P. 1
AZRA

AZRA

4.0

|Views: 11,072|Likes:
Published by jpelko1

More info:

Published by: jpelko1 on Jul 26, 2008
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as RTF, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/07/2013

pdf

text

original

EMILE ZOLA

:

THERESE RAQUIN

Bilješke o piscu: Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, a kasnije se povukao u potpunu osamljenost i posvetio književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike - optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. g. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J'accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku. Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “čiste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva “književno - kirurškom autopsijom”. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetničko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta”. Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka. Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons. Zola je smatrao da je umjetnost djelo nastalo izvan čovjeka i prirode te je

želio da se čovjek bavi isključivo životom, prije svega da iznova stvara po vlastitom viđenju i temperamentu. Na platnu je tražio čovjeka, a ne sliku, realno je podređuje tempermantu bez kojeg bi zapravo sva platna bila obične fotografije. Za njega je čovjek beskonačno promjenjiv - treba se prepustiti svojoj prirodi, temperamentu bez ikakvih obmana. “Neću sve što nije život, temperament, stvarnost!“ – riječi su koje označavaju njegov kredo. Smatra da su se umjetnici bespotrebno prepustili maštanju punom lažnog sjaja, opisujući neki drugi svijet bez briga, uljepšan koliko god može biti, dok su u stvarnosti ljudi nervozni, zabrinuti slabi i istrošeni. Branio je temperament ističući kako je romantizam samo hrpa sentimentalnih prenemaganja. Mašta za njega, kako i za cijeli naturalizam, ne predstavlja glavnu odliku pisca. Glavna odlika je osjećanje stvarnosti, događaja koji ostavljaju snažan utisak koji se pamti, izražavanje stvarnog svijeta koji nas okružuje - u tome se sastoji sva tehnika originalnosti. Svaka neobična izmišljotina je odbačena, nema intriga, iznenađenja, fabula ima svoj logični razvoj. Interes pisca je da djelo bude što običnije, općenitije odnosno tipičnije. Naturalističko djelo osuđuje svako pretjerivanje umjetinka. Naturalistički junak je uveličana ličnost koju vodi želja za potvrđivanjem snage. Junak će dati svoju krv svima za koje osjeća posebnu naklonost. Od tuda oni veliki tipovi čija se imena pamte, kao što je lik Lourena u djelu Therese Raquin. U spomenutom djelu Zolin cilj je bio prvanstveno naučan. Naime bit cijele knjige je izučavanje temperamenata odnosno veze koja može nastati između dva različita temeperamenta. U djelu Zola bilježi osjećaje likova, prati u njima djelovanje strasti, pritisak nagona, moždane poremećaje koji nastaju poslje živčanog napada, te u tim istim likovima traži životinju, životinju skrivenu u snažnom čovjeku i u nezasićenoj ženi. Ljubav između njegova dva junaka je zadovoljavanje jedne potrebe. Zola se u djelu Therese Raquin predao analizi ljudskog mehanizma pa tako roman i naziva “književno - kirurškom autopsijom“. Zola u romanu ne postiže jednostavnost karakterističnu analitičkom romanu. Za njega su Therese i Laurent ljudske životinje, i ništa više. Svoje likove je vješto okarakterizirao, opisujući skalpelom - nalivperom svaki dio njihove osobnosti – neumorljive bijesne životinje. Kratki sadržaj: Gospođa Raquin bila je već starija žena koja je odgojila svog sina Emillea i nećakinju Theresu. Budući da je njezin jedinac često bio bolestan, ona je njega, a i zdravu Theresu, šopala tabletama i lijekovima. Odgojila ih je da budu povučeni, tihi i hladnokrvni. U Theresi je često tinjao plamen vruće alžirske, majčine krvi, ali se u strahu da ne povrijedi tetu skrivala u tišini.

Kad su njih dvoje odrasli, ubrzo su se vjenčali i preselili zajedno sa gospođom Raquin u Pariz. Tamo su otvorili mali dućan sitnom robom, Camille se zaposlio u kancelariji na željezničkom kolodvoru i njihov život je bio vrlo jednoličan. Samo četvrtkom se kod njih okupljalo društvance, komesar Michauda, sin njegov Oliver i žena, stari Givet koji je radio sa Camilleom. Kod svih okupljanja, Therese nije pokazivala odviše zanimanja. No, jednom je Camille doveo kući svog starog prijatelja Laurenta koji je bio vrlo lijep i naočit čovjek. Između njega i Therese odmah se pojavila privlačnost, te oni nemogavši se oduprijeti svojim nagonima postaju ljubavnici. Budući da im je Camillie smetao da budu vječno sretni, odu njih troje jedne nedjelje na izlet u Saint-Quen. Kada su se pošli voziti čamcem po Seini Laurent reče Theresi da će se riješiti Camillea i da treba njezinu pomoć. Kada su došli na dio rijeke gdje ih nitko nije vidio, Lauret stade stiskati i gušiti Camillea koji je prije nego li je pao u vodu odgrizao Lauretu komad mesa sa vrata. Zatim Lauret i Therese uspješno odglume nesretne utopljenike. Kada je stara gđa Raquin doznala o nesreći svog sina, tri dana nije izlazila iz postelje i samo je plakala. I Therese je bila u šoku, ali se brzo oporavila. Dvije godine su brzo prošle, te su se Therese i Laurent vjenčali u nadi da više neće vidjeti Camilleovu sablast kad budu zajedno. No, situacija postade još gora, noću nisu mogli spavati jedno pored drugoga jer su osjećali hladan leš među njima. Samo im je u društvu gđe Raquin bilo dobro i sigurno, a starica sretna što se brinu o njoj, prepiše Theresi svoju ostavštinu. Ali stanje je postalo sve gore. Gđa Raquin ostade potpuno oduzeta, a mladenci su se teško svađali, tukli i optuživali jedno drugo za Camilleovu smrt. Stara gđa Raquin shvaća pravu istino o smrti njezinog sina. Nije ga mogla osvetiti, ali je gledala i uživala u propasti njegovih ubojica. Theresa je u svojoj tetki gledala ispovjednika i molila ju je za oprost, misleći da će tako odagnati misao o krivnji za Emilleovu smrt, a jadna starica ju je očima osuđivala jer nijednim dijelom tijela nije mogla pokazati svoju ogorčenost i tugu. Naposljetku kad nisu mogli više izdržati Therese i Laurent odluče ubiti jedno drugo, ali pogledavši se shvate svoje namjere, te oboje popiju otrov i sruše se na pod jedan preko drugoga. Tako su mrtvi ubojice ležali jedan cijeli dan, a gđa Raquin je uživala u osveti za sinovu smrt. Analiza likova: Therese Raquin Od samog djetinjstava živjela je povučeno u sebi i nije iskazivala svoje prave osjećaje. Na neki način teta, gđa Raquin, joj je ubila duh tjerajući je da pije lijekove kao i Camille. Udavši se za svog bratića, Emillea, jedina promjena u njezinom životu je bila što navečer nije ulazila u lijevu već desnu sobu. Živjela je jednoličnim životom, često se povlačila u sebe i dugo razmišljala i jedini svijet koji je ona poznavala bio je vlažni i mračni dućan u kojem je po cijele dane sjedila s tetom. Upoznavši Laurenta u njoj je počela tinjati sve jače i jače vatra za strašću i ljubavi. Postavši

Laurentova ljubavnica ostvarila je svoje snove, njegova milovanja ispunjavala su ju i upotpunjavala, te je postala kao ovisna za tim sastancima. Premda je željela Laurenta, bojala se ubiti Camillea, a kad je Laurent to učinio umjesto nje ona je uplašeno gledala i slušala Camillea kako je doziva u pomoć. No, dobro je odigrala svoju ulogu, ali ju je progonio Camilleov duh. Mislila je da će u novom braku pronaći sigurnost, no sve je bilo sve gore i gore. Noćima nije spavala jer je osjećala Camilleov hladan leš pored sebe. Toliko se bila promijenila da se odala bludništvu. Kad je otkrila da je trudna toliko se bojala da ne rodi Camilleov leš. Utroba ju je hladila te je namjerno dopuštala da je Laurent tuče po trbuhu i brzo je pobacila. Često je imala napadaje histerije i plača, a jednini je izlaz vidjela u smrti. Laurent Bio je običan sin seljaka, lijenčina i neradnik. Vrlo naočit i lijep često je kod žena imao uspjeha, a one su ga uzdržavale. Isprva nije mislio da je Theresa lijepa, već ju je smatrao privlačnom prilikom da neko vrijeme živi na tuđi račun. No, ona ga je zavela i dovodila do ludila svojim preljepim tijelom. On je poput ovisnika svakog dana dolazio k njoj i nije mario za opasnost da ih netko vidi. Toliko je očajan što ne može imati Theresu za sebe da hladnokrvno ubija svog prijatelja Camillea. Čekao je dvije godine da konačno ima Theresu za sebe, ali postao je pravi pljašljivac. Camilleov prikaz iz mrtvačnice ga je neprestano pratio, a rana na vratu nije zacjeljivala. Postao je pravi živčani bolesnik, tako da je ubio i mačka jer se bojao da će on progovoriti o Camilleovoj smrti. “Pošto se umorio u svađi i tuči s Therese, udarao je, kao što to djeca radem nogom o zid i tražio neki predmet da ga razbije. To ga je smirivalo. Posebno je mrzio prugastog mačka Francoisa, ovaj čim bi ušao u sobu odlazio je skloniti se na koljena nemoćne starice. Laurent ga još nije bio ubio samo zato što se nije usudio dotaknuti ga. Mačak ga je promatrao, kao vrag, svojim krupnim očima.” ... “jedne večeri, Francois je tako uporno promatrao Laurenta da je ovaj, prepun bijesa, odlučio svršiti s njim. Širom je otvorio prozor u trpezariji i uhvatio mačka za vrat. Gospođa Raquin je sve shvatila, dvije velike suze skliznule su joj niz obraze. Mačak se počeo braniti, pokušavajući se okrenuti u ugristi Laurenta za ruku, ali uzalud.” .. U REGISTRATURI Analiza likova: Ivica Kičmanović On je u početku naivni mladić, koji s vremenom prerasta u patnika. U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore

stvari. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana, koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir. Njegov lik kao i ostali prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar, nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru. Bilješke o djelu: Roman “U Registraturi” objavljen je u Vijencu 1888. godine. Nastao je u zreloj fazi Kovačićeva književnog stvaranja i obilježava vrhunac njegova stvaralaštva. Prvi dio romana pisan je u prvom licu. Ivica Kičmanović, glavni lik romana, pripovijeda svoj životopis, drugi i treći dio romana pisani su u trećem licu - ulogu pripovjedača preuzima pisac. Okosnicu fabule čini životna drama seoskog mladića Ivice Kičmanovića, koji dolazi u grad sa željom da postane gospodinom. U fabularni tok uključeni su mnogobrojni likovi iz seoske i gradske sredine koji oživotvoruju najznačajnije društvene pojave u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. U prvom dijelu romana prikazano je djetinstvo Ivice Kičmanovića i seoska sredina iz koje on potječe, njegov dolazak u grad, poznanstvo s Laurom i protjerivanje iz Mecenine kuće. Već u prvom dijelu romana suprotstavlaju se dvije sredine: selo i grad. U drugom dijelu romana fabula se obogaćuje novim elementima. Uvodna epizoda koja se zbiva u registraturi odstupa od vremanskog redoslijeda. Ivica Kičmanović u toj epizodi pojavljuje se kao registrator koji ima šezdesetak godina. U središnji fabularni tok uključuju se epizode iz seoskog života koje ilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela. Treći dio romana donosi niz novih zapleta i iznenađenja među kojima je najbolje i najsnažnije opisan tragični rasplet ljubavnog trokuta Laura-Ivica-Ančica u kojemu svi umiru. “U registraturi” je realistička poluautobiografska freska u 3 dijela u kojoj pronalazimo realističke, romanističke i naturalističke elemente. Romantički elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica,

crno-bijela tehnika i u patetičnom stilu kojeg Kovačić ušotrebljava. Romantički elementi izražavaju se u Ivičinom odnosu s Laurom. Realistički elementi djela pojavljuju se u socijalnom-psihološkom motiviranju lica. Roman ima čvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljizirani. “Nato se ispravi iza stola, mala, šiljasta ženčica, oštra vida i dugačka nosića, te nekako neblagovoljno pristupi u blizinu oca, koji je vadio iz torbice šljivovicu, sir i maslac...” Svi događaji realno su prikazani, ali se pojavljuje još jedan važan element realizma, jezik sredine, svaki čovjek govori karakteristično, što se očituje u izražavanju židova koji ima problema sa hrvatskim jezikom pa frflja: “Šta hoštala pitati, kunule! Hm, malo kaj koštala se ona kaj vredila! Čekaj, ja račune pogledala da vidite kaj mene koštalo... ja iskala profita jako mali. Danas ionako trgovac nikaj profitirala.” Sam izbor književnog roda i vrste, u ovom slučaju romana, koji se uz pripovijetke smatra najprikladnijim karakteristika je razdoblja realizma. Naturalistički elementi javljaju se u završnom dijelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira izopačeni lik Laure. Naturalistički elementi u djelu dolaze do izražaja u opisivanju zločina koje čini Laura i njena družba. “Groza i užas zaokupio i bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mučio i nakazivao žene, ubijajući ih na najstrašniji način. Tako pripovijedahu da su ovu žensku našli iskopanih očiju i otkinutih uda, onu opet odrubljene glave, ali tako da joj vrat bijaše pilom prepiljen.” U nizu drugih scena kao što su Krvava svadba i Ančicina smrt pronalazimo zlobu jedne fatalne žene imena Laura. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog, nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većine realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi. “Ja isađoh iz Mecenine sobe i sretnem na stubama divnu Lauru. Ona mi se nasmješi rajskim, požudnim osmijehom, a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska

dobrota i zmijska zloba...sve to u jedan tren.” Laurino ponašanje graniči sa ludilom, izvrsna glumica, sposobna je u jednom trenutku promijeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta: ... “Ja ni od koga ne trebam oproštaja, ni pomilovanja nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću prah za tvojim stopama! Gazi po meni kao po kolevu crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, milslim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!” ... da bi već u sljedećem trenutku, nakon Ivičina odbijanja, promijenila svoj stav i pokazala svoju pravu ličnost, pokvarenu i zlobnu: “Smiješno je, ali istina. Tvoja je Anica ono seljačko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno.Da ćeš je vjenčati... pripovijedala mi, ispričala mi sve. Ali pamti razbojničkog ženskog harambašu: nikada nijedna neće biti tvojom dole ja na ovim ramenima slobodne glave.” Jedan od najokrutnijih Laurinih zločina bila je zasigurno Krvava svadba koja dokazuje Laurinu zlu ćud, osvetoljubljivost i ljubomoru na Ivičin sretan život sa drugom ženom. Laurino zlodjelo završava tragučno - smrću Anice. “Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko potiče krvi, ne računam koliko je mrtvih glava... A ti, đače Ivica, ako si još u životu, znaj i pamti da je Laura održala riječ...” Laura je produkt propale sredine, ujedno je i jedan od glavnih pokretača radnje. Milan Marijanović Lauru opisuje ovako: “Laura je fatum, ona je degenerirana životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom čovjeku i budi se, sad više sad manje ostavlja sad većih sad manjih tragova. Kovačić je u iznošenju Laure preživio, ali to je djelu dalo neki grozovitiji, bolniji prizvuk.” Osim lika fatalne Laure pojavljuju se još neki likovi važni za razvoj fabule i za književnost realizma. Kovačić je u karakteriziranju svojih likova primijenio različite postupke poput opisa, naracije, dijaloga, monologa, subjektivne forme, pripovjedačke komentare. Opisom se služi za opisivanje vanjskih izgleda likova tako da ističe sve njihove osnovne karakteristike i društveni položaj.

“... visok, koštunjav, nešto otegnut gospodin u dugačkom istrošenom kaputu i silnih bokova koji mu padahu čak na prsa.” Mnogo zanimljiviju karakterizaciju likova Kovačić je stvorio dijalogom i monologom jer upravo putem njih dobivamo pravu unutarnju sliku pojedinog lika. Lik otkriva svoj odnos prema ljudima i pojavama, svoje stavove i ideje, proživljavanja i stanja. Jedna od najzanimljivijih metoda karakterizacije likova je metoda naracije, odnosno pripovijedanja. Svi likovi govore različito, seljaci i građani. Jedan od likova koji je najbolje okarakteriziran govorom je kumordinar Žorž. On kao pogospođeni seljak upotrebljava strane izraze, iako najčešće pogrešno, kako bi prikazao da je na višoj razini. Žoržov govor važan je i u psihološkoj karakterizaciji njegova lika, naime svojim pokretima i izgovorom on otkriva svoje stanje: “Strah-ah-hota! Užas! Ne ne-ne-mogu! - tepaše kumordinar, a očima bulji u tamne prostore Laurinih soba... - evo, uhvatilo, uhvatilo me, vuklo i srušilo! To bi-bi-jaše smrt! Ne-ne-mo-gu!” U ovom slučaju Žorž iskazuje osjećaj straha, što je postignuto razvlačenjem, odnosno ponavljenjem slogova pa i čitavih riječi. U karakterizaciji likova još su važna i imena koja imaju funkciju opisivanja likova, a često su i humorističkog karaktera. Gotovo svi likovi u djelu imaju svoj nadimak koji se točno prilagođuje karakteru pojedinog lika: Zgubidan, Bombardirović, Vanča... Ljubavni trokuti u romanu jedni su od glavnih pokretača radnje. Prvi ljubavni trokut činili su Ivica-Lura-Mecena što je Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma. Treći dio romana je onaj koji donosi najviše ljubanih trokuta. Prvo Laura-Miha-Justa, a nakon Justine smrti, koja je nesretan slučaj iako je mirisalo na Laurino maslo, stvara se novi trokut Miha-Laura-Ferkonja. Navedeni se ljubavni trokut raspliće tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.

Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je ponovno odbija opredjeljujući se za Ančicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura-Ivica-Ančica, a Ančica na kraju završava tragično - smrću.

“Trećega dana nađoše seljaci u obližnjoj šumi nakoženu mladenku Ančicu mrtvu pod mostom. Među zločinačkim ostacima zamjetiše ljudi s užasom da joj je krvoločno suha odlomila grudi. To bijaše djelo harambašice Laure...” Na posljetku, izdana od svojih drugova, bijaše uhićena Laura i odmah strijeljana: “Sudilo joj na smrt... Ustrijeliše je.. Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je meci, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa. Grudi joj bijahu razgoljene, ali ne protiče iz njezina tijela ni jedna kap krvi...” Ivica kao posljednji tragičar predaje se alkoholu, otuđuje se od ljudi i doživljava fizički i psihološki slom. U času pomračenja svijesti zapali registraturu, u kojoj i sam izgori. Kovačić selo prikazuje s ljubavlju. Osjeća se njegova privrženost selu možda zbog toga što je i on potekao sa sela. Pun je razumijevanja prema selu što se najbolje ističe u opisivanju Ivičina djetinstva. Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo ironičan prema selu, grad je uvijek bio prikazivan ko leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori, krvoločna ženska bića, propali pjesnici, gospodski ŠENOA,AUGUST POVJESTICE KAMENI SVATOVI Mjesto radnje: Pod Susedgradom Vrijeme radnje: U prošlosti Tema: Vjenčanje bogatog mladića i siromašne djevojke protiv majčine volje. Ideja: Čovjek treba živjeti život kako sam odluči. Drugi ne mogu donositi odluke o tuđem životu.

Kratki sadržaj: Ispod Susedgrada je živio mlinar sa ženom i sinom. Roditelji su željeli da se sin oženi i dovede snahu koja će im pomagati. Sin je rekao majci da je zaljubljen u lijepu, ali siromašnu Janu. Majka je bila protiv vjenčanja ali joj mlinar nije dozvolio da ga spriječi. Na dan vjenčenja ostala je kod kuće spremajući ručak za goste. Izrekla je kletvu i pretvorila svatove u kamen, a oni su na istom mjestu ostali do danas. Motivi: Ljubav, neslaganje, svatovi, kamen, kletva, vjenčanje… Strofe: Ima deset strofa, prvih nekoliko su kratke (osmerostih), a ostale su puno duže. Rima: Ima svih vrsta rime - parne, unakrsne i obgrljene. Analiza glavnog lika: Majka (Mlinarica) Stara žena, vrijedna, želi da se sin oženi. Kad se on zaljubi u siromašnu djevojku ona postaje jako gnjevna, ljuta, bijesna. Pod utjecajem toga baca kletvu na svatove. Nakon toga ljudi govore da je luda. Sporedni likovi: Sin, Jana, mlinar, svatovi… Jezik i stil: Pjesma je napisana na hrvatskom književnom jeziku. Neke su riječi skraćene radi dobivanja jednakog broja slogova u stihovima. Ima metafora, usporedbi, epiteta, eufenizama, ironije... O djelu: Povjestice su epsko-lirske pjesme nastale na temelju povijesnih događaja i legendi. Povjestice po nastanku: Postolar i vrag Kameni svatovi Kugina kuća Anka Neretvanka Smrt Petra Svačića Šljivari Prokleta klijet Vinko Hreljanović legenda legenda legenda legenda povijesni povijesni povijesni povijesni

događaj događaj događaj događaj

Kakvu Hrvati djecu jedu Propast Venecije

legenda povijesni događaj

Poruka: Kameni svatovi – Ljubav je kad nekoga iskreno voliš, a ne novac i interes Kugina kuća – Prije nego učiniš nešto, razmisli o tome Postolar i vrag – Kako činiš, tako će ti se i vratiti

Kameni svatovi Sadržaj: Prije mnogo godina pod vrletnim Susjedgradom živio mlinar i žena njegova mlinarica. Imali oni sina jedinca. Živjeli su sretno, a i novca imali. Jednog dana reče majka jedincu svome sinu kako je odrastao i da je vrijeme za ženidbu. Odgovori joj sin: „Jesam, majko, zaljubljen sam. U lijepu, mladu, bijelu Janju“. Razljutila se tada mlinarica majka i vikala na sina jer se on tako bogat u siromašnu Janju zaljubio. No, čuo to mlinar te došao i mlinaricu ušutkao. Reče on sinu svome da je volja njegova, neka se ženi Janjom. Na dan vjenčanja ostala mlinarica kod kuće, svate čeka i ručak kuha srdita i ljuta. Kad su svatovi pred kuću došli, na vratima stala stara i povikala: „Ubila me strijela mahom ak´ mi Janja bude snahom! Kleta družbo, na toj stijeni kamenom se okameni!“ Kroz selo pošla strijela, a svati se i cijelo selo okamene. Od tad stari, vrletni Susjedgrad je kamen. Glavni likovi: Sin, mlinarica Sporedni likovi: Mlinar, snaha Janja, selo Najdraži lik: Snaha Janja - vanjski opis: bijela, lijepa, mlada - osobine: poštena, pobožna, mlada Smrt Petra Svačića

Kratki sadržaj: Na gori Gvozd došlo je do bitke u kojoj je smrtno ranjen Hrvatski kralj. Kralj sav krvav i na izmaku snaga drži hrvatski barijak i ljubi ga. Poleglom kralju dolazi u susret vila hrvatica koja ga hvali i opisuje hrvatske krajeve, od Jadranskog mora do planina i gora hrvatskog zaleđa. Kralj plače za divnom zemljom koju napušta. Propast Venecije Kratki sadržaj: Napoleon je uputio ultimatum venecijanskoj vlasti. U duždevoj palači na Markovu trgu okupilo se mletačko vijeće. Mlađi su za rat dok stariji brinu o brižljivo sagrađenom gradu. Stariji zagovaraju mir i očuvanje grada. Tako mleci vijećaju u noć dok pred palačom stoji stražar po svim oznakama mlečanin, ali on je hrvat koji čezne za svojim domom. On iz daljine čuje glasove iz svoje domovine, čuje pjesmu svoje žene te čezne za povratkom u domovinu. Ujutro se na Markovu trgu okupilo mnoštvo koje je bilo za potpisivanje mira. Noć se opet spušta na lagunu ali to nije obična noć jer Venecija više nije samostalna nego je u milosti i nemilosti Napoleona. KRANJČEVIĆ,S.S. •Moj dom • •Tema: domovina kao nedodirljiva i sveta • •Ritam: Umjeren • •Rima: Unakrsna • •Jezik: Starohrvatski (19. st.) • •O djelu: •Ovo je lirska domoljubna pjesma. Pjesma govori o poistovjećivanju •pjesnika i domovine, o domoljubnim osjećajima, o prošlosti i povijesti, •o krajoliku, o hrvatskim velikanima, o snu, o slobodi... •Pjesnik domovinu doživljava kao raj, božanstvo, cvijet, vijenac snova, •kao prošlost i sadašnjost, kao stan zvijezda. Domovinu nosi u srcu •i sanja o njenoj slobodi. Raspon osjećaja u ovoj pjesmi kreće se od •zanosa, čežnje, divljenja, ushićenosti, do sjete i bola. Smjenjuju se •motivi koji su vezani za krajolik, prošlost, narod, jezik, narodne velikane, •slobodu i pravdu. Pjesnik izražava ljubav prema domovini, narodu, zemlji,

•te svoje osobne osjećaje i misli svoga naroda. Pjesma je osobna ispovijed •pisca, izražava patnju i bol, i u osnovi ima nehimničan ton iako ima veći •estetski potencijal od naše himne. Riječ «dom» u pjesmi ima više •značenja tj. može izraziti puno različitih misli i osjećaja. •U pjesmi se javljaju doslovna i prenesena značenja te arhaizmi. • •Motivi: •Ljubav, domovina, ljepota krajolika, osjećaji, nostalgija, ponos, nada, •vjera, nadahnutost, patnja, zanos, strah, povijest, domoljubni osjećaji… • • •Pjesničke slike: •metafore: «... ja domovinu imam; tek u srcu je nosim», • «... i sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše» •personifikacije: «I gutam svoju bol, i ljubim njenu sjen» •poredbe •hiperbole •epiteti •preneseno značenje Mojsije Vrsta: Misaona, refleksivna pjesma Tema: Oslobođenje čovjeka od ropstva Motiv: Ropstvo, Biblija - Mojsije, težnja za srećom Kroz ovu pjesmu progovara čovjekova težnja, kroz usta proroka Mojsija, da bude oslobođen svih patnji i ropstva. Mojsije shvaća da je za Jehova ta želja mala i tako beznačajna, ali za jedan narod, koji tako dugo godina pati i stenje pod teškim okovima koje mu je stavio tiranin, znači sve, znači novo rođenje, nov život. Jahve u svojoj milosti oslobađa narod, ali oni postaju nezahvalni. Tada Jehova ponavlja riječi proročanstva u kojem progovara pravi Krančevićev pjesnički genij: "I tebi baš što goriš plamenom Od ideala slavnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš kada počneš sam U ideale svoje sumljati!" Ljudi u svojoj nezahvalnosti zamjeraju osloboditelju što ih nije odveo u zemlju u kojoj "teče med i mlijeko", u kojoj ne bi morali ništa raditi, već će se i ovdje morati mučiti da se mogu prehraniti, dok ih je u Egiptu uvijek čekao pun lonac nakon naporna rada.

Krančević u svojoj pjesmi obrađuje temu koja je nekoliko puta bila prisutna na našem području: oslobođenje čovjeka iz ropstva. To nam govori kako je Krančević bio veliki vizionar i zbog toga su njegove pjesme svevremenske. Poredba "I narodi su djeca velika što lako im je kupiti igračke!" "A što je život - ko i pustara, A što su ljudi - ko i prašina." Molba "Izvedi narod moj, o gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj da ti stvar na oblik tvoj U prahu leži, čelom pružeći!" Nezahvalnost "To je dokle zemlja Hanaan?! I zato si nas vukao pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo smrti, Da padnemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici Od lanaca iz zemlje misirske?!" KABANICA Sadržaj: U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje strane obraza. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i

prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo često je volio popiti koju čašicu. Dok je bio trijezan znao je uspješno popraviti činovničku uniformu. Došavši kod Petroviča Akakije Akakijevič mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem te da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je odbio rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da je Petrovič danas trijezan. Pomislio je kako će donijeti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo, donio je kabanicu a mamurni Petrovič pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno mora naručiti novu kabanicu. No, mučio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlučio da će od tada malo skromnije živjeti, da neće piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nositi pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga - više mu nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi činovnici su odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nove kabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio puno ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijevič se onesvijestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga, a ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika. Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak

nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije htjela pomoći Akakijeviču on se pokupio i otišao. Na povratku kući puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći oko pronalaženja ukradene kabanice. Od tada više nitko nije ni vidio ni čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala. Analiza likova: Akakije Akakijevič Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice. Petrovič Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspijeva uspješno popraviti činovničku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi, a u nekim situacijama pošten zato jer je Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvaćajući u kakvoj je on situaciji. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije moguće odgovoriti od njegove namjere ili odluke. Važna osoba (general) On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek sasvim valjan, ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije

što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao da to ne bi bilo malo previše s njegove strane, da neće to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I uslijed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka. Dojam o djelu: Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svoje kratkoće. Naime, neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što su željeli reći a neki to ne mogu ni na puno više stranica. Djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za čitanje. Analiza glavnog lika: Akakije Akakijevič Citat: (str. 385) “Dakle na jednom odsjeku služio jedan činovnik; ne bi se moglo reći da je taj činovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak, pomalo kozičav, pomalo riđokos, pomalo čak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelica… Citat: (str. 386) “Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz čekaonicu proletjela obična muha.” Akakije je živio za svoj posao i rijetko tko bi tko s ljubavlju radito svoj posao kao on. Kao da je osjećao nekakvo prijateljstvo sa slovima koja je prepisivao, na licu mu je uvijek bio smiješak kada je dobio nešto za prepisivanje. Citat: (str. 387) “Teško da bi se igdje mogao naći čovjek koji bi tako živio za svoj posao. Moglo bi se kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio užitak; neka je slova volio više od drugih, pa kad bi došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, namigivao, i micao usnama, tako da se činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što ga ispisuje.”

Akakije se često koristio prijedlozima, prilozima i raznim poštapalicama koje nemaju nikakve veze. Ako je bilo nešto nezgodno, onda je i započinjao rečenicu i nije je završio pa je zaboravljao što je htio reći. Citat: (str. 392) “Valja naopmenuti da se Akakije Akakijevič ponajvećma izražavao prijedlozima, prilozima i, najposlije, takvim poštapalicama koje ne znače ama baš ništa pod milim bogom. A ako je riječ bila o nečem posebice nezgodnom, imao je čak običaj uopće ne dovršavati rečenice, tako da je vrlo često započinjao ovako: “To zbilja sasvim, ovaj…” i nakon toga bi umuknuo, pa bi i sam zaboravio što je htio reći, misleći da je već sve rekao.” Kako je nastalo ime Akaki: Citat: (str. 386) “Porodilji su ponudili da izabere jedno od tri imena, koje joj se najviše sviđa: Mokija, Sosija, ili da se zove po načelniku Hozdazatu. “Ma, kakva su to imena!” pomislila je pokojnica. Da bi joj ugodili, otvorili su kalendar na drugom mjestu i opet su ispala tri imena: Trifilije, Dula i Varahasije!. Opet su okrenuli stranicu – i izronili su: Pavsikahije i Varhtisije. E, sad vidim da mu je tako suđeno- reče majka. Pa kad je već tako, nek se radije zove ko i otac mu. Otac mu je Akakije, pa nek mu i sin bude Akakije!” Njegovo radno mjesto: Citat: (str. 386) “Koliko se god mijenjali ravnatelji i svakakvi predstojnici, on je uvijek bio na jednom te istom mjestu, na istom položaju, na istoj dužnosti, činovnik za prepisivanje službenih spisa, tako da su svi poslije povjerovali da je on valjda i došao tako na svijet već potpuno formiran, u činovničkom mundiru i sa ćelom na glavi.” Dojam o djelu: Meni se djelo sviđa jer je jednostavno pisano i svatko ga može razumjeti. Pisac upotrebljava groteskni humor da bi prikazao glavnog lika. Djelo je fantastično, prikazuje malog lika koji voli svoj posao i svoju kabanicu. Pisac ne prikazuje nekog bogataša kojemu nikad nije dosta ili neku osobu koja ima novca ali nema vlastite sreće, nego prikazuje osobu koja se može zadovaoljiti malim stvarima, kojemu su normalne stvari jedno veliko blago - Akaki pronalazi u malim stvarima velike radosti. Pogotovo mi se sviđa kraj kada se pisac sažalio nad Akakijem i osvećuje ga, skidajući prolaznicima kabanice. Djelo ima i elemenata koji su tužni, npr. kada pisac opisuje kako izgleda kabanica od Akakija. Isto tako mislim da pisac želi istaknuti da ne mora biti novac taj koji donosi sreću nego to jednostavno

može biti jedna jadna kabanica.

GUSTAVE FLAUBERT: GOSPOĐA BOVARY

O djelu: Roman Madame Bovary ogledalo je i slika života jednog senzibilnog i osjećajnog bića koje cijeli svoj život i postojanje podređuje svojoj mašti, traženju i uživanju u uzbudljivim i strasnim ljubavima. Emma sanjari o dalekim zemljama, divnim dvorcima i pristaje na brak uvjerena da će živjeti životom iz trivijalnih ljubavnih romana koje je sa velikim zanosom čitala za vrijeme boravka u samostanu. Charl Bovary činio joj se kao ostvarenje njenog sna. On je bio tu, u trenutku kada je željela pobjeći od “dosadnog sela , tupoglavih malograđana i osrednjosti života” koji su je okruživali. No ubrzo, iluzija stvorena o idealnom bračnom životu počela se gasiti spoznajom da je njezin muž samo prosječan čovjek , ograničena duha. Ona ga je smatrala vrijednim prezira i sažaljenja te ga je s vremenom počela mrziti. Izgledao joj je “kukavan, slab, ništavan, ukratko bijednik u svakom pogledu”. Tuga je ispunjavala njezino prazno srce, a “budućnost je bila jedan mračan hodnik s dobro zaključanim vratima”. Svi dani bili su joj isti, ali ipak u dnu duše ona je očekivala neki događaj. Kao mornari u nevolji, ona je očajnim pogledom prelazila po pustoši svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na horizontu. Nije znala kakav je to bio slučaj, vjetar koji bi je dotjerao do nje, kojoj obali će je odvesti i da li je to barka ili brod s tri palube, natovaren sumnjama ili pun blaženstva do prozorčića na boku. Ali svako jutro kad bi se probudila, ona se tome nadala tog dana i osluškivala svaki šum, naglo ustajala i čudila se što ga još nema; a zatim, pri zalasku sunca sve žalosnija, željela je da bude već sutrašnji dan. Uvijek je zamišljala ljubav kao “uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku na ruke pri rastanku, sve groznice puti i nježne ljubavne čežnje, sve to je bilo neodvojivo od balkona velikih dvoraca koji su puni dokolice, od budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, od sandučića punih cvijeća, od postelje na podiju i od svetlucanja dragog kamenja i širita na livrejama.” Charl je doslovce obožavao svoju ženu (“On se nije mogao savladati da neprestano ne dira njen češalj, njeno prstenje, njenu maramu; ponekad bi je ljubio u lice punim ustima ili su to bili sitni poljupci u nizu po goloj ruci od vrha prstiju do ramena; a ona bi ga odgurnula napola nasmiješena, a napola zlovoljno kao što radimo s djetetom koje nam se objesi oko vrata”). Ipak njegovi “izljevi ljubavi javljali su se u redovno vrijeme; on ju

je ljubio samo u određenim satima. Bila je to još jedna navika među ostalima kao kakva unaprijed predviđena poslastica poslije monotonog ručka.” Bio je dobar čovjek, čak dobrodušan i pažljiv muži otac, ali sve to nije bilo dovoljno da zadovolji neobuzdani Emmin duh. Jednog dana ona započne živjeti svoj san. Njen dom postao je dvorcem, a ona sama postala je preljubnica. Pokušavala je biti dobra majka, dobra žena, ali taj osjećaj joj jednostavno nije bio dovoljan. Leona je prvog zavoljela, no on je ubrzo otišao. Nedugo zatim ona je srela Rodolpha kojemu se i prvom podala. Voljela ga je jer je bio sve što je ona oduvijek željela, smion, grub, provokativan i energičan i kao nijedan prije on ju je činio sretnom. Iako mu je zbog svoje koketnosti i elegancije te svoje dražesne ljepote prirasla srcu, ona je za njega bila samo još jedna ljubavnica koju je na kraju napustio. Primivši pismo cijeli njezin svijet se je srušio, sva maštanja, sve zamisli o bijegu i uzbudljivom životu razbile su se, a trenuci provedeni u Rodolphovom zagrljaju postali su samo uspomena. Charl ju je njegovao, brinuo se o njoj i ona se probudi kao nova žena. Postala je poslušna, bila dobra mati, a još bolja supruga. Čitala je poučne knjiga, išla u crkvu. Prilikom posjeta teatru sreli su Leona. Njihova ljubav nije bila zaboravljena i oni ubrzo započnu novu ljubavnu vezu. Emma je opet mrzila muža, zapustila dijete i trošila novac koji je malo po malo nestajao. Zapavši u dugove Emma moli za pomoć i Leona i Rodolpha. Oba su je iznevjerila i njoj se “njezin položaj ukaza kao kakva provalija.” Citat: (“Stajala je kao obamrla, znajući za se samo po kucanju svojih arterija, koje joj se učini kao zaglušna muzika koja izlazi iz nje i širi se po cijelom polju. Zemlja pod njenim nogama bila je mekša od vode, a brazde su joj se učinile kao ogromni crni valovi koji se razbijaju o obalu. Sve uspomene, sve misli koje je imala u glavi iziđoše joj najedanput u isti mah pred oči kao tisuću iskri kakvog vatrometa. Ona vidje svog oca, Lereov kabinet, njihovu sobu tamo dolje, neki drugi predio. Stade je hvatati ludilo, ona se uplaši i uspije se pribrati, doduše nekako nejasno; jer nikako nije mogla da se sjeti uzroka svog užasnog stanja, to jest pitanja novca. Ona je patila samo zbog svoje ljubavi, osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari.”) Umrla je s Božjim blagoslovom ne mrzeći više nikoga. Charl poslije njezine smrti ostaje nesretan i poražen skromno živjeti sa svojom malom kćerkom Bertom. Nije imao nikoga s kom bi podijelio svoju tugu i ništa u čemu bi

pronašao utjehu. Umro je kako je i živio, neprimjetno i nečujno, ostavivši djevojčicu samu... Roman je protkan elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi okrutna je realnost od koje ona tako očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg. S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja (“Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš, raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo”). Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin svijet kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte srušio se je i nestao. I zato, ispijanje otrova maestralan je završetak sasvim u stilu Emme Bovary. Flaubert je ovim romanom odao priznanje svima koji su dovoljno hrabri i ustrajni da barem pokušaju ostvariti svoj san. Ako i ne uspiju oni su pobjednici. Piščeva izjava: “Emma Bovary to sam ja!” , često je služila kao polazna točka u tumačenju tog djela. Ono je shvaćeno kao neka vrsta intimne biografije autora, koji kroz lik Emme ispovijeda i slika jedan dio svog bića; svoje mladenačke iluzije, neostvarive čežnje, sukob između apstraktnih, romantičarskih težnja i prozaične svakidašnjice. On je osobe i njihovu okolinu redovno ocrtavao zajedno, stvarao je jedinstvenu sliku kao što mi u stvarnosti vidimo lica i zajedno s njima, u odnosu na njih, predmete, koji ih okružuju. I tako je Emma Bovary, jedna sanjarska duša zamijenila srednjovjekovnog Don Quijota koji se je isto tako borio za ostvarenje svojih ideala i koji je umro zaslugom svoje mašte i okrutne stvarnosti.

Kratki sadržaj: U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon povratka iz samostana uršulinki gdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnik iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogu njena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenu ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je o braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav i blaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajući se: “Bože, zašto sam se udala?” Charles, nepokretan, nespretan, dobroćudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, ona sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stade zanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona, pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da pobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca. Budući da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen, i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u hotelu i u međuvremenu ona upada u nove dugove, tako da u njih uvlači i svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraća se ponovo Rodolphu, od kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svog ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti. Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom, tražeći sreću i zadovoljstvo. Analiza likova: Emma Bovary Emma je odrasla u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine. “Emma je, naprotiv željela da se vjenča u ponoć, uz buktinje;..” Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna; Charles je za nju tako običan i ljubav kojom

je zasiplje više je guši, nego bilo što ostalo, tu nema ni trunke romantike iz romana, sve je obično i riječi koje joj izgovara. “Njen je pak život bio hladan kao tavan kojemu je prozor okrenut prema sjeveru i dosada je kao nijema paučina plela potajno svoju mrežu po svima kutovima njena srca.” Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Međutim mladi pisar Leon odmah joj se svidio. Ona s njim doživljava platonsku vezu, budući da je on plah. Kad on odlazi u Pariz ona si nalazi novog ljubavnika Rodolphea. No on ju uopće na shvaća, ona je njemu još samo jedna u nizu, obična snovima zanesena provincijalka, malograđanka. I, naravno da je on napušta kad ona predloži da pobjegnu – to je potpuno slama i ponizuje. Međutim ubrzo obnavlja vezu s Leonom, ali ona se počinje gubiti, živi u snovima, zadužuje se kod mnogih koji vide njenu zanesenost i kada uvidi da je potpuno propala, da joj dolaze zaplijeniti kuću, a Rodolphe joj ne želi posuditi novac, otruje se. Ali ona i dalje vjeruje u ljubav, samo žali što joj nije bila suđena. Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima; jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor...” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju. “Charles je bio iznenađen bjelinom njenih nokata. Oni su bili sjajni, oštri pri vrhu, čistiji od dijepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ali joj ruka nije bila lijepa, nije, možda, bila sudovoljno bijela, dok je u člancima bila malko suha; bila je i suviše dugačka bez blagih pregiba na oblinama. Ono što je na njoj bilo lijepo bile su oči; iako su bile smeđe, izgledale su crne zbog trepavica, i njen pogled padao je na čovjeka slobodno, s nekom prostodušnom smjelošću.” ”Njen vrat se dizao iz bijela, posuvraćenog okovratnika. Dvije crne pole njene kose, koje su izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko su bile glatke, bile su po sredini glave razdvojene tankim razdjeljkom, koji se lako spuštao po krivini lubanje; i ostavljajući jedva vidljive ušne rese, one su se, s valovitim povijanjem prema sljepoočnicama, sastavljale pozadi u veliku pundžu, što je naš seoski ljekar opazio prvi put u svom životu. Jagodice su joj bile rumene. Nosila je kao muškarac koštani

lornjon, provučen između dva dugmeta na bluzi.” Charles Bovary Veoma dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje istinu o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću. Emma i Charles bili su kontrasti: U kazalištu on je pita gledajući jednu scenu: “A zašto je – upita Bovary – taj gospodin progoni? Ali je on ne progoni – odgovori ona – to je njen ljubavnik.” Pejsaž: “Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama. To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha noć se šrila oko njih, gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje. Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku. “Ah divne li noć!” reče Rodolphe. “Imat ćemo ih još!” odgovori Emma.

TENA

Kratki sadržaj: Tena je bila siromašna djevojka posebne ljepote koja je odrasla u jednom slavonskom selu. Otac je uglavnom izbivao iz kuće, a majka, boležljiva, željela je da joj se kćer što prije uda. Majka ubrzo umire nakon što je Teni odredila za muža momka iz sela, ali Tena, osjetivši iznenadnu slobodu, odbija brak. U njihovu kuću uskoro se doselio vojnik Jaroslav

Beranek. Između njih se razvija ljubav, ali jednog dana vojska odlazi iz sela, a s njom i Tenin ljubavnik. Tena je jedno vrijeme tugovala, ali tada se pojavljuje imućni Leon Jungman koji se doseljava u taj kraj kao zastupnik jedne poznate tvrtke. Na očev nagovor Tena prihvaća Leonove pozive i nastoji uz njega zaboraviti svoju prvu ljubav. Nakon godine dana Leon odlazi, a Tenina ušteđevina se polako prazni zbog očevog rasipničkog života i Tena polako shvaća da je sama. Sada ima dva ljubavnika, Jozu Matijevića i ciganina Đorđu. Cijelo selo je osuđivalo Teninu sebičnost i zavidjeli su joj na njenoj ljepoti, pa su joj se neke seoske žene odlučile osvetiti. Jedna stara ciganka donijela je robu koja je bila zaražena boginjama i poklonila je Teni. Tena se nažalost razboljela i nakon bolesti ostala je unakažena tako da je nitko nije više nije pogledao. Živjela je sama, ali jednog dana se vratila sreća u njen dom. Jaroslav Beranek se vratio. Kupio je propalo imanje Tenina oca i odlučio s Tenom započeti novi život. Sociološka analiza Tene: Tenina obitelj je bila vrlo siromašna. Otac je slabo mario za obitelj, veći dio vremena provodio je u gostionici , a majka, bojeći se za kćerinu budućnost, željela ju je nekako udomiti kako bi joj osigurala siguran život. Tenino jedino bogatstvo je bila njena ljepota i ona je bila svjesna da će, koristeći svoj izgled, moći privući čovjeka koji će joj pružiti materijalnu sigurnost kad se već nije mogla udati iz ljubavi. Psihološka analiza Tene: Kroz pripovijetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlučna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebična, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava sreću drugih. Njenu tužnu sudbinu preodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo, pa je odlučila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjećaji nego potreba da se osjeti voljenom i zaštićenom. Što je uzrok Tenine nesreće? Teni je jedino njena ljepota davala osjećaj sigurnosti i nadmoćnosti nad ostalima. Strahovita bolest koja joj je kao posljedicu ostavila unakaženo lice oduzela joj je taj osjećaj sigurnosti. Ona je shvatila da je svima bila samo predmet zabave i da je stvorila oko sebe lažnu sigurnosti. Ona, kao osoba, nažalost više nikome nije bila važna. Dojam o Teni kao osobi: Ja ne mislim da je Tena bila loša kao osoba. Ono što je ona radila i kako je živjela bilo je doista nepromišljeno, ali svemu tome je uzrok bio njen strah da je ne zadesi sudbina njene majke. Njezina ravnodušnost i nepravedni postupci prema ženama čiji je bračni život ugrozila bili su njeni očajnički pokušaji da osjeti da je nekome potrebna i važna. Tek kroz svoju

nesreću ona se pokajala jer je shvatila da je time počinila mnoge grijehe i pogreške. Dojam o djelu: Ova pripovijetka je zanimljiva jer se iz nje može izvući i pouka. Ona nam govori da se čovjek ne smije mjeriti po materijalnom stanju već po svojoj dobroti i vrlinama. Svatko se treba potruditi da postigne što više u životu, ali ne smije oduzimati drugima pravo na vlastitu sreću. Treba vjerovati da svatko ima šansu da naiđe na onaj "pravi" putokaz u životu, onaj pravi put do sreće. Kraj ove pripovijetke je pravi dokaz za to. Analiza likova: Tena U mladosti Tena je bila cura koja nije potpuno bila svjesna svoje ljepote. S vremenom, odnosno nakon svoje prve ljubavi, počela je shvaćati koliko je ljepota bitna za ugodan život jedne seoske cure. Uvijek je gledala na svoje dobro bez obzira kako to utječe na druge. Nije imala nimalo srama, zapravo moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Na kraju je imala sreće što joj se vratila prva ljubav kod koje je pronašla svoju sreću.

POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Kratki sadržaj: Zima je, 1834. g. u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica propalog patricija Ante Stipančića, provodi dane s kćeri Lucijom koja ima tuberkulozu i kojoj je smrt sve bliža. Valpurga priča Luciji povijest bogatih patricijskih obitelji i žalosnu sudbinu obitelji Stipančić: Ante Stipančić se ženi s mnogo mlađom Valpurgom i raskošno slavi rođenje sina Jurja kojeg kao i ostale terorizira i unesrećuje svojim diktatorskim stavom i svjetonazorom. U ropstvu obitelji Juraj i sestra mu odrastaju kao bolesne osobe - Juraj kao bezosjećajno i okrutno biće, dok se Lucija formira u pretjerano osjetljivo biće. Obiteljski odgoj provodi isključivo Ante koji mučno obrazuje sina Jurja i ignorira Luciju. Juraj odlazi u Beč na studij, ali ga napušta i materijalno upropaštava oca koji propada i u svojim političkim nastojanjima. Ante se udružuje s kanonikom Vukasevićem koji se zalaže za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja što nije i Stipančićev cilj koji želi ujedinjenje s Mađarima, ali je s Vukasevićem jer im obojici smeta vojnička vlast u Senju. Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipančić se razboli. Lucija traži svoje pravo, pokušava ocu dokazati svoju vrijednost i ljudsko pravo, a njihove nesuglasice

kulminiraju u svađi oko neznatnih stvari - Lucijine lektire. Ante umire ostaviši obitelj bez ičega. Juraj nakon mnogo godina dolazi iz Beča s prijateljem Alfredom koji zavodi i napušta Luciju, a Juraj primorava majku da rasproda kuću za njegove dugove nakon čega odlazi u Mađarsku gdje svoje ime mijenja u György. Majka i kći tonu u bijedu, Luciji su jedina svijetla točka lažna Alfredova pisma koja piše Martin iznoseći svoje iskrene osjećaje, na Valpurginu molbu. Lucija otkriva prijevaru pa duboko i bolno razočarana umire, izmučena ogromnom tjelesnom i duševnom boli. Bez ikakve pomoći od sina, bez imanja i želje za životom Valpurga Stipančić umire kao prosjakinja. Analiza likova: Valpurga Stipančić Udata za patricija Antu Stipančića. Sitna, crnomanjasta žena od 45 g. Nije tijelom nimalo kršnija od svoje kćeri. Brižan pogled njezinih tamnih očiju odaje patnju mnogo kušanog čeljadeta. Lucija Stipančić Djevojka od 22 g., ali naoko mnogo mlađa od svoje dobi. Njezin puni, bijeli, gotovo prozirni ten slabašnog lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima podsjeća na 15-godišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog strogog ženskog instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačkim, fino sadjelnim nosom i jasno crvenim usnicama na starinske portrete, ni vrlo tanki pas visokog struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u 14-godišnjeg djevojčeta. ZLOČIN I KAZNA Analiza likova: Raskoljnikov Lijep i stasit student prava, živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće života bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, izgubljen je, uplašen. Na kraju nalazi davno izgubljeni spokoj. Sonja Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, bez prigovora trpi očito još veću bijedu od Raskoljnikove. Andrej Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o

njihovom samom prihvaćanju istine). To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve), kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, vjeruje u budućnost i podržava preljub. O djelu: U romanu “Zločin i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji planirano ubija staricu Aljonu Ivanovu, i neplanirano ubija i njezinu sestru Lizavetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. On oboli i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom. U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio: seljak je hladnokrvno udarao jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponio kao Napoleon. Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a znači unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost.

Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova. Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao: “Moralne ideje nastaju iz vjerskih osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti.”

Analiza likova: Rodion Raskoljnikov On je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine, njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost. Aljona Ivanovna Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica. “To je bila sićušna, suhonjava stara baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima opet bljesnu ona pređašnja nepovjerljivost.” Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna “To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”

Marmeladov Čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj. “To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje – ako hoćete, osjećao se i smisao i razum, ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, čekinja. U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv stol.” Katarina Ivanovna Žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i sa time se nikako ne može pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmučena i iscrpljena, a tuberkuloza ju je načela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konačno nalazi svoj mir. “To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale, a njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbuđeno lice stvaralo je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova...”

Dimitrije Prokofjič-Razumihin Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveučilištu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od sebe. “To je bio neobično veseo, društven i u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prilično bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem oborio visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopće i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Bio je neobično siromašan i potpuno sam se uzdržavao zarađujući novac raznim poslovima. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.” Petar Petrovič Lužin Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i podmukao. Sonja Marmeladova Ona je prostitutka čista srca. Puna je suosjećanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čita Bibliju i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje. “Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna,

ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima.” Avdotja Romanovna (Dunja) Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snažnog karaktera, vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna. “Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobično stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobično dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!” Pulherija Aleksandrovna Prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suočiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini izlaz. “Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija

Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da je prekorači.”

Porfirije Petrovič Inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obični policijski službenik. “Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malog prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati.” Arkadije Ivanovič Svidrigajlov Strastveni kockar, razbludan čovjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života čini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti život. “Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako težak i

ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”

CHARLES BAUDELAIRE: CVJETOVI ZLA

Bilješke o piscu: Charles Baudelaire (1821.-1867.), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pjesama u prozi, najznačajnija je pjesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pjesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer (poznata pod imenom Jeanne Duval), krajnje nesređen život (pokušaj samoubojstva), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, do tada nezamislive motive. Glavno autorovo djelo Cvjetovi zla (1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869.) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja. Bilješke o djelu: Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pjesnička zbirka Cvjetovi zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije. Baudelaire se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pjesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno - satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u

psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja”, punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Baudelaire realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost. Baudelairovi Cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previše slobodno, našlo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je očit i danas. Prokleti se pjesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom. ----------------------------------------------------------------------------------“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate Dok sanja vješala, puši lule skromne. Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu Hipokrite stari - moj jednaki- brate!” (Čitatelju) ----------------------------------------------------------------------------------Baudelaire čitave cikluse pjesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pjesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Baudelaire prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom. ----------------------------------------------------------------------------------“Djevice, demoni, mučenice bijedne ! U preziru zbilje i njezinih uza Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne, Čas krikova prene, a čas prene suza, Nad našim se paklom, munja nadsrne, Grči duša moja: žali vas i voli, Jer ko ganje peće žeđ muka žene, Srca vaša - mize ljubavi i boli!” (Prokletnice) ----------------------------------------------------------------------------------Žene Baudelaire smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu. Žene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Baudelaire je njoj posvetio čitav jedan ciklus pjesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i

alkoholičarka koju pjesnik ipak pretvara u predivnu djevojku. ----------------------------------------------------------------------------------“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati Rubine, safire, dare skupocijene! Želji ćeš se mojoj uvijek odazvati. Jer ti si mi čaša sanje dragocjene Iz koje ispari vino uspomene! “ (Kosa) -----------------------------------------------------------------------------------

“Ni sni opijuma ni tajanstva tame Tako me ne mame kao slast usana, K tebi žudnje idu poput karovana Da ne sjaje zjena gase žeđu čame. (Sed not satiatia) ----------------------------------------------------------------------------------Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pjesničko stvaralaštvo, no i o njima je ispjevao pjesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće. ----------------------------------------------------------------------------------“Sagradit ću za te, o Madono moja, na dnu svojih žalosti bez broja, Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem Daleko od svijeta tek da te sakrijem, Skrovište za te modro i pozlaćeno. Načinit ću noževa sedam, bez smijeha Brusit ću ih kao majstor igve svoje I u dno naciljati ljubavi svoje, Zabosti ih u srce ti prestrašeno, Srec rasplakano, Srce zagušeno! (Jednoj Madoni) ----------------------------------------------------------------------------------Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom. U Baudelairovim pjesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pjesnik istovremeno voli i mrzi. -----------------------------------------------------------------------------------

“U postelju skrivaš zvijezde same, O nečista ženo, okrutna od čame! Da ti se u igri posobone zubi U jaslama trajnim novo srce ljubi.” ----------------------------------------------------------------------------------Baudelaire, prokleti pjesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vrijeme o čemu svjedoče i njegove pjesme. Trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vrijednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Baudelaire je bio zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najboljih pjesnika svih vremena.

----------------------------------------------------------------------------------“ Sva priroda hram je gdje stupovi živi Izrijecima mutnim ponekad se glase: kroz šumu simbola čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi.” (Suglasja) ----------------------------------------------------------------------------------U pjesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pjesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom. Baudelaire je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju. Bilješke o piscu: Charles-Pierre Baudelaire rođen je 9. travnja 1821. u Parizu. Otac mu umire u njegovoj šestoj godini, a majka mu se ponovo udaje što se loše odražava na mladog Baudelaira. Živi vrlo kratko i mukotrpno i tek posmrtno stječe besmrtnu slavu. Tokom života uspijeva (uz prijevode Edgara Allana Poea) objaviti u knjizi samo dva svoja djela: remek-djelo "Cvjetovi zla" (1. Izdanje 1857. i 2. Izdanje 1861.) i "Umjetne rajeve" (1860.). Sve ostalo je blago razasuto po časopisima, novinama, ili još skriveno u rukopisnoj ostavštini; međutim i bogata korespondencija, odnosno niz nedovršenih književnih

projekata. Zbirke tog, za života neshvaćenog i osuđivanog pjesnika, s vremenom i sve do danas svrstavaju se, poslije Biblije, među najviše prevođena djela svjetske književnosti. Začetnik je modernog pjesništva i u svojim pjesmama ne štedi nikoga, te vrlo često izruguje slabosti i nesreću života, nerijetko sa vrlo snažnom dozom samoironije. Uza sve najviše ga pogađa neslaganje s majkom i on u svom pismu njoj 22. prosinca 1865. piše: "Poznajem svoje poroke, zablude, mlitavost i kukavičluk (…) i svemu tome unatoč tvrdim da Pariz nikada nije bio pravedan prema meni – da mi nikada nisu uzvratili štovanjem, kao ni platili novcem, ono što mi se duguje. I ponajbolji dokaz da mi nad glavom visi svojevrstan baksuz je taj što se čak i moja majka (…) okreće protiv mene." Baudelaire je svakako težio idealnom, a pošto mu idealno dobro nije uvijek bilo pristupačno, poslužilo je i zlo, pa su mnoge pjesme bile cenzurirane zbog raznoraznih nemoralnosti, prevelike slobode pisanja i mnogih nepoćudnih stihova. On tu svoju neobičnost tijekom vremena i sam počinje shvaćati, pa piše: (XII.). Njegova najpoznatija zbirka pjesama – "Cvjetovi zla", već u naslovu sadržava cijelu bit Baudelairove poetike: izvuci ljepotu iz rugobe života i nesreće ljudskog postojanja, otkriti vječno u prolaznoj, otrcanoj svakodnevici. "Štiocu" Žestoka borba dobra i zla izražena je u većini njegovih pjesama i on sam, razapet izmedu poroka i duhovnog uzdizanja, često popušta pred slabostima grijeha i to ga snažno frustrira, te on svoju žalost pretače na papir. "Uništenje" On kršcansku vjeru tumači na svoj način i kako priznaje nerijetko prema njoj osjeća otpor, često ju, kroz razne pjesme, izruguje u trenucima svoje duhovne slabosti i nastoji pobjeći od njenih stereotipa i granica. Uz svjetski poznate pjesme "Albatros" i "Suglasja" najviše pozornosti plijeni pjesma "Neizlječivo". Ona počinje s pjesnikovim viđenjem stvaranja čovjeka i svijeta. Medutim Božja zamisao ovdje skreće sasvim (ne)očekivanim tokom i "Jedna Ideja, Oblik, Biće krenu iz modrine i pade u olovnosiv i blatan Stiks gdje nikad s Neba ne progleda oko". Protagonist u idućim stihovima je pali anđeo, koji zapravo simbolizira modernog kršćanina koji se nepažnjom ili pak zaveden žudnjom za nakaznim zatekao u golemom košmaru zemaljske stvarnosti. On pada sve dublje, u sve mračnije ponore no

pri tom se ne predaje i očajnički traži tračak svjetla i izlaz iz tih krugova agonije. Medutim sva njegova nastojanja da se spasi su sasječena u samom korijenu i sav njegov trud samo je prazno tapkanje u mjestu. Uzaludnost njegovih pokušaja posljedica su ljudske pokvarenosti u modernom svijetu i njegovo mračno potonuće zaustavlja se u kristalnoj klopki leda koja je zapravo ekvivalent Danteovom zadnjem ledenom krugu pakla. Baudelaire je danas vjerojatno shvaćeniji nego ikad prije i njegove nekad cenzurirane pjesme, danas su nezaobilazne u školskim lektirama jer modernom Baudelairovom svijetu 19. stoljeća danas se suprodstavlja moderni svijet 20. stoljeća koji je opakiji i pokvareniji i zato ljudi današnjice Baudelairovu "svjetsku bol grijeha" shvaćaju puno iskrenije i danas u njemu nalaze inspiraciju snažniju nego ikad prije.

ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE

Mjesto i vrijeme radnje: Radnja se odvija u malom ruskom gradiću u provinciji, negdje u 19. st. Forma i stil: Ovo djelo je drama od četiri čina, mirna i glatka, bez većih preokreta. Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti koja samo kazuje kako promjene nema unatoč vječitom optimistu i njegovoj priči o svijetloj budućnosti. Analiza likova: Olga Najstarija sestra, nije oženjena, nezadovoljna životom koji vodi a ne vidi izlaz. Potajno se nada koko bi u Moskvi mogla naći muža i onda bi, barem tako misli, bila sretnija. “Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.” Maša Vječno nezadovoljni melankolik, koji stalno teži nemogućem. Rano se udala a da nije promislila, mrzi svoj život, i masli o svemu na loš način. Irina Najmlađa od sestara, čeka princa na bijelom konju, i pretpostavlja da

bi ga sigurno našla u Moskvi. Traži životnu sreću i smatra kako joj rad djelomično zamjenjuje ljubav. Svoje nezadovoljstvo neće nikad riješiti jer su joj ciljevi nerealno visoki, a uza sve to tu je još i unutarnji sukob. Natalija Poprilično težak lik, lik malograđanke koju nitko ne prihvaća, no ona je uz to i lik koji se najviše mijenja, te se kasnije ipak koliko-toliko asimilira u društvo. Andrej Sin, ima velike ambicije i male šanse za njihovo ostvarenje. Kako ima dominantnu ženu on se povlači, postaje papučar i pušta svoje ambicije da padnu u blato. Sadržaj: U kući Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana. Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor. Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvaća, no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu. Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otići u Moskvu! Brat će valjda postati sveučilišni profesor i neće ovdje živjeti” - govorila je Irina – “treba otići u Moskvu. Prodati kuću, pa u Moskvu”. Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin, potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici. Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši: “Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi, zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao nikada nikoga.” Andrej, sada već oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi, piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu. Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oči, vaše

kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama. Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije. Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”! Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati. Kunem vam se svim svetim, suparnike ću ubiti!”. Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach: “Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna (Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije pomoći sirotinji, to je dužnost bogatih”. U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kuću založio banci i sav je novac uzela njegova žena, a kuća ne pripada samo njemu nego i nama. Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna. Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.” Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Volim, dakle to je moja sudbina. I on mene voli!” Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten čovjek, otvoren i plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio kuću i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.» Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak odlučila da se uda za njega: «On je dobar čovjek, odlanulo mi je» – govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena, dosadno mi je, nemam što raditi.» Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od Tusenbacha: «Evo već 5 godina otkako te volim. Sutra ću te povesti sa sobom, moja će maštanja oživjeti, ti ćeš biti sretna. Samo da nije jednoga: «Ti me ne voliš»! Irina: «Ja ću ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u

životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, noću, ali duša mi je kao dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio.» odlazi vojska pa i Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo. Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše. Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni: «Sutra ću otputovati sama, učiti ću djecu u školi i sav život dati onima kojima je on potreban, a ja ću raditi, raditi..» Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima. U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.

HENRIK IBSEN: NORA / LUTKINA KUĆA

Bilješke o piscu: Henrik Ibsen je rođen 1828. u Skienu, Morveška, u religioznoj građanskoj obitelji. Bio je ravnatelj kazališta u Bergenu i za njega je pisao drame. Neko je vrijeme živio u Italiji i bavio se fotografijom. Doživio je moždani udar od kojeg je 5 g. bio oduzet i nepomičan. Umro je 1906. g. Zauzeo je istaknuto mjesto u razvoju moderne drame. Najpoznatija djela su mu: Komedija Ljubavi, Pretedenti, Brand, Stupovi društva, Nora / Lutkina kuća, Sablasti, itd. Mjesto radnje: Helmerov stan Vrijeme radnje: Za vrijeme božićnih blagdana, prije oko 100 do 200 godina Likovi: Nora, Torvald Helmer, gđa Linde, Rank, Krogstad Kratki sadržaj: Ovo djelo počinje u jednoj ugodnoj, ali ne i raskošno namještenoj sobi. Nora je sređuje za blagdane kada ulazi njezin muž s kojim vodi ugodan

razgovor. Toga dana na vratima njihove kuće pojavljuje se Norina stara prijateljica Kristina Linde. One prepričavaju što se dogodilo otkada se nisu vidjele. Iz tog razgovora saznajemo da je Nora prije nekoliko godina pozajmila poveću svotu novca da bi spasila mužu život. Od tada troši što manje i godinama polako vraća taj novac. Čovjek od kojeg je pozajmila novac radi u banci gdje je Torvald Helmer šef, a prijeti mu i otkaz. Njegovo je mjesto predviđeno sad za Kristinu. Da bi spriječio otkaz Krogstad odlazi Nori i ucjenjuje je na razne načine. Nora je uplašena i razmišlja samo o tome. Ne uspijeva nagovoriti muža da Krogstad ostane na radnom mjestu pa on šalje pismo o Norinoj krivici. Dok je Torvald potpuno poludio na Krogstadovo pismo govoreći Nori da je lažljivka i zločinka, Kristina nagovara Krogstada da odustane od optužbe. On pristaje jer mu je Kristina stara ljubav za koju još uvjek nešto osjeća. Kada Torvald saznaje da će se sve srediti govori Nori da se ne obazire na ružne riječi izgovorene u strahu i opet je smiren i dobro se ponaša preme njoj. Ali njegovo prijašnje ponašanje Nora nije mogla zaboraviti i zato odlazi.

Analiza likova: Nora Nora je dobra žena koja je žrtvovala puno u životu za ljude koje voli, a zauzvrat nije dobivala zahvalnost što je tjera na ključni čin u drami, napuštanje tih koje voli sa spoznajom da to možda i nije prava ljubav, da to nije ono što je oduvjek mislila da je i da tako mora biti. Torvald Helmer Norin muž za kojeg se mnogo žrtvovala u životu, kojeg je ljubila, koji ju je poput njezinog oca tretireo kao malu krhu lutkicu. Mislio je da je on njoj dao sve ne znajući što je ona za njega napravila. Čuvši istinu, okrutno se odnosi prema Nori. Na kraju ga ona napušta a on ne može shvatiti zašto. Kristina Linde Udovica, stara Norina prijateljica koja ju posjećuje nakon mnogo godina. Rank Doktor Rank bio je potajno zaljubljen u Noru, ženu svog najboljeg prijatelja. Krogstad Činovnik u banci gdje je Torvald postao šef. Njegova stara ljubav bila je Kristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne

ucjenjuje. On želi svoje mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je i ucjenjivao Nora koja mu nije ništa skrivila. Unio je čitav nered u njezin život i kriv je za niz nezgodnih situacija koje proizlaze iz njegovih ružnih zahtjeva i namjera. Kratki sadržaj: Radnja započinje oko Badnjaka gdje upoznajemo Noru - malu ženu velikog muža; naizgled rasipnicu ali ustvari čuvaricu velike tajne. Dolazi kući iz grada i priča s mužem o novcu. Uto netko dolazi. Dolaze njena stara prijateljica i obiteljski prijatelj - Kristina i Rank. Kristina i Nora pričaju o prošlosti, a Rank odlazi k Torvaldu. Nora otkriva Kristini kako je posudila puno za put u Italiju, gdje se Torvald liječio. Nikom drugom to nije rekla. Ulazi Krogstad i priča s Torvaldom, te odlazi. Torvald, Rank i Kristina odlaze. Krogstad se vraća i prijeti Nori kako će odati da joj je posudio novac i kako je ona za taj novac krivotvorila potpis svoga oca. Traži od nje da namoli svog muža da ga ne otpusti iz banke gdje je Torvald šef. Krogstad odlazi. Torvald se vraća i otkriva da je Krogstad ponovo dolazio. Nora ga moli za Krogstada ali on ne pristaje. Pripreme za krabuljin ples. Kristina pomaže Nori oko haljine. Dolazi Torvald. Ona ga opet moli, ali on otpušta Krogstada. Nora priča s Rankom, ali dolazi Krogstad i ponovno je ucjenjuje, a u sandučiću ostravlja pismo za Torvalda u kojem sve piše. Kristina odlazi razgovarati s Krogstadom, ali on je otputovao. Nora i Torvald vježbaju ples. Kristina priča s Krogstadom i kaže da se želi udati za njega. On to prihvaća i kaje se zbog ucjene. Odlazi, a Nora i Torvald dolaze. Kristina želi da Torvald pročita pismo. Ona odlazi. Torvald pročita pismo, naljuti se, dolazi pokajničko pismo, pročita ga i želi se pomiriti, no Nora se osvećuje nakon osam godina i odlazi iz kuće. Analiza likova: Odvjetnik Torvald Helmer Lakovjeran i samouvjeren čovjek, koji nažalost ne shvaća da njegova žena nije željna samo ušećerenih badema i novaca, već da traži svoju slobodu koju nikako da dobije, i to ju na kraju natjera na odlazak. On na njezine poteze gleda iz sasvim drugog stajališta, te ju zato ne gleda kao svoju spasiteljicu, već kao osobu koja mu je kompromitirala čast i ugled u društvu. Nora Ona je tetošena žena velikog upravitelja banke i kao takva osjeća se ograničenom i ovisnom. Ona je simbol prkosa i dokaz da su prava žena ugrožena. Ona je poprilično kontradiktoran lik jer u jednom trenutku je djevojčica rasipnica, a udrugom ozbiljna žena koja se hvata u koštac s realnim svijetom. Problem s Torvaldom se javlja u obliku Elektrinog

kompleksa, ona u mužu traži oca, iako u stvari ne želi biti njegova lutkica, već svoja žena. Doktor Rank Dobar obiteljski prijatelj kojeg je život od aktera pretvorio u gledaoca. Kristina Linde Ogorčena i ostarjela Norina prijateljica koju je život tretirao potpuno različito od Nore. Za razliku od Nore ona shvaća svijet realno, pa nema Norinih problema. Bilježnik Krogstad Tamni lik u djelu koji doživljava preobražaj kada ga gospođa Linde zaprosi. On je isto, kao i ostali likovi van Helmerove familije, tragičan na svoj način. Njegov primjer pokazuje kako je društvo selektivno. Helmerova djeca - Ervin, Bob i Emi Odgojiteljica Ana Marija Služavka Helena

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->