Professional Documents
Culture Documents
TEHAKUM
I
MJESTO TEKFIRA MUŠRIKA U VJERI
Izdavač
Džemat El‐Tewhid – Holandija
www.el‐tewhid.com
Kompjuterska obrada
Ebu Amatullah
Naslovna strana
Ebu Amatullah
2 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
X
TEHAKUM
I
MJESTO TEKFIRA MUŠRIKA U VJERI
1. DIO
Autor
Ebu Muhammed
Beč, Austrija
4. ša'ban 1431 / 16. juli 2010
EBU MUHAMMED 3
4 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Sadržaj
Uvod .............................................................................................................................................. 9
1. Odbrana šejhul islama od manipulacije ljudi bez znanja i osnove islama ................................... 21
1.1 Riječi šejhul‐islama Ibn Tejmijje iz „Minhadžus‐sunneh“ ......................................................... 21
1.2 Opisi u govoru šejhul‐islama za koje se veže negacija osnove islama a nakon uspostave
argumenta tekfir kufrom kazne ...................................................................................................... 25
1.3 Prvi opis: nepostojanje uvjerenja da je obavezno suditi samo onim što je Allah objavio ........ 25
1.4 Drugi opis: nepostojanje uvjerenja u zabranjenost pridržavanja tagutskog zakona nutrinski i
vanjštinski, hukmom, tehakumom, pokornošću i slijeđenjem ....................................................... 32
1.5 Treći opis: ohalaljivanje suđenja onim što Allah nije objavio i tehakuma istom ...................... 41
1.6 Četvrti opis: suđenje tagutskim zakonom i smatranje toga onim čime je potrebno suditi mimo
Kur'ana i Sunneta ........................................................................................................................... 42
1.7 Peti opis: nepridržavanje samo Allahovog zakona, hukmom i tehakumom, nutrinski i
vanjštinski ....................................................................................................................................... 42
1.8 Naslovi kroz koje ćemo detaljno pobiti šubhe poturene šejhul‐islamu .................................... 45
2. Govor Ibn Tejmijje i ostalih učenjaka sam po sebi nije šerijatski dokaz ..................................... 49
3. Značenje definicije (hadd) islama i aslud‐dina u tekstovima Objave i kod šejhul‐islama Ibn
Tejmijje ........................................................................................................................................ 53
3.1 Ostala značenja aslud‐dina u govoru učenih ............................................................................ 54
3.2 Vjerski dokazi iz medinskog perioda ....................................................................................... 103
3.3 Dokaz iz sunneta Allahovog Poslanika .................................................................................... 111
3.4 Metode ukazivanja pojmova na značenja .............................................................................. 130
3.4.1 Šehadet tevhida i metode ukazivanja na značenje ......................................................... 137
3.4.2 Šehadet tevhida putem sve tri metode ukazivanja ukazuje na sav aslu dinil islam ........ 137
3.5. Uopštene skretnice u pogledu praktičnog tevhida ................................................................ 138
3.5.1 Pojam 'ibadet se u terminologiji učenjaka koristi u dva značenja .................................. 140
3.5.2 Međusobna uzročna povezanost između vanjštine i srca .............................................. 140
3.5.3 O jedinkama velikog širka putem kojih se obožava tagut ............................................... 142
3.6 Moguće je da neke osobe koriste pojam „veliki širk“ i „'ibadet“ u značenjima kalupa i oblika
velikog širka i 'ibadeta drugom mimo Allaha, a ne u njihovom suštinskom značenju u vjeri ....... 144
3.6.1 Terminologija Dr. El‐Qarnija u knjizi „Davabitut‐Tekfir“ ................................................. 150
O „tekfiru onoga koji ne tekfiri“ .............................................................................................. 168
Značenje „sveobuhvatnog tekfira“ u riječima učenjaka da've ................................................. 168
Posljedice pogrešnog shvatanja pojma „sveobuhvatni tekfir“ ................................................ 170
3.7 Odricanje od suštinskog velikog širka ..................................................................................... 172
EBU MUHAMMED 5
3.8 Odricanje od svake jedinke taguta i kufr u nju ukazuje na odricanje od svake jedinke
suštinskog velikog širka i kufr u njega .......................................................................................... 172
3.9 Ibn 'Usejmin i opravdanje neznanjem u velikom širku ........................................................... 174
3.10 Značenje pojmova kategorija ili rod, vrsta i jedinka i pobijanje protivničkih šubhi .............. 179
3.10.1 Ne smije se praviti razlika između vrsta i jedinki istog roda ......................................... 179
3.10.2 Čak se i novotari slažu da se ne smije praviti razlika između jedinki i vrsta bilo kojeg
roda koje imaju istu suštinu .................................................................................................... 181
3.10.3 Primjena pravila o vrsti i jedinkama istog roda na osnovu dini islama ......................... 183
3.10.4 Primjena temelja iz govora Ishaqa sina ’Abdurrahmana .............................................. 193
3.10.5 Vjerski dokazi ukazuju na odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika
tekstualnom i semantičkom sveobuhvatnošću ....................................................................... 198
3.10.6 Oni koji kažu da u aslud‐din ulazi samo odricanje od kategorije ili roda nam moraju
objasniti značenje kolektivne slike „kategorije“ velikog širka i taguta! ................................... 200
3.10.7 Sveobuhvatno kolektivno značenje „kategorije“ velikog širka, taguta i mušrika ......... 202
4. Definicija aslu dinil islama kod učenjaka islama ...................................................................... 211
4.1 Riječi imama Ibnul‐Qajjima .................................................................................................... 232
4.2 Riječi imama Et‐Taberija ......................................................................................................... 235
4.3 Riječi imama Ibn Kethira ......................................................................................................... 239
4.4 Riječi šejha Sulejmana sina Sehmana ..................................................................................... 242
4.5 Riječi šejha Muhammeda sina ’Abdulvehhaba ....................................................................... 245
4.6 Riječi šejha Sulejmana sina 'Abdullaha ................................................................................... 246
4.7 Riječi šejha 'Abdurrahmana sina Hasana ................................................................................ 246
4.8 Riječi sinova šejha Muhammeda, 'Abdullaha i Husejna ......................................................... 249
4.9 Tekfir zbog velikog širka i negacije (ta'tila) Allahovih Imena i Svojstava je najvažnija stvar u
kufru u taguta ............................................................................................................................... 251
4.10 Komentar o raznolikosti definicija učenjaka o aslu dinil islamu ........................................... 260
5. Tehakum ulazi u aslud‐din zato što je od tevhidul‐hakimijjeh a tevhid biva srcem, riječima i
djelima ....................................................................................................................................... 267
5.1 Tevhidul‐hakimijje bez sumnje ulazi u aslud‐din pa hukm i tehakum takođe ........................ 269
5.2 Šubhe Nusreta i Bilibanija na kojim su izgradili tvrdnju da „tehakum nije od aslud‐dina ....... 270
5.3 Tehakum samo Allahovom zakonu je dio suštine aslud‐dina ................................................. 273
5.4 Citati suvremenika o ulasku tehakuma u aslud‐din ................................................................ 277
5.4.1 Riječi dr. El‐Qarnija iz „Davabitut‐tekfir“ ........................................................................ 277
5.4.2 'Abdulmedžid Eš‐Šazili i aslud‐din ................................................................................... 305
6. Širk propisivanja zakona (širkut‐tešri'i) ................................................................................... 320
6.1 Predmet promjene Allahovog zakona mogu biti sve vrste dinskih propisa ............................ 325
6.2 Druga vrsta onih koji upadaju u opis promjene vjere ............................................................. 331
6.3 Citati učenjaka o tagutijjetu neovisnog propisivanja zakona mimo ili uz Allaha .................... 335
6 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
7. Širk pokornosti i slijeđenja ...................................................................................................... 353
7.1 Vrste ljudi u pogledu velikog širka pokornosti i slijeđenja...................................................... 353
7.2 Ajet iz sure Et‐Tevba i drugi ajeti o velikom širku pokornosti svojim značenjem takođe
obuhvataju i mali širk pokornosti ................................................................................................. 363
8. Širk uzimanja taguta za zakon i sudiju ili širk suđenja nečim drugim mimo onoga što je Allah
objavio ....................................................................................................................................... 371
8.1 ’Ibadet u islamu znači tevhid u ’ibadetu pa se i slijeđenjem i pokornošću, hukmom i
tehakumom, s obzirom da ulaze u značenje ’ibadeta, takođe želi tevhid .................................... 379
8.2 Dokazi za veliki širk suđenja tagutskim zakonom ................................................................... 380
8.3 Definicija hukma i tehakuma .................................................................................................. 388
8.4 Definicija velikog širka hukma i tehakuma tagutu .................................................................. 389
8.5 Neki dokazi da je suđenje tagutskim zakonom i tehakum njemu veliki širk i da ima suštinu i
propis velikog širka u obredima ................................................................................................... 391
8.6 Ajeti iz sure El‐Ma’ideh o nesuđenju onim što je Allah objavio.............................................. 398
8.7 Povod objave ajeta ................................................................................................................. 401
8.8 Išaret na stavove učenjaka usula u vezi uzimanja propisa iz sveobuhvatnosti teksta ............ 406
8.9 Primjer ubitačnog neznanja nekih „poštovanih učenjaka“ ..................................................... 406
8.10 Stepeni hukma ..................................................................................................................... 419
8.11 Značenje pojma hukm u jeziku ............................................................................................. 422
8.12 Spona jezičkog i vjerskog značenja pojma „hukm“ ............................................................... 423
8.13 Stepeni hukma i obaveze i karakteristike kadije i muftije .................................................... 423
8.14 Vrste sudija sa aspekta opravdanja neznanjem ................................................................... 433
8.15 Primjer za promjenu suštine nekog vjerskog pojma ............................................................ 470
8.16 Primjer promjene nekog od „postavljenih“ šerijatskih propisa ............................................ 471
8.17 Primjer za promjenu obvezujućih šerijatskih propisa ........................................................... 471
9. Mali kufr ili kufr dune kufr u suđenju ...................................................................................... 481
9.1 Granica suštine malog kufra ili kufr dune kufr ....................................................................... 481
9.2 Suština malog kufra u suđenju ............................................................................................... 485
9.3 Uvjeti koji se moraju ispuniti da počinioc malog kufra ne bude kafir velikim kufrom ............ 503
9.4 Citati suvremenika o malom kufru ......................................................................................... 505
10. Veliki širk tehakuma nečem drugom mimo onoga što je Allah objavio .................................. 522
10.1 Podjela ljudi u velikom širku tehakuma sa aspekta opravdanja neznanjem ili te’vilom ....... 525
10.2 Odgovor na neke šubhe u vezi tehakuma ............................................................................ 530
10.3 Odgovor na „šubhu iz arapskih foruma“ .............................................................................. 554
10.4 Mali širk ili kufr u tehakumu ................................................................................................. 558
10.5 O pojedincima koje smo protekfirili zbog tehakuma tagutu ................................................ 568
10.6 Spomen indicija koje ukazuju da su pojedinci koje smo protekfirili zbog dozvoljavanja
tehakuma tagutu to zaista uradili ................................................................................................ 569
EBU MUHAMMED 7
10.7 Da li je moguće da takođe postoje osobe koje pojam „tehakum tagutu“ koriste u značenjima
koja ne ulaze u suštinski veliki širk tehakuma? ............................................................................ 573
10.8 Osvrt na problematičan dio u govoru Dr. Qarnija ................................................................ 580
10.9 Mes'ela: da li je tehakum nekim drugim jedinkama taguta koji sude šerijatom sprovodeći
ono što za sobom povlači Allahov rububijjet tehakum tagutu koji izvodi iz vjere? ...................... 618
10.10 Komentar u vezi „novog stava“ 'Abdullaha El‐Gunejmana ................................................. 619
11. Detaljno pobijanje Nusretovih i Bilibanijevih šubhi na kojim su izgradili vjerovanje da tehakum
ne ulazi u aslud‐din .................................................................................................................... 624
11.1 Odgovor na prvu šubhu ........................................................................................................ 625
11.2 Prvi primjer ........................................................................................................................... 628
11.3 Drugi primjer ........................................................................................................................ 630
11.4 Treći primjer ......................................................................................................................... 631
11.5 Metoda spuštanja tekstova objavljenih povodom nevjernika nad muslimanima koji upadnu u
„parče“ njihovog značenja ........................................................................................................... 635
11.6 Odgovor na drugi „dokaz“ .................................................................................................... 640
11.7 Odgovor na treći „dokaz“ ..................................................................................................... 641
11.8 Odgovor na četvrti „dokaz“ .................................................................................................. 645
11.9 Razlike između sedžde ’ibadeta i pozdrava .......................................................................... 654
11.10 Odgovor na peti „dokaz“ .................................................................................................... 655
11.11 Odgovor na šesti „dokaz“ ................................................................................................... 664
11.12 Širk u ’aqidetsko‐teoretskom tevhidu ................................................................................ 666
11.13 Širk u ’ibadetu .................................................................................................................... 667
12. Menhedž Ibn Tejmijje u razdvajanju imena i propisa prije i poslije uspostave argumenta ..... 682
12.1 Murdžije, džehmije i definicija aslu dinil islama ................................................................... 683
12.2 Citati Ibnul‐Qajjima i učenjaka Nedžda o mes’eli ................................................................. 709
13. Pojašnjenje da negacija tekfira onih koji ne sude osim plemenskim zakonima za sobom ne
povlači postojanje islama osim kod neznalica ............................................................................. 734
13.1 Značenje pojmova el‐mentuq i el‐mefhum .......................................................................... 734
13.2 Tumačenje riječi Ibn Tejmijje ............................................................................................... 736
13.3 Odgovor na argumentaciju protivnika .................................................................................. 737
13.4 Prepreke koje sprečavaju uzimanje oprečnog značenja u obzir ........................................... 740
14. Pojašnjenje značenja riječi šejhul‐islama „jer mnogi ljudi su ušli u islam...“........................... 746
14.1 Oni o kojima je Ibn Tejmijje govorio su sprovodili vlast taguta a nisu greškom pripisivali
šerijatu ono što nije od njega želeći sprovođenje Allahove vlasti ................................................ 753
14.2 Pojmom „ohalale“ se misli na praktično ohalaljivanje ......................................................... 758
14.3 Važno tumačenje fetve šejha ’Abdullatifa o kufru mutehakima plemenskim običajima ..... 761
8 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
EBU MUHAMMED 9
Uvod
b
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
va hvala pripada samo Allahu i neka je salavāt i selām na Njegovog roba
S
i poslanika, pečata vjerovjesnika, Muhammeda sina 'Abdullaha, njegovu
porodicu, ashabe i sve koji ga slijede do Sudnjeg Dana. A zatim:
U studiji koja je pred vama, sa Allahovom dozvolom i pomoći, pokušaću
objasniti i odgovoriti, na nekoliko aktuelnih i opasnih problematika i šubuhata
vezanih za najvažniju stvar u vjerovjesničkom monoteizmu ‐ tevhidu.
Počeću sa obaranjem pogrešnog shvatanja kojeg mnogi ljudi danas pripisuju
riječima šejhul‐islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, u knjizi „Minhadžus‐sunneh“, a
koje se tiče pitanja Allahovog tevhida u „hākimijjetu“, tj. Njegove Jednoće u
pitanju propisivanja zakona (tešri'i), suđenju njima (hukm) i traženju presude u
svim sporovima i traženju odgovora na svako neznanje o vjerskim pitanjima samo
u Allahovoj objavi, Kur'anu koji je Njegova riječ i Sunnetu Njegovog Poslanika, ..
Tokom samog rada i onda kada je to potrebno i svrsishodno, osvrnut ću se
na stavove Nusreta Imamovića, da mu Allah popravi stanje, gdje ću najčešće
tretirati ona pitanja u kojima vjerujem da je pogriješio.
Između Nusreta i mene i onih koji vjeruju u ono u šta ja vjerujem nema puno
razilaženja. Slažemo se u većini temelja, a u onim stvarima u kojima nam se
Nusret suprotstavlja, on to radi zbog nepotpunog shvatanja određenih pitanja, a
možda ponekad iz razloga što nam pripisuje određena ubjeđenja od kojih sam ja
čist, neka je hvala Allahu.
Mada vjerujem da Nusret nema opravdanja u pripisivanju meni bilo koje
stvari koja nije od mog menhedža zbog toga što su moje riječi i predavanja javna i
dostupna svakom ko ih želi čuti i znati, i nije nikome teško da ih, prije nego što me
neosnovano optuži, nađe te posluša da bi znao šta govorim, u šta vjerujem i u šta
pozivam. Dakle, sa te strane on nema opravdanja i to ako se desi nije od osobina
pravednih. A sve ostale mogućnosti su između njega i Allaha.
10 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ja sam, prije nego što sam se upustio u pisanje ovih redova, poslušao dva
predavanja Nusreta Imamovića. Jedno pod naslovom „Suđenje nečim drugim
mimo Allahovog zakona“ i jedno pod naslovom „Propisivanje zakona“ kao što sam
pročitao jedno prepisano predavanje od njega. Sve to naravno sa ciljem da dobro
shvatim njegov menhedž i ubjeđenje u određenim pitanjima i da ne upadnem u
laganje na njega jer laž ne priliči časnom čovjeku a kamoli muslimanu. Taj dio mi
je možda uzeo najviše snage i vremena, jer je bilo potrebno da precizno shvatim
njegove temelje i dijagnoziram greške kako bih precizno, bez laganja i potvaranja
mogao da odgovorim na njih i skrenem mu pažnju na ono što je u njima potrebno
precizirati i ispraviti.
Iskreno rečeno još uvijek se u određenoj mjeri nalazim pred problemom jer
Nusret u mnogim prilikama govori uopštenim izrazima i koristi riječi, dodatke i
opise za koje vjerujem da ne veže vjerske propise za njih, iako njihov spomen
sugerira pogrešno shvatanje. U mnogim stvarima je dosta uopšten. Pogotovo u
pitanju malog kufra u suđenju nečim drugim mimo Allahovog zakona na što
nadovezuje propis onoga koji traži od taguta suda (hukma) da riješi spor
suđenjem laičkim zakonom, tj. šejtanskim zakonom, što je jedan od predmeta
našeg razilaženja.
Ja ću, inšaAllah, uvijek tumačiti njegove riječi sa onim što vidim da je kod
mene jače, ukazujući na mogućnost da je njima htio kod mene prevagnuto
značenje, ali je to u datim situacijama vrlo daleko, zbog svih indicija koje se vežu
za njegovo stanje i izreke koje značenju njegovog govora daju stepen
kategoričnosti.
Ono u čemu se manifestuje naše razilaženje jesu slijedeća pitanja:
1) Mi kažemo da je tevhid Allaha u propisivanju zakona, suđenju njima i pred
njima sastavni dio aslud‐dina, bez kojeg nema islama, i nasuprot tome da je
ostavljanje širka propisivanja zakona mimo Allaha, širka suđenja (hukma)
šejtanskim zakonom, i širka tehakuma, tj. traženja rješenja sporova uzimanjem
šejtanskog zakona za sudiju takođe uvjet za ispravnost aslud‐dina, bez kojeg nema
islama.
Kao što vjerujemo da u suđenju (hukm) drugim propisom mimo Allahovog
propisa i tehakumu istom, musliman može upasti u veliki kufr a da ne bude kafir,1
i da može upasti u mali kufr ili kufr dune kufr, koji sam po sebi ne izvodi iz vjere.
1
Ovo se tiče muslimana koji iz neznanja pripiše šerijatu zakon koji nije od njega, nemajući namjeru da sebe učini
sudijom mimo ili uz Allaha niti je uzeo za sudiju taguta, i muslimana koji od prvog traži da u sporu presudi sudeći
tim zakonom. U ovoj knjizi se nalazi detaljan opis ovih mes’ela!
EBU MUHAMMED 11
Sve to sam jasno i glasno, samo Allahovom dobrotom, podrškom i dozvolom,
objasnio u lancu dersova o tehakumu kojih ima trideset devet. Allah zna šta je u
njima rečeno a nakon Njega svaki pravedan čovjek i onaj koji ima znanja o Božjoj
vjeri.
Nusret, Allah mu popravio stanje, koliko sam ga ja shvatio, (uopšteno)
vjeruje da suđenje šejtanskim zakonom samo po sebi izvodi iz vjere i ruši tevhidul‐
uluhijjeh (Allahovu jednoću u božanstvu) i tevhidur‐rububijeh (Allahovu jednoću u
gospodarstvu), kao i propisivanje zakona mimo Allaha. Kao što vjeruje da postoji
nešto što se zove mali kufr u pitanjima suđenja i tehakuma, ali je u tome uopšten i
neprecizan, a svoj govor puni dodacima koji nisu potrebni i vode u zabludu, jer u
govoru učenjaka kojeg posjeduje i u kojeg ima uvid on nije mogao naći precizno
objašnjenje ovoga pitanja, iz čega je rezultirala greška u drugim mes'elama.
Pored toga Nusret Imamović i Idriz Bilibani kažu da tehakum nije od aslud‐
din!!! Šta god time mislili! Njihova argumentacija u pogledu ove tvrdnje je daleko
od naučne preciznosti i ozbiljnosti, što ćemo lahko dokazati, inšaAllah.
Iz ovoga je rezultiralo da Nusret i oni koji su sa njim misle da mi u pitanjima
hukma (suđenja) i tehakuma (traženja rješenja spora suđenjem) tekfirimo onoga
koji vjerski ne zaslužuje tekfir a mi vjerujemo da on i oni koji zagovaraju njegovo
mišljenje ne tekfire onoga koji radi tehakum pred tagutem, tj. traži rješenje spora
od taguta suda putem uzimanja laičkog šejtanskog zakona za sudiju, a nije
prisiljen, kao i onih koji su to dozvolili bez postojanja šubhe prisile u njihovoj
argumentaciji, i time ruše svoj islam jer nisu ostvarili odricanje od mušrika.
Poput onih koji za dozvoljenost traženja rješenja sporova uzimanjem
šejtanskog suda za sudiju uvjetuju postojanje darure, tj. stanja nužde, koja je
ispod stanja prisile, ili postojanje nekih drugih uvjeta poput nepostojanja
šerijatskih sudnica i slične budalaštine.
Nusret takođe svodi, na uopšten i njemu svojstven način, pitanje velikog
širka tehakuma na veliki širk pokornosti (širkut‐ta'ah) te zbog toga kaže da je naše
shvatanje površno i da ne znamo šta je veliki širk tehakuma i to često dokazuje
usporedbom „nekog tehakuma“, od kojeg sam ja možda nevin sa sedždom
pozdrava, i spominje slučaj Mu'aza ibn Džebela, /, koji je učinio sedždu pozdrava
Poslaniku, ., i nije mu njom 'ibadetio. Kao da u traženju od taguta da spor riješi
suđenjem šejtanskim zakonom postoji mogućnost samo „pozdravljanja“ taguta!
Vidjećeš da u malom širku hukma i tehakuma musliman ne sudi šejtanskim
zakonom, već sudi Allahovim zakonom ostavljajući jedan dio vjerske obaveze na
način koji ga ne izvodi iz vjere i u svojstvu obaviještivača o Allahovom zakonu za
12 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
stanje koje je „konstatovao“ ili ne s karakterom obaviještivača o zakonu već u
svojstvu počinioca klasične nepravde koja ne izvodi iz vjere. Da Allah sačuva!
Mi vjerujemo da se svaka osoba koja ne negira islam osobama koje upadnu u
riječi ili djelo velikog širka hukma ili tehakuma nije odrekla od velikog širka hukma
i tehakuma onako kako joj je Allah naredio i nije učinila kufr u njega, s obzirom da
ne vjeruje da to djelo za koje kaže da je veliki kufr, ruši tevhid i islam ili kažu da je
mali kufr što je još gore, a počinilac malog kufra nije mušrik i kafir. Pa je kod njih
onaj koji obožava šejtana još uvijek muvehhid ‐ musliman koji obožava samo
Allaha!
Zbog toga kažemo da se takve osobe nisu odrekle drugog dina mimo
Allahovog, a to je svaka jedinka suštinskog2 velikog širka, i nisu ostvarile naredbu
u riječima Allaha „lekum dinukum ve lije din“, tj. „vama vaša vjera a meni moja“
uz prvi ajet iste sure „Reci: „O vi nevjernici!“, što izričito i direktno ukazuje na to
da je svaki onaj koji je na drugom dinu mimo dini islama, tj. 'ibadetu nekom
drugom mimo Allaha, nemusliman, svejedno da li ga zvali kafirom ili mušrikom.
Ovdje se govori o mes'eli sa aspekta njene osnove, a ne o tekfiru određenog
mušrika u vanjskoj realnosti i propisu onoga koji ga ne tekfiri, jer ta pitanja imaju
svoje uvjete i prepreke kao što je svima poznato.
Nijedna osoba neće biti musliman sve dok, pored ostalih opisa koji
sačinjavaju aslud‐din, ne bude vjerovala da je islam odricanje od svake jedinke
obožavanja nekog drugog mimo Allaha i 'ibadet samo Njemu, i da je onaj koji
sprovede islam musliman, a onaj koji odbije 'ibadet Allahu ili obožava nekog
drugog mimo Njega ili uz Njega, nemusliman.
Moram napomenuti da je u praksi tekfir (negacija islama) onoga koji ne
tekfiri mušrika, iako ne sumnjamo da je uvjerenje da mušrik nije musliman uvjet
za ispravnost osnove dini islama, teži i opasniji nego tekfir samog mušrika, jer tu
imamo mogućnost pogrešnog tumačenja stanja osobe koja je upala u opis velikog
širka, bilo da se radi o riječima ili djelima, zbog nejasnoće i zamršenosti stanja ili
činjenice da opis podnosi da bude mali širk i slično, što je opšte poznato kada je u
pitanju naš put (menhedž).
Ovo je pitanje nepoznavanja stanja (džehlul‐hal) ili pogrešnog tumačenja
(te'vilul‐hal) stanja mušrika, a sve to ulazi u ono što učenjaci usulul‐fikha tj.
islamske pravne metodologije nazivaju „tahqiqul‐menat“, tj. konstatacijom opisa
2
Kažem suštinski da bi time izašle neke slike koje mogu biti mali širk iako u vanjštini nekad mogu imati oblik
velikog širka, poput sedžde pozdrava ili boravljenja (’ukufa) na grobovima i slično od oblika kojim se mušrici
„privoljavaju“ melekima, vjerovjesnicima ili dobrim ljudima ili lošim ljudima da bi im dali opskrbu (rizq) ili pribavili
korist ili odagnali štetu ili zauzimali se za njih kod Uzvišenog Allaha.
EBU MUHAMMED 13
za kojeg je Uzvišeni vezao propis, pa neko konstatuje veliki širk a neko mali i
slično. Allahulmuste’an!
2) U mes'ele koje su predmet našeg razilaženja, a u pogledu kojih je govor
Bilibanija i Nusreta kristalno jasan, spada i mes'ela tekfira (negacije islama)
mušrika, tj. onih koji mimo ili uz Allaha obožavaju druge. Znači, da li je uvjerenje
da počinioc jasnog velikog širka, tj. obožavaoc nekog drugog mimo Allaha nije
musliman ‐ muvehhid onaj koji obožava samo Allaha, uvjet za ispravnost temelja
vjere, tj. aslud‐dina ili ne?
U smislu da, ako neko u bilom kojem vremenu ili na bilo kojem mjestu, ne
vjeruje da je tagut ili mušrik nemusliman, zbog toga i sam nemusliman, iako ne
radi veliki širk i obožava samo Allaha, s obzirom da se ova mes'ela tiče aslud‐dina,
u kojeg, bez sumnje, ulazi uvjerenje da je islam čistoća od velikog širka, tj.
pridruživanja drugih mimo Allaha Njemu u onome što je specifično samo za Njega,
srcem, riječima ili djelom.
Mi kažemo da je uvjerenje u ništavnost islama i tevhida taguta i mušrika bilo
kojom jedinkom suštinskog velikog širka, ili mustekbira koji se ohole pred
obožavanjem Allaha, kao i onih koji su srušili uopšteno pridržavanje i slijeđenje
(el‐iltizāmul‐mudžmel) samo Allahovog zakona, uvjet za ispravnost osnove dini
islama i da se bez toga nikada ne može biti musliman.
Nusret i oni koji su sa njim kažu da čovjek može biti musliman iako ne vjeruje
da mušrici i mustekbiri nisu muslimani, tj. kažu da „tekfir mušrika“ nije od aslud‐
dina. Po pitanju taguta, za ispravnost aslud‐dina, uslovljavaju „tekfir kategorije ili
roda (džinsa) taguta“ a ne svake jedinke iako onaj koji ih ne tekfiri zna da su upali
u tagutijjet i veliki širk, ili što je još gore kažu da je obožavanje šejtana mali širk!!!
U tome nas Nusret Imamović kritikuje zbog određenih stvari koje se, kako on
smatra, tiču naše argumentacije, a od kojih smo mi čisti, a zatim radi isto ono zbog
čega je nas kritikovao ili još gore, dokazujući pitanje svojim shvatanjem govora
učenjaka, koji je za njega „mutešabih“. A u pitanju tekfira mušrika, on i sijač
nereda po zemlji, Bilibani, slijede Ebu Jusufa Midhata sina Hasana Alu Ferradža i
Ebu Muhammeda El‐Makdisija, a ne Halidija i Hudajra.
U pitanju uvjetovanja tekfira (negacije islama) kategorije ili roda (džinsa)
taguta za ispravnost osnove dini islama (aslud‐din) slijedi Halidija a ne Makdisija,
koji kaže da tekfir taguta nije uvjet ispravnosti osnove dina. Ovo je takođe
uvjerenje sijača nereda po zemlji, Idriza Bilibanija. Tokom ove knjige vidjećeš da
su njih dvojica sebi „sklepali“ vjeru od onoga što su „razumjeli“ iz govora
„učenjaka“, i da nisu u potpunosti na menhedžu ijednog od njih.
14 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Vrijedno je spomenuti da mi vjerujemo da je negacija islama mušricima i
spomenutim uvjet za ispravnost aslud‐dina, i da je moguće da u početku i u
određenim situacijama čovjek bude u suštini musliman pod uslovom da vjeruje
da taguti, mušrici i mustekbiri pred obožavanjem Allaha, nisu muslimani, iako on
lično tekfir (negaciju islama) mušrika nije uvrstio u aslud‐din, odnosno nije ga
učinio uvjetom ispravnosti osnove dini islama u bilo kojem vremenu i mjestu.
Ovo se tiče osoba koje su tek primile islam, ili odrasle daleko od islamskog
znanja poput onih koji žive na dalekim planinama i pustinjama, ili su živjele s
nevjernicima u dijarima kufra, kojima iz određenih razloga nikad nije palo na
pamet da onaj koji ne zna da taguti, mušrici i mustekbiri nisu muslimani u stvari
ne zna značenje islama, Božije vjere, koje se ogleda u odricanju od svake jedinke
lažnih božanstava i obožavanju samo Allaha.
Da je uspio dokučiti vezu između njihovog netekfirenja taguta, mušrika i
mustekbira i nepoznavanja značenja osnove islama, a ne posjeduju svi ljudi istu
inteligenciju, znao bi da onaj koji ne negira islam i tevhid tagutima, mušricima i
mustekbirima ili ne zna islam i tevhid ili prkosi Allahu i laže na Njega. Dakle, nije
ispravno konstatovao stanje (tahqiqul‐menāt) onih koji ne negiraju islam
tagutima, mušricima i mustekbirima, zbog određenog razloga a može ih biti puno.
Nepoznati su mu vjerski tekstovi u kojima Gospodar svjetova i Njegov
Poslanik, ., pojašnjavaju da je negacija islama i tevhida tagutima, mušricima i
mustekbirima od aslud‐dina. To znači da je odricanje od takvih od osnove vjere
Uzvišenog Allaha. A muslimanom smo ga nazvali zato što je on lično negirao Božju
vjeru tagutima, mušricima i mustekbirima, i time ostvario suštinu kufra u
obožavanje nekog drugog mimo Allaha ili oholjenje (istikbār) pred obožavanjem
Allaha. Naravno, pod uslovom da ostvari ostale opise koji sačinjavaju aslud‐din, a
ovdje govorimo samo o tekfiru taguta, mušrika i mustekbira.
Uspostava argumenta u ovim pitanjima je lakša i do nje dolazi brže nego u
ostalim pitanjima temelja (usul) vjere islama s obzirom da su dokazi ove mes'ele
očigledni i mnogobrojni u Allahovoj Objavi. Uvrštavanje negacije islama tagutima,
mušricima i mustekbirima u aslud‐din i greška u tome je veća i opasnija od greške
u vjerovanju da je Kur'an stvoren, bez da je čovjek to vjerovanje izgradio na
temeljima čistih džehmija koji negiraju sva Allahova Imena i Svojstva, i od
uvjerenja da vjernici neće vidjeti Allaha na Sudnjem Danu i greški u ostalim
temeljima ehlus‐sunneh vel‐džema'ah. Sve ove detalje ćemo naravno spomenuti u
sklopu ove studije na njima odgovarajućem mjestu.
EBU MUHAMMED 15
Naravno, kao što smo se razišli u samim temeljima, među nama, kao
neminovan rezultat sporenja u temeljima, su se pojavile mnoge nesuglasice u
pogledu tekfira mnogih pojedinaca. Iako se mora spomenuti da je najvažnije da se
složimo oko temelja a ako se raziđemo u pogledu pojedinaca a imamo iste
temelje, pa i to se da riješiti, jer tekfir pojedinca ima svoja, nama svima poznata,
pravila i ne povlači za sobom mržnju i neprijateljstvo ako se radi o greški koju je
moguće opravdati, a tekfir pojedinca je pitanje idžtihada, pod uslovom da onaj
koji je pogriješio ima ispravne temelje u tevhidu.
Ističem da ja u ovoj studiji neću navoditi veliki broj ajeta Allahove Knjige, jer
skoro čitava Allahova Knjiga, nek' je slavljen Allah, govori o tevhidu Allaha i
tevhidu slijeđenja vjerovjesnika, 'alejhimusselam, a nakon Muhammeda, .,
obaveza je svih ljudi i džinna da samo njega slijede, te zbog toga što su nama
svima ti ajeti poznati, već ću se koncentrisati na ajete u pogledu čijih tumačenja se
Nusret slaže sa mnom da bi ga obavezao na istinu po njegovom temelju. Isto važi
za neznalicu i sijača nereda po zemlji, Idriza Bilibanija, koji je itekako posebno
zaslužio srdžbu Gospodara Svjetova i vjernika, a Allah sve zna.
Takođe, neću navoditi puno citata učenjaka, jer to može uraditi bilo koji
magarac koji zna arapski jezik, i takav prilaz vjerskim pitanjima je fenomen protiv
kojeg se mora boriti i od kojeg se bojim za islam na našim prostorima. Jer, ako
ljudi nisu u stanju da shvate Allahov jasan govor i govor Njegovog Poslanika, .,
kako će shvatiti govor učenjaka koji su obični ljudi, i koji je često pun dodataka i
opisa za koje oni nisu htjeli vezati šerijatske propise, kojima možda nije nikad palo
na pamet da će se nakon nekoliko vjekova pojaviti neko ko će ih
instrumentalizirati u cilju postizanja svojih interesa raspirenih šejtanskim
vesvesama i ubadanjem.
Poznavati citate učenjaka nije islamsko znanje! Islamsko korisno znanje znači
biti u stanju shvatiti Allahov govor i govor Njegovog Poslanika, ., a onaj koji je to
u stanju uraditi njemu neće biti teško da shvati govor učenjaka i da u njemu
primjeti ono što je pogrešno, ili da ustanovi određene opise za koje učenjaci ne
vežu šerijatski propis, iako su ih spomenuli.
Kada bih ja ili neko od naših protivnika naveli sve ajete na ovu temu i sve
citate učenjaka koje znamo, mi bi pred sobom imali knjigu od možda nekoliko
hiljada stranica. Sve to nije potrebno, već je potrebno postaviti temelje na osnovu
kojih će svaki čovjek shvatiti Allahovu Knjigu a nakon nje i citate tih učenjaka, kako
bi se sačuvao od šubhi u vjeri. Da Allah sačuva!
16 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Molim Allaha da sačuva islam od glupaka koji su naučili malo arapskog jezika
a zatim se bacili na pretrpavanje svojih pisarija citatima koje tumače svojim
bolesnim umovima i srcima, zasnovanim na neznanju! Ako se to desi, još više će
otvoriti vrata rušenja osnove dini islama. Međutim, biće kako Allah odredi da bi se
ljudi i džinni podjelili na dvije skupine; grupa koju će uputiti i grupa koja će u
vatru.
Što se tiče metode obraćanja protivnicima, ovog puta nisam osjetio potrebu
za grubošću, jer mi je cilj da se sačuva islam i njegovi temelji i da se nikom ne da
povoda da ustraje na svojoj grešci, kao što me nije strah da će moja blagost biti
uzrokom nečije fitne, što često zna biti slučaj. Ovoga puta će obraz svih nas kao i
naši osjećaji i rane zbog zuluma koji se izdešavao biti žrtva uzdizanja Allahove
riječi. Ako se ponekad i desi koja žestoka riječ onda je to zbog toga što vjerujem
da je takva u tom kontekstu propisana.
Uopšteno rečeno smatram da sam u ovoj knjizi prema Nusretu i Bilibaniju,
koji su u posljednje dvije godine nanijeli neizmjernu nepravdu islamu i
muslimanima i koristili se najodvratnijim metodama, mogao biti puno žešći i
grublji, jer Allah je ponizio njihovo shvatanje i put i poklonio muslimanima da ih u
Njegovo ime rastave u komadiće kako god da priđu njihovim lažima.
Čvrsto vjerujem da nije nemoguće da ćemo se ponovo okupiti oko
zajedničkih temelja i da će Uzvišeni Allah ujediniti naša srca, jer je tevhid i
slijeđenje Poslanika, ., čudesna stvar a naš Gospodar je kadar da sve učini.
Ostaju samo privatne rane koje će Allah, ako bude htio, zaliječiti, iako sam
svjestan da postoje loši i bezobrazni ljudi kojima je vrlo teško halaliti, a u ovim
dvijema godinama i nešto malo više sam shvatio riječi Ibn Tejmijje u kojima kaže
da je sreća jednog roba u tome da svoj odnos prema svim stvorenjima izgradi na
osnovi ljubavi i mržnje u ime Allaha.
Ja sam ovdje izabrao da se više obraćam Nusretu nego Bilibaniju, jer vidim da
je Nusret bliže istini nego Bilibani, a i teže bi mi bilo da sam morao slušati govor
obojice i paziti da ih ne potvorim i slično. Iako njih dvojica imaju otprilike iste
temelje. A Allah najbolje zna.
S ciljem da im približim istinu, ja ću navoditi citate učenjaka koje oni poštuju i
priznaju, a neću navoditi riječi Ebu Merjema iz Kuvajta, iako ja ne slijedim njega
niti bilo koga drugog, već slijedim Allahovu Knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika,
..
Da rezimiram!
EBU MUHAMMED 17
1) Griješe u uopštenoj izreci da tehakum ne ulazi u aslud‐din.
2) Govor o malom kufru u hukmu i tehakumu i poređenje njega sa „nekim
tehakumom“ pred tagutom, tj. traženjem od taguta hukma da presudi sudeći
šejtanskim zakonom, je previše uopšten, neprecizan, bezobrazan i opasan a
značenje koje se iz njega nameće je nevjerstvo u Allaha. Isti slučaj je i sa
poređenjem suđenja zakonom taguta3 ili traženja od taguta da suđenjem
njime riješi spor i parnicu (tehakum) sa sedždom pozdrava. Na što su
nadovezali neodricanje od onih koji to dozvoljavaju i rade i uvjerenje da su još
uvijek muslimani iako su dozvolili veliki širk tehakuma šejtanu bez šubhe
prisile ili ga rade!
3) Griješe u tome što uvjerenje da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani nisu
uveli u aslud‐din.
4) Štaviše, u jednom predavanju Nusret ne tekfiri mušrike koji su „možda“ upali
u veliki širk u „mes'ail khafijjet“, tj. manje poznatim pitanjima. To je bilo
uvjerenje Bilibanija, iako su do mene došli „dokumenti“ koji potvrđuju da je
Bilibani tokom ove dvije godine naučio da mušrik ne može biti musliman, iako
isti on još uvijek ne negira islam mušriku velikim širkom hukma i tehakuma.
Što se tiče Nusreta, još nisam saznao da se pokajao od vjerovanja da je onaj
koji upadne u veliki širk u „manje poznatim pitanjima“ musliman.
5) Kažu da tekfir nekih jedinki taguta, koji se pripisuju islamu, ne ulazi u aslud‐
din, iako osoba koja ih ne tekfiri zna da rade veliki širk ali ih pravda neznanjem
ili misli, što je još gore, da je to mali širk. Kažu, nakon što je Bilibani vjerovao
da kufr taguta ne ulazi u aslud‐din, da tekfir džinsa (kategorije/roda) taguta
ulazi u aslud‐din. Budalaštinu ovog vjerovanja ćemo raskrinkati u odgovoru na
Halidijevu grešku, inšaAllah.
6) Ne tekfire mnoge jedinke za koje znaju da su dozvolile tehakum tagutu i
podržavanje taguta glasanjem za njega, iako iste te jedinke govore da je to što
su dozvolili veliki širk, ali ga dozvoljavaju na osnovu pravila odagnavanja neke
štete manjom od nje. Ovakve nazivaju svojom „selefijskom braćom“! Pored
svega ne tekfire milione ljudi koji nisu učinili kufr u taguta!
7) Vrijeđaju din Allaha i nazivaju ga najružnijim imenima, smatrajući ga
zabludom, i one koji u njega pozivaju nazivaju slijepcima, zabludjelim,
haridžijama, neo‐haridžijama, ekstremistima, novotarcima i drugim ružnim
imenima.
8) I mnoge druge stvari...
Napominjem da sam sve ove stvari objasnio u različitim predavanjima,
posebno u lancu predavanja o tehakumu, ali mnogi ljudi lažu na mene, potvaraju
3
Misli se na zakon kojim sude taguti u vanjskoj realnosti.
18 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
me, i vrše ogromnu propagandu protiv mene i onoga u što pozivam, zabranjuju
narodu da slušaju moja predavanja, pa je bilo potrebno da se obratim na ovakav
način, sa željom da se dođe do Allahovog zadovoljstva, ne tražeći ništa za sebe,
inšaAllah, mimo uspjeha, spasa i ugleda kod Uzvišenog Allaha, a njega će dobiti ko
god bude i ustraje na Pravom putu.
Allahu moj! Učini sva moja djela ispravnim! Učini ih samo za Tvoje Lice
kristalnim i nemoj dati da u njima bude bilo šta za nekog drugog mimo Tebe!
Allahu moj! Gospodaru Džibrila, Mikaila i Israfila, Stvoritelju Nebesa i Zemlje,
Poznavaoče skrivenog i vidljivog, Ti ćeš presuditi među Svojim robovima u svemu
u čemu se razilaze! Uputi me istini u svemu u čemu se dogodilo razilaženje! Ti
uistinu upućuješ koga hoćeš na pravi put! Amin!
Od Ebu Muhammeda vođama smutnje i glavešinama zablude, njihovim
pomagačima i sljedbenicima.
EBU MUHAMMED 19
20 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ODBRANA ŠEJHUL ISLAMA OD MANIPULACIJE LJUDI BEZ
ZNANJA I OSNOVE ISLAMA
Riječi šejhul‐islama Ibn Tejmijje iz „Minhadžus‐sunneh“
Opisi u govoru šejhul‐islama za koje se veže negacija osnove islama a
nakon uspostave argumenta tekfir kufrom kazne
Prvi opis: nepostojanje uvjerenja da je obavezno suditi samo onim što je
Allah objavio
Drugi opis: mora vjerovati da je zabranjeno pridržavati se tagutskog
zakona nutrinski i vanjštinski, hukmom, tehakumom, pokornošću i
slijeđenjem
Treći opis: ohalaljivanje suđenja onim što Allah nije objavio i tehakuma
istom
Četvrti opis: suđenje tagutskim zakonom i smatranje toga onim čime je
potrebno suditi mimo Kur'ana i Sunneta
Peti opis: nepridržavanje samo Allahovog zakona, hukmom i
tehakumom, nutrinski i vanjštinski
Naslovi kroz koje ćemo detaljno pobiti šubhe poturene šejhul‐islamu
EBU MUHAMMED 21
وﻻ رﻳﺐ أن ﻣﻦ ﱂ ﻳﻌﺘﻘﺪ وﺟﻮب اﳊﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻋﻠﻰ رﺳﻮﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ ﻓﻤﻦ اﺳﺘﺤﻞ أن ﳛﻜﻢ ﺑﲔ
اﻟﻨﺎس ﲟﺎ ﻳﺮاﻩ ﻫﻮ ﻋﺪﻻ ﻣﻦ ﻏﲑ اﺗﺒﺎع ﳌﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ ﻓﺈﻧﻪ ﻣﺎ ﻣﻦ أﻣﺔ إﻻ وﻫﻲ ﺗﺄﻣﺮ ﺑﺎﳊﻜﻢ ﺑﺎﻟﻌﺪل
وﻗﺪ ﻳﻜﻮن اﻟﻌﺪل ﰲ دﻳﻨﻬﺎ ﻣﺎ رآﻩ أﻛﺎﺑﺮﻫﻢ ﺑﻞ ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﳌﻨﺘﺴﺒﲔ إﱃ اﻹﺳﻼم ﳛﻜﻤﻮن ﺑﻌﺎدا ﻢ اﻟﱵ ﱂ
22 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻳﻨﺰﳍﺎ اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ ﻛﺴﻮاﻟﻒ اﻟﺒﺎدﻳﺔ وﻛﺄواﻣﺮ اﳌﻄﺎﻋﲔ ﻓﻴﻬﻢ وﻳﺮون أن ﻫﺬا ﻫﻮ اﻟﺬي ﻳﻨﺒﻐﻲ اﳊﻜﻢ ﺑﻪ
دون اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وﻫﺬا ﻫﻮ اﻟﻜﻔﺮ ﻓﺈن ﻛﺜﲑا ﻣﻦ اﻟﻨﺎس أﺳﻠﻤﻮا وﻟﻜﻦ ﻣﻊ ﻫﺬا ﻻ ﳛﻜﻤﻮن إﻻ ﺑﺎﻟﻌﺎدات
اﳉﺎرﻳﺔ ﳍﻢ اﻟﱵ ﻳﺄﻣﺮ ﺎ اﳌﻄﺎﻋﻮن ﻓﻬﺆﻻء إذا ﻋﺮﻓﻮا أﻧﻪ ﻻ ﳚﻮز اﳊﻜﻢ إﻻ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻠﻢ ﻳﻠﺘﺰﻣﻮا ذﻟﻚ ﺑﻞ
...ﺟﻬﺎﻻ اﺳﺘﺤﻠﻮا أن ﳛﻜﻤﻮا ﲞﻼف ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻬﻢ ﻛﻔﺎر وإﻻ ﻛﺎﻧﻮا
„Nema sumnje da je onaj koji ne vjeruje da je obavezno suditi onim što je Allah
objavio Njegovom Poslaniku kafir. Pa ko god dozvoli da sudi među ljudima onim
što on smatra pravdom mimo slijeđenja onoga što je Allah objavio je kafir, jer
nema nijednog naroda a da ne naređuje suđenje pravdom. Pravda u njegovom
dinu može biti ono što smatraju njihovi velikani.
Štaviše, mnogo onih koji se pripisuju islamu sude svojim običajima koje nije
objavio Allah, subhanehu ve te 'ala, poput „sevālifa“4 beduina i poput naređenja
onih kojim se među njima pokorava (el‐mutā'ūn)5 i smatraju6 da je to ono čime
treba suditi mimo Knjige i Sunneta i to je (pravi)7 kufr. Jer mnogi ljudi su ušli u
islam8 ali uprkos tome ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju „el‐
mutā'ūn“ (oni kojima se pokorava). Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi
osim onim što je Allah objavio pa se ne počnu pridržavati9 (iltizām) toga, već
ohalale da sude suprotnim onom što je Allah objavio su kafiri,10 a u suprotnom će
biti džahili...“11
Naši protivnici, tumačeći ovaj citat šejhul‐islama, kažu da se iz njegovog
govora razumije da su spomenute osobe „koje ne sude osim aktuelnim običajima
koje naređuju taguti pokornosti“ muslimani uprkos svim opisima kojim ih je
šejhul‐islam opisao. Ti opisi su kao što slijedi:
„...sude svojim običajima koje nije objavio Allah, subhanehu ve te 'ala, poput
„sevālifa“12 beduina i poput naređenja onih kojim se među njima pokorava (el‐
mutā'in) i smatraju13 da je to ono čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta...“
4
Plemenski zakoni.
Na ar. المطاعين od riječi pokornost. Namjerno sam je ostavio u ovom obliku da ne bih izgubio riječ „pokornost“
5
jer se ovo tiče mes'ele velikog širka pokornosti kojeg u sebi sadrži propisivanje zakona mimo ili uz Allaha. Da sam
rekao „glavešine“ izgubio bih značenje pokornosti. U ovom se ogleda važnost poznavanja arapskog jezika i
vjerske terminologije.
6
Drže, vide...
7
Stavio sam „pravi“ jer je šejh riječ „kufr“ spomenuo sa određenim članom, želeći da time ukaže na poseban vid
kufra.
8
Na ar. glagol eslemu u trećem licu množine.
9
Na ar. je riječ التزام koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati.
10
Na ar. kuffar.
11
Minhadžus‐Sunneh 5/83 (Šamilah)
12
Plemenski zakoni.
EBU MUHAMMED 23
13
Drže, vide...
14
Oni kojima se pokorava ili taguti pokornosti.
15
Na ar. glagol eslemu u trećem licu množine.
16
Na ar. je riječ التزام koju sam preveo kao „pridržavanje“ i ona će se u ovoj knjizi često ponavljati.
17
Na ar. kuffar.
18
Govor šejhul‐islama nije šerijatski dokaz. Ko kaže da su riječi bilo kojeg učenjaka islama same po sebi vjerski
dokaz, je kafir u Uzvišenog Allaha. A šejtan najčešće vara ljude time što im zaledi mozak i srce i uvede ih u
slijeđenje onoga što oni razumiju iz riječi učenjaka, a što je često pogrešno shvaćeno.
19
Na ar. mefhumul‐mukhalefeh, tj. ako nisu kafiri onda su muslimani! Iako to ne proizilazi neminovno iz negacije
tekfira.
24 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
negacije ne proizilazi postojanje islama prije uspostave argumenta. Kao što ću
objasniti značenje riječi šejhul‐islama „su ušli u islam“.
Ovi ljudi daju prednost oprečnom značenju riječi „kafir“ nad „mentuq“
izrekama, tj. onim jasnim i direktnim izrekama šejhul‐islama u kojima objašnjava
da tagut hukma i oni koji traže rješenje sporova putem uzimanja šejtanskog suda i
taguta za sudiju nisu muslimani, poturajući time šejhul‐islamu proturječnost od
koje se stidi običan razuman musliman a kamoli učenjak.
Svaki ozbiljan učenik zna da se mefhumu, tj. oprečnom značenju ne daje
prednost nad mentuqom, tj. značenju na koje riječi direktno ukazuju, makar se taj
mentuq nalazio na nekom drugom mjestu, a kamoli da daju prednost govoru
učenjaka, iako on ne ukazuje na ono što oni žele, nad govorom Uzvišenog Allaha,
u kojem je jasno objašnjeno da su oni koji sude šejtanskim zakonom kafiri, jer
njihov postupak kategorički ukazuje na to da su ili sebe ili nekog taguta učinili
sudijom mimo ili uz Allaha, kao i oni koji traže da im se njime sudi i rješavaju
sporovi. Pa bujrum!
Nakon toga ljudi poput Nusreta i Bilibanija dolaze do rezultata da nisu svi
sudije tagutskim zakonima taguti niti je svaki onaj koji od njih traži da time sude
mušrik, a kamoli da onaj koji se njih nije odrekao bude nemusliman! Oni su kod
njih ili opravdani neznanjem prije uspostave argumenta, uz postojanje islama, a
neki, kao što sam spomenuo, idu tako daleko da ne tekfire osim onoga ko jezikom
ohalali suđenje šejtanskim zakonom poput Albanija i njegovih sljedbenika širom
svijeta. Na tome je umro Bin Baz.
Nusret, Allah mu popravio stanje, na predavanju „Propisivanje zakona“, kroz
šalu i išareteći na nas, spominje riječi šejhul‐islama „su ušli u islam“, i kaže da bi
zbog toga mnogi morali da protekfire šejhul‐islama!20 Ali odustaje da dalje
„dokazuje“ naše greške čiji „kratak“ spomen su učinili uzrokom male šale s ciljem
da se opuste učenici na njihovoj medresi!
Ovo su bez sumnje riječi onih koji ne znaju značenje osnove islama i koji ne
znaju značenje tevhida u vjeri Uzvišenog Allaha, i nisu shvatili o čemu govori
šejhul‐islam, mimo činjenice da ne poznaju menhedž šejhul‐islama, rahimehullah,
u ovoj mes'eli niti značenje pojmova koje je upotrijebio u ovom kontekstu kao i u
mnogim drugim, poput pojma „kafir“ i „ohalale“ i slično.
Zato se Nusret, otprilike na minutaži 23:30, osvrće na riječi Ibn Tejmijje
„...dozvole ...ustraju“ i slušaocima postavlja pitanje o značenju ovih dodataka a
20
Otprilike kod 23. minute predavanja.
EBU MUHAMMED 25
nakon toga ih tumači riječima šejha Muhammeda sina Ibrahima, rahimehullah,
bivšeg saudijskog muftije, u kojima govori o malom kufru. Mo'š mislit'?! To je
jedan od dokaza da Nusret ne zna razliku između obožavanja šejtana djelom u
mes'eli suđenja tagutskim zakonom i mes'ele malog kufra u kojoj musliman
ostavlja jedan dio vjerske obaveze, putem jednog od dva načina koje ću ti
objasniti u ovoj knjizi, ne čineći time drugog mimo Allaha sudijom.
Upravo iz ovog razloga Nusret, koji je po meni pametniji od Bilibanija, a Allah
najbolje zna koji od njih dvojice je pametniji, te zbog svog uvjerenja da je širk
hukma i širk tehakuma identičan širku pokornosti (širku‐ta'ah), ne tekfiri osobe
koje su dozvolile obožavanje šejtana putem tehakuma tagutu, tj. traženjem od
taguta da riješi spor suđenjem laičkim ili drugim tagutskim zakonima.
Tako ćeš često čuti da Bilibani svoje netekfirenje taguta pokreta Hamas
obrazložava time što, prema njegovoj tvrdnji, oni ne propisuju zakone što je i kod
njega veliki širk, već sude laičkim zakonima „a to nije veliki širk već veliki kufr“, i
druge gluposti od kojih se vjernicima okreće želudac i zbog kojih su stotine molitvi
uputili Uzvišenom iz mržnje prema neredu i njegovim sijačima na zemlji. Allah
nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik!
laži Nusreta i Bilibanija da „tehakum nije od aslud‐dina“ neminovno proizilazi da je
moguće da čovjek bude musliman iako ne vjeruje da je obaveza suditi samo
šerijatom! Kad' bi samo znali!
Ako kažu da vjerovanje u obaveznost toga ulazi u aslud‐din i da čovjek bez
toga ne može biti musliman pitamo ih je li to Allah kada je u pitanju tevhid
napravio razliku između srca i vanjskih riječi i djela? Pa da se mukeffirati svedu
samo na sumnje, uvjerenja i djela srca?! Neka se odluče! Negirati jedno znači
negirati drugo, a potvrditi jedno znači potvrditi drugo, bez razlike, osim kod
ekstremnih murdžija čiji mezheb ćemo objasniti u toku knjige, a Albani je u pitanju
kufra i tekfira gori od svih džehmija koji su se ikad pojavili u historiji muslimana.
Ovdje bih volio navesti riječi 'Abdullaha El‐Qarnija, autora knjige „Davabitut‐
tekfir“ koju Nusret posjeduje još od dana kada je bio u Beču pa očekujem da je on
prihvata, iako je vrlo moguće da mu je ova knjiga napravila dosta problema u
životu. A Allah najbolje zna! Ja ću iz iste kasnije spomenuti nekoliko citata koji
ukazuju da suđenje samo šerijatom i pred njim kao i ostavljanje širka suđenja
šejtanskim zakonima i traženja da se suđenjem njima rješavaju sporovi itekako
ulazi u aslud‐din.
To je 'aqida ehlus‐sunneta i džema'ata bez razilaženja među njima. To se kod
njih naravno tiče i srca i vanjštine jer oni vjeruju da su riječi i djela srca i vanjštine
ruknovi koji sačinjavaju suštinu imana i da se iman povjećava i smanjuje, te da
čovjek može postati nevjernikom zbog riječi koju izgovori ili djela koje uradi kao
što postaje nevjernikom zbog sumnji srca, nevjerničkih uvjerenja i djela. U svom
životu nisam čuo nijednu osobu, koja se pripisuje ehlus‐sunnetu, a da je rekla ono
što zagovoraju ovi lašci na Allaha i Njegov din.
U tom kontekstu se u knjizi El‐Qarnija spominje iltizām, tj. pridržavanje samo
šerijata Uzvišenog Allaha, nutrinom i vanjštinom (bātinen ve zāhiren), s time što je
na početku islama dovoljno da to bude na uopšten način dok osoba ne sazna
islamske detaljne propise. Tahkim (uzimanje za sudiju) šejtanskog zakona i taguta
nutrinski ili vanjštinski ruši islam u svakom mjestu i svakom vremenu jer stoji
nasuprot pridržavanja, tj. iltizāma samo zakona Uzvišenog Allaha nutrinski ili
vanjštinski. U rečenici Ibn Tejmijje se spominje „menāt“ uvjerenja.
Kaže El‐Qarni pod naslovom „Propis određene osobe“:
„Stanje onoga koji se pridržava (iltezeme) nečeg drugog mimo šerijata svejedno
bio propisivač (mušerri'i) ili sudija (hakim) ne izlazi iz troje.
Prvo: da ne zna da je pridržavanje šerijata i tehakum pred njim obavezno...“
EBU MUHAMMED 27
Zatim je spomenuo dvije vrste koje ću možda negdje kasnije spomenuti pa kaže:
„Pa ko ne zna da mu je obaveza da slijedi Poslanika, ., i da se pridržava
njegovog šerijata uopšteno takav je kafir aslij.21 Jer je uvjet ostvarenja šehadeta
da je Muhammed Allahov Poslanik da zna njegovo značenje koje se ogleda u
vjerovanju (tasdiq) u Poslanika, ., i pridržavanju (iltizām) šerijata, uopštenim
vjerovanjem i pridržavanjem koji za sobom povlače detaljno vjerovanje i
pridržavanje. U ovoj stvari se niko ne pravda neznanjem, te'vilom ili prisilom.22
Otuda, kod pojedinca se neće ostvariti suštinski islam osim time, i na ahiretu neće
uspjeti ako ga ne ostvari...“
Zatim kaže:
„Što se tiče onoga koji nije neznalica u pogledu obaveznosti pridržavanja šerijata
za ostvarenje aslud‐dina, kao što se to očekuje od svakog koji priznaje (potvrđuje)
islam, i koji odbije23 šerijat namjernim pridržavanjem24 nečeg mimo njega on je
kafir, i tu se ne gleda je li ohalalio ili ne, je li zanijekao ili ne.“25
U ovom citatu kao i u mnogim drugim ćete, Bilibani i Nusrete, inšaAllah,
vidjeti, da pridržavanje samo šerijata nutrinom i vanjštinom, tj. hukm njime i
tehakum pred njim i ostavljanje širka u tome itekako ulazi u aslud‐din kod svih
učenjaka ehlus‐sunneta. Riječi Qarnija u tom značenju su bile jasne.
Ovdje se sjetih onog pokvarenog licemjernog „hodže“ iz Beča, koji je bio
glavni inicijator hajke protiv islama i muslimana, koji uprkos tome što ima samo
završenu Prištinsku Medresu i ne zna arapski jezik i „odiše složenim neznanjem“ i
neizmjerivom količinom bezobrazluka u internetskim sobama na Pal Talk‐u i
sličnim prilikama sebe lažno naziva „profesorom“, koji je želeći da dokaže kako
tehakum ne ulazi u aslud‐din navodio primjer samog sebe, spomenuvši kako je on
u svojoj mladosti valjda znao da mu je Allah Bog ali nije znao da mu je dužnost da
21
Kafir u osnovi koji nikad nije ušao u islam.
22
Spomenuo je prisilu zato što govori o „znanju srca“ a čovjek ne može biti prisiljen da nešto „ne zna“ ili na
srčano nevjerstvo sumnjama, nevjerničkim uvjerenjima ili djelima srca. U prisili je dozvoljeno izgovoriti samo
vanjske riječi kufra a kod nekih učenjaka islama i vanjsko djelo kufra.
23
Svako ko uzme šejtanski zakon za sudiju je tim djelom postao kafir, a to djelo neminovno ukazuje na to da on
odbija šerijat. To može biti na dva načina:
Prvi: Da neko zamjeni šerijatski zakon tagutskim i učini ga stalnim zakonom koji se slijedi i to je ono što rade
današnji taguti.
Drugi: Da neko makar u jednom slučaju namjerno presudi suprotnim zakonom na način koji kategorički ukazuje
da je sebe ili drugog učinio sudijom mimo ili uz Allaha kao kada bi sudija rekao: „Sudim ti francuskim zakonom“ ili
kada bi neka osoba od taguta tražila da joj presudi suđenjem francuskim zakonom iako ga nije učinila dinom koji
se treba stalno slijediti. Opis „odbijanja“ se u govoru učenjaka, kao i u riječima El‐Qarnija na ovom mjestu, koristi
u kontekstu govora o stanju u kojem je nad nekim uspostavljen argument, što ne znači da onaj koji nije ostvario
osnovu pridržavanja samo šerijata kod El‐Qarnija prije uspostave argumenta nije kafir.
24
Pridržavanje, tj. iltizām može biti nutrinsko ili vanjštinsko.
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 171
25
28 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
26
Ahmak ne razumije da tevhidul‐hakimijje ulazi u sve vrste tevhida!
27
Temeljima vjere, a ne temelju vjere bez kojeg nema islama.
28
Pogledaj kako ahmak „laže“ da postoje nebrojeni jasni dokazi o tome da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ i da
uvjerenje da taguti, mušrici i mustekbiri nisu muslimani muvehhidi takođe ne ulazi u aslud‐din! Allahulmuste’an!
EBU MUHAMMED 29
odricanje od mušrika da spadaju u aslud‐din kad se radi o tako važnim
meselama bez kojih nema imana.
Kako to da to decidno ne razjasniše već ostaviše mene i tebe da sami
procjenjujemo i izvlačimo zaključke iz njihovih govora kao što će neki reći
„Pogledaj! Ovo ovdje je šejh mislio ovako ondje onako“ kako bi pravdali svoje
postupke i šubhe nekim svojim izmišljotinama pripisujući to ovoj uvaženoj ulemi.
Kako je moguće da tako opširno razjasniše mnogo manje važne stvari, a o aslud‐
dinu u koji kako ove zabludjele skupine tvrde spada tehakum i odricanje od
mušrika, ne rekoše ni riječi.
Zato tražimo od njih da donesu dokaz od uleme gdje jasno i precizno definišu
aslud‐din da pored vjerovanja u Allaha kloneći se širka spada odricanje od
mušrika i tehakum.“
Vidi kako ovaj magarac ne razumije da se tevhidul‐hakimijje veže za svaku od
vrsta tevhida, i da kada učenjaci spomenu tevhidul‐uluhijje29 time obuhvataju i
tevhidur‐rububijje30 i tevhidul‐esma' ves‐sifat31 koji su temelj tevhidul‐uluhijje, a
time i tehakum! Uvjerenje da nemuslimani nisu muslimani je ono što neodvojivo
neminovno proizilazi iz shvatanja značenja islama, tj. „lāzim“ čiji nestanak
kategorički ukazuje na nestanak osnove islama, a kod nekih je kao što ćeš vidjeti
rukn islama. Pa se magarac ne stidi stvorenja niti Gospodara stvorenja!
Kaže:
„Jedina je razlika ali ogromna u tome što ovi učenjaci zastupaju mišljenje na
osnovu jasnih dokaza da u fitri čovjeka nisu urođene ove stvari.“
Na samom početku magarac pravi razliku između aslud‐dina, tj. osnove dina
bez koje ne postoji islam i usulud‐dina, tj. temelja vjere koje je Uzvišeni izvadio iz
osnove, iako suprotstavljanje njima nakon uspostave argumenta izvodi iz vjere, pa
kaže:
„Razlika između aslud‐dina i usulid‐dina je u tome što je aslud‐din došao u fitri
čovjeka, tj. da svaki insan ima urođeno to kod sebe pa stoga ne može niko biti
opravdan i od onih koji nisu imali kod sebe poslanika ili poslanicu a dokaz tome su
Kuranski ajeti sure El‐A'araf 172‐174...
29
Jednoća Allaha u zasluzi da samo On bude obožavan, odnosno u božanstvu.
30
Jednoća Allaha u Svojim djelima, odnosno u gospodarstvu.
31
Jednoća Allaha u Imenima i Svojstvima.
30 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovaj kur'anski ajet se naziva Misak (obaveza) koju su ljudi dali svome Gospodaru
da će samo Njega obožavati ne čineći mu širk, tj. ne smatrajući Mu ništa ravnim i
ovo je aslu‐din.
Što se tiče usulud‐dina (od osnova vjere) to je sve ono što je došlo sa poslanicom
poput odricanja od mušrika, mesele imana, mesele kufra itd...“
Ovaj prokleti odlomak, koji u sebi sadrži veliki broj 'aqidetskih grešaka,
najbolje otkriva neznanje magarca koji stoji iza njega, i jasno ukazuje na to da on,
nakon što je utemeljio kriterij za pravljenje razlike između aslud‐dina i usulu‐dina,
vjeruje da se u prirodi čovjeka (fitri) na kojoj ga je Allah stvorio ne nalazi
vjerovanje da je samo Allah Gospodar, Vladar i Upravitelj Koji jedini ima pravo da
naređuje i zabranjuje i da se zbog toga u tome ne smije pokoriti nikom mimo
Njega iz čega neminovno proizilazi odricanje od taguta propisivanja zakona za
stvorenja mimo Allaha, taguta koji sude tim zakonima i tako dalje, kao što iz
spomena riječi „stvorenje“ neminovno proizilazi „Stvoritelj“, iako nije izričito
spomenut, zbog toga što ne postoji nijedno stvorenje bez Stvoritelja.
Magarac tvrdi da se ono što ulazi u usulud‐din ne nalazi u „prirodi čovjeka“ i
da ga on ne može dokučiti svojom prirodom, a to je najveća laž, jer čovjek svojom
prirodom dokučuje ružnoću nepravde, laganja, bluda, varanja i slično, usljed čega
može dokučiti propis njihove zabranjenosti. Musliman koji se nalazi u vremenu
fetre32 može, poput kadije muslimana koji, zbog nepostojanja jasnog dokaza u
određenoj mes'eli, radi idžtihad, sebi i ostalim muslimanima zabraniti te stvari
podređujući njihovu zabranu onome što je spoznao od Allahovih osobina i
Njegovih djela koja vidi, a ne zabranjujući ih neovisno od Allahovog vjersko‐
zakonskog htijenja, tj. ne sprovodeći svoje vjersko zakonsko htijenje mimo
Njegovog.
Kao što može dokučiti ispravnost i ljepotu iskrenosti, pravde, čednosti,
pomaganja siromaha i potlačenih i slično i to učiniti propisanim na isti način,
poput kadije koji propis pitanja koja ne poznaje podređuje detaljnim propisima i
opštim pravilima šerijata koja poznaje, a spoznaja Allahovih osobina i djela je za
ovog muslimana u vremenu fetre, tj. mrklog neznanja, poput poznavanja nekih
detaljnih propisa i „opštih pravila šerijata“ od strane kadije koji radi idžtihad u
nekoj mes'eli i tako dalje. Jer ljudski rod ne može da opstane bez jednog vida
naredbe i zabrane, ali musliman ne smije ući pod naredbu i zabranu šejtana i
njegovih poslanika među tagutima. Allahulmuste’an!
32
Vrijeme mrklog neznanja i nepostojanja ostataka vjerovjesničkog znanja.
EBU MUHAMMED 31
Ovu novotariju je najverovatnije pokupio od nekih, među našom braćom,
koji su pogrešno shvatili moj govori i ono što su pročitali u knjigama, pa je brže
bolje požurio da im objasni kako tehakum i odricanje od mušrika ne ulazi u aslud‐
din jer ga valjda neko među njima tamo „nije osjetio u svojoj fitri“. Čuj „hodža i
fitra“! Ovo ako bi rekli da Bilibani nikad nije prisluškivao predavanja!
Govori da „ne činjenje širka“ ulazi u aslud‐din a nakon toga vadi tehakum iz
aslud‐dina, iz čega kategorički razumiješ da magarac ne vjeruje da je tehakum
tagutu širk i da tehakum samo Gospodaru i Vladaru nebesa i zemlje, iman i 'ibadet
kojeg zaslužuje samo Istinski Bog, ne ulazi u aslud‐din!!! Šta je sa namjernim
propisivanjem zakona mimo Allaha? Je li „ne činjenje toga“ od aslud‐dina ili ne?!
Kada govori o velikom širku spominje riječ „smatraju“ rekavši:
„Ovaj kur'anski ajet se naziva Misak (obaveza) koju su ljudi dali svome Gospodaru
da će samo Njega obožavati ne čineći mu širk, tj. ne smatrajući Mu ništa ravnim i
ovo je aslu‐din.“
Ograničavajući time širk samo na srce jer „smatranje“ biva u srcu, a to je
'aqida džehmija a ne ehlus‐sunneta i tako dalje. Štaviše, za „činjenje širka“ glupak
kaže „smatranje ravnim“. Isto tako prokletnik generalizira pa kaže da „mes'ela
imana i mes'ela kufra“ ne ulaze u aslud‐din! To na ovakav način nije rekao niko od
učenjaka niti učenika muslimana, jer od prvih mes'ela koje se uče o kufru i imanu
je da se osnova kufra i imana ne mogu sastaviti i da jedno negira drugo te da kafir
nije mu'min i da mu'min nije kafir. Pa da li ovo uvjerenje ulazi u aslud‐din ili ne?!
Isti ovaj članak je oštampan u vidu letka od šest stranica kojeg su djelili
poznati munafici iz Salzburga. U njima se nalazi, tako mi Allaha, toliko laži na
Allaha i Njegov din i prostakluka da čovjek ne može da povjeruje da se neko, koji
je na toj razini shvatanja, može usuditi da priča o Uzvišenom Stvoritelju. Dakle,
govor je pun greški od početka do kraja, a moj cilj nije da ovdje raskrinkavam
pojedinosti ove smjelosti na islam. Neka je Allahovo prokletstvo nad onim koji ga
je napisao i širio!
Razlika između aslud‐dina i usulud‐dina je u tome što je Allah određeni opis
učinio aslud‐dinom a neke stvari iz njega izvadio iako sačinjavaju temelje vjere. To
je Allahovo htijenje i presuda, pa se granica aslud‐dina ne uzima iz fitre već iz
vjerskih tekstova, iako čovjek biva stvoren na aslud‐dinu i može dokučiti mnoge
stvari koje ulaze u usulud‐din, Allahulmuste'an, ali ih to ne uvodi u osnovu dini
islama. Ovakvog i sličnog govora od ovih šejtana je puno, a kada budeš vidio kako
magarac dokazuje da uvjerenje da nemusliman nije musliman ne ulazi u aslud‐din,
shvatićeš kolika je njihova veza sa Allahom, Njegovim dinom i zdravim razumom.
32 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
33
Sa „obratno“ mislim na pitanje: „Da li je zabrana nečega lično, naredba činjenja suprotnog?“.
34 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Zabrana nečeg za sobom neminovno povlači naredbu njemu suprotnog, jer
zabrana nečeg znači traženje njegovog ostavljanja i izvršenja svega što ulazi u
neminovnosti ostavljanja poput tvojih riječi: „Ne pomjeraj se!“ koje za sobom
neminovno povlače naredbu da se smiriš s obzirom da postojanje zabranjenog
nije moguće uz postojanje njemu suprotnog.
Ovu mes'elu je Ibn Tejmijje spomenuo u „Medžmu'ul‐fetava“ 10/531‐532, u
staroj štampi, a u novoj se nalazi u 5/466. Nakon što je spomenuo riječi Ibn
Qudame El‐Makdisija u „Er‐Revdi“:
„Naredba nečega je zabrana njemu suprotnog sa aspekta značenja, a što se tiče
aspekta teksta ne! Jer njegove riječi „Ustani!“ nisu „Nemoj sjediti!“ već se samo
gleda u značenje a ono je traženje ustajanja; da li je ono lično traženje ostavljanja
sjedenja...“,
Eš‐Šenqiti, rahimehullah, kaže:
„Znaj da u pitanju da li je naredba nečega zabrana njemu suprotnog ima tri
mezheba (mišljenja):
Prvi je da je naredba nečega lično zabrana njemu suprotnog i to je mišljenje većine
(džumhura) apologeta. Kažu da je smiraj koji se naređuje sa „Smiri se!“ na primjer
lično ostavljanje kretanja, pa je on dakle zabrana kretanja lično i naredba smiraja
je zabrana kretanja.
Kažu i da je obuhvatanje prostora od strane nekog tijela lično ostavljanje prostora
sa kojeg se premjestio, i da je udaljenost od zapada lično blizina istoku a da je on u
pogledu na istok blizina a u pogledu na zapad udaljenost. (Kažu) tako je isto i sa
traženjem smiraja koje je u pogledu na njega naredba a u pogledu na kretanje
zabrana.
Oni koji zagovaraju ovo mišljenje su u pogledu naredbe uvjetovali da ono što je
naređeno bude određeno i da mu vrijeme bude „tijesno“ a autor to nije
spomenuo. Ako nije određeno poput naredbe da se uradi jedan od vidova
iskupljenja to nije zabrana njemu suprotnog tako da na primjer u ajetu o
iskupljenju nije zabrana suprotnog oslobođenju roba zbog dozvoljenosti
ostavljanja oslobađanja roba u osnovi i izvršenja njemu suprotnog i iskupljenja
nahranjivanjem na primjer...
Isto tako i „vrijeme u kojem ima prostora“; pa naredba namaza na početku
vremena nije zabrana rađenja njemu suprotnog u tom vremenu. Štaviše,
dozvoljeno je rađenje njemu suprotnog na početku vremena i njegovo
okašnjivanje do sredine ili njegovog kraja zbog propisa „vremenskog prostora“.
EBU MUHAMMED 35
Njegov komentator,34 Allah mu oprostio, kaže:
Ono što se nazire, a Allah najbolje zna, je da je mišljenje apologeta i onih koji su
saglasni sa njima od učenjaka usula da je naredba nečega lično zabrana njemu
suprotnog izgrađena na njihovoj neispravnoj tvrdnji o tome da se naredba dijeli na
dvije vrste: nefsij35 i tekstualna, i da je nefsijj‐naredba od teksta odvojeno značenje
koje opstoji u Biću. I prekidanjem pogleda u tekst i uzimanjem u obzir nefsijj‐
govora su tvrdili da je naredba nečega lično zabrana suprotnog, iako je ono za šta
se naredba veže traženje a ono čega se zabrana tiče ostavljanje...
Ovim postaje očigledno da naredba nije lično zabrana suprotnog i da to nije
moguće reći osim na osnovi tvrdnje da je naredba duševno (nefsijj) obraćanje koje
opstoji u Biću odvojeno od teksta.
To pojašnjava njihovo uvjetovanje da bi naredba bila zabranom suprotnog da
naredba bude „duševna“ i time misle na „duševno“ obraćanje koje je odvojeno od
forme (teksta). Vezanost ove mes'ele za duševni govor je decidno tvrdio autor „Ed‐
Dija'ul‐Lami'“ i drugi. Autor je na ovo išaretio svojim riječima „sa aspekta
značenja, a što se tiče aspekta teksta ne...“ i nije primjetio, jer je ova od mes'ela u
kojima se nalazi vatra ispod pepela, jer je osnova ovog govora izgrađena na
neispravnoj tvrdnji a to je da je Allahov govor puko značenje koje opstoji u Biću,
odvojeno od slova i formi, jer to neispravno mišljenje za sobom povlači da
Gospodar nebesa i zemlje nije prozborio formama i slovima riječi Kur'ana.
Neispravnost toga je jasna i dodatno će biti objašnjenja u „Temama o Kur'anu“ i
„Temama o naredbi“, inšaAllah.
Drugi mezheb: naredba nečega nije lično zabrana njemu suprotnog već je za
sobom neminovno povlači. I ovo je najjače mišljenje jer tvoje riječi „Smiri se!“ na
primjer za sobom povlače zabranu kretanja jer nije moguće postojanje onoga što
je naređeno uz rađenje njemu suprotnog zbog nemogućnosti sastavljanja dvije
suprotnosti a i ono bez čega se vadžib ne može ostvariti je vadžib kao što je
prethodilo. Na ovom mišljenju su većina prijatelja Malika i njemu se vratio El‐
Baqilani u svojim posljednjim djelima a bio je zagovarao prvo.
Treći mezheb: da nije ona lično niti je sadrži i to je mišljenje mu'tezilija i El‐Ebjarija
od malikija, i Imamul‐haremejna i Gazalija od šafi'ija. Oni koji zagovaraju ovo
mišljenje to dokazuju time da je dozvoljeno da onaj koji naređuje u vremenu
naredbe nema na umu njemu suprotno, pa ako nema na umu njemu suprotno ne
34
Šejh Eš‐Šenqiti misli na sebe.
35
Od riječi nefs što znači duša, a ovdje se misli na „Allahov nefs“, jer oni kada govore o osobini Allahovog govora
potvrđuju samo „duševni“ govor.
36 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
zabranjuje ga jer ne može se zamisliti zabrana nečega a to mu u osnovi nije palo
na pamet.36
Na ovo se odgovara da je ostavljanje suprotnog ono što na neodvojiv način
neminovno proizilazi (lāzim) iz njegove naredbe, jer nije ispravno sprovođenje
naredbe u bilo kojem stanju osim uz ostavljanje suprotnog njoj. Dakle, naredba za
sobom neminovno povlači zabranu suprotnog njoj zbog nemogućnosti sastavljanja
dvije suprotnosti...
U mes'ele koje se nadovezuju na razilaženje u ovom pitanju spadaju riječi čovjeka
svojoj ženi: „Ako se suprotstaviš mojoj zabrani ti si taliq (puštena)!“ a nakon toga
joj kaže: „Ustani!“, a ona sjedne te njeno sjedenje bude suprotstavljanje njegovoj
zabrani na koju je ukazano formom naredbe pa da bude razvedena i po mišljenju
da je za sobom neminovno povlači. Pa se razgranava na poznatom razilaženju da
li je ono što proizilazi iz mišljenja mišljenje ili ne?
Po mišljenju da nije zabrana lično niti je za sobom povlači neće biti razvedena. U
mes'ele koje se takođe grade na ovu je kada bi klanjač u svom namazu ukrao ili
obukao svilu ili pogledao u haram. Na osnovi da je naredba nečega zabrana
suprotnog naredba namaza biva lično zabranom krađe na primjer pa će namaz
biti neispravan, po pravilu da zabrana za sobom povlači neispravnost. Pa je krađa
lično zabranjena u namazu naredbom obavljanja namaza. Po mišljenju da zabrana
za sobom povlači neispravnost namaz će biti neispravan...“37
Ovim govorom sam htio skrenuti pažnju na novotarsko porijeklo prilaza
nekih apologeta učenjaka usulul‐fikha ovoj mes'eli i da prikažem plod razilaženja u
ovim mes'elama na primjeru nekih fikhskih propisa. Kao što su se svi složili da
naredba nečega za sobom neminovno povlači zabranu njemu oprečnog (neqid) a
to je ostavljanje sprovođenja naredbe. Npr., naredba čovjeka drugom čovjeku:
„Ustani!“. Da li je lično zabrana (činjenja) sjedenja koje je suprotnost (didd) i da li
je za sobom povlači i u sebi sadrži ili ne? Razilaze se kao što si vidio! Slažu se da
onaj koji sjedne nije izvršio naredbu. Ali slažu se da je naredba: „Ustani!“ zabrana
ostavljanja naređenog ili je u sebi sadrži.
Komentator „Meraqis‐su'ud“, na str. 190, kaže:
ﻓﻘﻮﻟﻚ ﻗﻢ ﻳﺴﺘﻠﺰم اﻟﻨﻬﻲ ﻋﻦ ﺗﺮك,أﻣﺎ اﻟﻨﻘﻴﺾ اﻟﺬي ﻫﻮ ﺗﺮك اﳌﺄﻣﻮر ﺑﻪ ﻓﺈﻧﻪ ﻲ ﻋﻨﻪ أو ﻳﺘﻀﻤﻨﻪ اﺗﻔﺎﻗﺎ
36
Ovo se može reći za stvorenje ali ne za naredbu Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve
sellem, jer Allah zna „lāzim“ Svog govora, a i Njegov Poslanik.
37
Mudhekkiretun fi usulil‐fikh od Muhammeda El‐Emina Eš‐Šenqitija, rahimehullah, str. 32‐34
EBU MUHAMMED 37
38
Džahili kažu da vjerovanje da je izvršioc širka mušrik i da nije musliman muvehhid nije od šehadeta LA ILAHE
ILLALLAH niti iz njega neodvojivo neminovno proizilazi tako da njegov nestanak znači nestanak osnove šehadeta,
usljed čega kažu da tekfir mušrika nije od aslud‐dina!
38 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
aslud‐dina, a to su vallahi, kao što ćeš vidjeti, ogromne riječi i smjelost na ovaj
din. Allahulmuste’an!
Prema tome iz njihovog mezheba neminovno proizilazi da čovjek koji npr.
vidi meleka koji obožava samo Allah dan i noć a zatim ne zna da je taj melek
musliman Allahu, onaj koji Ga je učinio jednim, musliman ispravnog islama, pod
uslovom da ostavi „širk“, u kojeg, kao što si vidio, ne ulazi širk hukma i tehakuma,
i obožava39 samo Allaha! Razumiješ li?! Vidjećeš suštinu ovog menhedža kod
odgovora na grešku Ebu Muhammeda El‐Makdisija i Ebu Jusufa Midhata sina
Hasana!
Vallahi, ako tvrdnja da nije od osnove dina Uzvišenog Allaha da čovjek
vjeruje da je onaj koji je sproveo islam i tevhid musliman ‐ muvehhid i Njegov rob
s kojim je zadovoljan, ogromna riječ, ja onda ne znam šta je „ogromna riječ na
Allaha“!? Ako makar priznaju da je Allah šehadetom tevhida naredio da čovjek
vjeruje da je onaj koji sprovede islam i tevhid musliman ‐ muvehhid i da je to
uvjerenje učinio sastavnim djelom aslud‐dina onda moraju reći da je uvjerenje da
je obožavatelj nekog drugog mimo Njega od aslud‐dina takođe, jer između rukna
negacije i rukna potvrde u šehadetu tevhida nema razlike. I nek' je Allah na
pomoći!
Ove teme se nalaze u poglavlju o „naredbi i zabrani“ i vrstama ukazivanja
pojmova na značenja i koje su od njih tekstualne a koje su razumske.
Allahulmuste’an! Sve su ovo pitanja iz oblasti usulul‐fikha čiju spoznaju i primjenu
su preskočili kolovođe smutnje od neznalica, licemjera i smutljivaca.
Kao da šehadetom tevhida muslimanu nije naređeno da vjeruje šta je to
islam i ko je musliman a ko mušrik i kakva je razlika među njima! A isti oni u aslud‐
din, kao što ćeš vidjeti, uvode uvjerenje da je mušrik na batilu a muvehhid na
istini i ovdje pitamo smutljivce, a Allah nam je dovoljan protiv njih i divan je On
Zaštitnik, na koji je to način šehadet tevhida i islama ukazao na uvjerenje da je
onaj koji 'ibadeti drugom mimo Allaha na neistini, a onaj koji 'ibadeti samo Allahu
na istini a nije ukazao da je onaj koji 'ibadeti drugom mimo Allaha mušrik koji nije
musliman, a onaj koji 'ibadeti samo Allahu muvehhid ‐ musliman koji nije
nemusliman ili mušrik!? Odakle vam dokaz za prvo i dokaz kojim ste napravili
razliku između njega i drugog!? Sram vas i stid bilo banditi jedni!
Štaviše, vođe smutnje i glavešine zablude slijede Halidija u uvjerenju da je
tekfir kategorije ili roda (džinsa) taguta od aslud‐dina, a tekfir pojedinaca nije, što
39
Iz stava džahila da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ takođe proizilazi da je onaj koji nije ostvario rukn potvrde u
tevhid Allaha u hakimijjetu, nutrinski i vanjštinski, musliman koji samo Njega obožava!
EBU MUHAMMED 39
znači da je tekfir kategorije ili roda taguta od šehadeta tevhida lično, tj. njegov
rukn, ili iz njega neodvojivo vjerskom uzročnom povezanošću proizilazi, tj. njegov
lazim, a uskoro ćeš vidjeti riječi Nusreta u kojima se čudi nama, koje naziva
„praaavim novotarima“, zbog toga što smo tekfir mušrika uveli u šehadet LA
ILAHE ILLALLAH.
Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik protiv svakog prkosnog ahmaka bez
stida!
A sada izvoli riječi šejha Ebu Batina, koje sam ti nagovijestio!
Upitan je šejh Ebu Batin, rahimehullah, o mišljenju onoga koji kaže da
naredba 'ibadeta samo Allahu ne ukazuje na zabranu širka, te da je potrebno da
se posebno zabrani širk, pa je odgovorio:
ﻻ، إن اﻷﻣﺮ ﺑﻌﺒﺎدﻩ اﷲ وﺣﺪﻩ: ﻣﻦ ﻗﻮﻟﻪ، اﳍﺎﺿﻢ ﻟﻜﻼم اﷲ ﻋﻤﺎ أرﻳﺪ ﻣﻨﻪ، اﻟﻜﺎذب ﻋﻠﻰ اﷲ،ﻗﻮل اﳉﺎﻫﻞ
واﻟﻮﻋﻴﺪ اﻟﺸﺪﻳﺪ ﻓﻴﻤﻦ ﻗﺎل ﰲ، ﻓﻬﺬا ﳐﻄﺊ ﺿﺎل، ﺑﻞ ﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻨﻬﻲ ﻋﻦ اﻟﺸﺮك،ﻳﻔﻴﺪ اﻟﻨﻬﻲ ﻋﻦ اﻟﺸﺮك
ﻛﻞ ﻣﺎ ورد ﰲ اﻟﻘﺮآن ﻣﻦ: وﻟﻮ أﺻﺎب؛ ﻓﻜﻴﻒ ﲟﻦ ﻗﺎل ﺑﺮأﻳﻪ وأﺧﻄﺄ! وﻗﺪ ﻗﺎل اﺑﻦ ﻋﺒﺎس،اﻟﻘﺮآن ﺑﺮأﻳﻪ
إن ﻗﻮﻟﻪ: ﻓﻌﻠﻰ ﻗﻮل ﻫﺬا اﳉﺎﻫﻞ. واﻟﻌﻠﻤﺎء، ﻓﻤﻌﻨﺎﻫﺎ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ؛ وﻋﻠﻰ ﻫﺬا ﲨﻴﻊ اﳌﻔﺴﺮﻳﻦ,اﻷﻣﺮ ﺑﺎﻟﻌﺒﺎدة
}وأﻧﺎ:[ وﻗﻮﻟﻪ5 : }إﻳﺎك ﻧﻌﺒﺪ{ ]اﻟﻔﺎﲢﺔ:[ وﻗﻮﻟﻪ21 : }اﻋﺒﺪوا رﺑﻜﻢ اﻟﺬي ﺧﻠﻘﻜﻢ{ ]اﻟﺒﻘﺮة:ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ
:[ وﻗﻮﻟﻪ56 : }وﻣﺎ ﺧﻠﻘﺖ اﻟﺠﻦ واﻹﻧﺲ إﻻ ﻟﻴﻌﺒﺪون{ ]اﻟﺬارﻳﺎت:[ وﻗﻮﻟﻪ92 :رﺑﻜﻢ ﻓﺎﻋﺒﺪون{ ]اﻷﻧﺒﻴﺎء
، ﻻ ﻳﻔﻴﺪ اﻟﻨﻬﻲ ﻋﻦ اﻟﺸﺮك؛ ﻓﺈذا ﻛﺎﻧﺖ اﻟﻌﺒﺎدة اﳌﺄﻣﻮر ﺎ،[ وﳓﻮ ذﻟﻚ56 :}ﻓﺈﻳﺎي ﻓﺎﻋﺒﺪون{ ]اﻟﻌﻨﻜﺒﻮت
: ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ؛ اﻟﱵ ﺣﻘﻴﻘﺘﻬﺎ: وﻫﻮ ﻣﻌﲎ، وﻧﻔﻴﻬﺎ ﻋﻤﻦ ﺳﻮاﻩ، ﻫﻮ إﻓﺮاد اﷲ ﺑﺎﻹﳍﻴﺔ،ﻫﻲ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ؛ واﻟﺘﻮﺣﻴﺪ
ﻓﻘﺪ، وﻣﺎ ﳛﺘﺎج إﱃ إﻳﻀﺎح، وﻫﺬا أﻣﺮ واﺿﺢ، وﻧﻔﻲ اﻟﺸﺮﻛﺔ ﻋﻦ اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ ﻓﻴﻬﺎ،إﺛﺒﺎت اﻟﻌﺒﺎدة ﷲ وﺣﺪﻩ
.ﺗﺒﲔ ﺑﻄﻼن ﻗﻮﻟﻪ ﲟﺎ ذﻛﺮﻧﺎﻩ
„Riječi neznalice, lažova na Allaha, onoga koji čini nepravdu Allahovom govoru
tumačeći ga u neželjenom značenju, rekavši: „Naredba 'ibadeta samo Allahu ne
ukazuje na zabranu širka, već je potrebna zabrana širka“; takav je pogriješio i
zabludio. Postoji velika prijetnja onome koji govori o Kur'anu svojim mišljenjem
makar i pogodio, a kako je tek sa onim koji govori iz svog razmišljanja i pogriješi!
Ibn 'Abbas je rekao: „Svaka naredba 'ibadeta spomenuta u Kur'anu znači tevhid“, i
na tome su svi mufessiri i učenjaci.
Prema riječima neznalice, riječi Uzvišenog: 'Ibadetite vašem Gospodaru, Koji vas
je stvorio i riječi: Samo Tebi 'ibadetimo i riječi: Ja sam vaš Gospodar, pa
40 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
'ibadetite Mi, i slično, ne ukazuju na zabranu širka!? Pa ako je značenje
naređenog 'ibadeta tevhid a tevhid je činjenje Allaha jednim u božanstvu
(ilahijjetu) i njegovo negiranje od svega mimo Njega, i to je značenje LA ILAHE
ILLALLAH, čija je suština potvrđivanje 'ibadeta samo Allahu i negacija učesništva
uz Uzvišenog Allaha u njemu, a to je poznata stvar koja nije potrebna objašnjenja,
onda neispravnost njegovih riječi postaje jasna ovim što smo spomenuli.“40
Pa ko zna da je Allah naredio pridržavanje samo Njegovog šerijata, nutrinom
i vanjštinom, time se nad njim uspostavio argument u pogledu zabranjenosti
ostavljanja tog pridržavanja i zabrane pridržavanja šejtanskog zakona, hukmom i
tehakumom, slijeđenjem i pokornošću. Onaj koji učini sebe ili drugog sudijom
mimo Allaha, nutrinski ili vanjštinski, je ostavio Njegov tevhid u hukmu (suđenju) i
propisivanju zakona. I nek' je Allah na pomoći!
Svako ko ima pameti zna koliko je spomenuti temelj važan, jer mnogi džahili
koji za ispravnost osnove dini islama uvjetuju da čovjek vjeruje u obaveznost
suđenja samo Allahovim zakonom i tehakuma samo njemu, a Nusret i Bilibani,
prema njihovoj tvrdnji da tehakum nije od aslud‐dina, to ne uvjetuju, da Allah
sačuva, ne izbacuju iz islama onoga koji ne vjeruje u zabranjenost suđenja
tagutskim zakonom i traženja riješavanja sporova suđenjem njime, tj. tehakuma
njemu, ili onoga koji to radi, ako ne zna poseban tekst koji mu naređuje da vjeruje
u zabranjenost spomenutog i da ga ostavi.
Dakle, iako je poznavanjem prvog nad njim uspostavljen argument, nakon
kojeg zaslužuje tekfir kufrom kazne, on prije njegove uspostave, zbog vjerovanja u
dozvoljenost suđenja tagutom i tehakuma njemu, ili nevjerovanja da je to
zabranjeno, ili pak sumnje u pogledu toga ili činjenja istog, nije musliman zbog
toga što nije sproveo kufr u veliki širk i u taguta ili što je vjerovao u veliki širk i
uradio ga i time povjerovao u taguta.
Kao što rekoh, prema nekim ljudima danas, a riječi onih koji kažu da
tehakum nije od aslud‐dina na to ukazuju, čak i oni koji ne znaju obaveznost
pridržavanja samo Allahovog zakona, i zabranu suprotnog mogu biti opravdani
neznanjem, jer to ne ulazi u aslud‐din! Nastavimo sa navođenjem opisa iz govora
Ibn Tejmijje za koje se veže propis nestanka islama i tekfira kufrom kazne nakon
uspostave argumenta!
40
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/309
EBU MUHAMMED 41
.ﻓﻤﻦ اﺳﺘﺤﻞ أن ﳛﻜﻢ ﺑﲔ اﻟﻨﺎس ﲟﺎ ﻳﺮاﻩ ﻫﻮ ﻋﺪﻻ ﻣﻦ ﻏﲑ اﺗﺒﺎع ﳌﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ
„Pa ko god dozvoli da sudi među ljudima onim što on smatra pravdom, mimo
slijeđenja onoga što je Allah objavio, kafir je.“ 41
Ohalaljivanje može biti jezikom ali nije uvjet za tekfir onoga koji sudi
tagutskim zakonom ili traži da mu se sudi kao što kažu braća taguta, a može se
zaključiti iz činjenice da su taguti hukma i njegovi robovi zamjenili Allahov zakon
za tagutski i posljednji učinili onim koji treba biti slijeđen, a svaki narod tvrdi da je
njegov zakon pravda, pa sve to ukazuje na najveći mogući vid kufra u Gospodara
nebesa i zemlje, i prema pravilima ehlus‐sunneta i džema'ata neminovno je da je
srce osoba koji to rade, i nameću taj zakon ljudima, i kažnjavaju onoga koji se
prema njemu „ogriješi“ puno nevjerstva ili u 'aqidi ili u djelima srca, a vanjsko
djelo je kod ehlus‐sunneta lično veliki kufr ili srčani kufr iz njega neminovno
proizilazi, a ne znak za srčani kufr kao što kažu džehmije.
Takav je kafir bez obzira što svojim jezikom kaže da on to nije ohalalio, jer
činjenica da je nametanje zakona uz indicije koje postoje pri njima došlo u
kontekstu „nametanja pravde“ narodu je najveći vid ohalaljivanja vladanja i
suđenja tagutskim zakonima.
Ustavi i zakoni taguta izričito ukazuju na to da pravo apsolutnog
zakonodavstva posjeduju njihovi parlamenti i više i niže instance vlasti. Pa ima li
većeg ohalaljivanja od ovoga čak i po uvjetu onih koji za tekfir taguta hukma
uslovljavaju ispoljavanje jezičkog ohalaljivanja!? Kada budemo govorili o
greškama Albanija spomenućemo riječi Ibn 'Usejmina o ovoj mes'eli i pojasniti
njihovo značenje.
41
Minhadžus‐Sunneh 5/83 (Šamilah)
42 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Kada je u pitanju ohalaljivanje harama pukim djelom imamo primjer kada je
Poslanik, ., naredio ashabima da ubiju čovjeka koji je oženio ženu svoga oca i da
mu uzmu imetak. Protumačio je njegovo djelo ili kao ohalaljivanje Allahove
zabrane ili opiranje i odbijanje pridržavanja nje iz oholosti, a oba opisa su kod
ehlus‐sunneh sami po sebi vrste kufra. Kufr ohaljivanja zabranjenog i kufr
odbijanja, opiranja i oholosti i slično.
Dakle, ovdje imamo još jedan opis a to je ohalaljivanje suđenja šejtanskim
zakonom, a maloprije smo spomenuli nepostojanje uvjerenja da je to haram. Ja
spominjem još jedan opis koji se nalazi između ova dva iako ga šejhul‐islam nije
spomenuo, a to je da čovjek niti vjeruje da je to haram niti da je halal. Znači,
nema nikakvo mišljenje u pogledu toga. Takav je kafir u osnovi (kafir asli).
42
Stavio sam „pravi“ jer je je šejh spomenuo riječ „kufr“ sa određenim članom, želeći da time ukaže na poseban
vid kufra.
EBU MUHAMMED 43
„Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa
se ne počnu pridržavati43 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom
što je Allah objavio su kafiri,44 a u suprotnom će biti džahili...“
Dakle, nepridržavanje tevhida Allaha u hukmu bilo nutrinom (batinen) ili
vanjštinom (zahiren) je kufr, bez obzira da li je to ohalalio jezikom ili nije, je li
zanijekao ili nije, a Nusret se sa mnom u pogledu ovoga mora složiti, iako mu je
ostao problem sa riječima „ušli u islam“, kojeg ćemo riješiti, inšaAllah. A nakon
toga je spomenuo „...ohalale...“ što je samo jedan vid rušenja iltizāma samo
šerijata, ali ne jedini, i koji se kao što smo rekli kod ehlus‐sunneta može ostvariti
srcem, riječima ili djelom.
A i da kažemo da su ti ljudi kod šejhul‐islama imali opis pravnog islama na
osnovu izgovaranja šehadeta i slično od dokaza pravnog islama kod učenjaka,
Nusretu ostaje pitanje šta ćemo uraditi sa njima kada vidimo da imaju pri sebi bilo
koji od uzroka rušenja iltizāma (pridržavanja) samo šerijata Allaha, nutrinski ili u
vanjštini?
Ako bi im Nusret negirao islam, a to zabranjuje njegova tvrdnja da tehakum
nije od aslud‐dina, kao i njegovo shvatanje riječi šejhul‐islama, problem koji ostaje
nije opasan, već je fikhske prirode a tiče se toga da li ćemo ako su bili opisani
pravnim islamom, a nakon što saznamo da nisu vjerovali, što može
podrazumijevati da nisu znali da se samo smije i mora pridržavati šerijata Allaha i
da je zabranjeno pridržavati se šejtanskog zakona i sprovoditi ga, bilo hukmom,
tehakumom, pokornošću ili slijeđenjem, takve nazvati murteddima uzimajući u
obzir njihov vanjski tj. pravni islam, s obzirom da je riddet povratak u kufr nakon
islama i u pravnom smislu se tiče vanjštine a mi ne znamo stanje srca, ili ćemo ih
uprkos njihovom izgovaranju šehadeta i slično kojim su ispoljili „ulazak u islam“ u
vanjštini nazvati kafirima u osnovi zbog toga što nam je postalo jasno da nikad
nisu ušli u suštinski islam.
Čak iako bi im se u vanjštini presudilo da su murteddi zbog suđenja
tagutskim zakonom, to ne znači da u suštini ne mogu biti kafiri u osnovi ako
svojim srcem nikad nisu ostvarili osnovu dini islama. Ovo nije veliki problem. Ova
mes'ela se spominje u pogledu osoba kojima se posvjedoči pravni islam na osnovu
nekog dokaza a nakon toga se pokaže da, npr., ne zna osnovu islama i slično, ili u
slučaju malodobnog djeteta nevjernika koje ima sposobnost razaznavanja
(mumejjiz), koje primi islam pa se otkine prije punoljetstva; da li je kafir aslij ili se
tretira murteddom u vanjštini.
43
Na ar. je riječ التزام koju sam preveo kao „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati.
Na ar. kuffar.
44
44 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Važno je da se složimo u pitanju negacije islama onoga koji sruši aslud‐din u
pogledu pridržavanja samo Allahovog šerijata, nutrinom ili vanjštinom, tj.
uvjerenjem ili djelima srca, govorom jezika ili djelima tijela, ili ostavljanjem
uvjerenja i djela srca bez kojih nema aslud‐dina kao što smo vidjeli, ili
ostavljanjem pridržavanja (iltizāma) šerijata u potpunosti, tj. et‐terkul‐mutlaq,
makar se to ticalo samo jednog propisa, što se manifestuje kroz neke vrste kufra
poput kufrut‐tevelli (kufra okretanja od pokornosti), ili kufrul‐'irada (kufra
izbjegavanja) i kufrul‐istikbār (kufra oholosti) i slično, koje ulaze u kategoriju
potpunog ostavljanja.
S time što je u vanjskoj realnosti često teško ustanoviti te vrste kufrova. Ali
onaj koji upadne u veliki širk i tagutijjet propisivanja zakona, ili tagutijjet suđenja
tagutskim zakonom, ili veliki širk tehakuma koji se ogleda u traženju suđenja
tagutskim zakonom je mušrik i njegovo djelo kategorički ukazuje na nevjerničko
ostavljanje šerijata i pridržavanja (iltizāma) samo njega, jer ko god uradi veliki širk
ostavio je tevhid. Ovo sam pojasnio u knjizi „Odgovoru na šubhu poturenu Ibn
Kethiru“.
Dakle, u govoru šejhul‐islama imamo nepostojanje uvjerenja u obaveznost
suđenja Allahovim sudom, ohalaljivanje suđenja zakonom taguta, samo suđenje i
smatranje toga onim čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta, i nepridržavanje
Allahovog zakona nutrinom ili vanjštinom. Ovo su menati, tj. opisi koje je
spomenuo Ibn Tejmijje, rahimehullah, i za koje je vezao propis tekfira. Evo još
jednom riječi šejhul‐islama da se bolje urežu u srce:
„Nema sumnje da je onaj koji ne vjeruje da je obavezno suditi onim što je Allah
objavio Njegovom Poslaniku kafir. Pa ko god dozvoli da sudi među ljudima onim
što on smatra pravdom mimo slijeđenja onoga što je Allah objavio je kafir. Jer
nema nijednog naroda a da ne naređuje suđenje pravdom. Pravda u njihovom
dinu može biti ono što smatraju njihovi velikani. Štaviše, mnogo onih koji se
pripisuju islamu sude svojim običajima koje nije objavio Allah, subhanehu ve te
'ala, poput „sevālifa“45 beduina i poput naređenja onih kojim se među njima
pokorava (el‐mutā'in)46 i smatraju47 da je to ono čime treba suditi mimo Knjige i
Sunneta i to je (pravi)48 kufr.
45
Plemenski zakoni.
Na ar. المطاعين od riječi pokornost. Ovo sam namjerno ostavio u ovom obliku da ne bi izgubio riječ
46
„pokornost“ jer se ovo tiče mes'ele velikog širka pokornosti, a da sam rekao „glavešine“ izgubio bih značenje
pokornosti.
47
Drže, vide...
48
Stavio sam „pravi“ jer je šejh spomenuo riječ „kufr“ sa određenim članom, želeći time ukazati na poseban vid
kufra.
EBU MUHAMMED 45
Jer, mnogi ljudi su ušli u islam49 ali uprkos tome ne sude osim aktuelnim
običajima koje naređuju „el‐mutā'ūn“ (oni kojima se pokorava). Oni kada saznaju
da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa se ne počnu
pridržavati50 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom što je Allah
objavio su kafiri, a u suprotnom će biti džahili...“
Nema sumnje da bi mi uzelo puno mjesta i vremena kada bih htio da
precizno i u potpunosti protumačim riječi Ibn Tejmijje i objasnim prave menate tj.
opise za koje se veže tekfir, a koje je Ibn Tejmijje želio svojim govorom, i da
anuliram i zanemarim sva ona značenja do kojih se dolazi putem metode
oprečnog shvatanja (mefhumul‐mukhalefeh) za koje se prema konsenzusu
muslimana u ovom pitanju ne smiju vezati propisi.
Tokom ove studije će se, inšaAllah, ponavljati spomen važnih pitanja kao i
objašnjenje da se govor Ibn Tejmijje tiče nekih vidova velikog kufra i širka, što ne
znači da ne postoje manji vidovi velikog kufra i širka, kao i činjenicu da je u
pogledu nekih uvjeta govor Ibn Tejmijje došao u kontekstu tretiranja neke
poznate i česte pojave u njegovom vremenu, o kojoj on trenutno govori.
Allahulmuste’an!
Sljedbenici Albanija su se dočepali ovog citata i unakazili i njega i vjeru
igrajući se njime i Allahovim dinom vežući propise tekfira za neželjene opise, tako
da je čak i Stalna Komisija za Fetve u Saudijskoj Arabiji izdala fetve u kojima je
objasnila greške spomenutih. Ja sam bio u Jordanu kada je rasprava između Dr.
Ebu Ruhajjima i 'Alija Halebija bila aktuelna, nakon koje je Ebu Ruhajjim napisao
poznatu knjigu u kojoj je otkrio menhedž sljedbenika Albanija i čak poslao pismo
Stalnoj Komisiji u kojem im je predstavio 'aqidu sljedbenika Albanija i od njih, zbog
naučnog i vjerskog emaneta, zatražio da se oglase što su i učinili. Neki bošnjački
studenti, sa kojima sam tada bio kod Dr. Ebu Ruhajjima, su dobro upoznati s
tokom odvijanja stvari.
49
Na ar. glagol eslemu u trećem licu množine.
50
Na ar. je riječ التزام koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati.
46 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Govor šejhu‐islama i bilo kojeg učenjaka na zemljinoj kugli sam po sebi nije
šerijatski dokaz, iako šejhul‐islam ovdje nije pogriješio.
Pojašnjenje osnove islama kod šejhul‐islama i tumačenje njegovog govora koji
je mnogima nejasan (mutešābih) u svjetlu njegove definicije osnove islama, jer
ona je muhkem51 i mentuq52 u ovom pitanju, a neznalice su do svog zaključka
došle putem umišljenog oprečnog značenja kojeg su zaključili iz činjenice da je
šejhul‐islam prvo protekfirio onoga koji zna a za onoga koji ne zna je rekao da
je džahil a ne kafir, a iz ustezanja učenjaka ehlus‐sunneta od tekfira pojedinaca
ne proizilazi neminovno potvrđivanje islama istim. Zbog toga što je negirani
tekfir onaj koji biva nakon uspostave argumenta, što ne znači da prije toga nije
kafir ako nema pri sebi islam čiju je osnovu šejhul‐islam definisao. Isto tako
ćemo kao muhkem i mentuq njegovog govora koristiti druge citate koji se
naravno grade na njegovu definiciju osnove islama, te u svjetlu njih
protumačiti ono što je nekom nejasno, jer najveća pravda je protumačiti
njegove riječi njegovim govorom lično.
Pojašnjenje prepreka koje sprečavaju i zabranjuju uzimanje oprečnog značenja
u obzir i građenje propisa na njemu.
Riječi Ibn Tejmijje, s obzirom da su postale predmet razilaženja, ne mogu biti
„uzete kao dokaz“, jer je pravilo u šerijatu da nije validna „argumentacija“ bilo
kojim dokazom koji je postao predmet hipotetičnosti, a šta da se kaže za govor
ljudi!
Konstatacija da šejhul‐islam sa aspekta uspostave argumenta prije i poslije
njega koristi pojam velikog kufra u dva značenja. Veliki kufr prije uspostave
argumenta nad pojedincem koji u tom stanju za sobom ne povlači neke
dunjalučke i ahiretske propise poput kažnjavanja i slično, i veliki kufr nakon
uspostave argumenta nad pojedincem, i to je onaj koji za sobom povlači kaznu
i slično. Što znači da kada šejhul‐islam nekom negira kufr to za sobom ne
povlači potvrdu opisa islama istom ako ga pri sebi nema.
Komentar značenja riječi šejhul‐islama „...mnogi ljudi su ušli u islam...“, jer je
to problem protivnicima, nekom više nekom manje.
Kada sve objasnimo, inšaAllah, svaki iskren čitaoc će u svojim prsima i srcu
osjetiti rahatluk i prepoznati istinitost menhedža i shvatanja kojem nas je Allah
uputio, velhamdulillah na početku i na kraju.
51
Ono što je jasno i predstavlja temelj kojem se mora vratiti nejasno.
52
Značenje na koje je direktno ukazano.
EBU MUHAMMED 47
48 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
GOVOR IBN TEJMIJJE I OSTALIH UČENJAKA SAM PO SEBI NIJE
ŠERIJATSKI DOKAZ
EBU MUHAMMED 49
Kao šerijatski dokaz u islamu se tretiraju samo Kur'an i Sunnet Allahovog
Poslanika, ., i oni su osnova. Nakon toga dolaze idžma', tj. konsenzus koji se
gradi na dokazu, te qijās, odnosno analogija. Ovo su opšti izvori i dokazi šerijata u
pogledu kojih postoji saglasnost. Oni koji se suprotstavljaju analogiji najčešće je
potvrđuju i sprovode pod drugim imenom i metodom.
Postoje takođe opšti dokazi i izvori šerijata u pogledu kojih se učenjaci
razilaze. Ali su se svi složili da govor bilo kojeg čovjeka mimo Allahovog Poslanika
Muhammeda, ., nije šerijatski, osim kada je u pitanju pravno mišljenje nekog od
ashaba, gdje većina učenjaka pod određenim uvjetima smatra da je pravno
mišljenje nekog od ashaba šerijatski dokaz, ali ne zbog njega samog po sebi već
što se pretpostavlja da je u suštini utemeljen na dokazima Kur'ana i Sunneta, s
obzirom da su ashabi bili svjedoci spuštanja Objave i njenog tumačenja od strane
Poslanika, ., i da bolje poznaju vjeru od bilo koga nakon njih, posebno u stanju
kada se mišljenje ashaba u pitanju u kojem nije dozvoljen idžtihad podiže na
stepen onoga što je rekao Allahov Poslanik, ., lično, tj. daje mu se propis
merfu'u hadisa. Tokom knjige ćeš vidjeti govor šejha Muhammeda El‐Emina Eš‐
Šenqitija o ovoj mes'eli.
Zbog svega toga se sa pravnim mišljenjem ashaba ne može postupati po ćefu
neznalica već se mora staviti na njemu odgovarajuće mjesto kako u hijerarhiji
opštih šerijatskih dokaza tako i u pogledu ophođenja sa parcijalnim dokazima
Kur'an i Sunneta.
Niko od učenjaka islama nije rekao da je govor ostalih ljudi šerijatski dokaz,
što znači da je dokazivanje i argumentiranje govorom običnih ljudi među ulemom
propao projekat prije svog početka. Prema tome shvatanje Ibn Tejmijje, svejedno
odgovaralo istini ili ne, nije šerijatski dokaz. Ko kaže da je govor učenjaka sam po
sebi dokaz i da je on vjera, je kafir u Allaha, +, jer je uzeo učenjake za gospodare
(erbabe) mimo Allaha i za vjerovjesnike mimo Allahovog Poslanika, ..
vidiš kako odjednom navodno razumiju govor učenjaka bez posredstva učenjaka!
Ovo važi za riječi bilo kojeg učenjaka od selefa i khalefa. Ibn Tejmijje je u ovoj
mes'eli na istini, ali ne na onoj koja mu se potura od strane zabludjelih i neznalica.
Musliman se treba potruditi da stekne znanje i osposobi sebe za shvatanje
tekstova Objave i argumentiranje njima, i da u korijenu prekida svaki pokušaj
manipulisanja riječima učenjaka i da odmah na početku odbije prepucavanja sa
njihovim citatima, jer to nikuda ne vodi. Riječi učenjaka se mogu navesti nakon
argumentiranja šerijatskim dokazima, kao potvrda tog shvatanja ili da se dokaže
greška u njima ako je ima, a moram priznati da me najviše izmorilo prepucavanje
riječima ljudi.
Bitno je znati din i njegove temelje, naučiti i dokučiti temelje učenjaka da bi
znali na čemu grade svoje fetve i pravna rješenja. Allahulmuste’an! To kada se
nauči lahko je sastaviti sve citate koji na izgled djeluju proturječnim, a u suštini
nisu. Govoreći o sebi kažem da u pogledu naše 'aqide nemam problema ni sa
jednim citatom učenih koji su došli do mene, pogotovo ne sa onima koje navode
vođe sekte kojima odgovaram i oni od kojih oni prenose. Allahulmuste’an!
EBU MUHAMMED 51
52 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ZNAČENJE DEFINICIJE (HADD) ISLAMA I ASLUD‐DINA U
TEKSTOVIMA OBJAVE I KOD ŠEJHUL‐ISLAMA IBN TEJMIJJE
Ostala značenja aslud‐dina u govoru učenih
Vjerski dokazi iz medinskog perioda
Dokaz iz sunneta Allahovog Poslanika
Metode ukazivanja pojmova na značenja
Šehadet tevhida i metode ukazivanja na značenje
Šehadet tevhida putem sve tri metode ukazivanja ukazuje na sav aslu dinil
islam
Uopštene skretnice u pogledu praktičnog tevhida
Pojam 'ibadet se u terminologiji učenjaka koristi u dva značenja
Međusobna uzročna povezanost između vanjštine i srca
O jedinkama velikog širka putem kojih se obožava tagut
Moguće je da neke osobe koriste pojam „veliki širk“ i „'ibadet“ u značenjima
kalupa i oblika velikog širka i 'ibadeta drugom mimo Allaha, a ne u njihovom
suštinskom značenju u vjeri
Terminologija Dr. El‐Qarnija u knjizi „Davabitut‐Tekfir“
O „tekfiru onoga koji ne tekfiri“
Značenje „sveobuhvatnog tekfira“ u riječima učenjaka da've
Posljedice pogrešnog shvatanja pojma „sveobuhvatni tekfir“
Odricanje od suštinskog velikog širka
Odricanje od svake jedinke taguta i kufr u nju ukazuje na odricanje od svake
jedinke suštinskog velikog širka i kufr u njega
Ibn 'Usejmin i opravdanje neznanjem u velikom širku
Značenje pojmova kategorija ili rod, vrsta i jedinka i pobijanje protivničkih
šubhi
Ne smije se praviti razlika između vrsta i jedinki istog roda
Čak se i novotari slažu da se ne smije praviti razlika između jedinki i vrsta
bilo kojeg roda koje imaju istu suštinu
Primjena pravila o vrsti i jedinkama istog roda na osnovu dini islama
Primjena temelja iz govora Ishaqa sina ’Abdurrahmana
Vjerski dokazi ukazuju na odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika
tekstualnom i semantičkom sveobuhvatnošću
Oni koji kažu da u aslud‐din ulazi samo odricanje od kategorije ili roda nam
moraju objasniti značenje kolektivne slike „kategorije“ velikog širka i taguta!
Sveobuhvatno kolektivno značenje „kategorije“ velikog širka, taguta i
mušrika
EBU MUHAMMED 53
ﳑﻦ ﻟﻐﲑﻩ ﻳﺘﺤﻘﻖ وﻻ ﻓﺎﺟﺮا أو ﻛﺎن ﺑﺮا ﻣﺴﻠﻢ ﻛﻞ ﰲ وﻳﺘﺤﻘﻖ ﻛﻠﻬﻢ اﳌﺴﻠﻤﻮن ﻓﻴﻪ ﻳﺸﱰك أﻣﺮ اﻟﺪﻳﻦ وأﺻﻞ
.اﻟﻄﻮاﻏﻴﺖ ﻳﻌﺒﺪ
„Aslud‐din je stvar u kojoj učestvuju svi muslimani i koja se ostvaruje kod svakog
muslimana, bio časan ili griješan, a ne ostvaruje se kod drugih od onih koji
'ibadete tagutu.“
Kada dođe vrijeme za to, vidjećeš da je Eš‐Šazili praktični dio tevhida koji
ulazi u aslud‐din sveo na tevhid Allaha u hukmu (zakonu), tevhid Allaha u
obredima i tevhid Allaha u vilajetu, tj. lojalnosti prema Njemu kroz vezanost za
53
Definicija ili granica islama.
54 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Njega Njegovom vjerom iz čega proizilazi ljubav i mržnja u ime Njega i Njegove
vjere.
54
Njihove izreke i pisarije prenosim najčešće bez ispravljanja greški koje su u njima.
56 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
6. Na osnovu onoga o čemu će rob biti upitan u kabru (zatim je šejh spomenuo
hadis Bera ibn Aziba o pitanju dva meleka u grobu: „Ko je tvoj gospodar, koja je
tvoja vjera i ko je tvoj poslanik.“ (Završen citat šejha Alija Hudajra iz njegove
knjige Aslu dinil islam).
Ovo je dakle definicija šejhul islama i uleme Nedžda a sve ove definije iako različite
u formi ipak su iste u suštini i dopunjavaju i pojašnjavaju jednu drugu a Allah
najbolje zna.
Što se tiče toga da li čovjek ima opravdanja u aslud‐dinu mislim da je kroz
definicije ove uleme jasno i da nema potrebe za odgovorom. Stim što se mora
napraviti razlika između osobe koja pobrka u definiciji aslud‐dina a sama pri sebi
ima aslud‐din i između osobe koja pri sebi nema aslud‐dina. Prva osoba se ne
tekfiri šta više vidio si da šejh Abdurrahman spominje da je neka ulema pogriješila
u tom pojmu, tj. shvatanju aslud‐dina.
Dakle to je aslu din. Kao što vidis šejhul islam nije u aslu din spomenuo odricanje
od mušrika ili tekfir mušrika itd. Normalno to ne znači da takva stvar ne može
izvesti iz vjere ali je razlika u tome što se kod ove zadnje stvari može uzeti u obzir
neznanje, tevil, i tome slično. Dok kod prve stvari tj. kod aslu dina to se ne uzima u
obzir. Onaj ko ne ostvari aslu din takav nije vjernik i ne uzima se u obzir sebeb radi
kojeg nije ostvario aslu din.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: prof. Idriz Bilibani“
Ovo je odgovor sijača nereda! Ostavio sam ga u originalnoj formi i nisam
ispravljao gramatičke, pravopisne i ostale greške a masnim slovima sam ukazao na
važne dijelove. Iz svega vidiš da magarac ne smatra da je pridržavanje šejtanskog
zakona veliki širk, ili da je suđenje šejtanskim zakonom ili tehakum njemu veliki
širk, i da to sve ne ruši tevhid Allaha, jer glupak i njegova braća se neumorno bore
da dokažu da „tehakum nije od aslud‐dina“. Allahulmuste’an!
Druga stvar, sijač nereda kaže da „odricanje od mušrika i tekfir mušrika ne
ulazi u aslud‐din“ pored toga što je citat prenio iz knjige „Džuz' o aslu dinil‐islama
– Tevhid i Poslanica„ u kojoj Hudajr spominje da u aslud‐din ulazi mržnja prema
tagutima, mušricima, mustekbirima i neprijateljstvo prema njima. Zatim spominje
dva stepena u pogledu tekfira:
a) Negacija njihovog islama;
EBU MUHAMMED 57
b) Njihov tekfir kufrom koji za sobom povlači kaznu. Navodi opšte poznate citate
učenjaka da've o razlici između negacije islama i tekfiru kufrom koji za sobom
povlači kaznu te da je moguće da neko u zadnjem pogriješi.
Iz svega toga razumiješ da je 'Ali El‐Hudajr negaciju islama tagutima,
mušricima i mustekbirima uvrstio u aslud‐din!55 Međutim, smutljivci i sljedbenici
strasti vide samo ono što im odgovora makar ih to isto lično proklinjalo. Od stvari
koje su bile zabranjene još u mekkanskom periodu su „tajni i javni razvrat i
nasilje“ pored širka i govora o Allahovoj vjeri bez znanja. Tajni i javni razvrat i
nasilje nisu stvari čije neznanje ili počinjenje, ne dao Allah, se ne može nikad
sastaviti sa aslud‐dinom. Isto tako iz riječi ovog sijača nereda proizilazi da ulaskom
u islam na samom početku i kod prihvatanja šehadeta tevhida, muslimani nisu
negirali islam nemuslimanima, štaviše, da to nisu radili u čitavom mekkanskom
periodu!
Ako ahmak kaže da jesu, nećemo ga pitati od kojeg momenta su to radili, da
Allah sačuva nesreće, već ga pitamo zašto to nije uvrstio u aslud‐din? Ako kaže da
je negacija islama nemuslimanima poput „tajnog i javnog razvrata i nasilja“ ostaje
da se upita zašto nije ukazao na razliku između dva značenja u kojima se koristi
aslud‐din? Zar je pravednom čovjeku potreban dodatan dokaz da shvati smjelost
ovog stvorenja protiv vjere i nepravdu koju je nanio tevhidu i da'vi u njega i da se
radi o bolesniku koji kao papagaj prenosi tuđe riječi a razumije ih kao...?
Kada sam prvi put sa ovom osobom pričao na PalTalku, vidio sam da je
neznalica i da ne zna islam, a to sam jednom prilikom rekao jednom „njihovom
albancu“ koji mi je nakon što sam mu rekao da je džahil rekao da sam „tagut“
usljed čega je Bilibani izgubio kontrolu nad sobom i počeo svoju klovn‐hajku
protiv islama i muslimana i javno dokazao i potvrdio moje uvjerenje da ne zna
islam.
Govorio je da kufr u taguta ne ulazi u aslud‐din i bestidno se razbacivao
tražeći govor „makar jednog učenjaka“ koji jasno ukazuje da je kufr u taguta od
aslud‐dina a on je „uz sebe imao sve učenjake“ u toj mes'eli, pa je to poslije
popravio i umalo ga nije uradio, da bi još uvijek i to nakon dvije godine ostao da
tumara u svom neznanju i nepravdi i da ga njegove riječi lično proklinju gdje god
se čuju i pojave. Sve do sada navedeno je samo djelić primjera za jad i bezobrazluk
ove osobe. Dovoljan nam je Allah i divan je On Zaštitnik! Za čuditi se je kako su
„neki ljudi“ dozvolili sebi da budu „braća“ i u „istom saffu“ sa ovim uništivačem
islama pod imenom tevhida i odbrane učenjaka i mudžahida!
55
Na puno mjesta ’Ali El‐Hudajr spomenute stvari naziva temeljima tevhida koji sačinjavaju njegovu osnovu, a
neke od njih ćemo navesti u ovoj knjizi, inšaAllah.
58 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Nastavimo s našom temom!
Može se takođe primjetiti da neki učenjaci pojam aslud‐din ponekad koriste
za opise za koje se u određenim situacijama veže propis pravnog, tj. vanjštinskog
islama, u smislu ako osoba ne ispolji te opise presuđuje joj se da je kafir u
vanjštini, što ne znači da mora biti kafir u suštini ako je ostvario aslud‐din u prvom
smislu. Primjer za to su potlačeni muslimani koji žive u nevjerničkim državama
(dijarima) i nisu u stanju da ispoljavaju svoj din, kojima se u vanjštini presuđuje
propisom nevjerničke države i zajednice sa aspekta uopštenosti.
To možemo naći u fetvi šejha Hameda b. 'Atiqa i drugih učenjaka tevhida.
Risala šejha Muhammeda „Aslu dini islama i Njegov stub“ koju sam protumačio u
lancu predavanja se tiče upravo ove mes'ele. Ja sam tokom predavanja
neprestano skretao pažnju na razliku između mes'ele ostavljanja ispoljavanja
vjere i mes'ele rušenja aslud‐dina, iako je ispoljavanje vjere bilo uvjet za dobijanje
imena aslud‐dina u vanjštini u posebnom značenju, i to je, elhamdulillah, jasno.
Međutim, neki siromasi nisu ni čekali da počnem sa predavanjima a već su
počeli sa kanonijadom fitni i laži po meni i po menhedžu tevhida, da Allah sačuva,
a možda su tek nekad kasnije saznali i naučili o čemu se radi, i u kojim značenjima
šejh i njegovi unuci koriste pojam aslud‐dina, kao što su mnoge druge mes'ele
učili postepeno. Ali bolje ikad nego nikad! Dakle, u ovoj knjizi koristim pojam
aslud‐din u značenju minimalnog opisa sastavljenog od riječi i djela iz kojeg se
uzima i dobija ime i opis islama kod Allaha, dželle ve 'ala, i bez kojeg nema spasa
na ahiretu. Pitanje pravnog islama pojedincu je skroz druga mes'ela i u osnovi
nema veze sa našom.
Svaki musliman i ozbiljan student treba da vjeruje da je tevhid Allaha i
ostvarenje osnove vjere najvažnija stvar dini islama, i da sve ostalo ne koristi bez
postojanja osnove, i da je Allah u Svojoj Knjizi i na jeziku Poslanika, ., u
potpunosti objasnio njegovo značenje na način kojeg može shvatiti obični beduin i
učenjak. Poslanik ., kaže da je sura El‐Ikhlas trećina Kur'ana. To zato što trećina
Kur'ana govori o tevhidu i aslud‐dinu koji je Allahovo pravo, druga o pravima
tevhida a ona su detaljni propisi islama, i treća koja govori o vjernicima i
nevjernicima, njihovim stanjima na dunjaluku i na ahiretu.
A aslu dinil islam se djeli na dva djela:
a) Opšti aslu dinil islam na kojeg ukazuju riječi la ilahe illallah i
b) Posebni aslu dinil islam na kojeg ukazuje šehadet Muhammedun Resulullah
uz prvi dio šehadeta.
EBU MUHAMMED 59
Dakle, imamo opšti i posebni aslu dinil‐islam! Prvi se tiče onoga čime su došli
svi vjerovjesnici Allaha, a posebni islam se od opšteg razlikuje u detaljnim
propisima i zakonima koji se mogu razlikovati od vjerovjesnika do vjerovjesnika,
ali je srž njihove vjere ista i opšti aslud‐din kao i mnogi propisi Uzvišenog
Gospodara su nepromjenjivi od Adema, 'alejhisselam, prvog čovjeka i
vjerovjesnika do Muhammeda, ., zadnjeg poslanika i pečata vjerovjesnika i
prvaka među Ademovom djecom.
Stvari i propise mimo aslud‐dina u pogledu kojih postoji konsenzus među
vjerovjesnicima učenjaci nekad takođe nazivaju opštim islamom zbog toga što su
svi vjerovjesnici došli s njima. Ti moraš imati na umu razliku između osnove dini
islama bez koje nema islama niti spasa kod Allaha i pitanja poput vjerovanja da je
blud i lažno svjedočenje haram i slično.
U Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, ., nalazimo pojašnjenje
ovog značenja od početka njegove misije do kraja života. U suri El‐Muddeththir,
koja je objavljena na samom početku poslaničke misije, Allah naređuje Poslaniku,
., da se kloni idola i da veliča samo Allaha.
ِ
﴾٥﴿ َ َ﴾ َوﺛِﻴَﺎﺑ٣﴿ ﻚ ﻓَ َﻜﺒﱢـ ْﺮ
﴾ َواﻟﱡﺮ ْﺟَﺰ ﻓَ ْﺎﻫ ُﺠ ْﺮ٤﴿ ﻚ ﻓَﻄَ ﱢﻬ ْﺮ َ ﴾ َوَرﺑﱠ٢﴿ ﴾ ﻗُ ْﻢ ﻓَﺄَﻧْﺬ ْر١﴿ ﻳﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟْ ُﻤ ﱠﺪﺛـﱢُﺮ
„O ti, pokriveni! ﴾1﴿ Ustani i opominji! ﴾2﴿ I samo Gospodara svog veličaj! ﴾3﴿ I
haljine svoje očisti! ﴾4﴿ I „rudžza“ se kloni! ﴾5﴿56
Šta sve se razumije iz ovih ajeta?!
Mufessiri navode da se sa riječu „rudžz“ ovdje misli na idole i kipove.
Naravno to je sve obuhvaćeno pojmom tagut i pod njega ulazi sve što ulazi pod
značenje pojma tagut, bez obzira da li se radi o živim bićima ili predmetima.
Pojam „idol“ obuhvata zakone šejtanskih poslanika i one koji njima sude poput
taguta hukma, vračara i slično.
Kao što u ajetu imamo negaciju i potvrdu, i to je tevhid. Naredba klonjenja
„kumira“ kako prevodi Korkut, tj. idola i kipova odnosno taguta je negacija (la
ilahe) a naredba veličanja samo Allaha je potvrda (illallah). Potvrda nije ispravna
bez negacije, koju je Allah propisao da bi se ostvario tevhid kao što negacija nije
ispravna bez potvrde, a oba rukna su međusobno povezana vjerskom
neminovnom uzročnom povezanošću. Zbog toga se u islamu ne kaže da neko
vjeruje u Allaha osim ako je ostvario kufr (nevjerstvo) u taguta niti se kaže da je
neko ostvario kufr u taguta osim ako vjeruje u Allaha!
56
Sura El‐Muddeththir (74) 1‐5
60 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Iz ovog ajeta se razumije da je samo din Allaha ispravan a da je din „rudžza“
drugi din, i da se samo Allah smije veličati a da se o „rudžz“ mora imati najgore
mišljenje, jer stoji nausprot „veličaj“, tj. uradi kufr (nevjerstvo) u „rudžz“, a uraditi
kufr u nekoga je najveći vid kidanja veze i to je ono što Allah hoće kada su u
pitanju lažni gospodari i božanstva zadovoljni onim na čemu su njihovi robovi!
Iz ajeta se takođe razumije da nisu isti oni koji veličaju samo Allaha i oni koji
su odbili da veličaju Allaha ili uz Njega veličaju „rudžz“ i da oni nisu na Allahovom
dinu! Ovo, vallahi, shvata svako osim čovjeka kome je Allah zapečatio srce i
oslijepio ga pred svjetlom Objave. Da Allah sačuva! Ako bi ovim ajetom htio da
definišem aslud‐din rekao bih da je aslud‐din napuštanje „rudžza“ i veličanje
samo Allaha, i elhamdulillah. Nisu mi potrebne riječi ni ovoga niti onoga, jer sam
definisao aslud‐din riječima mog Gospodara i Njegovog Poslanika.
Kao što u ajetu imamo sve vrste srčanih 'ibadeta iz kojih rezultira značenje
„veličanja Allaha“, poput ljubavi, straha, strahopoštovanja, oslonca i slično a one
su obavezan rezultat ispravne spoznaje Uzvišenog. Sve to vjerski nije ispravno bez
ostvarenja suprotnog u negaciji la ilahe. Što znači da osoba mora mrzeti „rudžz“ i
one koji njih veličaju, ne plašiti se njih mimo Allaha u onome što ne može osim
Allah, tj. ne pridružiti ih Allahu u onom što je od Njegovih prava od kojih je
„veličanje“ koje ima osnovu u srčanom uvjerenju i 'ibadetima. Prije svega toga
vjerovanje da je Allah savršen i da samo On zaslužuje da bude obožavan
„veličanjem“ a da „rudžz“ nemaju učesništvo u Allahovim specifikama.
Rekao je šejhul‐islam:
ﺗﻨﺎزع اﻟﻨﺎس ﰲ اﻷﻣﺮ ﺑﺎﻟﺸﻴﺊ ﻫﻞ ﻳﻜﻮن أﻣﺮا ﺑﻠﻮازﻣﻪ؟ وﻫﻞ ﻳﻜﻮن ﻴﺎ ﻋﻦ ﺿﺪﻩ؟ ﻣﻊ اﺗﻔﺎﻓﻬﻢ ﻋﻠﻰ أن ﻓﻌﻞ
...اﳌﺄﻣﻮر ﻻ ﻳﻜﻮن إﻻ ﻣﻊ ﻓﻌﻞ ﻟﻮازﻣﻪ وﺗﺮك ﺿﺪﻩ
„Ljudi se razilaze u pogledu toga da li naredba nečega biva naredbom za ono što iz
nje neminovno proizilazi (levazim)? Da li je ona zabrana suprotnog? Uz njihovu
saglasnost da obavljanje naređenog neće biti ostvareno osim uz obavljanje
onoga što iz njega putem neminovne uzročne povezanosti proizilazi (levazima) i
ostavljanje njemu suprotnog“.57
Znači, učenjaci usula se razilaze da li je „emr“, tj. naredba nečega zabrana
njoj suprotnoga i naredba onoga što iz nje neminovno proizilazi (levāzim) iako
nisu izričito spomenuti? Kao ukazivanje broja „4“ na parnost (parni broji) ili broja
„3“ na neparnost. Ili ukazivanja pojma „čovjek“ na to da nije nešto drugo mimo
57
„Medžmu'ul‐Fetava“ 10/253
EBU MUHAMMED 61
čovjeka poput slona na primjer, ili da je stvoren i da ima Stvoritelja i slično. Ili
poput ukazivanja pojma sto ili krevet na uzdignutost iznad zemlje, ili pojma krov
na stubove i zidove kuće bez kojih krov ne može postojati, ili rečenice „dva plus
dva je...“ na četvorku iako ona nije izričito spomenuta, itd.
Isto tako aslud‐din se može razumjeti iz riječi Poslanika, ., koje prenosi
Imam Muslim od 'Amra ibn 'Abese Es‐Sulemija, /, gdje 'Amr kaže:
58
Pogledaj kako je ’Amr znao da je ono što rade mušrici ’ibadet a to je ono što ne znaju mnogi koji se pripisuju
islamskom znanju i da’vi danas!
59
Sahih Muslim, br. 1967 (Šamilah)
62 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Zato je nemoguće da neko zna značenje islama i tevhida a da ne zna da islam
i tevhid nestaju pojavom velikog širka, tj. pridruživanja Allahu i ovo je temelj za
tekfir mušrika, tj. uvjerenje da onaj koji obožava nekog drugog mimo Allaha i
Njemu ga pridružuje nije muvehhid u obožavanju Allaha, onaj koji je Allaha učinio
jednim. Ali neki ljudi slijepih srca danas imaju šubhu pa kažu da se ovo tiče
mušrika koji se ne pripisuju islamu, da nas Allah sačuva Svoje srdžbe i od neznanja
koje vodi u vječnu kaznu! To što oni kažu, na njima svojstven način, nije rekao
niko od muslimana.
Pogledaj u poglavlje o riddetu i vidjećeš da se od početka do kraja gradi na
tekstovima u kojima su protefkireni mušrici koji nemaju Knjigu, mušrici Židova i
kršćana, i munafici koji se pripisuju islamu. Pa se po njihovoj logici mora praviti
razlika između kršćana koji vjeruje da je Allah jedan od trojice i čovjeka koji se
pripisuje islamu a isto govori?!
Ja ću se kasnije, inšaAllah, na to detaljnije osvrnuti. Ovdje nam je cilj da
prikažemo aslud‐din na jednostavan način i to tekstovima Objave. Riječi učenjaka
mogu doći tek nakon Allahovih i Poslanikovih, ., riječi. U suri Ez‐Zumar, koja je
objavljena u Mekki, Allah spominje klonjenje 'ibadeta tagutu i neprestanu
predanost i 'ibadet samo Njemu (el‐inabeh), pa kaže:
ِِ ِ ﴾ وأ ُِﻣﺮ١١﴿ ﻗُﻞ إِ ﱢﱐ أ ُِﻣﺮت أَ ْن أ َْﻋﺒ َﺪ اﻟﻠﱠﻪ ﳐُْﻠِﺼﺎ ﻟَﻪ اﻟﺪﱢﻳﻦ
ﺎف
ُ َﺧ َ ﴾ ﻗُ ْﻞ إِ ﱢﱐ أ١٢﴿ ﲔ َ ت ﻷَ ْن أَ ُﻛﻮ َن أَﱠوَل اﻟْ ُﻤ ْﺴﻠﻤ ُْ َ َ ُ ً َ ُ ُْ ْ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ٍ
ﺎﻋﺒُ ُﺪوا َﻣﺎ ﺷْﺌﺘُ ْﻢ ﻣ ْﻦ ُدوﻧﻪ ﻗُ ْﻞ ْ َ﴾ ﻓ١٤﴿ ﺼﺎ ﻟَﻪُ د ِﻳﲏ ً ﴾ ﻗُ ِﻞ اﻟﻠﱠﻪَ أ َْﻋﺒُ ُﺪ ﳐُْﻠ١٣﴿ اب ﻳَـ ْﻮم َﻋﻈﻴ ٍﻢ َ ﺖ َرﱢﰊ َﻋ َﺬ ُ ﺼْﻴَ إِ ْن َﻋ
﴾ َﳍُ ْﻢ ِﻣ ْﻦ ﻓَـ ْﻮﻗِ ِﻬ ْﻢ١٥﴿ ﲔ ُ ِاﳋُ ْﺴَﺮا ُن اﻟْ ُﻤﺒ
ْ ﻚ ُﻫ َﻮ ِ ِ ِ
َ ﻳﻦ َﺧ ِﺴُﺮوا أَﻧْـ ُﻔ َﺴ ُﻬ ْﻢ َوأ َْﻫﻠﻴ ِﻬ ْﻢ ﻳَـ ْﻮَم اﻟْﻘﻴَ َﺎﻣ ِﺔ أََﻻ َذﻟ
ِ ﺎﺳ ِﺮ ﱠ
َ ﻳﻦ اﻟﺬ َ َاﳋ
ِ ْ إِ ﱠن
ِﱠ ِ ِ ِ ِِ ُ ﻚ ُﳜَﱢﻮ ِ
ﻮتَ ُاﺟﺘَـﻨَﺒُﻮا اﻟﻄﱠﺎﻏ ْ ﻳﻦ
ِ
َ ﴾ َواﻟﺬ١٦﴿ ف اﻟﻠﱠﻪُ ﺑﻪ ﻋﺒَ َﺎدﻩُ ﻳَﺎ ﻋﺒَﺎد ﻓَﺎﺗﱠـ ُﻘﻮن َ ﻇُﻠَ ٌﻞ ِﻣ َﻦ اﻟﻨﱠﺎ ِر َوِﻣ ْﻦ َْﲢﺘِ ِﻬ ْﻢ ﻇُﻠَ ٌﻞ َذﻟ
ِﱠ ِ ِ
ﻚ َ َِﺣ َﺴﻨَﻪُ أُوﻟَﺌ ِ
ْ ﻳﻦ ﻳَ ْﺴﺘَﻤﻌُﻮ َن اﻟْ َﻘ ْﻮَل ﻓَـﻴَﺘﱠﺒِﻌُﻮ َن أ
ِ ِ
َ ﴾ اﻟﺬ١٧﴿ وﻫﺎ َوأَﻧَﺎﺑُﻮا إ َﱃ اﻟﻠﱠﻪ َﳍُ ُﻢ اﻟْﺒُ ْﺸَﺮى ﻓَـﺒَﺸ ْﱢﺮ ﻋﺒَﺎد َ أَ ْن ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ
ِ ﻚ ُﻫﻢ أُوﻟُﻮ ْاﻷَﻟْﺒ ِ ِﱠ
﴾١٨﴿ ﺎب َ ْ َ ﻳﻦ َﻫ َﺪ ُاﻫ ُﻢ اﻟﻠﱠﻪُ َوأُوﻟَﺌ َ اﻟﺬ
Reci: „Meni se naređuje da 'ibadetim samo Allahu, čisto ispovjedajući din
(poniznost) samo Njemu ﴾11﴿ i naređuje mi se da budem prvi musliman.“ ﴾12﴿
Reci: „Ja se bojim kazne na Velikom danu, ako se prema Gospodaru svom
ogriješim.“ ﴾13﴿ Reci: „Samo Allahu 'ibadetim, iskreno Mu ispovjedajući din, ﴾14﴿
a vi, pored Njega, 'ibadetite kome hoćete! Reci: „Stradaće, uistinu, oni koji na
Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje. Eto, to je pravo stradanje!“ ﴾15﴿
Nad njima će biti naslage vatre, a i ispod njih naslage; time Allah straši robove
Svoje. „O robovi Moji, samo se Mene bojte! ﴾16﴿ Za one koji se klone taguta, da
EBU MUHAMMED 63
joj 'ibadete,60 i koji se Allahu vraćaju, njima su namijenjenje radosne vijesti, zato
obraduj robove Moje, ﴾17﴿ koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu:
njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni. ﴾18﴿61
Šta se može razumjeti iz ovih ajeta?!
U ovim ajetima Uzvišeni Allah na početku objašnjava da je aslud‐din 'ibadet
samo Allahu bez primjese pridruživanja drugih u Njegovim specifikama.
Objašnjava da se taj din zove islam i da je onaj koji ga je ostvario musliman.
SubhanAllah! Ovo prvo je opšta definicija aslud‐dina koja je dovoljna svakom da
shvati Allahovu poruku. Uprkos tome, nakon što je spomenuo kaznu onih koji
'ibadete drugim, pa su zbog toga mušrici i nisu muslimani, Uzvišeni prelazi na
detaljno objašnjenje onoga što je uopštio u prethodnim ajetima pa spominje
„klonjenje 'ibadeta tagutu“ i „stalno vraćanje Allahu sa 'ibadetom samo
Njemu“.
Pa se na osnovu ovoga za aslud‐din može reći da je on klonjenje 'ibadeta
tagutu i stalni čisti 'ibadet samo Allahu bez primjesa širka. Ova definicija uzeta iz
ajeta koja govori o tevhidu u 'ibadetu u sebi sadrži ostale vrste tevhida jer se
tevhidul‐'ibadeh gradi na uvjerenju da je Allah savršeni Gospodar, Vladar i
Upravitelj, i da su šteta i korist samo u Njegovoj ruci, i da u Njegovim savršenim
osobinama na koje ukazuju i Njegova Imena nema manjkavosti u bilo kojem
smislu pa zbog toga samo On zaslužuje da bude Bog i da se samo Njemu
približava, i da se samo Njemu pokorava.
Ono na šta ova definicija na koju ukazuje šehadet LA ILAHE ILLALLAH putem
neminovne uzročne povezanosti (dilaletul‐iltizām) ukazuje jeste da onaj koji
'ibadetI tagutu i pridružuje ga Allahu nije onaj koji čisto 'ibadeti samo Allahu i čini
Ga jednim. Odnosno da je jedan mušrik a drugi musliman! Pored svega toga
neznalice tvrde da šehadet tevhida ne ukazuje na to da je obožavaoc taguta
mušrik a obožavoc samo Allaha musliman!!! Teško li se njima zbog njihove
smjelosti!
Uvjetovanje klonjenja 'ibadeta tagutu za ostvarenje aslud‐dina se razumije iz
činjenice da je Allah na to nadovezao nagradu a na suprotno vječnu kaznu. U
ovom ajetu se spominje tagut 'ibadeta uopšteno, a u taj pojam kao i u pojam
„rudžz“ ulaze tagut pokornosti i slijeđenja, tagut hukma i tagut rituala kojima se
mušrici njima približavaju da bi oni od njih odagnali štetu ili pribavili im korist,
60
Ovo je bukvalan prijevod, a riječ tagut je ovdje došla u ženskom rodu.
61
Sura Ez‐Zumer (39) 11‐18
64 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﱄ َﻫ َﺬا اﻟْ ُﻘ ْﺮآَ ُن ِﻷُﻧْ ِﺬ َرُﻛ ْﻢ ﺑِِﻪ َوَﻣ ْﻦ ﺑَـﻠَ َﻎ أَﺋِﻨﱠ ُﻜ ْﻢ ِ ي َﺷﻲ ٍء أَ ْﻛﺒـﺮ َﺷﻬﺎدةً ﻗُ ِﻞ اﻟﻠﱠﻪ َﺷ ِﻬﻴ ٌﺪ ﺑـﻴ ِﲏ وﺑـﻴـﻨَ ُﻜﻢ وأ
ُوﺣ َﻲ إِ َ ﱠ َ ْ َْ َ َْ ُ َ َ ُ َ ْ ﻗُ ْﻞ أَ ﱡ
اﺣ ٌﺪ َوإِﻧﱠِﲏ ﺑَِﺮيءٌ ِﳑﱠﺎ ﺗُ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن ِ ﻟَﺘَ ْﺸﻬ ُﺪو َن أَ ﱠن ﻣﻊ اﻟﻠﱠ ِﻪ آَ ِﳍﺔً أُﺧﺮى ﻗُﻞ َﻻ أَ ْﺷﻬ ُﺪ ﻗُﻞ إِﱠﳕَﺎ ﻫﻮ إِﻟَﻪ و
َ ٌ َُ ْ َ ْ َْ َ ََ َ
Reci: „Ko je svjedok najpouzdaniji?“ – i odgovori: „Allah, On je svjedok između
mene i vas. Meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre
opominjem. Zar vi zaista svjedočite da pored Allaha ima drugih koji zaslužuju
obožavanje? Reci: „Ja ne svjedočim.“ Reci: „Samo je jedan Bog Koji zaslužuje
obožavanje, i ja sam beri'i (čist, nevin, nemam ništa sa) od onog što
pridružujete“.62
U ovom ajetu se objašnjava da je aslud‐din bera'at, tj. odricanje od svega
što mušrici pridružuju Allahu, tj. taguta, i jezičko i praktično svjedočenje da je
Allah jedini koji zaslužuje ilahijjet, tj. obožavanje.
Odricanje od taguta kategorički ukazuje na odricanje od onih koji ih
pridružuju Allahu, a sve to opet u sebi sadrži odricanje od velikog širka koji
predstavlja vezu između taguta i mušrika koji su zadovoljni njime. Tagut je
zadovoljan da bude obožavan a mušrik je zadovoljan da obožava drugog mimo
Allaha. Ovo je značenje kufra u taguta i kufra u veliki širk.
S time što je rječitije da se kaže „odričem se od onih koje pridružujete“ što
obuhvata odricanje od mušrika i taguta i onoga što ih povezuje od velikog širka
nego da se samo kaže „odričem se od širka“ ili da se razloži u tri djela „odričem se
od širka, onih koje pridružujete i vas koji pridružujete“! Pa kada će ovo doći do
vaših srca!
Danas ima nekih jadnika i siromaha koji bi voljeli da se Allah nije izrazio kao
što jeste. Harf „ma“ u riječima „mimma tušrikun“ ima značenje prenosne
zamjenice, tj. „ellezine“ koja u arapskom jeziku i kod učenjaka usulul‐fikha spada u
pojmove koji imaju sveobuhvatno značenje, tj. u elfazul‐'umum koji svojim
značenjem „iscrpljuju“ svaku moguću jedinku pri kojoj se ostvarilo to značenje.
Rekao je imam mufessira Et‐Taberi, rahimehullah, u tefisru ovog ajeta:
، أن ﻣﻊ اﷲ آﳍﺔ أﺧﺮى: ﲟﺎ ﺗﺸﻬﺪون،" ﻳﺎ ﳏﻤﺪ "ﻻ أﺷﻬﺪ،""ﻗﻞ:ﰒ ﻗﺎل ﻟﻨﺒﻴﻪ ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ
ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﻳﺴﺘﻮﺟﺐ، إﳕﺎ ﻫﻮ ﻣﻌﺒﻮد واﺣﺪ: ﻳﻘﻮل، "ﺑﻞ أﺟﺤﺪ ذﻟﻚ وأﻧﻜﺮﻩ "ﻗﻞ إﳕﺎ ﻫﻮ إﻟﻪ واﺣﺪ
62
Sura El‐En'am (6) 19
66 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
jedinkama sveobuhvatnog ('am) da propis različit od propisa ostalih jedinki ali ne
postoji nijedan pametan čovjek koji specifiziranjem mijenja suštinu stvari. To
može da uradi samo džahil ili glupak a ako se desi da neko od učenih upadne u
fitnu, zar se u tome smije slijediti!?
Evo ti mali primjer! Pojam „el‐insan“ sa određenim članom „el“, u prijevodu
„čovjek“, ima sveobuhvatno značenje kojim iscrpljuje svaku jedinku pri kojoj
postoji značenje osnove „insanijjeta“ i on obuhvata sve moguće vrste i jedinke
ljudi; crnce, bijelce, žutu i crvenu rasu, stare i mlade, muškarce,žene i djecu,
zdrave i bolesne, čitave i sakate i slično, sve dok postoji osnova iz koje se dobija
ime „insan“ iako fali jedan vid „ljudske potpunosti“ kao što je u slučaju sakatih i
bolesnih. Uzvišeni Allah je „el‐insana“ u Svojoj Knjizi opisao određenim opisima i
za njega, ovisno od njegovih postupaka, vezao određene propise.
Često ga prvo opiše sveobuhvatnim opisom ili propisom a zatim iz njega
izdvoji određe jedinke „el‐insana“. Ni u jednom slučaju specifiziranje ili
ograničavanje pojma „el‐insan“ u nekim vrstama ili jedinkama nije promjenilo
suštinu značenja „insanijjeta“ iz kojeg se dobija ime „el‐insan“.
Rekao je Uzvišeni u suri El‐’Asr:
اﺻ ْﻮا ْ ِاﺻ ْﻮا ﺑ ِ ِ إِﱠﻻ اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ آَﻣﻨُﻮا وﻋ ِﻤﻠُﻮا اﻟ ﱠ اﻹﻧْ َﺴﺎ َن ﻟَِﻔﻲ ُﺧ ْﺴ ٍﺮ
ِْ إِ ﱠن ﺼ ِﺮ
َ ﺎﳊَ ﱢﻖ َوﺗَـ َﻮ َ ﺼﺎﳊَﺎت َوﺗَـ َﻮ ََ َ َ ﴾٢﴿ ﴾١﴿ ْ َواﻟْ َﻌ
﴾٣﴿ ﱪ ﺑِﺎﻟ ﱠ
ِْ ﺼ
Tako mi vremena! ﴾1﴿ Uistinu, (svaki) insan je na gubitku, ﴾2﴿ osim onih koji
budu vjerovali i dobra djela činili i jedan drugom istinu i strpljenje oporučivali.
63
﴾3﴿
U ovoj kratkoj suri je riječ čovjek na arapskom “insan” došla sa određenim
članom “el”, tj. “el‐insan” pa sam zbog toga u zagradi stavio “svaki”. Uzvišeni je
prvo presudio da je svaki insan na gubitku i ta presuda, s obzirom da se tiče
sveobuhvatnog pojma, obuhvata sve moguće vrste i jedinke insana. To znači da su
svi oni na gubitku; arapi i nearapi, muškarci i žene, itd.
Nakon toga je Uzvišeni Allah napravio “takhsis”, tj. specifiziranje kojim je iz
sveoubuhvatnog propisa “bitka na gubitku” koji se tiče svake jedinke, izuzeo one
“koji budu vjerovali i dobra djela činili i jedan drugom istinu i strpljenje
oporučivali.” Time je svim jedinkama insana, koje pri sebi budu imale spomenute
opise, dao drugi propis, a to je da će oni uspjeti i da nisu na gubitku kao nevjernici.
63
Sura El‐Asr (103) 1‐3
68 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovaj “takhsis” nije zalazio u suštinu pojma “insan” niti za sobom povlači da
neke jedinke koje pri sebi imaju “insanijjet” nisu insani ako upadnu u određene
opise. A ti, kada budeš čitao Allahovu Knjigu, obrati pažnju na ajete u kojima se
govori o “insanu” i opisima i propisima koje je Allaha vezao za njega i na vidove
specifiziranja i ograničavanja u njima.
Isto važi i za druge kolektivne sveobuhvatne pojmove koji svojim značenjem
iscrpljuju svaku moguću jedinku i za one koje je Allah vezao za određene opise
poput pojma “islam” čiji su ruknovi kufr u taguta koji podrazumijeva negaciju
islama tagutu i njegovim obožavateljima, i iman u Allaha što podrazumijeva
vjerovanje da su ostvarioci islama muslimani.
Učenjaci islama su za osobe koje na osnovu uopštenih dokaza i predaja koje
se tiču “događaja vezanih za pojedince” (qadajal‐e’ajan), vrše specifiziranje
osnovnih propisa koje je Zakonodavac vezao za sveobuhvatne pojmove ili one koji
su vezani za određene opise, rekli da su zabludjeliji od magarca, kao što ćeš vidjeti
u riječima šejha Ishaqa sina ’Abdurrahmana, rahimehullah. Tebi ostaje da izabereš
naziv za one koji tvrde da specifiziranje (takhsis) i ograničavanje (taqjid) zalazi u
suštine stvari i svoju zabludu primjenjuju nad opisom za kojeg je Allah vezao
postojanje aslu dinil islama. Ovi zadnji su gori od magaraca a kada je u pitanju
osnova dini islama ja ih nazivama šejtanima ljudi, koliku god bradu da imaju.
Moram spomenuti da sam jednom prilikom razgovarao sa jednim magarcem
kojeg su ljudi nepravedno okitili nazivima od kojih je taj čist poput „šejha“ i slično,
kao što je i islam čist da takvi ljudi budu u njemu šejhovi. Upitah ga da li riječi
Uzvišenog „Uistinu, svaki insan je na gubitku“ kategorički ukazuju na svaku
jedinku ili hipotetički? Dakle, da li u pojam „insan“ ulazi svaka moguća jedinka?
On me pogleda zbunjeno i pun sramote reče da ne zna! Ja mu rekoh: „Iskren si
bio!“ Molim Allaha da ga uputi istini a nas sačuva od nezhvalnosti i zablude!
Postoji jedna druga mes’ela u metodologiji islamskog prava (usulul‐fikh) o
kojoj neznalice i smutljivci misle da se tiče mog postavljenog pitanja a u suštini
nije tako niti ta mes’ela ima ikakvog odraza na aslud‐din. Prema onome što sam
do sada vidio razilaženje učenjaka u toj mes’eli se odrazilo samo na neke fikhske
propise.
Mes’ela: Da li sveobuhvatan pojam na svoje jedinke ukazuje kategorički ili
hipotetički?
EBU MUHAMMED 69
64
Sura El‐Maideh (5) 3
65
U drugom djelu ove knjige prilikom kritike Halidijevog stava će se spomenuti mes’ela: „Do koliko jedinki se
sveobuhvatan pojam smije specifizirati“.
70 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Šta je značenje kategoričnosti i hipotetičnosti o kojima se ovdje govori? I šta
se nadovezuju na razilaženje u ovoj mes’eli? Sa kategoričnošću se ovdje misli na
nestanak mogućnosti specifiziranja nastalog iz dokaza, a ne na negaciju
mogućnosti specifiziranja apsolutno, pa ako se uspostavi dokaz za njegovo
specifiziranje, njegovo ukazivanje na svaku jedinku je hipotetičko.
Zagovarači prvog mišljenja to dokazuju time da je sveobuhvatan pojam u
jeziku postavljen za iscrpljivanje svih njegovih jedinki, i ovo je ono suštinsko
značenje sveobuhvatnog pojma, tako da je obaveza da se tako protumači kada se
neograničeno spomene, i nije dozvoljeno odstupiti od njega osim uz dokaz koji
ukazuje na njegovo specifiziranje i ograničavanje na neke jedinke.
Što se tiče mogućnosti specifiziranja bez uspostavljenosti dokaza za tu
mogućnost to je stvar na koju se ne osvrće niti se na nju obazire. Tako da
ukazivanje sveobuhvatnog pojma na sve jedinke ostaje kategoričko a mogućnost
specifiziranja bez dokaza na to nema nikakvog uticaja, jer ta mogućnost je u
kategoriji umišljaja a on se ne uzima u obzir.
Zagovarači drugog mišljenja, a oni su većina učenjaka, kažu da je najčešće da
propis sveobuhvatnog biva specifiziran, i na to ukazuje iščitavanje šerijatskih
tekstova u kojima su spomenute „sveobuhvatne forme“. Tako da nema nijednog
sveobuhvatnog pojma a da nije postao predmetom specifiziranja osim rijetkih
slučajeva, pa se među učenim čak proširilo da ne postoji sveobuhvatan pojam čiji
dio nije specifiziran. Pa s obzirom da je to tako mogućnost specifiziranja je vrlo
jaka i nije umišljaj pa shodno tome njegovo ukazivanje na punovažnost propisa za
ostale jedinke nije kategorički.
Šta je plod ovog razilaženja među učenjacima?
1) Specifiziranje sveobuhvatnog teksta iz Kur’ana „specifičnim“ tekstom kojeg
prenose pojedinci (khaberul‐ahad) koji nije na stepenu mutevatira kao
Allahova knjiga ili analogijom (qijasom).
Učenjaci su se složili da je dozvoljeno da se sveobuhvatni tekst Kur’ana
specifizira Kur’anom ili mutevatir sunnetom, ali su se razišli u pogledu
dozvoljenosti sa ahad sunnetom, jer je Kur’an mutevatir a sunnet kojeg prenose
pojedinci je hipotetičke potvrđenosti a hipotetičko ne posjeduje potrebnu snagu
da specifizira ono što je kategorički utvrđeno.
To je mišljenje hanefija kod kojih nije dozvoljeno specifiziranje Kur’ana
sunnetom kojeg prenose pojedinci, osim kada sveobuhvatan tekst Kur’ana bude
specifiziran dokazom koji posjeduje istu snagu poput teksta iz Kur’ana i mutevatir
EBU MUHAMMED 71
sunneta, jer nakon specifiziranja njegovo ukazivanje na ostale jedinke postaje
hipotetičko (dhanni) te ga može specifizirati ono što je hipotetičko poput predaje
koje prenose pojedinci.
Kod većine učenjaka je dozvoljeno specifiziranje sveobuhvatnog spomenutog
u Kur’anu sa specifizirajućim koji se spominje u predajama koje prenose pojedinci
od Poslanika, ., tj. ahad‐predajama. Jer, ahad‐predaje, iako su hipotetičke
potvrđenosti, na svoje značenje s obzirom da su specifizirajuće ukazuju
kategorički a sveobuhvatan tekst Kur’ana iako je kategoričke utvrđenosti na
validnost propisa za ostale jedinke ukazuje hipotetički pa se time izjednačavaju i
specifiziranje sveobuhvatnog teksta Kur’ana specifizirajućim ahad‐tekstom biva
mogućim.
2) Postupak učenjaka kada dođe do oprečnosti između sveobuhvatnog i
specifizirajućeg u određenoj mes’eli.
Oni koji kažu da sveobuhvatan kategorički ukazuje na validnost propisa za
ostale jedinke potvrđuju oprečnost među njima zbog jednakosti u kategoričnosti
ukazivanja. Ako u tom slučaju znaju da je specifizirajući vremenski spomenut
povezan sa sveobuhvatnim khas‐tekst se tretira specifizirajućim sveobuhvatnog.
Ako je došao kasnije, khas‐tekst se tretira derogirajućim sveobuhvatnog u
pogledu nekih jedinki. Ako ne znaju datum spomena khas‐teksta postupa se
prema prioritetnijem u svjetlu pravila davanja prioriteta (terdžiha). Ako ni to ne
bude moguće, ne argumentira se ni sa jednim.
Zagovornici drugog mišljenja, prema kojem sveobuhvatan na punovažnost
propisa za ostale jedinke ukazuje hipotetički ne potvrđuju oprečnost između
sveobuhvatnog i specifizirajućeg teksta, jer khas‐tekst ukazuje kategorički a
sveobuhvatan hipotetički, pa se daje prednost kategoričkom i radi se po njemu.
Dakle, specifizira se sveobuhvatni svejedno da li se zna koji je stariji ili ne. Ovo je
mišljenje hanbelija, šafi’ija i drugih.
Autor knjige „Nethrul‐Vurud 'ala Mera'qis‐Su'ud“, Dr. Muhammed Veled
Sejjidi Veled Habib Eš‐Šenkqiti, u kojoj se komentariše hiljadnica u usulul‐fikhu
pod nazivom „Meraqis‐su’ud“, koji je tumačio jedan dio a ostali je prije svoje smrti
tumačio stari šejh Muhammed El‐Emin Eš‐Šanqiti, rahimehullah, u poglavlju o
„sveobuhvatnom“ kod jednog stiha kaže:
ﻓﺈذا ﻋﺮﻓﺖ ﻫﺬا ﻋﻠﻤﺖ أن ﻣﺪﻟﻮل اﻟﻌﺎم ﻗﺒﻞ اﻟﱰﻛﻴﺐ ﻛﻞ اﻷﻓﺮاد ﻻ اﳊﻜﻢ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﻓﺮد ﻓﺈذا رﻛﺐ ﻛﺎن
...اﻷﻓﺮاد ﻣﺪﻟﻮﻟﻪ ﻛﻠﻴﺔ ﺣﻴﺚ وﻗﻊ اﳊﻜﻢ ﻋﻠﻰ ﲨﻴﻊ
72 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Kada to spoznaš znaćeš da je značenje sveobuhvatnog prije „konstrukcije“ sve
jedinke, ne propis za svaku jedinku, a kada se „konstruiše/sastavi“ njegovo
značenje je kullijjeh s obzirom da je propis obuhvatio sve jedinke...“66
Znači, kada Allah kaže „el‐mejteh“, tj. strv njeno značenje je sve jedinke, a
kada se kaže „zabranjuje vam se jedenje strvi“ njegovo značenje je „kullijjeh“ jer
je propis obuhvatio sve jedinke. Značenje pojma „kullijjeh“ u terminologiji usulul‐
fikha znači „povrđenost propisa za svaku jedinku tako da nijedna ne ostane“. Kaže
Dr. Muhammed na str. 247:
.و اﻟﻜﻠﻴﺔ ﻫﻲ ﺛﺒﻮت اﳊﻜﻢ ﻟﻜﻞ واﺣﺪ ﲝﻴﺚ ﻻ ﻳﺒﻘﻰ واﺣﺪ
„Kullijjeh je potvrđenost propisa za svakog tako da ne ostane nijedan.“
Uveo sam te u značenje pojma „kullijjeh“ zbog toga što će se tokom knjige u
govoru učenjaka spomenuti pojam „kullijj“ kojeg ćemo protumačiti na njegovom
mjestu.
Autor „Meraqis‐su’ud“, govoreći o svemu ovome, kaže:
Kaže Dr. Muhammed:
„Tj. ukazivanje sveobuhvatnog na osnovu njegovog značenja a to je jedna jedinka
je kategoričko zbog obaveznosti njenog ostanka prilikom specifiziranja... A
značenje njegovih riječi „obavezno“ je „decidno“ i „jekinski“, a zatim je ukazao da
razumijevanje iscrpljivanja svih jedinki nije „obavezno“ tj. nije stvar koja se
kategorički tvrdi, već je hipotetički (madhnun) kao što je na to ukazao svojim
riječima: „Već je kod većine prevagnjujuće“, tj. „mišljenje“ (dhann)...“
66
Nethrul‐Vurud 'ala Mera'qis‐Su'ud, str. 248
67
Sa hipotetičkim se u prethodnoj mes’eli misli na preovladanost mišljenja da će nešto od preostalih jedinki biti
predmet specifiziranja.
68
Ebu Hanife, rahimehullah.
EBU MUHAMMED 73
Ne ulazi u aslud‐din!? Iako je Allah pojam islam vezao za opis koji je sačinjen od:
1) Kufra u taguta koji podrazumijeva odricanje od svakog velikog širka i uvjerenje
da svaki tagut i mušrik nisu muslimani;
2) Vjerovanja u Allaha koje podrazumijeva lojalnost prema islamu i uvjerenje da
su izvršioci islama muslimani.
Kako i kojim dokazom su ta značenja „specifiziranjem izvukli“ iz
sveobuhvatnih tekstova?! Gdje je taj specifizirajući tekst iz Kur’ana i Sunneta koji
presuđuje da neki vidovi velikog širka poput širka propisivanja zakona, suđenja i
tehakuma ne stoje nasuprot aslu dinil islama i da se on može sastati s njima? Gdje
je taj dokaz koji presuđuje da „neodricanje od nekih jedinki taguta“ ne stoji
nasuprot dini islama i da se on može sastati s time, a što su izvukli iz
sveobuhvatnih neograničenih dokaza koji presuđuju da „neodricanje od
74 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
kategorije ili roda taguta sveobuhvatno“ stoji nasuprot aslu dinil islama i da se on
ne može sastati s tim opisom?
Sram i stid ih bilo!
Gdje je taj dokaz? Kada je vremenski u odnosu na sveobuhvatni i
neograničeni spomenut? Je li došao uz dokaze koji presuđuju da veliki širk i
neuvjerenje da taguti, mušrici i mustekbiri nisu muslimani ili je došao nakon njih?
Je li pojam širk u Kur’anu prije nego što se dogodilo „vaše specifiziranje“
obuhvatao te jedinke koje „se mogu sastati sa aslu dinil islamom“ ili ne? Da li su
pojmovi „el‐mušrik“ i „el‐mušrikun“, čiji tekfir (negacija islama) ulazi u aslud‐din, u
Kur’anu i Sunnetu prije nego što se dogodilo „vaše specifiziranje“ obuhvatali sve
moguće jedinke mušrika? Kako ćete stati pred Allaha sa vašim lažima na vjeru i
njenim iskrivljivanjem ako pameti imate?!
Ako je specifizirajući dokaz došao „nakon obaveznosti sprovođenja
sveobuhvatnog“ što postaje obavezno od prvog izgovaranja šehadeta tevhida
onda je to derogacija a derogacija u aslud‐dinu nije moguća. Mezheb hanefija je
da specifizirajući dokaz bude spomenut uz sveobuhvatni, a većina učenjaka
dozvoljava da specifizirajući dokaz dođe malo nakon sveobuhvatnog ali pod
uslovom da se spomene u vremenu kada je sprovođenje sveobuhvatnog uz
specifizrane jedinke vjerska obaveza, a ovdje govorimo o šehadetu tevhida!
Da vas naučimo! Vaše laži i smjelost na islam za sobom povlače da se
specifizirajući dokaz morao spomenuti uz poziv u la ilahe illallah jer je rad po
njemu obavezan od prvog izgovaranja. Pa je od samog početka ljudima moralo
biti „objašnjeno“ da se „neke jedinke velikog širka“ mogu sastati sa aslom dinil
islama i da netekfirenje nekih jedinki taguta, a kod vas ni tekfir kategorije ili roda
mušrika uopšteno ne ulazi u aslud‐din, ne stoji nasuprot islama iz straha da
musliman „ne protekfiri onoga koji je upao u veliki širk i koji ne tekfiri neke jedinke
mušrika i taguta“ jer to je put haridžija, neoharidžija, ekstremista, novotaraca,
slijepaca, zabludjelih skupina...
Ovakvi idioti tvrde da su „svi učenjaci na njihovoj strani“!!! Poželite smrt ako
istinu govorite! Ili pozovite Allahovo prokletstvo na vas i vaše žene i djecu ako ste
slagali na Allaha! Kukavice ste vi od glave do pete od prvog do zadnjeg!
Na ova pitanja bi magarci trebali odgovoriti u mes’elama u kojima je moguće
specifiziranje i ograničavanje. U pogledu suština, a suština aslud‐dina je temelj
Allahove vjere, nije dozvoljeno niti je moguće derogiranje, specifiziranje niti
ograničavanje. Šta tek moja drago braćo i poštovane sestre treba reći za ove ljude
EBU MUHAMMED 75
koji tvrde da značenje pojma „islam“ iz kojeg se dobija ime „musliman“, kojeg je
Allah vezao za opise:
1) Odricanje od svakog velikog širka;
2) Odricanje od svih taguta, mušrika i mustekbira, čija ja osnova uvjerenje da
nisu muslimani zbog toga što su upali u veliki širk ili odbijaju obožavanje
Allaha.
Nije obuhvatilo odricanje od „nekih vidova velikog širka“ i odricanje od
„nekih jedinki taguta“. Svi znamo da smutljivci još uvijek nisu počeli da vjeruju da
je odricanje od „kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ od aslud‐dina iako
vjeruju da „odricanje od kategorije ili roda taguta sveobuhvatno“ ulazi u aslud‐
din! Zamisli prostaka!
Kakva je to razlika u vjeri Istinskog Boga između onoga koji je zadovoljan da
bude obožavan mimo Allaha i onoga koji je zadovoljan da obožava drugog mimo
Allaha? Naravno da je tagut gori od mušrika, ali koja to razlika nalaže da tekfir
jednih ulazi u aslud‐din a tekfir drugih ne osim obožavanje strasti i neznanja na
koje ih je navelo obožavanje „sveštenika i monaha“!? Sram ih bilo! Koliko su samo
štete nanijeli Allahovoj vjeri! Sa kakvom smjelošću se ova ološ samo usuđuje kada
je u pitanju islam!?
Znate kakvi su im dokazi? Vidjećete ih, inšaAllah, na kraju ove knjige. U njima
nema nijedan dokaz iz Kur’ana i Sunneta osim nekih pokušaja koji najbolje
ukazuju na to da su ovi ljudi stranci kada je u pitanju govor o islamu, njegovim
disciplinama i metodama argumentacije. Ostali „dokazi“ su za kolovođe ove
zabludjele sekte mutešabih citati iz govora učenjaka čije značenje ćemo pojasniti
sa lahkoćom i koji idu nama u prilog a ne njima.
Da bi još bolje shvatio značenje njihovog menhedža o primjeni
„specifiziranja“ kojim iz aslu dinil islama vade opise koji ga sačinjavaju, vadeći
„neke jedinke“ iz sveobuhvatnosti pojma „širk“ i „mušrikun“ želim ti navesti još
neke primjere. Napominjem da oni kažu da je onaj ko ne negira islam i tevhid
„kategoriji ili rodu taguta sveobuhvatno“ kafir jer bez toga nema aslud‐dina ali ko
ne negira islam i tevhid nekim jedinkama taguta iako poznaje njihovo stanje i zna
da je opis u kojeg su upali tagutijjet i veliki širk, ali ih opravdava neznanjem pa im
ne negira islam, ili vjeruje da je njihovo djelo mali kufr pored njegove jasnoće, je
kod njih musliman.
To ne dokazuju argumentima iz Kur'ana i Sunneta Allahovog Poslanika, .,
već riječima i shvatanjem Halidija koji navodno bolje od njih razumije govor uleme
76 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
a oni s druge strane bolje razumiju riječi Halidija ili Alu Ferradža nego govor Allaha
koji kod njih u tom pogledu valjda nije dovoljno jasan!
Nekim neznalicama među njima, koji su pročitali „dva‐tri reda“ iz knjiga
usulul‐fikha ili više ali to očigledno nisu razumjeli, pade na pamet da je to „samo“
vid vađenja nekih jedinki iz sveobuhvatnog teksta specifizirajući ih propisima koji
se razlikuju od propisa ostalih jedinki koje nisu izuzete, što ukazuje da
Zakonodavac u osnovi nije želio te jedinke sveobuhvatnim tekstom, jer da ih je
želio a nakon toga ih „izuzeo“ to bi bila derogacija. Ovo je značenje specifiziranja
kod učenjaka usulul‐fikha znali oni to ili ne znali!
Evo ti još nekih primjera uz ponovni kratak osvrt na pitanje „strvi“!
Allah je zabranio jedenje strvi, tj. „el‐mejteh“ koja se u ajetu spominje sa
određenim članom što riječi daje sveobuhvatno značenje, i iz kojega se naravno
mora uzeti propis zabranjenosti jedenja svih vrsta i jedinki „el‐mejteh“ (strvi). U
hadisu Poslanika, ., se izuzimaju dvije vrste; skakavac i riba, pa je muslimanu
dozvoljeno da jede strv ribe i skakavca. Kažu da je ovo primjer za specifiziranje
jedinki drugim propisom!
Odgovaramo, jeste propisom, ali se specifiziranje tiče propisa a ne suštine
strvi, tj. vađenje nekih jedinki iz propisa zabranjenosti konzumiranja ih nije izvela
iz bitka strvlju i nije promjenila opšte poznatu suštinu za koju se veže ime „strv“.
Dakle, ona se još uvijek zove el‐mejteh, a Poslanik, ., je rekao: „Dozvoljene su
nam dvije el‐mejteh“, pa ih je nazvao istim imenom a dao im drugi propis. Dakle,
predmet specifiziranja su propisi nekih jedinki a ne suštine!
Ali ako bi činjenicu da pojava suštine „strvi“, koja u moždanoj predožbi
postoji kao slika, u jedinkama vanjske realnosti iste čini „strvlju“ nazvali propisom
onda taj propis takođe ne smije biti predmet specifiziranja. Kao kada bi se reklo
da postojanje značenja „insanijjeta“ u jedinkama u vanjskoj realnosti njih čini
„insanima“. „Ovaj propis“ ne može biti predmet specifiziranja jer bi se u ovom
kontekstu dogodila „promjena suština“ stvari. Ili kao kada bi se reklo da „neke
jedinke velikog širka“ ne ruše islam i tevhid iako se suština islama i tevhida sastoji
od rukna „ostavljanja svakog velikog širka“.
Dalje, Uzvišeni Allah je dio nasljedstva odredio za djecu (el‐evlad), ali ubica
svog roditelja nema pravo na nasljedstvo zbog zabrane u hadisu Poslanika, ., u
kojem kaže da ubica ne naslijeđuje. Šta je razlika između nekog od (evlada) koje je
ubilo i onoga koje nije i ima pravo na nasljedstvo? Razlika je u propisu. Ubica ne
EBU MUHAMMED 77
naslijeđuje! Gubi li on zbog toga ime el‐veled69? Ne gubi, već se još uvijek naziva
tim imenom! Ime koje dobija, iz suštine koja se ogleda u činjenici da je od vjerski
validnog potomstva ubijenog, može promjeniti samo džahil! Ali može se reći da
nije više „el‐veled“ u pogledu nasljeđivanja kao što kafir prije uspostave
argumenta nije kafir u dozvoljenosti krvi, imetka, časti i vječnoj kazni u
Džehennemu.
Allah je u ajetu sure El‐Baqara zabranio da se muslimani žene mušrikinjama i
zabranio im je da udaju muslimanke za mušrike. Što se tiče žena, ispravno je da se
taj ajet tiče mušrikinja koje nemaju Knjigu, a ajet u suri El‐Ma'ideh dozvoljava
ženidbu mušrikinjama sljedbenika knjige. Je li specifiziranje mušrikinja sljedbenika
knjige propisom dozvoljenosti ženidbe njima promjenio činjenicu da su
mušrikinje? Nije i ne može!
Prema njihovoj logici bi to, samo kada bi toga bili svjesni, trebali uraditi, jer
„metodom specifiziranja“ iz propisa „nepostojanja islama“ izuzimaju pojedinca
koji ne tekfiri neke jedinke taguta na spomenuti način, pod uslovom da tekfiri
„kategoriju ili rod taguta sveobuhvatno“, dolazeći tako do propisa „postojanja
islama“ istog. I to čine Allahovom vjerom!
Isto tako po jednom dijelu te logike, s obzirom da se u ajetu u suri El‐Baqara
u kojem se zabranjuje udaja muslimanki za mušrike koji nemaju Knjigu ili se ne
pripisuju dini islamu, ne bi trebalo biti u osnovi haram udati muslimanku za
mušrika koji se pripisuje islamu, jer po nekim od njih ti ajeti se tiču onih zbog kojih
su objavljeni a ne svakog ko upadne u veliki širk kao što je moguće da „musliman“
upadne u neke jedinke „manje poznatog velikog širka“ kao što kažu Nusret,
Bilibani i Ademi, i da bude musliman! Ne kažem da je ovo njihovo mišljenje u
mes'eli udaje muslimanke za počinioca velikog širka ali to proizilazi iz jednog dijela
njihovih temelja prema kojem „neke jedinke velikog širka“ ne izvode iz islama.
Da me ne bi optužili da lažem, kako bi to oni voljeli, da je to mišljenje
Nusreta u pogledu „manje poznatog velikog širka“ navodim slijedeće riječi iz
jednog od njegovih predavanja, u kojem je napravio katastrofalne greške u
pogledu pravila „Ko ne tekfiri mušrike ili sumnja u njihov kufr ili smatra njihov put
ispravnim“ i obavezivao nas na lančani tekfir koji nama nije obaveza „dokazujući“
da smo „praaaaaavi novotari“. Kaže Nusret:
„Odkud ti pravo da idžtihadiš kad je ovo asludin? Jesmo li sad shvatili ili će svi biti
kafiri do tebe ili ćeš se vratiti na naš mezbeh ehli suneta i reći i ovaj prvi treba mu
objasniti, čak i onom prvom koji čini širk kojeg si ti odmah protekfirio možda čak
69
Jednina od evlad.
78 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
i njemu treba objasniti jer se radi možda o mesail el khafijjeh ili nečemu drugom
ili možda čak nije ni širk i kufr kako si ti izdefinisao. Jeste li razumili? Dobro!
Drago mi je da ste nešto razumili.“70
Dakle, kod ovog neznalice se ne negira islam ni kada čovjek upadne u veliki
širk ako se radi o „manje poznatim pitanjima“ (el‐mesa'ilul‐khafijjeh). Da je time
mislio na suštinski veliki širk dokazuje to što je nakon toga spomenuo „ili možda
čak nije ni širk i kufr“, a prije toga „onom prvom koji čini širk“ što znači da govori o
suštinskom velikom širku.
Na istoj osnovi su izgradili uvjerenje da se veliki širk u hakimijjetu može
sastati sa aslom dinil islama, i da čovjek može biti musliman iako je upao u veliki
širk u pitanjima zakona, odnosno hakimijjeta. Ovo je ono što znam o ovom džahilu
i jedan od razloga zbog kojih smo zauzeli naš poznati stav prema njemu i njegovim
sljedbenicima.
Pravilo: Sve što kažemo u pogledu specifiziranja (takhsisa) kažemo u pogledu
ograničavanja (taqjiida).
Zbog svega toga im kažemo da, ako žele da sprovedu takhsis u pitanju nekih
jedinki taguta, to mogu samo učiniti ostavljanjem imena tagutijjeta tagutu zbog
suštine koja je pri njemu, a u pogledu nekih jedinki i u određenim stanjima
ustezanjem od spuštanja nekih propisa na njega, poput ubijanja, ohalaljivanja
imetka, časti i slično.
Ovo je kada se radi o tekfiru taguta u propisima koji bivaju nakon uspostave
argumenta, tako da se nekada mogu opravdati one osobe koje su pogriješile u
spuštanju nekih propisa na taguta uz vjerovanje da su oni taguti i mušrici, tj.
nemuslimani, kao što se desilo onim učenicima šejha Muhammeda bin
'Abdulvehhaba koji su pogriješili u nepravljenju razlike između razumijevanja
argumenta i njegove uspostave.
Nusret je nekad ranije, želeći da dokaže da tekfir taguta ili jedinki taguta nije
od osnove kufra u taguta, navodio to pismo šejha Muhammeda svojim učenicima,
a zatim im pripisao da su oni vjerovali da su dotični taguti muslimani, i da ih šejh
Muhammed nije tekfirio, a na šta ukazuje činjenica da im je nazvao selam! Zatim
je, naravno, opalio po onima koji se ne slažu sa njim.
70
Predavanje pod nazivom „8. Vrste velikog širka, licemjerstvo i otpadništvo. Šta negira‐ruši islam?“. Braća su mi
prepisala ovo predavanje od dvadeset devete do četrdeset i treće minute, a ova rečenica je među posljednjim.
EBU MUHAMMED 79
Danas, preko neke braće, saznajem da je promjenio svoje mišljenje. Ne znam
je li ga javno promjenio da to svi znaju kao što su saznali prvu laž, i da kaže da su ti
učenici pogriješili u tekfiru ali nisu u negaciji islama, baš onako kao što smo mi
uvijek govorili. To je vrlo moguće našao u djelu 'Alija Hudajra, da mu Allah popravi
stanje, u kojem tretira opravdanje neznanjem u velikom širku gdje u zagradi kaže
da su pogriješili u tekfiru a ne u tešriku, tj. ne u negaciji islama i davanju imena
širka spomenutim. Elhamdulillah!
Neka su promjenili i treba tako, ali od njih očekujem da se sada jedan
drugom izruguju poput jednog licemjera i neznalice koji je lažno stavljen u red
daija koji našu braću, poturajući im da mene slijede, pita na kojem su od mojih
mišljenja? Onom od juče, prekjuče, itd...? Želeći da dokažu da je promjena
mišljenja dokaz da je čovjek na pogrešnom putu. Bože sačuvaj od napasnika ovog
vremena! Svima je vrlo dobro poznato šta sam promjenio i kako i kada mi god
postane jasno da nešto nisam dobro shvatio i da sam pogriješio opet ću ga
promjeniti u ime Allaha. Oni neka truhnu u svojoj oholosti, neznanju i
licemjerstvu, dok im Allahova vatra ne izgori lice kojeg nemaju pa u njoj ostanu
iskeženih zuba.
Na kraju, što je ovdje najvažnije, moram da skrenem pažnju Nusretu da su se
učenjaci islama složili da u osnovi islama nema derogacije, niti specifiziranja niti
ograničavanja značenja na način kojeg su oni sproveli. Nazvati muslimanom onoga
koji se nije odrekao nekog suštinskog velikog širka ili od nekog taguta čije stanje i
opis poznaje znači vjerovati u postojanje vjerskog značenja islama uprkos
nepostojanju nekih ruknova ili uvjeta bez kojih se ne može ostvariti osnova cjeline
i to je u suštini promjena Allahove vjere i derogacija suštine islama na određeno
vrijeme; vađenjem iz njega nekog rukna ili šarta ili neophodnog lazima tvrdeći da
je ta „novonastala unakažena i promjenjena tvorevina“ Allahov islam.
Allahulmustean!
To bi ti isto bilo kao kada bi rekli da podne namaz ima svoje ruknove i vi to
znate a zatim vidite čovjeka koji je klanjao ispuštajući neke ruknove a zatim,
oslanjajući se na vaš princip izuzimanja jedinki, tvrdite da taj čovjek pri sebi ima
još uvijek suštinu podne namaza i da se šerijatski naziva obavljačem podne
namaza. Ispravno je da u pogledu „obavljača namaza“ izuzmete pojedince samo u
propisima, a ne u suštinama pa da kažete da ako je džahil i nije mogao naučiti nije
griješan, a u suprotnom jeste, itd. Ali podne namaz nije klanjao.
Ili da imate nekog kradljivca, ubicu, „pijača“ vina, „jedača“ kamate, bludnika
i slično, koji radi nešto od spomenutog i vi znate šta spomenute suštine u
Allahovoj vjeri znače, a zatim njihovog počinioca iz neznanja ili te'vila ne nazovete
80 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
imenom djela kojeg je učinio, na jedno određeno vrijeme i dok mu se ne objasni.
Pa određene pojedince nazivate tim imenima a druge koji isto rade iz neznanja i
slično nazivate suprotnim ili oprečnim.
Kradljivca nazivate onim koji daje sadaku, „pijača“ vina nazivate „pijačem“
vode, onoga koji jede kamatu nazivate onim koji jede halal imetak, bludnika
nazivate čednim, a ubicu nazivate onim koji ostavlja ljude u životu. Dakle,
neznanje i njegove pratilje od te'vila, slijepog slijeđenja i idžtihada nemaju
nikakvog uticaja na promjenu suštine opisa u kojeg je čovjek upao i iz kojeg dobija
njegovo ime vjerski, razumski, jezički i fitretski.
Islam je kufr u svaki veliki širk, što podrazumijeva negaciju islama tagutima i
mušricima, i lojalnost prema Allahu i Njegovom dinu 'ibadetom samo Njemu i
vjerovanjem da su izvršioci islama muslimani. Ova osnova dolazi prije mržnje
prema tagutima, mušricima i mustekbirima i prije ljubavi prema vjernicima, jer je
uvjerenje da su jedni muslimani a drugi nemuslimani osnova ljubavi i mržnje i
prijateljevanja i neprijateljevanja koji se nadovezuju na njih.
Ako je kod vas tekfir „kategorije ili roda taguta71 sveobuhvatno“, kao što
misli Halidi, uvjet za ispravnost aslud‐dina u bilo kojem vremenu i za aslud‐din u
kojeg ulazi taj opis se veže postojanje i nepostojanje islama, a onaj koji,
netekfireći neke jedinke, ostavi njegovu suštinu kod vas uprkos tome biva
muslimanom, onda vam je obaveza da isto to uradite sa suštinom bilo kojeg
pojma čije postojanje je vezano za postojanje određenih opisa pa kada dođe neka
osoba i upadne u jedinke značenja koje se ne mogu sastati sa osnovom suštine
tog pojma, dotičnu osobu nazovete imenom te suštine i pripišite mu njeno
posjedovanje kao kada bi bludnika nekim jedinkama bluda nazvali čednim, ubicu
nekih jedinki čije ubijanje nije dozvoljeno pravednim, pijača nekih jedinki vina
pijačem vode ili onim koji to ne radi i sve ostalo.
Zato ću vam kasnije, kada budem objašnjavao da se ne smije praviti razlika
između vrsta i jedinki istog roda (džins), spomenuti riječi šejha Ishaqa ibn
'Abdurrahmana u kojim čovjeka koji kolektivnom sveobuhvatnom neograničenom
tekstu, koji obuhvata svaku svoju jedinku i onome koji je vezan za određeni opis
poput pojma „el‐islam“ i „eš‐širk“, oponira hipotetičkim, uopštenim i dokazima
koji se tiču pojedinaca, naziva zabludjelijim od svoga magarca.
71
Bilibani se dugo suprotstavljao nama u vjerovanju da kufr u taguta ulazi u asl dinil islama da bi kasnije uvidio
svoju grešku ali upao u drugu, doduše manju u odnosu na prvu, vjerujući da je tekfir kategorije taguta uvjet
ispravnosti aslud‐dina a tekfir nekih jedinki nije. Svoje poricanje opšte poznatog među djecom muslimana je
nazvao “greškom u definiciji”!
EBU MUHAMMED 81
Ove važne koristi u pogledu činjenice da suština aslud‐dina ne može biti
predmet specifiziranja (takhsisa) i ograničavanja (taqjiida) na spomenuti način
sam zaključio ličnim razmišljanjem primjenjujući nad mes’elom ono što znam i to
sam prvi put spomenuo u raspravi sa jednim arapom na jednom od foruma na
internetu a Ebu Merjemu Kuvajćaninu se dopalo i to je potvrdio. Isto sam ponovio
u odgovoru Ebu Muhammedu El‐Makdisiju kojeg sam napisao tokom pisanja ove
knjige za tu i tamo ne više od četiri dana, elhamdulillah.
Nakon toga mi je jedan od svršenika medinskog fakulteta, koji se pripisuje
ovoj da’vi, skrenuo pažnju da je Eš‐Šazili to takođe spomenuo u svojoj knjizi
„Aslud‐din“, sa kojom sam prije toga bio upoznat ali vjerovatno nisam bio shvatio
važnost i vezu između njegovih riječi i mes’ela o kojima govorimo a koje su
predmet aktuelnog spora. Kaže Eš‐Šazili, spominjući specifike aslud‐dina:
، أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﺤﻜﻢ ﻻ ﻳﺪﺧﻞ ﻋﻠﻴﻪ ﻧﺴﺦ وﻻ ﲣﺼﻴﺺ وﻻ اﺳﺘﺜﻨﺎء وﻻ ﻳﺘﻐﲑ ﻣﻦ رﺳﺎﻟﺔ إﱃ رﺳﺎﻟﺔ- ١
,وأﺣﻜﺎﻣﻪ واﺣﺪة ﰲ ﻛﻞ اﻟﺮﺳﺎﻻت ﲞﻼف اﻟﻔﺮوع ﻣﻨﻬﺎ ﻣﺎ ﻳﺘﻐﲑ ﻣﻦ رﺳﺎﻟﺔ إﱃ رﺳﺎﻟﺔ ﺑﻞ وﰱ ﻧﻔﺲ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ
.وﻣﻨﻬﺎ ﻣﺎ ﻻ ﻳﺘﻐﲑ
„1) Aslud‐din je muhkem ne trpi derogaciju, niti specifiziranje niti izuzimanje niti
promjenu od poslanice do poslanice. Njegovi propisi su isti u svakoj poslanici
suprotno ograncima koji od poslanice do poslanice trpe promjenu, štaviše, u
jednoj te istoj poslanici. Među njima ima onih koji se ne mijenjaju.“
Takođe je rekao:
ﻻ ﻳﻘﺒــﻞ رﻛ ــﻦ ﻣــﻦ أرﻛــﺎن اﻟﺤــﺪ ﺑﻐﻴ ــﺮ اﻟــﺮﻛﻦ اﻵﺧ ــﺮ ﻓــﻼ ﻳﻘﺒــﻞ ﺗﺼــﺪﻳﻖ ﺑﻐــﲑ اﻟﺘ ـﺰام وﻻ اﻟﺘ ـﺰام ﺑﻐــﲑ- ٣
ﻓﻼﺑﺪ ﻣﻦ اﺳﺘﻴﻔﺎء اﳊﺪ ﻛﻠﻪ ﻻﺳﺘﺤﻘﺎق اﻻﺳﻢ واﻟﺼﻔﺔ وﲣﻠﻒ رﻛﻦ ﻣﻦ أرﻛﺎن اﻷﺻﻞ ﻳﺘﺨﻠـﻒ ﺑـﻪ،ﺗﺼﺪﻳﻖ
ْ } َﺧﻠَﻄُـﻮا: أﻣـﺎ اﻟﻔـﺮوع ﻓﺎﻟﻐﺎﻟـﺐ ﻓﻴﻬـﺎ أﻻ ﺗـﻼزم ﺑﻴﻨﻬـﺎ ﻟﻘﻮﻟـﻪ ﺗﻌـﺎﱃ. واﻟﺪﻳﻦ ﻳﺘﺨﻠﻒ ﺑﺘﺨﻠﻒ اﻷﺻـﻞ،اﻷﺻﻞ
وإن ﻛﺎﻧــﺖ ﺑﻌــﺾ اﻟﺴــﻴﺌﺎت ﲢــﺒﻂ ﺑﻌــﺾ اﳊﺴــﻨﺎت وﲤﻨــﻊ ﻣــﻦ ﻗﺒــﻮل اﻟــﺒﻌﺾ,{ﺻــﺎﻟِ ًﺤﺎ َوآ َﺧـ َـﺮ َﺳـﻴﱢﺌًﺎ
َ ًَﻋ َﻤـﻼ
اﻵﺧــﺮ وﺑﻌــﺾ اﳊﺴــﻨﺎت ﻳﻜﻔــﺮ ﻋــﻦ ﺑﻌــﺾ اﻟﺴــﻴﺌﺎت ﻓــﺈن اﳊﺴــﻨﺎت ﻳــﺬﻫﱭ اﻟﺴــﻴﺌﺎت وﺑﻌــﺾ اﳊﺴــﻨﺎت ﳍــﺎ
واﻷﺻـﻞ ﻻ ﺗﻔـﺎوت وﻻ،ﺧﺼﺎﺋﺺ ﰲ اﻟﺘﻜﻔﲑ ﻋﻦ اﻟﺬﻧﻮب ﻟﻴﺴﺖ ﻟﻐﲑﻫﺎ إﻻ أن اﻟﻔﺮوع ﺗﺘﺒﻌﺾ وﺗﺘﻔـﺎوت
.ﺗﺒﻌﻴﺾ ﺑﻴﻦ أرﻛﺎﻧﻪ
„3) Nijedan rukn od ruknova definicije (hadd) se ne prihvata bez drugog rukna.
Tako se ne prihvata vjerovanje u istinitost (tasdiq) bez pridržavanja (iltizām) niti
pridržavanje bez tasdiqa. Dakle, neophodno je da se ispuni cijela definicija da bi
82 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
se dobilo ime i opis a izostanak jednog od ruknova asla za sobom povlači
izostanak asla, a din izostaje izostankom asla. Što se tiče ogranaka, najčešće u
pogledu njih je da među njima nema neminovne uzročne povezanosti72 zbog riječi
Uzvišenog: ...pomiješali su dobro djelo s drugim, lošim.
Iako neka loša djela uništavaju neka dobra djela i sprečavaju da se druga prihvate,
a neka dobra djela brišu neka loša djela jer dobra djela odnose loša a neka dobra
djela u brisanju grijeha imaju specifičnosti koje nemaju druga, s time što se
ogranci rasparčavaju i međusobno variraju. U aslu nema međusobnog variranja
niti rasparčanosti među njegovim ruknovima.“
Prema riječima Šazilija nije dozvoljeno reći da se „neki vidovi velikog širka“
mogu sastaviti sa aslud‐dinom a neki ne, niti se smije reći da se „netekfirenje nekih
jedinki taguta i mušrika“ može sastati sa aslu dinil islamom a neki ne jer je to
šejtansko rasparčavanje. To je menhedž zabludjele sekte na čije zablude i laži
ovom knjigom odgovaramo i na njih već više od dvije godine upozoravamo.
Tajna u ovoj mes’eli, pored toga što je Uzvišeni ime islama vezao za opis
kufra u svaki veliki širk i negaciju islama svakom tagutu, mušriku i mustekbiru, leži
u tome što je pravljenje razlike između jedinki i vrsta jednog roda koje imaju istu
suštinu pored suprotstavljanja dinu svih poslanika kategorički dokaz o nestanku
razuma i zdrave ljudske prirode onih koji to zagovaraju.
Razilaženje učenjaka da li je tekfir taguta, mušrika i mustekbira rukn u
šehadetu tevhida ili njegov lāzim je čisto terminološke prirode i na njega se, koliko
je meni poznato, ništa ne nadovezuje. Riječi onih koji kažu da je rukn su jasne a
oni koji kažu da je „lazim“ vjeruju da izostanak „lazima“ kategorički ukazuje na
nestanak „melzuma“, tj. osnove iz koje neminovno proizilazi i od koje se ne može
odvojiti u bilo kojem stanju. Pa šta je nakon ovoga ostalo šejtanima od ljudi!?
Allah ih ubio kuda se odmeću!
Vratimo se dokazivanju aslud‐dina sa ajetima Allahove Knjige!
Dakle, u Allahovoj Knjizi nalazimo ogroman broj mekkanskih i medinskih
ajeta u kojima se spominje značenje osnove islama. Nekada je to uopšteno, ali
dovoljno. Nekada se spominju uvjeti i ruknovi, a nekada i „lavazimi“, itd. Uzet ću
još jednu suru iz mekkanskog perioda a nakon toga ćemo preći na neke ajete iz
72
Rekoh, ali između ruknova i od njih neodvojivih levazima poput tekfira, mržnje i neprijateljevanja ima itekako,
zbog toga što je nestanak levazima kategorički dokaz nestanka osnove iz koje proizilaze, a riječi Eš‐Šazilija
ukazuju na saglasnost sa ovom konstatacijom zbog toga što se ograničio samo na spomen „ogranaka“, a od ljudi
poput njega se očekuje da ne negiraju međusobnu uzročnu povezanosti između ruknova tevhida i njegovih
levazima.
EBU MUHAMMED 83
medinskih sura i nećemo duljiti, jer se ovdje ne radi o stvarima koje vođe ove
sekte ne znaju, a ono u čemu griješe i prema svemu nisu dokučili podrobno
objašnjavamo sa naše tačke gledišta.
Sura El‐Kafirun, sura odricanja, koju učenjaci nazivaju jednom od sura ikhlasa
ili praktičnog tevhida, koja u sebi sadrži objašnjenje svega u pogledu čega se
razilazimo.
﴾ َوَﻻ أَﻧَﺎ َﻋﺎﺑِ ٌﺪ َﻣﺎ َﻋﺒَ ْﺪ ُْﰎ٣﴿ ﴾ َوَﻻ أَﻧْـﺘُ ْﻢ َﻋﺎﺑِ ُﺪو َن َﻣﺎ أ َْﻋﺒُ ُﺪ٢﴿ ﴾ َﻻ أ َْﻋﺒُ ُﺪ َﻣﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن١﴿ ﻗُ ْﻞ ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟْ َﻜﺎﻓُِﺮو َن
﴾٦﴿ ﻦ ِ ﱄ ِدﻳ ِ ِ ِ
َ ﴾ ﻟَ ُﻜ ْﻢ دﻳﻨُ ُﻜ ْﻢ َو٥﴿ ﴾ َوَﻻ أَﻧْـﺘُ ْﻢ َﻋﺎﺑ ُﺪو َن َﻣﺎ أ َْﻋﺒُ ُﺪ٤﴿
„Reci: „O kafiri! ﴾1﴿ Ja ne 'ibadetim onome čemu vi 'ibadetite, ﴾2﴿ i vi niste
obožavaoci Onoga Kome ja 'ibadetim. ﴾3﴿ Niti sam ja obožavaoc ('abid) onoga
kojem ste vi 'ibadetili, ﴾4﴿ a i vi niste obožavaoci Onoga Kojem 'ibadetim. ﴾5﴿ Vi
imate vaš din (vjera) a ja imam moj din!73 ﴾6﴿“74
U ovoj mekkanskoj suri Uzvišeni Allah objašnjava vjeru islam koja se sastoji
od ruknova odricanja od svega što mušrici obožavaju u šta ulaze taguti koji su s
time zadovoljni, te svih mušrika i onoga što ih veže a to je svaki veliki širk. Sve ovo
ponovo razumijemo iz čestice „ma“, koja ima sveobuhvatno značenje kada se
govori o tagutima mušrika kojim 'ibadete mimo ili uz Allaha. Ako obožavaju
meleke, vjerovjesnike ili dobre ljude o kojima znamo da nisu zadovoljni time
musliman se odriče velikog širka i mušrika uz lojalnost prema melekima,
vjerovjesnicima i dobrim ljudima, koji ne ulaze u značenje pojma tagut.
Prema ovoj suri aslud‐din je ostavljanje 'ibadeta svih mogućih jedinki taguta
koje obožavaju njihovi robovi, tj. mušrici putem tog 'ibadeta njima, što je veliki
širk. SubhanAllah! Ima li išta rječitije i jasnije od ove sure!? Na kraju dolazi
potvrda i pojašnjenje značenja suštine od Allaha željenog odricanja od svih jedinki
taguta i mušrika riječima „Vi imate vaš din a ja imam moj din!“ Dakle, svako
odricanje od bilo koje jedinke taguta i mušrika, čije stanje je poznato, koje u sebi
ne sadrži negaciju tevhida i islama tagutima i mušricima, je nepotpuno i ruši islam,
tj. islam se ne ostvaruje sa takvim odricanjem, a ne početku sure je naređenje da
im se kaže, što prije svega podrazumijeva uvjerenje, da su oni kafirun. Dakle,
nevjernici čiji ma'bud nije samo Allah i koji imaju drugi din. Ovo je značenje sure
El‐Kafirun.
73
Ili „Vama vaš din a meni moj din“
74
Sura Kafirun (109) 1‐6
84 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Da ljudi danas imaju pameti shvatili bi tajnu i mudrost u činjenici da Uzvišeni
Allah uvijek prvo spominje odricanje od mušrika i taguta a često ne spomene
posebno odricanje od širka jer se ono podrazumijeva iz odricanja od taguta i
mušrika. U nekim ajetima se spominje odricanje od njihovog djela i da oni nemaju
nikakve veze sa našim djelom niti vjernici s njihovim.
Značenje obaveznosti pravljenja razlike u vjeri između muslimana ‐
muvehhida i mušrika i taguta se ističe kroz tri stvari:
1) Uzvišeni je naredio da im se kaže da su kafiri;
2) Naredba, s kojom je završena sura, da im se kaže da imaju drugi din;
3) Negacija, spomenuta u sredini sure, tevhidul‐'ibadeh mušricima, jer je Allah
naredio da im se negira da su 'abidun onoga Kome on 'ibadeti, tj. da im se
negira opis participom aktivnim od glagola 'abede, tj. obožavati, kojeg
zaslužuje samo onaj koji Allahu ne čini širk, pa mu je opis tevhida u 'ibadetu
stalan, što nije slučaj kod mušrika koji ponekad obožavaju samo Allaha, kao
što biva kada se nađu u tjeskobi, a kada ih Allah iz nje izbavi ponovo se
vraćaju širku, s time što se mora napomenuti da oni nisu na suštinskom
tevhidu ni u onom momentu tjeskobe u kojem se mole samo Allahu zbog toga
što ne vjeruju da samo Allah zaslužuje 'ibadet u blagostanju i nemaju namjeru
da se toga pridržavaju ako im Allah ukaže pomoć. Kao što sura u sebi sadrži
obaveznost vjerovanja da je onaj koji ostvari tevhid 'abid samo Allahu
Uzvišenom, tj. musliman predan Allahu s tevhidom.
Napominjem da je ispoljavanje dina kojeg je Allah naredio u ovoj suri
obaveza i spada u kategoriju obavezne potpunosti imana, koja kada se bez
vjerskog opravdanja ostavi za sobom ne povlači nestanak aslud‐dina ali je
ogroman grijeh. Kao što ova sura ne ukazuje na to da je musliman dužan u
svakom stanju svom sagovorniku u lice reći da je kafir, pogotovo kada se nalazi u
stanju pozivanja u Allahov din, tako da svako stanje ima svoj propis. Isto tako
napominjem da nije uvjet ispravnosti aslud‐dina da čovjek naziva mušrike
imenom mušrik ili kafir već je važno da vjeruje da oni imaju drugi din i da su na
batilu i da ma'bud mušrika nije samo Allah.
Ovo kažem zato što je moguće da postoje osobe koje imaju aslud‐din a do
njih nisu došli tekstovi Objave iz kojih bi mogli naučiti da Gospodar nebesa i
zemlje takve naziva mušricima i kafirima. Isto tako je moguće da neko ima aslud‐
din ali ne zna da se Allahova vjera zove islam a pri sebi ima njenu suštinu pa će
Allahovom dobrotom ući u Džennet.
EBU MUHAMMED 85
Primjer za to je Zejd sin 'Amra sina Nufejla, jedan od monoteista
(muvehhida) prije Poslanstva, kojem su jevrejski i kršćanski učenjak rekli da je
prava vjera da bude „hanif“ a on upita šta je to hanif pa mu rekoše: „Ne 'ibadeti
nikom osim Allahu.“ Što ukazuje da nije znao da se Allahov din naziva imenom
„hanifijjeh“ i da je onaj koji ga ostvari „hanif“ iako je on lično bio jedan od njih.
Međutim danas je osnova da svi koji se pripisuju dini islamu znaju da se kafir
kaže za onoga koji nije musliman, tj. predan samo Allahu svim vidovima 'ibadeta.
Dakle, Nusrete, ovo su naši dokazi, a doći će ih još. Činjenicu da izharud‐din, tj.
ispoljavanje dina nije uvjet ispravnosti aslud‐dina u suštini nismo uzeli od običnih
ljudi već smo je shvatili iz tekstova Objave u kojima Allah osobe koje su iz straha
od mušrika krili islam naziva vjernicima i vjernicama. To je i kod tebe jasno!
Jedna od katastrofa smutljivca Bilibanija je bila upravo ta što je neulaženje
negacije islama (tekfira) tagutima i mušricima „dokazivao“ činjenicom da
ostavljanje ispoljavanja negacije islama spomenutim za sobom ne povlači
nestanak aslu dinil islama, pa nije napravio razliku između ostavljanja ispoljavanja
i nestanka uvjerenja da tagut i mušrik nisu muslimani, i na to je idiot nadovezao
da „uvjerenje da tagut i mušrik nisu muslimani“ ne ulazi u aslu dinil islam. On je to
spominjao u više prilika a jedan od dokaza za to su oni prokleti letci dijeljeni od
strane vođa licemjerstva u najnižim klasama ljudskog roda iz Salzburga u kojim se
„laže“:
„Dokazi da odricanje od mušrika ne spada u aslud‐din
Svima je poznato što ne negira ni ova strana koja tvrdi da ovo spada u aslud‐din
da odricanje od mušrika i kufr u taguta izražava se srcem, udovima i riječima, a
dokaz tome je Ibrahim, a.s.
Međutim stav uleme je da osoba kada se nađe u stanju potlačenosti nemajući
snage da ispolji ovo odricanje sa sve tri komponente (srce, udovi, jezik) i nemajući
mogućnosti da učini hidžru da je takvom dovoljno da ostane u islamu da se u tom
stanju potlačenosti odrekne mušrika samo srcem. Ovo je stvar koju ne negiraju ni
ovi što kažu da je odricanje od mušrika i kufr u taguta aslud‐din. Dokaz ovome su
muslimani Mekke koji su bili potlačeni i od mušrika odricali se samo u srcu ne
ispoljavajući javno jezikom i udovima zbog neposjedovanja snage.
Postavlja se pitanje na koje treba dobro obratiti pažnju: “Kako to ako je odricanje
od mušrika i kufr u taguta, kako vi tvrdite, aslud‐din za kojeg svi znamo da
jedino opravdanje može biti ikrah a spomenuli smo šartove da bi prisila bila
prihvatljiva kao prepreka, kako to da sad u stanju potlačenosti dovoljno je samo
odricanje u srcu. Zašto su izostali udovi i jezik ako se radi o aslud‐dinu? Iz ovoga
86 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
jasno vidimo da ova stvar nikako ne može biti aslud‐din ili neminovno ispade da
su muslimani Mekke bili mušrici zbog izostavljanja šartova za ispravnost aslud‐
dina.
Drugo pitanje: “Kako ste se onda složili sa nama da u slučaju potlačenosti dovoljno
je odricanje srcem i kako to da niste protekfirili sve one koji su se složili sa ovim
vršeći idžtihad po ovom pitanju još od učenjaka prvih generacija.
Zašto oni nisu kafiri iako su idžtihadili u aslud‐dinu i složili se da u potlačenosti
dovoljno je učiniti odricanje u srcu?“
Ispravio sam veliki broj gramatičkih i pravopisnih greški u ovom citatu a neke
sam ostavio da bude svjedok smjelosti ovih bakterija na islamsku nauku. Isto tako
pogledaj kako ovaj tekst odiše prostaklukom, neznanjem i prljavštinom srca! U
njemu se vide tragovi ubjeđenja šejtana da „kufr u taguta nije od aslud‐dina“ kao
što se vidi blentavo poređenje ispoljavanja tekfira i uvjerenja da taguti i mušrici
nisu muslimani.
Ovaj ahmak i sijač nereda po zemlji zvani Bilibani je izgleda prisluškivao moja
predavanja „aslud‐din“ u kojima sam u detaljima objasnio najvažnije mes'ele koje
se mogu naći u ovoj knjizi, gdje sam tumačio poslanicu šejha Muhammeda
„Temelj dini islama i njegov stub“, i mržnja, srdžba i ljubomora mu najvjerovatnije
nisu dali ni da čuje da mi ispoljavanje dina nismo uvrstili u aslu dini islam u smislu
da onaj koji ne ispolji svoj din nikako ne može biti musliman.
Štaviše, tada smo govor učenjaka Nedžda u kojem se u vanjštini tekfiri onaj
koji nije ispoljio din sveli na situaciju postojanja darul islama i mogućnosti hidžre k
njemu a pojedincima smo davali opis pravnog islama na osnovu obilježja
specifičnih za vjeru islama poput brade, hidžaba i slično, smatrajući ih u dotičnom
stanju prevagnjujućim ili kategoričkim dokazom koji ukazuje na izgovaranje
šehadeta ili klanjanje namaza. Allahulmuste’an!
Isto tako pogledaj kako nas magarac obavezuje da tekfirimo učenjake koji
„ostavljanje ispoljavanja“ nisu učinili uvjetom ispravnosti aslu dinil islama bez
kojeg nema osnove islama! Pogledaj kako prostak spominje „nekakav idžtihad“ u
aslud‐dinu čime je izgleda zarazio Nusreta! Kako njegov govor ukazuje da je
„odricanje od mušrika srcem“ od aslu dinil islama iako se oni danas bore upravo
protiv toga. Da li to sada znači da se glupak slaže sa nama da uvjerenje da tagut i
mušrici nisu musliman ulazi u aslud‐din bez kojeg nema imena ni opisa islama u
suštini?! Bože sačuvaj!
Zatim ide još dalje sa svojom bahatošću, pa kaže:
EBU MUHAMMED 87
„Odgovor na ova pitanja je više nego jasan i neka se svako pripremi kako će stati
pred Allaha iako ovi dokazi neminovno ukazuju na suprotno tvrdnjama ovih ljudi.“
Može li ovaj lažov „neminovno“ dokazati da je neko od nas u bilo kojem
djeliću vremena vjerovao i govorio da čovjek u suštini ne može biti musliman bez
ispoljavanja negacije islama tagutima i mušricima?! Allah ih ubio kuda se odmeću!
A zatim neviđeni bezobrazluk kruniše „šejtanskim povraćanjem“, pa kaže:
„Imam Sujuti je napisao djelo koje nosi naziv „“Et‐Tazimu vel minne fi enne ebevej
Resulillah fil Dženneh“ vezano za ulemu koja smatra da su roditelji Poslanika u
Džennetu iako mi znamo da su oni bili mušrici. Ulema Ehlu Sunneta nije
protekfirila ove učenjake iako oni ne samo da se nisu odrekli od mušrika već ih
staviše u Džennet. Za dokaz su uzeli izmišljeni hadis da je Allah oživio roditelje
Poslanika i oni povjerovali u Njega. Iako su nasuprot tome znali da su hadis u
Muslimovoj zbirci gdje Poslanik sam kaže da su njegovi roditelji u vatri.“
Pogledaj smjelost ovog smutljivca! Kako dokazuje da srčano negiranje islama
mušricima ne ulazi u aslud‐din!? Kako se odgovora na ovaj prostakluk? Lahko!
Kažemo da su oni koji su pripisali islam roditeljima Poslanika, ., to uradili nakon
što su povjerovali da ih je Allah oživio i da su primili islam, što znači da su imali
namjeru pripisivanja islama muslimanima a ne mušricima, i ovo ne naziva
„neodricanjem od mušrika“ osim notorna neznalica.
„Neodricanje od mušrika“ i nenegiranje islama mušricima, koje izvodi iz
vjere, bi se ostvarilo da su rekli da su roditelji Poslanika, ., bili muslimani ‐
muvehhidi prije nego što su primili islam, tj. dok nisu bili na aslu dinil islamu! Da je
neko od „učenjaka“ to uradio, pa zar bi pametan musliman oklijevao u pogledu
tekfira istih? To što ih „staviše u Džennet“ je neminovan razlog vjerovanja da ih je
Allah oživio pa su primili islam, te će ih usljed toga uvesti u Džennet. Dakle, oni
nisu imali namjeru nazvati onoga koji je upao u opis velikog širka mušrikom, već
su imali namjeru nazvati onoga koji je izvršio islam muslimanom i to su uradili.
Ovaj mezheb je bez sumnje neispravan i suprotstavlja se hadisu Poslanika,
., i opšte poznatom u pogledu toga da su njegovi roditelji u vatri, jer su umrli na
velikom širku. Ovo nije greška u aslu dinil islamu već se tiče „vjerovanja i poricanja
tekstova“ (tasdiq ve reddul‐khaber).
Ibn Hadžer u „Fethul‐Bari“, u kojem komentariše Sahih imama Buharije,
spominje neke rivajete koji ukazuju da se glava munafika 'Abdullah sin Ubeja sina
Selula pokajao i da su neki ljudi povjerovali u to iako su u Allahovoj Knjizi jasni
dokazi o tome da je Ibn Selul umro na velikom nifaku. Hoće li magarac i za njih
88 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
reći da „nisu protekfirili kafira“ i da se ta mes'ela tiče aslud‐dina, i ovaj događaj
uvrstiti u red svojih „dokaza“? Allahulmuste’an!
Ono što ruši aslud‐din jeste da ne negira islam onome koji nije ostvario islam
i tevhid koji se sastoji od ostavljanja velikog širka i obožavanja samo Allaha! Ako
čovjek povjeruje da je neki nevjernik primio islam i na osnovu toga vjeruje da je
musliman, odakle smjelost i manjkavost razuma da se kaže da je to „netekfirenje
mušrika“ o kojem se govori u poglavlju o aslu dinil islama i da ga poredi s njime i
izjednači njihove propise!?
Zaista je ovo neviđen bezobrazluk i ahmakluk!
Ako je u nekom društvu opšte poznato da su određene osobe umrle na
nevjerstvu poput faraona kojeg je Uzvišeni potopio i slično onda se tekfiri onaj
koji ga ne tekfiri jer je porekao opšte poznato u vjeri Uzvišenog. A Jevreji, kršćani i
muslimani su se složili da je potopljeni faraon umro kao nevjernik.
Isto tako možemo teoretski reći da kada se nad onim koji tvrdi da je Allah
oživio roditelje Poslanika, ., pa su primili islam, uspostavi argument da je taj
hadis neispravan i da se suprotstavlja autentičnim vjerskim dokazima, isti postaje
kafirom zbog laganja na Allaha i poricanja i odbijanja vjerskih tekstova.
S druge strane sam u govoru Nusreta vidio stvar koja ga u potpunosti čini
kvalifikovanim za kritiku „svog brata“ Bilibanija, gdje Nusret, govoreći o pravilu
„Ko ne tekfiri kafira kafir je“, kaže:
„Tekfir od strane Allaha i Poslanika za nekog pojedinca gdje se ne može razići oko
čega se to odnosi poput riječi tebbet jeda ebi lehebin we tebb ovdje nema
mogućnosti nikakvog te'vila. Može li se ovo prote'viliti nekako drugačije? Ne
može! Pa dokazi sunneta za Ebu Taliba ili za svoje roditelje za koje je dovio
Poslanik; ovakve ko ne tekfiri kafir je i on...“75
Evo, Nusretov govor neograničeno i bez detalja ukazuje da je onaj koji ne
tekfiri roditelje Poslanika, ., kafir. Pa ko je preči Bilibanijeve laži i budalaštine? Ja
ili njegov brat „šejh Nusret“?! Nakon toga Bilibani spominje govor šejha
Sulejmana sina Sehmana kojeg ćemo objasniti u drugom dijelu ove knjige. Kada
vidiš kako dokazuje da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“, bojim se da ne dobiješ čir
na želucu.
75
Predavanje „8. Vrste velikog širka, licemjerstvo i otpadništvo. Šta negira i ruši islam?“ Prenio sam ga kao što mi
je prenešeno!
EBU MUHAMMED 89
Tvrditi da mi „samo tako“ tekfirimo onoga koji ne protekfiri onoga koga smo
mi protekfirili je preizkalkulirana sistematska laž kojom se služe protivnici ove
da've da bi je suzbili i proširili svoje laži. Allah nam je dovoljan protiv njih i divan je
On Zaštitnik! Sav dunjaluk zna da mi ne tekfirimo osim jasnim (sarih) uzrocima
tekfira, i da poznajemo mes'elu tekfira dvosmislenim uzrocima uz uzimanje u
obzir indicija i dokaza stanja koji se vežu za osobu i da smo precizno odredili opis
svakog velikog širka kojim tekfirimo a kamoli da tekfirimo osobu koja je
prote'vilila stanje neke osobe koja je upala u neki od uzroka tekfira.
Kako da to bude naš mezheb kada nismo tekfirili onoga koji nije tekfirio
panteistu Ibn 'Arabija pravdajući ga time da je nekim riječima želio vjerski
prihvatljivo značenje pored činjenice da ovakvo shvatanje vlada među našom
braćom što je najbolji dokaz da protivnici lažu na nas!? Ova knjiga je potvrda
svega što sam prije govorio i kruna dokaza.
Govoreći o suri „El‐Kafirun“ Ibn Tejmijje je rekao:
ٍ ﻀﻲ ﺗَـْﻨ ِﺰﻳﻬﻪ ﻋﻦ ُﻛﻞ ﻣﻮ ِ َ } َﻻ أَ ْﻋﺒ ُﺪ ﻣﺎ ﺗَـ ْﻌﺒ ُﺪو َن وَﻻ أَﻧْـﺘُﻢ َﻋﺎﺑِ ُﺪو َن ﻣﺎ أَ ْﻋﺒ ُﺪ{ ﻳـ ْﻘﺘ:ﻓَـ َﻘﻮﻟُﻪ
.ﻮد ُﻫ ْﻢ ُ ُﺻﻮف ﺑِﺄَﻧﱠﻪُ َﻣ ْﻌﺒ ُ َْ َ ُ َ ْ ﱢ َ ُ َ ْ َ ُ َ ُ ُْ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ُاﻹﻟَﻪَ اﻟﱠﺬي ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪﻩ ِْ ُﻮدﻩُ ُﺖ اﻟْﺒَـَﺮاءَةُ ﻣْﻨﻪُ ﻷَ ﱠن ُﻛ ﱠﻞ َﻣ ْﻦ َﻛﺎ َن َﻛﺎﻓًﺮا َﻻ ﻳَ ُﻜﻮ ُن َﻣ ْﻌﺒ ْ َﻷَ ﱠن ُﻛ ﱠﻞ َﻣﺎ َﻋﺒَ َﺪﻩُ اﻟْ َﻜﺎﻓُﺮ َو َﺟﺒ
ِ ِ ِ
ُﻚ ﻳَ ْﺴﺘَـ ْﻠ ِﺰُم ﺑَـَﺮاءَﺗَﻪ َ أَ ﱠن َذﻟ:َﺣ ُﺪ َﻫﺎ َ أ.ﻀ ﱠﻤ ُﻦ أ ُُﻣ ًﻮرا َ َﻚ ﻳَـﺘ َ َو َذﻟ.ﻮدﻩُ ﻟَ َﻜﺎ َن ُﻣ ْﺆِﻣﻨًﺎ َﻻ َﻛﺎﻓًﺮا ِ
َ ُ إ ْذ ﻟَ ْﻮ َﻛﺎ َن ُﻫ َﻮ َﻣ ْﻌﺒ.اﻟْ ُﻤ ْﺆﻣ ُﻦ
ﻮد ُﻫ ْﻢ اﻟْ َﻤ ْﺠ ُﻤﻮعُ َوُﻫ َﻮ َﻻ ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ ُ ُﱠﻬ ْﻢ إ َذا َﻋﺒَ ُﺪوا اﻟﻠﱠﻪَ َو َﻏْﻴـَﺮﻩُ ﻓَ َﻤ ْﻌﺒ ِ اﻟﺜ.ون اﻟﻠﱠ ِﻪ
ُ أَﻧـ:ﱠﺎﱐ
ِ ﺎن ﻣﻦ ﻳـﻌﺒ ُﺪوﻧَـﻬﻢ ِﻣﻦ د
ُ ْ ْ ُ ُ ْ َ ْ َ َﻣ ْﻦ أ َْﻋﻴ
ِ ِ
ِ ِ ِ
...ﲔَ ْ ص اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ ﻟَﻪُ َﻻ َﻋﻠَﻰ َو ْﺟﻪ اﻟﺸ ْﱢﺮك ﺑَـْﻴـﻨَﻪُ َوﺑَـ ِ إﺧ َﻼ ْ ﻓَـﻴَـ ْﻌﺒُ ُﺪﻩُ َﻋﻠَﻰ َو ْﺟﻪ.ُﻮع َﻻ ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ ﱠإﻻ اﻟﻠﱠﻪَ َو ْﺣ َﺪﻩ
َ اﻟْ َﻤ ْﺠ ُﻤ
„Njegove riječi: „Ne 'ibadetim onome čemu vi 'ibadetite, niti ste vi obožavaoci
Onoga Kome ja 'ibadetim“ za sobom povlače njegovu čistoću od cjelog opisanog
kao njihov ma'bud. Jer obaveza je odricanje od svega čemu 'ibadeti kafir zbog
toga što ma'bud bilo kojeg kafira nije Onaj Kome 'ibadet mu'min, jer da je On
njegov ma'bud bio bi mu'min ne kafir. To u sebi sadrži nekoliko stvari.
Jedna od njih je: da to za sobom neminovno povlači njegovo odricanje od svake
jedinke (ličnosti) onih kojima 'ibadete mimo Allaha.
Druga: je da je njihov ma'bud, kada 'ibadete Allahu i drugim mimo Njega, „zbir“ a
on ne 'ibadeti „zbiru“; ne 'ibadeti osim Allahu Jedinom, Kojem 'ibadeti sa ikhlasom
dina ne na način pridruživanja drugih Njemu...“76
U riječima Ibn Tejmijje „od svake jedinke“ je potvrda našeg razumijevanja i u
to ulazi svako živo biće taguta i svaki predmet i tagutski zakon, a to sve
76
Medžmu’ul‐fetava 16/598 (Šamilah)
90 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
podrazumijeva odricanje od svake jedinke koja 'ibadeti tagutu jer u osnovi nema
razlike između onoga koji je zadovoljan da obožava i onoga koji je zadovoljan da
bude obožavan mimo Allaha. Ova sura je jedan od glavnih dokaza našeg uvjerenja
kojeg branimo i kojem pozivamo u ovoj knjizi. Ona je dokaz da je tekfir mušrika
uvjet ispravnosti aslud‐dina i da čovjek ne može biti musliman dok ne negira islam
i tevhid svakom tagutu, mušriku i mustekbiru iz vanjske realnosti, čije stanje
poznaje.
U suri El‐En'am, koja je mekkanska, Uzvišeni Allah posebno spominje pitanje
propisivanja zakona mimo Njega i veliki širk pokornosti, iako se iz samog šehadeta
tevhida kojem je Poslanik, ., pozivao od samog početka, bez posebnog
spominjanja propisivanja zakona mimo Allaha (tešri'i), ili tešrika ili tekfira onoga
koji upadne u veliki širk pokornosti ili hukma i tehakuma, s obzirom na to da u
opšte značenje 'ibadeta kojeg ne zaslužuje niko mimo Allaha ulaze apsolutna
poniznost, apsolutna pokornost, apsolutno slijeđenje, koji se ruše velikim širkom
propisivanja zakona mimo Njega, velikim širkom pokornosti tim zakonima (širkut‐
ta'ah), velikim širkom suđenja tagutskim zakonima i velikim širkom tehakuma
pred njima, tj. traženja da se suđenjem njima riješavaju sporovi i slično.
Kao što ćeš kasnije vidjeti u mom odgovoru protivnicima tevhida veliki širk
hukma i tehakuma su kategorički dokaz za veliki širk pokornosti i slijeđenja i
sadrže ga u sebi neminovno, dok nije moranje da onaj koji uradi veliki širk
pokornosti sudi tim zakonom ili traži da mu se njime sudi, tj. da upadne u širk
hukma i tehakuma iako bez sumnje širk pokornosti u sebi sadrži značenje davanja
drugom mimo Allaha prava na propisivanje zakona i presudu pa sa ove strane ima
veze sa tevhidom u hukmu i tehakumu.
Ove vrste širka, koje smo spomenuli, su sve međusobno isprepletene i
povezane ali se razlikuju i njihova poglavlja u knjigama tevhida su različita. Greška
Nusreta koja kategorički ukazuje na to da on ne zna šta znači tehakum tagutu
jeste to što on značenje tehakuma tagutu izjednačava sa širkom pokornosti
vraćajući razliku između velikog i malog kufra u njima samo na uvjerenje, a to je
velika katastrofa.
Vratimo se suri El‐En'am!
Mušrici su se u mekkanskom periodu raspravljali sa muslimanima oko
propisa zabrane jedenja strvi. Pa je šejtan objavio mušricima da muslimane pitaju
kako to vi dozvoljavate da se jede ono što ste svojom rukom zaklali a ne
dozvoljavate da se jede ono što je Allah ubio, odnosno zaklao svojim „zlatnim
EBU MUHAMMED 91
nožem“, ili slično tome od šejtanskih vesvesa, pa je Allah u toj suri koja je
objavljena odjednom, rekao:
77
Sura El‐En'am (6) 121
92 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
učinio nekog drugog mimo Allaha sudijom i propisivačem zakona, bez obzira na
ono što mu je u srcu.
Ajet u suri Et‐Tevba u čijem komentaru se spominje priča 'Adija b. Hatima Et‐
Ta'ija, /, koji nije znao da je pokornost ljudima u prihvatanju zakona suprotnih
Allahovim obožavanje tih ljudi i „uzimanje njih za gospodare“, je svima nama
poznat. Na ovaj širk pokornosti koji u sebi sadrži ukazivanje na širk propisivača
zakona mimo Allaha i širk onih koji ga uzimaju za sudiju, je ukazano u velikom
broju mekkanskih sura.
Pogledaj suru Eš‐Šua'ra i obrati pažnju kod govora o poslanicima i njihovoj
da'vi gdje svojim narodima govore:
ِ
ِ َﻃﻴﻌ
ﻮنُ ﻓَﺎﺗﱠـ ُﻘﻮا اﻟﻠﱠﻪَ َوأ
Bojte se Allaha i pokorite mi se!78
Znači, pokorite se samo Allahu i samo Njegovom zakonu, kojeg je objavio
meni, a pokornost meni je pokornost Allahu. Zašto kažem „samo Njegovom“?
Zato što je značenje 'ibadeta u Kur'anu tevhid, pa otuda i naredba slijeđenja i
pokornosti znači tevhid u slijeđenju i pokornosti, tj. odricanje od slijeđenja i
pokornosti tagutskom zakonu i slijeđenje i pokornost samo Allahovom zakonu, jer
se tevhid sastoji od negacije i potvrde i ne biva tevhidom osim uz negaciju i
potvrdu.
Na jednom mjestu te sure:
َ ﺼﻠِﺤﻮ
﴾١٥٢﴿ن ْﻳ ُ ِ ﻳﻦ ﻳـُ ْﻔ ِﺴ ُﺪو َن ِﰲ ْاﻷ َْر
ُ ض َوَﻻ
ِﱠ ِ ِ ِ ِ
َ ﴾ َوَﻻ ﺗُﻄﻴﻌُﻮا أ َْﻣَﺮ اﻟْ ُﻤ ْﺴ ِﺮﻓ١٥٠﴿ ﻓَﺎﺗﱠـ ُﻘﻮا اﻟﻠﱠﻪَ َوأَﻃﻴﻌُﻮن
َ ﴾ اﻟﺬ١٥١﴿ ﲔ
Bojte se Allaha i pokorite mi se! ﴾150﴿ Ne pokoravajte se naredbama onih koji
pretjeruju, ﴾151﴿ koji na Zemlji nered čine i red ne zavode! ﴾152﴿79
Ovo je značenje la ilahe illallah jer od značenja riječi „el‐ilah“, tj. „Bog“ jeste
„el‐muta'a“ odnosno „Onaj Kojem se pokorava“. Pa treba li pametnom nešto
mimo ovih ajeta?! Allahulmuste’an!
Ovdje se sjetih jednog jadnika, kojeg ljudi tretiraju kao „velikog šejha“, koji
me, želeći da dokaže kako prije ajeta o tehakumu tagutu iz sure En‐Nisa' nije bilo
drugih koji na to ukazuju i kako se na to pitanje Objava prije ajeta u suri En‐Nisa'
nije osvrnula u smislu kojeg mi zagovaramo i traži mi dokaz pa mu rekoh da su
dokaz svi oni ajeti u kojima Allah naređuje slijeđenje i pokornost. Štaviše,
78
Sura Eš‐Šua'ra (26) 126
79
Sura Eš‐Šua'ra (26) 150‐152
EBU MUHAMMED 93
šehadetom la ilahe illallah se nad arapima uspostavio argument u pitanju
jednoće Allaha u 'ibadetu, hukmu i tehakumu, pokornosti i slijeđenju i odricanju
od taguta, mušrika i mustekbira!
U isto vrijeme čudim se kako su ljudi preskočili i zaboravili sve one
mekkanske ajete u kojima se spominje zakon i suđenje (hukm) i Allahova jednoća
u njemu. Ponavljam, da nemamo ništa drugo osim riječi la ilahe illallah i da
poznajemo njihovo vjersko značenje to bi nam bilo dovoljno da shvatimo sve ove
mes'ele, kao što će biti dovoljno vjernicima pred Sudnji dan, kada nestane
islamskog znanja i ljudi ne budu znali šta je namaz, niti post, niti sadaqa, osim što
će ostvariti značenje riječi la ilahe illallah, čime će ih Allah spasiti od vatre. Jer,
„ilah“ je na arapskom jeziku između ostalog Onaj koji zaslužuje apsolutnu
pokornost i slijeđenje i poniznost. Nema snage niti promjene osim uz Allaha!
A ti brate muslimanu i radoznali tragaoče za istinom uzmi Allahovu Knjigu i
obrati pažnju na ajete o pokornosti, slijeđenju, poniznosti i hukmu pa će ti sve
postati jasno.
Ibn 'Abbas, /, je rekao:
.إذا َﺳﱠﺮك أن ﺗﻌﻠﻢ ﺟﻬﻞ اﻟﻌﺮب ﻓﺎﻗﺮأ ﻣﺎ ﻓﻮق اﻟﺜﻼﺛﲔ واﳌﺎﺋﺔ ﻣﻦ ﺳﻮرة اﻷﻧﻌﺎم
„Ako te raduje da saznaš neznanje arapa čitaj suru El‐En’am nakon sto triedesetog
ajeta!“80
Rekao je Uzvišeni:
ﺼﻴﺒًﺎ ﻓَـ َﻘﺎﻟُﻮا َﻫ َﺬا ﻟِﻠﱠ ِﻪ ﺑَِﺰ ْﻋ ِﻤ ِﻬ ْﻢ َوَﻫ َﺬا ﻟِ ُﺸَﺮَﻛﺎﺋِﻨَﺎ ﻓَ َﻤﺎ َﻛﺎ َن ﻟِ ُﺸَﺮَﻛﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ ﻓَ َﻼ
ِ َاﳊﺮ ِث و ْاﻷَﻧْـﻌ ِﺎم ﻧ ِ ِِِ
َ َ َْْ َو َﺟ َﻌﻠُﻮا ﻟﻠﱠﻪ ﳑﱠﺎ َذ َرأَ ﻣ َﻦ
ﻚ َزﻳﱠ َﻦ ﻟِ َﻜﺜِ ٍﲑ ِﻣ َﻦ ِ
َ ﴾ َوَﻛ َﺬﻟ١٣٦﴿ ﺼ ُﻞ إِ َﱃ ُﺷَﺮَﻛﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ َﺳﺎءَ َﻣﺎ َْﳛ ُﻜ ُﻤﻮ َن ِ ﺼﻞ إِ َﱃ اﻟﻠﱠ ِﻪ وﻣﺎ َﻛﺎ َن ﻟِﻠﱠ ِﻪ ﻓَـﻬﻮ ﻳ
َ َُ ََ
ِ
ُ َﻳ
وﻫ ْﻢ َوﻟِﻴَـ ْﻠﺒِ ُﺴﻮا َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ ِدﻳﻨَـ ُﻬ ْﻢ َوﻟَ ْﻮ َﺷﺎءَ اﻟﻠﱠﻪُ َﻣﺎ ﻓَـ َﻌﻠُﻮﻩُ ﻓَ َﺬ ْرُﻫ ْﻢ َوَﻣﺎ ِ ِِ ِ
َ اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮﻛ
ُ ﲔ ﻗَـْﺘ َﻞ أ َْوَﻻدﻫ ْﻢ ُﺷَﺮَﻛ ُﺎؤُﻫ ْﻢ ﻟﻴُـ ْﺮُد
﴾١٣٧﴿ ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن
Oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke, koju je On stvorio, pa govore:
"Ovo je za Allaha" ‐ tvrde oni ‐ " a ovo za božanstva (šureka’) naša!" Međutim,
ono što je namijenjeno božanstvima njihovim ne stiže Allahu, dok ono što je
određeno za Allaha stiže božanstvima (šureka’) njihovim. Kako ružno oni sude!
﴾136﴿ Mnogim mušricima su tako isto njihova božanstva (šureka‘) ubijanje
vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u dinu njihovom
80
Tefsir Ibn Kethir 3/347 (Šamilah)
94 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine
ostavi! ﴾137﴿81
Pa su učinili zabranjeno lijepim i propisanim lažući na Allaha. One koji su im
to propisali Allah naziva šureka‘, tj. “učesnici”, njihove robove Allah naziva
mušricima. Nazvani su „učesnicima“ ili „ortacima“ zato što su im ljudi svojim
srcima ili vanjštinom dali „učešće“ u onom što je specifično i posebno samo za
Uzvišenog Stvoritelja. Mušrici arapa kojim je poslan Allahov Poslanik, ., su
vjerovali da je Allah Stvoritelj svega, i da samo On upravlja stvorenim, i da je u
Njegovoj vlasti sluh i vid i da samo On spušta opskrbu.
Međutim, skrenuli su u pitanju obožavanja meleka, vjerovjesnika i dobrih
ljudi i umiljavali im se različitim postupcima želeći, s obzirom da sebe nisu smatali
dostojnim da direktno traže od Allaha, da ih oni približe Allahu. Pa su im se
umiljavali različitim vidovima ’ibadeta koji pripadaju samo Allahu, namirisavajući
kipove koji simboliziraju na njih, prinoseći im žrtve, određivajući im dio ljetine,
boraveći kod njihovih kipova i slično.
Možda su neki tražili direktno od meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi da od
njih odagnaju štetu i pribave im korist, približavajući im se time, ne bi li oni
zamolili Uzvišenog Allaha da od njih odagna štetu i pribavi im korist koje su od njih
tražene. Da Allah sačuva zablude! Uzvišeni Allah je u Svojoj Knjizi detaljno
objasnio vidove širka predislamskih arapa koji su se lažno pripisivali dinu Isma’ila i
Ibrahima, ’alejhimusselam.
Uzvišeni dalje kaže:
ِ ِ ٌ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻫ ِﺬ ِﻩ أَﻧْـﻌﺎم وﺣﺮ
ﻮرَﻫﺎ َوأَﻧْـ َﻌ ٌﺎم َﻻ ﻳَ ْﺬ ُﻛُﺮو َن ُ ﺖ ﻇُ ُﻬ ْ ث ﺣ ْﺠٌﺮ َﻻ ﻳَﻄْ َﻌ ُﻤ َﻬﺎ إِﱠﻻ َﻣ ْﻦ ﻧَ َﺸﺎءُ ﺑَِﺰ ْﻋﻤ ِﻬ ْﻢ َوأَﻧْـ َﻌ ٌﺎم ُﺣﱢﺮَﻣ َْ َ ٌ َ َ
ِ ِ ِِ ِ ِ ِ ِ ِ
ٌﺼﺔ َ ﴾ َوﻗَﺎﻟُﻮا َﻣﺎ ِﰲ ﺑُﻄُﻮن َﻫﺬﻩ ْاﻷَﻧْـ َﻌﺎم َﺧﺎﻟ١٣٨﴿ اﺳ َﻢ اﻟﻠﱠﻪ َﻋﻠَْﻴـ َﻬﺎ اﻓْ َﱰاءً َﻋﻠَْﻴﻪ َﺳﻴَ ْﺠ ِﺰﻳ ِﻬ ْﻢ ﲟَﺎ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن ْ
﴾ ﻗَ ْﺪ١٣٩﴿ ﻴﻢ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ٌ ﻴﻢ َﻋﻠ ٌ ﺻ َﻔ ُﻬ ْﻢ إﻧﱠﻪُ َﺣﻜ ْ ﻟ ُﺬ ُﻛﻮرﻧَﺎ َوُﳏَﱠﺮٌم َﻋﻠَﻰ أ َْزَواﺟﻨَﺎ َوإ ْن ﻳَ ُﻜ ْﻦ َﻣْﻴﺘَﺔً ﻓَـ ُﻬ ْﻢ ﻓﻴﻪ ُﺷَﺮَﻛﺎءُ َﺳﻴَ ْﺠﺰﻳﻬ ْﻢ َو
ِ ِ ِِ ﱠ
ﺿﻠﱡﻮا َوَﻣﺎ َﻛﺎﻧُﻮا َ ﻳﻦ ﻗَـﺘَـﻠُﻮا أ َْوَﻻ َد ُﻫ ْﻢ َﺳ َﻔ ًﻬﺎ ﺑِﻐَ ِْﲑ ﻋ ْﻠ ٍﻢ َو َﺣﱠﺮُﻣﻮا َﻣﺎ َرَزﻗَـ ُﻬ ُﻢ اﻟﻠﱠﻪُ اﻓِْ َﱰاءً َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ ﻗَ ْﺪ َ َﺧﺴَﺮ اﻟﺬ
ع ﳐُْﺘَﻠِ ًﻔﺎ أُ ُﻛﻠُﻪُ َواﻟﱠﺰﻳْـﺘُﻮ َن َ ﱠﺨ َﻞ َواﻟﱠﺰْر
ٍ َ ﺎت و َﻏﻴـﺮ ﻣﻌﺮ
ْ وﺷﺎت َواﻟﻨ ُ ْ َ َ ْ َ وﺷ
ٍ َ ﱠﺎت ﱠﻣﻌﺮ
ُْ
ٍ َﻧﺸﺄَ ﺟﻨ ِ
َ َ ﴾ َوُﻫ َﻮ اﻟﱠﺬي أ١٤٠﴿ ﻳﻦ
ِ
َ ُﻣ ْﻬﺘَﺪ
ِ ﺼ ِﺎد ِﻩ َوﻻَ ﺗُ ْﺴ ِﺮﻓُﻮاْ إِﻧﱠﻪُ ﻻَ ُِﳛ ﱡ ِ ٍ ِ
َ ﺐ اﻟْ ُﻤ ْﺴ ِﺮﻓ
ﲔ َ َواﻟﱡﺮﱠﻣﺎ َن ُﻣﺘَ َﺸﺎ ًﺎ َو َﻏْﻴـَﺮ ُﻣﺘَ َﺸﺎﺑِﻪ ُﻛﻠُﻮاْ ﻣﻦ َﲦَِﺮِﻩ إِ َذا أَْﲦََﺮ َوآﺗُﻮاْ َﺣﻘﱠﻪُ ﻳَـ ْﻮَم َﺣ
ِ َات اﻟﺸﱠﻴﻄ ِ ﴾ وِﻣﻦ اﻷَﻧْـﻌ ِﺎم َﲪﻮﻟَﺔً وﻓَـﺮ ًﺷﺎ ُﻛﻠُﻮاْ ِﳑﱠﺎ رزﻗَ ُﻜﻢ اﻟﻠّﻪ وﻻَ ﺗَـﺘﱠﺒِﻌﻮاْ ﺧﻄُﻮ١٤١﴿
ٌ ِﺎن إِﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ﱡﻣﺒ
ﲔ ْ َ ُ ُ َ ُ ُ ََ َْ ُ َ َ َ
ِﲔ أَﱠﻣﺎ ا ْﺷﺘَﻤﻠَﺖ ﻋﻠَﻴﻪ ِ ِ ﱠ ِ ِ ِ ِ ِ ﴾ َﲦَﺎﻧِﻴﺔَ أ َْزو ٍاج ﱢﻣﻦ اﻟ ﱠ١٤٢﴿
َْ ْ َ ْ ﻀﺄْن اﺛْـﻨَـ ْﲔ َوﻣ َﻦ اﻟْ َﻤ ْﻌﺰ اﺛْـﻨَـ ْﲔ ﻗُ ْﻞ آﻟﺬ َﻛَﺮﻳْ ِﻦ َﺣﱠﺮَم أَم اﻷُﻧﺜَـﻴَـ َ َ َ
81
Sura El‐En’am (6) 136‐137
EBU MUHAMMED 95
Dakle, apsolutno slijeđenje šejtanovih koraka ()المتابعة المطلقة je isto kao i
apsolutna pokornost ()الطاعة المطلقة i to je drugi din. Djelimično (nepotpuno)
slijeđenje taguta83 ()مطلق المتابعة ili djelimična (nepotpuna) pokornost84 (لطاعة
)مطلق tagutima ne izvodi iz vjere već je grijeh. Isto važi i za hukm i tehakum! To je
pitanje malog kufra ili velikih grijeha u slijeđenju, pokornosti i hukmu i tehakumu.
82
Sura El‐En’am (6) 138‐144
83
Ovim terminom se misli na minimum koji se može nazvati slijeđenjem i ovo se tiče velikih grijeha pa naniže
poput bluda, konzumiranja strvi i slično. Ne mora značiti da je onaj koji čini blud taj čin ohalalio i slično. Dakle,
onaj koji radi blud, slijedi šejtanove stope ali samim bludom ne postaje kafirom, što ne znači da čovjek ne može
izaći iz islama zbog riječi nevjerstva koje izgovori ili djela nevjerstva kojeg uradi bez obzira na ono što mu je u
srcu, iako vanjsko nevjerstvo za sobom neminovno povlači srčano, bilo u uvjerenjima srca ili njegovim djelima.
To je minimum koji se može nazvati pokornošću. O ovome se kaže isto kao i o slijeđenju.
84
96 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Kakva je suština malog kufra u hukmu i tehakuma? Nusret, Bilibani i Ademi
to nisu dokučili niti su ga ikad precizno objasnili i greška u toj mes’eli ih je navela
na nerazlikovanje između malog i velikog širka i mušrika i muslimana u ovom
poglavlju. Ja sam, Allahovom dobrotom, u nekoliko predavanja u „Lancu o
tehakumu“ objasnio granicu malog kufra u hukmu i tehakumu a u ovoj studiji ću
ga pismeno i detaljno objasniti.
Dakle, mušrici su slijedili šejtane džina i ljudi i pokoravali im se u zakonima
koji su propisani neovisno od Allaha i koji su s obzirom da je tako i u suštini i
vanjštini bili suprotni Allahovim propisima. Jer, „suprotnost Allahovom zakonu“ u
govoru učenjaka se tiče dva opisa:
1) Da je propisan neovisno od Allaha, tj. neovisno od Njegovog vjersko‐
zakonskog htijenja, makar u vanjštini bio identičan pojedinačnom propisu
Uzvišenog. Ovakav zakon je suprotan Allahovom u osnovi jer ga je propisao
šejtan koji se učinio neovisnim od Allaha i mimo toga nameće svoje vjersko‐
zakonsko htijenje;
2) Da je propisan neovisno od Allaha a u vanjštini se razlikuje od Allahovog
propisa.
Na ovo skrećem pažnju jer ogromna većina ljudi kada čuje pojam „suprotan
Allahovom zakonu“ misli samo na suprotnost u vanjštini, pa se na to nadovezuje,
ne dao Allah, neodricanje od tagutskog zakona koji je u vanjštini identičan
Allahovom, usljed čega neke neznalice tehakum takvom zakonu taguta ne
smatraju tehakumom tagutu koji izvodi iz vjere, iako je osoba time vjersko‐
zakonsko htijenje taguta i njegovu ličnost učinilila zakonom i sudijom. Utičemo se
Allahu od uzroka Njegova srdžbe!
Kao što moram napomenuti da nije moguće da bilo koji detaljan propis
taguta u vanjštini bude identičan Allahovim propisima u potpunosti i da među
njima postoje esencijalne razlike. Jedna od njih je što Allahovi propisi nakon smrti
Njegovog Poslanika, ., ne mogu biti promjenjeni i derogirani a tagutski mogu.
Glavna razlika leži u činjenici da je tagutskih zakon izgrađen na neispravnoj
osnovi pa je i on sam neispravan bez obzira na svoj oblik i izgled, i jedan je
propisan od šejtana a drugi od Istinskog Boga, Gospodara i Vladara. Tako da se za
zakon taguta u osnovi uvijek kaže da je suprotan Allahovom zakonu bez obzira na
vanjski oblik. Vratimo se ajetima sure El‐En’am i „neznanju i širku predislamskih
arapa“!
Činjenica da su predislamski arapi svjesno lagali na Allaha i Njegovom dinu
lažući pripisivali zakone i propise od kojih je čist ne znači da je tagutijjet i širk
EBU MUHAMMED 97
ograničen samo na ovaj opis u smislu da onaj koji od sebe lično propiše neki zakon
kojeg ne pripisuje Allahu time ne upada u opis koji se ne može sastaviti sa aslu
dinil islamom. Ne! Prema konsenzusu muslimana „tagutijjet i širk“ i opis
„promjene zakona“ se sa aspekta onoga kome se taj zakon pripisuje dijeli na dvije
vrste:
1) Pripisivanje dotičnog propisa Allahovom dinu. Ovdje se kaže da je, ako je to
namjerno uradio ili iz neznanja ali uz postojanje mogućnosti da stekne znanje i
kada je ta mes’ela opšte poznata, onaj koji to učini tagut kafir. Ali nije isti onaj koji
ne tekfiri onoga koji je to namjerno uradio i onaj koji ne tekfiri onoga koji je to
uradio iz neznanja uz uspostavu argumenta nad njime, ako je pogriješio u mes’eli
kakvoće uspostave argumenta u opšte poznatim pitanjima.
2) Propisivanje zakona od sebe, tj. neovisno od Allaha. Ovakav je tagut mušrik u
bilo kojem stanju i predstavlja jednog od glavešina taguta. Ovo je opis Džingis
Khana i današnjih sekularnih i demoktratskih uređenja i sličnih njima. Ovaj ne
samo da je „promjenio zakon“ već je promjenio osnovu dinil islama na kojem ga
je Allah stvorio koji se ogleda u ostvarenju Božje Jednoće u gospodarstvu, vlasti i
božanstvu, jer je srušio pridržavanje Allahove jednoće u propisivanju zakona, a to
je djelo koje pripada samo Uzvišenom Stvoritelju.
U surama Junus i En‐Nahl, koje su mekkanske, Uzvišeni spominje njihovo
laganje na Allaha, pa kaže:
ﻗُ ْﻞ أ ََرأَﻳْـﺘُ ْﻢ َﻣﺎ أَﻧْـَﺰَل اﻟﻠﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ ِﻣ ْﻦ ِرْزٍق ﻓَ َﺠ َﻌ ْﻠﺘُ ْﻢ ِﻣْﻨﻪُ َﺣَﺮ ًاﻣﺎ َو َﺣ َﻼًﻻ ﻗُ ْﻞ آَﻟﻠﱠﻪُ أ َِذ َن ﻟَ ُﻜ ْﻢ أ َْم َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﺗَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن
ﱠﺎس َوﻟَ ِﻜ ﱠﻦ أَ ْﻛﺜَـَﺮُﻫ ْﻢ َﻻ ِ ِ ِ ِﱠ
ِ ﻀ ٍﻞ َﻋﻠَﻰ اﻟﻨ ْ َب ﻳَـ ْﻮَم اﻟْﻘﻴَ َﺎﻣ ِﺔ إِ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ﻟَ ُﺬو ﻓ
َ ﻳﻦ ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ اﻟْ َﻜﺬ
َ ﴾ َوَﻣﺎ ﻇَ ﱡﻦ اﻟﺬ٥٩﴿
﴾٦٠﴿ ن َ ﻳَ ْﺸ ُﻜُﺮو
Reci: "Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate
zabranjenom, a drugu dopuštenom?" Recite: "Da li vam je prosuđivanje o tome
Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?" ﴾59﴿ I šta misle oni koji o Allahu iznose
laži, šta će na Sudnjem danu biti? Allah je doista neizmjerno dobar prema
ljudima, ali većina njih ne zahvaljuje. ﴾60﴿85
U suri En‐Nahl kaže Uzvišeni:
85
Sura Junus (10) 59‐60
98 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ِ ﺼﻒ أَﻟْ ِﺴﻨﺘ ُﻜﻢ اﻟْ َﻜ ِﺬب ﻫ َﺬا ﺣ َﻼ ٌل وﻫ َﺬا ﺣﺮام ﻟِﺘـ ْﻔﺘـﺮوا ﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ اﻟْ َﻜ ِﺬ ِ ﱠ ِ ِ
َ ب إ ﱠن اﻟﺬ
ﻳﻦ ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن َ َ َُ َ ٌ ََ َ َ َ َ َ ُ َُ ُ ََوَﻻ ﺗَـ ُﻘﻮﻟُﻮا ﻟ َﻤﺎ ﺗ
﴾١١٧﴿ اب أَﻟِﻴﻢ ِ ِ ِ ِ
ٌ ٌ ﻴﻞ َوَﳍُ ْﻢ َﻋ َﺬ َ َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ اﻟْ َﻜﺬ
ٌ ﴾ َﻣﺘَﺎعٌ ﻗَﻠ١١٦﴿ ب َﻻ ﻳـُ ْﻔﻠ ُﺤﻮ َن
I ne govorite neistine jezicima svojim: "Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno",
da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine ‐ neće
uspjeti, ﴾116﴿ kratko će uživati, i njih će strašna patnja čekati. ﴾117﴿86
U medinskoj suri El‐Ma’ideh, Uzvišeni spominje:
ِ ِ ٍِ ِ ﱠ ٍ ِ ٍِ ٍ ِ ِ
ب َوأَ ْﻛﺜَـُﺮُﻫ ْﻢ َ ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮوا ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ اﻟْ َﻜﺬ
َ َﻣﺎ َﺟ َﻌ َﻞ اﻟﻠﱠﻪُ ﻣ ْﻦ َﲝ َﲑة َوَﻻ َﺳﺎﺋﺒَﺔ َوَﻻ َوﺻﻴﻠَﺔ َوَﻻ َﺣﺎم َوﻟَﻜ ﱠﻦ اﻟﺬ
ِ ﴾ وإِ َذا ﻗِﻴﻞ َﳍﻢ ﺗَـﻌﺎﻟَﻮا إِ َﱃ ﻣﺎ أَﻧْـﺰَل اﻟﻠﱠﻪ وإِ َﱃ اﻟﱠﺮﺳ١٠٣﴿ َﻻ ﻳـﻌ ِﻘﻠُﻮ َن
ﻮل ﻗَﺎﻟُﻮا َﺣ ْﺴﺒُـﻨَﺎ َﻣﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ آَﺑَﺎءَﻧَﺎ أ ََوﻟَ ْﻮ ُ َ ُ َ َ ْ َ ُْ َ َ َْ
﴾١٠٤﴿ َﻛﺎ َن آَﺑَ ُﺎؤُﻫ ْﻢ َﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن َﺷْﻴﺌًﺎ َوَﻻ ﻳَـ ْﻬﺘَ ُﺪو َن!؟
Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji su
zanevjerovali govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti. ﴾103﴿ A kada im se
kaže: "Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!", oni odgovaraju:
"Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili." ‐ Zar i ako preci
njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravome putu bili?! ﴾104﴿87
Dakle, imena i propisi koje su izmislili za određene životinje su njihova laž na
Allaha, i u tome se pokoravaju i slijede svoje šejtane i tagute. A ko je nepravedniji
od onoga koji uzima Allahova prava i uzima drugog za Boga mimo Njega?
Kao što su putem tih propisa određene vrste spomenute stoke posvećivali
„svojim božanstvima“ od meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi, želeći da im se time
umile, ne bi li ih oni približili Allahu zauzimajući se za njih kod Njega, i od Njega
zatražili da od njih odagna štete i nevolje ili pribavi im neku korist. Ekstremni
mušrici traže od meleka, i mrtvih vjerovjesnika i dobrih ljudi lično da im daju
opskrbu, i od njih odagnaju štetu i pribave im korist, vjerujući da je Allah te
mogućnosti poklonio melekima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima. A
najekstremniji među mušricima ovog svijeta vjeruju da se htijenje njihovih
božanstava ostvaruje bez obzira na ono što Allah hoće i želi, iako na kraju moraju
reći da Allah želi ono što oni žele, i da je njihovo „djelo“ ovisno od Njegovog
htijenja, moći i stvaranja. A rijetki vjeruju da su njihova božanstva u potpunosti
neovisna od Allahovog htijenja, moći i stvaranja. Allahulmuste’an!
86
Sura En‐Nahl (16) 116‐117
87
Sura El‐Ma’ideh (5) 103‐104
EBU MUHAMMED 99
Znači, postoje mušrici koji su bili puno ekstremniji od predislamskih arapskih
mušrika. Danas veliki broj grupacija koje se pripisuju islamu slijede put ekstremnih
mušrika kada su u pitanju određenja uvjerenja, na šta grade propisanost traženja
od stvorenja svega onoga što se može i smije tražiti samo od Stvoritelja stvorenja.
Predislamski arapi koji su djeca Isma'ila i Ibrahima, 'alejhimasselam, i koji su
amidžići izraelićanima sinovima Ja'kuba sina Ishaqa sina Ibrahima, su jedno
vrijeme bili na vjeri tevhida ali kada je proteklo određeno vrijeme i znanje nestalo
jedan od njihovih glavešina ih prevari i odvede u širk a da toga nisu bili ni svjesni.
Onaj koji je promjenio vjeru Ibrahima, 'alejhisselam, i namjerno propisao
nove zakone suprotne Allahovim, i naveo arape da obožavaju meleke,
vjerovjesnike i dobre ljude, i da od njih traže zauzimanje i posredstvo kod Allaha
molitvom i drugim 'ibadetima, se zvao 'Amr b. Luhajj, Allah ga prokleo. Rekao je
Ibn Kethir, rahimehullah:
88
Množina od sa'ib, koja se spominje u ajetu sure El‐Ma'ideh.
89
Sura Eš‐Šura (42) 21
100 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
90
Ohalaljivanja i oharamljivanja.
Mišljenja.
91
EBU MUHAMMED 101
Na početku sure Eš‐Šura Uzvišeni Allah je rekao:
Znači, u bilo kakvom vašem sporu vi za sudiju smijete uzeti samo Allahov
zakon, kojeg je objavio u Knjizi i Sunnetu. To zbog toga što je on vaš Stvoritelj,
Vladar, Upravitelj i Mudri Sudac i samo On zaslužuje apsolutnu pokornost,
slijeđenje i poniznost i samo Njemu pripada pravo na propisivanje zakona i
suđenje među stvorenjima na dunjaluku i ahiretu.
Rekao je imam mufessira Et‐Taberi, rahimehullah:
وﻣﺎ اﺧﺘﻠﻔﺘﻢ أﻳﻬﺎ اﻟﻨﺎس ﻓﻴﻪ ﻣﻦ:ْﻤﻪُ إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ{ ﻳﻘﻮل ﺗﻌﺎﱃ ذﻛﺮﻩ ٍ ِِِ
ُ } َوَﻣﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ ْﻔﺘُ ْﻢ ﻓﻴﻪ ﻣ ْﻦ َﺷ ْﻲء ﻓَ ُﺤﻜ:ﻗﻮﻟﻪ
ﻛﻤﺎ. ﻓﺈن اﷲ ﻫﻮ اﻟﺬي ﻳﻘﻀﻲ ﺑﻴﻨﻜﻢ وﻳﻔﺼﻞ ﻓﻴﻪ اﳊﻜﻢ: ﻳﻘﻮل. ﻓﺤﻜﻤﻪ إﱃ اﷲ،ﺷﻲء ﻓﺘﻨﺎزﻋﺘﻢ ﺑﻴﻨﻜﻢ
ﺛﻨﺎ: ﻗﺎل، ﺛﻨﺎ اﳊﺴﻦ: ﻗﺎل، ﺛﻨﺎ ﻋﻴﺴﻰ; وﺣﺪﺛﲏ اﳊﺎرث: ﻗﺎل، ﺛﻨﺎ أﺑﻮ ﻋﺎﺻﻢ: ﻗﺎل،ﺣﺪﺛﲏ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﻋﻤﺮو
ْﻤﻪُ إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ{ ﻗﺎل ٍ ِِِ
ُ } َوَﻣﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ ْﻔﺘُ ْﻢ ﻓﻴﻪ ﻣ ْﻦ َﺷ ْﻲء ﻓَ ُﺤﻜ: ﰲ ﻗﻮﻟﻪ، ﻋﻦ ﳎﺎﻫﺪ، ﻋﻦ اﺑﻦ أﰊ ﳒﻴﺢ،ورﻗﺎء ﲨﻴﻌﺎ
. ﻓﺎﷲ ﳛﻜﻢ ﻓﻴﻪ: وﻗﺎل اﳊﺎرث، ﻓﻬﻮ ﳛﻜﻢ ﻓﻴﻪ:اﺑﻦ ﻋﻤﺮو ﰲ ﺣﺪﻳﺜﻪ
„Njegove riječi: U čemu god da se raziđete propis mu je (samo) kod Allaha. Kaže
nek mu je Spomen uzvišen: O ljudi! U čemu god da se raziđete i međusobno se
sporite presuda za to je kod Allaha. Kaže: jer Allah je Onaj Koji sudi među vama i
rješava93 (fasl) presudu (hukm) u njemu.
Kao što mi je pričao Muhammed b. 'Amr, rekavši:94 pričao nam je Ebu 'Asim:
pričao mi je El‐Harith rekavši: „Pričao nam je El‐Hasan, rekavši: „Svima nam je
pričao Verqa' od Ibn Ebi Nedžiha od Mudžahida u vezi Njegovih riječi: U čemu god
92
Sura Eš‐Šura (11) 9‐10
93
Razdvaja, donosi, odlučuje. Faslun‐niza' je rješavanje spora.
94
Nisam navodio navodne znake nakon dvije tačke jer se u lancima prenosioca i njihovim izrekama potreba za
time prečesto ponavlja, a bojao sam se da navodni znaci ne odnesu duh lanca prenosioca i njegovu
jednostavnost. Time sam na svoju ruku odlučio da govor prenosioca u lancu ostavim bez navodnih znakova i ne
podredim ga uobičajenim pravilima u pisanju. A Allah najbolje zna!
102 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
da se raziđete propis/presuda za to je (samo) kod Allaha. Rekao je Ibn 'Amr u
svom govoru: „Pa On sudi u njemu“. El‐Harith je rekao: „Allah sudi u njemu.“
U ovom ajetu je dokaz da se pojmom „hukm“ i glagolom „jahkum“ ne misli
samo na „vladanje“95 kao što se često može čuti kod nekih ljudi, već se njima misli
na rješavanje spora zakonom i donošenja presude i odluke u njemu, pa nek' je
Allah na pomoći. Oni koji su ga ograničili na „vladanje“ veliki širk u hukmu i
tehakumu ograničavaju samo na slučaj u kojem tagut hukma zamjeni šerijat
drugim zakonom i njime vlada određenim narodom, nameće ga i slično... A ako
presudi njime „jednom, dva puta i slično...“ imajući namjeru tahkima istog, tj.
činjenja istog zakonom i sudijom, to je kod njih mali kufr pod uslovom da vjeruje
da je to što radi zabranjeno! Ovo se da primjetiti u Nusretovim predavanjima.
Obrati pažnju kako su Et‐Taberi i ovi učenjaci protefsirili značenja hukma u
ajetu u značenju rješavanja spora zakonom, presude i odluke u njemu što
podrazumijeva tevhid Allaha u propisivanju zakona i suđenju zakonom. Iz ovoga i
mnogih drugih ajeta se razumije da hukm pored značenja vladanja znači suđenje
rješavanjem sporova zakonom i obavezivanje drugog na pridržavanje zakona.
Nepotpuno je prevoditi glagol hakeme u ovom kontekstu riječju „vladati“ pa
da se riječ el‐hakim prevede kao vladar, iako je to dio značenja. Glagol hakeme
posebno ukazuje na spomenuto značenje. A „el‐hukmu bigajri ma enzelAllah“96
prvenstveno znači rješavanje sporova suprotnim zakonom ili obavezivanje drugog
na suprotan zakon makar ne postojao spor.
U malom kufru, kao što ću objasniti, kadija ne rješava spor tagutskim sudom
i ne uzima strasti za sudiju već i u toj određenoj parnici i slučaju u osnovi sudi
Allahovim zakonom, ali je slijeđenjem strasti ostavio obaveznu potpunost imana,
što ga samo po sebi ne izvodi iz vjere ali ga čini velikim griješnikom, ili naređuje ili
zabranjuje nešto ali ne u svojstvu sudije čija karakteristika je obavijest o zakonu
već u svojstvu nepravednog muslimana koji ono što čini ne pripisuje vjeri i zakonu,
a sve ovo se vraća namjeri i a ne uvjerenju kao što misle džahili.
95
Nusret Imamović pojmove „hukm“ i „jahkumu“ u kojima se događa veliki širk često koristi u značenju
„vladanja“ i to se takođe može vidjeti u vrlo slabom prijevodu knjige „El‐Mukhtesar“ iz koje Nusret prenosi, pa je
moguće da je iz nje „pokupio“ to značenje.
96
Suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio.
EBU MUHAMMED 103
ﻚ ﺑِﺎﻟْﻌُْﺮَوِة ِ ِ َُﻻ إِ ْﻛﺮاﻩ ِﰲ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ ﻗَ ْﺪ ﺗَـﺒـ ﱠﲔ اﻟﱡﺮ ْﺷ ُﺪ ِﻣﻦ اﻟْﻐَﻲ ﻓَﻤﻦ ﻳ ْﻜ ُﻔﺮ ﺑِﺎﻟﻄﱠﺎﻏ
َ ﻮت َوﻳـُ ْﺆِﻣ ْﻦ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓَـ َﻘﺪ ا ْﺳﺘَ ْﻤ َﺴ ْ َ َْ َ ﱢ ََ ََ
ﻴﻢِ اﻟْﻮﺛْـ َﻘﻰ َﻻ اﻧِْﻔﺼﺎم َﳍﺎ واﻟﻠﱠﻪ َِﲰ
ٌ ﻴﻊ َﻋﻠ ٌ ُ ََ ََ ُ
Nema prisile u vjeru. Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko
zanevjeruje u taguta i povjeruje u Allaha, prihvatio se za najčvršću vezu, koja se
neće prekinuti. A Allah je Svečujući i Sveznajući.97
Iz ovoga ajeta zaključujemo da je aslud‐din kufr u taguta i iman u Allaha jer
onaj koji to nema pri sebi se nije prihvatio za najčvršću vezu a ona je šehadet la
ilahe illallah. Tagut je svako biće koje je zadovoljno da mu se daju prava Uzvišenog
Allaha ili svaki predmet kojeg su ljudi i džinni podigli na stepen Istinskog Boga
dajući mu nešto od Njegovih specifika.
Ko god nekom stvorenju da bilo koje od Allahovih prava, time ’ibadeti
glavešini svih taguta a to je Iblis, odnosno šejtan. Pojmom tagut se takođe
nazivaju zakoni koje je tagut propisao i svaki zakon koji je suprotan Allahovom i
ulazi u „tagute predmeta“.
Kufr u taguta kojeg je Allah propisao i naredio i učinio ga jednim od ruknova
aslud‐dina predstavlja najveći vid odricanja koji svoju osnovu ima u uvjerenju da
tagut nije musliman – muvehhid zbog svog zadovoljstva sa 'ibadetom kojeg mu
njegovi robovi mušrici usmjeravaju mimo Allaha. Znači, Uzvišeni Allah opis tekfira
taguta, odnosno negacije islama i tevhida tagutu, koji se neminovno razumije iz
opisa kufra u taguta, ovim ajetom čini uvjetom za ispravnost imana u Allaha i
ruknom u kufru u taguta koji je rukn u aslud‐dinu.
Ako iz tekfira taguta zbog 'ibadeta koji mu se usmjerava mimo Allaha a s
čime je tagut zadovoljan ne proizilazi negacija islama i tevhida onome koji 'ibadeti
tagutu ili mu daje neko od Allahovih prava i to lično ovim ajetom ili ruknom
97
Sura El‐Baqara (2) 256
104 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
negacije u šehadetu tevhida, svejedno da li rekli da se radi o tekstualnom
ukazivanju ili ukazivanju teksta na značenje posredstvom razuma po pravilu
ukazivanja pojma na ono što iz njega neodvojivo neminovno proizilazi, onda je
neko od nas zaista veliki lažov i glupak?!
Ja, vallahi, vjerujem da je tekfir svakog mušrika rukn u kufru u svakog taguta,
jer riječ tagut je spomenuta sa određenim članom „el“ i kao takva spada u elfazul‐
'umum, tj. sveouhvatne pojmove što znači da se njom želi ukazati na svakog
taguta kojeg ljudi obožavaju. Oni koji bez dokaza i slijedeći šejtanske vesvese iz
ovoga pojma izvlače nekakve jedinke nek' čekaju Allahovu kaznu nakon svih koje
su im do sada došle a da nisu svjesni!
Ajet u suri El‐Baqara direktno i tekstualno ukazuje na negaciju islama i
tevhida tagutu odnosno na njegov tekfir, jer kufr, tj. nevjerstvo u njega znači
kidanje najmanjeg vida lojalnosti a ovdje se govori o kidanju vjerske lojalnosti čija
je osnova negacija islama i tevhida onoga koji je zadovoljan mu se daju prava
Istinskog Boga. Isto tako riječi neke osobe muslimanu: „Ja sam kafir u tebe!“ u
osnovi ukazuju da ga ne smatra muslimanom. Ovo je značenje ove rečenice u
šerijatskoj terminologiji.
Tekfir taguta je kategorički dokaz ispravnog odricanja od onoga što tagut
naređuje i u šta poziva a to je veliki širk i jasan kufr. Napominjem da pojmom
„zadovoljstvo da bude obožavan“ želim ukazati na minimum iz kojeg se dobija
opis i ime taguta i da većina taguta to izričito traži, naređuje, uljepšava i nameće.
Isto tako ovim dodatkom želim spriječiti ulazak meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi
u pojam taguta jer oni nisu zadovoljni onim što im pripisuju mušrici od prava
Allahovog gospodarstva i božanstva i svetosti, i 'ibadetima koje im mušrici
usmjeravaju i kojim ih žele mimo Allaha.
Glagolu „jekfur“, prezentu od glagola „kefere“, kojeg sam preveo sa
zanevjerovati je uslijedila čestica „bi“ u „bit‐taguti“, tj. „u taguta“, koja značenju
kufra u nešto i nekog daje maksimalno značenje. Značenje nevjerstva u nekog i
nešto lijepo oslikava Iblisova hutba u Džehennemu. Iblis se u džehennemskoj
hutbi odriče svojih sljedbenika i obavještava ih da je još na dunjaluku
zanevjerovao u njih i odrekao ih se onog momenta kada su uradili veliki kufr i širk,
pa će im reći:
ﻮن ِﻣﻦ ﻗَـْﺒ ُﻞ
ِ إِ ﱢﱐ َﻛ َﻔﺮت ِﲟَﺂ أَ ْﺷﺮْﻛﺘُﻤ
ُ َ ُْ
Ja sam ranije bio zanevjerovao u vaše pridruživanje mene (Allahu).98
98
Sura Ibrahim (14) 22
EBU MUHAMMED 105
U suri El‐Hašr kada čovjeka navede da učini kufr i ovaj ga učini, stoji da šejtan
kaže:
ﺎف اﻟﻠﱠ َﻪ َ ﻨﻚ إِ ﱢﱐ أ
ُ َﺧ َ ﻓَـﻠَ ﱠﻤﺎ َﻛ َﻔَﺮ ﻗَ َﺎل إِ ﱢﱐ ﺑَِﺮيءٌ ﱢﻣ
I kada on zanevjeruje on kaže: „Ja se tebe odričem, ja se bojim Allaha...99
Dakle, kufr u nečega i nešto znači odricanje, tj. el‐bera'ah koliko god nekima
od vas ova riječ smetala, a Kur'an potvrđuje sam sebe. Odmah u slijedećem ajetu,
pred kojim su mnogi slijepi, Allah objašnjava značenje ovog ajeta i kufra u taguta i
imana u Allaha, pa kaže:
99
Sura El‐Hašr (59) 16
100
Sura El‐Baqara (2) 257
106 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Znači, Allah je one koji su „lojalni“ prema tagutu nazvao nevjernicima odmah
nakon ajeta u kojem je asl dinil islama definisao kufrom u taguta i imanom u
Allaha. Kakvog smisla ima da se kaže da je prijateljevanje prema tagutu i njegovim
robovima na vjerskoj osnovi opis koji se nikad ne može sastati sa aslu dinil islamu
a da se nakon toga kaže da je opis taguta i njegovih robova islamom i tevhidom,
što podrazumijeva konstataciju da je njihov ma'bud samo Allah, stvar koja se
može sastati sa aslu dinil islamom?
Kakva je razlika između prijateljevanja sa tagutima i njihovim robovima na
vjerskoj osnovi i davanja tagutima i njihovim robovima imena i opisa vjere
Uzvišenog Allaha? Allahulmuste’an! Štaviše, onaj koji pomaže tagute i njihove
robove protiv muslimana je nevjernik po idžma'u muslimana makar mrzio vjeru
taguta i opis njegovog postupka se nikad ne može sastati sa aslu dinil islamom, pa
kako da ovaj opis bude na visočijem stepenu od mes'ele netekfirenja taguta i
njegovih robova, ili što je još gore davanja njima opisa tevhida i islama!?
Isto tako pametni razumiju da je, s obzirom da je kufr u taguta uvjet za
ispravnost imana u Allaha, uvjerenje da je vjera taguta pogrešan din isto tako
uvjet za ispravnost uvjerenja da je islam jedini ispravan din, i da je mržnja prema
tagutu zbog njegovog dina uvjet ispravnosti ljubavi prema Allahu. Mržnja prema
robovima taguta je uvjet ispravnost ljubavi prema muslimanima u ime islama, i da
je neprijateljstvo prema njemu i njegovim robovima uvjet za ispravnost
prijateljevanja sa vjernicima, i da je negiranje islama i tevhida tagutu i njegovim
robovima uvjet za ispravnost vjerovanja da su sprovodioci islama i tevhida
muvehhidi ‐ muslimani.
Zato učenjaci tevhida kažu da je ostvarenje osnove rukna negacije i onoga
što slijedi uvjet ispravnosti rukna potvrde; njegove osnove i onoga što slijedi! Jer
iz Allahove naredbe da se sprovede rukn negacije neminovno proizilazi naredba
da se sprovode rukn potvrde a iz Njegove naredbe da se sprovede rukn potvrde
neminovno proizilazi naredba da se sprovede rukn negacije.
Iz naredbe odricanja od velikog širka neminovno proizilazi negacija islama i
tevhidima mušricima, mržnja i neprijateljevanje prema njima, kao što iz naredbe
lojalnosti prema islamu neminovno proizilazi potvrda islama i tevhida
muvehhidima ‐ muslimanima i ljubav i prijateljevanje prema njima. Pored svega
toga Uzvišeni Allah je zasebno naredio svaki dijelić ruknova negacije i potvrde koji
sačinjavaju asl dinil islama, tako da je aslu dinil islam sa svim opisima koji ga u
ruknovima negacije i potvrde sačinjavaju, što podrazumijeva njihove levazime,
savršena međusobno isprepletena i bez pukotina povezana građevina kojoj nema
ravne. Allahulmuste’an!
EBU MUHAMMED 107
ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة، إﻧﻪ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻗﻮي ﺟﺪًّا ﻓﺈﻧﻪ ﻳﺸﻤﻞ ﻛﻞ ﺷﺮ ﻛﺎن ﻋﻠﻴﻪ أﻫﻞ اﳉﺎﻫﻠﻴﺔ:وﻣﻌﲎ ﻗﻮﻟﻪ ﰲ اﻟﻄﺎﻏﻮت
.اﻷوﺛﺎن واﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻬﺎ واﻻﺳﺘﻨﺼﺎر ﺎ
„Značenje njegovih riječi u pogledu toga da je tagut šejtan je vrlo jako, jer
obuhvata svo zlo na kojem su bili sljedbenici džahilijeta od 'ibadeta idolima,
tehakuma njima, i traženja pomoći od njih.“
Pa je Ibn Kehtir, rahimehullah, odricanje od svih mogućih vrsta širka i kufra
zaključio iz kufra u ličnost svake jedinke taguta a glavna jedinka taguta je Iblis koji
stoji iza svakog taguta koji se manifestuje u živom biću ili predmetu. Među
vidovima velikog širka i jasnog kufra koje naređuje Iblis je spomenuo i tehakum i
'ibadet tagutima, iz čega vidimo da učenjaci islama ne prave razliku između
tehakuma tagutu i 'ibadeta tagutu ritualima a konstatacija ovog temelja će se
ponovljati u ovoj studiji.
108 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Kako onda da Nusret, Bilibani i Ademi kažu da tehakum ne ulazi u aslud‐din i
da zbog toga vode rat protiv islama i muslimana?! Znači, kod njih ostavljanje
tehakuma tagutima i njihovim zakonima i tahakum samo Allahu i Njegovim
zakonima nije od aslud‐dina. Pogotovo ako znamo da neznalice vjeruju da postoji
tehakum koji je veliki širk i onaj koji kada se ostavi čovjek postaje kafirom. Kod
nekih možda i bez uvjetovanja srčanog kufra! Nema sumnje da se ovdje radi o
ogromnoj grešci. Molim Allaha da im popravi stanje!
Dakle, pojam tagut i drugi koji se spominju u ajetima ukazuju na obaveznost
kufra u sve vrste i jedinke velikog širka te u dvije strane koje su njime vezane;
stranu taguta i mušrika. Ovo je pakleni trougao: tagut, veliki širk i mušrik.
Mes'ela i pravilo: Nema razlike između onoga koji je zadovoljan da bude
obožavan mimo Allaha i onoga koji obožava nekog ili nešto mimo Uzvišenog
Allaha.
Ovim pravilom se odgovora blesanima koji kažu da je „tekfir kategorije ili
roda taguta sveobuhvatno“ od aslu dinil islama a „tekfir kategorije ili roda
mušrika sveobuhvatno“ nije od aslu dinil islama, tj. onaj koji ne tekfiri „kategoriju
ili rod mušrika sveobuhvatno“ ima aslu dinil islam, a onaj koji ne tekfiri
„kategoriju ili rod taguta sveobuhvatno“ nema aslu dinil islam. Allahulmuste’an!
Koliko god da je blesavo uvjerenje Bilibanija, Nusreta i onih koje oni slijede
poput Halidija, na osnovu kojeg pripisuju islam osobi koja nije protekfirila „neke
jedinke taguta“ pod uslovom da tekfiri „kategoriju ili rod taguta sveobuhvatno“,
vađenje tekfira „kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ iz aslu dinil islama je
još luđe. Da Allah sačuva!
Uzvišeni Gospodar ne pravi razliku između onoga koji je zadovoljan da bude
obožavan mimo Allaha a to je tagut i onoga koji je zadovoljan da ga obožava
mimo Allaha a to je mušrik i tu razliku ne prave ni vjernici, niti ijedan iole razuman
čovjek. Subhanallah! Kako je moguće da se nekom koji se pripisuje ljudskoj vrsti
dogodi da napravi razliku između ova dva opisa?! Nakon toga kako je moguće da
se nekom, koji se pripisuje islamskom znanju, tevhidu i džihadu i odbrani „uleme i
mudžahida“ desi da napravi razliku između onoga koji je zadovoljan da bude
obožavan i onoga koji je zadovoljan da obožava! Zar ovo ne ukazuje na ogromnu
kaznu koja je pogodila Bilibanija, Nusreta i Ademija?!
Zar nije zajednički opis za taguta i mušrika „zadovoljstvo obožavanjem
drugog mimo Allaha“?! Naravno da jeste! Pa zašto onda šejtani ljudi lažu na
EBU MUHAMMED 109
Allaha i kažu da je On napravio razliku između ove dvije skupine?! Gdje je taj
argument Allaha i Njegovog Poslanika, ., kojim se to dokazuje?! Allahu dragi!
Kako je samo izašlo na vidjelo licemjerstvo svih onih ljudi koji su prihvatili ovo
uvjerenje nakon što je do njih došla 'aqida tevhida! Sram ih i stid bilo ako imalo
obraza imaju!
Na ovu činjenicu sam skretao pažnju u lancu predavanja o tehakumu i u
drugim prilikama ukazujući na to da je menhedž Halidija da „tekfir kategorije ili
roda mušrika sveobuhvatno“ ulazi u aslu dinil islama kao i „tekfir kategorije ili
roda taguta sveobuhvatno“ jer je tekfir obožavaoca taguta spomenuo u kufru u
taguta a „pravilo Halidija“ kojim „izuzima netekfirenje nekih jedinki“ svojim
duhom i opisom obuhvata „netekfirenje jedinki taguta i mušrika“. Nakon žaljenja
Allahu, subhanehu ve te 'ala, izašao sam pred muslimane i one koji se islamu
pripisuju i objašnjavao im da Nusret i Bilibani u toj mes'eli nisu na menhedžu
Halidija i da su glupaci napravili razliku između dva ista opisa.
Grešku Halidija, Allah ga uputio, ćemo uništiti i njeno pravo porijeklo
dokazati u drugom djelu ove knjige. Utičemo se Allahu od uzroka Njegove srdžbe!
Vidite sada ovo! Ljudi znaju da munafik Bilibani i njegova klapa prisluškuju našim
predavanjima a Allah zna šta su sve uzeli od nas. Nakon što je licemjer i sijač
smutnje sa svojim bratom Nusretom proširio vjerovanje da „tekfir kategorije ili
roda mušrika sveobuhvatno“ ne ulazi u aslu dinil islam a „tekfir kategorije ili roda
taguta sveobuhvatno“ ulazi u aslud‐din i da čovjek može biti musliman ako ne
tekfiri neke jedinke taguta iako zna da je njihovo djelo veliki širk, pravdajući ih
neznanjem, ili pak vjerujući da je opis u kojeg je tagut upao mali širk pored
jasnoće postupka taguta, u govoru ovog prokletnika se odjednom pojavljuje
„opcija da tekfir kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ bude od aslud‐dina.
Dokaz za to je razgovor kojeg je vodio jedan od naše braće muslimana sa
Bilibanijem. Prije svega želim da svi znaju da se ja nijednom u svom životu nisam
anonimno javio bilo kome od kafira i licemjera a kamoli muslimana. Drugo, od
kako je nastala ova smutnja u aslu dinil islamu i od kako su mi uzeli mikrofon i
spriječili mi da govorim u njihovoj sobi možda sam jednom ili dva puta ušao u nju
na nekoliko sekundi, i to u periodu od više od dvije godine. Treće, uvijek sam
savjetovao braći da se mušricima ne javljaju anonimno i da ako žele da se
raspravljaju sa njima predstave. Četvrto, onoj braći koji ne poznaju detalje
mes'ela sam savjetovao da ne ulaze u rasprave.
Na svu žalost, u mnogim razgovorima koje su mi braća muslimani poslali,
kako bih iskoristio kao argumente kojim ću potvrditi ispravnost onoga što
pripisujem protivnicima i da me ne bi nazvali lašcem; to je ono što bi oni voljeli ali
110 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
u Allahovoj ruci je svaka stvar, našao sam mnogo greški u govoru naše braće. Iako
se njihove greške naravno ne mogu porediti sa greškama Bilibanija!
Na kraju želim reći da mi se želudac grči zbog toga što moram navoditi
razgovore sa interneta, bilo da su bili na MSN‐u ili Pal Talk‐u, jer najviše mrzim
rekla‐kazala, priče iz komšiluka i prepirke besposlenih „tetki“. Međutim,
dokazivanje da ih je Bilibani lično rekao, potrebno je u ovom trenutku.
Nije daleko bilo kada je ovaj šejtan, Allah nek' prema njemu postupi kako On
želi, naredio da se objavi razgovor vođen između njega i čovjeka sa imenom
„Aisha...“ i još nekih, tvrdeći da sam to bio ja i koristeći ga kao „putokaz za
raspravu sa tekfirovcima“ iako je taj razgovor, kojeg do dan danas nisam pročitao
u cjelosti, najveći dokaz svega ovoga što pripisujemo ovim licemjerima i
prkosnicima. Molim Allaha da sačuva islam i muslimane od njihovog zla i laži!
Razgovor se vodio između Bilibanija, koji koristi ime „ebu ‐ usama“, i osobe
pod imenom „VIP‐PROFESSIONAL“. Izvoli isječke iz njega:
„ebu ‐ usama: i kada bi tekfir musrika
ebu ‐ usama: svrstali u asludin
VIP‐PROFESSIONAL: ebu usama
ebu ‐ usama: rekli bi da je tekfir dzinsa (roda)
VIP‐PROFESSIONAL: ja te dobro razumijem
ebu ‐ usama: musrika
ebu ‐ usama: od asludina
VIP‐PROFESSIONAL: mislim da ti mene ne razumijes
ebu ‐ usama: a aposle bi opet gledali
ebu ‐ usama: ali zar se tekfir musrika vip sveo na to da je potrebna logika
ebu ‐ usama: zasto ne predemo na dokaze serijatske
ebu ‐ usama: na osnovu kojih
ebu ‐ usama: si to svrstao u asl?“
Pogledaj kako Bilibani ovdje olahko prilazi pitanju da li u aslu dinil islam ulazi
„tekfir kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ ili ne? Kako se u govoru vidi da je
najvažnija stvar za Bilibanija da „tekfir svake jedinke taguta i mušrika“ ne uđe u
aslud‐din, jer nakon toga bi morao da protekfiri „svoje poštovane učenjake i
mudžahide“! Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe! Znači, aslu dinil islam se
kod njih spustio na stepen „ako bi to rekli onda to svakako ne bi...“, itd.
U razgovoru između „VIP‐a i Bilibanija“ se vidi veliki broj njihovih šubhi na
koje odgovaramo u ovoj knjizi. Međutim, naša braća muslimani su toliko bili
dostojanstveni da se nikad nisu htjeli srozati na stepen objavljivanja privatnih
EBU MUHAMMED 111
razgovora sa Bilibanijem na stranicama interneta, za razliku od njega koji je
požurio da objavi svoj jad na svojoj jadnoj stranici u kojem je zagovarao da kufr u
taguta nije od aslud‐dina i mnoge druge laži na din Uzvišenog Allaha.
Ja odavde poručujem toj neznalici da, ako kaže da nije od mene čuo da
prema Halidijevom temelju „tekfir kategorije mušrika sveobuhvatno“ mora ući u
aslud‐din kao i tekfir kategorije taguta, na sebe i svoju ženu, djecu nećemo dirati,
pozove Allahovo prokletstvo. Molim Allaha i nadam se da će jednog dana dati da
se odmore islam i muslimani od ovog kova ljudi koje nije stid ni od ljudi ni od
Allaha. Ali oni su kukavice! Nikad u životu oni ne smiju izaći sa nama na
„mubahalu“ pa da pozovemo Allahovo prokletstvo na onoga ko je slagao na
Njegov din! Nikad u životu! Allah ih ubio kuda se odmeću!
Na ostatak njihovih zabluda i šubhi ćemo odgovoriti tokom knjige, inšAllah, a
do sada spomenuto možeš tretirati kao zaslađeni uvod u preostalu materiju
knjige. Ovaj ajet iz sure El‐Baqara, pored sure El‐Kafirun, je jasan dokaz za sve što
sam rekao i što ću reći. To su naši dokazi protiv glupaka, a oni ako imaju neke
neka ih navedu i protumače da vidimo i to čudo i bruku...
101
Sahih Muslim, br. 139. (Šamilah)
112 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
razumije da je kufr u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha u šehadetu LA ILAHE
ILLALLAH dodatak na ostavljanje 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha, jer
Poslanik, ., ne ponavlja dva puta jedno te isto značenje na jednom mjestu bez
postojanja razlike među njima u spomenutom kontekstu. Može se reći da je
spomen „kufra u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha“ došlo u smislu spomena
posebnog nakon sveobuhvatnog i to spada u vidove rječitosti, tj. kufr u sve čemu
se 'ibadeti mimo Allaha je obuhvaćen ruknom negacije „la ilahe“ ali ga je Poslanik,
., posebno spomenuo na kraju hadisa da bi istakao njegovu važnost.
Kao primjer za spomen posebnog nakon sveobuhvatnog se mogu spomenuti
riječi Uzvišenog: ...osim onih koji vjeruju i dobra djela čine..., jer je iman odnosno
„vjerovanje“ vjersko značenje u koje ulazi činjenje dobrih djela te spomen
dodatka činjenja dobrih djela nakon imana ne znači da on ne ulazi u iman već se
radi o isticanju važnosti činjenja dobrih djela i spomenu posebnog nakon
sveobuhvatnog.
Ako bi neko rekao da činjenje dobrih djela ne ulazi u suštinu imana već je
ono što putem međusobne uzročne povezanosti iz imana neminovno proizilazi i
da nestanak kategorije činjenja dobrih djela za sobom neminovno povlači
nestanak imana u u srcu u 'aqidi ili djelima srca, onda bi se ovdje radilo samo o
terminološkom sporu.
Dakle, osoba naziva kategoriju činjenja dobrih djela „lazimom“ a ne ruknom
imana, ali vjeruje da nestanak lazima neminovno ukazuja na nestanak melzuma,
tj. osnove iz koje proizilazi. Najpoznatiji učenjaci ehlus‐sunneta kategoriju činjenja
dobrih djela nazivaju ruknom imana i uvode ga u njegovu suštini kao i rukn govora
jezikom.
Eh sada, ako bi se to primjenilo nad ovim hadisom Poslanika, ., reklo bi se:
1) Kufr u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha je rukn u negaciji, tj. u „la ilahe“ a
njegov spomen nakon spomena šehadeta je došao u smislu spomena
posebnog nakon sveobuhvatnog i to ne znači da kufr u sve čemu se 'ibadeti
mimo Allaha ne ulazi u suštinu rukna negacije, tj. u „la ilahe“ odnosno „nema
nikog koji istinski zaslužuje obožavanje“.
2) Kufr u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha je ono što neodvojivo neminovno
proizilazi iz rukna negacije i ne ulazi u njegovu suštinu ali njegovo
neostvarenje neminovno znači neostvarenje rukna negacije iz kojeg proizilazi
zbog neminovne međusobne uzročne povezanost među njima, tj. zbog
telazuma.
EBU MUHAMMED 113
Mi zaista nalazimo da neki učenjaci negaciju islama i tevhida tagutima i
mušricima smatraju ruknom aslu dinil islama, a neki je smatraju „lāzimom“, tj.
onim što proizilazi iz ruknova ali njegov nestanak znači nestanak njegove osnove a
osnova je sačinjenja od ruknova, što znači da njegov nestanak neminovno znači
nestanak ruknova.
Uvjet ispravnosti svih ruknova je spoznaja, vjerovanje i ubjeđenje da je islam
predanost Allahu tevhidom što se ogleda u čistoći od svakog vida velikog širka i
obožavanju samo Allaha. Zato učenjaci kažu da je znanje o značenju šehadeta
tevhida u negaciji i potvrdi prvi uvjet prihvaćenosti šehadeta LA ILAHE ILLALLAH.
Dakle, razilaženje je čisto terminološke prirode i na njega se, prema onome što je
meni poznato, ništa ne nadovezuje, suprotno tvrdnji sijača smutnje koji ne voli da
mu se spominju „nekakvi lazimi“! Bože sačuvaj!
Šejh 'Abdullatif, rahimehullah, je u knjizi „Misbahuz‐zalam“ odgovorio na
različita neznanja i laži 'Osmana sina Mensura i Davuda sina Džirdžisa koji su bili
neprijatelji da've tevhida, a prvi je jedno vrijeme ispoljavao prihvatanje da've i
podučavao ljude „Knjizi tevhida“, a kasnije se radi prolaznih interesa ovog svijeta
odmetnuo, među kojima ovaj filozofira o poznatoj argumentaciji šejha
Muhammeda sina 'Abdulvehhaba, rahimehullah, hadisom kojeg smo naveli, pa
mu šejh 'Abdullatif kaže:
ﱠ
اﺳﺘﺪل ﺑﺎﳉﻤﻠﺔ اﳌﻌﻄﻮﻓﺔ اﻟﺜﺎﻧﻴﺔ ﻓﺈﻧﻪ،وﺗﻘﺮﻳﺮ اﻟﺸﻴﺦ ﻋﻠﻰ ﻫﺬا اﳊﺪﻳﺚ ﻣﻦ أﺣﺴﻦ اﻟﺘﻘﺎرﻳﺮ وأد ﱠﳍﺎ وأﺑﻴﻨﻬﺎ
وأن ﻻ ﻋﺼﻤﺔ ﲟﺠﱠﺮد اﻟﻘﻮل،ﻋﻠﻰ أن اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وﻣﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ )ﺷﺮط ﰲ ﲢﺮﱘ اﻟﺪم واﳌﺎل
واﻟﻜﻔﺮ ﻓﻴﻪ،واﳌﻌﺮﻓﺔ وﻻ ﲟﺠﺮد ﺗﺮك ﻋﺒﺎدة ﻣﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ(؛ ﺑﻞ ﻻ ﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺮ ﲟﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ
}ﻓَ َﻤ ْﻦ ﻳَ ْﻜ ُﻔ ْﺮ: ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ. وﻫﺬا ﻻ ﺑ ﱠﺪ ﻣﻨﻪ ﰲ اﻹﺳﻼم، واﻟﱪاءة ﻣﻨﻪ وﻣﻌﺮﻓﺔ ﺑﻄﻼﻧﻪ، ورﱠدﻩ،ﺑﻐﻀﻪ وﺗﺮﻛﻪ
ﻓﺠﻤﻊ ﺑﲔ اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ واﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﰲ.{ﻮت َوﻳُـ ْﺆِﻣ ْﻦ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓﻘﺪ اﺳﺘﻤﺴﻚ ﺑﺎﻟﻌﺮوﺛﺔ اﻟﻮﺛﻘﻰ ِ ُﺑِﺎﻟﻄﱠﺎﻏ
ِ ِ ِ ِ ِ ﺎل إِﺑْـﺮ ِاﻫ
ٌﻴﻢ ﻷَﺑِﻴﻪ َوﻗَـ ْﻮﻣﻪ إِﻧﱠﻨﻲ ﺑَـ َﺮاء ِ
ُ َ َ َ } َوإ ْذ ﻗ: ﻛﻘﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ﻋﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ.ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ وﳍﺎ ﻧﻈﺎﺋﺮ ﰲ ﻛﺘﺎب اﷲ
ِﻣ ﱠﻤﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن إِﱠﻻ اﻟﱠ ِﺬي ﻓَﻄََﺮﻧِﻲ ﻓَِﺈﻧﱠﻪُ َﺳﻴَـ ْﻬ ِﺪﻳ ِﻦ{ ﻓﺪﻟﱠﺖ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ وﻣﺎ ﻗﺒﻠﻬﺎ ﻋﻠﻰ أن اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت
ﻓﺈ ﱠن اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ ﻫﻮ ﺷﻬﺎدة ﻻ إﻟﻪ، وﻫﻜﺬا ﻫﺬا اﳊﺪﻳﺚ ﻣﺜﻞ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺎت،ﺷﺮط ﻻ ﳛﺼﻞ اﻹﺳﻼم ﺑﺪوﻧﻪ
. وﻣﻊ ذﻟﻚ ذﻛﺮ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﻣﻌﻪ ﰲ ﺣﺼﻮل اﻻﺳﺘﻤﺴﺎك ﺑﺎﻟﻌﺮوة اﻟﻮﺛﻘﻰ،إﻻﱠ اﷲ
„Konstatacija šejha u vezi ovog hadisa spada u najljepše, najjasnije i
najukazivljivije konstatacije. Jer je on drugom nadovezanom rečenicom102
102
Riječima: „I zanevjeruje u sve čemu se ’ibadeti mimo Allaha“.
114 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
argumentovao da je kufr u taguta i ono čemu se 'ibadeti mimo Allaha (uvjet
zaštićenosti života i imetka, i da nema zaštićenosti na osnovu pukog izgovaranja i
spoznaje niti pukim ostavljanjem 'ibadeta onoga čemu se 'ibadeti mimo Allaha;
štaviše, neophodan je kufr (nevjerstvo) u ono103 čemu se 'ibadeti mimo Allaha, a
kufr u sebi sadrži njegovu mržnju, odbijanje, odricanje od njega i spoznaju
njegove neispravnosti i ovo je neophodno za islam. Rekao je Uzvišeni: Pa ko
zanevjeruje u taguta a povjeruje u Allaha prihvatio se za najčvršću vezu.
Te je u ovom ajetu sastavio između imana u Allaha i kufra u taguta. U Allahovoj
Knjizi ima dosta njemu sličnih. Poput riječi Uzvišenog o Ibrahimu: I kada Ibrahim
reče svom ocu i svom narodu: „Ja se uistinu odričem svega104 čemu 'ibadetite
osim Onoga Koji me je stvorio, i On će me uputiti!“
Ovaj ajet i ono prije njega ukazuje da je kufr u taguta uvjet bez kojeg se islam ne
ostvaruje. Isto tako je ovaj hadis poput ovih ajeta jer iman u Allaha je
svjedočenje la ilahe illallah, a on je i pored toga uz njega za ostvarenje
prihvatanja za najčvršću vezu spomenuo kufr u taguta.“
Rukn kufra u taguta je u odnosu na rukn potvrde uvjet105 ispravnost rukna
potvrde, tj. „illallah“ ali je u cjelini tevhida koji se sastoji od rukna negacije i
potvrde rukn.106 Znači, rukn negacije i njegovi djelići su u odnosu na rukn potvrde
uvjeti. Kao kada bi se reklo da je stajanje u namazu uvjet za ispravnost pregibanja
(ruku'a) iako su oboje ruknovi u cjelini namaza. A između ruknova, kao što sam
objasnio, takođe postoji međusobna uzročna povezanost. Allahulmuste'an!
Dalje kaže šejh:
ﻓﺈ ﺎ داﻟﺔ ﻋﻠﻰ، ﻛﺸﻬﺎدة أن ﻻ إﻟﻪ إﻻﱠ اﷲ، ﻓﻴﺪﺧﻞ ﻓﻴﻪ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت،وﻗﺪ ﻳﻔﺮد اﻹﳝﺎن وﳜﺺ ﺑﺎﻟﺬﻛﺮ
وﻗﺪ ﳚﻤﻊ ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ ﻛﻤﺎ ﰲ ﺣﺪﻳﺚ.اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ اﳌﺘﻀﻤﻦ ﻟﻠﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وﻋﺒﺎدة اﷲ وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ
وأﻳﻀﺎً ﻓﺈن دﻻﻟﺔ، ﺳﻮاء ﻛﺎﻧﺖ اﳉﻤﻠﺔ اﻟﺜﺎﻧﻴﺔ ﻣﺆﻛﺪة أو ﻣﺆ ﱢﺳﺴﺔ، ﻓﻴﺴﺘﻔﺎد ﻣﻌﲎ زاﺋﺪ وﺣﻜﻢ آﺧﺮ،ﻃﺎرق
، وﻣﻌﻠﻮم أن اﳉﻤﻠﺔ اﳌﻌﻄﻮﻓﺔ أﻓﺎدت ﻓﺎﺋﺪة أﺧﺮى،اﻷﻟﻔﺎظ واﻷﲰﺎء ﲣﺘﻠﻒ ﰲ ﺣﺎل اﻗﱰا ﺎ واﻧﻔﺮادﻫﺎ
ﻓﺈن اﻟﻨﻔﻲ. وﻛﺬا اﻟﻘﻮل ﺑﺄ ﺎ ﻣﺆﻛﺪة، ﻋﻠﻰ اﻟﻘﻮل ﺑﺄ ﺎ ﻣﺆ ﱢﺳﺴﺔ،وﺣﺼﻞ ﺎ ﺣﻜﻢ ﱂ ﳛﺼﻞ ﺑﺎﳉﻤﻠﺔ اﻷوﱃ
وﰲ اﳉﻤﻠﺔ،ﰲ اﳉﻤﻠﺔ اﻷوﱃ ﻳﺘﻀ ﱠﻤﻦ اﻟﻜﻔﺮ ﲟﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ ﻋﻠﻰ وﺟﻪ اﻟﻌﻤﻮم اﳌﺴﺘﻔﺎد ﻣﻦ اﻟﻨﻔﻲ
„...u sve“ jer je čestica „ma“ ima sveobuhvatno značenje.
103
104
„onoga“ a preveo sam ga u sveobuhvatnom značenju jer se ono želi ajetom.
105
Na ovo skrećem pažnju da šejtan ne bi nekom ubacio misao da Ebu Muhammed kaže da je kufr u taguta ili
rukn ili lazim u aslu dinil islamu a učenjaci tevhida kažu da je šart, tj. uvjet.
106
Ovdje nećemo ulaziti u detalje mes’ela koje se nadovezuju na pitanje je li kufr u taguta rukn ili je lazim u aslu
dinil islamu ili je nešto u njemu rukn a nešto lazim, itd., da ne bi zbunili čitaoca.
EBU MUHAMMED 115
ﺗﻨﺒﻴﻬﺎً ﻋﻠﻰ أﻧﻪ أﺟﻞ ﻣﻌﺎﻧﻴﻬﺎ وأﳘﻬﺎ وﻫﺬا ﻣﺸﻬﻮر،ﺼﺖ أﺣﺪ اﳌﻌﺎﱐ اﳌﺴﺘﻔﺎدة ﻣﻦ اﳉﻤﻠﺔ اﻷوﱃ
اﻷﺧﺮى ﺧ ﱠ
"إﻧﻪ ﻻ ﳛﺮم دﻣﻪ وﻣﺎﻟﻪ ﺣﱴ ﻳﻀﻴﻒ إﱃ ذﻟﻚ اﻟﻜﻔﺮ: وﻗﻮل اﻟﺸﻴﺦ.ﰲ ﻛﻼم اﷲ وﻛﻼم رﺳﻮﻟﻪ وﻛﻼم اﻟﻌﺮب
.ﲟﺎ ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ" ﻫﻮ ﻧﺺ اﳊﺪﻳﺚ وﻣﻨﻄﻮﻗﻪ وﺻﺮﳛﻪ
„Moguće je da se iman ponekad zasebno i posebno spomene pa da u njega uđe
kufr u taguta107, kao šehadet LA ILAHE ILLALLAH jer on ukazuje na iman u Allaha
koji u sebi sadrži kufr u taguta i ’ibadet Allahu, jedino, Koji nema sudruga. Moguće
je da se zajedno spomenu kao što je u hadisu Tariqa108 pa se dobije dodatno
značenje i drugi propis, svejedno da li je druga rečenica potvrđujuća ili osnivajuća.
Takođe, značenja pojmova i imena su različita u stanju spojenosti i samoće.
Poznato je da je nadovezana rečenice ukazala na drugu korist (fajdu) i da se njom
ostvario propis koji se nije ostvario prvom rečenicom kako prema mišljenju da je
ona osnivajuća tako i prema mišljenju da je ona potvrđujuća. Jer zabrana u prvoj
rečenici u sebi sadrži kufr u ono109 čemu se ’ibadeti mimo Allaha na sveobuhvatan
način, koji se dobija iz negacije.110
U drugoj rečenici je posebno izdvojeno jedno od značenja koje se dobija iz prve
rečenice, sa ciljem skretanja pažnje na to da je ono od njenih najveličanstvenijih i
najvažnijih značenja. To je poznato u govoru Allaha i Njegovog Poslanika i u
govoru arapa. Riječi šejha: „...i da mu nije zaštićen život i imetak sve dok tome ne
doda kufr u ono čemu se ’ibadeti mimo Allaha“ je tekst hadisa, njegov mentuq111 i
njegov sarih.112“
ﻓﺄي ﺟﻬﻞ وﻛﺬب وﻣﻜﺎﺑﺮة ورد، وﺧﺎﻟﻔﻪ ﺧﻼﻓﺎً أوﺿﺢ ﻣﻦ اﻟﺸﻤﺲ، ﲪﱠﻠﻪ ﻣﺎ ﱂ ﳛﺘﻤﻞ:وﻫﺬا اﳌﻔﱰي ﻳﻘﻮل
وإﻧﻜﺎر ﻣﺎ ﻗﺎﻟﻪ ﺷﻴﺨﻨﺎ ﳑﺎ، واﻟﻀﻼل ﺑﻌﺪ اﳍﺪى،ﻟﻠﻨﺼﻮص أﻋﻈﻢ ﻣﻦ ﻫﺬا؟ ﻓﻨﻌﻮذ ﺑﺎﷲ ﻣﻦ اﳉﻬﻞ واﻟﻌﻤﻰ
ﱠ
.ًدل ﻋﻠﻴﻪ اﻟﻨﺺ ﻫﻮ اﻟﺒﺎﻃﻞ ﺷﺮﻋﺎً وﻋﻘﻼً وﻟﻐﺔ
107
Kada se u šerijatu kaže „iman u Allaha“ u to neminovno ulazi „kufr u taguta“.
108
To je hadis kojeg smo naveli.
109
U sve čemu se ’ibadeti.
110
Autor misli na negaciju „la ilahe“ tj. „nema Boga“ odnosno „nema ma’buda“, tj. „onoga Koji istinski zaslužuje
’ibadet“. Čestica „la“ za koju se kaže „La koja negira kategoriju (en‐nafijetu lildžins)“ i imenica „ilahe“ koja je
došla u neodređenoj formi i u kontekstu negacije pa ima sveobuhvatno značenje, ukazuju da se negacijom, koja
ima sveobuhvatno značenje iscrpljuje svaka jedinka koja ulazi u značenje kategorije ili roda a to je svako lažno
neistinito božanstvo. Nakon negacije, u ruknu potvrde „illallah“ i njime, se iz rukna negacije izuzima Uzvišeni
Allah Stvoritelj Nebesa i Zemlje, jer samo On posjeduje osobine apsolutnog savršenstva pa zbog toga samo On
istinski zaslužuje da Mu se ’ibadeti. Allahulmuste’an!
111
Značenje na koje direktno ukazuje.
112
Očigledno jasno značenje.
116 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Ovaj lažov kaže: „Dao mu je značenje kojeg ne podnosi i suprotstavio mu se
suprotstavljanjem jasnijim od sunca.“ Pa koje neznanje, i laž, i oholost i odbijanje
tekstova je veće od ovoga? Utičemo se Allahu od neznanja i slijepila i zablude
nakon upute! Poricanje onoga što je rekao naš šejh od stvari na koje ukazuje tekst
je ono što je neispravno vjerski, razumski i jezički.“
أو ﻋﻄﻒ اﳋﺎص ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺎم ﻓﻬﻮ دال ﻋﻠﻰ ﺗﻘﺪﻳﺮ ﲟﻨﻄﻮﻗﻪ ﻋﻠﻰ أن اﻟﻜﻔﺮ،وﻟﻮ ﺟﻌﻠﻨﺎﻩ ﻣﻦ ﻋﻄﻒ اﳌﺮادف
وإﻧﻜﺎر،ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وﻣﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ ﻻ ﺑﺪ ﻣﻨﻪ ﰲ اﻹﳝﺎن واﻹﺳﻼم؛ وﻻ ﻋﺼﻤﺔ ﻟﻠﺪم واﳌﺎل إﻻﱠ ﺑﺬﻟﻚ
واﻟﺜﺎﻧﻴﺔ ﻣﺆﻛﺪة، ﻓﺈن اﻟﻜﻔﺮ ﲟﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ إن ﻛﺎن ﻣﻦ ﻣﺪﻟﻮل اﳉﻤﻠﺔ اﻷوﱃ.ﻫﺬا ﻣﻜﺎﺑﺮة ﻇﺎﻫﺮة
ﻷن اﳊﺎل، وﻟﻴﺲ ﻓﻴﻪ ﻣﺎ ﻳﺴﱰﻳﺢ ﺑﻪ ﻫﺬا اﳌﻌﱰض؛ ﻟﻜﻨﻪ ﻻ ﻳﺘﺄﺗﻰ ﻋﻠﻰ ﻗﻮاﻋﺪ اﻟﻌﺮﺑﻴﺔ،ﻓﺎﳊﻜﻢ اﻟﺬي ﻗﱠﺮرﻩ
.وﺻﻒ ﻓﻀﻠﺔ ﻣﻔﻬﻢ ﻟﻠﺤﺎﻟﻴﺔ؛ وﻳﺸﱰط ﰲ ﻛﻮن اﳉﻤﻠﺔ ﺣﺎﻻً ﺷﺮوط ﻻ ﺗﺘﺄﺗﻰ ﻫﻨﺎ
“Kada bi rekli da se radi o nadovezivanju sinonima, ili nadovezivanju posebnog na
sveobuhvatno, on, u svakom slučaju, svojim mentuqom113 ukazuje da je kufr u
taguta i ono čemu se ‘ibadeti mimo Allaha neophodno u imanu i islamu; i život i
imetak neće biti zaštićeni osim time, a poricanje ovoga je očigledno oholjenje. Jer
kufr u ono čemu se ‘ibadeti mimo Allaha ako ulazi u značenje prve rečenice a
druga je potvrđujuća propis je ono što je konstatovao,114 i u tome nema ničeg čime
se odmara ovaj koji se ispriječava; ali to prema pravilima arapskog jezika nije
moguće zbog toga što je stanje (hal) opis dodatka koji pojašnjava značenje stanja
(halijjeh) a da bi rečenica došla u značenju stanja (hal) se uslovljavaju uvjeti koji
ovdje nisu ostvareni.”
وإﱠﳕﺎ،ً ﻓﺎﻟﻮاو ﻻ ﺗﻘﻊ ﺷﺮﻃﺎ، )أو ﺟﻌﻠﻨﺎ اﻟﻮاو ﺷﺮﻃﺎً أو ﻟﻠﺤﺎل( ﻛﻼم ﺟﺎﻫﻞ ﺑﻘﻮاﻋﺪ اﻟﻌﺮﺑﻴﺔ ﻻ ﻳﺪرﻳﻬﺎ:ﻓﻘﻮﻟﻪ
،ً ﻓﺈ ﺎ ﲨﻠﺔ ﻓﻌﻠﻴﺔ ﻣﺎﺿﻴﺔ ﻻ ﺗﻘﻊ ﺣﺎﻻ،ﺗﺼﺢ أن ﺗﻜﻮن ﻟﻠﺤﺎل ّ واﳉﻤﻠﺔ ﺑﻌﺪﻫﺎ ﻻ،ﺗﻘﻊ ﻟﻠﻌﻄﻒ واﻟﺘﺸﺮﻳﻚ
وﻫﺬا اﻟﻐﻤﺮ.وﻟﻐﲑ ذﻟﻚ ﻣﻦ ﻣﻮاﻧﻊ اﳊﺎﻟﻴﺔ ﻛﻤﺎ ﻳﻌﻠﻢ ﻣﻦ ﺑﺎب اﳊﺎل ﰲ "اﳋﻼﺻﺔ" وﻏﲑﻫﺎ ﻣﻦ ﻛﺘﺐ اﻟﻌﺮﺑﻴﺔ
أﻳﻦ أﻧﺖ، وأﻓﺴﺪ ﺗﺮﻛﻴﺒﺎً ﻣﻦ اﻟﱪﺑﺮ واﻟﺪﻳﻠﻢ،ً وﻫﻮ ﻓﻴﻬﺎ أﺷ ّﺪ ﳊﻨﺎ،ﻳﺮﻣﻲ أﺗﺒﺎع اﻟﺸﻴﺦ ﺑﻌﺪم اﻟﻌﻠﻢ ﺑﺎﻟﻌﺮﺑﻴﺔ
وﻣﻌﺮﻓﺔ ﻣﻌﺎﱐ اﳊﺮوف واﻟﱰاﻛﻴﺐ؟
“Njegove riječi: “Ili česticu “i” učinili uvjetom ili dali joj funkciju stanja” je govor
džahila o pravilima arapskog jezika, onoga koji ga ne poznaje. Jer “i” ne dolazi kao
uvjet (šart), već dolazi kao veznik i u značenju davanja učešća, a rečenica nakon
113
Značenje na koje pojam direktno ukazuje!
114
Ono što je konstatovao šejh Muhammed u svojoj poznatoj argumentaciji ovim hadisom koju ćemo spomenuti
kasnije.
EBU MUHAMMED 117
toga ne može doći u značenju stanja (hala) jer je ona glagolska rečenica u formi
prošlog vremena i ne dolazi u značenju stanja, te zbog drugih stvari od prepreka
stanja kao što je to poznato u poglavlju o stanju u “El‐Khulasah” i drugim
knjigama arapskog jezika.
Ovaj neznalica optužuje sljedbenike šejha da ne znaju arapski jezik a on je u njemu
žešćeg griješenja i kvarnije konstrukcije od berbera i dejlemija. Pa gdje si ti u
odnosu na spoznaju značenja čestica i konstrukcija?”115
Pojam “kufr u sve čemu se ‘ibadeti mimo Allaha” obuhvata više opisa a za
značenje napuštanja velikog širka, mržnje i neprijateljstva prema njemu se bez
sumnje kaže da je rukn i da šehadet tevhida na njega direktno ukazuje i u sebi ga
sadrži.
Opisi koji se tiču taguta, mušrika i mustekbira od negacije islama i tevhida,
mržnje i neprijateljevanja su predmet razilaženje u terminološkom smislu gdje ih
neki nazivaju ruknovima a neki levazimima, tj. onim što proizilazi. Isto to se može
reći za svjedočenje islama muslimanima ‐ muvehhidima i ljubav i prijateljevanje
prema njima. Kao što rekoh, ovdje se radi o pukom terminološkom razilaženju na
koji se ne nadovezuje nijedan meni poznat spor.
Iz prethodnog zaključujemo da je moguće da čovjek zna značenje šehadeta,
vjeruje u njegovu ispravnost, ostavi širk, i obožava samo Allaha, ali nije musliman
zato što nije ostvario kufr u taguta srcem i vanjštinom. U najvažnije opise u kufru
u taguta spada vjerovanje da ni on ni njegovi robovi mušrici nisu muslimani ‐
muvehhidi, tj. njihov tekfir, uz obaveznost pravljenja razlike između srčanog i
vanjskog tekfira jer posljednji ulazi u obaveznu potpunost.
Zato Allah u suri El‐Mumtehaneh, pojašnjavajući vjeru Ibrahima, ., čije
slijeđenje je naređeno Muhammedu, ., i njegovim sljedbenicima, prvo spominje
odricanje od mušrika a zatim od svega čemu 'ibadete mimo Allaha, pa kaže:
ِ ﺖ ﻟَ ُﻜﻢ أُﺳﻮةٌ ﺣﺴﻨَﺔٌ ِﰲ إِﺑـﺮ ِاﻫﻴﻢ واﻟﱠ ِﺬﻳﻦ ﻣﻌﻪ إِ ْذ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻟَِﻘﻮِﻣ ِﻬﻢ إِﻧﱠﺎ ﺑـﺮاء ِﻣﻨ ُﻜﻢ وِﳑﱠﺎ ﺗَـﻌﺒ ُﺪو َن ِﻣﻦ د
ون ُ ُْ َ ْ َُ ْ ْ ُ َ َ َ َ َ َْ َ َ َ ْ ْ ْ َﻗَ ْﺪ َﻛﺎﻧ
ِ ِ ِ
ُﻀﺎء أَﺑَ ًﺪا َﺣ ﱠﱴ ﺗُـ ْﺆﻣﻨُﻮا ﺑِﺎﻟﻠﱠﻪ َو ْﺣ َﺪﻩ َ اﻟﻠﱠﻪ َﻛ َﻔ ْﺮﻧَﺎ ﺑِ ُﻜ ْﻢ َوﺑَ َﺪا ﺑَـْﻴـﻨَـﻨَﺎ َوﺑَـْﻴـﻨَ ُﻜ ُﻢ اﻟْ َﻌ َﺪ َاوةُ َواﻟْﺒَـ ْﻐ
Vi imate divan uzor u Ibrahimu i onima koji su sa njim, kada rekoše svom
narodu: „Mi se odričemo od vas i svega čemu 'ibadetite mimo Allaha!
Misbahuz‐zalam, str. 162‐164. (Darul‐Hidajeh... ‐ Rijad)
115
118 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Zanevjerovali smo u vas, i između vas i nas će očigledno biti neprijateljstvo i
mržnja, zauvijek, sve dok ne povjerujete u Allaha, Njega jedino...116
Ovo je tevhid i aslu dinil islam sa detaljno objašnjenim ruknom negacije i
uopštenim ali jasnim ruknom potvrde, jer ispoljavanje tekfira, mržnje i
neprijateljstva ukazuje na suprotno u ruknu potvrde. Pa nemojte dozvoliti da
padnete na stepen onih kojima je sve potrebno crtati! Nije ovo jedini ajet u kojem
Allah spominje mržnju, neprijateljstvo i rušenje aslud‐dina prijateljevanjem prema
mušricima i tagutima i slično. To vam je poznato.
Tako vam Allaha?! Zašto neki koji iz aslud‐dina izbacuju negaciju islama i
tevhida pod izgovorom da je „niđe nema“ u šehadetu u aslud‐din uvode ljubav i
prijateljevanje prema muslimanima i mržnju i neprijateljevanje prema mušricima,
a ona se isto kao i tekfir u šehadetu direktno ne spominje?! Nema sumnje da se
ovdje radi o ljudima koji su slijepi pred svjetlom Objave i ne poznaju arapski jezik,
usulul‐fikh i kakvoću ukazivanja pojmova na značenja.
Zato sam takvima uvijek govorio a i danas to radim da ako iz aslud‐dina
izbace tekfir isto tako iz njega moraju izbaciti ljubav i mržnju, prijateljevanje i
neprijateljevanje a ne da prave razliku između tih opisa od kojih svaki predstavlja
ili rukn ili lazim u ruknovima negacije i potvrde nakon čega ostaju zbunjeni kao
neki njihovi šejhovi čije ćemo riječi kasnije spomenuti.
Dakle, protivnici na čije greške u ovoj knjizi odgovoramo moraju znati kojom
metodom šehadet tevhida ukazuje na mržnju i neprijateljstvo prema širku, mržnju
i neprijateljstvo prema tagutima, mušricima i mustekbirima, ljubav i lojalnost
prema islamu i ljubav i prijateljevanje prema muslimanima ‐ muvehhidima.
Pa ako se magarci „odluče“ da šehadet tevhida na to ukazuje metodom
„tedammuna“, tj. ukazivanjem pojma na jedan dio značenja kojeg u sebi sadrži
moraju nam objasniti zašto uvjerenje da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani
‐ muvehhidi, i da su izvršioci islama muslimani ‐ muvehhidi, ne ulazi u to značenje!
Ako se odluče za opciju da šehadet tevhida na neka od spomenuta pitanja
koja se tiču sljedbenika širka ili islama ukazuje putem „iltizāma“, tj. onoga što iz
njega neodvojivo i neminovno proizilazi, neka nam magarci objasne zašto u to
značenje ulaze ljubav i mržnja, prijateljevanje i neprijateljevanje, a uvjerenje da su
sljedbenici širka nemuslimani, a sljedbenici islama, muslimani – muvehhidi, ne!
Ovo kažem jer je kao što si vidio, a tokom knjige ćeš to još bolje upoznati,
tekfir mušrika, taguta i mustekbira, i uvjerenje da su izvršioci islama muslimani ‐
116
Sura El‐Mumtehaneh (60) 4
EBU MUHAMMED 119
muvehhidi ili rukn u šehadetu tevhida ili njegov lazim čiji nestanak ukazuje na
nestanak osnove (melzuma) i ukazivanje šehadeta na spomenuto je jasno kao
sunce u po' b'jela dana. Allahulmuste’an!
Kako se zove onaj koji 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha i Njemu
pridružuje? Muvehhid koji Ga je učinio jednim?! Da Allah sačuva zablude! Kako se
zove onaj koji je Allaha učinio jednim? Mušrik koji Mu druge pridružuje?! Ispravan
odgovor ovdje je nezaobilizan. Onaj koji pridružuje nije onaj koji je Uzvišenog
učinio jednim, a onaj koji Ga je učinio jednim nije onaj koji Mu pridružuje. Nakon
što si koliko toliko upoznao određene naučne vjerske temelje možeš shvatiti
prostakluk i jad u Nusretovim riječima kada kaže:
„...Oni koji nas nepravedno i zulmen i zbog svoje bolesti i zbog svojih grešaka u
menhedžu tekfira koji su nas proglasili kafirima već i tako se odnose prema nama,
pozivamo da saslušaju gdje su pogriješili i da se pokaju i da se vrate ne menhedž
ehlussunneta na kojem su do skoro bili...“
Nakon toga spominje novotarije nekih sekti, poredeći nas sa njima, pa kaže:
„...Tako su ovi došli do pravila kojeg imam Muhammed ibn Abdulvehhab spominje
kao stvar koja izvodi iz vjere i kaže:“Ko ne tekfiri mušrike i sumnja u njihov kufr ili
smatra njihov mezheb ispravnim, učinio je kufr i sam je kafir.“ Pa su odavde
izdefinirali pravilo, ko ne tekfiri pravilo – ko ne tekfiri kafira i sam je kafir. Ovo je
pravilo, šta je ovo, istina, ovo pravilo je istina, jel tako? Ko mušrike ne tekfiri ili
sumnja u njihov kufr ili smatra njihov put ispravnim, da je sam kafir, jel tako? Ovo
je braćo istina, ali oni su uzeli ovo pravilo, pa onda uzmu muslimane117 i kažu, ko
ih ne tekfiri i on je kafir. Onda su uzeli ovo pravilo i učinili ga od samog
šehadeta,118 učinili ga osnovom vjere, najvažnijom stvari u ovoj vjeri, učinili ga,
ovo pravilo, temeljem vjere, jel tako?
Onda poslije ko god nekog kafira kojeg su oni zamislili da je kafir119 ne protekfiri i
on je kafir. I greška je ovde glavna, šta? Što se ovo smatra osnovom vjere, a nije
117
Reći da je onaj koji ne tekfiri tagute, mušrike i mustekbire musliman je prava laž. Meni nije poznato da smo mi
protekfirili jednog jedinog muslimana. Ako Nusret zna da smo mi protekfirili nekog muslimana na osnovu ovog
pravila neka nam ga spomene i dokaže da je musliman! On je sigurno musliman po „Nusretovom islamu“.
118
Iz ovoga vidiš da ovaj džahil ne priznaje da tekfir taguta, mušrika i mustekbira ili ulazi u sam šehadet ili
šehadet na njega ukazuje metodom dilaletul‐iltizām, tj. putem ukazivanja nekog pojma na značenje koje se nalazi
izvan njega ali iz njega neodvojivo i neminovno proizilazi. Ovo je dokaz da je čovjek došao nepozvan na sofru
govora o islamu i da je stranac kada je u pitanju arapski jezik i islamske naučne discipline. Allahulmuste’an!
119
Ovo je takođe jedna od njihovih laži na mene i moju braću. Jer opšte poznato je da mi ne tekfirimo onoga koji
ne zna stanje neke osobe ili ga pogrešno protumači i da smo često navodili primjer učenjaka islama koji su govor
panteiste Ibn ’Arabija protumačili u značenju koje ne izvodi iz vjere. Naravno, radilo se o govoru koji je podnosio
takvo tumačenje.
120 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
osnova vjere, znači smatra se temeljem vjere, smatra se šehadetom samim,120 a
nije tako, jer i sam šejh Muhammed ibn AbdulVehhab i učenjaci Nedžda nisu to
pravilo tako gledali na njega121 iako su ga općenito122 vako izgovarali i govorili ko
ne tekfiri kafira i on je kafir, jel tako?“
Govor Nusreta je pun neznanja i na njemu izgrađen od početka do kraja,
uzduž i poprijeko. Na njihove glavne šubhe i temelje njihove laži ću odgovoriti u
dolazećem djelu knjige uz uvjerenje da je pametnom dovoljno i ovo što sam do
sada spomenuo. U tom dersu Nusret, a ovaj citat navodim iz pravednosti prema
njemu, i da se ne bi rekli da Ebu Muhammed trga njegove riječi iz konteksta, uz
uvjerenje da je njihov kontekst laž na Allaha i da ih nikad ne može navući na
prihvatljivo značenje, takođe kaže:
„Dobro šta je onda pogrešno ovde kod njih, gdje su oni pogriješili? Zato što su to
stavili da je to osnova vjere, a mi kažemo da nije osnova vjere.123 Šta nam je
dokaz da nije osnova vjere? Zato što ni sami prave kontradiktornost svojoj
tvrdnji!124 Oni kažu osnova je vjere, a onda dođu i šta urade? Kažu ovaj prvi koji
učini širk on je mušrik, jel tako, mi se slažemo ‐ onaj koji je učinio širk on je
mušrik,125 dođe ovaj drugi i neće da protekfiri ovog prvog ‐ oni kažu mušrik, dobro,
dođe ovaj treći i neće da protekfiri ovog drugog, što nije htio protekfirit ovog
prvog ‐ kažu ovaj treći nije kafir.
Što nije kafir?! Neće da protekfiri kafira! Zašto nije kafir?! Ovo je osnova
vjere!Moraš da je primjeniš sad ako je osnova vjere. Šta će onda reći?: „Pa ne
misli se to tako bukvalno i općenito.« Aha ‐ vidi sad se ne misli bukvalno i
120
Ovo je dokaz da ovaj stranac poriče da uvjerenje da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani muvehhidi i da
su izvršioci islama muslimani muvehhidi, ulazi u aslud‐din i da je od šehadeta la ilahe ilalllah, svejedno rekli da je
rukn ili da je lazim. Allah nam je dovoljan protiv njih i divan je On Zaštitnik!
121
Ovo je tvrdnja džahila koji ne razumije govor Allaha i Njegovog Poslanika, ’alejhisselam, a kamoli da razumije
govor učenjaka.
122
Glupak želi ovim da kaže da aslud‐din može biti predmet specifiziranja (takhsisa) a to je mes’ela koju smo već
dobro objasnili. Elhamdulillah!
123
Obrati pažnju kako ponovo ponavlja da vjeruje da se islam i tevhid ostvaruje bez uvjerenja da tagut, mušrik i
mustekbir nisu muslimani muvehhidi!
124
Pogledaj tako ti Allaha u ovaj vjerski dokaz! Stvar kojom Nusret dokazuje da negacija islama i tevhida
tagutima, mušricima i mustekbirima odnosno njihov tekfir nije od aslud‐dina jeste „naša kontradiktornost“. Bože
sačuvaj! Nije mu palo na pamet da se to samo njemu učinilo da smo kontradiktorni, kao što mu se „učinilo“ da
šehadet la ilahe illallah ne ukazuje na uvjerenje da onaj koji nema tevhida nije muvehhid a da je onaj koji ga je
sproveo muvehhid. Allahulmuste’an! Nije se za čuditi da ne shvata moj govor za kojeg je lično rekao nekim od
naše braće iz Salzburga da ga „ne sluša“ kao što Bilibani kaže da ga „ne sluša“ već „slušaju ulemu“. Pa kako onda
govorite o mojim stavovima i onome čemu pozivamo ako niste lično čuli šta sam rekao i u šta pozivam!
125
Ovaj ders je izgleda jedan od kasnijih, i u njemu se vidi da je naučio da onaj koji upadne u veliki širk ne može
biti musliman već mušrik. To još uvijek ne sprovode kada je u pitanju veliki širk hukma i tehakuma i tekfir (tešrik)
onih koji su ga dozvolili bez šubhe prisile, ili onih koji ga rade. Jer „tehakum“ kod njih ne ulazi u aslud‐din!!!
Možda i to jednog dana shvate.
EBU MUHAMMED 121
općenito, a rekli ste da je od osnove vjere, onda će reći: »Nije ulema tekfirila nikad
tog trećeg.« Mi kažemo, ako je ovo osnova vjere onda je ta ulema sva izašla iz
vjere, zato što nisu primjenili i sproveli osnovu vjere do kraja.
Treća stvar ‐ otkud ulemi pravo da idžtihadi u osnovi vjere kad se sva ulema složila
da nema idžtihada u osnovi vjere?“
Ovaj čovjek se izgleda pravi lud ili zaista misli da će njegove manipulacije i
trikovi imati efekta a Allah ne daje uspjeh djelima onih koji nered siju. Prije svega,
kao što sam rekao, konstatovanje opisa (tahqiqul‐menat) za kojeg je Zakonodavac
vezao propis u riječima ili djelima mukellefa iz vanjske realnosti ulazi u domen
idžtihada i tu osoba može pogriješiti. Zato ne tekfirimo onoga koji je pogriješio u
„tahqiqul‐menat“ i nije protekfrio neku osobu vjerujući da njegove riječi ili djelo
ne ukazuju kategorički na veliki širk i jasan kufr.
Ovo se naravno tiče slučajeva koji podnose grešku u tumačenju. Govor ovog
prkosnika i oholnika ukazuje na to da mi tekfirimo onoga koji ne tekfiri neku
jedinku taguta, mušrika ili mustekbira u vanjskoj realnosti, samo ako zamislimo da
je prvi mušrik i bez ikakvih pravila, uvjeta i prepreka.
Međutim, istina je u skroz nečem drugom. Istina je u činjenici da je ovaj bivši
„hodža“ službeno a još uvijek „hodža“ moralno stranac u shvatanju ovih vjerskih
poglavlja i mnogim islamskim naučnim discplinama pa nad nama i našem
menhedžu presuđuje na osnovu svog smušenog i smiješnog shvatanja želeći da
dokaže svojim slijepim sljedbenicima da i on ima „konja za trku“.
Razlog zbog kojeg se zaustavljamo kod treće osobe je jasan. Radi se o tome
što šehadet ukazuje na tekfir onoga koji ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha ili je
zadovoljan time poput taguta, ili odbija da ’ibadeti Allahu poput mustekbira, a
ona „druga osoba“ u „lancu“ nije upala u opis vanjskog ’ibadeta nekom drugom
mimo Allaha niti vanjsko odbijanje ’ibadeta Uzvišenom Allahu iako je njena
greška, s obzirom da ne tekfiri mušrika, ogromna i kreće se između nepoznavanja
značenja tevhida i islama ili prkošenja istini, a oboje stoji nasuprot aslu dinil
islama.
A treći u lancu je musliman koji iz jednog ili više razloga nije još dokučio da se
greška drugog tiče nepoznavanja suštine islama i tevhida, s time što tekfir
„trećeg“ u vanjskoj realnosti najčešće nije lahak, i što je „tekfir trećeg“ u „lancu
tekfira“ „lazim od lazima“ a šehadet ukazuje samo na lazim, a ne na „lazim od
lazima“, tj. na ono što proizilazi iz onoga što proizilazi. A to da li je tekfir mušrika
rukn u tevhidu se ne zna osim poslanicom, iako spoznaja tevhida neminovno vodi
u tekfir mušrika i taguta i to je ono što je „treći u lancu“, hvala Allahu, sproveo.
122 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ova „treća osoba“ koja se odrekla od širka, taguta i mušrika, i obožava samo
Allaha, imajući lojalnost prema vjernicima i odričući se od mustekbira, tim opisom
ima aslu dinil islama i možda nikad u životu nije razmišljala o propisu onoga koji
ne tekfiri mušrike posebno kada znamo u koliko slika i na koliko načina se može
pojaviti opis netekfirenja mušrika.
Najpametniji među nama su morali uložiti ogroman trud da konstatuju sve
dimenzije vezane za „lančani tekfir“ a kamoli obični neuki musliman. Zbog toga je
Uzvišeni Allah za ispravnost osnove dini islama od Svojih robova zatražio da znaju
da širk ruši tevhid i da je onaj koji je u njega upao mušrik a onaj koji je ostvario
tevhid muvehhid i ovo znanje je prirodno i neminovno za svakog ko je shvatio
značenje tevhida.
Dakle, mi se držimo tekstova i ne prelazimo ih. Allahulmuste’an! „Trećoj
osobi“ koja najčešće griješi zbog toga što vjeruje da negacija islama i tevhida
tagutima, mušricima i mustekbirima ne ulazi u aslud‐din, ne bivši svjesna značenja
svojih riječi, treba objasniti da onaj koji ne tekfiri tagute, mušrike i mustekbire ili
ne zna islam i tevhid, a takav je mušrik, ili prkosi islamu a takav je gori od njega.
Što znači da se tekfir „treće osobe“ gradi na onome što iz njenih riječi neminovno
proizilazi a ona toga nije svjesna, niti bi ga se pridržavala kada bi joj bilo
objašnjeno.
Obavezivati ljude da od početka islama, kao uvjet ispravnosti aslud‐dina,
znaju propis „drugog i trećeg i četvrtog... pa do milionitog i u beskraj“ u „lancu
tekfira“ je novotarija na koju ne ukazuje ni Kur'an niti Sunnet Allahovog Poslanika,
., i najviše liči na novotariju mu'tezila koji su ostvarenje ulaska u islam uvjetovali
poznavanjem njihovih „razumskih pravila“ koja najčešće nisu imali puno veze sa
razumom i ljudskom prirodom. A u drugom djelu ove knjige ću ti navesti riječi El‐
Maltija o mezhebu mu'tezilija u lančanom tekfiru u nedogled.
Uz napomenu da je predstava o „lančanom tekfiru od trećeg u beskraj“ kao
uvjet za ostvarenje aslu dinil islama, iako je odvratna novotarija ovoga vremena,
mnogo lakša nego njeno sprovođenje u praksi, odnosno u vanjskoj realnosti. To
zbog toga što se opis za kojeg je vezan propis (menat) tokom lanca sve više i više
mijenja i udaljuje od osnovnog opisa. Pa nije isti onaj koji nije protekfirio mušrika i
onaj koji nije protekfirio onoga koji nije protekfrio onoga koji nije protekfrio
onoga koji nije protekfirio onoga koji nije protekfirio ...onoga koji nije ...onoga
koji..., itd. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe!
Isto tako mi nevjerstvo onoga koji ne tekfiri tagute, mušrike i mustekbire ne
ograničavamo kao Makdisi na odbijanje, poricanje ili nijekanje vjerskih tekstova,
EBU MUHAMMED 123
jer to je suprotno tekstovima Objave i iz njega proizilaze najodvratniji opisi kao da
je moguće da čovjek bude musliman iako ne zna da onaj koji voli širk i mrzi tevhid
iz dna duše i psuje Stvoritelja dan i noć nije musliman, a do njega nisu došli vjerski
tekstovi o tekfiru te osobe koje bi mogao poreći, zanijekati, odbiti i slično kada se
ne može ostvariti Makdisijev temelj za tekfir onoga koji ne tekfiri tagute, mušrika i
mustekbire.
Nusret je onaj koji, iz svog neznanja, za tekfir onoga koji ne tekfiri mušrike,
tagute i mustekbire uvjetuje poricanje tekstova i slično ponavljajući riječi učenjaka
u pogledu kojih je stranac, rekavši:
„Kaže dalje, ovdje zapazite ovu stvar, kaže: „Zato što tjera u laž Allaha,
subhanehu ve te ’ala, i Poslanika, ., i zato što se suprostavlja idžma’u –
konsenzusu ummeta.“ Pa to je mjerilo gdje se primjenjuje ovo pravilo. Onaj ko
neće da protekfiri kafira, kojeg je protekfirio Allah, subhanehu ve te ’ala, i
Poslanik, ., jasnim i očitim dokazom, on u tom slučaju šta, tjera Allaha i
Njegovog Poslanika u laž i konsenzus muslimana i naravno da na njega slijedi
pravilo ko ne tekfiri kafira da je i on kafir, na njemu će se onda primjeniti.“
Svaki iole pametan čovjek zna da iz ovoga proizilazi da ona osoba koja nikad
u životu nije čula riječi Allaha i Njegovog Poslanika i ne zna za idžma’ muslimana i
nađe se na primjer među mušricima predislamskih arapa ili drugih i ne zna da nisu
muslimani ‐ muvehhidi koji obožavaju samo Allaha ima aslu dinil islama jer nije
utjerao u laž Allaha i Njegovog Poslanika i idžma’ muslimana.
Ili da iz toga proizilazi da su ljudi koje je Poslanik, ., pozivao u la ilahe
illallah i oni ga izgovore, ostave širk, mrze ge i imaju neprijateljstvo prema njemu i
obožavaju samo Allaha, vole tevhid i imaju prijateljevanje prema njemu ali s
obzirom da su na početku „islama“ još uvijek ne znaju da arapski mušrici nisu
muslimani ‐ muvehhidi, i da Jevreji i kršćani nisu muslimani ‐ muvehhidi, iako zna
njihove širkijjate i jasne kufrove, muslimani koji su ostvarili suštinu aslu dinil
islama i da će ući u Džennet ako umru na tome, jer nisu porekli riječi Zakonodavca
i idžma’a muslimana koji ukazuju na to da su oni koji upadnu u opise širka u koje
su upali predislamski arapi, Jevreji i kršćani mušrici. Allahulmuste’an!
Ako te nije stid radi šta hoćeš! Ovo je suština njihovog vjerovanja i toga se
moraju pridržavati u pogledu osoba koje su na početku „islama“ i svih osoba koje
nisu bile u stanju da nauče tekstove koji tekfire one koji upadnu u opise velikog
širka. Uistinu, velike riječi izlaze iz njihovih usta!
Je li moguće da ovom starom hodžusiji nije palo na pamet šta iz njegovih
riječi proizilazi?! Koje su gore? Naše iz kojih prema njegovom pogrešnom
124 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
shvatanju proizilazi lančani tekfir ili njegove koje jasno ukazuju na opis za kojeg se
veže propis tekfira onoga koji ne tekfiri tagute, mušrike ili mustekbire, a to je
„tjeranje Allaha i Njegovog Poslanika u laž i idžma’a muslimana“. Da Allah sačuva!
To biva kada osoba govori bez stida i znanja i kada joj je aslud‐din da ne bude na
onome na čemu je Ebu Muhammed!
Značenje riječi učenjaka „zbog toga što je utjerao u laž Allaha i Njegovog
Poslanika“ ću pojasniti, inšaAllah. Isto tako Nusret u tom svom predavanju
zaključuje pa kaže: „Prema tome, ovo pravilo nije tekst ni Kur'ana ni sunneta i nije
osnova vjere, nije temelj vjere, nije šehadet LA ILAHE ILLALLAH. Dokaza za to je
mnogo...“126 Ovdje potvrđuje sva prethodna buncanja i majevičke monologije i
poriče da je tekfir taguta, mušrika i mustekbira osnova vjere, temelj vjere i da
ulazi u šehadet la ilahe illallah kao rukn ili kao lazim. Allahulmuste’an!
Dokazi koje je spomenuo su hadis Ebu Mu'avije El‐Hakemija u kojem se
spominje priča oslobođene robinje kojoj je Poslanik, ., potvrdio pravni islam
nakon što je upitao: „Gdje je Allah?“ i „Ko sam ja?“, pa je odgovorila ispravno.
Spomenuo je i događaj vezan za učenike šejha Muhammeda koji neke tagute nisu
tekfirili tekfirom kazne iako su ih smatrali tagutima. Govor šejha Muhammeda o
netekfirenju onih koji 'ibadete turbetu El‐Kivvaz, itd. U ovoj knjizi će biti
odgovoreno na sve njihove, meni poznate šubhe i laži na kojima se bazira njihov
san.
Opaska: nevjerovatno smiješno je to što neznalice tvrde da u šehadet la
ilahe illallah ulazi uvjerenje da je ono što radi tagut, mušrik ili mustekbir
neispravno (batil) i uvjerenje da se oni nazivaju imenom „oni koji rade batil„
(mubtilun) a da uvjerenje da se ono što rade tagut, mušrik i mustekbir nikada ne
može sastati sa aslud‐dinom i uvjerenje da se zbog toga nazivaju imenom „oni koji
nisu izvršili tevhid i islam“, tj. „nemuslimani ‐ nemuvehhidi“ ne ulazi u aslud‐din.
Ovo nepotpuno shvatanje je danas prošireno među ljudima. Da Allah sačuva!
Kaže Bilibani (ebu‐usama) u poznatom razgovoru sa „Aisha_340“ poredeći
mes'elu ostavljanja namaza i odricanja mušrika time vadeći tekfir mušrika iz aslud‐
dina:
„aisha_340: zato što Namaz dolazi poslije poslanice!
ebu ‐ usama: PA ZATO I OVO GORE NE DOLAZI
ebu ‐ usama: POSLE POSLANICE
126
Ders Nusreta kojeg sam dobio pod nazivom „Novi ders“, kojeg posjedujemo u pisanoj i audio formi, a
trenutno se ne može naći na njihovim stranicima. Sličnih „bisera“ ima u svom dersu kojeg je održao u Goraždu
gdje govori o „Najnovijim dešavanjima na terenu“.
EBU MUHAMMED 125
aisha_340: i nikome nije naredjen dok se ne upozna sa njim
ebu ‐ usama: ISTO I SA ODRICANJEM OD MUŠRIKA
aisha_340: Odricanje od Mušrika, pa kako znadose Amr i zejd onda da jeste?
ebu ‐ usama: ZATO STO SU ČINILI ŠIRK, OBOŽAVALI DRUGOG MIMO ALLAHA A
FITROM JE ZNAO DA JE TO NEISPRAVNO PA NORMALNO DA SU NEISPRAVNI I TI
KOJI GA ČINE
aisha_340: kako su se to njih odricali i smijavali se sa njima i govorili im vi ste svi
mušrici‐mnogobošci, a mi smo jedini na vjeri
ebu ‐ usama: DAJ MI DOKAZ DA JE REKAO VI STE MUŠRICI
ebu ‐ usama: ?“
Dakle, želi da kaže da je uvjerenje da su mušrici neispravni od aslud‐dina
valjda zbog toga što se mora znati da je ono što rade neispravno ali da uvjerenje
da su oni mušrici ili kafiri ili nemuslimani ‐ nemuvehhidi nije od aslud‐dina kao da
iz spoznaje osnove tevhida ne proizilazi neminovno da je ono što oni rade
suprotno tevhidu, tj. obožavanje drugog mimo Allaha. To se ponavlja u razgovoru.
Kaže:
„ebu ‐ usama: ZATO ŠTO SU FITROM ZNALI DA JE OBOŽAVANJE KIPOVA ŠIRK
aisha_340: moguće, hadz
aisha_340: neznam za drugo
ebu ‐ usama: A ČIM ZNAŠ DA JE TO LOŠE
ebu ‐ usama: ZNAŠ
aisha_340: ti mi reci?
ebu ‐ usama: DA JE I ONAJ KO TO RADI U ZABLUDI
ebu ‐ usama: I DANAS KO NE SMATRA DA SU TAKVI U ZABLUDI JE KAFIR
aisha_340: koje bio u zabludi?
ebu ‐ usama: ALI RIJEČ JE OKO TEKFIRANJA TAKVIH
ebu ‐ usama: KAZEM
aisha_340: amr i Zejd?
ebu ‐ usama: DANAS NA PRIMJER OSOBA OBOŽAVA KABUR
ebu ‐ usama: KO NE KAŽE DA JE TAKVA OSOBA U ZABLUDI JE KAFIR
ebu ‐ usama: ALI TEKFIR
ebu ‐ usama: JE DRUGA STVAR“
U ovom djelu se još jednom vidi spomenuta zabluda. Štaviše, ovaj džahil
toliko sebi skače u stomak i potvrđuje da su muvehhidi prije dolaska objave
Allahovom Poslaniku, ., poput Zejda sina ’Amra sina Nufejla, znali da je ono što
su radili mušrici od obožavanja kipova širk. Kaže džahil:
„ZATO ŠTO SU FITROM ZNALI DA JE OBOŽAVANJE KIPOVA ŠIRK“
126 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ako su znali da je ono što rade veliki širk, zašto nisu znali da je onaj koji to
radi mušrik? Zašto to ne ulazi u aslud‐din a uvjerenje da su „neispravni“ ulazi?!
Ako je onaj koji radi „neispravno“ neispravan onda je i onaj koji radi širk mušrik!
Mislim, gluposti koje je izvaljala i objavila ova osoba nisam čuo u svom čitavom
životu. Ime mušrik je ime koje se dobija iz samog djela poput imena:
Zalim, tj. nepravednik;
Zinalučar, tj. bludnik;
Murabin, tj. kamatojedac;
Kezzab, tj. lažov;
Qatil, tj. ubica;
Pijač, tj. onaj koji pije, itd.
Dakle, ovo spada u kategoriju imena koji se dobijaju iz samog opisa čim se
pojavi i znanje o tom je ukorijenjeno u ljudskoj prirodi i jeziku i u spomenutim
slučajevima razliku između opisa i onoga koji je u njega upao ne pravi osim ludak,
notorni džahil ili prokleti munafik. Ime mušrik spada u kategoriju „imena kojim se
kude djela“ (esma’u dhemmil‐efa’al).
Volio bih znati kojom je to metodom šehadet la ilahe illallah ukazao da
uvjerenje da je mušrik „neispravan“ i „u zabludi“ ulazi u aslud‐din a uvjerenje da
je onaj koji čini širk mušrik ne ulazi u aslud‐din? Isto tako moramo pitati ovog
džahila da li u aslud‐din ulazi uvjerenje da je ono što radi mušrik veliki širk ili je
dovoljno da vjeruje da radi nešto neispravno?! Posljednje je mes’ela odricanja od
velikog širka koja se ruši:
1) Nazivanjem velikog širka malim širkom;
2) Nazivanjem velikog širka velikim grijehom pa sve do mekruha koji je batil;
3) Nazivanje velikog širka velikim širkom bez tekfira onoga koji je u njega upao
pravdajući ga neznanjem, te’vilom, taqlidom i idžtihadom.
Svi ovi opisi ruše značenje odricanja od velikog širka koji ulaze u aslud‐din.
Allahulmuste’an! Budalaštine neznalica ne zaslužuju da im se posveti više od ovih
redova koje sam naveo samo da bih dokazao da je Bilibani autor i ove šubhe i
batila.
Isto tako ovdje obavezno moram skrenuti pažnju da onaj ahmak, Nusret,
kada se opire i nama buni zbog toga što smo tekfir mušrika uveli u aslud‐din, tj. u
sami šehadet la ilahe illallah, u stvari iste kritiku upućuje Halidiju, sebi i svom
bratu Bilibaniju a da toga nije ni svjestan. Kako to?
EBU MUHAMMED 127
Ahmaci, slijedeći Halidija, lično vjeruju da je tekfir roda taguta sveobuhvatno
od aslud‐dina, tj. od šehadeta LA ILAHE ILLALLAH, pa se ovom ahmaku kaže kako
to da tekfir roda taguta sveobuhvatno ulazi u šehadet LA ILAHE ILLALLAH, a tekfir
roda mušrika koji su zadovoljni da ’ibadete drugom mimo Allaha kao što je tagut
zadovoljan da mu se ’ibadeti mimo Allaha, ne ulazi u šehadet LA ILAHE ILLALLAH,
svejedno da li rekli da je rukn ili da je lazim. Štaviše, kaže mu se kako je moguće
da tekfir roda taguta sveobuhvatno bude od aslud‐dina a tekfir svakog taguta
ne?!
A Bilibani kao što si vidio otvara mogućnost – od koga li je to samo čuo?! –
da tekfir roda mušrika sveobuhvatno bude od aslud‐dina, kao što je tekfir roda
taguta sveobuhvatno od aslud‐dina, tj. od šehadeta LA ILAHE ILLALLAH. Pa, ako je
tako, kaže im se zašto onda nije moguće da tekfir svakog mušrika bude od aslud‐
dina na kojeg ukazuje šehadet LA ILAHE ILLALLAH?!
Što znači da nam ahmak poriče ono što rade njegov šejh, on i Bilibani, lično,
ili možda „branioci tevhida i džihada“ vjeruju da je „tekfir roda taguta
sveobuhvatno“ od „aslud‐dina koji nema nikakve veze sa šehadetom LA ILAHE
ILLALLAH“. Allahulmuste’an! Neka nam to malo pojasne!
Allah ih ubio kuda se odmeću!
Što se tiče riječi učenjaka u kojima za ispravnost islama određene osobe
uvjetuju da vjeruje da je ono što mušrik radi neispravno (batil) i da su oni
neispravni (mubtilun) to se mora shvatiti na jedan od dva načina:
1) Da se pojmom batil i mubtilun misli na veliki širk i mušrikun. Rekao je Uzvišeni
Allah u suri El‐A’araf:
potomstvo nakon njih! Zar ćeš nas uništiti zbog onoga što su uradili mubtilun?!
127
﴾173﴿
Pa se sa riječju mubtilun žele oni „koji su pridruživali“, tj. mušrikun! Ovdje je
svaki mušrik mubtil i obratno.
Kaže Uzvišeni u suri El‐Hadždž:
Veliki širk;
Mali širk;
Novotarija sa primjesom širka.
Može se dogoditi da onaj koji gleda u njih ne zna da li oni ’ibadetom žele
mrtvog ili Gospodara mrtvog i slično. Na primjer čovjek čini sedždu u pravcu
kabura pa se ljudi raziđu i neki vjeruju da je učinio sedždu Allahu na kaburu
pogotovo ako se okrenuo prema kibli, drugi kažu da je učinio sedždu mrtvom i da
je želio mrtvog sedždom kao što se želi Allah da bi se umilio mrtvom i da bi ga on
približio Allahu i kod Njega uložio dobru riječ za njega, ili od njega odagnao štetu
ili pribavio mu korist, a treći kaže da je učinio sedždu pozdrava mrtvom i nije ga
njome obožavao.
U ovoj situaciji i sličnoj njoj se od muslimana traži da vjeruje da je to djelo
neispravno. Ili primjer čovjeka koji kolje žrtvu na kaburu. Neki kažu da je žrtvu
zaklao želeći tim djelom Allaha a drugi kažu da je zaklao žrtvu želeći mrtvog. Tu se
određenoj osobi najčešće presuđuje na osnovu indicija i dokaza stanja koji se veže
za dotično djelo.
U ovim situacijama je obaveza svakom muslimanu da vjeruje da je taj
postupak neispravan inače je njegov islam u opasnosti. Jer, u najmanju ruku onaj
koji kolje na grobovima misli da je Allah taj postupak učinio vjerskim uzrokom za
postizanje dobra i odagnavanjem i odbijanjem štete. Ovo pogotovo važi za neuke
muslimane koji nisu sposobni da tumače značenje indicija kao učenjaci ili učenici. I
tako dalje... Ovo je uopšten odgovor na Bilibanijevu šubhu u vezi govora šejha
Sulejmana sina Sehmana, kojeg ću detaljno pojasniti u drugom djelu knjige. Kaže
se u raspravi između Bilibanija i Aisha_340:
„ebu ‐ usama: riječi Sulejmana ibn Sahmana : "Zatim kada bi pretpostavili da neko
od uleme zastane po pitanju kufra nekog od ovih neznalica od džehmijskih
mukallida ili neznalica od mukallida obožavalaca grobova mogli bi takvog
opravdati da griješi [pogledaj kako se šejh izražava : da griješi a ne kaže da je
grešan] i opravdan, a nećemo reći da je time učinio kufr jer niko nije sačuvan od
greške. " Fetve imama Nedžda 3/73.
ebu ‐ usama: ŠTA JE SAD SA OVIM ŠEJHOM
ebu ‐ usama: OPRAVDAVA
ebu ‐ usama: OVE LJUDE ?
ebu ‐ usama: U SMISLU NJIHOVA NE TEKFIRANJA
ebu ‐ usama: UČENJAK NEDŽDA
ebu ‐ usama: ETO NIJE DANAŠNJI
aisha_340: niko danas ne tekfiri za grijehe!
130 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ebu ‐ usama: PA JEL OVO GRIJEH
ebu ‐ usama: OBOŽAVAOCI KABURA
ebu ‐ usama: ONAJ KO NE TEKFIRI OBOŽAVAOCE KABURA
aisha_340: Niko danas zivi ne tekfiri za grijehe
ebu ‐ usama: VIDIŠ LI ŠTA JE SPOMENUO ŠEJH
ebu ‐ usama: PROČITAJ
ebu ‐ usama: JOS JEDNOM
ebu ‐ usama: VIDI O KOJEM SE GRIJEHU RADI
ebu ‐ usama: NE ODRICANJU OD MUŠRIKA“
Sve ovo i više od njega će detaljno biti uništeno, inšaAllah, u drugom dijelu
knjige u poglavlju o tekfiru mušrika gdje ću protumačiti sve meni poznate za njih
problematične citate učenjaka. Ali ponovo podsjećam na to da sam ubjeđen da
sam u dosadađnjem djelu knjige postavio temelje za odgovor na svaki „temelj“ i
šubhu protivnika. To zna onaj koji zna a ne zna onaj koji neće da zna.
Sura El‐Kafirun, ajet iz sure El‐Baqara i ovaj hadis Poslanika, ., pored čitave
Allahove knjige i Sunneta Poslanika, su naši dokazi u pogledu toga da je vjerovanje
da tagut i mušrici koji obožavaju drugog mimo Allaha nisu muslimani ‐ muvehhidi
koji obožavaju samo Allaha uvjet ispravnosti vjerovanja u Allaha i opis bez kojeg
se aslu dinil islama ne ostvaruje!
Našu vjeru kao što se vidi nismo uzeli iz riječi učenjaka već iz jasnih dokaza
na osnovi ispravne metodologije razumijevanja. Dokaz protivnika da tekfir taguta i
mušrika nije od aslud‐dina i da to učenjaci islama nisu htjeli reći kada su
spominjali određene fetve nisu ajeti i hadisi već neke „fetve“ tih učenjaka koje su
bez sumnje pogrešno razumjeli znajući da u pogledu njihovog shvatanja postoji
razilaženje između dvije skupine i pored svega toga grade svoj din na njima!
Na ovom mjestu ću prekinuti navođenje najvažnijih vjerskih dokaza a u dijelu
u kojem budemo raspravljali pitanje tekfira mušrika i taguta i da li je on od aslud‐
dina ili ne ćemo spomenuti mnoge druge dokaze, koji su svima poznati, ali čije
značenje nije došlo do mnogih srca zbog naslaga grijeha i koprene koja je nad
njima.
1) Dilaletul‐mutabaqeh, tj. ukazivanje pojma na svo značenje za koje je riječ
postavljena, poput ukazivanja riječi insan i na dušu i na tijelo;
2) Dilaletut‐tedammun, tj. ukazivanje pojma na jedan dio značenja za kojeg je
pojam postavljen, poput ukazivanja riječi insan ili na tijelo ili na dušu;
3) Dilaletul‐iltizām, tj. ukazivanje pojma na od njega neodvojivo značenje koje se
nalazi van značenja pojma, ali između njega i pojma postoji neminovna
uzročna povezanost tj. telazum, poput ukazivanja riječi insan na stvorenost i
Stvoritelja, ili ukazivanja riječi auto na fabriku i onoga koji ga je sklopio.
U fusnoti komentara Muhammeda sina Ibrahima Alu šejha risale „Kešfuš‐
šubuhat“ čiji je autor šejh Muhammed bin 'Abdulvehhab, rahimehullah,
Muhammed sin 'Abdurrahmana sina Qasima kaže:
ﻛﺪﻻﻟﺔ ﻟﻔﻆ اﻟﺒﻴﺖ ﻋﻠﻰ ﻣﻌﲎ اﻟﺒﻴﺖ )اﻟﺴﻘﻒ,دﻻﻟﺔ اﳌﻄﺎﺑﻘﺔ ﻫﻲ دﻻﻟﺔ اﻟﻠﻔﻆ ﻋﻠﻰ ﲤﺎم ﻣﺎ وﺿﻊ ﻟﻪ
ﻛﺪﻻﻟﺔ ﻟﻔﻆ اﻟﺒﻴﺖ ﻋﻠﻰ )اﻟﺴﻘﻒ( ﻷن, ودﻻﻟﺔ اﻟﺘﻀﻤﻦ ﻛﻮن اﳉﺰء ﰲ ﺿﻤﻦ اﳌﻌﲎ اﳌﻮﺿﻮع ﻟﻪ.(واﳉﺪران
ودﻻﻟﺔ اﻻﻟﺘﺰام ﻛﻮن اﳋﺎرج ﻻزﻣﺎ ﻟﻠﻤﻌﲎ اﳌﻮﺿﻮع ﻟﻪ ﻛﺪﻻﻟﺔ ﻟﻔﻆ.ﻟﻔﻆ اﻟﺒﻴﺖ ﻋﺒﺎرة ﻋﻦ اﻟﺴﻘﻒ واﳉﺪران
وﻻ ﻳﺘﻀﻤﻦ إذ ﻟﻴﺲ اﳊﺎﺋﻂ,اﻟﺴﻘﻒ ﻋﻠﻰ اﳊﺎﺋﻂ ﻷن اﻟﺴﻘﻒ ﻏﲑ ﻣﻮﺿﻮع ﻟﻠﺤﺎﺋﻂ ﺣﱴ ﻳﻜﻮن ﻣﻄﺎﺑﻘﺎ ﻟﻪ
ﻟﻜﻨﻪ,ﺟﺰءا ﻣﻦ اﻟﺴﻘﻒ ﻛﻤﺎ ﻛﺎن اﻟﺴﻘﻒ ﺟﺰءا ﻣﻦ ﻧﻔﺲ اﻟﺒﻴﺖ وﻛﻤﺎ ﻛﺎن اﳊﺎﺋﻂ ﺟﺰءا ﻣﻦ ﻧﻔﺴﻪ أﻳﻀﺎ
.ﻛﺎﻟﺮﻓﻴﻖ اﳌﻼزم اﳋﺎرج ﻣﻦ ذات اﻟﺴﻘﻒ اﻟﺬي ﻻ ﻳﻨﻔﻚ ﻋﻨﻪ
„Dilaletul‐mutabeqah je ukazivanje pojma na sve za što je postavljen poput
ukazivanja riječi „kuća“ na značenje kuće (krov i zidovi). Sadržajno ukazivanje
(dilaletut‐tedammun) je bitak parčeta unutar značenja za kojeg je postavljen129
poput ukazivanja pojma „kuća“ na (krov) jer pojam kuća se sastoji od krova i
zidova. Nužno uzročno ukazivanje (dilaletul‐iltizām) je bitak vanjskog neophodnim
za značenje za koje je postavljen130 poput ukazivana pojma „krov“ na zid jer pojam
„krov“ nije postavljen za zid pa da ga on obuhvata mutabaqom, niti ga sadrži jer
zid nije dio krova kao što je krov dio kuće lično i kao što je zid takođe dio nje lično,
ali je kao neodvojivi pratilac koji se nalazi izvan suštine krova, koji je neodvojiv od
njega.“131
Kaže „njihov šejh“ Ibn ’Usejmin u „El‐Qava’idul‐muthla...“:
129
Ukazivanje pojma na parče značenja za kojeg je postavljen.
130
Ukazivanje pojma na stvar koja se nalazi van njega koja je nužna za njega i od njega neodvojiva.
131
Ovo nalazimo u svim knjigama usulul‐fikha. Pogledaj npr. „Revdatun‐Nazir...“ od Ibn Qudame sa komentarom
Dr. ’Abdulkerima En‐Nemleh 1/94, izdanje Darul‐’Asimeh. I El‐Bahrul‐muhit od imama Ez‐Zerkešija 2/269 i nakon
toga, izdanje Darul‐Kutub.
132 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Četvrto pravilo:
Ukazivanje imena Uzvišenog Allaha na Njegovo biće i osobine biva putem
mutabaqeh, i tedammuna i iltizāma. Primjer za to: „Stvoritelj“ ukazuje na
Allahovo biće i osobinu stvaranja putem dilaleletul‐mutabaqeh i ukazuje samo na
biće i samo na osobinu stvaranja putem parcijalno‐sadržajnog ukazivanja
(tedammun) i ukazuje na osobine znanja i moći putem uzročno‐neminovnog
ukazivanja (iltizām). Zbog toga je Allah kada je spomenuo stvaranje nebesa i
zemlje rekao: ...da biste znali da je Allah kadar na sve i da je znanjem obuhvatio
sve... Et‐Talaq 12
Uzročno‐neminovno ukazivanje (dilaletul‐iltizām) je vrlo korisno za učenika kada
razmisli o značenju i Uzvišeni Allah ga podrži da shvati nužnu uzročnu vezu jer
time putem samo jednog dokaza dođe do mnogih mes’ela.“132
Protivnici koji kažu da vjerovanje da taguti, mušrici i mustekbiri nisu
muslimani ‐ muvehhidi i da su sljedbenici islama muslimani ‐ muvehhidi, ne ulazi u
šehadet ili iz njega nužnom uzročnom povezanošću ne proizilazi, su pravi stranci
kada je u pitanju shvatanje pojmova i poznavanje metoda njihovog ukazivanja na
značenja i primjenu istog. Vrhunac svega je u tome što su oni pogriješili u aslu
dinil islamu i prvoj mes’eli koja se za njega veže, da Allah sačuva, i tu nisu bili
podržani od strane Gospodara svjetova! Utičemo se Allahu uzroka Njegove
srdžbe!
Imam Ez‐Zerkeši, rahimehullah, govoreći o ovom poglavlju objašnjava da se
ukazivanje pojma na značenje (ed‐dilaleh) dijeli na dvije vrste, pa kaže:
„Ono se dijeli na tekstualnu133 (jezičku) i na netekstualnu.134 Druga može biti
terminološka (vad’ijje) poput ukazivanja postojanja onoga za što se nešto drugo
uvjetuje (mešrut) na postojanje uvjeta (šart), i razumska poput ukazivanja traga
na onoga koji ga je ostavio kao ukazivanje dima na vatru i obratno.
Prva: tekstualna (lafzijje) se dijeli na razumsku poput ukazivanja glasa na život
svog vlasnika, i prirodnu poput ukazivanja „ah“ na bol u prsima, i terminološka. I
djeli se na tri: onu za cijelo značenje, sadržajnu, nužno ukazujuću, jer pojam
ukazuje ili na cjelinu za koju je postavljen kao prvo. Prvo: je ona koja ukazuje na
cjelo značenje poput ukazivanja pojma insan na govoreće živo biće, a druga se ili
tiče parčeta njegovog značenja kao prvo a to je parcijalno‐sadržajno ukazivanje
kao ukazivanje pojma „insan“ samo na živo biće ili samo na govoreće, i poput
132
El‐Qava’idul‐muthla, str. 14. Izdanje Mektebetus‐sunneh.
133
Na ar. lafzijjeh.
134
Na ar. gajru lafzijje.
EBU MUHAMMED 133
ukazivanja vrste na kategoriju. Druga je da bude izvan njegovog značenja a to je
uzročno‐neminovno ukazivanje poput njegovog ukazivanja na onoga koji piše ili
onoga koji se smije...
Sve vrste ukazivanja su se sastavile u pogledu pojma „deset“ jer on ukazuje na
cjelinu sastavljenu od jedinki putem ukazivanja na cjelo značenje, na pet
parcijalno‐ sadržajno i na parnost135 putem iltizāma.“136
Pojašnjavajući značenje pojma „lāzim“ kojeg smo preveli kao ono što iz
nečega neodvojivo i neminovno proizilazi i nalazi se van njega čiji nestanak znači
nestanak njegove osnove (melzum) El‐Džurždani ’Ali sin Muhammeda sina ’Alija,
rođen 740 g.h. a preselio 816 g.h. je u svojoj knjizi „Et‐Ta’rifat“ rekao:
135
Tj. da je broj deset parni broj.
El‐Bahrul‐muhit 2/269‐270
136
134 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
jer čim je dovoljna predodžba o osnovi za konstataciju uzročne povezanosti
dovoljna je predodžba o „lāzimu“ uz predodžbu o „melzumu“.
Pa se za drugo značenje kaže „jasan lazim“ u posebnijem značenju...
„Lazim koji nije jasan“ je onaj u pogledu kojeg je mozgu (mislima) potreban
posrednik da bi ustanovio postojanje međusobne povezanosti između njih poput
jednakosti tri ugla u odnosu na dvije okomite.137 Da bi mozak decidno zaključio da
je trokut jednakih uglova u odnosu na dvije okomite potreban mu je posrednik a to
je geometrički dokaz. U upotrebi „lazim“ znači „vadžib“.
وﻻزم اﳌﺎﻫﻴﺔ ﻣﺎ ﳝﺘﻨﻊ اﻧﻔﻜﺎﻛﻪ ﻋﻦ اﳌﺎﻫﻴﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﻫﻲ ﻣﻊ ﻗﻄﻊ اﻟﻨﻈﺮﻋﻦ اﻟﻌﻮارض ﻛﺎﻟﻀﺤﻚ ﺑﺎﻟﻘﻮة ﻋﻦ
اﻹﻧﺴﺎن واﻟﻼزم ﻣﻦ اﻟﻔﻌﻞ ﻣﺎ ﳜﺘﺺ ﺑﺎﻟﻔﺎﻋﻞ وﻻزم اﻟﻮﺟﻮد ﻣﺎ ﳝﺘﻨﻊ اﻧﻔﻜﺎﻛﻪ ﻋﻦ اﳌﺎﻫﻴﺔ ﻣﻊ ﻋﺎرض
.ﳐﺼﻮص وﳝﻜﻦ اﻧﻔﻜﺎﻛﻪ ﻋﻦ اﳌﺎﻫﻴﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﻫﻲ ﻫﻲ ﻛﺎﻟﺴﻮاد ﻟﻠﺤﺒﺶ
„A „lāzim“ suštine je ono što nije moguće odvojiti od suštine sa aspekte nje same
bez obzira na prolazna svojstva poput odvojivosti sposobnosti smijanja od insana.
„Lāzim“ djela je ono što je specifično za počinioca, a egzistencijalni „lāzim“ je ono
što je od suštine uz posebno prolazno svojstvo nemoguće odvojiti a njegova
odvojivost od suštine sa aspekta nje same je moguća poput crnila za abesince.“138
Bez ulaženja u detalje i njihova pojašnjenja, cilj navođenja ovih citata je
samo da se stekne uvid u govor učenjaka o „lāzimu“ i njegovim vrstama. Ono što
je bilo teško prevesti ili eventualno teško shvatiti svakako nema uticaj na mes’ele
o kojima govorimo.
Rekao je Ez‐Zerkeši, rahimehullah:
„Lāzim se dijeli na dvije vrste: lāzim u mozgu (mislima) u smislu da mozak dolazi
do njega kod shvatanja značenja, i iz sticanja predodžbe o nečemu proizilazi
predodžba o njemu, poput neparnosti za „tri“ i parnosti za „četiri“, svejedno da li
je on njegov lāzim u vanjskoj realnosti takođe, poput kreveta u svojoj uzdignutosti
iznad zemlje, jer krevet kada god se nađe na zemlji je podignut i kada god se
pojavi predodžba o njemu u mozgu on je podignut, ili nije139 poput crnila kada se
uzme uz dodatak da je suprotnost „bjelini“, jer sticanje predodžbe o njemu sa
ovog aspekta za sobom neminovno povlači sticanje predodžbe o „bjelini“, tako da
137
Namučio sam se u prijevodu ovog dijela i nisam siguran da sam potrefio značenje koje je autor želio ali govori
o matematičkom pitanju.
138
Et‐Ta’rifat, str. 244‐245. Izdanje Darul‐kitabil‐’arebi.
139
Nije njegov lazim u vanjskoj realnosti. Allah najbolje zna!
EBU MUHAMMED 135
140
Ovim primjerom misli na ono što je El‐Džurdžani spomenuo u vezi svojstva crnila za abesince jer su oba
nazvali „lazimom u postojanju“. A Allah najbolje zna!
141
El‐Bahrul‐muhit 2/273
Postavljanje pojma za neko značenje.
142
143
El‐medžaz je, kod učenjaka usulul‐fikha, pojam koji se koristi u nekom drugom značenju mimo njegovog
osnovnog značenja zbog veze među njima a indicija sprečava njegovu upotrebu u prvobitnom značenju, kao kada
bi se reklo: „Zejd je lav!“ Pa je nazvan lavom u prenešenom smislu zbog hrabrosti a Zejd se ne može nazvati
pojmom lav u prvobitnom značenju jer je lav životinja.
136 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ako je zbog toga što je riječ postavljena za njega posebnim postavljanjem za
prvobitno značenje (haqiqah) to je neispravno, ili za prenešeno (medžaz) i
prvobitno (haqiqah) značenje kolektivnim (mušterek) postavljanjem, lāzim je
takođe takav ako se u obzir uzme postavljanje u prenešenom značenju. Najpreče
analogiji među njima je postavljanje. Ako je zbog toga što parče ulazi u značenje a
lazim je izvan njega onda je to čisto procjenjivanje i terminologija bez smisla.“
Autor „Ed‐Daqa’iqa“, je rekao:
„Ko učini uzročno‐neminovno ukazivanje tekstualnim je pogriješio jer mozak
prelazi od pojma do njegovog značenja i od njegovog značenja do neodvojivosti
(luzuma), a parcijalno‐sadržajna nije izvan značenja pojma suprotno uzročno‐
neminovno ukazujućoj. A mimo toga svako (ukazivanje) od njih je pripisano tekstu
(riječi) i svako od njih je u određenom smislu i sa određenog aspekta razumsko.“144
Ovo razilaženje učenjaka je slično onome kojeg smo spomenuli prilikom
govora da li je naredba nečega zabrana njemu suprotnog i naredba za ono što je
neodvojivo od naređenog? Ovdje se kao što vidiš govori o tome da li su dilaletut‐
tedammun i dilaletul‐iltizām tekstualni ili razumski? Svi se slažu da se iz jednog
pojma razumije ono što je neodvojivo od njega i da onaj koji nije izvršio „lazim“
nije sproveo naređeno.
Sve ovo ukazuje na neznanje i smjelost osoba koje su se usudile da kažu da
tekfir taguta, mušrika i mustekbira ne ulazi u šehadet ili ne proizilazi iz njega
neminovno u smislu da njegov nestanak znači nestanak šehadeta. Dodatno tome
značenja na koja šehadet ukazuje putem sve tri metode ukazivanja su vjerska
značenja i Uzvišeni Allah kada je naredio šehadet tevhida zna da iz ispravnosti
njegove osnove proizilazi tekfir taguta, mušrika i mustekbira, i da s druge strane
nestanak tekfira taguta, mušrika i mustekbira znači nestanak šehadeta tevhida
zbog vjerske međusobne uzročne povezanosti tevhida i njihovog tekfira.
Onaj koji kaže da tevhid i tekfir taguta, mušrika i mustekbira nisu na ovaj
način povezani tjera u laž Allaha i Njegovog Poslanika i idžma’a muslimana i mimo
Allaha propisuje novi din i drugačiji „šehadet“. Utičemo se Allahu uzroka Njegove
srdžbe!
El‐Bahrul‐muhit 2/277.
144
EBU MUHAMMED 137
3.4.2 Šehadet tevhida putem sve tri metode ukazivanja
ukazuje na sav aslu dinil islam
Tako šehadet tevhida ukazuje na sav aslu dinil islam putem dilaletul‐
mutabaqah, dilaletut‐tedammun, i dilaletul‐iltizāma. Rekao je šejh ’Abdurrahman
sin Hasana, nek’ je Allahova milost nad njima:
، وﻫﻮ ﻻ ﻳﻌﺮف ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ، ﲞﻼف ﻣﻦ ﻳﻘﻮﳍﺎ، ﻋﻠﻤﺎً ﻳﻨﺎﰲ اﳉﻬﻞ،ﻓﻼﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻌﻠﻢ ﲝﻘﻴﻘﺔ ﻣﻌﲎ ﻫﺬﻩ اﻟﻜﻠﻤﺔ
ﻓﺈن، اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﺸﺮك، ﻓﻴﻤﺎ دﻟﺖ ﻋﻠﻴﻪ ﻣﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ؛ وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻹﺧﻼص، اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﺸﻚ،وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻴﻘﲔ
وﻻﺑﺪ ﻣﻦ، وﻋﻤﻞ ﺑﻪ، وﻳﻌﺎدي ﻣﻦ اﻋﺘﻘﺪﻩ، وﻳﻨﻜﺮ ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ، وﻫﻮ ﻳﺸﺮك ﰲ اﻟﻌﺒﺎدة،ﻛﺜﲑا ﻣﻦ اﻟﻨﺎس ﻳﻘﻮﳍﺎ
. اﻟﺬي ﻳﻘﻮﳍﺎ ﻣﻦ ﻏﲑ ﺻﺪق، ﲞﻼف ﺣﺎل اﳌﻨﺎﻓﻖ، اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﻜﺬب،اﻟﺼﺪق
„Dakle neophodna je spoznaja značenja ove riječi, znanjem koje isključuje
neznanje, suprotno onom koji ih govori a ne zna njihovo značenje. I neophodno je
čvrsto ubjeđenje (jeqin) koje isključuje sumnju u pogledu onoga na što ukazuje od
tevhida. Neophodan je ikhlas koji isključuje širk, jer mnogi ljudi ih izgovaraju a
pridružuju u ’ibadetu i poriču njihovo značenje i neprijateljuju prema onome koji u
njega vjeruje i radi po njemu. I neophodna je iskrenost koja isključuje laganje,
suprotno stanju munafika koji ih izgovara bez iskrenosti...“
138 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﺮد؛،وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻘﺒﻮل [11 : }ﻳﻘﻮﻟﻮن ﺑﺄﻟﺴﻨﺘﻬﻢ ﻣﺎﻟﻴﺲ ﻓﻲ ﻗﻠﻮﺑﻬﻢ{ ]اﻟﻔﺘﺢ:ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ
وﻏﲑ ذﻟﻚ؛، واﻹﺧﻼص، ﻣﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ، ﳌﺎ دﻟﺖ ﻋﻠﻴﻪ، وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﶈﺒﺔ، وﻻﻳﻌﻤﻞ ﺎ،ﲞﻼف ﻣﻦ ﻳﻘﻮﳍﺎ
، وﻣﺎدﻟﺖ ﻋﻠﻴﻪ ﻣﻄﺎﺑﻘﺔ، وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻻﻧﻘﻴﺎد ﺑﺎﻟﻌﻤﻞ ﺑﻬﺎ، اﳌﻨﺎﰲ ﳋﻼف ﻫﺬﻳﻦ اﻷﻣﺮﻳﻦ،واﻟﻔﺮح ﺑﺬﻟﻚ
. اﻟﺬي ﻻ ﻳﻘﺒﻞ اﷲ دﻳﻨﺎ ﺳﻮاﻩ، واﻟﺘﺰاﻣﺎ؛ وﻫﺬا ﻫﻮ دﻳﻦ اﻹﺳﻼم،وﺗﻀﻤﻨﺎ
„Kao što je rekao Uzvišeni: (Govore svojim jezicima ono što nije u njihovim
srcima.) ‐ El‐Feth 11. Neophodno je prihvatanje koje isključuje odbijanje, suprotno
onima koji ih izgovaraju a ne rade po njemu. Neophodna je ljubav prema onome
na što ukazuju od tevhida i ikhlasa i drugog i radost zbog toga, koje isključuju
suprotne ovim dvjema stvarima. Neophodno je povinovanje (pokornost) i rad
prema njemu, i onome na što on ukazuje metodom ukazivanja na cjelo značenje
(mutabaqah), parcijalno‐sadržajnog (tedammunen) i uzročno‐neminovnog
ukazivanja (iltizāmen). Ovo je dini islam mimo kojeg Allah neće prihvatiti drugi
din.“145
Nakon svega što smo naveli srećni konstatujemo da se uvođenju spomenutih
opisa u aslu dinil islam pod izgovorom da ih u šehadetu nema neće buniti osim
čovjek koji ne zna svoj din kako treba i koji je u žestokom sukobu sa ljudskom
prirodom, jezikom, i šerijatskim znanjem. Allahulmuste’an!
145
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/244
Zakonu i suđenju.
146
EBU MUHAMMED 139
Isto tako ukratko napominjem da se značenje 'ibadeta u uopštenom smislu i
sa aspekta njega samog po sebi ogleda u apsolutnoj ljubavi i apsolutnoj
poniznosti koje imaju svoju osnovu u spoznaji, uvjerenju i ubjeđenju iz koje
rezultiraju drugi srčani ruknovi 'ibadeta koji su neminovan rezultat apsolutne
ljubavi i poniznosti srca, a to neminovno za sobom povlači kategoriju vanjskog
uopštenog 'ibadeta i robovanja Uzvišenom Allahu koje je rukn u cjelini tevhida.
Međutim, detaljne „oblike“ i „kalupe“ 'ibadeta (obreda) u koje se uliva
'ibadet u uopštenom značenju ne smijemo izmišljati već je osnova u njima
obaveznost sustezanja sve dok ih Allah ne propiše. Uzvišeni Allah je Svojom
objavom propisao savršeni zakon i opisao nam vrste i jedinke kojim ćemo se
Njemu približavati ulivajući u njih značenja 'ibadeta u uopštenom smislu; srcem i
vanjštinom. Neki od primjera za te „oblike“ i „kalupe“ su sedžda, ili ruku'u
(pregibanje) ili qijam (stajanje) u cjelini namaza koji je sam po sebi „oblik i kalup“,
zekat, post, hadž, džihad i bilo koji drugi vid jedinki 'ibadeta u posebnom smislu.
Ove kalupe su učenjaci nazvali 'ibadetima zbog toga što se očekuje da
musliman u njih ulije opšte značenje 'ibadeta te da se putem njih ponizno i sa
ljubavlju njihovom osnovom i onim što iz njih neminovno proizilazi od stanja srca i
vanjštine približava Uzvišenom Allahu.
Svaki vid činjenja tih oblika i kalupa, bez da u njima bude suštinsko značenje
'ibadeta, tj. 'ibadeta u uopštenom smislu, pred nekim drugim mimo Allaha ne
predstavlja u islamu usmjeravanje (sarf) suštinskog 'ibadeta drugom mimo Allaha,
tj. suštinski veliki širk.147 Jer da je to tako Allah nikad ne bi naredio melekima da
urade oblik sedžde, koja je bila sedžda pozdrava i počasti, Ademu, 'alejhisselam, ili
ne bi dozvolio da to bude propisano u prijašnjim šerijatima, kao što nam je
poznato u kazivanju o sedždi roditelja i braće Jusufa, 'alejhisselam, koji su pred
njim učinili sedždu ali ga tom sedždom nisu obožavali.
Isto tako svako ko u vanjštini pokazuje usmjeravanje (sarf) oblika i kalupa
'ibadeta Allahu a u njima nema suštinu 'ibadeta u uopštenom smislu, bilo srcem ili
vanjštinom, u suštini nije musliman, ali samo Allah zna njegovo pravo stanje i ovo
je slučaj munafika koji će biti u najnižim dubinama vatre.
Svaki opis od riječi i djela koji je Uzvišeni Allah nazvao velikim širkom i
'ibadetom drugog mimo Njega u sebi sadrži suštinsko rušenje tevhida Uzvišenog
Allaha i suštinski 'ibadet drugom mimo Njega, vanjštinski ili nutrinski, tako da
muslimanu nije dozvoljeno da zamišlja mogućnost nepostojanja suštinskog
147
Za vrijeme čitanja knjige će ti postati jasno zbog čega sam u ovoj knjizi koristio pojam „suštinski veliki širk“.
140 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
'ibadeta u onome što je Allah nazvao velikim širkom i 'ibadetom drugog mimo
Njega, iz čega rezultira zaključak da je moguće da takav ne bude mušrik.
3.5.2 Međusobna uzročna povezanost između vanjštine i
srca
Da bi se ovo detaljno shvatilo potrebno je takođe shvatiti suštinu veze
između imana srca i imana vanjštine i između kufra i širka srca i kufra i širka
vanjštine i značenje postojanja neminovne uzročne povezanosti među njima, tj.
telazuma kod učenjaka ehlus‐sunneta i džema'ata.
EBU MUHAMMED 141
Dakle, ono što je u vanjštini se u suštinskom smislu ne naziva imanom osim
ako u srcu postoji iman. Ono što je Zakonodavac u vanjštini nazvao velikim kufrom
i velikim širkom je time nazvano zbog neminovnog postojanja međusobne
uzročne povezanosti između njega i kufra u srcu. Pa koga god Allah i Njegov
Poslanik zbog određenih riječi i djela protekfire takav je kafir u vanjštini i u srcu.
Međutim, bitno je pojasniti zašto sedžda pred nekim drugim mimo Allaha ne
mora biti obožavanje onoga pred kojim se učinila, jer to je mnoge navelo da tu
sliku i stanje preslikaju na pitanja velikog širka u tehakumu a neke čak i na pitanje
psovanja Uzvišenog Allaha kao što se dogodilo Albaniju koji je na osnovu vanjskih
indicija pokušavao zaključiti da li je neka osoba kafir u srcu ili ne pa je ovisno od
tih indicija neke psovače Allaha tekfirio a neke nije, pa su mnogi džahili počeli
govoriti da Albani u pogledu tekfira psovača Uzvišenog Allaha ima dva mišljenja.
Da Allah sačuva zablude i smjelosti neznalica!
Kada ovo znaš možeš zaključiti da je razlika između oblika sedžde i tehakuma
u tome što ne mora značiti da je svako ko učini sedždu pred nekim mimo Allaha
njome istog učinio ma'budom, tj. onim kojem se 'ibadeti ali je onaj koji od taguta
hukma traži da presudi tagutskim zakonom ili namjerno presudi zakonom kojeg je
on lično izmislio time je neminovno učinio drugog ili sebe sudijom mimo
Uzvišenog Allaha i srušio svoj tevhid Allaha u hukmu i tehakumu kao što onaj koji
čini sedždu 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha ili je traži sebi učinio drugog
mimo Allaha ma'budom.148
U hukmu i tehakumu ne postoji značenje pozdrava i počasti niti se za njegov
bitak velikim širkom uvjetuje opis približavanja (teqarrub) kao što je to slučaj u
velikom širku u obredima! Sve ovo je zabludjele navelo na uvjerenje da je moguće
da čovjek upadne u veliki širk hukma i tehakuma a da bude musliman kao što je
Albanija njegova novotarija navela da vjeruje da je moguće da neko opsuje
Uzvišenog Allaha i da bude musliman, jer obje skupine u tami novotarskih uvjeta
za tekfir kod Allaha uslovljavaju srčani kufr i jezičku obavijest o srčanom kufru za
tekfir u vanjštini.
Ekstremne murždije prije njih, poput džehmija i slično, iako su vjerovali da taj
vanjski opis lično nije veliki kufr kao što vanjska dobra djela lično nisu iman, se
nisu pridržavali svoje zablude do kraja već su, iako ne potvrđuju neminovnu
uzročnu povezanost između vanjštine i srca, protekfirili onoga kojeg su zbog
određenih riječi i djela protekfirili Allah i Njegov Poslanik.
148
Onaj kome se ’ibadeti a pravo na to ima samo Allah.
142 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Najekstremniji, o kojima Ibn Tejmijje kaže da su izašli iz islama, kažu da je
moguće da onaj kojeg su protekfirili u vanjštini zbog jasnog kufra u riječima i
djelima bude vjernik kod Allaha ako u svom srcu nije imao kufr. Zato smo uvijek
govorili da je Albani gori od najekstremnijih džehmija kao i svi oni koji hode
sličnim putem makar i djelimično i da njihova greška ne spada više u domen greški
islamskih sektri od sljedbenika strasti i novotarija već u neostvarenje kufra u
taguta, pa se zbog toga ne smiju zvati murdžijama kao što to smatra struja
doktora iz Saudijske Arabije i oni koji ih slijede a što je zahvatilo glavešine skupine
na čije novotarije i greške odgovaram.
Pravilo je da vanjski veliki širk i veliki kufr za sobom neminovno povlače
nevjerstvo u uvjerenju srca ili njegovim djelima, pa se na primjer ne smije reći
„nije kafir ako nije ohalalio“ i slično od opisa koji se tiču 'aqide ili „nije kafir ako
mrzi ono što radi“ jer su zadnjim uzeta u obzir samo neka djela srca a zaboravilo
se da osoba vjerski mora biti kafir u vanjštini i u suštini makar neuki ne dokučio
onaj opis imana koji je nestao iz njegovog srca ili suprotni koji se pojavio a propisi
se svakako vežu za vanjštinu.
Činjenica da smo rekli da je u jedinkama (kalupima i oblicima) 'ibadeta
osnova sustezanje dok ne dođe šerijatski dokaz ne znači da ne može doći do
obožavanja taguta oblicima i kalupima koji nemaju taj oblik u islamskim
'ibadetima kao kada bi neko obožavao tagute plesom, vriskom, zviždanjem,
meditacijama, dubljenjem na glavi, stavljenjem cigara u usta kipa ili šta ti ja znam
od gluposti koje rade ljudi bez pameti. Ovo kažem jer sam zatekao ljude iz čijih
riječi se ovo značenje može razumijeti.149 A spomenuti oblici su 'ibadet tagutu
zbog namjere približavanja tagutu njima, ili traženja od njega njima ono što on
nije kadar učiniti, ili zbog pridržavanja tagutskog vjersko‐zakonskog htijenja,
odnosno njegovog zakona, što predstavlja apsolutnu pokornost i poniznost.
3.5.3 O jedinkama velikog širka putem kojih se obožava
tagut
Učenjaci koji spominju jedinke velikog širka kojima se obožava tagut u
pogledu velikog broja istih nisu našli vjerske tekstove u kojima Allah poimenično
149
Kada definišu širk u ’ibadetu prvo definišu ’ibadet u šerijatu i da je to sve ono što je šerijat učinio
mustehabbom ili vadžibom pa kažu da je svako ko od toga nešto usmjeri drugom mimo Allaha mušrik, što ne
zatvara mogućnost da je veliki širk usmjeriti tagutu neki drugi oblik koji u sebi sadrži značenje približavanja,
traženja onoga što obožavani mimo Allaha nije kadar učiniti, ili pridržavanje tagutskog zakonskog htijenja. Pa
nek’ je Allah na pomoći!
EBU MUHAMMED 143
spominje veliki širk klanja žrtve tagutu, veliki širk tavafa oko taguta i slično. Već su
ta imena uzeli iz šerijatskih oblika 'ibadeta samo Allahu s ciljem lakšeg određivanja
imena jedinki velikog širka i imena onoga koji upadne u njih te radi pojašnjenja
ljudima šta ne smiju raditi, bilo u suštinskom ili samo kalupskom smislu.
Kao primjer za to se može navesti oblik i kalup sedžde kojeg je Allah u
posljednjoj objavi ograničio na Sebe i zabranio da se ona čini i usmjerava bilo
kome drugom mimo ili uz Njega kao i pred bilo kime. Tako su iz činjenice da je
klanje žrtve u ime Allaha uz namjeru približavanja Allahu 'ibadet kojim obožavamo
Uzvišenog učenjaci rekli da je onaj koji taj 'ibadet usmjeri nekom drugom mimo
Njega upao u veliki širk jer ga je time obožavao mimo Allaha. Dakle, za mnoge
jedinke velikog širka ne postoji izričit dokaz ali su uzete iz činjenice da se Allah u
šerijatu obožava njima i da ih je ograničio na Sebe.
Imamo takođe primjer zavjeta (nezr) koji je u šerijatu u osnovi pokuđen ali
kada se čovjek zavjetuje meleku, mrtvom ili odsutnom da će mu ako izliječi
bolesnika i slično od stvari koje je samo Allah u stanju učiniti, klanjati dva reka'ata
ili zaklati žrtvu ili u njegov grob ubaciti nekoliko maraka time postaje mušrik
velikim širkom. Pa se iz imena jedinki velikog širka vade imena za one koji su upali
u njih pa se kaže mušrik velikim širkom klanja žrtve, mušrik velikim širkom
zavjetovanja, mušrik velikim širkom ljubavi, mušrik velikim širkom tehakuma itd.
U oblicima koji nisu identični šerijatskim 'ibadetima se dotični mušrik može
nazvati opštim imenom širka pa da se samo kaže da je mušrik ili da se u njegovom
postupku pokuša dijagnozirati ono šta ga je na to navelo od ljubavi prema tagutu,
straha i slično. Pa da to bude veliki širk ljubavi ili veliki širk straha, ili veliki širk
nade, itd., uz uvjerenje da je vanjski opis lično veliki širk i veliki kufr.
Upravo zbog realne mogućnosti da dotična osoba čineći kalup i oblik 'ibadeta
pred nekim drugim mimo Allaha nije imala namjeru usmjeriti mu 'ibadet, u
uopštenom ili posebnom smislu,150 želeći njih lično mimo Allaha, ili približavajući
im se, ili uz bilo koje drugo značenje kojim se ostvaruje suštinski 'ibadet, iz jednog
ili drugog razloga, istu nije dozvoljeno odmah protekfiriti sve dok se ne ostvare
uvjeti (šartovi) tekfira pojedinca i nestanu njegove prepreke. S obzirom da se
ovdje radi o konstataciji opisa (tahqiqul‐menat) za kojeg je šerijat vezao propis i
spuštanju vjerskog temelja na opis u vanjskoj realnosti, može se desiti da se
150
Usmjeravanje (sarf) jedinki ’ibadeta odnosno njihovo posvjećivanje nekom drugom mimo Allaha i željenje
drugog mimo Njega je suštinski veliki širk i jedan vid usmjeravanja suštinskog ’ibadeta nekom drugom mimo
Allaha. Postoji idžma’ muslimana da je to veliki širk, a na osnovu pravila o neminovnoj uzročnoj povezanosti
između vanjštine i srca vjerujemo da u njegovom srcu mora biti kufr u ’aqidi ili u djelima srca.
144 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
muslimani raziđu u pogledu tekfira određene osobe ovisno od odnosa prema
određenim pitanjima.
Pogotovo kada se radi o pitanju tumačenja indicija i dokaza stanja koji se
vežu za određenu osobu, čije djelo ili riječ podnosi tumačenje u drugom značenju
a ne u značenju jasnog velikog širka i kufra. Iako je obaveza svakom muslimanu da
spusti propis na opis koji je „zahir“ a „zahir“ u ovom slučaju, bez obzira govorili o
riječima ili djelima, je značenje koje se automatski nameće slušaocu ili onome koji
gleda u nečije stanje nakon poznavanja tradicije naroda te osobe u upotrebi
dotičnih riječi i djela, čije značenje, ako se zanemari, za sobom povlači nestanak
najveće odlike ljudske rase a to je „razumijevanje i komunikacija“ kao što kaže
Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, govoreći o sličnom poglavlju.
Ovaj „zahir“ se u normalnim uslovima mora uzeti u obzir iako stanje podnosi
neko daleko prevagnuto značenje. U stanju nužde (darure) je prihvatljivo i
propisano da se u pogledu nekih osoba uzmu u obzir indicije koje ukazuju na
ispravnost i iskrenost njihove tvrdnje da određenim riječima i djelima nisu željeli
značenje velikog širka i kufra i da im se ne presudi velikim širkom i kufrom. Ali u
jasan (sarih) vanjski veliki širk ili kufr u vjeri nije dozvoljeno upasti osim u stanju
prisile (ikraha), kao što se prevagnjujući uopšteno može reći da u kalupe i oblike
velikog širka takođe nije dozvoljeno upasti osim u stanju prisile, zbog toga što je
razlika između suštinskog jasnog velikog širka i kufra i kalupa i oblika širka i kufra
najčešće samo u namjeri a ne u vanjskom obliku, a mi znamo da su učenjaci
islama konstatovali zabranu ispoljavanja kufra, misleći time na vanjski oblik. Tako
da muslimanu nije dozvoljeno da uradi sedždu pred kipom imajući namjeru
činjenja sedžde Allahu osim u stanju prisile.
nekom drugom mimo Allaha, tj. suštinski veliki širk, niti na usmjeravanje (sarf)
jedinke 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha, već misle na činjenje oblika i kalupa
pred nekim drugom mimo Allaha, uz drugu namjeru, mimo namjere suštinskog
'ibadeta i mimo namjere usmjeravanja 'ibadeta nekom drugom mimo Njega, tj.
bez namjere njegovog posvećivanja njemu ili željenja njega njime, ili približavanja
njemu ili bilo kojeg drugog značenja kojim se ostvaruje značenje suštinskog
'ibadeta koje čovjeka čini mušrikom.
Naročito ako imaju „poseban“ odnos prema definiciji velikog širka prema
kojoj je veliki širk u 'ibadetu „usmjeravanje (sarf) bilo koje vrste ili jedinke
'ibadeta nekom drugom mimo Allaha“, gdje oni puko činjenje jedinke 'ibadeta
pred nekim drugim mimo Allaha bez ulivenosti značenja 'ibadeta u uopštenom
smislu u njemu i bez namjere značenja kojim se ostvaruje suštinski 'ibadet
drugom mimo Allaha od kojih smo već neke spomenuli, nazivaju „velikim širkom“
ne želeći pojmom „veliki širk“ prethodno konstatovano značenje „usmjeravanja
(sarf) 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha“ koje se ovom rečenicom u govoru
učenjaka prvobitno želi.
Dakle, koriste termin „veliki širk“ ali ne u njegovom originalnom značenju u
tekstovima Objave i u govoru učenjaka već u posebnom značenju. Ako se dokaže
da je terminologija neke osobe da „činjenje kalupa i oblika“ pred nekim drugim
mimo Allaha, bez ulivenosti suštinskog 'ibadeta u njima i bez značenja njihovog
usmjeravanja ili posvjećivanja drugom mimo Allaha i željenja njega njime, i
približavanja njima, naziva „velikim širkom“ i zagovara uvjerenje da u tom
„velikom širku“ postoji opravdanje neznanjem i da je onaj koji upadne u taj „veliki
širk“ još uvijek musliman kojeg nije dozvoljeno tekfiriti prije uspostave
argumenta, prema takvom nije dozvoljeno postupiti kao prema osobama koje
vjeruju da je onaj koji iz neznanja, kojeg od sebe nije mogao odagnati uz ulaganje
maksimalnog truda, upadne u suštinski veliki širk, musliman ‐ muvehhid, jer je to
upravo onaj opis koji kategorički ukazuje na nepoznavanje tevhida ili na prkošenje
tevhidu i time se ruši aslu dinil islam i tevhid u njegovom ruknu ili u njegovom
„lazimu“ čiji nestanak ukazuje na nestanak osnove (melzum) iz koje je proizišao a
ona je „neposjedovanje ispravne predodžbe“ o dini islamu i tevhidu ili neki drugi
opis u 'aqidi ili djelima srca.
Međutim, najveći problem je kada dođe neko poput potpisnika proglasa i
sličnih njima koji imaju istu novotariju u djelimičnom smislu i govor takvih
učenjaka instrumentaliziraju u značenju suštinskog 'ibadeta i suštinskog velikog
širka pa kaže da u njemu postoji opravdanje neznanjem, te'vilom,151 taqlidom152 i
151
Pogrešno tumačenje tekstova.
146 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
idžtihadom153 i slično. Mnogi to čak rade kada je u pitanju psovanje vjere i širk u
rububijjetu, itd.
Potpisnici proglasa to primjenjuju u svim vidovima velikog širka i na tome su
bili Nusret i Bilibani da bi danas završili na uvjerenju da tehakum, odnosno
tevhidul‐hakimijje, ne ulazi u aslud‐din na što kategorički ukazuju njihove riječi
koje smo naveli i koje ćemo navesti. Još uvijek se propagira da učenjaci islama
imaju „dva mišljenja“ u mes'eli opravdanja neznanjem u 'ibadetu nekom drugom
mimo Allaha!!! Allahulmuste’an!
Ovo nam još jednom pokazuje i dokazuje koliko je problematično i opasno
kada potonje generacije ili džahili koriste i argumentiraju govorom prethodnih
generacija učenjaka nepoznavajući temelje na kojim su oni izgradili svoje fetve i
izreke. Ovo nije samo problem u fikhskim poglavljima vezanim za brak, razvod
braka, kupoprodaju i slično, već se dogodilo i u poglavljima aslud‐dina, tj. tekfira
mušrika i taguta, odnosno svih onih koji nisu ostvarili šehadetom naređeno
značenje.
Ovdje se moramo prisjetiti riječi Ibnul‐Qajjima, rahimehullah, u kojima kaže
da je šteta ovakvih ljudi za vjeru veća nego šteta laika ljekara po tijelo bolesnika.
Nema sumnje da smo mi danas svjedoci ogromnih fitni i žrtve prelamanja
Allahovim stvaranjem presudnih događaja za islam i muslimane.
Kao primjer za upotrebu pojma „'ibadeti“ ili „djelo od djela širka“ ili „oblik
od oblika širka“ u spomenutom značenju bih mogao navesti riječi Dr. El‐Qarnija,
autora knjige „Pravila tekfira kod ehlus‐sunneta i džema'ata“ u kojoj pojmovima
„djelo od djela širka“ ili „oblik od oblika širka“ i „'ibadeti“ naziva činjenje kalupa
i oblika ili mes'ele u kojima čovjek nekada može biti opravdan neznanjem, poput
sedžde pozdrava ili ohalaljivanja pijenja vina za određenu grupu ljudi kao što je
uradio Qudameh bin Maz'un, /.
Na greške u ovoj knjizi je pokušao odgovoriti Ahmed El‐Halidi i knjiga je
poznata studentima koji izučavaju tevhid i traže istinu. U tom odgovoru Qarniju
on upozorava na mnoge propuste u koje je upao Qarni, ali Halidi, iz meni
nepoznatog razloga, nije mogao shvatiti zašto Qarni na jednom mjestu kaže da je
onaj koji 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha mušrik i da u tome nema
opravdanja u neznanju i te'vilu, a na drugim mjestima iste knjige opravdava
počinioca nekog od „djela širka“ ili „oblika širka“ neznanjem pa mu je Halidi na to
152
Slijepo slijeđenje nečijeg mišljenja bez poznavanja dokaza.
Ulaganje maksimalnog truda od strane mudžtehida sa ciljem dolaska do vjerskog propisa.
153
EBU MUHAMMED 147
odgovorio svim dokazima i citatima 'uleme iz kojih se zaključuje da se svi
muslimani slažu da je onaj koji 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha mušrik.
Halidi je to protumačio kao kontradiktornost Qarnija. Nakon što sam
pročitao knjigu Halidija, zaista sam mislio da Qarni opravdava mušrike neznanjem,
ali prije nego što sam se upustio u pisanje ovih redova odlučio sam da izučim
Qarnijevu knjigu s ciljem da lično vidim njegovo razmišljanje kako u spomenutom
pitanju tako i u pitanju tehakuma i da bi upoznao šubhe protivnika i lakše
odgovorio na njih.
Nakon nekih mojih drugih iskustava ustanovio sam da Qarni ne opravdava
onoga koji čini suštinski 'ibadet nekom drugom mimo Allaha i usmjerava ga
njemu, već opradava onoga koji pred njim čini kalupe i oblike koje on naziva
„djelima širka“ i „oblicima širka“, tj. mezāhiruš‐širk.
U elektronskoj biblioteci „Eš‐Šamilah“ sam pretražio da li se u govoru
učenjaka selefa i khalefa spominje pojam „mezahiruš‐širk“. Pretražio sam fetve
Ibn Tejmijje i „Ed‐Durerus‐senijjeh“ od učenjaka da've i nisam našao da je neko od
njih upotrebljavao pojam „mezāhiruš‐širk“, tj. „oblici širka“. Ali sam istog našao u
govoru suvremenika i vidio sam da ga upotrebljavaju u različitim značenjima. Na
početku knjige „Komentar Kešfuš‐šubuhata“, od Muhammeda sina Ibrahima, na
dvanaestoj strani, takođe sam našao pojam „mezāhirul‐kufr“, tj. „oblici kufra, gdje
se kaže:
وﻣﻦ أﺳﺒﺎب ﺑﻘﺎء ﻋﺎﻣﺘﻬﻢ ﻋﻠﻰ اﻟﺸﺮك أن ﻛﺜﲑا ﳑﻦ ﻳﺪﻋﻲ اﻟﻌﻠﻢ واﻹﻣﺎﻣﺔ ﰲ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻨﻬﻢ ﻳﺸﺎرك ﻋﺒﺎد
"ﻫﺬﻩ: وإذا ﺷﺪد اﻹﻧﻜﺎر ﻋﻠﻴﻪ واﻧﻘﻄﻌﺖ ﺣﺠﺘﻪ ﻗﺎل.اﻟﻘﺒﻮر ﰲ ﻋﺒﺎدا ﻢ واﺣﺘﻔﺎﻻ ﻢ وﻳﺄﻛﻞ ﻣﻦ ذﺑﺎﺋﺤﻬﻢ
وﻳﻌﺘﺬر ﺑﻌﻀﻬﻢ ﻋﻦ.ﻣﻈﺎﻫﺮ اﻟﻜﻔﺮ" وﻫﺬﻩ اﻟﻜﻠﻤﺔ ﲣﻔﻲ ﲢﺘﻬﺎ أن ﻋﻘﺎﺋﺪﻫﻢ ﰲ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ﺻﺤﻴﺤﺔ ﺳﻠﻴﻤﺔ
أو ﻣﺎ ﻗﺼﺪوا ﺑﻌﺒﺎدة أﺻﺤﺎب اﻟﻘﺒﻮر إﻻ اﷲ ﻓﻼ, أو ﺻﻮﻓﻴﺔ, أو ﺧﺮاﻓﻴﻮن, ﺑﺄ ﻢ ﺟﻬﺎل ﺟﻬﺎل:ﻋﺎﻣﺘﻬﻢ
ﳜﺮﺟﻮن ﻣﻦ داﺋﺮة اﻹﺳﻼم ﺬﻩ اﻷﻓﻌﺎل و أﺷﺒﺎﻩ ﻫﺬﻩ اﻟﻌﺒﺎرات اﻟﱵ ﻓﻴﻬﺎ اﻟﺘﻬﻮﻳﻦ ﻣﻦ ﺷﺄن اﻟﺸﺮك أو
.ﺗﺴﻮﻳﻐﻪ
“U razloge ostanka većine njih na širku spada i to što veliki broj onih koji se među
njima pozivaju na znanje i imamet u dinu učestvuje sa obožavaocima kaburova u
njihovim ‘ibadetima i proslavama i jede meso životinja koje su zaklali. Kada se
bude žestok u njegovoj kritici i prekine se njegov argument kaže: „Ovo su oblici
kufra!“.154 Ova riječ u sebi krije da su njihova uvjerenja u tevhidu ispravna i
154
Mezāhirul‐kufr.
148 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
zdrava. Neki svoj narod pravdaju govoreći da su oni džahili ili da se povode za
bajkama ili da su sufije ili da ’ibadetom mrtvih nisu željeli osim Allaha pa tim
djelima ne izlaze iz islama i izreke slične ovima u kojima je olahak odnos prema
širku ili njegovo dozvoljavanje.“
U ovom govoru se vidi da ovaj pojam koriste mnogi ljudi koji se pripisuju
znanju i imametu u vjeri čineći ga sredstvom preko kojeg izbjegavaju tekfir
mušrika. Da Allah sačuva!
S druge strane mnogi učenjaci i oni koji se pripisuju znanju ga koriste u
značenju suštinskog veliki širka, za postupke koji mogu biti protumačeni kao veliki
ili mali širk te za mali širk. Što se mene tiče ja dajem prednost postupku selefa i
khalefa uz opasku i uvjerenje da nije problem koristiti „novi termin“ ako se njime
želi ispravno značenje i da se mora biti oprezan u pogledu ophođenja sa istim ako
postoji opasnost da će iz takve upotrebe proizići ono što je Allah zabranio.
Ako u ovoj knjizi budem upotrebljavao pojam „oblici širka“, tj. „mezāhiruš‐
širk“ možda u drugima neću.155 Ovdje to činim zbog toga što ga koristi Qarni i
mnogi od naših protivnika, koji nisu shvatili Qarnijev govor.
Isto tako sam primjetio da Qarni drugačije tumači riječi šejha Muhammeda
b. 'Abdulvehhaba, rahimehullah, u vezi netekfirenja onoga koji 'ibadeti turbetu El‐
Kivvaz, koje smo mi i svi meni poznati do sada tumačili u značenju ustezanja od
tekfira kazne uz potvrđivanje imena širka i suštinskog 'ibadeta turbeta El‐Kivvaz.
Ali Qarni ih tumači u smislu da su ti ljudi oko tog turbeta radili stvari u kojima nije
morao biti suštinski 'ibadet, tj. u značenju postupaka koje neko može uraditi sa
namjerom 'ibadeta ili u značenju novotarije sa primjesom malog širka i slično.
On šejhu Muhammedu b. 'Abdulvehhabu, rahimehullah, pripisuje da glagol
„ja'budu“, tj. 'ibadeti koristi u drugom značenju mimo značenja suštinskog
'ibadeta. Ovakvo tumačenje značeja glagola „'ibadeti“ i pripisivanje ove
terminologije šejhu Muhammedu, iako je kod mene neispravno i katastrofalno a
mogu samo slutiti šta je razlog tome, otvorilo mi je vrata da zaključim da nije
nemoguće da mnogi ljudi danas koriste istu terminologiju. Uzvišeni Allah pojmom
širk i 'ibadet drugom mimo Njega u Svojoj Knjizi u osnovi nije želio osim njihovu
suštinu, a to je onaj opis koji se ne može sastati sa aslu dinil islamom, i mi smo ih
stalno tako shvatali.
Iz ovoga proizilazi da oni koji „činjenje kalupa i oblika“ pred nekim mimo
Allaha i slično nazivaju imenom „veliki širk“ ili „'ibadet“ neće tekfiriti njihovog
155
Mišljenja sam da je Dr. El‐Qarni spomenute pojmove u većini slučajeva upotrebio na ispravnom mjestu.
EBU MUHAMMED 149
počinioca, jer vjeruju da on nije upao u suštinu velikog širka i 'ibadeta nekom
drugom mimo Allaha. S druge strane Qarni u knjizi išareti da danas postoje grupe
koje pitanje dobijanja imena širka i pravilo tekfira mušrika sprovode u kalupima i
oblicima i kažu da je to aslu dinil islam, a mi smo nevini i čisti od toga.
Allahulmuste’an!
To je greška bez sumnje i tu se obično radi o osobama koje nisu shvatile
detalje određenih pitanja, a u svemu tome problem kulminira kada na to
nadovežu tekfir onoga koji „ne tekfiri mušrike“ kao što su uradili neki naši momci
u pitanju potpisa pa im je Allah dozvolio da shvate svoju grešku.
Što se nas tiče, opšte je poznato da mi ne tekfirimo osobu koja ne tekfiri
mušrika ako je razlog njegovog ustezanja bilo nepoznavanje (džehlul‐hāl) ili
pogrešno tumačenje stanja (te'vilul‐hāl) tog mušrika, usljed njegove nejasnoće i
zamršenosti. Velika je nepravda i daleko od istine da nam neko pripisuje da mi
prvo protekfirimo nekog pojedinca ili „to zamislimo“ a zatim tekfirimo svakog ko
ga ne protekfiri. Ali Allah nam je dovoljan kao Zaštitnik i divan je On Pomagač!
To dodatno dokazuje da među nama ima braće koji ne tekfire neke ljude od
učenih koje ja tekfirim i ja ih ne smatram kafirima zbog toga već im dajem prostor
za idžtihad u tekfiru pojedinca. Isto tako je jedan od braće, koji nam je nedavno
zulum učinio, prestao tekfiriti Bin Ladina nakon što ga je tekfirio pa ga nisam zbog
toga protekfirio. Kad bih sada čuo nekog od braće da ne tekfiri nekog od
pojedinaca, čiji se tekfir proširio među nama, od onih koji su dozvolili tehakum
pred tagutom pod izgovorom da nema šerijatskih sudnica, i svoje ustezanje od
tekfira argumentira prihvatljivim dokazima, opet ga ne bih tekfirio.
Svako će pred Allahom snositi odgovornost kako zbog uvjerenja da je neko
musliman tako zbog uvjerenja da je neko kafir. Ovim ne želim da povučem tekfir
nekog pojedinca kojeg sam protekfirio. Ne vallah! Ubjeđeniji sam nego što sam
ikad bio da su daleko od islama i tevhida i da su krivi za ovaj rat protiv islama i
tevhida i ove mubarek da've.
Teoretski, ako bi se uspostavilo da je neko od njih koristio pojam „tehakum
tagutu“, misleći njime na nešto što nije kufr samo po sebi poput sulha,156 ili
uzimanja lične karte,157 ili nekih drugih mogućnosti koje ću spomenuti, te osobe
imaju pri sebi veliki broj drugih opisa koji izvode iz vjere islama. Mesdžidi su im
puni ljudi koji su kafiri i koji godinama ne znaju značenje tevhida, i ruše ga na
156
Rješenje spora izmirenjem koje se bazira na obostranom zadovoljstvu bez suđenja tagutskim zakonom.
157
Obaviješten sam da Ebu Jusuf Alu Ferradž vađenje lične karte smatra tehakumom. Možda je to razlog zbog
kojeg kaže da je „tehakum tagutu“ dozvoljen u daruri a što je i meni lično rekao u jednom telefonskom
razgovoru.
150 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
jedan ili drugi način i svi se međusobno muslimankaju, cmakaju, bratkaju i
udruženo se bore protiv da've tevhida i muslimana.
158
Govori o tekfiru koji dolazi nakon argumenta.
159
Iltizāma.
160
Pridržavanju.
161
Jeqīn je čvrsto ubjeđenje.
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 50‐51
162
EBU MUHAMMED 151
U to su upali Nusret i Bilibani kada je u pitanju tevhidul‐hakimijjeh, tj. veliki
širk hukma, tehakuma i propisivanja zakona, jer su našli Halidija da spominje da su
danas pitanja hakimijjeta neobjašnjena i skrivena i iz toga razumjeli islam onoga
koji sruši tevhid velikim širkom u hukmu, ili tehakumu ili neodricanjem od taguta
hukma. Riječi Nusreta u kojima za tekfir mušrika uvjetuje objašnjenje ako se radilo
o nekom manje poznatom velikom širku su protekle.
To je bio njihov menhedž prije nego što su naučili da su islam i širk dvije
suprotnosti i da se ne mogu sastaviti u jednoj ličnosti u isto vrijeme i da počinioc
velikog širka mora biti mušrik, ali još uvijek pate od pitanja velikog širka u
tevhidul‐hakimijje „koje je danas u oblasti manje poznatih pitanja pa se u njima ne
smije negirati islam mušricima“.
Kada su neki od njih upitani o 'ibadetu kipovima i slično odgovoriše da to nije
manje poznato (skriveno)163 kao tehakum, a riječi šejhul‐islama koje tumačimo
protumačiše u značenju pripisivanja aslu dinil islama osobama koje ne sude osim
plemenskim zakonima zbog toga što je pitanje tevhida Allaha u hukmu i
tehakumu za njih bilo skriveno i manje poznato, ne shvatajući u kojem značenju
šejhul‐islam upotrebljava riječi „ušli su i islam“ i da se one ne tiču suštinskog
islama već da njima želi reći da su ispoljili ulazak u islam ili da su ušli u „njihov
umišljeni islam“ a ne islam Uzvišenog Allaha. A to ćemo dokazati u ovoj knjizi,
inšaAllah!
Na 74‐toj strani Qarni kaže:
„Ovdje se mora reći:
Prvo: ne postoji neminovna uzročna povezanost (telazum) između upadanja u
neka djela vanjskog kufra i između neznanja značenja dva šehadeta sa jedne
strane, niti između upadanja u to i obaveze tekfira pojedinca zbog toga sa druge
strane.
Svaki musliman mora poznavati značenje dva šehadeta sa aspekta njihovog
ukazivanja na tevhid Allaha i na uopšteno pridržavanje šerijata. Ali i pored toga se
može desiti da on ne zna neke oblike širka ili da iz neznanja ili te'vila radi nešto što
ruši iltizām šerijata, bez imanja namjere za onim čime nastaje kufr u suštini.
Zbog toga je ehlus‐sunneh napravio razliku između uopštenog tekfira i tekfira
pojedinca i uvjetovali su uspostavu argumenta nad pojedincem prije njegovog
tekfira i provjeru njegove namjere u slučaju mogućnosti da njegovim vanjskim
163
Valjda vjeruju da to nikada ne može biti manje poznato a to je neispravno jer je itekako moguće da u nekom
vremenu i mjestu ne postoje vjerski tekstovi koji zabranjuju ’ibadet kipovima. Allahulmuste’an!
152 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
djelom nije namjeravao ono čime nastaje kufr. Moguće je da se raziđu da li je
argument nad pojedincem uspostavljen ili ne, ali se ne razilaze u pogledu
uspostavljanja argumenta i nisu se zadovoljili pukim poznavanjem značenja dva
šehadeta, koje je uvjet za njihovo ostvarenje u pogledu znanja o rušiteljima164
(nevaqid) kao što puko upadanje u oblike kufra nisu učinili dovoljnim u ukazivanju
na nepoznavanje dva šehadeta.“
Ovdje autor vodi raspravu o pravnom islamu i njegovim znakovima, a nas
interesuju njegove riječi „neka djela vanjskog kufra“, i „oblici širka“, jer njima
misli, kao što sam napomenuo, na djela poput sedžde koja može biti pozdrav ili
'ibadet i sva druga djela u kojima je to moguće. Sa vanjskim djelima kufra misli na
mukeffirate u kojima može biti opravdanja neznanjem poput ohalaljivanja pijenja
vina iz neznanja i slično. Ovdje ako se ne zna terminologija ovog čovjeka i sličnih
njemu može se desiti da neko pomisli da on u teoriji ne tekfiri mušrike kao što se
desilo Halidiju u pogledu „oblika širka“, iako je pojam „djelo kufra“ jasan.
Riječi Ibn Tejmijje, rahimehullah, koje šejh 'Abdurrahman spominje na kraju
komentara risale „Osnova dini islama...“:
„...ali zbog preovladavanja neznanja i manjkavosti znanja o tragovima poslanice
među mnogim od potonjih nije ih moguće tekfiriti time sve dok im se ne objasni
ono čime je došao Poslanik, ., od stvari u kojima postupa suprotno...“
Ove riječi Halidi, 'Ali Hudajr i Ebu Merjem i mi smo do sada tumačili kao
negaciju tekfira kazne a potvrđivanje imena širka ili kufra širka, međutim Qarni ih
tumači kao da Ibn Tejmijje govori o ljudima koji su radili „oblike i kalupe“ širka a
ne suštinski širk. Najpreče je da je Qarni pogriješio u tumačenju riječi Ibn Tejmijje,
jer je 'Ali El‐Hudajr u „Džuz'u o aslud‐dinu“ spomenuo opise kojim je šejhul‐islam
okarakterisao tadašnje mušrike.
Tu se radilo o jasnim opisima velikog širka poput dozvoljavanja da se od
Poslanika, ., traži pomoć u svemu u čemu se traži od Allaha, ali mi iako kažemo
da je Qarni pogriješio u tumačenju riječi šejhul‐islama Ibn Tejmijje ističemo da nije
pogriješio u temelju jer čovjek ne opravdava mušrike neznanjem i njegovim
pratiljama. Uz činjenicu da nemam lijepo mišljenje o Qarniju i njegovom starom
mentoru, Dr. Seferu El‐Havaliju, koji mu je nadzirao ovaj magistarski rad.
Kaže Qarni:
Poništivačima i negatorima islama.
164
EBU MUHAMMED 153
„U to spada i ono što je spomenuo šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, o
nekim stanjima širka u njegovom vremenu, ali im nije presudio kufrom samo na
osnovu njihovog upadanja u to... (pa kaže)
...Imam Ibn Tejmijje ne želi ovdje reći da je je onaj koji čini 'ibadet nekom drugom
mimo Allaha apsolutno opravdan, već želi reći da nije obaveza tekfiriti onoga koji
je upao u nešto od oblika širka dok se nad njim ne uspostavi poslanički argument,
zbog mogućnosti da je džahil, i da do njega nije došao argument, ili da je
mute'evvil koji ima šubhu zbog koje je opravdan. Dakle, njegov govor ovdje se tiče
propisa u vanjštini.
Što se tiče onoga koji se približava165 drugom mimo Allaha i 'ibadeti drugom
mimo Allaha takav je kafir nutrinom (bātinen) i vanjštinom (zāhiren), uspostavio
se argument nad njim ili ne.166 Ali to se ne zna samo na osnovu vanjskog djela pa
se zbog toga za tekfir uvjetuje uspostava argumenta.“
Halidi kada je ovo vidio je riječi autora protumačio kao proturječnost. Kako
to da na jednom mjestu kaže da onaj koji čini 'ibadet nekom drugom mimo Allaha
ili je upao u neke oblike širka može biti opravdan i da njegovo djelo ne ukazuje
kategorički na suštinski širk, a odmah nakon toga stoji da je onaj koji se približava
ili 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha kafir, nutrinom i vanjštinom, bez obzira na
uspostavu argumenta.
Qarni i ljudi poput njega pojam 'ibadet167 i ja'budu168 koriste kako u značenju
kalupa i oblika 'ibadeta, tako i u suštinskom značenju pojma 'ibadet i to isto
preslikavaju na širk pa kažu oblici širka ili možda veliki širk i jušriku169 kao ja'budu.
Koje značenje su u dotičnom kontekstu htjeli, moramo zaključiti iz indicija
njihovog govora a to nije teško ako znaš da u mes'eli tekfira mušrika imaju
ispravan temelj i poznaješ njihov običaj u upotrebi tih termina.
Međutim, ja ne znam ni jedan šerijatski tekst u kojem se pojam ja'budu tj.
obožava nekog drugog mimo Allaha neograničeno koristi u značenju kalupa a ne
suštinskog 'ibadeta i isto važi za pojam jušrikun tj. pridružuju nekog drugog Allahu.
165
Ovdje je spomenuo opis približavanja, tj. „teqarruba“.
166
U ovim riječima je jedan od dokaza da Qarni tekfiri mušrike i da ne vjeruje da čovjek ako ’ibadeti nekom
drugom mimo Allaha prije uspostave argumenta nad njim može biti musliman ‐ muvehhid. Dakle, nakon ovoga je
navažnije da se precizno odredi značenje velikog širka u ’ibadetu i da se nauče pravila tekfira pojedinca i onoga
koji ga ne tekfiri.
167
Robovanje i obožavanje.
168
Prezent glagola obožavati, robovati.
169
Prezent glagola ešreke (od riječi širk) u trećem licu jednine što znači pridruživati.
154 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Dakle, ovo je njihova privatna terminologija koju su uveli zbog meni nepoznatog
razloga!170
Ako se pojam „jušriku“ koristi u pitanju malog širka onda je taj tekst uvijek
popraćen indicijama koje ukazuju na to da se ne radi o velikom širku. Ali da bude
ostavljen bez indicija?! Nemoguće! Za nas je najvažnije da ukažemo na to da
postoje ljudi koji imaju navedenu terminologiju.
Još jednom na stranici 228 kaže:
„Da li s obzirom da se samim priznanjem171 ostvaruje argument u aslud‐dinu u
smislu da onaj koji upadne u širk i 'ibadeti drugom mimo Allaha ili se ne
pridržava šerijata uopšteno nema opravdanja u neznanju i te'vilu, to znači da
svako ko upadne u neko djelo od djela vanjskog širka, ili presudi (uzme za sudiju)
laičkim zakonom, neminovno mora biti kafirom zbog samog svog vanjštinskog
djela?“
Obratite pažnju! Na početku pasusa koristi pojam „'ibadeti“ i „širk“ u
suštinskom smislu a na kraju korist pojam „djelo od djela vanjskog širka“ u smislu
kalupa poput sedžde Mu'aza Poslaniku, ., kojom je želio pozdrav a ne 'ibadet.
Zatim, u pogledu laičkog zakona spominje stvar koja mnogim ljudima može
biti razlogom propasti kod Allaha ako ne razumiju terminologiju autora i njemu
sličnih, a ja se bojim da je Nusret iz ove knjige „naučio“ poređenje sedžde
pozdrava sa tehakumom tagutu i suđenjem šejtanskim zakonima jer ovu knjigu
posjeduje odavno i često je pokušavao dokazati našu grešku tim poređenjem.
Prije nego što objasnim u čemu je poenta, želim da nastavim sa citatom sve
dok ponovo ne dođemo do spomena laičkog zakona jer sam i ja sam na početku
razmatranja autorovih riječi zastao i učinilo mi se da autor proturječi sam sebi ali
sam na kraju shvatio šta je njima želio, a to nije ono što je možda shvatio Nusret,
Allah mu popravio stanje!
Kaže Qarni:
„Neophodno je da napravimo razliku između propisa kufra u suštinskom smislu i
onoga što se veže za srce i presude nad pojedincem sa kufrom u vanjštini zbog
toga što nije neminovno da se sa svakim djelom od djela širka u vanjštini željelo
ono čime se ostvaruje 'ibadet drugom mimo Allaha, jer je moguće da ga uradi ne
170
Kao da su htjeli da postave temelj za opravdanje Ibn ’Usejmina i sličnih njemu čije riječi ukazuju na
netekfirenje mušrika prije uspostave argumenta!
171
Na ar. „iqrar“, kojim se misli na izgovoranje šehedeta tevhida.
EBU MUHAMMED 155
u smislu približavanja nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha. Otuda,neophodno
je da se provjeri njegovo stanje prije presude kufrom nad njim da bi se uklonila ta
mogućnost, osim ako njegovo djelo apsolutno ne podnosi drugo značenje osim
značenja 'ibadeta i približavanja (teqarrub) drugom mimo Allaha. Tada se nad
njim presuđuje kufrom zbog nepostojanja mogućnosti da je imao drugu namjeru.
Isto tako je i sa onim koji uzme za sudiju172 (sudi) laičke zakone, jer moguće je da
to ne radi zbog neznanja o osnovi pridržavanja šerijata, i da tim djelom ne prkosi,
već možda misli da to njegovo djelo ne ruši suštinu njegovog pridržavanja
šerijata. Pa njegovo neznanje biva sa strane nepostojanja znanja o
suprotstavljanju njegovog djela osnovi pridržavanja šerijata ne sa strane
neznanja o suštini pridržavanja (iltizām).173 Te je neophodno da se provjeri (stanje)
prije tekfira i da se uspostavi argument i ukloni šubha.“174
Kada sam pročitao ovaj govor, odmah sam shvatio koliko može biti opasan za
mnoge ljude i bilo mi je čudno zašto autor, nakon cijele knjige i konstatacije da
tehakum ulazi u aslud‐din, na kraju spominje rečenicu poput ove iz koje se
razumije da se suđenje šejtanskim, tj. laičkim zakonom, odnosno uzimanje njega
za sudiju (hakema) može sastati sa aslu dinil islamom, uz opasku da on izričito
napominje da se radi o opisu koji ruši osnovu pridržavanja šerijata. Znači,
opasnost leži u tome što se iz njegovih riječi može shvatiti uvjerenje da se
uzimanje „laičkog zakona“ za sudiju može sastati sa aslu dinil islamom a to je laž
na Allaha i Njegovog Poslanika.
Na više mjesta u knjizi, autor konstatuje da je iltizām, tj. pridržavanje samo
šerijata Allaha hukmom i tehakumom, nutrinom i vanjštinom, uvjet ispravnosti
aslud‐dina. Vidjeli smo ga gdje kaže da je onaj koji ne zna da se mora pridržavati
samo šerijata kafir u osnovi. Takođe kaže da je kafir onaj koji namjerno presudi
tagutskim zakonom, odnosno negira islam zbog tahkima šejtanskog zakona zbog
toga što se taj opis nikada ne može sastati sa tevhidom Allaha u hukmu i
tehakumu jer je njime učinio sudijom (hakemom) nekog drugog mimo Allaha i
sada odjednom ovo!
Razmišljao sam o tome da tokom cijele knjige nije pravio razliku između
nepostojanja opravdanja neznanjem u usmjeravanju suštinskog 'ibadeta nekom
drugom mimo Allaha i takhima tagutskog zakona, a ovdje to naizgled radi,
172
Tahkim.
173
Zna da šehadet kojeg izgovara nalaže obaveznost pridržavanja šerijata u uopštenom smislu ali ne zna da
„njegovo suđenje laičkim zakonom“ ruši osnovu tog pridržavanja!
174
Upozoravam čitaoca da je Qarni u svojoj knjizi napravio niz greški u pitanju mes’ele uspostave argumenta u
opšte poznatim pitanjima uslovljavajući uvjete koji su potrebni za uspostavu argumenta u manje poznatim
pitanjima (mesa’il khafijjeh).
156 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
nekom drugom mimo Allaha, a posljednji neznanjem da je to djelo suprotno
šerijatu i prije svega nepostojanjem namjere uzimanja tagutskog propisa za zakon
i sudiju.
Vrati se riječima Qarnija i vidjećeš da ne izlaze iz ovoga! Pa s obzirom da je
stvar onakva kakva jeste, kažemo da se mi s Qarnijem u tome u potpunosti
slažemo i da smo mi to davnih dana jasno i glasno objašnjavali na našim
predavanjima. Ne slažem se sa njegovim terminom, zato što taj termin sugerira
neželjena značenja koja ljude izvode iz vjere, ako ih pogrešno shvate, kao što se
moguće desilo Nusretu, Allah mu popravio stanje i pomogao mu da izađe na put
istine!
Primjer kojim bi približio značenje u kojem El‐Qarni upotrebljava pojam
„tahkim laičkog zakona“ bi mogao biti da dvojica muslimana posvjedoče kod
kadije da je 'Amr pio vino i kadija prihvati to svjedočenje i konstatuje da je 'Amr
pio vino, a zatim želeći da ispita stanje 'Amra u vjeri, sazna da je 'Amr dobar
vjernik i od onih koji vjeruju i rade dobra djela a zatim se boje Allaha i vjeruju i
rade ihsan, kao što se spominje u ajetu sure El‐Ma'ideh, kojeg je Qudameh
pogrešno protumačio, pa nakon toga kadija kaže: „Sud je konstatovao da je 'Amr
pio vino. S obzirom da je on od vjernika o kojima Allah kaže to i to, sud presuđuje
da 'Amr nije počinio grijeh“ te svojim djelom, tj. presudom na stanje 'Amra kojeg
je spomenuo i konstatovao spusti propis (hukm) „nemanja grijeha“ iz kojeg se vidi
da je kod tog kadije pijenje vina pod tim uvjetima dozvoljeno. Ovo Qarni zove
presudom laičkim zakonom zbog toga što ga nije propisao Allah već ga je
„postavio čovjek“, a mi je ne nazivamo tim imenom, ne dao Allah, iako je ova
presuda tagut, jer iz toga može proizići shvatanje da je onaj koji namjerno uzme
tagutski sud za sudiju musliman.
Zato smo na lancu predavanja o tehakumu objasnili da sudija može upasti u
djelo velikog kufra, a da ne bude kafir i da može presuditi tagutom, a da ne bude
kafir. Ali eto, opet nema puno razlike između naše upotrebe pojma „tagut“ u
spomenutom kontekstu i autorove upotrebe termina „laički zakoni“ s tim što se
čitaocu kod prvog puta, ako ne shvati srž govora, automatski može nametnuti
značenje namjernog uzimanja tagutskog laičkog zakona za sudiju.
Ako bi kadija rekao: „Sud presuđuje francuskim zakonom“ ili engleskim, ili
zakonom Ka'ba sina Ešrefa175 ili zakonom vračara iz „plemena Džuhejne“, takav je
175
Jedan od jevrejskih taguta za vrijeme Allahovog Poslanika, ’alejhisselam, koji ga je vrijeđao i time srušio svoj
ugovor s njim i muslimanima usljed čega su ga muslimani pod vođstvom Muhammeda sina Mesleme, radijAllahu
’anhu, ciljano i preciznim zahvatom eliminirali.
158 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
kafir na licu mjesta po idžma'u muslimana, jer je s time povjerovao176 u taguta i
njegov zakon i podigao ga na stepen sudije mimo ili uz Allaha, koji mu ne dolikuje i
koji pripada samo Allahu.
Time je u pogledu njega prešao granicu svejedno što možda ne zna da se taj
zakon taguta u vanjskom opisu suprotstavlja šerijatskom propisu ili što misli da
može uzeti tagutski zakon za sudiju ako je njegov propis u vanjštini identičan
šerijatskom. Štaviše, kafir je i onaj koji prvom ne negira islam, jer nije izvršio kufr u
taguta koji u sebi sadrži tekfir mušrika. I neka je hvala Allahu i na početku i na
kraju!
Međutim, autor takođe ima čudan govor u pitanju tehakuma zakonima
laičkih sudnica u stanju nužde (darure) i Halidi, kada ga je u toj mes'eli kritikovao,
nije pogriješio. Ja sam koliko god je to bilo moguće pokušao da izvučem El‐
Qarnija, i u toj mes'eli ću mu, u slučaju da je želio ružno značenje, odgovoriti
njegovim govorom lično, jer bi on u tom slučaju sam sebi proturječio. Da nas Allah
sačuva urzoka Svoje srdžbe. Njegov govor na tu temu ću spomenuti na
odgovarajućem mjestu. Allahulmuste’an! Molim Allaha da sačuva islam i
muslimane od svih iskušenja u vjeri!
Već sam skrenuo pažnju na to da El‐Qarni slično postupa i sa govorom šejhul‐
islama Muhammeda b. 'Abdulvehhaba, rahimehullah, u pogledu onoga koji
'ibadeti turbetu El‐Kivvaz, te riječi šejha „'ibadeti“ tumači u značenju kalupa a ne
suštinskog 'ibadeta. 'Ali El‐Hudajr, Halidi, Ebu Merjem i mi to tumačimo u smislu
negacije tekfira kazne a potvrđivanja imena širka i suštinskog 'ibadeta turbetu,
kao što vam je poznato.
Kaže El‐Qarni, prenoseći riječi šejha Sulejmana ibn Sehmana, koji objašnjava
menhedž šejha Muhammeda u pogledu tekfira i uvjetovanja uspostave
argumenta:
„Znaj da učenjaci islama i njihova braća među tragaocima za znanjem, koji su na
njihovom putu, idu menhedžom šejhul‐islama Muhammeda b. 'Abdulvehhaba, i da
su uzeli u obzir sve njegove riječi o građanima stanovnika Nedžda i njihovim
beduinima, koji su živjeli u njegovom vremenu.
Pa su uzeli u obzir njegove riječi na “šestom mjestu“ kojeg je prepričao iz biografije
(sire) spuštajući ga na beduine stanovnika Nedžda, s obzirom da se pri njima
uspostavio opis koji za sobom povlači tekfir, nakon što su pozivani tevhidu Allaha i
nakon uspostave argumenta nad njima i upozorenja. Uzeli su i njegove riječi u
Vanjskim riječima i djelom.
176
EBU MUHAMMED 159
pismu kojeg je napisao Šerifu kada ga je pitao o stvarima zbog kojih tekfiri ljude i
zbog kojih se bori protiv njih. Isto tako ono što je spomenuo u pismu Suvejdiju i da
tekfiri ljude sveobuhvatno ('umumen), a isto tako i ono što spominju njegova
djeca u tim mes'elama, a mi ćemo navesti ono što su spomenuli.
„Rekao je šejhul‐islam Muhammed b. 'Abdulvehhab u svom pismu Šerifu nakon
što je spomenuo zbog čega tekfiri ljude i bori se protiv njih od stvari koje su
poznate kao njegovi stavovi:
„Što se tiče laži i potvore, poput njihovih riječi da mi tekfirimo sveobuhvatno ili
da onoga koji je u stanju da u svojoj zemlji ispolji svoj din obavezujemo na hidžru k
nama, ili da mi tekfirimo onoga koji ne tekfiri177 i ne bori se, i drugo slično i gore
od tog; sve je to laž i potvora i stvar kojom odvraćaju ljude od Allahovog dina i
Njegovog Poslanika.
Pa ako ne tekfirimo onoga koji 'ibadeti kipu koji je na kaburu Ahmeda El‐
Bedevija zbog njihovog neznanja i nepostojanja nekog ko bi im skrenuo pažnju, pa
kako da tekfirimo onoga koji nije učinio širk u Allaha ako ne učini hidžru nama i
ne tekfiri178 i ne bori se. Slavljen neka si Ti, ovo je ogromna potvora! Naprotiv, mi
tekfirimo četiri vrste zbog njihovog suprotstavljanja Allahu i Njegovom Poslaniku.“
To je suprotno onome na čemu su te neznalice koji tekfire ljude sveobuhvatno179 i
tekfire onoga koji nije učinio hidžru kao što je poznato od njih...“.
Mi ovaj tekst šejha Muhammeda i šejha Sulejmana razumijemo u
potpunosti, ali je problem kada dođu neznalice i ljudi bolesnih srca, koji ne znaju
vjeru islam, njene temelje i temelje učenjaka, a zatim svoje stavove počnu
„argumentirati“ sličnim citatima. Ima li šta opasnije za nearape, koji se pripisuju
islamu, od glupaka koji je nekako naučio samo malo arapskog jezika a zatim se
dočepao knjiga i počeo soliti pamet ljudima, pretvarajući se time u šejtanovog
glasnogovornika a da toga ni svjestan nije.
Tumačeći riječi „...'ibadeti kipu“ El‐Qarni u fusnoti kaže:
„Šejh ovdje ne želi reći da je onaj koji 'ibadeti drugom mimo Allaha180 opravdan
neznanjem. Predmet ovog govora ovdje je ono što se tiče vanjštinskih propisa. Pa
177
Ova rečenica je „dokaz“ mnogim neznalicama da „tekfir mušrika“ nije od aslu dinil islama. Njeno tumačenje je
jedan od ciljeva ove knjige.
178
Ne tekfiri mušrike.
179
Kažu da se nad svakim pojedincem ostvario argument i da je kod Allaha kafir kufrom kazne jer šejh ovdje
govori o tekfiru kufrom kazne. Isto tako nije ispravno da musliman vjeruje da je svaki pojedinac u darul‐kufru u
suštini mušrik nad kojim nije uspostavljen argument, zbog toga što je moguće da u darul‐kufru žive muslimani
koji kriju svoj din a nisu ispoljili jasan kufr i širk.
160 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
kada bi se kategorički znalo da oni imaju namjeru činjenja 'ibadeta i
približavanja (teqarrub) Ahmedu El‐Bedeviju ili drugom, ne bi bili opravdani
neznanjem.“
Pripisuje šejhul‐islamu Muhammedu da riječ „'ibadeti“ kojom je opisao
vanjštinu tih ljudi koristi u ovom citatu u značenju kalupa i oblika a ne u značenju
suštinskog 'ibadeta iz kojeg neminovno proizilazi postojanje nevjerstva u
vjerovanju ili djelima srca. Iako ovo smatramo greškom u koju je El‐Qarni upao,
ističemo da je bitno da nam se ne suprotstavlja u temelju.
Ovo važi za svaku osobu koja pogrešno protumači govor učenjaka na način
koji ne ruši temelj vjere i koji za sobom povlači optuživanje učenjaka ili običnih
muslimana da ne znaju da onaj koji usmjerava suštinski vanjski181 'ibadet nekom
drugom mimo Allaha nije musliman. Posljedice pogrešnog shvatanja govora
učenjaka u ovoj mes'eli smo lično okusili na svojoj koži u slučaju potpisnika
proglasa koji su daleko od tevhida kao nebo od zemlje, a koje su Nusret i Bilibani,
nakon sve naše borbe i svoje ćutnje, uzeli za „selefijsku braću“ a nas svrstaše u
džehennemsku paščad i haridžije koji „govore bez dokaza“.
Tako zalim postade mazlum a mazlum postade zalim. Borci za din postadoše
izdajnici vjere a stari dokazani munafici i prodane duše, robovi dinara i dirhema
postadoše mudžahidi i mučenici. Teško li se vama od Allaha! Zaista ste prešli sve
granice. Varljive li su ovo godine!
Obim ove knjige ne dozvoljava da detaljno objašnjavamo govor šejha
Sulejmana b. Sehmana i šejha Muhammeda, ali ćemo se na njega površno
osvrnuti, inšaAllah. U sklopu ove knjige doći će poglavlje u kojem ćemo obraditi
menhedž šejhul‐islama Ibn Tejmijje i šejha Muhammeda i njegovih sljedbenika od
djece, unuka i drugih, u mes'eli pravljenja razlike između imena širka ili kufra širka
prije uspostave argumenta i imena kufra nakon uspostave argumenta, gdje ćemo
ponoviti ono što smo davno objasnili, a to je da se tekfir sa aspekta uspostave
argumenta i da li biva prije ili poslije njega djeli na dvije vrste; tekfir prije i tekfir
poslije argumenta. Svejedno radilo se o srčanom ili vanjskom suštinskom širku.
Vjerujte mi, moja braćo i poštovane sestre u islamu i ostali čitaoci, da mi se
od ovoga momenta otvaraju vrata shvatanja osnove jedne druge šubhe Nusreta i
180
Pogledaj kako El‐Qarni koristi pojam „’ibadeti drugom mimo Allaha“ u značenju mimo značenja suštinskog
velikog širka i suštinskog obožavanja drugog mimo Allaha. Mi pojam „’ibadeti nekom drugom mimo Allaha“
koristimo u značenju suštinskog velikog širka i ’ibadeta drugom mimo Allaha i nije nam poznat nijedan vjerski
tekst u kojem se pojavljuje El‐Qarnijeva upotreba. A Allah najbolje zna! Allahulmuste’an!
181
Ona stvar koja vanjsko djelo čini suštinskim ’ibadetom je namjera a ne uvjerenje, a vanjsko djelo često ne
ukazuje kategorički na namjeru. Allahulmuste’an!
EBU MUHAMMED 161
Bilibanija, na koju sam odgovorio u raznim predavanjima, koja se ogleda u
njihovoj tvrdnji da njima nije obaveza da tekfire počinioca velikog širka prije
uspostave argumenta zbog toga što ne prave razliku između kufra i širka „kao mi“
već, kao jedan dio učenjaka ehlus‐sunneta, smatraju da su oni sinonimi.182
Na ovu njihovu šubhu ću, inšaAllah, odgovoriti kada dođe vrijeme za nju.
Mutevatir su predaje i dokazi da Bilibani govori da ne mora tekfiriti mutehakima
tagutu zbog toga što su učenjaci rekli da je to veliki kufr a nije veliki širk a u
jednom interenetskom razgovoru s jednim od naše braće, iz istog razloga ne
tekfiri tagute pokreta Hamas. Allahulmuste’an!
Paralelno tome vrlo je moguće da su naišli na nekog koji koristi El‐Qarnijevu
terminologiju i vidjeli da ne negira islam onome „koji 'ibadeti drugom mimo
Allaha“ uz konstataciju da je upao u vanjsko djelo kufra, i zaključili da to ima veze
sa razilaženjem učenjaka u pitanju jesu li kufr i širk sinonimi ili ne uz vjerovanje da
onaj dio učenjaka koji kaže da su ova dva pojma sinonimi vjeruje da kufr nikako ne
biva prije uspostave argumenta i da je to njihov mezheb u pogledu velikog širka
takođe.183 Da Allah sačuva! Ukratko rečeno i s ciljem da se razjasne te stvari
odmah kako bi mogli nastaviti sa knjigom rahat duše i srca, osnova njihove greške
u tome se ogleda u činjenici da nisu shvatili riječi Qarnija ili bilo koga drugog koji
ih spominje.
Ne znaju njihovu terminologiju i to da oni koriste riječ „'ibadeti“ kako u
značenju vanjskih kalupa i oblika tako i u značenju suštinskog 'ibadeta, a isto
tako i pojmove oblici širka ili djela širka ili možda čak veliki širk i „jušriku“. Pa su
ih zatekli kako u njima opravdavaju neznanjem i ustežu se od tekfira ljudi koji
upadnu u neki „oblik širka“, iako ti isti ljudi ne opravdavaju neznanjem onoga koji
suštinski 'ibadeti184 nekom drugom mimo Allaha, pa su to sve onda pomješali sa
mes'elom koja nema veze s time a tiče se pitanja jesu li kufr i širk jedno te isto ili
ne, pripisujući ulemi Nedžda a i nama da vjerujemo da se ime širka mora dobiti iz
„kalupa i oblika“.
182
Razilaženje učenjaka u pogledu toga da li su kufr i širk sinonimi ili među njima postoji razlika je čisto
terminološko i na njega se na nadovezuje nijedan jedini propis.
183
Na ovo ukazuju stavovi Bilibanija i jednog njegovog „ahbaba“ iz Misra kojeg su lično preda mnom ispoljili
rekavši da ne prave razliku između kufra i širka. Među učenjacima islama ne postoji niko ko vjeruje da kufr koji se
ne može sastati sa osnovom imana ne biva osim nakon uspostave argumenta, a kamoli da kaže da je to propis
širka takođe na osnovi uvjerenja da su kufr i širk sinonimi. Dakle, ovo je još jedna izmišljotina neznalica!
184
Vjerujem da se pojmovi „usmjeravanje ’ibadeta“ i „’ibadeti“ smiju koristiti samo u značenju suštinskog
’ibadeta nekog drugog mimo Allaha, a ako se desi da ga neko upotrebljava u značenju činjenja nekih oblika i
kalupa pred nekim drugim mimo Allaha kao što je Mu’az uradio sedždu Poslaniku i kao što je Allah naredio
melekima da učine sedždu Ademu vjerujemo da treba ostaviti tu upotrebu i taj pojam koristiti samo u značenju
kojeg sam spomenuo. Nisam zapazio da je El‐Qarni pojam „usmjeravanje (sarf) ’ibadeta drugom mimo Allaha“
koristio izvan značenja suštinskog velikog širka iako si vidio da pojam „’ibadeti“ koristi u značenju kalupa i oblika.
162 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ulema Nedžda i mi smo čisti od toga, s time što Qarni spominje u knjizi da
danas valjda postoje neki koji to rade, a Allah najbolje zna. Čak i da takvi postoje,
Qarnijeva terminologija je diskutabilna i onaj koji dobro poznaje govor učenjaka
Nedžda ne može a da ne pomisli da Dr. El‐Qarni ili nije čitao njihove knjige, koliko
god to nekima zvučalo čudno, ili ih ne shvata ili namjerno otvara ova vrata radi
ciljeva i uz namjere koje su poznate samo Gospodaru džinna i ljudi.185 Ovoliko je
ovdje dovoljno.
Dakle, mnogi ljudi ne poznaju ni menhedž učenjaka Nedžda niti naš, a to im
se nije desilo osim zbog nepoznavanja osnove suštine islama. Jer, da su poznavali
suštinu islama nikad ne bi uzeli riječi nekih ljudi poput Qarnija i protumačili ih u
značenju suštinskog širka a drugom pripisali da je nedvojbeno na neistini, ili da je
to menhedž jednog djela učenjaka kojeg nisu dužni prihvatiti.
Da su poznavali suštinu osnove islama kako treba vruhnac koji im se mogao
desiti je kada vide riječi Qarnija i drugih ljudi sa sličnom terminologijom koja je za
njih trenutno nepoznata, da vjeruju da Qarni opravdava neznanjem i te'vilom
počinioca suštinskog velikog širka kao što se dogodilo Halidiju. Na kraju krajeva ni
Halidi nije puno kriv obzirom da je Qarni pogriješio u tumačenju značenja citata
šejha Muhammeda b. 'Abdulvehhaba, kao što je slučaj sa 'ibadetom kipu na kabru
Bedevija. Pored toga kažem da bih, kada bih poznavao detalje situacija koje je
pred sobom imao šejh Muhammed, mogao presuditi da li je u ovom pitanju u
pravu Qarni ili Halidi, ’Ali El‐Hudajr, Ebu Merjem i mi.
Kao što rekoh, među nama, s obzirom da su nam temelji isti, nije problem da
drugačije protumačimo određeni slučaj ili citat učenjaka. Problem je da tekfirimo
jedan drugog a ne poznajemo terminologiju onoga kojeg smo zbog nje protekfirili,
a to opet na kraju ulazi u idžtihad u tekfiru pojedinca iz ljubomore prema vjeri koji
se gradi na ispravnim temeljima za kojeg iskreni i kvalifikovan ima nagradu kod
Allaha iako pogriješi a to se dešavalo čak i među ashabima.
Šta onda reći ako neko od nas u nekoj mes'eli greškom protekfiri čovjeka koji
koristi Kur'anske termine o 'ibadetu drugog mimo Allaha i veliki širk za neko svoje
„privatno“ značenje, a isti taj se do guše uvalio u ostale mukeffirate kao što su
lojalnost prema tagutima, vjerovanje i propagiranje da su taguti muslimani i
185
Mnogi ljudi nisu shvatili menhedž šejha Muhammeda i učenjaka da’ve u pravljenju razlike između tekfira prije
i poslije argumenta pa mu zbog toga ili pripisuju da ima dva mišljenja u mes’eli opravdanja neznanjem u velikom
širku ili da neke osobe o kojima je rekao da „’ibadete drugom mimo Allaha“ nije protekfirio zato što je njihovo
djelo kod njega u datom trenutku podnosilo neko drugo značenje mimo značenja suštinskog ’ibadeta drugih
mimo Allaha, pripisujući mu time da pojam „’ibadeti drugom mimo Allaha“ koristi za opise koji nisu suštinski
veliki širk.
EBU MUHAMMED 163
susreo prošlog ramazana kada sam na jednom od arapskih foruma diskutovao sa
jednim arapom, čije su pisarije moguće došle do Nusreta i drugih. Ovo kažem jer
sam čuo da ih neki djele po Beču.
Taj Arap je u sklopu odgovora neo‐haridžijama u njih uvrstio i „grupu Ebu
Merjema Kuvajćanina“, kojeg slijede „neuki stranci“. Ja sam, nakon što sam to
saznao, došao na forum i diskusija je počela. Ukratko rečeno, nakon nje sam
zaključio da se taj tip svo vrijeme prema nama ophodio kao da mi tekfirimo
pojedinca zbog „činjenja kalupa i oblika“, i da tekfirimo onoga koji njih ne tekfiri
sve to sa pristrastnom željom da odbrani razne svoje „velikane“ među
„mudžahedinima“ i drugim.
Ja sam, iako sam mu predočio svoje stavove, pojasnio da ne tekfirimo
pojedinca osim zbog jasnog velikog širka. Međutim, on je tokom cijelog našeg
razgovora iz riječi „veliki širk“ shvatao značenje kalupa i oblika na način koji će
doći nakon nekoliko redova. Iznenadio se kada je čuo da ne tekfirimo onoga koji
sumnja u djelić Allahove moći,191 i mnoge druge mes'ele u kojima ne tekfirimo
pojedinca počinioca poput “pitanja sedže pozdrava“ a kamoli da tekfirimo onoga
koji ga ne tekfiri.
Bilo kako bilo, mi smo se ispucali, a ja sam tek kasnije shvatio značenje
„njegovih termina“, a ne znam da li je on ikad shvatio značenje naših. Vjerovatno
jeste. Ebu Merjem je nakon toga napisao nekoliko odgovora na njegove šubuhate
i neznanja, kojim ga je Allah zbog početne namjere da ne traži istinu već da po
svaku cijenu brani „mudžahide“ znajući da ne tekfire vladu Hamasa, jer je to opšte
poznato u „džihadskim“ krugovima, iskušao, kao što se svo vrijeme trudio da
njihov menhedž u pogledu opravdavanja neznanjem svede na kalupe i oblike širka
pored toga što na primjer 'Abdulqadir b. 'Abdul'aziz spominje opravdanje onoga
koji učini sedždu kipu i slično kao i onoga koji uopšteno negira obračun i
proživljenje.
Ja ću, na odgovarajućem mjestu, spomenuti teoretski moguća opravdanja
onih koji „opravdavaju neznanjem u velikom širku“ i pojasniti pravila kojima se
mora podrediti tumačenje njihovih riječi, inšaAllah. Govorio je da „mudžahidi“
kažu da je ono što radi „Hamas“ bez sumnje veliki kufr, ali ih ne tekfire zbog toga
što hamasovci imaju šubhu da su prisiljeni i to pripisuje autoru djela „Mi smo
zalutala omladina“. Ovo, ako je istina, je menhedž samo nekih od njih koji
191
Ovo se tiče osoba koje vjeruju da su određene stvari „nemoguće“ iako su one u suštini moguće. Pa onaj koji
vjeruje da su „nemoguće“ kaže da se Allahova moć ne tiče nemogućeg. Poput osoba koje bi zbog vjerovanja da je
zemlja ploča negirale da je nemoguće da Allah stvori da čovjek krene od jedne tačke i nastavi putovati dok se ne
vrati na nju, ne znajući da je zemlja okrugla.
EBU MUHAMMED 165
192
Zaista je tog čovjeka pogodio musibet, jer je u kasnijim raspravama sa Ebu Merjemom spomenuo stvari koje
dokazuju da on više ne zna ni šta je veliki širk. Allah nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik!
166 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
što radi „djelo širk“ jer se ne može znati da li je neka jedinka ili vid 'ibadeta i taj
parcijalni oblik „propisani 'ibadet“ osim poslanicom.
To je ono na što smo skrenuli pažnju kada smo tumačili značenje šehadeta
rekavši da se jedinke 'ibadeta kojim nam je naređeno da se približavamo Allahu
ulivajući u njih značenje suštinskog 'ibadeta ne znaju osim Objavom i da u osnovi
nije dozvoljeno da ih izmišljamo, te da je zbog toga temelj učenjaka da se u
pitanjima 'ibadeta susteže i ništa ne izmišlja dok ne nađemo vjerski dokaz koji
ukazuje da je određeni oblik 'ibadet a neki oblik 'ibadeta može biti mustehabb
(pohvalno) ili vadžib (obavezno).
Zato Qarni na jednom mjestu kaže da je usmjeravanje bilo kojeg, dokazom
propisanog, oblika za 'ibadet samo Allahu, bio on mustehabb ili vadžib, nekom
drugom mimo Njega veliki širk. Ova činjenica s druge strane ne smije značiti da se
suštinski širk ne može desiti preko nekog oblika koji ne postoji u islamskim
'ibadetima, jer to poriče ono što je opšte poznato u vanjskoj realnosti, kao što ne
može značiti da ljudi ne mogu obožavati samo Allaha prije dolaska poslanice. A
riječi šejhul‐islama o tome da je „ime mušrika“ potvrđeno prije poslanice su
poznate, kao što je opšte poznato da je moguće da čovjek ostane na urođenom
instinktu (fitri) na kojem ga je Allah stvorio, bivši nevjernik u obožavanje
stvorenog i obožavajući samo Allaha, što znači da je „fitra“ u stvari tevhid.
Što se tiče riječi El‐Qarnija „...jer je moguće da on na primjer ne zna da je to
'ibadet“ u pasusu:
Naprotiv, potrebno je da provjerimo njegovo stanje i da uspostavimo argument
nad njime u pogledu toga da je ono što on radi 'ibadet kojeg ne zaslužuje osim
Allah,193 jer je moguće da on na primjer ne zna da je to 'ibadet.194“
One su za mene djelimično problematične, jer mi svi znamo da je Mu'az ibn
Džebel znao da je sedžda 'ibadet prije nego što je učinio pred Allahovim
Poslanikom, ., želeći njome da ga pozdravi a ne da mu 'ibadeti. Tako da ne znam
kako bi El‐Qarni odgovorio na ovu primjedbu, osim ako time misli reći da Mu'az
193
Na ar. „la tesihhu illa lillah“.
194
Qarni ne želi reći da onaj koji usmjerava suštinski ’ibadet drugom mimo Allaha ne znajući da je to ’ibadet
opravdan jer kao što smo vidjeli čovjek ne opravdava neznanjem u suštinskom velikom širku što je ’aqida svakog
muslimana. Već želi reći da ona osoba koja čini „oblik ili kalup“ ’ibadeta pred nekim drugim mimo Allaha ne
želeći time „približavanje“ (teqarrub) ili značenje kojim biva ’ibadet poput željenja njega njime i posjvećivanja
’ibadeta njemu, ne znajući da je taj oblik i kalup Uzvišeni ograničio samo na Sebe, u tome nekada može biti
opravdana. Iz ovoga se zaključuje jedan drugi propis a to je propis osobe koja zna da je Allah određene oblike i
kalupe učinio vidovima ’ibadeta samo Njega i pored toga nastavlja u njihovim činjenju pred drugim mimo Allaha
a slučaj takve osobe se često može protumačiti kao izigravanje sa pravom Uzvišenog Allaha koje se ogleda u
ograničenosti tog oblika i kalupa samo na Njega, dželle ve ’ala. Dakle, s time nema igre!
EBU MUHAMMED 167
ibn Džebel nije znao da je Allah, nakon što je melekima naredio da urade sedždu
pred Ademom, i nakon što je sedžda pozdrava bila propisana u zakonima
prijašnjih vjerovjesnika, u islamu Allahovog Poslanika, Muhammeda, ., zabranio
činjenje sedžde pred stvorenjem i njen oblik ograničio samo na Sebe, bez obzira
na to je li zabrana sedžde pozdrava čiji propis je Mu'azu bio nepoznat195 postojala
prije tog događaja ili je zabranjena tek u tom trenutku. A Allah najbolje zna!
Zbog ovoga su dakle riječi El‐Qarnija „...ne zna da je to 'ibadet“ problematične.
Sve što se kaže za „oblik sedžde“ se prema ovoj osnovi može reći za bilo koji
oblik šerijatskih 'ibadeta poput tavafa196 i drugih. Tako da se od pravog muslimana
očekuje da će, ako nije znao da je Allah naredio da se tavaf obavlja samo oko
Njegove kuće, tj. Časne Ka'be, a kojeg možda iz neznanja obavlja oko nekog
kabura i slično, ne želeći time da se približi mrtvom ili bilo koje značenje kojim se
ostvaruje 'ibadet, isti trenutačno ostaviti. Isto važi na primjer za oblike ljubljenja
crnog kamena i propisane oblike dodirivanja Ka'be kojim obožavamo Allaha, a
mušrici kao što znamo ljube kaburove koji su „kuće stvorenja“ i njih dodiruju i
otiru se od njih. A u protivnom mu se može pripisati neka od vrsta kufra, poput
kufra prkosa vjerskim propisima ili izigravanja vjerom i Allahovim pravom i slično.
Rečeno za pojedinca važi i za zajednice sa aspekta uopštenosti. A Allah najbolje
zna!
Napominjem da se pojmom „oblici i kalupi širka“ nazivaju samo oni vanjski
uzroci koji podnose tumačenje u nekom drugom značenju mimo značenja velikog
širka, i da u njih ne ulaze na primjer moljenje meleka, mrtvih i odsutnih, što spada
u traženje od stvorenja ono što je samo Allah u stanju da učini, niti traženje od
taguta da propiše zakon ili njime presudi jer tagut vjerski to nije u stanju učiniti, s
obzirom da se radi o djelima i osobinama u kojima je Allah apsolutno Jedan i
Neovisan kao što je slučaj sa stvaranjem, vlašću i upravljanjem nebesima i
zemljom kosmičkom odredbom.
Veliki širk u stvaranju, vlasti i upravljanju nebesima i zemljom u sebi sadrži
značenje neovisnosti od Allahove kosmičke odrebe ili neostvarenje naređenog
imana u Allaha u tim djelima i osobinama, a veliki širk u propisivanju zakona,
suđenju i tehakumu, u sebi sadrži neovisnost od Allahove vjersko‐zakonske
odrebe i Njegovog vjersko‐zakonskog htijenja. Allahulmuste'an!
195
To ako bi se reklo da je hadis vjerodostojan.
196
Obilaženja oko Ka’be.
168 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
وﻳﺘﺴﻢ ﺑﺴﻤﺔ، ﻣﻦ ﱂ ﺗﺸﻤﻠﻪ داﺋﺮة إﻣﺎﻣﺘﻜﻢ: رﲪﻬﻢ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ،ﺳﺌﻞ أﺑﻨﺎء اﻟﺸﻴﺦ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﻟﻮﻫﺎب
ﻫﻞ دارﻩ دار ﻛﻔﺮ وﺣﺮب ﻋﻠﻰ اﻟﻌﻤﻮم؟،دوﻟﺘﻜﻢ
„Je li dar (teritorija ili zajednica) onih koje ne obuhvata vaša vlast (imamet) i ne
pripisuju se vašoj državi dar kufra i rata (harb) uopšteno?“
EBU MUHAMMED 169
Pa su odgovorili:
ﻓﻬﻮ، واﻧﺘﻬﻰ ﻋﻤﺎ ﻰ ﻋﻨﻪ وزﺟﺮ، وأﻃﺎع رﺑﻪ ﻓﻴﻤﺎ أﻣﺮ، أن ﻣﻦ دان ﺑﺎﻹﺳﻼم،اﻟﺬي ﻧﻌﺘﻘﺪﻩ وﻧﺪﻳﻦ اﷲ ﺑﻪ
وﱂ ﻧﻜﻔﺮ أﺣﺪا دان ﺑﺪﻳﻦ، ﻛﻤﺎ دل ﻋﻠﻰ ذﻟﻚ اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وإﲨﺎع اﻷﻣﺔ،اﳌﺴﻠﻢ ﺣﺮام اﳌﺎل واﻟﺪم
وﻣﻦ، ﺑﻞ ﻻ ﻧﻜﻔﺮ إﻻ ﻣﻦ ﻛﻔﺮ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ، وﱂ ﻳﺘﺴﻢ ﺑﺴﻤﺔ دوﻟﺘﻨﺎ، ﻟﻜﻮﻧﻪ ﱂ ﻳﺪﺧﻞ ﰲ داﺋﺮﺗﻨﺎ،اﻹﺳﻼم
ﻓﻘﺪ ﻛﺬب، أو ﻧﻮﺟﺐ اﳍﺠﺮة إﻟﻴﻨﺎ ﻋﻠﻰ ﻣﻦ ﻗﺪر ﻋﻠﻰ إﻇﻬﺎر دﻳﻨﻪ ﺑﺒﻠﺪﻩ،زﻋﻢ أﻧﺎ ﻧﻜﻔﺮ اﻟﻨﺎس ﺑﺎﻟﻌﻤﻮم
.واﻓﱰى
„Ono u šta mi vjerujemo i čime robujemo Allahu je da je musliman zaštićenog
imetka i krvi svako ko robuje dini islamom i pokorava se svom Gopodaru u onome
što je naredio i kloni se onoga što je zabranio kao što na to ukazuje Knjiga, Sunnet
i idžma‘ ummeta, i nismo protekfirili nikog koji robuje dini islamom zbog toga što
nije ušao u „naš krug“ i što se nije pripisao našoj državi. Ne tekfirimo osim onoga
kojeg je protekfirio Allah i Njegov Poslanik a ko tvrdi da mi tekfirimo ljude
sveobuhvatno ili da onoga koji je kadar da u svojoj zemlji ispolji svoj din
obavezujemo na hidžru k nama je slagao i izmislio.“
وأﻗﺎم ﻋﻠﻰ اﻟﺸﺮك، وأﰉ أن ﻳﺪﺧﻞ ﰲ ذﻟﻚ، واﻟﻌﻤﻞ ﺑﻔﺮاﺋﺾ اﷲ،وأﻣﺎ ﻣﻦ ﺑﻠﻐﺘﻪ دﻋﻮﺗﻨﺎ إﱃ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﷲ
; ﺑﻞ ﺑﺪارﻩ، وﻧﺸﻦ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﻐﺎرة، ﻓﻬﺬا ﻧﻜﻔﺮﻩ وﻧﻘﺎﺗﻠﻪ، وﺗﺮك ﻓﺮاﺋﺾ اﻹﺳﻼم،ﺑﺎﷲ
„Što se tiče onoga do kojeg je došla naša da’va u tevhid Allaha i u izvršenje
Allahovih farzova pa odbije da „uđe“ u to i ostane na širku Allahu i ostavljanju
farzova islama, takvog tekfirimo i borimo se protiv njega i napadamo ga. Štaviše
i na njegov dar (teritoriju)!
واﳊﺮﻣﲔ واﻟﺸﺎم، أن أﻫﻞ اﻟﻴﻤﻦ و ﺎﻣﺔ: ﺑﻞ اﻟﺬي ﻧﺘﺤﻘﻖ وﻧﻌﺘﻘﺪﻩ،وﻛﻞ ﻣﻦ ﻗﺎﺗﻠﻨﺎﻩ ﻓﻘﺪ ﺑﻠﻐﺘﻪ دﻋﻮﺗﻨﺎ
ﻣﻦ اﻹﺷﺮاك، وﻧﻨﻜﺮ ﻣﺎ ﻋﻠﻴﻪ أﻛﺜﺮ اﻟﻨﺎس، وﲢﻘﻘﻮا أﻧﺎ ﻧﺄﻣﺮ ﺑﺈﺧﻼص اﻟﻌﺒﺎدة ﷲ، ﻗﺪ ﺑﻠﻐﺘﻬﻢ دﻋﻮﺗﻨﺎ،واﻟﻌﺮاق
وإﻏﺎﺛﺔ اﻟﻠﻬﻔﺎت; وأﻧﺎ ﻧﺄﻣﺮ، وﺳﺆاﳍﻢ ﻗﻀﺎء اﳊﺎﺟﺎت، واﻻﺳﺘﻐﺎﺛﺔ ﻢ ﻋﻨﺪ اﻟﺸﺪاﺋﺪ،ﺑﺎﷲ ﻣﻦ دﻋﺎء ﻏﲑ اﷲ
وﺳﺎﺋﺮ اﻷﻣﻮر، وﺳﺎﺋﺮ أﻣﻮر اﻹﺳﻼم; وﻧﻨﻬﻰ ﻋﻦ اﻟﻔﺤﺸﺎء واﳌﻨﻜﺮات، وإﻳﺘﺎء اﻟﺰﻛﺎة،ﺑﺈﻗﺎم اﻟﺼﻼة
ﻓﺈن اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أﻏﺎر ﻋﻠﻰ ﺑﲏ،اﳌﺒﺘﺪﻋﺎت; وﻣﺜﻞ ﻫﺆﻻء ﻻ ﲡﺐ دﻋﻮ ﻢ ﻗﺒﻞ اﻟﻘﺘﺎل
. وﻏﺰا أﻫﻞ ﻣﻜﺔ ﺑﻼ إﻧﺬار وﻻ دﻋﻮة،اﳌﺼﻄﻠﻖ وﻫﻢ ﻏﺎرون
„Naša da’va je došla do svih protiv kojih smo se borili. Štaviše, ono u što smo
činjenično ubjeđeni i u šta vjerujemo je da je naša da’va došla do stanovnika
Jemena, Tihame, Dva Harema, Šama i ‘Iraqa, i da su shvatili da mi naređujemo
170 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ikhlas197 ‘ibadeta samo Allahu i da poričemo ono na čemu je većina ljudi od širka
Allahu, poput dove drugim mimo Allaha, traženja pomoći od njih u tjeskobi,
traženja od njih da ispune želje i potrebe i pomognu u muci, i da mi naređujemo
da se klanja namaz i daje zekat i ostale stvari islama. I da zabranjujemo razvrat i
zla djela i ostale inovacije. Takve nije obaveza pozivati prije borbe jer je
Vjerovjesnik, ., napao Benil‐Mustelaq iznenadno i krenuo u pohod na stanovnike
Mekke bez upozorenja ili da’ve.“
" اﻧﻔﺬ ﻋﻠﻰ رﺳﻠﻚ ﺣﱴ ﺗْﻨﺰل: وﻗﺎل، ﳌﺎ أﻋﻄﺎﻩ اﻟﺮاﻳﺔ،وأﻣﺎ ﻗﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻟﻌﻠﻲ ﻳﻮم ﺧﻴﱪ
أن أﻧﺎﺳﺎ ﱂ: وأﻣﺎ إذا ﻗﺪرﻧﺎ، ﻓﻬﻮ ﻋﻨﺪ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻋﻠﻰ اﻻﺳﺘﺤﺒﺎب،" ﰒ ادﻋﻬﻢ إﱃ اﻹﺳﻼم،ﺑﺴﺎﺣﺘﻬﻢ
، ﻓﻴﺪﻋﻮن إﱃ اﻹﺳﻼم، ﻓﺈن اﻟﻮاﺟﺐ دﻋﻮ ﻢ أوﻻ ﻗﺒﻞ اﻟﻘﺘﺎل، وﱂ ﻳﻌﻠﻤﻮا ﺣﻘﻴﻘﺔ أﻣﺮﻧﺎ،ﺗﺒﻠﻐﻬﻢ دﻋﻮﺗﻨﺎ
ﻓﺈن أﺑﻮا ﺣﻠﺖ دﻣﺎؤﻫﻢ، ﰒ ﻳﻜﻒ ﻋﻨﻬﻢ، ﻓﺈن أﺟﺎﺑﻮا ﻓﺈﻧﻪ ﻳﻘﺒﻞ ﻣﻨﻬﻢ،وﺗﻜﺸﻒ ﺷﺒﻬﺘﻬﻢ إن ﻛﺎن ﳍﻢ ﺷﺒﻬﺔ
.وأﻣﻮاﳍﻢ
„Što se tiče njegovih riječi, ., 'Aliji, /, kada mu je dao zastavu i rekao: „Idi
spokojno dok ne dođeš do njihovog predgrađa a zatim ih pozovi u islam“, to se
kod učenjaka tumači u smislu pohvalnosti (istihbab). Ako bi pretpostavili da
postoje ljudi do kojih naša da'va nije došla i koji ne poznaju suštinu naše stvari,
takve je obaveza pozvati prije borbe, pa će biti pozvani u islam i šubha će im biti
otkonjena ako imaju šubhu. Pa ako se odazovu bit će im prihvaćeno i biće
ostavljeni, a ako odbiju, njihovi životi i imetak postaju dozvoljenim.“198
Posljedice pogrešnog shvatanja pojma „sveobuhvatni
tekfir“
Danas postoje neki ljudi koji negacijom „sveobuhvatnog tekfira“ u riječima
šejha Muhammeda „dokazuju“ da je on ljude tih zajednica (dijār) smatrao
muslimanima sa aspekta uopštenosti i da je obaveza da i mi današnje dijare kufra
smatramo muslimanskim ili stanovništvo muslimanima sa aspekta uopštenosti
uprkos tome što su danas proširene i nametnute i zavladale sve vrste kufra, od
laičkih zakona, njihovih taguta i robova, do oholjenja prema islamu, izigravanja sa
njegovim propisima, a da ne govorimo o tome da ljudi ne poznaju suštinu islama.
197
Čistoću od širka.
198
Ed‐Durerus‐senijjeh 9/253
EBU MUHAMMED 171
Pogledajte u njihove „daije“, koji se godinama bave „izučavanjem nauka“ koji
još uvijek ne znaju šta je suština islama, a isti takav slučaj je i sa „borcima“, među
kojima mnogi sigurno imaju dobru namjeru, ali se u svom poznavanju i
praktikovanju vjere ne razlikuju puno od svojih „daija“, među kojim su i
„poštovani branioci taguta“, koji svojim fetvama ubijaju njihovu braću po
menhedžu i obavezuju na pokornost tagutu i desetine stvari od kojih skoro svaka
sama po sebi izvodi iz vjere.
Dakle, ne smijemo se razići u pogledu temelja, a moguće je da se raziđemo u
pogledu pojedinaca, pogotovo u pitanjima koja se tiču tevhidul‐uluhijje199 u kojem
je teže ustanoviti opis suštinskog velikog širka u pogledu kojeg se muslimani ne
razilaze nego u pitanjima koja se tiču tevhidur‐rububijje200 i slično, ili izreka koje na
značenja jače ukazuju nego djela.
Ovo je što se tiče tekfira pojedinca u vanjskoj realnosti ali govor o temeljima
je skroz druga stvar i ja u svojoj da'vi govoreći o velikom širku i odricanju od njega
i onima koji se nisu odrekli od mušrika sam uvijek govorio o temeljima, a ne
sprovođenju toga u vanjskoj realnosti, jer tu dolazi mes'ela nestanka prepreka
tekfira pojedinca.
Ako vjerujem da je neki pojedinac kafir to je zbog toga što sam u pogledu
njegovog slučaja idžtihadio i što sam ubjeđen da zaslužuje tekfir. U slučaju nekih
čovjek svoju presudu gradi na ubjeđenju zbog samo jednog uzroka, a u pogledu
drugih dobije ubjeđenje zbog skupa stvari i indicija vezanih za te osobe i svi ovi
problemi koje imamo danas bi nestali kada bismo imali svoj dar i svoje sudstvo,
jer bi se tada muslimani odvojili od mušrika, a u dārul‐islamu ehlul‐kitabije nose
odjeću kojom se razlikuju od muslimana.
Isto tako bi bilo ako bismo radili po pojašnjenoj metodi odnosa prema
činjenju kalupa i oblika 'ibadeta pred stvorenjem ili njemu nakon što smo se složili
da se nad narodom sa aspekta uopštenosti uspostavio argument u pogledu toga
da je Allah te kalupe i oblike ograničio samo na Sebe i da ih nije dozvoljeno činiti
pred stvorenjem ili njemu i ne bi došlo do problematičnih razilaženja u pogledu
pojedinaca. Tekfir pojedinca je, kao što rekoh, predmet idžtihada.
199
Tevhidul‐’ibadeh odnosno tevhid Allaha u djelima robova (’ibadet). Ovo je praktični tevhid.
Tevhid u gospodarstvu odnosno jednoća Allaha u Svojim djelima.
200
172 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
201
Otprilike.
EBU MUHAMMED 173
nakon što kod Bilibanija nije bio, uvjet za ispravnost aslud‐dina, ali tekfir nekih
vrsta ili jedinki nije, jer je kod njih onaj koji tekfiri kategoriju ili rod taguta a ne
tekfiri neke vrste i jedinke musliman, u čemu siromasi slijede Halidija, razumijemo
da je suština njihovog menhedža, iako mnogi njihovi sljedbenici toga nisu svjesni,
da je onaj koji se odrekao od kategorije ili roda velikog širka ali se nije odrekao
nekih vrsta ili jedinki suštinskog velikog širka isto tako musliman.
Kada „objašnjavaju“ to pitanje navode primjere u kojima čovjek koji ne
tekfiri neke tagute kaže da je to djelo veliki kufr i suštinski veliki širk ali vjeruje da
u njemu ima opravdanja neznanjem i da je onaj ko u njega upadne još uvijek
musliman ‐ muvehhid ili neko drugo neprihvatljivo opravdanje, ili vjeruje da je to
djelo mali kufr i mali širk, koji ne izvodi iz vjere pa zbog toga ne tekfiri te vrste ili
jedinke tagute. Naravno, gore je da čovjek vjeruje da je veliki širk mali širk a
vjerovanje da onaj koji upadne u suštinski veliki širk time ne izlazi iz islama i
tevhida se ne može sastati sa aslu dinil islamom.
Mi smo jasnim tekstovima Objave dokazali da se onaj koji ne negira islam i
tevhid zbog suštinskog velikog širka nije odrekao velikog širka a kamoli onaj koji
ga smatra malim širkom. Jer, ostavljanje negacije islama i tevhida zbog velikog
širka kategorički ukazuje na nepoznavanje islama i tevhida i značenja 'ibadeta
nekog drugog mimo Allaha u islamu ili na prkošenje Uzvišenom Allahu. Onaj koji
ne pravi razliku između obožavanja taguta i velikih grijeha je još gori. Podsjećam
čitaoca da ja ovdje ne govorim o nekom pojedincu u vanjskoj realnosti čije djelo
može biti predmet razilaženja, već govorim o temeljima, a kada se dogovorimo
oko temelja, preći ćemo na njihovo sprovođenje, a podjela Nusreta i Bilibanija i
njihovih prijatelja i sljedbenika predstavlja njihov temelj.
Kada riješimo ovo pitanje lahko ćemo lupiti od zid njihovu 'aqidu prema kojoj
je onaj koji ne tekfiri kategoriju ili rod taguta nevjernik a musliman ako tekfiri
kategoriju ili rod taguta a ne tekfiri neke jedinke ili vrste. Govoreći o ovoj mes'eli,
kao što ćemo vidjeti u drugom djelu knjige, kažu da u kategoriju ili rod taguta
ulaze taguti Židova, kršćana i drugih skupina koji se ne pripisuju dini islamu i da je
onaj koji njih ne tekfiri kafir, a ko ne protekfiri neke jedinke taguta koji se pripisuju
dini islamu koji su upali u isto u šta su upali taguti Jevreja i kršćana na primjer je
još uvijek musliman ‐ muvehhid opravdan neznanjem.
Vidjećeš da iz njihovih riječi proizilazi da ni tekfir taguta Židova i kršćana nije
od aslud‐dina i da će morati da prihvate naš menhedž istine ili da ostave svoj
temelj i odu dalje u zabludu i da kažu da tekfir taguta Židova i kršćana nije od
aslud‐dina kao što tekfir nekih jedinki koji se pripisuju dini islamu nije od aslud‐
dina i mnoge druge laži koje proizilaze iz njihovog temelja.
174 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Mes'ela: iz menhedža onih koji zagovaraju da tekfir nekih vrsta ili jedinki
taguta ne ulazi u aslud‐din proizilazi da odricanje od nekih vrsta ili jedinki
suštinskog velikog širka ne ulazi u aslud‐din.
3.9 Ibn 'Usejmin i opravdanje neznanjem u velikom
širku
Upoznali smo se se činjenicom da neke osobe koriste termine „djelo od djela
širka“ ili „oblik od oblika širka“ i „ja'budu“ tj. 'ibadeti u značenju koje nije
suštinski veliki širk i 'ibadet nekom drugom mimo Allaha već u značenjima koja se
mogu sastati sa aslud‐dinom; u to ulazi oblici velikog kufra u kojima postoji
opravdanje neznanjem, pitanja malog širka i kufra i one slike koje u vanjštini
podnose tumačenje u značenju velikog i malog širka.
Što se tiče oblika velikog kufra u mes'elema u kojima se može opravdati
neznanjem tu nije ništa problematično. Problem može nastati iz upotrebe
pojmova „ja'budu“, tj. 'ibadeti ne u značenju suštinskog 'ibadeta, ili pojmova
„djelo od djela širka“ ili „veliki širk“ ili „jušriku“ ako time ne misli na suštinski
veliki širk pa da neko na to nadoveže uvjerenje da je onaj koji „iz neznanja“
obožava drugog mimo Allaha i pridružuje Mu druge u Njegovim pravima
musliman ‐ muvehhid, kao što se danas dogodilo.
Ibn 'Usejmin je u svojoj knjizi „Eš‐šerhul‐mumt'i 'ala zadil‐mustaqni'“
spomenuo govor iz kojeg se razumije da vjeruje da je onaj, koji iz opravdanog
neznanja 'ibadeti kaburu (grobu) ili nekom evliji, musliman i da ga nije dozvoljeno
tekfiriti prije uspostave argumenta. Ali, s obzirom da smo vidjeli da postoji
mogućnost da određeni ljudi pojmom „'ibadeti“ ne žele značenje suštinskog
'ibadeta, ostaje mogućnost da Ibn 'Usejmin pojmom „'ibadet kaburu ili evliji“ nije
mislio na suštinski 'ibadet nekom drugom mimo Allaha koji se ne može sastati sa
aslu dinil islamom.
Meni je, iskreno rečeno, kada sam prvi put vidio taj govor Ibn 'Usejmina,
toliko bilo čudno i teško da povjerujem da se čovjeku sa njegovim znanjem moglo
dogoditi da ne zna da onaj koji ne obožava samo Allaha već mimo Njega obožava
druge nije musliman ‐ muvehhid. Kako razumjeti riječi Ibn 'Usejmina?!
Allahulmuste’an!
Izvoli njegove riječi:
EBU MUHAMMED 175
202
Eš‐Šerhul‐mumti’i 6/193 (Šamilah)
176 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ako bi njegove riječi „'ibadeti kaburi ili evliji“ protumačili u smislu
suštinskog 'ibadeta a to je ono značenje koje se njome želi u tekstovima Kur'ana i
Sunneta, značenje koje se neminovno nameće je da Ibn 'Usejmin vjeruje da je
mušrik musliman. Na to ukazuje činjenica da je izabrao da je ispravno da se ne
tekfiri onaj koji 'ibadeti kaburi ili evliji a nijednom nije negirao da je musliman
kojim se deklariše. Allahulmuste’an!
Ako bi rekli da je pojmom „'ibadeti kaburu ili evliji“ mislio na kalupe i oblike
poput El‐Qarnija, stvar je jasna i Ibn 'Usejmin ne opravdava neznanjem u
suštinskom velikom širku, što je mezheb svih muslimana.
Međutim, kako sada presuditi Ibn 'Usejminu u ovoj mes'eli? Vjerujem da je
prije svega potrebno da se poznaje njegova „tradicija“ ('urf) u upotrebi pojma
„'ibadeti“ jer samo tako možemo odrediti koje značenje je u njegovom govoru
„zahir“, tj. ono što se automatski nameće i ono čije zanemarivanje znači obaranje
komunikacije koja je specifika ljudskog roda.
Bez toga njegov govor ukazuje na preovladavajuće i daleko prevagnuto
mišljenje, tj. „radžih i merdžuh“. A preovladavajuće kod mene, koje ne mora biti
„zāhir“, je da se njegove riječi „'ibadeti kaburi ili evliji“ protumače u šerijatskoj
tradiciji i upotrebi, a to je suštinski 'ibadet nekom drugom mimo Allaha a za
očekivati je da ljudi koji se pripisuju znanju, poput Ibn 'Usejmina, koriste vjersku
terminologiju i to je osnova.
Dalje, ako Ibn 'Usejmin koristi pojam „'ibadeti kaburu ili evliji“ u „privatnom
značenju“, a zna značenje tog pojma u šerijatu i da će ljudi iz njega shvatiti da je
onaj koji suštinski 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha, musliman ‐ muvehhid koji
je ostvario 'ibadet samo Allahu, zašto nije na to upozorio?! Jer i El‐Qarni koji se, iz
meni nepoznatih razloga, poveo za tom terminologijom je ponavljao više puta da
onaj koji 'ibadeti suštinski nekom drugom mimo Allaha ne može biti musliman. To
bih uradio i ja u slučaju da koristim njihovu terminologiju i imam ispravno
vjerovanje.
Treća, kod mene najslabija, mogućnost je da Ibn 'Usejmin govori o
suštinskom 'ibadetu nekog drugog mimo Allaha i da negacijom tekfira želi negirati
tekfir kufrom kazne i ono što se nadovezuje na kufr nakon uspostave argumenta
na što ukazuje njegov govor o kazni i da se potvrđenost islama mušriku u
njegovom govoru razumije samo iz oprečnog shvatanja. Međutim, to pobijaju
lično njegove riječi u kojima kaže:
EBU MUHAMMED 177
„Pa kada bi našli muslimana u nekim gradovima ili dalekim pustinjama da
’ibadeti kaburu ili evliji i da govori da je musliman i da je našao svoje pretke na
tome i da nije znao da je to širk, ne opravdava se.“.
Pa je rekao: „kada bi našli muslimana“!, tj. muslimana koji 'ibadeti kaburu ili
evliji! A opcija kojom bi ga i ovdje mogli izvući je da se kaže da je, mimo toga što
se potvrđenost suštinskog islama spomenutom razumije samo metodom
oprečnog shvatanja, moguće da Ibn 'Usejmin pojmom „musliman“ želi reći da je
takav musliman samo u pravnom smislu, tj. da je musliman samo u nekim
propisima poput zaštićenosti života, imetka i krvi i slično, tj. nije kafir u njima
kufrom koji biva nakon argumenta. Najbolji način za provjeru ovog stava bi bio da
se on i slični njemu upitaju da li će ovaj „musliman“ ako umre na „'ibadetu
kaburima i evlijama ući u Džennet“? Pa ako bi to negirao znali bi da mu nije
pripisao suštinski islam i tevhid, i da vjeruje da je on u suštini mušrik.
Da li je moguće da je El‐Qarni svojim govorom htio postaviti temelje kojim će
se spriječiti tekfir Ibn 'Usejmina?! I da li je Ibn 'Usejmin ona osoba na koju
neprestano aludira 'Ali El‐Hudajr kada kaže da danas postoje neki koji
opravdavaju neznanjem u velikom širku i to dokazuju pitanjima sljedbenika strasti
i novotarija od sekti koje su još uvijek unutar okvira islama?!
Znamo da je Albani bio u velikom, opšte poznatom musibetu, ali nije
nemoguće da je 'Ali El‐Hudajr upravo ciljao na Ibn 'Usejmina kao što sam sto
posto ubjeđen da je na nekim mjestima upozoravao na novotariju El‐Qarnija u
mes'eli traženja dove od mrtvih poput riječi čovjeka: „O Allahov Poslaniče! Zamoli
Allaha da mi oprosti!“ gdje El‐Qarni kaže da je to novotarija, a ne veliki širk i to
pripisuje shvatanju Ibn Tejmijje, a 'Ali El‐Hudajr kaže da je to veliki širk. Ja sam
prilično dosta pročitao o ovoj mes'eli i došao sam do zaključka da je ona suštinski
veliki širk i na nju ću se osvrnuti u drugom djelu ove knjige prilikom govora o šubhi
uzetoj iz govora šejha 'Abdullaha sina Muhammeda o Ibn Hadžeru El‐Hejtemiju.
Dakle, kod mene je jače da Ibn 'Usejmin nije shvatio vezu između aslu dinil
islama i opravdanja neznanjem u suštinskom velikom širku a oni od naše braće
koji ne tekfire u sličnim stanjima zbog mogućnosti da osoba nije željela suštinsko
značenje 'ibadeta i velikog širka su još uvijek naša braća u vjeri i imaju pravo na
idžtihad pod uslovom da su kvalifikovani za njega, uz napomenu da tekfir
pojedinca takođe zahtijeva da čovjek poznaje vjerska pravila vezana za to
poglavlje. Svima nam je obaveza da onoga momenta kada nam se pokaže šta je
„zāhir“ u govoru bilo koje osobe, tj. ono značenje koje se nakon spoznaje
upotrebne tradicije te osobe automatski nameće, istoj shodno tome presudimo.
178 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovo je što se tiče Ibn 'Usejmina! Vjerujem da se isto može reći i za govor Ebu
Basira i „'Abdulqadira bin 'Abdul'aziza“ i da, iako se iz njega može razumjeti da
pripisuju islam i tevhid onome koji 'ibadeti drugom mimo Allaha, kao što se
'ibadeti Allahu, postoji prevagnuta mogućnost da su svojim govorom željeli oblike
i kalupe a ne suštinski veliki širk koji se ne može sastati sa islamom posebno kada
znamo da se govor uvijek tiče osoba i slučajeva u kojima se ne zna zbog čega i na
koji način na primjer tavafi oko kaburova, radi sedždu pred kaburom ili kipom.
Međutim, kada pokušaš da opravdaš „'Abdulqadira“ sa ove strane, on ti
zatvori vrata svog opravdanja spominjući osobu koja poriče obračun i proživljenje,
a da li je moguće da osoba učini „sedždu kipu vjerovjesnika i slično“ a da ona u
sebi ne sadrži 'ibadet je diskutabilno i osnova je da se kaže da to nije moguće!?203
Želim reći da riječi određenih osoba mogu ukazivati na opravdanje mušrika
neznanjem na preovladavajući način ili slabije od toga ali da postoji prevagnuta
mogućnost da žele neko drugo značenje što nalaže spoznaju prirode njihove
terminologije. A Allah najbolje zna! Sve ovo kažem radi pravde i zbog toga što mi
je teško da povjerujem da onaj koji od početka svog traženja znanja sluša i čita
riječi „veliki širk koji izvodi iz milleta i islama“ ne zna da se islam i veliki širk ne
mogu sastati i da mušrik nije musliman.
Takođe postoji jedna mogućnosti koja se može uzeti u obzir i nju ću
spomenuti u drugom djelu ove knjige a tiče se osoba koje mušricima ostavljaju
samo „ime islama u nekim propisima“ ne želeći time da kažu da su oni suštinski
muslimani ‐ muvehhidi već da su muslimani u nekim propisima poput munafika i
da ako umre u tom stanju neće ući u Džennet jer nemaju pri sebi suštinu islama a
u Džennet ne ulazi osim musliman ‐ muvehhid.
Međutim, ogroman je minus, ako sebe smatraju onima koji poznaju aslud‐
din, to što nisu upozorili slušaoca i čitaoca na to da se iz njihovih riječi ne smije
razumjeti da je mušrik musliman. I to je ono što kod nekih može prouzrokovati
razumjevanje da je prevagnujuće značenje njihovih riječi presuda mušriku
islamom. A Allah im neće nepravdu učiniti.
Kao što bez sumnje postoje osobe koje pripisuju islam i obećavaju Džennet
osobama koje su upale u suštinski veliki širk bilo da se tiče srca, riječi ili djela
tijela. Pa ako je neko u određenom momentu nedovoljno objasnio željeno
značenje u svojim riječima, oni koji dolaze nakon njih su iz njihovog govora
zaključili nevjerničko značenje koje se ogleda u uvjerenju da je mušrik musliman ‐
muvehhid. Utičemo se Allahu od uzroka Njegove srdžbe!
203
„Abdulqadir” opravdava neznanjem „muslimana“ koji čini sedždu kipu i negira obračun i proživljenje.
EBU MUHAMMED 179
Ova zadnja mes'ela je slična stavu Ibn Hadžera El‐Hejtemija koji dar kufra koji
je nekad bio pod vlašću islama i muslimana naziva darom islama uzimajući u obzir
ono na čemu je taj dar bio ranije, ali dajući mu propise kufra.204 Propisi koji se
vežu za kufr se ne znaju osim poslanicom te je moguće da osoba u njima pogriješi.
Sve dok nije pogriješio u suštini već u terminima i nekim propisima ne znači da je
osoba izgubila aslu dinil islama. Zamislivo je da su neke osobe iz hadisa „zatul‐
envat“ razumjele da je mušrik koji se pripisuje dini islamu „pravno musliman u
nekim propisima“ ili da se prema njemu odnosi kao prema muslimanima, ali da
to ne znači da vjeruju da osoba koja je upala u opise velikog širka ulazi u Džennet
koji je zabranjen mušricima, što znači da mu negiraju tevhid i to je ono što je
bitno.
Spoznaja ovih opcija i mogućnosti su rezultat našeg razmišljanja i istraživanja
i želje za pravdom i nisam ih našao ni u čijem govoru. Allahulmuste’an! Najveći
problem je u tome što mnogi ljudi koji su govorili o ovoj mes'eli nisu shvatili vezu
između aslu dinil islama i nenegiranja islama i tevhida mušricima, tagutima i
mustekbirima.
3.10 Značenje pojmova kategorija ili rod, vrsta i jedinka
i pobijanje protivničkih šubhi
Da bi bolje shvatili o čemu se radi, moramo naučiti šta znače termini
kategorija ili rod, vrsta i jedinka i u kakvom odnosu stoje i mogu doći. Arapska
riječ za ono što sam preveo kao kategorija ili rod je „džins“, vrsta je „nev'u“ a
jedinka je „ferd“.
kada se prilikom spomena riječi insan205 u slušaocu koji zna značenje te riječi
neminovno pojavi slika insana. Ta slika u vanjskoj realnosti206 ne postoji osim u
svojim jedinkama. Vrste u odnosu na jedinke takođe mogu biti kategorija pa se
otuda i za njih može reći da ukazuju na teoretsko‐moždanu sliku, jer u odnosu na
jedinku ne postoje lično u vanjskoj realnosti. Riječ koja ukazuje na „džins“, tj.
kategoriju ili rod je zajednička ili kolektivna imenica.
El‐Džurdžani je rekao:
„En‐nev'u (vrsta): je ime koje ukazuje na više stvari koje su različite u ličnostima...
– zatim je spomenuo podjelu „vrste“ pa je rekao ‐ ...A „en‐nev'ul‐haqiqi“ (prava
vrsta) je kolektivni (kullijj) koji se izriče za jednoga ili za više stvari koje imaju
zajedničku suštinu kao odgovor na pitanje: „Šta je to?“
Dakle, kolektivni (el‐kullijj) je džins (kategorija), a „koji se izriče za jednoga“ je
išaret na vrstu koja se ograničava na osobu. Njegove riječi: „za više stvari“ se tiču
vrste čije su osobe mnogobrojne... Nazvan je njime zbog toga što je njegov bitak
vrstom osnovan na razmatranju jedne (iste) suštine u njegovim jedinkama“207
Vrste kategorije insana bi mogli podijeliti, iako to nije jedina mogućnost, na
crnce, bijelce, mongoloidne i slično. Podjela bi mogla biti isto na predsjednik,
vratar i sportista, ali uzećemo podjelu crnci, bjelci i kinezi. Njihove jedinke bi bile
npr. određeni Hasan među bjelcima, određeni Samir među crncima i određeni
Muhammed među predstavnicima žute rase.
Pojam insan, kao kategorija, je bez sumnje izgrađen od opisa bez kojih ne
može opstojati i to su ruknovi njegovog značenja a svaki pojam ima svoje ruknove
i svoju osnovu, čiji nestanak znači njegov nestanak. Kao što postoje opisi koji ulaze
u oblast potpunosti, čiji nestanak ne znači nestanak osnove.
Osnova suštine pojma insan kao kategorije je zajednička za sve njegove vrste
i jedinke, jer sve one pri sebi imaju ruknove insanijjeta. Zato svaki čovjek koji
poznaje značenje riječi insan i zna da postoje bjelci, crnci i mongoloidni, i vidi
Hasana, Samira ili Muhammeda, neće posumnjati da su oni obuhvaćeni
značenjem pojma insan koji je zajednička imenica u koju ulaze sve vrste i jedinke
koje pri sebi imaju osnovu insanijeta.
To je u prirodi (fitri) i razumu ljudi slučaj čak i onda kada neko izgubi dio tijela
recimo a ovdje govorimo o aslu insanijjeta u pogledu kojeg se svi ljudi neminovno
205
Čovjek.
206
Na ar. el‐kharidž.
Et‐Ta’rifat, str. 317, izdanje Darul‐kitabil‐’arabi.
207
EBU MUHAMMED 181
slažu. Ako bi neko došao i negirao asl insanijeta Hasanu, Samiru ili Muhammedu,
svaki pametan čovjek bi rekao da negator asla insanijjeta ne poznaje značenje
riječi insan, ili se pravi lud ili je zaista lud, ili se oholi ili namjerno laže.
Isto tako bi bilo ako bi negirao da je neka od vrsta poput bjelaca, crnaca ili
mongoloida obuhvaćena pojmom insan. Onaj koji im potvrdi insanijjet će naravno
među njima napraviti razlike koje postoje ali ne utiču na osnovu insanijjeta. Bjelci
su bjeli, crnci su crni, mongoloidi su žuti. Hasan je snažan, Samir je pametan, a
Muhammed je plemenit. Sve vrste i jedinke su insani i to je opis koji je zajednički
za sve njih.
Može se zamisliti da neka osoba, npr., ne zna da su bjelci insani samo pod
uslovom da ih nikad nije vidio ili da nije čuo o njima pa zbog toga ne zna značenje
riječi „bjelci“ kao kada bi ga neko pitao: „Jesu li bjelci insani?“ i on upita: „Šta ti je
to bjelci?“ Tada nije ispravno da mu drugi kaže: „Ti ne znaš šta znači riječ insan!“.
Isto se kaže u pogledu osobe koje ne poznaje Samira lično, pa usljed toga
negira postojanje njegove ličnosti, iako će prvo značenje koje će mu pasti na
pamet biti da se najverovatnije radi o insanu jer je osnova da se imenom Samir
naziva čovjek.
Takođe je moguće da ne prepozna da li je neka jedinka insan ili nije u slučaju
da se taj insan preruši ili se zamaskira nekim krznom ili odjelom tako da onaj koji
gleda u njega ne može presuditi da li se radi o insanu ili nekom drugom biću.
Pametan o ovakvom ne kaže da oklijeva zbog toga što ne poznaje značenje insana
već da čovjek nije mogao presuditi zbog zamršenosti stanja zamaskirane osobe.
Znanje o ovome je prirodna i razumska neminovnost.
U drugom odgovoru jednom od naše braće u kojem sam pojasnio pitanje
potpisa sam naveo primjer murdžija i havaridža i njihovog novotarskog odnosa
prema suštini imana. Kod obje sekte je iman jedna cjelina s time što murdžije ne
uvode djela u suštinu imana a haridžije uvode i kao ehlus‐sunnet kažu da su sva
djela od suštine imana, ali nakon toga kažu da ostavljanje bilo kojeg vadžiba ili
činjenje bilo kojeg harama znači nestanak imana u potpunost, jer je iman jedna
nerazdjeljiva cijelina koja se ne može rasparčavati. Džehmije ne ubrajaju u suštinu
imana ni riječi iako ih uslovljavaju za potvrđivanje islama u vanjštini.
Kod obje skupine ono što sačinjava iman ima istu suštinu i može se podijeliti
na vrste i jedinke među kojima ne prave razliku. Upravo zbog nepravljenja razlike
među vrstama i jedinkama je kod haridžija svako ko ostavi bilo koji vadžib ili uradi
bilo koji veliki grijeh kafir, jer je iman jedna nerazdjeljiva cjelina i sve vrste i
jedinke koje ga sačinjavaju imaju istu suštinu; suština ostavljanja bilo kojeg
vadžiba je da za sobom povlači nestanak imana kao i suština činjenja bilo kojeg
velikog grijeha bez razlike među vrstama i jedinkama!
Isto će biti i kod džehmija koji su iman ograničili samo na srce pa je kod njih
iman samo spoznaja ili tasdiq (vjerovanje da je nešto istina) a nevjerstvo koje je
suprotnost imanu je samo neznanje ili tekzib (poricanje) i ko god ostavi neku vrstu
ili jedinku znanja ili tasdiqa bez kojih nema aslu dinil islama ili upadne u neku
vrstu ili jedinku neznanja ili poricanja koja se ne može sastati sa aslu dinil islamom
nema islama.
Za slučajeve u kojima je moguće opravdanje neznanjem će svaku vrstu i
jedinku nazvati velikim kufrom ili oblikom velikog kufra i reći da ruši islam. Niko
među njima nije rekao da ako neko ima osnovu a ostavi neku vrstu ili jedinku bez
koje nema aslu dinil islama još uvijek biva muslimanom ili da nije upao u veliki
kufr. Sustegneće se samo kod detaljnih stvari koje se ne znaju osim poslanicom
poput vjerovanja da je pijenje vina haram i slično.
Ehlus‐sunnet, koji je u ovoj mes'eli i u svakoj drugoj na istini, isto tako nije
napravio razliku između vrsta i jedinki koje imaju suštinu, ali je shvatio da je iman
jedna raščlanjiva suština, koja se sastoji od tri različite suštine koje predstavljaju
njegove stepene, pa se zbog toga iman povećava i smanjuje i ne mora značiti da
je ako neko ostavi neki vadžib ili uradi neki haram time poništio osnovu imana.
Pa kažu da se stepeni imana dijele na tri:
1) Aslul‐iman, tj. osnova imana, a aslud‐din je pojam užeg značenja od pojma
aslul‐iman;
2) Obavezna potpunost imana (el‐kemalul‐vadžib);
EBU MUHAMMED 183
3) Pohvalna potpunost imana (el‐kemalul‐mustehabb).
Prvi je nazvan islamom, drugi imanom a treći ihsanom. Svaki od ovih stepeni
ima posebnu suštinu od kojih svaka ima svoje vrste i jedinke. Sve tri ulaze u
suštinu vjerskog imana. Ko upadne u nešto što je Allah učinio mukeffirom od opisa
koji se ne mogu sastati sa aslu dinil islamom bilo da se radi o riječima, djelima ili
ostavljanjima je nevjernik bez obzira da li je to uradio u cjelom značenju ili samo u
nekim vrstama ili jedinkama koje se ne mogu sastati sa aslu dinil islamom.
Za mukeffirate koji se nekada mogu sastati sa aslu dinil islamom će reći da su
mukeffirati i neće praviti razliku među njihovim vrstama i jedinkama jer pametni u
tome ne prave razliku! Isto tako će reći za vrste i jedinke obavezne i pohvalne
potpunosti pa će reći da ostavljanje bilo kojeg vadžiba i činjenje bilo kojeg velikog
grijeha za sobom povlači nestanak obavezne potpunosti imana i da ostavljanje
bilo kojeg mustehabba imana i da činjenje bilo kojeg mekruha za sobom povlači
nestanak pohvalne potpunosti imana.
3.10.3 Primjena pravila o vrsti i jedinkama istog roda na
osnovu dini islama
Primjenimo prethodno pravilo na aslu dinil islamu! Svaki pametan čovjek, a
kamoli musliman, treba razumjeti da temelj islama mora posjedovati opise koji
sačinjavaju njegovu osnovu čiji nestanak znači nestanak osnove. Opis o kojem
ovdje govorimo je odricanje od velikog širka.
Pa obzirom da je odricanje od velikog širka bez sumnje sastavni dio aslu dinil
islama i njegov rukn nije moguće napraviti razliku između onoga koji se odrekao
od kategorije ili roda velikog širka ali se nije odrekao nekih vrsta ili jedinki velikog
suštinskog širka? Razliku u tome pravi samo čovjek koji je gluplji od onoga koji je
gluplji od svog magarca. Rekao je šejh Ishaq b. 'Abdurrahman:
، ﻛﺎﻹﻧﺴﺎن ﻣﺜﻼ، اﻟﺼﺎدق ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﻓﺮد ﻣﻦ أﻓﺮاد اﳉﻨﺲ،وأﻣﺎ اﻟﻠﻔﻆ اﻟﻌﺎم اﻟﻜﻠﻲ اﳌﺴﺘﻐﺮق ﳌﺎ ﺻﻠﺢ ﻟﻪ
ﻓﻬﻮ ﻣﻦ اﻟﻜﻠﻴﺎت اﳌﻄﻠﻘﺔ؛ وﻣﻦ زﻋﻢ أﻧﻪ ﻳﻌﺎرض ﺑﺎﶈﺘﻤﻞ أو، أو اﻟﺸﺮك،واﳌﻨﻮط ﺑﺎﻟﻮﺻﻒ ﻛﺎﻹﺳﻼم ﻣﺜﻼ
...أﻫﻠﻪ أو ﺑﺎﻟﻘﻀﺎﻳﺎ اﻟﻌﻴﻨﻴﺔ ﻓﻬﻮ أﺿﻞ ﻣﻦ ﲪﺎر،ﺑﺎﺠﻤﻟﻤﻞ
„Što se tiče sveobuhvatnog kolektivnog (el‐kullijj) pojma koji iscrpljuje sve što mu
odgovara i kojim je ispravno nazvati svaku jedinku od jedinki kategorije/roda
(džins) poput (riječi) insan na primjer, i vezanog za opis poput (riječi) islam na
184 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
primjer, ili širk, on spada u neograničene kolektivne cjeline. Onaj koji tvrdi da mu
se može oponirati hipotetičkim ili uopštenim (mudžmel), ili slučajevima pojedinaca
takav je zabludjeliji od svog magarca...“210
Rekoh, objasnio sam značenje termina „kullijjeh“211 a ovdje se spominje
pojam „el‐kullijj“ kojeg sam preveo kao „kolektivan“ Šta znači ovaj pojam u
govoru učenjaka? Ez‐Zerkeši je govoreći o podjeli imenice u jednini rekao:
„Nakon toga imenica se djeli na al‐kullijj (kolektivnu) i el‐džuz'ij (parcijalnu), jer
predodžba o njoj lično ili ne sprečava učesništvo mnogih u njoj ili sprečava; a prva
je kolektivna (el‐kullijj). Značenje učesništva ličnosti u njoj je da njeno značenje
obuhvata njihova značenja imenom i granicom212 (hadd), ne u značenju da ono
postoji u njima... ‐ zatim kaže ‐ ...već postoji u razumu i to je ono što svaki
razuman osjeća u sebi od značenja koja bi kada bi ih pripisao odgovarajućim
ličnostima njih obuhvatila.“213
Prije nego što nastavim sa primjenom riječi šejha Ishaqa sina 'Abdurrahmana
nad temeljima sekte protivnika na čije laži odgovaramo želim objasniti čitaocu
prirodu greške u koju je upala osoba o kojoj šejh govori da bi shvatio zbog čega
sam ja rekao da je onaj koji zagovara mezheb Nusreta i Bilibanija gluplji od onoga
koji je gluplji od svog magarca.
Šejh Ishaq sin šejha 'Abdurrahmana u svojoj brilijantnoj risali koja je jedan od
najvećih dokaza njegove skromnosti i poznavanja islamske nauke odgovara na
greške nepoznate osobe koja je pisala nešto u vezi boravka u dāru širka, tj. među
mušricima, i propisima hidžre i putovanja u dar širka a u sklopu svog govora se
takođe dotakla značenja ispoljavanja dina i između ostalog područje u kojem je
preovladao širk a koje je nekad bilo dar islam zbog toga nazvala daru islamom.
Dakle, govori se o propisima hidžre, boravka među mušricima, propisu
putovanja u dar širka i tako dalje. Šejh Ishaq, neka je Allahova milost nad njime, je
na način koji dolikuje samo vrhunskim učenjacima ukazao na niz greški koje je ta
osoba napravila u metodologiji islamskog prava (usulul‐fikhu), pravilima
argumentacije iz kojih su rezultirale greške u propisima.
Taj nepoznati džahil je teritorije i zajednice kojima je nekada vladao islam a
nakon toga je njima preovladao širk i riddet nazvao daru islamom i dao im propise
210
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/425
211
„Kullijjeh“ u poglavlju propisa koji je vezan za sveobuhvatan pojam znači pravovažnost propisa za svaku
jedinku sveobuhvatnog pojma, što je već objašnjeno.
212
Ili definicijom.
El‐Bahrul‐muhit 2/285, izdanje Darul‐kutub.
213
EBU MUHAMMED 185
daru islama vezujući ih za ime u kojem je pogriješio. Konstatovao je da se
ispoljavanje vjere u tim „dijarima“ ogleda u ispoljavanju dva šehadeta, i
obavljanju vjerskih obaveza poput obavljanja namaza, učenja ezana i Kur'ana i
slično i na to nadovezao dozvoljenost boravka u daru širka i putovanje u njega
zanemarivši značenje ispoljavanja suprotstavljanja mušricima i svakom ko je na
pogrešnom putu u onome u čemu su pogriješili.
Šejh Ishaq, rahimehullah, je u odgovoru istakao da se te zajednice i teritorije
ne nazivaju darom islama i skrenuo pažnju da oni učenjaci koji osvojenim
teritorijama islama od strane kafira ili murtedda daju ime islama istim daju
propise kufra i da je šejh Ebu Batin, rahimehullah, na čije se riječi ne shvatajući ih
džahil oslonio, njima htio reći da ti dijari nemaju propis kafira u osnovi već imaju
propis otpadnika i riječi onih koji takvim dijarima daju propise islama uporedio sa
netekfirenjem mušrika ističući da je šejh Ebu Batin od toga čist. Da Allah sačuva!
Objasnio je da je osnovni propis za boravak u dijarima širka zabranjenost a
da je kod nekih učenjaka boravak u dijarima širka dozvoljen samo onima koji su u
stanju da ispoljavaju svoj din tj. svoje neslaganje sa uvjerenjem naroda i to rade,
a onome koji nije u stanju da to uradi je hidžra obavezna. Kod nekih učenjaka je
boravak u dijarima širka apsolutno zabranjen.
Objasnio je da je putovanje u dijare širka dozvoljeno samo onoj osobi koja
poznaje svoj din i koja će ga ispoljavati i postavio je opšte naučne temelje iz
metodologije islamskog prava koji su dovoljni kao dokaz neispravnosti mišljenja
protivnika a nakon toga je detaljno odgovorio na svaki protivnikov argument.
Kada razmislimo o stavovima protivnika u kojima ga je šejh kritikovao neće nam
biti teško da primjetimo da protivnik ni u jednom momentu, osim u pitanju imena
daru islama i njegovog propisa, nije pogriješio u suštinama iz kojih se dobijaju
imena i opisi, već u propisima koje je Zakonodavac vezao za njih. Šta ovo znači?
Dakle, boravak među mušricima je nazvao boravkom među mušricima i nije
rekao da neke vrste i jedinke boravka među mušricima nisu boravak među
mušricima ili ih nazvao boravkom među muslimanima ili rekao da se neke vrste ili
jedinke boravka među mušricima mogu sastati sa boravkom među muslimanima
u daru islama. Isto tako nije rekao da neke vrste i jedinke hidžre nisu hidžra ili da
se neke vrste i jedinke ostavljanja hidžre mogu sastati sa izvršenjem naređenje
hidžre!
Nije rekao da neke vrste i jedinke putovanja u dar širka koje je dozvolio nisu
putovanje u dar širka niti je rekao da se neke vrste i jedinke putovanja u dar širka
mogu sastati sa ostavljanjem putovanja u dar širka. Dakle, džahil koji je gluplji od
186 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
svog magarca nije pogriješio u suštinama stvari i imenima koje se vade iz njih i nije
njih učinio predmetom specifiziranja i ograničavanja kao što rade vođe ove
zabludjele sekte, već je pogriješio u propisima koji se vežu za ove suštine i njihova
imena i u odnosu prema njihovim dokazima. Allahulmuste’an!
Šejh Ishaq sin 'Abdurrahmana, Allah im se smilovao, je spomenuo neke
njegove greške i laži na islamsku nauku i rekao da su osobe koje prave slične
greške gluplje od svog magarca. Navešću ti, inšaAllah, nekoliko važnih citata šejha
Ishaqa u pogledu temelja islamske pravne metodologije, u koje ulazi poznavanje
pravila argumentacije koji su bili dovoljni za dokazivanje greške džahila. Rekao je
šejh Ishaq:
ووﺟﻮب اﻟﺮد إﻟﻴﻬﻤﺎ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﻓﺮد ﻣﻦ أﻓﺮاد ﻧﻮع ﻫﺬا، أﻧﻪ ﺑﻌﺪ اﻟﺘﺴﻠﻴﻢ ﳊﻜﻢ اﻟﺴﻨﺔ واﻟﻘﺮآن:ﻫﺬا واﻋﻠﻢ
ﻓﻼ ﳝﻜﻦ، ﻓﻘﺪ أﲨﻊ ﻋﻠﻤﺎء اﻟﺴﻨﺔ أﻧﻪ إذا ﺗﻮاﻃﺄ اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وﺻﺮﻳﺢ اﻟﻌﻘﻞ ﻋﻠﻰ إﺛﺒﺎت ﺣﻜﻢ،اﻹﻧﺴﺎن
أو ﻛﺎن اﳌﻌﺎرض، ﺑﻞ إن ﻛﺎن اﳌﻌﺎرض ﲰﻌﻴﺎ ﻛﺎن ﻛﺬﺑﺎ ﻗﻄﻌﺎ.أن ﻳﻌﺎرض ﺛﺒﻮﺗﻪ ﺑﺪﻟﻴﻞ ﺻﺤﻴﺢ ﺻﺮﻳﺢ اﻟﺒﺘﺔ
. أو ﻋﻘﻠﻴﺎ ﻓﻜﺬﻟﻚ،ﺑﻪ أﺧﻄﺄ ﰲ ﻓﻬﻤﻪ
„Znaj da nakon predanosti presudi Sunneta i Kur'ana i obaveznosti vraćanja njima
svakoj od jedinki vrste ovog insana, postoji idžma' učenjaka sunneta da kada se
slože Knjiga i Sunnet i zdrav jasan razum u potvrdi nekog propisa apsolutno nije
moguće da se njegovoj potvrđenosti oponira dokazom koji je sahih sarih.214 Već
ako je ono što oponira tekst onda je nedvojbeno laž ili je onaj koji se njime
suprotstavlja pogriješio u njegovom shvatanju, a isto tako je ako je dokaz
razumski.“215
Rekoh, džahil je dozvolio boravak u dāru širka pod uslovom da se
muslimanima ne sprečava da obavljaju namaz u džematu i slično od stvari s
kojima se slažu i mušrici ili čak prijateljuju prema onima koji to rade, a zanemario
uvjet ispoljavanja suprotstavljanja u uvjerenju i time oponirao jasnim
sveobuhvatnim neograničenim tekstovima koji naređuju ispoljavanje
suprotstavljanja i nije ih specifizirao (takhsis) i ograničio (taqjid) kao što smatra.
Onaj koji pod izgovorom specifiziranja ili ograničavanja kaže da se
neodricanje od nekih vrsta ili jedinki velikog širka ili netekfirenje nekih vrsta ili
jedinki taguta i mušrika može sastati sa aslu dinil islamom je napravio
mnogostruko veću grešku i jasno oponirao najjasnijim, najjačim i autentičnim
vjerskim dokazima.
214
Autentičan, jasan.
215
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/395
EBU MUHAMMED 187
Odavde kažemo vođama ove zabludjele sekte koji nemaju ni slovo „d“ od
vjerskog ili razumskog dokaza, osim slijepog slijeđenja ovoga ili onoga, da su ono
što imaju pogrešno razumjeli i da se okane laži i magaričluka.
Šejh Ishaq je takođe rekao:
ﻓﺄﺟﺐ ﻋﻦ، وأﻃﻨﺒﺖ ﰲ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺎﺋﻞ ﺑﻌﺾ اﻹﻃﻨﺎب، ﻗﺪ أرﺧﻴﺖ ﻋﻨﺎن اﻟﻘﻠﻢ ﰲ ﻫﺬا اﻟﺒﺎب:ﻓﺈن ﻗﻠﺖ
اﳉﻮاب ﻋﻦ: ﻗﻠﺖ. ﻟﺸﺪة اﳊﺎﺟﺔ إﱃ ﻛﺸﻒ ﻫﺬا اﳊﺠﺎب، وإن ﺧﺮج ﺑﻨﺎ ﻋﻦ ﻗﺎﻧﻮن اﳉﻮاب،اﳌﻌﺎرﺿﺔ
: أﻣﺎ اﺠﻤﻟﻤﻞ. وﻣﻔﺼﻞ، ﳎﻤﻞ: ﻫﻮ ﻣﻦ وﺟﻬﲔ، وإن ﻛﺎن ﻳﺴﺘﻔﺎد ﳑﺎ ﺗﻘﺪم ﳌﻦ ﺟﻌﻞ اﷲ ﻟﻪ ﻧﻮرا،اﳌﻌﺎرﺿﺔ
، أﻧﻪ ﻻ ﺗﻌﺎرض ﺑﲔ ﻧﺼﲔ: ﻓﻘﺪ ﺗﻘﺮر ﰲ اﻷﺻﻮل، وأﱏ ﻟﻪ ذﻟﻚ،ﻓﺈﻧﻪ ﻟﻮ ﻛﺎن ﻣﻊ اﺠﻤﻟﻴﺰ ﻧﺺ ﰲ ﳏﻞ اﻟﻨّﺰاع
ﻷن اﻟﺴﻨﺔ ﻻ ﺗﺘﻨﺎﻗﺾ، وﻻ ﺑﲔ ﳎﻤﻞ وﻣﻔﺼﻞ; ﻷن اﻟﺘﻌﺎرض ﺑﲔ اﻟﻨﺼﲔ ﳏﺎل ﻗﻄﻌﺎ،وﻻ ﺑﲔ ﻧﺺ وﻇﺎﻫﺮ
، ﻓﻴﻘﺪم اﻟﻨﺺ اﻟﺬي ﻻ ﳛﺘﻤﻞ إﻻ ﻣﺪﻟﻮﻻ واﺣﺪا، ﻷﻧﻪ ﻗﺪ ﻳﻜﻮن ﺻﺤﻴﺤﺎ ﻻ ﺻﺮﳛﺎ، وﻟﻮ ﺻﺢ،وﻻ ﺗﺘﻌﺎرض
.وﳛﻤﻞ ﻋﻠﻴﻪ ﻣﺎ ﻋﺪاﻩ
„Ako kažeš: „Otpustio si uzda pera u ovom poglavlju i u ovim mes'elama si se na
izvjestan način proširio, pa sad nam odgovori na protivljenje iako će nas izvesti iz
zakona odgovora zbog veličine potrebe za uklanjanjem ovog zastora!“
Rekoh: odgovor na protivljenje, iako ga onaj kome je Allah da svjetlo može uzeti iz
prethodnog, biva sa dva aspekta: uopšten i detaljan.
Što se tiče uopštenog: kada bi onaj koji dozvoljava posjedovao jasan tekst (nass)216
u predmetu spora, a odakle mu to, konstatovano je u usulu da nema kolizije
između dva nassa niti između nassa i zāhira,217 niti između uopštenog218 i
objašnjenog,219 zbog toga što je kolizija između dva nassa kategorički nemoguća
jer Sunnet međusobno ne kolizira niti se proturječi, čak i da je sahih (autentičan),
jer je moguće da bude sahih (autentičan) ali nije sarih (jasan), pa da se da
prednost tekstu koji ne podnosi osim jedno značenje a da se ostali protumače u
svjetlu njega.“
وﻻ ﻳﻌﺎرض ﻣﺘﺤﺪ، ﻓﺪﻻﻟﺘﻪ ﻇﻨﻴﺔ، وﻛﺎن أﺣﺪﳘﺎ أﻇﻬﺮ،وﻗﺪ ﺻﺮح أﺋﻤﺔ اﻷﺻﻮل ﺑﺄن ﻣﺎ اﺣﺘﻤﻞ ﻣﻌﻨﻴﲔ
، وﻻ ﺳﺒﻴﻞ إﱃ ﻧﺴﺦ وﻻ ﲨﻊ، ﺑﻞ ﻳﻄﻠﺐ اﻟﺘﻮﻓﻴﻖ; ﰒ ﻟﻮ ﻛﺎن ﻛﻼﳘﺎ ﻣﺘﺤﺪ اﳌﻌﲎ ﰲ اﳌﻘﺎﺑﻠﺔ،اﳌﻌﲎ إﲨﺎﻋﺎ
216
U ovom smislu je nass ono što ima samo jedno značenje.
217
Zahir je pojam ili tekst koji ukazuje na prevagnjujuće značenje uz mogućnost prevagnutog a nekad se tim
pojmom želi ono značenje koje se automatski nameće nakon spoznaje upotrebne tradicije govornika.
218
Mudžmel.
Mufassal.
219
188 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﺧﺼﻮﺻﺎ إذا، ﻓﺈﻧﻪ ﻣﻘﺪم ﻋﻠﻰ اﻹﺑﺎﺣﺔ، ﻛﺎﳊﻈﺮ ﻣﺜﻼ، أو ﲢﻒ اﻟﻘﺮاﺋﻦ،ﻓﺎﻟﺘﻮﻗﻒ إﱃ أن ﻳﻈﻬﺮ اﻟﱰﺟﻴﺢ
، ﰒ إن اﻟﻘﻀﺎﻳﺎ اﻟﻌﻴﻨﻴﺔ ﻣﻘﺼﻮرة ﻋﻠﻰ ﻣﻮاردﻫﺎ. ﻷن اﻟﺸﺮع ﺟﺎء ﺑﺎﳌﺼﺎﱀ اﶈﻀﺔ،ﺻﺎر أﻇﻬﺮ ﰲ ﺳﺪ اﳌﻔﺎﺳﺪ
ﻓﻘﺪ ﻗﺮروا أن، وﻻ ﺗﻌﺎرض اﻟﻨﺼﻮص ﺑﻮﺟﻪ ﻋﻨﺪ اﻷﺻﻮﻟﻴﲔ; ﰒ ﻟﻮ ﻛﺎن اﳌﻌﺎرض ﻣﺴﺎوﻳﺎ،ﻻ ﻳﻘﺎس ﻋﻠﻴﻬﺎ
ﻓﻜﻴﻒ ﲟﺎ ﻫﻮ دوﻧﻪ؟،اﳌﺴﺎوي ﻣﺪﻓﻮع
„Učenjaci usulul‐fikha su jasno ukazali da ono što podnosi dva značenja, a jedno je
prevagnjujuće, ima prevagnjujuće hipotetičko (dhanijjeh) ukazivanje220 a onome
koji ima jedno značenje se ne oponira po idžma’u, već se traži mogućnost njihovog
spajanja. Zatim ako bi oba posjedovali jedno značenje suprotno drugom a nema
puta do derogacije niti njihovog spajanja prelazi se na sustezanje sve dok ne
postane jasno koje je prioritetnije, ili na osnovu postojećih indicija, poput zabrane
na primjer, jer se njoj daje prednost nad dozvoljenosti, posebno ako postane
prečim u preventivi šteta jer šerijat je došao sa čistim koristima.
Zatim događaji koji se tiču pojedinaca se ograničavaju na svoja stanja i na njih se
ne vrši analogija, i oni ne oponiraju na bilo koji način tekstovima kod učenjaka
usula. Zatim ako je oponirajući jednak konstatovali su da se jednak odbacuje, pa
kako je tek sa onim što je ispod njega?“
اﻟﺬي،وﻛﻞ ﻣﺎ ذﻛﺮﻧﺎ ﳚﺮي ﰲ ﻣﺴﺄﻟﺘﻨﺎ ﻋﻨﺪ اﻟﺘﺄﻣﻞ واﻟﺘﻔﺼﻴﻞ؛ ﻓﻠﻴﻌﺮض اﺠﻤﻟﻴﺰ ﺑﻀﺎﻋﺘﻪ ﻋﻠﻰ ﻫﺬا اﻷﺻﻞ
وﻟﻴﺘﻪ ﲨﻊ ﺑﲔ اﻟﻨﺼﻮص. وﻟﻴﺘﻌﻠﻢ ﰒ ﻟﻴﺘﻜﻠﻢ، وإن ﱂ ﻳﺘﺨﻠﺺ ﻣﻨﻪ ﻓﻼ ﻳﺪﻋﻲ ﻣﺎ ﻟﻴﺲ ﻟﻪ،ﻳﺴﻠﻤﻪ أﺋﻤﺔ اﻟﻨﻘﻞ
، وأﻋﻄﻰ ﻛﻞ ذي ﺣﻖ ﺣﻘﻪ، وﱂ ﻳﻀﺮب اﻟﺼﺮﻳﺢ اﻟﺼﺤﻴﺢ ﺑﺘﻠﻚ اﶈﺘﻤﻼت، وﺑﲔ ﻣﺎ ﻳﺴﺘﺪل ﺑﻪ،اﳌﺘﻘﺪﻣﺔ
وﻗﻮﻓﺎ ﻣﻊ اﻟﺮﺧﺼﺔ، وﱂ ﻳﻮﺟﺐ اﳍﺠﺮة ﻋﻠﻰ ﻛﻞ أﺣﺪ، وﻗﻮﻓﺎ ﻣﻊ اﳌﻨﻊ،ﻓﻠﻢ ﻳﻨﻒ وﺟﻮب اﳍﺠﺮة ﻋﻦ ﻛﻞ أﺣﺪ
. وأﺣﺴﻦ ﻋﺎﻗﺒﺔ وأﺧﻒ ﺿﺮرا، ﻓﺈﻧﻪ ﺧﲑ ﻣﻦ اﻹﻃﻼق اﳌﺘﻜﺮر ﰲ ﻋﺒﺎراﺗﻪ،ﺑﺸﺮوﻃﻬﺎ
„Sve što smo spomenuli kada se promisli u detaljima važi u ovoj našoj mes'eli. Pa
neka onaj koji dozvoljava procjeni vrijednost svoje robe prema ovoj osnovi koju
prihvataju imami predaje pa ako se nije izvukao iz nje nemoj da tvrdi ono što mu
ne pripada i neka nauči a zatim neka priča. Kamo sreće da je sastavio prethodne
tekstove sa onim čime je argumentirao i da nije opalio po sarihu sahihu tim
hipotetičkim stvarima i da je svakom dao njegovo pravo te da nije negirao
obaveznost hidžre svakom stajući uz zabranu221 i da nije obavezao hidžru svakom
220
Misli na preovladavajuće mišljenje.
221
Zabranu boravka u dāru širka.
EBU MUHAMMED 189
stajući uz dozvolu222 uz njene uvjete, jer to je bolje nego neograničene izreke koje
se ponavljaju u njegovom govoru, i ima bolje posljedice i manje je štetno.“
Rekoh, ovdje pitam vođe ove zabludjele sekte, iako suština aslu dinil islama
ne može biti predmet specifiziranja i ograničavanja, koji je to dokaz iz Kur'ana,
Sunneta ili idžma'a koji jasno ukazuje da se neke vrste suštinskog velikog širka
poput „manje poznatog“ suštinskog velikog širka ili velikog širka u hukmu i
tehakumu ili netekfirenje nekih vrsta ili jedinki taguta i mušrika može sastati sa
aslu dinil islamom i da suština islama koju je Allah vezao za poznati opis još uvijek
postoji!? Ljubazno od vas tražimo da nam pokažete taj dokaz! Sram vas bilo!
Zatim, da li je taj dokaz kojim ratujete protiv vjere Allaha koju je objavio svim
vjerovjesnicima jednog značenja ili ga je moguće protumačiti u svjetlu opšte
poznatog? Zatim, ako je taj dokaz „jednak“ u snazi dokazima u kojima Allah
suštinu islama veže za opis odricanja od svakog velikog širka i odricanja od svakog
taguta i mušrika zašto ne odbacite „te dokaze“?!
Kako vas nije stid da citatima učenjaka koji se tiču pojedinaca rušite vjeru
Allaha kada su se učenjaci složili da vjerski dokazi koji se tiču događaja vezanih za
pojedince nemaju snagu kojom oponiraju autentičnim jasnim vjerskim
tekstovima?! Zašto se kada ste vidjeli „oprečnost između vaših dokaza“ i dokaza iz
Kur'ana i Sunneta niste sustegli dok vam ne postane jasno „koji su dokazi
prioritetniji i jači“?!
Na osnovu kojeg pravila ste dali prednost „vašim dokazima“ i riječima
Halidija nad jasnim Kur'anskim ajetima, hadisima Allahovog Poslanika, ., i
idžma'u svih vjerovjesnika i muslimana?! Je li jača tekstualna sveobuhvatnost ili
semantička koja je osnova analogije sličnosti?!
Jer ako „imate dokaz u pogledu neke jedinke širka ili taguta i mušrika“ onda
vam za svaku drugu treba analogija i to je semantička sveobuhvatnost (el‐'umum
el‐ma'navij) pa se morate odlučiti da li je jača tekstualna sveobuhvatnost koja
ukazuje na odricanje od svakog velikog širka i svakog taguta i mušrika kao i
semantička sveobuhvatnost koja iz nje proizilazi ili „vaša analogija na jedinku o
kojoj posjedujete tekst“! Pa na osnovu čega dajete prednost semantičkoj
sveobuhvanosti (el‐'umumul‐ma'navii) nad tekstualnom i semantičkom koja je
osnova u mes'eli?
Dozvolu boravka u dāru širka uz njene uvjete.
222
190 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Zašto ako je stvar došla do specifiziranja i ograničavanja i terdžiha, tj.
davanja prednosti (prioriteta) jednom od dokaza a što je dokaz da se radi o
idžtihadu kažete da ste vi „ehlus‐sunnet“ a da smo mi sve ono što kažete?!
Napominjem da sam ova pitanja naveo da bih dokazao bankrot ovih glupaka
i magaraca, čak i da je moguće da aslu dinil islam bude predmet specifiziranja,
ograničavanja i slično. Šta tek treba o njima reći kada znamo da aslud‐din ne biva
predmetom specifiziranja, ograničavanja, derogacije ili rasparčavanja?
Dovoljan nam je Allah protiv vas i divan je On Zaštitnik. Molim Allaha da
sačuva islam i muslimane od vaših jezika i srca čime On želi! Teško li se vama i
onom za kojim se povodite, zar se nećete opametiti!
Pa ako je onaj džahil, koji je neke jedinke boravka u dāru širka i putovanja u
njega „dozvolio“ iako ih je nazivao „boravkom“ i „putovanjem“, zaslužio da se o
njemu, zbog greške koju je napravio u propisu a prije toga u pravilima
argumentacije, kaže da je gluplji od magaraca, pitam vođe smutnje i glavešine
zablude da li je gori on ili onaj koji kaže da je neka jedinka velikog širka halal, ili da
nije veliki širk, ili kaže da se može sastati sa tevhidom223 pa da čovjek uz njega
bude musliman ‐ muvehhid? Isto važi za netekfirenje nekih vrsta i jedinki taguta i
mušrika!!224
Nadam se da će Allah dati da ljudi razumiju i nađu istinu u ovim mojim
riječima i da će shvatiti žestinu smutnje koju su poveli sijači nereda i smutnje i
prkosne notorne neznalice poput Bilibanija, Nusreta, Ademija i ostalih neprijatelja
da've tevhida u ovom vremenu. Allah ih ubio kuda se odmeću!
Šejh nastavlja:
ﻗﻮل ﺳﺎﻗﻂ ﻻ ﻳﻌﻮل، أﻧﻪ اﺳﺘﺪل ﺑﻌﻤﻮﻣﺎت أﺣﺎدﻳﺚ ﻣﻊ ﻣﺎ ﻓﻴﻬﺎ: ﻓﻘﻮﻟﻪ ﻋﻦ اﳌﺎﻧﻊ:وأﻣﺎ اﳉﻮاب اﳌﻔﺼﻞ
وﻣﺎ، ﻟﺌﻦ ﻛﺎن اﻟﺮد واﻟﻘﺒﻮل ﲟﺠﺮد اﳍﻮى، وﻻ ﺳﺒﻘﻪ إﻟﻴﻪ أﺣﺪ ﳑﻦ ﻳﻌﺘﺪ ﺑﻘﻮﻟﻪ وﻳﺮﺟﻊ إﻟﻴﻪ; وﻟﻌﻤﺮ اﷲ،ﻋﻠﻴﻪ
ﻓﺈن اﳋﺼﻢ ﻻ ﻳﻌﺠﺰ ﻋﻦ ﻣﺜﻞ ﻫﺬﻩ، ﻫﻮ ﻋﻤﻮﻣﺎت وأﺣﺎدﻳﺚ ﻓﻴﻬﺎ ﻣﺎ ﻓﻴﻬﺎ: ﻳﻘﺎل،ﻻ ﻳﻼﺋﻢ اﻟﻐﺮض
ﺑﻞ ﺑﺎﻟﻌﻠﻢ واﻋﺘﺒﺎر ﺷﺮوﻃﻪ، وإن ﻛﺎن اﻟﺮد ﻟﻴﺲ ﺑﺎﳍﻮى. ﻓﻼ ﻳﺜﺒﺖ ﻟﻪ ﺣﺠﺔ ﺑﺸﻲء ﻣﻨﻬﺎ أﺻﻼ،اﻟﻜﻠﻤﺎت
ﻻ ﺟﺮم أن: وﺣﻴﻨﺌﺬ ﻓﺄﻗﻮل، ﰒ اﺗﺒﺎﻋﻬﺎ ﺣﻴﺚ وﺟﺪت، ﻓﻼ ﺑﺪ ﻣﻦ اﻻﺗﻔﺎق أوﻻ ﻋﻠﻰ اﻟﺸﺮوط،ﻋﻨﺪ أﻫﻠﻪ
، ﲞﻼف ﻣﺎ ﻣﻊ اﺠﻤﻟﻴﺰ، واﳊﺠﺞ اﻟﺴﺎﻃﻌﺔ اﻟﱵ ﻻ ﲢﺘﻤﻞ ﻏﲑ ﻣﺪﻟﻮل واﺣﺪ،اﳌﺎﻧﻊ ﻣﻌﻪ اﻟﻨﺼﻮص اﻟﻘﺎﻃﻌﺔ
223
Svaki od njih je promjenio vjerski propis velikog širka. A onaj koji kaže da je veliki širk mali ili da se može
sastati sa islamom je pogriješio u pogledu njegove suštine.
224
Jer propis netekfirenja spomenutih je nestanak islama i tevhida, a zagovaranje postojanja islama bez tekfira
svakog taguta i mušrika je promjena islama u njegovoj suštini.
EBU MUHAMMED 191
ﺑﻞ ﻻ ﻳﻌﻤﻞ ﺎ إﻻ إذا ﺳﻠﻤﺖ ﻋﻦ،ﻓﺈ ﺎ أﺧﺒﺎر ﺧﺎﺻﺔ ﻻ ﺗﻌﺎرض اﻟﻌﻠﻢ اﳌﻄﻠﻖ اﳌﺴﺘﻐﺮق ﳌﺎ ﺻﻠﺢ ﻟﻪ
ﻓﻴﺘﻌﲔ اﳉﻤﻊ ﻛﻤﺎ ﻗﺪﻣﻨﺎ؛ ودﻋﻮاﻫﻢ أ ﺎ، وأﻣﺎ إذا ﻛﺎن اﻟﻌﻤﻞ ﺎ ﻳﻔﻀﻲ إﱃ ﺗﺮك اﶈﻜﻢ اﻟﺒﲔ.ﻣﻌﺎرض
، ﻷن اﻟﻌﻤﻮﻣﺎت ﻋﻨﺪ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻫﻲ دﻋﻮى ﺗﻨﺎول اﻟﻠﻔﻆ اﻟﻌﺎم ﻟﻠﻤﺤﻜﻢ اﳋﺎص،ﻋﻤﻮﻣﺎت ﺧﻄﺄ ﺑﲔ
.واﳌﻨﺎزع ﻻ ﻳﺴﻠﻢ ذﻟﻚ
„Što se tiče detaljnog objašnjenja: njegove riječi o onome koji zabranjuje:225
„Argumentirao je sveobuhvatnostima hadisa pored svega što je u njima.“226 su
bezvrijedne riječi na koje se ne osvrće niti ga je u njima pretekao neko od onih čije
se riječi uzimaju u obzir i kome se vraća. Tako mi Allaha, ako se odbijanje i
prihvatanje radi na osnovu puke strasti pa se o onome što se ne slaže sa interesom
kaže da su sveobuhvatnosti hadisa u kojima je ono što je, pa protivnik nije
nemoćan da kaže iste te riječi, i da u osnovi ni u čemu ne ostane dokaz za njega.
Ako se odbijanje ne gradi na strasti već na znanju i uzimanju u obzir njegovih
uvjeta kod učenjaka hadisa onda je prvo potrebna saglasnost u pogledu uvjeta a
zatim njihovo slijeđenje gdje god se nađu i tada kažem da onaj koji zabranjuje227
ima kategoričke tekstove i blistave argumente koji ne podnose osim jedno
značenje suprotno onome što je uz onoga koji dozvoljava228 jer to su posebne
obavijesti koje ne mogu oponirati neograničenom znanju koje iscrpljuje sve što mu
odgovara. Štaviše, po njima se ne radi osim kada im ništa ne oponira.
Ako rad po njima vodi u ostavljanje jasnog muhkema obaveza ih je sastaviti kao
što je prethodilo. Njihova tvrdnja da su oni229 sveobuhvatnosti je jasna greška,
zbog toga što su sveobuhvatnosti kod učenjaka tvrdnja da sveobuhvatan tekst
obuhvata specifičan (poseban) muhkem, a protivnik to ne priznaje.
Što se tiče sveobuhvatnog kolektivnog (el‐kullijj) pojma koji iscrpljuje sve što mu
odgovara i kojim je ispravno nazvati svaku jedinku od jedinki kategorije230 (džins)
poput (riječi) insan na primjer, i vezanog za opis poput (riječi) islam na primjer, ili
širk, on spada u neograničene kolektivne cjeline. Onaj koji tvrdi da mu se može
oponirati hipotetičkim231 ili uopštenim (mudžmel), ili slučajevima pojedinaca takav
je zabludjeliji od svog magarca.“
225
Boravak i putovanje u dāru širk osim uz poznate uvjete.
226
Želi reći da su hadisi slabi i da nisu autentični.
Zabranjuje boravak i putovanje u dāru širk bez poznatih uvjeta.
227
228
Boravak u dāru širka i putovanje u njega bez poznatih uvjeta.
229
Dokazi onih koji zabranjuju.
230
Ili roda.
231
Ovo obuhvata i „zāhir“ tj. koji ukazuje na prevagnjujuće značenje uz mogućnosti daljeg prevagnutog značenja.
192 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
اﻟﻌﱪة ﺑﻌﻤﻮم: ﻓﻬﻮ ﻋﺎم وﻳﻘﺎل ﻓﻴﻪ، ﻓﺈذا ﱂ ﻳﻌﺎرض ﲟﺎ ﻫﻮ أوﱃ ﻣﻨﻪ،أﻣﺎ اﳌﺘﻌﻠﻖ ﺑﺎﻟﺸﺨﺺ ﻓﻬﻮ ﳏﻞ ﻧﻈﺮ
وﻗﺪ...""ﺣﻜﻤﻲ ﻋﻠﻰ اﻟﻮاﺣﺪ ﺣﻜﻤﻲ ﻋﻠﻰ اﳉﻤﺎﻋﺔ:اﻟﻠﻔﻆ ﻻ ﲞﺼﻮص اﻟﺴﺒﺐ؛ وﻗﺪ رﺟﺢ ﻋﻤﻮﻣﻪ ﲝﺪﻳﺚ
اﻟﻤﺘﻌﻠﻖ ﺑﻜﻞ ﻓﺮد ﻣﻦ أﻓﺮاد،وردت ﺑﺤﻤﺪ اﷲ ﻧﺼﻮص اﻟﻘﺮآن واﻟﺴﻨﺔ ﻓﻲ إﺛﺒﺎت ﻫﺬا اﻟﺤﻜﻢ اﻟﻌﺎم
، واﻟﻤﺤﻜﻢ اﻟﺬي ﻫﻮ ﻋﺎم ﻟﺨﻄﺎب، ﻓﺠﻌﻞ اﻟﻤﺘﺸﺎﺑﻪ دﻟﻴﻼ ﻗﺎﻃﻌﺎ، ﻓﻌﻜﺲ ﻫﺬا اﻟﺰاﻋﻢ اﻟﻘﻀﻴﺔ،ﺟﻨﺴﻪ
إذا ﻋﺎرﺿﻬﺎ ﻣﺎ ﻫﻮ، ﺟﻌﻠﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﻤﻮﻣﺎت اﻟﺘﻲ ﻳﻀﻌﻔﻬﺎ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ،اﳌﻨﻮط ﺑﺎﻷوﺻﺎف اﳌﻄﺎﺑﻖ ﳌﺪﻟﻮﻟﻪ
وﺑﻴﻦ اﻟﻤﺤﻜﻢ اﻟﺬي، ﻓﺎﷲ اﳌﺴﺘﻌﺎن! وﻣﻦ ﻟﻢ ﻳﻔﺮق ﺑﻴﻦ اﻟﻌﺎم اﻟﻤﻄﻠﻖ اﻟﻤﻄﺎﺑﻖ ﻟﻤﺪﻟﻮﻟﻪ.أﻗﻮى ﻣﻨﻬﺎ
. ﻓﻬﻮ ﺣﺎﻃﺐ ﻟﻴﻞ وﺣﺎﻃﻢ ﺳﻴﻞ،ﻳﺪﻋﻲ أن اﻟﻌﻤﻮﻣﺎت ﺗﺘﻨﺎوﻟﻪ
„Onaj koji je vezan za (određenu) osobu je predmet razmatranja. Pa ako mu ne
oponira nešto što je preče od njega on je sveobuhvatan ('am) i u pogledu njega
se kaže: „Pouka je u sveobuhvatnosti pojma ne u posebnosti objave“. Njegova
sveobuhvatnost je prioritetna hadisom:232 „Moja presuda nad jednim je presuda
nad zajednicom.“...
...Veliki broj tekstova Kur'ana i Sunneta je, Allahu hvala, došao potvrđujući ovaj
sveobuhvatan propis koji se veže za svaku od jedinki njegove kategorije. A ovaj
što (koji) tvrdi (se poziva) je okrenuo stvar naopako pa je mutešabih233 učinio
kategoričkim dokazom a muhkem koji je sveobuhvaćujuće u poruci,234 i koji je
vezan za opise i obuhvata svoje cijelo značenje, učinio od sveobuhvatnosti koje
učenjaci smatraju slabim kada im oponira nešto što je jače od njih.
Allahulmuste’an!
Onaj koji ne razlikuje između sveobuhvatnog neograničenog (teksta) koji
obuhvata svoje cijelo značenje i muhkema za kojeg tvrdi da ga uopštene (izreke)
obuhvataju, je skupljač ljuski po noći i onaj što mlati po potoku.“235
Rekoh, vallahi, da su Nusret, Bilibani i Ademi pogriješili u propisima za njih bi
se reklo ono što je šejh rekao za ovog čovjeka ali ovi ljudi su načeli suštinu aslu
dinil islama i učinili je predmetom specifiziranja i ograničavanja upavši time u
promjenu vjere Uzvišenog Allaha a pošto to pripisuju Uzvišenom onda potvrđuju
da aslu dinil islam može biti predmet derogacije na određeno vrijeme jer je po
njima onaj koji se nije odrekao nekih vrsta ili jedinki velikog širka ili taguta i
232
Učenjaci mu ne daju sveobuhvatno značenje osim ako mu ništa ne oponira. Allahulmuste’an! Ovi daju
prednost „sveobuhvatnosti mutešābiha“ govora učenjaka kojem oponira muhkem vjere Uzvišenog Allaha i svih
Njegovih poslanika. Bože sačuvaj!
233
Nejasan ili višesmislen.
234
Šerijatskog teksta.
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/425‐426
235
EBU MUHAMMED 193
mušrika musliman sve dok se nad njim uspostavi argument, a to je najveća
promjena vjere koja se može dogoditi. Kad' te nije stid čini šta hoćeš!
ako nakon toga ponovo potegnu poput magaraca za pravilom specifiziranja i
ograničavanja stvar se vraća ponovo na njen početak i tako biva uvijek sa
mjesečarima i onim koji buncaju u snu. Ovo je što se tiče suštine!
U pogledu sveobuhvatnih neograničenih propisa koji se vežu za aslud‐din
možemo navesti slijedeći primjer. Uzvišeni Allah je presudio da će svaki musliman
ući u Džennet i da je Džennet zabranjen svakom mušriku, tj. da nijedan mušrik
neće ući u Džennet. Rekoh, ni u ovim propisima nije moguće da se dogodi
specifiziranje i ograničavanje jer većina ljudi koji se pripisuju islamu ne bi sumnjali
da je onaj koji dođe i na osnovu „nekih tekstova“ tvrdi da neke vrste ili jedinke
muslimana ne ulaze u Džennet ili da neke vrste ili jedinke mušrika ulaze u Džennet
obični magarac ili prodani lažljivi munafik.
Ulazak i zabranjenost ulaska u Džennet su propisi koje je Allah vezao za
suštinu islama i širka i ne mogu kao što vidiš biti predmet specifiziranja i
ograničavanja iako je onaj koji bi u njima pogriješio potvrdio značenje islama i
širka i napravio razliku između mušrika i muslimana muvehhida. Allahulmuste’an!
Isto tako znamo da je Allah sveobuhvatnim neograničenim propisom rekao
da je imetak nevjernika u osnovi halal236 a ako bi neko tvrdio da postoji neki dokaz
koji ukazuje da imetak nekih vrsta i jedinki kafira nikad ne postaje halal time bi
upao u istu grešku. I ovo je još jedan primjer za propise vezane za aslu dinil islam
koji ne smiju biti učinjeni predmetom specifiziranja i ograničavanja.
Šta onda reći za ove magarce bez obraza koji su se usudili na najveću
promjenu vjere koja se može dogoditi s obzirom da su promjenili značenje dini
islama s kojim su poslati svi poslanici i vjerovjesnici i koji je spušten u svakoj objavi
Uzvišenog Boga.
Specifiziranje i ograničavanje se može dogoditi samo u smislu kojeg smo
djelimično objasnili a tiče se nevjernika nad kojim se nije uspostavio argument a
mi znamo da je Zakonodavac za nevjerstvo vezao niz propisa na ovom svijetu i na
ahiretu i da su neki na snazi prije uspostave argumenta poput zabranjenosti
traženja oprosta za mušrike a neki dolaze tek nakon uspostave argumenta poput
ohalaljivanja krvi, imetka i časti i vječne kazne u džehennemskoj vatri.
Uzvišeni Allah je presudio da će svaki nevjernik nad kojim se uspostavio
argument biti vječno u vatri, a ako bi neko, pod izgovorom specifiziranja i
ograničavanja, tvrdio da postoje neke vrste i jedinke nevjernika čiji propis nakon
236
Zabranjen je na primjer onda kada između nevjernika u osnovi i muslimana postoji ugovor, ili prije uspostave
argumenta nad njima kada je neuspostavljenost argumenta prepreka ohalaljivanja krvi, imetka, časti i vječnosti
pojedinca u džehennemskoj kazni.
EBU MUHAMMED 195
uspostave argumenta nije vječni ostanak u vatri nijedan iole malo obrazovan
musliman ne bi sumnjao da je ovaj daleko od nauke.
Ali postoje hadisi Poslanika, ., koje je većina učenjaka ehlus‐sunneta uzela
u obzir koji ukazuju na to da će određene skupine nevjernika poput osoba koje su
živjele u vremenima i mjestima mrklog neznanja koje od sebe nisu mogle odagnati
neznanje pored ulaganja maksimalnog truda ili staraca koji ništa nisu razumjeli ili
gluhe osobe i slično biti kušane na Sudnjem Danu i da će im Allah tada poslati
poslanika. Pa ako mu se odazovu i prihvate islam ući će u Džennet, a ako mu se
suprotstave ući će u vatru.
Na ovom svijetu ako se desi da muslimani dođu do takvih skupina nije im
dozvoljeno da otpočnu borbu protiv njih sve dok ih ne pozovu u islam. Dakle,
pored toga što je sam opis kufra uzrok dozvoljenosti njihove krvi, imetka, časti i
poroda i vječnosti u džehennemskoj kazni, postoji prepreka koja zabranjuje da se
to u pogledu pojedinca praktično uradi a ona je neuspostavljenost argumenta. I
ove vrste i jedinke nevjernika, bilo da se radi o dunjalučkim ili ahiretskim
propisima, su primjer za specifiziranje ili ograničavanje propisa koje je Uzvišeni
vezao za nevjerstvo u aslud‐dinu.
U ovim propisima koji mogu biti predmet specifiziranja i ograničavanja je
osoba dužna da se pridržava temelja argumentacije koje je spomenuo šejh Ishaq
sin 'Abdurrahmana i da ne oponira sveobuhvatnim kolektivnim tekstovima koji
ukazuju na sveobuhvatne neograničene propise već da propise koji se vežu za
pojedince ograniči samo na stanje i kontekst u kojem su spomenuti i da po njima
radi samo ako ne postoji vjerski tekst koji im oponira a višesmislene i uopštene
tekstove mora sastaviti sa autentičnim i jasnim i protumačiti ih u njihovom svjetlu
ne rušeći vjerske propise koji su temelji dini islama.
Konačno zaključujemo koliki je kredit Nusreta, Bilibanija i Ademija kada je u
pitanju poznavanje aslu dinil islama, usulu‐fikha i jezika i u kakvoj zavadi stoje sa
zdravom ljudskom prirodom i logikom i ovo je bez sumnje jedan dio kazne
Uzvišenog Allaha koja ih je pogodila zbog okretanja od izučavanja tevhida, i na
kraju prkošenja i borbe protiv tevhida i njegovih sljedbenika.
Kada bi njihove temelje primjenili na pojmove „insan“ i „strv“ to bi značilo da
se zbog činjenice da su neke jedinke insana i strvi postale predmet specifiziranja
iste više ne nazivaju „insanom“ i „strvlju“ ili da na osnovu višesmislenih i
uopštenih dokaza kažu da zagovaraju dozvoljenost jedenja svake strvi što stoji
nasuprot jasnim kura'nskim ajetima.
196 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
kažu da se suština pitanja tehakuma tagutu i suđenja tagutskim zakonima
spoznala putem idžtihada a ne postojanjem autentičnih i jasnih tekstova o tome.
U listovima koji su djeljeni u njihovim mesdžidima je, između ostalog, stajalo
da ne mora biti da je svaki tehakum laičkim sudnicima 'ibadet jer isto kao što se
može desiti da munafik obožava Allaha namazom ili nekim drugim vidom 'ibadeta
i da ga to ne čini muslimanom. Isto tako je moguće da „musliman“ uradi isto to
pred tagutom, imajući u svom srcu kufr u taguta, kao što je munafik u svom srcu
imao kufr u Allaha, uprkos tome što je jasnim vanjskim tehakumom tagutu njega
učinio sudijom mimo Allaha i onim kojem se pokorava, zaboravljajući da kod
učenjaka ehlus‐sunneta čovjek izlazi iz vjere kada upadne u jasan vanjski opis
velikog širka i kufra bez obzira na ono što je u srcu.
Ja vjerujem da se vođe ove sekte nisu odrekli tih vidova širka i njihovih
počinioca od mušrika i onih koji su to dozvolili. Mogućnost da Nusret, Bilibani i
Ademi govore o nekom postupku pred tagutom koji sam po sebi nije kufr
nazivajaći ga tehakumom tagutu i velikim kufrom i širkom kojeg zabranjuju je
prevagnuta i daleka.237
Zbog svega ovoga sam rekao da su Nusretove riječi čudne i uopštene i da ću
spomenuti ono što je kod mene značenje koje se samo po sebi nameće kao i ono
što je moguće u prevagnutom smislu a u to da je te mes'ele pobrkao i da ih nije
shvatio nema sumnje. Pogotovo kada spominju slučaj kadije koji upada u mali kufr
kada iz „strasti“ ne presudi kao što mu je Allah naredio jednom i slično tome i
opet tu mes'elu porede sa čovjekom koji ode i traži od taguta hukma da mu
presudi svojim zakonom?!
Kakvog smisla ima ovo poređenje?! Da li je moguće da Nusret koristi riječ
tehakum tagutu i ono što samo po sebi nije veliki kufr od „motanja po laičkim
sudnicima“ naziva velikim kufrom i da je razilaženje između nas samo
terminološke prirode? Ja u to, pored svog unutrašnjeg nagona za pravednošću, ne
vjerujem iako ne smijem da kažem da nije nemoguće. A Allah najbolje zna!
Traženje da Allah spusti Svoje prokletstvo na onoga koji laže je otvorena
opcija do Sudnjeg Dana, pa ako Nusret, Bilibani i Ademi kažu da je razilaženje
između nas i njih samo terminološko neka pozovu Allahovo prokletstvo na sebe
ako u toj tvrdnji lažu!
237
Da ono što u vjeri nije jasan veliki kufr i širk tehakuma tagutu nazivaju tehakumom tagutu i velikim širkom i
kufrom i zabranjuju ga ali ne tekfire onoga koji ga dozvoli ili ga uradi zbog toga što „osjećaju“ da to nije ono što je
Allah nazvao tehakumom tagutu. Kao kada bi nazvali sedždu pozdrava velikim širkom i zabranjivali je ali ne
tekfire onoga koji je dozvoli ili uradi.
198 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ono što se kaže za riječ insan, islam i širk se kaže i za riječi musliman, mušrik i
tagut, jer se radi o vjerskim pojmovima koji su vezani za određene opise. Tekstovi
Knjige i Sunneta svojom tekstualnom i semantičkom (ma'navijj)
sveobuhvatnošću, kada je u pitanju islam i musliman, širk i mušrik, tagutijjet i
tagut, obuhvataju sve vrste i jedinke kao što ukazuju na značenje kategorije. Sjeti
se ovdje onog jadnik‐šejha koji nije znao da li riječ „insan“ u suri El‐'Asr
kategorički obuhvata i ukazuje na svaku jedinku čovjeka! Allahulmuste’an!
، ﻳﺘﻨﺎوﻻن ﻋﻤﻮم اﻟﺨﻠﻖ، اﻟﻠﺬﻳﻦ ﳘﺎ دﻋﻮة ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ،ﻓﺈن ﻧﺼﻮص اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ
وﻋﻬﻮد اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﰲ ﻛﺘﺎﺑﻪ وﺳﻨﺔ رﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ، أو ﺑﺎﻟﻌﻤﻮم اﻟﻤﻌﻨﻮي،ﺑﺎﻟﻌﻤﻮم اﻟﻠﻔﻈﻲ واﻟﻤﻌﻨﻮي
. ﻛﻤﺎ ﺗﻨﺎوﻟﺖ أوﳍﺎ،وﺳﻠﻢ ﺗﻨﺎول آﺧﺮ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ
„Tekstovi Knjige i sunneta, koji su da'va Muhammeda, ., obuhvataju sva
stvorenja, tekstualnom i semantičkom sveobuhvatnošću ili sa semantičkom
sveobuhvatnošću, i Allahove obaveze u Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog
Poslanika, ., se tiču zadnjeg djela ummeta kao što su se ticali prvog djela
ummeta.“
وﻧﻘﻴﺲ أواﺧﺮ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ، ﻓﻨﺸﺒﻪ ﺣﺎﻟﻨﺎ ﲝﺎﳍﻢ، ﻟﺘﻜﻮن ﻋﱪة ﻟﻨﺎ،وإﳕﺎ ﻗﺺ اﷲ ﻋﻠﻴﻨﺎ ﻗﺼﺺ اﻷﻣﻢ ﻗﺒﻠﻨﺎ
وﻳﻜﻮن ﻟﻠﻜﺎﻓﺮﻳﻦ واﳌﻨﺎﻓﻘﲔ، ﺷﺒﻪ ﲟﺎ ﻛﺎن ﻟﻠﻤﺆﻣﻨﲔ ﻣﻦ اﳌﺴﺘﻘﺪﻣﲔ، ﻓﻴﻜﻮن ﻟﻠﻤﺆﻣﻦ ﻣﻦ اﳌﺴﺘﺄﺧﺮﻳﻦ،ﺑﺄوﳍﺎ
Na ar. „el‐'umumul‐lafzij vel‐ma'navi“.
238
EBU MUHAMMED 199
ِ }ﻟََﻘ ْﺪ َﻛﺎ َن ﻓِﻲ ﻗَﺼ: ﻛﻤﺎ ﻗﺎل، ﺷﺒﻪ ﲟﺎ ﻛﺎن ﻟﻠﻜﺎﻓﺮﻳﻦ واﳌﻨﺎﻓﻘﲔ ﻣﻦ اﳌﺴﺘﻘﺪﻣﲔ،ﻣﻦ اﳌﺴﺘﺄﺧﺮﻳﻦ
ﺼ ِﻬ ْﻢ َ
ِ َِﻋ ْﺒـﺮةٌ ِﻷُوﻟِﻲ ْاﻷَﻟْﺒ
.[111 :ﺎب َﻣﺎ َﻛﺎ َن َﺣ ِﺪﻳﺜﺎً ﻳُـ ْﻔﺘَـ َﺮى{ ]ﺳﻮرة ﻳﻮﺳﻒ آﻳﺔ َ
„Allah je nama ispričao kazivanja naroda prije nas da bi nam bili pouka, te da bi
uporedili naše stanje sa njihovim, i stanje potonjih generacija ovog ummeta sa
prvim pa da se mu’min potonjih poistovjeti sa mu’minom prethodnih i da se
poistovjete kafiri i munafici potonjih sa kafirima i munaficima prijašnjih, kao što je
Uzvišeni rekao: Uistinu u kazivanju o njima je pouka za pametne, i to nije govor
koji se izmišlja… Sura Jusuf 111„
واﳌﺮﺟﻊ ﰲ ذﻟﻚ إﱃ ﻣﺎ ﻗﺎﻟﻪ، اﻧﻈﺮوا ﰲ ﻛﺘﺎب اﷲ ﻣﻦ أوﻟﻪ إﱃ آﺧﺮﻩ، ﻓﺘﻜﻔﲑ ﻫﺆﻻء اﳌﺮﺗﺪﻳﻦ،إذا ﺛﺒﺖ ﻫﺬا
ﻫﻞ ﻗﺎل أﺣﺪ ﻣﻦ أﻫﻞ: ﻓﻘﻮﻟﻮا ﻟﻪ، ﺑﻜﻮن اﻵﻳﺔ ﻧﺰﻟﺖ ﰲ اﻟﻜﻔﺎر، ﻓﺈن ﺟﺎدل ﻣﻨﺎﻓﻖ،اﳌﻔﺴﺮون واﻷﺋﻤﺔ
إن ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺎت ﻻ ﺗﻌﻢ ﻣﻦ ﻋﻤﻞ ﺎ ﻣﻦ اﳌﺴﻠﻤﲔ؟ ﻣﻦ ﻗﺎل ﻫﺬا ﻗﺒﻠﻚ؟! وأﻳﻀﺎ: أوﳍﻢ وآﺧﺮﻫﻢ،اﻟﻌﻠﻢ
ﳑﻦ، ﻋﻠﻰ ﻣﻦ ﻋﻤﻞ ﺎ، ﻫﺬا رد ﻋﻠﻰ إﲨﺎع اﻷﻣﺔ؛ ﻓﺈن اﺳﺘﺪﻻﳍﻢ ﺑﺎﻵﻳﺎت اﻟﻨﺎزﻟﺔ ﰲ اﻟﻜﻔﺎر:ﻓﻘﻮﻟﻮا ﻟﻪ
. أﻛﺜﺮ ﻣﻦ أن ﺗﺬﻛﺮ،اﻧﺘﺴﺐ إﱃ اﻹﺳﻼم
239
Ed‐Durerus‐senijjeh 11/174
200 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„S obzirom da je ovo konstatovano, pogledajte što se tiče tekfira tih murtedda u
Allahovu Knjigu od početka do kraja; a u tome se vraća onome što su rekli
mufessiri i imami. Ako se neki munafik bude raspravljao govoreći da je dotični ajet
objavljen zbog kafira. Recite mu: „Da li je neko od učenjaka, od prvog do
zadnjeg, rekao da ti ajeti ne obuhvataju onoga ko uradi ono što je u njima od
muslimana? Ko je to rekao prije tebe?!“ Isto tako mu recite: „Time se odbija
konsenzus ummeta, jer njihovog argumentiranja ajetima koji su objavljeni zbog
nevjernika, u pogledu svakog ko uradi ono što je u njima, od onih koji se pripisuju
islamu, ima više nego što je moguće spomenuti!“240
Dakle, poglavlje o murteddima se gradi na tekstovima koji govore o
narodima vjerovjesnika, Jevrejima, kršćanima, mušricima arapa, i munaficima koji
su se pripisivali islamu.
jedno od dvoje i kažete na primjer da se mora odreći „taguta ’ibadeta“ mimo
„taguta hukma i pokornosti“ kako je moguće da je taj vaš „opravdani musliman“
spoznao da je onaj koji je zadovoljan da bude obožavan mimo Allaha a ne
pripisuje se islamu Allahovog Poslanika Muhammeda, ., poput taguta Jevreja i
kršćana, a ne zna da je tagut onaj koji je zadovoljan da se obožava mimo Allaha a
pripisuje se posebnom islamu?!
Dalje, ako u vanjskoj realnosti postoji samo veliki širk pokornosti i veliki širk
hukma i tehakuma i stanovnici zemlje ne rade veliki širk u obredima i približavanju
nekom drugom mimo Allaha šta je onda značenje „kategorije“ velikog širka i
taguta koje se mora odreći? Još uvijek veliki širk i tagut obreda?! Ako kažete da
jeste pitamo vas odakle vam to?
Ako kažete da čovjek neće biti musliman sve dok ne bude znao tevhid Allaha
u ’ibadetu mi kažemo da čovjek neće biti musliman sve dok ne bude znao tevhid
Allaha u ’ibadetu, pokornosti i slijeđenju i hukmu i tehakumu; tj. dok ne bude
znao sav tevhid kao što mu je Allah naredio i posebno se odrekao velikog širka,
taguta i mušrika koje je vidio i o kojima je čuo a onome što nije vidio i čuo i što mu
nije palo na pamet ga Uzvišeni neće pitati.
Ako kažete da je u tom slučaju obaveza da se odrekne od „kategorije“
velikog širka pokornosti i taguta pokornosti mi vas pitamo kako je moguće da je
taj vaš „opravdani musliman“ spoznao da je onaj koji propisuje zakone neovisno
od Allaha i njima sudi, a ne pripisuje se posebnom islamu, tagut kojeg obuhvata
sveobuhvatno iscprljujuće kolektivno značenje riječi „tagut“ a ne zna da je tagut
onaj koji se pripisuje posebnom islamu a radi isto to? Gdje vam je pamet Allahovi
neprijatelji! Isto vas pitamo o velikom širku hukma i tehakuma i tagutima hukma.
Zatim, ako u vanjskoj realnosti veliki širk hukma i tehakuma rade samo oni
koji se pripisuju islamu a Jevreji i kršćani ga ne rade i nije nikad čuo da ga rade niti
ih je vidio, je li i tada uvjet ispravnosti kufra u taguta i dio aslud‐dina da vjeruje da
su taguti i mušrici hukma Jevreja i kršćana taguti i mušrici a ako pogriješi u
pogledu onih koji se pripisuju islamu, a koji to rade, nije?!
Ako kažete da jeste pitamo koje je to značenje „taguta hukma“, na osnovu
kojeg mora vjerovati da su taguti hukma Jevreja i kršćana, koji to ne rade u
vanjskoj realnosti, taguti spoznao, a putem istog nije spoznao da je onaj koji se
pripisuje islamu a radi isto tagut?!
Zatim, ako to u vanjskoj realnosti rade Jevreji i kršćani a on je spoznajom
tevhida Uzvišenog Allaha prepoznao da su tim opisom lično postali taguti i mušrici
kako ne spoznaje da taj isti opis čini tagutom i mušrikom onoga koji upadne u
202 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
njega od onih koji se pripisuju islamu ako vjeruje da se taj opis ne može sastati sa
tevhidom i islamom?! Je li moguće da čovjek zna značenje bilo koje zajedničke
imenice, a ne zna prepoznati njene vrste i jedinke?! Nije! To važi za bilo koju vrstu
pojmova; jezičku, tradicionalnu ili vjersku.
Važnost ovih pitanja se ogleda i može rezimirati u slijedećim redovima.
Dakle, govori se o velikom širku i tagutu! Ako neznalice kažu da je značenje
kategorije ili roda velikog širka kojeg se mora odreći „veliki širk u ’ibadetu“ mi
kažemo da to nije „kategorija“ već da je to vrsta kategorije.
Ako kažu da je to „veliki širk u pokornosti“ mi kažemo da je to takođe vrsta a
nije kategorija. Ako kažu da je to „veliki širk hukma i tehakuma“ mi kažemo
takođe da je to vrsta a ne kategorija. Odnosno svi ovi vidovi velikog širka
pojedinačno predstavljaju dio značenja koji ulazi u sveobuhvatno kolektivno
značenje koje smo nazvali „kategorijom“.
Isto tako ako kažu da je značenje „kategorije taguta“ kojeg se mora odreći da
bi bio musliman „tagut ’ibadeta“ mi kažemo da je to vrsta koja ulazi u
sveobuhvatno kolektivno značenje, tj. kategoriju a ne kategorija. Isto im
odgovaramo ako značenje kategorije ograniče na bilo koju vrstu taguta, svejedno
radilo se o tagutu hukma i tehakuma ili tagutu slijeđenja i pokornosti. Mi znamo
da se rod taguta uopšteno dijeli na tri vrste; tagut ’ibadeta, tagut slijeđenja i
pokornosti, i tagut hukma i tehakuma.
Dakle, nijedno od ovih značenja koje bezobrazni džahili spominuju nije
kolektivno i ne može biti uzeto kao kategorija koja obuhvata sve vste i jedinke.
Allahulmuste’an! Šta je onda značenje kategorije velikog širka, mušrika i taguta
kojeg se mora odreći prilikom izgovaranja šehadeta da bi postao musliman?!
Odgovor na to je vrlo lahak! Mora se uzeti kolektivno značenje koje obuhvata sve
vrste i jedinke.
3.10.7 Sveobuhvatno kolektivno značenje „kategorije“
velikog širka, taguta i mušrika
Dakle, sveobuhvatno kolektivno značenje kategorije (džinsa) velikog širka bi bilo:
1) Pridruživanje nekog ili nečega Uzvišenom Allahu u Njegovim pravima, srcem,
riječima ili djelom, na način koji se ne može sastati sa islamom i tevhidom.
Sveobuhvatno kolektivno značenje kategorije taguta bi bilo:
EBU MUHAMMED 203
2) Svaka ličnost koja je sebi pripisala bilo koje od jedinstvenih prava Uzvišenog
Allaha, ili je zadovoljna da joj se pripisuje, srcem, riječima ili djelom, kao i svaki
predmet kojeg su ljudi i džinni podigli na taj stepen.
Sveobuhvatno kolektivno značenje kategorije mušrika bi bilo:
3) Svako ko pridružuje nekog ili nešto Uzvišenom Allahu u Njegovim jedinstvenim
pravima, srcem, riječima ili djelom.
Ovo je, o „vjerski kriminalci“, sveobuhvatno kolektivno značenje velikog
širka, taguta i mušrika koje obuhvata svaku vrstu i jedinku, čija ispravna
predodžba za sobom neminovno povlači prepoznavanje njegovih vrsta i jedinki. S
time što je obaveza čovjeku da se prilikom izgovoranja šehadeta tevhida odrekne
sveobuhvatnog kolektivnog značenja velikog širka, taguta i mušrika, a zatim
njegovih vrsta i jedinki koje vidi u vanjskoj realnosti ili o kojima je čuo. A Allah ga
neće pitati o onome što mu nije palo na pamet niti je ikad čuo o njemu.
Ako bi neko od neznalica značenje „kategorije“ ograničio na skupine koje se
ne pripisuju islamu mi ponavljamo da „oni koji se ne pripisuju islamu“ nisu
„kategorija“ već vrsta koja je dio sveobuhvatnog kolektivnog značenja a koja je u
odnosu na njene jedinke kolektivna, a sveobuhvatno kolektivno značenje smo
precizno odredili. Na kraju podvlačimo da neznanje o ulasku značenja vrste ili
jedinke u sveobuhvatno kolektivno značenje znači nepoznavanje sveobuhvatnog
kolektivnog značenja i islama i tevhida!
Zato vas savjetujem da se pokajete Allahu i da prestanete voditi ovaj narod
u zabludu i da vjerujete da čovjek neće biti musliman sve dok se ne bude odrekao
od svake jedinke velikog širka i tagutijjeta i mušrika i taguta u vanjskoj realnosti
bez obzira na vjeru kojoj se pripisuje i dok ne bude obožavao samo Allaha
vjerujući da su oni koji sprovode tevhid muslimani ‐ muvehhidi uz lojalnost prema
njima.
Rekao je šejh 'Abdurrahman b. Hasan, rahimehullah, govoreći o značenju
tevhida uopšteno i o suri El‐Kafirun posebno, išareteći na govor Ibn Kethira o toj
suri:
، }ﻗﻞ ﻳﺎ أﻳﻬﺎ اﻟﻜﺎﻓﺮون{ ذﻛﺮ أن ﻫﺬﻩ اﻟﺴﻮرة: ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺳﻮرة، رﲪﻪ اﷲ،ﻓﺪوﻧﻚ ﻛﻼم اﻟﻌﻤﺎد اﺑﻦ ﻛﺜﲑ
وأن ﻗﺮﻳﺸﺎً دﻋﻮا رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ، وﻫﻲ آﻣﺮة ﺑﺎﻹﺧﻼص، اﻟﺬي ﻳﻌﻤﻠﻪ اﳌﺸﺮﻛﻮن،ﺳﻮرة اﻟﱪاءة ﻣﻦ اﻟﻌﻤﻞ
وأﻣﺮﻩ ﻓﻴﻬﺎ أن ﻳﺘﱪأ ﻣﻦ، وﻳﻌﺒﺪون إﳍﻪ ﺳﻨﺔ؛ ﻓﺄﻧﺰل اﷲ ﻫﺬﻩ اﻟﺴﻮرة،اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ إﱃ ﻋﺒﺎدة أوﺛﺎ ﻢ ﺳﻨﺔ
204 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
{ }وﻻ أﻧﺘﻢ ﻋﺎﺑﺪون ﻣﺎ أﻋﺒﺪ، واﻷﻧﺪاد، }ﻻ أﻋﺒﺪ ﻣﺎ ﺗﻌﺒﺪون{ ﻳﻌﲏ ﻣﻦ اﻷﺻﻨﺎم: ﻓﻘﺎل،دﻳﻨﻬﻢ ﺑﺎﻟﻜﻠﻴﺔ
. ﳏﻤﺪ رﺳﻮل اﷲ؛ واﳌﺸﺮﻛﻮن ﻳﻌﺒﺪون ﻏﲑ اﷲ، ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ:وﻫﻮ اﷲ وﺣﺪﻩ؛ وﳍﺬا ﻛﺎﻧﺖ ﻛﻠﻤﺔ اﻹﺳﻼم
„Eto ti govor 'Imada b. Kethira, rahimehullah, u tefsiru sure: Reci: “O vi
nevjernici!“. Spomenuo je da je to sura odricanja od djela kojeg rade mušrici, i da
ona naređuje ikhlas,241 i da su Kurejšije pozvale Allahovog Poslanika, ., da
'ibadeti njihovim idolima godinu dana, i da oni 'ibadete Njegovom Bogu godinu
dana pa je Allah objavio ovu suru i u njoj mu naredio da se u potpunosti odrekne
njihovog dina, pa je rekao: Ja ne 'ibadetim onome čemu vi 'ibadetite, tj. od
kipova i endada.242 Niti ste vi obožavaoci Onoga Kojem ja 'ibadetim, a to je Allah,
jedino. Zbog toga je la ilahe illallah Muhammedun Resulullah riječ islama a
mušrici 'ibadete drugim mimo Allaha.“
وأوﺛﺎ ﻢ؛ ﻓﺄﻣﺮ اﷲ ﻧﺒﻴﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ، ﻓﺪﻟﺖ ﻫﺬﻩ اﻟﺴﻮرة اﻟﻜﺮﳝﺔ ﻋﻠﻰ اﻟﱪاءة ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة أﺻﻨﺎم اﳌﺸﺮﻛﲔ:ﻗﻠﺖ
، واﻟﻌﺰى، اﻟﻼت: وأﺻﻨﺎﻣﻬﻢ اﻟﺘﻲ ﻛﺎﻧﺖ ﻣﻮﺟﻮدة ﻓﻲ اﻟﺨﺎرج،ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أن ﻳﺘﱪأ ﻣﻦ دﻳﻦ اﳌﺸﺮﻛﲔ
وﻏﲑﻫﺎ؛،وﻣﻨﺎة
„Rekoh, ova plemenita sura ukazuje na odricanje (bera’ah) od ‘ibadeta kipovima
mušrika i njihovih idola. Allah je naredio Svom Vjerovjesniku, ., da se odrekne od
dina mušrika i njihovih kipova koji su postojali u „vanjskoj realnosti“; Lata, i ‘Uzza
i Menata i drugih…“
)ﻣﺎ( ذا ﻛﻨﺘﻢ )ﺗﻌﺒﺪون( اﻵﻳﺎت: وﻗﻮﻣﻪ، أﻧﻪ ﻗﺎل ﻷﺑﻴﻪ، ﻋﻠﻴﻪ اﻟﺴﻼم،وﻗﺪ أﺧﱪ اﷲ ﻋﻦ ﺧﻠﻴﻠﻪ إﺑﺮاﻫﻴﻢ
وﻫﻲ ﻣﻮﺟﻮدة ﻓﻲ اﻟﺨﺎرج؛،[ ﻓﺼﺮح ﺑﻌﺪاوة أﺻﻨﺎﻣﻬﻢ ﺑﺄﻋﻴﺎ ﺎ77-70 :]اﻟﺸﻌﺮاء
„Allah nas je obavijestio o Svom prijatelju Ibrahimu, 'alejhisselam, da je svom ocu i
narodu rekao: Sve čemu ste bili ('ibadetili). Eš‐Šu'ara' 70‐77, pa je jasno izrekao
neprijateljstvo prema njihovim kipovima lično a oni postoje u „vanjskoj realnosti“
ﻓﺎﺳﺘﺜﲎ اﳌﻌﺒﻮد. ﻟﻜﻨﻬﻢ ﻳﻌﺒﺪون ﻣﻌﻪ اﻷﺻﻨﺎم، ﻷ ﻢ ﻛﺎﻧﻮا ﻳﻌﺒﺪون اﷲ، رب اﻟﻌﺎﳌﲔ:واﺳﺘﺜﲎ ﻣﻦ ﻣﻌﺒﻮدا ﻢ
{ }أﺋﻔﻜﺎ آﻟﻬﺔ دون اﷲ ﺗﺮﻳﺪون: ﻓﺄﺧﱪ ﺗﻌﺎﱃ أﻧﻪ ﻗﺎل ﻟﻘﻮﻣﻪ، اﻟﺬي ﻻ ﺗﺼﻠﺢ اﻟﻌﺒﺎدة إﻻ ﻟﻪ،اﳊﻖ
،إﻻ اﻟﺬي ﻓﻄﺮﻧﻲ ﻓﺈﻧﻪ ﺳﻴﻬﺪﻳﻦ. }إﻧﻨﻲ ﺑﺮاء ﻣﻤﺎ ﺗﻌﺒﺪون:وأﺧﱪ ﻋﻨﻪ أﻧﻪ ﻗﺎل ﻟﻘﻮﻣﻪ [86 :]اﻟﺼﺎﻓﺎت
241
Obožavanje Allaha uz čistoću od primjesa širka.
242
Od riječi nidd, a to su oni koje su učinili Allahu ravnim.
EBU MUHAMMED 205
ﻓﻌﱪ ﻋﻨﻬﺎ، "ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ" ﺑﺈﲨﺎع أﻫﻞ اﳊﻖ:وﻫﻲ [28-26 :وﺟﻌﻠﻬﺎ ﻛﻠﻤﺔ ﺑﺎﻗﻴﺔ ﻓﻲ ﻋﻘﺒﻪ{ ]اﻟﺰﺧﺮف
...اﻟﺨﺎرج اﻟﺘﻲ ﻛﺎﻧﻮا ﻳﻌﺒﺪوﻧﻬﺎ ﻓﻲ،ﺑﺎﻟﱪاءة ﻣﻦ ﻣﻌﺒﻮدا ﻢ
„Iz njihovih ma'budata243 je izuzeo Gospodara Svjetova, jer su oni bili 'ibadetili
Allahu, ali su uz Njega 'ibadetili kipovima. Pa je izuzeo istinskog ma'buda, pored
Kojeg nije ispravno 'ibadetiti drugom. Pa je Uzvišeni obavijestio da je on rekao
svom narodu: Zar potvorom hoćete božanstva mimo Allaha?! Es‐Saffat 86.
Obavijestio nas je da je on rekao svom narodu: Ja sam uistinu beri'i (odričem se)
od svega čemu 'ibadetite, osim Onoga, Koji me je stvorio, i On će me uputiti. I on
je učini trajnom riječju za potomstvo svoje... Ez‐Zuhruf 26‐28, a ona je la ilahe
illallah prema idžma'u (konsenzusu) sljedbenika istine. Te se o njoj izrazio kroz
odricanje (bera'ah) od njihovih ma'budata, kojima su 'ibadetili u vanjskoj
realnosti...“244
Dakle značenje „džinsa“ postoji u „vanjskoj realnosti“ a Allah je posredstvom
odricanja od „kategorije“ naredio ono čime se u stvari din ostvaruje a to je
odricanje svega i svakoga pri kome se ostvarilo značenje „džinsa“ taguta u
vanjskoj realnosti. Mezheb Nusreta, Bilibanija i Ademija je da je musliman onaj
koji ne zna da je onaj koji se pripisuje posebnom islamu a 'ibadeti Latu i 'Uzza'u i
Menatu i drugim tagutima arapa mušrik.
U odgovoru Kašmiriju, šejh 'Abdurrahman b. Hasan, rahimehullah, je rekao:
، ﻓﺈن اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﻫﻮ اﻟﺬي ﺗﻮﱃ ﺑﻴﺎﻧﻪ ﰲ ﻣﻮاﺿﻊ ﻣﻦ ﻛﺘﺎﺑﻪ،ﻓﺈذا ﻛﺎن اﻟﻜﻼم ﰲ ﺑﻴﺎن ﻣﻌﲎ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ
ِ ُﻮل إِﱠﻻ ﻧ
ﻮﺣﻲ ٍ ﻚ ِﻣ ْﻦ ر ُﺳ
َ ِ } َوَﻣﺎ أ َْر َﺳﻠْﻨَﺎ ِﻣ ْﻦ ﻗَـ ْﺒﻠ: ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،وأﲨﻌﺖ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﺮﺳﻞ ﻣﻦ أوﳍﻢ إﱃ آﺧﺮﻫﻢ
َ
ِ إِﻟ َْﻴ ِﻪ أَﻧﱠﻪُ ﻻ إِﻟَﻪَ إِﱠﻻ أَﻧَﺎ ﻓَﺎ ْﻋﺒ ُﺪ
.[25 :ون{ ]ﺳﻮرة اﻷﻧﺒﻴﺎء آﻳﺔ ُ
„Ako je predmet govora objašnjenje značenja la ilahe illallah pa Allah je na više
mjesta u Svojoj Knjizi preuzeo objašnjenje toga i poslanici su se na tome od prvog
do zadnjeg složili. Kao što je Uzvišeni rekao: Prije tebe nijednog poslanika nismo
poslali a da mu nismo objavili: "Ništa i niko ne zaslužuje ‘ibadet (obožavanje)
mimo Mene, zato samo Meni ‘ibadetite!" El‐Enbija’ 25
ﻴﻢ ِﻷَﺑِ ِﻴﻪ َوﻗَـ ْﻮِﻣ ِﻪ إِﻧﱠﻨِﻲ ﺑَـ َﺮاءٌ ِﻣ ﱠﻤﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن ِ ِ َ َ }وإِ ْذ ﻗ: ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،ﺑﻞ اﻟﻘﺮآن ﻛﻠﻪ ﰲ ﺑﻴﺎن ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ
ُ ﺎل إﺑْـ َﺮاﻫ َ
-26 :َﻌﻠﱠ ُﻬ ْﻢ ﻳَـ ْﺮِﺟﻌُﻮ َن{ ]ﺳﻮرة اﻟﺰﺧﺮف آﻳﺔ ِِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
َ إِﱠﻻ اﻟﱠﺬي ﻓَﻄََﺮﻧﻲ ﻓَِﺈﻧﱠﻪُ َﺳﻴَـ ْﻬﺪﻳ ِﻦ َو َﺟ َﻌﻠَ َﻬﺎ َﻛﻠ َﻤﺔً ﺑَﺎﻗﻴَﺔً ﻓﻲ َﻋﻘﺒِﻪ ﻟ
243
Sve čemu su činili 'ibadet mimo Allaha iako nisu vjerovali da to što obožavaju stvara mimo Allaha, daje život i
usmrćuje i slično.
244
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/259‐260
206 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻛﻘﻮل إﻣﺎم اﳊﻨﻔﺎء ﻋﻠﻴﻪ، وإﺧﻼص اﻟﻌﺒﺎدة ﻟﻪ. إﻟﻴﻬﺎ ﻣﻦ اﻟﱪاءة ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة ﻛﻞ ﻣﻌﺒﻮد ﺳﻮى اﷲ:[ أي28
ﻚ ﺑِﺎﻟْﻌُ ْﺮَوِة اﻟ ُْﻮﺛْـ َﻘﻰ ﻻ ِ ِ ِ ِ
ْ }ﻓَ َﻤ ْﻦ ﻳَ ْﻜ ُﻔ ْﺮ ﺑِﺎﻟﻄﱠﺎﻏُﻮت َوﻳُـ ْﺆﻣ ْﻦ ﺑِﺎﻟﻠﱠﻪ ﻓَـ َﻘﺪ: ﰲ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ،اﻟﺼﻼة واﻟﺴﻼم
َ اﺳﺘَ ْﻤ َﺴ
. وﻫﻲ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ،[256 :ﺼ َﺎم ﻟ ََﻬﺎ{ ]ﺳﻮرة اﻟﺒﻘﺮة آﻳﺔ ِ
َ اﻧْﻔ
„Štaviše Kur’an sav govori o objašnjenju njegovog značenja, kao što je Uzvišeni
rekao: Kada Ibrahim svom ocu i narodu reče: „Ja sam uistinu beri’i245 od svega246
čemu ‘ibadetite, osim Onoga Koji me je stvorio i On će me uputiti.“ I on je učini
trajnom riječju za potomstvo svoje ne bi li se vratili. Ez‐Zuhruf 26‐28, tj. (ne bi li
se vratili) njoj od odricanja (bera’ata) od ‘ibadeta svakom ma’budu mimo Allaha i
ikhlasa ‘ibadeta samo Njemu poput riječi vođe pravovjernih, ‘alejhisselam, u ovom
ajetu. Pa ko zanevjeruje u taguta i vjeruje u Allaha prihvatio se za najčvršću vezu
koja se ne kida. El‐Baqara 256, a ona je la ilahe illallah.”
،[17 :وﻫﺎ َوأَﻧَﺎﺑُﻮا إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ{ ]ﺳﻮرة اﻟﺰﻣﺮ آﻳﺔ َ ُاﺟﺘَـﻨَﺒُﻮا اﻟﻄﱠﺎﻏ
َ ﻮت أَ ْن ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ ْ ﻳﻦ
ِﱠ
َ } َواﻟﺬ:وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ
، وﻣﺎ زﻳﻨﻪ ﻟﻠﻤﺸﺮﻛﲔ ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة ﻣﻌﺒﻮدا ﻢ اﻟﱵ ﻛﺎﻧﻮا ﻳﻌﺒﺪو ﺎ ﻣﻦ دون اﷲ ﺗﻌﺎﱃ، اﻟﺸﻴﻄﺎن:واﻟﻄﺎﻏﻮت
وﻣﺎ ﻻ ﳛﺼﻰ ﻛﺜﺮة ﰲ اﻟﻌﺮب واﻟﻌﺠﻢ، واﻟﻼت واﻟﻌﺰى وﻣﻨﺎة، وأﺻﻨﺎم ﻗﻮم إﺑﺮاﻫﻴﻢ،ﻛﺄﺻﻨﺎم ﻗﻮم ﻧﻮح
وﻏﲑﻫﺎ ﳑﺎ ﻻ ﳛﺼﻰ ﻛﺜﺮة؛ ﻓﻤﻦ، ﻛﺄﺻﻨﺎم ﻗﻮم ﻧﻮح، وﻫﻲ ﻣﻮﺟﻮدة ﰲ اﳋﺎرج ﻣﻌﻴﻨﺔ ﻣﻌﻠﻮﻣﺔ اﻟﻮﺟﻮد.وﻏﲑﻫﻢ
ﻣﻤﻦ ﻛﺎن ﻳﻌﺒﺪﻩ، ﻓﻘﺪ ﺑﺮئ ﻣﻦ ﻛﻞ ﻣﻌﺒﻮد ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ،ﻗﺎل ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ ﺑﺼﺪق وإﺧﻼص وﻳﻘﲔ
.أﻫﻞ اﻷرض
„Rekao je Uzvišeni: Oni koji se klone taguta, da joj247 'ibadete i koji se samo
Allahu obraćaju. Ez‐Zumer 17. Tagut je šejtan i sve ono što je uljepšao mušricima
od 'ibadeta njihovih ma'budata, kojima su bili 'ibadetili mimo Uzvišenog Allaha,
poput kipova naroda Nuha, i kipova naroda Ibrahima, i Lata, Uzza'a, i Menata, i
svega drugog, što se zbog svojeg mnoštva među arapima i strancima i drugim ne
može izbrojati. Sva ona postoje u vanjskoj realnosti, određena (oličenja) poznate
egzistencije, poput kipova naroda Nuha i drugih, koji se zbog svog mnoštva ne
mogu izbrojati. Pa ko kaže la ilahe illallah sa sidkom (iskreno) i ikhlasom,248 taj se
odrekao svakog ma'buda kojem se 'ibadeti mimo Allaha, od onoga čemu su
'ibadetili stanovnici zemlje“249
245
Odričem se, čist sam...
Prenosna zamjenica “ma“ ima sveobuhvatno značenje.
246
247
Ovdje se riječ tagut koristi u ženskom rodu i ja sam je bukvalno preveo.
248
Samo želeći Allaha, čisto, bez primjesa širka u htijenju i djelu.
Ed‐Durerus‐senijjeh 11/242
249
EBU MUHAMMED 207
Dakle, ko se ne odrekne svih taguta iz vanjske realnosti nije iskreno i sa
ikhlasom rekao LA ILAHE ILLALLAH a osnova svemu tome je spoznaja značenja
šehadeta LA ILAHE ILLALLAH! Odricanje taguta i mušrika iz vanjske realnosti je
kategorički dokaz da se osoba odriče od velikog širka koji ih spaja. Ali neki ljudi iz
sličnih riječi shvataju da se onaj koji ostavi veliki širk, rekavši „iskreno“ i sa
„ikhlasom“ LA ILAHE ILLALLAH, odrekao svih ma'buda mimo Allaha, iako ih ne
mrzi zbog velikog širka, ne suprotstavlja im se i ne negira tevhid i islam njima i
njihovim robovima! Da Allah sačuva!
Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah:
ﻛﺎن ذﻟﻚ ﳑﺎ ﻳﻌﲔ ﻋﻠﻰ، ﻓﺈذا ﻋﺮف ﲢﻘﻖ ﺑﻌﺾ أﻓﺮادﻩ ﰲ اﳋﺎرج،واﻟﻜﻠﻰ ﻻ ﻳﻜﻮن ﻛﻠﻴًﺎ إﻻ ﰲ اﻟﺬﻫﻦ
ﻻ ﺳﻴﻤﺎ إذا، اﻧﺘﺰع ﻣﻨﻪ وﺻ ًﻔﺎ ﻛﻠﻴًﺎ، ﻓﺈﻧﻪ إذا أﺣﺲ اﻹﻧﺴﺎن ﺑﺒﻌﺾ اﻷﻓﺮاد اﳋﺎرﺟﻴﺔ،اﻟﻌﻠﻢ ﺑﻜﻮﻧﻪ ﻛﻠﻴًﺎ ﻣﻮﺟﺒًﺎ
. واﻟﻌﻠﻢ ﺑﺜﺒﻮت اﻟﻮﺻﻒ اﳌﺸﱰك ﻷﺻﻞ ﰲ اﳋﺎرج ﻫﻮ أﺻﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﺑﺎﻟﻘﻀﻴﺔ اﻟﻜﻠﻴﺔ،ﻛﺜﺮت أﻓﺮادﻩ
„Kolektivni (el‐kullijj) ne biva kolektivnim (kullijj) osim u umu. Pa kada se spozna
ostvarenje nekih njegovih jedinki u vanjskoj realnosti to biva od stvari koje
pomažu u spoznaji njegovog bitkom kolektivnim (kullijj) prouzročnim. Jer čovjek
kada osjeti neke vanjske jedinke iz njih izvlači kolektivan (kullijj) opis, naročito ako
su mu jedinke mnogobrojne, a znanje o postojanju zajedničkog opisa nekog
temelja250 u vanjskoj realnosti je osnova za znanje o kolektivnom pitanju (sudu).“
ﻻ ﻳﻮﺟﺪ: وإﻣﺎ أن ﻳﻘﺎل، إﻣﺎ أن ﻳﻜﻮن ﺳﺒﺒًﺎ ﰲ ﺣﺼﻮﻟﻪ، ﻓﺎﻟﻘﻴﺎس اﻟﺘﻤﺜﻴﻠﻲ أﺻﻞ ﻟﻠﻘﻴﺎس اﻟﺸﻤﻮﱄ،وﺣﻴﻨﺌﺬ
، اﻟﻜﻞ أﻋﻈﻢ ﻣﻦ اﳉﺰء: وﻫﺆﻻء ﳝﺜﻠﻮن اﻟﻜﻠﻴﺎت ﲟﺜﻞ ﻗﻮل اﻟﻘﺎﺋﻞ، ﻓﻜﻴﻒ ﻳﻜﻮن وﺣﺪﻩ أﻗﻮى ﻣﻨﻪ،ﺑﺪوﻧﻪ
وﻣﺎ ﻣﻦ ﻛﻠﻲ ﻣﻦ. واﻷﺷﻴﺎء اﳌﺴﺎوﻳﺔ ﻟﺸﻲء واﺣﺪ ﻣﺘﺴﺎوﻳﺔ وﳓﻮ ذﻟﻚ،واﻟﻨﻘﻴﻀﺎن ﻻ ﳚﺘﻤﻌﺎن وﻻ ﻳﺮﺗﻔﻌﺎن
وإذا أرﻳﺪ ﲢﻘﻴﻖ ﻫﺬﻩ اﻟﻜﻠﻴﺔ ﰲ اﻟﻨﻔﺲ ﺿﺮب ﳍﺎ،ﻫﺬﻩ اﻟﻜﻠﻴﺎت إﻻ وﻗﺪ ﻋﻠﻢ ﻣﻦ أﻓﺮادﻩ اﳋﺎرﺟﺔ أﻣﻮر ﻛﺜﲑة
وﺑﲔ اﻧﺘﻔﺎء اﻟﻔﺎرق ﺑﻴﻨﻪ وﺑﲔ ﻏﲑﻩ أو ﺛﺒﻮت اﳉﺎﻣﻊ وﺣﻴﻨﺌﺬ ﳛﻜﻢ اﻟﻌﻘﻞ ﺑﺜﺒﻮت.اﳌﺜﻞ ﺑﻔﺮد ﻣﻦ أﻓﺮادﻫﺎ
. وﻫﺬا ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻗﻴﺎس اﻟﺘﻤﺜﻴﻞ،اﳊﻜﻢ ﻟﺬﻟﻚ اﳌﺸﱰك اﻟﻜﻠﻲ
„S obzirom da je tako, onda je analogija poređenja251 temelj za analogiju
obuhvatanja;252 ona je ili uzrok za njeno ostvarenje, ili će se reći da neće postojati
bez nje. Pa kako da ona sama bude jača od nje? Oni navode primjere za kolektivne
250
Sa temeljom ovdje misli na mes’elu koja je spomenuta u tekstovima i služi kao „temelj“ u analogiji (qijasu) za
nespomenute.
251
El‐qijasut‐temthilij.
252
El‐qijasuš‐šumulij.
208 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
teoretske cjeline (kullijjat) na primjeru riječi onoga koji kaže: „Cjelina je veća od
parčeta, oprečnosti se ne mogu sastati niti nestati i stvari za koje je zajednička
jedna te ista stvar su identične“ i slično tome.
Ne postoji nijedna kolektivna teoretska cjelina (kullijj) od ovih (kullijata) a da od
njenih jedinki u vanjskoj realnosti nisu poznate mnogobrojne stvari. Kada se želi
ostvarenje ove kolektivne cjeline u umu (duši) za nju se navodi primjer putem
spomena neke od njenih jedinki i objašnjava se razlika između nje i drugih ili
postojanje zajedničkog opisa; i tada razum presuđuje postojanjem propisa za
zajednički opis u kolektivnom.253 Ovo je suština analogije poređenja.“254
Iz ovoga shvatate zašto Poslanik, ., na početku da've kao i u mnogim
prilikama, nije spominjao mnoge stvari čijim nepostojanjem vi argumentirate
neispravnost našeg shvatanja. Čak i kada je od ljudi tražio „svjedočenje“ šehadeta,
čije su značenje znali, on ih je prepustio njihovoj spoznaji tevhida i primjeni
spoznaje nad pojavama u vanjskoj realnosti i situacija je tada bila jasna. Vi danas
kada se tagut hukma proširio i uvukao u sve pore života umjesto da se borite
protiv toga onako kako vam je Allah naredio, izmišljate kojekakve temelje, koji su
svojom suštinom ogromna greška, i iz kojih proizilaze kobne stvari i najgori grijesi i
prestupi.
253
El‐mušterekul‐kullijj je zajednički opis poput “insanijeta” u arapima, bošnjacima i kinezima na primjer. Među
njima postoje mnoge razlike ali je zajedničko za njih da su “insani”. To je njihov el‐mušterekul‐kullij. Kada osoba
konstatuje postojanje tog zajedničkog opisa ne pravi u propisu razliku između vrsta i jedinki.
Medžmu’ul‐fetava 9/204 (Šamilah)
254
EBU MUHAMMED 209
210 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
DEFINICIJA ASLU DINIL ISLAMA KOD UČENJAKA ISLAMA
Riječi imama Ibnul‐Qajjima
Riječi imama Et‐Taberija
Riječi imama Ibn Kethira
Riječi šejha Sulejmana sina Sehmana
Riječi šejha Muhammeda sina ’Abdulvehhaba
Riječi šejha Sulejmana sina 'Abdullaha
Riječi šejha 'Abdurrahmana sina Hasana
Riječi sinova šejha Muhammeda, 'Abdullaha i Husejna
Tekfir zbog velikog širka i negacije (ta'tila) Allahovih Imena i Svojstava je
najvažnija stvar u kufru u taguta
Komentar o raznolikosti definicija učenjaka o aslu dinil islamu
EBU MUHAMMED 211
Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah:
وﻫﻮ ﲦﻦ اﳉﻨﺔ وﻻ ﻳﺼﺢ إﺳﻼم,ﻓﺈن اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ﻫﻮ أﺻﻞ اﻹﳝﺎن وﻫﻮ اﻟﻜﻼم اﻟﻔﺎرق ﺑﲔ أﻫﻞ اﳉﻨﺔ واﻟﻨﺎر
.أﺣﺪ إﻻ ﺑﻪ
„Tevhid je temelj imana a on je govor koji razdvaja stanovnike Dženneta od
stanovnika vatre, on je cijena za Džennet, i ničiji islam nije ispravan bez njega.“255
Dakle, ko ne ostvari tevhid neće ući u Džennet jer nema islama, a u Džennet
može ući samo muvehhid ‐ musliman. Govorom misli na značenje tevhida na
kojeg ukazuju riječi la ilahe illallah ne na puko izgovaranje šehadeta.
Takođe je rekao:
.ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ ﻻ ﻟﻐﲑﻩ ﺑﺄن ﻳﻜﻮن اﻟﻌﺒﺎدة واﻟﻄﺎﻋﺔ ﻟﻪ واﻟﺬل وﻫﻮ ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ
„On je potpuna predanost Allahu, ne nekom drugom mimo Njega, time da ’ibadet
i pokornost budu samo Njegovi, i poniznost, i on je suština la ilahe illallah.“256
Ovdje se misli na predanost samo Allahu i ’ibadet i apsolutna pokornost i
apsolutna poniznost samo Allahu i ko srcem, riječima ili djelima učini nekog
drugog mimo Allaha ma’budom257 ili muta’om258 poistovjetio ga je sa Allahom u
Njegovim specifikama i time upao u veliki širk. Tagutijjet hukma i širk tehakuma u
sebi sadrže širk pokornosti kao što ćeš vidjeti suprotno Nusretovom shvatanju.
U ovom citatu vidimo da učenjaci riječ „Ilāh“, tj. „Bog“ između ostalog
tumače kao „El‐Muta’u“ odnosno „Onaj Kojem se apsolutno pokorava“ a to je
samo Allahovo pravo. Iz toga zaključujemo da je spoznajom značenja riječi „Ilāh“
nad ljudima uspostavljen argument u pogledu tevhida Allaha kako u ’ibadetu tako
i u apsolutnoj pokornosti. To je „fitretullah“259 na kojoj ih je Allah stvorio.
Rekao je takođe:
255
Meždmu’ul‐fetava 24/235, stara štampa i u „Šamili“.
256
Meždmu’ul‐fetava 5/239, stara štampa i u „Šamili“.
257
Onim kome se ’ibadeti.
Onim kome se apsolutno pokorava.
258
259
Zdrava ljudska priroda i urođeni instinkt.
212 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
. واﳋﻀﻮع ﻟﻪ, وذﻟﻚ ﳚﻤﻊ ﻣﻌﺮﻓﺘﻪ وﳏﺒﺘﻪ, وﻫﻮ أﺻﻞ ﻋﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ,ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ
„On je predanost Allahu, jedino, a ona je temelj ’ibadeta Njemu jedino, a to
obuhvata spoznaju Njega, ljubav prema Njemu i poniznost Njemu.“ 260
Tj., apsolutnu predanost, apsolutnu ljubav i apsolutnu poniznost, a osnova
svega toga je spoznaja Uzvišenog Allaha i Njegovih prava. Ko Mu u spomenutom
pridruži drugog srcem ili vanjštinom je mušrik. Iz riječi poniznost se uzima
pokornost, slijeđenje, suđenje (hukma) i tehakum, jer svaki čovjek koji je
spoznao Allaha kako treba nikad se neće pokoriti drugom na način kojeg zaslužuje
samo Allah a što njegovo srce neminovno mora osjećati.
Rekao je:
ودﻳﻦ اﻹﺳﻼم اﻟﺬي. إذا ﺧﻀﻊ وذل, واﻟﺪﻳﻦ ﻣﺼﺪر دان ﻳﺪﻳﻦ دﻳﻨﺎ,وﺣﻘﻴﻘﺔ اﻟﻔﺮق أن اﻹﺳﻼم دﻳﻦ
ارﺗﻀﺎﻩ اﷲ وﺑﻌﺚ ﺑﻪ رﺳﻠﻪ ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ ﻓﺄﺻﻠﻪ ﰲ اﻟﻘﻠﺐ ﻫﻮ اﳋﻀﻮع ﷲ وﺣﺪﻩ ﺑﻌﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ
وﻣﻦ ﻳﻌﺒﺪﻩ ﺑﻞ اﺳﺘﻜﱪ ﻋﻦ ﻋﺒﺎدﺗﻪ ﱂ ﻳﻜﻦ, ﻓﻤﻦ ﻋﺒﺪﻩ وﻋﺒﺪ ﻣﻊ إﳍﺎ آﺧﺮ ﱂ ﻳﻜﻦ ﻣﺴﻠﻤﺎ.دون ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ
أﺳﻠﻢ اﻟﺮﺟﻞ إذا: وﻫﻮ اﳋﻀﻮع ﻟﻪ واﻟﻌﺒﻮدﻳﺔ ﻟﻪ ﻫﻜﺬا ﻗﺎل أﻫﻞ اﻟﻠﻐﺔ, واﻹﺳﻼم ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ,ﻣﺴﻠﻤﺎ
.اﺳﺘﺴﻠﻢ
„Suština razlike je u tome što je islam din, a din je infinitiv od glagola dāne jedīnu
dīnen, kada se pokori i ponizi. Dinul‐islam kojim je Allah zadovoljan i kojim je
poslao Svoje Poslanike je predanost samo Allahu, jedino. Njegova osnova je u srcu
a to je poniznost samo Allahu putem ’ibadeta Njemu, jedino, mimo svega ostalog.
Pa ko ’ibadeti Njemu i uz Njega ’ibadeti drugom bogu ne biva muslimanom, a ko
ne ’ibadeti Njemu već se oholi pred ’ibadetom Njemu ne biva muslimanom. Islam
je istislam (potpuna predanost) Allahu a ona je poniznost Njemu i ropstvo Njemu.
Tako su rekli jezičari: Čovjek je esleme kada se u potpunosti preda (istesleme).“261
Takođe je rekao:
}ﺿﺮب اﷲ: إذ اﻹﺳﻼم ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ ﻻ ﻟﻐﲑﻩ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ,وأﻣﺎ اﻹﺧﻼص ﻓﻬﻮ ﺣﻘﻴﻘﺔ اﻹﺳﻼم
ﻓﻤﻦ ﱂ.اﻵﻳﺔ 29اﻟﺰﻣﺮ - {ﻣﺜﻼ رﺟﻼ ﻓﻴﻪ ﺷﺮﻛﺎء ﻣﺘﺸﺎﻛﺴﻮن ورﺟﻼ ﺳﻠﻤﺎ ﻟﺮﺟﻞ ﻫﻞ ﻳﺴﺘﻮﻳﺎن ﻣﺜﻼ
260
Meždmu’ul‐fetava 20/115, stara štampa i u „Šamili“.
Meždmu’ul‐fetava 7/263, stara štampa i u „Šamili“.
261
EBU MUHAMMED 213
وﻛﻞ ﻣﻦ اﻟﻜﱪ واﻟﺸﺮك ﺿﺪ اﻹﺳﻼم, وﻣﻦ اﺳﺘﺴﻠﻢ ﷲ وﻟﻐﲑﻩ ﻓﻘﺪ أﺷﺮك,ﻳﺴﺘﺴﻠﻢ ﷲ ﻓﻘﺪ اﺳﺘﻜﱪ
.واﻹﺳﻼم ﺿﺪ اﻟﺸﺮك
„Što se tiče ikhlasa on je suština islama, jer islam je predanost (istislam) Allahu, ne
drugim mimo Njega. Kao što je rekao Uzvišeni: Allah navodi primjer čovjeka koji
je u vlasništvu ortaka koji se oko njega otimaju i čovjeka koji je predan samo
jednom čovjeku. Jesu li njihovi primjeri isti? Ez‐Zumer 29
Pa ko se ne preda Allahu uzoholio se (istekbere), a ko se preda Allahu i drugom
mimo Njega pridružio je.262 Svaki od kibra i širka je suprotnost islama a islam je
suprotnost širka.“ 263
Rekao je:
. اﻹﺷﺮاك واﻻﺳﺘﻜﺒﺎر:وﳌﺎ ﻛﺎن اﻟﺪﻳﻦ ﻋﻨﺪ اﷲ ﻫﻮ اﻹﺳﻼم واﻹﺳﻼم ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ وﻟﻪ ﺿﺪان
ﻓﻤﻌﲎ اﻷﺣﺪ ﻳﻮﺟﺐ. وإن ﻛﺎن ﻗﺪ اﺳﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ,ﻓﺎﳌﺴﺘﻜﱪ اﺳﺘﻜﱪ ﻋﻦ اﻹﺳﻼم ﻟﻪ واﳌﺸﺮك اﺳﺘﺴﻠﻢ ﻟﻐﲑﻩ
. وﻣﻌﲎ اﻟﺼﻤﺪ ﻳﻮﺟﺐ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻼﺳﺘﻜﺒﺎر,اﻹﺧﻼص ﷲ اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﺸﺮك
„S obzirom da je pravi din kod Allah islam a islam je predanost Allahu, jedino, a on
ima dvije suprotnosti: širk (pridruživanje) i istikbar (oholost) pa se mustekbir
uzoholio pred predanošću Njemu a mušrik se predao drugom mimo Njega, iako se
predao i Njemu. Otuda značenje El‐Ehad obavezuje na ikhlas Allahu, koji negira
širk, a značenje Es‐Samed obavezuje na predanost Allahu, jedino, koja negira
istikbar (oholost).“264
Rekao je:
„Što se tiče tevhida kojeg je Allah spomenuo u Svojoj Knjizi i kojeg je objavio u
Svojim knjigama i kojim je poslao Svoje poslanike i u pogledu kojeg su se složili
muslimani iz svakog naroda, on je kao što su rekli imami: šehadet la ilahe illallah,
a on je 'ibadet Allahu, jedino, Koji nema sudruga, kao što je to objasnio u svojim
riječima: Vaš Bog je jedan Bog, niko ne zaslužuje 'ibadet (obožavanje) mimo
Njega. On je Milostivi, Samilosni. Pa je obavijestio da je samo jedan Bog i da nije
dozvoljeno da uzmu drugog za Boga mimo Njega i da se ne 'ibadeti osim Njemu...
Širk kojeg je Allah spomenuo u Svojoj Knjizi je u stvari 'ibadet drugom mimo Njega
od stvorenja poput 'ibadeta melekima, zvijezdama, suncu, mjesecu,
262
Upao je u širk.
263
Meždmu’ul‐fetava 10/14, stara štampa i u „Šamili“.
Bejanu telbisil‐džehmijjeh 2/309
264
214 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
vjerovjesnicima, ili kipovima koji simboliziraju njih, ili njihovim grobovima ili
drugim ljudima i slično od stvari kojih ima mnogo kod tih džehmija i sličnim njima
među onim koji smatraju da su dostigli vrhunac tevhida a oni su najvećeg širka
među ljudima. Rekao je Uzvišeni: Ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju,
sigurno će reći: "Allah!", a ti reci? "Mislite li vi da bi oni kojima se, pored Allaha,
molite mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini, ili, da bi mogli
zadržati milost Njegovu, ako On hoće da mi je podari?" Reci: "Meni je dovoljan
Allah, u Njega se pouzdaju oni koji se pouzdavaju. Ez‐Zumer 38
Nevjernici su priznavali tevhidur‐rububijjeh,265 a to je vrhunac kojeg potvrđuju ti
apologeti, ako se desi da se sačuvaju od novotarija u njemu, i uprkos tome su bili
mušrici jer su bili 'ibadetili drugom mimo Allaha...
Allahov din je da Mu se robovi ponize, pa da Mu 'ibadete, jedino, i da Mu se
pokoravaju. I to je islam! Pa ko bude želio nešto mimo ovoga za din neće mu se
prihvatiti. Isto tako je rekao u drugom ajetu: Allah svjedoči da niko ne zaslužuje
’ibadet266 osim Njega ‐ a i meleki i učeni ‐ i da On postupa pravedno. – Niko ne
zaslužuje ’ibadet osim Njega, Silnog i Mudrog! Allahu je prava vjera (din) jedino
‐ islam. Alu ’Imran 18‐19
Pa je nakon što je obavijestio o Svom svjedočenju i svjedočenju meleka i učenih da
niko ne zaslužuje da bude obožavan mimo Njega spomenuo da je kod Allaha pravi
din islam. El‐Ilāh (Bog) je onaj koji zaslužuje ’ibadet. Što se tiče onoga koji vjeruje
da je Allah Gospodar svega i Njegov Stvoritelj i pored toga ’ibadeti drugom mimo
Njega on je mušrik svom Gospodaru, onaj koji je uzeo drugog boga mimo Njega.
Dakle el‐ilāhijjeh (božanstvo) ne znači stvaranje ili moć stvaranja ili praiskonstvo
(vječnost) kao što ga tumače ti novotari u tevhidu među apologetima, jer mušrici
arapa i drugih kojima je Allah i Njegov Poslanik posvjedočio da su mušrici nisu bili
sumnjali da je Allah Stvoritelj svega i Njegov Rabb (Gospodar). Da je to (značenje)
ilāhijje značilo bi da su oni govorili la ilahe illallah.
Dakle, ovo je pitanje ogromne važnosti, koje je obaveza naučiti s obzirom da je
mnogim grupama temelj islama postao nejasan, pa su počeli upadati u ogromne
stvari koje su širk koji negira islam ne smatrajući ih širkom a u tevhid i islam su
uveli mnoge neispravne stvari, smatrajući ih od tevhida a one ga u stvari negiraju,
a iz islama i tevhida su izbacili mnoge velike stvari, ne smatrajući ih od tevhida, a
one su njegov temelj. Tako većina tih apologeta ne definišu tevhid osim onim što
se tiče govora, mišljenja i vjerovanja u to, mimo onoga što se tiče djela i htjenja i
265
Tevhid u djelima Gospodara, tj. vjerovanje da je Allah jedan u Svojim djelima.
266
Da nema Boga osim Njega.
EBU MUHAMMED 215
uvjerenja u to.
Štaviše onaj tevhid koji je neophodan ne biva osim uz tevhid htjenja i namjere a to
je tevhid u ’ibadetu i on je ostvarenje šehadeta la ilahe illallah: da sa ’ibadetom
želi (traži) Allaha mimo svega ostalog. I to je islam jer islam sadrži u sebi dva
temelja:
Prvi: predanost Allahu.
Drugi: da to bude čisto za Njega tako da niko nema učešća u islamu Njemu.
To je predanost Allahu mimo svega ostalog, a sura: Reci: „O vi nevjernici!“ to
objašnjava. Nema sumnje da su htijenje i namjera preteknuti znanjem, pa je
neophodno da zna i svjedoči la ilahe illallah. Što se tiče teoretsko‐’aqidetskog
tevhida, koji je obavijest o Allahu, on je u suri: Reci: „On, Allah, jedan je!, koja je
jednaka trećini Kur’ana, i u njoj je Njegovo ime El‐Ehad i Es‐Samed. Svako od ova
dva imena ukazuje na suprotno mezhebu tih džehmija kao što smo to objasnili na
njemu odgovarajućem mjestu.
U ’ibadet Allahu, jedino, ulazi potpuna ljubav samo Allaha, potpuni strah samo od
Njega, nada Njemu i oslanac na Njega, jedino, kao što to objašnjava Kur’an na
više mjesta. Sve je to aslut‐tevhid (temelj tevhida) kojeg je Allah učinio obaveznim
Svojim robovima, i time sav din (vjera) biva Allahu, kao što je Allah naredio Svojim
poslanicima i vjernicima da se bore sve do ostvarenja tog cilja gdje kaže: I borite
se protiv njih dok smutnje ne nestane i dok sav din (poniznosti) ne bude samo
Allahu. Pa ako prestanu, pa Allah vidi sve što oni rade.“267
Rekoh, u ovoj studiji moraš obratiti pažnju na pojam „pokornost“, jer se za
njega veže predmet našeg spora iako, kao što smo već rekli, pokornost ulazi u
'ibadet. Pojmovi pokornost i slijeđenje su univerzalni kao i pojam 'ibadet i sav
praktični tevhid268 se svodi na njih, kao što se praktični veliki širk i tagutijjet svodi
na veliki širk i tagutijjet u 'ibadetu, pokornosti i slijeđenju i hukmu269 i
tehakumu.270 Detaljni šerijatski obredi i propisi koji se tiču 'ibadeta, pokornosti i
slijeđenja se ne znaju osim putem objave i ne smiju se izmišljati.
Dakle, kod šejhul‐islama, kao i kod svih muslimana, se aslud‐din ne ostvaruje
osim ostvarenjem rukna negacije i potvrde, tj. islam nestaje upadanjem u širk ili
tagutijjet ili oholjenjem pred 'ibadetom Allahu. Ovaj temelj nam je potreban da da
267
El‐Fatava El‐Kubra 5/248‐251
268
Et‐Tevhidul‐’amelijj, tj. jednoća Allaha u djelima Njegovih robova.
269
Suđenje.
270
Traženje suđenja.
216 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
bi dokazali da oni „koji ne sude osim aktuelnim običajima“ „muta'una“271 i ne
pridržavaju (iltizām) se šerijata kod šejhul‐islama nisu i ne mogu biti muslimani,
kao da bi dokazali da kada učenjaci islama negiraju tekfir od mušrika to ne znači
da im pripisuju islam, zbog toga što mušrik kod njih ne ulazi u definiciju islama.
Štaviše, ni džehmijske grupacije nisu ostavljale vanjski opis islama onome koji
upadne u nešto zbog čega je Allah i Njegov Poslanik, ., negirao islam. Mnoge
njihove grupacije, iako ne vjeruju da su govor i djelo od suštine imana, kažu da je
ostavljanje stvari koje izvode iz vjere (mukeffirāt) od suštine imana, tj. od aslud‐
dina. Dakle, iako imaju novotarsku definiciju aslud‐dina i imana oni negiraju islam
mušricima i tagutima, a šta je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao o
njima ćeš vidjeti na odgovarajućem mjestu.
U jednom dužem govoru u kojem objašnjava granicu (hadd/definiciju)
praktičnog tevhida272 i njegove ruknove, a ja ću vam prenijeti samo potreban dio,
je rekao:
ﻓﺎﻹﺳﻼم ﻳﺘﻀﻤﻦ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ؛ ﻓﻤﻦ اﺳﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ وﻟﻐﲑﻩ ﻛﺎن ﻣﺸﺮﻛﺎ وﻣﻦ ﱂ ﻳﺴﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ ﻛﺎن
ﻣﺴﺘﻜﱪا ﻋﻦ ﻋﺒﺎدﺗﻪ واﳌﺸﺮك ﺑﻪ واﳌﺴﺘﻜﱪ ﻋﻦ ﻋﺒﺎدﺗﻪ ﻛﺎﻓﺮ واﻻﺳﺘﺴﻼم ﻟﻪ وﺣﺪﻩ ﻳﺘﻀﻤﻦ ﻋﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ
... ﻓﻬﺬا دﻳﻦ اﻹﺳﻼم اﻟﺬي ﻻ ﻳﻘﺒﻞ اﷲ ﻏﲑﻩ.وﻃﺎﻋﺘﻪ وﺣﺪﻩ
„Islam u sebi sadrži potpunu predanost samo Allahu. Pa ko se preda Njemu i
drugom mimo Njega biva mušrikom a ko se ne preda Njemu biva mustekbirom
pred 'ibadetom Njemu. Mušrik Njemu i mustekbir pred 'ibadetom Njemu je kafir.
Predanost samo Njemu sadrži u sebi 'ibadet Njemu, jedino, i pokornost Njemu,
jedino. Ovo je dinul‐islam pored kojeg Allah ne prima drugu vjeru...“273
Znači, onaj koji ne ostvari tevhid pokornosti samo Allahu, u šta neminovno
ulaze hukm i tehakum, nije musliman, i on će biti ili mušrik ili mustekbir. Između
širka pokornosti i širka tehakuma postoje neke razlike, ali je velika greška reći ono
što govori Nusret koji veliki širk i kufr tehakuma ograničava samo na širk
pokornosti po svom privatnom shvatanju prema kojem je moguće da neko uradi
tehakum tagutu a da ne upadne u neko od neodvojivih značenja od širka
pokornosti i da ne izađe iz islama, jer se iz riječi Nusreta razumije da tehakum
tagutu (npr. zakonima laičkih sudnica) kod njega ne izvodi iz islama osim ako u
sebi sadrži ohalaljivanje harama ili oharamljivanje halala i slično.
Onim kojima se pokorava u zakonu mimo Allaha.
271
272
Glavni predmet ove knjige je veliki širk i tagutijjet u praktičnom tevhidu.
273
Er‐risaletut‐tedmurijje, str. 52
EBU MUHAMMED 217
Kaže Nusret, nakon nekolikominutnog tumaranja i razbajavanja neukima po
majevičkoj šumi:
„Pa ovo upućuje na šta, da taj tehakum treba vidjeti kako je izdefinisan on u
šerijatu, koji je to tehakum koji izvodi iz vjere? Pa kaže u ajetu: Uzeli su svoje
svećenike i monahe za gospodare mimo Allaha. Kaže Adij ibni Hatim: „Nismo ih
uzeli za gospodare.“274 Kaže Resul, .: „Zar nije kad vam ohalale smatrate275
halalom, kad vam oharame smatrate haramom.“ „Jeste.“, „E, to vam je ibadet
njima.“
Tehakum koji je ibadet, e to je taj tehakum koji je ibadet, kojeg je Resul, .,
izdefinisao kao ibadet, i kaže: »To je vaš ibadet njima.«! Shvatate li braćo? To je
taj ibadet, to je taj tehakum koji je ibadet njima! Jel’ tako?“276
Dakle, tehakum koji je kod Nusreta 'ibadet je samo onaj koji u sebi sadrži širk
pokornosti i to, kao što si vidio, na Nusretov privatan način s obzirom da ga svodi
samo na prihvatanje propisa i zakona taguta poput ohalaljivanja Allahovog
harama ili oharamljivanja Allahovog halala, svodeći ga na „srčano smatranje“
lažući time na Allahovog Poslanika, ., i zanemarujući opis činjenje taguta i
njegovog zakona sudijom koji u sebi sadrži činjenje taguta „onim kome se
pokorava“ što u sebi sadrži značenje koje je, ako nije gore onda je identično
značenju prihvatanja zakona i propisa taguta, a to je prihvatanje njegovog
hakimijjeta direktno, jer osoba u tehakumu tagutu od taguta traži da sudi svojim
tagutskim zakonom. Allahulmuste’an! Pa kako da bude kafir onaj koji vjeruje u
sihr i prihvata ga a nije kafir onaj koji traži da se radi sihr!?
U jednom drugom predavanju Nusret kaže:
„Jer kad se govori o tehakumu i hukmu bi gajri ma enzelellah277 onda se govori
istovremeno o širku ta'ah.“278
Nakon toga ga ljudi pitaju:
274
U hadisu je rečeno „Nismo im ’ibadetili!“ a ne „Nismo ih uzeli za gospodare!“.
275
Allahov Poslanik nije rekao „smatrate“ koje ukazuje na „srčano smatranje“ već je rekao „učinite ga“ ili
„ohalalite ga“. A vraćanje širka pokornosti na „srčano smatranje“ je stav džehmija. Allahulmuste’an! I ovaj
beduin hoće da priča o islamu!?
276
Nusretov ders koji je do mene došao pod nazivom „Novi ders“ kojeg posjedujemo u pretipkanoj i audio formi
a koji se kako je meni rečeno ne može naći na njihovim stranicama. To je onaj u kojem je Nusret „u pet minuta“
„pobio“ naše stavove u vezi tehakuma i aslud‐dina!
277
Suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio.
Širku pokornosti.
278
218 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Pitanje: braća pitaju misle da je širk ta'ah kad se pokori nekome u nekoj stvari
koja nije širk i kufr a zadržao je ubjeđenje da je ono zabranjeno npr. neko ga
ponudi alkoholom a on pije pokori se njemu???“
Nusret „pojašnjavajući“ odgovara:
„Misli se na pokornost uz vjerovanje i ubjeđenje i prihvatanje halala i harama od
njih uz prethodno znanje279 da nije...“
Opet mu se postavlja pitanje od minutaže otprilike 01:05 do 01:11:
„Na koji način su monasi dozvoljavali i zabranjivali stvari, i mi pitamo šta je halal i
haram?“
Odgovara:
„Znaš na koji način? Vi pitate šta je halal i haram onda onaj ko vam odgovori
odgovara na osnovu ajeta hadisa ili razumjevanja ili analogije ili predaje ashaba
ne zna dokaz al' učenjaci su rekli tako... Sve dotle je to u redu. Međutim, da dodje
npr., do situacije, da navedemo neku situaciju, boravak na mini poslije 'Arefata i
Muzdelife one noći kad se bacaju kamenčići i dođe neko i kaže ne treba ili nečeg
drugog gdje svi kažu da je vadžib, „Ne treba, promjeni to!“ i ljudi to prihvate, i kad
znaju da je to vadžib povedu se za njim. „Odsjecanje ruke može zatvorom“ to je
promjena opšteg propisa, to je ta pokornost u onome što je Allah zabranio, kao
kamatu, pa neko dođe pa kaže „Može mala“ ili „Može ako nemaš stana“ imaš i tih
primjera, Allah zabranio ženi da se ragolićuje i dođe Cerić „Može i ovo i ono meni
je drago što to ima“ zato se ljudi povedu za tim, jel' ovo sad širk ta'ah? Jeste!“280
Ovdje, kao što vidiš, „siromah“ ograničava širk pokornosti (širkut‐ta'ah) samo
na vjerovanje, ubjeđenje i prihvatanje promjene Allahovog zakona, a nevjernički
tehakum tagutu paralelno tome svodi samo na širk pokornosti ne znavši da
tahkim tagutskog zakona, tj. uzimanje njega za sudiju u sebi sadrži širk pokornosti
i da je to jedan od njegovih praktičnih vidova, kao što širk pokornosti predstavlja
jedan od vidova širka u tevhidul‐hakimijje.
Ograničavanje nevjerničkog značenja bilo kojeg vida praktičnog velikog širka
samo na srce je put džehmija a Nusret je u ovim pitanjima gori od njih jer pripisuje
279
Iz ovih riječi neko može razumjeti da čovjek ako upadne u širk pokornosti tagutskom zakonu i prihvatanja
istog, čak i po njegovim novotarskim uvjetima u kojima ga vraća samo na srce, „bez prethodnog znanja da
nije...“, ne postaje mušrikom. Da Allah sačuva! Oni izgleda ne prave razliku između pokornosti svećenicima i
monasima u opšte poznatom pitanju i pokornosti tagutima pokornosti iz vanjske realnosti koji propisuju i sude
neovisno od Allaha i svoje zakone ne podređuju Njegovom vjersko‐zakonskom htijenju.
280
Predavanje „8. Vrste velikog širka...“
EBU MUHAMMED 219
islam onome koji „ne sudi osim aktuelnim zakonima kojim sude „el‐muta'ūn“ i
onim koji tagutski zakon uzimaju za sudiju, tj. rade njegov tahkim. Ovo je značenje
mojih riječi u kojima sam rekao da su veliki širk pokornosti i veliki širk hukma i
tehakuma različiti ali međusobno isprepleteni. Veliki problem leži takođe u
njegovim riječima u kojima kaže da se osoba u širku pokornosti ne tekfiri ako je od
onih koji su opravdani u nepoznavanju Allahovog propisa koji je promijenjen.
To je istina, ali njegovi sljedbenici su, a njegov govor u sebi sadrži ukazivanje
da je to takođe njegovo mišljenje, na to nadovezali da onaj koji se tehakumi
tagutu, ne znajući da je dotični propis i zakon taguta suprotan281 šerijatskom, ne
postaje kafir! To se od strane njegovih sljedbenika proširilo diljem našeg govornog
područja i do mene je lično došla obavijest o tome. Da Allah sačuva!
Isto tako se iz njegovog govora razumije da danas tekfiri onoga koji kaže da
je dozvoljena „mala kamata“ ili „ako nemaš stana“ ili ako „mu je drago da se neka
žena ne pokriva ili to dozvoli“ poput Cerića, a jadnik ne tekfiri onoga koji je
dozvolio tehakum tagutu radi manjeg od vrijednosti tog stana i onoga koji
obavezuje ljude na pokornost tagutskim vlastima, poput „njihove uleme“ koji
svakog ko se suprotstavlja tagutskim vlastima nazivaju nasilnkom, tekfirovcem,
haridžijom ili kafirom. Allahulmuste’an!
Ovo je ta ćorava škola sa svim njenim izrodima! Tekfiri Cerića zbog toga što
je rekao da mu je drago kada u Ferhadiji vidi zajedno pokrivenu i razgolićenu
djevojku i zbog dozvoljavanja razgolićavanja, a ne tekfiri onoga koji dozvoli
tehakum tagutu i obavezuje na pokornost tagutu i kaže da su tagut i mušrici
muslimani!!! Ne tekfiri one koji su ohalali krv „mudžahida“ i koji su dozvolili
dolazak američke vojske na Arapsko Poluostrvo a tekfiri zbog spomenutih razloga!
Sram vas i stid bilo!
'Ali El‐Hudajr je u jednoj od svojih fetvi objasnio grešku onih koji nevjernički
tehakum tagutu svode na širk pokornosti poput Nusreta, Allah ga uputio pravom
putu. Izvoli nekoliko fetvi od Hudajra, Allah mu osvjetlio put do Svog zadovoljstva:
281
Iz ovoga se razumije da ne tekfire onoga koji se tehakumi tagutu u zakonima koji su u svom vanjskom opisu
identični šerijatskim.
220 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
: ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ، دون اﻟﻨﻈﺮ إﱃ اﻻﻋﺘﻘﺎد أو اﻻﺳﺘﺤﻼل، وﻫﻮ اﻟﻄﺎﻋﺔ،أﻣﺎ ﺷﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ؛ ﻓﻴﻜﻮن ﲟﺠﺮد اﻟﻌﻤﻞ
}إن اﻟﺬﻳﻦ ارﺗﺪوا ﻋﻠﻰ أدﺑﺎرﻫﻢ ﻣﻦ ﺑﻌﺪ ﻣﺎ ﺗﺒﻴﻦ ﻟﻬﻢ: وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،{}وإن أﻃﻌﺘﻤﻮﻫﻢ إﻧﻜﻢ ﻟﻤﺸﺮﻛﻮن
اﻟﻬﺪى اﻟﺸﻴﻄﺎن ﺳﻮل ﻟﻬﻢ وأﻣﻠﻰ ﻟﻬﻢ * ذﻟﻚ ﺑﺄﻧﻬﻢ ﻗﺎﻟﻮا ﻟﻠﺬﻳﻦ ﻛﺮﻫﻮا ﻣﺎ ﻧﺰل اﷲ ﺳﻨﻄﻴﻌﻜﻢ ﻓﻲ
}اﺗﺨﺬوا أﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎﻧﻬﻢ أرﺑﺎﺑﺎ ﻣﻦ دون اﷲ{ وﻗﺪ ﻓﺴﺮﻫﺎ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ: وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،{ﺑﻌﺾ اﻷﻣﺮ
أﻣﺎ رﺑﻂ ﺷﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ ﺑﺎﻻﻋﺘﻘﺎد أو اﻻﺳﺘﺤﻼل ﻓﻘﻂ؛ ﻓﻬﺬا.ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ؛ ﺑﺎﻟﻄﺎﻋﺔ ﰲ اﻟﺘﺤﻠﻴﻞ واﻟﺘﺤﺮﱘ
.ﻣﻨﻬﺞ اﳌﺮﺟﺌﺔ واﳉﻬﻤﻴﺔ
„Da li širk pokornosti biva pukim djelom ili ohalaljivanjem?
Odgovor:
Što se tiče širka pokornosti on biva pukim djelom a to je pokornost bez obzira na
uvjerenje ili ohalaljivanje. Rekao je Uzvišeni: A ako im se pokorite vi ste uistinu
mušrici! Rekao je Uzvišeni: Oni koji su se vratili svojim stopama nakon što im je
uputa postala jasna, šejtan im je uljepšavao i obećavao. To je zbog toga što su
govorili onima koji mrze ono što je Allah objavio: „Pokorićemo vam se u nekim
stvarima, rekao je Uzvišeni: Uzeli su svoje učenjake i pobožnjake za gospodare
mimo Allaha. Vjerovjesnik, ., ga je protefsirio pokornošću u ohalaljivanju i
oharamljivanju.282
Što se tiče povezivanja širka pokornosti samo sa uvjerenjem ili ohalaljivanjem to
je menhedž murdžija i džehmija.“283
Izvoli još!
وذﻟﻚ ﻟﺘﺤﺎﻛﻤﻬﻢ ﰲ،ﺳﺆال ﻣﺘﻌﻠﻖ ﺑﺸﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ؛ ﻣﻌﻈﻢ أﻫﻞ اﻹﺳﻼم اﻵن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮن إﱃ ﻏﲑ ﺷﺮع اﷲ
ﻣﺜﻞ- ﲜﺎﻧﺐ ﺗﻄﺒﻴﻘﻬﺎ ﻟﺒﻌﺾ أﺣﻜﺎم اﻹﺳﻼم،اﶈﺎﻛﻢ اﻟﻘﻀﺎﺋﻴﺔ واﻟﱵ ﲢﻜﻢ ﺑﻘﻮاﻧﲔ ﻓﺮﻧﺴﻴﺔ وأﺧﺮى ﻏﺮﺑﻴﺔ
وﻫﻲ اﻟﱵ، ﻓﻬﻞ ﻫﺬا ﻫﻮ اﳌﻘﺼﻮد ﺑﺸﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ؟ وﻣﺎ ﻫﻮ واﺟﺒﻨﺎ ﻣﻨﻬﺎ- اﻷﻣﻮر اﳌﺘﻌﻠﻘﺔ ﺑﺎﻟﻄﻼق واﳌﻮارﻳﺚ
ﲢﻜﻢ ﰲ ﺟﻞ أﺣﻮاﻟﻨﺎ اﻵن؟ ﻋﻠﻤﺎ ﺑﺎن اﻟﺒﻌﺾ ﳑﻦ ﻳﺘﺼﻔﻮن ﺑﺎﻻﻟﺘﺰام ﺑﺎﻟﺪﻳﻦ؛ ﻳﻌﻠﻤﻮن ﻋﺪم ﺷﺮﻋﻴﺔ ﻫﺬﻩ
. وﺟﺰاﻛﻢ اﷲ ﺧﲑا، ﻧﺮﺟﻮ ﻣﻨﻜﻢ اﻟﺘﻮﺿﻴﺢ. وﻣﻊ ذﻟﻚ ﻻ ﻳﺴﺘﻄﻴﻌﻮن أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا ﻟﻐﲑﻫﺎ،اﶈﺎﻛﻢ
282
Praktična pokornost u zakonu.
Fetva uzeta sa „Minbera tevhida i džihada“.
283
EBU MUHAMMED 221
:اﻟﺠﻮاب
أﻣﺎ ﺷﺮك. ﻷن ﻓﻴﻪ ﺧﺼﻮﻣﺔ وﺣﻜﻢ ﺑﲔ اﺛﻨﲔ ﻣﺘﺨﺎﺻﻤﲔ،ﻻ! ﻫﺬا ﺷﺮك اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ
. ﳎﻤﻊ ﻋﻠﻴﻬﺎ، ﳐﺎﻟﻔﺔ ﻇﺎﻫﺮة،اﻟﻄﺎﻋﺔ؛ ﻓﻬﻮ ﰲ اﺗﺒﺎع ﻣﻦ ﻟﻪ أﻣﺮ و ﻲ ﰲ أﻣﺮ ﻋﺎم ﳐﺎﻟﻒ ﻟﻠﺸﺮﻳﻌﺔ
„Pitanje se tiče širka pokornosti; većina sljedbenika islama danas se tehakume
drugim zakonima mimo Allahovog i to zbog svog tehakuma laičkim sudnicima koje
sude francuskim i drugim zapadnjačkim zakonima, pored toga što sprovode neke
propise islama, poput pitanja koja se tiču razvoda braka i naslijeđivanja, da li se to
želi širkom pokornosti? Šta je naša obaveza prema njima a to su one koje sude u
većini naših stanja danas? Znajući da neki koji se opisuju pridržavanjem vjere
znaju nelegitimnost tih sudnica a pored toga ne mogu da se tehakume drugim
mimo njih. Tražimo objašnjenje od vas, i neka vas Allah nagradi!“
Odgovor:
„Ne! To je širk tehakuma drugom mimo Allaha i Njegovog Poslanika jer u njemu
postoji spor i presuda između dvojice koji se spore. Što se tiče širka pokornosti on
je slijeđenje onoga koji naređuje i zabranjuje u opštoj stvari suprotnoj šerijatu,
koja je poznata i koja je predmet idžma’a.“284
Nakon toga je spomenuo da je vadžib naspram njih da se napuste, da se
mrze, da se prema njima ima neprijateljstvo da se tekfire njihovi sudije i drugo i
da tehakum njime nije dozvoljen osim u prisili tj. da nije dozvoljen tehakum
laičkim sudnicima u stanju „darure“ kao što to kažu neki ljudi danas. Nakon toga
je naveo nekoliko šerijatskih dokaza uz odgovarajuće citate učenjaka.
Allahulmuste’an!
Dakle, Hudajr pravi razliku između širka pokornosti i širka hukma i tehakuma
tagutskom zakonu! Kao što vidiš buncanja majevičkog „šejha džihada i tevhida“
čak i o širku pokornosti su manjkava, a kamoli o širku hukma i tehakuma.
Nastavimo sa citatima šejhul‐islama! Rekao je takođe:
وﳍﺬا ﻛﺎن ﻛﻞ ﻣﻦ ﱂ ﻳﻌﺒﺪ اﷲ ﻓﻼ ﺑﺪ أن ﻳﻜﻮن ﻋﺎﺑﺪا ﻟﻐﲑﻩ ﻳﻌﺒﺪ ﻏﲑﻩ ﻓﻴﻜﻮن ﻣﺸﺮﻛﺎ وﻟﻴﺲ ﰲ ﺑﲏ آدم
ﻗﺴﻢ ﺛﺎﻟﺚ ﺑﻞ إﻣﺎ ﻣﻮﺣﺪ أو ﻣﺸﺮك أوﻣﻦ ﺧﻠﻂ ﻫﺬا ﺬا ﻛﺎﳌﺒﺪﻟﲔ ﻣﻦ أﻫﻞ اﳌﻠﻞ واﻟﻨﺼﺎرى وﻣﻦ
.أﺷﺒﻬﻬﻢ ﻣﻦ اﻟﻀﻼل اﻟﻤﻨﺘﺴﺒﻴﻦ إﻟﻰ اﻹﺳﻼم
284
Fetva uzeta sa „Minbera tevhida i džihada“.
222 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Zbog toga svako ko ne 'ibadeti Allahu neminovno mora biti obožavaoc drugog,
pa će biti mušrik i među ljudima nema treće vrste. Ili će biti muvehhid ili mušrik, ili
onaj koji je pomiješao jedno s drugim poput onih koji su promjenili285 od
sljedbenika vjera, nasranija (kršćana) i njima sličnih od zabludjelih koji se pripisuju
islamu.“286
Kasnije će nam takođe trebati i pojam el‐mubeddilun koji dolazi od infinitiva
tebdil što znači promjena a tiče se onih koji mijenjaju propise. O tome će biti
govora kod širka propisivanja zakona (tešri'i), širka pokornosti, širka hukma i
tehakuma. Kao što će nam pojašnjenje te teme biti osnova za konstataciju prave
razlike između velikog i malog kufra u pitanju suđenja da bi nakon toga
protumačili riječi šejha Muhammeda b. Ibrahima u kojima kaže da je mali kufr u
suđenju zakonom ako neko ne presudi onim što je Allah objavio jedanput i slično.
Iz govora nekih ljudi, poput Nusreta i Bilibanija, može se razumjeti da je
jedina suštinska razlika između velikog kufra i malog kufra u suđenju to što onaj
koji to radi u slučaju malog kufra to ne radi iz ubjeđenja, tj. uz srčane kufrove, ili
zbog toga što „nije postavio taj zakon sa redoslijedom obavezujući druge na
njega“ i zbog nekih drugih opisa koje je spomenuo Muhammed b. Ibrahim u
pogledu sudaca laičkim zakonom, koji imaju svoje sudnice, pisane zakone, izvore i
knjige, članove i ostale tagutske izmišljotine.
Šejhul‐islam Ibn Tejmijje je takođe rekao:
„U kategoriju (vidove) prijateljevanja287 prema nevjernicima zbog kojeg je Allah
pokudio sljedbenike knjige i munafike je i iman u jedan dio onoga na čemu se od
kufra i tehakum njima mimo Allahove knjige. Kao što je Uzvišeni rekao: Zar ne
vidiš one kojima je dat dio Knjige, kako vjeruju u džibta i taguta i govore onima
koji su zanevjerovali da su na boljem putu nego oni koji su povjerovali? En‐Nisa'
51. Poznato je da je uzrok njegove objave događaj vezan za Ka'ba ibn Ešrefa,
jednog od glavešina Židova, kada je otišao mušricima i dao prioritet njihovoj vjeri
nad dinom Muhammeda i njegovih prijatelja. Priču smo spomenuli u „Es‐Sārimul‐
Meslūl“, kada smo spomenuli riječi Vjerovjesnika, .: „Ko će se pobrinuti o Ka'bu
ibn Ešrefu? Ezijetio je Allaha i Njegovog Poslanika?“. Slične ovom ajetu su riječi
Uzvišenog: A kada im je poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono
što već imaju, mnogi od onih kojima je Knjiga dana ‐ za leđa svoja Allahovu
Knjigu odbacuju, kao da ne znaju, i povode se za onim što su šejtani o
Sulejmanovoj vladavini kazivali. El‐Baqara 101‐102
285
Na ar. el‐mubeddilun.
286
Medžmu’ul‐Fetava 14/282‐284
287
Na ar. el‐muvalah.
EBU MUHAMMED 223
Obavijestio je da su slijedili sihr i da su ostavili Allahovu Knjigu, kao što to rade
mnogi Židovi i neki od onih koji se pripisuju islamu, slijedeći knjige sihra, od
neprijatelja Ibrahima i Musa'a od filozofa i sličnih njima. To je poput njihovog
imana u džibta i taguta.
: ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﻋﻤﺮ ﺑﻦ اﳋﻄﺎب، ﻫﻮ ﻣﻦ اﻷﻋﻤﺎل واﻷﻗﻮال: واﳉﺒﺖ، اﻟﻄﺎﻏﻲ ﻣﻦ اﻷﻋﻴﺎن:ﻓﺈن اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻫﻮ
واﻟﻄﺮق ﻣﻦ، )اﻟﻌﻴﺎﻓﺔ واﻟﻄﲑة: واﻟﻄﺎﻏﻮت اﻟﺸﻴﻄﺎن؛ وﳍﺬا ﻗﺎل اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ،اﳉﺒﺖ اﻟﺴﺤﺮ
. رواﻩ أﺑﻮ داود.(اﳉﺒﺖ
Jer tagut je et‐tāgi (onaj koji prelazi granicu) među pojedincima a džibt obuhvata
riječi i djela, kao što je rekao 'Omer ibnul Khattab: „El‐Džibt je sihr, a tagut je
šejtan“. Zbog toga je Vjerovjesnik, ., rekao: „El‐'Ijafeh i et‐tijereh i et‐tarq288 su
od džibta.“ Bilježi ga Ebu Davud.
Isto tako i Njegova obavijest o sljedbenicima Knjige, u Njegovim riječima: Reci:
"Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će Allah još teže kazniti?
Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni
koji su 'ibadetili tagutu... El‐Ma'ideh 60., tj. i one koji su 'ibadetili tagutu. Jer je
među ehlul‐kitabijama bilo onih koji su upali u širk i 'ibadetili tagutu. Ovdje je
spomenuo njihov 'ibadet tagutu, a u El‐Baqara je spomenuo njihovo slijeđenje
sihra, a u En‐Nisa' je spomenuo njihovo vjerovanje u oboje: u džibta i u taguta.
288
Vidovi sujevernih postupaka koje su radili i na čije znakove su se oslanjali mušrici kao kada neko od njih krene
na put i vidi ptice da polete na određenu stranu i to protumači kao znakom da je bolje da ne putuje i slično.
224 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻣﻦ ﺣﺎﻛﻢ ﺑﻐﲑ ﻛﺘﺎب، أو ﻣﻄﺎﻋﺎ أﻣﺮﻩ اﳌﺨﺎﻟﻒ ﻷﻣﺮ اﻟﻠّﻪ ـ ﻫﻮ ﻃﺎﻏﻮت؛ وﳍﺬا ﲰﻲ ﻣﻦ ﲢﻮﻛﻢ إﻟﻴﻪ،اﻟﻠّﻪ
...اﻟﻠّﻪ ﻃﺎﻏﻮت
Što se tiče tehakuma nečem drugom mimo Allahove Knjige, Allah je rekao: Zar ne
vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se tebi objavljuje i što je objavljeno prije
tebe, hoće (žele) da se tehakume tagutu a naređen im je kufr u njega, a šejtan
želi da ih odvede u daleku zabludu. A kada im se kaže dođite onome što je Allah
objavio i Poslaniku vidiš munafike kako se od tebe okreću. En‐Nisa 60‐61
Tagut je na kalupu fa'luut od riječi tugjan, kao što riječ melekuut dolazi od riječi
mulk (vlast), i er‐rahamuut, er‐rahabuut i er‐ragabuut su kalup fa'luut od riječi
rahmeh (milost), rehbeh (strah) ragbeh (želja). Tugjan je prelaženje granice, a to je
nepravda i nasilje. Zato je svaki ma'bud289 mimo Allaha, ako to ne mrzi, tagut.
Zbog toga je Vjerovjesnik, ., u vjerodostojnom hadisu nazvao kipove tagutima,
rekavši: „I oni koji su 'ibadetili tagutu će slijediti tagute.“
El‐muta'a (onaj kome se pokorava) u griješenju Allahu,290 i el‐muta'a u slijeđenju
nečeg drugog mimo upute i istinske vjere, svejedno da li se radi o onome čija
obavijest suprotna Allahovoj Knjizi biva prihvaćena, ili el‐muta'u (onome kojem se
pokorava) u naredbi suprotnoj Allahovoj naredbi, je tagut. Zbog toga se hakim
(sudija) koji sudi nečim drugim mimo Allahove Knjige, pred kojim se radi
tehakum, naziva tagutom...“291
Pogledaj kako je u zadnjoj rečenici povezao tagutijjet hukma i širk tehakuma
sa tagutijetom i širkom pokornosti jer onaj koji sebe učini sudijom mimo Allaha je
sebe učinio gospodarem i bogom mimo Njega s obzirom da ljudima sudi
suprotnim propisanim zakonom i obavezuje ih na pokornost njemu i sebi!
Obrati pažnju kako je u ovom citatu nazvao tehakum nevjerničkim
prijateljevanjem prema tagutima i mušricima i da je onaj kome se pokorava (el‐
muta'u) neovisno od pokornosti Allahu, a to je griješenje i suprotstavljanje Allahu
i neminovno suprotan put osnovi upute islama i istinske vjere, tagut, kao i na
sponu između njega i onoga koji mu 'ibadeti a ta spona je tehakum, tj. traženje od
njega da uzimanjem svog zakona za sudiju rješava sporove ili traženjem njegovih
propisa da bi se njih pridržavao. Isto tako razmisli kako se Allah izrazio,
subhanAllah, rekavši: ...vjeruju u taguta, tj. vjeruju u ličnosti i predmete taguta,
srcem ili vanjštinom u šta bez sumnje ulazi tehakum.
289
Onaj kome se usmjerava ’ibadet mimo Allaha
290
Sa griješenjem se ovdje misli na kufr, tj. u suprotnosti tevhidu Allahu u pokornosti.
Medžmu’ul‐fetava 28/201 (Šamilah)
291
EBU MUHAMMED 225
Allah je naredio da se izvrši kufr u taguta hukma tj. da se ostavi tehakum
njemu i srcem i djelom inače se kufr u taguta neće ostvariti, bez obzira na ono što
je u srcu čovjeka i da li je on taj tehakum tagutu ili njegove propise uzeo za vjeru
(din) ili ne, kao što neki govore. Isto obrati pažnju na riječi Gospodara svjetova:
...slijede ono što kazuju šejtani..., tj. slijede sihr. Iz čega razumijemo da se za
svakog ko radi sihr mora reći da ga slijedi makar ga svojim srcem smatrao
zabranjenim s time što je pravi sahir od srca uzeo sihr za put i šejtana za boga a
onaj koji ga radi iz drugih razloga je uzeo za boga šejtana i prolazne stvari ovog
svijeta koje su ga navele na pravljenje sihra.
To isto se mora reći i za onoga koji radi bilo koje djelo velikog kufra poput
psovanja vjere ili bacanja Kur'ana u prljavštinu ili tehakuma tagutu i slično pa se za
onoga koji je učinio tehakum tagutu kaže da mu se i šejtanu pokorio nevjerničkom
pokornošću iako je teoretski moguće da mrzi to djelo, taguta i njegov zakon, u
slučaju kada ga je njegovo pravo božanstvo navelo na veliki kufr kojeg mrzi, pa je
dao prednost onome što voli kao što se Allah voli nad ostavljanjem velikog kufra
kojeg mrzi. Ali onaj koji je upao u djelo velikog širka tehakuma, iako se teoretski
može zamisliti da ga mrzi, ne voli tevhid Allaha u tehakumu onako kako mu je
vjerski naređeno.
Širk tehakuma tagutu na ovaj način bi bio poput čovjeka koji od sahira traži
da uradi sihr ne bi li mu pomogao u vraćanju prava, ili od nekog traži da baci
Kur'an u prljavštinu a traženje kufra je kufr. Pa je traženje suđenja i rješavanja
sporova tagutskim zakonom, što je u stvari suština tehakuma, veliki kufr, bez
obzira što ne uzima dotični propis taguta za vjeru, što ga ne slijedi u njemu, ili
tvrdi da ga mrzi ili da ga ne voli.
Ovo je jedan od vidova nevjerničkog tehakuma koji u sebi neminovno sadrži
osnovu širka pokornosti jer mutehakim traži od taguta hukma da uzme taguta za
sudiju, tj. njegov zakon iza kojeg stoji šejtan što podrazumijeva uzimanje taguta i
njegovog zakona za sudiju mimo Allaha i Njegovog zakona ili uz Njega kao i
zadovoljstvo sa širkom propisivanja zakona na kojeg se egzistencijalno nadovezuje
veliki širk pokornosti, te ili zadovoljstvo sa tagutskim zakonom ili nezadovoljstvo
sa šerijatom kako mu je Allah naredio.
Ovo je jasno svakom osim čovjeku kojeg su uništile smutnje i polovnjacima u
traženju znanja i spoznaji vjere i onome koji je svoje srce napunio zabranjenom
ljubavlju prema stvorenjima i stvarima pa nema svjetla da uoči istinu i snage da je
se prihvati. Allahulmuste’an! Detalje ovoga ćemo pojasniti kada budemo objasnili
Nusretovu grešku u ograničavanju nevjerničkog tehakuma samo na vid u kojem
ima veliki širk pokornosti po njegovom privatnom shvatanju. Tj., da je uvjet kojim
226 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
tehakum tagutu izlazi iz velikog širka i kufra da mutehakim tagutu ne ohalali
haram ili obratno, tj. da ne prihvati zakon tog taguta292 iako je od njega tražio da
uzme laički zakon za sudiju odnosno da učini veliki kufr i širk suđenjem zakonom!
Uz ponovnu opasku da je spomenuo opise „smatranja“, „uvjerenja“ i „ubjeđenja“
što je 'aqida murdžija i džehmija.
Nusret je u ovo upao samo zbog nepreciznog i nedovoljnog shvatanja suštine
velikog širka suđenja (hukma) tagutskim zakonom i neshvatanja razlike između
velikog i malog kufra u pitanjima hukma i tehakuma. Najproblematičnije u svemu
tome je što on poredi tahkim zakona kojim sude taguti u vanjskoj realnosti sa
kadijom koji presudi suprotno, ne određujući precizno kakva je granica opisa
postupka ovog kadije kojem je analogijom pridružio osobu koja se tehakumi
tagutu iako kadija musliman koji je upao u mali kufr ne uzima drugog mimo Allaha
za sudiju već ostavlja obavezu i radi grijeh a tagut hukma uzima drugi zakon za
sudiju i sebe čini istim.
Eh taj „neodređeni opis postupka muslimanskog sudije“ koji je kod Nusreta
mali kufr je onaj opis koji ako se uradi u tehakumu laičkim sudnicima, ali pod
uslovom da ne ohalali haram i obratno odnosno da ne prihvati zakon taguta tj. da
ne upadne u veliki širk pokornost koji ne biva širkom osim uz opise „smatranja“,
„uvjerenja“ i ubjeđenja“, „onaj tehakum koji nije 'ibadet i koji ne izvodi iz vjere“ i
koji se poredi sa sedždom pozdrava.
Zbog toga Nusret o nama kaže da mi površno shvatamo značenje tehakuma
tagutu i da nije svaki tehakum tagutu veliki kufr i širk kao što nije svaki hukm
(presuda) muslimanskog kadije veliki kufr i širk upadajući zbog toga i time u
najgore grijehe na svijetu.
Kaže Nusret:
„Za ovih pet minuta293 spomenuću još jednu kobnu grešku a to je da su sam
tehakum – suđenje ili vladanje294 mimo onoga što je Allah, subhanehu ve te ’ala,
objavio isto tako stavili, šta, u osnovu vjere – u sam šehadet. Može li tehakum
tako biti osnova vjere, vidjećemo da ne može nikako295 – zašto?
292
Nisam čuo da je Nusret lično rekao „da ne prihvati zakon taguta“. On je govorio o ohalaljivanju harama i
obratno a „prihvatanje zakona taguta“ je opis koji obuhvata sve o čemu je govorio.
293
Obrati pažnju kako „šejh“ to objašnjava za „pet minuta“ samo!
294
Ovo je dokaz da Nusret koristi riječi „hukm“ i „tehakum“ u značenju vladanja njima državom. Zato se u
predavanjima može čuti da opis velikog kufra u njima ograničava samo na „vladara“ koji je zamjenio šerijat
laičkim zakonom.
295
Pogledaj kako ahmak kaže da „tehakum ne ulazi u šehadet“ i aslud‐din?! Allahulmuste’an!
EBU MUHAMMED 227
Zato što ćemo odmah doći do činjenice da su učenjaci i po ovom pitanju, šta, ‐
idžtihadili, a u osnovi vjere nema idžtihada. Pa šta su došli i rekli – da kadija koji
inače sudi po šerijatu ali jednom presudi radi svoje strasti, krivo, ne presudi po
onome što je Allah objavio, ne presudi kako treba po šerijatu, jel’ tako, šta za
njega kažu?: „Nije kafir!“
Pa šta je onda? Griješnik, fasik! Ovo je kufr dune kufr, zato što (postoji)296 predaja
od ’Abdullah ibn ’Abbasa da je to kufr dune kufr, da je to mali kufr koji ne izvodi iz
vjere ‐ da je to veliki grijeh. Mi kažemo – dobro – na osnovu čega ste općeniti
govor297 ’Abdullaha ibn ’Abbasa kufr dune kufr učinili da se odnosi baš na tog
kadiju?! Jel’ tako? Jer ovaj govor ’Abdullaha ibn ’Abbasa: “To je kufr dune kufr!“ ili
druga rečenica gdje kaže: „Nije to kufr kojem ste vi otišli.“ ‐ znači nije veliki kufr,
ovo je općenito,298 nije ’Abdullah ibn ’Abbas rekao: „Kadija koji jednom presudi a
inače sudi po šerijatu nije izašao iz vjere nego učinio kufr dune kufr.“299
Nije tako rekao, nego je općenito!300 Na osnovu čega ste vi to sveli da se odnosi
samo na tog kadiju – na osnovu idžtihada,301 vratili ste se i gledali, kojom prilikom
i kad je to rekao ’Abdullah ibn ’Abbas, onda se to vidjeli haber, odnosno one
predaje koje govore o Midžlezu koji je raspravljao tamo sa haridžijama, da im
kaže: »Ne, ove emevijske kadije, oni su prihvatili islam i to je njihova vjera, al
296
Ovu sam riječ dodao da bi se kompletirala misao a u meni predočenoj pretipkanoj formi nije postojala.
297
Pogledaj kako se ovaj beduin u islamskoj nauci buni tome što učenjaci islama nisu dali prednost govoru Ibn
’Abbasa nad jasnoćom i sveobuhvatnošću ajeta koji govore o Allahovoj jednoći i velikom širku u hukmu i
tehakumu uz idžma’ ehlus‐sunneta da kufr i širk bivaju srcem, riječima i djelima, već su ga ograničili na sliku koja
izlazi iz značenja velikog kufra i širka! Ovo je upravo ono o čemu je rekao šejh Ishaq „zabludjelili od magarca“ jer
ovaj džahil traži da se riječi Ibn ’Abbasa prenesu na opis velikog kufra i širka u djelima ili želi da kaže, kao što je
rekao, da učenjaci nisu ustanovili razliku između malog i velikog širka i kufra osim idžtihadom, a to znači da u
pitanjima velikog kufra i širka ne postoje jasni tekstovi pa je zbog toga idžtihad bio dozvoljen jer pravilo glasi
„Nema idžtihada uz postojanje teksta!“ Bože sačuvaj! Nije ga ni stid!? Ne znaš ko je gori, on ili Bilibani!? Ali i
pored toga prema Nusretu blaže postupam nego prema Bilibaniju.
298
Pogledaj kako džahil ponavlja „ovo je općenito“!!!
299
Nije to rekao, ali je Allah rekao da je kafir onaj koji uzme taguta i njegov zakon za sudiju a ehlus‐sunnet se
složio da veliki kufr i širk kao što bivaju srcem i riječima bivaju i djelima, a riječi ovog beduina ukazuju na to da je
moguće da kod Ibn ’Abbasa, radijAllahu ’anhuma, ne postoji opis velikog širka i kufra u hukmu i tehakumu u
samom djelu već se uslovljava srčano nevjerstvo. Allahulmuste’an!
300
Opet nam „maočki šejh“ skreće pažnju na mogućnost „sveobuhvatnosti općenitih“ riječi ashaba u pogledu čije
autentičnosti postoji razilaženje među učenjacima hadisa, koju želi da upotrijebi protiv značenja u pogledu kojeg
među muslimanima postoji idžma’a.
301
Nismo na osnovu idžtihada, jer idžtihad nije dozvoljen kada postoje jasni šerijatski tekstovi već smo iz
šehadeta la ilahe illallah i mnogobrojnih jasnih ajeta shvatili značenje velikog širka i kufra u hukmu i tehakumu a
vjerujemo da Ibn ’Abbas, radijAllahu ’anhuma, nije kafir ili džehmija, da Allah sačuva zablude!
228 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
nekad ne presude kako treba,302 to je grijeh kojeg su oni svjesni (jel tako), pa to
nije kufr (jel tako).«
Vidi sad, na osnovu idžtihada izuzeli ste ovu situaciju, kako može idžtihada biti u
osnovi vjere, kako? Može li biti idžtihada u osnovi vjere?303 Ne može!
Dobro, kako ste vi onda ulemu koja je idžtihadila osnovu vjere tako prihvatili i
slijedite nju u tome? Otkud kad nema u osnovi vjere, ne smije biti slijeđenja, nema
slijeđenja?!“.
Nakon ovoga dolaze riječi u kojima veliki širk hukma i tehakuma ograničava
na širk pokornosti, uz svoje murdžijsko džehmijske uvjete, pa kaže:
„Prema tome, vidite da ovo šta? Nije osnova vjere! Da je osnova vjere ništa ne bi
bilo izuzeto304 a ako je nešto izuzeto idžtihadom učenjaka kako je ulema onda
idžtihadila u osnovi vjere i otkud vam pravo da slijedite učenjake ako su idžtihadili
u osnovi vjere? Prema tome tehakum nije od osnove vjere nego vadžib od
vadžiba!305 Jel’ tako?
Ko ga ostavi u određenoj situaciji, ne jednom ili nekada zbog strasti,306 nego ga
ostavi slijedeći nekoga drugog u tahlilu i tahrimu,307 okrećući leđa šerijatu308 itd.
302
Ebu Midžlez nije rekao „ne presude kako treba“ već je rekao „ako nešto od njega ostave“ kao što ćeš vidjeti
na odgovarajućem mjestu. Nusret s obzirom da u pet minuta objašnjava ovu temu ne pazi kome šta pripisuje i
kako se izražava. Allahulmuste’an!
303
Nusret na svoju tvrdnju da se značenje riječi Ibn ’Abbasa „kufr dune kufr“ i to da li se one tiču praktičnog
velikog širka i kufra hukma i tehakuma ili nečeg drugog ne zna osim idžtihadom nadovezuje uvjerenje da
„tehakum ne ulazi u aslud‐din“ zbog toga što je postao „predmet idžtihada“ a u aslud‐dinu nema idžtihada! Na
ovu šubhu sam odgovorio u ovoj knjizi takođe.
304
Iz ovoga proizilazi da s obzirom da u ’ibadetu i pokornosti postoji mali širk a koji sigurno nije izuzet idžtihadom
već jasnim tekstovima „’ibadet i pokornost“ ne ulaze u aslud‐din, a Nusret kaže da oni ulaze u aslud‐din a
tehakum ne!!! Pa kakva je razlika između velikog i malog širka u ’ibadetu, pokornosti i slijeđenju, i hukmu i
tehakumu?! Problem ovog džahila je u tome što misli da je jedina razlika između velikog i malog širka hukma i
tehakuma u onome što biva u srcu čovjeka, ali mimo namjere srca jer džahil nijednom nije spomenuo namjeru!
305
Ovo su riječi kufra, da Allah sačuva, i nema razlike između njih i riječi nekog čovjeka „’ibadet i pokornost“ nisu
od aslud‐din već vadžib od vadžiba zbog toga što u njima postoji mali širk. Shvati ovo!
306
Ovo je mali širk bez sumnje; ostaviti obavezu u suđenju bez uzimanja taguta za sudiju djelom. Ali nakon toga
dolaze vratolomije.
307
Ovdje praktični veliki širk hukma i tehakuma ograničava na širk pokornosti i slijeđenja a to je greška! A iz
ovoga se razumije da ako se tehakumi tagutu i njime sudi bez upadanja u veliki širk pokornosti i slijeđenja nije
mušrik, iako to nije moguće i među njima postoje diferencije.
308
Iz ovoga možeš razumijeti da „ako ne okrene leđa šerijatu“ ali slijedi nekog drugog u tahlilu i tahrimu nije
kafir. Međutim, vjerujem da Nusret ne želi ovo oprečno značenje iako ga nepreciznost u govoru ubija. Ali se
razumije da ako se tehakumi tagutu ili njime sudi ne okrećući leđa šerijatu nije kafir, ne shvatajući da je onaj koji
se tehakumi tagutu time okrenuo leđa tehakumu samo šerijatu, zbog toga što su širk i tevhid dvije suprotnosti
koje se ne mogu sastati. Ovo je stav ovih sektaša bez imalo sumnje.
EBU MUHAMMED 229
želeći nečiji drugi sud,309 ne bude zadovoljan sa Allahovim sudom,310 jel’ tako?
Onda je on šta? Munafik311 kod Allaha, tako Allah, subhanehu ve te ’ala, definiše
munafika i to je onda djelo312 kufra i širka, sve mimo toga – raspravljamo, jel’
tako, šta je s njim, dokle je to došlo itd.? Jel’ to od tehakuma koji je širk313 ili je to
možda nešto iz kojeg može prozići tehakum koji je širk, itd.?
Pa tekfirimo samo onoga ko sam učini očito djelo314 širka i kufra, a onoga ko učini
neko djelo koje je možda, može bit podrška tom širku i kufru ili možda vodi ka tom
širku i kufru, ili možda iz njega proizilazi širk i kufr ali samo to djelo nije širk niti
kufr, njega ne tekfirimo dok ne razjasnimo. E tako mi, ehlus‐sunne,315 ne tekfirimo
odmah onoga ko ne tekfiri tagute i mušrike, jel’ tako, koji čine širk, a pripisuju se
islamu, jel’ tako? Ne tekfirimo ga odmah dok mu ne iznesemo dokaze i razjasnimo
i dok ne vidimo šta je.
Oni316 kažu tehakum je ’ibadet, ako se posveti nekome drugom, odmah je širk. Mi
kažemo, jel’ sedžda’ ibadet? Jest’ – ako neko učini sedždu nekom vladaru ili kralju
jel’ odmah mušrik – nije. Ne smiješ odmah reći da je mušrik, zašto, zato što je
Mu’az ibni Džebel došao i Resulu ., učinio sedždu iz počasti i poštovanja. Pa jel’
sedžda ibadet? Jest’! Al vidiš da nije svaka sedžda ’ibadet. Jel’ tehakum ’ibadet?
Jest’! Al’ vidiš da nije svaki tehakum ibadet. Prema tome, ovo su krupne greške,
koji ih se odričemo317 i ne slijedimo taj put. I ovo sam večeras se potrudio,318 da
jasno i glasno,319 kažem onima...“320
309
Iz ovoga se može razumijeti da ako se tehakumi tagutu slijedeći nekog drugog u tahlilu i tahrimu „ne želeći
njegov sud“ nije kafir! Međutim, i ovdje ćemo „maočkog šejha“ opravdati jer shvatamo da je glavni opis kod
njega „slijeđenje nekog drugog u tahlilu i tahrimu“. Mi smo muslimani i pravedni ljudi, hvala Allahu.
310
Iz ovoga se može razumijeti da ako upadne u tehakum tagutu slijedeći nekog drugog u tahlilu i tahrimu ali
„zadovoljan je sa Allahovim sudom“ nije kafir! Međutim, i ovdje ćemo ga opravdati i reći da se radi o opisima
koje džahil navodi iako nemaju uticaju na ostvarenje minimalnog praktičnog velikog širka i kufra u hukmu i
tehakumu. Kao što se bez imalo sumnje razumije da onaj koji se tehakumi tagutu ili njime sudi ali nije
nezadovoljan šerijatom nije mušrik, i ovo je shvatanje glavešina ove sekte koje sam im pravedno pripisao.
Allahulmuste’an!
311
U vjerskoj terminologiji je munafik onaj koji pokazuje islam a krije kufr a onaj koji pokazuje tehakumu tagutu i
suđenje njime je mušrik kafir.
312
Ako je Nusretu važno „djelo kufra i širka“ zašto onda bunca oko srčanih opisa?! Iz ovoga vidiš da džahil vjeruje
da vanjsko djelo tehakuma tagutu i suđenja njime ne biva velikim kufrom i širkom osim ako u srcu postoji
nevjerstvo, a ne kao ehlus‐sunneh koji vjeruju da je vanjski jasan veliki širk i kufr kategorički dokaz postojanja
srčanog nevjerstva, svejedno bilo ono u ’aqidi srca ili njegovim djelima. Džahil jedan!
313
Tehakum tagutu koji je kod Nusreta širk je onaj koji se ograničava na veliki širk pokornosti po njegovom
privatnom shvatanju.
314
Ako gleda u „djelo“ zašto spominje „želeći drugi sud“ „nije zadovoljan sa Allahovim sudom“ i druge opise koji
se tiču srca?! Ovo je jedna od proturječnosti koje ukazuju na to da čovjek ne zna ono o čemu govori.
315
Ovaj čovjek nije ostvario osnovu islama a naziva se ehlus‐sunnetom! To o sebi može reći bilo ko!
316
Tj., mi kažemo!
317
Beduin se ovim odriče islama iako nema tu namjeru!
230 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Kao prvo, kada se govori o velikom širku pokornosti i slijeđenja i velikom
širku hukma i tehakuma, ne spominje se i ne uvjetuje se značenje približavanja
nekom drugom mimo Allaha kao što je to slučaj u velikom širku u ’ibadetu, tj. u
obredima gdje osoba usmjerava ili posvjećuje određene postupke tagutima želeći
od njih direktno ili posredstvom kod Allaha nakon što su im ’ibadetili ili tražeći od
njih da posreduju kod Uzvišenog Gospodara.
Otuda je neispravno to što se Nusret ograničava na značenje „posvjećivanja
tehakuma i njegovog usmjeravanja“ tagutu. U velikom širku pokornosti i
slijeđenja, hukma i tehakuma, je poenta u tome što osoba putem njega tagutu
daje stepen Gospodara koji propisuje i sudi i Boga kojem se pokorava i čije
presude se prihvataju. Pa kao što onaj koji se ’ibadetom približava nekom drugom
mimo Allaha istom daje stepen Allaha u jedinstvenoj zasluzi da bude obožavan
tako onaj koji sudi uzimajući taguta za sudiju i zakon ili traži rješavanje sporova
uzimajući taguta i njegov zakon za sudiju istom daje stepen Uzvišenog Suca i
Propisivača zakona i Boga kojem se pokorava u hukmu i tehakumu.
Kada tagutu kažeš „Presudi mi tvojim zakonom!“ je gore nego kada nekom
kažeš „Budi zadovoljan da budeš obožavan mimo Allaha“ jer tagut hukma
dodatno na zadovoljstvo svojim postupkom govori i radi tagutijjet hukma.
Preciznije rečeno riječi „Presudi mi tvojim zakonom“ i svaki postupak koji
kategorički ukazuje na ovo značenje su poput riječi „Obožavaj sam sebe i svoj
zakon!“, jer osoba postaje tagutom hukma samim djelom bez obzira na uvjerenje,
iako Nusret kaže da je onaj „koji ne sudi osim plemenskim zakonima koje naređuju
taguti“ musliman i to pripisuje Ibn Tejmijji, rahimehullah. Ako uradi tehakum
tagutu želeći da mu se približi ili imajući pri sebi neke druge vidove srčanog
vjerovanja u njega to je još gore.
Što se tiče poređenja sedžde pozdrava koju je Mu’az učinio pred Poslanikom,
., sa tehakumom tagutu, kažemo da je to bolesna i neispravna analogija zbog
ogromne razlike između značenja sedžde pozdrava kojom Mu’az nije učinio
Poslanika ma’budom (bogom) i tehakuma tagutu kojim osoba kategorički daje
tagutu stepen Sudije, Propisivača zakona, i Boga Kojem se pokorava i Čiji zakon se
slijedi, bilo da se radi o ličnosti taguta ili njegovom zakonu, uz ili zadovoljstvo
tagutskim zakonom ili nezadovoljstvo šerijatom, a širk i tevhid se ne mogu sastati i
318
Pogledaj ovaj prostakluk! Posvetio je pet minuta govoru o ovoj temi i napunio ih desetinama greški i kaže da
se „potrudio“ a što se mene tiče ja zaista vjerujem da se on potrudio i da ne može više od ovoga.
319
Njegovu galamu i viku po Majevici pred skupinom neukih ljudi niko od nas nije čuo i da mi ljudi nisu skrenuli
pažnju na ovaj „trud“ „maočkog šejha“ ne bih ni čuo ove njegove „jasne i glasne“ riječi.
Predavanje koje je do mene došlo pod nazivom „Novi ders“.
320
EBU MUHAMMED 231
nevjerstvo mora biti ili u neostvarenju rukna negacije ili potvrde, nutrinski ili
vanjštinki.
Zbog toga što tehakum, s obzirom da se značenje velikog širka u njemu ne
ogleda u približavanju321 nekom drugom mimo Allaha kao što je to slučaj u
velikom širku u obredima i ritualima, ne podnosi značenje pozdravljanja taguta i
ukazivanja počasti. Onaj koji bi se usudio da tehakum tagutu nazove pozdravom i
počašću ne bi promjenio suštinu tehakuma tagutu i bio bi kafir, kao što ste vi izašli
iz islama zbog nepravljenja razlike između sedžde počasti Mu’aza i tehakuma
tagutima ličnosti i zakona. Allahulmuste’an!
Ako bi primjenio Nusretove temelje na „traženje sihra“ riječima „Uradi sihr“ i
svako djelo koje kategoričko ukazuje na „traženje sihra“ od sahira isto ne bi
izvodilo iz islama sve dok se ne ostvare nusretovski uvjeti! Isto važi i za „traženje
psovanja vjere“. Pa ako Nusret kaže da je djelo „suđenja tagutskim zakonom“
samo po sebi veliki širk i tagutijjet kako je moguće da onaj koji traži rješenje spora
ne postaje mušrikom mutehakimom tagutu i robom taguta hukma istim tim
opisom samim po sebi, daleko od Nusretovog uvjeta „širka pokornosti“ uz
„smatranje“, „uvjerenje“, „ubjeđenje“, „okretanje leđa od šerijata“,
„nezadovoljstva šerijatom“ i druge?!
U pojam ’ibadet u uopštenom smislu, zbog kojeg nas je Allah stvorio, ulazi
značenje ’ibadeta u obredoslovnom smislu, značenje slijeđenja i pokornosti,
hukma i tehakuma, a nasuprot njega stoji veliki širk u ’ibadetu i obredima, veliki
širk u pokornosti i slijeđenju, i veliki širk u hukmu i tehakumu, srcem, riječju i
djelom.
Molim Allaha da mu popravi stanje i ukaže mu na sve greške i da mu podari
snage da se pokaje! Na odgovarajućem mjestu ćemo spomenuti lijepe fetve
šejhova 'Abdurrahmana b. Hasana i Sulejmana b. 'Abdul'aziza, nek' je Allahova
milost nad njima, iz njihovog komentara „Knjige tevhida“, koju je napisao, kao što
je svima poznato, njihov dedo šejh Muhammed, rahimehullah.
Ovim nam je postalo jasno da ljudi opisani u govoru šejhul‐islama u
„Minhadžus‐sunneh“, bilo da se radi o tagutima ili mušricima, ne mogu biti
muslimani ‐ muvehhidi, jer ne ulaze u njegovu definiciju islama.322 S obzirom da
321
Veliki širk tehakuma tagutu se u svojoj suštini i obrazloženju, pored ostalih spomenutih opisa, vraća na opis
„traženja od taguta onoga što je samo Allah „kadar“ da učini“, jer je to djelo koje pripada samo Allahu, a to što
je Allah svoje vjersko‐zakonsko htijenje učinio predmetom kušnje džinna i ljudi je njihov problem.
322
Naveo sam nekoliko citata šejhul‐islama u kojima definiše značenje aslu dinil islama i spominje značenje
pokornosti.
232 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
smo došli do taguta hukma, i taguta slijeđenja i pokornosti, želim da navedemo
još neke citate učenjaka u pogledu ove mes'ele.
Vidjeli smo da je šejhul‐islam tagute podijelio na dvije grupe:
1) Tagut obavijesti suprotne Allahovoj i
2) Tagut naredbe suprotne Allahovoj, u čije obavijesti ljudi vjeruju i čijim
zakonima se pokoravaju mimo ili uz Allaha.
Tagut, bez obzira da li se radilo o razumnim živim bićima ili predmetima je
sve ono čime je čovjek prešao granicu tevhida, tj. ropstva i obožavanja ('ibadeta)
samo Allahu i onoga na čemu se gradi praktičini tevhid od 'aqidetsko‐teoretskog
tevhida. Pojmom 'ibadet mislimo na 'ibadet u uopštenom smislu u kojeg ulazi
'ibadet u obredoslovnom značenju, značenje slijeđenja, pokornosti, hukma i
tehakuma.
4.1 Riječi imama Ibnul-Qajjima
Rekao je njegov prijatelj i učenik, Ibnul‐Qajjim, rahimehullah,:
„Vjernike njihovo razilaženje ne izvodi iz imana
Što se želi reći je da vjernike njihovo razlaženje u nekim mes'alama vezanim za
propise ne izvodi iz suštine imana kada predmet spora vrate Allahu i Njegovom
Poslaniku, kao što im je to Allah uvjetovao Svojim riječima: O vi koji ste
povjerovali pokoravajte se Allahu i pokoravajte se poslaniku i vašim
pretpostavljenim! A ako se u nečemu sporite vratite ga (spor) Allahu i Poslaniku
ako vjerujete u Allaha i Sudnji Dan.
Nema sumnje da propis vezan za uvjet nestaje njegovim nestankom.323
Vraćanje (spora) Allahu i Njegovom Poslaniku je dokaz postojanja svih propisa u
Kur'anu i Sunnetu.
Od njih je:324 da su Njegove riječi: „A ako se u nečemu sporite“, neodređena
čestica325 u kontekstu uvjetovanja koja obuhvata sve u čemu se vjernici spore od
pitanja vjere, velikog i malog, poznatih i manje poznatih, a da u Allahovoj Knjizi i
323
Onaj koji ne vraća sporove samo Allahovoj Knjizi i Sunnetu Allahovog Poslanika, ’alejhisselam, ne vjeruje u
Sudnji Dan.
324
Od koristi vezanih za navedeni ajet.
325
Riječ šej’un koju sam preveo sa „nečemu“, tj. bilo čemu, a šej’un znači „nešto“.
EBU MUHAMMED 233
kod Njegovog Poslanika ne postoji prois za ono u čemu se spore i da nisu dovoljni
ne bi naredio da se (spor) vraća njima, jer nemoguće je da Uzvišeni naredi da se
spor vrati onome kod kojeg ne postoji rješenje spora (faslu‐niza'a).
Od njih je: da su se ljudi složili da vraćanje Allahu, subhaneh, znači vraćanje
Njegovoj Knjizi i da vraćanje Poslaniku, ., znači vraćanje njemu lično dok je živ, i
njegovom Sunnetu nakon njegove smrti.
Nestanak imana nestankom vraćanja
أﻧﻪ ﺟﻌﻞ ﻫﺬا اﻟﺮد ﻣﻦ ﻣﻮﺟﺒﺎت اﻹﻳﻤﺎن وﻟﻮازﻣﻪ ﻓﺈذا اﻧﺘﻔﻰ ﻫﺬا اﻟﺮد اﻧﺘﻔﻰ اﻹﳝﺎن ﺿﺮورة اﻧﺘﻔﺎء:وﻣﻨﻬﺎ
اﻟﻤﻠﺰوم ﻻﻧﺘﻔﺎء ﻻزﻣﻪ وﻻ ﺳﻴﻤﺎ اﻟﺘﻼزم ﺑﲔ ﻫﺬﻳﻦ اﻷﻣﺮﻳﻦ ﻓﺈﻧﻪ ﻣﻦ اﻟﻄﺮﻓﲔ وﻛﻞ ﻣﻨﻬﻤﺎ ﻳﻨﺘﻔﻲ ﺑﺎﻧﺘﻔﺎء
اﻵﺧﺮ ﰒ أﺧﱪﻫﻢ أن ﻫﺬا اﻟﺮد ﺧﲑ ﳍﻢ وأن ﻋﺎﻗﺒﺘﻪ أﺣﺴﻦ ﻋﺎﻗﺒﺔ ﰒ أﺧﱪ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ أن ﻣﻦ ﲢﺎﻛﻢ أو ﺣﺎﻛﻢ
إﱃ ﻏﲑ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﻓﻘﺪ ﺣﻜﻢ اﻟﻄﺎﻏﻮت وﲢﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ واﻟﻄﺎﻏﻮت ﻛﻞ ﻣﺎ ﺗﺠﺎوز ﺑﻪ اﻟﻌﺒﺪ ﺣﺪﻩ ﻣﻦ
ﻣﻌﺒﻮد أو ﻣﺘﺒﻮع أو ﻣﻄﺎع ﻓﻄﺎﻏﻮت ﻛﻞ ﻗﻮم ﻣﻦ ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮن إﻟﻴﻪ ﻏﻴﺮ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ أو ﻳﻌﺒﺪوﻧﻪ ﻣﻦ دون
اﷲ أو ﻳﺘﺒﻌﻮﻧﻪ ﻋﻠﻰ ﻏﻴﺮ ﺑﺼﻴﺮة ﻣﻦ اﷲ أو ﻳﻄﻴﻌﻮﻧﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﻻ ﻳﻌﻠﻤﻮن أﻧﻪ ﻃﺎﻋﺔ ﷲ ﻓﻬﺬﻩ ﻃﻮاﻏﻴﺖ اﻟﻌﺎﱂ
إذا ﺗﺄﻣﻠﺘﻬﺎ وﺗﺄﻣﻠﺖ أﺣﻮال اﻟﻨﺎس ﻣﻌﻬﺎ رأﻳﺖ أﻛﺜﺮﻫﻢ ﳑﻦ أﻋﺮض ﻋﻦ ﻋﺒﺎدة اﷲ إﱃ ﻋﺒﺎدة اﻟﻄﺎﻏﻮت وﻋﻦ
اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﷲ وإﱃ اﻟﺮﺳﻮل إﱃ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت وﻋﻦ ﻃﺎﻋﺘﻪ وﻣﺘﺎﺑﻌﺔ رﺳﻮﻟﻪ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت
...وﻣﺘﺎﺑﻌﺘﻪ
Od njih je: da je to vraćanje učinio od stvari na koje iman obavezuje i njegovih
lavazima326 pa kada nestane to vraćanje nestane i iman po pravilu neminovnosti
nestanka melzuma zbog nestanka njegovog lāzima, naročito kada je u pitanju
neminovna uzročna povezanost (telazum) između ove dvije stvari jer potiče sa
obje strane i svaka nestaje nestankom druge.327 Zatim ih je obavijestio da je to
vraćanje bolje za njih i da su njegove posljedice najljepše posljedice a zatim je,
subhaneh, obavijestio da je onaj ko se tehakumi ili uzima sud (hukm) iz nečega
drugog mimo onoga čime je poslat Poslanik, uzeo za sudiju taguta i tehakumio se
njemu.
Tagut je sve ono čime (u čemu) je rob prešao granicu od ma'buda,328 metbu'a329
ili muta'a.330 Otuda, tagut svakog naroda je onaj kome se tehakume mimo
Ovdje ono što iz njega uzročno neminovno proizilazi.
326
327
U ovoj rečenici se vidi primjena pravila o melzumu i lazimu i vezu među njima tj. telazum.
328
Onih kojim se ’ibadeti.
329
Ono što se apsolutno slijedi, tj. ne u velikom grijehu već u nevjerstvu.
330
Ono čemu se apsolutno pokorava, tj. ne u velikom grijehu već u nevjerstvu.
234 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Allaha i Njegovog Poslanika, ili mu 'ibadete mimo Allaha, ili ga slijede bez
dokaza od Allaha, ili mu se pokoravaju u onom o čemu ne znaju da je pokornost
Allahu. Ovo su (ti) taguti svijeta. Kada o njima razmisliš i razmisliš o stanjima ljudi
u odnosu prema njima vidjećeš da je većina njih (odstupila)331 od 'ibadeta Allahu
ka 'ibadetu tagutu, i od tehakuma Allahu i Njegovom Poslaniku ka tehakumu
tagutu, i od pokornosti Njemu i Njegovom Poslaniku ka tagutu i slijeđenju
njega.“332
Pa je tagute podijelio na tagute 'ibadeta, taguta hukma (zakona), i tagute
pokornosti i slijeđenja. Iz činjenice da je „ove tagute svijeta“ i njihove opise
spomenuo zajedno i razdvojio ih česticom „ili“ zaključujemo da se radi o tri
različite vrste i opisa, koji u knjigama učenjaka imaju različita poglavlja, ali svi ovi
vidovi velikog širka i tagutijjeta, iako su različiti, su međusobno isprepleteni a širk
hukma i tehakuma kategorički ukazuje na širk pokornosti jer širk pokornosti dolazi
nakon propisivanja zakona ili suđenja njime a mutehakim tagutu traži suđenje
koje u sebi sadrži propisivanje zakona.
Maloprije sam napomenuo da Nusret, pored desetina greški, takođe griješi u
tome što smatra da tehakum tagutu biva širkom samo onda kada mutehakim
ohalali haram ili obratno odnosno „prihvati“ nešto od suprotnog zakona makar taj
tagutski propis u nekom djeliću svog vanjskog opisa bio identičan šerijatskom
propisu. Kažem djeliću, zato što tagutski propisi iako u vanjštini mogu biti slični ili
identični šerijatskim, ipak nisu poput šerijatskih, jer šerijatski propisi između
ostalog nikad ne mogu biti stavljeni van snage i derogirani nakon smrti Poslanika,
., i slično.
ﻓﻤﺎ ﱂ، واﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ وﺑﺮﺳﻮﻟﻪ واﺗﺒﺎﻋﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﺟﺎءَ ﺑﻪ،واﻹﺳﻼم ﻫﻮ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﷲ وﻋﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ
.ﻳﺄْت اﻟﻌﺒﺪ ﺬا ﻓﻠﻴﺲ ﲟﺴﻠﻢ وإن ﱂ ﻳﻜﻦ ﻛﺎﻓﺮاً ﻣﻌﺎﻧﺪاً ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ ﺟﺎﻫﻞ
„Islam je tevhid Allaha i 'ibadet Njemu, jedino, Koji nema sudruga i iman u Allaha i
Njegovog Poslanika i slijeđenje njega u svemu čime je došao. I sve dok rob ovo ne
ostvari nije musliman. Ako nije kafir prkosnik onda je kafir džahil (neznalica“).“333
331
Ova riječ ne postoji u osnovi knjige. Za to u nekim primjercima stoji „’adelu“ a u nekim „mimmen ’arede
’anhu“.
I’lamul‐muweqq’iine 1/58, a u „Šamili“ na stranicama 49‐50.
332
333
Tariqul‐hidžretejn, str. 411
EBU MUHAMMED 235
Dakle, aslud‐din je iman u Allaha i Njegovog Poslanika, koji se ogleda u
tevhidu Allaha i vjerovanju u Poslanika, ., u čiju suštinu ulazi slijeđenje samo
Poslanika, ., mimo svih ostalih. Zato mnogi učenjaci kada govore o vrstama
tevhida spominju tevhidul‐muta'beah, tj. tevhid u slijeđenju, koji ulazi u opšte
značenje tevhidul‐'ibadeh, a neki spominju tevhidul‐hakimijjeh.
Zbog svega toga nema smetnje da se kaže i tevhid pokornosti i slijeđenja. Ko
bude apsolutno slijedio334 druge mimo Allahovog Poslanika, ., makar u jednom
pitanju, takav je mušrik i kafir, čak i ako bi se to desilo čovjeku koji je na opštem
tevhidu a nikad nije čuo za poslanike, pa počne apsolutno slijediti ili apsolutno se
pokoravati šejtanskim poslanicima i to ulazi u 'ibadet šejtanu kojeg je Allah
spomenuo u suri Ja Sin:
4.2 Riječi imama Et-Taberija
Rekao je imam Et‐Taberi u komentaru ovog ajeta:
ﻴﻦ{ وﰲ اﻟﻜﻼم ﻣﱰوكٌ ِﺸ ْﻴﻄَﺎ َن إِﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ُﻣﺒ َ َﻢ أَ ْﻋ َﻬ ْﺪ إِﻟ َْﻴ ُﻜ ْﻢ ﻳَﺎﺑَﻨِﻲ
آد َم أَ ْن ﻻ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪوا اﻟ ﱠ ْ ﻗﻮﻟﻪ }أَﻟ
أﱂ أوﺻﻜﻢ وآﻣﺮﻛﻢ ﰲ: ﻳﻘﻮل، أﱂ أﻋﻬﺪ إﻟﻴﻜﻢ ﻳﺎ ﺑﲏ آدم: ﰒ ﻳﻘﺎل: وﻫﻮ،اﺳﺘﻐﲏ ﺑﺪﻻﻟﺔ اﻟﻜﻼم ﻋﻠﻴﻪ ﻣﻨﻪ
إن: وأﻗﻮل ﻟﻜﻢ:ﻴﻦ{ ﻳﻘﻮل ٌ ِاﻟﺪﻧﻴﺎ أن ﻻ ﺗﻌﺒﺪوا اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻓﺘﻄﻴﻌﻮﻩ ﰲ ﻣﻌﺼﻴﺔ اﷲ }إِﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ُﻣﺒ
ﻋﻠﻰ،ﺣﺴﺪا ﻣﻨﻪ ﻟﻪ ً ، ﻷﺑﻴﻜﻢ آدم، ﻗﺪ أﺑﺎن ﻟﻜﻢ ﻋﺪاوﺗﻪ ﺑﺎﻣﺘﻨﺎﻋﻪ ﻣﻦ اﻟﺴﺠﻮد،اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻟﻜﻢ ﻋﺪو ﻣﺒﲔ
ِ وﻗﻮﻟﻪ }وأ. ﺣﱴ أﺧﺮﺟﻪ وزوﺟﺘﻪ ﻣﻦ اﳉﻨﺔ، وﻏُﺮورﻩ إﻳﺎﻩ،ﻣﺎ ﻛﺎن اﷲ أﻋﻄﺎﻩ ﻣﻦ اﻟﻜﺮاﻣﺔ
َن ا ْﻋﺒُ ُﺪوﻧِﻲ َﻫ َﺬا َ
ِ ِ
وإﻳﺎي،ﻛﻞ ﻣﺎ ﺳﻮاي ﻣﻦ اﻵﳍﺔ واﻷﻧﺪاد ّ وأﱂ أﻋﻬﺪ إﻟﻴﻜﻢ أن اﻋﺒﺪوﱐ دون:ﻴﻢ{ ﻳﻘﻮل ٌ ط ُﻣ ْﺴﺘَﻘ
ٌ ﺻ َﺮا
. واﻟﻄﺮﻳﻖ اﳌﺴﺘﻘﻴﻢ، ﻫﻮ اﻟﺪﻳﻦ اﻟﺼﺤﻴﺢ، وﻣﻌﺼﻴﺔ اﻟﺸﻴﻄﺎن، وإﻓﺮاد ﻃﺎﻋﱵ، ﻓﺈن إﺧﻼص ﻋﺒﺎدﰐ،ﻓﺄﻃﻴﻌﻮا
334
Na primjer, kada ohalaljuje neki halal ohalaljuje ga zbog toga što ga je tagut neovisno od Allaha ohalalio, a ne
zbog toga što ga je Allah ohalalio, i isto se kaže u pogledu ostalih vjeskih propisa.
335
Sura Ja Sin (36) 60‐61
236 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Njegove riječi: Zar vam nisam naredio o sinovi Adema da ne 'ibadetite šejtanu,
jer on vam je uistinu očiti neprijatelj? U govoru ima nešto izostavljeno i
nespomenuto zbog ukazivanja konteksta na njega. A to je: „A zatim se kaže: „Zar
vam nisam naredio o sinovi Adema?“, tj. (kaže) Zar vam nisam oporučio i
naredio vam na dunjaluku da ne 'ibadetite šejtanu pokoravajući mu se u
griješenju Allahu (on vam je uistinu veliki neprijatelj).
Tj. (kaže): „I govorio sam vam da vam je šejtan očiti neprijatelj, koji vam je iskazao
svoje neprijateljstvo odbivši da učini sedždu vašem ocu Ademu, iz zavisti prema
njemu zbog počasti koju mu je Allah dao, i time što ga je obmanjivao dok njega i
njegovu ženu nije izveo iz Dženneta.“ Njegove riječi: I da samo Meni 'ibadetite,
ovo je Pravi put, tj. (kaže) zar vam nisam naredio i oporučio da samo Meni
'ibadetite mimo svega ostalog pored Mene od božanstava i endada, i da se samo
Meni pokoravate, jer ikhlas u 'ibadetu Meni i činjenje Mene jednim u
pokornosti, i suprotstavljanje šejtanu je ispravan din i siratun musteqim (Pravi
put).“
SubhanAllah! Pogledaj govor ovih učenjaka selefa, neka je Allahova milost
nad njima, koliko je on samo jednostavan i jasan. U ovim riječima imama Et‐
Taberija imamo sve što smo do sada rekli a to je da onaj koji nije ostvario tevhid
slijeđenja i pokornosti Allahu u Njegovom dinu i nije izvršio kufr u tagute
pokornosti i slijeđenja čiji glavešina je šejtan ne može biti musliman.
Ovo je pravi din! Iz ovoga se ne smije razumjeti da čovjek dobija ime širka tek
nakon dolaska poslanice do Njega, zbog toga što se ime širka dobija i ime islama
nestaje, u bilo kojem vremenu ili mjestu, onog momenta kada se pri osobi pojavi
opis koji to za sobom povlači, jer Allah je objasnio značenje islama i ono važi za
svakog u bilo kojem vremenu. Ali, od pitanja da li je do čovjeka došla poslanica ili
ne ovisi da li će Allah kazniti mušrika odnosno da li će sa nad njim sprovesti
određeni propisi na ovom svijetu ili ne, koji stupaju na snagu tek nakon uspostave
argumenta. O tome ćemo govoriti u posebnom poglavlju.
Definicija islama koju je spomenuo Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, u „Tariqul‐
hidžretejn“ je dokaz da su se ashabi i svi koji ih slijede na Pravom putu složili da
čovjek neće biti musliman sve dok ne ostvari islam spomenut u definiciji bez
obzira na znanje i neznanje. Ovu konstataciju činim uvodom za pobijanje jedne
Bilibanijeve laži na islam i ashabe u kojoj kaže da se od ashaba ne prenosi
tekstualni ili jasan govorni idžma' u pogledu toga da onaj koji je je upao u veliki
širk nije musliman, već se to prenosi samo iz „njihovog postupka“ u ratu protiv
murtedda.
EBU MUHAMMED 237
336
Ovo je laž na učenjake islama, jer Ibnul‐Qajjim je prenio konsezus ehlussunneta u pogledu tekfira u opšte
poznatim mes’elama kufrom kazne uz mogućnost sticanja znanja, kao što je naveo definiciju islama iz koje se
dobija ime i opis islama i pogledu toga postoji konsenzus. Idžma’ u ovoj mes’eli prenosi takođe šejh Ishaq sin
’Abdurrahmana i šejh ’Abdullatif. Dalje, pitamo ahmaka u kojem se stoljeću pojavilo uvjerenje da je mušrik
musliman pod izgovorom opravdanja neznanjem?! Pa kada to shvati shvatiće da je ono što je prije toga bilo
konsenzus muslimana, jer niko od muslimana nije sumnjao da mušrik nije musliman makar bio neznalica.
337
Pogledaj u ovaj mahaluški prostakluk! Allahulmuste’an! Kao da je pročitao sve knjige učenjaka!? Hoćeš li naći
nekog koji je govorio da u suštinskom velikom širku postoji opravdanje neznanjem i da je mušrik musliman?!
Kako da čovjek ne mrzi ovo stvorenje u ime Allaha!!!
338
Znači, činjenica da se prije protivnika da’ve nije pojavio niko ko je zagovarao opravdanje neznanjem u velikom
širku i da je mušrik musliman pored idžma’ muslimana da je islam ono što je spomenuo Ibnul‐Qajjim u definiciji
islama, ovaj džahil otvara vrata da idžma’ kojeg su prenijeli učenjaci Nedžda nije nedvojben. Zašto onda prenosi
od učenjaka Nedžda? Zašto prenosi od običnih ljudi koji su obične neznalice u odnosu na ulemu Nedžda poput
Ebu Jusufa Midhata i drugih?! Ili hoće da slijedimo njegovo buncanje ili buncanje onih koje obožava mimo
Allaha?! Allahulmuste’an! Ima li nekog ko je ljubomoran prema Allahovoj vjeri da prema ovom čovjeku postupi
kao što je Allah naredio, a ne da mu povećava broj i moral!?
339
Ovo je laž na vjeru, jer je to zabranjeno uzeti u obzir zato što je laž!
238 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ferradž340 kaže: "Tekfiranje mušrika koji obožavaju druge mimo Allaha nije od aslu
dina koji je obavezan svakom robu da bi njegov islam bio ispravan i njegov iman
prihvaćen.341 S druge strane konstatujemo isto tako da netekfiranje mušrika može
u određenim situacijama biti djelo koje samo po sebi izvodi iz islama bez
uspostavljanja dokaza i odstranjivanja šubhe." Fethu el‐’alijji el‐hamid, str. 255
Dakle, šejh Midhat želi da kaže da mes’ela nije od aslu dina već od usuli itikada,
poput mesele imana, namaza342 i njima slične mesele. Stoga kako god nismo
protekfirili one koji su oprečni ehli suunetu po pitanju mesele imana i nismo
protekfirili onoga ko ne tekfiri ostavljača namaza, naprotiv, ne smatramo ga čak
ni grešnim pored toga što je u mes’eli jasan idžma’ ashaba,343 isto tako nećemo
protekfiriti onoga ko zastane po pitanju tekfiranja određenih mušrika za koje
misle da imaju opravdanja oslanjajući se pri tom na šerijatske tekstove tj. njihove
šubhe koje je spomenuo šejh Midhat u „Pravdanju neznanjem pod lupom šerijata“
a i drugi.344
Po pitanju namaza imamo jasan jezički345 idžma ashaba i pored toga smo
opravdali one koji nisu istog mišljenja, dok po pitanju pravdanja neznanja imamo
njihov postupak ali ne i govor.346 Po pitanju mesele pravdanja neznanjem347
340
Ahmak, nakon što je ubacio sumnju u idžma’ kojeg prenose učenjaci Nedžda prenosi, „riječi jednog“ Midhata
koji nije učenjak da bi njima dokazao da tekfir mušrika nije od aslud‐dina?! Ja sam dokazao da je tekfir mušrika
itekako od aslud‐dina! Narode moj! Kada ćete se osvijestiti?!
341
Riječi jednog običnog Midhata moramo uzeti u obzir a konsenzus kojeg prenose učenjaci Nedžda u pogledu
toga da mušrik nije musliman, nakon jasnih tekstova objave i idžma’ učenjaka i ćutnje sektaša sve do vremena
protivnika da’ve je stvar hipotetičke prirode!!!
342
Džahil poredi mes’elu namaza, koja se ne zna osim objavom, sa pitanjem uvjerenja da onaj koji nema tevhida
nije muvehhid uprkos tome što je Allah stvorio ljude na tevhidu i njegovoj spoznaji!
343
Ovo je takođe laž, jer u mes’eli propisa ostavljača namaza ne postoji „jasan idžma’ ashaba“ već učenjaci kažu
da se radi o „ćutećem idžma’u ashaba“ s obzirom da se od nekih ashaba prenosi tekfir ostavljača namaza a drugi
su ćutali i nije poznato da se neko suprotstavio! Da je idžma’ bio jasan kao što kaže ovaj ahmak niko od učenjaka
se ne bi sustegao u pitanju tekfira ostavljača namaza!
344
Koji drugi?! Jesu li njihove riječi jače od konsenzusa kojeg prenose „džahili“ učenjaka Nedžda? Jesu li njihove
riječi jače od autentničnih jasnih vjerskih tekstova i od idžma’a učenjaka oko definicije islama u kojoj spominju
„odricanje od mušrika“ i „kufr u taguta“?! Allah ih ubio kuda se odmeću! Pogledaj šta rade „džihadske selefije“,
izrod učenjaka taguta i džehmija!
345
Ovdje dodaje „jezički“ a rekao sam da među ashabima ne postoji jezički idžma! Jedan od tabi’ina po imenu
’Abdullah sin Šeqiqa prenosi od ashaba uopšteno da su smatrali ostavljanje namaza kufrom. Pogledaj šta radi ova
štetočina! Kaže da postoji idžma’ u pogledu tekfira ostavljača namaza ali da ne postoji idžma da je musliman
musliman i da je mušrik mušrik?! O Allahu moj! Ti ih preuzmi! Tebi ih prepuštam! Izbroj njihov broj, i sve ih uništi
i nijednog od njih ne ostavi!
346
Znači, ashabi se nisu jezički i jasno složili da mušrik nije musliman i da musliman nije mušrik!!! Teško tebi, jado
jadni!
347
Tekfir kojeg su ashabi sprovodili u borbi protiv otpadnika je tekfir kufrom kazne jer je bilo nakon smrti
Poslanika, alejhisselam, i da’va se davnih dana proširila a nad onim koji su se pripisivali islamu pa se nakon toga
otkinuli je argument bio uspostavljeniji nego nad rimljanima i perzijancima, tako da je ovaj džahil ponovo naveo
pogrešan primjer. Bilibani argumentuje spomenutim događajem u mes’eli nestanka islama upadanjem u veliki
širk rekavši da se od ashaba ne prenosi ništa “jasno, tekstualno i jezički” već samo ovo “misteriozno djelo
EBU MUHAMMED 239
imamo kao primjer sljedbenike Musejleme oko kojih se ashabi nisu razišli pored
njihova džehla ili one koji su uskratili zekat ...i jedno i drugo je dokaz ali želim da
kažem da nema sumnje da je ono što se tekstualno prenosi od ashaba jače od
onoga što se podrazumijeva iz njihova djela.“348
Nastavimo sa citatima učenjaka!
4.3 Riječi imama Ibn Kethira
Rekao je Ibn Kethir, rahimehullah, u tefsiru dolazećeg ajeta iz sure Alu
'Imran:
ِ ﻗُﻞ أ
َﻃﻴﻌُﻮا اﻟﻠﱠ َﻪ ﻴﻢ ِ ﻗُﻞ إِ ْن ُﻛْﻨﺘُﻢ ُِﲢﺒﱡﻮ َن اﻟﻠﱠﻪ ﻓَﺎﺗﱠﺒِﻌ ِﻮﱐ ُﳛﺒِﺒ ُﻜﻢ اﻟﻠﱠﻪ وﻳـ ْﻐ ِﻔﺮ ﻟَ ُﻜﻢ ذُﻧُﻮﺑ ُﻜﻢ واﻟﻠﱠﻪ َﻏ ُﻔ
ْ ﴾٣١﴿
ٌ ﻮر َرﺣ
ٌ ُ َ ْ َ ْ ْ ََ ُ ُ ْ ْ ُ َ ْ ْ
﴾٣٢﴿ ﻜﺎﻓﺮﻳﻦ ِ ِ ِ ﱠ ِ ﱠ ِ
ﻮل ﻓَﺈ ْن ﺗَـ َﻮﻟ ْﻮا ﻓَﺈ ﱠن اﻟﻠﻪَ َﻻ ُﳛ ﱡ
َ َ ْﺐ اﻟ َ َواﻟﱠﺮ ُﺳ
Reci: „Ako Allaha volite (samo) mene slijedite, i On će vas voljeti i grijehe vam
oprostiti. Allah je Onaj Koji prašta i Samilosni.“ ﴾31﴿ Reci: „Pokorite se Allahu i
Poslaniku, a ako se okrenete, pa uistinu Allah ne voli kafire. ﴾32﴿349
وﻟﻴﺲ ﻫﻮ ﻋﻠﻰ اﻟﻄﺮﻳﻘﺔ اﶈﻤﺪﻳﺔ ﻓﺈﻧﻪ ﻛﺎذب ﰲ،ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ اﻟﻜﺮﳝﺔ ﺣﺎﻛﻤﺔ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﻣﻦ ادﻋﻰ ﳏﺒﺔ اﷲ
ﻛﻤﺎ ﺛﺒﺖ ﰲ، ﺣﱴ ﻳﺘﺒﻊ اﻟﺸﺮع اﶈﻤﺪي واﻟﺪﻳﻦ اﻟﻨﺒﻮي ﰲ ﲨﻴﻊ أﻗﻮاﻟﻪ وأﺣﻮاﻟﻪ،دﻋﻮاﻩ ﰲ ﻧﻔﺲ اﻷﻣﺮ
ﺲ ﻋﻠﻴﻪ ْأﻣُﺮﻧَﺎ ﻓَـ ُﻬ َﻮ َرﱡد ِ
َ "ﻣ ْﻦ َﻋﻤ َﻞ َﻋ َﻤﻼ ﻟَْﻴ
َ :اﻟﺼﺤﻴﺢ ﻋﻦ رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أﻧﻪ ﻗﺎل
mumljanja” u kojem prema njemu nijedan ashab nije progovorio ni jednu riječi. Allahulmuste’an! Ako ovo liči na
ljudski razum a kamoli na slovo “u” od učenika onda je autor ovih riječi uskraćeni jadni siromah!
348
Ashabi su otpadnike tekfirili kufrom kazne a i onoga koji sumnja u njihov kufr, a uvjerenje da musliman nije
mušrik i da mušrik nije musliman je daleko prije toga. Iz riječi ovoga ahmaka razumiješ da se ashabi nisu „jezički“
i „jasno“ složili u pogledu neopravdanja otpadnika neznanjem, što znači da je do toga najverovatnije došlo
„nerazumljivim artikuliranjem“ ili „urlanjem“ ili „mumljanjem“ ili „mahanjem sablje“ ili nekim drugim
„postupkom i djelom“ kojim su mukom jedan drugom dali do znanja da otpadnici i oni koji ih ne tekfire nisu
muslimani! Ehlus‐sunnet se složio u pogledu tekfira kufrom kazne onih koji griješe u opšte poznatim mes’elama i
taj idžma’ je prenio Ibnul‐Qajjim u istom poglavlju a tekfiru kufrom kazne u opšte poznatim pitanjima uz
uspostavljenost argumenta postojanjem mogućnosti sticanja znanja su se suprotstavili samo neki od novotaraca
apologeta ali su im negirali islam i dali im propis ehlul‐fetre. Ja kažem da iako bih, radi nastavka rasprave,
dopustio ovom ahmaku da ashabi nisu progovorili nijednu riječ u navedenom događaju, njihovo djelo u obliku u
kojem se dogodilo jače ukazuje na tekfir nego ćuteći idžma’ ashaba u pogledu tekfira ostavljača namaza ili bilo
koje druge mes’ele, jer je sav dunjaluk bez sumnje shvatio da ashabi tekfire murtedde i one kojih ih ne tekfire.
Dokaz tome je da se učenjaci nisu razišli u pogledu tekfira sljedbenika Musejleme, i onih koji su se vratili ‘ibadetu
kipova ili su učinili kufr u vjerovjesništvo Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selelm. Eto, to kažem! Ahmaku
su ruke prazne!
349
Sura Alu 'Imran (3) 31‐32
240 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Ovaj plemeniti ajet je presudio svakom ko tvrdi da voli Allaha a nije na putu
Muhammeda, jer je takav lažac u svojoj tvrdnji u pogledu te stvari sve dok ne
bude slijedio Muhammedov zakon i vjerovjesnički din u svim svojim riječima i
stanjima, kao što je konstatovano u sahihu od Allahovog Poslanika, ., da je
rekao: „Ko uradi neko djelo koje nije od našeg (emra)350 odbija mu se.“
Dalje kaže Ibn Kethir u komentaru: Reci: „Pokorite se Allahu i Poslaniku a
ako se okrenete, pa uistinu Allah ne voli kafire.
ﺧﺎﻟﻔﻮا ﻋﻦ أﻣﺮﻩ:ﻮل ﻓَِﺈ ْن ﺗَـ َﻮﻟﱠ ْﻮا{ أي ِ }ﻗُﻞ أ:ﰒ ﻗﺎل آﻣﺮا ﻟﻜﻞ أﺣﺪ ﻣﻦ ﺧﺎص وﻋﺎم
َ َﻃﻴﻌُﻮا اﻟﻠﱠﻪَ َواﻟ ﱠﺮ ُﺳ ْ ً
ِ ِ ِ
}ﻓَِﺈ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ﻻ ﻳُﺤ ﱡ
، واﷲ ﻻ ﳛﺐ ﻣﻦ اﺗﺼﻒ ﺑﺬﻟﻚ،ﻳﻦ{ ﻓﺪل ﻋﻠﻰ أن ﳐﺎﻟﻔﺘﻪ ﰲ اﻟﻄﺮﻳﻘﺔ ﻛﻔﺮ َ ﺐ اﻟْ َﻜﺎﻓﺮ
ورﺳﻮل، ﺣﱴ ﻳﺘﺎﺑﻊ اﻟﺮﺳﻮل اﻟﻨﱯ اﻷﻣﻲ ﺧﺎﰎ اﻟﺮﺳﻞ،وإن ادﻋﻰ وزﻋﻢ ﰲ ﻧﻔﺴﻪ أﻧﻪ ﳛﺐ ﷲ وﻳﺘﻘﺮب إﻟﻴﻪ
ﰲ زﻣﺎﻧﻪ ﳌﺎ- ﺑﻞ أوﻟﻮ اﻟﻌﺰم ﻣﻨﻬﻢ، ﺑﻞ اﳌﺮﺳﻠﻮن- اﷲ إﱃ ﲨﻴﻊ اﻟﺜﻘﻠﲔ اﳉﻦ واﻹﻧﺲ اﻟﺬي ﻟﻮ ﻛﺎن اﻷﻧﺒﻴﺎء
واﺗﺒﺎع ﺷﺮﻳﻌﺘﻪ، واﻟﺪﺧﻮل ﻓﻲ ﻃﺎﻋﺘﻪ،وﺳﻌﻬﻢ إﻻ اﺗﺒﺎﻋﻪ
„Zatim je rekao naređujući svakom: Reci: „Pokorite se Allahu i Poslaniku, a ako se
okrenete), tj. ako se suprotstavite njegovoj odredbi (pa uistinu Allah ne voli
kafire), što ukazuje da je suprotstavljanje njemu u putu (vjeri, zakonu) kufr. Allah
ne voli onoga koji je opisan time iako tvrdi i smatra sebe onim koji voli Allaha i
približava Mu se, sve dok ne bude slijedio Poslanika, vjerovjesnika koji ne zna da
čita i piše, Pečata vjerovjesnika, i Allahovog Poslanika džinnima i ljudima. Onoga,
kojeg bi vjerovjesnici, štaviše poslanici, štaviše 'ulul‐'azm351 među njima, da su bili
u njegovom vremenu morali slijediti bez druge opcije, i ući u pokornost njemu i
slijeđenje njegovog šerijata.“
Ove citate sam prenio zbog riječi „slijeđenje“ koje je Ibnul‐Qajjim spomenuo
u svojoj definiciji a kada se govori o aslud‐dinu misli se na apsolutno slijeđenje iz
kojeg izlazi slijeđenje šejtanovih stopa u činjenju velikih grijeha i slično, čije
ostavljanje je uvjet za ispravnost obavezne potpunosti slijeđenja, tj. imana.
Ako bi zamislili postojanje nekog naroda koji je na tevhidu, svejedno radilo se
o kršćanima ili Židovima, koji nisu čuli za Poslanika, ., i imaju opravdanje u
neznanju da su dužni slijediti Poslanika, ., jer je njegov zakon derogirao
prijašnje, obaveza je smatrati ih muslimanima opštim islamom sve dok se nad
350
Vjere i zakona.
351
Oni su Ibrahim, Mus’a, ’Isa i Nuh, ’alejhihumusselam. Naš Poslanik, ’alejhisselam, ima najveći stepen među
božjim poslanicima i vjerovjesnicima. Allah ga je odabrao za posljednjeg vjerovjesnika i poslao ga savršenim
šerijatom na kojeg je obavezao sve džinne i ljude do Sudnjeg Dana a ’Isa, ’alejhisselam, kada dođe pred Sudnji
dan dolazi kao sudac šerijatom Muhammeda, ’alejhisselam.
EBU MUHAMMED 241
njima ne uspostavi argument u pitanju kojeg ne poznaju a u tome su opravdani
neznanjem.
Jer, ajeti i tekstovi kojima se svi narodi obavezuju na slijeđenje posljednjeg
Božijeg Vjerovjesnika, ., nisu objavljeni na početku Objave, već kasnije, i
moguće je bilo da neko bude muvehhid ‐ musliman a da ne slijedi zakon Allahovog
Poslanika, ., kao što je to bio slučaj sa Nedžašijom, kraljem Abesinije, /, koji je
prema mom shvatanju bio musliman ‐ muvehhid prije nego što su ashabi učinili
hidžru u Abesiniju.
U suri El‐'Araf je Uzvišeni rekao:
ِِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ُﻧﺰل َ ﺻ ْﺪ ِرَك َﺣَﺮ ٌج ﻣْﻨﻪُ ﻟﺘُـْﻨﺬ َر ﺑِﻪ َوذ ْﻛَﺮى ﻟ ْﻠ ُﻤ ْﺆﻣﻨ
َ ﴾ اﺗﱠﺒِﻌُﻮا َﻣﺎ أ٢﴿ ﲔ َ ﻚ ﻓَﻼ ﻳَ ُﻜ ْﻦ ِﰲ َ ُﻧﺰل إِﻟَْﻴ
َ ﺎب أ ٌ َ﴾ ﻛﺘ١﴿ أﳌﺺ
﴾٣﴿ ن َ إِﻟَْﻴ ُﻜ ْﻢ ِﻣ ْﻦ َرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ َوﻻ ﺗَـﺘﱠﺒِﻌُﻮا ِﻣ ْﻦ ُدوﻧِِﻪ أ َْوﻟِﻴَﺎءَ ﻗَﻠِﻴﻼ َﻣﺎ ﺗَ َﺬ ﱠﻛُﺮو
Elif Lam Mim Sad. ﴾1﴿ Objavljuje ti se Knjiga ‐ i neka ti u grudima ne bude nikakve
tegobe zbog nje da njome opominješ i da vjernicima bude pouka. ﴾2﴿ Slijedite ono
što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne slijedite mimo Njega evlija‘a, ‐ A
kako vi malo pouku primate! ﴾3﴿ 352
Rekao je imam Et‐Taberi u komentaru trećeg ajeta:
اﻗﺘﻔﻮا آﺛﺎر اﻟﻨﱯ اﻷﻣﻲ اﻟﺬي ﺟﺎءﻛﻢ:ُﻧﺰل إِﻟ َْﻴ ُﻜ ْﻢ ِﻣ ْﻦ َرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ{ أي
َ }اﺗﱠﺒِ ُﻌﻮا َﻣﺎ أ:ﰒ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ ﳐﺎﻃﺒًﺎ ﻟﻠﻌﺎﱂ
ﻻ ﲣﺮﺟﻮا ﻋﻤﺎ ﺟﺎءﻛﻢ:ﺎء{ أي ِ ِِ ِ ِ
َ َ } َوﻻ ﺗَـﺘﱠﺒﻌُﻮا ﻣ ْﻦ ُدوﻧﻪ أ َْوﻟﻴ،ﻛﻞ ﺷﻲء وﻣﻠﻴﻜﻪ ّ ﺑﻜﺘﺎب أﻧﺰل إﻟﻴﻜﻢ ﻣﻦ رب
. ﻓﺘﻜﻮﻧﻮا ﻗﺪ ﻋﺪﻟﺘﻢ ﻋﻦ ﺣﻜﻢ اﷲ إﱃ ﺣﻜﻢ ﻏﲑﻩ،ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل إﱃ ﻏﲑﻩ
„Zatim je Uzvišeni rekao obrativši se svijetu: …slijedite ono što vam se objavljuje
od vašeg Gospodara, tj. povodite se stopama vjerovjesnika, koji nije znao da čita i
da piše, koji vam je došao sa Knjigom objavljenom vama od Gospodara i Vladara
svega. I ne slijedite mimo Njega evlija‘, tj. nemojte izlaziti iz onoga čime je došao
Poslanik ka drugom mimo njega, pa da time odstupite od Allahovog hukma353
hukmu drugih mimo Njega.“
Njegov komentar ukazuje na isprepletenost širka pokornosti i slijeđenja sa
širkom hukma i tehakuma. Volim, vallahi, kada citiramo komentare imama
prijašnjih generacija, da se ne svede sve samo na citate učenjaka Nedžda, ili ne
dao Allah, na citate učenjaka taguta, kao da se din nije mogao naučiti osim
352
Sura El‐'Araf (7) 1‐3
353
Zakona, presude, ili propisa.
242 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
njihovim posredstvom. To je bolest ovog vremena! Rad na ovoj knjizi mi je samo
povećao ubjeđenje da učenjaci Nedžda, Allah im se smilovao, nisu izašli iz okvira
shvatanja prvih generacija muslimana.
Rekao je imam Ibn Kethir, rahimehullah, u komentaru dove Ibrahima, .:
ﻻ ﻧﺸﺮك ﻣﻌﻚ ﰲ اﻟﻄﺎﻋﺔ, ﺧﺎﺿﻌﲔ ﻟﻄﺎﻋﺘﻚ, واﺟﻌﻠﻨﺎ ﻣﺴﺘﺴﻠﻤﲔ ﻷﻣﺮك: ﻳﻌﻨﻴﺎن ﺑﺬﻟﻚ:ﻗﺎل اﺑﻦ ﺟﺮﻳﺮ
. وﻻ ﰲ اﻟﻌﺒﺎدة ﻏﲑك,أﺣﺪا ﺳﻮاك
„Rekao je Ibn Džerir: „Time misle: Učini nas predanim (musteslimejni) samo Tvojoj
Odredbi, poniznim u pokornosti (samo)355 Tebi, da Ti u pokornosti ne
pridružujemo nikog mimo Tebe, niti u 'ibadetu drugog mimo Tebe.“356
Ima li neko ko će nakon ovih dokaza i citata reći da „pokornost“ ne ulazi u
opšte značenje 'ibadeta i da el‐ilah ne znači el‐muta'a kao što znači el‐ma'bud,
kao što su nam to pojasnili učenjaci islama?! Allahulmuste’an!
4.4 Riječi šejha Sulejmana sina Sehmana
Rekao je šejh Sulejman b. Sehman, rahimehullah, u risali o tagutu u kojoj se
osvrće na govor šejhul‐islama iz „Minhadžus‐sunneh“ kojeg smo naveli i kojeg
objašnjavamo:
„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Ovima riječima će se razjasniti značenje taguta i obaveznost njegovog napuštanja.
Rekao je Uzvišeni Allah: Nema prisile na vjeru ‐ Pravi put se jasno razlikuje od
zablude! Onaj ko zanevjeruje u taguta a vjeruje u Allaha – prihvatio se za
najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. ‐ A Allah je Svečujući Sveznajući. El‐
Baqara 256
Uzvišeni je objasnio da je onaj koji se prihvatio za najčvršću vezu onaj koji je
zanevjerovao u taguta (kufr u taguta); a kufr u njega je spomenuo prije imana u
354
Sura El‐Baqara (2) 128
355
Ja sam ubacio riječ „samo“ jer se iz pokornosti želi tevhid u pokornosti.
Tefsir Ibn Kethir 1/446
356
EBU MUHAMMED 243
Njega, zbog toga što je moguće da neko tvrdi da vjeruje u Allaha a nije napustio
taguta, pa mu je tvrdnja lažna. Uzvišeni je rekao: Mi smo svakom narodu poslali
poslanika: „Allahu 'ibadetite a taguta se klonite, pa je spomenuo da su svi
poslanici poslati sa klonjenjem taguta, pa onaj koji ga se nije klonio postupa
suprotno svim poslanicima. Rekao je Uzvišeni: A oni koji se klone taguta, da joj
'ibadete, i koji se (samo) Allahu obraćaju, njima radosna vijest.
U ovim ajetima imamo mnogo aspekata koji ukazuju na obaveznost klonjenja
njega. Sa klonjenjem njega se želi mržnja prema njemu, neprijateljstvo prema
njemu u srcu, vrijeđanje i prikazivanje njega ružnim putem govora, uklanjanje
njega rukom kada je to moguće, i napuštanje njega. Onaj koji tvrdi da se klonio
taguta a to nije uradio nije rekao istinu. Što se tiče njegove suštine, izreke selefa o
njemu su mnogobrojne a najljepše što je rečeno je govor Ibnul‐Qajjima,
rahimehullah te 'ala, gdje kaže:
„Tagut je sve ono čime (u čemu) je rob prešao granicu od ma'buda,357 metbu'a358
ili muta'a.359 Otuda, tagut svakog naroda je onaj kome se tehakume mimo Allaha i
Njegovog Poslanika, ili mu 'ibadete mimo Allaha, ili ga slijede bez dokaza od
Allaha, ili mu se pokoravaju u onom o čemu ne znaju da je pokornost Allahu. Ovo
su (ti) taguti svijeta. Kada o njima razmisliš i razmisliš o stanjima ljudi u odnosu
prema njima vidjećeš da je većina njih (odstupila)360 od 'ibadeta Allahu ka 'ibadetu
tagutu, i od tehakuma Allahu i Njegovom Poslaniku ka tehakumu tagutu, i od
pokornosti Njemu i Njegovom Poslaniku ka tagutu i slijeđenju njega.“361
Ovo se svodi na to da se taguti djele na tri vrste: tagut hukma, tagut 'ibadeta i
tagut pokornosti i slijeđenja a predmet ovih listova je tagut hukma,362 jer su se
mnoge grupacije onih koji se pripisuju islamu počele tehakumiti363 običajima svojih
predaka i to nazivaju „haqqom“364 „zakonom rifaqah“ poput njihovih riječi „zakon
'Udžmana“, i „zakon Qahtana“ i drugih. I ovo je lično onaj tagut kojeg nam je
Allah naredio da ga se klonimo.
Šejhul‐islam Ibn Tejmijje u svom „Minhadžu“ i Ibn Kethir u svom „Tefsiru“ su
spomenuli da je onaj koji to uradi kafir u Allaha, a Ibn Kethir je dodao: „protiv
357
Onih kojim se čini ’ibadet.
358
Onoga što se apsolutno slijedi.
359
Ono čemu se apsolutno pokorava.
360
Ova riječ ne postoji u osnovi knjige. Za to u nekim primjercima stoji „’adelu“ a u nekim „mimmen ’arede
’anhu“.
361
I’lamul‐muweqq’iin 1/58, a u „Šamili“ str. 49‐50.
362
Pogledaj kako je šejh napravio razliku između ove tri vrste tagutijjeta, velikog širka i taguta i nije rekao da su
jedno te isto a nakon toga je rekao da će govoriti o tagutima hukma. Allahulmuste’an!
363
Tražiti propise i rješavanje sporova suđenjem tagutskim zakonima
364
Istinom ili pravom.
244 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
koga je se obaveza boriti, dok se ne vrati zakonu Allaha i Njegovog Poslanika“.
Šejhul‐islam je rekao:
„Nema sumnje da je onaj koji ne vjeruje da je obavezno suditi onim što je Allah
objavio Njegovom Poslaniku kafir. Pa ko god dozvoli da među ljudima sudi onim
što on smatra pravdom mimo slijeđenja onoga što je Allah objavio je kafir. Jer
nema nijednog naroda a da ne naređuje suđenje pravdom. Pravda u njegovom
dinu može biti ono što smatraju njihovi velikani.
Štaviše, mnogo onih koji se pripisuju islamu sude svojim običajima koje nije
objavio Allah, subhanehu ve te'ala, poput „sevālifa“365 beduina i poput naređenja
onih kojim se među njima pokorava (el‐mutā'ūn)366 i smatraju367 da je to ono čime
treba suditi mimo Knjige i Sunneta i to je (pravi)368 kufr. Jer mnogi ljudi su ušli u
islam369 ali uprkos tome ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju „el‐
mutā'ūn“ (oni kojima se pokorava). Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi
osim onim što je Allah objavio pa se ne počnu pridržavati370 (iltizām) toga, već
ohalale da sude suprotnim onom što je Allah objavio su kafiri...371“372
U tome je pojašnjenje kufra samog sudije (hakima) i onih koji od njega traže da
sudi (mutehakimun) na način kojeg je spomenuo. Isto tako i onaj koji ne vjeruje u
obaveznost suđenja onim što je Allah objavio, makar ne bio hakim (sudija), niti
mutehakim; razmisli o tome! On je to spomenuo kod riječi Uzvišenog: Ko ne sudi
po onome što je Allah objavio, pa ti, oni su pravi kafiri.
Ibn Kethir, rahimehullah, je kod riječi Uzvišenog: Zar džahilijetski zakon hoće
(žele)?!, rekao:
„Uzvišeni poriče svakom ko napusti zakon Allaha koji obuhvata svo dobro i pravdu,
i zabranjuje svako zlo, ka nečemu drugom mimo njega od mišljenja, strasti, i
termina koje postavljaju (izmišljaju) ljudi, bez oslonca na šerijat Allaha poput
365
Plemenski zakoni.
Na ar. المطاعين od riječi pokornost. Ovo sam namjerno ostavio u ovom obliku da ne bih izgubio riječ
366
„pokornost“ jer se ovo tiče mes'ele velikog širka pokornosti kojeg u sebi sadrži propisivanje zakona mimo ili uz
Allaha. Da sam rekao „glavešine“ izgubio bih značenje pokornosti. U ovom se ogleda važnost poznavanja
arapskog jezika i vjerske terminologije.
367
Drže, vide...
368
Stavio sam „pravi“ jer je je šejh spomenuo riječ „kufr“ sa određenim članom, želeći da time ukaže na poseban
vid kufra.
369
Na ar. glagol „eslemu“ u trećem licu množine.
370
Na ar. je riječ „iltizām“ koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati.
371
Na ar. „kuffar“.
372
Šejh Sulejman se čak zaustavio kod riječi „kuffar“ i nije naveo dodatak u kojem šejhul‐islam kaže da su džahili
ako nisu kafiri?! Šta misliš zbog čega!? Mislim da je to uradio upravo zbog toga da se ne bi desilo ono što se
dogodilo Nusretu i drugima koji iz negacije tekfira kufrom kazne vade propis postojanja islama koji je ovdje bez
sumnje neželjeno oprečno značenje. A Allah najbolje zna!
EBU MUHAMMED 245
onoga čime su sudili sljedbenici džahilijeta i poput onoga čime sude tatari od
kraljevskih regulativa (sijasat) uzetih od njihovog kralja Džingis Khana, koji im je
postavio (sastavio) Jasik. Radi se o knjizi u kojoj su sakupljeni propisi (zakoni) koje
je on uzeo iz različitih zakonodavstava; judeizma, kršćanstva i islamske vjere i
drugih, a u njemu ima i velikih broj propisa koje je on uzeo iz svog razmišljanja i
strasti, pa je među njegovim narodom postao slijeđenim zakonom, kojem daju
prednost nad suđenjem Allahovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, ..
Ko god to uradi je kafir protiv koga je se obaveza boriti373 sve dok se ne vrati sudu
Allaha i Njegovog Poslanika, tako da mimo njega ne uzima ništa drugo za sudiju,
ni u malom ni u velilkom.“374
Zadovoljiću se u ovom poglavlju sa do sada navedenim citatima o tagutu a u
poglavlju o velikom širku hukma i tehakuma ćemo navesti ostatak citata učenjaka
islama. Allahulmuste’an! Želim spomenuti još neke izreke učenjaka islama u
kojima definišu osnovu islama bez koje niko ne može biti musliman.
4.5 Riječi šejha Muhammeda sina ’Abdulvehhaba
Rekao je šejh Muhammed b. 'Abdulvehhab, rahimehullah:
, ﻓﻤﻦ اﺳﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ وﻟﻐﲑﻩ ﻓﻬﻮ ﻣﺸﺮك, وﻳﺘﻀﻤﻦ اﻹﺧﻼص,وﻟﻔﻆ اﻹﺳﻼم ﻳﺘﻀﻤﻦ اﻻﺳﺘﺴﻼم واﻻﻧﻘﻴﺎد
.وﻣﻦ ﱂ ﻳﺴﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻣﺴﺘﻜﱪ
„Riječ islam sadrži u sebi el‐istislām (potpuna predanost) i povinutost i sadrži u
sebi ikhlas. Pa ko se preda Njemu i drugom mimo Njega je mušrik, a ko se ne
preda Njemu je mustekbir.“375
Takođe kaže:
. واﻟﱪاءة ﻣﻦ اﻟﺸﺮك وأﻫﻠﻪ, واﻻﻧﻘﻴﺎد ﻟﻪ ﺑﺎﻟﻄﺎﻋﺔ,ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ ﺑﺎﻟﺘﻮﺣﻴﺪ
„On je potpuna predanost Allahu sa tevhidom i povinutost Njemu pokornošću i
odricanjem od širka i njegovih sljedbenika (ehluš‐širk).“376
373
Borba o kojoj se ovdje govori sprovodi samo islamska država, tj. zajednica a ne potlačeni pojedinci koji žive u
dārovima kufra u vremenu nepostojanja islamske države.
374
Ed‐Durerus‐senijjeh 10/502
375
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/83
376
Fetve uleme Nedžda 1/83
246 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
4.6 Riječi šejha Sulejmana sina 'Abdullaha
Rekao je šejh Sulejman b. 'Abdillah, rahimehullah:
4.7 Riječi šejha 'Abdurrahmana sina Hasana
Rekao je šejh 'Abdurrahman, rahimehullah:
„La ilahe illallah je riječ islama. Nikom se neće ostvariti islam osim spoznajom
onoga za što je postavljena i na šta ukazuje, njegovim prihvatanjem, i uz
povinutost njemu djelom i ona je riječ ikhlasa, koji negira širk i riječ
bogobojaznosti (taqwa).“380
Rekao je dalje:
وﲨﻴﻊ أﻫﻞ اﻟﺴﻨﺔ أن اﳌﺮء ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺴﻠﻤﺎ، واﻷﺋﻤﺔ، ﻣﻦ اﻟﺼﺤﺎﺑﺔ واﻟﺘﺎﺑﻌﲔ،وأﲨﻊ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﺳﻠﻔﺎ وﺧﻠﻔﺎ
، واﻟﻘﺪرة، وﺑﻐﻀﻬﻢ وﻣﻌﺎدا ﻢ ﲝﺴﺐ اﻟﻄﺎﻗﺔ، واﻟﺒﺮاءة ﻣﻨﻪ وﻣﻤﻦ ﻓﻌﻠﻪ،إﻻ ﺑﺎﻟﺘﺠﺮد ﻣﻦ اﻟﺸﺮك اﻷﻛﱪ
أن: "ﻓﺈن ﺣﻖ اﷲ ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺒﺎد: ﻛﻤﺎ ﰲ ﺣﺪﻳﺚ ﻣﻌﺎذ اﻟﺬي ﰲ اﻟﺼﺤﻴﺤﲔ،وإﺧﻼص اﻷﻋﻤﺎل ﻛﻠﻬﺎ ﷲ
.ﻳﻌﺒﺪوﻩ وﻻ ﻳﺸﺮﻛﻮا ﺑﻪ ﺷﻴﺊ
„Postoji konsenzus (idžma') među 'ulemom prijašnjih (selefa) i potonjih (khalefa)
generacija, počevši od ashaba, tabi'ina, imama i svih učenjaka ehlis‐sunneta, da
čovjek ne biva muslimanom osim ostavljanjem velikog širka, odricanjem od
377
Širk i ehluš‐širk u njegovim riječima imaju sveobuhvatno značenje.
378
Svakog širka jer je „širk“ spomenuta sa određenim članom i ima sveobuhvatno značenje.
379
Tejsirul‐'azizil‐hamid, str. 110
380
Fetve ‘uleme Nedžda 1/90
EBU MUHAMMED 247
njega i od onoga ko ga radi,381 mržnjom prema njima, neprijateljstvom prema
njima shodno mogućnosti i ikhlasom (čistim usmjeravanjem) djela samo
Allahu.“382
Pa je uslovio ostavljanje i odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika,
mržnju prema njima zbog širka kojeg rade, koji je gori nego bilo koji mogući grijeh,
kao i neprijateljstvo. Osnova odricanja od mušrika je uvjerenje da kod sebe
nemaju islam i tevhid i da nisu muslimani, što dolazi iz uvjerenja da je širk
suprotan islamu i da je islam suprotan širku, a onaj koji ne vjeruje da mušrik nije
musliman i da musliman nije mušrik, se nije odrekao od velikog širka niti je lojalan
prema imanu. Onaj koji ga nazove muslimanom je dodatno na prvo upao u
nevjerstvo prijateljevanja (muwalāh) prema njemu, koje stoji nasuprot
neprijateljevanja prema mušricima, čija je osnova tekfir mušrika.
Ove riječi šejha 'Abdurrahmana, u kojima prenosi idžma' učenjaka svih
generacija muslimana da čovjek neće biti musliman sve dok se ne odrekne svakog
velikog širka i svakog mušrika, su dokaz neispravnosti i prostakluka Bilibanijevih
tvdnji koji je u svom repertoaru u najkraćem vremenu postigao niz rekorda u
laganju i iskrivljavanju vjere Uzvišenog Allaha uz neviđeno nepostojanje naznaka
stida i smjelosti prema islamskim svetinjama. Allahulmuste’an!
Dakle, uvjet odricanja od mušrika nisu uslovili samo učenjaci da've zbog
nekog „posebnog“ stanja među njima, kao što kažu neki danas, već je to
konsenzus muslimana svih generacija, jer se osnova islama i bilo kojeg drugog
pojma definiše njegovim ruknovima i daleko od svakog opisa koji ne ulazi u njega.
Jer, da je stvar kao što tvrde neki ljudi onda bi se, ovisno od kufrova koji su
prošireni u određenom vremenu, prilikom definicije islama trebalo govoriti da je
islam „uvjerenje da je dozvoljeno jesti hljeb i tekfir onoga koji ga zabranjuje“,
ako se među ljudima proširi zabranjenost jedenja hljeba uz uspostavu argumenta
nad njima.
Danas postoje neki ličnosti383 koje smatraju da je šejh Muhammed, definišući
osnovu islama, tekfir mušrika spomenuo zbog toga što su se u dotičnoj situaciji
bili ostvarili svi uzroci za kufr onoga koji ih ne tekfiri, pored toga što je u svakom
svom citatu riječ „mušrici“ spomenuo i ostavio u sveobuhvatnom neograničenom
smislu.384
381
Odricanjem od svakog velikog širka i svakog mušrika.
382
Ed‐Durerus‐senijje 8/338 i Fetwe 'uleme Nedžda 1/435
383
Mislim na Ebu Jusufa Alu Ferradža, Allah ga uputio!
Nije rekao „ti i ti mušrici“ ili „mušrici mog vremena“.
384
248 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Vidjeli smo da je sve to nemoguće, i ponovo ćemo, iz svih prethodnih
dokaza, te na primjerima definicija, kao i dokazivanjem osakaćenosti
argumentacije onih koji zagovaraju nekakav „takhsīs“ ili pravljenje razlike između
vrsta i jedinki koje ulaze u sveobuhvatno kolektivno značenje neke imenice. Ko
želi da bude gluplji od magaraca, neka ostavi islam i njegove učenjake na miru!
Spomenuta grupa ljudi smatra da se odricanje od mušrika ostvaruje bez uvjerenja
da oni nisu muslimani, ali kažu da je mržnja i neprijateljstvo prema njima
neophodna! Zamisli!
Rekao je šejh 'Abdurrahman:
:ﻟﻮازم ﻣﻌﲎ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ
ﻓﻬﺬا ﺷﺮط ﻋﻈﻴﻢ ﻻ،" وﻛﻔﺮ ﲟﺎ ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ:وأﻣﺎ ﻗﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﰲ اﳊﺪﻳﺚ اﻟﺼﺤﻴﺢ
وإن ﻟﻢ ﻳﻮﺟﺪ ﻟﻢ ﻳﻜﻦ ﻣﻦ ﻗﺎل ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ ﻣﻌﺼﻮم اﻟﺪم،ﻳﺼﺢ ﻗﻮل ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ إﻻ ﺑﻮﺟﻮدﻩ
ﻷن ﻫﺬا ﻫﻮ ﻣﻌﲎ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ؛ ﻓﻠﻢ ﻳﻨﻔﻌﻪ اﻟﻘﻮل ﺑﺪون اﻹﺗﻴﺎن ﺑﺎﳌﻌﲎ اﻟﺬي دل ﻋﻠﻴﻪ ﻣﻦ ﺗﺮك،واﻟﻤﺎل
وﻋﺎدى َﻣﻦ، وﺗﺒﺮأ ﻣﻨﻪ، ﻓﺈذا أﻧﻜﺮ ﻋﺒﺎدة ﻛﻞ ﻣﺎ ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ.اﻟﺸﺮك واﻟﺒﺮاءة ﻣﻨﻪ وﻣﻤﻦ ﻓﻌﻠﻪ
ِ ُ }ﻓَﻤﻦ ﻳ ْﻜ ُﻔﺮ ﺑِﺎﻟﻄﱠﺎﻏ:-ﺗﻌﺎﱃ- ﺻﺎر ﻣﺴﻠﻤﺎ ﻣﻌﺼﻮم اﻟﺪم واﻟﻤﺎل؛ وﻫﺬا ﻣﻌﲎ ﻗﻮل اﷲ،ﻓﻌﻞ ذﻟﻚ
ﻮت ْ َ َْ
وﻗﺪ ﻗﻴﺪت ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ ﰲ.{ﻴﻢ ِ وﻳـﺆِﻣﻦ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓَـ َﻘ ِﺪ اﺳﺘﻤﺴﻚ ﺑِﺎﻟْﻌﺮوِة اﻟْﻮﺛْـ َﻘﻰ ﻻ اﻧِْﻔﺼﺎم َﳍﺎ واﻟﻠﱠﻪ َِﲰ
ٌ ﻴﻊ َﻋﻠ
ٌ ُ َ َ ََ ُ َ ُْ َ َ ْ َ ْ ْ ُْ َ
...وﻋﻤﻼ ، واﻋﺘﻘﺎدا، ﻗﻮﻻ، ﻻ ﺑﺪ ﻣﻦ اﻹﺗﻴﺎن ﲜﻤﻴﻌﻬﺎ،اﻷﺣﺎدﻳﺚ اﻟﺼﺤﻴﺤﺔ ﺑﻘﻴﻮد ﺛﻘﺎل
„Lavāzimi385 značenja la ilahe illallah:
Što se tiče njegovih riječi, ., u sahih hadisu: „I zanevjeruje u sve čemu se 'ibadeti
mimo Allaha“; u njima je veliki uvjet bez kojeg riječi la ilahe illallah nisu ispravne i
koji ako ne postoji život i imetak onoga koji ih izgovara nisu zaštićeni, jer to je
značenje la ilahe illallah pa mu ne koristi izgovaranje bez ostvarenja značenja na
kojeg ukazuje od ostavljanja širka i odricanja od njega i onoga koji ga radi. Pa
kada porekne 'ibadet svemu čemu se 'ibadeti mimo Allaha i odrekne ga se i
neprijateljuje prema onome koji to radi postaje muslimanom, zaštićenog života i
imetka. To je značenje Allahovih riječi: Pa ko zanevjeruje u taguta i vjeruje u
Allaha, prihvatio se za najčvršću vezu, koja se ne kida. A Allah je Svečujući
Sveznajući.
Riječi la ilahe illallah su u sahih hadisima uvjetovane teškim uvjetima, koje je sve
neophodno ostvariti govorom, vjerovanjem i djelom...“386
385
Značenja koja putem neminovne uzročne povezanosti proizilaze iz osnovnog značenje, čiji nestanak ili rušenje
ukazuje na nestanak osnove kakvoće iz koje su rezultirali ili ona koja se neminovno shvataju iz shvatanja osnove
iz koje proizilaze.
EBU MUHAMMED 249
Obrati pažnju na činjenicu da je zajedno spomenuo ostavljanje širka i
odricanje od njega što ukazuje na to da se njima žele dva različita značenja, iako
imaju nešto zajedničko, ali je odricanje šireg značenja od ostavljanja, koje je
temelj za neprijateljstvo i uvjerenje da mušrik nije musliman. Isto tako učenjaci
često u svom govoru zajedno spominju pojmove „odricanje od mušrika“ i „tekfir
mušrika“ što ukazuje da se tim pojmovima žele različita značenja.
U tom slučaju se tekfirom žele propisi koji dolaze nakon uspostave
argumenta poput borbe, ohalaljivanja imetka, života, časti i slično a odricanjem
od njih uvjerenje da nisu muslimani i da imaju drugi din i da njihov ma'bud nije
samo Allah. Zbog toga je potrebno razumjeti značenje pojma tekfir koji se koristi
u određenom kontekstu ili imati na umu terminologiju učenjaka islama kako bi se
sačuvali od zablude u koju su upali vođe protivničke skupine. Riječi šejha
'Abdurrahmana su jasne.
4.8 Riječi sinova šejha Muhammeda, 'Abdullaha i
Husejna
Rekli su sinovi šejha Muhammeda, rahimehullah, 'Abdullah i Husejn, u
kontekstu odgovora na pitanje koje im je postavljeno:
، أو ﻋﺎداﻫﻢ وﱂ ﻳﻜﻔﺮﻫﻢ، وﻟﻜﻦ ﻻ ﻳﻌﺎدي اﳌﺸﺮﻛﲔ، رﺟﻞ دﺧﻞ ﻫﺬا اﻟﺪﻳﻦ وأﺣﺒﻪ:اﳌﺴﺄﻟﺔ اﳊﺎدﻳﺔ ﻋﺸﺮة
ورﺟﻞ دﺧﻞ ﻫﺬا، وﻟﻮ ﱂ ﻳﻌﺮﻓﻮا ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ، وﻟﻜﻦ ﻻ أﻗﺪر أن أﻛ ّﻔﺮ أﻫﻞ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ، أﻧﺎ ﻣﺴﻠﻢ:أو ﻗﺎل
. وﻟﻜﻦ ﻣﺎ أﺗﻌﺮﺿﻬﺎ، وأﻋﻠﻢ أ ﺎ ﻻ ﺗﻨﻔﻊ وﻻ ﺗﻀﺮ، ﻻ أﺗﻌﺮض ﻟﻠﻘﺒﺎب: وﻟﻜﻦ ﻳﻘﻮل،اﻟﺪﻳﻦ وأﺣﺒﻪ
„Jedanaesta mes'ela: čovjek koji je ušao u ovaj din i zavolio ga ali ne neprijateljuje
prema mušricima, ili neprijateljuje ali ih nije protekfirio, ili kaže: „Ja sam musliman
ali nisam u stanju da tekfirim one koji izgovaraju la ilahe illallah iako ne znaju
njihovo značenje“. I čovjek koji je ušao u ovaj din i zavolio ga ali kaže: „Neću se
ispriječavati turbetima, znam da ona ne koriste niti nanose štetu, ali neću im se
ispriječavati.
وﺻﺪق اﻟﺮﺳﻮل، وﻋﻤﻞ ﺑﻤﻮﺟﺒﻪ، إﻻ إذا ﻋﺮف اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ودان ﺑﻪ، أن اﻟﺮﺟﻞ ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺴﻠﻤﺎ:اﳉﻮاب
: وآﻣﻦ ﺑﻪ وﺑﻤﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ; ﻓﻤﻦ ﻗﺎل، وأﻣﺮ ﺑﻪ، وأﻃﺎﻋﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﻧﻬﻰ ﻋﻨﻪ،ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻓﻴﻤﺎ أﺧﺒﺮ ﺑﻪ
Medžmu’atur‐Resail vel‐mesa’il 2/27‐28
386
250 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
وﻟﻮ ﻓﻌﻠﻮا اﻟﻜﻔﺮ، ﻻ أﺗﻌﺮض أﻫﻞ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ: أو ﻗﺎل، أو ﻋﺎداﻫﻢ وﱂ ﻳﻜﻔﺮﻫﻢ،ﻻ أﻋﺎدي اﳌﺸﺮﻛﲔ
: ﺑﻞ ﻫﻮ ﳑﻦ ﻗﺎل اﷲ ﻓﻴﻬﻢ، ﻓﻬﺬا ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺴﻠﻤﺎ، أو ﻗﺎل ﻻ أﺗﻌﺮض ﻟﻠﻘﺒﺎب،واﻟﺸﺮك وﻋﺎدوا دﻳﻦ اﷲ
ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎ ِﻓ ُﺮو َن َ ِﱠﺨ ُﺬوا ﺑَـ ْﻴ َﻦ َذﻟ
َ ِﻚ َﺳﺒِﻴﻼً أُوﻟَﺌ ِ ﺾ وﻳ ِﺮﻳ ُﺪو َن أَ ْن ﻳـﺘ
َ ُ َ ٍ ﺾ َوﻧَ ْﻜ ُﻔ ُﺮ ﺑِﺒَـ ْﻌ ٍ } َوﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن ﻧُـ ْﺆِﻣ ُﻦ ﺑِﺒَـ ْﻌ
ً }ﻻ ﺗَ ِﺠ ُﺪ ﻗَـ ْﻮﻣﺎ: ﻓﻘﺎل، وﺗﻜﻔﲑﻫﻢ، وﻣﻨﺎﺑﺬ ﻢ، أوﺟﺐ ﻣﻌﺎداة اﳌﺸﺮﻛﲔ: واﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ.{ًَﺣ ّﻘﺎ
ِﱠ ِ ِ ِ ِ ِ
آﻣﻨُﻮا ﻻ َ ﻳﻦ َ }ﻳَﺎ أَﻳﱡـ َﻬﺎ اﻟﺬ: اﻵﻳﺔ وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،{ُﻳُـ ْﺆﻣﻨُﻮ َن ﺑﺎﻟﻠﱠﻪ َواﻟْﻴَـ ْﻮم ْاﻵﺧ ِﺮ ﻳُـ َﻮادﱡو َن َﻣ ْﻦ َﺣﺎ ﱠد اﻟﻠﱠﻪَ َوَر ُﺳﻮﻟَﻪ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ْﺤ ﱢﻖ ﻳُ ْﺨ ِﺮ ُﺟﻮ َن َ ﺎء ﺗُـ ْﻠ ُﻘﻮ َن إﻟ َْﻴ ِﻬ ْﻢ ﺑﺎﻟ َْﻤ َﻮ ﱠدة َوﻗَ ْﺪ َﻛ َﻔ ُﺮوا ﺑ َﻤﺎ َﺟ
َ ﺎء ُﻛ ْﻢ ﻣ َﻦ اﻟ َ َﺗَـﺘﱠﺨ ُﺬوا َﻋ ُﺪ ﱢوي َو َﻋ ُﺪ ﱠوُﻛ ْﻢ أ َْوﻟﻴ
.ﻮل َوإِﻳﱠﺎ ُﻛ ْﻢ أَ ْن ﺗُـ ْﺆِﻣﻨُﻮا ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ{ اﻵﻳﺎت؛ واﷲ أﻋﻠﻢ َ اﻟ ﱠﺮ ُﺳ
„Odgovor je da čovjek ne biva muslimanom sve dok ne spozna tevhid i pokorava
se njime,387 i radi po onome što on za sobom povlači,388 i vjeruje u istinitost
Poslanika, ., u svemu o čemu je obavijestio, i pokori mu se u onome što je
zabranio i naredio, i vjeruje u njega i sve čime je došao. „Pa ko kaže: „Neću se
suprotstavljati mušricima“, ili im se suprotstavi (mu'adah), ali ih ne tekfiri, ili kaže:
„Neću da se ispriječavam ehlu389 „la ilahe illallah“, pa makar radili kufr i širk i
neprijatelji bili (suprotstavljali se) Allahovom dinu“, ili kaže: „Neću se ispriječavati
turbetima“, takav nije musliman. Naprotiv, on je od onih o kojima je Allah rekao: I
govore: „Vjerujemo u neke a u neke ne vjerujemo“ ... do riječi: ...pravi nevjernici.
Allah je naredio suprotstavljanje (neprijateljstvo) mušricima, odricanje i
odbacivanje i tekfirenje istih.
Nećeš naći narod, koji vjeruje u Allaha i Sudnji Dan, da je u ljubavi sa onima koji
se suprotstavljaju Allahu. El‐Mudžadileh 22
Kao što kaže: O vi koji ste povjerovali! Ne uzimajte Moje neprijatelje i vaše
neprijatelje za prijatelje, ukazujući im ljubav... El‐Mumtehaneh 1390
Riječ „mudžeb“ je objekat glagola evdžebe, koji znači nešto neminovno za
sobom povući a ja sam to preveo kao „onome što on za sobom povlači“ i u ovom
kontekstu je ona ista kao i riječ „lavazim“ jer se radi o opisima koji neminovno
proizilaze iz ostvarenje tevhida u srcu, počevši od njegove spoznaje do ostalih
njegovih srčanih ruknova, iz kojih proizilaze ostale vanjske stvari, čiji nestanak
ukazuje na nestanak tevhida u srcu.
387
Uzima ga za din.
Neminovno za sobom povlači putem uzročne povezanosti.
388
389
Sa „ehlu“ se ovdje misli na mušrike koji izgovoraju „la ilahe illallah“.
Ed‐Durerus‐senijjeh 10/139‐140
390
EBU MUHAMMED 251
Ovo je mezheb ehlus‐sunneta i džema'ata, koji vjeruje u neminovnu uzročnu
povezanost između vanjštine i srca, kao što svi pametni ljudi vjeruju u neminovnu
uzročno povezanost između neke osnove i onih opisa koji se međusobnom
neminovnom uzročnom povezanošću usko vežu za nju i od ne ne mogu biti
odvojeni. Zato rušenje principa odricanja od mušrika znači nepostojanje tevhida u
svakom mjestu i vremenu.
Dalje, obrati pažnju kako su i sinovi šejha prvo spomenuli „odricanje“ pa
nakon toga „tekfir“, što ukazuje na različitost njima željenih značenja u ovom
kontekstu i kako su rekli da osoba ne biva muslimanom dok ne ostvari spomenuto
a ova izreke se naravno ne tiče samo njihovog vremena jer je njihov govor opšta
definicija islama: „Čovjek ne biva muslimanom prije nego što...“, i ko o ovakvim
izrekama tvrdi da se njima misli „..ne biva muslimanom u ovom vremenu...“ je
time dokazao svoju ograničenost, neznanje, tendecioznost, smjelost na Allahov
din i ismijavanje učenjaka koji dobro znaju kako se treba izraziti i koji zatvaraju sva
vrata neshvatanja Allahovih propisa pa i svojih riječi lično. Allahulmuste’an! Čime
se mi danas sve moramo bakćati!
391
Ovdje negacija koja se tiče Allahovih Imena i Svojstava što može biti u potpunosti ili djelimično. U tom
pogledu imamo čiste džehmije, mu'tezile, aš'arije i maturidije. Čiste džehmije negiraju sva Imena i Svojstva,
mu'tezile potvrđuju Imena tvrdeći da ona u sebi ne sadrže Svojstva, a posljednji potvrđuju imena ali alegorično
tumače neka Svojstva Uzvišenog. Sa ta'tilom se ovdje misli na ta'til prvih.
252 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
prethodno objasnili, i time se zna propisa namaza iza njega i da on nije ispravan
iza onoga koji pridružuje (širk) Allahu ili niječe Njegova Imena i Svojstva, zbog
njegovog kufra. Najvažniji uvjet namaza i imameta je islam, njegova spoznaja i
rad po njemu. Onaj koji tekfiri mušrike i mrzi ih,392 i svoj din čisto ispovijeda Allahu
i ne 'ibadeti drugom mimo Njega, takav je najbolji imam i najpreči imameta, jer je
tekfir zbog širka i ta'tila najvažnija obaveza u kufr u taguta.“393
Može li čovjek na jasniji način od ovoga ukazati na to da je tekfir mušrika i
taguta najvažnija stvar u ruknu kufra u taguta?! Ovim riječima je šejh 'Abdullatif
samo potvrdio riječi Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, ., u kojima se prvo
spominje odricanje od taguta i mušrika da bi se iz toga zaključilo odricanje od
velikog širka koji ih spaja.
Međutim, kod Ebu Jusufa Alu Ferradža, Makdisija, i njihovih sljedbenika, i
onih koji bi to željeli, poput Nusreta i Bilibanija, negacija islama tagutima i
mušricima je zadnja stvar u kufru u taguta. Halidija namjerno nisam spomenuo jer
njegova greška nije poput greški spomenutih, iako iz njegovog mezheba proizilazi
mezheb Makdisija ili naš mezheb, što ćemo spomenuti u drugom djelu ovog lanca
u poglavlju u kojem ćemo detaljnije voditi raspravu sa onim koji smatraju da tekfir
mušrika i taguta ne spada u aslud‐dina i asl (osnovu) kufra u taguta.
Makdisi je u toj mes'eli zaista puno pogriješio, da nas Allah sačuva Svoje
srdžbe. Ebu Jusuf Alu Ferradž nije učenjak i nije naučno sposoban da govori o
detaljima ovih mes'ela, iako je svakom kojeg je Allah sačuvao nesreće, vallahi,
lahko da shvati ovo pitanje, ali problem je kada čovjek prvo zavoli neki put i
njegove velikane, a zatim počne namještati sebi vjeru u tom smjeru. Naravno
Nusret, Bilibani i protivnici uopšteno, ovu bolest pripisuju uvijek drugom.
Za rješavanje svih tih sporova postoji naučno argumentiranje vraćanjem
spora Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, ., što se neće ostvariti osim
metodologijom argumentiranja učenjaka selefa u kojoj ih slijede sretni među
potonjim generacijama. Kako je moguće da čovjek zna šta je tevhidullah a da ne
zna šta je širk Allahu koji veže taguta i njegove robove!? Nije moguće osim u
bolesnim umovima!
Kako je moguće da čovjek zna šta je tevhidullah i islam a ne zna ko je
muvehhid ‐ musliman a ko nije?! Nije moguće! Jer je pravljenje razlike između
muslimana i nemuslimana prva stvar koja neminovno rezultira iz shvatanja
tevhidullaha i islama. Kao što onaj koji je spoznao značenje riječi sunce time zna
392
Riječ maqt ukazuje na najveći vid mržnje.
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/264
393
EBU MUHAMMED 253
da sve što pri sebi nema opis sunca nije sunce iako dotičnu stvar nije vidio niti je
čuo o njoj. Zbog toga učenjaci kažu da je najbliži „lāzim“ neke stvari da ona nije
nešto drugo mimo sebe same.
Stotine je drugih fetvi i citata kojima bi mogli ispuniti hiljade stranica, a čiju
većinu svi mi znamo, pa je zbog toga, inšaAllah, moguće da se zadovoljimo
spomenutim a ostalo prepustimo znanju i upućenosti čitaoca i protivnika. Šehadet
la ilahe illallah Muhammedun Resulullah, koji ukazuje na opšti i posebni islam, na
svoje značenje, kao što smo već objasnili, ukazuje putem ukazivanja na cjelo
značenje, parcijalno‐sadržajnog i uzročno‐neminovnog neodvojivog ukazivanja.
Učenjaci islama su se razišli u pogledu toga da li su neki opisi ruknovi
šehadeta, koji se nalaze unutar tevhida ili su njegovi levāzimi, ali to razilaženje je
puke terminološke prirode, tj. na njega se ne nadovezuje bilo kakvo razilaženje u
vjerovanju i praksi, kao što su se učenjaci usulul‐fikha razišli da li je dilaletul‐
iltizām tekstualno ukazivanje ili razumsko odnosno da li neki pojam na svoje
levazime ukazuje putem teksta ili posredstva razuma, koji zaključuje međusobnu
vezu, ali uzrokom teksta.
Razišli su se u pogledu naredbe i zabrane u mes'elama koje sam spomenuo
ali su se složili da naredba nečega znači zabranu ostavljanja istog, kao što su se svi
složili da onaj koji nije sproveo levazime naredbe, koji iz nje neminovno proizilaze
i od nje su neodvojive, nije sproveo ono što mu je naređeno, jer je nestanak
levazima dokaz nestanka osnove (melzum) iz koje proizilaze.
Izvoli jedan važan citat Ibn Tejmijje o ukazivanju nestanka lāzima na
nestanak melzuma u mes'eli imana. Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje,
rahimehullah:
وﻋﻠﻢ أن اﻹﳝﺎن اﻟﺬي ﰲ اﻟﻘﻠﺐ ﻣﻦ اﻟﺘﺼﺪﻳﻖ واﳊﺐ وﻏﲑ ذﻟﻚ ﻳﺴﺘﻠﺰم اﻷﻣﻮر اﻟﻈﺎﻫﺮة ﻣﻦ,إذا ﺗﺒﲔ ﻫﺬا
وأﻧﻪ ﳝﺘﻨﻊ ﻣﻘﺎم, ﻛﻤﺎ أن اﻟﻘﺼﺪ اﻟﺘﺎم ﻣﻊ اﻟﻘﺪرة ﻳﺴﺘﻠﺰم وﺟﻮد اﳌﺮاد,اﻷﻗﻮال اﻟﻈﺎﻫﺮة واﻷﻋﻤﺎل اﻟﻈﺎﻫﺮة
وﱂ,اﻹﳝﺎن اﻟﻮاﺟﺐ ﰲ اﻟﻘﻠﺐ ﻣﻦ ﻏﲑ ﻇﻬﻮر ﻣﻮﺟﺐ ذﻟﻚ وﻣﻘﺘﻀﺎﻩ زاﻟﺖ اﻟﺸﺒﻪ اﻟﻌﻠﻤﻴﺔ ﰲ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ
ﻫﻞ ﻫﻮ ﺟﺰء ﻣﻨﻪ داﺧﻞ ﰲ ﻣﺴﻤﺎﻩ ﻓﻴﻜﻮن ﻟﻔﻆ اﻹﳝﺎن, ﰲ أن ﻣﻮﺟﺐ اﻹﳝﺎن اﻟﺒﺎﻃﻦ,ﻳﺒﻖ إﻻ ﻧﺰاع ﻟﻔﻈﻲ
ﻓﺘﻜﻮن دﻻﻟﺔ اﻹﳝﺎن ﻋﻠﻴﻪ ﺑﻄﺮﻳﻖ,داﻻ ﻋﻠﻴﻪ ﺑﺎﻟﺘﻀﻤﻦ واﻟﻌﻤﻮم؟ أو ﻫﻮ ﻻزم ﻟﻺﳝﺎن وﻣﻌﻠﻮل ﻟﻪ وﲦﺮة ﻟﻪ
اﻟﻠﺰوم؟
254 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„S obzirom da je ovo postalo jasno i da se spoznalo da iman koji je u srcu od
tasdiqa394 i ljubavi i drugog neminovno prouzrokuje (jestelzim) vanjštinske stvari
od vanjskih riječi i vanjskih djela, kao što potpuna namjera uz sposobnost
neminovno prouzrokuje postojanje željenog, i da je nemoguće da se u srcu ostvari
obavezni iman bez pojave njegovog prouzrokovanog i onog što za sobom povlači,
nestaju teoretske nedoumice (šubhe) u ovoj mes'eli i ne ostaje osim terminološki
spor u vezi toga da li je prouzrokovano unutrašnjeg imana parče u njemu koje
ulazi u njegovo ime pa da pojam iman na njega ukazuje parcijalno‐sadržajnim
putem395 i putem 'umūma,396 ili je on lāzim397 imana i njegova posljedica i njegov
plod, pa da ukazivanje imana na njega bude putem uzročno‐neminovnog
ukazivanja?398“399
Učenjaci su se, kao što sam rekao, razišli u pogledu toga da li lojalnost400 i
neprijateljevanje401 ulaze u značenje la ilahe illallah ili se radi o opisima koji su
izvan značenja la ilahe illallah ali iz njega neminovno proizilaze i njihov nestanak
znači nestanak osnove la ilahe illallah.
Kaže Mihmas b. 'Abdillah Muhammed El‐Džel'ud:
„Obaveza je svako muslimanu da zna da je Allah svima nama naredio
neprijateljstvo prema mušricima i da ne prijateljujemo prema njima i sve nas je
obavezao da volimo vjernike i pomažemo im riječju, djelom i uvjerenjem, i
obavijestio da je to od uvjeta iman i velikih stvari koje iz njega neminovno
proizilaze, pa je negirao iman onome koji ukazuje ljubav onome koji se
suprotstavlja Allahu i Njegovom Poslaniku makar se u tom ukazivanju ljubavi
radilo o najbližem rođaku. Zbog toga među učenjacima ima onih koji
prijateljevanje i neprijateljevanje uvode u značenje la ilahe illallah, a ima i onih
koji se ustežu,402 pa bi u ovoj mes'eli imali dva mišljenja.
Prvo mišljenje: prijateljevanje i neprijateljevanje je od značenja la ilahe illallah...“
Zatim je spomenuo fetve učenjaka, čiju većinu znamo, hvala Allahu da bi
nakon toga rekao:
394
Vjerovanje u istinitost.
395
Putem dilaletut‐tedammun.
396
Sveobuhvatnog ukazivanja. Na ar. umum.
397
Ono što iz njega neminovno proizilazi putem uzročne povezanosti.
398
Putem neminovne uzročne povezanosti.
399
Medžmu’ul‐fetava 7/575, stara štampa i „Šamilah“.
400
El‐muvalāh, tj. prijateljevanje.
El‐mu’adāh, tj. suprotstavljanje.
401
402
Ustežu se od rasprave da li šehadeta tevhida na njih ukazuje parcijalno sadržajnim ili neminovno
prouzrokujućim putem.
EBU MUHAMMED 255
403
Unutar.
Medžmu'atut‐tevhid, str. 50‐51
404
256 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
، واﻟﺒﺮاء،( وﻟﻮازﻣﻬﺎ ﻣﻦ اﻟﻮﻻء360)ص /2 ﻗﺎل اﺑﻦ ﺳﺤﻤﺎن ﰲ اﻟﺪرر: وﻣﻨﻬﻢ ﻣﻦ ﺟﻌﻠﻬﺎ ﻣﻦ اﻟﻼزم
. أو ﲢﺼﻴﻞ دﻧﻴﺎﻩ؛ وﻫﺬﻩ ﺣﺎل ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﻟﻨﺎس، وﻻ ﻳﻼﺋﻤﻪ إﻻ ﻣﺎ واﻓﻖ ﻫﻮاﻩ،واﻟﻌﻤﻞ ﺑﺸﺮاﺋﻊ اﻹﺳﻼم
405
Pogledaj kako ’Ali El‐Hudajr ukazuje da su navedene stvari ruknovi tevhidul‐uluhijjeh a mi znamo šta znači
kada je nešto rukn u nečemu! Allahulmuste’an!
Što znači da je tekfir mušrika i taguta od aslud‐dina jer je tekfir taguta i mušrika rukn u kufru u taguta.
406
EBU MUHAMMED 257
„Među njima ima i onih koji su ih učinili levazimima. Rekao je Ibn Sehman u Ed‐
Dureru 2/360:
„...I njenih lavazima od el‐vela'407 i el‐bera'408 i sprovođenja islamskih propisa.
Njemu ne godi osim ono što je u skladu sa njegovim prohtjevima, ili sticanjem
dunjaluka, i to je stanje većine ljudi.“
Dakle, nije problem hoće li ih neko tekfir mušrika, taguta i mustekbira i ono
što se na njega nadovezuje nazvati ruknovima ili levāzima sve dok se to ne
suprotstavlja vjerskom tekstu, već je problem biti džahil pa srušiti opis bez kojeg
nema osnove islama i suprotstavljati se istini i njenim sljedbenicima.
Nusret i Bilibani i ostali koji su sa njima su u posljednje dvije godine ili manje,
imali vremena da zavode narod i manipulišu ljudskim emocijama pod plaštom
odbrane „poštovanih učenjaka“ i „mudžahida“, koje protekfiriše „džehennemska
paščad“, „neo‐haridžije“, „tekfirovci“ ili „gulati“, kojima ne bi bilo drago kada bi se
sada uspostavio „darul‐islam“, i koji su toliki džahili „pa su tekfir mušrika i
tehakum uveli u značenje la ilahe illallah“ ili ga učinili onim čiji nestanak znači
nestanak osnove la ilahe illallah!!!
Ovo je dugačka lista njihovog zuluma prema Allahovom dinu a nakon toga
prema sebi i prema nama. Šta onda treba reći na sve to kada vidimo u kakve su
sramote, neznanja i bućkuriše upali Nusret i njegova životna nesreća zvana
„Bilibani“, a da ne govorimo o ostalim lažovima i licemjerima, koji su pomislili da
su ovi događaji najbolja šansa za sticanjem ugleda i ostvarenjem niskih nagona
duše i pohota, pakosti,zavisti i mržnje prema Allahovim robovima.
Stare neznalice, zulumćari i eksploatatori ljudskih imetaka i emocija
odjednom postadoše branioci islama i džihada, dižući svoj „džihad“ na lobanjama i
časti islama i vjernika pa sve to bi kušnja za srca munafika i džahila i svih drugih
koje Allah bolje zna nego mi, te ih fitne uzdrmaše i ono što su im srca krila izađe
na javu, pa neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova Koji razdvaja čisto od
prljavog prilazeći zlikovcima sa strane s koje se najmanje nadaju. Molim Allaha da
nas učini od dobrih i čistih!
Ako ovo nije vrhunac poraza i kušnje šta je onda značenja poraza i kušnje?
Da upadneš u desetine kufrova misleći da spadaš u najbolju grupu muslimana i
onda ti postane jasno da si svo vrijeme griješio! Ko je taj kojem će Allah dozvoliti
da se pokaje nakon svega? Ko je taj koji će dati prednost Allahovom zadovoljstvu i
istini nad svojim „obrazom“ i „časti“? Ko je taj koji će priznati da je on bio taj koji
407
Lojalnost i prvrženost.
Odricanje.
408
258 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
je svo vrijeme griješio i radio zulum i da je njegov protivnik, kojem je jeo meso dan
i noć, bio na istini? Allahulmuste’an! Biće ono što Allah odredi.
Onaj koji se istinski pokaje i objavi svoju tevbu i ispravi sve što je greškom
pripisao islamu je ljudina u svakom mjestu i vremenu i svi sinovi Adema su griješni
a najbolji među njima su oni koji se često i brzo kaju. Zbog svega što je prethodilo
naš menhedž se ogleda u konstataciji onoga što je rekao šejh 'Abdullatif, a to je da
samo iz nedovoljnog shvatanja i nepotpune predodžbe o suštini tevhida i širka,
može proizići rušenje islama iz neznanja, bilo u osnovi rukna negacije409 ili rukna
potvrde,410 ili onome što ih prati,411 svejedno nazvali te stvari ruknovima ili
levazimima ili se ustegli.
Rekao je šejh:
„Znaj da ko god ima predstavu o bilo kojoj suštini onakom kakva je ona u vanjskoj
realnosti i spozna njenu kakvoću iz njenih za nju specifičnih opisa neminovno zna
šta je ruši i šta joj oponira a skrivenost se može dogoditi samo u slučaju
neraspoznavanja jedne od dvaju suština ili nepoznavanjem obje kakvoće.
Uz nestanak toga i ostvarenje potpune predstave o njima dvjema, ono412 nije
nepoznato niti se jedno može pobrkati sa drugim. Koliko je samo grupa nastradalo
zbog manjkavosti znanja i nepoznavanja granica i suština!?413 Koliko se zbog toga
samo pojavilo greški i muka kao na primjeru pravila koje glasi:
„Islam i širk su dvije, jedna drugoj suprotne stvari, ne mogu se sastati, niti nestati
tako da nijedna ne ostane“.414 Neznanje o njihovoj suštini415 ili samo o jednoj,
uvelo je mnoge u širk i obožavanje ('ibadet) dobrih ljudi i to sve zbog
nepoznavanja suština i nemanja ispravne predstave o njima...“416
Šejh 'Abdullatif, rahimehullah, je u odgovoru na potvore Ibn Mensura koji je
tvrdio da šejh Muhammed tekfiri muslimane, nazivajući tim imenom one koji su
upali u veliki širk, takođe rekao:
وﻻ ﻳﻮﺟﺪ ﻓﻴﻬﺎ ﻣﺎ،ﺳﺒﺤﺎﻧﻚ ﻫﺬا ﺘﺎن ﻋﻈﻴﻢ! وأﻣﺎ دﻋﻮى ﻫﺬا اﳌﻔﱰي أن ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ ﳍﺎ ﺣﻜﻢ اﻹﺳﻼم
، ﻓﻤﻘﺘﻀﻰ ﻫﺬا اﻟﻘﻮل ﻧﺒﺬ اﻹﺳﻼم وراء اﻟﻈﻬﺮ، وﻟﻴﺲ ﻓﻴﻬﺎ ﻣﻦ ﲢﺮم ﻣﻮادﺗﻪ وﻣﻮاﻻﺗﻪ ﻟﻜﻔﺮﻩ وﺷﺮﻛﻪ،ﻳﻨﺎﻓﻴﻪ
409
Rukn negacije je „la ilahe“ a njegova osnova je „odricanje od širka“.
410
Rukn potvrde je „illallah“ a njegova osnova je „lojalnost prema imanu“.
411
Ono što ih prati su npr. u ruknu negacije tekfir, mržnja i neprijateljevanje.
412
Ono što je ruši i što joj oponira.
413
Šerijatskih imena.
414
Ili niti obje nestati.
415
Islama i širka.
Minhadžut‐Te'sis, str. 12
416
EBU MUHAMMED 259
ﻗﺪ ﻋﻤﻲ- واﻟﺤﺎﻟﺔ ﻫﺬﻩ- ﻓﺈﻧﻪ، واﻻﺧﺘﻼق اﳌﺨﺎﻟﻒ ﻟﻠﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وإﲨﺎع اﻷﻣﺔ،واﻹﳝﺎن ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت
وﱂ ﻳﺼﺪق ﲟﺎ أﺧﱪ ﺑﻪ اﻟﻨﱯ، وﺗﺼﻮر اﻟﺒﺎﻃﻞ ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﻫﻮ ﻋﻠﻴﻪ،ﻗﻠﺒﻪ ﻋﻦ ﺗﺼﻮر اﻟﺤﻖ ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﻫﻮ ﻋﻠﻴﻪ
ﻓﺘﻌﲔ رد ﻗﻮﻟﻪ، وﻋﺎد اﻟﻀﺮر ﻋﻠﻴﻪ،ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻣﻦ وﻗﻮع اﻟﺸﺮك ﰲ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ؛ ﻓﺎﻧﻘﻠﺐ ﺗﺼﻮرﻩ
.ﻫﺬا ﲨﻠﺔ
„Slavljen neka si Ti! Ovo je velika potvora! Što se tiče tvrdnje ovog lažova da ovaj
ummet ima hukm islama i da u njemu ne postoji ono što ga negira, i da u njemu
ne postoji niko prema kome je zabranjeno ukazivati ljubav i prijateljevati prema
njemu zbog njegovog kufra i širka.
Značenje koje ove riječi za sobom povlače je bacanje islama iza leđa i iman u
taguta,417 i izlagana tvorevina suprotna Knjizi, Sunnetu i idžma'u ummeta, a on – s
obzirom da je stanje ovako – je slijepog srca kada je u pitanju posjedovanje
predodžbe o istini onakom kakva jeste i posjedovanjem predodžbe o neistini
onakom kakva jeste, i ne vjeruje u istinitost onoga o čemu je obavijestio
Vjerovjesnik, ., od pojave širka u ovom ummetu, pa mu se predodžba
izopačila418 i šteta se vratila na njega, te je preostalo samo da se njegove riječi u
potpunosti odbiju.“419
Pogledaj kako je šejh 'Abdullatif njegovo netekfirenje mušrika i nazivanje njih
muslimanima nazvao „imanom u taguta“ i kako je presudio da je njegov stav
dokaz da ne zna značenje islama i širka te kako je konstatovao da se predodžba
spomenutog pokvarenjaka izopačila. Zato mi kažemo da vođe ove zabludjele
sekte na čije zablude odgovaramo ne znaju šta je islam i tevhid i nemaju ispravnu
predodžbu o njemu, uz mogućnost da ga nauče a što nisu uradili, već više od dvije
godine prkose i čine nepravdu i šire smutnju. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje
srdžbe!
Zbog toga onaj koji ne zna suštinu velikog širka ne vjeruje da mušrik i
mustekbir nisu muslimani ili to zna ali ruši tevhid iz drugog razloga, a onaj koji ne
zna suštinu islama ne vjeruje da muslimani ‐ muvehhidi nisu nevjernici. Mušrici
Kurejša su se rugali Poslaniku, ., kada ih je pozivao u tevhid, nazivavši njega i
ashabe „sabejcima“, jer su znali da su sabejci bili na tevhidu i da se njemu
pripisuju što ukazuje da svjesno nisu sprovodili tevhid jer su počeli vjerovati da
tevhid znači vrijeđanje i omalovažavanje meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi, tj.
„njihovih božanstava“, pa su muslimani ‐ muvehhidi kod njih bili nevjernici na
417
Pogledaj kako je netekfirenje mušrika i nazivanje njih muslimanima nazvao imanom u taguta!
418
Pa misli da su nemuslimani muslimani!
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/306
419
260 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
neistini, a sebe su smatrali upućenim. Onaj koji poznaje značenje islama i širka
neminovno zna razliku između mušrika i muslimana.
Koliko mi se samo sviđaju riječi autora knjige „Qava'id fi bejan haqiqatil‐iman
'inde ehlis‐sunneh vel‐džema'ah“, 'Adila b. Muhammeda b. 'Alija Eš‐Šikhanija, u
kojim kaže:
„Iman, kao što smo prethodno objasnili, nije puki tasdiq srcem ili jezikom ili
ispoljavanje imana i njegova tvrdnja. Štaviše, iman ima svoje levazime i uvjete i
ruknove i stvari koje povlači za sobom,420 bez kojih se iman neće ostvariti niti će
biti ispravan...
Iman u Allaha zahtijeva od njegovog sahibije odricanje od širka i njegovih
sljedbenika te da nepriteljuje prema Allahovim neprijateljima i da zanevjeruje u
taguta, i da ne prijateljuje osim radi Allaha, Slavljen je i Uzvišen.“421
Nakon toga je spomenuo većinu našeg govora.
420
Na ar. “el‐muqtedejat”.
Qava'id fi bejan haqiqatil‐iman 'inde ehlis‐sunneh vel‐džema'ah, str. 414
421
EBU MUHAMMED 261
ruknova, uvjeta i levazima, kao što je to radio šejh Muhammed, rahimehullah, i
učenjaci da've nakon njega.
Raznolikost u njihovim definicijama me podsjetila na sličnu pojavu u
definicijama imana kod učenjaka ehlus‐sunneta vel‐džema'ata, koje je šejhul‐
islam složio objasnivši da među njima nema proturječnosti i suštinske razlike, već
da su učenjaci usljed pojava raznih neshvatanja i šubhi spominjali dodatke kojim
bi zatvarali vrata novotarijama. Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah.
“U tom smislu su riječi selefa i prvaka učenjaka sunneta u definiranju pojma
“iman”. Ponekad kažu: “On je riječ i djelo i nijjet.”, ponekad: “On je riječ, djelo,
nijjet i slijeđenje sunneta.”, ponekad: “Riječ jezika, vjerovanje srca i rad
udovima.” – zatim kaže – “...i sve ove izreke su ispravne, jer kada kažu riječ i
djelo, onda u riječ ulazi riječ srca i jezika zajedno, i to se razumije iz pojmova
“riječ” i “govor” i slično kada se spomenu bez dodataka.”
Zatim kaže: “Ono što želim ovdje reći je da oni od selefa koji su rekli da je
iman riječ i djelo misle na riječ srca i jezika i djelo srca i udova (tijela). Oni koji su
htjeli da ukažu na ´aqidu smatrajući da se ona ne razumije iz pojma riječ, već samo
riječ jezika, ili su se toga pobojali, dodali su ´aqidu srca.
Oni koji su rekli riječ, djelo i nijjet, vide da pojam riječ obuhvata ´aqidu i govor
jezika ali da je moguće da se iz pojma djelo ne razumije nijjet, pa je dodao to. A ko
je dodao slijeđenje sunneta, je to učinio zbog toga što djela nisu voljena od Allaha
osim uz slijeđenje Sunneta.
Dok oni422 nisu ciljali na bilo koje riječi ili djela, već samo na ono što je od njih
propisano. Njima je bio cilj da odgovore murdžijama koji su iman ograničili samo
na riječi, pa su rekli da je iman riječ i djelo. Oni koji su ga podijelili na četiri dijela
su objasnili šta time žele kao što je upitan Sehl ibn ‘Abdillah Et‐Testeri o imanu i
šta je iman, pa je rekao: “Riječ, djelo, nijjet i sunnet, jer ako bi iman bio samo riječ
bez djela, to bi onda bio kufr. Ako bismo rekli da je riječ i djelo bez nijjeta, onda bi
to bio nifak, a ako bismo rekli da je on riječ, djelo i nijjet bez slijeđenja sunneta,
onda bi to bio bid´at.“423
Tako i mi danas, s obzirom da su se pojavile novotarije u aslud‐dinu,
spominjemo da je uvjerenje da mušrik, tagut i mustekbir nisu muslimani opis kojie
422
Koji su rekli riječ i djelo.
423
Sura Alu‐Iman (3) 162‐163
262 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
se ne može sastati sa aslud‐dinom svejedno nazvali ga ruknom, šartom (uvjetom)
ili lāzimom. Suštine se mogu definisati spomenom njihovih ruknova ili spomenom
samo njihovih levazima kao što je Ibnul‐Qajjim protumačio značenje “trajne riječi
među njegovim potomcima ne bi li se vratili” prijateljevanjem i
neprijateljevanjem a šejh Ishaq kaže da je to metoda tumačenja nekog značenja
spomenom njegovih levazima. Učenjaci fikha, kada definišu “namaz”, kažu da je
to poznati ‘ibadet koji se sastoji od određenih ruknova i koji je uvjetovan
određenim uvjetima.
Ti vidiš mnoge od njih kako prijateljuju424 prema onim koji su zanevjerovali.
Ružno li je zaista ono što sami sebi pripremaju: da se Allah na njih rasrdi i da u
patnji vječno ostanu. ﴾80﴿ A da su vjerovali u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se
njemu objavljuje, oni ih ne bi uzeli za evlija‘, ali mnogi od njih su nevjernici.425
426
﴾81﴿
Rekao je Ibn Tejmijje u komentaru ovih ajeta:
424
Ovim pojmom se u vjeri misli na ljubav prema njima na vjerskoj osnovi, ili pomaganje njih protiv muslimana ili
nazivanje njih muslimanima. Ovo su vidovi prijateljevanja koji izvode iz islama. Dakle sa pojmom prijateljevanje
se ne misli na jezičko značenje riječi.
425
Na. ar. el‐fasiqun, tj. oni koji su svojim griješenjem u potpunosti napustili pokornost Allahu, što znači da se
ovdje sa fisqom misli na veliki fisq, a pravilo je da se pojmovi kufr, fisq, zulum i slično koji su neograničeno
spomenuti u tekstovima objave shvate u ovom smislu, tj. u smislu onoga što izvodi iz vjere.
426
Sura El‐Ma'ideh (5) 80‐81
EBU MUHAMMED 263
وﺟﺪ اﳌﺸﺮوط ﲝﺮف "ﻟﻮ" اﻟﱵ ﺗﻘﺘﻀﻲ ﻣﻊ اﻟﺸﺮط اﻧﺘﻔﺎء،ﻓﺬﻛﺮ ﲨﻠﺔ ﺷﺮﻃﻴﺔ ﺗﻘﺘﻀﻲ أﻧﻪ إذا وﺟﺪ اﻟﺸﺮط
وﻫ ْﻢ أ َْوﻟِﻴَﺎء{ ﻓﺪل ﻋﻠﻰ أن ِ ِ
ُ } َوﻟ َْﻮ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳُـ ْﺆﻣﻨُﻮ َن ﺑِﺎﷲ واﻟﻨﱠﺒِ ﱢﻲ َوَﻣﺎ أُﻧ ِﺰ َل إِﻟ َْﻴﻪ َﻣﺎ اﺗﱠ َﺨ ُﺬ: ﻓﻘﺎل،اﳌﺸﺮوط
ودل ذﻟﻚ ﻋﻠﻰ، وﻻ ﳚﺘﻤﻊ اﻹﳝﺎن واﲣﺎذﻫﻢ أوﻟﻴﺎء ﰲ اﻟﻘﻠﺐ،اﻹﳝﺎن اﳌﺬﻛﻮر ﻳﻨﻔﻲ اﲣﺎذﻫﻢ أوﻟﻴﺎء وﻳﻀﺎدﻩ
...إﻟﻴﻪ ﻣﺎ ﻓﻌﻞ اﻹﳝﺎن اﻟﻮاﺟﺐ ﻣﻦ اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ واﻟﻨﱯ وﻣﺎ أﻧﺰل،أن ﻣﻦ اﲣﺬﻫﻢ أوﻟﻴﺎء
„Spomen uvjetavajuće rečenice za sobom povlači da se, kada se pojavi uvjet pojavi
i uvjetovano česticom „da“,427 koja uz uvjet za sobom povlači nestanak
uvjetovanog. Pa je rekao: A da su vjerovali u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se
njemu objavljuje oni ih ne bi uzeli za evlija'.428
Ukazuje da spomenuti iman negira njihovo uzimanje za evlija' i oponira mu i da se
ne može sastati iman i njihovo uzimanje za evlija' u srcu. To upućuje da onaj koji ih
je uzeo za evlija' nije sproveo obavezni429 iman od imana u Allaha i vjerovjesnika i
ono što mu se objavljuje.430
Sa obaveznim imanom šejh ovdje misli na osnovu imana jer je u jednom od
prethodnih citata osnovu srčanog i vanjskog imana nazvao „obaveznim imanom“,
a opšte poznat je idžma' muslimana da je prijateljevanje prema mušricima i
nevjernicima rušioc islama, a nazivanje mušrika i mustekbira muslimanima je
najveći vid prijateljevanja prema njima, jer se na njega nadovezuje sve ostalo,
poput ljubavi i prijateljevanja u ime vjere, kao što s druge strane to znači
neostvarivanje principa odricanja od mušrika, čija je osnova uvjerenje da su
nemuslimani, i svjedočenje da je njihov ma'bud samo Allah. Allahulmuste’an!
Zato pitanje negacije imana mušricima, tagutima i mustekbirima ulazi u
sveobuhvatnost neprijateljevanja, i takvi tekstovi su itekako dokaz za mes'elu koja
je predmet našeg spora, a koja je toliko jasna u Allahovoj Knjizi da u nju ne sumnja
osim osoba kojoj je Allah učinio srce slijepim pred svjetlom objave.
Rekao je šejh Hamed b. 'Atiq, rahimehullah:
Na ar. “lev”.
427
428
One za koje su privrženi i prema kojim su lojalni ljubavlju na osnovi vjere, smatranje njih muslimanima, i
pomaganje njih protiv muslimana.
429
Ovdje sa obaveznim imanom misli na osnovu imana a ne na obaveznu potpunost!
430
El‐Iman, str. 14 i Medžmu’ul‐fetava 7/17 (Šamilah)
264 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
وأﻛﺪ إﳚﺎﺑﻪ وﺣﺮم ﻣﻮاﻻ ﻢ،ﻓﺄﻣﺎ ﻣﻌﺎداة اﻟﻜﻔﺎر واﳌﺸﺮﻛﲔ ﻓﺎﻋﻠﻢ أن اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ ﻗﺪ أوﺟﺐ ذﻟﻚ
ﺣﱴ أﻧﻪ ﻟﻴﺲ ﰲ ﻛﺘﺎب اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﺣﻜﻢ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻷدﻟﺔ أﻛﺜﺮ وﻻ أﺑﲔ ﻣﻦ ﻫﺬا اﳊﻜﻢ ﺑﻌﺪ،وﺷﺪد ﻓﻴﻬﺎ
. وﲢﺮﱘ ﺿﺪﻩ،وﺟﻮب اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ
„Što se tiče neprijateljstva prema nevjernicima i mušricima, znaj da je Allah,
subhanehu ve te 'ala, na to obavezao i potvrdio obligatnost toga, i zabranio
prijateljevanje prema njima i to toliko naglasio da u Knjizi Uzvišenog Allaha ne
postoji hukm u pogledu kojeg postoji višebrojnijih i jasnijih dokaza od ovog hukma,
nakon obaveze tevhida i zabrane njemu suprotnog“.431
Kaže Dr. 'Abdul'aziz El 'Abdullatif, autor knjige „Nevaqidul‐iman el‐qavlijjeh
vel‐'amelijjeh“:
واﳊﺬر، أو اﻹﻋﺠﺎب ﻢ، وﻋﺪم اﻟﺮﻛﻮن إﻟﻴﻬﻢ، وﻣﻔﺎرﻗﺘﻬﻢ- ً دﻳﻨﺎ- واﻟﱪاءة ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺎر ﺗﻜﻮن ﺑﺒﻐﻀﻬﻢ
وﳓﻮ ذﻟﻚ ﻣﻦ ﻣﻘﺘﻀﻴﺎت، وﺟﻬﺎدﻫﻢ ﺑﺎﳌﺎل واﻟﻠﺴﺎن واﻟﺴﻨﺎن،ً وﲢﻘﻴﻖ ﳐﺎﻟﻔﺘﻬﻢ ﺷﺮﻋﺎ،ﻣﻦ اﻟﺘﺸﺒﻪ ﻢ
.اﻟﻌﺪاوة ﰲ اﷲ
„Odricanje od nevjernika biva mržnjom prema njema, dinski (vjerski),
napuštanjem njih, nenaklonjenošću njima, ili njihovim simpatisanjem, opreznošću
od poistovjećivanja sa njima, ostvarenjem razlikovanja od njih u vjerskom smislu, i
džihadom protiv njih govorom, kopljem, i drugim sličnim ovome od stvari koje za
sobom povlači neprijateljstvo u ime Allaha“432
Kakvo je to neprijateljstvo prema mušricima i kafirima i odricanje od njih
„čovjek ostvario“ ako ne vjeruje da oni imaju drugi din mimo dini islama i tevhida i
da njihov ma'bud nije samo Allah?! Dalje, ako su se muslimani složili da je
nevjernik svako ko na bilo koji način pomogne nevjernike protiv muslimana, u bilo
kojem mjestu ili vremenu bez obzira na neznanje, kako da se muslimani ne slože
da nije musliman onaj koji ne vjeruje da mušrik, tagut i mustekbir nisu muslimani,
ili ne dao Allah, da vjeruje da su muslimani i da ih tako naziva?!
S obzirom da se mes'ela tiče pitanja ljubavi i mržnje, prijateljevanja i
neprijateljevanja, nema potrebe da na ovom mjestu spominjemo dodatne
šerijatske dokaze i citate učenjaka. Stvar je jasna, hvala Allahu, osim nesrećniku,
šejtanovom prijatelju milom ili varkom.
En‐Nedžatu vel‐fikak, str. 363
431
432
Nevaqidul‐iman el‐qavlijjeh vel‐'amelijjeh, str. 361
EBU MUHAMMED 265
266 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
TEHAKUM ULAZI U ASLUD‐DIN ZATO ŠTO JE OD TEVHIDUL‐
HAKIMIJJEH A TEVHID BIVA SRCEM, RIJEČIMA I DJELIMA
Tevhidul‐hakimijje bez sumnje ulazi u aslud‐din pa hukm i tehakum
takođe
Šubhe Nusreta i Bilibanija na kojim su izgradili tvrdnju da „tehakum nije
od aslud‐dina
Tehakum samo Allahovom zakonu je dio suštine aslud‐dina
Citati suvremenika o ulasku tehakuma u aslud‐din
Riječi dr. El‐Qarnija iz „Davabitut‐tekfir“
'Abdulmedžid Eš‐Šazili i aslud‐din
EBU MUHAMMED 267
Kao što sam uvijek govorio, a i nakon svega što je prethodilo, vjerujem bez
imalo sumnje, da tehakum u smislu odricanja od velikog širka tehakuma tagutu i
ostvarenja tehakuma samo pred Knjigom i Sunnetom, ulazi u aslud‐din, i da je to
'aqida ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, i da čovjek neće biti musliman sve dok se ne
odrekne velikog širka tehakuma i mušrika tehakuma i taguta hukma.
Kao što vjerujemo da su se svi muslimani složili da je onaj koji upadne u opis
velikog širka tehakuma tagutu mušrik. Sljedbenici ehlus‐sunneta i džema'ata kao i
ekstremne džehmije, koji se u pitanju tekfira dijele na dvije vrste:
1) Prva kaže da je vanjski kufr dokaz postojanja srčanog kufra iako srce i
vanjština međusobno nisu uzročno povezani pa jedni kufr svode na značenje
poricanja a drugi na neznanje.
2) Drugi kažu da je takav kafir u vanjštini ali je moguće da bude mu'min kod
Allaha uprkos tome što je počinio jasan kufr, analogno mukrehu (prisiljeni)
koji izgovori ili učini jasan kufr bivši smirenog srca u imanu, koji je zbog toga
kod Allaha mu'min.433
Mes'ela i važno osnovno pravilo: mali i veliki kufr su različiti i u suštini i
obliku i u propisu!
Ovo naše vjerovanje ne stoji u oprečnosti sa našim uvjerenjem da u pitanju
hukma (suđenja) i tehakuma (traženju rješenja spora suđenjem zakonom) postoji
opis koji se u šerijatu naziva malim kufrom uz napomenu na jednu vjersku i
razumsku neminovnost, a to je da je nemoguće da vanjski opis malog kufra bude
apsolutno identičan vanjskom opisu velikog kufra u vjeri Uzvišenog. Ovo u suštini
važi i za srce, riječi i djela, ali sam se ograničio samo na vanjski opis zbog toga što
su vanjski opisi od uzroka tekfira u riječima i djelima predmet tekfira i odricanja
od mušrika u vanjskoj realnosti.
433
Mukreh koji je opravdan je onaj koji je usljed djelovanja prisile izgubio odabir srca i njegovo htijenje, a onaj
koji nije prisiljen ima potpun odabir i htijenje.
268 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Onaj koji u srcu krije nevjerstvo a pokazuje tevhid je munafik kod Allaha,
musliman u vanjštini. Ovo pravilo je osnova, jer riječ ili djelo velikog kufra i širka
samo po sebi izvodi iz islama a riječ ili djelo malog kufra i širka ne izvodi iz islama
osim uz srčano nevjerstvo. Tako da je iz početka neispravno da se razlika između
malog i velikog širka u hukmu i tehakumu traži samo u 'aqidi i djelima srca!
Zapamti ovo i shvati ga Allah će te sačuvati od mnogih zabluda! Što se kaže za
jednu vrstu ili jedinku velikog kufra i širka se kaže za ostale.
Psovanje Allaha i vjere i svaki drugi opis koji izvodi iz vjere islama po idžma'u
muslimana ne može nikad sam po sebi biti mali kufr i na ovo sam bezbroj puta u
svojim predavanjima skrenuo pažnju objašnjavajući braći da je mali kufr i širk u
hukmu i tehakumu sve ono što nije veliki kufr i širk te da nam, nakon što smo
precizno naučili granicu opisa velikog kufra i širka, ostaje samo da precizno
odredimo granicu i opis malog kufra i malog širka.
Na ovo se nadovezuje da svako ko postavi pravilo prema kojem kaže da je
razlika između velikog i malog kufra i širka u hukmu i tehakumu u tome što mali
kufr biva kada bez srčanog nevjerstva upadne u isti onaj vanjski opis koji je veliki
kufr i širk u pitanju hukma i tehakuma, takav se u suštini nije odrekao od velikog
širka i kufra hukma i tehakuma.
Suština njegovog mezheba i 'aqide je da to djelo samo po sebi nije veliki kufr
i širk, i ovo je suština onoga na čemu su Nusret i Bilibani. Tu je grešku siromah
napravio čak i u „njegovom širku pokornosti“, a kakvo mu je tek stanje u velikom
širku hukma i tehakuma!? Iz njihovih riječi razumiješ da ona osoba koja presudi
tagutskim zakonom i uzme ga za sudiju (tahkim) jednom ili dva puta i slično, a
Nusret u jednom predavanju kaže: „...i još jednom“ ‐ pod uslovom da „tu presudu
ne učini stalnom“ i da ne upadne u srčano nevjerstva poput „uvjerenja“,
„ubjeđenja“, „nezadovoljstva šerijatom“ i „okretanja leđa od njega“, nije tagut
hukma već je upala u mali širk i to pripisuje bivšem muftiji Saudijske Arabije
Muhammedu sinu Ibrahima, čije će riječi doći.
Dakle, kod njega je jedina razlika između malog i velikog kufra u hukmu i
tehakumu u tome što se nije ostvario Nusretov uvjet za „njegov širk pokornosti“ i
što nije upao u srčano nevjerstvo. Zbog toga kažu da je musliman onaj koji se
tehakumi tagutu i dozvoli tehakum tagutu na spomenuti način! Da nas Allah
sačuva uzroka Svoje srdžbe! Da je stvar kao što kaže Nusret i njegov nesrećni
ahbab nikad niko od onih koji se pripisuju islamu samim djelom i riječima ne bi
izašao iz vjere islama zbog tehakuma tagutu i suđenja njime, jer je potrebno samo
da ne ohalali haram i obratno i da svojim srcem mrzi taguta i njegov zakon i da
voli šerijat! Allahulmuste’an!
EBU MUHAMMED 269
Preslikano na mes'elu psovanja Allaha i vjere ili rađenja sihra, to bi bilo poput
osobe koja kaže da je psovanje Allaha i vjere bez obzira na srčano uvjerenje i djela
srca samo po sebi veliki kufr,434 ali ako to neko uradi jednom ili dva puta i slično ili
to traži, ne ohalalivši ga, ili, uopšteno rečeno, u svom srcu nema nijedan opis
velikog kufra, već je to učinio slijedivši strasti, ili ne uzimavši to za din i menhedž i
opšte pravilo, takav je kafir malim kufrom i nije izašao iz islama.
Ko ovako nešto kaže, u pogledu bilo kojeg velikog kufra koji je predmet
idžma'a ehlus‐sunneta, takav je kafir jer se nije odrekao od dotičnog velikog širka i
kufra i njihovih sljedbenika. Pravljenje razlike u propisu između psovanja vjere i
velikog širka i kufra hukma i tehakuma ili bilo koje druge vrste ili jedinke velikog
širka i kufra u riječima ili djelima nije dozvoljeno.
Opise „ili ne uzimavši to za din i menhedž i opšte pravilo“ sam namjerno
naveo, jer se spominju u Nusretovom i Bilibanijevom govoru, Allah im popravio
stanje, kada govore o malom kufru u hukmu i tehakumu, iako je bilo dovoljno da
samo spomenom jedan „njihov opis“ a on je „učinivši to radi slijeđenja strasti“,
kojeg oni „puno vole“.
Želim reći da je napravio ogromnu grešku ko na takav način napravi razliku
između vanjskog velikog i malog kufra, i da je suština njegovih riječi da opis
velikog kufra sam po sebi ne izvodi iz vjere i da je gori od ekstremnih džehmija
zbog toga što takve ne tekfiri ni u vanjštini, štaviše, smatra ih najboljim
muslimanima koji su opravdani ovim ili onim, a mi smo prema njima najgora
stvorenja među muslimanima. Allahulmuste’an!
434
Nisam nikad čuo da su Nusret i Bilibani „jasno i glasno“ konstatovali opis velikog kufra i širka u samom djelu
hukma i tehakuma, bez ulaženje u uvjerenje i djela srca i slično.
435
Tevhid u božanstvu.
436
Tevhid u gospodarstvu.
437
Tevhid u Imenima i Svojstvima.
270 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
qasd,438 tevhidul‐ma'rifeti vel‐ithbat439 i svim drugim koje spominju učenjaci selefa
i khalefa, iako oni nisu izričito spomenuti u tekstovima Objave, već su ih učenjaci
zaključili i spomenuli te podjele sa ciljem olakšavanja muslimanima da nauče
Allahov din i to se tiče svih termina u raznim islamskim naučnim disciplinama koji
nisu izričito spomenuti u Knjizi i Sunnetu.
Nusret, Bilibani i mnogi drugi, iako znaju da kod učenjaka postoji nešto što se
zove tevhidul‐hakimijje i znaju da kod nas ima nešto što se zove mali kufr u hukmu
i tehakumu, kažu da tehakum ne ulazi u aslud‐din a to je džehmijska novotarija.
Ovako uopštavanje ove izreke je veliki kufr jer su time porekli tekstove Objave,
koji su vezali ime islama za opis tevhida Allaha pridržavanjem (iltizām) samo
Njegovog dina i zakona, u šta ulazi očuvanje tevhida propisivanja zakona, suđenja
i tehakuma odricanjem od velikog širka u njima i predanošću samo Allahu.
Oni se u toj svojoj tvrdnji oslanjanju na nekoliko pogrešnih shvatanja a sve to
ima porijeklo u činjenici da nisu precizno odredili opis velikog kufra u suđenju
šerijatu suprotnim zakonom, kao što bez sumnje nisu naučili granicu aslu dinil
islama.
438
Tevhida traženja i namjere, a on je drugi naziv za tevhidul‐uluhijjeh i tevhidul‐’ibadeh.
Tevhid spoznaje i potvrde, a on obuhvata tevhidur‐rububijjeh i tevhidul‐esma’i ves‐sifat.
439
440
Već smo ukazali na neispravnost ove tvrdnje i objasnili na čemu se gradi i da ona u sebi sadrži optuživanje Ibn
’Abbasa da je kafir ili džehmija, a ja ovdje konstatujem čak i u pogledu činjenice da Ibn ’Abbas svojim riječima
nije želio suđenje tagutskim zakonom da se do tog zaključka nije došlo idžtihadom već idžma’om muslimana, jer
se ne prenosi ni od koga da je rekao da je Ibn ’Abbas pogriješio ili da je upao u kufr ili postao kafir, ne dao Allah,
što kategorički ukazuje da svojim riječima „kufr dune kufr“ nije želio suđenje tagutskim zakonom. Isto važi i za
ostale selefe od kojih se prenose izreke o malom kufru. Pa da li je preče ovo što sam ja rekao ili Nusretove
riskantne tvrdnje? Ponavljam, ovo važi čak i za Ibn ’Abbasa a kamoli za samu konstataciju tevhida u hukmu i
tehakumu.
EBU MUHAMMED 271
2) Opis kojeg sam načeo pod tačkom jedan a to je da je granica opisa malog kufra
koji se spominje u njihovim izrekama „predmet idžtihada“ i da se ne zna precizno
koje je značenje Ibn 'Abbas time želio i oni koji tvrde da time nije mislio na
suđenje tagutskim zakonom to samo dokazuju činjenicom da u vrijeme Ibn
'Abbasa i drugih selefa nije bilo sudija koji sude tagutskim zakonom, iz čega
zaključuju da Ibn 'Abbas neminovno govori o drugom opisu a sve što je zaključeno
na osnovu idžtihada nikad ne može biti od suštine aslud‐dina a postojanje tog
idžtihada opet potvrđuje postojanje „učenjaka“ danas koji suđenje tagutskim
zakonima smatraju malim kufrom, poput Albanija, Bin Baza i drugih.
3) „Dokazivanje“ „islama“ onih koji iz neznanja sude tagutskim ili plemenskim
zakonima riječima šejhul‐islama koje su osnovna teme knjige: „...jer puno ljudi je
ušlo u islam ali pored toga ne sude osim...“ iz kojih Nusret i Bilibani razumiju da
je šejhul‐islam potvrdio islam onim koji ne sude osim tagutskim zakonom što je
dokaz da to ne ulazi u aslud‐din, jer da je tako ne bi ih smatrao muslimanima.
4) Poređenje tehakuma tagutu i suđenja tagutskim zakonom makar u jednoj
mes'eli sa sedždom pozdrava koju je Mu'aza učinio Poslaniku, ., koja nije bila
sedžda 'ibadeta. Zaključuju da pošto je sedžda „'ibadet“ a Mu'az je „usmjerio
Poslaniku“ ne želivši njom 'ibadet i time nije postao mušrikom isto tako i onaj koji
sudi tagutskim zakonom ili se tehakumi tagutu tražeći rješavanje spora suđenjem
tagutskim zakonom, ne želeći time 'ibadet tagutu, bez srčanog nevjerstva, nije
mušrik, što ukazuje da tehakum ne ulazi u aslud‐din. 'Ibadet koji se mora ostvariti
u tehakumu tagutu i suđenju tagutom, da bi nekog izveli iz islama, je „tahlil i
tahrim“,441 kao što je „poznato“ u slučaju 'Adija b. Hatima, /. Pa ko sudi
tagutskim zakonom ili tehakumom tagutu traži da mu se sudi tagutskim zakonom
a nije upao u tahlil i tahrim je još uvijek musliman.
5) Kažu da je suđenje tagutskim zakonom i tehakum tagutu veliki kufr a ne veliki
širk, pa onda na to nadovezuju pravila o kojim Allah nikakvog dokaza nije objavio
kao što to radi Bilibani, a i Nusret nije daleko od njega.
6) Kažu tekfir onoga koji sudi tagutskim zakonom ili se tehakumi pred njim je
obaveza samo onih koji prave razliku između širka i kufra a kufr i širk su kod njih
sinonimi, te im valjda zbog toga nije obaveza da ih tekfire! Napominjem da ranije
pod istim izgovorom nisu tekfirili ni počinioca velikog širka u 'ibadetu da bi na
kraju završili na riječima da postoji razlika između širka 'ibadetom i širka u hukmu i
tehakumu te da u posljednjem ne mogu tekfiriti zbog toga što je ova mes'ela
441
Ohalaljivanje i oharamljivanje.
272 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Sve to završava neposjedovanjem precizne predodžbe o opisu malog kufra i
širka u pitanju suđenja iz čega rezultira općenit govor, pogrešno shvatajući riječi
šejha Muhammeda b. Ibrahima na koje se „oslanjaju“, a na šta se onda
nadovezuje neposjedovanje precizne predodžbe o opisu velikog širka u kufru
hukma i tehakuma tagutu.
Još uvijek se čudim kako im se moglo dogoditi da slučaj kadije koji namjerno
pogrešno presudi, na način koji ga sam po sebi ne izvodi iz vjere, uporede sa
osobom koja traži rješenje spora tahkimom (uzimanjem za sudiju) tagutskog
zakona a tahkim taguta izvodi iz vjere?! Razlog tome je što ne znaju razliku
između granica opisa velikog i malog kufra u hukmu, jer ako znaš precizno šta je
veliki širk i kufr u hukmu znaćeš da je onaj koji je to tražio, a to je mutehakim,
kafir. Zapamti ovo!
Nusret, a nakon njega Bilibani, se s nama slažu u pogledu toga da je
propisivanje zakona mimo Allaha veliki širk i da je onaj koji to radi od glavešina
taguta, i da je širk pokornosti koji se ogleda u tahlilu i tahrimu, tj. promjeni
zakona, takođe od stvari koje izvode iz vjere ali ne znam da li će to sprovesti nad
svakom osobom u bilo kojem vremenu ili mjestu jer još uvijek imaju problema sa
shvatanjem granice aslu dinil islama, na šta ukazuje njihovo shvatanje riječi šejhul‐
islama Ibn Tejmijje kojima pripisuju islam onome „koji ne sudi osim plemenskim
zakonima“.
Nakon što navedem riječi nekih kod njih prihvaćenih suvremenika u pogledu
toga da tehakum ulazi u aslud‐din, osvrnuću se ukratko na širk propisivanja
zakona i širk pokornosti, da bih nakon toga detaljno ušao u određivanje granice
opisa velikog kufra u hukmu iz kojeg ćemo shvatiti razliku između njega i malog
kufra, kao što ćemo shvatiti značenje poređenja tehakuma tagutu sa
„neodređenim opisom“ velikog i malog kufra kod Nusreta, a nakon njega
Bilibanija.
EBU MUHAMMED 273
442
„Jasik“ je zakonodavstvo Tatara.
Na ar. „tejjarus‐sahveh“.
443
274 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
isticanje određenog tevhida i brigu o njemu i da se učini zasebnom vrstom, iako
ulazi u vrste prije njega. Nema smetnje u tome i za to imamo puno primjera.
Hakimijjeh ulazi u tevhidul‐esma'i ves‐sifat i gradi se na imenu El‐Hakem, kao što
je u hadisu: Allah, On je El‐Hakem i samo Njemu pripada hukm, i na upravljanju
a ono je od značenja rububijjeta, tj. upravljanju putem naredbe i zabrane. Kakva je
novotarija u tome?...
Isto kažemo da među učenjacima ima onih koji su uvjete la ilahe illallah sveli na
sedam. Neki su idžtihadili i sveli ih na osam pa su spomenuli uvjet kufra u taguta
iako se on nalazi unutar sedam uvjeta, ali zbog njegove važnosti ga je odvojio od
uvjeta ljubavi i učinio ga odvojenim. Je li takav kod njih novotar?
Isto tako je i sa imanom. Neki selefi su ga sveli na dvije riječi „riječi i djelo“, pa
kada su novotari došli sa novom neki su rekli „riječi, djelo i uvjerenje“, pa kada su
murdžije počele pričati o djelu selefi su rekli „uvjerenje, riječi i sprovođenje
ruknova“ pa su dodali riječ erkan444 s ciljem pojašnjenja, a neki su ga definisali sa
„riječ, djelo, uvjerenje i nijjet“ a neki su dodali „...i slijeđenje“ i sve što je prethodilo
je ispravno. Ali, svaki put kada situacija nalaže pojašnjenje ili zbog važnosti nečega
selefi su dodavali shodno tome i to nije izmišljeni dodatak, već se uopšteno
izrečeno i isprepleteno nalazi u govoru prethodnih.
Prema njihovom pravilu treba biti novotar i onaj koji je dodao na „dvije riječi“ u
imanu! S time da je bolje da se ustale termini i da se iz njih ne vade novi pa da ih
postane puno i da se oduže, a ustaljeni su na tri vrste; er‐rububijjeh, el‐uluhijjeh,
el‐asma'u ves‐sifat. To su spoznali isčitavanjem i razmatranjem ajeta i hadisa pa
su našli da tevhid ne izlazi iz ove tri vrste te su ga utemeljili na tri osnove ili vrste.
Nijedna vrsta ne izlazi iz ove tri. I neće se izdvojiti niti izvesti bilo koja vrsta a da ne
bude uzeta iz ove tri. Zbog toga je ovo najljepša podjela, jer je sveobuhvatna i
sprečava ulazak stranog u nju, precizna i ostvaruje željeno. A Allah najbolje
zna.“445
Stari 'Abdullah El‐Gunejman, o ovom pitanju, u jednoj fetvi takođe kaže:
ﻣﺎ رأﻳﻜﻢ ﰲ إﻧﻜﺎر ﺗﻮﺣﻴﺪ اﳊﺎﻛﻤﻴﺔ؟ وﻫﻞ إﻓﺮادﻩ ﺑﻘﺴﻢ ﻣﺴﺘﻘﻞ ﺧﺮوج ﻋﻦ ﻣﺬﻫﺐ اﻟﺴﻠﻒ؟ وﰲ أي أﻧﻮاع
اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ﻳﺪﺧﻞ ﻫﺬا اﻟﻘﺴﻢ؟
„Šta mislite o poricanju tevhidul‐hakimijjeh? Da li je njegov spomen kao zasebna
vrsta izlazak iz mezheba selefa? U koju vrstu tevhida ulazi ova vrsta?“
444
Množina od riječi „rukn“.
El‐Vesit.
445
EBU MUHAMMED 275
:اﻟﺠﻮاب
وﻟﻜﻨﻪ داﺧﻞ ﰲ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻟﻌﺒﺎدة، ﻓﻬﻮ ﻧﻮع ﻣﻦ أﻧﻮاع اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ، ﺗﻮﺣﻴﺪ اﳊﺎﻛﻤﻴﺔ ﻻ ﳚﻮز إﻧﻜﺎرﻩ.اﳊﻤﺪ ﷲ
ﻓﻬﻮ داﺧﻞ ﰲ ﺗﻮﺣﻴﺪ- ﻳﻌﲏ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ- أﻣﺎ ﺑﺎﻟﻨﺴﺒﺔ ﷲ؛ ﻓﻬﻮ- ﻛﺸﺨﺺ- ﺑﺎﻟﻨﺴﺒﺔ ﻟﻠﺤﺎﻛﻢ ﻧﻔﺴﻪ
ﻓﻬﻮ ﻳﻜﻮن، ﻓﻴﺠﺐ أن ﻳﻜﻮن اﻟﺮب اﳌﺘﺼﺮف ﻫﻮ اﻟﺬي ﻟﻪ اﳊﻜﻢ، ﻷن اﳊﺎﻛﻢ ﻫﻮ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ،اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ
أﻣﺎ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ اﻟﺘﻄﺒﻴﻖ واﻟﻌﻤﻞ؛ ﻓﺎﻟﻌﺒﺪ. داﺧﻼً ﰲ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ اﳊﻜﻢ واﻷﻣﺮ واﻟﻨﻬﻲ واﻟﺘﺼﺮف
ﻷﻧﻪ، وﺟﻌﻠﻪ ﻗﺴﻤﺎً راﺑﻌﺎ ﻟﻴﺲ ﻟﻪ وﺟﻪ. ﻓﻬﻮ ﻣﻦ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻟﻌﺒﺎدة ﻣﻦ ﻫﺬﻩ اﳉﻬﺔ،ﻣﻜﻠﻒ ﺑﺎﺗﺒﺎع ﺣﻜﻢ اﷲ
واﻷﻣﺮ ﺳﻬﻞ ﻓﻴﻪ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ، واﻟﺘﻘﺴﻴﻢ ﺑﻼ ﻣﻘﺘﻀﻰ ﻳﻜﻮن زﻳﺎدة ﻛﻼم ﻻ داﻋﻲ ﻟﻪ،داﺧﻞ ﰲ اﻷﻗﺴﺎم اﻟﺜﻼﺛﺔ
. وﻻ ﳏﺬور ﻓﻴﻪ، إذا ﺟﻌﻞ ﻗﺴﻤﺎً ﻣﺴﺘﻘﻼً ﻓﻬﻮ ﻣﺮادف،ﺣﺎل
„Odgovor:
Hvala Allahu! Nije dozvoljeno poricati tevhidul‐hakimijjeh jer je on jedna od vrsta
tevhida, ali s obzirom na sudiju (vladara) samog po sebi, kao osobu, ulazi u
tevhidul‐’ibadeh, a u odnosu na Allaha on, tj. tevhid, ulazi u tevhidur‐rububijjeh,
jer Sudija je samo Uzvišeni Allah pa je obaveza da Gospodar Koji Upravlja bude
Onaj Kome pripada sud, tako da on sa aspekta suđenja, naredbe i zabrane i
upravljanja, ulazi u tevhidur‐rububijjeh.
Što se tiče sprovođenja i djela rob je obavezan da slijedi Allahov zakon i to je od
tevhidul‐’ibadeh sa ove strane. Da se učini četvrtom vrstom nema smisla jer ulazi u
tri vrste a podjela bez povoda je samo dodatan govor za kojeg nema potrebe, iako
je stvar u tome lahka u svakom stanju jer ako ga učine neovisnom vrstom on je
sinonim i u tome nema ništa zabranjeno.“446
Dakle, Nusretu i Bilibaniju je trebalo biti dovoljno da se sjete povezanosti
pitanja Allahove jednoće u hukmu sa vrstama tevhida, ili činjenice da su neki
posebno spomenuli tevhidul‐hakimijjeh, da zaključe da kao što onaj koji sruši
tevhidul‐uluhijjeh širkom ili istikbarom u 'ibadetu ili u teoretsko‐'aqidetskom
tevhidu rušenjem principa zasluge Allaha da bude Jedini Bog nema islama.
Onaj koji sruši osnovu tevhidul‐hakimijjeh, bilo širkom propisivanja zakona ili
širkom suđenja ili širkom traženja suđenja ili ohološću i okretanjem, takođe nema
islama, i da to, s obzirom da se tevhid sastoji od riječi i djela, može biti srcem,
riječima ili djelima bez dodatnog uvjetovanja srčanog nevjerstva za tekfir onoga
koji upadne u veliki širk i kufr u riječima ili djelima.
446
Fetva sa „Minbera tevhida i džihada“.
276 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovo iz razloga što u tevhidul‐hakimijjeh postoji opis malog širka koji ruši
obaveznu potpunost imana, ali ne oponira činjenici da je tevhidul‐hakimijjeh rukn
od ruknova vjere i dio suštine aslud‐dina, kao što postojanje malog širka u
'ibadetu, slijeđenju i pokornosti, ne oponira činjenici da je tevhidul‐uluhijjeh rukn
od ruknova vjere i dio suštine aslu dinil islama.
Isto tako i činjenica da čovjek može učiniti i mali širk u rububijjetu recimo,
smatrajući uzrocima određene stvari koje Allah nije učinio uzrocima, niti su kao
takvi poznati u znanju i iskustvu ljudi, uz osnovu oslonca na Allaha, poput nošenja
konca oko ruke s ciljem odagnavanja nevolje. Ovo je mali širk u rububijjetu i
uluhijjetu jer je pripisao uzročnost nečem što je ne posjeduje i vezao srce za njega
na način koji ga ne izvodi iz vjere ali je mali širk, da Allah sačuva.
Dakle, postojanje opisa malog širka i kufra u bilo kojoj od vrsta tevhida
pametnog ne navodi da kaže da određena vrsta tevhida, njene vrste i jedinke koje
sačinjavaju njenu osnovu, svejedno radilo se od odricanja od velikog širka ili
lojalnosti prema tevhidu, nije rukn od ruknova Allahove vjere i sastavni dio aslu
dinil islama. Ovo je uzrok Nusretove i Bilibanijeve greške, Allah ih uputio istini!
Činjenica da Nusret priznaje da postoji veliki širk propisivanja zakona i veliki
širk pokornosti i da zna da to ulazi u pitanja tevhidul‐hakimijjeh i uprkos tome
govori da tehakum ne ulazi u aslud‐din samo dodatno dokazuje da on ostvarenje
pridržavanja (iltizāma) samo Allahove vjere, očuvanjem prinicipa Allahove
jednoće u propisivanju zakona, hukma i tehakuma, nutrinom i vanjštinom, ne
smatra uvjetom ispravnosti osnove islama, ili dijelom njegove suštine, bez koje ne
postoji aslu dini islam, i to shvatanje potkrijepljuje svojim neshvatanjem riječi Ibn
Tejmijje iz „Minhadža“, što je jasan dokaz da on nije spoznao suštinu islama. Da
nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe!
Na samom početku ovih previranja su imali probleme i sa tekfirom mušrika u
'ibadetu prije uspostave argumenta govoreći da je to obaveza samo onoga koji
pravi razliku između širka i kufra a kasnije su valjda shvatilli da takav mora biti
mušrik, a možda su i to izgradili na pogrešnim temeljima, ali neke vrste i jedinke
mušrika u pokornosti, slijeđenju, hukmu i tehakumu, još uvijek smatraju
muslimanima, posebno one koji to rade iz neznanja, oslanjajući se na citat Ibn
Tejmijje i druge njihove šubhe koje sam spomenuo.
Zbog svega što je prethodilo kažem da je mezheb ehlus‐sunneta i džema'ata
vjerovanje da je odricanje od svih vrsta i jedinki velikog širka u hakimijjetu i
ostvarenje Allahove Jednoće u njemu, uvjet za ispravnost aslud‐dina ili dio
njegove suštine.
EBU MUHAMMED 277
To je jasno u govoru svih selefa i khalefa kao i govoru suvremenika čije knjige
i mišljenja sam upoznao. To je čak i mišljenje branioca taguta, njihove „poštovane
uleme“, kao i Makdisija i ostalih. U to nema sumnje! Nusret i Bilibani se boje da
ću, ako priznaju da pitanja velikog širka hakimijjeta ulaze u aslud‐din, biti u pravu
u svemu što sam rekao i kažem i onda će njihova laž pasti u vodu, i neće više imati
osnovu kojom bi mogli braniti svoje velikane. Danas je aslud‐din kod mnogih
postalo da kontriraju Ebu Muhammedu šta god on da kaže. Da Allah sačuva!
mjestu mrklog neznanja (fetre) i povjeruje ili se pokori lažnim vjerovjesnicima u
njihovom zakonu ili obavijestima o gajbu,449 što im objavljuje šejtan, ne kaže da
nije mušrik zato što nije znala detalje Allahovih propisa i obavijesti!
Upravo ovo je 'ibadet šejtanu koji se spominje u suri Ja Sin. Dakle,
nepoznavanje detaljnih propisa šerijata i vjerskih obavijesti nema veze sa
'ibadetom, slijeđenjem i pokornošću i tehakumu tagutima i vjerovanjem u njih, a
to sam objasnio na početnim stranicima ove knjige.
Kaže El‐Qarni:
، وﻟﻮ ﺣﺼﻞ ﻣﻨﻪ ﳐﺎﻟﻔﺔ ﻟﻪ ﰲ اﻟﻈﺎﻫﺮ،ﻷن اﳌﺆﻣﻦ ﻻ ﳝﻜﻦ أن ﻳﺮﺿﻰ ﲝﻜﻢ ﻏﲑ ﺣﻜﻢ اﷲ ﻋﻠﻰ اﳊﻘﻴﻘﺔ
َ َ } َوَﻣﺎ َﻛﺎ َن ﻟِ ُﻤ ْﺆِﻣ ٍﻦ َوﻻ ُﻣ ْﺆِﻣﻨَ ٍﺔ إِ َذا ﻗ: وﳍﺬا ﻗﺎل اﷲ ﺗﻌﺎﱃ.ﻟﺸﻬﻮة أو ﳓﻮﻫﺎ
ﻀﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َوَر ُﺳﻮﻟُﻪُ أ َْﻣ ًﺮا أَن ﻳَ ُﻜﻮ َن
ﻓﺎﻟﺮﺿﻰ ﺑﺪﻳﻦ اﷲ واﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ ﺷﺮط ﻓﻲ ﺗﺤﻘﻴﻖ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ.[36/ْﺨﻴَـ َﺮةُ ِﻣ ْﻦ أ َْﻣ ِﺮِﻫ ْﻢ{ ]اﻷﺣﺰاب ِ ﻟَﻬﻢ اﻟ
ُُ
.اﻟﺬي ﻻ ﻧﺠﺎة ﺑﺪوﻧﻪ
Apsolutno nepoznato i skriveno, a to je ono što zna samo Uzvišeni Allah.
449
450
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 46
EBU MUHAMMED 279
„Jer nemoguće je da mu’min bude zadovoljan451 zakonom (presudom) nekog
drugog mimo Allaha u suštini, čak i da se od njega dogodi vanjska mukhalefeh,452
zbog strasti i slično. Zbog toga je Uzvišeni Allah rekao: Kada Allah i Njegov
Poslanik nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svome
nahođenju postupaju… El‐Ahzab 36
Dakle, zadovoljsto Allahovim dinom453 i tehakum njemu je uvjet za ostvarenje
aslud‐dina, bez kojeg nema uspjeha.“454
Sa vanjskom „mukhalefeh“, tj. postupanjem suprotnim šerijatu kojim se ruši
obavezna potpunost tevhidul‐hakimijjeta, autor misli na mali kufr a ne na opis
velikog kufra, koji prema Nusretu i Bilibaniju ako se uradi jedanput i slično, ali iz
strasti uz ostale „novotarske uvjete“, ne izvodi iz vjere.
Spominjući „zadovoljstvo“, koje je rukn srčanog pridržavanja, i tehakum, koji
je rukn vanjskog pridržavanja (iltizāma), autor ne želi reći da onaj koji je
zadovoljan samo sa Allahovim zakonom i mrzi sud taguta a zatim se tehakumi
tagutu, nije srušio aslud‐din, već je cilj autora da objasni da je vanjsko
pridržavanje samo šerijata uvjet za ostvarenje aslud‐dina, što se u pogledu djela
ruši kako tehakumom tagutu, koji je djelo, tako i okretanjem od tehakuma
šerijatu, tj. kufrom tevelli, koji ulazi u oblast apsolutnog ostavljanja, i to je kufr,
kao što je ostavljanje rukna ili kategorije djela veliki kufr, uz podsjetnicu da svaki
veliki širk neminovno ukazuje na nevjerničko ostavljanje, jer onaj koji upadne u
veliki širk je time ostavio tevhid.
Na ovo upozoravam jer ima puno bolesnih srca koji se igraju sa govorom
Allaha i Njegovog Poslanika, kao i sa govorom ljudi. Sami sebi štete! Govoreći
upravo o tome da čovjek neće biti musliman kod Allaha ako odbije pridržavanje
samo šerijata, hukmom i tehakumom, ili ne ostavi pridržavanje tagutskog zakona,
hukmom ili tehakumom, bez obzira na njegovo srčano uvjerenje, i u kontekstu
govora o nekim Židovima koji su ispoljavali svoje vjerovanje u to da je
Muhammed, ., Allahov poslanik, ali se nisu htjeli povinuti njegovom putu, autor
kaže:
451
Ko god se tehakumi tagutu zadovoljan je tim djelom iako ne mora značiti da voli njegov zakon i da mrzi
Allahov, i on je ili zadovoljan sa tagutskim zakonom ili nije zadovoljan samo šerijatom onako kako mu je Allah
naredio, a autor ne želi tekfir počinioca tehakuma tagutu uvjetovati srčanim nevjerstvom jer je to put džehmija i
ekstremnih murdžija.
Postupanje suprotno naređenom.
452
453
Ovo je jedan od opisa koji je rukn u nutrinskom pridržavanju šerijata, a tehakum se tiče vanjštine.
454
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 47.
280 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Mnogi su potvrdili istinitost Allahovog Poslanika, ., i to posvjedočili i priznali, i
on im pored toga nije presudio islamom zbog nepostojanja zadovoljstva sa
šerijatom, i pokornosti njemu i slijeđenja455 Poslanika, ..
Primjer za to je predaja Safvana b. 'Assala, koji kaže: „Jedan Židov reče svom
prijatelju: „Hajd' sa nama kod ovog vjerovjesnika!“. Njegov prijatelj reče: „Nemoj
govoriti da je vjerovjesnik, jer ako te čuje imaće četiri oka“, pa su došli Allahovom
Poslaniku, ., i upitali ga o devet jasnih znakova, pa im je odgovorio: „Ne
pridružujte Allahu ništa, ne kradite, ne činite blud, ne ubijajte onoga čije je ubistvo
Allah zabranio osim s pravom, nemojte nevinog privoditi vladaru, nemojte činiti
sihr, ne jedite kamatu, ne optužujte čednu ženu za blud, i ne bježite sa bojnog
polja, i vama posebno Židovi, da se ne ogriješite o dan subote.“, pa mu poljubiše
ruke i noge i rekoše: „Svjedočimo da si vjerovjesnik!“ Reče: „Šta vas sprečava od
moga slijeđenja?“ Rekoše: „Davud je zamolio da u njegovom potomstvu uvijek
bude vjerovjesnika i bojimo se da nas ne ubiju Židovi ako bismo te slijedili.“
Kaže autor:
ﻟﻜﻦ ﳌﺎ ﱂ ﻳﻘﺒﻼ اﺗﺒﺎﻋﻪ واﻻﻟﺘﺰام، وﺷﻬﺎد ﻢ ﻟﻪ ﺑﺄﻧﻪ ﻧﱯ،ﻓﺎﻧﻈﺮ إﱃ ﺗﺼﺪﻳﻘﻬﻢ ﻟﻠﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ
، ﺑﻞ ﺑﻘﻴﺎ ﻋﻠﻰ ﻛﻔﺮﳘﺎ اﻷﺻﻠﻲ،ﲟﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ ﻣﻦ ﺷﺮع ﱂ ﳛﻜﻢ ﳍﻤﺎ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﺑﺎﻹﺳﻼم
ﻓﺪل ذﻟﻚ ﻋﻠﻰ أﻧﻪ ﻻﺑﺪ ﻓﻲ ﺗﺤﻘﻴﻖ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻊ اﻋﺘﻘﺎد أن دﻳﻦ اﷲ ﺣﻖ ﻣﻦ ﻗﺒﻮﻟﻪ واﻟﺮﺿﻰ ﺑﻪ و
.اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ وﺣﺪﻩ
„Pogledaj u njihovo vjerovanje u istinitost Poslanika, ., i njihovo svjedočenje da
je on vjerovjesnik, ali s obzirom da nisu prihvatili njegovo slijeđenje i pridržavanje
(iltizām) onoga čime je došao od zakona, Poslanik, ., im nije presudio islamom.
Oni su ostali na svom osnovnom kufru (kufr asli). To upućuje na to da je za
ostvarenje aslud‐dina uz uvjerenje da je din Allaha istina, potrebno njegovo
prihvatanje, zadovoljstvo njime, i tehakum njemu, jedino.“456
Dakle tehakum jedino šerijatu je od aslud‐dina i ulazi u uopšteno vanjsko
pridržavanje (iltizām) Allahovog zakona, koji se ruši istikbarom457 ili širkom458 koji
biva tehakumom tagutu.
Tevhida pokornosti i slijeđenja.
455
456
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 48
457
Oholjenjem pred tehakumom šerijatu.
458
Pridruživanje nekog drugog Allahu u onome što je specifično za Njega.
EBU MUHAMMED 281
Mes'ele:
a) Uopšteni tasdiq (vjerovanje u istinitost) i iltizām za sobom neminovno
povlače vjerovanje u istinitost svake jedinke vjerskih obavijesti, i
pridržavanje svake naredbe ili zabrane koju vjernik sazna.
b) Činjenjem velikih grijeha ili malog kufra i ostavljanjem obaveza čije
ostavljanje za sobom ne povlači tekfir, se ruši obavezna potpunost
iltizāma šerijata a ne njegova osnova.
Kaže:
: اﻻﻟﺘﺰام اﻟﻈﺎﻫﺮ.٢
ﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﺘﻨﺒﻴﻪ ﻫﻨﺎ إﱃ أن اﻟﻐﺎﻳﺔ ﻣﻦ اﻟﻜﻼم ﻋﻦ اﻻﻟﺘﺰام اﻟﻈﺎﻫﺮ وﻛﻮﻧﻪ ﻣﻦ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ ﻫﻲ ﺑﻴﺎن اﳊﻜﻢ
واﺷﱰاط ﺗﻼزم، ﻋﻨﺪ اﻟﻜﻼم ﻋﻦ ﺣﻘﻴﻘﺔ اﻹﳝﺎن، ﻛﻤﺎ أﲨﻊ ﻋﻠﻴﻪ أﻫﻞ اﻟﺴﻨﺔ واﳉﻤﺎﻋﺔ،اﻟﺸﺮﻋﻲ ﳍﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ
.اﻟﻈﺎﻫﺮ واﻟﺒﺎﻃﻦ
„2. Vanjsko pridržavanje:
Neophodno je napomenuti da je cilj govora o vanjskom pridržavanju i njegovom
bitku od aslud‐dina da se objasni šerijatski propis za ovo pitanje onako kao što se
u pogledu njega složio (idžma') ehlus‐sunneh vel‐džema'ah kod govora o suštini
imana i uvjetovanju neminovne uzročne povezanosti (telazum) između vanjštine i
nutrine.“
Dakle, ovo je predmet idžma'a kod ehlus‐sunneta i džema'ata.
Kaže:
ﻓﻜﻞ ﻣﺴﻠﻢ ﻻ ﺑﺪ أن ﻳﻜﻮن ﻋﺎﳌﺎ ﲟﺪﻟﻮل اﻟﺸﻬﺎدﺗﲔ ﻣﻦ ﺟﻬﺔ دﻻﻟﺘﻬﺎ ﻋﻠﻰ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﷲ واﻻﻟﺘﺰام اﺠﻤﻟﻤﻞ
ﻟﻜﻨﻪ ﻣﻊ ذﻟﻚ ﻗﺪ ﳚﻬﻞ ﺑﻌﺾ ﻣﻈﺎﻫﺮ اﻟﺸﺮك أو ﻳﻌﻤﻞ ﻣﺎ ﻫﻮ ﻣﻨﺎﻗﺾ ﻟﻼﻟﺘﺰام ﺑﺎﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﺟﺎﻫﻼ,ﺑﺎﻟﺸﺮﻳﻌﺔ
.أو ﻣﺘﺄوﻻ ﻣﻦ ﻏﲑ ﻗﺼﺪ إﱃ ﻣﺎ ﺑﻪ اﻟﻜﻔﺮ ﻋﻠﻰ اﳊﻘﻴﻘﺔ
„Neophodno je da svaki musliman zna značenje dva šehadeta sa strane njihovog
ukazivanja na tevhid Allaha i uopšteno pridržavanje šerijata, ali je moguće da uz
to ne zna neke oblike širka ili da iz neznanja ili te'vila radi nešto što ruši
pridržavanje šerijata, bez namjere onoga čime biva kufr u suštini.“459
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 74‐75
459
282 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Željeno oblicima širka smo pojasnili. Ono što ruši uopšteno pridržavanje
šerijata, a u njemu se može opravdati neznanjem, obuhvata, npr., ohalaljivanje
nekih zabranjenih stvari i obratno, uz uvjerenje da je to od Allahovog zakona a ne
slijeđenje tagutskog zakona što je osnova suštinskog širka, a ko god to uradi
uzimajući taguski zakon za sudiju (tahkimut‐tagut) imao je namjeru činjenja djela
koje se u suštini ne može sastati sa aslud‐dinom, makar to i ne znao, jer je
uzimanje tagutskog zakona za sudiju veliki kufr a za tekfir se ne uvjetuje da čovjek
ima namjeru da postane kafir.
Uopštenim pridržavanjem šerijata se misli na pridržavanje njega „jedinog“
kao što je prije nekoliko redova rekao o tehakumu, jer se pojmom „'ibadet“ u
Kur'anu misli na 'ibadet „jedino“ Allahu u kojeg ulaze pojmovi hukma, tehakuma,
pokornosti, slijeđenja, ljubavi, oslonca, straha, nade i slično od opisa koji
sačinjavaju suštinu osnove imana, a učenjaci su značenja riječi El‐Ilāh (Bog) uzeli
iz Allahove Knjige nakon spoznaje arapskog jezika, jer je Uzvišeni Allah u Knjizi, od
početka do kraja, detaljno objasnio značenja koja ulaze u sveobuhvatnost pojma
'ibadet u uopštenom smislu, kao i njegove vrste i jedinke koje se tiču nutrine i
vanjštine.
Kaže:
„Kufrur‐redd (kufr odbijanja)
Uvod:
Neophodno je za ostvarenje imana u Poslanika, ., i ono čime je došao da
vjerovanje u njegovu istinitost i uopšteno pridržavanje šerijata, nutrinom i
vanjštinom.
Kao što za ostvarenje imana nije dovoljno puko ostvarenje pridržavanja šerijata
bez vjerovanja u istinitost (tasdiq), isto tako puki tasdiq nije dovoljan bez
ostvarenja uopštenog pridržavanja.
To zbog toga što priznanje da je Muhammed Allahov Poslanik za sobom povlači
prihvatanje onoga čime je došao, tasdiqom i povinutošću,460 jer u pogledu
prihvatanja onoga čime je došao, ., je dovoljno puko uvjerenje i tasdiq, a što se
tiče „traženja“ (taleba)461 tu je uz tasdiq potrebno ostvarenje pridržavanja kao što
je Uzvišeni rekao: Nismo nijednog poslanika poslali osim da bi mu se pokoravalo
Allahovom dozvolom. En‐Nisa' 63
460
Pokornošću. Ovdje je vanjsku pokornost nazvao „prihvatanjem“!
461
Traženja rađenja djela ili ostavljanja zabranjenog od strane Zakonodavca.
EBU MUHAMMED 283
Prema tome, kufrur‐redd može biti ili tjeranjem u laž (tekdhib) i ohalaljivanjem
koje ruši tasdiq, ili okretanjem (et‐tevelli) i izbjegavanjem (i'irad) koje ruši
pridržavanje, svejedno radilo se o nutrinskom ili vanjštinskom pridržavanju.
Sve ovo ulazi u kufr 'inata (prkosa), koji biva nakon uspostave poslaničkog
argumenta i njegove istaknutosti pojedincu, u smislu da njegovo tjeranje u laž462 i
ohalaljivanje i upadanje u ono što ruši uopšteno pridržavanje ne bude zbog te'vila i
šubhe kojom bi mogao biti opravdan.“463
Ovaj citat nam je puno važan, jer u njemu autor dobro objašnjava da nema
osnove islama bez uopštene vanjske pokornosti Allahu i da njen nestanak znači
nestanak islama kao i nestanak srčanog odnosno nutrinskog pridržavanja. Zatim je
spomenuo neke vrste kufra kojim se ruši srčano ili vanjsko pridržavanje. Tjeranje
u laž i ohalaljivanje ruše 'aqidetsko srčano a okretanje464 i izbjegavanje465 su opisi
koji se tiču praktičnog tevhida.
Što se tiče kako djela srca tako i djela tjela, i ovi opisi ruše osnovu srčanog i
vanjskog pridržavanja (iltizāma), jer između djela tijela i djela srca postoji
neminovna uzročna povezanost kao što postoji između govora jezika i govora
srca, tj. njegove 'aqide. U srcu onoga koji upadne u jasan vanjski kufr neminovno
mora nestati imana, bilo da se tiče djela srca bez kojih nema imana ili se tiče
'aqide srca a nestanak djela srca je neminovan dokaz nestanka korisnog
vjerovanja srca.
Riječi autora „I sve ovo ulazi u kufr 'inata (prkosa), koji biva nakon
uspostave poslaničkog argumenta i njegove istaknutosti pojedincu“ se ne smiju
apsolutno shvatiti u ovom smislu, jer se tiču detaljnih propisa vjere a ne njene
osnove a i sam autor se slaže da je onaj koji utjera tevhid u laž ili ohalali suštinski
širk kafir bez obzira na uspostavljenost argument. Autor ovdje govori o osobama
koje su upale u vidove rušenja uopštenog pridržavanja bez namjere tahkima i
pokornosti tagutskom neovisnom vjersko‐zakonskom htijenju. Tj. o onima koji
neke suprotne propise iz neznanja pripisuju šerijatu, čiji islam se ne smije negirati
sve dok se nad njima ne uspostavi argument. S time što se na riječi autora dodaje
da je moguće da osoba upadne u nevjerstvo neznanja, uz uspostavu argumenta
nad njom, a to biva onda kada se suprotstavljanje dogodilo u opšte poznatoj
mes'eli uz uspostavljenost argumenta postojanjem mogućnosti saznanja, što znači
462
Na ar. et‐takdhib.
463
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 137
464
Na ar. et‐tevelli.
Na ar. el‐i’irad.
465
284 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
da je greška nevjerstvo onih nad kojima je uspostavljen argument ograničiti samo
na kufr 'inata i spomenute vrste nevjerstva koje ulaze u njega.
Obrati pažnju da je kod autora kufr okretanja i kufr izbjegavanja sam po sebi
veliki kufr u vanjskim djelima, bez obzira na srce,466 a to će nam trebati kada
budemo došli do jedne mes'ele u tehakumu, u kojoj ćemo pokušati da ga
izvučemo iz greške, gdje ću, ako bi se pretpostavilo da je želio ružno značenje,
dotičnu grešku i nepotpunost između ostalog dokazti ovim njegovim temeljom. I
neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova!
Dalje kaže, govoreći o propisivanju zakona i suđenju tagutskim zakonom,
spominjući mezheb „murdžija“ – a vjerujem da autor puno griješi u nazivanju
određenih ljudi murdžijama kao i njegov mentor što ću objasniti na
odgovarajućem mjestu – koji propisivanje zakona mimo Allaha i suđenje
tagutskim zakonima ne smatraju velikom kufrom i širkom, misleći najvjerovatnije
na Albanija i njegove sljedbenike širom svijeta:
„Drugo: Suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio:
Murdžije kao što nisu napravile razliku između suprotnog postupanja
(mukhalefeh) ostavljanjem kategorije (džinsa) djela i suprotnog postupanja
ostavljanjem nekih djela, isto tako ovdje nisu napravili razliku između suprotnog
postupanja činjenjem grijeha i suprotnog postupanja pridržavanjem nečeg
drugog mimo šerijata propisivanjem zakona mimo Allaha, pa su sve to učinili
grijehom, a zatim su na to nadovezali da onaj koji propiše zakon mimo Allaha i
promjeni propise šerijata ne postaje kafirom svojim djelom, jer njegovo djelo kod
njih nije kufr, već se uvjetuje ohalaljivanje, kojim se pojedincu ne može presuditi
osim kada ga ispolji govorom, ne pukim prkošenjem ('inatom) i suprotnim
postupanjem djelom.
Pored grozote mišljenja da onaj koji ostavi kategoriju djela ne postaje kafirom,
mišljenje da propisivanje zakona mimo Allaha nije kufr je još groznije.“467
Nakon ovoga je govorio o opasnosti te greške zbog toga što se za tagutijjet
vladara i njegovog zakona veže puno propisa iz različitih fikhskih poglavlja.
Ono u čemu se ne slažemo sa autorom u ovom citatu je njegovo uvjerenje da
je onaj koji kaže da je propisivanje zakona mimo Allaha i suđenje njima mali kufr
musliman i da se takvi ljudi nazivaju murdžijama. Osnova je, nakon svega što je
prethodilo, da su takvi ljudi kafiri jer se nisu odrekli od velikog širka i nisu učinili
466
Ali za sobom neminovno povlači ove dvije vrste nevjerstva u djelima srca.
467
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 162
EBU MUHAMMED 285
kufr u njega te da je ogroman zulum porediti ih čak i sa ekstremnim džehmijama
jer su oni takve tekfirili u vanjštini, uz postojanje razilaženja među njihovim
grupacijama u pogledu suštinskog kufra. O tome ću govoriti u drugom dijelu
knjige kada budemo detaljno raspravljali pitanje tekfira mušrika i da li je on uvjet
za ispravnost aslud‐dina ili ne.
Očigledno je da su mnogi pisci danas bili pod raznim pritiscima i da im je bilo
teško da se suprotstave onome što je prošireno među ljudima i da presude
Allahovim propisom nad svojim velikanima i onim koje široke mase neznalica vole
i okivaju ih u zvijezde pa se sav govor okreće oko toga da se određeni ljudi po
svaku cijenu ostave u islamu. Jednostavno, ne postoji „šubha“ ili govor uleme u
kojem im se prividi neki dokaz za njih a da ne pohrle za njim, tumačeći ga po svom
ćefu.
Kaže:
„Zatim ostavljanje kategorije djela, ako zamislimo da se može dogoditi, nije osim
puko ostavljanje, a što se tiče propisivanja zakona mimo Allaha to je, dodatno
na to što je ostavljanje šerijata i nepridržavanje njega, pridržavanje drugog
zakona, pa se sastalo ostavljanje šerijata sa pridržavanjem nečeg drugog mimo
njega.“468
Kaže:
„Treća razlika je da se ostavljanje kategorije djela – takođe ako bi zamislili
njegovo ostvarenje – tiče samo presude pojedincu, a što se tiče propisivanja
zakona mimo Allaha, pa kao što se tiče presude nad pojedincem pri kojem se to
ostvarilo, ono takođe obuhvata i presudu nad laičkim zakonima, i nad društvima
koja sude njime, i razliku između dārul‐islama i dārul‐kufra. Dakle, oblast
propisivanja zakona mimo Allaha je opširnija od puke presude pojedincu.
Ali pored toga postoje neki koji ne prave razliku između propisivanja zakona
mimo onoga što je Allah objavio i suđenja nečim drugim mimo Allahovog
zakona u određenom slučaju zbog strasti, uz bitak šerijata osnovom469 kojoj se
tehakumi.“470
U zadnjem djelu govori o malom kufru, i njegova izreka za nas ne predstavlja
nikakav problem, ali je drugima kušnja. Jer, mi ćemo dokazati da onaj koji u
468
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 163
469
Obrati pažnju kako je rekao da u samoj slici malog kufra postoji osnova pridržavanja šerijata i to je ono što
mnogi ne mogu da shvate. Dakle, u ovom slučaju kadija ili vladar ne sude zakonom taguta već sude šerijatom ali
su ostavili jedan dio obaveze i učinili jedan vid harama čiju prirodu ću objasniti u poglavlju o malom kufru.
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 163
470
286 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
određenom pitanju i slučaju upada u mali kufr u istom tom pitanju pri sebi ima
osnovu pridržavanja Allahovog zakona, iako u domenu obavezne potpunosti ne
sudi Allahovim zakonom, i ove dvije stvari nisu suprotnosti koje se ne mogu
sastaviti, jer se radi o dvije različite suštine; osnovi pridžravanja Allahovog
zakona čije rušenje znači nestanak vjere u potpunosti, i suprotno postupanje
nepravednim suđenjem i presudom, na način koji ruši obaveznu potpunost
pridržavanja Allahovog zakona, a ne njegovu osnovu.
Zato sam u sklopu svojih predavanja govorio da počinioc malog kufra u istom
tom pitanju sudi šerijatu, objašnjavajući da se to odnosi na osnovu, ali da sudi
nepravedno, objašnjavajući da se to tiče obavezne potpunosti, a dvije stvari
različitih suština se itekako mogu sastati, i ovo je 'aqida ehlus‐sunneta i džema'ata
koji vjeruju da je moguće da se sastane osnova imana sa velikim grijesima ili
malim kufrom, jer se iman povećava i smanjuje.
A onaj, braći poznat, neznalica i nesrećnik je požurio da se pobuni i nasmije
mojoj tvrdnji da neko može nepravedno suditi šerijatom, poturajući mi da sam
time rekao da je šerijat nepravedan, ne shvatajući suštinu mes'ele, jer se siromah
nadojio zabluda raznih Allahovih neprijatelja u ruhu svršenika fakulteta,
magistara, doktora i ostalih voštanih figura.
Međutim, kod Nusreta i Bilibanija nikad nećeš čuti detaljno razgraničavanje
opisa velikog i malog kufra, već se sva razlika svodi na to da je počinioc malog
kufra onaj koji presudi suprotno šerijatu jedanput i slično slijedeći svoje strasti,
bez kufra ohalaljivanja ili srčanog kufra, tako da ispade da u mes'eli suđenja
tagutskim zakonom u vanjskim riječima i djelima ne postoji opis koji je sam po
sebi veliki kufr i širk, bez obzira na srce. Allahu moj, osim onoga što kažu u vezi
vladara koji je taj zakon nametnuo i učinio ga stalnim, zamjenivši njime zakon i
propis Uzvišenog Allaha. Razlog tome je što nisu upućeni preciznom shvatanju
opisa velikog kufra i širka.
Činjenica je da ostavljanje širka propisivanja zakona mimo Allaha i širka
pokornosti, koje priznaju, u bilo kojem mjestu ili vremenu, nisu uvrstili u aslud‐
din, na što ukazuje njihovo buncanje da „tehakum“ ne ulazi u aslud‐din, a
smotano tumačenje riječi šejhul‐islama Ibn Tejmijje je vrhunac svega. Ne znam na
čemu su danas, jer su vrlo tihi kada se radi o javnoj ispravci stavova.
Kaže Qarni:
„Prvi slučaj znači odbijanje šerijata i rušenje principa pridržavanja dina i izlazak iz
milleta. Što se tiče drugog slučaja, on ne prelazi granicu bilo kojeg grijeha, koji ne
ruši aslud‐din, niti je sam po sebi kufr, jer se griješnik pored toga što je suprotno
EBU MUHAMMED 287
471
Vidi kako kaže „obaveznom pridržavanju“, a ne kaže „osnovi pridržavanja“! Što znači da čovjek ne sudi
tagutskim zakonom niti traži da mu se njime sudi već je ostavio obaveznu potpunost pridržavanja šerijata.
Allahulmuste’an!
472
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 163‐164
473
Mala nepravda a ne velika nepravda koja izvodi iz vjere.
474
Malo griješenje a ne veliko griješenje koje izvodi iz vjere.
475
Iz riječi Nusreta i Bilibanija razumiješ da oni otvaraju vrata da je moguće da je Ibn ’Abbas svojim riječima htio
reći da je ono djelo koje su radili Židovi zbog kojih je objavljen ajet samo po sebi mali kufr, jer kažu da smo
idžtihadom odredili značenje njegovih riječi. Vidi ove smijelosti na Allaha a zatim na najučenije ashabe Allahovog
Poslanika, ’alejhisselam!
476
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 165
288 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„S ciljem dodatnog pojašnjenja propisa ove mes’ele i jasnog ukazivanja na to da je
propisivanje zakona mimo Allaha kufr koji izvodi iz vjere, i na to da su
propisivanje zakona i suđenje drugim šerijatom477 mimo Allahovog kufr, i na
razliku između ove mes’ele i mes’ele sudije muslimana koji u određenom pitanju
presudi suprotno istini; zbog svega toga neohodno je da prikažemo izreke
učenjaka ehlus‐sunneta u ovom pitanju, posebno one čije su riječi i fetve došli kao
propis onoga što su u zemljama muslimana doživjeli i vidjeli od tahkima478 nečeg
drugog mimo šerijata.“479
Zatim je spomenuo da se to desilo za vrijeme tatarskih osvajanja islamskih
država kada su donijeli „Jasik“, i nakon pada „Osmanskog hilafeta“, i raspadanja
„zemalja muslimana“ i zapadanja pod zapadnu sekularističku vlast, a zatim
povlačenja zapadne kolonizacije u vanjštini uz ostanak različitih laičkih zakona
izvorom za tehakum i parničenje u „zemljama muslimana“!
Autor kao da ne zna da su njegovi djedovi, učenjaci Nedžda i vojske
muslimana, smatrale Osmansku državu darom kufra a stanovništvo sa aspekta
uopštenosti nemuslimanima, ili se ovdje radi o namjernim potezima?! Isti slučaj
imamo i sa vođama Kaide koji sigurno znaju stav učenjaka Nedžda u pogledu
Osmanske države, kao što znaju i njeno stanje, ali je neprestano nazivaju
islamskim hilafetom pod izgovorom da se učenjaci ne smiju slijediti u svemu.
Rekoh, to je riječ istine kojom se željela laž. Allahulmuste’an!
Kaže:
„Propis određene osobe:
„Stanje onoga koji se pridržava (iltezeme) nečeg drugog mimo šerijata svejedno
bio mušerri'i (propisivač) ili sudija (hakim)480 ne izlazi iz tri mogućnosti:
Prvo: da ne zna za obavezu pridržavanja šerijata i tehakuma pred njim.481
Drugo: da to zna, ali namjerno odbija482 šerijat, ne kao neznalica ni mute'vvil.
477
Vidi kako je rekao „drugim šerijatom“!
478
Od uzimanja tagutskih zakona za zakon i taguta za sudiju mimo Allaha i Njegovog zakona.
479
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 167
480
Autor propisivača zakona mimo Allaha i sudiju tagutskim zakonom naziva onim koji se pridržava nečeg drugog
mimo šerijata.
481
Samo pred njim kao što je rekao na drugim mjestima.
482
Iz riječi „odbija“ se razumije da autor presudu osobe koja namjerno presudi tagutskim zakonom tretira
odbijanjem Allahovog zakona kojim je trebao presuditi. To je bez sumnje ispravno zbog toga što je kada se govori
o sudijama osnova da oni presuđuju uz svojstvo obaviještivača o zakonu i uz namjeru tahkima istog.
EBU MUHAMMED 289
Treće: da zna za obaveznost pridržavanja šerijata, ali ne zna da njegovo djelo
oponira osnovi pridržavanja šerijata zbog toga što ne zna šerijatski propis u tome,
tako da njegovo djelo ne biva odbijanjem njega (redd), ili iz te'vila, ne
namjeravajući odbijanje (redd) Allahovog zakona kad bi znao za njega.483
Pa ko ne zna da mu je obaveza da slijedi484 Poslanika, . i da se pridržava
njegovog šerijata uopšteno takav je kafir aslij.485 Jer uvjet ostvarenja šehadeta da
je Muhammed Allahov Poslanik je da zna njegovo značenje koje se ogleda u
vjerovanju (tasdiq) u Poslanika, ., i pridržavanju (iltizām) šerijata, uopštenim
vjerovanjem i pridržavanjem koji za sobom povlače detaljno vjerovanje i
pridržavanje. U ovoj stvari se niko ne opravdava neznanjem i te'vilom ili
prisilom.486 Otuda kod pojedinca se neće ostvariti suštinski islam osim time i na
ahiretu neće uspjeti ako ga ne ostvari.487
Ali mi to, kada je u pitanju stanje pojedinca, ne znamo samo na osnovu vanjskog
djela, jer on kao što je moguće da bude džahil o obaveznosti pridržavanja šerijata
za ostvarenje aslud‐dina, moguće je i da ne bude neznalica, pa će presuda u tome
ostati vezana za suštinu,488 osim ako to ne saznamo putem obavijesti pojedinca o
sebi ili putem njegovog priznanja, tako da ne ostaje nijedna druga mogućnost
osim da je neznalica o suštini uvjetovanosti pridržavanja šerijata za aslud‐din.
Što se tiče onoga koji nije neznalica u pogledu obaveznosti pridržavanja šerijata
za ostvarenje aslud‐dina ‐ kao što se to očekuje od svakog koji priznaje (potvrđuje)
islam – i koji odbije489 šerijat namjernim pridržavanjem nečeg mimo njega on je
kafir, i tu se ne gleda je li ohalalio ili ne, je li zanijekao ili ne.490
483
Ovdje se misli na muslimana koji vjeri islam pripiše propis koji nije od nje, misleći da je od nje, jer se
muslimani ne razilaze u pogledu toga da je onaj koji ima namjeru tahkima zakona svega što sudi neovisno od
Allaha mušrik i kafir, bez obzira na oblik i opis dotičnog propisa.
484
Da slijedi samo Poslanika!
485
Kafir u osnovi koji nikad nije ušao u islam, poput onog starog licemjera koji je svojim neznanjem o obaveznosti
pridržavanja samo šerijata hukmom i tehakumom dokazivao da „tehakum“ ne ulazi u aslud‐din.
486
Zato što se radi o neznanju, jer te niko ne može prisiliti na neznanje. Isto tako te niko ne može prisiliti da
srcem uradiš kufr a riječi autora se moraju shvatiti u tome značenju, zbog toga što je opšte poznato da je ikrah tj.
prisila prepreka tekfira, s time što postoji razilaženje među učenjacima da li se ona tiče samo riječi ili važi i za
djela.
487
Ovo je još jedan dokaz da pridržavanje samo šerijata hukmom i tehakumom i odricanje od velikog širka hukma
i tehakuma ulazi u aslud‐din bez kojeg se ne dobije ime i opis islama i bez kojeg se ne ulazi u Džennet.
488
U tom slučaju samo Allah zna da li osoba posjeduje znanje o obaveznosti pridržavanja samo šerijata ili prema
tome će mu presuditi na ahiretu ako na tome umre, a nama ostaje vanjština.
489
Svako ko uzme šejtanski zakon za sudiju je kafir tim djelom a ti to djelo neminovno ukazuje da on odbija
šerijat. Autor ovdje govori o muslimanu koji „namjerno“ uzme suprotan zakon za sudiju u nekom pitanju.
490
Ko namjerno propisuje mimo Allaha ili namjerno sudi drugim zakonom ili traži da mu se sudi je kafir mušrik
istim tim djelom bez obzira na ono što je u njegovom srcu. Tako da Nusret, Bilibani i ostali vodiči klape svoje
uvjete „jedanput i slično“ i „slijedivši strasti“ mogu da okače mačku o rep! Hasbunallah ’alejhim ve ni’mel‐vekil!
290 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovaj opis je predmet spora između ehlus‐sunneta i murdžija.491 Dakle, radi se o
sporu u pogledu presude nad pojedincem,492 koji je rezultirao iz spora u pogledu
suštine imana i kufra u šerijatu, onako kao što je prethodno objašnjeno.
Što se tiče onoga koji zna za obaveznost pridržavanja šerijata za ostvarenje
šehadeta da je Muhammed Allahov Poslanik, a pri kojem se u vanjštini ostvarilo
suprotno postupanje pridržavanjem nečeg drugog mimo šerijata, ali ne u smislu
odbijanja šerijata već možda zbog toga što misli da njegovo djelo ne ruši suštinu
pridržavanja;493 eh ovdje je neophodno uspostaviti argument nad pojedincem i
odgovoriti na njegovu šubhu dok ne sazna da je ono što je uradio odbijanje
šerijata. Pa ako ustraje na svom djelu kafir je, jer ga tada nije uradio osim
odbijajući šerijat i to je menat kufra ovdje“494
Iz njegovog riječi: „Pa ko ne zna da mu je obaveza da slijedi Poslanika, . i
da se pridržava njegovog šerijata uopšteno takav je kafir aslij“ se vidi nevjerstvo
onog pokvarenjaka koji dokazajući da tehakum nije od aslud‐dina kaže da je on
dok je bio mlađi valjda znao da mu je Allah Bog ali nije znao da se mora
pridržavati samo šerijata, hukmom i tehakumom,495 a dokaz da to nije od aslud‐
dina je „njegova fitra“. Ova novotarija dokazivanja aslud‐dina sa fitrom se mora u
korijenu sasijeći, da Allah sačuva, jer ljudi preko „fitre“ propisuju zakon i vjeru
mimo Allaha a da toga nisu ni svjesni.
Ovdje govorim o osobi koja se u javnosti predstavlja sa prefiksom profesora
iako ima završenu samo prištinsku medresu, i što je najodvratnije, njegova „braća
selefije i mudžahidi“ to sve gledaju i dopuštaju. Allahulmuste’an! Imaju takođe još
jednog koji se u javnosti predstavlja kao profesor a koji je završio tri godine
fakulteta u Jordanu, pa je istjeran zbog jedne stvari koju neću spomenuti. Bitno mi
je samo da istaknem o kakvom kovu ljudi se radi kako u vjerskom tako i u opšte
cijenjenom ljudskom smislu.
491
Stare murždije kažu da opis nije lično veliki kufr ali ukazuje na srčani kufr poput svjedočenja svjedoka o
nečemu, ne putem uzročne povezanosti, i tekfire onoga koji u njega upadne. Allahulmuste’an! Ovi danas, koji ne
tekfire tagute hukma, nisu murdžije zato što nisu muslimani, jer nisu izvršilii kufr u taguta.
492
Kod presude nad pojedincem postoje još neki precizni opisi koji se u određenim okvirima mogu uzeti u obzir,
a koje ću spomenuti kasnije, inšaAllah.
493
Ovo se tiče osobe koja iz neznanja ili te’vila pripiše šerijatu nešto što nije od njega, a ne čovjeka koji namjerno
uzima drugog za sudiju mimo Allaha i Njegovog zakona.
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 171‐172
494
495
Ovo je dokaz da nije znao da mu je Allah Bog, osim ako misli da je znao da mu je Allah Stvoritelj kao što su
vjerovali mušrici arapa i kao što vjeruje Iblis, a posljednji zna bez imalo sumnje da samo Allah zaslužuje hukm i
tehakum.
EBU MUHAMMED 291
Naravno, riječi autora obuhvataju i Nusreta i Bilibanija koji ne vjeruju da je
uopšteno pridržavanje šerijata, nutrinom i vanjštinom, hukmom i tehakumom,496
uvjet za ispravnost aslud‐dina u bilo kojem mjestu ili vremenu, s obzirom da je
Allah Taj koji je opisao i ograničio značenje islama, koje važi za svakog i zauvijek.
Njihov „dokaz“ kao što si vidio su riječi šejhul‐islama u „Minhadžu“ i druge
gluposti koje su od svojih „šejhova“ naučili metodom „iz usta u usta“ a mi smo
„samouka džehennemska paščad“. Neka je Allahovo prokletstvo nad
demagogijom, manipulacijom i laganjem!
Dalje, nema sumnje da autor griješi kada kufr onoga koji se „pridržava“
drugog zakona mimo šerijata vraća samo na opis odbijanja šerijata. To se može
reći u pogledu čovjeka koji je šerijatu pripisivao propise koji nisu od njega a nad
kojim se ostvario argument i nestala šubha i koji u tome ustraje. Takav je kafir
kufrom prkošenja ili bilo kojom vrstom kufra koja ulazi u kufr prkošenja.
Ali čovjek takođe može biti kafir kufrom kazne ako pogriješi u opšte poznatoj
mes'eli uz uspostavljenost argumenta postojanjem mogućnosti saznanja iako je
neznalica i njegove šubhe nisu uklonjene, i nije imao namjeru odbijanja šerijata. U
pogledu tekfira kufrom kazne u opšte poznatim mes'elama, gdje je neznalica sam
kriv za svoje neznanje, je Ibnul‐Qajjim prenio nama svima poznat idžma' ehlus‐
sunneta u svojoj knjizi „Tariqul‐hidžretejn“.
A u pogledu osoba koje u osnovi imaju namjeru tahkima tagutskog vjersko‐
zakonskog htijenja, tj. njegovog zakona, neovisno od Allahovog, je istina da se
kaže da je uzrok njegovog kufra „pridržavanje i prihvatanje drugog zakona“, što
je samo po sebi suštinski veliki širk, bilo da se radi o hukmu ili tehakumu, ali
kažemo da to „pridržavanje drugog zakona“ neminovno i stalno ukazuje na
nevjerničko ostavljanje pridržavanje tevhida Allaha u hakimijjetu, nutrinski ili
vanjštinski, a autor je lično konstatovao da pridržavanje samo šerijata, nutrinski i
vanjštinski ulazi u aslud‐din, i da onaj koji ga nije ostvario nije musliman bez obzira
na uspostavu argumenta. Ako ovaj opis naziva „kufrom odbijanja“ onda bi jedina
zamjerka bila u tome što vjerujem da je pogriješio u imenu ove vrste kufra, s
obzirom da se nevjerstvo odbijanja više tiče odbijanja poslaničkog argumenta ili
nepridržavanja istog, a ne rušenja tevhida neovisnim propisivanjem zakona mimo
ili uz Allaha ili neovisnog suđenja prije uspostave argumenta, i tehakuma istim na
isti način.
Svakoj osoba koja ne bude shvatila vrste kufra i opise za koje se vežu propisi
prijeti opasnost da iz riječi autora ove knjige i drugih izvuku propise koji mu nisu
496
Tevhidom u njima!
292 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
padali na pamet, postavljajući svoje privatne uvjete za ostvarenje odbijanja
šerijata, kao kada bi iz njegovih riječi shvatili tekfir samo onih koji su šerijat
zamjenili laičkim zakonima i iste učinili obaveznim i njima vladaju i obavezuju na
tehakum njima, a to nije uvjet za ostvarenje minimuma značenja velikog širka u
propisivanju zakona, suđenju (hukmu) i tehakumu.
Jer, počinioc svakog kufra je kafir, poput psovača, iako psovanje nije uzeo za
svoj din, ili čak vjeruje da je psovanje vjere zabranjeno ili mrzi psovanje vjere ali ga
radi zbog prolaznih stvari ovog svijeta koje više voli i slično. Zato kažemo da
činjenica da su taguti današnjice postavili zakone, ispisali knjige o njima, koje su
učinili njihovim izvorima, sa redoslijedom, obavezujući druge na njih i slično,
mimo toga što je jasan veliki širk i kufr, ukazuje na dodatak u kufru a to je da oni u
njih zaista vjeruju i da ih smatraju lijepim i pravednim, ili čak boljim od šerijata.
Dakle, nemoguće je da to neko uradi a da smatra da je šerijat ljepši,
savršeniji, pravedniji i slično, i da u svom srcu ima osnovu potčinjenosti i
prihvatanja Allahovog dina. Ali to ne znači da ne postoji opis velikog kufra i širka u
hukmu i tehakuma u djelima koji je na manjem stepenu od spomenutog. Ovako se
razumiju riječi učenjaka!
Zaključak je da nema islama bez uopštenog pridržavanja (samo) Allahovog
zakona, nutrinom i vanjštinom, što počinje iz znanja srca, a završava na ostvarenju
toga djelima srca i udova, i ostavljanjima srca i udova. Ako čovjek nikad nije čuo za
Allahov objavljeni zakon ne smije se „pridržavati“ šejtanskog zakona i nečijeg od
pokornosti Allahu neovisnog htijenja, jer je to veliki kufr i širk u bilo kojem stanju.
U toj situaciji će postupiti poput kadije koji ne zna detaljne islamske propise
te će na osnovu onoga što je spoznao od Allahovih osobina i djela idžtihadom
pokušati doći do onoga čime bi Allah mogao biti zadovoljan, ali ne u svojstvu
neovisnog propisivača zakona mimo Allaha, već u svojstvu otkrivača Allahovih
propisa i sprovođenja onoga što za sobom povlači Njegov Rububijjet i Uluhijjet,
odnosno Gospodarstvo i Božanstvo, jer ljudska vrsta ne može živjeti bez nekog
vida naredbe i zabrane. Ovo smo, hvala Allahu, objasnili na našim predavanjima o
tehakumu. Ogromna je greška skupine o kojoj govorimo kad' bi samo znali!
’Ali El‐Hudajr, da ga Allah uputi onome čime je zadovoljan, govoreći o greški
u pogledu naziva nekih vrsta nevjerstva uz uvjerenje da je vanjska riječ ili djelo
lično uzrok i razlog kufra, kaže:
ﺳﻮف ﻧﺘﻜﻠﻢ إن ﺷﺎء اﷲ ﺑﻌﺪ أﺳﻄﺮ ﻋﻦ: ﻗﺎﻋﺪة ﻛﺒﺮى ﰲ ﲢﺪﻳﺪ ﻧﻮع اﻟﻌﺒﺎدة اﻟﱵ ﺻﺮﻓﺖ ﻟﻐﲑ اﷲ
أ ـ أن: ﻟﻜﻦ ﻻ ﺑﺪ أن ﻳُﻌﺮف أن ﻫﻨﺎك ﻗﻮاﻋﺪ ﰲ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ وﻫﻲ،اﻟﻌﺒﺎدات وﲢﺪﻳﺪ ﻣﺴﻤﻴﺎت أﻧﻮاﻋﻬﺎ
EBU MUHAMMED 293
ﲢﺪﻳﺪ ﻧﻮع ﻣﺴﻤﻰ اﻟﻌﺒﺎدة ﻻ دﺧﻞ ﻟﻪ ﺑﺎﻟﺘﻜﻔﲑ واﻹﺧﺮاج ﻋﻦ اﳌﻠﺔ ﻓﻤﺜﻼ إذا وﻗﻊ ﺧﻼف ﻫﻞ ﻫﺬا ﺷﺮك
ﻓﻜﻮﻧﻪ ﺷﺮﻛﺎ ﻫﺬا واﻗﻊ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﺣﺎل وﻣﻨﺎﻃﻪ اﻟﻔﻌﻞ ﻟﻜﻦ اﳋﻼف ﰲ ﻣﺴﻤﻰ،رﺟﺎء أم ﺷﺮك ﰲ اﶈﺒﺔ
أو ﻗﻴﻞ ﻫﺬا ﻛﻔﺮ اﺳﺘﻜﺒﺎر أم ﻛﻔﺮ إﺑﺎء أم ﻋﻨﺎد؟ ﻓﻜﻮﻧﻪ ﻛﻔﺮا ﻫﺬا واﻗﻊ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﺣﺎل ﻟﻜﻦ اﳋﻼف،اﻟﻨﻮع
وﻋﻠﻰ ﻫﺬﻩ اﻟﻘﺎﻋﺪة ﻓﺎﳋﻼف ﰲ ﻣﺴﻤﻰ اﻟﻨﻮع ـ إذا ﻛﺎن ﻟﻪ ﺣﻆ ﻣﻦ اﻟﻠﻐﺔ ـ إذا اﺗﻔﻘﻨﺎ أﻧﻪ،ﰲ ﻣﺴﻤﻰ اﻟﻨﻮع
ﻛﻔﺮ أﻛﱪ أو ﺷﺮك أﻛﱪ ﻓﺎﳋﻼف ﺑﻌﺪ ذﻟﻚ ﺧﻼف ﻓﻴﻪ ﺧﻄﺄ وﺻﻮاب وﻟﻴﺲ ﻓﻴﻪ ﺳﻨﺔ أو ﺑﺪﻋﺔ ﳐﺮﺟﻪ إﱃ
.ﻣﺬاﻫﺐ أﻫﻞ اﻷﻫﻮاء واﻟﺒﺪع
„Najveće pravilo: o određivanju vrste ’ibadeta koji je usmjeren drugom mimo
Allaha. Progovorićemo, inšaAllah, nakon nekoliko redova o ’ibadetima i
određivanju njihovih imena i vrsta, ali se mora znati da postoje pravila za tu
mes’elu, a ona su:
a) određivanje vrste imena ’ibadeta nema veze sa tekfirom i izbacivanjem iz
vjere; na primjer ako se desi razilaženje je li to širk nade ili je širk ljubavi; dakle,
činjenica da se radi o širku je prisutna u svakom slučaju i da je njegov menat (opis)
djelo,497 ali se razilaženje tiče imena vrste, ili da se pokrene dilema da li je kufr
oholjenja ili kufr odbijanja ili prkosa? Činjenica da se radi o kufru je u svakom
slučaju ostvarena, ali se razlaz tiče imena vrste. Prema tome, ako se razilaženje
tiče imena vrste – ako ima smisla u jeziku – ako se složimo da je veliki kufr ili veliki
širk, razilaženje koje ostaje nakon toga se svodi samo na to šta je istina a šta
greška i u njemu se ne kaže sunnet i bid’at, koji izvodi u mezhebe sljedbenika
strasti i novotarija“
ب ـ إﳕﺎ اﳋﻼف اﻟﺬي ﻓﻴﻪ ﺳﻨﺔ وﺑﺪﻋﺔ ﻣﻦ ﺑﺪع أﻫﻞ اﻷﻫﻮاء واﻟﺒﺪع ﻫﻲ اﳋﻼف ﰲ أﺳﺒﺎب اﻟﻜﻔﺮ
ﻷﻧﻪ ﺑﺈﲨﺎع أﻫﻞ اﻟﺴﻨﺔ أن اﻟﻜﻔﺮ إﻣﺎ ﻗﻮل أو ﻋﻤﻞ أو اﻋﺘﻘﺎد ـ وﺑﻌﻀﻬﻢ ﻳﺰﻳﺪ أو،وﻣﻮﺟﺒﺎت اﻟﻜﻔﺮ واﻟﺸﺮك
ﻓﺎﻟﻘﺎﻋﺪة ﰲ،ﺷﻚ ـ ﻓﻤﺜﻼ ﻣﻦ ﺧﺎﻟﻒ وﱂ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻌﻤﻞ أو اﻟﻘﻮل ﻓﻬﺬا ﻣﺒﺘﺪع ﺑﺪﻋﺔ أﻫﻞ اﻷﻫﻮاء واﻟﺒﺪع
ج ـ إذا ﲰﻰ ﺳﺒﺒﺎ ﺑﺎﺳﻢ آﺧﺮ ﻣﺜﻞ أن. واﷲ اﻋﻠﻢ،ﻫﺬا أن اﳌﺨﺎﻟﻔﺔ ﰲ اﻷﻧﻮاع ﻟﻴﺲ ﻛﺎﳌﺨﺎﻟﻔﺔ ﰲ اﻷﺳﺒﺎب
ﻳﻜﻮن ﺳﺒﺐ اﻟﻜﻔﺮ أو اﻟﺸﺮك ﻫﻮ اﻟﻌﻤﻞ ﻓﻠﻢ ﻳﻌﻠّﻘﻪ ﺑﺎﻟﻌﻤﻞ ﺑﻞ ﺑﺎﻟﻘﻠﺐ أو اﻻﻋﺘﻘﺎد ﻣﺜﻞ اﻟﺬﺑﺢ ﻟﻐﲑ اﷲ ﻗﺎل
إﻧﻪ ﺷﺮك ﻷﻧﻪ اﻋﺘﻘﺪ ﺑﻘﻠﺒﻪ أو ﺳﺠﺪ ﻟﺼﻨﻢ ﻓﻘﺎل ﻫﺬا ﺧﺮج ﻋﻦ اﳌﻠﺔ ﻷﻧﻪ اﻋﺘﻘﺪ ﺑﻘﻠﺒﻪ ﻓﺴﺠﺪ ﻓﻬﺬا اﻟﻜﻼم
. وأﻣﺜﺎل ذﻟﻚ،ﻣﻦ ﻛﻼم أﻫﻞ اﻷﻫﻮاء واﻟﺒﺪع
497
Nusret i Bilibani „menat“ za kojeg je Allah vezao propis tekfira sudije tagutom i mutehakima tagutu vraćaju ili
na srce ili na to da ga osoba učini stalnim zakonom kojem se vraćaju sporovi. To je ono što sam uz pravednost
prema njima shvatio iz njihovih stavova.
294 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„b) Razilaženje u kojem postoji sunnet i bid'at od novotarija sljedbenika strasti i
novotarija je razilaženje koje se tiče uzroka kufra i prouzročnika498 kufra i širka, jer
po idžma'u ehlus‐sunneta kufr biva riječju, ili djelima ili uvjerenjem, a neki
dodaju ili sumnjom; pa na primjer onaj koji se suprotstavi i ne tekfiri djelom ili
riječima, takav je novotar novotarijom sljedbenika strasti i novotarija. Dakle,
pravilo je ovdje da razilaženje u pitanjima vrsta nije poput razilaženja u pitanju
uzroka, a Allah najbolje zna!
c) Ako nazove uzrok drugim imenom kao kada bi uzrok kufra ili širka bilo djelo i
on ga ne veže za djelo već za srce ili uvjerenje, poput klanja žrtve drugom mimo
Allaha gdje kaže da je to širk jer je svojim srcem vjerovao... ili da učini sedždu kipu
pa da kaže da je taj izašao iz vjere jer je svojim srcem vjerovao... Ovakav govor i
sličan njemu je govor sljedbenika strasti i novotarija.499“500
Ovaj citat sam naveo da bih zatvorio vrata šejtanu u prethodno spomenutom
pitanju u kojem je El‐Qarni veliki kufr i širk pridržavanja nekog drugog zakona
mimo šerijata naizgled apsolutno vratio na kufr odbijanja, čime želim reći da je El‐
Qarni pogriješio u pogledu imena vrste kufra, ali nije pogriješio u pogledu uzroka
kufra, jer tekfiri samim vanjskim riječima ili djelom i ne ide putem novotara koji
kažu „onaj koji propisuje zakone mimo Allaha ili sudi tagutskim zakonima je
kafir zbog toga što vjeruje... ili svojim srcem mrzi...“ i slično od novotarskih
avantura koje ukazuju da čovjek ne vjeruje da kufr lično biva vanjskim djelima i
riječima već ga ograničava na srce iako vjeruje da su riječi i djela svjedoci
postojanja srčanog kufra.
Ovo je novotarija, ali može se sastati sa aslud‐dinom, međutim, kada mezheb
ehlus‐sunneta u ovoj mes'eli postane opšte poznat onaj koji u njoj pogriješi uz
postojanje mogućnosti da ga nauči je kafir kufrom kazne po idžma'u ehlus‐
sunneta kojeg je prenio Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, u „Tariqul‐hidžretejn“.
Vrhunac tragične komedije čiji završetak njeni akteri zaslužuju se ogleda u
postupku Bilibanija koji kaže da suđenje drugim zakonima mimo Allahovih nije
veliki širk već veliki kufr, a zatim na to nadovezuje propise od kojih su čisti
novotarci i svi razumni ljudi, što nikad u životu nisam vidio. Da Allah sačuva! Pa
zbog toga što je suđenje tagutskim zakonom valjda „veliki kufr“ a nije „veliki širk“,
a Bilibani kao što kaže „ne pravi razliku između kufra i širka“ onaj koji je upao u
taj veliki kufr je opravdan neznanjem i drugim pronalascima Bilibanija, što valjda
Onoga što za sobom povlači...
498
499
Zbog toga kažem da oni koji ne tekfire taguta hukma i mušrike tehakuma nisu murdžije i džehmije muslimani
već su kafiri zbog toga što nisu ostvarili odricanje i kufr u veliki širk, tagute i mušrike. Allahulmuste’an!
El‐Vesit.
500
EBU MUHAMMED 295
nije slučaj sa onim koji čini „veliki širk“ poput onoga koji propisuje zakone mimo
Allaha, a to sve opet, tj. pitanja hakimijjeta na način kojeg smo spomenuli nisu
uvjet za ostvarenje aslud‐dina!
Ovo je Bilibanijev temelj i stav u pogledu taguta pokreta „Hamas“ koji po
njemu nisu nevjernici zbog toga što nisu propisali zakone mimo Allaha, iako je to
laž, već „samo sude sa 'Arafatovim zakonima“ a posljednje je veliki kufr a ne veliki
širk kao propisivanje zakona, pa se mogu opravdati neznanjem i njegovim
pratiljama, kao što im je „pronašao“ opravdanje „prisilom“ a tokom pisanja ove
knjige je jedan od članova šerijatske komisije na stranici Makdisija pod imenom
Ebul Velid El‐Makdisi izdao fetvu u kojoj pojedinačno tekfire tagute Hamasa,
njihovu vojsku i policiju, ne opravdavajući ih neznanjem jer su upali u veliki širk,
niti prisilom. Možda je spomenem na odgovarajućem mjestu, inšaAllah.
Na kraju, zar sve ovo nije dovoljan razlog da se čovjek iskreno upita: „Šta se
ovo danas dešava o Allahu moj!? Koliko su ta stvorenja kod Tebe nevažna kada si
dao da njima vladaju ćoravi lažljivci čiju ćoravost doživljavaju vrhuncem ljepote i
blagodati!“. Allahulmuste’an!
Mes'ela: Ko kaže da propisivanje zakona mimo Allaha i suđenje tagutskim
zakonima nije veliki kufr ili širk samo po sebi, već je svjedok ili dokaz
unutrašnjeg kufra, a tekfiri tagute hukma, je džehmija ekstremni murdžija.
Mes'ela: Ko od njih kaže da je takav kafir u vanjštini a da je moguće da bude
mu'min u srcu, na osnovi vjerovanja u razdvojivost vanjštine od nutrine,
takav je skinuo omču islama sa svog vrata kao što kaže Ibn Tejmijje,
rahimehullah.
Mes'ela: Ko kaže da je vanjski opis mali kufr ili širk i da su taguti hukma
muslimani je kafir, jer nije ostvario kufr u veliki širk ili kufr i kufr u taguta.
Mes'ela: Ko kaže da je vanjski opis jasan veliki kufr i širk i tagute hukma koji
su upali u njih opravdava neznanjem ili pogrešnim tumačenjem vjerskih
tekstova, pa ih naziva muslimanima, takav je njihov brat, jer se nije odrekao
od širka, mušrika i taguta, bio ko bio, makar to mnogima bilo mrsko!
296 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
El‐Qarni takođe kaže:
„Kriterij uspostavljanja argumenta nad pojedincem
Uvod:
Osnova je da se pojedinac ne tekfiri osim nakon što je do njega došao poslanički
argument. Ali dolaskom poslaničkog argumenta se može misliti na puki opšti
dolazak kojim se uspostavlja argument u aslud‐dinu, koji se ogleda u 'ibadetu
Allahu i približavanju Njemu, jedino, i pridržavanju šerijata uopšteno.501
Kao što je moguće da se uspostavom argumenta želi ono što se tiče detalja
poslaničkog argumenta i detaljnog pridržavanja sprovođenjem naredbi i
ostavljanjem zabrana a u tome nije dovoljno ostvarenje argumenta pukim opštim
dolaskom, već je potrebno da se ostvari detaljni dolazak takođe.
Odavde znamo da je mišljenje, prema kojem je neznanje opravdanje u apsolutnom
smislu, u alud‐dinu i drugom, pogrešno, kao što je mišljenje po kojem neznanje
nije opravdanje u apsolutnom smislu, takođe pogrešno. Naprotiv, potrebno je
pravljenje razlike između suprotnog postupanja (mukhalefeh) rušenjem aslud‐
dina i onoga u čemu se suprotno postupanje tiče detaljnog pridržavanja.502“503
Upadanje u rušenje parcijalnog ili detaljnog pridržavanja ruši aslud‐din nakon
uspostave argumenta a prije toga ne, iako je dotični opis sam po sebi od rušioca
islama i ovo se tiče opravdanog nepoznavanja nekih šerijatskih propisa i
pripisivanja istih vjeri islamu, a ne traženja od onih koji sprovode tagutski
rububijjet i uluhijjet, tj. njihovo lažno gospodarstvo i božanstvo da sude ili
rješavaju sporove suđenjem tagutskim zakonom, jer zabrana toga se zna iz
uvjerenja da je Allah jedini Gospodar i Bog i da niko nema učešća u Allahovom
pravu na propisivanje zakona i suđenja među stvorenjima, i iz vjerovanja da je
musliman samo onaj koji sprovede tevhid Uzvišenog Allaha u Njegovim
specifičnostima, a ko ovo ne razumije nije naučio vjeru svog Stvoritelja.
Nastavljam citat:
„Zatim, neophodno je pored toga napraviti razliku između propisa suštine i
kriterija opravdavanja u njima, i propisa vanjštine i kriterija opravdavanja u njima,
i da se izbjegne miješanje između ove dvije stvari.
501
Ovim dodatkom izlazi opravdano nepoznavanje detaljnih vjerskih propisa i obavijesti od strane pojedinca.
502
Poput osobe koja, npr., ne zna neke detaljne vjerske obavijesti ili ne sprovodi neke detaljne vjerske naredbe ili
ne ostavlja neke detaljne vjerske zabrane, ali pri sebi ima uopšteno vjerovanje i pridržavanje bez kojeg se ne
ostvaruje aslu dinil islam.
503
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 225
EBU MUHAMMED 297
Ovu uopštenost treba detaljno pojasniti spomenom:
1. Onoga što za sobom povlači (muqteda) priznanje aslud‐dina.
2. Opis za kojeg se veže propis vjerske obveznosti (teklifa) u detaljnom
pridržavanju.
Muqteda504 priznanja aslud‐dina
Neophodno je za ostvarenje priznanja dva šehadeta, koji su značenje aslud‐dina
na kojeg ukazuju metodom ukazivanja na cijelo značenje:
Poznavati njihovo značenje u uopštenom smislu;
Pridržavanje tog značenja;
Ostavljanje onoga što ga ruši.
Ove tri stvari su međusobno povezane i neminovne za ostvarenje aslud‐dina, jer
nije moguće da se dva šehadeta ostvare bez znanja o njihovom značenju ili uz
činjenje onoga što ih ruši. Otuda je uvjetovanje znanja o njima u uopštenom
smislu kao uvjetovanje ostavljanja onoga što ih ruši, jer nije moguće ostvarenje
aslud‐dina u početku osim nakon znanja o njegovoj suštini, niti je moguće da ta
osnova (asl) ostane uz ono što je ruši.
Ovim ovdje se ne želi objašnjenje suštine aslud‐dina niti suštine onoga što ga ruši.
To je detaljno prethodilo u dva prošla poglavlja, već se želi objasniti uvjetovanje
znanja o značenju dva šehadeta za njihovo ostvarenje i to da je njihovo puko
priznavanje dovoljno za uspostavu argumenta nad pojedincem u dvije stvari, a
one su:
Prvo: da je 'ibadet jedino zasluga Allaha i ostvarenje toga tevhidom i nerušenje
njega širkom.
Drugo: uspostava argumenta u pogledu uopštenog pridržavanja šerijata.505
Ove dvije stvari su aslud‐din i njegova suština. Što se tiče suštine tevhida ona se
ogleda u čistom okretanju bića i namjere, i htijenja i približavanja Allahu, jedino, i
to je osnova svih 'ibadeta i njihov duh; pa ko ga usmjeri nekom drugom mimo
Uzvišenog Allaha takav je upao u širk i nema opravdanja u neznanju u tome.
Štaviše, argument u njemu je uspostavljen nad svim sinovima Adema putem
Ono što nešto za sobom povlači.
504
505
Pridržavanje samo šerijata, i u ovo ulazi hukm i tehakum i propisivanje zakona i odricanje od velikog širka
propisivanja zakona, hukma i tehakuma jer to ruši tevhid.
298 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
onoga što za sobom povlači fitra (ljudski urođeni instinkt) a poslanički argument u
njemu se ostvario dolaskom poslanice, dodatno na argument fitre.
Što se tiče suštine uopštenog pridržavanja šerijata, ona je slijeđenje Vjerovjesnika,
., i povinutost Allahovom hukmu i Njegovom zakonu,506 i onaj koji ne ostvari ovo
pridržavanje neće biti musliman u dunjalučkim propisima. Rekao je Poslanik, .:
„Tako mi Onoga u Čijoj Ruci je moja duša, neće o meni čuti niko iz ovog
ummeta, bio Židov ili nasranija,507 a zatim umrijeti ne povjerovavši u mene a da
ne bude od stanovnika vatre.“
Pa nad kime god se ostvari poslanički argument a zatim se njega ne pridržava
takav je kafir u dunjalučkim i ahiretskim propisima....“508
Zatim kaže nakon nekoliko redova:
„Temelj bitka priznanja (potvrde) argumentom nad svakim koji ga je potvrdio je
da onaj koji potvrđuje šehadet mora znati suštinu onoga što je potvrdio od
uvjetovanja ostvarenja tevhida i pridržavanja šerijata, pa kada to sazna
neminovno mora znati da širk i uopšteno nepridržavanje šerijata ruši aslud‐
din.509 Pa ako se okrene bićem i približi se nekom drugom mimo Allaha takav je
mušrik i nije opravdan neznanjem, a ako se ne pridržava šerijata u smislu
nepostojanja zadovoljstva510 s njime i pokornosti511 njemu, takav je kafir, ne
opravdava se neznanjem zbog uspostave argumenta nad njime samim priznanjem
njega.512“513
Masno obojene rečenice su temelj za vjerovanje da su tagut, mušrik i
mustekbir nemuslimani i da je njihov tekfir uvjet za ispravnost aslud‐dina, jer
musliman mora znati da svaka jedinka velikog širka ili kufra koji se ne može sastati
sa aslu dinil islamom ruši aslud‐din. U pogledu pridržavanja šerijata je spomenuo
dva opisa:
506
Povinutost i pokornost „samo“ Allahovom hukmu i zakonu jer se pojmom ’ibadet i svime što u njega ulazi u
Allahovoj Knjizi želi „tevhid“.
507
Kur’anski naziv za kršćane, koji u osnovi nije ime kuđenja jer su se njime nazivali muvehhidi sljedbenika ’Isa’a,
’alejhisselam, ali je njegovom upotrebom za mušrike od strane Zakonodavca postao imenom kuđenja.
508
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 227
509
Eh, kada bi vođe smutnje i glavešine zablude znale značenje šehadeta, znali bi da neovisno propisivanje
zakona mimo ili uz Allaha, suđenje njima i tehakum tagutu ruši aslud‐din!
510
Ovom jedinkom se ruši osnova nutrinskog pridržavanja.
511
Pokornost obuhvata tevhid u hukmu i tehakumu i spomenutim opisom se ruši osnova vanjskog pridržavanja.
Nestankom osnove vanjske pokornosti neminovno nestaje osnova srčane pokornosti, i to obuhvata na primjer
kufrut‐tevelli, tj. kufr okretanja od pokornosti šerijatu i širk propisivanja, suđenja i tehakuma. To je to!
512
Šehadeta la ilahe illallah Muhammedun Resulullah.
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 227
513
EBU MUHAMMED 299
1) Zadovoljstvo koje se tiče nutrine;
2) Pokornost i povinutost koja se tiče djela srca i tijela, koja se ruši nevjerničkim
ostavljanjem ili pridržavanjem tagutskog zakona hukmom ili tehakumom, ili
namjernim propisivanjem zakona mimo Allaha.
Na kraju navodim već spomenuti citat koji za neke može biti problematičan:
„S obzirom da se samim priznanjem ostvaruje argument u aslud‐dinu u smislu da
onaj koji upadne u širk i 'ibadeti drugom mimo Allaha, ili se ne pridržava šerijata
uopšteno, nema opravdanja u neznanju i te'vilu, da li to znači da svako ko
upadne u neko djelo od djela vanjskog širka ili presudi514 laičkim515 zakonom,
neminovno mora biti kafirom zbog samog njegovog vanjštinskog djela?
Neophodno je da napravimo razliku između propisa kufra u suštinskom smislu i
onoga što se veže za srce i presude nad pojedincem sa kufrom u vanjštini516 zbog
toga što nije neminovno da se sa svakim djelom od djela širka u vanjštini željelo
ono čime se ostvaruje 'ibadet drugom mimo Allaha, jer je moguće da ga uradi ne
u smislu približavanja nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha.
Otuda, neophodno je da se provjeri njegovo stanje prije presude kufrom nad njim
da bi se ta mogućnost uklonila, osim ako njegovo djelo apsolutno ne podnosi
drugo značenje osim značenja 'ibadeta i približavanja (teqarrub) drugom mimo
Allaha. Tada se nad njim presuđuje kufrom zbog nepostojanja mogućnosti da je
imao drugu namjeru.517
Isto tako je i sa onim koji uzme za sudiju518 (tahkimi) laičke zakone, jer moguće je
da to ne radi zbog neznanja o osnovi pridržavanja šerijata, i da tim djelom ne
prkosi, već možda misli da to njegovo djelo ne ruši suštinu njegovog pridržavanja
šerijata.519 Pa njegovo neznanje biva sa strane nepostojanja znanja o
suprotstavljanju njegovog djela osnovi pridržavanja šerijata ne sa strane
514
Autor je rekao „presudi“, na ar. „hakeme bi...“ a nije rekao „uzme za sudiju“ na ar. „hakkeme“ od kojeg dolazi
riječ „tahkim“.
515
Laičkim zakonom autor ovdje misli na zakon ili propis koji nije vjerski a kojeg musliman iz neznanja ili te’vila
pripisuje šerijatu, a ne na osobu koja namjerno uzima nekog drugog za sudiju mimo Allaha i Njegovog zakona, a
tehakum tagutima iz vanjske realnosti ne biva osim namjerno, jer se zna da tagut hukma sprovodi lažno
gospodarstvo šejtana i sebe obožavajući time Iblisa i samog sebe. Allahulmuste’an!
516
Na primjer, ako osoba ne ispolji da je uzela zakon taguta iz vanjske realnosti, koji sprovode svoje i šejtanovo
lažno gospodarstvo (rububijjeh) time obožavajući šejtana i sebe, za sudiju, postoji mogućnost da jeimala namjeru
uzimanja Allaha i Njegovog zakona za sudiju ne znajući da dotični propis nije od šerijata, suštinski sud o njoj se
prepušta Allahu, a njena vanjština je u ovom kontekstu višesmislena.
517
Pogledaj kako je rekao „namjeru“ a ne „uvjerenje“ ili „ubjeđenje“ i slično od džehmijskih uvjeta!
518
Autor je ovdje upotrijebio riječi “tahkim” od glagola “hakkeme”.
519
Ako autor ovom rečenicom misli na osobu koja uzima za sudiju šejtanove sudije i njihove zakone i o njoj kaže
da „misli da to njegovo djelo ne ruši suštinu njegovog pridržavanja šerijata“ i takvog ostavlja u islamu, je
napravio najveću grešku. Da Allah sačuva! Ali ja sam ponudio riješenje da bi izbjegao najgore značenje.
300 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
neznanja o suštini pridržavanja (iltizāma).520 Te je neophodno da se provjeri
(stanje) prije tekfira i da se uspostavi argument i ukloni šubha.“521
Kao što smo na početku knjige rekli, autor pojmom „tahkimul‐qanun“ tj.
„uzimanje laičkog zakona za sudiju“ misli na slučaj u kojem sudija musliman iz
neznanja pripiše islamu neki propis koji nije od njega ili mu nešto negira i svaki
suprotan propis šerijatu se može nazvati tagutom pa i laičkim zakonom; nije u
tome problem.
Ali ne smijemo biti žrtve termina pa da izjednačimo slučaj ovog muslimana sa
osobom koja je namjerno uzela suprotan zakon za sudiju, bilo da se radi o nekom
zakonu u vanjskoj realnosti, kojim sude taguti hukma poput robova demokratije i
sekularizma, sprovodeći šejtansko‐tagutsko lažno gospodarstvo i božanstvo i
namećući stvorenjima svoj teklif (obveznosti) i obavezujući ih na njega, da Allah
sačuva.
Ili se radi o čovjeku koji je u dotičnom pitanju namjerno uzeo svoje strasti za
sudiju522 i taj propis pripisao konstatovanom opisu kojeg ima pred sobom u
„određenom slučaju“, kao što su Židovi, čija priča je bila povod objave ajeta sure
El‐Ma'ideh, bili uzeli Poslanika, ., za sudiju (tahkimili ga), a imali su namjeru da
im presudi suprotnim zakonom, iako su vjerovali da taj zakon nije Allahov zakon, i
da je Njegov zakon kamenovanje ženjenih bludnika do smrti.
Dakle, razlika između ova dva vida tahkima se ogleda u namjeri i strani koja
se uzima za sudiju! Zato Stalna Komisija za Fetve definušući značenje taguta, kao
što ćeš kasnije vidjeti, kaže da je tagut svaki onaj koji namjerno presudi nečim
drugim mimo onoga što je Allah objavio, i isto to prenosi El‐Bagavi, rahimehullah,
od učenjaka islama sveobuhvatno ('umumen). To ćemo, inšaAllah, malo kasnije
objasniti.
U citatu autora vidimo, bez sumnje, da je tahkim laičkog zakona veliki kufr ili
rušioc islama sam po sebi, što znači da se u tom opisu za nevjerstvo njegovog
počinioca ne uvjetuje zadovoljstvo srca sa laičkim zakonom ili drugi nevjernički
opisi koji bivaju u srcu, bilo da se tiče srčanog vjerovanja ili srčanih djela, iako, kao
što smo rekli, iz kufra u djelima tijela neminovno rezultira kufr u djelima srca,
zbog njihove uzročne povezanosti.
520
Zna da šehadet kojeg izgovara nalaže obaveznost pridržavanja šerijata u uopštenom smislu ali ne zna da
„njegovo suđenje laičkim zakonom“ ruši osnovu tog pridržavanja!
521
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 228
U ovom slučaju to uvijek biva namjerno, a iz mojih riječi „namjerno“ se ne smije uzimati oprečno značenje.
522
EBU MUHAMMED 301
Ako bi neko pokušao da protumači riječi Dr. El‐Qarnija u značenju uzimanja
taguta hukma i njihovog zakona za sudiju, a ne namjere uzimanja Allaha i
Njegovog zakona za sudiju uz grešku u vjerovanju da je dotični propis od
Allahovog dina, kažemo da to pobijaju temelji koje je El‐Qarni lično postavio, a oni
su:
1) Čovjek neće biti musliman sve dok ne bude uopšteno znao i vjerovao da se
mora pridržavati samo Allahovog zakona hukmom i tehakumom i da
nepridržavanje samo Allahovog zakona, što biva uzimanjem taguta hukma i
njegovog zakona za sudiju ili zakonodavca, ruši aslud‐din. Ovaj se dio tiče srca.
2) Čovjek neće biti musliman sve dok ne ostvari uopšteno vanjsko pridržavanje
samo šerijata, pokornošću i slijeđenjem, hukmom i tehakumom, i
ostavljanjem pridržavanja tagutskog zakona pokornošću i slijeđenjem,
propisivanjem zakona, hukmom ili tehakumom. I ovo se tiče vanjštine.
Sve ovo kategorički ukazuje da El‐Qarni kada je u pitanju vanjštinsko
pridržavanje vjeruje da čovjek ne može biti musliman sve dok ne ostavi veliki širk
propisivanja zakona mimo Allaha, i hukma i tehakuma tagutima hukma i njihovim
zakonima, i da ne pravi razliku između osnove nutrinskog i vanjštinskog
pridržavanja samo šerijata. U „problematičnom pasusu“ je kao opravdanje
spomenuo:
1) Ne mora značiti da to osoba radi iz neznanja o potrebi osnove pridržavanja
samo šerijata za ostvarenje aslud‐dina, i ovo se tiče srca;
2) Ili misli da njegov postupak ne ruši osnovu pridržavanja šerijata a i ovo se tiče
srca.
Tako da bi prema tumačenju nastranog i naopakog srca opisi koji se tiču
osnove vanjskog pridržavanja ostali bez uticaja a to poriče El‐Qarnijeva knjiga od
početka do kraja. Što znači da su ostale dvije mogućnosti:
1) El‐Qarni time misli na muslimana koji je imao namjeru uzimanja Allaha i
Njegovog zakona za sudiju ali je pogriješio u pripisivanju dotičnog propisa, koji
u vanjštini može biti identičan propisima taguta hukma iz vanjske realnosti,
šerijatu Uzvišenog Allaha. Ovo je moj odabir i iznalaženje riješenja za Dr. El‐
Qarnija.
2) El‐Qarni misli na osobu koja ima namjeru da uzme taguta i njegov zakon za
sudiju, ali pošto ona ne zna da se taj opis ne može sastati sa aslu dinil islamom
ili misli da može, El‐Qarni je opravdava i ostavlja u islamu. Ovo je nevjerstvo i
prema meni zmačenje koje El‐Qarni nije želio iako to nije nemoguće. A Allah
najbolje zna!
302 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Na prioritetnost prve opcije u tumačenju riječi El‐Qarnija ukazuje i to što je u
jednom od već navedenih citata u kojima je govorio o „kufru odbijanja“ rekavši da
on kao i neke druge vrste kufra koje je spomenuo a koje ulaze u „kufr odbijanja“
ulaze u „kufr prkosa“, tj. „kufr 'inata“. Kaže El‐Qarni:
„Prema tome, kufrur‐redd može biti ili tjeranjem u laž (tekdhib) i ohalaljivanjem
koje ruši tasdiq, ili okretanjem (et‐tevelli) i izbjegavanjem (i'irad) koje ruši
pridržavanje, svejedeno radilo se o nutrinskom ili vanjštinskom pridržavanju.
Sve ovo ulazi u kufr 'inata (prkosa), koji biva nakon uspostave poslaničkog
argumenta i njegove istaknutosti pojedincu, u smislu da njegovo tjeranje u laž523 i
ohalaljivanje i upadanje u ono što ruši uopšteno pridržavanje ne bude zbog te'vila i
šubhe kojom bi mogao biti opravdan.“524
Ovo se može ticati samo musliman nad kojim se uspostavio argument da
propis kojeg je uzeo za zakon i sudiju nije propisan od strane Uzvišenog
Zakonodavca, jer u protivnom iz toga proizilazi da El‐Qarni u aslud‐dinu opravdava
neznanjem onoga koji nije ostvario osnovu nutrinskog ili vanjštinskog pridržavanja
ili da pravi razliku među njima uvodeći u aslud‐din samo nutrinsko pridržavanje
mimo vanjštinskog, a oboje je, kao što je, hvala Allahu, postalo jasno, neispravno,
i ne može se pripisati Dr. El‐Qarniju, iako je njegov govor neoprezan.
Nastavimo sa njegovim citatima!
Kaže Qarni, da ga Allah uputi istini:
„Kriterij opravdanja šubhom
Opravdanje šubhom i te'vilom ne znači da je apsolutno opravdan svako ko to tvrdi,
već je opravdanje šubhom ograničeno time da ne smije biti u aslud‐dinu koji je
'ibadet samo Allahu, jedino, i tehakum šerijatu,525 i to je značenje dva šehadeta.
Kao što nema opravdavanja šubhom u svemu mimo toga od stvari koje se tiču
detaljnog pridržavanja uz nepostojanje mogućnosti da onaj koji se na nju poziva u
suštini nije utjerivač u laž niti ohalaljivač.
1‐ Što se tiče nepostojanja opravdanja šubhom u onome što se veže za značenje
dva šehadeta, to je zbog toga što njihovo ostvarenje uz neznanje o njihovom
značenju ili pojavom šubhe u pogledu njih nije moguće.
523
Na ar. et‐takdhib.
524
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 137
525
„I tehakum samo šerijatu“ kojim se uspostavio argument zabranjenosti tehakuma nečem drugom mimo njega
od zakona taguta iz vanjske realnosti.
EBU MUHAMMED 303
Pa ko sebi „dozvoli“ širk u 'ibadetu Allahu ili mimo Njega uzme posrednike u
gospodarstvu od kojih traži i na koje se oslanja kao što se od Allaha traži i kao što
se na Njega oslanja, ili vjeruje da je nešto drugo mimo šerijata od džahilijetskih
zakona potpunije od njega, ili sebi „dozvoli“ netehakumljenje šerijatu,526 ili tvrdi
da obveznosti (tekalif) spadaju sa njega, ili slijedi ili vjeruje onome koji sebi
pripisuje vjerovjesništvo,527 ili mrzi Allahov zakon, i u svemu tome i njemu slično
tvrdi da je mute'evvil, neće se od njega prihvatiti i neće biti opravdan
šubhom.528“529
Današnji taguti propisivanja zakona mimo Allaha i suđenja njima, koji svoje
od sebe neovisno i od šejtana propisane zakone nameću Allahovim stvorenjima,
ne samo da tim djelom dokazuju da se oni ne pridržavaju Allahovog „teklifa“, već
ljudima nameću svoj teklif i tjeraju ih da uđu u svoj din.
Vallahi, u njihov kufr ne sumnja osoba koja poznaje vjerovjesnički islam, a
onaj koji sumnja u njihov kufr je vallahi kafir poput njih, o bilo kome da se radi i
bilo kakvu titulu da ima, a ako zna istinu i pored toga ih naziva muslimanima takav
je glavešina zablude i pravi tagut, koji je napravio najveću promjenu u Allahovom
dinu, i u njega se mora učiniti kufr kao što je Allah naredio.
Kako da sumnja u kufr onih koji su Allahovim stvorenjima nametnuli
pridržavanje svog teklifa ili da ih naziva muslimanima, ili da se u njihovom
redovima bori protiv istinske vjere i pozivača u nju i boraca da riječ istine bude
gornja? Ovdje, o Nusrete i ti čitaoče, se sjeti svakog onoga pokvarenog hodže ili
„učenjaka“ za kojeg znaš da je nemoguće da nije poznavao stanje taguta hukma u
svojoj državi i da nije moguće da je trideset godina bio prisiljen i „da ga je
snajperista možda držao na nišanu“, i da nije opravdan ako bi lagao da on lično
misli da su njegovi taguti prisiljeni od strane zapadnih ili istočnih taguta.
Čuvajte se Allaha i Njegove kazne kada je u pitanju Njegov din! Držite se
njegove osnove i temelja i učinite kufr u svakog taguta i okrenite svoje biće samo
Allahu, jer možda sretnete svog Gospodara kao muslimani, koji su se sačuvali od
širka i tagutijjeta i onih koji vjeruju u džibta i taguta! Čuvaj se Nusrete od ljudi bez
526
To između ostalog biva dozvoljavanjem tehakuma zakonu taguta, jer širk i islam su dvije suprotnosti koje se
ne mogu sastati i jedno isključuje drugo, tako da se onaj koji se tehakumi tagutu ne tehakumi samo šerijatu.
527
Makar ga slijedio u jednom propisu, i što se kaže za slijeđenje se kaže i za tehakum, što ukazuje na
neispravnost mišljenja onih koji mutehakima tagut ne tekfire ako „nije znao da je dotični detaljni propis i zakon
taguta suprotan šerijatu“!!! Allahu sačuvaj!
528
Postoji idžma’ ehlus‐sunneta da se argument u opšte poznatim mes’elama ostvaruje pukim postojanjem
mogućnosti dolaska do znanja, bez obzira na šubhu čovjeka. Ovo je jedna od mes’ela u kojoj je El‐Qarni bio
neprecizan i nepotpun.
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 261
529
304 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
pameti! Onih čija svaka druga riječ dokazuje da nikad nisu osjetili miris tevhida i
islama! Allah nam je dovoljan i divan je On zaštitnik!
Zato autor nastavlja, pa kaže:
„Zbog toga postoji konsenzus među muslimanima u pogledu tekfira batinija od
nusajrija, druza, isma'ilija i sličnih njima, i da se oni ne pravdaju šubhom, jer je
suština njihovog mezheba da ne 'ibadete Allahu i da se ne pridržavaju propisa
islama. Štaviše, oni ih tumače na način koji ni u bilo kojem stanju nema smisla.
Zbog toga su prote'vilili vanjske propise islama poput namaza, zekata, posta i
hadždža na način u kojem se kategorički zna da u njemu nemaju šubhu.
Zbog toga su Židovi i kršćani manjeg kufra od njih. Njima se uz sve ovo ne
potvrđuje islam makar priznavali dva šehadeta i pozivali se na islam, osim onih
među njima čija je tevba postala jasna, pa 'ibadeti samo Allahu i pridržava se
samo Njegovog šerijata i ostavi sve na čemu je od laži i neispravnog te'vila.“530
Ovo je zadnji citat u knjizi u kojem je El‐Qarni spomenuo pojam „aslud‐din“ u
smislu uvjetovanja tehakuma samo šerijatu za njegovu ispravnost i u to nema
sumnje. Ja kažem, vallahi, da su današnji taguti, robovi demokratije i sekularizma,
i ostalih arapskih i međunarodnih tagutskih režima, sistema i puteva, gori od ovih
sekti, jer se ne kriju iza islama, već sebi otvoreno pripisuju rububijjet i uluhijjet, i
svoje vjere snagom koju imaju nameću drugima, smatrajući svojim neprijateljem
svakog muslimana boreći se protiv muslimana ne ostavljajući nijedno moguće
sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva, špijunirajući ih, maltretirajući ih, rušeći
njihova „ljudska prava“, ubacujući „crve“ u njihove zajednice da prave probleme
koje će pripisati islamu i muslimanima i tako dalje.
Pored svega što nam rade i nakon našeg znanja o Allahovoj vjeri kojom su
došli svi poslanici neko od nas treba da učini kufr u Allaha vjerujući da su taguti i
njihovi pomagači od „hodža“ i „učenjaka“ i njihovih „vojski“ muslimani?!
HasbunAllahu ve ni'mel‐vekil! Uskoro će se sresti sve partije spora na
najpravednijem sudu i pred Najpravednijim Sudijom, Koji će nam suditi Kur'anom i
Sunnetom Svog Poslanika, ., a taguti hukma i njihovi zakoni će biti gorivo
paklene vatre a da su bili božanstva kao što su tvrdili sigurno u Džehennem ne bi
ušli!
Rekao je Uzvišeni u suri El‐Enbija':
530
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 261
EBU MUHAMMED 305
ِ ِ ِ ِ ِ
َ ﴾ ﻟَ ْﻮ َﻛﺎ َن َﻫ ُﺆَﻻء آَﳍَﺔً َﻣﺎ َوَر ُد٩٨﴿ ﱠﻢ أَﻧْـﺘُ ْﻢ َﳍَﺎ َوا ِرُدو َن
وﻫﺎ َوُﻛﻞﱞ َ ﺐ َﺟ َﻬﻨ
ُﺼَ إِﻧﱠ ُﻜ ْﻢ َوَﻣﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن ﻣ ْﻦ ُدون اﻟﻠﱠﻪ َﺣ
﴾٩٩﴿ ن َ ﻓِ َﻴﻬﺎ َﺧﺎﻟِ ُﺪو
Uistinu, vi i oni kojima 'ibadetite mimo Allaha ćete biti džehennemsko gorivo!
Zasigurno ćete u njega ući! ﴾98﴿ Da su oni bili bogovi ne bi u njega ušli, i svi će u
njemu vječno ostati. ﴾99﴿531
Završio sam sa citatima iz knjige „Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐
džema'ah“ autora Dr. 'Adullaha El‐Qarnija, nadajući se da će vođe smutnje i
glavešine zablude i svako ko traži istinu u njoj naći ono što mu je izmaklo, ne da bi
vjerovali u Qarnija, što ni ja ne želim, već da bi vjerovali u Gospodara i Boga
Muhammeda sina 'Abdullaha, ., i svih ostalih vjerovjesnika. Prelazimo na citate
’Abdulmedžida Eš‐Šazilija!
وﻫﻮ أﻗﻞ ﻣﺎ ﻳﻨﻄﺒﻖ ﺑﻪ اﻻﺳﻢ ﻋﻠﻰ ﻣﺴﻤﺎﻩ؛ وﻟﻴﺲ اﳌﻘﺼﻮد ﺑﻪ اﻟﺘﻌﺮﻳﻒ،اﳌﻘﺼﻮد ﺑـ )اﳊﺪ( ﻫﻨﺎ اﳌﻌﲎ اﻻﺻﻄﻼﺣﻲ
اﳌﻨﻄﻘﻰ اﻟﺬى ﻻ ﻳﺘﺼﻮر ﻛﻨﻪ أو ﻣﺎﻫﻴﺔ أو ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻟﻠﻤﺤﺪود ﺑﺪوﻧﻪ وﻫﻮ اﳌﻌﲎ اﻟﺬى ﻋﺎرﺿﻪ ﺷﻴﺦ اﻹﺳﻼم وﻏﲑﻩ
.ﰲ ﻣﻮاﺿﻊ ﻛﺜﲑة
„Granicom (haddom) se ovdje misli na terminološko značenje a ono je minimum
kojim ime obuhvata ono što je njime nazvano. Željeno ovim nije definicija logičara
bez koje se suština ili kakvoća ograničenog ne može predočiti a to je značenje
kojem se šejhul‐islam i drugi suprotstavio na više mjesta.“533
Pa je objasnio da pojmom granica islama ili aslud‐din misli na minimalan opis
sastavljen od riječi srca i jezika, djela srca i udova i ostavljanja stvari koje izvode iz
531
Sura El‐Enbija' (21) 98‐99
532
Definicija.
Suprotstavio se stavu logičara u pogledu definicije.
533
306 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
vjere, za kojeg se veže ime islam, u bilo kojem vremenu ili mjestu, i u kojem nema
opravdanja neznanjem, te'vilom i slično, što znači da je onaj koji ga ostvari
musliman i da je onaj koji ga nema nemusliman.
Mi smo naučili da ta osnova ima svoje uvjete, ruknove, i stvari koje iz nje
uzročnom povezanošću neminovno proizilaze (levāzim), čiji nestanak, bez
razilaženja među muslimanima i razumnim, znači nepostojanje osnove iz koje
neminovno proizilazi i od koje je neodvojiva. Allah je, s obzirom da zna suštinu
osnove imana i šta iz nje neminovno proizilazi kad god se ostvari osnova srčanog
imana, negirao iman počiniocima i ostavljačima mnogih stvari, što ukazuje da
nestanak levāzima ili pojava opisa koji se ne može sastati sa aslud‐dinom
neminovno znači nestanak osnove iz koje proizilaze. Bitno je ovdje da se sjetiš da
iz spoznaje tevhida neminovno proizilazi spoznaja širka i da iz spoznaje značenja
muslimana neminovno proizilazi spoznaja nemuslimana.
Eš‐Šazili kaže da se praktični tevhid sastoji od tri rukna bez kojih ne može
postojati:
1) Tevhid Allaha u zakonu (hukmu);
2) Tevhid Allaha u obredima (en‐nusuk);
3) Tevhid Allaha u lojalnosti (vilajetu);
Kaže Eš‐Šazili:
وﰱ ﻫﺬﻩ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ.( وﻫﻮ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ اﻟﻌﻤﻠﻲ )ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻟﻌﺒﺎدة:ﻓﻼﺑﺪ ﻣﻦ ﻣﻌﺮﻓﺔ أرﻛﺎن اﻟﻨﻮع اﻟﺜﺎﱐ ﻣﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ
ﻫﻮ ﻗﺒﻮل ﺷﺮع اﷲ ورﻓﺾ ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ وﻫﻮ: اﻟﺮﻛﻦ اﻷول:ﻳﺘﻜﻠﻢ اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ ﻋﻦ رﻛﻨﲔ ﻣﻦ أرﻛﺎن ﻫﺬا اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ
ﻫﻮ ﻧﻔﻲ اﻟﻨﺴﻚ ﻋﻦ ﻏﲑ اﷲ: اﻟﺮﻛﻦ اﻟﺜﺎﱐ.ﻣﻌﲎ اﻹﺳﻼم اﻟﻌﺎم اﻟﺬي أرﺳﻠﺖ ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻞ وأﻧﺰﻟﺖ ﺑﻪ اﻟﻜﺘﺐ
.ﻋﺰ وﺟﻞ
“Neophodno je spoznati ruknove druge vrste tevhida, a to je praktični tevhid
(tevhidul‐’ibadeh) a u ovoj risali534 šejhul‐islam govori o dva rukna tevhida:
Prvi rukn: prihvatanje535 Allahovog zakona i odbijanje svega mimo njega i to je
značenje opšteg islama s kojim su poslati poslanici i objavljenje knjige.
Drugi rukn: negacija obreda nekom drugom mimo Allaha, +.“
534
Er‐risaletut‐tedmurijjeh, str. 167
535
S obzirom da govori o praktičnom tevhidu razumijemo da pojmom „prihvatanje“ misli na djela srca i tijela, a
ne na ’aqidu srca.
EBU MUHAMMED 307
ﰒ، وﻓﺴـﺮ اﻻﺳﺘﺴـﻼم ﺑﺎﻟﻄﺎﻋـﺔ، ﺑﺄﻧﻪ اﻻﺳﺘﺴـﻼم: ﻓﺴﺮ اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ اﻹﺳﻼم اﻟﻌﺎم:وﰱ ﺑﻴﺎن ﻣﻌﲎ اﻟﺮﻛﻦ اﻷول
وﻛﻼﳘــﺎ،ـﺘﻜﺒﺎرا
ً ﺷــﺮًﻛﺎ أو اﺳـ, ﻓــﺈذا ﺟﻌﻠــﺖ ﻟﻐــﲑ اﷲ ﻣﻌــﻪ أو ﻣــﻦ دوﻧــﻪ ﻛﺎﻧــﺖ ﻛﻔـ ًـﺮا،ﻗﺼــﺮﻫﺎ ﻋﻠــﻰ اﷲ وﺣــﺪﻩ
.ﻛﻔﺮ
“Pojašnjavajući prvi rukn: Ibn Tejmijje je značenje opšteg islama protumačio
istislamom a istislam je protumačio kao pokornost, a zatim ju je sveo na Allaha,
jedino. Pa ako se da nekom drugom mimo Allaha, uz Njega ili mimo Njega, biva
kufrom, širkom ili ohološću (istikbar), a oboje su kufr.”
:واﻟﻄﺎﻋﺔ ﻧﻮﻋﺎن
. ﻫﻮ ﻗﺒﻮل اﳊﻜﻢ واﻟﺪﺧﻮل ﲢﺖ أﺣﻜﺎم اﻟﺘﻜﻠﻴﻒ ﻟﻠﻤﻮﱃ ﻋﺰ وﺟﻞ وﺣﺪﻩ:اﻷول
ﻷن اﳌﺨﺎﻟﻔـﺔ ﻓﻴـﻪ ﻻ، واﻟﻨﻮع اﻟﺜﺎﱐ ﻟﻴﺲ ﻫـﻮ اﳌﻘﺼـﻮد ﻣـﻦ ﻛـﻼم اﺑـﻦ ﺗﻴﻤﻴـﺔ. ﻫﻮ اﻟﺪﺧﻮل ﰲ اﻷﻋﻤﺎل:اﻟﺜﺎﻧﻲ
ـﻮرا ﻋﻠـﻰ
ً ﻓﻴﻜـﻮن ﻛﻼﻣـﻪ ﻣﻘﺼ، وﻫﻮ ﻣﻌﻠﻮم اﻟﺒﻄﻼن ﻣﻦ اﻟﺪﻳﻦ ﺑﺎﻟﻀـﺮورة،ﻛﻔﺮا إﻻ ﻋﻠﻰ ﻣﺬﻫﺐ اﳋﻮارج
ً ﺗﻜﻮن
...اﻟﻨﻮع اﻷول
„Pokornost se djeli na dvije vrste:
Prva: prihvatanje536 zakona i ulazak jedino pod propise teklifa Zaštitnika, +.
Druga: ulazak u djelo.537
Druga vrsta nije predmet govora Ibn Tejmijje, jer suprotno postupanje u njoj ne
biva kufrom osim po mezhebu haridžija, čija neispravnost je neminovno poznata u
vjeri, tako da se njegov govor svodi na prvu vrstu...“538
Iz njegovih riječi „prihvatanje Allahovog zakona i odbijanje svega mimo
njega“ se ne smije dogoditi ono što se dogodilo nekim ljudima poput Nusreta, a o
Bilibaniju da ne govorim, a to je da se nevjernički tehakum tagutu svodi na
„prihvatanje tagutskog zakona“ riječima srca, tj. srčano uvjerenje ili samo na
značenje ohalaljivanja harama i obratno i da se usljed toga zaključuje da „onaj koji
se tehakumi tagutu a nije prihvatio njegov zakon nije upao u veliki širk“, jer ko
god se tehakumi tagutu prihvatio je njegov zakon i hakimijjet a ostavio Allahov.
Međutim greška Nusreta leži u tome što je smetnuo sa uma opis
nevjerničkog tehakuma koji stoji uz suđenje tagutskim zakonom tj. da nevjernički
536
Obrati pažnju! Misli na djela srca i tijela!
537
Ovo je termin Eš‐Šazilija kojeg koriste svi koji su naučili od njega, a željeno njime objašnjava u, nakon njega
spomenutim riječima.
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 138
538
308 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
tehakum tagutu između ostalog znači traženje od taguta hukma, riječima ili
djelom, da riješi spor uzimanjem njegovog zakona za sudiju, odnosno bukvalno
rečeno traženjem od njega da učini kufr suđenja tagutom, a šejtan ljudima
uljepšava kufr nazivajući ga lijepim ili drugačijim imenima.
Ovaj opis nevjerničkog tehakuma u sebi mimo praktičnog kufra, neminovno
sadrži zadovoljstvo sa djelom taguta hukma kao i sa samim zakonom jer ga je
tražio,539 ili „nepostojanje vjerski naređenog zadovoljstva šerijatom“, kao što
tagutijjet suđenja drugim zakonom u sebi sadrži zadovoljstvo šejtanovim zakonom
i svojim i njegovim hakimijjetom mimo Allahovog.
Propisivanje zakona mimo Allaha je osnova širka pokornosti koji se ogleda u
prihvatanju zakona taguta, bilo da se radi o promjeni Allahovog zakona
ohalaljivanjem harama i obratno, ili prihvatanju zakona taguta koji je u vanjskom
opisu identičan šerijatskom propisu, jer pravi menat kufra u širku pokornosti je
prihvatanje tagutskog zakona, kako god on izgledao, bilo srcem ili vanjštinom.
Zbog toga smo rekli da širk hukma i tehakuma kategorički ukazuje na širk
pokornosti te da su ove vrste širka i kufra međusobno isprepletene, a onaj koji
ograniči nevjernički tehakum samo na prihvatanje zakona u 'aqidetskom ili samo
srčanom smislu, smetnuvši sa uma značenje traženja suđenja suprotnim
zakonima je upao u najveći grijeh. Otuda je tehakum u ovom smislu nevjernička
pokornost tagutu hukma u osnovi suštine širka pokornosti koja se ogleda u
suđenju propisanim tagutskim zakonom. Naše gledanje na mes’elu nije površno
kao što se to Nusretu pričinilo, već je njegov stav nepotpun i krajnje opasan.
Ono što je kod Nusreta nevjernički tehakum, a svodi se samo na širk
pokornosti, ali na džehmijski način, je kod nas drugi opis nevjerničkog tehakuma,
koji se može desiti i bez postojanja spora a to je traženje propisa taguta da bi ga
se pridržavao (iltizām), i vjerujemo da to biva djelima srca i tijela, kao što može
biti riječima srca i govorom jezika, a u Nusretovom govoru nisam nijednom vidio
opis velikog širka pokornosti u djelu koji izvodi iz vjere, već se poput džehmija vrti
samo oko srca ili poput Kerramija oko govora jezikom. Zato sam u lancu
predavanja o tehakumu objasnio da tehakum tagutu znači:
1) Traženje riješenja spora hukmom, tj. suđenjem tagutskim zakonom riječima ili
djelima;
2) Traženje tagutskog propisa da bi ga se pridržavao, riječima ili djelima, makar
ne postojao spor.
539
Riječima ili djelima.
EBU MUHAMMED 309
Molim Allaha da im olakša da shvate svoj propust i da se prihvate istine!
Upravo zbog toga kažemo da je muslimanu u stanju nužde (darure)
dozvoljeno da se brani na sudu pod uvjetom da ne upadne u spomenutu definiciju
tehakuma tagutu, riječima ili djelima, i da ispolji svoj din, kao što je pod istim
uvjetima dozvoljeno da svjedoči na sudu. Da Allah sačuva muslimane od poniženja
u hramovima taguta!
Zbog spomenutih opisa nikad nismo tekfirili niti to danas radimo! S druge
strane, tokom ovih dešavanje su se pojavili neki džahili koji su u pitanju odbrane
na sudu taguta upali u ekstremizam definišući nevjernički tehakum djelom sudije,
tj. rješavanjem spora, i onda, na neki njima svojstven način, na to nadovezuju da
je onaj koji se brani, ne tražeći od taguta da uzima zakon za sudiju već odbijajući
od sebe njegovu presudu, kafir, jer je nevjernički tehakum „rješavanje spora“!!!
Onaj koji se brani je, prema njima, valjda upao u ono što radi sudija a to je
„rješavanje spora“ koje je kod njih tehakum tagutu! Allahulmuste’an! Ne zna
čovjek da li da se smije ili da plače! Obavijestio me je jedan od braće studenata
koji ne laže da me ovi džahili sto posto tekfire zbog toga što sam dozvolio da se
musliman pod spomenutim uslovima brani na sudu taguta, a među grupacijama,
koji se pripisuju ovim džahilima, se proširilo kako mi ne znamo šta je to tehakum
tagutu ili kako smo popustili u mes'eli tehakuma!
Najparadoksalnije je to što ovi džahili, koji me izgleda tekfire zbog
spomenutog, ne tekfire Makdisija koji u toj mes'eli ima isto mišljenje, niti tekfire
Nusreta, Bilibanija i Ademija, koji dozvoljavaju više od toga, i koji su upali u više
uzroka tekfira, već ih uzimaju za braću muslimane u ime Allaha u borbi protiv
„onih koji tekfire najbolje ljude“! Allah nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik!
O momcima koji su na pogan način pružili ruke i jezike protiv nas i ove da've
kažem kao što je rekao imam Malik: „Nikome ne halalim!“, mimo toga što se dove
dižu prema Allahu i što Allah neće zaboraviti i zanemariti djela zulumćara, i neka
je hvala Allahu Gospodaru svjetova. Ima li veće kazne nego kada te Allah kuša da
upadneš u kufr i jasan nifak, a ti sebe smatraš najboljim i najučenijim
muslimanom! Ali, samo polako, vidjećemo čija će biti zadnja i protiv koga će Allah
okrenuti Svoje vojske i srca Svojih stvorenja!
Ko bude tražio ugled među ljudima na račun svoje vjere, ne plašeći se Allaha
zbog zuluma kojeg je nanio vjeri i Njegovim stvorenjima i robovima, skupo će ga
platiti, a nakon toga će njegov ugled biti gažen nogama najponiženijih i mimo
Allaha neće naći ni Zaštitnika ni Pomagača, pa nek' čekaju i mi ćemo čekati;
imamo vremena do smrti.
310 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Dalje kaže Eš‐Šazili:
ﺣﻖ اﷲ ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺒﺎد ﻓﻲ ﻛﻞ ﻓﻌﻞ ﻣﻦ: وﻣﻦ ﻫﺬا اﻟﺒﻴﺎن ﻳﺘﻀﺢ اﳌﻌﲎ اﻟﺜﺎﻟﺚ ﻟﻠﻔﻆ اﻟﻌﺒﺎدة اﻟﺬي ﻫﻮ- ٣
اﺟﻌﺎ إﻟﻰ اﻟﻌﺒﺎدات أو اﻟﻌﺎدات أو اﳌﻌﺎﻣﻼت وﻫﻮ ﻣﻌﲎ ﻳﺘﻔﻖ ﰲ دﻻﻟﺘﻪ ﻣﻊ ﻣﻌﲎ
ً أﻓﻌﺎﻟﻬﻢ ﺳﻮاء ﻛﺎن ر
وﻣﻌﻨﺎﻩ ﻗﺒﻮل، وﻫﻮ ﻣﻌﲎ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ،اﻹﺳﻼم اﻟﻌﺎم اﻟﺬي أرﺳﻠﺖ ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻞ وأﻧﺰﻟﺖ ﺑﻪ اﻟﻜﺘﺐ
وﻫﻮ ﻣﻌﲎ اﻟﻌﺒﺎدة اﺠﻤﻟﺮد. اﻟﺘﺰام ﺷﺮﻳﻌﺔ اﻟﺮﺳﻮل ﲨﻠﺔ وﻋﻠﻰ اﻟﻐﻴﺐ:ﺣﻜﻢ اﷲ ورﻓﺾ ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ أو ﺑﻌﺒﺎرة أﺧﺮى
، واﻟﻌﺒﺎدة ﺬا اﳌﻌﲎ ﻫﻲ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ.اﻟﺮاﺟﻊ إﱃ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ اﻟﺬي ﻫﻮ رﻛﻦ ﻣﻦ أرﻛﺎن اﻟﻨﻮع اﻟﺜﺎﱐ ﻣﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ
: وﻛﺬﻟﻚ ﻳﻘﻮل اﻟﻨﺴﻔﻲ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ.وأﻏﻠﺐ أﻟﻔﺎظ اﻟﻌﺒﺎدة ﰲ اﻟﻘﺮآن ﻫﻲ ﻣﻦ ﻫﺬا اﻟﻨﻮع اﻟﺜﺎﻟﺚ
:[21: اﻵﻳﺔ،ﻳﻦ ِﻣﻦ ﻗَـ ْﺒﻠِ ُﻜ ْﻢ ﻟ ََﻌﻠﱠ ُﻜ ْﻢ ﺗَـﺘﱠـ ُﻘﻮ َن{ ]ﺳﻮرة اﻟﺒﻘﺮة ِﱠ ِﱠ
ُ }ﻳَﺎ أَﻳﱡـ َﻬﺎ اﻟﻨ
َ ﱠﺎس ا ْﻋﺒُ ُﺪواْ َرﺑﱠ ُﻜ ُﻢ اﻟﺬي َﺧﻠَ َﻘ ُﻜ ْﻢ َواﻟﺬ
ﻛﻞ ﻋﺒﺎدة ﰲ اﻟﻘﺮآن ﻓﻬﻲ ﺗﻮﺣﻴﺪ؛ إﺣﺘﺞ ﻋﻠﻴﻬﻢ ﺑﺄﻧﻪ ﺧﺎﻟﻘﻬﻢ: ﻗﺎل اﺑﻦ ﻋﺒﺎس، وﺣﺪوﻩ:„ﻓﺎﻋﺒﺪوا رﺑﻜﻢ
وﺧﺎﻟﻖ ﻣﻦ ﻗﺒﻠﻬﻢ ﻷ ﻢ ﻛﺎﻧﻮا ﻣﻘﺮﻳﻦ ﺑﺬﻟﻚ ﻓﻘﻴﻞ ﳍﻢ إن ﻛﻨﺘﻢ ﻣﻘﺮﻳﻦ ﺑﺄﻧﻪ ﺧﺎﻟﻘﻜﻢ ﻓﺎﻋﺒﺪوﻩ وﻻ ﺗﻌﺒﺪوا
.“ ﺗﻮﺣﻴﺪﻩ واﻟﺘﺰام ﺷﺮاﺋﻌﻪ: „اﻟﻌﺒﺎدة ﻫﻨﺎ: وﻳﻘﻮل اﻟﻘﺮﻃﱯ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﻧﻔﺲ اﻵﻳﺔ.“ﻏﲑﻩ
„3 – Ovim pojašnjenjem je postalo jasno treće značenje pojma 'ibadet koji je
Allahovo pravo nad robovima u svakom od njihovih djela, svejedno vraćalo se
'ibadetima ili 'adetima, ili međuljudskim odnosima, i to je značenje koje se u svom
ukazivanju podudara sa značenjem opšteg islama kojim su poslati poslanici i
objavljene knjige. To je značenje istislama Allahu, Jedinom, čije je značenje
prihvatanje Allahovog zakona i odbijanje svega mimo njega, ili drugačije rečeno
pridržavanje šerijata Poslanika uopšteno, i u gajbu,540 i to je čisto značenje
'ibadeta koje se vraća aslud‐dinu, koje je rukn od ruknova ove vrste tevhida.
'Ibadet u ovom značenju je tevhid. Većina riječi 'ibadet u Kur'anu su u ovom
trećem značenju. Isto to kaže En‐Nesefi u tefsiru riječi Uzvišenog: O ljudi!
'Ibadetite vašem Gospodaru, Koji vas je stvorio, i one prije vas, ne bi li ste se
bojali. El‐Baqara 21, „'ibadetite vašem Gospodaru“, tj. učinite ga jednim. Kaže Ibn
'Abbas:“ Svaki 'ibadet u Kur'anu je tevhid.“
On je nad njima uspostavio argument činjenicom da je On njihov Stvoritelj i
Stvoritelj onih koji su bili prije njih, jer su to bili priznavali, pa im je rečeno ako
priznajete da vam je On Stvoritelj, onda Mu 'ibadetite i ne 'ibadetite drugom mimo
Njega.“541 Qurtubi u tefsiru istog ajeta kaže: „'Ibadet ovdje je Njegov tevhid i
pridržavanje Njegovih propisa“
540
Vjerujući u skriveno koje zna samo Allah.
541
Tefsir Nesefija, str. 173
EBU MUHAMMED 311
Zatim kaže:
وﻳﻘﻮل اﺑﻦ اﻟﻘﻴﻢ ﻋﻦ رﻛﻦ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ وﻫﻮ ﻗﺒﻮل ﺷﺮع اﷲ ورﻓﺾ ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ وﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ وﻫﻮ اﻟﺘﺰام
...اﻟﻐﻴﺐ ﲨﻠﺔ وﻋﻠﻰ,ﺷﺮﻳﻌﺔ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ
„Rekao je Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, o ruknu tehakuma, a on je prihvatanje
Allahovog zakona i odbijanje svega drugog mimo Njega, a on je istislam
(potpuna predanost) Allahu, Jedinom, a to je pridržavanje šerijata Poslanika,
sallallau ’alejhi ve sellem, uopšteno i uz gajb...“542
Pa je tehakum nazvao ruknom,543 a svi znamo da nijedna cjelina ne postoji
kad joj nestane jedan od ruknova, pa kako onda da tehakum ne bude od aslud‐
dina? Nema sumnje da je onaj koji se tehakumi tagutu srušio pridržavanje samo
šerijata, svejedno da li je zakon taguta uzeo za din ili ne,544 jer je traženje suđenja
tagutskim zakonom kufr, kao i samo suđenje njime, svejedno ohalalio to ili ne,
zanijekao vjerski propis ili ne, bio zadovoljan ili ne, a pravilo je da je svaki počinioc
kufra, koji nije prisiljen, zadovoljan onim što je rekao i uradio, i da je prsa učinio
prostranim za kufr, kao što se kaže u ajetu prisile u suri En‐Nahl.
Takođe kaže:
„Sažetak svega ovoga je da tevhidul‐'ibadeh, koji se tiče djela u aslud‐dinu, ne
izlazi iz tri značenja. Ona su:
1. Hukm pripada samo Allahu bez sudruga: Hukm ne pripada osim Allahu!
Naredio je da ne 'ibadetite osim Njemu. To je istinska vjera.545 Hukm je
oporuka546 Zakonodavca obveznicima, putem traženja,547 ostavljanja mogućnosti
na izbor548 ili postavljanja.549
2. Vilajet pripada samo Allahu bez sudruga: Zar da drugog mimo Allaha uzmem
za Zaštitnika i Zar da mimo Allaha uzimaju evlija', pa Allah, On je jedini Velijj i
542
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 173
543
Siromah Nusret kaže da je „Vadžib od vadžiba“ kao što si vidio, okliznuvši se na mes’eli malog kufra u
tehakumu.
544
Time je ostavio din Allaha, a ostavljanje Allahovog dina je din šejtana.
545
Poznati ajet iz sure Jusuf.
546
Na ar. „khitab“.
547
Traženje činjenja djela i ovo obuhvata mustehabb i vadžib ili traženja ostavljanja djela i ovo obuhvata mekruh i
haram.
548
Ovo se tiče mubaha, tj. dozvoljenog.
549
Ovo se tiče „postavljenih šerijatskih propisa“ poput uvjeta, prepreka, uzroka i slično. Nazvani su
„postavljenim“ zato što je Zakonodavac postavio neke opise kao uvjete, prepreke ili uzroke za obvezujuće
šerijatske propise koji se tiču postupaka vjerskih obveznika.
312 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Vaš zaštitnik (velijj) je samo Allah, i Njegov Poslanik, i oni koji su povjerovali i
Moj Velijj je samo Allah, Onaj Koji je objavio Knjigu, i On se brine o dobrima.
Vilajet je da si privržen (lojalan) za Allaha, subhaneh, i da prijateljuješ radi Njega
subhanehu ve te'ala.550
3. Obredi pripadaju samo Allahu bez sudruga: Reci: „Uistinu moj namaz, i moji
obredi, i moj život i moja smrt pripadaju Allahu Gospodaru svjetova, Ne činite
sedždu suncu, niti mjesecu! Činite sedždu Allahu, Onome Koji ih je stvorio ako
samo Njemu 'ibadetite. Obredi su čisto Allahovo pravo, koji ne prihvataju
saučesništvo, suprotno hukmu, jer je pokornost Poslaniku pokornost Allahu, a
halal je ono što je ohalalio Poslanik i haram ono što je oharamio, i suprotno
vilajetu, jer je vilajet prema vjernicima radi Allaha vilajet Allahu, subhanehu ve
te'ala.
Način vezanosti ovih ruknova sa tevhidul‐'ibadeh, kao što je objašnjeno u govoru
Ibn Tejmijje u njegovim risalama i knjigama, kojeg smo prenijeli, je slijedeći:
Činjenje Allaha jednim u hukmu:551
1. Jer je to tefsir islama, jer islam je istislam552 a to se neće ostvariti osim
prihvatanjem553 propisa. Pa ko se preda Allahu i drugom mimo Njega takav je
mušrik554 a ko odbije Allahovu odredbu njemu je mustekbir, a svaki od njih je kafir.
Opšti islam555 je tevhidul‐'ibadeh, a on je din mimo kojeg Allah drugi ne prima ni
od prvih ni od zadnjih generacija.
Tekst556 na to ukazuje sa dva aspekta:
1. Sa aspekta ukazivanja da je islam vjera svih poslanika i sa aspekta da je islam
značenje tevhidul‐'ibadeh, koji je din svih poslanika.
2. On ulazi u značenje 'ibadeta s obzirom da je 'ibadet ljubav, strah, nada,
veličanje i pokornost. A dokaz ovdje je „pokornost“.
3. Sa aspekta njegovog bitka činjenjem Allaha jednim (ifrād) u onom što ne
pripada osim Allahu:
550
Ova tačka je temelj za uvjerenje da čovjek ne može biti musliman sve dok ne bude vjerovao da tagut, mušrik i
mustekbir nisu muslimani.
551
Tevhid Allaha u hukmu.
552
Potpuna predanost.
553
Ne smiješ smetnuti sa uma da autor pojmom „prihvatanje zakona“ misli na praktično značenje koje se tiče
djela srca i tijela jer govori o tevhidul‐’ibadeh odnosno praktičnom tevhidu.
554
Ko „prihvati“ zakon taguta što biva propisivanjem zakona mimo Allaha, ili hukmom i tehakumom, je mušrik.
555
Onaj s kojim su došli svi poslanici i spuštene sve knjige.
Vjerski tekstovi.
556
EBU MUHAMMED 313
ﻳﺘﻀﺢ ﻣﻦ اﻻﺳﺘﻘﺮاء اﻟﻘﺮآﱐ أن ﺣﻜﻢ اﻟﻜﻔﺮ إﳕﺎ ﻳﺴﺎق ﰲ اﻷﺣﻮال:وﻗﺒﻞ أن ﻧﻨﻬﻲ اﳌﻮﺿﻮع ﲤﺎﻣﺎ ﻧﻘﻮل
:اﻟﺘﺎﻟﻴﺔ ﰲ ﻣﻮﺿﻮع اﳊﻜﻢ واﻟﺘﺸﺮﻳﻊ
„Prije nego što završimo temu u potpunosti kažemo: jasno je iz izučavanja Kur’ana
da se propis kufra u temi hukma (suđenja) i tešri’a (propisivanja zakona) tiče samo
slijedećih stanja:
اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ ﺑﺘﺤﻠﻴﻞ اﳊﺮام أو ﲢﺮﱘ اﳊﻼل أو ﺗﻐﻴﲑ أﺣﻜﺎم اﻟﻮﺿﻊ أو إﺳﻘﺎط اﻟﻮاﺟﺐ وﻫﺬا ﻫﻮ ﺣﻜﻢ.1
.اﻟﺸﺮﻛﺎء
1. Propisivanje zakona ohalaljivanjem harama ili oharamljivanjem halala ili
promjenom „postavljenih“ propisa ili anuliranjem (obaranjem) vadžiba, i ovo je
propis „eš‐šureka’“ (sudruga).
: وﺑﺎﻟﻨﺴﺒﺔ ﻟﻐﲑﻫﻢ.2
.أ – رﻓﺾ ﺣﻜﻢ اﷲ ﺑﺎﻟﺘﺤﺮﱘ وﻫﻮ اﻻﺳﺘﺤﻼل رﺟﻮﻋﺎ إﱃ ﺷﺮﻳﻌﺔ أﺧﺮى أو ﻣﻦ ﻏﲑ رﺟﻮع
2. Što se tiče drugih mimo njih:
a) Odbijanje Allahove presude o zabrani a to je ohalaljivanje (istihlāl) vraćanjem
drugom šerijatu ili bez vraćanja.
557
Sura El‐En’am (6) 114
558
Onoga koji sudi tagutskim zakonom ili traži da mu se njime sudi.
559
Ovo će ti trebati prilikom pobijanja Nusretove jadne argumentacije „hadisom robinje“ koju je Poslanik pitao:
„Gdje je Allah?“ i „Ko sam ja?“ pa je odgovorila te joj je pripisao islam, iz čega Nusret zaključuje da ono čemu nije
podučena ne ulazi u aslud‐din jer pravilo je da „nije dozvoljeno okasniti pojašnjenje izvan vremena potrebe za
njim“. Allahulmuste’an!
560
Ono na što ukazuje sam šehadet la ilahe illallah, osim kod onih koji od šehadeta ne razumiju ono što su
razumjeli mušrici arapa, svejedno radilo se o ekstremnim sufijama i rafidijama ili Nusretu i Bilibaniju i onima koji
ih slijede, koji su izvadili tehakum iz osnove la ilahe illallah.
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 176‐177
561
314 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
.ب – رﻓﺾ ﺣﻜﻢ اﷲ ﺑﺎﻹﳚﺎب وﻫﻮ اﻹﺑﺎء ﻣﻦ ﻗﺒﻮل اﻟﻔﺮاﺋﺾ رﺟﻮﻋﺎ إﱃ ﺷﺮﻳﻌﺔ أﺧﺮى أو ﻣﻦ ﻏﲑ رﺟﻮع
b) Odbijanje Allahove presude o obligatnosti (vudžubu) a to je odbijanje (el‐ība’)
prihvatanja fardova vraćanjem drugom šerijatu ili bez vraćanja.
562
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 437.
EBU MUHAMMED 315
muslimane od njihovog zla! Molim Allaha da se osveti svakom licemjeru, oholniku
i pokvarenjaku, koji Ga se ne boji i koji nije propustio nijednu priliku za sijanjem
nereda na zemlji a da je nije iskoristio i udvostručio!
Dakle, ne smije biti sumnje u pogledu toga da su se učenjaci ehlus‐sunneta
složili da je ostvarenje tevhida Allaha u hukmu i tehakumu rukn od ruknova
tevhida i aslud‐dina, a ekstremne murdžije koji djela ne uvode u suštinu imana se
slažu da se počiniocu nekog od vanjskih uzroka kufra i tekfira u vanjštini mora
presuditi kufrom a razilaze se po pitanju suštinskog propisa pa neki kažu da je
moguće da u suštini bude mu'min iako je u vanjštini kafir, a o takvima šejhul‐islam
kaže da su izašli iz islama.
Tvrdnja Nusreta i Bilibanija je sama po sebi gora nego novotarija ekstremnih
murdžija jer vjeruju da tehakum ne ulazi u aslud‐din i da čovjek može biti
musliman iako nije ostvario nutrinske i vanjštinske ruknove tehakuma u ruknu
potvrde u šehadetu,563 ili u ruknu negacije u šehadetu tevhida564 odričući se
velikog širka tehakuma, „dokazujući“ sve to riječima šejhul‐islama iz „Minhadžus‐
sunneh“ da bi time sačuvali svoje voljene od tekfira Uzvišenog Zakonodavca.
Ako kažu da vjeruju da uvjerenje u zabranjenost tehakuma tagutu i odricanje
od uvjerenja dozvoljenosti tehakuma tagutu ulazi u aslud‐din mi im odgovoramo
da ehlus‐sunnet ne pravi razliku između uvjerenja i djela i da u aslud‐din kod njih
ulaze uvjerenja srca, djela srca, govor jezika i djela tijela, i to bi još jednom
dokazalo da imamo posla sa ljudima koji su gori od džehmija, jer imaju temelje
džehmija u imanu i kufru, s obzirom da sve vraćaju na srce, a ne tekfire mušrike i
tagute.
Znači ostaje im da izaberu da mes'ela tehakuma ne ulazi u aslud‐din ni u
'aqidetskom smislu a to je vanjština njihovog prokletog govora ili da naprave
razliku između srčanih i vanjskih opisa a to je mezheb ekstremnih murdžija, a
mušrike tehakuma i tagute koji su to dozvolili bez šubhe prisile svakako ne tekfire.
Da Allah sačuva!
Ljudi poput njih su posljednji koji drugog smiju optužiti da prvo izmisli temelj
koji mu paše a onda traži bilo kakvu podršku u dokazima šerijata makar ona bila i
umišljena. U jednom od svojih predavanja Nusret se razbacuje po Majevici pred
bukvama i ljudima koji su poput šupljih palminih debla pa kaže:
563
Rukn potrvde u šehadetu je „illallah“.
564
Rukn negacije u šehadet je „la ilahe“.
316 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„One koji nas nepravedno i zulmen i zbog svoje bolesti i zbog svojih grešaka u
menhedžu tekfira koji su nas proglasili kafirima već i tako se odnose prema
nama,565 pozivamo da saslušaju gdje su pogriješili i da se pokaju i da se vrate na
menhedž ehlussunneta na kojem su do skoro bili. Pogriješili su u dvije važne stvari
i dvije velike stvari, dvije velike osnove, a to je put svih novotara, svi novotari kroz
čitavu istoriju, šta su uradili, prvo dođu i izmisle neku novu osnovu u vjeri, jel
tako, sami nešto skontaju i kažu ovo je osnova vjere, a to ne bude osnova vjere
ili izmisle neko pravilo u vjeri ili im se učini da je to pravilo u vjeri, a onda ko god
to pravilo ne prihvati oni ga tekfire, oni ga protekfire, i to je put svih novotara...
sve novotarije svode se na to ‐ na haridžije, na rafidije, na kaderije i na murdžije.
Svi su došli sa nekim svojim pravilima misleći da je to neko važno pravilo, koje su
oni izdefinisali u vjeri, a onda ko ne prihvati to pravilo, uglavnom su ga smatrali
zabludjelim, zalutalim i tekfirili ga.“566
Nakon toga se, kao što si djelimično vidio, „potrudio“ da objasni da smo
pogriješili u našem uvjerenju da „tehakum i uvjerenje da tagut, mušrik i mustekbir
nisu muslimani ne ulaze u aslud‐din“! A „dokaze“ si vidio a imaćeš priliku da
dublje pogledaš u „magični sanduk“ Nusreta i Bilibanija, s kojim se slažu i mnogi
drugi koji ovdje nisu spomenuti! Šta bi mi sve mogli reći o njima nakon što je
postalo očigledno da oni pri sebi nemaju ni „a“ od vjerske argumentacije!
Dovoljan nam je Allah i divan je Zaštitnik!
Najgluplje mi je u svemu tome to što smatraju da postoji veliki širk
propisivanja zakona, i veliki širk pokornosti, i veliki širk hukma i tehakuma kojeg
nepravilno svode na širk pokornosti i uprkos tome govore da nije od aslud‐dina!
Pa valjda i kod njih nešto od ovih opisa mora ući u aslud‐din?! Allahulmuste’an! I
ako neke uvedu u njega a druge ne kakva je razlika među ovim vrstama i
jedinkama velikog širka koje stoje nasuprot osnove islama?! Ako posegnu za
pravljenjem razlike između srca i vanjštine ponovo smo se vratili na džehmijski
početak i mušrički kraj.
Zadovoljiću se navedenim citatima 'Abdulmedžida Eš‐Šazilija uz ponovnu
napomenu da trećina njegove knjige „Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman“ i „Aslud‐
din“ dokazuju da je praktično prihvatanje samo Allahovog zakona i odbijanje
svega mimo njega rukn od ruknova tevhida i sastavni dio aslud‐dina iz kojeg se
dobija ime i opis islama i bez kojeg nema uspjeha i spasa na ahiretu, što znači da
sam mogao navesti još citata na ovu temu.
Ovo govori iako je on lično oteo imetak muslimana koji su imali kuće u Maoči!
565
566
Predavanje koje je meni predočeno pod imenom „Novi ders“.
EBU MUHAMMED 317
Došli smo do velikog širka propisivanja zakona (širkut‐tešri'i), nakon čega ću
preći na govor o velikom širku pokornosti, a onda na veliki širk suđenja (hukma),
koji kod njih nije preciziran, da bi ga na kraju povezali sa velikim širkom tehakuma,
jer onaj koji priznaje postojanje velikog širka u samom djelu u pogledu hukma isto
to mora priznati kada je u pitanju tehakum. U sklopu spomenutih tema ću
detaljno objasniti suštinu i granicu malog kufra i širka i rješiti ono što je u govoru
nekih učenjaka za većinu ljudi danas bilo problematično i kobno.
318 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
EBU MUHAMMED 319
ŠIRK PROPISIVANJA ZAKONA (ŠIRKUT‐TEŠRI'I)
Predmet promjene Allahovog zakona mogu biti sve vrste dinskih propisa
Druga vrsta onih koji upadaju u opis promjene vjere
Citati učenjaka o tagutijjetu neovisnog propisivanja zakona mimo ili uz
Allaha
320 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Nusret i Bilibani se slažu da postoji nešto što se zove veliki širk u propisivanju
zakona mimo ili uz Uzvišenog Allaha koji biva riječima ili djelima i da je onaj koji
upadne u ovaj opis jedan od glavešina taguta ali uprkos tome, i iz meni
neshvatljivog razloga, kažu da tehakum samo šerijatu ne ulazi u aslud‐din!
Vidjeli smo da Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi nije napravio razliku između
kipova koji su obožavani mimo Njega i između onih koji mimo ili uz Njega
propisuju zakone te je kipove nazvao imenom šureka’ (ortacima) kao što je i
propisivače zakona nazvao šureka’.
ﺼﻴﺒًﺎ ﻓَـ َﻘﺎﻟُﻮا َﻫ َﺬا ﻟِﻠﱠ ِﻪ ﺑَِﺰ ْﻋ ِﻤ ِﻬ ْﻢ َوَﻫ َﺬا ﻟِ ُﺸَﺮَﻛﺎﺋِﻨَﺎ ﻓَ َﻤﺎ َﻛﺎ َن ﻟِ ُﺸَﺮَﻛﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ ﻓَ َﻼ
ِ َاﳊﺮ ِث و ْاﻷَﻧْـﻌ ِﺎم ﻧ ِ ِِِ
َ َ َْْ َو َﺟ َﻌﻠُﻮا ﻟﻠﱠﻪ ﳑﱠﺎ َذ َرأَ ﻣ َﻦ
ﻚ َزﻳﱠ َﻦ ﻟِ َﻜﺜِ ٍﲑ ِﻣ َﻦ ِ
َ ﴾ َوَﻛ َﺬﻟ١٣٦﴿ ﺼ ُﻞ إِ َﱃ ُﺷَﺮَﻛﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ َﺳﺎءَ َﻣﺎ َْﳛ ُﻜ ُﻤﻮ َن ِ ﺼﻞ إِ َﱃ اﻟﻠﱠ ِﻪ وﻣﺎ َﻛﺎ َن ﻟِﻠﱠ ِﻪ ﻓَـﻬﻮ ﻳ
َ َُ ََ
ِ
ُ َﻳ
وﻫ ْﻢ َوﻟِﻴَـ ْﻠﺒِ ُﺴﻮا َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ ِدﻳﻨَـ ُﻬ ْﻢ َوﻟَ ْﻮ َﺷﺎءَ اﻟﻠﱠﻪُ َﻣﺎ ﻓَـ َﻌﻠُﻮﻩُ ﻓَ َﺬ ْرُﻫ ْﻢ َوَﻣﺎ ِ ِِ ِ
َ اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮﻛ
ُ ﲔ ﻗَـْﺘ َﻞ أ َْوَﻻدﻫ ْﻢ ُﺷَﺮَﻛ ُﺎؤُﻫ ْﻢ ﻟﻴُـ ْﺮُد
﴾١٣٧﴿ ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن
Oni određuju567 za Allaha dio ljetine i dio stoke, koju je On stvorio, pa govore:
"Ovo je za Allaha" ‐ tvrde oni ‐ "a ovo za naša božanstva (šureka‘)!" Međutim,
ono što je namijenjeno njihovim božanstvima (šureka‘) ne stiže Allahu, dok ono
što je određeno za Allaha stiže božanstvima (šureka‘) njihovim. Kako ružno oni
sude! ﴾136﴿ Mnogim mušricima su tako isto njihova božanstva (šureka‘) ubijanje
vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u dinu njihovom
zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i ono što izmišljaju ostavi!
568
﴾137﴿
Pa je u prvom ajetu riječju šureka’ nazvao kipove a u drugom one koji im
propisuju zakone mimo Allaha koji su im uljepšali ubijanje vlastite djece.
U suri Eš‐Šura:
ِ
ُأ َْم َﳍُ ْﻢ ُﺷَﺮَﻛﺎء َﺷَﺮﻋُﻮا َﳍُﻢ ﱢﻣ َﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َﻣﺎ َﱂْ ﻳَﺄْ َذن ﺑِﻪ اﻟﻠﱠﻪ
567
Ovaj opis obuhvata djelo onih koji to rade.
568
Sura El‐En’am (6) 136
EBU MUHAMMED 321
Zar oni imaju božanstva (šureka') koji im od dina propisuju ono što Allah nije
dozvolio?!569
Pa je propisivače zakona nazvao šureka’!
Dalje, riječju erbāb, koja je množina riječi rabb (gospodar), Allah je nazvao
one koji su sebe podigli na Njegov stepen propisujući zakone mimo ili uz Njega, i
koje su ljudi podigli na taj stepen, a prvi su zadovoljni time, pokoravajući im se
prihvatanjem njihovog zakona, bilo da se radi o ohalaljivanju harama ili obratno ili
bilo kojem drugom vidu prihvatanja zakona, kao i one kojima usmjeravaju i
posvjećuju razne vrste ’ibadeta, ili vjeruju da se Allah utjelovio u njima ili sjedinio
s njima i tako dalje.
Međutim, kada su u pitanju vjerovjesnici, meleki i dobri ljudi, koje ljudi
obožavaju i koje su podigli na stepen Gospodara i Božanstva, kaže se da ih je neko
uzeo za erbabe i njih nije dozvoljeno nazvati imenom erbāb ili tagut, jer oni nisu
zadovoljni time niti su to od njih tražili.
Rekao je Uzvišeni u suri Et‐Tevba:
ِ ون اﻟﻠﱠ ِﻪ واﻟْﻤ ِﺴﻴﺢ اﺑﻦ ﻣﺮَﱘ وﻣﺎ أ ُِﻣﺮوا إِﱠﻻ ﻟِﻴـﻌﺒ ُﺪوا إِ َﳍﺎ و
اﺣ ًﺪا َﻻ إِﻟَﻪَ إِﱠﻻ ِ ﱠاﲣَ ُﺬوا أَﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎﻧَـﻬﻢ أَرﺑﺎﺑﺎ ِﻣﻦ د
َ ً ُْ َ ُ َ َ َ َْ َ ْ َ َ َ ُ ْ ً َْ ْ ُ َ ْ ُ َ ْ ُ َ َ ْ
ُﻫ َﻮ ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ َﻋ ﱠﻤﺎ ﻳُ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن
Uzeli su svoje svećenike570 i monahe571 za erbabe mimo Allaha, i Mesiha sina
Merjeminog, a nije im naređeno bilo osim da ’ibadete samo Jednom Bogu,
nema Boga mimo Njega. Slavljen neka je On šta mu pridružuju!572
U ovom ajetu je u jednom te istom kontekstu zajedno spomenuo veliki širk u
dovi, propisivanju zakona i pokornosti na kojeg veliki širk hukma i tehakuma
kategorički ukazuje, kao i veliki širk inkarnacije ili utjelovljenja s obzirom da
kršćani vjeruju da je Allah sjedinjen sa ’Isaom, a neki vjeruju da se Allah utjelovio u
njega, i da još uvijek postoji razlika između božanskog i ljudskog u njemu, kao što
Židovi isto kažu za ’Uzejra, a neki koji se pripisuju islamu kao Ibn ’Arebi i drugi to
kažu za sve stvoreno.
Allah je sve to nazvao ’ibadetom i širkom, i između ovih vrsta i jedinki velikog
širka ne pravi razliku osim kafir koji ne zna Allaha i Njegov din. A koliko je samo
takvih, koji se obraćaju neukom narodu, vodeći ih na najperfidniji način u
569
Sura Eš‐Šura (42) 21
570
Na ar. „ahbar“ tj. učenjake.
Na ar. „ruhban“ tj. pobožnjake.
571
572
Sura Et‐Tevba (9) 31
322 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Džehennem!? Ljudi čitavog života klanjaju i poste, a nikad nisu ušli u islam! U
ajetu sure Alu ’Imran, kojim je Poslanik, ., slavši pisma okolnim bizantijskim
vladarima, iste pozivao u islam, se kaže:
ِ ﺎب ﺗَـﻌﺎﻟَﻮا إِ َﱃ َﻛﻠِﻤ ٍﺔ ﺳﻮ ٍاء ﺑـﻴـﻨَـﻨَﺎ وﺑـﻴـﻨَ ُﻜﻢ أﱠَﻻ ﻧَـﻌﺒ َﺪ إِﱠﻻ اﻟﻠﱠﻪ وَﻻ ﻧُ ْﺸ ِﺮَك ﺑِِﻪ َﺷﻴﺌﺎ وَﻻ ﻳـﺘ
ﱠﺨ َﺬ ِ َﻗُﻞ ﻳﺎ أ َْﻫﻞ اﻟْ ِﻜﺘ
َ َ ًْ ََ ُْ ْ َْ َ َْ َ َ َ ْ َ َ َ ْ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ﻀﺎ أ َْرﺑَﺎﺑًﺎ ﻣ ْﻦ ُدون اﻟﻠﱠﻪ ﻓَﺈ ْن ﺗَـ َﻮﻟﱠْﻮا ﻓَـ ُﻘﻮﻟُﻮا ا ْﺷ َﻬ ُﺪوا ﺑﺄَﻧﱠﺎ ُﻣ ْﺴﻠ ُﻤﻮ َن
ً ﻀﻨَﺎ ﺑَـ ْﻌ
ُ ﺑَـ ْﻌ
Reci: „O sljedbenici knjige! Dođite zajedničkoj riječi između vas i nas; da ne
’ibadetimo osim Allahu, i da Mu ništa ne pridružujemo, i da ne uzimamo jedni
druge za erbabe mimo Allaha.“ A ako se okrenu recite: „Posvjedočite da smo mi
muslimani!“573
Dakle, dođite da ostvarimo značenje Allahove jednoće u ’ibadetu, pokornosti
i slijeđenju, i hukmu i tehakumu, vjerujući da je Allah svojim Bićem iznad svega što
je stvorio i da je odvojen od stvorenja, i da se nije utjelovio niti sjedinio s bilo kime
od Njegovih stvorenja, makar bili vjerovjesnici i Njemu najbliži meleki! To je islam!
Ko ga ne sprovede nije musliman iako jezikom govori la ilahe illallah čije
izgovaranje je bila zajednička riječ između muslimana i mnogih koji su ih tada
izgovarali od Židova i kršćana, a mnogi ih danas isto tako samo izgovaraju, jer
islam nije samo izgovaranje la ilahe illallah, već sprovođenje značenja na koje la
ilahe illallah ukazuje putem ukazivanja na cijelo značenje, parcijalno‐sadržajnog i
uzročno‐neminovnog ukazivanja, kako nutrinom tako i vanjštinom.
Uzvišeni je u istoj suri rekao:
573
Sura Alu ’Imran (3) 64
574
Sura Alu ’Imran (3) 79‐80
EBU MUHAMMED 323
Dakle, kufr je uzimati drugog za rabba mimo Allaha makar se radilo o
najbližim melekima i plemenitim poslanicima, a u to ulazi veliki širk propisivanja
zakona, veliki širk pokornosti tagutima hukma koji su erbabi onome koji im se
pokorava, i veliki širk hukma i tehakuma kao i druge vrste i jedinke velikog širka, s
time što je tagut gori od mušrika, jer je sebe pridružio Allahu ili je zadovoljan time
a nije svaki mušrik tagut. Mufessiri selefa su takođe spomenuli da je onaj koji se
moli melekima i vjerovjesnicima nakon smrti ili u odsutnosti ili od njih traži da
zatraže od Allaha iste uzeo za erbabe, što znači da je tim riječima i djelom postao
mušrik, i da je učinio veliki širk u božanstvu i gospodarstvu.
Ako bi melekima i vjerovjesnicima, nakon smrti pripisao htjenje i djelo
neovisno od Allaha, ili vjerovao da im je Allah dao neograničenu dozvolu da rade
šta hoće time je upao u najekstremniji vid velikog širka u rububijjetu u kojeg nisu
upali ni mušrici arapa kojima je poslan Allahov Poslanik Muhammed, ., čiji širk
se ogledao u usmjeravanju raznih vidova ’ibadeta melekima, vjerovjesnicima i
dobrim ljudima da bi se zauzimali za njih kod Allaha, ili u direktnom traženju od
njih da zatraže od Allaha. Sve ovo je veliki širk i uzimanje drugog za boga i
gospodara koje se ne može sastati sa aslu dinil islamom.
Mes’ela: Kada se riječ rabb spomene sama, obuhvata značenje riječi ilah, a
kada se spomene uz nju obuhvata značenje gospodarstva a riječ ilah
značenje božanstva. U ajetu o „ugovoru“ Uzvišeni obaviještava da je
Ademovo potomstvo upitao „E lestu birabbikum?“, tj. „Zar nisam vaš
Gospodar?“, a ime Gospodar (Rabb) u ovom ajetu obuhvata značenje Boga
(Ilah) i Rabba svakako.
U hadisu u kojem nas Poslanik, ., obaviještava da će meleki Munkir i Nekir
čovjeka nakon njegove smrti u berzehu upitati „Ko je tvoj Rabb?“ i ime Rabb u
ovom hadisu obuhvata značenje Boga (Ilaha) što znači da meleki prije svega pitaju
o značenju na koje šehadet direktno ukazuje a to je tevhidul‐’ibadeh ili tevhidul‐
uluhijjeh odnosno „Ko je tvoj Bog?“, tj. „Ko ga si obožavao?“.
U navedenim ajetima je riječ „rabb“ spomenuta sama pa obuhvata i
značenje riječi „ilah“ odnosno „bog“ ili „božanstvo“. Što znači da su ih oni svojim
’ibadetom, slijeđenjem i pokornošću, hukmom i tehakumom učinili božanstvima i
time im pripisali osobine gospodarstva poput propisivanja vjere i zakona,
upravljanja svemirom, svejedno vjerovali da im je to Allah dozvolio ili vjerovali da
to rade neovisno od Allaha, a pitanje onih koji vjeruju da su stvorenja Bog lično ili
324 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
da u njima ima neko svojstvo koje nije stvoreno već je vječno je najekstremniji vid
poistovjećivanja stvorenog sa Stvoriteljem.
Allah je uzeo obećanje od svih vjerovjesnika prije Muhammeda, ., da će,
ako ga zateknu, u njega vjerovati i pomagati ga, tj. da će pored opšteg islama na
kojem su bili slijediti njegov vjerozakon, koji se od prijašnjih razlikuje u detaljnim
propisima. Zato nije moguće da Allah za vrijeme Ibrahima bude Jedan Jedini, a da
za vrijeme ’Uzejra ili ’Isa’a „ima sinove ili drugu“; to su izmišljotine onih koji ne
znaju Uzvišenog Stvoritelja, niti je moguće da se pojmovi islam, ’ibadet, širk i
tagut, u dotičnim vjerozakonima razlikuju, jer je osnova dini islama od Adema do
Muhammeda, ., jedna te ista.
Rekao je Uzvišeni:
Zato se Poslanik, ., naljutio kada je vidio ’Omera da čita Tevrat, objasnivši
mu da to muslimanima nije potrebno, i to da je Musa, ’alejhisselam, ne bi imao
drugi izbor osim da slijedi zakon Muhammeda, ., iako je ’Omer čitao Tevrat
samo iz radoznalosti.
Zatim je naredio Svom Poslaniku da im kaže da je osnova vjere svih
vjerovjesnika ista i da se raznolikost propisa njihovih vjera tiče samo nekih
detaljnih pitanja, zbog različitosti mjesta i vremena i drugih razloga, i da ih
obavijesti da Allah ne prihvata nijednu drugu vjeru mimo islama, kako opšteg tako
575
Od pokornosti srcem i tijelom.
576
Sura Alu ’Imran (3) 81‐83
EBU MUHAMMED 325
Zbog toga su se muslimani složili, kao što prenosi Ibn Kethir, da je onaj koji se
tehakumi derogiranim zakonima Allaha kafir, a kamoli onaj koji se tehakumi
zakonima taguta i šejtana!
od njegovih propisa je veliki širk. Postoji fikhsko pravilo koje glasi: „Ono što slijedi
neku osnovu nema poseban propis“.
Iz ovoga možeš zaključiti grešku onih koji veliki širk pokornosti svode samo
na prihvatanje ohalaljivanje harama i obratno a istina je da se veliki širk
pokornosti tiče prihvatanja zakona taguta uopšteno bez obzira na njegov vanjski
opis, pa ko na primjer vjeruje u zabranjenost bluda pokoravajući se u tome tagutu
i slijedeći njega i njegov zakon je kafir iako je Uzvišeni Allah takođe zabranio blud.
Ova osoba je nevjernik zbog toga što slijedi i pokorava se tagutu i njegovom
zakonu.
Dakle, nije ohalalio haram niti oharamio halal kao što uvjetuje Nusret već je
prihvatio taguta i njegov zakon. Ako ono što je propisao nameće ljudima i
kažnjava ih ako se suprotstavljaju njegovom zakonu to je dodatni opis nevjerstva i
tama iznad tame, što znači da iz govora učenjaka u kojem spominju određene
opise dodatnog nevjerstva ne smijemo zaključiti da manje od njih nije nevjerstvo,
a to se najčešće dešava neznalicama i bolesnim srcima, koji vjeruju u džibta i
taguta.
Ova vrsta je jedan od glavešina taguta, i ovakav se sa aspekta imena islama i
tagutijjeta i širka ne opravdava neznanjem. Štaviše, kufr u njega je uvjet
ispravnosti islama i onaj ko ga ne izvrši nije musliman, bez obzira na svoje
neznanje, ali kazna ne biva osim nakon uspostave argumenta.
Ova prva vrsta se tiče taguta demokratije, sekularizma, nacionalizma i
njihovih institucija, koje su sebi dale pravo na apsolutno propisivanje zakona i
neovisno propisuju zakone mimo Allaha. Na spomenuto ukazuju njihove svete
knjige koje zovu „ustav“ a svoje prethodnike imaju u faraonu, Džingis Khanu i svim
prijašnjim tagutima koji su pri sebi imali isti opis. U njihov kufr ne sumnja osim
kafir, koji ne poznaje značenje islama i tevhida i koji dodatno na to time poriče
tekstove Kur'ana i Sunneta i opšte poznato među svim muslimanima.
Kaže Ahmed Šakir, rahimehullah:
„Zar je pored ovoga u zakonu Allaha dozvoljeno da muslimani u svojim zemljama
sude zakonodavstvom uzetim iz zakondavstava idolopokloničke Evrope!? Štaviše,
zakonom koji je predmet neispravnih mišljenja i strasti, kojeg mijenjaju kad' god
požele, čiji postavljač ne mari da li se slaže sa šerijatom Allaha ili ne...
Stvar u ovim laičkim zakonima je jasna kao sunce! To je jasan veliki kufr, bez imalo
nejasnoće i kruženja, i niko ko se pripisuje islamu, o kom god se rdilo, nema
328 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
opravdanja u pogledu rada po njima, ili poniznosti njima ili njihovom
priznavanju.“580
Takođe kaže:
„U zemljama muslimana vidimo zakone koji su im nametnuti, koji su preneseni iz
nevjerničke idolopokloničke Evrope. Radi se o zakonima koji se esencijalno
suprotstavljaju islamu u mnogim svojim temeljima i ograncima. Štaviše, u nekim
od njih se nalaze stvari koje ruše islam, i to je jasna i neminovna stvar, u pogledu
koje se ne suprotstavlja osim onaj koji sam sebe obmanjuje i koji ne zna svoj din ili
nesvjesno neprijateljuje prema njemu. Oni se u mnogim svojim propisima takođe
slažu sa islamskim zakonodavstvom ili u najmanju ruku ne oponiraju mu.
Rad po njima u zemljama muslimana nije dozvoljen, čak ni u onome što se slaže
sa islamskim zakonodavstvom, jer onaj koji ga je postavljao, kada ga je
postavljao, nije gledao na to da li se on slaže sa islamom ili mu se suprotstavlja.
Već je samo gledao da se slaže sa zakonima Evrope i njenim principima i
pravilima, učinivši njih temeljem kojem se treba vraćati. On time postaje griješnik
murtedd, svejedno da li je postavio zakone koji se slažu sa islamom ili mu se
suprostavljaju!“581
Ovaj propis je jasno objašnjen u Kur’anu, jer ako je onaj koji je neovisno
propisao zakon mimo Allaha mijenjajući propise Njegovog dina tagut, mušrik i
kafir, onda je još preče da bude kafir onaj koji je srušio din svojim tagutijjetom i
promjenom osnove tevhida na kojem ga je Allah stvorio. Onaj koji namjerno i
neovisno propisuje mimo ili uz Allaha je tagut koji je promjenio osnovu tevhida na
kojem je stvoren! A svjesna promjena Allahovog zakona, koja u sebi teoretski ne
mora sadržati namjeru neovisnosti u propisivanju zakona, neminovno mora
značiti namjerno i svjesno laganje na Allaha i to je ono što su radili mušrici Arapa.
Mora biti jedno od dvoga.
Šejh Muhammed El‐Emin Eš‐Šenqiti je, nakon što je protumačio neke ajete u
vezi Allahove jednoće u zakonu i pokornosti navevši spomenute ajete iz sure El‐
En'am i sure Et‐Tevba, rekao:
أن اﷲ ﺟﻞ وﻋﻼ ﰲ ﺳﻮرة اﻟﻨﺴﺎء ﱠﺑﲔ أن ﻣﻦ ﻳﺮﻳﺪون أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا إﱃ ﻏﲑ:وﻣﻦ أﺻﺮح اﻷدﻟﺔ ﰲ ﻫﺬا
وﻣﺎذﻟﻚ إﻻ ﻷن دﻋﻮاﻫﻢ اﻹﳝﺎن ﻣﻊ إرادة اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ،ﻣﺎﺷﺮﻋﻪ اﷲ ﻳﺘﻌﺠﺐ ﻣﻦ زﻋﻤﻬﻢ أ ﻢ ﻣﺆﻣﻨﻮن
}أﻟﻢ ﺗﺮ إﻟﻰ اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺰﻋﻤﻮن: وذﻟﻚ ﰲ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ،اﻟﻄﺎﻏﻮت ﺑﺎﻟﻐﺔ ﻣﻦ اﻟﻜﺬب ﻣﺎﳛﺼﻞ ﻣﻨﻪ اﻟﻌﺠﺐ
580
'Umdetut‐tefsir 4/171
581
Kelimetul‐haqq, str. 95
EBU MUHAMMED 329
أﻧﻬﻢ آﻣﻨﻮا ﺑﻤﺎ أﻧﺰل إﻟﻴﻚ وﻣﺎأﻧﺰل ﻣﻦ ﻗﺒﻠﻚ ﻳﺮﻳﺪون أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا إﻟﻰ اﻟﻄﺎﻏﻮت وﻗﺪ أ ُِﻣﺮوا أن
و ـﺬﻩ اﻟﻨﺼـﻮص اﻟﺴﻤﺎوﻳـﺔ اﻟﱵ ذﻛـﺮﻧﺎ ﻳﻈﻬـﺮ ﻏﺎﻳﺔ.{ًﻳﻜﻔﺮوا ﺑﻪ وﻳﺮﻳﺪ اﻟﺸﻴﻄﺎن أن ﻳﻀﻠﻬﻢ ﺿﻼﻻ ﺑﻌﻴﺪا
أن اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺘﺒﻌﻮن اﻟﻘﻮاﻧﲔ اﻟﻮﺿﻌﻴﺔ اﻟﱵ ﺷﺮﻋﻬﺎ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻋﻠﻰ أﻟﺴﻨﺔ أوﻟﻴﺎﺋﻪ ﳐﺎﻟﻔﺔ ﳌﺎ ﺷﺮﻋﻪ اﷲ:اﻟﻈﻬﻮر
أﻧﻪ ﻻﻳﺸﻚ ﰲ ﻛﻔﺮﻫﻢ وﺷﺮﻛﻬﻢ إﻻ ﻣﻦ ﻃﻤﺲ اﷲ،ﺟﻞ وﻋﻼ ﻋﻠﻰ أﻟﺴﻨﺔ رﺳﻠﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻬﻢ وﺳﻠﻢ
. وأﻋﻤﺎﻩ ﻋﻦ ﻧﻮر اﻟﻮﺣﻲ ﻣﺜﻠﻬﻢ،ﺑﺼﲑﺗﻪ
„Od najjasnijih dokaza u tome je to da je Allah, Uzvišen je i Veličanstven, u suri En‐
Nisa’ objasnio da je se za čuditi tvrdnji imana582 onome koji hoće (želi) da se
tehakumi nečem drugom mimo onoga što je Allah propisao. To nije ni zbog čega
drugog osim što je njihova tvrdnja imana uz htijenje tehakuma tagutu dostigla
toliki stepen laži, koji izaziva čuđenje. To je u Njegovim riječima, Uzvišen je: Zar
nisi vidio one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i što je objavljeno
prije tebe, hoće (žele) da se tehakume tagutu, a naređeno im je da zanevjeruju u
njega, a šejtan želi da ih odvede u daleku zabludu.
Ovim nebeskim tekstovima, koje smo spomenuli, postaje apsolutno jasno da u
kufr i širk onih koji slijede laičke zakone583 koje je propisao šejtan na jeziku svojih
prijatelja, u suprotnosti onom što je Allah propisao na jeziku Svojih poslanika,
sallallahu ’alejhim ve sellem, Uzvišen je i Veličanstven, ne sumnja osim onaj kome
je Allah oslijepio srce pred svjetlom objave, poput njih.“584
Pogledaj u riječi ove hodajuće islamske enciklopedije, šejha Muhammeda El‐
Emina, rahimehullah, o onome koji sumnja u kufr propisivača zakona mimo Allaha
i onih koji ih slijede i pokoravaju im se hukmom i tehakumom, i onda razmisli o
kufru onih koji lično propisuju i koji ih slijede i pokoravaju im se hukmom i
tehakumom!
Rekao je šejh Muhammed El‐Emin, rahimehullah, takođe:
ً ﻓﺎﻟﺬي ﻳﺘﺒﻊ ﻧﻈﺎﻣﺎ، ﻻ ﻓﺮق ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ اﻟﺒﺘﺔ، واﻹﺷﺮاك ﺑﻪ ﰲ ﻋﺒﺎدﺗﻪ ﻛﻠﻬﺎ ﲟﻌﲎ واﺣﺪ،اﻹﺷﺮاك ﺑﺎﷲ ﰲ ﺣﻜﻤﻪ
وﻻ ﻓﺮق ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ اﻟﺒﺘﺔ ﺑﻮﺟﻪ ﻣﻦ، ﻛﺎﻟﺬي ﻳﻌﺒﺪ اﻟﺼﻨﻢ وﻳﺴﺠﺪ ﻟﻠﻮﺛﻦ، وﺗﺸﺮﻳﻌﺎً ﻏﲑ ﺗﺸﺮﻳﻊ اﷲ،ﻏﲑ ﻧﻈﺎم اﷲ
. وﻛﻼﳘﺎ ﻣﺸﺮك ﺑﺎﷲ، ﻓﻬﻤﺎ واﺣﺪ،اﻟﻮﺟﻮﻩ
582
Tvrdnji da su mu'mini.
583
Pogledaj kako je povezao tehakum tagutu sa slijeđenjem i pokornošću laičkih zakona, ali ne na način kojeg
zagovara Nusret, Allah ga uputio!
584
Adva‘ul‐Bejan 3/259 (Šamilah)
330 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Širk Allahu u Njegovom hukmu i širk Njemu u 'ibadetu Njemu su jednog značenja,
i među njima nema nikakve razlike. Jer onaj koji slijedi585 neki drugi zakon (nizam)
mimo Allahovog nizama, i drugo zakonodavstvo mimo Allahovog zakonodavstva
je poput onoga koji 'ibadeti kipu i čini sedždu idolu. Među njima nema nikakve
razlike u bilo kojem pogledu. Oboje je jedno te isto, i obojca su mušrici Allahu“586
Prije prvog citata na istoj stranici u njegovom Tefsiru je rekao:
ِِ ِ
َ } َوﻻ ﻳُ ْﺸ ِﺮ ُك ﻓﻲ ُﺣﻜْﻤﻪ أ- :وﻳﻔﻬﻢ ﻣﻦ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ
َﺣ ًﺪا{ أن ﻣﺘﺒﻌﻲ أﺣﻜﺎم اﳌﺸﺮﻋﲔ ﻏﲑ ﻣﺎ ﺷﺮﻋﻪ اﷲ أ ﻢ
ﻛﻘﻮﻟﻪ ﻓﻴﻤﻦ اﺗﺒﻊ ﺗﺸﺮﻳﻊ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﰲ إﺑﺎﺣﺔ اﳌﻴﺘﺔ، وﻫﺬا اﳌﻔﻬﻮم ﺟﺎء ﻣﺒﻴﻨﺎً ﰲ آﻳﺎت أﺧﺮ،ﻣﺸﺮﻛﻮن ﺑﺎﷲ
}وﻻ ﺗﺄﻛﻠﻮا ﻣﻤﺎ ﻟﻢ ﻳﺬﻛﺮ اﺳﻢ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وإﻧﻪ ﻟﻔﺴﻖ وإن اﻟﺸﻴﺎﻃﻴﻦ ﻟﻴﻮﺣﻮن- :ﺑﺪﻋﻮى أ ﺎ ذﺑﻴﺤﺔ اﷲ
واﺗﺒﺎع، وﻫﺬا اﻹﺷﺮاك ﰲ اﻟﻄﺎﻋﺔ،إﻟﻰ أوﻟﻴﺎﺋﻬﻢ ﻟﻴﺠﺎدﻟﻮﻛﻢ وإن أﻃﻌﺘﻤﻮﻫﻢ إﻧﻜﻢ ﻟﻤﺸﺮﻛﻮن{ ﺑﻄﺎﻋﺘﻬﻢ
َﻢ أَ ْﻋ َﻬ ْﺪ إِﻟ َْﻴ ُﻜ ْﻢ ﻳَﺎ ﺑَﻨِﻲ
ْ }أَﻟ- : ﻫﻮ اﳌﺮاد ﺑﻌﺒﺎدة اﻟﺸﻴﻄﺎن ﰲ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ،اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ اﳌﺨﺎﻟﻒ ﳌﺎ ﺷﺮﻋﻪ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ
ِ ٌ ﺻﺮا ِ ِ ِ ِ آد َم أَن ﻻﱠ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪوا اﻟ ﱠ
آﻳﺔ،ﻴﻢ{ ]ﻳﺲ ٌ ط ﱡﻣ ْﺴﺘَﻘ َ { َوأَ ْن ا ْﻋﺒُ ُﺪوﻧﻲ َﻫ َﺬا60} ﺸ ْﻴﻄَﺎ َن إﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ﱡﻣﺒﻴ ٌﻦ َ
ِ ﺸ ْﻴﻄَﺎ َن َﻛﺎ َن ﻟِﻠ ﱠﺮ ْﺣﻤ ِﻦ َﻋ
{ﺼﻴًّﺎ ﺖ ﻻ ﺗَـ ْﻌﺒُ ِﺪ اﻟ ﱠ
ﺸ ْﻴﻄَﺎ َن إِ ﱠن اﻟ ﱠ ِ [ وﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ﻋﻦ ﻧﺒﻴﻪ إﺑﺮاﻫﻴﻢ }ﻳﺎ أَﺑ61 ،60
َ َ َ
[44 آﻳﺔ،]ﻣﺮﱘ
„Iz ovog ajeta „I nikog ne pridružuje u Svom hukmu“587 se razumije da su oni koji
slijede588 propise propisivača nečeg drugog mimo onog što je Allah propisao,
mušrici Allahu. Ovo značenje je došlo objašnjeno u drugim ajetim, poput Njegovih
riječi o onome koji slijedi zakon šejtana u ohalaljivanju strvi pod izgovorom da ju je
Allah zaklao: I ne jedite od onoga nad čime nije spomenuto Allahovo ime, i to je
uistinu fisq. A šejtani objavljuju svojim štićenicima da se sa vama raspravljaju, i
ako im se pokorite vi ste uistinu mušrici sa pokornošću njima. Ovaj širk u
pokornosti i slijeđenju suprotnog zakona onome što je Uzvišeni Allah propisao je
željeno ’ibadetom šejtanu u riječima Uzvišenog: „Zar vam nisam naredio o sinovi
Adema da ne 'ibadetite šejtanu? On vam je uistinu očiti neprijatelj. I da samo
Meni 'ibadetite, to je pravi put.“ Ja Sin 60‐61
I Njegovim riječima o Ibrahimu: O oče! Ne 'ibadeti šejtanu, uistinu je šejtan
Milostivom neposlušan. Merjem 44“589
585
Ovdje povezuje veliki širk hukma i tehakuma sa velikim širkom slijeđenja i pokornosti ali na način protivnika!
Adva‘ul‐Bejan 7/48 (Šamilah)
586
587
U svojoj presudi!
588
Ovo biva srcem, riječima ili djelima.
Adva‘ul‐Bejan 4/83 i pogledati 3/440 (Šamilah)
589
EBU MUHAMMED 331
I desetine drugih citata, za koje bih, kada bi ih htio sve navesti, trebao hiljadu
strana, ali sve to nije znanje. Tekstovi o ovoj temi u Knjizi i Sunnetu su toliko jasni
da me strah da se ne izgubi njihovo značenje kada ih neko počne tumačiti!
Ovaj neovisni propisivač mimo Allaha, svejedno da li se radi o obavijesti
suprotnoj Allahovoj, ili o naredbi suprotnoj Allahovoj, biva tagutom bez obzira na
uvjerenje srca, i nije neminovno da on, iako je postavio taj zakon, njime sudi
među ljudima kao što to rade sudije i kadije. Sudija tagutskim zakonom je drugi
glavešina taguta kojeg je šejh Muhammed b. ’Abdulvehhab, rahimehullah,
spomenuo.
6.2 Druga vrsta onih koji upadaju u opis promjene vjere
2) Čovjek musliman koji nenamjerno, želeći pokornost Allahu, upadne u inovaciju
novog zakona, pripisivajući ga iz neznanja ili te'vila vjeri Uzvišenog Allaha, tj.
upadne u promjenu vjerozakona, svejedno ticalo se to obavijesti ili šerijatskih
obavezujućih ili „postavljenih“ propisa.590
To se dešavalo ashabima, tabi'inima, i svim nakon njih, jer svaka greška u
vjeri, pripisivanjem njoj onoga što nije od nje, znači promjenu vjere, s time što je
najvažnije istaći da ova osoba nema namjeru propisivanja mimo Allaha već misli
da je ono što je pripisao vjeri Uzvišenog Njegov din. Predmet ove nenamjerne
promjene mogu biti vjerske obavijesti, šerijatski obvezujući i postavljeni propisi
kao i suštine vjerskih imena. Zato svaka novotarija u sebi sadrži opis promjene
zakona i dio ove vrste širka, i na ovo značenje učenjaci skreću pažnju u svojim
knjigama. To se može naći u govoru Šatibija i Ibn Tejmijje, rahmetullah 'alejhim,
kao i kod drugih učenjaka.
Na lancu predavanja o tehakumu smo objasnili da opravdanje ovakve osobe
neznanjem ovisi od vrste mes'ele u kojoj se dogodila greška odnosno promjena;
pa ako je osoba upala u opis promjene vjere u pitanjima koja su opšte poznata u
dini islamu takav je kafir na licu mjesta, jer je u oblasti opšte poznatih pitanja u
nekoj sredini za uspostavu argumenta dovoljno postojanje mogućnosti saznanja
propisa po idžma'u ehlus‐sunneta kojeg je prenio Ibnul‐Qajjim u „Tariqul‐
hidžretejn“.
590
Namjerno ponavljam „obavijesti i obje vrste šerijatskih propisa“ jer se tagut hukma uopšteno može podijeliti
na taguta obavijesti (khaber) i taguta odredbe (emr).
332 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Sve vrste opravdanih neznalica, mimo aslud‐dina, obuhvata pravilo koje se
spominje u govoru učenjaka a to su njihove riječi „...ako ljudi poput njega ne
poznaju istu stvar...“. U predavanjima o tehakumu smo rekli da se ta greška može
dogoditi u:
Poznatim pitanjima;
Skrivenim pitanjima;
Djeliću poznatog pitanja;
Djeliću skrivenog pitanja, iako ne postoji potreba za ovom tačkom jer je
skrivenost pitanja sama po sebi dovoljna;
Nekoj mes'eli koja je predmet idžma'a, koja može biti ili poznata ili skrivena;
U mes'elama u kojima postoji razilaženje među učenjacima, tj. ograncima u
pogledu kojih ne postoji jasan dokaz iz Knjige, Sunneta ili idžma'a.
Ovdje napominjemo da onaj učenjak koji svoj idžtihad gradi na pokornosti
Allahu i Njegovom Poslaniku, ., i koji u nekom skrivenom ili manje poznatom
pitanju pokušava da dođe do vjerskog propisa koristeći se propisanom
metodologijom argumentiranja, ima jednu nagradu ako pogriješi, ali kada mu
istina postane jasna dužan je da svoje mišljenje lupi od zid, i da slijedi Sunnet
Poslanika, ., tj. istinu u dotičnom pitanju, jer njegovo mišljenje nije vjera
Uzvišenog Allaha.
Onaj koji nije kvalifikovan, a govori o određenom pitanju bez znanja i
propisane osnove, griješan je makar i kada bi slučajno potrefio istinu, a kamoli da
ima nagradu, a smjelost na idžtihad u vjerskim pitanjima bez posjedovanja vjerske
naučne kvalifikacije ulazi u oblast malog kufra. Da Allah sačuva!
Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah:
„Onog momenta kada učenjak ostavi ono što zna od Allahove Knjige i Sunneta
Njegovog Poslanika i slijedi sud sudije (vladara) suprotan sudu Allaha i Njegovog
Poslanika, biva murteddom kafirom, zaslužuje kaznu na dunjaluku i na ahiretu.
Rekao je Uzvišeni: Elif‐Lam‐Mim‐Sad. ﴾1﴿ Ovo je Knjiga koju Smo ti spustili, pa
nek' ne bude u tvojim prsima tegobe zbog nje, da bi njome opominjao i kao
pouku vjernicima. ﴾2﴿ Slijedite ono što vam je objavljeno od vašeg Gospodara i
ne slijedite mimo Njega božanstva. Malo vi pouku primate. ﴾3﴿ El‐A'raf 1‐3
Ako bi bio tučen i zatvaran i bude mu se činio ezijet591 na razne načine kako bi
ostavio ono što zna od zakona Allaha i Njegovog Poslanika, kojeg je obaveza
slijediti, i bude slijedio sud nekog drugog, zaslužuje Allahovu kaznu. Njemu je
obaveza da se strpi makar doživljavao neprijatnosti u ime Allaha. Ovo je Allahov
sunnet prema vjerovjesnicima i njihovim sljedbenicima. Rekao je Uzvišeni Allah:
Elif‐Lam‐Mim. ﴾3﴿ Zar ljudi misle da će biti ostavljen ako kažu: „Povjerovali
smo!“ a da ne budu provjereni (iskušani)? ﴾2﴿ Mi smo kušali one prije njih i Allah
će sigurno ukazati na one koji su iskreni i sigurno će ukazati na lažljivce. ﴾3﴿ El‐
'Ankebut 1‐3“592
Podjela koju sam naveo je opšte poznata među učenjacima i učenicima
islama! Kada se nad drugom vrstom uspostavi argument i ona ustraje na svom
postupku, onda se pridružuje prvoj jer ih tada obuhvata opis namjerne promjene
vjere, tj. namjernog propisivanja zakona, uz opasku da je druga vrsta ako ustraje
na svom postupku i to nastavi pripisivati islamu gora od prve vrste sa strane da
namjerno laže na Allaha, dok prvi svoje propise u osnovi ne pripisuje islamu, a nije
nemoguće da to uradi, jer se prenosi da je Džingis Khan tvrdio da dobija objavu od
Uzvišenog Allaha. Allahulmuste’an!
Početnicima skrećem pažnju na to da je u mnogim pitanjima koja su predmet
razilaženja među učenjacima teško uspostaviti argument nad zagovornikom
drugog mišljenja, jer dokazi često podnose i jedno i drugo mišljenje, s time što
nema sumnje da istina suštinski mora biti samo u jednom od mišljenja, pa zbog
toga mora postojati vjerski propisana tolerancija u takvoj vrsti razilaženja kao što
je postojala stoljećima, i kao što će postojati među muslimanima do Sudnjeg
dana.
Kakvoća uspostave argumenta nad osobama iz druge vrste se razlikuje
diferentnošću kategorija pitanja, i početnici u traženju znanja ne mogu ni sanjati o
tome da u mnogim pitanjima nad nekim uspostave argument. Štaviše, ti njihovi
591
Neprijatnosti.
Medžmu'ul‐Fetava 5/373
592
334 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
pokušaji često vode do rušenja jedinstva muslimana, koje je preče očuvati nego
spriječiti razlaz u onome što podnosi razilaženje.
Činjenicu da se za onoga koji pogriješi u nekoj mes'eli, koja u datom stanju
može biti predmet opravdanja neznanjem, ne kaže da je odbio vjersku obavijest ili
propis, s obzirom da je posljednje kufr, iako je pogriješio, a mudžtehid ima jednu
nagradu ako pogriješi, pored ostalih opšte poznatih izreka učenjaka, potvrđuju
riječi Ibn Tejmijje, rahimehullah:
, ﻟﻜﻦ ﻗﺪ ﻳﻌﻔﻰ ﻋﻤﺎ ﺧﻔﻴﺖ ﻓﻴﻪ ﻃﺮق اﻟﻌﻠﻢ, دق أو ﺟﻞ,وﰲ اﳊﻘﻴﻘﺔ ﻓﻜﻞ رد ﳋﱪ اﷲ أو أﻣﺮﻩ ﻓﻬﻮ ﻛﻔﺮ
...واﻷواﻣﺮ وﻛﺎن أﻣﺮا ﻳﺴﲑا ﰲ اﻟﻔﺮوع ﲞﻼف ﻣﺎ ﻇﻬﺮ أﻣﺮﻩ وﻛﺎن ﻣﻦ دﻋﺎﺋﻢ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻦ اﻷﺧﺒﺎر
„U suštini je svako odbijanja Allahove obavijesti ili Njegove naredbe kufr, radilo se
o malom ili velikom, ali u pogledu stvari u kojima su putevi znanja manje
poznati593 a tiče se lakših stvari od ogranaka može biti oprošteno, što nije slučaj u
poznatim stvarima, koje su od stubova vjere, od obavijesti i naredb594 i...“595
Citat je uzet iz knjige „Šerhul‐'Umdeh“ od Ibn Tejmijje.
Učenjaci usulul‐fikha su u poglavlju o „idžtihadu“ diskutovali o pitanju da li je
svaki mudžtehid u „ograncima“ (furu'u) „pogodio“ ili je istina samo u jednom od
njihovih mišljenja, a ostali su pogriješili iako imaju nagradu za idžtihad.
Većina učenjaka je na tome da je istina kod Allaha samo jedna i da ju je
usljed toga samo jedan među njima pogodio, jer nemoguće je da jedna te ista
stvar za nekog bude halal a za drugog haram. Neki kažu da su u „ograncima“ svi
„pogodili“ i to mišljenje se pripisuje većini apologeta. Drugi kažu da su oni koji su
pogriješili „pogodili“ u svom djelu a ono je ulaganje maksimalnog truda i
nezasluživanje grijeha, ali je istina ipak u jednom od mišljenja. A od nekih se
prenosi da su rekli da istina u „ograncima“ kod Allaha nije samo u jednom
mišljenju.
Kao primjer pogledaj ovu mes'elu u „Revdatun‐nadhir...“ od Ibn Qudame El‐
Makdisija i bilo kojoj drugoj od knjiga usulul‐fikha. Štaviše, mnogi početnici nisu u
stanju uspostaviti argument u mes'elama sljedbenika novotarija i strasti.
593
Skriveni.
594
Pogledaj kako Ibn Tejmijje spominje „obavijesti i naredbe“!!! A promjena i odbijanje se može desiti u njima.
El‐Bejan el‐ezhar fil‐ferq bejneš‐širkil‐ekberi vel‐asgar, str. 10.
595
EBU MUHAMMED 335
596
Sura Et‐Tevba (9) 37
597
Hidžretski mjesec.
598
Hidžretski mjesec.
599
Činili svetim ili zaštićenim.
Tefsir Ibn Kethir 4/150 (Šamilah)
600
336 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻓﻠﻴﺲ ﻫﻮ ﻣﻦ أﻣﺔ، أو َﺣّﺮم ﻣﺎ أﺑﺎﺣﻪ اﻟﻘﺮآن ﻧﺼﺎً ﻻﳛﺘﻤﻞ اﻟﺘﺄوﻳﻞ،ﻣﺎﻧﺺ اﻟﻘﺮآن ﻋﻠﻰ ﲢﺮﳝﻪ
ّ أو أﺑﺎح
.اﻹﺳﻼم وﻻ ﻛﺮاﻣﺔ
„...ili ohalali ono što je Kur'an (jasnim tekstom) zabranio, ili zabrani ono što je
Kur'an (jasnim tekstom) dozvolio, tekstom koji ne može biti predmet te'vila, takav
nije od ummeta islama, bez imalo ustručavanja.601“602
Onaj koji, neovisno, propisuje zakone mimo Allaha je tagut i preči da ne bude
musliman po idžma’u muslimana.
Rekao je Ibn Hazm, rahimehullah, a citate prenosim iz knjige „Trijumf
vjerovjesničkog monoteizma“:
„Ako bi vjerovao da neko poslije smrti Vjerovjesnika, ., ima pravo da zabrani
nešto što je bilo halal do momenta njegove smrti ili da ohalali nešto što je bilo
haram do momenta njegove smrti, ., ili da vadžibom učini neki hadd603 koji nije
bio vadžib do momenta njegove smrti, ., ili da propiše zakon (šeri'at) koji nije bio
za vrijeme njegovog života, ., onda je takav kafir mušrik, njegova krv i imetak su
halal i njegov propis je propis murtedda bez ikakve razlike.“604
Rekao je dalje:
„Što se tiče onoga koji misli da neko poslije smrti Allahovog Poslanika, ., može
derogirati hadis Vjerovjesnika, ., i inovirati neki zakon kojeg nije bilo za vrijeme
601
Bukvalan prijevod zadnjeg dijela rečenice je: „ne zaslužuje počast“.
602
El‐Farqu bejnel‐fireq, str. 11 (Šamilah)
603
Šerijatski određena sankcija.
El‐Ihkam 1/71 (Šamilah)
604
EBU MUHAMMED 337
njegovog života, ., takav je zanevjerovao i uradio širk, halal mu je krv i imetak i
pridružuje se idolopoklonicima zbog svog poricanja riječi Uzvišenog Allaha: Danas
Sam vam upotpunio vašu vjeru, i usavršio Svoju blagodat prema vama, i
zadovoljan Sam da vam islam bude vjera. El‐Ma’ideh 3
Rekao je Uzvišeni:
Ko bude želio neku drugu vjeru mimo islama, neće mu biti primljena, a na
ahiretu će biti od izgubljenih. Alu 'Imran 85
Pa ko god bude tvrdio da se nešto što je u njegovom vremenu, ., imalo određeni
propis, promijenilo nakon njegove smrti, taj time želi drugi din (vjeru) mimo
islama, jer ti 'ibadeti, i propisi, i zabranjenje stvari, i dozvoljene stvari, i naređene
stvari koje su bile u njegovom vremenu, ., su islam sa kojim je Allah nama
zadovoljan; islam nisu drugi propisi mimo njih.
Pa ko god ostavi nešto od njih ostavio je islam, a ko inovira druge mimo njih
inovirao je nešto mimo islama. U ono o čemu nas je Allah obavijestio da ga je
upotpunio nema nikakve sumnje, a svaki hadith i ajet koji su došli nakon objave
ovoga ajeta su u stvari samo tefsir onoga što je prije objavljeno, pojašnjenje
njegove uopštenosti i potvrda prijašnje stvari. Podrška je od Uzvišenog Allaha.“605
Rekao je:
„...i da je onaj koji presudi sudom Indžila u stvari za koju nema dokazni tekst iz
Objave u šeri'atu islama kafir mušrik koji je izašao iz islama...“606
Rekao je:
„Takođe nema razlike između dozvoljenosti propisivanja nekog suda poput
obaveznosti ili dozvoljenosti na osnovu ličnog mišljenja, bez da su Uzvišeni ili
Njegov Poslanik, ., ukazali na njega, i anuliranja nekog propisa kojeg je Allah
propisao na jeziku Svoga Poslanika, ., na osnovu ličnog mišljenja. Onaj koji
pravi razliku između ove dvije stvari sudi neistinom i laže607 i svaka od njih je kufr
bez imalo skrivenosti u njemu.“608
Rekao je:
605
El‐Ihkam 2/260‐261 (Šamilah)
606
El‐Ihkam 5/162 (Šamilah)
607
Slično obuhvata one koji kažu da mutehakim tagutu postaje mušrikom samo kada „odbije šerijat“ a po
njihovom to biva kada postoje šerijatske sudnice, što ukazuje da kod njih tehakum tagutu nije kufr sam po sebi
već ga na nevjernički način svode na „odbijanje šerijata“.
El‐Ihkam 6/204 (Šamilah)
608
338 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„...jer inoviranje propisa (sudova) biva na jedan od četiri načina: ili da obori
obavezujući fard poput anuliranja nekih namaza, ili nečega od posta, ili nečega od
zekata, ili nečega od hadždža, ili djela hadda za zinaluk, ili hadda za potvoru, ili da
sve to anulira, ili da doda na nešto od njih, ili da inovira novi fard, ili da ohalali
zabranjeno poput ohalaljivanja svinjskog mesa, vina i strvine, ili da oharami
dozvoljeno, poput dozvole mesa ovna i sl.
O kojem god načinu da se radi, njegov zagovornik je kafir mušrik, pridružuje se
Židovima i kršćanima. Fard je svakog muslimana da ubije609 onoga koji dozvoli
nešto od ovoga bez traženja pokajanja (istitabeh) niti primanja tevbe ako bi se
pokajao, te uzimanje njegovog imetka za državnu kasu muslimana (bejtul‐mal),
jer je promijenio svoj din, a . je rekao: „Ko promjeni svoj din ubijte ga!“
Utječemo se Allahu od srdžbe radi neistine koja bi nas dovela do ovih
uništavajućih stvari.“610
Ako je ovo propis osobe koja upadne u spomenuto u opšte poznatim
pitanjima, kakav je onda propis taguta koji neovisno propisuju zakone mimo
Allaha, iste nameću i ljude kažnjavaju ako ih se ne pridržavaju?!
Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah:
ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ }أم ﻟﻬﻢ ﺷﺮﻛﺎء ﺷﺮﻋﻮا ﻟﻬﻢ ﻣﻦ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﺎﻟﻢ ﻳﺄذن ﺑﻪ اﷲ{ ﻓﻤﻦ ﻧﺪب إﱃ ﺷﻲء ﻳﺘﻘﺮب ﺑﻪ إﱃ
اﷲ أو أوﺟﺒﻪ ﺑﻘﻮﻟﻪ أو ﻓﻌﻠﻪ ﻣﻦ ﻏﲑ أن ﻳﺸﺮﻋﻪ اﷲ ﻓﻘﺪ ﺷﺮع ﻣﻦ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﺎﱂ ﻳﺄذن ﺑﻪ اﷲ وﻣﻦ اﺗﺒﻌﻪ ﰲ ذﻟﻚ
ﻧﻌﻢ ﻗﺪ ﻳﻜﻮن ﻣﺘﺄوﻻ ﰲ ﻫﺬا اﻟﺸﺮع ﻓﻴﻐﻔﺮ ﻟﻪ.ﻓﻘﺪ اﲣﺬﻩ ﺷﺮﻳﻜﺎ ﷲ ﺷﺮع ﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﺎﱂ ﻳﺄذن ﺑﻪ اﷲ
ﻷﺟﻞ ﺗﺄوﻳﻠﻪ إذا ﻛﺎن ﳎﺘﻬﺪا اﻻﺟﺘﻬﺎد اﻟﺬي ﻳﻌﻔﻲ ﻓﻴﻪ ﻋﻦ اﳌﺨﻄﺊ وﻳﺜﺎب أﻳﻀﺎ ﻋﻠﻰ اﺟﺘﻬﺎدﻩ ﻟﻜﻦ ﻻ
ﳚﻮز اﺗﺒﺎﻋﻪ ﰲ ذﻟﻚ ﻛﻤﺎﻻ ﳚﻮز اﺗﺒﺎع ﺳﺎﺋﺮ ﻣﻦ ﻗﺎل أو ﻋﻤﻞ ﻗﻮﻻ أو ﻋﻤﻼ ﻗﺪ ﻋﻠﻢ اﻟﺼﻮاب ﰲ ﺧﻼﻓﻪ
...وإن ﻛﺎن اﻟﻘﺎﺋﻞ أو اﻟﻔﺎﻋﻞ ﻣﺄﺟﻮرا أو ﻣﻌﺬورا
„Rekao je Uzvišeni:
Zar oni imaju „šureka“ (božanstva), koja im od vjere propisuju ono što Allah nije
dozvolio? Eš‐Šura 21
Pa ko nešto čime se približava Allahu učini mendubom ili ga svojom riječju ili
djelom611 učini obaveznim a da to Allah nije propisao, propisao je od vjere ono što
609
Osnova je da se ovaj propis sprovodi samo za vrijeme postojanja islamske države.
610
El‐Ihkam 6/264 (Šamilah)
Pogledaj kako je spomenuo „riječju i djelom“ a govori o propisivanju zakona!
611
EBU MUHAMMED 339
Allah nije dozvolio. Onaj koji ga u tome slijedi uzeo ga je za „šerika“ (druga,
ortaka) Allahu, koji mu je propisao od vjere ono što Allah nije dozvolio.
Da, moguće je da bude mute’evvil u tom zakonu pa da mu zbog te’vila bude
oprošteno ako je mudžtehid idžtihadom u kojem se oprašta onome koji pogriješi i
da takođe bude nagrađen zbog svog idžtihada, ali nije dozvoljeno njegovo
slijeđenje u tome kao što nije dozvoljeno slijeđenje ostalih koji kažu neko mišljenje
ili urade neko djelo o kojima se zna da je istina u suprotnom iako će zagovarač i
počinilac biti nagrađeni ili će im biti oprošteno...“612
Nakon toga je spomenuo ajet iz sure Et‐Tevba o uzimanju učenjaka i
pobožnjaka za gospodare i bogove i rekao da ko god pripiše vjeri nešto što nije od
nje ima udio u postupku učenjaka i pobožnjaka koji bivaju slijeđeni u promjeni
vjere Uzvišenog Allaha.
Mes’ela: Kako se iz djela „pobožnjaka“ razumije promjena dina?
Odgovor je više nego jasan, a ovaj temelj je vrlo koristan; naime, pobožnjak
tvrdi da obožava Allaha, a za ono čime Ga obožava će reći ili da ga je Allah
propisao ili da ga je on neovisno propisao, a većina onih koji se pripisuju islamu i
obožavaju Allaha ne propisuju neovisno, već upadaju u novotarije polazeći od
traženja Allahovog propisa i Njegovog zakonodavstva. Dakle, njegovo djelo
kategorički ukazuje na uvjerenje da je dotični vid ’ibadeta kojeg radi od islama, i
da bi to shvatili nije potrebno da ga izgovori jezikom. Kada se nad njim uspostavi
argument da je ono što radi novotarija i da nije od Allahovog dina ostaju dva
opisa:
1) Da ga još uvijek smatra Allahovim dinom, a to je veliki kufr i širk;
2) Da se približava Allahu haramom što je takođe veliki kufr.
Postoji treća opcija koja se u opšte poznatim mes’elama ne uzima u obzir a
to je da mu se ponovo pojavila neka šubha pa novotariju koju je izmislio ili u kojoj
slijedi drugog ponovo smatra vjerom Uzvišenog Allaha, a osoba koja je
posjedovala mogućnost sticanja znanja se ne opravdava šubhom u opšte
poznatim mes’elama.
Važno je da shvatimo važnost dodatka „riječima ili djelima“ u govoru Ibn
Tejmijje, jer će nam to koristiti kod govora o sudijama čija osnova je obavijest o
612
Iqtidaus‐siratil‐musteqim, str. 268
340 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
zakonu i uzimanje zakona za sudiju, bilo da se radi o muslimanima ili tagutima, a
veliki širk hukma i tehakuma kao što biva srcem, biva riječima i djelima!
Ibn Tejmijje, rahimehullah, je takođe rekao:
„Ko promijeni zakon vjerovjesnika i uvede novi zakon, njegov zakon je neispravan i
njegovo slijeđenje nije dozvoljeno, kao što je Uzvišeni rekao: Zar oni imaju
božanstva, koja im od vjere propisuju ono što Allah nije dozvolio. Eš‐Šura 21
Zbog toga su Židovi i kršćani postali nevjernicima, obzirom da su se prihvatili
izmijenjenog i derogiranog zakona.616 Allah je sva stvorenja obavezao da vjeruju
u sve Njegove knjige i Njegove poslanike i Muhammeda, ., pečata poslanika;
dakle, svim stvorenjima je obaveza njegovo slijeđenje i slijeđenje onoga što im je
propisao od dina a to je ono čime je došao od Knjige i Sunneta.
Ono čime je došla Knjiga i Sunnet je zakon kojeg je svim stvorenjima obaveza
slijediti; niko nema pravo da izađe iz njega i to je zakon zbog kojeg se bore
mudžahedini i to je Knjiga i Sunnet. I sablje muslimana pomažu ovaj zakon a on je
Knjiga i Sunnet kao što je rekao Džabir sin ’Abdullah: „Naredio nam je Allahov
Poslanik, ., da ovim, tj. sabljom, udarimo ko izađe iz ovoga, tj. mushafa...“617
Rekao je Ibn Tejmijje:
ِ ِ ِ ِ ِِ ِ ِ
ﺲ َ ﺚ اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِﻪ َر ُﺳﻮﻟَﻪُ ؛ ﻓَِﺈ ﱠن َﻫ َﺬا اﻟﺸ ْﱠﺮ
َ ع ﻟَْﻴ َ ﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔُ اﻟﱠﺬي ﺑَـ َﻌ
ُ َاﻟﺸ ْﱠﺮِع اﻟْ ُﻤﻨَـﱠﺰل ﻣ ْﻦ ﻋْﻨﺪ اﻟﻠﱠﻪ ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ َوُﻫ َﻮ اﻟْﻜﺘ...
...ﻛﺎﻓِﺮ ْ َﺣ ِﺪ ِﻣ ْﻦ
ْ اﳋَْﻠ ِﻖ ِ
ٌ َ وج َﻋْﻨﻪُ َوَﻻ َﳜُْﺮ ُج َﻋْﻨﻪُ ﱠإﻻ
ُ اﳋُُﺮ َﻷ
„Šeri'at spušten od Uzvišenog Allah je Knjiga i Sunnet kojim je Allah poslao Svog
Poslanika; nikom od stvorenja nije dozvoljeno da izađe iz ovog šeri'ata, i ne izlazi iz
njega osim kafir.“618
Ko namjerno propiše mimo ili uz Allaha je time izašao iz šerijata i osnove
tevhida na kojoj ga je Allah stvorio i postao tagut.
Rekao je šejhul‐islam, rahimehullah:
ﻛﺎن ﻋﻠﻴﻪ؛ اﺠﻤﻟﻤﻊ اﻟﺸﺮع ﺑﺪل أو ﻋﻠﻴﻪ؛ اﺠﻤﻟﻤﻊ اﳊﻼل ﺣﺮم أو ﻋﻠﻴﻪ؛ اﺠﻤﻟﻤﻊ اﳊﺮام ﺣﻠﻞ ﻣﱴ واﻹﻧﺴﺎن...
ُاﻟﻠﱠﻪ أَﻧْـ َﺰ َل ﺑِ َﻤﺎ ﻳَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ َﻢ ِ ْ َاﻟْ َﻘﻮﻟ َﺣ ِﺪ ِ
ْ ﻟ } َوَﻣ ْﻦ :ﲔ ْ َ أ َﻋﻠَﻰ ُﻗَـ ْﻮﻟُﻪ ﻧَـَﺰَل َﻫ َﺬا ﻣﺜْ ِﻞ َوِﰲ .اﻟﻔﻘﻬﺎء ﺑﺎﺗﻔﺎق ﻣﺮﺗﺪا ﻛﺎﻓﺮا
.ُاﻟﻠﱠﻪ أَﻧْـَﺰَل َﻣﺎ ﺑِﻐَ ِْﲑ ﻟِْﻠ ُﺤ ْﻜ ِﻢ اﻟْ ُﻤ ْﺴﺘَ ِﺤ ﱡﻞ ُﻫ َﻮ َي ِ َ ِﻓَﺄُوﻟَﺌ
ْ أ {ﻟْ َﻜﺎﻓ ُﺮو َن ُﻫ ُﻢ ﻚ
„Kada čovjek ohalali haram u pogledu kojeg postoji idžma' ili oharami halal u
pogledu kojeg postoji idžma' ili promjeni zakon u pogledu kojeg postoji idžma',
616
Onaj koji ga je namjerno propisao mimo Allaha je tagut i rabb i bog onih koji mu se pokoravaju i slijede ga i
njemu se tehakume.
617
Medžmu’ul‐fetava 35/365 (Šamilah)
618
Medžmu’ul‐fetava 11/262 (Šamilah)
342 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
619
Prema onome što sam shvatio iz riječi učenjaka dva mišljenja koja Ibn Tejmijje ovdje spominje obuhvataju dva
postupka koja se spominju u povodu objave ajeta:
1) Postupak onih koji su promjenili Allahov zakon i učinili promjenjeni zakon stalnim zakonom i onim čime se
sudi, i to je ono što su uradili Židovi koji su se sakupili i dogovorili da Allahov propis obaveznog kamenovanja
ženjenog bludnika do smrti promjene bičevanjem i mazanjem ugljom i ostalo što se spominje...
2) Postupak onih koji su njime nakon toga sudili iako nisu učestvovali u prvoj promjeni u njegovom činjenju
stalnim.
Dakle, prvi su ga riječima i djelima učinili Allahovim dinom, i time pravdom i vrhuncem halala, a drugi njime sude
i pridržavaju ga se, iako su obje vrste vjerovale i znale da promjenjeni zakon nije Allahov. Znači, iz riječi Ibn
Tejmijje se ne smije razumjeti ono što žele proklete džehmije a to je da među učenjacima ehlus‐sunneta ima
nekih koji kažu da je uzimanje tagutskog zakona za sudiju riječima ili djelima mali kufr odnosno kufr dune kufr!!!
Niti znači da spomen jednog opisa isključuje drugi jer je ograničavanje na spomen jednog opisa kojim se ukazuje
na sveobuhvatno značenje opšte poznato među učenjacima selefa. A Allah najbolje zna!
Medžmu’ul‐fetava 3/267 (Šamilah)
620
EBU MUHAMMED 343
Treće, promjenjeni zakon: a on je laž na Allaha i Njegovog Poslanika, ili na ljude,
lažnim svjedočenjem i slično tome; i čisti zulum. Ko kaže da je to od Allahovog
zakona, kafir je bez sporenja poput onoga koji kaže da je krv i strv halal, makar
rekao to je moj mezheb621 i slično tome...“622
Dakle, kafir je kada to kaže makar ga pripisao sebi, ali tek nakon uspostave
argumenta ako se radi o muslimanu koji je nenamjerno pogriješio u manje
poznatim pitanjima, a ako njegova vanjština ukazuje da on to radi namjerno ili u
svojstvu neovisnog propisivača mimo Allaha takav je odmah kafir i tagut.
Šejhul‐islam, rekavši „u pogledu kojeg postoji idžma'“, nije htio reći da
promjena Allahovog zakona u pitanjima u kojima ne postoji 'idžma'a samo po sebi
nije veliki kufr, već želi reći da se u pitanjima 'idžma'a kada su neminovno poznata
u određenom društvu odmah tekfiri zbog uspostavljenosti argumenta u njima u
tom stanju. To je opšte poznato u njegovim knjigama i knjigama drugih učenjaka.
Tako da propisivač zakona mimo ili uz Allaha ulazi u riječi Poslanika, .: „Ko
promjeni svoj din ubijte ga“, ali, potrebno je znati detalje pitanja u pogledu
opravdanja neznanjem i slično kao što je prethodilo. Onaj koji neovisno propisuje,
sudi, i tehakumi se tagutu je promjenio osnovu tevhida na kojem ga je Allah
stvorio, a onaj koji ne zna da ovakvi nisu muslimani ne zna islam i tevhid.
Rekao je Ibn Tejmijje takođe:
ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ﲔ واﻵﺧﺮﻳﻦ َ ﺐ َﻋﻠَﻰ ْاﻷَﱠوﻟ ُ ﺖ َﻋ ْﻦ اﻟﱠﺮ ُﺳﻮل ﻣ ْﻦ اﻟْﻜﺘَﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔ َوَﻫ َﺬا اﻟﺸ ْﱠﺮعُ َﳚ َ َ ﻓَـ ُﻬ َﻮ َﻣﺎ ﺛَـﺒ:أَﱠﻣﺎ اﻟﺸ ْﱠﺮعُ اﻟْ ُﻤﻨَـﱠﺰُل
وج ِ اﺗـﱢﺒﺎﻋﻪ وأَﻓْﻀﻞ أَوﻟِﻴ ِﺎء اﻟﻠﱠ ِﻪ أَ ْﻛﻤﻠُﻬﻢ اﺗـﱢﺒﺎﻋﺎ ﻟَﻪ وﻣﻦ َﱂ ﻳـ ْﻠﺘ ِﺰم ﻫ َﺬا اﻟﺸﱠﺮع أَو ﻃَﻌﻦ ﻓِ ِﻴﻪ أَو ﺟ ﱠﻮز ِﻷ
ُ َﺣﺪ ا ْﳋُُﺮ َ ََ ْ ََ ْ َْ َ ْ َ َ ْ ْ ََ ُ ً َ ْ ُ َ َ ْ ُ َ َ ُُ َ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
َﺣ َﻜﺎم ﻓَـ َﻬ َﺬا َﻣ ْﻦ ﻗَـﻠﱠ َﺪْ اﺟﺘَـ َﻬ َﺪ ﻓﻴﻪ اﻟْﻌُﻠَ َﻤﺎءُ ﻣ ْﻦ ْاﻷ ﱠ
ْ َوأَﱠﻣﺎ اﻟْ ُﻤ َﺆﱠو ُل ﻓَـ ُﻬ َﻮ َﻣﺎ.ﺎب َوإﻻ ﻗُﺘ َﻞ َ َﺎب ﻓَﺈ ْن ﺗ ُ ََﻋْﻨﻪُ ﻓَِﺈﻧﱠﻪُ ﻳُ ْﺴﺘَﺘ
ﱠل ﻓَـ ُﻬ َﻮُ َوأَﱠﻣﺎ اﻟﺸ ْﱠﺮعُ اﻟْ ُﻤﺒَﺪ.ﲔ ٍ ﱠﺎس اﻟْﺘَِﺰا ُم ﻗَـﻮِل َإﻣ ٍﺎم ُﻣ َﻌ ﱠ
ِ ﺐ َﻋﻠَﻰ اﻟﻨ ِ ِ َ ﻓِ ِﻴﻪ إﻣﺎﻣﺎ ِﻣﻦ ْاﻷَﺋِ ﱠﻤ ِﺔ ﺳﺎ
ْ ُ ﻚ ﻟَﻪُ َوَﻻ َﳚ َ غ َذﻟ َ ْ ًَ
ْﻢ ﺑِﻐَ ِْﲑ َﻣﺎ ِ ِ ِ ِ ِ ْاﻷ
ُ اﳊُﻜ ْ ﺖ ﻣْﻨﻪُ َو ْ ﺖ ِﰲ اﻟﺸ ْﱠﺮِع َوﻟَْﻴ َﺴ ْ َﻳﺚ اﻟْ َﻤ ْﻜ ُﺬوﺑَﺔُ َواﻟﺘﱠـ َﻔﺎﺳﲑُ اﻟْ َﻤ ْﻘﻠُﻮﺑَﺔُ َواﻟْﺒِ َﺪعُ اﻟْ ُﻤﻀﻠﱠﺔُ اﻟﱠِﱵ أ ُْدﺧﻠ ُ َﺣﺎد َ
ِ ﱠ ﱠ ِ ِ ﱠ ِ ِ ﱠ ﱠ ِ ِ ِ ِ ﱠ
ُ اﳊُﻜﺎم ﺑﺎﻟﻈﺎﻫﺮ َواَﻟﻠﻪُ ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ ﻳَـﺘَـ َﻮﱃ اﻟ ﱠﺴَﺮاﺋَﺮ َو ُﺣﻜ
ْﻢ ْ ْﻢ ُ َوإﳕَﺎ ُﺣﻜ.َُﺣﺪ اﺗـﱢﺒَﺎﻋُﻪ َ ﻓَـ َﻬ َﺬا َوَْﳓ ُﻮﻩُ َﻻ َﳛ ﱡﻞ ﻷ.ُأَﻧْـَﺰَل اﻟﻠﻪ
:ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ َو َﺳﻠﱠ َﻢ أَﻧﱠﻪُ ﻗَ َﺎل ِ ﺼ ِﺤ ﺖ ِﰲ اﻟ ﱠ ِِ ِ ِِ ْ
َ ﱠﱯ ﻴﺢ َﻋ ْﻦ اﻟﻨِ ﱢ َ َ ﻓَـ َﻘ ْﺪ ﺛَـﺒ.ﻴﻞ ْاﻷَ ْﺷﻴَﺎءَ َﻋ ْﻦ َﺣ َﻘﺎﺋﻘ َﻬﺎ ُ اﳊَﺎﻛﻢ َﻻ ُﳛ
َﺳ َﻤ ُﻊ ِ
ْ َوإِﻧﱠ َﻤﺎ أَﻗْﻀﻲ ﺑِﻨَ ْﺤ ِﻮ َﻣﺎ أ.ﺾ ٍ ْﺤ َﻦ ﺑِ ُﺤ ﱠﺠﺘِ ِﻪ ِﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌ
َ ﻀ ُﻜ ْﻢ أَ ْن ﻳَ ُﻜﻮ َن أَﻟ ﺼ ُﻤﻮ َن إﻟ ﱠ
َ َﻲ َوﻟ ََﻌ ﱠﻞ ﺑَـ ْﻌ ِ َ}إﻧﱠ ُﻜﻢ ﺗَ ْﺨﺘ
ْ
621
Treći vid suđenja je neovisno suđenje mimo Allaha poput neovisnog propisivanja mimo Allaha, a prvo
podrazumijeva drugo, jer onaj koji neovisno sudi je time propisao zakon makar samo za tu presudu.
Medžmu’ul‐fetava 3/268 (Šamilah)
622
344 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ْ َﺧ ِﻴﻪ َﺷ ْﻴﺌًﺎ ﻓَ َﻼ ﻳَﺄْ ُﺧ ُﺬﻩُ ﻓَِﺈﻧﱠ َﻤﺎ أَﻗْﻄَ ُﻊ ﻟَﻪُ ﻗِﻄ َْﻌﺔً ِﻣ ْﻦ اﻟﻨﱠﺎ ِر{ ﻓَـ َﻬ َﺬا ﻗَـ ْﻮ ُل َإﻣ ِﺎم
اﳊُ ﱠﻜ ِﺎم َو َﺳﻴﱢ ُﺪ ِ ﻀﻴﺖ ﻟَﻪ ِﻣﻦ أ
ْ ُ ْ َ َﻓَ َﻤ ْﻦ ﻗ
.آد َم ِ
َ َوﻟَﺪ
“Objavljeni šerijat: je ono što je konstatovano od Poslanika od Knjige i Sunneta i
slijeđenje ovog šerijata je obaveza prvim i posljednjim a najbolji Allahove evlije su
oni koji ga najpotpunije slijede, a od onoga koji se ne pridržava ovog zakona ili ga
vrijeđa ili nekom dozvoli izlazak iz nega, se traži da se pokaje a u suprotnom se
ubija. A „protumačeni“ je ono u čemu su učenjaci idžtihadili od propisa; u ovom ko
slijepo siljedi nekog od imama to je dozvoljeno a ljudima nije obaveza da se
pridržavaju mišljenja određenog imama.
Što se tiče „promjenjenog šerijata“ to su slagani hadisi i izokrenuti tefsiri i
zabludjele novotarije koje su uveden u šerijat a nisu od njega i suđenje nečim
drugim mimo onoga što je Allah objavio. Ovo i slično njemu nije dozvoljeno
slijediti, a presuda sudija se tiče vanjštine a Allah preuzima tajne, a presuda sudije
ne mijenja suštinu stvari. U Sahihu je potvrđeno da je Vjerovjesnik, ., rekao:
„Vi se sporite preda mnom i možda neki od vas bude u svom argumentiranju
riječitiji od drugih, a ja samo sudim prema onome što čujem; pa kome presudim
nečim od njegovog brata nemoj da ga uzme, jer ono što mu dodijeljujem je
parče vatre.“ Ovo su riječi imama sudija i prvaka Ademove djece.“
ِ ﻓَِﺈ ْن أَﺻﺎب ﻓَـﻠَﻪُ أ: وﻗَ َﺎل ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪ ﻋﻠَﻴ ِﻪ وﺳﻠﱠﻢ }إ َذا اﺟﺘَـ َﻬ َﺪ اﻟْﺤﺎﻛِﻢ
ْ َﺟ َﺮان َوإِ َذا
ُاﺟﺘَـ َﻬ َﺪ ﻓَﺄَ ْﺧﻄَﺄَ ﻓَـﻠَﻪ ْ َ َ ُ َ ْ َ ََ َْ ُ َ َ
ﻀﻰ ﺑِ ِﻪ ﻓَـ ُﻬ َﻮ ﻓِﻲ َ َْﺤ ﱠﻖ َوﻗ ِ ِ ﺎض ﻓِﻲ اﻟ ٍ َﺎن ﻓِﻲ اﻟﻨﱠﺎ ِر َوﻗِ ﺎﺿﻴِ َ َﺟ ٌﺮ{ " َوﻗَ َﺎل }اﻟْ ُﻘ
َ َر ُﺟ ٌﻞ َﻋﻠ َﻢ اﻟ.ْﺠﻨﱠﺔ َ َ َ ﻗ:ٌﻀﺎةُ ﺛََﻼﺛَﺔ ْأ
."{ﻀﻰ ﺑِ ِﺨ َﻼ ِﻓ ِﻪ ﻓَـ ُﻬ َﻮ ﻓِﻲ اﻟﻨﱠﺎ ِر ِ ِ ِ ﻀﻰ ﻟِﻠﻨﱠ َ َْﺠﻨ ِﱠﺔ َوَر ُﺟ ٌﻞ ﻗ
َ َْﺤ ﱠﻖ َوﻗ َ ﺎس ﺑِ َﺠ ْﻬ ِﻞ ﻓَـ ُﻬ َﻮ ﻓﻲ اﻟﻨﱠﺎ ِر َوَر ُﺟ ٌﻞ َﻋﻠ َﻢ اﻟ َ اﻟ
ﻀ ٍﺎﻩ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
َ ﺚ اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِﻪ ُﳏَ ﱠﻤ ًﺪا
َ ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴﻪ َو َﺳﻠﱠ َﻢ ﻇَﺎﻧًّﺎ أَﻧﱠﻪُ ُﻣﺘﱠﺒِ ٌﻊ ﻟ ْﻠ َﺤﻘﻴ َﻘﺔ ﻓَِﺈﻧﱠﻪُ ُﻣ َ َوَﻣ ْﻦ َﺧَﺮ َج َﻋ ْﻦ اﻟﺸ ْﱠﺮِع اﻟﱠﺬي ﺑَـ َﻌ
...ﺳ ِﻞ ِ ِﻟِْﻠﻤ ْﺸ ِﺮﻛِﲔ اﻟْﻤ َﻜ ﱢﺬﺑ
ُ ﲔ ﻟﻠﱡﺮَ ُ َ ُ
„Rekao je, .:
„Kada sudija/vladar (hakim) idžtihadi i pogodi ima dvije nagrade, a kada
idžtihadi i pogriješi ima jednu nagradu“.
Rekao je:
„Trojica je kadija: dvojica kadija u vatri i jedan u Džennetu. Čovjek koji je
prepoznao istinu i njom presudio je u Džennetu i čovjek koji ljudima sudi
neznanjem, takav je u vatri, i čovjek koji je prepoznao istinu i presudio suprotno
njoj takav je u vatri.“
EBU MUHAMMED 345
Ko izađe iz zakona kojim je Allah poslao Muhammeda, ., misleći da slijedi
„haqiqu“ takav oponaša mušrike koji poriču poslanike...“
ﺐ اﻟْ َﻌْﺒ ِﺪ ِﻣ ْﻦ اﻟ ﱠﺬ ْو ِق َواﻟْ َﻮ ْﺟ ِﺪ ِ ﻮك ﻃَ ِﺮ ِﻳﻖ اﻟﻠﱠ ِﻪ ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ وﺗَـ َﻌ َﺎﱃ ِﳑﱠﺎ ﻳَـ َﻘ ُﻊ ِﰲ ﻗَـ ْﻠ
ُ ُ"اﳊَِﻘﻴ َﻘﺔُ اﻟْﺒِ ْﺪ ِﻋﻴﱠﺔُ" ﻓَ ِﻬ َﻲ ُﺳﻠ
ْ َوأَﱠﻣﺎ
َ
ﱠﺼ َﺎرى ﻓَـ ُﻬ ْﻢ ﺗَ َﺎرةً ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن َﻏْﻴـَﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوﺗَ َﺎرةً ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن ِ ِ ِ ِ ِ
َ َﻛﻄَ ِﺮ ِﻳﻖ اﻟﻨ.َواﻟْ َﻤ َﺤﺒﱠﺔ َوا ْﳍََﻮى ﻣ ْﻦ َﻏ ِْﲑ اﺗـﱢﺒَ ِﺎع اﻟْﻜﺘَﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔ
ِ ِ ِ ِ َﻛﺎﻟﻨﱠﺼﺎرى اﻟْﻤ ْﺸ ِﺮﻛِ ﱠ.ﺑِﻐ ِﲑ أَﻣ ِﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ
َﻴﺢ اﺑْ َﻦ َﻣ ْﺮَﱘ َ َﺣﺒَ َﺎرُﳘْ َﻮُرْﻫﺒَﺎﻧَـ ُﻬ ْﻢ أ َْرﺑَﺎﺑًﺎ َﻣ ْﻦ ُدون اﻟﻠﱠﻪ َواﻟْ َﻤﺴ ْ ﻳﻦ ﱠاﲣَ ُﺬوا أ َ ﲔ اﻟﺬ َ ُ ََ ْ َْ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
.َُواﺑْـﺘَ َﺪﻋُﻮا اﻟﱠﺮْﻫﺒَﺎﻧﻴﱠﺔَ ﻓَﺄَ ْﺷَﺮُﻛﻮا ﺑﺎَﻟﻠﱠﻪ َﻣﺎ َﱂْ ﻳـُﻨَـﱢﺰْل ﺑﻪ ُﺳ ْﻠﻄَﺎﻧًﺎ َو َﺷَﺮﻋُﻮا ﻣ ْﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َﻣﺎ َﱂْ ﻳَﺄْ َذ ْن ﺑﻪ اﻟﻠﱠﻪ
„Što se tiče „novotarske haqiqeh“,623 ona je kretanje Allahovim putem, subhanehu
ve te ’ala, od stvari koje rob osjeti u svom srcu od ukusa, doživljaja, ljubavi i strasti
bez slijeđenja Knjige i Sunneta, poput puta nasranija koji nekad ’ibadete drugom
mimo Allaha a nekad ’ibadete bez Allahove naredbe, poput nasranija mušrika koji
su uzeli svoje učenjake i pobožnjake za erbabe mimo Allaha i Mesiha sina
Merjema, i koji su inovirali monaštvo pa su pridružili Allahu ono o čemu nikakvog
dokaza nije objavio i od dina propisali ono što Allah nije dozvolio.624
Rekao je:
واﻟﺘﺒﺪﻳﻞ ﻧﻮﻋﺎن أﺣﺪﳘﺎ ان ﻳﻨﺎﻗﻀﻮا ﺧﱪﻩ واﻟﺜﺎﱐ أن ﻳﻨﺎﻗﻀﻮا أﻣﺮﻩ ﻓﺎن اﷲ ﺑﻌﺜﻪ ﺑﺎﳍﺪى ودﻳﻦ اﳊﻖ وﻫﻮ
ﺻﺎدق ﻓﻴﻤﺎ أﺧﱪ ﺑﻪ ﻋﻦ اﷲ آﻣﺮ ﲟﺎ أﻣﺮ اﷲ ﺑﻪ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﻣﻦ ﻳﻄﻊ اﻟﺮﺳﻮل ﻓﻘﺪ أﻃﺎع اﷲ وأﻫﻞ اﻟﺘﺒﺪﻳﻞ
اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻀﻴﻔﻮن اﱃ دﻳﻨﻪ وﺷﺮﻋﻪ ﻣﺎ ﻟﻴﺲ ﻣﻨﻪ وﻫﻢ أﻫﻞ اﻟﺸﺮع اﳌﺒﺪل ﺗﺎرة ﻳﻨﺎﻗﻀﻮﻧﻪ ﰲ ﺧﱪﻩ ﻓﻴﻨﻔﻮن ﻣﺎ أﺛﺒﺘﻪ
أو ﻳﺜﺒﺘﻮن ﻣﺎ ﻧﻔﺎﻩ ﻛﺎﳉﻬﻤﻴﺔ اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻨﻔﻮن ﻣﺎ أﺛﺒﺘﻪ ﻣﻦ ﺻﻔﺎت اﷲ وأﲰﺎﺋﻪ واﻟﻘﺪرﻳﺔ اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻨﻔﻮن ﻣﺎ أﺛﺒﺘﻪ ﻣﻦ
ﻗﺪر اﷲ وﻣﺸﻴﺌﺘﻪ وﺧﻠﻘﻪ وﻗﺪرﺗﻪ واﻟﻘﺪرﻳﺔ اﺠﻤﻟﱪة اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻨﻔﻮن ﻣﺎ أﺛﺒﺘﻪ ﻣﻦ ﻋﺪل اﷲ وﺣﻜﻤﺘﻪ ورﲪﺘﻪ وﻳﺜﺒﺘﻮن
ﻣﺎ ﻧﻔﺎﻩ ﻣﻦ اﻟﻈﻠﻢ واﻟﻌﺒﺚ واﻟﺒﺨﻞ وﳓﻮ ذﻟﻚ ﻋﻨﻪ وأﻣﺜﺎل ذﻟﻚ وﻣﺴﺴﺎﺋﻞ أﺻﻮل اﻟﺪﻳﻦ ﻋﺎﻣﺘﻬﺎ ﻣﻦ ﻫﺬا
اﻟﺒﺎب ﰒ إ ﻢ اﻳﻀﺎ ﻳﻮﺟﺒﻮن ﻣﺎﱂ ﻳﻮﺟﺒﻪ ﺑﻞ ﺣﺮﻣﻪ وﳛﺮﻣﻮن ﻣﺎ ﱂ ﳛﺮﻣﻪ ﺑﻞ أوﺟﺒﻪ ﻓﻴﻮﺟﺒﻮن اﻋﺘﻘﺎد ﻫﺬﻩ
.اﻻﻗﻮال واﳌﺬاﻫﺐ اﳌﻨﺎﻗﻀﺔ ﳋﱪﻩ وﻣﻮاﻻة أﻣﻠﻬﺎ وﻣﻌﺎداة ﻣﻦ ﺧﺎﻟﻔﻬﺎ
„Promjena (tebdil) se dijeli na dvije vrste: jedan od njih je da se suprotstave
njegovoj obavijesti i druga da se suprotstave njegovoj naredbi. Jer, Allah ga je
623
Prije ove rečenice je spomenuo koja značenja se razumiju iz pojma „haqiqah“ kojeg koriste oni koji sude
suprotno šerijatu. Riječ obuhvata dva zabranjena značenja:
a) opravdanje kaderom i tvrdnja da je presuda suprotnim zakonom Allahovo određenje.
b) presuda novotarijama do kojih su došli pogrešnim putem.
624
Medžmu’ul‐fetava 11/507‐509
346 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
poslao sa uputom i dinom istine a on je iskren u onome o čemu od Allaha
obaviještava, i naređivač onoga što Allah naređuje kao što je rekao:
Ko se pokori poslaniku pokorio se Allahu
Oni koji mijenjaju (ehlut‐tebdil) dodaju Njegovom dinu i zakonu što nije od njega i
oni su sljedbenici promjenjenog šerijata; nekad mu se suprotstavljaju u njegovoj
obavijesti pa negiraju ono što je potvrdio ili potvrđuju ono što je negirao poput
džehmija koji negiraju ono što je potvrdio od Allahovih svojstava i imena, i
kaderija koji negiraju ono što je potvrdio od Allahovog kadera i Njegovog htijenja,
stvaranja i moći, i kaderija mudžbireh koji negiraju ono što je potvrdio od Allahove
pravde, mudrosti i milosti i potvrđuju ono što je Sebi negirao od nepravde, igranja,
škrtosti i slično tome.
Mes’ele usulud‐dina (temelja dina) su većinom ovakve. Zatim oni takođe
obavezuju na ono što nije obaveznim učinio, štaviše zabranio ga je, i zabranjuju
ono što nije zabranio, štaviše, učinio ga je obaveznim, pa obavezuju na vjerovanje
u ta mišljenja i mezhebe koji se suprotstavljaju Njegovoj obavijesti, na lojalnost
prema njihovim625 sljedbenicima i neprijateljevanje prema onome koji im626 se
suprotstavi...“627
Ovaj citat potvrđuje moje riječi o tome da predmet promjene dina bivaju
obavijesti i naredbe; a tagut se uopšteno može podijeliti na taguta obavijesti
suprotne Allahovoj i taguta naredbe suprotne Allahovoj. Allahulmuste’an! Citata
šejhul‐islama o ovim temama ima puno!
Rekao je Eš‐Šatibi, rahimehullah:
ﻓﺼﻞ
وﻳﺘﻌﻠﻖ ﺬا اﳌﻮﺿﻊ ﻣﺴﺎﺋﻞ
أن ﲢﺮﱘ اﳊﻼل وﻣﺎ أﺷﺒﻪ ذﻟﻚ ﻳﺘﺼﻮر ﰲ أوﺟﻪ:إﺣﺪاﻫﺎ
اﻟﺘﺤﺮﱘ اﳊﻘﻴﻘﻲ وﻫﻮ اﻟﻮاﻗﻊ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺎر ﻛﺎﻟﺒﺤﲑة واﻟﺴﺎﺋﺒﺔ واﻟﻮﺻﻴﻠﺔ واﳊﺎﻣﻲ وﺟﻴﻤﻊ ﻣﺎ ذﻛﺮ اﷲ:اﻷول
}وﻻ ﺗﻘﻮﻟﻮا ﻟﻤﺎ ﺗﺼﻒ أﻟﺴﻨﺘﻜﻢ اﻟﻜﺬب ﻫﺬا:ﺗﻌﺎﱃ ﲢﺮﳝﻪ ﻋﻦ اﻟﻜﻔﺎر ﺑﺎﻟﺮأي اﶈﺾ وﻣﻨﻪ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ
.ﺣﻼل وﻫﺬا ﺣﺮام ﻟﺘﻔﺘﺮوا ﻋﻠﻰ اﷲ اﻟﻜﺬب{ وﻣﺎ أﺷﺒﻬﻪ ﻣﻦ اﻟﺘﺤﺮﱘ اﻟﻮاﻗﻊ ﰲ اﻹﺳﻼم رأﻳﺎ ﳎﺮدا
„Poglavlje:
625
Sljedbenicima tih stavova.
626
Suprotstavi se stavovima.
En‐Nubuvvat, str. 68‐69 (Šamilah)
627
EBU MUHAMMED 347
Za ovo se vežu neka pitanja:
Prvo: da se oharamljivanje halala može zamisliti na više načina:
(Prvi) suštinsko oharamljivanje – a to se događa od strane kafira – poput Behire,
Sa'ibe, Vesile i Hama, i svega što je Allah Uzvišeni spomenuo, od stvari koje su
nevjernici oharamili pukim mišljenjem. Toga se tiču i riječi Uzvišenog: I ne govorite
neistine jezicima svojim: "Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno", da biste tako
o Allahu neistine iznosili... En‐Nahl 116, i slično tome od oharamljivanja pukim
mišljenjem među sljedbenicima islama...“628
Rekao je šejh Muhammed sin 'Abdulvehhaba, rahimehullah:
„Znaj, Uzvišeni Allah ti se smilovao, da je prvo što je Allah čovjeku fardom učinio
(naredio), kufr u taguta i iman u Allaha. Dokaz tome su Njegove riječi, Uzvišen
neka je: Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Samo Allahu 'ibadetite i
klonite se taguta. En‐Nahl 36
Što se tiče svojstva (kakvoće) kufra u taguta; (pa) da si uvjeren u neispravnost
'ibadeta nekom ili nečem mimo Allaha, da ga ostaviš, da ga mrziš, da protekfiriš
one koji to rade i da im se suprotstaviš (neprijateljstvo).
Vjerovati u Allaha znači da si uvjeren ('aqida) da je Allah el‐ilah el‐ma'bud (Bog
koji zaslužuje 'ibadet), jedino, mimo svih ostalih pored Njega, i da sve vrste
'ibadeta čisto (ikhlas) usmjeriš samo Allahu, i da ih negiraš svakom obožavanom
mimo Njega, da voliš sljedbenike ikhlasa i da prijateljuješ (el‐vela') sa njima, i da
mrziš sljedbenike širka i da im se suprotstavljaš.
Ovo je millet Ibrahima, kojeg odbija samo bezumni, i to je onaj uzor o kojem nas je
Allah obavijestio u Svojim riječima: Vi imate divan uzor u Ibrahimu i onima koji su
s njim, kada rekoše svom narodu: „Mi se odričemo vas i svega čemu 'ibadetite
mimo Allaha. Zanevjerovali smo u vas, i između vas i nas će očigledne biti
neprijateljstvo i mržnja, zauvijek, sve dok ne povjerujete jedino u Allaha. El‐
Mumtehaneh 4
A tagut je opšti pojam. Pa, sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha a zadovoljno/an je da
mu se 'ibadeti, bilo da se radi o obožavanom (ma'bud), ili slijeđenom (metbu'u) ili
onome kome ili čemu se pokorava u nepokornosti Allahu i Njegovom
Poslaniku,629 je tagut. Taguta ima puno, a glavnih pet su:
628
El‐I'tisam 1/256 (Šamilah)
629
Pogledaj kako je šejh Muhammed spomenuo taguta ’ibadeta, slijeđenja i pokornosti kao Ibnul‐Qajjim, ali nije
zasebno spomenuo taguta propisivanja zakona i suđenja iako će ih navesti kao drugog i trećeg među
348 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Prvi: Šejtan, pozivač u 'ibadet nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha. Dokaz tome
su riječi Uzvišenog: Zar vam nisam naredio, o sinovi Adema: „Nemojte 'ibadetiti
šejtanu! On vam je uistinu otvoreni neprijatelj“. Ja Sin 60
Drugi: Nepravedni sudija (hakim), koji mijenja propise Uzvišenog Allaha. Dokaz
tome su riječi Uzvišenog: Zar nisi vidio one koji «tvrde» da vjeruju u ono što ti se
objavljuje i u ono što je objavljeno prije tebe, hoće/žele da se tehakume tagutu,
a naređeno im je da zanevjeruju u njega. A šejtan želi da ih odvede u daleku
zabludu. En‐Nisa 60
Treći: Onaj koji sudi nečim što Allah nije objavio.630 Dokaz tome su riječi
Uzvišenog: I ko ne bude sudio onim što je Allah objavio, pa ti, oni su pravi
nevjernici. El‐Mai'da 44“631
Propisivač zakona mimo ili uz Allaha je drugi među glavešinama taguta, i on
je tagut koji je spomenut u ajetu kao što riječ tagut u ajetu obuhvata i zakone
kojim sudi, zbog čega je ličnost postala tagutom. Isto tako pojam tagut u ajetu
obuhvata i onoga koji sudi tagutskim zakonom, iako je taj zakon propisan od
strane nekog drugog taguta, a sudac zakonom taguta je treći od glavešina taguta.
Međutim, šejh Muhammed, pošto je spomenuo ajet sure En‐Nisa’ kod druge
vrste, je za treću ostavio ajet iz sure El‐Ma’ideh.
O ajetu iz sure El‐Mai’deh kažemo da obuhvata i propisivača i onoga koji
uzima tagutski zakon za sudiju, bez obzira da li je on to ohalalio ili ne, kao što
tagutijjet i veliki širk suđenja šejtanskim zakonom i traženja istog u sebi sadrži
zadovoljstvo sa širkom propisivanja zakona i širkom pokornosti koji je manji od
njega jer slijedi velikom širku propisivanja zakona i od njega ovisi.
Ajet sure El‐Ma’ideh se takođe mogao uzeti kao dokaz za širk propisivanja
zakona, jer se u povodu objave spominje da su se Židovi bili dogovorili da Allahov
propis obaveznog kamenovanja ženjenog bludnika do smrti zamjene propisom
bičevanja i mazanja ugljem i još nekim radnjama kojim su željeli osramotiti
bludnika. Oni su poznavali Allahov propis, znali su da rade nešto zabranjeno i da je
to njihova izmišljotina, a Allah ih je pored tog uvjerenja i znanja zbog inovacije tog
propisa proglasio nevjernicima, kao i zbog pukog čina suđenja njime i traženja da
se njime sudi, i ovo je hukm i tehakum.
glavešinama taguta!!! Ovaj i svaki drugi citat učenih se mora shvatiti u značenju kojeg smo istakli a to je da su
ova tri vida tagutijjeta međusobno različiti ali isprepleteni.
630
Iz činjenice da šejh Muhammed nije zasebno spomenuo taguta hukma se razumije da ih čini vrstama taguta
pokornosti i slijeđenja i to je istina bez imalo sumnje, kao što su taguti pokornosti i slijeđenja vrste taguta
’ibadeta u uopštenom smislu.
Medžmu'atut‐tevhid str. 329‐330 i Ed‐Durerus‐senijje 1/161‐163
631
EBU MUHAMMED 349
Tagut je među njima, bez imalo sumnje, bio i onaj koji ga sprovodi bez obzira
na to što priznaje da to nije Allahov propis, i čin suđenja ne ohalaljuje, jer je jedan
od jevrejskih učenjaka priznao Allahovom Poslaniku, ., da to nije Allahov propis i
objasnio mu razlog njihove promjene Allahovog zakona, i spomenuo faze kroz
koje su prošli dok promjenjeni zakon nisu učinili dinom.
Dakle, opis za kojeg se veže propis tekfira je „propisivanje zakona mimo
Allaha“ i „suđenje promjenjenim zakonom“ i „traženje suđenja njime“ a što sve
za sobom neminovno povlači nevjerstvo „okretanja od pokornosti samo Allahu“
ili druge vrste nevjerstva koje ulaze u „nevjerničko ostavljanje“, tj. „apsolutno
ostavljanje (et‐terkul‐mutlaq) ili „nevjerničko nesuđenje onim što je Allah
objavio“ jer u ajetu se kaže „lem jahkum“, tj. „ne bude sudio“.
Što znači da se propis tekfira veže za „nesuđenje“; otuda, onaj koji namjerno
propiše zakon mimo Allaha ili uzme zakon taguta za sudiju632 je upao u vrhunac
„nesuđenja onim što je Allah objavio“ kao što onaj koji traži da se propiše zakon
mimo Allaha ili traži da mu se presudi zakonom taguta traži vrhunac „nesuđenja
onim što je Allah objavio“. Pa nek’ je Allah na pomoći!
Ovdje je, sa ciljem sasjecanja Nusretovog neshvatanja, obavezno
konstatovati da su oni nevjernici bez obzira na to da li su svojim srcima prihvatili
promjenu zakona ili ne, ili čak govore da ne prihvataju promjenjeni zakon, jer opis
za kojeg se veže tekfir je vansko „propisivanje“ i „suđenje“ njime. Kako mali kufr i
širk izlazi iz ovoga, objasnit ću malo kasnije.
Iz istog razloga vjerujemo i kažemo da je opis za kojeg se veže tekfir u
nevjerničkom tehakumu „traženje od taguta hukma da sudi zakonom taguta“, bez
obzira na to da li ga mutehakim prihvata za svoj din ili ne, i bez obzira na srčana
nevjerstva, kao što je traženje činjenja sihra i psovanja vjere veliki kufr, bez obzira
na spomenute problematične opise. Ovo je izmaklo protivnicima ove da’ve!
Onaj koji traži zakon i propis od nekog drugog mimo Allaha, da bi ga
prihvatio i uzeo ga za svoj din ne mora zbog toga ići u sudnicu, iz čega razumiješ
da se opis tekfira u tehakumu tagutu ne tiče samo „prihvatanja zakona taguta“ na
Nusretov način ograničavanja nevjerničkog tehakuma na veliki širk pokornosti,
već se tiče traženja od njega da sudi svojim tagutom, a to može biti riječima ili
djelima kao i svaka jedinka velikog širka, što je gore od velikog širka pokornosti,
jer se veliki širk pokornosti i slijeđenja gradi na širku propisivanja i širku suđenja
tagutom i ne postoji bez njih. Pa ako Nusret prizna da je suđenje zakonom taguta
632
Ovo biva uvijek namjerno. Nenamjerno uzimanje suprotnog zakona za sudiju se može desiti muslimanu koji
pogriješi u pogledu Allahovog propisa.
350 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
gore od širka pokornosti, mora priznati da je traženje suđenja zakonom tagutom,
tj. tehakum njemu takođe gori od širka pokornosti!?
Ali kao što sam rekao, on pri sebi u ovim pitanjima ima niz nepotpunih
shvatanja koji su bili direktan uzrok nastanka nepreciznosti i uopštenosti u
njegovim riječima na šta je, svjesno ili nesvjesno, nadovezao ogromne nepravde
prema vjeri i nama. Što se tiče vjere vjerujem da to radi nesvjesno ali nije
opravdan, a što se tiče nas mislim da se ne sekira puno o našim pravima i osnovi
na kojoj je izgradio svoje neprijateljevanje prema nama i onome što ga ja na njega
ponukalo. Iduća tema je veliki širk pokornosti i slijeđenja koji se do sada već
uveliko razjasnio.
EBU MUHAMMED 351
352 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ŠIRK POKORNOSTI I SLIJEĐENJA
Vrste ljudi u pogledu velikog širka pokornosti i slijeđenja
Ajet iz sure Et‐Tevba i drugi ajeti o velikom širku pokornosti svojim
značenjem takođe obuhvataju i mali širk pokornosti
EBU MUHAMMED 353
633
Rade „et‐tašri’ul‐mutlaq“, odnosno „apsolutno propisivanje zakona“.
354 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Mes’ela: Mali kufr ili širk u pokornosti i slijeđenju.
Sada ovdje imamo jednu mes’elu koju nismo imali kod velikog širka
propisivanja zakona mimo Allaha,634 a može se nazvati slijeđenjem i pokornošću
koja nije veliki kufr i širk, ili mes’elom malog kufra ili širka slijeđenja i pokornosti,
koja se tiče osoba koje govore ili rade određene zabranjene stvari, ne upadajući u
pokornost i slijeđenje u promjeni vjere ili njeno prihvatanje, ni srcem niti
vanjštinom. Poput osoba koje rade blud, jedu svinjsko meso, ogovaraju
muslimane i prenose riječi a to nisu ohalalili, niti to rade pokoravajući se zakonu
taguta i slijedeći ga.
Mi znamo da je vjerovanje ehlus‐sunneta da su, npr., bludnik i onaj koji jede
svinjsko meso veliki griješnici, ali da nisu kafiri, osim ako uz to upadnu u neki vid
srčanog nevjerstva koje se tiče riječi ili djela srca. Ako se desi da neki musliman
fasiq slijedi nečije stope ili mu se „pokorava“ u činjenju bluda ili prestupa vezanih
za kamatu, ali nije prihvatio promjenu vjere, ni srcem ni vanjštinom, odnosno nije
mu se pokorio u zakonu niti ga slijedi u zakonu, takav nije kafir, već je musliman
fasiq, a tekfir ovakvih je put haridžija.
Zamisli da neki tagut hukma kaže muslimanu: „U mom zakonu je blud
dozvoljen. Uradi blud daću ti milion dolara!“ ili „Uradi blud slijedeći moj zakon!“ i
musliman, ne dao Allah, radi tih milion dolara uradi blud ali nije upao u bilo koji
vid srčanog nevjerstva, time nije postao mušrikom velikim širkom pokornosti i
slijeđenja, bez obzira što je ponuda stigla od strane taguta hukma, a mi znamo da
je Iblis najveći tagut i da on ljudima naređuje da rade loša djela i da oni u tome
slijede šejtanske stope i djelo, ali nevjernicima postaju samo kada upadnu u opis
velikog kufra ili širka, a ne zbog upadanja u mali kufr ili širk ili velike grijehe i
slično.
Na ovu vrstu širka, kao što si vidio, ukazuju mnogi kur’anski ajeti i hadisi
Poslanika, ., kao što mnogi tekstovi Objave ukazuju na to da počinioc velikih
grijeha nije kafir, već fasiq, pod uslovom da ne upadne u srčano nevjerstvo
prilikom velikog grijeha u riječima ili djelima, i u pogledu toga se suprotstavljaju
samo haridžije, a mu’tezilije kažu da je takav na ahiretu kafir a na dunjaluku fasiq,
na stepenu između dva stepena. Šejh Muhammed b. ’Abdilvehhab, rahimehullah,
je u „Risali o tevhidu i širku, imanu i kufru“ rekao:
634
Možda je moguće da se kaže da je svaki mali širk u pokornosti i slijeđenju, hukmu i tehakumu, mali širk u
propisivanju zakona, s obzirom da vodi u njega. A Allah najbolje zna!
EBU MUHAMMED 355
„Treća vrsta: širk u pokornosti. Dokaz za njega su riječi Uzvišenog: Uzeli su svoje
učenjake i pobožnjake za gospodare (božanstva, erbabe) mimo Allaha i Mesiha
sina Merjeminog, a nije im bilo naređeno osim da ’ibadete samo jednom Bogu.
Nema dostojnog obožavanja osim Njega, slavljen neka je On, šta (Mu)
pridružuju.
Tefsir ovoga ajeta, u kojem nema ništa problematično, jeste da je on pokornost635
učenjacima i pobožnjacima u griješenju636 Allahu, a ne upućivanjem molitve njima,
kao što ga je protumačio Poslanik, . 'Adiju b. Hatimu, kada ga je upitao rekavši:
„Ne ’ibadetimo im?!“637 Pa mu je spomenuo da je njihov 'ibadet njima pokornost
njima u griješenju.“
Griješenjem misli na osnovu griješenja koje ruši osnovu pokornosti Allahu, a
ne na griješenje koje stoji nasuprot rušenja obavezne potpunosti pokornosti
Allahu, čije ostavljanje za sobom povlači mali fisq ili veliki grijeh a ne veliki kufr.
Zato je u suri Merjem na jeziku Ibrahima, ’alejhisselam, rečeno: Uistinu je šejtan
prema Milostivom griješan/neposlušan, tj. griješenjem koje ga je učinilo
tagutom.
Rekao je:
„Riječi Uzvišenog Allaha: Uzeli su svoje učenjake i pobožnjake za erbabe mimo
Allaha..., Allahov Poslanik, ., je u hadisu 'Adija ibn Hatima protumačio ovim na
čemu ste vi danas u temeljima i ograncima.
Ne znam da su vas nadmašili za zrno gorušice... Isto tako su ga protumačili i
mufessiri, i nije mi poznato da među njima (u tom pogledu) ima razilaženja. U
najljepše spada ono što je rekao Ebul‐'Alijeh:
„Oni im nisu ’ibadetili.638 A da su im to naredili oni im se ne bi pokorili, već su našli
Allahovu Knjigu, pa su rekli: „Nećemo ni u čemu preticati našu 'ulemu. Što nam
narede pridržavaćemo ga se, a ono što nam zabrane ćemo ostaviti...“639
Dakle, nisu ih obožavali ritualima i obredima, jer oni ljudi koji značenje pojma
’ibadet svode samo na rituale i obrede teže upadaju u tu vrstu velikog širka. Zbog
toga ih šejtani džinna i ljudi obmanjuju i odvode u širk u pokornosti i slijeđenja,
635
Prihvatanjem suprotnog zakona nutrinski ili vanjštinski.
Apsolutnim ostavljanjem pokornosti samo Njemu u zakonu što biva prihvatanjem suprotnog zakona.
636
637
’Adi, radijAllahu ’anhu, iako je bio jedan od kršćanskih učenjaka nije znao da je pokornost drugom mimo
Allaha prihvatanjem suprotnog zakona jedan od vidova ’ibadeta.
638
U ritualnom obredoslovnom smislu, jer većina ljudi ograničava značenje ’ibadeta na posvjećivanje obreda
nekom drugom mimo Allaha a ne znaju značenje širka pokornosti, hukma i tehakuma!
Ed‐Durerus‐senijjeh 1/40
639
356 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
hukmu i tehakumu i slično, mijenjajući mu ime, ne nazivajući ga ’ibadetom nekom
drugom mimo Allaha i velikim širkom, jer ljudi se svojom prirodom zgražavaju od
imena obožavanja nekog drugog mimo Allaha iako to možda rade dan i noć a da
toga nisu ni svjesni.
Kada neko od nas pokuša da im učini uslugu i iskreno im ukaže na najopasniji
grijeh ne bi li se pokajali Allahu i krenuli Pravim putem radi svoje lične koristi,
učine nas metom svih oružja kojim raspolažu. Allahulmuste’an! A vjera većine
ljudi danas je „pusti mozak na ispašu a nek’ drugi vjeruje i uči za tebe“.
Rekao je šejh Muhammed sin ’Abdulvehhaba, rahimehullah:
„Nema razilaženja izmenu mene i vas u tome da je obavezno slijediti učene kada
se slože (u mišljenju), ali, problematika je u tome da li, kada se oni raziđu, ja
moram prihvatiti istinu od onoga koji dođe sa njom i da vratim mes'elu Allahu i
Poslaniku, povodeći se za (metodom) učenih, ili ću uzeti mišljenje nekih od njih bez
dokaza, smatrajuću da je istina u njegovom mišljenju? Vi ste na ovom drugom, što
je Allah pokudio i nazvao ga širkom, a to je uzimanje uleme za „erbabe“
(gospodare), a ja sam na prvom; njemu pozivam, na toj osnovi diskutujem. Pa ako
bi istina bila kod vas mi bismo se njoj vratili i prihvatili je od vas.“640
Šejh Muhammed je takođe rekao:
„Znaj, Allah ti se smilovao, da se značenje LA ILAHE ILLALLAH sastoji od negacije i
potvrde. „LA ILAHE“ je negacija, a „ILLALLAH“ potvrda. Negira četiri stvari i
potvrđuje četiri stvari. U negirano ulaze božanstva, taguti, endadi i erbabi
(gospodari)... A erbabi su oni koji ti daju fetvu suprotnu istini, pa im se pokoriš, u
skladu sa riječima Uzvišenog: Uzeli su svoje učenjake i pobožnjake za gospodare
(božanstva, erbabe) mimo Allaha i Mesiha sina Merjeminog, a nije im bilo
naređeno osim da ’ibadete samo jednom Bogu. Nema dostojnog obožavanja
osim Njega, slavljen neka je On, šta (Mu) pridružuju.“641
U ovim divnim riječima šejha Muhammeda, nek’ je Allahova milost nad
njime, je potvrda svega što sam do sada rekao u pogledu toga da u negirano sa
česticom „la“ u negaciji „la ilahe“, tj. „nema boga...“ koja se zove „la koja negira
džins (rod)“ ulaze sve vrste i jedinke taguta poput taguta ’ibadeta, pokornosti i
slijeđenja i hukma i tehakuma, a onaj koji kaže da riječ la ilahe illallah sama po
sebi i od samog početka da’ve ne negira spomenuto je neznalica i neprijatelj
tevhida i islama; najpreči ovom opisu su Nusret i Bilibani i svi koji se slažu sa njima
od onih koji kažu da „tehakum i odricanje od mušrika ’ibadeta, pokornosti i
640
Ed‐Durerus‐senijjeh 1/45
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/122
641
EBU MUHAMMED 357
slijeđenja, hukma i tehakuma i tekfir nekih jedinki taguta ne ulazi u aslud‐din“.
Allahulmuste’an!
Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje u „Zbirci Fetvi“:
ﻗﺎل أﺑﻮ اﻟﺒﺨﱰى أﻣﺎ أ ﻢ ﱂ ﻳﺼﻠﻮا ﳍﻢ وﻟﻮ أﻣﺮوﻫﻢ أن ﻳﻌﺒﺪوﻫﻢ ﻣﻦ دون اﷲ ﻣﺎ أﻃﺎﻋﻮﻫﻢ وﻟﻜﻦ أﻣﺮوﻫﻢ
وﻗﺎل اﻟﺮﺑﻴﻊ ﺑﻦ أﻧﺲ ﻗﻠﺖ ﻷﰉ،ﻓﺠﻌﻠﻮا ﺣﻼل اﷲ ﺣﺮاﻣﻪ وﺣﺮاﻣﻪ ﺣﻼﻟﻪ ﻓﺄﻃﺎﻋﻮﻫﻢ ﻓﻜﺎﻧﺖ ﺗﻠﻚ اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ
اﻟﻌﺎﻟﻴﺔ ﻛﻴﻒ ﻛﺎﻧﺖ ﺗﻠﻚ اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ ﰲ ﺑﲎ إﺳﺮاﺋﻴﻞ ﻗﺎل ﻛﺎﻧﺖ اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ أ ﻢ وﺟﺪوا ﰲ ﻛﺘﺎب اﷲ ﻣﺎ أﻣﺮوا ﺑﻪ
ﻓﺎﺳﺘﻨﺼﺤﻮا،و ﻮا ﻋﻨﻪ ﻓﻘﺎﻟﻮا ﻟﻦ ﻧﺴﺒﻖ أﺣﺒﺎرﻧﺎ ﺑﺸﻲء ﻓﻤﺎ أﻣﺮوﻧﺎ ﺑﻪ اﺋﺘﻤﺮﻧﺎ وﻣﺎ ﻮﻧﺎ ﻋﻨﻪ اﻧﺘﻬﻴﻨﺎ ﻟﻘﻮﳍﻢ
ﻓﻘﺪ ّﺑﲔ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أن ﻋﺒﺎد ﻢ إﻳﺎﻫﻢ ﻛﺎﻧﺖ ﰲ،اﻟﺮﺟﺎل وﻧﺒﺬوا ﻛﺘﺎب اﷲ وراء ﻇﻬﻮرﻫﻢ
.ﲢﻠﻴﻞ اﳊﺮام وﲢﺮﱘ اﳊﻼل ﻻ أ ﻢ ﺻﻠﻮا ﳍﻢ وﺻﺎﻣﻮا ﳍﻢ ودﻋﻮﻫﻢ ﻣﻦ دون اﷲ ﻓﻬﺬﻩ ﻋﺒﺎدة ﻟﻠﺮﺟﺎل
„Ebul‐Bakhteri je rekao: „Oni se nisu njima klanjali. Da su im naredili da im
'ibadete mimo Allaha ne bi im se pokorili, ali naredili su im pa su učinili Allahov
halal haramom i Njegov haram halalom, pa su im se pokorili, pa je to bio
rububijjeh.» 642 Rekao je Er‐Rebi' b. Enes: „Upitao sam Abul‐'Alijeh: „Kako je došlo
do tog rububijjeta kod Sinova Israila?“ On odgovori: „Taj rububijjet se ogleda u
tome da su oni našli u Allahovoj knjizi ono što im je naređeno i što im je
zabranjeno pa su rekli: „Nećemo ništa raditi prije naših učenjaka. Ono što nam
narede radićemo a što nam zabrane ostavićemo na osnovu njihovih riječi, pa
uzeše ljude za „zakonodavce“ i odbaciše Allahovu knjigu iza svojih leđa.“
Vjerovjesnik, ., je objasnio da je njihov 'ibadet njima bio u ohalaljivanju
harama i oharamljivanju halala, ne u tome da su im se klanjali, i njima postili i
dovu im činili mimo Allaha. Ovo je 'ibadet ljudima.“643
Dakle, naređenje kod njih je ono što im učenjaci naređuju, zabrana ono što
im zabranjuju a din ono što im propisuju, bez obzira na Allahove propise i
obavijesti. Šejhul‐islam nakon toga spominje kategorije ljudi u pogledu pokornosti
i dijeli ih na dvije grupe. Ja ću ti prvo navesti citat koji se tiče prve:
وﻫﺆﻻء اﻟﺬﻳﻦ اﲣﺬوا أﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎ ﻢ أرﺑﺎﺑﺎ ﺣﻴﺚ أﻃﺎﻋﻮﻫﻢ ﰲ ﲢﻠﻴﻞ ﻣﺎ ﺣﺮم اﷲ وﲢﺮﱘ ﻣﺎ أﺣﻞ اﷲ
أن ﻳﻌﻠﻤﻮا أ ﻢ ﺑﺪﻟﻮا دﻳﻦ اﷲ ﻓﻴﺘﺒﻌﻮ ﻢ ﻋﻠﻰ اﻟﺘﺒﺪﻳﻞ ﻓﻴﻌﺘﻘﺪون ﲢﻠﻴﻞ ﻣﺎ: أﺣﺪﻫﺎ:ﻳﻜﻮﻧﻮن ﻋﻠﻰ وﺟﻬﲔ
ﺣﺮم اﷲ وﲢﺮﱘ ﻣﺎ أﺣﻞ اﷲ إﺗﺒﺎﻋﺎ ﻟﺮؤﺳﺎﺋﻬﻢ ﻣﻊ ﻋﻠﻤﻬﻢ أ ﻢ ﺧﺎﻟﻔﻮا دﻳﻦ اﻟﺮﺳﻞ ﻓﻬﺬا ﻛﻔﺮ وﻗﺪ ﺟﻌﻠﻪ اﷲ
642
Gospodarstvo koje se spominje u ajetu.
Medžmu’ul‐fetava 7/67 (Šamilah)
643
358 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻓﻜﺎن ﻣﻦ اﺗﺒﻊ ﻏﲑﻩ ﰲ ﺧﻼف اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻊ ﻋﻠﻤﻪ، ورﺳﻮﻟﻪ ﺷﺮﻛﺎ وإن ﱂ ﻳﻜﻮﻧﻮا ﻳﺼﻠﻮن ﳍﻢ وﻳﺴﺠﺪون ﳍﻢ
.أﻧﻪ ﺧﻼف اﻟﺪﻳﻦ واﻋﺘﻘﺪ ﻣﺎ ﻗﺎﻟﻪ ذﻟﻚ دون ﻣﺎ ﻗﺎﻟﻪ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻣﺸﺮﻛﺎ ﻣﺜﻞ ﻫﺆﻻء
„Oni koji su uzeli učenjake svoje i pobožnjake svoje za „erbabe“ pokorivši im se u
ohalaljivanju onoga što je Allah zabranio i zabranjivanju onoga što je Allah
dozvolio se dijele na dvije vrste:
Prva: da znaju da su oni promijenili Allahov din, pa ih slijede u promjeni, i vjeruju
u dozvoljenost onoga što je Allah zabranio i zabranjenost onoga što je Allah
dozvolio, slijedivši svoje glavešine, znajući da su se oni suprotstavili dinu poslanika.
Ovo je kufr, a Allah i Njegov Poslanik su ga učinili širkom iako im se nisu klanjali i
sedždu im činili. Otuda je svako ko slijedi drugoga u suprotnosti vjeri, znajući da
je to suprotno vjeri, i vjeruje u ono što je taj rekao mimo onoga što je rekao Allah i
Njegov Poslanik, mušrik poput njih.“
Sa aspekta osnove mes’ele, kaže se da se veliki širk pokornosti ostvaruje
srcem, jezikom ili djelom, a to da Ibn Tejmijje ne uvjetuje kufr mušrika velikim
širkom pokornosti srčanim uvjerenjem ili kufrom je opšte poznato od njega i
ostalih učenja ehlus‐sunneta i džema’ata. A kada i kako će se na riječi ili djela
određene osobe spustiti ovaj temelj ulazi u poglavlje o tekfiru pojedinca koje ima
svoja pravila uz napomenu da u velikom širku nema opravdanja neznanjem ili
te’vilom kada je u pitanju dobijanje imena širka.
Uz važnu napomenu da je obrazloženje kufra mušrika širkom pokornosti
vjerovanjem u suprotno, nakon što je poznavao Allahov zakon i vjerovao u
propisanost istog suprotno razumu zbog toga što je nemoguće da čovjek zna da je
nešto kod Allaha halal i da čvrsto vjeruje u to bez imalo šubhe a nakon toga više
ne zna da je to halal i u to ne vjeruje. To je nemoguće! Šejhul‐islam je konstatovao
isto a Eš‐Šazili je o tome govorio u svojoj knjizi „Haddul‐iman...“.
Rekao je:
أن ﻳﻜﻮن اﻋﺘﻘﺎدﻫﻢ وإﳝﺎ ﻢ ﺑﺘﺤﺮﱘ اﳊﻼل وﲢﻠﻴﻞ اﳊﺮام ﺛﺎﺑﺘﺎ ﻟﻜﻨﻬﻢ أﻃﺎﻋﻮﻫﻢ ﰲ ﻣﻌﺼﻴﺔ اﷲ ﻛﻤﺎ:واﻟﺜﺎﱐ
ﻳﻔﻌﻞ اﳌﺴﻠﻢ ﻣﺎ ﻳﻔﻌﻠﻪ ﻣﻦ اﳌﻌﺎﺻﻲ اﻟﱵ ﻳﻌﺘﻘﺪ أ ﺎ ﻣﻌﺎص ﻓﻬﺆﻻء ﳍﻢ ﺣﻜﻢ أﻣﺜﺎﳍﻢ ﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﺬﻧﻮب ﻛﻤﺎ
ﺛﺒﺖ ﰲ اﻟﺼﺤﻴﺢ ﻋﻦ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أﻧﻪ ﻗﺎل إﳕﺎ اﻟﻄﺎﻋﺔ ﰲ اﳌﻌﺮوف وﻗﺎل ﻋﻠﻰ اﳌﺴﻠﻢ اﻟﺴﻤﻊ
وﻗﺎل ﻻ ﻃﺎﻋﺔ ﻟﻤﺨﻠﻮق ﻓﻲ ﻣﻌﺼﻴﺔ اﻟﺨﺎﻟﻖ وﻗﺎل ﻣﻦ،واﻟﻄﺎﻋﺔ ﻓﻴﻤﺎ أﺣﺐ أو ﻛﺮﻩ ﻣﺎ ﱂ ﻳﺆﻣﺮ ﲟﻌﺼﻴﺔ
.أﻣﺮﻛﻢ ﺑﻤﻌﺼﻴﺔ اﷲ ﻓﻼ ﺗﻄﻴﻌﻮﻩ
EBU MUHAMMED 359
ﰒ ذﻟﻚ اﶈﺮم ﻟﻠﺤﻼل واﶈﻠﻞ ﻟﻠﺤﺮام إن ﻛﺎن ﳎﺘﻬﺪا ﻗﺼﺪﻩ إﺗﺒﺎع اﻟﺮﺳﻮل ﻟﻜﻦ ﺧﻔﻰ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﻖ ﰲ ﻧﻔﺲ
وﻟﻜﻦ،اﻷﻣﺮ وﻗﺪ اﺗﻘﻰ اﷲ ﻣﺎ اﺳﺘﻄﺎع ﻓﻬﺬا ﻻ ﻳﺆاﺧﺬﻩ اﷲ ﲞﻄﺌﻪ ﺑﻞ ﻳﺜﻴﺒﻪ ﻋﻠﻰ اﺟﺘﻬﺎدﻩ اﻟﺬي أﻃﺎع ﺑﻪ رﺑﻪ
ﻣﻦ ﻋﻠﻢ أن ﻫﺬا ﺧﻄﺄ ﻓﻴﻤﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﰒ اﺗﺒﻌﻪ ﻋﻠﻰ ﺧﻄﺌﻪ وﻋﺪل ﻋﻦ ﻗﻮل اﻟﺮﺳﻮل ﻓﻬﺬا ﻟﻪ ﻧﺼﻴﺐ
ﻣﻦ ﻫﺬا اﻟﺸﺮك اﻟﺬي ذﻣﻪ اﷲ ﻻ ﺳﻴﻤﺎ إن اﺗﺒﻊ ﰲ ذﻟﻚ ﻫﻮاﻩ وﻧﺼﺮﻩ ﺑﺎﻟﻠﺴﺎن واﻟﻴﺪ ﻣﻊ ﻋﻠﻤﻪ ﺑﺄﻧﻪ ﳐﺎﻟﻒ
ﻟﻠﺮﺳﻮل ﻓﻬﺬا ﺷﺮك ﻳﺴﺘﺤﻖ ﺻﺎﺣﺒﻪ اﻟﻌﻘﻮﺑﺔ ﻋﻠﻴﻪ وﳍﺬا اﺗﻔﻖ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﻋﻠﻰ أﻧﻪ إذا ﻋﺮف اﳊﻖ ﻻ ﳚﻮز ﻟﻪ
.ﺗﻘﻠﻴﺪ أﺣﺪ ﰲ ﺧﻼﻓﻪ وإﳕﺎ ﺗﻨﺎزﻋﻮا ﰲ ﺟﻮاز اﻟﺘﻘﻠﻴﺪ ﻟﻠﻘﺎدر ﻋﻠﻰ اﻻﺳﺘﺪﻻل
„Zatim, taj zabranjivač halala i ohalaljivač harama, ako je mudžtehid čija je
namjera slijeđenje Poslanika, ali skrivena mu je bila istina u konkretnom slučaju,
i bojao se je Allaha koliko je mogao, takvog Allah neće kazniti zbog njegove
greške. Štaviše, nagradiće ga za njegov idžtihad kojim se pokorio svome
Gospodaru. Ali onaj koji zna da je to greška s kojom nije došao Poslanik, a zatim
ga slijedi u toj grešci i odstupi646 od riječi Poslanika, ima udio u ovom širku, kojeg
644
Da bi pojasnio razliku između velikog širka pokornosti u djelima i velikog grijeha u djelima je spomeuo opis
„kao što musliman čini ono što čini od grijeha vjerujući da su to grijesi“. Tj., radi ih ali ne pridržavajući se
tagutskog zakona. Ova razlika mora biti sačuvana u ’aqidetskom smislu i moraju se zatvoriti vrata ograničavanja
razlike između velikog kufra i širka i velikih grijeha jedino na srce. Allahulmuste’an! Nusret je, nakon što nije bio
podržan da nađe razliku u vanjskom opisu između velikog i malog širka u hukmu i tehakumu, je poletio za
srčanim opisima, pa se desilo ono što se desilo, i isto važi za njegovu nesreću Bilibanija.
645
Medžmu’ul‐fetava 7/70 (Šamilah)
646
Riječ „odstupi“, koja se pojavljuje u govoru učenjaka, je bila kamen spoticaja mnogim neznalicama i mušricima
ovog vremena pa su na to nadovezali da onaj koji se tehakumi tagutima hukma a „ne odstupi“ od šerijata, što
360 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
je Allah pokudio, naročito ako u tome bude slijedio svoju strast i pomogao ga
govorom i rukom, znajući da se taj suprotstavlja Poslaniku. Ovo je širk, čiji počinioc
zaslužuje kaznu zbog njega. Zbog toga su se učenjaci složili da onome koji spozna
istinu nije dozvoljeno bilo koga slijepo slijediti (taqlīd) u suprotnosti njoj, a razišli
su se samo u pogledu dozvoljenosti slijepog slijeđenja sposobnom da razmatra
dokaze.“647
Izvoli citat iz knjige koju sam kao odgovor na predavanje „Tekfir“ od S. I.
spremao još 2005 god., ali sam bio spriječen da ga dovršim i objavim, da bi onda
2006 god. izdao knjigu „Trijumf vjerovjesničkog monoteizma“ kojom sam
odgovorio na nebuloze i buncanja S.I‐a u novini „Saff“, prenijevši u njoj veliki dio
onog što sam pisao u prvom odgovoru. Allahulmuste’an! Izvoli citat, naravno uz
neke „estetske“ promjene:
„'Ali b. Hudajr, komentariše riječi šejha Muhammeda sina ’Abdulvehhaba,
rahimehullah, kao i podjelu šejhul‐islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, pa u svojoj
knjizi „El‐Vesit“ pod naslovom o širku pokornosti kaže:
„Rezime značenja govora Ibn Tejmijje se ogleda u slijedećoj podjeli:
a) Da se pokorava učenjacima i vladarima vjerujući da oni imaju pravo na
ohalaljivanje i zabranjivanje. To je veliki širk.
b) Da im se pokorava u grijesima vjerujući da su oni pogriješili u tome i da je
njegova pokornost njima greška, ali ih slijedi iz strasti. Ovo je grijeh i propis za
ovoga je poput propisa za njemu slične od počinioca grijeha.
Ovo je značenje riječi Ibn Tejmijje, ali ovdje je problematična uopštena i
neobjašnjena izreka autora,648 jer autor nije napravio podjelu, već je rekao:
„Pokornost u griješenju...“ i rekao je: „U kojem nema ništa problematično...“ Pa
kako?
prema nekim biva kada „ne postoje šerijatske sudnice“ a kod drugih možda ima šire značenje, ne biva mušrikom.
Da Allah sačuva! Isti ovi ne primjećuju da se ovdje kao prvo govori o osobama koje traže propis Allaha i da se
konstatuje da je svako ko zna propis Allaha a zagovara suprotni odstupio od Allahovog propisa, a tehakumom
tagutima hukma koji ne biva osim namjerno se automatski dobija ime širka i nestaje islam i tevhid i nastupa
odstupanje od njega, kao što osoba postaje kafirom ako pogriješi u opšte poznatim mes’elama kada god
zagovara suprotan propis šerijatu makar vjerovala da je dotični propis Allahov propis, i to po idžma’u ehlus‐
sunneta kojeg prenosi Ibnul‐Qajjim u „Tariqul‐hidžretejn“. Pa kako da se onda kaže za onoga koji se tehakumi
tagutu da je musliman, pod izgovorom da nije znao da je zakon taguta suprotan Allahovom, ili pod izgovorom da
nije odstupio od tehakuma samo šerijatu?!
647
Medžmu’ul‐fetava 7/71 (Šamilah)
648
Šejha Muhammeda čiju risalu ’Ali El‐Hudajr tumači a risalu je nazvao „Risala o tevhidu, širku, kufru i nifaku“.
EBU MUHAMMED 361
Najvažnija mes'ela u širku pokornosti je da im se pokori u „tahlilu“ (ohalaljivanju) i
„tahrimu“ (zabranjivanju), tj. u zakonodavstvu (tešri'i).649 Pa ako propišu650 i
njihovo ohalaljivanje i zabranjivanje bude imalo karakter opšteg
zakonodavstva651 onda ima poseban propis, a onda kada nema karakter opšteg
zakonodavstva ima poseban propis652 i njega se tiču riječi Ibn Tejmijje,653 dok ga
se, ako ima karakter opšteg zakonodavstva, tiču riječi autora, što za sobom
povlači podijelu na dvije grupe:
Prva grupa: da učenjaci, pobožnjaci i vladari ohalaljuju i zabranjuju u opštem
smislu i opštim stvarima. Primjer za to bi bio da neki učenjak da fetvu i učini je
„opštom“ za sve ljude, kao kada bi rekao da je vino halal, ili neku „opštu“ fetvu da
je nešto od dozvoljenih stvari (mubahat), poput rada i drugog, haram. Ovdje se
uslovljava karakter sveobuhvatnosti (općenitosti) fetve. Ta sveobuhvatnost se
zaključuje iz «sveobuhvatnih, opštih» riječi (termina), kojima se obuhvataju svi
ljudi. Ona se, uz ovu karakteristiku, tretira zakonodavstvom (tešri'i) i zakonom
(qanun). Isto bi bilo kao kada bi propisao laički zakon sveobuhvatnog karaktera,
što je kufr.654
Ali, ako to rade vladari, kraljevi, zakonodavci (qanunijjun) on se naziva laičkim655
zakonom, a ako to potekne od učenjaka i pobožnjaka naziva se „tahlilom“ i
„tahrimom“. Ako bi se u pogledu toga složilo pleme ili neka zajednica, to se
naziva „tradicijom“ ('urf, teqalid) i „selum“656 širkovskog karaktera. Ali ako bi im
se dobrovoljno pokorio u tom grijehu, koji ima taj karakter, propis bi u svakom
slučaju bio isti. Ovakav postaje nevjernikom bez obzira na svoje uvjerenje, što bi
bio i slučaj ako bi se pokorio zakonodavcima657 laičkih zakona.658 U ovom slučaju
se ne gleda u njegovo uvjerenje ('aqidu).
649
U propisivanju zakona.
650
Učenjaci i pobožnjaci.
651
Ovdje se govori o situacijama kada neki „učenjak“ upadne u promjenu zakona na način u kojem nema
opravdanja u neznanju i pogrešnom tumačenju, u opšte poznatom pitanju gdje automatski postaje mušrik
murtedd, kao kada bi rekao da je pijenje vina uopšteno halal, jer opšta zabrana pijenja vina je neminovno
poznata u dinil islamu.
652
Riječi šejha Muhammeda u risali se tiču osobe koja upadne u promjenu zakona u opšte poznatom pitanju a
riječi Ibn Tejmijje se tiču kategorije pitanja u kojima se može opravdati neznanjem, te’vilom i slično.
Ibn Tejmijje svojim riječima tretira pitanje učenjaka koji nije pogriješio u opšte poznatom pitanju.
653
654
Neovisno propisivanje zakona mimo ili uz Allaha je samo po sebi, bez obzira je li propisani zakon
sveobuhvatnog karaktera ili ne.
655
Možda je ovo razlog zbog kojeg El‐Qarni koristi pojam „laički zakon“, a poznato je da živi u kraljevini.
656
Arapska riječ kojom su plemena nazivala svoje zakone.
657
Propisivačima.
658
U pokoravanju onim koji propisuju neovisno od Allaha se ne gleda da li je mes’ela opšte poznata ili manje
poznata jer se radi o tagutima čiji zakon u osnovi nije od Allaha, ali ’Ali El‐Hudajr poredi onoga koji se pokori u
promjeni zakona u opšte poznatim mes’elama sa onim koji se pokorava propisivačima laičkih zakona. Propisivači
plemenskih zakona ako propisuju neovisno od pokornosti Allahu su poput propisivača laičkih zakona danas.
362 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovo mora biti u stvarima u pogledu kojih postoji konsenzus (idžma'), iz okvira
poznatih mes'ela (mesail zahire) a ne manje poznatih (khafijje), niti onih u pogledu
kojih postoji razilaženje,659 poput ohalaljivanja vina, zinaluka, brijanja brade,
dozvoljavanje kamate. Ovo je odabir autora.
Uzvišeni je rekao: Nemojte jesti ono pri čemu nije spomenuto Allahovo ime... ‐ do
riječi ‐ ...a ako im se pokorite uistinu ste mušrici. Ovaj ajet, kao što se spominje u
povodu objave, se tiče jednog sveobuhvatnog tradicionalnog propisa ('urf) oko
kojeg su se složile Kurejšije, pa je Allah obavijestio da bi, ako bi se dogodila
pokornost u tom sveobuhvatnom 'urfu i ako bi insan radio660 po njemu, to bio
veliki širk pokornosti. Tu je takođe i hadis 'Adija b. Hatima, kojeg je spomenuo
autor.
Druga grupa: tiče se konkretne situacije (biva u užem smislu), kao kada bi neki
učenjak samo tebi dao posebnu fetvu; ovo je predmet govora iz podjele Ibn
Tejmijje. Ako bi ti on dao fetvu o dozvoljenosti griješenja i ti vjerovao da on ima
pravo na to,661 to bi bio kufr, ali ako bi ti bio uvjeren da je on pogriješio, ali mu se
radi strasti pokoriš i činiš grijeh, onda je to griješenje.
Ovo je u skladu sa govorom selefa u komentaru ajeta Uzeli su svoje svećenike i
monahe..., kao što je rekao Ebul 'Alijeh...
Dakle, riječ „pokornost“ u komentaru autora se tiče „opšte stvari“ sa karakterom
zakonodavstva, a njegove riječi „u griješenju“ se tiču poznatih stvari u pogledu
kojih postoji konsenzus (idžma'), poput vina, zinaluka i dr. U tom smislu određeni
član „el“ u riječi „griješenje“ (el‐ma'sijeh) ima funkciju davanja užeg smisla riječi
„griješenje“.662“663
Okoristili smo se od komentara 'Alija b. Hudajra.
Naučili smo da ako takvu stvar urade zakonodavci laičkih zakona, vladari, kraljevi,
nju nazivamo laičkim zakonom.664 Ako se to desi od strane islamskih učenjaka ili
pobožnjaka onda se to zove tahlil i tahrim.
659
Ovo je dokaz da govori o situacijama u kojima odmah postaje murteddom, i nema opravdanja u idžtihadu i
slično.
660
Pogledaj kako ’Ali El‐Hudajr stavlja akcenat na djelo a prije toga je skrenuo pažnju na to da kufr mušrika
velikim širkom pokorosti nije uvjetovan srčanim nevjerstvom kao što misle džehmije i mušrici. Da Allah sačuva!
661
Ili imao namjeru slijeđenja suprotnog zakona i pokornosti njemu makar ne vjerovao da on ima pravo na to!!!
Zapamti ovo dobro!
662
Pokornost u griješenju prema Allahu prihvatanjem suprotnog zakona, riječima ili djelima, u opšte poznatoj
mes’eli.
663
Ovdje prestaje citata Hudajrovih riječi.
664
Na ar. „el‐qanunul‐vadi’ijjj“.
EBU MUHAMMED 363
Međutim, ako je u pitanju plemenski zakon ili zakon različitih ljudskih zajednica
onda se to naziva tradicijom ('urf) ili na ar. „selum“.
To su dakle termini, koje bi trebali koristiti ako bi htjeli biti precizni.“665
Da bih ti pojasnio riječi ’Alija El‐Hudajra navešću slijedeći primjer. Musliman
u džihadu doživi frakturu lobanje i odžunupi se po noći, pa upita nekog od
muslimana o šerijatskom propisu za svoj slučaj, tj. da li je dozvoljeno da uzme
tejemmum i ovaj mu kaže da nije već da mora da se okupa. Ili da muftija dozvoli
nekom muslimanu da pije vino, koristeći ga kao lijek, upavši u grešku u pogledu
okvira prinude (darure) misleći da se dotični nalazi u stanju darure i to mu dozvoli,
a u stvari griješi.
Njihov postupak je, bez sumnje, promjena propisa šerijata za dotičnu
situaciju, ali nije isto kao kad bi rekao da je pijenje vina uopšteno halal, gdje
postaje murteddom onda kada je zabrana pijenja vina opšte poznata. Po Hudajru
šejh Muhammed u naslovu želi drugu sliku a Ibn Tejmijje prvu. A Allah najbolje
zna!
Važna mes’ela i zlatno pravilo: Vidio si da šejhul‐islam Ibn Tejmijje,
rahimehullah, kod govora o ajetu o velikom širku pokornosti iz sure Et‐Tevba
kod kojeg se spominje priča ’Adija sina Hatima Et‐Taija, /, spominje podjelu
koja obuhvata veliki i mali širk pokornosti. Šta se iz ovoga razumije a šta se
ne smije razumjeti?
Iz ovoga se razumije da taj ajet, s obzirom da su potrebni pojmovi u njemu
spomenuti „neograničeno“, svojim značenjem u osnovi obuhvata veliki širk
pokornosti. Ovo je zlatno pravilo u svakom šerijatskom tekstu u kojem se neko
vjersko ime ili suština spominje neograničeno koje se mora protumačiti u
„apsolutnom smislu“, tj. kao „el‐haqiqatul‐mutlaqah“ odnosno u maksimalnom
značenju, a osnova u govoru Zakonodavca je željenje „maksimalnog značenja“
osim kada indicije, koje mogu biti u istom tekstu ili u drugom, ukazuju da se
Ovdje se završava prenos iz planiranog „prvog odgovora“ S.I.‐u.
665
364 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Pravilo: Dakle, iako ajeti obuhvataju oba značenja, njihovi predmeti a to su
veliki i mali širk i oni koji u njih upadnu imaju različita vjerska imena i propise.
U pogledu ovoga se ne buni osim džahil koji ne pravi razliku između metode
selefa u ovoj mes’eli i puta haridžija koji ajete o nevjernicima spuštaju na
počinioce velikih grijeha od muslimana dajući im vjerska imena i propise velikog
kufra i širka, poput prezrenog lažova iz Makedonije koji je vodio filozofske
monologe o nekim koji idu putem haridžija zbog toga što spuštaju ajete objavljene
povodom nevjernika na muslimane. Haridžije su jedno a mi smo drugo a prezreni
magarac i lažov ostaje prezreni magarac i lažov.
Ibn Tejmijje, rahimehullah, nakon što je spomenuo ajet iz sure Et‐Tevba i
mnoge druge u kojima se govori o nevjernicima i u kojima se neograničeno
spominju mnoga vjerska imena i opisi, propisi i prijetnje, je rekao:
EBU MUHAMMED 365
ﺎﻋﺘِ ِﻪ؛ ِِ
َ َاﺳﺘَ ْﻜﺒَـَﺮ َﻋ ﱠﻤﺎ أ ََﻣَﺮﻩُ اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِﻪ ﻣ ْﻦ ﻃ
ْ ﻀﺎ َﻣ ْﻦ ً َْﺻﻐََﺮ َو ْاﻷَ ْﻛﺒَـَﺮ َوﺗَـﺘَـﻨَ َﺎو ُل أَﻳْ ْاﻷ:"ﲔ ِ ْ َﻻ رﻳْﺐ أَﻧـ َﱠﻬﺎ ﺗَـﺘَـﻨَﺎو ُل "اﻟﺸﱢﺮَﻛ
ْ َ َ َ
ِاﻹﻟَﻪَ ُﻫﻮ اﻟْﻤﺴﺘَ ِﺤ ﱡﻖ ﻟِْﻠﻌِﺒ َﺎد ِة ﻓَ ُﻜ ﱡﻞ ﻣﺎ ﻳـ ْﻌﺒ ُﺪ ﺑِِﻪ اﻟﻠﱠﻪُ ﻓَـﻬﻮ ِﻣﻦ ﲤََﺎم ِ ﱠ ﱠ ِ ِ ِ ِ ِ
َ ﻓَِﺈ ﱠن َذﻟ
ْ َُ َُ َ َ ْ ُ َ ِْ ﻚ ﻣ ْﻦ َْﲢﻘﻴﻖ ﻗَـ ْﻮل َﻻ إﻟَﻪَ إﻻ اﻟﻠﻪُ؛ ﻓَﺈ ﱠن
ِ ِ ِﺾ ِﻋﺒﺎدﺗِِﻪ ﺳ ِﺎﻣﻌﺎ ﻣ ِﻄﻴﻌﺎ ِﰲ َذﻟ ِ ِ ِ
َﻻ إﻟَﻪَ ﱠإﻻ اﻟﻠﱠﻪُ ِﰲ:ﱢﻖ ﻗَـ ْﻮَل ْ ﻚ ﻟﻐَ ِْﲑﻩ؛ َﱂْ ُﳛَﻘ َ ً ُ ً َ َ َ ِ اﺳﺘَ ْﻜﺒَـَﺮ َﻋ ْﻦ ﺑَـ ْﻌ ْ ﺗَﺄَﻟﱡﻪ اﻟْﻌﺒَﺎد ﻟَﻪُ ﻓَ َﻤ ْﻦ
ِِ ﱠ ِ
...َرﺑَﺎﺑًﺎ ْ ﻳﻦ ﱠاﲣَ ُﺬوا أ
ْ َﺣﺒَ َﺎرُﻫ ْﻢ َوُرْﻫﺒَﺎﻧَـ ُﻬ ْﻢ أ َ َوَﻫ ُﺆَﻻء اﻟﺬ.َﻫ َﺬا اﻟْ َﻤ َﻘﺎم
„Nema sumnje da oni obuhvataju oba širka: mali i veliki, i da takođe obuhvataju
onoga koji se uzoholio (istikbār) pred onim što mu je Allah naredio od pokornosti
Njemu, jer to ulazi u sprovođenje riječi LA ILAHE ILLALLAH, jer Bog (El‐Ilāh) je Onaj
koji zaslužuje ’ibadet a sve čime se ’ibadeti Allahu ulazi u potpunost obožavanja
robova Njega, pa ko se uzoholi od jednog djela ’ibadeta Njemu, u tome slušajući i
pokoravajući se drugom, nije ostvario riječi LA ILAHE ILLALLAH na ovom mjestu. A
oni koji su uzeli svoje svećenike i monahe za erbabe...666“667
Ovaj citat potvrđuje sve što sam objasnio. On takođe ukazuje na to da
odricanje od velikog širka pokornosti i taguta pokornosti ulazi u ostvarenje
značenja LA ILAHE ILLALLAH, tj. u aslud‐din i da čovjek neće biti musliman sve dok
ne ostvari odricanje od velikog širka pokornosti i taguta i mušrika pokornosti i dok
se ne pokori samo Allahu onim što je naredio, uz lojalnost prema muvehhidima i
odricanje od onih koji su se uzoholili od pokornosti samo Allahu, tj. od
mustekbira.
O velikom širku hukma i tehakuma i tagutima hukma i tehakuma se kaže isto,
jer među njima u vjeri Uzvišenog Allaha nema nikakve razlike. Allahulmuste’an!
Ovo je ono što se treba naučiti, razumjeti i vjerovati!!!
A šta se ne smije razumjeti?
Ne smije se razumjeti da, pošto u „tevhidu pokornosti i slijeđenja“ postoji
mali širk ili mali kufr kojeg učenjaci i mufessiri spominju kod ajeta koji govore o
velikom širku i kufru pokornosti i slijeđenja ili kod ajeta koji govore o pokornosti
samo Allahu, ta „pokornost i slijeđenje ne ulazi u aslud‐din“. Ovo se nipošto ne
smije razumijeti!
Zbog čega ovo spominjem?! Ovo spominjem s ciljem postavljanja temelja za
pobijanje katastrofalne greške u koju su upali Nusret i Bilibani koji su, nakon što
su kod poznatog ajeta sure El‐Ma’ide: A oni koji ne sude onim što je Allah
objavio, ti, oni su pravi nevjernici, u raznim knjigama Tefsira našli izreke Ibn
666
Odavde počinje poznati citat koji u sebi sadrži spomenutu podjelu.
Medžmu’ul‐fetava 7/70 (Šamilah)
667
366 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
’Abbasa i drugih selefa nakon njega o malom kufru ili takozvanom kufr dune kufr u
suđenju nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, zaključili, putem niza
džahilskih argumentacija, da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“. To si već mogao
vidjeti u govoru Nusreta, a govor iz „prokletih letaka“, iza kojeg stoji Bilibani a
Nusretov govor ga potvrđuje, ću spomenuti na odgovarajućem mjestu, inšaAllah.
Ovo se nipošto ne smije razumjeti!
Postavljeni temelji i zlatna pravila ti ukazuju da su Nusret i njegov ahbab
Bilibani, zbog svog ličnog temelja, obavezni vjerovati i reći da „pokornost i
slijeđenje ne ulaze u aslud‐din“, ili da budem što precizniji, a to je predmet našeg
spora, da „odricanje od velikog širka pokornosti i slijeđenja, da ne govorimo o
odricanju od taguta i mušrika pokornosti i slijeđenja, ne ulazi u aslud‐din“, zbog
toga što se kod tumačenja dotičnih ajeta spominje kufr dune kufr i širk dune širk
odnosno mali kufr i mali širk. Allahulmuste’an! Ovo je ono što ih neminovno kači
ako imaju pameti i obraza.
Štaviše, obaveza im je, a to će se kasnije ponoviti, da kažu da „’ibadet ne
ulazi u aslud‐din“ ili da „odricanje od velikog širka u ’ibadetu ne ulazi u aslud‐din“
jer se kod ajeta o velikom širku u ’ibadetu u tefsirima učenjaka spominje mali širk
u ’ibadetu takođe. Štaviše, spominju hadise Poslanika, ., o rija’u (pretvaranju) ili
riječi „Šta Allah hoće i ti“ koje su mali širk i druge vidove malog kufra i širka. Da li
to sada treba značiti da „’ibadet ne ulazi u aslud‐din“, ne dao Allah?! Odgovor na
ovo pitanje, kao i ono što im je obaveza promjeniti u pitanju hukma i tehakuma,
je više nego jasan.
Šta se još ne smije razumjeti?
Ne smije se razumjeti da je jedina razlika između velikog i malog širka i kufra
pokornosti u uvjerenju čovjeka, odnosno u srčanim opisima, kao što neznalice i
neprijatelji islama, svjesno ili nesvjesno, spominju kod hukma i tehakuma, već se
kao vjerski temelj i sa istog aspekta mora konstatovati da između velikog i malog
širka i kufra pokornosti postoji nutrinska i vanjštinska razlika, iako je u pogledu
pojedinaca konstatovanje određenog opisa često problematično i osoba mora
posegnuti za indicijama i dokazima koji se vežu za stanje određene osobe. Ali, kao
vjerski temelj i sa istog aspekta se mora vjerovati da riječi i djelo velikog širka i
kufra pokornosti i slijeđenja u suštini nisu kao riječi i djelo malog širka i kufra
pokornosti i slijeđenja.
Kada ovo shvate i priznaju dužni su da isto sprovedu kada je u pitanju hukm i
tehakum i da kažu da veliki širk i kufr hukma i tehakuma kao i veliki širk
pokornosti može biti srcem, riječima ili djelima, i da između nutrinskog i
EBU MUHAMMED 367
vanjštinskog opisa velikog i malog kufra i širka hukma i tehakuma postoji suštinska
razlika, bez obzira što se u pitanju tekfira pojedinca, zbog dvosmislenosti njegovih
riječi i djela i postojanja željenja nekog drugog značenja njima, može dogoditi da
se muslimani raziđu i da neki kažu da je upao u opis velikog širka a drugi kažu da
je upao u opis malog širka.
Ali činjenica da je pitanje tekfira pojedinca u vanjskoj realnosti pitanje
idžtihada u kojem se moguće razići ne dozvoljava mijenjanje vjerskih temelja i
propisivanje suprotnih, što se kategorički ogleda u Nusretovoj i Bilibanijevoj
novotariji u kojoj se nijednom ne vidi precizan vanjski opis velikog širka i kufra
hukma i tehakuma tagutu, već se kufr sudije tagutom i mutehakima tagutu
uvjetuje srčanim opisima i drugim neodređenim, uopštenim i nepreciznim, tako
da Nusretu uopšte ne koristi kada kaže „To je taj ’ibadet“ ili „To je taj tehakum“
jer u tih „pet minuta“ niti u drugim „minutama“ nije ništa objasnio, već je govorio
o onome što ne zna.
U pogledu tekfira pojedinca u vanjskoj realnosti se razilaženje, kao što je bilo
moguće u pokornosti i slijeđenju i hukmu i tehakumu, može dogoditi i u oblasti
’ibadeta u ritualnom obredoslovnom smislu što je očigledno u govoru učenjaka o
„obožavaocima kaburova“ na primjer. Jer ponekad se može razići da li je onaj koji
se otire od kabur, ili radi sedždu prema grobu, ili radi tavaf oko kabura, ili dodiruje
kabur, ili ga ljubi, ili ga namirisava, ili ga prekriva pokrivačem, upao u veliki ili mali
širk. Da je suštinska razlika između vanjskog velikog i malog širka u ’ibadetu, zbog
svega toga, samo u srčanim opisima ili drugim nepotrebnim, neće reći osim
neotesani ahmak koji se usudio na govor o onome što ne zna. Allahulmuste’an!
Zaključiti iz govora učenjaka i njihovog razilaženja u pogledu pojedinaca iz
vanjske relanosti da odricanje od velikog širka u ’ibadetu, pokornosti i slijeđenju,
hukmu i tehakumu, kao i od taguta i mušrika ’ibadeta, pokornosti i slijeđenja,
hukma i tehakuma, ne ulazi u aslud‐din neće osim ahmak veći od prvog. O Allahu
moj! Šta se ovo dešava danas!? Lažovima i prkosnicima nije ostao nijedan način
da se izvuku osim da kažu da su svojim riječima da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“
željeli pravu vjersku suštinu malog kufra u hukmu i tehakumu što bi onda značilo
da sam ja taj koji je rekao da činjenje malog kufra u hukmu i tehakumu ruši aslud‐
din! Hoće li posegnuti za ovom kartom?! Allah najbolje zna!
Poslušaj moja javna, opšte poznata predavanja, od početka do kraja, pa ćeš
shvatiti o kakvom se zulumu ovdje radi i koliko bi nisko bilo kada bi, nakon što je
neistini razbijen mozak, rekli da „su mislili“ da sam ja rekao da odricanje od malog
kufra ulazi u aslud‐din. Allah mi je dovoljan i divan je On Zaštitnik! Meni nije
poznat nijedan „pravi tekfirovac“ koji zna rivajete Ibn ’Abbasa i ostalih selefa, koji
368 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
su među nama opšte poznati već petnaest godina, koji kaže da „odricanje od
malog kufra hukma i tehakuma ulazi u aslud‐din“. Zato savjetujem kolovođama
smutnje i zablude da se boje Uzvišenog Allaha i da se što prije pokaju jer ne znaju
koliko dugo će vrata Tevba za njih biti otvorena kod Uzvišenog Stvoritelja. Ovim
sam ti skrenuo pažnju na ono što se mora i što se ne smije razumjeti!
EBU MUHAMMED 369
370 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ŠIRK UZIMANJA TAGUTA ZA ZAKON I SUDIJU ILI ŠIRK
SUĐENJA NEČIM DRUGIM MIMO ONOGA ŠTO JE ALLAH
OBJAVIO
’Ibadet u islamu znači tevhid u ’ibadetu pa se i slijeđenjem i pokornošću,
hukmom i tehakumom, s obzirom da ulaze u značenje ’ibadeta, takođe
želi tevhid
Dokazi za veliki širk suđenja tagutskim zakonom
Definicija hukma i tehakuma
Definicija velikog širka hukma i tehakuma tagutu
Neki dokazi da je suđenje tagutskim zakonom i tehakum njemu veliki širk
i da ima suštinu i propis velikog širka u obredima
Ajeti iz sure El‐Ma’ideh o nesuđenju onim što je Allah objavio
Povod objave ajeta
Išaret na stavove učenjaka usula u vezi uzimanja propisa iz
sveobuhvatnosti teksta
Primjer ubitačnog neznanja nekih „poštovanih učenjaka“
Stepeni hukma
Značenje pojma hukm u jeziku
Spona jezičkog i vjerskog značenja pojma „hukm“
Stepeni hukma i obaveze i karakteristike kadije i muftije
Vrste sudija sa aspekta opravdanja neznanjem
Primjer za promjenu suštine nekog vjerskog pojma
Primjer promjene nekog od “postavljenih” šerijatskih propisa
Primjer za promjenu obvezujućih šerijatskih propisa
EBU MUHAMMED 371
Ovaj vid velikog širka se može dogoditi srcem, ili riječima ili djelima a ja ću se
u ovoj mes'eli koncentrisati na vanjski aspekt odnosno na vanjske riječi i na djela,
jer se ne razilazimo u pogledu tekfira onoga koji je upao u bilo koji oblik srčanog
nevjerstva668 u tevhidul‐hakimijje. To je ono čemu se nadam iako iz Nusretovog i
Bilibanijevog uvjerenja da da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ obavezno proizilazi
da se opisi srčanog nevjerstva, bilo da se radi o uvjerenjima ili djelima srca, iako su
kod njih veliki kufr sami po sebi, mogu sastati sa aslu dinil islamom.
To je ono što proizilazi, pa zato moraju pripisati islam onome koji voli
tagutski zakon i koji vjeruje da je suđenje njime dozvoljeno i slično. Ako kažu da se
toga ne pridržavaju iz toga razumijemo da kod njih „srčani tehakum ulazi u aslud‐
din“ i na osnovu toga ih pozivamo da izjednače propis nutrine i vanjštine jer ehlus‐
sunnet vjeruje da tevhid biva riječima i djelima srca, riječima jezika i djelima tijela,
pa prema tome i veliki širk koji stoji nasuprot tevhida biva riječima i djelima srca,
govorom jezika i djelima tijela.
Ekstremne murdžije, kao što smo rekli, iako vjeruju da rukn djela tijela i
govor jezika ne ulaze u suštinu tevhida i imana tekfire onoga kojeg su protekfirili
Allah i Njegov Poslanik, ., a najekstremniji u historiji otvaraju mogućnost da
psovač Allaha na primjer kojeg tekfire u vanjštini bude vjernik u srcu, odnosno
kod Allaha.
Pa ko potvrdi da se opis za kojeg je Zakonodavac vezao propis tekfira u ovoj
vrsti velikog širka tiče riječi i djela i precizno ga spozna shvatiće pravo značenje
velikog širka tehakuma tagutu, kao što smo ga i mi shvatili, i da on može biti
riječima i djelima bez novotarskog uvjetovanja srčanih nevjerstava. Ako ne bude
precizno spoznao opis za kojeg se veže tekfir u velikom širku suđenja tagutskim
zakonom ili uzimanja taguta za sudiju na to će nadovezati pogrešnu predodžbu i
668
Osim u pogledu „srčanog htijenja i namjere“ za suđenjem tagutskim zakonom ili tehakumom istom, bez
nevjerničkih uvjerenja. Ako kažu da suđenje tagutskim zakonom i tehakum njemu samo po sebi nije veliki kufr
osim uz nevjernička uvjerenja i djela srca poput ljubavi prema njemu i mržnje prema šerijatu, moraju reći da
„srčano htijenje i namjera“ nije veliki kufr i širk samo po sebi. A ako kažu da jeste moraju reći da je djelo hukma i
tehakuma tagutu, koje je rezultat srčanog htijenja i namjere, veliki širk i kufr samo po sebi. Ovako učenjaci islama
postupaju prema murždijama i džehmijama.
372 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
stav o velikom širku tehakuma tagutu kao što se desilo Nusretu, Allah mu
popravio stanje, i Bilibaniju.
Meni je od početka bilo jasno da je konstatacija vanjskog opisa, za kojeg se
veže tekfir u ovoj mes'eli, ključna stvar za dokazivanje greške Nusreta i Bilibanija
u pitanjima tevhidul‐hakimijjeh u kojima su pogriješili, i da oni ne mogu izbjeći
priznavanje ispravnosti našeg stava u pogledu tehakuma tagutu osim da izbjegnu
istinu u mes'eli suđenja tagutskim zakonom odnosno uzimanja njega za sudiju, jer
su ove dvije mes'ele usko povezane.
Učenjaci islama su onoga koji namjerno mijenja propise, i onoga koji
namjerno sudi promjenjenim zakonom nazvali tagutom, a onoga koji je upao u
veliki širk pokornosti mušrikom a ne tagutom, što na samom početku znači da
Nusret uzrok tagutijjeta sudije tagutskim zakonima ne smije svesti na širk
pokornosti, već na neki grozniji opis, a to je tahkim taguta, tj. uzimanje nekog
drugog za sudiju mimo Allaha, makar se radilo o uzimanju taguta samog sebe i
svojih strasti za sudiju. Pa ako uzrok tagutijjeta sudije nije samo veliki širk
pokornosti, onda je usljed toga nedvojbeno pogrešno svesti opis velikog širka u
tehakumu tagutu samo na veliki širk pokornosti, pogotovo na Nusretov način. Da
Allah sačuva!
Jer, nije neminovno da sudija koji uzme drugog mimo Allaha za hakema
(sudiju) srcem prihvata promjenu Allahovog zakona, o bilo kakvoj slici promjene
da se radi, a ova činjenica se izuzetno jasno ističe u mes'eli u kojoj bi sudija u
nekom pitanju presudio zakonom taguta koji je u vanjštini identičan šerijatskom
propisu, kao kada bi, nakon što je ustanovio blud već ženjenog ili udavate te
nestanak svih prepreka za sprovođenje sankcije (hadd) kamenovanja do smrti nad
pojedincem, presudio, riječima ili djelom, nekim zakonom mimo Allahovoga.
Neka ovdje bude zakon Džingis Khana ili bilo koji drugi tagutski zakon koji je u
vanjštini identičan šerijatskom u dotičnom propisu, jer taguti su iz zakona
Uzvišenog Allaha uzeli ogroman broj propisa.
Dakle, bitno je da se radi o suđenju tagutskim zakonom, vanjskim riječima i
djelima bez obzira na srce, a ovo ne biva osim namjerno, s obzirom da je opšte
poznato da tagut ne sudi šerijatom niti sprovodi ono što za sobom povlači
Allahovo gospodarstvo i Njegova vlast. Allahulmuste’an!
U pogledu činjenice da je ovo veliki širk i da je onaj koji upadne u njega tagut
se muslimani ne razilaze jer ovo je značenje tahkima taguta i prelaženja granice
pokornosti samo Allahu, sa zakonom taguta, a to je tagutijjet. Moguće je takođe
da je taj sudija u tom trenutku izmislio zakon i propis i da se ne pridržava zakona
EBU MUHAMMED 373
neke druge osobe, kao što je moguće da ima namjeru da ga učini zakonom i
propisom samo za taj slučaj i za dvije minute. Allahulmuste’an!
Hoće li Nusret i Bilibani reći da se ovdje radi o malom kufru zbog toga što ne
postoji opis ohalaljivanja harama i obratno, niti opis „prihvatanja tuđeg
zakona“, po njihovom privatnom shvatanju, ili zbog toga što se radi o jednom
slučaju u kojem je sudija presudio svojim strastima? Masno obojene riječi su
dodaci koji su prouzrokovali njihove greške! Ako kažu da je ovim postao tagut, ne
ostaje im osim da priznaju da je menat669 kufra ovdje upravo vanjski tahkim
taguta.
Time su ga izjednačili sa Allahom i Njegovom Objavom i Allahu i Njegovoj
Knjizi su učinili šejtana i njegovu knjigu ravnim, a ako kažu da ovakav nije kafir sve
dok se ne ostvare njihovi „umišljeni uslovi“, time, po ne znam koji put, dokazuju
da su daleko od shvatanja osnove dini islama i čak početništva u traženju znanja o
tevhidu, koji je osnova svih drugih naučnih disciplna, pa ako ne znaju tevhid kako
da poznaju ostale nauke, a onaj koji ne zna tevhid i bori se protiv njega i njegovih
sljedbenika je šejtan a ne islamski učenjak ili islamski učenik.
Kada priznaju da je vanjski tahkim taguta lično veliki kufr moraju priznati da
je mutehakim tagutu koji traži upravo taj opis kafir kao i sudija tagutskim
zakonom, bez obzira na srčana nevjerstva i ohalaljivanje harama i obratno, i na to
da li je mutehakim tagutu prihvatio dotični zakona za svoj lični din tj. zakon.
Vanjski tahkim taguta i tehakum njemu je nevjernička pokornost šejtanu u
osnovi670 suštine djela samo suđenja ili traženja suđenja671 na kojoj se gradi veliki
širk pokornosti koji ne postoji bez propisivanja zakona i suđenja njime, koji su gori
od njega, jer propisivač i sudija su taguti a onaj koji se pokorava je mušrik.
Sjeti se primjera onoga koji radi sihr ili traži njegovo činjenje, ili onoga koji
psuje vjeru i onoga koji to traži, a da nijedan od njih ne uzme sihr i psovanje vjere
za din niti da ohalali ono što radi i traži i slično, jer to nije moranje po idžma'u
razumnih. Neko će reći ja ne psujem vjeru niti tražim da se psuje! Kažemo, tako
je! Zato te šejtan nije mogao tu prevariti, ali te je prevario da tražiš od taguta da ti
presudi radeći tahkim taguta, kojeg ti ne naziveš širkom već vraćanjem prava i
odagnavanjem veće štete podnošenjem manje, ili malim širkom, koji je dozvoljen
u prinudi (daruri) i slično.
669
Opis za kojeg je Zakonodavac vezao propis.
670
Uvjetom „u osnovi“ izlazi obavezna potpunost čije rušenje ne izvodi iz vjere iako je grijeh, kao i ono što je
manje od nje poput pohvalne potpunosti.
S ciljem riješavanja spora.
671
374 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Upravo ovdje je lijepo da navedem riječi 'Alija El‐Hudajra, Allah mu popravio
stanje, u kojima konstatuje opis za kojeg se veže tekfir u velikom širku suđenja
tagutskim zakonom. Izvoli pitanje koje mu je postavljeno i njegov odgovor:
أم أن اﳌﺴﺄﻟﺔ ﳍﺎ ﺗﻔﺼﻴﻞ؟ أرﺟﻮ ﺗﻮﺿﻴﺢ اﳉﻮاب ﻷن ﻫﺬا اﻷﻣﺮ،ﻫﻞ ﻣﻦ ﱂ ﳛﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ؛ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﻌﻴﻨﻪ
أﻟﺘﺒﺲ ﻋﻠﻲ ﻛﺜﲑا؟
„Da li onaj koji ne sudi onim što je Allah objavio biva kafirom lično, ili u mes’eli
postoji detaljno objašnjenje? Želim pojašnjen odgovor, jer mi je ova stvar puno
zamršena?!“
:اﻟﺠﻮاب
. وإﳕﺎ ﺣﻜﻢ ﺑﻘﺎﻧﻮن أو ﻧﻈﺎم أو ﻻﺋﺤﺔ أو ﺗﻌﻤﻴﻢ ﳐﺎﻟﻒ ﻟﻠﺸﺮع؛ ﻓﻬﺬا ﻛﺎﻓﺮ ﺑﻌﻴﻨﻪ،إذا ﱂ ﳛﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ
ﻓﻌﻞ ﻛﺒﲑة ﻣﻦ ﻛﺒﺎﺋﺮ، إﳕﺎ ﻫﻮ ﻣﺬﻧﺐ ﻋﺎﺻﻲ، وﻟﻴﺲ ﻋﻦ ﻗﺎﻧﻮن؛ ﻓﻬﺬا ﻟﻴﺲ ﻛﺎﻓﺮ،أﻣﺎ إذا ﺣﻜﻢ ﻮى
.اﻟﺬﻧﻮب
„Odgovor:
Kada ne sudi672 onim što je Allah objavio već sudi zakonodavstvom ili
uređenjem,673 ili statutom,674 ili dekretom suprotnim šerijatu, takav je kafir
lično.
Ako sudi zbog strasti,675 ali ne qanunom, takav nije kafir, već je griješnik ’asija
koji je uradio jedan od velikih grijeha.“676
Znači, veliki griješnik je kada ostavi obaveznu potpunost ne uzimajući
suprotan zakon šerijatu za sudiju makar ga uzeo iz svoje strasti. Kako to biva u
malom kufru i da u njemu kadija još uvijek uzima šerijat za sudiju, ili nekad to ne
radi uopšte u svojstvu obaviještivača o zakonu ili onoga koji uzima drugog za
sudiju, već kao čisti zulumćar malim zulmom, ćeš naučiti i vidjeti u poglavlju o
malom kufru u suđenju.
Pojam „suprotnim šerijatu“ obuhvata dva značenja:
1) Suprotan zakon iz neznanja pripisan Allahovom i smatran takvim, a ovakav je
u vanjštini suprotan šerijatskom.
672
Pogledaj kako je ’Ali El‐Hudajr precizan te kaže „ne sudi“ kao što je spomenuto u ajetu sure El‐Ma’ideh a nije
rekao „sudi nečim drugim mimo onog što je Allah objavio“.
673
Na ar. „nidham“.
674
Na ar. الئحة
675
U prvom slučaju u kojem sudi suprotnim zakonom ne sprečava tekfir to što slijedi svoje strasti kao što misle
neznalice.
Fetva uzeta sa „Minbera tevhida i džihada“ koja je objavljena na forumu „Selefijjun“.
676
EBU MUHAMMED 375
2) Zakon kojim sude taguti iz vanjske relanosti koji je u osnovi suprotan šerijatu
jer ga je tagut propisao za sprovođenje svog lažnog gospodarstva (rububijjeta)
tražeći od ljudi da ga obožavaju pokornošću u zakonu, a koji u vanjštini može
biti identičan šerijatskim propisima.
Što se tiče govora’Alija El‐Hudajra vidim da obuhvata laičke zakone i dekrete,
zakonske tabele i uređenja kralja države koja ga je prije deset godina bacila u
tamnicu, koji su suprotni šerijatu. Izvoli još jedan odgovor El‐Hudajra na pitanje
sličnog sadržaja:
وﻗﺮﻳﺐ، ﲣﺮج ﻣﻦ "ﺟﺎﻣﻌﺔ اﻹﻣﺎم" وﻳﻌﻤﻞ ﻛﻘﺎﺿﻲ ﰲ إﻣﺎرة ﻣﻦ اﻹﻣﺎرات،ﺷﺨﺺ ﻣﻦ أﻗﺎرﺑﻨﺎ اﻟﻘﺮﻳﺒﲔ ﺟﺪا
وﻫﻢ ﻳﺘﺤﺠﺠﻮن ﺑﺄن ﺣﻜﺎﻣﻬﻢ ﻳَ ّﺪﻋﻮن ﲢﻜﻴﻢ،آﺧﺮ ﻳﻌﻤﻞ ﻛﻤﺤﻘﻖ ﰲ "ﻫﻴﺌﺔ اﻟﺘﺤﻘﻴﻖ واﻻدﻋﺎء اﻟﻌﺎم
ﻓﻬﻞ ﳚﺐ ﻧﺼﺤﻬﻢ ﻟﱰك وﻇﺎﺋﻔﻬﻢ؟ وإذا ﻫﻢ أﺻﺮوا ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﻫﻢ ﻋﻠﻴﻪ ﻓﻬﻞ ﳚﺐ ﺑﻐﻀﻬﻢ واﻟﺘﱪي. اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ
ﻣﻨﻬﻢ؟
„Osoba koja mi je vrlo blizak rođak je apsolvent „Univerziteta Imam“ i radi kao
kadija u jednom od Emirata i drugi rođak koji radi kao inspektor u „Istražnoj
komisiji i javnom tužilaštvu“ a opravdavaju se da njihovi vladari tvrde da uzimaju
šerijat za sudiju (tahkimuš‐šeri’ah). Je li obaveza savjetovati im da ostave svoj
posao? Ako ustraju u onome na čemu su je li obaveza njihova mržnja i odricanje
od njih?“
:اﻟﺠﻮاب
أﻣﺎ اﻟﻘﺎﺿﻲ اﻟﺬي ﳛﻜﻢ. ﻓﺠﺰاﻩ اﷲ ﺧﲑا، وﻗﺎم ﲟﺎ ﳚﺐ ﻋﻠﻴﻪ،اﻟﻘﺎﺿﻲ اﻟﺬي ﻳﻌﻤﻞ ﺑﺎﻟﺸﺮﻳﻌﺔ؛ ﻫﺬا ﳏﺴﻦ
ﻓﻴُﺤﺐ ﲟﺎ ﻣﻌﻪ ﻣﻦ، أﺗﻰ ﻛﺒﲑة ﻣﻦ ﻛﺒﺎﺋﺮ اﻟﺬﻧﻮب، ﻓﺎﺳﻖ،ﻋﻦ ﻫﻮى ﰲ اﻟﻘﻀﻴﺔ اﳌﻌﻴﻨﺔ؛ ﻓﻬﺬا ﻋﺎص ﷲ
أﻣﺎ إن ﻛﺎن اﻟﻘﺎﺿﻲ ﻳﻌﻤﻞ ﺑﺎﻟﻘﻮاﻧﲔ أو اﻟﻠﻮاﺋﺢ واﻟﺘﻌﺎﻣﻴﻢ اﳌﺨﺎﻟﻔﺔ.اﻹﳝﺎن وﻳُﺒﻐﺾ ﲟﺎ ﻣﻌﻪ ﻣﻦ اﳌﻌﺼﻴﺔ
}وﻣﻦ ﻟﻢ ﻳﺤﻜﻢ ﺑﻤﺎ أﻧﺰل اﷲ: ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ. ﻓﻴُﺒﻐﺾ وﻳُﻌﺎدى وﻳُﻜﻔﺮ،ﻟﻠﺸﺮﻳﻌﺔ؛ ﻓﻬﺬا ﻛﺎﻓﺮ ﻣﺮﺗﺪ ﺑﻌﻴﻨﻪ
}اﻟﻘﻀﺎة ﺛﻼﺛﺔ؛ ﻗﺎض ﻓﻲ اﻟﺠﻨﺔ وﻗﺎﺿﻴﺎن ﻓﻲ:ﻓﺄوﻟﺌﻚ ﻫﻢ اﻟﻜﺎﻓﺮون{ وﻗﺎل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ
ﻣﺎ. واﻟﺬي ﰲ اﻟﻨﺎر اﻟﻘﺎﺿﻲ اﳉﺎﺋﺮ واﻟﻘﺎﺿﻲ اﳉﺎﻫﻞ، ﻓﺬﻛﺮ أن اﻟﻘﺎﺿﻲ اﻟﺬي ﰲ اﳉﻨﺔ ﻫﻮ اﻟﻌﺎدل،{اﻟﻨﺎر
.اﻟﺬي ﰲ "اﻻدﻋﺎء اﻟﻌﺎم"؛ ﻓﻼ أدري ﻣﺎ ﻋﻤﻠﻪ
„Odgovor:
Kadija koji radi po šerijatu je dobročinitelj (muhsin) i uradio je ono što mu je
obaveza, i neka ga Allah nagradi.
376 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Što se tiče kadije koji u određenom slučaju sudi strastima,677 takav je griješan
Allahu, fasiq, koji je uradio jedan od velikih grijeha, i voli se shodno imanu koji je
pri njemu a mrzi se shodno griješenju koje je kod njega.
Ako kadija radi678 po laičkim zakonima679 ili dekretima koji se suprotstavljaju
šerijatu, takav je kafir murtedd lično, pa se mrzi, neprijateljuje se prema njemu, i
tekfiri se. Rekao je Uzvišeni: A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio,
ti, oni su pravi nevjernici.
Rekao je .:
„Trojica je kadija. Kadija u Džennetu i dvojica u vatri.“, pa je spomenuo da je
pravedni kadija u Džennetu a onaj koji će biti u vatri je nepravedni kadija i kadija
džahil. Što se tiče onoga koji je u „Javnom Tužilaštvu“ ja ne znam680 šta on radi.“681
Rekoh, ako je kafir lično kada sudi onim što je spomenuo ’Ali El‐Hudajr,
prepuštamo Nusretu i Bilibaniju da nas obavijeste o propisu onoga koji od takvog
sudije radeći traži, riječima ili djelima, da uradi ono što je veliki kufr!?
Allahulmuste’an!
Najsmiješnije je to što Bilibani u jednom od „svojih odgovora“ jednom
prenosi sličnu fetvu ’Alija El‐Hudajra i uprkos tome nije sposoban da sabere dva i
dva i da izjednači dvije iste stvari.
Izvoli Bilibanijev prijevod (?)!
Razlika izmedju suđenja i propisivanja
Pitanje: Koja je razlika između suđenja po onome što Allah nije objavio i
propisivanja šerijata (zakona) mimo Allahova – a to je ono što je prošireno u
raznim islamskim državama? I šta je od ovoga mali kufr a šta veliki kufr? I da li je
677
Ovo je kadija koji ne uzima suprotan zakon za sudiju, a zbog čega El‐Hudajr spominje dodatak „u određenom
slučaju“ ćemo vidjeti u njegovim riječima iz komentara Kitabut‐tevhid kada budemo govorili o malom kufru, jer u
njemu tekfiri ovakvog ako taj opis preovladava u njegovim postupcima, iako vanjštinski nije uzeo suprotan zakon
za sudiju, gdje El‐Hudajr opis preovladanosti takvog suđenja uzima za dokaz neispravnosti ’aqide. Zbog čega to
itekako ima smisla ćeš vidjeti na tom mjestu. Allahulmuste’an!
678
Rekoh, pogledaj kako je El‐Hudajr vezao propis za vanjski opis djela rekavši „ako kadija radi“ i to uporedi sa
govorom neznalica koji se lažno i nepravedno otiru o stavove ovoga čovjeka.
679
Na ar. „qavanin“.
680
Ovo je obaveza muftije! Kada god ne zna stanje o kojem treba da izda vjerski propis dužan je da ne izdaje
fetvu, a ne kao Ibn Baz kojeg neki vole opravdavati nepoznavanjem stanja i slično što znači da je njihov najbolji
šejh izdavao fetve bez ostvarenja neophodnih uvjeta. Ovo je metoda onih koji ne vide da time „srozavaju“ svog
šejha na nivo prezrenog džahila.
Fetva je uzeta sa „Minbera...“ a prethodno objavljena na forumu „Selefijjun.“
681
EBU MUHAMMED 377
sud po onome što Allah nije objavio stvar koja izvodi iz vjere ili pak spada u uslove
potpunosti imana?
Odgovor: Razlika između njih je u tome što je zakonodavstvo – tešri' užeg
značenja od suda po onome što Allah nije objavio. A sud po onome što Allah nije
objavio je uopćenitiji pojam. To zbog toga što onaj ko ne sudi po onome što je
Allah objavio može suditi na osnovu zakonodavstva (tj. da donese sud propisujući
određeni zakon op. prev.), a može donijeti sud i na osnovu prohtjeva i strasti bez
zakonodavstva.
Što se tiče tešria – zakonodavstva, to je veliki kufr bez ikakvog detaljnog
pojašnjenja, i on predstavlja veliki kufr u djelu. Neće se gledati u ubjeđenje osobe.
Uzvišeni kaže: "Zar oni imaju bogove – šureka' koji im propisuju u vjeri ono što
Allah nije dozvolio?"
A što se tiče suda po onome što Allah nije objavio tu ima detaljnog pojašnjenja:
‐ Ako presudi iz strasti i prohtjeva u određenim pitanjima onda je to mali kufr.
Zbog hadisa. "Ima tri vrste kadija: dvojica u vatri a jedan u Džennet..." Zatim je
Poslanik, ., spomenuo kadiju koji je džahil i kadija koji sudi iz prohtjeva, a ovo
zadnje je dokaz našoj meseli. Hadis bilježe ehlu sunen (tj. Tirmizi, Ebu Davud,
Nesai i Ibn Madže, op. prev.).
‐ A ako presudi donoseći zakon, sistem, običaj i tome slično od stvari koje su
oprečne šerijatu, onda je to veliki kufr. Uzvišeni kaže: "A oni koji ne sude po
onome što je Allah objavio oni su nevjernici." I kaže uzvišeni: "Zar ne vidiš one
koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije
tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ga zaniječu."
I kaže Uzvišeni: "Oni pored Allaha za bogove uzeše svećenike svoje i monahe
svoje." A Allahov Poslanik, ., je ajet protumačio pokornošću u ohalaljivanju i
oharamaljivanju (tahlilu i tahrimu).
I kaže Uzvišeni: "A ako im se pokorite onda ste mušrici."
Šta je od ovoga mali kufr a šta veliki kufr?
Odgovor je da u sudu po onome što Allah nije objavio ima podrobnijeg
pojašnjenja, može biti veliki kufr koji ruši iman i millet kao kada bi doneo sud na
osnovu zakona, običaja, i tešri'a koji je oprečan šerijatu. Ako presudi na osnovu
prohtjeva i strasti onda je to mali kufr koji je oprečan vadžib imanu (a ne i aslul
iman ‐ imanu koji je osnova i bez kojeg nema islama op.prev.) Zbog hadisa: "Ima
tri vrste kadija: dvojica u vatri a jedan u Džennet..." Zatim je Poslanik, .,
378 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
spomenuo kadiju koji je džahil i kadija koji sudi iz prohtjeva, a ovo zadnje je dokaz
našoj meseli.
A što se tiče tešria ‐ zakonodavstva ‐ koje je oprečno šerijatu to je veliki kufr i u
tome nema dodatnog pojašnjenja. I da li je sud po onome što Allah nije objavio
stvar koja izvodi iz vjere ili pak spada u uslove potpunosti imana?
Odgovor je da u sudu po onome što Allah nije objavio ima podrobnijeg
pojašnjenja, može biti veliki kufr koji ruši iman i millet kao kada bi doneo sud na
osnovu zakona, običaja, i tešria koji je oprečan šerijatu. Ako presudi iz strasti i
prohtjeva u određenim pitanjima onda je to mali kufr koji je oprečan vadžib imanu
(imanu koji je obaveza).
Šejh Ali ibn Hudajr El‐Hudajr
Preveo: Ebu Usama ‐ Idriz Bilibani“
Bilibani nije naveo izvor ovih fetvi niti arapski tekst da provjerimo njegov
prijevod, ali u njemu postoje dvije stvari koje ne liče na ’Alija El‐Hudajra; prva su
riječi Bilibanija u zagradi gdje se, nakon Hudajrovih riječi, kaže „može suditi na
osnovu zakonodavstva (tj. da donese sud propisujući određeni zakon op. prev.)“
jer riječi El‐Hudajra „može suditi na osnovu zakondavstva“ ne znače „propisivanje
određenog zakona“ kao što je rekao ovaj ahmak, već znače „suđenje
zakonodavstvom“, zbog toga što sudija sudi zakonom kojeg je propisao drugi i to
je razlika između pukog sudije zakonom taguta i propisivača zakona mimo Allaha.
Allahulmuste’an! Ovo prezreno biće nije ostavilo na miru ni ’Alija El‐Hudajra
kojem se na silu pripisuje a nevin je od njega i od njegovog vjerovanja, i on i
Nusret!
Isto tako riječ „doneseći zakon“ u Bilibanijevom prijevodu „A ako presudi
donoseći zakon, sistem, običaj i tome slično od stvari koje su oprečne šerijatu,
onda je to veliki kufr.“ ne liči na govor El‐Hudajra, jer tagutijjet taguta suđenja se
ogleda u uzimanju zakona taguta za sudiju ili zakon riječima ili djelima a tagutijjet
propisivača zakona je neovisno propisivanje zakona mimo Allaha.
Na ovo skrećem pažnju zbog toga što riječi ovog džahila, koje je izgleda sebi
tendeciozno naštelio, ukazuju da onaj koji sudi tagutskim zakonom ali nije „donio
taj zakon“ ili „nije ga propisao“ nije tagut. Prepuštam ovog štetočinu Allahovoj
mudrosti i pravdi! Ali on na kraju ipak spominje ono što se treba reći a to je
„donio sud“ zakonom taguta, tj. „ako presudi radeći zakonom taguta“ kafir je
velikim kufrom bez detaljnog objašenjenja, i ovo je vjerovanje ehlus‐sunneta i
džema’ata.
EBU MUHAMMED 379
Eh, ovdje pitamo neznalice i smutljivce, s obzirom da osoba postoje kafirom
samo ako donese sud na osnovu tagutskog zakona, a to je slučaj „hakima“, kakav
je propis onoga koji traži od taguta hukma u laičkim sudnicama da riješi spor
suđenjem laičkim zakonom?! Zašto pravite razliku između ova dva opisa?! Oni
naravno imaju „dva džokera“ kojim izbjegavaju istinu:
1) Tehakum ne ulazi u aslud‐din.
2) Možda osoba ne zna da se dotični propis suprotstavlja šerijatskom, kao da
onaj koji ide kod taguta hukma da mu presudi od njega traži Allahov propis u
kojem je pogriješio i pripisao ga islamu!?
Ali ako taj propis ne pripiše islamu, a puko traženje suđenja tagutskim
zakonom je veliki kufr, ostaje „prvi džoker“, a to je da tehakum na ulazi u aslud‐
din. Allahulmust’ean!
Važne mes'ele: Temeljenje pravila vezanih za ovu vrstu velikog širka počinje
konstatacijom da se pojmovima 'ibadet, slijeđenje i pokornost, hukm,
tahkim i tehakum, želi tevhid, a tevhid biva riječima i djelima; rječima srca i
jezika, i djelima srca i tijela, koji ne biva tevhidom osim uz negaciju i
potvrdu. Dakle, Allah nas je stvorio radi 'ibadeta Njemu, odnosno da
ostvarimo tevhid 'ibadeta Njega, subhanehu ve te'ala, a u značenje pojma
'ibadet ulazi slijeđenje i pokornost, hukm i tehakum, pa ako se pojmom
'ibadet želi tevhid onda se pojmovima slijeđenje i pokornost, hukm i
tehakum, takođe želi tevhid, nutrinski i vanjštinski.
Princip tevhida, sa svim vrstama i jedinkama koje ga sačinjavaju, se ruši
vrstom kufra potpunog ostavljanja 'ibadeta682 u kojeg ulazi kufr oholosti,683 kufr
okretanja684 ili kufr izbjegavanja,685 ili vrstom kufra 'ibadeta nekom drugom mimo
682
U kojeg ulazi slijeđenje i pokornost i hukm i tehakum.
683
Kufrul‐isktibar.
684
Kufrut‐tevelli.
Kufrul‐’irad.
685
380 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Allaha, u ritualnom obredoslovnom smislu, slijeđenjem i pokornošću, hukmom i
tehakumom, a ova vrsta velikog kufra je veliki širk, a apsolutno ostavljanje i
'ibadet drugom mimo Allaha se mogu ostvariti srcem, ili riječima ili djelima.
'Ibadet drugom mimo Allaha ruši osnovu rukna negacije LA ILAHE a apsolutno
ostavljanje 'ibadeta Allahu ruši osnovu rukna potvrde ILLALLAH.
Zlatno pravilo: Ostvarenje velikog širka ne ovisi od vrsta kufra koje ulaze u
apsolutno ostavljanje, ali iz 'ibadeta drugom mimo Allaha proizilazi
apsolutno ostavljanje osnove tevhida jer ko upadne u veliki širk ostavio je
tevhid, kao što ostvarenje kufra apsolutnog ostavljanja ne ovisi od velikog
širka, iako iz apsolutnog ostavljanja 'ibadeta Allahu neminovno proizilazi
'ibadet šejtanu.
Zbog toga je neispravno reći da propisivač zakona mimo Allaha neovisno,
sudija tagutskim zakonom ili mutehakim tagutu ne postaju mušricima osim
ostvarenjem neke od vrsta kufra oholosti, okretanja ili izbjegavanja, kao što je
neispravno reći da kafir kufrom oholosti, okretanja ili izbjegavanja ne postaje
kafirom osim ako upadne u 'ibadet nekom drugom mimo Allaha.
Pa kao što za kufr propisivača i onoga koji mu se pokorava i slijedi ga nije bio
uslov da to uradi iz oholosti npr. već je bilo dovoljno da upadne u opis
propisivanja ili slijeđenja nije ni u širku suđenja tagutskim zakonom uslov tekfira
da to uradi iz oholosti, okretanja ili izbjegavanja šerijata i slično, već je dovoljno da
osoba upadne u opis uzimanja taguta i njegovog zakona za sudiju, za kojeg se u
riječima Uzvišenog Zakonodavca veže propis tekfira.
ﺎب ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن أَﻧﱠﻪُ ُﻣﻨَـﱠﺰٌل ِ ِ أَﻓَـﻐﻴـﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ أَﺑـﺘﻐِﻲ ﺣ َﻜﻤﺎ وﻫﻮ اﻟﱠ ِﺬي أَﻧْـﺰَل إِﻟَﻴ ُﻜﻢ اﻟْ ِﻜﺘﺎب ﻣ َﻔ ﱠ ﱠ
َ َﺎﻫ ُﻢ اﻟْﻜﺘ
ُ َﻳﻦ آَﺗَـْﻴـﻨ
َ ﺼ ًﻼ َواﻟﺬ ُ َ َ ُ ْ َ َ ُ َ ً َ َْ َ َْ
ﻳﻦ ِ ِ َ ِﻣ ْﻦ َرﺑﱢ
ْ ِﻚ ﺑ
َ ﺎﳊَ ﱢﻖ ﻓَ َﻼ ﺗَ ُﻜﻮﻧَ ﱠﻦ ﻣ َﻦ اﻟْ ُﻤ ْﻤ َﱰ
Zar da drugog mimo Allaha želim/uzimam za sudiju, a On je Onaj Koji vam je
objavio Knjigu, detaljno objašnjenu?! A oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro
EBU MUHAMMED 381
znaju da je ona objavljena od tvog Gospodara sa istinom i istinito, zato ti nikako
ne budi od onih koji sumnjaju!686
Znači, zar da uzimam nekog drugog mimo Allaha za sudiju, srcem, ili riječima
ili djelima, u obavijestima ili u praktičnim propisima, a on je Savršeni Znalac, Onaj
koji govori apsolutnu istinu, i Najpravedniji Sudac, Koji je čist od svakog vida
manjkavosti? Nema zaslužnog obožavanja, slijeđenja i pokornosti, i hukma i
tehakuma, mimo Njega, On nema sudruga, ni pomagača, niti se kod Njega bilo ko
za nekog može zauzimati bez Njegove dozvole i zadovoljstva.
Zato Uzvišeni kaže u idućem ajetu:
ِ ْ اﻵﺧﺮِة ِﻣﻦ
ِ ِ ِ ِ ِ
َ اﳋَﺎﺳ ِﺮ
ﻳﻦ َ َ َوَﻣﻦ ﻳَـْﺒﺘَ ِﻎ َﻏْﻴـَﺮ ا ِﻹ ْﺳﻼَم دﻳﻨًﺎ ﻓَـﻠَﻦ ﻳـُ ْﻘﺒَ َﻞ ﻣْﻨﻪُ َوُﻫ َﻮ ﰲ
Ko bude želio/uzeo neki drugi din mimo islama, neće mu biti primljen, a na
ahiretu će biti od gubitnika.688
ب ُﻛ ﱢﻞ َﺷ ْﻲ ٍء
ﻗُ ْﻞ أَ َﻏْﻴـَﺮ اﻟﻠّ ِﻪ أَﺑْﻐِﻲ َرﺑًّﺎ َوُﻫ َﻮ َر ﱡ
Reci: „Zar mimo Allaha da uzmem/želim/tražim nekog drugog za Rabba, a On je
Rabb svega!?689
ﲔ ِ ﻗَ َﺎل أَ َﻏْﻴـَﺮ اﻟﻠّ ِﻪ أَﺑْﻐِﻴ ُﻜ ْﻢ إِﻟَ ًـﻬﺎ َوُﻫ َﻮ ﻓَ ﱠ
َ ﻀﻠَ ُﻜ ْﻢ َﻋﻠَﻰ اﻟْ َﻌﺎﻟَﻤ
Reče: „Zar nekog drugog mimo Allaha da vam tražim za boga, a On vas je iznad
ostalog svijeta uzdigao!?“.690
686
Sura El‐En'am (6) 114
687
Sura El‐En'am (6) 115
688
Sura 'Alu Imran (3) 85
689
Sura El‐En'am (6) 164
690
Sura El‐A’raf (7) 140
382 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Vidimo da su ajeti koji govore o jednoći Allaha u hukmu, svejedno ticalo se to
obavijesti ili praktičnih propisa, izrečeni istim izrazom kao i ajeti o rububijjetu i
uluhijjetu, i ajeti uzimanja nečeg drugog za din mimo Allahovog dina.
Konstatovali smo da psovač vjere nije na dini islamu, iako nije uzeo psovku za
din, ili se pripisao nekoj u vanjskoj realnosti poznatoj vjeri mimo islama; pa kao
što se u pogledu tekfira psovača ne uslovljava da psovač uzme psovku za din isto
tako se za tekfir sudije tagutskim zakonom ne uvjetuje da uzme zakon taguta za
din, ali njihov din nije dinil islam iako se njemu pripisuju. Uzeti nevjerstvo ili opšte
poznati grijeh za din je dodatno nevjerstvo i tama iznad tame.
Rekao je Ibn Tejmijje u vezi navedenog ajeta iz sure El‐En’am:
ِ ِ ِ ِ
ﺎك َﻏْﻴـُﺮﻩُ َﱂْ ﻳَ ُﻜ ْﻦ َ َ ﻓَـﻠَ ْﻮ َﱂْ ﻳَ ُﻜ ْﻦ ُﻫﻨ.(ﺼ ًﻼ
ﺎب ُﻣ َﻔ ﱠ َ َ )أَﻓَـﻐَْﻴـَﺮ اﻟﻠﱠﻪ أَﺑْـﺘَﻐﻲ َﺣ َﻜ ًﻤﺎ َوُﻫ َﻮ اﻟﱠﺬي أَﻧْـَﺰَل إﻟَْﻴ ُﻜ ُﻢ اﻟْﻜﺘ:َوﻗَ َﺎل
ِْ اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن أ ََﻣﺮوﻩُ ﺑِﻌِﺒَ َﺎد ِة َﻏ ِْﲑ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوَﻻ ﱢاﲣَ ِﺎذ َﻏ ِْﲑ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوﻟِﻴًّﺎ َوَﻻ َﺣ َﻜ ًﻤﺎ ﻓَـﻠَ ْﻢ ﻳَ ُﻜﻮﻧُﻮا ﻳَ ْﺴﺘَ ِﺤﻘﱡﻮ َن
اﻹﻧْ َﻜ َﺎر ﻓَـﻠَ ﱠﻤﺎ أَﻧْ َﻜَﺮ ُ
ِﻚ ﻓَـﻬﻮ ﻣ ْﺸ ِﺮٌك ﺑِﺎَﻟﻠﱠﻪ ِﻮت َﻏ ٍﲑ ﳝُْ ِﻜﻦ ِﻋﺒﺎدﺗُﻪ واِ ﱢﲣﺎذُﻩ وﻟِﻴًّﺎ وﺣﻜْﻤﺎ وأَﻧﱠﻪ ﻣﻦ ﻓَـﻌﻞ َذﻟ ِ ِ
ُ َُ َ َ َ ْ َ ُ َ ً ُ َ َ ُ َ َ ُ َ َ ُ ْ ُﻚ َدل َﻋﻠَﻰ ﺛـُﺒﱠ َ َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ َذﻟ
ِ ِ ِ
َ )َﻻ َْﲡ َﻌ ْﻞ َﻣ َﻊ اﻟﻠﱠﻪ إ َﳍًﺎ:ﲔ( َوﻗَ َﺎل
آﺧَﺮ ﻓَـﺘَـ ْﻘﻌُ َﺪ َ ِآﺧَﺮ ﻓَـﺘَ ُﻜﻮ َن ﻣ َﻦ اﻟْ ُﻤ َﻌ ﱠﺬﺑ
َ )ﻓَ َﻼ ﺗَ ْﺪعُ َﻣ َﻊ اﻟﻠﱠﻪ إ َﳍًﺎ:َﻛ َﻤﺎ ﻗَ َﺎل ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ
.ﻚ ِ ُ ﻣ ْﺬﻣﻮﻣﺎ ﳐَْ ُﺬ ًوﻻ( وأَﻣﺜ
َ ﺎل َذﻟ َْ َ ًُ َ
„Rekao je: Zar da drugog mimo Allaha želim/uzimam za sudiju, a On je Onaj Koji
vam je objavio Knjigu, detaljno objašnjenu?!
Pa da tada nije postojao neko mimo Njega mušrici mu ne bi naredili ’ibadet
drugog mimo Allaha niti uzimanje drugog mimo Allaha za velijja niti hakema
(sudiju); (da nije postojao drugi mimo Njega) ne bi zaslužili ukor. Kada ih je ukorio
zbog toga to ukazuje na postojanje drugog čiji ’ibadet, uzimanje za velijja i
hakema (sudiju) je moguće, i da je onaj koji to uradi mušrik Allahu, kao što je
rekao Uzvišeni: Nemoj se mimo Allaha moliti drugom bogu pa da budeš od
kažnjenih.
Rekao je: Nemoj uz Allaha činiti drugog boga pa da ostaneš pokuđen ostavljen
na cjedilu!...“691
Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah:
أن اﳊﻜﻢ ﺑﺎﻟﻌﺪل واﺟﺐ ﻣﻄﻠﻘﺎ ﰲ ﻛﻞ زﻣﺎن وﻣﻜﺎن ﻋﻠﻰ ﻛﻞ أﺣﺪ وﻟﻜﻞ أﺣﺪ واﳊﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل:واﳌﻘﺼﻮد
اﷲ ﻋﻠﻰ ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻫﻮ ﻋﺪل ﺧﺎص وﻫﻮ أﻛﻤﻞ أﻧﻮاع اﻟﻌﺪل وأﺣﺴﻨﻬﺎ واﳊﻜﻢ ﺑﻪ واﺟﺐ
691
Medžmu’ul‐fetava 2/330 (Šamilah)
EBU MUHAMMED 383
ﻋﻠﻰ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ وﻛﻞ ﻣﻦ اﺗﺒﻌﻪ وﻣﻦ ﻟﻢ ﻳﻠﺘﺰم ﺣﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ وﻫﺬا واﺟﺐ
ًاﺣ َﺪة ِ } َﻛﺎ َن اﻟﻨﱠﺎس أُﱠﻣﺔً و:ﻋﻠﻰ اﻷﻣﺔ ﰲ ﻛﻞ ﻣﺎ ﺗﻨﺎزﻋﺖ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻷﻣﻮر اﻹﻋﺘﻘﺎدﻳﺔ واﻟﻌﻤﻠﻴﺔ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ
َ ُ
ﻴﻤﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ ُﻔﻮا ﻓِ ِﻴﻪ ِ ِ ْﻜﺘَﺎب ﺑِﺎﻟْﺤ ﱢﻖ ﻟِﻴﺤ ُﻜﻢ ﺑـﻴﻦ اﻟﻨ ِ ِ ِ
َ ﱠﺎس ﻓ َ ْ َ َ ْ َ َ َ ﻳﻦ َوأَﻧْـ َﺰ َل َﻣ َﻌ ُﻬ ُﻢ اﻟ َ ﻳﻦ َوُﻣ ْﻨﺬ ِر
َ ﺸ ِﺮ َ ﺚ اﻟﻠﱠﻪُ اﻟﻨﱠﺒﻴﱢ
ﻴﻦُ ﺑَ ﱢ َ ﻓَـﺒَـ َﻌ
ِ ِ ِ وﻣﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ َ ِ ِ ﱠ
} َوَﻣﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ ْﻔﺘُ ْﻢ:ﺎت{ ﺳﻮرة اﻟﺒﻘﺮة وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ ُ َﺎءﺗْـ ُﻬ ُﻢ اﻟْﺒَـﻴﱢـﻨ
َ ﻳﻦ أُوﺗُﻮﻩُ ﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌﺪ َﻣﺎ َﺟَ ﻒ ﻓﻴﻪ إِﻵ اﻟﺬ ََ
ِ }ﻓَِﺈ ْن ﺗَـﻨَ َﺎز ْﻋﺘُﻢ ﻓِﻲ َﺷﻲ ٍء ﻓَـﺮدﱡوﻩُ إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠﻪ:ﻓِ ِﻴﻪ ِﻣﻦ َﺷﻲ ٍء ﻓَﺤﻜْﻤﻪُ إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ{ ﺳﻮرة اﻟﺸﻮرى وﻗﺎل
ُ ْ ْ ُ ُ ْ ْ
.ﻮل{ ﺳﻮرة اﻟﻨﺴﺎء ِ واﻟ ﱠﺮ ُﺳ
َ
„Želi se reći da je suđenje pravdom obaveza u apsolutnom smislu, u svakom
vremenu i mjestu i svakom pojedincu. Suđenje onim što je objavljeno
Muhammedu, ., je posebna pravda, i ono je najpotpunija i najljepša vrsta
pravde, i suđenje njime je obaveza Vjerovjesniku, ., i svakom ko ga slijedi. A onaj
koji se ne pridržava zakona Allaha i Njegovog Poslanika je kafir. I to je obaveza
ummetu u svemu u čemu se spore od ’aqidetskih i praktičnih stvari. Rekao je
Uzvišeni: Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da
donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po
njoj sudi ljudima u onome u čemu se razilazei. A u pogledu nje se nisu razišli
osim oni kojima je ona data nakon što su im već bili došli jasni dokazi; Sura El‐
Baqara 213
Kaže Uzvišeni: U čemu god da se raziđete propis za to je kod Allaha. To vam je,
eto, Allah, Gospodar moj ‐ u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam. Sura Eš‐
Šura 10
Rekao je: Ako se u bilo čemu sporite vratite ga Allahu i Poslaniku. Sura En‐
Nisa’“692
Uzimanje drugog mimo Allaha za obožavanog (ma’buda), ili zaštitnika
(velijja), ili sudiju (hakema) može biti srcem, ili riječima ili djelima, a sura El‐En’am
je mekkanska. U dokaze za veliki širk suđenja tagutskim zakonom spadaju riječi
Uzvišenog:
ِِ
َ َوَﻻ ﻳُ ْﺸ ِﺮُك ِﰲ ُﺣﻜْﻤﻪ أ
َﺣ ًﺪا
I u Svom hukmu/presudi nikog ne pridružuje.693
A po drugom kiraetu:
692
Ove riječi su dio govora šejhul‐islama iz „Minhadžus‐sunneh“ kojeg tumačimo u ovoj knjizi.
693
Sura El‐Kehf (18) 26
384 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ِِ
َ َوَﻻ ﺗُ ْﺸ ِﺮْك ِﰲ ُﺣﻜْﻤﻪ أ
َﺣ ًﺪا
Ne pridružuj nikog u Njegovom hukmu.694
Dakle, On ne pridružuje Sebi nikog u kosmičkoj (qaderskoj) odredbi i presudi
niti u vjerskoj, koja se sastoji od obavijesti i propisa, jer je samo On stvorio i samo
On može naređivati, i samo On zaslužuje apsolutnu pokornost, kao što je rekao u
suri El‐A’araf:
ْ ُأَﻻَ ﻟَﻪ
اﳋَْﻠ ُﻖ َواﻷ َْﻣُﺮ
695
Samo Njemu pripada stvaranje i odredba.
Zato onaj koji prizna da svo stvaranje pripada samo Allahu neminovno mora
priznati da apsolutna odredba pripada samo Njemu, jer to ulazi u jednoću u
stvaranju, upravljanju i vladanju, i da samo On zaslužuje pokornost i pokoriti se
samo Njemu i to je ono što neminovno proizilazi iz tevhidur‐rububijjeh i ono na
što šehadet tevhida direktno ukazuje od tevhidul‐uluhijje.
Onaj koji propisivanjem zakona, hukmom i tehakumom upadne u veliki širk u
u pogledu vjerske odredbe, kao da je onome, kojem je dao učešće u vjerskoj
odredbi pripisao stvaranje stvorenja i vladanje njima, jer pravo na apsolutnu
vjersku odredbu ima samo Stvoritelj i Apsolutni Vladar. Da Allah sačuva!
Ako kaže da mu nije pripisao stvaranje, a to naravno ne rade osim
ekstremisti među mušricima, kažemo da kao što vjeruje da je Allah jedini
Stvoritelj mora vjerovati da je Allah Jedini Vladar, Upravitelj i Sudija i samo Njegov
zakon slijediti i Njemu se pokoravati, suđenjem samo Njegovim zakonom i
traženjem rješenja sporova suđenjem samo Njegovim zakonom, i ’ibadetom samo
Uzvišenom Allahu mimo svega stvorenog što je apsolutno ovisno od Njega a On je
Apsolutno Neovisni Hvale Dostojni.
Tako u pogledu Gospodara svega stvorenog iz jednoće u stvaranju proizilazi
jednoća u odredbi a iz jednoće u odredbi proizilazi jednoća u stvaranju, jer ova
dva opisa su vjerski međusobno povezana neminovnom uzročnom povezanošću.
To svaki razuman i zdrav čovjek osjeća u svojoj prirodi i instinktu čak i kada je
u pitanju njegova vlast i upravljanje, pa ćeš ga zateći kako ne dozvoljava da
njegovim imetkom kojeg je on zaradio upravlja drugi, ili u njemu ima učešće, ili u
pitanju njegove djece ili žene. Ako bi neko zatražio učešće u imetku on ga
zabranjuje pod izgovorom da je to njegov imetak i da ga je on zaradio, a ako bi mu
694
Sura El‐Kehf (18) 26
695
Sura El‐A’araf (7) 54
EBU MUHAMMED 385
se žena „pokoravala komšiji“ u „nepokornosti njemu“ buni se tome pod
izgovorom da je ona njegova žena a ne komšijina. Isto se kaže i u pogledu djece.
Zgražavanje će biti veće ako bi njegova žena i djeca dali učešće njegovom
neprijatelju u onome u čemu njegovi neprijatelji nemaju nikakvog udjela. A sve to
će biti još groznije ako je taj čovjek objavio neprijateljstvo neprijatelju zbog
nepoštovanja, zavisti i mržnje prema njegovoj ženi i djeci. Allahulmuste’an!
Rekao je Uzvišeni u suri Er‐Rum:
ِِ ِ ِ ِ ِ
ٌﺖ أَْﳝَﺎﻧُ ُﻜ ْﻢ ﻣ ْﻦ ُﺷَﺮَﻛﺎءَ ِﰲ َﻣﺎ َرَزﻗْـﻨَﺎ ُﻛ ْﻢ ﻓَﺄَﻧْـﺘُ ْﻢ ﻓﻴﻪ َﺳ َﻮاء ْ ب ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻣﺜَ ًﻼ ﻣ ْﻦ أَﻧْـ ُﻔﺴ ُﻜ ْﻢ َﻫ ْﻞ ﻟَ ُﻜ ْﻢ ﻣ ْﻦ َﻣﺎ َﻣﻠَ َﻜ َ ﺿَﺮ َ
ِ ﱠ ِ ٍ ِ ِ ِ ِ ِ
َ ﴾ ﺑَ ِﻞ اﺗـﱠﺒَ َﻊ اﻟﺬ٢٨﴿ ﺼ ُﻞ ْاﻵَﻳَﺎت ﻟ َﻘ ْﻮم ﻳَـ ْﻌﻘﻠُﻮ َن
ﻳﻦ ﻇَﻠَ ُﻤﻮا أ َْﻫ َﻮاءَ ُﻫ ْﻢ ﻚ ﻧـُ َﻔ ﱢَ َﲣَﺎﻓُﻮﻧَـ ُﻬ ْﻢ َﻛﺨﻴ َﻔﺘ ُﻜ ْﻢ أَﻧْـ ُﻔ َﺴ ُﻜ ْﻢ َﻛ َﺬﻟ
ﻚ ﻟِﻠﺪﱢﻳ ِﻦ َﺣﻨِﻴ ًﻔﺎ ﻓِﻄَْﺮةَ اﻟﻠﱠ ِﻪ اﻟﱠِﱵ ِ
َ ﴾ ﻓَﺄَﻗ ْﻢ َو ْﺟ َﻬ٢٩﴿ ﻳﻦ ِ ِ
َ َﺿ ﱠﻞ اﻟﻠﱠﻪُ َوَﻣﺎ َﳍُ ْﻢ ﻣ ْﻦ ﻧَﺎﺻ ِﺮ
ِ ِ
َ ﺑِﻐَ ِْﲑ ﻋ ْﻠ ٍﻢ ﻓَ َﻤ ْﻦ ﻳَـ ْﻬﺪي َﻣ ْﻦ أ
ﲔ إِﻟَْﻴ ِﻪ ِ ِ ﱢﻳﻦ اﻟْ َﻘﻴﱢ ُﻢ َوﻟَ ِﻜ ﱠﻦ أَ ْﻛﺜَـَﺮ اﻟﻨ ِ ِ ﻓَﻄَﺮ اﻟﻨﱠﺎس ﻋﻠَﻴـﻬﺎ َﻻ ﺗَـﺒ ِﺪ
َ ِ﴾ ُﻣﻨﻴﺒ٣٠﴿ ﱠﺎس َﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن ُ ﻚ اﻟﺪ َ ﻳﻞ ﳋَْﻠ ِﻖ اﻟﻠﱠ ِﻪ َذﻟَ ْ َْ َ َ َ
ِ ٍ ِ ِ ِ ِ ﱠ ِ ِ ِ ِ
ﻳﻦ ﻓَـﱠﺮﻗُﻮا دﻳﻨَـ ُﻬ ْﻢ َوَﻛﺎﻧُﻮا ﺷﻴَـ ًﻌﺎ ُﻛ ﱡﻞ ﺣ ْﺰب ﲟَﺎ َ ﴾ ﻣ َﻦ اﻟﺬ٣١﴿ ﲔ َ ﺼ َﻼ َة َوَﻻ ﺗَ ُﻜﻮﻧُﻮا ﻣ َﻦ اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮﻛ ﻴﻤﻮا اﻟ ﱠ ُ َواﺗﱠـ ُﻘﻮﻩُ َوأَﻗ
﴾٣٢﴿ ن َ ﻟَ َﺪﻳْ ِﻬ ْﻢ ﻓَ ِﺮ ُﺣﻮ
Allah navodi primjer od vas samih; imate li vi u onome što posjedujete partnere
u onome čime Smo vas opskrbili pa ih se bojite kao što se bojite samih sebe?
Tako Mi detaljno objašnjavamo znakove narodu koji ima razum. ﴾28﴿ Nemate!
Već oni koji su u nepravdu upali slijede svoje strasti, bez imalo znanja, pa ko će
uputiti onoga koga je Allah u zabludu odveo?! I za njih neće biti pomagača. ﴾29﴿
Zato ti okreni lice svoje prema pravoj vjeri, kao hanif! To je Allahova fitra na
kojoj je ljude stvorio, nema promjene Allahovom stvaranju. To je istinska vjera
ali većina ljudi ne zna. ﴾30﴿ Iskreno se (samo) Njemu vraćajući i bojte Ga se i
uspostavite namaz i nemojte biti od mušrika! ﴾31﴿ Od onih koji su rascijepkali
svoj din i podijelili se na stranke, svaka stranka sretna zbog onoga na čemu je!
696
﴾32﴿
Rekao je Uzvišeni u suri En‐Nahl:
ﺎتِ َ﴾ وَﳚﻌﻠُﻮ َن ﻟِﻠﱠ ِﻪ اﻟْﺒـﻨ٥٦﴿ ﺼﻴﺒﺎ ِﳑﱠﺎ رزﻗْـﻨَﺎﻫﻢ ﺗَﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ﻟَﺘﺴﺄَﻟُ ﱠﻦ ﻋ ﱠﻤﺎ ُﻛْﻨﺘﻢ ﺗَـ ْﻔﺘـﺮو َن ِ ِ
َ َْ َ َُ ْ ُ َ ْ ُ ْ ُ ََ ً ََوَْﳚ َﻌﻠُﻮ َن ﻟ َﻤﺎ َﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن ﻧ
﴾ ﻳَـﺘَـ َﻮ َارى ِﻣ َﻦ٥٨﴿ ﻴﻢ ِ ِ
ٌ َﺣ ُﺪ ُﻫ ْﻢ ﺑ ْﺎﻷُﻧْـﺜَﻰ ﻇَ ﱠﻞ َو ْﺟ ُﻬﻪُ ُﻣ ْﺴ َﻮًّدا َوُﻫ َﻮ َﻛﻈ
ِ
َ ﴾ َوإ َذا ﺑُﺸَﱢﺮ أ٥٧﴿ ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ َوَﳍُ ْﻢ َﻣﺎ ﻳَ ْﺸﺘَـ ُﻬﻮ َن
696
Sura Er‐Rum (30) 28‐32. Ovo je moj prijevod ajeta.
386 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Rekao je Uzvišeni:
danas obuhvatio skoro sav svijet, i kojeg se sačuvao samo mali broj odabranih
Allahovih stvorenja.
Rekao je šejh Muhammed sin ’Abdulvehhaba, rahimehullah, tumačeći
spomenuti ajet iz sure El‐Kehf:
„Šesto: činjenica da u Svom hukmu ne pridružuje nikog.
Sedmo: zabrana pridruživanja (išrak) stvorenja u Allahovom hukmu (presudi),
prema kiraetu zabrane.699“700
U dokaze za veliki širk suđenja tagutskim zakonom ulaze takođe riječi Uzvišenog:
ُوﱄ ْاﻷ َْﻣ ِﺮ ِﻣْﻨ ُﻜ ْﻢ ﻓَِﺈ ْن ﺗَـﻨَ َﺎز ْﻋﺘُ ْﻢ ِﰲ َﺷ ْﻲ ٍء ﻓَـُﺮﱡدوﻩُ إِ َﱃ اﻟﻠﱠ ِﻪ
ِ ﻮل َوأ َ َﻃﻴﻌُﻮا اﻟﱠﺮ ُﺳِ َﻃﻴﻌﻮا اﻟﻠﱠﻪ وأ ِ
َ َ ُ ﻳﻦ آَ َﻣﻨُﻮا أ
ِﱠ
َ ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟﺬ
ِ ِ ِ ِ
َ ﻮل إِ ْن ُﻛ ْﻨﺘُ ْﻢ ﺗُـ ْﺆﻣﻨُﻮ َن ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َواﻟْﻴَـ ْﻮم ْاﻵَﺧ ِﺮ َذﻟ
ِِ ﱠ ِ واﻟﱠﺮﺳ
َ ﴾ أَ َﱂْ ﺗَـَﺮ إ َﱃ اﻟﺬ٥٩﴿ َﺣ َﺴ ُﻦ ﺗَﺄْ ِو ًﻳﻼ
ﻳﻦ ﻳَـ ْﺰﻋُ ُﻤﻮ َن ْ ﻚ َﺧْﻴـٌﺮ َوأ ُ َ
ِ ُﻳﺪو َن أَ ْن ﻳـﺘﺤﺎ َﻛﻤﻮا إِ َﱃ اﻟﻄﱠﺎﻏ
ِﻮت وﻗَ ْﺪ أ ُِﻣﺮوا أَ ْن ﻳ ْﻜ ُﻔﺮوا ﺑِﻪ ِ ِ ِ
ُ َ ُ َ ُ َ ََ ُ ﻚ ﻳُِﺮ َ ﱠﻬ ْﻢ آَ َﻣﻨُﻮا ﲟَﺎ أُﻧْ ِﺰَل إِﻟَْﻴ
َ ﻚ َوَﻣﺎ أُﻧْ ِﺰَل ﻣ ْﻦ ﻗَـْﺒﻠ ُ أَﻧـ
﴾٦٠﴿ ﻴﺪا ً ِﺿ َﻼًﻻ ﺑَﻌ ِ ﻳﺪ اﻟﺸﱠﻴﻄَﺎ ُن أَ ْن ﻳ
َ ﻀﻠﱠ ُﻬ ْﻢ ُ ْ ُ َوﻳُِﺮ
O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku701 i zapovjednicima
vašim. A ako se u bilo čemu sporite vratite ga Allahu i Poslaniku ako vjerujete u
Allaha i u onaj svijet; to je bolje i tako se najbolje tumači i ima najbolje
posljedice. ﴾59﴿ Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi
i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak hoće/žele da se tehakume tagutu,702
a naređeno im je da zanevjeruju703 u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu
navede. ﴾60﴿ 704
Ovaj ajet kao što je dokaz za širk tehakuma tagutu je takođe dokaz i za širk
suđenja tagutskim zakon, jer, kao što si vidio, imaju istu osnovu, s time što sudija
sudi tagutskim zakonom i time postaje tagut, a mutehakim tagutu traži suđenje
tagutskim zakonom. Obojica su mušrici bez obzira na srčana uvjerenja.
699
Na arapskom je rečeno „džezm“, misli se na izostavljanje vokala zadnjeg slova što u mnogim glagolima biva u
zapovednoj formi, u koju ulazi zabranjivanje. Ne kaže se ve la tušriku već va la tušrik, pa se izostavlja vokal „u“.
700
Tarikhu Nedžd, str. 554.
701
Samo Allahu i Njegovom Poslaniku.
702
Kod Korkuta: „...žele da im se pred šejtanom sudi“.
Kod Korkuta: „...da ne vjeruju u njega“.
703
704
Sura En‐Nisa’ (4) 59‐60
388 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ih uzima za svoju braću u vjeri, povećavajući njihov broj i moral protiv muslimana,
boreći se tako protiv da’ve tevhida i njenih sljedbenika koji su sigurno bolji od
mušrika i onih koji se nisu odrekli od njih, kakvi god da su ti muslimani. Allah mi je
dovoljan i divan je On Zaštitnik protiv svakog licemjera i oholog prkosnika i džahila
bez stida i obraza!
Ako ovo nije licemjerstvo i najveći ljudski jad i čemer i oličenje
izbezumljenosti ja ne znam šta je! Kažu ko god se ufati za „kvaku“ sudnice je
kafir!? Da Allah sačuva! Zar i onda kada ode u sudnicu da uradi iman i da ne uradi
kufr!? Na ovo ćemo se ponovo vratiti u poglavlju o velikom širku tehakuma.
Pravilo: Jasan vanjski kufr i širk je kategorički dokaz srčanog nevjerstva ali
vanjski iman nije kategorički dokaz srčanog imana, jer munafici ispoljavaju
iman a u srcu kriju kufr.
Suđenje šerijatom i traženje riješenja sporova suđenjem šerijatom od strane
vjernika je dokaz i vid zadovoljstva Allahom kao Gospodarom, Muhammedom,
., kao vjerovjesnikom, i islamom kao dinom, a suđenje tagutskim zakonom i
traženje riješenja spora suđenjem njime je dokaz zadovoljstva opisom suđenja i
390 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Mes’ela: Nazivanje suđenja tagutskim zakonom velikim kufrom a ne velikim
širkom ne mijenja njegovu suštinu i propis a to je nemogućnost sastajanja sa
aslu dinil islamom i da jedno isključuje drugo.
Bilibani, da ga Allah uputi istini, uporno i naporno, pored svih vjerskih dokaza
i idžma’a muslimana, tvrdi da suđenje tagutskim zakonom i tehakum tagutu nije
veliki širk već je veliki kufr, a zatim, što je najgore u tome, na to nadovezuje
šejtanske propise od kojih su čisti svi učenjaci i učenici islama, otvarajući vrata
opravdanja neznanjem „počiniocu velikog kufra“ hukma i tehakuma tagutu pod
EBU MUHAMMED 391
izgovorom da nije upao u „veliki širk“, uprkos tome što je razilaženje učenjaka u
pogledu toga da li su kufr i širk sinonimi ili se radi o pojmovima različite prirode i
suštine čisto terminološko razilaženje na koje se ne nadovezuje nijedno jedino
razilaženje u praksi.
ﺿﻼَﻻً ﺑَﻌِ ًﻴﺪا ِ ِ ِإِ ﱠن اﻟﻠّﻪ ﻻَ ﻳـ ْﻐ ِﻔﺮ أَن ﻳ ْﺸﺮَك ﺑِِﻪ وﻳـ ْﻐ ِﻔﺮ ﻣﺎ دو َن َذﻟ
َ ﻚ ﻟ َﻤﻦ ﻳَ َﺸﺎء َوَﻣﻦ ﻳُ ْﺸ ِﺮْك ﺑِﺎﻟﻠّﻪ ﻓَـ َﻘ ْﺪ
َ ﺿ ﱠﻞ َ ُ َ ُ ََ َ ُ ُ َ َ
Uistinu, Allah neće oprostiti da Mu se drugi pridružuje a oprostiće ono što je
manje od toga kome bude htio. A onaj koji pridružuje Allahu je skrenuo u
daleku zabludu.706
Pa je suđenje tagutskim zakonom i traženje rješenja spora suđenjem njime
nazvao „dalekom zabludom“ kao što je širk uopšteno i neograničeno nazvao
„dalekom zabludom“. Zašto Bilibani zaboravi ove ajete!? Allahulmuste’an! Uistinu
je ovo stvorenje nanijelo ogromnu nepravdu islamu, muslimanima i onim koji
traže istinu. Meni ne preostaje ništa drugo do vraćanje Allahu i pisanje ovih
redova a Allah nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik. Allah je prokleo učenjake
koji kriju znanje i obavijestio da ih proklinju oni koji proklinju, a šta reći onda za
ove ljude koji već dvije godine lažu na Allaha i na Njegovu vjeru, pripisujući joj
najodvratnije stvari?! Kakva su to srca koja nose u svojim prsima!!
Nastavimo sa navođenjem dokaza za ovu vrstu velikog širka!
Navedeni ajeti sure En‐Nisa’ iz kojih smo uzeli definiciju hukma i tehakuma
se završavaju riječima Uzvišenog:
705
Sura En‐Nisa’ (4) 60
706
Sura En‐Nisa’ (4) 116
392 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Tumačenje ajeta: tahkimom Poslanika, ., se, s obzirom da ulazi u značenje
’ibadeta kojim se u Kur’anu želi tevhid, takođe želi činjenje Allaha jednim
(tevhidullah) tahkimom samo Njegovog Zakona, kojeg je objavio Svom Poslaniku,
., srcem, riječima ili djelima.
Ovaj tahkim se kao i ’ibadet ruši na dva načina: apsolutnim ostavljanjem u
kojeg ulazi kufr okretanja, izbjegavanja, i oholosti, ili tahkima nekog ili nečeg
drugog mimo Allaha i Njegovog zakona, a to je veliki širk samo po sebi i neovisno
od vrsta kufra koje ulaze u apsolutno ostavljanje, s time što stalno napominjemo
da je kufr apsolutnog ostavljanja u vanjskoj realnosti najlakše ustanoviti pojavom
velikog širka, jer onaj koji uradi širk je ostavio tevhid.
Zbog toga je Allah čovjeka koji je htio da mu se sudi pred tagutom opisao
širkom i okretanjem od Kur’ana i Sunneta a širk tehakuma tagutu kada postoji
mogućnost suđenja pred šerijatom i vraćanje prava putem šerijatskih sudnica je
grozniji od velikog širka tehakuma tagutu u mjestima i vremenima u kojim ne
postoje islamski sudije i sudnice i u njemu je značenje ostavljanja i okretanja od
šerijata izraženije i veće.
Rekao je Es‐Sa’di:
707
Sura En‐Nisa’ (4) 65
708
Kada se spomene islam uz iman onda se islam tiče vanjštine, a iman se tiče srca. U ovom ajetu je Uzvišeni
spomenuo „tahkim“ uz srčane opise, iz čega se razumije da se tahkim tiče „vanjskog opisa“, tj. islama.
EBU MUHAMMED 393
ﰲ ﻛﻞ ﺷﻲء: أي،ﰒ أﻗﺴﻢ ﺗﻌﺎﱃ ﺑﻨﻔﺴﻪ اﻟﻜﺮﳝﺔ أ ﻢ ﻻ ﻳﺆﻣﻨﻮن ﺣﱴ ﳛﻜﻤﻮا رﺳﻮﻟﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﺷﺠﺮ ﺑﻴﻨﻬﻢ
ﰒ ﻻ ﻳﻜﻔﻲ ﻫﺬا، ﻓﺈ ﺎ ﻻ ﺗﻜﻮن إﻻ ﻣﺴﺘﻨﺪة ﻟﻠﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ، ﲞﻼف ﻣﺴﺎﺋﻞ اﻹﲨﺎع،ﳛﺼﻞ ﻓﻴﻪ اﺧﺘﻼف
ﰒ ﻻ ﻳﻜﻔﻲ ذﻟﻚ، وﻛﻮ ﻢ ﳛﻜﻤﻮﻧﻪ ﻋﻠﻰ وﺟﻪ اﻹﻏﻤﺎض،اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﺣﱴ ﻳﻨﺘﻔﻲ اﳊﺮج ﻣﻦ ﻗﻠﻮ ﻢ واﻟﻀﻴﻖ
ﻓﺎﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﰲ ﻣﻘﺎم. واﻧﻘﻴﺎد ﺑﺎﻟﻈﺎﻫﺮ واﻟﺒﺎﻃﻦ، وﻃﻤﺄﻧﻴﻨﺔ ﻧﻔﺲ،ﺗﺴﻠﻴﻤﺎ ﺑﺎﻧﺸﺮاح ﺻﺪر
ً ﺣﱴ ﻳﺴﻠﻤﻮا ﳊﻜﻤﻪ
،ﻓﻤﻦ اﺳﺘﻜﻤﻞ ﻫﺬﻩ اﳌﺮاﺗﺐ وﻛﻤﻠﻬﺎ َ . واﻟﺘﺴﻠﻴﻢ ﰲ ﻣﻘﺎم اﻹﺣﺴﺎن، واﻧﺘﻔﺎء اﳊﺮج ﰲ ﻣﻘﺎم اﻹﳝﺎن،اﻹﺳﻼم
ﻣﻊ،وﻣﻦ ﺗﺮﻛﻪ َ .ﻓﻘﺪ اﺳﺘﻜﻤﻞ ﻣﺮاﺗﺐ اﻟﺪﻳﻦ ﻛﻠﻬﺎ
َ ،ﻓﻤﻦ ﺗﺮك ﻫﺬا اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ اﳌﺬﻛﻮر ﻏﲑ ﻣﻠﺘﺰم ﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ
.اﻟﻌﺎﺻﲔ اﻟﺘﺰاﻣﻪ ﻓﻠﻪ ﺣﻜﻢ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ
„Zatim se Uzvišeni Svojim plemenitim Nefsom zakleo da oni neće vjerovati sve dok
ne uzmu Njegovog Poslanika za sudiju u onom u čemu se spore: tj. u svemu u
čemu se dogodi razilaženje, suprotno mes’elama idžma’,709 jer one ne bivaju osim
oslonjene na Knjigu i Sunnet. Zatim, taj tahkim nije dovoljan sve dok u njihovim
srcima ne nestane tegobe i tjeskobe, i dok ga ne budu uzimali za sudiju (tahkim)
na ponizan način. Zatim to nije dovoljno sve dok se u potpunosti ne predaju
njegovoj presudi, prostranih prsa, smirene duše, i vanjskom i unutrašnjom
povinutošću.
Dakle, tahkim je na mjestu islama, nestanak tegobe na mjestu imana, a predanost
na mjestu ihsana. Ko upotpuni ove stepene upotpunio je sve stepene dina. Pa ko
ostavi710 spomenuti tahkim ne pridržavajući ga se (iltizām) je kafir, a ko ga ostavi
uz pridržavanje (iltizām) njega,711 njegov propis je poput propisa njemu sličnih
griješnika.“712
Iltizām (pridržavanje) tahkima Poslanika, ., kao što smo rekli, se ruši
nevjerničkim ostavljanjem, ili velikim širkom, nutrinski ili vanjštinski, svejedno da li
je zakon taguta uzeo za svoj din ili ne, i ovo ruši osnovu pridržavanja samo
Allahovog zakona. Onaj koji u dotičnom pitanju sačuva osnovu pridržavanja i u
suđenju, slijedeći svoje strasti, ostavi obaveznu potpunost (el‐kemalul‐vadžib)
pridržavanja je griješnik koji je upao u mali kufr, i njegov propis je poput propisa
njemu sličnih griješnika. Es‐Sa’di je ove riječi uzeo od Ibn Tejmijje, koji je govoreći
o istom ajetu u „Minhadžus‐sunneh“ rekao:
709
Učenjaci se ne razilaze kada postoji idžma’ kojeg znaju.
710
Ovim misli na „apsolutno ostavljanje“ koje je veliki kufr i ono je „apsolutno nepridržavanje“.
711
Uz osnovu pridržavanja njega srcem, riječima i djelima, ali ostavi obaveznu potpunost, i ovo je mali kufr.
Tejsirul‐Kerimir‐Rahman, str. 173
712
394 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻓﻤﻦ ﱂ ﻳﻠﺘﺰم ﲢﻜﻴﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﺷﺠﺮ ﺑﻴﻨﻬﻢ ﻓﻘﺪ أﻗﺴﻢ اﷲ ﺑﻨﻔﺴﻪ أﻧﻪ ﻻ ﻳﺆﻣﻦ وأﻣﺎ ﻣﻦ ﻛﺎن ﻣﻠﺘﺰﻣﺎ
.ﳊﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﺑﺎﻃﻨﺎ وﻇﺎﻫﺮا ﻟﻜﻦ ﻋﺼﻰ واﺗﺒﻊ ﻫﻮاﻩ ﻓﻬﺬا ﲟﻨﺰﻟﺔ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﺼﺎة
„Pa ko se ne pridržava tahkima Allaha i Njegovog Poslanika u onome u čemu se
međusobno spore, Allah se zakleo svojim Nefsom da on ne vjeruje. Što se tiče
onoga koji se nutrinom i vanjštinom pridržava zakona Allaha i Njegovog Poslanika,
ali ogriješi se i slijedi svoje strasti, takav je na stepenu njemu sličnih griješnika.“
Ja sam vam skrenuo pažnju da počinioc malog kufra u istom tom postupku
ima osnovu pridržavanja šerijata Allaha, dželle ve ’ala, i da mali kufr nikad ne
može biti opis koji se tiče velikog kufra, i da Nusret a kamoli Bilibani tu mes’elu ne
znaju precizno, pa se zbog toga ne usuđuju da o njoj dublje govore već je
„objašnjavaju u pet minuta“. Ali, usuđuju se da na svom shvatanju grade vjeru i
odnos prema ljudima!
Izvoli pročitati riječi Ibn Hazma, rahimehullah, po pitanju ajeta:
...ﺣ ﱠﱴ
َ َ ﻚ ﻻَ ﻳـُ ْﺆِﻣﻨُﻮ َن
َ ﻓَﻼَ َوَرﺑﱢ
Ne! Tako Mi Gospodara tvoga! Neće vjerovati sve dok...713
ووﺻﻴﺘﻪ ﻋﺰ وﺟﻞ, وأﻳﻘﻦ أن ﻫﺬ اﻟﻌﻬﺪ ﻋﻬﺪ رﺑﻪ ﺗﻌﺎﱃ,ﻫﺬﻩ ﻛﺎﻓﻴﺔ ﳌﻦ ﻋﻘﻞ وﺣﺬر وآﻣﻦ ﺑﺎﷲ واﻟﻴﻮم اﻵﺧﺮ
ﰲ, ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و ﺳﻠﻢ, ﻓﺈن وﺟﺪ ﰲ ﻧﻔﺴﻪ ﳑﺎ ﻗﻀﺎﻩ رﺳﻮل اﷲ, ﻓﻠﻴﻔﺘﺶ اﻹﻧﺴﺎن ﻧﻔﺴﻪ,اﻟﻮاردة ﻋﻠﻴﻪ
ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و, أو وﺟﺪ ﻧﻔﺴﻪ ﻏﲑ ﻣﺴﻠﻤﺔ ﳌﺎ ﺟﺎءﻩ ﻋﻦ رﺳﻮل اﷲ,ﻛﻞ ﺧﱪ ﻳﺼﺤﺤﻪ ﳑﺎ ﻗﺪ ﺑﻠﻐﻪ
أو وﺟﺪ ﻧﻔﺴﻪ ﲢﻜﻢ ﻓﻴﻤﺎ, أو إﱃ ﻗﻴﺎﺳﻪ و اﺳﺘﺤﺴﺎﻧﻪ, ووﺟﺪ ﻧﻔﺴﻪ ﻣﺎﺋﻠﺔ إﱃ ﻗﻮل ﻓﻼن وﻓﻼن,ﺳﻠﻢ
وﻗﻮﻟﻪ اﳊﻖ إﻧﻪ, ﻓﻠﻴﻌﻠﻢ أن اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﻗﺪ أﻗﺴﻢ..., ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و ﺳﻠﻢ,ﻧﺎزﻋﺖ ﻓﻴﻪ أﺣﺪا دون رﺳﻮل اﷲ
. و ﻻ ﺳﺒﻴﻞ إﱃ ﻗﺴﻢ ﺛﺎﻟﺚ, و إذا ﱂ ﻳﻜﻦ ﻣﺆﻣﻨﺎ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ, وﺻﺪق اﷲ ﺗﻌﺎﱃ.ﻟﻴﺲ ﻣﺆﻣﻨﺎ
„Ovaj (ajet) je dovoljan svakom ko razumije, i ko strahuje i vjeruje u Allaha i Sudnji
Dan, i ko je ubjeđen da je ova zakletva zakletva njegovog Uzvišenog Gospodara i
Njegova oporuka, +, koja ga je stigla. Zato neka svaki čovjek preispita sebe, pa
ako u svojoj duši osjeti nešto naspram presude Poslanika, ., u bilo kojoj
obavijesti koja je došla do njega, i koju on cijeni ispravnom (sahih), ili osjeti da mu
duša nije predana onome čime je došao Allahov Poslanik, ., i nađe svoju dušu
(sebe) naklonu riječima toga i toga, ili njegovoj analogiji (qijasu) i njegovom
713
Sura En‐Nisa’ (4) 65
EBU MUHAMMED 395
preferiranju,714 ili nađe svoju dušu da u onome u čemu se sa nekim spori uzima
nekog drugoga za sudiju mimo Allahovog Poslanika, . ...Neka zna da se Uzvišeni
Allah zakleo, a Njegove riječi su istina, da on nije mu'min, i istinu je rekao Uzvišeni
Allah. Pa ako nije mu'min, onda je kafir, a puta do treće grupe nema.“715
Ibn Hazm je u komentaru istoga ajeta takođe rekao:
ﻓﻨﺺ ﺗﻌﺎﱃ وأﻗﺴﻢ ﺑﻨﻔﺴﻪ أﻧﻪ ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺆﻣﻨﺎ إﻻ ﺑﺘﺤﻜﻴﻢ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﰲ ﻛﻞ ﻣﺎ ﻋﻦ ﰒ
وأﻧﻪ ﻫﻮ, ﻓﺼﺢ أن اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﺷﻲء ﻏﲑ اﻟﺘﺴﻠﻴﻢ ﺑﺎﻟﻘﻠﺐ.ﻳﺴﻠﻢ ﺑﻘﻠﺒﻪ وﻻ ﳚﺪ ﰲ ﻧﻔﺴﻪ ﺣﺮﺟﺎ ﳑﺎ ﻗﻀﻰ
.اﻹﳝﺎن اﻟﺬي ﻻ إﳝﺎن ﱂ ﱂ ﻳﺄت ﺑﻪ
„Uzvišeni je jasno ukazao i Sobom se zakleo da neće biti mu'minom osim
uzimanjem (samo) Vjerovjesnika, ., za sudiju u svemu što je sporno, a zatim da
se svojim srcem sasvim pokori i u svojoj duši ne osjeti nikakve tegobe. Na osnovu
toga ispravno se da zaključiti da je tahkim nešto drugo mimo predanosti
(pokornosti) srcem, i da je on (tj. tahkim) onaj iman bez kojeg onaj koji ga ne
ostvari nema imana.“716
Rekao je takođe u „Ed‐Durreh“, str. 338:
ﻣﻊ أن, وأﺧﱪاﷲ ﺗﻌﺎﱃ أﻧﻪ ﻻ إﳝﺎن إﻻ ﺑﺬﻟﻚ, إﳝﺎﻧﺎ, ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ,ﻓﺴﻤﻰ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﲢﻜﻴﻢ اﻟﻨﱯ
ﻷن اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﻋﻤﻞ وﻻ, ﻓﺼﺢ ﻳﻘﻴﻨﺎ أن اﻹﳝﺎن ﻋﻤﻞ وﻋﻘﺪ وﻗﻮل,ﻻ ﻳﻮﺟﺪ ﰲ اﻟﺼﺪر ﺣﺮج ﳑﺎ ﻗﻀﻰ
. وﻣﻊ ﻋﺪم اﳊﺮج ﰲ اﻟﺼﺪر وﻫﻮ ﻋﻘﺪ,ﻳﻜﻮن إﻻ ﻣﻊ اﻟﻘﻮل
„Uzvišeni Allah je tahkim Vjerovjesnika, ., nazvao imanom, i Uzvišeni Allah je
obavijestio da nema imana osim s time, uz nepostojanje tegobe u prsima zbog
onoga što je presudio. Na osnovu toga, nesumnjivo (jekinski) je ispravno da iman
obuhvata djela, 'aqidu i govor, jer, tahkim je djelo, a ne biva osim govorom uz
nepostojanje tegobe u prsima, a to je 'aqida.“
Pravilo je da se negacija imana u ajetu u riječima „neće vjerovati sve dok...“
tiče čitave suštine (el‐haqiqatul‐mutlaqah), tj. da onaj koji u potpunosti ostavi
tahkim vjerovjesnika, ., ili upadne u tahkim tagutskog zakona kod sebe nema
osnovu imana, i negirani iman u ajetu se ne smije protumačiti u značenju
obavezne potpunosti tj. da je onaj koji u potpunosti ostavi tahkim Vjerovjesnika,
714
Pravnom preferiranju, na ar. istihsan. Istihsan je jedan od „opštih dokaza šerijata“ u pogledu kojih postoji
razilaženje među učenjacima.
715
El‐Ihkam 1/95‐96 (Šamilah)
716
El‐faslu bejnel milel ven‐nihal 3/109 (Šamilah)
396 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
., ili upadne u tahkim tagutskog zakona, musliman griješnik koji je time srušio
obaveznu potpunost imana a ne njegovu osnovu.
To se ne smije reći zbog toga što ne postoji nijedan validan dokaz koji
negaciju imana u ovom ajetu vraća na obaveznu potpunost imana niti je moguće
da u tome postoji specifiziranje (takhsis) jer se mes’ela tiče tevhida i velikog širka
tahkima taguta i velikog kufra potpunog ostavljanja. Dokazi kojim neki
argumentuju zabranjeno u suštini, govore o malom kufru u suđenju i rušenju
obavezne potpunosti uz osnovu pridržavanja šerijata. O tome ćemo govoriti u
poglavlju o malom kufru.
Ponekad sudija ili musliman može presuditi nepravedno a da ne upadne u
nevjerničko ostavljanje pridržavanja šerijata niti u uzimanje tagutskog zakona za
sudiju i zakon, i da time ne izađe iz vjere islama ali upada u grijeh veći od bluda,
jedenja svinjskog mesa i kamate. Dakle, spomenuti ajet se mora tumačiti kao što
sam rekao i to je ono na čemu su učenjaci ehlus‐sunneta i svi muslimani.
Allahulmuste’an!
Džahili takođe trebaju znati da u hadisu koji se kod ovog ajeta spominje kao
povod objave o sporu između Ez‐Zubejra i jednog ensarije, ne postoji dokaz za
njihovo nevjerničko mišljenje, kojeg grade na tome da Poslanik, ., vjeruje da je
onaj koji nije zadovoljan sa njegovom presudom ili traži suđenje tagutskim
zakonom i presudu iz njega musliman.
Jednom sam pričao sa jednim „šejhom“ kojem najviše dolikuje ime magarca,
koji je oprobao svoju sreću u konstataciji da Poslanik, ., nije protekfirio osobu
koja nije bila zadovoljna njegovom presudom, misleći na ensariju koji se sa
Zubejrom sporio oko vode, pa kada sam ga stegao na kraju ispade da „šejh“ takve
tekfiri, a Poslanik, ., ne. Kada je vidio šta je uradio nije imao hrabrosti da kaže da
to nije pripisao Poslaniku, ., već je ćutio želeći da pomislim da nije, pa sam
bojeći se da me Allah ne kazni što sjedim sa njim a on optužuje Poslanika, ., da
ne negira islam onim koji nisu zadovoljni njegovom presudom, ustao i napustio
mjesto na kojem smo se sastali.
El‐Halidi je u „Odgovoru Er‐Risu“ koji je tvrdio isto što i ovaj „šejh“
konstatovao istinu koju sam vam prenio. Ja sam na predavanju o tehakumu,
nakon što je do mene došla obavijest da se „ovaj argument“ proširio među
„bošnjačkim mudžahidima“, skrenuo pažnju na tu grešku. Dovoljan mi je Allah i
divan je On Zaštitnik.
Veza ajeta o tahkimu sa velikim širkom suđenja tagutskim zakonom je
očigledna i ogleda se u tome što tahkim tagutskog zakona, zbog kojeg je Uzvišeni
EBU MUHAMMED 397
ﻛﻤﺎ أن اﻟﻜﻔﺮ, وﻻ ﺷﻚ أن اﻹﳝﺎن ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﻛﻔﺮ ﺑﺎﷲ.ﻓﺠﻌﻞ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻳﻜﻮن إﳝﺎﻧﺎ ﺑﻪ
.ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت إﳝﺎن ﺑﺎﷲ
„Pa je tehakum tagutu učinio imanom u njega a nema sumnje da je iman u taguta
kufr u Allaha kao što je kufr u taguta iman u Allaha.“717
Šejh Sulejman sin ’Abdullaha sina Muhammeda, rahimehumullah, je
komentarišući šezdeseti ajet sure En‐Nisa', u svojoj knjizi „Tejsirul‐'Azizil‐Hamid“ u
kojoj je tumačio „Kitabut‐tevhid“, djelo svog djeda, šejha Muhammeda, rekao:
وأن,وﰲ اﻷﻳﺔ دﻟﻴﻞ ﻋﻠﻰ أن ﺗﺮك اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت اﻟﺬي ﻫﻮ ﻣﺎ ﺳﻮى اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ ﻣﻦ اﻟﻔﺮاﺋﺾ
.اﳌﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ ﻏﲑ ﻣﺆﻣﻦ ﺑﻞ وﻻ ﻣﺴﻠﻢ
„U ajetu je dokaz da je ostavljanje tehakuma tagutu, koji obuhvata sve mimo
Knjige i Sunneta, od farzova, i da mutehakim njemu nije mu'min. Štaviše, ni
musliman.“
Rekoh, hvala Allahu, +, pa je šejh rekao da mutehakim tagutu nije ni
musliman, jer bi mi u protivnom smutljivci „selefijske bratije“ iskopali oči, tvrdeći
da šejh negirajući iman nije želio negaciju islama. Ova filozofija je njihova
izgubljenja mudrost!
Isto tako je šejh Sulejman rekavši „ostavljanje tehakuma tagutu“ zatvorio
vrata svim onim koji tvrde da je moguće da mutehakim tagutu riječima ili djelima
ostane u islamu pod uslovom „da u srcu nema kufr!?“. Jer, time je, za ispravnost
aslu dinil islama, uvjetovao ostavljanje tehakuma tagutu riječima ili djelima. Nek’
je Allahova milost nad njime i svim učenjacima islama!
Dakle, tahkim i tehakum su djela koja se moraju ograničiti samo na Allahov
zakon, a onaj koji tahkimi tagutski zakon ili mu se tehakumi je upao u veliki širk i
717
To je tako zbog njihove međusobne uzročne povezanosti.
398 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
vjerovanje u taguta svojom vanjštinom, jer uvjet kufra u taguta nije samo da ga
mrziš i da ne prihvatiš njegove propise i slično, kao što to govore džahili, već je
uvjet ispravnosti kufra u taguta hukma da ostaviš tehakum i tahkim njegovog
zakona, srcem i vanjštinom. Riječi šejha Sulejmana ćemo u poglavlju o tehakumu
navesti u cjelosti uz riječi njegovog brata šejha ’Abdurrahmana sina Hasana, nek’
je Allahova milost nad njima.
Veliki je broj citata učenjaka koji se mogu navesti kod određenih ajeta, ali,
kao što rekoh, navođenje citata se ne računa islamskim znanjem. Znanje je
sposobnost shvatanja Kur’ana i Sunneta Poslanika, .. Vjerski tekstovi o pitanjima
osnove i ostalih temelja vjere su toliko jasni da se bojim da ne postanu nejasni
navođenjem govora običnih ljudi. Slijepo slijeđenje u osnovama vjere je u osnovi
zabranjeno ali neki ljudi hoće da se obožavaju mimo Allaha i da vjera bude ono što
oni kažu, narede i zabrane.
718
Sura El‐Ma’ideh (5) 44
719
Sura El‐Ma’ideh (5) 45
720
Sura El‐Ma’ideh (5) 47
EBU MUHAMMED 399
ﻳﻦ ﻗَﺎﻟُﻮاْ َآﻣﻨﱠﺎ ﺑِﺄَﻓْـ َﻮ ِاﻫ ِﻬ ْﻢ َوَﱂْ ﺗـُ ْﺆِﻣﻦ ﻗُـﻠُﻮﺑـُ ُﻬ ْﻢ َوِﻣ َﻦ ِِ ﱠ ِ ِ
َ ﻳﻦ ﻳُ َﺴﺎرﻋُﻮ َن ﰲ اﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ ﻣ َﻦ اﻟﺬ
ِ ﻮل ﻻَ َﳛﺰ ﱠ
َ ﻧﻚ اﻟﺬ َ ُ ْ ُ ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟﱠﺮ ُﺳ
ِ ﻮك ُﳛﱢﺮﻓُﻮ َن اﻟْ َﻜﻠِﻢ ِﻣﻦ ﺑـﻌ ِﺪ ﻣﻮ
اﺿﻌِ ِﻪ ﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن إِ ْن ٍ ِ ِ ِ ِ اﻟﱠ ِﺬ
ََ َْ َ َ آﺧ ِﺮ
َ َ ُﻳﻦ َﱂْ ﻳَﺄْﺗ َ ﺎﻋﻮ َن ﻟ ْﻠ َﻜﺬ ِب َﲰﱠﺎﻋُﻮ َن ﻟ َﻘ ْﻮم ُ ﺎدواْ َﲰﱠ ُ ﻳﻦ ﻫَ
ِأُوﺗِﻴﺘﻢ ﻫـ َﺬا ﻓَﺨ ُﺬوﻩ وإِن ﱠﱂ ﺗُـﺆﺗَـﻮﻩ ﻓَﺎﺣ َﺬرواْ وﻣﻦ ﻳ ِﺮِد اﻟﻠّﻪ ﻓِْﺘـﻨﺘﻪ ﻓَـﻠَﻦ ﲤَْﻠِﻚ ﻟَﻪ ِﻣﻦ اﻟﻠّ ِﻪ َﺷﻴﺌﺎ أُوﻟَـﺌِﻚ اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ َﱂ ﻳ ِﺮد
ُ ْ َ َ ْ ًْ َ ُ َ ُ ََ ُ ُ َ َ ُ ْ ُ ْ ْ ْ َ ُ ُ َ ْ ُ
ِ ِ ِ
ﻴﻢ ٌ اب َﻋﻈ ٌ ي َوَﳍُ ْﻢ ِﰲ اﻵﺧَﺮِة َﻋ َﺬ ٌ اﻟﻠّﻪُ أَن ﻳُﻄَ ﱢﻬَﺮ ﻗُـﻠُﻮﺑَـ ُﻬ ْﻢ َﳍُ ْﻢ ِﰲ اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴَﺎ ﺧ ْﺰ
O Poslaniče! Neka te ne rastužuju oni koji se žure u kufr, od onih koji ustima
svojim govore: "Vjerujemo!", a srca im nisu povjerovala, i od jevreja koji laž
mnogo slušaju i koji riječi drugih ljudi, koji tebi nisu došli, rado prihvaćajaju.
Iskrivljuju smisao i riječi s mjesta njihovih izvrću i govore: "Ako vam se ovako
presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!"
A za onoga kome Allah želi kušnju (fitnu), ti kod Allaha (za njega) ništa ne
posjeduješ. To su oni čija srca Allah nije htio očistiti; njih na ovome svijetu čeka
poniženje a na ahiretu kazna golema.721
ِ َﲰﱠﺎﻋﻮ َن ﻟِْﻠ َﻜ ِﺬ ِب أَ ﱠﻛﺎﻟُﻮ َن ﻟِﻠ ﱡﺴﺤ
ْ َﻋْﻨـ ُﻬ ْﻢ َوإِن ﺗُـ ْﻌ ِﺮ
ض َﻋْﻨـ ُﻬ ْﻢ ﻓَـﻠَﻦ ْ ﺎﺣ ُﻜﻢ ﺑَـْﻴـﻨَـ ُﻬﻢ أ َْو أ َْﻋ ِﺮ
ض ْ َوك ﻓ ُ ﺖ ﻓَِﺈن َﺟ
َ ﺂؤ ْ ُ
ﲔ ِِ
َ ﺐ اﻟْ ُﻤ ْﻘﺴﻄ ﺎﺣ ُﻜﻢ ﺑَـْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ ﺑِﺎﻟْ ِﻘ ْﺴ ِﻂ إِ ﱠن اﻟﻠّﻪَ ُِﳛ ﱡ َ وك َﺷْﻴﺌًﺎ َوإِ ْن َﺣ َﻜ ْﻤ
ْ َﺖ ﻓ َ ﻀﱡﺮ
ُ َﻳ
Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dođu, ti im
presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo
nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne.722
ِِ ِ ِ ِ
َ ِﻚ َوَﻣﺎ أ ُْوﻟَـﺌ
َ ﻚ ﺑِﺎﻟْ ُﻤ ْﺆﻣﻨ
ﲔ َ ْﻢ اﻟﻠّ ِﻪ ﰒُﱠ ﻳَـﺘَـ َﻮﻟﱠْﻮ َن ِﻣﻦ ﺑَـ ْﻌﺪ َذﻟ ِ َ َوَﻛﻴﻒ ُﳛ ﱢﻜﻤﻮﻧ
ُ ﻚ َوﻋ َﻨﺪ ُﻫ ُﻢ اﻟﺘـ ْﱠﻮَراةُ ﻓ َﻴﻬﺎ ُﺣﻜ ُ َ َ َْ
A otkud da oni traže od tebe da im sudiš723 kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi
propisi, a zatim se nakon toga okreću?! Oni nisu nikakvi vjernici!724
njom bdjeli. Zato se, kada budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne
zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude onim što
je/prema onome što je Allah objavio, takvi,725 oni su pravi kafiri.726
ﻮر ِ ِ وﻗَـ ﱠﻔﻴـﻨَﺎ ﻋﻠَﻰ آﺛَﺎ ِرِﻫﻢ ﺑِﻌﻴﺴﻰ اﺑ ِﻦ ﻣﺮَﱘ ﻣﺼ ﱢﺪﻗًﺎ ﻟﱢﻤﺎ ﺑـﲔ ﻳ َﺪﻳ ِﻪ ِﻣﻦ اﻟﺘـﱠﻮر ِاة وآﺗَـﻴـﻨَﺎﻩ ا ِﻹ ِﳒ
ٌ ُﻴﻞ ﻓﻴﻪ ُﻫ ًﺪى َوﻧ
َ ُ ْ َ َْ َ ْ َ َ ْ َ َ َ ُ َ َْ ْ َ َ َ ْ َ
ﲔ ِ ﱢ ِ ِ ِ ِ ﱢ
َ ﲔ ﻳَ َﺪﻳْﻪ ﻣ َﻦ اﻟﺘـ ْﱠﻮَراة َوُﻫ ًﺪى َوَﻣ ْﻮﻋﻈَﺔً ﻟ ْﻠ ُﻤﺘﱠﻘ
َ ْ ﺼ ﱢﺪﻗًﺎ ﻟ َﻤﺎ ﺑَـ
َ َوُﻣ
Poslije njih poslali smo Isaa, sina Merjemina, koji je priznavao Tevrat prije njega
objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi
Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji
su se Allaha bojali,728
ِ ﻚ ﻫﻢ اﻟْ َﻔ ِ ِ ِِ ِ ِ
ﺎﺳ ُﻘﻮ َن َ َﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ ﻓﻴﻪ َوَﻣﻦ ﱠﱂْ َْﳛ ُﻜﻢ ﲟَﺎ أ
ُ ُ َ َﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ ﻓَﺄ ُْوﻟَـﺌ َ َوﻟْﻴَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ أ َْﻫ ُﻞ ا ِﻹﳒ ِﻴﻞ ﲟَﺎ أ
i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah
objavio u njemu. A oni koji ne sude onim što je/prema onome što je Allah
objavio, takvi, oni su pravi grješnici/fasici.729
ِ ِ ِ ِ َﲔ ﻳ َﺪﻳِْﻪ ِﻣﻦ اﻟْ ِﻜﺘ ْ ِﺎب ﺑ ِ َ وأَﻧﺰﻟْﻨَﺎ إِﻟَﻴ
ََﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ َوﻻَ ﺎﺣ ُﻜﻢ ﺑَـْﻴـﻨَـ ُﻬﻢ ﲟَﺎ أْ َﺎب َوُﻣ َﻬْﻴﻤﻨًﺎ َﻋﻠَْﻴﻪ ﻓ َ َ َ ْ ﺼ ﱢﺪﻗًﺎ ﻟﱢ َﻤﺎ ﺑَـ
َ ﺎﳊَ ﱢﻖ ُﻣ َ َﻚ اﻟْﻜﺘ ْ ََ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ﺎﺟﺎ َوﻟَ ْﻮ َﺷﺎء اﻟﻠّﻪُ َﳉَ َﻌﻠَ ُﻜ ْﻢ أُﱠﻣﺔً َواﺣ َﺪ ًة ً اﳊَ ﱢﻖ ﻟ ُﻜ ﱟﻞ َﺟ َﻌ ْﻠﻨَﺎ ﻣﻨ ُﻜ ْﻢ ﺷ ْﺮ َﻋﺔً َوﻣْﻨـ َﻬ ْ ﺎءك ﻣ َﻦ ُ ﺗَـﺘﱠﺒِ ْﻊ أ َْﻫ َﻮ
َ اءﻫ ْﻢ َﻋ ﱠﻤﺎ َﺟ
ﲨ ًﻴﻌﺎ ﻓَـﻴُـﻨَﺒﱢﺌُ ُﻜﻢ ِﲟَﺎ ُﻛﻨﺘُ ْﻢ ﻓِ ِﻴﻪ َﲣْﺘَﻠِ ُﻔﻮ َن
َِ ات إِ َﱃ اﷲ ﻣﺮِﺟﻌ ُﻜﻢ
ْ ُ َْ
ِ ـﻜﻦ ﻟﱢﻴﺒـﻠُﻮُﻛﻢ ِﰲ ﻣﺂ آﺗَﺎ ُﻛﻢ ﻓَﺎﺳﺘﺒِ ُﻘﻮا اﳋﻴـﺮ
َ َْ َْ َ ْ َ َْ ََوﻟ
ِ
A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i
da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne slijedi
njihove prohtjeve, i ne odstupaj od istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i
pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio,
725
Ili „ti“.
726
Sura El‐Ma’ideh (5) 44
727
Sura El‐Ma’ideh (5) 45
728
Sura El‐Ma’ideh (5) 46
729
Sura El‐Ma’ideh (5) 47
EBU MUHAMMED 401
ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će
više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se
razilazili obavijestiti.730
ﻚ ﻓَِﺈن
َ َﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ إِﻟَْﻴ
َ ﺾ َﻣﺎ أِ ﻮك َﻋﻦ ﺑَـ ْﻌ َ ُاﺣ َﺬ ْرُﻫ ْﻢ أَن ﻳَـ ْﻔﺘِﻨ ُ َﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ َوﻻَ ﺗَـﺘﱠﺒِ ْﻊ أ َْﻫ َﻮ
ْ اءﻫ ْﻢ َو
ِ
َ اﺣ ُﻜﻢ ﺑَـْﻴـﻨَـ ُﻬﻢ ﲟَﺂ أ
ْ َوأَن
ِ
ِ ﱠﺎس ﻟََﻔ
ِ ﺾ ذُﻧُﻮِِ ْﻢ َوإِ ﱠن َﻛﺜِ ًﲑا ﱢﻣ َﻦ اﻟﻨ ِ ﺼﻴﺒَـ ُﻬﻢ ﺑِﺒَـ ْﻌِ ﻳﺪ اﻟﻠّﻪ أَن ﻳ ْ َﺗَـ َﻮﻟﱠْﻮاْ ﻓ
ﺎﺳ ُﻘﻮ َن ُ ُ ُ ﺎﻋﻠَ ْﻢ أَﱠﳕَﺎ ﻳُِﺮ
I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne slijedi njihove prohtjeve, i čuvaj
ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako se okrenu, ti onda
znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su,
zaista fasiqun731.732
ْﻤﺎ ﻟﱢَﻘ ْﻮٍم ﻳُﻮﻗِﻨُﻮ َن ِ ِ
ً َﺣ َﺴ ُﻦ ﻣ َﻦ اﻟﻠّﻪ ُﺣﻜ
ِ ِ ِ ْ أَﻓَﺤﻜْﻢ
ْ اﳉَﺎﻫﻠﻴﱠﺔ ﻳَـْﺒـﻐُﻮ َن َوَﻣ ْﻦ أ َ ُ
Zar oni pagansku presudu (hukm) traže!? A ko je od Allaha bolji sudija narodu
koji čvrsto vjeruje?733
ﻗَﺎﻟُﻮا.«َ » َﻫ َﻜ َﺬا ﺗَ ِﺠ ُﺪو َن َﺣ ﱠﺪ اﻟ ﱠﺰاﻧِﻰ ﻓِﻰ ﻛِﺘَﺎﺑِ ُﻜ ْﻢ: ﻓَـ َﻘﺎل- ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ- ﺎﻫ ْﻢ ُ ﻮدا ﻓَ َﺪ َﻋً ُُﳏَ ﱠﻤ ًﻤﺎ َْﳎﻠ
ﻮﺳﻰ أ ََﻫ َﻜ َﺬا ﺗَ ِﺠ ُﺪو َن َﺣ ﱠﺪ ِ ِ ُ ْ »أَﻧ: ﻓَ َﺪ َﻋﺎ َر ُﺟﻼً ِﻣ ْﻦ ﻋُﻠَ َﻤﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ ﻓَـ َﻘ َﺎل.ﻧَـ َﻌ ْﻢ
َ ﺸ ُﺪ َك ﺑِﺎﻟﻠﱠﻪ اﻟﱠﺬى أَﻧْـ َﺰ َل اﻟﺘـ ْﱠﻮَراةَ َﻋﻠَﻰ ُﻣ
ُﺧِ ْﱪ َك َِﳒ ُﺪﻩُ اﻟﱠﺮ ْﺟ َﻢ َوﻟَ ِﻜﻨﱠﻪُ َﻛﺜـَُﺮ ِﰱ أَ ْﺷَﺮاﻓِﻨَﺎ ﻓَ ُﻜﻨﱠﺎ إِ َذا ِ
ْ ﱠﻚ ﻧَ َﺸ ْﺪﺗَِﲎ َ َﺬا َﱂْ أ َ ﻗَ َﺎل ﻻَ َوﻟَ ْﻮﻻَ أَﻧ.«اﻟ ﱠﺰاﻧِﻰ ﻓِﻰ ﻛِﺘَﺎﺑِ ُﻜ ْﻢ
ِ ٍ ِ ْ ﻴﻒ أَﻗَ ْﻤﻨَﺎ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ ِ
ﻴﻤﻪُ َﻋﻠَﻰ ُ اﳊَ ﱠﺪ ﻗُـ ْﻠﻨَﺎ ﺗَـ َﻌﺎﻟَ ْﻮا ﻓَـ ْﻠﻨَ ْﺠﺘَﻤ ْﻊ َﻋﻠَﻰ َﺷ ْﻰء ﻧُﻘ َ ﻳﻒ ﺗَـَﺮْﻛﻨَﺎﻩُ َوإِ َذا أَ َﺧ ْﺬﻧَﺎ اﻟﻀﱠﻌ َ َﺧ ْﺬﻧَﺎ اﻟ ﱠﺸ ِﺮ َأ
»اﻟﻠﱠ ُﻬ ﱠﻢ-ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ- ﻮل اﻟﻠﱠ ِﻪ ُ ﻓَـ َﻘ َﺎل َر ُﺳ.اﳉَْﻠ َﺪ َﻣ َﻜﺎ َن اﻟﱠﺮ ْﺟ ِﻢ َ ﱠﺤﻤ
ْ ﻴﻢ َو ِ ﻳﻒ واﻟْﻮ ِﺿﻴ ِﻊ ﻓَﺠﻌ ْﻠﻨَﺎ اﻟﺘ
ْ ََ
ِ ِ
َ َ اﻟ ﱠﺸﺮ
ﻚ َ ْﻮل ﻻَ ﻳَ ْﺤ ُﺰﻧ ُ ﻓَﺄ ََﻣَﺮ ﺑِِﻪ ﻓَـُﺮِﺟ َﻢ ﻓَﺄَﻧْـَﺰَل اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﱠﺰ َو َﺟ ﱠﻞ }ﻳَﺎ أَﻳﱡـ َﻬﺎ اﻟ ﱠﺮ ُﺳ.«َُﺣﻴَﺎ أ َْﻣ َﺮ َك إِ ْذ أ ََﻣﺎﺗُﻮﻩ ْ إِﻧﱢﻰ أَ ﱠو ُل َﻣ ْﻦ أ
ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ- ﻮل اﺋْـﺘُﻮا ُﳏَ ﱠﻤ ًﺪا ُ ﺴﺎ ِرﻋُﻮ َن ﻓِﻰ اﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ{ إِ َﱃ ﻗَـ ْﻮﻟِِﻪ }إِ ْن أُوﺗِﻴﺘُ ْﻢ َﻫ َﺬا ﻓَ ُﺨ ُﺬوﻩُ{ ﻳَـ ُﻘ َ ُﻳﻦ ﻳ
ِﱠ
َ اﻟﺬ
ِ ْ ﻓَِﺈ ْن أَﻣﺮُﻛﻢ ﺑِﺎﻟﺘﱠﺤ ِﻤﻴ ِﻢ و-وﺳﻠﻢ
ْ ﻓَﺄَﻧْـَﺰَل اﻟﻠﱠﻪُ ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ } َوَﻣ ْﻦ ﻟ.ﺎﺣ َﺬ ُروا
َﻢ ْ َاﳉَْﻠﺪ ﻓَ ُﺨ ُﺬوﻩُ َوإِ ْن أَﻓْـﺘَﺎ ُﻛ ْﻢ ﺑِﺎﻟﱠﺮ ْﺟ ِﻢ ﻓ َ ْ ْ ََ
{ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟﻈﱠﺎﻟِ ُﻤﻮ َن َ َِﻢ ﻳَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ ﺑِ َﻤﺎ أَﻧْـ َﺰ َل اﻟﻠﱠﻪُ ﻓَﺄُوﻟَﺌ ِ
ْ ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎﻓ ُﺮو َن{ } َوَﻣ ْﻦ ﻟ َ ِﻳَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ ﺑِ َﻤﺎ أَﻧْـ َﺰ َل اﻟﻠﱠﻪُ ﻓَﺄُوﻟَﺌ
.ﺎﺳ ُﻘﻮ َن{ ِﰱ اﻟْ ُﻜﻔﱠﺎ ِر ُﻛﻠﱡ َﻬﺎ ِ ﻚ ﻫﻢ اﻟْ َﻔ ِ ﱠ ِ
ُ ُ َ َﻢ ﻳَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ ﺑ َﻤﺎ أَﻧْـ َﺰ َل اﻟﻠﻪُ ﻓَﺄُوﻟَﺌ ْ } َوَﻣ ْﻦ ﻟ
“Pričao nam je Jahja sin Jahje i Ebu Bekr sin Ebu Šejbe, obojca od Ebu Mua’vije;
rekao je Jahja: “Pričao nam je Ebu Mu’avija od El‐A’ameša od ‘Abdullaha sina
Murre od El‐Bera’a ibni ‘Aziba da je rekao:
“Prođoše pored Poslanika, ., sa jednim Židovom, koji bijaše ocrnjen ugljem i
izbičevan, pa ih pozva Allahov Poslanik, ., upitavši ih: „Je li to sankcija (hadd) za
bludnika koju nalazite u vašoj knjizi?“ Rekoše: „Da!“. Pa on pozva jednog čovjeka
od njihovih učenjaka, te ga upita: „Zaklinjem te Allahom Koji je objavio Tevrat
Musa'u, je li to sankcija za bludnika koju nalazite u vašoj knjizi?“ „Ne!“, odgovori
on ‐ „...i da me nisi zakleo time ne bih ti odgovorio. Propis kojeg nalazimo734 je
kamenovanje, ali je blud bio učestao među našim uglednicima, pa bismo kada
bismo uhvatili uglednog ostavljali ga, a kada bismo zatekli slabašnog nad njim
bi sproveli sankciju (hadd).
Pa rekosmo, dođite da se zajedno složimo oko nečega što ćemo sprovoditi nad
uglednim i neuglednim,735 pa smo umjesto kamenovanja odredili ocrnjavanje i
bičevanje.“ Allahov Poslanik, ., reče: „Allahu moj! Ja sam prvi koji će oživjeti
Tvoju naredbu, nakon što su je umrtvili.“, pa naredi te se kamenova. Na to Allah
Uzvišeni objavi: O Poslaniče! Nemoj da te rastužuju oni koji žure u nevjerstvo –
do riječi – ako vam se ovo da, vi ga uzmite – tj. otiđite kod Muhammeda, ., pa
734
Ajet o obaveznosti kamenovanja ženjenih bludnika do smrti je još uvijek u Tevratu.
735
Onima koji imaju niži nivo u društvu.
EBU MUHAMMED 403
ako vam naredi ocrnjivanje736 i bičevanje prihvatite, a ako vam da fetvu
kamenovanja onda ga se pripazite, pa je Allah Uzvišeni objavio: A oni koji ne sude
onim što je Allah objavio, pa takvi, oni su pravi nevjernici... A oni koji ne sude
onim što je Allah objavio, pa takvi, oni su pravi zulumćari... A oni koji ne sude
onim što je Allah objavio, pa takvi, oni su pravi griješnici..., nevjernika se tiču
svi.“737
Značenje riječi El‐Bera’a sina ’Aziba „nevjernika se tiču svi“ je da su kufr, fisk
i zulum koji su spomenuti u ajetima veliki kufr, veliki fisk i veliki zulum koji izvode
iz dinil islama i ne mogu se sastati sa njegovom osnovom, a ne kao što misle
džahili da kada Jevreji, kršćani i oni koji se ne pripisuju posebnom islamu upadnu
u taj opis postaju nevjernici ali kada „muslimani“ upadnu u njega to biva kufr dune
kufr.
Dakle, Židovi su prošli kroz dvije faze; jedna je mali kufr a druga je veliki kufr.
Mali kufr je bio kada su sprovodili šerijatski hadd samo nad slabašnima a nisu ga
sprovodili nad uglednim. Veliki kufr počinje dogovorom o promjeni Allahovog
zakona što je prvi opis tagutijjeta, a nakon njega suđenjem tim zakonom, odnosno
uzimanjem njega za zakon i sudiju, i ovo je drugi opis tagutijjeta, iako onaj koji
njime sudi ne mora biti od onih koji su ga propisali i oko njega se dogovorili, a iz
predaje se očigledno vidi da su potonje generacije Jevreja sudile promjenjenim
zakonom, a prijašnje ga promjenile. Propisivanje novog zakona kao i suđenje
njime u sebi sadrži veliki kufr apsolutnog nesuđenja onim što je Allah objavio.
Imam Muslim je takođe prenio:
َﺧﺒَـَﺮﻧَﺎ ﻋُﺒَـْﻴ ُﺪ اﻟﻠﱠ ِﻪ َﻋ ْﻦ ﻧَﺎﻓِ ٍﻊ أَ ﱠن َﻋْﺒ َﺪ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﺑْ َﻦ ْ ﺎق أ َ ﺐ ﺑْ ُﻦ إِ ْﺳ َﺤ ِ اﳊ َﻜﻢ ﺑﻦ ﻣﻮﺳﻰ أَﺑﻮ
َ ُ َ ُ ُ ْ ُ َْ َﺣ ﱠﺪﺛَِﲎ
ُ ﺻﺎﻟ ٍﺢ َﺣ ﱠﺪﺛَـﻨَﺎ ُﺷ َﻌْﻴ
ﺻﻠﻰ- ﻮل اﻟﻠﱠ ِﻪ ُ ﻮدﻳﱠٍﺔ ﻗَ ْﺪ َزﻧَـﻴَﺎ ﻓَﺎﻧْﻄَﻠَ َﻖ َر ُﺳ ِ ى وﻳـﻬ ِ ِ ِ َ ﻋﻤﺮ أَﺧﺒـﺮﻩ أَ ﱠن رﺳ
ُ َ َ أُﺗ َﻰ ﺑِﻴَـ ُﻬﻮد ﱟ-ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ- ﻮل اﻟﻠﱠﻪ ُ َ َُ َ ْ َ َ ُ
ﻮﻫ ُﻬ َﻤﺎ ِ ِ ِ
َ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻧُ َﺴ ﱢﻮ ُد ُو ُﺟ.«ﻮد ﻓَـ َﻘ َﺎل » َﻣﺎ َﲡ ُﺪو َن ﰱ اﻟﺘـ ْﱠﻮَراة َﻋﻠَﻰ َﻣ ْﻦ َز َﱏ َ َﺣ ﱠﱴ َﺟﺎءَ ﻳَـ ُﻬ-اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ
وﻫﺎ ِ ِ ِ ﻗَ َﺎل »ﻓَﺄْﺗُﻮا ﺑِﺎﻟﺘـﱠﻮر ِاة إِ ْن ُﻛْﻨﺘﻢ.ﺎف ِِﻤﺎ ِ ِ َ ْ ﻒ ﺑَـ ِ
َ ُ ﻓَ َﺠﺎءُوا َﺎ ﻓَـ َﻘَﺮء.«ﲔ َ ﺻﺎدﻗ َ ُْ َْ َ ُ َﲔ ُو ُﺟﻮﻫﻬ َﻤﺎ َوﻳُﻄ ُ َوُﳓَ ﱢﻤﻠُ ُﻬ َﻤﺎ َوُﳔَﺎﻟ
ِ ِ ِ
ُﲔ ﻳَ َﺪﻳْـ َﻬﺎ َوَﻣﺎ َوَراءَ َﻫﺎ ﻓَـ َﻘ َﺎل ﻟَﻪ َ ْ ﺿ َﻊ اﻟْ َﻔ َﱴ اﻟﱠﺬى ﻳَـ ْﻘَﺮأُ ﻳَ َﺪﻩُ َﻋﻠَﻰ آﻳَﺔ اﻟﱠﺮ ْﺟ ِﻢ َوﻗَـَﺮأَ َﻣﺎ ﺑَـ َ َﺣ ﱠﱴ إِ َذا َﻣﱡﺮوا ﺑِﺂﻳَﺔ اﻟﱠﺮ ْﺟ ِﻢ َو
ُﻣ ْﺮﻩُ ﻓَـ ْﻠﻴَـ ْﺮﻓَ ْﻊ ﻳَ َﺪﻩُ ﻓَـَﺮﻓَـ َﻌ َﻬﺎ ﻓَِﺈ َذا َْﲢﺘَـ َﻬﺎ آﻳَﺔُ اﻟﱠﺮ ْﺟ ِﻢ-ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ- ﻮل اﻟﻠﱠ ِﻪ ِ َﻋﺒ ُﺪ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﺑﻦ ﺳﻼٍَم وْﻫﻮ ﻣﻊ رﺳ
ُ َ ََ َ َ َ ُْ ْ
736
Ugljem.
737
Sahih Muslim, br. 4536. Imam En‐Nevevi spominje ovaj hadis pod naslovom „Poglavlje o kamenovanju
jevrejskih dhimijja (ehludh‐dhimmeh) zbog bluda“.
404 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ِ ﻗَ َﺎل ﻋﺒﺪ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﺑﻦ ﻋﻤﺮ ُﻛْﻨ. ﻓَـﺮِﲨﺎ-ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ- ﻮل اﻟﻠﱠ ِﻪ ُ ﻓَﺄ ََﻣَﺮ ِِ َﻤﺎ َر ُﺳ
ُﻴﻤ ْﻦ َر َﲨَ ُﻬ َﻤﺎ ﻓَـﻠَ َﻘ ْﺪ َرأَﻳْـﺘُﻪ
َﺖﻓُ َ َ ُ ُ ْ ُ َْ َُ
ْ ﻳَِﻘ َﻴﻬﺎ ِﻣ َﻦ
.اﳊِ َﺠ َﺎرِة ﺑِﻨَـ ْﻔ ِﺴ ِﻪ
„Pričao mi je El‐Hakem sin Musa’a Ebu Salih, pričao nam je Šua’jb sin Ishaqa,
obavijestio nas je ’Ubejdullah od Nafi’a da ga je ’Abdullah sin ’Omera obavijestio
da su pred Allahovog Poslanika, ., doveli jednog Jevreja i Jevrejku koji su učinili
blud, pa je Allahov Poslanik, ., otišao Jevrejima i upitao ih: „Kakav je propis
bludnika kojeg nalazite u Tevratu?“ Rekoše: „Da ocrnimo njihova lica i da ih
popnemo na jahalicu, okrenuvši im lica na različite strane i da ih provedemo.“
Reče: „Donesite Tevrat ako istinu govorite!“, pa ga doniješe i pročitaše ga i kada
dođoše do ajeta o kamenovanju jedan mladić koji ga je čitao stavi svoju ruku na
ajet o kamenovanju i pročita ono prije i poslije njega, pa mu ’Abdullah sin
Selama,738 a bijaše uz Allahovog Poslanika, .: „Naredi mu da podigne ruku!“, pa
je podiže kada ono ispod nje ajet o kamenovanju, pa Allahov Poslanik, ., naredi
te ih kamenovaše. Rekao je ’Abdullah sin ’Omera: „Ja sam bio među onima koji su
ih kamenovali, i vidio sam ga kako je štiti svojim tijelom od kamenja.“739
Imam El‐Buhari, rahimehullah, je u svom „Sahihu“ od ’Abdullaha sina ’Omera, /,
takođe prenio:
ﺣﺪﺛﲏ إﺑﺮاﻫﻴﻢ ﺑﻦ اﳌﻨﺬر ﺣﺪﺛﻨﺎ أﺑﻮ ﺿﻤﺮة ﺣﺪﺛﻨﺎ ﻣﻮﺳﻰ ﺑﻦ ﻋﻘﺒﺔ ﻋﻦ ﻧﺎﻓﻊ ﻋﻦ ﻋﺒﺪ اﷲ ﺑﻦ ﻋﻤﺮ رﺿﻲ اﷲ
"ﻛﻴﻒ: أن اﻟﻴﻬﻮد ﺟﺎؤوا إﱃ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و ﺳﻠﻢ ﺑﺮﺟﻞ ﻣﻨﻬﻢ واﻣﺮأة وﻗﺪ زﻧﻴﺎ ﻓﻘﺎل ﳍﻢ:ﻋﻨﻬﻤﺎ
ﻓﻘﺎﻟﻮا ﻻ ﳒﺪ ﻓﻴﻬﺎ.""ﻻ ﲡﺪون ﰲ اﻟﺘﻮراة اﻟﺮﺟﻢ؟:ﺗﻔﻌﻠﻮن ﲟﻦ زﱏ ﻣﻨﻜﻢ؟" ﻗﺎﻟﻮا ﳓﻤﻤﻬﻤﺎ وﻧﻀﺮ ﻤﺎ ﻓﻘﺎل
ﺷﻴﺌﺎ ﻓﻘﺎل ﳍﻢ ﻋﺒﺪ اﷲ ﺑﻦ ﺳﻼم ﻛﺬﺑﺘﻢ ﻓﺄﺗﻮا ﺑﺎﻟﺘﻮراة ﻓﺎﺗﻠﻮﻫﺎ إن ﻛﻨﺘﻢ ﺻﺎدﻗﲔ ﻓﻮﺿﻊ ﻣﺪراﺳﻬﺎ اﻟﺬي
ﻳﺪرﺳﻬﺎ ﻣﻨﻬﻢ ﻛﻔﻪ ﻋﻠﻰ آﻳﺔ اﻟﺮﺟﻢ ﻓﻄﻔﻖ ﻳﻘﺮأ ﻣﺎ دون ﻳﺪﻩ وﻣﺎ وراءﻫﺎ وﻻ ﻳﻘﺮأ آﻳﺔ اﻟﺮﺟﻢ ﻓﻨﺰع ﻳﺪﻩ ﻋﻦ آﻳﺔ
اﻟﺮﺟﻢ ﻓﻘﺎل ﻣﺎ ﻫﺬﻩ؟ ﻓﻠﻤﺎ رأوا ذﻟﻚ ﻗﺎﻟﻮا ﻫﻲ آﻳﺔ اﻟﺮﺟﻢ ﻓﺄﻣﺮ ﻤﺎ ﻓﺮﲨﺎ ﻗﺮﻳﺒﺎ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﻣﻮﺿﻊ اﳉﻨﺎﺋﺰ ﻋﻨﺪ
.اﳌﺴﺠﺪ ﻓﺮأﻳﺖ ﺻﺎﺣﺒﻬﺎ ﳚﻨﺄ ﻋﻠﻴﻬﺎ ﻳﻘﻴﻬﺎ اﳊﺠﺎرة
„Pričao nam je Ibrahim sin El‐Mundhira, pričao nam je Ebu Damireh, pričao nam je
Musa sin ’Uqbeh od Nafi’a od ’Abdullah sina ’Omera, /, da su Jevreji došli
Vjerovjesniku, ., sa jednim njihovim čovjekom i jednom ženom koji su učinili
738
’Abdullah sin Selama je jevrejski učenjak koji je nakon dolaska Allahovog Poslanika, ’alejhisselam, čim ga je
vidio prepoznao da je on istinski poslanik od Uzvišenog Allaha i primio je islam i postao jedan od njegovih
ashaba, radijallahu ’anhu. Njegov otac i on su bili među najuglednijim Jevrejima.
Sahih Muslim, br. 4533
739
EBU MUHAMMED 405
blud, pa im reče: „Kako postupate sa onim koji od vas učini blud?“ Rekoše:
„Ocrnimo im lica ugljem i izudaramo ih“, pa reče: „Ne nalazite u Tevratu
kamenovanje?!“ Rekoše: „Ne nalazimo u njemu ništa.“, pa im reče ’Abdullah sin
Selama: „Lažete! Donesite Tevrat i pročitajte ga ako istinu govorite!“ Pa jedan od
njegovih poznavaoca među njima, koji je njemu podučavao druge, stavi svoj dlan
na ajet o kamenovanju i poče čitati ono što je ispred i iza njegove ruke, ne čitavši
ajet o kamenovanju. Te mu on trgnu ruku rekavši: „Šta je ovo?!“ Pa kada to
vidješe rekoše: „To je ajet o kamenovanju.“ Pa naredi te ih kamenovaše blizu
mjesta dženaza kod mesdžida, i vidoh njenog mladića kako se nadvio nad njom
štiteći je od kamenja.“740
Ovo su neke predaje koje mufessiri spominju kao povod objave ajeta sure El‐
Mai’deh. Mufessiri takođe spominju slučaj dva jevrejska plemena, Benu Nadir i
Benu Kurejza, koji su se dogovorili oko ostavljanja Allahovog propisa u vezi
krvarine za ubijenog, odredivši veću krvarinu za ubijenog iz plemena Benu Nadir
jer su bili jači od Benu Kurejze. Svaki drugi povod objave koji se spominje, mimo
priče Jevreja, je slab, zbog toga što se iz konteksta ajeta jasno razumije da se
govori o Jevrejima.
Važno pravilo: Svi muslimani se slažu da je nemoguće da isti onaj opis za
kojeg je Allah u ajetu vezao tekfir, u kojeg su upali Jevreji, iz islama izvodi
samo Jevreje ili kršćane a one koji se pripisuju posebnom islamu ne.
Odnosno, iako su ajeti objavljeni povodom Jevreja oni svojom tekstualnom
i semantičkom sveobuhvatnošću do Sudnjeg Dana obuhvataju svakog ko
upadne u opis za kojeg je Zakonodavac u njima vezao propis tekfira, a
pouka i propis se uzimaju iz sveobuhvatnosti teksta i ne ograničavaju se na
posebnost povoda objave, a slučaj ovih ajeta i njihovog povoda objave je po
idžma’u muslimana stanje u kojem se propis uzima iz sveobuhvatnosti
teksta i ne ograničava se na posebnost povoda objave.
Oni koji kažu da se ajeti tiču samo Jevreja741 kažu da ajeti semantičkom
sveobuhvatnošću obuhvataju i one koji se pripisuju posebnom islamu i ovo je
značenje analogije koje ne poriče osim džahil, posebno što se mes’ela tiče aslu
dinil islama a po Nusretu i Bilibaniju „temelja (usula) islama“ i to je dovoljno za
konstataciju uzimanja propisa putem semantičke sveobuhvatnosti.
740
Sahih Bukhari, br. 4280, 4/1660, u poglavlju „Reci! Donesite Tevrat pa ga pročitajte ako istinu govorite!“.
(Šamilah). U Fethul‐Bari 8/72, Darur‐Rejjan...
Riječi: „A oni koji ne budu sudili onim što je Allah objavio, takvi, oni su pravi nevjernici.“.
741
406 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
obavezujući ih da ga se pridržavaju i kažnjavajući svakog ko se „ogriješi“ od njega,
onih čiji je put bez sumnje gori od uvjerenja u spadanje vjerskih dužnosti sa nekih
osoba, koje je bilo prisutno kod sljedbenika panteizma, koje su svi muslimani
protekfirili!?
Takođe je žalosno što mnogi doktori i magistri danas, i oni sa višim titulama
od njih, zbog riječi određenih ljudi poput Albanija, dozvoljavaju pretpostavku
mogućnosti da riječi selefa o tome da su ajeti spušteni zbog Jevreja, znače da se
njihovi propisi ne tiču onoga koji upadne u isto a pripisuje se muslimanima, a da
ne govorimo o tome što nijednom od njih nije palo na pamet da „šejh Albani“ nije
izvršio kufr u taguta, već vjeruje u njega, nazivavši ga muslimanom, a nazivajući
one koji ga tekfire haridžijama i slično. Upravo ovakav odnos pretjerivanja prema
„voljenim“ je razlog najvećih nevolja i gubljenja podrške od Allaha u dolaženju do
Njegovih propisa i istine.
Što se tiče ajeta:
ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎﻓُِﺮو َن
َ َِﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ ﻓَﺄ ُْوﻟَـﺌ ِ
َ َوَﻣﻦ ﱠﱂْ َْﳛ ُﻜﻢ ﲟَﺎ أ
A oni koji ne sude onim što je Allah objavio, pa takvi, oni su pravi kafiri.742
U ajetu se spominje čestica „men“, tj. „ko“743 koja je došla u kontekstu
uvjetovanja a ona se kod učenjaka usulul‐fikha tretira kao najjači među
pojmovima sveobuhvatnosti,744 te se ovdje mora shvatiti u značenju „I ko god ne
bude sudio...“ ili „I ko god ne sudi...“, a s obzirom da je ajet završen u množini na
našem jeziku se može takođe prevesti kao „A oni koji ne budu sudili...“ ili „A oni
koji ne sude...“ pod uvjetom da se iz množine razumije ulazak svake jedinke u nju,
kao što se iz „ko god...“ razumije obuhvatanje svake jedinke. Neka se narod
potrudi da nauči arapski kao što su naučili engleski, njemački, francuski, holandski
ili bilo koji drugi jezik!
Iz te jezičke i semantičke sveobuhvatnosti se razumije ulazak svake jedinke u
značenje, što obuhvata Jevreje, kršćane, one kojji se pripisuju posebnom islamu,
muškarce, žene, starce i punoljetne osobe, itd. Tekstovi su iz ove sveobuhvatnosti
izuzeli malodobnu osobu, onoga koji spava ili je izgubio razum i prisiljenog. Ko od
njih upadne u spomenuti opis nije obuhvaćen propisom tekfira, osim kod
742
Sura El‐Ma’ideh (5) 44
743
S obzirom da je zadnji dio ajeta došao u množini tu istu čestiću je moguće na našem jeziku prevesti u
„množini“ te reći „A oni koji ne sude“, iako je na arapskom izrečena u jednini pa se zbog toga može prevesti „A
onaj koji ne bude sudio...“ ili „...koji ne sudi... takvi, oni su pravi nevjernici.“ U arapskom jeziku je poznata
metoda otpočinjanja rečenice zamjenicama za jedninu i njenog završavanja u množini. Zbog svega toga je
moguće da se u ovoj knjizi nađu male razlike u prijevodu jednog te istog ajeta, ali značenje ostaje isto.
744
Elfazul‐’umum
408 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Muhammeda ibnil‐Hasana, učenika Ebu Hanife, nek’ je Allahova milost nad njima,
koji u vanjštini tekfiri prisiljenog suprotno svim ostalim učenjacima islama.
Nakon nje je Uzvišeni Allah spomenuo opis (menat) za kojeg je nakon harfa
„fa“ kojeg sam preveo kao „pa (takvi)“, vezao propis tekfira rekavši „pa takvi, oni
su pravi kafiri“ i ovo fa je uzročno fa, tj. fa’us‐sebebijje, koje je tako nazvao zbog
toga što spomen „fa“ nakon određenog opisa ukazuje na to da je taj opis „uzrok
(menat)“ propisa koji se spominje nakon „fa“. Ovdje se sjetih onog njihovog
„profesora“ i prijatelja, neprijatelja dini islama, bez obraza i bez imalo griže
savjesti, koji je dokazao svoje pojmanje funkcije „fa’us‐sebebijjeh“ i kojem se
pričinjavaju slova po ajetima.745 Allahulmuste’an!
Opis kojeg Allah spominje prije harfa „fa“ je „nesuđenje“ jer se u ajetu kaže
„lem jahkum“ tj. „ne bude sudio“ te ukazuje na opis „ostavljanja suđenja“
Allahovim zakonom. Allah nije rekao „...ko bude sudio“ već „...ko ne bude sudio“ i
na to se mora obratiti pažnja.
Dakle, Allah je vezao tekfir i njegove propise za opis „nesuđenja Njegovim
zakonom“ što bez sumnje obuhvata nevjerničko ostavljanje i okretanje i namjerno
suđenje sa suprotnim zakonom, kao i propisivanje suprotnog zakona Njegovom,
jer onaj koji neovisno propiše zakon mimo Allaha i namjerno sudi suprotnim
zakonom je upao u „nevjerničko nesuđenje onim što je Allah objavio“.
„Nesuđenje“ onim što je Allah objavio je u ajetu došlo u neograničenom
smislu i kao takvo obuhvata bilo koje nesuđenje onim što je Allah objavio i
musliman mora početi od tog značenja i iz propisa tekfira ne smije izuzeti neke
vrste ili jedinke opisa „nesuđenja“ osim sa validnim šerijatskim dokazom i
argumentacijom, a predmet izuzimanja, specifiziranja i ograničavanja nikad ne
može biti apsolutno ostavljanje i ono što ga u sebi sadrži od neovisnog
propisivanja zakona i namjernog suđenja suprotnim, jer ovo su ona tri opisa koja
se tiču aslu dinil islama u koja su upali Jevreji koji su promjenivši Allahov zakon i
sudeći promjenjenim upali u nevjerničko ostavljanje tahkima Allahovog zakona i
time srušili tevhidul‐hakimijje.
Šerijatski dokazi su iz propisa tekfira zbog nekih vidova nesuđenja onim što
je Allah objavio izuzeli sliku malog kufra ili širka u suđenju u kojoj sudija ili
musliman ostavlja obaveznu potpunost u suđenju onim što je Allah objavio ali pri
sebi još uvijek ima osnovu pridržavanja samo šerijata i nije ga apsolutno ostavio ni
745
Mislim na Hisen Ademija, zvanog Ebu Idriz, koji je slagao na Allaha, rekavši da se u jednom ajetu spominje
slovo „fa“ i uprkos toj laži pogrešno primjenio usulsko i jezičko pravilo vezano za uzročno fa. Njega sam
raskrinkao u nekoliko dersova posebno u dersu „čarobno fa“, koje je nasmijalo muslimane diljem svijeta a mnoge
umalo rasplakalo.
EBU MUHAMMED 409
u dotičnom pitanu. Da nema drugih šerijatskih tekstova kojim se može sprovesti
izuzimanje nekih opisa iz uopštenosti ili neograničenosti „ostavljanja suđenja“, mi
bismo morali vezati tekfir i njegove propise za bilo koji vid nesuđenja ili
ostavljanja.
U poglavljima o specifiziranju (takhsis) i ograničavanju (taqjid) učenjaci
usulul‐fikha spominju i raspravljaju o vjerskim dokazima kojima se može i smije
sprovesti specifiziranje i ograničavanje, pa spominju mes’elu specifiziranja ili
ograničavanja mišljenjem ashaba, koja je nama ovdje potrebna zbog rivajeta koji
se prenose od Ibn ’Abbasa, /, iako smo konstatovali da suština aslu dinil islama i
mnogih njegovih propisa ne može biti predmet specifiziranja i ograničavanja.
Učenjaci usulul‐fikha su se razišli u pogledu propisanosti specifiziranja
sveobuhvatnog teksta mišljenjem ashaba, kao što su se razišli u pogledu
argumentacije mišljenjem ashaba pod određenim uvjetima, a većina učenjaka
smatra da je mišljenje ashaba pod posebnim uvjetima vjerski dokaz. Što se tiče
specifiziranja sveobuhvatnog teksta mišljenjem ashaba hanbelije, hanefije i neke
šafi’ije smatraju da je to moguće a suprotstavljaju im se malikije i većina
(džuhmhur) šafi’ija.746
Rekao je Ibn Qudameh El‐Hanbeli, rahimehullah, u „Revdatun‐nadhir ve
džunnetul‐munadhir“, govoreći o dokazima kojima se specifizira sveobuhvatni
tekst:
„Osmi: mišljenjem ashaba se kod onih koji ga smatraju argumentom kojem se
daje prednost nad analogijom (qijas) specifizira sveobuhvatnost, jer qijasom se
može specifizirati, pa je mišljenje ashaba kojem se daje prednost preče.“747
Što se tiče „’Abdulqadira sina ’Abdul’aziza“, pisca knjige „El‐Džami’ fi talebil‐
’ilmiš‐šerif“, on je, pored svog hajra koji je u toj knjizi, katastrofalno pogriješio u
mes’eli kufr dune kufr u suđenju nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio.
Nakon svoje greške on je bio primoran da da prednost mišljenju da mezheb
ashaba koji se suprotstavlja sveobuhvatnosti nekog teksta ne specifizira istu.
Istina je da istini u ovoj mes’eli ne škodi ni kada bi se reklo da je ispravno mišljenje
propisanost specifiziranja sveobuhvatnosti mezhebom ashaba, jer aslud‐din ne
biva predmetom specifiziranja a mišljenje ashaba je vjerski dokaz samo kada se ne
suprotstavlja Kur’anu, Sunnetu i idžma’u muslimana.
746
Pogledati El‐Mahsul 1/q3/191. I El‐Ihkam od El‐Amidija 3/333, i El‐’Uddeh 2/579.
747
Revdatun‐nadhir ve džunnetul‐munadhir 2/74 uz naučnu valorizaciju Dr. Ša’bana Muhammeda Isma’ila.
410 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ehlus‐sunnet se složio da čovjek u velikom širku suđenja tagutskim zakonom
postaje kafirom riječima i djelima, kao što postaje srcem. Za vidove ostavljanja
koji se izuzimaju iz propisa tekfira velikim kufrom postoje dokazi iz Sunneta
Poslanika, ., tako da ih mišljenje Ibn ’Abbasa i drugih samo potvrđuju.
Rekao je šejh Muhammed El‐Emin Eš‐Šanqiti u komentaru „Revdatun‐nadhir
ve džunnetul‐munadhir“:
„Autor je odvojenim specifizirajućim stvarima dodao mišljenje ashaba: „...kod onih
koji ga smatraju dokazom...“, a mi smo prethodno rekli da mišljenjem ashaba nije
moguće specifizirati sveobuhvatni osim kada ima propis ref’a748 zbog toga što u
njemu nema prostora za lično mišljenje...“749
Na 197. str. rekao je:
„Drugi dokaz (temelj) u pogledu kojeg postoji razilaženje je mišljenje ashaba kada
nije poznato neko ko mu se suprotstavlja.
Autor, Allah mu se smilovao, je rekao:
„Mišljenje ashaba: nije dokaz drugom ashabu...“
Rezime autorovog govora o mišljenju ashaba je da je u pogledu njega spomenuo
četiri mišljenja:
1) Argument je kojem se daje prednost nad analogijom i njime se specifizira
sveobuhvatnost, i to je pripisao Maliku, Šafiji u starom mišljenju, i nekim
hanefijama, argumentujući hadisom:
„Moji ashabi su poput zvijezda“. Hadis
I ovo mišljenje se svodi na stvari u kojima nema prostora za lično mišljenje.
2) Nije argument; i njega je pripisao većini apologeta i Šafiji u novom (mišljenju), i
odabir Ebul‐Khattaba, argumentujući ga mogućnošću greške od strane ashaba i
time da je dozvoljeno razilaženje među njima i da njihova bezgriješnost nije
konstatovana.
3) Mišljenje upućenih halifa mimo drugih, argumentujući hadisom:
„Držite se mog Sunneta i sunneta upućenih halifa“. Hadis
4) Mišljenje Ebu Bekra i ’Omera, argumentujući hadisom:
748
Kada je u propisu onoga što je moglo poteći samo od Allahovog Poslanika, ’alejhisselam.
El‐Mudhekkiretu fi usulil‐fikh, str. 268. Mektebetul‐’ulumi vel‐hikem.
749
EBU MUHAMMED 411
„Povodite se za dvojicom nakon mene; Ebu Bekrom i ’Omerom“. Hadis
U trećem i četvrtom se nazire da ga smatraju dokazom iako postoji neko ko se
suprotstavlja. Ovo je rezime njegovih riječi, rahimehullah, u ovoj studiji.
Rekao je njegov komentator,750 Allah mu oprostio: Sažetak analize ove mes’ele je
da mišljenje ashaba koje je poteklo od njega (mewquf) ima dva stanja:
Prvo: da bude o onome u čemu nema prostora za lično mišljenje
Drugo: da bude o onome u čemu postoji prostor za njega
Pa ako se tiče onoga u čemu nema prostora za lično mišljenje onda je u propisu
merfu’a751 kao što je konstatovano u hadiskoj nauci, pa mu se daje prednost nad
qijasom (analogijom) i njime se specifizira tekst (nass), pod uvjetom da ashab nije
poznat po uzimanju israilijata iako je od stvari u kojima ima prostora za lično
mišljenje.
Pa ako se proširi među ashabima i ne bude vidljiv neko ko mu se suprotstavlja to
je onda ćuteći idžma’ i on je dokaz kod većine, a ako je poznat neko od ashaba ko
mu se suprotstavlja nije dozvoljeno raditi po mišljenju bilo kojeg od njih osim
putem terdžiha752 razmatranjem dokaza kao što je autor spomenuo u poglavlju
nakon ovoga. Ako se ne proširi rečeno je da je dokaz za tabi’ina i one nakon njih
jer je ashab prisustvovao objavi te zna tumačenje zbog svjedočenja (gledanja)
indicija stanja. A rečeno je da nije dokaz tabi’ini mudžtehidu na primjer, jer obojca
su mudžtehidi kojima je dozvoljeno da pogriješe i pogode, a prvo je jače.
Od Ahmeda se prenosi da se ne izlazi iz mišljenja četvorice halifa, tako da je
njihovo mišljenje kod njega argument a nije idžma’ (konsenzus). Hadis „Držite se
mog Sunneta i sunneta upućenih halifa!“ Prenose Et‐Tirmidhi i Ebu Davud.
Rekao je El‐Muhalli da ga je Et‐Tirmidhi ocijenio sahihom, i on je zaista takav.
Hadis „Povodite se za dvojicom nakon mene!“ Prenosi Et‐Tirmidhi i drugi a autor
„Ed‐Dija’ul‐lami’“ prenosi od Velijju‐dina da su ga Ibn Hibban i El‐Hakim ocijenili
sahihom. El‐Muhalli kaže da ga je Et‐Tirmidhi ocijenio hasenom.
Hadis „Moji ashabi su poput zvijezda...“ je slab i njime se ne argumentuje.“
Ovo je uopšteno u vezi specifiziranja mišljenjem ashaba, a učenjaci su se, kao
što vidiš, takođe razišli u pogledu specifiziranjem sveobuhvatnosti analogijom na
750
Šejh Eš‐Šanqiti misli na sebe.
751
Onoga što je rekao Allahov Poslanik, ’alejhisselam. Ono što je poteklo od ashaba je mewquf.
Davanjem prioritetnosti.
752
412 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
poseban (khas) tekst, i u svakoj od ovih mes’ela postoje detalji na koje se u ovoj
knjizi ne možemo osvrnuti, niti su nam potrebni.
Pravilo: Suština apsolutnog ostavljanja za kojeg je u ajetu sure El‐Ma’ideh
vezan tekfir i ostavljanja obavezne potpunosti uz osnovu pridržavanja
šerijata, koja je izuzeta iz propisa tekfira, su različite i za njih se vežu različita
vjerska imena i propisi.
Onaj koji se zaletio da na osnovu rivajeta Ibn ’Abbasa o kufr dune kufr
ljudima sugeriše da tekfir zbog apsolutnog ostavljanja suđenja onim što je Allah
objavio, kojeg u sebi sadrži neovisno propisivanje i namjerno uzimanje taguta za
sudiju suđenjem njime, nije kategoričke prirode već se do tog zaključka došlo
„idžtihadom“, je time po ne znam koji put dokazo da je došao nepozvan na gozbu
učenjaka i učenika, pa neka ostavi islam i njih na miru, jer iz njegovih riječi
proizilazi:
1) Da tekfir zbog velikog širka suđenja tagutskim zakonom, riječima ili djelima,
nije predmet idžma’ muslimana i ehlus‐sunneta, a do idžma’ se ne dolazi
idžtihadom već jasnim dokazom;
2) Ili da u mes’eli postoji idžma’ muslimana i ehlus‐sunneta i da je ona
kategoričke prirode ali se ne zna osim putem idžtihada da li je Ibn ’Abbas, /,
izrekom o kufr dune kufr mislio da je musliman onaj koji upadne u veliki širk
suđenja tagutom, u kojeg su upali Jevreji, riječima ili djelima, ili je zaista mislio
na sliku malog kufra u koju su upadali sudije, vladari i emiri muslimana u
njegovom vremenu. To znači da se ne zna kategorički da li je Ibn ’Abbas u toj
mes’eli od ehlus‐sunneta ili od džehmija, štaviše, od nevjernika, jer ne tekfiri
taguta hukma, kojeg je Allah protekfirio jasnim tekstovima, u pogledu kojih
postoji idžma’ vjerovjesnika i muslimana do Sudnjeg Dana;
3) Iz druge mogućnosti proizilazi da Allah nije protekfirio Jevreje zbog opisa
velikog širka u riječima i djelima, već ih je protekfirio zbog srčanog nevjerstva,
a ovo nije ni mezheb džehmija,753 već kafira. Da Allah sačuva!
Sve ovo u sebi sadrže riječi Nusreta kada kaže da se ne zna šta je Ibn ’Abbas
mislio svojim riječima „kufr dune kufr“ i slično osim idžtihadom pa je taj „idžtihad“
u toj mes’eli dokaz da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“! Pogledaj mu argumentaciju
tako ti Allaha! Ima li boljeg izraza za nju od riječi „tama iznad tame kada izvadi
ruku skoro da je ne vidi“?
753
Zbog toga što džehmije tekfire takvog, a ekstremisti među njima samo u vanjštini.
EBU MUHAMMED 413
Ako nije bio u stanju da izađe iz problematike vezane za riječi Ibn ’Abbasa,
/, kako se mogao usuditi da ostavi jasan Kur’an i da vjeruje u „svoje privatno
shvatanje“ riječi Ibn ’Abbasa, /? Kao da Ibn ’Abbas nije poznavao značenja ajeta
o hukmu i tehakumu u Kur’anu i da veliki širk u njima biva srcem, ili riječima i
djelima, i da je obaveza da onaj koji upadne u opis u kojeg su upali Jevreji,
riječima ili djelima, mora imati isti propis kao oni!? Nisam čuo gluplje i blesavije
stvari od ove a u isto vrijeme veće optužbe ovog učenjaka za kojeg je Allahov
Poslanik, ., zamolio Allaha da ga poduči vjeri i tumačenju Kur’ana.
Allahulmuste’an!
Je li to, o, Nusrete i Bilibani zaista moguće da je Ibn ’Abbas želio reći da je
onaj koji sudi tagutskim zakonom, riječima ili djelima, musliman griješnik ali
idžtihadom smo zaključili da on ipak nije želio to mišljenje i da se ono zaista tiče
ostavljanja obavezne potpunosti suđenja ili nepotpunog ostavljanja?
Ako kažete da nije, vaša argumentacija pada u smeće, a ako kažete da je to
moguće, ljudi će makar znati s kim imaju posla, a nakon vaše smjelosti na Allaha i
Njegovog Poslanika, ., nije se začuditi kada ne ostavljate ashabe na miru.
Prije nego što spomenem neke vjerske tekstove za koje vjerujem da se mogu
uzeti kao dokazi kojim se iz tekfira izuzimaju neki vidovi ostavljanja suđenja onim
što je Allah objavio, želim da u nekoliko redova zabilježim još neka važna pravila
koja se tiču vrste kufra koji se spominje u ajetu. U pogledu riječi Uzvišenog: ...fe
ulaike humul‐kafirun, ...pa takvi, oni su pravi kafiri, kažem:
Pravilo je da je osnova u govoru „el‐haqiqah“, tj. značenje za koje je govor
prvobitno postavljen a ne preneseno značenje odnosno „el‐medžaz“. Kada
pogledamo u ajet, mimo svih ostalih ajeta i idžma’a vjerovjesnika i muslimana,
vidimo da je Uzvišeni Allah pojam kufr u imenici „el‐kafirun“ spomenuo
neograničeno, pa nam je obaveza da ga ostavimo u tom značenju, što znači da
opis apsolutnog ostavljanja, kojeg u sebi sadrže neovisno propisivanje zakona
414 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
mimo Allaha i namjerno suđenje njime, za sobom povlači tekfir velikim kufrom
koji se ne može sastati sa aslu dinil islamom.
Vidovi ostavljanja koje su vjerski tekstovi izvadili iz propisa tekfira imaju
propis malog kufra i njih se tiču riječi Ibn ’Abbasa i ostalih selefa. Ovo je sa
aspekta konstatovanja upotrebnog običaja Zakonodavca u pogledu neograničenih
pojmova. Allahumuste’an! Dalje, ovaj ajet sa aspekta arapskog jezika, retoričnosti
i stilistike na najveličanstveniji način ukazuje na značenje velikog kufra, jer u
arapskom jeziku ne postoji jača niti riječitija metoda ukazivanja na veliki kufr od
upotrebljene u ajetu.
Ukratko rečeno Uzvišeni Allah je riječi „el‐kafirun“ spomenuo u formi
participa aktivnog koji ima funkciju ukazivanja na to da se radi o osobini koja je
postala neodvojiva od onoga koji je njome opisan, a to je ovdje kufr odnosno
nevjerstvo, kao što je rečeno u ajetu:
ﻗُ ْﻞ ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟْ َﻜﺎﻓُِﺮو َن
Reci: „O vi nevjernici/kafirun!“754
U ajetu je, kao što vidiš, upotrijebljena ista forma. Dalje, riječ je spomenuta
sa određenim članom „el“, tj. el‐kafirun, koja ovdje ima funkciju iscrpljivanja
čitavog značenja pojma kufr, a prije nje je Uzvišeni ličnom zamjenicom za dalekog,
tj. „ulaike“, koju sam preveo kao „ti“ ili „takvi“,755 započeo rečenicu koja je
odgovor na prvi dio rečenice koja u sebi sadrži opis (menat),756 da bi nakon nje
spomenuo zamjenicu rastavljanja, tj. „hum“, koju sam preveo kao „oni“.
Otpočinjanje druge rečenice sa ličnom zamjenicom za udaljenog (dalekog), tj.
ulaike i umetanje zamjenice rastavljanja „hum“ između nje i njenog predikata „el‐
kafirun“ koji je došao u formi participa aktivnog sa određnim članom ima funkciju
najjačeg ograničavanja opisa nevjerstva samo na osobe opisane opisom iz prve
rečenice: Ko god ne bude sudio onim što je Allah objavio, ti/takvi, oni su pravi
kafiri.
Jer ni u našem jeziku nije isto reći „Zejd je kafir“ i „Zejd je pravi kafir“ i „Zejd,
on/taj je pravi kafir“ a ovdje je u približnom značenju rečeno „Takvi/ti, oni su
pravi kafiri“, a moglo je biti rečeno samo „Oni su kafiri“ i slično. Zato se i nije
čuditi zbog čega je Uzvišeni Allah onoga koji sudi džahilijetskim zakonom nazvao
tagutom, iako taguti, naravno, nisu svi na istom stepenu.
754
Sura El‐Kafirun (109) 1
755
Preče je „ti“ od „takvi“ a od „ti“ sam se uplašio da narod iz nje ne shvati zamjenicu za drugo lice jednine.
Allahulmuste’an! Zato je naš prijevod približan prijevod i nije Kur’an lično.
„Ko god ne bude sudio onim što je Allah objavio...“.
756
EBU MUHAMMED 415
Dakle, stvar u koju nema nimalo sumnje je da ajet govori o velikom
suštinskom kufru a ne o malom kufru, iako se poput svih ajeta koji su objavljeni
povodom nevjernika i govore o velikom kufru, može spustiti na griješnike
muslimane, s time što neće imati ime i propise velikog kufra. Govor učenjaka o
malom kufru ili kufr dune kufr, kojeg mufessiri kod ovog ajeta spominju uopšte
nije problematičan ali se mora razumjeti u svjetlu vjerskih pravila argumentacije a
ne u tami slijeđenja strasti. O tome ćemo malo kasnije.
Što se tiče vjerskih tekstova koji prema mome shvatanju iz tekfira izuzimaju
neke vidove ostavljanja suđenja onim što je Allah objavio, kojeg u sebi sadrže neki
vidovi nepravednog suđenja, to su slijedeći.
Evo nekoliko hadisa Poslanika, .:
1) Prenosi se od Ummu Seleme, z, da je Poslanik, ., rekao:
je spomenuti opis u hadisu veliki grijeh a ne veliki kufr postoji konsenzus među
učenjacima ehlus‐sunneta, i ovim smo me’selu malog kufra konstatovali hadisom i
idžma’om. Da li je kadija griješan ako ga jedan od parničara slaže s ciljem da bi
presudio u njegovu korist?
Kadija naravno neće biti griješan u svojoj presudi, jer ne zna da ga parničar
laže, ali ako bi on uradio isto ono što griješni parničar od njega traži, nakon što mu
je pogrešno prikazao činjenično stanje, to bi bio mali kufr a ne veliki, i ovo je
nepravedno suđenje koje ne izvodi iz islama, čije detalje ću malo kasnije objasniti.
2) Od Eš’atha, / se prenosi da je Allahov Poslanik, ., rekao:
ِ ِ
ْ ﻒ َﻋﻠَﻰ َﻣ ِﺎل ْاﻣ ِﺮ ٍئ ُﻣ ْﺴﻠ ٍﻢ ﺑِﻐَ ِْﲑ َﺣﻘ ِﱢﻪ ﻟَﻘ َﻰ اﻟﻠﱠﻪَ َوُﻫ َﻮ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ َﻏ
.ﻀﺒَﺎ ُن َ ََﻣ ْﻦ َﺣﻠ
„Ko se lažno/prezreno zakune s ciljem da uzme imetak muslimana, srešće Allaha a
On će biti na njega srdit.“758
Argumentacija ovim hadisom je identična prethodnoj. On se kune da bi
kadija presudio u njegovu korist i zbog tog opisa zaslužuje ovu prijetnju, a nije
kafir. S druge strane, ako bi kadija namjerno tako postupio upao bi u mali kufr. A
kako to treba uraditi, bez upadanja u veliki kufr, zna svaki musliman koji poznaje
razliku između velikog i malog kufra i širka. Paradoksalno je, subhanAllah, što
danas imamo ljude koji se nazivaju kadijama, i koji možda nikad ne bi slagali i
nepravdu uradili, a ne znaju značenje islama i razliku između mušrika i
muslimana!
3) Od Ebu Umameh El‐Harithija, /, se prenosi da je Allahov Poslanik, ., rekao:
nepravedno presudi u njegovu korist, pa ako bi se kadija dogovorio s njime i
nepravedno presudio, ne uzimajući suprotan zakon za sudiju, a kako to biva
uskoro ćeš naučiti,760 upao bi u mali kufr a ne u veliki.
4) Ovdje se takođe mogu navesti i hadisi Poslanika, ., u kojima proklinje onoga
koji daje mito i onoga koji ga uzima. Od Ebu Hurejre, / se prenosi da je rekao:
ْ »ﻟَ َﻌ َﻦ اﻟﻠﱠﻪُ اﻟﱠﺮ ِاﺷ َﻰ َواﻟْ ُﻤ ْﺮﺗَ ِﺸ َﻰ ِﰱ-ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ- ﻮل اﻟﻠﱠ ِﻪ
.«اﳊُ ْﻜ ِﻢ ُ ﻗَ َﺎل َر ُﺳ
„Allahov Poslanik, ., je prokleo onoga koji daje mito i onoga koji ga uzima u
hukmu.“761
Dakle, Allahov Poslanik, ., ga je prokleo, ali nije ga protekfirio, da nas Allah
sačuva od uzroka Svoje srdžbe!
Rekao je Ibn Qudameh, rahimehullah:
„Odjeljak: što se tiče mita u hukmu i mita „radnika“, ona je haram bez razilaženja.
Rekao je Uzvišeni Allah: ...rado jedu suht...762 El‐Ma’ideh 42
El‐Hasan i Se’id b. Džubejr su u svom tefsiru rekli da je to mito, i rekao je da kadiju
kada prihvati mito to dovodi do kufra.
Prenio je ’Abdullah b. ’Omer, rekavši: „Allahov Poslanik, ., je prokleo onoga koji
podmićuje i onoga koji uzima“. Et‐Tirmidhi kaže da je hadis hasenun sahih, i
prenosi ga Ebu Hurejre i dodaje „...u hukmu“. Prenosi ga Ebu Bekr u „Zadul‐
musafir“ i dodaje i „er‐ra’iš“ a to je onaj koji posreduje među njima dvojicom.
Te zbog toga što onaj koji uzima mito to samo radi da bi nepravedno presudio ili
da spriječi sprovođenje hukma nad njim, a to je najveći zulum.
Rekao je Mesruq: „Pitao sam Ibn Mes’uda da li je „suht“ mito u hukmu“? Reče:
„Ne!“
A ko ne bude sudio onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi kafiri – zulumćari –
fasici. El‐Ma’ideh 44‐47
760
Moram ovo da kažem da me neki idiot, što mi se prije dešavalo, ne bi optužio da sam rekao da je šerijat
nepravedan, zbog toga što sam rekao da kadija ili musliman u malom kufru još uvijek sudi šerijatom ali
nepravedno. Allahulmuste’an!
761
Musned Imam Ahmed, br. 9260 i četvorica, a Et‐Tirmidhi je rekao da je hasen. Ibn Hibban ga je ocijenio
sahihom, a predaja ima „šahid“ u hadisu ’Abdullaha b. ’Amra kod Četvorice osim En‐Nesa’ija. Pogledaj „Bulugul‐
Meram“ od Hafiza ibn Hadžera. Dakle, postoji predaja nekog drugog ashaba na istu temu koja potvrđuje hadis
Ebu Hurejre, radijAllahu ’anhu. To se u terminologiji zove „šahid“.
Arapska riječ koja obuhvata mito, a uopšteno se tiče svega što je zabranjeno.
762
418 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Suht je da čovjek od tebe traži da mu pomogneš u „mazlemi“,763 pa ti da poklon. A
ti nemoj uzeti!“ Qatade je rekao: „Rekao je Ka’b: „Mito zaglupljuje razboritog i
zaslijepljuje oči mudrog“
Što se tiče podmićivača, pa ako ga podmićuje da bi nepravedno presudio ili da bi
od njega odagnao neku obavezu, takav je proklet. Ako ga podmiti da bi time
odagnao njegov zulum i da ga nagradi za ono što ga slijeduje, ’Ata i Džabir b. Zejd
i El‐Hasan su govorili: „Nema smetnje da sačuva sebe“. Džabir b. Zejd je govorio:
„Za vrijeme Zijada nismo za nas vidjeli ništa korisnije od mita“. Te zbog toga što
time spašava svoj imetak kao što čovjek spašava svog zarobljenika. Ako sudija
(hakim) uzme mito ili prihvati hediju koju ne smije prihvatiti, mora je vratiti njenim
vlasnicima, jer je bespravno uzeo, te je u tome slična uzetom neispravnim
ugovorom. Moguće je da je stavi u „bejtul‐mal“, jer Vjerovjesnik, ., nije naredio
Ibn Lutbiji da je vrati njenim vlasnicima. Ahmed je rekao: „Kada patrijarh vođi
vojske pokloni neki predmet ili srebro, ne pripada samo njemu mimo ostale vojske.
Ebu Bekr je rekao: „U njemu svi zajedno učestvuju“.“764
Vidjeli smo riječi Ibn Mes’uda u kojima kaže da je uzimanje mita u hukmu
veliki kufr napravivši razliku između mita i „suhta“ koji se spominje u ajetu. Kojeg
opisa se tačno tiču riječi Ibn Mes’uda? Je li njima mislio na mali ili veliki kufr?
Osnova je da je mislio na veliki kufr i njegovu suštinu. Da li se riječi Ibn Mes’uda
suprotstavljaju riječima Ibn ’Abbasa?
Neki ljudi danas su shvatili da Ibn Mes’ud kaže da je opis malog kufra u
hukmu veliki kufr, međutim ja vjerujem da to nije moranje i da se riječi Ibn
Mes’uda, /, mogu spustiti na suštinu velikog kufra i njegov opis i da nije želio
suštinu malog kufra u suđenju, zbog toga što je Ibn Mes’ud poznavao tevhid i
razliku između velikog zuluma koji izvodi iz islama i malog čistog zuluma koji ne
izvodi iz islama ali osobu čini od najvećih griješnika koji zaslužuju veliku kaznu.
Opšte poznato je kod ehlus‐sunneta da je uzimanje, davanje i posredovanje
u zabranjenom mitu veliki grijeh kao što je među njima bilo opšte poznato da je
čisti zulum mali kufr odnosno mali zulum i da nijedan od ovih opisa sam po sebi
ne izvodi iz islama niti kada se sastanu, a to je Ibn Mes’ud, /, znao bez sumnje.
Tako da uzimanje mita samo po sebi ne igra neovisnu ulogu u tekfiru, već je
moglo biti uzeto samo kao indicija koja ukazuje na omalovažavanje šerijata ili
postojanje neke druge vrste kufra, ali indicija nije kategorički dokaz. Preostaje
nam samo da kažemo da je Ibn Mes’ud govorio o suštini hukma u kojem se
događa suđenje promjenjenim zakonom.
763
Stvar u kojoj se događa ili se dogodila nepravda, tj. zulum. Odnosno dati poklon da mu pomogneš u nepravdi.
El‐Mugni 9/57‐58
764
EBU MUHAMMED 419
S druge strane moramo napomenuti da, ako Ibn Mes’ud misli na namjerno
uzimanje suprotnog zakona za sudiju nad utvrđenim činjeničnim stanjem,
neuzimanje mita spomenuti opis ne bi spustilo na stepen malog kufra, niti bi to
Ibn Mes’ud, /, rekao. Zbog svega toga kažem da Allah najbolje zna!
Tumačenje riječi Ibn Mes’uda lično nije tema ove knjige niti za nas
predstavljaju problem. One su problem za one koji kažu da među ashabima nije
bilo razilaženja u mes’eli kufr dune kufr koja se prenosi od Ibn ’Abbasa, neka je
Allahovo zadovoljstvo nad svim ashabima Poslanika, ..
Ono u šta ja ne sumnjam jeste da nijedan učenjak islama neće napraviti
razliku između propisa onoga koji traži neko djelo i onoga koji ga radi, a ovdje
imamo onoga koji daje mito da bi dobio određenu presudu, i onoga koji uzima
mito da bi presudio. Iako ne preciziram stav Ibn Mes’uda, ja sam ubjeđen da on
ne pravi razliku između ove dvije stvari i da je vjerovao da uzimanje i davanje mita
samo po sebi ne izvodi iz vjere.
5) Kao dokaz se takođe može spomenuti hadis Poslanika, ., u kojem kori i
zabranjuje zauzimanje za obustavu sprovođenja vjerskih sankcija nad onim koji ih
zaslužuju. Prenosi se od ’Ai’še, z, da je Poslanik, ., rekao:
ﱠﻬ ْﻢ َﻛﺎﻧُﻮا إِ َذا ِ أَﻳـﱡﻬﺎ اﻟﻨﱠﺎس إِﱠﳕَﺎ أَﻫﻠَ ﱠ:ود اﻟﻠﱠ ِﻪ؟ ﰒُﱠ ﻗَﺎم ﻓَﺎﺧﺘﻄَﺐ ﻓَـ َﻘ َﺎل
ِ أَﺗَ ْﺸ َﻔﻊ ِﰱ ﺣ ﱟﺪ ِﻣﻦ ﺣ ُﺪ
ُ ﻳﻦ ﻗَـْﺒـﻠَ ُﻜ ْﻢ أَﻧـ
َ ﻚ اﻟﺬَ ْ ُ َ َ َْ َ ُ ْ َ ُ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ
...اﳊَ ﱠﺪ
ْ ﻴﻒ أَﻗَ ُﺎﻣﻮا َﻋﻠَْﻴﻪ ُ َﺳَﺮ َق ﻓﻴ ِﻬ ُﻢ اﻟ ﱠﺸ ِﺮ
ُ ﻳﻒ ﺗَـَﺮُﻛﻮﻩُ َوإ َذا َﺳَﺮ َق ﻓﻴﻬ ُﻢ اﻟﻀﱠﻌ
„Zar se u pogledu Allahovog hadda zauzimaš!?“ Zatim je ustao i održao hutbu: „O
ljudi! One prije vas je uništilo samo to što su kada bi ukrao neko ugledan među
njima, takvog ostavljali, a ako bi ukrao slabašan uspostavljali bi sankciju nad
njim.“765
765
Sahih Buhari br. 6404 i Sahih Muslim br. 4505. (Šamilah)
420 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
2) Drugi je, a on je suština hukma, spuštanje odgovarajućeg vjerskog propisa na
ustanovljeni opis, i ovdje se posebno dešava uzimanje nekog za sudiju ili
nečeg za zakon za ustanovljeno činjenično stanje.
3) Treći je sprovođenje presude.
Musliman svaki od tri stepena radi pridržavajaći se samo Allahovog dina, a
mušrik i tagut ih rade pridržavajući se tagutskog zakona, međutim, ako bi neko
tvrdio da se prilikom uzimanja taguta hukma za sudiju i zakon u dotičnoj mes’eli
nije pridržavao taguta hukma to mu ne bi koristilo jer je tahkim taguta sam po
sebi veliki kufr i tagutijjet koji ruši asl dinil islam, i sa te strane se djelimično može
nazvati pridržavanjem tagutskog zakona.
Naredbom suđenja onim što je On objavio, Uzvišeni je naredio ispunjenje
obavezne potpunosti u pogledu sva tri opisa, što znači da se prestup činjenjem
zabranjenog i ostavljanjem naređenog može dogoditi u ustanovljenju činjeničnog
stanja, ili u spuštanju propisa na njega, ili sprovođenju donešene presude.
Tek nakon shvatanja ovih detalja, Nusret ili bilo ko drugi, se može upustiti u
precizno pravljenje razlike između suštine opisa velikog i malog kufra, a ovaj
govor, temelje i podjelu, kao i dolazeće, nisu mogli naći ni u jednoj knjizi koju
imaju pred sobom, niti su ga čuli od svojih „učenjaka“, od kojih su uzimali znanje
metodom „iz usta u usta“, kao što se vole dičiti. Allahulmuste’an! Kao da smo mi
tolike budale pa ne znamo kakvo je stanje u arapskom svijetu i na kojem su nivou
fakulteti i halke po mesdžidima!
6) Na kraju riječi Poslanika, .:
فَ َوَر ُﺟ ٌﻞ َﻋَﺮ. ﻓَـ ُﻬ َﻮ ِﰲ اَ ْﳉَﻨ ِﱠﺔ,ﻀﻰ ﺑِِﻪ َ َر ُﺟ ٌﻞ َﻋَﺮ.اﺣ ٌﺪ ِﰲ اَ ْﳉَﻨ ِﱠﺔ
َ ﻓَـ َﻘ,ف اَ ْﳊَ ﱠﻖ
ِ وو,ﺎن ِﰲ اَﻟﻨﱠﺎ ِرِ َ اِﺛْـﻨ:ٌﻀﺎةُ ﺛََﻼﺛَﺔ
َ اَﻟْ ُﻘ
ََ
,ﺎس َﻋﻠَﻰ َﺟ ْﻬ ٍﻞ ِ ﻀﻰ ﻟِﻠﻨﱠ ِ ِ ِ ﻓَـﻠَﻢ ﻳـ ْﻘ,اَ ْﳊ ﱠﻖ
َ ﻓَـ َﻘ, َوَر ُﺟ ٌﻞ َﱂْ ﻳَـ ْﻌ ِﺮف اَ ْﳊَ ﱠﻖ. ﻓَـ ُﻬ َﻮ ِﰲ اَﻟﻨﱠﺎ ِر, َو َﺟ َﺎر ِﰲ اَ ْﳊُ ْﻜ ِﻢ,ﺾ ﺑِﻪ َْ َ
.ﻓَـ ُﻬ َﻮ ِﰲ اَﻟﻨﱠﺎ ِر
„Trojica je kadija. Dvojica su u vatri a jedan u Džennetu. Čovjek koji je prepoznao
istinu pa je njom presudio; on je u Džennetu. Čovjek koji je prepoznao istinu i nije
njom presudio i učini nepravdu u hukmu; on je u vatri. I čovjek koji nije znao istinu
pa ljudima sudi na neznanju; on je u vatri.“. 766
U ovom hadisu se ne spominje tekfir već ogromna prijetnja Džehennemom,
pa je ovaj hadis dokaz da nije svaka nepravedna i pogrešna presuda veliki kufr, a
766
Bulugul‐Meram, br. 1383. Prenijeli su ga četvorica, a El‐Hakim je rekao da je sahih. (Šamilah)
EBU MUHAMMED 421
sadržaji svih ovih predaja su predmet konsenzusa muslimana, pa njima ili samim
idžma’om iz uopštenosti ili neograničenosti opisa „ostavljanja suđenja“ za kojeg je
u ajetu vezan propis tekfira, izuzimamo opise ostavljanja suđenja i nepravednog
suđenja, koji su mali kufr.
Dakle, za specifiziranje sveobuhvatnosti neograničenog ostavljanja koje je
spomenuto u ajetu sure El‐Mai’deh koristimo sve ove predaje i mnoge druge koje
su predmet idžma’ muslimana i ne ovisimo od rivajeta Ibn ’Abbasa, /, ili idžma’
muslimana u drugoj generacija i slično. Sada obrati pažnju na dolazeću mes’elu!
Važna mes’ela: Od kada datiraju ovi speficizirajući dokazi? Tj., jesu li došli
prije objave ajeta sure El‐Ma’ideh, uz njega, ili malo nakon njega što je uslov
kod specifiziranja, jer u derogaciji drugi dokaz posebnog propisa dolazi duže
vrijeme nakon prvog?
Odgovor na ovo pitanje postaje jasnim konstatacijom dvije činjenice. Prva je
da je Zakonodavac na samom početku da’ve u šehadet LA ILAHE ILLALLAH
MUHAMMEDUN RESULULLLAH objasnio značenje ’ibadeta kojeg zaslužuje samo
Uzvišeni Allah i značenje velikog širka koji se ostvaruje kada se ’ibadet kojeg
zaslužuje samo Allah da nekom od Allahovih stvorenja, te razliku između islama i
širka, muslimana i nemuslimana koje sačinjavaju taguti, mušrici i mustekbiri.
Ovo je prvo!
Drugo, mali kufr je čista nepravda u pogledu čije zabranjenosti su se složili svi
vjerovjesnici, koja je bila zabranjena u mekkanskom periodu bez imalo sumnje, jer
se radi o čistoj nepravdi i prevari.
Šta iz ovoga zaključujemo? Da su muslimani i prije objave ajeta sure El‐
Ma’ideh znali značenje velikog širka u hukmu i tehakumu i razliku između njega i
čiste nepravde odnosno malog kufra, zuluma ili fiska, što znači da su oni kada je
objavljen ajet sure El‐Mai’deh precizno poznavali opise za koje se veže tekfir u
ovoj mes’eli i one koje su mali kufr, pa je za njih dio ajeta „Ko ne bude sudio“ u
kojem se opis „nesuđenja“ spominje sveobuhvatno neogranično trenutačno bio
specifiziran.
Ako bi se desilo da neko od njih argumentuje istim ajetom nad onim što rade
griješnici muslimana onda se tu radi o poznatoj mes’eli čiji smo propis i suštinu
objasnili. Tako, da ashabi nisu morali tražiti specifizirajući dokaz nakon objave
ajeta jer je njegovo postojanje i razlika između velikog kufra i čiste nepravde
među njima bila opšta poznata. Allahulmuste’an!
422 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Važna opaska: Sigurno si vidio da sam poznati ajet iz sure El‐Ma’ideh
spomenuo na kraju. Možda si se upitao zbog čega sam to uradio? To sam
namjerno uradio da bi ljudima dokazao da se pitanje velikog širka u tevhidul‐
hakimijje može dokazati i bez ajeta sure El‐Mai’deh u pogledu čijeg
iskrivljivanja su taguti, mušrici, neznalice i plaćenici uložili maksimalan trud
da bi odvraćali od istine koju je Allah objavio.
Dakle, ajet u osnovi ukazuje na veliki kufr i nevjerničko ostavljanje suđenja
onim što je Allah objavio. Na to ukazuje sam ajet kao i povod njegove objave. U
ajetu se spominje kufru‐tevelli odnosno kufr okretanja od pokornost jer Uzvišeni
je opisao Jevreje riječima: Kako da tebe uzimaju za sudiju kada kod sebe imaju
Tevrat u kojem je Allahova presuda!? A zatim se nakon toga okreću, oni nisu
vjernici!“
Okretanje koje je spomenuto u ajetu je nevjerničko ostavljanje suđenja onim
što je Allah objavio, za koje je vezan propis tekfira, a koje u sebi sadrže opisi
neovisnog propisivanja zakona mimo Allaha i namjernog suđenja suprotnim
zakonom, u koje su upali Jevreji, jer onaj ko upadne u veliki širk ostavio je tevhid
nevjerničkim ostavljanjem. To je to, kratko, lahko i jasno, daleko od filozofije
neznalica i šejtana džinna i ljudi!
Dalje, da bi što bolje shvatili prirodu i srž ovog pitanja potrebno je da
naučimo neke temelje koji se tiču karakteristika djela kadije i muftije, i onog što su
dužni uraditi da bi njihova presuda i fetva odgovarala Allahovom naređenju. Kroz
to ćemo shvatiti isprepletenost jezičkog značenja pojma „hukm“ sa njegovim
vjerskim značenjem.
nije moguće osim poznavanjem onoga što je obavezno (vadžib) i poznavanjem
činjeničnog stanja, i snagom (mogućnošću) za sprovođenje istine. I nemoj slijediti
strasti pa da prema nekom budeš naklonjen zbog rodbinske veze, ili prijateljstva,
ili ljubavi, ili zbog mržnje prema drugom, da te ne odvrate strasti od Allahovog
puta i izvedu te iz siratil‐musteqima. Uistinu oni koje koji su skrenuli sa Allahovog
puta posebno oni među njima koji to namjerno rade sljeduje žestoka kazna zbog
toga što su zaboravili Dan Obračuna jer da su ga se sjetili i da im se u srcima
ostvario strah od njega, ne bi se naklonili varljivim prohtjevima”.
Es‐Sa’di je, „komentarišući „pravedno suđenje među ljudima“, spomenuo
ustanovljenje činjeničnog stanja koje se ne može ostvariti prije njegovog
poznavanja, a zatim poznavanje šerijatskog propisa koji se tiče tog stanja, a zatim
posjedovanje snage da se to sve sprovede.
Onaj ko namjerno upadne u promjenu vjere je mušrik koji je u potpunosti
skrenuo sa siratil‐musteqima, koji je Allahov put, i pogledaj kako Kur’an potvrđuje
sam sebe, jer u suri El‐Fatiha je ’ibadet samo Allahu nazvao es‐siratul‐
musteqimom, tj. Pravim putem, a nakon toga, tokom cijelog Kur’ana, objašnjavao
značenja koja ulaze u ’ibadet, od pokornosti i slijeđenja, hukma i tehakuma,
srčanih ibadeta, itd., a najjasnija stvar u Knjizi je da tagut i mušrik nemaju nikakve
veze sa es‐siratil‐musteqimom, a onaj koji je upao u mali kufr pri sebi ima osnovu
pridržavanja es‐siratil‐musteqima te je zbog toga musliman, iako spada u najveće
griješnike. Da Allah sačuva!
Rekao je Ibnul‐Qajjim, rahimehullah:
ﻓﻘﻪ اﻟﺤﺎﻛﻢ
ﻓﺎﳊﺎﻛﻢ إذا ﱂ ﻳﻜﻦ ﻓﻘﻴﻪ اﻟﻨﻔﺲ ﰲ اﻷﻣﺎرات ودﻻﺋﻞ اﳊﺎل وﻣﻌﺮﻓﺔ ﺷﻮاﻫﺪﻩ وﰲ اﻟﻘﺮاﺋﻦ اﳊﺎﻟﻴﺔ واﳌﻘﺎﻟﻴﺔ
ﻛﻔﻘﻬﻪ ﰲ ﻛﻠﻴﺎت اﻷﺣﻜﺎم أﺿﺎع ﺣﻘﻮﻗﺎ ﻛﺜﲑة ﻋﻠﻰ أﺻﺤﺎ ﺎ وﺣﻜﻢ ﲟﺎ ﻳﻌﻠﻢ اﻟﻨﺎس ﺑﻄﻼﻧﻪ ﻻ ﻳﺸﻜﻮن ﻓﻴﻪ
اﻋﺘﻤﺎدا ﻣﻨﻪ ﻋﻠﻰ ﻧﻮع ﻇﺎﻫﺮ ﱂ ﻳﻠﺘﻔﺖ إﱃ ﺑﺎﻃﻨﻪ وﻗﺮاﺋﻦ أﺣﻮاﻟﻪ ﻓﻬﻬﻨﺎ ﻧﻮﻋﺎن ﻣﻦ اﻟﻔﻘﻪ ﻻﺑﺪ ﻟﻠﺤﺎﻛﻢ ﻣﻨﻬﻤﺎ
ﻓﻘﻪ ﰲ أﺣﻜﺎم اﳊﻮادث اﻟﻜﻠﻴﺔ وﻓﻘﻪ ﰲ ﻧﻔﺲ اﻟﻮاﻗﻊ وأﺣﻮال اﻟﻨﺎس ﳝﻴﺰ ﺑﻪ ﺑﲔ اﻟﺼﺎدق واﻟﻜﺎذب واﶈﻖ
.ﻟﻠﻮاﻗﻊ واﳌﺒﻄﻞ ﰒ ﻳﻄﺎﺑﻖ ﺑﲔ ﻫﺬا وﻫﺬا ﻓﻴﻌﻄﻰ اﻟﻮاﻗﻊ ﺣﻜﻤﻪ ﻣﻦ اﻟﻮاﺟﺐ وﻻ ﳚﻌﻞ اﻟﻮاﺟﺐ ﳐﺎﻟﻔﺎ
„Fikh sudije (hakima)
Sudija ako ne bude obrazovan (fekih) u pitanju znakova, dokaza stanja, spoznaje
njegovih ukazatelja, i u indicijama stanja i govora, poput njegovog fikha
(shvatanja) u pitanju opštih propisa, upropastiće mnoga prava onim koji ih
zaslužuju, i sudiće onim čija je neispravnost kod ljudi poznata bez imalo sumnje,
EBU MUHAMMED 425
oslanjajući se na neki vid vanjštine i ne uzimajući u obzir njegovu suštinu (bātin) i
indicije njegovih stanja.
Otuda, ovdje imamo dvije vrste fikha, koje su neophodne za svakog pravnika:
Fikh u opštim propisima događaja i fikh činjeničnog stanja lično i stanja ljudi,
kojim će prepoznavati iskrenog od lažova, onoga koji je na istini od onoga koji je
na batilu. Zatim će to dvoje složiti i činjeničnom stanju dati njegov obavezni propis
i obavezni propis neće učiniti suprotnim činjeničnom stanju.“768
Dakle, sudija prvo mora utvrditi činjenično stanje, i to u šerijatu propisanim
putevima koji se zovu šerijatskim metodama utvrđivanja. Zato se ova knjiga Ibnul‐
Qajjima iz koje smo prenijeli ovaj citat zove „Et‐Turuqul‐hukmijjeh“, tj. „Putevi
presude“. Tu se kadija oslanja na priznanje, svjedočenje svjedoka, zakletve i slično,
a obaveza mu je da nauči kakvoću uzimanja indicija stanja i govora u obzir, da
upozna stanje društva u kojem živi, njihove običaje, terminologiju i slično, kako bi
im mogao suditi po pravdi.
Ovo je prvi stepen koji ukazuje na uvjerenje kadije i da li će u nečemu
promjeniti vjeru ili ne. Dakle, da li će suštinu onoga što je ustanovio nazvati
šerijatskim imenima i ostaviti je u šerijatskim granicima; hoće li nazvati bludom
ono što je blud u šerijatu, jedenjem kamate ono što je jedenje kamate u šerijatu,
otpadništvom ono što je otpadništvo u šerijatu, itd.?
Zatim, u pogledu uvjeta i prepreka sprovođenja propisa nad pojedincem;
hoće li promjeniti Allahov propis u pogledu tih opisa dodavajući na njih ili
oduzimajući od njih, jer obojca, i kadija i muftija, govore u svojstvu obavještivača
o šerijatu, i s obzirom na tu karakteristiku je osnova u postupku kadije i muftije
obavijest o zakonu i tahkim.
Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah:
واﳊﺎﻛﻢ ﻓﻴﻪ ﺻﻔﺎت ﺛﻼث ﻓﻤﻦ ﺟﻬﺔ اﻹﺛﺒﺎت ﻫﻮ ﺷﺎﻫﺪ وﻣﻦ ﺟﻬﺔ اﻷﻣﺮ واﻟﻨﻬﻲ ﻫﻮ ﻣﻔﺖ وﻣﻦ ﺟﻬﺔ...
واﻟﻘﻀﺎء... وأﻗﻞ ﻣﺎ ﻳﺸﱰط ﻓﻴﻪ ﺻﻔﺎت اﻟﺸﺎﻫﺪ ﻷﻧﻪ ﻻ ﺑﺪ أن ﳛﻜﻢ ﺑﻌﺪل,اﻹﻟﺰام ﺑﺬﻟﻚ ﻫﻮ ذو ﺳﻠﻄﺎن
ﻓﺎﳋﱪ ﺛﺒﺖ ﻋﻨﺪي وﻳﺪﺧﻞ ﻓﻴﻪ ﺧﱪﻩ ﻋﻦ ﺣﻜﻤﻪ.ﻧﻮﻋﺎن إﺧﺒﺎر ﻫﻮ إﻇﻬﺎر وإﺑﺪاء وأﻣﺮ وﻫﻮ إﻧﺸﺎء واﺑﺘﺪاء
وﻋﻦ ﻋﺪاﻟﺔ اﻟﺸﻬﻮد وﻋﻦ اﻹﻗﺮار واﻟﺸﻬﺎدة واﻵﺧﺮ وﻫﻮ ﺣﻘﻴﻘﺔ اﳊﻜﻢ أﻣﺮ و ﻲ وإﺑﺎﺣﺔ وﳛﺼﻞ ﺑﻘﻮﻟﻪ أﻋﻄﻪ
ﺛﺒﺖ ﻋﻨﺪي ﺑﺸﻬﺎد ﻤﺎ ﻓﻬﺬا ﻓﻴﻪ وﺟﻬﺎن: ﻗﺎل اﳊﺎﻛﻢ.وﻻ ﺗﻜﻠﻤﻪ أو أﻟﺰﻣﻪ وﺑﻘﻮﻟﻪ ﺣﻜﻤﺖ وأﻟﺰﻣﺖ
768
Et‐Turuqul‐hukmijjeh, str. 4
426 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
وﻓﻌﻞ اﳊﺎﻛﻢ ﺣﻜﻢ ﰲ أﺻﺢ اﻟﻮﺟﻬﲔ ﰲ ﻣﺬﻫﺐ أﲪﺪ,أﺣﺪﳘﺎ أن ذﻟﻚ ﺣﻜﻢ ﻛﻤﺎ ﻗﺎﻟﻪ اﺑﻦ ﻋﻘﻴﻞ وﻏﲑﻩ
...وﻏﲑﻩ
„Hakim (sudija) ima tri karakteristike. Sa strane utvrđivanja on je svjedok, a sa
strane naredbe i zabrane on je muftija, a sa aspekta obavezivanja na to on je
posjednik vlasti (sultan). Minimum onoga što se uvjetuje za njega su osobine
svjedoka, jer je neophodno da sudi po pravdi...
Suđenje (kadiluk/el‐qada’) se dijeli na dvije vrste; obavijest, koja se ogleda u
ispoljavanju i otkrivanju, i naredba a ona je začinjanje i otpočinjanje.
Obavijest je kao kada bi rekao: „Utvrđeno je kod mene“; u to ulazi i njegova
obavijest o svojoj presudi, o pravednosti svjedoka, o priznanju i svjedočenju.
Druga vrsta, i to je suština hukma, je naredba i zabrana i dozvoljenost koja se
ostvaruje njegovim riječima: „Daj mu!“, „Ne pričaj sa njim!“ ili „Obavezujem
ga“,769 i njegovim riječima: „Presudio sam“ i „Obavezao sam“. Hakim je rekao da u
pogledu: „Kod mene je utvrđeno svjedočenjem njih dvojice“ postoji dva mišljenja:
prvo da je to hukm kao što je to rekao Ibn ’Aqil i drugi. Djelo770 sudije je hukm po
ispravnijem od dva mišljenja u mezhebu Ahmeda i drugih...“771
Dakle, suština hukma je spuštanje šerijatskih propisa na utvrđeno stanje,
riječima ili djelima, a sam proces suđenja se sastoji od obavijesti i obavezivanja. U
pogledu toga da li se druga djela kadije mimo spuštanja vjerskih propisa na
ustanovljene opise nazivaju hukmom (presudom), iako je prvo suština hukma?
Postoji razilaženje među ulemom na kojeg se nadovezuju neke mes’ele u
fikhskim ograncima, a govor Ibn Tejmijje je jasan. Dakle, ustanovljenje i
utvrđivanje činjeničnog stanja, kao i sprovođenje šerijatske presude se
terminološki može nazvati hukmom, ali suština hukma je spuštanje šerijatskog
propisa na utvrđene opise, tj. pripisivanje propisa opisima.
Ne smije se dogoditi da neko zbog učestvovanja u istom terminu izjednači
propise ove tri suštine zbog toga što sve tri naziva hukmom, jer iz toga može
proizići dozvoljavanje širka hukma i tehakuma i netekfirenje taguta i mušrika,772 ili
769
Ili obaveži ga!
770
Konstataciju činjeničnog stanja, obavijest i izvršenje koji ne ulaze u suštinsko značenje hukma takođe nazivaju
hukmom. Na ovu mes’elu se nadovezuju neki ogranci u fikhu.
771
El‐Fetaval‐Kubra 5/556‐557
772
Kada suštini spuštanja propisa na opise, koje je suština hukma, da propis utvrđivanja stanja ili izvršenja
presude koje se u terminologiji učenjaka nazivaju hukmom ili presudom samo zbog toga što ih radi kadija ili
sudija, ali ne u suštinskom smislu.
EBU MUHAMMED 427
mezheb haridžija, koji se vežu samo za ime a ne gledaju u suštinu, i koji tekfire
radi malog kufra u hukmu i tehakumu, kao kada bi tekfirili nekog koji od taguta
hukma traži ustanovljenje činjeničnog stanja bez pridržavanja tagutskog zakona ili
onoga koji od taguta traži da naredi lopovu, bez pridržavanja tagutskog zakona, da
mu vrati ukradeno, ali ne traži od taguta da sudi tagutskim zakonom i da ga se
pridržava, niti je zadovoljan da se bilo ko pridržava tagutskog zakona.
Kao što postoji ogroman broj učenjaka koji terminom hukm nazivaju ono što
nije hukm u suštini, moguće je da se kod običnih ljudi ili čak i ljudi koji se pripisuju
znanju pojave ružni termini, koji u vanjštini ukazuju na veliki širk i kufr, ali njima
ne misle na širk i kufr, poput nekih koji dozvoljavaju „tehakum“ tagutu ili laičkim
sudnicama, a riječju tehakum ne žele značenje velikog širka, već vađenje ličnih
karti, ovjeru dokumenata i slično. SubhanAllah! Zato je potrebno poznavati
terminologiju ljudi!
U mes’ele koje se nadovezuju na to da li se svako djelo kadije zove hukmom
ili ne ulazi na primjer mes’ela kadije koji se zakone da je ako „presudi“ njegova
žena raspuštena a zatim utvrdi činjenično stanje ili naredi izvršenje presude. Je li
raspuštena (taliq) ilie ne? Ko kaže da je sve što kadija radi hukm reći će da njegove
riječi obuhvataju bilo koji stepen presude i da je žena puštena, posebno ako je
upotreba pojma hukm u drugim značenjima tradicija kadije.
Primjer za to je Eš‐Šazili koji odgovarajući nekim ljudima koji tvrde da je
Poslanik, ., radio tehakum mušričkim zakonima, tražeći zaštitu od njih, njihovu
tvrdnju pobija dokazivanjem da je taj propis kojeg su sprovodili mušrici bio od
vjere Ibrahima, ’alejhisselam, ne ukazujući da traženje zaštite od mušrika nije
tehakum tagutu.
Zbog toga, iako znam da Eš‐Šazili dozvoljava vraćanje prava preko laičkih
sudnica nisam požurio da ga protekfirim, i to znaju svi moji protivnici koji su
razgovarali sa mnom, jer prije njegovog tekfira je potrebno da znam u kojim
značenjima koristi pojam tehakum. Isto tako je jedan od studenata koji se
pripisuju ovom menhedžu sjedio sa Ebu Jusufom Alu Ferradžom, koji mu je rekao
da ako u određenim situacijama zabranimo tehakum tagutu moramo zabraniti
vađenje ličnih karata. Da Allah sačuva Njegove srdžbe!
Zbog svega toga kažem da je moguće da neki ljudi danas koriste pojmove
širk, ’ibadet, tehakum tagutu i laičkim sudnicama i slično u „privatnim
značenjima“, i to često može biti razlog današnjih problema od kojih je najveći
kada dođe neki idiot i njihove riječi sprovodi u originalnim vjerskim značenjima
pojmova širk, ’ibadet, tehakum tagutu i slično!
428 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Dakle, hakim je sa aspekta utvrđivanja stanja svjedok, sa aspekta obavijesti o
Allahovom zakonu muftija, a sa strane ovlasti da to sve sprovede i izvrši on je
poput vladara, kao što kadija obaviještava o stanju koje je konstatovao, i o svojoj
presudi, bilo da je pripisao šerijatu ili nekom tagutu iz vanjske realnosti, ili sebi.
Suštinski hukm je spuštanje vjerskih propisa na njihove opise bilo da se radi o
praktičnim obavezujućim ili „postavljenim“ ili o teoretsko‐'aqidetskim, a kasnije
ćemo navesti odgovarajuće primjere nakon kojih će stvar postati još jasnija.
Za one koji ne mogu da čekaju kažemo da se suština jednog od vidova malog
kufra ogleda u tome da se kadija posluži lukavstvom u promjeni suštine
činjeničnog stanja a zatim na taj lažni opis spusti njemu odgovarajući šerijatski
propis, slijedeći strasti ili iz mržnje prema jednom od dvojice parničara ili iz nekog
drugog razloga bez srčanog nevjerstva.
Rekao je Ibnul‐Qajjim, rahimehulllah:
:ﻣﺎ ﳚﺐ ﻋﻠﻰ اﳊﺎﻛﻢ وﻣﺎ ﻳﺸﱰط ﻓﻴﻪ
واﳌﻘﺼﻮد أن اﳊﺎﻛﻢ ﳛﻜﻢ ﺑﺎﳊﺠﺔ اﻟﱵ ﺗﺮﺟﺢ اﳊﻖ إذا ﱂ ﻳﻌﺎرﺿﻬﺎ ﻣﺜﻠﻬﺎ واﳌﻄﻠﻮب ﻣﻨﻪ وﻣﻦ ﻛﻞ ﻣﻦ ﳛﻜﻢ
ﺑﲔ اﺛﻨﲔ أن ﻳﻌﻠﻢ ﻣﺎ ﻳﻘﻊ ﰒ ﳛﻜﻢ ﻓﻴﻪ ﲟﺎ ﳚﺐ ﻓﺎﻷول ﻣﺪارﻩ ﻋﻠﻰ اﻟﺼﺪق واﻟﺜﺎﱐ ﻣﺪارﻩ ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺪل وﲤﺖ
ﻓﺎﻟﺒﻴﻨﺎت واﻟﺸﻬﺎدات ﺗﻈﻬﺮ ﻟﻌﺒﺎدﻩ ﻣﻌﻠﻮﻣﺔ وﺑﺄﻣﺮﻩ وﺷﺮﻋﻪ.ﻛﻠﻤﺎت رﺑﻚ ﺻﺪﻗﺎ وﻋﺪﻻ واﷲ ﻋﻠﻴﻢ ﺣﻜﻴﻢ
ﻳﺤﻜﻢ ﺑﻴﻦ ﻋﺒﺎدﻩ واﻟﺤﻜﻢ إﻣﺎ إﺑﺪاء وإﻣﺎ إﻧﺸﺎء ﻓﺎﻹﺑﺪاء إﺧﺒﺎر وإﺛﺒﺎت وﻫﻮ ﺷﻬﺎدة واﻹﻧﺸﺎء أﻣﺮ
وﻧﻬﻲ وﲢﻠﻴﻞ وﲢﺮﱘ واﳊﺎﻛﻢ ﻓﻴﻪ ﺛﻼث ﺻﻔﺎت ﻓﻤﻦ ﺟﻬﺔ اﻹﺛﺒﺎت ﻫﻮ ﺷﺎﻫﺪ وﻣﻦ ﺟﻬﺔ اﻷﻣﺮ واﻟﻨﻬﻲ ﻫﻮ
ﻣﻔﺖ وﻣﻦ ﺟﻬﺔ اﻹﻟﺰام ﺑﺬﻟﻚ ﻫﻮ ذو ﺳﻠﻄﺎن وأﻗﻞ ﻣﺎ ﻳﺸﱰط ﻓﻴﻪ ﺻﻔﺎت اﻟﺸﺎﻫﺪ ﺑﺎﺗﻔﺎق اﻟﻌﻠﻤﺎء ﻷﻧﻪ
...ﳚﺐ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﻜﻢ ﺑﺎﻟﻌﺪل
„Šta je obaveza sudiji i koji su uvjeti za njega:
Želi se reći da sudija mora suditi argumentom kojim istina prevagnjuje ako mu ne
oponira nešto poput njega. Od njega i od svakog ko sudi među ljudima se traži da
zna šta se dogodilo a zatim da presudi onim što je obavezno.
Prvo se gradi na iskrenosti773 (sidq) a drugo se gradi na pravdi (A riječi tvog
Gospodara su vrhunac istine i pravde) a Allah je Sveznajući Savršeni Sudija.
Dakle, dokazi i svjedočenja se Njegovim robovima jasno pokazuju a Njegovom
naredbom i zakonom će suditi među Njegovim robovima. Hukm je ili otkrivanje ili
773
U obavijestima, poput obavijesti svjedoka ili priznanja osobe.
EBU MUHAMMED 429
začinjanje; otkrivanje se ogleda u obavijesti i utvrđivanju a ono je svjedočenje, a
začinjanje se tiče naredbe i zabrane i ohalaljivanja i oharamljivanja.
Hakim (sudija) pri sebi ima tri karakteristike; sa strane utvrđivanja on je svjedok,
sa aspekta naredbe i zabrane on je muftija, a sa strane obavezivanja na to on je
posjednik vlasti. Najmanje što se uvjetuje za njega jesu osobine svjedoka po
saglasnosti pravnika, jer mu je obaveza da sudi po pravdi...“774
Dakle, sudija je sa jednog aspekta kao svjedok, sa drugog kao muftija, i sa
trećeg kao vladar s time što je kod muftije izraženija osobina obavijesti o šerijatu,
jer njemu nije dužnost da utvrđuje činjenično stanje poput kadije, već kaže ako se
zaista desilo to i to propis je takav, kao što u njegove ovlasti ne ulazi izvršenje
presuda. Njegova funkcija je obavijest o šerijatskom propisu i u tome se sreće sa
kadijom, koji kada sudi u pojedinim slučajevima mora biti dobro upoznat sa njima.
Zbog svega toga u našoj vjeri postoji pravilo: „Kada kadija presudi muftija ćuti“ tj.
u dotičnom pitanju, jer kadija je bolje upoznat sa dotičnim stanjem nego muftija.
Rekao je Ibnul‐Qajjim, rahimehullah:
„Jedanaesta korist:
Kada se pred hakimom (sudijom) ili muftijom pojavi neko novonastalo pitanje
(nazileh), on u njemu ili zna istinu ili mu preovladava mišljenje, u smislu da je već
uložio maksimalan trud da je nađe i spozna, ili ne. Pa ako ne zna istinu u njoj niti
mu preovladava mišljenje nije mu dozvoljeno da da fetvu niti da presudi onim što
ne zna. I onoga momenta kada se upusti u to izložio se Allahovoj kazni, i ušao pod
Njegove riječi, Uzvišen je: Reci: „Moj Gospodar zabranjuje samo razvratne stvar,
vidljive i tajne, i grijeh, i nasilje bez pravde, i da Allahu pridružujete ono o čemu
nikakvog dokaza nije objavio, i da o Allahu govorite ono što ne znate.
Pa je govor o Njemu bez znanja uvrstio u najveća četiri grijeha, koji nisu dozvoljeni
ni u jednom stanju. Zbog toga je njihovu zabranu ograničio česticom
ograničavanja. I ulazi pod Njegove riječi, Uzvišen je: I nemojte slijediti šejtanove
stope! On vam je uistinu otvoreni neprijatelj. On vam samo naređuje zlo i
razvrat i da o Allahu govorite ono što ne znate.
Ušao je u riječi Vjerovjesnika, .: „Ko da fetvu bez znanja njegov grijeh je na
onome kome je dao fetvu“. I biva jedan od trojice kadija od kojih su dvojica u
vatri.
774
I’ilamul‐muweqqi’in ’an Rabbil‐’alemin 1/105 (Šamilah)
430 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ako zna istinu u pitanju naučno, ili mu preovladava mišljenje, nije mu dozvoljeno
da daje fetvu ili da presuđuje nečim drugim po konsenzusu koji je neminovno
poznat u dini islamu i on je jedan od trojice kadija, i trojice muftija, i trojice
svjedoka.
وإذا ﻛﺎن ﻣﻦ اﻓﱴ أوﺣﻜﻢ أوﺷﻬﺪ ﺑﻐﲑ ﻋﻠﻢ ﻣﺮﺗﻜﺒﺎ ﻷﻋﻈﻢ اﻟﻜﺒﺎﺋﺮ ﻓﻜﻴﻒ ﻣﻦ أﻓﱴ أوﺣﻜﻢ أوﺷﻬﺪ ﲟﺎ ﻳﻌﻠﻢ
ﺧﻼﻓﻪ ﻓﺎﳊﺎﻛﻢ واﳌﻔﱵ واﻟﺸﺎﻫﺪ ﻛﻞ ﻣﻨﻬﻢ ﳐﱪ ﻋﻦ ﺣﻜﻢ اﷲ ﻓﺎﳊﺎﻛﻢ ﳐﱪ ﻣﻨﻔﺬ واﳌﻔﱵ ﳐﱪ ﻏﲑ ﻣﻨﻔﺬ
واﻟﺸﺎﻫﺪ ﳐﱪ ﻋﻦ اﳊﻜﻢ اﻟﻜﻮﱐ اﻟﻘﺪري اﳌﻄﺎﺑﻖ ﻟﻠﺤﻜﻢ اﻟﺪﻳﲏ اﻻﻣﺮي ﻓﻤﻦ اﺧﱪ ﻣﻨﻬﻢ ﻋﻤﺎ ﻳﻌﻠﻢ ﺧﻼﻓﻪ
ﻓﻬﻮ ﻛﺎذب ﻋﻠﻰ اﷲ ﻋﻤﺪا وﻳﻮم اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ ﺗﺮى اﻟﺬﻳﻦ ﻛﺬﺑﻮا ﻋﻠﻰ اﷲ وﺟﻮﻫﻬﻢ ﻣﺴﻮدة وﻻ اﻇﻠﻢ ﳑﻦ ﻛﺬب
ﻋﻠﻰ اﷲ وﻋﻠﻰ دﻳﻨﻪ وإن أﺧﱪوا ﲟﺎﱂ ﻳﻌﻠﻤﻮا ﻓﻘﺪ ﻛﺬﺑﻮا ﻋﻠﻰ اﷲ ﺟﻬﻼ وإن أﺻﺎﺑﻮا ﰲ اﻟﺒﺎﻃﻦ واﺧﱪوا ﲟﺎ ﱂ
ﻳﺄذن اﷲ ﳍﻢ ﰲ اﻻﺧﺒﺎر ﺑﻪ وﻫﻢ أﺳﻮأ ﺣﺎﻻ ﻣﻦ اﻟﻘﺎذف اذا راى اﻟﻔﺎﺣﺸﺔ وﺣﺪﻩ ﻓﺄﺧﱪ ﺎ ﻓﺈﻧﻪ ﻛﺎذب
ﻋﻨﺪ اﷲ وإن أﺧﱪ ﺑﺎﻟﻮاﻗﻊ ﻓﺈن اﷲ ﱂ ﻳﺄذن ﻟﻪ ﰲ اﻻﺧﺒﺎر ﺎ إﻻ اذا ﻛﺎن راﺑﻊ أرﺑﻌﺔ ﻓﺈن ﻛﺎن ﻛﺎذﺑﺎ ﻋﻨﺪ اﷲ
ﰲ ﺧﱪ ﻣﻄﺎﺑﻖ ﳌﺨﱪﻩ ﺣﻴﺚ ﱂ ﻳﺄذن ﻟﻪ ﰲ اﻻﺧﺒﺎر ﺑﻪ ﻓﻜﻴﻒ ﲟﻦ اﺧﱪ ﻋﻦ ﺣﻜﻤﺔ ﲟﺎ ﱂ ﻳﻌﻠﻢ ان اﷲ
.ﺑﻪ ﺣﻜﻢ ﺑﻪ وﱂ ﻳﺄذن ﻟﻪ ﰲ اﻻﺧﺒﺎر
„Pa ako je onaj koji da fetvu ili presudi ili posvjedoči bez znanja počinioc najvećih
velikih grijeha, kako je onda sa onim koji da fetvu ili presudi ili posvjedoči onim o
čemu zna da je istina u suprotnom!? Hakim (sudija) i muftija i svjedok, svaki od
njih obaviještava o Allahovoj presudi (hukmu). Hakim obaviještava i sprovodi, a
muftija obavijštava a ne sprovodi, a svjedok obaviještava o sudbinsko‐kosmičkoj
presudi (el‐hukmul‐kevnijjul‐qaderijj) na koju se spušta vjerska odredbena presuda
(hukm).
Pa ko od njih obavijesti onim o čemu zna da je istina u suprotnom, takav je
namjerni lažov na Allaha, a na Kijametskom Danu ćeš vidjeti kako će lica onih koji
su lagali na Allah pocrnjeti i nema nepravednijeg od onoga koji je slagao na Allaha
i na Njegov din. Ako te obavijeste o onome o čemu nemaju znanja, slagali su na
Allaha iz neznanja iako u suštini potrefe istinu, i obavijestili su o onome o čemu im
Allah nije dozvolio da obaviještavaju.
Stanje ovakvih je gore nego stanje klevetnika kada sam vidi razvrat pa o njemu
obavijesti, jer takav je, iako je obavijestio o činjenici, lažov kod Allaha. Jer, Allah
mu nije dozvolio da o tome obaviještava osim kada bude jedan od četvorice. Pa
ako se računa lažovom kod Allaha u pitanju obavijesti koja se podudara sa onim o
čemu je obavijestio, s obzirom da mu Allah nije dozvolio da o tome obaviještava,
EBU MUHAMMED 431
kako je onda sa onim koji obaviještava o Njegovom propisu (hukmu) onim o čemu
ne zna da je Allah njime presudio, niti mu je dozvolio da obaviještava o njemu!?
Rekao je Uzvišeni: I ne govorite neistine jezicima svojim: "Ovo je dopušteno, a
ovo je zabranjeno", da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu
govore neistine ‐ neće uspjeti, kratko će uživati, i njih će strašna patnja čekati.
Rekao je Uzvišeni: Ko je nepravedniji od onoga koji laže na Allaha i tjera u laž
istinu koja mu dolazi!?
Iz laži na Allaha neminovno proizilazi tjeranje prava i istine u laž, rekao je Uzvišeni:
Ko je nepravedniji od onoga koji iznosi laž na Allaha!? Oni će biti izvedeni pred
svog Gospodara, pa će svjedoci reći: „Ovo su oni koji su lagali na svog
Gospodara. Pa neka je Allahovo prokletstvo nad nepravednicima.
وﻫﺆﻻء اﻻﻳﺎت وإن ﻛﺎﻧﺖ ﰲ ﺣﻖ اﳌﺸﺮﻛﲔ واﻟﻜﻔﺎر ﻓﺈ ﺎ ﻣﺘﻨﺎوﻟﺔ ﳌﻦ ﻛﺬب ﻋﻠﻰ اﷲ ﰲ ﺗﻮﺣﻴﺪﻩ ودﻳﻨﻪ
وأﲰﺎﺋﻪ وﺻﻔﺎﺗﻪ وأﻓﻌﺎﻟﻪ وﻻ ﺗﺘﻨﺎول اﳌﺨﻄﺊ اﳌﺄﺟﻮر إذا ﺑﺬل ﺟﻬﺪﻩ واﺳﺘﻔﺮغ وﺳﻌﻪ ﰲ إﺻﺎﺑﺔ ﺣﻜﻢ اﷲ
.وﺷﺮﻋﻪ ﻓﺈن ﻫﺬا ﻫﻮ اﻟﺬي ﻓﺮﺿﻪ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻓﻼ ﻳﺘﻨﺎول اﳌﻄﻴﻊ ﷲ إن أﺧﻄﺄ وﺑﺎﷲ اﻟﺘﻮﻓﻴﻖ
„Ovi ajeti, iako se tiču mušrika i nevjernika, obuhvataju svakog ko slaže na
Allaha u Njegovom tevhidu, Njegovom dinu, Njegovim imenima i svojstvima i
Njegovim djelima, a ne obuhvataju onoga koji je pogriješio,775 koji ima nagradu
kada uloži maksimalan trud da nađe Allahov hukm i Njegov zakon, jer to je ono
što mu je Allah naredio, tako da ne obuhvataju onoga koji je pokoran Allahu, iako
pogriješi. U pomaganju Allahom je podrška!“776
Rekoh, opravdava se onaj koji nije pogriješio u osnovi dina i onome što je
opšte poznato u vjeri, jer Allah takvim ne prašta i u pogledu prvog među
muslimanima postoji konsenzus a u pogledu drugog postoji idžma’ ehlus‐sunneta
kao što nagradu mudžtehida koji pogriješi ne zaslužuje neznalica koji nije
kvalifikovan za idžtihad koji ima grijeh čak i kada pogodi istinu.
Obavezno obrati pažnju na činjenicu da Ibnul‐Qajjim ajete koji su objavljeni
zbog mušrika i kafira u osnovi spušta na one koji učine isto od muslimana, i tome
se ne protivi osim notorne neznalice i nesrećnici.
Ibnul‐Qajjim u ovom citatu takođe spominje karakteristike kadije i muftije i
spominje jednu lijepu korist, koja se tiče svjedočenja, tj. utvrđivanja činjeničnog
775
Ovo ne obuhvata osobu koja pogriješi u aslud‐dinu u kojem greška znači nestanak islama niti u opšte
poznatim mes’elama u nekom društvu, i to po idžma’u muslimana i ehlus‐sunneta.
I’ilamul‐muweqqi’in ’an Rabbil‐’alemin 4/173‐174
776
432 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
stanja, a to je da se ono u suštini vraća na utvrđivanje Allahovog stvaranja, koje
biva naredbom „Budi!“, jer sve što se u ovom svijetu desi je Allah stvorio, i mimo
Njega nema drugog Stvoritelja, a Allahova naredba „Budi!“ je Njegova sudbinsko‐
kosmička naredba u kojoj niko nema udjela kao što nema udjela ni u vjerskoj
odredbi, koju je Allah učinio predmetom kušnje džinna i ljudi.
Tako onaj koji lažno svjedoči u stvari laže da je Allah stvorio određene stvari
o kojima je svjedočio i ako ovo nije dovoljan razlog da čovjek ostavi laganje na
stvorenja ne znam šta je onda potrebno za to!? Onaj koji upada u laž na šerijat u
aslud‐dinu ili stvarima koje su opšte poznate među ljudima je kafir bez imalo
sumnje, jer mimo toga što njegove riječi znače propisivanje novih propisa, one u
sebi sadrže poricanje Allahovih propisa i odbijanje istih. A onaj koji to namjerno
uradi, takav je još veći kafir, i lica će im pocrnjeti na ovom svijetu prije ahireta, a
vallahi već su crna! Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik!
Rezimirajući prethodno podvlačim da presuda sudije muslimana u osnovi ne
biva osim obaviješću o Allahovom propisu. Pa zašto nam Nusret i Bilibani nikad ne
objasniše kako je to moguće da sudija presudi ženjenom bludniku, nakon što je
vjerskim putem konstatovao da je uradio blud, sa tri godine zatvora a da nije upao
u veliki kufr već mali!? Zašto nam, ako su selefije i imaju sa sobom „tonu uleme“
ne spomenu riječi nekog od učenjaka selefa ili potonjih generacija o tome? Što je
još gore, kakve to sve veze ima sa čovjekom koji od taguta hukma u vanjskoj
realnosti traži da suđenjem tagutskim zakonom riješi spor? Gdje nesta sav onaj
punih usta „selefizam“! Da ih Allah uputi na Pravi put! Dovoljno im je da sami
sebe obračunaju!
Zbog svega ovoga sam tokom knjige rekao da onaj koji namjerno spušta
tagutski zakon na ustanovljene opise, bilo da ga pripisuje Allahovom zakonu, sebi
ili nekom vanjskom tagutu, samim tim djelom postaje tagut kafir bez obzira na
njegovo srčano uvjerenje, jer je time promjenio Allahov din, tj. upao u tebdil a
tebdil biva pripisivanjem tih propisa Allahu, sebi, ili nekom tagutu hukma iz
vanjske realnosti kojim se ostvario tahkim taguta, s time što je upadanje u osnovu
širka, u kojem nema opravdanja neznanjem tebdil (promjena) Allahovog
stvaranja, tj. osnove dina na kojem je Allah stvorio ljude, a ako je dotični propis
suprotan šerijatu, upao je i u promjenu propisa dina na kojem ga je Allah stvorio.
Sada dolazimo do idućeg naslova koji se tiče vrsta sudija sa aspekta opravdanja
neznanjem.
EBU MUHAMMED 433
Prvi: Šejtan, pozivač u 'ibadet nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha. Dokaz tome
su riječi Uzvišenog: Zar vam nisam naredio, o sinovi Adema: „Nemojte
usmjeravati 'ibadet šejtanu! On vam je uistinu otvoreni neprijatelj!“ Ja‐Sin 60
Drugi: Nepravedni sudija (hakim), koji mijenja propise Uzvišenog Allaha. Dokaz
tome su riječi Uzvišenog: Zar nisi vidio one koji «tvrde» da vjeruju u ono što ti se
objavljuje i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak hoće da se tehakume
(parniče) tagutu, a naređeno im je da zanevjeruju u njega. A šejtan želi da ih
odvede u daleku zabludu. En‐Nisa 60
Treći: Onaj koji sudi nečim što Allah nije objavio. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:
I ko ne bude sudio onim što je Allah objavio, pa takvi, oni su pravi nevjernici. El‐
Mai'da 44“777
Ovu vrstu u osnovi obuhvataju ajeti sure El‐Ma’ideh i svi koji govore o
velikom širku hukma i tahkima, i ona se kao što smo istakli može dogoditi srcem,
ili riječima ili djelima. Nismo džehmije!
2) Kadija ili običan musliman koji iz neznanja, te’vila, idžtihada, taqlida, pripiše
neki propis Allahovoj vjeri, i time upadne u oblik laganja na Allaha i promjene
Njegove vjere, a taj opis je bez sumnje jedan od oblika velikog kufra, jer u sebi
sadrži nenamjerno propisivanje vjere mimo Allaha, uzimanje promjenjenog
zakona za sudiju i zakon i poricanje i odbijanje tekstova koje ne poznaje, ili ih zna
ali zbog jednog ili drugog razloga nije shvatio njihovo značenje.
Opravdanje pojedinaca koji upadnu u ovaj opis neznanjem ovisi od prirode
pitanja u kojem su pogriješili. Pa ako je pitanje u kategoriji onoga što je opšte
poznato u društvu muslimana, takav nema opravdanja, a ako se radi o manje
poznatom pitanju, ne smije se tekfiriti dok se nad njim ne uspostavi argument, a
kadija koji je kvalifikovan da čini idžtihad ima jednu nagradu ako pogriješi, a dvije
ako pogodi, a neznalica koji progovori o Allahovoj vjeri ima grijeh makar potrefio
istinu u dotičnom pitanju zbog smjelosti i usuđivanja na govor o Allahu bez znanja,
te zbog toga što pitanje gradi na pogrešnoj osnovi a to je neznanje. Da Allah
sačuva!
Ovdje se širk može dogoditi srcem, ili riječima ili djelima, i za tekfir onoga koji
je pogriješio u manje poznatim pitanjima se uslovljava da „odstupi“ (’udul) od
Allahovog zakona, a opis „odstupanja“ koji za sobom povlači tekfir se tiče dvojice:
1) Onoga koji zna da sudi promjenjenim zakonom;
777
Medžmu'atut‐tevhid str. 329‐330 i Ed‐Durerus‐senijje 1/161‐163
EBU MUHAMMED 435
Teoretski je bilo dovoljno da mes’ele podijelimo na opšte i manje poznate ali
moja namjera je bila da ukažem na raznovrsnost mogućnosti. Ponovo
napominjem da je moguće da neka mes’ela bude predmet idžma’a i da uprkos
tome bude manja poznata u nekom društvu i zbog greške Nusreta i Bilibanija, koji
pripisuju islam čovjeku koji upadne u veliki širk ako je taj veliki širk u nekom
društvu „manje poznat“.
Skrećem pažnju na činjenicu da se rušenje aslud‐dina upadanjem u namjeran
tahkim taguta ostvaruje, iako osoba ne zna da to izvodi iz vjere, bez obzira na to
da li je zabranjenost tahkima taguta manje poznata ili ne, jer islam je čistoća od
bilo koje jedinke velikog širka. Konstatovano pravilo se ne tiče samo pitanja
velikog širka i nevjerničkog ostavljanja već i rušenja aslud‐dina nestankom
njegovih levazima što ga ruši bez obzira je li stvar manje poznata ili ne.
Kada se nad kadijom ostvari argument i on dalje nastavi da sudi istim
propisom takav je kafir tagut, jer više nije opravdan neznanjem i te’vilom, već to
radi namjerno, što znači da je srž u ovom pitanju da svaki pojedinac koji
„namjerno“ uzme suprotan zakon za sudiju biva kafirom tagutom. Oni koji su
opravdani neznanjem pored toga takođe mogu biti opravdani nepostojanjem
namjere tahkima taguta, jer su njih dvoje međusobno povezani, pa se kaže da
onaj koji iz neznanja nešto pripiše šerijatu nije imao namjeru uzeti taguta za sudiju
niti lagati na Allaha u određenom pitanju, međutim, to se ne može reći za osobe
koje idu kod šejtanskih sudija poput vračara, sihrbaza i drugih.
Obzirom da govorimo o „namjernom uzimanju taguta za zakon i sudiju“
odgovorajuće je da u ovom kontekstu navedemo jednu lijepu fetvu Stalne
Komisije za Fetve iz Saudijske Arabije. Postavljeno im je pitanje: „Kada ćemo
određenu osobu nazvati tagutem?“
:(٥٩٦٦) اﻟﺴﺆال اﳋﺎﻣﺲ ﻣﻦ اﻟﻔﺘﻮى رﻗﻢ
ﻣﱴ ﻧﻔﺮد ﺷﺨﺼﺎ ﺑﺎﲰﻪ وﻋﻴﻨﻪ ﻋﻠﻰ أﻧﻪ ﻃﺎﻏﻮت؟:5 س
إذا دﻋﺎ إﱃ اﻟﺸﺮك أو ﻟﻌﺒﺎدة ﻧﻔﺴﻪ أو ادﻋﻰ ﺷﻴﺌﺎ ﻣﻦ ﻋﻠﻢ اﻟﻐﻴﺐ أو ﺣﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﻟﺜﻪ ﻣﺘﻌﻤﺪا:5 ج
ﻛﻞ ﻣﺎ ﲡﺎوز ﺑﻪ اﻟﻌﺒﺪ ﺣﺪﻩ ﻣﻦ ﻣﻌﺒﻮد أو ﻣﺘﺒﻮع أو: اﻟﻄﺎﻏﻮت: وﻗﺪ ﻗﺎل اﺑﻦ اﻟﻘﻴﻢ رﲪﻪ اﷲ،وﳓﻮ ذﻟﻚ
اﻟﻠﺠﻨﺔ اﻟﺪاﺋﻤﺔ ﻟﻠﺒﺤﻮث اﻟﻌﻠﻤﻴﺔ. وآﻟﻪ وﺻﺤﺒﻪ وﺳﻠﻢ, وﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻰ ﻧﺒﻴﻨﺎ ﳏﻤﺪ، وﺑﺎﷲ اﻟﺘﻮﻓﻴﻖ.ﻣﻄﺎع
ﻋﺒﺪ اﻟﺮزاق، ﻋﺒﺪ اﷲ ﺑﻦ ﻏﺪﻳﺎن، اﻟﺮﺋﻴﺲ ﻋﺒﺪ اﷲ ﺑﻦ ﻗﻌﻮد، ﻧﺎﺋﺐ رﺋﻴﺲ اﻟﻠﺠﻨﺔ، ﻋﻀﻮ،واﻹﻓﺘﺎء ﻋﻀﻮ
. ﻋﺒﺪ اﻟﻌﺰﻳﺰ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﷲ ﺑﻦ ﺑﺎز،ﻋﻔﻴﻔﻲ
„Peto pitanje iz fetve br. 5966:
EBU MUHAMMED 437
Pitanje: Kada ćemo za neku osobu poimenično reći da je tagut?“
Odgovor: „Kada poziva u širk ili ’ibadet njemu ili tvrdi da zna nešto od gajba, ili
namjerno presudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, i slično tome.
Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, je rekao: „Tagut je sve čime rob pređe njegovu
granicu, od onoga čemu se ’ibadeti, ili onoga što se slijedi, ili onoga čemu se
pokorava.“ Podrška je u potpomaganju Allahom. Neka je salavat i selam na našeg
vjerovjesnika Muhammeda, Njegovu porodicu i ashabe.
Stalna komisija za naučne studije i fetve.
Član, član, zamjenik predsjedavajućeg Komisije i predsjedavajući:
’Abdullah b. Qu’ud, ’Abdullah b. Gudejan, ’Abdurrezzaq ’Afifi, ’Abdul’aziz b.
Baz.“778
Zatim su spomenuli da je onaj koji namjerno presudi suprotnim zakonom
tagut, i ovo se tiče i propisvača i sudije, jer pojam „suđenje nečim drugi mimo
onoga što je Allah objavio“ u terminologiji učenjaka u osnovi obuhvata oba opisa,
kao što obuhvata i mali kufr.
Neka nam Bilibani, Nusret i njihova „selefijska braća“ objasne kako je
moguće da čovjek namjerno presudi ženjenom bludniku sa tri godine zatvora,
riječima ili djelima, znajući Allahov propis, a da to bude mali kufr? Neka o tome
pitaju, a izgleda da do sada nisu, svoju ulemu koja im je prenijela znanje
principom „iz usta u usta“!
Ovo „iz usta u usta“ spominjem zbog toga što manipulišu narod i neznalice
govoreći kako su oni naučili vjeru direktno od nekakvih učenjaka, a mi smo valjda
samouki i nikad u životu nismo vidjeli i čuli učenog čovjeka, pa smo zbog toga
osuđeni na vječno griješenje bez obzira na predmet spora i jasnoću dokaza u
njemu. Sram da ih bude! Oni, ima već dvije godine, a da ne govorimo o onome što
je ranije bilo, lupaju kao Maksim po diviziji, i svakom riječju dokazaju svoju
naučnu osakaćenost i bankrot argumentacije. Najbolji dokaz su izreke njih samih.
Imamo takođe jednu lijepu fetvu od šejha Muhammed b. ’Ibrahima, rahimehullah,
u kojoj nalazimo prethodne temelje, u kojoj je rekao:
ﺟﻌﻞ اﻟﻌﺒﺎد ﺑﻴﻨﻬﻢ وﺑﲔ ﻏﻀﺐ اﷲ وﻋﻘﺎﺑﻪ: وﺣﻘﻴﻘﺘﻬﺎ،ﻟﻠﺴﻠﻒ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ اﻟﺘﻘﻮى ﻋﺒﺎرات ﻣﺘﻘﺎرﺑﺔ اﳌﻌﲎ
: ورأﺳﻬﺎ، وأﺻﻠﻬﺎ، وآﻛﺪﻫﺎ، وأﻋﻈﻢ ﺧﺼﺎل اﻟﺘﻘﻮى. وﺗﺮك اﳌﻌﺎﺻﻲ، ﺑﻔﻌﻞ اﻟﻄﺎﻋﺎت،وﻗﺎﻳﺔ ﺗﻘﻴﻬﻢ ذﻟﻚ
778
Fetve Stalne Komisije 5966
438 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
، وإﻓﺮاد رﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﺑﺎﳌﺘﺎﺑﻌﺔ ﻓﻼ ﻳﺪﻋﻰ ﻣﻊ اﷲ أﺣﺪ ﻣﻦ اﳋﻠﻖ،إﻓﺮاد اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﺑﺎﻟﻌﺒﺎدة
وﻻ ﳛﻜﻢ ﻏﲑ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ، وﻻ ﻳﺘﺒﻊ ﰲ اﻟﺪﻳﻦ ﻏﲑ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ،ﻛﺎﺋﻨﺎ ﻣﻦ ﻛﺎن
. وأن ﳏﻤﺪا رﺳﻮل اﷲ، وﻫﺬا ﻫﻮ ﻣﻀﻤﻮن ﺷﻬﺎدة أن ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ،ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ وﻻ ﻳﺮد ﻋﻨﺪ اﻟﺘﻨﺎزع إﻻ إﻟﻴﻪ
„Izreke selefa u pogledu definicije riječi „et‐taqva“779 su sličnog značenja. Njena
suština je da robovi između sebe i Allaha i Njegove kazne naprave zaštitu koja će
ih štititi od toga, činjenjem djela pokornosti i ostavljanjem grijeha. Najveća među
osobinama takvaluka i najpotvrđenija i njen temelj i glava je: činjenje Allaha
jednim ‘ibadetom, i činjenje Njegovog Poslanika, ., jednim u slijeđenju. Pa da se
uz Allaha ne moli nikom od stvorenja, bio ko bio, i da u dinu (vjeri) ne slijedi nikog
mimo Poslanika, ., da ne uzima za sudiju ništa mimo onoga čime je došao, .,
i da sporove ne vraća osim njemu. Ovo je značenje svjedočenja da nema boga
osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik.
، وﺧﺸﻴﺘﻪ، وﻛﻤﺎل اﻟﺬل ﻟﻪ ﺟﻞ ﺷﺄﻧﻪ،ﻓﻴﻔﺮد اﻟﺮب ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ ﲜﻤﻴﻊ أﻧﻮاع اﻟﻌﺒﺎدة ﻣﻦ ﻏﺎﻳﺔ اﳊﺐ
إﱃ ﻏﲑ ذﻟﻚ ﻣﻦ أﻧﻮاع اﻟﻌﺒﺎدة، واﻹﻧﺎﺑﺔ إﻟﻴﻪ واﳋﺸﻮع ﻟﻪ، واﻟﺮﻏﺒﺔ، واﻟﺮﻫﺒﺔ، واﻟﺘﻮﻛﻞ ﻋﻠﻴﻪ، ورﺟﺎﺋﻪ،وﳐﺎﻓﺘﻪ
. وﻏﲑﻫﻢ، واﻟﺼﺎﳊﲔ، ﻣﻦ اﻷﻧﺒﻴﺎء واﳌﻼﺋﻜﺔ، دون ﻛﻞ ﻣﻦ ﺳﻮاﻩ، وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ،اﻟﻮاﺟﺐ ﺻﺮﻓﻬﺎ ﻟﻪ
، ﻣﻦ اﻷﻧﺒﻴﺎء، واﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﻋﻨﺪ اﻟﺘﻨﺎزع؛ ﻓﻤﻦ دﻋﺎ ﻏﲑ اﷲ،وﻳﻔﺮد اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﺑﺎﻟﻤﺘﺎﺑﻌﺔ
ﺷﺎء أم أﰉ؛ وﻣﻦ أﻃﺎع ﻏﻴﺮ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ، ﻓﻤﺎ ﺷﻬﺪ أن ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ، واﻟﺼﺎﳊﲔ،واﻷوﻟﻴﺎء
ﻓﻤﺎ ﺷﻬﺪ، أو ﺣﻜﻢ ﺑﻬﺎ، وﺣ ّﻜﻢ اﻟﻘﻮاﻧﻴﻦ اﻟﻮﺿﻌﻴﺔ، ﻋﺎﻟﻤﺎ،وﺳﻠﻢ واﺗﺒﻌﻪ ﻓﻲ ﺧﻼف ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل
. ﺷﺎء أم أﰉ،أن ﳏﻤﺪا رﺳﻮل اﷲ
„Pa da učini Gospodara, subhanehu ve te ’ala, jednim, svim vrstama ’ibadeta, od
apsolutne ljubavi, i potpune poniznosti Njemu, dželle še’nuh, i strahopoštovanja
pred Njim, straha od Njega, nadanja Njemu, oslonca na Njega, zebnje i želje,
obraćanja i vraćanja Njemu, strahovanja od Njega i drugih vrsta ’ibadeta, koje je
obaveza usmjeriti Njemu, jedino, Koji nema sudruga, pored svega ostalog mimo
Njega, od vjerovjesnika, meleka, dobrih ljudi i drugih.
I da Poslanika, ., učini jednim u slijeđenju, i tahkimu prilikom sporova. Pa ko se
moli nekom drugom mimo Allaha od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi takav nije
posvjedičio la ilahe illallah, htio ili ne htio. Ako se pokori nekom drugom mimo
Poslanika, ., i slijedi ga u suprotnosti onom čime je došao Poslanik, znajući, i
779
Takvaluk, tj. bogobojaznost.
EBU MUHAMMED 439
uzme za sudiju laičke zakone (tahkim), ili sudi njima,780 nije posvjedočio da je
Muhammed Allahov Poslanik, htio ili ne htio.“781
U ovom citatu imamo više koristi. Jedna od njih je činjenica da je propis
onoga koji „znajući“ presudi suprotno Allahovom zakonu izjednačio sa propisom
onog koji sudi laičkim zakonima ili traži da mu se njima sudi, i ovo je potvrda za
našu podjelu u govoru učenih.
Mi smo rekli da nema razlike između kadije muslimana koji „namjerno“ tj.
„znajući“ uzme batil za sudiju i onoga koji sudi laičkim zakonima ili traži da mu se
njima sudi, a zabranjenost suđenja tagutskim zakonom kao i traženja suđenja
njima je ustanovljena samom spoznajom značenja tevhida, kojim je Allah naredio
da se ostvari Njegov tevhid u ’ibadetu, pokornosti i slijeđenju, hukmu i tehakumu,
iz čega proizilazi zabrana suprotnog. A ako pojmom „laički zakon“ želi ono što je
spomenuo El‐Qarni poput slučaja ashaba Qudameh sina Maz’una,782 kojeg su
ashabi na početku opravdali, onda je moguće da će u pogledu „tahkima laičkog
zakona“ i suđenja njime takođe otvoriti vrata opravdanja neznanjem.
Dalje, šejh Muhammed b. ’Ibrahim je posebno spomenuo širk pokornosti i
suđenja i tahkima i razdvojio ih veznikom „ili“, što ukazuje da se radi o različitim
vrstama širka, koje su međusobno isprepletene. U ovom je, između ostalog, još
jedan „dokaz“ Nusretu koji širk hukma i tehakuma na novotarski i privatan način
svodi na širk pokornosti, ostavljajući time mogućnost da hukm tagutom i tahkim
taguta, bez prihvatanja tagutskog zakona za din, nije veliki širk. Na ovo smo već
skrenuli pažnju!
Opis za kojeg se veže tekfir u pitanju suđenja tagutskim zakonom jeste
vanjski opis u riječima i djelima koji se ogleda u suđenju tagutskim zakonom ili
traženju da se njime sudi, a sve ovo obuhvata pojam „tahkim taguta“, jer taj
tahkim taguta u sebi sadrži značenje prelaženja granice sa tagutskim zakonom i
promjenu osnove Allahovog dina,783 ili uz to još i promjenu propisa784 Njegovog
dina odnosno tebdil.
780
U ovoj rečenici spominje pokornost, slijeđenje, tahkim i hukm i sve ih razdvaja česticom „ili“ što najbolje
ukazuje da se radi o različitim vrstama velikog širka koje su međusobno isprepletene i ovim se takođe može
odgovoriti na Nusretovu zabludu u kojoj nevjernički tehakum tagutu svodi na „njegov privatni širk pokornosti“.
Ed‐Durerus‐senijjeh 14/511
781
782
Pogriješio je u vjerovanju da je određenim vrstama vjernika i pod određenim uslovima dozvoljeno da piju
vino. Ashabi su od njega tražili da se pokaje i nisu ga protekfirili, što znači da su ga opravdali te’vilom, jer se
radilo o parčetu opšte poznate mes’ele.
783
Ovo biva kada je propis taguta kojim sudi mušrik u vanjštini identičan šerijatskom propisu.
Ovo biva kada je propis taguta kojim mušrik sudi u vanjštini suprotan šerijatskom propisu.
784
440 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Izvoli citat iz knjige „Davabitu tekfiri‐l‐mu’ajjen“ od Abul‐’Ala Rašida b. Ebil‐
’Ala, gdje on govori o glavešinama taguta a u fusnoti ga ispravlja Salih El‐Fevzan,
objašnjavajući mu da se tebdil ne tiče samo propisivanja tog propisa mimo Allaha
već i suđenja njime.
وﻳﺘﻀﺢ ﻣﻦ ﻛﻼم اﻟﺸﻴﺦ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﻟﻮﻫﺎب رﲪﻪ اﷲ اﻋﺘﺒﺎر ﻣﻦ ﳛﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻃﺎﻏﻮﺗﺎ ﰲ
:ﺻﻮرﺗﲔ
. اﳊﺎﻛﻢ اﳌﺒﺪل اﻟﺬي ﻳﺸﺮع ﺗﺸﺮﻳﻌﺎت ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﺎ ﻣﻦ ﺳﻠﻄﺎن.١
وﻫﺬا ﻳﺮد ﻋﻠﻰ ﻣﺎ زﻋﻢ أﻧﻪ ﻻ, وﱂ ﻳﻘﻊ ﻣﻨﻪ اﻟﺘﺒﺪﻳﻞ واﻟﺘﻐﻴﲑ, اﳊﺎﻛﻢ اﻟﺬي ﳛﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻘﻂ.٢
. ﻓﺈﻧﻪ ﻻ ﻳﻜﻔﺮ,ﻳﻜﻔﺮ إﻻ اﳌﺒﺪل ﻓﻘﻂ ﲞﻼف اﳊﺎﻟﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ
٢ ﻗﺎل اﻟﺸﻴﺦ ﺻﺎﱀ اﻟﻔﻮزان ﻣﻌﻠﻘﺎ ﻋﻠﻰ رﻗﻢ: "ﻓﺎﺋﺪة:"و ﻳﻘﻮل ﰲ اﳍﺎﻣﺶ ﻋﻠﻰ ﻗﻮﻟﻪ اﻷﺧﲑ "ﻻ ﻳﻜﻔﺮ
.""ﺣﻜﻤﻪ ﺑﺬﻟﻚ ﻫﻮ اﻟﺘﺒﺪﻳﻞ
„Iz govora šejha Muhammeda b. ’Abdilvehhaba, rahimehullah, je jasno da onoga
koji sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio smatra tagutom u dva
slučaja:
1. El‐Hakim el‐mubeddil (sudija koji je promjenio), koji propisuje zakone o kojima
Allah nije objavio nikakvog dokaza.
2. Sudija koji samo sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, a
promjena i tebdil nisu potekli od njega. I ovo je odgovor na tvrdnje onih koji
kažu da ne postaje nevjernik osim mubeddil (onaj koji mijenja) mimo sudije
nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, i da on ne upada u kufr.“
U fusnoti kod riječi „...ne upada u kufr“ autor knjige kaže: „Korist: rekao je šejh
Salih El‐Fevzan komentarišući broj (2): „Njegovo suđenje njime je tebdil“785
Njegovo suđenje njime je tebdil jer u sebi sadrži zakonodavstvo i propisivanje
zakona, i lažno pripisivanje tog propisa Allahu, sebi ili tagutima iz vanjske realnosti
i uzimanje drugog za sudiju mimo Allaha i drugi zakon mimo Allahovog za šerijat.
Ovo je promjena osnove Allahove vjere ili i osnove i njenih propisa.
Dakle, osnova je da je onaj koji namjerno sudi promjenjenim zakonom koji je
pripisan Allahovom upao u promjenu propisa Allahove vjere, a to je veliki kufr, ili
sudi zakonom taguta iz vanjske realnosti makar njegov propis u vanjštini bio
785
Davabitu tekfiril‐mua’jjen, str. 198
EBU MUHAMMED 441
identičan šerijatskom, postao kafir. Da Allah sačuva! Jer „radi“ po zakonu koji nije
Allahov kao što je spomenuo ’Ali El‐Hudajr.
Ovaj opis je sam po sebi veliki kufr bez obzira na različite uvjete koji se tiču
srčanih nevjerstava i slično koje spominju neznalice i novotarci. Džahili kojima
odgovaramo ovom knjigom često spominju opis „slijeđenja strasti“ sugerirajući
time neznalicama da onaj koji sudi promjenjenim ili zakonom taguta iz vanjske
realnosti „slijedeći svoje strasti“ ili „ne uzimajući ga za svoj din“ nije kafir već je
upao u mali kufr iako činjenica da neko radi veliki kufr slijedeći strasti ne spušta
veliki kufr na stepen malog kufra. Da Allah sačuva! Rekao je šejh ’Abdurrahman b.
Hasan, rahimehullah:
وﻛﺬﻟﻚ ﻣﻦ دﻋﺎ إﱃ ﲢﻜﻴﻢ ﻏﲑ اﷲ." "اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻣﺎ ﻋُﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ:-رﲪﻪ اﷲ- ﻗﺎل اﻹﻣﺎم ﻣﺎﻟﻚ
، وﺟﻌﻞ ﷲ ﺷﺮﻳﻜﺎ ﰲ اﻟﻄﺎﻋﺔ،ورﺳﻮﻟﻪ ﻓﻘﺪ ﺗﺮك ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ورﻏﺐ ﻋﻨﻪ
اﺣ ُﻜ ْﻢ ﺑَـ ْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ ِ
ْ } َوأَن:وﺧﺎﻟﻒ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻓﻴﻤﺎ أﻣﺮﻩ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﺑﻪ ﰲ ﻗﻮﻟﻪ
: وﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ.4{ﻚ َ ﺾ َﻣﺎ أَﻧْـ َﺰ َل اﻟﻠﱠﻪُ إِﻟ َْﻴ َ ُاﺣ َﺬ ْرُﻫ ْﻢ أَ ْن ﻳَـ ْﻔﺘِﻨ
ِ ﻮك َﻋ ْﻦ ﺑَـ ْﻌ ِ ﱠ ِ
َ ﺑ َﻤﺎ أَﻧْـ َﺰ َل اﻟﻠﻪُ َوﻻ ﺗَـﺘﱠﺒ ْﻊ أ َْﻫ َﻮ
ْ اء ُﻫ ْﻢ َو
ﺖ َ ﻀ ْﻴ َ َﻴﻤﺎ َﺷ َﺠ َﺮ ﺑَـ ْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ ﺛُ ﱠﻢ ﻻ ﻳَ ِﺠ ُﺪوا ﻓِﻲ أَﻧْـ ُﻔ ِﺴ ِﻬ ْﻢ َﺣ َﺮﺟﺎً ِﻣ ﱠﻤﺎ ﻗ ِ َ ﻚ ﻻ ﻳـ ْﺆِﻣﻨُﻮ َن ﺣﺘﱠﻰ ﻳﺤ ﱢﻜﻤ
َ ﻮك ﻓ ُ َُ َ ُ َ }ﻓَﻼ َوَرﺑﱢ
.{ًﺴﻠﱢ ُﻤﻮا ﺗَ ْﺴﻠِﻴﻤﺎَ َُوﻳ
„Rekao je imam Malik, rahimehullah: „Tagut je sve čemu se ’ibadeti mimo
Allaha“.
Isto tako onaj koji poziva tahkimu nekog drugog mimo Allaha i Njegovog
Poslanika, time ostavlja ono čime je došao Poslanik, ., i odbija ga, i čini Allahu
sudruga u pokornosti, i suprotno postupa onome čime je došao Allahov Poslanik,
., u onom što mu je Uzvišeni Allah naredio u Svojim riječima: Sudi među njima
onim što je Allah objavio, i nemoj slijediti njihove prohtjeve, i čuvaj ih se da te ne
odvrate od nečega što ti je Allah objavio, i Svojim riječima, Uzvišen je:
Ne, tako mi tvog Gospodara! Neće vjerovati dok samo tebe ne uzmu za sudiju u
svemu u čemu se međusobno spore, a zatim u svojim dušama ne osjete nikakve
tegobe zbog onoga čime si presudio i dok se u potpunosti ne pokore.“
أو ﻃﻠﺐ،ﻓﻤﻦ ﺧﺎﻟﻒ ﻣﺎ أﻣﺮ اﷲ ﺑﻪ ورﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﺑﺄن ﺣﻜﻢ ﺑﲔ اﻟﻨﺎس ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ
ﻓﺈن اﷲ ﺗﻌﺎﱃ، وإن زﻋﻢ أﻧﻪ ﻣﺆﻣﻦ، ﻓﻘﺪ ﺧﻠﻊ رﺑﻘﺔ اﻹﺳﻼم واﻹﳝﺎن ﻣﻦ ﻋﻨﻘﻪ،ذﻟﻚ اﺗﺒﺎﻋﺎ ﳌﺎ ﻳﻬﻮاﻩ وﻳﺮﻳﺪﻩ
"ﻳﺰﻋﻤﻮن" ﻣﻦ ﻧﻔﻲ إﳝﺎ ﻢ؛ ﻓﺈن: وأﻛﺬ ﻢ ﰲ زﻋﻤﻬﻢ اﻹﳝﺎن ﳌﺎ ﰲ ﺿﻤﻦ ﻗﻮﻟﻪ،أﻧﻜﺮ ﻋﻠﻰ ﻣﻦ أراد ذﻟﻚ
442 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﳛﻘﻖ ﻫﺬا،"ﻳﺰﻋﻤﻮن" إﳕﺎ ﻳﻘﺎل ﻏﺎﻟﺒﺎ ﳌﻦ ادﻋﻰ دﻋﻮى ﻫﻮ ﻓﻴﻬﺎ ﻛﺎذب ﳌﺨﺎﻟﻔﺘﻪ ﳌﻮﺟﺒﻬﺎ وﻋﻤﻠﻪ ﲟﺎ ﻳﻨﺎﻓﻴﻬﺎ
ﻓﺈذا ﱂ ﳛﺼﻞ ﻫﺬا، "وﻗﺪ أﻣﺮوا أن ﻳﻜﻔﺮوا ﺑﻪ"؛ ﻷن اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت رﻛﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ﻛﻤﺎ ﰲ آﻳﺔ اﻟﺒﻘﺮة:ﻗﻮﻟﻪ
.اﻟﺮﻛﻦ ﱂ ﻳﻜﻦ ﻣﻮﺣﺪا
„Pa ko suprotno postupi onome što je naredio Allah i Njegov Poslanik, ., sudeći
među ljudima nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, ili to traži slijedeći
svoje prohtjeve i ono što želi, skinuo je omču islama i imana sa svog vrata,
makar tvrdio da je mu’min. Jer je Uzvišeni Allah ukorio one koji su to htjeli, i
njihovu tvrdnju imana proglasio lažnom, zbog onoga što u sebi sadrže Njegove
riječi „tvrde“ od negacije njihovog imana. Jer, „tvrde“ se najčešće kaže samo za
nekog koji se poziva na neku tvrdnju u kojoj je lažac, zbog suprotnog postupanja
onom što ona za sobom povlači i rađenja onoga što je negira. To potvrđuju
Njegove riječi: ...a naređeno im je da zanevjeruju u njega..., jer je kufr u taguta
rukn tevhida kao što je u ajetu El‐Baqara, pa ako se ovaj rukn ne ostvari neće
biti muvehhid.“786
Obrati pažnju na riječi „ili to traži slijedeći svoje prohtjeve i ono što želi“
vidjećeš ono što je poznato svakom početniku u traženju znanju a kamoli
muslimanu. Dakle, kada je neko djelo samo po sebi veliki kufr, slijeđenje strasti ga
ne spušta na mali. Isto tako se za tekfir njime ne uvjetuje da ga počinioc ohalali
srcem, ili što je još gore da ispolji ohalaljivanje govorom. Fetva ’Abdurrahmana će
u potpunosti biti spomenuta prilikom govora o tehakumu.
Ako Nusret i Bilibani širk tehakuma svode na širk pokornosti, na njima
svojstven način, neka isto urade sa onim koji sudi tagutskim zakonom, pogotovo u
mes’eli koja se u vanjštini podudara sa šerijatskim propisom i neka se suprotstave
’Aliju El‐Hudajru! Šejh’Abdurrahman daje isti propis onome koji to traži a to je
mutehakim. Pa neka je Allah na pomoći!
Kada su neki sljedbenici Albanija iz Jordana pripisali Ibn Tejmijji da ne tekfiri
„sudiju koji mijenja“ (mubeddila), osim uz uvjet ohalaljivanja, uzimajući kao
„dokaz“, između ostalog, istu onu problematičnu rečenicu iz „Minhadžus‐
Sunneh“, koju tumačimo u ovoj knjizi, i nakon što su se počele širiti knjige
sljedbenika Albanijeve škole u kojima se postavlja uvjet ispoljavanja ohalaljivanja
za tekfir taguta hukma, Stalna Komisija za Fetve je izdala nekoliko fetvi u kojim
kritikuje autore tih knjiga, greške u njihovim knjigama, laži i trganje riječi iz
konteksta, i mnoge druge stvari karakteristične za vjernike u džibta i taguta.
786
Fethul‐Medžid, str. 392
EBU MUHAMMED 443
Osoba koja je Komisiji poslala potreban materijal i skrenula im pažnju na
postupke tih neprijatelja islama, bio je Dr. Ebu Ruhajjim. Nekoliko bošnjačkih
studenata i ja smo bili svjedoci tadašnjih događaja i imali smo kontakt sa Dr. Ebu
Ruhajjimom, koji je između ostalog imao raspravu sa šejtanom zvanim ’Ali b.
Hasan El‐Halebi, nakon čega je izdao knjigu u kojoj pojašnjava greške „kvazi‐
selefija“. Dr. Ebu Ruhajjim je fakultetski prijatelj Dr. Sefera El‐Havalija i ostalih, i
tada nam je od njih prenosio selame i govorio koliko je Seferu i ostalim bilo drago
što se on bori u Šamu protiv spomenutih i o njihovom strahu za njega od tagutskih
vlasti i slično.
Izvoli nekoliko fetvi Stalne Komisije uz citat iz knjige kojom sam planirao
odgovoriti „selefijskoj braći“ Nusreta i Bilibanija još prije pet godina.
„Znaj da je mezheb ehlis‐sunneta, što smo spomenuli, da kufr kao što može biti
srcem, može biti riječima i djelom, i da je svaka od ovih stvari sama po sebi kufr, i
da činjenica da one izvode iz vjere nije neminovno vezana za pitanje srčanog
uvjerenja i istihlala, a kamoli da neko za proglašavanje neke osobe nevjernikom
uslovi jezičko ohalaljivanje stvari koje izvode iz vjere, što se danas takođe može
čuti, a predstavlja najekstremnije mišljenje koje je ikad rečeno po pitanju imana i
kufra. Ovo je pravilo koje će ti koristiti.
Ovih dana u kojima sam pisao o ovom poglavlju odlučih se da prelistam jednu
knjigu koju imam već možda sedam godina, a koju sam kupio u periodu mog
boravka u Jordanu. Knjigu je sastavio jedan zabludjeli novotarac, neprijatelj da've
tevhida i mudžahida, koji se računa kao učenik Albanija, a zove se 'Ali b. Hasen El‐
Halebi. Pomislio sam da bih u njoj mogao naći još dokaza o 'aqidi branioca taguta,
koji se kriju iza selefizma, kao i neke druge izreka Albanija. Ta knjiga nosi naziv
„Fitnetut‐tekfir“ u prijevodu „Smutnja tekfira“, a radi se o djelu, kojeg je napisao
El‐Albani, nakon kojeg je El‐Halebi spomenuo neke fetve, koje najčešće ne
razumije ili namjerno neispravno tumači, a koje je izdala Stalna komisija za Fetve
u Saudijskoj Arabiji. Tako naslov knjige i način ophođenja pisca sa vjerskim
dokazima ima veliku sličnost sa onim što rade naše daije.
Na trideset prvoj strani kaže Albani:
„Sažetak prethodnog govora je da je obavezno znati da se kufr, kao i „fisk“ i
„zulum“ djeli na dvije grupe.
1) Kufr, fisk, i zulum, koji izvodi iz vjere, i sve se to vraća na srčano ohalaljivanje
(istihlal qalbijj).“
444 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ga je ohalalio, i ako ima uvjerenje da je bolji od šerijatskog suda.791 Takav je kafir i
to je vanjština. Inače, šta ga je to navelo da to uradi...“792
U svakom slučaju, vidiš u kojem pitanju se Ibn 'Usejmin ne slaže sa Albanijem.
Kasnije pokušava da mu dobliži pitanje na način koji bi Albani razumio, međutim,
na istoj stranici u fusnoti su navedene riječi Albanija u kojima se vidi da on ne
razumije793 u čemu se ogleda neslaganje sa Ibn 'Usejminom.
Ova i slične knjige se po Jordanu i ostalom arapskom svijetu inače dijele besplatno,
a onaj ko se pred obaveštajcima u zatvoru pohvlano izrazi po pitanju Halebija, ili
pak prisustvuje njegovim dersovima, brzo biva pušten.
Kasnije je, hvala Allahu dželle ve 'ala, Stalna Komisija za Fetve u Saudijskoj Arabiji,
između ostalog, izdala fetvu u kojoj se zabranjuje djeljenje i štampanje ove knjige
kao i jedne druge istog sadržaja koju je Halebi napisao. U knjizi „Et‐Tahzir minel
irdža'i ve b'adil‐kutubid‐da'ijeti ilejhi“,794 u prijevodu „Upozorenje na irdža' i neke
knjige koje pozivaju njemu“ se te fetve Stalne Komisije mogu naći sakupljene na
jednom mjestu. Stalna Komisija je izdala te fetve upozoravajući na slijedeće knjige
i autore:
1) Fetva kojom se upozorava na knjigu „Ihkamut‐taqrir fi ahkamit‐tekfir“, autor
Murad Šukri, iz Jordana. Neznalica koji u njoj zagovara 'aqidu ekstremnih
murdžija u imanu i kufru, a sam prijatelj Halebija, koji se smatra vrhuncem
selefizma.
2) Oglas i upozorenje na knjigu „Dabtud‐davabit“ od Ahmeda Ez‐Zehranija.
3) Oglas komisije po pitanju knjige „El‐Hukmu bigajri ma enzelallah“ od Halida
El‐'Anberija.
4) Fetva i upozorenje na knjigu „Haqiqatul‐iman bejne guluvvil‐havaridž ve
tefritil‐murdži'ah“ od 'Adnana 'Abdulqadira iz Kuvajta.
5) Fetva i upozorenje na knjige „Et‐tahzir min fitnetit‐tekfir“ i „Sajhatun‐nezir“,
obje od 'Alija b. Hasena El‐Halebija.
6) Upozorenje na knjigu „Hezimetul‐fikrit‐tekfiri“ od Halida El‐'Anberija.
791
Ibn ’Usejmin želi reći da vanjski jasan kufr neminovno iziskuje srčani kufr. Reći da suđenje tagutskim zakonima
za sobom neminovno povlači uvjerenje njegove dozvoljenosti i da je bolji od šerijati nije apsolutno tako, već u
nekim slučajevima može biti, ali vanjski kufr stalno neminovno iziskuje srčani kufr, o bilo kojoj vrsti velikog
srčanog kufra da se radi.
792
Ovo je stvar koja se zamjera Ibn ’Usejminu koji vidi da Albani ne tekfiri taguta, već štaviše kaže da je to mali
kufr, i pored toga ga naziva šejhom i smatra muslimanom. Prema meni ova greška Ibn ’Usejmina je dovoljna za
njegov tekfir, jer svjedoči islam onome koji nije učinio kufr u taguta. Da Allah sačuva!
793
Zašto Ibn ’Usejmin nije bio toliko pošten i jasno objasnio Albaniju o čemu se radi!? Već su obojca bili
zadovoljini branjenjem taguta i nazivanjem onih koji ih tekfire ružnim imenima sve do haridžija, a dovoljno bi bilo
kada bi neko prećutio neistinu a u stanju je da je ispravi.
794
Ovu knjigu sam dobio u Medini i čuo sam da su neki profesori stajali iza njene distrubucije i štampanja.
446 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Samo da vam kažem da pouzdano znam da jedan od da'ija kojem sam namijenio
ovaj odgovor puno voli da koristi knjige 'Anberija kao izvor u svojim dersovima. U
istoj knjizi, na 26. str., nalazimo upozorenje na Halebijeve knjige. Fetva Stalne
Komisije je zavedena pod brojem 21517, datum 14/6/1421 h.g.
Tamo nalazimo sljedeće:
„Nakon što je komisija prostudirala spomenute dvije knjige, ustanovila je da knjiga
„Et‐Tahzir“, koju je sastavio 'Ali b. Hasen El‐Halebi, u onome što je pripisao govoru
uleme u uvodu knjige i u fusnotama, u sebi sadrži slijedeće:
1) Autor ga je izgradio na novotarskom, neispravnom mezhebu murdžija koji
ograničavaju kufr samo na kufr nijekanja, poricanja, i srčanog ohalaljivanja
kao što je na stranama 6/Fusnota 2, i 22. To je suprotno onome na čemu je
ehlus‐sunnet i džema'at da kufr biva 'aqidom, riječima, djelima i sumnjom.
2) Iskrivljivanje riječi, prenešenih od Ibn Kethira, rahimehullahu te'ala, iz knjige
„El‐Bidajetu ven‐nihajeh“ 13/118, gdje je u fusnoti na 15. str., prenoseći od Ibn
Kethira spomenuo: „...da je Džingis Khan tvrdio za Jasik da je od Allaha i da je
to razlog njihovog kufra.“ Nakon povratka na spomenuto mjesto na njemu
nije bilo ono što je pripisao Ibni Kethiru, rahimehullahu te'ala.
3) Potvaranje šejhul‐islama Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, na str. 17‐18, gdje
mu je sastavljač spomenute knjige poturio: „da izmijenjeni zakon kod šejhul‐
islama ne biva kufrom osim nakon spoznaje i uvjerenja i ohalaljivanja.“795 To
je čista laž na šejhul‐islama Ibn Tejmijju, rahimehullahu te'ala, jer je on onaj
koji je širio mezheb selefa, ehlis‐sunneta i džemata, kao što je prethodilo. Ovo
je ustvari mezheb murdžija.
4) Iskrivljavanje onoga što je htio El‐'Allameh šejh Muhammed b. Ibrahim,
rahimehullahu te'ala, u svojoj poslanici „Tahkimul‐kavaninil‐vad'ijjeh“, jer
sakupljač spomenute knjige tvrdi: „da šejh uslovljava srčano ohalaljivanje“,796
iako je govor šejha u spomenutoj poslanici jasan kao sunce u po bijela dana, i
na pravcu ehlis‐sunneta i džema'ata.
5) Njegov komentar na riječi uleme koje je spomenuo, gdje je njihov govor
tumačio u značenju na kojeg ne ukazuje kao što je na str. 108/fn 1, str. 109/fn
21, str. 110/fn 2.
795
Nusret ga potvara da on vjeruje da je musliman „onaj koji ne sudi osim plemenskim zakonima“. Da Allah
sačuva!
796
Nusret se spetljao u tumačenju riječi šejha „...a što se tiče onoga o čemu je rečeno kufr dune kufr to je onaj
kome se to dogodi jednom i slično“ ili kao što je rekao šejh, gdje Nusret postavlja uvjete koji se završavaju
anuliranjem uticaja vanjskih uzroka od riječi i djela, i to sve preslikava na svoj mezheb u tehakumu tagutu koji je
svima postao poznat.
EBU MUHAMMED 447
6) Kao što je u knjizi umanjivanje važnosti pitanja suđenja onim što Allah nije
objavio, posebno na str. 5/fn 1, pod izgovorom da je u brizi o ostvarenju
tevhida u tome pitanju jedan vid poistovjećivanja sa šijama, rafidijama.797 A
to je sramotna greška.
7) Nakon razmatranja druge knjige „Sajhatun‐nezir“, ustanovljeno je da je ona
potpora spomenutoj i da je njeno stanje poput prve.
Zbog toga Stalna Komisija smatra da ove dvije knjige nije dozvoljeno štampati, niti
širiti, niti puštati u opticaj zbog neistine i iskrivljavanja koji su u njima.
Savjetujemo pisca tih knjiga da se, kada su u pitanju muslimani, a posebno
muslimanska omladina, boji Allaha za sebe, te da se potrudi da traži šerijatsko
znanje na rukama uleme, čije je znanje pouzdano, kao i njihova 'aqida, kao što
treba znati da je 'ilm emanet, koji se ne smije širiti osim ako je saglasan sa
Kur'anom i Sunnetom.
Savjetujemo ga da se kane tih mišljenja i sramotnog postupka iskrivljavanja
govora učenih ljudi, a poznato je da je vraćanje istini vrijednost i počast za
muslimana. Allah je taj koji daje podršku. Neka je salavat i selam na našeg
vjerovjesnika Muhammeda i njegovu familiju i ashabe.“
Stalna komisija za naučne studije i izdavanje fetvi.
Predsjednik
'Abdul'aziz b. 'Abdillah b. Muhammed Aluš‐šejh
Članovi
'Abdullah b. 'Abdurrahman El‐Gudejan
Salih b. Fevzan El‐Fevzan
Bekr b. 'Abdillah Ebu Zejd„798
Onaj prezreni lažljivac, manipulator i borac protiv 'aqide tevhida iz
Makedonije, kojeg je Allah pred svim ljudima ponizio, i još će inšaAllah, od mene
je, otprilike 98‐e ili 99‐e godine, dobio knjigu Ebu Basira „Intisaru ehlit‐tevhid...“
kao i knjigu Ebu Ruhajjima koju mi je dao sa ciljem da je štampamo u inostranstvu,
i tada je Makedonac počeo da „uviđa“ greške „jordanskih kvazi‐selefija“, koji su
pod plaštom sunneta i selefizma ogrezli u kufru do guše.
797
Kada se počela širiti naša da’va, neki poznati „ljudi“ koji su bili u Maoči su od „šejha“ prenijeli da smo mi na
mezhebu „rafidija“. Allahulmuste’an!
798
Ovim se završava citat iz knjige koju sam prije pet godina spremao kao odgovor S.I.‐u na predavanje o tekfiru,
koje je tada bilo jedini izvor ’aqide u tom poglavlju na našim prostorima. Da Allah sačuva!
448 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Taj Makedonac koji je do dan danas presvukao nekoliko odjela se još uvijek,
ne znajući značenje islama i boreći se protiv njega a da nije toga ni svjestan,
predstavlja kao učenik „šejha“ Albanija i manipuliše glupacima, koje je Allah
kaznio preko njemu sličnih. Dovoljan nam je Allah i divan je Zaštitnik! O islamu
moj! Ima li boljeg djela od kulturnog ponižavanja neprijatelja islama i prkosnih
glupaka u ime Allaha, Jednog i Gordog?! Ali čime poraziti one osobe koje nemaju
ni znanja, ni obraza, ni vjere niti viteštva!? Strpljenjem i bogobojaznošću, dok
Allah ne odluči, inšaAllah!
Dakle, suđenje nečim drugim mimo Allahovog zakona, na pojašnjeni način, je
samo po sebi veliki kufr i slijeđenje strasti taj vanski opis u riječima ili djelima ne
spušta na stepen malog kufra, niti se za tekfir onoga koji upadne u njega uvjetuje
ispoljavanje ohalaljivanja, kao što govore nevjernici.
Prije mjesec dana saznadoh da se pojavila grupa bošnjačkih „kadija“ iz
Rijada, koji uslovljavaju ohalaljivanje za tekfir taguta hukma, i koji kažu da su
završili fakultete i specijalizirali se i nisu učili niti jednom čuli pojam aslud‐din, a mi
neznalice uzeli da pričamo o aslud‐dinu! Neka je slavljen Allah Silni i Mudri, Onaj
Koji daje da se smijemo i plačemo, Koji daje život i smrt!
Prema temeljima ekstremnih džehmija iz prošlosti počinioc bilo kojeg
vanjskog uzroka za kojeg je Allah vezao propis tekfira, nije kafir samim činom, jer
suština kufra kod njih ne obuhvata vanjska i srčana djela i vanjske riječi, ali kažu
da je to djelo dokaz da u njegovom srcu postoji kufr. Neki će reći da je to kufr
utjerivanja u laž (tekzib) u šta ulazi i ohalaljivanje, a neki će reći da je u njegovom
srcu kufr neznanja, jer da je znao Allaha i Njegovog Poslanika, ., nikad ne bi
upao u taj uzrok.
Najekstremniji među njima će reći da je kafir u vanjštini a moguće je da bude
mu'min u suštini. O ovakvim je šejhul‐islam rekao da su skinuli omču islama sa
svog vrata. Šta onda reći za one koji nazivaju tagute muslimanima?!
Allahulmuste’an!
U jednoj lijepoj fetvi, punoj tevhida, 'Abdurrezzaq 'Afifi je, nakon što je
spomenuo stanja onih koji sude nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, te
spomena prvog stanja zatim drugog, rekao:
„Treće: ko se pripisuje islamu i poznaje njegove propise, a zatim ljudima „postavi“
propise i spremi im uređenja da bi ih sprovodili i tehakumili se njima, znajući da se
EBU MUHAMMED 449
suprotstavljaju propisima islama;799 takav je kafir, koji je izašao iz milleta islama.
Takav je propis i za onoga koji naređuje osnivanja komisije ili komisija za to, i
onoga koji naređuje ljudima da se tehakume tim uređenjima i zakonima, ili ih tjera
da se tehakume njima, znajući da se suprotstavljaju šerijatu islama. Isto tako je i
sa onim koji se latio suđenja njima i koji ih sprovodi u parnicama, i sa onim koji im
se dobrovoljno pokori u tehakumu njima, znajući da se suprotstavljaju islamu.
Svi oni su partneri u izbjegavanju Allahovog zakona, ali neki postavljaju
zakon kojim se oponaša islamsko zakonodavstvo i ruše ga znajući i pored jasnog
dokaza, a neki naređivanjem da se sprovodi i tjeranjem ummeta da radi po njemu,
ili suđenjem njime među ljudima ili sprovođenjem presuda u skladu s njime, a neki
pokornošću vladarima i zadovoljstvom onim što su im propisali od onoga što Allah
nije dozvolio, niti je o njemu ikakav dokaz objavio. Svi oni slijede svoje strasti800
bez upute od Allaha, i nad njima je Iblis obistinio svoju pretpostavku (mišljenje), pa
su ga slijedili, i postali partneri u zabludi, bezboštvu, kufru i prelaženju granice.
Njima ne koristi njihovo znanje o Allahovom zakonu, i njihovo uvjerenje o
njemu pored njihovog izbjegavanja njegovih propisa, propisujući zakon od sebe
samih, i sprovodeći ga i tehakumeći se pred njim, kao što Iblisu ne koristi njegovo
znanje o istini i njegovo uvjerenje vezano za nju, pored izbjegavanja nje, i
nepostojanjem predanosti i povinutosti njoj. I time su uzeli svoje strasti za
boga...801“802
Može li se neko, nakon Poslanika, ., jasnije izraziti od ovoga?! Čovjek
govori terminologijom Allahove riječi. Obrati pažnju kako je one koji su, slijedeći
svoje strasti, upali u spomenute vanjske opise kufra, nazvao onim koji su uzeli
strasti za boga kao što se kaže u Kur’anu! Takođe, nemoj da ti izmakne činjenica
da je čovjek napravio razliku između širka hukma i tehakuma i širka pokornosti,
što znači da, iako su međusobno isprepleteni, nisu jedno te isto.
Fetva u sebi sadrži ono što mi vjerujemo i neka je hvala Allahu Gospodaru
svjetova! I vidi kako je opisanog spomenutim opisima uporedio sa Iblisom koji zna
istinu, ali joj se ne pokorava! Ovakvo shvatanje je put Poslanika, ., a zatim
njegovih sljedbenika od ashaba pa sve do Sudnjeg Dana; ovo je ’aqida sljedbenika
sunneta i zajednice.
799
Iz njegovih riječi se razumije da govori o osobi koja u osnovi ne propisuje i sudi neovisno od Allaha već o osobi
koja se pripisuje islamu i njemu pripisuje propise koji nisu od njega. Zbog toga spominje dodatak „znajući“.
800
Slijeđenje strasti nije spustilo njihov postupak na stepen malog kufra.
801
Baš tako! Uzeli su svoje strasti za boga i obožavaju ih mimo Allaha, pa kako da se kaže da slijeđenje strasti u
velikom kufru isti spušta na stepen malog kufra. To ne kaže osim osoba koja ne vjeruje da veliki kufr u toj vrsti
širka biva vanjskim riječima ili djelima.
Šubuhatun havles‐sunneh ve risaletul‐hukmi bigajri ma enzelallah, str. 64‐65
802
450 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Neki ljudi kažu da slijeđenje strasti spušta veliki kufr na mali kufr, a drugi da
je uvjet za tekfir spomenutih da ispolji ohalaljivanje onoga što je uradio! Ova dva
mišljenja se u nekim tačkama presijecaju jer i zagovornici prvog će onoga koji
„slijedi strasti“ protekfiriti ako ispolji istihlal, tj. ohalaljivanje svog čina i kada to
uradi „jednom ili dva puta i slično, kao što će oni koji uvjetuju istihlal protekfiriti
onoga koji ga ispolji iako je slijedio svoje strasti.
Treći govore da veliki širk hukma i tehakuma ne izvodi iz vjere osim ako se u
njemu ostvari veliki širk pokornosti na njihov privatan način, kao kada bi ohalalio
haram i obratno, ne pojašnjavajući nam propis onoga koji se vanjštinski pridržava
tagutskog zakona, hukmom i tehakumom, koji je identičan šerijatskom propisu, iz
čega razumiješ da u tim vidovima velikog širka ne tekfire osim osobu koja je uzela
propis taguta za svoj din, niti, zbog iste šubhe, tekfire one koji su ohalali tehakum
tagutu.
U govor koji potvrđuje naše shvatanje ulaze i riječi Ibnul‐Qajjima,
rahimehullah, u „Medaridžus‐Salikin“ gdje prenosi govor El‐Begavija. Ibnul‐Qajjim
je, govoreći o ajetima sure El‐Ma’ideh, nakon što je spomenuo mali kufr, rekao:
„Ovo je te’vil Ibn ’Abbasa i većine ashaba u pogledu Njegovih riječi, Uzvišen je: A
oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi kafiri.
Rekao je Ibn ’Abbas: „Nije kufr koji izvodi iz vjere, već kada to uradi je to kufr, ali
nije poput onoga koji zanevjeruje u Allaha i Sudnji Dan.“ Isto tako je rekao Tavus.
A ’Ata je rekao: „To je kufr manji od kufra, i zulum manji od zuluma, i fisq manji od
fisqa.“803
Ima ih koji su protumačili ajet u smislu ostavljanja suđenja onim što je Allah
objavio nijekajući (džahiden). I ovo je mišljenje ’Ikrime, a to je daleko tumačenje,
jer samo nijekanje je kufr bez obzira da li presudio ili ne.
Ima i onih koji su ga protumačili u smislu ostavljanja suđenja svim što je Allah
objavio, rekavši: „U to ulazi suđenje tevhidom i islamom“. Ovo je tumačenje
’Abdul’aziza El‐Ketanija, i ono je takođe daleko, jer se prijetnja tiče ostavljanja
suđenja objavljenim, a ono obuhvata obustavu suđenja sa svim ili sa jednim
djelom.
ﺣﻜﺎﻩ اﻟﺒﻐﻮي.وﻣﻨﻬﻢ ﻣﻦ ﺗﺄوﳍﺎ ﻋﻠﻰ اﳊﻜﻢ ﲟﺨﺎﻟﻔﺔ اﻟﻨﺺ ﺗﻌﻤﺪا ﻣﻦ ﻏﲑ ﺟﻬﻞ ﺑﻪ وﻻ ﺧﻄﺄ ﰲ اﻟﺘﺄوﻳﻞ
.ﻋﻦ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﻋﻤﻮﻣﺎ
803
Kufr dune kufr, zulm dune zulm i fisq dune fisq.
EBU MUHAMMED 451
Među njima ima onih koji su ga protumačili u smislu namjernog suđenja
presudom suprotnom tekstu bez neznanja o njemu niti greške u te’vilu. Prenosi ga
El‐Begavi od učenjaka, sveobuhvatno.804
Neki su ga protumačili u smislu da se tiče ehlul‐kitabija. To je mišljenje Qatade, Ed‐
Dahaka i drugih,805 i ono je daleko, i suprotno vanjštini teksta, pa se ne uzima u
obzir. Neki su ga učinili kufrom koji izvodi iz vjere.806
Ispravno je da suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio (el‐hukm
bigajri ma enzelallah) obuhvata807 dva kufra: mali i veliki, shodno stanju sudije. Jer
on ako je uvjeren u obaveznost suđenja onim što je Allah objavio u tom slučaju i
odstupi od njega,808 griješeći, uz priznanje da zaslužuje kaznu, to je mali kufr.809
Ako vjeruje da nije obaveza i da u tome ima pravo izbora, uz ubjeđenje da je to
Allahov zakon, to je veliki kufr. Ako ga nije znao pa pogriješi, takav je pogriješio i
za njega važi propis onih koji griješe“810
Nas interesuju slijedeće riječi:
ﺣﻜﺎﻩ اﻟﺒﻐﻮي.وﻣﻨﻬﻢ ﻣﻦ ﺗﺄوﳍﺎ ﻋﻠﻰ اﳊﻜﻢ ﲟﺨﺎﻟﻔﺔ اﻟﻨﺺ ﺗﻌﻤﺪا ﻣﻦ ﻏﲑ ﺟﻬﻞ ﺑﻪ وﻻ ﺧﻄﺄ ﰲ اﻟﺘﺄوﻳﻞ
.ﻋﻦ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﻋﻤﻮﻣﺎ
Među njima ima onih koji su ga protumačili u smislu namjernog suđenja
presudom suprotnom tekstu bez neznanja o njemu niti greške u te’vilu. Prenosi ga
El‐Begavi od učenjaka, sveobuhvatno.“
Dakle, onaj koji to uradi, znajući Allahov propis, je kafir, a onaj koji to uradi
ne znajući i u tom stanju ga pripiše Allahovom zakonu, takav je upao u oblik
804
Prenosi ga od učenjaka sveobuhvatno. Ovo mišljenje potvrđuje sve što sam rekao i dokazuje da je onaj koji
namjerno sudi suprotnim zakonom kafir tagut.
805
Ovi selefi, iako su rekli da se ajet „A ko ne bude sudio onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi kafiri“ tiče
Jevreja, ne ograničavaju propis samo na njih već presuđuju isto svakom ko upadne u ono u šta su upali Jevreji.
Kao što iz kritike koju je Ibnul‐Qajjim usmjerio ovim učenjacima ne proizilazi da su griješni, isto tako se riječi
’Ikrime i ’Abdul’aziza El‐Ketanija mogu protumačiti u značenju koje za sobom ne povlači ni kufr ni grijeh, ne dao
Allah, već se tumače u drugom značenju iako je pogrešno.
806
To je ono mišljenje koje prenosi El‐Bagavi od učenjaka, sveobuhvatno. Moguće je da ovdje Ibnul‐Qajjim,
rahimehullah, misli na rivajet Ibn Mes’uda, radijAllahu ’anhu, s kojim smo se upoznali, iz kojeg se može razumjeti
da ono što Ibn ’Abbas naziva malim kufrom Ibn Mes’ud naziva velikim.
807
Ovo je istina bez imalo sumnje. Mali kufr ima drugu suštinu i za sobom povlači drugo vjersko ime i propis.
Veliki kufr, kao što je opšte poznato, izvodi iz vjere i za njega se vežu propisi velikog kufra.
808
Ovdje koristi termin „odstupi od njega“ u značenju malog kufra.
809
Pod uslovom da svoju presudu nije uzeo za zakon, a to može biti samo kada lukavstvom prouzrokuje
konstataciju činjeničnog stanja na kojeg spušta propis kojeg želi, ili ako to radi u svojstvu čistog zulumćara a ne
obaviještivača o zakonu i uzimanja nekog za sudiju ili nečeg za zakon mimo Allaha i Njegovog šerijata.
Medaridžus‐salikin 1/336‐337
810
452 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
velikog kufra, ali se ne tekfiri prije uspostave argumenta. Ovo El‐Begavi prenosi od
učenjaka sveobuhvatno. Zaista ne znam zbog čega se Dr. ’Abdurrahman b.
Mahmud, autor poznate knjige pod nazivom „El‐Hukmu bigajri ma enzelellah“,
bunio nakon što je naveo ove riječi Ibnul‐Qajjima rekavši:
811
Ibnul‐Qajjim je prećutujući prenio riječi El‐Begavija s kojim se Dr. ’Abdurrahman ne slaže.
El‐Hukmu bigajri ma enzelellah, str. 154 od Dr. ’Abdurrahmana Mahmuda.
812
EBU MUHAMMED 453
koji su pročitali po nekoliko stranica iz njihovih knjiga, poput Nusreta i Bilibanija i
drugih.
Što se tiče riječi ’Ikrime, one se mogu protumačiti isto onako kao što je Ibnul‐
Qajjim protumačio riječi selefa u vezi kufr dune kufr, tj. da ’Ikrime kaže da ko
upadne u suštinu kufra dune kufr biva kafirom ako zaniječe obaveznost suđenja
šerijatom, a ne opisom malog kufra u kojeg je upao, i u ovome nema nimalo
smetnje. Jer ako se riječi selefa „kufr dune kufr“, koje se spominju u tefsiru ajeta
ne svode na opis kojim su opisani Jevreji čiji slučaj je bio povodom objave ajeta,
nije moranje da se riječi ’Ikrime protumače u smislu da ’Ikrime ne tekfiri onoga
koji upadne u ono u šta su upali Jevreji osim ako „zaniječe“, niti to Ibnul‐Qajjim
želi reći. Ili neko zaista želi da ovo poturi ’Ikrimi?!
Dalje, s obzirom da je Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, rekao da je nijekanje kufr
samo po sebi presudio ili ne, mi isto tako kažemo da je uvjerenje da suđenje po
pravdi nije vadžib takođe samo po sebi kufr, presudio ili ne, i isto tako uvjerenje
da ima pravo na izbor, tako da nije ispravno da Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, neki
drugi opis mimo opisa „ostavljanja suđenja“ kojeg je lično spomenuo, kojeg u sebi
sadrži propisivanje i namjerno suđenje, učini opisom za kojeg se veže propis
tekfira, jer ga u protivnom slijeduje isto ono zbog čega je kritikovao ’Ikrimu koji je
spomenuo opis „nijekanja“. Dakle Ibnul‐Qajjim nije savršen u vjeri i izrekama!
Pa mu kažemo da je uvjerenje da suđenje po pravdi nije vadžib ili da ima
pravo na izbor samo po sebi veliki kufr presudio ili ne, kao što je on rekao ’Ikrimi,
/, a ovo sugerira ograničavanje velikog kufra „ostavljanja suđenja onim što je
Allah objavio“ na srce, a ja sam uvjeren da Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, nije želio
značenje koje neki magarci mogu shvatiti iz njegovih riječi.
Najpreče je reći da se Ibnul‐Qajjim koncentrisao na govor o pojedincu čija
vanjština podnosi veliki i mali kufr a mi ćemo kasnije vidjeti da u tim situacijama
učenjaci posežu za indicijama i dokazima stanja koji ukazuju na uvjerenje osobe ili
djela njegovog srca, i zbog toga nije spomenuo precizne opise kojim bi razdvojio
suštinu velikog kufra od malog zbog toga što u njegovom vremenu nije postojala
opasnost pogrešnog shvatanja njegovih riječi a usljed toga ni potreba za
ograđivanjem od pogrešnog sugeriranog značenja.
Što se tiče riječi onih koji kažu da se ajet tiče ehlul‐kitabija, oni žele reći da je
objavljen radi njih i da se on sam po sebi njih tiče, ali da njegov propis obuhvata
svakog ko uradi ono što su oni uradili. Mišljenje koje je prenio Ibnul‐Qajjim od
nekih koji kažu da se radi o kufru koji izvodi iz vjere, se očigledno tiče nekih opisa
koji su kod Ibnul‐Qajjima i drugih mali kufr, kao što se prenosi od Ibn Mes’uda u
454 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
pogledu onoga koji uzme mito da bi presudio u korist podmićivača i od drugih
selefa čija su imena spomenuta.
Mada ja lično vjerujem da Ibn Mes’ud, ako bi rekli da govori o malom kufru,
svoj tekfir gradi na tretiranju uzimanja mita kao indiciju koja ukazuje na neku od
vrsta velikog kufra, poput omalovažavanja šerijata, jer je opšte poznato da
uzimanje mita samo po sebi nije kufr, i ne bi bilo lijepo o njemu misliti drugačije. U
ovom stanju bi se moglo reći da je pravac haridžija da opis malog kufra smatraju
velikim kufrom, a da Ibn Mes’ud to nije uradio.
Danas postoje neki ljudi koji su Ibn Mes’udu pripisali tekfir zbog opisa malog
kufra, a ja, kao što rekoh, vjerujem da govor o toj mes’eli zahtijeva posebnu knjigu
i studiju, zbog čijeg ostavljanja mi nećemo biti griješni, jer nam danas ova mes’ela
ne treba puno. Ovdje samo išaretim na neke temelje i navjažnije mes’ele.
Rezime svega je da sam ubjeđen da je moguće složiti sva mišljenja koja je
Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, spomenuo. Da smo imali priliku da pričamo sa onim
koji su ih izrekli sve bi postalo još jasnije, jer učenjacima selefa nisu padali na
pamet problemi koji su danas nas zaokupirali, ali kad’ god bi se pojavila neka
smutnja onda bi se selefi koncentrisali na njeno uništenje. Prije fitne o stvorenosti
Kur’ana niko od selefa o tome nije posebno govorio, međutim, kada se pojavila
fitna pojavio se i detaljan govor selefa. Kada je nestala prestali su o njoj pričati i
borili se protiv aktuelnih devijacija. Isto tako je bilo i sa tagutskim zakonima u
vremenu Ibn Tejmijje i Ibn Kethira i drugih. Tako je danas sa nama.
Zbog toga u fikhskim knjigama prvih generacija u poglavlju o riddetu nećeš
naći mnoge mes’ele koje se kasnije spominju, jer svaki od njih govori o aktuelnom
stanju u društvu. Iz ovoga svega se razumije da je smiješno danas pričati o širku
grobova i mrtvaca u društvima u kojima toga skoro da nema u vremenu kada se u
svaku poru života upleo tagut hukma, i kada ljudi ne znaju razliku između taguta i
muslimana, ili mušrika i muslimana. Da su ovi naši protivnici zaista bili „selefijska
braća“ nikad nam se ne bi suprotstavili u ovoj da’vi, i da je Allah htio, On bi ih
porazio ali On samo iskušava jedne sa drugima! Allahulmuste’an!
El‐Qasimi, rahimehullah, je u svom tefsiru „Mehasinut‐te’vil“ takođe
spomenuo nekoliko korisnih mes’ela rekavši:
ﻫﻮ اﻟﺬي ﳓﺎﻩ ﻛﺜﲑون وأﺛﺮوﻩ ﻋﻦ، ﻛﻔﺮ اﳊﺎﻛﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل ﺑﻘﻴﺪ اﻻﺳﺘﻬﺎﻧﺔ ﺑﻪ واﳉﺤﻮد ﻟﻪ:اﻟﺨﺎﻣﺲ
أن ﻣﻦ ﱂ ﳛﻜﻢ ﲟﺎ: وروى اﳊﺎﻛﻢ واﺑﻦ أﰊ ﺣﺎﰎ وﻋﺒﺪ اﻟﺮزاق ﻋﻦ اﺑﻦ ﻋﺒﺎس وﻃﺎوس.ِﻋ ْﻜ ِﺮَﻣﺔ واﺑﻦ ﻋﺒﺎس
. ﻛﻤﻦ ﻛﻔﺮ ﺑﺎﷲ وﻣﻼﺋﻜﺘﻪ وﻛﺘﺒﻪ ورﺳﻠﻪ واﻟﻴﻮم اﻵﺧﺮ. وﻟﻴﺲ ﺑﻜﻔﺮ ﻳﻨﻘﻞ ﻋﻦ اﳌﻠﺔ، ﻫﻲ ﺑﻪ ﻛﻔﺮ،أﻧﺰل اﷲ
رواﻩ اﺑﻦ. وﻓﺴﻖ دون ﻓﺴﻖ، وﻇﻠﻢ دون ﻇﻠﻢ، ﻫﻮ ﻛﻔﺮ دون ﻛﻔﺮ: ﻋﻦ ﻋﻄﺎء ﻗﺎل،اﻟﺜﻮري
ّ وﳓﻮ ﻫﺬا روى
.ﺟﺮﻳﺮ
“Peto: kufr sudije nečim drugim mimo onoga što je objavio uz uvjet813 njegovog
omalovažavanja i nijekanja je ono što su preuzeli mnogi i naslijedili ga od ‘Ikrime i
Ibn ‘Abbasa. El‐Hakim i Ibn Ebu Hatim i ‘Abdurrezzaq od Ibn ‘Abbasa i Tavusa
prenose da onaj koji ne sudi onim što je Allah objavio, to je kufr pri njemu, ali nije
kufr koji izvodi iz vjere, poput onoga koji je zanevjerovao u Allaha i Njegove
meleke i Njegove knjige, i Njegove poslanike i Posljednji Dan. Slično ovome je
prenio Es‐Sevri od ‘Ata’ koji je rekao: “To je kufr dune kufr, i zulm dune zulm, i fisq
dune fisq.” Prenio ga je Ibn Džerir.
813
Ili dodatak, od riječi „qajd“.
456 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
وأﻣﺎ. وﺣﻜﻢ ﺑﻐﲑﻩ، ﻫﺬا ﻓﻴﻤﻦ ﻋﻠﻢ ﻧﺺ ﺣﻜﻢ اﷲ ﰒ ردﻩ ﻋﻴﺎﻧﺎً ﻋﻤﺪا: وﻗﻴﻞ: ﰒ ﻗﺎل.ﻷﻧﻪ ﻇﺎﻫﺮ اﳋﻄﺎب
. اﻧﺘﻬﻰ. ﻓﻼ ﻳﺪﺧﻞ ﰲ ﻫﺬا اﻟﻮﻋﻴﺪ،ﻣﻦ ﺧﻔﻲ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﻨﺺ أو أﺧﻄﺄ ﰲ اﻟﺘﺄوﻳﻞ
U “El‐Libab” je prenio od Ibn Mes’uda i El‐Hasana En‐Neha’ija da ova tri ajeta
obuhvataju Jevreje i ovaj ummet. Pa svako ko uzme mito i promjeni hukm i presudi
nečim drugim mimo Allahovog hukma, je zanevjerovao, upao u nepravdu i fisq. To
je mišljenje Es‐Sudija, jer je to vanjština (zāhir) poruke.
Zatim je rekao: „Rečeno je da se to tiče onoga koji zna tekst Allahovog hukma i
nakon toga ga otvoreno namjerno odbije i presudi814 nečim drugim mimo njega.
Što se tiče onoga kome je tekst skriven, ili pogriješi u te’vilu, on ne ulazi u
prijetnju.“ Kraj.
ﻳﻌﲏ- ﻇﺎﻫﺮ اﻵﻳﺎت ﻳﺪل ﻋﻠﻰ أن ﻣﻦ ﻓﻌﻞ ﻣﺜﻞ ﻣﺎ ﻓﻌﻠﻮا:"وﻗﺎل إﲰﺎﻋﻴﻞ اﻟﻘﺎﺿﻲ ﰲ " أﺣﻜﺎم اﻟﻘﺮآن
وﺟﻌﻠﻪ دﻳﻨﺎً ﻳﻌﻤﻞ ﺑﻪ ﻓﻘﺪ ﻟﺰﻣﻪ ﻣﺜﻞ ﻣﺎ ﻟﺰﻣﻬﻢ ﻣﻦ اﻟﻮﻋﻴﺪ، واﺧﱰع ﺣﻜﻤﺎً ﳜﺎﻟﻒ ﺑﻪ ﺣﻜﻢ اﷲ- اﻟﻴﻬﻮد
. ﺣﺎﻛﻤﺎً ﻛﺎن أو ﻏﲑﻩ،اﳌﺬﻛﻮر
„Rekao je ’Ismail El‐Qadi u „Ahkamul‐Qur’an“: „Vanjština (zāhir) ajeta ukazuje da
onaj koji uradi isto ono što su uradili, tj. Jevreji, i izmisli propis koji se suprotstavlja
Allahovom hukmu, i učini ga dinom po kojem radi, slijeduje ga isto što je njih
slijedovalo od spomenute prijetnje, bio sudija ili neko drugi.“815
Pored potvrde mnogih propisa koje smo konstatovali ovdje, El‐Qasimi
prenosi da se riječi Ibn Mes’uda i drugih selefa tiču „uzimanja mita i promjene
hukma (tebdil) i suđenja nečim drugim“ a ova rečenica prema mom shvatanju ne
ukazuje na suštinu malog kufra jer je spomenuo „promjenu hukma“, osim da
njome opet misli na nepravednu presudu u kojoj kadija namjerno utiče na
promjenu stanja kojeg utvrđuje da bi presudio njemu odgovarajućim propisom
koji mu treba, i ovdje bi se radilo o upotrebi pojma „promjena hukma“ u
prenešenom drugorazrednom značenju.
Ovo u sebi sadrži jedan vid problematike jer nakon toga spominje novo
mišljenje u kojem se spominje onaj koji zna Allahov propis i koji ga otvoreno
namjerno odbije i presudi suprotnim zakonom. Razlika među njima bi se mogla
814
Za koji opis se veže propis? Opis „odbijanja“ ili „presuđivanja“? Ja ove riječi tumačim u značenju da onaj koji
namjerno uzme suprotan propis za zakon i sudiju tim istim činom otvoreno i namjerno odbija Allahov propis, i
upozoravam na razumijevanje prema kojem je onaj koji namjerno presudi suprotnim „ne odbivši“ Allahov propis
nije kafir.
815
Tefsir El‐Qasimija pod nazivom „Mehasinut‐te’vil“.
EBU MUHAMMED 457
svesti na opis „namjernog odbijanja“, ali ja ne vjerujem da je El‐Qasimi htio reći da
je moguće da neko znajući presudi suprotnim zakonom a da time nije odbio
Allahov hukm, iako vjerujem da je moguće da osoba ne presudi onim što mu je
Allah učinio obaveznim a da time nije odbio Allahov hukm. Ako El‐Qasimi misli na
isto onda govoreći o „presudi suprotnim“ u suštini govori o malom kufru a glavni i
jedini uticaj u tekfiru u navedenim riječima ima opis „otvorenog namjernog
odbijanja Allahovog hukma“.
Dakle, ako Ibn Mes’ud govori o malom kufru, a riječ promjena zakona u
osnovi ne ukazuje na to, između njegovih i riječi Ibn ’Abbasa nema razlike, a ako
Ibn Mes’ud govori o promjeni zakona koja je veliki kufr po saglasnosti pravnika
nije moguće da se treće mišljenje ne slaže s njegovim, iz čega zaključujem da se
ovdje najvjerovatnije, pored pukog prenošenja izreka učenjaka u vezi ajeta,
najviše radi o pitanju kakvoće tekfira pojedinaca sudija iz vanjske realnosti gdje se
često, s obzirom da njihova vanjština nekad podnosi tumačenje u značenju velikog
i malog kufra, poseže za indicijama, dodacima i pojašnjenjima koja pomažu u
presudi nad njime, a ne o prikazu mezheba učenjaka u pogledu osnove značenja
ajeta. Što se tiče El‐Qasimija vidjeli smo da je rekao da je kufr u ajetu vezan za
„hukm“ tj. presudu suprotnu tekstu što znači da El‐Qasimi ne traži drugi opis
mimo njega.
Ja sam precizno pojasnio značenje velikog kufra u hukmu i konstatovao da je
mali kufr ispod toga i u posebnom poglavlju o malom kufru u suđenju ću objasniti
njegovu granicu i suštinu, kao što ponovno izdvajam da vjerujem da se komentari
selefa koji su spomenuti kod ajeta sure El‐Ma’ideh mogu protumačiti na
prihvatljiv način i da se čak ne mora reći da su pogriješili već da svaki od njih
govori o jednom određenom vidu, radi nekog razloga, ne želeći da svojim
govorom isključi drugo.
Poznati učenjak Nedžda, šejh Hamed b. 'Atiq, rahimehullah, je u svojoj knjizi
„Sebilul‐fikak...“ u „Medžmu'atut‐tevhid“ (1/321), nakon što je spomenuo neke
stvari, koje čovjeka čine murteddom, a u knjizi on govori o zabrani „prijateljevanja
prema murteddima i mušricima“, rekao:
وﻣﺜﻞ ﻫﺆﻻء ﻣﺎ: ﻗﻠﺖ... اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ ﻛﺘﺎب اﷲ وﺳﻨﺔ رﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ:اﻷﻣﺮ اﻟﺮاﺑﻊ ﻋﺸﺮ
ﻣﻦ ﲢﻜﻴﻢ ﻋﺎدات آﺑﺎﺋﻬﻢ وﻣﺎ وﺿﻌﻪ أواﺋﻠﻬﻢ ﻣﻦ اﳌﻮﺿﻮﻋﺎت اﳌﻠﻌﻮﻧﺔ,وﻗﻊ ﻓﻴﻪ ﻋﺎﻣﺔ اﻟﺒﻮادي وﻣﻦ ﺷﺎ ﻬﻢ
وﻣﻦ ﻓﻌﻞ ذﻟﻚ ﻓﺈﻧﻪ ﻛﺎﻓﺮ ﳚﺐ ﻗﺘﺎﻟﻪ. ﻳﻘﺪﻣﻮ ﺎ ﻋﻠﻰ ﻛﺘﺎب اﷲ وﺳﻨﺔ رﺳﻮﻟﻪ,اﻟﱵ ﻳﺴﻤﻮ ﺎ ﺷﺮع اﻟﺮﻓﺎﻗﺔ
.ﺣﱴ ﻳﺮﺟﻊ إﱃ ﺣﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ
458 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
1) Sudija (hakim) koji sudi Allahovim šerijatom, +, sprovodeći sve njegove propise
i ne izlazi iz njega ni u čemu.
2) Sudija koji sudi Allahovim šerijatom, +, ali u nekim slučajevima ne sudi onim
što je Allah objavio zbog idžtihada i neznanja.
3) Sudija koji sudi Allahovim šerijatom, +, ali u nekim slučajevima ne sudi onim
što je Allah objavio zbog ličnih prohtjeva i naklonosti.
4) Sudija koji sudi nekim drugim zakonom mimo Allahovog, on se dijeli na dvije
vrste:
a) Sudija koji tvrdi da je taj suprotni zakon Allahovom zakonu od Allaha.
b) Sudija koji priznaje da je taj Allahovom zakonu suprotni zakon od njega ili
nekog drugog i od onoga što su ljudi postavili i sastavili ili slijedi u tome.
816
Propisali, učinili zakonom.
817
Pogledaj kako je vezao propis za djelo rekavši „to uradi“.
Na ar. „hukkam“.
818
EBU MUHAMMED 459
Propis svakog od ovih sudija kod učenaka je kao što slijedi:
1) Što se tiče prvog nema razilaženja da je musliman kod svih frakcija i grupacija i
učenjaka muslimana.
2) Drugi koji u nekim slučajevima zbog idžtihada i greške ne sudi onim što je Allah
objavio je musliman nagrađen jednom nagradom, i uvjetuje se da njegova greška
bude u ograncima a ne u temeljima, i da bude u propisu koji nije neminovno
poznat u vjeri, i da je uložio maksimalan trud da dođe do propisa. Nema
razilaženja među ehlus‐sunneh u pogledu njegovog bitka muslimanom.
3) Treći sudija; koji ne sudi onim što je Allah objavio u određenom slučaju zbog
ličnog prohtjeva i naklonosti (zejg). On je predmet većine govora učenjaka koji su
živjeli u periodu islamske vlasti od selefa i drugih. Ovaj sudija je musliman, koji se
opisuje kufrom u prenešenom značenju, ili malim kufrom. Takav je griješnik zbog
toga što je učinio grijeh zbog lične strasti u tom određenom pojedinačnom slučaju.
Ko bude precizno izučavao govor selefa naći će da govore o jednom slučaju u
kojem se dogodio grijeh, a on je nesuđenje onim što je Alla objavio. Sav govor
selefa koji je došao da bi se odagnao kufr koji izvodi iz vjere se tiče ove vrste sudija
(vladara), uz opasku da ovaj sudija kada ne sudi onim što je Allah objavio to ne
radi „mijenjajući“ (tebdil) Allahov propis – jer u historiji islama se nije dogodilo
da je neki vladar uveo propis i učinio ga zakonom kojim je obavezno suditi – već iz
ličnog prohtjeva koji ga nagoni da tvrdi da se u slučaju npr. nije došlo do presude.
Znači, kada sudi kradljivcu, za kojeg zna da je ukrao, a mi pretpostavljamo da je
on u tom slučaju u stanju strasti i griješenja, ne govori da mu presuđuje
bičevanjem, npr., zbog toga što je kazna za krađu bičevanje, već govori da
zločinac nije ukrao već se prevarom vlasnika domogao ukradenog predmeta, i
da smo mu presudili bičevanjem kao ta’zir zbog njegove prevare onoga koji je
podigao tužbu. Iako ovaj sudija nije došao sa novim zakonom za suđenje u slučaju
postoje uvjeti koji se moraju ispuniti da bi se sačuvao izlaska iz vjere.“819
Dakle, počinioc malog kufra pri sebi ima osnovu pridržavanja (iltizāma)
Allahovog zakona čak i u slučaju u kojem je nepravedno presudio, jer je putem
lukavstva promjenio opis činjeničnog stanja a zatim na njega spustio njemu
odgovarajući šerijatski propis, pa mu je grijeh došao sa strane stepena
„svjedočenja i utvrđivanja“, da Allah sačuva, a ne sa strane spuštanja suprotnog
propisa na ustanovljeni opis koji mu ne odgovara.
819
Adva’un ’ala ruknin minet‐tevhid, str. 45‐46
460 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Na to se nadovezuje ostavljanje sprovođenja hadda rezanja ruke kradljivcu, i
ovo je sve mali kufr, koji je gori od svih velikih grijeha koji nisu nazvani kufrom,
poput bluda i slično. Dakle, ključna stvar u ovoj mes’eli je da shvatimo vezu
između utvrđenog opisa i spuštanja propisa na nju, jer je to suština hukma, tj.
suđenja koji i u jeziku znači pripisati nešto nečem, a prije suštinske presude
imamo stepen utvrđivanja opisa činjeničnog stanja.
Ovakav prikaz suštine malog kufra spada u najpreciznije koje sam do sada
našao u govoru suvremenika o granici opisa malog kufra. Ali naše objašnjenje,
kojem nas je Allah uputio, je najprecizinije i najdetaljnije što sam do sada vidio.
Ovo je istina a ne oholjenje, i to zna svako ko je čitao knjige, jer govor poput našeg
i detalje objašnjenja nije našao ni u jednoj knjizi, kao i govor o mnogim mes’elama
koje se spominju u knjizi, koje smo mi skupili na jednom mjestu. Jednostavno ne
znam da postoji knjiga u kojoj je sve sakupljeno i objašnjeno na jednom mjestu.
Allahulmuste’an! Dovoljan nam je Allah i divan je On Zaštitnik!
Nakon što je naveo govor učenjaka autor spomenute knjige kaže:
„Ako dođe sa novim zakonom, kojeg je on postavio, ili neko drugi, takav je
mubeddil, i onaj koji uklanja Allahov zakon, i ne ulazi uopšte pod ovu vrstu, već
biva od dolazeće vrste:
4) Četvrta vrsta je onaj sudija koji sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah
objavio zbog suđenja drugim zakonom mimo Allahovog zakona, takav se dijeli na:
a) Onaj koji tvrdi da je ovaj Allahovom zakonu suprotni zakon od Allahovog
šerijata. Takav je kafir zbog promjene (tebdila) propisa. Rekao je El‐Qurtubi: „To
se razlikuje. Ako presudi onim što je kod njih u smislu da je od Allaha, to je tebdil
koji za sobom povlači kufr“ (Tefsir Qurtubija str. 2188). Šejhul‐islam Ibn Tejmijje,
rahimehullah, je pojašnjavajući značenje pojma „zakon“ u ’urfu ljudi, rekao:
„Treće, promjenjeni zakon: a to je laž na Allaha i Njegovog Poslanika, ili na ljude
lažnim svjedočenjem i slično tome; i čisti zulum. Ko kaže da je to od Allahovog
zakona je kafir bez sporenja...“ (Medžmu’ul‐Fetava 3/268)
b) Onaj koji je sastavio i postavio Allahovom zakonu suprotan zakon, kao qanun
(zakon) svom narodu, priznajući da je on od njega, ili nekog drugog, ili slijedi u
tome; ovaj vladar je predmet naše današnjice. On je kafir koji je izašao iz milleta
muslimana kod svih frakcija i grupacija i učenjaka muslimana, makar to bilo u
pojedinačnom slučaju:
EBU MUHAMMED 461
Prvo: zato što je tražio hukm iz nečeg drugog mimo Knjige i Sunneta, tj.
tehakumio se nečem drugom mimo Knjige i Sunneta. Ko to uradi820 je kafir i u
tome nema razilaženja kao što je postalo jasno u prošlom naslovu „Propis onoga
koji se tehakumi nečem drugom mimo Knjige i Sunneta“.
Drugo: zbog toga što ne vjeruje821 u obaveznost suđenja onim što je Allah objavio.
Ovdje ima stvar koja se mora shvatiti, a to je da nije uvjet za ovog sudiju (hakima)
da niječe Allahov propis, jer postoji razlika između nijekanja propisa i uvjerenja da
suđenje nije vadžib,822 a oboje je kufr. Moguće je da osoba ne niječe Allahov hukm,
već da ga priznaje, ali ne vjeruje u obaveznost suđenja onim što je Allah objavio,823
i to dozvoljavanjem824 suđenja nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, tj.
da džahilijetski sud učini dozvoljenim kao sprovođenje Allahovog propisa, +.
Ovaj hakim je kafir makar se njegov sud podudarao sa Allahovim sudom.825 Ovo
uz opasku da samo nijekanje suda biva kufrom, samo po sebi, svejedno da li se sa
njim sastalo nesuđenje onim što je Allah objavio ili ne. Rekao je Ibnul‐Qajjim:
„Ima ih koji su protumačili ajet u smislu ostavljanja suđenja onim što je Allah
objavio nijekajući (džahiden). Ovo je mišljenje ’Ikrime, a to je daleko tumačenje, jer
samo nijekanje je kufr bez obzira da li presudio ili ne.“ (Medaridžus‐Salikin 1/336)“
Riječi ’Ikrime smo već prokomentarisali. Ovdje napominjem da za tekfir
onoga koji namjerno presudi suprotnim zakonom, nije uvjet da ga učini stalnim
zakonom, jer je moguće da danas sudi s jednim, sutra s drugim, a prekosutra s
trećim, i govor suvremenika o stanju vladara, koji je postavio zakone i slično, se ne
smije razumjeti u smislu da onaj koji namjerno sudi suprotnim zakonima, a oni
nisu „postavljeni“ i „stalni“ nije veliki kufr, jer riječi El‐Begavija koje je pripisao
učenjacima sveobuhvatno su jasne, i to je naše shvatanje.
820
Pogledaj kako veže propis za „djelo“!
821
Izgleda da je autor to razumio iz činjenja suprotnog zakona „dinom“, mada vidim da nije neminovno da čovjek
koji to radi vjeruje da nije obavezno suditi onim što je Allah objavio, ali može se reći da je njegovo vjerovanje da
je obaveza suditi Allahovim zakonom beskorisno i nije urodilo plodom.
822
Uvjerenje da nešto nije vadžib i nijekanje propisa (džuhud) je jedno te isto u govoru učenjaka. A u pogledu
zabranjenih stvari se kaže „ohalaljivanje“, tako da ne znam sa koje strane autor pravi razliku između nijekanja i
uvjerrenja da nije vadžib. Najverovatnije misli na jezičko nijekanje kojem nasuprot stoji „priznanje“ koje je
spomenuo u idućoj rečenici rekavši „...već ga priznaje...“.
823
Ja vjerujem da je nemoguće da neka osoba zna Allahov propis o obaveznosti suđenja Njegovim zakonom, ili
neki Njegov detaljni propis, a nakon toga svojim srcem vjeruje da nije obaveza suditi njime, ili da je dozvoljeno
suditi suprotnim. Moguće je da jezikom kaže ono što nije u srcu.
824
Prema mezhebu ehlus‐sunneta nije neminovno da onaj koji jezikom ispolji dozvoljenost suđenja tagutskim
zakonom u to zaista vjeruje svojim srcem, ali je neminovno da je kafir u srcu jer vanjski kufr neminovno za sobom
povlači nevjersvo u ’aqidi ili djelima srca.
825
Ko od njega traži da presudi tim propisom, sprovodeći svoj zakon, upao je u veliki širk tehakuma iako se
njegov propis podudara sa šerijatskim.
462 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ali onaj koji suprotan zakon učini stalnim kao što je to slučaj danas je veći
kafir i tagut od prvoga, koji je sa tagutskim zakonom prešao granicu sudeći njime i
uzeo ga za zakon i sudiju u jednoj presudi, jer su učenjaci selefa „postavljanje
zakona“ i „činjenje njega stalnim“ tretirali kao dokaz koji kategorički ukazuje na to
da onaj koji to radi vjeruje u svoj zakon, i da je on kod njega u najmanju ruku
poput šerijata ako ne vjeruje da je bolji.
Sve to ne znači da vjeruju da onaj koji na spomenuti način presudi suprotnim
zakonom nije kafir. Ispravnost ovog tumačenja se posebno ističe kada se sjetimo
da svi vladari i sudije u osnovi tvrde da sude pravdom, što znači da oni sudeći, na
bilo koji način i od bilo koga drugog mimo Allaha postavljenim zakonima, svojim
stanjem dokazuju da taj sud drže pravdom kojom se treba suditi među ljudima,
iako jezički ne niječu Allahov sud i obaveznost suđenja samo njime, ili svojim
jezicima govore da vjeruju da je obavezno da se sudi Allahovim sudom i da je on
jedina pravda.
Ovako su učenjaci protumačili riječi Ibn Tejmijje iz „Minhadžus‐sunneh“: „...a
zatim ohalale da sude nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio“ objasnivši
da on ne misli na uvjetovanje jezičkog ispoljavanja ohalaljivanja suđenja
suprotnim zakonima za tekfir, već na ohalaljivanje suđenja tagutskim zakonom
svojim djelom i stanjem.
Isto je želio reći Ibn ’Usejmin kada je izrazio svoje neslaganje sa Albanijem
koji čak i za tekfir današnjih vladara uslovljava ispoljavanje jezičkog ohalaljivanja,
iako su oni sebi pripisali pravo na zakonodavstvo, suđenje, obavezivanje ljudi na
njihove propise, kažnjavanje onoga koji izađe iz njih, promjenili mnoge Allahove
propise na različite načine, itd. Ne može se čovjek prestati čuditi Albanijevom
shvatanju tevhida i islama!
Dr. Ebu Ruhajjim nam je spomenuo da su Albanija istjerali iz Saudijske
Arabije, i sa mjesta predavača na fakultetu u Medini zbog njegove ’aqide. Uistinu
je šteta koju su islamu nanijeli Albani i saudijski učenjaci taguta velika, iako su
učenjaci Saudije imali bolje temelje od njega.
Ne smije se reći da ako sudije plemenskim zakonima npr. priznaju da vjeruju
da su njihovi zakoni nepravda a Allahov zakon jedina pravda, time ne bivaju
kafirima, jer je tahkim zakona plemenskih poglavara veliki kufr, kao što su njihovi
poglavari i zakoni koje su im propisali taguti, i zbog toga što je to dokaz
zadovoljstva sa tim postupkom ili zakonima, i to sve kategorički ukazuje na širk
pokornosti bez obzira na ono što oni govore svojim jezicima, i na nepostojanje
vjerski naređenog zadovoljstva samo šerijatom.
EBU MUHAMMED 463
Za čuditi se je kako su Nusret i Bilibani iz govora Ibn Tejmijje u „Minhadžu“
gdje šejh kaže „...ne sude osim...“ mogli shvatiti da su spomenute sudije
plemenskim zakonima kod učenjaka muslimana ostvarile aslu dinil islama! Još
luđe je njihovo, izgleda staro, uvjerenje da je počinioc „manje poznatog
suštinskog velikog širka“ musliman sve dok se nad njim ne uspostavi argument!
Zato pamet u glavu i čuvaj se lopova sa bradama, ahmedijama, titulama i
raznim odorama vanjske čestitosti i bogobojaznosti, a ko zastrani neka ne kori
osim sebe! Allahu moj, jesam li dostavio?
Korisna mes’ela: Prije nego što navedem neke primjere putem kojih ću
približiti shvatanje prethodno objašnjenih temelja, želim da se kratko zadržim
na jednoj mes’eli koja se tiče kadije muslimana koji nenamjerno pripiše neki
propis Allahovoj vjeri.
Mes’ela se tiče vjerskog imena kojim taj „suprotni zakon“ treba i može biti
nazvan i konstatacije neispravnosti tretiranja spomenutog opisa poput tretiranja
suštine opisa namjernog suđenja suprotnim zakonom, bilo da ga pripiše sebi ili
nekom drugom.
Kako nazvati suprotan zakon i propis kojeg je kadija pripisao islamu? Nema
sumnje da taj propis nije islamski, a sve što nije islamsko je džahilijetsko, i njega je
najpreče nazvati imenima koja se spominju u Kur’anu i Sunnetu. U ta imena spada
npr. „zakon džahilijeta“, tj. hukmul‐džahilijje, koji se spominje u suri El‐Ma’ideh, ili
„tagut“ koji se spominje u suri En‐Nisa’, a tagut je kao što kaže Ibn Kethir, kada se
govori o zakonu, svaki neispravan propis mimo Kur’ana i Sunneta:
„A ajet je općenitiji od svega toga i kudi svakog ko odstupi od Knjige i sunneta i
učini tehakum pred nečim drugim mimo njih od batila, i to je ono što se želi
pojmom tagut...“826
Svi učenjaci nazivaju suprotan zakon tagutom, bez imalo sumnje. Otuda se za
uvjerenje u dozvoljenost pijenja vina može reći da je tagut i da je džahilijetski sud.
Za uvjerenje da Allah nije naredio pet dnevnih namaza se može reći da je tagut i
da je džahilijetski sud, itd. Jednostavno rečeno, za sve što je suprotno islamu se
može reći da je tagut i da je džahilijjetski sud svejedno ticalo se to ’aqide ili
praktičnih propisa.
826
Tefsir Ibn Kethir 1/492
464 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Zbog toga je Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, zabranjeni te’vil (tumačenje), koji je
u suštini iskrivljivanje značenja tekstova nazvao tagutom, kao što je „el‐medžaz“,
tj. metaforu nazvao tagutom, jer su sljedbenici novotarija i strasti ove dvije stvari
učinili osnovom zbog koje su iskrivili značenja mnogih tesktova objave, posebno
onih koji se tiču Allahovih imena i svojstava i drugih propisa ’aqide. Naći ćeš kako
u knjizi „Poslate munje na džehmije i mu’attile“ kaže „Rušenje taguta el‐medžaza“
i „Rušenje taguta te’vila“ i tako dalje.
Takođe se za bilo koje sektaško učenje poput irdža’a, tj. uvjerenja da djela ili
govor jezikom ne ulaze u suštinu imana i da nisu njegova neminovna posljedica,
čiji nestanak znači nestanak srčanog imana, može reći da je tagut.
U tom smislu se može reći da je neko „presudio tagutom“ i da neko „vjeruje
u taguta“, a da to ne znači da nije musliman, ali ovdje imamo dvije ogromne
greške koje pogađaju dvije vrste ljudi; one koji slične izreke selefa koriste da
dokažu islam ljudi koji vjeruju u taguta u smislu u kojem nema opravdanja
neznanjem, što smo objasnili na početku knjige i što je opšte poznato u vjeri
islamu, i drugu vrstu koja je otišla u drugu krajnost, koji slične izreke možda
shvataju u smislu tekfira jer znaju da je nemoguće da neko bude musliman a da
„vjeruje u taguta“ ili da „sudi tagutom“.
Dakle obje skupine su žrtve terminologije koje ne razumiju i bolesti svog uma
i srca, s time što su prvi kafiri a drugi muslimani na mezhebu haridžija. Tako su
mnogi naši neprijatelji i protivnici ove da’ve želeći da dokažu da kufr u taguta i
tekfir taguta nije uvjet za ispravnost aslud‐dina uzeli izreke selefa u vezi krvnika
Hadždžadža b. Jusufa, poznatog vladara i zulumćara, koji na svojoj savjesti nosi
živote hiljade nevinih i najboljih muslimana.
Našli su izreke nekih selefa koji su rekli za Hadžadža da je mu’min u taguta
kafir u Allaha, pa su poletili da nam dokažu kako selefi vjeruju da kufr u taguta nije
uvjet za ostvarenje aslud‐dina!!! To je radio jedan od smutljivaca prvih dana svoje
pojave na paltalku i širenja nereda po zemlji, a ubjeđen sam da je to takođe
spomenuo u jednom privatnom pisanom razgovoru sa mnom.
S druge strane njegov „selefijski brat“, S. K., kako saznajem, kada je bio u
Švajcarskoj „dokazuje“ istu stvar istom izrekom selefa u vezi Hadždžadža b. Jusufa,
potvrđujući, ne znam po koji put, da ne zna i da ne želi da nauči značenje islama i
da nema pojma o životu i metodi argumentiranja, a punim ustima ograničavaju
selefizam na sebe i svoju skupinu; kako smutljivac tako i „njegova selefijska
braća“.
EBU MUHAMMED 465
Odgovor na ovo je vrlo jednostavan, i da im nisu srca bolesna od stasti i
šubhi, nikad u to ne bi upali. Radi se tome da je Hadždžadž, mimo ubijanja ljudi i
sijanja nepravde, vjerovao u ’aqidu irdža’ koja se bila proširila, a što najčešće biva
kada na vlast dođu vladari, koje treba očistiti od grijeha i tekfira, pa s obzirom da
kod novotaraca djela ili riječi ne ulaze u suštinu imana, nema nikakvih problema
za srčani iman šta god da se uradi, jer Allah će mu sve to Allah oprostiti.
U onom vremenu su novotarci nalazili izlaz u irdža’u a danas ga nalaze u
borbi protiv tekfira taguta i mušrika, čiji nestanak znači nestanak tevhida. Danas
imaju definiciju ehlus‐sunneta o imanu, a od imana i njegovog značenja nisu
ostvarili ono što su ostvarili ekstremne džehmije. Allahulmuste’an!
Dakle, Hadždžadž b. Jusuf je vjerovao u „irdža’“ a „irdža’“ je bez sumnje
tagut pored toga što je radio neviđen zulum kojeg su mnogi selefi protumačili u
smislu srčanog nevjerstva, pa su s obzirom da su ga lično tekfirili rekli da je bio
vjernik u taguta u tom smislu, a ne u smislu da je vjerovao u veliki širk i
obožavanje drugog mimo Allaha, ili da su taguti i mušrici muslimani. Kao što iz
njihovog tekfira Hadžddža, zbog nekih uzroka koje su protumačili u značenju
srčanog nevjerstva, neminovno proizilazi da je isti „vjernik u taguta“.
Dakle, nisu ga protekfirili zbog toga što je bilo opšte poznato da je on uradio
veliki širk ili tagutijet, koji je bio poznat svima, ili zbog toga što se nije odrekao
taguta i mušrika, već se radilo o idžtihadu nekih pojedinaca u pogledu
Hadždžadža, koji su ga protekfirili, pa su zbog toga rekli da je vjernik u taguta i
kafir u Allaha, jer je to stanje svakog nemuslimana.
Iz ovoga takođe razumiješ koliko je plitko i glupo na ovaj način dokazati da
tekfir taguta nije uvjet za ispravnost aslud‐dina, a ja kažem neka je Allahovo
prokletstvo na svakog ko se usudio na ovaj korak i ovako dokazuje da tekfir taguta
nije od aslud‐dina zbog tri stvari:
1) Hadždžadž nije bio poznat po velikom širku i tagutijjetu i neodricanju od
taguta i mušrika, već po ubijanju najboljih muslimana i običnog naroda.
2) Oni koji ga nisu protekfirili se ne slažu sa idžtihadom onih koji su ga
protekfirili.
3) Da je Hadžadž zaista upao u veliki širk i neodricanje od taguta i mušrika, a to
nije bilo poznato među selefima koji ga nisu tekfirili, kakvog oni grijeha imaju
u tome? Prema kojem to pravilu se smije zaključivati vjera iz razilaženja selefa
u pogledu tekfira Hadždžadža koji nije bio poznat po upadanju u veliki širk i
neodricanju od taguta i mušrika! Allahulmuste’an protiv ovog „selefizma“.
466 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Onaj koji ne zna stanje nekog taguta iz vanjske realnosti čije stanje nije opšte
poznato, a ima ispravne temelje je musliman, i ovo je naš stav u pogledu
netekfirenja taguta čije stanje nije opšte poznato, ali u pogledu opšte poznatih
taguta tekfirimo u vanjštini svakog ko im svjedoči islam. Allah je naredio kufr u
taguta, da bi se sproveo nad tagutima vanjske realnosti a ne da se njime kite
zidovi i parole, a ako Uzvišeni zna da je neki pojedinac zaista opravdan
nepoznavanjem stanja dotičnog taguta neće mu nanijeti nepravdu. Ovo je što se
tiče Hadždžadža i šejtana džinna i ljudi koji na spomenuti način koriste izreke
selefa. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe!
Što se tiče nazivanja suprotnog zakona „laičkim zakonom“ to u osnovi ne bi
trebalo predstavljati problem, ali problem može nastati kada postoji bojazan da
će neko naš govor pogrešno razumjeti što se naravno može desiti i u pogledu
imena „tagut“ i „džahilijetski sud“. Zbog toga je obaveza objasniti suštinu pitanja
kad god postoji mogućnost pogrešnog shvatanja. Tokom knjige sam već skrenuo
pažnju na to da sam ubjeđen da Qarni pojmom „laički zakon“ naziva suprotni
zakon kojeg kadija musliman nenamjerno pripiše šerijatu. Kaže El‐Qarni:
„Neophodno je da napravimo razliku između propisa kufra u suštinskom smislu i
onoga što se veže za srce i presude nad pojedincem sa kufrom u vanjštini zbog
toga što nije neminovno da se sa svakim djelom od djela širka u vanjštini željelo
ono čime se ostvaruje 'ibadet drugom mimo Allaha, jer je moguće da ga uradi ne
u smislu približavanja nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha.
Otuda,neophodno je da se provjeri njegovo stanje prije presude kufrom nad njim
da bi se uklonila ta mogućnost, osim ako njegovo djelo apsolutno ne podnosi
drugo značenje osim značenja 'ibadeta i približavanja (teqarrub) drugom mimo
Allaha. Tada se nad njim presuđuje kufrom zbog nepostojanja mogućnosti da je
imao drugu namjeru.
Isto tako je i sa onim koji uzme za sudiju827 (sudi) laičke zakone, jer moguće je da
to ne radi zbog neznanja o osnovi pridržavanja šerijata, i da tim djelom ne prkosi,
već možda misli da to njegovo djelo ne ruši suštinu njegovog pridržavanja
šerijata. Pa njegovo neznanje biva sa strane nepostojanja znanja o
suprotstavljanju njegovog djela osnovi pridržavanja šerijata ne sa strane
827
Tahkim.
EBU MUHAMMED 467
neznanja o suštini pridržavanja (iltizām).828 Te je neophodno da se provjeri (stanje)
prije tekfira i da se uspostavi argument i ukloni šubha.“829
Ako je Nusret iz ovoga, kao iz poređenja sedžde pozdrava sa tahkimom
laičkog zakona, razumio traženje od taguta hukma koji sprovode svoj lažni
rububijjet i nameću ga ljudima tražeći da ih obožavaju tahkimom svog tagutskog
zakona, neka ostavi islam i nas na miru, i neka ne kori osim sebe, jer takvo
shvatanje je kufr u Uzvišenog Allaha!
„Razum“ se takođe može nazvati „tagutom“ onda kada ljudi počnu davati
prednost svom bolesnom razumu nad Kur'anom i Sunnetom, ili ako svojom
„fitrom“ počnu dokazivati šta ulazi u aslud‐din a šta ne, kao što se može čuti
danas tu i tamo, bilo da se radi o muslimanima ili drugim.
Moguće je da se nekom muslimanu desi da od grčkih filozofa uzima neke
temelje logike i slično, smatrajući da su u saglasnosti sa Kur'anom, pa ih se
pridržava ali ne u smislu pridržavanja grčke filozofije same po sebi, već polazeći od
pridržavanja Kur'ana i Sunneta, vjerujući da su ta razumska i logička pravila vjerski
potvrđena; za takvog se isto može reći da se tehakumi tagutu i slično, ali se mora
paziti o kakvom se pitanju radi i na koji način to radi. Dakle, ne smijemo biti žrtve
termina, već moramo gledati u suštine stvari, i svakoj dodijeliti njoj odgovarajući
opis.
Moguće je da neko od učenjaka „slijepo slijeđenje“, tj. taqlid onih koje nije
dozvoljeno slijediti ili u stanju kada slijepo slijeđenje nije dozvoljeno nazove
tagutom, jer u vjerski prihvatljivom slijepom slijeđenju osoba slijedi mišljenje
učenjaka bez poznavanja vjerskog dokaza, naravno zbog toga što očekuje da ga je
taj učenjak uputio Allahovom propisu a ne svom, u dotičnom pitanju, ali kada
slijepo slijedi onoga koga nije dozvoljeno slijepo slijediti i onda kada taqlid nije
dozvoljen može se reći da se tehakumio tagutu a da to ne znači da je time
neminovno izašao iz vjere.
Tekfir ovakvih ovisi od vrste mes'ele u kojoj se dogodila greška. Ibnul‐Qajjim,
rahimehullah, je definišući značenje taguta u vjeri, itekako mislio na fenomen
slijepog slijeđenje koje nije dozvoljeno, bilo da se radi o slijepom slijeđenju onih
koji se ne smiju slijepo slijediti zbog toga što ne znaju šerijatske propise ili nisu
povjerljivi u njihovom prenošenju ili se radi o slijepom slijeđenju u stanju u kojem
828
Zna da šehadet kojeg izgovara nalaže obaveznost pridržavanja šerijata u uopštenom smislu ali ne zna da
„njegovo suđenje laičkim zakonom“ ruši osnovu tog pridržavanja!
829
Upozoravam čitaoca da je Qarni u svojoj knjizi napravio niz greški u pitanju mes’ele uspostave argumenta u
opšte poznatim pitanjima uslovljavajući uvjete koji su potrebni za uspostavu argumenta u manje poznatim
pitanjima (mesa’il khafijjeh).
468 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ga Zakonodavac nije dozvolio, jer to je ono što je bilo prošireno u njegovom
vremenu, uz opasku da se muslimani nisu pridržavali zakona Džingis Khana ili bilo
kojeg taguta iz vanjske realnosti sličnog njemu, poput današnjih taguta hukma.
Važno je da mi izbjegnemo greške prethodne dvije ekstremističke skupine,
da Allah sačuva od ekstremizma, bilo da se radi o pretjerivanju ili nedotjerivanju.
Navešću jedan citat Ibnul‐Qajjima, rahimehullah, u kojem govori o slijepom
slijeđenju i korištenju analogije, koji se koristi u šejtanske svrhe bilo na arapskom
govornom području ili na našem, onda kada sudija ne može naći dokaz iz Kur'ana,
Sunneta i idžma'a. Rekao je:
رﺳﻮﻻ ﻓﻴﺘﻀﻤﻦ ﻛﻤﺎل اﻻﻧﻘﻴﺎد ﻟﻪ واﻟﺘﺴﻠﻴﻢ اﳌﻄﻠﻖ إﻟﻴﻪ ﲝﻴـﺚ ﻳﻜـﻮن أوﱃ ﺑـﻪ ﻣـﻦ ﻧﻔﺴـﻪ؛ ﻓـﻼً وأﻣﺎ اﻟﺮﺿﺎ ﺑﻨﺒﻴﻪ
، وﻻ ﳛﻜـﻢ ﻋﻠﻴـﻪ ﻏـﲑﻩ؛ وﻻ ﻳﺮﺿـﻰ ﲝﻜـﻢ ﻏـﲑﻩ أﻟﺒﺘـﻪ، وﻻ ﳛـﺎﻛﻢ إﻻ إﻟﻴـﻪ،ﻳﺘﻠﻘﻰ اﳍﺪى إﻻ ﻣﻦ ﻣﻮاﻗـﻊ ﻛﻠﻤﺎﺗـﻪ
وﻻ ﰲ ﺷـﻲء، وﻻ ﰲ ﺷـﻲء ﻣـﻦ أذواق ﺣﻘـﺎﺋﻖ اﻹﳝـﺎن وﻣﻘﺎﻣـﻪ،ﻻ ﰲ ﺷﻲء ﻣﻦ أﲰﺎء اﻟـﺮب وﺻـﻔﺎﺗﻪ وأﻓﻌﺎﻟـﻪ
ﻓــﺈن ﻋﺠــﺰ ﻋﻨــﻪ ﻛــﺎن، وﻻ ﻳﺮﺿــﻰ إﻻ ﲝﻜﻤــﻪ، ﻻ ﻳﺮﺿــﻰ ﰲ ذﻟــﻚ ﲝﻜــﻢ ﻏــﲑﻩ،ﻣــﻦ أﺣﻜــﺎم ﻇــﺎﻫﺮﻩ وﺑﺎﻃﻨــﻪ
وأﺣﺴـﻦ أﺣﻮاﻟـﻪ أن.ﺗﺤﻜﻴﻤﻪ ﻏﻴﺮﻩ ﻣﻦ ﺑـﺎب ﻏـﺬاء اﻟﻤﻀـﻄﺮ إذا ﻟـﻢ ﻳﺠـﺪ ﻣـﺎ ﻳﻘﻴﺘـﻪ إﻻ ﻣـﻦ اﻟﻤﻴﺘـﺔ واﻟـﺪم
.ﻳﻜﻮن ﻣﻦ ﺑﺎب اﻟﱰاب اﻟﺬي إﳕﺎ ﻳﺘﻴﻤﻢ ﺑﻪ ﻋﻨﺪ اﻟﻌﺠﺰ ﻋﻦ اﺳﺘﻌﻤﺎل اﳌﺎء اﻟﻄﻬﻮر
„Što se tiče zadovoljstva Njegovim vjerovjesnikom kao poslanikom, to sadrži
potpunu povinutost njemu, i apsolutnu predanost njemu, tako da mu on bude
preči od sebe samog. Pa da ne uzima uputu osim iz njegovih riječi, i da ne traži
hukm osim od njega, i da u hukmu ne daje drugom prednost nad njim, i da nikako
ne bude zadovoljan hukmom drugog mimo njega.
Ne u bilo čemu od imena Gospodara i Njegovih svojstava i djela, ni u nečemu od
ukusa suština imana i njegovih stepeni, niti u nečemu od propisa njegove vanjštine
ili suštine i da ne bude zadovoljan u tome hukmom drugog mimo njega i da ne
bude zadovoljan osim njegovim hukmom. Ako ne bude bio u stanju njegov
tahkim nekog drugog mimo njega će biti kao hrana prinuđenom kada ne može
naći ono čime će se prehraniti osim strvi i krvi. Najbolje njegovo stanje je da
bude poput zemlje koja se koristi za tejemmum prilikom nesposobnosti
korištenja čiste/čisteće vode.“830
Zadnje riječi o „tahkimu nekog drugog mimo njega“ u kojim govori o
slijepom slijeđenju nekog od učenjaka islama su neki „profesori“ sa naših prostora
830
Medaridžus‐salikin 2/173 (Šamilah)
EBU MUHAMMED 469
koristili kao „dokaz“ za dozvoljenost tehakuma tagutu u „daruri“ tj. prinudi mimo
prisile!
Vidio sam i neke arapske šejtane da ovaj citat koriste u iste svrhe.
Allahulmuste’an! Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, ovdje govori o čovjeku kojem u
određenom pitanju nije preostalo ništa drugo osim slijepo slijeđenje nekog od
učenjaka muslimana ili korištenje analogije, jer je s obzirom da nije našao dokaz u
Kur’anu, Sunnetu ili idžma’u, u stanju prinude u kojem je slijepo slijeđenje poput
propisa jedenja srtvi i pijenja krvi u stanju darure što je u šerijatu propisano.
Rekao je Ibnul‐Qajjim:
اﳋﺎﻣﺲ أن ﻣﻦ ذﻛـﺮﰎ ﻣـﻦ اﻷﺋﻤـﺔ ﱂ ﻳﻘﻠـﺪوا ﺗﻘﻠﻴـﺪﻛﻢ وﻻ ﺳـﻮﻏﻮﻩ ﺑﺘـﺔ ﺑـﻞ ﻏﺎﻳـﺔ ﻣـﺎ ﻧﻘـﻞ ﻋـﻨﻬﻢ ﻣـﻦ اﻟﺘﻘﻠﻴـﺪ ﰲ
ﻣﺴــﺎﺋﻞ ﻳﺴــﲑة ﱂ ﻳﻈﻔــﺮوا ﻓﻴﻬــﺎ ﺑــﻨﺺ ﻋــﻦ اﷲ ورﺳـﻮﻟﻪ وﱂ ﳚــﺪوا ﻓﻴﻬــﺎ ﺳــﻮى ﻗــﻮل ﻣــﻦ ﻫــﻮ أﻋﻠــﻢ ﻣــﻨﻬﻢ ﻓﻘﻠــﺪوﻩ
وﻫــﺬا ﻓﻌــﻞ أﻫــﻞ اﻟﻌﻠــﻢ وﻫــﻮ اﻟﻮاﺟــﺐ ﻓــﺈن اﻟﺘﻘﻠﻴــﺪ إﳕــﺎ ﻳﺒــﺎح ﻟﻠﻤﻀــﻄﺮ وأﻣــﺎ ﻣــﻦ ﻋــﺪل ﻋــﻦ اﻟﻜﺘــﺎب واﻟﺴــﻨﺔ
وأﻗﻮال اﻟﺼﺤﺎﺑﺔ وﻋﻦ ﻣﻌﺮﻓﺔ اﻟﺤﻖ ﺑﺎﻟﺪﻟﻴﻞ ﻣﻊ ﺗﻤﻜﻨﻪ ﻣﻨﻪ إﻟﻰ اﻟﺘﻘﻠﻴﺪ ﻓﻬـﻮ ﻛﻤـﻦ ﻋـﺪل إﻟـﻰ اﻟﻤﻴﺘـﺔ ﻣـﻊ
ﻗﺪرﺗــﻪ ﻋﻠــﻰ اﻟﻤــﺬﻛﻰ ﻓــﺈن اﻷﺻــﻞ أن ﻻ ﻳﻘﺒــﻞ ﻗــﻮل اﻟﻐﻴــﺮ إﻻ ﺑــﺪﻟﻴﻞ ﻋﻨــﺪ اﻟﻀــﺮورة ﻓﺠﻌﻠــﺘﻢ أﻧــﺘﻢ ﺣــﺎل
.اﻟﻀﺮورة رأس أﻣﻮاﻟﻜﻢ
„Peto: učenjaci koje ste spomenuli nisu primjenjivali vaše slijepo slijeđenje, niti su
ga ikako dozvoljavali. Vrhunac onoga što se od njih prenosi je slijepo slijeđenje u
malom broju mes'ela u kojima nisu našli tekst od Allaha i Njegovog Poslanika, niti
su u tome našli osim mišljenje onoga koji je učeniji od njih, pa su ga slijepo slijedili.
Tako postupaju učenjaci i to im je obaveza, jer slijepo slijeđenje se dozvoljava
samo prinuđenom.
Što se tiče onoga koji od Knjige i Sunneta i izreka ashaba i spoznaje istine sa
dokazom, uz mogućnost toga, odstupi ka slijepom slijeđenju, takav je poput
onoga koji je odstupio ka strvi uz mogućnost da jede propisano zaklano. Jer
osnova je da se bilo čije riječi ne primaju bez dokaza, osim u daruri. A vi ste stanje
darure učinili glavnicom vašeg imetka!“831
Dakle, Ibnul‐Qajjim je govorio o slijepom slijeđenju u spomenutom okviru u
kojem čovjek traži Allahov propis a ne o čovjeku koji od taguta hukma koji
neovisno propisuje i sudi traži da suđenjem svojim zakonom riješi nastali spor ili
od njega traži propis da bi ga se pridržavao. Onaj koji slijepo slijedi u situaciji u
kojoj ima mogućnost spoznaje dokaza je poput onoga koji jede strv i pije krv onda
831
I’ilamul‐muveqi’in 2/260 (Šamilah)
470 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
kada je u mogućnosti da jede zaklano i pije vodu, i takav od ukora opisom
„tehakuma tagutu“ zaslužuje onoliko koliko je prešao granicu, a to opet ne mora
značiti tekfir. Allahulmuste'an! Poznata je fetva šejha Muhammeda ibn Ibrahima u
kojoj je spomenuo da je tehakum plemenskim poglavarima, koji ne poznaju
šerijat, od vidova „tehakuma tagutu“.
Primjeri promjene vjerskih propisa suđenjem nečim drugim mimo onoga što je
Allah objavio
Nakon što smo objasnili temelje ove mes’ele navešćemo neke primjere koji
će nam olakšati shvatanje pitanja i njegovu primjenu. Pa nek‘ je Allah na pomoći!
Ovom izrekom i postupkom je pripisao Allahovoj vjeri da veliki širk ne ruši
osnovu imana i tevhida. Ili da kaže: “Znamo da u islamu veliki širk ruši tevhid, ali
kod mene ne ruši” ili “…ali kod grčkih filozofa ne ruši” a zatim na to nadoveže
presudu. Imaće isti propis ako izostavi riječi: “Znamo da u islamu veliki širk ruši
tevhid” jer mu ostaje kufr namjernog tahkima suprotnog zakona, uz opasku da se
ovdje radi o mes’eli koja se veže za aslud‐din, u kojoj nema opravdanja neznanjem
i te’vilom.
Dakle, obavijest o zakonu i uzimanje nekog ili nečeg za sudiju i zakon, biva
riječima ili djelima, a osnova je da kadije obaviještavaju o zakonu i rade po njemu,
a nakon što je ustanovio određeni opis a zatim presudio, osnova je da je njegova
presuda propis za ustanovljeni opis a njegov izvor zakona je njegov sudija i zakon.
8.16 Primjer promjene nekog od „postavljenih“
šerijatskih propisa832
Uzećemo prethodne primjere.
Da kaže: “Utvrđeno je kod mene...” a zatim: “Ali sam ustanovio postojanje
prepreke za sprovođenje hadda, a to je činjenica da je dotični sin vladara.”, i na
osnovu toga presudi suprotno vjerskom propisu.
Ili da kaže: „Ali kod mene…“ ili „Ali u francuskom zakonu je porijeklo prepreka
sprovođenja sankcija”, pa na to nadoveže presudu. Ovakav je kafir tagut. Ovdje je
kafir jer je ovu prepreku pripisao Allahovom dinu, a pripisujući je sebi ili nekom
drugom je uzeo drugog mimo Allaha za sudiju i nešto drugo mimo šerijata za
zakon.
8.17 Primjer za promjenu obvezujućih šerijatskih
propisa833
Uzećemo primjer zinaluka.
Da kadija kaže: “Utvrđeno je kod mene propisanim svjedočenjem svjedoka da
je dotični učinio zinaluk i da su se ostvarili svi uvjeti sprovođenja hadda i nestale
832
Poput prepreka, uzroka, uvjeta i slično.
Poput pokuđenosti, zabranjenosti, pohvalnosti ili obligatnosti i dozvoljenosti.
833
472 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
sve prepreke, i presuđujem mu sa tri mjeseca zatvora.”834 Ovakav je kafir jer je
šerijatu pripisao propis tri mjeseca zatvora za zinaluk ženjenog.
Ili da kaže: „Znam da je šerijatski propis obavezno kamenovanje do smrti, ali
kod mene je tri mjeseca zatvora” ili da kaže: „…ali u francuskom zakonu je tako i
tako” i nakon toga po njemu presudi. Ovakav je kafir tagut zbog namjernog
tahkima suprotnog zakona Allahovom zakonu, i ovdje nije uvjet za tekfir da taj
propis „učini stalnim”, jer je moguće da danas sudi njime, sutra drugim,
prekosutra trećim.
Ali činjenje tog propisa stalnim na izvjestan način ukazuje da ga je uzeo za
din, ili da ga smatra istim ili boljim od šerijatskog, jer kada bi uvjet za tekfir
spomenutog bio da suprotnu presudu „učini stalnom” on u suštini nikad ne bi bio
kafir ako bi danas sudio jednim, sutra drugim, prekosutra trećim i tako u
nedogled, svejedno pripisivao ih sebi ili nekom drugom. Ovo je greška, na koju
ukazuju riječi nekih suvremenika a u koju su mnogi upali, ne shvatajući srž
mes’ele, poput Nusreta, a Bilibani je u svemu gori od njega.
Iz temelja onih koji uvjetuju opis „činjenja zakona stalnim“ proizilazi da
vračari koji sude strelicama i pasuljima i slično, očekujući šejtansku objavu, koja u
svakom slučaju može biti drugačija od prethodne, time ne upadaju u veliki kufr!
To je ono što bez imalo sumnje proizilazi iz tog shvatanja. Zato ćeš ih naći da
spominju riječi poput “da ga učini stalnim” ili “da se radi o zakonu” mislieći na
pisani zakon sa redoslijedom i slično. Nas ne interesuje koju titulu ima osoba koja
je to rekla.
Pravila: Zaključili smo da se temelji ove mes’ele grade na konstataciji da
veliki širk i kufr suđenja suprotnim zakonom ili tahkima suprotnog zakona
biva vanjskim riječima ili djelima i da je osnova u pogledu kadija da
obaviještavaju o zakonu zakonodavca i da ga uzimaju za sudiju i zakon, i u
tome je kadija poput muftije koji obaviještava o Allahovom zakonu.
Poređenje kadije i muftije u svim do sada spomenutim slučajevima nalaže
da se ovaj kadija tretira poput muftije koji je upitan o propisu već ženjenog
bludnika, ili je rekao da nečiji bitak vladarovim sinem predstavlja prepreku
sankcioniranja bludnika i tako dalje do kraja primjera koje smo naveli.
834
Ovim je promjenio praktični šerijatski propis obaveznosti sankcionioranja bludnika kojeg je vladaru obaveza
sprovoditi.
EBU MUHAMMED 473
Pa ako je osnova da onaj muftija koji je upitan o propisu ženjenog bludnika
kaže: „Tri mjeseca zatvora!“ onda je to osnova i u pogledu kadije!!! Ali ko se to
usuđuje reći?! Isto tako ako bi muftija spomenuo tri mjeseca zatvora ili njegovo
djelo kategorički ukazalo na to on je kafir bez obzira da li svojim srcem vjeruje ono
što je rekao jezikom, zbog toga što vanjska promjena Allahovog zakona za sobom
neminovno povlači neku od vrsta srčanog kufra u ’aqidi srca ili njegovim djelima.
U daljnem dijelu knjige i prilikom govora o malom kufru u suđenju ću
spomenuti razliku između velikog i malog kufra i da se postupak kadije i odgovor
muftije ne tumači u značenju malog kufra osim kada indicije i dokaz stanja
ukazuje da ni kadija ni sudija ne govore o zakonu već naređuju i sprovode zulum
bez namjere tahkima suprotnog zakona.
Da bih ti to pojasnio navodim primjer muslimana koji je zatekao drugog da
radi blud i vidjevši ga u tom stanju, da prostiš, pljune muslimana bludnika. Je li
osnova u ovom postupku „pljuvanja“ obavijest o zakonu i uzimanje istog za sudiju
i zakon ili je značenje koje se odmah nameće da se ovdje radi o čistom zulumu,
kao kada bi taj musliman tog bludnika zatvorio u neku sobu i svaki dan ga tukao i
ponižavao, ne radeći u tome po zakonu, već radeći čisti grijeh, priznavajući da to
nije Allahov din niti radi po tuđem zakonu.
Sada zamisli da neko muftiju upita o muslimanu kojeg je zatekao u stanju
bluda i muftija kaže: „Pljuni ga!“ ili kaže: „Zatvori ga u sobu i svaki dan ga tuci i
ponižavaj!“. Šta reći o ovom muftiji? Kažemo da nema sumnje da je velika osnova
u njegovom slučaju da se radi o obavijesti o zakonu, ali ako indicije i stanje
ukazuju da ne govori o zakonu već je u stanju grijeha, srdžbe koja mu nije uzela
razum, ili slijeđenja strasti, onda se u rijetkim slučajevima, jednom i slično kao što
kaže šejh Muhammed b. Ibrahim, bivši muftija, može reći da je kadija upao u mali
a ne u veliki kufr, jer ne obaviještava o zakonu i ne uzima drugog ili drugo za
sudiju i zakon, poput običnog muslimana koji nije na poziciji kadije i muftije koji je
pljunuo bludnika ili ga je zatvorio i svaki dan ga je tukao i ponižavao.
Dakle, ova mes’ela zahtijeva ogromnu preciznost i pravdu, suprotno
magarcima koji uopšteno kažu da je kadija koji bludniku presudi s tri mjeseca
zatvora ‐ spominjući opise koji nisu presudni u ovoj mes’eli ‐ jednom ili dvaput i
slično, i još jednom, i opet jednom kao što kaže Nusret u jednom predavanju
tumačeći nam riječi Muhammeda sina Ibrahima.
Mes’ela: Da li to znači da tekfirimo one koji na primjer ne tekfire kadiju „koji
presudi bludniku s tri mjeseca zatvora“?
474 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Odgovor je da u ovoj mes’eli s obzirom da mnogi ljudi nisu dokučili vezu
između postupka kadije i obavijesti o zakonu i njegovom tahkimu pa nemaju
preciznu predodžbu o ovoj mes’eli, i ne shvataju da je osnova kadije obavijest o
zakonu i tahkim istog kao što je slučaj sa muftijom, ne tekfirimo onoga koji kaže
da je mali kufr ako kadija presudi bludniku tri mjeseca prije nego što se nad njim
uspostavi argument, i objasni mu se karakteristika kadije i muftije i most između
utvrđivanja opisa činjeničnog stanja i presude. Ako nakon toga ustraje u svojoj
tvrdnji da je to mali kufr, kafir je. Allahulmuste’an!
Međutim, u pogledu onog kadije koji u osnovi i namjerno radi po tagutskom
laičkom zakonu ili onoga koji je taj zakon učinio stalnim zakonom tekfirimo svakog
ko kaže da je taj postupak mali kufr, pa nek’ je Allah na pomoći.
U prokletim lecima, čiji je autor po svemu sudeći Bilibani, a Nusret njihov
sadržaj potvrđuje svojim riječima, koje su dijelili šejtani iz Salzburga od njihovih
sljedbenika, nakon što je naveo rivajete selefa o malom kufru i balavurdijski
izlagao na Allaha i Njegovog Poslanika, i na učenjake selefa i khalefa, „autor“ kaže
slijedeću gadost, koju ću prokomentarisati u fusnotama:
„Čovjek čitav život obožava Allaha i čini mu sedždu i ostale ’ibadete i onda samo
jednom tu sedždu posveti nekom drugom kao ’ibadet takav je postao kafir bez
obzira na sve prethodno. Kako onda da sudac ’ibadet koji pripada samo Allahu
posveti835 nekom drugom (u ovom slučaju svojim strastima) pa makar se radilo o
jednom slučaju da takav ne bude kafir ako se radi o aslud‐dinu?836
Druga stvar, ako neko kaže poslužio se dvosmislenošću riječi pitam vas kakva je
dvosmislenost837 riječi ako sudac za krađu lopovu odredi838 pritvor a Allah s.w.t.
835
U širku pokornosti, hukma i tehakuma se ne uvjetuje značenje posvećivanja ’ibadeta koje se uvjetuje u
pogledu velikog širka u obredima, jer se ovdje radi o tome da je osoba svojim riječima ili djelima nekog ili nešto
podigla na stepen sudije i zakona mimo Allaha i Njegovog šerijata, i time mu pripisala ono što ne pripada osim
Allahu, kao što onaj koji se moli nekom drugom mimo Allaha od njega traži ono što ne može osim Allah i time
biva mušrikom iako to nije uradio uz značenje posvećivanja dove njemu ili sa ciljem da mu se približi kao što se
musliman približava Allahu ’ibadetima.
836
Želi nama da kaže kako je moguće da tehakum ulazi u aslud‐din a selefi su spomenuli da postoji mali kufr u
suđenju. Ovo moje tumačenje je prepravedno, jer „autorove“ riječi ukazuju na tehakum koji je ’ibadet strastima,
znajući, a to će se ponoviti u njegovim riječima, znajući da je jedno od njihovih riješenja kojim ’ibadetom
strastima ne negiraju islam da tehakum ne ulazi u aslud‐din, jer su po njihovom shvatanju selefi radili „idžtihad u
tom pitanju“.
837
Ahmak želi reći da je mes’ela o kojoj govori kategorička u svom značenju tj. da ona sto posto podnosi samo
jedno značenje, a ono je ovdje, kao što ćeš vidjeti promjena Allahovog zakona što je veliki kufr.
838
Riječi „odredi“ jezički i vjerski kategorički ukazuju na to da ahmak govori o osobi koja je „za krađu odredila
pritvor“, tj. koja je pritvor učinila zakonom i propisom za krađu, a to je bez imalo sumnje veliki kufr i promjena
Allahovog zakona i propisa odsijecanja ruke kada se ispune uvjeti i nestanu prepreke. Ko god želi ovo značenje je
kafir, ali ovaj džahil ne zna razliku između situacije u kojoj sudija, služeći se lukavstvom, kradljivcu presudi
pritvorom i slično, koja je mali kufr, jer u njoj sudija nije odredio pritvor kao propis za krađu, već je lukavstvom
EBU MUHAMMED 475
kaže: „Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruku!“ Poslanik, s.a.w.s. kaže: „Tako mi
Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša! Kad bi Fatima moja kći, ukrala
naredio bih da joj se odsiječe ruka“. O kakvoj se to onda dvosmislenosti riječi
radi?839 O ovome posebno neka obrate pažnju oni koji uzimaju za dokaz kur’anski
ajet sure En‐Nisa’ 65, „I tako mi Gospodara tvoga oni neće biti vjernici...“ (do
kraja ajeta), bukvalno ga spuštajući i uzimajući to kao dokaz da je tehakum aslud‐
din,840 da li je onda ovaj sudija griješnik ili nevjernik841 i da li je ova ulema upala u
kufr842 vršeći idžtihad u aslud‐dinu?843
Ko god pokuša da ovo opere zamućivanjem, neka zna da su ovo vjerodostojne
predaje844 i da je veliki broj islamskih velikana još od vremena ashaba zauzeo
ovakav stav na jasnim dokazima da ova stvar ne pripada aslud‐dinu.845 U
suprotnom onda su svi spomenuti i oni koji zastupaju ovo mišljenje bez ikakve
sumnje kafiri846 i zato ko ima razuma neka se odazove pameti i razmisli šta on u
stvari zastupa?847 Zašto neki slabokontajući848 ljudi tekfire ulemu današnjice849
koja je samo zauzela i preuzela mišljenja i stavove od prethodnih generacija pa sve
do ashaba r.a.850 Zašto onda ne protekfire i one na koje se uleme današnjice
promjenio činjenično stanje vezano za optuženog da bi ga sačuvao od sankcioniranja a onda presudio pritvorom
kao jednim vidom vjerski propisane kazne koja ulazi u značenje ta’zira u šerijatu.
839
U tvojim riječima, ahmaku jedan, nema nikakve dvosmislenosti i jasne su u značenju velikog kufra.
840
Ovo je ponovni dokaz da džahil vjeruje da tehakum ne ulazi u aslud‐din.
841
Sudija kojeg si spomenuo je nevjernik kao i onaj koji ga je spomenuo.
Ulema nije upala u kufr već si ti koji misliš da to proizilazi iz naših riječi upao u njega.
842
843
Nusretova i Bilibanijeva tvrdnja da su učenjaci selefa vršili idžtihad u pogledu velikog širka u tevhidul‐
hakimijjeh, ukazuju ili na to da u toj mes’eli ne postoje jasni dokazi pa su selefi morali da rade idžtihad koji nije
dozvoljen kada postoje jasni dokazi, ili da jasni dokazi postoje a to je istina bez imalo sumnje, ali da ih selefi nisu
razumjeli niti su radili po njima. Da Allah sačuva! Istina je da selefi nisu radili idžtihad u aslud‐dinu niti u pitanju
malog kufra jer su obje mes’ele jasne u Allahovoj vjeri i o objema postoje jasni tekstovi, samo što ovi magarci
nisu razumjeli ni Kur’an ni Sunnet, ni vanjski opis velikog širka u tevhidul‐hakimijjeh, niti značenje malog širka, a
kamoli riječi učenjaka selefa i khalefa, pa su slagali na sve na što se može slagati i promjenili Allahov din. Allah
nam je dovoljan protiv njih i divan je On Zaštitnik!
844
Mi nemamo problema s tim predajama.
845
Učenjaci selefa i khalefa su složni da ostavljanje malog kufra ili širka u hukmu nije uvjet ispravnosti aslud‐dina
i to je ono u šta mi vjerujemo, samo je vaš problem što ste vi džahili i niste se stidili da lažete na Allaha i
Njegovog Poslanika i učene, i da govorite o vjeri ono što ne znate.
846
Onaj ko zagovara ono što ti zagovoraš je kafir ali učenjaci selefa i khalefa su nevini od tvojih laži.
847
Rekoh, Allahulmuste’an!
848
Sav svijet će vidjeti ko je slabokontajući.
849
„Slabokontajući ljudi“ ne tekfire onoga koji je dozvolio mali kufr u daruri već tekfire onoga koji je dozvolio
tehakum tagutu bez šubhe prisile i onoga koji se nije odrekao od velikog širka hukma i tehakuma i taguta hukma i
njihovih robova.
850
Niko od učenjaka selefa nije dozvolio veliki širk hukma i tehakuma mimo prisile već su govorili o malom kufru,
a to što ti nisi razumio islam je tvoj lični problem kojeg pokušavaš zalijepiti nevinim ljudima od najboljih učenjaka
islama.
476 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
oslanja? Zar nije preče protekfiriti učitelja prije učenika?851 Ovo je stvar kad razum
preovlada slijepo slijeđenje, stvar koja se posvađala sa razumom.852
Zašto onda čekate i zašto ne protekfirite ovu ulemu i ne požurite da se odreknete
ovih „koji“ sebi dozvoliše idžtihad u aslud‐dinu i pravdajući sudiju koji ostavi
Allahov šerijat povodeći se za svojim strastima.853 Da li je moguće da do ove
uleme nisu došli kur’anski ajeti koje ovi uzimaju kao dokaz za aslud‐din?854 Oni koji
to misle kad budu ovo pročitali shvatit će da su do ove uleme itekako doprli ovi
ajeti i shvatiće da je ova ulema vršila idžtihad855 u aslud‐dinu kako oni to tvrde
(tehakum i odricanje od mušrika), zato ne sumnjam da će nakon ovoga požuriti da
se odreknu od ovih „mušrika“ kako bi „pokazali“ drugima kako su oni bogobojazni
i žure da sprovedu Allahove propise.856
Draga braćo i oni koji me ne smatraju tako,857 nadam se da kad ovo budete
pročitali da će zdrav razum i da ćete prihvatiti jasne dokaze858 a da će te odbaciti
dodvoravanje i slijepo slijeđenje. Imajte na umu da onaj ko bude zadovoljan pa
makar svojom šutnjom da se na ovakav način iznose laži na Allaha i Njegovog
Poslanika859 i na Allahove evlije od mudžahida i alima860 (spuštajući ovako
kur’anske ajete bez vraćanja na prve generacije da vidimo kako su oni razumjevali
851
To ne proizilazi iz našeg vjerovanja već je shvatanje ovog lažljivog šejtana.
852
Ahmak koji nema trunku pameti i islama optužuje drugog svojom manom!
853
Ova rečenica je bolja od one prve u kojoj kaže „odredio pritvor za krađu“ iako riječi „ostavi Allahov šerijat“
ovako izrečene ukazuju na nevjerničko ostavljanje. Allahulmuste’an! Ali ahmak misli da je ako kaže „slijedeći
svoje strasti“ riješio sve probleme.
854
Nije moguće pa zbog toga nije moguće da su radili idžtihad u aslud‐dinu ni u malom kufru a te ajete nisu kao
dokazi uzeli samo „ovi“ kao što kaže džahil ahmak već su ih kao dokaz uzeli svi muslimani ehlus‐sunneta, učeni i
obični, nakon Allahovog Poslanika, ’alejhisselam.
855
Ovo je ponovan dokaz da ovaj šejtan uistinu vjeruje da su ashabi i selefi nakon njih vršili idžtihad u mes’eli
’ibadeta nekom drugom mimo Allaha vanjskim hukmom i tehakumom, i da nisu znali razliku između ’ibadeta
šejtanu hukmom i tehakumom i čistog zuluma koji ne izvodi iz vjere. Allah ga ubio! Takođe, odakle im pravo na
idžtihad glupaku jedan ako kažeš da su do njih „doprli ovi ajeti“!?
856
Pogledaj kako magarac ne sumnja da ćemo protekfiriti učenjake selefa nakon što pročitamo što je „on
napisao“ kao da mi nikad u životu prije njegovih „gadosti“ nismo čuli za izreke selefa o malom kufru, te kako
podrugljivo govori o nama i čime nas opisuje.
857
Ja te ne smatram tako jer kada bih tebe smatrao bratom muslimanom ne bih bio vjernik u riječi mog
Gospodara i Njegovog Poslanika, ’alejhisselam, u kojima nas je obavijestio da čovjek neće biti musliman sve dok
se ne odrekne od svake jedinke velikog širka, taguta, mušrika i mustekbira.
858
Mi smo prihvatili jasne dokaze i sve stavili na svoje mjesto a to što ti kažeš je poricanje jasnih dokaza i
mijenjanje vjere Uzvišenog.
859
Ti si vođa lažova na Allaha i Njegovog Poslanika.
860
Ovo je dokaz da ovaj ahmak misli da su Allahove evlije oni koji se nisu odrekli od velikog širka i mušrika i da
vjeruju da su oni upali u veliki kufr o kojem govori i da ih se on pored toga ne odriče. Isto tako ahmak manipuliše
emocijama ljudi stavljajući sebe u poziciju branioca učenjaka i mudžahida od tekfirovaca kako bi što lakše
proširio svoje nevjerstvo i što brže i uspješnije sprečio napredovanje da’ve tevhida. Allah ga ubio kuda se
odmeće!
EBU MUHAMMED 477
ove stvari)861 nek’ se boji Allaha i neka zna da se izlaže Allahovoj srdžbi uzimajući
jedan dio Knjige a drugi odbacujući.862
Molim Allaha s.w.t da ovo bude sebeb mnogima da progledaju i da istinu shvate i
da je prihvate ne strahujući od ljudi već se bojeći svoga Gospodara Koji je sve
ionako unaprijed odredio. Molim Allaha s.w.t da one koji su ovo priredili863 obilato
nagradi i da im upiše u dobra djela i da im se nađe na Sudnjem Danu kada će
dobra djela itekako vrijednovana biti. Molim Allaha s.w.t da pomogne sve one koji
se bore da Njegova riječ bude gornja zalažući svoje imetke i živote.864 Amin!“
Rekoh, nisam ispravljao mnoge jezičke i pravopisne greške koje su bile u
„prokletim lecima“. Ovo je kapital Nusreta, Bilibanija, Ademija i njihove
novotarske sekte u kojoj skoro da nema razumnog uravnoteženog čovjeka.
Allahulmuste’an!
Šta misliš, o čitaoče, kakav je zločin onih koji govor učenjaka o malom kufru
spuštaju na današnje tagutske države, ili „šejhove“ koji to rade nazivaju
učenjacima muslimana, koji su pogriješili u „idžtihadu“, pravdajući ih šubhom kufr
dune kufr, a kada smo mi u pitanju ne postoji opravdanje neznanjem, ni te’vilom,
niti idžtihadom.
Da znaš da smo mi bili osuđeni da budemo kafiri, samo zbog toga što smo
protekfirili Nusreta, koji izgleda ima garanciju od Uzvišenog da ne može biti kafir,
zbog toga što smo time njegov islam nazvali kufrom, a onaj koji nazove islam
kufrom je kafir, pa smo nakon toga bili haridžije, a poslije neo‐haridžije, pa poslije
tekfirovci, a nakon toga ekstremisti, a nakon toga novotari.
Oni pored svih svojih greški u pogledu LA ILAHE ILLALLAH i aslud‐dina i svih
bljuvotina i gadosti koje su pripisali islamu su samo “griješili u definicijama” i
nikad nisu prestali biti predestiniranim za “selefizam! Kakva je ovo vaga!? Gdje je
ovdje pravda? Allahulmuste’an! Koliko je samo štete i nepravde nanijeto islamu i
muslimanima pojavom neznalica dugih jezika i obraza koji nisu vrijedni jednog
izlizanog opanka!
861
Pogledaj kako ovaj ahmak koji nije razumio jasne Allahove ajete koji ne mogu biti jasniji nego što jesu vjeruje
da je razumio govor učenjaka selefa o malom kufru koji je sam po sebi uopšten i njime se ne smije specifizirati i
ograničavati jasan tekst Kur’ana i Sunneta Allahovog Poslanika, ’alejhisselam, naročito u vrstama tevhida. Pa
kako si glupaku jedan razumio njihove riječi a nisu razumio Kur’an i Sunnet!?
862
To je ono što radi ovaj „autor mudžahid“ koji nije smio ni da se potpiše! Utičemo se Allahu uzroka Njegove
srdžbe! Pozivam autora ovog teksta i sve one koji se sa njim slažu da pozovemo Allahovo prokletstvo i srdžbu na
onoga koji je u ovim mes’elama slagao na Njegov din, pa hoće li se odazvati!?
863
Ovo je dokaz da je kukavica pregledala ovaj tekst kojeg je drugi sastavio od njegovih riječi.
864
Ovi džahili zalažu dosta toga da Allahova riječ bude ugašena pod izgovorom borbe da bude gornja, znali to ili
ne znali.
478 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Koliko mi je samo teško bilo da slušam kako šire svoje zablude i da ih čitam
da bi na njih odgovorio! Tako mi Allaha da nisam spominjao Allaha dok sam čitao
njihove pisarije i slušao neke njihove dersove i da to svoje djelo nisam smatrao
vjerski naređenim bojim se da bi mi se jetra raspala od muke. Allah ih ubio kuda
se odmeću! Sada dolazimo do idućeg naslova, a to je mali kufr ili kufr dune kufr u
suđenju nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio.
EBU MUHAMMED 479
480 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
MALI KUFR ILI KUFR DUNE KUFR U SUĐENJU
Granica suštine malog kufra ili kufr dune kufr
Suština malog kufra u suđenju
Uvjeti koji se moraju ispuniti da počinioc malog kufra ne bude kafir velikim
kufrom
Citati suvremenika o malom kufru
EBU MUHAMMED 481
Prvi su kafiri a drugi su haridžije.
Kafiri su zbog toga što se nisu odrekli od velikog širka hukma i tehakuma, kao
i zbog svog neodricanja od taguta i mušrika, a haridžije zato što veliki grijeh koji ne
izvodi iz vjere tretiraju kao veliki kufr i njime tekfire griješne muslimane koje
njihov veliki grijeh nije izveo iz islama i tevhida.
Slijedeće važno pravilo koje svaki musliman mora naučiti, a koje se da
zaključiti iz prethodnog, jeste da u osnovi i sa aspekta teorije opis malog kufra nije
identičan opisu velikog kufra što znači da moraju biti različiti, kao i svi ostali vidovi
velikog kufra i velikih grijeha koji su nazvani kufrom, ali ne izvode iz vjere, iako u
određenim slučajevima u vanjskoj realnosti ponekad nije lahko ustanoviti da li je
određena osoba upala u veliki kufr ili u veliki grijeh, pa se mišljenja ljudi u pogledu
pojedinca mogu razići.
Onaj koji u osnovi i sa aspekta teorije ne pravi razliku između suština malog i
velikog kufra osim u opisu “slijeđenja strasti” kada to kod njega biva malim
kufrom, se u stvari nije odrekao od velikog kufra niti je učinio kufr u njega. Njegov
slučaj je poput slučaja čovjeka koji kaže da onaj koji opsuje Allaha „slijedeći
strasti“, ili „jednom i slično, ili dva put, ili još jednom pa opet“, nije kafir već je
upao u mali kufr, jer u vjeri Uzvišenog Zakondavca nema razlike između velikog
širka hukma i tehakuma u rječima i djelima i između velikog kufra psovanja Allaha
ili Njegovog dina. Zato kada u govoru nekih ljudi vidiš da se motaju oko ovih opisa
znaj da im je projekat propao prije nego što je počeo.
U važna pravila takođe spada da vjeruješ da je nemoguće da onaj opis zbog
kojeg je Allah protekfirio Jevreje i nazvao ih pravim nevjernicima ne izvodi iz
islama onoga koji upadne u njega od muslimana, ili onih koji se pripisiju islamu
Allahovog Poslanika, Muhammeda, ., jer to je nemoguće i znači pravljenje
razlike između dvije iste stvari, a Allahov Poslanik, ., rekao je:
866
Musned Imam Ahmed 2/50 i Bulugul‐meram, br. 1471 (Šamilah)
EBU MUHAMMED 483
„slijedeći svoje strasti“ ili „jednom i slično, ili dvaput, ili još jednom pa opet
tako“867 time upadaju u mali kufr, a ne u veliki.
Zlatno pravilo je takođe da vjeruješ da su Jevreji, čiji postupak je bio povod
objave ajeta iz sure El‐Ma’ideh, protekfireni zbog vanjskog opisa u riječima i
djelima a ne samo zbog ’aqide i da je ’aqida ehlus‐sunneta i džema’ata da se veliki
širk pokornosti, hukma i tehakuma, može dogoditi vanjskim riječima ili djelima, a
ne samo srcem kao što kažu džehmije. Slično smo vidjeli u riječima ’Alija El‐
Hudajra koji je upozorio da je svođenje velikog širka pokornosti samo na ’aqidu
mezheb džehmija. Sve ovo ti je potrebno da shvatiš zabludu i suprotstavljanje
Bilibanijevih, Nusretovih i Ademijevih „laičkih zakona“ vjeri Uzvišenog Allaha.
Iduće pravilo je da, kao što smo dokazali, vjerujemo, da među izrekama
selefa koje su u vezi sa ajetom sure El‐Ma’ideh i samog ajeta ne postoji
proturječnost i isključivost, i da tumačenje njihovih izreka o malom kufru
svođenjem velikog kufra samo na srce znači mezheb džehmija od kojeg je ehlus‐
sunnet čist a kamoli prvaci ashaba i selefa. Allahulmuste’an!
Kao što je pravilo da je pitanje tevhidul‐hakimijje, kao što kaže svaki pametan
musliman, a riječi Eš‐Šazilija o tome smo već naveli, objašnjeno samim pozivom u
LA ILAHE ILLALLAH i njegovi dokazi su jasni, kao što je pitanje zabranjenosti čistog
zuluma i njegove suštine i granice, koji ne izvodi iz vjere, bilo objašnjeno od samog
početka islama, i ashabi su dobro poznavali granicu između ove dvije stvari, i da
idžtihad uz postojanje jasnih tekstova, svejedno radilo se o velikom ili malom
kufru, nije dozvoljen, i da su ashabi čisti od onoga što kažu glupaci.
U precizne stvari koje dokazuju prostakluk ove tvrdnje takođe ulazi i to što
glupaci vjeruju da su čak i učenjaci druge generacije (tabi’ini) do kojih su došle
izreke Ibn ’Abbasa, štaviše, lično učenici Ibn ’Abbasa poput Tavusa, govoreći o
malom kufru radili idžtihad, a iz toga se valjda treba shvatiti da znanje Tavusa o
mezhebu Ibn ’Abbasa u pogledu kufr dune kufr za njega nije bio vjerski dokaz u
mes’eli, pa je zbog toga i on, poput Ibn ’Abbasa, „radio idžtihad“!!! Pa ako riječi
Ibn ’Abbasa nisu bile vjerski dokaz za Tavusa, zašto da budu vjerski dokaz nekom
drugom nakon njega, i još preče, zašto da riječi Tavusa, koji nije ashab, budu
vjerski dokaz onima koji su došli nakon njega!?
Štaviše, prema tvrdnji glupaka, dolazeće generacije muslimana do kojih su
došli ajeti i sve izreke selefa su opet radile idžtihad! Što znači da se „lančana
reakcija“ idžtihada u ovoj mes’eli mora nastaviti do Sudnjeg Dana ili šta?! Kada će
se više prekinuti ovaj lanac idžtihada u ovoj mes’eli i kakve onda ima koristi od
867
„...sve dok ga ne učine stalnim opštim zakonom“ kao što se može čuti u riječima džahila.
484 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„poznavanja mezheba selefa“ i da li to možda znači da se lanac idžtihada u ovoj
mes’eli prekinuo sa „šejhom Bilibanijem i šejhom Nusretom“ koji su nam na
osnovu riječi Ibn ’Abbasa, koje Tavus očito nije prihvatio jer je po njima i on „radio
idžtihad“, konačno objasnili da tehakum ne ulazi u aslud‐din i da se riječi Ibn
’Abbasa tiču sudije koji za krađu odredi pritvor?!
Bože sačuvaj! Dođe mi da od ovih gluposti iz kojih proizilazi sve što sam
naveo puknem od smijeha i da se naglas smijem! Kakvi glupaci!? A sada ja imam
pravo da ih pitam je li ovo njihovo mišljenje takođe „idžtihad“ ili je izgrađeno na
jasnom vjerskom dokazu? Pa ako je izgrađeno na jasnom vjerskom dokazu ja od
magaraca tražim da mi ga spomenu, a ako kažu da su ga izgradili na riječima Ibn
’Abbasa ja ih pitam kako je moguće da su oni shvatili riječi Ibn ’Abbasa a Tavus
nije?!
Ako kažu da su ga izgradili na riječima Tavusa ja ih pitam kakva je razlika
između riječi Tavusa i riječi Ibn ’Abbasa? Isto tako ih pitam je li „njihova ulema
današnjice“ svoje mišljenje izgradila na riječima Ibn ’Abbasa ili na riječima Tavusa
ili su i oni takođe idžtihadili? Pa ako kažu da su i oni idžtihadili to znači da nisu
mogli precizno odrediti značenje mezheba selefa pa su bili primorani na idžtihad,
pa odakle vama pravo da vi glupaci jedni prekinete ovaj „idžtihad“ i time sebe
stavite na visočiju poziciju od vaših učenjaka koji su radili idžtihad?
Da li vjeruje da vi smijete da radite idžtihad ili ih slijepo slijedite u idžtihadu?
I ako je stvar idžtihada to znači da do dan danas ajeti o tehakumu i mezheb selefa
nije jasan pa je idžtihad dozvoljen! Odakle vam nakon svega toga pravo da nas
zbog našeg suprotstavljanja „vašem idžtihadu“ kritikujete nazivajući nas
najružnijim imenima zbog toga što smo vam se suprotstavili u jednom od pitanja
koje je predmet idžtihada? I tako dalje u nedogled! Sve ovo proizilazi iz govora
„šejha Bilibanija i šejha Nusreta“ koji nam konačno objasniše razilaženje selefa u
tevhidul‐hakimijje. Šta da kažem na sve ovo osim Allah ih ubio kuda se odmeću!
Ali ahmaci žele da nas ubijede da u ovoj mes’eli, s obzirom da je ona
predmet idžtihada, nije ispravno tekfiriti protivnika, kako bi se odmorili od tekfira
onih koje su protekfirili Allah i Njegov poslanik zbog opisa u koje su upali „njihovi
poštovani učenjaci i mudžahidi“ prema njihovom ličnom priznanju. A da nisu
uvjereni da su ovi dozvolili tehakum tagutu na primjer, ili da se nisu odrekli od
mušrika i taguta hukma, nikad se ovako ne bi izrazili, pa su zbog svog neznanja i
želje za odbranom onih koje veličaju i ljubomore i pakosti prema nama posegli za
promjenom Allahovog dina i laganjem na Allaha i Njegovog Poslanika, ., da bi na
bilo koji način, makar i zakrpama, zatvorili vrata širenja ove da’ve koja će ih
EBU MUHAMMED 485
pregaziti kao što je Allah dao da se dogodi i onima prije njih od njihove „selefijske
braće“ „potpisnika proglasa“.
Nakon što završim govor o velikom širku tehakuma posvetiću se
raskrinkavanju „njihovih zakona“, tj. „šejtanskih bljuvotina, gadosti i vesvesa“,
koje nazivaju „najjačim dokazima“, uprkos tome što oni u sebi sadrže i iz njih
jasno proizilazi rušenje islama i najgore optužbe na račun ashaba.
Znaj dragi brate muslimanu, poštovana sestro i radoznali čitaoče da su ovo
zlatna pravila neprocjenjive vrijednosti, čiju vrijednost zna samo pošten, pravedan
i srećan musliman i svako kojeg je Allah sačuva pristrasnosti i slijepog slijeđenja.
Primjer dobrog muslimana koji je radi svoje slabosti upao u mali kufr, a
kojem je znanje koristilo da izbjegne veliki kufr, je ashab Allahovog Poslanika, .,
Hatib sin Ebu Belte’ah, učesnik borbe na Bedru, koji je iz straha za svoju porodicu
koja je živjela u Mekki, prije pohoda za oslobađanje Mekke, mušricima poslao
pismo u kojem ih upozorava na dolazak muslimanske vojske, otkrivši poslanikovu
tajnu, ali formulirajući to pismo prijetećom formom, obeshrabrujući mušrike i
pozivajući ih u islam, bez postojanja namjere da ih pomogne protiv muslimana.
O njegovom postupku se kaže ili da je samo po sebi bilo jače u značenju
malog kufra ili da je, iako je mali kufr u suštini, u pravnom smislu podjednako
podnosilo tumačenje u oba značenja, iako sadržaj pisma poslatog mušricima
ukazuje na prvo. Kada je Džibril ’alejhisselam, otkrio Poslaniku da je Hatib poslao
pismo, i kada je doveden pred Poslanika, ’Omer, /, ga je nazvao munafikom i
tražio dozvolu da ga ubije, a Poslanik je saslušao Hatiba, čuo sadržaj njegovog
pisma i povjerovao Hatibu da nije imao namjeru pomaganja mušrika protiv
muslimana i potvrdio njegovu verziju priče, i nije ga protekfirio, što kategorički
ukazuje da Hatib nije upao u vanjski veliki kufr.
Iz postupka Poslanika, ., prema Hatibu se ne smije razumjeti ono što
propagiraju neki šejtani ljudi govoreći da vanjsko prijateljevanje prema mušricima
u koje ulazi njihovo pomaganje protiv muslimana ne biva velikim kufrom samo po
sebi osim uz srčani kufr, na što su nadovezali da njihove tagutske vlade koje
sarađuju sa nevjernicima svijeta protiv islama i muslimana nisu kafirske, jer
vanjski opis ne ukazuje neminovno na srčani kufr i ne smiju se tekfiriti sve dok ne
ispolje srčani kufr, i to sve dokazuju pričom Hatiba.
Ovo je prošireno u svijetu, naročito u Saudiji, a mnogi su studenti i svršenici
fakulteta, koji su svoje diplome, željene pozicije u društvu i saudijski rijal uzeli za
boga, ovo objeručke prihvatili, i time upali u kufr veći od kufra džehmija koji
tekfire one koji pomažu nevjernike protiv muslimana. Ovu ’aqidu propagiraju
mnogi među „potpisnicima proglasa“. Da Allah sačuva!
Dakle, Hatib je namjerno uradio mali kufr, znajući izbjegavši veliki, a nije, ne
dao Allah, kao što kažu neki, uradio jasan veliki kufr sa te’vilom, pa zbog toga nije
protekfiren. Šejhul‐islam Ibn Tejmijje je na više mjesta u svojim knjigama
spomenuo slučaj Hatiba i ukazao da se radi o velikom grijehu koji će biti oprošten
dobrim djelima Hatiba, a posebno njegovim učešćem u borbi na Bedru, jer je
Poslanik, ., rekao ’Omeru: „Šta znaš!? Možda je Allah pogledao u učesnike
Bedra i rekao: „Uradite šta želite, ja sam vam već oprostio“.
EBU MUHAMMED 487
868
Vanjsko djelo samo po sebi nije bilo veliki kufr prijateljevanja prema mušricima protiv muslimana.
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman str. 528
869
488 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Tako kadija musliman, kojeg u dotičnom momentu savlada slabost, gleda da
ne upadne u kufr, kao što je to uradio Hatib, /. On neće promjeniti ni jedno ime
niti suštinu nekog imena, niti bilo koji vjerski propis, svejedno radilo se o
šerijatskim postavljenim ili obavezujućim propisima, ili o ’aqidi, niti će, ne dao
Allah, uraditi tahkim suprotnog zakona, čime se ostvaruje prelaženje granice, koju
ne smije preći, sa suprotnim zakonom, a ovo je tagutijjet, jer je tagut sve ono u
čemu rob pređe granicu od ma’buda, muta’a ili metbu’a odnosno obožavanog,
onoga čemu se pokorava ili onoga što biva slijeđeno.
Da bi približili sliku malog kufra uzećemo primjer ženjenog bludnika, za čije
sankcioniranje kamenovanjem do smrti se uvjetuje da to prizna, ili da protiv njega
posvjedoči četiri pravedna svjedoka, koji će posvjedočiti da su vidjeli spolni odnos.
Kadija ima mogućnost da obori validnost svjedočenja nekog od svjedoka, i to
iznalaženjem opisa koji se u šerijatu mogu uzeti kao povod obaranja validnosti
svjedočenja, da bi mu na kraju ostalo samo tri svjedoka ili još manje, pa da ne
mora presuditi obaveznošću sankcioniranja i izvršiti hadd nad bludnikom.
To se može „raditi privatno“ putem zastrašivanja svjedoka, ili dovođenjem
lažnog svjedoka koji će potvrditi da je dotični svjedok u zavadi sa optuženim, ili da
je datog momenta bio sa njim na drugom mjestu i slično, ili da zbuni svjedoka i
uvali ga u proturječnosti da bi na kraju rekao da nije povjerljiv i slično, da se nađe
neko ko će za datog svjedoka reći da je fasik i donijeti lažne dokaze itd. Znači da
spriječi ostvarenje uvjeta za izvršenje hadda nad bludnikom.
Prije toga može raditi na tome da promjeni opis učinjenog djela, kao kada bi
namjerni blud sa stranom osobom prikazao polnim odnosom uz šubhu, poput
muža koji je došao kući i zatekao neku ženu u krevetu i imao odnos s njom, misleći
da je njegova žena ne primjetivši da nije, što znači da nije imao namjeru bluda. Ili
da nađe ljekara koji će slagati da je bludnik psihički labilna osoba i sa vremena na
vrijeme gubi razum i slično, i šta ti ja znam od gluposti... Ili kao što je rekao
’Abdul’aziz b. Hamid, da od krađe, koja u vjeri ima određen opis, napravi uzimanje
tuđeg imetka lukavstvom i slično, i onda će, naravno, na ustanovljeni opis spustiti
njemu odgovorajući šerijatski propis.
Ili će „zbog neostvarenja uvjeta“ reći da optužba nije potvrđena, ili da se
neženjeni bludnik ne može bičevati, nakon što se „svjedočenjem eksperata slaže“
da je on toliko bolestan da ne može podnijeti bičevanje i slično, ili da se naredi
nekom od muslimanske policije da spriječi svjedoka od dolaska na sud, ili da mu
zaprijeti i onda nakon što su ga „dugo čekali“ obustavi slučaj zbog nemanja
svjedoka, ili da se sve dokaže i donese presuda, a zatim se na primjer odredi
termin za izvršenje sankcije i nju nikad ne sprovedu i tako dalje od desetina
EBU MUHAMMED 489
slučajeva koje kadije koji imaju iskustva sa prirodom sudskog procesa u islamu od
nas bolje poznaju.
Ili da jednostavno kaže: „Jeste! On je učinio blud!“ ili „On je ukrao i zaslužuje
šerijatsko sankcioniranje, ali ja ga neću sankcionirati“ i naredi da se pusti, ne
uradivši to u svojstvu obaviještivača o zakonu i onoga koji ga tahkimi, već kao
griješnik. Ovakvih slučajeva može biti puno. Ili da mu se dovede bludnik s četiri
svjedoka i kadija vidi da je to vladarev sin i koristeći snagu države naredi da ga
puste ne želeći da mu sudi, ali ne ostavljajući šerijat nevjerničkim ostavljanjem,
niti u svojstvu muhakkima suprotnom zakonu, već u svojstvu čistog zuluma, i ovo
može shvatiti ko god želi da ga shvati. Dakle, važno je da ne upadne u promjenu
vjere i u tahkim suprotnog zakona.
Ovdje vidimo da kadija, čak i u pojedinačnom pitanju i parnici, pri sebi ima
osnovu suđenja šerijatom i pridržavanja njega, ali je ostavio njegovu obaveznu
potpunost, bilo upotrebom lukavstva u stepenu utvrđivanja činjeničnog stanja ili u
pitanju sprovođenja presude iznalaženjem prepreka ili spriječavanjem ostvarenja
njenih uvjeta, uz neupadanje u promjenu vjeroislamskog zakona ili tahkim
suprotnog zakona. Ovo je, prije svega, mali kufr.
Druga mogućnost, koju možda neki učenjaci zasmišljaju, je da se kaže da je
kadija konstatovao da je optuženi već ženjeni čovjek učinio zinaluk a zatim ga,
npr., „osudi“ na tri godine zatvora, ili bilo koju situaciju u kojoj kadija slučaj i
parnicu završava suprotno šerijatu, gdje se opravdanje kadije ogleda u tome da se
kaže da nije završio proces uz svojstvo obaviještivača o zakonu niti muhakkima
suprotnog zakona, već uz svojstvo činjenja čistog zuluma, a u suštini nije
nemoguće da kadija nešto naredi ne želeći i nemajući namjeru da time svoju
naredbu učini propisom stanja kojeg je ustanovio.
U ovom slučaju bi njegov postupak bio poput odgovora muftije na pitanje o
ženjenom bludniku: „Zatvorite ga tri godine“ uz indicije i dokaze stanja koji
sprečavaju da slušaoc odgovora muftije vjeruje da muftija time želi fetvu odnosno
obavijest o vjerskom propisu. Pa kao što se za muftiju u ovom slučaju ne kaže da
je „dao fetvu“ ni za kadiju se ne smije reći da je „presudio“ i upravo zbog toga sam
u prethodnom pasusu riječ „osudi“ stavio pod navodne znake.
Vjerujem da se u ovom kontekstu riječ „presudi“ u svom prvobitnom
značenju smije koristiti samo u značenju spajanja utvrđenog opisa i presude
spuštanjem iste na opis, i da se, ako bi je neko upotrijebio u pitanju okončavanja
slučaja i parnice „presudom“ suprotnom ustanovljenom opisu, riječ „presudio“
mora protumačiti u prenešenom smislu a ne u prvobitnom značenju, poput njene
490 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
870
Kojeg na primjer naziva imenom „presuda bludniku ili kradljivcu pritvorom“, ne znajući suštinu značenja
„presude“ i da je ona u slučaju spuštanja suprotnog zakona na ustanovljeni opis poput fetve muftije.
EBU MUHAMMED 491
أﺧﱪﻧﺎ أﺑﻮ أﲪﺪ ﺑﺈﺳﻨﺎدﻩ أن رﺟﻼً ﻗ ّﺪم إﱃ ﺑﻼل رﺟﻼً ﰲ:ﻗﺎض ﺟﺎر ﰲ اﻟﻘﻀﺎء ﺑﻼل ﺑﻦ أﰊ ﺑُﺮدة ٍ أول
ﻗﺎل، ﻳﻌﻄﲏ ﺣﻘﻲ أو ﳓﺒﺴﻪ ﺑﺎﻗﺮارﻩ: ـ وﻛﺎن ﺑﻼل ﻳـُ ْﻌ َﲏ ﺑﺎﻟﺮﺟﻞ ـ ﻓﻘﺎل اﳌﺪﻋﻲ، ﻓﺄﻗﺮ اﻟﺮﺟﻞ ﺑﻪ،َدﻳْﻦ ﻟﻪ ﻋﻠﻴﻪ
وأﻧﺎ ﻋﺎرف ﺑﻪ؟ ﻓﺈن ﺷﺌﺖ أﺣﺒﺴﻪ، وﻣﺎﺣﺎﺟﺘﻪ إﱃ ذﻛﺮﻩ: ﻗﺎل، ﱂ ﻳﺬﻛﺮ إﻓﻼﺳﻪ: ﻗﺎل، إﻧﻪ ﻣﻔﻠﺲ:اﻟﻘﺎﺿﻲ
. وﻛﺎن ﺑﻼل ﻣﻌﺮوﻓﺎً ﺑﺎﳉﻮر، ﻓﺎﻧﺼﺮف اﻟﺮﺟﻞ وﺗﺮك ﺧﺼﻤﻪ: ﻗﺎل،ﻓﺎﻟﺘﺰم ﻧﻔﻘﺔ ﻋﻴﺎﻟﻪ
„Prvi kadija koji je nepravedno sudio je Bilal sin Ebu Burde: Obavijestio nas je Ebu
Ahmed sa svojim senedom da je neki čovjek doveo drugog kod Bilala radi duga
kojeg mu je ovaj dugovao, pa ga je čovjek priznao ‐ a Bilalu je ovaj drugi bio važan
‐, pa tužitelj reče: „Ili će mi dati moj haqq ili ćemo ga zatvoriti na osnovu njegovog
871
Prevagnjivanje ne važi za drugi vid malog kufra kojeg sam spomenuo jer su iznimke u njemu rijetke.
492 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
priznanja!?“ Kadija reče: „On je muflis (tj. bankrotirao i nema novca).“ Čovjek
reče: „Nije spomenuo da je muflis!?“ (Kadija) odgovori: „Zašto da to spominje
kada ja to znam? Ako hoćeš zatvoriću ga, a ti preuzmi na sebe finansijsku brigu
(nafaku) o njegovoj familiji.“ Pa se čovjek okrenu i ostavi optuženog, a Bilal bijaše
poznat po nepravdi.“872
Ovo je klasičan primjer nepravde bez promjene zakona i tahkima suprotnog
zakona. Pa ako je ovo jedan od prvih slučajeva nepravednog suđenja a činjenica
da u njemu nema promjene zakona je više nego očigledna jasno je da se govor Ibn
’Abbasa, njegovih učenika ’Ata b. Ebu Rebbaha i Tavusa, a nakon toga sina Tavusa,
i Ebu Midžleza i drugih selefa, u kojem se spominje kufr dune kufr, nikad ne može
ticati vanjskog opisa za kojeg znaju da je bio uzrok tekfira Jevreja.
Konstatacija da u vremenu Ibn ’Abbasa i selefa koji su spomenuli kufr dune
kufr ili mali kufr „nisu postojale“ osobe koje su radile veliki širk propisivanja
zakona, suđenja i tehakuma je posljednja stvar koja uništava glupost Nusreta i
Bilibanija koji tvrde da do zaključka da oni svojim izrekama nisu mislili na
propisivanje zakona, namjeran tahkim suprotnog zakona i nevjerničko ostavljanje,
nismo došli osim idžtihadom s obzirom da u njihovo vrijeme to nije radio niko od
vladara i emira muslimana.
Pored toga kažem da nam nije ostala nijedna druga mogućnost za
dokazivanje da svojim govorom o malom kufru nisu mislili na propisivanje zakona,
namjeran tahkim suprotnog zakona i nevjerničko ostavljanje, mimo konstatacije
da u njihovo vrijeme nije postojao niko ko je to radio, taj zaključak bi bio
kategoričkog a ne hipotetičkog karaktera jer je ova činjenica među muslimanima
bila opšte poznata, s time što ovim ne isključujem postojanje ljudi koji su pripadali
različitim sektama koji su upali u razne novotarije kako u ’aqidi tako i u propisima,
a to je oblik velikog kufra, ali njihov slučaj se kreće između promjene vjere u kojoj
se opravdavaju neznanjem i namjernoj promjeni vjeri ili uz uspostavu argumenta
postojanjem mogućnosti sticanja znanja u opšte poznatoj mes’eli.
Havaridži na primjer ne vjeruju da je propis ženjenog bludnika kamenovanje
do smrti već ostaju samo pri ajetu sure En‐Nur u kojem se spominje bičevanje sto
puta, a hadis ne prihvataju najvjerovatnije zbog toga što su protekfirili ashabe koji
su ga prenijeli, da Allah sačuva, pa su zbog toga ženjenim bludnicima presuđivali
bičevanjem a ne kamenovanjem do smrti i tako dalje. Ovo je veliki kufr bez imalo
sumnje, a selefi za ovako nešto sigurno nisu rekli da je mali kufr ili kufr dune kufr,
872
Ovo sam prenio iz knjige „El‐Džami’ fi talebil‐’ilmiš‐šerif“.
EBU MUHAMMED 493
U njihovo vrijeme ovaj fenomen tagutizma nije bio prisutan u islamskoj državi, iz
čega logično proizilazi, da se njihove fetve tiču nečega što je bilo aktuelno, ili su
htjeli odgovoriti na zablude haridžija, koji su navedeni ajet koristili da bi protekfirili
počinioce velikih grijeha, poput bluda i sl. tvrdeći da njihovi počinioci ne sude po
Allahovom zakonu.
U svakom slučaju, oko samog ajeta se može puno govoriti, i istina u koju nema
sumnje je da ajet svojom vanjštinom prvenstveno ukazuje na veliki kufr, ali da
svojim značenjem obuhvata i mali kufr. Tako je mali kufr u sadržaju ajeta
sekundaran i slijedi a veliki kufr primarno, osnovno i slijeđeno značenje. To je
istina u koju nema sumnje. S time što mali kufr kao što ima drugu suštinu ima
drugo ime i propise.
Napominjem još jednom da se ovo tiče kadija koji u osnovi sude šerijatom i drže se
Allahovog zakona, ali ponekad upadnu u dotični opis. Izvoli neke citate učenjaka.
Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, je rekao u „Kitabus‐salah“ str. 61:
ﻛﻔﺮاً وﻫﻮ ﻣﻠﺘﺰم ﻟﻺﺳﻼم, ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و ﺳﻠﻢ,وإذا ﺣﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ أو ﻓﻌﻞ ﻣﺎ ﲰﺎﻩ رﺳﻮل اﷲ
.وﺷﺮاﺋﻌﻪ ﻓﻘﺪ ﻗﺎم ﺑﻪ ﻛﻔﺮ وإﺳﻼم
„Kada presudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, ili uradi nešto što je
Allahov Poslanik, ., nazvao kufrom, a isti se pridržava873 islama i njegovih
propisa, pri njemu postoji i kufr i islam.“
Obrati pažnju na njegove riječi „...a isti se pridržava islama i njegovih propisa...“
shvatićeš da se radi o čovjeku koji se pridržava islamskog suda i njegovih propisa.
Na to da se sa kufrom u njegovom citatu ne misli na veliki kufr ukazuje
neminovnost nemogućnosti sastajanja osnove pridržavanja islama i osnove kufra.
Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, je u „Medaridžus‐salikin“ str. 192 (skraćena verzija),
takođe rekao:
ﻓﺈﻧﻪ إن. اﻷﺻﻐﺮ واﻷﻛﱪ ﲝﺴﺐ ﺣﺎل اﳊﺎﻛﻢ,واﻟﺼﺤﻴﺢ أن اﳊﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻳﺘﻨﺎول اﻟﻜﻔﺮﻳﻦ
, وﻋﺪل ﻋﻨﻪ ﻋﺼﻴﺎﻧﺎ ﻣﻊ اﻋﱰاﻓﻪ ﺑﺄﻧﻪ ﻣﺴﺘﺤﻖ ﻟﻠﻌﻘﻮﺑﺔ,اﻋﺘﻘﺪ وﺟﻮب اﳊﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ ﰲ ﻫﺬﻩ اﻟﻮاﻗﻌﺔ
...أﺻﻐﺮ ﻓﻬﺬا ﻛﻔﺮ
„Ispravno je da suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio (el‐hukm
bigajri ma enzelallah) obuhvata dva kufra: mali i veliki, shodno stanju sudije. Jer
873
Pridržava ga se nutrinski i vanjštinski.
EBU MUHAMMED 495
on ako je uvjeren u obaveznost suđenja onim što je Allah objavio u tom slučaju i
odstupi od njega, griješeći, uz priznanje da zaslužuje kaznu, to je mali kufr. Ako
vjeruje da nije obaveza i da u tome ima pravo izbora uz ubjeđenje da je to Allahov
zakon, to je veliki kufr. Ako ga nije znao pa pogriješi, takav je pogriješio i za njega
važi propis onih koji griješe“874
Obrati pažnju na riječi „u tom slučaju“, biće ti jasno da se radi o islamskom
kadiji, koji se u osnovi drži šerijata i njime sudi ali ponekad ga ostavi i ogriješi se na
spomenuti način. To je mali kufr. Slično je rekao i njegov šejh Ibn Tejmijje,
rahimehullah, u „Minhadžus‐sunneh“ 5/131, govoreći o riječima Uzvišenog, u
prijevodu: Ne, tako Mi Gospodara tvoga neće vjerovati...
...ﻳﺆﻣﻦ ﻓﻤﻦ ﱂ ﻳﻠﺘﺰم ﲢﻜﻴﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﺷﺠﺮ ﺑﻴﻨﻬﻢ ﻓﻘﺪ أﻗﺴﻢ اﷲ ﺑﻨﻔﺴﻪ أﻧﻪ ﻻ
„Pa ko se ne pridržava tahkima Allaha i Njegovog Poslanika u onome u čemu se
međusobno spore, Allah se zakleo Svojim Nefsom da on ne vjeruje.“
Takođe je rekao:
...ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ وﻣﻦ ﱂ ﻳﻠﺘﺰم ﺣﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ
„A ko se ne bude pridržavao suda (propisa) Allaha i Njegovog Poslanika je kafir...“
Rekoh, ova podjela kod šejhul‐islama se tiče velikog kufra, i tiče se osobe koja se
ne pridržava šerijata, u cijelosti ili makar u jednom propisu, ostavljanjem istog i
propisivanjem ili suđenjem drugim promijenjenim propisom.
Zatim kaže:
وأﻣﺎ ﻣﻦ ﻛﺎن ﻣﻠﺘﺰﻣﺎً ﲝﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﺑﺎﻃﻨﺎً وﻇﺎﻫﺮاً ﻟﻜﻦ ﻋﺼﻰ واﺗﺒﻊ ﻫﻮاﻩ ﻓﻬﻮ ﲟﻨﺰﻟﺔ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﺼﺎة
„Što se tiče onoga koji se pridržava zakona (propisa) Allaha i Njegovog Poslanika
nutrinski (batinen) i vanjštinom (zahiren), ali ogriješi se i slijedi svoje strasti, takav
je na stepenu njemu sličnih griješnika“
Eh, ovo je mali kufr. Obrati pažnju na „...ali se ogriješi i slijedi svoje strasti...“
vidjećeš da se radi o određenoj situaciji od strane kadije koji u osnovi sudi
šerijatom, ali se ogriješi i slijedi strasti pa nepravedno sudi i lišava ljude njihovih
prava.
I na kraju riječi šejha Muhammed b. Ibrahima, bivšeg muftije Saudijske Arabije,
koji je rekao:
874
Medaridžus‐salikin 1/336‐337
496 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
, إذا ﺣﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ اﷲ ﻣﻊ اﻋﺘﻘﺎدﻩ أﻧﻪ ﻋﺎص وأن ﺣﻜﻢ اﷲ ﻫﻮ اﳊﻖ,وأﻣﺎ اﻟﺬي ﻗﻴﻞ ﻓﻴﻪ ﻛﻔﺮ دون ﻛﻔﺮ
وإن ﻗﺎﻟﻮا أﺧﻄﺄﻧﺎ, أﻣﺎ اﻟﺬي ﺟﻌﻞ ﻗﻮاﻧﲔ ﺑﱰﺗﻴﺐ و ﲣﻀﻴﻊ ﻓﻬﻮ ﻛﻔﺮ.ﻓﻬﺬا اﻟﺬي ﻳﺼﺪر ﻣﻨﻪ اﳌﺮة وﳓﻮﻫﺎ
(189/6 و280/12 )ﻓﺘﺎوى ﳏﻤﺪ ﺑﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ.وﺣﻜﻢ اﻟﺸﺮع أﻋﺪل
„Što se tiče onoga, o kome je rečeno da je kufr ispod kufra; (to je) kada se (u sudu)
vrati nekom mimo Allaha,875 vjerujući da je griješnik i da je samo Allahov sud
istina. Ovo je onaj, kojem se to desi jednom i sl. Ali, što se tiče onoga koji je
postavio zakone, sa redoslijedom i nametajući ih, pa to je kufr, iako kažu:
„Pogriješili smo i sud šerijata je pravedniji.““ (Fetava Muhammed b. Ibrahim
12/280 i 6/189)876
Rekoh, što se tiče riječi šejha:
„Ovo je onaj, kojem se to desi jednom i sl. Ali što se tiče onoga koji je postavio
zakone, sa redoslijedom i nametajući ih, pa to je kufr, iako kažu: „Pogriješili smo i
sud šerijata je pravedniji.“
Iz njih se ne smije razumijeti da između malog kufra i opisa postavljanja
zakona i njihovog nametanja, koji je bez sumnje veliki kufr, ne postoji drugi stepen
ili opis, koji je takođe veliki kufr, a to je opis na kojeg ukazuju riječi El‐Begavija,
rahimehullah, koji se ogleda u namjernom tahkimu suprotnog zakona. Ponovo
napominjem da danas postoji veliki broj ljudi koji ne vidi postojanje „sredine“
između stepena malog kufra i „činjenja suprotnog zakona stalnim“ i „obavezivanja
na njega“ i slično.
Činjenica da su šejh Muhammed b. ’Ibrahim i Ahmed Šakir i drugi govorili o
određenom stanju u vanjskoj realnosti u kojem je neko suprotan zakon učinio
stalnim, zapisanim redoslijedom i nametnuo ga ljudima, ne znači da namjerni
tahkim suprotnog zakona, bez opisa koje smo spomenuli, nije veliki kufr. Shvati
ovo!
Kao što sam rekao u fusnoti, riječi Muhammeda b. Ibrahima „hākeme ila
gajrillah“ „uzme sud od nekog drugog mimo Allaha“ su prema mom shvatanju
875
Na ar. „hākeme ila gajrillah“. Rečenica u osnovi ima ružno značenje i mora se protumačiti u značenju malog
kufra koji se ogleda u promjeni činjeničnog stanja ili iznalaženju vjerskih opravdanja, koja u stvari ne postoje, da
bi na njih spustio njima odgovarajući propis. U tom slučaju nema sumnje da on sudi propisom kojeg Allah ne želi
u datoj situaciji, što znači da se njegova rečenica mora tumačiti u prenešenom značenju, jer ako Muhammed sin
Ibrahima time zaista želi čovjeka koji je za sudiju i zakon uzeo suprotan zakon šerijatu, makar u jednom slučaju
iako taj zakon nije učinio stalnim, time je upao u veliki kufr kojeg je spomenuo El‐Begavi od učenjaka
sveobuhvatno, a Allah najbolje zna koje značenje je ovom rečenicom zaista želio.
Ovdje se završava citat iz „prvog odgovora“.
876
EBU MUHAMMED 497
problematične, i ja ne znam da se neko od učenjaka govoreći o malom kufru
izrazio na ovaj način, jer nije isto reći „ne suditi onim što je Allah objavio“ što
učenjaci često kažu i reći „uzeti sud ili propis od nekog drugog mimo Allaha“, ali
tumačim ih u jednom od značenja malog kufra, a možda su bliže drugom značenju
jer je rekao „jednom i slično“ a nije rekao kao što se spominje u jednom citatu
šejha ’Abdurrahmana sina Hasana „ako bude preovladavalo“ što ćemo takođe
vidjeti u govoru ’Alija El‐Hudajra.
Time njegove riječi „hākeme ila gajrillah“ tumačimo u prenešenom značenju
ili kažemo da se tako izrazio s obzirom da govori o djelu kadije a svako djelo kadije
je terminološki prema nekim hukm, pogotovo okončavanje presude, iako kadija
ovdje to ne radi u svojstvu obaviještivača o zakonu i tahkima istog. A Allah
najbolje zna! Bolje ga je ovako opravdati nego reći da nije shvatio karakterstike
kadije i vezu između propisa i opisa, jer mi nismo učeniji od Muhammeda sina
Ibrahima, bivšeg muftije Saudijske Arabije.
Šejh Muhammed b. Ibrahim, je takođe rekao:
وذﻟﻚ أن ﲢﻤﻠﻪ, وﻫﻮ اﻟﺬي ﻻ ﳜﺮج ﻋﻦ اﳌﻠﺔ,وأﻣﺎ اﻟﻘﺴﻢ اﻟﺜﺎﱐ ﻣﻦ ﻗﺴﻤﻲ ﻛﻔﺮ اﳊﺎﻛﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ
واﻋﱰاﻓﻪ,ﺷﻬﻮﺗﻪ وﻫﻮاﻩ ﻋﻠﻰ اﳊﻜﻢ ﰲ اﻟﻘﻀﻴﺔ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻣﻊ اﻋﺘﻘﺎدﻩ أن ﺣﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻫﻮ اﳊﻖ
وﻫﺬا وإن ﱂ ﳜﺮﺟﻪ ﻛﻔﺮﻩ ﻋﻦ اﳌﻠﺔ ﻓﺈن ﻣﻌﺼﻴﺘﻪ ﻋﻈﻤﻰ أﻛﱪ ﻣﻦ اﻟﻜﺒﺎﺋﺮ.ﻋﻠﻰ ﻧﻔﺴﻪ ﺑﺎﳋﻄﺄ وﳎﺎﻧﺒﺔ اﳍﺪى
ﻓﺈن ﻣﻌﺼﻴﺔ ﲰﺎﻫﺎ اﷲ ﰲ ﻛﺘﺎﺑﻪ ﻛﻔﺮا أﻋﻈﻢ ﻣﻦ,ﻛﺎﻟﺰﻧﺎ وﺷﺮب اﳋﻤﺮ واﻟﺴﺮﻗﺔ واﻟﻴﻤﲔ اﻟﻐﻤﻮس وﻏﲑﻫﺎ
.( )ﲢﻜﻴﻢ اﻟﻘﻮاﻧﲔ.ﻣﻌﺼﻴﺔ ﱂ ﻳﺴﻤﻬﺎ ﻛﻔﺮا
„Što se tiče druge vrste nevjerstva onoga koji sudi nečim drugim mimo onoga što
je Allah objavio, a to je ono koje ne izvodi iz vjere; kao kada bi ga navela strast i
prohtjev (hir) u (jednom) slučaju da presudi nečim drugim mimo onoga što je Allah
objavio,877 vjerujući da je sud Allaha i Njegovog Poslanika istina, i priznavajući da
je učinio grijeh i zastranio od istine. Grijeh ovakvog, iako ga njegov kufr ne izvodi iz
vjere, je ogroman, veći od velikih grijeha, poput zinaluka, pijenja vina, krađe, lažne
zakletve i drugih. Jer, teži je onaj grijeh kojeg je Allah u Svojoj Knjizi nazvao kufrom
od onoga kojeg nije nazvao kufrom.“878
Dakle, riječi selefa i khalefa o malom kufru se prvenstveno tumače u smislu
kojeg sam na početku spomenuo, a riječi Muhammeda b. Ibrahima se isto tako
mogu tumačiti kao što nije problem protumačiti ih u smislu neokončavanja slučaja
877
Ovdje se drugačije izrazio a ova rečenica se može uzeti kao dokaz da je prethodnom želio isto značenje.
Poznati citat iz knjige „Tahkimul‐qavanin“.
878
498 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
od strane kadije u svojstvu obaviještivača niti onoga koji radi tahkim suprotnog
zakona, a to se vraća namjeri kadije, i kao takav govor šejha Muhammeda b.
Ibrahima se prvenstveno tiče sprovođenja opšte poznatih temelja o velikom i
malom kufru nad pojedincem čije stanje nije jasno u značenju obavještavanja o
zakonu ili tahkimu suprotnog zakona, iako, ako to Muhammed sin Ibrahima radi u
pogledu kadije, isto mora primjeniti i nad muftijom.
Riječi „jednom i slično“ su njegov idžtihad i sugeriraju da on na ovog kadiju
gleda kao na muftiju čija „fetva“ nekad ne mora biti protumačena kao obavijest o
vjeri poput „presude“ ovog kadije, pa s obzirom da kadija na ovakav način nije
suštinski upao u veliki kufr njegov tekfir se gradi na uzimanju u obzir indicija stanja
i govora, i tu se muslimani mogu razići.
Ja lično mislim da se šejh Muhammed b. Ibrahim ne bi protivio da ga neko
opravda više nego „jednom i slično“ ili čak da bi i on to uradio, jer se očekuje da
zna da se radi o osobi čiji se tekfir gradi na indicijama stanja i govora, a ne na
upadanju u jasan uzrok tekfira uz ponovnu napomenu da je opravdanje osobe
koja konstatuje neki opis a zatim proces završi njemu vjerski suprotnim, rijetka
iznimka, zbog čega je i rečeno „jednom i slično“. Ovaj slučaj je, kao što sam rekao,
gori od stanja sudija koji se služe lukavstvom u promjeni opisa činjeničnog stanja
ili s ciljem sprečavanja ostvarenja uvjeta za izvršenje presude. Ovo je bitno
shvatiti!
Ako bi neko u vezi one dvije izreke šejha Muhammeda rekao da među njima
ne postoji velika razlika jer i onaj koji „sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah
objavio“, čiji opis učenjaci spominju u svom govoru ne sudi onim što je Allah
objavio, a ako sudija ne sudi onim što je Allah objavio onda sudi zakonom nekog
drugog, ja odgovoram da u prvoj slici malog kufra nije neminovno da sudija sudi
suprotnim zakonom, štaviše, on u njemu pri sebi ima osnovu pridržavanja šerijata
i još uvijek uzima šerijat za zakon ali je ostavio obaveznu potpunosti; to kao prvo.
Kao drugo, u slučaju druge slike malog kufra koju sam naveo, kadija, kao i
muftija, nema namjeru obavijesti o zakonu i njegov tahkim, već čini čisti zulum
kao bilo koji musliman sa ulice koji bi uradio isto, ne pripisujući ga vjeri islama niti
pridržavajući se u tome tagutskog zakona, ali pored svega kažem da je rečenicom
„traži ili uzme propis od nekog drugog mimo Allaha“, želio značenja malog kufra
koja su obuhvaćena rečenicom „suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah
objavio“ u govoru učenjaka, pa sa ove strane među njima ne postoji suštinska
razlika. A Allah najbolje zna!
EBU MUHAMMED 499
Komentarišući predaje, koje je naveo Et‐Taberi o dijalogu koji se dogodio
između Ebu Midžleza i grupe haridžija, šejh Mahmud Šakir pojašnjava raliku
između vladara njegovog vremena i vladara koje su haridžije za vrijeme tabi’ina
tekfirili. Radi se o slijedećim predajama:
ﲰﻌﺖ ﻋﻤﺮان ﺑﻦ ﺣﺪﻳﺮ، ﺣﺪﺛﻨﺎ اﳌﻌﺘﻤﺮ ﺑﻦ ﺳﻠﻴﻤﺎن ﻗﺎل، ﺣﺪﺛﻨﺎ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﻷﻋﻠﻰ ﻗﺎل- ١٢٠٢٥
"وﻣﻦ ﱂ ﳛﻜﻢ ﲟﺎ: أرأﻳﺖ ﻗﻮل اﷲ، ﻳﺎ أﺑﺎ ﳎﻠﺰ: ﻓﻘﺎﻟﻮا،ﻧﺎس ﻣﻦ ﺑﲏ ﻋﻤﺮو ﺑﻦ ﺳﺪوس ٌ أﺗﻰ أﺑﺎ ﳎﻠﺰ،ﻗﺎل
ﻚ ُﻫ ُﻢ َ َِﻧﺰل اﻟﻠﱠﻪُ ﻓَﺄُوﻟَﺌ
َ َﻢ ﻳَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ ﺑِ َﻤﺎ أ
ْ } َوَﻣ ْﻦ ﻟ: ﻧﻌﻢ! ﻗﺎﻟﻮا: أﺣﻖ ﻫﻮ؟ ﻗﺎل،"أﻧﺰل اﷲ ﻓﺄوﻟﺌﻚ ﻫﻢ اﻟﻜﺎﻓﺮون
ِ ﻚ ﻫﻢ اﻟْ َﻔ ِ ) وﻣﻦ َﱂ َﳛ ُﻜﻢ ِﲟَﺎ أ َ ﱠ: ﻧﻌﻢ! ﻗﺎﻟﻮا: أﺣﻖ ﻫﻮ؟ ﻗﺎل،{اﻟﻈﱠﺎﻟِﻤﻮ َن
أﺣﻖ ﻫﻮ؟،( ﺎﺳ ُﻘﻮ َن ُ ُ َ َﻧﺰل اﻟﻠﻪُ ﻓَﺄُوﻟَﺌ ْ ْ ْ ْ ََ ُ
وﺑﻪ، ﻫﻮ دﻳﻨﻬﻢ اﻟﺬي ﻳﺪﻳﻨﻮن ﺑﻪ: ﻓﻴﺤﻜﻢ ﻫﺆﻻء ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ؟ ﻗﺎل، ﻳﺎ أﺑﺎ ﳎﻠﺰ: ﻧﻌﻢ! ﻗﺎل ﻓﻘﺎﻟﻮا:ﻗﺎل
! وﻟﻜﻨﻚ ﺗَـ ْﻔَﺮ ُق، ﻻ واﷲ: ﻓﺈن ﻫﻢ ﺗﺮﻛﻮا ﺷﻴﺌًﺎ ﻣﻨﻪ ﻋﺮﻓﻮا أ ﻢ ﻗﺪ أﺻﺎﺑﻮا ذﻧﺒًﺎ! ﻓﻘﺎﻟﻮا، وإﻟﻴﻪ ﻳ ْﺪﻋﻮن،ﻳﻘﻮﻟﻮن
وﻟﻜﻨﻬﺎ أﻧﺰﻟﺖ ﰲ اﻟﻴﻬﻮد، وإﻧﻜﻢ أﻧﺘﻢ ﺗﺮون ﻫﺬا وﻻ ﲢﱠﺮ ُﺟﻮن، أﻧﺘﻢ أوﱃ ﺬا ﻣﲏ! ﻻ أرى:( ﻗﺎل2)
.ﳓﻮا ﻣﻦ ﻫﺬا
ً واﻟﻨﺼﺎرى وأﻫﻞ اﻟﺸﺮك أو
„12025 – pričao nam je Muhammed b.’Abdule’ala rekavši pričao nam je El‐
Mu’temir b. Sulejman rekavši: „Čuo sam ’Imrana b. Hudajra kako kaže: „Dođoše
Ebu Midžlezu neki ljudi iz plemena Benu ’Amr b. Sedus, pa mu rekoše: „O Ebu
Midžleze! Šta misliš o riječima Uzvišenog Allaha: „A oni koji ne sude onim što je
Allah objavio, ti, oni su pravi kafiri“, je li to istina? Reče: „Jeste.“ Rekoše: „A oni
koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi fasici“, je li to istina?“ Reče:
„Jeste.“ Rekoše: „Ebu Midžleze! Je li ovi sude onim što je Allah objavio?“ Reče: „To
im je din kojim se pokoravaju i kojeg izgovaraju i njemu pozivaju, pa ako ostave
nešto od njega znaju da su uradili grijeh.“ Rekoše: „Ne tako nam Allaha, već te
strah!“ On im reče: „Vi ste preči tome od mene, koji to ne vidi, a vi to vidite i opet
„ne izlazite“.879 Ali ajet je objavljen povodom Jevreja, nasranija880 i počinioca
širka.“881 Ili slično tome.“
ﻗﻌﺪ إﱃ أﰊ: ﻋﻦ ﻋﻤﺮان ﺑﻦ ﺣﺪﻳﺮ ﻗﺎل، ﺣﺪﺛﻨﺎ ﲪﺎد، ﺣﺪﺛﻨﺎ ﺣﺠﺎج ﻗﺎل، ﺣﺪﺛﲏ اﳌﺜﲎ ﻗﺎل- ١٢٠٢٦
}وﻣﻦ ﻟﻢ ﻳﺤﻜﻢ ﺑﻤﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﺄوﻟﺌﻚ ﻫﻢ: ﻳﻘﻮل اﷲ: ﻗﺎل ﻓﻘﺎﻟﻮا ﻟﻪ،ﻧﻔﺮ ﻣﻦ اﻹﺑَﺎﺿﻴﱠﺔ ٌ ﳎﻠﺰ
, إ ﻢ ﻳﻌﻤﻠﻮن ﲟﺎ ﻳﻌﻠﻤﻮن:}ﻓﺄوﻟﺌﻚ ﻫﻢ اﻟﻔﺎﺳﻘﻮن{! ﻗﺎل أﺑﻮ ﳎﻠﺰ،{}ﻓﺄوﻟﺌﻚ ﻫﻢ اﻟﻈﺎﻟﻤﻮن،{اﻟﻜﺎﻓﺮون
أﻣﺎ واﷲ إﻧﻚ: وإﳕﺎ أﻧﺰﻟﺖ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ ﰲ اﻟﻴﻬﻮد واﻟﻨﺼﺎرى ﻗﺎﻟﻮا:( ﻗﺎل3) ! وﻳﻌﻠﻤﻮن أﻧﻪ ذﻧﺐ,ﻳﻌﲏ اﻷﻣﺮاء
879
Iz pokornosti vladaru u ustanak protiv vlasti.
880
Kršćana.
881
Vladari i emiri koje želite protekfiriti ne rade veliki širk iako su upali u grijeh.
500 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
:[ أﻧﺘﻢ أﺣﻖ ﺑﺬﻟﻚ ﻣﻨّﺎ! ّأﻣﺎ ﳓﻦ ﻓﻼ ﻧﻌﺮف ﻣﺎ ﺗﻌﺮﻓﻮن! ]ﻗﺎﻟﻮا: وﻟﻜﻨﻚ ﲣﺸﺎﻫﻢ! ﻗﺎل،ﻟﺘﻌﻠﻢ ﻣﺜﻞ ﻣﺎ ﻧﻌﻠﻢ
! وﻟﻜﻦ ﳝﻨﻌﻜﻢ أن ﲤﻀﻮا أﻣﺮﻛﻢ ﻣﻦ ﺧﺸﻴﺘﻬﻢ،( وﻟﻜﻨﻜﻢ ﺗﻌﺮﻓﻮﻧﻪ1)
„12026 – pričao mi je Muthenna rekavši: „Pričao nam je Hadždžadž rekavši:
„Pričao nam je Hamad od ’Imrana b. Hudejra, koji kaže: „Sjede uz Ebu Midžleza
grupa ’ibadija882, pa mu rekoše: „Allah kaže: A oni koji ne sude onim što je Allah
objavio, ti, oni su pravi kafiri, (ti, oni su pravi zulumćari) (ti, oni su pravi fasici)!
Reče Ebu Midžlez: „Oni rade ono što rade – misleći na emire – i znaju da je to
grijeh! Ovaj ajet je objavljen povodom Jevreja i nasranija!“ Rekoše: „Tako nam
Allaha, ti znaš ono što i mi znamo ali ih se plašiš!“ On im reče: „Preči ste vi toga,
jer mi ne znamo ono što vi znate! A vi to znate i ne sprečava vas da uradite što
hoćete osim što vas je strah od njih!“883
Mahmud Šakir komentariše ove dvije predaje u komentaru pod brojem (2):
„(2) Predaje: 12025, 12026:
Allahu moj! Odričem se pred Tobom od zablude, a potom:
Sumnjičavci i smutljivci koji su se nametnuli u pročelje onih koji govore u ovom
našem vremenu, su tražili opravdanje vlastodršcima za ostavljanje suđenja onim
što je Allah objavio; i u suđenju u pitanjima krvi, časti i imetaka, nečim drugim
mimo Allahovog šerijata kojeg je objavio u Svojoj Knjizi, i u njihovom uzimanju
qanuna884 sljedbenika kufra za šerijat u zemljama islama. Kada su naišli na ove
dvije predaje uzeli su ih za mišljenje na osnovu kojeg suđenje nečim drugim mimo
onoga što je Allah objavio, u imecima, častima i krvi, smatraju ispravnim, i da
suprotstavljanje šerijatu u opštem sudu (el‐kada’ul‐’am) zadovoljnog njime i
onoga koji radi885 po njemu ne čini kafirom.
Razmatraču ove dvije predaje je neophodno da zna ko su oni koji pitaju i ko je
upitani.
Ebu Midžlez (Lahiq b. Humejd Eš‐Šejbani Es‐Sedusi) je pouzdani tabi’in. Volio je
Aliju, /, a narod Ebu Midžleza, Benu Šejban, su bili iz „skupine“ (ši’ah) Alije na
„Danu Kamile i Siffina“.
882
Jedna od grupacija haridžija.
883
Tefsir Taberi, str. 347
884
Laičkog zakona.
Pogledaj kako je šejh propis tekfira vezao za „rad po njemu“!
885
EBU MUHAMMED 501
Kada se dogodio slučaj „dvojice sudija“ na „Danu Siffina“, i kada su se haridžije
odvojile, među onima koji su ustali protiv ’Alije, /, bijaše grupa iz Benu Šejban i
Benu Sedus b. Šejban b. Dhuhel.
Ovi koji su pitali Ebu Midžleza su neki ljudi iz plemena Benu ’Amr b. Sedus (kao što
je u predaji 12025), a radi se o grupi ibadija (kao što je u predaji 12026). Ibadije
bijahu jedna grupa haridžija harurija, sljedbenici ’Abdullaha b. Ibada Et‐Temimija,
i zastupaju mišljenje ostalih haridžija u vezi tahkima (arbitraže) i u tekfiru ’Alije,
/, s obzirom da je „uzeo dvojicu sudija za sudiju“, i da ’Alija nije sudio onim što je
Allah objavio u pitanju tahkima.
Nakon toga je ’Abdullah b. Ibad rekao da je onaj koji se suprotstavi haridžijama
kafir a ne mušrik, te se suprotstavio svojim sljedbenicima a haridžije su ostale na
mišljenju da se propisi mušrika ostaju sprovoditi nad onima koji im se
suprotstavljaju. Nakon toga su se ibadije, nakon ’Abdullaha b. Ibada Imama,
podijelile na frakcije, tako da, kada su ove dvije predaje u pitanju, ne znamo od
koje frakcije su bili oni koji su ga pitali. S time što sve ibadije kažu da su teritorije
onih koji se njima suprotstavljaju dijaru tevhid, osim vojske sultana, koja je dar
kufra kod njih. Zatim su rekli takođe da je sve što je Allah propisao Svojim
stvorenjima iman i da je svaki veliki grijeh kufr ni’meta, ne kufr širka, i da počinioci
velikih grijeha vječno ostaju u vatri.
Jasno je da su oni od ibadija, koji su pitali Ebu Midžleza, htjeli da mu dokažu tekfir
emira, jer su bili u vojsci sultana, i zbog toga što su ti možda ponekad griješili i
činili ono što im je Allah zabranio da čine. Zbog toga im je rekao u predaji (br.
12025): „i ako nešto od njega ostave znaju da su uradili grijeh“ a u drugoj predaji
im je rekao: „Oni rade ono što rade i znaju da im je grijeh.“
Dakle, predmet njihovog pitanja nije bilo ono što žele dokazati novotarci našeg
vremena, od suđenja u pitanjima imetaka, časti i krvi, sa suprotnim zakonom
šerijatu sljedbenika islama, niti o izdavanju zakona koji obavezuje sljedbenike
islama da se tehakume nekom drugom zakonu mimo Allahovog zakona u Njegovoj
Knjizi i na jeziku Njegovog vjerovjesnika, ., jer ovo djelo je izbjegavanje (’irad)
Allahovog zakona i njegovo nehtijenje, i davanje prednosti propisima sljedbenika
kufra nad Njegovim propisima, subhanehu ve te ’ala, a to je kufr. Niko od
sljedbenika kible, uz njihovu raznovrsnost, ne sumnja u tekfir onoga koji to
zagovora i njemu poziva.886
Ono o čemu mi danas govorimo je napuštanje Allahovih zakona uopšteno, bez
iznimke, i davanje prednosti drugim zakonima mimo Njegovog hukma u Njegovoj
886
Sumnjaju Albani i Ibn Baz, ali oni, kao što je rekao šejh, nisu od sljedbenika kible jer nisu izvršili kufr u taguta.
502 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ehlus‐sunneta. Da su to objasnili i da je Nusret to imao prilike vidjeti, ne bi rekao
da se ne zna osim „idžtihadom“ o kakvoj suštini su govorili selefi rekavši kufr dune
kufr. Allahulmuste’an!
Isto tako činjenica da Mahmud Šakir spominje stanje vladara u njegovom
vremenu, a radi se o počecima kolonizacije bivših zemalja islama i sprovođenju
laičkih zakona Evrope, ne znači da između suštine malog kufra i spomenutog
stanja u njegovom govoru ne postoji drugi opisi koji su veliki kufr. To posebno
obuhvata onog koji namjerno presudi suprotnim zakonom, uzimajući ga za sudiju,
a nije ga učinio stalnim.
Isto tako obrati pažnju na njegovu konstataciju da se niko među
sljedbenicima kible, tj. islama, makar bio novotar, ne suprotstavlja tekfiru
spomenutih, i onda se sjeti da ih je Albani nazivao muslimanima, a one koji ih
tekfire haridžijama, i da mu se u tome pridružio Bin Baz, koji je znao istinu, koji u
jednoj fetvi naziva Jasira ’Arafata legitimnim vladarem, kojem su se palestinci
dužni pokoriti.
Postoji audio odgovor ’Abdul’aziza Er‐Radžihija, jednog od starijih učenjaka
sa Poluostrva, koji, nakon što mu je jedan od mladića koji su bili na ovom
menhedžu postavio pitanje o onima koji kažu da je tekfir vladara, koji sude laičkim
zakonima, mišljenje tekfirovaca, u kojem kaže: „Onda je sav Kur’an knjiga
tekfirovaca!? To je murtedd!“ Odgovor je između ostalog stavljen na stranicu
„Daily Motion“, i tiče se, kao što vidiš, ljudi poput Albanija i njegovih sljedbenika,
koji one koji tekfire današnje tagute hukma naziva tekfirovcima i njihov tekfir
fitnom.
b) Da propis kojeg je spustio odgovara stanju kojeg je ustanovio ili izmanipulisao,
ostavljajući obaveznu potpunost u stepenu iskrenog i ispravnog utvrđivanju stanja
iz kojeg rezultira ostavljanje obavezne potpunosti pridržavanja pravde.
c) Da nije radio po zakonu taguta makar u svom opisu bio identičan Allahovom
propisu, jer onaj koji radi po zakonu taguta tj. onaj koji je presudio pridržavajući
se zakona taguta vanjštinski je mušrik.
d) Da opis malog kufra ne bude preovladavajući u njegovim postupcima, jer to
ukazuje na neispravnost ’aqide, a u mes’eli u kojoj smo ga poistovjetili sa
muftijom su iznimke rijetke. I ova tačka se tiče tekfira u vanjštini a ne u suštini, jer
je moguće da ga mi protekfirimo a da ne bude kafir u suštini, s obzirom da njegov
postupak nije na stepenu sariha.
e) Da vjeruje u obaveznost suđenja onim što je Allah objavio u tom slučaju u
kojem nije presudio kako mu je Allah naredio.
f) Da vjeruje da nema pravo na izbor između suđenja ili ostavljanja. Tj. mora biti
ubjeđen da je obaveza suditi samo Allahovim sudom, uopšteno kao i u dotičnom
pitanju.
g) Da ne omalovažava Allahov zakon, kojeg je svjesno ostavio.
h) Da je uvjeren da u tom stanju radi haram i nešto ružno i da zaslužuje kaznu.
Jednostavno rečeno, uvjetuje se da ne upadne u bilo koju vrstu srčanog ili
vanjskog velikog kufra. Jedan dio ovih uvjeta je spomenuo ’Abdul’aziz b. Hamid u
svojoj knizi, a ja sam u njih upleo mes’elu suđenja suprotnim zakonom tj.
namjernog tahkima što ne biva osim u svojstvu obaviještivača, bez da ga učini
stalnim, uvjet da mali kufr ne preovladava u njegovim postupcima i mes’elu
„muftije i kadije“ u kojoj su iznimke iz vanjskog tekfira više nego rijetke.
Ovi uvjeti su spomenuti u govoru Ibnul‐Qajjima, Ibn Tejmijje, Ibn Ebil‐’Izza El‐
Hanefija, El‐Qurtubija, Eš‐Šenqitija, Muhammeda b. Ibrahima i drugih, mada je
onome koji razumije dovoljno ono što sam spomenuo nakon rečenice
„Jednostavno rečeno...“. I sve ovo moramo da „crtamo“, jer danas ne samo da
„običan narod“ skoro ništa ne shvata već i njihove „vođe“, pogotovo kada su im
bolesna srca i namjere.
EBU MUHAMMED 505
:ﻳﻨﻘﺴﻢ إﱃ ﻗﺴﻤﲔ
: اﻟﺸﺮك اﻷﻛﱪ وﻫﻮ ﺳﺘﺔ أﻧﻮاع:اﻷول
. أن ﳚﺤﺪ ﺣﻜﻢ اﷲ-١
. أن ﳛﻜﻢ أو ﻳﺘﺤﺎﻛﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻋﻠﻰ أﻧﻪ أﺣﺴﻦ ﻣﻦ ﺣﻜﻢ اﷲ-٢
. أن ﻳﻌﺘﻘﺪ أﻧﻪ ﻣﺜﻞ ﺣﻜﻢ اﷲ-٣
. أن ﻳﻌﺘﻘﺪ أﻧﻪ ﳚﻮز اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ أو اﳊﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ-٤
. وﻫﺬا ﺧﺎص ﺑﺎﳊﺎﻛﻢ، أو وﺿﻊ ﺗﺸﺮﻳﻌﺎت ُﲣﺎﻟﻒ اﻟﺸﺮع، وﺿﻊ ﳏﺎﻛﻢ ﻗﺎﻧﻮﻧﻴﺔ-٥
ﻛﻤﺎ ﻳﻔﻌﻞ ﺑﻌﺾ أﻫﻞ اﻟﻘﺒﺎﺋﻞ ﻣﻦ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ، اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻷﻋﺮاف واﻟﺴﻠﻮم ﻋﻨﺪ اﻟﺘﻨﺎزع واﳋﺼﻮﻣﺎت-٦
. وﻫﺬا ﺧﺎص ﺑﺎﻟﺘﺤﺎﻛﻢ،إﱃ رؤﺳﺎء ﻋﺸﺎﺋﺮﻫﻢ
„Četvrta mes’ela: propis tehakuma ili suđenja nečim drugim mimo onoga što je
Allah objavio?
Dijeli se na dvije vrste:
Prva: Veliki širk, a on se dijeli na šest vrsta:
1 ‐ Da zaniječe Allahov propis;
2 ‐ Da sudi ili da se tehakumi nečem drugom mimo onoga što je Allah objavio u
smislu da je ono bolje od Allahovog propisa;
3 ‐ Da vjeruje da je poput Allahovog propisa;
4 ‐ Da vjeruje da je dozvoljen tehakum ili hukm nečim drugim mimo onoga što je
Allah objavio;
5 ‐ Postavljanje laičkih sudnica ili postavljanje zakona koji se suprotstavljaju
šerijatu, i ovo je posebno za hakima (vladara);
6 ‐ Tehakum tradicijama (’urfovima) i „selumima“891 prilikom spora i u parnicama,
kao što rade neka plemena od tehakuma poglavarima svojih plemena. Ovo se
posebno tiče tehakuma.“
وﻫﻮ أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻢ أو ﳛﻜﻢ ﰲ ﻗﻀﻴﺔ ﻣﻌﻴﻨﺔ ﲟﺎ ُﳜﺎﻟﻒ اﻟﺸﺮع، ﻛﻔﺮ أﺻﻐﺮ ﻓﻬﻮ ﻛﻔﺮ دون ﻛﻔﺮ:اﻟﻘﺴﻢ اﻟﺜﺎﱐ
اﻟﻘﻀﻴﺔ اﳌﻌﻴﻨﺔ ﺧﺮج ﺎ ﻟﻮ ﻛﺎن: وﻗﻮﻟﻨﺎ.ﻣﻦ ﻏﲑ ﻗﺎﻧﻮن أو ﺗﺸﺮﻳﻊ أو ﻋﺮف ﻣﻊ أﻧﻪ ﻳﻌﺮف أﻧﻪ ﳐﻄﺊ وآﰒ
891
Iako su u vanjštini identični šerijatskim propisima, jer Hudajr nije uvjetovao da u opisu budu suprotni šerijatu.
EBU MUHAMMED 507
وﻫــﺬا ﻫــﻮ، ﻟــﻮ أن ﻗﺎﺿــﻴًﺎ ﻋــﺮض ﻋﻠﻴــﻪ ﺳــﺎرق ﻓﺤﻜــﻢ ﺑــﺄن اﻟﺴــﺮﻗﺔ ﺣـﺮام وﻋﺎﻗــﺐ اﻟﺴــﺎرق ﺑــﺎﻟﻘﻄﻊ:ﻣﺜــﺎل ذﻟــﻚ
ﻟﻜﻦ ﻗﺪ ﻳﻌﺮض ﻋﻠﻴﻪ ﺳﺎرق ﻣﻌـﲔ ﻓﻨﻈ ًـﺮا ﻟﻠﺼـﺪاﻗﺔ اﻟـﱵ ﺑﻴﻨﻬﻤـﺎ أو ﳌﻨﻔﻌـﺔ وﻟﻨﺤـﻮ ذﻟـﻚ ﻳـﱰك،اﻟﻐﺎﻟﺐ ﻋﻠﻰ أﻓﻌﺎﻟﻪ
ﻓﻴﻜــﻮن ﺣﻜﻤــﻪ ﺑــﺄن اﻟﺴــﺮﻗﺔ ﺣـﺮام وﺣﻜﻤــﻪ، وﻳﻠــﺘﻤﺲ ﻟــﻪ اﳌﻌــﺎذﻳﺮ ﻛــﻲ ﻳﻔﻠــﺖ ﻣــﻦ اﻟﻌﻘﻮﺑــﺔ،اﳊﻜــﻢ ﻋﻠﻴــﻪ ﺑــﺎﻟﻘﻄﻊ
وﺣﻜﻤـﻪ ﻋﻠـﻰ ﻫـﺬا اﻟﺴـﺎرق اﳌﻌـﲔ ﺑﻌـﺪم اﻟﻘﻄـﻊ، ﻓﻬﺬا ﻳـﺪل ﻋﻠـﻰ أن اﻋﺘﻘـﺎدﻩ ﺳـﻠﻴﻢ،ﺑﺎﻟﻘﻄﻊ ﻷﻏﻠﺐ اﻟﺴﺮاق
.ﻛﻔﺮا دون ﻛﻔﺮ ﺑﺸﺮط أن ﻳﻌﱰف أﻧﻪ ﳐﻄﺊ وﱂ ﳛﻜﻢ ﺑﻨﺎء ﻋﻠﻰ ﻗﺎﻧﻮن أو ﻧﻈﺎم أو ﺗﻌﻤﻴﻢ وﳓﻮﻩ
ً ﻳﻌﺘﱪ
“Primjer za to: da se nekom kadiji privede kradljivac, pa presudi da je krađa haram
i da presuđuje kradljivcu odsijecanjem, i to prevagnjuje u njegovim djelima. Ali
možda mu se privede određeni kradljivac, pa zbog prijateljstva koje je među
njima, ili zbog neke koristi i slično ostavi presudu nad njime odsijecanjem, i
iznalazi mu opravdanja893 ne bi li se izvukao iz kazne.
U njegovim presudama prevagnjuje da je krađa haram i presuda odsijecanjem
većini kradljivaca, i to ukazuje na to da mu je ’aqida ispravna. Njegova presuda
nad određenim kradljivcem neodsijecanjem se smatra kufrom dune kufr, uz uvjet
da prizna da je pogriješio i da nije presudio na osnovu qanuna, ili uređenja ili
dekreta i slično tome.”894
Pa je spomenuo „iznalaženje opravdanja ne bi li se kradljivac izvukao iz
kazne“, ali i pored toga ’Ali El‐Hudajr ovakve, kao što vidiš, tekfiri pod slijedećim
uslovima:
892
U primjeru kojeg ću navesti, vidjećeš da ne misli na osobu koja uzima tagutski propis za zakon ili sudiju. Ovdje
je važno da zapaziš da se izrazio slično Muhammedu b. Ibrahimu, ali da tom izrekom ne želi značenje velikog
kufra.
893
Sa riječima „iznalazi mu opravdanja“ misli na izmišljanje prepreka ili promjenu opisa činjeničnog stanja.
Komentar Kitabu‐tevhid.
894
508 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
1) Da mu je to „stalna priča“;
2) Da to prevagnjuje u njegovim presudama;
3) Da nije došla u kontekstu opšte presude za sve ljude, kao kada bi rekao
„Sankcioniranje ženjenog bludnika kamenovanjem nije obaveza“ ili „pijenje
vina je halal“.
Presuda na osnovu zakona nekog taguta iz vanjske realnosti je mes’ela u
kojoj ne smije biti sporenja, i ne znam zašto neki ljudi danas uporno upoređuju
mes’elu kufra dune kufr sa traženjem od taguta da sudi tagutskim ili plemenskim
zakonima! Ove se dvije stvari ne mogu izjednačiti, ali ipak postoje opisi
„vrzmanja“ oko taguta, koje ćemo spomenuti, a koji nisu veliki širk.
U riječima ’Alija Hudajra je takođe dokaz da se ova vrsta velikog kufra naziva
velikim širkom, tj. veliki širk hukma i tehakuma, a Bilibani misli da ako promjeni
ime hukmu i tehakumu, i nazove ga kufrom a ne širkom, to za sobom povlači neku
promjenu u propisima, a sve to opet oblači na džahilski način u pitanje jesu li kufr
i širk sinonimi ili su imena za različite suštine!
’Ali El‐Hudajr ovo nije nazvao širkom samo u jednoj knjizi, već se to toliko
spominje u govoru učenjaka, da se pitam šta Bilibani radi u slobodno vrijeme i
zašto tip ne zna knjige „svoje uleme“? Allahulmuste’an! Qarni ima takođe lijep
govor o malom kufru, samo ga je potrebno razumijeti:
„Prvi slučaj znači odbijanje šerijata i rušenje principa pridržavanja dina i izlazak iz
milleta.
Što se tiče drugog slučaja, on ne prelazi granicu bilo kojeg grijeha, koji ne ruši
aslud‐din, niti je sam po sebi kufr, jer se griješnik pored toga što je suprotno
postupio obaveznom pridržavanju, pridržava šerijata, i predan je Allahovom
hukmu, i uvjeren da je učinio grijeh. To se nije moguće ostvariti kod onoga koji je
promjenio Allahov din i odbio Njegov šerijat i propisao zakon mimo Allaha.
Nepravljene razlike između ova dva stanja je polazište naopakog shvatanja u
ovom opasnom pitanju.895 Oni se drže nekih izreka koje su spomenute u pogledu
propisa onoga koji sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio u
određenom pitanju, i da kadija i sudija pri kome se to ostvarilo ne biva kafirom
osim uz uvjet ohalaljivanja.
895
Baš tako, a ovo što se danas dešava ima uzrok upravo u nepravljenju razlike između malog i velikog kufra u
suđenju.
EBU MUHAMMED 509
Govor selefa u ovom pitanju je ispravan, ali je shvatanje suvremenih murdžija896
u dokučivanju njegove suštine i opisa za kojeg se veže propis (menat)
nepotpuno.897
Ibn 'Abbas, /, kada je rekao u pogledu značenja riječi Uzvišenog: A oni koji ne
sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi nevjernici. El‐Ma'ideh 44; kufr
dune kufr nije time mislio na onoga koji je uklonio šerijat i tehakumi se laičkim
zakonima, jer u njegovom vremenu nije bilo nekog koji je to radio. Već je mislio na
sudiju (vladara) muslimana, koji se pridržava suđenja Allahovim šerijatom, ali
možda bude nepravedan pa u određenom pitanju ne sudi po pravdi. Takav ne
biva kafirom osim kada ohalali ono što je uradio:
Slično tome je ono što se prenosi od Ebu Midžleza, kada su mu došli neki ljudi od
haridžija ibadija, pa mu rekoše: Oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni
su pravi kafiri. Je li to istina? Reče: „Jeste.“ Rekoše: A oni koji ne sude onim što je
Allah objavio, ti, oni su pravi fasici, je li to istina?“ Reče: „Jeste.“ Rekoše: „Ebu
Midžleze! Je li ovi sude onim što je Allah objavio?“ Reče: „To im je din kojim se
pokoravaju i kojeg izgovoraju i njemu pozivaju, pa ako ostave nešto od njega
znaju da su uradili grijeh.“ Rekoše: „Ne tako nam Allaha, već te strah!“ On im reče:
„Vi ste preči tome od mene koji to ne vidi, a vi to vidite i opet „ne izlazite“...898“899
„U drugom rivajetu od Ibn Džerira da im je rekao: „Preči ste vi toga, jer mi ne
znamo ono što vi znate! A vi to znate i ne sprečava vas da uradite što hoćete osim
što vas je strah od njih!“900
Zatim je Qarni prenio govor Ahmeda Šakira, pa kaže na slijedećoj strani:
„Šejh Ahmed Šakir je o tome takođe rekao: „Govor Ibn 'Abbasa i Ebu Midžleza i
drugih je istina, nema sumnje u to, i on se ne tiče našeg stanja...i one901 apsolutno
nisu spomenute radi onoga koji u slučaju spora vraća stvar nekom šerijatu mimo
šerijata Allaha...“
Ovim se zna da se onaj koji je uvjetovao ohalaljivanje za kufr onoga koji mijenja
propise šerijata, ne može držati onoga što je spomenuto od selefa u tefsiru ajeta;
tj. da se njima želi kufr dune kufr, i zulm dune zulm, i fisq dune fisq.
896
Nazivanje onih koji se ne odriču od taguta hukma murdžijama muslimanima je od novotarija ovog vremena,
koje se često mogu naći u govoru suvremenika. To je velika greška, koja se nije smjela dogoditi, jer kako da bude
musliman onaj koji se nije odrekao od drugog dina i kaže za njega da je mali kufr i koji se nije odrekao od taguta i
njegovih robova, makar rekao za njihov postupak da je veliki kufr?!
897
Prekratko.
898
Iz pokornosti vladaru u ustanak protiv vlasti.
899
Džami’ul‐bejan od Ibn Džerira Et‐Taberija 6/252
900
Džami’ul‐bejan od Ibn Džerira Et‐Taberija 6/253, prenešeno iz Davabitut‐tekfir, str. 164.
Predaje.
901
510 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Iako je mišljenje tih selefa samo po sebi ispravno, u pogledu onoga o čemu govore,
ali se ono prema ispravnijem ne tiče značenja koje se u osnovi želi ajetima.
Štaviše, njihov kontekst ukazuje da se sa kufrom, zulmom i fiskom u njima želi
veliki kufr, veliki zulum i veliki fisk.“902
I mnogo drugih citata u njegovoj knjizi u kojim prenosi idžma' ehlus‐sunneta
da je propisivanje zakona mimo Allaha veliki širk i kufr i da je suđenje njima veliki
širk i kufr.
Rekao je Qarni:
„Propis je došao u uopštenom smislu, obuhvatajući kufr Jevreja i kufr svakog ko
uradi njihovo djelo u riječima Uzvišenog Allaha: A oni koji ne sude onim što je
Allah objavio, ti, oni su pravi nevjernici. El‐Ma'ideh 44
Ne smije se obazirati na riječi onoga koji ga ja učinio specifičnim za Jevreje mimo
drugih, jer kako da Jevreji postanu nevjernicima zbog nečeg čime drugi mimo njih
ne postaju nevjernicima!?“903
Ovdje Qarni ne govori o onim koji kažu da se ajet tiče Jevreja, kao i kontekst
drugih ajeta, već o onima koji propis tekfira ograničavaju samo na Jevreje, a ne
tekfire one koji se pripisuju islamu kada upadnu u isti opis! Zamisli budalaštine!
Nad tim magarcima, koji priznaju da je to djelo izvelo Jevreje iz islama, a kažu da
je mali kufr u pogledu onih koji ga rade od muslimana, se tim priznanjem
uspostavio argument, pa se kod Allaha ne mogu pravdati da nisu znali da je isti taj
opis sam po sebi veliki kufr kada ga uradi onaj koji se pripisuje islamu, jer među
njima nema suštinske uticajne razlike.
Dakle, Qarni konstatuje da se počinioc malog kufra čak i u dotičnoj mes'eli u
osnovi pridržava šerijata ali da je ostavio obaveznu potpunost iltizāma tj.
pridržavanja, a ko zna značenje velikog kufra u suđenju i tehakumu kod ehlus‐
sunneta, nije mu teško da zaključi značenje malog kufra, i možda je upravo ova
lahkoća dokučivanja značenja malog kufra bio razlog zbog kojeg nisu navodili
slikovite primjere za mali kufr. Autor knjige „Nevaqidul‐iman el‐qavlijje vel‐
'amelijjeh“ Dr. 'Abdul'aziz b. Muhammed El‐'Abdullatif kaže:
902
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 165
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 166
903
EBU MUHAMMED 511
ﻳﻜﻮن اﳊﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻛﻔﺮاً أﺻﻐﺮ إذا ﺣﻜﻢ اﳊﺎﻛﻢ أو اﻟﻘﺎﺿﻲ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﰲ واﻗﻌﺔ ﻣﺎ
ﻣﻊ،ﻣﻊ اﻋﺘﻘﺎدﻩ وﺟﻮب اﳊﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﰲ ﻫﺬﻩ اﻟﻘﻀﻴﺔ اﳌﻌﻴﻨﺔ ﻓﻌﺪل ﻋﻨﻪ ﻋﺼﻴﺎﻧﺎً وﻫﻮى وﺷﻬﻮة
. ﻣﺴﺘﺤﻖ ﻟﻠﻌﻘﻮﺑﺔ،اﻋﱰاﻓﻪ ﺑﺄﻧﻪ آﰒ ﰲ ذﻟﻚ
„Kada suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio biva malim
kufrom?
Suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio biva malim kufrom kada
vladar (hakim) ili kadija presudi nečim drugim mimo onoga što je objavio Uzvišeni
Allah u nekom slučaju, uz uvjerenje u obaveznost suđenja onim što je Allah, te
’ala, objavio u tom određenom pitanju; pa od njega odstupi griješeći, i iz prohtjeva
i strasti, uz priznanje da je u tome griješan, i da zaslužuje kaznu.“904
Zatim u fusnoti, kod riječi „u nekom slučaju“, kaže:
ﺑـﻞ، ﻛﻤﺎ ﺳﺒﻖ ﺗﻮﺿـﻴﺤﻪ- ﻓﻤﺜﻞ ﻫﺬا ﻳﻌﺪ إﺑﺎءً ورﻓﻀﺎً ﳊﻜﻢ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ،ﻓﻬﻮ ﻟﻴﺲ ﻣﻨﻬﺠﺎً ﺛﺎﺑﺘﺎً أو ﻗﺎﻧﻮﻧﺎً داﺋﻤﺎ
" وأﻣﺎ اﻟـﺬي ﻗﻴـﻞ: وﻛﻤﺎ ﻳﻘﻮل اﻟﺸﻴﺦ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ،...ﻫﻮ ﻣﻠﺘﺰم ﻟﺸﺮع اﷲ ﰲ اﳉﻤﻠﺔ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ
ﻓﻬﺬا اﻟـﺬي ﻳﺼـﺪر، إذا ﺣﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ اﷲ ﻣﻊ اﻋﺘﻘﺎد أﻧﻪ ﻋﺎص وأن ﺣﻜﻢ اﷲ ﻫﻮ اﳊﻖ،ﻓﻴﻪ ﻛﻔﺮ دون ﻛﻔﺮ
" وإن ﻗـﺎﻟﻮا أﺧﻄﺄﻧـﺎ وﺣﻜـﻢ اﻟﺸـﺮع أﻋـﺪل، أﻣﺎ اﻟﺬي ﺟﻌﻞ ﻗﻮاﻧﲔ ﺑﱰﺗﻴﺐ وﲣﻀﻴﻊ ﻓﻬـﻮ ﻛﻔـﺮ،ﻣﻨﻪ اﳌﺮة وﳓﻮﻫﺎ
.189/6 ﻓﺘﺎوي ﳏﻤﺪ ﺑﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ:واﻧﻈﺮ، 280/12 ﻫـ ﻣﻦ ﻓﺘﺎوي ﳏﻤﺪ ﺑﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ.أ
„Dakle, to nije stalan menhedž, ili stalan qanun, jer tako nešto se smatra
odbijanjem zakona šerijata, kao što je prethodno pojašnjeno. On se pridržava
(multezim) Allahovog zakona uopšteno, kao što je rekao Ibn Tejmijje..., i kao što
kaže šejh Muhammed b. Ibrahim: „Što se tiče onoga, o kome je rečeno da je kufr
ispod kufra; (to je) kada se (u sudu) vrati nekom mimo Allaha, vjerujući da je
griješnik i da je samo Allahov sud istina. Ovo je onaj, kojem se to desi jednom i sl.
Ali, što se tiče onoga koji je postavio zakone, sa redoslijedom i nametajući ih, pa to
je kufr, iako kažu: „Pogriješili smo i sud šerijata je pravedniji.“ Fetava Muhammed
b. Ibrahim 12/280 i 6/189“
Dalje kaže autor:
وﺣﺴﺐ ﻣﻨﺎﺳﺒﺘﻪ،ﻓﻴﻨﺒﻐﻲ أن ﻳﻔﻬﻢ ﻛﻼم أﰊ ﳎﻠﺰ – وﻛﺬا ﻛﻼم اﺑﻦ ﻋﺒﺎس رﺿﻲ اﷲ ﻋﻨﻬﻤﺎ – ﻋﻠﻰ ﻇﺎﻫﺮﻩ
وﰲ ﻧﻔﺲ اﻟﻮﻗﺖ، ﻓﻼ ﻧﻜﻮن ﻛﺎﳋﻮارج اﻟﺬﻳﻦ ﺟﻌﻠﻮا ﻣﻄﻠﻖ اﳌﺨﺎﻟﻔﺔ اﻟﺸﺮﻋﻴﺔ ﻛﻔﺮاً أﻛﱪ، وﻻ ﺟﻔﺎء،ﺑﻼ ﻏﻠﻮ
904
Nevaqidul‐iman el‐qavlijje vel‐'amelijjeh, str. 335
512 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻓﻠﻢ ﻳﻘﺼﺪ،ﻻ ﻧﻜﻮن ﻣﻊ اﻟﻄﺮف اﳌﻘﺎﺑﻞ ﳍﻢ ﳑﻦ ﺟﻌﻠﻮا رﻓﺾ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ وﺗﻨﺤﻴﺘﻬﺎ واﻹﻋﺮاض ﻋﻨﻬﺎ ﻛﻔﺮاً أﺻﻐﺮ
ﻓﻠﻢ، وﲢﺎﻛﻢ إﱃ ﻗﻮاﻧﲔ اﳉﺎﻫﻠﻴﺔ،اﺑﻦ ﻋﺒﺎس – وﻛﺬا أﺑﻮ ﳎﻠﺰ – ﻣﻦ أﰉ واﻣﺘﻨﻊ ﻋﻦ اﻻﻟﺘﺰام ﺑﺸﺮع اﷲ ﺗﻌﺎﱃ
- ﰲ ﻣﻌﺼﻴﺔ ﻛﻔﺮ دون ﻛﻔﺮ- ﻓﻜﻼم اﻟﺴﻠﻒ اﻟﺼﺎﱀ،ﻳﻜﻦ ﰲ ﺗﻠﻚ اﻟﻘﺮون اﻟﺴﺎﺑﻘﺔ ﻣﻦ ﻳﻔﻌﻞ ﻣﺜﻞ ذﻟﻚ
ﻣﻊ اﻋﺘﻘﺎد، ﻋﻦ ﻫﻮى وﺷﻬﻮة، أو واﻗﻌﺔ ﻣﻌﻴﻨﺔ ﰲ اﳊﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﺗﻌﺎﱃ،ﻳﺪور ﺣﻮل ﻗﻀﻴﺔ ﻣﻔﺮدة
: اﻟﱵ ﺳﺒﻖ ذﻛﺮﻫﺎ- وﻫﺬا أﻣﺮ ﻇﺎﻫﺮ ﺗﻮﺿﺤﻪ ﻣﻘﺎﻟﺔ اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ،ً وﻟﻴﺲ ﻣﻨﻬﺠﺎً ﻋﺎﻣﺎ،ﺣﺮﻣﺔ ﻫﺬا اﻟﻔﻌﻞ وإﲦﻪ
. ﻓﻬﺬا ﲟﻨﺰﻟﺔ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﺼﺎة، ﻟﻜﻦ ﻋﺼﻰ واﺗﺒﻊ ﻫﻮاﻩ،ً"أﻣﺎ ﻣﻦ ﻛﺎن ﻣﻠﺘﺰﻣﺎً ﳊﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﺑﺎﻃﻨﺎً وﻇﺎﻫﺮا
„Otuda je obaveza da se govor Ebu Midžleza, isto tako i govor Ibn ’Abbasa, /,
razumije u svom zahir značenju, bez pretjerivanja i nedotjerivanja, pa da ne
budemo kao havaridž koji su minimum suprotnog postupanja905 šerijatu učinili
velikim kufrom, i u isto vrijeme da ne budemo s drugom njima suprotnom
strankom, koji su odbijanje šerijata i njegovo uklanjanje i izbjegavanje učinili
malim kufrom. Ibn ’Abbas, isto tako i Ebu Midžlez, nisu mislili na onoga koji odbije
pridržavanje šerijata Uzvišenog Allaha, i tehakumi se zakonima džahilijeta.
U tim prošlim stoljećima nije bilo nekog koji je to radio. Dakle, govor dobrih selefa
o grijehu kufra dune kufr se tiče pojedinačnog pitanja, ili određenog slučaja, a ne
stalnog menhedža. To je očigledna stvar, koju pojašanjava izreka Ibn Tejmijje, koja
je prethodno spomenuta: „Ko se pridržava zakona Allaha i Njegovog Poslanika,
nutrinom i vanjštinom, ali ogriješi se i slijedi svoje prohtjeve, takav je na stepenu
njemu sličnih griješnika.“906
U fusnoti je Dr. 'Abdul'aziz b. 'Ali kao izvore spomenuo knjige Dr. Qarnija,
'Abdul'aziza b. Hamida, i knjigu „Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman“ od Šazilija i još
neke. Ja sam vam u ovoj knjizi prenosio citate iz sve četiri knjige. ’Abdulmedžid Eš‐
Šazili objašnjava mali kufr pa na jednom mjestu kaže:
...اﻟﻮاﺳﻄﺔ اﻟﻄﺮﻓﺎن و
, ﻣﻦ رد اﻷﻣﺮ ﻋﻨﺪ اﻟﻨﺘﺎزع إﻟﻰ ﺷﺮع اﷲ وﱂ ﻳﺘﻮاﺿﻊ أو ﻳﺼﻄﻠﺢ ﻋﻠﻰ ﺷﺮﻳﻌﺔ ﻏﲑ ﺷﺮﻳﻌﺔ اﷲ:اﻟﻮاﺳﻄﺔ
ﻣﻨﻬﺎ ﻣﺎ ﻳﻘﺮب ﻣﻦ, وﻫﺬﻩ اﻟﻮاﺳﻄﺔ ﻣﺮاﺗﺐ,وﻟﻜﻦ ﻣﻊ ﺷﻴﻮع اﻹﰒ واﻟﻄﻐﻴﺎن ﰲ اﳊﻜﻢ واﳉﻮر ﰲ اﻟﻘﻀﺎء
اﻟﻄﺮف اﻷول و ﻣﻨﻬﺎ ﻣﺎ ﻳﻘﺮب ﻣﻦ اﻟﻄﺮف اﻟﺜﺎﱐ ﻓﻬﻲ ﻣﱰددة ﺑﲔ اﻟﻄﺮﻓﲔ ﲝﺴﺐ ﻗﺮ ﺎ أو ﺑﻌﺪﻫﺎ ﻣﻦ ﻫﺬا
...ﻓﺴﻖ وﻫﺬا اﻟﺬي ﻗﺎل اﺑﻦ ﻋﺒﺎس وﻏﲑﻩ ﻓﻴﻪ ﻛﻔﺮ دون ﻛﻔﺮ وﻇﻠﻢ دون ﻇﻠﻢ و ﻓﺴﻖ دون.اﻟﻄﺮف أو ذاك
905
Na ar. mutlaqul‐mukhalefeh.
906
Minhadžus‐sunneh, str. 339‐340
EBU MUHAMMED 513
„Dva kraja i sredina...
Sredina: onaj koji u slučaju spora vraća stvar Allahovom zakonu, i nije postavio niti
se saglasio (oko postavljanja) nekog zakona mimo Allahovog šerijata, ali uz grijeh
i nasilje u presudi, i nepravdom u suđenju (kada’). Ova sredina se sastoji od
stepeni; neki od njih su blizu prvog kraja, a neki među njima su blizu drugog kraja.
Dakle, ona varira između dva kraja,907 s obzirom na njenu bliskost ili udaljenost od
jednog kraja ili drugog. To je ono o čemu je Ibn ’Abbas, i drugi, rekao da je kufr
dune kufr, i zulm dune zulm i fisq dune fisq...“908
Nakon nekoliko stranica kaže:
وﻣﻦ ﻫﺬا ﻳﺘﻀﺢ ﺑﺄﺟﻠﻰ ﻣﺎ ﻳﻜﻮن أن ﻛﻼم اﺑﻦ ﻋﺒﺎس وأﰊ ﳎﻠﺰ وﻏﲑﻩ ﺣﻖ ﻻ ﻣﺮاء ﻓﻴﻪ وﻫﻮ ﻻ:وﻧﻘﻮل
ﻳﻨﻄﺒﻖ ﻋﻠﻰ واﻗﻌﻨﺎ اﻟﺬي ﺳﺒﻘﺖ اﻹﺷﺎرة إﻟﻴﻪ وﻫﻤﺎ ﻟﻢ ﻳﺮدا أﺑﺪا ﻓﻴﻤﻦ رد اﻷﻣﺮ إﻟﻰ ﺷﺮﻳﻌﺔ ﻏﻴﺮ ﺷﺮﻳﻌﺔ
ﺑﻞ إﻟﻴﻜﻢ إﲨﺎع اﳌﺴﻠﻤﲔ ﻋﻠﻰ ﺣﻜﻢ ﻣﻦ رد اﻷﻣﺮ ﻋﻨﺪ اﻟﺘﻨﺎزع إﱃ ﺷﺮﻳﻌﺔ ﻏﲑ ﺷﺮﻳﻌﺔ اﷲ.اﷲ ﻋﻨﺪ اﻟﻨﺘﺎزع
...ﺣﻜﻢ ﻓﻴﻤﻦ ﲢﺎﻛﻢ وﻓﻴﻤﻦ
„Kažemo: iz ovoga postaje jasno, na najočigledniji način, da je govor Ibn ’Abbasa i
Ebu Midžleza i drugih istina oko koje nema rasprave, i da se on ne tiče našeg
stanja, na kojeg smo prethodno ukazali, i da on uopšte nije spomenut radi onih
koji u slučaju spora stvar vraćaju nekom drugom zakonu909 mimo šerijata
Allaha. Štaviše, izvolite idžma’ muslimana u vezi onoga koji u sporu stvar vraća
nekom drugom zakonu mimo Allahovog šerijata, u pogledu onoga koji se
tehakumi i koji sudi...“
Zatim je prenio govor Ahmeda Šakira u tefsiru Ibn Kethira, nek’ je Allahova
milost nad svim učenjacima islama. Nakon svega ovoga, rezimiramo da su se
muslimani složili da je nevjernik onaj koji spor vraća nekom drugom zakonu mimo
Allahovog, makar se radilo o Allahovom derogiranom zakonu, s time što postoje
neke razlike između hukma i tehakuma derogiranom i hukma i tehakuma
tagutskom zakonu, da Allah sačuva, i da u slučaju malog kufra počinioc ne vraća
stvar tagutskom zakonu, već sudi nepravedno na jedan od dva pojašnjena načina i
to promjenom opisa činjeničnog stanja, ili sprečavanjem njegovog uspostavljanja
907
Mali kufr varira između obaveznog imana i velikog kufra i manifestuje se u mnogobrojnim vidovima različitih
stepeni, od kojih su neki bliži obaveznom imanu a neki bliži velikom kufru. Allahulmuste’an!
908
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 406
909
Pojam „drugi zakon“ obuhvata zakon koji je u opisu suprotan opisu Allahovog šerijata, i ovo je posebnije za
zakon koji se pripisuje islamu, kao i zakon kojim sude taguti hukma koji je u vanjskom opisu identičan
šerijatskom, ali se u osnovi od njega razlikuje, a to je činjenica da je potekao od taguta.
514 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
da bi nakon toga na utvrđeno stanje spustio odgovarajući šerijatski propis, ili
nesprovođenjem šerijatske presude.
Ili da proces završi suprotnim ishodom ali ne na osnovu stalnog zakona,
dekreta i slično, niti u svojstvu obaviještivača o zakonu, već u svojstvu zulumćara,
a ja šejhu Muhammedu b. Ibrahimu ne mogu kategorički pripisati da je svojim
govorom htio drugi slučaj. Zašto sam onda spomenuo drugi vid malog kufra? Zato
što je teoretski moguće da sudija nešto naredi bez tahkima zakona i ne u svojstvu
obaviještivača, jer stvar, sve dok vanjštinom nije upao u jasan tahkim, se tiče
namjere srca, i niko ga ne može natjerati da svojim srcem želi obavijest o zakonu i
tahkim suprotnog zakona.
Što se tiče tekfira ovakve osobe u vanjštini, on je pitanje idžtihada, i nema
problema u tome da ga kvalifikovan musliman protekfiri na osnovu indicija i
dokaza stanja, a iz priče o Hatibu smo zaključili da se najbolji muslimani koji
upadaju u slične stvari ne ostavljaju na miru dok se njihovo stanje dobro ne
provjeri i ispita, što znači da se moraju zatvoriti vrata neprestanom ispričavanju
nepostojanjem namjere upadanja u veliki kufr u višesmislenim stvarima.
U pogledu tekfira uzrocima koji ne ukazuju kategorički na nevjerstvo
uopšteno rečeno imamo dva pravca, koje sam spominjao u svojim pisanjima:
grupu koja tekfiri na osnovu indicija i dokaza stanja i grupu koja u svemu što nije
kategoričkog karaktera poput vanjskih oblika koji podjednako podnose tumačenje
u dva značenja ili su jači u značenju malog kufra, u obzir uzimaju samo namjeru.
Dakle, ovo sve se gradi na konstataciji da „svojstvo obaviještavanja o
zakonu“ nije neodvojiva karakteristika od sudije, što znači da on može „presuditi“
u tom svojstvu ali ne mora. Isto tako postoji razlika između ovog sudije i
muslimana koji upada u blud i slične velike grijehe koji nisu nazvani kufrom, jer je
kontekst suđenja i bluda različit, s obzirom da je u suđenju osnova obavijest o
zakonu i njegov tahkim a u pogledu bluda je osnova veliki grijeh i slijeđenje strasti,
da Allah sačuva uzroka Njegove srdžbe, a ne pridžravanje zakona!
Dalje, suđenje je oblast u kojoj sve sudije traže pravdu a blud čisti predmet
slijeđenja strasti, i skoro da nema razumnog čovjeka koji blud naziva pravdom.
Zbog toga su učenjaci strogi prema tekfiru sudije ili vladara koji ponavljaju
upadanje u mali kufr.
Ako bih htjeli da uporedimo mes’elu malog kufra i prirodu tekfira u njoj
mogli bi je uporediti sa čovjekom muslimanom koji se nalazi u bilo kojoj poziciji
čija osnovna karakteristika je veliki kufr, poput sedžde pred kipom koji se
obožava, u poziciji osobe koja obožava kip, za koju on tvrdi da je, radi jednog ili
EBU MUHAMMED 515
drugog razloga, učinio Allahu, ali pred kipom. I ovo poređenje se prije svega tiče
slučaja u kojem kadija okončava proces suprotno ustanovljenom opisu o kojem je
obavijestio, iako je primjer muftije njemu skoro sto posto identičan.
Mes’ela malog kufra se takođe može uporediti sa osobom koja nakon što je
saznala da je sedžda pozdrava u šerijatu Muhammeda, ., zabranjena, ustraje u
njoj, trvdeći da njom ne ’ibadeti onome pred kojim je radi. A Allah najbolje zna!
Muslimani ne mogu i ne smiju sjediti skrštenih ruku prema onim osobama koji
rade stvari, koje podnose značenja velikog kufra. Poslanik, ., čuvši čovjeka koji je
upao u mali širk, rekavši: „Što Allah hoće i ti.“, mu je rekao: „Zar si me učinio
Allahu niddom!? Reci: „Što Allah hoće, jedino.“
Kada je vidio čovjeka koji je oko ruke nosio konac uzimajući ga kao uzrok do
izliječenja kojeg traži od Allaha, što je mali širk, rekao mu je: „Da si umro dok ti je
ovo na ruci, ne bi nikad uspio!“. Dakle, svi oni postupci koji dođu u kontekstu
„ispoljavanja vjere i pravde“, a ovisno od namjere, mogu biti mali ili veliki kufr,
moraju biti povodom naređivanja dobra i odvraćanja od zla, i prije svega provjere
stanja onoga koji je u njih upao.
Ovome se može pridružiti i poznati događaj „zatul‐envat“, spomenut u svima
poznatom hadisu; kada su ashabi tražili da i njima Poslanik, ., odredi neko drvo,
na kojem bi, radi berićeta, kačili svoje sablje, kao što su to radili mušrici, koji su
time željeli veliki ili mali širk, jer nije neminovno da sve što rade mušrici bude
veliki širk.
Učenjaci poput Ibn Tejmijje i Šatibija su rekli da su ashabi tražili mali širk, tj.
puko vanjštinsko poistovjećivanje, i nije nam poznato da je neko od selefa rekao
da se radilo o velikom širku. Međutim, neki među učenjacima Nedžda, kažu da se
radilo o velikom širku, a ja s time nemam nikakvih problema, jer tumačenje ovog
hadisa mogu vratiti temeljima islama kako je Allah propisao, bez rušenja njegovih
temelja.
Nakon spoznaje terminologije učenjaka Nedžda vidim da je moguće da su
ovu stvar nazvali velikim širkom u smislu „kalupa i oblika“ jer „traženje zatul‐
envat“ je stvar koja može biti kalup za oboje, kao što je moguće da se kaže da je
traženje od Poslanika, ., da mali širk učini dinom, veliki širk, a u tome bez
razilaženja među ulemom postoji opravdanje neznanjem, i ovo ulazi u kategoriju
pripisivanja vjeri nečega što nije od nje ili traženja istog iz neznanja ili te’vila.
Takođe se može reći da su ga neki učenjaci nazvali velikim širkom sa strane
njegove vanjske sličnosti sa suštinskim velikim širkom a vanjsko djelo je opis za
koje se veže propis i ovo je slično tumačenju „oblicima i kalupima“.
516 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ako bi rekli da je neko od tih ashaba koji su do nedavno bili mušrici, a ovo
tumačenje smatram najslabijim, tražio suštinski veliki širk hadis se ne smije uzeti
kao dokaz da je onaj koji traži suštinski veliki širk musliman ‐ muvehhid, i njemu se
u argumentaciji ne može dati prednost nad opšte poznatim temeljima u vjeri, već
se može uzeti kao dokaz da se tako postupa prema osobama koje su tek „primile
islam“ kada ispolje traženje suštinskog velikog širka, što ukazuje da nisu shvatili
značenje LA ILAHE ILLALLAH bez kojeg se osnova islama ne ostvaruje, a to je kao
što rekoh daleko, jer arapi su dobro poznavali značenje šehadeta i svjesno odbijali
njegovo izgovaranje i pridržavanje.
Temelji koje sam spomenuo u pogledu tekfira u malom kufru ili oblicima koji
podnose značenje velikog kufra, se ne tiču samo položaja sudije, već teoretski
obuhvataju i vladara910 ili onoga koji sjedi u parlamentu, pod uslovom da nijedan
od njih ne upadne u veliki kufr ni nutrinom ni vanjštinom, jer vladara niko ne
može natjerati da u suštini postupa u svojstvu onoga koji se pridržava tagutskog
zakona. Isto važi i za osobu koja sjedi u parlamentu, koja ne mora „govoriti“ u
svojstvu zakonodavca ili onoga koji se pridržava tagutskog zakona, već u svojstvu
muslimana ‐ muvehhida koji naređuje dobro i odvraća od zla.
Zbog svega toga kažem da je istina, bez imalo sumnje ono što sam i ranije
govorio, a i danas vjerujem da je tako, da teoretski nije nemoguće da čovjek sjedi
u parlamentu a da ne upadne u veliki kufr propisivanja zakona i suđenja njima, i u
tom smislu se možemo sjetiti uvjeta koje je spomenuo Halidi da bi takav izbjegao
kufr, a oni su da se ne zaklinje zakletvom u kojoj je jasno nevjerstvo, da ne
propisuje zakon, i da ne ćuti na kufr, već da naređuje dobro i odvraća od zla.
Pitanje tekfira ovakvih osoba u vanjštini je druga mes’ela i ima svoje poznate
temelje.
Međutim, neminovno je poznato da država i parlament nikad neće dozvoliti
da u njemu sjedi musliman ‐ muvehhid koji neprestano ispoljava suprotstavljanje
onome na čemu su, i o kome znaju da ne vjeruje u demokratiju, sekularizam i
slične vjere, a ona osoba koja mudruje, pod pretpostavkom da se radi o
muslimanu, svojim „mudrovanjem“ i „ćutnjom“ kad tad će upasti u kufr ili u
zadovoljstvo njime, i iz njegovog srca će vjerovanje u Allaha i kufr u taguta kad tad
neprimjetno izaći, jer ćutnja, iako nije uvijek znak zadovoljstva, nekad jeste, a
opravdanje onih koji prećutuju kufr se ne može učiniti stalnim temeljem jer je
iznimka i dozvola u stanju prinude. Da Allah sačuva uzroka Njegove srdžbe!
910
Poput Nedžašije o kojemu su kršćani mislili da sudi i vodi državu pridržavajući se promjenjenog ili derogiranog
zakona, a to danas još uvijek misle mnogi koji se pripisuju islamskoj nauci.
EBU MUHAMMED 517
Onaj koji zna Allahov din i Njegov tevhid i Njegovo pravo, nikad ne bi sebi
dozvolio da dođe u sličnu situaciju, u kojoj u svakoj sekundi može izgubiti
vjerovanje, tako da je naš govor više teorija, koja u sebi sadrži neke temelje, koji
će nas sačuvati od pretjerivanja, a ovo nije ništa novo za nas, jer je naš menhedž
oduvijek bio netekfirenje onoga koji je dao glas bez namjere postavljanja
zakonodavca, poput ljudi koji npr. daju svoj glas „islamistima“ koji su im obećali
da neće raditi kufr i slično i da će naređivati dobro i odvraćati od zla i raditi za
islam i muslimane.
Ovo je primjer za pravilo koje nije ograničeno samo na njega, i ono je bilo
razlog zbog kojeg sam u „Trijumfu...“ rekao da mi nije obaveza da tekfirim Bin
Baza zbog fetve kojom dozvoljava ulazak u Kuvajtski Dom Naroda, jer nije
neminovno da je time imao namjeru dozvoljavanja glasanja s namjerom
postavljanja zakonodavca. Štaviše, oni lično kažu da je davanje glasova
sekularistima i slično nevjernička lojalnost prema njima.
Teško mi je da povjerujem da će ijedna učena osoba, koja zna tevhid a
kamoli običan musliman, tako olahko dozvoliti davanje glasova tagutima
uništavajući sebe u očima svijeta za sva vremena. Pametan musliman zna gdje i
kada i u kojim granicima se može primjenjivati ovaj temelj.
Kaže Dr. ’Abdurrahman b. Mahmud u već spomenutoj knjizi:
وﻣﻦ ﺧﻼل أﻗﻮال اﻟﻌﻠﻤﺎء واﻟﻨﻈﺮ ﰲ اﻟﻨﺼﻮص ﻳﺘﺒﲔ أﻧﻪ ﻻ ﺑﺪ ﻟﻜﻲ ﻳﻜﻮن اﳊﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻛﻔﺮا
:أﺻﻐﺮ ﻣﻦ اﻟﻘﻴﻮد اﻟﺘﺎﻟﻴﺔ
واﳊﺎﻛﻢ أو اﻟﻘﺎﺿﻲ, وأﺻﻞ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ ﻣﺒﻨﻴﺎ ﻋﻠﻰ اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ, أن ﺗﻜﻮن اﻟﺴﻴﺎدة ﻟﻠﺸﺮﻳﻌﺔ اﻹﺳﻼﻣﻴﺔ- ١
ﺳﻮاء ﰲ ﻫﺬﻩ اﻟﻘﻀﻴﺔ اﻟﱵ ﻗﻀﻰ ﺎ ﳐﺎﻟﻔﺎ, ﻏﲑ ﺟﺎﺣﺪ وﻻ ﻣﻨﻜﺮ وﻻ ﻣﺴﺘﺤﻞ,ﻣﻌﱰﻓﺎ ﺑﺬﻟﻚ ﻗﺎﺑﻼ ﻟﻪ
.ﳊﻜﻢ اﷲ أو ﰲ ﻏﲑﻫﺎ – و ﻟﻮ ﱂ ﻳﻘﺾ ﲟﺎ ﳜﺎﻟﻒ اﻟﺸﺮع
أن ﻳﻜﻮن ﰲ ﺣﻮادث اﻷﻋﻴﺎن ﻻ ﰲ اﻷﻣﻮر اﻟﻌﺎﻣﺔ اﻟﱵ ﺗﻔﺮض ﻋﻠﻰ ﲨﻴﻊ اﻟﻨﺎس ﳛﻴﺚ ﺗﺼﺒﺢ ﻗﺎﻧﻮﻧﺎ- ٢
.ﻋﺎﻣﺎ
„Kroz izreke učenjaka i razmatranjem tekstova razjasnilo se da je potrebno da se
ostvare slijedeći uvjeti da bi suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah
objavio bilo malim kufrom:
1) Da vlast (dominaciju) ima islamski šerijat, i da osnova tehakuma bude
izgrađena na Knjizi i Sunnetu, i da hakim (vladar) ili sudija to priznaje i prihvata
ga, ne nijekajući niti poričući, niti ohalaljujući, svejedno bilo to u tom slučaju u
518 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
kojem je presudio suprotno Allahovom zakonu ili u nekom drugom, makar i ne
sudio onim suprotnim šerijatu.
2) Da to bude u slučajevima pojedinaca, ne u opštim stvarima, na koje se ljudi
obavezuju, tako da postane opštim qanunom.“911
Kao što vidiš, ni kod Dr. ’Abdurrahmana, koji se čudio ćutnji Ibnul‐Qajjima,
rahimehullah, na govor El‐Begavija, se ne vidi sredina između malog kufra i
velikog kufra suđenjem „stalnim suprotnim zakonom“, i to je onaj fenomen na
kojeg sam upozoravao, a na mogući razlog ovoga sam već ukazao, iako sam rekao
da govor braće Šakir ili šejha Muhammeda sina Ibrahima o laičkim zakonima
današnjice, ne znači da ne postoji drugi vid vanjskog velikog kufra u mes’eli
suđenja nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio ili tehakuma istom.
Znači, s obzirom da se sudski propis sastoji od tri stepena koje smo
spomenuli, mali kufr se prije svega tiče stepena utvrđivanja stanja i stepena
sprovođenja presude, a u drugom vidu malog kufra smo rekli da osoba ne spušta
propis na ustanovljeni opis već postupa u svojstvu griješnika zulumćara ne u
svojstvu obaviještivača o zakonu i s namjerom njegovog tahkima.
Važna opaska: Primjetio si da nisam ulazio u hadisku analizu rivajeta Ibn
’Abbasa i drugih selefa. Zašto? Zato što se na pitanje da li je rivajet Ibn
’Abbasa slab ili autentičan ne nadovezuje ništa važno, jer opis ostavljanja
suđenja onim što je Allah objavio, koji ne izvodi iz vjere, je ustanovljen
vjerskim tekstovima koje sam spomenuo i u pogledu njega, prema mom
shvatanju, postoji idžma’ muslimana.
Ako bi se reklo da među ashabima nije postojao konsenzus jer se Ibn Mes’ud
nije slagao sa Ibn ’Abbasom, a u to ne vjerujem, onda je do idžma’a došlo u idućoj
generaciji i onim nakon njih. Iz ovoga zaključujemo da za konstatacijom da rivajet
Ibn ’Abbasa nije autentičan kao jedinom opcijom za dokazivanje istine ne poseže
osim osoba koja vjeruje da je Ibn ’Abbas rekao da je veliki kufr mali kufr, a on je
od toga čist, ili onaj koji ne zna zbog čega to kaže ponavljajući tuđe riječi kao
papagaj.
Ponekad sam, iščitavajući govor uleme o ovoj mes’eli, sticao dojam da
pojmom kufr dune kufr misle na opis oblika velikog kufra u kojem se nad
pojedincem nije uspostavio argument, i tada bi kufr ispod kufra bio veliki kufr koji
El‐Hukmu bigajri ma enzelallah, str. 213
911
EBU MUHAMMED 519
nije na nivou velikog kufra uz uspostavu argumenta nad pojedincem, i ovim
posebno mislim na govor šejha Sulejmana sina ’Abdullaha iz knjige „Tevhidul‐
Khallaq“ u kojem kaže da se mali kufr tiče greški u „ograncima“ ne u temeljima.
Pošto nisam našao nijednog učenjaka islama da je ukazao na ovu mogućnost,
zadovoljavam se time da je spomenem kao lični dojam na kojeg se ništa ne
nadovezuje. I neka je hvala Allahu na početku i na kraju!
Sada možemo preći na iduću mes’elu a to je veliki širk tehakuma.
520 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
EBU MUHAMMED 521
VELIKI ŠIRK TEHAKUMA NEČEM DRUGOM MIMO ONOGA
ŠTO JE ALLAH OBJAVIO
Podjela ljudi u velikom širku tehakuma sa aspekta opravdanja
neznanjem ili te’vilom
Odgovor na neke šubhe u vezi tehakuma
Odgovor na „šubhu iz arapskih foruma“
Mali širk ili kufr u tehakumu
O pojedincima koje smo protekfirili zbog tehakuma tagutu
Spomen indicija koje ukazuju da su pojedinci koje smo protekfirili zbog
dozvoljavanja tehakuma tagutu to zaista uradili
Da li je moguće da takođe postoje osobe koje pojam „tehakum tagutu“
koriste u značenjima koja ne ulaze u suštinski veliki širk tehakuma?
Osvrt na problematičan dio u govoru Dr. Qarnija
Mes'ela: da li je tehakum nekim drugim jedinkama taguta koji sude
šerijatom sprovodeći ono što za sobom povlači Allahov rububijjet
tehakum tagutu koji izvodi iz vjere?
Komentar u vezi „novog stava“ 'Abdullaha El‐Gunejmana
522 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ako vjeruju da tehakum tagutu nije jasan uzrok tekfira neka nam kažu, mada
smo mi to razumjeli iz njihovih riječi, a ako govoreći o „tehakumu tagutu“ misle na
neki drugi opis mimo nevjerničkog tehakuma, zašto ga nismo čuli precizno
objašnjenog sve ove godine?
Rekao je Uzvišeni u suri En‐Nisa’:
﴾61﴿ Kad im se kaže: "Dođite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!" ‐ vidiš
licemjere kako se od tebe sasvim okreću.
﴾62﴿ A šta će tek biti kad ih, zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti
dođu kunući se Allahom: „Mi smo samo htjeli da učinimo dobro i da bude
sloge.“
﴾63﴿ Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na riječi
njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što će ih dirnuti.
﴾64﴿ A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom
naređenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i
zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah
zaista prima pokajanje i da je milostiv.
﴾65﴿ Ne, tako Mi Gospodara tvoga! Oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima
međusobnim (samo) tebe ne uzmu (tahkim) i da onda zbog presude tvoje u
dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.
Ajete smo objasnili, iako ih u osnovi nije potrebno objašnjavati, a potreba za
time postoji samo kada ljudi više ne razumiju jezička ili vjerska značenja riječi koje
se spominju, kao što je danas slučaj čak i kod mnogih „učenjaka neukog naroda“ a
kamoli kod njih samih.
Kao što smo baš u pogledu posljednjeg ajeta naveli citate učenjaka kojim
smo potvrdili da su spomenuti tahkim ili tehakum u ajetu djelo i da je ono vanjski
iman i ’ibadet, i da je svaki onaj koji ga u potpunosti ostavi, ili namjerno za sudiju i
zakon uzme nekog drugog mimo Allaha i Njegovog zakona, nevjernik. Ajeti u
pogledu ovog značenja su na vrhuncu jasnoće i za ukazivanje na ovaj propis, od
početka do kraja priče, ne postoji jača metoda od spomenute u ajetu.
Allah se zakleo Sobom da takvi nisu vjernici a neki taguti u odjelima
bogobojaznosti i Sunneta danas se zaklinju Allahom da su takvi muslimani, lažući
na Allaha, Njegov din i sve poslanike i muslimane!!! Pa kako da ih čovjek ne
prezire!? Neka je nad njima Allahovo prokletstvo kad Allahovu zakletvu u laž
tjeraju!
Naslove ovog poglavlja ćemo poredati kao i u poglavlju hukma.
EBU MUHAMMED 525
razumiju tevhid i mjesto odricanja od mušrika u vjeri koji su najjasnije objašnjeni u
Allahovoj Knjizi i Sunnetu Allahovog Poslanika, ., a svi Njegovi propisi su jasni.
Na ovaj temelj je ukazao i Qarni uporedivši to sa slijeđenjem lažnih
vjerovjesnika i slično, što znači da se u namjernom tehakumu tagutu zakona ne
smiju otvoriti vrata opravdanja zbog neznanja o suprotstavljanju detaljnih propisa
taguta detaljnim propisima šerijata, kao što čujem da se to dešava na terenu
među sljedbenicima Nusreta i Bilibanija, koji to porede sa muslimanom koji ne zna
neke detaljne propise Allahovog dina i vjeri islamu pripisuje propise koji joj se
suprotstavljaju, pa zbog toga kažu da se „...tehakum ne zna osim poslanicom“.
Prema toj šejtanskoj logici je onaj koji uzima detaljne propise od lažnih
vjerovjesnika, koji su šejtanski poslanici, i slijedi ih u njima, opravdan zbog
neznanja o suprotstavljanju tih detaljnih tagutskih propisa Allahovoj vjeri, ili
neznanjem da je Allah zabranio tehakum tagutu u detaljnim propisima, iako zna
da je Allah zabranio tehakum tagutu u osnovi! Budalaština! Sve ovo se može čuti
na terenu!
Prema takvima onaj ko zna da je Allah zabranio ’ibadet tehakuma tagutu
uopšteno, i odrekne se od njega uopšteno, ali ne zna da je Allah zabranio
tehakum tagutu u bilo kojem propisu i ne odrekne se tehakuma tagutu u bilo
kojem propisu, je musliman opravdan neznanjem. Kako da ih čovjek ne prezire!?
Kako? Dovoljan nam je Allah i divan je On Zaštitnik!
Važna korist: Radeći na ovoj knjizi i pripremajući se za nju sam precizno
zaključio šta je razlog prethodne greške. Radi se o temelju nekih ljudi koji
nevjerničko suđenje tagutskim zakonom svode samo na suđenje suprotnim
zakonom šerijatu u vanjskom opisu, a ako je taj propis identičan šerijatskom,
bez obzira što se radi o laičkom zakonu i slično, suđenje njime kod njih nije
veliki kufr i širk.
Dakle, opis kufra svode samo na suđenje suprotnim zakonom u opisu. Na
slično sam naišao u knjizi „Fitna tekfira“ od Albanija gdje u fusnoti El‐Halebi
prenosi riječi Ibn ’Usejmina, bez spominjanja izvora, kojima je Ibn ’Usejmin
odgovarajući na postavljeno pitanje konstatovao da veliki kufr biva samo kada
sudi zakonom suprotnom u opisu, i da nikakvog uticaja nema je li taj zakon laički
ili ne.
Iz ovoga sam shvatio da se mišljenje onih koji dozvoljavaju tehakum tagutu u
stvarima u kojima tagut sudi propisima identičnim šerijatu poput vraćanja otetih
EBU MUHAMMED 527
prava, i koji i kada tagut presudi sa više uvjetuju da čovjek uzme i bude zadovoljan
samo sa onim što mu dodijeljuje šerijat, gradi na ovom temelju jedan kroz jedan.
Međutim, ovaj temelj shvaćen na ovakav način, a ovo kažem jer Ibn ’Usejminu ne
pripisujem da je neminovno želio nevjerničko značenje, je nepotpun, neispravan,
kontradiktoran i opasan.
Njegova neispravnost se najbolje dokazuje onim što iz njega proizilazi, a to je
da s obzirom da uzimanje taguta kao zakon i sudiju i traženje istog ne izvodi iz
vjere ako je njegov propis identičan šerijatskom, iz toga proizilazi da neovisno
propisivanje zakona i veliki širk pokornosti tagutima hukma, sami po sebi ne
bivaju velikim širkom, osim ako propiše propis suprotan šerijatskom i ako se
tagutu pokori u istom.
Ovo kao prvo znači anuliranje uticaja opisa neovisnog propisivanja zakona
mimo ili uz Allaha, koji je tagutijjet lično prema jasnim vjerskim tekstovima, bez
obzira na oblik njegovog zakona, jer je oponašao Allaha u specifičnosti
propisivanja zakona i sebi pripisao odredbu.
Kao drugo iz njega proizilazi da je onaj koji je ohalalio halal, oharamio haram,
i vjeruje u obaveznost obaveznog i zabranjenost zabranjenog, pridržavajući se
onoga što je šejtan propisao, slijedeći Iblisa i pokoravajući mu se u tome, a ne
pridržavajući se Allahovog zakona, još uvijek musliman. Pa ako neko ima petlju da
kaže da je onaj koji slijedi Iblisa i pokorava mu se mimo Allaha u ohalaljivanju
halala i oharamljivanju halala musliman, i da je onaj koji neovisno propisuje
zakone mimo Allaha musliman, i da nije upao u tagutijjet i veliki širk pod uslovom
da ne propiše šerijatu suprotan propis, neka to kaže jasno i glasno da ga svi čuju.
Allahulmuste’an!
Ako u velikom širku neovisnog propisivanja zakona i velikom širku pokornosti
tagutima hukma nije važno da li je njihov zakon u opisu suprotan ili identičan
šerijatskoj presudi, jer postaju mušricima i tagutima pukim opisom neovisnog
propisivanja i namjerne pokornosti i slijeđenja taguta hukma, isto tako onaj koji
suđenjem uzima zakon taguta za zakon i sudiju ili to traži istim tim opisom postaje
tagutom i mušrikom, bez obzira na izgled tog zakona. Allahulmuste’an!
Ovo je ono na što ukazuje Kur’an i Sunnet i idžma’ selefa, a suprotstavljanje
zakona u opisu se uvjetuje samo u pogledu propisa koji se pripisuju šerijatu, a ne
u pogledu tehakuma tagutima hukma iz vanjske realnosti koji sprovode svoje
lažno gospodarstvo nad Allahovim stvorenjima, tražeći da time budu obožavani
mimo ili uz Allaha.
528 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovo je ono što se mora razumjeti i po čemu se mora raditi, a u isto vrijeme
ne znači da je Ibn ’Usejmin i slični njemu od onih koji ga slijede želio nevjerničko
značenje, jer mnogi ljudi izgleda dozvoljavaju, a to je ono što se očekuje od učene
osobe i ništa drugo, opis koji sam po sebi ne ulazi u našu definiciju velikog širka
tehakuma, što znači da se zbog toga ne mogu tekfiriti kao ni oni koji su dozvolili
glasanje za islamiste koji neće upadati u nevjerstvo već će raditi u svojstvu
naređivača dobra i odvraćanja od zla.
Moguće je da je Nusreta zakačio jedan dio ovih neshvatanja jer je siromah
veliki širk pokornosti i nevjernički tehakum kojeg je sveo na njega, i to na
nepotpun način, sveo samo na promjenu šerijatskog zakona poput ohalaljivanja
harama i obratno, zbog čega sam rekao da mu je ostao opis velikog širka
pokornosti u propisu koji je identičan šerijatskom u opisu ali nije u osnovi, a isto
važi i za veliki širk hukma i tehakuma.
Zajednički opis za njih je uzimanje taguta za zakon i sudiju, riječima ili
djelima, i rekao sam da čovjek kada čita riječi i sluša govor zagovornika ove šubhe
stiče dojam da oni kada govore o mutehakimu tagutu govore o čovjeku koji je
otišao kod taguta hukma tražeći od njega Allahov propis, pa ako se radi o propisu
suprotnom šerijatskom u opisu a mutehakim tagutu to ne zna, onda je on
opravdan neznanjem kao bilo koji musliman koji šerijatu pripiše nešto što nije od
njega.
Zbog svega ovoga neznalice govore da se mutehakim tagutima hukma koji
sprovode svoje lažno gospodarstvo opravdava neznanjem šerijatskog propisa u
dotičnoj mes’eli ili time da tagut hukma u pitanjima vraćanja prava ima zakone
koji su u vanjskom opisu identični Allahovim. Međutim, ovo je vrlo opasno, jer je
iz njega proizišlo nevjerstvo u Allaha i dvogodišnje saplitanje vjere, a naučno nije
precizno niti dovoljno, jer s jedne strane ljudi su iz njega razumjeli dozvoljenost
tehakuma tagutu mimo stanja prisile, a s druge strane ova šubha, prema meni,
otvara vrata ekstremizma, jer za sobom povlači tekfir onoga koji od taguta hukma
traži ono što mu šerijat nije dodijelio, bez da od njega traži suđenje zakonom.
To ne mora biti uvijek tako, kao što ćeš vidjeti u mom komentaru riječi Eš‐
Šazilija iz knjige „El‐Belagul‐mubin“, gdje ću spomenuti riječi Muhammeda sina El‐
Hasana Eš‐Šejbanija i njihov komentar od strane Es‐Serkhasija, u kojem govori o
dvojici kafira koji prime islam u daru kufra a zatim se odu raspravljati ili sporiti
pred vladarom tog dara kufra i jedan traži da mu se da ono što mu ne pripada.
Ova mes’ela za nas nije nova, jer sam u lancu dersova o tehakumu išaretio na
mes’elu koju su braća samoinicijativno nazvali „sultanijje“ u kojoj čovjek ne traži
EBU MUHAMMED 529
od taguta da sudi svojim zakonom već od njega, koristeći snagu i moć taguta a ne
traženjem suđenja tagutskim zakonom, iako će to tagut sigurno uraditi a ne mora
ako lično neće ‐ traži da mu se vrati, npr., ukradeni predmet. Ako ovaj opis sam po
sebi nije veliki kufr, tražiti od njega ono što mu ne pripada takođe nije veliki kufr
već je grijeh. Jusuf, ’alejhisselam, je tražio da ga oslobode, nakon provjere
njegovog stanja i dokazivanja da je nevin od optužbe koja mu je prilijepljena, ali
nije tražio da se prilikom svog oslobođanja pridržavaju zakona kojim sude.
Allahulmuste’an!
Opis malog kufra, kao što sam objasnio, se prije svega tiče stepena
utvrđivanja stanja i stepena izvršenja, a između njih je stepen spuštanja propisa
na ustanovljeni opis i ovo je veliki kufr i širk,914 a traženje vraćanja ukradene stvari
ili više od toga, nakon ustanovljenja da mu je zaista ukradena, ulazi u traženje
izvršenja a ne u traženje spuštanja propisa na opis, a to je suđenje, pa ne ulazi u
značenje velikog širka. Tražiti da to radi, pridržavajući se tagutskog zakona, je
veliki kufr, makar od njega tražio da jede hljeb, jer je pridržavanje tagutskog
zakona ’ibadet tagutu.
Najgore je što je ’aqida Nusreta i Bilibanija da tehakum u osnovi ne ulazi u
aslud‐din, i da se njegova osnova ne zna osim putem poslanice, pa kao što su
nekad govorili za veliki širk u ’ibadetu, tj. da je mušrik opravdan ako je mes’ela
manje poznata, iako se radi o suštinskom velikom širku, danas isto to kažu za
tevhidul‐hakimije, i u tom smislu Nusret tumači riječi Ibn Tejmijje: „...jer mnogi
ljudi su ušli u islam, ali i pored toga ne sude osim aktuelnim običajima“.
Dakle, ko se tehakumi tagutu hukma je kafir kao i onaj koji ne vjeruje da on
nije musliman, jer nije izvršio kufr u taguta i nije ostvario naredbu tevhida,
svejedno rekli da negacija islama mušriku ulazi u ruknove tevhidul‐uluhije ili u
levazime, jer u raznolikosti terminologije nije problem sve dok se slažemo u
suštini, a ne postoji vjerski tekst kojem se ta terminologija suprotstavlja.
Druga vrsta mutehakima su:
2) Oni koji od kadije muslimana, koji je iz neznanja upao u promjenu nekog
šerijatskog propisa i njime sudi smatrajući ga Allahovim dinom, traže riješenje
spora putem tahkima „tog zakona“, koji je suprotan šerijatskom. Ovaj mutehakim
će biti opravdan neznanjem i te’vilom isto kao i onaj kadija koji sudi njime, a
opravdanje neznanjem ovisi od kategorije mes’ele u kojoj se dogodila greška, i tu
imamo podjelu iz prethodnih poglavlja koju ovdje neću ponavljati. Ako se radi o
914
Iz kojeg ne izlazi osim ako postupi u svojstvu zulumćara bez uzimanja taguta za zakon i sudiju.
530 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
pitanju koje je u tom društvu neminovno poznato u vjeri onda je kafir i sudija i
mutehakim.
Skrećem pažnju na stvar koju sam spominjao na lancu predavanja o
tehakumu, a to je da se ne smije tekfiriti onaj koji ne tekfiri osobu koja je zaslužila
tekfir zbog promjene vjere u stvarima koje su van aslud‐dina, nad kojom se
uspostavio argument postojanjem mogućnosti dolaska do znanja, a ne ’inatom, tj.
dolaskom argumenta do njega, ako je razlog ustezanja od njegovog tekfira
neshvatanje propisa uspostave argumenta, što se dešavalo u historiji.
Isto tako vjerujem da mnogi muslimani nisu u stanju uspostaviti argument
nad osobom koja ne vjeruje da se u opšte poznatim pitanjima argument ostvaruje
postojanjem puke mogućnosti za saznanje propisa, jer kao što znamo mnogi čak i
u opšte poznatim stvarima uslovljavaju shvatanje da je određena stvar istina sama
po sebi, i da nestane svake šubhe, itd.
Slična šubha je širena u Sarajevu u jednom mesdžidu koji se tada pripisivao
Nusretu, i koji je to shvatanje donio iz Nusretovog sela nakon konsultacije sa
„daijama“. Navešću citat iz te „maočke svete knjige“:
„Svi se slažu i niko ne sumnja da je sudija koji sudi nečim drugim mimo šerijata
kafir.915 To je zato što postoji jasan dokaz za to. Međutim, onaj koji sudi šerijatom,
ali izbjegne Allahov zakon, jednom, iz strasti, on je opravdan hadisom Ibn ’Abbasa
i to je kufr dune kufr.916 Takav nije kafir iako je sudija koji ne sudi šerijatom
glavni tagut hukma. Čime je opravdan? Uvjerenjem!917 Kako da se onda ni u kom
slučaju ne može opravdati manji učesnik918 u tome uvjerenjem, uz mržnju,
nepriznavanje i smatranjem tagutom nešerijatskog suda?“919
Ovdje se vidi nepostojanje jasne granice između tagutijeta i opisa malog
kufra kod njih, jer njihove riječi ukazuju na to do je jedina razlika između taguta
hukma i počinioca malog kufra u uvjerenju, a to je katastrofalno, jer kao što smo
vidjeli razlika je u samim suštinama opisa malog kufra i tagutijeta. Nakon toga
dolazi ogromna grozota koja opet potvrđuje maglovitost razlike između opisa
malog kufra i tagutijeta sudije kod njih, pa kažu:
„Takođe, čovjek može klati ovcu, a da ne čini kurban, tj. ’ibadet. I može postiti, a
da ne čini ’ibadet, tj. drži dijetu. I može se boriti, a da ne bude džihad.“
Šta mi sada iz ovoga trebamo razumjeti?
Da onaj koji od taguta hukma traži da riješi spor suđenjem tagutskim sudom,
ako taj zakon smatra tagutskim, mrzi ga, ne prihvata ga, ne biva mušrikom, kao
što onaj munafik koji se tehakumi šerijatu, a nije ostvario osnovu srčanog
pridržavanja šerijata u suštini nije musliman?! Da je onaj koji od taguta hukma
traži riješenje spora suđenjem zakonom poput onoga koji aluzira ili sugerira post
tagutu imajući namjeru dijete ili posta Allahu, ili onaj koji klanjem žrtve aluzira da
915
Ako se svi slažu u pogledu toga kako je moguće da se svi ne slažu u pogledu toga da je onaj koji to traži kafir
takođe?!
916
I mi se slažemo i kažemo da je riječ „izbjegne“ u poređenju sa riječju „odredi pritvor za krađu“ bolja.
917
Ovaj citat je jasan dokaz da je kod njih jedina razlika između opisa tagutijjeta i malog kufra u suđenju
uvjerenje, pa na to nadovezuju da je onaj koji upadne u opis tagutijjeta ako nema nevjerničko uvjerenje
musliman, bili toga svjesni ili ne. A ispravno je da su rekli da je razlika među njima u „namjeri“, jer u velikom širku
postoji namjera tahkima tagutskog zakona a u malom ne.
918
Kod njih je mutehakim koji traži suđenje nečim drugim mimo šerijata, koje je kod njih lično veliki kufr, manji
učesnik!? Zatim vrše analogiju na njihovo shvatanje malog kufra koje se od velikog razlikuje samo u uvjerenju i
završavaju konstatacijom da je mutehakim tagutu još uvijek musliman pod uslovom da ne upadne u „njihove
uvjete“.
919
Ovaj citat sam prenio iz Ebu Ahmedovog odgovora na njihove letke pod nazivom „Pobijanje šubhi da
mutehakim tagutu muže ostati musliman...“
532 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
je kolje kao ’ibadet tagutu imajući u suštini namjeru približavanja Allahu ili
običnog klanja radi hrane?!
Ovo su različiti opisi a ispravno poređenje je da se kaže da je onaj koji se
tehakumi tagutu tražeći od njega riješenje spora suđenjem laičkim zakonom time
njega učinio sudijom kojem se pokorava u nepokornosti Allahu kao što je onaj koji
se prinošenjem žrtve približava nekom drugom mimo Allaha njega učinio
ma’budom. Ovo je ispravna analogija!
Svemu ovom dodaj šubhu poređenja sedžde pozdrava sa tahkimom laičkog
zakona, što Qarni spominje ali u smislu poređenja sedžde pozdrava sa kadijom
koji iz neznanja suprotni zakon pripiše Allahovom, a ne poređenja sa kadijom koji
radi tahkim tagutskih zakona iz vanjske realnosti, činjenicu da Nusret veliki širk
nepotpunim shvatanjem tehakuma ograničava na ohalaljivanje harama i obratno,
i što kažu da tehakum nije od aslud‐dina, i da su oni koji ne sude osim plemenskim
zakonima muslimani, shvatićeš ono što žele reći.
Ja bih bio obična budala ako bi im dao mogućnost drugog značenja, jer se
ovdje radi o skupu izreka koje za sobom povlače ubjeđenje da oni vjeruju da je
traženje od taguta hukma da riješi spor suđenjem svojim zakonom mali kufr, pod
uslovom da to mrzi, da ga smatra tagutskim zakonom, da ga srcem ne prihvati, da
ne upadne u promjenu Allahovog propisa ohaljivanjem harama i slično.
Ako kažu da su zaista mislili na suštinu malog kufra, pitamo ih zašto su onda
pokrenuli hajku protiv nas, i kakve veze mi imamo s onim o čemu pričaju, jer mi
ne tekfirimo osim zbog navedenih opisa velikog širka, a ja sam u predavanjima o
tehakumu precizno objasnio značenje velikog i malog širka u hakimijjetu, i da
rješavanje spora kod taguta putem sulha tj. sporazuma nije veliki širk tehakuma,
kao što sam braći postavio temelj da traženje rješenja spora putem „tehakuma
sultanu snage“ nije veliki širk, već da je veliki širk „tehakum sultanu zakona“.
Braća iz Minhena i Novog Pazara su shvatili moje riječi o „tehakumu sultanu
snage“, te me o tome detaljno upitali nakon čega sam im pojasnio da to nije veliki
širk tehakuma. Bilo kako bilo, skup stvari koje znam o Nusretu i Bilibaniju
kategorički ukazuju na to da kod njih vanjski opis suštinskog tehakuma tagutu
hukma nije sam po sebi veliki širk.
Šubha poređenje munafika koji nije musliman u srcu iako u vanjštini ’ibadeti
Allahu i netekfirenja mušrika bilo kojom jedinkom jasnog vanjskog velikog širka
pod izgovorom da je moguće da u srcu ne bude nevjernik kao što munafici nisu
muslimani iako u vanjštini rade po islamu je u jednom opisu identična ’aqidi
ekstremnih džehmija a u drugom opisu su ih prevazišli. Prvi opis džehmizma se
EBU MUHAMMED 533
ogleda u vjerovanju da je moguće da čovjek upadne u vanjske jasne uzroke tekfira
a da u srcu bude mu’min a ko ovo kaže je kafir, a ono u čemu su ih pretekli jeste
uvjerenje da je počinioc jasnog kufra tehakuma tagutu musliman u vanjštini i u
suštini. Allah nam je dovoljan protiv njih i divan je On Zaštitnik!
Sada ćemo, inšaAllah, još jednom, u ime Allaha pobiti njihove šubhe, da bi se
nakon toga osvrnuo na još jednu njoj sličnu šubhu, koja kola među arapima,
nakon čega ćemo preći na opis malog širka u tehakumu. Što se tiče riječi „autora“:
„Takođe, čovjek može klati ovcu, a da ne čini kurban, tj. ’ibadet. I može postiti, a
da ne čini ’ibadet, tj. drži dijetu. I može se boriti, a da ne bude džihad.“
Pored sve štete koje su nanijeli islamu i muslimanima, treba biti pravedan
prema njima, i njihove riječi tumačiti objektivno, bez imalo pristrasnosti, pa
kažem da ako ovim riječima žele reći, a to ne priliči neukom čovjeku a kamoli
učeniku, da onaj čovjek koji upadne u neki vanjski opis, za kojeg je Allah vezao
propis tekfira, bilo da se radi o riječima ili djelima, nije kafir, ako u srcu nema kufr,
kao što nije mu’min onaj munafik koji pokazuje islam vanjštinom, rekli su stvar
koja nije poznata među najgorim stvorenjima a to su ekstremne džehmije.
Štaviše, priznati da je neko upao u opis jasnog velikog kufra samog po sebi, a
zatim zbog mogućnosti da u njegovom srcu ne postoji kufr, što je mezheb
džehmija koji poriču telazum između vanjštine i nutrine, sustegnuti se od tekfira i
pripisati mu islam, je rijetkost današnjice. Žele li ovo reći? Ja vjerujem da oni
pojma nemaju o onome o čemu pričaju.
Da su htjeli ispravnu usporedbu rekli bi da kao što je munafik dobio ime i
propise islama u vanjštini zbog „ispoljavanja“ vanjskog islama, isto tako onaj koji
vanjštinski ispoljava vjerovanje u džibta i taguta u vanjštini zaslužuje tekfir, a da su
od ehlus‐sunneta rekli bi da iz jasnog vanjskog kufra, koji je sam po sebi kufr,
neminovnom uzročnom povezanošću proizilazi nevjerstvo u ’aqidi ili u djelima
srca, jer da je u srcu postojala osnova imana ona bi ga odvratila od osnove kufra, a
osnova kufra i osnova imana su dvije suprotnosti i isključivosti koje se ne mogu
sastati.
Ko želi biti džehmija reći će da su kafiri u vanjštini i da je vanjski kufr samo
svjedok srčanog kufra koji se kod njih svodi samo na jednu vrstu a to je neznanje
ili poricanje i ovo je mezheb jedne njihove grupacije, ili će reći da su kafiri u
vanjštini a moguće je da budu mu’mini u srcu, kao što su rekli najekstremniji.
534 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Pravilo: Dakle, iz vanjskog imana, tj. islama, s obzirom da on nije izvor
imana, ne rezultira neminovno srčani iman, već iz srčanog imana
neminovno rezultiraju djela srca, pa riječi jezika i djela udova, svejedno da
li ćemo reći da je vanjština dio suštine imana ili njen lazim, a iz vanjskog
kufra neminovo proizilazi postojanje kufra u srcu jer da je u srcu postojao
iman sprečio bi čovjeka da vanjštinski upadne u kufr. Otuda je vjernik u
džibta i taguta vanjskim riječima ili djelimo neminovno vjernik u šejtana u
svom srcu, ’aqidom ili djelima srca, jer je šejtan taj kojem se, kao ’ibadet
njemu, vraćaju svi vidovi nevjerstva u Allaha, a vjernik srcem u Allaha je
neminovno vjernik vanjštinom u njega, osim kada je potlačen i krije iman,
ili prisiljen na kufr a srce mu smireno u imanu, s time što u prisili mora da
se služi dvosmislenošću u svemu koliko je god u stanju.
Moguće je takođe da ih je saplela jedna druga šubha, a to je da su shvatili da
nije moranje da neko upadne u neku vrstu kufra a da u istu vjeruje svojim srcem,
a da bi neko bio ’abid nekog mimo Allaha mora biti za njega vezan kao što je
vezan za Allaha, pa da zbog toga za onoga koji upadne u vanjski kufr uz mržnju
srcem kažu da ga ne obožava, pa je valjda još uvijek musliman, a na ovu šubhu
sam tokom knjige odgovorio u nekoliko rečenica, ukazavši na to da je pravo
božanstvo svake osobe koja upadne u neku jedinku vanjskog kufra, ona stvar koja
ga je navela na to, bilo da se radi o ženi, imetku, domovini i slično.
On je u suštini ’abid nje, a sve to se vraća glavnom tagutu, tj. šejtanu. Ako
kažu da mutehakim tagutu nije ’abid taguta, jer ne vjeruje u njegov zakon, neka
kažu, ako vjeruju da je tehakum tagutu veliki kufr, da je on u stvari ’abid onoga što
ga je na to nagnalo, ili ’abid šejtanu, iako ’aqida ehlus‐sunneta nalaže da se kaže
da vanjskim djelom koje je usmjerio tagutu njega takođe obožava svojom
vanjštinom i njome u njega vjeruje a naređeno mu je da zanevjeruje u njega.
Onaj koji iz ljubavi prema svojoj bolesnoj ženi ode kod sihrbaza kojeg mrzi
tražeći od njega da radi sihr kojeg mrzi i za kojeg je uvjeren da nije dozvoljen, ali
ga je ljubav prema ženi navela da uradi kufr kojeg mrzi, je upao u pravi ’ibadet
svoje žene i šejtana koji u to poziva, a tražeći od sihrbaza da uradi sihr je i njega
obožavao svojojm vanjštinom a Allah mu je naredio da zanevjeruje u njega! A
svaki od spomenutih ne vjeruje u Allaha, a nama nije naređeno samo da se
odreknemo od onih koji ’ibadete drugom mimo Allaha, što se u direktnom smislu
tiče rukna negacije, već i onih koji nisu ostvarili vjerovanje u Allaha, a što se
direktno tiče rukna potvrde.
EBU MUHAMMED 535
Mislim da je ova novotarija jedan od džepova Nusretove šubhe koji
nevjernički tehakum tagutu novotarski svodi na širk pokornosti, ali samo u
slijeđenju i pokornosti suprotnog zakona u opisu,920 koji zbog toga kaže da svaki
„tehakum tagutu“ koji u sebi nema ohalaljivanje harama ili obratno i slično nije
veliki širk i kufr osim uz nevjerstvo srca, pored činjenice da meni nije poznato da
je neko od njih precizno prikazao sliku opisa vanjskog tehakuma tagutu kojeg lično
smatra velikim kufrom i širkom. Pitam se zašto ga onda ne dozvoli?! Mora taj opis
smatrati dozvoljenim makar u sebi.
Problem koji im ostaje jeste propis taguta koji sudi laičkim zakonom koji je u
vanjskom opisu identičan šerijatskom, pridržavajući se njega vanjštinski, kao i
propis onoga koji traži riješenje spora tahkimom istog, jer u tome nema
ohalaljivanja harama i obratno.
Njihov govor ukazuje na to da je ovaj opis kod njih mali širk što znači da su
suštinski nevjernički tehakum tagutu spustili na stepen malog širka, i jedina stvar
kojom se mogu opravdavati jeste da im nikad nije palo na pamet da je vanjštinsko
pridržavanje tagutskog zakona suđenjem njime bez obzira na njegov izgled kao i
traženje rješenja spora suđenjem njime veliki kufr i širk, kao što je slijeđenje i
pokornost šetjanu u ohalaljivanju halala i oharamljivanju halala veliki širk
pokornosti, i da je neovisno propisivanje zakona bez obzira na oblik propisanog
zakona tagutijjet lično.
Međutim, njihov govor je nepotpun, neispravan, pun greški i
kontradiktornosti, i to je najbolji dokaz neutemeljenosti onoga što zagovaraju, a
oni su lično ti koji ne dozvoljavaju drugome da ih opravda, pogotovo kada govore
da je onaj koji „ne sudi osim plemenskim zakonima koje propisuju taguti hukma“
musliman i da „tehakum nije od aslud‐dina“.
Što je najluđe i najsmiješnije njihova tvrdnja da „tehakum ne ulazi u aslud‐
din“ ukazuje na to da ni odricanje od opisa koji je kod njih nevjernički tehakum
tagutu ne ulazi u aslud‐din! Štaviše, ta njihova tvrdnja za sobom povlači da ljubav i
lojalnost prema tagutskom zakonu ne ruši aslud‐din a ako kažu da srčani opisi
ulaze u aslud‐din a vanjštinski ili neki vanjštinski ne, zna se u kakvu su novotariju
upali.
Ovo su njihova petljanja! Šta da čovjek radi sa njima? Od džahila, koji imaju
ovakve temelje, možeš očekivati svašta. Vallahi, veliki je problem! To sam možeš
920
Ovome se suprotstavlja njihov govor u „sarajevskim lecima“ u kojim kažu da je onaj koji sudi nečim drugim
mimo šerijata kafir, osim ako time misle kao što El‐Halebi prenosi od Ibn ’Usejmina na suđenje zakonima koji se u
vanjštini suprotstavljaju šerijatskim.
536 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
primjetiti. Čovjek se boji Allaha, dželle ve ’ala, od činjenja nepravde, i pokušava
koliko je u stanju da zatvori vrata munaficima, koji će nas ponovo optužiti da
lažemo ili da ih potvaramo, kao što su do sada radili. Nema sumnje da se ovdje
radi o novotarskoj nevjerničkoj sekti, koja ne zna značenje islama i tevhida, i koja
mu se suprotstavlja; nekada nesvjesno a danas, nakon što su prošle dvije godine,
iz inata i okretanja (i’irad), jer se argument nad njima, između ostalog, uspostavio
našim postojanjem i da’vom koju smo proširili.
Na sve ove gluposti i novotarije se odgovara konstatacijom da je tehakum ili
tahkim djelo koje ako se vanjštinski usmjeri nekom drugom mimo Allaha, čovjeka
čini mušrikom, i da je Allah zbog toga za ispravnost islama uslovio odricanje od
tog djela koje ulazi u ruknove kufra u taguta. U ovom smislu ćemo navesti dva
citata od šejhova ’Abdurrahmana b. Hasana i Sulejmana b. ’Abdullaha, neka je
Allahova milost nad njima, u kojima su pojasnili mnoge važne temelje poput
uvjetovanosti ostavljanja tehakuma taguta za ispravnost islama, nepravljenja
razlike između ’ibadeta taguta i tehakuma tagutu, i da čovjek neće biti musliman
dok ne sprovede kufr u sve tagute, bez izuzimanja Nusretovih i Bilibanijevih
jedinki.
Hvala Allahu, knjigu „Fethul‐Medžid“ komentar Kitabut‐tevhida od šejha
’Abdurrahmana znam otkako samo naučio arapski jezik, i od tog dana vjerujem u
ono što sam u njoj naučio, a vašem prolaganom hodži i poznatom munafiku sam
prije više od deset godina prevodio govor učenjaka o tevhidu i kufru u taguta, da
bi ga on čitao sa minbera, ne shvatajući ga niti vjerujući u njega, da bi danas svoj
nifak zapečatio borbom protiv ispravnog vjerovanja spletkama koje priliče samo
licemjerima koji su svoja tjelesa hranili kufrom, nifakom i jedenjem ljudskog
imetka na zabranjen način.
Kako vam samo odgovaraju riječi Uzvišenog Allaha:
اﺣ ًـﺪا ﻻﱠ إِﻟَــﻪَ إِﻻﱠ ِ ون اﻟﻠّ ِﻪ واﻟْﻤ ِﺴﻴﺢ اﺑﻦ ﻣﺮَﱘ وﻣـﺎ أ ُِﻣـﺮواْ إِﻻﱠ ﻟِﻴـﻌﺒ ُـﺪواْ إِﻟَــﻬﺎ و ِ ﱠاﲣَ ُﺬواْ أَﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎﻧَـﻬﻢ أَرﺑﺎﺑﺎ ﱢﻣﻦ د
َ ً ُْ َ ُ َ َ َ َْ َ ْ َ َ َ ُ ً َْ ْ ُ َ ْ ُ َ ْ ُ َ َ ْ
ـﻮرﻩُ َوﻟَ ْـﻮ َﻛـ ِﺮَﻩ ِ ِ ِ ِِ ِ ِ
َ ُـﻮر اﻟﻠّـﻪ ﺑـﺄَﻓْـ َﻮاﻫﻬ ْﻢ َوﻳَـﺄْ َﰉ اﻟﻠّـﻪُ إﻻﱠ أَن ﻳُـﺘ ﱠﻢ ﻧ َ ُ﴾ ﻳُِﺮﻳ ُـﺪو َن أَن ﻳُﻄْﻔ ُـﺆواْ ﻧ٣١﴿ ُﻫ َﻮ ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ َﻋ ﱠﻤـﺎ ﻳُ ْﺸـ ِﺮُﻛﻮ َن
﴾٣٣﴿ ن َ اﳊَ ﱢﻖ ﻟِﻴُﻈْ ِﻬَﺮﻩُ َﻋﻠَﻰ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ ُﻛﻠﱢ ِﻪ َوﻟَ ْﻮ َﻛ ِﺮَﻩ اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ ْ ﴾ ُﻫ َﻮ اﻟﱠ ِﺬي أ َْر َﺳ َﻞ َر ُﺳﻮﻟَﻪُ ﺑِﺎ ْﳍَُﺪى َوِدﻳ ِﻦ٣٢﴿ اﻟْ َﻜﺎﻓُِﺮو َن
ﺼـﺪﱡو َن َﻋــﻦ َﺳـﺒِ ِﻴﻞ اﻟﻠّـ ِـﻪ ِ ِ ﻳــﺎ أَﻳـﱡﻬــﺎ اﻟﱠـ ِـﺬﻳﻦ آﻣﻨُـﻮاْ إِ ﱠن َﻛﺜِــﲑا ﱢﻣــﻦ اﻷَﺣﺒــﺎ ِر واﻟﱡﺮﻫﺒـ
ُ َـﺎس ﺑِﺎﻟْﺒَﺎﻃـ ِـﻞ َوﻳ
ِ ـﺎن ﻟَﻴَـﺄْ ُﻛﻠُﻮ َن أ َْﻣـ َـﻮ َال اﻟﻨﱠـ َْ َ َْ َ ً َ َ َ َ
ٍ ِ ٍ ِ ِ ِ ِ
﴾٣٤﴿ ﻀﺔَ َوﻻَ ﻳُﻨﻔ ُﻘﻮﻧَـ َﻬﺎ ﰲ َﺳﺒ ِﻴﻞ اﻟﻠّﻪ ﻓَـﺒَﺸ ْﱢﺮُﻫﻢ ﺑ َﻌ َﺬاب أَﻟﻴﻢ ِ ِ
ﺐ َواﻟْﻔ ﱠ ﱠ ِ ِﱠ
َ ﻳﻦ ﻳَﻜْﻨُﺰو َن اﻟﺬ َﻫ َ َواﻟﺬ
Oni, pored Allaha, za gospodare uzeše svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha,
sina Merjemina, a naređeno im je da ’ibadete samo jednom Bogu ‐ nema boga
osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu pridružuju. ﴾31﴿ Oni žele
EBU MUHAMMED 537
da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo
Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima. ﴾32﴿ On je poslao Poslanika Svoga s
uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po
volji mušricima. ﴾33﴿ O vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen
način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju. Onima koji zlato i srebro
gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu ‐ navijesti bolnu patnju. ﴾34﴿921
Vi ste promjenili Allahov din, odvraćate od njega i borite se protiv islama i
muslimana, i postavili ste se kao gospodari i božanstva neukog naroda, ali što je
istina, u znanju se ne možete porediti sa učenjacima Jevreja i kršćana nekad, niti
sa njihovim pobožnjacima, i jedete imetak ljudi dan i noć i trošite ga u
nepokornosti Allahu, a mnogi od vas ga sakupljaju i gomilaju.
Sve to krijete iza odbrane „mudžahida i uleme“ od „tekfirovaca“, koji su vas
mjesecima javno pozivali na raspravu, a odjednom se poče širiti kako ste vi „sa
njima završili“. Ako mislite da nećete ubrzo doživjeti najgorčiji završetak, grdno se
varate. A Allah nevjernicima i griješnicima dolazi odande odakle se najmanje
nadaju. Čekajte i mi čekamo!
Šejh ’Abdurrahman, rahimehullah, je u poglavlju knjige tevhida otpočetog
riječima Uzvišenog:
ِ ُـﻚ ﻳ ِﺮﻳ ُـﺪو َن أَن ﻳـﺘﺤـﺎ َﻛﻤﻮاْ إِ َﱃ اﻟﻄﱠـﺎﻏ ِ ِ ِِ ﱠ
ﻮت ُ َ ََ ُ َ ﻚ َوَﻣﺎ أُﻧـ ِﺰَل ﻣـﻦ ﻗَـْﺒﻠَ ﱠﻬ ْﻢ َآﻣﻨُﻮاْ ِﲟَﺎ أُﻧ ِﺰَل إِﻟَْﻴ
ُ ﻳﻦ ﻳَـ ْﺰﻋُ ُﻤﻮ َن أَﻧـ
َ أَ َﱂْ ﺗَـَﺮ إ َﱃ اﻟﺬ
ِ ِ ِ ﻳﺪ اﻟﺸﱠﻴﻄَﺎ ُن أَن ﻳ ِ ِ
ُ﴾ َوإِ َذا ﻗﻴ َـﻞ َﳍـُ ْﻢ ﺗَـ َﻌـﺎﻟَ ْﻮاْ إِ َﱃ َﻣـﺎ أَﻧ َـﺰَل اﻟﻠّـﻪ٦١﴿ ﺿﻼَﻻً ﺑَﻌﻴ ًـﺪا َ ﻀﻠﱠ ُﻬ ْﻢ ُ ْ ُ َوﻗَ ْﺪ أُﻣُﺮواْ أَن ﻳَ ْﻜ ُﻔُﺮواْ ﺑِﻪ َوﻳُِﺮ
ِِ ِ
﴾٦٢﴿ ودا ً ﺻ ُﺪُ ﻨﻚ َ ﺼﺪﱡو َن َﻋ ُ َﲔ ﻳَ ﺖ اﻟْ ُﻤﻨَﺎﻓﻘ َ َْوإِ َﱃ اﻟﱠﺮ ُﺳﻮل َرأَﻳ
Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se tebi objavljuje i što je
objavljeno prije tebe, hoće (žele) da se tehakume tagutu, a naređen im je kufr u
njega, a šejtan želi da ih odvede u daleku zabludu. ﴾60﴿ A kada im se kaže dođite
onome što je Allah objavio i Poslaniku vidiš munafike kako se od tebe okreću.
922
﴾61﴿,
rekao:
"واﻵﻳﺔ ذاﻣﺔ ﳌﻦ ﻋﺪل ﻋﻦ اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وﲢﺎﻛﻢ إﱃ ﻣﺎ ﺳﻮاﳘﺎ:-رﲪﻪ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ- ﻗﺎل اﻟﻌﻤﺎد اﺑﻦ ﻛﺜﲑ
ﰲ ﺣﺪﻩ-رﲪﻪ اﷲ- وﺗﻘﺪم ﻣﺎ ذﻛﺮﻩ اﻟﻌﻼﻣﺔ اﺑﻦ اﻟﻘﻴﻢ."ﻣﻦ اﻟﺒﺎﻃﻞ; وﻫﻮ اﳌﺮاد ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﻫﺎﻫﻨﺎ
921
Sura Et‐Tevba (9) 31‐34
922
Sura En‐Nisa' (4) 60‐61
538 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻓﻜﻞ ﻣﻦ ﺣﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ ﻛﺘﺎب، وأﻧﻪ ﻛﻞ ﻣﺎ ﲡﺎوز ﺑﻪ اﻟﻌﺒﺪ ﺣﺪﻩ ﻣﻦ ﻣﻌﺒﻮد أو ﻣﺘﺒﻮع أو ﻣﻄﺎع،ﻟﻠﻄﺎﻏﻮت
ﻓﻘﺪ ﺣﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت اﻟﺬي أﻣﺮ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﻋﺒﺎدﻩ اﳌﺆﻣﻨﲔ أن،اﷲ وﺳﻨﺔ رﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ
،ﻳﻜﻔﺮوا ﺑﻪ; ﻓﺈن اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ ﻟﻴﺲ إﻻ إﱃ ﻛﺘﺎب اﷲ وﺳﻨﺔ رﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ وﻣﻦ ﻛﺎن ﳛﻜﻢ ﻤﺎ
وأﻧﺰﻟﻪ ﻣﻨﺰﻟﺔ، وﺧﺮج ﻋﻤﺎ ﺷﺮﻋﻪ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ،ﻓﻤﻦ ﲢﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑﳘﺎ ﻓﻘﺪ ﲡﺎوز ﺑﻪ ﺣﺪﻩ
.ﻻ ﻳﺴﺘﺤﻘﻬﺎ
„Rekao je ’Imad b. Kethir, rahimehullah: „Ajet kudi svakog ko odstupi od Knjige i
Sunneta i tehakumi se nečem drugom mimo njih od neistina (batil). To se ovdje
želi pojmom tagut.“
Prethodila je i definicija taguta, koju je spomenuo Ibnul‐Qajjim, rahimehullah; da
je tagut sve čime je rob prešao granicu, od ma’buda ili metbu’a ili muta’a. Otuda,
svako ko traži sud iz nečeg drugog mimo Allahove Knjige i Sunneta Njegovog
Poslanika, ., je tražio hukm od taguta (muhakemeh), u pogledu kojeg je Allah
naredio vjernicima da zanevjeruju u njega, jer tehakum ne pripada osim Knjizi
Allaha i Sunnetu Njegovog Poslanika, ., i onima koji sude njima. Pa ko se
tehakumi nečem drugom mimo njih923 time je prešao njegovu granicu, i izašao iz
onoga što je propisao Allah i Njegov Poslanik, ., i dao mu stepen kojeg ne
zaslužuje.“
Rekoh, obrati pažnju na zadnju rečenicu, i vidjećeš prethodno objašnjene
temelje, i da je onaj koji za sudiju uzme tagutski zakon, time upao u tagutijjet i
širk, jer je tim postupkom prešao i svoju i granicu tagutskog zakona, i dao mu
stepen sudije i zakona, a to bez sumnje znači napuštanje tevhida i izlazak iz
zakona Allaha i Njegovog Poslanika, .. A „učiniti“ taj zakon stalnim je dodatak na
nevjerstvo i još jači ukazatelj na odbijanje šerijata ili neku drugu vrstu nevjerstva.
Nakon toga je rekao:
ﻓﺈن ﻛﺎن اﳌﻌﺒﻮد ﺻﺎﳊﺎ ﺻﺎرت ﻋﺒﺎدة اﻟﻌﺎﺑﺪ ﻟﻪ راﺟﻌﺔ،وﻛﺬﻟﻚ ﻣﻦ ﻋﺒﺪ ﺷﻴﺌﺎ دون اﷲ ﻓﺈﳕﺎ ﻋﺒﺪ اﻟﻄﺎﻏﻮت
ِ ِ ُ ﺸﺮﻫﻢ ﺟ ِﻤﻴﻌﺎً ﺛُ ﱠﻢ ﻧَـ ُﻘ
ﻳﻦ أَ ْﺷ َﺮُﻛﻮا َﻣ َﻜﺎﻧَ ُﻜ ْﻢ َ ﻮل ﻟﻠﱠﺬ َ ْ ُ ُ ُ } َوﻳَـ ْﻮَم ﻧَ ْﺤ: ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،إﱃ اﻟﺸﻴﻄﺎن اﻟﺬي أﻣﺮﻩ ﺎ
ﺎل ُﺷ َﺮَﻛﺎ ُؤ ُﻫ ْﻢ َﻣﺎ ُﻛ ْﻨﺘُ ْﻢ إِﻳﱠﺎﻧَﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن ﻓَ َﻜ َﻔﻰ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َﺷ ِﻬﻴﺪاً ﺑَـ ْﻴـﻨَـﻨَﺎ َوﺑَـ ْﻴـﻨَ ُﻜ ْﻢَ َأَﻧْـﺘُ ْﻢ َو ُﺷ َﺮَﻛﺎ ُؤُﻛ ْﻢ ﻓَـ َﺰﻳﱠـﻠْﻨَﺎ ﺑَـ ْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ َوﻗ
ﺿ ﱠﻞَ ْﺤ ﱢﻖ َو ِ
ُ ﺖ َوُردﱡوا إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠﻪ َﻣ ْﻮ ٍ ﻚ ﺗَـ ْﺒـﻠُﻮ ُﻛ ﱡﻞ ﻧَـ ْﻔ َ ِﻴﻦ ُﻫﻨَﺎﻟ ِِ ِ َ إِ ْن ُﻛﻨﱠﺎ َﻋﻦ ِﻋﺒ
َ ﻻﻫ ُﻢ اﻟ ْ َﺳﻠَ َﻔ ْ ﺲ َﻣﺎ أ َ ﺎدﺗ ُﻜ ْﻢ ﻟَﻐَﺎﻓﻠ َ ْ
923
Ko se tehakumi nekom zakonu mimo Knjige i Sunneta, bez obzira na njegov vanjski opis. A iz riječi onih koji
dozvoljavaju tehakumu tagutskom zakonu čiji je opis u vanjštini identičan šerijatskom proizilazi da taj propis, iako
je potekao od taguta, nije tagut i nije batil kojeg spominje Ibn Kethir. Allahulmuste’an!
EBU MUHAMMED 539
ﳑﺎ ﻳﺘﺨﺬﻩ اﳌﺸﺮﻛﻮن،وإن ﻛﺎن ﳑﻦ ﻳﺪﻋﻮ إﱃ ﻋﺒﺎدة ﻧﻔﺴﻪ أو ﻛﺎن ﺷﺠﺮا أو ﺣﺠﺮا أو ﻗﱪا أو ﻏﲑ ذﻟﻚ
ﻓﻬﻲ ﻣﻦ اﻟﻄﺎﻏﻮت اﻟﺬي أﻣﺮ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﻋﺒﺎدﻩ أن ﻳﻜﻔﺮوا،أﺻﻨﺎﻣﺎ ﻋﻠﻰ ﺻﻮر اﻟﺼﺎﳊﲔ واﳌﻼﺋﻜﺔ وﻏﲑ ذﻟﻚ
وﻫﺬا ﻛﻠﻪ ﻣﻦ ﻋﻤﻞ اﻟﺸﻴﻄﺎن، وﻳﺘﱪءوا ﻣﻨﻪ; وﻣﻦ ﻋﺒﺎدة ﻛﻞ ﻣﻌﺒﻮد ﺳﻮى اﷲ ﻛﺎﺋﻨﺎ ﻣﻦ ﻛﺎن،ﺑﻌﺒﺎدﺗﻪ
ﻓﻬﻮ اﻟﺬي دﻋﺎ إﱃ ﻛﻞ ﺑﺎﻃﻞ وزﻳﻨﻪ ﳌﻦ ﻓﻌﻠﻪ; وﻫﺬا ﻳﻨﺎﰲ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ اﻟﺬي ﻫﻮ ﻣﻌﲎ ﺷﻬﺎدة أن ﻻ إﻟﻪ،وﺗﺴﻮﻳﻠﻪ
ﺖ ﻟَ ُﻜ ْﻢ ْ َ }ﻗَ ْﺪ َﻛﺎﻧ: ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ، ﻫﻮ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﻜﻞ ﻃﺎﻏﻮت ﻋﺒﺪﻩ اﻟﻌﺎﺑﺪون ﻣﻦ دون اﷲ: ﻓﺎﻟﺘﻮﺣﻴﺪ.إﻻ اﷲ
ِ أُﺳﻮةٌ ﺣﺴﻨَﺔٌ ﻓِﻲ إِﺑـﺮ ِاﻫﻴﻢ واﻟﱠ ِﺬﻳﻦ ﻣﻌﻪُ إِ ْذ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻟَِﻘﻮِﻣ ِﻬﻢ إِﻧﱠﺎ ﺑـﺮآء ِﻣ ْﻨ ُﻜﻢ وِﻣ ﱠﻤﺎ ﺗَـ ْﻌﺒ ُﺪو َن ِﻣﻦ ُد
ون اﻟﻠﱠ ِﻪ َﻛ َﻔ ْﺮﻧَﺎ ْ ُ َ ْ ُ َُ ْ ْ ََ َ َ َ َْ َ َ َْ
وﻛﻞ ﻣﻦ ﻋﺒﺪ ﻏﲑ اﷲ ﻓﻘﺪ.{ُﻀﺎءُ أَﺑَﺪاً َﺣﺘﱠﻰ ﺗُـ ْﺆِﻣﻨُﻮا ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َو ْﺣ َﺪﻩ َ ْﺑِ ُﻜ ْﻢ َوﺑَ َﺪا ﺑَـ ْﻴـﻨَـﻨَﺎ َوﺑَـ ْﻴـﻨَ ُﻜ ُﻢ اﻟ َْﻌ َﺪ َاوةُ َواﻟْﺒَـﻐ
"اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻣﺎ ﻋُﺒﺪ ﻣﻦ:رﲪﻪ اﷲ- ﻗﺎل اﻹﻣﺎم ﻣﺎﻟﻚ.ﺟﺎوز ﺑﻪ ﺣﺪﻩ وأﻋﻄﺎﻩ ﻣﻦ اﻟﻌﺒﺎدة ﻣﺎ ﻻ ﻳﺴﺘﺤﻘﻪ
."دون اﷲ
„Ako se radi o onome koji poziva da se ’ibadeti njemu, ili o drvetu, ili kamenu, ili
kaburu ili nečem drugom od onoga što mušrici uzimaju kao kipove u liku dobrih
ljudi i meleka i drugih, to spada u taguta u kojeg je Allah naredio vjernicima da
zanevjeruju u ’ibadet njemu i da ga se odreknu, i od ’ibadeta svakog ma’buda
540 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
mimo Allaha, o bilo kome da se radi. I sve je to šejtansko djelo i ono što on lijepim
prikazuje.
On je taj koji poziva u svaku neistinu (bātil) i ukrašava je onom koji ga radi, i to
negira tevhid koji je značenje šehadeta la ilahe illallah. Jer tevhid je kufr u svakog
taguta kojem ’ibadete obožavaoci drugog mimo Allaha, kao što je rekao
Uzvišeni: Vi imate divan uzor u Ibrahimu i onima koji su sa njim, kada rekoše
svom narodu: „Mi se odričemo od vas i svega čemu 'ibadetite mimo Allaha.
Zanevjerovali smo u vas, i između vas i nas će očigledno biti neprijateljstvo i
mržnja, zauvijek, sve dok ne povjerujete u Allaha, Njega jedino...
Svako ko 'ibadeti nečem drugom mimo Allaha njime je prešao svoju/njegovu
granicu i dao mu od 'ibadeta ono što ne zaslužuje. Rekao je imam Malik: „Tagut je
sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha“.“
Dakle, tevhid je kufr u svaku jedinku taguta, a ne kao što kažu neznalice da je
tevhid kufr u „kategoriju ili rod taguta“ iz čega izlaze neke „jedinke taguta“, što je
vjerski, jezički i razumski nemoguće. Ako je kufr u taguta rukn tevhida, a kufr u
taguta se sastoji od opisa bez kojih on ne postoji, onda ni tevhid ne postoji bez
njihovog postojanja, i ovo sve ukazuje na porijeklo „objave“ u koju pozivaju
Bilibani i Nusret koji kažu da je aslud‐din tevhid, i uprkos tome neke opise iz kufra
u taguta koji su u njemu ruknovi ili levāzimi čiji nestanak znači nestanak kufra u
taguta, izvode iz aslud‐dina. Ko je promjenio vjeru poslanika? Ja ili oni? I u kojoj
mes’eli!
Nastavlja šejh ’Abdurrahman, poistovjećujući ’ibadet tagutu ’ibadeta i
tehakum i tahkim tagutu hukma:
،وﻛﺬﻟﻚ ﻣﻦ دﻋﺎ إﱃ ﲢﻜﻴﻢ ﻏﲑ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻓﻘﺪ ﺗﺮك ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ورﻏﺐ ﻋﻨﻪ
وﺧﺎﻟﻒ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻓﻴﻤﺎ أﻣﺮﻩ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﺑﻪ ﰲ،وﺟﻌﻞ ﷲ ﺷﺮﻳﻜﺎ ﰲ اﻟﻄﺎﻋﺔ
َ ُاﺣ َﺬ ْرُﻫ ْﻢ أَ ْن ﻳَـ ْﻔﺘِﻨ
ِ ﻮك َﻋ ْﻦ ﺑَـ ْﻌ
ﺾ َﻣﺎ أَﻧْـ َﺰ َل ِ ﱠ ِ ِ
َ اﺣ ُﻜ ْﻢ ﺑَـ ْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ ﺑ َﻤﺎ أَﻧْـ َﺰ َل اﻟﻠﻪُ َوﻻ ﺗَـﺘﱠﺒ ْﻊ أ َْﻫ َﻮ
ْ اء ُﻫ ْﻢ َو ْ } َوأَن:ﻗﻮﻟﻪ
ﻴﻤﺎ َﺷ َﺠ َﺮ ﺑَـ ْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ ﺛُ ﱠﻢ ﻻ ﻳَ ِﺠ ُﺪوا ﻓِﻲ ِ َ ﻚ ﻻ ﻳـ ْﺆِﻣﻨُﻮ َن ﺣﺘﱠﻰ ﻳﺤ ﱢﻜﻤ َ اﻟﻠﱠﻪُ إِﻟ َْﻴ
َ ﻮك ﻓ ُ َُ َ ُ َ }ﻓَﻼ َوَرﺑﱢ: وﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ.{ﻚ
.{ًﺴﻠﱢ ُﻤﻮا ﺗَ ْﺴﻠِﻴﻤﺎ َ ُﺖ َوﻳ َ َأَﻧْـ ُﻔ ِﺴ ِﻬ ْﻢ َﺣ َﺮﺟﺎً ِﻣ ﱠﻤﺎ ﻗ
َ ﻀ ْﻴ
„Isto tako onaj koji poziva tahkimu nekog drugog mimo Allaha i Njegovog
Poslanika,924 time ostavlja ono čime je došao Poslanik, ., i odbija ga,925 i čini
924
Tako vam Allaha Uzvišenog, onaj koji je dozvolio tehakum tagutu laičkih sudnica je li dozvolio tehakum onome
koji sudi Kur’anom i Sunnetom ili je dozvolio i pozvao u tehakum i tahkim laičkih zakona?!
925
Ovo je dokaz da opis namjernog tahkima taguta u sebi sadrži značenje „odbijanje Allahovog dina“.
EBU MUHAMMED 541
Allahu sudruga u pokornosti, i suprotno postupa onome čime je došao Allahov
Poslanik, ., u onom što mu je Uzvišeni Allah naredio u Svojim riječima:
Sudi među njima onim što je Allah objavio, i nemoj slijediti njihove prohtjeve, i
čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti je Allah objavio, i Svojim riječima,
Uzvišen je: Ne, tako mi tvog Gospodara! Neće vjerovati dok samo tebe ne uzmu
za sudiju u svemu u čemu se međusobno spore, a zatim u svojim dušama ne
osjete nikakve tegobe zbog onoga čime si presudio i dok se u potpunosti ne
pokore.“
أو ﻃﻠﺐ،ﻓﻤﻦ ﺧﺎﻟﻒ ﻣﺎ أﻣﺮ اﷲ ﺑﻪ ورﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﺑﺄن ﺣﻜﻢ ﺑﲔ اﻟﻨﺎس ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ
ﻓﺈن اﷲ ﺗﻌﺎﱃ، وإن زﻋﻢ أﻧﻪ ﻣﺆﻣﻦ، ﻓﻘﺪ ﺧﻠﻊ رﺑﻘﺔ اﻹﺳﻼم واﻹﳝﺎن ﻣﻦ ﻋﻨﻘﻪ،ذﻟﻚ اﺗﺒﺎﻋﺎ ﳌﺎ ﻳﻬﻮاﻩ وﻳﺮﻳﺪﻩ
"ﻳﺰﻋﻤﻮن" ﻣﻦ ﻧﻔﻲ إﳝﺎ ﻢ؛ ﻓﺈن: وأﻛﺬ ﻢ ﰲ زﻋﻤﻬﻢ اﻹﳝﺎن ﳌﺎ ﰲ ﺿﻤﻦ ﻗﻮﻟﻪ،أﻧﻜﺮ ﻋﻠﻰ ﻣﻦ أراد ذﻟﻚ
ﳛﻘﻖ ﻫﺬا،"ﻳﺰﻋﻤﻮن" إﳕﺎ ﻳﻘﺎل ﻏﺎﻟﺒﺎ ﳌﻦ ادﻋﻰ دﻋﻮى ﻫﻮ ﻓﻴﻬﺎ ﻛﺎذب ﳌﺨﺎﻟﻔﺘﻪ ﳌﻮﺟﺒﻬﺎ وﻋﻤﻠﻪ ﲟﺎ ﻳﻨﺎﻓﻴﻬﺎ
ﻓﺈذا ﱂ ﳛﺼﻞ ﻫﺬا، "وﻗﺪ أﻣﺮوا أن ﻳﻜﻔﺮوا ﺑﻪ"؛ ﻷن اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت رﻛﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ﻛﻤﺎ ﰲ آﻳﺔ اﻟﺒﻘﺮة:ﻗﻮﻟﻪ
.اﻟﺮﻛﻦ ﱂ ﻳﻜﻦ ﻣﻮﺣﺪا
„Pa ko suprotno postupi926 onome što je naredio Allah i Njegov Poslanik, .,
sudeći među ljudima nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, ili to traži
slijedeći927 svoje prohtjeve i ono što želi, skinuo je omču islama i imana sa svog
vrata, makar tvrdio da je mu’min. Jer je Uzvišeni Allah ukorio one koji su to htjeli, i
njihovu tvrdnju imana proglasio lažnom, zbog onoga što u sebi sadrže Njegove
riječi „tvrde“ od negacije njihovog imana, jer „tvrde“ se najčešće kaže samo za
nekog koji se poziva na neku tvrdnju u kojoj je lažac, zbog suprotnog postupanja
onom što ona za sobom povlači i rađenja onoga što je negira. To potvrđuju
Njegove riječi: ...a naređeno im je da zanevjeruju u njega..., jer je kufr u taguta
rukn tevhida kao što je u ajetu El‐Baqara, pa ako se ovaj rukn ne ostvari928 neće
biti muvehhid.“929
Ko traži suđenje nečim drugim mimo šerijata, upao je time u nevjernički
tehakum, bez obzira na tahrim i tahlil, jer nije uvjet ostvarenja vanjštinskog
nevjerničkog pridržavanja tagutskog zakona, hukmom i tehakumom, da u sebi
sadrži promjenu šerijatskih propisa poput ohalaljivanja harama i obratno, kao što
926
Ovo obuhvata zakon koji pripisan Kur’anu i Sunnetu koji mu se suprotstavlja u opisu kao i zakon taguta koji su
ih propisali neovisno od Allaha iako su u vanjštini identični šerijatskim.
927
Tehakum tagutu i tahkim njegovog zakona je nevjerničko slijeđenje šejtana ili strasti iza kojih stoji šejtan.
928
Ako se ne ostvari rukn kufra u taguta sudije i taguta zakona bez obzira na njegov izgled.
Fethul‐Medžid, str. 392
929
542 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
smo objasnili, već se gleda koga je uzeo za zakon i sudiju. I nek’ je Allah na
pomoći.
Sa aspekta činjenice da je to veliki kufr i da se time pokorio šejtanu je to
pokornost koja je veliki širk, iako je podizanje taguta hukma na stepen sudije i
njegovog zakona na stepen šerijata osnova velikog širka pokornosti i slijeđenja
zakona taguta sudije.
Nastavlja šejh:
„Tevhid je temelj imana, od kojeg ovisi ispravnost ili neispravnost svih djela, kao
što je to jasno u riječima Uzvišenog: Ko zanevjeruje u taguta a vjeruje u Allaha,
prihvatio se za najčvršću vezu. El‐Baqara 256, to zbog toga što je tehakum tagutu
iman u njega.
ﺿﻼﻻً ﺑَ ِﻌﻴﺪاً{ ﻳﺒﲔ ﺗﻌﺎﱃ ﰲ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ أن اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت ﳑﺎ ِ ﺸ ْﻴﻄَﺎ ُن أَ ْن ﻳ
َ ﻀﻠﱠ ُﻬ ْﻢ ُ } َوﻳُ ِﺮﻳ ُﺪ اﻟ ﱠ:وﻗﻮﻟﻪ
، وﻳﺒﲔ أن ذﻟﻚ ﳑﺎ أﺿﻞ ﺑﻪ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻣﻦ أﺿﻠﻪ; وأﻛﺪﻩ ﺑﺎﳌﺼﺪر،ﻳﺄﻣﺮ ﺑﻪ اﻟﺸﻴﻄﺎن وﻳﺰﻳﻨﻪ ﳌﻦ أﻃﺎﻋﻪ
: ﻓﻔﻲ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ أرﺑﻌﺔ أﻣﻮر. ﻓﺪل ﻋﻠﻰ أن ذﻟﻚ ﻣﻦ أﻋﻈﻢ اﻟﻀﻼل وأﺑﻌﺪﻩ ﻋﻦ اﳍﺪى،ووﺻﻔﻪ ﺑﺎﻟﺒﻌﺪ
. أﻧﻪ ﻣﻦ إرادة اﻟﺸﻴﻄﺎن:اﻷول
. أﻧﻪ ﺿﻼل:اﻟﺜﺎﻧﻲ
. ﺗﺄﻛﻴﺪﻩ ﺑﺎﳌﺼﺪر:اﻟﺜﺎﻟﺚ
ﻓﺴﺒﺤﺎن اﷲ ﻣﺎ أﻋﻈﻢ ﻫﺬا اﻟﻘﺮآن وﻣﺎ أﺑﻠﻐﻪ! وﻣﺎ أدﻟﻪ ﻋﻠﻰ. وﺻﻔﻪ ﺑﺎﻟﺒﻌﺪ ﻋﻦ ﺳﺒﻴﻞ اﳊﻖ واﳍﺪى:اﻟﺮاﺑﻊ
.ﺻﻠﻮات اﷲ وﺳﻼﻣﻪ ﻋﻠﻴﻪ- وﺑﻠﻐﻪ ﻋﺒﺪﻩ اﻟﺼﺎدق اﻷﻣﲔ، أوﺣﺎﻩ إﱃ رﺳﻮﻟﻪ اﻟﻜﺮﱘ،أﻧﻪ ﻛﻼم رب اﻟﻌﺎﳌﲔ
„A Njegove riječi: a šejtan želi da ih navede u daleku zabludu; objašnjava Uzvišeni
u ovom ajetu da je tehakum tagutu stvar koju naređuje šejtan i koju uljepšava
onome koji mu se pokorava. I objašnjava da je to stvar preko koje je šejtan zaveo
one koje je zaveo, i to je potvrdio infinitivnom imenicom i opisao je „dalekom“, što
ukazuje da je to najveća i najdalja zabluda od upute. Dakle, u ovom ajetu imamo
četiri stvari:
Prva: da je to šejtanska želja;
Druga: da je zabluda;
Treća: da je potvrđen infinitivom imenicom;
Četvrta: da je opisan „udaljenošću“ od puta istine i upute.
SubhanAllah! Kako je veličanstven ovaj Kur’an i kako je rječit! I kako samo ukazuje
na to da je on Govor Gospodara svjetova, kojeg je objavio Svom plemenitom
EBU MUHAMMED 543
poslaniku, i kojeg je dostavio njegov iskreni i povjerljivi rob, salavatullahi ve
selamuhu’alejhi.“930
Učenjaci ne izlaze iz govora Uzvišenog, na njega ne dodaju niti oduzimaju.
Tehakum tagutu je kao ’ibadet tagutu obredima, najveća i najudaljenija zabluda
od puta istine i upute i spada u obožavanje šejtana u bilo kojem mjestu ili
vremenu. Ako neko ima „rječitiju i iskreniju svetu knjigu“ neka nam je spomene, a
mi kao što smo učinili kufr u njihove „svete knjige“ smo zbog njihovog laganja na
Allaha i mijenjanja Njegove vjere i mnogo drugih stvari, učinili kufr i u njih.
Sva ova moja objašnjavanja ne bi bila potrebna da se nisu pojavili šejtani
džinna i ljudi koji iskrivljuju značenje Allahove riječi, jer Allahov govor je toliko
jasan da me je strah da govorom ljudi ne zbunimo ljude. Rekao je šejh Sulejman b.
’Abdillah, rahimehullah, u istom poglavlju:
„S obzirom da tevhid koji je značenje šehadeta la ilahe illallah, obuhvata iman u
Poslanika, ., i za sobom ga neminovno povlači, i to su dva šehadeta, i zbog toga
ih je vjerovjesnik, ., učinio jednim ruknom u svojim riječima: „Islam je izgrađen
na petoro; šehadetu da nema nikog zaslužnog ’ibadeta osim Allaha i da je
Muhammed Allahov Poslanik, ., uspostavljanju namaza, davanju zekata,
postu ramazana, i hadžu Bejta svakom ko je u stanju doći do njega“, u ovom
poglavlju je skrenuo pažnju931 na ono što tevhid u sebi sadrži i za sobom
neminovnom uzročnom povezanošću povlači od tahkima Poslanika, ., u
sporovima.
Jer to je ono što za sobom povlači (muqteda) šehadet la ilahe illallah, i njegov
lazim koji je neophodan za svakog mu’mina. Jer onaj koji je spoznao la ilahe
illallah se mora povinuti Allahovom hukmu i predati Njegovoj odredbi, koja je
došla od Njega na rukama Njegovog Poslanika Muhammeda, .. Pa ko posvjedoči
da nema boga osim Allaha a zatim u sporovima odstupi tahkimu nekog drugog
mimo932 Poslanika, ., takav je slagao u svom šehadetu.
Ako hoćeš možeš reći da s obzirom da se tevhid gradi na dva šehadeta, jer oni se
zbog njihove uzročne povezanosti ne mogu odvojiti jedan od drugog, a ono što je
prethodilo iz ove knjige od značenja šehadeta la ilahe illallah, koji u sebi sadrži
Allahov haqq nad Svojim robovima, u ovom poglavlju je skrenuo pažnju na
značenje šehadeta da je Muhammed Allahov Poslanik, koji u sebi sadrži haqq
930
Fethul‐Medžid, str. 344‐345
931
Njegov djed šejh Muhammed je u tom poglavlju Knjige Tevhida skrenuo pažnju na...
932
Tako vam Allaha? Koje se značenje nameće svakom čovjeku prilikom čitanja ovih riječi? Tehakum zakonu koji
nije Kur’an i Sunnet bez obzira na njegov izgled ili samo tehakum zakonima koji su u svom obliku suprotni
šerijatskim propisima.
544 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Poslanika ., jer on u sebi sadrži da je on rob, koji se ne obožava, i iskreni Poslanik
koji ne laže, već mu se pokorava i slijedi se, jer je dostavljač od Uzvišenog Allaha.
Dakle, njemu, ., pripada pozicija poslanice i dostavljanja od Allaha i suđenja
među ljudima u onome u čemu su se razišli, jer on ne sudi osim Allahovim
hukmom. I ljubavlju prema njemu više od sebe samog, porodice, imetka i
domovine, i da on nema ništa od božanstva. On je samo Allahov rob i Njegov
Poslanik, kao što je Uzvišeni rekao: A kad je Allahov rob ustao da mu se pomoli,
oni su se u gomilama oko njega tiskati stali. El‐Džinn 9
Rekao je Allahov Poslanik, .: „Ja sam samo rob. Zato recite Allahov rob i Njegov
Poslanik!“
U levazime toga spada slijeđenje njega i njegov tahkim u sporovima, i
ostavljanje tehakuma nekom drugom, kojeg rade munafici koji tvrde da u njega
vjeruju, a tehakume se drugom mimo njega.
Ovim rob ostvaruje potpunost tevhida i potpunost slijeđenja i to je njegova
potpuna sreća, i to je značenje dva šehadeta. Nakon što je ovo postalo jasno,
značenje ajeta kojim je otpočeo poglavlje je da je Allah, tebareke ve te ’ala,
porekao onima koji smatraju da vjeruju u ono što je Allah objavio Svom Poslaniku,
i vjerovjesnicima prije njega, a pored toga želi/hoće da se u rješavanju sporova
tehakumi nečem drugom mimo Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika,933
kao što je to autor spomenuo u povodu njegove objave.
Rekao je Ibnul‐Qajjim da je tagut sve čime se prešla njegova granica. Od riječi
tugjan koja znači prelaženje granice. Otuda je sve čemu se tehakume dvojica koji
se spore, mimo Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika, ., tagut,934 jer se
njime prešla njegova granica.
U to ulazi da svako ko ’ibadeti nečem mimo Allaha u stvari ’ibadeti tagutu, i svojim
ma’budom je prešao svoju/njegovu granicu, i dao mu ’ibadet kojeg ne zaslužuje,
kao što onaj koji poziva u tahkim nekog drugog mimo Uzvišenog Allaha i Njegovog
Poslanika,935 ., poziva u tahkim taguta.
Razmisli kako je Uzvišeni otpočeo ajet poricanjem tog tahkima onom koji smatra
da vjeruje u ono što je Allah objavio Svom Poslaniku, ., i onima prije njega, a
933
Je li to zakon kojim sude taguti hukma od laičkih zakona i slično Kur’an i Sunnet Allahovog Poslanika,
’alejhisselam?!
934
Laičkim zakonima koji su u vanjštini identični šerijatskim se takođe prešla granica jer su ih ljudi popeli na
stepen Allahovih zakona, pa ulaze u značenje taguta, i ne smije im se tehakumiti.
935
Je li onaj koji poziva u tahkim francuskog ili britanskog zakona pozvao u tahkim zakona Kur’ana i Sunneta ili u
tahkim taguta? Gdje li im je samo pamet ostala?!
EBU MUHAMMED 545
zatim pored toga poziva u tahkim nekog drugog mimo Allaha i Njegovog
Poslanika, salallahu ’alejhi ve sellem, i tehakumi se njemu u slučaju spora.
U Njegovim riječima „smatraju“ je negacija imana na kojeg se pozivaju. Zbog toga
nije rekao: „Zar ne vidiš one koji vjeruju“, jer da su oni zaista bili od sljedbenika
imana936 ne bi htjeli/željeli da se tehakume nekom drugom mimo Uzvišenog
Allaha i Njegovog Poslanika, ., i ne bi rekao za njih da „smatraju“, jer se to
najčešće kaže za onoga koji se poziva na nešto u čemu laže ili je na stepenu lašca,
zbog suprotnog postupanja onome što ona nalaže i rađenja onoga što je negira.
Kaže Ibn Kethir: „Ajet kudi svakog koji odstupi od Knjige i Sunneta i tehakumi se
nečem drugom mimo njih od neistine i to se ovdje želi pojmom tagut.“
أي ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وﻫﻮ دﻟﻴﻞ ﻋﻠﻰ أن اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت.{ } َوﻗَ ْﺪ أ ُِﻣ ُﺮوا أَ ْن ﻳَ ْﻜ ُﻔ ُﺮوا ﺑِ ِﻪ:وﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ
وﺗﺮك اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ ﻓﻤﻦ ﱂ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﱂ، ﻓﻼ ﻳﺼﺢ اﻹﳝﺎن إﻻ ﺑﺎﻟﻜﻔﺮ ﺑﻪ،ﻣﻨﺎف ﻟﻺﳝﺎن ﻣﻀﺎد ﻟﻪ
.ﻳﺆﻣﻦ ﺑﺎﻟﻠّﻪ
Njegove riječi, Uzvišen je: a naređeno im je da zanevjeruju u njega, tj. u taguta su
dokaz da tehakum tagutu negira iman, i da mu stoji nasuprot, i da iman nije
ispravan osim kufrom u njega i ostavljanjem tehakuma njemu, pa ko ne ostvari
kufr u taguta ne vjeruje u Allaha.
936
Da su zaista imali iman u srcu on bi ih odvratio od htijenja tehakuma tagutu a kamoli samog tehakuma.
Allahulmuste’an!
937
Tejsirul‐’Azizil‐Hamid, str. 492‐494
546 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Vidimo da je šejh za ostvarenje osnove islama, i osnove kufra u taguta
uslovio ostavljanje djela tehakuma tagutu, i u to nema sumnje. Nusret će reći da
se ovo tiče tehakuma tagutu koji u sebi sadrži ohalaljivanje harama i obratno, a mi
kažemo da se ovo tiče traženja riješavanja sporova suđenjem tagutskim zakonom,
bez obzira hoće li on prihvatiti taj zakon ili neće, jer traženje kufra je kufr, makar
zakoni taguta u vanjštini bili identični zakonima šerijata, kao što je traženje
tahkima taguta, tj. tehakum njemu nevjernička pokornost šejtanu, i sve ovo je
spomenuo šejh Sulejman sin ’Abdullaha. Pa kako god pogledaš, Nusret i Bilibani
ne znaju suštinu velikog širka tehakuma.
Ako Nusret i Bilibani za veliki kufr „njihovog tehakuma“ uvjetuju srčano
ohalaljivanje halala i obratno, mi na to odgovaramo da je nemoguće da se taj
uvjet ostvari jer onaj koji je, na primjer, sto posto naučio da je blud u Allahovoj
vjeri haram ne može nikad povjerovati da je blud u Allahovoj vjeri halal, jer znanje
koje ima u srcu ne može izbrisati iz svog srca, a to što zna da je blud u tagutskom
zakonu halal ne znači ništa.
Znači, uvjetovanje srčanog ohalaljivanja harama i obratno je nemoguće, a Eš‐
Šazili je u svojoj knjizi „Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman“ u posebnom poglavlju
konstatovao ovaj temelj i to je ono na što bez imalo sumnje ukazuje zdrav razum.
Što znači, da je nemoguće nevjerstvo u velikom širku pokornosti i slijeđenja svesti
na uvjerenje srca u neki vid promjene Allahovog zakona nakon znanja o njemu, jer
ono što se zna ne može se izbrisati, a ono što ostaje nakon toga jeste samo šta će
reći svojim jezikom i kojeg će se zakona pridržavati vanjštinski i suštinski, a to
obuhvata i zakone taguta koji su u svom opisu identični šerijatskim zakonima
poput zabrane ubijanja nedužnih ljudi na primjer.
U svim ajetima Allahove Knjige, a što su učenjaci ponovili i potvrdili u svojim
komentarima, je jasno da se za ostvarenje osnove kufra u taguta uvjetuje
ostavljanje tehakuma njemu, a tehakum je djelo, što znači da je mišljenje onih koji
kažu da tehakum tagutu izvodi iz vjere samo uz zadovoljstvo srca i ljubav prema
tagutskom zakonu ili tagutu i slično od srčanih nevjerstava daleko od upute. Jer da
je istina u onome što oni zagovaraju učenjaci uvjetovanost ostvarenja osnove
kufra u taguta, a time i tevhida, ne bi vezali za ostavljanje djela tehakuma tagutu. I
u ovo ne sumnja osim sljedbenik šejtana, šta god o sebi mislio.
Zato ćeš naći iskrene muvehhide i učenjake, koji su shvatili tevhid, da kada o
ovom pitanju govore, veznikom „ili“ uvijek razdvajaju zadovoljstvo tehakumom
tagutu od djela tehakuma tagutu, ukazajući time da se propis tekfira tiče djela
tehakuma tagutu kao što se tiče zadovoljstva srca i drugih srčanih nevjerstava.
Onaj koji se tehakumi tagutu, a nije prisiljen, iako mrzi tagutski zakon, je
EBU MUHAMMED 547
neminovno zadovoljan svojim djelom, jer da nije, ne bi ga uradio, s obzirom da to
sprečava srčani iman.
Allahovi neprijatelji se u ovom kontekstu vežu za riječ „hoće/žele“ da se
tehakume tagutu“, pa kažu da onaj koji se tehakumi tagutu a to „ne želi“ ili „ne
voli“ ili „mrzi“ nije mušrik, pa riječ „žele/hoće“ na ar. „juridune“ tumače u
značenju ljubavi prema tehakumu tagutu ili njegovom zakonu i nju čine „uticajnim
opisom“ za kojeg je Zakonodavac vezao propis tekfira, pa na tome grade da je
onaj koji se tehakumi tagutu a „to ne voli“ musliman. Na ovo sam odgovorio na
predavanjima o tehakumu izgradivši svoj odgovor na konstataciji slijedećih stvari:
1) „Htijenje“ u ajetu se tiče namjere i odluke čovjeka da uradi i izvrši neku stvar i
ne sadrži u sebi značenje „ljubavi“.
„Iradeh“ tj. „htijenje“ ili „želja“ od koje dolazi glagol „juridun“ je unutrašnja
snaga koja čovjeka pokreće ka sprovođenju onoga što je naumio, i kreće se oko
značenja namjere, htijenja, čvrste odluke i želje za činjenjem nečeg, i ona nema
ništa sa značenjem ljubavi i zadovoljstva, iako činjenje nečega neminovno znači
zadovoljstvo sa činom, ali ne mora značiti apsolutno zadovoljstvo sa učinjenim,
poput čovjeka koji je iz ljubavi prema ženi zatražio sihr.
’Ali El‐Hudajr u knjizi „El‐Vesit“, tumačeći značenje „ljubavi“ prilikom govora
o ’ibadetu ljubavi prema Allahu, kaže:
، واﶈﺒﺔ أﻳﻀﺎ اﺳﻢ ﻟﻠﺤﺐ وﻗﺎﻟﻪ ﰲ اﻟﻨﻬﺎﻳﺔ، اﳊﺐ ﻧﻘﻴﺾ اﻟﺒﻐﺾ واﳊﺐ اﻟﻮداد:ﻗﺎل ﰲ ﻟﺴﺎن اﻟﻌﺮب
وﻳﺄﰐ ﲟﻌﲎ ﻣﻴﻞ. واﻟﺘﺤﺒﺐ إﻇﻬﺎر اﳊﺐ واﻹﺣﺒﺎب اﻟﱪوك وأﺣﺐ اﻟﺒﻌﲑ ﺑﺮك اﻫـ ﳐﺘﺼﺮا،وﲢﺒﺐ إﻟﻴﻪ ﺗﻮدد
ﻗﺎل، أن اﻹرادة ﻗﺒﻞ اﻟﻔﻌﻞ واﶈﺒﺔ ﺎ اﻟﻔﻌﻞ: وﻣﻦ اﻟﻔﺮوق ﺑﲔ اﻹرادة واﶈﺒﺔ.اﻟﻨﻔﺲ وﻫﺬا أول ﻣﺮاﺗﺐ اﶈﺒﺔ
واﶈﺒﺔ، ﺗﻘﻮل أﺣﺒﺒﺖ زﻳﺪا وﻻ ﻳﻘﺎل أردت زﻳﺪا، ﻟﻴﺲ اﻟﺮﺿﺎ ﻣﻦ اﻹرادة ﰲ ﺷﻲء اﻫـ116 .اﻟﻌﺴﻜﺮي ص
وﳚﻮز أن ﻳﺮﻳﺪ اﻟﺸﻲء ﻣﻊ، ﲡﺮي ﳎﺮى اﻟﺸﻬﻮة ﻓﻴﻘﺎل أﺣﺐ ﻫﺬا أي اﺷﺘﻬﻴﻪ وﻻ ﻳﻘﺎل ﰲ اﻹرادة اﺷﺘﻬﻴﻪ
ﻛﺮاﻫﻴﺘﻪ ﻟﻪ وﻻ ﻳﻘﺎل ﳛﺐ اﻟﺸﻲء ﻣﻊ ﻛﺮاﻫﻴﺘﻪ ﻟﻪ واﻹرادة ﻳﺘﻌﻠﻖ ﺎ اﻟﻌﺰم واﳌﺸﻴﺌﺔ واﻻﺧﺘﻴﺎر واﻟﻨﻴﺔ واﻟﻘﺼﺪ
. ﰒ اﻹرادة ﻗﺒﻞ اﶈﺒﺔ،واﳍﻢ
Prevešću od kraja zadnje rečenice prvog pasusa: „...i dolazi u značenju naklonosti
duše i to je prvi stepen ljubavi.
Od razlika između ljubavi (mehabbeh) i htijenja (iradeh) je da htijenje bive prije
djela a ljubav je ono čime opstoji djelo. El‐’Askeri kaže na 116. str.: „Zadovoljstvo
548 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
(er‐rida’) nema ništa sa htijenjem (iradeh)“. Kažeš: „Zavolio sam Zejda“ a ne: „Htio
sam Zejda“
Ljubav se kreće u značenju „šehve“; kaže se: „volim to.“ tj. „želim ga“ a za htijenje
(iradeh) se ne kaže: „želim ga.“ A dozvoljeno je da nešto „hoće“ uz mržnju prema
njemu, a ne kaže se „voli nešto“ uz mržnju prema njemu. Dakle, za htijenje
(iradeh) se veže čvrsta odluka, htijenje, odabir, nijjet i namjera i naum. Zatim,
htijenja biva prije ljubavi.“
Ovdje vidimo da pojam „htijenje“ (iradeh), koji je spomenut u ajetu, nema
nikakve veze sa značenjem „zadovoljstva“ i „ljubavi“, kao što to kažu Nusret,
Bilibani, Porča, i ostali „selefijski burazeri“ i oni koje slijede među arapima, već se
njime misli na namjeru, nakanu, čvrstu odluku, želju za činjenjem nečeg i slično;
upravo ono što smo mi shvatili i na predavanjima objašnjavali. A „šejh maočkih
beduina“ kada je čuo naše tumačenje riječi „htijenje“ se na „svojim
predavanjima“ ismijavao našem tumačenju. Allahulmuste’an!
U dersovima o tehakumu sam spomenuo ajet iz sure El‐Kehf, gdje Uzvišeni
govori o zidu, kojeg je Hidr podigao, ispod kojeg se nalazio imetak dvaju siročadi.
ِ ِ
ُﺾ ﻓَﺄَﻗَ َﺎﻣﻪ ُ ﻓَـ َﻮ َﺟ َﺪا ﻓ َﻴﻬﺎ ﺟ َﺪ ًارا ﻳُِﺮ
ﻳﺪ أَ ْن ﻳَﻨ َﻘ ﱠ
Pa u njemu nađoše zid, koji je „htio“ da se uruši, pa ga ispravi.938
Tj., koji je počeo da se „naginje“, nakon čega sam im naveo fetvu Stalne
Komisije u kojoj su upitani u značenju htijenja u ajetu, pa su „htijenje“ protumačili
kao mi. U jednom dužem pitanju im je, između ostalog, postavljeno pitanje o
značenju „htijenja“ u ajetu. Izvoli dio pitanja uz odgovor:
„Drugo: Značenje Njegovih riječi: ...hoće/žele da se tehakume tagutu.
Neki kažu da ovo htijenje ne biva osim u srcu, a to niko ne zna, zbog toga se ne
presuđuje kufrom mutehakima osim uz ostvarenje uvjeta znanja o „srčanom
htijenju“, a to nije ostvareno. Ili se „htijenje“ tumači u značenju „vanjskog“, a
dokaz tome je hadis Poslanika, ., o zadovoljstvu i slijeđenju. Šta je od ovoga
istina?“
Pa odgovaraju, nakon što su objasnili šta je tagut, i spomenuli taguta hukma i
’ibadeta.
938
Sura El‐Kehf (18) 77
EBU MUHAMMED 549
939
Dokazi srčanog htijenja i namjere je djelo tehakuma ili indicije i znakovi koji na njega ukazuju.
940
Fetve Stalne Komisije 1/542‐543
550 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
koja izaziva čuđenje i koja ne treba da se dogodi, pa šta onda misliš o njemu
samom!?“941
Tako je kod pametnih muslimana sam čin tehakuma gori nego „htijenje“
tehakuma, a kod „pametnih“ nemuslimana je tehakum tagutu mali kufr, osim uz
„htijenje“ tehakuma tagutu u značenju „htijenja“ oštampanom u njihovoj
„privatnoj štancariji“, na račun vjere. Oni koji „htijenje“ tumače u značenju ljubavi
i zadovoljstva i propis tekfira mušrika uvjetuju tim srčanim opisom, ako su na
istini, moraju isto uraditi i sa riječima Uzvišenog iz sure El‐Hadždž:
ِ ـﺎس ﺳــﻮاء اﻟْﻌــﺎﻛِﻒ ﻓِﻴـ ِـﻪ واﻟْﺒـ ِ ِ ِ ْ إِ ﱠن اﻟﱠـ ِـﺬﻳﻦ َﻛ َﻔــﺮوا وﻳﺼ ـﺪﱡو َن ﻋــﻦ ﺳ ـﺒِ ِﻴﻞ اﻟﻠﱠـ ِـﻪ واﻟْﻤﺴـ ِـﺠ ِﺪ
ـﺎد َ َ ُ َ ً َ َ ِ اﳊَـ َـﺮام اﻟﱠــﺬي َﺟ َﻌ ْﻠﻨَــﺎﻩُ ﻟﻠﻨﱠـ َْ َ َ َْ ُ ََ ُ َ
.َوَﻣ ْﻦ ﻳُ ِﺮ ْد ﻓِ ِﻴﻪ ﺑِِﺈ ْﳊَ ٍﺎد ﺑﻈُْﻠﻢ ﻧُﺬﻗْﻪُ ﻣ ْﻦ َﻋ َﺬاب أَﻟﻴﻢ
ٍ ِ ٍ ِ ِ ٍ ِ
Oni koji su zanevjerovali i odvraćaju od Allahovog puta i Svetog Mesdžida kojeg
smo namijenili za sve ljude, u kojem su jednaki mještani i došljak, i ko god u
njemu bude htio nastranjenost (ilhad) nepravdom daćemo da patnju nesnosnu
iskusi.942
U ovom ajetu Uzvišeni obaviještava da je od specifičnosti Svetog Mesdžida
da će svakog ko odluči i bude imao samo čvrstu nakanu da u Mesdžidul‐Haramu
uradi nepravdu kazniti zbog tog htijenja iako ga ne sprovede, a kamoli ako bi
uradio nepravdu lično, a najveća nepravda je veliki širk.
Oni koji se u poglavlju velikog širka tehakuma tagutu, čije značenje je
objašnjeno od početka pozivanja u LA ILAHE ILLALLAH, poigravaju značenjem
glagola „hoće/žele“ tumačeći ga u značenju ljubavi i nadovezivajući na taj temelj
propise koje Allah nije objavio, moraju u pogledu ovog ajeta u kojem je spomenut
glagol „jurid“, tj. „htjeti“ u prezentu, reći da se njime želi ljubav prema zulumu i da
onaj koji bude htio i nakanio činjenje nepravde ne voleći je ili mrzeći je, ne ulazi
pod Allahovu prijetnju! Allahulmuste’an! Hoće li se usuditi da htijenje u ovom
ajetu protumače u značenju ljubavi?
Nepravda koju je Allah spomenuo u ajetu obuhvata nepravdu velikog širka tj.
veliki zulum i svaki drugi oblik zuluma iako ne izvodi iz vjere, s time što svaka
suština ima svoje ime i svoj propis, i mora se praviti razlika između velikog i malog
kufra, velikih i malih grijeha, ali specifika Mesdžidul‐Harama je da će Allah svakom
ko bude naumio činjenje zuluma u njemu dati da iskusi bolnu patnju.
Tefsir Ebu Su’uda 2/105
941
942
Sura El‐Hadždž (22) 25
EBU MUHAMMED 551
Iz njihovog tumačenja ajeta o tehakumu iz sure En‐Nisa’ proizilazi da onaj
koji bude htio i odlučio činjenje velikog zuluma koji izvodi iz vjere u Mesdžidul‐
Haramu, ali ga mrzi i ne voli ga, nije mušrik i zalim velikim zulmom koji se ne može
sastati sa aslu dinil islamom, zbog toga što ga nije volio ili „nije zadovoljan njime“,
kao što kažu u pogledu tehakuma. Da Allah sačuva!
Rekao je Es‐Sa’di govoreći o ovom ajetu:
وﺑﲔ اﻟﺼﺪ، وأ ﻢ ﲨﻌﻮا ﺑﲔ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﷲ ورﺳﻮﻟﻪ،ﳜﱪ ﺗﻌﺎﱃ ﻋﻦ ﺷﻨﺎﻋﺔ ﻣﺎ ﻋﻠﻴﻪ اﳌﺸﺮﻛﻮن اﻟﻜﺎﻓﺮون ﺑﺮ ﻢ
، اﻟﺬي ﻟﻴﺲ ﻣﻠﻜﺎ ﳍﻢ وﻻ ﻵﺑﺎﺋﻬﻢ، واﻟﺼﺪ أﻳﻀﺎ ﻋﻦ اﳌﺴﺠﺪ اﳊﺮام،ﻋﻦ ﺳﺒﻴﻞ اﷲ وﻣﻨﻊ اﻟﻨﺎس ﻣﻦ اﻹﳝﺎن
واﳊﺎل أن ﻫﺬا، ﺑﻞ ﺻﺪوا ﻋﻨﻪ أﻓﻀﻞ اﳋﻠﻖ ﳏﻤﺪا وأﺻﺤﺎﺑﻪ، واﻟﻄﺎرئ إﻟﻴﻪ، اﳌﻘﻴﻢ ﻓﻴﻪ،ﺑﻞ اﻟﻨﺎس ﻓﻴﻪ ﺳﻮاء
ﻓﻤﺠﺮد. أن ﻣﻦ ﻳﺮد ﻓﻴﻪ ﺑﺈﳊﺎد ﺑﻈﻠﻢ ﻧﺬﻗﻪ ﻣﻦ ﻋﺬاب أﻟﻴﻢ، ﻣﻦ ﺣﺮﻣﺘﻪ واﺣﱰاﻣﻪ وﻋﻈﻤﺘﻪ،اﳌﺴﺠﺪ اﳊﺮام
، وإن ﻛﺎن ﻏﲑﻩ ﻻ ﻳﻌﺎﻗﺐ اﻟﻌﺒﺪ ﻋﻠﻴﻪ إﻻ ﺑﻌﻤﻞ اﻟﻈﻠﻢ، ﻣﻮﺟﺐ ﻟﻠﻌﺬاب،إرادة اﻟﻈﻠﻢ واﻹﳊﺎد ﰲ اﳊﺮم
ﻓﻤﺎ ﻇﻨﻜﻢ، وﻣﻨﻊ ﻣﻦ ﻳﺮﻳﺪﻩ ﺑﺰﻳﺎرة، واﻟﺼﺪ ﻋﻦ ﺳﺒﻴﻠﻪ، ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺮ واﻟﺸﺮك،ﻓﻜﻴﻒ ﲟﻦ أﺗﻰ ﻓﻴﻪ أﻋﻈﻢ اﻟﻈﻠﻢ
أن ﻳﻔﻌﻞ اﷲ ﻢ؟
„Uzvišeni obaviještava o grozoti onoga na čemu su mušrici nevjernici u svog
Gospodara, i da su sastavili između kufra u Allaha i Njegovog Poslanika i
odvraćanja od Allahovog puta i sprečavanja ljudi da vjeruju, i odvraćanja od
Svetog Hrama takođe, koji nije njihovo vlasništvo niti njihovih predaka, već su ljudi
u pogledu njega jednaki, kako mještanin u njemu tako i došljak. Štaviše, oni su od
njega odvratili najbolje stvorenje Muhammeda i njegove prijatelje, a stanje je
takvo da je od svetosti i veličanstva ovog Svetog Hrama da „Ćemo“ onome koji u
njemu bude htio nastraniti nepravdom dati da bolnu patnju iskusi.
Dakle, puko htijenje zuluma i nepravde u Haremu je uzrok koji za sobom povlači
patnju, i ako rob zbog drugog943 ne biva kažnjen osim kada uradi zulum. Pa kako
je tek sa onim koji uradi najveći zulum poput kufra i širka, i odvraćanja od
Njegovog puta, i sprečavanja onoga koji ga želi posjetiti?! Šta mislite šta će Allah
uraditi sa njima?!
A šta misliš kako je stanje taguta koji vladaju Arapskim Poluostrvom danas, i
stanje „muftija i učenjaka“ koji im pomažu i bore se protiv islama i muslimana, čiji
su stanovi i kancelarije slijepljenje uz kraljev dvorac, i stanje njihovih imama koji ih
pomažu u nepravdi dovom u sred Svetog Hrama?! Allahulmuste’an! Varljiv je ovo
zeman!!!
943
Zbog drugog mjesta.
552 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovo je prvi odgovor na njihovo „argumentiranje ajetom“ tumačeći „htijenje“
u značenju ljubavi, i uvjetujući tekfir mutehakima tagutu „srčanom ljubavi“ prema
tehakumu tagutu, ili tagutu, ili njegovom zakonu, a to im je obaveza reći i u
pogledu onoga koji hoće/želi da sudi tagutskim zakonom, ili hoće/želi da neovisno
propiše zakone mimo ili uz Allaha, ili hoće/želi da upadne u veliki širk pokornosti.
Nusret, Allah mu popravio stanje, se ismijavao mom tumačenju ajeta na ovaj
način.
2) Ako bi rekli da se htijenjem želi značenje „ljubavi“ i slično kao što protivnici
kažu, to za nas ne predstavlja nikakav problem, jer kažemo da je spomen htijenja
došao u kontekstu spomena najčešćeg, (الغالـب مخـرج )خـرج, tj. došao je u kontekstu
spomena najčešćeg, i u ovakvim situacijama se spomenuti opis ne smije tretirati
uticajnim opisom na propis, kao što se iz njega ne smije uzimati propis iz
oprečnog značenja, poput riječi Uzvišenog:
آﺧَﺮ َﻻ ﺑـُْﺮَﻫﺎ َن ﻟَﻪُ ﺑِِﻪ ِ
َ َوَﻣﻦ ﻳَ ْﺪعُ َﻣ َﻊ اﻟﻠﱠﻪ إِ َﳍًﺎ
Ko se, uz Allaha, bude molio drugom bogu, o kojem nema dokaza...,944
jer se iz njih ne smije razumjeti da onaj koji se moli drugom bogu, o kojem ima
dokaz, nije kafir. Postojanje dokaza o „drugom istinskom božanstvu“ je oprečno
značenje koje se sto posto ne želi spomenutim ajetom i koje je nemoguće.
Oprečno značenje u ajetu o tehakumu u suri En‐Nisa’, ako bi rekli da htijenje
spomenuto u njemu znači ljubav, je da onaj koji hoće tehakum tagutu ne voleći
tehakum taguta, njega ili njegov zakon, već mrzeći ih, nije upao u nevjernički
tehakuma tagutu, pa zbog toga nije kafir. Ovo oprečno značenje je sto posto
neželjeno jer za sobom povlači da u velikom širku tehakuma tagutu i suđenju
njime u vanjskim riječima i djelima ne postoji opis koji se sam po sebi, neovisno
od srca, ne može sastati sa osnovom imana u srcu, čija pojava za sobom
neminovno povlači nestanak osnove srčanog imana i pojavu kufra u njemu, a
ovakvo vjerovanje je kufr u kufr u taguta. Allahulmuste’an!
3) Ili da je ajet objavljen radi munafika, a to ne znači da spomen njihovih osobina
znači ograničavanje propisa tekfira samo na njih, jer od samog početka Objave,
pored poziva u značenje šehadeta LA ILAHE ILLALLAH MUHAMMEDUN
RESULULLAH, imamo najjasnije vjerske tekstove koji govore o ’ibadetu, slijeđenju i
pokornosti, hukmu i tehakumu, u kojima je pitanje tevhida i vanjskih i srčanih
opisa širka savršeno pojašnjeno, pa s obzirom na sve te dokaze, a i samu
konstrukciju ajeta sure En‐Nisa’, koji jasno ukazuje na to da čovjek neće biti kafir
944
Sura El‐Mu’minun (23) 117
EBU MUHAMMED 553
u taguta dok ne ostavi tehakum njemu, koji je djelo, učenjaci lahko mogu utvrditi
minimalan opis945 za kojeg se veže propis tekfira, i u tom smislu odbaciti sve
neuticajne opise na propis tekfira, i to se zove „tenqihul‐menat“, tj. vađenje opisa
za kojeg je šerijat vezao neki propis iz mnoštva spomenutih opisa odbacivanjem
svih opisa koji nemaju uticaj na ostvarenje minimuma propisa, i ovaj treći odgovor
je isprepleten sa drugim. Sve ovo sam spomenuo na dersovima u tehakumu.
Dalje, riječi mnogih ljudi danas, a među njima su protivnici kojima
odgovaramo, ukazuju na uvjerenje da Uzvišeni Allah nije objasnio značenje
velikog širka tehakuma prije objave ajeta sure En‐Nisa’. Zato ćeš ih zateći kako se
igraju sa ovim ajetom i vade propise iz oprečnih shvatanja i govore da je ajet
objavljen za vrijeme postojanja šerijatskih sudnica, što znači da mutehakim tagutu
kada ne postoje šerijatske sudnice nije kafir i druge glupost i šejtanluke.
Kao da Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik pozivom u LA ILAHE ILLALLAH od
početka da’ve i u mekkanskom periodu u kojem nisu postojale šerijatske sudnice
nisu bili objasnili značenje velikog širka pokornosti i slijeđenja, hukma i tehakuma,
ili propisivanja zakona, znajući da je Zakonodavac naredio muslimanima da učine
kufr u svaku jedinku taguta koja je postojala u njihovom društvu i o kojoj su čuli, a
među arapima su postojali taguti ’ibadeta, hukma i tehakuma, pokornosti i
slijeđenja, tvrdnje poznavanja apsolutno nepoznatog i skrivenog i budućnosti i
slično. Da Allah sačuva!
Odakle magarcima pravo da se ponašaju kao da je ajet iz sure En‐Nisa’ prvi
ajet koji govori o odricanju od velikog širka tehakuma i taguta hukma!? Šta god da
licemjeri pokušaju, nisu u stanju dokazati propisanost bilo koje vrste vanjskog
velikog širka mimo stanja prisile, niti opravdanost onoga koji to, bez šubhe prisile,
dozvoli.
Što se tiče Nusretove šubhe ograničenosti nevjerničkog tehakuma na širk
pokornosti po njegovom shvatanju, na to smo tokom ove knjige više puta
odgovorili rekavši da se u pogledu tih vrsta velikog širka bez sumnje radi o
različitim vidovima velikog širka, koji su međusobno isprepleteni, i da nije
neminovno da ako neko sudi šejtanskim zakonom ili traži suđenje njime, time
ohalaljuje suđenje tagutom ili oharamljuje pridržavanje šerijata, a naročito u
pitanju suđenja šejtanskim zakonom koji je u opisu identičan šerijatu i traženju
suđenja njime.
Zato, ako oni potvrđuju da je suđenje tagutskim zakonom, bez obzira na
njegov vanjski opis, veliki kufr, moraju potvrditi da je traženje suđenja tim
945
„Menat“ propisa.
554 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
tagutskim zakonom kufr a to je tehakum tagutu. Na postojanje razlike između
velikog širka pokornosti i širka hukma i tehakuma, po ne znam koji put, ukazuju
riječi Saliha El‐Fevzana, kojeg Nusret često citira na svojim predavanjima, koji
kaže:
„Kao što nije dozvoljeno pokoravati se učenjacima u ohalaljivanju harama i
oharamljivanju halala, isto tako nije dozvoljeno pokoravati se emirima i
glavešinama u suđenju među ljudima nečim drugim mimo islamskog šerijata, jer
je obaveza tehakumiti se Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika u svim
sporovima i raspravama i životnim pitanjima, zbog toga što to za sobom povlači
’ubudijjet i tevhid, jer je propisivanje zakona pravo Allaha, jedino. Kao što je rekao
Uzvišeni: Njemu pripada stvaranje i odredba. El‐E’araf 54
Tj., On je Sudija i Njemu pripada sud. Rekao je Uzvišeni: U čemu god da se
raziđete, njegova presuda je kod Allaha. Eš‐Šura 10
Rekao je Uzvišeni: ...a ako se u nečemu sporite, vratite ga Allahu i Poslaniku, ako
vjerujete u Allaha i Posljednji Dan. To je bolje i ljepše se tumači i ima bolje
posljedice. En‐Nisa’ 59
Dakle, tehakum Allahovom šerijatu nije samo zbog traženja pravde, već je on u
prvom stepenu te’abbud (robovanje) Allahu, i pravo Allaha, jedino, i ’aqida
(vjerovanje). Pa ko se tehakumi nekom drugom zakonu mimo Allahovog, od
ostalih ljudskih uređenja i laičkih zakona, takav je postavljače tih laičkih zakona,
i suce njima, uzeo za sudruge Allahu u Njegovom propisivanju zakona
(Njegovom zakonodavstvu). Rekao je Uzvišeni: Zar oni imaju šureka’ koji im od
dina propisuju ono što Allah nije dozvolio!? Eš‐Šura 21
Rekao je Uzvišeni: A ako im se pokorite uistinu ste mušrici. El‐En’am 121„946
Jasno se vidi da je Fevzan napravio razliku između širka pokornosti i širka
hukma i tehakuma, i ukazao na to da je širk hukma i tehakuma kategorički dokaz
širka pokornosti. Baš kao što mi vjerujemo! Neka je Allah na pomoći protiv onog
što govorite!
nabasali na nju, ali su isto tako na tim forumima mogli naći mnogo stvari koje
pobijaju njihove kufrijate.
Razgovarajući sa onim arapom, koji im se u njihovoj sobi na Pal Talk‐u nudio
da vodi raspravu sa Ebu Merjemom i sa mnom, rekoh mu da „glavešina“ te sobe
vjeruje da kufr u taguta ne ulazi u aslud‐din, a on kada to ču negira bilo kakvu
vezu s tim „ahmakom“ ‐ ovako se izrazi ‐ a kada sam spomenuo da je ahmak o
kojem se radi Bilibani, nije više pričao.
Tako ovi jadnici odu na internet i na arapskom u „Google“ ukucaju „Ebu
Merjem haridžija“ i slično, i što im ispadne to prenose na svojim predavanjima. Ne
zna čovjek da l’ da plače il’ da se smije! Ja sam putem iste metode naletio na
jedan dio stvari koje Bilibani prenosi, od kojih je tvrdnja da tehakum nije širk, već
kufr, i da zbog toga što nije širk već je kufr ne ulazi u aslud‐din, i da se u njemu
opravdava neznanjem i šta ti ja znam kakve još gluposti, od kojih je Allah sačuvao
čak i Semira Imamovića i Safeta Kuduzovića.
Šubha protivnika: ova druga šubha se ogleda u konstataciji da traženje
propisa od Allaha i Poslanika, tj. iz Kur’ana i Sunneta nije propisano zbog sebe
samog već je propisano kao sredstvo do cilja, a cilj je pokornost Allahu
prihvatanjem i pridržavanjem Njegovog zakona.
Zatim neki to porede sa tehakumom tagutu i kažu da „tehakum tagutu“ ne
biva velikim kufrom osim ako se u njemu ostvari pokornost tagutu, tj. velliki širk
pokornosti, a „tehakum tagutu“ sam po sebi nije veliki širk, iako taj arap, kojeg je
Allah više puta ponizio, kaže da on lično „tehakum tagutu“ smatra velikim širkom,
jer ne može da zamisli da neko upada u „tehakum tagutu“ osim da bi mu se
pokorio i da bi radio po toj presudi, tj. ne može da prihvati da osoba može upasti
u tehakum tagutu a da se sačuva od velikog širka pokornosti, i spominje kako
neka „naša poštovana ulema“ dozvoljava tehakum tagutu, ali ne u „nevjerničkom
značenju“, koje je kod njega izgleda „širk pokornosti“ u istinskom smislu.
Isti ovaj mladić, i mnogi drugi koji potvrđuju da je samo suđenje tagutskim
zakonom veliki kufr, zaboravljaju da je traženje suđenja tagutskim zakonom veliki
kufr kao suđenje tagutskim zakonom, i da je traženje tahkima taguta, iako je u
osnovi sredstvo do cilja, samo po sebi veliki kufr, bez obzira hoće li se ostvariti
pokornost prihvatanjem dotičnog zakona i propisa ili presude ili ne, zbog toga što
je traženjem tahkima taguta upao u uzimanje taguta hukma i njegovog zakona za
sudiju i zakon mimo Allaha i Njegovog zakona. Ja sam ubjeđen da bi, kada bi im se
ponudilo, prihvatili naše shvatanje.
556 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Isto tako vjerujem da nam ovi ljudi, svjesno ili nesvjesno, u pitanju
tehakuma, kao i u pitanju širka u obredima, pripisuju vjerovanje i menhedž od
kojeg smo čisti, jer mi, kao što ne tekfirimo apsolutno zbog „oblika širka“ isto tako
ne tekfirimo zbog „oblika tehakuma“, koji u sebi jasno ne sadrži traženje tahkima
taguta ili širk pokornosti. Međutim, kao što sam rekao, ljudi nam presuđuju
svojim predrasudama, i svojim shvatanjem termina širk i tehakum. Otuda je vrlo
bitno da se prije svake diskusije rasčisti pitanje značenja termina koji se koriste da
bi se izbjegao nesporazum koji će rezultirati suštinskim razilaženjem
prouzrokovanim terminološkim razilaženjem.
Odgovor na šubhu: pa im se kaže da ako je munafik lišen nagrade zbog
nepostojanja namjere približavanja i ’ibadeta Allahu traženjem suđenja Njegovom
objavom, koje ulazi u traženje vjerovanja u Njega i uzimanje Njega za Sudiju i
Zakonodavca i Njegov šerijat za zakon, to ne smije biti razlog zaboravljanja i
smetanja sa uma da je traženje suđenja šejtanskom objavom veliki kufr, i da se ne
može sastati sa vjerovanjem u Allaha, bez obzira hoće li se ostvariti cilj tehakuma
tagutu ili ne, a to je prihvatanje zakona i pokornost njemu u užem smislu, zbog
toga što je mutehakim tagutu time tražio onaj opis zbog kojeg je sudija postao
tagutem.
Dakle, kao što je tahkim šerijata i prihvatanje šerijata zadovoljstvo Allahom
kao Gospodarom, Islamom kao dinom, Muhammedom, ., kao vjerovjesnikom i
poslanikom, tako je traženje tahkima taguta zadovoljstvo sa traženjem vjerovanja
u šejtana, riječima ili djelima, a suđenje šejtanskim zakonom je iman u šejtana i
taguta, a ovi opisi se ne mogu sastati jer se suprotnosti i isključivosti ne mogu
sastati već nište jedna drugu.
Zbog toga je šejh Muhammed b. Ibrahim rekao:
ﻓﺈﻧﻪ ﻻ ﳚﺘﻤﻊ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ، }ﻳَـ ْﺰﻋُ ُﻤﻮ َن{ ﺗﻜﺬﻳﺐ ﳍﻢ ﻓﻴﻤﺎ ادﻋﻮﻩ ﻣﻦ اﻹﳝﺎن:إن ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ
واﻟﻄﺎﻏﻮت ﻣﺸﺘﻖ، ﺑﻞ أﺣﺪﳘﺎ ﻳﻨﺎﰲ اﻵﺧﺮ،ًاﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻣﻊ اﻹﳝﺎن ﻓﻲ ﻗﻠﺐ ﻋﺒﺪ أﺻﻼ
ﻓﻜﻞ ﻣﻦ ﺣﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻓﻘﺪ ﺣﻜﻢ،ﻣﻦ اﻟﻄﻐﻴﺎن وﻫﻮ ﳎﺎوزة اﳊﺪ
.ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وﺣﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ
„Riječima Uzvišenog: ...smatraju/tvrde... se tjeraju u laž u njihovoj tvrdnji da
vjeruju, jer u osnovi se tehakum nečem drugom mimo onoga čime je došao
Vjerovjesnik, ., i iman u srcu jednog roba ne sastaju, već jedno negira drugo.
Tagut je izveden iz riječi tugjan a on je prelaženje granice. Otuda svako ko sudi
EBU MUHAMMED 557
nečim drugim mimo onoga čime je došao Poslanik, ., sudi tagutom i traži
propis od njega.“947
Rekoh, pa kako da neko ovom čovjeku pripisuje da suđenje tagutom ili
traženje suđenja tagutom smatra malim kufrom ako to „uradi jednom i slično“ i to
samo na osnovu njegovih poznatih riječi o malom kufru?! Nema sumnje da je tako
tumačenje riječi šejha Muhammeda sina Ibrahima optuživanje šejha da je upao u
kontradiktornost.
Na kraju želim skrenuti pažnju na to da vjerujem da je vrlo moguće da oni
„učenjaci“ kojima se pripisuje dozvoljenost „tehakuma tagutu“ mimo prisile, nisu
dozvolili vanjski suštinski opis tehakuma tagutu već su dozvolili opise koji ne ulaze
u veliki širk tehakuma, pa su neznalice uzeli njihove riječi i protumačili ih na
pogrešan način dozvoljavajući vanjski opis velikog širka tehakuma tagutu lično,
mislivši da osoba izlazi iz opisa nevjerničkog tehakuma tagutu „ako se sačuva od
srčanih nevjerstava“. Mi smo naučili da je nemoguće da, ako osoba upadne u
vanjske jasne uzroke velikog kufra i širka, u svom srcu ima osnovu imana.
Smutljivci koji su pogrešno protumačili govor „učenjaka“ o dozvoljenosti
„tehakuma laičkim sudnicima“ se nisu ograničili samo na ovu nevolju već su isto
postupili prema fetvama Ibn Baza i Ibn ’Usejmina kojim su dozvolili „islamistima“
da uđu u parlament pod uslovom da ne upadnu ni u jedan vanjski opis velikog
kufra i da u njemu ne agiraju u svojstvu demokratskog zakonodavca u ime naroda
već u svojstvu islamskog naređivača dobra i odvraćivača od zla, nakon čega su
došli smutljivci i neznalice i njihove fetve i riječi protumačili u značenju
dozvoljenosti davanja glasova tagutima u predsjedničkim i parlamentarnim
izborima, iako Ibn Baz lično zabranjuje davanje glasova sekularistima i to smatra
nevjerničkom lojanošću prema njima.
Kao što lično vjerujem da mnogi iz čijih riječi se može razumjeti da
„opravdavaju mušrike neznanjem“ ne misle na ono značenje o kojem Allahovom
dobrotom znamo da izvodi iz vjere islama već pojmovima „veliki širk“ i „mušrici“
misle na oblike širka i osobe koji su upali u vanjske opise koji podnose
višesmisleno tumačenje u pogledu čijeg tekfira se muslimani mogu međusobno
razići.
Međutim, smutljivci koji nisu znali kako odbraniti „svoje velikane“ su kada su
čuli da smo mi tekfir nekih pojedinaca izgradili na vjerovanju da tevhidul‐
hakimijjeh ulazi u aslud‐din i da je tekfir mušrika od aslud‐dina su brže bolje
potegli za kontra tvrdnjom šireći među ljudima da „tehakum i tekfir mušrika ne
947
Risaletu tahkimil‐qavānīn, str. 2
558 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ulaze u aslud‐din“. Dovoljan nam je Allah i divan je On Zaštitnik! Pređimo na idući
naslov!
su neki bliži velikom kufru iako su mali a neki su bliži čistim velikim grijesima ili
manje.
Ovaj temelj za nas nije ništa novo, a dokaz tome su slijedeće činjenice. Ja
sam u predavanjima o tehakumu, a to je opšte poznato kao naše mišljenje,
govorio da onaj, koji se brani na sudu, ne upadajući u traženje tahkima tagutskog
zakona, niti u širk pokornosti, nije mušrik, i rekao sam čak da njegova ćutnja na
sudu, bez ispoljavanja vjere, nije sama po sebi kategorički dokaz zadovoljstva
nevjerstvom, ali je dužnost svakom muslimanu da ispolji svoj din koliko je god u
mogućnosti.
Nakon toga sam onoga koji svjedoči na sudu, pod uslovom da ne upadne ni u
jedan od spomenutih kufrova, u propisu pridružio onome koji se brani uz
navedene uvjete, i ja sam lično, nakon Ebu Merjemovog odgovora u kojem nije
prepoznao mogućnost da svjedok na sudu može izbeći veliki kufr, sa njim
razgovarao, i doveo ga do istine poredeći svjedoka sa onim koji se brani, što je
odmah shvatio i prihvatio.
Isto tako sam objasnio da nije bilo koje „traženje rješavanje sporova“ pred
tagutom hukma veliki širk tehakuma, i u tom smislu sam spomenuo takozvani
„sulh“, tj. sporazumno rješavanje spora, koji je u stvari ugovor ili dogovor ili
sporazum dvije stranke, koji se gradi na obostranom zadovoljstvu, gdje musliman
pazi da ne pređe granice šerijata, a njegov grijeh nije ako se druga stranka u tome
pridržava nekog drugog zakona.
Uzimanje taguta hukma samo za posrednika u sporazumnom riješenju spora,
bez da se od njega traži tahkim zakona ili neki drugi vid velikog kufra, nije veliki
kufr, što znači da traženje sporazumnog riješenja spora posredstvom taguta
hukma uz spomenute uvjete, može biti dozvoljeno u daruri, s time što je
muslimanu obaveza da sačuva osnovu kufra u taguta, kao što darura ima svoje
uvjete i kriterije koji ne smiju biti predmet svojevoljnosti i izigravanja, i razlikuje se
od jedne do druge osobe.
Iz svega toga se razumije da nije svako „traženje rješavanja sporova“ od
taguta nevjernički tehakum tagutu, i sve to sam objasnio i ukazao na to da je
definicija onih koji kažu da je nevjernički tehakum tagutu „traženje rješenja spora“
nedovoljna, iako bez sumnje znam da oni lično njome misle na veliki širk i da ne
znaju mnoge mes’ele i preciznosti u ovom poglavlju
Što znači da se toj definiciji mora dodati još jedan opis, kako bi izašla iz
definicije „sulha“, pa se kaže da je nevjernički tehakum tagutu „traženje rješenja
spora tahkimom tagutskog zakona“, a neki kažu „traženje rješenja spora
560 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
hukmom“ koristeći riječ hukm u značenju tahkima tagutskog zakona, a veliki broj
ljudi ne razumije detalje koji se tiču ove definicije, pa usljed toga dosta uopšteno
barataju sa ovim pitanjem. Navodio sam govor Ibnul‐Qajjima iz „‘Ilamul‐
muweqqi’in“ o sulhu, te govor Ibn ’Usejmina iz „Šerhul‐mumti’i“.
Rekao je Ibnul‐Qajjim:
ﻓﺎﻟﺼﻠﺢ اﳉﺎﺋﺰ ﺑﲔ اﳌﺴﻠﻤﲔ ﻫﻮ اﻟﺬي ﻳﻌﺘﻤﺪ ﻓﻴﻪ رﺿﻰ اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ ورﺿﻰ اﳋﺼﻤﲔ ﻓﻬﺬا أﻋﺪل اﻟﺼﻠﺢ
وأﺣﻘﻪ وﻫﻮ ﻳﻌﺘﻤﺪ اﻟﻌﻠﻢ واﻟﻌﺪل ﻓﻴﻜﻮن اﳌﺼﻠﺢ ﻋﺎﳌﺎ ﺑﺎﻟﻮﻗﺎﺋﻊ ﻋﺎرﻓﺎ ﺑﺎﻟﻮاﺟﺐ ﻗﺎﺻﺪا ﻟﻠﻌﺪل ﻓﺪرﺟﺔ ﻫﺬا
أﻻ أﻧﺒﺌﻨﻜﻢ ﺑﺄﻓﻀﻞ ﻣﻦ درﺟﺔ اﻟﺼﺎﺋﻢ اﻟﻘﺎﺋﻢ ﻗﺎﻟﻮا ﺑﻠﻰ- أﻓﻀﻞ ﻣﻦ درﺟﺔ ﻟﺼﺎﺋﻢ اﻟﻘﺎﺋﻢ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل اﻟﻨﱯ ص
ﻳﺎ رﺳﻮل اﷲ ﻗﺎل إﺻﻼح ذات اﻟﺒﲔ ﻓﺈن ﻓﺴﺎد ذات اﻟﺒﲔ اﳊﺎﻟﻘﺔ أﻣﺎ إﱐ أﻗﻮل ﲢﻠﻖ اﻟﺸﻌﺮ وﻟﻜﻦ ﲢﻠﻖ
اﻟﺪﻳﻦ وﻗﺪ ﺟﺎء ﰲ أﺛﺮ أﺻﻠﺤﻮا ﺑﲔ اﻟﻨﺎس ﻓﺈن اﷲ ﻳﺼﻠﺢ ﺑﲔ اﳌﺆﻣﻨﲔ ﻳﻮم اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ وﻗﺪ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ إﳕﺎ
.اﳌﺆﻣﻨﻮن إﺧﻮة ﻓﺄﺻﻠﺤﻮا ﺑﲔ أﺧﻮﻳﻜﻢ واﺗﻘﻮا اﷲ ﻟﻌﻠﻜﻢ ﺗﺮﲪﻮن
„Dozvoljeni sporazum (sulh) među muslimanima je onaj koji se gradi na
Allahovom zadovoljstvu i zadovoljstvu parničara. To je najpravedniji sulh i
najpreči, i on se gradi na znanju i pravdi, te onaj koji ga radi (muslih) mora
poznavati događaje, poznavati obavezno i željeti pravdu. Stepen ovoga je bolji od
stepena postača klanjača, kao što je rekao Vjerovjesnik, .: „Hoćete li da vas
obavijestim o boljem od stepena postača klanjača?“ Rekoše: „Hoćemo Allahov
Poslaniče“. Reče: „Izglađivanje međusobnih odnosa, jer nered u međusobnim
odnosima je „stvar koja brije“. Ne kažem da brije kosu već brije din.“ U jednoj
predaji je došlo: „Izgladite među ljudima, jer Allah će izmiriti vjernike na
Kijametskom danu.“ Allah je rekao: „Samo su vjernici braća! Pa izmirite vašu
braću, i bojte se Allaha da bi vam se smilovalo“.“948
Dakle, sulh je u stvari dogovor koji se gradi na obostranom zadovoljstvu, u
kojem musliman ne smije preći granicu šerijata, a „hukm“ i „faslul‐kada’“ tj.
rješenje spora hukmom se ne gradi na obostranom zadovoljstvu, već sudija u
njemu obavezuje parničare na svoju presudu, i sudi im svojim zakonom, bez
obzira na njihovo htijenje.
Rekao je Ibn ’Usejmin u „Šerhul‐mumti’i“ u „Poglavlju o sulhu“:
وﻟﻪ أﻧﻮاع، ﻫﺬا ﻫﻮاﻷﺻﻞ،وﻫﻮ ﰲ اﻟﻠﻐﺔ ﻗﻄﻊ اﻟﻨﺰاع واﻟﺼﻠﺢ ﻋﻘﺪ ﳛﺼﻞ ﺑﻪ ﻗﻄﻊ اﻟﻨﺰاع ﺑﲔ اﳌﺘﺨﺎﺻﻤﲔ
. ﻓﻜﻠﻬﺎ ﳝﻜﻦ أن ﻳﻘﻊ ﻓﻴﻬﺎ اﻟﺼﻠﺢ، وﻳﺘﻌﻠﻖ ﲜﻤﻴﻊ اﳊﻘﻮق اﳌﺎﻟﻴﺔ وﻏﲑﻫﺎ،ﻛﺜﲑة
948
’Ilamul‐muveqqi’in 1/109‐110 (Šamilah)
EBU MUHAMMED 561
„On u jeziku znači „rješenje“ (prekid) spora. Sulh je ugovor kojim se ostvaruje
prekid spora među zavađenim. Ovo je osnova. On se dijeli na puno vrsta, i tiče se
svih prava imetka i drugih, i moguće je da u se u svima njima dogodi „sulh“.“949
Pitanje sporazuma u islamu bilo da se radi o sporazumu među muslimanima,
ili sporazumu između muslimana i nevjernika, je opšte poznato, a ovdje je
najvažnije dokazati da uzimanje taguta hukma za posrednika u sulhu uz
spomenute uvjete ne znači veliki širk tehakuma tagutu. Tada će se musliman, ako
je u stanju darure, dogovoriti sa drugom stranom, a funkcija taguta je samo
posredovanje i vjerovatno potvrda i ovjeravanje rezultata njihovog dogovora.
Ništa više!
Činjenica da neko ovaj postupak taguta hukma možda naziva „hukmom“ kao
što utvrđenje činjeničnog stanja ili izvršenje presude naziva „hukmom“, ne smije
imati uticaj na pitanje tekfira, jer mi gledamo u suštinu stvari a ne njihova imena, i
s obzirom da kažemo da je nevjernički tehakum tagutu traženje od taguta da riješi
spor tahkimom svog zakona, i ovo je suština hukma, suština traženja rješenja
spora putem sulha ne ulazi u suštinu velikog širka tehakuma tagutu.
Stari ’Abdullah El‐Gunejman je u fetvi koja je u međuvremenu postala
poznata velikom broju ljudi, objasnio da musliman, s obzirom da zna da je
tehakum iman, ne smije riješavati sporove putem tehakuma laičkim sudnicima,
već drugim metodama, među kojima je spomenuo rješenje spora sulhom i još
jednu stvar koju je nazvao „mukhasemeh“ što se može prevesti kao „rasprava“ ili
„sporenje“, a ja ne znam tačno koje značenje i opis El‐Gunejman želi ovim
pojmom, ali znam da ne misli na veliki širk, već na neko značenje i mogućnost
sličnu sulhu, koje ne izvodi iz islama.
Pojam „mukhasemeh pred vladarom dara kufra“ se spominje u govoru
Muhammeda ibnil‐Hasana Eš‐Šejbanija, učenika Ebu Hanife, rahimehullah, na
kojeg ćemo se, nakon što završim govor o sulhu, ukratko osvrnuti, inšaAllah.
Es‐San’ani je rekao:
ﺑﺎب اﻟﺼﻠﺢ
ﻗﺪ ﻗﺴﻢ اﻟﻌﻠﻤﺎء اﻟﺼﻠﺢ أﻗﺴﺎﻣﺎ ﺻﻠﺢ اﳌﺴﻠﻢ ﻣﻊ اﻟﻜﺎﻓﺮ واﻟﺼﻠﺢ ﺑﲔ اﻟﺰوﺟﲔ واﻟﺼﻠﺢ ﺑﲔ اﻟﻔﺌﺔ اﻟﺒﺎﻏﻴﺔ
واﻟﻌﺎدﻟﺔ واﻟﺼﻠﺢ ﺑﲔ اﳌﺘﻘﺎﺿﻴﲔ واﻟﺼﻠﺢ ﰲ اﳉﺮاح ﻛﺎﻟﻌﻔﻮ ﻋﻠﻰ ﻣﺎل واﻟﺼﻠﺢ ﻟﻘﻄﻊ اﳋﺼﻮﻣﺔ إذا وﻗﻌﺖ ﰲ
.اﻷﻣﻼك واﳊﻘﻮق وﻫﺬا اﻟﻘﺴﻢ ﻫﻮ اﳌﺮاد ﻫﻨﺎ وﻫﻮ اﻟﺬي ﻳﺬﻛﺮﻩ اﻟﻔﻘﻬﺎء ﰲ ﺑﺎب اﻟﺼﻠﺢ
949
Šerhul‐mumti’i 9/226 (Šamilah)
562 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Poglavlje o sulhu
Učenjaci su sulh podijelili na više vrsta: sulh između muslimana i kafira, sulh
između muža i žene, sulh između nasilničke i pravedne skupine, sulh između
parničara, sulh u povredama poput oprosta uz novčanu naknadu i sulh za prekid
spora ako se dogodi u pitanju posjeda i prava. Ovdje se želi ova vrsta, i nju
spominju pravnici u poglavlju o sulhu.“
"اﻟﺼﻠﺢ ﺟﺎﺋﺰ ﺑﲔ:ﻋﻦ ﻋﻤﺮو ﺑﻦ ﻋﻮف اﳌﺰﱐ رﺿﻲ اﷲ ﻋﻨﻪ أن رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻗﺎل
اﳌﺴﻠﻤﲔ إﻻ ﺻﻠﺤﺎ ﺣﺮم ﺣﻼﻻ أو أﺣﻞ ﺣﺮاﻣﺎ واﳌﺴﻠﻤﻮن" وﰲ ﻟﻔﻆ أﰊ داود "واﳌﺆﻣﻨﻮن ﻋﻠﻰ ﺷﺮوﻃﻬﻢ إﻻ
ﺷﺮﻃﺎ ﺣﺮم ﺣﻼﻻ أو أﺣﻞ ﺣﺮاﻣﺎ" رواﻩ اﻟﱰﻣﺬي وﺻﺤﺤﻪ وأﻧﻜﺮوا ﻋﻠﻴﻪ ﻷﻧﻪ ﻣﻦ رواﻳﺔ ﻛﺜﲑ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﷲ ﺑﻦ
ﻋﻤﺮو ﺑﻦ ﻋﻮف وﻫﻮ ﺿﻌﻴﻒ ﻛﺬﺑﻪ اﻟﺸﺎﻓﻌﻲ وﺗﺮﻛﻪ أﲪﺪ وﰲ اﳌﻴﺰان ﻋﻦ اﺑﻦ ﺣﺒﺎن ﻟﻪ ﻋﻦ أﺑﻴﻪ ﻋﻦ ﺟﺪﻩ
ﻧﺴﺨﺔ ﻣﻮﺿﻮﻋﺔ وﻗﺎل اﻟﺸﺎﻓﻌﻲ وأﺑﻮ داود ﻫﻮ رﻛﻦ ﻣﻦ أرﻛﺎن اﻟﻜﺬب واﻋﺘﺬر اﳌﺼﻨﻒ ﻋﻦ اﻟﱰﻣﺬي ﺑﻘﻮﻟﻪ
.وﻛﺄﻧﻪ اﻋﺘﱪﻩ ﺑﻜﺜﺮة اﻹﺷﺎرة وﻗﺪ ﺻﺤﺤﻪ اﺑﻦ ﺣﺒﺎن ﻣﻦ ﺣﺪﻳﺚ أﰊ ﻫﺮﻳﺮة
“Od ‘Amra b. ‘Avfa El‐Muzenija, /, se prenosi da je Allahov Poslanik, ., rekao:
“Sulh među muslimanima je dozvoljen, osim sulha koji zabrani halal ili dozvoli
halal a muslimani…” a kod Ebu Davuda “…a vjernici se drže svojih uvjeta, osim
uvjeta koji zabrani halal ili dozvoli haram.” Prenosi ga Et‐Tirmidhi i ocijenjuje ga
kao sahih, a to su mu porekli jer je on od rivajeta Kethira b. ‘Abdillah b. ‘Amr b.
‘Avfa, a on je slab. Šafija ga je ocijenio kao lašca a Ahmed ga je ostavio. U El‐
Mizanu se od Ibn Hibbana od njega, od njegovog oca, od njegovog djeda, prenosi
slagan primjer. Šafija i Ebu Davud su rekli da je on jedan od ruknova laganja, a
autor je opravdao Et‐Tirmidhija rekavši: “Kao da ga je uzeo u obzir zbog mnoštva
išareta”. Ibn Hibban ga ocijenjuje sahihom u hadisu Ebu Hurejre…”
ﻓﻴﻪ ﻣﺴﺄﻟﺘﺎن اﻷوﱃ ﰲ أﺣﻜﺎم اﻟﺼﻠﺢ وﻫﻮ أن وﺿﻌﻪ ﻣﺸﺮوط ﻓﻴﻪ اﳌﺮاﺿﺎة ﻟﻘﻮﻟﻪ ﺟﺎﺋﺰ أي أﻧﻪ ﻟﻴﺲ ﲝﻜﻢ
ﻻزم ﻳﻘﻀﻰ ﺑﻪ وإن ﱂ ﻳﺮض ﺑﻪ اﳋﺼﻢ وﻫﻮ ﺟﺎﺋﺰ أﻳﻀﺎ ﺑﲔ ﻏﲑ اﳌﺴﻠﻤﲔ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺎر ﻓﺘﻌﺘﱪ أﺣﻜﺎم اﻟﺼﻠﺢ
.ﺑﻴﻨﻬﻢ وإﳕﺎ ﺧﺺ اﳌﺴﻠﻤﻮن ﺑﺎﻟﺬﻛﺮ ﻷ ﻢ اﳌﻌﺘﱪون ﰲ اﳋﻄﺎب اﳌﻨﻘﺎدون ﻷﺣﻜﺎم اﻟﺴﻨﺔ واﻟﻜﺘﺎب
„U njemu su dvije mes’ele: prva se tiče propisa sulha, tj. da je uvjetovan
obostranim zadovoljstvom zbog njegovih riječi: „dozvoljen“ tj. on nije obavezujući
hukm, kojim se presuđuje iako parničar njime nije zadovoljan. On je takođe
dozvoljen među nevjernicima, te se propisi njihovog sulha uzimaju u obzir. A
EBU MUHAMMED 563
muslimane je posebno spomenuo jer su oni predmet obraćanja (i) oni koji se
povinjuju propisima Sunneta i Knjige.“950
Ovoliko što se tiče sulha.
’Abdullah El‐Gunejman, kao što rekosmo, spomenuo je i „mukhasemu“.
Držeći predavanja na temu tehakuma, skrenuo sam pažnju na to da poznajem
citate učenjaka, koje naši protivnici sigurno ne poznaju, i ispoljio svoju bojazan da
će ih naći i da će ih koristiti u značenju kojeg je Allah zabranio, kao što su do sada
radili, i još uvijek rade.
Takođe sam im govorio da poznajem više „šubuhata“ koje oni nazivaju
dokazima, od njih, i u te citate spada govor Muhammeda ibnil‐Hasana Eš‐
Šejbanija, poznatog učenjaka i učenika Ebu Hanife, nek’ je Allahova milost nad
njima. Prenosim komentar Šemsul‐E’immeh Es‐Serkhasija, rahimehullah, koji
tumači riječi Muhammeda ibnil‐Hasana, rahimehullah:
ِ َ ﻓَﺎ ْﺧﺘَﺼﻤﺎ إﻟَﻰ ﺳ ْﻠﻄ، وﺟﺤ َﺪﻩ،ﺎﺣﺒﻪ َﺷﻴﺌًﺎ ِ ﰒُﱠ َﻏﺼﺐ أَﺣ ُﺪ ُﳘﺎ،اﳊﺮ ِب ِ ْ َوﻟَﻮ أَ ﱠن ر ُﺟﻠ
ﺎن ُ ََ ُ َ َ َ ْ َُ ﺻ َ َ َ َ َ َْْ َﺳﻠَ َﻤﺎ ِﰲ َدا ِر
ْﲔ أ َ َْ
ِِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ِ ِ ِ
، َواﻟﱠﺮ ُﺟ َﻼن ُﻣ ْﺴﻠ َﻤﺎن َﻋﻠَﻰ َﺣﺎﳍ َﻤﺎ،َﺳﻠَ َﻢ أ َْﻫ ُﻞ اﻟﺪﱠار ِ ِ ِ
ْ ﰒُﱠ أ، ﻓَ َﺴﻠ َﻤﻪُ ﻟ ْﻠﻐَﺎﺻﺐ ﻟ َﻜ ْﻮﻧﻪ ﰲ ﻳَﺪﻩ،ﻚ اﻟْﺒِ َﻼد
ﱠ َ ﺗِْﻠ
.ُﻮب ِﻣْﻨﻪ
ِ ود َﻋﻠَﻰ اﻟْﻤ ْﻐﺼ
ُ َ ٌ ﻮب َﻣ ْﺮُدُ ﺼ ُ ﻓَﺎﻟْ َﻤ ْﻐ
“Kada bi dvojica primili islam u darul‐harbu, a zatim jedan od njih otme nešto od
svog prijatelja, i to zaniječe, pa se “rasprave/ikhtisam”951 pred sultanom tih
krajeva, i on ga preda otimaču zbog toga što je kod njega, a zatim stanovnici tog
dāra uđu u islam, a njih dvojica su još uvijek muslimani, oteto se vraća onome od
kojeg je oteto.”952
ِ َ وﺑِ ُﻘ ﱠﻮِة ﺳ ْﻠﻄ،ًﻳﺪﻩ ﱠإﻻ وَﻛﺎدة ِ ِ ِِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ﺎن ُ َ َ َ ُ ُ ﻓَﺈ ْﺳ َﻼ ُم أَ ْﻫ ِﻞ اﻟﺪﱠار َﻻ ﻳَِﺰ، ﲝُ ْﻜ ِﻢ ْاﻋﺘ َﻘﺎدﻩ،ﻷَ ﱠن َرﱠد اﻟْ َﻌ ْﲔ ُﻣ ْﺴﺘَ َﺤ ﱞﻖ َﻋﻠَﻰ اﻟْﻐَﺎﺻﺐ
اﻹ ْﺳ َﻼِم َﱂْ ﻳَ ُﻜ ْﻦ ُﻫ َﻮ
ِْ ﱠﻬ َﻤﺎ ﻟَ ْﻮ َﻛﺎﻧَﺎ ِﰲ َدا ِر ِ ِ ِ ِ ِ ْ أ َْﻫ ِﻞ
ُ َوَﻻ ُﻣﺘَ َﻤﻠﱢ ًﻜﺎ؛ ﻷَﻧـ،اﳊَْﺮب اﻟْ ُﻤ ْﺴﻠ ُﻢ َﻻ ﻳَﺼﲑُ ُْﳏ ِﺮًزا َﻣ َﺎل اﻟْ ُﻤ ْﺴﻠ ِﻢ
.اﳊَْﺮ ِب ِ َﺼﲑ ﻣﺘَﻤﻠﱢ ًﻜﺎ ِﲝ ْﻜ ِﻢ ﺳ ْﻠﻄ ِ ﻓَ َﻜﻴ،ﺎن اﻟْﻤﺴﻠِ ِﻤﲔ ِ ِ
ْ ﺎن أ َْﻫ ِﻞ ُ ُ َ ُ ُ َﻒ ﻳ َ ْ َ ْ ُ َُﻣﺘَ َﻤﻠﱢ ًﻜﺎ ﲝُ ْﻜ ِﻢ ُﺳ ْﻠﻄ
„Zbog toga što je otimaču vraćanje predmeta sudom njegovog uvjerenja obaveza,
pa islam stanovnika dāra to samo pojačava. A snagom sultana, onih koji imaju
status muhariba, musliman ne može prisvojiti imetak muslimana, niti ga
posjedovati, jer kada bi njih dvojica bili u dārul‐islamu on to ne bi mogao
950
Subulus‐Selam 3/58‐59
951
Nema smetnje da se kaže i „spore“.
952
Ovdje se završava govor imama Muhammeda ibnil‐Hasana.
564 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
posjedovati presudom sultana muslimana, pa kako da to posjeduje presudom953
sultana stanovnika koji imaju status muhariba (ehlul‐harb)!?“954
Ono što nam je ovdje potrebno jeste da nijedan od ovih učenjaka nije
protekfirio ovu dvojicu muslimana koji su otišli kod sultana nevjerničke države da
se spore, tj. da urade „ikhtisam“, iako je jedan od njih dvojice očiti zulumćar, i
nema sumnje da je obaveza svakom muslimanu koji ne zna da protumači riječi
ovih učenjaka, da se drži onog što je jasno u Knjizi i Sunnetu i da kaže da ne zna
šta su oni mislili, ali da je ubjeđen da nisu dozvolili kufr niti su upali u njega.
Istina je da odlazak vladaru i slično, radi sporenja, ne mora uvijek značiti
traženje od njega da riješi spor tahkimom svog zakona, što je vjerovanje u taguta,
svejedno radilo se o sulhu ili nekom drugom načinu čije je ime nama nepoznato,
iako možda dokučujemo njegovu suštinu. Zbog toga sam na predavanjima
skrenuo pažnju na obaveznost pravljenja razlike između:
a) „Tehakuma“955 sultanu snage i
b) Tehakuma sultanu zakona
Dakle, da čovjek ode kod nekog vladara i slično i da iskoristi njegovu snagu i
uticaj za ostvarenje svojih ciljeva, bez traženja tahkima tagutskog zakon, a istina je
da se ovaj opis ne smije nazivati tehakumom, zbog čega sam riječ „tehakum“
spomenuo pod navodnim znacima, jer tehakum tagutu je termin čije je značenje
jasno u Knjizi i opšte poznato je među muslimanima da tehakum tagutu izvodi iz
vjere, iako mnogi koji se pripisuju islamu nevjernički tehakum tagutu ograničavaju
samo na srce. Obaveza je koristiti pojam koji se spominje u Knjizi i Sunnetu i u
govoru selefa, i ostaviti svaki pojam koji može biti uzrokom pogrešnog shvatanja i
na kraju rezultirati dozvoljavanjem tehakuma tagutu, kao što je propisano da
poznajemo terminologiju govornika da bi izbjegli pogrešnu presudu nad njim.
Neki od naše braće iz Minhena, koji su slušali i shvatili predavanja o
tehakumu su me pitali da li traženje čovjeka od suda da mu se vrati, npr.,
ukradeno auto ili bilo šta drugo, ali bez upadanja u opis traženja tahkima taguta,
spada u „tehakum“ sultanu snage, tj. ulazi u nevjernički tehakum tagutu, nakon
čega sam im potvrdio da spomenuti opis teoretski ne ulazi u opis tehakuma
tagutu. Isti odgovor sam dao i nekima od braće iz Novog Pazara.
953
Hukmom, odnosno presudom sultana. Upotrijebio je riječ „hukm“!
954
Šerhus‐sijeril‐kebir 4/79
955
Stavio sam riječ „tehakum“ pod navodne znake jer se njom ovdje ne želi nevjernički tehakum tagutu.
EBU MUHAMMED 565
Slika o kojoj se ovdje govori je slučaj čovjeka koji ode na sud ili vladaru
nevjernika i od njih traži da mu se vrati to i to, a ako je u stanju obavijestiće ih da
mu njegova vjera zabranjuje pridržavanje nekog zakona mimo islamskog, i da on
od njih ne traži da sude svojim zakonom i da ga se pridržavaju, već da samo želi da
mu se vrati ukradena stvar i slično, i ovaj opis ne ulazi u nevjernički tehakum
tagutu, zbog toga što nije tražio tahkim taguta, već samo traži da mu se vrati
ukradena stvar koristeći njihovu snagu, ne uzimajući ih ni riječima niti djelima za
sudiju niti njihove propise za zakon.
Međutim, ja ovaj opis i ovu metodu vraćanja prava ne dozvoljavam zbog
toga što je razlika između nje i nevjerničkog tehakuma tagutu tanja od dlake i
lahko može odvesti u kufr, da Allah sačuva, kao što savjetujemo muslimane da
izbjegavaju odlazak na sudnice čak i u svojstvu optuženih onih koji se brane ili u
svojstvu svjedoka, osim kada u vjeri ne postoji nijedan drugi izlaz i osoba se nalazi
u stanju darure.
Vjerujem da je pojam „mukhasemeh“ ili „ikhtisam“ o kojem učenjaci govore
udaljeniji od značenja vraćanja prava „oblikom traženja hukma, a vraćanje prava u
„obliku traženja hukma“ bez traženja tahkima taguta, i bez ispoljavanja dina, kada
je u pitanju tekfir pojedinca svojom vanjštinom jače ukazuje na nevjernički
tehakum tagutu nego vraćanje prava u „obliku traženja hukma“ uz ispoljavanje
dina, jer kada ispolji din i svoje traženje, zna se da ne traži tahkim taguta.
Kada ćuti i ne ispoljava din ali isto tako ne tražeći od njih tahkim taguta
jasnim riječima ostaje nam vanjsko djelo koje ne ukazuje kategorički na traženje
tahkima taguta pa tekfir ovakve osobe biva predmetom idžtihada, a svakom
muslimanu je obaveza da u osnovi vjeruje da mutehakim tagutu riječima ili
djelima nije musliman niti onaj koji ga ne tekfiri pravdajući ga neznanjem i slično.
Slika u kojoj osoba vraća svoja prava u „obliku traženja hukma“ je prema
mom shvatanju poput „oblika sedžde“ pred stvorenjem, koji sam po sebi ne mora
izvesti iz vjere poput sedžde pozdrava, ali kada se nad osobom ostvari argument
da je Allah oblik sedžde ograničio samo na Sebe, ustrajanje u obavljanju oblika
sedžde pred stvorenjem pravno itekako može biti uzrokom tekfira pojedinca, a
obavljanje oblika sedžde pred nečim što se obožava mimo Allaha je jaka indicija
koja ukazuje na značenje ’ibadeta nekom drugom mimo Allaha.
Opis vraćanja prava u „obliku traženja hukma“ u kojem osoba ispolji svoj din
ne držim dozvoljenim jer vodi u veliki kufr, iako nije na stepenu prethodnog opisa.
Ovdje se može reći da se onaj koji dozvoli jedan od ovih opisa ne smije protekfiriti
sve dok se nad njim ne uspostavi da je „tehakum iman“, tj. da je „oblik tehakuma“
566 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
iman i da nije dozvoljeno upasti u „oblik tehakuma“ pred tagutom jer je Uzvišeni
za „vanjski oblik tehakuma tagutu“ vezao propis tekfira, i s time se nije igrati.
Zato El‐Qurtubi, rahimehullah, govoreći o prisili spominje da ako mušrici
prisile muslimana da uradi sedždu kipu on može uraditi sedždu pred kipom ali sa
namjerom činjenja sedžde Allahu, iz čega razumijemo da učenjaci islama takve
„vanjske oblike ’ibadeta pred tagutom“, koji sami po sebi nisu suštinski veliki širk
već „njegov oblik“, ne dozvoljavaju osim u prisili. To je ono što se razumije, a Allah
najbolje zna.
Vjerujem da El‐Gunejman upravo zbog ovih diferencija nije protekfirio one
koji „dozvoljavaju „tehakum“ laičkim sudnicima radi vraćanja prava“ a on lično je
dozvolio vraćanje prava putem sulha ili mukhasemeh, tj. sporazumnog riješenja ili
sporenja. Odnosno, nije dozvolio vraćanje prava u „obliku traženja hukma“ zbog
toga što su tahkim i tehakum oblici i kalupi imana poput oblika i kalupa sedžde.
Ako bi se pretpostavilo da neki učenjak islama ne tekfiri mutehakima tagutu
vanjskim riječima ili djelima on je kod nas kafir o bilo kome da se radi.
Primjer kojim bi približili prethodno značenje je musliman koji ode vračaru i
pita ga o „gajbu“956 ali ne da bi mu povjerovao već samo da čuje kako će vračar
odgovoriti. U hadisu se kaže da namaz onoga koji o nečemu upita vračara neće
biti primljen četrdeset dana. Učenjaci su se, kao što spominje Hudajr u komentaru
„Knjige tevhida“, razišli na tri mišljenja:
1) Kafir je;
2) Nije kafir ali namaz mu neće biti primljen;
3) Sustezanje od tekfira.
smatrali Dedždžalom, a Poslanik, ., im to nije poricao, da pogodi šta je Poslanik
zamislio, iako je istina da on nije Dedždžal koji će se pojaviti pred Sudnji Dan, već
samo jedan od prevaranata, tj. dedždžala. Poslanik, ., je bio zamislio suru Ed‐
Dukhan a Ibn Sejad je pogodio samo „dukh“ pa mu je Allahov Poslanik, ., rekao:
„Crkni! Nećeš preći granicu onoga što jesi.“, tj. nisi ništa drugo do sihrbaz vračar.
Dakle, za tekfir je bitno šta će određena osoba reći ili uraditi pred tagutom,
bilo da se radi o sihrbazu, vračaru ili tagutu suda, a vjersko pravilo je da sredstva i
putevi imaju propise ciljeva kojima vode, pa ako je cilj osobe da kaže ili uradi kufr
onda je put i sredstvo koje vodi njemu veliki kufr takođe, pa se zbog ovoga kaže
da svaka riječ ili djelo, počevši od odlaska ka sudnici preko „hvatanja za kvaku
suda“, a zatim svaka riječ ili postupak koji ne ukazuju na kategorički način na
nevjernički tehakum tagutu, ima propis cilja kojem vodi, a to se u pogledu
pojedinca ne može odrediti osim poznavanjem njegove namjere ili uzimanjem u
obzir indicija i dokaza stanja.
Iz ovoga shvataš riječi neznalica koji su po našem govornom području počeli
širiti tekfir onoga koji dozvoli odbranu na sudu uz uvjete koje smo spomenuli, i
koji kažu da je kafir „ko god se uhvati za kvaku sudnice“ ili „ko god krene u
sudnicu“ i da čovjeku nije dozvoljeno da ode u sudnicu ili da se uhvati za kvaku
sudnice osim ako je prisiljen, govoreći da mi ne znamo značenje tehakuma tagutu
i da smo popustili u toj mes’eli i tekfireći nas zbog toga, svjedočeći u isto vrijeme
islam Makdisiju i svim „mudžahidima“ koji su dozvolili isto ili gore od toga, ili
tehakum tagutu lično, i koji nisu izvršili kufr u taguta s obzirom da ne tekfire
pokret Hamasa, što je postalo skoro opšte poznato čak i u redovima smutljivaca.
Sve ovo je dokaz njihovog džehla, smjelosti na vjeru i nevine ljude, nepravde i
licemjerstva. Allahulmuste’an!
Opis pukog odlaska na sud ili hvatanja za kvaku sudnice ne znači davanje tom
sudu prava da sudi tagutskim zakonom, kao što kaže druga grupacija bezumnika,
koji svoju vjeru uzimaju sa ekstremističkih foruma i stranica po internetu, jer
Poslanik, ., nije protekfirio onoga koji pita vračara, ne vjerujući mu, kao što ne bi
protekfirio onoga koji ode vračaru da ga pita da bi ga ponizio, a čovjek svojim
odlaskom tagutu može imati sto namjera, a ne samo jednu nevjerničku, i vjersko
pravilo je da putevi i sredstva imaju propis ciljeva kojima vode. Pa ako je osoba
krenula u sudnicu ili se uhvatila za kvaku sudnice da bi im naredila dobro ili
odvratila ih od širka takav je mudžahid na Allahovom putu, jedan od najboljih
muslimana.
Ako je krenula u sudnicu ili se uhvatila za kvaku sudnice da bi se tehakumila
tagutu i bila zadovoljna njegovom presudom, takva je mušrik svejedno bila u
568 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
poziciji onoga koji je pokrenuo slučaj, optuženog ili svjedoka, a ako je krenula u
sudnicu da upadne u mali kufr njen odlazak u sudnicu i hvatanje za kvaku sudnice
je mali a ne veliki kufr, a onaj koji ode u sudnicu ili se uhvati za njenu kvaku da bi
se branio pod spomenutim uvjetima i od sebe odagnao presudu taguta s obzirom
da nije upao u tehakum nije kafir, i tako dalje.
Dakle, odlazak u sudnicu ili hvatanje za kvaku sudnice, kao što kažu
neznalice, ima propis svog cilja a to se vraća namjeri čovjeka, a ćutnja na sudu
sama po sebi nije kategorički dokaz zadovoljstva kufrom osim uz indicije i dokaze
stanja. Ukratko rečeno, sve što izlazi iz naše definicije velikog širka tehakuma nije
veliki širk, niti je kod nas ikad bio.
i djelima, već ih uče kako je dovoljno da „imaju kufr u taguta u svom srcu“, iako je
to puka laž, jer onaj koji se tehakumi tagutu vanjskim riječima ili djelima ne samo
da u svom srcu nema kufr u taguta, već njegove riječi i djelo ukazuju da u srcu
nema iman u Allaha i da u stvari vjeruje u šejtana koji želi da ga odvede u daleku
zabludu, kao što se kaže u suri En‐Nisa’. Allahulmuste’an!
e) Nikad nikog nisu protekfirili od „svojih džematlija“ kao i drugih, koji se
tehakume laičkim sudnicama, o bilo kakvom obliku da se radi.
f) Nisu im rekli da ne uzimaju advokata, s obzirom da advokat obožava zakon i
taguta hukma, ili kada im dozvoljavaju da uzmu advokata ne objašnjavaju im da
ne smiju opunomoćiti advokata da traži pridržavanje tagutskih zakona i suđenje
njima, a to je osnova svih osnova u advokatskom poslu.
g) Nisu se ogradili opisima, kojim se ograđuju oni koji su shvatili mes’elu
tehakuma, pa da kažu da je dozvoljeno tražiti svoje pravo nazad pod uslovom da
ne tražiš tahkim zakona i pridržavanje njega, već su stvar dozvolili uz njihov uvjet
„srčanog kufra u taguta i imana u Allaha“. Allahulmuste’an!
Prva osoba sa našeg govornog područja, koje se ovo tiče, je Muhammed
Porča, koji je upao u sve što sam naveo, i koji je izgleda još uvijek ubjeđen da ne
dozvoljava tehakum tagutu govoreći kako su drugi pogrešno protumačili njegove
riječi, a razlog njegovog neznanja o tome da je zaista dozvolio tehakum tagutu
jeste njegovo uvjerenje da mutehakim tagutu, makar radi vraćanja prava, ne biva
nevjernikom osim kada u njegovom srcu nestane iman u Allaha ili se pojavi
vjerovanje u taguta.
Mnogi džahili koji su ga čuli da kaže da ne dozvoljava tehakum tagutu i da je
to veliki širk misle da je neko na njega slagao i slično, smetnuvši sa srca i sa uma
da Porča govori o terminu koji kod njega ima nepotpuno značenje i ne koristi ga u
potpunom značenju kojeg želi Zakonodavac, kao što ekstremne sufije i rafidije
negiraju da rade širk i da su ga dozvolili, s obzirom da se njihova definicija velikog
širka razlikuje od definicije muslimana i ehlus‐sunneta.
Štaviše, možda kada bi upitao kršćane i Jevreje rekli bi ti da oni ne obožavaju
nikog drugog mimo Allaha, i da svi oni vidovi velikog širka u koje su upali nisu
obožavanje drugog mimo Allaha. Lijep primjer za to je ’Adi sin Hatima, /, koji,
iako je bio učen kršćanin prije prihvatanja islama, nije znao da su oni obožavali
svoje svećenike i monahe slijedeći ih i pokoravajući im se apsolutno u
nepokornosti Allahu, i rijetko koji čovjek svjesno i namjerno upada u nevjerstvo,
već se to najčešće dešava radi šubhe.
EBU MUHAMMED 571
Dakle, njihovo cijelo stanje kategorički ukazuje na to da su dozvolili vanjski
opis tehakuma taguta pa zbog toga kod nas nisu muslimani, i da nisu razumjeli
tevhid i da ljudima dozvoljavaju kufr, kojeg je Allah zabranio. Da Allah sačuva!
Dozvoljavanje tehakuma tagutu nije njihova jedina boljka i mana. Molim Allaha da
ih uputi! Mi ne samo da vjerujemo da smo nagrađeni zbog njihovog tekfira i da se
time približavamo Allahu, već mrzimo i tekfirimo svakog ko o njima zna sve ovo
što sam spomenuo a zatim ih ne tekfiri. Napominjem, govorim o čovjeku koji
poznaje njihovo stanje.
Mnogi su sigurno primjetili da ja u svojim predavanjima i pisanjima nisam
spominjao Porču, a glavni razlog tome je njegova šutnja i činjenica da ne vodi
otvoreni rat protiv nas i ove da’ve kao što to rade Bilibani i Nusret, i ovdje kada ga
spominjem, želim da objasnim ljudima propise i razlog našeg spora, pozivajući
njega i njegove sljedbenike da se pokaju Allaha od neistine na kojoj su i u koju
pozivaju, i od tajnog odvraćanja ljudi od Allahovog puta, ili da, ako imaju dokaz da
smo mi pogriješili, konačno izađu i odbrane Allahov din od „naših laži i greški“, jer
će u protivnom u oba slučaja biti izdajnici Allahovog dina, oni koji su ga ostavili na
cjedilu, kada se pojavio taj i taj i širio zablude koje nisu zaustavljali.
Kada bih pretpostavio da smo pogriješili u njihovom tekfiru u mes’eli
tehakuma ti ljudi su kod nas kafiri zbog mnogih drugih kufrova u koje su upali, koji
se tiču osnove tevhida i onoga što iz njega neminovno proizilazi od stvari čiji
nestanak neminovno ukazuje na nestanak tevhida. U najmanje od tih stvari spada
njihovo podmuklo ratovanje protiv ove da’ve i koalicije sa mušricima, vašom
„selefijskom braću“, koji vjeruju u džibta i taguta. To je najmanje što ih slijedi.
Njihovi mesdžidi su puni ljudi kojima svjedoče islam i uzimaju ih za braću u vjeri,
iako je očigledno da nisu ostvarili značenje odricanja od velikog širka i mušrika i
lojalnost prema islamu i muslimanima.
Onaj koji je zaista shvatio pitanje tehakuma tagutu i zna opasnost ove
mes’ele i koliko brzo čovjek može upasti u nevjerstvo a da nije toga ni svjestan,
nikad neće „mutiti“ kao što oni rade, već će zauzeti jasan javan stav i ponuditi
detaljno objašnjenje. Najsmešnije je kada Porča kaže da je sve što ja kažem istina
ali da to važi samo za islamsku državu, i da se ne može primjeniti danas.
SubhanAllah!
Kako je moguće da neko djelo samo po sebi bude u islamskoj državi bude
veliki kufr a daru kufra ne?! Oprobaj ovo šejtansko pravilo na bilo kojem vidu
nevjerstva u Allaha, pa ćeš vidjeti da ga je šejtan objavio. Ono što oni iz govora
učenjaka nisu razumjeli je izgleda činjenica da se u islamskoj državi mogu lakše
tekfiriti ljudi za koje nije ustanovljeno da su upali u jasan uzrok tekfira, poput onih
572 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
koji sjede s kafirima, koji se rugaju islamu, ćuteći i ne poričući im, ili se „vrzmaju“
oko taguta hukma, makar od njih ne tražili da tahkime svoj zakon.
U takvim situacijama se odlazak ljudi tagutima hukma od Jevreja i kršćana i
drugih može lakše protumačiti kao nezadovoljstvo šerijatom i davanje prednosti
suprotnom zakonu i uzeti se kao indicija za postojanje nevjerstva, i tako dalje.
Nakon neznalica tevhida sa naših prostora uzmi na primjer Bin Baza, koji u jednoj
fetvi zabranjuje tehakum laičkim sudnicama, i kaže da je to pitanje jasno a zatim
njegovu zabranu dokazuje ajetom:
ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎﻓُِﺮو َن
َ َِﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ ﻓَﺄ ُْوﻟَـﺌ ِ
َ َوَﻣﻦ ﱠﱂْ َْﳛ ُﻜﻢ ﲟَﺎ أ
A oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi nevjernici.957
U drugoj fetvi ga dozvoljava ako se čovjek nalazi u daruri bez ikakvog
objašnjenja! SubhanAllah! I tome dodaj da je pred kraj života počeo da „bunca“
nešto oko „malog kufra“. U prvoj fetvi ga zabranjuje a drugoj ga bez ikakvog
pojašnjenja dozvoljava ne upozorivši ljude od upadanja u vanjski opis tehakuma
tagutu, kojeg obični ljudi sigurno ne znaju, uz činjenicu da je on učen čovjek i da je
prvi od kojeg se očekuje da koristi vjersku terminologiju i da je nije promjenio! Šta
ja sada da radim sa Bin Bazom? Da ga mazim?!
Moguće je da neka osoba zatrovana tagutskom bolešću opravdavanja
učenjaka taguta kaže da je moguće da Bin Baz koristi aluziju i da u drugoj fetvi ne
govori u opisu nevjerničkog tehakuma tagutu već o onome što kod nas takođe ne
ulazi u nevjernički tehakum tagutu, ali koje je značenje jače? Zašto je neukim
ljudima otvorio vrata nevjerstva u Allaha a učenjaci prije njega su neukim
muslimanima zabranjivali da putuju u dar kufra zbog trgovine?
Kakav je propis onoga koji se koristi „aluzijom“ iz koje će milioni ljudi shvatiti
nevjerstvo u Allaha i Njegovog Poslanika i upasti u nevjernički tehakum tagutu?!
Koliko je samo potrebno bezobrazluka da čovjek kaže da je Bin Baz decenijama
svog života bio u stanju prisile ili darure i da mu traži opravdanje za sve što je
uradio od promjene Allahove vjere i lojalnosti prema svojoj državi, vjernicima u
džibta i taguta?! Allahulmuste’an!
Ovo kažem iako mi je teško da povjerujem da neko koji je naučio tevhid
može dozvoliti opis nevjerničkog tehakuma tagutu, kao što mi je teško da
povjerujem da neko od učenih ljudi ne zna da mušrik džahil nije musliman, ali Bin
Baz je imao potrebu opravdavanja svoje države koja sudi tagutskim zakonima i
957
Sura El‐Ma'ideh (5) 44
EBU MUHAMMED 573
traži da joj se njima sudi, što je dodatna indicija da je promjenio Allahov din kako
bi postavio temelj kojim bi spiječio tekfir taguta i onih koji nisu izvršili kufr u njega.
Pogledaj govor učenjaka o mes’eli dozvoljenosti neukim muslimanima da
radi trgovine putuju u darul‐kufr, analogno na postupak Ebu Bekra, i koliko su bili
žestoki prema onome koji je to dozvolio blentavim argumentacijama, iz straha za
vjeru muslimana, i da ne upadnu u fitnu različitih grijeha u darul‐kufru, i da ne
ostave ispoljavanje dina, i to uporedi sa postupkom Bin Baza i ostalih učenjaka
taguta.
Dakle, naš tekfir njih je naše pravo i obaveza, koji u pogledu nekih u datoj
mes’eli sigurno dolazi do stepena čvrstog ubjeđenja, iako smo ubjeđeni da su
kafiri radi drugih stvari. Allah će biti Sudija između nas i njih, pa bujrum! Ako se
bojiš Allaha da protekfiriš muslimana zar se ne trebaš bojati Allaha ako
posvjedočiš da je mušrik musliman i da je Njegov neprijatelj Njegov prijatelj?!
Ako kažeš osnova kod onih koji se pripisuju islamu je islam, kažem da je
značenje jasnog kufra u kojeg su upali jače od značenja islama kojeg si im pripisao
na osnovu obilježja koji nisu islam lično, štaviše, i da si u njihovoj vanjštini vidio
jasan islam, jasan veliki kufr i širk ga negiraju kao što su ga negirali onim prije njih.
Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe!
Mes’ela: Vidjeli smo da neki ljudi pojam „ja’budu gajrellah“, tj. „’ibadeti
nekom drugom mimo Allaha“ ne koriste u značenju usmjeravanja suštinskog
’ibadeta nekom drugom mimo Allaha, već u značenju „kalupa i oblika“, i da
to isto rade i sa pojmovima „djelo od djela širka“ ili „veliki širk“ ili „oblici
širka“, itd.
Prije nekog vremena mi je rečeno da je magarac, govoreći o tom slučaju
rekao „Ima li veći tehakum od ovoga!?“, a ove riječi su same po sebi veliki kufr, jer
ukazuju da je Poslanik, ., uradio „najveći tehakum“, da Allah sačuva!
Najverovatnije da su mi tada ove njegove riječi izmakle.
Takođe, kada sam vidio da Eš‐Šazili na šubhu onih, koji dokazom Makedonca
Ademija dozvoljavaju tehakum tagutu, odgovara samo konstatacijom da je taj
zakon Kurejšija bio iz zakona Ibrahima ’alejhisselam, sam shvatio da je moguće da
Eš‐Šazili pojam tehakum koristi u širem značenju od nas, te ga nisam protekfirio
kada sam vidio da dozvoljava vraćanje prava putem laičkih sudnica i tako dalje.
Ovu stvar sam spomenuo prijateljima i neprijateljima, ali sam se protivio i još
uvijek radim, onima koji sličnim riječima dokazuju da „tehakum ne ulazi u aslud‐
din“, ili kažu da je nevjernički tehakum tagutu radi vraćanja prava dozvoljen u
daruri, ili kada nema šerijatskih sudnica.
Eš‐Šazili, odgovarajući nekim skupinama, kaže:
َﻣ ْﻦ داﻓﻊ ﻋﻦ ﻧﻔﺴﻪ أو ﻃﻠﺐ ﺣﻘﻪ ﻣﻦ اﻟﺴﻠﻄﺎت ﻛﻔﺮ ﻓﻘﺪ ﺗﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻬﺎ وﻣﻦ ﺗﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻬﺎ ﻓﻘﺪ:ﻗﺎﻟﻮا
ﻓﺎﺳﺘﻴﻔﺎء اﳊﻖ ﻳﻄﻠﺒﻪ اﻟﺮﺳﻮل أو اﻹﻣﺎم ﻣﻦ، ﳚﺐ أن ﻧﻔﺮق ﺑﲔ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ وﺑﲔ اﺳﺘﻴﻔﺎء اﳊﻖ: وﻧﻘﻮل.ﻛﻔﺮ
ﻛﺬﻟﻚ اﻟﺪﻓﻊ ﻋﻦ اﻟﻨﻔﺲ ﲟﺎ ﳜﻮﻟﻨﺎ إﻳﺎﻩ اﻟﺸﺮع وﻻ ﻧﻌﺪل ﻋﻦ،اﻟﻜﻔﺎر ﳑﻦ ﳍﻢ وﻻﻳﺔ ﻋﻠﻰ ﻣﻐﺘﺼﺐ اﳊﻖ
واﻟﺘﺤﺎﻛﻢ.اﻋﺘﺒﺎرا ﻟﻠﻐُْﻨﻢ ﺑﺎﻟﻐﺮم واﻷوﱄ ﺗﺮك ذﻟﻚ
ً أﺑﺪا إﻻ ﰲ ﺣﺎﻻت ﻧﺎدرة ْﲢ ُﻜ ُﻤﻨَﺎ ﻓﻴﻬﺎ ﺿﺮورة ﻣﺎﺳﺔ
ً ذﻟﻚ
اﻟﺼﺮﻳﺢ ﻫﻮ اﻟﻌﺪول ﻋﻦ اﳊﻜﻢ اﻟﺸﺮﻋﻲ واﳊﺎﻛﻢ اﻟﺸﺮﻋﻲ ﻣﻊ وﺟﻮدﻩ إﱃ ﻏﲑﻩ ﻛﻤﻦ ﻋﺪل ﻋﻦ ﺣﻜﻢ
ﻣﻨﻌﺎ ﺑﺎﺗًﺎ وﻫﻮ
ً وﻛﺬﻟﻚ ﻃﻠﺐ ﺣﻖ ﻣﻦ ﻗﺎﻧﻮن ﳝﻨﻌﻪ اﻟﺸﺮع، إﱃ ﺣﻜﻢ ﻛﻌﺐ ﺑﻦ اﻷﺷﺮف أو ﻏﲑﻩاﻟﺮﺳﻮل
.ﰲ ﻧﻈﺮ اﻟﺸﺮع ﺑﺎﻃﻞ واﻏﺘﺼﺎب ﳊﻘﻮق اﻵﺧﺮﻳﻦ
„Kažu: ko brani sebe ili traži svoje pravo od vlasti postaje kafirom. Tehakumio
se njima a ko se tehakumi njima kafir je.“
Kažemo: obaveza je da napravimo razliku između tehakuma i vraćanja prava.
Vraćanje prava od nevjernika, koji imaju vilajet nad onim kome je oteto pravo,
traži izaslanik ili imam, a isto tako je i sa odbranom sebe onim što nam daje
šerijat, i od toga nikad ne odstupamo,958 osim u rijetkim slučajevima, u kojima
smo pod velikom darurom uzimajući u obzir štetu i korist, a preče je da se to
ostavi.
958
Od vraćanja prava putem šerijata. Ovo je značenje koje se nameće, a Allah najbolje zna da li je htio reći nešto
drugo, jer u bilo kojem drugom značenju rečenica nije razumljiva.
EBU MUHAMMED 575
Sarih tehakum je odstupanje od šerijatskog propisa i šerijatskog sudije, uz
njegovo postojanje, nekom drugom, poput onih koji su odstupili od Poslanika, .,
Ka’bu b. Ešrefu ili nekom drugom mimo njega, a isto važi za traženje prava od
qanuna, kojeg šerijat apsolutno zabranjuje, i koje se u šerijatu tretira
neispravnim i otimanjem tuđih prava.“959
Eš‐Šazili, kao mnogi drugi, kada govore o širku tehakuma tagutu dovode ga u
vezu sa širkom prihvatanja zakona i širkom pokornosti, i to je bez sumnje ispravno
ali ne na Nusretov način, a greška bi bila ako bi veliki širk tehakuma ograničili na
značenje uzimanja dotičnog propisa taguta za svoj din, i rekli da traženje suđenja
drugim zakonom uz pridržavanje njega lično, makar on u vanjskom opisu bio
identičan šerijatskom, nije veliki kufr i da, s obzirom da ga nije uzeo za svoj din, ne
ulazi u značenje vanjskog prihvatanja tagutskog zakona i hakimijjeta.
Ja lično vjerujem da ljudi poput Eš‐Šazilija to nikad neće reći, i da se na ovu
mes’elu nisu osvrnuli zbog toga što im ne pada na pamet da je moguće da
musliman od taguta hukma traži da se pridržava svog zakona, hukmom i
tahkimom, ili u bilo čemu drugom, jer uzimanje taguta i njegovog zakona za
sudiju, iz kojeg ne proizilazi da će mutehakim njegov detaljni propis i presudu
uzeti za svoju vjeru i zakon, je, pošto se ovdje radi o prihvatanju hakimijjeta osobe
i zakona, glavni vid prihvatanja tagutskog zakona, a prihvatanje dotičnog zakona
taguta za din je njegov specifičniji oblik. Štaviše, govor Eš‐Šazilija podnosi značenje
koje je kod mene pretjerivanje, kao što ćeš vidjeti.
Pojam „sulutat“, tj. „vlasti“ koji se spominje u Eš‐Šazilijevom govoru je
opširniji od pojma „sudnica“, kojeg u ovom citatu uopšte ne spominje, iako je
spomenuo Ka’ba sina Ešrefa, i mi nismo ekstremisti koji uzimanje ili traženje bilo
čega od instanci vlasti smatraju nevjerničkim tehakumom tagutu, poput uzimanja
viza, ličnih karti, pasoša i drugih stvari i procedura, naravno pod uslovom da u
njima samim ne postoji jasan veliki kufr.
Pojava pojma „vlasti“ u govoru Eš‐Šazilija, kojim odgovara određenoj grupi
ljudi, sugerira i ukazuje na to da ta grupa izgleda tekfiri ljude zbog uzimanja i
traženja bilo čega od državnih instanci, počevši od njihovog nazivanja tagutima,
smetnuvši sa uma da nije bilo koje traženja ili uzimanje od taguta vjerovanje u
njega, kao kada bi od njega tražio da ti da hiljadu maraka, čak i kada ih nisi
zaslužio, a ovo u vezi hiljadu maraka izgleda razumije svako!
El‐Belagul‐Mubin, str. 1243
959
576 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Međutim, u riječima Eš‐Šazilija se nazire jedan mali problem a to je što
definišući sarih960 tehakum njegovu suštinu svodi na opise „odstupanja od
šerijatskog propisa“ i „tehakum tagutu“ koji se, ako osoba iz njih izvede neželjeno
oprečno značenje, mogu pogriješno razumjeti, pa je potrebno protumačiti
njegove riječi.
Da se podsjetimo!
„Odstupanje od Allahovog zakona“ kao opis se u osnovi pojavljuje u značenjima
koji za sobom trenutno povlače tekfir,961 i to obuhvata:
1) Osobu koja namjerno ili u opšte poznatoj mes’eli, uz postojanje mogućnosti
saznanja propisa kojeg je promjenio, islamu pripiše propis koji nije od njega.
Ovakav je kafir u Allaha i njegovo odstupanje od Allahovog zakona za sobom
trenutno povlači tekfir.
2) Osoba koja se tehakumi tagutima hukma iz vanjske realnosti, koji sprovode
lažno gospodarstvo i božanstvo šejtana i taguta ljudi. O onome koji upadne u ovaj
opis se kaže da je time odstupio od tehakuma samo šerijatu i onim koji sude
njime, i nije moguće reći da ovakva osoba nije odstupila od Allahovog zakona.
U manje poznatim mes’elama u kojima musliman pogriješi i šerijatu pripiše
nešto što nije od njega se može reći da je odstupio od Allahovog zakona, ali ne u
značenju koje za sobom trenutno povlači tekfir, bez opravdanja neznanjem i
te’vilom. Eš‐Šazili ne opravdava neznanjem u namjernom tehakumu tagutu i
svojom definicijom sarih tehakuma želi onaj opis koji za sobom trenutno povlači
tekfir, i u tom smislu se mora razumjeti bez uzimanja oprečnog značenja, što je
suprotno šerijatu a zatim govoru Šazilija lično.
Nakon što smo postavili ovaj temelj dolazimo do zaključka da razlog zbog
kojeg se Šazili usteže od tekfira „onih koji u rijetkim slučajevima darure vraćaju
svoja oteta prava putem vlasti, uzimajući u obzir štetu i korist“ nije nepostojanje
šerijatskih sudnica, ili nepoznavanje šerijatskog propisa u pogledu toga, niti stanje
darure samo po sebi, jer je on lično taj koji je u svojim knjigama konstatovao da je
prisila jedino stanje u kojem je Zakonodavac dozvolio upadanje u opis vanjskog
nevjerstva, što znači da ovdje govori o vraćanju prava od tagutskih vlastim putem
opisa koji kod njega ne ulazi u značenje praktičnog tehakuma tagutu, i to
dozvoljava samo u daruri (nuždi).
960
Jasan tehakum.
961
Riječ „odstupanje“ u govoru Ibnul‐Qajjima o malom kufru je upotrebljena u parčetu značenja ne u
apsolutnom.
EBU MUHAMMED 577
Isto tako Eš‐Šazili nije od onih koji značenje nevjerničkog tehakuma svodi na
tehakum suprotnom propisu šerijatu u vanjskom obliku, i u knjizi „Haddul‐islam
we haqiqatul‐iman“ je kostatovao da se prihvatanje zakona taguta ostvaruje bez
obzira na to je li tagutski zakon u svom obliku identičan šerijatskom ili ne, a
prihvatanje zakona taguta naziva „ulaskom pod teklif962 taguta“, koje kod njega
biva srcem ili vanjskim riječima ili djelima, što je bez sumnje ’aqida ehlus‐sunneta.
Ovo su temelji Šazilija, koji se mogu zaključiti iz njegovog govora o ovoj temi.
Zato kada Eš‐Šazili definiše tevhid Allaha u hukmu, koji ulazi u aslud‐din, u
kojem nema opravdanja neznanjem i te’vilom, rekavši „prihvatanje Allahovog
zakona i odbijanje svega mimo njega“, time mora misliti na tehakumu tagutima
hukma koji ne biva osima namjerno, kao i namjernu promjenu šerijata, jer će se u
protivnom otvoriti vrata opravdanja neznanjem i te’vilom koja je on zatvorio,
između ostalog uvodeći praktični tevhid Allaha u hukmu u aslud‐din.
Polazeći od svega spomenutog vjerujem da se on ne razilazi sa nama da je
prihvatanje tuđeg zakona samo po sebi jasan veliki širk, bez dodatnog uvjetovanja
opisa „odstupanja od šerijatskog zakona“, kojeg su mnogi u govoru Ibn Kethira
protumačili postojanjem šerijatskih sudnica koje su u stanju vratiti oteta prava, i
da svojim govorom naravno ne želi to oprečno značenje.
Eš‐Šazili izgleda takođe polazi od riječi Ibn Kethira u „Tefsiru“ gdje spominje:
„Ovaj ajet kudi svako ko odstupi...“ kojeg sam, Allahovom dobrotom, pojasnio u
„Odgovoru na šubhu poturenu Ibn Kethiru“ i ukazao kako se treba shvatiti. Ako bi
kategorički ustanovio da Eš‐Šazili za tekfir osobe koja upadne u opis nevjerničkog
tehakuma tagutu, kojeg sam prikazao, odvojeno uvjetuje „odstupanje od
Allahovog hukma“, ne bih nimalo oklijevao u negaciji njegovog islama.
A rečenica:
„Isto tako je i sa traženjem prava od qanuna, kojeg šerijat apsolutno zabranjuje, i
koje se u šerijatu tretira neispravnim i otimanjem tuđih prava.“963
Može biti protumačena na jedan od tri načina:
1) Pretjerivanja u vjeri i ekstremizam;
2) Dozvoljavanje suštine nevjerničkog tehakuma tagutu;
962
Obveznost njegovim propisima.
963
El‐Belagul‐Mubin, str. 1243
578 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
3) Da je izrečena u fikhsko‐pravnom smislu kao opis kojeg pravnik u određenom
društvu i vremenu tretira kao uzrok tekfira u vanjštini, bez uvjerenja da
dotična osoba mora biti nevjernik u suštini.
Kako to?
1) Ako osnova suštine „traženja od qanuna“ nije nevjernički tehakum „zakonu“
(qanūn) onda to ne može biti ni ono što se na njega nadovezuje, a to su njegovi
ogranci traženja, koji obuhvataju traženje šerijatski određenih prava kao i onoga
što je šerijat zabranio, jer svi pametni se slažu da ogranak mora imati propis
osnove iz koje je potekao, pa ako traženje od qanuna nije tehakum tagutu samo
po sebi, onda bilo koje traženje koje se na njega nadovezuje nije tehakum tagutu,
već se radi o halalu i haramu, a haram je traženje onoga što je šerijat zabranio i
otimanje tuđih prava. Ovoga se tiču riječi Muhammeda ibnul‐Hasana i Es‐
Serkhasija, koji nisu ni išaretili na tekfir onoga koji preko sultana dara kufra otme
pravo drugom muslimanu.
Zamisli da neki griješni musliman ode u neku državnu instituciju koja nudi
vino siromasima koji nemaju novca da ga kupe, i kaže im „Po vašem zakonu
siromasi koji nemaju novca da kupe vino imaju pravo na besplatno dobijanje vina,
a ja sam siromah, i tražim da mi date flašu vina“, ne nazivajući uzimanje vina
„pravom“, što podrazumijeva da je to istina, i oni mu je daju. Je li ovim postao
kafir?
Odgovor je da ako je tražio flašu vina, ne ohalaljući pijenje vina, ne opirući se
vjerskoj zabrani pijenja vina, i ne tražeći od tagutskih vlasti da mu je daju
pridržavajući se zakona, i ne uzimajući je pridržavajući se zakona, nije kafir, već je
poput njemu sličnih griješnika velikim grijehom. Iz govora Eš‐Šazilija se može
razumjeti da je ovakav kafir jer je „od qanuna tražio nešto što mu je apsolutno
zabranjeno“.
Ako bi od njih tražio da ga zaštite kao što je Poslanik, ., nakon povratka iz
Ta’ifa, tražio od Mut’ima sina ’Adija da ga zaštiti, ne tražeći od njih pridržavanje
tagutskog zakona, niti pridržavajući se tagutskog zakona, tražio je ono što mu
šerijat dozvoljava i dodijeljuje. Dakle, ako osnova traženja od qanuna o kojoj Šazili
govori nije tehakum tagutu, opis traženog koji je ogranak traženja takođe ne
može biti tehakum tagutu, već se radi o halalu i haramu.
2) S druge strane se može reći da ako je kod Šazilija traženje od taguta, o kojem
on govori, ono što je u šerijatu zabranjeno jasan nevjernički tehakum tagutu,
onda je i puko „traženje od njega“ koje je njegova osnova jasan nevjernički
tehakum tagutu, bez obzira na opis traženog, pa je Šazili, prema tome, dozvolio
EBU MUHAMMED 579
jasan nevjernički tehakum tagutu misleći da opis vraćanja šerijatski određenih
prava „traženjem od qanuna“ izvodi iz njegovog bitka velikom širkom tehakuma
tagutu. Ali, kao što sam rekao, njegove knjige sprečavaju ovo značenje, jer on
nevjernički tehakum tagutu ne svodi samo na tehakum suprotnom šerijatskom u
vanjskom obliku.
3) Postoji mogućnost da je svoj govor izrekao u fikhsko‐pravnom smislu
određujući spomenuti opis uzrokom tekfira u vanjštini u određenom mjestu ili
vremenu, što ne mora značiti da on lično vjeruje da osoba koja upadne u
spomenuti opis neminovno mora biti kafir u srcu, jer u govoru pravnika u
poglavlju o riddetu se spominju mnogi opisi za koje pametan zna da za sobom
neminovno ne povlače srčano nevjerstvo. Odstupanje od šerijatskog sudije koji je
u stanju vratiti oteto pravo snagom islamskog društva ka nevjerničkim
instancama, iako ne mora značiti da će osoba kod njih upasti u kufr, se u pogledu
pojedinca takođe može tretirati kao jaka indicija nezadovoljstva sa šerijatom i
izjednačavanja tagutskog zakona sa njim ili pak davanja prednosti istom nad
šerijatom.
Na kraju ostaje problem što je Eš‐Šazili sve to nazvao „sarih tehakumom
tagutu“, mada se i tu može opravdati konstatacijom da opis koji je sarih sa
aspekta uopštenosti, s obzirom da od većine društva najčešće biva upotrijebljen u
nevjerničkom značenju, ne mora kao oblik biti sarih u pogledu pojedinca koji je u
njega upao.
Primjer za to je društvo u kojem sedžda pred kaburom jasno znači ’ibadet
mrtvom i pojedinac iz tog naroda koji je uradio ali ne uz značenje kojim biva
’ibadet nekog drugog mimo Allaha, ili to tvrdi. Ovdje se može reći da je sedžda
mrtvom sarih uzrok tekfira sa aspekta uopštenosti i to pravnici mogu zabilježiti u
svojim knjigama, ali nije neminovnost da svako ko uradi sedždu pred mrtvim
njome ’ibadeti mrtvom, radi više razloga. Isto se može reći u pogledu pojedinca
koji u islamskoj državi odlazi tagutima hukma, iako ne mora značiti da će kod njih
upasti u nevjerstvo. I na kraju, moguće je da čovjek govori o nečemu što nisam
dokučio, a Allah najbolje zna!
A ako misli na onoga koji kaže da je uzimanje „zabranjenog“ istina i pravo pa
niko se ne razilazi u pogledu tekfira takvog, pod uslovom da se radi o opšte
poznatoj mes’el. Allahulmuste’an!
Ovo je što se tiče riječi Eš‐Šazilija koje su, što se tiče mene, bez sumnje
nepotpune, nedovoljne i problematične jer sugeriraju ružna značenja, ali, kao što
rekoh, ja ga zbog njih ne tekfirim, jer ne znam šta njima tačno misli. Istina je u
580 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
onome što je prikazano u ovoj knjizi, u kojoj su, Allahovom dozvolom, postavljeni
jasni i jednostavni temelji, među kojima nema proturječnosti, i koji okupljaju
temelje učenjaka selefa i khalefa, kao i Šazilija lično.
Ako su htjeli dozvoliti muslimanima vraćanje prava dovoljno je bilo da
spomenu opis kojeg smo mi izdvojili rekavši o njemu da ne ulazi u tehakum
tagutu, a kojeg mi nismo dozvolili zbog toga što je razlika između njega i
nevjerstva u Allaha tanka poput dlake čak i u teoretskom smislu, i ne želimo da
pred Allahom snosimo odgovornost zbog upadanja nekog muslimana u
nevjerstvo, mimo toga što je stanje u tim sudnicima stanje pravog ’ibadeta Iblisu i
oponašanja Allahovih svetinja.
Sudije, sudnice, i policija, oponašaju Allahov sud na dunjaluku i ahiretu.
Sudija oponaša Jedinog Sudiju, policija oponaša vjernike ili meleke zebanije,
prozivajući parničare i optužene po imenu i prezimenu kao na Sudnjem Danu, a
zatim ih tjeraju da uđu u hram „laičkih sudnica“, u kojem se obožavaju zakon i
sudija, u kojem se „ne smije čuti ni muha“, gdje moraju ponizno ustajati pred
sudijom i sjesti onda kada on to zatraži, a kada se to odbije stiže policija da te
podigne, u kojoj robovi taguta ne progovaraju osim kada im on dozvoli i ne rade
osim što im naredi! Pa kako da dozvolimo muslimanu da bude pokretač svega
ovoga a Allah je naredio hidžru i napuštanje imetka i domova ako musliman nije u
stanju da ispolji svoj din!? Utičemo se Allahu od uzroka Njegove srdžbe!
Smutljivci danas, pod izgovorom da nema šerijatskih sudnica, dozvoljavaju
svakom neukom da se mota po sudnicama uz uvjet mržnje prema tagutu i
njegovom zakonu, i uzimanja samo onoga što je šerijat dodijelio. Mi ih pitamo
zašto mora da mrzi zakona taguta ako ti je Allah to odredio? Pa ako kažu da se
mora mrziti zbog toga što je zakon taguta a ne Allahov zakon, pitamo ih kako
onda dozvoljavate da se „vraćaju prava“ iz zakona kojeg morate mrzeti zato što je
tagutski, i kojim opisom je to „vraćanje prava“ onda izašlo iz tehakuma tagutskom
zakonu?!
Navešću govor Qarnija, pasus po pasus, skrećući pažnju na najvažnije:
ﻫﺬا اﻟﺬي ﺳﺒﻖ ﻛﺎن ﰲ ﺣﻜﻢ:اﻟﻔﺮق ﺑﲔ ﺣﻜﻢ اﳌﺸﺮع و اﳊﺎﻛﻢ ﺑﻐﲑ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ و ﺑﲔ اﶈﻜﻮﻣﲔ ﺑﺬﻟﻚ
ﻷن اﻟﺮاﺿﻲ، وأﻣﺎ اﶈﻜﻮم ﺑﺬﻟﻚ ﻓﻤﻨﺎط ﻛﻔﺮﻩ رﺿﺎﻩ وﻗﺒﻮﻟﻪ ﻟﻐﲑ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ،اﳌﺸﺮع واﳊﺎﻛﻢ ﺑﻐﲑ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ
ﻓﺒﻘﻲ اﻟﻨﻈﺮ ﰲ ﻗﺒﻮﳍﻢ ﻟﺬﻟﻚ اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ، وﻫﻢ ﱂ ﳛﺼﻞ ﻣﻨﻬﻢ ﺗﺸﺮﻳﻊ وﺗﺒﺪﻳﻞ ﻷﺣﻜﺎم اﷲ،ﺑﺎﻟﻜﻔﺮ ﻛﻔﺎﻋﻠﻪ
.ورﺿﺎﻫﻢ ﺑﻪ
„Razlika između propisa propisivača i sudije nečim drugim mimo šerijata i onih
kojima se sudi964 time:
Prethodno se ticalo propisa propisivača i sudije nečim drugim mimo šerijata, a što
se tiče onoga kojem se time sudi, menat njegovog kufra je njegovo zadovoljstvo i
njegovo prihvatanje nečeg drugog mimo šerijata, jer je onaj koji je zadovoljan
kufrom poput njegovog počinioca, a propisivanje i promjena Allahovog zakona se
nije desio od njih, tako da je ostalo da se razmotri njihovo prihvatanje965 tog
tešri’a (zakonodavstva) i zadovoljstva njime.“
1) Rekoh, kao prvo, autor je spomenuo riječ „mahkum“ a to je onaj nad kojim se
sudi ili nad kojim se sprovodi vladanje tim propisima, a biti mahkum i mutehakim
su dva različita pojma, jer mutehakim tagutu aktivno učestvuje u „suđenju“ i traži
tahkim zakona taguta, a nad mahkumom se sudi htio ili ne htio, pa je svaki
mutehakim mahkum a svaki mahkum nije mutehakim. Dakle, imaju različita imena
i suštine, a poređenje među njima može biti samo u onome što je zajedničko za
njih.
2) Kao drugo, nema sumnje da je menat kufra onog kojem se sudi i nad kojim se
sprovodi vlast suđenja tagutskim a ne Allahovim zakonom, njegovo zadovoljstvo i
prihvatanje zakona, i da je onaj koji je zadovoljan kufrom kao počinioc kufra lično,
a onaj koji ga je prihvatio je još gori. Ispravno poređenje mahkuma i mutehakima
je da se kaže da mutehakim tagutu hukma postaje kafirom kada prihvati njihove
zakone, baš kao i mahkum, i da se prihvatanje njihovog hakimijjeta i zakona
uopšteno ostvaruje traženjem tahkima njihovog zakona mimo Allahovog, makar
njihov zakon bio identičan šerijatskom propisu u vanjštini, koje radi mutehakim
laičkim sudnicima. Ako menat kufra mutehakima tagutu svede samo na
964
Na ar. mahkumun, a u genitivu, dativu i akuzativu mahkumin. Napominjem, mahkum ne traži da mu se sudi
tagutskim zakonom.
965
Autor pojmom „prihvatanje“ obzirom da ga je spomenuo uz „zadovoljstvo“ misli na prihvatanje djelima srca i
djelima tijela. Jer, kao što si vidio, autor je lično konstatovao da se pridržavanje tagutskog zakona može ostvariti
vanjštinom ili nutrinom, i na tome je ehlus‐sunneh vel‐džema’ah.
582 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
zadovoljstvo nevjerstvom, sam je sebi skočio u stomak, osim ako pojmom
tehakum laičkim sudnicima ne misli na suštinu nevjerničkog tehakuma.
3) Kaže da nisu mahkumi oni koji su propisali i promjenili Allahove zakone, i to je
istina, i što se tiče mahkuma, ispravno je reći da, s obzirom da oni nisu promjenili i
propisali, moramo ustanoviti jesu li zadovoljni tagutskim zakonom i da li ga
prihvataju, ali mutehakim tagutu, iako nije propisao tagutski zakon niti njime sudi,
traži od taguta hukma da njime sudi i ovaj opis lično je veliki kufr, a traženje
suđenja laičkim zakonom s ciljem rješenja spora ili da bi ga se pridržavao je
prihvatanje istog.
Ako autor želi reći da onaj koji traži od taguta hukma da suđenjem
(tahkimom) svojim zakonom riješi nastali spor i slično time nije upao u veliki kufr
očigledno je pogriješio. Ako govori o nekom opisu koji ne ulazi u značenje
nevjerničkog tehakuma a kojeg on lično naziva „tehakumom laičkim sudnicama“
razilaženje između nas i njega je u terminologiji i tome što ga on dozvoljava a mi
ne, međutim, njihove riječi i neosvrtanje na mes’elu traženja tahkima tagutskog
zakona, koja se u laičkim sudnicima realno i skoro neminovno ostvaruje, na
izvjestan način ukazuje na najgore.
U dolazećem djelu ću otvoriti mogućnost da se riječi autora „tehakum“
tumače u smislu „srčanog zadovoljstva i praktičnog prihvatanja zakona“ ili
značenju koje nije veliki širk, da bi vidjeli da li će njegov govor izdržati provjeru sa
svakog aspekta.
Tumačeći ajet iz sure En‐Nisa’, po „svom ćefu“, kaže Qarni:
ﻷﻧﻪ ﻻ ﳝﻜﻦ أن ﻳﻜﻮن، وإن زﻋﻢ أﻧﻪ ﻣﺴﻠﻢ،واﻵﻳﺎت ﻧﺺ ﻋﻠﻰ أن ﻣﻦ رﺿﻲ ﺑﻐﲑ ﺣﻜﻢ اﷲ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ
ﻣﺴﻠﻤﺎً ﻣﻠﺘﺰﻣﺎً ﺑﺸﺮﻳﻌﺔ اﷲ ﻣﻦ ﳜﺘﺎر وﻳﺆﺛﺮ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑﻫﺎ ﻣﻦ ﺳﺒﻞ اﻟﻄﺎﻏﻮت اﻟﺬي ﻫﻮ ﻛﻞ ﻣﻌﺒﻮد ﻏﲑ
. ﻓﻜﻠﻬﺎ ﺷﺮك ﺑﺎﷲ ﺗﻌﺎﱃ، ﺳﻮاء ﰲ اﻟﺘﻘﺮب واﻟﻨﺴﻚ أو ﰲ اﻟﻄﺎﻋﺔ ﰲ اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ،اﷲ
“Ajeti su nass (jasan tekst) u pogledu toga da je onaj, koji je zadovoljan nekim
drugim zakonom (presudom) mimo Allahovog, kafir, iako tvrdi/smatra da je
musliman, jer nije moguće da bude muslimanom, onim koji se pridržava Allahovog
šerijata, onaj koji odabira i daje prednost tehakumu nečem drugom mimo njega
od puteva taguta, koji je sve čemu se ’ibadeti mimo Allaha, svejedno bilo to u
približavanju (teqarrub) i obredima ili u pokornosti u zakonu (tešri’i). Sve je to širk
Uzvišenom Allahu.“
Ajet je jasan dokaz da je kafir onaj koji u srcu ima čvrstu odluku, ili htijenje
tehakuma tagutu, i da je uvjet ostvarenja osnove kufra u taguta, ne samo da ga
svojim srcem mrzi, već da ostavi tehakum njemu i htijenje istog, jer je tehakum
tagutu vjerovanje u njega i kategorički dokaz htijenja tehakuma i zadovoljstva tim
djelom, koje je veliki kufr, i nepostojanja vjerski naređenog zadovoljstva samo sa
šerijatom.
Ajet, pored šehadeta LA ILAHE ILLALLAH i svih ajeta i hadisa o tevhidu, koji su
objavljeni prije njega, je takođe dokaz da se se za kufr onoga koji hoće da se
tehakumi tagutu, ili to uradi, ne uvjetuje da je imao mogućnost da se tehakumi
šerijatu, jer kufr u taguta je opis koji važi za svako vrijeme i mjesto i čovjek neće
biti kafir u taguta sve dok ne ostavi tehakum njemu, u bilo kojoj situaciji, osim
prisile a srce mu smireno u imanu. Činjenica da ajet govori o ljudima koji su htjeli
tehakum tagutu pored postojanja šerijatskih sudnica i najboljeg koji sudi
šerijatom nije dokaz da se nevjernički tehakuma ograničava na taj opis, osim kod
magaraca.
Problematično u autorovom govoru je to što menat kufra mutehakima
tagutu, govoreći o ajetu iz sure En‐Nisa’, svodi na opise, koji se mogu pogrešno
razumjeti. Autor je spomenuo zadovoljstvo tagutskim zakonom, što je srčani kufr,
i opis davanja prednosti i odabira tagutskog zakona nad Allahovim, koje neznalice
prije mogu protumačiti pogrešno nego ispravno.
Na ovo odgovaramo govorom autora lično koji je u svojoj knjizi objasnio da
veliki kufr pridržavanja tagutskog zakona hukmom ili tehakumom biva nutrinom i
vanjštinom, a ograničavanje menata kufra samo na nutrinu je suprotno njegovom
govoru i temeljima ehlus‐sunneta. Nesreća je velika kada neznalice iz njegovog
584 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
govora zaključe da onaj koji traži tahkim tagutskog zakona, ne bivši zadovoljan
njime, time nije postao nevjernik. Allahulmuste’an!
Drugo, opisi davanja prednosti tagutu i odabir tagutskog zakona nad
Allahovim mogu postati kamenom spoticaja za svakog onog koji vjeruje da ako
osoba traži tahkim taguta od taguta hukma, ne davši mu prednost nad šerijatom i
ne odabirajući ga nad njime, nije postala kafir. Ispravno tumačenje je da se kaže
da je svako ko je otišao tagutu hukma da bi od njega tražio tahkim njegovog
zakona time njemu dao prednost nad šerijatom i odabrao ga nad njime, jer ko
upadne u širk ostavio je tevhid, a ko traži tahkim taguta ostavio je davanje
prednosti tahkimu šerijata i njegovom odabiru nad njime, i time normalno dao
prednost tahkimu tagutskog zakona i odabrao ga nad šerijatom.
Ako opisima davanja prednosti tagutskom zakonu i njegovom odabiru nad
Allahovim želi naše značenje, hvala Allahu. Ovdje ne mogu a da ne primjetim da
se suvremenici slijepo drže govora Ibn Kethira o onome „koji se tehakumi
tatarskom zakonu i daje mu prednost nad šerijatom“, gdje Ibn Kethir govori o
određenom stanju kao što ajet iz sure En‐Nisa’ govori o određenom stanju, iz čega
se ne smiju zaključivati kojekakva oprečna značenja koja završavaju vjerovanjem
da onaj koji se tehakumi tatarskom zakonu ili nekom drugom, ne dajući mu
prednost nad Knjigom i Sunnetom, nije kafir.
Zadnja opcija je da Dr. Qarni govori o vanjskom opisu koji sam po sebi ne
ulazi u nevjernički tehakum tagutu, ali uz zadovoljstvo tagutskim zakonom i
davanje prednosti njemu nad šerijatom i odabirom istog nad šerijatom, osoba
postaje kafirom u Allaha vjernikom u taguta, kao što je Ibn Hazm, rahimehullah,
protumačio ajete iz sure En‐Nisa’ govorom iz kojeg se razumije da je vjerovao da
„munafik“ zbog kojeg je ajet objavljen nije htio suštinu nevjerničkog tehakuma
tagutu niti je uradio, već je, kao što to rade munafici da bi se ulizali nevjernicima i
muslimanima i sebi napravili mjesto kod svih, dvosmisleno ispoljio htijenje
tehakuma tagutu, ali ne sa namjerom da mu se zaista tehakumi i od njega traži
tahkim zakona, već samo da ga pita o njegovom mišljenju i slično, ali bez
prihvatanja njegovog zakona. Ovo je ono što se mora razumijeti iz riječi Ibn
Hazma koji je u tome bez sumnje pogriješio, a navešćemo ih, inšaAllah, malo
kasnije.
وﻋﻠﻰ ﻫﺬا ﻓﻤﻦ آﺛﺮ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﻋﻠﻰ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﻣﻊ إﻣﻜﺎن أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﺷﺮع
ﻛﻤﺎ ذﻛﺮ اﻹﻣﺎم اﺑﻦ ﻛﺜﲑ رﲪﻪ اﷲ أن ﺟﻨﻜﻴﺰ ﺧﺎن ﻛﺎن ﻗﺪ.ﻓﻼ ﻳﻜﻮن إﻻ راﻏﺒﺎً ﺑﻐﲑ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﻛﺎﻓﺮاً ﺑﺬﻟﻚ
EBU MUHAMMED 585
وﻛﺎن ﻗﺪ، وﺗﺒﻌﻮﻩ ﻋﻠﻴﻪ، وأﻧﻪ ﺷﺊ اﻗﱰﺣﻪ ﻣﻦ ﻋﻨﺪ ﻧﻔﺴﻪ، وﳛﻜﻤﻮن ﺑﻪ،وﺿﻊ ﻟﻠﺘﺘﺎر ﻛﺘﺎﺑﺎً ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮن إﻟﻴﻪ
.ﻏﻠﺐ ﺑﻼد اﳌﺴﻠﻤﲔ
„Prema tome, ko da prednost tehakumu nečem drugom mimo šerijata nad
tehakumom šerijatu, uz mogućnost da se tehakumi šerijatu, ne može biti ništa
drugo osim da želi nešto drugo mimo šerijata, i da je time postao kafir. Kao što je
spomenuo imam Ibn Kethir, rahimehullah, da je Džingis Khan tatarima postavio
knjigu, kojoj su se tehakumili, i kojom su sudili, i da je ona bila nešto što je on od
sebe izmislio i u čemu su ga slijedili, a bio je zavladao zemljama muslimana.“
Rekoh, riječi autora „uz mogućnost da se tehakumi šerijatu“, prije kojih je
spomenuo opis „davanja prednosti nečem drugom mimo šerijata nad tehakumom
šerijatu“, ukazuje na to da se posljednji kod njega ne ostvaruje osim „uz
mogućnost da se tehakumi šerijatu“, iz čega se može razumjeti da onaj „koji da
prednost tehakumu tagutu“ kada ne postoji mogućnost tehakuma šerijatu nije
kafir.
Ja ne vjerujem da on želi ovo značenje, kojeg se ne pridržava osim prokleti
idiot. Štaviše, u ovim riječima je dokaz da on pojmom „davanje prednosti“ misli na
postupak tehakuma lično i to je ono značenje koje smo mi prikazali kao jedino
ispravno rekavši da ko god se tehakumi tagutu time mu je dao prednost nad
tehakumom šerijatu, htio ili ne htio, jer čovjek ili daje prednost tehakumu šerijatu
nad tagutskim zakonom ili obratno.
Muslimani i oni koji se njima pripisuju se ne razilaze da je onaj koji daje
prednost tagutskom zakonu i odabira ga nad Allahovim kafir u bilo kojem stanju,
osim mišljenja Nusreta i Bilibanija koji kažu da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ iz
čega proizilazi da ovakva osoba može biti musliman, a ako ga protekfire zbog
srčanog davanja prednosti i odabira taguta, a ne tekfira ga zbog vanjskih riječi i
djela, upali su u džehmiluk, i još gore od njega, zbog toga što ne negiraju islam
mušricima širkom hukma, i time dokazuju da još nisu naučili značenje islama i
tevhida.
Jedini izlaz Dr. Qarniju je da pojmom „tehakum“ ne želi suštinu nevjerničkog
tehakuma, čiji minimum je kao što sam objasnio traženje tahkima zakona, a ja
sam ubjeđen da on lično nije toliko glup, pa da uz nepostojanje mogućnosti
tehakuma šerijatu dozvoli nevjerničko značenje tehakuma kod njega koje se
ogleda u vanjštinskoj pokornosti u zakonu, koju je takođe spomenuo u ovom
citatu, što ukazuje da želi reći da „mutehakim laičkoj sudnici“ ostaje u islamu pod
uslovom da nije propisao zakon ili pokorio se u zakonu, ili ga promjenio, tj. sudeći
586 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
njime, a sve to bez sumnje nalaže da ne traži od taguta hukma da tahkimi taguta,
iako Dr. Qarni nije spomenuo opis „traženja tahkima taguta“.
Ovaj opis „tehakuma tagutu“ koji sam po sebi nije veliki kufr u islamskoj
državi i onda kada postoji mogućnost tehakuma šerijatu i onim koji sude njima
itekako može poslužiti kao jaka indicija da određena osoba daje prednost
tagutima hukma i njihovim zakonima i pravno biti tretiran kao uzrok tekfira, poput
mnogih uzroka tekfira koje pravnici spominju u poglavlju o riddetu, među kojim su
mnogi daleko ispod ovoga.
Ako zaista za tekfir zbog nevjerničkog tehakuma tagutu uvjetuje postojanje
šerijatskih sudnica i mogućnosti tehakuma njima i onima koji sude šerijatom, ili
odvojeno davanje prednosti tagutu i njegov odabir, obaveza mu je da se toga
pridržava u pogledu velikog širka propisivanja zakona, pokornosti u zakonu i
suđenja njima, i reći da svaki od njih ne biva kafirom osim kada odvojeno da
prednost tagutskom zakonu nad Allahovim.
Isto tako onaj koji neovisno propisuje zakone mimo Allaha, onaj koji se
namjerno pokorava tagutu u zakonu, onaj koji namjerno sudi tagutom, nisu taguti
i mušrici, osim ako daju prednost tagutu i njegovim zakonima nad šerijatom, jer
između ovih vrsta velikog širka i velikog širka tehakuma, u ovom smislu, nema
nikakve razlike.
Riječima „odvojeno“ mislim da pored upadanja u opis velikog širka ne tekfire
osobu sve dok dodatno tome ne doda „davanje prednosti i odabir“, a ne kao što
mi kažemo da je svako ko upadne u veliki širk time dao prednost širku nad
tevhidom, s obzirom da su tevhid i širk dvije suprotnosti i isključivosti.
Ono što proizilazi se takođe tiče Džingis Khana i njegovih robova mimo
Allaha, koji su upali u veliki širk propisivanja, slijeđenja i pokornosti, suđenja i
tehakuma, pa da kažu da Džingis Khan i njegovi robovi nisu postali tagutima i
mušricima zbog vanjskih riječi ili djela lično, već zbog srčanih nevjerstava, ili zbog
vanjskih riječi ili djela uz postojanje mogućnosti tehakuma šerijatu i onima koji
njime sude, a iz Nusretovih i Bilibanijevih novotarija proizilazi s obzirom da
„tehakum ne ulazi u aslud‐din“ da Džingis Khan i njegovi „robovi“ nisu bili taguti i
mušrici zbog velikog širka u tevhidul‐hakimijje, osim nakon uspostave argumenta
nad njima. Allahulmuste’an! Ako kažu da su spomenuti bili nevjernici zbog toga
što su srcem upali u kufr time se vraćaju džehmijskim budalaštinama i još gore, jer
negiraju ulazak vanjštine u tevhid ili u širk, ili da vanjski širk neminovno nužnom
uzročnom povezanošću za sobom povlači srčano nevjerstvo, ili da je svjedok
EBU MUHAMMED 587
postojanja srčanog nevjerstva kao što kažu džehmije, bez postojanja telazuma
između vanjštine i nutrine, a svjedočenjem da su takvi muslimani gube islam.
Detaljan odgovor na ovakve „budalaštine“ ćeš naći u knjizi „Odgovor na
šubhe poturene Ibn Kethiru“, čiji autor je autor knjige koju čitaš. Na kraju Dr. El‐
Qarni spominje rečenicu u vezi vraćanja prava putem tehakuma laičkim
sudnicima, uz nepostojanje zadovoljstva njima, i da takav nije kafir, već da ima
propis osobe koja je u daruri.
Zatim kaže:
وﲢﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑﻩ ﻣﻦ، ﻓﻤﻦ ﺗﺮك اﻟﺸﺮع اﶈﻜﻢ اﳌﻨﺰل ﻋﻠﻰ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﷲ ﺧﺎﰎ اﻷﻧﺒﻴﺎء:ﻗﺎل اﺑﻦ ﻛﺜﲑ
. ﻓﻜﻴﻒ ﲟﻦ ﲢﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻴﺎﺳﺎ وﻗﺪﻣﻬﺎ ﻋﻠﻴﻪ؟ ﻣﻦ ﻓﻌﻞ ذﻟﻚ ﻛﻔﺮ ﺑﺈﲨﺎع اﳌﺴﻠﻤﲔ،اﻟﺸﺮاﺋﻊ اﳌﻨﺴﻮﺧﺔ ﻛﻔﺮ
“Rekao je Ibn Kethir: “Pa ko ostavi muhkem zakon, objavljen Muhammedu sinu
‘Abdullaha, Pečatu vjerovjesnika, i tehakumi se nekom drugom mimo njega od
derogiranih zakona postaje kafirom. Pa kako je tek sa onim koji se tehakumi
(zakonu) „Jasa“ i daje mu prednost nad njime?! Ko to uradi, kafir je po idžma’u
muslimana.”
Ibn Kethir priča o tehakumu tagutu u kojem nema opravdanja neznanjem,
jer Jasik ili Jasa je ime tatarskog zakonika, kojeg im je “sklepao” Džingis Khan. To
je veliki širk bez sumnje, a ko uradi veliki širk ostavio je tevhid, i u ovom značenju
se moraju razumjeti riječi “…ko ostavi”, tj. ko se tehakumi zakonu Tatara time je
ostavio tehakum samo zakonu Muhammeda, ..
S obzirom na to da je postojala mogućnost tehakuma šerijatu i onim koji
njime sude, time je u isto vrijeme dodatno dao prednost Jasiku, što važi i za osobu
koja iz neznanja pripiše šerijatu nešto što nije od njega, pa se nad njom uspostavi
argument, i ona dalje ustraje na tome, ili na suđenju njime uzimavši ga za zakon,
takav je takođe dotičnom zakonu dodatno dao prednost nad šerijatom. Ovo je
jasno!
Ali, među ljudima postoje šejtani, koji kažu da onaj koji namjerno sudi
laičkim zakonima ili ga propisuje nije kafir, pod uvjetom da im ne da prednost nad
šerijatom. Zamisli! Neki to kažu za tehakum zakonu onih koji sude neovisno od
Allaha i sprovode svoje lažno gospodarstvo i božanstvo, i to sve pripisuju Kur’anu i
Ibn Kethiru!
Riječi Ibn Kethira se takođe mogu protumačiti u značenju tekfira osoba koji u
tom stanju odu sudnicama Jasika i njegovih sudija, iako u njima neće upasti u
nevjernički tehakum tagutu, jer je njihovo djelo djelo licemjerstva i kao “oblik”
588 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﺑﻞ ﻗﺪ،ًوﻻ ﻳﻠﺰم ﻣﻦ ﻫﺬا أن ﻛﻞ ﻣﻦ ﲢﺎﻛﻢ إﱃ اﶈﺎﻛﻢ اﻟﱵ ﲢﻜﻢ ﺑﺎﻟﻘﻮاﻧﲔ اﻟﻮﺿﻌﻴﺔ ﻻﺑﺪ أن ﻳﻜﻮن ﻛﺎﻓﺮا
ﻓﻼ ﻳﻜﻮن ﻛﺎﻓﺮاً ﺑﻞ، ﻣﻊ ﻋﺪم رﺿﺎﻩ ﻋﻨﻬﺎ،ﻳﻀﻄﺮ اﳌﺴﻠﻢ ﻟﺘﺨﻠﻴﺺ ﺣﻘﻮﻗﻪ وﳓﻮ ذﻟﻚ إﱃ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻬﺎ
.ﻳﻜﻮن ﺣﻜﻤﻪ ﺣﻜﻢ اﳌﻀﻄﺮ
„Iz ovoga ne proizilazi da je neminovno da svako ko se tehakumi sudnicama koje
sude laičkim zakonima, bude kafir. Štaviše, moguće je da musliman bude prinuđen
da se tehakumi njima da bi vratio (izbavio) svoja prava i slično tome, uz
nezadovoljstvo njima, pa da ne bude kafir, već da njegov propis bude poput
propisa prinuđenog (mudtarr).“966
Autor u tri rečenice, nakon što je uporedio mahkuma sa mutehakimom,
objašnjava najopasnije pitanje u vjeri!!!
Kažem, kao i u prethodnom, da nezadovoljstvo tagutom u jasnom vanjskom
opisu velikog širka tehakuma tagutu nije prepreka tekfira mutehakima tagutu, i
ovo je mezheb džehmija, a ako takvog ne tekfiri kafir je jer nije ostvario kufr u
966
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 173‐174
EBU MUHAMMED 589
taguta. Međutim, ostaje mogućnost da Qarni pojmom tehakum laičkim sudnicima
ne želi suštinu nevjerničkog tehakuma tagutu, a kao indicija za to se može uzeti
spomen „vraćanja prava“, gdje se od njega očekuje da pojmom „vraćanje prava i
slično“ ne želi nevjernički tehakumu tagutu, iako je spomenuo pojam „tehakum
laičkim sudnicima“ koji u vjerskoj terminologiji u osnovi ima značenje
nevjerničkog tehakuma tagutu, a ako bi rekli da ga neki pravnici koriste u
drugorazrednom odnosno prenešenom značenju (medžaz) onda on u njihovoj
upotrebi, koju moramo poznavati prije presude nad njima, ne znači ono što u
osnovi znači u terminologiji Knjige i Sunneta. Ovome dodaj da El‐Qarni vjeruje da
se prihvatanje tagutskog zakona i pokornost istom može ostvariti vanjštinom i da
taj vanjski opis nije dozvoljen osim u prisili.
Ali Halidi i Ebu Merjem, na primjer, su iz njegovih riječi razumjeli da on
dozvoljava nevjernički tehakum tagutu, i usljed toga pobili analogiju dozvoljenosti
upadanja u kufr, što je u vjeri dozvoljeno samo vanjštinom u stanju prisile
(ikraha), na dozvoljenost činjenja nekih vrsta zabranjenih stvari u nuždi (daruri),
spomenuvši riječi nekih učenjaka Nedžda koji su takvu analogiju uporedili sa
analogijom dozvoljenosti ženjenja rođenom sestrom na dozvoljenost ženjenja
robinjom, kada se čovjek plaši da će upasti u blud.
Ovaj dio Qarnijeve knjige izgleda kao da ga je neko umetnuo u njenu cjelinu,
a znajući da se magistrature i doktorature pišu uz pomoć drugih ličnosti, nije ni
čudo da mu je neko išaretio da u knjigu umetne ovu mes’elu. Halidi je u odgovoru
na Qarnijevu knjigu spomenuo da ne zna nikog prije Qarnija da je dozvolio
tehakum laičkim sudnicima mimo prisile, iako ja vjerujem da Halidiju nije palo na
pamet da neko koristi pojam „tehakum sudnicama“ u značenju koje u suštini nije
nevjerničko, kao što nije mogao shvatiti da Qarni pojmove „djelo širka“ i „oblik
širka“ i „’ibadeti nekom drugom mimo Allaha“ ne koristi u značenju suštinskog
velikog širka i ’ibadeta nekom drugom mimo Allaha.
Zahtijev na kojeg svaki musliman ima pravo jeste da traži citat bilo kojeg
priznatog učenjaka muslimana, iz bilo kojeg vremena, koji dozvoljava suštinu
nevjerničkog tehakuma tagutu, mimo stanja prisile, riječima ili djelima, a to nama
nije poznato, niti će to bilo koji musliman ikad dozvoliti, a korišenje pojma
„tehakum tagutu“ ili „tehakum laičkim sudnicima“ mimo stanja prisile, nije ništa
drugo do pronalazak i novitet struje doktora i magistara, koji su ili pogrešno
razumjeli govor nekih učenjaka, ili su se napravili mangupi i uzoholili pa se usudili
pričati o najopasnijim stvarima o vjeri misleći da je to pitanje „idžtihada“ kojem su
oni s obzirom da su postali „vođe buđenja“ današnjice itekako dorasli a sramota je
da muslimanima ne nađu „lahak izlaz“ koji je u skladu sa lahkoćom šerijata. Da
Allah sačuva!
590 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
zakon kojem se taj vaš musliman tehakumi Allahov ili tagutski? Ako kažu da je ono
što su mu dozvolili vjerski propisano kažemo da musliman ne smije mrziti
postupke koji su vjerski propisani, i da će oni, u tom slučaju, ako ga obavežu na
mržnju tog djela, biti kafiri, jer su ga obavezali na mržnju onoga što je Allah
propisao. Ovo u vezi samog djela!
Ako kažu da je zakon kojem se tehakumi „musliman“ kojem su to dozvolili
Allahov zakon, mi ih pitamo zašto onda obavezuju muslimana da „mrzi Allahov
zakon“? Podsjećamo ih da su kafiri u Allaha ako obavežu muslimana da mrzi
Allahov zakon, kao što su kafiri ako obavežu muslimana da mrzi vjerski propisan
postupak.
Ako kažu da mora mrziti taj zakon zbog toga što je on tagut time sami
dokazuju da su dozvolili tehakumu tagutu a ne Allahovom zakonu, i ne preostaje
im osim da odaberu opis kojeg smo mi izvadili iz značenja nevjerničkog tehakuma
tagutu u kojem ne smije biti traženje tahkima zakona taguta bez obzira na njegov
vanjski oblik, u kojem osoba traži samo da mu se vrati oteto pravo, ne uzimajući
taguta i zakon za sudiju, ni riječima niti djelima.
Sve ove stvari ponovo ukazuju da ne bi trebalo da je Qarni sebi dozvolio da
musliman mrzi ono što je Allah propisao, i da mrzi Allahov zakon kojem se
tehakumi, već da govori o pukom vraćanju prava bez traženja tahkima, kojeg je
nazvao „tehakumom“, a mi možemo reći za muslimana koji je od taguta hukma
tražio utvrđivanje činjeničnog stanja ili izvršenje neke presude, ali bez rađenja po
zakonu i pridržavanja istog, da se „tehakumio tagutu“ s obzirom da se svaki
postupak taguta hukma može nazvati „hukmom“, kao što smo naučili. Dakle, mi
ne smijemo biti žrtve termina već moramo gledati u suštinu stvari i prije presude
nad pojedincima, ako se Allaha bojimo i želimo Njegovo zadovoljstvo, poznavati
značenja u kojima koriste određene termine.
Tokom ove knjige sam vam nagovijestio da ćemo doći do ovog pitanja i da
ćemo na njega odgovoriti temeljima samog autora, pa u tom smislu kažem da je
Qarni, ako je mislio na nevjernički tehakum sudnicama, koji se ogleda u traženju
tahkima tagutskog zakona, ili što je još luđe, traženju propisa da bi ga se
pridržavao, sam sebi odgovorio konstatujući slijedeće stvari:
a) Priznavanjem značenja dva šehadeta nad čovjekom se uspostavio argument u
pogledu tevhida Allaha u ’ibadetu i tehakumu, a onaj koji ne zna da je
obavezan pridržavati se samo šerijata, mimo svega ostalog, je kafir aslij.
b) Konstatovanjem da se uvjet pridržavanja šerijata za ostvarenje aslud‐dina tiče
nutrine i vanjštine. Otuda onaj koji u potpunosti ostavi pokornost šerijatu, ili
592 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
je odbije, što se manifestuje kroz vrste kufra tevelli ili kufra istikbara i slično,
biva kafirom bez obzira na srčano uvjerenje, iako iz tog vanjskog kufra
neminovno proizilazi kufr u djelima srca, ali ne i u ’aqidi, osim da se kaže da je
vanjski kufr dokaz da se u njegovom srcu nalazi beskorisna spoznaja i
uvjerenje u ispravnost vjere islama.
Otuda kažemo Qarniju da, kao što je kafir onaj koji u potpunosti ostavi
pokornost šerijatu, bez obzira na to da li svojim srcem voli ili mrzi šerijat, ili je
zadovoljan njime ili ga mrzi, isto tako i onaj koji se vanjštinom namjerno tehakumi
drugom zakonu time postaje kafir, bez obzira da li svojim srcem mrzi taj zakon ili
ga voli i zadovoljan je njime, odnosno bez obzira na srčana nevjerstva.
Napraviti razliku između ostavljanja rukna djela u potpunosti i vanjskog
’ibadeta nekom drugom mimo Allaha, je pravljenje razlike između dvije iste stvari.
Primjer za to bi bilo da se kaže da kao što je nevjernik onaj koji je u potpunosti
ostavio vanjski ’ibadet u uopštenom smislu samo Allahu, nevjernik je i onaj koji
usmjeri taj vanjski ’ibadet nekom drugom mimo Njega, bez obzira na srce.
Detaljan primjer za to je namaz, čije ostavljanje u potpunosti znači kufru‐tevelli, tj.
kufr okretanja, kao što klanjanje nekom drugom mimo Allaha znači kufr u Allaha,
bez obzira na uvjerenje srca.
Ili će neko reći da onaj koji ne zna da je Allah propisao klanjanje vitra, pa taj
propis vidi kod taguta i klanja mu vitr nije kafir, zbog toga što, s obzirom da nije
poznavao Allahov detaljni propis u pogledu vitra, nije dao prednost klanjanja vitra
tagutu nad klanjanjem vitra Allahu! Ovo se tiče nekih sljedbenika Nusreta iz
Novog Pazara, koji su odnekle naučili da ne tekfire mutehakima tagutu
opravdavajući ga neznanjem o tome da se dotični propis taguta u obliku
suprotstavlja šerijatskom propisu. Zamisli!
Ova glupost se pobija konstatacijom da se uvjerenjem da nema islama bez
tehakuma samo Allahovoj odredbi i naredbi i naredbom istog, uspostavio
argument u pitanju zabranjenosti tehakuma odredbi i naredbi taguta, kao što se
naredbom ’ibadeta samo Allahu, uspostavio argument u pitanju zabranjenosti
’ibadeta tagutima, i ovo je jasno. Nakon toga Qarni spominje neke stvari, zbog
kojih mogu skoro kategorički tvrditi da je Nusret sve od njega „pokupio“, pa
spominje slijedeće tačke:
1) S obzirom da je stvar kao što je pojasnio nije dozvoljeno tekfiriti muslimana tj.
osobu koja ima opis pravnog islama, sve dok se kategorički ne utvrdi da je
„dao prednost drugom zakonu“ nad šerijatom.
EBU MUHAMMED 593
2) Vanjsko neporicanje jezikom i rukom ne znači zadovoljstvo i saglasnost laičkim
zakonima i promjenom vjere, iako neporicanje uz mogućnost967 znači slabost
imana. Nevjerstvo u pogledu mahkuma se ostvaruje zadovoljstvom i
slijeđenjem i prihvatanjem tih zakona.
3) Pokornost u činjenju velikih grijeha,968 mimo mukeffirata,969 ne znači
prihvatanje zakona. Ovdje je spomenuo podjelu koju je Ibn Tejmijje
spomenuo kod govora o širku pokornosti.
Zatim kaže:
„Iz prethodnog se razjasnila razlika između sudije (hakima) i onoga koji propisuje
bez šerijata970 i onih kojima se time sudi, i da se u pogledu tekfira mahkuma nečim
drugim mimo šerijata uvjetuje njegovo zadovoljstvo i prihvatanje,971 koje se ne
ostvaruje pukom ćutnjom, ostavljanjem poricanja i nesuprotstavljanjem.972
Potreban je kategorički dokaz, od vanjskih riječi ili djela,973 a ne pukog griješenja,
suprotno propisivaču i sudiji nečim drugim mimo šerijata, koji propisima laičkih
zakona oponaša šerijat, jer za njegov tekfir je dovoljno samo njegovo djelo,974 bez
uvjetovanja tjeranja u laž i ohalaljivanja. Ali treba se pogledati u uspostavu
argumenta nad njim, jer je moguće da je njegovo djelo rezultat toga što misli da
između njegovog djela i suštine pridržavanja šerijata, kojeg mora znati, nema
oprečnosti.975“976
Što se tiče posljednje rečenice rekoh, jeste Qarni, to je tačno ali samo ako
govoriš o sudijama muslimanima, koji iz neznanja šerijatu pripisuju određene
propise, čak i ako su ih vidjeli kod taguta i misle da ih šerijat potvrđuje i pridržava
se njih polazeći od pridržavanja šerijata. Ako misliš da se to tiče, a ja ne vjerujem
967
Uz mogućnost poricanja.
968
Ali, pokornost u činjenju tehakuma tagutu tražeći od njega da riješi spor sudeći svojim zakonom je veliki kufr i
širk i nevjernička pokornost.
969
Mukeffirati su veliki grijesi koji su veliki kufr i izvode iz vjere.
970
Propisuje neovisno od pokornosti Allahu slijeđenjem samo šerijata.
971
Prihvatanje u govoru El‐Qarnija se tiče djela srca i tijela, a zadovoljstvo je jasno, što znači da El‐Qarni u
tehakumu laičkim sudnicima tekfiri ako osoba praktično prihvati tagutski zakon. Međutim, koji je to opis?!
Njegovo minimum je kao što sam rekao traženje riješenja spora tahkimom tagutskog zakona, makar u vanjštini
bio identičan šerijatskom.
972
Tako je, jer spomenute stvari nisu same po sebi kategorički dokaz zadovoljstva nevjerstvom.
973
Iz ovoga se vidi da El‐Qarni tekfiri u tehakumu laičkim sudnicima osobe koje riječima ili djelima upadnu u
jasno nevjerstvo, i ovo je dokaz da je slagao na Allah svaki džahil koji za izlazak iz kufra mutehakima tagutu
uvjetuje nepostojanje srčanih nevjerstava i ljude nikad ne upozorava na opis velikog kufra u tehakumu tagutu u
vanjskim riječima i djelima.
974
U „pukom griješenju“ se ne tekfiri zbog samog djela. Ovo je značenje njegovih riječi!
975
Ova rečenica je ispravna samo u slučaju kada osoba preuzme neki zakon ili propis od taguta misleći da ga
šerijat potvrđuje i pripisivajući ga šerijatu. Ali onaj koji je prihvatio zakon taguta zbog toga što je zakon taguta je
kafir bez obzira na uspostavu argumenta.
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 178
976
594 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
da tako misliš, sudija i vladara koji sude sprovodeći svoju vlast a ne Allahovu, i
neovisno od Njega, ili taj propis namjerno i svjesno pripisuju šerijatu znajući da
nije od njega, nisi učinio kufr u taguta.
Međutim, sigurno misliš na prve, ali koji to vladari danas sude na takav način
i toliko se sekiraju o tevhidu Allaha u hukmu, pa da nad njima primjenimo dotično
pravilo, jer možda „jadnici“ ne znaju da se njihovo djelo suprotstavlja osnovi
pridržavanja šerijata!? Misliš li samo na „tvoju vladu“, kod koje „niste vidjeli kufr“
ili i na ostale tagutske vlade po arapskom i ostalom svijetu, u zemljama u kojima
žive oni koji se pripisuju islamu? Allahulmuste’an!
Čovjek, kada priča o današnjim vladarima, sudijama i mutehakimima, kao da
priča o vladarima muslimanima, koji iz neznanja nešto pripišu šerijatu i time sude,
i muslimanima, koji idu u „te sudnice“ ne znajući da one sude „laičkim zakonima“,
koje su njihove sudije pripisale šerijatu, pa misle da su ti laički zakoni u stvari
islamski. Bilo kako bilo, govor mu je uopšten, pun skretnica u smutnju i
izbjegavanja onoga što je Allah naredio.
El‐Qarni ili ne zna din, ili ne zna činjenično stanje u vanjskoj realnosti, ili se
pravi da ne zna, ili misli da smo mi magarci, ili ga je bilo strah da stavi tačke na
slova, a ja vjerujem da je ispravno posljednje. Dalje, pobija šubhu „prisile“
(ikraha), kojom mnogi opravdavaju današnje tagute, i kojom Bilibani opravdava
Hamas, a Makdisi ih ne opravdava prisilom već ih tekfiri, pa kaže:
„Ima još jedna razlika: a to je da sudija nečim drugim mimo šerijata nije opravdan
prisilom jer vrhunac koji se može dogoditi kada bi se nad njim zaista ostvarila
prisila je da ostavi ono na čemu je od tahkima laičkih zakona, a ako bi to htio,
nema niko ko ga obavezuje da ostane na onome na čemu je od kufra.“
Onda opet dolazi jedna „ulizivačka kukavička rečenica“:
„Ako ustraje na tahkimu laičkih džahilijetskih zakona, koji se suprotstavljaju
zakonu šerijata, uz znanje o toj oprečnosti, nije moguće da bude osim zadovoljan
time, onim koji daje prednost propisu laičkog zakona nad propisom šerijata, kojeg
je na ostanak navelo davanje prednosti dunjaluku nad ahiretom, ništa drugo.
Takav, ako nije džahil ili mute’evvil je kafir.“977
Šta mi reče!
Znači, Qarni, ovi taguti što neovisno sude po nacionalističkim, demokratskim
i sekularističkim državama, svi znaju tevhid i u osnovi sprovode samo šerijat i
977
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 178
EBU MUHAMMED 595
Allahovu vlast, i u pitanjima u kojim su pogriješili ne sprovode šejtansko‐tagutski
lažni rububijjet i uluhijet, već „siromasi“ te propise iz neznanja pripisuju šerijatu
poput kadija muslimana, pa je potrebno da se nad njima uspostavi argument i da
im se pobije te’vil! Ili se to tiče samo „tvoje države“?
Dalje, hajd’ makar da se ograničio na ovu smjelu tvrdnju da današnji vladar
sprovode ono što za sobom povlači rububijjet Uzvišenog Allaha, ali čovjek otvori
vrata opravdavanja neznanjem i te’vilom bez ikakvog ograničenja, i zaboravi
idžma’ ehlus‐sunneta da u promjeni vjere u opšte poznatim mes’elama uz
postojanje mogućnosti sticanja znanja o njima nema opravdanja neznanjem i da
je to kod učenjaka ehlus‐sunneta vid nevjerstva koji ulazi u kufrul‐’irad. Ili čovjek
govori o „svom vladaru“ za kojeg kažu da u osnovi sudi šerijatom a u onome u
čemu je pogriješio ga valjda treba opravdati neznanjem i te’vilom zato što u
Saudiji nema učenih ljudi koje je mogao pitati!?
Ovo je govor čovjeka koji je u nekim pitanjima u zabludi, i koji je dodatno na
to pogrešno razumio riječi Ibn Tejmijje:
„...Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa
se ne počnu pridržavati978 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom
što je Allah objavio su kafiri,979 a u suprotnom će biti džahili.“
El‐Qarni u potpunosti zanemaruje pitanje onih koji namjerno ili neovisno od
Allaha sude laičkim zakonima, kao što je pogrešno shvatio sadržaj riječi šejhul‐
islama i tekfir kojeg je šejhul‐islam ovdje negirao, jer misli, kao što kaže Nusret, da
negacija tekfira znači da šejhul‐islam Ibn Tejmijje onoga koji ne sudi osim
aktuelnim običajima koje naređuju muta'un u svojim plemenima smatra
muslimanom, dokazujući to riječima šejhul‐islama „...jer puno ljudi je ušlo u
islam“.
Otuda Qarni postupak spomenutih sudija plemenskim zakonima, o kojima je
govorio Ibn Tejmijje, tumači ili u smislu da su oni sudili tim zakonima, misleći da
im šerijat dozvoljava suđenje njima, kao što dozvoljava suđenje ’urfom, pa je
polazište u svemu tome pridržavanje šerijata, a ishod je da su te zakone greškom
pripisali šerijatu, ili u njegovom shvatanju uopšte ne postoji značenje tagutijjeta
neovisnog suđenja tagutskim zakonom, koje nije rad po Allahovom zakonu.
Njegov govor nije sačuvan problematičnosti.
978
Na ar. je riječ التزام koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati.
Na ar. kuffar,
979
596 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Što je još gore Ibn Tejmijje je rekao: „...ne sude osim...“, što znači da oni
uopšte nisu sudili propisima islama, kao što je rekao: „...Oni kada saznaju da nije
dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa se ne počnu pridržavati
(iltizām) toga...“, što ukazuje da oni nisu sudili onim što je Allah objavio, i da nisu
znali da im nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio, što znači da nisu
ostvarili osnovu pridržavanja samo šerijata, hukmom i tehakumom. To je ono na
šta ukazuju riječi Ibn Tejmijje, rahimehullah, a kasnije ćemo razrješiti ostatak
šubuhata. Na neke stvari sam ovdje ukazao samo da bi se smirila srca onih koji ne
mogu da čekaju i uznemirila srca onih koji se raduju kada se spomene neko drugi
mimo Allaha.
Međutim, iako kažem da je Qarni pogriješio u tumačenju riječi Ibn Tejmijje i
određivanja opisa u kojeg su upali ljudi o kojima je šejh govorio, on lično vjeruje
da u vanjskim riječima i djelima u propisivanju zakona i suđenju tagutskim
zakonima i tehakumu tagutu postoji opis za kojeg je Uzvišeni Zakonodavac vezao
propis tekfira, i nije od onih koji uvjetuju nepostojanje srčanog nevjerstva za
izlazak mutehakima tagutu iz propisa tekfira, kao što to radi Porča i mnogi drugi,
što se takođe moglo razumjeti iz Sarajevskih letaka sljedbenika Nusreta i
Bilibanija.
Rezime je dakle da El‐Qarni vanjski nevjernički tehakum tagutu svodi na
vanjsko prihvatanje tagutskog zakona, ili vanjsku pokornost istom, vanjskim
riječima ili djelima, i kada dozvoljava „tehakum laičkim sudnicima radi vraćanja
prava“ uvjetuje da čovjek ne upadne u opis kojeg je on definisao kao nevjernički
tehakum, i zabranjuje da se oni „koji vraćaju svoja prava tehakumom laičkim
sudnicima“ kojeg je on dozvolio u stanju prinude tekfire osim ako njihove vanjske
riječi ili djela ukazuju na vanjsko prihvatanje i pokornost tagutskom zakonu. Slično
sam našao i u govoru Dr. 'Abdurrahman Mahmuda u knjizi „El‐Hukmu bigajri ma
enzelellah“.
Iz njihovog uvjetovanja da se traži samo ono što je dozvolio šerijat se skoro
na kategorički način može razumjeti suština njihovog stava. Jer ako je „tehakum
laičkim sudnicima“ traženjem od njih ono što je izvan granica šerijata onaj opis
koji kod njih ulazi u značenje vanjskog nevjerničkog prihvatanja i pokornosti
tagutskom zakonu, vanjskim riječima i djelima, što će kod njih u tom stanju biti
veliki širk pokornosti i prihvatanja, razumije se da „tehakum laičkim sudnicima“
traženjem onoga što je šerijat dozvolio u sebi sadrži ono što je prema našem
shvatanju takođe nevjernički tehakum tagutskom zakonu, odnosno veliki širk
pokornosti i prihvatanja tagutskog zakona koji je u vanjskom opisu identičan
šerijatskom propisu.
EBU MUHAMMED 597
vanjski opis kojim je tagut hukma postao tagutom, i zbog kojeg su ga protekfirili
bez obzira na ono što je u njegovom srcu. Molim Allaha da nas i njih uputi istini i
da nas usmrti na njoj i oživi među onima s kojim je zadovoljan, amin!
S ciljem ukazivanja na nepreciznost u govoru i šta je sve rečeno u pogledu
ove teme, želim navesti još nekoliko citata. Abdullah 'Azzam je rekao:
ﻟﻮ ﻛﺎن ﻟﻠﻨﺎس ﺧﻴﺎر أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا إﱃ ﳏﻜﻤﺔ ﲢﻜﻢ ﺑﺎﻹﺳﻼم وأﺧﺮى ﲢﻜﻢ:ﻋﺎﻣﺔ اﻟﻨﺎس اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮن
ﻋﻨﺪﻣﺎ ﻧﺼﺐ، ﻛﻤﺎ ﻓﻌﻞ اﻟﻨﺎس أﻳﺎم ﻫﻮﻻﻛﻮ، ﻓﺈن اﻟﻔﺮد ﻳﺄﺧﺬ ﺣﻜﻢ ﳏﻜﻤﺘﻪ اﻟﱵ ﻳﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻬﺎ،ﺑﺎﻟﻜﻔﺮ
ﻓﻜﻞ ﻣﻦ ﲢﺎﻛﻢ إﱃ،( اﻟﻘﺎﻧﻮن اﻟﺘﱰي( )وﳏﻜﻤﺔ اﻟﻘﺮآن:ﻗﺎﺿﻴﲔ وﳏﻜﻤﺘﲔ ﰲ ﻛﻞ ﻣﻜﺎن )ﳏﻜﻤﺔ اﻟﻴﺎﺳﺎ
.اﻟﻴﺎﺳﺎ ﻛﺎﻧﻮا ﻳﻜﻔﺮوﻧﻪ وﳜﺮﺟﻮﻧﻪ ﻣﻦ اﳌﻠﺔ
„Većina običnog naroda koji se tehakume: kada bi ljudi imali izbor da se tehakume
sudu koji sudi islamom i drugom koji sudi kufrom, pojedinac bi uzimao presudu
svog suda kojem se tehakumio, kao što su to ljudi radili za vrijeme Holaka kada je
postavio dvojicu kadija i dvije sudnice u svakom mjestu (sudnicu Jasa: tatarski
zakon), i (sudnicu Kur’ana). Tada su svakog ko se tehakumio Jasi tekfirili i
izbacivali ga iz milleta.“
ﻻ ﺷﻚ أن ﻫﺬا ﻳﻜﻔﺮ ﺑﺈﲨﺎع،ﻓﻜﻴﻒ ﲟﻦ ﲢﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻴﺎﺳﺎ وﻗﺪﻣﻬﺎ ﻋﻠﻰ ﺷﺮع اﷲ...) :ﻗﺎل اﺑﻦ ﻛﺜﲑ
وﻻ، وﺗﻔﺼﻞ ﰲ ﺷﺆون ﺣﻴﺎ ﻢ ﻛﻠﻬﺎ، وﻟﻜﻦ أﺣﻜﺎم اﻟﻄﺎﻏﻮت اﻵن ﻣﻔﺮوﺿﺔ ﻋﻠﻰ اﻟﻨﺎس ﲨﻴﻌﺎ.(اﳌﺴﻠﻤﲔ
ﻓﺎﻟﻨﺎس ﳍﻢ ﺣﻜﻢ اﳌﻀﻄﺮ،ﺑﺪ ﻟﻠﻨﺎس ﻛﻲ ﳜﻠﺼﻮا ﺣﻘﻮﻗﻬﻢ ﻣﻦ أن ﻀﻢ أن ﻳﺮﻓﻌﻮا إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻗﻀﺎﻳﺎﻫﻢ
وإن ﻛﺎن اﻷوﱃ واﻷﻓﻀﻞ أن ﻳﱰﻛﻮا ﺣﻘﻮﻗﻬﻢ ﺣﱴ ﻻ ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا إﱃ،-واﷲ أﻋﻠﻢ-اﻟﺬي ﻳﺮﻓﻊ ﻋﻨﻪ اﻹﰒ
وﻓﻴﺄﻧﺎ،-أﻋﺎذﻧﺎ اﷲ وﻋﺎﻓﺎﻧﺎ ﻣﻦ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت- . وﻫﺬا اﻟﺬي ﻣﺎل إﻟﻴﻪ اﳌﻮدودي واﻟﺒﻨﺎ،اﻟﻄﺎﻏﻮت
.اﷲ ﻇﻼل ﺷﺮﻳﻌﺘﻪ
„Rekao je Ibn Kethir: „Pa kako je tek sa onim koji se tehakumi Jasi i daje mu
prednost nad Allahovim zakonom?! Nema sumnje da je ovaj nevjernik po idžma'u
muslimana“.
Ali propisi taguta su danas nametnuti svim ljudima, i zalaze u svaku oblast
njihovog života. A ljudi da bi sačuvali svoja prava od propadanja, moraju podizati
svoje parnice pred tagutom. Dakle, ljudi imaju propis prinuđenog (mudtarr),
kojem se grijeh briše – a Allah najbolje zna – iako je preče i bolje da ostave svoja
prava da se ne bi tehakumili tagutu. Ovome se naklonio El‐Mevdudi i El‐Benna'.
EBU MUHAMMED 599
Da nas Allah sačuva od tehakuma tagutu, i da nas počasti hladom sjenke
šerijata.“980
Ovaj govor je u vjerskom smislu sam po sebi sarih u značenju dozvoljavanja
tehakuma tagutu u daruri, a jedino opravdanje 'Abdullahu 'Azzamu može biti da
pojam „tehakum tagutu“ koristi u nekom drugom značenju, koje nije nevjerničko.
Međutim, pojam „tehakum tagutu“ u vjeri je poznatog značenja i ne ukazuje osim
na vjerovanje u taguta a riječi onih koji se pripisuju islamskom znanju se prije
svega tumače u značenju vjerski poznate terminologije, osim ako se dokaže da ih
koriste u značenju koje nije nevjerničko, i da je njihova tradicionalna upotreba
drugačija. Ko ga zbog ovih riječi protekfiri nije novotar već je pokoran rob Allahu
sve dok svoj tekfir gradi na ispravnim temeljima, a onoga ko se ustegne uz
spomenuto opravdanje nije dozvoljeno tekfiriti. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje
srdžbe!
Ima još jedna ružna izreka od 'Abdullaha 'Azzama u vezi ovjere izglasanog
zakona u parlamentu. Rekao je:
ﻓﻼ ﳚﻮز. اﻟﺬي ﻳﺸﺮع ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻗﺎﻧﻮﻧﺎ ﻳﺼﺎدم اﷲ ﰲ أﻣﺮﻩ ﳜﺮج ﻣﻦ اﻹﺳﻼم:اﺠﻤﻟﻠﺲ اﻟﺘﺸﺮﻳﻌﻲ
. وإﻻ ﻓﺈﻧﻪ ﳜﺮج ﻣﻦ اﻹﺳﻼم،ﳌﺴﻠﻢ ﰲ اﺠﻤﻟﻠﺲ أن ﻳﻮاﻓﻖ ﻋﻠﻰ ﺟﺰﺋﻴﺔ ﲣﺎﻟﻒ أﻣﺮ اﷲ
„Zakonodavno tijelo: koje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio,
propisuje zakon koji se suprotstavlja981 Allahu u Njegovoj odredbi izlazi iz islama.
Otuda nije dozvoljeno muslimanu u medžlisu da se saglasi sa detaljem koji se
suprotstavlja Allahovoj odredbi. U protivnom izlazi iz islama.“982
Njegove riječi ukazuju na to da onaj koji sjedi u zakonodavnom vijeću koje
neovisno propisuje zakone mimo Allaha, i da svoju saglasnost s nekim detaljem
koji se u vanjštini slaže sa šerijatom nije kafir i ovo 'Abdullaha 'Azzama kod Allaha
može spasiti samo ako je time mislio na osobu koja daje svoju saglasnost ali ne u
svojstvu zakonodavca mimo Allaha, već u svojstvu naređivača dobra i zabranjivača
zla u ime Allaha.
Karakteristika „neovisnog propisivača“ u tom vijeću nije neodvojiva od
osobe, kao što karakteristika obaviještavanja o zakonu nije neodvojiva od kadije
muslimana i muftije a njegove riječi „muslimanu“ su jaka indicija da ne govori o
980
’Aqida i njen uticaj u izgradnji generacije 1/109
981
Sam opis neovisnog propisivanja zakona mimo Allaha se suprotstavlja osnovi tevhida na kojoj je Allah stvorio
ljude, bez obzira na oblik propisanog zakona.
’Aqida i njen uticaj u izgradnji generacije 1/107
982
600 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
čovjeku koji neovisno propisuje zakone mimo Allaha, i drugo se ne očekuje od
osobe koje se pripisuje islamu i nauci.
Rečeno mi je da je 'Abdullah 'Azzam bio govorio za tadašnjeg pakistanskog
predsjednika: „Da Allah da da bude više ljudi poput njega“. 'Abdullah 'Azzam je
čak rekao da kadija koji sprovodi laički zakon nije kafir:
وﻟﻜﻦ ﻋﻤﻠﻬﻢ ﺣﺮام،-واﷲ أﻋﻠﻢ- اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻨﻔﺬون ﻏﲑ ﺷﺮع اﷲ ﻫﺆﻻء ﻻ ﳜﺮﺟﻮن ﻣﻦ اﻹﺳﻼم:اﻟﻘﻀﺎة
أو ﻣﺴﺆوﻻ ﻋﻦ، ﻛﻤﻦ ﻳﻌﻤﻞ ﻣﺪﻳﺮا ﻟﺒﻨﻚ رﺑﻮي، ﻷﻧﻪ راﺗﺐ ﻋﻠﻰ ﻋﻤﻞ ﳏﺮم، وأﺟﺮ ﻢ ﺣﺮام وﺑﺎﻃﻠﺔ،وﺑﺎﻃﻞ
ﻷن اﻟﺮاﺿﻲ ﺑﻐﲑ ﺷﺮع اﷲ ﳜﺮج ﻣﻦ، أﻣﺎ إذا رﺿﻮا ﻋﻦ ﻏﲑ ﺷﺮع اﷲ ﻓﺈ ﻢ ﻳﻜﻔﺮون،ﲬﺎرة أو ﻧﺎدي ﻗﻤﺎر
.اﳌﻠﺔ ﻣﻬﻤﺎ ﻛﺎن
„Sudije: koje sprovode neki drugi zakon mimo Allahovog ne izlaze iz islama, a
Allah najbolje zna, već im je posao haram i neispravan, i zarada im je haram i
neispravna, jer je zarađena haram poslom, poput onoga koji radi kao direktor
kamatne banke, ili kao odgovorni neke kafane, ili kluba za kockanje. Ako bi bili
zadovoljni nekim drugim zakonom mimo Allahovog bili bi nevjernici, jer onaj koji
je zadovoljan nekim drugim zakonom mimo Allahovog izlazi iz vjere kako god
bilo.“983
On ovdje govori o sudijama koji sprovode laički zakon, a ne o kadiji
muslimanu koji upada u mali kufr, i sa riječju „sprovode“ misli na „suđenje“ jer
govori o sudijama. Druga stvar, tekfir sudije tagutskim zakonom vraća samo na
zadovoljstvo drugim zakonom, a to ne samo da je 'aqida džehmija, već je kufr u
kufr u taguta.
Nakon toga, 'Abdullah 'Azzam je spomenuo „razilaženje 'uleme“ u pogledu
dozvoljenosti advokatskog posla, i ispoljio svoju naklonost prema zabrani. Ova
knjiga je prevedena na bosanski jezik i ako se neko interesuje može se sam uvjeriti
u sve prenešeno. Sada zamisli šta se može desiti kada osobe koje se pripisuju
džihadu na Allahovom putu počnu prenositi riječi 'Abdullaha 'Azzama, smatrajući
ga vođećom ličnosti džihada i učenjakom islama, dozvoljavajući tehakum tagutu i
ulazak u parlamente, i ne tekfireći sudije tagutskim zakonima i dozvoljavajući
advokatski posao, a mnogi od njih pojmom tehakum tagutu i ulazak u parlamente
i ostalim ne žele nevjernička značenja.
Mnogi žele ta nevjernička značenja zbog toga što misle da je 'Abdullah
'Azzam dozvolio nevjerstvo, ili zbog toga što znaju da je on to dozvolio. Šta mi
983
’Aqida i njen uticaj u izgradnji generacije 1/108
EBU MUHAMMED 601
sada da radimo sa tim „mudžahidima“?! Allahulmuste’an! Jesmo li griješni ako
riječi nekih od njih koje u terminologiji Kur'ana i Sunneta ne znače osim nevjerstvo
tako protumačimo i protekfirimo ih?! Ne nismo! Iako je obaveza da, u slučaju da
takvu osobu imamo pred sobom, istu savjetujemo i tražimo da nam objasni
značenje termina koje upotrebljava i upozorimo je na štete koje se nadovezuju na
slično.
Što se tiče advokatskog posla, ja lično vjerujem da je teoretski moguće
braniti one koje u šerijatu moramo braniti a da ne upadnemo u nevjerstvo, ali je
to praktično nemoguće, jer te taguti hukma nikad ne bi pustili da radiš kao
advokat uz uvjete koje imam na umu. Osnova ove mes'ele je da se od njih traži
ono što oni u svom zakonu dozvoljavaju, kao što tražimo vize i slično, ali bez
vjerovanja u taguta, i traženja od njih da ga se pridržavaju, uz obaveznost
ispoljavanja dina, a s obzirom da se radi o opasnoj stvari koja vodi u kufr i između
nje i kufra je razlika tanka poput dlake, tako nešto ne bi mogao raditi osim čovjek
koji dovoljno poznaje Allahov din. Znači, sve pod uslovom da nikad ne upadne u
nevjerstvo ni riječima ni djelima, a tako nešto današnji sistemi ne dozvoljavaju.
Danas je kod većine onih koji se smatraju kvalifikovanim da pričaju problem
u tome što iz pojma „zakon suprotan šerijatu“ razumiju samo suprotstavljanje u
vanjskom opisu, a zanemaruju dimenziju suprotstavljanja šerijatu u temelju tj. da
je zakon potekao od taguta, a da ga vanjska sličnost sa Allahovim zakonom ne
izvodi iz bitka tagutskim, jer ogranak ima propis temelja iz kojeg je potekao, i ne
daje mu se poseban propis, kao što je očigledno da mnogi među njima nisu
dokučili srž mnogih detalja pitanja o kojima govorimo, koje su rezultat nedovoljno
utvrđenih temelja.
Izvoli jedan „čudan“ citat Saliha Alu Šejha, direktora vakufa u Saudijskoj
Arabiji, sina muftije, a obojca su potomci šejha Muhammeda sina 'Abdulvehhaba,
zbog čega u imenu imaju dodatak „Alu šejh“, tj. „Porodica šejha“, u pogledu
propisivanja zakona, suđenja, i tehakuma tagutu. Kaže:
ﺧﺎﺻﺔ، ﻣﻦ اﳌﺴﺎﺋﻞ اﻟﱵ ﻳﻘﻊ ﻓﻴﻬﺎ ﺧﻠﻂ ﻛﺜﲑ- أﻋﲏ ﻣﺴﺄﻟﺔ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ ﺷﺮع اﷲ- وﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ
وﻫﻲ ﻣﻦ أﺳﺒﺎب ﺗﻔﺮق اﳌﺴﻠﻤﲔ؛ ﻷن ﻧﻈﺮ اﻟﻨﺎس ﻓﻴﻬﺎ ﱂ ﻳﻜﻦ،ﻋﻨﺪ اﻟﺸﺒﺎب ﰲ ﻫﺬﻩ اﻟﺒﻼد وﰲ ﻏﲑﻫﺎ
واﻟﻮاﺟﺐ أن ﻳﺘﺤﺮى ﻃﺎﻟﺐ اﻟﻌﻠﻢ ﻣﺎ دﻟﺖ ﻋﻠﻴﻪ اﻷدﻟﺔ وﻣﺎ ﺑﲔ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﻣﻦ ﻣﻌﺎﱐ ﺗﻠﻚ اﻷدﻟﺔ وﻣﺎ،واﺣﺪا
.ﻓﻘﻬﻮﻩ ﻣﻦ أﺻﻮل اﻟﺸﺮع واﻟﺘﻮﺣﻴﺪ وﻣﺎ ﺑﻴﻨﻮﻩ ﰲ ﺗﻠﻚ اﳌﺴﺎﺋﻞ
“Ova mes’ela ‐ mislim na mes’elu tehakuma nekom drugom zakonu mimo
Allahovog ‐ spada u mes’ele u kojima se dogodilo dosta neshvatanja, posebno kod
602 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
omladine u ovoj zemlji i u drugima, i ona je jedan od uzroka cijepkanja muslimana,
jer pogled ljudi na nju nije bio isti. Obaveza je da tragaoc za znanjem traži ono na
šta ukazuju dokazi i ono što su učenjaci objasnili od značenja tih dokaza, i ono što
su shvatili od temelja šerijata i tevhida i što su pojasnili u tim mes’elama.”
ﺟﻌﻠﻮﻫﺎ ﺻﻮرة: ﻳﻌﲏ، واﺣﺪة- ﻣﺴﺄﻟﺔ اﳊﻜﻢ واﻟﺘﺤﺎﻛﻢ- أ ﻢ ﺟﻌﻠﻮا اﳌﺴﺄﻟﺔ:وﻣﻦ أوﺟﻪ اﳋﻠﻂ ﰲ ذﻟﻚ
- ﻳﻀﺎﻫﻰ ﺑﻪ ﺣﻜﻢ اﷲ، أن ﻳﻜﻮن ﻫﻨﺎك ﺗﺸﺮﻳﻊ ﻟﺘﻘﻨﲔ ﻣﺴﺘﻘﻞ: ﻓﻤﻦ ﺻﻮرﻫﺎ، وﻫﻲ ﻣﺘﻌﺪدة اﻟﺼﻮر،واﺣﺪة
وﺟﺎﻋﻞ ﻫﺬا، واﳌﺸﺮع واﻟﺴﺎن ﻟﺬﻟﻚ, واﻟﻮاﺿﻊ ﻟﻪ، ﻫﺬا اﻟﺘﻘﻨﲔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ وﺿﻌﻪ ﻛﻔﺮ.- ﺟﻞ وﻋﻼ
وﻛﻔﺮﻩ ﻇﺎﻫﺮ؛ ﻷﻧﻪ ﺟﻌﻞ ﻧﻔﺴﻪ، ﻫﺬا اﳌﺸﺮع ﻛﺎﻓﺮ،اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ ﻣﻨﺴﻮﺑﺎ إﻟﻴﻪ وﻫﻮ اﻟﺬي ﺣﻜﻢ ﺬﻩ اﻷﺣﻜﺎم
وﻫﺬﻩ اﳊﺎﻟﺔ- وﻫﻨﺎك ﻣﻦ ﳛﻜﻢ ﺬا اﻟﺘﻘﻨﲔ، ﻋﺒﺎدة اﻟﻄﺎﻋﺔ وﻫﻮ راض، ﻓﺪﻋﺎ اﻟﻨﺎس إﱃ ﻋﺒﺎدﺗﻪ،ﻃﺎﻏﻮﺗﺎ
وﻣﻦ ﳚﻌﻠﻪ ﰲ ﺑﻠﺪﻩ ﻣﻦ، وﻣﻦ ﻳﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ ﺣﺎﻟﺔ، وﻣﻦ ﳛﻜﻢ ﺑﺬﻟﻚ اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ ﺣﺎﻟﺔ، ﻓﺎﳌﺸﺮع ﺣﺎﻟﺔ- اﻟﺜﺎﻧﻴﺔ
.ﺟﻬﺔ اﻟﺪول ﻫﺬﻩ ﺣﺎﻟﺔ راﺑﻌﺔ
“U vidove griješenja u tome spada to što su mes’elu hukma i tehakuma učinili
jednom tj. sveli ih na jednu sliku, a one mogu imati više oblika (slika). U te oblike
spada: da se radi o neovisnom propisivanju zakona, kojim oponaša zakon Allaha,
dželle ve ‘ala. Ovo propisivanje zakona je sa strane njegovog postavljanja kufr.
Onaj koji ga je postavio, propisivač toga, i onaj koji je učinio da se to
zakonodavstvo pripisuje njemu, a to je onaj koji vlada (sudi) tim zakonima; ovaj
propisivač je kafir i njegov kufr je očigledan, jer je učinio sebe tagutom, i pozvao
ljude da mu ’ibadete ’ibadetom pokornosti a on je zadovoljan.
Imamo i one koji sude tim zakonom (taqninom) i ovo je drugi slučaj; dakle,
propisivač je jedno stanje, a onaj koji sudi tim zakonom je drugo, i onaj koji mu se
tehakumi je treće. A onaj koji ga je u svojoj zemlji sa aspekta države odredio je
četvrti.“
وﻣﻦ أﻃﺎﻋﻪ ﰲ ﺟﻌﻞ اﳊﻼل ﺣﺮاﻣﺎ واﳊﺮام ﺣﻼﻻ وﻣﻨﺎﻗﻀﺔ ﺷﺮع اﷲ؛، اﳌﺸﺮع:ﺻﺎرت ﻋﻨﺪﻧﺎ اﻷﺣﻮال أرﺑﻌﺎ
ﻓﺈن: واﻟﺤﺎﻛﻢ ﺑﺬﻟﻚ اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ ﻓﻴﻪ ﺗﻔﺼﻴﻞ. وﻣﻦ أﻃﺎﻋﻪ ﰲ ذﻟﻚ ﻓﻘﺪ اﲣﺬﻩ رﺑﺎ ﻣﻦ دون اﷲ.ﻫﺬا ﻛﺎﻓﺮ
ﺣﻜﻢ ﻣﺮة أو ﻣﺮﺗﲔ أو أﻛﺜﺮ ﻣﻦ ذﻟﻚ وﱂ ﻳﻜﻦ ذﻟﻚ دﻳﺪﻧﺎ ﻟﻪ وﻫﻮ ﻳﻌﻠﻢ أﻧﻪ ﻋﺎص ﺑﺘﺤﻜﻴﻢ ﻏﻴﺮ ﺷﺮع
.ﻳﺴﺘﺤﻞ وﻻ ﻳﻜﻔﺮ ﺣﱴ، ﻓﻬﺬا ﻟﻪ ﺣﻜﻢ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﺬﻧﻮب،اﷲ
“Imamo četiri slučaja: propisivač i onaj koji mu se pokori u činjenju halala
haramom i harama halalom, i suprotstavljanju Allahovom zakonu; ovaj je kafir. A
onaj koji mu se u tom pokori ga je uzeo za rabba mimo Allaha. A u pogledu sudije
EBU MUHAMMED 603
tim zakonodavstvom imamo detaljno objašnjenje: pa ako presudi jednom, ili dva
puta, ili više od toga, i to mu ne bude stalni postupak, znajući da je griješnik
tahkimom nekog drugog zakona mimo Allahovog, propis ovoga je propis njemu
sličnih griješnika, i ne biva kafirom dok ne ohalali;”
Onaj koji namjerno uradi tahkim drugog zakona, takav je kafir po idžma’u
muslimana, makar ga ne učinio stalnim zakonom kojem se vraćaju sporovi, a
govor selefa o malom kufru se ne tiče slike tahkima suprotnog zakona. Ovim
riječima je Salih Alu Šejh govor selefa o malom kufru spustio na sliku, koja njime
sigurno nije obuhvaćena. Zar je kadija koji namjerno uzme perzijski ili rimski zakon
za sudiju i zakon u određenom slučaju, vanjskim riječima ili djelima, musliman?!
Nikad u životu, pa čak i da se Salih Alu Šejh pobode na glavu!
Ako Salih Alu Šejh misli na jedno od značenja koja smo objasnili u poglavlju o
malom kufru onda mora ostaviti riječi “sudi tim zakonodavstvom” ili “radi tahkim
tog zakona”, jer one u osnovi ukazuju na obavijest o zakonu i uzimanje za sudiju i
zakon. Ako nije imao loš nijet, smatram ga, pored svog znanja kojeg posjeduje,
osobom koja ne poznaje ono o čemu priča. Dalje kaže:
وﻟﻜﻦ، وﻫﺬا ﺻﺤﻴﺢ، اﳊﺎﻛﻢ ﺑﻐﲑ ﺷﺮع اﷲ ﻻ ﻳﻜﻔﺮ إﻻ إذا اﺳﺘﺤﻞ:وﳍﺬا ﲡﺪ أن ﺑﻌﺾ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻳﻘﻮل
ﻫﻮ، ﻟﻴﺲ اﻟﻜﻔﺮ اﻟﺬي ﺗﺬﻫﺒﻮن إﻟﻴﻪ: ﻛﻤﺎ ﻗﺎل اﺑﻦ ﻋﺒﺎس،ﻻ ﺗﻨﺰل ﻫﺬﻩ اﳊﺎﻟﺔ ﻋﻠﻰ ﺣﺎﻟﺔ اﻟﺘﻘﻨﲔ واﻟﺘﺸﺮﻳﻊ
أن ﻣﻦ ﺣﻜﻢ ﰲ ﻣﺴﺄﻟﺔ أو ﰲ ﻣﺴﺄﻟﺘﻴﻦ ﺑﻬﻮاﻩ ﺑﻐﻴﺮ ﺷﺮع اﷲ وﻫﻮ ﻳﻌﻠﻢ أﻧﻪ ﻋﺎص: ﻳﻌﲏ.ﻛﻔﺮ دون ﻛﻔﺮ
. ﻫﺬا ﻛﻔﺮ دون ﻛﻔﺮ،وﻟﻢ ﻳﺴﺘﺤﻞ
“Zbog toga ćeš naći da neki učenjaci kažu da sudija nečim drugim mimo Allahovog
zakona ne biva kafirom osim kada ohalali, i to je ispravno, ali ovaj slučaj se ne
smije spustiti na slučaj taqnina984 i propisivanja zakona,985 kao što je rekao Ibn
‘Abbas: “Nije to kufr na kojeg mislite, to je kufr dune kufr”, tj. da je onaj koji zbog
svojih strasti u jednoj mes’eli ili dvije presudi nečim drugim mimo Allahovog
zakona, znajući da je griješnik, a nije ohalalio, to je kufr dune kufr.”
Upravo tako! To je kufr dune kufr, ali Salih „efendija“ moraš ostaviti izraze
“sudi tim zakonodavstvom“ i „tahkimi taj zakon“, jer za onoga koji radi mali kufr
se kaže da ne sudi Allahovim zakonom, ili da sudi suprotno onome što je Allah
objavio i naredio, ne čineći tahkim suprotnog zakona niti u svojstvu obaviještivača
o zakonu, iako na dotični slučaj spušta presudu koju Allah ne želi i u tom pogledu
nije Allahova, ali je uzeo šerijat za zakon i sudiju, ili je okončao proces u svojstvu
984
Od riječi „qanun“ koja znači zakon. Otuda bi se taqnin mogao prevesti kao kanuniziranje.
985
Kao da misli na Albanija, a Allah najbolje zna.
604 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
zulumćara ne uz namjeru tahkima zakona, a kako to biva si vidio u poglavlju u
malom kufru. Mnogi ljudi će iz riječi Salih „efendije“ razumjeti najgore, pa će ih
kao „rijadske kadije“ spustiti na Hosni Mubareka, egipatskog predsjednika, koji je
još uvijek „musliman“, jer nije ohalalio ono što radi i na druge opšte poznate
tagute, koji skoro nisu ostavili nijedan vid nevjerstva a da nisu upali u njega.
ﻓﻬﺬا ﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻣﻦ،أﻣﺎ اﳊﺎﻛﻢ اﻟﺬي ﻻ ﳛﻜﻢ ﺑﺸﺮع اﷲ ﺑﺘﺎﺗﺎ وﳛﻜﻢ داﺋﻤﺎ وﻳﻠﺰم اﻟﻨﺎس ﺑﻐﲑ ﺷﺮع اﷲ
}ﻳُ ِﺮﻳ ُﺪو َن أَ ْن ﻳَـﺘَ َﺤﺎ َﻛ ُﻤﻮا إِﻟَﻰ: ﻗﺎل- ﺟﻞ وﻋﻼ- ﻳﻜﻔﺮ ﻣﻄﻠﻘﺎ ﻛﻜﻔﺮ اﻟﺬي ﺳﻦ اﻟﻘﺎﻧﻮن؛ ﻷن اﷲ:ﻗﺎل
.{ } َوﻗَ ْﺪ أ ُِﻣ ُﺮوا أَ ْن ﻳَ ْﻜ ُﻔ ُﺮوا ﺑِ ِﻪ:ﻮت{ ﻓﺠﻌﻞ اﻟﺬي ﳛﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﺷﺮع اﷲ ﻣﻄﻠﻘﺎ ﻃﺎﻏﻮﺗﺎ وﻗﺎل
ِ ُاﻟﻄﱠﺎﻏ
„Što se tiče onog sudije koji uopšte ne sudi Allahovim zakonom i uvijek sudi i
obavezuje ljude na nešto drugo mimo Allahovog zakona, neki učenjaci su o ovome
rekli da je nevjernik poput nevjerstva onoga koji je uveo qanun; jer je Allah, dželle
ve 'ala, rekao: ...hoće da se tehakume tagutu... pa je onoga koji ne sudi Allahovim
zakonom neograničeno učinio tagutom i rekao: ...a naređeno im je da
zanevjeruju u njega.“
Ne razilaze se muslimani da je onaj koji u potpunosti ostavi suđenje
šerijatom nevjernik, i da je takav kafir kufrom ostavljanja ili odbijanja pokornosti,
kao što se ne razilaze da je onaj koji makar jednom namjerno tahkimi tagutski
zakon kafir, ali se muslimani mogu razići u pogledu kadije muslimana koji ponavlja
upadanje u mali kufr i time obavezuje na suprotno, ali ne i na pridržavanje zakona
taguta, tj. nakon kojeg puta ćemo protekfiriti kadiju koji ovako postupa?
Govor 'Alija El‐Hudajra o ovoj mes'eli smo vidjeli uz napomenu na to da je u
slučaju okončavanja procesa suprotnim utvrđenom opisu, ali u svojstvu zulumćara
a ne muhakkima zakona i obaviještivača o njemu, iznimka rijetka i najpreča da se
o njoj kaže „jednom ili dva puta“.
Salih „efendija“, da ga Allah uputi istini, ovdje prenosi jedno mišljenje prema
kojem je onaj koji stalno upada u opis malog kufra, tj. ne sudi obaveznom
presudom u šerijatu, i obavezuje na suprotno, na način koji je mali kufr, kafir.
Dakle, on to stalno radi i takvog poistovjećuju sa tagutom koji neovisno i
namjerno sudi suprotnim zakonom!
Na to da Salih „efendija“ ne misli na opis velikog kufra sam po sebi, ukazuju
njegove riječi na početku gdje spominje da je onaj koji presudi suprotno jednom
ili dva puta, musliman kojeg obuhvataju riječi Ibn 'Abbasa, s time što je, na šta
sam već upozorio, trebao ostaviti riječi „tahkim nekog drugog zakona mimo
Allahovog“, iako očekujem da te riječi koristi ne želeći njihovo osnovno značenje,
EBU MUHAMMED 605
već u značenju malog kufra. Opis kojeg je nazvao „tahkimom suprotnog zakona“
nakon njega opisuje riječima, tj. “da je onaj koji zbog svojih strasti u jednoj
mes’eli ili dvije presudi nečim drugim mimo Allahovog zakona, znajući da je
griješnik, a nije ohalalio, to je kufr dune kufr.”
Dalje kaže:
ﺣﱴ ﻫﺬا اﻟﻨﻮع ﻻ ﻳﻜﻔﺮ ﺣﱴ ﻳﺴﺘﺤﻞ؛ ﻷﻧﻪ ﻗﺪ ﻳﻌﻤﻞ ذﻟﻚ وﳛﻜﻢ وﻫﻮ ﻳﻌﺘﻘﺪ ﰲ:وﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻣﻦ ﻗﺎل
وﻫﻮ أن- واﻟﻘﻮل اﻷول. ﻓﻠﻪ ﺣﻜﻢ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ اﳌﺪﻣﻨﲔ ﻋﻠﻰ اﳌﻌﺼﻴﺔ اﻟﺬﻳﻦ ﱂ ﻳﺘﻮﺑﻮا ﻣﻨﻬﺎ،ﻧﻔﺴﻪ أﻧﻪ ﻋﺎص
وﻫﻮ ﻗﻮل- ﻋﻨﺪي- ﻫﻮ اﻟﺼﺤﻴﺢ- اﻟﺬي ﳛﻜﻢ داﺋﻤﺎ ﺑﻐﲑ ﺷﺮع اﷲ وﻳﻠﺰم اﻟﻨﺎس ﺑﻐﲑ ﺷﺮع اﷲ أﻧﻪ ﻛﺎﻓﺮ
ﰲ رﺳﺎﻟﺘﻪ ﲢﻜﻴﻢ اﻟﻘﻮاﻧﲔ؛ ﻷﻧﻪ ﻻ ﻳﺼﺪر ﰲ اﻟﻮاﻗﻊ ﻣﻦ ﻗﻠﺐ- رﲪﻪ اﷲ- اﳉﺪ اﻟﺸﻴﺦ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ
. وﻋﻈﻢ اﳊﻜﻢ ﺑﺎﻟﻘﺎﻧﻮن، ﺑﻞ ﻻ ﻳﺼﺪر إﻻ ﳑﻦ ﻋﻈﻢ اﻟﻘﺎﻧﻮن،ﻗﺪ ﻛﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت
„Ima učenjaka koji su rekli da i ova vrsta986 ne biva kafirom sve dok ne ohalali, jer
moguće je da to radi i sudi a vjeruje u sebi da je griješnik, i takav ima propis njemu
sličnih od onih koji ustraju na grijehu, koji se od njega ne kaju. Prvo mišljenje, a to
je da je onaj koji uvijek sudi nečim drugim mimo Allahovog zakona i obavezuje
ljude na nešto drugo mimo Allahovog zakona kafir, ispravno je kod mene i to je
mišljenje djeda Muhammeda b. Ibrahima, rahimehullah, u njegovoj risali
„Tahkimul‐qavanin“, jer se to u stvarnosti ne dešava od srca koje je zanevjerovalo
u taguta. Štaviše, ne dešava se osim od onoga koji veliča qanun, i veliča suđenje
qanunom.“
Ako Salih „efendija“ govori o malom kufru, a to je vrlo moguće, u pravu je
kada kaže da je ispravno da nije musliman onaj koji ustraje u ostavljanju obavezne
potpunosti suđenja Allahovim zakonom i ustraje u činjenju tog grijeha, i ova
mes'ela je slična mes'eli ostavljanja namaza, u pogledu koje su se učenjaci koji
tekfire zbog ostavljanja namaza međusobno razišli nakon koliko ostavljenih
namaza postaje kafirom, i oni koji spomenutog sudiju u ovoj mes'eli smatraju
muslimanom su slični onima koji griješe u netekfirenju ostavljača namaza u
potpunosti. To je sa jedne strane!
Zato sam tokom knjige rekao da su riječi šejha Muhammeda b. Ibrahima
„jednom i slično“ njegov idžtihad i da se on najverovatnije ne bi bunio da se kaže
više od toga, i da nije obaveza da se drugi učenjaci u tome slože s njime. Na
činjenicu da ne govore o velikom kufru ukazuje stalno uvjetovanje ohalaljivanja a
986
Oni koji stalno upadaju u mali kufr. Ako zaista misli na tahkim tagutskog zakona na način kojeg sam pojasnio,
bez sumnje je ružno pogriješio.
606 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
mi znamo da se oni svjesno i naučno pripisuju ehlus‐sunnetu čiji pripadnici vjeruju
da se nevjerstvo u suđenju i tehakumu može desiti vanjskim riječima ili djelima
bez obzira na srce, kao što smo vidjeli fetve Stalne Komisije u kojima su upozorili
na ovu grešku i odbranili Ibn Tejmijju od tvrdnji Halebija koji mu je pripisao uvjet
ohalaljivanja.
Otuda, nema smetnje da se o ovoj osobi kaže da ona, da je u svom srcu imala
osnovu imana, tj. osnovu kufra u taguta i imana u Allaha, sigurno ne bi u
potpunosti ostavila obaveznu potpunost suđenja šerijatom i ustrajala u malom
kufru. Paralelno tome imamo ostavljanje namaza koje je kufr, kao što je rekao
Poslanik, ..
Međutim, oni koji tekfire ostavljača namaza se međusobno razilaze nakon
koliko ostavljanja postaje kafirom, a oni koji ne tekfire kažu da se kufrom
ostavljača namaza, koji je u tekstovima neograničeno spomenut, želi mali kufr i
kažu da je neograničenost kufra ograničena vjerskim tekstovima o onome koji
ostvari tevhid i slično, ali mišljenje koje je bilo prošireno među ashabima je tekfir
ostavljača namaza i u pogledu toga među njima postoji ćuteći konsenzus. Dakle,
ove dvije mes'ele su itekako slične.
Riječi Saliha Alu Šejha, Allah ga uputio istini: „Jer se to u stvarnosti ne dešava
od srca koje je učinilo kufr u taguta. Štaviše, ne dešava se osim od onoga koji
veliča qanun, i veliča suđenje qanunom“, mogu se razumjeti u značenju govora o
čovjeku koji zaista radi i ispoljava „tahkim qanuna“, ali i pored toga je moguće da
se Salih „efendiji“, kojeg u ime Allaha ne volimo, nađe izlaz i opravdanje. Kako?!
Evo!
Zamisli da je u „laičkom zakonu“ (qanunu) kazna za ženjenog bludnika tri
mjeseca zatvora, i kadija musliman stalno, na u poglavlju u malom kufru pojašnjen
način, „presuđuje“ sa tri mjeseca zatvora, a mi znamo da on zna da je to presuda
laičkog zakona, a ne šerijata, i stalno tako okončava slučajeve ženjenih bludnika ili
mu to preovladava, a ako bi to uradio jednom ili dva puta bio bi obuhvaćen
riječima Muhammeda sina Ibrahima, pa kažemo da su riječi Salih „efendije“
posebno orijentisane na stvarnost u kojoj živimo i koncentrisane na tekfir
pojedinca u spomenutom stanju.
Eh, „rijadske efendije“ i „maočki talibani“! Salih Alu Šejh govori o ovoj slici, a
ne o čovjeku koji je zaista upao u tahkim zakona taguta iz vanjske realnosti, jer ne
smijemo zaboraviti fetvu Stalne Komisije u kojoj kažu da je onaj koji namjerno
sudi nečim drugim mimo Allahovog zakona tagut. Mi bi, kada bi se među nama
ovakav slučaj dogodio, posumnjali u iman „našeg brata“ i možda mu pripisali da
EBU MUHAMMED 607
vjeruje u laički zakon a da u šerijatski ne vjeruje. Zato se bojte Allaha i čuvajte se
šejtanskih spletki, jer Allah zna kakav bi bio završetak mnogih među nama kada bi
nam sada uzeo duše, da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe.
Salih „efendija“ pojam „tahkim qanuna“ koristi u značenju malog kufra, a
Qarni „suđenje laičkim zakonom“, koje je kod njega oblik velikog kufra, ali osoba
koja ne zna da to njegovo djelo ruši osnovu pridržavanja šerijata, iako zna da neće
biti musliman dok se u osnovi ne bude pridržavao samo šerijata, može imati
opravdanja u neznanju i te'vilu, koristi u značenju pripisivanja tog zakona šerijatu
bez namjere tahkima tagutskog zakona lično.
Ako bi bilo koji od njih dvojice ili bilo ko treći upao u opis koji je kod nas
nevjerstvo u kojem ne postoji opravdanje neznanjem ja bih ga u toj mes'eli
protekfirio bez imalo oklijevanja. Dalje kaže Salih Alu Šejh:
ﻓﻬﺬا ﻓﻴﻪ، اﻟﺬي ﻳﺬﻫﺐ ﻫﻮ وﺧﺼﻤﻪ وﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮن إﱃ ﻗﺎﻧﻮن: ﻳﻌﲏ، ﺣﺎل اﳌﺘﺤﺎﻛﻤﲔ:ﻟﺤﺎل اﻟﺜﺎﻟﺜﺔ
وﻳﺮى أن اﳊﻜﻢ ﺑﺬﻟﻚ، وﻟﻪ رﻏﺒﺔ ﰲ ذﻟﻚ، إن ﻛﺎن ﻳﺮﻳﺪ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت: وﻫﻮ،- أﻳﻀﺎ- ﺗﻔﺼﻴﻞ
إرادة- ﻛﻤﺎ ﻗﺎل اﻟﻌﻠﻤﺎء- وﻻ ﲡﺘﻤﻊ، ؛ ﻷﻧﻪ داﺧﻞ ﰲ ﻫﺬا اﻵﻳﺔ: ﻓﻬﺬا ﻛﺎﻓﺮ أﻳﻀﺎ،ﺳﺎﺋﻎ وﻻ ﻳﻜﺮﻫﻪ
ِﱠ
َ َﻢ ﺗَـ َﺮ إِﻟَﻰ اﻟﺬ
ﻳﻦ ْ }أَﻟ: ﻗﺎل- ﺟﻞ وﻋﻼ- واﷲ، ﺑﻞ ﻫﺬا ﻳﻨﻔﻲ ﻫﺬا،اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻣﻊ اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ
.{ﻳَـ ْﺰﻋُ ُﻤﻮ َن
„Treći slučaj: slučaj mutehakima, tj. onoga koji sa svojim protivnikom odlazi i
tehakumi se qanunu. U pogledu ovoga imamo takođe detaljno pojašnjenje, a ono
je: ako hoće/želi987 tehakum tagutu i ima želju za time, i smatra da je suđenje time
dozvoljeno i to ne mrzi, takav je kafir takođe, jer ulazi u ovaj ajet, a ne sastaje se ‐
kao što kažu učenjaci – htijenje tehakuma tagutu i iman u Allaha, već jedno negira
drugo.988 Allah, dželle ve 'ala, je rekao: Zar ne vidiš one koji smatraju/tvrde.“
ﻣﻦ إﻟﺰاﻣﻪ، ﻛﻤﺎ ﳛﺼﻞ ﰲ اﻟﺒﻼد اﻷﺧﺮى، وإﳕﺎ أﺟﱪ ﻋﻠﻰ ذﻟﻚ،وأﻣﺎ إن ﻛﺎن ﻻ ﻳﺮﻳﺪ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ وﻻ ﻳﺮﺿﺎﻩ
أو أﻧﻪ ﻋﻠﻢ أن اﳊﻖ ﻟﻪ ﰲ اﻟﺸﺮع ﻓﺮﻓﻊ اﻷﻣﺮ،ﺑﺎﳊﻀﻮر ﻣﻊ ﺧﺼﻤﻪ إﱃ ﻗﺎﻧﻮﱐ أو إﱃ ﻗﺎض ﳛﻜﻢ ﺑﺎﻟﻘﺎﻧﻮن
ﻓﻬﺬا اﻟﺬي رﻓﻊ أﻣﺮﻩ ﰲ اﻟﺪﻋﻮى ﻋﻠﻰ ﺧﺼﻤﻪ إﱃ،إﱃ اﻟﻘﺎﺿﻲ ﰲ اﻟﻘﺎﻧﻮن ﻟﻌﻠﻤﻪ أﻧﻪ ﻳﻮاﻓﻖ ﺣﻜﻢ اﻟﺸﺮع
- ﻋﻨﺪي- ﻓﻬﺬا اﻷﺻﺢ أﻳﻀﺎ،ﻗﺎض ﻗﺎﻧﻮﱐ ﻟﻌﻠﻤﻪ أن اﻟﺸﺮع ﻳﻌﻄﻴﻪ ﺣﻘﻪ وأن اﻟﻘﺎﻧﻮن واﻓﻖ اﻟﺸﺮع ﰲ ذﻟﻚ
.أﻧﻪ ﺟﺎﺋﺰ
987
Htijenje spomenuto u ajetu je djelo srca, pa ako ga Salih „efendija“ tekfiri zbog djela srca mora ga protekfiriti i
zbog djela tijela koji su kategorički dokaz htijenja tehakuma tagutu.
988
Niti se sastaje djelo tehakuma tagutu i iman u Allaha već jedno negira drugo.
608 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Pa ako ne želi tehakum niti je zadovoljan njime, već je natjeran na njega, kao što
se dešava u drugim zemljama, gdje ga obavezuju na prisutnost sa svojim
protivnikom pred sudijom koji sudi qanunom. Ili da zna da u šerijatu pravo pripada
njemu pa da slučaj podigne pred sudiju qanunom, znajući da se slaže sa hukmom
šerijata. Ovaj koji je izveo (podigao) svoj slučaj (stvar) pred kadiju qanunom, tužeći
svog protivnika (parničara), znajući da mu šerijat daje njegovo pravo i da se qanun
slaže sa šerijatom u tome; ispravnije je kod mene da je ovo takođe dozvoljeno.“
Iz zadnje rečenice se može razumjeti dozvola nevjerničkog tehakuma tagutu,
a i ne mora, jer podići „tužbu“ protiv nekog ne mora u sebi neminovno sadržavati
značenje traženja od taguta hukma da presudi u parnici svojim zakonom, već
može doći u smislu dokazivanja da je parničar npr. „ukrao“ to i to, i da musliman
ima dokaz o tome, pa da sud ustanovi opis krađe.
Musliman od njih ne traži da se drže kufra, niti da sude svojim zakonom, već
putem njihove snage želi da obaveže suparnika da mu vrati ukradeni predmet, a
ne na pridržavanje tagutske presude, i može reći sudu da njega ne interesuje
zakon, i da ne traži od njih da sude, i da je njihov Stvoritelj zabranio da sude
suprotnim zakonom, i da nije moranje da sudija naređujući da se vrati ukradeni
predmet to uradi u svojstvu vjerovanja u taguta riječima ili djelima, već samo da
želi da mu se vrati ukradeni predmet, a ako nakon toga sudija uradi kufr to nije
njegov problem, i on o tome neće biti pitan, već će biti pitan o onome što kaže,
uradi ili traži, a mi, kao što sam rekao to ne dozvoljavamo. Obaveza je svakom
muslimanu protekfiriti onoga čije su riječi jasne u značenju dozvoljavanja
nevjerničkog tehakuma tagutu, nakon što je shvatio da se njima želi nevjerstvo.
Zatim kaže:
} َوإِ ْن ﻳَ ُﻜ ْﻦ: وﺻﻒ اﳌﻨﺎﻓﻘﲔ ﺑﻘﻮﻟﻪ- ﺟﻞ وﻋﻼ- واﷲ، ﻳﱰﻛﻪ وﻟﻮ ﻛﺎن اﳊﻖ ﻟﻪ:وﺑﻌﺾ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻳﻘﻮل
ِِ ِ
[ ﻓﺎﻟﺬي ﻳﺮى أن اﳊﻖ ﺛﺒﺖ ﻟﻪ ﰲ اﻟﺸﺮع وﻣﺎ أﺟﺎز ﻟﻨﻔﺴﻪ أن49 :ﻴﻦ{ ]اﻟﻨﻮر َ ْﺤ ﱡﻖ ﻳَﺄْﺗُﻮا إِﻟ َْﻴﻪ ُﻣ ْﺬﻋﻨ
َ ﻟ َُﻬ ُﻢ اﻟ
ﻓﻬﺬا ﻻ ﻳﺪﺧﻞ ﰲ إرادة، ﻟﻪ ﻣﺸﺮوﻋﺎ- ﺟﻞ وﻋﻼ- ﻳﱰاﻓﻊ إﱃ ﻏﲑ اﻟﺸﺮع إﻻ ﻷﻧﻪ ﻳﺄﺗﻴﻪ ﻣﺎ ﺟﻌﻠﻪ اﷲ
ﻓﻌﻠﻢ أن اﻟﺸﺮع ﳛﻜﻢ ﻟﻪ ﻓﺠﻌﻞ اﳊﻜﻢ اﻟﺬي،اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻓﻬﻮ ﻛﺎرﻩ وﻟﻜﻨﻪ ﺣﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﺸﺮع
.ﻋﻨﺪ اﻟﻘﺎﻧﻮﱐ وﺳﻴﻠﺔ ﻟﻠﻮﺻﻮل إﱃ اﳊﻖ اﻟﺬي ﺛﺒﺖ ﻟﻪ ﺷﺮﻋﺎ
„Neki učenjaci kažu da treba to da ostavi makar istina bila na njegovoj strani.
Allah, dželle ve 'ala, je opisao munafike Svojim riječima: a kad je istina na njihovoj
strani dolaze mu ponizni. En‐Nur 49
EBU MUHAMMED 609
Dakle, onaj koji vjeruje da u šerijatu haqq pripada njemu, i nije dozvolio sebi da
„podiže slučaj“ pred neki drugi zakon, osim zbog toga što mu daje ono što je Allah,
dželle ve 'ala, učinio propisanim; takav ne ulazi u htijenje tehakuma tagutu, jer on
mrzi, ali traži hukm od šerijata, znajući da mu je šerijat time presudio, pa je
zakon/presudu laičkog sudije učinio sredstvom do haqqa koji mu je potvrđen
šerijatom.“
Kao što sam rekao, ovaj govor može podnijeti dva tumačenja: dozvoljenost
tehakuma tagutu a i ne mora, mada je opasan i problematičan, i u najmanju ruku
ukazuje da ovaj čovjek nije shvatio opasnost ovog pitanja i svega što se
nadovezuje na pogrešno shvatanje njegovog govora. Pa ako misli na to da
musliman kaže tagutu hukma:
„Slušaj! U ovom slučaju je meni Allah, moj i tvoj Bog, odredio to i to, a i u vašem
zakonu je presuda za to ista, i ja tražim da mi se da moje pravo, ali ne tražim od
tebe da sudiš, niti da se pridržavaš laičkog zakona, niti da obavezuješ bilo koga na
pridržavanje tagutskog zakona, ono što mene interesuje je da mi se vrati moje
pravo.“
Ovo nije tehakum tagutu koji izvodi iz vjere, jer nije tražio tahkim tagutskog
zakona, niti mu se pokorava, a ako je mislio na to da musliman od taguta hukma
traži da tahkimi tagutski zakon koji se slaže sa šerijatom to je veliki širk, jer u sebi
sadrži traženje tahkima tagutskog zakona.
Isto tako ne bi se radilo o dozvoljavanju tehakuma tagutu ako bi Salih Alu
Šejh govorio o čovjeku koji od taguta hukma traži da presudi šerijatom, a ne u
svojstvu onoga koji se pridržava tagutskog hukma, već ili da se pridržava Božjeg
zakona sprovodeći ono što za sobom povlači Allahovo Gospodarstvo, ili da to ne
uradi pridržavajući se tagutskog zakona.
Međutim, za primjetiti je da Salih „efendija“ nigdje ne postavlja naš uvjet
netraženja tahkima tagutskog zakona, bez obzira na njegov oblik, a to može imati
dva razloga. Prvi je da mu ne pada na pamet da će musliman tražiti od taguta
hukma da sudi tagutskim zakonom pridržavajući se njega, a drugi je da čovjek
zaista vjeruje da uzimanje tagutskog zakona lično za sudiju, jednom ili dva puta,
samo po sebi ne izvodi iz vjere, pa zbog toga kao i u slučaju malog kufra ili kufr
dune kufr uvjetuje da ne upadne u srčano nevjerstvo.
Zbog svega ovoga sam tokom knjige spomenuo da čovjek kada čita govor
suvremenika o osobama koje se „tehakume laičkim sudnicima“, stiče dojam kao
da govore o osobi koja je otišla da bi kod taguta uzela propis kojeg će se
pridržavati pripisujući ga Allahovom dinu, pa ako je suprotan Allahovom dinu a
610 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
nad čovjekom se uspostavio argument, kafir je, a ako nije suprotan Allahovom
dinu poput propisa vraćanja prava, gledaju na njega samo sa aspekta vraćanja
prava polazeći od toga da se musliman tog propisa pridržava vjerujući u šerijat a
ne u taguta.
Opis koji je kod nas najvažniji a to je „zabrana traženja tahkima suprotnog
zakona“ ostaje nespomenut, a mi se nadamo da je jedini razlog tome to što im ne
pada na pamet da će bilo koji musliman tražiti pridržavanje tagutskog zakona bez
obzira na njegov oblik, ili kada to traži da nije imao namjeru uzimanja tagutskog
zakona za sudiju i da zakon taguta lično kod muslimana nije u centru pažnje već
vraćanje prava. Allahulmuste’an!
Dalje kaže Salih Alu Šejh:
- أﻳﻀﺎ- ﻓﺎﻟﺪول اﻟﱵ ﲢﻜﻢ ﺑﺎﻟﻘﺎﻧﻮن، ﲢﻜﻢ ﺑﺎﻟﻘﺎﻧﻮن، ﺣﺎل اﻟﺪوﻟﺔ اﻟﱵ ﲢﻜﻢ ﺑﻐﲑ اﻟﺸﺮع:اﳊﺎل اﻟﺮاﺑﻌﺔ
أن اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻘﺎﻧﻮن: وﺧﻼﺻﺔ ﻗﻮﻟﻪ،ﻓﻘﺪ ﻓﺼﻞ اﻟﺸﻴﺦ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ اﻟﻜﻼم ﰲ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ ﰲ ﻓﺘﺎوﻳﻪ
أن اﻟﺪوﻟﺔ دوﻟﺔ: ﻳﻌﲏ، وأن ﲢﻜﻴﻢ اﻟﻘﺎﻧﻮن ﰲ اﻟﺪول إن ﻛﺎن ﺧﻔﻴﺎ ﻧﺎدرا ﻓﺎﻷرض أرض إﺳﻼم،ﻓﺮض
. ﻓﺎﻟﺪار، وإن ﻛﺎن ﻇﺎﻫﺮا ﻓﺎﺷﻴﺎ: ﻗﺎل، ﻓﻴﻜﻮن ﻟﻪ ﺣﻜﻢ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﺸﺮﻛﻴﺎت اﻟﱵ ﺗﻜﻮن ﰲ اﻷرض،إﺳﻼم
: ﻓﻴﺼﺒﺢ اﳊﻜﻢ ﻋﻠﻰ اﻟﺪوﻟﺔ راﺟﻊ إﱃ ﻫﺬا اﻟﺘﻔﺼﻴﻞ، اﻟﺪوﻟﺔ دوﻟﺔ ﻛﻔﺮ: ﻳﻌﲏ. ،دار ﻛﻔﺮ
„Četvrti slučaj: stanje države koja sudi nečim drugim mimo šerijata; sudi
qanunom. Šejh Muhammed b. Ibrahim je u svojim fetvama takođe detaljno
objasnio mes'elu zemalja koje sude qanunom. Sažetak njegovih riječi je da je kufr
u qanun farz,989 i da je zemlja, ako je tahkim qanuna u državama rijedak i skriven,
zemlja islama. Tj. da je država islamska, te da ima propis njemu sličnih širkijata
koji bivaju na zemlji. Kaže: „...a ako je preovladavajući (vidljiv) i proširen dar je dar
kufra.“ Tj., država je nevjernička, tako da se propis države vraća ovom detaljnom
objašnjenju.“990
Ovo je što se tiče propisa države i ovdje se sjetih tvrdnje onih koji su opis
darul‐islama vraćali na to da li se u nekoj zemlju uči ezan ili ne! U ovom citatu u
kojem Salih „efendija“ prenosi uvjerenje svog djeda šejha Muhammeda je potvrda
svega što sam u ovoj knjizi rekao a počinje time da je najveći fard učiniti kufr u
laički zakon, tj. qanūn, zbog toga što je on tagut.
989
To je ono što mi kažemo i vjerujemo, da čovjek nije učinio kufr u qanun sve dok ne ostavi tehakum njemu bez
obzira na njegov oblik, srcem, riječima i djelima.
Prepisani komentar „Knjige Tevhida“ od Saliha Alu Šejha 2/107‐111
990
EBU MUHAMMED 611
To se neće ostvariti bez ostavljanja tahkima qanuna riječima ili djelima, kao
što u njemu vidimo da je šejh Muhammed sin Ibrahima, djed Saliha „efendije“
vjerovao da je tahkim qanuna veliki kufr i opis koji kada u nekoj zemlji postane
preovladavajući istu pretvara u dar kufra, a ako je rijedak i skriven zemlja je, pod
uslovom da ispunjava ostale uvjete, još uvijek zemlja islama.
Ako Salih Alu Šejh lično vjeruje da tahkim tagutskog zakona ili suđenje njime
ne biva velikim kufrom, osim kada ga onaj koji to radi učini stalnim, ali ne u
jednom ili dva slučaja i slično, onda je za očekivati da će se tako postaviti i prema
traženju tahkima kojeg radi mutehakim.
Međutim, pametan musliman i svaka osoba koja poznaje tevhid s obzirom da
se pripisuje islamskom znanju zna da iz toga proizilaze najružnije stvari, od kojih je
da onaj koji jednom ili dva puta i slično presudi po zakonu Musejleme Lažova ili
Džingis Khana i slično nije kafir samim činom uzimanja njih i njihovih puteva za
sudije i zakon, već se za njegov tekfir uvjetuje srčano nevjerstvo. Zamislite da je
neko među ashabima rekao da onaj koji sudi i radi po zakonu Musejleme Lažova
nije upao u opis velikog kufra! Napominjem, Salih Alu Šejh kao i njegov „slijepi“
otac su danas od velikih „prijatelja“ i pomagača taguta Arapskog Poluostrva, da
Allah sačuva!
Ovo su bili primjeri iz nekih citata s kojim se danas susreću muslimani,
studenti i svršenici fakulteta, a čije neshvatanje može dovesti do najgorih grijeha.
Volio bih da mogu razgovarati sa svakim od spomenutih pojedinačno, a u ovom
slučaju onima koji su njihove riječi uzeli za „vjerski dokaz“ mogu poručiti da se
boje Allaha i da vjeru uzimaju samo iz Kur'ana i Sunneta, i da s obzirom da je bilo
moguće protumačiti riječi ovih ljudi u značenjima koje nisu nevjerstvo, one više ne
mogu služiti kao „dokaz“.
Jer, poznato je pravilo da se, kada neki vjerski dokaz postane predmet
hipotetičnosti, isti više ne smije uzimati kao argument, kao što je pravilo da se
pojedinačni vjerski dokazi i priče vezane za pojedince tumače u svjetlu muhkema,
tj. onoga što je jasno u Kur'anu i Sunnetu i da se ne smije izaći iz opštih pravila
islama. Šta onda treba reći kada je u pitanju odnos prema riječima ljudi!? O čemu
mi danas sve moramo pisati!?
U citate koji su instrumentalizirani i koji su mnogima bili ogromna šubha
spadaju i riječi Ibn Hazma, rahimehullah, u sklopu govora o šezdesetom ajetu sure
En‐Nisa’ do ajeta „Ne, tako mi tvog Gospodara...!“, gdje Ibn Hazm, rahimehullah,
odgovara nekim ljudima koji su činjenicu da Allahov Poslanik, ., nije ubijao
munafike, uzeli kao dokaz da se murtedd ne ubija, i drugima kojima su govorili da
612 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
se ubija iako se pokajao, pa nakon što je išaretio na ajete i spomenuo hadis
Poslanika, ., o znacima licemjerstva koji ne izvode iz islama, a hadis je poznat,
kaže:
ﻓﻴﻤﻜﻦ أن ﻳﻜﻮن ﻫﺆﻻء, وﻧﻔﺎﻗﺎ ﻳﻜﻮن ﺻﺎﺣﺒﻪ ﻛﺎﻓﺮا,ﻓﻘﺪ ﺻﺢ أن ﻫﺎﻫﻨﺎ ﻧﻔﺎﻗﺎ ﻻ ﻳﻜﻮن ﺻﺎﺣﺒﻪ ﻛﺎﻓﺮا
اﻟﺬﻳﻦ أرادوا اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻻ إﱃ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻣﻈﻬﺮﻳﻦ ﻟﻄﺎﻋﺔ رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ
ﻓﻠﻢ, ﻟﻜﻦ رﻏﺒﺔ ﰲ اﺗﺒﺎع اﳍﻮى,ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻋﺼﺎة ﺑﻄﻠﺐ اﻟﺮﺟﻮع ﰲ اﳊﻜﻢ إﱃ ﻏﲑﻩ ﻣﻌﺘﻘﺪﻳﻦ ﻟﺼﺤﺔ ذﻟﻚ
ﻓﻘﺪ ﻧﺪﻋﻮ ﳓﻦ ﻋﻨﺪ اﳊﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻘﺮآن وإﱃ, ﻓﻨﺤﻦ ﳒﺪ ﻫﺬا ﻋﻴﺎﻧﺎ ﻋﻨﺪﻧﺎ,ﻳﻜﻮﻧﻮا ﺑﺬﻟﻚ ﻛﻔﺎرا ﺑﻞ ﻋﺼﺎة
, وﻣﺎﻟﻚ,ﺳﻨﺔ رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ اﻟﺜﺎﺑﺖ ﻋﻨﻬﻢ ﺑﺈﻗﺮارﻫﻢ ﻓﻴﺄﺑﻮن ذﻟﻚ وﻳﺮﺿﻮن ﺑﺮأي أﰊ ﺣﻨﻴﻔﺔ
ﻓﻘﺪ ﻳﻜﻮن أوﻟﺌﻚ ﻫﻜﺬا ﺣﱴ إذا ﺑﲔ اﷲ, ﻓﻼ ﻳﻜﻮﻧﻮن ﺑﺬﻟﻚ ﻛﻔﺎرا, ﻫﺬا أﻣﺮ ﻻ ﻳﻨﻜﺮﻩ أﺣﺪ,واﻟﺸﺎﻓﻌﻲ
وﺟﺐ أن ﻣﻦ وﻗﻒ,ﺗﻌﺎﱃ أ ﻢ ﻻ ﻳﺆﻣﻨﻮن ﺣﱴ ﳛﻜﻤﻮا رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻓﻴﻤﺎ ﺷﺠﺮ ﺑﻴﻨﻬﻢ
أن أوﻟﺌﻚ ﻋﻨﺪوا ﺑﻌﺪ ﻧﺰول: وإﱃ ﻳﻮم اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ ﻓﺄﰉ وﻋﻨﺪ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ؟ وﻟﻴﺲ ﰲ اﻵﻳﺔ,ﻋﻠﻰ ﻫﺬا ﻗﺪﳝﺎ وﺣﺪﻳﺜﺎ
إن رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻋﺮﻓﻬﻢ أ ﻢ: ﻓﺈذ ﻻ ﺑﻴﺎن ﻓﻴﻬﺎ ﻓﻼ ﺣﺠﺔ ﻓﻴﻬﺎ ﳌﻦ ﻳﻘﻮل,ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ
.ﻣﻨﺎﻓﻘﻮن وأﻗﺮﻫﻢ
„Dakle, ispravno je da postoji nifak (licemjerstvo) čiji posjednik nije kafir i nifak čiji
posjednik je kafir, i moguće je da su oni koji su htjeli tehakum tagutu, ne
Vjerovjesniku, ., ispoljavavši pokornost Allahovom Poslaniku, ., traženjem
vraćanja u hukmu (presudi) nekom drugom mimo njega bili griješnici, vjerujući991 u
ispravnost toga,992 ali slijedeći strasti, pa time nisu bili kafiri već griješnici.993 Mi to
isto nalazimo kod nas! Desi se da kod sudije (hakima) pozovemo Kur'anu i Sunnetu
Allahovog Poslanika, ., koji je njihovim priznanjem potvrđen od njega, pa to
odbiju i budu zadovoljni sa mišljenjem Ebu Hanife, Malika i Šafije; to je stvar koju
niko ne poriče, i time ne bivaju kafirima!!!
991
Moguće je da u arapskoj verziji nedostaje riječ „gajr“ pa bi onda značilo „ne vjerujući u ispravnost toga“.
992
Vjerujući u ispravnost onoga čime je došao Poslanik, ’alejhisselam, „ali slijedeći strasti“ traženjem vraćanja
tagutu u hukmu. To je ono što ja razumijem iz njegovih riječi. Druga je mogućnost „vjerujući u ispravnost
traženja propisa od spomenutih“ i to se ovdje, kao što ću objasniti, tiče ili traženja Allahovog propisa od taguta ili
glumljenja traženja tagutskog propisa korištenjem dvosmislenih riječi i djela koje ne ukazuju kategorički na
traženje od taguta da presudi tagutskim zakonom sprovodeći svoje ili šejtanovo lažno gospodarstvo.
993
Ove riječi Ibn Hazma da „time nisu bili kafiri već griješnici“ ukazuju na to da nisu vjerovali da je dozvoljeno
vraćati se tagutu, već da su vjerovali da je jedino ispravno vraćati se Allahovom Poslaniku, ’alejhisselam, ali su
slijedeći strasti traženjem vraćanja tagutu u presudi upali u grijeh a ne u veliki kufr, kao što kaže Ibn Hazm, a moj
zadatak je da u narednom pojasnim značenje njegovih riječi, koje su za mnoge problematične.
EBU MUHAMMED 613
Moguće je da su ti994 bili takvi, sve dok im Uzvišeni Allah nije objasnio da neće
vjerovati sve dok ne tahkime Allahovog Poslanika, ., u svemu u čemu se
međusobno spore, što za sobom povlači da je svako ko je ovo ustanovio nekad i
sada i do Sudnjeg Dana pa odbije i prkosi kafir, a u ajetu nije spomenuto da su oni
prkosili nakon objave ovog ajeta, pa s obzirom da u njemu nema objašnjenja onda
u njemu nema dokaza za onoga koji kaže da je Allahov Poslanik, ., znao da su
munafici i da ih je ostavio.“995
Pojašnjenje riječi Ibn Hazma biva na dva načina: uopšteno i detaljno.
Uopšteno se ogleda u tome da čovjek kaže da ne zna šta Ibn Hazm tačno želi reći
ali da je uvjeren s obzirom da je Ibn Hazm jedan od učenjaka islama koji je bio na
'aqidi ehlus‐sunneta u mes'eli imana i kufra, da on ne želi reći da ne postoji opis
velikog kufra u vanjskim riječima i djelima u tehakumu tagutu, naročito kada
znamo da on lično tekfiri onoga koji sudi derogiranim Allahovim zakonom, a
kamoli onoga koji sudi tagutskim zakonom.
Detaljno objašnjenje u sebi sadrži pokušaj da se problematika detaljno ukloni
i precizno odredi značenje koje je Ibn Hazm, rahimehullah, zaista želio. Neki koji
su zaboravili da je Ibn Hazm, rahimehullah, jasno objasnio da onaj koji se
tehakumi derogiranim zakonima kafir, su uzeli ove njegove riječi da bi „dokazali“
da on vjeruje da tehakum tagutu sam po sebi ne izvodi iz vjere osim ako čovjek
upadne u srčano nevjerstvo ili to ispolji jezikom.
Istina je, iako je Ibn Hazm bez sumnje pogriješio u prikazu suštine opisa u
kojeg su upale osobe čiji događaj je bio povod objave ajeta, da on želi reći da onaj
„musliman“ zbog kojeg je ajet objavljen, nije htio suštinu tehakuma tagutu već je
tražio vraćanje njemu u „presudi“ ali ne način koji izvodi iz vjere, tražeći od njega
da tahkimi svoj zakon neovisno od pokornosti Allahu, niti sa namjerom da se
pridržava njegove presude sa aspekta nje same, neovisno od pridržavanja
Allahovog zakona.
Na to ukazuje njegovo poređenje njih sa osobama koje budu pozvane da se
pridržavaju dokaza iz Kur’ana i Sunneta a one na to odgovaraju slijeđenjem Ebu
Hanife, Malika, Šafije ili imama Ahmeda ili nekog drugog islamskog učenjaka, a
između tehakuma jevrejskom tagutu poput Ka'ba b. Ešrefa ili nekom od vračara
plemena Džuhejne i „tehakuma“ Ebu Hanifi, Maliku, Šafiji, Ahmedu ili ostalim
učenjacima islama postoje opšte poznate razlike.
994
Oni koji su bili povodom objave ajeta.
995
El‐Muhalla 11/202 (Šamilah)
614 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Osoba koja biva pozvana Kur'anu i Sunnetu Allahovog Poslanika, ., u opšte
poznatoj mes'eli u nekom društvu u kojoj je neki učenjak pogriješio, pa ostavi
tehakum Vjerovjesniku, ., i tehakumi se mišljenju tog učenjaka postaje kafirom
po idžmau' ehlus‐sunneta, a ako se radi o namjernom tehakumu suprotnom
mišljenju, to je tebdil kojeg je spomenuo Ibn Tejmijje u pogledu kojeg postoji
saglasnost među islamskim pravnicima.
Što znači da se onaj koji ostavlja tehakum Kur'anu i Sunnetu i tehakumi se
Ebu Hanifi, Maliku, Šafiji ili Ahmedu, misleći da su oni bolje protumačili Kur'an i
Sunnet u dotičnoj mes'eli i da je preče da se Allahov propis nađe kod njih, nego
kod onog koji ih poziva pridržavanju određenog dokaza iz Kur'ana i Sunneta u
dotičnom pitanju, može opravdati samo ako je mes'ela manje poznata i manje od
toga od „ogranaka“.
S obzirom da je Ibn Hazm onoga koji je htio tehakum tagutu uporedio sa
onim koji prema njegovim riječima „odbija sunnet“ i „biva zadovoljan“
tehakumom Ebu Hanifi, Maliku, Šafiji ili Ahmedu, možemo zaključiti da Ibn Hazm
vjeruje da je „munafik“ koji je bio povod objave ajeta, slijedeći strasti, htio da čuje
mišljenje taguta, svejedno je li to Ka'b sin Ešrefa ili neki od vračara Džuhejne.
Ako vidi da se njegovo mišljenje podudara sa vjerskim dokazima, prihvatiće
ga ali ne polazeći od pridržavanja tagutskog zakona, a ako se njegova presuda
suprotstavlja Kur'anu i Sunnetu neće je se pridržavati kao propis, uz važnu
napomenu da „munafik“ u tom slučaju ne bi smio tražiti od taguta da radi po
tagutu i da ga se pridržava.
U pogledu Ka'ba sina Ešrefa, poznatog jevrejskog taguta, imamo čovjeka koji
često prenosi Allahove propise iz Tevrata, koji su ili potvrđeni u Kur'anu i Sunnetu,
ili derogirani, ili spadaju u oblast mes'ele „da li zakoni onih prije nas važe za nas ili
ne?“ u pogledu koje su se učenjaci usulul‐fikha razišli, a u njoj se naravno govori o
zakonima koje naš šerijat nije potvrdio niti ih je negirao, što znači da u šerijatu ne
postoji vjerski tekst u pogledu pitanja koje se na ovoj način želi vratiti ovom
usulskom temelju.
Ovo je poznata mes'ela u usulul‐fikhu, a „zakon onih prije nas“ je jedan od
opštih izvora šerijata u pogledu kojih postoji razilaženje među učenjacima, iako je
Ka'b sin Ešrefa sudio i promjenjenim zakonom i uzimao mito, i time postao
tagutom hukma. Što znači da nije obaveza da je „munafik“ koji je tražio tehakum
Ka'bu sinu Ešrefa tražio tagutski propis da bi ga se pridržavao, niti je od Ka'ba sina
Ešrefa tražio da uradi opis suđenja tagutskim zakonom koji izvodi iz vjere. Ovo je
što se tiče Ka'ba, la'netullah 'alejhi.
EBU MUHAMMED 615
U slučaju vraćanja nekom od vračara plemena Džuhejne, kaže se da je
moguće da je tražio da se ode kod njega i da ga upitaju ali ne sa namjerom da mu
povjeruje, i ovdje se može reći da je pozvao da se u hukmu vrate vračaru, što ne
iziskuje da je pozvao da povjeruju vračaru i da se pridržavaju njegove presude
mimo Allahove, nutrinski i vanjštinski, a rezime svega ovoga je da se riječi Ibn
Hazma, rahimehullah, „traženje vraćanja tagutu u hukmu“ protumače u značenju
koje nije veliki kufr srcem, riječima, niti djelima.
Kada sam prvi put bio konfrontiran sa riječima Ibn Hazma odmah sam rekao
da se trebaju shvatiti u svjetlu onoga što je kod njega temelj u tom pitanju, a to je
njegov stav u vezi onih koji sude derogiranim Allahovim zakonima. Dalje, on
postupak munafika, zbog kojeg je objavljen ajet, tumači u ispoljavanju traženja
„oblika tehakuma“ a ne njegove suštine, poput čovjeka koji ode vračaru da ga
nešto pita ali ne da povjeruje u ono što će mu reći, a oni koji to rade ili traže da se
uradi imaju isti propis.
Dakle, taj „munafik“ se sporio sa Jevrejom i dogovorili su se da odu kod
taguta, o bilo kojem da se radi, ali „munafik“ nije otišao njemu da od njega traži
tahkim zakona, niti da se pridržava njegovog zakona, već samo sa namjerom da
mu predoče spor i da čuje njegovu presudu, slijedeći svoje strasti, a slijeđenje
strasti uz uvjerenje da je dozvoljeno tehakumiti se tagutu istog ne spušta sa
stepena velikog kufra na griješenje koje ne izvodi iz vjere.
Ono što je za nas bitno, jeste da konstatujemo da je Ibn Hazm govorio o
čovjeku koji nije upao u suštinu nevjerničkog tehakuma tagutu ili njegovog
htijenja, već o slici koju sam spomenuo, a to se nije nemoguće dogoditi, bilo od
strane munafika, ili od strane nekog vjernika koji npr. želi sačuvati muslimane od
ezijeta nekog taguta, pa se posluži „sporenjem s nekim“ da bi došao do taguta.
Ibn Hazm govori o munafičkom poslu, ali nema sumnje da je što se tiče
tvrdnje da „munafik“ nije tražio suštinu nevjerničkog tehakuma pogriješio, jer je
taj munafik u svom srcu imao čvrsto htijenje suštine tehakuma tagutu, a Allah je u
ajetima nakon toga rekao da On zna ono što je u srcima njihovim, i osnova je da
se njihovo htijenje tehakuma tagutu protumači u značenju nevjerničkog
tehakuma tagutu.
Neke osobe, koje su pogrešno razumjele riječi Ibn Hazma, vjeruju da je
suština nevjerničkog tehakuma tagutu u vanjskim riječima ili djelima, prije
uspostave argumenta, mali kufr, a da je nakon uspostave argumenta veliki kufr, i
ovo je očigledno neispravno, jer jedan te isti opis za kojeg je Allah vezao propis
tekfira ne može nekada biti mali a nekada veliki kufr.
616 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Moguće je da se to kaže za „oblik tehakuma tagutu“ koji ovisno od namjere
može biti veliki ili mali kufr, ali za opis nevjerničkog tehakuma tagutu, nutrinom ili
vanjštinom, ne! Ako neko upita zašto je onda Ibn Hazm spomenuo da bi bili
protekfireni da su prkosili nakon objave ajeta?
Odgovor na to je da se ponovi da je „munafik“ vjerovao u zabranjenost
tehakuma tagutu, ali je slijedeći strast upao u opis tog velikog grijeha, koji podnosi
tumačenje u značenju velikog kao i malog kufra, sve ovisno od njegove namjere,
pa da je nakon objave ajeta ostao raditi ono što je zabranio Allah i Njegov
Poslanik, njegovo ustrajanje u tom djelu nakon zabrane se može protumačiti kao
prkos za kojeg se veže propis tekfira.
Slično spominje 'Ali El‐Hudajr u „Komentaru Kešfu‐šubuhuhat“ tumačeći
riječi šejha Muhammeda sina 'Abdulvehhaba u vezi postupka ashaba u hadisu
„zatul‐envat“, gdje je šejh Muhammed rekao da nisu prkosili, a da su prkosili bili
bi nevjernici, iako je šejh Muhammed lično na više mjesta ukazao da je ono što su
ashabi tražili bio mali kufr a ne veliki, iz čega je zaključio da se ustrajanje u sličnom
nakon zabrane Poslanika, ., spušta na stepen prkošenja koje izvodi iz vjere.
Jedino našim tumačenjem riječi Ibn Hazma je moguće sačuvati Ibn Hazma od
velikog broja greški koje proizilaze iz pogrešnog tumačenja njegovih riječi. Jer, da
je rekao da je taj „munafik“ bio musliman griješnik iako nije znao da je zabranjeno
tehakumiti se tagutu bi time sruštio idžma' ehlus‐sunneta kojeg smo u ovoj knjizi
prenijeli prema kojem je takva osoba kafir asli kao što je spomenuo El‐Qarni.
Čak i ako bi rekli, kao što Nusret i Bilibani kažu, ne dao Allah, da tehakum ne
ulazi u aslud‐din, nad „munafikom“ koji to nije znao i nije vjerovao, se sto posto
uspostavio argument s obzirom da je živio u Osvjetljenoj Medini, centru islamskog
znanja, u kojem je bio Allahov Poslanik, ..
Treća stvar je da se kaže da nevjerovanje u zabranjenost tehakuma tagutu
ruši aslud‐din i da u njemu nema opravdanja neznanjem i te'vilom i slično, ali da
djelo tehakuma tagutu nije na tom stepenu, te da je prije uspostave argumenta
mali kufr, a nakon toga veliki, i ovo ne samo da je rušenje idžma'a ehlus‐sunneta,
ovo je nevjerstvo u islam i tevhid i kufr u taguta. Da Allah sačuva! I tako dalje i
tako dalje...
Na pitanje zašto bi munafik radio tako nešto odgovara kur'anski ajet u kojem
je Uzvišeni spomenuo njihove riječi „mi smo samo htjeli dobročinstvo i
harmoniju“, pa se prema prvom mišljenju kaže da je „munafik“ zaista htio
tehakum tagutu i to nazvao „htijenjem dobročinstva i harmonijom“ a po drugom
da je htio „oblik tehakuma tagutu“ koji može biti mali kufr, kako bi sebi osigurao
EBU MUHAMMED 617
mjesto u islamu i kod Jevreja i mušrika, kao što to munafici često znaju
praktikovati, i to nazvao „dobročinstvom“ i „harmonijom“ u društvu između njih i
ostalih mušrika, jer slaba i bolesna srca uvijek posežu za podizanjem zabranjenih
mostova između muslimana i nevjernika, a neki u tome često imaju dobru
namjeru, iako u tome nisu opravdani neznanjem.
Rekao je Ibn Kethir:
ﻣﺎ أردﻧﺎ ﺑﺬﻫﺎﺑﻨﺎ: ﻳﻌﺘﺬرون إﻟﻴﻚ وﳛﻠﻔﻮن:ﺴﺎﻧًﺎ َوﺗَـ ْﻮﻓِﻴ ًﻘﺎ{ أي ِ ِ ِ ِ }ﺛُ ﱠﻢ َﺟﺎءُ َ ِ ِ ﱠ
َ وك ﻳَ ْﺤﻠ ُﻔﻮ َن ﺑﺎﻟﻠﻪ إ ْن أ ََر ْدﻧَﺎ إﻻ إ ْﺣ
ﻻ اﻋﺘﻘﺎدا ﻣﻨﺎ ﺻﺤﺔ، اﻟﻤﺪاراة واﻟﻤﺼﺎﻧﻌﺔ: أي، وﲢﺎﻛﻤﻨﺎ إﱃ ﻋﺪاك إﻻ اﻹﺣﺴﺎن واﻟﺘﻮﻓﻴﻖ،إﱃ ﻏﲑك
.ﺗﻠﻚ اﻟﺤﻜﻮﻣﺔ
„A zatim ti dođu kuneći se Allahom: „Mi smo samo htjeli dobročinstvo i
harmoniju“, tj. pravdaju ti se i kunu se: „Nismo htjeli našim odlaskom drugom
mimo tebe, i našim tehakumom drugom mimo tebe osim dobročinstvo i
harmoniju“, tj. da na najljepši način odagnamo njihovo zlo i glumljenje, ne uz
vjerovanje u ispravnost tog suda.“996
Tj., glumili smo i pretvarali smo se da vjerujemo u taguta. Prema prvom
mišljenju, a to je ono što mi vjerujemo, njima ovo opravdanje ne koristi jer su
htjeli nevjernički tehakum tagutu ili ga uradili i to je veliki kufr, mimo činjenice što
je Allah rekao da zna šta je u njihovim srcima, a prema drugom, na kojeg ukazuju
riječi Ibn Hazma, glumili smo i aluzijom odnosno dvosmisleno ispoljili htijenje
tehakuma tagutu, a u suštini u to ne vjerujemo niti smo upali u veliki kufr
vanjskim riječima ili djelima.
Ibn Kethir nije od onih koji vjeruju da čovjek ne može djelom tehakuma
tagutu postati nevjernik, jer je on lično taj koji je govoreći o tehakumu Jasiqu i
davanju prednosti njemu nad šerijatom rekao „ko to uradi je kafir...“, i to je kao
što si vidio idžma' ehlus‐sunneta i džema'ata.
Ako bi se reklo da je Ibn Hazm svojim riječima „mu'teqidine lisihhati dhalike“,
tj. „vjerujući u ispravnost toga“, zaista želio reći997 da su oni vjerovali u ispravnost
vraćanja tagutu u presudi, onda se to tumači u smislu da su vjerovali da je
ispravno da se mimo Allahovog Poslanika, ., traži Allahov propis od nekog
drugog mimo njega, a ovdje posebno u obzir dolazi Ka'b sin Ešrefa, jevrejski tagut,
koji je poznavao mnoge vjerske propise. Djelimično paralelno ovome stoje
996
Tefsir Ibn Kethir 2/347 (Šamilah)
997
Prilikom finalnog pregleda ove knjige mi se učinilo da je to vrlo moguće.
618 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
neznalice o kojima govori Ibn Hazm koji kada se pozovu parcijalnom dokazu iz
Kur'ana i Sunneta daju prednost mišljenju Ebu Hanife, Malika, Šafije ili Ahmeda,
ali ne radi njih samih po sebi, već zbog uvjerenja da je to dozvoljeno i zbog toga
što kod njih traže Allahov propis, a ne propis običnog čovjeka neovisno od
pokornosti Allahu. Pored mogućnosti ovog značenja tumačenje njegovih riječi ne
izlazi iz prethodno spomenutih temelja, pa nek' je Allah na pomoći! Ovako
shvatanje bi nam onda pojasnilo zbog čega smo sticali dojam da određeni ljudi
kada govore o tehakumu tagutima hukma iz vanjske realnosti kao da govore o
čovjeku koji traži Allahov propis od taguta, a ne tagutski neovisno od pokornosti
Allahu, iako svi znamo da taguti hukma sude neovisno od Allaha.
Na kraju podsjećam da riječi Ibn Hazma nisu vjerski dokaz ni kada su jasne, a
kamoli kada se lahko mogu protumačiti u prihvatljivom značenju, i da se ono što
je jasno u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Allahovog Poslanika, ., u pogledu čega
postoji idžma' ehlus‐sunneta, ne može napustiti zbog neshvatanja riječi Ibn
Hazma, rahimehullah. Ja lično sam smiren u svom shvatanju njegovih riječi.
Ovim bih se zadovoljio kada je u pitanju govor o malom kufru u pitanju
tehakuma, svejedno da li se on događa pred kadijom muslimanom ili tagutom
hukma.
10.9 Mes'ela: da li je tehakum nekim drugim jedinkama
taguta koji sude šerijatom sprovodeći ono što za sobom
povlači Allahov rububijjet tehakum tagutu koji izvodi iz
vjere?
Postoji još jedna mes'ela koja se spominje u ovom kontekstu, a tiče se
pitanja da li tehakum nekoj drugoj jedinki taguta, poput sihrbaza, ili onoga koji
tvrdi da zna gajb, ali sudi šerijatom i sprovodi Allahovu vlast, spada u nevjernički
tehakum tagutu ili ne?
Ono što vjerujem je da je ispravno jeste da nevjernički tehakum biva samo
kada se tehakumi tagutu hukma koji radi tahkim suprotnog zakona, a tehakum
kafiru, šta god bio uzrok njegovog kufra, koji sprovodi šerijat i Allahovo
Gospodarstvo i traži pokornost Allahu u zakonu, iako je zabranjen, a dozvoljen u
daruri, nije veliki širk tehakuma tagutu, a oni koji kažu da je i to tehakum tagutu
imaju jedan vid oslonca u 60‐om ajetu sure En‐Nisa', iako i mi naš stav
argumentujemo istim ajetom i preči smo njegovog značenja nego oni, s obzirom
da mi gledamo u značenje i suštinu a oni samo na ime.
EBU MUHAMMED 619
Učenjaci su govorili o tehakumu sudijama koji su džehmije i konstatovali da
je to zabranjeno, a džehmija može biti tagut. Međutim on, iako je kafir, a može
biti tagut ako je glavešina u zabludi, još uvijek sprovodi Allahovu vlast u pitanjima
u kojim nije pogriješio i sudi šerijatom, pa tehakum njemu u mes'elama u kojim
sudi Allahovim zakonom biva dozvoljen u stanju prinude (darure).
Nakon svega upozoravam braću muslimane, koji su u dosadašnejm djelu
knjige imali priliku vidjeti kolika je preciznost potrebna u shvatanjima mnogih
pitanja, da se boje Allaha, da budu iskreni, i da se sustegnu od tekfira muslimana
kada god se pojavi vjerski povod za time, bilo da se radi o osobi koja dozvoli nešto
što naizgled izgleda kao tehakum, ili osobi koja se „vrzma“ po sudnicima, radeći
nešto što naizgled izgleda kao tehakum tagutu, a mi, kao što rekoh, ljudima ne
dajemo fetvu o dozvoljenosti vraćanja prava putem „oblika tehakuma“, već ako je
moguće na neki drugi od spomenutih načina.
Na kraju, kao što si vidio, samo „vrzmanje oko taguta hukma“ je „oblik
tehakuma tagutu“, tj. „oblik širka“ i sa te strane se učenjaci prema njemu strožije
postavljuju nego prema rješenju spora putem sulha, rasprave i slično. Štaviše,
možda neki tu „sliku i oblik“ sa aspekta uopštenosti učine uzrokom propisa tekfira
iz kojeg u određenim situacijama mogu izaći neki pojedinci.
Nepoznavanje ovog pitanja je razlog izreka nekih neprijatelja ove da've
danas koji kažu da smo mi u svemu u pravu i da je tehakum tagutu veliki kufr, i da
je sve što kažemo istina, ali se to u današnjem stanju ne može sprovesti, već samo
u islamskoj državi, pa su zbog neshvatanja temelja i govora učenjaka upali u kufr.
Zanimljiva je takođe i činjenica da taguti sa našeg govornog područja, koji
dozvoljavaju davanje glasova opšte poznatim tagutima, lično kažu i priznaju da je
davanje glasa tagutima veliki kufr, ali da je taj veliki kufr dozvoljen radi
odagnavanja veće štete podnošenjem manje, što znači da su oni imali namjeru
dozvoliti suštinu velikog kufra bez šubhe prisile, kao i oni koji su dozvolili tehakum
tagutu bez šubhe prisile. I pored svih ovih činjenica ti ljudi su još uvijek „selefijska
braća“ Nusreta i Bilibanija.
tehakum ne spada u aslud‐din, iako se mnogo toga već razjasnilo, nakon čega
ćemo nastaviti sa odgovorom na šubhu poturenu Ibn Tejmijji i okončati prvi dio
ove knjige.
622 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
EBU MUHAMMED 623
DETALJNO POBIJANJE NUSRETOVIH I BILIBANIJEVIH ŠUBHI
NA KOJIM SU IZGRADILI VJEROVANJE DA TEHAKUM NE
ULAZI U ASLUD‐DIN
Odgovor na prvu šubhu
Prvi primjer
Drugi primjer
Treći primjer
Metoda spuštanja tekstova objavljenih povodom nevjernika nad
muslimanima koji upadnu u „parče“ njihovog značenja
Odgovor na drugi „dokaz“
Odgovor na treći „dokaz“
Odgovor na četvrti „dokaz“
Razlike između sedžde ’ibadeta i pozdrava
Odgovor na peti „dokaz“
Odgovor na šesti „dokaz“
Širk u ’aqidetsko‐teoretskom tevhidu
Širk u ’ibadetu
624 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Osnova njihovih greški je nepoznavanje vjere Allaha, dželle ve 'ala, tj.
nepoznavanje suštine islama, a onaj koji ne zna suštinu islama usljed čega ne pravi
razliku između taguta i mušrika i muslimana je kafir u Uzvišenog Allaha, a da su
Nusret i Bilibani poznavali aslud‐din i tevhidul‐hakimijje i ono što je osnova i
muhkem u ovom poglavlju, kojem se mora vratiti svaki nejasan događaj ili citat,
ne bi upali u novotarije na koje moramo odgovarati.
Ostavili su muhkem tekstove, koji su majka Knjige, kojoj se mora vratiti sve
što je manje jasno (mutešābih) i ono što je relativno nejasno, tj. ono što je
nejasno nekim osobama, i time ušli u kategoriju onih čija su srca bolesna i koji
slijede ono što je manje jasno, želeći da ga protumače po svom nahođenju, kao
što je rečeno u suri Alu 'Imran. Allah i Njegov Poslanik, ., su upozorili na takve.
Rekao je Uzvišeni:
ﻳﻦ ِﰲ ﻗُـﻠُﻮِِ ْﻢ ِﱠ ِ ِ َﺎت ُﻫ ﱠﻦ أُﱡم اﻟْ ِﻜﺘ ِ َﻚ اﻟْ ِﻜﺘ ِ
َ ﺎت ﻓَﺄَﱠﻣﺎ اﻟﺬ
ٌ َ ُﺧُﺮ ُﻣﺘَ َﺸﺎ َ ﺎب َوأ ٌ ﺎت ُْﳏ َﻜ َﻤ ٌ َﺎب ﻣْﻨﻪُ آَﻳ َ َ ُﻫ َﻮ اﻟﱠﺬي أَﻧْـَﺰَل َﻋﻠَْﻴ
َزﻳْ ٌﻎ ﻓَـﻴَﺘﱠﺒِﻌُﻮ َن َﻣﺎ ﺗَ َﺸﺎﺑَﻪَ ِﻣْﻨﻪُ اﺑْﺘِﻐَﺎءَ اﻟْ ِﻔْﺘـﻨَ ِﺔ َواﺑْﺘِﻐَﺎءَ ﺗَﺄْ ِوﻳﻠِ ِﻪ َوَﻣﺎ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻢ ﺗَﺄْ ِوﻳﻠَﻪُ إِﱠﻻ اﻟﻠﱠﻪُ َواﻟﱠﺮ ِاﺳ ُﺨﻮ َن ِﰲ اﻟْﻌِْﻠ ِﻢ ﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن
ﺎبِ آَﻣﻨﱠﺎ ﺑِِﻪ ُﻛﻞﱞ ِﻣﻦ ِﻋْﻨ ِﺪ رﺑـﱢﻨَﺎ وﻣﺎ ﻳ ﱠﺬ ﱠﻛﺮ إِﱠﻻ أُوﻟُﻮ ْاﻷَﻟْﺒ
َ ُ َ ََ َ ْ َ
On je Onaj Koji tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni,998 oni su glavnina999
Knjige, a drugi su manje jasni.1000 Oni čija su srca pokvarena ‐ željni smutnje i
svog tumačenja ‐ slijede one što su manje jasni, a tumačenje njihovo zna samo
Allah. A oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je
od Gospodara našeg!" ‐ A samo razumom obdareni shvaćaju.1001
Da je u vođama smutnje, na čije novotarije odgovoramo, bilo trunke
iskrenosti ne bi se suprotstavili našoj da'vi sa svojim šubuhatima od kojih se
pametan stidi, a mudrosti Uzvišenog ne presahnjuju. Buharija u komentaru ovog
ajeta i Muslim u svom „Sahihu“ u „Knjizi o kaderu“ i Ebu Davud u svom „Sunenu“,
su prenijeli od 'Aiše, z, da je rekla:
998
Muhkemat.
999
Majka Knjige.
Mutešabihat.
1000
1001
Sura Alu 'Imran (3) 7
EBU MUHAMMED 625
1002
Muhkemat.
1003
Majka Knjige.
Mutešabihat.
1004
1005
Sahih Muslim, br. 6946, Sahih Buhari, br. 4547, Sunen Ebu Davud, br. 6400 (Šamilah)
626 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
، وﺣﺬﻳﻔﺔ ﺑﻦ اﻟﻴﻤﺎن،ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎﻓِ ُﺮو َن{ ﻗﺎل اﻟﱪاء ﺑﻦ ﻋﺎزبَ َِﻧﺰل اﻟﻠﱠﻪُ ﻓَﺄُوﻟَﺌ
َ َﻢ ﻳَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ ﺑِ َﻤﺎ أ
ْ } َوَﻣ ْﻦ ﻟ:وﻗﻮﻟﻪ
: وﻏﲑﻫﻢ، واﳊﺴﻦ اﻟﺒﺼﺮي، وﻋﺒﻴﺪ اﷲ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﷲ،وﻋ ْﻜ ِﺮﻣﺔ ِ ، وأﺑﻮ رﺟﺎء اﻟﻌﻄﺎ ِردي، وأﺑﻮ ِ ْﳎﻠ ٍﺰ،واﺑﻦ ﻋﺒﺎس
ُ َ
. وﻫﻲ ﻋﻠﻴﻨﺎ واﺟﺒﺔ:زاد اﳊﺴﻦ اﻟﺒﺼﺮي- ﻧﺰﻟﺖ ﰲ أﻫﻞ اﻟﻜﺘﺎب
„Njegove riječi: A oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi kafiri.
Rekao je El‐Bera’ b. ’Azib, i Hudhejfe ibnul‐Jeman, i Ibn ’Abbas, i Ebu Midžlez, i Ebu
Redža’ El‐’Utaridij, i ’Ikrime, i ’Ubejdullah b.’Abdillah, i El‐Hasan El‐Basri i drugi:
„Objavljen je povodom ehlul‐kitabija“. El‐Hasan El‐Basri dodaje: „I on važi za
nas“.“1006
Dakle, spomenuti ashabi i njihovi sljedbenici su bez sumnje vjerovali da je
ajet objavljen povodom ehlul‐kitabija, a nakon toga se razilaze da li je Allah
spomenuti dio ajeta uputio muslimanima, ili je i on došao vezan za kontekst
povoda objave, iako se ne razilaze da on semantički „važi za nas“, kao što se
propisi uzimaju iz sveobuhvatnosti ajeta i ne ograničavaju se na posebnost
povoda objave.
Svi učenjaci muslimana vjeruju da tekstovi objave svojom jezičkom i
semantičkom sveobuhvatnošću obuhvataju svakog ko upadne u njihov opis, za
kojeg je vezan propis, kao što smo vidjeli u riječima Ibn Tejmijje, rahimehullah, u
pogledu toga, pa je zbog toga obaveza spuštati ajete koji govore o nevjernicima
na muslimane koji upadnu u isti opis, tako da se onaj koji na Nusretov i Bilibanijev
način, pod izgovorom argumentiranja predajama selefa o malom kufru, želi da
„izvadi tehakum iz aslud‐dina“, mora suočiti sa ovom istinom.
U tom slučaju im ostaje da kažu da se od selefa prenose dva mišljenja, prvo
prema kojem je kufr spomenut u ajetu veliki kufr i drugo prema kojem je kufr u
ajetu mali kufr, uz činjenicu da se govori o jednom te istom opisu, u pogledu kojeg
se ne smiju razići dva muslimana, a to je djelo Jevreja, koje je bez sumnje bilo
veliki kufr, i za kojeg je Zakonodavac vezao propis tekfira bez odvojenog
uvjetovanja srčanog nevjerstva ili ispoljavanja istog, ili da kažu da spomenuti selefi
za jedan te isti opis kažu da je kada ga urade kafiri u osnovi veliki kufr a kada ga
uradi neko ko se pripisuje islamu mali kufr, a ovo neće reći osim budala.
Ili pak da vjeruju u ono u šta mi vjerujemo, a to je da njihove riječi o malom
kufru, koje su mufessiri naveli kod ajeta, nisu krajni komentar ajeta, već
predstavljaju spomen djelića značenja kojeg ajet obuhvata, a tiče se muslimana
1006
Tefsir Ibn Kethir 3/120 (Šamilah)
EBU MUHAMMED 627
griješnika, koji ne rade ono o čemu ajet prvobitno govori, niti ono što su radili
ehlul‐kitabije, niti ono što je Allah u Svojoj Knjizi nazvao velikim širkom.
Na ovaj način će sastaviti sve rivajete, koji se prenose od selefa, i neće imati
potrebu za dokazivanjem da su neki da’if, ili da su neki pogrešni, jer svaki od
selefa govori o određenoj mes’eli ne želeći da ograniči ajet na nju, već da
spomene djelić značenja koji je obuhvaćen ajetom.
Iako on nije njegov osnovni predmet, pa prije nego što poletimo za
Nusretovom laži na selefe i na vjeru, koji tvrdi da se ne zna na kakvu su suštinu
učenjaci selefa mislili spomenuvši pojam „mali kufr“ ili „kufr dune kufr“ i govoreći
o njemu, osim činjenicom da u njihovom vremenu nije postojalo onih koji
propisuju zakone mimo Allaha, ili neovisno sude, a to je jedan vid idžtihada, što
znači da je ova mes’ela predmet idžtihada, naročito što su se „učenjaci danas
razišli“, pa ih valjda treba opravdati, mi dokazujemo neispravnost njihove tvrdnje
na spomenuti način, i uz to vjerujemo da je u vrijeme selefa itekako bilo Jevreja i
kršćana koji su svojim sljedbenicima neovisno propisivali din i sudili neovisno od
Allaha, ili lažući na Allaha, kao što je bilo islamskih sekti koje su upale u promjenu
vjere poput haridžija, murdžija, kaderija, džebrija i slično, i koje su sudile svojim
propisima.
Što se tiče vladara muslimana i njihovih sudija, kategorički znamo, a ne
putem idžtihada, da među njima nije bio neko ko je neovisno i namjerno
propisivao mimo ili uz Allaha, ili neovisno i namjerno sudio drugim zakonom. Ova
„njihova argumentacija“ u sebi takođe sadrži vjerovanje da ajeti i hadisi o velikom
širku u tevhidul‐hakimijje nisu bili jasni i da Allahov Poslanik, ., nije uspostavio
argument nad muslimanima, jer je vjersko pravilo da idžtihad nije dozvoljen kada
postoji jasan vjerski tekst.
S obzirom da Nusret i Bilibani tvrde da se ne zna šta su selefi htjeli reći osim
idžtihadom to znači da je taj idžtihad dozvoljen zbog nepostojanja jasnog vjerskog
teksta, kao što iz njihove tvrdnje proizilazi tekfir selefa, jer otvara mogućnost da
selefi nazivaju malim kufrom opis koji je opšte poznat u vjeri islama kao veliki
kufr, te da su neki od selefa vjerovali da je Jevrej ili musliman koji jednom ili dva
puta vanjskim riječima ili djelima uzme promjenjeni propis bludnika za zakon i
sudiju, još uvijek musliman, i da je onaj musliman koji se tehakumi ovom propisu
jednom ili dva puta takođe musliman. Allahulmuste’an!
Dalje iz njihove bolesne logike proizilazi da svaki ajet, kod čijeg komentara se
spominje neki hadis ili izreka nekog od selefa o malom kufru, u svom značenju
bude sveden i ograničen na mali kufr, a ako se uz to još desi da neko od njihove
628 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„poštovane uleme“ lupi da je određena stvar mali širk onda to sjedne na njihova
pravila kao budali šamar.
1007
Sura El‐Kehf (18) 110
EBU MUHAMMED 629
da je ovaj „poštovani ’alim“ pogriješio, istog pravdaju idžtihadom i drže ga za
najboljeg muslimana.
Imam Ibn Kethir, rahimehullah, je između ostalog naveo slijedeće dvije predaje:
، ﻋﻦ أﰊ ﻫﺮﻳﺮة، ﲰﻌﺖ اﻟﻌﻼء ﳛﺪث ﻋﻦ أﺑﻴﻪ، ﺣﺪﺛﻨﺎ ﺷﻌﺒﺔ، ﺣﺪﺛﻨﺎ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﺟﻌﻔﺮ:وﻗﺎل اﻹﻣﺎم أﲪﺪ
ﻓﻤﻦ ﻋﻤﻞ ﻋﻤﻼ، "أﻧﺎ ﺧﻴﺮ اﻟﺸﺮﻛﺎء: أﻧﻪ ﻗﺎل، ﻋﺰ وﺟﻞ، ﻳﺮوﻳﻪ ﻋﻦ رﺑﻪ،ﻋﻦ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ
. وﻫﻮ ﻟﻠﺬي أﺷﺮك، ﻓﺄﻧﺎ ﻣﻨﻪ ﺑﺮئ،أﺷﺮك ﻓﻴﻪ ﻏﻴﺮي
“Rekao je imam Ahmed: pričao nam je Muhammed b. Dža’fer, pričao nam je
Šu’beh, čuo sam El‐‘Ala’a kako prenosi od svog oca od Ebu Hurejre, od
Vjerovjesnika, ., da je rekao, prenoseći od svog Gospodara, +, da je rekao: “Ja
sam najbolji među šureka’. Pa ko uradi neko djelo i u njemu Mi pridruži nekog
drugog mimo Mene, Ja ga se odričem, a ono pripada onome koga je pridružio.”
ﻋﻦ ﳏﻤﻮد ﺑﻦ ﻟﺒﻴﺪ؛،ﻋﻦ ﻋﻤﺮو-ﻳﻌﲏ اﺑﻦ اﳍﺎد- ﻋﻦ ﻳﺰﻳﺪ، ﺣﺪﺛﻨﺎ ﻟَْﻴﺚ، ﺣﺪﺛﻨﺎ ﻳﻮﻧﺲ:ﻗﺎل اﻹﻣﺎم أﲪﺪ
وﻣﺎ: ﻗﺎﻟﻮا." "إن أﺧﻮف ﻣﺎ أﺧﺎف ﻋﻠﻴﻜﻢ اﻟﺸﺮك اﻷﺻﻐﺮ:أن رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻗﺎل
اذﻫﺒﻮا: ﻳﻘﻮل اﷲ ﻳﻮم اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ إذا ﺟﺰي اﻟﻨﺎس ﺑﺄﻋﻤﺎﻟﻬﻢ، "اﻟﺮﻳﺎء:اﻟﺸﺮك اﻷﺻﻐﺮ ﻳﺎ رﺳﻮل اﷲ؟ ﻗﺎل
." ﻓﺎﻧﻈﺮوا ﻫﻞ ﺗﺠﺪون ﻋﻨﺪﻫﻢ ﺟﺰاء،إﻟﻰ اﻟﺬﻳﻦ ﻛﻨﺘﻢ ﺗﺮاؤون ﻓﻲ اﻟﺪﻧﻴﺎ
„Rekao je imam Ahmed: pričao nam je Junus, pričao nam je Lejth od Jezida, tj.
Ibnil‐Hada, od ’Amra, od Mahmuda ibn Lebida da je Allahov Poslanik, ., rekao:
„Najviše se za vas bojim od malog širka.“ Rekoše: „A šta je to mali širk o Allahov
Poslaniče!“ Reče: „Er‐rija’ (pretvaranje). Allah će na Kijametskom Dan kada
ljudu budu nagrađivani zbog svojih djela reći: „Idite onima zbog kojih ste se
pretvarali na dunjaluku, pa pogledajte da li će te kod njih naći nagradu!“
Da li bi sada trebalo da neko dođe i kaže da je „’ibadet“ nekom drugom
mimo Allaha, ako se desi zbog slijeđenja strasti i jednom ili dva puta, mali širk, i da
zbog toga „’ibadet nije od aslud‐dina“, i da je onaj koji ga usmjerava nekom
drugom mimo Allaha musliman koji je zaslužio ulazak u Džennet sve dok se nad
njim ne uspostavi argument, nakon čega postaje mušrikom zbog isto tog djela,
naročito ako bi rekao da u aslud‐din ulazi samo uvjerenje da je Allah Jedini Rabb i
da samo On zaslužuje da Mu se ’ibadeti, pa ko ’ibadeti nekom drugom mimo
Njega, a ne vjeruje da on to zaslužuje mimo Allaha, takav je musliman, jer ga
„obuhvata definicija islama“!?
630 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ako oni ne dozvoljavaju opravdanje nekog koji bi to danas rekao, moraju,
usljed svog temelja, otvoriti vrata opravdanja takve osobe u vremenima u kojima
je nestalo tragova poslanstva, tj. u mjestima i periodama fetre, u kojima je tevhid
Allaha u ’ibadetu postao manje poznato pitanje, jer Nusret i Bilibani kažu da je
mes’ela tagutijjeta i velikog širka hukma danas manje poznata, i da je to glavni
razlog zbog kojeg mušrik u hukmu biva muslimanom a „poštovani ’alim“ koji
pogriješi biva „opravdanim mudžtehidom“, a onaj koji ih tekfiri, tj. mi, postaje
onim „od kojeg se treba početi ako u Bosni ponovo zapuca“.1008
Rekao je Ibn Kethir:
„Njegovo značenje je da je On Stvoritelj, Opskrbitelj, Vlasnik zemlje i njenih
stanovnika i njihov Opskrbitelj, i time zaslužuje da Mu ’ibadete, Jedinom, i da Mu
ne pridružuju druge mimo Njega. Zbog toga je rekao: Zato ne činiti svjesno druge
Allahu ravnim.
U Sahihejnu se od Ibn Mes’uda prenosi da je rekao: „Rekoh: Allahov Poslaniče koji
je grijeh najveći?“ Reče: „Da Allahu učiniš nekog ravnim a On to je stvorio.“
1008
Prenešeno mi je da je Nusret ovo rekao o nama, a naša braća koja prate događaje, sljedbenici ove sekte, i
njihov „šejh“ dobro znaju šta su pričali. Allah nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik!
1009
Sura El‐Baqara (2) 21‐22
EBU MUHAMMED 631
Isto tako i hadis Mu’aza: „Znaš li šta je Allahovo pravo nad Njegovim robovima?
Da Mu ’ibadete i da Mu nikog ne pridružuju.“ Hadis
U drugom hadisu: „Neka niko od vas ne govori: „Kako Allah bude htio i kako
bude htio taj i taj. Već neka kaže: „Kako Allah hoće a zatim taj i taj“...“1010
Zatim je spomenuo još neke hadise u kojima se spominje mali širk poput
riječi čovjeka: „Kako Allah hoće i ti.“ Da li sada treba neko doći i na osnovu tih
hadisa reći da ’ibadet Allahu nije od aslud‐dina, i da onaj koji iz neznanja usmjeri
’ibadet nekom drugom mimo Allaha ne izlazi iz islama, kao što je rekao vaš
„selefijski brat“ S. I. koji je islam mušrika i opravdanje neznanjem u velikom širku,
pored toga što sigruno kaže da vjeruje da je „’ibadet Allahu od aslud‐dina“,
dokazivao hadisima o malom širku, ili da kaže da je ako slijedeći svoje strasti bude
’ibadetio nekom drugom mimo Allaha, jednom ili dva puta, još uvijek musliman
koji je upao u mali kufr, i da je razlika između njega i mušrika u „uvjerenju“?!
Nusret i Bilibani svakako vjeruju da uvjerenje da mušrik nije musliman ne
ulazi u aslud‐din, pa zbog toga nemaju puno problema sa „selefijskom braćom“, a
ako bi njihova „selefijska braća“ tome samo dodala „definiciju“1011 da „’ibadet ne
ulazi u aslud‐din“ znajući šta to u šerijatu znači, oni bi navjerovatnije mogli biti
opravdani idžtihadom. Štaviše, nama je poznato, kao što sam već spomenuo, da
Nusret čovjeka koji uradi „manje poznat“ veliki širk smatra muslimanom, a toga se
drži još uvijek kada je u pitanju veliki širk u tevhidul‐hakimijje.
Iz ovoga svega zaključujemo da se njihov govor ne smije ograničiti u stvari
samo na pitanja hukma i tehakuma, već ga se suštinski moraju držati i u pitanjima
’ibadeta, a ako razdvoje jedno od drugog napravili su razliku između vjerski dvije
identične stvari a to je zabranjeno i nemoguće i najveći vid promjene vjere islama.
1010
Tefsir Ibn Kethir kod spomenutog ajeta.
1011
Ovim se sarkastično ukazuje na opravdanje Bilibanija koji je, nakon što je zagovaro da kufr u taguta ne ulazi u
aslud‐din, rekao da je pogriješio samo u definiciji!!!
632 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ِ ون اﻟﻠﱠ ِﻪ واﻟْﻤ ِﺴﻴﺢ اﺑﻦ ﻣﺮَﱘ وﻣﺎ أ ُِﻣﺮوا إِﱠﻻ ﻟِﻴـﻌﺒ ُﺪوا إِ َﳍﺎ و
اﺣ ًﺪا َﻻ إِﻟَﻪَ إِﱠﻻ ِ ﱠاﲣَ ُﺬوا أَﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎﻧَـﻬﻢ أَرﺑﺎﺑﺎ ِﻣﻦ د
َ ً ُْ َ ُ َ َ َ َْ َ ْ َ َ َ ُ ْ ً َْ ْ ُ َ ْ ُ َ ْ ُ َ َ ْ
ُﻫ َﻮ ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ َﻋ ﱠﻤﺎ ﻳُ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن
Uzeli su svoje svećenike (učenjake) i monahe (pobožnjake) za rabbove mimo
Allaha, i Mesiha sina Merjeminog, a nije im naređeno osim da ’ibadete samo
jednom Bogu. Nema nikog ko zaslužuje obožavanje mimo Njega. Slavljen neka
je On šta mu pridružuju!1012
Sad treba da neko dođe i uzme slijedeće riječi Ibn Kethira:
ِ }وﻣﺎ أ ُِﻣﺮوا إِﻻ ﻟِﻴـﻌﺒ ُﺪوا إِﻟَﻬﺎ و:وﳍﺬا ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ
وﻣﺎ ﺣﻠﻠﻪ، اﻟﺬي إذا ﺣﺮم اﻟﺸﻲء ﻓﻬﻮ اﳊﺮام:اﺣ ًﺪا{ أي َ ً ُْ َ ُ ََ
. وﻣﺎ ﺣﻜﻢ ﺑﻪ ﻧﻔﺬ، وﻣﺎ ﺷﺮﻋﻪ اﺗﺒﻊ،ﺣﻞ
„Zbog toga je rekao Uzvišeni: a nije im naređeno osim da ’ibadete jednom Bogu:
tj. onome Koji kada nešto oharami to biva haramom, a kada nešto ohalali to biva
halalom, a kada nešto propiše to se slijedi, i kada nešto presudi to se
sprovodi/izvršava.“1013
Pa uzme riječi „izvršava i sprovodi“ i, s obzirom da zna da ostavljanje
izvršenja presude nije veliki kufr samo po sebi, propis ostavljanja „sprovođenja
presude“ preslika na suštinu velikog širka pokornosti o kojem se govori u ajetu, pa
„selefijski brat“ i „poštovani ’alim“ zaključe da ostavljanje suštine velikog širka
pokornosti nije uvjet ispravnosti aslud‐dina, zbog toga što je ostavljanje
sprovođenja presude mali kufr, te da je onaj koji upadne u veliki širk pokornosti
musliman sve dok se nad njim ne uspostavi argument, a onda sve to „razmuti“ sa
govorom Ibn Tejmijje o podjeli onih koji slijede svećenike i monahe, rekavši:
„Oni koji su uzeli učenjake svoje i pobožnjake svoje za „erbabe“, pokorivši im se u
ohalaljivanju onoga što je Allah zabranio i zabranjivanju onoga što je Allah
dozvolio, djele se na dvije vrste:
Prva: da znaju da su oni promijenili Allahov din, pa ih slijede u promjeni, i vjeruju
u dozvoljenost onoga što je Allah zabranio i zabranjenost onoga što je Allah
dozvolio, slijedivši svoje glavešine, znajući da su se oni suprotstavili dinu poslanika.
Ovo je kufr, a Allah i Njegov Poslanik su ga učinili širkom, iako im se nisu klanjali
i sedždu im činili. Otuda je svako ko slijedi drugoga u suprotnosti vjeri, znajući da
je to suprotno vjeri, i vjeruje u ono što je taj rekao, mimo onoga što je rekao Allah i
Njegov Poslanik, mušrik poput njih.“
1012
Sura Et‐Tevba (9) 31
1013
Tefsir Ibn Kethir 4/135 (Šamilah)
EBU MUHAMMED 633
Druga: da njihovo uvjerenje i iman u pogledu zabranjenosti halala i dozvoljenosti
harama bude ispravan, ali im se pokoravaju u griješenju Allahu, kao što musliman
čini ono što čini od grijeha, vjerujući da su to grijesi. Takvi imaju propis njima
sličnih od griješnika, kao što se u sahihu od Vjerovjesnika ., vjerodostojno
prenosi da je rekao: „Pokornost biva samo u dobrom“, i da je rekao: „Obaveza je
muslimanu da sluša i da se pokorava u onome što voli i u onome što mu je
mrsko, sve dok mu se naredi griješenje“. Rekao je: „Nema pokornosti stvorenju u
nepokornosti Allahu“ i „Ko god vam naredi da se zgriješite prema Allahu
nemojte mu se pokoriti.“...“
Zatim širk pokornosti svede na uvjerenje i to dokaže riječima Ibn Tejmijje:
„Prva: da znaju da su oni promijenili Allahov din, pa ih slijede u promjeni, i
vjeruju u dozvoljenost onoga što je Allah zabranio i zabranjenost onoga što je
Allah dozvolio, slijedivši svoje glavešine, znajući da su se oni suprotstavili dinu
poslanika.“
Poturajući šejhul‐islamu da ovaj širk vraća na uvjerenje zbog njegovih riječi
„...i vjeruju“ a onaj koji „samo onako“ svojim jezikom promjeni din, iz šale,
nemara (gafleta) i slično, takav je još uvijek musliman pod uslovom da svojim
srcem vjeruje u Allahove propise. Eh, onda promjenu vjere jezikom i djelom učini
malim širkom, a promjenu vjere srcem velikim širkom, i na to nadoveže
netekfirenje taguta propisivanja zakona i njihovih robova, i da su oni i oni koji se
od njih nisu odrekli muslimani.
Kako ćete napraviti razliku između svih ovih mes’ela?! Nikako! Nećete niti je
smijete napraviti, jer to sve proizilazi iz vaših šejtanskih temelja. Zato morate što
brže promjeniti svoje temelje ili držati se svojih gluposti u svemu i do kraja!
Učenjaci muslimana su saglasni da je izgovarač riječi kufra ili počinioc djela kufra,
iz šale ili gafleta, nevjernik u Allaha, dok murdžije i džehmije na novotarski način
obrazložavaju razlog njegovog kufra, ali ga tekfire, a džehmijski ekstremisti ga
tekfire u vanjštini i kažu da je moguće da u svom srcu bude vjernik.
Sve ovo, sram vas bilo, proizilazi iz vaših temelja i riječi, i ovo je suština vašeg
mezheba, na koju ste direktno ukazali svojim riječima, a ne samo ono što proizilazi
iz vaših riječi. Ovo nije laž od mene a to ti najbolje dokazuje činjenica da Nusret
one koji ne sude osim tagutskim zakonom zbog riječi šejhul‐islama u „Minhadžu“
smatra muslimanima, kao što je rekao da je počinioc manje poznatog velikog širka
musliman, ako je to uradio iz neznanja, i da se možda i nad njim treba uspostavi
argument prije njegovog tekfira, pored svega ostalog što je rekao. Na petljavinu u
vezi idžtihada ćemo se osvrnuti kasnije, inšaAllah!
634 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Dakle, i onda kada je govorio da je „’ibadet od aslud‐dina“, to mu ništa nije
koristilo, jer nije tekfirio onoga koji ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha, ali, kada
su shvatili da je obaveza da se tekfiri onaj koji ’ibadeti nekom drugom mimo
Allaha i vezu tekfira mušrika u ’ibadetu sa uvjerenjem da je „’ibadet od aslud‐
dina“ došli su do zaključka1014 da ću ja „ako priznaju da je tehakum od aslud‐dina“,
biti u pravu u svemu što kažem, te se zbog toga kao davljenici svim silama bore da
se to ne dokaže, ili da se zataška ono što su uradili i govorili u protekle dvije
godine i da se promjene sprovedu na „bezbolan način“.
Da su neki među njima iskreni, rekli bi javno da vjeruju da priznanje da
„tehakum ulazi u aslud‐din“ znači da Ebu Muhammed mora biti u pravu u svemu
što kaže. U svakom slučaju, ako žele da budu na istini u ovim mes’elama moraju
priznati da među riječima selefa nema kontradiktornosti i da svi pričaju o djeliću
značenja, a nekad i o osnovi značenja, a ovo shvatanje se gradi na dva pravila.
a) Učenjaci selefa i khalefa vjeruju da tekstovi objavljeni povodom nevjernika koji
se ne pripisuju islamu svojom tekstualnom i semantičkom sveobuhvatnošću
obuhvataju muslimane koji će upasti u isti opis. O tome smo već govorili.
b) Učenjaci selefa i khalefa su spuštali ajete objavljene povodom nevjernika koji
se ne pripisuju islamu, na muslimane koji upadnu u „parče1015 njihovog značenja“
ostavljajući muslimanima ime islama i njegove propise, jer upadanje u parče
značenja ne znači upadanje u značenje nevjerstva, koje je osnovni predmet ajeta,
i ova metoda je opšte poznata u praksi selefa i khalefa, štaviše, Allahov Poslanik,
., je na spomenuti način lično spuštao ajete o nevjernicima na muslimane,
poput npr. njegovih riječi u hadisu „zatul‐envat“ gdje je muslimane koji su upali u
mali širk uporedio sa Sinovima Izraila koji su od Musa’a, ’alejhisselam, tražili veliki
širk.
Ovo je zlatno pravilo, koje se mora shvatiti, i čije neshvatanje za sobom
neminovno povlači katastrofalne greške od kojih su neke u koje su upali ljudi na
čije novotarije upozoravamo.
1014
Neka neki od njih kažu da to nisu zaključili!
1015
Minimum, koji ne sadrži u sebi suštinu osnovnog značenja.
EBU MUHAMMED 635
وﳍﺬا ﻛﺎن اﻟﺴﻠﻒ رﺿﻲ اﷲ ﻋﻨﻬﻢ ﻳﺴﺘﺪﻟﻮن ﺬﻩ اﻵﻳﺎت ﻋﻠﻰ ﺗﺮك اﻻﺳﺘﻌﺎﻧﺔ ﻢ ﰲ اﻟﻮﻻﻳﺎت ﻓﺮوى اﻹﻣﺎم
أﲪﺪ ﺑﺈﺳﻨﺎد ﺻﺤﻴﺢ ﻋﻦ أﰊ ﻣﻮﺳﻰ اﻷﺷﻌﺮي رﺿﻲ اﷲ ﻋﻨﻪ ﻗﺎل ﻗﻠﺖ ﻟﻌﻤﺮ رﺿﻲ اﷲ ﻋﻨﻪ إن ﱄ ﻛﺎﺗﺒﺎ
ﻧﺼﺮاﻧﻴﺎ ﻗﺎل ﻣﺎﻟﻚ ﻗﺎﺗﻠﻚ اﷲ أﻣﺎ ﲰﻌﺖ اﷲ ﻳﻘﻮل ﻳﺎ أﻳﻬﺎ اﻟﺬﻳﻦ آﻣﻨﻮا ﻻ ﺗﺘﺨﺬوا اﻟﻴﻬﻮد واﻟﻨﺼﺎرى أوﻟﻴﺎء
ﺑﻌﻀﻬﻢ أوﻟﻴﺎء ﺑﻌﺾ أﻻ اﲣﺬت ﺣﻨﻴﻔﺎ ﻗﺎل ﻗﻠﺖ ﻳﺎ أﻣﲑ اﳌﺆﻣﻨﲔ ﱄ ﻛﺘﺎﺑﺘﻪ وﻟﻪ دﻳﻨﻪ ﻗﺎل ﻻ أﻛﺮﻣﻬﻢ إذ
.أﻫﺎ ﻢ اﷲ وﻻ أﻋﺰﻫﻢ إذ أذﳍﻢ اﷲ وﻻ أدﻧﻴﻬﻢ إذ أﻗﺼﺎﻫﻢ اﷲ
1016
Sura El‐Ma’ideh (5) 51
1017
Prijateljevanje.
636 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Zbog toga su selefi, nek’ je Allah zadovoljstvo nad njima, ovim ajetima
argumentirali ostavljanje potpomaganja njima u „vilajetima“. Prenio je imam
Ahmed sa sahih lancem prenosioca od Ebu Muse El‐Eš’arija, nek’ je Allahovo
zadovoljstvo nad njim, da je rekao: „Rekoh ’Omeru, /: „Imam pisara
nasraniju.“1018 Reče: „Allah te ubio! Zar nisi čuo Allaha da kaže: O vjernici, ne
uzimajte za evlija’ Jevreje i kršćane! Oni su jedni drugim evlija’! El‐Ma’ideh 51
Zašto nisi uzeo pravovjernog (hanifa)?“ Kaže: „Rekoh, o vođo vjernika, meni
njegovo pisanje a njemu njegov din.“ Reče: „Neću ih počašćivati nakon što ih je
Allah omalovažio, niti ću im davati ponos nakon što ih je Allah ponizio, niti ću ih
približavati nakon što ih je Allah udaljio.“
Ibn Džerir Et‐Taberi, rahimehullah, je u svom Tefsiru kod ovog ajeta
spomenuo događaj ashaba Lubabe ibn Ebil‐Mundhira, /, koji je u jednom od
pohoda, greškom brzopleto otkrio Jevrejima namjeru Poslanika, ., čime je upao
u mali muvalah, i to njegovo djelo je nešto slično postupku Hatiba b. Ebi Belte’ah,
/.
Da li to znači da neko s obzirom da Hatib i Lubabe nisu upali u veliki kufr ima
neku osnovu da kaže da prijateljevanje prema nevjernicima u ime njihove vjere ili
njihovo pomaganje protiv muslimana nije veliki kufr?! U dokaze za ovo pravilo
spada i prvi ajet sure El‐Mumtehaneh, čiji povod objave je bio događaj Hatiba,
nek’ je Allah zadovoljan njime.
Rekao je Uzvišeni:
ْ ﱠﺨ ُﺬوا َﻋ ُﺪ ﱢوي َو َﻋ ُﺪ ﱠوُﻛ ْﻢ أ َْوﻟِﻴَﺎءَ ﺗُـ ْﻠ ُﻘﻮ َن إِﻟَْﻴ ِﻬ ْﻢ ﺑِﺎﻟْ َﻤ َﻮﱠد ِة َوﻗَ ْﺪ َﻛ َﻔُﺮوا ِﲟَﺎ َﺟﺎءَ ُﻛ ْﻢ ِﻣ َﻦ
اﳊَ ﱢﻖ ِ ﻳﺎ أَﻳـﱡﻬﺎ اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ آَﻣﻨُﻮا َﻻ ﺗَـﺘ
َ َ َ
ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ﺿ ِﺎﰐ ﺗُﺴﱡﺮو َنَ ﻮل َوإِﻳﱠﺎ ُﻛ ْﻢ أَ ْن ﺗُـ ْﺆﻣﻨُﻮا ﺑِﺎﻟﻠﱠﻪ َرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ إِ ْن ُﻛْﻨﺘُ ْﻢ َﺧَﺮ ْﺟﺘُ ْﻢ ﺟ َﻬ ًﺎدا ِﰲ َﺳﺒِﻴﻠﻲ َواﺑْﺘﻐَﺎءَ َﻣ ْﺮ َ ُﳜْ ِﺮ ُﺟﻮ َن اﻟﱠﺮ ُﺳ
ِ ِ ِ
ﺿ ﱠﻞ َﺳ َﻮاءَ اﻟ ﱠﺴﺒِ ِﻴﻞ َ َﺧ َﻔْﻴﺘُ ْﻢ َوَﻣﺎ أ َْﻋﻠَْﻨﺘُ ْﻢ َوَﻣ ْﻦ ﻳَـ ْﻔ َﻌ ْﻠﻪُ ﻣْﻨ ُﻜ ْﻢ ﻓَـ َﻘ ْﺪْ إِﻟَْﻴ ِﻬ ْﻢ ﺑِﺎﻟْ َﻤ َﻮﱠدة َوأَﻧَﺎ أ َْﻋﻠَ ُﻢ ﲟَﺎ أ
O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju
steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne
poklanjajte ‐ oni su zanevjerovali u Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas
samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav
poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to
bude činio s Pravog puta je skrenuo.1019
1018
Kršćanina.
1019
Sura El‐Mumtehaneh (60) 1
EBU MUHAMMED 637
Ovaj ajet, iako je objavljen povodom Hatiba koji je iz te’vila upao u mali kufr,
prvenstveno govori o velikom kufru, što znači da je Uzvišeni Allah, povodom
upadanja nekih osoba u mali kufr, objavljivao ajete koji prvenstveno govore o
velikom kufru, ne želeći time tekfir onoga koji je upao u mali kufr, već da mu se
ostavi ime islama i njegovi propisi, a da mu se od imana i njegovih prava uzme
onoliko koliko je zaslužio upadanjem u minimum značenje koje može biti nazvano
muvalatom (mutlequl‐muvalāh), a ne u nevjerničko prijateljevanje prema
nevjernicima.
Poslanik, ., je rekavši: „Zar si me učinio Allahu niddom?” upotrijebio
uopštenu izreku koja u neograničenom smislu ukazuje na veliki širk, obrativši se
njome čovjeku koji je upao u mali širk, rekavši: “Što Allah hoće i ti.”. Takođe je,
kao što se prenosi u hadisu „zatul‐envāt”, spustio ajet koji govori o Izrailićanima
koji su tražili veliki širk od Musaa, ‘alejhisselam, na ashabe koji su tek primili islam
koji su od njega tražili da im odredi drvo na koje će kačiti svoje sablje radi
berićeta, što je u osnovi mali širk. Imamo isti slučaj i u slijedećem događaju. Rekao
je Uzvišeni u suri Jusuf:
َوَﻣﺎ ﻳـُ ْﺆِﻣ ُﻦ أَ ْﻛﺜَـُﺮُﻫ ْﻢ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ إِﱠﻻ َوُﻫ ْﻢ ُﻣ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن
A većina njih ne vjeruje u Allaha, osim da su mušrici.1020
Tj., vjeruju u osnovu rububijjeta a rade širk u nekim pitanjima uluhijjeta, a
neki i u rububijjetu. Ibn Kethir je naveo izreke ashaba o mušricima, koji su
priznavali osnovu Allahovog rububijjeta i pored toga činili širk u ‘ibadetu, te rivajet
El‐Hasana El‐Basrija koji je ajet između ostalog spustio na munafike koji se kada
čine ‘ibadet Allahu pretvaraju radi ljudi, rekavši:
ﻋﻦ،ﱠﺠﻮد ُ ﻋﻦ ﻋﺎﺻﻢ ﺑﻦ أﰊ اﻟﻨ، ﻛﻤﺎ روى ﲪﺎد ﺑﻦ ﺳﻠﻤﺔ،وﰒﱠ ﺷﺮك آﺧﺮ ﺧﻔﻲ ﻻ ﻳﺸﻌﺮ ﺑﻪ ﻏﺎﻟﺒًﺎ ﻓﺎﻋﻠﻪ
} َوَﻣﺎ ﻳُـ ْﺆِﻣ ُﻦ:ﰒ ﻗﺎل- اﻧﺘﺰﻋﻪ: أو- ﺳﲑا ﻓﻘﻄﻌﻪ
ً ﻓﺮأى ﰲ ﻋﻀﺪﻩ، دﺧﻞ ﺣﺬﻳﻔﺔ ﻋﻠﻰ ﻣﺮﻳﺾ:ﻋُْﺮَوة ﻗﺎل
ْ أَ ْﻛﺜَـ ُﺮُﻫ ْﻢ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ إِﻻ َو ُﻫ ْﻢ ُﻣ
.{ﺸ ِﺮُﻛﻮ َن
“Postoji i skriveni širk, kojeg njegov počinioc najčešće ne osjeća, kao što prenosi
Hamad b. Selemeh od ‘Asima b. Ebi En‐Nedžuda od ‘Urve, da je rekao: “Hudhejfe
uđe kod jednog bolesnika i na laktu mu ugleda konac pa ga prekinu, a zatim reče:
A većina njih ne vjeruje u Allaha, osim da su mušrici.”1021
1020
Sura Jusuf (12) 106
1021
Tefsir Ibn Kethir 4/418 (Šamilah)
638 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Rekao je šejh Muhammed b. ‘Abdulvehhab, rahimehullah, u “Kitabut‐tevhid”
u poglavlju “Od širka je nošenje halke, konca i slično, radi otklanjanja i
odagnavanja nevolje”, nakon što je spomenuo ovaj ajet i postupak Hudhejfe:
، ﺗﻼوة ﺣﺬﻳﻔﺔ اﻵﻳﺔ دﻟﻴﻞ ﻋﻠﻰ أن اﻟﺼﺤﺎﺑﺔ ﻳﺴﺘﺪﻟﻮن ﺑﺎﻵﻳﺎت اﻟﱵ ﰲ اﻟﺸﺮك اﻷﻛﱪ ﻋﻠﻰ اﻷﺻﻐﺮ:اﻟﺘﺎﺳﻌﺔ
.ﻛﻤﺎ ذﻛﺮ اﺑﻦ ﻋﺒﺎس ﰲ آﻳﺔ اﻟﺒﻘﺮة
“Deveto: čitanje ajeta od strane Hudhejfe je dokaz da ashabi ajetima o velikom
širku dokazuju mali, kao što je Ibn ’Abbas spomenuo u pogledu ajeta El‐Baqara“.
Počiniocu malog širka, na kojeg su spustili ajete o velikom širku, ne daju ime i
propis velikog širka, i ovo je postupak selefa, a ne haridžija kao što kaže „notorni
lažov“ iz Makedonije, hasbunAllahu ’alejhi ve ni’mel‐vekil! Metoda haridžija se
ogleda u tome što griješnicima muslimana daju ime i propise nevjernika,
spuštajući na njih ajete o nevjernicima u potpunosti; kako u pogledu imena tako i
u pogledu propisa. Imam El‐Qurtubi, rahimehullah, je, nakon što je spomenuo
jednu problematiku, rekao:
ﻗﻴﻞ. وﻣﻌﻠﻮم أن أﺣﻜﺎﻣﻬﻢ ﳐﺘﻠﻔﺔ، ﻓﻌﻠﻰ ﻫﺬا ﳚﻮز اﻻﺳﺘﺪﻻل ﻋﻠﻰ اﳌﺴﻠﻤﲔ ﲟﺎ أﻧﺰل ﰲ اﻟﻜﺎﻓﺮﻳﻦ:إن ﻗﻴﻞ
إﻧﺎ ﻟﻮ ﺷﺌﻨﺎ: وﻗﺪ ﻗﺎل ﻋﻤﺮ. ﻻ ﻳﺴﺘﺒﻌﺪ أن ﻳﻨﺘﺰع ﳑﺎ أﻧﺰل اﷲ ﰲ اﳌﺸﺮﻛﲔ أﺣﻜﺎم ﺗﻠﻴﻖ ﺑﺎﳌﺴﻠﻤﲔ:ﻟﻪ
}أَ ْذ َﻫ ْﺒﺘُ ْﻢ ﻃَﻴﱢﺒَﺎﺗِ ُﻜ ْﻢ ﻓِﻲ:ﻻﲣﺬﻧﺎ ﺳﻼﺋﻖ وﺷﻮاء وﺗﻮﺿﻊ ﺻﺤﻔﺔ وﺗﺮﻓﻊ أﺧﺮى وﻟﻜﻨﺎ ﲰﻌﻨﺎ ﻗﻮل اﷲ ﺗﻌﺎﱃ
وﻣﻊ ذﻟﻚ ﻓﻔﻬﻢ ﻣﻨﻬﺎ، وﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ ﻧﺺ ﰲ اﻟﻜﻔﺎر.[20 :اﺳﺘَ ْﻤﺘَـ ْﻌﺘُ ْﻢ ﺑِ َﻬﺎ{ ]اﻷﺣﻘﺎف ْ َﺣﻴَﺎﺗِ ُﻜ ُﻢ اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴَﺎ َو
ﻓﻴﻤﻜﻦ أن ﺗﻜﻮن ﻫﺬﻩ. وﱂ ﻳﻨﻜﺮ ﻋﻠﻴﻪ أﺣﺪ ﻣﻦ اﻟﺼﺤﺎﺑﺔ،ﻋﻤﺮ اﻟﺰﺟﺮ ﻋﻤﺎ ﻳﻨﺎﺳﺐ أﺣﻮاﳍﻢ ﺑﻌﺾ اﳌﻨﺎﺳﺒﺔ
. واﷲ أﻋﻠﻢ، وﻫﺬا ﻧﻔﻴﺲ وﺑﻪ ﻳﺰول اﻹﺷﻜﺎل وﻳﺮﺗﻔﻊ اﻹ ﺎم.اﻵﻳﺔ ﻣﻦ ﻫﺬا اﻟﻨﻮع
„Ako bi se reklo: prema tome je dozvoljeno nad muslimanima sprovoditi
argumentaciju ajetima koji su objavljeni zbog nevjernika, a poznato je da su im
propisi različiti?
Reći će mu se: nije daleko da se iz onoga što je Allah objavio u vezi mušrika
uzimaju propisi koji odgovaraju muslimanima. ’Omer je govorio: „Mi da hoćemo
uzeli bismo „sela’iq“ i „ševa’“ i bila bi stavljana čas jedna „safha“ čas druga.1022 Ali
smo čuli riječi Uzvišenog Allaha: Potrošili ste vaše lijepe stvari u životu na ovom
svijetu i naslađivali ste se njima“. El‐Ahqaf 20
1022
Da hoćemo jeli bismo pečenje i uživali u hrani i piću.
EBU MUHAMMED 639
Ovaj ajet je nass (jasan tekst) o nevjernicima, ali pored toga je ’Omer iz njega
razumio odvraćanje od onoga što na neki način liči njihovom stanju, i to mu nije
porekao niko od ashaba. Otuda je moguće da ovaj ajet spada u tu vrstu. Ovo je
vrijedno i njime nestaje problematika i nejasnoća. A Allah najbolje zna.“1023
Isto je uradio šejhul‐islam Ibn Tejmijje sa ajetom iz sure Et‐Tevba koji govori
o velikom širku pokornosti, podijelivši one koji se pokoravaju i slijede učenjake i
pobožnjake u griješenju Allahu na dvije vrste, i nema smetnje da se, kao što smo
vidjeli u njegovim riječima, kaže da ajet obuhvata i drugu vrstu, ali da se drugoj
vrsti, s obzirom da se radi o muslimanima griješnicima, ne smiju dati ime i propisi
prve vrste.
Imam Eš‐Šatibi, rahimehullah, je u svojoj divnoj knjizi „El‐Muva’feqat“, u
četvrtom tomu, govorio upravo u ovoj mes’eli i naveo nekoliko primjera u
postupcima učenjaka selefa, te je rekao:
1023
Tefsirul‐Qurtubi 8/92
El‐Muvefeqat 4/39
1024
640 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
manjka pameti, vjere i obraza. Zato nek’ se Nusret prođe prosipanja „sitne
pameti“!
d) Činjenica da vladari muslimana nisu upadali u namjerno propisivanje i suđenje i
nevjerničko ostavljanje je historijska činjenica utvrđena stepenom mutevatira,
koji za sobom povlači neminovno znanje (el‐’ilmud‐darurijj), i sve što se na njemu
gradi može biti samo kategoričke prirode, nikako hipotetičke.
e) Iz njihovih laži proizilazi da, s obzirom da se iz njihovog govora razumije da su
selefi i oni nakon njih radili dozvoljeni idžtihād, u ovim mes’elama ne postoje jasni
vjerski tekstovi, jer vjersko je pravilo da idžtihād uz postojanje vjerskog jasnog
teksta nije dozvoljen, a oni su prema njihovoj tvrdnji radili dozvoljeni idžtihad.
Allahulmuste’an!
Što je najveći problem, taj idžtihād „se razvukao“ do dan danas i još uvijek se
nije uspostavio argument i razjasnio dokaz i u njemu ima opravdanje ko god
pogriješi osim nas. Dakle, ova mes’ela je kod njih osuđenja na vječito razilaženje i
nepostojanje jasnih dokaza u njoj. Mi im poručujemo da, ako ako žele da brane
Albanija i Bin Baza, ostave na miru islam i muslimane i lažu na neki drugi način!
ograncima dina, gdje nema kategoričkog dokaza, poput jasnog teksta (nass), ili
idžma’a, takav je opravdan i nije griješan i ima nagradu za svoj idžtihad. Ovo je
mišljenje nekih hanefija i šafija...“
Zatim diskutuje o ovoj mes’eli i drugim, pa kaže:
„Džahiz je tvrdio da je onaj koji se, kada razmatra i ne bude u stanju da dokuči
istinu, suprotstavi milletu islama, opravdan i da nije griješan. ’Ubejdullah ibnul‐
Hasan El‐’Anberi je rekao: „Svaki mudžtehid je pogodio. U svemu; kako u
temeljima tako i u ograncima.“
Ovo su sve neispravna mišljenja.
Što se tiče mišljenja koje je zagovarao Džahiz ono je nedvojbeno neispravno i
kufr u Allaha Uzvišenog, i odbijanje (Njegovih riječi) i Njegovog Poslanika, ., jer
mi kategorički znamo da je Vjerovjesnik, ., Jevrejima i kršćanima naredio islam i
njegovo slijeđenje, i da ih je pokudio u njihovoj ustrajnosti, i da se borio protiv svih
njih i ubijao punoljetne među njima. Znamo da je mali broj onih koji prkose i koji
znaju, te da su većina slijepi sljedbenici, koji, slijepo slijedeći, vjeruju u din svojih
predaka, i da ne znaju mu’džizu Poslanika, i njegovu istinitost.
A ajeta koji ukazuju na ovo u Kur’anu ima puno. Poput riječi Uzvišenog:
To je pretpostavka onih koji su zanevjerovali, pa teško onim koji su
zanevjerovali od vatre, ...i to je vaša pretpostavka koju ste pretpostavljali; ona
vas je uništila pa ste postali od onih koji su izgubili, ...oni samo pretpostavljaju,
i misle da su na nečemu, i misle da su upućeni, oni čiji je trud bio uzaludan u
životu na ovom svijetu, a mislili su da su činili nešto dobro, To su oni koji su
zanevjerovali u znakove svog Gospodara i susret sa Njim.“1025
Značenje riječi Džahiza se može pridružiti predmetu govora Ibnul‐Qajjima,
rahimehullah, o sedamnaestoj kategoriji obveznika u „Tariqul‐hidžretejn“, gdje je
spomenuo novotarsko mišljenje nekih apologeta koji su vjerovali da greška iz
neznanja ili slijepog slijeđenja, u opšte poznatim mes’elama ili mesa’il zahire za
sobom ne povlači ahiretsku kaznu, ali su vjerovali da one sekte koje se pripisuju
islamu koje griješe u opšte poznatim mes’elema nisu muslimani, i o tome govori
šejh ’Abdullatif, kao što ćeš vidjeti, inšaAllah.
Oni su isto to govorili o slijepim sljedbenicima i neznalicama nevjernika u
osnovi, a Džahiz ovdje govori o „mudžtehidima“ i kaže da su opravdani, pa mu Ibn
1025
Revdatun‐nadhir ve džunnetul‐munadhir 3/975‐981 (Darul‐’Asimeh)
EBU MUHAMMED 643
Qudame na to odgovara konstatacijom da se Allahov Poslanik, ., borio protiv
neznalica i slijepih sljedbenika, i da je ohalaljivao njihove živote i imetak, što znači
da se nad njima uspostavio argument, iako su neznalice i slijepi sljedbenici, i
pojasnio da su riječi Džahiza kufr, s obzirom da se njima odbija i mijenja vjerski
propis o uspostavljenosti argumenta u opšte poznatim mes’elama pukim
postojanjem mogućnosti sticanja znanja, što je predmet idžma’a ehlus‐sunneta
vel‐džema’ata, kojeg Ibnul‐Qajjim prenosi u istom citatu.
Svi muslimani se slažu da onaj koji sruši neki od opisa koji su rukn od ruknova
aslud‐dina ili neki od levazima čiji nestanak znači nestanak osnove iz koje
proizilaze nije musliman, i da se kazna zaslužuje dolaskom argumenta do osobe
nakon čega biva kufr ’inata odnosno nevjerstvo prkosa. Ovdje se takođe mogu
navesti riječi Ebu Batina o onome koji tvrdi da je „počinioc kufra“ opravdan
neznanjem, te’vilom, slijepim slijeđenjem ili idžtihadom.
Rekao je Ebu Batin:
„Učenjaci iz svih pravnih škola su spomenuli mnogo stvari, koje ne možemo
pobrojati, od riječi, djela i uvjerenja, čiji počinioci postaju nevjernicima, i to nisu
ograničili samo na ’inadžiju. Zato svako ko tvrdi da je počinioc kufra opravdan
te’vilom, idžtihadom, slijepim slijeđenjem, ili neznanjem, se suprotstavlja Knjizi,
Sunnetu, i idžma’u, bez ikakve sumnje. S time što on neminovno mora poništiti taj
svoj temelj, jer, kada bi se do kraja držao svog temelja, nesumnjivo bi postao
nevjernikom, kao kada bi se sustegao od tekfira onoga koji sumnja u poslanicu
Muhammeda, ..“1026
Ebu Batin ovdje govori o suprotstavljanju u opšte poznatim mes’elama u
kojima čovjek griješi iz neznanja, slijepog slijeđenja, te’vila ili idžtihada, i prenosi
idžma’ ehlus‐sunneta u pogledu toga da je ovakav kafir, i da se kufr kazne ne tiče
samo nevjernika nevjerstvom ’inata, što znači da govori o tekfiru kazne sto
devedeset i devet posto. Ovdje ti želim skrenuti pažnju na grešku nekih osoba koji
su pogriješili u tumačenju riječi Ebu Batina i koji su ih protumačili u značenju
dobijanja imena mušrika upadanjem u opis velikog širka.
U ovu grešku su upali ’Ali El‐Hudajr i Ebu Jusuf Alu Ferradž, Allah im popravio
stanje, i ova ista greška se ponovila prilikom tumačenja nekih drugih citata
učenjaka, a Ebu Jusuf često upada u greške u argumentaciji, što ukazuje na
njegovu nepreciznost, kao što mu se dogodilo u tumačenju ajeta sure Et‐Tevba „I
ako neko od mušrika od tebe zatraži zaštitu... to je zbog toga što su oni narod
koji ne znaju“, gdje riječi „ne znaju“ nije protumačio kao neznanje okretanja
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/72‐72
1026
644 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
(džehlul‐’irad) jer se u prethodnom ajetu govori o borbi nakon isteka ugovora a
sura Et‐Tevba je jedna od posljednje objavljenih sura Kur’ana, već je ajet uzeo za
dokaz da upadanje u veliki širk za sobom povlači dobijanje imena mušrik, što je
bez sumnje istina, ali argumentacija nije ispravna.
Bilo kako bilo, Ebu Batin govori o kufru kazne i o tome da je tekfir džahila,
muqallida, mute’evvila i mudžtehida u opšte poznatim mes’elama predmet
idžma’a ehlus‐sunneta. Kada smo već ovdje želim da ti poklonim još jednu fajdu a
to je da znaš da učenjaci kada spomenu riječ „kufr“ u izrekama poput „počinioc
kufra“ ili „to je kufr“, najčešće misle na kufr kazne, tj. kufr uz uspostavljenost
argumenta za kojeg se vežu svi njegovi propisi, kako na dunjaluku tako i na
ahiretu. Zato ćeš naći da učenjaci kažu da je kufr „hukm“ i time misle na
dozvoljenost krvi, imetka i časti, i vječnost u vatri nakon smrti.
S obzirom da je stvar kao što smo spomenuli možemo zaključiti da
neprijatelji da’ve nisu tekfirili mušrike njihovog vremena kufrom kazne, pored
uspostave argumenta nad njima postojanjem mogućnosti dolaska do znanja i još
više, pripisujući taj menhedž Ibn Tejmijji, rahimehullah, pa je šejh Ebu Batin
pojasnio da ako tako urade prema „mušricima“ isto moraju postupiti i prema
onim koji ne vjeruju u proživljenje nakon smrti, ili ne vjeruju da je Muhammed,
., Allahov Poslanik i pečat vjerovjesnika.
Ovdje će neko reći da iz mojih riječi proizilazi da su protivnici da’ve
mušricima davali ime širka, a mi znamo da je istina u suprotnom? Odgovor na ovu
nedoumicu je da su mnoge osobe u njihovom vremenu koje su bile predmet spora
upadali u opise koji su mogli biti protumačeni kao mali ili kao veliki širk, ili su bili
jači u značenju velikog širka ali su ih njihovi učenjaci opravdavali neželjenjem
značenja riječi koje izgovaraju. Učenjaci da’ve, među kojima je i Ebu Batin, su one
koji su upadali u takve opise tekfirili zbog uspostave argumenta nad njima
dolaskom da’ve do njih kao i zbog vrijeđanja dini islama i borbe protiv njega i
protiv muslimana.
U drugom dijelu ove knjige u kojoj ću odgovoriti na šubhe vezane za tvrdnju
Bilibanija i Nusreta da uvjerenje da mušrik nije musliman nije od aslud‐dina,
odnosno da tekfir mušrika nije od aslud‐dina, ću skrenuti pažnju na temelje ovih
pitanja i glavne mes’ele u njima. U tom djelu ćeš vidjeti na koji način su zabludjeli
učenjaci mušrika opravdavali osobe koje su upadali u različite uzroke tekfira u
riječima i djelima.
Pitanja aslud‐dina u tevhidul‐hakimijje koja su predmet našeg spora kao i
pitanja malog kufra koji se ogleda u čistoj nepravdi, laganju, lažnom svjedočenju i
EBU MUHAMMED 645
slično, ne spadaju u pitanja koja su u vremenu selefa mogla biti predmet
propisanog idžtihada zbog proširenosti znanja o njima. To zbog toga što se, kao
prvo, za mes’elu odricanja od velikog širka u hukmu, njegovih taguta i mušrika
veže postojanje i nepostojanje imena islama, a kada pitanje velikog i malog kufra
postane opšte poznato argument se u njima uspostavlja postojanjem mogućnosti
dolaska do znanja. Paradoksalno je to što danas većina onih koji se pripisuju
islamu znaju da je laganje, lažno svjedočenje i čisti zulum u islamu zabranjen, a ne
znaju veliki širk u hukmu i tehakumu i razliku između muslimana i nemuslimana u
ovim mes’elama.
Što se tiče uspostavljenosti argumenta danas u velikom širku hukma i
tehakuma ona se prema mom shvatanju razlikuje od mjesta do mjesta, i sve smo
bliži stanju u kojem se može reći da ova pitanja nisu više u kategoriji „manje
poznatih mes’ela“ uz napomenu da neuspostavljenosti argumenta nad
pojedincem ne znači islam onoga koji nije ostvario kufr u veliki širk hukma i
tehakuma i tagute hukma i njihove robove.
Postojanje „greške nekog poštovanog ’alima“ nije dokaz dozvole razilaženja
niti uzrok propisanosti otvaranja vrata idžtihada u mes’eli, i maksimalno je
blesavo danas, nakon opravdavanja neukih ljudi, opravdati „mudžtehide“ poput
Bin Baza i Albanija koji su po Nusretovom priznanju lično pogriješili u ovim
mes’elama, i koji su čitali Kur’an i Sunnet dan i noć i do kojih je došao govor
prethodnih generacija, ili su bez sumnje mogli doći do njega, a onaj koji želi da nas
nauči da je stvar kao što kažu Nusret i Bilibani, ima pred sobom širom otvorena
vrata. Pa bujrum, čekamo vas!
Oslanjaju se na riječi šejhul‐islama o onim koji „ne sude osim aktuelnim
običajima“ gdje kaže: „...jer puno ljudi je ušlo u islam“, te iz njih zaključuju, iako
kažu da je suđenje tagutskim zakonom veliki kufr, da ostvarenje pridržavanja
samo šerijata hukmom i tehakumom, nutrinski i vanjštinski, nije uvjet ispravnosti
aslud‐dina, a na ovu šubhu ćemo odgovoriti u jednom od dolazećih poglavlja
knjige, inšaAllah.
Ademom, ’alejhisselam, a ne sedždu ’ibadeta kao što kažu Jezidijje obožavaoci
šejtana.
S obzirom da Nusret vjeruje da je sedžda Mu’aza mali širk, a ne veliki, logika
za sobom povlači da tehakum tagutu o kojem govori takođe bude mali širk a ne
veliki širk tehakuma tagutu, pa ako u tom smislu upoređuje sedždu Mu’aza sa
tehakumom tagutu nije problem, ali odakle mu onda da „tehakum ne ulazi u
aslud‐din“, jer činjenica da je Mu’az iz neznanja i te’vila upao u „djelo od djela
širka“ nije dokaz da odricanje od velikog širka ’ibadeta taguta sedždom, taguta i
mušrika ’ibadeta sedžde, i obožavanje samo Allaha sedždom nije od aslud‐dina!?
Ili žele reći da sedžda nekom drugom mimo Allahu ne biva velikim širkom
osim uvjerenjem i na to nadovezuju da tehakum tagutu ne biva velikim širkom
osim uz nevjerničko uvjerenje, pogotovo kada se prisjetimo riječi „nepoznatog
autora“ sarajevskih letaka koji konstatuje da je jedina razlika između taguta
hukma i počinioca malog kufra u uvjerenju, te da je preče da mutehakim tagutu
radi vraćanja prava s obzirom da je najmanji učesnik u svemu tome bude
musliman od počinioca malog kufra, a Mu’az nije postao mušrikom zato što to
nije uradio kao rezultat nevjerničkog uvjerenja prema Poslaniku, ..
Vrlo je moguće da je upravo ovo ono značenje na kojem su Nusret i Bilibani
izgradili svoje vjerovanje, a ono je kategorički dokaz da njih dvojica i svi koji su na
istom stavu ne znaju značenje velikog širka u Allahovom dinu, kao što je
uvjetovanje nevjerničkog uvjerenja za tekfir vanjskim jasnim uzrocima tekfira u
riječima i djelima ’aqida džehmija, a pripisivanje islama i tevhida mušricima
vanjskim riječima i djelima je nevjerstvo u Allaha i iman u taguta.
Mnogim ljudima, čak i nekim koji su u vanjštini bili na tevhidu, je bio veliki
problem da shvate zbog čega oblik sedžde pred stvorenjem, poput sedžde Mu’aza
pred Poslanikom, nije suštinski veliki širk uprkos tome što je oblik sedžde pred
nekim „najveći vid poniznosti“.
Pa su, nakon što su naučili da se u velikom širku u obredima i ritualima
(oblicima) uslovljava ostvarenje značenja kojim biva ’ibadet u koja ulazi opis
približavanja drugom mimo Allaha, počeli uvjetovati isto u vrstama velikog širka
koje je Zakonodavac same po sebi učinio ’ibadetom drugog mimo Njega, bez
obzira da li je dotična osoba željela da se njima približi nekom drugom mimo
Allaha ili ne i slična značenja, poput velikog širka pokornosti, ili velikog širka
traženja od stvorenja ono što je samo Allah u stanju učiniti, u kojeg ulazi širk
moljenja i dozivanja i traženja potreba od meleka, mrtvih i odsutnih među
648 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
vjerovjesnicima i dobrim ljudima, u čije značenje bez sumnje ulazi traženje od
meleka, mrtvih i odsutnih da se kod Allaha zauzmu za molitelja.
Ko se pokori učenjacima i pobožnjacima ili tagutima hukma u promjeni vjere
ili prihvatanju i pridržavanju zakona je time upao u ’ibadet njima iako nije imao
namjeru da im se približava mimo Allaha, ili od njih traže da se oni zauzimaju kod
Allaha za njega, jer sam opis pokornosti stvorenju u zakonu u nepokornosti Allahu
je ’ibadet, po hadisu Allahovog Poslanika, ., u kojem ’Adiju b. Hatimu pojašnjava
veliki širk pokornosti.
Ovdje se za tekfir ne uvjetuje da osoba ima nevjerničko uvjerenje ili da je
osoba upala u veliki širk pokornosti s namjerom teqarruba odnosno približavanja
drugom mimo Allaha, i slično, a neopisivo bitno je da ponovo istaknem da na
neispravnost uvjetovanja srčanog nevjerničkog uvjerenja za tekfir mušrika širkom
pokornosti, ukazuje nepobitna logička činjenica da je nemoguće da osoba koja je
jednom kategorički znala i vjerovala da je pijenje vina u Allahovoj vjeri haram,
sada zna i vjeruje suprotno, jer nije moguće izbrisati to znanje i uvjerenje i srca.
Ovo je spominjao Ibn Tejmijje u svojim knjigama a Šazili mu je posvetio jedno
poglavlje u knjizi „Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman“.
Kao što je neispravno uvjetovati spomenuta značenja u velikom širku
pokornosti neispravno je uvjetovati ih za tekfir onoga koji traži potrebe od
meleka, mrtvih i odsutnih, poput riječi čovjeka „O Džibrilu, pomozi mi!“ ili „O
Allahov Poslaniče, pomozi mi!“ ili „O Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da mi
pomogne!“, jer Uzvišeni Allah je u Svojoj Knjizi sam opis „dove“, tj. „pozivanja“
meleka, mrtvih i odsutnih radi potreba, učinio velikim širkom i nepravdom, i
najvećom zabludom, pa je ko god upadne u ovaj opis mušrik, jer je radi potrebe
pozvao meleka, mrtvog ili odsutnog, i to je veliki širk traženja od stvorenja ono što
je samo Allah u stanju učiniti.
Ko ovdje za tekfir pozivatelja meleka, mrtvih i odsutnih radi potrebe uvjetuje
namjeru približavanja drugom mimo Allaha, ili neki drugi opis srčanog nevjerstva
neovisno, u smislu da je moguće da mušrik pozivatelj i molitelj stvorenja pri kome
se taj propis ne ostvari ne mora biti mušrik, je nevjernik zbog toga što se nije
odrekao velikog širka u dovi, niti mušrika dove.
Neki su takođe spoznali da većina vanjskog velikog širka u ’ibadetu ima svoju
osnovu u nevjerničkim uvjerenjima i djelima srca i u govoru učenjaka vidjeli da
govoreći o određenim vrstama velikog širka nekad znaju spomenuti „mušrik je
zbog toga što vjeruje to i to“ ili „zbog toga što je vezao svoje srce za njega...“, pa
im se podvuklo uvjerenje da ako ne bude vjerovao to i to i ne bude svoje srce
EBU MUHAMMED 649
vezao za njega, nije mušrik, što predstavlja apsolutno anuliranje uticaja vanjskih
uzroka širka i kufra na kufr i iman, i propis tekfira, pa su neki koji su se pripisivali
tevhidu otvorili mogućnost da je moguće da osoba zatraži od mrtvaca da se osveti
njegovom neprijatelju a da time ne bude mušrik, pod uslovom da vjeruje da je
moć mrtvaca stvorena a ne vječna, i slično od nevjerničkih uvjeta, zbog čega smo
ih protekfirili, upozorili muslimane na njih, i pogasili im stranice.
Da se neki kreten ne bi ismijavao da’vi tevhida i pozivačima u njega,
napominjem da su ti „muslimani“ tu šubhu pokupili u raspravi sa jednim
„mudžahidom“ kojeg sam spomenuo, a koji po arapskim forumima piše pod
imenom Ebu Šu’ajb ili Nasirut‐tevhid, koji u svom odgovoru Ebu Merjemu
konstatuje da onaj koji od meleka ili vjerovjesnika traži nešto što je samo Allah u
stanju da učini, vjerujući da im je Allah dao tu moć, i da je njihova moć stvorena,
nije mušrik, već je musliman, a ovo je po meni rezultat Allahovog prokletstva
kojeg je pozvao na sebe na kraju rasprave koja je počela između mene i njega.
Drugi opet su preboljeli tekfir mušrika na jedan ili drugi način ali pričajući sa
njima vidim da ih je sada zakačio problem netekfirenja onih koji ne tekfire neke
vrste mušrika, pod izgovorom da oni koji ne tekfire mušrike nisu primjetili
neminovnu uzročnu povezanost između vanjskih i srčanih uzroka širka i kufra.
Allahulmuste’an!
Na primjer, osoba ne tekfiri mušrika koji pozove Džibrila riječima „O Džibrilu
pomozi mi!“ ili pozove Poslanika riječima „O Allahov Poslaniče, zamoli Allaha za
mene!“, makar to bilo pored njegovog kabura, zbog toga što mušrik vjeruje da
Allahov Poslanik, ., čuje dovu, i da u berzehskom životu, ima htijenje, moć i
djelo kao u životu na ovom svijetu, i nije primjetio da je taj mušrik vezao svoje
srce za Poslanika, kao što se smije vezati samo za Allaha, zanemarivši u potpunosti
opis namjere dozivanja mrtvog u potrebi, koji u Kur’anu i Sunnetu bez imalo
sumnje ulazi u značenje moljenja drugog mimo ili uz Allaha, i u uzimanje
posrednika do Allaha u pogledu kojeg je veći broj učenjaka prenio idžma’.
Pa rekoše da je onaj koji za riječi „O Allahov Poslaniče, zamoli Allaha za
mene!“ kaže da su novotarija, ili mali širk, ili veliki širk ali ne tekfiri mušrika,
opravdan zbog toga što nije primjetio vezu između vanjskih i srčanih uzroka širka i
kufra. Allahulmuste’an! O traženju od Džibrila se može reći sve što sam rekao o
traženju od Allahovog Poslanika, ..
Dakle, u velikom širku traženja od stvorenja ono što je samo Allah u stanju
učiniti, koji je širk u uluhijjetu i rububijjetu, se za tekfir mušrika ne uvjetuje
namjera približavanja drugom mimo Allaha ili postojanje opisa kojim se ostvaruje
650 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
značenje ’ibadeta u velikom širku obreda i rituala, poput skrušenosti i poniznosti
koje ne zaslužuje niko drugi mimo Allaha, i slične opise, već se, kao što je rečeno,
kod velikog širka pokornosti, kaže da je opis pozivanja meleka, mrtvih i odsutnih,
u potrebi, s obzirom da se oni ne mogu odazvati molitvi molitelja, sam po sebi
veliki širk i ’ibadet, i zbog toga opis kojeg je Zakonodavac učinio apsolutnom
poniznosti lično. Ako tome doda namjeru približavanja drugom mimo Allaha,
skrušenost, ljubav i strah i slično, koje ne zaslužuje niko mimo Allaha, njegov širk
biva još gori i ekstremniji. A oni koji traže posredovanje od meleka, mrtvih i
odsutnih svojom molitvom od njih svakako traže da ih približe Allahu, kao što su
to radili mušrici arapa o kojima se govori na početku sure Ez‐Zumer.
Sve ovo se kaže za veliki širk propisivanja zakona, hukma i tehakuma, jer se
njima drugi mimo Allaha čini zakonodavcem i sudijom, i drugi zakon se uzima za
zakon, kao što se drugi mimo Allaha čini onim kojem se apsolutno pokorava, a to
je zasluga samo Uzvišenog Stvoritelja.
Ovdje uvjetovati namjeru približavanja drugom mimo Allaha, ili opis kojim
biva ’ibadet u obredima i ritualima kao što kaže El‐Qarni, ili uvjetovati srčana
nevjerstva za tekfir taguta propisivanja zakona i suđenja, i mušrika tehakuma, je
pogrešno i završava nevjerovanjem u Allaha i imanom u taguta. To je ono što se
danas dogodilo različitim vrstama i kovovima neznalica i internetskih šejhova.
Zato učeni kada govore o velikom širku često znaju spomenuti veliki širk u
obredima i ritualima i tu spominju dodatke:
a) Ostvarenje značenja kojim biva ’ibadet ili
b) Namjeru približavanja drugom mimo Allaha
Ali kada govore o traženju od stvorenja ono što je samo Allah u stanju da
učini, u kojeg ulazi širk dove, od kojeg je uzimanje posrednika do Allaha poput
riječi čovjeka „Allahov Poslaniče, zamoli Allaha za mene!“, makar bile rečene
pored njegovog kabura, ne uvjetuju namjeru približavanja niti neovisno uvjetuju
ostvarenje značenja kojim biva ’ibadet, jer znaju da je zvanje meleka, mrtvih i
odsutnih u potrebi samo po sebi ’ibadet, kao što to ne uvjetuju u pogledu velikog
širka propisivanja zakona, suđenja tagutskim zakonima i tehakuma njima.
Ako se desi da neko od učenih neku vrstu kufra nazove drugim imenom kao
što se dešava onim koji veliki širk propisivanja zakona, suđenja i tehakuma
uvrstavaju u kufrur‐redd odnosno u kufr odbijanja, onda je to stvar u kojoj se kaže
„pogriješio je“ a ne „novotar je“, kao što je rekao ’Ali El‐Hudajr, a ako zbog nekog
od vanjskih uzroka tekfira poput prinošenja žrtve nekom drugom mimo Allaha
EBU MUHAMMED 651
tekfiri obrazložavajući njegov tekfir time što je prinošenje žrtve „dokaz da vjeruje
u to i to“, zanemarivši vanjski opis prinošenja žrtve onda je to novotarija.
Ali, ako osobe koje su upale u jasne vanjske uzroke tekfira ne tekfiri pod
izgovorom da ne ukazuju kategorički na srčano nevjerstvo i da nije konstatovao
neminovnu uzročnu povezanost između njih i srčanog nevjerstva, i dotičnoj osobi
svjedoči islam i tevhid, osnova je da je time postao kafir zbog toga što nije
ostvario osnovu kufra u taguta, i ovo je predmet našeg sukoba sa neznalicima koji
opravdavaju mušrike neznanjem svejedno u smislu kategorije ili samo nekih vrsta
i jedinki.
Vjerujem da se u govoru nekih učenjaka taguta iz Saudije, koje tekfirimo,
često pojavljuje vraćanje tekfira na srčano uvjerenje ili druge vidove srčanog
nevjerstva, zbog toga što je to najčešće a ne s namjerom ostavljanja islama
mušriku koji pri sebi nema određeno uvjerenje ili srčano nevjerstvo, jer pametni
znaju da nije neminovno da psovač Allaha, na primjer, vjeruje da je psovanje
Allaha u islamu dozvoljeno.
Važnost svega ovoga se ogleda kada dođemo do govora o osobama koje
upadaju u jasne uzroke kufra i širka iz šale i slično, gdje nije neminovno da ih rade
iz uvjerenja ili uz namjeru ’ibadeta dotičnom. Šta reći o takvim?! Mi vjerujemo,
kao sljedbenici ehlus‐sunneta i džema’at, da su takve osobe kafiri, iako su to
uradile iz šale i bez vjerovanja ili bez namjere ’ibadeta, jer njihove riječi ili djela su
same po sebi veliki kufr ili veliki širk, i kategorički su dokaz nestanka osnove imana
iz njihovih srca, i da je njihov pravi ma’bud tj. bog kojeg obožavaju, ona stvar koja
ih je navela na to, a iz ’ibadeta šejtanu ne izlaze sve dok su u tom stanju, pa ako
neki ljudi ne znaju dini islam to nije naša krivica. Allahulmuste’an!
Velika je vjerovatnoća da je neshvatanje ovih mese’la razlog Nusretovog i
Bilibanijevog poređenja sedžde Mu’aza sa tehakumom tagutu, ali u svom
ograničavanju razlike između taguta hukma i počinioca malog kufra, i onoga koji
sedždom ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha i počinioca sedžde pozdrava pred
stvorenjem, u uvjerenju, nisu bili dosljedni govoru učenjaka kojeg su pročitali, već
su trebali reći da je razlika u „namjeri“ a ne u uvjerenju, jer posljednje je buncanje
novotaraca i mušrika. U kakvoj namjeri?! U namjeri obožavanja drugog mimo
Allaha! Jer Mu’az nije postao mušrikom zbog toga što nije imao namjeru
obožavanja Poslanika, pa bi usljed toga ako žele sprovesti svoju analogiju trebali
reći da ni mutehakim tagutu ne postaje mušrikom osim uz namjeru obožavanja
taguta, čiji tehakum tagutu su izjednačili sa značenjem ’ibadeta u ritualima i
obredima!
652 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovo je laž koju su trebali reći, jer uvjetovanje „nevjerničkog uvjerenja“ u
mukeffiratima nije put ehlus‐sunneta. Ovo spominjem iako sam ti dokazao da je
veliki širk propisivanja zakona, širk hukma i tehakuma poput velikog širka
pokornosti i traženja od stvorenja ono što je samo Allah u stanju da učini, koji su u
islamu sami po sebi ’ibadet, i da bi to bili se ne uvjetuje ostvarenje značenja kojim
biva ’ibadet u obredima i ritualima, niti namjera približavanja drugom mimo
Allaha. Pa ko je taj, Nusrete, koji ne zna Allahov din, ili ga nikad nije znao?!
Vrijedno je da spomenem da se veliki širk traženja od stvorenja ono što ne
može niko mimo Allaha itekako može dogoditi i u prisustvu stvorenja, kao kada bi
neko od ’Isaa, ’alejhisselam, zatražio da oživi mrtvog, ili od našeg Poslanika, ., da
raspolovi mjesec, a sve to su Allahova djela a ne njihova.
Iz tekfira teoretski može izaći samo ona osoba koja „traženje od poslanika“
koristi u značenju traženja od Allaha tj. da oni zamole Allaha da uradi traženo na
njihovim rukama, a mnoge zabludjele sufije i učenjaci koji ih ne tekfire tvrde da
svojim riječima ne žele značenja na koja ukazuju, uzimajući „njihov islam“ kao
indiciju kojom od njih izgovorene riječi tumače u „prenešenom značenju“, ne bivši
svjesni, ili namjerno, da im to u mnogim slučajevima ne pomaže.
Sa ovom temom ćeš se više upoznati u drugom dijelu ove knjige, kada
budemo odgovarali na šubhe iz govora učenjaka da’ve. Ovdje se ne radi o
opravdanju mušrika neznanjem već o nestanku namjere za opisom za kojeg je
Zakonodavac vezao propis, a taj opis je značenje u riječima a ne one same ako ih
neko ne koristi u značenju koje je kod nas poznato i koje se neminovno nameće, a
sve ovo se tiče tekfira određene osobe.
Pretpotstavljam da je Nusret „nabasao“ na „nekoliko stranica“ u Qarnijevoj
knjizi i vidio da Qarni poredi sedždu Mu’aza sa tahkimom suprotnog zakona, pa se
nakon toga, ne dokučivši suštinu Qarnijevog govora i ne pravivši vidljivu razliku
između malog i velikog kufra kako u sedždi tako i u hukmu i tehakumu, zaletio da
„posvjedoči da nikad nismo znali“ i uporedi sedždu Mu’aza sa tehakumom tagutu
koji je sam po sebi ’ibadet i iman u taguta, bez uvjetovanja namjere približavanja
tagutu ili opisa kojima biva ’ibadet u ritualima i obredima poput skrušenosti,
poniznosti i vezanosti srca i druge srčane ’ibadete, koje ne zaslužuje niko mimo
Allaha, i koji se održavaju na vanjštinu.
Ovo od nas nalaže da se podsjetimo u kojem kontekstu je došlo poređenje
sedžde pozdrava i tahkima „laičkog zakona“ u Qarnijevom govoru.
a) Qarni govori o opravdanju neznanjem i te’vilom, nakon što je konstatovao da u
aslud‐dinu, u kojeg ulazi tevhid Allaha u ’ibadetu i tevhid Allaha u pridržavanju
EBU MUHAMMED 653
(iltizāmu) Njegovog zakona hukmom i tehakumom, nutrinom i vanjštinom, nema
opravdanja neznanjem i te’vilom.
b) Qarni govori o tekfiru pojedinca koji se ne smije sprovesti prije ostvarenja
uvjeta i nestanka prepreka tekfira, a u prepreke tekfira ulazi činjenica da neko
djelo:
Ne ukazuje kategorički na značenje ’ibadeta nekom drugom mimo Allaha,
poput sedžde Mu’aza, koja nije bila suštinski ’ibadet, ali je njegov kalup, jer se
nije ostvarilo značenje kojim biva ’ibadet u ritualima i obredima.
Ili da čovjek može upasti u promjenu Allahovog zakona, ohalaljivanjem
harama ili obratno, ili bilo kojim drugim vidom promjene, pripisujući
promjenjeni zakon Allahovom dinu, poput slučaja Qudame ibn Maz’una, koji
je Allahovoj vjeri pripisao propis dozvoljenosti pijenja vina za vjernike, čije
osobine je uzeo iz ajeta sure El‐Ma’ideh, ali to nije uradio namjerno, niti ne
znajući da je obaveza da se, hukmom i tehakumom, vanjštinom i nutrinom,
pridržava samo Allahovog zakona.
Dakle, radi tu stvar a ne zna da se ona kosi sa osnovom ili uopštenim
pridržavanjem šerijata Uzvišenog Allaha, i ovo je slučaj sudije muslimana, koji iz
neznanja šerijatu pripiše neki suprotan propis. Ovaj slučaj Qarni naziva
„tahkimom laičkog zakona“, i rekao sam da nema smetnje da se ovaj zakon
nazove laičkim ili tagutskim, ali da taj naziv ne smije biti razlogom da takvog
muslimana protekfirimo kao što tekfirimo onoga koji to radi namjerno, ili tahkimi
zakon taguta iz vanjske realnosti, ili iz neznanja ali u opšte poznatoj mes’eli.
c) Zbog svega toga kažem da je zajednička osnova u kojoj je Qarni uporedio ove
dvije stvari činjenica da u objema postoji opravdanje neznanjem i te’vilom, s time
što Qarni jednu naziva oblikom velikog kufra a to je tahkim laičkog zakona, jer on
kao oblik ne podnosi značenje malog kufra, a drugu, a to je sedžda pozdrava,
malim širkom ili „oblikom od oblika širka“ i slično, jer ona, s obzirom da se za veliki
širk u obredima i ritualima uvjetuje ostvarenje značenja kojim biva ’ibadet u koje
ulazi namjera približavanja drugom mimo Allaha, podnosi tumačenje u značenju
malog širka.
Ovo neće poreći osim prkosnik, koji se ne boji Allaha, dželle ve ’ala, i ne
sekira se za svoj din, i ovo je nesumnjivo ono značenje koje je Qarni želio svojim
govorom, a to nije teško zaključiti, samo se njegova knjiga mora razumjeti i
pročitati cjela, a ne „nekoliko listova“ i slično, uz neshvatanje Allahovog dina, što
na kraju kulminira najvećim vidom iskrivljavanja i promjene Allahovog dina u
kojeg su upali Nusret i Bilibani.
654 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
f) Sedžda pozdrava je u prijašnjim Allahovim zakonima bila propisana, a mali širk u
hukmu i tehakuma je klasična i namjerna nepravda koja nikad nije bila dozvoljena,
i s te strane je mali širk i kufr u hukmu i tehakumu gori od nje.
Zato nam Nusret mora objasniti suštinu svog poređenja sedžde o kojoj
vjeruje da je mali širk sa tahkimom laičkog zakona za kojeg kaže da je „veliki kufr“!
On ih mora ili izjednačiti pa će oboje učiniti malim širkom, ili će ih oboje učiniti
velikim širkom, ili će postupiti kao mi i Qarni, te izvršiti poređenje u opisu koji je
zajednički za njih dvoje. Nakon ovoga svega je postalo jasno da u ovoj šubhi
nemaju dokaz da „tehakum nije od aslud‐dina“, jer i sam Qarni, kao što sam
dokazao citatima iz njegove knjige, vjeruje i kaže suprotno. Allahulmuste’an!
Najrealnija opcija je da Nusret zaista vjeruje da vanjski tahkim laičkog
zakona, sam po sebi nije veliki kufr već „kalup kufra“, i da sam po sebi ne biva
suštinskim ’ibadetom nekom drugom mimo Allaha osim uz nijjet „približavanja“
drugom mimo Allaha, kao što sedžda pozdrava nekom drugom mimo Allaha ne
biva ’ibadetom osim uz ostvarenje značenja kojima biva ’ibadet u širku u
obredima i ritualima (širkut‐teqarrubi ven‐nusuk).
Ali nakon toga griješi kada razliku između velikog i malog kufra u hukmu i
tehakumu vraća na uvjerenje, koje je kod njega jedina razlika između malog kufra
i tagutijjeta hukma kao što smo vidjeli u sarajevskim lecima. Neispravnost
svođenja razlike između velikog i malog kufra u hukmu i tehakumu samo na
uvjerenje će njima postati jasno kada im se kaže da onaj koji se približava bilo
kojim oblikom ’ibadeta nekom drugom mimo Allaha time biva mušrikom bez
obzira na svoje uvjerenje. A Allah najbolje zna kakav košmar se mota po glavama
ovih smutljivaca!
Sve ove proturječnosti i budalaštine su dokaz šejtanskog porijekla njihovih
„temelja“, koji je u Nusretu i Bilibaniju našao plodno tlo da širi zabludu i bori se
protiv ’aqide tevhida i njegovih sljedbenika, a sve to u ime islama, odbrane
učenjaka, džihada i mudžahida, koje među neukim ima najviše prođe. U ovoj
metodi su okupljeni svi mogući ruknovi „oblačenja laži u odjelo istine“. A Allah
nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik!
1028
Kufr koji biva nakon uspostave argumenta je kufr kazne, a prije njega biva kufr nepostojanja islama i osnove
imana, i kada se tiče aslud‐dina tu se ne spominje samo kufr širka već i kufr sumnje, poricanja, izrugivanja,
oholosti, itd. Molim Allaha da sačuva islam i muslimane od ovih smutljivaca i da im se osveti za nepravdu koju su
nanijeli vjeri i nama kao pozivačima u nju.
EBU MUHAMMED 657
ِ ِ ِِ ِِ ِ ِ
ُ َوإِ ْن ﻧَ َﻜﺜُﻮا أَْﳝَﺎﻧَـ ُﻬ ْﻢ ﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌﺪ َﻋ ْﻬﺪﻫ ْﻢ َوﻃَ َﻌﻨُﻮا ِﰲ دﻳﻨ ُﻜ ْﻢ ﻓَـ َﻘﺎﺗﻠُﻮا أَﺋ ﱠﻤﺔَ اﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ إِﻧـ
ﱠﻬ ْﻢ َﻻ أَْﳝَﺎ َن َﳍُ ْﻢ ﻟَ َﻌﻠﱠ ُﻬ ْﻢ ﻳَـْﻨﺘَـ ُﻬﻮ َن
A ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru
vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv kolovođa kufra ‐ za njih, doista, ne
postoje zakletve ‐ da bi se okanili.1029
Iz Bilibanijevog buncanja, prema kojem je neopravdavanje neznanjem
vezano za termin širka, proizilazi da psovač vjere, s obzirom da je Allah psovanje
vjere nazvao kufrom a ne širkom, nekad može biti opravdan neznanjem! Takođe,
laganje na Allaha je u osnovi kufr a ne širk. Rekao je Uzvišeni:
A kada rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!" ‐ oni se pokloniše, ali Iblis ne
htjede, on se uzoholi i posta nevjernik/kafir.1031
Prema „vjeri“ Bilibanija osobe koje upadnu u kufr odbijanja i oholosti, s
obzirom da to nije širk, a „pametnjaković ne pravi razliki između kufra i širka“,
mogu ponekad imati opravdanje u neznanju i te’vilu! Do sada sam ti naveo
primjer kufra vrijeđanja vjere i kufra oholosti i odbijanja.
Isto tako možeš odgovoriti magarcu konstatacijom da je „sumnja“ u
ispravnost tevhida kufr a ne širk, i onda ga upitati da li to znači da ćemo
„počinioca kufra sumnje u tevhid“ nekad pravdati neznanjem i njegovim
pratiljama a „mušrika nećemo“?! I tako dalje...
Ogroman je broj dokaza u Allahovoj Knjizi kojima se može dokazati da
počinioc kufra u aslud‐dinu, iako se opis u kojeg je upao u osnovi naziva kufrom a
ne širkom, ne smije i ne može biti opravdan neznanjem i te’vilom i ostalim
pratiljama neznanja, jer suština onoga u šta je upao stoji nasuprot suštine aslu
dinil islama i sa njom se nikada ne može sastati, svejedno radilo se o srčanim ili
vanjskim opisima.
Evo ti takođe primjer mržnje prema islamu, a mržnja prema islamu je u
osnovi kufr, a širk iz nje neminovno proizilazi. Rekao je Uzvišeni u suri
Muhammed:
ِ ِﱠ
﴾ ٩﴿
ُ ﻚ ﺑِﺄَﻧـ
ْ ﱠﻬ ْﻢ َﻛ ِﺮُﻫﻮا َﻣﺎ أَﻧْـَﺰَل اﻟﻠﱠﻪُ ﻓَﺄ
َﺣﺒَ َﻂ أ َْﻋ َﻤﺎ َﳍُ ْﻢ َ ﴾ َذﻟ٨﴿ َﺿ ﱠﻞ أ َْﻋ َﻤﺎ َﳍُ ْﻢ
َ ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮوا ﻓَـﺘَـ ْﻌ ًﺴﺎ َﳍُ ْﻢ َوأ
َ َواﻟﺬ
A onima koji su zanevjerovali ‐ propast njima! On neće djela njihova prihvatiti,
﴾8﴿ zato što su mrzili ono što Allah objavljuje, i On će djela njihova poništiti.
1032
﴾9﴿
Može li onaj koji mrzi islam biti opravdan zbog toga što se njegovo djelo
prvenstveno naziva kufrom, a širk iz njega neminovno proizilazi? Ne može!
Zaključak: Bilibani mora učiniti kufr u svoju “vjeru”!
Idemo dalje...
b) Nedvojbeno je da je Uzvišeni Allah tehakum tagutu i hukm njime nazvao
vjerovanjem u taguta, širkom i dalekom zabludom, a širk uopšteno je nazvao
dalekom zabludom u koju ulazi tehakum tagutu.
1031
Sura El‐Baqara (2) 34
1032
Sura Muhammed (47) 8‐9
EBU MUHAMMED 659
Rekao je Uzvišeni:
ﺿﻼَﻻً ﺑَﻌِ ًﻴﺪا ِ ِ ِإِ ﱠن اﻟﻠّﻪ ﻻَ ﻳـ ْﻐ ِﻔﺮ أَن ﻳ ْﺸﺮَك ﺑِِﻪ وﻳـ ْﻐ ِﻔﺮ ﻣﺎ دو َن َذﻟ
َ ﻚ ﻟ َﻤﻦ ﻳَ َﺸﺎء َوَﻣﻦ ﻳُ ْﺸ ِﺮْك ﺑِﺎﻟﻠّﻪ ﻓَـ َﻘ ْﺪ
َ ﺿ ﱠﻞ َ ُ َ ُ ََ َ ُ ُ َ َ
Uistinu, Allah neće oprostiti da Mu se pridružuje, a oprostiće ono što je manje
od toga kome bude htio. A onaj koji pridružuje Allahu je otišao u daleku
zabludu.1034
Širk je velika zabluda i tehakum tagutu je velika zabluda, a ahmak je dužan da
nam objasni razliku između daleke zablude širka i daleke zablude tehakuma
tagutu?
Rekao je Uzvišeni u suri En‐Nisa’:
Oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi kafiri.1036
Pa ih je nazvao kafirima ograničivši nevjerstvo na njih, a one koji ’ibadete
nekom drugom mimo Allaha je isto tako nazvao riječju el‐kafirun. Rekao je
Uzvišeni:
﴾ َوَﻻ أَﻧَﺎ َﻋﺎﺑِ ٌﺪ َﻣﺎ َﻋﺒَ ْﺪ ُْﰎ٣﴿ ﴾ َوَﻻ أَﻧْـﺘُ ْﻢ َﻋﺎﺑِ ُﺪو َن َﻣﺎ أ َْﻋﺒُ ُﺪ٢﴿ ﴾ َﻻ أ َْﻋﺒُ ُﺪ َﻣﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن١﴿ ﻗُ ْﻞ ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟْ َﻜﺎﻓُِﺮو َن
﴾٦﴿ ﻦ ِ ﱄ ِدﻳ ِ ِ ِ
َ ﴾ ﻟَ ُﻜ ْﻢ دﻳﻨُ ُﻜ ْﻢ َو٥﴿ ﴾ َوَﻻ أَﻧْـﺘُ ْﻢ َﻋﺎﺑ ُﺪو َن َﻣﺎ أ َْﻋﺒُ ُﺪ٤﴿
Reci: „O vi kafiri! ﴾1﴿ Ne ’ibadetim onome čemu ’ibadetite. ﴾2﴿ Niti ste vi
obožavaoci Onoga Kojem ja ’ibadetim. ﴾3﴿ Niti sam ja obožavaoc onoga čemu
ste vi ’ibadetili. ﴾4﴿ Niti ste vi obožavaoci Onoga Kojem ja ’ibadetim. ﴾5﴿ Vama
vaš din a meni moj din.“ ﴾6﴿1037
Pa je Allah one koji ne sude Njegovim zakonom nazvao kafirima koristeći istu
riječ koju je upotrijebio za one koji ’ibadete nekom drugom mimo Allaha a to je
širk čak i kod štetočina.
Rekao je Uzvišeni u suri El‐Kehf:
ِِ
َ َوَﻻ ﻳُ ْﺸ ِﺮُك ِﰲ ُﺣﻜْﻤﻪ أ
َﺣ ًﺪا
I ne pridružuje nikog u Svom hukmu/presudi.1038
Ovaj ajet je sarih dokaz da pojam širk obuhvata suđenje tagutskim zakonima
i tehakum njima kao što obuhvata propisivanje zakona mimo Allaha i njihovo
prihvatanje, i ova Istina je opšte poznata u Kur’anu, Allahulmuste’an. Uzvišeni
ograničava hukm samo na Sebe, iz čega se razumije da onaj koji sudi tagutskim
zakonom pridružuje sebe Uzvišenom a onaj koji to traži ga pridružuje Uzvišenom
Gospodaru u onome u čemu On nema sudruga.
Na kraju, rekao je Uzvišeni u suri Jusuf:
ِ َﻚ اﻟﺪﱢﻳﻦ اﻟْ َﻘﻴﱢﻢ وﻟ
ِ ـﻜ ﱠﻦ أَ ْﻛﺜَـَﺮ اﻟﻨ ِ ِ ِ ِ ِ ِ اﳊﻜ ِِ
ﱠﺎس ﻻَ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن َ ُ ُ َ ْﻢ إﻻﱠ ﻟﻠّﻪ أ ََﻣَﺮ أَﻻﱠ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪواْ إﻻﱠ إﻳﱠﺎﻩُ َذﻟ
ُ ُْ إن
Hukm ne pripada osim Allahu. Naredio je da ne ’ibadetite osim Njemu. To je
ispravan din, ali većina ljudi ne zna.1039
1036
Sura El‐Ma’ideh (5) 44
1037
Sura El‐Kafirun (109)
1038
Sura El‐Kehf (18) 26
1039
Sura Jusuf (12) 40
EBU MUHAMMED 661
Istinu je rekao Allah! Većina ljudi ne zna značenje Njegove jednoće i onoga
što ona za sobom povlači. U ovom ajetu je Uzvišeni Allah ograničio hukm samo na
Sebe metodom ograničavanja putem koje je u šehadetu LA ILAHE ILLALLAH, tj.
nema zaslužnog ’ibadeta osim Allaha, koja se ogleda u negaciji i potvrdi, ograničio
zaslugu da bude obožovan samo na Sebe, pa neka je slavljen Onaj Koji je objavio
ovaj Kur’an koji potvrđuje sam sebe i srca smutljivaca učinio slijepim pred
njegovim svjetlom i jasnoćom.
Ajet u suri Et‐Tevba iz kojeg se uzima propis za širk propisivanja zakona
mimo Allaha i širk pokornosti se takođe može uzeti kao dokaz za termin širka
hukma i tehakuma, jer suđenje tagutskim zakonom i nametanje njega ljudima,
kao i traženje toga, je osnova za širk pokornosti.
Rekao je Uzvišeni:
ِ ون اﻟﻠﱠ ِﻪ واﻟْﻤ ِﺴﻴﺢ اﺑﻦ ﻣﺮَﱘ وﻣﺎ أ ُِﻣﺮوا إِﱠﻻ ﻟِﻴـﻌﺒ ُﺪوا إِ َﳍﺎ و
اﺣ ًﺪا َﻻ إِﻟَﻪَ إِﱠﻻ ِ ﱠاﲣَ ُﺬوا أَﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎﻧَـﻬﻢ أَرﺑﺎﺑﺎ ِﻣﻦ د
َ ً ُْ َ ُ َ َ َ َْ َ ْ َ َ َ ُ ْ ً َْ ْ ُ َ ْ ُ َ ْ ُ َ َ ْ
ُﻫ َﻮ ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ َﻋ ﱠﻤﺎ ﻳُ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن
Uzeli su svoje svećenike i monahe za erbabe mimo Allaha, i Mesiha sina
Merjeminog, a nije im naređeno osim da ’ibadete samo Jednom Bogu, nema
Boga mimo Njega. Slavljen neka je On šta mu pridružuju!1040
Pa ako je prihvatanje suprotnog tagutskog zakona bez obzira na njegov oblik
veliki širk i pridruživanje Allahu onda je suđenje njima i obavezivanje ljudi na njih i
tražnje toga još preče da bude veliki širk! Štaviše, Allah je to učinio tagutijjetom a
ne pukim širkom, i to ukazuje na to da je naša argumentacija ovim ajetom
ispravna, jer smo je izgradili na činjenici da je suđenje tagutskim zakonom kao i
propisivanje tih zakona veliki širk koji je osnova širka pokornosti.
S obzirom da je osnova širka pokornosti, gora od širka pokornosti, a ajet sure
Et‐Tevba govori o propisivanju zakona i pokornosti u njima, a to sve za sobom
povlači suđenje promjenjenim zakonom i tehakum njima. Zato Eš‐Šazili riječi
Allahovog Poslanika, ., ’Adiju sinu Hatima: „pa ste ih slijedili u tome“ u svojoj
knjizi „Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman“ tumači riječima „pa ste ih slijedili u tome
hukmom i tehakumom“.
Odakle Bilibaniju smjelost i obraz da nakon svih svojih potvora na ovu vjeru
priča o njoj i u njeno ime? Tim ljudima, kao što sam rekao na svojim
1040
Sura Et‐Tevba (9) 31
662 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
predavanjima, bilo da se radi o njemu ili “notornom lašcu” ili Nusretu, nije
dozvoljeno da pričaju o propisima islama i tevhida, jer ih ne poznaju.
Na kraju, kritikujući sam sebe, ističem da vjerujem da je najpreče bilo da se
tačka „b“ otpočne ajetom iz sure El‐Kehf, zatim ajetom iz sure Jusuf, zatim ajetom
iz sure Et‐Tevba, pa govorom o velikoj zabludi u Kur’anu i konstatacijom da je
Uzvišeni mnoge opise iz kojih širk neminovno proizilazi prvobitno nazvao kufrom i
da to ne utiče na ulazak odricanja od njih i onih koji su upali u njih u aslud‐din.
c) Učenjaci poput ’Alija Hudajra, i naravno učenjaci selefa i khalefa takođe, čak i
oni koji kažu da su kufr i širk sinonimi, tahkim taguta i tehakum njemu nazivaju
širkom Allahu, jer razilaženje učenjaka u mes’eli da li su širk i kufr sinonimi ili dva
različita pojma za sobom ne povlači nenazivanje širka kufrom zbog toga što oni
učenjaci koji vjeruju da su širk i kufr sinonimi svaku vrstu kufra nazivaju širkom i
obratno, i ovo sve ti ponovo ukazuje da je Bilibani ponovo izmislio i slagao i svoje
vjerovanje izvukao iz svog privatnog džepa.
Izvoli neke citata ’Alija El‐Hudajra koji, govoreći o vrstama širka, kaže:
اﻟﺸﺮك ﰲ اﻷﻟﻮﻫﻴﺔ أو ﰲ اﻟﻌﺒﺎدة وﻫﻲ أن ﺗﺼﺮف أي ﻧﻮع ﻣﻦ أﻧﻮاع اﻟﻌﺒﺎدة ﻟﻐﲑ اﷲ ﻛﺎﻟﺬﺑﺢ:اﻟﻘﺴﻢ اﻟﺜﺎﻟﺚ
.ﻟﻐﲑ اﷲ أو اﳊﻜﻢ ﺑﺎﻟﻘﻮاﻧﲔ اﻟﻮﺿﻌﻴﺔ أو اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ
„Treća vrsta: širk u uluhijjetu (božanstvu) ili u ’ibadetu, a ogleda se u tome da se
bilo koja od vrsta ’ibadeta usmjeri nekom drugom mimo Allaha, poput klanja žrtve
nekom drugom mimo Allaha, ili suđenja laičkim zakonima ili propisivanja
zakona.“1041
Pogledaj kako „Bilibanijeva ulema“ suđenje laičkim zakonom naziva širkom u
’ibadetu i poredi ga sa prinošenjem žrtve nekom drugom mimo Allaha i
propisivanjem zakona! Stranicu Hudajrove knjige mogu navesti ali to neće puno
pomoći jer se radi o word dokumentu, kojeg svako može pojedinačno uređivati
tako da su brojevi stranica relativni.
’Ali El‐Hudajr je rekao u komentaru „Kitabut‐tevhid“:
prema opisima koji se tiču onoga bez čega nema ostvarenja aslud‐dina, i na to
ćemo odgovoriti detaljnije pod slijedećom tačkom, inšaAllah.
Ebu Basir, koji je „Bilibanijev ljubimac“, vjeruje, koliko se sjećam, da su širk i
kufr sinonimi, ali u svojoj kritici Bin Bazovog posljednjeg stava u vezi kufr dune
kufr spominje termin „širk hukma“, tako da je Bilibani zaista ostao usamljen u
svojoj džungli, a najžalosnije bi bilo kada bih saznao da je uspio prevariti Nusreta
da prihvati ovu zabludu.
، ﻗــﺎل ﻋــﻦ ﻣﺴــﺄﻟﺔ اﻟﺸــﺮك واﻟﻜﻔــﺮ واﻟﻌﻼﻗــﺔ ﺑﻴﻨﻬﻤــﺎ222 واﺑـﻦ ﺣــﺰم ﻣــﻦ ﰲ ﻛﺘﺎﺑــﻪ اﻟﻔﺼــﻞ ﰲ اﺠﻤﻟﻠــﺪ اﻟﺜﺎﻟــﺚ ص
ﻓﻘﺎﻟــﺖ ﻃﺎﺋﻔــﺔ ﳘــﺎ اﲰــﺎن واﻗﻌــﺎن ﻋﻠــﻰ ﻣﻌﻨﻴــﲔ وأن ﻛــﻞ ﺷــﺮك ﻛﻔــﺮ:ﻓﻘــﺎل اﺧﺘﻠــﻒ اﻟﻨــﺎس ﰲ اﻟﻜﻔــﺮ واﻟﺸــﺮك
. وﻫـﻮ ﻗــﻮل أﰊ ﺣﻨﻴﻔـﺔ وﻏـﲑﻩ... وﻗـﺎل ﻫـﺆﻻء ﻻ ﺷــﺮك إﻻ ﻗـﻮل ﻣـﻦ ﺟﻌـﻞ ﷲ ﺷـﺮﻳﻜﺎ،وﻟـﻴﺲ ﻛـﻞ ﻛﻔـﺮ ﺷـﺮﻛﺎ
وﻗﺎل آﺧﺮون اﻟﻜﻔﺮ واﻟﺸﺮك ﺳﻮاء وﻛﻞ ﻛﺎﻓﺮ ﻓﻬﻮ ﻣﺸﺮك وﻛﻞ ﻣﺸﺮك ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ وﻫﻮ ﻗـﻮل اﻟﺸـﺎﻓﻌﻲ وﻏـﲑﻩ اﻫ ـ
.ﻛﻼﻣﻪ
„Ibn Hazm je u svojoj knjizi „El‐fasl“ u 3/222 o mes’eli širka i kufra i njihovoj
međusobnoj vezi rekao:
„Ljudi su se razišli u pogledu kufra i širka. Jedna grupa kaže da su to dva imena
koja obuvhataju dva značenja i da je svaki širk kufr ali nije svaki kufr širk. Oni su
rekli da nema širka osim u riječima1042 onih koji su Allahu učinili šerika... To je
mišljenje Ebu Hanife i drugih, a drugi su rekli da su kufr i širk jedno te isto i da je
svaki kafir mušrik i da je svaki mušrik kafir, i ovo je mišljenje Šafije i drugih.“ – kraj
govora ‐ 1043
Razilaženje u ovom pitanju je apsolutno terminološke prirode i na njega se
ne nadovezuje bilo kakvo razilaženje ni u jednoj mes’eli. Učenjaci ehlus‐sunneta
su složni da je iman u vjeri riječ i djelo; riječ srca i jezika, djelo srca i udova, i da se
povećava činjenjem dobrih djela i smanjuje griješenjem dok u potpunosti ne
nestane, i da nasuprot njega stoji kufr koji takođe obuhvata riječ i djelo; riječ srca
(’aqida) i jezika, i djelo srca i udova, pa zbog toga vjeruju da čovjek može postati
nevjernikom zbog sumnje, ili nevjerničkog uvjerenja, ili izgovaranjem riječi
nevjerstva, ili činjenjem nekog djela koje izvodi iz vjere, ili ostavljanjem nekog
djela čije ostavljanje izvodi iz vjere.
Tako da je da bi čovjek postao musliman potrebno da ostvari skup opisa, a
nevjernikom može postati pojavom samo jednog opisa, koji se može dogoditi u
srcu ili u vanjštini. Zbog toga se u definiciji kaže da je iman ono što je suprotno
kufru a da je kufr ono što je suprotno imanu. Svaka osoba koja vjeruje da neka
suština stoji nasuprot osnove imana, bez koje čovjek ne može biti muslimanom u
suštini, će, bez obzira na pitanje uspostave argumenta, neminovno vjerovati da
pojave te suštine znači nestanak osnove imana a time i islama.
1042
Ograničavanje suštine kufra na govor jezikom mimo djela tijela je put murdžija pravnika, koji vjeruju da
suština imana obuhvata uvjerenje srca i govor jezikom, a mnogi u suštinu imana uvode neka djela srca.
El‐Vesit 3/124 (Šamilah)
1043
666 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Zato mi kažemo da ovi naši protivnici ne znaju islam i njegovu suštinu,
svejedno ticalo se to njihove tvrdnje da neko može biti musliman ako upadne u
„manje poznati širk“, ili upadne u širk hukma i tehakuma, ili ne ostvari neki od
levazima čiji nestanak neminovno ukazuje na nestanak osnove iz koje proizilazi, ili
uradi opis suprotan nekom od levazima, što isto tako ukazuje da u srcu čovjeka
nema imana, uz napomenu da ehlus‐sunneh taj vanjski opis lično naziva velikim
kufrom i da neki učenjaci te levazime nazivaju ruknovima kao što si vidio u govoru
El‐Hudajra.
Ehlus‐sunneh vel‐džema’ah, s obzirom na njihovo uvjerenje o suštini kufra i
imana, takođe vjeruju da postoji puno vrsta kufra, i kada navode primjere za vrste
kufra time ne žele vrste kufra ograničiti samo na njih. U njihovom govoru se može
naći spomen slijedećih vrsta kufra:
a) Širk, tj. pridruživanje nečeg ili nekog Allahu u Njegovim specifikama, riječima ili
djelima, nutrinski ili vanjštinski, svejedno bilo to u ’aqidetsko‐teoretskom ili
praktičnom tevhidu.
Ovo je uopšten presjek ’aqidetsko‐teoretskog širka i za svaku od ovih podjela
se u detaljima mogu navesti sektaške devijacije, koje su propagirali određeni ljudi
nekad i sad, međutim obim ove knjige to ne dozvoljava.
Rekao je Uzvišeni u suri El‐Ehqaf:
ِ ِﱠ
ُ ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮوا َﻋ ﱠﻤﺎ أُﻧﺬ ُروا ُﻣ ْﻌ ِﺮ
ﺿﻮ َن َ َواﻟﺬ
Oni koji su zanevjerovali izbjegavaju ono čime su opomenuti.1044
Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, je u „Tariqul‐hidžretejn“ prenio idžma’ ehlus‐
sunneta o tome da se u opšte poznatim mes’elama argument uspostavlja pukim
postojanjem mogućnosti saznanja makar ostao neznalica, i da je ako ih ne zna ili
njima suprotno postupi nevjernik kufrom izbjegavanja, i da se idžma’u ehlus‐
sunneta suprotstavila grupa apologeta koji takvom negiraju islam i presuđuju im
propisom ehlul‐fetre i onih do kojih nije došla da’va.
Isto tako se iz govora Ibnul‐Qajjima i Šatibija razumije da se mušrik iz ehlul‐
fetre kojem ne pada na pamet da traži tevhid i koji je zadovoljan sa nevjerom
svojih očeva i onaj mušrik koji ulaže maksimalan trud da nađe Allahovu vjeru iako
je u određenom mjestu ili vremenu teoretski ne može naći, ne smiju biti
izjednačeni u propisima, i da su prvi pravi predstavnici ehlul‐fetre. Rekao je Ibnul‐
Qajjim, rahimehullah, u „Tariqul‐hidžretejn“ govoreći o sedamnaestoj kategoriji
obveznika:
„Ovim detaljnim objašnjenjem se uklanja svaka problematika u ovom pitanju. Ovo
objašnjenje je izgrađeno na četiri temelja:
Prvi: da Allah, subhanehu ve te 'ala, neće kazniti nikog osim nakon uspostave
argumenta nad njim, kao što je rekao Uzvišeni: Mi ne kažnjavamo dok ne
pošaljemo poslanika. ‐ zatim je spomenuo neke ajete pa je nakon toga rekao ‐ ...
Drugi: da se kazna zaslužuje radi dva razloga.
Prvi: izbjegavanje (’irad) argumenta i dokaza, neželjenje istog kao i neželjenje
rada po onome na šta ukazuje.
Drugi: prkošenje (’inad) argumentu nakon njegove uspostave i ostavljanje želje za
onim na što ukazuje.
Prva stvar je kufr izbjegavanja (kufr 'irad) a druga kufr prkosa (kufr 'inad).
Što se tiče kufra neznanja (kufrul‐džehl) uz neuspostavljenost argumenta i
nepostojanje mogućnosti da se argument sazna, e to je onaj (vrsta kufra) zbog
čijeg činjenja Allah neće kazniti dok se ne uspostavi poslanički argument.“
A prije toga kaže:
1044
Sura El‐Ehqaf (46) 3
EBU MUHAMMED 669
„Da! Neophodno je na ovome mjestu da detaljno objasnimo jednu stvar koja će
riješiti ovu problematiku, a to je razlika između muqallida1045 koji je bio u
mogućnosti da nauči i sazna istinu, ali se okrenuo1046 i onoga koji to nikako nije
mogao. Obje skupine postoje u stvarnosti.
Onaj koji je imao mogućnost (mutemekkin), koji se okrenuo1047 (m'urid) se smatra
nemarnim (muferrit), i da je ostavio ono što mu je vadžib (obaveza), pa zbog toga
nema nikakvog opravdanja kod Allaha. Što se tiče onoga koji nema mogućnost i
nije u stanju da nekog pita ili sazna, onaj koji nikako nije u stanju da nauči, takvih
takođe ima dvije vrste: u prvu vrstu spada osoba koja želi uputu, daje joj prednost
nad svime, voli je, ali nije kadra da je nađe, niti da je potraži, zbog nepostojanja
onoga koji bi ga mogao uputiti. Sud ove osobe je poput suda prvaka onih koji
žive u fetri i onih do kojih nije došla da'va.
U drugu vrstu spada mu'rid, tj. onaj koji izbjegava nema želje (za uputom), niti mu
pada na pamet nešto mimo onoga na čemu je. Tako prvi govori: „O Gospodaru,
kada bih znao neki din bolji od ovoga na čemu sam, ja bih Ti se njime pokorio, i
ostavio ono na čemu sam, ali ne znam ništa drugo mimo ovoga na čemu sam, niti
sam kadar da nađem nešto drugo, to je maksimum mog truda, i vrhunac moje
spoznaje.“
Dok je drugi zadovoljan sa onim na čemu je, ne daje prednost ničemu nad njime,
niti mu duša traži nešto drugo, niti kod njega ima razlike između stanja
mogućnosti i nesposobnosti i nemogućnosti, a obojica su nemoćni ('adžiz),
međutim, ovaj drugi se zbog postojanja razlike među njima u propisu ne smije
pridružiti prvom.
Prvi je poput onoga koji je tražio din u fetri pa ga nije našao, te se od njega zbog
neznanja i nemoći, nakon što je iscrpio sve mogućnosti, okrenuo.1048 Drugi je
poput onoga koji ga nikako nije ni tražio, naprotiv umro je u širku, iako bi bio
nemoćan da ga nađe da ga je tražio. Dakle, postoji razlika između nemoći onoga
koji traži i onoga koji se okrenuo.1049 Razmisli dobro o ovom pitanju! Allah će na
Kijametskom Danu suditi među Svojim robovima, Svojim propisom i Svojom
pravdom, i neće kazniti osim onoga nad kojim je uspostavljen Njegov dokaz
(argument) putem poslanika.
1045
Slijepog sljedbenika.
1046
Izbjegavao.
1047
Izbjegavao.
1048
Izbjegao (’irad).
1049
Izbjegao (’irad).
670 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovo je nedvojbena stvar po pitanju stvorenja uopšteno. Međutim, to da li je dokaz
uspostavljen nad Zejdom lično ili ’Amrom (tj. nad tim i tim) ili nije, je stvar koja je
između Allaha i Njegovih robova, u koju se nije moguće miješati.
Obaveza je svakom robu da čvrsto vjeruje da je svako ko se pokori nekim drugim
dinom mimo islama kafir, i da Allah subhanehu ve te 'ala, neće nikog kazniti osim
nakon uspostave dokaza nad njime putem poslanika. Ovo, uopšteno rečeno.
Pojedinačno određivanje (tj. da je nad osobom uspostavljen dokaz i da će biti
kažnjena) se prepušta Allahovom znanju i Njegovom sudu. To kada govorimo o
sudovima i propisima nagrade i kazne. Međutim, što se tiče dunjalučkih propisa,
oni se vežu za vanjštinu. Tako su djeca nevjernika i ludaci u dunjalučkim propisima
kafiri, i imaju sud svojih staratelja.“
Onaj koji je upao u nevjernički opis koji stoji nasuprot suštine aslu dinil
islama nije niti može biti musliman, i o njemu je Ibnul‐Qajjim rekao:
„Što se tiče kufra neznanja1050 uz neuspostavljenost argumenta i nepostojanje
mogućnosti da se argument sazna, e to je onaj (tj. vrsta kufra) zbog čijeg činjenja
Allah neće kazniti dok se ne uspostavi poslanički argument.“
Ovo obuhvata svaku osobu bez obzira na njeno deklariranje i vjeru kojoj se
pripisuje, pa ko zna suštinu osnove islama mora znati razliku između muslimana i
nemuslimana. To je obaveza svakog muslimana koju je spomenuo Ibnul‐Qajjim,
rahimehullah, a to je da vjeruje da svako ko se pokorava nekim drugim dinom
mimo dini islama nije musliman.
Otuda, nevjerstvo neznanja se može podijeliti na dvije vrste:
a) Nevjerstvo neznanja uz neuspostavljenost argumenta i nepostojanje
mogućnosti saznanja argumenta, i ovo je kufrul‐džehl.
b) Nevjerstvo neznanja uz uspostavljenost argumenta postojanjem mogućnosti u
opšte poznatim pitanjima, i ovo je kufrul‐džehaleh.
Rekao je šejh Muhammed sin ’Abdulvehhaba u „Deset rušioca islama“:
}وﻣﻦ أﻇﻠﻢ ﻣﻤﻦ ذﻛﺮ: وﻻ ﻳﻌﻤﻞ ﺑﻪ؛ واﻟﺪﻟﻴﻞ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ، ﻻ ﻳﺘﻌﻠﻤﻪ، اﻹﻋﺮاض ﻋﻦ دﻳﻦ اﷲ:اﻟﻌﺎﺷﺮ
،[ وﻻ ﻓﺮق ﰲ ﲨﻴﻊ ﻫﺬﻩ اﻟﻨﻮاﻗﺾ22 :ﺑﺂﻳﺎت رﺑﻪ ﺛﻢ أﻋﺮض ﻋﻨﻬﺎ إﻧﺎ ﻣﻦ اﻟﻤﺠﺮﻣﻴﻦ ﻣﻨﺘﻘﻤﻮن{ ]اﻟﺴﺠﺪة
1050
Kufrul‐džehl.
EBU MUHAMMED 671
ﻓﻴﻨﺒﻐﻰ،ً وأﻛﺜﺮ ﻣﺎ ﻳﻜﻮن وﻗﻮﻋﺎ،ً وﻛﻠﻬﺎ ﻣﻦ أﻋﻈﻢ ﻣﺎ ﻳﻜﻮن ﺧﻄﺮا، إﻻ اﳌﻜﺮﻩ، واﳋﺎﺋﻒ،ﺑﲔ اﳍﺎزل واﳉﺎد
. وأﻟﻴﻢ ﻋﻘﺎﺑﻪ، ﻧﻌﻮذ ﺑﺎﷲ ﻣﻦ ﻣﻮﺟﺒﺎت ﻏﻀﺒﻪ، وﳜﺎف ﻣﻨﻬﺎ ﻋﻠﻰ ﻧﻔﺴﻪ،ﻟﻠﻤﺴﻠﻢ أن ﳛﺬرﻫﺎ
„Deseti: izbjegavanje Allahovog dina, ne izučava ga niti radi po njemu, a dokaz su
riječi Uzvišenog: Ko je nepravedniji od onoga koji je opomenut ajetima svog
Gospodara a zatim se okrenuo (izbjegao) od njih!? Uistinu, mi ćemo se
zlikovcima osvetiti. Es‐Sedžde 22
U svim ovim rušiocima nema razlike između onoga koji se šali, ozbiljnog,
strašljivog, osim prisiljenog, i sve spadaju u najopasnije i ono što se najčešće
dešava, tako da je muslimanu obaveza da ih se čuva, i da se boji za sebe od njih,
utičemo se Allahu od uzroka Njegove srdžbe i bolne kazne.“1051
Šejh Sulejman sin Sehmana ima poznat citat o kufru ’irada. Ko želi da na ovu
temu nađe nešto više, neka na primjer u elektronskoj verziji „Ed‐Durerus‐senijje“
ubaci riječ „el‐’irad“, i naći će veliki broj izreka učenjaka. Hvala Allahu Koji nam je
olakšao dolazak do znanja!
c) Kufr odbijanja i oholosti poput kufra Iblisa, kojeg sam maloprije spomenuo.
Ovdje je bitno napomenti da su odbijanje i oholost pred pridržavanjem
islama sami po sebi nevjerstvo, ali može se desiti da određene osobe opravdano
ne poznaju neke islamske propise i odbijaju da ih se pridržavaju zbog uvjerenja da
nisu od islama, i da u tome budu opravdani, međutim, kada to saznaju pa nakon
toga nastave „odbijati i oholiti se“, ili u početku imaju namjeru odbijanja i oholosti
pred Allahovim dinom takvi su kafiri nevjerstvom oholosti i odbijanja poput Iblisa i
Faraona. Ova vrsta nevjerstva stoji nasuprot imanu i ’ibadetu poniznosti i
pokornosti Uzvišenom Allahu.
d) Kufr vrijeđanja, psovanja, i izrugivanja vjere.
Rekao je Uzvišeni u suri Et‐Tevba:
ِ ِ ِِ ِِ ِ ِ
ُ َوإِ ْن ﻧَ َﻜﺜُﻮا أَْﳝَﺎﻧَـ ُﻬ ْﻢ ﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌﺪ َﻋ ْﻬﺪﻫ ْﻢ َوﻃَ َﻌﻨُﻮا ِﰲ دﻳﻨ ُﻜ ْﻢ ﻓَـ َﻘﺎﺗﻠُﻮا أَﺋ ﱠﻤﺔَ اﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ إِﻧـ
ﱠﻬ ْﻢ َﻻ أَْﳝَﺎ َن َﳍُ ْﻢ ﻟَ َﻌﻠﱠ ُﻬ ْﻢ ﻳَـْﻨﺘَـ ُﻬﻮ َن
A ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru
vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv kolovođa kufra ‐ za njih, doista, ne
postoje zakletve ‐ da bi se okanili.1052
1051
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/362
1052
Sura Et‐Tevba (9) 12
672 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Pa ih je nazvao kolovođama kufra zbog toga što psovanje stoji nasuprot
veličanja i poštovanja Allaha bez kojeg ne postoji aslu dinil islam tako da se za
psovača Allaha ili vjere nikad ne može reći da je musliman, jer on ne samo da je
ostavio veličanje i poštovanje Allaha, već je uradio najgoru suprotnost, i
muslimani su složni da je psovač vjere kafir, i da je onaj koji ga ne tekfiri kafir.
Ovdje se moramo prisjetiti nevjerstva koje je na našim prostorima
propagirano pod imenom ehlus‐sunneta, koje se ogledalo u pravdanju psovača
vjere neznanjem i nazivanju istog muslimanom. Ali može se desiti da osoba
vrijeđa neki vjerski propis opravdano ne znajući da je dotični propis od islama i
takav se ne tekfiri, ali ako je mes’ela opšte poznata u određenom društvu onda
nije opravdan u svom neznanju.
Rekao je Uzvišeni u suri Et‐Tevba:
﴾ َﻻ ﺗَـ ْﻌﺘَ ِﺬ ُروا ﻗَ ْﺪ٦٥﴿ ﺐ ﻗُ ْﻞ أَﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َوآَﻳَﺎﺗِِﻪ َوَر ُﺳﻮﻟِِﻪ ُﻛْﻨﺘُ ْﻢ ﺗَ ْﺴﺘَـ ْﻬ ِﺰﺋُﻮ َن ِ
ُ َُوﻟَﺌ ْﻦ َﺳﺄَﻟْﺘَـ ُﻬ ْﻢ ﻟَﻴَـ ُﻘﻮﻟُ ﱠﻦ إِﱠﳕَﺎ ُﻛﻨﱠﺎ َﳔ
ُ ﻮض َوﻧَـ ْﻠ َﻌ
ِ ِ ٍِِ ِ
﴾٦٦﴿ ﲔ َ ب ﻃَﺎﺋ َﻔﺔً ﺑِﺄَﻧـﱠ ُﻬ ْﻢ َﻛﺎﻧُﻮا ُْﳎ ِﺮﻣ ُ َﻛ َﻔ ْﺮُْﰎ ﺑَـ ْﻌ َﺪ إِﳝَﺎﻧ ُﻜ ْﻢ إِ ْن ﻧَـ ْﻌ
ْ ﻒ َﻋ ْﻦ ﻃَﺎﺋ َﻔﺔ ﻣْﻨ ُﻜ ْﻢ ﻧـُ َﻌ ﱢﺬ
Ako ih upitaš oni će ti sigurno reći: „Mi smo se samo zabavljali i igrali“. Reci:
„Zar ste se Allahu, i Njegovim ajetima, i Njegovom Poslaniku izrugivali?! ﴾65﴿
Nemojte se pravdati, uistinu ste zanevjerovali nakon vašeg imana.“ Ako
oprostimo nekim od vas kaznićemo druge, jer su bili zlikovci. ﴾66﴿1053
e) Kufr poricanja, tj. tjeranja u laž, a ogleda se u tome da neko nešto od islamskih
propisa učini lažnim odnosno utjera u laž.
Rekao je Uzvišeni:
َﺧﺎﻟِ ُﺪو َن ﻓِ َﻴﻬﺎ ُﻫ ْﻢ اﻟﻨﱠﺎ ِر ﺎب
ُ َﺻ َﺤ َ ِأُوﻟَﺌ ﺑِﺂَﻳَﺎﺗِﻨَﺎ َوَﻛ ﱠﺬﺑُﻮا َﻛ َﻔُﺮوا ﻳﻦ
ْ أ ﻚ
ِﱠ
َ َواﻟﺬ
Oni koji budu zanevjerovali i tjerali u laž naše ajete, oni će biti stanovnici vatre.
U njoj će vječno boraviti.1054
Ogroman je broj vjerskih tekstova koji govore o ovoj vrsti kufra. Sa aspekta
opravdanja neznanjem u ovoj vrsti kufra kažemo da onaj koji tjera u laž nešto od
aslud‐dina nije musliman u bilo kojem mjestu i vremenu, i njegova kazna ovisi od
uspostave argumenta, a kada se dogodi u bilo kojoj opšte poznatoj mes’eli u
nekom društvu kafir je kufrom kazne.
1053
Sura Et‐Tevba (9) 65‐66
1054
Sura El‐Baqara (2) 39
EBU MUHAMMED 673
Iz tekfira izlazi osoba koja iz opravdanog neznanja neki propis, mimo aslud‐
dina ili opšte poznatih mes’ela, smatra lažnim, dok se nad njom ne uspostavi
argument, a onaj koji ima namjeru da u osnovi utjera Allahov din u laž je kafir
makar bio u vremenu fetre.
Razlika između kufra tjeranja u laž (tekzib) i kufra nijekanja (džuhuda) je
prema nekim učenjacima u tome što prvi srcem vjeruje da je određena stvar laž, a
drugi to govori jezikom a srcem ne vjeruje u ono što kaže, i s obzirom da je tako
onda se kufr tjeranja u laž mora svesti na osobu koja zaista ne poznaje propis a to
mora biti u opšte poznatoj mes’eli. Rekao je Uzvišeni u suri Junus:
ُ َﻋﺎﻗِﺒَﺔ َﻛﺎ َن ﻒ ِ ِ اﻟﱠ ِﺬ َﻛ ﱠﺬب َﻛ َﺬﻟِﻚ ﺗَﺄْ ِوﻳﻠُﻪ ﻳﺄْ ِِﻢ وﻟَ ﱠﻤﺎ ﺑِﻌِْﻠ ِﻤ ِﻪ ُِﳛﻴﻄُﻮا َﱂ ِﲟﺎ َﻛ ﱠﺬﺑﻮا ﺑﻞ
َ َﻛْﻴ ﻓَﺎﻧْﻈُْﺮ ﻗَـْﺒﻠ ِﻬ ْﻢ ﻣ ْﻦ ﻳﻦ
َ َ َ ُ ْ َ َ ْ َ ُ َْ
ِِ
ﲔ َ اﻟﻈﱠﺎﻟﻤ
Naprotiv, oni su utjerali u laž ono što nisu obuhvatili svojim znanjem a još se
nije ostvarila njegova prijetnja.1055 Isto tako su tjerali u laž oni prije njih, pa
pogledaj kakav je bio završetak zulumćara.1056
Ovaj ajet je dokaz da se kufr tjeranja u laž ostvaruje bez znanja o
poreknutom. O kufru nijekanja Uzvišeni je rekao:
ِ ﺑِﺂَﻳ اﻟﻈﱠﺎﻟِ ِﻤﲔ وﻟَ ِﻜ ﱠﻦ ﻚ
َْﳚ َﺤ ُﺪو َن اﻟﻠﱠ ِﻪ ﺎت ِ ُﻟَﻴﺤﺰﻧ إِﻧﱠﻪ ﻧَـﻌﻠَﻢ ﻗَ ْﺪ
َ َ ُ ﻓَِﺈﻧـ ﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن اﻟﱠﺬي ﻚ
َ َ َﻳُ َﻜ ﱢﺬﺑُﻮﻧ َﻻ ﱠﻬ ْﻢ َ ُْ َ ُ ُ ْ
Mi znamo da te rastužuje ono što oni govore. Oni ne tjeraju tebe u laž već
nepravednici Allahove ajete niječu.1057
U vrstu kufra tjeranja u laž ulazi kufr ohalaljivanja harama i obratno, jer onaj
koji mijenja Allahov propis tjera Njegov propis u laž. Tjeranje aslud‐dina u laž za
sobom povlači nestanak imena islama, a tjeranje u laž opšte poznate mes’ele u
nekom društvu za sobom povlači kufr kažnjavanja.
f) Kufr sumnje, koji se ogleda u tome da čovjek sumnja u nešto od propisa vjere, a
puno je ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, ., koji govore o kufru sumnje.
Ovaj kufr stoji nasuprot imana i ’ibadeta ubjeđenosti pa je zbog toga
ostvarenje ubjeđenosti i nestanak sumnje jedan od uvjeta ispravnosti šehadeta LA
ILAHE ILLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH. Onaj koji sumnja u istinitost aslud‐
dina i neistinitost njemu suprotnog je kafir u svakom mjestu i vremenu, a onaj koji
1055
Njegovo tumačenje, odnosno te’vil.
1056
Sura Junus (10) 39
1057
Sura El‐En’am (6) 33
674 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
sumnja u neki islamski propis koji spada u kategoriju opšte poznatog u nekom
društvu je kafir kufrom kažnjavanja. Iz ovoga izlazi samo osoba koja sumnja u neki
propis kao rezultat neznanja u kojem ima opravdanje poput manje poznatih
mes’ela i manje od toga.
Rekao je Uzvišeni u suri El‐Džathijeh:
Sumnja je jedna od bolesti srca koju Allah spominje kada govori o onima u
čijim srcima je bolest, tj. o munaficima, a kufr nifaka se ogleda u pokazivanju
islama uz krivenje neke od vrsta nevjerstva u srcu, i to ne biva osim uz uspostavu
argumenta, jer iz činjenice da munafik ispoljava islam, se zaključuje da on zna
islam, što znači da je nad njim uspostavljen argument.
Može se reći da postoji vrsta munafika koji zaista ne znaju islam, ali zaslužuju
kaznu, zbog toga što je nad njima argument uspostavljen postojanjem mogućnosti
da saznaju islam. U tom slučaju oni ispoljavaju riječi i kalupe čija značenja ne
znaju, pa zbog toga u njih ne vjeruju, a u hadisu Poslanika, ., se kaže da će
munafik na pitanja meleka Munkira i Nekira o Bogu, Vjerovjesniku i dinu
odgovoriti „Ha ha, ne znam!“
Dakle, svaka od ovih vrsta nevjerstava stoji nasuprot neke vrste imana i
propisanog ’ibadeta.
Neznanje stoji nasuprot znanju;
Sumnja stoji nasuprot ubjeđenju;
Licemjerstvo (nifak) stoji nasuprot iskrenosti srca;
Mržnja prema aslud‐dinu ili ljubav prema suprotnom aslud‐dinu stoji nasuprot
ljubavi prema Allahu i Njegovoj vjeri;
Odbijanje i oholost stoje nasuprot prihvatanju i povinutosti i pokornosti Allahu
i Njegovom Poslaniku;
Tjeranje u laž stoji nasuprot tasdiqa tj. potvrđivanja istinitosti;
1058
Sura El‐Džathijeh (45) 31‐32
EBU MUHAMMED 675
Mes’ela: Na razilaženje učenjaka u pogledu toga da li su kufr i širk sinonimi ili
ne se ne nadovezuje nijedno razilaženje mimo postojanja terminološkog.
Mi vjerujemo da zbog posebnosti značenja širka u jeziku i u vjeri, s obzirom
da širk ima značenje „pridruživanja“, „učesništva“ i slično, širk i kufr nisu jedno te
isto već da je širk vrsta kufra i da je svaki širk kufr ali svaki kufr nije širk. Učenjaci
koji vjeruju da su širk i kufr sinonomi vjeruju da je svaki kufr širk i obratno, i ovo
676 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
razilaženje će se posebno odraziti na neka pitanja samo u terminološkom smislu,
zbog toga što će oni određene prestupe nazvati širkom i kufrom, a prvi čiji stav mi
zastupamo samo kufrom.
Evo ti primjer!
Neki musliman negira da će vjernici vidjeti Allaha u Džennetu a viđenje
Allaha u Džennetu od strane vjernika spada u temelje ehlus‐sunneta i džema’ata, i
ovo se desilo nekim tabi’inima koji su to rekli neznajući hadise Poslanika, ., o
viđenju Allahu, tumačeći ajet sure El‐Qijameh na drugačiji način.
Mi kažemo da se ovo prije svega naziva kufrom a ne širkom, jer se radi o
nenamjernom poricanju vjerskih obavijesti, a drugi će reći da se, s obzirom da su
kufr i širk kod njih sinonimi, ovaj prestup može nazvati i širkom i kufrom, a mi to
ne smatramo širkom jer time nije prvobitno obožavao nekog drugog mimo Allaha,
tj. nije nikog učinio Allahu niddom i nije Mu ga pridružio, i nije mu dao učešće u
Allahovim specifikama, već je nenamjerno upao u poricanje vjerskih obavijesti i
njihovih značenja.
Isto tako zlatno pravilo je da se konstatuje da ovakav nije porekao osnovu
’aqidetsko‐teoretskog tevhida, koja se ogleda u vjerovanju da je Allah opisan
osobinama savršenstva, zbog kojih zaslužuje da bude Jedini Bog, i da neznanje da
će vjernici vidjeti Allaha u Džennetu ne znači neznanje da je Allah opisan
osobinama savršenstva, i da samo On zaslužuje ’ibadet.
Evo ti primjer čovjeka koji poriče obaveznost klanjanja pet vakata namaza!
Mi kažemo da je najpreče ime za njega kufr, i da širk iz njegovog djela
proizilazi jer slijedi šejtana u kufru a to je širk, a drugi će reći da nema razlike
između kufra i širka, i da je on kafir ili mušrik, i tako dalje. Primjeni bilo koju vrstu
nevjerstva nad nekom mes’elom u kojoj postoji opravdanje neznanjem i doći ćeš
do sličnih primjera i do željenog u mes’eli! Mi ćemo reći da je to kufr iz kojeg
proizilazi širk, a oni će reći da se može nazvati kufrom ili širkom.
Važna mes’ela: Međutim, da li će oni na pojam „širk“ kojim nazivaju
„kufrove“ nadovezati propise onoga što je kod nas „veliki širk“, odnosno
obožavanje nekog drugog mimo Allaha, ili veliki širk u ’aqidetsko‐teoretskom
tevhidu? Neće, zbog toga što bi kada bi to uradili bili odvratni novotari, koji
bi time morali tekfiriti sav dunjaluk.
EBU MUHAMMED 677
O onome koji dozvoli pijenje vina mi kažemo da je prvenstveno upao u kufr, i
ako je od onih koji su opravdani neznanjem poput osoba koje nisu imali
mogućnost spoznaje dotičnog propisa, a pri sebi ima aslud‐din, takav je musliman,
ali kažemo da se sa strane onoga što iz njegovog postupka proizilazi, a on se
ogleda u promjeni Allahovog dina i slijeđenju nekog drugog mimo Allaha, može
nazvati velikim širkom ili njegovim oblikom, na kojeg nećemo nadovezati propise
’ibadeta nekom drugom mimo Allaha ili velikog širka u ’aqidetsko‐teoretskom
tevhidu.
Drugi dio učenjaka će reći da je njegov postupak kufr ili širk, jer ova dva
pojma su kod njih sinonimi, a u praksi među nama neće biti nikakvih razilaženja.
Ovo je što se tiče mes’ela koje su izvan aslud‐dina, a kada se vratimo aslud‐dinu,
bez kojeg nema islama u bilo kojem vremenu ili mjestu, oni će se složiti sa nama u
terminima i praksi, i svi će negirati islam osobi koja se nije odrekla od širka i
mušrika i koja se nije predala ’ibadetom samo Uzvišenom Allahu.
Ostaće samo jedna mes’ela u kojoj će u terminološkom smislu ostati
razilaženje, a to je što mi kažemo da je širk vrsta kufra i da nije svaki kufr širk, pa
je kufr sveobuhvatnijeg značenja od pojma širk, a oni će reći da među njima ne
postoji razlika, pa na osnovu toga vrste kufra koje smo spomenuli mogu nazvati
vrstama širka, ali promjena imena kod njih za sobom ne povlači nadovezivanje
pogrešnih propisa, jer učenjaci gledaju u suštinu stvari, a ne u termine, s time što
vjeruju da Allah nije napravio razliku između ova dva termina, ali je napravio
razliku između značenja aslud‐dina i onoga što je izvan njega u propisima.
Sve ovo ukazuje na neispravnost, budalaštinu i šejtansko porijeklo šubhe
onih koji kažu da tekfir mušrika i taguta, ili onih koji se nisu odrekli od njih,
proizilazi iz pravljenja razlike između širka i kufra, i da oni „ne moraju tekfiriti
mušrike i tagute, ili one koji ih se ne odriču“ zbog toga što „mangupi“ „vjeruju da
su širk i kufr sinonimi“.
Dakle, suština za koju se veže ime islama u bilo kojem mjestu i vremenu je
ona od koje je aslud‐din, vanjštinski i nutrinski, sačinjen, i nasuprot nje s obzirom
da je kufr suprotnost imanu stoji kufr čije ostvarenje, vanjštinski ili nutrinski, nije
uslovljeno dolaskom poslanice, ali prije poslanice i uspostave argumenta se za taj
kufr kada je u pitanju pojedinac ne vežu mnogi dunjalučki i ahiretski propisi.
Kufr koji za sobom povlači ostvarenje svih dunjalučkih i ahiretskih propisa,
koje je Allah vezao za njega, je onaj koji biva nakon uspostave argumenta i ovaj
kufr obuhvata pojam „mukhalefetur‐risaleh“, tj. „suprotstavljanje poslanici“ a to
678 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
može biti vanjštinom ili nutrinom. Pa imamo kufr kao suprotnost osnovi imana i
kufr suprotstavljanja poslanici odnosno argumentu.
Zbog toga se kufr sa aspekta upostave argumenta dijeli na:
Kufr prije uspostave argumenta, koji kada je u pitanju pojedinac za sobom ne
povlači kaznu;
Kufr nakon uspostave argumenta nad pojedincem, za kojeg se vezuju svi
njegovi dunjalučki i ahiretski propisi.
Zbog podjele kufra na ove dvije vrste, tekfir smo takođe podijelili na dvije vrste:
Tekfir prije uspostave argumenta;
Tekfir nakon uspostave argumenta.
Mi smo konstatovali da tekfirom mušrika, koji je uvjet za ispravnost aslud‐
dina, mislimo na uvjerenje da rušioc osnove tevhida obožavanjem nekog drugog
mimo Allaha, ili odbijanjem ’ibadeta Allahu nije na vjeri istine, tj. na vjeri islama i
tevhida, a ispoljavanje toga smo uvrstili u obaveznu potpunost, čije ostavljanje za
sobom ne povlači tekfir ostavljača.
Dakle, nismo uslovili da čovjek u bilo kojem vremenu zna riječ koja se sastoji
od slova „k f r“ (kafir), kao što ne uslovljavamo da u bilo kojem mjestu i vremenu
zna da se ova vjera naziva imenom „islam“ ili „tevhid“ ili „hanifijjet“, već mora
vjerovati da je ona istina, i da je onaj koji je sproveo na vjeri Uzvišenog a onaj koji
je srušio nije na vjeri Uzvišenog, i da među njima nema ne postoji zajednička
vjerska osnova. Zejd sin ’Amra sina Nufejla, /, je prije dolaska objave Allahovom
Poslaniku, ., bio musliman ‐ muvehhid hanif, ali nije znao da se vjera
vjerovjesnika naziva „hanifijjetom“, kao što se može vidjeti u hadisu kojeg je
zabilježio imam El‐Buhari u kojem govori o odlasku Zejda sina ’Amra u Šam u
potrazi za vjerom.
Nusret i Bilibani ne znaju suštinu vjere islama, koliko god im to teško padalo,
a dokaz tome je da su osobu koja upadne u „manje poznati širk“ nazivali
muslimanom i da tehakum ne uvrstavaju u aslud‐din, pa vjeruju da je moguće da
osoba bude musliman u suštini a da „ne sudi osim aktuelnim običajima koje su
propisali taguti“ i slično.
Nakon toga pri sebi imaju grešku u kojoj nekad neko može biti opravdan a
ogleda se u uvjerenju da odricanje od mušrika i taguta nije uvjet ispravnosti aslud‐
dina, što znači da je čovjek koji „ostavi“ širk i obožava samo Allaha, a koji na
primjer psovača Allaha zbog toga što ne poznaje tekstove šerijata koji su
protekfirili psovača, naziva muslimanom, musliman. A onaj koji ne tekfiri mušrike
EBU MUHAMMED 679
je kod njih kafir samo zbog poricanja tekstova i slično od vrsta nevjerstva koje
bivaju nakon uspostave argumenta a ne zbog nepoznavanja tevhida, a ti ovome
dodaj šta ti padne na pamet.
Riječi onih koji kažu da tekfir mušrika ne ulazi u aslud‐din znače uvjetovanje
kufra onoga koji ne tekfiri mušrike poricanjem i odbijanjem tekstova, što znači da
onoga momenta kada ne postoje vjerski tekstovi koje može poreći ili odbiti, onaj
koji „ostavi“ širk a „uradi tevhid“, a zatim naziva braćom u vjeri sve moguće vrste
nevjernika, ostaje biti musliman sve dok se nad njim ne uspostavi argument.
Nakon što smo odgovorili na većinu šubhi koje se tiču pitanja tehvhidul‐
hakimijje i pobili šubhe koje protivnici nazivaju „argumentima“, možemo nastaviti
sa osnovnom temom knjige, inšaAllah. Pa neka je hvala Allahu na početku i na
kraju!
680 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
EBU MUHAMMED 681
MENHEDŽ IBN TEJMIJJE U RAZDVAJANJU IMENA I PROPISA
PRIJE I POSLIJE USPOSTAVE ARGUMENTA
Murdžije, džehmije i definicija aslu dinil islama
Citati Ibnul‐Qajjima i učenjaka Nedžda o mes’eli
682 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
وﲨﻴﻊ أﻫﻞ اﻟﺴﻨﺔ أن اﳌﺮء ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺴﻠﻤﺎ، واﻷﺋﻤﺔ، ﻣﻦ اﻟﺼﺤﺎﺑﺔ واﻟﺘﺎﺑﻌﲔ،وأﲨﻊ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﺳﻠﻔﺎ وﺧﻠﻔﺎ
، واﻟﻘﺪرة، وﺑﻐﻀﻬﻢ وﻣﻌﺎدا ﻢ ﲝﺴﺐ اﻟﻄﺎﻗﺔ، واﻟﺒﺮاءة ﻣﻨﻪ وﻣﻤﻦ ﻓﻌﻠﻪ،إﻻ ﺑﺎﻟﺘﺠﺮد ﻣﻦ اﻟﺸﺮك اﻷﻛﱪ
أن: "ﻓﺈن ﺣﻖ اﷲ ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺒﺎد: ﻛﻤﺎ ﰲ ﺣﺪﻳﺚ ﻣﻌﺎذ اﻟﺬي ﰲ اﻟﺼﺤﻴﺤﲔ،وإﺧﻼص اﻷﻋﻤﺎل ﻛﻠﻬﺎ ﷲ
.ﻳﻌﺒﺪوﻩ وﻻ ﻳﺸﺮﻛﻮا ﺑﻪ ﺷﻴﺊ ا
„Postoji idžma’ među učenjacima selefa i khalefa, od ashaba i tabi’ina i imama, i
svih sljedbenika ehlus‐sunneta da čovjek neće biti muslimanom osim čistoćom1059
od velikog širka, i odricanjem od njega i od onoga koji ga radi, mržnjom i
neprijateljstvom prema njima shodno mogućnosti, i čistim usmjeravanjem svih
djela samo Allahu, kao što je u hadisu Mu’aza u Dva Sahiha:1060 „Allahovo pravo
nad robovima je da Mu ’ibadete i da Mu ništa ne pridružuju.“1061
Ovaj idžma’ kojeg šejh prenosi pobija lažnu tvrdnju Bilibanija prema kojoj se
od ashaba ne prenosi jasan izričit idžma’ u pogledu toga da onaj koji iz neznanja
’ibadeti nekom drugom mimo Allaha nije musliman, a što je ogromna potvora na
najbolje ljude poslije vjerovjesnika, ’alejhimusselam.
1059
Na ar. tedžerrud.
1060
Sahih Buharije i Muslima.
1061
Ed‐Durerus‐senijjeh 11/454
EBU MUHAMMED 683
Štaviše, u ovom prenosu je dokaz da se učenjaci ehlus‐sunneta slažu da
čovjek neće biti musliman sve dok se ne odrekne taguta i mušrika, a osnova
odricanja je uvjerenje da nisu muslimani, da njihov ma’bud nije samo Allah, i
usljed toga da imaju drugi din a ne dini islam. Uistinu su velike riječi koje izlaze iz
usta ahmaka, naročito kada kaže da se u pogledu tekfira murtedda nakon smrti
Allahovog Poslanika, ., od ashaba ne prenose jasne riječi već „samo postupak“,
a to je najbolji dokaz glavnice kojom ahmak raspolaže u islamskom znanju i
islamu!
Pametan zna da iz ovoga proizilazi da su ashabi „međusobno mumljali i
mahali sabljama“ kako bi se razumjelo da murteddi i oni koji sumnjaju u njihov
kufr nisu opravdani neznanjem, iako je tekfir o kojem je govorio šejh Muhammed
u svom citatu o menhedžu ashaba prema murteddima i onima koji ih nisu tekfirili
tekfir kazne uz sve propise, a ne tekfir o kojem mi govorimo u ovoj knjizi.
musliman, i slažu se da je mentuq šehadeta tevhida tevhid u ’ibadetu koji je bio
spor između poslanika i njihovih naroda, koji je izgrađen na ’aqidetsko‐
teoretskom tevhidu.
Učenjaci ehlus‐sunneta nakon što su se složili u pogledu definicije islama i
toga ko je musliman, a ko mušrik su se razišli u pogledu postojanja kategorije ljudi
koji se u vjeri nazivaju imenom „ehlul‐fetra“ koje u ovom kontesku označava
mušrike, koji žive u vremenima i mjestima mrklog neznanja, nad kojima se nije
uspostavio poslanički argument.
Većina učenjaka ehlus‐sunneta zastupa mišljenje da je njihovo postojanje
moguće kako razumski tako i šerijatski i postojanje ove kategorije ljudi dokazuju
nekim hadisima Poslanika, ., a jedan mali broj učenjaka ehlus‐sunneta vjeruje da
je njihovo postojanje razumski moguće, ali vjerski nije, jer kur’anski ajeti ukazuju
na to da je poslanički argument uspostavljen nad svakim narodom.
To dokazuju riječima Uzvišenog:
ِ وﻟََﻘ ْﺪ ﺑـﻌﺜْـﻨَﺎ ِﰲ ُﻛ ﱢﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ ﱠرﺳﻮﻻً أ َِن ْاﻋﺒ ُﺪواْ اﻟﻠّﻪ و
َ ُاﺟﺘَﻨﺒُﻮاْ اﻟﻄﱠﺎﻏ
ﻮت ْ ََ ُ ُ ََ َ
Mi smo svakom narodu poslali poslanika: „’Ibadetite samo Allahu i klonite se
taguta.1062
Kažu da je ovaj ajet dokaz da je nad svakim narodom uspostavljen poslanički
argument.
Rekao je Uzvišeni takođe:
ﺧﻼ ﻓِ َﻴﻬﺎ ﻧَ ِﺬ ٌﻳﺮ
َ َوإِن ﱢﻣ ْﻦ أُﱠﻣ ٍﺔ إِﱠﻻ
Nema nijednog naroda a da u njemu nije bio opominjač.1063
Kažu da je ovaj ajet dokaz da je u svakom narodu bio opominjač, i navode još
neke ajete iz kojih se razumije isto, a o hadisima u kojima se spominje kategorija
„ehlul‐fetre“ koji specifiziraju spomenute ajete kažu:
1) Hadisi su da’if;
2) Hadisi su sahih, ali se radi o predajama pojedinaca (ahad) kojima se prema
njihovom stavu u usulul‐fikhu ne može izvršiti specifiziranje i ograničavanje
sveobuhvatnih i neograničenih kur’anskih mutevatir tekstova, jer mutevatir je
jači od predaja pojedinaca. Ova mes’ela je poznata u usulul‐fikhu.
1062
Sura En‐Nahl (16) 36
1063
Sura El‐Fatir (35) 24
EBU MUHAMMED 685
Što se tiče ajeta:
ًﺚ َر ُﺳﻮﻻ َ َِوَﻣﺎ ُﻛﻨﱠﺎ ُﻣ َﻌ ﱢﺬﺑ
َ ﲔ َﺣ ﱠﱴ ﻧَـْﺒـ َﻌ
Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika.1064
Kažu da je ajet puka obavijest o tome da Allah nikog ne kažnjava prije
uspostave argumenta a prethodni ajeti su objasnili da se nad svim ljudima
uspostavio argument. Ali i oni koji kažu da kategorija ehlul‐fetre postoji sužavaju
granicu opravdanosti u skladu sa dokazima tako da su čak rekli da je osnova da se
nad predislamskim arapima uspostavio argument, a hadisi o tome su poznati i
mogu se naći u poznatim poglavljima.
Ono što nas interesuje je kostatacija da većina ehlus‐sunneta koji vjeruju da
postoji kategorija ehlul‐fetre zbog toga pravi razliku između imena i propisa
odnosno u određenim situacijama razdvajaju ime širka i kufra od nekih propisa
kufra. Šta to znači? To znači da svakom onom koji nije ostvario suštinu aslu dinil
islama negiraju ime islama i zbog onoga čime je srušio aslud‐din daju mu
odgovarajuće vjersko ime, poput imena mušrik ili tagut i slično.
Na ta imena i suštine koje su nazvane njima ne nadovezuju mnoge propise
koje je Allah vezao za suštinu širka i kufra, a čije nastupanje na snagu je uvjetovao
uspostavom argumenta, poput propisa dozvoljenosti krvi, imetka, časti i slično, ili
poput propisa ulaska i vječnog ostanka u Džehennemu. Propisi koji se tiču
dunjaluka se zovu dunjalučki propisi, a propisi koji se tiču ahireta se zovu ahiretski
propisi. Dakle, kada su u pitanju propisi koji je Zakonodavac vezao za suštinu kufra
ili širka imamo:
1) Dunjalučke propise
2) Ahiretske propise
Neki među njima, poput spomenutih, se ne spuštaju na rušioca aslud‐dina
prije uspostave argumenta, a neki, poput zabranjenosti traženja oprosta za
mušrike, klanjanja dženaze mušricima i tagutima i onima koji se nisu odrekli od
njih, zabranjenosti udavanja muslimanki za nemuslimane i slično, se spuštaju.
Moguće je da musliman zna da je mušrik mušrik ili da mušrik nije musliman
ali da ne poznaje mnoge vjerske propise koji su vezani za kufr prije uspostave
argumenta i da u tome bude opravdan neznanjem, posebno kada znamo da je
Uzvišeni Allah, na primjer, na početku da’ve u mekkanskom periodu dozvolio
1064
Sura El‐Isra (17) 15
686 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
muslimankama da žive u braku sa mušricima, što znači da u ovom smislu postoje
propisi koji mogu biti predmet derogacije i slično.
Bitno je da iz ovoga shvatimo da je moguće da musliman ne poznaje neki od
tih propisa i da to ne mora značiti izlazak iz islama. Allahov Poslanik, ., nije znao
propis zabrane traženje oprosta za mušrike sve dok ga Allah nije podučio njemu,
kao što se kaže u poznatom ajetu sure Et‐Tevba i spominje u njegovom tefsiru.
Propisi koji dolaze nakon argumenta se tiču ohalaljivanja krvi, imetka, časti,
ostvarenje ahiretske kazne i slično.
Dakle, svaki musliman mora vjerovati da osobe koje su upale u veliki širk ili
odbijaju ’ibadet Allahu nisu muslimani zbog toga što su srušili tevhid Allaha
’ibadetom drugog ili ohološću pred ’ibadetom Allahu, a kada sazna da ih je Allah
nazvao mušricima i mustekbirima dužan je slijediti i upotrebljavati vjerska imena,
a o onima nad kojim se nije uspostavio argument, ako zastupa mišljenje većine
ehlus‐sunneta, ne smije reći da će biti u vatri, i da su njihova krv, imetak, čast,
porod i slično dozvoljeni, bez obzira na to što su upali u uzrok koji za sobom
povlači dozvoljenost spomenutih stvari a to je kufr, jer postoji vjerska prepreka za
spuštanje i ostvarenje ovih propisa a to je „neuspostavljenost argumenta“ koja je
rezultirala neznanjem.
Oni koji vjeruju da se nad svakim narodom uspostavio argument će svakako
obavezno pozvati bilo koji narod u islam prije borbe protiv njih, jer iako se nad
njima uspostavio poslanički argument o tevhidu Allaha u ’ibadetu, nije se nad
njima uspostavio argument o Allahovom Poslaniku Muhammedu, ., i ovdje se
govori o ljudima do kojih nije došla da’va posebnog islama i nad kojima se nije
uspostavio argument postojanjem mogućnosti saznanja posebnog islama tj.
islama Muhammeda, ., koji se od islama prijašnjih vjerovjesnika razlikuje samo
u nekim propisima, ali ne u temelju i temeljima.
Taj temelj i temelji su opšti islam s kojim je Allah poslao sve Svoje
vjerovjesnike i poslanike od Adema do Muhammeda, .. Razdvajanje imena i
propisa i vjerovanje u razdvojivost propisa koji se vežu za ime nije samo menhedž
Ibn Tejmijje, rahimehullah, već svih učenjaka ehlus‐sunneta koji vjeruju da postoji
kategorija „ehlul‐fetre“.
Moja namjera je da u ovom djelu knjige predočimo menhedž Ibn Tejmijje u
ovoj mes’eli, kojeg kao što sam rekao zastupa većina učenjaka ehlus‐sunneta, jer
konstatacija ove mes’ele će nam, pored velikog broja koristi koje sa sobom nosi,
otvoriti vrata shvatanja „negacije tekfira“ u govoru Ibn Tejmijje i mnogih
učenjaka koji pojmom „tekfir“ najčešće misle na ime kufra i propise koji dolaze
EBU MUHAMMED 687
nakon uspostave argumenta, iz čega su mnogi džahili razumijeli islam osoba koje
šejhul‐islam nije „protekfirio“, a radi se o onima koji ’ibadete drugom mimo Allaha
ili se nisu odrekli taguta, mušrika i mustekbira, odnosno nisu ostvarili kufr u
taguta.
Ovu mes’elu ne poznaje većina ljudi danas, a njeno neshvatanje je razlog
najvećih nevolja i najopasnijih greški u vjeri, da Allah sačuva! Njeno neshvatanje
najčešće rezultira potvrđivanjem suštine i imena islama mušricima, tagutima i
mustekbirima, a danas, nakon što smo prvu skoro prebrodili, nam je ostalo da
pobijemo šubhe onih koji zbog vjerovanja da odricanje od mušrika i taguta, čija
osnova je njihov tekfir, ne ulazi u aslud‐din ili nije uvjet ispravnosti aslud‐dina,
potvrđuju suštinu i ime islama onima koji nisu ostvarili odricanje od mušrika,
taguta i mustekbira.
Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah:
ﻓﺼﻞ
.وﻗﺪ ﻓﺮق اﷲ ﺑﲔ ﻣﺎ ﻗﺒﻞ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ وﻣﺎ ﺑﻌﺪﻫﺎ ﰲ أﲰﺎء وأﺣﻜﺎم وﲨﻊ ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ ﰲ أﲰﺎء وأﺣﻜﺎم
„Odjeljak:
Allah je u nekim imenima i propisima napravio razliku (razdvojio) između onoga
što je prije poslanice i onoga što je nakon nje, a u nekim imenima i propisima ih
sastavio.“
Pa nastavlja:
„...i u tome je dokaz protiv dvije skupine: protiv onih koji kažu da u djelima nema
ružno i lijepo i onih koji kažu da oni zaslužuju kaznu; protiv oba mišljenja.
Što se tiče prvog, pa On ih je nazvao zulumćarima, prelazačima granice (tagin) i
sijačima nereda (mufsidin), zbog Njegovih riječi: Idi do faraona, on je uistinu
prešao granicu. En‐Na’zi’at 17
I Njegovih riječi: I kad’ je tvoj Gospodar pozvao Musa’a: „Idi do naroda
zulumćarskog; naroda faraona, ne bi li se pobojali. Eš‐Šu’ara 10‐11
I Njegovih riječi: Faraon se na zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio
izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista,
je bio od sijača nereda. El‐Qasas 4
Pa je obavijestio da je on „zulumćar“ i „prelazivač granice“ (tagin) i „sijač nereda“;
i on i njegov narod. Ovo su imena kojima se kude djela, a predmet kuđenja bivaju
688 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
samo loša i ružna djela, što ukazuje na to da djela bivaju ružnim i pokuđenim prije
dolaska poslanika njima, a ne zaslužuju kaznu osim nakon dolaska poslanika
njima, zbog riječi Uzvišenog: Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika. El‐
Isra’ 15
Isto tako nas je obavijestio da je Hud rekao svom narodu: ’Ibadetite Allahu! Vi
nemate drugog Boga mimo Njega! Vi niste ništa drugo do lažljivci! Hud 5
ﻗﺒﻞ ﺛﺒﺖ اﳌﺸﺮك ﻓﺎﺳﻢ آﺧﺮ إﳍﺎ اﷲ ﻣﻊ ﺟﻌﻠﻮا ﻟﻜﻮ ﻢ ﳜﺎﻟﻔﻮﻧﻪ؛ ﲝﻜﻢ ﳛﻜﻢ أن ﻗﺒﻞ ﻣﻔﱰﻳﻦ ﻓﺠﻌﻠﻬﻢ
ﻫﺬﻩ أن وﻳﺜﺒﺖ اﻟﺮﺳﻮل ﻗﺒﻞ أﻧﺪادا ﻟﻪ وﳚﻌﻞ أﺧﺮى آﳍﺔ ﻣﻌﻪ وﳚﻌﻞ ﺑﻪ وﻳﻌﺪل ﺑﺮﺑﻪ ﻳﺸﺮك ﻓﺈﻧﻪ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ؛
اﻟﺘﻌﺬﻳﺐ وأﻣﺎ اﻟﺮﺳﻮل ﳎﻲء ﻗﺒﻞ وﺟﺎﻫﻼ ﺟﺎﻫﻠﻴﺔ : ﻳﻘﺎل
واﳉﺎﻫﻠﻴﺔ اﳉﻬﻞ اﺳﻢ وﻛﺬﻟﻚ ﻋﻠﻴﻬﺎ ﻣﻘﺪم اﻷﲰﺎء
...ﻓﻼ
Pa ih je učinio lažljivcima prije nego što je presudio nekim propisom kojem bi se
suprotstavili, jer su mimo Allaha bili učinili drugog boga. Dakle, ime mušrik je
potvrđeno prije poslanice, jer on pridružuje svom Gospodaru, izjednačava s Njime i
uz Njega čini druge bogove, i čini Mu „slične“ (endade) prije poslanika.
Takođe je potvrđeno da ova imena prethode njoj. Isto tako i ime džehl i džahilijet.
Kaže se: džahilijet i džahil prije dolaska poslanika, a što se tiče kazne, ona ne...“1065
Ibn Tejmijje je u ovom citatu spomenuo da postoje imena koja su potvrđena
prije uspostave argumenta, tj. poslanice, a među njima su pojmovi mušrik i tagut,
spomenuvši particip aktivni „ta’gin“ koji je u srodstvu s pojmom tagut, i ta imena
je nazvao „imenima kojima se kude djela“ (esma’u dhemmil‐ef’āl).
Njime je između ostalog odgovorio onim muslimanskim sektama, poput
eš’arija i maturidija, koje vjeruju da djela ne postaju ružnim osim nakon dolaska
poslaničke zabrane. Isto tako je objasnio da potvrđenost imena širka i mušrika i
ružnoće širka prije uspostave poslaničkog argumenta za sobom neminovno ne
povlači kažnjavanje, ukazavši time na razdvojenost imena mušrik od ostvarenja
kažnjavanja, svejedno da li se radi o dunjalučkom ili ahiretskom kažnjavanju.
Mu’tezile s druge strane vjeruju ne samo da djela bivaju ružnim prije dolaska
poslanice već da čovjek zaslužuje kaznu suprotstavljanjem razumu i fitri, prije
suprotstavljanja poslaničkom argumentu, što je bez sumnje pogrešno i suprotno
dokazima Knjige i Sunneta.
1065
Medžmu’ul‐fetava 20/38
EBU MUHAMMED 689
Ehlus‐sunneh vjeruju da ta djela bivaju ružnim prije dolaska poslaničke
zabrane i da ih je Uzvišeni zbog toga zabranio, i da njihova ružnoća postaje većom
dolaskom poslaničke zabrane, ali da čovjek ne zaslužuje kaznu osim
suprotstavljanjem poslaničkom argumentu, iako je prije toga mušrik ostvarenjem
širka u kojeg je upao, jer pridružuje svom Gospodaru, izjednačuje druge s Njime i
čini druge bogove. Napominjem da eš’arije i maturidije takođe vjeruju da je onaj
koji je upao u širk mušrik!
Dakle, grozota i ružnoća širka se može dokučiti razumom i fitrom i one su
jasan dokaz njegove ispravnosti, a Allah je zabranio širk zbog štete koju nosi u sebi
na ovom i na onom svijetu, i onaj koji ga uradi je mušrik, ali mnogi propisi koje
može obuhvatiti pojam „kažnjavanje“ se na njega ne spuštaju osim nakon
uspostave argumenta.
Ovdje moram upozoriti na jednu novotariju koja se može naći u knjigama
nekih ljudi koji danas pišu o tevhidu a tiče se konstatacije da potvrđenost imena
širka prije uspostave argumenta nema nikakve veze s time što ga razum i fitra
smatraju neispravnim i ružnim, već zbog toga što je Allah presudio da je dotična
suština širk i da ona stoji nasuprot osnove islama, i da je onaj koji u nju upadne
mušrik, bez obzira na njegovo znanje i namjeru.
On, Uzvišeni, nas je stvorio na islamu, prirodnoj vjeri i zdravoj fitri, ali granice
Njegove vjere se ne uzimaju iz „razuma i fitre“ već iz šerijata. Ovim želim suzbiti
fitnu neznalica koji su počeli da određuju granicu aslud‐dina svojim razumom i
fitrom, koji „gledaju“ u svoju fitru i razum i na osnovu njih određuju šta ulazi u
aslud‐din a šta ne.
Ova greška se može naći među ljudima koji se pripisuju našem menhedžu a i
kod Bilibanija i njihovih sljedbenika, a to je novotarija koja se mora sasijeći u
korijenu, jer u sebi sadrži propisivanje vjere mimo Allaha, mimo toga što
argumentiranje mes’ele ostvarenja širka i potvrđenosti imena mušrik prije
poslaničkog argumenta nema veze sa ružnoćom širka i time što ga razum i fitra
smatraju ružnim i neispravnim, jer nije ostavljanje svega čiju ružnoću čovjek može
dokučiti svojim razumom i fitrom sastavni dio aslud‐dina ili uvjet njegove
ispravnosti, kao kada bi čovjek dokučio ružnoću i zabranu bluda, pijenja vina,
kockanja, miješanja muškaraca i žena i slično.
Kada ’Ali El‐Hudajr kaže da je aslud‐din ono što se dokučuje fitrom, on time
želi suštinu koju je ograničio šerijat, a ne ono što su shvatili novotarci među
muslimanima i nevjernicima, pa jedni upadaju u ekstremizam a drugi na osnovu
690 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
svoje „fitre“ iz aslud‐dina izbacuju ono što im se ne sviđa. Nema sumnja da je ova
novotarija jedan od džepova mu’tezilijskog obožavanja razuma.
U knjigama Alu Ferradža se često može naći da mes’elu dokučivanja
neispravnosti širka razumom i fitrom povezuje sa ostvarenjem imena širka i
mušrika kao i druge greške koje ukazuju na njegovu nekompetetnost u određenim
poglavljima. Nasuprot širku stoji tevhid u pogledu kojeg može biti rečeno sve što
je kazano u vezi širka, tj. da ga je Allah propisao zbog njegove ispravnosti i ljepote
i koristi na oba svijeta, i da čovjek može biti muslimanom, na prvoj fitri, na kojoj
je Allah stvorio ljude, iako do njega nije došla poslanica, i da će Allahovom
dobrotom, ako umre na prvoj fitri, biti uveden u Džennet.
Rekao je Ibn Hazm, rahimehullah:
اﻹﳝﺎن ﺻﺤﻴﺢ اﻷوﱃ اﻟﻔﻄﺮة ﻋﻠﻰ ﻣﺆﻣﻦ ﻓﻬﻮ ,ﻣﻮﺣﺪا ﻛﺎن ﻓﺈن ,وﺳﻠﻢ ﻋﻠﻴﻪ اﷲ ﺻﻠﻰ ذﻛﺮﻩ ﺗﺒﻠﻐﻪ ﱂ ﻣﻦ أﻣﺎ
ﻟﻪ ﻳﻮﻗﺪ ﺑﺄﻧﻪ اﻟﻨﺺ ﺟﺎء اﻟﺬﻳﻦ ﻣﻦ ﻓﻬﻮ ﻣﻮﺣﺪ ﻏﲑ ﻛﺎن وإن ,اﳉﻨﺔ أﻫﻞ ﻣﻦ وﻫﻮ ,اﻵﺧﺮة ﰲ ﻋﻠﻴﻪ ﻋﺬاب ﻻ
.ﻫﻠﻚ أﰉ وﻣﻦ ,ﳒﺎ دﺧﻠﻬﺎ ﻓﻤﻦ ,ﻓﻴﻬﺎ ﺑﺎﻟﺪﺧﻮل ﻓﻴﺆﻣﺮون ,اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ ﻳﻮم ﻧﺎر
„Ako je onaj do kojeg nije došao njegov spomen (Muhammeda) ., bio muvehhid,
računa se mu'minom, na urođenoj (prvoj) „fitri“, ispravnog imana. Neće biti
kažnjen na ahiretu i od stanovnika Dženneta je. Ako nije bio muvehhid, onda je od
onih koji su spomenuti u tekstu u kojem se govori da će za njih biti zapaljena vatra
na Kijametskom danu, u koju će im biti naređeno da uđu. Pa ko uđe spasio se a ko
odbije nastradao je.“1066
Rekoh, u riječima Ibn Hazma je potvrda da čovjek može ostati na prvoj fitri
na kojoj ga je Allah stvorio, i zbog nje biti uveden u Džennet, što je dokaz da
čovjek može dokučiti aslu dinil islama na osnovu fitre i razuma, i dokazi za ovaj
temelj su opšte poznati.
Nastavimo sa citatima šejhul‐islama u vezi naše mes’ele!
Šejhul‐islam je takođe rekao:
ﻓﻼ ﳚﺐ إذا أﺛﺒﺖ أو ﻧﻔﻰ ﰲ، أن اﻻﺳﻢ اﻟﻮاﺣﺪ ﻳﻨﻔﻰ وﻳﺜﺒﺖ ﲝﺴﺐ اﻷﺣﻜﺎم اﳌﺘﻌﻠﻘﺔ ﺑﻪ:وﲨﺎع اﻷﻣﺮ
. وﻫﺬا ﰲ ﻛﻼم اﻟﻌﺮب وﺳﺎﺋﺮ اﻷﻣﻢ؛ ﻷن اﳌﻌﲎ ﻣﻔﻬﻮم،ﺣﻜﻢ أن ﻳﻜﻮن ﻛﺬﻟﻚ ﰲ ﺳﺎﺋﺮ اﻷﺣﻜﺎم
„Osnova stvari je da se jedno te isto ime negira i potvrđuje ovisno od propisa koji
se vežu za njega, tako da nije obavezno da kada se potvrdi ili negira u nekom
1066
El‐Ihkam 5/110 (Šamilah)
EBU MUHAMMED 691
propisu bude isto u ostalim propisima. I ovo postoji u jeziku arapa i drugih naroda,
jer je značenje razumljivo.“
Nastavlja:
„Primjer za to su munafici koji su na nekim mjestima učinjeni od vjernika a na
drugom mjestu se kaže „...oni nisu od njih...“. Rekao je Uzvišeni Allah:
Allah dobro zna one među vama koji su druge zadržavali i prijateljima svojim
govorili: "Priključite se nama!" ‐ a samo su neki u boj išli; ne želeći da vam
pomognu. A kad zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući svojim
očima kao pred smrt onesviješćeni; čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim
jezicima, škrti da učine bilo kakvo dobro. Oni nisu vjerovali, i zato će Allah djela
njihova poništiti; a to je Allahu lahko. El‐Ahzab 18‐19
Tada su ti munafici, koji su strahovali od neprijatelja, koji su odustali od džihada,
koji su druge odvraćali, i koji su kudili mu’mine, učinjeni od njih. U drugom ajetu je
rekao: Oni se zaklinju Allahom da su doista vaši, a oni nisu vaši, nego su narod
kukavički. Kada bi našli kakvo skrovište ili kakve pećine ili kakvu jamu, oni bi
tamo trkom pohrlili. Et‐Tevba 56‐57
Grijeh ovih je manji, jer oni nisu kudili vjernike, niti su odvraćali niti psovali oštrim
jezicima, već su se zaklinjali Allahom da su svojim srcima u nutrini vjernici, a
mu’mini su znali da su oni od njih u vanjštini, pa ih je Allah utjerao u laž i rekao: a
oni nisu vaši. A tamo je rekao: Allah dobro zna one među vama koji su druge
zadržavali.
Govor se tiče onoga koji je u vanjštini musliman a nije mu’min, u značenju „među
vama ima onih koji imaju ovu osobinu, a nije mu’min već je Allah uništio njegovo
djelo. On je od vas u vanjštini a ne u suštini“.
Zbog toga, kada je od Vjerovjesnika, ., tražena dozvola za likvidaciju nekih
munafika, rekao je: „Da ljudi ne bi pričali da Muhammed ubija svoje prijatelje“.
Jer su oni od njegovih prijatelja (ashaba) u vanjštini kod onih koji ne znaju suštinu
stvari, a među njegovim ashabima koji su zaista bili njegovi prijatelji (ashabi) nije
bilo nifaka, poput onih koji su ljude podučili njegovom sunnetu, i dostavili ga
njima, i borili se protiv murtedda nakon njegove smrti, koji su mu dali prisjegu
ispod drveta, učesnici Bedra i drugih...
Isto tako je i sa porijeklima, poput bitka čovjeka ocem drugom ili njegovim bratom
u nekim propisima mimo drugih, jer potvrđeno je u Sahihejnu da je Vjerovjesnik,
., rekao nakon što su se pred njim sporili Sa’d b. Veqqas i ’Abd b. Zem’ah ibnil‐
692 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Esved u pogledu sina robinje od Zem’ah, a ’Utbe b. Ebi Veqqas bijaše učinio blud
sa njom u džahilijetu pa je rodila dijete od njega; pa je ’Utbe rekao svom bratu
Sa’du: „Kada dođeš u Mekku vidi djete od robinje od Zem’ah, jer on je moj sin. Pa
su se u vezi njega sporili on i ’Abd ibn Zem’ah pred Vjerovjesnikom, ., pa je Sa’d
rekao: „Allahov poslaniče! To je sin mog brata ’Utbeh. To mi je povjerio moj brat
’Utbe rekavši kada dođeš u Mekku pogledaj sina od Zem’ine robinje, jer je on moj
sin! Zar ne vidiš Allahov Poslaniče njegovu sličnost sa ’Utbetom?“
Pa je rekao ’Abd: „Allahov Poslaniče! Moj je brat i sin robinje moga oca. Rođen je
u „postelji“ moga oca.“ Pa je Vjerovjesnik, ., vidio jasnu sličnost sa ’Utbetom, te
je rekao: „Tebi pripada o ’Abd ibn Zem’ah. Dijete se „pripisuje postelji“ a kurvaru
„kamen“. I „uzmi zastor pred njim“ o Sevda!“, zbog jasne sličnosti sa ’Utbetom
koju je vidio na njemu.
Vjerovjesnik, ., ga je pripisao sinu Zem’ah jer se rodio na njegovoj postelji, i
učinio ga bratom njegovog djeteta, rekavši: „Tebi pripada o ’Abde sine Zem’ah!“,
a Sevda je postala njegova sestra koju naslijeđuje i koja ga naslijeđuje, jer je on sin
njenog oca Zem’ah, i rođen je na njegovoj postelji.
Pored toga joj je Vjerovjesnik, ., naredio da se pokrije (uzme zastor) pred njim
zbog jasne sličnosti sa ’Utbetom koju je vidio, jer u pogledu njega je bilo dva
oprečna dokaza: postelja i sličnost. Jače je da se porijeklo u vanjštini pripisuje
vlasniku postelje, te zbog toga što je to vidljiva i dozvoljena stvar, a razvrat je
tajna i nepoznata stvar, koja se mora sakriti a ne objavljivati, kao što je rekao: „A
kurvaru kamen“...
Obzirom da je pokrivanje (uzimanje zastora) pred njim bilo moguće bez ikakve
štete, njoj je naredio da se pokrije, zbog pojave onoga što ukazuje da joj nije brat
u suštini.
وﻛﺬﻟﻚ ،اﶈﺮﻣﻴﺔ ﰲ ﺑﺄخ وﻟﻴﺲ اﳌﲑاث ﰲ أخ ﻓﻬﻮ ،ﺣﻜﻢ ﰲ وﻳﺜﺒﺖ ﺣﻜﻢ ﰲ ﻳﻨﻔﻰ اﻟﻮاﺣﺪ اﻻﺳﻢ أن ﻓﺘﺒﲔ
ﰲ وﻟﺪ وﻫﻮ ،وﳓﻮﻩ اﳌﲑاث ﰲ ﺑﻮﻟﺪ ﻟﻴﺲ ،ﺷﺬ ﻣﻦ إﻻ اﳉﻤﻴﻊ ﻋﻨﺪ اﳌﻼﻋﻨﺔ واﺑﻦ ،اﻟﻌﻠﻤﺎء ﺑﻌﺾ ﻋﻨﺪ اﻟﺰﻧﺎ وﻟﺪ
. واﶈﺮﻣﻴﺔ اﻟﻨﻜﺎح ﲢﺮﱘ
Postalo je jasno da jedno te isto ime biva negirano u nekom propisu a potvrđeno u
drugom. Otuda, on je brat u mirazu (nasljedstvu) a nije brat u mahremluku. Isto
tako je i sa dijetetom zinaluka kod nekih učenjaka, i sa sinom mula’ine1067 kod svih
1067
Udata žena koja je bez svjedočenja četiri svjedoka optužena da je uradila blud kada joj je propisano da sa
svojim mužem radi proces „mula’aneh“ u kojem ona nakon muža priziva na sebe Allahovu srdžbu ako je njen
muž, koji je optužio, istinu rekao.
EBU MUHAMMED 693
osim kod onih koji su zastranili; nije dijete u nasljedstvu i sličnom njemu, a dijete je
u zabrani ženjenja i mahremijetu.“1068
Rekoh, kao što neko biva bratom u naslijeđivanju a ne u mahremijetu, ili
dijetetom u mahremijetu i zabrani ženjenja ali ne u naslijedstvu, isto tako i mušrik
neznalica, koji je uložio maksimalan trud u traženju istine, i nije uspio od sebe
odagnati neznanje, ne biva kafirom u propisu borbe, ubijanja, ohalaljivanja imetka
i časti, i ahiretskoj kazni, ali je kafir u drugim propisima, pa se neće davati sadaka
u njegovo ime, neće mu se klanjati dženaza, neće se moliti za njega, itd., i neće se
prema njemu postupati kao prema muslimanu ni u jednom propisu a kamoli da
bude nazvan muslimanom i potvrdi mu se suština islama. U ovom slučaju vidimo
da mu je ime kufra pripisano u nekim propisima a negirano u drugim!
Šejhul‐islam je takođe rekao:
، ﺎ إﳝﺎن وﻋﺪم ،ﻋﻨﻬﺎ ﻏﻔﻠﺔ ﰲ ﻓﻬﻮ ﻳﺘﺼﻮرﻫﺎ ﱂ ﻓﺈن ،أوﻻ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﻳﺘﺼﻮر أن ﻣﻦ ﲣﻠﻮ ﻻ اﻟﻜﺎﻓﺮ ﺣﺎل ﻓﺈن
: وﻗﺎل
،[ 28: اﻟﻜﻬﻒ ﻓُـ ُﺮﻃًﺎ ُأ َْﻣ ُﺮﻩ َوَﻛﺎ َن ُ َﻫ َﻮاﻩ َواﺗﱠـﺒَ َﻊ ِذ ْﻛ ِﺮﻧَﺎ َﻋﻦ ُﻗَـﻠْﺒَﻪ أَ ْﻏ َﻔﻠْﻨَﺎ َﻣ ْﻦ ﺗُ ِﻄ ْﻊ } َوَﻻ : ﻗﺎل
] { ﻛﻤﺎ
ِِ ِ ِ ِ ِ َﻓَﺄَ ْﻏﺮﻗـْﻨ ِﻣ ْﻨـﻬﻢ }ﻓَﺎﻧﺘَـ َﻘﻤﻨَﺎ
ﻟﻜﻦ ،[ 136 : اﻷﻋﺮاف ] { ﻴﻦ َ ﻏَﺎﻓﻠ َﻋ ْﻨـ َﻬﺎ ْ َوَﻛﺎﻧُﻮا ﺑﺂﻳَﺎﺗﻨَﺎ ْ َﻛ ﱠﺬﺑُﻮا ﺑﺄَﻧﱠـ ُﻬ ْﻢ اﻟْﻴَ ﱢﻢ ﻓﻲ ﺎﻫ ْﻢ ُ َ ُْ ْ
ﻓﻠﻬﺬا . اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ
ﺑﻠﻮغ ﺑﻌﺪ إﻻ ﻳﻜﻮن ﻻ ﻋﻠﻴﻪ اﳌﻌﺬب واﻟﻜﻔﺮ ،اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﺗﺒﻠﻐﻪ ﱂ ﳌﻦ إﻻ ﺗﻜﻮن ﻻ اﶈﻀﺔ اﻟﻐﻔﻠﺔ
}ﻓَِﺈ ﱠﻣﺎ : ﺗﻌﺎﱃ ﻗﺎل ﻛﻤﺎ ،ﻋﻨﻪ ﻣﻌﺮض ﻓﻬﻮ واﻧﺼﺮف اﻟﺮﺳﻮل ﺑﻪ ﺟﺎء ﻣﺎ ﺗﺼﻮر وإن ﺑﺎﻟﻐﻔﻠﺔ اﻟﺘﻜﺬﻳﺐ ﻗﺮن
ﺿﻨ ًﻜﺎ َ ًﺸﺔ َ َﻣ ِﻌﻴ ُﻟَﻪ ﻓَِﺈ ﱠن ِذ ْﻛ ِﺮي َﻋﻦ ض َ أَ ْﻋ َﺮ َوَﻣ ْﻦ . ﻳَ ْﺸ َﻘﻰ َوَﻻ ﻀ ﱡﻞ ِ ﻳ ﻓَ َﻼ ُﻫ َﺪاي اﺗﱠـﺒﻊ ﻓَﻤ ِﻦ ُﻫ ًﺪى ﱢﻣﻨﱢﻲ ﻳﺄْﺗِﻴـﻨﱠ ُﻜﻢ
َ َ ََ َ ََ
{ ودا
ً ﺻ ُﺪ ِ ِ ] { أَ ْﻋ َﻤﻰ ﺎﻣﺔ ِ ِ
ُ ﻨﻚَ َﻋ ﺼﺪﱡو َن ُ َﻳ ﻴﻦَ اﻟ ُْﻤﻨَﺎﻓﻘ ﺖ َ ْ} َرأَﻳ : ﻗﺎل وﻛﻤﺎ ،[ 124 ،123: ﻃﻪ َ َاﻟْﻘﻴ ﻳَـ ْﻮَم ُﺸ ُﺮﻩ
ُ َوﻧَ ْﺤ
{ آﺑَﺎءﻧَﺎ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ أَﻟْ َﻔ ْﻴـﻨَﺎ َﻣﺎ ﻧَـﺘﱠﺒِ ُﻊ ﺑَ ْﻞ ْﻗَﺎﻟُﻮا ُاﻟﻠّﻪ َﻧﺰ َل َ أ َﻣﺎ اﺗﱠﺒِﻌُﻮا ﻟ َُﻬ ُﻢ ﻴﻞ
ِ ِ
َ ﻗ } َوإ َذا : ﻗﺎل وﻛﻤﺎ،[ 61 : ]اﻟﻨﺴﺎء
: اﻟﺒﻘﺮة
[ 170 ]
„Stanje kafira ne izlazi iz mogućnosti da on ima predodžbu o poslanici ili ne. Pa
ako nema predodžbu o njoj, on je u nemaru (gafletu/nehaju) prema njoj i
nepostojanju imana u nju, kao što je rekao: ...i ne slušaj onoga čije smo srce
nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko
od razboritosti. El‐Kehf 28
Rekao je: Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša
poricali i prema njima nehajni/nemarni bili. El‐A’raf 136
Medžmu’ul‐fetava 7/418‐419
1068
694 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ali potpuni nemar ne biva osim u slučaju onoga do kojeg nije došla poslanica, a
kufr koji za sobom povlači kaznu ne biva osim nakon dolaska poslanice. Zbog
toga je sastavio poricanje i nehaj. Ako ima predodžbu o onome čime je došao
Poslanik, i okrene se, takav je onaj koji ga izbjegava (mu’rid). Kao što je rekao
Uzvišeni: Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju
neće zalutati i neće nesretan biti. Onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će
teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. Ta Ha 123‐124
I kao što je rekao: ...vidiš munafike kako se od tebe okreću. En‐Nisa’ 61
I kao što je rekao: I kada im se kaže: „Slijedite ono što je Allah objavio!“, kažu:
„Nećemo, već slijedimo ono na čemu smo našli naše očeve.“ El‐Baqara 170„
Ibn Tejmijje nastavlja:
„Ako uz to nema udjela; ne vjeruje niti poriče, niti voli niti mrzi, on sumnja u njega,
kao što nas je o tome obavijestio govoreći o stanju mnogih nevjernika; munafika i
drugih, kao što je rekao: Od tebe dozvolu (da ne idu u borbu) traže samo oni koji
ne vjeruju u Allaha i Posljednji Dan, i čija srca sumnjaju, pa u svojoj sumnji
oklijevaju. Et‐Tevba 45
I kao što je rekao Musa: Zar do vas nije doprla vijest o onima prije vas, o narodu
Nuhovu, i o ’Adu, i o Semudu, i o onima poslije njih? ‐ Samo ih Allah zna! ‐
Poslanici njihovi su im dokaze donosili, ali oni su ruke svoje na usta stavljali i
govorili: "Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u
ono u što nas pozivate!” ﴾9﴿ Poslanici njihovi su govorili: "Zar se može sumnjati
u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje. On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše
oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio." Oni su odgovorili: "Vi ste ljudi
kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su preci naši ’ibadetili ‐ pa,
donesite nam čudo vidljivo!” ﴾10﴿ "Mi jesmo ljudi kao i vi" ‐ govorili su im
poslanici njihovi ‐ "ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima
On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje ‐ a vjernici neka se
samo u Allaha uzdaju. ﴾11﴿ Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On
putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke na koje
nas budete stavljali ‐ a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!"﴾12﴿
Ibrahim 9‐12
Obavijestio je, subhanehu, prvo o raspravi nevjernika sa poslanicima o rububijjetu
jer su oni u sumnji u Allaha, Onoga Koji ih poziva Sebi, i drugo o vjerovjesništvu
njihovim riječima: Vi niste išta drugo do ljudi poput nas. Ibrahim 10. I ovo lično je
studija koja se tiče nevjernika filozofa.
EBU MUHAMMED 695
ﻓﻜﻞ ﻣﻜﺬب ﻟﻤﺎ ﺟﺎءت ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻞ, واﻟﺘﻜﺬﻳﺐ أﺧﺺ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺮ،وإن ﻛﺎن ﻣﻜﺬﺑﺎً ﻟﻪ ﻓﻬﻮ اﻟﺘﻜﺬﻳﺐ
إن ﻛﺎن ﻧﺎﻇﺮاً ﻓﻴﻪ أو ﻣﻌﺮﺿﺎً ﻋﻨﻪ ﺑﻌﺪ أن ﱂ ﻳﻜﻦ، ﺑﻞ ﻗﺪ ﻳﻜﻮن ﻣﺮﺗﺎﺑﺎ،ً وﻟﻴﺲ ﻛﻞ ﻛﺎﻓﺮ ﻣﻜﺬﺑﺎ.ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ
.إﻟﻴﻪ ﻟﻜﻦ ﻋﻘﻮﺑﺔ ﻫﺬا ﻣﻮﻗﻮﻓﺔ ﻋﻠﻰ ﺗﺒﻠﻴﻎ اﳌﺮﺳﻞ، وﻗﺪ ﻳﻜﻮن ﻏﺎﻓﻼ ﻋﻨﻪ ﱂ ﻳﺘﺼﻮرﻩ ﲝﺎل،ﻧﺎﻇﺮا ﻓﻴﻪ
Ako tjera u laž (poriče) onda je to tekzib, a tjeranje u laž je užeg značenja od kufra,
jer svaki utjerivač u laž onoga čime su došli poslanici je kafir, a nije svaki kafir
utjerivač u laž (poricatelj), već može biti onim koji sumnja, ako ga je razmatrao, ili
onim koji se okreće od njega/izbjegava ga (mu’rid) nakon što ga nije razmatrao. A
može biti i u nehaju prema njemu, nemajući nikakve predodžbe o njemu, ali kazna
ovakog ovisi od dostavljanja onoga koji mu je poslat.“1069
Šejh konstatuje da kufr biva poricanjem, sumnjom, izbjegavanjem, potpunim
nemarom i neznanjem, ali da je kažnjavanje pojedinca uvjetovano uspostavom
argumenta nad njime, i u ovom citatu je šejhul‐islam sa aspekta uspostave
argumenta potvrdio postojanje dvije vrste kufra; vrsta koja biva prije uspostave
argumenta i vrsta nakon njega, a posljednja za sobom povlači kaznu i vezivanje
svih propisa kufra za suštinu nevjerstva. Njegov govor u pogledu tekfira onoga koji
se nalazi u potpunom nehaju i nepoznavanju poslanice i tevhida je jasan, jer ga je
nazvao kafirom rekavši:
„Stanje kafira ne izlazi iz mogućnosti da ima predodžbu o poslanici ili ne, pa ako
nema predodžbu o njoj, on je u nemaru (gafletu/nehaju) prema njoj i
nepostojanju imana u nju, kao što je rekao: ...i ne slušaj onoga čije smo srce
nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko
od razboritosti. El‐Kehf 28. Rekao je: Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo,
jer su znamenja Naša poricali i prema njima nehajni/nemarni bili.
Ali potpuni nemar ne biva osim u slučaju onoga do kojeg nije došla poslanica, a
kufr koji za sobom povlači kaznu ne biva osim nakon dolaska poslanice.“
Nemar (gaflet) prema poslanici se, kao i neznanje, isto tako dijeli na dvije
vrste: potpuni nemar koji biva u slučaju onoga do kojeg nije došla poslanica i ne
povlači za sobom kaznu osim nakon uspostave argumenta, i nemar uz mogućnost
dolaska do istine, koji ulazi u kufr ’irada, pa za sobom povlači kaznu. Dokaz je u
tome da je obojcu nazvao kafirima a kažnjavanje onoga koji je u potpunom
nemaru uvjetovao uspostavom argumenta.
Šejhul‐islam je takođe rekao:
Medžmu'ul‐fetava 2/78‐79
1069
696 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Mnogi među njima vjeruju da u tome ima ono što nije moguće saznati putem
razuma, poput proživljenja, ljepote tevhida, pravde i iskrenosti, ružnoće širka,
nepravde i laži. Kur’an objašnjava razumske dokaze koji na to ukazuju i kudi one
koji ne argumentiraju njima, i objašnjava da se proživljenje zna putem razuma, i
ljepota ’ibadeta Njemu, jedino, i ljepota zahvalnosti Njemu, i ružnoća širka i
nezahvalnosti na Njegovim blagodatima, što sam opširno objašnjavao na više
mjesta.
Mnogi ljudi imaju ovo u svojoj fitri, a kada pišu o temeljima dina, po metodi
negatora džebrija sljedbenika Džehma, poriču smatranje nečeg lijepim i ružnim od
strane razuma. Ovo je prisutno u većini onoga što govore lažljivci (mubtilun).
Svojom fitrom govore ono što negira ono što zagovaraju u svojim novotarskim
uvjerenjima.1070
Ebu ’Abdullah – ibnul‐džeddil‐’ala – prenosi da je čuo Ebul‐Feredža ibnul‐Dževzija
kako na svom medžlisu pjevuši dva poznata stiha:
„Zamisli da nam nije došla vijest o proživljenju
I da oganj vatre nije potpaljen
Zar nije zaslužena obaveza
Stid robova od Davača blagodati!?“
U ovom je jasno izrekao da je zaslužena obaveza da se stvorenja stide od
Stvoritelja, Koji daje blagodati, i ova izreka je jasna u pogledu toga da je zahvala
Njemu zaslužena obaveza,1071 iako ne postoji prijetnja niti poslanica, koja
obaviještava o nagradi i kazni.
On objašnjava postojanje obaveznosti i zasluge čak i onda kada bi se pretpostavilo
da nema kazne, i u pogledu ovoga postoji spor kojeg smo spomenuli na drugom
mjestu, a objasnili smo da je ovo ispravno i da je rezultat činjenja zabranjenog da
čovjekov stepen spadne i da izgubi mnoge blagodati koje je imao, iako ne biva
kažnjem štetom.
Objašnjava da se obaveznost i zasluga neminovno poznaje, pa ostavljač
obaveznog i počinitelj ružnog, iako ne biva kažnjen bolovima poput vatre, biva
lišen blagodati i njenih uzroka, u čemu je kazna za njega. To je kazna onome koji
1070
Ili „kažu da u njihovoj fitri postoji ono što negira ono što zagovaraju od novotarskih ubjeđenja.“.
1071
Sa obavezom se ovdje misli na razumsko‐fitretsku obavezu, a ne na šerijatsku koja ne biva osim dolaskom
vjerskog teksta.
EBU MUHAMMED 697
se ne zahvaljuje na blagodatima, već je nezhavalan; da bude lišen njih. Otuda,
šukr čuva blagodati i za sobom povlači dodatak.
واﳉﻬﻞ ﺎ ﻗﺒﻞ ﻧﺰوﳍﺎ ﻟﻴﺲ،ً وﻛﺎن اﻟﻌﻤﻞ ﺑﺎﻟﻔﺮاﺋﺾ إﳝﺎﻧﺎ،ً واﳉﻬﻞ ﺑﻪ ﻛﻔﺮا،ً وﳌﺎ ﻛﺎن اﻟﻌﻠﻢ ﺑﺎﻟﻠّﻪ إﳝﺎﻧﺎ:ﻗﺎﻟﻮا
ﺑﻜﻔﺮ؛ ﻷن أﺻﺤﺎب رﺳﻮل اﻟﻠّﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻗﺪ أﻗﺮوا ﺑﺎﻟﻠّﻪ أول ﻣﺎ ﺑﻌﺚ اﻟﻠّﻪ رﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ
ﰒ أﻧﺰل،ً ﻓﻠﻢ ﻳﻜﻦ ﺟﻬﻠﻬﻢ ﺑﺬﻟﻚ ﻛﻔﺮا، وﱂ ﻳﻌﻠﻤﻮا اﻟﻔﺮاﺋﺾ اﻟﱵ اﻓﱰﺿﺖ ﻋﻠﻴﻬﻢ ﺑﻌﺪ ذﻟﻚ،وﺳﻠﻢ إﻟﻴﻬﻢ
وﻟﻮ ﱂ، وإﳕﺎ ﻳﻜﻔﺮ ﻣﻦ ﺟﺤﺪﻫﺎ ﻟﺘﻜﺬﻳﺒﻪ ﺧﱪ اﻟﻠّﻪ،ً ﻓﻜﺎن إﻗﺮارﻫﻢ ﺎ واﻟﻘﻴﺎم ﺎ إﳝﺎﻧﺎ،اﻟﻠّﻪ ﻋﻠﻴﻬﻢ اﻟﻔﺮاﺋﺾ
ﱂ ﻳﻜﻦ، ﻣﻦ ﱂ ﻳﺴﻤﻊ ﺑﺎﳋﱪ ﻣﻦ اﳌﺴﻠﻤﲔ، وﺑﻌﺪ ﳎﻲء اﳋﱪ،ً ﻣﺎ ﻛﺎن ﲜﻬﻠﻬﺎ ﻛﺎﻓﺮا، ﻳﺄت ﺧﱪ ﻣﻦ اﻟﻠّﻪ
. واﳉﻬﻞ ﺑﺎﻟﻠّﻪ ﰲ ﻛﻞ ﺣﺎل ﻛﻔﺮ ﻗﺒﻞ اﳋﱪ وﺑﻌﺪ اﳋﱪ،ًﲜﻬﻠﻬﺎ ﻛﺎﻓﺮا
„Kažu: „S obzirom na to da je znanje o Allahu iman a neznanje o Njemu kufr i da je
sprovođenje farzova iman a neznanje o njima prije njihovog objavljivanja nije kufr,
jer ashabi Allahovog Poslanika, ., su na početku Allahovog slanja Njegovog
Poslanika, ., njima, priznavali Allaha a nisu poznavali farzove, koji su im nakon
toga propisani, i njihovo nepoznavanje njih nije bilo kufrom.
1072
Medžmu'ul‐fetava 16/252‐253
698 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Zatim je Allah njima objavio farzove, pa je njihovo priznavanje i sprovođenje bilo
imanom, a kafirom bi bivao onaj koji ih zaniječe zbog tjeranja u laž Allahove
obavijesti, a da nije došla Allahova obavijest ne bi bio kafirom zbog njihovog
nepoznavanja. A nakon dolaska obavijesti oni muslimani koji nisu čuli za vijest
neće biti kafirima zbog njihovog nepoznavanja.
Međutim, neznanje o Allahu je kufr u svakom stanju; prije i poslije
obavijesti.“1073
Neznanjem o Allahu se ovdje misli na džehl o Njegovom tevhidu, a sa
priznanjem ashaba Allaha se misli na priznanje Njegovog tevhida. Otuda, neznanje
o Allahu, tj. o tevhidu Allaha je kufr u svakom stanju, prije i poslije obavijesti. To je
ono u što mi vjerujemo! Tevhid se kod nas sastoji od odricanja od širka i
predanosti samo Allahu, i odricanju od mušrika i lojalnosti prema vjernicima,
svejedno da li posljednje spada u ono što putem neminovne uzročne povezanosti
proizilazi iz ruknova, a čiji nestanak znači nestanak osnove, ili ulazi u ruknove
tevhidul‐uluhijjeh i ruknove kufra u taguta, kao što sam već objasnio.
Većina ljudi danas ili pripisuje islam mušricima i tagutima, pravdajući ih
neznanjem i te’vilom, ili ga u osnovi svoje ’aqide pripisuju onima koji ih se nisu
odrekli, s time što je prvo gore zbog toga što sama sumnja u neislam mušrika i
taguta ruši vjeru u bilo kojem mjestu ili vremenu.
Rekao je takođe, nek’ je Allahova milost nad njime:
„Čisto ispovjedanje dina (ikhlasud‐din) Allahu i pravda je neograničena obaveza u
svakom stanju i u svakom (vjero)zakonu. Otuda, obaveza je robu da ’ibadeti
Allahu čisto Mu ispovjedajući din, i da Ga moli (dovi) sa ikhlasom. To ne spada sa
njega ni u jednoj situaciji, a u Džennet neće ući osim ehlut‐tevhid a oni su
sljedbenici LA ILAHE ILLALLAH.
Ovo je Allahovo pravo nad svakim od Njegovih robova, kao što je u Dva Sahiha u
hadisu Mu’aza da mu je Vjerovjesnik, ., rekao: „O Mu’aze! Znaš li šta je
Allahovo pravo nad Njegovim stvorenjima?“ Rekoh, Allah i Njegov Poslanik bolje
znaju. Reče: „Njegovo pravo nad njima je da mu ’ibadete i da Mu ništa ne
pridružuju.“
Allahove kazne se neće spasiti osim onaj koji sa ikhlasom samo Allahu usmjerava
svoj din i svoj ’ibadet, i koji Ga moli čisto mu ispovjedajući din, a onaj koji Mu ne
1073
Medžmu'ul‐fetava 16/252‐253
EBU MUHAMMED 699
pridružuje niti Mu ’ibadeti je mu’attil1074 ’ibadeta Njemu i ’ibadeta drugom mimo
Njega, poput faraona i sličnih njemu. Takav je u gorem stanju od mušrika.
Dakle, ’ibadet Allahu, jedino, je neophodan, i to je obaveza svakom pojedincu, i ni
sa koga ne spada apsolutno. To je opšti islam mimo kojeg Allah neće prihvatiti
drugi din! Ali Allah neće nikog kazniti sve dok mu ne pošalje poslanika, i kao što
neće kazniti takvog u Džennet neće ući osim musliman mu’min, a mušrik i
mustekbir pred ’ibadetom svom Gospodaru neće u njega ući.
Onaj do koga nije došla da’va na dunjaluku će biti provjeren (kušan) na ahiretu, i u
vatru neće ući osim ko je slijedio šejtana, a onaj koji nema grijeha neće ući u vatru.
Allah nikog ne kažnjava osim nakon što mu pošalje poslanika. Tako će onaj do
koga nije došla da’va poslanika, poput djeteta i ludaka i onoga koji je umro u
„potpunoj fetri“ biti kušan na ahiretu kao što je to došlo u predajama.“1075
Dakle, mušrik neznalica koji je umro u vremenu potpune fetre kod šejhul‐
islama nije musliman već će na Sudnjem Danu prije kazne u vatri biti provjeren, a
da je bio musliman ušao bi u Džennet sa ostalim muslimanima i ne bi bio
provjeravan, jer po idžma’u muslimana muslimani nisu predmet ispita, provjere i
kušnje na Sudnjem Danu.
Propis spomenute kategorije mušrika nije poput propisa kafira niti propisa
čestitih vjernika. Oni se nazivaju mušricima i za njih se vežu neki propisi kufra na
dunjaluku i ahiretu, a neki u pogledu pojedinca stupaju na snagu tek nakon
uspostave argumenta. Njihov ispit na Sudnjem Danu će za njih značiti uspostavu
argumenta nad njima.
Kibr (oholost) i širk su suprotnosti tevhida; širk se tiče rukna negacije a kibr
rukna potvrde u šehadetu; mušrik je, srcem, riječima ili djelima, potvrdio ono što
šehadet negira, a mustekbir srušio ono što šehadet potvrđuje od ’ibadeta Allahu
sa ikhlasom.
Rekao je šejhul‐islam:
„Da, moguće je da mnogim ljudima neki tekstovi koje ne razumiju predstavljaju
problem, tako da to bude problem za njih zbog njihove nesposobnosti da shvate
njihova značenja, ali nije dozvoljeno da u Kur’anu bude nešto što se suprotstavlja
zdravom razumu i osjetilu a da u Kur’anu ne postoji pojašnjenje njegovog
značenja, jer Allah je Kur’an učinio lijekom za ono što je u prsima, i objašnjenjem
ljudima, pa nije dozvoljeno da bude suprotan tome.
1074
Od infinitiva ta’til, glagola ’attele, što znači nešto nečega lišiti.
Medžmu'ul‐fetava 14/476‐477
1075
700 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Moguće je da u nekim mjestima i vremenima tragovi poslanice budu skriveni
(manje poznati), pa da ne znaju ono čime je došao Poslanik, .; te da ili ne
poznaju riječ, ili da poznaju riječ ali ne znaju njeno značenje. Tada bivaju u
džahilijetu zbog nepostojanja svjetla objave, a širk, i rasparčavanje dina na
stranke se događa sa ove strane, poput smutnji (fitni) koje za sobom povlače
dizanje sablje.
Dakle, teoretske i praktične smutnje su od džahilijeta, i prouzrokovane su
skrivenošću svjetla objave njima, kao što je rekao Malik b. Enes: „Kada se umanji
znanje pojavi se grubost (džefa’) a kada se umanje predaje pojave se strasti.“
Zbog ovoga su fitne upoređene sa parčadima mrkle noći, i zbog toga je Ahmed u
svojoj hutbi rekao: „Hvala Allahu, Onome Koji je dao da u svakom vremenu fetre
postoje ostaci učenjaka.“
Dakle, uputa koja se ostvaruje stanovnicima zemlje je u stvari od svjetla
vjerovjesništva, kao što je rekao Uzvišeni: Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj
ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. Ta Ha 123
وأﻫﻞ اﻟﻌﺬاب.ﻓﺄﻫﻞ اﳍﺪى واﻟﻔﻼح ﻫﻢ اﳌﺘﺒﻌﻮن ﻟﻸﻧﺒﻴﺎء وﻫﻢ اﳌﺴﻠﻤﻮن اﳌﺆﻣﻨﻮن ﰲ ﻛﻞ زﻣﺎن وﻣﻜﺎن
ﻓﻬﺆﻻء ﰲ. ﻳﺒﻘﻰ أﻫﻞ اﳉﺎﻫﻠﻴﺔ اﻟﺬﻳﻦ ﱂ ﻳﺼﻞ إﻟﻴﻬﻢ ﻣﺎ ﺟﺎءت ﺑﻪ اﻷﻧﺒﻴﺎء،واﻟﻀﻼل ﻫﻢ اﳌﻜﺬﺑﻮن ﻟﻸﻧﺒﻴﺎء
ِ
: وﻗﺎل،[15 :ﻮﻻ{ ]اﻹﺳﺮاء ً ﺚ َر ُﺳ َ } َوَﻣﺎ ُﻛﻨﱠﺎ ُﻣ َﻌ ﱢﺬﺑ: ﻟﻜﻦ اﻟﻠّﻪ ﻳﻘﻮل،ﺿﻼل وﺟﻬﻞ وﺷﺮك وﺷﺮ
َ ﻴﻦ َﺣﺘﱠﻰ ﻧَـ ْﺒـ َﻌ
} َوَﻣﺎ: وﻗﺎل،[165 :ﱠﺎس َﻋﻠَﻰ اﻟﻠ ِّﻪ ُﺣ ﱠﺠﺔٌ ﺑَـ ْﻌ َﺪ اﻟ ﱡﺮ ُﺳ ِﻞ{ ]اﻟﻨﺴﺎء ِ ﻳﻦ ﻟِﺌَﻼﱠ ﻳَ ُﻜﻮ َن ﻟِﻠﻨ ِ
َ ﻳﻦ َوُﻣﻨﺬ ِر
َ ﺸ ِﺮ } ﱡر ُﺳ ًﻼ ﱡﻣﺒَ ﱢ
ﻮﻻ ﻳَـ ْﺘـﻠُﻮ َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ آﻳَﺎﺗِﻨَﺎ َوَﻣﺎ ُﻛﻨﱠﺎ ُﻣ ْﻬﻠِ ِﻜﻲ اﻟْ ُﻘ َﺮى إِﱠﻻ
ً ﺚ ﻓِﻲ أُﱢﻣ َﻬﺎ َر ُﺳ َ ﻚ ُﻣ ْﻬ ِﻠ
َ ﻚ اﻟْ ُﻘ َﺮى َﺣﺘﱠﻰ ﻳَـ ْﺒـ َﻌ َ َﻛﺎ َن َرﺑﱡ
وﻗﺪ روﻳﺖ.رﺳﻮﻻ ً ﻓﻬﺆﻻء ﻻ ﻳﻬﻠﻜﻬﻢ اﻟﻠّﻪ وﻳﻌﺬ ﻢ ﺣﱴ ﻳﺮﺳﻞ إﻟﻴﻬﻢ،[59 :َوأ َْﻫﻠُ َﻬﺎ ﻇَﺎﻟِ ُﻤﻮ َن{ ]اﻟﻘﺼﺺ
.اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ ﺻﺎت
َ ﻮل ﻳﻮم اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ ﰲ َﻋَﺮ
ٌ ﺚ إﻟﻴﻪ َر َﺳ
ُ ﻓﺈﻧﻪ ﻳـُْﺒـ َﻌ،آﺛﺎر ﻣﺘﻌﺪدة ﰲ أن ﻣﻦ ﱂ ﺗﺒﻠﻐﻪ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﰲ اﻟﺪﻧﻴﺎ
Otuda, sljedbenici upute i spašeni su u stvari sljedbenici vjerovjesnika, a to su
muslimani mu’mini u svakom vremenu i mjestu, a kažnjeni i sljedbenici zablude su
oni koji vjerovjesnike tjeraju u laž. Ostaju još sljedbenici džahilijeta do kojih nije
došlo ono čime su došli vjerovjesnici. Oni su u zabludi, neznanju, širku i zlu, ali
Allah kaže:
Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika. El‐Isra’ 15, i kaže: ...poslanike,
kao donosioce radosnih vijesti i kao opominjače, da ljudi, nakon poslanika, ne bi
imali dokaz protiv Allaha. En‐Nisa’ 165
Rekao je: A Gospodar tvoj nikada nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad
EBU MUHAMMED 701
poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda
naselje uništavali kad su stanovnici njihovi nasilnici bili. El‐Qasas 59
Takve Allah neće uništiti niti će ih kazniti dok im ne pošalje poslanika. Prenesen je
veliki broj predaja o tome da će onima do kojih nije došla poslanica na dunjaluku
biti poslan poslanik na Danu Ustajanja na mjestu suđenja na Kijametskom
danu.“1076
Dakle, sljedbenici džahilijeta su srušili islam sa širkom i zabludom kufra, a
tagutijjet je još gori, ali s obzirom da nad njima nije uspostavljen argument oni će
na Sudnjem Danu biti kušani, i to je dokaz da nisu muslimani, jer musliman ulazi u
Džennet i ne biva kušan. Što se tiče nevjernika nevjerstvom koje za sobom povlači
kaznu, to su oni koji su poricali ili su odbijali, ili su se okretali i izbjegavali i upali u
slične vrste nevjerstva koje bivaju nakon uspostave argumenta.
U zbirci fetvi stoji slijedeće pitanje:
„Upitan je šejh, rahimehullah, o ljudima (narodu) koji su jedno vrijeme ustrajali na
„vježbama“ ()رياضة pa su zaključili da su postali „dževher“ te su rekli: „Od sada
više ne marimo šta radimo. Naredbe i zabrane su kalupi običnih ljudi, a kada bi oni
postali „dževher“ spale bi i sa njih. Rezultat vjerovjesništva se vraća na mudrost i
korist, i njime se samo želi kontrolisanje običnih ljudi, a mi nismo od običnih ljudi,
pa da budemo predmet teklifa, jer smo postali dževher1077 i spoznali mudrost.“
Jesu li ove riječi kufr od strane onoga koji ih kaže, ili će se proglasiti nevjernikom
bez tekfira? Da li se ovo može dogoditi od strane onoga u čijem srcu postoji
pokornost/poniznost Vjerovjesniku, .?
Pa je odgovorio:
Nema sumnje kod učenjaka i mu’mina (ehlul‐iman) da ove riječi spadaju u najveći i
najgori kufr, i one su gore od mišljenja Jevreja i nasranija (kršćana), jer Jevrej i
nasranija vjeruju u jedan dio Knjige a ne vjeruju u drugi, i takvi su istinski kafiri,
kao što je spomenuto da oni priznaju Allahu naredbu i zabranu, obećanje i
prijetnju, i da ih to obuhvata do smrti. Ovo je ako se pridržavaju izmijenjenog
derogiranog judeizma i nasranijeta. Ako se radi o munaficima među sljedbenicima
njihovog milleta – što preovladava među njihovim apologetima i filozofima – oni
su gori od munafika ovog ummeta, jer ispoljavaju kufr a kriju nifak, pa su gori od
onog koji ispoljava iman a krije nifak.
1076
Medžmu'ul‐fetava 17/307
1077
Kao što vidiš „dževher“ u ovom kontekstu je novotarski pojam na kojeg su nadovezali u pitanju spomenuta
nevjerstva.
702 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
واﳌﻘﺼﻮد أن اﳌﺘﻤﺴﻜﲔ ﲜﻤﻠﺔ ﻣﻨﺴﻮﺧﺔ ﻓﻴﻬﺎ ﺗﺒﺪﻳﻞ ﺧﲑ ﻣﻦ ﻫﺆﻻء اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺰﻋﻤﻮن ﺳﻘﻮط اﻷﻣﺮ واﻟﻨﻬﻲ
أﻣﺮا وﻻ
ً ﻻ ﻳﻠﺘﺰﻣﻮن ﷲ، ﻓﺈن ﻫﺆﻻء ﺧﺎرﺟﻮن ﰲ ﻫﺬﻩ اﳊﺎل ﻋﻦ ﲨﻴﻊ اﻟﻜﺘﺐ واﻟﺸﺮاﺋﻊ واﳌﻠﻞ،ﻋﻨﻬﻢ ﺑﺎﻟﻜﻠﻴﺔ
ﻛﻤﺸﺮﻛﻲ اﻟﻌﺮب اﻟﺬﻳﻦ ﻛﺎﻧﻮا: ﺑﻞ ﻫﺆﻻء ﺷﺮ ﻣﻦ اﳌﺸﺮﻛﲔ اﳌﺴﺘﻤﺴﻜﲔ ﺑﺒﻘﺎﻳﺎ ﻣﻦ اﳌﻠﻞ،ﻴًﺎ ﲝﺎل
وإن ﻛﺎﻧﻮا ﻣﻊ، ﻓﺈن أوﻟﺌﻚ ﻣﻌﻬﻢ ﻧﻮع ﻣﻦ اﳊﻖ ﻳﻠﺘﺰﻣﻮﻧﻪ،ﻣﺴﺘﻤﺴﻜﲔ ﺑﺒﻘﺎﻳﺎ ﻣﻦ دﻳﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﺴﻼم
ﲝﻴﺚ ﻳﻈﻨﻮن أ ﻢ ﻗﺪ ﺻﺎروا ﺳﺪى ﻻ أﻣﺮ، وﻫﺆﻻء ﺧﺎرﺟﻮن ﻋﻦ اﻟﺘﺰام ﺷﻲء ﻣﻦ اﳊﻖ،ذﻟﻚ ﻣﺸﺮﻛﲔ
.ﻋﻠﻴﻬﻢ وﻻ ﻲ
Želi se reći da su oni koji se pridržavaju jednog derogiranog djela u kojem se
dogodila promjena (tebdil) bolji od onih koji zagovaraju (tvrde) spadanje naredbe i
zabrane sa njih u potpunosti, jer oni su u ovakom stanju izašli iz svih knjiga i
zakona i vjera, uopšte se ne pridržavaju nijedne naredbe niti zabrane Allaha.
Štaviše, oni su gori od mušrika koji se pridržavaju ostataka vjera poput mušrika
arapa, koji su se pridržavali ostataka vjere (dina) Ibrahima, ’alejhisselam, jer oni
pri sebi imaju jedan vid istine koje se pridržavaju, iako su pored toga mušrici, a ovi
su, s obzirom da vjeruju da su postali „uzaludnim“, i da za njih nema ni naredbe ni
zabrane, izašli iz pridržavanja bilo čega od istine.
وﻻ، ﲝﻴﺚ ﻻ ﳚﺐ ﻋﻠﻴﻬﺎ ﺷﻲء،ﻓﻤﻦ ﻛﺎن ﻣﻦ ﻗﻮﻟﻪ ﻫﻮ أﻧﻪ أو ﻃﺎﺋﻔﺔ ﻏﲑﻩ ﻗﺪ ﺧﺮﺟﺖ ﻋﻦ ﻛﻞ أﻣﺮ و ﻲ
وﻫﻢ ﻣﻊ ﻫﺬا ﻻ ﺑﺪ أن ﻳﻠﺘﺰﻣﻮا، وﻫﻢ ﻣﻦ ﺟﻨﺲ ﻓﺮﻋﻮن وذوﻳﻪ، ﻓﻬﺆﻻء أﻛﻔﺮ أﻫﻞ اﻷرض،ﳛﺮم ﻋﻠﻴﻬﺎ ﺷﻲء
ﻓﻴﺨﺮﺟﻮن ﻋﻦ ﻃﺎﻋﺔ اﻟﺮﲪﻦ، إذ ﻻ ﳝﻜﻦ اﻟﻨﻮع اﻹﻧﺴﺎﱐ أن ﻳﻌﻴﺶ إﻻ ﺑﻨﻮع أﻣﺮ و ﻲ،ﺑﺸﻲء ﻳﻌﻴﺸﻮن ﺑﻪ
[ ﰒ23:ﻴﻦ{ ]اﻟﺸﻌﺮاء ِ
َ ب اﻟ َْﻌﺎﻟَﻤ } َوَﻣﺎ َر ﱡ: ﻓﻔﺮﻋﻮن ﻫﻮ اﻟﺬي ﻗﺎل ﳌﻮﺳﻰ،وﻋﺒﺎدﺗﻪ إﱃ ﻃﺎﻋﺔ اﻟﺸﻴﻄﺎن وﻋﺒﺎدﺗﻪ
...[127:ﻚ{ ]اﻷﻋﺮاف َ َ } َوﻳَ َﺬ َر َك َوآﻟِ َﻬﺘ: ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﻟﻪ ﻗﻮﻣﻪ.ﻛﺎﻧﺖ ﻟﻪ آﳍﺔ ﻳﻌﺒﺪﻫﺎ
Otuda, ko god kaže da je on ili neka skupina mimo njega izašla iz svake naredbe i
zabrane, u smislu da mu ništa nije obavezno i da mu ništa nije zabranjeno, takvi su
najveći kafiri među stanovnicima zemlje, i ulaze u kategoriju faraona i njemu
sličnih, a oni se uz ovo moraju pridržavati nečega čime će živjeti, jer ljudskoj vrsti
nije moguće da živi osim uz neki vid naredbe i zabrane, te izlaze iz pokornosti
Milostivom i ’ibadeta Njemu u pokornost šejtanu i ’ibadeta njemu. Faraon je taj
koji je rekao Musa’u: Šta je to Gospodar svjetova?! Eš‐Šu’ara’ 23. A nakon toga je
imao božanstva koja je obožavao, kao što mu je njegov narod rekao: ...da te
ostavi i da ostavi tvoje bogove. El‐E’araf 127 ...“
Rekoh, taguti hukma današnjice, koje Albani, Bin Baz i drugi učenjaci taguta
nazivaju muslimanima, a ustanak protiv njih nazivaju ustankom protiv islama, su
EBU MUHAMMED 703
gori od ljudi o kojima je upitan šejhul‐islam, jer taguti hukma današnjice nameću
šejtanski teklif ljudima i kažnjavaju svakog koji ga se ne pridržava i bore se protiv
vjere Milostivog. Pa ako su ljudi o kojima je upitan Ibn Tejmijje gori od mušrika
koji se pridržavaju jednog djela ostataka vjerovjesničkog zakona, i Jevreja i
nasranija, koji se pridržavaju derogiranog izmijenjenog zakona, šta treba reći o
tagutima hukma današnjice?! Allahulmuste’an!
Taguti hukma današnjice su sa strane nametanja šejtanskog teklifa ljudima
gori od Ibn ’Arabija i sličnih njemu koji govore da je teklif spao sa njih, i nema
sumnje da je onaj koji ne tekfiri tagute hukma danas, kakvu god titulu da ima i
koliko god da je napisao ili uradio, pravi kafir i da nije osjetio miris islama. Koga će
protekfiriti ako neće tekfiriti tagute hukma danas!
Ibn Tejmijje nastavlja:
ﺣﱴ ﻻ ﻳﺒﻘﻰ ﻣﻦ،وﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﻟﻨﺎس ﻗﺪ ﻳﻨﺸﺄ ﰲ اﻷﻣﻜﻨﺔ واﻷزﻣﻨﺔ اﻟﺬي ﻳﻨﺪرس ﻓﻴﻬﺎ ﻛﺜﲑ ﻣﻦ ﻋﻠﻮم اﻟﻨﺒﻮات
ﻛﺜﲑا ﳑﺎ ﻳﺒﻌﺚ اﷲ ﺑﻪ رﺳﻮﻟﻪ وﻻ ﻳﻜﻮن ﻫﻨﺎك
ً ﻓﻼ ﻳﻌﻠﻢ،ﻳﺒﻠﻎ ﻣﺎ ﺑﻌﺚ اﷲ ﺑﻪ رﺳﻮﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﻜﺘﺎب واﳊﻜﻤﺔ
...ﻳﻜﻔﺮ وﻣﺜﻞ ﻫﺬا ﻻ،ﻣﻦ ﻳﺒﻠﻐﻪ ذﻟﻚ
„Moguće je da mnogi ljudi odrastu u mjestima i vremenima u kojim je nestalo
mnogo od nauka vjerovjesništva tako da ne ostane niko ko bi dostavio ono čime je
Allah poslao Njegovog Poslanika od Knjige i Mudrosti, pa zbog toga ne znaju puno
onoga čime je Allah poslao Svog Poslanika, niti ima nekog ko bi im to dostavio.
Sličan ovome ne postaje kafirom... (nakon što je pričao o nekim mes’elema koje se
ne tiču naše, nastavlja)
وﻟﻜﻦ ﺗﻜﻔﲑ ﻗﺎﺋﻠﻪ ﻻ ﳛﻜﻢ ﺑﻪ ﺣﱴ ﻳﻜﻮن ﻗﺪ ﺑﻠﻐﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﻠﻢ ﻣﺎ ﺗﻘﻮم ﺑﻪ،ﻓﻘﺪ ﺗﺒﲔ أن ﻫﺬا اﻟﻘﻮل ﻛﻔﺮ...
ودﻻﺋﻞ ﻓﺴﺎد ﻫﺬا اﻟﻘﻮل ﻛﺜﲑة ﰲ اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ واﺗﻔﺎق ﺳﻠﻒ اﻷﻣﺔ،ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ اﻟﱵ ﻳﻜﻔﺮ ﺗﺎرﻛﻬﺎ
أن اﻷﻣﺮ واﻟﻨﻬﻲ ﺛﺎﺑﺖ: ﺑﻞ ﻗﺪ ﻋﻠﻢ ﺑﺎﻻﺿﻄﺮار ﻣﻦ دﻳﻦ اﻹﺳﻼم، ﻻ ﳛﺘﺎج إﱃ ﺑﺴﻄﻬﺎ،وأﺋﻤﺘﻬﺎ ﻣﺸﺎﺋﺨﻬﺎ
.ﰲ ﺣﻖ اﻟﻌﺒﺎد إﱃ اﳌﻮت
...postalo je jasno da su ove riječi kufr, ali tekfirom onoga koji ih izgovara se ne
presuđuje sve dok do njega ne dođe od znanja ono čime se nad njim uspostavlja
argument, čiji ostavljač postaje kafirom. Dokazi o neispravnosti ovog mišljenja u
Knjizi, Sunnetu i saglasnosti selefa ummeta, njihovih imama i šejhova su
mnogobrojni, tako da ih nije potrebno spominjati.
Štaviše, neminovno je poznato u dini islamu da su naredba i zabrana u pogledu
704 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
robova na snazi do smrti.“
Nastavlja:
„Što se tiče pitanja da li to može poteći od onoga u čijem srcu ima
pokornosti/poniznosti prema Vjerovjesniku, ., kažemo da to apsolutno ne može
poteći od strane onoga koji priznaje vjerovjesništva. Štaviše, onaj koji to kaže je
kafir u sve vjerovjesnike i poslanike, jer su oni svi došli sa naredbom i zabranom
robovima do smrti.
Štaviše, ove riječi neće poteći od strane onoga u čijem srcu ima poniznosti
prema Allahu i priznanje da je on Bog svjetova (stvorenog), jer ovo priznanje za
sobom neminovno povlači da čovjek bude rob Allahu, ponizan Njemu.
. إﳍﻪ ﻓﻘﺪ أﻧﻜﺮ أن ﻳﻜﻮن اﷲ،وﻣﻦ ﺳﻮغ ﻹﻧﺴﺎن أن ﻳﻔﻌﻞ ﻣﺎ ﻳﺸﺎء ﻣﻦ ﻏﲑ ﺗﻌﺒﺪ ﺑﻌﺒﺎدة اﷲ
Onaj koji nekom čovjeku dozvoli da radi šta hoće, bez ropstva Allahu ’ibadetom, je
porekao da mu je Allah Bog.“1078
Taguti hukma današnjice, ne samo da su dozvolili ljudima da rade šta hoće,
već ih obavezuju na pridržavanje suprotnog zakona i kažnjavaju zbog njegovog
kršenja. Šta takvim koristi to što izgovoraju šehadet i za sebe govore da su
muslimani i rade ono što pokazuju od islamskih obilježja?
Osnova imana koja je u srcu a koja se ogleda u priznanju Allahovog tevhida i
poniznosti Allahu za sobom povlači vanjsku pokornost i ’ibadet čiji nestanak znači
nestanak srčanog imana, svejedno da li ćemo reći da vanjski iman ulazi u suštinu
imana ili ga nazvali lāzimom srčanog imana, čiji nestanak kategorički ukazuje na
nestanak srčanog imana, kao što je rekao Ibn Tejmijje.
U ovom citatu i fetvi šejhul‐islam o spomenutim kaže da su gori od mušrika i
da su najveći nevjernici na zemljinoj kugli i da su veći nevjernici od Jevreja i
kršćana, a nakon toga negira njihov kufr zbog nepostojanja znanja o poslanici i
preovladanosti neznanja, i kufr kojeg je negirao je onaj koji za sobom povlači
kaznu, a na kraju je potvrdio da su oni kafiri u sve knjige i poslanike i vjerovjesnike
i da su kafiri u Allahov uluhijjet, a ovo je nedvojbeno kufr prije obavijesti i
uspostave argumenta.
A „mutā’ūn“ koji se spominju u njegovom govoru u „Minhadžus‐sunneh“ i
oni koji sude njihovim naredbama i zabranama spadaju u ovu kategoriju koja se
pokorava šejtanu i ’ibadeti njemu mimo pokornosti i ’ibadeta Milostivom.
Medžmu'ul‐fetava 11/401‐413
1078
EBU MUHAMMED 705
Rekao je Ibn Tejmijje:
،و ﻲ أﻣﺮ ﺑﻨﻮع إﻻ ﻳﻌﻴﺶ أن اﻹﻧﺴﺎﱐ اﻟﻨﻮع ﳝﻜﻦ ﻻ إذ ،ﺑﻪ ﻳﻌﻴﺸﻮن ﺑﺸﻲء ﻳﻠﺘﺰﻣﻮا أن ﺑﺪ ﻻ ﻫﺬا ﻣﻊ
.وﻋﺒﺎدﺗﻪ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻃﺎﻋﺔ إﱃ وﻋﺒﺎدﺗﻪ اﻟﺮﲪﻦ ﻃﺎﻋﺔ ﻋﻦ ﻓﻴﺨﺮﺟﻮن
„Oni se uz ovo moraju pridržavati nečega čime će živjeti, jer ljudskoj vrsti nije
moguće da živi osim uz neki vid naredbe i zabrane, te izlaze iz pokornosti
Milostivom i ’ibadeta Njemu u pokornost šejtanu i ’ibadet njemu.“
U slične citate spadaju riječi Ibn Tejmijje iz njegovog poznatog odgovora
Bekriju, koji je dozvoljavao traženje pomoći od Poslanika u svemu u čemu se traži
pomoć od Allaha, gdje je rekao:
ﻓﺄﻧﺎ ﺑﻌﺪ ﻣﻌﺮﻓﺔ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﻧﻌﻠﻢ ﺑﺎﻟﻀﺮورة اﻧﻪ ﱂ ﻳﺸﺮع ﻷﻣﺘﻪ أن ﺗﺪﻋﻮ أﺣﺪا ﻣﻦ اﻷﻣﻮات ﻻ اﻷﻧﺒﻴﺎء
وﻻ اﻟﺼﺎﳊﲔ وﻻ ﻏﲑﻫﻢ ﻻ ﺑﻠﻔﻆ اﻻﺳﺘﻐﺎﺛﺔ وﻻ ﻳﻐﲑﻫﺎ وﻻ ﺑﻠﻔﻆ اﻻﺳﺘﻌﺎذة وﻻ ﻳﻐﲑﻫﺎ ﻛﻤﺎ أﻧﻪ ﱂ ﻳﺸﺮع
ﻷﻣﺘﻪ اﻟﺴﺠﻮد ﳌﻴﺖ وﻻ ﻟﻐﲑ ﻣﻴﺖ وﳓﻮ ذﻟﻚ ﺑﻞ ﻧﻌﻠﻢ أﻧﻪ ﻰ ﻋﻦ ﻛﻞ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﻮر وأن ذﻟﻚ ﻣﻦ اﻟﺸﺮك
اﻟﺬي ﺣﺮﻣﻪ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ورﺳﻮﻟﻪ ﻟﻜﻦ ﻟﻐﻠﺒﺔ اﳉﻬﻞ وﻗﻠﺔ اﻟﻌﻠﻢ ﺑﺂﺛﺎر اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﰲ ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﳌﺘﺄﺧﺮﻳﻦ ﱂ ﳝﻜﻦ
ﺗﻜﻔﻴﺮﻫﻢ ﺑﺬﻟﻚ ﺣﱴ ﻳﺘﺒﻴﻦ ﳍﻢ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و ﺳﻠﻢ ﳑﺎ ﳜﺎﻟﻔﻪ وﳍﺬا ﻣﺎ ﺑﻴﻨﺖ ﻫﺬﻩ
اﳌﺴﺄﻟﺔ ﻗﻂ ﳌﻦ ﻳﻌﺮف أﺻﻞ اﻹﺳﻼم إﻻ ﺗﻔﻄﻦ وﻗﺎل ﻫﺬا أﺻﻞ دﻳﻦ اﻹﺳﻼم وﻛﺎن ﺑﻌﺾ اﻷﻛﺎﺑﺮ ﻣﻦ
...اﻟﺪﻳﻦ اﻟﺸﻴﻮخ اﻟﻌﺎرﻓﻴﻦ ﻣﻦ أﺻﺤﺎﺑﻨﺎ ﻳﻘﻮل ﻫﺬا أﻋﻈﻢ ﻣﺎ ﺑﻴﻨﺘﻪ ﻟﻨﺎ ﻟﻌﻠﻤﻪ ﺑﺄن ﻫﺬا أﺻﻞ
„Nakon spoznaje onoga čime je došao Poslanik, mi nužno (daruretski) znamo da
on svom ummetu nije propisao da se moli bilo kome od umrlih, bilo da su od
vjerovjesnika, dobrih ljudi, ili bilo kog drugog mimo njih, riječima traženja pomoći
(istigathe), niti riječima traženja zaštite (isti’adheh), niti drugim mimo njih.1079
Kao što nikom iz svog ummeta nije propisao činjenje sedžde mrtvom niti živom i
slično tome. Štaviše, mi znamo da je on sve te stvari zabranio, i da je to od širka
kojeg su Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik oharamili.
Međutim, zbog preovladanosti neznanja i manjkavosti znanja o tragovima
poslanice među mnogim od potonjih generacija nije ih moguće zbog toga
protekfiriti sve dok im se ne objasni ono čime je došao Poslanik, ., od onoga
čemu suprotno postupa.
1079
U „druge mimo njih“ spada traženje od mrtvih da zamole Allaha, jer od značenja „dove“ koja je „moljenje“ je
„traženje“.
706 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Zbog ovoga, nisam nijednom objasnio ovu mes’elu onom koji zna aslul‐islam a da
nije shvatio i rekao da je ovo asl dini islama, a neki velikani među našim
prijateljima od šejhova koji imaju spoznaju su rekli: „Ovo spada u
najveličanstveniju stvar koju si nam objasnio“ zbog svoje spoznaje da je ovo aslud‐
din.“1080
U govoru šejhul‐islama se spominju stvari koje su suštinski širk i neke koje su
„kalupi ili oblici širka“ ili „djelo od djela širka“ poput sedžde, koja ne mora uvijek
biti ’ibadetom, ali zbog kojih se može tekfiriti onaj koji sazna da ih je Allah
ograničio samo na Sebe, pogotovo ako zabranjeno smatra propisanim i
zabranjenim se približava Allahu, a u suštinski širk spada traženje pomoći i zaštite
od stvorenja u onome što je samo Allah u stanju da učini.
U slučaju suštinskog širka se pojmom aslud‐din misli na ono bez čega nema
islama u bilo kojem vremenu ili mjestu, i tu se mora vjerovati da je onaj koji u
njega upadne mušrik zbog toga što ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha, a tekfir
ovakvih osoba kufrom koji za sobom povlači kaznu se može nazvati aslud‐dinom u
smislu da se radi o pitanju u pogledu kojeg su se složili svi vjerovjesnici, a ne u
smislu da onaj koji pogriješi u tekfiru kufrom kazne, poput osoba koje griješe u
mes’eli uspostave argumenta, nije musliman.
Isto tako se može reći da je negacija islama onome koji upada u kalupe ili
oblike širka ili neko djelo od djela širka od aslu dinil‐islama, ali ne u smislu aslud‐
dina kojeg želimo u ovoj knjizi, koji se ogleda u minimalnom opisu sastavljenom iz
riječi i djela iz kojeg osoba dobija ime islama i kojim Allahovom milošću i
obećanjem zaslužuje ulazak u Džennet.
Dakle, u pitanju tekfira kufrom kažnjavanja i tekfira u kalupima je pojam
aslud‐din upotrijebio u značenju usulu‐din tj. temelja vjere, i na to sam skrenuo
pažnju na početku ove knjige. Isto tako si vidio da neki ljudi, poput Qarnija i
drugih, ovaj citat Ibn Tejmijje tumače u smislu „kalupa širka“, a ne suštinskog
širka, kao što smo svi lično iskusili i doživjeli da su neki ljudi slične izreke i govor
Qarnija protumačili u smislu suštinskog velikog širka na osnovu čega su onome
koji ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha, pod izgovorom da je to uradio iz
neznanja i da se radi o „manje poznatom velikom širku“ pripisali islam!
’Ali El‐Hudajr je u svojoj risali „Džuz’ asli dinil‐islam“ riječi Ibn Tejmijje
protumačio u značenju suštinskog širka i sa brojem stranica naveo imena koja su u
dini islamu potvrđena prije argumenta, kojima je Ibn Tejmijje nazvao Bekrija, i
rekao da se negacijom tekfira u govoru Ibn Tejmijje misli na tekfir kažnjavanja.
Er‐Redd ’ala El‐Bekri 2/731 (Šamilah)
1080
EBU MUHAMMED 707
Na kraju kažem da nije problem razići se u pogledu toga da li Ibn Tejmijje
govori o kalupima širka ili o suštinskom širku, već je problem vjerovati da je onaj
koji ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha musliman, što je kategorički dokaz
nepoznavanja islama, s obzirom da kategorički ukazuje na to da osoba vjeruje da
islam ne znači odricanje od ’ibadeta nekom drugom mimo Allaha, i da se suština
islama ostvaruje uz suštinski veliki širk.
Što se mene tiče ja vjerujem da Ibn Tejmijje u mnogim citatima govori o
suštinskom širku a u nekim o kalupima širka i da to nakon što znamo vjerske
temelje nije teško prepoznati.
Govoreći o Bekriju šejhul‐islam je rekao:
„Mnogi ljudi se mole nekom dovom pa im bude odgovoreno i time mu se dogodila
šteta veća nego korist te dove. Ja znam neke koji traže pomoć od živih ljudi koji mu
bivaju prikazani i koji od njega odagnavaju ono čega se plašio, i kojima se
ostvaruje ono što je tražio, a živi od kojih je tražio pomoć o tome ništa ne znaju.
وإﳕﺎ ﻫﻲ ﺷﻴﺎﻃﲔ ﲤﺜﻠﺖ ﻋﻠﻰ ﺻﻮرﻫﻢ ﻟﺘﻀﻞ ذﻟﻚ اﻟﺪاﻋﻲ اﳌﺸﺮك ﻛﻤﺎ ﻛﺎﻧﺖ اﻹﻧﺲ ﺗﺴﺘﻌﻴﺬ ﺑﺎﳉﻦ ﻓﻜﺎﻧﺖ
.رؤﺳﺎء اﳉﻦ ﺗﻌﻴﺬﻫﻢ
Njima se u stvari prikazuju šejtani u njihovom obliku da bi odveli u zabludu tog
mušrika koji se moli, kao što su ljudi bili tražili zaštitu od džinna pa su ih glavešine
džinna štitili.
Na one koji čine sedždu suncu i mjesecu i zvjezdama i koji im se mole, se spuštaju
duhovi (duše) džinna i izvršavaju puno njihovih potreba, a oni to zovu
spiritualnošću te zvjezde (planete), a to je šejtan. Ima šejtana koji sa svojim
prijateljima među ljudima lete u vazduhu i stavljaju ih na vrh koplja, i sa njima
ulaze u vatru štiteći ih od njene vrućine.
Dakle, sreća i spas je u traženju zaštite pridržavanjem Knjige i Sunneta i slijeđenju
onoga što je propisano kao što je propisano, a dova je od najveličanstvenijih
’ibadeta. Otuda, obaveza je čovjeku da se pridržava propisanih dova, jer su one
bezgriješne, kao što se u ostalim ’ibadetima trudi da nađe propisane vidove, i ovo
je Pravi put. Neka nas Allah sačuva i ostalu braću mu’mine...“1081
Pa je onoga koji se moli drugom mimo Njega nazvao mušrikom! U jednoj
drugoj knjizi je šejhul‐islam takođe rekao:
1081
Er‐redd ’ala El‐Bekri 1/169‐170 (Šamilah)
708 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
واﻧﺼﺮﱐ وﳓﻮ ذﻟﻚ ﻛﻤﺎ ﻳﻘﻮل، وارزﻗﲏ، اﻏﻔﺮ ﱄ:وﻣﻨﻬﻢ ﻣﻦ ﻳﻄﻠﺐ ﻣﻦ اﳌﻴﺖ ﻣﺎ ﻳﻄﻠﺐ ﻣﻦ اﷲ ﻓﻴﻘﻮل
اﳌﺼﻠﻲ ﰲ ﺻﻼﺗﻪ ﷲ ﺗﻌﺎﱃ إﱃ أﻣﺜﺎل ﻫﺬﻩ اﻷﻣﻮر اﻟﱵ ﻻ ﻳﺸﻚ ﻣﻦ ﻋﺮف دﻳﻦ اﻹﺳﻼم أ ﺎ ﳐﺎﻟﻔﺔ ﻟﺪﻳﻦ
ﻓﺈ ﺎ ﻣﻦ اﻟﺸﺮك اﻟﺬي ﺣﺮﻣﻪ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﺑﻞ ﻣﻦ اﻟﺸﺮك اﻟﺬي ﻗﺎﺗﻞ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﺮﺳﻮل،اﳌﺮﺳﻠﲔ أﲨﻌﲔ
ﻛﻤﺎ ﻳﻌﺬر ﻣﻦ ﱂ ﻳﺒﻌﺚ إﻟﻴﻪ، وأن اﳊﺠﺔ ﱂ ﺗﻘﻢ ﻋﻠﻴﻬﻢ،اﳌﺸﺮﻛﲔ وأن أﺻﺤﺎ ﺎ إن ﻛﺎﻧﻮا ﻣﻌﺬورﻳﻦ ﺑﺎﳉﻬﻞ
رﺳﻮل ﻛﻤﺎ ﻗﺎل اﷲ ﺗﻌﺎﱃ "و ﻣﺎ ﻛﻨﺎ ﻣﻌﺬﺑﲔ ﺣﱴ ﻧﺒﻌﺚ رﺳﻮﻻ" و إﻻ ﻛﺎﻧﻮا ﻣﺴﺘﺤﻘﲔ ﻣﻦ ﻋﻘﻮﺑﺔ اﻟﺪﻧﻴﺎ ﻣﺎ
ﻳﺴﺘﺤﻘﻪ أﻣﺜﺎﳍﻢ ﻣﻦ اﳌﺸﺮﻛﲔ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ "ﻓﻼ ﲡﻌﻠﻮا ﷲ أﻧﺪاداً وأﻧﺘﻢ ﺗﻌﻠﻤﻮن" وﰲ اﳊﺪﻳﺚ "إن اﻟﺸﺮك ﰲ
إذا ﺗﺒﲔ ﻷﺣﺪﻫﻢ ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ، ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ أﺧﻔﻰ ﻣﻦ دﺑﻴﺐ اﻟﻨﻤﻞ" و اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺆﻣﻨﻮن ﺑﺎﻟﺮﺳﻮل
. ﻓﻴﺴﻠﻢ إﺳﻼﻣﺎً ﻳﺘﻮب ﻓﻴﻪ ﻣﻦ ﻫﺬا اﻟﺸﺮك، ﻓﺈﻧﻪ ﻳﺘﻮب إﱃ اﷲ وﳚﺪد إﺳﻼﻣﻪ، وﺗﺒﲔ أﻧﻪ ﻣﺸﺮك،اﻟﺮﺳﻮل
„Među njima ima onih koji od mrtvog traže ono što se traži od Allaha, riječima:
„Oprosti mi! Opskrbi me! Povedi me do pobjede!“ i slično tome, kao što klanjač u
svom namazu kaže Uzvišenom Allahu, i slične tim stvarima, u pogledu kojih onaj
koji zna dini islam ne sumnja da su suprotne vjeri (dinu) svih poslanika, jer, one su
od širka kojeg je zabranio Allah i Njegov Poslanik, štaviše, od širka zbog kojeg se
Poslanik, ., borio protiv mušrika.
Njihovi počinioci su opravdani neznanjem ako nad njima nije uspostavljen
argument kao što biva opravdan onaj kojem nije poslat poslanik, kao što je rekao
Uzvišeni Allah: Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika.
U protivnom zaslužuju od dunjalučke kazne ono što zaslužuju njima slični mušrici.
Rekao je Uzvišeni: Nemojte Allahu druge činiti ravnim, a svjesni ste! A u hadisu:
„Širk u ovom ummetu je skriveniji od miljenja mrava“.
Kada onome koji vjeruje u Poslanika, ., postane jasno da je mušrik, on će se
pokajati Allahu i obnoviti svoj islam, te se predati islamom u kojem će se pokajati
od ovog širka.1082“1083
Ovaj citat je jasan! U njemu naziva mušrika mušrikom zbog širka kojeg radi,
kao što je u njemu odgovor na šubhu Nusreta koji riječima šejhul‐islam: „...su ušli
u islam“ dokazuje islam mušrika i taguta, jer Ibn Tejmijje njima misli ili:
1) Na njihov umišljeni islam, kojem se pripisuju, ne znajući da su mušrici, ali kada
onima koji vjeruju u Poslanika i njemu postane jasno da su mušrici oni „će
obnoviti svoj islam“ i predati se islamom čistim od tog širka.
1082
Ili (...te će u islam ući islamom u kojem će se pokajati od ovog širka).
Qa’idetun ’adhimeh, str. 73‐35
1083
EBU MUHAMMED 709
2) Ili na pravni islam kojeg su dobili ispoljavanjem šehadeta tevhida ili nečeg od
njegovih obilježja, a zatim ga srušili ispoljavanjem velikog širka iz neznanja.
Kod mene je realnija prva opcija, a Allah najbolje zna. A „najispravnije“ u
pogledu kojeg nema sumnje je da Ibn Tejmijje time ne misli da je mušrik
musliman i da je onaj koji ne sudi osim plemenskim zakonima, tj. tagut hukma
musliman, kao što je shvatio Nusret, Allah ga uputio. Allahulmuste’an!
To se zaključuje iz njegovih riječi „kada mu postane jasno da je mušrik“ i „on
će se pokajati Allahu i obnoviti svoj islam“. Ostaje samo da se vidi šta je mišljenje
Ibn Tejmijje u pogledu ljudi koji se pripisiju islamu i iz opravdanog neznanja
upadnu u nešto od širka, tj. da li im on u vanjštini presuđuje da su murteddi, s
obzirom da su bili opisani pravnim islamom, a otpadništvo je vraćanje u kufr
nakon islama, ili ih tretira kao kafire u osnovi zbog toga što je njihovo neznanje
dokaz da suštinski nikad nisu ušli u islam, i da se riddet tiče vraćanja u kufr nakon
ulaska u suštinski islam, ili će imati detaljno pojašnjenje mes’ele pa će u nekim
stanjim takvim presuditi da su kafiri u osnovi a nekada da su murteddi.
Dakle, šejhul‐islam, nek’ je Allahova milost nad njim, razdvaja ime od propisa
na način kojeg smo pojasnili i od njega prenijeli, i njegova negacija tekfira nekih
osoba ne znači da im on pripisuje islam, zbog toga što je negirani kufr u njegovim
riječima onaj koji za sobom povlači kaznu, a njegova negacija ne znači neminovno
postojanje islama jer nasuprot njega ne stoji suština islama, s obzirom da je
moguće da čovjek bude kafir kufrom neznanja uz neuspostavljenost argumenta a
da ne bude kafir kufrom koji za sobom povlači kaznu.
Ovim bih završio sa navođenjem citata Ibn Tejmijje u vezi ove mes’ele, i ovo,
kao što sam rekao, nije samo njegov menhedž već shvatanje svih učenjaka koji
vjeruju da postoji kategorija „ehlul‐fetre“ i koji vjeruju da je islam odricanje od
velikog širka i ’ibadet samo Allahu, i da on ima svoje levāzime čiji nestanak znači
nestanak osnove iz koje proizilaze u bilo kojem mjestu ili vremenu.
ﻣﻨﻬﻢ ﻣﻦ ﱂ: وﻫﺆﻻء أﺻﻨﺎف. وﻻ ﻛﻔﺮ وﻻ إﳝﺎن، ﻗﻮم ﻻ ﻃﺎﻋﺔ ﳍﻢ وﻻ ﻣﻌﺼﻴﺔ:اﻟﻄﺒﻘﺔ اﻟﺮاﺑﻌﺔ ﻋﺸﺮة
وﻣﻨﻬﻢ اﻷﺻﻢ اﻟﺬى ﻻ، وﻣﻨﻬﻢ اﺠﻤﻟﻨﻮن اﻟﺬى ﻻ ﻳﻌﻘﻞ ﺷﻴﺌﺎً وﻻ ﳝﻴﺰ،ﺗﺒﻠﻐﻪ اﻟﺪﻋﻮة ﲝﺎل وﻻ ﲰﻊ ﳍﺎ ﲞﱪ
ﻓﺎﺧﺘﻠﻔﺖ اﻷُﻣﺔ ﰱ ﺣﻜﻢ ﻫﺬﻩ.ً وﻣﻨﻬﻢ أﻃﻔﺎل اﳌﺸﺮﻛﲔ اﻟﺬﻳﻦ ﻣﺎﺗﻮا ﻗﺒﻞ أن ﳝﻴﺰوا ﺷﻴﺌﺎ،ًﻳﺴﻤﻊ ﺷﻴﺌﺎً أﺑﺪا
...اﳌﺸﺮﻛﲔ واﳌﺴﺄﻟﺔ اﻟﱴ وﺳﻌﻮا ﻓﻴﻬﺎ اﻟﻜﻼم ﻫﻰ ﻣﺴﺄﻟﺔ أﻃﻔﺎل،ًاﻟﻄﺒﻘﺔ اﺧﺘﻼﻓﺎً ﻛﺜﲑا
„Četrnaesta kategorija: narod koji nema ni pokornosti niti grijeha, ni kufra niti
imana. Njih ima nekoliko vrsta:
Od njih su oni do kojih uopšte nije došla da’va niti je o njoj čuo ikakvu vijest. Među
njima je ludak koji ne razumije ništa niti razaznaje. Među njima je gluha osoba
koja nikako ne čuje, i među njima su djeca mušrika koja su umrla prije nego su
mogli bilo šta razaznati. Ummet se u pogledu ove kategorije puno razišao, a
mes’ela o kojoj su opširno govorili je mes’ela djece mušrika...“
Neki ljudi su uzeli ovaj govor Ibnul‐Qajjima u kojem negira kufr onima do
kojih nije došla da’va, tj. nad kojima se nije uspostavio argument, pa su poletili da
pripišu islam obožavaocu nekog drugog mimo Allaha, zanemarivši značenje
suštine islama u vjeri svih vjerovjesnika, a nakon toga u govoru Ibnul‐Qajjima
lično, kako u ovom citatu u kojem im takođe negira „iman“, kao i u ostalim
citatima poput njegovih riječi, u pogledu sedamnaeste kategorije obveznika, gdje
je o djeci i ludacima mušrika rekao:
وأﻣﺎ ﰱ أﺣﻜﺎم اﻟﺪﻧﻴﺎ ]ﻓﻬﻰ ﺟﺎرﻳﺔ ﻣﻊ ﻇﺎﻫﺮ اﻷﻣﺮ ﻓﺄﻃﻔﺎل اﻟﻜﻔﺎر وﳎﺎﻧﻴﻨﻬﻢ ﻛﻔﺎر ﰱ أﺣﻜﺎم اﻟﺪﻧﻴﺎ[ ﳍﻢ
...أوﻟﻴﺎﺋﻬﻢ ﺣﻜﻢ
„Što se tiče dunjalučkih propisa, oni se sprovode nad vanjštinom. Otuda su djeca
nevjernika i njihovi ludaci nevjernici u dunjalučkim propisima, i imaju propis svojih
staratelja.“
Uz riječi:
وأﻣﺎ ﻛﻔﺮ اﳉﻬﻞ ﻣﻊ ﻋﺪم ﻗﻴﺎم اﳊﺠﺔ وﻋﺪم اﻟﺘﻤﻜﻦ ﻣﻦ ﻣﻌﺮﻓﺘﻬﺎ ﻓﻬﺬا اﻟﺬى ﻧﻔﻰ اﷲ اﻟﺘﻌﺬﻳﺐ ﻋﻨﻪ ﺣﱴ
.ﺗﻘﻮم ﺣﺠﺔ اﻟﺮﺳﻞ
„Što se tiče nevjerstva neznanja uz neuspostavljenost argumenta i nepostojanje
mogućnosti njegove spoznaje, ovo je onaj zbog kojeg je Allah negirao kažnjavanje
dok se ne uspostavi poslanički argument.“
EBU MUHAMMED 711
ﻓﻤﺎ ﱂ، واﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ وﺑﺮﺳﻮﻟﻪ واﺗﺒﺎﻋﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﺟﺎءَ ﺑﻪ،واﻹﺳﻼم ﻫﻮ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﷲ وﻋﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ
.ﻳﺄْت اﻟﻌﺒﺪ ﺬا ﻓﻠﻴﺲ ﲟﺴﻠﻢ وإن ﱂ ﻳﻜﻦ ﻛﺎﻓﺮاً ﻣﻌﺎﻧﺪاً ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ ﺟﺎﻫﻞ
„Islam je tevhid Allaha i 'ibadet Njemu, jedino, Koji nema sudruga i iman u Allaha i
Njegovog Poslanika i slijeđenje njega u svemu čime je došao. I sve dok rob ovo ne
ostvari nije musliman. A ako nije kafir prkosnik onda je kafir džahil
(neznalica“).“1084
Nevjernike neznalice je podjelio na dvije vrste:
1) Oni nad kojim se uspostavio argument koji su upali u kufr ’irada.
2) Oni nad kojim se nije uspostavio argument, za koje se vežu samo propisi kufra
koji bivaju prije argumenta, a kazna npr., biva nakon argumenta.
Dakle, njegov govor je jasan! I da ljudi ne pate od bolesti strasti, dilema i
nedoumica ne bi upadali u najgore. Među potpisnicima proglasa je bilo nekih koji
su propagirali da se govor Ibnul‐Qajjima ne tiče „muslimana“ koji obožavaju
nekog drugog mimo Allaha, već kafira u osnovi poput kršćana, Jevreja i drugih, a
1084
Tariqul‐hidžretejn, str. 411
712 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
da je to neispravno smo dokazali u proteklom djelu knjige, a „njihovom voljenom
šejhu“ Bin Bazu, od kojeg najčešće uzimaju samo ono „što nije rekao“ ili ono što je
uradio a što se njima sviđa, je postavljeno pitanje:
„Kakav je propis onoga koji umre na širku a on ne zna da je to širk?“, na koje je
odgovorio:
} َوﻟ َْﻮ88 ﺳﻮرة اﻷﻧﻌﺎم اﻵﻳﺔ: ﻣﻦ ﻣﺎت ﻋﻠﻰ اﻟﺸﺮك ﻓﻬﻮ ﻋﻠﻰ ﺧﻄﺮ ﻋﻈﻴﻢ ﻟﻘﻮل اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ:٢ ج
ِ }ﻣﺎ َﻛﺎ َن ﻟِﻠ17 ﺳﻮرة اﻟﺘﻮﺑﺔ اﻵﻳﺔ:ﻂ َﻋ ْﻨـﻬﻢ ﻣﺎ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳـﻌﻤﻠُﻮ َن{ وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ
ﻴﻦ أَ ْنَ ْﻤ ْﺸ ِﺮﻛ
ُ َ َ َْ َ ْ ُ َ َِﺤﺒ َ أَ ْﺷ َﺮُﻛﻮا ﻟ
{ُﻬ ْﻢ َوِﻓﻲ اﻟﻨﱠﺎ ِر ُﻫ ْﻢ َﺧﺎﻟِ ُﺪو َن ْ َﻚ َﺣﺒِﻄ
ُ ﺖ أَ ْﻋ َﻤﺎﻟ َ ِﻳﻦ َﻋﻠَﻰ أَﻧْـ ُﻔ ِﺴ ِﻬ ْﻢ ﺑِﺎﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ أُوﻟَﺌ ِِ ِ ِ ﻳـ ْﻌﻤﺮوا ﻣ
َ ﺴﺎﺟ َﺪ اﻟﻠﱠﻪ َﺷﺎﻫﺪ
َ َ ُُ َ
ِ ِ ِ
ﻮرا{ وﻗﺎل ً َ } َوﻗَﺪ ْﻣﻨَﺎ إِﻟَﻰ َﻣﺎ َﻋﻤﻠُﻮا ﻣ ْﻦ َﻋ َﻤ ٍﻞ ﻓَ َﺠ َﻌﻠْﻨَﺎﻩُ َﻫﺒ23 ﺳﻮرة اﻟﻔﺮﻗﺎن اﻵﻳﺔ:وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ
ً ُﺎء َﻣ ْﻨﺜ
ﺸﺎءُ{ ﻓﻬﺬا َ َﻚ ﻟِ َﻤ ْﻦ ﻳ
َ ِ }إِ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ َﻻ ﻳَـﻐْ ِﻔ ُﺮ أَ ْن ﻳُ ْﺸ َﺮ َك ﺑِ ِﻪ َوﻳَـ ْﻐ ِﻔ ُﺮ َﻣﺎ ُدو َن َذﻟ48 ﺳﻮرة اﻟﻨﺴﺎء اﻵﻳﺔ:ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ
وﺣﻜﻤﻬﻢ ﰲ اﻟﺪﻧﻴﺎ أ ﻢ ﻻ ﻳﻐﺴﻠﻮن وﻻ ﻳﺼﻠﻰ ﻋﻠﻴﻬﻢ وﻻ,وﻋﻴﺪﻫﻢ وﻣﺼﲑﻫﻢ ﻛﺴﺎﺋﺮ اﻟﻜﻔﺮة اﻟﻜﻔﺮ اﻷﻛﱪ
ﻓﻬﺬا أﻣﺮﻩ إﱃ- أﻋﲏ اﻟﻘﺮآن واﻟﺴﻨﺔ- أﻣﺎ إن ﻛﺎن أﺣﺪ ﻣﻨﻬﻢ ﱂ ﺗﺒﻠﻐﻪ اﻟﺪﻋﻮة,ﻳﺪﻓﻨﻮن ﰲ ﻣﻘﺎﺑﺮ اﳌﺴﻠﻤﲔ
واﻷرﺟﺢ ﻋﻨﺪ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﰲ ذﻟﻚ ﰲ ﺣﻜﻤﻬﻢ أ ﻢ ﳝﺘﺤﻨﻮن ﻳﻮم,اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ ﻳﻮم اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ ﻛﺴﺎﺋﺮ أﻫﻞ اﻟﻔﱰة
. ﻓﻤﻦ أﺟﺎب دﺧﻞ اﳉﻨﺔ وﻣﻦ ﻋﺼﻰ دﺧﻞ اﻟﻨﺎر,اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ
„Ko umre na širku u velikoj je opasnosti zbog riječi Allaha subhaneh u suri El‐
En’am, ajet 88: A da su pridruživali sigurno bi im propalo sve što su bili radili i
rekao je Uzvišeni u suri Et‐Tevba, ajet 17: Ne priliči mušricima da održavaju
Allahove mesdžide, svjedočeći protiv sebe s kufrom. Njihova djela su propala, i u
vatri će oni vječno boraviti.
Rekao je Uzvišeni u suri El‐Furqan, ajet 23: I prići ćemo onom što su radili i
pretvoriti ga u prah razasuti. Rekao je subhaneh u suri En‐Nisa‘, ajet 48: Uistinu
Allah neće oprostiti da Mu se pridružuje a oprostiće ono što je manje od toga,
kome bude htio.
Ovo je prijetnja za njih, a njihov završetak je poput završetka ostalih nevjernika
velikim kufrom. Njihov propis na ovom svijetu je da neće biti gasuljeni, niti će im se
klanjati dženaza, niti će biti pokopani na grobljima muslimana.
Ako do nekog od njih nije došla da’va, mislim na Kur’an i Sunnet, njegov slučaj se
prepušta Allahu na Sudnjem Danu poput ostalih od ehlul‐fetre, a prioritetnije kod
učenjaka u pogledu njihovog propisa jeste da će oni biti kušani na Kijametskom
EBU MUHAMMED 713
Danu, pa ko se odazove ući će u Džennet, a ko se suprotstavi (ogriješi) ući će u
vatru.“
:وﻗﺪ ﺑﺴﻂ اﻟﻜﻼم ﰲ ذﻟﻚ اﻟﻌﻼﻣﺔ اﺑﻦ اﻟﻘﻴﻢ رﲪﻪ اﷲ ﰲ آﺧﺮ ﻛﺘﺎﺑﻪ "ﰲ ﻃﺮﻳﻖ اﳍﺠﺮﺗﲔ" ﺣﻴﺚ ﻗﺎل
")اﳌﺬﻫﺐ اﻟﺜﺎﻣﻦ( أ ﻢ ﳝﺘﺤﻨﻮن ﰲ ﻋﺮﺻﺎت اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ وﻳﺮﺳﻞ إﻟﻴﻬﻢ ﻫﻨﺎك رﺳﻮل اﷲ وإﱃ ﻛﻞ ﻣﻦ ﱂ ﺗﺒﻠﻐﻪ
وﻋﻠﻰ ﻫﺬا ﻓﻴﻜﻮن ﺑﻌﻀﻬﻢ ﰲ اﳉﻨﺔ,اﻟﺪﻋﻮﻩ ﻓﻤﻦ أﻃﺎع اﻟﺮﺳﻮل دﺧﻞ اﳉﻨﺔ وﻣﻦ ﻋﺼﺎﻩ أدﺧﻠﻪ اﻟﻨﺎر
أﻣﺎ إن ﻛﺎن أﺣﺪ ﻣﻨﻬﻢ ﻋﻨﺪﻩ ﺟﻬﻞ ﻓﻴﻤﺎ وﻗﻊ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ." و ﺬا ﻳﺘﺄﻟﻒ ﴰﻞ اﻷدﻟﺔ ﻛﻠﻬﺎ,وﺑﻌﻀﻬﻢ ﰲ اﻟﻨﺎر
ﻓﻤﻦ ﻛﺎن ﻇﺎﻫﺮﻩ اﻟﺸﺮك ﺣﻜﻤﻪ ﺣﻜﻢ اﳌﺸﺮﻛﲔ وأﻣﺮﻩ, واﳊﻜﻢ ﻋﻠﻰ اﻟﻈﺎﻫﺮ,اﻟﺸﺮك ﻓﺄﻣﺮﻩ إﱃ اﷲ ﺟﻞ وﻋﻼ
.إﱃ اﷲ ﺟﻞ وﻋﻼ اﻟﺬي ﻳﻌﻠﻢ ﻛﻞ ﺷﻲء ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ
„El‐’Allameh Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, je o tome podrobno govorio na kraju
svoje knjige „Tariqul‐hidžretejn“ gdje je rekao:
„Osmi mezheb: da će biti kušani na kijametskom mjestu suđenja i da će tada biti
poslat Allahov Poslanik svakom do koga nije došla da’va, pa ko se pokori Poslaniku
ući će u Džennet, a ko mu se suprotstavi ući će u vatru. Prema ovome neki će biti u
Džennetu a neki će biti u vatri. Sa ovim se sastaju svi dokazi“:
Ako je neko od njih iz neznanja upao u širk, njegov slučaj se prepušta Allahu –
dželle ve ’ala – a presuda se sprovodi nad vanjštinom. Otuda, čija vanjština bude
bila širk njegov propis je propis mušrika, a slučaj mu se prepušta Allahu, dželle
ve ’ala, koji sve zna, subhanehu ve te ’ala.“1085
U drugoj fetvi rekao je:
)ﻃﺮﻳﻖ اﳍﺠﺮﺗﲔ( ﲢﺖ: ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ وأدﻟﺘﻬﺎ ﰲ آﺧﺮ ﻛﺘﺎﺑﻪ- رﲪﻪ اﷲ- وﻗﺪ ﺑﺴﻂ اﻟﻌﻼﻣﺔ اﺑﻦ اﻟﻘﻴﻢ
. ﻓﻤﻦ أرادﻩ ﻓﻠﲑاﺟﻌﻪ ﻟﻴﺴﺘﻔﻴﺪ ﻣﻨﻪ اﻟﻔﺎﺋﺪة اﻟﻜﺒﲑة. ﻃﺒﻘﺎت اﳌﻜﻠﻔﲔ:ﻋﻨﻮان
„El‐’Allameh Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, je ovu mes’elu i njene dokaze podrobno
pojasnio na kraju svoje knjige „Tariqul‐hidžretejn“ pod naslovom „Kategorije
obveznika“, pa ko hoće neka se vrati na nju ne bi li se od nje puno okoristio.“
U trećoj je rekao:
)ﻃﺮﻳﻖ اﳍﺠﺮﺗﲔ( ﳌﺎ ذﻛﺮ:وﻗﺪ ﺑﺴﻂ اﻟﻌﻼﻣﺔ اﺑﻦ اﻟﻘﻴﻢ رﲪﻪ اﷲ اﻟﻜﻼم ﰲ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ ﰲ آﺧﺮ ﻛﺘﺎﺑﻪ
.ﻓﺎﺋﺪﺗﻪ ﻓﻠﲑاﺟﻊ ﻫﻨﺎك ﻟﻌﻈﻢ,ﻃﺒﻘﺎت اﳌﻜﻠﻔﲔ
1085
Zbirka fetvi Ibn Baza.
714 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
أﻧﻪ إذا ﻛﺎن ﻣﻌﺮوﻓﺎ ﺑﻔﻌﻞ: ﻓﺎﻟﺬي ﳛﻜﻢ ﻋﻠﻴﻪ، ﻗﺒﻞ ﺑﻠﻮغ ﻫﺬﻩ اﻟﺪﻋﻮة، ﻣﻦ ﻣﺎت ﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﺸﺮك:اﳉﻮاب
، وﻻ ﻳﻀﺤﻰ ﻟﻪ، وﻻ ﻳﺪﻋﻰ ﻟﻪ، ﻓﻬﺬا ﻇﺎﻫﺮﻩ أﻧﻪ ﻣﺎت ﻋﻠﻰ اﻟﻜﻔﺮ، وﻣﺎت ﻋﻠﻰ ذﻟﻚ، وﻳﺪﻳﻦ ﺑﻪ،اﻟﺸﺮك
ﻓﻬﺬا، ﻓﺈن ﻛﺎن ﻗﺪ ﻗﺎﻣﺖ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ ﰲ ﺣﻴﺎﺗﻪ وﻋﺎﻧﺪ، ﻓﺈﱃ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ،وﻻ ﻳﺘﺼﺪق ﻋﻨﻪ؛ وأﻣﺎ ﺣﻘﻴﻘﺔ أﻣﺮﻩ
. وإن ﻛﺎن ﱂ ﺗﻘﻢ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ ﻓﺄﻣﺮﻩ إﱃ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ،ﻛﺎﻓﺮ ﰲ اﻟﻈﺎﻫﺮ واﻟﺒﺎﻃﻦ
„Ko od ehluš‐širka umre prije dolaska ove da’ve, ono čime mu se presuđuje jeste
da je, ako je bio poznat po činjenju širka i ako mu je on bio din i umro je na tome,
vanjština ovoga je da je umro na kufru. Neće se moliti za njega, niti će se klati
kurban za njega, niti davati sadaka na njegovo ime, a što se tiče njegovog
suštinskog stanja ono se prepušta Uzvišenom Allahu. Pa ako se nad njim ostvario
argument u njegovom životu pa je prkosio, takav je kafir u vanjštini i nutrini, a ako
se nad njim nije uspostavio argument, njegov slučaj se prepušta Allahu,
Uzvišenom.“1086
1086
Ed‐Durerus‐senijjeh 10/142
EBU MUHAMMED 715
Prvi kufr kojeg mu je pripisao je onaj prije argumenta a to ne znači da je,
zbog toga što je rečeno da se njegov slučaj prepušta Allahu, takav kod njih na
ahiretu mu’min, već znači da je njegov ahiretski propis propis nevjernika nad
kojim nije uspostavljen argument, pa je u tom užem smislu kafir u vanjštini i u
suštini, a ako se nad njim uspostavio argument onda je kafir u svim propisima,
kako na dunjaluku, tj. u vanjštini, tako i na ahiretu, tj. u suštini, pa će biti kažnjen i
neće mu se dati mogućnost spasa ispitom.
Upitani su sinovi šejha, ’Abdullah i Husejn, i šejh Hamed b. Nasir:
Iz vašeg odgovora nam je postalo jasno da vjernik u Allaha i Njegovog Poslanika
kada kaže li uradi nešto što je kufr iz neznanja o tome, da ga ne tekfirite dok se
nad njim ne uspostavi poslanički argument. Da li je osobi ovakvog stanja
oprošteno ako bi bila ubijena prije pojave ove da’ve ili ne?“
Odgovor:
ﻻ ﳓﻜﻢ ﺑﻜﻔﺮﻩ ﺣﱴ ﺗﻘﺎم ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ؛ وﻟﻜﻦ ﻻ، أو ﻋﺪم ﻣﻦ ﻳﻨﺒﻬﻪ، ﳉﻬﻠﻪ،إذا ﻛﺎن ﻳﻌﻤﻞ ﺑﺎﻟﻜﻔﺮ واﻟﺸﺮك
ﻟﻌﺪم، وإن ﻛﻨﺎ ﻻ ﳓﻜﻢ ﻋﻠﻰ ﻫﺬا اﻟﺸﺨﺺ، ﻳﺒﻴﺢ اﳌﺎل واﻟﺪم، ﺑﻞ ﻧﻘﻮل ﻋﻤﻠﻪ ﻫﺬا ﻛﻔﺮ،ﳓﻜﻢ ﺑﺄﻧﻪ ﻣﺴﻠﻢ
وإﻃﻼق اﳊﻜﻢ، ﺑﻞ ﻧﻘﻮل ﻋﻤﻠﻪ ﻋﻤﻞ اﻟﻜﻔﺎر، ﻓﻬﻮ ﻣﺴﻠﻢ، إن ﱂ ﻳﻜﻦ ﻛﺎﻓﺮا:ﻗﻴﺎم اﳊﺠﺔ ﻋﻠﻴﻪ؛ ﻻ ﻳﻘﺎل
، أن أﺻﺤﺎب اﻟﻔﱰات: وﻗﺪ ذﻛﺮ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ. ﻣﺘﻮﻗﻒ ﻋﻠﻰ ﺑﻠﻮغ اﳊﺠﺔ اﻟﺮﺳﺎﻟﻴﺔ،ﻋﻠﻰ ﻫﺬا اﻟﺸﺨﺺ ﺑﻌﻴﻨﻪ
. وﻻ ﺣﻜﻢ اﻷﺑﺮار، وﱂ ﳚﻌﻠﻮا ﺣﻜﻤﻪ ﺣﻜﻢ اﻟﻜﻔﺎر،ﳝﺘﺤﻨﻮن ﻳﻮم اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ ﰲ اﻟﻌﺮﺻﺎت
„Ako je radio kufr i širk radi svog neznanja ili zbog nepostojanja nekog ko bi mu
skrenuo pažnju, ne presuđujemo mu nevjerstvom (kufrom) dok se nad njim ne
uspostavi argument, ali ne presuđujemo mu ni da je musliman, već kažemo da je
to njegovo djelo kufr koji dozvoljava imetak i krv, iako nad tom osobom ne
presuđujemo (time) zbog neuspostavljenosti argumenta nad njim.
I ne smije se reći da ako nije kafir onda je musliman, već kažemo da je njegovo
djelo djelo nevjernika, a izricanje presude nad ovom osobom lično ovisi od dolaska
poslaničkog argumenta. Učenjaci su spomenuli da će ljudi iz fetre biti kušani na
Kijametskom Danu na mjestu suđenja, i njegov propis nisu učinili poput propisa
nevjernika niti poput propisa čestitih.“1087
U ovoj fetvi se jasno vidi da učenjaci vjeruju da negacija tekfira ne znači
potvrđivanje islama u pogledu onoga koji je upao u širk i kufr, i da pojam „kufr“ i
„kafir“ koriste u značenju presude koja za sobom povlači vezivanje svih propisa
1087
Ed‐Durerus‐senijjeh 10/136
716 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
kufra poput kažnjavanja i slično za njegovu suštinu, a u fetvi su spomenuti
dozvoljenost imetka i časti, što spada u dunjalučke propise, dok kažnjavanje
vatrom spada u ahiretske presude, i ovo će nam trebati kada budemo govorili o
tekfiru kojeg je negirao šejhul‐islam u svom govoru u „Mihnadžus‐sunneh“, jer
njime misli na tekfir nakon argumenta iz kojeg ne proizilazi postojanje pravnog
islama, a kamoli suštinskog.
Rekao je šejh Ebu Batin, rahimehullah:
„Kada čovjek spozna i dokuči značenje (riječi) el‐ilah i da ona znači el‐ma’bud i
kada spozna suštinu ’ibadeta, postaće mu jasno da je onaj koji bilo šta od ’ibadeta
usmjeri nekom drugom mimo Allaha ’ibadetio njemu i uzeo ga za boga, iako bježi
od nazivanja njega ma’budom i ilahom, i to naziva tevessulom, traženjem
zauzimanja (istišfa’),1088 pribjegavanjem (iltidža’) i slično tome.
و ﺷﺎرب اﳋﻤﺮ، و إن ﱂ ﻳﺴﻢ ﻣﺎ ﻓﻌﻠﻪ رﺑﺎ، ﻛﻤﺎ أن اﳌﺮاﰊ ﻣﺮاب ﺷﺎء أم أﰉ،ﻓﺎﳌﺸﺮك ﻣﺸﺮك ﺷﺎء أم أﰉ
"ﻳﺄﰐ أﻧﺎس ﻣﻦ أﻣﱵ: وﰲ اﳊﺪﻳﺚ ﻋﻦ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ.ﺷﺎرب ﻟﻠﺨﻤﺮ و إن ﲰﺎﻫﺎ ﺑﻐﲑ اﲰﻬﺎ
ﻛﺘﺴﻤﻴﺔ، و ﻻ ﻳﺰﻳﻞ ﺣﻜﻤﻪ، ﻻ ﻳﻐﲑ ﺣﻘﻴﻘﺔ اﳌﺴﻤﻰ،ﻳﺸﺮﺑﻮن اﳋﻤﺮ ﻳﺴﻤﻮ ﺎ ﺑﻐﲑ اﲰﻬﺎ" ﻓﺘﻐﻴﲑ اﻻﺳﻢ
. وﺗﺴﻤﻴﺔ اﻟﻈﻠﻤﺔ ﻣﺎ ﻳﺄﺧﺬوﻧﻪ ﻣﻦ اﻟﻨﺎس ﺑﻐﲑ اﲰﻪ،اﻟﺒﻮادي ﺳﻮاﻟﻔﻬﻢ اﻟﺒﺎﻃﻠﺔ ﺣﻘﺎ
Dakle, mušrik je mušrik htio ili ne htio, kao što je jedač kamate jedač kamate htio
ili ne htio, iako svoje djelo ne naziva kamatom. I pijač vina je pijač vina iako vino
naziva drugim imenom. A u hadisu se od Vjerovjesnika, ., prenosi: „Doći će ljudi
iz mog ummeta koji će piti vino i nazivati ga drugim imenom.“
Znači promjena imena ne mijenja suštinu nazvanog njime, niti obara njegov
propis, poput beduina koji svoje lažne „sevalif“1089 nazivaju „istinom“ (haqqom), i
poput zulumćara koji ono što uzimaju od ljudi nazivaju drugim imenom.
Kada je ’Adi b. Hatim, a bijaše nasranija, čuo riječi Uzvišenog: Uzeli su svoje
svećenike i monahe za erbabe mimo Allaha. Et‐Tevba 31; rekao je Vjerovjesniku,
.: „Mi im ne ’ibadetimo“. On mu je rekao: „Zar oni ne oharamljuju ono što je
Allah ohalalio pa ga oharamljujete, i ohalaljuju ono što je Allah oharamio pa ga
ohalaljujete?“ Reče: „Rekoh, tako je!“ Reče: „To je njihov ’ibadet.“
1088
Ebu Batin ovdje želi da kaže da je onaj koji traži od mrtvog da zamoli Allaha ili da se zauzme time ’ibadetio
mrtvom zbog toga što je dova ’ibadet. A mnogi mušrici među ekstremnim sufijama direktno traženje pomoći od
mrtvih, svejedno bilo pored njihovog groba ili daleko od njih, pored prve mes’ele, nazivaju „tevessulom“ i
„istišfa’om“.
1089
Zakoni beduina.
EBU MUHAMMED 717
’Adi, nek’ je Allahovo zadovoljstvo nad njime, nije znao da je njihova saglasnost sa
njima u tome ’ibadet njima, pa je Vjerovjesnik, ., obavijestio da je to njihov
’ibadet njima, iako oni nisu vjerovali da je to ’ibadet njima.
Isto tako je i ono što rade obožavaoci kaburova od moljenja mrtvih, traženja od
njih da im ispune želje, i otklone nevolje, i približavanja njima žrtvama i zavjetima,
njihov ’ibadet zakopanim, iako ga tako ne nazivaju niti vjeruju da je to ’ibadet.“1090
Ebu Batin ovdje pojašnjava ovaj vjerski temelj i ne pravi razliku između vrsta
širka; širka u ’ibadetu i širka pokornosti i suđenja tagutskim zakonima, pa ko
upadne u širk ostavio je islam kao što je jedač kamate ostavio nejedenje kamate i
pijač vina ostavio nepijenje vina.
Isto tako činjenica da čovjek ne zna da je upao u veliki širk, ili svoje djelo
naziva lijepim imenom ne odagnava od njega ime širka u kojeg je upao, niti
propise koji se vežu za njega prije argumenta, i kada bi se i ljudi i džinni skupili da
počinioca suštinskog velikog širka učine muslimanom ‐ muvvehidom, bilo u jeziku,
razumu ili šerijatu, to ne bi bili u stanju uraditi, jer onaj koji čini blud a ne zna da je
Allah zabranio blud se naziva bludnikom, i niko ga ne može nazvati čednim, i ovo
isto se kaže u pitanju kamate, nepravde, ubijanja, laganja i ostalih pokuđenih i
ružnih stvari.
U ovim pitanjima neznanje ima uticaj samo na propise koji se tiču suštine
širka u koju je upao, kako dunjalučke tako i ahiretske. Onaj koji radi zinaluk je
zinalučar, pa ako radi blud iz neznanja ostaje zinalučarom ali se neće nazvati
imenima prijetnje poput imena „fasik“ kojim učenjaci nazivaju počinioca velikih
grijeha, a fasik i kafir (nakon argumenta)1091 spadaju u imena prijetnje. Nad
takvim zinalučarom se neće sprovesti šerijatski hadd, a hadd kao šerijatski propis
spada u dunjalučke propise, niti će ga Allah kazniti na ahiretu. Međutim, on
zaslužuje ime zinalučar, kuđenje i kritiku, jer je zinaluk ružan u fitri, razumu i
šerijatu.
Ebu Batin je takođe rekao:
وﺳﺆاﳍﻢ ﻗﻀﺎء, واﻟﻐﺎﺋﺒﲔ, ﻛﺪﻋﺎء اﳌﻮﺗﻰ, وﻣﻊ ذﻟﻚ ﻳﻔﻌﻞ اﻟﺸﺮك اﻷﻛﱪ, ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ:وﻣﻦ ﻗﺎل
ﻓﻬﺬا ﻣﺸﺮك ﺷﺎء أم أﰉ؛ و}اﷲ ﻻ ﻳﻐﻔﺮ, واﻟﺬﺑﺎﺋﺢ, واﻟﺘﻘﺮب إﻟﻴﻬﻢ ﺑﺎﻟﻨﺬور, وﺗﻔﺮﻳﺞ اﻟﻜﺮﺑﺎت,اﳊﺎﺟﺎت
1090
Uzeto iz poznate risale Ebu Batina iz „Medžmu’atu‐tevhid“.
1091
Rekao sam „nakon argumenta“ zbog toga što je pojmom „fisk“ koji u osnovi znači izlazak iz pokornosti
moguće nazvati izlazak iz pokornosti tevhida a to je kufr koji se ostvaruje prije argumenta i takav se može nazvati
fasikom u tom smislu, a fisk nakon argumenta je izlazak iz pokornosti poslaničkom argumentu.
718 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
[72 :و}ﻣﻦ ﻳﺸﺮك ﺑﺎﷲ ﻓﻘﺪ ﺣﺮم اﷲ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﺠﻨﺔ وﻣﺄواﻩ اﻟﻨﺎر{ ]اﳌﺎﺋﺪة [48 :أن ﻳﺸﺮك ﺑﻪ{ ]اﻟﻨﺴﺎء
ﻻ ﻳﻘﺎل ﻓﻼن ﻛﺎﻓﺮ ﺣﺘﻰ ﻳﺒﻴﻦ ﻟﻪ ﻣﺎ: وﻟﻜﻦ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل اﻟﺸﻴﺦ. وﻣﻦ ﻓﻌﻠﻪ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ,وﻣﻊ ﻫﺬا ﻓﻬﻮ ﻣﺸﺮك
...وﻣﺎﻟﻪ , وﺣﻞ دﻣﻪ, ﺣﻜﻢ ﺑﻜﻔﺮﻩ,ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻲ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻓﺈن أﺻﺮ ﺑﻌﺪ اﻟﺒﻴﺎن
„Ko kaže LA ILAHE ILLALLAH i uz to radi veliki širk poput moljenja mrtvaca,1092 i
odsutnih, i traženja ispunjavanja želja od njih, i otklanjanja nevolja, i približavanja
njima zavjetima i klanjem žrtvi, takav je mušrik htio ili ne htio a Allah neće
oprostiti da Mu se neko pridružuje. En‐Nisa’ 48
Ko pridruži Allahu Allah će mu zasigurno zabraniti Džennet i njegovo boravište
će biti u vatri. El‐Ma’ideh 72
Pored ovoga on je mušrik, i onaj koji to uradi je kafir, ali, kao što je rekao šejh:
„Neće se reći da je taj i taj kafir sve dok mu se ne objasni ono čime je došao
Poslanik, ., pa ako ustraje nakon objašnjenja, presudiće mu se kufrom i njegova
krvi i imetak će biti dozvoljeni.“1093
U pogledu džahila opravdanog neznanjem se sustegao od imena „kafir“ koje
za sobom povlači dozvoljenost imetka i krvi, a potvrdio je da je takav mušrik htio
ili ne htio, i upravo ovo je naša mes’ela.
Šejh Ebu Batin ima puno citata u kojima se jasno vidi da pojmom tekfir misli
na presudu kufrom koja za sobom povlači ostvarenje svih propisa koje je
Zakonodavac vezao za suštinu kufra, i sve ovo se tiče mes’ele razdvajanja imena
od propisa i rasparčanosti propisa jedne te iste suštine.
Rekao je šejh ’Abdullatif sin ’Abdurrahmana sin Hasana u jednom citatu u
kojem su okupljeni svi temelji koje sam spomenuo:
„U začuđujuće neznanje ’Iraqija spada to što protiv svog protivnika argumentuje
tužbom (tvrdnjom) lično, a tužba (tvrdnja) ne može biti dokazom, jer tvrdnja
’Iraqija o islamu obožavaoca kaburova je potrebna kategoričkog dokaza o
njihovom islamu, pa kada se konstatuje njihov islam zabraniće se njihov tekfir, i
nije problem u onom što će se na to nadovezati.
1092
Šejh Ebu Batin i učenjaci da’ve su znali da mušrici svoje moljenje mrtvih baziraju na uvjerenju da oni čuju, i da
im je Allah dao sposobnost da urade ono što se od njih traži, ili da je njihov spiritualni život nakon smrti jači i
izraženiji od tjelesnog i slično, i uprkos svemu tome su ih nazvali mušricima zbog moljenja mrtvih. Nijedan mušrik
na ovom svijetu koji se moli mrtvom nije toliko glup da se obraća „smrti“ i „nemoći“, međutim, sva njihova
uvjerenja na kojima su bazirali svoje moljenje mrtvih od njih nisu odagnali presudu nad njima velikim širkom.
Allah je to znao o mušricima Jevreja, kršćana i arapa i onim prije njih. Moljenje mrtvih pored kabura nije stvar
koje se prvi put pojavila među onima koji se pripisuju islamu. Allahulmuste’an!
1093
Ed‐dureru‐senijjeh 2/314
EBU MUHAMMED 719
Poznato je da je onaj koji tekfiri muslimane zbog suprotstavljanja njegovom
ličnom mišljenju i strastima, poput havaridža i rafidija, ili tekfiri onoga koji
pogriješi u mes’elema idžtihada, bilo da se radi o temeljima ili ograncima; da je
takav i njemu slični zabludjeli novotarac koji postupa suprotno onome na čemu su
imami upute i šejhovi dina.
Osoba poput šejha Muhammeda b. ’Abdulvehhaba ne tekfiri nikog zbog te
kategorije niti zbog te vrste, već tekfiri onoga čijim tekfirom je progovorila
Plemenita Knjiga i onog čijim tekfirom je došao sahih sunnet u pogledu čijeg
tekfira postoji idžma’ ummeta, poput onoga koji je promjenio svoj din, i uradio
djelo džahilijeta, djelo onih koji ’ibadete melekima, i vjerovjesnicima i dobrim
ljudima, i mole im se uz Allaha, jer Allah ih je protekfirio i dozvolio njihovu krv,
imetke i porod, ’ibadetom drugom mimo Njega, bilo da se radi o vjerovjesniku, ili
velijju, ili kipu; nema razlike među njima u kufru, kao što na to ukazuje Plemenita
Knjiga i prošireni sunnet. Podrobno objašnjenje ovoga će doći a jedan dio je već
prethodio.
ﺣﱴ أﻧﻪ ﱂ ﳚﺰم ﺑﺘﻜﻔﲑﻩ،واﻟﺸﻴﺦ ﳏﻤﺪ رﲪﻪ اﷲ ﻣﻦ أﻋﻈﻢ اﻟﻨﺎس ﺗﻮﻗﻔﺎً وإﺣﺠﺎﻣﺎً ﻋﻦ إﻃﻼق اﻟﻜﻔﺮ
اﳉﺎﻫﻞ اﻟﺬي ﻳﺪﻋﻮ ﻏﲑ اﷲ ﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﻘﺒﻮر أو ﻏﲑﻫﻢ إذا ﱂ ﻳﺘﻴﺴﺮ ﻟﻪ ﻣﻦ ﻳﻨﺼﺤﻪ وﻳﺒﻠﻐﻪ اﳊﺠﺔ اﻟﱵ ﻳﻜﻔﺮ
وإذا ﻛﻨﺎ ﻻ ﻧﻘﺎﺗﻞ ﻣﻦ ﻳﻌﺒﺪ ﻗﺒﺔ اﻟﻜﻮاز ﺣﱴ ﻧﺘﻘﺪم ﺑﺪﻋﻮﺗﻪ إﱃ إﺧﻼص اﻟﺪﻳﻦ: ﻗﺎل ﰲ ﺑﻌﺾ رﺳﺎﺋﻠﻪ،ﺗﺎرﻛﻬﺎ
ﻓﻘﺮر. وﻗﺪ ﺳﺌﻞ ﻋﻦ ﻣﺜﻞ ﻫﺆﻻء اﳉﻬﺎل: ﻓﻜﻴﻒ ﻧﻜﻔﺮ ﻣﻦ ﱂ ﻳﻬﺎﺟﺮ إﻟﻴﻨﺎ وإن ﻛﺎن ﻣﺆﻣﻨﺎً ﻣﻮﺣﺪاً؟ وﻗﺎل،ﷲ
ﻣﻊ أن، وﻗﺪ ﺳﺒﻖ ﻣﻦ ﻛﻼﻣﻪ ﻣﺎ ﻓﻴﻪ اﻟﻜﻔﺎﻳﺔ.أن ﻣﻦ ﻗﺎﻣﺖ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ وﺗﺄﻫﻞ ﳌﻌﺮﻓﺘﻬﺎ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﻌﺒﺎدة اﻟﻘﺒﻮر
اﻟﻌﻼﻣﺔ اﺑﻦ اﻟﻘﻴﻢ رﲪﻪ اﷲ ﺟﺰم ﺑﻜﻔﺮ اﳌﻘﻠﺪﻳﻦ ﻟﺸﻴﻮﺧﻬﻢ ﰲ اﳌﺴﺎﺋﻞ اﳌﻜﻔﺮة إذا ﲤﻜﻨﻮا ﻣﻦ ﻃﻠﺐ اﳊﻖ
وﻣﻦ ﱂ ﻳﺘﻤﻜﻦ وﱂ ﻳﺘﺄﻫﻞ ﳌﻌﺮﻓﺔ ﻣﺎ ﺟﺎءت ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻞ ﻓﻬﻮ. ﻓﺄﻋﺮﺿﻮا وﱂ ﻳﻠﺘﻔﺘﻮا. وﺗﺄﻫﻠﻮا ﻟﺬﻟﻚ،وﻣﻌﺮﻓﺘﻪ
.ﻋﻨﺪﻩ ﻣﻦ ﺟﻨﺲ أﻫﻞ اﻟﻔﱰة ﳑﻦ ﱂ ﺗﺒﻠﻐﻪ دﻋﻮة رﺳﻮل ﻣﻦ اﻟﺮﺳﻞ
„Šejh Muhammed, rahimehullah, je od osoba koje se najviše sustežu od izricanja
kufra,1094 tako da čak nije odsječno zagovarao tekfir neznalice kaburlija ili drugih,
koji se moli drugom mimo Allaha, ako mu nije bio olakšan (dolazak do) nekog ko
ga je mogao savjetovati i dostaviti mu argument, čiji ostavljač biva kafirom.
Rekao je u jednoj od svojih risala:
1094
Od izricanja propisa kufra nad pojedincem koji podrazumijeva dozvoljenost njegove krvi, imetka i časti, i
vječnost u vatri nakon smrti, čija negacija ne znači postojanje islama mušrika.
720 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Pa ako se ne borimo protiv onoga koji ’ibadeti turbetu El‐Kivvaz sve dok ga ne
pozovemo u čisto ispoljavanje dina samo Allahu, kako onda da tekfirimo onoga
koji nije učinio hidžru k nama, makar bio mu’min ‐ muvehhid?!“
Upitan je o takvim džahilma pa je konstatovao da onaj nad kojim se uspostavio
argument i koji je bio u mogućnosti da ga spozna postaje kafirom ’ibadetom
kaburova, i dovoljno je ono što je prethodilo od njegovog govora.
Iako je el‐’Allameh Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, odsječno konstatovao kufr slijepih
sljedbenika svojih šejhova u mes’elama koje povlače za sobom kufr1095 ako su bili
u mogućnosti da traže i spoznaju istinu, i bili su kvalifikovani za to, pa su
izbjegavali i nisu se okretali.
Onaj koji nije bio u mogućnosti niti je bio kvalifikovan da spozna ono čime su došli
poslanici takav je kod njega u kategoriji ehlul‐fetre, od onih do kojih nije došla
da’va nekog od poslanika.“
1. One koji su bili u stanju da nauče ali nisu marili, pa su ostali džahili kafiri zbog
suprotstavljanja u za njihove uslove opšte poznatim mes’elama.
2. Mušrike iz ehlul‐fetre koji nisu bili u stanju da nađu istinu.
Što se tiče prvih, Ibnul‐Qajjim je odsječno konstatovao da su oni kafiri u
apsolutnom smislu i taj mezheb pripisao selefima ovog ummeta, kao što je
spomenuo jednu grupu apologeta, koji se svojim mezhebom suprotstavljaju onom
na čemu su bili ashabi i tabi’ini, koji prvoj vrsti negiraju islam, ali im ne pripisuju
kufr koji za sobom povlači kažnjavanje, i u ovome je dokaz da čak i novotarci
negiraju islam onome koji se suprotstavlja u opšte poznatim mes’elama, a kamoli
onome koji je srušio njegovu osnovu bez koje ne postoji suština islama.
Šejh Muhammed je u svom vremenu bio oprezan po pitanju tekfira, pa nije
odsječno tvrdio da su pojedinci ljudi koji su radili spomenute stvari jasnog velikog
širka oko kaburova i turbeta kafiri kufrom koji za sobom povlači kažnjavanje, ali
obje ove vrste koje je spomenuo šejh ’Abdullatif, s obzirom da su srušile temelj
islama i njegov najveći stub a on je šehadet LA ILAHE ILLALLAH, ne ulaze u ime
muslimana i ne obuhvata ih ime islama, već ih obuhvata ime širka koji im paše i
odgovara, i u pogledu ovoga se slažu svi muslimani.
Iz ovoga neće izaći osim kafir neznalica ili munafik zindik, uz napomenu da su
spomenuti apologeti negirali islam suprotstavljaču u opšte poznatim mes’elama,
uz postojanje mogućnosti saznanja, iako nije upao u veliki širk, već u
suprotstavljanje u temeljima vjere i slično, iako je njihov temelj u pogledu
uspostave argumenta isti i za mušrike.
Dakle, tekfir kojeg je negirao šejh Muhammed u pogledu onih koji ’ibadete
turbetu El‐Kivvaz je tekfir kažnjavanja, čija negacija ne znači postojanje islama
onoga koji ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha, a na to između ostalog ukazuje
činjenica da je spomenuo „borbu“ protiv njih rekavši da se ne bore dok ne
uspostave argument.
Što se tiče toga da li šejh Muhammed u tom citatu govori o suštinskom
’ibadetu nekom drugom mimo Allaha tj. suštinskom širku, ili kalupima i oblicima
širka, ja vjerujem da je preče reći da je govorio o suštinskom širku, a Allah
najbolje zna, zbog toga što je spomenuo riječ „’ibadeti“ koja se u Knjizi i Sunnetu
ne upotrijebljava osim u suštinskom značenju, a ako bi rekli da je govodio o
oblicima širka i djelima koja podnose tumačenje u značenju velikog i malog širka
onda je upotrijebio pojam „’ibadete“ radi zastrašivanja, jer ti oblici i djela su u
vanjštini poput vjere mušrika koji njima ’ibadete drugom mimo Allaha, i kao takvi
se uopšteno mogu tretirati uzrocima tekfira, s time što se tekfir takvih gradi na:
722 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
1. Vjerovanju da je to djelo od dini islama što je veliki kufr, jer znači promjenu dini
islama i propisivanje zakona mimo Allaha, i približavanje Allahu onim što je
zabranio.
2. Uzimanju njihovog djela uz indicije i dokaz stanja kao dokaz neke druge vrste
kufra, ili kao dokaz vezanost srca za mrtvog ili za predmet na način koji izvodi iz
vjere, jer muvehhid koji zna da je Allah jedini ma’bud i da je određeni oblik
’ibadeta ograničio na sebe više taj oblik neće činiti pred stvorenim.
Ali ja, kao što sam rekao, vjerujem da je šejh Muhammed govorio o
suštinskom ’ibadetu, i na to ukazuje govor praunuka ’Abdullatifa, koji spominje
’ibadet melekima, vjerovjesnicima, dobrim ljudima, kipovima, i moljenje drugog
mimo Allaha, te završetak njegovog govora gdje spominje rušenje osnove islama i
njegovog najvećeg stuba, tj. šehadeta LA ILAHE ILLALLAH što se u osnovi ne kaže
osim o suštinskom velikom širku.
Na osnovu svega toga kažem da je Qarni pogriješio u svom tumačenju riječi
šejha Muhammeda, uz ponovnu napomenu da greška u tumačenju riječi učenjaka
nije veliki problem, pod uslovom da se ne odrazi na našu vjeru, te da imamo
ispravne temelje u pogledu osoba koje upadaju u suštinski veliki širk, kao i u
pogledu tekfira onih koji upadaju u oblike koji podnose tumačenje u značenju
velikog i malog, a to najprije biva u širku obreda i rituala kod kojeg se uvjetuje
ostvarenje opisa kojim biva ’ibadet u njima poput opisa približavanja nekom
drugom mimo Allaha, svejedno da li od stvorenog traži da ga približi Allahu, da se
zauzme kod Allaha za njega, ili traži od njega lično da odagna štetu ili mu pribavi
korist.
Zajedničko za njih je da svi ’ibadete mrtvima, ali jedni traže od mrtvih lično, a
drugi traže od mrtvih da traže od Allaha. Kada bi znali više detalja o stanju tih
mušrika o kojim je govorio šejh Muhammed lakše bi riješili nastalu problematiku
vezanu za predmet njegovog govora.
Rekao je šejh Ishaq b. ’Abdurrahman:
وﻣﺴﺄﻟﺘﻨﺎ ﻫﺬﻩ وﻫﻲ ﻋﺒﺎدة اﷲ وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ واﻟﺒﺮاءة ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ وأن ﻣﻦ ﻋﺒﺪ ﻣﻊ اﷲ
ﻏﻴﺮﻩ ﻓﻘﺪ أﺷﺮك اﻟﺸﺮك اﻷﻛﺒﺮ اﻟﺬي ﻳﻨﻘﻞ ﻋﻦ اﻟﻤﻠﺔ ﻫﻲ أﺻﻞ اﻷﺻﻮل و ﺎ أرﺳﻞ اﷲ اﻟﺮﺳﻞ وأﻧﺰل
اﻟﻜﺘﺐ وﻗﺎﻣﺖ ﻋﻠﻰ اﻟﻨﺎس اﳊﺠﺔ ﺑﺎﻟﺮﺳﻮل وﺑﺎﻟﻘﺮآن وﻫﻜﺬا ﲡﺐ اﳉﻮاب ﻣﻦ أﺋﻤﺔ اﻟﺪﻳﻦ ﰲ ذﻟﻚ اﻷﺻﻞ
إﳕﺎ, ﻻ ﻳﺬﻛﺮون اﻟﺘﻌﺮﻳﻒ ﰲ ﻣﺴﺎﺋﻞ اﻷﺻﻮل,ﻋﻨﺪ ﺗﻜﻔﲑ ﻣﻦ أﺷﺮك ﺑﺎﷲ ﻓﺈﻧﻪ ﻳﺴﺘﺘﺎب ﻓﺈن ﺗﺎب وإﻻ ﻗﺘﻞ
EBU MUHAMMED 723
ﻳﺬﻛﺮون اﻟﺘﻌﺮﻳﻒ ﰲ اﳌﺴﺎﺋﻞ اﳋﻔﻴﺔ اﻟﱵ ﻗﺪ ﳜﻔﻰ دﻟﻴﻠﻬﺎ ﻋﻠﻰ ﺑﻌﺾ اﳌﺴﻠﻤﲔ ﻛﻤﺴﺎﺋﻞ ﻧﺎزع ﻓﻴﻬﺎ ﺑﻌﺾ
.أﻫﻞ اﻟﺒﺪع ﻛﺎﻟﻘﺪرﻳﺔ واﳌﺮﺟﺌﺔ أو ﰲ ﻣﺴﺄﻟﺔ ﺧﻔﻴﺔ ﻛﺎﻟﺼﺮف واﻟﻌﻄﻒ
„Ova naša mes’ela, a to je ‘ibadet Allahu, jedino, Koji nema sudruga, i odricanje
od ‘ibadeta svega mimo Njega i da je onaj koji ’ibadeti nekom drugom uz Allaha
upao u veliki širk koji izvodi iz vjere je temelj svih temelja.1099 Njom je Allah
poslao sve poslanike i objavio sve knjige i nad ljudima se uspostavio argument
Poslanikom i Kur’anom.
Isto ovako ćeš naći da u pogledu ovog temelja kod tekfira onoga koji je pridružio
Allahu odgovaraju imami dina; od njega se traži da se pokaje, pa ako se ne pokaje
biće ubijen. Oni ne spominju podučavanje u mes’elama temelja,1100 već spominju
podučavanje u manje poznatim mese’elama, čiji dokaz može biti nepoznat nekim
muslimanima, poput mes’ela u pogledu kojih se spore neki novotarci poput
kaderija i murdžija ili u nekoj manje poznatoj mes’eli poput sarfa i ’atfa.“
و ﻫﻞ ﻳﺒﻘﻰ ﻣﻊ اﻟﺸﺮك,وﻛﻴﻒ ﻳﻌﺮﻓﻮن ﻋﺒﺎد اﻟﻘﺒﻮر وﻫﻢ ﻟﻴﺴﻮا ﲟﺴﻠﻤﲔ وﻻ ﻳﺪﺧﻠﻮن ﰲ ﻣﺴﻤﻰ اﻹﺳﻼم
}وﻻ ﻳﺪﺧﻠﻮن اﻟﺠﻨﺔ ﺣﺘﻰ ﻳﻠﺞ اﻟﺠﻤﻞ ﻓﻲ ﺳﻢ اﻟﺨﻴﺎط{ }وﻣﻦ ﻳﺸﺮك ﺑﺎﷲ:ﻋﻤﻞ؟ و اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﻳﻘﻮل
}إن اﷲ ﻻ ﻳﻐﻔﺮ أن,{ﻓﻜﺄﻧﻤﺎ ﺧﺮ ﻣﻦ اﻟﺴﻤﺎء ﻓﺘﺨﻄﻔﻪ اﻟﻄﻴﺮ أو ﺗﻬﻮي ﺑﻪ اﻟﺮﻳﺢ ﻓﻲ ﻣﻜﺎن ﺳﺤﻴﻖ
ﺑﻞ أﻫﻞ اﻟﻔﱰة اﻟﺬﻳﻦ ﱂ ﺗﺒﻠﻐﻬﻢ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ واﻟﻘﺮآن...{ }وﻣﻦ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﺎﻹﻳﻤﺎن ﻓﻘﻂ ﺣﺒﻂ ﻋﻤﻠﻪ,{ﻳﺸﺮك ﺑﻪ
وﻣﺎﺗﻮا ﻋﻠﻰ اﳉﺎﻫﻠﻴﺔ ﻻ ﻳﺴﻤﻮن ﻣﺴﻠﻤﲔ ﺑﺎﻹﲨﺎع وﻻ ﻳﺴﺘﻐﻔﺮ ﳍﻢ وإﳕﺎ اﺧﺘﻠﻒ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﰲ ﺗﻌﺬﻳﺒﻬﻢ ﰲ
...اﻵﺧﺮة
„Kako da podučavaju obožavaoce kaburova kad oni nisu musllimani niti ulaze u
ime islama!? Ostaje li uz širk neko djelo?! A Allah kaže: ...i neće ući u Džennet
dok kamila ne prođe kroz iglene uši..., a ko pridruži Allahu, kao da je pao s neba,
pa su ga ptice ščepale ili vjetar ga odnese na daleko mjesto, Uistinu, Allah neće
oprostiti da Mu se pridružuje, A ko zanevjeruje u iman djelo će mu sigurno
propasti...
Štaviše, ehlul‐fetra, oni do kojih nije došla poslanica i Kur’an i koji su umrli u
džahilijetu se ne nazivaju muslimanima po idžma’u muslimana, niti se za njih
1099
Ovaj govor šejha Ishaqa potvrđuje da je negacija islama mušricima temelj svih temelja odnosno stvar bez
koje ne postoji aslu dinil islam.
1100
Šejh govori o opšte poznatim mes’elama u nekom društvu iz čega razumiješ da je tekfir mušrika kojeg
spominje tekfir kufrom kazne.
724 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
traži oprost, već su se učenjaci razišli samo po pitanju njihovog kažnjavanja na
ahiretu...“1101
Ovdje se ponovo spominje idžma’ muslimana o tome da onaj koji je upao u
bilo koji vid velikog širka nije musliman već mušrik, i ovaj idžma’ se ne sviđa samo
Bilibaniju koji kaže da niko prije učenjaka Nedžda nije spomenuo nešto slično i da
je to njihov lični zaključak i da se od ashaba prenosi „samo postupak“ u pogledu
tekfira murtedda i njihovog neopravdanja neznanjem kao i onih koji ih ne tekfire,
kao što si vidio tokom knjige.
Džahil je smetnuo sa uma da je Ibnul‐Qajjim u sedamnaestoj kategoriji
spomenuo definiciju islama koja je uzeta iz mnogobrojnih dokaza Kur’ana i
Sunneta prema kojoj mušrik ne može biti musliman jer nije ostvario tevhidullah i
slijeđenje samo Allahovog Poslanika, ., i iman u njega, i da se na isto nadovezao
šejh ’Abdullatif i šejh Ishaq i svi koji dolaze nakon njih, kao što je Kadija ’Ijad
takođe prenio idžma’ muslimana u pogledu toga da onaj koji ’ibadeti nekom
drugom mimo Allaha nije musliman, ali ko može sačuvati onoga koga Allah želi da
stavi na kušnju?!
Šejh Ishaq sin ’Abdurrahmana je takođe spomenuo da je uvjerenje da veliki
širk izvodi iz islama temelj svih temelja odnosno aslul‐usul, rekavši:
„Ova naša mes’ela, a to je ‘ibadet Allahu, jedino, Koji nema sudruga, i odricanje od
‘ibadeta svega mimo Njega i da je onaj koji ’ibadeti nekom drugom uz Allaha upao
u veliki širk koji izvodi iz vjere je temelj svih temelja (aslul‐usul).“
Ovaj citat je koristan u mes’eli mjesta tekfira mušrika u islamu jer čovjek ne
može biti musliman sve dok ne vjeruje da osobe koje su upale u veliki širk ne
obuhvata ime islama i da nije musliman zbog toga što je islam odricanje od
velikog širka i ’ibadet samo Allahu, pa ko to ne bude znao nije musliman u bilo
kojem mjestu ili vremenu, iako nije porekao ili odbio neki vjerski tekst, kao kada ti
vjerski tekstovi ne bi postojali u tom vremenu.
Ovo poglavlje ćemo završiti citatom jednog od suvremenika a to je Dr.
’Abdul’aziz b. ’Ali b. Muhammed El‐Abdullatif, autor knjige „Nevaqidul‐iman el‐
qavlijjeh vel‐'amelijjeh“ iz koje sam već naveo nekoliko citata, koji u njoj, govoreći
o opravdanju neznanjem, na šezdeset osmoj strani kaže:
1101
Tekfirul‐mu’ajjen, str. 9‐10
EBU MUHAMMED 725
وﳑﺎ ﳛﺴﻦ اﻟﺘﻨﺒﻴﻪ ﻋﻠﻴﻪ أن اﻟﻌﺬر ﺑﺎﳉﻬﻞ ﻓﻴﻤﻦ ﻗﺎرﻓﻮا اﻟﻜﻔﺮ ﻻ ﻳﻌﲏ ﻧﻔﻲ اﻟﻜﻔﺮ ﻋﻨﻬﻢ وﻗﺪ أﻇﻬﺮوﻩ ﻛﻤﺎ
: "أﺧﱪ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﻋﻦ ﻫﻮد أﻧﻪ ﻗﺎل ﻟﻘﻮﻣﻪ: وﰲ ﻫﺬا ﻳﻘﻮل اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ.ﻳﻘﺘﻀﻲ اﳊﻜﻢ اﻟﺪﻧﻴﻮي ﻋﻠﻴﻬﻢ
ﻓﺠﻌﻠﻬﻢ ﻣﻔﱰﻳﻦ ﻗﺒﻞ أن ﳛﻜﻢ - 50 ﻫﻮد آﻳﺔ- {}اﻋﺒﺪوا اﷲ ﻣﺎ ﻟﻜﻢ ﻣﻦ إﻟﻪ ﻏﻴﺮﻩ إن أﻧﺘﻢ إﻻ ﻣﻔﺘﺮون
ﻓﺈﻧﻪ ﻳﺸﺮك ﺑﺮﺑﻪ وﻳﻌﺪل, ﻓﺎﺳﻢ اﳌﺸﺮك ﺛﺒﺖ ﻗﺒﻞ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ, ﻟﻜﻮ ﻢ ﺟﻌﻠﻮا ﻣﻊ اﷲ إﳍﺎ آﺧﺮ,ﲝﻜﻢ ﳜﺎﻟﻔﻮﻧﻪ
"...ﻓﻼ وأﻣﺎ اﻟﺘﻌﺬﻳﺐ... وﳚﻌﻞ ﻟﻪ أﻧﺪادا ﻗﺒﻞ اﻟﺮﺳﻮل, وﳚﻌﻞ ﻣﻌﻪ آﳍﺔ أﺧﺮى,ﺑﻪ
„Lijepo je da napomenemo da opravdanje neznanjem, kada su u pitanju oni koji su
upali u kufr, ne znači negaciju kufra od njih, kao što to nalaže dunjalučki sud nad
njima. Ibn Tejmijje je o tome rekao:
„Uzvišeni Allah je obavijestio da je Hud rekao svom narodu: ’Ibadetite Allahu, vi
nemate drugog Boga mimo Njega! Vi niste ništa drugo do lažljivci! Hud 5
Pa ih je učinio lažljivcima prije nego što je presudio nekim propisom kojem bi se
suprotstavili, jer su bili učinili drugog boga mimo Allaha.
Dakle, ime mušrik je potvrđeno prije poslanice, jer on pridružuje svom
Gospodaru, izjednačava s Njime i uz Njega čini druge bogove, i čini Mu „slične“
(endade) prije poslanika....1102 a što se tiče kazne, ona ne...“1103
Nakon toga je spomenuo riječi Ibnul‐Qajjima iz sedamnaeste kategorije,
zatim riječi Ebu Batina u kojima govori o kufru ’irada a ne kufru neznanja uz
neuspostavljenost argumenta, što ukazuje na nepreciznost Dr. ’Abdul’aziza ili na
to da govori o tekfiru osoba koji upadaju u oblike širka nakon uspostave
argumenta nad njima u pogledu toga da ih je Allah ograničio na Sebe, jer se tada
pojedinac može tekfiriti kufrom kazne. Radi se o slijedećem citatu šejha Ebu
Batina, rahimehullah:
ووﺻﻒ اﻟﻨﺼﺎرى ﺑﺎﳉﻬﻞ ﻣﻊ أﻧﻪ ﻻ, ﻣﻊ ﺗﺼﺮﳛﻪ ﺑﻜﻔﺮﻫﻢ,ﻗﺪ أﺧﱪ اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ ﲜﻬﻞ ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺎر
ﻓﻨﻌﺘﻘﺪ ﻛﻔﺮﻫﻢ وﻛﻔﺮ ﻣﻦ, وﻧﻘﻄﻊ أن أﻛﺜﺮ اﻟﻴﻬﻮد واﻟﻨﺼﺎرى اﻟﻴﻮم ﺟﻬﺎل ﻣﻘﻠﺪون,ﻳﺸﻚ ﻣﺴﻠﻢ ﰲ ﻛﻔﺮﻫﻢ
.ﺷﻚ ﰲ ﻛﻔﺮﻫﻢ
„Allah, subhaneh, nas je obavijestio o neznanju mnogih kafira, uz jasno ukazivanje
na njihov kufr; opisao je kršćane neznanjem iako nijedan musliman ne sumnja u
njihov kufr, a mi odsječno konstatujemo da su većina Židova i kršćana danas
1102
Ovdje je izostavio rečenicu: „Takođe je potvrđeno da ova imena prethode njoj. Isto tako i ime džehl i
džahilijet. Kaže se: džahilijet i džahil prije dolaska poslanika...“
Medžmu’ul‐fetava 20/38
1103
726 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
neznalice i slijepi sljedbenici, i vjerujemo da su kafiri i da je onaj koji sumnja u
njihov kufr kafir.“1104
Ovaj citat se tiče kufra neznanja uz uspostavljenost argumenta, tj. kufra
’irada i nije ispravno navoditi ga u mes’eli kufra neznanja uz neuspostavljenost
argumenta. Isto tako i kufr onih koji sumnjaju u kufr židova i kršćana je kufr koji za
sobom povlači kaznu, i to je presuda koju je Ebu Batin izrekao za svoje vrijeme,
bilo da se radi o Jevrejima i kršćanima ili se radi o onim koji sumnjaju u njihov
kufr. Nakon toga autor knjige navodi fetvu Stalne Komisije u kojoj njeni članovi
kažu:
إذا ﺳﺠﺪ ﺑﻌﺪ ذﻟﻚ,ﻛﻞ ﻣﻦ آﻣﻦ ﺑﺮﺳﺎﻟﺔ ﻧﺒﻴﻨﺎ ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ وﺳﺎﺋﺮ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ ﰲ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ
ﻣﺸﺮﻛﺎ ﻣﻊ اﷲ ﻏﲑﻩ ﰲ, ﻳﻌﺘﱪ ﻛﺎﻓﺮا ﻣﺮﺗﺪا ﻋﻦ اﻹﺳﻼم, أو ﺷﻴﺦ ﻃﺮﻳﻖ, وﺻﺎﺣﺐ ﻗﱪ,ﻟﻐﲑ اﷲ ﻣﻦ وﱄ
وﻟﻜﻨﻪ ﻗﺪ ﻳﻌﺬر, ﻹﺗﻴﺎﻧﻪ ﲟﺎ ﻳﻨﻘﺾ ﻗﻮﻟﻪ ﻣﻦ ﺳﺠﻮدﻩ ﻟﻐﲑ اﷲ, و ﻟﻮ ﻧﻄﻖ ﺑﺎﻟﺸﻬﺎدﺗﲔ وﻗﺖ ﺳﺠﻮدﻩ,اﻟﻌﺒﺎدة
وﳝﻬﻞ ﺛﻼﺛﺔ أﻳﺎم إﻋﺬارا إﻟﻴﻪ ﻟﲑاﺟﻊ ﻧﻔﺴﻪ ﻋﺴﻰ, ﻓﻼ ﺗﻨﺰل ﺑﻪ اﻟﻌﻘﻮﺑﺔ ﺣﱴ ﻳﻌﻠﻢ وﺗﻘﺎم ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ,ﳉﻬﻠﻪ
ﻓﺎﻟﺒﻴﺎن وإﻗﺎﻣﺔ اﳊﺠﺔ ﻟﻺﻋﺬار إﻟﻴﻪ ﻗﺒﻞ... ﻓﺈن أﺻﺮ ﻋﻠﻰ ﺳﺠﻮدﻩ ﻟﻐﲑ اﷲ ﺑﻌﺪ اﻟﺒﻴﺎن ﻗﺘﻞ ﻟﺮدﺗﻪ,أن ﻳﺘﻮب
. ﻓﺈﻧﻪ ﻳﺴﻤﻰ ﻛﺎﻓﺮا ﲟﺎ ﺣﺪث ﻣﻨﻪ ﻣﻦ ﺳﺠﻮد ﻟﻐﲑ اﷲ ﻣﺜﻼ, ﻻ ﻟﻴﺴﻤﻰ ﻛﺎﻓﺮا ﺑﻌﺪ اﻟﺒﻴﺎن,إﻧﺰال اﻟﻌﻘﻮﺑﺔ
„Svako ko je povjerovao u poslanicu našeg Vjerovjesnika Muhammeda, ., i u
ostalo čime je došao od šerijata, kada nakon toga uradi sedždu nekom drugom
mimo Allaha, kao evliji, mrtvacu, šejhu nekog tarikata, smatra se kafirom,
otpadnikom (murteddom) od islama, mušrikom u ’ibadetu (onim koji druge Allahu
čine ravnim u ibadetu) makar izgovarao dva šehadeta u vremenu činjenja sedžde.
To zbog toga što je učinio nešto što ništi njegove riječi čineći sedždu nekom
drugom mimo Allaha, ali ponekad se može opravdati zbog neznanja, te se nad
njim neći izvršiti kazna dok se ne poduči i dok se nad njim ne uspostavi argument.
Daće mu se tri dana vremena radi opravdanja pred njim kako bi ponovno razmislio
i ne bi li se pokajao, pa ako nakon objašnjenja dalje nastavi sa činjenjem sedžde
nekom drugom mimo Allaha ubija se zbog svog riddeta (otpadništva).
Dakle, objašnjenje i uspostava argumenta je radi opravdanja pred njim prije
izvršenja kazne a ne da bi bio nazvan kafirom nakon objašnjenja, jer on dobija
1104
Ed‐Durerus‐senijje 8/213
EBU MUHAMMED 727
ime kafir na osnovu onoga što je učinio od sedžde nekom drugom mimo Allaha,
npr.“1105
Ova fetva Stalne Komisije u sebi obuhvata stvari koje mogu biti suštinski
veliki širk poput sedžde ’ibadeta, i kalupe i oblike širka poput sedžde pozdrava, jer
sedžda evlijama i šejhovima tarikata ne mora biti sedžda ’ibadeta, a dobijanje
imena kufra kojeg su nadovezali na spomenuti opis „sedžde“ se usljed toga može
ticati ili suštinskog širka ili kalupa i oblika širka, ovisno od stanja pojedinca, pa ako
se iz njegovog stanja sazna da on tom sedždom ’ibadeti drugom mimo Allaha
njegov slučaj je gori od onoga koji tom sedždom pozdravlja nekog i ukazuje mu
poštovanje, jer je argument u pogledu zabranjenosti ’ibadeta nekom drugom
mimo Allaha uspostavljen, a neznanje određenih ljudi ili te’vil da je sedžda
ukazivanja počasti i pozdrava pred stvorenjem dozvoljena je među onim koji se
pripisuju islamu vrlo moguća stvar.
Vjerujem da će i članovi Stalne Komisije u pogledu pojedinca napraviti razliku
između ove dvije vrste sedžde, ali onda kada se nad određenim društvom ostvario
argument u pogledu toga da je Allah određene oblike ’ibadeta ograničio na Sebe
se sa strane uopštenosti izriče presuda da je svako ko uradi bilo koju sedždu pred
nekim drugim mimo Allaha kafir u vanjštini i da mu se daje tri dana da se pokaje
nakon što je dobio ime murtedda zbog sedžde koju je uradio pred stvorenjem.
Iznimka važi za osobe koje žive u društvima u kojima određena mes’ela
„oblika širka“ spada u kategoriju manje poznatih mes’ela, i kada ljudu budu znali
da kadije muslimana tekfire zbog „oblika i kalupa“ u islamskom društvu će nestati
svi vidovi novotarija čije oblike mogu koristiti munafici i zindici za podrivanje vjere
islama, a šta je određeni pojedinac tom sedždom pred stvorenjem htio se može
zaključiti na osnovu indicija i dokaza stanja kao kada se zna kojoj grupaciji pripada,
kakva je njihova ’aqida i slično, i ovo je metoda kojom se štiti tevhid Allaha od
poistovjećivanja drugih sa Njim i podrivanja munafika i zindika.
Ovo je pravda u pogledu tumačenja fetve Stalne Komisije i kako je god
okreneš ona govori protiv potpisnika proglasa i „zagovornika islama manje
poznatog velikog širka“. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe!
Dr. ’Abdul’aziz se puno oslanjao na knjigu Qarnija, koji takođe, kao što je
prethodilo, vjeruje da je onaj koji usmjerava suštinski ’ibadet nekom drugom
mimo Allaha kafir u svakom mjestu i vremenu i da nema opravdanja neznanjem i
te’vilom, a Halidi, koji nije na stepenu učenjaka već učenika, nije razumio njegov
1105
Fetve Stalne Komisije 10/220
728 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
govor. Dakle, moramo razlikovati govor o osnovama mes’ela i govor o spuštanju
tih temelja na stanja iz vanjske realnosti, kako sa aspekta uopštenosti tako i nad
pojedincima!
Napomene i pravila:
1) Sav prethodni govor se tiče većine ehlus‐sunneta koji vjeruju da postoji
kategorija ehlul‐fetre i koji znaju šta je suština islama, i da islam ne postoji uz
postojanje velikog širka ili istikbara te da čovjek ne može biti musliman sve
dok pri sebi ima veliki širk ili istikbar.
2) Kod drugog djela učenjaka ehlus‐sunneta je u aslud‐dinu uspostavljen
poslanički argument nad svakom punoljetnom razumnom osobom. Tj. kod
njih je takav mušrik uvijek kafir u potpunom smislu i onaj koji mu ne negira
islam je kafir poput njega.
3) Nestanak islama u bilo kojem vremenu ili mjestu kao što biva velikim širkom i
istikbarom biva takođe nestankom onoga što neminovno proizilazi iz njegove
osnove, tj. levāzima, jer njihov nestanak znači nestanak osnove, a nestanak
levāzima biva njihovim pukim nestankom, oklijevanjem ili pojavom
suprotnog. Zbog toga je onaj koji je ostavio širk a ne mrzi mušrike radi širka ili
se dvoumi između mržnje i ljubavi, ili voli mušrike u ime širka ili ih pomaže
protiv muslimana iako mrzi širk kafir u svakom vremenu i mjestu, i zadnjom
rečenicom sam obuhvatio ostavljanje odricanja, dvoumljenje između
odricanja i „lojalnosti“ prema mušricima kao i samu „lojalnost“
(prijateljevanje/muvalah) prema njima. Ovo se takođe tiče onoga koji nije
uvjeren da mušrik i mustekbir nisu muslimani u bilo kojem mjestu ili vremenu.
Njihovo nevjerstvo (neislam) koje se ne može sastati sa osnovom imana i aslu
dinil islamom nije uvjetovano uspostavom argumenta niti odbijanjem ili
poricanjem tekstova, već se ogleda u rušenju aslud‐dina i neostvarenosti
kufra u taguta, a mržnja i neprijateljevanje se grade na tekfiru mušrika i
mustekbira, što znači da je njihov tekfir važniji jer je osnova na kojoj se grade
ostali levāzimi, čiji nestanak znači nestanak imana u Allaha.
4) Prema neodvojivim levāzimima osnove tevhida koja se ogleda u odricanju od
širka i ’ibadetu samo Allahu moramo u mes’eli nestanka islama postupiti kao i
prema samoj osnovi tevhida, zbog toga što ono što slijedi ima propis onoga
čija je posljedica ili čemu slijedi, pa ako islam nestaje nestankom osnove
propis je da nestaje nestankom od njega neodvojivih levazima, čiji nestanak je
kategorički dokaz nepostojanja osnove iz koje ti levāzimi neminovno
uzročnom povezanošću proizilaze.
EBU MUHAMMED 729
Nusretu će kasnije, a već je prethodilo ono što je dovoljno, biti objašnjena
razlika između onoga koji sumnja u kufr taguta, mušrika i mustekbira i onoga koji
sumnja u kufr onoga koji je ostavio širk i istikbar ali je srušio aslud‐din u nekoj od
stvari koje možemo nazvati „pratiljama velikog širka“ ili „pratiljama tevhida“.
To su levāzimi rukna negacije ili rukna potvrde, jer pratilje velikog širka u
ruknu negacije i pratilje tevhida u ruknu potvrde spadaju u stvari na koje šehadet
ukazuje putem iltizāma tj. putem neminovnog uzročnog ukazivanja, i to je
najdalje od neke osnove neodvojivo značenje koje iz nje neminovno proizilazi i
nije obuhvaćeno ukazivanjem pojma na cijelo značenje ili parcijalno‐sadržajnim
ukazivanjem.
Tekfir onoga koji sumnja u nevjerstvo onoga koji je srušio aslud‐din u
pratiljama rukna negacije ili rukna potvrde je „lāzim“ od „lāzima“, tj. ono što
proizilazi iz onoga što proizilazi (lāzimul‐levāzim)1106 i to značenje nije neodvojivo
od šehadeta iako se može iz njega zaključiti i usko je povezano sa aslu dinil
islamom.
Kasnije ćeš vidjeti da je naš mezheb sredina između onih koji ne vjeruju da je
tekfir mušrika uvjet ispravnosti aslud‐dina ili ne vjeruju da je vjerovanje da su oni
koji su ostvarili islam muslimani uvjet ispravnosti aslud‐dina, i onih koji zagovaraju
lančani tekfir u nedogled. U dersovima „Aslu dinil‐islam“ sam objasnio da su
pratilje velikog širka:
a) Netekfirenje mušrika, sumnja u neislam mušrika ili što je još gore uvjerenje da
je on musliman;
b) Ostavljanje mržnje prema njemu zbog širka u kojeg je upao ili ljubav prema
njemu radi širka, ili oklijevanje između ljubavi i mržnje.
c) Ostavljanje osnove neprijateljstva prema mušricima ili pomaganje mušrika
protiv muslimana makar ostavio širk i mrzio ga i mrzio mušrike koje pomaže protiv
muslimana, ili oklijevanje.
Ovo su „pratilje velikog širka“ i tiču se, naravno, rukna negacija, koji u sebi
sadrži kufr u taguta a on zahtijeva:
a) Uvjerenje da je ’ibadet tagutu neistina i neispravan.
b) Odricanje od ’ibadeta tagutu, koji je veliki širk, srcem, riječima i djelom,
nutrinski i vanjštinski.
1106
Ili lāzimul‐lāzim, u jednini.
730 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
c) Uvjerenje da tagut i onaj koji mu ’ibadeti nisu na Allahovom dinu, tj. da nisu
muslimani ‐ muvehhidi koji obožavaju samo Allaha, i da njihov ma’bud nije samo
Allah.
d) Mržnja prema tom ’ibadetu, prema tagutu i onom koji mu ’ibadeti.
e) Osnovu neprijateljstva prema tom ’ibadetu, tagutu i mušricima.
Ovo je osnova kufra u taguta bez koje čovjek ne može biti muslimanom u
bilo kojem mjestu ili vremenu, a ispoljavanje svega ovoga spada u obaveznu
potpunost, čije ostavljanje ne znači nestanak osnove kufra u taguta, već nekad
može biti veliki grijeh a nekad dozvoljeno.
U pogledu rukna potvrde kažemo:
a) Uvjerenje da je jedino Allah opisan osobinama savršenstva i da samo On
zaslužuje ’ibadet, apsolutnu pokornost i slijeđenje, i da niko od stvorenja nema
udjela u Njegovim specifikama, i da je samo tevhid vjera istine.
b) Ostvarenje ’ibadeta samo Allahu, srcem, riječima i djelom, vanjštinski i
nutrinski.
c) Ljubav prema Allahu, tevhidu i Njegovim robovima u ime Uzvišenog Allaha.
d) Osnova lojalnosti prema Allahu, Njegovoj vjeri i prema vjernicima u ime Allaha.
Ovo su „pratilje tevhida ili rukna potvrde“ bez kojih čovjek ne može biti
musliman u bilo kojem mjestu ili vremenu i njihova osnova. Osnova iz koje sve to
neminovno proizilazi je odricanje od velikog širka i ’ibadet samo Allahu, a aslud‐
din može biti srušen u bilo kojem spomenutom djeliću, i obaveza je onih koji kažu
da tekfir mušrika nije uvjet ispravnosti aslud‐dina da vjeruju i zagovaraju da
uvjerenje da je onaj koji ’ibadeti samo Allahu musliman nije uvjet za ispravnost
aslud‐dina takođe, jer nema razlike između uvjerenja u islam muslimana i širk
mušrika.
Između spomenutih stepeni koji su pratilje ruknova negacije i potvrde postoji
neminovna uzročna povezanost, i naredbom sprovođenja jednog od ruknova se
neminovno shvata obaveznost sprovođenja drugog rukna, ali Uzvišeni Allah je
pored toga zasebno naredio ostvarenje rukna negacije i rukna potvrde, i svakog
djelića koji ulazi u pratilje odnosno njihove levazime, čime je tevhid postao jednim
čvrstim sačuvanim međusobno najjačim vezama isprepletenim zdanjem, kojim
Allah štiti ljude od vatre i nesreće oba svijeta kao što štiti zemlju nebeskim
EBU MUHAMMED 731
svodom kojeg je učinio štitećim krovom (saqfen mahfuzen), a On je Sveznajući
Zaštitnik. Allahulmuste’an!
Kako je nakon svega ovoga moguće da ljudi dan i noć čitaju i slušaju Kur’an i
opet nisu u stanju razumijeti osnovu vjere Uzvišenog Allaha! Ne radi se samo o
običnom narodu već i njihovim „šejhovima, hafizima, da’ijama i vođama“!
Nakon ovoga možemo, uz Allahovu dozvolu i podršku, preći na iduće
poglavlje, a ono se tiče shvatanja neznalica u pogledu negacije tekfira u govoru
Ibn Tejmijje u „Minhadžus‐sunneh“, koji su iz nje razumijeli islam onih koji „ne
sude osim plemenskim zakonima koje naređuju i propisuju muta’un“, ili što je još
gore koji su iz toga razumijeli da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“, kao što se
dogodilo vođama smutnje na čije laži i novotarije odgovoram. Molim Allaha da ih
uputi na Pravi put!
732 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
EBU MUHAMMED 733
POJAŠNJENJE DA NEGACIJA TEKFIRA ONIH KOJI NE SUDE
OSIM PLEMENSKIM ZAKONIMA ZA SOBOM NE POVLAČI
POSTOJANJE ISLAMA OSIM KOD NEZNALICA
Značenje pojmova el‐mentuq i el‐mefhum
Tumačenje riječi Ibn Tejmijje
Odgovor na argumentaciju protivnika
Prepreke koje sprečavaju uzimanje oprečnog značenja u obzir
734 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ovdje je potrebno da naučimo ili da se podsjetimo na značenje nekih
termina u usulul‐fikhu, koje sam spominjao u knjigama „Odgovor na šubhu
poturenu Ibn Kethiru“, „Rješenje mes’ele potpisa“ i u drugim prilikama.
svi se slažu da se daje prednost značenju na koje riječ direktno ukazuje, tj. da se, u
slučaju do dođe do prividne kolizije između mentuqa i mefhuma, daje prednost
mentuqu nad mefhumom, i ovo važi za sva vjerska poglavlja.
Znači, iz prethodnog smo naučili:
1) Definiciju mentuqa i mefhuma;
2) Da se mentuqu daje prednost nad mefhumom, posebno kada se radi o
oprečnom značenju (mefhumul‐mukhalefeh);
3) Da postoje prepreke koje zabranjuju argumentaciju oprečnim značenjem
Postoji veliki broj mes’ela koje se tiču ovog poglavlja čije je mjesto u
knjigama usulul‐fikha poput mes’ele specifiziranja sveobuhvatnosti mentuqa
oprečnim značenjem i slično.
Evo ti primjer u slijedećim hadisima Poslanika, .:
1) „Voda je čista čisteća, ništa je ne prlja.“ i
2) „Kada voda dostigne dvije qulleh1107 ne nosi prljavštinu“
Mentuq prvog hadisa je da malo nedžaseta ne čini vodu prljavom (nedžis),
osim ako joj se promjeni jedno od tri svojstva; miris, boja ili ukus, a ovaj propis se
zna iz drugih hadisa i idžma’a muslimana.
Hadis pod brojem dva oprečnim shvatanjem ukazuje na to da voda koja nije
dostigla dvije qulleh nosi prljavštinu, a svojim mentuqom da voda kada dostigne
dvije qulleh ne postaje prljavom (nedžis). Zbog ova dva hadisa su se učenjaci razišli
u pogledu propisa malo vode u koju upadne nedžaset koji joj nije promjenio neko
od tri svojstva.
Neki kao dokaz uzimaju prvi hadis i kažu da voda ostaje čistom čistećom
(tahur) sve dok nije došlo do promjene jednog od njena tri svojstva, iako je njena
količina manja od dvije qulleh, i kažu da je to značenje prvog hadisa. Drugi kažu da
ako u količinu vode manje od dvije qulleh upadne nedžaset on istu čini prljavom i
to dokazuju oprečnim značenjem na kojeg ukazuje drugi hadis.
Međutim, prvi ne uzimaju u obzir oprečno značenje drugog hadisa pod
izgovorom da se mentuq‐značenju daje prednost nad oprečnim značenjem do
kojeg se dolazi metodom oprečnog shvatanja, koje govornik možda nije želio.
Argumentatori drugim hadisom uzimaju u obzir oprečno značenje i njime
1107
Qulle označava jedinicu za mjerenje količine vode.
736 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
specifiziraju sveobuhvatnost mentuqa prvog hadisa, pa kažu da se iz
sveobuhvatnosti prvog hadisa izuzima količina voda koja nije dostigla dvije qulleh.
1108
Na ar. glagol eslemu u trećem licu množine.
Na ar. je riječ التزام koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati.
1109
1110
Na ar. „kuffar“.
EBU MUHAMMED 737
1111
Iz riječi onih koji kažu da „tehakum nije od aslud‐dina“ proizilazi da je onaj koji ne zna ili ne vjeruje u
zabranjenost suđenja tagutom ili obaveznost suđenja samo šerijatom musliman, a pravljenje razlike između
srčanih i vanjskih opisa na njihov način je put nevjernika. Isto tako iz mezheba onih koji kažu da je sarih tehakum
tagutu „odstupanje od šerijata tagutskom zakonu“ proizilazi da je onaj koji ne zna i ne vjeruje u obaveznost
suđenja samo šerijatom i odstupi tagutskom zakonu musliman, a svaka od ovih zabluda se suprotstavlja govoru
Ibn Tejmijje, rahimehullah. Reći da se tekfir tiče samo srčanih opisa a ne vanjskih je vrhunac zablude.
1112
Obrati pažnju na šejhove riječi „se pripisuju islamu“ jer je šejhul‐islam riječi „su ušli u islam“ upotrijebio u
značenju „su se pripisali islamu“!
1113
Plemenski zakoni.
738 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
onih kojim se među njima pokorava (el‐mutā'in)1114 i smatraju1115 da je to ono
čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta i to je (pravi)1116 kufr...“
U ovom djelu je šejhul‐islam spomenuo opise koji ruše osnovu opšteg
pridržavanja (iltizāma) šerijata bez kojeg nema islama, a prije Objave, iako osoba
ne zna za šerijatsku obavezu suđenja Allahovim zakonom, mora znati i vjerovati u
razumsko‐fitretsku obavezu i zaslugu Allaha da se pokorava samo Njegovoj
Odredbi. Spomenuti opisi se tiču rušenja obaveznog u pogledu suđenja Allahovim
zakonom kao i rušenja obaveznog u pogledu suđenja tagutskim zakonom.
Šejhul‐islam je u sklopu istih riječi u „Mihnadžus‐sunneh“ takođe rekao:
„Onaj koji se ne pridržava zakona Allaha i Njegovog Poslanika je kafir, i to je
obaveza ummetu u svemu u čemu se spore od ’aqidetskih i praktičnih stvari.“
Ovdje je uopšteno spomenuo da je rušioc osnove pridržavanja zakona Allaha
i Njegovog Poslanika, nutrinom ili vanjštinom, kafir, i ovo se tiče vanjskih ili
unutarnjih riječi i djela, i zbog toga su rušioci osnove pridržavanja Allahovog
zakona riječima ili djelima kod šejhul‐islama kafiri u bilo kojem mjestu i vremenu.
Ovo su dva pasusa iz poznatog citata koji u sebi sadrže mentuq menhedža Ibn
Tejmijje u mes’eli. Kada to znaš vidjećeš da je one čiji tekfir je negirao šejhul‐islam
opisao opisima bez kojih kod njega ne postoji osnova pridržavanja šerijata,
rekavši:
„Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa se ne
počnu pridržavati1117 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom što je
Allah objavio su kafiri,1118 a u suprotnom će biti džahili...“
Ovaj pasus ukazuje na to da ljudi o kojima govori:
a) U osnovi ne sude onim što je Allah objavio i znaju da to ne rade, s obzirom da
namjerno sude plemenskim zakonima, jer šejhul‐islam je prije njega rekao: „...ne
sude osim...“;
b) Ne znaju da to nije dozvoljeno, jer je rekao: „Oni kada saznaju...“;
Na ar. المطاعين od riječi pokornost. Ovo sam namjerno ostavio u ovom obliku da ne bi izgubio riječ
1114
„pokornost“ jer se ovo tiče mes'ele velikog širka pokornosti. Kada bih rekao „glavešine“ izgubio bih značenje
pokornosti.
1115
Drže, vide...
1116
Stavio sam „pravi“ jer je šejh spomenuo riječ „kufr“ sa određenim članom, želeći da time ukaže na poseban
vid kufra
1117
Na ar. riječ التزام koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati.
Na ar. „kuffar“.
1118
EBU MUHAMMED 739
c) Vjeruju da je suđenje plemenskim zakonima dozvoljeno i na to ukazuje njihovo
djelo tj. činjenica da „ne sude osim“, i da smatraju da je to pravda i ono što je
potrebno jer „svaki narod smatra da je zakon kojim sudi pravda“.
Iz riječi Ibn Tejmijje: „...ohalale...“ se razumije da šejhul‐islam za tekfir
kufrom kazne uvjetuje ustrajanje na nevjerničkom uvjerenju, riječima ili djelu
nakon uspostave argumenta, a ne da oni to nisu bili ohalalili, ili da su bili ohalalili
ali da kod šejhul‐islama onaj koji ohalali suđenje zakonom taguta prije uspostave
argumenta nije kafir već musliman, kao što su uradili vođe smutnje, koji su svoju
vjeru sklepali od novotarija koje su im ostale na raspolaganju nakon onoga što oni
nazivaju „argumentacijom“.
d) Ne pridržavaju (iltizām) se tevhida u tahkimu zakona Allaha i Njegovog
Poslanika, jer je Ibn Tejmijje rekao: „...pa se ne budu pridržavali...“, što znači da se
oni ne pridržavaju, ali ako nakon uspostave argumenta nastave sa
nepridržavanjem kod njega će biti kafiri kufrom kazne, a u protivnom su džahili, tj.
nevjernici džahili nevjerstvom koje za sobom ne povlači kaznu, i ovo je hvala
Allahu jasno osim srcu koje se napunilo strastima i šubuhatima. Da Allah sačuva!
Dakle, govor šejhul‐islama potvrđuje sam sebe i nije kontradiktoran, niti
čovjek vjeruje, ne dao Allah, da je onaj koji ne zna da je obaveza suditi samo
šerijatom, i da je zabranjeno suditi zakonima taguta, ili je srušio pridržavanje
Allahovog zakona, nutrinski ili vanjštinski, nevjerničkim ostavljanjem ili suđenjem
tagutskim zakonom i htijenjem i namjerom za istim, musliman.
Ovo je mentuq iz njegovog govora u „Minhadžu...“ lično, pa mu se daje
prednost nad mefhumom bez imalo sumnje. A mentuq u drugim citatima šejhul‐
islama je mnogobrojan, i on se prvenstveno ogleda u njegovoj definicija islama, u
kojoj je govoreći o tevhidu u 'ibadetu rekao:
„Islam u sebi sadrži predanost samo Allahu, pa ko se preda Njemu i drugom mimo
Njega biva mušrikom a ko se ne preda Njemu biva mustekbirom pred 'ibadetom
Njemu, a mušrik u Njega i mustekbir pred 'ibadetom Njemu je kafir. A predanost
samo Njemu sadrži u sebi 'ibadet Njemu, jedino, i pokornost Njemu jedino, i ovo
je dinul‐islam pored kojeg Allah ne prima drugu vjeru...“1119
Pa je u definiciji islama spomenuo pokornost Allahu jedino, koju Uzvišeni
Allah i Njegov Poslanik, ., spominju na više mjesta. Ulazak pokornosti u osnovu
suštine islama je zbog svih tih tekstova, kao što smo vidjeli, predmet idžma'a
1119
Er‐Risaletut‐tedmurijjeh, str. 52
740 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
O ovoj mes'eli sam detaljnije govorio u knjizi „Odgovor na šubhu poturenu
Ibn Kethiru“. Ovdje prenosim citat iz nje:
„Mi kažemo da se iz riječi Ibn Kethira isto tako ne smije uzeti oprečno značenje
upravo zbog postojanja tih prepreka.
Griješenjem se ovdje misli na kufr, tj. u suprotnosti tevhidu Allahu u pokornosti.
1120
EBU MUHAMMED 741
Izvoli citat učenih u pogledu situacija u kojima se ne smije uzimati oprečno
značenje i njegov propis, pa da Allah pomogne. Bujrum, citat šejha Muhammeda
El‐Emina Eš‐Šanqitija iz „Mudhekkiretun fi usulil‐fiqh“, str. 288, a isto ćeš naći od
njega u komentaru hiljadnice u usulul‐fiqhu „Meraqis‐Su'ud“ sa nazivom „Nethrul‐
Vurud 'ala Mera'qis‐Su'ud“, str. 107. Izvoli citat:
„Autor nije spomenuo prepreke, koje zabranjuju da se oprečno značenje uzme u
obzir. Ono ima prepreke, koje sprečavaju da se on uzme u obzir, koje spominju
učenjaci usulul‐fiqha (usulijjun). Od njih su:
1) Da specifiziranje „mentuqa“ u spomenu dođe u kontekstu prigovora zbog
učinjenog dobra (imtina'an), poput Njegovih riječi, Uzvišen je: ...jedete svježe
meso... Fatir 12. Iz ovoga se ne razumije zabrana sušenog (dimljenog) mesa.
2) Da bude specifiziran spomenom (posebno spomenut) jer se trenutno događa u
stvarnosti1121 (skladan je sa stvarnošću). Poput Njegovih riječi, Uzvišen je:
Nemoj da vjernici uzimaju nevjernike za „evlija'“1122 Alu 'Imran 28. Ovaj ajet
je objavljen povodom naroda koji je „prijateljevao“ sa Židovima1123 mimo
mu'mina, pa je ajet došao zabranjujući „događajuće stanje“, bez želje da se
propis ograniči (specifizira) na to.1124
3) Da bude specifiziran spomenom s obzirom da se radi o stvari koja je najčešće
prisutna, poput Njegovih riječi: ...i pastorke vaše, u okrilju vašem... En‐Nisa'
23, jer najčešće je da pastorka bude u okrilju (kući) muža njene majke.1125
1121
Na ar. “muwāfeqatul‐wāqi’”, tj. spominje se neka stvar zato što se ona odigrava u stvarnosti. Rekoh, ajeti
sure En‐Nisa' od 60. pa dalje govore o tahakumu pred tagutom, što je iman u njega, a što su radili određeni ljudi
u vremenu postojanja šerijatskih sudnica i Kur'ana i Sunneta. Svi ovi opisi, tj. činjenica da se radilo o određenim
vrstama ili jedinkama ljudi ili da su postojale šerijatske sudnice, su samo dodaci koji su došli u kontekstu
spominjanja opisa koji postoje u „stvarnosti“ i iz njih se ne smije vaditi oprečno značenje, kao što to rade mušrici,
koji kažu, da tehakum nije kufr kada nema šerijatskih sudnica. Da Allah sačuva! Nema sumnje da se ovo pravilo
mora primjeniti nad tim ajetima. Jer, ako ga ne primjene nad ajetima o tehakumu ne znam nad kojim će ga
ajetom primjeniti, a ulema je kao što to vidiš ovo pravilo primjenjivala na mnogo manjim propisima.
1122
Možda je bolje bilo da je spomenuo ajet iz El‐Ma'ideh „O vi koji vjerujete ne uzimajte Židove i kršćane za
evlija'. Oni su jedni drugim prijatelji. Onaj koji ih od vas uzme za prijatelje on je od njih. Uistinu Allah neće uputiti
narod zulumćarski“, jer ajet kojeg je naveo zabranjuje prijateljevanje prema kafirima uopšteno, i ne spominje
određenu vrstu, čak iako bi rekli da je ovaj ajet u smislu uopštenog značenja kojim se želi posebno ('umum
juradu bihi el‐khusus).
1123
„Naprotiv, el‐muwalah prema nevjernicima je neograničeno (apsolutno) zabranjena“. Nethrul‐Vurud 'ala
Mera'qis‐Su'ud, str. 108. Rekoh, ne razumije se iz ajeta da el‐muwalah prema medžusijama ili hindusima, npr., ne
izvodi iz vjere ili da je dozvoljena, jer je to neželjeno značenje po idžma'u muslimana.
1124
Isto tako i ajeti o tehakumu su došli povodom određenih ljudi, u vremenu postojanja šerijata, ali iz ostalih
tekstova znamo da je tehakum tagutu iman u njega, bez obzira na postojanje šerijatskih sudnica, pa da se iz
spomenutih opisa ne smije uzimati oprečeno značenje. Allahulmuste'an.
1125
Većina učenjaka zabranjuje ženjenje pastorke iako nije u „okrilju“ majčinog muža i ne uzima oprečno
značenje iz ajeta. Nethrul‐Vurud 'ala Mera'qis‐Su'ud, str. 107.
742 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
4) Da bude specifiziran spomenom sa ciljem potvrđivanja nečega poput haditha:
„Nije dozvoljeno ženi koja vjeruje u Posljednji Dan...“ do kraja...1126
5) Od njih je isto kao kada bi došao kao odgovor na pitanje. Kada bi zamislili da
je neko upitao (poslanika) .: „Daje li se zekat na životinje1127 koje pasu (na
pašnjacima)?“,1128 pa mu on odgovori: „Daje se zekat na životinje koje pasu
(na pašnjacima)“. Ovakav odgovor nema oprečno značenje jer opis „pasenja“
u odgovoru je došao u smislu „skladnosti sa pitanjem“.
6) Da govornik ne zna propis oprečnog značenja. Pa, ako govornik zna propis
stoke koja pase a ne zna propis one koja se vještački hrani, pa kaže: „Daje se
zekat na pasuću“, njegove riječi nemaju oprečno značenje jer je ostavio
oprečno značenje zato što ne zna njegov propis.
7) Od njih je i strah. Kao kada bi se neko ko je tek primio islam rekao svom robu u
prisustvu muslimana: „Daj ovo kao sadaqu muslimanima“. Oprečno značenje
muslimanima se ne uzima u obzir jer je ostavio spomen drugih mimo njih iz
straha da će biti optužen nifaqom.
8) Od njih je da onaj koji pita zna propis oprečnog značenja ali ne zna propis
„mentuqa“. Tada „mentuq“ nema oprečno značenje jer je specifiziranje njega
spomenom prouzrokovana time što onaj koji pita ne zna osim za njega.“1129
Dakle, moguće je da kažemo da se Ibn Tejmijje nije osvrnuo na konstataciju
negacije suštinskog islama, ili pak validnog pravnog islama, jer je ta mes'ela bila
poznata onome koji pita, ili traži fetvu i objašnjenje, a koji nije poznavao mes'elu
negacije kufra koji za sobom povlači kaznu i uvjete njegovog ostvarenja poput
uspostave argumenta i slično.
To ulazi pod tačku pet i osam u govoru šejha Eš‐Šenqitija.
5) Od njih je isto kao kada bi došao kao odgovor na pitanje. Kada bi zamislili da je
neko upitao (poslanika) .: „Daje li se zekat na životinje1130 koje pasu (na
pašnjacima)?“,1131 pa mu on odgovori: „Daje se zekat na životinje koje pasu (na
pašnjacima)“. Ovakav odgovor nema oprečno značenje jer opis „pasenja“ u
odgovoru je došao u smislu „skladnosti sa pitanjem“.
1126
Ne razumije se iz haditha da je onoj ženi koja ne vjeruje u Allaha i Posljednji Dan dozvoljeno zabranjeno, već
se time skrenula pažnja na veličinu i kobnost zabranjene stvari.
1127
Na ar. „el‐ganem“, tj. koze i ovce.
Pasu na livadi i ne bivaju hranjene u štalama na primjer.
1128
1129
Mudhekkiretun fi usulil‐fiqh, str. 288‐289
1130
Na ar. „el‐ganem“, tj. koze i ovce.
1131
Pasu na livadi i ne bivaju hranjene u štalama.
EBU MUHAMMED 743
Neko je pitao šejhul‐islama o tekfiru kufrom koji za sobom povlači kaznu,
znavši da takvi nisu muslimani, želeći da sazna propise borbe, ohalaljivanja krvi i
imetka. Nije uslov da zaista postoji neka osoba koja pita, već je dovoljno da šejhul‐
islam odgovara na neku šubhu ili postojeće neznanje u njegovom vremenu, te da
je „postavljač pitanja“ i „neznalica“ zamišljen. U pogledu poznavanja oprečnog
značenja a nepoznavanja propisa mentuqa, šejh Eš‐Šenqiti je rekao:
8) Od njih je da onaj koji pita zna propis oprečnog značenja ali ne zna propis
„mentuqa“. Tada „mentuq“ nema oprečno značenje jer je specifiziranje njega
spomenom prouzrokovana time što onaj koji pita ne zna osim za njega.“1132
Dakle, zna da oni o kojima pita nisu muslimani ali ne zna kada nastupa tekfir
kufrom koji za sobom povlači ostvarenje svih propisa vezanih za kufr, tako da je
mentuq govora šejhul‐islama tekfir kufrom koji za sobom povlači kaznu a njegov
mefhum je prećuteno značenje koje se sto posto ne ogleda u potvrđivanju
pravnog islama a kamoli suštinskog.
Zaključak je dakle da su vođe smutnje postojanje islama spomenutih uzeli iz
negacije tekfira metodom oprečnog shvatanja i to je vrlo slaba „argumentacija“
prije koje je obaveza sprovesti poznata spomenuta argumentaciona pravila.
Prelazimo na idući i posljednji naslov vezan za govor Ibn Tejmijje, a tiče se
tumačenja njegovih riječi: „Jer mnogi ljudi su ušli u islam...“.
1132
Mudhekkiretun fi usulil‐fiqh, str. 288‐289
744 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
EBU MUHAMMED 745
POJAŠNJENJE ZNAČENJA RIJEČI ŠEJHUL‐ISLAMA „JER MNOGI
LJUDI SU UŠLI U ISLAM...“
Oni o kojima je Ibn Tejmijje govorio su sprovodili vlast taguta a nisu
greškom pripisivali šerijatu ono što nije od njega želeći sprovođenje
Allahove vlasti
Pojmom „ohalale“ se misli na praktično ohalaljivanje
Važno tumačenje fetve šejha ’Abdullatifa o kufru mutehakima
plemenskim običajima
746 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Ova rečenica je ogromnom broju ljudi bila uzrokom upadanja u različite
vidove najopasnijih novotarija. Uz govor koji dolazi nakon ovih riječi u te
novotarije spada uvjerenje da suđenje tagutskim zakonom nije veliki kufr samo po
sebi osim uz uvjet ohalaljivanja, kao i uvjerenje Nusreta, Bilibanija i njima sličnim,
koji njome „dokazuju“ da „tehakum nije od aslud‐dina“ te da je onaj koji sudi
tagutskim zakonom ili traži da mu se njime sudi musliman.
Iz njihovog menhedža proizilazi da isto moraju reći i za širk propisivanja
zakona i širk pokornosti, jer među ovim vrstama širka nema razlike sa aspekta
činjenice da stoje nasuprot suštine islama u bilo kojem vremenu i mjestu. Istina je
da su oni opravdavali počinioca „manje poznatog velikog širka“ i nazivali ga
muslimanom.
Kasnije se moglo čuti da opravdanje neznanjem imaju samo oni koji upadnu
u širk hukma i tehakuma, zbog toga što su njegova pitanja manje poznata, a
ostanak islama ne važi za onoga koji upadne u veliki širk u ’ibadetu, zbog toga što
je širk u ’ibadetu opšte poznat, iz čega opet proizilazi da onaj koji nekad učini širk
u ’ibadetu u vremenu i mjestu u kojem je taj širk „manje poznat“ kod njih mora
biti musliman, i time se vraćaju starom mezhebu. Glupostima neznalica nikad
kraja!
Dakle „šejh“ Nusret iz citata šejhul‐islama zaključuje da „tehakum ne ulazi u
aslud‐din“ i da su ljudi koji ne sude osim plemenskim zakonima kod Ibn Tejmijje
„muslimani“ i obavezuje nas da tekfirimo Ibn Tejmijju, jer prema njemu Ibn
Tejmijje ne tekfiri tagute hukma i mušrike hukma! Zar nije mudar ovaj maočki
fenomen!?
Rekao je šejhul‐islam:
„Nema sumnje da je onaj koji ne vjeruje da je obavezno suditi onim što je Allah
objavio Njegovom Poslaniku kafir. Pa ko god dozvoli da sudi među ljudima onim
što on smatra pravdom mimo slijeđenja onoga što je Allah objavio je kafir. Jer,
nema nijednog naroda a da ne naređuje suđenje pravdom, a pravda u njegovom
dinu može biti ono što smatraju njihovi velikani. Štaviše, mnogo onih koji se
pripisuju islamu sude svojim običajima koje nije objavio Allah, subhanehu ve te
EBU MUHAMMED 747
'ala, poput „sevālifa“1133 beduina i poput naređenja onih kojim se među njima
pokorava (el‐mutā'ūn)1134 i smatraju1135 da je to ono čime treba suditi mimo Knjige
i Sunneta i to je (pravi)1136 kufr. Jer mnogi ljudi su ušli u islam1137 ali uprkos tome
ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju „el‐muta'ūn“ (oni kojima se
pokorava). Kada oni saznaju da nije dozvoljeno suditi, osim onim što je Allah
objavio, pa se ne počnu pridržavati1138 (iltizām) toga, već ohalale da sude
suprotnim onom što je Allah objavio su kafiri,1139 a u suprotnom će biti
džahili...“1140
Prva stvar kojom otpočinjemo rušenje njihovog shvatanja je da
konstatujemo da Ibn Tejmijje riječima „su ušli u islam“ ne govori o suštinskom
islamu zbog toga što niko ne zna šta je u njihovom srcu mimo Allaha, i to pod broj
jedan znači da šejh govori o njihovoj vanjštini odnosno o pravnom islamu ili
njihovom umišljenom islamu. Dalje, šejhul‐islam je ili poznavao njihovo stanje
prije „pripisivanja“ islamu ili nije? Najpreče je da jeste zbog toga što ga precizno
opisuje, a ono na čemu su bili plemena i beduini nije bilo skriveno.
Međutim, može li šejhul‐islam znati da li su se oni ispoljavanjem „opisa“ koji
se može tretirati validnim za presudu pravnim islamom nad njima poput na
primjer izgovaranja šehadeta LA ILAHE ILLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH,
naročito ako ga u svojoj vjeri nisu bili izgovarali, suštinski odrekli od nevjerstava
njihove prijašnje vjere, a ovdje govorimo o mes’eli iltizāma samo Allahovog
šerijata i kufra u zakon taguta? Odgovor je da ni to ne može znati jer to spada u
apsolutno nepoznato!
Što znači da je vrhunac kojeg im je šejhul‐islam mogao pripisati pravni islam i
to na osnovu ispoljavanja ulaska u njega izgovaranjem šehadeta koji
podrazumijeva odricanje od pridržavanja stare vjere i zakona i pridržavanje samo
Kur’ana i Sunneta. Poslije toga ostaje samo mes’ela da li će pojedincu o kojem je
saznao da ne zna ono bez čega nema aslud‐dina u vanjštini presuditi propisom
murtedda, oslanjajući se na „pravni islam“ nakon kojeg se vratio u kufr, ili će mu
1133
Plemenski zakoni.
Na ar. المطاعين od riječi pokornost. Ovo sam namjerno ostavio u ovom obliku da ne bih izgubio riječ
1134
„pokornost“ jer se ovo tiče mes'ele velikog širka pokornosti kojeg u sebi sadrži propisivanje zakona mimo ili uz
Allaha. Da sam rekao „glavešine“ izgubio bih značenje pokornosti. U ovom se ogleda važnost poznavanja
arapskog jezika i vjerske terminologije.
1135
Drže, vide...
1136
Stavio sam „pravi“ jer je šejh spomenuo riječ „kufr“ sa određenim članom, želeći da time ukaže na poseban
vid kufra.
1137
Na ar. glagol eslemu u trećem licu množine.
1138
Na ar. riječ التزام koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati.
1139
Na ar. kuffar.
Minhadžus‐Sunneh 5/83 (Šamilah)
1140
748 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
presuditi propisom kafira u osnovi vjerujući da je riddet povratak u kufr nakon
suštinskog ulaska u islam, ili će imati detaljniji stav u ovom pitanju.
Moramo takođe imati na umu pitanje da li su dotični bili u stanju naučiti dini
islam, te da je moguće da je među njima bilo onih koji znaju šta je potrebno za
ostvarenje islama i onih koji to ne znaju, a zatim da li se nad onim koji to ne znaju
a žive u istom društvu ostvario argument postojanjem mogućnosti saznanja, a
njen dokaz je postojanje onih koji su naučili, kao što je moguće da se kompletna
skupina zbog jednog ili drugog razloga nalazila u stanju nemogućnosti saznanja,
pa su se pripisali islamu, ne poznavavši njegovu suštinu i unijevši u njega sa
sobom svoja stara nevjerstva poput suđenja tagutskim zakonima i slično, te da Ibn
Tejmijje u tom slučaju s obzirom da zna njihovo stanje ne govori ni o pravnom
islamu već onom kojeg su sebi umislili, a na to ukazuje činjenica da ih je u ovom
citatu kao i mnogim drugim nazvao onim „koji se pripisuju islamu“.
Ali, stvar u koju nema sumnje jeste da bi Ibn Tejmijje ako bi saznao bilo koji
od vanjskih ili nutrinskih opisa koji ruše osnovu pridržavanja šerijata vjerovao da
takvi nisu muslimani, bez obzira na sva spomenuta pitanja, a da on govori o
negaciji tekfira kazne u slučaju da su džahili je postalo jasno.
Sve ovo potvrđuju slijedeći citati šejhul‐islama:
„Među njima ima onih koji od mrtvog traže ono što se traži od Allaha, pa kaže:
„Oprosti mi! Opskrbi me! Povedi me do pobjede!“ i slično tome, kao što klanjač u
svom namazu kaže Uzvišenom Allahu, i slične tim stvarima, za koje onaj koji zna
dini islam ne sumnja da su suprotne vjeri (dinu) svih poslanika, jer su one od širka
kojeg je zabranio Allah i Njegov Poslanik. Štaviše, od širka zbog kojeg se Poslanik,
., borio protiv mušrika.
Njihovi počinioci su opravdani neznanjem ako nad njima nije uspostavljen
argument kao što biva opravdan onaj kojem nije poslat poslanik, kao što je rekao
Uzvišeni Allah: Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika.
U protivnom od dunjalučke kazne zaslužuju ono što zaslužuju njima slični mušrici.
Rekao je Uzvišeni: Nemojte Allahu druge činiti ravnim, a svjesni ste! A u hadisu:
„Širk u ovom ummetu je skriveniji od miljenja mrava“.
Kada onome koji vjeruje u Poslanika, ., postane jasno da je mušrik, on će se
pokajati Allahu i obnoviti svoj islam, te se predati islamom u kojem će se pokajati
od ovog širka.1141“1142
1141
Ili (...te će u islam ući islamom u kojem će se pokajati od ovog širka).
EBU MUHAMMED 749
Koji je to islam uz postojanje širka kojeg je šejhul‐islam pripisao mušriku
rekavši: „te se predati islamom u kojem će se pokajati od ovog širka“, u kojem ga
Ibn Tejmijje naziva mušrikom rekavši: „...postane jasno da je mušrik“?
Ovdje se takođe može reći da je moguće da se nekom narodu pripiše pravni
islam kada ispolje nešto od njegovih specifika ali onog momenta kada ispolje
suštinski veliki širk taj islam nestaje i ostaje samo pitanje hoće li im se presuditi
riddetom ili će se reći da su nevjernici u osnovi koji nikad nisu ušli u islam. Njihovo
„pripisivanje islamu“ uz opis velikog širka srcem ili vanjštinom je umišljeni islam i
umišljeno pripisivanje i takve šejhul‐islam kao što vidiš naziva mušricima koji se
pripisuju islamu, koji moraju „obnoviti svoj islam“.
U slijedećem citatu šejhul‐islam koristi istu terminologiju u pogledu ljudi koji
obožavaju kipove, i u tome je dokaz protiv džahila Nusreta i Bilibanija koji prave
razliku između tekfira obožavaoca kipa i tekfira mušrika u hukmu i tehakumu, a
ovaj citat mi je bio na umu čim sam čuo kako na osnovu riječi „su ušli u islam“
pripisuju islam mušricima hukma i tehakuma pod izgovorom da je on manje
poznato pitanje, a da to nije moguće u pogledu onih koji obožavaju kipove.
Rekao je Ibn Tejmijje u „Odgovoru Ekhna’iju“ na str. 95‐96:
، ﻓﺈذا ﻗﺼﺪ اﻹﻧﺴﺎن اﻟﺴﺠﻮد ﻟﻠﺸﻤﺲ وﻗﺖ ﻃﻠﻮﻋﻬﺎ و وﻗﺖ ﻏﺮو ﺎ ﻛﺎن أﺣﻖ ﺑﺎﻟﻨﻬﻲ واﻟﺬم واﻟﻌﻘﺎب
وﳍﺬا ﻳﻜﻮن ﻛﺎﻓﺮاً ﻛﺬﻟﻚ ﻣﻦ دﻋﺎ ﻏﲑ اﷲ وﺣﺞ إﱃ ﻏﲑ اﷲ ﻫﻮ أﻳﻀﺎً ﻣﺸﺮك واﻟﺬي ﻓﻌﻠﻪ ﻛﻔﺮ ﻟﻜﻦ ﻗﺪ ﻻ
ﻳﻜﻮن ﻋﺎﳌﺎً ﺑﺄن ﻫﺬا ﺷﺮك ﳏﺮم ﻛﻤﺎ أن ﻛﺜﲑاً ﻣﻦ اﻟﻨﺎس دﺧﻠﻮا ﰲ اﻹﺳﻼم ﻣﻦ اﻟﺘﺘﺎر وﻏﲑﻫﻢ وﻋﻨﺪﻫﻢ
أﺻﻨﺎم ﳍﻢ ﺻﻐﺎر ﻣﻦ ﻟﺒﺪ وﻏﲑﻩ وﻫﻢ ﻳﺘﻘﺮﺑﻮن إﻟﻴﻬﺎ وﻳﻌﻈﻤﻮ ﺎ وﻻ ﻳﻌﻠﻤﻮن أن ذﻟﻚ ﳏﺮم ﰲ دﻳﻦ اﻹﺳﻼم
.وﻳﺘﻘﺮﺑﻮن إﱃ اﻟﻨﺎر وﻻ ﻳﻌﻠﻤﻮن أن ذﻟﻚ ﳏﺮم
„Pa kada čovjek ima namjeru činjenja sedžde suncu za vrijeme njegovog izlaska i
za vrijeme njegovog zalaska još preče zaslužuje zabranu i kuđenje i kaznu, i zbog
toga biva kafirom. Onaj koji se moli nekom drugom mimo Allaha i čini hadždž
nekom drugom mimo Allaha je takođe mušrik, a ono što je uradio je kufr. Ali
moguće je da ne zna da je to zabranjeni širk, kao što su mnogi ljudi od tatara i
drugih ušli u islam a kod sebe imaju male kipove od „slijepljene vune“ i drugog, i
približavaju im se, i veličaju ih i ne znaju da je to zabranjeno u dinil‐islamu, i
približavaju se vatri i ne znaju da je to zabranjeno.
Qa’idetun ’adhimeh, str. 73‐35
1142
750 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
ﻓﻜﺜﲑ ﻣﻦ أﻧﻮاع اﻟﺸﺮك ﻗﺪ ﳜﻔﻰ ﻋﻠﻰ ﺑﻌﺾ ﻣﻦ دﺧﻞ ﻓﻲ اﻹﺳﻼم وﻻ ﻳﻌﻠﻢ أﻧﻪ ﺷﺮك ﻓﻬﺬا ﺿﺎل وﻋﻤﻠﻪ
}ﻓﻼ ﺗﺠﻌﻠﻮا ﷲ:اﻟﺬي أﺷﺮك ﺑﻪ ﺑﺎﻃﻞ ﻟﻜﻦ ﻻ ﻳﺴﺘﺤﻖ اﻟﻌﻘﻮﺑﺔ ﺣﱴ ﺗﻘﻮم ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ
وﻛﺬﻟﻚ ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﻟﺪاﺧﻠﻴﻦ ﻓﻲ اﻹﺳﻼم ﻳﻌﺘﻘﺪون أن اﳊﺞ إﱃ ﻗﱪ ﺑﻌﺾ: إﱃ أن ﻗﺎل رﲪﻪ اﷲ.{...ًأﻧﺪادا
اﻷﺋﻤﺔ واﻟﺸﻴﻮخ أﻓﻀﻞ ﻣﻦ اﳊﺞ أو ﻣﺜﻠﻪ وﻻ ﻳﻌﻠﻤﻮن أن ذﻟﻚ ﳏﺮم وﻻ ﺑﻠّﻐﻬﻢ أﺣ ٌﺪ أن ﻫﺬا ﺷﺮك ﳏﺮم ﻻ
.ﳚﻮز
„Dakle, moguće je da puno vrsta širka budu nepoznate nekom ko je ušao u
islam, i da ne zna da je to širk. Ovo je onaj koji je u zabludi i njegovo djelo kojim je
pridružio je neispravno, ali ne zaslužuje kaznu sve dok se nad njim ne uspostavi
argument. Rekao je Uzvišeni: pa nemojte Allahu činiti niddove a svjesni ste... –
do riječi – ...isto tako mnogi među onim koji su ušli u islam vjeruju da je hadž
grobovima nekih imama i šejhova bolji od hadždža ili poput njega, a ne znaju da je
to zabranjeno, niti im je neko dostavio da je to zabranjeni širk i da nije
dozvoljeno.“1143
Prema logici neznalica obaveza je one koji ’ibadete kipovima od „slijepljene
vune“ i koji se približavaju vatri i veličaju je nazvati muslimanima zbog riječi Ibn
Tejmijje, rahimehullah:
„Kao što su mnogi ljudi od tatara i drugih ušli u islam a kod sebe imaju male
kipove od „slijepljene vune“ i drugog, i približavaju im se, i veličaju ih i ne znaju da
je to zabranjeno u dinil‐islamu. Približavaju se vatri i ne znaju da je to zabranjeno.“
Nusret i njegov ahbab su, kao što si vidio, rekli da je počinioc manje
poznatog velikog širka musliman, tako da se nije čuditi da Ibn Tejmijji sada pripišu
da vjeruje da je mušrik musliman u suštini. Da Allah sačuva! Ako to ne urade onda
im je obaveza da na isti način postupe prema njegovim riječima u „Minhadžus‐
sunneh“ pa da riječi „Jer mnogi ljudi su ušli u islam“ protumače kao mi, zbog toga
što svaka jedinka velikog suštinskog širka stoji nasuprot suštine tevhida i islama.
Štaviše, ako bi se pridržavali svog temelja do kraja morali bi isto reći za „mnoge
vrste širka“ zbog riječi Ibn Tejmijje:
„Dakle, moguće je da puno vrsta širka budu nepoznate nekom ko je ušao u
islam, i da ne zna da je to širk. Ovo je onaj koji je u zabludi i njegovo djelo kojim je
pridružio je neispravno, ali ne zaslužuje kaznu sve dok se nad njim ne uspostavi
argument.“
1143
Kitabul‐istigatha, str. 95‐96
EBU MUHAMMED 751
Isto tako mi u ovom trenutku imamo puno pravo da Nusreta obavežemo na
tekfir Ibn Tejmijje koji za one koji ’ibadete kipovima i vatri i približavaju im se i
veličaju ih kaže da su „ušli u islam“, a s obzirom da je Ibn Tejmijje bio veliki
učenjak, Nusret ga ne može opravdati neznanjem iako jadnik vjeruje da negacija
islama (tekfir) mušrika nije od aslud‐dina. Ovo naravno važi u slučaju da se
magarci pridržavaju do kraja u svojoj tvrdnji da šejhove riječi „su ušli u islam“
znače postojanje pravnog islama u apsolutnom smislu uz pojavu velikog širka, a
kamoli suštinskog islama. Allahulmuste’an!
Dakle, važno je da poznajemo temelje da ne bismo pogrešno shvatili riječi
učenjaka, a istina je da se riječi Ibn Tejmijje „su ušli u islam“ tumače u značenju
„njihovog pripisivanja islamu“ ili u značenju „ispoljavanja islama“ kojim dobijaju
pravni islam, ali kada ispolje jasan veliki širk gube opis islama.
Takođe je nezaobilazno da primjetimo da Ibn Tejmijje spomenute nije
nijednom nazvao muslimanima, a mi s ushićenjem očekujemo „reakciju“ Nusreta i
njegovog „ahbaba“ na ove citate Ibn Tejmijje! Napominjem da postoje ljudi koji
do kraja tjeraju tvrdnju da je obožavaoc nekog drugog mimo Allaha, iz neznanja
kojeg nije mogao odagnati od sebe, musliman ‐ muvehhid obožavaoc samo
Allaha, Jedinog!
Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje takođe:
وﻛﺜﲑا ﻣﺎ ﻳﺘﺼﻮر اﻟﺸﻴﻄﺎن ﺑﺼﻮرة اﳌﺪﻋﻮ اﳌﻨﺎدى اﳌﺴﺘﻐﺎث ﺑﻪ إذا ﻛﺎن ﻣﻴﺘﺎً ﻛﺬﻟﻚ ﻗﺪ ﻳﻜﻮن ﺣﻴﺎً وﻻ ﻳﺸﻌﺮ
ﺑﻞ ﻳﺘﺼﻮر اﻟﺸﻴﻄﺎن ﺑﺼﻮرﺗﻪ ﻓﻴﻈﻦ اﳌﺸﺮك اﻟﻀﺎل اﳌﺴﺘﻐﻴﺚ ﺑﺬﻟﻚ اﻟﺸﺨﺺ أن اﻟﺸﺨﺺ،اﻟﺬي ﻧﺎداﻩ
وﻳﻘﻊ ﻷﻫﻞ اﻟﺸﺮك واﻟﻀﻼل ﻣﻦ... - إﱃ أن ﻗﺎل- ...ﻧﻔﺴﻪ أﺟﺎﺑﻪ وإﳕﺎ ﻫﻮ اﻟﺸﻴﻄﺎن وﻫﺬا ﻳﻘﻊ ﻟﻠﻜﻔﺎر
واﻟﻐﺎﺋﺒﲔ ﻳﺘﺼﻮر ﳍﻢ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﰲ ﺻﻮرة ذﻟﻚ اﳌﺴﺘﻐﺎث ﺑﻪ، اﳌﻨﺘﺴﺒﲔ إﱃ اﻹﺳﻼم اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺴﺘﻐﻴﺜﻮن ﺑﺎﳌﻮﺗﻰ
ُ
، وذﻛﺮ ﱄ ﻏﲑ واﺣﺪ أ ﻢ اﺳﺘﻐﺎﺛﻮا ﰊ ﻛﻞ ﻗﺼﺔ ﻏﲑ ﻗﺼﺔ ﺻﺎﺣﺒﻪ- وﻫﻮ ﻻ ﻳﺸﻌﺮ… ﰒ ﻗﺎل ﺑﻌﺪ ﻛﻼم ﻟﻪ
اﳌﻠَﻚ ﻻ: ﻓﻘﻠﺖ،ًﻫﺬا ﻳﻜﻮن َﻣﻠ َﻜﺎ:ﻓﺄﺧﱪت ﻛﻼً ﻣﻨﻬﻢ أﱐ ﱂ أﺟﺐ أﺣﺪاً ﻣﻨﻬﻢ وﻻ ﻋﻠﻤﺖ ﺑﺎﺳﺘﻐﺎﺛﺘﻪ ﻓﻘﻴﻞ
.ﻳﻀﻠﻪ ﻳﻐﻴﺚ اﳌﺸﺮك إﳕﺎ ﻫﻮ ﺷﻴﻄﺎن أراد أن
„Šejtan se često prikazuje u liku moljenog i pozvanog od kojeg se tražila pomoć
ako se radi o mrtvom, a isto tako je moguće da se radi o živoj osobi, a onaj koji ga
je zvao to ne primjećuje, već mu se šejtan prikazuje u njegovom liku i zabludjeli
mušrik koji traži pomoć od te osobe misli da mu se ta osoba lično odazvala, a to je
u stvari šejtan, i to se dešava nevjernicima... ‐ do riječi ‐ ...i događa se
sljedbenicima širka i zablude od onih koji se pripisuju islamu, koji traže pomoć od
mrtvih i odsutnih.
752 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Šejtan im se prikazuje u liku onoga od kojeg su tražili pomoć a on to ne osjeća... ‐
do riječi ‐ ...više njih su mi spomenuli da su tražili pomoć od mene; svaka priča se
razlikovala od priče drugog, pa sam obavijestio svakog od njih da se nisam nikom
od njih odazvao, niti sam znao da je tražio pomoć od mene. Pa se reklo: „To je
melek...?“, na šta sam odgovorio da melek ne ukazuje pomoć mušriku. To je
samo šejtan koji je htio da ga odvede u zabludu.“1144
U ovom citatu ih je nazvao:
1) Sljedbenicima širka i zablude;
2) Mušricima;
3) Onim koji se pripisuju islamu.
Njegov govor je jasan i jedan dio pojašnjava drugi. Takođe je rekao:
وﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﳌﻨﺘﺴﺒﲔ ﻟﻺﺳﻼم ﻳﺴﺘﻐﻴﺚ ﺑﺸﻴﺨﻪ وﻳﺮى ﻣﻦ ﺟﺎء راﻛﺒﺎً أو ﻃﺎﺋﺮاً ﰲ اﳍﻮاء أو ﻏﲑ ذﻟﻚ ﻓﻴﻈﻨﻪ
ووﻗﻊ ﻟﻐﲑ واﺣﺪ ﻣﻦ أﺻﺤﺎﺑﻨﺎ ﻣﻌﻲ ﻟﻜﻦ ﳌﺎ ﺣﻜﻮا ﱄ أ ﻢ رأوﱐ ﺑﻴﻨﺖ ﳍﻢ،ﺷﻴﺨﻪ وﻫﺬا ﻗﺪ وﻗﻊ ﳋﻠﻖ ﻛﺜﲑ
ﻷن:أﱐ ﱂ أﻛﻦ إﻳﺎﻩ وإﳕﺎ ﻛﺎن اﻟﺸﻴﻄﺎن ﺗﺼﻮر ﺑﺼﻮرﰐ ﻟﻴﻀﻠﻬﻢ ﻓﺴﺄﻟﻮﱐ ﳌﺎ ﻻ ﻳﻜﻮن َﻣﻠَ َﻜﺎً ؟ ﻓﻘﻠﺖ
.ﻓﺄﺷﺮﻛﺖ اﳌﻼﺋﻜﺔ ﻻ ﲡﻴﺐ اﳌﺸﺮﻛﲔ وأﻧﺖ اﺳﺘﻐﺜﺖ ﰊ
„Mnogi od onih koji se pripisuju islamu traže pomoć od svog šejha i vide onog koji
dolazi kao konjanika, ili da leti u vazduhu ili drugačije, pa misle da je to njegov
šejh. I to se dogodilo mnogima. Dogodilo se ne samo jednom od naših prijatelja
(ashabina) sa mnom, ali kada su mi ispričali da su me vidjeli, ja sam im objasnio
da nisam ja bio taj, već da se to samo šejtan prikazao u mom obliku da bi ih odveo
u zabludu. Pa su me upitali zašto to ne bi bio melek? Pa sam rekao: „Zbog toga što
se meleki ne odazivaju mušricima, a ti si tražio pomoć od mene pa si upao u
širk.“1145
Pa ih je nazvao mušricima i onim koji se pripisuju islamu.
Vjerujem da smo ovim odgovorili na spomenutu šubhu i da se razjasnilo
značenje u kojem Ibn Tejmijje upotrebljava pojmove „oni koji se pripisuju islamu“
i „su ušli u islam“, i da je shvatanje suštinskog ili pravnog islama bilo koje vrste
mušrika u spomenutoj situaciji najgora stvar koja se ikad mogla zaključiti. Nakon
ovoga možemo preći na iduću mes’elu vezanu za govor Ibn Tejmijje,
rahimehullah!
Medžmu’ul‐fetava 19/47‐48
1144
1145
Q’aidetun ’adhimeh, str. 165‐166
EBU MUHAMMED 753
pravda kojom treba suditi. Na ovo ukazuju riječi Ibn Tejmijje lično! Da se njihova
greška ogledala u nenamjernom pripisivanju šerijatu onoga što nije od njega
šejhul‐islam bi o njima govorio na drugačiji način, a nešto o tome je spomenuo na
kraju citata. Ne bih spominjao opise s kojim smo se već upoznali.
Od osoba koje su, prema mom mišljenju, riječi Ibn Tejmijje protumačile na
pogrešan i nepotpun način iz kojeg su džahili zaključili islam onih koji ne sude
osim zakonima taguta, ili onih koji sude zakonima taguta iz vanjske realnosti ili
traže da im se njima sudi, je i Qarni koji u svojoj knjizi, a ja ću dodavati svoje
opaske nakon svake tačke, kaže:
„Sažetak riječi Ibn Tejmijje, rahimehullah, je:
„1) Moguće je da se od strane muslimana dogodi pridržavanje nečeg drugog
mimo šerijata, ali ne u smislu odbijanja šerijata, već to može biti kao rezultat
neznanja i šubhe.“
Rekoh, to je moguće, ali oni o kojima govori Ibn Tejmijje su upali u opis
namjernog tahkima tagutskog zakona i sprovođenja tagutske vlasti, koji je sam po
sebi veliki kufr i širk koji se ne može sastati sa aslu dinil islamom bez obzira na
opis odbijanja šerijata koji ulazi u kategoriju ostavljanja i o kojem se govori tek
nakon uspostave argumenta, dok opis širka ulazi u kategoriju čina, a svako
upadanje u veliki širk neminovno znači ostavljanje tevhida, a nevjerstvo sudije koji
sprovodi tagutsku vlast, kao što sam već rekao, nije ispravno obrazložavati samo
opisom odbijanja, okretanja i slično.
Ako bi se desilo da neko širk suđenja tagutskim zakonom, u kojem se
sprovodi tagutska vlast, naziva kufrom odbijanja, nadovezujući na spomenuti opis
propise koje je Uzvišeni Allah naredio, radilo bi se o „greški u imenu“ i u pogledu
toga sam prenio riječi ’Alija Hudajra. Ovdje podsjećam da Qarni onoga koji slijedi
lažne vjerovjesnike poput Musejleme i slično nije opravdao neznanjem i te’vilom,
a između širka slijeđenja i pokornosti i hukma i tehakuma nema razlike u
propisu, pa ako Qarni misli da onaj koji u dotičnim propisima namjerno tahkimi
tagutski zakon može biti musliman, takođe mora reći da onaj koji namjerno
slijedi Musejlemu u nekim zakonima može biti musliman, kao što mora reći da
onaj koji namjerno propisuje zakone mimo Allaha bez obzira na njihov oblik može
biti opravdan.
Kada je u pitanju širk pokornosti i slijeđenja taguta vanjske realnosti i širk
suđenja njihovim zakonom i širk traženja da se njima sudi, između vrsta i jedinki
neke kategorije, koje imaju istu suštinu, ne pravi se razlika, jer ih obuhvata
zajednička osnova koja se ogleda u tome da čovjek ne može biti muslimanom sve
EBU MUHAMMED 755
dok ne ostvari kufr u tagute slijeđenja i pokornosti, tagute ’ibadeta i tagute
hukma.
Ali ako se dogodi da neke osobe presuđuju propisima koji su identični
tagutskim zakonima a nisu ispoljili tahkim tagutskih zakona, u smislu sprovođenja
tagutske vlasti a ne Allahove, onda ostaje mogućnost da se možda radi o
muslimanu koji iz neznanja i zbog šubhe pripisuje šerijatu njemu suprotan zakon,
a opravdanje neznanjem i šubhom se može primjeniti samo u manje poznatim
mes’elama jer postoji idžma’ među ehlus‐sunnetom da se u opšte poznatim
mes’elama u nekom društvu ne opravdava neznanjem i da je onaj koji se u njima
suprotstavi iz neznanja, te’vila i šubhe kafir nevjerstvom izbjegavanja koje za
sobom povlači kaznu.
Krajnje je čudno da Qarni o njima govori kao o muslimanu koji šerijatu
nenamjerno pripisuje ono što nije od njega, koji se ne tekfiri dok se ne ostvari
propis odbijanja šerijata, jer nije imao namjeru tahkima taguta koja je uvijek veliki
širk, uz napomenu da je otvorio vrata opravdanja neznanjem i šubhom uopšteno i
nije ga ograničio na manje poznate mes’ele,1146 i tu je Halidi koji ga je zbog toga
kritikovao bez sumnje u pravu.
Dalje kaže Qarni:
„2) Osoba pri kojoj se to ostvari se u vanjštini ne tekfiri njenim pukim djelom, iako
je njeno djelo kufr, sve dok se ne poduči da njeno djelo ništi suštinu pridržavanja
vjere, koju, što se očekuje od njega, poznaje.“1147
S obirom da se Qarni slaže da čovjek ne može biti musliman sve dok ne
povjeruje da je obavezan pridržavati se samo Allahove vjere, nutrinski i
vanjštinski, kažemo da se time nad njim uspostavio argument u pogledu
zabranjenosti pridržavanja zakona taguta iz vanjske realnosti, kako nutrinom tako
i vanjštinom.
Ako Qarni pravi razliku između srčanog i vanjštinskog pridržavanja tagutskih
zakona, pa ne opravdava u prvom, a opravdava u drugom, onda je napravio
razliku između dvije iste stvari u dini islamu, koji ne pravi razliku između onoga
koji ne vjeruje da je haram pridržavati se tagutskog zakona, ili vjeruje da je to
ispravno i onoga koji vjeruje da je to haram a pridržava ga se. Kakva je razlika
među njima u dini islamu?! Nikakva! Tokom čitave knjige, Qarni nije pravio razliku
1146
U drugom djelu ove knjige ćeš se upoznati sa mezhebima učenjaka sunneta u pogledu tekfira u manje
poznatim mes’elama.
1147
Očekuje se od njega da poznaje da je obaveza pridržavati se samo Allahovog zakona što podrazumijeva
zabranjenost pridržavanja tagutskog zakona, jer bez toga ne može biti musliman.
756 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
„Zbog toga je imam Ibn Tejmijje spomenuo da je tahkim nečeg drugog mimo
šerijata kufr, a murdžije, kada je u pitanju šerijatski opis, to ne kažu,1148 i da onaj
koji ustraje u tahkimu nečeg drugog mimo šerijata nakon podučavanja postaje
kafirom i onim koji je ohalalio, a murdžije u pogledu presude nad pojedincem to ne
govore...“1149
Sve murždije, pravnici i džehmije, djela kufra ne nazivaju kufrom, a džehmije
riječi kufra ne nazivaju kufrom, ali svi oni tekfire osobe koje upadaju u uzroke za
koje je Allah vezao tekfir, bilo da se radi o riječima ili djelima, i kada je u pitanju
uzrok koji kod njih ne ulazi u suštinu kufra, oni ga ne nazivaju kufrom lično, niti
vjeruju da njegovo postojanje za sobom neminovno uzročnom povezanošću
povlači srčano nevjerstvo, ali kažu da je on znak srčanog nevjerstva.
Najekstremnije džehmije, o kojima je Ibn Tejmijje rekao da su izašli iz islama
zbog svog stava, kažu da je moguće da čovjek koji je upao u jasan vanjski kufr,
kojeg u vanjštini tekfire zbog toga što ga je Allah protekfirio, bude mu’min u srcu,
međutim, vaš Albani, Bin Baz i mnogi drugi koje nazivate murdžijama, želeći da ih
time sačuvate od Allahovog propisa, nazivaju najgoru vrstu nevjernika, koji su
počinili desetine najgorih djela nevjerstva muslimanima, a one koji ih tekfire
haridžijama.
Odakle vam onda obraz i hrabrost da ih nazivate murdžijama? Zar mislite da
na ovom svijetu žive samo neznalice i budale i da su sva pamet i znanje postali
vaše specifično pravo i monopol učenjaka taguta!? Allahova kazna prema ovakvim
ljudima je u tome što govore i šire neistinu iskrivljujući temelje Njegove vjere,
subhanehu ve te ’ala.
Zbog svega što je prethodilo ja zabranjujem braći i sestrama u islamu da one
koji se nisu odrekli od mušrika i taguta nazivaju murdžijama ili čak džehmijama, da
Allah sačuva, već ih obavezujem da ih izbace iz suštine vjere svih vjerovjesnika,
kao što su ih Allah i svi Njegovi vjerovjesnici i poslanici izbacili iz vjere.
1148
Nusret i Bilibani kažu da „tahkim suprotnog zakona“ ne biva kufrom osim uz „uvjerenje“, i na ovu novotariju
dodaju da tehakum nije od aslud‐dina i da su taguti i mušrici hukma muslimani, tako da su pretekli murdžije i
džehmije.
1149
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 172‐173
758 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Poslanik, ., čovjeku koji je oženio ženu svoga oca, da ga ubijem i da mu uzmem
imetak.“
Ibn Ebi Khajtheme spominje u svojoj „Istoriji“ od hadisa Mu’avije b. Qurreh od
njegovog oca od njegovog djeda, radijallah ’anhum, da ga je Allahov Poslanik, .,
poslao čovjeku koji se oženio ženom svog oca, pa ga ja udario po vratu i uzeo mu
imetak.
Jahja b. Me’in kaže: „Ovo je sahih hadis.“ U „Sunenu“ Ibn Madžeta u hadisu Ibn
’Abbasa da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, .: „Ko „padne na“ 1150 svog
mahrema, ubijte ga!“
El‐Džuzidžani je spomenuo da je El‐Hadždžadžu doveden čovjek koji je silovao
svoju sestru, pa je rekao: „Zadržite ga i pitajte prisutne od ashaba Allahovog
Poslanika, .!“ Pa su upitali ’Abdullaha b. Mutarrifa, /, pa je rekao: „Čuo sam
Allahovog Poslanika, ., da kaže: „Ko prekorači „harem“ vjernika prekoračite ga
sabljom!“
Ahmed je u rivajetu Isma’ila b. Se’ida u pogledu čovjeka koji oženi ženu svog oca ili
ženu koja mu je mahrem, jasno ukazao rekavši: „Ubija se a njegov imetak ide u
državnu kasu.“
Ovo mišljenje je ono što za sobom povlači presuda Allahovog Poslanika, ..“1151
Rekao je Ibn Kethir u komentaru ajeta: Ne ženite one koje su ženili očevi vaši...
„...ko to uradi nakon ovoga se otkinuo od svoje vjere, pa će biti ubijen a njegov
imetak će postati fej’ za državnu kasu, kao što je to prenio imam Ahmed i pisci
Sunena putem El‐Bera’a b. ’Aziba...“ Pa je spomenuo hadis!1152
Ovo nema drugo obrazloženje osim ohalaljivanja djelom.“1153
Ukazivanje ovog djela na ohalaljivanje se ogleda u sklapanju tradicionalno
propisanog vjenčanog ugovora, pa s obzirom da sklapanje takvih ugovora u sebi
sadrži uvjerenje propisanosti ugovora i pridržavanja zabranjene tradicije se iz toga
razumije ohalaljivanje ženjenja očeve žene i nepridržavanje šerijata.
1150
Ovo je bukvalan prijevod! Može se reći „ko obljubi“, „ko ima odnos“ i slično. Dakle, ova rečenica obuhvata
više nego vjenčani ugovor.
1151
Zadul‐Me'ad od Ibnul‐Qajjima 3/202
1152
Tefsir Ibn Kethir 2/210
1153
Fenomen irdža’a u islamskoj misli, str. 487‐488
760 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
Isto se može reći u pogledu osoba koje obožavaju Allaha ’ibadetima čija je
zabranjenost opšte poznata. Kada je Uzvišeni naredio muslimanima da se u
namazu okreću prema Ka’bi nakon što su se u svojim namazima okretali prema
Bejtul‐Makdisu u Jeruzalemu islam je bio da se u namazu okreće prema Ka’bi i da
se Allah ne obožava osim time, i da je neko od muslimana, nakon što je saznao
derogaciju propisa, ostao da klanja u pravcu Bejtul‐Makdisa niko od muslimana ne
bi sumnjao da je takav kafir zbog samog ustrajanja na tom činu, jer takav ne izlazi
iz dva stanja:
1) Zna derogaciju i ohalaljuje klanjanje prema Bejtul‐Makdisu na što kategorički
ukazuje činjenica da taj postupak tretira dinom s obzirom da njime obožava
Allaha, ili se opire pridržavanju šerijata, a sve to obuhvata opis nepridržavanja
dini islama šta god da ga je ponukalo na taj čin.
2) Tvrdi svojim jezikom da je to što radi zabranjeno pa je u većem kufru od prvog
jer se približava Allahu onim o čemu vjeruje da je haram kod Gospodara
svjetova. Da Allah sačuva!
Na činjenicu da Ibn Tejmijje pojmom „ohalale“ misli na praktično
ohalaljivanje ukazuje i to što on stalno ponavlja da je vanjštinsko pridržavanje
šerijata uvjet ispravnosti islama kao i pridržavanje njega srcem bez imalo razlike
među njima u propisu, a vanjština se tiče vanjskih riječi i djela, a vanjsko
nevjerstvo u riječima i djelima ne mora uvijek imati svoju osnovu u kufru u ’aqidi
ali u slučaju uvođenja zakona suprotnih šerijatu nakon spoznaje Allahove zabrane,
u opšte poznatom kontekstu težnje za pravdom, to najčešće kategorički ukazuje
na „istihlal“ odnosno ohalaljivanje onoga na čemu su, pored toga što je ukazivanje
postupka na nepridržavanje šerijata jasnije nego sunce u po’ bijela dana.
Ako neki glupak i munafik ustraje na tome da riječju „ohalale“ misli na
jezičko ohalaljivanje, mi na to odgovaramo konstatacijom da spomen jezičkog
ohalaljivanja, kojeg rade neki ljudi, a o kojem šejhul‐islam prema njima govori, ne
ukazuje da ne postoje praktični vanjski vidovi kufra u pitanju suđenja tagutskim
zakonima, jer ograničenost velikog kufra u pitanjima hukma i tehakuma samo na
jezičko ohalaljivanje je zaključeno putem mefhumul‐mukhalefe, u smislu da sve
što je prećuteno nije veliki kufr, a to ne kaže osim neznalica i ne radi osim ahmak,
a u istom citatu kao i mnogim drugim šejhul‐islam ukazuje da se veliki kufr, kao
što se može dogoditi srcem i govorom jezika, može bez imalo sumnje dogoditi
pukim djelom, i u pogledu toga postoji idžma’ ehlus‐sunneta.
Stalna Komisija je, kao što si vidio, ograničavanje velikog kufra samo na
srčano ili jezičko ohalaljivanje svrstala u novotarije od kojih je šejhul‐islam čist, i to
je istina bez imalo dvojbe, jer ohalaljivanje suđenja tagutskim zakonima je kufr
EBU MUHAMMED 761
bez obzira na to hoće li suditi njima ili ne, a Uzvišeni Allah je protekfirio kako zbog
apsolutnog ostavljanja suđenja tako i zbog suđenja suprotnim promjenjenim
zakonom.
Dalje, kada bi rekli da je srčano ili jezičko ohalaljivanje uvjet tekfira, u
pitanjima hukma i tehakuma nikad niko ne bi mogao biti protekfiren šta god da je
uradio, pod uslovom da ne ohalali. Da Allah sačuva! ovo je upravo ono što žele
robovi taguta u svakom vremenu pa i danas.
Najčudnije je to što robovi i braća taguta brane tagute hukma današnjice i za
njihov tekfir uvjetuju ohalaljivanje iako taguti hukma nisu ostavili skoro nijedan
kufr ili veliki grijeh a da ga nisu ohalalili! Ovim bih završio odgovor na šubhu
poturenu Ibn Tejmijji moleći Allaha da meni i svim muslimanima podari dobro oba
života, i da nas učini uzrokom upute drugih. Amin!
ﻗﺎل اﷲ، ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ، وﺳﻨﺔ رﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﺑﻌﺪ اﻟﺘﻌﺮﻳﻒ،ﻣﻦ ﺗﺤﺎﻛﻢ إﻟﻰ ﻏﻴﺮ ﻛﺘﺎب اﷲ
{ }أَﻓَـﻐَْﻴـ َﺮ ِدﻳ ِﻦ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﻳَـ ْﺒـﻐُﻮ َن: وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،{ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎﻓِ ُﺮو َن َ َِﻢ ﻳَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ ﺑِ َﻤﺎ أَﻧْـ َﺰ َل اﻟﻠﱠﻪُ ﻓَﺄُوﻟَﺌ
ْ } َوَﻣ ْﻦ ﻟ:ﺗﻌﺎﱃ
ﻚ ﻳُ ِﺮﻳ ُﺪو َنَ ِﻚ َوَﻣﺎ أُﻧْ ِﺰ َل ِﻣ ْﻦ ﻗَـ ْﺒﻠ
َ آﻣﻨُﻮا ﺑِ َﻤﺎ أُﻧْ ِﺰ َل إِﻟ َْﻴ ِﱠ
َ َﻢ ﺗَـ َﺮ إِﻟَﻰ اﻟﺬ
َ ﻳﻦ ﻳَـ ْﺰﻋُ ُﻤﻮ َن أَﻧﱠـ ُﻬ ْﻢ ْ }أَﻟ: وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،اﻵﻳﺔ
762 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
} َوﻟََﻘ ْﺪ ﺑَـ َﻌﺜْـﻨَﺎ ﻓِﻲ ُﻛ ﱢﻞ أُﱠﻣ ٍﺔ: وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ،ﻮت َوﻗَ ْﺪ أ ُِﻣ ُﺮوا أَ ْن ﻳَ ْﻜ ُﻔ ُﺮوا ﺑِ ِﻪ{ اﻵﻳﺔ
ِ ُأَ ْن ﻳـﺘَﺤﺎ َﻛﻤﻮا إِﻟَﻰ اﻟﻄﱠﺎﻏ
ُ َ َ
َ ُاﺟﺘَﻨﺒُﻮا اﻟﻄﱠﺎﻏِ ِ
.ﻮت{ اﻵﻳﺔ ْ َر ُﺳﻮﻻً أَن ا ْﻋﺒُ ُﺪوا اﻟﻠﱠﻪَ َو
„Ko se tehakumi nečem drugom mimo Knjige Allaha i Sunneta Njegovog
Poslanika, ., nakon podučavanja, je kafir. Rekao je Uzvišeni Allah: Oni koji ne
sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi kafiri. ‐ ajet
Rekao je Uzvišeni: Zar drugi din mimo Allahovog žele?! ‐ ajet
Rekao je Uzvišeni: Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se tebi
objavljuje i što je objavljeno prije tebe, hoće (žele) da se tehakume tagutu, a
naređeno im je da zanevjeruju u njega... ‐ ajet
Rekao je Uzvišeni: Mi smo svakom narodu poslali Poslanika: „'Ibadetite1154 samo
Allahu i klonite se taguta...‐ ajet“1155
Argumentacija protivnika:
Kao što su uradili sa govorom Ibn Tejmijje, neki džahili su uzeli govor šejha
’Abdullatifa i njime htjeli dokazati kako smo Ebu Merjem i ja izmislili novu vjeru, i
da je onaj koji namjerno sudi zakonima taguta musliman, zbog toga što je šejh
’Abdullatif rekao da postaje kafirom tek nakon uspostave argumenta.
Odgovor na šubhu protivnika:
Na ovu šubhu odgovoramo kao što smo odgovorili na šubhu poturenu Ibn
Tejmijji, pa kažemo da se negiranim kufrom misli na kufr koji za sobom povlači
kaznu, i da to ne znači da su prije toga, s obzirom da su upali u opis tehakuma
tagutu, muslimani. Kako da budu muslimani kada su upali u jasan veliki širk i kada
je šejh na njih spustio ajete, koji govore o glavešinama taguta i njihovim
robovima, i ajete koji govore o ’ibadetu tagutu uopšteno?! Ovo je prvo i
najrealnije tumačenje šejhove fetve!
Ako je moguće da su ti beduini završavali parnice presudama koje su u
vanjštini bile identične plemenskim zakonima „sevālif“ a pri sebi su imali osnovu
pridržavanja šerijata i opis islama u pravnom smislu, onda je moguće da se njihov
pojedinac ne tekfiri sve dok se nad njim ne uspostavi argument i dok se ne vidi je
li imao namjeru tahkima tagutskog zakona i sprovođenja njegove vlasti mimo
Allahove, ili je u manje poznatoj mes’eli nenamjerno pripisao šerijatu propis koji
1154
Pogledaj kako ovaj učenjak spušta ajet koji govori o ’ibadetu uopšteno na mes’elu tehakuma tagutu! Molim
Uzvišenog Allaha da nas učvrsti na Svom dinu!
Ed‐Durerus‐senijjeh 10/426
1155
EBU MUHAMMED 763
Ovo je opis bez kojeg nema islama u bilo kojem mjestu ili vremenu, i ko god
ga sruši nije musliman ‐ muvehhid makar ne porekao nijedan vjerski tekst, ili ga
odbio i slično. Ovo je kufr u taguta i iman u Allaha! Ovo pola stranice, uz spomen
vjerskih dokaza, bi bilo dovoljno za pojašnjenje aslu dinil islama da se nisu pojavile
razne vrste novotaraca, zbog čijih novotarija moramo pisati stotine stranica. Zato
neka narod ne krivi nas već njih!
Allah najbolje zna!
Hvaljen neka je Allah na početku i kraju!