1

FRANCUSKA DRŽAVA I PRAVO; 1789.-1940. god.

1. Ustrojstvo vlasti po Direktorijskom Ustavu

Termidorski konvent 27.7.1794.-26.10.1795. god.
Organizacija konventa i izvršne vlasti je i nakon obaranja jakobinaca uglavnom ista, ta promjena je bila više
primjena osoba i načina vladanja nego sadržaja vlasti. jakobinski su se u borbi za vlast oslonili na plebejski Pariz,
ali oni su bili daleko od vjere u narod i demokraciju; jakobinci su primjer demokratske fraze u službi birokratskog
etatizma; takva bit njihove vlasti sve se više pokazivala i to je razlogom pobuna u Parizu. Za vrijeme termidorskog
konventa francuska vojska ne samo da je izbacila neprijatelja, nego je počela i osvajati. U proljeće 1795. naročito
Pruska je bila iscrpljena trogodišnjim ratom, a i željela je slobodne ruke kako bi s Rusijom i Austrijom slomila otpor
i podijelila preostali dio Poljske. U travnju 1795. izlazi iz rata.
Rat koji je započeo 1792. i u kojemu su do 1795. sve europske zemlje osim Rusije, nastavljen je do 177. Ipak
izlaskom Pruske iz rata za konvent je nastupio predah koji je unutarnje nedaće (potpunu gospodarsku, financijsku
anarhiju, uništenje mirnodopske proizvodnje i trgovine) izbacio na vidjelo. Naročito je težak život gradskog
stanovništva, pogotovo Pariza; u travnju i svibnju 1795. dolazi do pobuna u Parizu, narod provaljuje u konvent, ali
ga vojska savladava. U međuvremenu, kao posljedica vojnih pobjeda, konvent 1795. počinje stvarati stalnu vojsku,
vojsku po zvanju koja se stvara od dobrovoljaca. Vojska, odnosno generali, već potkraj konventa postaju jamstvo
vlasti i revolucije, a postupno postaju i politički čimbenik.
U strahu pred novom diktaturom i terorom izvršne lasti, konvent krajem 1794. vrši promjene. Stvara vlastite odbore
(njih 16) koji trebaju nadzirati izvršne komisije; ustvari odbori konventa preuzimaju izvršnu vlast. Raniji odbor
narodnog spasa jedan je od tih odbora konventa, a zadužen je samo za rat i vanjske poslove. Da se odbori ne bi
osamostalili konvent njihove članove bira ždrijebom na mjesec dana. Tokom 1795. zbog značenja vojnih i vanjskih
poslova odbor narodnog spasa dolazi do znatnog utjecaja. Sve je to ojačalo izvršne komisije, a one su stalne, a s
time i utjecajne i to je bio početak jačanja stalne administracije. Termidorski konvent nije bio manje sklon
centraliziranoj upravi nego jakobinski, te je zadržao izaslanike konventa kao neposredne voditelje uprave
departmana. Ali ovaj konvent je odbacio krajnje mjere jakobinske strahovlade. Mada je zadržan Revolucionarni
sud, ipak je ukinut dekret iz travnja 1794, koji je taj sud učinio posve samovoljnim sredstvom političke likvidacije;
sada je i taj sud morao poštovati određeni postupak, a optuženi je dobio pravo na obranu, svjedoke. Sud je ukinut u
svibnju 1795.
Konvent je ukinuo progone federalista, delikt propagande, zabranio je zagovaranje kraljevine i pooštrio mjere protiv
izbjeglica.
U pogledu odnosa sa crkvom u veljači 1795. donesen je Dekret o odvajanju crkve od države i dozvoljena je sloboda
kulta. To je značilo da država ne priznaje ni ne plaća ni jednu vjersku zajednicu. Došlo je do odvajanja crkve od
države, ali zakratko, od 1795. do 1801.
Jedna od najvažnijih mjera konventa je organizacija uprave Pariza; on je bio leglo jakobinizma, zato su članovi
pariške komune bili ubijeni, a nakon toga Pariz nije imao gradsku upravu (samoupravu) nego je kao prijestolnica
zbog izuzetne važnosti pod izravnom upravom ministra unutarnjih poslova.
Krajem 1794. konvent je počeo ukidati mjere dirigirane privrede, ukinute su maksimalne i uopće propisane cijene, a
to će dovesti do vrtoglavog porasta cijena. Inflacija kao posljedica doznaka, nedostatka robe, uništene trgovine itd.
dovela je državu na rub bankrota, toliko da je pripisano ubiranje zemljarine (polovina) u plodinama, što je trebalo
olakšati opskrbu vojske.
Kako je zaključenjem mira s Pruskom u travnju 1795. ratni pritisak smanjen, a Francuska počela osvajati tuđe
prostore, konvent više nije imao opravdanja da odlaže ustavni rad zbog kojeg je i sazvan prije skoro 3 godine.
Pomišljalo se da se ostane pri jakobinskom ustavu, pa je izabran odbor koji je trebao pripremiti ustavne propise
kojima bi se trebale provesti odredbe iz tog ustava. Taj odbor je svibnju 1795. ipak predložio da se donese novi
ustav, te je izradio novi nacrt ustava. Ustvari to je bio treći nacrt (žirondinski, jakobinski i termidorski), odnosno
drugi ustav (Jakobinski 1793. i Termidorski 1795.) koji je donio konvent.
Direktorijski ustav iz 1795. (ustav iz godine III.) konvent je prihvatio 22.8.1795. a potom držeći se svog dekreta iz
1792. podnio na referendum. Na istom referendumu narodu je podnesen i dekret prema kojem na prvim izborima za
zakonodavna tijela narod može izabrati samo 1/3 novih poslanika, dok 2/3 moraju biti iz konventa. Konvent se
bojao monarhista, te je na taj način sebi produžio život. Dekret je izazvao silan otpor, a 5.10.1795. u Parizu izbija
monarhistička pobuna. Konvent je pozvao vojsku, zapovjednikom joj je imenovao Napoleona Bonapartea i uputio
ga da uguši pobunu. Napoleon je ugušio pobunu Pariza, spasio konvent i počeo je njegov uspon, a time i uspon
vojske. Ulogu koju je do tada u hodu revolucije imao Pariz i njegova garda, počela je preuzimati vojska od zanata
 2

koja je iznikla iz narodne, dobrovoljačke vojske. Poslije te pobune referendum je proveden; konvent prati izuzetna
apstinencija; od 7 milijuna za ustav iz 1795. glasalo je oko milijun glasača, a ustav je ipak prihvaćen.
Direktorijski ustav je najduži francuski ustav. Njegova bitna oznaka je naglašen kontinuitet u vlasti. U tom cilju
vlasti su odvojene, svaka se sastoji od kolegija (više organa ili osoba) i svi organi se obnavljaju djelomično. Već je
tada ideja republike vezana za 3 postulata: izbornost, kolegijalnost i kratkoća mandata. Zato po ovom ustavu
Francuska je vrsta predsjedničke republike i direktorij je kolegijalni predsjednik države (predsjedništvo). Po prvi
puta kolegijalni upravni organ pod nazivom direktorij postoji po dekretu ustavotvorne skupštine od 9.12.1789. Tim
imenom je nazvan organ od 8 članova koji vrši upravnu vlast u departmanima, a biralo ga je opće vijeće
departmana.
Ustav iz 1795. prvi puta u francuskoj uvodi dvodomni parlament; zakonodavno tijelo se sastoji od:
 Vijeća pet stotina – ima 500 članova; moraju biti stariji od 30 godina i imati prebivalište najmanje 10
godina u departmanu u kojem se kandidiraju
 Vijeća starih – ima 250 članova; moraju biti stariji od 40 godina i imati prebivalište najmanje 15 godina u
departmanu u kojem se kandidiraju
Oba vijeća biraju isti birači u istom postupku, najprije poslanike za vijeće pet stotine, a potom za vijeće starih.
Poslanici za oba doma birani su na 3 godine, ali svake godine se bira 1/3 novih članova i na taj način domovi nikada
ne prestaju niti dobivaju posve novi sastav. Domovi nisu izjednačeni u pravima. Inicijativa za sve akte koje donosi
zakonodavno tijelo pripada vijeću pet stotina, a vijeće starih može je samo u cijelosti odbiti ili potvrditi.
Direktorij je kolegij od 5 članova, direktora, koji vrši poslove poglavara državne i izvršne vlasti. direktori su birani
slično zakonodavnom postupku: listu od 10 kandidata, starijih od 40 godina, za jednog direktora predlaže vijeće pet
stotina, i sa te liste vijeće starih bira jednog. Direktori su birani na 5 godina, ali svake godine bira se jedan direktor.
To je vrsta djelomičnog obnavljanja. Direktorij o svojim poslovima odlučuje na skupu, većinom od 3 glasa svojih
članova.
Direktorij imenuje ministre (6) koji su neposredni vršitelji izvršne vlasti, ne mogu zajedno zasjedati, tj. činiti vladu,
odgovaraju direktoriju; direktorij imenuje vojne zapovjednike; vrhovni je zapovjednik vojske; imenuje diplomate,
načelnike uprave departmana i sl. Promulgira zakone, vodi međunarodne pregovore itd. Imao je višu vlast nego
kralj po ustavu iz 1791. Najveće mu je ograničenje da nema utjecaja na državni proračun i financije, a kratko
iskustvo je pokazalo tko drži kesu, drži vlast.
Zakonodavac može direktore optužiti za veleizdaju pred visokim sudom, tj. samo vrsta pravne odgovornosti (poput
impeachmenta). Članovi zakonodavnih tijela ne mogu biti u egzekutivi.
Pravo glasa imaju Francuzi stariji od 21 godinu koji su upisani u nacionalnu gardu, tj. vojni dobrovoljci i koji
plaćaju porez, makar i najmanji. Izbori su tajni u dva stupnja, po sistemu izborni lista: birači biraju izbornike (za
ove je određen visok imovinski cenzus i 25 godina života), a ovi poslanike.
I ovaj ustav ima uvod, deklaraciju o pravima, ali tu nije spomenuta jednakost niti pravo na pobunu. Za konvent i one
koji su ustav donijeli revolucija je završena. Centralizam i etatizam su bitne poluge vlasti.
Nakon referenduma provedeni su izbo za nove organe; trebali je biti izabrano 500 bivši članova konventa, ali ih je
izabrano samo 3400, pa su oni sami izabrali još 100; od novoizabranih 250 članova mnogi su bili protivnici
konventa, pa čak i monarhisti. Ipak nove vlasti su se uspostavile i konvent se 20.10.1795. tj. nakon 3 godine teške
borbe raspustio, odnosno 2/3 njegovih članova produžilo je rad kao članovi novog doma zakonodavca. Stupio je na
snagu prvi republikanski ustav.
Za 4 godine vlasti direktorija republika se ustaljuje kroz jačanje uprave i vojske. To je bilo doba jačanja vojnog
sloja i sređivanja unutarnjih prilika. Za direktorija stalno je prisutan strah od monarhista koji su organizirani kao
nekada jakobinci, tj. na način političke stranke, ali tajne stranke, jer je zakon zabranjivao zagovaranje monarhije.
Ipak nakon 1797. njihova snaga jača, pogotovo s jačanjem jakobinizma i nakon zavjere jednakih. Nakon pada
jakobinaca Babeuf izgrađuje svoju doktrinu o jednakosti koja se ne temelji na poljoprivrednoj nego jednakost
proširuje na industriju i trgovinu. On stvara Društvo jednakih, tajnu urotničku grupu, čvrsto i po vojničkom uzoru
organiziranu koja se treba uvlačiti u narod i vršiti propagandu, a u pogodnom času se treba domoći vlasti. Ta
revolucionarna manjina trebala bi uspostaviti diktaturu i zadržati je dokle narod ne postane demokratski. Njegova
zavjera je otkrivena i on je osuđen na smrt.
Ustav iz 1795. ukinuo je konventova ograničenja slobode tiska, cenzuru, delikt mišljenja i sl. U početku je došlo do
bujanja različite štampe, te je 1796. donesen zakon kojim je poticanje na obaranje poretka i sl. kažnjivo smrću.
Sloboda tiska je sve više ograničavana, pa su pod kraj tog režima postojala samo izdanja koja su bila uz vlast. Za
trajanja te vlasti sve je više dolazilo do povrede ustava, i to sve više u interesu vladajuće politike i oslonom na
vojsku (kada je prilikom izbora 1/3 poslanika monarhisti, direktorij je 1796. to poništio, isto je prognao i anarhiste i
teroriste 1797.). 1799. direktorij uspostavlja vrstu strahovlade: protiv izbjeglica, svećenika, a rođaci emigranata
 3

postali su vrsta talaca za sve izgrede u općini gdje žive itd. Ta stalna borba prisiljavala je direktorij na oslon na
vojsku, što traži veliku vojsku, te 1798. po prvi puta Francuska uvodi opću vojnu obvezu za sve Francuze, tzv.
novačenje. Opća vojna obveza izazvala je silno nezadovoljstvo. Vojska je tražila velike izdatke, pa su financije
ponovo u prvom planu.
Financije i gospodarstvo su bili u katastrofalnom stanju, pa je zakonodavno tijelo mislilo da je za oživljavanje
privrede nužno slobodno tržište i oslon na uspješne, bogate. Direktorij je bio skloniji protekcionizmu i
gospodarskom nacionalizmu, a djelomično i dirigiranoj privredi, naročito što se tiče prometa žita jer se bojao uvoza
strane robe i nezaposlenosti. Promet žita i brašna nije slobodan, zabranjen je uvoz engleske robe, ukinute su
rekvizicije i uspostavljeno je slobodno unutarnje tržište. Ipak, trgovina je silno opala, a pogotovo kada je 1799.
uspostavljen prinudni progresivni zajam.
Direktorij se sve više umjesto neposrednih okreće posrednim porezima što će ostati bit francuskog poreznog sustava
do kraja 19. st. Usprkos ratnom plijenu i velikom oporezivanju osvojenih zemalja, rat je direktorij ipak prisilio na
prinudni progresivni zajam na prihod, koji je na visoke prihode iznosio i do 3/4 vrijednosti. Ta mjera je bila protiv
bogatih, iako je politika direktorija bila u interesu bogatih; konfiscirana imanja prodavana su u cjelini, opskrba
vojske, skupljanje ratnog doprinosa, zajmova, poreza i sl. sve je davano u zakup bogatim trgovcima.
Direktorij je izgradio potpuni upravni i sudski poredak, jednu posve centraliziranu vlast, a na tim temeljima se
mogla izgraditi vojna diktatura. Generali koji su osvojili nove zemlje i donosili ratni plijen smatrali su da vlast ne
nagrađuje dovoljno njihovu slavu. Protiv direktorija udružuje se i generali i političari.
Sieyes je vijeću pet stotina predložio izmjenu ustava, potom je uspio da to tijelo obori neke direktore, pa je on ušao
u direktorij. Napoleon zajedno sa Sieyesom i dijelom vijeća pet stotina 9.11.1799. izvodi državni udar. Vijeće pet
stotina ukida direktorij i izabire 3 konzula (Napoleon, Sieyes i Ducos) da predlože izmjenu ustava, a potom se
razišlo na 4 mjeseca. Već mjesec dana kasnije, Napoleon, prvi konzul, izjavljuje revolucija je završena.

2. Ustrojstvo vlasti po jakobinskom ustavu

Jakobinski konvent, tj. jakobinska diktatura (2.6.1793.-27.7.1794.) odbacio je žirondinski nacrt ustava i uzeo je u
razmatranje nacrt koji je podnio Odbor narodnog spasa, tzv. Jakobinski nacrt. Jakobincima je bilo dovoljno 3 tjedna
da Konvent 24.6.1793. prihvati ustav. Službeni naziv jakobinskog ustava je Ustav iz godine I. Kako je konvent na
početku svoga rada usvojio dekret da će nacrt ustava biti podnesen narodu da on odluči da li ga prihvaća, u srpnju
1793. ustav je podnesen na referendum. Pri ovom referendumu oglasilo se oko 25% birača, s time da je to javno
kolektivno glasanje bilo uređeno tako da su na skupove koji su glasali pušteni svi koji su došli, čak i žene iako one
nisu imale pravo glasa. Ta suzdržanost je bila više posljedica općih prilika, opće nesigurnosti u pogledu budućeg
toka događanja nego sam sadržaj ustava ili javnost glasanja. Birači su se mogli izjasniti da li ustav prihvaćaju u
cjelini ili ne. Skoro svi gdje se glasalo su ga prihvatili, te je ustav prihvaćen i nastupile su nacionalne svečanosti u
slavu ustavu i polaganje prisege vjernosti ustavu. Nastupila je jedna vrsta mistifikacije ustava koji je izjednačen s
državom, a ona s nacijom. Početkom listopada 1793. konvent usvaja dekret da će vlada biti revolucionarna do
zaključenja mira, a to je značilo da s obzirom na to što je Francuska u ratu, Ustav ostaje izvan primjene.
Ustav iz 1793. ostao je izvan primjene, pa on sa stanovišta ustava kao političke zbilje (budući da ni jedan njegov dio
nije primijenjen) nije ustav. Ovaj ustav počiva u stanovitoj mjeri na načelu jedinstva vlasti, shvaćenog ne samo kao
hijerarhiju vlasti nego i u smislu da zakonodavna vlast posredno vrši i izvršnu. Trebamo spomenuti i preambulu tog
ustava, tj. Izjavu o pravima, a tu su među pravima spomenuta i jednakost, sloboda, sigurnost, vlasništvu, pravo na
rad, pravo na društvenu pomoć, pravo na školovanje, pravo i dužnost na pobunu protiv vlasti koja ugnjetava, no sva
ta politička prava ostala su samo oblik političkog manifesta. To se tiče i drugih odredbi jakobinskog ustava: ustav je
demokratski, opće, neposredno, javno i kolektivno pravo glasa za sve Francuze starije od 21 godinu s boravištem od
pola godine (tj. glasa se na skupovima građana, ali pojedini građanin može odlučiti da glasa tajno).
Na svakih 40 tisuća građana bira se po jedan poslanik za skupštinu, čiji je mandat godina dana. U kratkoći mandata
vidjela se demokracija, a ne mogućnost da time vlast pređe u ruke stalne birokracije.
Izvršnu vlast vrši Izvršno vijeće od 24 člana koje bira skupština na rok od 2 godine između kandidata koje (po
jednog) predlažu departmani (njih 83). Izvršno vijeće obnavlja se svake godine pola, tj. djelomično obnavljanje, što
je trebalo biti jamstvo kontinuiteta u vlasti, pa i u izvršnoj.
To tijelo imenuje ministre koji su vršitelji poslova pojedinog resora; ministri ne smiju odlučivati na zajedničkim
sjednicama i njihov mandat nije ograničen.
Zakonodavna skupština donosi 2 vrste propisa: o manje važnim stvarima, dekrete, a o važnim predmetima
(građanski i krivični zakoni, financijski zakoni) zakone. Dok dekrete donosi sama skupština, o zakonima je moguć
referendum. Skupština izglasani zakonski prijedlog dostavlja departmanima i ako u roku od 40 dana u bar polovini
 4

departmana bar 1/10 skupština birača zahtijeva referendum, nacrt zakona će biti podnesen na referendum. Inače će
se smatrati da je narod zakon prihvatio prešutnim referendumom.
Ustav je ostao izvan primjene te konvent vrši vlast kao što ju je vršio i prije tog ustava. Za jakobinske strahovlade
značajke nove vlasti koje su se tek počele pojavljivati za žirodinskog konventa, poprimile su svoj puni izraz.
Njihovo obilježje je neograničenost i nasilje jedne skupštine, tj. jedne stranke, tj. jedne manjine nacije koja je sebe
poistovjetila sa sudbinom države i nacije. Vlast koja je ugrožena i iznutra i izvana posegnula je za svim sredstvima.
Ne samo sloboda pojedinca nego i želja pokrajina (departmana) da zadrže stupanj samostalnosti povlačila je
optužbu za federalizam, a on je označen kao izdaja, dakle smrt. Sloboda misli i izražavanja posve je ukinuta;
mišljenje podrške kraljevini, napad na privatno vlasništvo sve to povlači smrtnu kaznu. Revolucionarni sudovi sude
ne poštujući pravila postupka, mogu osuditi za djela koja zakonom nisu ni predviđena, za osudu je dovoljni
uvjerenje suca bez potrebe dokaza.
Zakon o sumnjivima koji je donesen za žirodinaca (ožujak 1793.) jakobinci će u rujnu 1793. dopuniti odredbom po
kojoj je sumnjiv svatko tko koči napredak revolucije ili kalja čistoću republikanskih načela. Za sve sumnjive
predviđen je zatvor. Skoro milijun ljudi označen je sumnjivima. Potkraj jakobinske strahovlade u lipnju 1794.
dekretom je političkim zatvorenicima uskraćeno pravo na odvjetnika pred Revolucionarnim sudom; taj sud vodi
postupak samo po pravilima zdravog razuma, a presuda je djelo samo savjesti suca; jedina kazna je smrt; za mjesec
i pol dana trajanja tog zakona sud je osudio 1350 osoba na smrt.
Takva vlast nije mogla zadržati raniju upravnu organizaciju (upravnim jedinicama su upravljale izabrane skupštine i
izabrana vijeća; raniji konventovi posebni izaslanici neposredno su upravljali departmanima), pa ju u prosincu 1793.
uvedena nova uprava i svio njeni stupnjevi su neposredno podvrgnuti Odboru narodnog spasa, koje imenuje
upravitelj pokrajina. Sudstvo je postalo dio uprave, ukinuta je izbornost sudaca, uprava departmana imenuje suce.
Jakobinci su načelo jednakosti građana doveli do puke ništavosti građanina pred vlastima. Ta vlast je smatrala da
sva područja života i rada pojedinca i zajednica podliježu njenoj upravi.
Jakobinski konvent je sredstvima dirigirane privrede morao rješavati tešku gospodarsku krizu u zimi 1793/4. kada u
gradovima vlada glad, a morao je i zadovoljiti široke seljačke slojeve. U srpnju 1793. ukinuo je ugovorene obveze
koje su postojale između vlasnika i uživalaca zemlje; općinske zemlje, zemlje izbjeglica, zemlje sumnjivih oduzete
su i podijeljene sirotinji. U jesen 1793. umjesto žirodinskog maksimiranja cijena žita po departmanima uveden je
jedinstveni maksimum za cijelu Francusku; određene su radničke nadnice, ali tako nisko da je došlo do štrajkova, pa
je konvent proveo rekviziciju radnika, tj. uveo je prinudni rad, zabranio je štrajkove i radnička društva; sav
gospodarski život, svu privrednu proizvodnju vlada je nadzirala određivanjem cijena i plaća, uređenjem unutarnje i
vanjske trgovine. Svaka privreda je takoreći nacionalizirana, u službi je proizvodnje za rat. Radnici i obrtnici su
prisiljeni na proizvodnju pod vojnim uvjetima. Tako je poljoprivredna zemlja bila gurnuta prema industrijalizaciji.
Unutarnja trgovina je skoro uništena. To je razlog zašto država uvodi rekvizicije (oduzimanje) proizvoda kao
redovitu mjeru; čak i plaće u plodinama, ili zemljarina u obliku plodina postaju izlaz iz teške krize proizvodnje,
trgovine i inflacije.
U veljači 1794. konvent je ukinuo ropstvo u svim zemljama pod francuskom vlašću, tj. i u kolonijama; vanbračna
djeca koju su roditelji dragovoljno priznali su izjednačena s bračnom u pogledu nasljednih prava prema roditeljima;
ukinuto je oporučno nasljeđivanje. Pravo na socijalnu skrb je shvaćeno tako da su zdravi prisiljeni na rad,
prosjačenje je zabranjeno. Većina tih mjera je bila daleko od zbiljskog ostvarenja.
U ljeto 1793. konvent je ponovo pozvao narod na oružje, a dekretom od 23.8.1793. prisilio je na vojnu službu sve
neoženjene muškarce u dobi od 18-25 godina; u rujnu 1793. vlada je uvela obvezan zajam, kako nije naročito uspio
konvent je uveo izvanredne ratne poreze, a svim nižim organima je zabranjeno uvođenje poreza.
Odnos crkvom u početku konventa nije bio toliko zaoštren koliko je to bilo za vrijeme zakonodavne skupštine
(1791/2) koja je svećenicima zabranila da vode knjige rođenih, vjenčanih, umrlih, zabranila je vjerske svečanosti,
svećeničku odjeću itd. Kada je počeo rat s koalicijom crkva se pokazala glavnom mrežom kontrarevolucije, od
proljeća 1793. taj se odnos zaoštravao, a pod jesen 1793. za jakobinaca je poprimio izuzetne razmjere. Država je
zauzela posve protuvjersko gledište, a potom je općinama dala pravo da odluče o vrsti vjerovanja. U studenom
1793. konvent je stvorio Kult Razuma, a u svibnju 1794. Vrhovnog Bića. Ovaj drugi kult je bio pokušaj da se stvori
vrsta građanske vjere koja bi bila prihvatljiva za sve vjere. Kult vrhovnog bića se sastojao u općim moralnim
načelima od kojih su neka sadržana u ustavu koji je trebao postati vrsta katekizma, kojeg bi trebalo proučavati u
školi.
U travnju 1794. vlast odbora narodnog spasa je pojačana u odnosu na izvršno vijeće. dok je do tada izvršno vijeće
ukupnost ministara, ovom izmjenom umjesto ministara pojedinim resorima upravlja komisija od 2 člana. Bilo je 12
komisija (resora) koji zajedno čine Odbor za izvršne poslove, tj. vrstu čiste administracije, dok je odbor narodnog
spasa postao još više oblik političkog organa izvršne vlasti. i Robespierreova vlast kao člana odbora narodnog spasa
 5

posve je političke naravi jer su svi članovi (9) tog odbora izjednačeni, ali Robispierre ima oslon u pariškoj komuni i
pogotovo u mreži 3000 jakobinskih klubova širom Francuske. Ali jakobinci i Robespierre moraju voditi borbu i
lijevo i desno. Lijeva je opasnija jer je to pariška komuna. Nekoliko pobuna konačno je u ožujku 1794. dovelo do
uništenja lijeve opasnosti (hebertisti, Herbert), a mjesec dana kasnije s desnom strujom (dantonisti, Danton).
Istovremeno francuska vojska je prešla sjevernu granicu i borbe vodi na belgijskom području, gdje u lipnju 1794.
odnose značajnu pobjedu nad proturevolucionarnim savezom. Činilo se da je Robipsierre osigurao punu pobjedu.
Unutar samog odbora narodnog spasa stalna oporba mu je Carnot. Kada je Robispierre uništio lijevu opasnost, za
konvent je postao ranjiv, optužen je da je tiranin i točno godinu dana od kada je izabran u odbor narodnog spasa i
mjeseca dana nakon poraza neprijatelja u Belgiji sa još 21 pristalicom je ubijen. U prvi čas smaknuće vodećih
jakobinaca nije bilo posve likvidacija jakobinizma. To će biti učinjeno do kraja te godine. Bilo je to u mjesecu
termidoru (srpanj) po revolucionarnom kalendaru, pa se to zove termidorska reakcija. Konvent je došao pod nadzor
umjerenog centra.

3. Deklaracija o pravima čovjeka i građana iz 1789. god.

Skupština je 26.8.1789. usvojila Izjavu o pravima čovjeka i građanina.
Izjava o pravima čovjeka i građanina u 17 članaka sadrži prirodna prava i slobode čovjeka i građanina koji su bili
predmet promišljanja već skoro 200 godina. Izjava kaže da su sloboda, vlasništvo, sigurnost, otpor ugnjetavanju
osnovna prava svakog čovjeka. Sama sloboda je shvaćena tako da je svakome dopušteno činiti sve što ne škodi
drugome, odnosno pripadaju mu sva prava i slobode koje nisu ograničenje istih tih i tolikih prava drugoga.
Građanin nije rob države, pa da mu pripada samo ono što mu ona izrijekom dozvoli, nego njegova sloboda prethodi
svakoj vlasti i iznad je svake vlasti. država propisima slobodu ograničava samo radi toga da bi ona bila dobro
svakog građana. Zato je građanin slobodan činiti sve osim onoga što je izrijekom zabranjeno. To je tzv.
liberalistička država. Jedno od prirodnih prava je i vlasništvo. Pravo vlasništva je izraženo u posljednjem, 17.
članku ovako: budući da je vlasništvo nepovredivo i sveto pravo, nitko ga ne može biti lišen, osim ako to očito
zahtijeva opća potreba zakonito ustanovljena i pod uvjetima pravične i prethodne naknade.
Uz načelo jednakosti koje je na početku izjave (čl.1.) i načelo nacionalne suverenosti (čl.3.), izjava na kraju
(predzadnji, čl.16.) osobito ističe načelo podjele vlasti kao temeljno načelo ustrojstva svake vlasti i koje je sama bit-
pretpostavka postojanja ustavnog poretka. Jamstvo prava i podjela vlasti su osnove pravne države, a bez nje nema ni
ustavne države.
Sve te odredbe bile su posljedica i odgovor na dotadašnje stanje vlasti i države Francuske. Vlast je počivala na
načelu jedinstva svih vlasti u kraljevim rukama, a ustav Francuske bilo je nekoliko običaja o kralju i svim vlastima
u njegovim rukama i njegovoj volji koji bi htjela da je sam zakon.
Načela izjave smatrana su rezultatom razvoja ljudske rase i civilizacije, a ne darom države ili same ustavotvorne
skupštine. Zato se taj akt i zove izjava, tj. on samo obznanjuje nešto što postoji i bez tog akta, a on to sadrži samo
zato da otkloni sumnje u pravo značenje tih prirodnih prava i sloboda.
Izjava ima nadustavno značenje, pa vlast, čak i ustavotvorna koja povrijedi ta prava i slobode gubi legitimitet.
Čitava ustavnopravna povijest Francuske 19. st. borba je za načela iz izjave, odnosno do danas ona je zadržala
značenje nadustavne povelje u Francuskoj.

4. Ustrojstvo po Ustavu iz 1791. god.

Opći pregled: I državne prihode i rashode određivao je kralj; od kraja 16. st. kralj je uzurpirao pravo da određuje
poreze, pa je to i bio razlog što od 1614. nije sazivao skupštinu općih staleža. Samo su neke pokrajine (oko 1/3
Francuske) zadržale poreznu povlasticu, tj. pravo da svotu koju traži kralj od pokrajine razreže i ubere njena
skupština staleža. Poreze je plaćala samo proizvođačka klasa, tzv. treći stalež.
Plemstvo je kralju služilo svojim vojnim, upravnim, sudskim i sl. uslugama; plemići se pod prijetnjom gubitka
plemstva nisu smjeli baviti trgovinom i obrtom, a pored toga dobivali su i plaće, mirovine, a i imali su najviše
zemlje. Oni su kralju mogli odobriti samo dobrovoljne darove; pred revoluciju činili su oko 1,33% stanovništva, a
uživali su oko 20% zemlje na koju nisu plaćali zemljarinu.
Svećenstvo je služilo kralju i narodu svojim duhovnim (tu spadaju i znanost, školstvo, bolnice, neke vrste socijalne
skrbi, neki sudski poslovi) uslugama. Tu je bilo oko 0,5% stanovništva i uživali su oko 10% zemlje (od toga su
izdržavali i bolnice, ubožnice, škole). Svećenstvo također ne plaća zemljarinu, ali su njihove skupštine kralju
povremeno odobravale doprinose, koje je stalež sam rasporedio i skupio, tj. imali su poreznu samostalnost, to su
dons gratuits.
Ta dva staleža sa oko 2% stanovništva posjedovali su 30% zemlje, sve ostalo stanovništvo, tj. 98% naroda čini treći
stalež, a to je sav proizvođački narod.
 6

Francuska je tečajem 18. st. doživjela izuzetan porast stanovništva i to uglavnom na selu. To je razlog da oko 40%
seljaka čine nadničari, uglavnom posve bezemljaši, najčešće su to lutajući radnici, počinju ih nazivati četvrti stalež.
Trebamo spomenuti i da je seljak proizvodio tek 20% peko svojih potreba. Od toga je plaćao više vrsta poreza u
korist države. Bilo ih je 6, a osobito teški su: taille, neposredni porez, capitation, vrsta glavarine, vingetieme, porez
na prihod, gabelle, porez na sol. Uz to su mnogi seljaci dužni na radnu obvezu, tzv. corvee, a sastojao se u teškom
radu do 30 dana godišnje (na izgradnji puteva i sl.), crkveni porez (desetina), te razna davanja (u plodinama, novcu,
radu) gospodaru zemlje.
Zemlja je još bila glavna i jedina trajna vrijednost. Zato su se bivši feudalni vlasnici pretvorili u privatne vlasnike
koji su vrlo rijetko prodavali zemlju, uglavnom su ej davali u zakup, najčešće velikim zakupcima koji su uglavnom
bili bogata buržoazija. Ovi su pak zemlju često davali na upravljanje stručnim upraviteljima imanja ili su je opet
davali u podzakup. I zakupci i podzakupci su plaćali zakupninu, a ako nisu zemlju obrađivali radom nadničara,
davali su je seljacima. To je bio najrasprostranjeniji oblik obrade zemlje. Uglavnom je nestalo radne rente za
gospodara, a sve obveze seljak je prema gospodaru zemlje (zakupcu ili podzakupcu) izvršavalo u dijelu plodina,
dok su veliki zakupci vlasniku zemlje (bivšem feudalcu) plaćali zakupninu u novcu. Pored toga, najniže sudstvo je
još bilo u rukama feudalnih gospodara, te je seljak bio podložan feudalnom sudu i njegovoj mjesnoobičajnoj pravdi.
Dakle, staleži u Francuskoj nisu bili samo društveno-gospodarski slojevi, nego su to bile pravno određene zajednice,
sa svojim posebnim pravima. Prijelaz iz jednog staleža u drugi bio je moguć. Ali se taj prijelaz odvija prema pravo
uređenom postupku. Staleži su bili samo relativne cjeline, jer i unutar njih postoje ogromne razlike. Možemo reći da
su se vrhovi staleža uvelike približavali.
Možda najbitnija odrednica društvenog života je ta da se on odvija pod izuzetnim državno-pravnim utjecajem. Od
vremena Louisa 14 ne samo vojna, upravna, porezna, sudska i pravna, nego i posve gospodarska oblast je uvelike
određena državnim propisima. Država je i propisima i poreznom politikom postala potpuni nadzornik gospodarskog
života, a sve je to bilo u službi vojnog sloja.
Već je Louis 14 svojim vojnim pustolovinama državu ostavio na rubu bankrota. Poražena u sedmogodišnjem ratu,
izbačena iz Amerike i Indije, Francuska je nastojala obnoviti mornaricu. Ali kada na prijestolje stupa Louis 16
država je pred financijskim slomom. 1774. kralj je morao posegnuti za Turgotom kojeg je postavio za glavnog
nadzornika financija i na čelo vlade. Turgot nastoji stvoriti slobodno tržište (ukida porez na promet, osim za maleni
broj roba, ukida kuluk kao oblik radnog poreza za državu, ukida cehove kao ograničenje rad i poslovanja, uvodi
slobodnu trgovinu žitom, jer je država od Louisa 14 određivala cijene žita i zabranjivala izvoz žita), a glavni izvor
državnih financija je općenita i ujednačena zemljarina i dohodarina. 1776. Turgot je otpušten i na njegovo mjesto
dolazi ženevski bankar Necker. Još za Turgota engleske kolonije u Americi počinju se buniti, a u sedmogodišnjem
ratu osramoćena francuska vojska traži osvetu (uplitanjem na stranu kolonija). Turgot je savjetovao da se Francuska
ne miješa, jer bi ju tar još više financijski iscrpio. Pod pritiskom moćnih vojnih krugova Necker pomaže kolonije,
ali istovremeno javno izlaže financijsku bijedu države, te predlaže oporezivanje bogatih. Oboren je, a Francuska je
iz rata za oslobođenje američkih kolonija izašla kao pobjednik, ali još više financijski iscrpljena. Financijski dug
koji je u 1784. iznosio nešto više od 3,4 bilijuna livara, do 1787. narastao je na 5 bilijuna. Pred revoluciju pola
krunskih prihoda trošeno je na plaćanje kamata za taj dug.
U izuzetno teškoj financijskoj neprilici, kralj 1787. saziva Skupštinu uglednika. Taj skup od oko 140 članova
predstavljao je elitu Francuske. Oni su trebali pomoći kralju da izađe iz financijskog sloma. Kada je kralj tom skupu
predložio opću zemljarinu i to bez ikakvih izuzetaka čak i za krunska i crkvena dobra, uza sve razumijevanju
odličnici su odbili odreći se svojih starih povlastica, a za propisivanje novih poreza izjasnili su se nenadležnima.
Kada je kralj svojim uredbama pokušao propisati zemljarinu, 1787. parlament je odbio registrirati te odredbe i
ponovo je istaknuo da su novi porezi pravo skupštine općih staleža. Kralj je naredio progon Pariškog suda, a onda
su se otporu pridružili ostali vrhovni sudovi, parlamenti. Potom je kralj pripremio reformu sudstva, ali je ponovo
morao popustiti pred silnim otporom. Pobjedonosni Pariški parlament vraćen je u svoje sjedište. Pokušaj reforme
izazvao je ne samo opći otpor sudova nego su se tome pridružile i neke pokrajinske skupštine staleža. Sudstvo se
proglasilo zaštitnikom prava i slobode od kraljeve samovolje.
Kralj je ponovo pozvao Neckera za ministra financija. Necker zahtijeva da kralj prihvati prijedlog pariškog
parlamenta da nakon 175 godina sazove skupštinu općih staleža. U kolovozu 1788. kralj dekretom poziva skupštinu
općih staleža za svibanj 1789.
U studenom 1788. kralj ponovo saziva skupštinu uglednika radi pripreme skupštine općih staleža. Tu je postavljeno
pitanje kako će skupština općih staleža zasjedati. Kao 3 staleža, tj. 3 doma odvojeno ili kao jedan dom u kojem bi se
glasovalo po glavama. Odbijen je Neckerov prijedlog o jednodomnoj skupštini, ali je uspio nagovoriti kralja da prva
dva staleža biraju po 300, a treći po 600 poslanika, te da se budućoj skupštini općih staleža ostavi odluka o načinu
zasjedanja.
 7

U siječnju 1789. kralj je izdao dekret po kojem aktivno biračko pravo za treći stalež imaju muškarci stariji od 25
godina koji plaćaju porez, makar i najmanji, te da će se glasovati po staležima. Plemstvo i svećenstvo će se sastati
na skupove u sudskim kotarevima, te javnim i neposrednim glasovanjem izabrati svoje predstavnike. Treći stalež na
selu će glasovati u dva stupnja: u skupštinama župa javnim glasovanjem će izabrati izbornike, a ovi će se sastati u
sudskom kotarskom mjestu i izabrati predstavnike, tj. njihovi izbori su javni i dvostepeni. Treći stalež u gradovima
će glasovati u 3 stupnja. Najprije će članovi trgovačkih i obrtničkih udruženja izabrati predstavnike, ovi će se potom
sastati na razini grada i izabrati predstavnike grada, a onda će se predstavnici svih gradova i gradića sudskog kotara
sastati i (to je treći stupanj) izabrati predstavnike gradova tog kotara za skupštinu općih staleža.
Iako kraljeva uredba ne govori o imperativnom mandatu biraču su i pri tim izborima svojim poslanicima predali
naputke (oko 50 tisuća) sa svojim pritužbama i željama.

Skupština općih staleža sastala se u Versaillesu 5.5.1789. god. i odmah je izbio spor o načinu zasjedanja. Treći
stalež smatra da trebaju zasjedati svi njeni predstavnici zajedno i glasovati po glavama. Kralj naređuje da se zasjeda
po staležima. Ipak, treći stalež se 10.6. proglašava Domom općina. Kralj sutradan otpušta Neckera optužujući ga da
je podržavao treći stalež i njegov zahtjev. Tjedan dana pošto se proglasio domom općina, treći stalež svoj dom
proglašava Nacionalnom skupštinom, tj. jednim, nedjeljivim i cjelovitim predstavnikom nacije. Kralj nacionalnu
skupštinu nastoji raspustiti jednostavnim zatvaranjem pristupa u dvoranu. Na to se nacionalna skupština okuplja u
obližnju loptaonicu i proglašava da je ona kao ukupnost narodnih predstavnika narodna skupština, a ne da joj to
svojstvo daje prostor u kojem zasjeda. Istog dana, 20.6.1789. svi članovi prisežu da se skupština neće razići dok ne
donese ustav, tj. proglašava se ustavotvornom skupštinom. Pravno je to bila revolucija. Tjedan dana kasnije kralj
priznaje narodnu skupštinu, naređuje članovima druga dva staleža da joj se pridruže, ali istovremeno prikuplja
vojsku oko Pariza.

Ustavotvorna skupština je odmah od kralja zahtijevala povlačenje vojske oko Pariza; kralj to odbija. U Parizu se
stvara dobrovoljačka vojska, nacionalna garda, a na vijest da kralj namjerava raspustiti skupštinu, narod u Parizu
14.7.1789. provaljuje u oružarnicu, te naoružan napada parišku tamnicu Bastille. To je početak revolucije kao
oružane pobune. Kralj je morao ustuknuti, te ponovo poziva Neckera na vlast, nalaže povlačenje vojske iz Pariza i
potvrđuje iz pobune poniklu upravu Pariza, Parišku komunu. Događaji u Parizu izazvali su pobune širom
Francuske, seljaci provaljuju u dvorce, pale knjige obveza, ubijaju upravitelje imanja i plemiće. Ustavotvorna
skupština nema povjerenja u vojsku, te poziva narod da se poput Pariza naoruža kao dobrovoljačka vojska, tzv.
nacionalna garda. Pod pritiskom pobuna, u kolovozu (4. i 11.8.1789.) ustavotvorna skupština pokazuje svoju
građansko-demokratsku bit; ukida sva javnopravna ovlaštenja feudalaca, tj. ovlaštenja vlasti, ukinute su povlastice
plemstva, njihova vlastelinska prava prema seljacima, te seljačka izvan-ugovorna dugovanja. Bilo je to ukidanje
feudalizma, feudalnih obveza i ovisnosti. Ostale su samo seljakove ugovorne obveze, tj. obveze koje su posljedica
vlasničkih prava zemljoposjednika, npr. uvjeti zakupa zemlje, ali i te više nisu mogle biti vremenski neograničene,
nego ih je trebalo ugovorno ograničiti ili otkupom ukinuti. To znači da je seljak mogao ostati zakupac zemlje uz
plaćanje godišnje zakupnine, ili je mogao postati vlasnikom zemlje plativši njenu cijenu vlasniku feudalcu. Crkvena
desetina je posve ukinuta. Takvo ukidanje (otkupom) vlasničko-feudalnih obveza seljake nije zadovoljilo, pa će
njihove pobune skupštinu prisiljavati da ih postupno sve više ukida. Najprije je ukinut zakup za neobradivo
zemljište, a najzad su sva vlasnička prava feudalaca proglašena uzurpacijom, osim ako ih je mogao dokazati
ispravom, te su 1792. ukinuta.
Ali skupština je morala zadovoljiti i zahtjeve sitne gradske buržoazije i radnika koji su bili protiv gradske cehovske
plutokracije; istovremeno, 4.8.1789. skupština je ukinula sve obrtničke i trgovačke udruge, tj. posebna prava
pojedinih zanimanja, posebna prava cehova i gilda, prava majstora prema kalfama i šegrtima, itd. jer je sve to bilo
oblik monopola i ograničenja slobode rada, prometa i ugovaranja. 10.8.1789. skupština je ukinula sve posebnosti i
povlastice staleža, redova, gardova i pokrajina, svi Francuzi i sve pokrajine pravno su izjednačeni. S ukidanjem
povlastica i posebnosti staleža ukinute su i posebnosti državnih činovnika; ukinuto je nasljeđivanje i raspolaganje
službama u upravi. Kao posljedica ukidanja posebnosti gardova i pokrajina, pa i njihov uprave dolazi do stvaranja
privremenih odbora ili vijeća gradova i pokrajina koje preuzimaju tamošnju upravi, te odmah od ustavotvorne
skupštine traže pravo i propise za izbor mjesne i pokrajinske uprave. Skupština u studenom/prosincu 1789. donosi
dekrete o ustrojstvu nove državne uprave.
26.8.1789. skupština usvaja Izjavu o pravima čovjeka i građanina.
Istovremeno ustavotvorna skupština mora rješavati i pitanje financija. Nije se odlučila na poreze, jer je znala da je
financijska potreba jedan od razloga da je kralj trpi. Usprkos toj nuždi kralj je odbio prihvatiti izjavu o pravima
čovjeka i građanina jer ju je smatrao protivnom načelima svoje vlasti.
 8

Skupština u rujnu 1789. proteže nad dotad povlaštene porez na prihod i zemljarinu, ali je istovremeno smanjila
poreznu stopu. Time je htjela porezni teret staviti podjednako na leđa svima, osobito bogatima. Ipak, sve to nije bilo
dovoljno za izlazak iz financijske krize.
5.10.1789. narod je krenuo iz Pariza u Versailles, te je tamo opsjeo dvor. U takvim okolnostima kralj je konačno
prihvatio izjavu o pravima čovjeka i građanina, te još 19 članaka koje mu je podnijela ustavotvorna skupština, a koji
se tiču kralja, narodne skupštine i ministara. Tim prihvatom Francuska je 5.10.1789. dobila vrst krnjeg ustava i
postala ustavna, ograničena kraljevina.
Dolaskom u Pariz ustavotvorna skupština nastavlja svoj rad, ali više kao zakonodavna i ona koja vodi tekuće
političke i upravne poslove, nego ustavotvorna. U skupštini postaju sve glasniji oni koji upozoravaju na bogatstvo i
neiskorištenost crkvene zemlje. Ustavotvorna skupština je 2.11.1789. prihvatila dekret o nacionalizaciji crkvene
zemlje, a za uzvrat svećenici su dobili plaće, a ostarjeli mirovine. Ocjenjujući da će se sudstvo (parlamenti) protiviti
ovom dekretu, ustavotvorna skupština je 3.11. donijela Odluku o privremenom prekidu rada, suspenziji parlamenata
tj. skupština ih nije prognala nego samo odložila njihov rad. Parlamenti se više nikada nisu sastali; nakon što su već
skoro 5 mjeseci bili na prinudnom odmoru, skupština je 24.3.1790. donijela dekret o ukidanju svih tih starih sudova
(najstariji je bio Pariški parlament nastao 1239.). Odmah se počelo raditi na ustrojstvu novog sudstva, i 5 mjeseci
nakon ukidanja parlamenata, u kolovozu 1790. skupština će donijeti zakon o sudovima.
11.11.1789. skupština donosi dekret kojim ukida ranije upravno ustrojstvo i podjelu na provincije i niže jedinice, te
umjesto njih uspostavlja istovjetnu podjelu cijele Francuske na departmane (oblasti), distrikte (kotareve) i općine.
29.11. i 2.12.1789. privremeno je uređena gradska uprava, a potom su doneseni 14. i 22.12.1789. dekreti kojim su
određene te upravne jedinice, tj. prostorno određene.
14.12.1789. donesen je i novi dekret o gradskoj upravi, po kojem su svi gradovi imali jednako ustrojstvo (gradsko
vijeće i gradonačelnika), a gradsku upravu biraju građani. Tako se krajem 1789. počela uspostavljati nova upravna
organizacija i uspostavljene su nove upravne vlasti departmani, komune, a stara uprava će potpuno isčeznuti.

U kolovozu 1790. donesen je Zakon o sudovima, što znači da se sudstvo ne može miješati u upravne poslove, ali i
da su upravnim organima oduzete sve sudske nadležnosti. Ukinuti su svi raniji sudovi, kako nedržavni (trgovački,
crkveni, feudalni, mjesni i sl.), tako i državni (opće sudbenosti: građanske i krivične), i uvedena je nova sudska
ljestvica, te je razdvojena građanska od krivične sudbenosti. Sudska zvanja se više ne nasljeđuju i ne kupuju, nego
suce bira narod. Zakon nastoji što uže odrediti kako djelo, tako i kaznu, a sudac je poput stroja za primjenu zakona.
Zakon predviđa porotu i u građanskom i u krivičnom postupku, kasnije će biti zadržana samo u krivičnom. Porota je
sudac o činjenicama; u krivičnom postupku su čak 2 porote (kao common law), optužna i ona koja na glavnoj
raspravi presuđuje o krivnji. Najniži stupanj građanske sudbenost je mirovni sudac. Zakon u znatnoj mjeri sudstvo
povjerava izabranom sudu, arbitraži. Budući da je u ovom zakonu načelo zakonitosti u krivičnom pravu shvaćeno
tako da zakon znači samo akt zakonodavca, to je ustavotvorna skupština morala Kazneni zakon donijeti što prije, pa
ga je donijela 1791. Taj zakon je vrlo potanko odredio kažnjiva djela i kazne za njih.

Krajem 1789. nakon nacionalizacije crkvenih imanja, u vrijeme dok ustavotvorna skupština donosi dekrete i
ustrojstvu uprave, crkva postaje glavno političko pitanje skupštine. Skupština je svjesna snage vjerskog uvjerenja i
snage crkvenog utjecaja na vjernike, zato ona i ne pomišlja na odvajanje crkve od države, ni na posvjetovljenje
države, nego na podvrgavanje crkve novoj vlasti. To podvrgavanje je značilo da i crkvena organizacija i njena
načela ne mogu proturječiti postulatima nove vlasti. Nova vlasti je još prije izjave o pravima čovjeka i građana
ukinula redove i staleže, trgovačke i obrtničke udruge, gradske i pokrajinske posebnosti, te je čitavu zajednicu
zamislila kao zajednicu pojedinaca, slobodnih i nezavisnih od bilo kakve druge zajednice osim države. Nijedna
udruga se nije tome više protivila od crkve, nijedna nije imala tu snagu otpora kao crkva. Za nekoliko mjeseci nakon
dekreta o nacionalizaciji crkvene zemlje ustavotvorna skupština u veljači 1790. donosi dekret o ukidanju
neopozivosti vjerske prisege, jer nije u prirodi slobode da se sama poništava slobodom trenutka, tj. jednom dana
prisega, dana uz punu svijest i slobodu, protivna je slobodi kao trajnosti. Ukinuti su crkveni redovi, kongregacije,
osim onih koje su držale škole i bolnice (svojstvo zajednice će izgubiti u kolovozu 1792.), bivši redovnici su postali
građani, tj. pravno izjednačeni i odgovorni s drugima. Po kanonskom pravu redovnici ne mogu naslijediti, prodati,
niti kome oporučiti u času smrti. Ukidanjem redovničke prisege ukinut je taj bitni dio kanonskog prava kao
državnog prava, pa su i bivši redovnici postali obični, punopravni građani. Samo svjetovno svećenstvo je ostalo,
primalo plaće ili mirovine i obavljalo poslove koji su bili u nadležnosti crkve. Ustavotvorna skupština postala je
određenija da crkvenu organizaciju teritorijalno izjednači s upravnom, tj. da neka načela nove upravne organizacije
primijeni na crkvenu organizaciju. U kolovozu 1790. donijela je tzv. Građanski ustav o svećenstvu.
 9

Bilo je to zapravo podvrgavanje crkve državi; podržavljenje crkve i vjere. Ovim jednostranim aktom država je
odredila crkvene jedinice, te prava i dužnosti svjetovnog svećenstva kao pojedinca, jer ovaj zakon s crkvom ne
postupa kao sa samostalnim tijelom, cjelinom, korporacijom, Crkva u takvom svojstvu za nju ni ne postoji. Po
ovom zakonu svećenike kao i neke druge službenike biraju građani (muškarci stariji od 25 god. koji plaćaju porez)
na doživotnu službu. Izabrani svećenik prije preuzimanja službe treba dobiti potvrdu od biskupa (ovaj od
nadbiskupa), potom prisegnuti na vjernost naciji, domovini i ovom ustavu. Alko bi biskup odbio potvrdu izabranog
svećenika, ovaj je mogao utužiti, tj. konačna odluka pripada državnom sudu. Papa je zadržao vezu s francuskom
crkvom samo utoliko što su mu saopćavali imena izabranih svećenika. Biskupi su nad nižim svećenicima zadržali
samo disciplinsku sudbenost, a inače oni su i sami podložni sudskoj nadležnosti. Crkva je izgubila svaku sudbenost.
Kralj se suprotstavio građanskog ustavu o svećenstvu, ali je ipak bio prisiljen dati svoj potpis. Od tada postaje kralju
sve jasnije da je sva vlast u rukama ustavotvorne skupštine. Papa je oklijevao da se izjasni o ovom građanskom
ustavu o svećenstvu, tek je nakon skoro godinu dana od njegova donošenja i nakon što je skoro polovina nižeg
svećenstva priseglo na taj ustav, papa je u ožujku 1791. taj akt označio heretičkim i takvim da znači otpadništvo od
crkve. Taj papin postupak značio je suspenziju svih zaprisegnutih svećenika. Tada je odnos crkva-država poprimio
vrlo oštar oblik. Ustavotvorna skupština je nezaprisegnutim svećenicima naredila da isele iz svojih župa, oduzela im
plaće i mirovine.

14.11.1790. ukinuta je stara i posebna financijska uprava, tzv. opći i pokrajinski sakupljači poreza, te je sakupljanje
poreza postalo dio uprave općina, a porez sakupljaju posebni sakupljači koje biraju aktivni građani.

Iako su zajednice i udruženja trgovaca i obrtnika ukinuta, tj. načelno je njihovo ukidanje proglašeno 4.8.1789. one
su ipak još postojale. Zato ih je ustavotvorna skupština posve ukinula 2.3.1791. i to tako da su posebna prava i
povlastice tih udruga ukinuti. Činilo se da se te odredbe ne tiču udruženja radnika. Kako je 1790. i 1791.
gospodarska kriza još trajala, čak postajala i veća zbog silnog porasta cijena, radnici se bune, štrajkaju. To je povod
da skupština i radnička udruženja izjednači s onima trgovaca i obrtnika, tj. proglasi ih oblikom monopola, te je
14.6.1791. donijela Zakon Le Chapelier, tj. Šapelieov zakon. Taj zakon građanima iste struke, bilo radnici, bilo
poslodavci, zabranjuje da se udružuju i donose odluke koje se tiču njihovih zajedničkih interesa; u ime slobode rada
i trgovine jedino je ograničena ta sloboda, dok su druge vrste udruživanja bile dozvoljene. Taj zakon biti će proširen
i na selo. Seljacima i zakucima zemlje, slugama i poljoprivrednim radnicima će biti zabranjeno da se okupljaju radi
dogovaranja o cijenama i plaćama. Zabranjena su i udruženja radnika radi pomoći štrajkašima, uzajamne pomoći za
slučaj bolesti i sl. Sve je to zabranjeno pod prijetnjom globe i gubitka prava aktivnog građanina na godinu dana.
Protiv donošenja tog zakona u skupštini nitko nije ustao. Radnici će skoro stoljeće voditi borbu protiv tog zakona.

Svim tim odlukama, njihovim uređenjem prava građanina, ustrojstvom uprave, sudstva, porezne vlasti, ustavotvorna
skupština je do proljeća 1791. ponajviše pravno, a nešto manje organizacijski, a ponajmanje zbiljski, izmijenila
francusko društvo.

Od studenog 1789. do ljeta 1791. skupština je donijela niz zakona kojima je udarila temelje organizaciji uprave,
sudstva, crkve, gospodarstva, osobne slobode itd. tečajem 1791. dekreti o ukidanju obrtničkih i trgovačkih udruga,
pa i Šapelieov zakon, donekle su smanjili (bar u nekim slojevima, i pogotovo Parizu) ugled skupštine, te se ona tada
ozbiljnije bavi svojim ustavotvornim radom. Kralju je jasno da će biti prisiljen potpisati ustav, te njegov naum o
bijegu postaje konačan. U lipnju 1791. pokušao je pobjeći, ali je uhvaćen na sjevernoj granici i u sramoti vraćen u
Pariz. Kad je kralj krenuo u bijeg, za sobom je ostavio pismo u kojem sve akte koje je potpisao, kao i dekrete nakon
što je odveden u Pariz, proglašava iznuđenim, dakle ništavnim. Zato je nakon što je uhvaćen u bijegu, kralj ustvari u
kućnom pritvoru i skupština mu je oduzela državni pečat. U takvim okolnostima, kralj u pritvoru, skupština
izglasava Ustav 3.9.1791. Ustav je kralju podnesen na prihvat 13.9. a on je 14.9. 1791. prisegnuo na vjernost ustavu,
s time je uspostavljena ustavna kraljevina.
To je prvi moderni europski ustav. Ustav iz 1791. počiva na načelu podjele vlasti, na razlici između ustavotvorne i
ustanovljene vlasti, na načelu nacionalne suverenosti, na načelu liberalne države i gospodarstva. Uvod ustavu je
izjava o pravima čovjeka i građanina, onih 19 članaka koje je kralj prihvatio 5.10.1789. sadržano je u ustavu, ustav
potvrđuje uspostavljenu organizaciju uprave, sudstva, financija, prava i sloboda koji su već stvoreni nizom dekreta.
Čak i aktivno biračko pravo koje propisuje ustav, uvelike usvaja biračko pravo temeljem kojeg je izabrana
skupština. Iako se u tom pogledu skupština uvelike dvoumila, naime izjava i pravima sadrži odredbu i jednakosti, pa
se postavilo pitanje što to znači, tj. da li opće pravo glasa. Sieyes je to pokazao svoju domišljatost time što je
istaknuo razliku između prava i sredstava, svi su jednaki u pravima, ali glasanje je sredstvo izražavanja nacije i svi
 10

nisu podobni da budu to sredstvo. Tako je opća pravna jednakost pomirena s nejednakošću u osnovnom političkom
pravu, pravu glasa. Građani su s obzirom na pravo glasa podijeljeni na aktivne i pasivne; samo aktivni građani su
sredstvo izražavanja duha nacije. Aktivni građani su samo oni Francuzi koji su ispunjavali nekoliko cenzusa:
muškarci stariji od 25 godina, da prebivaju više od jedne godine u istom kantonu, da nisu sloge, da su upisani u
nacionalnu gardu i da su dali građansku prisegu, te da plaćaju porez koji nije manji od 3 nadnice. Temeljem takvog
cenzusa pravo glasa od oko 27 milijuna stanovnika imalo je 4,3 milijuna. Izbori su bili u dva stupnja; svi aktivni
građani na području kantona sastali bi se u središtu kantona i na stotinu aktivnih građana birali javnim glasovanjem
jednog izbornika. Pasivno biračko pravo za bilo koji stupanj izbora, počevši od izbornika, bilo je daleko
ograničenije, izbornici su mogli biti samo aktivni građani koji su plaćali porez veći od 150 nadnica. Takvih građana
je bilo svega oko 50 tisuća, što je otprilike 2 na svakih 1 000 građana. Biračko pravo kao ga je uspostavio ustav bilo
je uže od onoga temeljem kojeg je izabrana skupština koja je donijela ustav. Samo aktivni građani mogu biti članovi
nacionalne garde. Aktivni građani u kantonu, tzv. primarne skupštine, birali su između građama s pasivnim pravom
glasa izbornike; izbornici su birani na rok od 2 godine, tj. izbornici izabrani u kantonu činili su skupštinu koja je
vršila sve izbore na toj razini, a izbornici svih kantona departmana činili su skupštinu tzv. sekundarne skupštine,
koja je vršila sve izbore za organe departmana kao i za središnju vlast (poslanike za nacionalnu skupštinu, suce i
porotnike vrhovnog suda, biskupe, skupštinu i savjet departmana itd.). Što se tiče skupštine, tj. parlamenta
Francuske izbori su vršeni po departmanima i to tako da je broj poslanika koji je pripadao departmanu određen
prema 3 mjerila. Otvorilo se pitanje što je nacija, koje su njene bitne odrednice koje trebaju biti izražene pri izboru
njenog najvišeg predstavnika, skupštine. Ustav iz 1791. naciju određuje u tri protege: broj stanovništva, prostor
(departmani) i gospodarska moć. Zato je ukupni broj poslanika (oko 750) podijeljen na 3 dijela (oko 250), te je udio
pojedinog departmana u toj trećini srazmjerno određen: trećina poslaničkih mjesta dodijeljena je prostoru (veličina),
tj. departmanima, te su svakom departmanu (ima ih 83) samom činjenicom što je departman, pripala 3 poslanika;
trećina poslaničkih mjesta pripada stanovništvu s aktivnim pravom glasa, pa svaki departman od toga broja dobije
onoliko poslanika koliki je njego udio u sveukupnom broju aktivnih građana, i najzad trećina poslaničkih mjesta
pripada gospodarskoj snazi nacije mjerenoj porezom, tj. od te trećine svaki departman dobije onoliko poslanika
razmjeran veličini neposrednog poreza ubranog u tom departmanu i odnosu tog poreza prema sveukupnom porezu
cijele Francuske. Ustav sadrži opću odredbu o zabrani imperativnog mandata, tj. birači samo biraju, ali nemaju
pravo davati naputke onima koje su izabrali.

Skupština je izabrana na 2 godine i za to vrijeme ona nije mogla biti raspuštena, ona je u stalnom zasjedanju. To
pokazuju i predviđene nadležnosti skupštine: zakonodavna vlast (pripada joj zakonodavna inicijativa), porezno i
budžetsko pravo (kralj nema pravo predlaganja budžeta), nadzre rad državne uprave i zakonom određuje njenu
organizaciju i nadležnost, odlučuje o količini kopnenih i pomorskih snaga, te samo na kraljev prijedlog odlučuje o
ratu i miru. Ustav ne predviđa mogućnost plebiscita, referenduma ili neposredne inicijative građana. Samo je
skupština predstavnik opće volje naroda.
Kralj je ustavni vladar, on više nije kralj Francuske, nego kralj Francuza, tj. prvi građanin i najviši predstavnik
nacije i države. On je predstavnik države i nosilac izvršne vlasti koju vrši preko 6 ministara koje sam bira, koji ne
mogu biti članovi skupštine i koji politički samo njemu odgovaraju. Nijedna kraljeva isprava nije izvršna bez
ministrova supotpisa, koji tim potpisom preuzima pravnu odgovornost za tu ispravu. Tu pravnu odgovornost
ministra i ostalih visokih službenika izvršne vlasti prati sama skupština, te ih može za povrede ustava i zakona
optužiti pred visokim nacionalnim sudom. Skupština uvijek može pozvati ministra da podnese izvještaj o svojim
postupcima, a na kraju rada ministri skupštini podnose opći izvještaj o svom radu. Ministri ne čine skup, vladu,
nego djeluju posebno u okviru svog resora. Skupština kralju uvijek može priopćiti da je ministar izgubio povjerenje
nacije, tj. skupštine. To je bila organizacija izvršne vlasti slična predsjedničkoj vladi. Kralj nema pravo
zakonodavne inicijative, ali ima pravo moćnog odgodnog veta. Propis koji je skupština izglasala zove se dekret i da
bi postao zakon treba dobiti kraljevu potvrdu. Ako kralj odbije tu potvrdu time nastaje sukob između skupštine i
kralja. Ustav za to predviđa sljedeći postupak: kraljev veto može biti prevladan samo ako taj prijedlog (u posve
istom tekstu) prihvate dvije sljedeće skupštine. Budući da se skupština sama nije mogla raspustiti, znači da je prva
skupština morala sačekati istek svog mandata, zatim je prijedlog podnošen drugoj skupštini, pa ako ga je ona
neizmijenjenog prihvatila prijedlog je čekao treću skupštinu, i ako ga je ova prihvatila, tek je onda to zakon. Kralj
ima plaću i vojnu gardu. Iako je kralj glava državne uprave, ipak on neposredno nadzire samo vrhovnu upravu, jer
činovnici svih nižih stupnjeva uprave su izabrani, dakle neovisni od kralja. Još je manje utjecaja imao na sudstvo.
Sudstvo je neovisno i od zakonodavca i od kralja, tj. izvršne vlasti. ono je treća grana vlasti koja je predstavnik
nacije i suverenosti. Suce biraju aktivni građani i za vrijeme mandata (6 god.) oni su nesmjenjivi. Na vrhu sudstva je
kasacijski sud. To nije prizivni sud nego samo čuvar zakona na taj način što rješava samo pravna pitanja i brine da
 11

sudovi pravilno primjenjuju zakone, pored tog suda za političke delikte optužbu podiže skupština, a sudi visoki
nacionalni sud, a za svaki predmet se ždrijebanjem određuju 4 od sudaca kasacijskog suda, i taj sud sudi uz veliku
porotu (24 člana) koju biraju skupštine departmana.

Ustav će biti izmijenjen ako određenu izmjenu usvoje 3 uzastopne zakonodavne skupštine, onda će se četvrta
zakonodavna skupština proširiti za 1/3 dodatnih članova, i ta skupština konačno odlučuje o izmjeni. Za izmjenu
ustava trebalo bi najmanje nešto više od 4, a najviše skoro 8 godina.

Ustavotvorna skupština je htjela naglasiti razliku između ustavotvorca i zakonodavca time što je odredila da njeni
članovi ne mogu biti birani u buduću zakonodavnu skupštinu. Ustav sadrži i jedni odredbu (čl. 200) koja predviđeni
postupak za njegovu izmjenu čini dijelom postojećeg ustavnog poretka, a dopušta jednu neredovitu izvornu
ustavnost: nacija ima nezastarivo pravo da izmijeni ustav.

Za vrijeme ustavotvorne skupštine već je nacionalna garda uvelike zbiljski nosilac vlasti; najprije u Parizu u ljeti
1789. a zatim diljem Francuske stvaraju se te jedinice dobrovoljaca, koje se udružuju u federacije. Na godišnjicu
pada Bastille one se udružuju u jedinstvenu organizaciju. Pred skupštinom federacija nacionalne garde kralj je
prisegnuo na vjernost ustavu i zapravo je nacionalna garda više nego ustavotvorna skupština bila zbiljski nosilac
vlasti. iz te dobrovoljačke vojske rodi će se revolucionarni nacionalizam, potom imperijalizam i militarizam, koji će
u Napoleonu naći svoje utjelovljenje.

5. Biračko pravo po Ustavu iz 1791. god.

Izborno pravo za ustavotvornu skupštinu: U siječnju 1789. kralj je izdao dekret po kojem aktivno biračko pravo za
treći stalež imaju muškarci stariji od 25 godina koji plaćaju porez, makar i najmanji, te da će se glasovati po
staležima. Plemstvo i svećenstvo će se sastati na skupove u sudskim kotarevima, te javnim i neposrednim
glasovanjem izabrati svoje predstavnike. Treći stalež na selu će glasovati u dva stupnja: u skupštinama župa javnim
glasovanjem će izabrati izbornike, a ovi će se sastati u sudskom kotarskom mjestu i izabrati predstavnike, tj. njihovi
izbori su javni i dvostepeni. Treći stalež u gradovima će glasovati u 3 stupnja. Najprije će članovi trgovačkih i
obrtničkih udruženja izabrati predstavnike, ovi će se potom sastati na razini grada i izabrati predstavnike grada, a
onda će se predstavnici svih gradova i gradića sudskog kotara sastati i (to je treći stupanj) izabrati predstavnike
gradova tog kotara za skupštinu općih staleža.
Iako kraljeva uredba ne govori o imperativnom mandatu biraču su i pri tim izborima svojim poslanicima predali
naputke (oko 50 tisuća) sa svojim pritužbama i željama.

Čak i aktivno biračko pravo koje propisuje ustav, uvelike usvaja biračko pravo temeljem kojeg je izabrana
skupština. Iako se u tom pogledu skupština uvelike dvoumila, naime izjava i pravima sadrži odredbu i jednakosti, pa
se postavilo pitanje što to znači, tj. da li opće pravo glasa. Sieyes je to pokazao svoju domišljatost time što je
istaknuo razliku između prava i sredstava, svi su jednaki u pravima, ali glasanje je sredstvo izražavanja nacije i svi
nisu podobni da budu to sredstvo. Tako je opća pravna jednakost pomirena s nejednakošću u osnovnom političkom
pravu, pravu glasa. Građani su s obzirom na pravo glasa podijeljeni na aktivne i pasivne; samo aktivni građani su
sredstvo izražavanja duha nacije. Aktivni građani su samo oni Francuzi koji su ispunjavali nekoliko cenzusa:
muškarci stariji od 25 godina, da prebivaju više od jedne godine u istom kantonu, da nisu sloge, da su upisani u
nacionalnu gardu i da su dali građansku prisegu, te da plaćaju porez koji nije manji od 3 nadnice. Temeljem takvog
cenzusa pravo glasa od oko 27 milijuna stanovnika imalo je 4,3 milijuna. Izbori su bili u dva stupnja; svi aktivni
građani na području kantona sastali bi se u središtu kantona i na stotinu aktivnih građana birali javnim glasovanjem
jednog izbornika. Pasivno biračko pravo za bilo koji stupanj izbora, počevši od izbornika, bilo je daleko
ograničenije, izbornici su mogli biti samo aktivni građani koji su plaćali porez veći od 150 nadnica. Takvih građana
je bilo svega oko 50 tisuća, što je otprilike 2 na svakih 1 000 građana. Biračko pravo kao ga je uspostavio ustav bilo
je uže od onoga temeljem kojeg je izabrana skupština koja je donijela ustav. Samo aktivni građani mogu biti članovi
nacionalne garde. Aktivni građani u kantonu, tzv. primarne skupštine, birali su između građama s pasivnim pravom
glasa izbornike; izbornici su birani na rok od 2 godine, tj. izbornici izabrani u kantonu činili su skupštinu koja je
vršila sve izbore na toj razini, a izbornici svih kantona departmana činili su skupštinu tzv. sekundarne skupštine,
koja je vršila sve izbore za organe departmana kao i za središnju vlast (poslanike za nacionalnu skupštinu, suce i
porotnike vrhovnog suda, biskupe, skupštinu i savjet departmana itd.).
Što se tiče skupštine, tj. parlamenta Francuske izbori su vršeni po departmanima i to tako da je broj poslanika koji je
pripadao departmanu određen prema 3 mjerila. Otvorilo se pitanje što je nacija, koje su njene bitne odrednice koje
 12

trebaju biti izražene pri izboru njenog najvišeg predstavnika, skupštine. Ustav iz 1791. naciju određuje u tri protege:
broj stanovništva, prostor (departmani) i gospodarska moć. Zato je ukupni broj poslanika (oko 750) podijeljen na 3
dijela (oko 250), te je udio pojedinog departmana u toj trećini srazmjerno određen: trećina poslaničkih mjesta
dodijeljena je prostoru (veličina), tj. departmanima, te su svakom departmanu (ima ih 83) samom činjenicom što je
departman, pripala 3 poslanika; trećina poslaničkih mjesta pripada stanovništvu s aktivnim pravom glasa, pa svaki
departman od toga broja dobije onoliko poslanika koliki je njego udio u sveukupnom broju aktivnih građana, i
najzad trećina poslaničkih mjesta pripada gospodarskoj snazi nacije mjerenoj porezom, tj. od te trećine svaki
departman dobije onoliko poslanika razmjeran veličini neposrednog poreza ubranog u tom departmanu i odnosu tog
poreza prema sveukupnom porezu cijele Francuske. Ustav sadrži opću odredbu o zabrani imperativnog mandata, tj.
birači samo biraju, ali nemaju pravo davati naputke onima koje su izabrali.

6. Ustrojstvo vlasti po Konzulskom Ustavu; 1799. god.

Četvrti Ustav Francuske (Ustav iz godine 8.) izrađen je 15.12.1799. i nazvan je po organu koji je nosilac izvršne
vlasti. Konzulski ustav. I on je poput prethodnih ustava podnesen na referendum i prihvatili su ga skoro svi od 3
milijuna glasača koji su pristupili javnom glasovanju.
Izvršna vlast pripada trojici konzula koje bira senat s liste nacionalnog povjerenja na 10 godina i koji mogu
neograničeno puta ponovo biti birani. Tko su konzuli već određuje Ustav; prvi konzul je građanin Bonaparte, a
spomenuta su i druga dva, ali samo prvi konzul ima vlast. Ima isključivo pravo predlaganja zakona, državnog
proračuna i uredaba, vrši sva imenovanja od članova državnog savjeta, ministara, ambasadora, časnika vojske do
upravitelja pokrajina i sudaca. On raspolaže vojskom i državnim prihodima i rashodima do veličine koju je odredio
zakonodavac. Druga dva konzula mogu mu dati savjet i to samo u nekim pitanjima.
Svi Francuzi stariji od 21 godinu imaju pravo glasa, dakle opće pravo glasa (oko 8 milijuna).
Izbori su u 3 stupnja:
1. birači u općini, javnim glasanjem, biraju između sebe 1/10 i to je općinska lista povjerenja; oko 800 tisuća
ljudi
2. svi izabrani na općinskim listama povjerenja sastaju se u središtu departmana i između sebe biraju 1/10, to
je departmanska lista povjerenja; oko 80 tisuća ljudi
3. oni izabrani na departmanskoj listi povjerenja biraju između sebe 1/10 i to je nacionalna lista povjerenja;
oko 8 tisuća ljudi.
Izabrani na tim listama nisu ništa više nego kandidati od kojih vrhovnih vrhovni organi konzul i senat vrši izbore.
Izabrani su na listama mogli ostati 10 godina, iako su birači svake 3 godine mogli liste popuniti i opozvati one s
kojima nisu bili zadovoljni.
Vrhovna vlast je u ustavu osobno određena: prvi konzul Bonaparte će s nacionalne liste povjerenja izvršiti
imenovanja za koje je nadležan i uza koja je ustavom ili zakonom predviđeno da se vrše s te liste: članovi državnog
savjeta i ministri. Drugi vrhovni organ vlasti je senat, a prva dva senatora su ustavo određena i to su Sieyes i Ducos;
njih dva će izabrati većinu senatora, a onda će zajedno s njima izabrati ostale (ukupno 60) senatore; senatori su
birani doživotno, oni su čuvari ustava.
Zakonodavni postupak je previđen ustavom tako da je za svaki dio tog postupka predviđen poseban organ:
1. pravo predlaganja zakona i državnog proračuna ima samo prvi konzul
2. prijedlog pravno uobličava državni savjet
3. zakonski prijedlog pretresa tribunat
4. o zakonskom prijedlogu koji su mu izložila 3 člana državnog savjeta, a potom zaključke pretresa u tribunatu
izložila 3 člana tribunata, tajnim glasovanjem odlučuje zakonodavna skupština; ona ne može postavljati
pitanja niti raspravljati, nego nakon što je saslušala izlagače pristupa glasovanju (1804. dobit će pravo
raspravljanja)
5. o ustavnosti prijedloga odlučit će senat.
Zakon potom promulgira prvi konzul.
Ovaj zakonodavni postupak pokazuje nekoliko svojstava: zakonodavac je za to da opskrbljuje zakonima izvršnu
vlast, a koji joj zakoni trebaju, to odlučuje samo ona. Zato pravo predlaganja ima samo prvi konzul. Zakonodavna
skupština tajnim glasovanjem odlučuje o zakonu, jer Napoleon nije želio naknadni otpor zakonu. Konzul nema
pravo veta, a on mu ni ne treba jar samo on predlaže zakone.
Članove tribunata (100, a od 1802. 50 članova) i zakonodavne skupštine (300 članova) s liste povjerenja imenuje
senat na 5 godina. Ti se organi obnavljaju svake godine 1/5. Dakle i ovaj ustav, kao i onaj iz 1795. usvaja
djelomično obnavljanje zakonodavnih tijela, tj. želi kontinuitet u zakonodavnoj vlasti.
 13

Senat je nezavisan od nacije, pa i konzula. Senatori ne mogu obavljati nikakav drugi državni posao, senat ima
ustavotvornu vlast. Putem svojim prijedloga-mišljenja, koje narod odobrava referendumom može izmijeniti i
dopuniti ustav. Na taj način će ovaj ustav biti više puta mijenjan, te će izmjene i dopune taj kratki ustav (95.
članaka) učiniti dužim o direktorijskog ustava. Ti referendumi su bili javni, pod pritiskom policije, nedemokratski i
čista fikcija.

Odmah pošto je postao Gospodar Francuske, konzul odlučuje Francuskoj dati uzornu upravu i sudstvo. U siječnju
1800. dekretom je tisak stavljen pod nadzor vlasti (policije); u veljači 1800. donesen je Zakon o upravi (Francuska
je podijeljena na 88 departmana); zatim Zakon o sudstvu, a u ljeto 1800. osnovan je odbor koji je trebao produžiti
rad započet za direktorija, izraditi nacrt građanskog zakonika. Izuzetna pažnja je poklonjena i poreznom,
financijskom i novčanom sustavu. Kao bitno sredstvo u tom cilju 1800. je osnovana, kao dioničko društvo,
Francuska banka. Srebrni franak je jedino sredstvo plaćanja; sve je viši oslon na posredne poreze (zakonodavna
tijela čine bogati, a oni su skloniji tim nego neposrednim porezima, zemljarini i dohodarini, koji su jasno ostali, ali
nešto umanjeni). Odlučna je likvidacija državnog duga. Bankrotstvo je Napoleon proveo još odlučnije. 2/3 duga
direktorij je isplatio u doznakama uz 5% rente; Napoleon je 1/4 nominalne vrijednosti tih doznaka uzeo kao njihovu
pravu vrijednost i isplatio. Francuska je napokon, zahvaljujući likvidaciji državnog duga i pogotovo ratnom plijenu i
danku vazalnih država, 1802. imala zdrave državne financije. Cijene žita su opale, radničke nadnice su blago
porasle. Ratni stroj je traži mnogo radne snage, pa se pojavio manjak radnika, te je država dozvolila zapošljavanje
žena i djece. Od tada postoji rad žena i djece u industriji. Iako je Napoleon osnovom bogatstva smatrao
poljoprivredu, tek potom industriju i trgovinu, i bio je sklon slobodnom tržištu, ipak je 1800. zabranjen izvoz žita, a
istovremeno 1800/02. sklapa niz trgovačkih ugovora uglavnom sa zaostalijim zemljama (Portugal, Španjolska,
Napulj, Rusija, Turska) kojima nastoji potaći francusku trgovinu, što ju je za te dvije godine i povećalo za polovinu.
1802. pristupa se zaštitnim carinama.
Za to vrijeme ipak su najvažniji vojni uspjesi. Nakon poraza tečajem 1799. za direktorija, u ljeto 1800. dolazi do
odlučnog preokreta. Pobjeda kod Marenga u jesen 1800. Rusija je nezadovoljna Engleskom (zbog Malte, i blokade
francuskih obala) stupa u pregovore s Francuskom kojom namjerava ugroziti Englesku u Indiji. Rusija predlaže
konzulu da se proglasi kraljem kako bi time suzbio revolucionarna načela koja su digla čitavu Europu protiv
Francuske, i da Francuska na neki način obešteti svrgnute vladare. Ne samo da je Rusija izašla iz koalicije, nego je
nagovorila Švedsku i Dansku, a Prusku prijetnjom oružjem prisilila je da izađe iz koalicije, te su sve proglasile tzv.
oružanu neutralnost. Sve je to koaliciju oslabilo, a konzul je započeo niz vojnih uspjeha. U veljački 1801. Austrija
je prisiljena na mir. U Engleskoj je glavni zagovornik rata protiv Napoleona, Pitt mlađe, uklonjen, a nova vlada je u
ožujku 1802. s Francuskom sklopila mir u Aimensu. Taj mir, a i unutarnji mir, sređene financije, gospodarski
napredak, konkordat, sve je to potaklo senat da dva mjeseca nakon zaključenja mira predloži produženje konzulova
mandata za još 10 godina. Konzul je prijedlog uklonio izjavivši da on hoće samo onu vlast koju mu daje sam narod.
U svibnju 1802. narod je pozvan da plebiscitom odluči o imenovanju Napoleona doživotnim konzulom; plebiscit je
postao osnova tzv. cezarske demokracije. Narod je plebiscitom odobrio (plebiscit je javni, potpisom u općinski
registar), a tri mjeseca kasnije, 4.8.1801. narod je ponovo pozvan na referendum o senatus-consulte (prihvatilo ga je
3,5 milijuna) koji je zapravo novi ustav (Tzv. Ustav iz godine 10.) po kojem je (čl. 42) Napoleon ne samo doživotni
konzul, nego ima pravo da imenuje nasljednika. Time je 1802. god, nakon 10 godina proglašenja republike,
Francuska postala republika sa nasljednim poglavarom države.
Iako je Francuska republika, Napoleon je po toj izmjeni iz 1802. uveo vrstu novom plemstva, Legiju časti; prema
zaslugama, uglavnom vojnim, ti novi vitezovi raspoređeni su u 15 kohorta, a u svakoj su po 4 stupnja, od najvišeg
koji može dobiti 7 osoba, do najnižeg kojeg može dobiti 350 osoba. Ukupno je moglo biti 6 100 tih odličnika.
Mnogi raniji plemići dobili su i novo plemstvo, jer su stali uz režim. Ali novo plemstvo se temeljilo na zaslugama i
bilo je nasljedno pod uvjetom da je ostavitelj nasljedniku ostavio dobro (majorat) vrijednosti odgovarajuće stupnju
njegovog plemstva. Dakle, sposobnosti započinju plemstvo, ali se one moraju preliti u imovinu, i kao imovina
plemstvo je nasljedno.
Od početka Napoleonovu vanjsku politiku vodi Talleyrand koji će od 1797. 10 godina biti ministar vanjskih
poslova. On Napoleonu pomaže da politikom ugovora, saveza, zamjena itd. istovremeno uz upotrebu vojsku ukine
nezavisnost Nizozemske, dijelova Njemačke, Švicarske, gornje Italije; nekima neposredno vlada, te Francuska tada
ima oko 34 milijuna stanovnika, a istovremeno osniva vazalne kraljevine (Napuljsko kraljevstvo, Toskansko
kraljevstvo), Francuska više ne izvozi republike nego vazalne kraljevine.
Nastavljanje osvajanja u svibnju 1803. dovodi do obnove rata s Engleskom, ali Napoleon je i dalje uspješan.
Napoleonove kolonijalne namjere postaju očite kada 1803. upućuje ekspediciju u Indiju. Engleska uviđa da će
 14

prevlast na kontinentu dovesti do osporavanja njezina kolonijalna carstva. Zato nije smjela dozvoliti obnovu
francuske mornarice koju je uništila pred egipatskom obalom 1798.
Napoleonova politika, unutarnja i vanjska, od početka je izazivala otpor koji se izražavao kroz urote i atentate.
Povrh svega, Napoleon je sredstvima posebno odjela policija, tajna policija, koja ne preže od otvaranja pisama do
poticanja urota, vješt u izmišljanju neprijatelja, što mu je uvijek bila izlika da razvlasti ili uništi vodeće
republikance. U proljeće 1804. slična je rojalistička urota koštala života burbonskog vojvodu. Sve te urote (stvarne i
izmišljene) ne samo da su jačale moć vojske i policije, nego su trebale upozoriti da se vlast uspješno bori s
neprijateljima koji bi red i blagostanje koje je stvorio veliki Napoleon htjele prekinuti. Pošto je tako uništio
republikanske protivnike, pridobio ili uništio pristalice restauracije, Napoleonu je otvoren put za sljedeći korak.
Jedan od bitnih razloga koji su znatan dio naroda i vojske držali uz konzula, a protiv obnove stare dinastije, bile su
nove tečevine. Svi koji su kroz 15 godina od početka revolucije stekli zemlju, vojne činove, upravne i sudske
položaje, htjeli su ih zadržati, a povratak stare dinastije to bi doveo u pitanje. Napoleon je uostalom i smanjio krug
starog plemstva, ne samo da je već 1800. dozvolio povratak izbjeglicama nego su za njih stvorene mogućnosti da u
novoj vlasti dokazuju svoje sposobnosti, pa su mnogi stekli novo plemstvo; mnogi su po jeftinim cijenama stekli
nova imanja, počeli otvoreno zahtijevati povratak ili otkup svih ranijih prava prema seljacima i svoju zemlju.
Napoleon je strah novih vlasnika morao otkloniti odlukom Državnog savjeta 1803. ukidanje feudalnih prava i
prodaja nacionaliziranih dobara je neosporna.
Bitno sredstvo upravljanja javnim mišljenjem postao je tisak. Vlasnici novina su morali potpisati privrženost
konzulu; od 1803. ni jedna knjiga nije mogla biti prodana bez prethodnog odobrenja, sve novine imaju cenzora i
odgovornog urednika koje imenuje država.
Iza ustavne fasade, iza privida pravne države, bio je režim vojne diktature. 1802. Napoleon je obnovio ropstvo u
kolonijama, tj. ukinuo je odluku konventa iz 1794. kojom je ropstvo ukinuto. Ropstvo u francuskim kolonijama bit
će konačno ukinuto 1838. god.
Dvije godine nakon što je postao doživotnim konzulom, senat je 1804. pozvao narod na referendum da odobri
(odobrilo oko 3 milijuna) novi senatus consulte (ustvari, to je nov ustav-nadopuna) čiji član 1. glasi Vlada republike
je povjerena caru koji uzima naziv car Francuza, a član 3. Carsko dostojanstvo je nasljedno u neposrednom
prirodnom i zakonskom potomstvu Napoleona Bonapartea, od muškog na muško, po redu prvorođenja, a uz stalno
isključenje žena i njihovih potomaka.
Taj senatus consulte iz 1804. nazvan Ustav iz godine 12. zadržao je naziv republika, i tek 1809. Francuska će se
nazvati carstvom. Ipak od 1804. računamo postojanje carstva.

7. Zakonodavni postupak po Konzulskom Ustavu

Zakonodavni postupak je previđen ustavom tako da je za svaki dio tog postupka predviđen poseban organ:
1. pravo predlaganja zakona i državnog proračuna ima samo prvi konzul
2. prijedlog pravno uobličava državni savjet
3. zakonski prijedlog pretresa tribunat
4. o zakonskom prijedlogu koji su mu izložila 3 člana državnog savjeta, a potom zaključke pretresa u tribunatu
izložila 3 člana tribunata, tajnim glasovanjem odlučuje zakonodavna skupština; ona ne može postavljati
pitanja niti raspravljati, nego nakon što je saslušala izlagače pristupa glasovanju (1804. dobit će pravo
raspravljanja)
5. o ustavnosti prijedloga odlučit će senat.
Zakon potom promulgira prvi konzul.
Ovaj zakonodavni postupak pokazuje nekoliko svojstava: zakonodavac je za to da opskrbljuje zakonima izvršnu
vlast, a koji joj zakoni trebaju, to odlučuje samo ona. Zato pravo predlaganja ima samo prvi konzul. Zakonodavna
skupština tajnim glasovanjem odlučuje o zakonu, jer Napoleon nije želio naknadni otpor zakonu. Konzul nema
pravo veta, a on mu ni ne treba jar samo on predlaže zakone.
Članove tribunata (100, a od 1802. 50 članova) i zakonodavne skupštine (300 članova) s liste povjerenja imenuje
senat na 5 godina. Ti se organi obnavljaju svake godine 1/5. Dakle i ovaj ustav, kao i onaj iz 1795. usvaja
djelomično obnavljanje zakonodavnih tijela, tj. želi kontinuitet u zakonodavnoj vlasti.
 15

8. Crkva i država od revolucije do restauracije

Sukob nove vlasti i crkve nakon revolucije bio je u središtu političkih zbivanja čitavo vrijeme. Izjava o pravima
čovjeka i građana, njena načela, pogotovo načelo jednakosti, bila su protivna ne samo katoličkoj doktrini, nego o
dotadašnjem odnosu crkve i države. Taj odnos je bio uređen konkordatom iz 1516. god. a naročito ga je učvrstio
edikt koji je Louis 14. donio 1685. u Fontaineblesuu, kojim je ukinuo prava protestanata. Taj edikt je uvelike
ublažen neposredno pred revoluciju, Ediktom o trpeljivosti 1787. god. po kojem su protestanti dobili pravo
građanstva, upisa u registre rođenih, umrlih, vjenčanih, pravo slobode kulta, pa i pravo na javne službe, osim u
sudstvu i školstvu. Ipak, oni su bili građani drugog reda, dok su Židovi bili još daleko od tih prava. Izjava je
načelom jednakosti posve dokinula svako razlikovanje po vjeri. Nakon toga dolaze dekreti o ukidanju crkvenog
poreza desetine, feudalnih obveza seljaka na crkvenoj zemlji, ukidanje redovništva, te konačno dekret o
nacionalizaciji crkvene zemlje. Vrhunac svega toga bio je građanski ustav o svećenstvu 1790. koji teži potpunom
podržavljenju crkve. Papa je u proljeće 1791. osudio taj akt kao heretički i izazvao otpor svećenika. Nastao je
rascjep između zaprisegnutih i nezaprisegnutih svećenika, te su u ljeto 1791. potonjima uskraćene plaće i mirovine,
a na jesen te godine kažnjeni su sa 2 godine zatvora.
Kako bi se umanjila upravna nadležnost crkve. Konvent je u jesen 1792. zakonom općinama povjerio vođenje
vjenčanja, registra rođenih i umrlih. Ali sada u prvi plan dolazi duhovna snaga crkve. Naime, revolucija je široko
rasprostranjeni antiklerikizam i bijes protiv bogate i birokratizirane crkve shvatila kao protivljenje samoj vjeri. I što
je crkva reformama ostajala samo duhovna institucija, to je snaga i rasprostranjenost vjerskog osjećaja postajala
vidljivija. Crkva je taj duhovni utjecaj zloupotrijebila pretvorivši ga u moć protiv revolucije. Zato je konvent 1793.
pribjegao izgonu od oko 25 tisuća svjetovnog svećenstva.
Vrhunac sukoba je pod jesen 1794. kada konvent Dekretom o slobodi vjerovanja na stanovit način uspostavlja
odvajanje crkve od države. Konačno je to konvent i učinio u veljači 1795. Dekretom i slobodi vjerovanja i
odvajanju crkve od države. Ali, upravo tada Napoleon na bojnom polju uništava crkvu. Postavši gospodarem
sjeverne Italije i dijelova crkvene države, prisiljava papu Pia 6. ugovorom o Tolentinu da Francuskoj ustupi papske
posjede Avingnon, Bolognu i Romagnu. Uskoro pada i cijela papska država, papa je zatvoren i po nalogu direktorija
doveden u Francusku gdje u zatočeništvu i umire. Novi papa Pio 7. dolazi u doba Napoleonovih velikih uspjeha i u
sređenju prilika u francuskoj i na bojnom polju. Iako je crkva poražena od vlasti, Napoleonu je jasna duhovna snaga
vjere i zato on teži da je nadzire i da je iskoristi kao sredstvo vladanja. Crkva je trebala biti ideološka potpora vlasti.
snaga zbilje vodila je ka pregovorima. Napoleon nije oklijevao u ustupcima, prognani svećenici su se mogli vratiti,
od svećenika se nije tražila prisega koja bi se protivila katoličkom nauku, nego su svećenici trebali dati jednostavnu
izjavu odanosti ustavu; crkve su otvorene.
No revolucija je unijela neslogu među svećenike, ne samo zaprisegnute i nezaprisegnute, nego su jedni naglašavali
stoljetni galikanizam francuske crkve, dok je struja koja je naglašavala katolički univerzalizam još više ojačala.
Papa je imao i svoje moći; Vendee je i dalje pod pobunom, pa je konzul obećavao vjernost. Nakon dugih i teških
pregovora, Konkordat je zaključen 16.7.1801. Papa je priznao republiku, katolička vjera nije državna vjera, ali je
slobodna, iz revolucije zaprisegnuti biskupi morali su podnijeti ostavke, a svećenička odanost vladi značila je da je
svećenik dužan javljati državi o postupcima koji su upereni protiv vlade. To je moglo narušiti tajnost ispovijedi i
svećenike učiniti suradnicima policije.
Crkvi nisu vraćena imanja, ali su svećenici dobili plaće i mirovine; oženjeni svećenici su dobili potvrdu braka. Biti
će izvršena nova podjela na biskupije i župe; nače način imenovanja svećenika je kao i onaj prije revolucije, konzul
i papa suglasno, a niže svećenike imenuju biskupi uz suglasnost vlade.
Ali konkordat je trebalo ratificirati kao zakon i tu je Napoleon naišao na izuzetan otpor. Državni savjet, tribunat,
zakonodavno tijelo, svi su bili protiv. Morao je poduzeti čišćenje i tek potom i pošto je uz konkordat (ima 17
članaka) predložio tzv. Organske članke (imaju 77 članaka), koji su ustvari konkordat mijenjali (u smislu
galikanizma) da bi se umanjio otpor, konkordat je izglasan u travnju 1802. god.
Organski članci su dosta umanjili prava pape, crkvu posve podvrgnuli državi; samo uz prethodno odobrenje države
mogla je biti objavljena papina bula, sastanak koncila, odluke koncila, otvoreni seminari itd.
I crkvena organizacija je posve centralizirana. Biskupi imaju potpuni nadzor nad župnicima, a država nad biskupima
i papom, crkvene jedince su se poklapale s upravnima, a organski članci predviđaju i kazne za delikte u vršenju
kulta itd.
Politički, međunarodni razlozi papino protivljenje su izuzetno ublažili. 1809. papska država je pripojena
Napuljskom kraljevstvu i zapravo je konkordat raskinut. Papa je izdao bulu o izopćenju uzurpatora napoleona.
Otmicom je papa doveden i zatočen u Fontainebleau, a potom je Napoleon i kardinale doveo u Pariz. Napoleon je
1813. prisilio papu da potpiše novi konkordat kojim se crkva priznaje vazalom države.
 16

U međuvremenu se sve više svećenstva okreće proti Napoleona. Njegova propaganda koja je njegov rođendan
proglasila vjerskim praznikom koja ga je uspoređivala s Isusom, sve je to imalo suprotan učinak. Zato je država
počela uzvraćati istom mjerom; ukidala je sredstva za seminare, nije odobravala izuzeća svećenika od vojne obveze
itd. Sve je to pokazivalo da i konkordat iz 1813. može biti različito primjenjivan. Tako ponovo zaoštren odnos crkve
i države bio je posljedica Napoleonovih poraza, sve je upućivalo na skori pad i na crkvu kao velikog čimbenika te
pobjede. Padom Napoleona crkva je otkazala konkordat iz 1813. papa se vratio u Rim, ponovo je uspostavljena
crkvena država. Papa je s Louisom 18. dogovorio da ostane na snazi konkordat iz 1801. on će uređivati odnos
između crkve i države do 1905. god.

9. Vrhovna izvršna vlast po Ustavima iz 1791, 1793, 1795, i 1799. god.

Ustav 1791. god.
Kralj je ustavni vladar, on više nije kralj Francuske, nego kralj Francuza, tj. prvi građanin i najviši predstavnik
nacije i države. On je predstavnik države i nosilac izvršne vlasti koju vrši preko 6 ministara koje sam bira, koji ne
mogu biti članovi skupštine i koji politički samo njemu odgovaraju. Nijedna kraljeva isprava nije izvršna bez
ministrova supotpisa, koji tim potpisom preuzima pravnu odgovornost za tu ispravu. Tu pravnu odgovornost
ministra i ostalih visokih službenika izvršne vlasti prati sama skupština, te ih može za povrede ustava i zakona
optužiti pred visokim nacionalnim sudom. Skupština uvijek može pozvati ministra da podnese izvještaj o svojim
postupcima, a na kraju rada ministri skupštini podnose opći izvještaj o svom radu. Ministri ne čine skup, vladu,
nego djeluju posebno u okviru svog resora. Skupština kralju uvijek može priopćiti da je ministar izgubio povjerenje
nacije, tj. skupštine. To je bila organizacija izvršne vlasti slična predsjedničkoj vladi. Kralj nema pravo
zakonodavne inicijative, ali ima pravo moćnog odgodnog veta. Propis koji je skupština izglasala zove se dekret i da
bi postao zakon treba dobiti kraljevu potvrdu. Ako kralj odbije tu potvrdu time nastaje sukob između skupštine i
kralja. Ustav za to predviđa sljedeći postupak: kraljev veto može biti prevladan samo ako taj prijedlog (u posve
istom tekstu) prihvate dvije sljedeće skupštine. Budući da se skupština sama nije mogla raspustiti, znači da je prva
skupština morala sačekati istek svog mandata, zatim je prijedlog podnošen drugoj skupštini, pa ako ga je ona
neizmijenjenog prihvatila prijedlog je čekao treću skupštinu, i ako ga je ova prihvatila, tek je onda to zakon. Kralj
ima plaću i vojnu gardu. Iako je kralj glava državne uprave, ipak on neposredno nadzire samo vrhovnu upravu, jer
činovnici svih nižih stupnjeva uprave su izabrani, dakle neovisni od kralja. Još je manje utjecaja imao na sudstvo.
Ustav 1793. god. – Jakobinski ustav
Izvršnu vlast vrši Izvršno vijeće od 24 člana koje bira skupština na rok od 2 godine između kandidata koje (po
jednog) predlažu departmani (njih 83). Izvršno vijeće obnavlja se svake godine pola, tj. djelomično obnavljanje, što
je trebalo biti jamstvo kontinuiteta u vlasti, pa i u izvršnoj.
To tijelo imenuje ministre koji su vršitelji poslova pojedinog resora; ministri ne smiju odlučivati na zajedničkim
sjednicama i njihov mandat nije ograničen.
Ustav iz 1795. god. – Direktorijski ustav
Direktorij je kolegij od 5 članova, direktora, koji vrši poslove poglavara državne i izvršne vlasti. direktori su birani
slično zakonodavnom postupku: listu od 10 kandidata, starijih od 40 godina, za jednog direktora predlaže vijeće pet
stotina, i sa te liste vijeće starih bira jednog. Direktori su birani na 5 godina, ali svake godine bira se jedan direktor.
To je vrsta djelomičnog obnavljanja. Direktorij o svojim poslovima odlučuje na skupu, većinom od 3 glasa svojih
članova.
Direktorij imenuje ministre (6) koji su neposredni vršitelji izvršne vlasti, ne mogu zajedno zasjedati, tj. činiti vladu,
odgovaraju direktoriju; direktorij imenuje vojne zapovjednike; vrhovni je zapovjednik vojske; imenuje diplomate,
načelnike uprave departmana i sl. Promulgira zakone, vodi međunarodne pregovore itd. Imao je višu vlast nego
kralj po ustavu iz 1791. Najveće mu je ograničenje da nema utjecaja na državni proračun i financije, a kratko
iskustvo je pokazalo tko drži kesu, drži vlast.
Zakonodavac može direktore optužiti za veleizdaju pred visokim sudom, tj. samo vrsta pravne odgovornosti (poput
impeachmenta). Članovi zakonodavnih tijela ne mogu biti u egzekutivi.
Ustav iz 1799. god. – Konzulski ustav
Izvršna vlast pripada trojici konzula koje bira senat s liste nacionalnog povjerenja na 10 godina i koji mogu
neograničeno puta ponovo biti birani. Tko su konzuli već određuje Ustav; prvi konzul je građanin Bonaparte, a
spomenuta su i druga dva, ali samo prvi konzul ima vlast. Ima isključivo pravo predlaganja zakona, državnog
proračuna i uredaba, vrši sva imenovanja od članova državnog savjeta, ministara, ambasadora, časnika vojske do
upravitelja pokrajina i sudaca. On raspolaže vojskom i državnim prihodima i rashodima do veličine koju je odredio
zakonodavac. Druga dva konzula mogu mu dati savjet i to samo u nekim pitanjima.
 17

10. Napoleonov Code Civil

1800. god. Napoleon je osnovao odbor od 4 člana koji nakon 4 mjeseca djelovanja predaje nacrt građanskog
zakona. Nacrt je predan sudovima na mišljenje, temeljem njihovih mišljenja je izmijenjen, te ga je konzul predložio
zakonodavnim organima. Zakon je kroz zakonodavni postupak usvajan u dijelovima (predviđeno ustavom). Već je
prvo poglavlje tribunat toliko osporio da ga je zakonodavno tijelo odbilo. Konzul je prijedlog povukao; tribunat je
izmijenjen (i redovitom izmjenom 1/5 članova svake godine), te je tečajem 1803. i 1804. god. u obliku 36 zakona
prolazio kroz zakonodavni postupak. Ti zakoni ujedinjeni su u jedinstveni akt od 2281 člana pod nazivom
Građanski ustav, Code civil. Od 1807. god. naziva se Napoleonov zakonik, Code Napoleon.
Ovaj zakon je osnova francuskog građanskog prava do danas, on i danas važi uz stanovite izmjene. Poništio je
mnoge institucije svojstvene starom poretku; odbacio je mnoge teorijske, apstraktne, od zbilje udaljene zasade koje
je sadržavalo revolucionarno zakonodavstvo. Po mnogima je običajno pravo odredilo ovaj zakon. 18.5.1804.
donesen je i referendumom potvrđen senatus consulte koji je konzula učinio carem. Utjecaj Napoleona nije bio velik
na sadržaj i izgled ovog zakona; imao je utjecaja samo na neke odredbe, npr. položaj stranaca, usvojenje, razvod
braka suglasnom voljom supružnika i sl. Sadržaj, sustav i terminologija zakona odredili su kontinentalno građansko
pravo (Italija, Belgija, Nizozemska, Poljska, Švicarska, Rumunjska, Grčka), a ono je utjecalo na građansko pravo
ostalih kontinenata (od država Južne Amerike do Japana).
Građanski zakonik sastoji se od uvoda (čl. 1-6) i 3 knjige.
 Prva knjiga – čl. 7-515; pravo osoba, poglavlja: status građana, o braku, o očinskoj vlasti, o starateljstvu, o
usvojenju i sl.
 Druga knjiga – čl. 516-710; o stvarima; vlasništvo, posjed, služnosti
 Treća knjiga – čl. 711-2281; sadrži 20 poglavlja o različitim načinima stjecanja vlasništva, tj. ima 7 velikih
pravnih područja: nasljeđe, darovanje, obveze, posebni ugovori, imovinski odnosi u braku, hipoteka, zastara
Zakon po svojim temeljnim institucijama vlasništvo čini skoro neograničenim pravom raspolaganja stvarima, a
postoje i institucije koje do najvećeg stupnja dopuštaju slobodu ugovaranja i prometa robe, usluga (radne snage) i
kapitala. Zakon krasi izuzetna jasnoća i pravna tehnika. Najviše izmjena pretrpjela je 1. knjiga, posebice bračni i
obiteljski odnosi i 3. knjiga posebno obveze, naročito iz ugovora o radu. Građanski zakon je imao i nedostataka,
naročito u pogledu prometa nekretninama (bez javnih registara), hipoteke, zaštite pokretnina i sl.

11. Bračno i obiteljsko pravo po Napoleonovom zakoniku

Brak i obitelj najvažnije su uredbe prve knjige. I brak i obitelj podvrgnuti su i u službi su države, jer obitelj ne može
postati suviše moćna i samostalna institucija u odnosu na državu. Brak je građanska institucija; uređuje ga država.
To je vrsta ugovora zasnovanog na volji stranaka, pa zato može biti i razveden. Dok brak traje muž je glava obitelji,
njen prirodni zastupnik, a žena kao i maloljetna djeca su pod potpunim starateljstvo muža/oca. Žena je dužna na
poslušnost, što i samo zaključenje braka pretpostavlja; dužna je slijediti muža u premještaju boravišta. Žena ne
može otuđiti dvoju imovinu, zaključiti ugovore, pojaviti se na sudu bez muževe suglasnosti. To je bilo prihvaćanje
odredaba rimskog i kanonskog prava o nesposobnosti žene.
U pogledu imovinskih odnosa u braku zakon je dopuštao da se pri zaključenju braka izabere jedan od više mogućih
načina:
 zajednička imovina
 sistem miraza – imovina supružnika je odvojena, muž upravlja samo ženinom imovinom
 neki drugi način koji je postojao u praksi
Ako u ugovoru o braku o tome nije posebno utanačeno, zakon određuje da će važiti sistem zajedničke imovine.
Ovaj sistem se odnosi samo na pokretnine, a nekretnine su uvijek odvojene. Bez obzira na to koji je oblik
imovinskih odnosa izabran, žena vlastitom imovinom i imovinom domaćinstva može raspolagati samo uz muževu
suglasnost.
Razvod braka moguć je zbog preljuba, zlostavljanja, teške nepravde, osude na smrtnu kaznu. Moguć je i
sporazumni razvod, ali on ima neka ograničenja. Na taj način razvod je moguć tek nakon 2 godine braka, ali ne
nakon 20 godina trajanja braka. Ovaj način razvoda je spor, predviđeni su rokovi, traži se mišljenje roditelja itd.
Najveća neravnopravnost supružnika pri razvodu pokazuje razvod zbog preljuba. Od žene se vjernost očekuje
daleko više nego od muža. Muž može dobiti razvod zbog nevjernosti žene, a žena samo ako je muževa nevjera
takva da je u njihov dom na stanovanje doveo drugu ženu, tj. ako je mužev preljub oblik faktične bigamije uz
zajedničko stanovanje. Žena preljubnica može biti kažnjena zatvorom, a muž ne; muž koji je ubio ženu zateknuvši
je u preljubu nije ubojica, nego je izvršitelj kazne za delikt ženina preljuba. Isti postupak žene prema mužu je
ubojstvo. Što se tiče roditeljske vlasti, djeca su pod starateljstvom oca. Po ovom zakonu nije moguće prisiljavanje
 18

vanbračnog oca da prizna očinstvo, a ni dragovoljno on te ne može učiniti. Vanbračna djeca su posve izvan obitelji;
nemaju nikakva prava ni prema majčino obitelji. Zakon ipak dopušta usvojenje djece.

12. Ustrojstvo druge republike 24.2.1848. – 7.11.1852. god.

Donesena su 2 ustava, ali je druga republika ponajviše bila oblik faktičke vlade, tj. politički život se odvijao mimo
ustavnih odredbi. Republika je željela obnoviti zasade prve republike u obliku jakobinizma i bonapartizma, a
ponajviša je predstavljala jačanje njenog birokratizma i militarizma. Građena je pod velikim utjecajem ustavnog i
političkog poretka SAD-a koje su tada bile država s općim pravom glasa u demokratskim slobodama (osim za
robove). Druga republika je donijela drugu novost ustavnog razvoja, a to je opće, neposredno i tajno pravo glasa za
muškarce. Druga republika po uzoru na prvu usvaja razliku između zakonodavne i ustavotvorne vlasti i to ponajviše
kroz načelo referenduma. Druga republika je prvi poredak u kojem se radnička klasa (osobito Pariza) javlja kao
samostalna društvena snaga.
Privremena vlada pod pritiskom masa Pariza objavljuje:
 pravo na rad; radni dan traje 10 sati
 ukidanje smrtne kazne za političke delikte
 ukidanje ropstva (Napoleon je 1802. obnovio ropstvo u kolonijama)
 sloboda udruživanja, sastajanja, izražavanja i sl.
Osnovane su komisije koje su trebale rješavati sporove između poslodavaca i radnika; društva uzajamne pomoći za
radnike; uredi za zapošljavanje radnika itd. Učinjen je i pokušaj da se odrede najniže nadnice, a kako bi pravo na
rad bilo ostvareno država je stvorila nacionalne radionice; otvarani su javni radovi. Kako bi se te radovi isplatili
državni proračun je povećan za 45% i to povećanjem neposrednih poreza. Povećanje poreza izaziva pobune, a lijeve
snage u vladi zagovaraju smanjenje i čak ukidanje posrednih poreza. Privremena vlada je dekretom sazvala izbore
za 23.4.1848. na kojima će pravo glasa imati svi Francuzi sa 21 godinom, tj. opće pravo glasa za muškarce i oni će
neposrednim tajnim glasovanjem i sistemom izbornih lista po departmanima izabrati Ustavotvornu skupštinu koja
će donijeti ustav. Od oko 36 mil. građana, bilo je oko 9 mil. birača, a glasovalo je 8 mil.
Skupština je svoju izvršnu vlast vršila preko svog Izvršnog odbora od 5 člana. Odlučila je ukinuti nacionalne
radionice jer nije imala novaca kako bi plaćala zaposlene, a i počele su pobune platiša poreza.
4.11.1848. donesen je prvi ustav druge republike. Ustav sadrži ne samo jakobinske i žirondinske zasade,
socijalizam, kršćanski socijalizam, misticizam, nego i elemente predsjedničke i parlamentarne republike. Pretežu
naznake predsjedničke republike, budući da je parlamentarna vlada (zbog politički neodgovornog poglavara države)
smatrana nespojivom s republikom, tj. s vlašću u kojoj su svi odgovorni.

Što se tiče ustroja vlasti, ustav usvaja načelo podjele vlasti. Zakonodavnu vlast vrši jednodomna skupština koja je
izabrana na 3 godine, na temelju općeg, jednakog i tajnog prava glasa za muškarce starije od 21 godinu. Skupština
je u stalnom zasjedanju i zato poslanici primaju plaće. Ona je posve nezavisna od izvršne vlasti koja ju ne može ni
raspustiti ni odložiti. Izvršnu vlast ima predsjednik kojega na 4 godine neposrednim glasovanjem i natpolovičnom
većinom glasova biraju svi građani s biračkim pravom. Predsjednik nakon isteka mandata ne može neposredno biti
ponovo biran na isti položaj. On vrši vlast preko potpredsjednika i ministara koje sam imenuje, koji mogu biti iz
skupštine. Nijedan predsjednikov akt nije izvršan bez ministrova supotpisa, a ministri kao i predsjednik su pravno
odgovorni. Predsjednik ima pravo zakonodavne inicijative; on promulgira zakon.

Kada je donijela ustav, ustavotvorna skupština je sazvala izbore za predsjednika. U prosincu 1848. birači su s
ogromnom većinom za predsjednika izabrali princa Louisa Napoleona. U ožujku 1849. ustavotvorna skupština je
donijela Izborni zakon na temelju kojega je u svibnju 1849. izabrana skupština, a u njoj su većinu imali pristalice
kraljevine. Ustavotvorna skupština se raspustila, republika je uspostavljena prema ustavu. Druga republika je
postala republika bez republikanaca; predsjednik republike želi carsku diktaturu, skupština umjerenu parlamentarnu
kraljevinu. Iako je skupština izabrana općim pravom glasa, ona mu je protivna, te 1850. mijenja izborni zakon iz
prethodne godine, po kojem je i sama izabrana. 1850. donosi zakon koji po predlagaču i nazivaju Fallouxov
(Faulov) zakon. Taj zakon školstvo (od osnovnog do sveučilišta) predaje u ruke crkvi. Zakon je zadržao opće pravo
glasa za muškarce od 21 god. ali ga je uvjetovao stalnim boravištem od 3 god. Tako je skoro trećina birača izgubila
pravo glasa. To su bili radnici koji mijenjaju boravište tražeći posao. Predsjednik se usprotivio izbornom zakonu (čl.
56. ustava), te je zatražio novo razmatranje, ali je skupština novim glasovanjem usvojila zakon, tj. otklonila je
predsjednikov prigovor. U prosincu 1851. predsjednik raspušta skupštinu, odbija primjenu izbornog zakona, obraća
se narodu da se plebiscitom izjasni o njegovom postupku i traži da se njemu dozvoli da izradi nacrt novog ustava
koji bi bio podnesen narodu na referendum. Na plebiscit 20.12.1851. je izašlo nešto manje od 8 mil. birača, a preko
 19

7 mil. je odobrilo njegov postupak i ovlastio ga da izradi novi ustav. Tako je predsjednik republike temeljem prava
koje mu je narod delegirao izradio novi ustav.
14.1.1852. donesen je drugi ustav druge republike. On je uvelike izrađen gledanjem na ustavni poredak kakav je bio
za Napoleona I. Po ovom ustavu Francuska je vrsta predsjedničke republike i to takva da je:
 u čl. 2. rečeno je da je vlada Francuske republike povjerena na 10 godina princu Louisu Napoleonu
Bonaparteu
 čl. 3. predsjednik republike vlada pomoću ministara, državnog savjeta, senata i zakonodavnog tijela
 čl. 5. predsjednik republike je odgovoran pred francuskim narodom, na kojeg on uvijek ima pravo priziva
Između predsjednika i naroda nema posrednika. Narod je ustav prihvatio referendumom, a zatim su došli organski
dekret i dva senatus consulte, od kojih je drugi 7.11.1852. narodu predložio da se uspostavi ponovo carsko
dostojanstvo, te je tako Louis Napoleon Bonaparte postao car Francuza, tj. Napoleon III. Time je druga republika
pretočena u drugo carstvo.

13. Ustrojstvo drugog carstva 7.11.1852.-4.9.1870.

Vrijeme drugog carstva doba je najvećeg i najbržeg gospodarskog napretka za čitavog razdoblja od 1789. do 1914.
god. Izrazito seljačka zemlja postaje sve više gradska, industrijska, tj. kapitalistička.
Ustav drugog carstva je zapravo drugi ustav druge republike iz siječnja 1852. s mnogobrojnim izmjenama. Neke
izmjene su bile još za republike, a onda je skoro svake godine bila neka izmjena (njih 14 u obliku senatus consulta)
za vrijeme carstva. Razdoblje carstva možemo podijeliti na dva razdoblja, prvo je razdoblje autoritarnog carstva
(1852-1860) i na razdoblje liberalnog carstva (1860-1870).
U razdoblju autoritarnog carstva demokratski privid je sačuvan ne samo referendumima, nego i općim pravom
glasa za sve muškarce starije od 21 godinu. No bila je slaba korist od te demokracije. Zakonodavna skupština koje
je bila birana na 6 godina svoju vlast je dijelila sa senatom, a doživotne senatore imenovao je car. Senat je
ustavotvorni organ, on štiti ustavnost zakona, ali može mijenjati ustav putem senatus consulte. Zakone može
predložiti samo car; zakone uobličava državni savjet (skup najvećih državnih službenika: admirali, kardinali, bivši
ministri i osobe koje imenuje car). Taj državni savjet posve je podložan caru.
Izvršnu vlast ima car, a vrši ju preko svojih ministara koji su puki izvršitelji. Oni nisu iz parlamenta, niti mu
odgovaraju, ne smiju se okupiti na zajedničke sastanke, tako da vlada ni ne postoji. Car je vlada i vlast.
Čak i takva posve paralizirana zakonodavna skupština, jedini organ demokracije, pod stalnim je nadzorom. Policija
određuju i podupire službene kandidate, a i izabrani poslanici dužni su prisegnuti na vjernost caru.
U razdoblju liberalnog carstva dolaze do izražaja naznake parlamentarnog i dvodomnog sustava. Element
parlamentarne vlade je taj što je zakonodavno tijelo dobilo pravo da svoje mišljenje o radu izvršne vlasti izrazi
adresom; da o radu ministara raspravlja uz njihovo prisustvo; sjednice su postale javne. Pod kraj carstva 1869. to je
postala parlamentarna kraljevina s dvodomnim parlamentom. Senat je postao drugi zakonodavni dom, a oba doma
su dobila pravo predlaganja zakona i pravo interpelacija vladi.

Izmjene ustava iz 1852. postale su tako mnogobrojne da je car odlučio sve to izdati u obliku konačnog i pročišćenog
teksta. Tako je u svibnju 1870. donesen drugi ustav drugog carstva.
Ustav iz svibnja 1870. potvrda je i dopuna postojećeg stanja. Ustav je podnesen na referendum (7,3 mil. glasača za,
1,5 protiv ustava). Bio je to orleanski parlamentarizam bitno sadržan u pravu da car mijenja vlade i ministre i da se
služi referendumom i plebiscitom. Dva mjeseca nakon što je ustav usvojen, Francuska je u srpnju zaratila s
Pruskom, 4.9.1870. car je zbačen i pao je u prusko zarobljeništvo. Proglašena je treća republika.
 20

14. Ustrojstvo treće republike 4.9.1870.-10.7.1940.

U prethodnom razdoblju od 1789. do 1870. doneseno je desetak ustava, dok je za trajanja treće republike donesen
samo 1 ustav uz 4 dopune i izmjene, od kojih je bitna samo ona iz 1884. jer je izmijenila ustav. Ustav treće
republike, zapravo i nije ustav. Sastoji se od 3 odvojena ustavna zakona od kojih se samo 1 zove ustavni zakon, a
ostala 2 su samo zakon. Za razliku od većine francuskih ustava, ovaj je bez političkog dijela, tj. on je skoro posve
organski ustav i vrlo je kratak. Ustav samo posredno određuje kakav je oblik vladavine, navedeno je da je
predsjednik republike izabran većinom glasova senata i doma poslanika okupljenih u nacionalnu skupštinu. Ovaj
ustav je u europsku i svjetsku povijest uveo novinu, parlamentarnu republiku. Ustav je spojio nespojivo,
parlamentarnu vladu i republiku. Treća republika je učvrstila 3 osnovne dotadašnje tekovine: dvodomni sustav, opće
biračko pravo i parlamentarnu vladu.
24.2.1875. donesen je Zakon o organizaciji senata od 11 članova; sutradan je donesen Zakon o organizaciji javne
vlasti od 9 članova; 16.7.1875. donesen je Ustavni zakon o odnosima javnih vlasti od 14 članova. Još su donesena
dva organska zakona O izboru senatora i o izboru poslanika. To je ustav iz 1875.
Ustav iz 1875. ima ukupno 34 člana i uspostavio je institucije treće republike, prve parlamentarne republike.
Zakonodavno tijelo sastoji se od skupštine i senata. Skupština ima 600 članova starijih od 25 godina i izraz je
jedinstva Francuske, demokracije. Izabrana je na 4 godine, a pravo glasa imaju svi muškarci stariji od 21 godine.
Vojnici i mornari ne glasuju jer se smatra da su suviše pod utjecajem svojih pretpostavljenih. Izbori za ovo tijelo su
neposredni, vrše se po većinskom sustavu, tako da birači u svakom arondismanu (kotaru) biraju po jednog
poslanika; izbori su u dva puta; prvi put je izabran tko dobije natpolovičnu većinu, a drugi puta je dovoljna relativna
većina. Francuska je jedinstvena država, ali su oblasti (departmani) ipak stanovite posebnosti i cjeline, pa je senat
izraz te podjele po departmanima. Od 300 senatora starijih od 40 godina, 225 su birani po departmanima (u svakom
2-5 senatora), a 75 su imenovani doživotno (prve je imenovala narodna skupština, a kasnije sam senat popunjava
ispražnjena mjesta izborom novih članova, tzv. kooptacija). Onaj broj senatora koji je biran, u departmanima biraju
skupštine sastavljene od poslanika u skupštini iz tog departmana, vijećnika Općeg vijeća departmana, svih vijeća
arondismana i po jedan predstavnik svake općine tog departmana. U tim izbornim skupštinama većinu su imali
predstavnici općina, a kako su ove većinom seoske i provincijske, smatra se da je taj dio Francuske bio odlučujući
pri izboru senata, pa su ga radikali zvali dom općina. Izbori za senat su posredni, po sistemu izbornih lista, i
uglavnom proporcionalni, tako da je to davalo veće mogućnosti velikom broju stranaka i malim strankama. Senatori
su birani na 9 godina, ali svake 3 godina bira se trećina senatora, tj. djelomično obnavljanje radi neprekinutog
trajanja i postupnog obnavljanja, kao i u SAD-u.
Oba doma vrše zakonodavnu vlast, poreznu i budžetsku, a toko posredno i vojnu, odobravaju potpisivanje
međunarodnih ugovora, ali se njihova prava donekle razlikuju. Svaki član domova ima pravo predlaganja zakona,
ali postupak donošenja financijskih zakona započinje u skupštini, samo skupština može biti raspuštena, a raspušta ju
izvršna vlast uz suglasnost senata. Skupština može optužiti vršitelje izvršne vlasti pred senatom, koji sudi pod
imenom Sud visoke pravde.
Izvršna vlast je u obliku parlamentarne vlade, a sastoji se iz dva dijela. Jedan je predsjednik republike i on je
stalan, pravno je, ali ne i politički odgovoran i zato je on pravi nositelj izvršne vlasti. Drugi je vlada koja je
nestalna, politički je odgovorna pred zakonodavnim domovima i ona je politički nositelj izvršne vlasti.
Predsjednika republike biraju oba doma na zajedničkoj sjednici. Kako je broj članova skupštine dvostruko veći od
članova senata, u tom izboru preteže utjecaj tog doma. Predsjednik je biran na 7 godina s mogućnošću ponovnog
izbora. Ima široka ovlaštenja: može predlagati zakon, ima pravo odložnog veta na rok od mjesec dana, vođi
međunarodne pregovore i zaključuje ugovore, predstavlja državu u međunarodnim odnosima, uz suglasnost senata
može raspustiti skupštinu, vrhovni je zapovjednik vojske, ima pravo pomilovanja, vrši sva imenovanja i opoziv
službenika koji su u nadležnosti izvršne vlasti, daje mandat za sastav vlade, predsjeda vladi itd. Budući da je
politički neodgovoran, ni jedan njegov akt nije izvršan bez ministrova supotpisa koji tako preuzima političku
odgovornost za taj akt. Predsjednik može opozvati ministre.
Ministri čine cjelinu, vladu. Ustav ne spominje, kao ni zakon sve do 1934. predsjednika vlade, tj. svi ministri su
jednaki, a predsjeda im predsjednik republike. Već od samog početka između ministara izdvaja se jedan, kojem
predsjednik republike daje ovlaštenja da sastavi vladi, i onaj koji u ime nje govori u parlamentu. Ministri su članovi
parlamenta (no ne svi, vojska i mornarica nisu željeli da im zapovijedaju civili, tako da su u vladi u tim
ministarstvima vojnici, ali s njima su politički solidarni ostali ministri, te tako pokrivaju njihovu političku
odgovornost), kojemu odgovaraju pojedinačno i zajednički. Sredstva koja parlamentu stoje na raspolaganju za tu
odgovornost su: interpelacije, pitanja, parlamentarne istrage, ali i zakonodavna i budžetska prava parlamenta. Bit
parlamentarne vlade je u političkoj odgovornosti vlade i u pravu vlade da ospori parlamentu pravo da je njegovo
 21

mišljenje vjerodostojni izraz mišljenja većine birača u svakom času i o svakom pitanju, a sredstvo za to je pravo
izvršne vlasti da raspusti tu skupštinu i da je prisili da dokaže podudarnost svog mišljenja s mišljenjem biračkog
tijela. Pravo raspuštanja skupštine priječi da se parlament između redovitih izbora udalji od biračkog tijela, da ga ne
osluškuje i da se stvori parlamentarna oligarhija.

Već zakon o senatu predviđa u čl. 8. da ustavni zakoni mogu biti izmijenjeni ako izmjenu prihvati i predloži svaki
dom posebno, onda će se sastati na zajedničku sjednicu, Nacionalnu skupštinu, i izmjena je usvojena ako za nju
glasa natpolovična većina članova koji sačinjavaju nacionalnu skupštinu. Ustvari to je bila vrsta mekog ustava, tj.
između zakonodavnog i ustavotvornog postupka vrlo je mala razlika. Ipak, ovaj ustav je vrlo malo mijenjan; bile su
4 izmjene 1879, 1884, 1926 i 1940. god. Samo je jedna značajna, i to ona iz 1884. koja je ukinula imenovane
senatore, tj. od tada su svi senatori birani, sve općine ne šalju po jednog predstavnika na skupštinu koja bira
senatore, nego su delegacija razmjerne broju stanovnika općine; republikanski oblik vladavine ne može biti predmet
izmjene; članovi obitelji koje su vladale Francuskom ne mogu biti birani za predsjednika republike. To su bile
izmjene u smislu demokratizacije.

15. Posebnost parlamentarizma treće republike

Ministri čine cjelinu, vladu. Ustav ne spominje, kao ni zakon sve do 1934. predsjednika vlade, tj. svi ministri su
jednaki, a predsjeda im predsjednik republike. Već od samog početka između ministara izdvaja se jedan, kojem
predsjednik republike daje ovlaštenja da sastavi vladi, i onaj koji u ime nje govori u parlamentu. Ministri su članovi
parlamenta (no ne svi, vojska i mornarica nisu željeli da im zapovijedaju civili, tako da su u vladi u tim
ministarstvima vojnici, ali s njima su politički solidarni ostali ministri, te tako pokrivaju njihovu političku
odgovornost), kojemu odgovaraju pojedinačno i zajednički. Sredstva koja parlamentu stoje na raspolaganju za tu
odgovornost su: interpelacije, pitanja, parlamentarne istrage, ali i zakonodavna i budžetska prava parlamenta. Bit
parlamentarne vlade je u političkoj odgovornosti vlade i u pravu vlade da ospori parlamentu pravo da je njegovo
mišljenje vjerodostojni izraz mišljenja većine birača u svakom času i o svakom pitanju, a sredstvo za to je pravo
izvršne vlasti da raspusti tu skupštinu i da je prisili da dokaže podudarnost svog mišljenja s mišljenjem biračkog
tijela. Pravo raspuštanja skupštine priječi da se parlament između redovitih izbora udalji od biračkog tijela, da ga ne
osluškuje i da se stvori parlamentarna oligarhija. Sve je to bilo preuzimanje engleskog sustava parlamentarne vlade,
ali zbog izbornog sustava (posredni za senat), zbog dogmatske prirode političkog mišljenja, političke tradicije,
različitog predočenja odnosa države i društvene zbilje, stvorilo se mnogo političkih stranaka, pa će i parlamentarna
vlada i njezino političko zajedništvo, solidarnost biti posve drugačiji od engleske; bit će to parlamentarna vlada po
francuski.

16. Pariška komuna 18.3.-28.5.1871. god.

U uvjetima francusko-pruskog rata i na početku treće republike došlo je do pobune u Parizu, Pariške komune. U
srpnju 1870. drugo carstvo je objavilo rat Pruskoj, 8.8.1870. car je izdao dekret o sazivu nacionalne garde. Nakon
toga donesen je i zakon koji je proširio krug vojnih obveznika, povećao broj nacionalne garde i njenu samostalnost.
Po tim odredbama svi zdravi muškarci od 14 do 40 godina dužni su prijaviti se u nacionalnu gardu. Sakupljanje
garde i njeno naoružanje u Parizu je išlo sporo jer se vlada bojala naoružanog Pariza, te je za carstva bilo pozivano
onoliko gardista koliko je bilo previđeno propisima prije izbijanja rata. Do proglašenja republike 4.9.1870. u Parizu
je bilo stvoreno 60 bataljuna nacionalne garde sa oko 90 000 ljudi. Krajem rujna 1870. bilo je 254 sa oko 343 000
gardista. Nacionalna garda je stvorena po kotarevima; nacionalnom gardom su zapovijedale izabrana starješine;
gardisti su birali vojske zapovjednike po stanijama, bataljunima i legijama, dok je vrhovnog zapovjednika
nacionalne garde imenovala vlada. Glavna jedinica je bio bataljun koji je brojao oko 1 350 vojnika. Gardisti su
dobivali dnevnice 1,5 franaka, a u času izbijanja komune plaćenih članova nacionalne garde bilo je oko 170 000. U
času izbijanja komune procjenjuje se da je u Parizu bilo oko 15 000 vojnika. Između jedinica nacionalne garde nije
postojala druga veza osim vrhovnog zapovjednika, ali već u listopadu 1870. ta velika, naoružana i organizirana
količina ljudstva postaje najveća opasnost za vladu nacionalne obrane. Iako je vlada nacionalne obrane više bila
vlada Pariza nego Francuske, ona je postupno trpjela sve više otpora nacionalne garde. Povod tome je bio stav vlade
u pogledu pariške uprave. Prema propisima iz doba carstva (zakon o općinskim vijećima iz 1855. i 1859. i zakon o
vijećima departmana iz srpnja 1870.) Pariz i Lyon su jedina područja koja imaju posebnu upravu. Sve ostale općine
i oblasti biraju općinska i oblasna vijeća, a vlada imenuje samo načelnike općina i prefekte oblasti, Pariz to nema.
Pariz je podijeljen na 20 kotareva, a kao cjelina čini oblast Seine, a njima upravljaju pod-prefekti i prefekt. Sve ih
imenuje i opoziva car. Prefekt Pariza je pod neposrednijim i višim nadzorom vlade nego drugi prefekti. Objašnjenje
je to što je Pariz veliki gard i prijestolnica, lice cijele Francuske, pa stoga ne može biti prepušten samoupravi. Već
 22

za carstva (naročito nakon kongresa oporbe u Nancyu 1863.) oporba traži da se uprava Pariza izjednači s upravom u
cijeloj Francuskoj, tj. da Pariz ima svoju komunu, samoupravnu i gradsku cjelinu kao što je imaju sva naselja (od
kojih većina nema ni 1000 stanovnika). Vlada nacionalne obrane jedino je imenovala novo osoblje, tj. nove
načelnike kotareva (pod-prefekte) i novog prefekta Pariza. U Parizu su sve jači zahtjevi za komunom, dolazi do
ustanaka, garda provaljuje k vladi i trži da i Pariz bira općinsko vijeće. Pošto ti zahtjevi dolaze naročito od
nacionalne garde, to su oni opasniji po vladu, jer ostvarenjem tog zahtjeva uvjetuju njen opstanak. Zato vlada dva
mjeseca nakon postanka poziva građane na plebiscit da li prihvaćaju vladu, a dva dana potom, 5.11.1870. da u
svakom kotaru izaberu načelnika i njegova 3 pomoćnika. Na plebiscitu je vlada prihvaćena. Tada su izabrani
načelnici kotareva; u samo 3 od 20 kotareva izabrani su načelnici koji su bili stanovita oporba vladi. Moramo i
napomenuti da je vlada od početka podijeljena. Kako je od 19.9.1870. Pariz opsjednut, vlada da bi vladala onim
područjima koje nije zaposjela pruska vojska, podijelila se na jedna dio koji je u Parizu, a drugi, tzv. delegacije je
prvo u Toursu, a zatim u Bordeauxu kako bi bili dalje od neprijatelja. Sredinom rujna 1870. između vlade i njene
delegacije dolazi do nesloge. Delegacija je 29.9. pozvala birače da 16.10.1870. izaberu ustavotvornu skupštinu.
Vlada u Parizu je zatečena, poništava taj poziv, a svog ministra unutarnjih poslova Gambettu šalje k delegaciji.
Naknadno Gambetta uzrokuje potpuni rascjep između vlade i delegacije.
Teška zima i glad pritišću Pariz kojeg opsjeda pruska vojska, a 5.1.1871. počinje ga bombardirati. Versailles je već
Bismarckovo sjedište, a polovinu (43) departmana zaposjela je pruska vojska.
17.1.1871. iz Pariza se kroz opsadu probija vojska od 70 000 ljudi i napada Versailles, što se činilo jedinim izlazom
iz gladi jer su najnužnije zalihe hrane i ogrijeva do Pariza mogle doći još za dva tjedna. Taj napad je uzaludan.
18.1.1871. Bismarck u Versaillesu proglašava stvaranje Njemačkog carstva.
22.1.1871. vlada u Parizu ocjenjuje prilike posve izgubljenima, te šalje svog ministra vanjskih poslova na
pregovore.
28.1.1871. potpisan je Ugovor o primirju i kapitulaciji Pariza, a to je vladu obvezalo da u roku 21 dan provede
izbore za nacionalnu skupštinu koja će zaključiti primirje, da Pariz kapitulira uz plaćanje 200 milijuna ratne štete, da
do zaključenja mira Pariz zaposjedne 30 000 njemačkih vojnika, tj. da vlada u Parizu smije imati 40 000 vojnika
koji će razoružati Pariz i vojnu opremu koja je državno vlasništvo predati njemačkoj vojsci.

Privremena vlada 29.1.1871. nakon zaključenja primirja saziva izbore za nacionalnu skupštinu za 8.2.1871. Na
izborima Pariz je birao 43 poslanika. Od njih 29 su ekstremisti (radikali i socijalisti), 13 su lijevi republikanci
(umjereni republikanci), te je samo 1 monarhist. Od njih 43 samo ih je 6 za zaključenje mira s Njemačkom, a ostali
su za rat do pobjede.
13.2.1871. nacionalna skupština se sastala u Bordeauxu i izvršnu vlast republike je povjerila Thiersu koji je bio
zastupnik zaključenja mira.
1.3.1871. skupština odlučuje potvrditi zaključenje mira, te 13 poslanika Pariza napušta skupštinu, a ostali poslanici
Pariza 10.3. predlažu da se skupština vrati u Pariz što je odbijeno, te skupština prekida rad u Bordeauxu, te odlučuje
svoja zasjedanja nastaviti 20.3. u Versaillesu.
Zaključenjem primirja 1.3.1871. skupština i Thiersova vlada smatraju da što prije treba ukinuti izvanredne mjere,
ispuniti uvjete ugovora o primirju s Njemačkom, te otpočeti pregovore o miru (ugovor o miru biti će zaključen
10.5.1871. u Frankfurtu), ukloniti opsadu Pariza, uspostaviti upravu. Pariz počinje uobličavati svoj otpor prema toj
skupštini.
Od početka studenog 1870. do početka ožujka 1871. u Parizu postoji nekoliko organiziranih snaga. Najbrojnija je
nacionalna garda, postoje izabrani načelnici 20 kotareva Pariza, njihova uprava, pariški poslanici u nacionalnoj
skupštini, te pariška federacija Internacionale i federacija sindikata. Između tih čimbenika odvijat će se događaji za
vrijeme pariške komune.
Pariz je već za vrijeme vlade nacionalne obrane (4.9.1870.-13.2.1871.) pokazao da nema povjerenja u tu vladu;
tokom rujna 1870. u kotarima Pariza održavaju se skupovi koji biraju republikanske odbore budnosti kojima je bitan
zadatak da nadziru rad imenovanih načelnika kotara, a kako bi se nadzirali rad prefekta Pariza, pa i same vlade ti
odbori budnosti u rujnu izabiru svoje delegacije, koji kao delegati 20 kotareva ine Središnji odbor 20 pariških
kotareva. Ocjenjujući da samo nacionalna garda raspolaže silom, te tako i sredstvom da utječe na vladu, središnji
odbor bira jedan svoj odbor od 20 članova koji će zajedno sa zapovjednicima bataljuna nacionalne garde od vlade
zatražiti da sazove izbore za vijeće Pariške općine, tj. da i Pariz dobije svoje samoupravno općinsko vijeće.
Vlada je 16.9.1870. izdala naredbu da se u cijeloj Francuskoj raspuštaju sva općinska vijeća, i da će se u svim
općinama, uključujući i Pariz iako on do tada nije imao takvo vijeće, 9.10.1870. održati izbori za nova vijeća
općina. No, već 19.9. Pariz je opkoljen. Zatim dolazi novi poraz francuskog oružja, kapitulacija 2. armije u
opkoljenom Metzu; zatim vlada 3.11. provodi plebiscit da li narod prihvaća vladu nacionalne obrane, a kotari su
 23

pozvani i 5.11. su izabrali svije načelnike. Glad, zima, bombardiranje Pariza, neuspjeli izlazak vojske iz zidina i
pokušaj napada na Versailles prisilili su vladu da ponudi pregovore o primirju i da 28.1.1871. zaključi privremeno
primirje do saziva nacionalne skupštine.
13.2.1871. nacionalna skupština se sastala i prepustila je izvršnu vlast Thiersu; 24.2. nacionalna garda održava opću
skupštinu čiji je bitan zaključak da će se na prvi znak ulaska pruske vojske u grad latiti oružja. Ta skupština bira
Centralni komitet Nacionalne garde koji bi pored imenovanog vrhovnog zapovjednika nacionalne garde postao
vrhovnim organom te narodne vojske.
1.3.1871. nacionalna skupština potvrđuje ugovor o primirju, te pruska vojska počinje ulaziti u Pariz bez pružanog
otpora francuske vojske. 3. i 4.3. sazvana je skupština delegata nacionalne garde i donosi Statut republikanske
federacije nacionalne garde; ona treba stvoriti Centralni komitet čiji je zadatak da bdije nad gradom i nevoljama.
10.3. nacionalna skupština u Bordeauxu odbija prijedlog poslanika Pariza da se vrati u Pariz koji više nije pod
opsadom i u koji je ušla pruska vojska, te odlučuje da svoj rad nastavi 20.3. u Versaillesu. Skupština također usvaja
Thiersov prijedlog da se ukine dotadašnje odgađanje otplate dugova i da se ukinu plaće nacionalnog gardi (primirje
je nastupilo i ratne mjere nisu potrebne).
13.3.1871. nakon te odluke, 215 bataljuna federacije nacionalne garde bira CK od 26 članova. Ovaj CK nacionalne
garde ima svoju osnovu u usvojenom statutu nacionalne garde.
15.3. 1871. Thiers i vlada dolaze u Pariz, te trebaju sprovesti odluke nacionalne skupštine i pripremiti povratak
nacionalne skupštine u Versailles. 17.3. Thiers izrađuje odluku kojom se treba razoružati nacionalna garda Pariza, a
sutradan po Parizu kola proglas vlade u kojem je rečeno da postoji jedan komitet koji želi stvoriti vladu nasuprot
zakonite vlade. Francuska vojska koja je još uvijek u Parizu pokušava nacionalnog gardi oduzeti topove, nacionalna
garda i narod se protive, vojska odbija pucati u narod i nacionalnu gardu, te dio vojske prelazi na njihovu stranu.
Thiers i vlada napuštaju Pariz, odvode dio vladi odane vojske i naređuju evakuaciju Pariza.
18.3. kao vlast u Parizu su ostali njegova nacionalna garda, tj. njen CK uz izabrane načelnike kotareva i prefekt
kojeg je imenovala vlada Ferry. CK preuzima vlast i pokušava pregovarat, a kao bitan uvjet traži izabrano vijeće
pariške općine i izbor glavnog zapovjednika nacionalne garde. 19.3. ti zahtjevi su odbijeno, CK upućuje proglas
narodu Pariza i poziva ga da za 3 dana izabere vijeće općine.
20.3. nacionalna skupština se sastaje u Versaillesu, bira odbor koji zajedno s vladom treba pratiti događaje u Parizu.
Poslanici Pariza u nacionalnoj skupštini objašnjavaju da je razlog pobune što u Parizu, za razliku od cijele
Francuske nema samouprave. Thiers predlaže da se po hitnom postupku donese zakon o općinskoj upravi po kojem
bi i Pariz dobio takvu upravu, ali odbija da se izbori održe odmah. CK na rok od tjedan dana odgađa izbore koje je
zakazao za 22.3. ali pod pritiskom nacionalne garde 25.3. poziva građane da 26.3. izaberu vijeće komune. Izbori su
se trebali održati po dotadašnjem Izbornom zakonu iz 1849. tj. glasuju svi muškarci stariji od 21 godinu.
 Vijeće komune
Vijeće komune izabrano je 26.3.1871. Na svakih 20 000 stanovnika po kotarevima izabran je po 1 vijećnik. Većinu
na tim izborima činilo je radništvo; na izborima nema stranaka, mada se s obzirom na političke stavove kandidata
moglo govoriti o 2 stranke koje su same sazvale izbore. To su načelnici kotareva i poslanici Pariza, a druga je CK
narodne garde. Umjesto 90 vijećnika izabrano je njih 84, jer su neki izabrani u više kotareva, a neki nisu dobili ni
relativnu većinu koja nije smjela biti manja od 1/8 upisanih birača, neki od izabranih iz stranke načelnika kotareva i
poslanika Pariza su na prvoj ili na prvim sjednicama vijeća komune odustali. 16.4. provedeni su dopunski izbori, ali
ovi izbori nisu bili onoliko slobodni kao prvi, a uz to mnogi kandidati nisu dobili ni 1/8 glasova upisanih birača, no
vijeće komune je njihov izbor priznalo. Vijeće ima samo 75 članova. Razlog tome je sljedeći; odustajanjem
vijećnika iz stranke načelnika kotareva i poslanika Pariza u vijeću komune je ostala samo stranka CK nacionalne
garde, ali se ona uskoro razdvojila na manjinu, tzv. internacionalisti (pristalice ideja internacionale) i tzv.
jakobinsko-blankističku većinu. Što se tiče socijalnog sastava vijeća komune, oko 1/3 čine radnici, a ostali su
radikalna, školovana buržoazija u kojoj pretežu slobodna zvanja.
Vijeće komune se organiziralo na postulatima izbornosti, kolegijalnosti i kratkoće svih javnih službi. Vijeće će
normativne odluke donositi neposredno, a izvršne poslove će vršiti preko svojih članova koji su raspoređeni u 10
odbora. Vijeće komune je na svojoj prvoj sjednici nakon izbora 29.3. svoje članove podijelio u 9 izvršnih odbora od
po 6-8 članova. Odbori su: vojni, opća sigurnost, financije, pravda, opskrba, rad, industrija i trgovina, javne službe,
poduka, vanjski odnosi. Povrh svih odbora je Nadzorni odbor od 7 članova koji je trebao nadzirati rad svih drugih.
Nadzorni odbor je vrsta vlade, kao organ nadzora i usklađivanja rada svih drugih odbora, mada u svom sastavu
nema članova tih odbora.
Dotadašnja organizacija koja je trajala samo 3 tjedna, 20.4. nakon dopunskih izbora za vijeće je izmijenjena. Vijeće
odlučuje i bira po 1 delegata koji vodi pojedini resor, dok raniji odbori ostaju kao odbori vijeća koji prate rad
 24

delegata, daju svoje mišljenje delegatu, ali i vijeću o radu delegata. Sada Nadzorni odbor čini skup svih 9 delegata,
po čemu se zapravo Nadzorni odbor i delegati približavaju vladi i ministrima kao njenim članovima.
Već pri toj izmjeni izabrani su novi odbori i delegati, a sukob između većine i manjine je takav da su od 9 delegata,
samo 2 pripadnici manjine; uz to svih 9 delegata su školovana sitna buržoazija, dok je samo 1 radnik.
1.5.1871. odlučeno je sa se osnuje Odbor narodnog spasa od 5 članova, a sutradan vijeće komune pojedinačnim je
izborom izabralo članove tog tijela, koje je stavljeno iznad pojedinih delegata i odbora vijeća. U odbor javnog spasa
nije izabran ni jedan član manjine.
9.5. vijeće bira nove članove odbora narodnog spasa uz optužbu da je manjina u vijeću kriva za sve. Manjina 15.5.
napušta vijeće uz objavljivanje Manifesta 22, tj. tih koji napuštaju vijeće, ali dva dana kasnije pod pritiskom
javnosti i po nagovoru Pariške federacije internacionale neki od njih se vraćaju u vijeće. U to vrijeme vladina vojska
počinje napad na Pariz.
10.5. je u Frankfurtu potpisan francusko-njemački ugovor o miru po kojem je Francuska trebala predati Njemačkoj
Alsace i Lorraine, platiti 5 milijardi odštete i do isplate odštete trpjeti i hraniti njemačku vojsku na svom prostoru.
Potom je počela konačna priprema za gušenje Pariza. Obračun je započeo sredinom svibnja nakon što je Thiersova
vlada dobila iz zarobljeništva vojsku. Vojska od 130 000 vojnika, uz prisustvo pruske vojske na sjevernim prilazima
Pariza počela je napad na opkoljeni Pariz.
21.5.1871. vojska je provalila u Pariz, počela je gradska bitka koja je trajala tjedan dana, tzv. krvavi tjedan, za kojih
je pobijeno preko 30 000 članova nacionalne garde i građana Pariza.

Vijeće komune svoje je odluke donosilo pod nazivom dekreti, a njih su izvršavali odbori od kojih su bili
najdjelotvorniji po odlukama odbor za rad, industriju i trgovinu, te odbor za poduku. Vijeće komune je usvojilo
nekoliko odluka koje su dalekosežne naravi. Takav je dekret od 2.4.1871. o odvajanju crkve od države, uz punu
slobodu savjesti, izvršena je konfiskacija crkvenih dobara, te je ukinuta novčana pomoć (plaće) svećenicima,
školstvo je postalo svjetovno. Odbor za rad o trgovinu je nastojao stvoriti vrstu radnog prava, tako da je ukinuto
pravo poslodavca da dio plaće zadržavaju kao oblik kazne za radne prekršaje, produženo je odgađanje dugova i
stanarina. Vijeće je 15.4. donijelo dekret da se otvore poduzeća koja su napustili i zatvorili vlasnici, da se obnovi
proizvodnja u tim poduzećima, a da upravu preuzmu sami uposleni. Sličan je i dekret od 25.4. po kojem napuštene
stanove treba dati na upotrebu obiteljima bez stanova. 4.4. vijeće je donijelo dekret po kojem je najveća godišnja
plaća 6 000 franaka. Komuna nije bila za raniju sudsku organizaciju i postupak, pa je u tom pogledu značaj rad
odbora za pravdu. Mada je bilo predviđeno uspostavljanje narodnim glasanjem izabranih mirovnih sudaca, ipak ih
je imenovala komuna. Donesen je dekret o poroti, ali ju je tek pri kraju izabralo vijeće. bilo je predviđeno suđenje i
konfiskacija imovine članovima vlade u Versaillesu.
Jedna od posebno važnih odluka vijeća komune je Izjava francuskom narodu, koju je vijeće bez rasprave donijelo
19.4.1871. Već tada je vlada raspisala izbore za vijeća općina, a pored toga u nekih desetak gradova došlo je do
stvaranja revolucionarnih komuna. To je bila podrška Parizu i zato vijeće komune želi tom izjavom pokazati kako
zamišlja svoje mjesto u političkom životu Francuske i kako uopće zamišlja organizaciju države. Država je
zamišljena kao ugovorena federacija samoupravnih komuna, koje bi imale vrlo široku samoupravu, a nadležnost
zajedničke, državne vlasti bila bi vrlo ograničena. U toj izjavi stoji: samoupravna komuna bit će ograničena samo
jednakim samoupravnim pravom ostalih komuna koje pristupe ugovoru, čijom se zajednicom treba osigurati
francusko jedinstvo. Neotuđiva prava komune su:
 izglasavanje općinskih proračuna prihoda i rashoda
 određivanje i razrezivanje poreza
 upravljanje lokalnim službama
 organiziranje njezina sudstva, unutarnje policije i nastave
 uprava općinskim dobrima
 postavljanje putem biranja ili natječaja sudaca i svih općinskih službenika, koji su odgovorni i uz stalno
pravo nadzora i opoziva
 neograničeno jamstvo slobode pojedinca, slobode savjesti i slobode rada
 organizacija gradske obrane i gradske garde
Vijeće komune je zadnju sjednicu održalo dan nakon provale vladine vojske u Pariz 22.5.1871.
 25

17. Crkva i država od restauracije do kraja treće republike

Čim su republikanci 1879. preuzeli vlast, njihov vođa Gambetta je uskliknuo, klerikizam, to je neprijatelj. Počelo je
ukidanje neovlaštenih vjerskih bratovština, isključeni su predstavnici crkve iz visokog školstva, uvedeno je opće
besplatno školovanje, kako bi se smanjilo školovanje u vjerskim školama, svećenici su isključeni iz državnog
školstva, uvedeni su porezi na dobra vjerskih zajednica.
Jedna od temeljnih zasada nauma radikalne buržoazije je borba protiv klerikizma, pa kad su radikali preuzeli
većinu, tzv. radikalska republika (1895-1914), borba protiv crkve i kelrikizma ušla je u završnu fazu. Od 1901.
mogu postojati samo bratovštine koje dobiju državno odobrenje, a država je odobrenja skoro posve odbijala, a
njihova dobra su konfiscirana. 1902. pomišlja se na odvajanje crkve od države, a to država pokazuje željom za
punom slobodom pri imenovanju biskupa. Za puni prekid uskoro je dobila i povod; Kraljevina Italija nastala je
1870. kada je zaposjela papsku državu, odnosi između pape i talijanske države su prekinuti. Došavši u posjet Italiji
predsjednik Francuske nije smatrao da treba posjetiti i papu, na što je papa uputio oštri tajni prigovor ostalim
kršćanskim državama. Istovremeno papa disciplinski kažnjava dva biskupa koje je imenovala francuska vlada, a
socijalistički list objavljuje papin tajni prosvjed kršćanskim vladarima povodom posjete francuskog predsjednika.
Francuska je tada, 1904. prekinula diplomatske odnose s Vatikanom i odlučila se za odvajanje crkve od države.
Krajem 1905. donesen je Zakon o odvajanju crkve i države, tj. otkazan je konkordat iz 1801. Država ne plaća ni
jednu vjersku organizaciju, a za te organizacije važi opći režim o udruženjima.

18. Objedinjenje francuskog prava nakon revolucije

Pravom se smatra ono što je djelo zakonodavca, a ne raspršene narodne svijesti (običaja) ili sudske struke
(precedentno pravo). Kako je revolucija odmicala, tj. bivala najprije korjenita za vrijeme konventa, a potom
umjerenija za vrijeme direktorija, tako je od 1793. naum da pravo bude posve u rukama centraliziranog
zakonodavstva i centralizirane uprave i posve etatizirane sudske struke bivao izrazitiji. U tome razdoblju više je
uređena sudska organizacija, nego sadržaj prava i postupka, a što se tiče sadržaja prava, tj. materijalnog prava,
najcjelovitije je uređeno krivično pravo, te bračno i obiteljsko pravo (zakon o braku i obitelji).
Najvažniji je građanski zakon iz toga razdoblja je konventov Zakon o nasljeđivanju iz listopada 1792.
Krivično pravo je uređeno radi zaštite novog poretka, propisivanjem i nove vrste delikata, dok je područje braka i
obitelji, te nasljeđivanja regulirano ne toliko kao posljedica načela jednakosti građana, nego ponajviše zbog otpora
Katoličke crkve da prihvati nove djelomične propise koji su uređivali to područje, a koji su bili protivni kanonskom
pravu.
U studenom/prosincu skupština donosi dekrete o ustrojstvu nove državne uprave. 26.8.1789. usvojena je Izjava o
pravima čovjeka i građanina. Izjava u čl. 1. sadržava načelo jednakosti, u čl. 3. načelo nacionalne suverenosti, čl.
16. načelo podjele vlasti kao temeljno načelo ustrojstva svake vlasti. kralj odbija potvrditi Izjavu jer ju smatra
protivnom načelima svoje vlasti. 5.10.1789. narod kreće iz Pariza u Versailles, te opsjeda dvor. U takvim
okolnostima kralj istoga dana prihvaća Izjavu o prvima, te još 16 članaka koje mu je podnijela skupština, te
Francuska 5.10.1789. dobiva vrstu krnjeg ustava, te postaje ustavna, ograničena kraljevina.
U kolovozu 1780. ustavotvorna skupština donosi zakon o sudovima. Zakon je postavio načelo odvojenosti uprave
od sudstva, tj. sudstvo se ne može miješati u upravne poslove, ali i upravnim organima su oduzete sudske
nadležnosti. Ukinuti su svi raniji sudovi; kako nedržavni (trgovački, crkveni, feudalni, mjesni i sl.), tako i državni
(sudovi opće sudbenosti, građanski i krivični). Uvodi se nova sudska ljestvica, te je razdvojena građanska od
krivične sudbenosti. Sudska zvanja se više ne nasljeđuju ni ne kupuju, već suce bira narod. Zakon nastoji što uže
odrediti kako djelo tako i kaznu, a suca želi definirati kao stroj za primjenu zakona.
1971. donesen je Kazneni zakon. On je vrlo potanko odredio kažnjiva djela i kazne za njih.
Od studenog 1789. do ljeta 1791. skupština donosi niz zakona pod nazivom dekreti (akti bez kraljeva potpisa)
kojima je udarila nove temelje organizaciji uprave, sudstva, crkve, gospodarstva, osobne slobode itd. s time da nad
njenim ustavotvornim radom prevladava zakonodavni rad.
3.9.1791. skupština izglasava Ustav, on je 13.9. podnesen kralju na prihvat, te on 14.9. priseže na vjernost ustavu. S
time je uspostavljena ustavna kraljevina, a taj ustav shvaćamo kao prvi moderni europski ustav.
 26

19. Načelo zakonitosti prava nakon revolucije

2.11 1789. ustavotvorna skupština prihvaća dekret o nacionalizaciji crkvene zemlje, a za uzvrat svećenici su dobili
plaće i mirovine. Ocjenjujući da će se sudstvo (parlamenti) protiviti ovom dekretu, 3.11. skupština donosi odluku o
privremenom prekidu rada parlamenata. Skupština ih nije prognala kao što je to činio kralj, već je samo odložila
njihov rad. Parlamenti se više nikada nisu sastali, a skupština je 24.3.1790. donijela dekret o ukidanju svih tih starih
sudova. Najstariji je bio Pariški parlament nastao 1239. Ti sudovi nisu bili samo izraz običajnog pravnog
partikularizma, nego su imali i neke pravno-političke nadležnosti, a skupština sudu nije pridavala takvu ulogu.
Odmah se počelo raditi na ustrojstvu sudstva, i skupština je u kolovozu 1790. donijela Zakon o sudovima. Taj zakon
postavlja načelo odvojenosti uprave od sudstva, što znači da se sudstvo ne može miješati u upravne poslove, a i
svim upravnim organima oduzete su sve sudske nadležnosti. Ukinuti su svi raniji sudovi i to kako nedržavni
(trgovački, crkveni, feudalni, mjesni i sl.) tako i državni (opće sudbenosti: građanske i krivične). Uvedena je nova
sudska ljestvica i razdvojena je građanska od krivične sudbenosti. Sudska zvanja se više ne nasljeđuju ni ne kupuju,
već suce bira narod.
Prijašnja široka sudačka diskrecija i široko shvaćeno načelo zakonitosti ustavotvornu skupštinu je uputilo na
ograničenje sudačke diskrecije, tj. na shvaćanje koje suca vrlo ograničava i oduzima mu mogućnost
individualizacije slučaja. Zakon nastoji što uže odrediti kako zločin, tako i kaznu za njega, a suca nastoji definirati
kao stroj za primjenu zakona.
Zakon predviđa porotu i u građanskom i u krivičnom postupku (kasnije će biti zadržana samo u krivičnom
postupku). Porota je sudac o činjenicama, a u krivičnom postupku postoje čak dvije porote; optužna i ona koja na
glavnoj raspravi presuđuju o krivnji. Zakon u znatnoj mjeri sudstvo povjerava izabranom sudu, arbitraži. Budući da
je u ovom zakonu načelo zakonitosti u krivičnom pravu shvaćeno tako da zakon znači samo akt zakonodavca, tj.
običaj nije zakon, to je ustavotvorna skupština morala kazneni zakon donijeti što prije. To je i učinila 1791. a taj
zakon vrlo potanko određuje kažnjiva djela i kazne za njih.

20. Razvoj ustavnosti od restauracije do Pariške komune

21. Dvodomni sustav