjeduje privremeno
Druga komponenta je zahtjev posrednog posjednika neposrednome neka mu taj preda stvar u neposredan
posjed nakon što prestane biti ovlašten ili obvezan posjedovati je.

Višestruko stupnjevani posjed stvari

Moguće je i višestruko stupnjevanje posjeda iste stvari. U temelju će uvijek biti nečiji neposredan posjed stvari, a na
njemu će biti izgrađena ljestvica višestruko stupnjevanoga posjeda (npr. zakupodavac - zakupnik - podzakupnik;
najmodavac - najmoprimac - podnajmoprimac).

SAMOSTALAN I NESAMOSTALAN POSJED

Samostalan posjed postoji ako posjednik izvršavajući svoju faktičnu vlast, ne izvršava time ničiju tuđu “višu”,
posrednu vlast. Naziva se još vlasnički posjed.

Nesamostalan posjed postoji kada posjednik posjeduje stvar priznajući višu vlast posrednoga posjednika.
Naziva se još uporabni posjed.

Zbog toga ne može neposredan posjed biti samostalan, kad god postoji i posredan posjed. Kod posrednoga posjeda
ako postoji više stupnjeva, samostalan je jedino posjed onoga stupnja koji je najudaljeniji od neposrednoga posjeda,
dok su na svim ostalim stupnjevima posjedovanja te stvari nesamostalni posjedi (npr. kod zakupa zakupodavac ima
samostalan posjed, a zakupnik i podzakupnik nesamostalan posjed).
 Za svaki se posjed predmnijeva da je samostalan.
POSJED I SUPOSJED

Individualni posjed (samoposjed) postoji kada na jednom stupnju posjedovanja stvar posjeduje samo jedna
osoba (jedna kao neposredni, a druga kao posredni posjednik).

Suposjed postoji kada isti posjed ima više osoba, što kod stupnjevanoga posjeda znači, kada na istom stupnju
posjedovanja stvar posjeduje više osoba.
 Svi suposjednici imaju istodobno isti posjed stvari na istom stupnju posjedovanja, pri čemu je faktična vlast
svakog suposjednika ograničena faktičnom vlašću ostalih suposjednika.
 Nema suposjeda između neposednog i posrednog posjednika iste stvari, a ni suposjeda između osoba koje
istu stvar posredno posjeduju na različitim stupnjevima posjedovanja.
 Među suposjednicima nije posjed nikad podijeljen po kvotama.

Običan suposjed postoji kada svaki od suposjednika može izvršavati suposjed nezavisno od ostalih suposjednika
(npr. posjed zajedničkoga dvorišta).
 Pritom faktična vlast ostalih posjednika konkurira s njegovom.
 Neposredan običan suposjed je npr.neposredan suposjed stanara glede zajedničkog dijela zgrade, svaki od
njih samostalno se služi stubama, dizalom praonicom rublja i sl.
 Postoji običan posredan suposjed ako posredni suposjednici imaju prema neposrednome zahtjev na izručenje
stvari kao solidarni vjerovnici.

Zajednički suposjed postoji kada ni jedan od suposjednika ne može izvršavati suposjed nezavisno od ostalih nego
samo u zajednici s ostalima (primjer je suključarstvo - svaki od posjednika ima ključ od blagajne, ali se ona može
otvoriti samo ako se otključa sa svim ključevima).
 Ovo iznad je primjer neposrednog zajedničkog suposjeda.
 Posredan zajednički suposjed stvari postoji ako suposjednici imaju prema neposrednome zahtjev na
izručenje stvari kao vjerovnici nedjeljive obveze.
Page 16
Posjed prava
Posjed prava stvarne služnosti znači faktično izvršavanje sadržaja stvarne služnosti glede neke nekretnine. To je
jedini oblik posjedovanja prava u nas, ali je u praksi izjednačen s posjedom stvari.
Posjed prava je relativno trajna faktična vlast posjednika jedne nekretnine kao povlasne, koja se sastoji u faktičnom
izvršavanju sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke tuđe nekretnine kao poslužne.

Sadržaj posjeda prava različito ovisno o afiramtivnoj ili negitivnoj stvarnoj služnosti
afiramtivne stvarne služnosti- sadržaj afirmativnih služnosti -izvršava posjednik jedne nekretnine,ako na
tuđoj nekretnini kao poslužnoj,izvršava sadržaj afirmativne služnosti kao da mu pripada to pravo služnosti u
korist svoje nekretnine kao povlasne,a posjednik druge nekretnine to trpi.
negativne stvarne služnosti izvršava time što onaj čija je poslužna nekretnina,propušta u korist povlsne
nekretnine nešto što bi inače čini,kao da u korist druge postoji pravo služosti.

IDEALNI POSJED

Idealan posjed je naziv za od pravnog poretka priznatu privatnu i za svakoga relevantnu vlast koju osoba ima u
pogledu nekog predmeta kao da je taj predmet njezin, a da se pritom ta njezina vlast ne sastoji u kakvoj neposrednoj
fizičkoj, efektivnoj vlasti na stvari, niti se na nju oslanja.
Idealni posjed nije posjed u pravom smislu riječi, nego je naziv za prema svakome djelujuću privatnu vlast glede
neke stvari koju ima neka osoba kroz to što joj je javna vlast svojom odlukom ili neposredno zakonom “predala stvar
u posjed”, proglasivši je posjednikom, premda ona stvar još faktično ne posjeduje.

Idealan posjed može biti posjed stvari ili prava. Javlja se u obliku:
1. nasljedničkog posjeda,
2. posjeda ošasne ostavine (dok jedinica lokalne samouprave ne poduzme odgovarajuće posjedovne čine),
3. posjeda nekretnine na temelju rješenja o dosudi, kada je sud svojim zaključkom predao posjed kupcu.

Nasljednički posjed
Nasljednički posjed je od pravnog poretka priznata privatna i za svakoga relevantna vlast koju ostaviteljev
nasljednik ima glede svih ostaviteljevih posjeda.
Nasljednički posjed je pravni položaj koji glede svih ostaviteljevih posjeda ima njegov nasljednik time što ga zakon
proglašava za posjednika umjesto ostavitelja. Onaj tko je ostaviteljev nasljednik u načelu je ovlašten da odmah
započne i faktično posjedovati ono što je posjedovao ostavitelj, ali naravno nije ovlašten dirati u ostale posjede iste
stvari ili prava. Nasljednik neće postupiti samovlasno samo pod pretpostavkom da je doista ostaviteljev nasljednik,
da nije posjedovanje prepušteno izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine i da posjedovanjem ne zadire u tuđi posjed.
Ako nasljednički posjed smeta osoba koja za sebe ne tvrdi da je nasljednik tada se može primijeniti posjedovna
zaštita, no ako smetanje vrši osoba koja sebe smatra ostaviteljevim nasljednikom tada se jedino u redovitom
parničnom postupku to pitanje može riješiti.

Tzv. tabularni posjed (knjižni) je činjenica da je u zemljišnim knjigama pravo vlasništva nekretnine ili neko drugo
pravo upisano u korist određene osobe. To se najčešće dešava kad je pravo pogrešno upisano u korist neke osobe pa
je to također svojevrstan idealni posjed. Tabularni posjed ne dovodi do tabularne dosjelosti ma koliko dugo trajao.

STJECANJE POSJEDA

Što znate o stjecanju posjeda?

Posjed je stečen ako i kada je činom stjecanja zaista nastalo glede stvari stanje koje ima sve osobine posjeda
stvari odnosno prava, bilo neposrednoga bilo posrednoga.

Čin stjecanja posjeda redovito je:

1. neki vanjski vidljivi tjelesni čin (može biti jednostran - uzimanje, oduzimanje posjeda ili dvostran - tradicija)
i
2. očitovanje volje (pravni posao).

Stjecatelj može posjed steći:

vlastitim činom stjecanja ili
Page 17
 činom neke druge osobe ako ta osoba zastupa stjecatelja po njegovoj volji (ugovornik zastupnik) ili po
zakonu (zakonski zastupnik; poslovođa bez naloga).

Posjed je stečen izvorno (originarno) ako je stjecatelj jednostranim činom uspostavio svoju faktičnu vlast glede neke
stvari koja u tom času nije bila ni u čijem posjedu, ili ako je bila, uspostavio je svoju vlast neovisno ili usprkos tom
tuđem posjedu.

Čin izvedenoga stjecanja (derivativnoga) posjeda je uvijek dvostrani čin dotadašnjega posjednika i stjecatelja
kojim se uspostavlja stjecateljeva faktična vlast tako što ju dotadašnji posjednik predaje stjecatelju, a taj je prima.
Izvedeno stjecanje može biti translativno i konstitutivno.

STJECANJE POSJEDA STVARI

Jednostrani vanjski vidljiv čin uspostavljanja faktične vlasti može biti:

A) čin uzeća stvari, ili
B) čin oduzeća stvari.

Koja je razlika između uzeća i oduzeća?

Izvorno se posjed stječe činom uzeća (aprehenzija) stvari, koja u trenutku stjecanja nije ni u čijem posjedu, u
neposredan posjed (npr. uzimanje stvari rukom). Oduzeće stvari se obavlja jednostranim činom kojim se uspostavlja
faktična vlast stjecatelja, a oduzima ista takva vlast dotadašnjem posjedniku. Izvorno stjecanje posjeda oduzećem
stvari od dotadašnjega posjednika je samovlasno i nije dozvoljeno.

Jednostrano stjecanje posjeda može se izvršiti i posredstvom zastupnikovoga uzeća i oduzeća stvari.

Osim jednostranoga stjecanja posjeda moguće je i stjecanje posjeda dvostranim činom - predajom. Predaja
(primopredaja, tradicija) je dvostrani čin koji poduzimaju dotadašnji posjednik i stjecatelj posjeda, s voljom prvoga
da preda i drugoga da primi posjed stvari.

Predaja posjeda stvari je u mnogim slučajevima ona točka u kojoj obvezni odnosi prerastaju u stvarnopravne, jer je
redovito predaja posjeda stvari jedna od pretpostavaka za stjecanje stvarnih prava (prava vlasništva, založnoga
prava).

Stvar se u posjed stjecatelja predaje:

1. tjelesnom predajom, ili
2. očitovanjem volje.

Načelo je da se stvar predaje u neposredan posjed tjelesnom predajom, a u posredan očitovanjem volje.

Predaja stvari, Tjelesna predaja ili predaja u užem smislu je dvostrani voljni čin, koji se sastoji od toga što
dotadašnji posjednik fizički predaje, a stjecatelj prima stvar u posjed, a koji je čin izvršen kada se stjecatelj s
voljom prenositelja nađe u položaju da izvršava faktičnu vlast glede stvari.

Javlja se u više oblika:

Prava predaja (traditio vera) zbiva se doslovnim uručenjem stvari stjecatelju u ruke; Tako da dotadašnji
posjednik, želeći prenijeti svoj posjed stvari na drugu osobu, URUČI TOJ OSOBI odnosnu stvar, a ona je iz
njegovih ruku primi u svoje, uspostavjajući time svoju faktičnu vlast glede te stvari (čime se kod nje
nastavlja faktična vlast dotadašnjeg posjednik)

Predaja putem uzimanja stvari uz dozvolu (npr. stjecanje plodova na temelju osobne služnosti uporabe;
stjecanje u posjed stvari koju se kupuje u samoposluzi);
Isti učinak kao i perdaja stvari stjecatelju iz ruke u ruku imat će i to da je stjecatelj uzeo stvar u svoj
posjed uzdozvolu njezinog dotadašnjeg posjednika. Npr. tako se stječe posjed stvari u trgovini sa
samoposluživanjem, ili iz automata; na taj način uzuar stječe plodove tuđe stvari, a i založni
vjerovnik stječe na taj način plodove pokretne stvari koja mu je dana u zalog.
Page 18
 U svim tim slučajevima prenesen je neposredan posjed na stjecatelja, ali ne već time što je on dobio
dozvolu da uzme stvar, nego time što ju je zaista uzeo na temelju dozvole, uspostaviviši glede nje
svoju vlast.
To nije traditio longa manu posjed se prenosio samim tim što dotadašnji posjednik, pokazavši
stjecatelju nekretninu, očitovao svoju volju da mu je predaje u posjed.
Posjed je tradiran tek kad stjecatelj, pošto je dobio dozvolu da uzme stvar u posjed, zaista to i uradi.

Predaja putem dovođenja stvari u krug stjecateljeve faktične vlasti; Kao predaja u ruke primatelja
tretirat će se i slučajevi u kojima stjecatlej nije primio stvar baš doslovno u ruke, nego mu je ona predana u
posjed tako što je s njegovom voljom dovedena u njegovu faktičnu vlast. Npr. pismo koje je ubačeno u
sandučić za primanje pošte, predano je time u posjed onog tko posjeduje taj sandučić.

Predaja stvari putem predaje sredstva posjedovanja (npr. ključ je sredstvo posjedovanja onoga što je njime
zaključano, tovarni list je sredstvo posjedovanja stvari predane na prijevoz i navedene u tovarnom listu,
skladišnica je sredstvo posjedovanja robe koja je predana na uskladištenje i navedena u skladišnici).
Navedeni primjeri nalik su na tzv. simboličku tradiciju koja je nezamisliva u suvremenim pravnim poretcima
koji na posjed gledaju kao na faktičnu vlast na stvari. Nekada dok se na posjed nije gledalo kao na puku
činjenicu faktične vlasti na stvari smatralo se da se posjed stvari može prenijeti predajom simbola
posjedovanja (npr. ključa).
Tjelesna predaja posjeda putem zastupnika (npr. preko prijevoznika). Posjed stvari može se predati i
posredstvom neke druge osobe – zastupnika kod predaje (tradicije).
Ako se čin predaje posjeda izvrši putem zastupnika kod predaje, tad se zapravo zbivaju dva čina
predaje – prvo predavatelj predaje stvar zastupniku, a potom zastupnik predaje stjecatelju.
Ako je zastupnik radio za onoga koji predaje stvar, tad će stjecatelj steći posjed te stvarai tek ako i
kad primi stvar u posjed od predavateljevog zastupnika.
Akoje zastupnik radio za stjecatelja – stjecatelj je stekao posjed stvari već time što je stvar primio
njegov zastupnik u posjed.
Za prijevoznika se ne presumira da je zastupnik primatelja; prijevoznik u pravilu radi za onog koji
stvar šalje, a ne za onog koji je prima.
Stoga u slučaju kad predavatelj šalje stvar primatelju posredstvom osobe koja stvar prevozi
(prijevoznik, profesionalni ili ne) – stjecatelj će u načelu steći posjed te stvari tek ako i kada je primi
od prijevoznika (bilo osobno, bilo po svojem ugovornom ili zakonskom zastupniku).
Jedino , ako je predavatelj stvar predao prijevozniku koji je pritom radio za račun stjecatelja – stvar
je predana stjecatelju u psojed već samim time što ju je primio prijevoznik.

Stjecanje posjeda očitovanjem volje

Predaja očitovanjem volje zbiva se činom dvostranoga očitovanja volje dotadašnjega posjednika da predaje faktičnu
vlast glede stvari stjecatelju i stjecateljevoga očitovanja volje da je prima.

Kada se posjed stječe pukim očitovanjem volje prenositelja i stjecatelja posjeda tada ga se stječe činom koji nije
vanjski vidljiv. Da takvo vanjski nevidljivo prenošenje posjeda ne bi štetilo trećim osobama, postavljeno je pravilo
da će predaja posjeda koja je izvršena samim očitovanjem volje djelovati prema trećima samo ako su o njoj
obaviješteni, ili inače znaju za nju.

Stjecanje posjeda očitovanjem volje javlja se u sljedećim oblicima:

Predaja kratkom rukom (traditio brevi manu) je čin predaje neposrednoga posjeda osobi koja se već nalazi u
položaju da izvršava akte faktične vlasti glede stvari. Tjelesna predaja u ovom slučaju nije potrebna jer
stjecatelj već izvršava akte faktične vlasti na stvari (primjeri: pomoćnik u posjedovanju pretvara se u
neposrednoga posjednika, nesamostalni posjednik postaje samostalnim posjednikom, posjednik koji je stvar
posjedovao na nižem stupnju sada će je posjedovati na višem stupnju). Samim očitovanjem volje da se
posjed predaje stjecatelju, taj stječe neposredan posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast
glede stvari.
Prenošenje prava zahtijevati predaju stvari (cessio vindicationis). PRENOŠENJE PRAVA zahtjevati
predaju stvari je čin prenošenja postojećeg posrednog posjeda na drugu osobu očitovanjem volje
dotadašnjeg posrednog posjednika i stjecatelja kojim prvi prenosi na drugog svoje pravo zahtijevati od
posredujućeg posjednika da taj preda stvar nakon što mu prestane ovlaštenje ili dužnost posjedovati je.
Page 19
Obavlja se pravnim poslom (cesija, prijenos ugovora, asignacija) između stjecatelja i dosadašnjega posrednoga
posjednika kojim mu ovaj prenosi svoje pravo što ga ima u pravnom odnosu s neposrednim posjednikom. Primjer:
prodaja stvari koja je posuđena pri čemu kupac stječe pravo da zahtijeva od posudovnika predaju stvari u neposredan
posjed.
Osnivanje prava na predaju stvari (constitutum possessorium). Ovdje dotadašnji posjednik posjeduje i
dalje, ali drukčije nego do tada. Njegov je posjed postao niži u odnosu na posredan posjed koji je stekao
stjecatelj. Primjer: netko proda stvar, ali je zadrži u posjedu npr. kao ostavoprimatelj, zakupnik,
najmoprimac. To će se pravo osnovati za stjecatelja ako on i dotadašnji posjednik stvari svojim dvostranim
očitovanjem volje uspostave takav međusobni odnos u kojem će stjecatelj imati pravo od dotadašnjeg
posjednika zahtjevati predaju stvari. Uspostave li takav odnos dotadašnji će posjednik nastaviti posjedovati
stvar, ali se konstrukcija posjeda promijenila. Dotadašnji posjednik posjeduje i dalje, ali drukčije nego do
tada njegov je posjed postao niži u odnosu na posredan posjed koji je stekao stjecatelj. Tako dvostranim
očitovanjem volje kojim se za stjecatelja osniva pravo da od dotadašnjeg osjednika zahtijeva predaju stvari -
stjecatelj stječe posredan posjed te stvari iz posjeda svojeg prednika, pri čemu taj prednik ostaje i dalje u
posjedu stvari.

STJECANJE POSJEDA PRAVA

Može se ostvariti jednostranim činom, npr. posjed afirmativne stvarne služnosti osniva se jednostranim činom
kojim se samovlasno izvrši na nekretnini u tuđem posjedu nešto što posjednik te druge nekretnine ne bi trebao trpjeti,
a taj to ipak otrpi. Posjed negativne stvarne služnosti osniva se jednostranim činom stjecanja kojim je posjednik
jedne nekretnine u korist te svoje nekretnine samovlasno zabranio posjedniku druge nekretnine da na svojoj
nekretnini čini nešto što bi taj inače mogao činiti.

Stjecanje posjeda prava može se izvršiti i dvostranim činom, u sporazumu s posjednikom nekretnine koja bi time
postala poslužna.

TRAJANJE POSJEDA I NJEGOVA KAKVOĆA

NAČELO TRAJNOSTI
 Posjed nije trenutačno nego relativno trajno stanje. Posjed traje od trenutka stjecanja pa sve dok ne nastupi
okolnost koja ga okončava. Načelo trajnosti posjeda čini da posjedniku ne prestaje posjed, niti mu se prekida
posjedovanje samim time što je on kroz duže ili kraće vrijeme propuštao ili je bio spriječen izvršavati
posjedovne čine. Također posjed neke osobe ne prestaje činjenicom da joj ga je neka druga osoba oduzela.

KAKVOĆA POSJEDA

Kako posjed dijelimo s obzirom na kakvoću?

Objektivne značajke posjeda o čemu ovisi i njegova kakvoća su:
a) zakonitost i
b) istinitost.
c) Subjektivna značajka posjeda je poštenje.

Ako posjed ispunjava sve 3 kvalitete, kako se naziva?

Posjed koji ima sve tri pozitivne osobine što znači da je istodobno zakonit, istinit i pošten naziva se publicijanski
posjed (po publicijanskoj tužbi koju može uložiti posjednik kao da je vlasnik), uzukapioni posjed (jer se može
reodvitom dosjelošću pretvoriti u pravo) ili kvalificirani posjed (po činjenici da je takav posjed kvalificiran za
spomenutu tužbu i za dosjelost).

Zakonit i nezakonit posjed

Kad je posjed zakonit ili nezakonit?
Zakonit je onaj posjed koji ima valjani pravni temelj toga posjedovanja.
Nezakonit je onaj posjed koji uopće nema nikakav pravni temelj ili mu temelj nije valjan.

Page 20
  Na posjedovanje stvari ovlašćuje pravo vlasništva, pravo plodouživanja, založno pravo na pokretnini, pravo
zakupa, pravo najma, pravo posudbe i dr.
 Posjed je nezakonit ako uopće nema pravni temelj te ako mu je pravni temelj ništetan pravni posao. Ako mu
je pravni temelj pobojan posao, to neće štetiti njegovoj zakonitosti, dok mu ne bude poništen taj posao.

Istinit i neistinit posjed

Kad je posjed istinit ili neistinit?
Istinit posjed je onaj koji nije stečen na protupravan način, dakle koji nije nastao silom (vis), ni potajno
(clam), ni zlouporabom povjerenja (praecario modo).
Neistinit (viciozan) je posjed koji je stečen silom, potajno ili zlouporabom povjerenja.

 Pod silom se razumijeva fizička sila i prijetnja. Posjed je stečen potajno ako je stečen prijevarom, krađom ili
na bilo koji drugi potajni način.
 Pod stjecanjem posjeda zlouporabom povjerenja (na izmoljen način) smatraju se svi oni načini stjecanja
posjeda u kojima je stjecatelj već imao neku poziciju glede tuđe stvari, ali ju je onda samovlasno pretvorio iz
neposjeda u posjed (npr. najmoprimac nakon isteka ugovora o najmu ne želi vratiti stvar).
 Neistinit posjed nije miran jer je tuđi posjed samovlasno oduzet. Posjednik čiji je posjed oduzet ima pravo na
zaštitu. Ako se pravo na posjedovnu zaštitu ne iskoristi u određenom roku tada se neistinit posjed umirio,
premda je i dalje neistinit, postao je to miran posjed.

Pošten i nepošten posjed

Posjed je pošten (possessio bone fidei, savjestan posjed) ako posjednik ne zna da mu ne pripada pravo na
posjed, a to njegovo neznanje je ispričivo.
Posjed je nepošten ako je posjednik prigodom stjecanja znao da mu ne pripada pravo na posjed ili je tada s
obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da mu pripada pravo na posjed. Posjed može i
naknadno postati nepošten ako posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed.

 Poštenje je subjektivna značajka posjeda pa ona nikada ne prelazi s prednika na sljednika u posjedovanju -
poštenje se uvijek prosuđuje s obzirom na onoga tko je posjednik. To znači da prednik može biti nepošten
posjednik no to neće štetiti sljedniku ako je on sam pošten posjednik, odnosno ako nije znao za prednikovo
nepoštenje.

PREDMNJEVE O POSJEDU
Predmnjeva da je pošten
Da je samostalan
Predmnjeva vlasništva

 Postulat je svih građanskopravnih uređenja da se za svaki posjed predmnjeva da je pošten sve dok se ne
dokaže suprotno. Radi se o oborivoj predmnjevi. Teret dokaza je na protivničkoj strani - tko tvrdi da je nečiji
posjed nepošten treba to dokazati.
 Za svakoga se posjednika također predmnijeva da samostalno posjeduje dok se ne dokaže suprotno.
Činjenica da posjednik izvršava faktičnu vlast na stvari ne samo za sebe nego za drugoga kao višega
posjednika ne mora svakome biti poznata. I predmnjeva samostalnosti je oboriva.
 Postoji i predmnjeva vlasništva. Javlja se u obliku opće predmnjeve posjednikova vlasništva pokretnine po
kojoj se predmnjeva da je samostalni posjednik pokretne stvari vlasnik te stvari. Ova je predmnjeva
obrambene naravi jer oslobađa tuženika dužnosti da dokazuje svoje pravo posjeda te daje pogodniji procesni
položaj u vlasničkoj parnici.
 Postoji i posebna predmnjeva posjednikova vlasništva s ofenzivnim djelovanjem kod tzv. publicijanskoga
posjednika stvari čiji je posjed kvalificiran (istodobno zakonit, istinit i pošten).

PRAVNI UČINCI POSJEDA

Page 21
Akvizitivna funkcija posjeda

Zahvaljujući tome što je posjedu povjerena akvizitivna funkcija, pa je stjecanje stvarnih prava (vlasništva i drugih)
moguće samo ako stjecatelj stekne posjed na predmetu stvarnoga prava koje se stječe - stjecatelj stvarnoga prava
ujedno je odmah i posjednik. U pravilu se bez stjecanja posjeda ne može steći pravo vlasništva na pokretninama jer
je potrebna tradicija ili predaja posjeda. To je prihvaćeno ne samo u našem pravu već i u njemačkom, austrijskom,
švicarskom i dr. Nasuprot tome u francuskom pravu stjecanje stvarnih prava zbiva se samim sklapanjem ugovora.
Čak i kada se stvarno pravo stječe originarno, dakle nije potrebna tradicija, i onda je stjecanje posjeda redovita
pretpostavka stjecanja stvarnoga prava.

Publicitetna funkcija posjeda

 Svojom vanjskom vidljivošću posjed daje publicitet subjektivnim pravima na stvari, ali svojstvo vanjske
vidljivosti ima u pravilu samo neposredni posjed. Posredni posjedi redovito nisu vanjski vidljivi, a isto tako
ni posjedi prava.
 Da bi održali povjerenje u posjed kao sliku subjektivnih prava, pravni poretci moraju otkloniti ili barem
znatno ublažiti opasnosti koje u pravnom prometu prijete od pogrešne slike koju bi o pravu mogao dati
posjed. To je neizbježna posljedica povjeravanja publicitetne funkcije posjedu. Pravni poretci stoga pružaju
zaštitu posjedu, čak i onom koji je samo privid prava.
 Pravni učinci koji slijede iz publicitetne funkcije posjeda su da je moguće steći stvar i od posjednika koji nije
nositelj prava na stvar i da posjednik odgovara umjesto vlasnika za štetu od opasne stvari koju posjeduje.
 Publicitetna funkcija posjeda oslanja se na vanjsku vidljivost neposrednoga posjeda, kao i na to da će se od
neposrednoga posjednika moći saznati je li mu posjed samostalan ili nesamostalan. Na ovoj se funkciji grade
važni pravni učinci kao što su mogućnost da se stekne pravo i od prividnoga vlasnika, i zaštita posjednika
koji vraća stvar njezinom vlasniku, ako ju je pošteno stekao u svoj posjed.
 Zemljišne knjige doduše kada je riječ o nekretninama sve više preuzimaju publicitetnu funkciju od posjeda,
ali ona još uvijek vrijedi barem ako se radi o pokretninama.

Kontinuitetna funkcija posjeda

Za svako su društvo posebno važni socijalni odnosi glede stvari. Neophodno je da ti odnosi budu što stabilniji, da se
održava njihov kontinuitet, kako ne bi trpjeli interesi koji se zadovoljavaju njima. Teži se što manjim potresima
nastalim samovlasnim činima.

Funkciju održavanja kontinuiteta i stabilnosti socijalnih odnosa glede stvari izvršava posjed kroz svoje pravne učinke
koji se pokazuju preko:
zaštite posjeda od smetanja i
mogućnosti da se putem dosjelosti dugotrajan posjed pretvori u subjektivno stvarno pravo.

ZAŠTITA POSJEDA od smetanja

Nitko nema pravo samovlasnoga smetanja posjeda. Načelno se štiti svaki posjed koji je faktičan, posljednji i miran.
Ne štiti se tzv. idealni posjed. Miran je svaki posjed osim neistinitoga (određeno vrijeme i u odnosu na određenu
osobu, odnosno dok ne istekne rok za zaštitu jer je tada i takav posjed miran iako je još uvijek neistinit).

Od načela da se štiti samo faktični posjed iznimka je napravljena u odnosu na nasljednički posjed koji je vrsta
idealnoga posjeda.

Posjed je smetan ako je:

oduzet ili
uznemiren.

Posjed je oduzet ako je potpuno prestala faktična vlast dotadašnjega posjednika.

Pravo na zaštitu posjeda nastaje samo ako postoji nečiji čin smetanja i ako je taj čin samovlastan.
Page 22
Čin smetanja posjeda je čin neke osobe kojim se dotadašnjem posjedniku oduzima posjed ili ga se uznemirava u
posjedovanju. To je svakako voljni čin. Čin smetanja posjeda može biti učinjen ne samo činjenjem već i nečinjenjem
(npr. nevraćanjem posuđene stvari). Čin smetanja može biti poduzet osobno ili preko zastupnika.

Čin smetanja poduzet je samovlasno ako onaj koji ga je poduzeo nema za to ovlaštenje, tj. dozvolu, pristanak
posjednika, niti je na to ovlašten neposredno zakonom (npr. u slučaju nužne obrane, krajnje nužde, i kod prava
zadržanja-retencije tuđe pokretne stvari) ili odlukom koju je sud ili drugo tijelo vlasti (npr. pljenidba, deložacija,
rekvizicija) donijelo na temelju zakona koji dopušta odnosni zahvat u tuđi posjed.

Kome pripada pravo na zaštitu posjeda?

Pravo na zaštitu posjeda nastaje za posjednika samovlasnim smetanjem njegovoga posjeda. Trajanje prava na zaštitu
posjeda ograničeno je subjektivnim rokom od 30 dana od kada je posjednik saznao za smetanje i tko je posjed
smetao te objektivnim rokom od jedne godine od smetanja, bez obzira je li i kada je posjednik saznao za smetanje.
Rok se prekida kada ranije posjedovno stanje bude ponovno uspostavljeno silom (samopomoć) ili milom, ili kada
posjednik podnese sudu tužbu zbog smetanja posjeda.

Što znate o zaštiti posjeda?

Pravo na zaštitu posjeda je specifično subjektivno pravo posjednika koje smetanjem njegovog posjeda nastaje za
njega na temelju zakona, ovlašćujući ga da štiti svoj posjed od tog smetanja, ili putem samopomoći ili putem suda.
Pravo na zaštitu posjednik može ostvariti:
putem suda u posebnom postupku zbog smetanja posjeda ili
putem samopomoći.

Specifičnost je sudske zaštite posjeda njegova sumarnost, hitnost i provizornost (nije dozvoljeno raspravljanje
pravnih pitanja).

SAMOPOMOĆ

Samopomoć je prirodna reakcija osobe čije je pravo napadnuto, ona ga brani ili ako ga je izgubila, pokušava
ga vratiti.
Samopomoći se predbacuje da nije dovoljno učinkovita jer zakazuje protiv jačega, a s druge strane ugrožava javni
mir i red.

Defenzivna samopomoć je obrana postojećega posjeda, a ofenzivna ponovno uspostavljanje oduzetoga posjeda. Naše
pravo poput njemačkoga, austrijskoga i švicarskoga dopušta samopomoć iako je mnogi pravni poretci isključuju.

Putem samopomoći može se poslužiti i pomoćnik u posjedovanju.

Samopomoć je dopuštena samo ako se kumulativno ispune tri pretpostavke:

neposredna opasnost jer je čin smetanja u tijeku ili je već dovršen,
samopomoć je nužna jer bi sudska pomoć stigla prekasno (okolnosti ne omogućuju da posjednik traži sudsku
zaštitu),
da za zaštitu posjeda ne bude primijenjena sila veće jakosti nego li je primjerena okolnostima (ni posljedice
ne trebaju prelaziti granicu onoga što je nužno da se zaštiti posjed).

Rok za samopomoć je 30 dana od saznanja za čin smetanja i počinitelja, a najduže godinu dana od počinjenoga
smetanja.

SUDSKA ZAŠTITA POSJEDA

Postupak zbog smetanja posjeda uređen je Zakonom o parničnom postupku. Postupak je sumaran i hitan.

Predmet raspravljanja je samo:

1. ima li tužitelj pravo na zaštitu svojega posjeda putem suda, a ako mu pripada –

Page 23
 2. na koji će se način ostvariti to pravo.

Zaštita koju sud pruža posjedniku u ovom postupku ograničena je samo na pitanje je li posjed postojao i bio
samovlasno smetan. Time je zapravo provizorna jer ako je pitanje kome pripada pravo na posjed sporno, ono u tom
postupku neće biti riješeno, nego će samo biti uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije smetanja.

Da ne bi opterećivalo postupak za smetanje posjeda, pa time smanjivalo njegovu hitnost, zakon zabranjuje da se u
tom postupku raspravlja i odlučuje o:
a) pravu na posjed,
b) o pravnom temelju posjeda,
c) o poštenju posjednika i
d) o korisnosti čina smetanja sa stajališta društvenoga, javnoga ili sličnoga interesa.

Aktivno je legitimiran na podnošenje posjedovne tužbe posljednji, faktični i mirni posjednik stvari ili prava čiji je
posjed samovlasno smetan. To može biti neposredni, ali i posredni posjednik (neposredni i u odnosu na posrednoga;
posredni u odnosu na neposrednoga također osim ako bi trebalo raspravljati o njihovom pravnom odnosu-tada ostaje
samo redoviti sudski postupak). Aktivno su legitimirani i suposjednici i nasljednici. Pomoćnik u posjedovanju nije
aktivno legitimiran za pokretanje postupka zbog smetanja posjeda.

Pasivno je legitimirana osoba koja je samovlasno smetala tuđi posjed uznemirivši ga ili oduzevši. To može biti bilo
koja treća osoba, ali i pomoćnik u posjedovanju koji je samovlasno svoju ulogu pretvorio u posjed, zatim osoba koja
već posjeduje isti objekt na istom ili drugom stupnju. Pasivno je legitimiran onaj koji je osobno izvršio smetanje
posjeda (možda i po tuđem nalogu) kao i onaj koji je izdao nalog za smetanje.

Tužbeni zahtjev sastoji se od tri elementa:

od zahtjeva da se utvrdi čin smetanja tužiteljevoga posjeda,
da se tuženome naredi uspostava ranijega posjedovnoga stanja te
da se zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, dakako sve pod prijetnjom ovrhe ne bude li tuženik to sam u
određenom roku dobrovoljno izvršio.

Sporedni zahtjev se može sastojati u naknadi parničnih troškova, određivanju privremene mjere, određivanju
kratkoga paricijskoga roka itd.

Rok za sudsku zaštitu iznosi 30 dana od saznanja za smetanje i počinitelja, a najdulje jednu godinu od čina
smetanja. Rok je prekluzivan, a ne zastaran tako da njegovim istekom prestaje za posjednika pravo na zaštitu
posjeda od smetanja.

Tuženik smije stavljati prigovore koji se odnose na sljedeća pitanja:

1. ima li tužitelj posjed kakav se štiti,
2. je li tuženik uznemirio ili oduzeo taj posjed,
3. nije li istekom prekluzivnih rokova tužitelju prestalo pravo na sudsku zaštitu i
4. nije li uspostavljanje prijašnjega posjedovnoga stanja faktično nemoguće ili nedopušteno.

U sporovima zbog smetanja posjeda sud odluku donosi u obliku rješenja.

Izreka rješenja kojim je usvojen tužbeni zahtjev ima tri glavna dijela:
1. utvrđivanje posjeda i čina smetanja,
2. naredba tuženiku da uspostavi prijašnje posjedovno stanje i
3. zabrana takvoga ili sličnoga čina smetanja ubuduće.

U rješenju sud određuje rok za dobrovoljno izvršenje onoga što je naredio (paricijski rok) prema okolnostima
pojedinoga slučaja, pa ga može odrediti u kraćem trajanju od inače propisanih 15 dana. Štoviše može odrediti da
rješenje treba izvršiti odmah.

Rok za podnošenje žalbe je svega 8 dana. U postupcima zbog smetanja posjeda žalba je uvijek devolutivan pravni
lijek - nju će uvijek rješavati viši sud. Ona u pravilu odlaže izvršenje rješenja, suspenzivna je. Od izvanrednih
Page 24
pravnih lijekova stranke mogu koristiti ponavljanje pravomoćno završenoga postupka. U postupcima zbog smetanja
posjeda nije dopuštena revizija. Zahtjev za zaštitu zakonitosti se može podnijeti.

Kroz cijelo vrijeme dok teče postupak mogu se određivati privremene mjere. Sud će odrediti privremenu mjeru (po
Ovršnom zakonu) ako je vjerojatno da postoji pravo na zaštitu posjeda i ako je vjerojatna opasnost da bi se
ostvarenje zahtjeva moglo spriječiti ili znatno otežati ili je vjerojatno da postoji potreba za odnosnom mjerom da bi
se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete. Privremena mjera može biti donijeta na određeno vrijeme,
ukinuta na zahtjev tuženika ako se promijene okolnosti. Svakako će biti ukinuta ako tužbeni zahtjev bude
pravomoćno odbijen.

PRESTANAK POSJEDA

Posjed je prestao kada je dotadašnjem posjedniku prestala faktična vlast koja je bila sadržaj njegovoga
posjeda.

Posjed je apsolutno prestao ako je uopće prestao postojati (ne samo dotadašnjem posjedniku).
Posjed je relativno prestao ako je prestao dotadašnjem posjedniku, ali nije prestao postojati, nego je prešao
na neku drugu osobu. Relativni prestanak zapravo i nije prestanak nego samo jedan od aspekata prelaženja
posjeda s jedne na drugu osobu.

U apsolutni prestanak posjeda stvari ubraja se:

1. Propast i gubitak stvari (uzrok propasti može biti prirodni događaj ili ljudska radnja, skrivljena ili
neskrivljena);
2. Napuštanje (derelikcija) posjeda stvari je faktičan čin suprotan činu uzimanja stvari u posjed koji također
mora proistjecati iz volje posjednika koja ne mora biti očitovana izričito;
3. Oduzeće stvari znači prestanak posjeda ako neka osoba jednostranim činom oduzme stvar posjedniku. No
dotadašnji posjed prestaje samo ako ga posjednik ne zaštiti putem samopomoći ili sudskom zaštitom jer ako
posjed bude ponovno uspostavljen zaštitom smatra se kao da posjed nije ni bio prekinut.

Posjed stvari je relativno prestao ako dođe do:

1. predaje posjeda drugoj osobi ili
2. do nasljeđivanja posjeda.

U apsolutni prestanak posjeda prava ubraja se:

1. Nemogućnost izvršavanja prava (propast poslužne nekretnine),
2. Gubitak posjeda povlasne nekretnine (prestane li posjed povlasne nekretnine apsolutno, zajedno s njim
prestat će i posjedi prava u njezinu korist),
3. Odreknuće od posjeda prava (to je očitovanje volje dotadašnjega posjednika prava stvarne služnosti da neće
više izvršavati sadržaj odnosne stvarne služnosti na poslužnoj nekretnini),
4. Oduzeće posjeda prava (netko oduzme posjed, a ne ostvari se zaštita od smetanja posjeda prava).

Do relativnoga prestanka posjeda prava stvarne služnosti dolazi:

1. prelaskom posjeda na drugu osobu i
2. nasljeđivanjem posjeda prava.

4. ZEMLJIŠNE KNJIGE

Stvarna prava na nekretninama da bi djelovala prema svima moraju biti publicirana na način koji svima omogućuje
da za njih saznaju. Publiciranje stvarnih prava na nekretninama upisivanjem u posebne javne knjige započelo je u
srednjem vijeku i zadržalo se do danas. U Hrvatskoj su zemljišne knjige uvedene od polovice 19. stoljeća.

Postoji više različitih sustava javnih knjiga u koje se upisuju nekretnine i stvarna prava na njima. Najpoznatiji i za
nas najznačajniji je zemljišnoknjižni sustav. Zasniva se na tradicijskom načelu stjecanja stvarnih prava, te
neposrednom upisivanju nekretnina i stvarnih prava na njima u zemljišne (gruntovne) knjige. Ovaj je sustav osim u

Page 25
Republici Hrvatskoj prihvaćen i u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji
i dr.
U zapadnoeuropskim sustavima koji su usvojili konsenzualno stjecanje stvarnih prava razvio se sustav transkripcija
i inskripcija koji je nastao u francuskom pravu. Publicitet se po ovom sustavu ostvaruje polaganjem isprava o
raspolaganju pravima na nekretninama u javne knjige. Osim u francuskom, prihvaćen je u talijanskom, belgijskom,
nizozemskom, španjolskom, portugalskom, rumunjskom i nekim drugim pravima.

U pravnim poretcima angloameričkoga pravnoga kruga razvila su se dva sustava publiciranja stvarnih prava na
nekretninama. Prvi je Deeds Registration sustav (deed - isprava, dokument) koji se temelji na polaganju isprava u
javnu knjigu. Drugi je Title Registration sustav (Torrensov sustav) koji se temelji na neposrednom upisivanju u javne
knjige. U pojedinim federalnim državama SAD primijenjen je ili jedan ili drugi sustav. Torrensov sustav primijenjen
je djelomično u Velikoj Britaniji i Australiji.

KATASTAR

Od svih javnih evidencija koje se vode o nekretninama najveću važnost za zemljišne knjige ima katastar zemljišta.
Pitanje katastra uređuje Zakon o geodetskoj izmjeri i katastru zemljišta (1974., a mijenjan je kasnije više puta).

Katastar zemljišta je javna evidencija o zemljištima koja sadrži podatke o zemljištima glede njihova položaja,
oblika, površine, izgrađenosti, načina iskorištavanja, proizvodne sposobnosti, katastarskoga prihoda i
korisnika.
Podaci iz katastra zemljišta namijenjeni su gospodarskim, pravnim, upravnim, poreznim, statističkim i drugim
potrebama, utvrđivanju katastarskoga prihoda, osnivanju zemljišnih knjiga, izradi prostornih planova i dr.

Katastarska čestica (parcela) je osnovna jedinica katastra zemljišta koja se definira kao dio zemljišta koji se
iskorišćuje na isti način i pripada istom korisniku.
Svaka je katastarska čestica označena posebnim brojem katastarske čestice i nazivom katastarske općine u kojoj leži.
Položaj i oblik svake katastarske čestice i objekta koji se na njoj nalazi grafički su prikazani na katastarskim
planovima, a ostali podaci se upisuju u posebne popise.

Katastarska općina je osnovna teritorijalna jedinica za koju se izrađuje katastar zemljišta.

U pravilu obuhvaća jedno naseljeno mjesto. No, može obuhvaćati i više mjesta ili da pojedino mjesto bude
razdijeljeno u više katastarskih općina.

OPĆENITO O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA

Zemljišnoknjižno pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila koja uređuju upisivanje nekretnina i
prava na njima u zemljišne knjige.
Ta pravila dijele se na materijalno zemljišnoknjižno pravo i postupovno zemljišnoknjižno pravo koja u nas čine
cjelinu i uređena su istim propisima.

Glavni pravni izvori zemljišnoknjižnoga prava u nas su:

ZZK,
ZV i
Zemljišnoknjižni poslovnik (1997.)

Što su to zemljišne knjige?

Zemljišne knjige su javne knjige koje se vode o pravnom stanju nekretnina mjerodavnom za pravni promet.

Što je predmet upisa u ZK?

U zemljišne knjige upisuju se sve nekretnine, osim ako za neke vrste nekretnina nije što posebno određeno, druga
prava za koja je to zakonom određeno, te druge činjenice važne za pravni promet nekretnina.

Zemljišnim knjigama osigurava se apsolutno djelovanje stvarnih prava na nekretninama. Iz toga proizlazi i
najvažnija funkcija zemljišnih knjiga - zaštita povjerenja u pravnom prometu nekretnina. Prava koja su pošteni
stjecatelji stekli pouzdajući se u točnost zemljišnih knjiga neće se moći osporavati. Štiteći povjerenje u pravnom
prometu nekretnina zemljišne knjige osiguravaju potrebnu pravnu sigurnost.
Page 26
Zemljišne se knjige temelje na podacima katastarske izmjere. Na katastarskoj se izmjeri zemljišta temelji osnivanje,
obnavljanje i dopunjavanje zemljišnih knjiga.

Zemljišne knjige vodi zemljišnoknjižni odjel (gruntovnica) osnovan pri općinskom sudu i to za nekretnine koje se
nalaze na području za koje je taj sud mjesno nadležan.

Zemljišne knjige vode se po sustavu realnih folija. Za upisivanje u zemljišnu knjigu odlučna je pojedinačna
nekretnina i ona je središte pravnoga interesa.

Zemljišne se knjige mogu voditi na dva načina:

1. ručnim upisivanjem zemljišnoknjižnih podataka u uvezane tomove, sveske zemljišnih knjiga (ručno
vođena zemljišna knjiga) ili
2. pohranjivanjem zemljišnoknjižnih podataka u bazu zemljišnih podataka pomoću elektroničke obrade
podataka (zemljišna knjiga vođena elektroničkom obradom podataka, EOP-zemljišna knjiga). Razlike su
jedino tehničke prirode, a sve ostale odredbe tiču se i jednoga i drugoga načina vođenja zemljišnih knjiga.

NAČELA ZEMLJIŠNOKNJIŽNOGA UREĐENJA

Načela zemljoknjižnog uređenja su:

Page 27
 www.pravokutnik.net
načelo stvarnosti
načelo upisa
načelo knjižnog prednika
načelo javnosti
načelo povjerenja
načelo privole
načelo zakonitosti
načelo prvenstva
načelo potpunosti
načelo određenosti
načelo pregledno
1. Načelo stvarnosti
 Ovo načelo određuje što je predmet upisa u zemljišne knjige. Predmet upisa u zemljišne
knjige su nekretnine, stvarna prava na njima i druga prava i činjenice za koje je to zakonom
određeno. Nekretnine koje nisu sposobne biti objektom stvarnih prava u pravilu se ne upisuju
u zemljišnu knjigu (npr. opća dobra osim ako je na njima osnovana koncesija).
 U zemljišnu se knjigu upisuju sva stvarna prava (vlasništvo, služnosti, založno pravo, pravo
građenja i stvarnoga tereta), ali i neka obvezna prava kao pravo nazadkupa, prvokupa, najma,
zakupa i koncesije. Osim toga upisuju se i osobni odnosi nositelja knjižnih prava te pravne
činjenice važne za pravni promet nekretnina.

2. Načelo upisa
 Ovim je načelom određeno kako upis djeluje na stjecanje, promjenu, prijenos i prestanak
knjižnih prava. Kad se stvarna prava stječu, prenose, ograničavaju ili ukidaju na temelju
pravnoga posla upis u zemljišnu knjigu jedna je od materijalnopravnih pretpostavki
derivativnoga stjecanja. Upis u zemljišnu knjigu je modus stjecanja, konstituiranja određenoga
prava (načelo upisa u apsolutnom smislu).
 Nasuprot tome, kad je do stjecanja, ograničavanja ili prestanka stvarnoga prava došlo na
temelju odluke suda, drugoga tijela, zakonom ili nasljeđivanjem upis u zemljišnu knjigu samo
je deklaratornoga, publicitetnoga značenja (načelo upisa u relativnom smislu). Tada je
stjecatelj stvarnoga prava ovlašten ishoditi upis stečenoga prava u glavnu knjigu. Upis
obveznih prava u zemljišnu knjigu također je deklaratornoga značenja.

3. Načelo knjižnoga prednika

 Po načelu knjižnoga prednika upisi u zemljišnu knjigu dopušteni su samo protiv osobe koja je
u času podnošenja prijedloga za upis već upisana u zemljišnoj knjizi kao nositelj knjižnoga
prava (knjižni prednik) glede koga se upis zahtijeva.

Iznimke od pravila da je upis moguć samo ako je pravo stečeno od knjižnoga prednika su:
1. ako posljednji stjecatelj dokaže ispravama podobnim za upis neprekinuti niz izvanknjižnih
stjecanja od knjižnoga prednika do sebe i
2. ako nasljednik otuđi pravo koje je s nasljednika prešlo na njega, stjecatelju će se dopustiti upis
prava neposredno iza ostavitelja.

4. Načelo javnosti
 Načelo javnosti znači da su zemljišne knjige javne, jer je njihov sadržaj svima dostupan, a
uvid u njih svima slobodan (načelo javnosti u formalnom smislu).
 Načelo javnosti znači i to da zemljšne knjige, ispisi, izvatci i prijepisi uživaju javnu vjeru
glede potpunosti i istinitosti, valjanosti svoga sadržaja i imaju dokaznu snagu javnih isprava
(načelo javnosti u materijalnom smislu).
 Postoji potpuna sloboda uvida u zemljišne knjige za što nije potrebno dokazati pravni interes.
Može se ostvariti osobno ili preko zastupnika, neposrednim uvidom ili preko izvatka. Kod
EOP-zemljišne knjige uvid se ostvaruje izdavanjem ispisa iz baze zemljišnih podataka
umjesto izdavanja izvatka.
 Glede poznavanja zemljišnoknjižnoga stanja vrijedi neoboriva predmnjeva tako da se nitko ne
može pozivati da mu nije bilo poznato ili nije moglo biti poznato stanje u zemljišnim
knjigama. Na nepotpunost zemljišnih knjiga može utjecati neupisivanje stvarnopravnih
promjena, a na istinitost provedba nevaljanih upisa.

5. Načelo povjerenja
 Načelom povjerenja štite se poštene treće osobe koje su postupale s povjerenjem u potpunost i
istinitost zemljšnoknjižnoga stanja u slučajevima kad se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od
stvarnoga pravnoga stanja nekretnina. Ovo načelo djeluje u pozitivnom smjeru kao načelo
povjerenja u istinitost i u negativnom smjeru kao načelo povjerenja u potpunost.

Page 29
  Glede neistinitoga upisa vrijedi neoboriva predmnjeva da je stanje valjano, istinito, odnosno
da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi postoji. Glede nepotpunoga upisa djeluje neoboriva
predmnjeva da je zemljišnoknjižno stanje potpuno.
 Pravni učinci načela povjerenja isti su neovisno o tome radi li se o načelu povjerenja u
istinitost ili o načelu povjerenja u potpunost. Pošteni stjecatelj ako je postupao u dobroj vjeri i
upisao svoje pravo u zemljišnu knjigu na temelju valjane pravne osnove bit će zaštićen glede
stjecanja knjižnoga prava.

6. Načelo privole
 Načelo privole (konsenza) određuje da se upisi u zemjišne knjige mogu provoditi samo uz
obostranu privolu osobe koja upisom stječe pravo i osobe čije se pravo ograničava, prenosi na
drugoga ili ukida. Osoba koja stječe pravo već podnošenjem prijedloga za upis dala je svoju
privolu. Osoba čije se pravo ograničava ili prestaje svoj pristanak za upis daje u klauzuli
intabulandi - izričitoj i strogo formalnoj izjavi kojom se pristaje na ograničavanje,
opterećivanje, ukidanje ili prenošenje prava na drugu osobu.

7. Načelo zakonitosti
Načelo zakonitosti određuje da je zemljišnoknjižni sud dužan po službenoj dužnosti ispitati postoje li
sve zakonske pretpostavke za upis u zemljišne knjige.
Zemljišnoknjižni sud treba provjeriti:
a) postoje li zapreke upisu,
b) da li su osobe protiv kojih se zahtijeva upis sposobne raspolagati predmetom upisa,
c) proizlazi li utemeljenost upisa iz sadržaja podnesenih isprava,
d) imaju li isprave oblik koji se zahtijeva.

8. Načelo prvenstva
 Načelo prvenstva (prioriteta) uređuje pravne učinke upisa prema drugim upisima ovisno o
vremenskom redoslijedu kojim su upisi provedeni. Prvenstveni red upisa u zemljišnu knjigu
utvrđuje se prema času u kojem je zemljišnoknjižnom sudu stigao prijedlog za upis.
 Ranije podnesen prijedlog za upis ima ranije, bolje mjesto u prvenstvenom redu od prijedloga
koji je podnesen kasnije (prior tempore potior iure). Ako je zemljišnoknjižnom sudu istodobno
stiglo više prijedloga za upis, upisana prava imat će isti prvenstveni red.
 Do promjene prvenstvenoga reda može doći samim brisanjem prava koje je bilo na ranijem,
boljem mjestu u redu prvenstva. Tada se pravo koje je bilo iza njega odmah pomiče unaprijed.
Druga je mogućnost da nositelji knjižnih prava sporazumno, temeljem pravnoga posla,
promijene prvenstveni red. Radi se o ustupu ili cesiji prvenstvenoga reda.

9. Načelo potpunosti
 U skladu s načelom potpunosti zemljišne knjige pružaju prikaz cjelokupnoga stanja glede
određene nekretnine. U zemljišne knjige treba upisivati sve podatke o nekretninama i pravima
na njima koji su važni za pravno stanje nekretnina mjerodavno za pravni promet nekretnina.

10. Načelo određenosti

 Načelo određenosti (specijaliteta) zahtijeva da svaki upis u zemljišne knjige bude samostalna i
potpuno određena pravna cjelina, odnosno da sadržaj upisa bude potpuno određen. Upisi
moraju biti potpuno određeni glede pojedine nekretnine i glede vrste upisa.

11. Načelo preglednosti

 Načelo preglednosti određuje da zemljišne knjige moraju biti uređene tako da se iz njih može
lako i brzo saznati cjelokupno pravno stanje upisanih nekretnina. To se ostvaruje podjelom
zemljišne knjige na dijelove i tzv. sustavom dvoknjiženja (u glavnoj knjizi i zbirci isprava).

SASTAV ZEMLJIŠNIH KNJIGA

Page 30
Od čega se sastoji ZK? Što čini jednu ZK?
Zemljišna knjiga se sastoji od glavne knjige i zbirke isprava, a uz svaku se zemljišnu knjigu vode
pomoćni popisi i katastarski planovi. Glavna knjiga i zbirka isprava smatraju se zemljišnom
knjigom u užem smislu, jer se u njih upisuju nekretnine i prava na nekretninama i ono što je u njima
upisano mjerodavno je za pravni promet nekretnina.

Glavna knjiga

Glavna knjiga je dio zemljišne knjige u koji se upisuju nekretnine i promjene na nekretninama
te stvarna prava na nekretninama i promjene tih prava.
 U glavnu knjigu se upisuju sva zemljišta jedne katastarske općine. Za svaku se katastarsku
općinu vodi posebna glavna knjiga. Može se upisati i opće dobro, ali samo na prijedlog osobe
koja na tome ima pravni interes (npr. ima koncesiju na općem dobru). Glavna knjiga je
najvažniji dio zemljišne knjige.
 U glavnu knjigu može se upisati i opće dobro, ali samo na prijedlog osobe koja na tome ima
pravni interes (pr. ima koncesiju na općem dobru).
 Zemljoknjižni se upisi provode samo u glavnoj knjizi.
Za razliku od ručno vođene zemljišne knjige kod koje se ručno upisuju podaci, kod EOP-zemljišne
knjige upisi se pohranjuju u bazu zemljišnih podataka što ima značenje upisa. Tako postoji popis
upisa i popis izbrisanih upisa.

Od čega se sastoji glavna knjiga?

 Glavna se knjiga sastoji od zemljišnoknjižnih uložaka.

Zemljišnoknjižni uložak je dio glavne knjige u koji se upisuje jedno zemljišnoknjižno tijelo i sve
promjene na njemu, knjižna prava koja se odnose na to zemljišnoknjižno tijelo i promjene tih
prava te druga prava i činjenice.
U zemljišnoknjižni se uložak upisuje samo jedno zemljišnoknjižno tijelo.

Zemljišnoknjižno tijelo je jedna ili više katastarskih čestica (zemljišta) koje se nalaze u istoj
katastarskoj općini i koje u pravnom prometu imaju isti pravni položaj jer pripadaju istom
vlasniku, nisu različito opterećene, te glede njih ne postoje razlike u ograničenjima vlasništva.

Katastarske čestice koje čine jedno zemljišnoknjižno tijelo smatraju se zajedno jednom
pojedinačnom nekretninom te u pravnom prometu imaju istu pravnu sudbinu (npr. može se prodati
samo kao cjelina ili kao idealni dio). Katastarska čestica za koju se želi uspostaviti drukčiji pravni
status mora se izdvojiti u zasebno zemljišnoknjižno tijelo.

Koje su dijelovi uloška?

Zemljišnoknjižni uložak sastoji se od tri dijela:
1. posjedovnice (popisni list, list A),
2. vlastovnice (vlasnički list, list B) i
3. teretovnice (teretni list, list C).
Što se upisuje u posjedovnicu?
U posjedovnicu se upisuju svi sastavni dijelovi zemljišnoknjižnoga tijela odnosno sva zemljišta te
katastarski podaci o njima kao što su oznaka, naziv zemljišta, kultura, površina, pobliže
identifikacijske oznake za zgrade. Od stvarnih prava se upisuju samo ona koja postoje u korist
zemljišnoknjižnoga tijela (pravo služnosti u korist povlasnoga dobra, pravo stvarnoga tereta u korist
toga zemljišnoknjižnoga tijela).

U vlastovnicu se upisuje vlasništvo tj. podaci o vlasniku nekretnine. Upisuju se i ograničenja kojima je
vlasnik osobno podvrgnut.

Page 31
U teretovnicu se upisuju stvarna i druga prava kojima je opterećeno zemljišnoknjižno tijelo kao što su
založno pravo (hipoteka), osobne i stvarne služnosti, stvarni tereti, pravo građenja, obvezna prava,
koncesije, zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine.

Poduložak je sastavni dio zemljišnoknjižnoga uloška koji se otvara za idealni dio određenoga
suvlasnika i u koji se provode upisi koji se odnose na taj idealni dio.
Nakon što se otvori poduložak svi se upisi glede suvlasničkoga dijela za koji je otvoren provode samo
u podulošku.

Što je to zbirka isprava?

Zbirka isprava
Zajedno sa glavnom knjigom čini zemljišnu knjigu u užem smislu. Sastoji se od isprava na temelju
kojih su provedeni upisi u glavnu knjigu. Služi objašnjavanju upisa provedenih u glavnoj knjizi.
Što se u nju ulaže?
 U zbirku isprava se po brojevima pod kojima su provedeni upisi u glavnu knjigu ulažu
izvornici ili ovjerovljeni prijepisi isprava na temelju kojih su zahtjevani i dopušteni upisi.
Prijepisi se uvezuju u sveske. Ona se vodi zajednički za sve glavne knjige koje se vode kod
jednog zemljoknjižnog suda i to UVIJEK RUČNO neovisno o tom vodi li se zemljišna knjiga
ručno ili s pomoću EOP.

Zbirka zemljišnoknjižnih rješenja

 Vodi se za EOP-zemljišnu knjigu i to uz odgovarajuću primjenu pravila za vođenje zbirke
isprava. Vodi se ručno, ulaganjem zemljoknjižnih rješenja u posebnu knjigu i to po njihovim
rednim brojevima. Rješenja se uvezuju u sveske.

Zbirka katastarskih planova

 Katastarski planovi su geodetski prikaz i nacrt zemljišta u jednoj katastarskoj općini i služe
radi lakšega snalaženja u podacima o položaju, obliku i površini zemljišta. Oni služe za lakše
snalaženje u podacima o položaju, obliku i površini zemljišta.

Pomoćni popisi
 Pomoćni popisi omogućavaju lakše i brže pronalaženje podataka upisanih u glavnoj knjizi.
Postoji popis zemljišta i osobni pomoćni popisi (vlasnika i nositelja prava građenja).

UPISI U ZEMLJIŠNE KNJIGE

Materijalne pretpostavke upisa su knjižni prednik (osoba koja je već upisana kao nositelj knjižnoga
prava) i tabularna isprava. Tabularna isprava može biti javna ili privatna. Isprava mora biti sastavljena
u propisanom obliku, u njoj mora biti jasno naznačen pravni temelj, ne smije imati očitih nedostataka
koji dovode u sumnju njezinu vjerodostojnost, u njoj moraju biti navedene osobe protiv kojih se upis
zahtijeva te mjesto i datum sastavljanja.

Postupovne pretpostavke upisa su:

stavljanje zahtjeva za upis,
podnošenje isprava,
dozvola suda,
provedba upisa i
pravomoćnost.

Vrste upisa u zemljišnu knjigu su:

uknjižba,
predbilježba i
zabilježba.

Page 32
1. Uknjižba

Uknjižba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju bez posebnoga
naknadnoga opravdanja.
Uknjižba se naziva intabulacijom kad se knjižno pravo stječe, mijenja ili ograničava (pozitivna
uknjižba). Uknjižba se naziva ekstabulacijom kad njome knjižna prava prestaju (negativna uknjižba).

Pravni učinci uknjižbe sastoje se u bezuvjetnom i konačnom stjecanju, prijenosu, ograničenju ili
prestanku knjižnih prava. Ona se ne mora ni na koji način naknadno opravdati. Isprave kojima se može
provesti uknjižba mogu biti privatne i javne isprave o pravnim poslovima koje su sastavili javni
bilježnik ili nadležno tijelo i one čine jednu skupinu. U drugu skupinu spadaju ovršna sudska odluka,
sudske odluke o dosudi nekretnina prodanih na prisilnoj prodaji, pravomoćna ostavinska rješenja,
rješenja u upravnim postupcima (npr. o izvlaštenju).

2. Predbilježba

Predbilježba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju pod uvjetom
naknadnoga opravdanja i u opsegu u kojem budu naknadno opravdana.
Predmet predbilježbe isti je kao i predmet uknjižbe, a to su sva stvarna prava kao i ona obvezna prava
koja se upisuju u zemljišne knjige. Kad se predbilježba naknadno opravda, stvarno se pravo smatra
stečenim već od časa kad je sudu bio podnesen prijedlog za njegov upis u zemljišnu knjigu.

Tabularna isprava na temelju koje se može dopustiti predbilježba ne mora udovoljavati svim
pretpostavkama valjanosti tabularne isprave za uknjižbu. Tako npr. možda u ispravi nije navedena
točna oznaka zemljišta ili prava kojega se upis zahtijeva; knjižni prednik nije izričito pristao na upis
(nedostaje klauzula intabulandi); klauzula intabulandi dana je uvjetno ili oročeno; istinitost potpisa
osobe čije se pravo prenosi, ograničuje ili ukida nije ovjerena na propisan način; istinitost potpisa
opunomoćenika nije propisno ovjerena itd. Moguće je da se upis traži i na temelju isprave koja još nije
postala ovršna pa je to onda razlog za predbilježbu.

Izostane li opravdanje predbilježbe ona će se izbrisati na zahtjev nositelja knjižnoga prava. Kad,
međutim, prednik nije voljan izdati ispravu kojom bi se opravdala predbilježba, predbilježba se
opravdava pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku pokrenutom radi opravdanja
predbilježbe.

3. Zabilježba

Zabilježba je upis kojim se u zemljišnim knjigama čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje
je zakonom određeno da se upisuju u zemljišne knjige ili kojim se osnivaju određeni pravni
učinci kad je to zakonom predviđeno.

Osnovni smisao zabilježbe je da se njome evidentiraju određene pravnorelevantne činjenice ili osnuju
određeni pravni učinci koji se odnose na subjekte knjižnih prava.

Zabilježbom osobnih odnosa upisuje se da je nositelj knjižnoga prava maloljetan, da mu je oduzeta

poslovna sposobnost, da je nad pravnom osobom otvoren stečajni postupak.

Koje činjenice se generalno upisuju u ZK?

Pravne činjenice koje mogu biti predmetom upisa zabilježbom su:
1. zabilježba prvenstvenoga reda,
2. zabilježba otkaza i hipotekarne tužbe,
3. zabilježba spora,
4. zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji,
5. zabilježba imenovanja ili opoziva upravitelja,

Page 33
 6. zabilježba odbijanja ovrhe itd.

PRAVNI UČINCI UPISA U ZEMLJIŠNU KNJIGU

Akvizitivna funkcija upisa znači da je upis stvarnoga prava u korist stjecatelja konstitutivan za stjecanje
toga prava na temelju pravnoga posla. Dakle, njegova je funkcija jednaka kao što je predaja pokretne
stvari u posjed.

Upisi u zemljišnu knjigu imaju i publicitetnu funkciju. Njima se daje vanjska slika pravnoga stanja
nekretnine, njima se publicira sve ono što je mjerodavno za pravno stanje nekretnine u pravnom
prometu.

Zaštita povjerenja u istinitost zemljišnih knjiga u pravnom prometu nekretnina razumijeva da u korist
upisanoga pravnoga prednika poštenoga stjecatelja postoji knjižno pravo upravo s onim sadržajem,
opsegom, redom prvenstva kako je ono upisano u zemljišnoj knjizi premda se upis razlikuje od
izvanknjižnoga sadržaja, opsega ili prvenstvenoga reda toga prava. Ta je predmnjeva u odnosu na
poštenoga stjecatelja neoboriva pa se ne može pobijati nikakvim dokaznim sredstvima. Zaštita koja se
u takvim slučajevima pruža poštenom stjecatelju sastoji se u tome da se stjecanje poštenoga stjecatelja
neće moći osporavati, premda je upis proveden u korist njegovoga pravnoga prednika bio nevaljan.

Rokovi u kojima se protiv poštenoga stjecatelja može s uspjehom podnijeti tužba za brisanje
prednikova upisa različiti su i ovise o tome da li je osobi čije je knjižno pravo povrijeđeno nevaljanom
uknjižbom bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika ili ne.

Ako je nositelju prava čije je pravo povrijeđeno nevaljanom uknjižbom bilo dostavljeno rješenje o toj
uknjižbi on mora u roku za žalbu zahtijevati zabilježbu da je uknjižba sporna, te u roku od 60 dana od
isteka toga roka podnijeti protiv poštenoga stjecatelja tužbu za brisanje.

Ako oštećenom nositelju knjižnoga prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika,
protiv poštenoga stjecatelja tužba za brisanje može se s uspjehom podnijeti ako nisu protekle tri
godine otkad je zatražena uknjižba u korist prednika.

Zaštita povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga u odnosu na poštenoga stjecatelja koji se pouzdao u
potpunost podataka u zemljišnoj knjizi, znači da mu se neće moći suprotstaviti neupisana knjižna
prava i pravne činjenice i osobni odnosi koji su izvanknjižno postojali.

Pretpostavke za zaštitu povjerenja, neovisno da li se radi o povjerenju u istinitost ili u potpunost

zemljišnih knjiga, su:
1. zemljišnoknjižno stanje mora biti neistinito ili nepotpuno,
2. stjecatelj je pošten jer nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati u to da
zemljišnoknjižno stanje nije potpuno ili istinito,
3. pošteni stjecatelj pravo mora steći na temelju pravnoga posla,
4. u korist poštenoga stjecatelja mora se provesti upis stjecanja knjižnoga prava.

V. OSNOVNO O ZEMLJIŠNOKNJIŽNOM POSTUPKU

 Upis knjižnih prava, osobnih odnosa i pravnih činjenica važnih za pravni promet nekretnina
provodi se u posebnom zemljišnoknjižnom postupku. Ovaj postupak provode općinski sudovi,
a o žalbama odlučuje nadležni županijski sud.
 Postupak se pokreće na prijedlog stranaka ili nadležnoga tijela. Prijedlog se može podnijeti u
pisanom obliku ili usmeno na zapisnik kod zemljišnoknjižnoga suda. Prijedlog mora biti jasan
vezan uz pravo koje se želi upisati i moraju mu biti priložene sve potrebne isprave na temelju
kojih se upis zahtijeva.

Page 34
  Sud odlučuje o prijedlogu rješenjem o upisu. Njime će narediti ili odbiti prijedlog za upis. Na
temelju rješenja obavlja se upis u zemljišne knjige.
 Protiv rješenja donesenih u zemljišnoknjižnom postupku dopuštena je žalba kao redoviti
pravni lijek.

Tužba za brisanje predstavlja sudsku zaštitu knjižnih prava kada je nositelju tih prava ono
povrijeđeno nevaljanom uknjižbom. Rokovi su već spomenuti i iznose u slučaju ako je nositelju
knjižnoga prava dostavljeno rješenje o uknjižbi, 60 dana nakon isteka roka za žalbu koju se obavezno
mora podnijeti. Ako nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi rok je tri godine od kada je proveden
nevaljani upis.

Page 35