P. 1
ETA Hoffmann - Djavolji eliksiri

ETA Hoffmann - Djavolji eliksiri

|Views: 289|Likes:
Published by midur
PRVI DIO PRVO POGLAVLJE GODINE DJETINJSTVA I ŽIVOT U SAMOSTANU Moja majka nije mi nikad kazala, u kakvim je prilikama živio moj otac, ali kad se prisjetim svega, što mi je o njemu pripovijedala već u najranijoj mladosti, moram povjerovati da je bio razborit čovjek, obdaren dubokim znanjem. Upravo iz toga, što mi je pripovijedala majka, i iz pojedinih izjava o njenom ranijem životu, koje sam tek kasnije razumio, znam, da su moji roditelji iz ugodnog života, koji im je omogućilo posjedovanje veli
PRVI DIO PRVO POGLAVLJE GODINE DJETINJSTVA I ŽIVOT U SAMOSTANU Moja majka nije mi nikad kazala, u kakvim je prilikama živio moj otac, ali kad se prisjetim svega, što mi je o njemu pripovijedala već u najranijoj mladosti, moram povjerovati da je bio razborit čovjek, obdaren dubokim znanjem. Upravo iz toga, što mi je pripovijedala majka, i iz pojedinih izjava o njenom ranijem životu, koje sam tek kasnije razumio, znam, da su moji roditelji iz ugodnog života, koji im je omogućilo posjedovanje veli

More info:

Published by: midur on Oct 11, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/27/2014

pdf

text

original

PRVI DIO PRVO POGLAVLJE GODINE DJETINJSTVA I ŽIVOT U SAMOSTANU Moja majka nije mi nikad kazala, u kakvim je prilikama živio moj otac, ali kad se prisjetim svega, što mi je o njemu pripovijedala već u najranijoj mladosti, moram povjerovati da je bio razborit čovjek, obdaren dubokim znanjem. Upravo iz toga, što mi je pripovijedala majka, i iz pojedinih izjava o njenom ranijem životu, koje sam tek kasnije razumio, znam, da su moji roditelji iz ugodnog života, koji im je omogućilo posjedovanje velikog bogatstva, pali u najteže, najgore siromaštvo, i da je moj otac, kojega je jednom sotona namamio na bezočan zločin, počinio smrtni grijeh, koji je kasnije, kad ga je prosvijetlila milost Božja, htio okajati hodočašćem do Svete Lipe u dalekoj hladnoj Prusiji. Na tom napornom putu moja je majka nakon nekoliko godina braka po prvi put osjetila, da on neće ostati besplodan, kao što se pobojavao moj otac, pa se on, usprkos svom siromaštvu, bio veoma obradovao, jer je vidio, kako se ispunja vizija, u kojoj mu je sveti Bernard obećao da će rođenjem sina doći do utjehe i oproštenja grijeha. U Svetoj Lipi moj se otac razboli, i što je manje propuštao naporne pobožnosti koje su mu bile određene, ne obzirući se na svoju slabost, zlo je to više uzimalo maha; umro je, očišćen od grijeha i utješen, istog onog časa, kad sam se ja bio rodio. S prvom sviješću osvanule su u meni ljupke slike samostana i divne crkve u Svetoj Lipi. Još uvijek šumi oko mene tamna šuma — još oko mene mirišu bujne trave, šaroliki cvjetovi, koji su mi bili kolijevka. Nijedna otrovna životinja, nijedan škodljivi insekt nije savijao svoje gnijezdo u svetištu blagoslovljene; ni zuj muhe, ni cvrčanje cvrčka nisu narušavali svetu tišinu, u kojoj su odzvanjale samo pobožne pjesme svećenika, što su zajedno s hodočasnicima, mašući zlatnim kadionicama, iz kojih se uzdizao miris tamjana, prolazili u dugim povorkama. Još uvijek vidim posred crkve srebrom prevučeno lipovo stablo, na koje su anđeli spustili čudotvornu sliku Blažene Djevice. Još uvijek mi se smješkaju šareni likovi onih anđela — onih svetaca sa zidova, sa stropa crkve! Pripovijedanje moje majke o čudesnom samostanu, gdje je njenom

najdubljem bolu bila udijeljena preobilna milost utjehe, tako mi se usjeklo u dušu, te vjerujem, da sam sve sam vidio, sam doživio, iako je nemoguće, da moje sjećanje dopire tako daleko, jer je moja majka napustila svetište nakon godine i po dana. Pričinja mi se, kao da sam nekoć sam u pustoj crkvi vidio čudan lik nekog ozbiljnog muškarca, a bit će da je to bio upravo onaj strani slikar, koji se pojavio u pradavno doba, upravo kad se gradila crkva, čiji jezik nitko nije razumio i koji je rukom vješta umjetnika za najkraće vrijeme prekrasno oslikao crkvu, a onda, čim je bio gotov, opet iščeznuo. Isto se tako sjećam i starog, neobično odjevenog hodočasnika duge sijede brade, koji me je često nosio na rukama, tražio po šumi kojekakvu šarenu mahovinu i kamenje i igrao se sa mnom, iako sam uvjeren, da mi je njegovu živu sliku stvorilo u duši samo pripovijedanje moje majke. Jednom je doveo nekog stranog prekrasnog dječaka moje dobi. Milujući se i ljubeći se, sjedili smo u travi, poklonio sam mu sve svoje šareno kamenje, on ga je slagao po tlu u kojekakve likove, ali iz njih je na kraju uvijek nastajao lik križa. Moja majka sjedila je uz nas na kamenoj klupi, a starac, stojeći iza nas, promatrao je blagom ozbiljnošću naše djetinje igre. Tada je iz grmlja izašlo nekoliko mladića, koji su, sudeći po njihovoj odjeći i po cijelom njihovom ponašanju, došli u Svetu Lipu sigurno samo iz radoznalosti i želje da je vide. Jedan od njih, kad nas je ugledao, povikao je, smijući se: »Gle, gle! sveta obitelj, upravo nešto za moju mapu!« Izvukao je zaista papir i olovku i spremio se da nas crta; tada stari hodočasnik podiže glavu i ljutito povika: »Bijedni podrugljivče, htio bi da budeš umjetnik, a u duši ti nikad nije plamsao oganj vjere i ljubavi; tvoja djela ostat će mrtva i hladna, kao što si i sam, te ćeš kao prognanik očajavati u samotnoj praznini i propast ćeš u svojoj vlastitoj siromaštini.« Mladići, osupnuti požuriše dalje, a stari hodočasnik reče mojoj majci: »Doveo sam vam danas čudesno dijete, da u vašem sinu zapali iskru ljubavi, ali moram ga opet odvesti, pa ni njega ni mene ne ćete nikad više vidjeti. Vaš je sin divno obdaren mnogim darovima, ali očev grijeh vrije i kipi u njegovoj krvi; on će se ipak moći uzdići do valjanog borca za vjeru, dajte ga za duhovnika!«

Moja majka nije se mogla dovoljno napripovijedati, kako su dubok, neizbrisiv utisak učinile na nju hodočasnikove riječi; ipak je odlučila, da ne vrši ni najmanji pritisak na moje sklonosti, nego da mirno sačeka, što mi namijeni sudbina i kuda me ona povede, jer nije mogla ni pomisliti na neki drugi viši odgoj, nego što mi ga je sama mogla pružiti. Moje uspomene iz jasnog, vlastitog iskustva počinju od časa, kad je moja majka na povratku kući, došla u cistercitski ženski samostan, gdje ju je prijateljski primila kneževska abatisa, koja je bila poznavala moga oca. Vrijeme od one zgode sa starim hodočasnikom — koje stvarno poznajem iz vlastitog zapažanja, a moja ga je majka nadopunila samo u pogledu onoga, što su bili govorili slikar i stari hodočasnik — sve do časa, kad me moja majka prvi put dovela abatisi, za mene je potpuna praznina; o njemu nije u meni ostala ni najsitnija slutnja. Sjećam se sebe ponovo tek od časa, kad mi je majka, koliko je god mogla, popravljala i redila odijelo. Kupila je u gradu nove vrpce, odrezala mi divlje zaraslu kosu, očistila me s najvećim trudom, utuvljujući mi pritom u glavu, neka se kod gospode abatise vladam smjerno i uljudno. Držeći se majci za ruku, uspeo sam se na kraju širokim kamenim stepenicama i ušao u visoku nadsvođenu odaju, ukrašenu slikama svetaca, u kojoj nađosmo kneginju. Bila je to krupna, majestetična, lijepa žena, a redovnička odjeća davala joj je dostojanstvenost, koja je ulijevala strahopoštovanje. Pogledala me ozbiljnim pogledom, koji je prodirao do dna duše, i upitala: »Je li to vaš sin?« Njen glas, čitav njen izgled — čak i neobična okolina, visoka odaja, slike, sve je to na mene tako djelovalo, da sam, obuzet osjećajem nekog unutrašnjeg straha, stao gorko plakati. Tada reče kneginja, pogledavši me blaže i prijaznije: »Što ti je, mali, bojiš me se? — Kako se zove vaš sin, draga gospođo?« »Franc«, odgovorila je moja majka. Tada kneginja uzviknu s najdubljom sjetom: »Franciscus!« Podigla me je i snažno me privinula k sebi, ali iznenadni bol, koji sam osjetio na vratu, istisnu mi istog časa oštar krik, tako da me uplašena kneginja pusti iz ruku, a majka sva osupnuta zbog mog ponašanja, priskoči k meni, da me odmah odvede, no kneginja to ne dopusti;

opaziše, da mi je dijamantni križ, koji je kneginja nosila na prsima, kad me snažno privinula k sebi, toliko ozlijedio vrat, da je to mjesto sasvim pocrvenjelo i podlilo se krvlju. »Jadni Franc«, kazala je kneginja, »nanijela sam ti bol, ali mi ćemo ipak postati dobri prijatelji.« Jedna sestra donijela je poslastice i zašećereno vino; postao sam već odvažniji, pa me nije trebalo nutkati, nego sam hrabro gutao slatkiše, koje mi je ljubazna gospoda, sjednuvši i uzevši me na krilo, sama stavljala u usta. Kad sam okusio nekoliko kapi slatkog pića, koje mi je dotad bilo potpuno nepoznato, vratila mi se vedrina i ona osobita živahnost, koja mi je po kazivanju moje majke bila svojstvena od moje najranije mladosti. Smijao sam se i brbljao na najveće zadovoljstvo abatise i sestre, koja je ostala u sobi. Još uvijek ne mogu sebi objasniti, kako je moja majka došla na pomisao, da me ponuka, neka kneginji pripovijedam o lijepim, divnim stvarima svog rodnog mjesta, i kako sam joj, kao da me nadahnula neka viša sila, znao opisati lijepe slike stranog nepoznatog slikara, tako živo, kao da sam ih shvatio svom dušom. Pritom sam potpuno ušao u divne životopise svetaca, kao da sam se već prisno upoznao sa svim crkvenim spisima. Kneginja, pa čak i moja majka, promatrale su me pune čuđenja, ali što sam više govorio, to je više rastao moj zanos, i kad me na kraju upitala kneginja: »Kaži mi, drago dijete, odakle sve to znaš?« — odgovorio sam bez pre-domišljanja, da mi je sve slike u crkvi objasnio onaj lijepi, čudnovati dječak, kojega je jednom doveo neki strani hodočasnik i da mi je, štoviše, još mnogo slika naslikao šarenim kamenjem i protumačio mi ne samo njihov smisao, nego i ispripovijedao mnoge druge svete pripovijesti. Zazvonilo je na večernjicu; ona sestra umota mnoštvo poslastica u papirnatu vrećicu, dade je meni, i ja je s najvećim zadovoljstvom strpah u džep. Abatisa ustade i reče mojoj majci: »Smatram vašeg sina svojim gojencem, draga gospođo! Brinut ću se ubuduće za njega.« Moja majka nije mogla od tuge govoriti, lijevajući vruće suze, ljubila je kneginji ruke. Kad smo već bili na vratima i htjeli izići, kneginja se uputi za nama, još me jednom podiže i privinu k sebi, brižljivo odmaknuvši križ u stranu, te plačući tako žestoko, da su vruće suze kapale na moje čelo, uskliknu: »Franciscus! Ostani pobožan i dobar!«

Svoju majku volio sam više od svega. pa sam također zaplakao. Što je za ljubav prostor. što su navirali s kora poput snažne bujice. stajao pri glavnom oltaru. samo nju slušao. koje vidim tamo prijeko. kao neki blaženi san. neka daleka. ali kad bi se pojavila. svečano raspoložen. čitav dan. preko kojeg se ne bi mogla vinuti ljubav svojim snažnim krilima. te onda zanijet zvukovima orgulja. Kako me još obuzima. tako da i sama čežnja.Bio sam ganut do dna duše. kad sam je mogao vidjeti. posluživao kao ministrant. Svaki put sam se odlučivao na to. daleko iza mene. bolje sam se oblačio i dobivao pouku od župnika. sve me više i više opkoljavaju. Svaka njena riječ duboko se urezivala u moju dušu. koja me ispunjala bezimenim slatkim bolom. kad bi me prijazno nagovorila. te mi se pričinja da razabirem njihove ljupke glasove. kad sam. a kneginju sam obožavao kao sveticu. i skupljajući se sve gušće i gušće. kojoj nema lijeka. trudim se sve više i više da pre-poznam svoje mile i drage. na koje sam tada polazio. samo bih nj u bio gledao. Ah. sjećanje na ono sretno mladenačko doba! Ah. da svojim novim znanjem pred njom doista zablistam. Župnik je bio sama dobrota. kojega sam ujedno. koji me zauvijek od njega odijelio. Obuzet žarkom čežnjom. dobilo je uskoro potporom abatise bolji izgled. preda mnom zjapi ponor. da mi je bila na radost i da sam napredovao brzim koracima. postaje smrtonosna patnja. Došao je kraj bijedi. divna zemlja u kojoj stoluje radost i nepomućena vedrina bezazlene djetinjske duše. kao da šeću u grimiznom sjaju zore. koja se nastanila na jednom malom majuru nedaleko samostana. a kad se ogledam. Kakav me neizreciv osjećaj prožimao. umio je poduku tako prilagoditi mojoj ćudi. bio sam divno. a njen lik pratio me na šetnjama. te je za mene bio pravi blagdan. mašući kadionicom. kad je vršio službu Božju u samostanskoj crkvi. vrijeme! Zar ona ne živi u misli. razabrao u himni . zar postoji jaz. tako je daleko zavičaj. kad b i h s njom govorio. Malo kućanstvo moje majke. jedva sam izustio neku riječ. ne znajući zapravo ni sam zašto. a znade li ova za mjeru? — Ali uzdižu se mračne prilike. zatvaraju mi pogled i pomućuju um mukama sadašnjosti. umio je obuzdati moj živahan duh.

budući da je to svetac cistercita. kako prolaze pjevajući psalme. posluživalo ga je podređeno svećenstvo naše biskupije. kao da se nad glavnim oltarom otvara slava nebeska? — da. i na koji nisam mogao čak ni pomisliti. palo na koljena i samo je prigušeni žagor molitve prekidao svetu tišinu. i iznova bi odjeknuli veseli žagor i klicanje. tužaljke. kako se veselo naganjaju s nakindurenim curama — duhovnici. Još ni sada nisu u meni zamrli osjećaji. jauci. oni ožive u mladenačkoj svježini. da bi vrijeme u to prikladno godišnje doba (Bernardovo pada u augustu) ikad bilo nesklono svečanosti. graja bi se odjednom stišala — dokle je oko sezalo. šaroliko bi se mnoštvo opet uskomešalo. koji je dopirao do mene kao svijetla zraka i ispunjao mi dušu slutnjama o najvišem — najsvetijem. kako u pobožnim mislima. kako otvaraju košare. pa vesela vreva nije prestajala ni danju ni noću. a da u duši ne osjetim razdraganost. što se prostirala uz samostan. najsvečanije slavio velikim oprostom. smijeh radosnih.njen glas. bio je svetkovina svetog Bernarda. koji su se slijegali na veliku cvjetnu livadu. Živo se sjećam gloriae. i kad su snažni glasovi zbora zabrujali: »Gloria in excelsis deo!« — zar to nije bilo. šale. podignutoj uz glavni oltar i prekrivenoj skupocjenim i rijetkim svilenim goblenima. Veseo pjev. svirala je njegova kapela. kojem sam se tjednima i tjednima radovao. usrdni uzdasi pokajnika. što je prebrzo nestalo. kad se u duhu potpuno prenesem u ono blaženo doba. Kad je biskup intonirao gloriu. sklopivši smjerno ruke. jer je kneginja upravo tu kompoziciju voljela više nego ikoju drugu. pobožne pjesme. gledaju na oblake — vidjele su se tu građanske obitelji. koji su mi tada prožimali grudi. Ali najljepši dan. U toj šarolikoj mješavini mogli su se vidjeti i pobožni hodočasnici. natrpane do vrha jelom. razmještene po travi. prekinuti samo na nekoliko časaka! Svakog Bernardova služio je veliku svečanu misu u samostanskoj crkvi sam biskup. koju je samostan. kao da je nekim božanskim čudom život zagrijao . koju su nekoliko puta izvodili. molitve ispunjavali su zrak poput čudnog zaglušnog koncerta! — Ali čim bi se oglasilo samostansko zvono. i seoski momci. Ne sjećam se. i ručaju. A kad bi utihnuo posljednji otkucaj zvona. Već dan prije pritjecalo je iz susjednog grada i iz čitave okolice mnoštvo ljudi. a na tribini. podcikivanje. natisnuto u guste redove. koji je imao rezidenciju u susjednom gradu. sve je.

kakvo dostojanstvo. bio sam se naime potpuno odlučio za duhovnički stalež. sada me je zaokupljao radostan život. a i ja sam smio prisustvovati. potpuno obraćala nadzemaljskom. kakva nadzemaljska veličina zračila iz svakog pogleda te divne žene. "Nakon svršetka službe Božje svećenstvo i biskupova kapela bili su pogošćeni u velikoj samostanskoj dvorani. Uz bučan smijeh gostiju izmjenjivale su se kojekakve vesele priče. koja mora da su bila na neki način u vezi s onom čudnom. Na ručku je bilo i nekoliko prijatelja samostana. kao da su pokrenuvši snažna krila. spremna za povratak. u svečanoj procesiji kroz samostanske hodnike i crkvu. u zavičaj. slaveći Boga pjevom i čudesnom svirkom žica? — Utonuo bih tada u duboki zanos žarke pobožnosti. koja je bila ukrašena infulom i nosila srebrni pastirski štap. jer me je zavolio biskupov koncertni meštar i želio da budem uz njega. koja me nosila kroz blistave oblake u daleku poznatu zemlju. šale i doskočice. koja je pobožnom. lebdjeli. I kneginja. kao da me pitao: »Gdje si bio tako dugo. i to je moju majku ispunilo najdubljom radošću. ako ostaneš uz mene i ako me uvijek budeš volio. onaj divni dječak kao da mi je prilazio usuret iz visokih žbunova ljiljana i. prožeta svetom pobožnošću.« Poslije svečane mise prošle su opatice na čelu s abatisom. odobravala je od srca moju namjeru. te je ponovila svoje . uz koje su se marljivo praznile boce. činovnika. trgovaca iz grada. šarenih cvjetova. sve dok se nije spustila večer i dok se nisu pojavila kola. Vjerovala je. koju sam sada mogao vidjeti samo u govornici.onog naslikanog keru-bina i serafina. ispunjajući me svojim šarolikim slikama. vjernom puku nagoviještala milost i blagoslov. Bio sam navršio šesnaestu godinu. Franciscus? Imam mnogo lijepih. meni nepoznatom vizijom mog oca. upravljala svakim njenim pokretom! Bila je to sama trijumfalna crkva. i sve ću ti ih pokloniti. da započnem viši teološki studij u seminariju susjednog grada. da je tek mojom odlukom duša mog oca očišćena od grijeha i spašena od muka vječnoga prokletstva. Dok se prije moja duša. smiješeći se. kad je župnik izjavio. u mirisnoj šumi odzvanjali su ljupki anđeoski glasovi. Bio bih se pred njom mogao baciti u prah. jer je u tome vidjela ostvarenje i ispunjenje tajanstvenih nagovještanja hodočasnikovih. Kakva je svetost. da sam dovoljno spreman. da je njen pogled slučajno pao na mene.

koji su svi veoma cijenili. pa se odmah mogao vidjeti čitav odnos priora i redovnika. Poklonila mi je lijepu krunicu i mali molitvenik s divnim slikama u boji. koja je zaista ostvarila viši život u zemaljskim granicama. ipak mi je bilo zaista teško rastati se od moje dobre majke. čitav samostanski red i način života: mir i vedrina duha. što izgriza dušu. zastao čas kod ove. svaki put. koji su se jasno očitovali u priorovoj vanjštini. Iako je grad bio tako blizu. što bude potrebno. da u boli rastanka svaki pedalj izvan kruga milih i dragih izgleda kao golema udaljenost!— Kneginja je bila osobito ganuta. od divne gospode.obećanje. i on je taj duh pobožnosti umio u braći tako rasplamsati. a o divnoj gospođi. kad sam prvi put došao u samostan. Obilni darovi. postao je još srdačniji. što su morali činiti. Prior Leonardo uspio je uspostaviti čak i stanovitu zgodnu vezu sa svijetom. Prekrasan samostanski vrt s izgledom na planine. da su se iz samostana mogli vidjeti tornjevi. kao da je zablistao u novoj ljepoti. sve dok ne postignem svećeničku čast. pa je poneki čili pješak iz grada znao odabrati lijep i ljubak kraj oko samostana za svoje šetnje. čas kod one bujne grupe drveća. glas joj je podrhtavao od tuge. nego asketska pokora za grijehe. da su u sve. Prior. šetajući dugim alejama. koji prate ljudsku prirodu. i od mog dobrog učitelja? Ta zna se. što su odasvud stizali samostanu. od prirode srdačan. jer će mi on u svemu od srca pomoći savjetom i djelom. koju je još u mladosti upoznao u Rimu ispričao je toliko lijepih stvari. dok je izgovarala svečane riječi opomene. Bez obzira na stroga pravila reda molitva je prioru Leonardu bila više potreba duha. da predam pismo abatise. u kojem tik pred gradom leži kapucinski samostan. Bio je okružen braćom. koju sam u duši tako duboko poštivao. ulijevali vedrinu i bodrost. Upravo u tom vrtu susreo sam priora Leonarda. da će me. Teško da postoji ljepši kraj. kad je pročitao pismo. odražavali su se na svoj braći. da me već time od prvog časa potpuno pridobio. omogućavali su. Nigdje nije bilo ni traga zlovolji ni onoj neprijateljskoj zatvorenosti. koja je za braću bila samo korisna. kad sam. usmjerenog nebeskom. da se na određene dane u refektoriju pogoste prijatelji i zaštitnici . nego što je onaj. a koja se inače opaža na licima redovnika. da bi zadovoljili pravila. A onda mi je dala još i pismenu preporuku za priora kapucinskog samostana u gradu i preporučila mi da ga odmah potražim. potpomagati svime.

koje su dobivali o svemu. a ljupki smiješak. što je općenito bio smatran za vrsnog teologa. Ista ona gracija. poticali na kojekakva razmišljanja. vladala je i njegovim pokretima. iz očiju mu je još uvijek sijevala mladenačka vatra. gdje je sve govorilo o životu duhovnika. a zbog njegove osobite okretnosti bile su mu ranije povjeravane važne misije. Osim toga. Redovnici su pak stjecali šire poglede i životnu mudrost. Gosti bi se pobrinuli za vino. zaokupljeni hukom i bukom svijeta. da su gostima zaista prijala. koja bi im pala u dušu. dok je na stolu za goste sve bilo prostrto brižljivo i otmjeno. da se i na drugom putu. nego što bi se moglo pretpostaviti za nekog redovnika. porculanom i staklom. samo je pojačavao izraz nutrašnjeg zadovoljstva i duševnog mira. da su različiti načini ljudskog života. tako da je s lakoćom umio dubokoumno raspravljati o najtežim materijama. koji proizlaze iz potrebe duše. Braća su ostajala za uskom klupom postavljenom uz zid. može naći mir i sreća. skroz naskroz suprotnom njihovoj djelatnosti. kad sam ga upoznao. pa su ručkovi u kapucinskom samostanu bili ugodni prijateljski sastanci laika i svećenika. koji mu je lebdio oko usana. jer su ih glasovi. U pogledu duhovnog i znanstvenog obrazovanja oduvijek se visoko nad ostale uzdizao prior Leonardo. jer bi bez toga sve ostalo bezbojno i mračno. i služila se prema pravilima svojim jednostavnim suđem. Govorio je vješto i elegantno talijanski i francuski. pa se čak i ona nespretna redovnička halja čudesno priljubljivala oblicima njegova dobro građenog tijela. kojim su oni prošli. bio je u visokim godinama. Tada bi u sredini blagavaonice prostrli dug stol. koja je resila njegov govor. Među braćom . nužno razgranjivanje duhovnog principa. morali su priznati. Ne pridajući zemaljskome lažnu vrijednost. Ljudi. pa čak i to. koji po svom uzajamnom djelovanju nisu mogli da ne budu od koristi. pa su često i profesori seminarija od njega potražili savjet i nauk. Samostanski kuhar umio je izvrsno pripremiti posna jela na tako ukusan način. uzbuđeni iskrom. što se zbiva i događa u širokom svijetu izvan njihovih zidina. za koji je na gornjem kraju sjedao uz goste prior Leonardo. ali dok je njegova sijeda kosa bila svjedok starosti. da duh. što se više uzdigne nad zemaljsko. Već onda. morali su priznati. izišavši iz nje i ušavši medu ove zidine. bio je i svjetovno obrazovan više. a ne samo na onom. možda već na ovom svijetu može čovjeku stvoriti više bistvovanje.samostana.

Na kraju me prihvatio za ruku. poučavao me u talijanskom i francuskom. njegovo bi pokajanje bilo kratak prijelaz k smirenju te bi se. osjetih kako rumenim. a razne knjige. Posebno se odlikovala savršenim stasom. koje mi je preostajalo uz moje studije u seminariju. čini se. Koncertni meštar imao je sestru. a većinu sam ih sklopio posredstvom biskupovog koncertnog meštra. neka pričekam bar još nekoliko godina i neka se za to vrijeme više nego dosad ogledam po svijetu. pa je to. čini se. osjećao sam se ipak u svakom društvu. Gotovo sve vrijeme. a ne cijeneći njegovu ništavnost. proizišle iz dubokog duševnog raspoloženja. bio je zadro i u najškakljivija pitanja s takvom lakoćom i ljepotom izraza. a da je ipak izbjegao sve. Kad mi je Leonardo postavio ovo neugodno pitanje. da umakne propasti. Kao što su se u gradnji crkava još očuvali antički oblici. Ne želeći. osobito su obrazovali moj duh. pa sam osjećao kako u meni sve više raste želja da postanem redovnik. koje me je poučavao u muzici. koja zapravo nije zaslužila da bude nazvana lijepom. ali Leonardo bi brzo utješio i nesretnika. kao i sklonost kontemplativnom životu uopće. i razgovori s njim. koje mi je davao u ruke. Leonardo me zavolio. Saopćio sam svoju želju prioru. Tu neobičnu tendencu samostanskog života Leonardo je prihvatio u Italiji. a osobito u prisustvu žena. Iako mi nije nedostajalo poznanstava. štoviše iz potrebe. da li sam još nevin. oštro mi se zagledao u oči i upitao. ali je. a imala je . koji bi potražio samostanska vrata. živeći u zemaljskom. ipak bila posve dražesna djevojka. Jednom je prior poveo sa mnom razgovor o mnogim značajnim pojavama profanog života. neugodno i zbunjeno. da me od toga baš odvraća. koja mi se već davno potpuno izbrisala iz pamćenja. koji u samostan nije došao po vlastitom slobodnom izboru. provodio sam u kapucinskom samostanu. da je uvijek pogađao ono pravo. ipak mi je savjetovao. koji je nekoć obasjavao bogove i junake. pomiren sa svijetom. u punom cvatu. gdje je kult. jer je preda mnom u najživljim bojama iskrsnula jedna slika. što bi bilo makar i najmanje neprilično. čitavo gledanje na religiozni život vedrije nego u katoličkoj Njemačkoj. odlučilo da u duši osjetim poziv u samostan. da je jedna zraka iz onog vedrog živahnog doba antike prodrla i u mistični mrak kršćanstva i obasjala ga čudesnim sjajem. ipak uzdigao nad zemaljsko.nije bilo ni jednog jedinog.

Leonardo me pogleda s nekim ironičnim smiješkom. neki unutrašnji nemir.« Koliko sam se god trudio. Grudi mi se grčevito stegnuše i htjedoše prsnuti. kad sam se uputio do koncertnog meštra. Jednog jutra. u meni su se uzburkali dotad nepoznati osjećaji i tako mi potjerali uzavrelu krv kroz žile da sam čuo kako mi lupa srce. oborio sam oči. u neosjetljivosti za sve uzvišeno. Jedne večeri trebalo je da se riješi to sumnjivo stanje. što mi je to bilo. da me poučava. osjetio sam toplinu njenog daha. iako mi je sada uspijevalo. i može se mirno ustvrditi. koje sam poduzeo. i po obliku i po puti takve. pojavila mi se pred oči sestra koncertnog meštra razgaljenih grudi. Nisam mogao podnijeti njegov pogled. nisam to nikako mogao. Sada. Koncertni . odagnao opakog neprijatelja. kratkog su vijeka. gotovo sasvim razgaljenih grudi. nikada nisam pjevao tako slabo. uhvati me za ruku i upita. stisak njene ruke — dušu mi je stala sve više obuzimati tjeskoba. da zaboravim priorovo pitanje i sliku. sine moj. da kasnije sve to smatram zlobnim đavolskim napastovanjem i uskoro sam bio doista sretan. kad mi djevojka slobodno priđe. koji mi se činio to opasniji. užici. kad mi je prior postavio ovo neugodno pitanje. koju je ono izazvalo. te nisam mogao izustiti ni jednu jedinu riječ. Zlo postade još gore. brzo je doduše prebacila maramu. propada čovjekov bolji duhovni princip. kao tada. od kojeg uzdrhtah.prekrasne ruke. Bio sam dovoljno pobožan. divna čežnja. Nikad međutim nisam tako netočno udarao akorde. i da je s vama još dobro. u potpunom mlitavilu. koja doista mora da je bila grešna. do koje oni dovode. očuvao vas Gospod od toga da vas zavede svijet. koje vam svijet nudi. tek tihi uzdah dade mi na kraju oduška. a s njom i neka pohota. jer me već pri samoj pomisli na nju obuzimala neka nujnost. što se ujedno javljala neka nepoznata. da u prisustvu one djevojke budem slobodan. da je na njima prokletstvo. što sam asketskim vježbama. no srećom je u sobu unišao koncertni meštar i spasio me od muka. da ste me shvatili. plašio sam se sada više nego ikad da je gledam. no moji požudni pogledi već su bili i odviše ugrabili. prekrasne grudi. iznenadio sam njegovu sestru u lakoj jutarnjoj haljini. jer u onoj neopisivoj gnusobi. tada me prior potapša po zažarenim obrazima i reče: »Vidim. da se ljepših ne bi moglo naći.

pohitah do priora u kapucinski samostan i povjerih mu. štoviše. smijući se od časa na čas kao luđak! Svuda oko mene odjekivali su podrugljivi. bilo mi je ponekad pri duši. pokušao je da ipak nekako sazna što me moglo potaknuti da sad odjednom uporno želim da se posvetim samostanskom životu. iako nije na mene navaljivao. Bila je veoma dražesno odjevena. da je nikad više ne vidim i da se uopće odreknem svijeta. htio sam da se bacim kroz prozor. Jasnije nego ikada pojavio mi se u duši poziv na povučeni samostanski život. suzdržao me. hihoćući se i podrugljivo se smijući! Bil mi je kao da sam uništen. neprekidno nalazio blizu nje. mora da je slutio da me na to potaknuo neki osobiti događaj. toliko sam se tiskao k njoj.meštar me pozvao. podsmješljivi glasovi. učinila mi se ljepša nego ikad. kad je stalo svanjivati. da sam odlučio stupiti u novicijat i da sam o tome već obavijestio svoju majku i kneginju. neodoljiva sila. od kojeg me više nije smjelo odvratiti nikakvo iskušenje. da me u prolazu morala dodirnuti njena haljina. i tako se dogodilo. nego mu naprotiv . Tek što se riješih uobičajenog studija. koja mi je već u prisustvu same njegove sestre zaustavljala dah. požudno hvatao svaki njen pogled. kao da me k njoj privlači neka nevidljiva. Neki unutrašnji stid. na muzičku zabavu. da je to opazila i da joj je to godilo. koji nisam mogao svladati. a to mi je ispunjalo dušu nekom slašću. tada obje pogledaše mene. na sreću me u tom spriječiše željezne šipke. Smirio sam se tek. Osim njegove sestre bilo je prisutno još nekoliko žena. napokon je ustala i ostavila na stolici jednu rukavicu. da sam se. stadoh proklinjati djevojku — sama sebe — onda se opet stadoh moliti. kakvu još nikad nisam osjećao. te sam bio čvrsto odlučio. i to je još više povećalo moju smetenost. Leonardo kao da se začudio mojoj iznenadnoj živoj želji. kao što je po neki put običavao. U mahnitom očaju bacih se na tle — vrele suze navriješe mi iz očiju. da mu kažem istinu. bilo mi je. bio sam zaista u užasnom stanju. ne znajući ni sam kako. u dušu mi se izli neka ledena bujica — sav izbezumljen pojurih u kolegij — u svoju ćeliju. otišla do sestre koncertnog meštra i nešto joj prišapnula na uho. svaku njenu riječ. pograbih je i sav izbezumljen sa zanosom je pritisnuli na usta! — To je opazila jedna od žena. koju je bio priredio s nekoliko prijatelja. kao da je u ludom ljubavnom bijesu moram privinuti uza se i vatreno je stisnuti uza se! Dugo je sjedila za klavirom. Činilo mi se.

ulijevao mi je u dušu nebeski spokoj. jer se upravo u tom pogledu vrlo lako javljaju iluzije. a do toga je došlo vrlo brzo. Moja majka mi je pisala kako je odavno slutila. kakav je.sa žarom. koji preziru katoličku vjeru. bila je čini se vrlo . kao što mi se učinilo na prvi pogled. ipak kao da im nije poklanjao mnogo pažnje. štoviše. lebdio oko mene u samostanu u Svetoj Lipi. koji u djetinjskoj obijesti uz bezbožne pogrde odbacuju sve nadčulno kao praznovjerje. Ugodan mir. Leonardo uopće nije rado govorio o vizijama svetaca. i da osobito grdim one. štedi tek za najviše posvećenje svojih učenika. Da ga prisilim na bilo kakvu određenu izjavu. pa sam doista morao sebi priznati. Pokazalo se. i skrenu razgovor na druge. što se izlijevalo iz njegove duše. kako je sve to još vrlo slab dokaz da sam zaista na to pozvan. koji je vladao u svemu. beznačajne stvari. stadoh pripovijedati o neobičnim događajima u mom djetinjstvu. uzeo sam samostansko ime Medardo. koji svi dokazuju da sam određen za život u samostanu. pa čak ni o čudesima prvih vjesnika kršćanstva. nalik na neki blaženi san iz prvog doba mog najranijeg djetinjstva. vodeći me za ruku u redovničkoj odjeći kapucina. koji je još uvijek u meni plamsao. da ga smatram pritajenim skeptikom. da su odnosi medu braćom. Leonardo se blago nasmiješi i reče: »Sine moj. da Leonardo ima pravo kada objavljivanje svega onog sublimnog. Potaknut vizijom moje majke. izjavio je. iako doduše nije ničim pokazao da sumnja u moje vizije. Na Medardovo joj se ukazao stari hodočasnik iz Svete Lipe. Leonardo me mirno saslušao. da mene neće zadovoljiti stalež svjetovnog svećenika. pa sam ponekad dolazio u iskušenje. koja u sebi sadrži tajanstvenu vezu našeg duhovnog principa s višim bićima. Tek sam kasnije ušao u njegove divne misli o mističnom dijelu naše religije. nevjera je najgore praznovjerje". I kneginja je bila potpuno suglasna s mojom namjerom. unutrašnji red u pogledu pobožnosti i čitavog načina života u samostanu. Obadvije sam vidio još jednom prije nego što sam bio zaređen. odvažio sam se jednom da govorim o ljudima. jer mi je po mojoj najusrdnijoj želji. potpuno onakvi. nego da ću odabrali samostanski život. oprošteno pola novicijata. Za vrijeme svečanog čina mog redenja opazih medu gledaocima sestru koncertnog meštra.

koje su se čuvale u lijepim ustakljenim škrinjama i na određene dane izlagale puku. kad se odričem ovog odvratnog svijeta i njegovih tričarija?« odgovorio sam. »Jesu li. koji o tome govore. za što se izdaju.« »Ne priliči nam doduše«. da iskažem ono. Kamo sreće da ga nikad više ne izgubih. No to je bila posljednja provala zemaljskog samoljublja. »Čemu se tako raduješ. a i s dokumentima. tko može da se pouzda u svoju opreznost. koji opazi brat Ćiril. »Zar da ne budem radostan. u našem samostanu moglo ložiti cijelu jednu godinu. brat Ćiril koji je bio ostario i oslabio. no možda je i grešni ponos zbog onako lako izvojevane pobjede bio ono. svakako u lakomislenoj šali. odgovorio je brat Ćiril. dragi brate . Brat Ćiril upoznao me sa svakim od tih predmeta. iskreno govoreći. kazao sam. ali velika je moć nečastivoga! Tko može da se pouzda u snagu svoga oružja. ja mislim. dragi brate Ćirile«. bez obzira na dokumente. kao što je ustvrdio netko od nas samih. ali ne mogu poreći. što o tome mislimo ja i naš prior. na primjer. što se sada smatra relikvijom ovog ili onog sveca? Tako. kad mi je po prio-rovu nalogu. da se to ne bi moglo ustanoviti. Već sam pet godina bio u samostanu. Zar nije divno. ali prošlo je doba iskušenja. Tu je bilo kojekakvih kosti svetaca. iverja iz križa Spasiteljevog i drugih svetinja. da me je. Po duhovnom obrazovanju on je bio ravan našem prioru. brate?« upitao je Ćiril. koji su postojali o njihovu podrijetlu i o čudesima. što mi je svom silom naviralo iz duše. no. što mi je izmamilo smiješak. koracajući uz mene. trebalo da preda nadzor nad bogatom samostanskom riznicom relikvija. da bi se njime. da bi malo tih stvari moglo biti o n o. neki samostan ima čitav križ našeg Spasitelja. dok sam izgovarao te riječi. dragi brate Medardo. pa ćeš našu religiju ugledati u novom sjaju.turobna. kad podzemne sile vrebaju. Pripazi dobro. za što se prikazuju? Nije li možda i tu pohlepa varalica podmetnula mnogo toga. i nakon nje zavlada u meni mir duše. koja su proizveli. kaznio za laž neki neugodan osjećaj. pa sam to manje oklijevao. da okrijepi dušu. »sve te stvari sigurno i nesumnjivo ono. koji mi je odjednom prožeo dušu. a ipak se svuda izlaže toliko njegova iverja. »da te stvari na ovakav način ispitujemo. No čini mi se. i mislim da sam joj vidio suze u očima.

stao gledati s istinskim unutrašnjim poštovanjem i pobožnošću. koja je prodirala zaista do dna duše. tako mi je. Ono. čija snaga kao žarki dah prožima svu prirodu. i tako se budi duhovni utjecaj sveca. te mi s još većim žarom i usrdnošću. ona krpica-kažu da je to odsječeno od križa Kristovog. koja bi. najčudesnija od svih relikvija. dragi brate Medardo. koji nam je dan za zemaljski život i bistvovanje. kojega je u dubini duše zazivao za utjehu i pomoć. probuđena u njemu. pa čak i svoju duboku srodnost sa čudesnim bićem. potječe neposredno od nečastivoga iz onoga doba. koje ovdje dolje tek naslućuje. komad po komad. Ja taj sanduk ne mogu dodirnuti. ovaj sandučić nije imao u ruci nitko osim priora i mene. koje ima naš samostan! Otkako sam u samostanu. kojem je povod bila makar i tobožnja relikvija. koja se tako često zbivaju pred očima okupljenog puka. a još manje stranci. čak ni druga braća. može nadjačati čak i tjelesne patnje.« Sjetio sam se odmah nekih priorovih napomena. može da primi snagu i čvrstoću u vjeri. pa sam na relikvije. koga bi stigla. Na kraju iz neke dobro zatvorene škrinje izvadi sandučić i reče: »Ovdje se. koje su se potpuno slagale s riječima brata Ćirila. koje su mi ranije izgledale kao obična religiozna igrarija. mogla pokvariti i strašno upropastiti svakoga. što se u njoj nalazi. uzeto od tijela-od odjeće nekog sveca. koji se tome predaje svom svojom dušom. štoviše. Da. pobudi. da ih je doista nemoguće poricati. te čovjek od višeg duha. ispunja odmah ono nadzemaljsko oduševljenje. ne znaju uopće da postoji ova relikvija. dok je on još vidljiv vojevao protiv spasenja ljudi. da joj uspije razoriti okov. da naš organizam. a on nastavi: »Htio . pa tako te relikvije izazivaju ona čudesa. što naša crkva teži da dokuči one tajanstvene niti koje čulno povezuju s nadčulnim.« Pogledao sam brata Ćirila s najvećim čuđenjem. koji o tome ne razmišlja. što mu otvara carstvo blaženstva. kao da je u njemu zatvorena neka zla čarolija. a tla se u duši ne zgrozim. ali vjernika.Medardo. — Što je onaj komadićak drveta-ona koščica. te nas kao krilima serafina obgrljuje naslućivanjem višeg života. nastavi objašnjavati zbirku. kojeg klicu u sebi nosimo. nalazi najtajanstvenija. koji je sputava i čini neškodljivom. Bratu Ćirilu nije izmakao učinak njegovih riječi. da jasno sagleda svoje podrijetlo iz višeg duhovnog principa. ta viša duhovna snaga.

već onemoćao i oslabio. Tada nečastivi odgovori: »Vidiš. sveti Antonije brzo ih je odnio u svoju spilju i sakrio u strahu. nego ću ti radije vjerno ispripovijedati. opije se i prepusti se meni i mom carstvu. koji postoje u vezi s ovom relikvijom. da iz rupa poderanog ogrtača. da bi čak i u toj pustinji kakav zabludjeli čovjek. da ga smeta u njegovim pobožnim razmatranjima. dragi brate Medardo. upitao ga je. mogao okusiti ovo užasno piće i dospjeti u vječnu propast. kaže se dalje u ovom dokumentu. da se jedva može posumnjati u najmanju . govori se i o tome. i to na ovako neobičan način. tada je iz nje izašla neka čudna spojna para i oko sveca stadoše oblijetati kojekakve gnusne i smutljive paklene slike. vire grla od boca. te iskapi cijelu bocu. sve dok ih strogim postom i neprekidnom molitvom opet ne odagna. kad je odlazio. koja bi mi sinula u glavi. Naći ćeš te dokumente u onoj škrinji i možeš ih sam čitati. Nečastivi ga je progonio i često bi mu se vidljiv ispriječio na putu. koji mu zaista prija. ne bi li želio da kuša eliksire. pokušaše ga zavesti zamamnim opsjenama. Među tolikim eliksirima svakako nađe neki. kako se. potpuno suzdržati. kad me susretne kakv čovjek. koje nosi uza se u bocama. što o tome govore dokumenti. koji upita. nije mogao upuštati ni u kakvu borbu. povukao u pustinju i tamo svoj život posvetio najstrožoj pokori i molitvi. a dokumenti su tako vjerodostojni i točni. začuđeno me gleda i ne može. zašto nosi uza se toliko boca. izbliza je na svoje čudo opazio. da je nečastivi. pa možda i neki od njegovih učenika.« Tako stoji u svim legendama. Sveti Antonije. da je sveti Antonije jednom u sumrak opazio neku mračnu priliku. ali u jednom posebnom dokumentu. pa se stoga morao ograničiti na podrugljive riječi. da bi se udaljio od svega zemaljskog. štoviše. koji je imala ne sebi ta prilika. koji imamo o toj viziji svetog Antonija. Slučajno je jednom.bih se. jer se nečastivi. Tako se dogodilo. znaš. kojega ta ponuda nije čak ni ozlovoljila. da me ne upita za moja pića i da ih iz puste želje ne okusi. da o toj do krajnosti mističnoj stvari izrazim bilo kakvo mišljenje. sveti Antonije otvorio jednu od tih boca. ili pak da iznesem ovu ili onu hipotezu. da bi svoju dušu potpuno obratio božansko-me. Bio je to nečastivi. U tom sandučiću nalazi se sada upravo jedna takva boca s đavoljim eliksirom. koja potječe iz ostavštine svetog Antonija. koja mu je prilazila. Tebi je dovoljno poznat život svetog Antonija. ostavio nekoliko boca na ledini.

prepuštajući se sav časovitom oduševljenju. svladavam upornom molitvom. kad je on propovijedao. koji se još kao hrabar. Uostalom. uvjeravam te. da vidim tu čudnovatu relikviju. sve dok mi nije uspjelo da svoje ideje. te mi se čak pričinja. dragi brate Medardo. u kojem je zatvorena. koje očevidno potječe od utjecaja neke neprijateljske sile. gdje se nalazio. u kojem je visio i ključ od ove škrinje. pregledao sam još jednom svetinje. Brat. vatrena bujica njegovih riječi neodoljivo je zanosila svakoga. uzbuđenoj đavolskom silom. a da te tvoja radoznalost ne uvede u napast. koji još sve. ali neiskusan ratnik. raspaljujući u duši usrdnu pobožnost. koji je obično propovijedao u samostanu. da to sebi što više otežam. tada bih i ja propovijedao u svojoj samotnoj sobi. savjetujem. koja me snažno nagonila. toliko da se ne bojiš ni nemogućeg i da se odviše pouzdaješ u svoju snagu. Tebi. svoje riječi utvrdim i zapišem. življim bojama. obuzme dušu neka neobjašnjiva groza. No ja to opako raspoloženje. stavi je daleko od očiju. gledaš u sjajnijim. to sam se više trudio. kad god dodirnem bocu.ruku u to. da meni. njegove propovijedi vukle su se mučno i bezvučno kao napola . ali dok sam toga visoko nadarenog govornika smatrao sretnim. iako baš ne vjerujem u neposredno djelovanje nečastivog. Njegove divne zanosne riječi prodirale su i meni do dna duše. da nikad ili bar još za mnogo godina ne otvoriš ovaj sandučić. koji me opaja i ujedno izaziva u duši dubok nemir. i predao mi svežanj ključeva.« Brat Ćiril ponovo je zatvorio tajanstveni sandučić u škrinju. koje su mi bile povjerene. doduše čio u borbi. zbog kojeg se ne mogu sabrati čak ni pri molitvi. cijela ta pripovijest učinila je na mene neobičan utisak. ali što sam više osjećao kako mi u duši klije živa želja. pa čak i samo sandučić. Medu profesorima u seminariju jedan bijaše odličan govornik. dragi brate Medardo. a onda odriješili od svežnja ključić. sjećajući se opomene brata Ćirila. jako je oslabio. ali možda i odviše smion. svaki put. da ga oponašam. kao da se u meni budila neka unutrašnja snaga. što se pojavi u tvojoj mašti. koji si još tako mlad. Kad bih ga čuo. kojim je bila zatvorena ona opasna škrinja i sakrih ga duboko pod spise na svom pisaćem stolu. da je boca zaista nađena nakon smrti svetog Antonija među njegovom ostavštinom. sasvim čudan miris. Kad je Ćiril otišao. kao da osjećam lagani. bila je crkva prepuna.

jer mu je to u njegovim visokim godinama. u kojoj sam. jer je govorio bez bilježaka. i većina je to smatrala za osobito. svoje raširene ruke. Što se tiče vanjskog držanja. tko bi mogao zamijeniti onog slabunjavog brata. Došao je blagdan. kao u nekom plamenom fokusu još jednom saže sve ono sveto i uzvišeno. koji je bio posljedica pomanjkanja misli i riječi. i kao da su oko njih blistale sjajne zrake zanosa. Ali uskoro — kao da mi je dušu obasjala žarka iskra nebeskog zanosa — više nisam mislio na rukopis.presušen potok. ali se nećkao propovijedati. U početku sam se vjerno držao svog rukopisa. jednolično klopotanje mlina. Prior Leonardo bio je doduše zaista odličan govornik. što pripada dobrom propovijedniku. da sam već u seminariju osjetio u duši poziv da propovijedam i da sam napisao mnogo duhovnih govora. i Leonardo mi kasnije reče. dršćući u duši. Glas o meni brzo se proširio. što su se i nehotice otimali s usana — glasna molitva. pravilne gestikulacije. neka već idućeg blagdana pokušam održati propovijed. da sam govorio drhtavim glasom. nego sam se sav predao časovitom nadahnuću. efektno govorničko umijeće. kad bi zabrujale orgulje. Čuo sam kako moj glas grmi kroz svodove — vidio sam svoju uzdignutu glavu. skupih hrabrost i rekoh mu. završio sam svoj govor. pa se najotmjeniji. sve je to bilo odjek mojih riječi. Zatražio je da ih vidi i bio je s njima silno zadovoljan. činio je njegove govore tako neizdržljivo dugima. s kojima sam počeo govor. da se probudi tek onda. izražajnim licem i snažnim zvučnim glasom. pa je navalio na mene. Braća mi izraziše svoje najveće divljenje. Žestok plač — uzvici najpobožnije slasti. ali da je baš takav glas odgovarao pobožnim. bilo odviše naporno. a inače u samostanu nije bilo nikoga. stade me Leonardo sam poučavati. da je do amena najveći dio vjernika slatko zadrijemao. sjetnim razmatranjima. upravo nečuven utisak. zbog koje mnogo pobožnih ljudi nije dolazilo u crkvu. i ja se. naime lijepim stasom. Leonardo je govorio sa mnom o toj nevolji. Osjećao sam kako mi krv ključa i kipi u svim žilama. Leonardo me zagrli. a neobično rastegnut način govora. koja će to pouzdanije uspjeti. što me priroda nada-rila svime. crkva je bila posjećenija nego inače. nazva me ponosom samostana. popeh na propovijedaonicu. koji je ostavio upravo neobičan. kao uz beznačajno. Sentencom. što sam bio objavio. najobrazovaniji dio .

što je određen da kroči po zemlji. Nešto ti je ušlo u dušu. da sam posebni izabranik neba. napušteni od sve braće. koje su to više djelovale na mnoštvo poput neobične čarolije. ljubaznost priora. da i u najvećoj vatri govorim zaobljeno i gipko. koji su me ranije ispunjavali. kad smo se jednom slučajno. da je stari hodočasnik u Svetoj Lipi bio sam sveti Josip. Tada u meni nikne misao. stadoše buditi u meni neprijateljski gnjev. to sam se više trudio i živo nastojao. što ih je manje razumijevalo.gradskih stanovnika gurao već sat prije. Trebalo je. koje su mi iskazivali svuda. što te odvraća . te je uskoro stalo nalikovati gotovo na obožavanje sveca. koji je u meni pozdravio sveca. uzvišenog visoko iznad njih. samo da čuje brata Medarda. Svoje umišljeno poslanje zaodijevao sam u mistične slike. Leonardo je postao prema meni vidljivo hladniji. čudesni događaji u prvim godinama mog djetinjstva. u neposrednom dodiru s nebeskim. da s njim progovori. gdje god bih se pojavio. sve to kao da je govorilo. u kojima sam natucao kako je svanulo divno doba. sve je više i više raslo. da u meni spoznaju sveca. sve je hrlilo prema samostanu. ovim ljudima. Što je više raslo divljenje. Čak sam u svoje govore upletao stanovite aluzije. Tajanstvene okolnosti pri mojem rođenju na svetom mjestu radi oproštenja grijeha zločinačkog oca. A ovako sam ih smatrao ogrezlima u pogubnoj okorjelosti. da ih spašavam i tješim. pri bilo kakvoj prilici. da mi se od nekog vremena ne sviđa cijelo tvoje ponašanje. da se bace u prah i pomole se da ih zagovaram pred prijestoljem Božjim. u ne baš preveliku samostansku crkvu. Sve mi je više uspijevalo da zanesem slušatelje. a najdublje poštovanje. da vidi brata Medarda. Grad je zahvatila neka religiozna zasljepljenost. susreli u drvoredu samostanskog vrta. Onaj mir i vedrina duha. ali na kraju. te da ne pripadam ovom svijetu. a čudesni dječak mali Isus. nalik na jutarnje rumenilo. Tada sam bio siguran. izbjegavao je. noseći utjehu i spas vjernome stadu. medu kojima kročim po ovoj zemlji. pa i na obične dane u tjednu. Ali što se življe sve to pojavljivalo u mojoj duši. nego što bi se oglasilo zvono. u kojima po zemlji kroči izabranik Božji. već ovdje dolje uzdiže nad zemaljsko. da sa mnom govori bez svjedoka. dragi brate Medardo. što se sjaji u blistavim zrakama. nestadoše iz moje duše — čak i sve prijazne izjave braće. da se moj duh. to mi je dosadnija i nesnosnija bivala moja okolina. on progovori: »Ne mogu ti zatajiti.

koji na tebe vreba. bio me uhvatio za ruku i.« Suze navriješe prioru iz očiju. štoviše. kako bi se puku. kad to reče. pa čak i ono silno divljenje. Što sam se više udaljavao od Leonarda i braće. Ispripovijedao sam. koji je dohrlio. da su morali širom otvoriti vrata. bio je spomenuo odobravanje. da me sluša i pred crkvom. da zavodi ljude. omogućilo. sav ispunjen novim bićem. mnogo toga iz svečeva života i nadovezao na to pobožna razmatranja. Priberi se. ne sačekavši moj odgovor. da budem iskren! Ti u ovom trenutku nosiš krivicu našeg grešnog podrijetla. Dopusti mi. Pun mržnje u srcu. pustivši je. koja svakoj snažnoj težnji za uzdizanjem naše duhovne snage otvara put k propasti. Nikad nisam govorio snažnije. Poslušaj moju opomenu. koje ti iskazuje lakoumni svijet. koja su zadirala duboko u život. i ti sam sebe vidiš u obličju. kako ću sve to. prodornije. u koju u nepromišljenom letu i odviše lako zalutamo! Odobravanje. kao što je to običaj. koje nije tvoje vlastito. brate Medardo! Odreci se lude misli. što bi te bar od mene zauvijek razdvojilo. ostajao sam na redovničkim sastancima nijem i povučen u sebe. bez kojega nema sreće na ovome svijetu. koja te mami u ponor propasti. koje se u meni pojavilo. Ali njegove riječi prodrle su mi u dušu samo kao riječi neprijatelja. kojega sam svom dušom volio. koja te zasljepljuje — mislim da je poznajem! — već sad si izgubio mir duše. te mi je bilo jasno. smišljao sam danju i u besanim noćima. da je njegovo negodovanje prema meni samo plod sitničave zavisti. kojemu je istočni grijeh dao moć. Govorio sam. nego opsjena.od života u pobožnoj jednostavnosti. Budi opet onaj dobrodušni mladić. U tvojim govorima ima neke đavolske tmine iz koje još zazire da izađe mnogo toga. to sam čvršćim vezama umio privući k sebi mnoštvo. brzo se udaljio. koju je tako otvoreno pokazao. što je u meni niknulo izraziti sjajnim riječima i objaviti puku. kumirsko obožavanje. čuvaj se đavla. koju sam htio prikazati . željan svakojakog draškanja. koje sam pobudio svojim izvanrednim sposobnostima. kako ga je napastovao đavao. a bujica riječi i nehotice me dovela do legende o eliksirima. zaslijepilo te je. vatrenije. Na dan svetog Antonija bila je crkva tako dupkom puna.

Strašna slika neznanca još mi je bila živo pred očima. U čitavom tom liku bilo je nešto strašno — užasno! Da! — to je bio onaj nepoznati slikar iz Svete Lipe. ukočen i nepomičan. brzo odvratih pogled. bio sam na svom ležaju. koji mi se ukazao čak u svetištu. No kao da me goni neka čudna čarobna sila. na opuštenim ustima. pade na nekog visokog mršavog muškarca. skupih svu svoju snagu i nastavih govoriti. kao da je titrala neka gorka poruga — mržnja puna prezira. piljeći u mene. u koji je umotao skr-štene ruke. koji se. Slušatelji su bili mislili. Govorilo se uostalom. zatvoren u svoju ćeliju. njegujući me i tješeći. da nitko nije vidio muškarca u ljubičastom ogrtaču. a brat Ćiril sjedio je uz mene. prokletniče! gubi se! gubi se — jer to sam ja sam! ja sam sveti Antonije!« Kad sam se opet probudio iz besvijesnog stanja. Njegovo lice bilo je mrtvački blijedo. ukočen i nepomičan. Obuze me neugodan. gdje je još uvijek stajao onaj čovjek. naslonio na stup u kutu. upirući u mene sablastan pogled. kojemu sam sve bio ispripovijedao. usijane gorljivim i snažnim riječima. a prior Leonardo u svojoj poznatoj dobrodušnosti širio je svuda s . u koje sam pao izgovorivši one riječi. Osjećao sam se. a pogled velikih. jeziv osjećaj. Na visokom navora-nom čelu. samo što je u drskoj bezočnosti uzeo lik pobožnog slikara iz Svete Lipe. popevši se na neku klupčicu. lutajući po crkvi. neobičan način prebacio je tamnoljubičasti ogrtač.kao mudru alegoriju. kako sam kasnije saznao. Na čudan. to snažnije sam osjećao gorko kajanje i stid zbog svog ponašanja na propovijedaonici. izbuljenih očiju prošao mi je kroz grudi kao vatreni ubod noža. kao da su me pograbile ledene jezive šake — na čelo su mi od straha izbile kaplje znoja — rečenice su mi zapi-njale — moje riječi postajale su sve smušenije i smušenije — stade šapat u crkvi — mrmljanje — ali strašni stranac. Tada mi pogled. ali što se brat Ciril. neprestano sam pogledavao onamo. sučelice meni. Krik-nuh u paklenom strahu ludog očaja. crnih. Bio sam smrvljen — duša mi je bila slomljena. podvrgoh se najstrožoj pokori i krijepili se usrdnom molitvom za borbu s napasnikom. kako je to bila samo opsjena moje mašte. da sam iznenada poludio. i dalje se naslanjao na stup. a opravdanog povoda za to dao im je osobito moj posljednji uzvik. više trudio da me uvjeri. »Ha.

bio sam zaista slab i bolestan još i nakon nekoliko sedmica. duboko nadahnute religijom. pa se na moje mjesto vratio stari brat. pa čak i sam život. te ostadoh sam sa strancima. posjetio naš samostan. dok su priora.« .najvećim marom glase kako je to bio samo napadaj vrućice. radi se. Nakon nekog vremena desilo se. da je neki mladi grof u pratnji svoga dvorskog meštra. velečasni gospodine. Iako je grof bio odan našoj religiji. koji je s nama bio prošao kroz kor i crkvu nekuda pozvali. lakomislene svjetovnjake. koju je izmislio svetac. da je opasno otvoriti sanduk i pokazivati bocu. malo pomalo su nestajali. — nepovezane. poštujemo svece kao divne ljude. Moje propovijedi postale su obične — usiljene. No ipak sam se ponovo uputio na propovijedaonicu. Iako nisam htio odmah kazati. što sam izgubio svoj govornički dar. i mi unidosmo. koja me je onako užasno spopala za vrijeme propovijedi i bila povod mojih smušenih riječi. koja se čuvala kao relikvija. koji u poderanom ogrtaču nosi zavodničke boce. ali mučio me unutarnji strah. čini se. ipak. nije mnogo držao do vjerodostojnosti svete legende. i koja je zbog nerazumijevanja ušla u život kao stvaran događaj. navaljivali su na mene. Obojica stadoše sipati razne šaljive primjedbe i dosjetke ne račun komičnog đavla. želeći da vidi razne njegove znamenitosti. i ja i moj grof. da obojica. Budite uvjereni. sve dok nisam ispripovijedao legendu o svetom Antoniju i lukavom đavlu i dok god nisam o toj boci. kad sam ponovo počeo živjeti običnim samostanskim životom. te sam jedva uspio da govorim suvislo. ukrašena lijepom staronjemačkom rezbarijom. što je zatvoreno u škrinji. a kamoli da me obuzme vatrena rječitost kao inače. kao ni dvorski meštar. i tada grofu pade u oči škrinja. obojica. ali na kraju se dvorski meštar uozbiljio i kazao: »Ne ljutite se na nas. Morao sam otvoriti komoru s relikvijama. u kojoj se nalazio sandučić s đavoljim eliksirom. iznio sve potpuno vjerno riječima brata Ćirila. mislim samo o duhovitoj alegoriji. koji je nekad propovijedao i sada očigledno još uvijek govorio bolje od mene. progonio me užasan blijedi lik. kakvu ste nam upravo ispričali. — Slušatelji su žalili. kako me je opomenuo. koji su za spas svojih duša i za spas ljudi žrtvovali sve radosti života. Pokazao sam i objasnio svaki komad. i grof i dvorski meštar. čak sam nadodao i to. s kojim se našao na putu. ali što se tiče takvih pripovijesti.

lišio zadovoljstva.« Dvorski meštar izvukao je iz džepa željezni izvojac i otvorio bocu. »taj prastari sirakuzac ulio bi vam novu snagu u žile i odstranio boležljivost. dobro začepljenu.Pri ovim riječima dvorski meštar brzo odgurnu zasun na sandučiću i izvadi crnu bocu neobičnog oblika. širio jak miris. da taj đavolji eliksir nije ništa drugo. umiješao se grof. poniknute glave. onda nije prema tom svetom čovjeku bio tako zao. uzalud su navaljivali na mene. da vino ne začepe. a ako mu je đavao bio podrumar. Dvorski meštar okusio je prvi i oduševljeno uskliknuo: »Predivan — predivan sirakuzac! Zaista. grofe!« — Grof to učini i potvrdi ono. u tle uprta pogleda. što postoji. podrum svetoga Antonija nije bio rđav. pričajući kako je ova očigledno najljepša u cijeloj zbirci — kako bi sebi željeli čitav podrum takvih relikvija. učinilo mi se. da i ja okusim vino svetoga Antonija. — pokušajte. ne obazirući se na moje protestiranje. ipak je sigurno najstarije. u veselosti stranaca bilo je za mene. i tako dalje. kojega je ružan običaj Rimljana. nisam mogao sebi poreći osjećaj neke ugode u duši. velečasni gospodine. od koje vi. nego štoviše ugodno i blagotvorno. uzviknuo je grof. Obojica se stadoše još više šaliti na račun relikvije. onda ste vi. kao što mi je kazao brat Ciril. neku bodru vedrinu duha. Bilo je očigledno. odgovorio je dvorski meštar. Zaista se. da se osladi starim rimskim vinom. nego da ga čuvaju samo nakapanim uljem. velečasni gospodine. čini se potajno trpite. nešto mučno. kao što se vjeruje. nego odličan originalni sirakuzac. opet zatvorio u njeno spremište. u mom tmurnom raspoloženju. »Eh«.« »Sasvim sigurno«. pa ćete stoga dobro učiniti. ako relikviju upotrebite u svoju korist i mirno je ispijuckate. odlučno sam to odbio i bocu. Slušao sam sve to šuteći. koji nije djelovao samo opojno. da me je okrijepio opojni miris onog . Iako ovo vino nije ni izdaleka tako staro kao što je bilo ono. Stranci napustiše samostan i kad sam ponovo sjedio osamljen u svojoj ćeliji. Kad je izletio čep. »i ako boca zaista potječe iz ostavštine svetoga Antonija. u gotovo boljem položaju nego napuljski kralj. kao da je liznuo plavkast plamečak i odmah opet iščeznuo. što je kazao dvorski meštar. »kladim se. Miris se jače vinuo iz boce i stao se širiti po sobi.« »Zaista«.

kao da sam u rezbariji ugledao užasno lice slikara. iako sam već htio prijeći na djelo. Ni trun onog lošeg djelovanja. činilo mi se da me sažalno pogledavaju. koji me probadao živim ali mrtvački ukočenim očima. Obasjane drhtavim svijetlom laterne. izgledale su svete slike u crkvi kao da se miču. na tebe djeluje samo blagotvorno? No. tako. to življe su mi u duši odzvanjale riječi dvorskog meštra. o kojem je govorio Ćiril. poučnu alegoriju svetog čovjeka. dovodilo me u očaj. da opet dođem do izgubljene duševne snage ili da propadnem. ali ponižavajućom obazrivošću. koja me uskoro toliko zaokupila. da zablista novim životom? Nije li se tajanstvena srodnost tvog duha s onim prirodnim snagama. da su se u njoj utopile sve ostale. i ja namjeravao da tu legendu također protumačim kao duhovitu. te se kao neka sablast sa svjetiljkom. ako bi to čudesno piće okrijepilo tvoju nutrinu duhovnom snagom. koju sam bio pripalio kod Marijinog kipa u samostanskom hodniku. i kad me je Leonardo razriješio dužnosti da vršim uobičajene pobožnosti. nisam osjetio. te pobjegoh iz komore s relikvijama. da se moj duh može okrijepiti i ojačati jedino uživanjem čudesnoga vina. A što. ako bi čak uspjelo da ponovo raspiri ugasli plamen. Toj se misli pridružila još jedna. koji su sa mnom postupali kao s duševno bolesnim. Ali sve više i više progonila me misao. Ustadoh s ležaja. blagotvorni utjecaj: što sam više razmišljao o legendi svetoga Antonija. snažno me obuzela sablasna jeza. pomišljao sam. stadoh šuljati kroz crkvu prema komori s relikvijama.vina. odlučih da makar i po cijenu smrti stavim sve na kocku. čujem tužne . a upadljivo se pokazao samo suprotan. koja je kroz razbijene prozore ulijetala na kor. to više sam bio uvjeren. i tek tada mi poput svijetle munje sinu misao. očitovala već u tome. učinilo mi se. koji je slabašnog Ćirila omamljivao. kad mi je đavolsko priviđenje onako strašno prekinulo propovijed. s dobronamjernom. što isti onaj miris. Ponašanje priora i redovnika. da je ono što je kazao dvorski meštar točno. iako sam već bio odlučio da poslušam strančev savjet. da sam onog nesretnog dana. da u svetištu okajem svoju drskost. činilo mi se kao da u potmulom hujanju oluje. koje se skrivaju u vinu. mučen u besanoj noći teškom morom. kako bih potpuno pribrao svoje snage. Štoviše. neprekidno me suzdržavalo neko unutrašnje opiranje. kad sam namjeravao otvoriti škrinju.

on me dugo promatrao. da se okupam u zrakama sunca. okani se opasna pothvata!« Kad sam ušao u komoru s relikvijama. I nehotice uzdrhtah. učini bezvrijedan i jadan. govorio sam vatrenom rječitošću. ne će dugo potrajati. koji je bio proizveo gutljaj starog vina. Leonardo i braća opaziše kako sam se izmijenio. a onda. kao da mi moja majka dovikuje iz velike daljine: »Sine Medardo. medu njima se našao neki nepoznat ključ. i pritom mu licem preleti lagan ironičan smiješak. Uporno sam tražio da na idući blagdan ponovo propovijedam. nego da će možda na moju žalost. štoviše. Kad ostadoh na samu s Leonardom. kad su bili prisutni stranci. da izbjegnem svako iskušenje. osjećao sam. Nisam imao mira ni spokoja. jer mi se u tom času sav moj zanos. koji kao da se prenuo iz dubokog sna. i to su mi dopustili. uzeo bocu. a u mom dahu. otvorio sam škrinju. i začas sam već bio snažno gutnuo! — Žilama mi poteče žar i ispuni me osjećajem neopisive ugode — gutnuh još jedamput. Bojao sam se i odviše. sve je bilo tiho i mirno. bio sam vedar i živahan. Stajao sam oborenih očiju i spuštene glave. reče: »Nije li možda brat Medardo u nekoj viziji dobio s neba novu snagu i podmlađen život?« Osjetih kako se žarim od stida. izazvati još veću nemoć. povučen u sebe. bio odriješio od svežnja. koja mi je inače bila svojstvena. Kao da govorim pred sakupljenom pastvom. Tada mi pade u ruke ključić. koje se vatreno i zažareno uzdiglo iza bregova. pograbio sandučić. ne progovorim ni riječ. mjesto da kao inače. no nije bilo tako. koje mi je pružao samostan. pohitah s blagotvornom bocom u svoju ćeliju i stavih je u svoj stol za pisanje. kako mi se s ponovo stečenom snagom vratila i mladenačka odvažnost i nesmiriva težnja za onim najuzvišenijim poljem rada. a da to u rastresenosti nisam ni primijetio. Malo prije nego što sam se uspeo .glasove opomene. kao da je htio da mi prodre do dna duše. koji sam onomadne. jedna je zbrkana slika gonila drugu. sve dok ne svanu vedro jutro. što činiš. s kojim sam i onda i sada otvorio škrinju. a nisam li ipak bez njega otvorio škrinju i onda. da napetost. u koju me bacilo popijeno vino. Leonardo me prepustio mojim mislima. te mogoh pohitati u samostanski vrt. i sada? Pogledah svoj svežanj ključeva i gle. i mene ispuni slast nekog novog života! — Brzo zatvorih u škrinju prazan sandučić.

koji ju je zadivio već kao dijete. čitao sam čuđenje i divljenje. kako sam iščekivao najsnažniji izljev njenog najdubljeg divljenja. jedino sam u mislima sredio pojedine dijelove govora. priznao mi je otvoreno. Približavalo se Bernardovo. da ga je obuzela sitna zavist i redovnička taština. te da ne može razgovarati ni s kim. pun žarke želje da pred kneginjom zaista zablistam u svem svom sjaju. mjesto da ode sam. te će lakše međutim biti ispunjena moja molba. koje su uz uspomene na svetog Bernarda sadržavale izvanredno mudre slike. pa je susret s njima ostavio na mene tek neznatan dojam. ali što mi je mnoštvo više odobravalo. Brzo se proširio glas da sam se potpuno oporavio. pa čak i sama divna crkva s visokim svodovima. ali sva moja duša bila je ispunjena govorom. pa ni sa mnom. te ga stadoh mrziti iz dna duše. Poput vatrene rijeke tekle su moje riječi. da mi se na taj dan dopusti propovijedati u cistercitskom samostanu. i da je radi toga već uredio sve potrebno. neobično iznenadila. što sam sebi u svojoj oholosti umislio. i to je možda privuklo još više obrazovane publike. da. Kako sam bio radoznao. da ću ja propovijedati mjesto oboljelog Leonarda. uprtim u mene. u svim pogledima. što će reći kneginja. popio sam malo onog čudesnog vina. i ja. računajući s velikim zanosom. da je upravo ovaj put naumio sam propovijedati. To me je ozlovoljilo to više. nikad dotada nisam govorio vatrenije. da se iznenada razboljela. i zaista se nisam prevario. No kad sam htio sa njom govoriti. koji je trebao da dostigne najviši vrhunac rječitosti. zamolih priora. Nisam pribilježio baš ništa. bilo mi je pri duši kao da će i nehotice morati sa strahopoštovanjem primiti onoga. što se u njemu nastanila. jer sam smatrao. čini se. dirljivije. Tako je zaista i bilo! Večer prije toga vidio sam svoju majku i kneginju. naslućujući sada jasnije onu višu silu. Leonarda je moja molba. to je ozbiljniji i suzdržljiviji bivao Leonardo. pa se crkva opet punila kao ranije. zanosnije. neka uredi. poslat će mene. poručila mi je. koji će u meni probuditi svečana služba Božja. najpobožnija razmatranja. da bi . okupljeni pobožni puk. U gradu se razglasilo. jer će se on ispričati bolešću i.na propovijedaonicu.

tvoje vidljivo naprezanje. što je tome uzrok. da opet nađeš pravi put. i neka se moli za spas tvoje duše. poslužio si se čak stanovitim izvještačenim izrazima lica i pokretima. Jer ovo što činiš je grijeh. težak grijeh. a da to nisam mogao u sebi jasnije odgonetnuti. koja se sva okrenula k nebu. da sam se i sam toga uplašio. što sam u dubini duše jasno osjećao njihovu . nego u to. da je Leonardo koji je u mnogim svojim primjedbama o mojim propovijedima natucao upravo u tom smislu. govorom. za ništavnim divljenjem svjetovno raspoloženog mnoštva. Sveti Bernardo. dokazali su mi. još želim da te tako zovem). mjesto da vjernike poučiš i potakneš ih na pobožnost. mučila je neka potajna tuga. kojih nije bilo u tvom srcu. Zbogom!« Riječi abatise opekle su me kao stotinu munja. čim sam bio u svojoj ćeliji. koje si očigledno uvježbavao kao tašt glumac. s kojega si skrenuo. bacio u najdublju žalost. da ti. neka te prosvijetli. koje sam smio otvoriti tek u samostanu. težiš samo za povlađivanjem. blistavog. da je podjari protiv mene i mog govorničkog dara. čak mi je često padalo na um. kako mi se činilo. da ćeš se odreći svih zemaljskih ludosti. U tebe je unišao duh prijevare i upropastit će te. što si se nebu obavezao da ćeš živjeti najpobožnije. ako se ne pribereš i ne odrekneš grijeha. i ja se zajapurili od gnjeva u duši. Više gotovo nisam mogao da ga ugledam. Tvoje riječi nisu dopirale iz pobožne duše. dragi moj sine (jer. Moju majku. namamljen od nečastivog. iskoristio kneginjino bogomoljstvo. no nisam se usudio da istražujem. pročitao sam na svoje čudo ovo: »Ti si me. da ga upropastim u takvom smislu. Predbacivanja abatise i priora bila su mi to nesnosnija. a da ne uzdrhtim od gnjeva u duši. sve to samo zbog kukavnog odobravanja. što pobožnog uznosi na krilima serafina. koji si održao u crkvi našeg samostana. da još sluša moje zanosne riječi. jer je neki tajnoviti osjećaj svaljivao krivicu na mene. jer ni u što nisam bio više uvjeren. to više. kojega si svojim lažljivim riječima tako sramotno vrijeđao. neka ti oprosti u svojoj nebeskoj velikodušnosti. Ti si hinio osjećaje. tvoje oduševljenje nije bilo ono. Ona mi dade jedno malo kneginjino pisamce. da izrekneš samo što više napadnog. Ah! Ohola gizdavost tvojih riječi. tako da u svetom zanosu gleda u nebesko carstvo.abatisa morala s najvećim oduševljenjem osjetiti potrebu.

bio sam izvan sebe. gledati je. od svodova su odjekivali samo koraci dežurnog brata laika. svoju gestikulaciju. kako bljutave sve moje težnje. zavapi: »Ti — ti. Svaka njena riječ pogađala me u srce. kao skamenjen. što sam govorio. još prije nego što je progovorila! Kako da opišem onaj sasvim poseban zvuk njenog glasa. da je šutke ustala i udaljila se.istinitost. da se priberem. Kretala se neopisivo ljupko. te mogoh stoga ne-opaženo umaći u svoju ćeliju. bila je unišla ne postrana vrata i prilazila mi. bilo mi je kao da me omamljuje neka opasna čarolija. privinuti je k sebi — nestati od slasti i muke. sam i utonuvši u duboke misli. koja je gušila riječi. i dalje sjedio u ispovijedaonici. Medardo. da se ispovijedi. krijepeći se kapljicama vina iz tajanstvene boce. Nisam vidio lice neznanke. bez svijesti. Na sreću više nitko nije došao u crkvu. koji više-nije . U nekom divljem očaju napregnuo sam sve svoje sile. u ludilu beznadnog očaja već je proklela te veze. Kako mi se sada sve učinilo drukčije. trenutak toga blaženstva za vječne muke pakla! Šutjela je. što su padale u moju dušu kao razorna vatra i zapalile plamen. ali opazio sam. pa sam tako žeo sve više i više odobravanja i divljenja. kleknula. više ne znam. Zrake jutarnjeg svijetla u svim bojama prodirale su kroz šarene prozore samostanske crkve. koji je čistio crkvu. iz grudi joj se vinuo dubok uzdah. i ja ugledah neku visoku vitku žensku priliku. a ipak je ona živjela u meni i promatrala me blagim tamnoplavim očima. ali sve čvršće i čvršće ustrajući u svojim postupcima. neki još nepoznat osjećaj razdirao mi je grudi. koji je prodirao do u dno duše. sjedio sam u ispovijedaonici. i dalje sam svoje propovijedi kitio svim umijećima retorike i brižljivo studirao svoju mimiku. osjetio sam njen žarki dah. kako lude. dok sam ja čvrsto pritiskujući na oči maramicu. Zastade — u bujici suza. Tada nešto zašuška u mojoj blizini. u kojima su se ca-klile suze. ti si taj. kad je priznala kako gaji zabranjenu ljubav. ali čuo sam kako duboko diše. čudno obučenu. koga tako neizrecivo ljubim!« Kao u smrtonosnom grču stadoše mi se trzati svi nervi. s velom spuštenim na lice. i da je ta ljubav to grešnija. što je ljubljeni zauvijek vezan svetim vezama. protiv koje se već dugo uzalud bori.

kojima sam se utjecao. sretnim slučajem bio sam dobio pristojno građansko odijelo. ne zato. bičujući se do krvi čvornatim korbačem. To je bila moja ljubljena. da su užasnuti redovnici u strahu uzmicali od mene. niti da mi dušu očuvaju od vječnoga prokletstva. svoj život! Htio sam napolje. i da ne sustanem. ni počinka! Progonjen njenim likom prevrtao sam se po tvrdom ležaju i zazivao svece. koji sam još htio proboraviti u samostanu. da je potrebno jedino osloboditi se samostanskih zavjeta. kad umire mučeničkom smrću. samo ona! Tada prokleh svoj zavjet. Ležao sam tu satima. prepoznao sam je. iduće noći nakanio sam napustiti samostan. lebdjela nad cvjetnom livadom. što mi je prijetilo. U mirnijim časovima trčkarao sam po samostanskom vrtu. pa da mi se ta žena nađe u naručaju. jer je onaj oganj. ne ću možda izvan tih zidina moći poživjeti ni jedan jedini dan. vidio sam je kako šeće u maglovitoj daljini. kao da me obuzelo teško ludilo. koja je u meni gorjela. mogao sam se pričinjati mirniji. izlazila je iz žbunja. ne! — da mi ženu daju. dok je ne nađem. Konačno sam čvrsto odlučio. da u izljevima svog ludila. Odlučio sam odrezati bradu i obući svjetovno odijelo. možda čak i nemoguće. Posljednji dan. potpuno lišen novca. koju ranije nisam poznavao. budem umjereniji. izdizala se iz izvora. da me razriješe od zakletve. čak je i njena odjeća bila potpuno ista kao čudna odjeća neznanke. Na kraju mi je uspjelo bar to. bio je konačno došao. te da stišam požudu. nisam ni pomislio. svuda samo ona. ni trapljenje. sve dok je ne nađem. da me spasu od zavodljive opsjene. kako. Jedan oltar u našoj crkvi bio je posvećen svetoj Rozaliji. da me tko ne prepozna. neobjašnjivog braći i prioru. ali sve dublje i dublje izjedao mi je dušu onaj kobni plamen.mogla stišati ni molitva. da mi poklone slobodu za grešno otpadništvo. te lunjati po gradu. a njena divna slika prikazivala je čas. kako će to biti teško. Činilo mi se. Nije mi više bilo ni sna. da svoje patnje dokrajčim bijegom iz samostana. prostrt ničice na stubama oltara jaučući od očaja tako groznim glasom. u svijet. te nisam umio da se spasim od muka pohote. dok je ne iskupim spasom svoje duše. da se nikad više . samo da izbjegnem vječnom prokletstvu. koja me je svuda progonila. koji je u meni zapalila nepoznata žena. često budio najgrešniju požudu.

koju sam dosad nastojao održati medu braćom kao plod tihog pobožnog života. narušava naš miran zajednički život. osobito pred oltarom svete Rozalije. Kod mene. »i uvjeren sam. jer ni u što nisam bio više uvjeren. Vidim duboko u tvoju dušu. poče on. nego da je primijetio moje potajno spremanje. da će te bolje nego samostanska samoća izliječiti od tvoje zablude svijet. koji u vedroj starosti nada sve cijenim. kad me prior sasvim iznenada pozva k sebi. pa ti jedino nalažem da budeš jak u pokori i molitvi. koje bi te samo oslabilo i onesposobilo za putovanje. do koje si već prije duže vremena dotjerao. snažan. nedoličnim. bacih se jecajući u prah. mogao bih te zbog toga prema samostanskim pravilima oštro kazniti. »tvoje bezumno ponašanje. koje kao da su ti se otimale u nekom ludilu. pred kojim sam i nehotice uzdrhtao.« . očekujem te ovdje u sobi. koje ja smatram samo jačim izljevom one duhovne prenapetosti. koji su se slučajno našli u crkvi. koji te zadesio. ja ću to isto učiniti. no ne ću to učiniti. »Razumijem te«. svijestan svoje zle namjere. Izabrao sam za to tebe. možda i ne iz najčišćih namjera. »Brate Medardo«. svog očinskog prijatelja.ne vratim. Pođi sada u svoju ćeliju. nastavio je Leonardo. snabdjeven potrebnim punomoćima i instrukcijama. Zgrozih se. okretan u poslovima i što potpuno vladaš talijanskim jezikom. Već se spustila večer. što bi me tvoja tajna mogla lišiti dijela mog mira. a ja to manje želim tla te prozrem. našao bi utjehu. i već sutra možeš poći na put. djeluje čak razorno na vedrinu i bodrost. nisam mogao podnijeti njegov pogled. što si još mlad. Čim svane dan. Ti se često. čak s nekim impozantnim dostojanstvom. jer možda je tvojoj zabludi kriva neka zla sila — sam nečastivi. no okani se svakog trapljenja. Jedan posao našeg samostana traži da nekog brata pošaljemo u Rim. Leonardo me primio neobično ozbiljno. Ti si to prikladniji za izvršenje ove zadaće. Ti bi htio napolje!« Leonardo me prodorno gledao. nego i strance. Ali možda je tome kriv i neki nemio događaj. moli se usrdno za spas svoje duše. ako njime prodeš u pobožnosti. užasnim riječima. kome si mogao mirno sve povjeriti. kojem se nisi dovoljno opirao. no ti si šutio. strašno sablažnjavao ne samo braću.

Bilo mi je teško pri srcu. nakon časovitog blaženstva možda mogla da me surva u vječnu propast. izmislio je Leonardo samo zato. Sunce se u plamenom žaru uzdiglo iza grada. Nehotice i sam zapjevah. zapirio je svježi jutarnji povjetarac i. koji se podigoše zvrjeći i . zadaće. u kojoj je ranije bio eliksir. ispunio me najdubljom tugom. Braća se sakupiše. bez koje sada nije za mene na ovom svijetu bilo mira ni sreće. da me u Rim ne šalje bez razloga. kad sam iz opsežnih instrukcija priorovih razabrao. Prolio sam vrele suze. krstareći zrakom.Riječi časnog Leonarda prosvijetlile su me kao nebeska zraka. Nisam se malo začudio. bio sam ga mrzio. osobito od Leonarda. da ostanem vjeran svojoj namjeri. i da je stvar. da se prvim korakom iz samostana bez ikakvih obzira prepustim svojoj slobodi. činilo mi se. da me na zgodan način otpusti iz samostana. koja me inače uz njega vezala. koja bi vladajući nada mnom. Noć sam proveo u molitvi i pripremanju za put. njegovo iskričavo zlato zasja u stablima. ali sad me je poput slatke boli prožela ljubav. što sam namislio. a kapljice rose u radosnom žamoru stadoše padati kao vatreni dijamanti na tisuću šarenih kukčića. a bocu. sve dok je ne nađem. za njom. On me zagrli i meni bi. no pomisao na nju obodrila me. ostatak tajanstvenog vina ulio sam u jednu opletenu bocu. DRUGO POGLAVLJE STUPANJE U SVIJET Obavijen plavom maglicom ležao je samostan poda mnom u dolini. te odlučih. Napokon se za mnom zatvoriše samostanska vrata i ja krenuh na daleki put u slobodi. neumorno ići za njom. Sada je bijeg postao suvišan. pritisnuo sam njegove ruke na usne. kao da on sada zna moje najskrovitije misli i kao da mi podjeljuje slobodu. da ga upotrebim kao provjereno blagotvorno sredstvo. uzdigao do mene pobožne pjesme braće. zaista značajna i važna. i rastanak od njih. Put u Rim. da popustim sudbini. zbog koje je tamo bila potrebna nazočnost nekog opunomoćenog brata. mogao sam napustiti samostan. stavio sam opet u sanduk.

kako je svetica sebi umislila. pogubnu opsjenu pripišem neprekidnom đavolskom napastovanju. da je potražim. Pomirujući se sve više s mišlju. koju sam doista mogao vidjeti iz ispovijedaonice. on mi točno opisa kraći poprijeki put. činilo mi se kao da sam postao drugi čovjek. pun radosti i slobode. Ali njenu sliku kao da je izbrisala neka čudna. Ptice se probudile i lepršale kroz šumu. mjesto da me kazni. čak sam sa stanovitom frivolnošću. i bi mi. da je ona pojava nepoznate žene bila samo vizija. koje je u mom naputku za putovanje bilo naznačeno kao prvo moje noćište. koji se odvajao od glavne ceste i vodio ravno kroz planinu. iskrivljene crte. »Hvaljen budi Isus Krist!« uzviknuše. na kojega me nanio put. odviše uzbuđenih osjetila. kao da mi. to više se on rasplinjavao u maglu. prolazeći mimo mene. milujući se od radosti! Na brijeg se popela povorka seoskih momaka i svečano iskićenih cura. poslao u svijet. Duboko sam se divio mudrosti priora. pa tek s naporom prepoznali blijede. nepoznata sila. jer bi me ona vizija. da se u mene . koji je izabrao pravi način da me izliječi. i kao nadahnut nekom nanovo probuđenom snagom i ispunjen zanosom. zbijao u sebi šalu na račun pomisli. Uskoro sam bio uvjeren. prilazi novi život s tisuću preljupkih pojava! Nikad mi nije bilo tako pri duši.zujeći. onako neprekidno zatvorenog u samostanske zidine. što je strankinja bila odjevena potpuno isto kao sveta Rozalija. neprekidno okruženog istim predmetima. kako je prior sve to podnosio onakvom strpljivošću. upitah za mjesto. puna života. da sam samo sanjao. da je u tome imala znatnog udjela slika ove svetice. moreći me neprekidno i izgrizajući mi dušu. iako iz prilične daljine i iskosa. dokazuje. i kako me je. kao što sam zaista zaslužio. i tek se tada sjetih neznanke i fantastične zamisli. pjevajući i cvrkućući. Samo moje razuzdano ponašanje u samostanu poslije onog tajanstvenog događaja. pripisao sam je samo varci vlastitih. koja mi inače nije bila svojstvena. kojoj je samoća davala žarče. što sam se više trudio da zadržim u duhu taj lik. Sad čak nisam mogao shvatiti. Sam samcat prođoh već priličan dio puta. Nekoga seljaka. te mjesto da zavodničku. »Na vijeke!« odgovorih. ostalo mi je još jasno pred očima. posljedica prevelikog naprezanja. odvela u ludilo. da se sam sebi glasno ne smijem. hitro se kroz šumu uputih nizbrdo. učinilo mi se da okolnost. življe boje. jedva sam se suzdržavao. kao što bih to inače učinio.

Bijaše krasno podne. gospodine! — probudite se! — Za ime Božje!« Tek što ga dodirnuh. torbak za spise. na pećini. torbak. Morao se neminovno survati. da me svega prođoše ledeni srsi. u najdubljoj guštari nešto zašušta. on se prenu iz duboka sna. zaspao. Žilama mi prostruji nova snaga. da sam jednom već i sam bio sveti Antonije. i da milostiva gospoda nije već unaprijed o njoj obaviještena. zaista ne bi prepoznala ljubimca svog srca. i čini se. koji je negdje u njoj bio privezan. a još uvijek nikako da stignem u selo. odbijajući se od stijene na stijenu. pod kojima su šumjeli hitri šumski potoci. le htjedoh da se brzo udaljim od tog zlokobnog mjesta. sjetivši se usput. čiju sam gromku tutnjavu čuo već izdaleka. po uskim stazama. skapavao sam od žeđi. Osmjelih se. »Milostivi gospodine grofe«. zam-rijevši od straha i užasa. sunce je pržilo nepokrivenu glavu. izgubivši ravnotežu. »maskerada je zaista savršena i divna. htijući da ga uhvatim rukom i zadržim. te se gotovo skamenih od užasa. mač. surva se u ponor. koja se pružala nad ponor sjedio je mlad čovjek u uniformi. No kuda . te klizio sve dalje i dalje. no u istom času. ali tada mi iz jelove šume pristupi neki mladić. ali nigdje u blizini nije bilo izvora. osvježen i okrijepljen krenuh dalje. odjeven kao lovac. te napokon i ono utihnu. njegov strašan krik odjeknu iz neizmjerne dubine.zaljubila. za-blenu mi se najprije u lice. na kraju pograbih šešir. pišteći i bučeći između oštrih šiljastih klisura. Jelova šuma bivala je sve gušća i gušća. našavši se tik pred strmim strašnim ponorom. a onda se poče smijati tako neumjereno. iz koje se začu samo prigušeno jaukanje. koji više nije mogao biti daleko. Već sam nekoliko dana putovao kroz brda. te mu priđoh. u koji se. da dođem do svog cilja. Tik uz slap. sve naporniji. na koje sam morao naići. te se smrskani udovi stadoše lomiti. a čas kasnije glasno zarza konj. te ne mogoh odoljeti. iako sam bio nakanio da to čudesno piće što više štedim. uzviknuh: »Za ime Božje. Pođoh nekoliko koraka naprijed. rušio šumski potok. Sav smalaksao sjedoh na neku liticu. progovori na kraju mladić. mač. Čitavim tijelom nadnio se nad ponor. put je postajao sve pustiji. pored njega ležao je šešir s visokom perjanicom. između smjelo uvis uzdignutih jezivih masa stijenja. a da ne gucnem iz pletenke. Zastadoh.

kao što je. Čuo sam. jer nisam ja bio onaj. vi ćete se jamačno odmah spustiti u dvorac.ste djeli uniformu. Stajao sam tu zamišljen. milostivi gospodine?« »Bacio sam je u ponor«. ponijet ću sobom šešir i mač. tisuće i tisuće ideja. ne će li se. čini se. te pjevajući i zviždeći nestade u guštari. dolazeći sve bliže i bliže. kako je odriješio konja. šešir i torbak. zastao mi je dah. Neka neodoljiva unutrašnja težnja da nastavim igrati ulogu grofa. htio sam pročitati pisma. mjenice na znatne svote. prijeteći mi. novi život. one se bez moje volje oteše s usana. koji me je optuživao za umorstvo i bezočnu opačinu. »A sada zbogom. da bi se u obližnjem dvorcu bacio u neku pustolovinu. Otvorih torbak. ali unutrašnji nemir. sigurno vas već očekuju. Kad sam se pribrao i razmislio o svemu. doviknu mladić. što mi se uskomešaše u glavi. i da grof mora da je izabrao upravo preoblačenje u kapucina. spriječiše mi to. mladi grofe! Neka vam je što više sreće u dvorcu«. a nekoliko glasova podvikivalo je i podcikivalo. u ruke su mi pala pisma. htjela ta sudbina. odgovori nešto iz mene. da sam naprosto postao igračka slučaja. uzdići krvav grofov leš. Bilo mi je jasno. Nakon nekoliko koraka opet stadoh. Srce mi je snažno udaralo. a neka čudna sudbina gurnula je istog časa mene na njegovo mjesto. odjahati kolskim putem prema gradiću i tamo se sakriti u kući tik pred vratima s lijeva. . preda mnom se sada otvorio novi svijet. što je tamo bio privezan i odveo ga. uviđao sam da bi bilo opasno upustiti se sasvim nespreman u krug meni nepoznatih prilika.« Pružih mu i jedno i drugo. Htio sam pregledati svaki pojedini papir. Tada mladi čovjek nastavi: »Ja ću sada. kao da sam ga ja umorio. nadjačala je svaku sumnju i zaglušila unutrašnji glas. da lovca mora da je prevarila velika sličnost mojih crta lica i mog stasa s onima nesretnog grofa. što je izrekao te riječi. koji me je odjednom bacio u najčudniji položaj. da se obavijestim o grofovim prilikama. šuplje i potmulo. tada šumom veselo odjeknuše rogovi. sjedoh na klisuru. htio sam se na svaki način što više smiriti. što se zbilo. još uvijek sam grčevito stiskao mač. Njega je stigla smrt. milostivi gospodine. koji sam bio zadržao. morao sam zaista priznati. piljeći neprekidno u ponor. Bilo mi je pri duši.

kako to odgovara mojoj prirodi. jednostavno. što su je izrekli. ne smijete mi zamjeriti. i odviše jasno. lijepo sagrađen dvorac. vi ste iz dana u dan sve turobniji.Skrenuo sam na neku usku stazu. No iznenadna promjena cijelog vašeg bića pokazala je. Hermogene. mislim da ćete me potpuno razumjeti. kao da je već bio čovjek u godinama. tada se on ne bi usudio protiviti o n o m e. koji se često. svojom odlukom. opazih. da biste u ljudskim grudima mogli naći utjehu svojoj bolnoj duši. pa ako mu sada više ne možete otkriti svoje srce. koji će vam se možda činiti neobičan. a drugi. osjećaju kao da ih pokreće neki tuđi duh. Dopustite mi. što mu je već dosudila sudbina. . koja nagoviješta odluku. Uskoro se nađoh na stazama parka. za njega tako strašnu. razarate sve nade. jedan od njih obučen kao svećenik. vaša je mladenačka snaga skrhana. sjećam glumaca. kako u jednom mračnom postranom drvoredu šeću dva muškarca. da. »Hermogene!« reče stari. cvijet je uvenuo. Sjedoše. Svećenik bio je mladić. »svojom tvrdoglavom šutnjom dovodite svoju obitelj u očaj. To je bilo mjesto pustolovine. sve želje svoga oca! On bi se drage volje odrekao svih tih nada. što se u ovom času na način. na kamenu klupu. Približiše mi se. kojim je bio okružen dvorac. da odaberete duhovni stalež. ali me zadubljeni u razgovor ne opaziše i prođoše mimo mene. odbacite tu mrsku halju! Vjerujte mi. da vam je dušu strašno potresao neki događaj. ne izlazite mu pred oči u toj odjeći. mogao sam razumjeti svaku riječ. govorim o toj stvari vedrije. koja me je odvela na strm obronak. ne mučite ga bar. Vi ste inače bili veseo. te se lakše unose u karakter. Vi šutite? Piljite preda se? Uzdišete? Hermogene! Vi ste prije voljeli svog oca rijetkom usrdnošću. da je vaša odluka plod istinskog unutrašnjeg poziva. koji nam uporno prešućujete i koji na vas još uvijek razorno djeluje. čije je lijepo lice neki težak jad prekrio mrtvačkim bljedilom. te ne vjerujete. pun životne radosti! Što li vas je samo moglo toliko otuđiti od ljudi. neodoljive sklonosti prema samoći još od mladosti. otvoren mladić. Zaklinjem vas. da u tim vanjskim stvarima leži tajanstvena sila. kad sam izašao iz šikare. u koju se kanio upustiti grof. sve sjetniji. stajao je preda mnom u dnu doline velik. okrenuvši mi leđa. koji treba da prikažu. i ja se hrabro uputih prema njemu. kad na sebe navuku kostim. međutim. ali pristojno odjeven.

barune. sramotnom opačinom. nikako ne smijete otići. opet koračali življe i radosnije. uzviknu muklim šupljim glasom: »Onda znaj. te se u meni. Budi zato milostiv i preklinji oca. budeći i raspirujući u sebi to više biće. da zaigrate na žice u mojoj duši. vinuti iznad jada ovoga bijednog života! Ne znam. dragi barune«. kao u razbijenoj lutnji. mladić mu se baci u naručaj. a kao ljupka muzika zazvučao bi zveket mamuza vatrenome atu. piljeći u starca strašnim pogledom. »Ah. nekako sav prodahnut božanskom prirodom. vi ne smijete otići. kako me je uhvatila gvozdena šaka sudbine. on se mora uzdići nad svoj udes. koji bi vas dočekivao rzajući. da me pusti medu zidine!« »Barune«. obdaren unutrašnjom snagom. mučite me. Ovih dana doći će barunica s Aurelijom. »vi ste u raspoloženju kakvo obuzima samo potpuno rastrojene duše. upade mu starac u riječ. prekide ga starac. poigravajući od radosti i saginjući vrat ljubljenome gospodaru. bacio bi opet mladenački žar na ovo blijedo lice.« Hermogen odstupi korak nazad i. kakav bi udes mogao razoriti to snažno unutrašnje htijenje. koju okajavam u jadu i očajanju. a prešućujete u čemu se ona sastoji. i tako se. pa čak trčali. kako me prignječila. takav mladić kao vi. Trgnite se. barune! — Zbacite sa sebe tu crnu odjeću. koja mene uništava. to više osjećam. nastanio sam nesklad!« »To vam se samo čini. bilo kako bilo. dragi Reinholde!« uskliknuo je prigušenim glasom.« Mladić se tada podsmjehne pun strašnog prezira i uzvikne glasom. mladenačkim vatrenim srcem. da se odupre gvozdenoj šaci sudbine. »vi govorite o nekoj groznoj sudbini. koja vas je pograbila. da sam ja sam sudbina. »neizrecivo me mučite! Što se više trudite. štoviše. skakali kao nekad? Blistav odsjev epoleta. Ta zar ne mislite. kad ova duga halja ne bi više vašem hodu davala mračnu dostojanstvenost.nego što bi se inače možda pristojalo. u kojem kao da se žario neki mračni. koje su nekad skladno zvučale. nju treba da vidite. mora smoći snage. suzdržani gnjev. koje su se prije kočoperile na vašim ramenima. znaj da sam opterećen strašnim zločinom. koja vam ne priliči! Da li da Friedrich potraži vašu uniformu?« Starac ustade i htjede otići. ali. koji mi potrese dušu: . da biste.

kao da ga je moja pojava uskoro podsjetila na nešto poznato. velečasni gospodine. ja sam pater Medardo iz kapucinskog samostana u .. po nalogu i punomoći samostana putujem u Rim. »Potpuno točno. tako je pisala i gospođa barunica.ru. starce. onaj. Vidio sam se raskrinkan. koga nam je gospođa barunica već prije nekog vremena najavila. očaj mi dade snage.« Rekao sam to hineći najveći mir i ravnodušnost. ta sad se radilo o životu ili smrti. utonulu u tugu?« Potvrdih to. »Hvaljen budi Isus Krist!« rekoh. da će doći. Napokon progovori: »Bože moj. i Reinhold uskoro postade potpuno vedar. zagleda se u mene sasvim začuđeno: no. ostavivši starca. što mu je čini se bilo svojstveno.ru. da bi utješio ovu obitelj. što mi je prišaptavao neki tuđi glas u mojoj nutrini.« »Zaista«. Dok smo se kucali napunjenim čašama. No hvala . ali kako bi to moglo da bude? Pa ipak! Vi ste to — sigurno ste to vi — ta recite!« Kao da me pogodio grom iz vedra neba. dospjeli ovamo. jer reče: »Ah sigurno ste vi. da u ovoj kući izvršim tu zadaću. moram ostati. ako vi niste pater Medardo iz kapucinskog samostana u . kazao je Reinhold. kod ovih Reinholdovih riječi uzdrhtah čitavim tijelom. koji je naslonio spuštenu glavu na ruke i kao da se potpuno prepustio bolu.« Rekavši to. pristupajući mu. Na njegov poziv pritrčao je sluga. od kojeg se pružao divan pogled na brda. rekoh: »Na putu sam se upoznao s baruničinim ispovjednikom. koji se bio upravo pojavio na ulazu u dvorac. prođosmo lijepim parkom i na kraju prispjesmo do šumarka u najbližoj blizini dvorca. »Onda je možda samo slučaj«. zaista. čak. ponavljajući naslijepo ono. otkriven. nego što bi bila medu pljesnivim zidinama.»Moram li? Moram li ostati? Da. kao da me Reinhold promatra sve pažljivije. činilo mi se. optužen za umorstvo. da se gospoda barunica s vama upoznala i poslala vas ovamo?« Ne predomišljajući se uopće. velečasni gospodine! Mora da me sve vara. — On se trgnu.. pa nam uskoro donesoše obilan doručak. »da ste na putu možda zabludili s glavne ceste. ali kako je došlo do toga. kao da se trudi da osvježi neku napola ugaslu uspomenu. i on mi je preporučio. upade Reinhold. moja pokora bit će ovdje strašnija. odskočio je kroz grmlje. imaš pravo.

da su djeca u svakom pogledu određena jedno za drugo. Uzdajem se da će vaša pobožnost. vaš sjajan govornički talent. Nikad se nisam od njega odvajao. našao divno. koja mu je bila određena. pa sam kao takav upućen i u najtajnije prilike u njegovoj kući. S barunom sam odrastao. koje ga je neodoljivo privlačilo. a kad je barunica uskoro po Aurelijinom rođenju stala pobolijevati. koja je izgrizala baruna. da uzmognete pravim putem uputiti svoja nastojanja i postići potreban učinak. da vas upoznam s prilikama u obitelji. Aurelija je postajala sve više vjerna slika svoje majke. koju je inače između nas podiglo naše podrijetlo. vaš istinski poziv. postao sam intendant tih dobara. pristali na to da odgodite svoje putovanje kako biste ovoj kući iskazali dobro. Zimu smo većim dijelom provodili u susjednom gradu. brižljiv odgoj djece bio je . kao što sam to zaista dužan prema vama. što svi mi nismo mogli. kojeg kao da nam je samo nebo poslalo da nas utješi. Zaista se rijetko očeva volja tako savršeno slagala sa sudbinom. koje ste izgovarali s propovijedaonice u zaista nebeskom zanosu. što je u zaručnici.budi nebu. velečasni gospodine. koji izvire iz unutrašnjeg zanosa. da se borite za spas izgubljenih duša vatrenim žarom.ru i slušao vaše spasonosne riječi. prije nego što ste govorili s barunom. Hermogen i Aurelija bili su plod tog sretnog braka. a onog časa. ostajali smo u gradu i ljeti. kao svetom čovjeku. Vama i onako moram bar natuknuti koješta. Umrla je pred proljeće. Sve se to uostalom može učiniti s malo riječi. učiniti ono. Povukli smo se na ladanje i samo je vrijeme uspjelo ublažiti duboku tugu. Drago mi je da sam vas susreo. što vas je na dobro ove kuće navelo na taj put. Hermogen se razvio u krasna mladića. kad smo bili svršili svoje akademske studije i kad je on ovdje u brdima preuzeo u posjed dobra svog pokojnog oca. i što ste vi. htio bih to iskoristiti. Bio sam slučajno prije nekoliko godina u . pobožan i čestit čovjek. od prirode bogato obdareno biće.. što bih rado prešutio. upravo kad je prividno poboljšanje njenog stanja ispunilo baruna najradosnijim nadama. Njegov otac želio je da ga ženidbom veže s obitelji jednog svog prijatelja. jer joj je neprestano bila potrebna pomoć vještih liječnika. pa je izgledalo. a on je ovu želju ispunio s to većom radošću. — Ostao sam njegov najbliži prijatelj i brat. isto raspoloženje naših duša zbratimilo nas je i uništilo pregradu. i bit ću tako iskren.

naš svakodnevni posao i naša radost. Neopisivom nježnošću pokušala je i uspjela da se sprijatelji s Aurelijom. a služila je samo tome. no nastanjena u posebnom krilu palače. po prvi put kao u stara vremena. da su se. imala je vlastiti dom. ukazivala bi mu pažnju. vragoljastom ironijom. koji su ga neprekidno pozivali. umjela je sve tako neodoljivo opčiniti. da bi bar neko vrijeme bio stalno u blizini svog sina. ljuta začina. da je sve što god učini. a dijelom. divan život. Tek prije tri godine barun je. ponovo s Aurelijom i sa mnom cijelu zimu proveo u rezidenciji. da bilo kome daje osobitu prednost. da tamo započne karijeru pod paskom guvernera. koja nije vrijeđala. štoviše. radosni i veseli. što draž njene izvanredne tjelesne ljepote povećava do neodoljivosti. no nikad se nije moglo sa sigurnošću reći. što god rekne. Bila je bez roditelja. velečasni gospodine. da se majčinski brine za najsitnije potrebe njenog odijevanja i za sve drugo. Nije potrebno da vam pobliže opisujem Eufemiju. Hermogen je pokazivao odlučnu sklonost prema vojsci. pa se sklonila pod ujakovo okrilje. te su je poštovali s najžarčim zanosom. da bi se kao nadahnut izdigao nad vlastitu skučenost i ushićen se naslađivao užicima višeg života. Na baruna je ta Kirka čudesno djelovala. koje se prihvatila s toliko topline. te je običavala oko sebe okupljati otmjeno društvo. da vam kažem. koja kao da je izvirala iz djetinjeg strahopoštovanja. koja je bila došla iz rezidencije. zadovoljit ću se time. rađao se nov. nego samo. da se nije žacala čak ni toga. da se ta pomoć nije ni primjećivala. prodahnuto neopisivom ljupkošću. i dušu najništavnijeg čovjeka. da toliko istakne Aurelijinu . umjela je ona tako rasplamsati. jer ćete je. i to je nagnalo baruna. poput jaka. njegova starog prijatelja. uskoro sami vidjeti. najgoreg mlitavca. da ga pošalje u glavni grad. kad je s njim razgovarala. Čim bi se pojavio. kakve teško da bi našao kod još koje žene. vrtjeli začarani u tom magičnom krugu. dijelom. koji su se iz dana u dan usrdno molili tom idolu. koji mu je bio nepoznat. stvarala i izazivala dobro raspoloženje. U otmjenom društvu umjela je stidljivoj i neiskusnoj djevojci pružiti pomoć tako profinjeno. gdje god se pojavila. Svuda. uvijek bi pokazala najdublje razumijevanje i veliku osjećajnost. Naravno da nije nedostajalo obožavalaca. Opću pažnju pobudila je tada u glavnom gradu pojava guvernerove nećakinje. da opet vidi svoje prijatelje.

sijevale munjevite iskre. i sa mnom izmijenila nekoliko prijaznih riječi. da je nikad ne bi mogao zavoljeti. Kad je slavospjev bio završen. koju sam u duši osjećao prema Eufemiji. te ga barun. došao je on u sobu. čim bi me pogledala ili stala sa mnom razgovarati. koji me je obuzimao. Barun se nemalo iznenadi. odgovorio je da ga Eu-femija ni najmanje ne privlači. a ipak me nešto sasvim neobjašnjivo od nje odbijalo. naviknut. kad je mislila da je nitko ne promatra. Upravo. da je ona bila najljepša. da je iz svega. i kad sam ja tražio sve moguće razloge. nisam čak mogao ugušiti ni stanovit neugodan osjećaj. da u svemu postupa brzo i otvoreno. smatrao samo izvanredno zanimljivom idiosinkrazijom. što je često tako pogledavala Hermogena. nego je čak odvratnost. Obično sam u svakom društvu bio više tih. da opravdam svoje mišljenje o Eufemiji. kao da iz njih svom silom zrači neka kobna unutrašnja vatra. blistao razum i osjećajnost. jer je često bila sasvim jasan izraz podmuklog podsmjehivanja. To. iskrenu osjećajnost. što nitko ni ne sluti. najdivnija od svih žena. jer će učiniti sve. smjesta upozna sa svojim planovima i željama s obzirom na Eufemiju. da je ubuduće združi s Hermogenom. Hermogen mirno sasluša sve. što je govorila. koji se na nju malo. nego što sam neposredno ulazio u živ razgovor i zabavu. koju je tek s mukom suzdržavala. Barunovim neumjerenim pohvalama nisam naravno mogao suprotstaviti ništa drugo osim svojih fiziognomskih primjedaba. vidjevši. na koje se on nije ni najmanje obazirao. iz kojeg su. Osim loga ponekad bi oko njenih inače nježnih usana zatitrala neka mrska ironija. stoga od sveg srca moli. Moram priznati. da se napusti nakana da se s njom bilo kako bliže poveže. i tu se možda prvi put u našem životu dogodilo. čvrsto me uvjerilo. U njenim očima često je plamsao neki neobičan žar. da će Eufemija vjerojatno ući u obitelj. Povjerio mi je. po svojoj navici da nikoga ne previdi. kako je njegova omiljena nakana propala . Barun je Eufemiju u svakoj prigodi obasipao pohvalama. Tako sam kao izvanredno zanimljivu pojavu s najvećom pažnjom promatrao i Eufemiju. pa čak i nimalo nije osvrtao. te su joj uskoro stali iskazivati najveću pažnju. što je barun s najvećim zanosom govorio o tome i u pohvalu Eufemiji. od koje bih uzdrhtao do dna duše. da smo bili potpuno različitih mišljenja.prirodnu bistrinu i duboku. koja bi. kad smo najozbiljnije govorili o toj stvari. da se iza lijepe maske skriva koješta. pažljiv promatrač.

umjela je najuvjerljivije opovrći. kako bi u toj tako lijepoj. Tako protekoše dvije godine u mirnom nesmetanom uživanju. te da moram bdjeti i brižljivo paziti zbog svog prijatelja i zbog sebe samog. koje mi je iz daljine ulijevalo strah. drago naivno dijete. Od vremena tog razgovora. sve želje. uskoro je stao zbijati šalu na račun svojih neuspjelih napora. Od prirode vedar i dobroćudan. osjetio je uskoro da ga je obuzela vatrena mladenačka strast. jer uopće nije znao kako bi prema tome bila raspoložena Eufemija. Tako se desi. postade barunova žena. da su sve ideje. zaista vedro i srdačno raspoložen. koji uporno odbija da se s njom veže. Nije dugo potrajalo i Eufemija. stupilo sada neposredno u moj život. što on. i moram priznati. što bi o toj vezi ona kazala. no ne posredstvom Hermogena. naravno isti. on se već tako na nju naviknuo. koji bi joj bio odviše strog i mušičav. da bi svakako bilo važno i to. koje mu Eufemija takoreći samo udahnula u dušu. te sam joj se i nehotice morao diviti. iako on ne shvaća. Uskoro nakon ženidbe stala je Eufemija čeznuti za brdima. što bi se moglo prigovoriti s obzirom na razliku u godinama ili inače. Obje . da i Hermogen možda. no nije dalje navaljivao na Hermogena. te reče. da nije mogao provesti dan. kao što je već bio. strašno biće. a da je ne vidi. Eufemija reče. da bi veza s njim potpuno odgovarala njenom idealu sretnog braka. naime Hermogen. da se i dalje ponašala potpuno jednako ljubazno. na čudo glavnom gradu. zanimljivoj ženi mogao postojati neki odbojan princip. Njegov odnos prema Eufemiji ostao je. te da bi ona doduše željela svaki bliži odnos sa barunom. pati od idiosinkrazije. kao i ja. od sveg srca želi.već pri prvom koraku. niknule same baš u njemu. Eufemija je udvostručila svoju pažnju prema barunu i Aureliji. reče u šali. te joj jednom. koji nije u nju zaljubljen. o kojem mi je barun odmah pripovijedao. barun. čak je mnogočim barunu pomalo nagovijestila. grcala je u suzama. a sve je to činila tako neprimjetno lukavo. Sve. Više nisam mogao zaustaviti divlju bujicu. Hermogen je ženidbu svog oca primio hladno i ravnodušno. Aurelija. bilo je prekasno. došla je ovamo. Bilo mi je pri duši. da u njenom krugu ima samo jedan jedini čovjek. idući tako spretno korak po korak sve dalje. te je barun morao povjerovati. Po prirodi pun životne snage. kao da je ono opasno.

no to nije mogao primijetiti nitko osim mene — ona vidljivo uzdrhta. Neko vrijeme govorilo se čak. moje iskrene odanosti. koja su već sanjala kako će kod barunice naći slobodno poprište za svoju galanteriju. sama požuda.zime provedosmo u glavnom gradu. Prošaputaše nekoliko riječi. žedna užitka — sav se usmjerio na njega. i nitko od mlade gospode. Prije nego što se udala za baruna. da je oduzela riječ svakoj otrovnoj pakosti. da bi između njega i Eufemije moglo doći do bližeg odnosa. kako da vam samo. u Eufemijinom krugu. činilo mi se. bio sam se stisnuo uz jedan prozor. kojom sam bio privržen barunu — mojih zlih slutnji. koji je samo povremeno navraćao u glavni grad. Tada mimo njega prođe Eufemija. ali ta glasina nestala je isto tako tiho. nije sebi dopustio ni najmanju slobodu. požudna žarka žudnja. nego da je čak namjerno izbjegava. toliko pažnje prema njegovim najskrovitijim željama. odjevena dražesnije nego ikad. major počasne garde. kad su mislili. naravno. prekrasan mlad muškarac. a tek dva tri koraka ispred mene stajao je grof Viktorin. tek preboljena idiosinkrazija. kao što se i pojavila. opišem što sam osjećao! Sjetite se moje ljubavi. Eufemija mora da me ugledala. koje su se sada bile ispunile. ali . koje nisam razumio. njen neopisiv pogled — bila je to najžarča ljubav. Morao sam doduše zasad o tome šutjeti. nego što bi se moralo zaključiti po vanjskom izgledu. da barunica i grof podržavaju tajni odnos. te me upola prikrivala teška draperija bogatog zastora. da ih nitko ne vidi. Grof Viktorin bio je upravo te zime opet u glavnom gradu i. no i tu je barunica iskazivala mužu toliko neograničenog strahopoštovanja. Posljednju zimu mora da sam opet bio jedini. bio je grof Viktorin. takoreći protiv svoje volje. jer ono nekoliko riječi sasvim mi je jasno otkrilo. jedan od najvatrenijih obožavalaca Eufemijinih i jedini. koga je ponovo počela obuzimati stara. No često. kome je ona često. brzo se okrenula. posvećivala više pažnje nego ostalima. užasa i boli! Ah. da im se pogledi susreću i da u njima poput razornog ognja bukti plamena čežnja. velečasni gospodine. on joj strastveno pograbi ruku. zanijeta trenutnim dojmom. ali ja jasno razabrah riječi: »Promatraju nas!« Skamenio sam se od iznenađenja. ali je izgledalo da se oko nje ni najmanje ne trudi. blistajući u svoj svojoj ljepoti. Jedne večeri sakupilo se kod guvernera otmjeno društvo.

kad je okrenuo glavu. Ne će vam biti teško zamisliti. potpuno uzalud sam se trudio. koji je u hodu i držanju imao nešto neobično. kako je ta vijest djelovala na baruna. ostala su besplodna. da se zauvijek odrekne svog sadašnjeg staleža. da se preobuče. koja često izbija u luđačko bjesnilo. Sada je miran.sam odlučio da na barunicu pazim Argusovim očima. U obližnjem selu susreo sam nekog seljaka. ali zapao je u neku tihu melankoliju. kojem se priviđaju sablasti. ona smjesta otputova onamo s Aurelijom. Kad smo prošlog proljeća došli ovamo. Kad me je ugledao. iako bi otkrivanje te tajne možda odmah ukazalo na djelotvoran lijek. velečasni gospodine. zašto nije barunicu potražio u gradu! Prije tri mjeseca bio se guverner teško razbolio. Što ga je drugo moglo potaknuti. Susret sa sinom odviše bi ga bio potresao. vidio sam kako je ovuda projahao njegov lovac. no ipak sam često odlazio u planine na šetnju. da je opet ovdje. Našao sam ga već u odjeći. jer uskoro Eufemija javi barunu. no iako se opirao. koja se liječnicima činila neizlječiva. . proklinjući sebe i svoj udes. da se ispita događaj. da je Hermogena odjednom spopala neka melankolija. kako ga zla kob goni. koju je sebi uvrtio u glavu. bio je duboko ganut — reče mi. Upotrebom jakih lijekova riješio se Hermogen doduše divljih ispada bjesomučnog ludila. te da samo kao redovnik može spasiti svoju dušu od vječnoga prokletstva. No tko da doskoči đavolskoj lukavštini. po brdima je još ležao snijeg. ipak mi je uspjelo. prepoznao sam grofa Viktorina. da raskinem sramotni krug. no ne mogu shvatiti. što se nije dobro osjećao. što sam vidio i čuo. kojim je opčinila mog nesretnog prijatelja. a barun je nije otpratio samo zato. ali u istom času nestao je iza kuća i više ga nisam mogao naći. te je poželio da vidi Eufemiju. stoga otputovah sam u grad. A onda na našu kuću navali nesreća i žalost. da ga na kraju dovedem ovamo. da me prikaže kao neukusnog blesana. u kojoj ste ga. da sam luta naokolo. velečasni gospodine. te da je dosad sav trud prijatelja i liječnika ostao uzaludan. a sva nastojanja. nego sporazum s barunicom! Upravo danas sam se uvjerio. malo prije vidjeli. koji bi ga mogao spasiti. jer bi ta lija već našla dovoljno načina. a bilo bi smiješno saopćiti barunu. a kad se uvjerim u njen grijeh. koji ga je bacio u takvo stanje. ali ne odstupa od ideje.

odlanut će mu u grudima. da su moja zapažanja. jer osim toga. i tako sam za njega zaista ono. kad vidite i upoznate Eufemiju. ako svoje napore. postavši jezivom igračkom hirovitog slučaja i rasplinuvši se u tuđim prilikama.« S tim riječima završio je Reinhold svoje pripovijedanje. koja ga stalno progoni. velečasni gospodine. koji je upravljao mojom rukom. što je zabrinut za Hermogena. da se ne može govoriti ni o obmani ni o neopravdanoj sumnji. koji se sručiše na mene poput razbješnjelih valova. Nisam se više snalazio! Viktorina je očigledno u ponor survao slučaj. — Ali približite se i barunici. Bit ćete potpuno mojeg mišljenja. koje me izmučilo na razne načine. Istražite Hermogenovu strašnu tajnu. da je dirne duboko u srce. — I svog voljenog prijatelja. nego išta drugo. bori se očigledno s nekom mišlju.. koji će možda svojim postupkom i utješnim riječima na Hermogena djelovati bolje. baruna. iako se na temelju njih ne bi mogla podići optužnica protiv barunice. jer će je to lišiti vječnog blaženstva. neka ih Bog blagoslovi. velečasni gospodine. jer je njegovo ludilo očigledno poprimilo sasvim religiozni karakter. trag baruničinog grešnog odnosa s onim prokletim grofom. Eufemija je religiozna već po temperamentu i možda će vašem izvanrednom govorničkom talentu uspjeti. Moje vlastito ja. još jasnije nego meni. upravite u dvostrukom pravcu. velečasni gospodine. Znate sve — a složit ćete se sa mnom. da je gane i popravi. makar i u svetoj ispovijedi. što je izbor pao na vas. ako se otkrije.ru. koga je sretan slučaj doveo u glavni grad. Pomišljao sam. kako će po nagovoru svog duhovnika poslati ovamo nekog redovnika. ali Reinhold poznaje patra Medarda. čiji mi uzrok prešućuje. preporučam. vašoj duhovnoj skrbi. kao da barunovu dušu mori neka tuga. te se okani nevjere prema prijatelju. i crkva će ga vratiti radosnom životu u svijetu kojem pripada. propovjednika iz kapucinskog samostana u . nesigurno je plivalo u moru svih tih događaja. ne mojom voljom! Stupio sam na njegovo mjesto. mjesto da ga pokopa medu zidinama. Vi ćete uspjeti da ovoj slomljenoj obitelji vratite izgubljeni mir. jer su se u meni isprepletale najrazličitije suprotnosti. Moram još napomenuti. što jesam! Ali odnos . ipak takva. da mi se često čini. Zaista se od srca radujem. da mu je možda neki nemio slučaj pokazao.Prije nekog vremena pisala je barunica.

ta zar sam se odvojio od svoga ja! Bez obzira na buru u mojoj duši. u cijelom njegovom ponašanju prevladavala je još uvijek vedrina i dobroćudnost. da sam se navečer osjećao bodro i krepko. rumeni obraze. Barun mi srdačno pruži ruku. ali ga nigdje nisu mogli pronaći. probudile su neku uspomenu. Duboke brazde na njegovom čelu nije urezala starost. U noćnoj samoći otvorih torbak. ali u ugaslim crtama bilo je još znakova rijetke jedrine i snage. što izgledam. te sam drsko pošao ususret svim onim čudnovatim događajima. ništa me nije moglo spasiti od moje zbunjenosti. No u svemu. što je govorio. Barun je želio. da se odmah upoznam s Hermogenom.. no inače su pisma. te se potpuno uvjerih.« Bilo mi je. Ostao sam čitav dan s Reinholdom i barunom. nego tuga. te reče. koji je podržavao Viktorin. dragi Reinholde. kojom je svakoga morao neodoljivo privući. uzdižući se. iako mi se činilo da je to laž. kako je već prije nekoliko godina čuo moje propovijedi u kapucinskom samostanu u . uspio sam hiniti mir doličan svećenika. od nje mu je i kosa posijedjela.ru i kako se uvjerio o mom rijetkom govorničkom daru. koji su me. osjetih kako mi krv življe kola. Našao sam se pred čovjekom u godinama. obraćajući se Reinholdu: »Ne znam. bila bez osobitog sadržaja. i ni jedno me nije ni za jotu bliže uputilo u njegove prilike. stao me promatrati pronicavim pogledom. upravo grof Viktorin. malo po malo tako sam se sabrao. čini se. što jesam. dok je Reinhold pripovijedao. Ja sam ono. jer se tako već više puta bio udaljio na čitav dan. upućena njemu. jer ja sam Viktorin. kao da će istog časa povikati: »Ta to je grof Viktorin«. gdje odlazi u planinu. kako su mi se crte lica velečasnog gospodina u prvi mah učinile tako čudnovate. Ne brinući se više za . koja je uzalud nastojala. čekali. pa se nisu za njega zabrinuli. kako mi. a ne izgledam ono. netko ga je bio vidio. koji me je poznavao kao patra Medarda. da sam ja Viktorin. da prodre jasno i živo. pada na moju glavu. što je razmrskan ležao u ponoru. sebi samom neobjašnjiva zagonetka.s barunicom. Uzdao sam se u Reinholda. i tako sam stupio pred baruna. Kad me Reinhold predstavio kao onoga. jer sam sada nekim čudom bio zaista uvjeren. da je onaj. čiji je dolazak najavila barunica. koji je postajao sve prijazniji.

meke usne. kakvu još nikad nisam osjetio. koje sam osjećao u duši. Tek što ugledah Aureliju. da. što mi namijeni sudbina. prostrijeli mi grudi neka munja i zapali sve one najtajnovitije osjećaje. Što je bila baruničina bujna ljepota prema Aurelijinoj nebeskoj milini! Samo sam nju vidio. koju sam ugledao u onoj čarobnoj viziji u ispovijedaonici. Turoban. ona. gospodine barune!« uskliknuh. vi-lak stas. visok. u tom času osjetih kako u meni niče neka nadčovječna snaga.njih. dočekali su ih barun i Reinhold. te joj po samostanskom običaju podijelio blagoslov — problijedila je. kao u pobožnoj molitvi. U tom času otvoriše se vrata i ude barun s Aurelijom. plava poput neba. jer je sve ono prije toga ležalo za mnom hladno i mrtvo u pustoj noći. »Blago vama. Ohrabren njenom očiglednom zbunjenošću. glas joj je podrhtavao. Reinhold me pogledao. što je inače odzvanjalo u mojoj duši tek kao slutnja iz beskrajne daljine. Čak i marama. jedva je progovorila. bila je potpuno nalik na odjeću. djetinjski skroman pogled tamnoplavog oka. Bila je to baš ona sama. pun čudnih slutnji — uskoro me pozvaše da siđem. velečasni gospodine!« progovorio je barun. sve je oko mene iščeznulo! Uzbuđenje. nego sama sveta Rozalija. prekrasna žena. kao da me odjednom nadahnuo neki uzvišeni zanos: »Blago vama! — Svetica je među . neka smjelost. nije moglo izmaći mojoj okolini. štoviše. kad se pojavi barunica i vidi me. još u punom cvatu. smiješeći se radosno i zadovoljno. da se potpuno podvrgnem onome. koju je imala svetica na onoj slici i neznanka u onoj viziji. nježno pognut zatiljak. isto onako fantastično naborana. Vidio sam obje kako silaze s kočije. »nekako ste neobično uzbuđeni?« Ove me riječi otrijezniše. odlučio sam. koju je Aurelija bila zagrnula preko tamnocrvene haljine. tek sada puče preda mnom sam život. i kako ulaze kroz portal dvorca. »Što vam je. Barunica — lijepa. (e me ispuni živom čežnjom prepunom miline. što su u meni drijemali. pošla mi je ususret. da sve izdržim. Nemirno se ushodah po sobi. Barunica i Aurelija stigoše idućeg jutra sasvim neočekivano. morala je sjesti. ne. svim onim. pun divnih boja i blistav. Kad me ugledala kao da se osobito uzbudila. jer ona mora postati nagrada za borbu. zanosom žarke ljubavi. nije to bila Aurelija. drsko sam joj se zagledao u oči.

te ću raskrinkan. samo da Aurelija bude moja. okružena svetim anđelima. zamisli i nakana za svoj budući život u dvorcu. uzdignutu prema koru svetaca. oči su joj nemirno bludjele naokolo. da se spusti sa blistavih oblaka. koji su joj se molili pobožno i sa živom vjerom. pozivajući je pjevom. te postadoh još spremniji da se odvažim na sve. pa je barun odlučio. obasjanu gloriom nebeskog preobraženja. Kad uđoh u baruničinu sobu. kad sam pomislio. tvoje oči. Čujem himne preo-braženih duhova. krv uzavre. i uskoro će se u sjaju punom blagoslova otvoriti nebo. ora pro nobis!« Upravivši oči k nebu. .nama u ovom domu. a to se moralo dogoditi već pri večeri. padoh na koljena i sklopih ruke. a ipak mi je dušu obuzela neka jeza. koji čeznu za sveticom. čvrsto mi se zagleda u oči i us-klikne: »Zar je moguće — zar je to moguće! — Ti si Medardo. Vidim njenu glavu. prihvati mi obje ruke. tvoja kosa! govori. i svi pođoše za mojim primjerom. svijest mi se zamrači u bezimenoj slasti. i samo njoj žrtvovao sam u tom času. progonila me očima. Nitko me više nije ništa pitao. sveta Rozalija. ispunjala sve moje biće. i ona sama. Bilo mi je kao da će me njen čedan pogled optužiti za odvratan grijeh. ili ću propasti od straha i sumnje. duša mi je sva bila upravljena samo k Aureliji. zaokupljen s tisuću odluka.« »Victorinus!« prošaptah tiho. kapucinski redovnik? Ali taj glas. na molitvu. Barunica je bila u nekom sasvim neobičnom raspoloženju. ona mi pođe nekoliko koraka ususret. iznenadni izljev mog zanosa pripisali su nekom nadahnuću. Tako se divno spasih iz neprilike. kršeći zavjet. taj stas. Obitelj prijeđe u drugu sobu. želi sa mnom govoriti u svojoj sobi. čak ni sam svoj život. potresena mojim pobožnim zanosom. spas svoje duše. Da! Samo je Aurelija živjela u meni. Ona me tada zagrli divljom silovitošću neukrotive pohote — ognjena bujica prokola mi žilama. i ja pohitah u vrt. Već se bila spustila večer. da zaista dade na oltaru svete Rozalije u stolnoj crkvi u gradu služiti mise. u ludom zanosu. da barunica. kad se pojavio Reinhold i kazao mi. udijelit će utjehu i blaženstvo skrušenima. kako ću je opet vidjeti. ali čim bih je otvoreno pogledao. jer ništa ne bih žalio. ali dok sam griješio. koji je vidljiv njenom oku! — Sancta Rosalia. te lutah stazama.

Ali još mi nije uspjelo. da s njim progovorim makar i jednu jedinu riječ. da napokon objasni što ga tišti. ako bi me možda kakav nemio slučaj doveo u opasnost. kojeg se više no držim onako strogo kao u početku. A nisam se mogao odlučiti ni na to. da sa mnom ostane na samu. barunica je bila sama ljubaznost. a kad bi me susreo u društvu baruna ili Reinholda. čini se. neki zao slučaj osujetio njen plan. da je. promatrao bi me lako čudnovato. da ne odam svoju zbunjenost. Divila se mojoj opreznosti što sam se zaista dao tonzurirati i pustio bradu. da mi je često čak i ona sama morala dobro pogledati u oči. pojavio u dnu parka. Ponekad bi se neki Viktorinov lovac.uništen — utonuti u sramotu i propast. da ne padne u opasnu sumnju. neka bude spreman. izgovorih se vršenjem neke pobožnosti. neka prigušena mrzovolja. koji je samo s mukom suzdržavao. što je bilo više grešnih užitaka. koji je s Viktorinom tako lukavo pripremila. sa mnom izvanredno zadovoljni. kad mi htjede izmaći. i na njegovo mjesto gurnuo nekog prokletog pravog kapucina. baš dok sam šetao po parku. da ju je silno plašila moja tonzura. da govorim tako uvjerljivo. i ja nisam propustio da se potajice s njim porazgovorim i opomenem ga. jer je očigledno izbjegavao svaku prigodu. da je neki nesporazum. Priznala mi je. Dogodilo se. to je više rasla njena pažnja prema barunu. da se odmah nakon onih časova ponovo susretnem s barunicom. na njegovom blijedom licu pojavljivalo se neko duboko neraspoloženje. pa čak i gnjev. kao da mi je proniknuo duboko u dušu i otkrio moje najskrovitije misli. te ga uhvatih za ruku. zaista postao pažljiv i nije mogao prigušiti . obučen kao seljak. i što je naša veza bivala tješnja. sve me to sililo. le čak i u hodu i držanju tako temeljito uvježbao svoju ulogu. svaku zbunjenost. kao i moj pravi pravcati samostanski hod. No trebalo je samo nekoliko dana. tako zanosno. čini se. smatrao sam to za prikladan čas. te me zaista stajalo muke. moja prirodna brada. da se svom svojom snagom zauzmem za potištenog Hermogena. kako bi mogao sa mnom pobjeći. da ostanem u svojoj sobi. bila je gotovo uvjerena. sasvim iznenada prišao. Barun i Reinhold bili su. te su navaljivali na mene. da mi je jednom. i kad me pozvaše k stolu. a kad sam odjednom slao onako zanosno zazivati svetu Rozaliju. Čim bi me ugledao. moj govornički dar omogućio mi je. Izgledalo je. da prevladam svaku plahost.

unutrašnje uzbuđenje. nasmiješila se tako čudnovato. ulazud previjati u sramotnoj smrti i stenjući tražiti pomoć. Samo ona mogla mi je pružiti utjehu i pomoć. čini se. njeni vrući. tada on ustade. obrve mu se stisnuše. pripovijedao sam. kojega huliš. te mu obećah. koju mu je odredila viša sila. da me spopala jeza. Da. te se usuđuješ meni obećavati da ćeš mi oprostiti grijehe. kao pred Bogom. koja uzdiže skrušene. koje može steći. koji sam upravo imao s ludim Hermogenom. Pozvao sam ga na kraju. oči zažariše.« Udaljio se brzim korakom. zgažen u prahu kao zmija otrovnica. Eufemija me zagrli svom silinom strasti. te dodah kako se bojim. pohitah joj ususret. a sam ćeš se uzalud hrvati za oproštenje. nije ni najmanje uzbudilo. čak kao sam Bog. Sjeli smo na kamenu klupu na kraju puta. koji čudno odjekivaše: »Zar si t i čist od grijeha. i ako se tako neprijateljski suprotstavlja svrsi života. Uplašila ju je moja utučenost te me upita za razlog. da nije možda neki neobjašnjiv slučaj odao Hermogenu našu tajnu. da zaviriš u moje grudi. spas od bezimene muke. kako je grijeh. da mi se odmah ispovjedi i razotkrije mi dušu. ako se pokorom i pobožnošću očisti od grijeha. jer bi ga upravo ta sumnja lišila blaženstva. žarko crvenilo obli njegovo mrtvački blijedo lice. pa bi kome moglo zapeti za oko. koje se tebi zauvijek zatvorilo? Bijedni licemjeru. da ću ga odriješiti od svakog grijeha. koji je počinio. i ja joj ispripovjedih vjerno sve o susretu. sve dok ne propadneš u ludilu i očaju. usuđuješ poželjeti. Spazih Eufemiju. koji je vodio prema dvorcu. žarki poljupci gorjeli su mi na . čak ni zločinac ne smije sumnjati u milost neba. sasvim po strani. sav zbunjen. a ja ostadoh satrven i uništen.« Kad uđosmo u neki šumarak. obeshrabren. a prezre utjehu i pomoć crkve. za nebesko blaženstvo. Eufemiju sve to. ako se čovjek u sebi izjeda tugom. kao da se obukla za šetnju. te rekla: »Pođimo dublje u park. kako dolazi iz dvorca sa šeširom i šalom. jer ovdje smo odviše na vidiku. uskoro će doći čas odmazde i ti ćeš se. da velečasni otac Medardo sa mnom tako vatreno govori. Govorio sam sve većim zanosom. te se kao najčišći. i on uzviknu glasom. kako sam zabrinut.

no uvjerena sam. Moraš priznati. leži mrtav. koja kao da se nama na veselje poigravala s podređenim odnosima običnog svakodnevnog života. Ima li što više. kojima onda po svojoj volji vlada. kojom zna priroda obdariti ženu. čak mi je drago. koji sam bila upotrebila u svoje svrhe. što te je tako zastrašilo i ispunilo sumnjom. tome mnogo doprinosi onaj viši duhovni princip. Aurelija je . što u njoj prebiva. nego da se u životu ovlada životom. s kojom se igram. koje dopušta da se sa drugog gledišta promatra vlastito ja. koji mi je već odvratan preko svake mjere. da se svim njegovim pojavama. kao da se duhovno podvrgava općem principu. svim njegovim obiljem užitaka kao snagom neke čarolije upravlja po vlastitoj volji. Ti znaš kako pri takvom gledanju na stvari. To je ono posebno. spadaš oduvijek medu nekoliko onih. da te u višem carstvu uzvisim na svoje prijestolje kao kraljevskog supruga. da sam umjela steći rijetku duhovnu vlast nad svim. kao istrošen mehanizam. neodoljive draži i vanjskog obličja. osim one bezimene. te ono dobiva izgled potpuno prema unaprijed postavljenom određenju. koji se. taj stroj. Zacijelo. koju je osobita volja postavila kao najviši cilj. da se tako zbilo s Hermogenom. »ne treba da se uznemiruješ ni zbog čega ovoga. da bih se na njega osvrtala. o čem sam tako dugo šutjela.usnama. da čak i tjelesnom daje drugi lik i obličje. Barun. Viktorine«. što me u životu okružuje. koje proizlazi iz dubine mog bića. što upravo stapa u jedno tu draž i duhovnu snagu. koji me potpuno razumiju. koje nije samo plod ove odjeće. jer sad mogu i moram s tobom govoriti o mno-gočemu. reče Eufemija. Tajna je povećala draž te veze. Viktorine. što se onda ukazuje kao sredstvo. Reinhold je odviše ograničen. divno izlaženje iz sebe sama. meni je. iz dna duše prezirem svu onu konvencionalnu ograničenost. što se u životu može postići. a naša prividna razdvojenost poslužila je samo da dade maha našoj fantastičnoj volji. koji ga uvjetuje i čudesnom snagom djeluje izvan sebe tako. i ti si se uzvinuo iznad svoga ja. koja je dopuštena vladaru? Ti. zamišljen u višem duhu. koje treba da se prilagodi višoj volji i služi svrsi. pa stoga nisam prezrela. Nije li naš sadašnji susret najsmjeliji čin hrabrosti. izruguje nemoći konvencionalne ograničenosti? Čak i uz tvoje tako potpuno strano biće. da je to ženi i lakše nego vama. »Ne treba da se uznemiruješ.

morao smatrati ispunjenjem svoje naj-skrovitije želje. da ćeš se ti moći uzdići u visine mojih nazora. koji se vedro i veselo bavio živahnim vojničkim poslovima. dražio moju osjetljivost. Bio je potresen. i dok sam mu s izrazom najdubljeg osjećaja opisivala . mračan. kojima sam druge znala i nehotice opčiniti. a kad je. pojavila sam se u gradu. upravo nesnosna. da ne znam. Odlučila sam se na tu borbu. kad sam ga prvi put vidjela. da Hermogena shvatim zaista u dušu. koji su me često dušmanski sputavali. da se osvetim Hermogenu. Viktorine. da je Hermogen. da me slabo stanje barunova zdravlja. njega su odbijale. koje on jedva prikriva. kada mi je barun rekao. da ispuni dužnost. u kojoj je imao podleći. Potrudila sam se. ispunjava strahom. i tako sam bila kontrast Hermogenu. koji je ono. na koju je bio obavezan majci. i da mi je ta misao strašna. čak i čari. što sam ja htjela. da to učinim lakše i s više zadovoljstva. Ali duboko u meni još je živjela misao. pitajući za razlog. zatvoren i. no upravo s tobom. kazala sam mu. učinio na mene divan utisak. koja se već zbila. Zbog ujakove bolesti nisam mogla okupljati otmjeno društvo. povučena u sebe. da ga pogodim jače. da ću ga uskoro izgubiti. ali da je on to odbio ne postavljajući nikakvih uvjeta. samo nam Hermogen zadaje brige. U njemu je bilo nešto meni neprijateljsko. mračna. jer mi je uspjelo. moju želju da započnem borbu. možda samo zato. po prvi put. Ostajao je hladan. da uđe u viši život. a umjela sam izbjeći čak i posjećivanje svoje najbliže okoline. Poput neke božanske iskre prožela me u tom času misao. no bila sam u zabludi. Da slabije poznam tvoju dušu. da se sa mnom veže. Priznala sam ti već. zatekao me zadubljenu u tmurne misli.dobro dijete. govorila sam dosta često o toj udaji. da od staroga za nekoliko dana učinim budalastog nježnog ljubavnika. smrtonosnije. da ti kažem više o stvari. da se udam za baruna i tako u jedan "mah uklonim sebi s puta sve one sitne konvencionalne obzire. roneći suze. Smatrala sam ga sposobnim. što mi se neprestano opiralo živim protivljenjem. a ovako mi se pružala prilika. koji sam mu htjela stvoriti. začuđen zbog moje upadljive promjene. opirući mi se vlastitom čudnom snagom. skanjivala bih se. opovrgla sam tvoju sumnju djelom. Hermogen je došao k meni. stao navaljivati na mene. kako je Hermogenu predložio. Odgodila sam udarac. o kojoj se jedva usudio progovoriti.

bila sam sigurna u svoju pobjedu. kad je već iduće večeri ponovo došao. koja se uvijek tako djelotvorno obnavljaju. no zbog toga za nas nema ni najmanje opasnosti. te da kaže: »Ne vjerujte zakrabuljenom svećeniku«. One večeri. tko bi to smatrao ičim drugim. no ipak su povećavale moj trijumf.sreću svog braka s barunom. da luđaci. nisam prezrela čak ni ona otrcana umijeća. Ima nešto posebno u tome. slomila je njegov duh: pao je u ludilo. pokazavši sjajno moju moć. te je u tebi prepoznao patra Medarda? Nema međutim sumnje. kojom sam suzbila neprijateljski princip. tako da nas mnogoput užasan glas nekog drugog ja ispunjava neugodnom jezom. pogotovo u posebnom odnosu. koju je rodilo ludilo. prikazujući u sve punijem sjaju barunovu divnu narav. što je sada kao sam moj ja prodrla u njegovu dušu. lakše nadahnjuje tud duhovni princip. osim idejom. kako ga bezgranično poštujem. kad je Reinhold bio tako dobar. da te on. čitavo njegovo ja. Sila. tako da se sve više vidjelo. Moglo bi dakle biti. neprestano me je gledao u oči. a iz grudi su mu se otimali duboki uzdasi. iako toga nisu svijesni. Hermogen uskoro nije više bio onaj pređašnji. pogotovo. ali ona sila. kao da su u bližem odnosu s duhom i kao da ujedno njihovu vlastitu nutrinu. kao što znaš. Dok je moja ruka počivala u njegovoj. Uspjelo je! Posljedice su bile užasnije. djelovati na Hermogena. a da dosad ipak nisi znao pravi uzrok. govorila sam o barunu i o svojoj neizrecivoj čežnji. u kojem smo ti. i kako mi je on sve. Moja je osveta izvršena i . Točno sam proračunala vrhunac tog nesvijesnog uzbuđenja. često proniknu u ono što se u nama skriva i izriču to čudnim natuca-njima. Zamisli. ova se često grčevito trzala. što se inače u njemu javljao u čudnim slutnjama. još uzbuđeniju nego jučer. nadvladala je neprijateljski princip. Hermogen i ja. da više ne ćeš moći. nego što sam ih sebi zamišljala. Našao me samu. čak da i otvoreno istupi sa svojim neprijateljstvom prema tebi. koji mi se inače suprotstavljao. na tajanstven način prozreo i da je zato prema tebi neprijateljski raspoložen. — Očigledno se borio sa samim sobom. i njihova opasna vatra zapalila mu je dušu. dok sam nježno i živo ulazila u najsitnije pojedinosti našeg života na ladanju. da ga opet vidim. kad je morao pasti. još turobniju. njegovo čuđenje kao da je sve više raslo. njegovo divljenje. kao što sam htjela i zamislila.

Jedina osoba. pa me zato progoni svojim ukočenim pogledima živoga mrtvaca. mogao bi Reinholdu ili barunu otkriti. Trebalo je. kako ti je Hermogen ispovjedio težak zločin. On mora odavde. U moje biće unišlo je nešto nadljudsko. te joj više nije bilo slobode. u drugoj boji nego inače. samo pomoću nje moći ćeš utjecati na Hermogena. što se oko nas vrte. koju su rasplamsale tajanstvene sile. učini mi se vrijedna najgorčeg podsmijeha. kojom je upravljala moja ruka. vlast nad životom. koje . djeluješ na baruna i njegova savjetnika Rein-holda. te da u isti čas najupornijim uvjeravanjem. što očigledno smatra pokorom. samo Eufemijino objašnjenje o tendenciji njenog života. U času. Hermogen mi je zaista do krajnosti mrzak. što me je odjednom uzdiglo u položaj. koja je kao izljev viših principa nadahnjivala moju dušu. Ako nađeš zgodnu priliku. i ja ću se pobrinuti. da ću tebe moći upotrebiti. valjda. i ja sam bila uvjerena. da i sam osjetim moć. Vladaj sa mnom nad tim budalastim lutkama. kad je ta jadnica maštala da tjera svoju razuzdanu. njegova me pojava smeta. da se s njom više zbližiš. imajući samo njoj na propast izvanjski slučajni lik prijatelja. kojoj on izgleda sasvim drukčiji.Hermogen mi je sada nepotreban kao odbačena igračka. radi i budi i nadalje moj. bila je predana slučaju ili zloj kobi. Samo moja snaga. da u bezumlju smatra prijateljem i ortakom onoga. kako je za spas Hermogenove duše potreban upravo samostan. s kojeg mi se sve prikazalo u drukčijem stanju. nepromišljenu igru s najopasnijim elementima života. Snaga duha. Eufemiju stadoh prezirati zbog njene tašte samoljubive umišljenosti.« U daljini spazismo baruna. koji ti naravno dužnost nalaže prešutjeti. da mu odobre ovu namjeru. i on mora biti odstranjen. koji ju je. i odnos s njom postade mi to odvratniji. a to mi je nepodnošljiviji. kojom se hvalisala Eufemija. te mu pođosmo ususret. da me gleda. djetinjasto dijete. a da nas ne sti-jesni svojom skučenošću. da u njemu potkrijepiš zamisao. No o tome više ubuduće! Sad znaš sve. Život nas mora obdariti svojim divnim užicima. mogla je nju natjerati u zabludu. zadubljeni tobože u pobožan razgovor. pobožno. zgrabio svojim pandžama kao sama neprijateljska sila. da ode u samostan. Viktorine. to je Aurelija. što je u mojoj duši živjela Aurelija i što je samo ona snosila krivnju za grijehe.

da sam mu tek ja potpuno vratio Eufemiju. Hermogena sam rijetko viđao. zamolio me barun. kojim ću opisati krugove. Slike. da je Reinhold bio u pravu. Odlučio sam. izbjegavala me. da je ludi Hermogen izrekao Aureliji one strašne slutnje. u kojima sve pojave treba da se vrte oko mene. koju su barun i Reinhold pripisivali strahu od mog svetog. to mi se činilo kao jasan znak. štoviše barun je često. pobožnog bića i od moje duhovne snage. koju je poremećen duh proniknuo. što se sa mnom. od kojih sam i sad još drhtao. što mi se sada činilo vrhuncem svih zemaljskih užitaka. mogao još smatrati za grijeh. on me je izbjegavao s očiglednom bojazni i tjeskobom. I Aurelija kao da je namjerno izmicala mom pogledu. koja je htjela da me dovede u bliži odnos s Aurelijom. Taj žar mojih riječi morao je prodrijeti u Aurelijinu dušu poput električnih udaraca. morale su u njoj . Tako mi je Eufemija sama pribavila mogućnost da postignem ono najdivnije. mogla stišati oluju. nabacivala poput razbješnjelih valova. Osjećao sam kako se užarena bujica krvi uzdiže u tajanstvenu radionicu misli. da Aureliju poučavam u višim tajnama religije. te tako sam dograbim čarobni štapić. no činilo mi se da se taj loš dojam može suzbiti. Bio sam gotovo uvjeren. njena blizina. Barun i Reinhold natjecali su se. kao i Hermogen. koja je jedina. koja se u meni nastanila. ako sam to. Pogled na Aureliju. da je barunu možda neki slučaj bio otkrio trag Eufemijinih zabranjenih puteva.sam počinio. postavši moja. u njima se nije pojavila ni najmanja slutnja o mom odnosu s Eufemijom. bila je i ona uplašena i tužna. tako da bude uzaludan sav njen otpor. čak i dodir njenih haljina raspaljivali su u meni oganj. pa sam o čudesnim tajnama religije govorio u plamenim slikama. pune žudnje. kojih je dublji smisao bio pohotni bijes najžarče ljubavi. da se do kraja poslužim snagom. bjesneći u meni. a kad sam s njom govorio. koja je na mene djelovala. kako bi putem nje utjecao na Hermogena. nagađajući. ubačene u njenu dušu. da će mi dati nju. Vjerojatno na poticaj barunice. što mi je moja usijana mašta dočaravala u tisuću raskošnih slika. kao u nekom nehotičnom izljevu srca izjavljivao. da mi život u dvorcu učine zaista ugodnim. Što je drugo bila ona vizija u crkvi nego obećanje više sile. meni na radost.

tako da toga ne bude ni svijesna. što će morati da za mnom ponavlja molitve. Napokon mi pade na pamet.da se divno razviju i. jer u molitvi vatrenije struji žar predanosti. ima nešto povoljno za moje izdajničke nakane. uzdižu se kao na uskiptjelim valovima i pružaju svoje polipske ruke. Pobjesnjevši od boli i požude. umjesto da u Au-reliji raspalim kobnu vatru. koje sam sam sastavio. još su joj se više zarumenjeli obrazi. sve dok se. što je plamsao u mojoj duši. što razdire grudi. Tako je to bilo! Dok je klečala uz mene. Bio sam uvjeren kako čak i u tome. objavivši se kao nebesko. u duši mi je nicala plamena mržnja. da dokuče ono nepoznato. sama ne baci meni u naručaj. što bi trebalo da utaži bezimenu čežnju. oborenih očiju. Tada bih se sav stresao od jeze i moja bi se zla nakana ohladila. pa je i nehotice morala uzmicati pred mojom vlasti. ali ni jedan pokret. Ona nije ni naslućivala tajnu. od čega je i ona sama znala uzdrhtati. nadzemaljskim slomljena u bezimenoj. što se skrivala u mojim grudima. kojem bi Aurelija morala podleći. ni jedan tihi uzdah nije odavao bilo kakvo dublje djelovanje mojih riječi. razdirana bezimenom čežnjom. Cesto mi je dolazilo na pamet. užasno. štiteći je i čuvajući. kako ću upropastiti Aureliju. Brižljivo sam se spremao za takozvane satove pouke kod Aurelije. dotad nepoznatoj slasti zemaljske požude. može drsko istupiti pred uzbuđenu dušu i u najvećem užitku nagovijestiti ispunjenje neizmjernog zanosa već na ovom svijetu. da se s njom molim. pobožno dijete slušalo me skrušeno. i dok sam Eufemiji hinio slast i razdraganost. te se bude najtajnovitiji osjećaji. kojoj sam je sve više i više podvrgavao. kovao sam planove. te joj ispune grudi slutnjama nepoznatog užitka. da svoju muku dokrajčim dobro proračunanim nasilnim potezom. plamenije. u dubljem značenju. sklopljenih ruku. koja je u čudnom protivrječju davala mojem ponašanju pred barunicom nešto divlje. ponavljajući k nebu uzdignutih očiju moje molitve. koja bi je izručila zavođenju. besvijesna strast bit će obmanuta. prkoseći đavolskoj sili. nadimale joj se i . ali čim bih ugledao Aureliju. iskrsnu sjajnije. Moji napori ne doniješe nikakva ploda. bilo mi je. da što više povećam slikovitost svojih riječi. kao da uz nju stoji anđeo. sve više je mene mučio i proždirao žar. Tada zemaljsko. mučena i. a težnja za svetim.

izbezumljen od bijesne požude. zagrlih je divljom strašću. da je zadržim. Čudim se. Prikupih svu svoju snagu. da će se Aurelija na mene potužiti. čini se. snažno zalupivši vrata. da je. koji treba da se s punom . i njenom visokom gledanju na stvari. kako ću izbjeći svaku zlu posljedicu opakog djela. utonula u duboko razmišljanje. pohitah k Eufemiji i s drskom joj obiješću ispripovijedah sve. prihvatih njene ruke i pritisnuh ih na svoje grudi. u njoj ipak moglo biti sitne ljubomore. Eufemija. da bi uzmogao slijediti smioni let. kojom se hvalisala. Eufemija je nekoliko časaka šutjela. razdriješeni njeni uvojci spustili su mi se na ramena. na koji sam se spremila. Nisam imao snage. »Zar ne ćeš. a ti si u m o r s t v o. što ti. ti to ne možeš. iz nekog sebi samom neobjašnjivog straha prešutio sam Hermogenov istup i njegove užasne riječi. što se zbilo s Aurelijom. bio sam joj tako blizu. luđače!« Hermogen ispruži prema meni desnu ruku i reče mračno i jezivo: »Rado bih se s tobom ogledao. te mi je sada izdaja prijetila propašću. da se sasvim pri-berem. Viktorine!« kazala je napokon. ali zamahni dobro krilima. nije stvar primila onako olako. bilo je to. dostojne mog duha. kao da je sijevnuo grom i smrvio me! Brzo je utekla u susjednu sobu! Otvoriše se vrata i na njima se pojavi Hermogen. Čim se to moglo. ali nemam mača. a duh koji se u meni nastanio. da sam osjećao toplinu njenog tijela. zastade piljeći u mene strašnim užasnim pogledom divljeg ludila. Tada. obuzimaju? Ne. a naša tajna doći u opasnost. te sam imao dovoljno vremena. kakve me divne misli. i ostavio me sama. na njenim grudima. uskoro me podsjeti. koje su me se duboko kosnule. čudno se zapiljivši u mene. škrgu-tao sam zubima. i da bi se osim toga mogla pobojati. Nitko se nije pojavljivao. pa shvatih. smjelo mu priđoh i uzviknuh prkosnim zapovjedničkim glasom: »Sto tražiš ovdje? Gubi se. »pokušati da pogodiš.spuštale grudi. te će tako ugasnuti nimbus moje svetosti. bijesan na sama sebe. kao što sam želio. tada mi se s prodornim krikom istrgla iz ruku. moji poljupci gorjeli su već na njenim usnama. jer kapi krvi izviru iz tvojih očiju i lijepe ti se po bradi!« Nestao je. činilo se. da bi usprkos njenoj snazi duha. kao u žaru molitve. što sam podlegao snazi momenta.

Sve. Aurelija je ostala u svojoj sobi. tako hladno. bez pomoći. i zadovoljiti se s tim. koja se u tebi pojavila. Ne mrzim je. a da je ne grliš i ne ljubiš. što su sa mnom govorili. U vanjskom pogledu nisu ni najmanje smanjili pažnju i poštovanje. ne mogu naći onaj prisni ton. da se privije uz mene. punim slutnje. bilo je tako usiljeno. koje su mi inače iskazivali. kako govori glasno i odlučno. kao da potišteni nekim čudnim osjećajem. jer sam se samo tako mogao nadati oslobođenju od bezgranične patnje bezumne ljubavi. da je poučavam. da se s njom igram. te je tako narednih dana izbjegla. ne možeš klečati uz osrednje lijepu djevojku. barunovo i Reinholdovo ponašanje posve se čudno izmijenilo za nekoliko dana. slomljen i uvenut! Neka ti bude. kad stoga bez predomišljanja odbacih njen prijedlog. koju mi je htjela nametnuti Eufemija. ispričavši se slabim zdravljem. da taj cilj posti-gneš lako i sigurno. da to izvedeni vlastitom snagom. ipak prezreh Eufemijinu suradnju. izgledao je manje povučen. da pod nekom izlikom izbjegne tvoju odviše strastvenu pouku. tu Aureliju. da sam se pun kojekakvih nagađanja. protiv svog običaja. ona će puna stida prešutjeti. izvedi tu sublimnu zamisao. tvoja neobuzdana požuda. jer sam u njoj vidio samo prostu zločinku. ostala je plaha i zatvorena. ali bio je divljiji. koja mi je razdirala grudi. Krivnja neka padne na Hermogenovu glavu i neka ga uništi!« Eufemija je i dalje govorila o svom planu i pri svakoj riječi bila mi je sve više mrska. budi u meni najružnije osjećaje. na njenu tihu pobožnost. jarosniji. koji se tako ponosi blje-štavilom svojih boja. Cesto ga se moglo čuti. kad god me slučaj nanio na njega. koji je inače davao živost našem razgovoru. što se zbilo. Sublimna je zamisao vidjeti taj cvijet. iako nisam prezrela ni to. a primijetio sam i da me promatra pogledima suzdržanog gnjeva. Nikad mi nije uspjelo steći njeno povjerenje. Kao što je barunica i slutila. i ništa ti ne će uzmanjkati. s kojim me izbjegava. . odlučivši čvrsto u sebi. i koliko sam god žeđao da upropastim Aureliju. no činilo se. čak i ponos. Nemalo se začudila. Koliko poznam Aureliju. iako ti ne zamjeram želju. Ta nesklonost. do kojih bi mogla dovesti tvoja lakomisle-nost. bio mnogo u društvu s Reinholdom i barunom.vlašću uzdigneš nad sve pojave života. Zbog toga se ni najmanje ne bojim neugodnih posljedica. Hermogen je sada. ali ljutim se na njenu skromnost. iza koje se skriva nesnosna oholost.

da se pod tom svetom haljom skriva grof Viktorin. no on tvrdi. a ti. koje omame svakoga. sva satrvena. »prijeti nam izdaja. da na kraju budeš uhvaćen i da vidiš kako se genijalni odnos. po-korit ćeš se mojoj želji to dragovoljnije. da u tebi počiva sve izdajstvo. ismijavajući tu bajku. što zvuče kao jezive. Pripovijeda se da se iz tog ponora dižu otrovne pare. te kuje paklenu izdaju. U dubokoj noći. Viktorine. uživajući u pogledu. da bar ne odam svoju zbunjenost. takvu je još nikad nisam vidio. kad su svi u dvorcu već dugo spavali. ulio je u baruna sumnju. koji se odande pruža. o tome treba da se posavjetujemo. kad se na nju popne. odlazi sam u brdo. otkrio je naše tajne. Eufemijini pogledi. da vidi. nadahnut đavolskom silom. sva podmuklost. sva pok-varenost. tko se drzne pogledati u dubinu.morao ozbiljno truditi. ipak mučno progoni. no čuj najprije moje mišljenje. to je čini se za Hermogena ostala potpuna tajna. Hoću da odbacim tu igračku. Hermogen. koja me. na čiji su ga trag navele čudne slutnje. ot-voriše se u mojoj sobi slijepa vrata. reče. Tako dalje ne može. koji je rodio naš duh. Barun. što ćeš ujedno sam izbjeći opasnost. čak i da je redovnik. u dosadnu bračnu pripovijest! Nesnosni starac mora da nestane. no čitav dan nismo mogli neopaženo razgovarati. rekoše mi da se dogodilo nešto. tamo gore pruža se nad ponorom takozvano Đavolje sjedalo. Kojekakvim natucanjima. koja mi je dosadila. . Ti znaš. što nad nama vlada. što se tamo skriva. kad je Reinhold zaposlen. dosta mi je podnošenja jarma. koje sam umio uvijek ispravno protumačiti. koja će se na nas sručiti. užasne riječi neke mračne sile. Odšuljaj se ranije napolje i nastoj da ga susretneš na izlazu iz parka. što ju je osobito uzbudilo. Nedaleko odavde ima jedna divlja. onaj ludi Hermogen. koja dotad nisam opazio. a kako će to biti najbolje provesti u djelo. bezdani ponor. ušao u kuću kao sam sotona. odjednom srozao na običnu otrcanu maskeradu. s bolesnom ljubomorom plašljivo pratiti svaki moj korak. te ga povuku dolje u sigurnu smrt. te ude Eufemija. da barun svako jutro. što će sada. stajao je već često na toj stijeni iznad ponora. kako mi se čini. pred putnikom s jedne strane zijeva crn. da se po svom običaju naslađuje u prirodi. Tko si ti. iako nije jasno izrečena. koji mi je nametnuo onaj djetinjasti starac. »Viktorine«. jeziva grupa hridina.

poznam to Đavolje sjedalo. i da je tvoja zločinačka igra samo grčevito trzanje zvijeri. kao da će se u konvulziv-nom drhtanju srušiti na tie. u prvi čas. »ti se u svom jadnom kukavičluku usuđuješ protiviti onome. »koja misliš. morao sam izvršiti nešto strahovito. nikad! Nestani zajedno sa zločinstvom. da te odvede na to opasno mjesto. Sad sam se sam stavio u položaj. da igračka u tvojim rukama ne postane britko oružje. koja je u njoj bijesnila. koji me je potpuno udaljio od obične ljudske djelatnosti. koje si mi namijenila!« Tada Eufemija skoči. »Bijedni slabiću«. uzalud se otimaš sili. . koje će tebe ubiti! Znaj. kad stane tamo i zagleda se u krajinu. Sinu mi misao.Ne će ga biti teško navesti. ne smije sutra više živjeti!« Dok je Eufemija govorila ove riječi. da se igraš s njegovim pojavama. čuvaj se. te joj se grohotom nasmijali u lice. koja te drži okovana pod mojim nogama! Ti ćeš izvršiti moj nalog. izgledalo je. u pogledu joj zaplamsa divlji žar. što sam ja odlučila? Miliji ti je sramotni jaram. zarobljene u kavezu! Znaj. zgrabih je. ispunio me najdublji prezir prema njenom jadnom hvalisanju. koga u svojoj nemoćnoj zaslijepljenosti smatraš sebi podvrgnutim. a lice joj se izobliči od burne strasti. držim u svojoj vlasti čvrsto kao sama sudbina. uzviknuh žestoko. sada je morao uslijediti udarac za udarcem. objavivši se sam kao zloduh osvete. bijednice. jetko joj se rugajući. a lice joj obli mrtvačko bljedilo straha i dubokog užasa. da vladaš životom. nikad«. te je na slijepa vrata izgurah napolje. »poznam taj užasan ponor. da je ubijem. jedan snažan udarac tvoje šake oslobodit će nas zauvijek tog nemoćnog ludova. a da toga nisam bio ni svijestan. bijednice. uzviknula je. i lupu vrata. »Bezumnice«. no nisam to učinio. da te ja. uzviknuh. čiji me pogled muči.« »Ne. onaj. Ona uzdrhta. kad sam bio zatvorio slijepa vrata^ mišljah da sam djelo izvršio! Cuh oštar krik. koja misliš. da tvoj ljubavnik leži razmrskan u onom ponoru i da si mjesto njega grlila samog duha osvete! Odlazi i očajavaj!« Eufemija zatetura. nego da sa mnom vladaš? Ali ti si u mojoj ruci.

da se poznatim putem došuljam u njenu sobu. osjećajući samo slast. koja joj je omogućila. Dok je ležala u mom naručaju. Primio sam to sa zanosom. kao da je lebdjela prema meni. U času. kad se u dvorcu sve smiri. koji sam nosio uza se još od mladosti i kojim sam vješto umio rezbariti u drvu. đavolskog prezira. spreman da je ubijem. Govorila je čak i o tome. i kako su je zatim spopali žestoki grčevi. dostojan nadljudskog duha. da idući dan bude neusiljena i vedra. Eufemija me pozvala. to je strasnija mahnitost bjes-njela u mojoj nutrini. Popio sam dvije. koji se u meni nastanio. »da smo jučer oboje imali teške. Vrata se odmaknuše pod pritiskom moje ruke. ali iz čaše. pođoh k njoj. sjedinjena s najvećim zanosom ljubavi. i najžarča mržnja. Aurelija mora postati mojaZačudila me Eufemijina unutrašnja snaga. tri čaše vina. spretno izmijenih čaše. i domahujući mi. gledajući me puna ljubavi. a što mi je manje polazilo za rukom da je vidim. »Mislim«. bilo je u njima mnogo provalija. brzo sam podigao nož. zastadoh kao skamenjen. odgađajući još umorstvo. i ja se na-đoh u sobi. da u dvorcu čuje neki štropot i zamoli me. bio sam pun užasnog.Eufemijina propast bila je odlučena. da je hitro napustim. da se ispuni njena zla kob. Aurelija je ostala u svojoj sobi. koje sam spuštao u svoj široki rukav. . no to je sad prošlo!« Prepustila se zatim kao obično mom grešnom milovanju. Sakrih u svoju mantiju mali šiljasti nož. neka je slijedim. kako je prošle noći pala u neku vrstu somnabulizma. koju je u meni budila zloupotreba njene vlastite sramote. trebalo je da mi pruži užitak. ispade mi nož i ona se strese. kad Eufemija propadne. Šuljajući se dugim slabo osvijetljenim hodnicima prolazio sam pored Aurelijine sobe. a Reinhold ju je pogledavao sumnjičavo i nepovjerljivo. Vidio sam je. Eufemija je dala postaviti na stol talijansko vino i ušećereno voće. kao da ju je spopao smrtni strah. koju je Eufemija postavila za sebe. jer je došao čas. Po njenoj zamisli trebalo je da okončam u svojoj sobi. koje mi samo dade u ruke drugo oružje. poče ona. te tako. kad li ona ustvrdi. »Kako glupo i otrcano«. te samo prividno stadoh jesti ponuđeno voće. pomislih. barun je čini se osjećao jako saučešće. tje-skobne sne. kao u onoj viziji.

kad iza sebe začuh povik: »Prokletniče. kojim sam ubio ludog Hermogena. koji je još više raspalio moj ljubavni žar i omamio me. kuda da se sakrijem? Još prije nekoliko časaka. U dvorcu je bivalo sve bučnije.vrata kabineta bila su samo pritvorena. ubojico! Sad si moj!« i osjetih. otrčah u divljem bijesu niz stepenice. jer se nitko. sve bliže i bliže odjekivalo je užasno: »Umorstvo! Umorstvo!« Razabrah glasove baruna i Reinholda. Kuda da pobjegnem. mogao drsko istupiti. tada cijelim dvorcem zaoriše glasovi: »Umorstvo! Umorstvo!« Svijetla su kružila čas ovamo. konačno ga se oslobodih. Sve dovle bili smo se izgurali iz sobe u očajničkoj borbi. Iz kabineta su dopirali duboki. vrijeme leti«. čuo sam. zaduhnu me zaparan zrak. »Mrtva je. nalik na onaj. što su pritrčavali. napokon ga snažan udarac prisili da me pusti. napokon sam bio na glavnim stepenicama. strah me zbunio. bio sam dospio na udaljene pokrajne stepenice. a kad se ponovo bacio na mene. tako da je muklo odjeknulo hodnikom. koji je za mene pripremila«. možda je sanjala o izdaji i umorstvu. Već sam zakoraknuo u kabinet. s tri snažna skoka nadoh se dolje. izvukoh svoj nož. koji sam čuo prošle noći. lud od boli i bijesa. te se htjedoh progurati. Tada kroz hodnike odjeknu prodoran krik. bilo mije. kad sam htio umoriti Eufemiju istim nožem. udaljen još samo nekoliko koraka od glavnog ulaza. vreva se bila udaljila prema baruničinim odajama. kako se u snu moli! »Na posao. napregnuvši svu svoju snagu. Napokon. jedva sam disao. Ali tada opet poteče svijetlo iz Eufemijine sobe. ali on me ponovo pograbi odostraga i stade mi bijesnim ugrizima razdirati zatiljak! Uzalud sam se dugo s njim hrvao. obuzet strahom. a koraci onih. što oklijevaš. Čim Hermogen pade. tjerala me ona nepoznata sila u mojoj duši. kako me odostrag pograbila divovska snaga. koji su uzbuđeno govorili sa slugama. čas onamo. rekoh potmulo sam za sebe. dva uboda i on se hropćući sruši na tie. . odjekivali su dugim hodnicima. da me zadrži. tjeskobni uzdisaji. ne bi usudio. umorena je otrovom. Bio je to Hermogen. sve svjetlije. kao da bih s tim krvavim ubilačkim oruđem u ruci. sada je mene samog spopao smrtni strah. pouzdavajući se u svoju snagu. na posao. postalo je mirnije.

stajao je mirno uz mene. da bilo. te povikah strašnim glasom: »Bezumnici. koja je smak-nula opake zlikovce!« Prisluhnuli su. jer zasad ćemo se sigurno morati rastati. Čim se on u mraku udaljio. ne ja. što bilo. No. padoh na tlo. sva u strahu. kojim je bio natovaren. milostivi gospodine«. uzviknuo je Reinhold. kese nabijene zlatom. Uskoro su konji bili uz mene. da izbjegnem potjeri. on je izrekao te riječi. zvala je u pomoć. Bio je to Viktorinov lovac. što se prostirao preda mnom. Domogao sam se rublja. sjaših opet s konja i povedoh ga oprezno u gust jelik. pa pretražih telećak.Aurelija. da odjaše natrag u gradić i tamo sačeka moje naloge. Začuh za sobom topot konja i kad prikupih posljednju snagu. Užas mi nakostriješi kosu. milostivi gospodine. zar ne?« Podigoh se i. odjeće. Konj. koji je svjež i bistar tekao preko glatkog šljunka. Više nisam htio bježati — htio sam im poći ususret. nago-vještajući gromovitim riječima osvetu Božju grešnicima. Ali — užasnog li prizora — preda mnom! — preda mnom je stajao Viktorinov krvavi lik. Odlučio sam. Tada se razjareno nasmijah. izjurih u bezumnom strahu iz kuće. TREĆE POGLAVLJE PUSTOLOVINE NA PUTU Kad prve zrake sunca prodriješe kroz mračan jelik. . »što se dogodilo u dvorcu. kojega sam s mukom proveo kroz guštik. Iznova odjeknu užasno: »Umorstvo! Umorstvo!« Doniješe Hermogenov leš! »Pohitajte za ubojicom«. mora da se dogodilo nešto zaista opasno. uputih lovca. nisam imao pametnijeg posla. vinuvši se na konja. povorka je kao prikovana zastala na stepenicama. »Za ime Isusovo. sve je u torbaku na vašem konju. viču o umorstvu! Već je selo uzbunjeno. progovorio je. tako da je zagrmjelo kroz dvoranu i hodnike. bio sam na potoku. neki me je dobar duh bio potaknuo da se spremim i da iz gradića dojašem ovamo. zar biste htjeli uhvatiti sudbinu. kroz park! Uskoro sam bio napolju. spotak-nuvsi se o korijen nekog stabla.

a s njom sam prognao u mračnu šumu i sve one dušmanske pojave iz dvorca. Udarih širokim putem. šaputajući medu sobom. i to me je prilično uznemirilo. Odbacio sam mantiju. i bilo mi je. a čim obronak nije više bio ltao strm. što sam bolje mogao. Tek što se uspeh na obližnji brežuljak. Puk je nadolazio sve više. kad me je ugledao. tako da sam jedva sama sebe prepoznao. Mantiju sam bio sakrio u neko šuplje drvo. tijesno me opkolio i piljio u mene glupavo se čudeći. i dok su mi hranili konja. popeh se na konja. i uskoro se nađoh u svjetovnjačkom odijelu. malim škaricama i češljem. što su doprli do mene. Došao muti kao sama osvetnička sudbina. koji me je bio nanio u dvorac i doveo do onoga. te da se čak i seoski gostioničar. sakupilo se u gostionici mnogo seljaka. u kojoj još zatekoh onaj mali kobni nož. Viktorinov torbak i pletenku s ostatkom đavoljeg eliksira. Dok sam doručkovao. odrezah bradu i. koji su me plašljivo pogledavali. Samo Aurelijina ljupka slika živjela je još u meni kao i inače. kažnjavajući opako bezakonje i razrješujući grešnika u propasti. uredih kosu. Uskoro bijah na kraju šume. koji me je nagrizao. u kojoj je ležalo veliko selo. ukaza mi se pri-jatna lijepa kotlina. osjećao sam se radosno i bodro. mora postati moja. koje sam bio doviknuo progoniteljima. što sam tamo počinio. kao da mi je Viktorinov krvav. grozan lik pokazala samo moja odviše razdra-žena mašta. i zvonkim zvukovima zvona. da ljudi. možda u dalekim zemljama. prikovana uz mene nerazrešivim vezama. gonjena neodoljivom snagom. te nisam mogao na nju pomisliti. toliko začudio. koji su me susretali. No bilo mi je ipak pri duši. po dimu. kad mi je potok odrazio moju sliku.da se odmah presvučem. čak da u svojoj nutrini ne osjetim i fizički bol. koji sam našao u priboru. kao da su u visokom zanosu nesvijesno izišle iz moje nutrine i jasno izrekle pravi tajni smisao slučaja. štoviše. da se što bolje priviknem na jaše-nje. kao da. koja mu je bila pripremljenu. koji se vijugavo spuštao. Trudio sam se. te . da ostanem miran i da se ne zbunim. posljednje riječi. kao da je moram ponovo vidjeti. a da mi se ne stegnu grudi. Primijetio sam. zastajkuju i začuđeno se za mnom ogledavaju. što se uzdizao u daljini. naslutih selo u blizini. s putničkom kapom na glavi. koje mi je bilo sasvim strano. da je jedva progovorio.

da makar i na čas zadržavate uglednu osobu sa svojom budalastom opšir-nošću. dok je šmrkao. što je«. te. o imenu. te rekoh čvrstim glasom: »Tko sam. kako da mu dam bilo kakav odgovor. da nama. ustavši i postavivši se tik pred njega. koji bi ga zadovoljio. dok nama. i o gradu. ovdje u planini ima od nekog vremena kojekakvih sumnjivih prilika. da budem ispitivan o svojoj osobi. ta prokleta . sa svim pojedinostima u pogledu rođenja. reče: »Gospodine. »No. odgovori i pokaže putnicu. Oštro se u mene zagledao. da bi me onaj neobičan.« »Oho!« uzviknu sudac. a povrh toga morate nama. ne izjavite tko ste. pa i ja njemu odvratih istim takvim pogledom. koji mi pristupi mrkog službenog lica i s komičnom dostojanstvenošću. uostalom. imam razloga prešutjeti. te tragovima loše odrezane brade — mogao svakog časa dovesti u nepriliku. isto tako. koja nije bila u skladu s mojim redovničkim izgledom. odakle dolazite i kuda mislite putovati. samo ne tako nabusito. da biste mi nešto htjeli reći. da mi dade osedlati konja i natovariti prtljag. jer. o pokrajini. Dvosmisleno se smješkajući. kome na-ložih. a još mi je manje palo na pamet. kako će djelovati odlučna drskost.snažnim glasom zovnuh gostioničara. kao sam budibogsnama. jer se stao plašljivo ogledavati na okupljene seljake. te svemu. u koju. premilostivi gospodine! Vaša ekscelencija morat će izvoljeti. staleža i položaja. »oho. kako je red i običaj!« Nisam se dotada uopće bio sjetio. čudnovat izgled moje vanjštine — stvoren odjećom. sucu. što još ima da se napomene. To kao da ga je malo zbunilo. sucu. što su stajali iza njega.« Tada se ozbiljni čovjek nakašlja i. napisanu i potpisanu s pečatom i sa svim pojedinostima. ne ćete prije odavde. trudeći se. izišao je napolje i uskoro se vratio s nekim dugonjom. pokazati putnicu. da sam uzalud smišljao. da u ton svoga glasa unese što više važnosti. usput rečeno sucu ovog mjesta. i stoga se uzalud trudite da vidite moju putnicu. bez okolišenja rečeno. vadeći iz nje ogromne šmrke. koje ponekad provire iz šume i opet nestanu. čuvajte se. posegnu pet ruku sudskih prisjednika. »čini se. Odlučih da pokušam. izvukavši veliku kutiju. Pitanje seoskog suca došlo mi je stoga tako neočekivano. uzviknuo sam. sa svim pojedinostima o položaju mjesta. da je potrebno uzeti neko ime.

ali. da s vama govorim nasamo. putnicu ili u zatvor!« Vidio sam. preslavna zemaljska uprava. koja vam se čini tako napadna. Tek nakon svog bijega. gospodine. ubijajući i paleći. da neravno uzmem za . ne mogu pokazati. ne zamjerite to.« »Ha. no iziđite samo. poslala nama. ali za istinitost svojih tvrdnji imam neke dokaze. »ako mi htjednete ukazati milost. kao što možete vidjeti. sucu. vidite nesretnog bjegunca. Sad i sami vidite. Putnicu vam. kao što vidite. gospodine suče. koju je. što će to bili. stavih tri blistava dukata na stol. čuvajte vrata i prozore i ne puštajte nikoga ni unutra ni napolje!« Kad ostadosmo sami. te ću vam. da ste*potpuno nalik na sliku jednog velikog razbojnika i vrhovnog hulje. ovdje u šumi. »već vidim. što je u vama pobudilo tako opaku sumnju. a vi. koja je satkana od spletaka i zlobe jedne osvetoljubive obitelji. napisanu i opisanu sa svim pojedinostima. izgledate zaista tuko čudnovato. »Vaši dokazi. smio sam se preobući. otkud potječe ovo napadno u mojoj vanjštini. I ) akle. reče on. morao nositi redovničku mantiju.« Rekavši to. U dugotrajnom zatvoru narasla mi je brada i već su mi dali napraviti tonzuru. samo bez ikakvog daljnjeg oklijevanja i ceremonijalnih liječi. otkriti tajnu. i dostojanstvena ozbiljnost gospodina suca raste-gnu se u razdragan smiješak. u kojem sam čamio. nedostaje im još stanovita uvjerljiva ujednačenost u svim pojedinostima! Ako želite. a isto sam Inko u tom zatvoru.tatska i razbojnička gamad vreba na putnike i nanosi kojekakvu štetu. kojemu se napokon uz pomoć njegovih prijatelja posrećilo da izmakne iz sramotne tamnice i opasnosti. izvukoh kesu s novcem. koja me dovela ovamo u ovoj odjeći. da se s tim čovjekom ovako ne će moći ništa obaviti. ne će mi biti teško odstraniti sve vaše sumnje. ljudi. reče sudac. pa pokušah na drugi način. gospodine«. koje ćete jamačno priznati kao ispravne. jer bi me inače bili stigli. Ljubav prema djevojci niskog staleža bila je uzrok molili patnji. Poštedite me od potanjih okolnosti moje povijesti. premilostivi moj gospodine. rekoh. uzdajući se u vašu razboritost. da zauvijek bude zatvoren u samostan. progovorih: »U meni. »zaista su dovoljno jasni. »Uvaženi gospodine suče«. ha! Otkriti tajnu«.

da se ponovo uspnem. moraju takvi biti i vaši dokazi. klikćući i podcikujući. koje mi je dao pobratim. ako mi pobratim dade groš. »Sad vidim«. što leži preda mnom? Preko njega ne može pobratim preskočiti. daj mi groš. ove lijepe groše. pobratine. otirući sa sebe prašinu. ali starica zakrešta: »Ovaj pobratim nije mi dao ni groša. sopćući i brekćući. no pođite lijepo. stara Liza. a stara mi je dotle jezivo dovikivala: »Pobratime. i ne da milostivom gospodinu da ode. nikako se ne dade na vrata. ne obazirući se na lude povike starice. milostivi gospodine!« Seljaci u strahopoštovanju šutke skinuše kape. putujte samo dalje. ta pogledajte tamo na kapiji sjedi narikača. sporednim putovima. sretan vam put. ali ja ću ga strovaliti na tie. a ja. bacio u naručaj suca. što znači nepoznat. ne nađoh načina da ga pokrenem s mjesta. vrtio se sa mnom u krugu i napokon me. ali uzalud se trudio. izbjegavajte glavnu cestu. on se nama. daj mi groš!« Tada posegnuh u džep i dobacih joj novac u krilo. a starica. koji je bio dohrlio. reče sudac. putuje inkognito. pogledajte ove . dok se potpuno ne riješite svoje sumnjive vanjštine. kao što ste jamačno navikli. poskoči uvis i povika: »Pogledajte. ali konj se opet pro-pe. Tada neki stari seljak povika: »Eh.« Shvatih lupeža i dometnuh još dukat. pa svi vi o tom ne treba da išta znate i saznate. otkrio u tajnoj audijenciji. nikogovići! — A sada. jer joj nije dao ni groša. reče sudac. onako nevješt i nespretan u jahanju. koja se šćućurila na putu tik uz kapiju i smijala mi se. mrtvi se čovjek uspravlja. »da sam vam svojom sumnjom nanio nepravdu. »Opak konj!« ponovih. uz grohotan smijeh seljaka. »To je opak konj«. Htjedoh brzo projezditi kroz kapiju. i krčmara.« Tada širom otvori vrata i glasno doviknu sakupljenom mnoštvu: »Gospodin ovdje unutra je otmjen gospodin u svim pojedinostima. suzdržavajući smijeh. kad se vi-nuh na konja. iz inata. ali konj se stade propinjati.« Sudac je uhvatio konja za uzde i htjede ga provesti kroz kapiju. Pomogoše mi. sucu.« Tek sad opazih staru. odrpanu prosjakinju. zar ne vidite mrtva čovjeka.ravno. luđački me gledajući: »Neka se ta drečava vještica smjesta ukloni s puta!« povik-ii LI sudac.

a iz donjih prostorija dopirao je do mene bučan smijeh i zveket čaša. čak da me nitko nije pravo ni pogledao. ovaj jaši kao kakav kapucin!« Sve. bilo me nemalo uzbudilo. milostivi gospodine. Mnoštvo ljudi valjalo se unutra i napolje. priskoči uslužno kućni sluga. uvede ga unutra. kojom sam se obratio uslužnoj marljivosti ovih ljudi. osobito kobne riječi lude žene. još me jednom letimično pogledao i onda me poveo još za jedne stepenice više. kojem sam se sada približavao. što sam drugo mogao učiniti. Došao je kićeno odjeven momak sa svežnjem zveketavih ključeva i poveo me uz stepenice. a seljaci. Tek što se zaustavih pred vratima. Glavna cesta bivala je sve življa i sve je već iz daljine na-goviještalo bogat. te povikaše: »Pogledajte. Sve niti. u svim pojedinostima«. odskoči u velikom luku kroz kapiju. tu mi otvorio jednu osrednju sobu i onda me uljudno upitao. »Sad već jašete sasvim dobro i lijepo. i da sebi dam neko ime. nego da se u svom izagnanstvu potpuno prepustim valovima rijeke. ujašio sam u predgrađe. pogledajte. prvi kat. s kojim bih se mogao sasvim neopažen uvući među gomilu ljudi. dolazile su i odlazile kočije. Oko mi zape o veliku kuću s blistavim prozorima od brušena stakla. i tako dalje. koje će s moje vanjštine odagnati sve napadno. nad čijim se vratima kočoperio zlatan krilati lav. opet se grohotom nasmijaše. te reče da se u dva sata ruča u dvorani br. netko zakuca. »Donesite mi bocu vina!« To je u stvari bila prva riječ. koje su me inače vezale uz određene životne okolnosti. bile su prerezane. uhvati mog konja za uzde i. 10. nalik . Nakon nekoliko dana bio mi je pred očima. vidjevši kako pri skokovima vatrenog konja polijećem uvis. gdje bih se mogao zadržati. kad sjaših. te nije bilo ničega. reče sudac. koji su za mnom istrčali sve do pred kapiju.lijepe groše!« Moj konj glasno zanjišti i. živahan trgovački grad. Činilo mi se najvažnije da sada prvom prilikom poduzmem mjere. Preda mnom je stajao život kao mračna sudbina. a da me nitko ništa nije upitao. u koju se ne da proniknuti. kad se nađosmo u drugom katu. koja me nezadrživo vukla prema njemu. pošto ga sudac pusti. što zasad zapovijedam. Tek što ostadoh sam. i na vrata proviri neko lice. što se dogodilo u selu.

kao što su božanskog pukovskog svirača i trubača Giacoma Punta zvali Jakob Stich. frak. te reče. ukratko. ponegdje pak preširok. uniđe sa šeširom. Ali zar nisi ti sam stavio svoje svijetlo pod lonac. žarko crveni gilet. duge hlače. koji teži za idealnim? Urediti! Slaba je to riječ. »što je to vještina? Tko je vješt? Je li to onaj što je odmjerio pet puta koliko mu oko seže i onda skočio trideset lakata i pao u jarak? Onaj.na komičnu masku. Ipak mi je taj čovjek dobro došao.« U maloj mršavoj prilici bilo je nešto tako šaljivo. da se toliko ne žesti. moj gospodine!« Zamolih čudnovatog čovječuljka. što je na mač objesio pet centi i onda balansirao s njim na vršku nosa šest sati. Šiljast crven nos. uopće nije pristajao! Ta prilika. a usto još i zbog lošeg rezanja potpuno zamrsila. šest sekundi i jedan hip? . škarama i češljem u ruci. što blista iz ovog oka i poput divnog rumenila zore usput bojadiše nos. neka svijetli pred svijetom? Zar oblik ove ruke. da mi uredi kosu. kakvu sam zaista jednom vidio. graciozno savijenu i raširenih prstiju na desnu stranu grudi: »Urediti? Ah. koji je. zar iskra genija. tebe. kojega odvratni zavidnici zovu naprosto Petar Schonfeld. da sam jedva uspio suzdržati smijeh. svoje nemjerodavne usluge. mjesto da pustiš. On mi se zagleda u glavu očima umjetničkog kritičara. koji mu. tebe ne priznaju. kako sam kasnije primijetio. stavivši pritom desnu ruku. »Vještini?« nastavi on svim svojim žarom. te nisam oklijevao da ga upitam. zar cijelo tvoje biće znalcu već pri prvom pogledu ne otkriva. sasvim neočekivano završavao na zatiljku kao titus. izdužen podbradak i poput tornja visok napudran toupet. koja se od dugoga putovanja. te reče: »Ja sam vlasuljar ove kuće i najpokornije nudim svoje usluge. da li bi se usudio. jer sve povjeravam njegovoj vještini. šest minuta. koji je ponegdje bio preuzak. veliki jabot. dva mala blistava oka. što je zrno leće sa dvadeset koraka bacio kroz ušicu igle? Onaj. da u tebi stoluje duh. pod kojim su visjela dva jaka lanca za sat. pognuvši se već na vratima kao grbavac. Bože! Pietro Belcampo.

širina i dužina promotrim vašu cijenjenu glavu. a onda je stao oko mene skakutati. humorističnom. umjetnost! Moja mašta bludi u divnim građevinama od uvojaka. jer ste. u umjetničkom sklopu. što god želite«. idiličnom. Karla Velikog. »Što mislite«. pa sam ga upitao. moj gospodine. Od njih nadahnuti. tada ću dozvati duhove ('aracalle. gledati. što je vještina! Ona je strana Pietru Belcampu. najprije. da prikri-jem izvjesno redovničko držanje kojega se redovnik nikad ne može potpuno osloboditi. htio bih promatrati. podrugljivom. Gustava Adolfa. odlučih da. da iz prikladnijih daljina. njegov patos. Tassa. velikom. ima nešto božansko u umjetnosti. Ja ću biti taj. čini mi se. A sada. uzdisao je i stenjao. kako one treba da se pojave u životu. što se zove umjetnost! Vi me razumijete. Čovječuljak me pažljivo promatrao. Boccaccija. moj gospodine. koliko god vremena prošlo otkako je napustio samostan. tada ću vam reći. Napokon se smirio. nego ona. je li sada nacistu kako . uzvišenom. djeluje i radi. a kako me je sasvim originalna ludost ovog čovječuljka izvanredno zabavljala. te brisao s čela kaplje znoja. vaš hod. vaše geste. što se zdesna spušta na vaše poštovano čelo. igru vašeg lica. nastojeći svim silama. molim. sveta umjetnost.. koji u valovitim uvojcima stvara i razara dah zefira. koga prožima umjetnost. jer umjetnost. naprotiv. zloupotrebljavajući njegovu slavnu umjetnost. Henrika IV. molim!« Morao sam se pokoriti tom čudnom čovjeku. izvadio rupčić.« Uvjeravao sam ga. trzat će se mišići mojih prstiju. i uz ugodan crvkut škara pojavit će se majstorsko djelo. misaona glava. naivnom. ili Vergilija. koji će dotjerati vaše karakteristike onako. o kojoj se toliko govori. nije zapravo ona umjetnost. »načiniti od moje smršene kose?« »Sve. rekoh. moj gospodine. da li naginjete više antičkom ili romantičkom. kako je on htio. čitav vaš stas. Tita. prođite nekoliko puta po sobi.Ha. »ali. opažati. tek nastaje iz svega onoga. He. ako može što pomoći umjetnički savjet Pietra Belcampa. kao što zaključujem iz uvojčića. ni najmanje ne prekidam njegov zanos. odgovorio je čovječuljak. dopustite mi. moj gospodine. Ona gradi. Umjetnost. te stadoh koračati po sobi. herojskom. da ga potpuno razumijem.

Napokon je bio gotov i ja ga zamolih. u tom je kretanju bilo nešto usiljeno. u jednu cjelinu nešto od Caracalle. padao na koljena i opet ustajao. 'Ex profundis clamavi ad te Domine — Oremus — Et in omnia saecula sae-culorum. moj gospodine!« Kratko i jasno odbih. u zanosu začeti prekrasnu antičko-romantičku građevinu eteričnih uvojaka i uvojčića. vaš stas. »jer te ne priznaju na ovom svijetu. »Pokopaj se. oponašajući pri tom savršeno vjerno držanje i izraz lica redovnika. Amen!'« Ove riječi otpjevao je čovječuljak promuklim. Ima nešto u vašem hodu. da u meni poštujete genija. pametniji. te ću tako. koji vidi u dubinu. izjavivši da ću se morati odreći usluga njegove umjetnosti. što je to! Vi se niste prepustili svom prirodnom biću. vi krtice. »to su glavne sastojine vašeg izvanjskog držanja. moj gospodine! Uzalud sam dugo nastojao da skupim sve ono proti-vurječno. da mi pošalje nekoga. No ipak mora da se divite mom pogledu. u vašim pokretima. što podsjeća na duhovnika. prije nego što iz njega provališe riječi. Okretao se kao pred oltarom.« Bilo je toliko istine u zapažanjima čovječuljka. Pietro«. namršti čelo. gdje se više ne može naći ni vjernosti ni iskrenosti. reče mališan. koju sada želim što bolje prikriti. čas se smješkao. moj gospodine«. Čas je bio mrk i mračan. štoviše. ukratko.mora postupiti s mojom kosom. jedva sam se suzdržavao da ne padnem u smijeh još više. da se još jednom pokazujem. salit ću. grimase i čudne riječi obrađivao je mališan moju kosu. Još nekoliko koraka. što leži u cijelom vašem biću. Abaelar-da i Boccaccija. i ako želite. čas uzdizao na vrh nožnih prsta. izbulji oči i reče: »Svijet je moj! Ja sam bogatiji. ako se još uvijek ne može odlučiti da mi odreže kosu. kako sam zaista bio duhovnik i kako sam već dobio tonzuru. uzimajući u obzir crte vašeg lica. mudriji od svih vas. uzviknu čovječuljak vatreno. gospodine! Ta. Uz neobične skokove. poklonite se preda mnom! Vidite li. a onda zauzeo ohol. tko bi mi . stvarajući oblik i lik. te sam smatrao umjesnim da mu priznam. kao da su se borile suprotne prirode. nego što sam to već i protiv svoje volje činio. mumljavim glasom. koje su mu već bile na jeziku. vaš karakter. prkosan stav. čas se držao kao atleta. Tada on uzdahne i reče: »Ah.

kad se spustiš do nesnosnog posla strugača brade. čas drsko uzdižu iznad kuteva usana. vještom rukom oslobađati brade. a jedan sramotan stalež bacio se na posao. »nisam se prevario u vama. prskajući naokolo vruću. što se čas nježno priljubljuju liniji nježnog ovala. da bar svojom vanjštinom ne izazivam pažnju. natopljenom smrdljivim uljem na porugu umjetnosti. progovorio je. No ima i Pietra. zalistaka i brkova u ljupkim vijugama i krivuljama. da li žele da ih brijete sa sapunom ili na suho. brusite samo svoje noževe na crnom remenju. On se čudno nasmija.umio urediti čupavu bradu. Mališan je stajao smiješeći mi se s dubokim zadovoljstvom. duh mi je vodio ruku. Damona. da sam u gradu sasvim nepoznat. mašite svojim kitnjastim torbicama. Ali ono je prošlo! Muškarac je odbacio svoj najljepši ukras. . čas šire i smjelo razmahuju — što su one drugo. prema svetom? Ha. Sto su one tisuće varijacija bradica. »Prepoštovani zaštitnice i meceno«. koji. i u orlovskom letu zalistaka divno su izraženi vaši plemeniti osjećaji. odšulja se na prstima do sobnih vrata i zaključa ih. Izišao sam iz njegovih ruku zaista sasvim preobražen. da užasnim instrumentima iskorijeni bradu sve do same kože. Imam jednog prijatelja. i da bi mi bilo ugodno. koji rade protiv vašeg ružnog zanata i. Onda tiho odskakuta do sredine sobe i progovori: »Zlatnog li doba. dok se još brada i kosa na glavi slijevala u jedinstvenoj punini uvojaka na ukras muškarcu i bila slatka briga istog umjetnika. i trebalo je još samo drugo. O. Kao da se preobrazio. u kojoj se razvija visoka težnja prema lijepom. pitajte samo u drskoj opačini svoje pacijente. manje upadljivo odijelo. Za njegov trud i da ga potaknem da za mene posreduje. kao što mi je on uredio kosu. vi gadni i odvratni strugači i mazala. nego pronalazak naše umjetnosti. pokušavaju spasiti ono. Pietro! pokaži kakav je duh u tebi nastanjen i što si spreman učiniti za umjetnost. čas skromno sužuju u tanke linije. kad bih se uskoro mogao obući po mjesnim običajima. Rekoh mu. kako bih izbjegao opasnost. opasnu vodu. što se još uzdiže iznad valova vremena. čas turobno spuštaju uz vrat. utisnuh mu u ruku dukat. koja je za mene bila opasna.« Rekavši to. čovječuljak je izvukao potpun brijački pribor i stao me lakom. ponizujući se do vaše sramotne rabote na iskorjenjivanju brada. klepe-ćite svojim zdjelicama i pjenite sapun. ogledavao je taj dukat na dlanu.

koje sam mu bio izrazio. koji se mora pu-drati zbog sijede kose. čas kako želi da se prikaže smion i odvažan. Tek kasnije uvidjeh još bolje. Mališan je i dalje sipao kojekakve čudne. pobudi poštovanje. nego u djelovanju. što je bilo potrebno. što mu je bilo dano da njegovo svijetlo zasvijetli punim sjajem. nego da se kreće neopažen. stvarajući u mašti oblike i likove. koji će na tijelu dovršiti ono. odjednom . nakupio čitavo skladište najrazličitijih odjevnih predmeta. da o tome razmišlja. razuzdan. sjetan. a još manje da nikome ni na pamet ne padne. mrzovoljan. čas kao naivni šaljivdžija. da se čovjek bavi ovim ili onim zanatom. bizaran. čas kao veseli đak. stari učenjak. što su potpuno odgovarali željama. zvanju i tako dalje. koji je bio prava suprotnost mališanu. da je to umjetnik kostima. bio je. štoviše. i po vanjštini i po čitavom svom biću. što sam ja počeo na glavi. snažnim. Vidjet ćete. On se rado gubi u zamislima.Oresta. razuman čovjek. s istim dubokim osjećajem. gospodine. groteskne fraze.« Brzo je nekuda odskakutao i uskoro se opet pojavio s krupnim. Zaista je teško. s koliko je profinjenog osjećaja taj majstor kostima. kako ga nazivam. točno odabrao ono. a ipak je baš njega predstavio kao svog Damona. budući da ga je možda malo tko slušao tako dobrohotno kao ja. pa je. No Damon. da stanovit opći karakter odjeće ne pobudi slutnju. Damon me odmjeri od oka i stade iz omota. tako se obući. a da ipak. za nekoliko časa-ka ugledat ćete ta majstorska djela. duhovit. da čovjek uopće ne bude upadljiv. koje se sastoji više u propuštanju. kad bude opažen. čas kao kicoš. bez podrobnog savjeta mame ili dvorskog meštra. odabirati odjevne predmete. čas ironičan. bogati trgovac. pristojno odjevenim čovjekom. što se zove uljudno ponašanje. kao da mu nitko nije ravan. ne pobuđujući znatiželju o staležu. Ugledat ćete suvremenog gizdelina u svim mogućim preljevima. mjesto običnim trivijalnim izrazom krojač. presretan. željan života. čas kao da se udubljen u sebe ni na što ne obazire. kako mi se učinilo. četrdesetgodišnjak. s istim genijem. ozbiljan i. čini se. Mladić koji je sebi po prviput dao sašiti kaput. koji je za njim donio neki momak. kako ga je kitnjasto nazvao mališan. Odjeća svjetovnog građanina uvjetovana je dakako samo negativno i svodi se otprilike na ono. kakav se pojavljuje medu svijetom. imućni građanin: sve to visi pred vašim očima u radnji moga Damona.

. »Tako mene prostituiraju moji najbolji prijatelji!« Preporučivši mi se. skoči k vratima i glasno uzvikne. pa sam to manje dao povoda za daljnje zapitkivanje. Pokušavao sam. da me nitko ne promatra. da me održi u vedrom raspoloženju. Mali vlasuljar dobro me je upozorio. i nastojanje da se brzo kreću.ga usred riječi prekinu. no inače je dobrodušan čovjek i vješt svom zanatu. Bilo mi je posebno zadovoljstvo krstariti ulicama i naslađivati se. Vreva ljudi. tebe je danas opet spopalo da brbljaš budalaštine. Nešto karakteristično. jer redovnik. Utjehu svojoj duši nalazio sam jedino u tome. kako bih izbrisao svaki trag svoga staleža. Redovnicima je svojstvena neka nezgrapna. U svom novom. sve više i više slabiti čak i sjećanje na bivše postojanje. i što sam ulazio u novo bistvovanje. kao da neki duhovni princip oživljava novo stvorenje. kojoj je uzrok duga odjeća. iščeznula je sva plašljivost. koji putuje radi vlastitog zadovoljstva. Takvih putnika mora da je u gradu bilo mnogo. što si ih izvalio. da se svega toga riješim. pristojnom odijelu odvažih se da siđem na ručak. da ga na kraju potpuno izbriše. formalno vježbati u hodu. rastući na starom. kao što traži kult. da se čak ni moj najbliži susjed nije potrudio. on ih zavlači u široke rukave mantije. što sam sav svoj život smatrao od-življenim. Damon reče: »To je smušenjak sasvim svoje vrste. kad sam uz njega sjeo. kladim se. počeh se pred velikim ogledalom. kruta užurbanost u hodu. ako ne sklapa ruke. koje nikad ne smiju biti spuštene. izdržanim. ima i u zabačenom tijelu i u držanju ruku. a kad vidjeh. da gospodina već bole uši od svih tih besmislica.« Kad ostadoh sam. onda mu se ponešto može i oprostiti. što je iz radionica dopirala na ulice. sjetivši se da me je oslobodio prior. taj Schonfeld! Mnogo čita. koje će. pa je napola poludio. neprestana buka. pograbi ga za rame i reče: »Schonfelde. mogao bih reći. zbog toga ga i podnosim. u koje me je doveo komični mališan. jer ako netko zaista vrijedi bar u nečem. sve je to bilo za mene i kao stvoreno. što pažljivom oku teško izbjegne. a onda brzo pograbi svoj prašni šešir.« Belcampo snuždeno spusti glavu. da me pogleda. koje je bilo obješeno u sobi. U popisu stranaca. prijavih se pod imenom Leonard kao privatnik. što smeta pri koračanju.

ipak je to za mene bilo zaista užasno. preda mnom je tek sada život ponovo osvanuo i nudi mi svoje užitke. gdje me je moja usamljenost usred živahne ljudske vreve često ispunjavala gorkim osjećajima. te izgladivao sve . pa sam tako dobio mjesto za stolom. koju su uzalud tražili. što mu je u životu bilo blisko. što me nitko nije poznavao. bilo mi je. jer sam i samome sebi izgledao kao neki usamljeni duh. Nisam propustio. štoviše. obuzimala me gorka tuga. ali to nisam bio ja. u kojima se pilo. a osobito mi je u tom pogledu omilio jedan hotel u gradu. što se zbilo u dvorcu. Kad su mi snovi obnovili ono. Samo pomisao na Aureliju povezivala je još moje prijašnje biće sa sadašnjim. kao da se to dogodilo nekom drugom a ne meni. njihov razgovor bio je živahan i duhovit. kakva me je neobična. što se u meni javljala. što nisam mogao pretpostaviti da itko u svom srcu nosi i dašak slutnje. Kad sam pomišljao. što luta po svijetu. jer ja živim. nisam to ja. koje su mi to radije bili ustupili. Tako stekoh ugodno poznanstvo. pošto sam najprije u jednom kutu sobe tiho i skromno pio svoje vino. taj drugi bio je doduše također kapucin. Navečer sam posjećivao javna šetališta. izvješene slike i bakroreze. kojima me život sve više okruživao. kako su nekoć svi ljubazno i sa strahopoštovanjem pozdravljali glasovitog propovjednika. koji su činili zatvoren krug. koje su mi dotad silom prilika bile nepoznate. čudna igra slučaja bacila ovamo i što se sve u meni skriva. Ali onaj propovjednik bio je redovnik Medardo.razgledavajući bogate trgovine. a on je umro i pokopan u planinskim provalijama. da se s njim porazgovore. kao i moje mnogostrano znanje. postajao sam iz dana u dan sve slobodniji i bodriji. kako su svi hlepili. ali kao neka duboka bol. da čuju od njega nekoliko riječi. Uspjelo mi je da se približim tim ljudima. igralo i slično. Za jednim stolom u pokrajnoj sobi viđao sam uvijek iste osobe. koje sam proširivao. Koliko god je u mojim prilikama bilo za mene povoljno. ta je pomisao često ubijala svaku radost. iako je već odavno pomrlo sve. i privikavajući se sve više i više na život u svijetu. koju ne ću nikad moći preboljeti. tko sam. na kraju sam saopćio neku zanimljivu književnu vijest. i onda bih odjednom bio istrgnut iz šarenih krugova. što im je odgovaralo moje izlaganje. prodirući dan na dan sve više u sve grane znanosti. da posjetim mnoga svratišta. u kojem se zbog dobrog vina svaku večer okupljalo brojno društvo.

Na jednoj slici svete obitelji u Josipović crtama dobro prepoznah lice onog stranog hodočasnika. koji su mi već davno bili postali strani. a kad ugledah portret u prirodnoj veličini. Ugledah nju! »Jesi li bio zaista pobožan i dobar. kad se po završetku molitve uputila da iziđe iz svoje sobe i povede procesiju. Svega me proze osjećaj najdublje tuge. a taj sam grešnik bio upravo ja! Osjećaji. koju nestrpljivo čeka puk.one grube uglove. U pogledu te divne žene savršeno se odražavalo biće uzdignuto k nebeskom. Slikar je uhvatio upravo čas. da i ja odem tamo. koji se silom otrgnuo od njenog majčinskog srca. Franciscus?« upitala je glasom. kao što je svoje portrete slikao van Dyck. koje je starac nazvao površnim kopijama velikih fresko-slika. što je došlo Bernardovo. a naslikana s onom savršenom sličnošću. izgledala je kao da bi htjela izmoliti oproštenje za opakog. ne mogoh se suzdržati. koje sam posjećivao. opet sam bio kod dobrog župnika u selu cistercitskog samostana. Bile su to očigledno kopije iz Svete Lipe. padoh u polusvijesti na koljena. slikara nije bilo. . Kod nekih slika. čije je stvari slikar izložio zajedno sa svojima. prikazana u nošnji. okupljen u crkvi. gledajući ih. a kršenju zavjeta nadodah umorstvo! Razdiran tugom i kajanjem. bio sam oduševljen. obuze me neka neizreciva čežnja. Bila je divna. »Jesi li bio zaista pobožan i dobar?« Ah. koji mi je bio doveo čudesnog dječaka. iz očiju mi provališe suze. no bio je kao vodič neki stari čovjek. sve življe rasplamsavale su se u žarkim bojama. veseo dječak. drskog grešnika. već su vidjeli slike i toliko hvalili njihovu ljepotu. svoju majčinsku pokroviteljicu. Svi. što se vidi u perspektivi pozadine. već se nekoliko večeri mnogo govorilo o nekom stranom slikaru. U tom društvu. te odlučih. vedar. koji je imenovao strane majstore. što sam mogao da joj odgovorim? Bio sam gomilao opačinu na opačinu. prožeše mi grudi. koji su mi bili preostali iz prijašnjeg načina života. osvanuše mi u duši uspomene iz mog najranijeg djetinjstva. osim mene. u kojoj je obično išla ispred opatica u procesiji na Bernardovo. bodar. većinom originali slavnih majstora. da glasno ne uzviknem. Sve jasnije i jasnije. Kad sam ušao u dvoranu. Bila su to divna djela. u kojem prepoznah kneginju. koji klikće od radosti. ah. koji je došao i priredio izložbu svojih slika. te je do mene dopro meko i ljupko. čiji je pun zvuk prigušila ljubav.

jer će sudbina učiniti svoje. nada da ću jednom izvršiti zasad samo odloženo zlo djelo. koja je odisala živim životom. ali je to okajao smrću! Aurelija živi. gospodine?« »Slika ove abatise toliko je nalik na moju pokojnu majku. samo da Aurelija postane . da će ona jednom biti moja. koje su mi izgledale kao ciklus nagovještavanja o čitavom mom životu. treba ih se kloniti. Hermogen je svojim dolaskom osujetio taj pothvat. njoj ne može izmaći. »takve uspomene odviše su bolne. Mučilo me jedino to. sigurno je. koje se još nisu potpuno osušile. no svaki osjećaj kajanja zami-rao je u jetkom. pa mi se opet vratila hrabrost. tonu. da se odvažim na sve. što one kobne noći na dvorcu Aurelija nije postala moja. priskoči i uzbuđeno upita: »Sto vam je. Pomisao na Aureliju. tako me svega obuzela. koji jedva svladah. koloritu. Požudnim pogledima gutao sam Aurelijine draži. Starac kao da mi se čudio. nisam ga slušao. »Dođite. gospodine!« reče starac. da se što više priberem. Djetinji blagi pogled pobožnog djeteta kao da je optuživao prokletog ubojicu njenog brata. koji moj gospodar smatra za najbolji. što su blistale iz slike. koji me je htio uništiti. da se oduprem toj nemani. što vam je. da tako možda pobliže saznam nešto o tim slikama. ima ovdje još jedan portret. da sam odjurio. što je u tajanstvenom mraku navalila na mene. koja je umrla užasnom smrću«. Bio sam spreman. i to je dovoljno za nadu da će biti moja! Da. koji me je svom silom htio gurnuti u valovitu bujicu tek što joj umakoh. a nisam li ja sam ta sudbina? Tako sam se sokolio na opačinu. da sunce ne pokvari boje. Osjetih blizinu nečastivog. uplašen.Starac mi. piljeći u sliku. što je nicalo u mojoj nutrini i kao da me je otrovnim bodljama gonilo iz ugodnog raspoloženja. zastrli smo je. promrmljah i. pokušah. Izbrbljao je mnogo riječi o crtežu.« Starac me pažljivo smjesti na prikladno svijetlo i onda naglo odgrne zastor. i ne upitavši za stranog slikara. Bila je to Aurelija! Obuze me užas. đavolskom podrugivanju. Slika je rađena po živom modelu i nedavno dovršena. ustavši.

kako da se približim svom cilju. kad sam ga ugledao. koja bi mi. Obuzet čudnim osjećajima. ako je upoznam. neobuzdanom radu svoje uzbuđene mašte. Nečastivi je sada vidljiv stupio u život. i da ga onda odbijem oružjem.moja. pa je trebalo s njim otpočeti borbu na život i smrt. . te su svi hvalili osobito Aurelijin portret. koji se još morao zadržati u mjestu. osjećao sam se. Dugo me je promatrao s dubokom ozbiljnošću. Stranac kao da se nije na mene mnogo osvrtao. stranac je sjedio za stolom. Uvečer podoh u ono društvo. kao da sam uzvišen nad pojave svog života i da sam ih tako progledao. što mi je plamsala u grudima kao proždrljiv oganj. a osobito o rijetkoj izražajnosti. te nemam čega da se bojim. okrenut prema meni leđima. te s osobitim sjajem izraza. da bi dovršio nekoliko započetih portreta. bile su u mene uperene ukočene crte lica onog strašnog neznanca. mogla ustrebati u pripremama za ono što sam bio naumio. koji se već vodio. da bi ta slika. Odlučih da sačekam napad. pošao sam iduću večer u društvo kasnije nego inače. Kovao sam svakojake planove i zamisli. pa prema tome nemam na što ni da se odvažim. Mnogo se govorilo o slikama stranog majstora. koji se na Antunovo bio naslonio na onaj stup u kutu i ispunio me strahom i užasom. Netko je ustvrdio. divan umjetnik. odvrativši opet pogled od mene. pridružili se tim pohvalama. u čiju sam se snagu mogao pouzdati. dalo mi je smjelost i snagu. ali raspoloženje. Kad sam sjeo. kad sam bio ušao. i koji je. koju je umio dati svojim portretima. otkako sam vidio Aurelijinu sliku. a osobito sam se nadao. ni manje ni više. nastavio razgovor o umjetnosti. da izdržim taj pogled. koji je bio samo odraz podrugljive ironije. Stalo se govoriti o njegovim slikama. opisah bezimene draži što su odsijevale s Aurelijinog smjernog. štoviše. nego je. htio sam da stanem na kraj sve većoj napetosti svog duha. nego da se u svom sadašnjem novom obličju vratim u dvorac. da ću od stranog slikara koješta saznati i da ću od njega doznati za mnogu meni nepoznatu okolnost. iako već prilično u godinama. zanimljiv. anđeoski lijepog lica. Netko reče da će iduću večer dovesti u društvo slikara. u kojem sam bio. a to mi se i nije činilo nekim osobito smjelim podvigom. nepoznatim slutnjama. Smislio sam naime.

koja se u borbi uzdiže k nebeskome. a vino. Svatko je znao ispričati nešto zabavno. kad iz . iako se smijao samo u sebi. da još nisu imali tu čast. ugri-jalo je duhove. a taj unutrašnji smijeh kao da se zrcalio samo u oku. ipak sam sve više svladavao strašno raspoloženje. nego upravo kao portret neznanke. Kad se smijeh napokon stao stišavati. dalje!« »Svi vi«. koje bi ubacio. Slikar kao da gotovo i nije primijetio moje riječi. stranac odjednom upita: »Jeste li već vidjeli đavla.bez obzira što se na prvi pogled vidi da je portret. jer odmah upade: »Žensko stvorenje. sa suzama. Pripovijedao sam o smiješnom Belcampu. kad god bi me stranac pogledao u oči. koja se uzdigla visoko nad zemaljsko. jeziv osjećaj. Upitavši me što o tome mislim. stao uvjeravati. Slikao sam je. gdje pred putnikom.« Razgovor je prešao na druge stvari. gospodo?« Svi su to pitanje smatrali uvodom u neku šalu i stali uvjeravati. da me neki zaista dobrodušni debeli trgovac. kad se. i to u dvorcu baruna F. pogođena užasnom nevoljom prepustila nadi u utjehu religije i u pomoć vječne sudbine. Iako nisam mogao suzbiti neki neugodan. sigurno poznajete onaj divlji jeziv kraj. kojega su svi poznavali. »ako ste putovali kroz planine. njegovu fantastičnu smušenost umio sam svima na radost prikazati tako živo. koje me je obuzelo. sve održati u nekom posebnom zanosu. da sebi ne mogu nikako drukčije zamisliti svetu Rozaliju. umio je često samo s nekoliko dobro odabranih riječi. što se može nastaniti samo u duši. koje se danas u čast stranog slikara pilo bolje vrste i obilnije nego inače. i meni se nehotice omaklo. u planinama.« Uzdrhtao sam. što su mu od smijeha navrle na oči. progovori stranac ponovo. smijući se. što stoluje nad oblacima. da već dugo nije doživio tako veselo veće. uzviknuše: »Samo dalje. čim sam ugledao tog stranca. mogla poslužiti kao studija za sliku neke svetice. ali drugi. da doživim tu čast. koje portret vjerno prikazuje. pokušao sam izraziti u onoj slici. koji je obično sjedio sučelice meni. zaista je pobožna svetica. stranac pak. Tada stranac nastavi: »Meni nije mnogo nedostajalo. tu nadu. jer sam upravo tu sliku i svu njenu ljepotu bio tako divno opisivao.

zijevne dubok. upravo u vrijeme. promatrali su me nepovjerljivim sumnjičavim pogledima.guste jelove šume iziđe na visoko stijenje. Bilo sad kako mu drago. Pripovijeda se. koje mu se veoma svidješe. Nakon toga kapucin je nestao na neshvatljiv način. djelovanje slikarevih tajanstvenih riječi kao i razjareni nemir. kad se odjednom pojavio đavao i. a zadavio je i barunovog ludog sina. kao onda u kapucinskoj crkvi. mogu vas ipak uvjeriti. Strani slikar bio je ustao i probadao me ukočenim očima živog mrtvaca. gospodine. s opakim zamislima u glavi. bili su i odviše očigledni. kojeg je abatisa bila sprijatelje na s njenim ocem. a Aurelija. da je barunica bila otrovana. da to izreknem makar i prividno ravnodušno. Vidjeli ste sliku te divne žene u mojoj zbirci. mračan ponor. takozvano Đavolje sjedalo. koji nikako nije podnosio đavolski inkognito. bilo mi je prilično teško. i to u neki samostan cistercitkinja. upravo sjedio na toj pećini. to je ona pobožna svetica. vi ste me zamijenili. sjetivši se sada. kad se zbila ta strahota. . koju joj je spremao lukavi đavao. otpremio u pakao. survao grofa u ponor. malo po malo našao među njima. koji se krvav uspeo iz svoga groba. koji sam uzalud nastojao prikriti. kakve ja veze imam s vašim glupavim pričama o đavlu i s vašim pripovijetkama o ubistvima. nad koji se pruža jedna stijena. Nije progovorio ni riječ. Đavao se zatim kao kapucin pojavio u barunovu dvorcu i barunicu. koju sam slikao u dvorcu. kao što sam sam u sebi bio. dok se sve to zbivalo. da je grof Viktorin. jer je u vrijeme.« Onako uzbunjenom.« Svi pogledi upriješe se u mene. i molim. razgnjevljen skočih i žestokim glasom uzviknuh: »Ej. bio u dvorcu. Nestade vedrog raspoloženja. da je kukavički pobjegao pred Viktorinom. a pripovijeda se. kako sam se. To je takozvani Đavolji ponor. zaista ste me zamijenili. svima potpuno stran. utekla je kao napušteno siroče u jednu daleku zemlju. budući da je odlučio sam izvesti Viktorinove zamisli. puni čuđenja. Hermogen mučki umoren. kad se s lijom nauživao. No sve će vam to onaj gospodin (pokazao je na mene) moći ispripovijedati mnogo opširnije i bolje. a gosti. barun je ubrzo nakon toga umro od tuge. nego je glasno izjavio: »To je đavao!« i tako spasio jednu pobožnu dušu od propasti. da me u to ni najmanje ne miješate.

nisam se opirao. uzviknu nekoliko njih. od silnog užasa uzdrhta mi svaka žilica. kao što dolikuje. tko ne će da se pokori višem duhu!« nastavi mališan. pun patosa. Brže pohitah kroz hodnik. Pri jasnom sjaju svjetiljaka prepoznah u svom spasiocu Belcampa.« Osjetih. promašena je tvoja igra. od log sablasnog prizora nakostriješi mi se kosa. tada se kraj mene otvoriše neka vratašca i netko me povuče u mračnu sobu. »Čini se. te nekoliko njih oborih i prokrčih sebi put do vrata. odlučih. »Pijanica. »Tko zapovijeda času. pre-poštovani. rasplamsaše se u meni comme a l'ordinaire najsu-blimnije ideje. kojim sam ubio Hermogena i koji sam uvijek nosio uza se. »Nestani«. idi i očajavaj u kajanju i sramu. Sav izvan sebe od bijesa i očaja izvukoh iz džepa o boku nož.« »Kako bi to bilo moguće?« upitah sav u čudu. piljeći u mene. bio sam nekim postranim stepenicama odveden dalje u dvorište. iz dvorane nagrnuše ljudi. »imali neke neprilike s onim stranim slikarom. uplašeni strašnim zvukom mog glasa. da vas spasim. Kad je rulja prošla. koji su. izbacite ga«. »ti si sam sotona. prepustih se divljoj provali neobuzdane mašte. »Kad sam uređivao vašu kosu. te zbog toga ne samo što zaboravih zagladiti uvojke gnjeva na tjemenu u meki krug. nego ostavih čak i dvadeset sedam vlasi straha i užasa iznad . ali me jedan udarac obori na tlo. brate Medardo. ali nada mnom nemaš nikakvu moć!« Svi se podigoše sa sjedala. napustili igru. tako da se zatresla sva soba: »Brate Medardo. a onda kroz stražnju zgradu na ulicu. kad se podigla graja. jer sam svoj toj neprilici kriv samo ja. A strani slikar ustobočio se na mjestu. »Sto je to. pijuckao sam u susjednoj sobi svoju čašicu i budući da su mi poznate prilike u kući. uzviknuh sav izvan sebe. tada se osokolih i kao bijesan bik jurnuh na gomilu udarajući oko sebe. ti si opako umorstvo. da ste«. poče on. a slikar se stade smijati strašnom podrugljivošću. čelo mi obli hladnu znoj. kako su me gosti pograbili. te nasrnuh na slikara.izgledao je ukočeno kao da u njemu nema života. luđak! Izbacite ga. što je to?« stadoše uzvikivati na sve strane. jer sam iza sebe već čuo graju.

i kad sam od vremena na vrijeme primjećivao njegovo lakrdi-jaško skakutanje. ili Metistofeles. morao sam se glasno nasmijati kao u nekom konvulzivnom grču. reče. koju pratim spretnim pokretima tijela. s kojega su već visjele razne kaplje krvi. gospodine. apage. s tim sam svršio«. haj.« U ludom blebetanju mališana. koji sam pri presvlačenju stavio na stol. ili tako da se električnim češljevima vješto friziraju misli. te on sve to obavi uz smiješne kretnje i grimase. To je dosjetka. Pristadoh. Napokon smo bili u mojoj sobi. jer je taj slikar Ahasver. ili Bertram de Bornis. tko već pripada Orku. Zamolio je zatim dopuštenje da uvojku srdžbe dade još potrebnu zaobljenost.čela. kao čovjek. vidite da su men i. samo ako pomada sadrži pravo karanfilovo ulje. i ništa drugo. samo blistavo zlato. duboko dišući i brišući čelo. raspaljeni gnjevom. natopljeno krvlju iz srca. njegovo smiješno lice. mnogo je značajnija. odlažući nož. nego što se misli. . prepoštovani. i prema tome mora umrijeti i od ove moje. uzeta iz moje umjetnosti. Vječni Žid. koji je zapravo revenant. da pojačam ekspresiju. profesionalnom umjetniku i fantastu. Tada. a to o n zapravo i jest. zauze mačevalački stav i stade s njim bosti po zraku. što savijaju ideju. k tome još i vesela. koji je za to vrijeme jurio za mnom po ulicama. koje mora usisati. sikćući i praskajući. ili Bonvenuto Cellini. Apage satanas apage. Na kraju pograbi nož. koji se raširio. te je uskoro sve bilo spremno za put. prepoštovani. »Ubijam vašeg dušmanina«. Sve sam vidio. da skrati vlasi užasa i da uzme za uspomenu jedan uvojak ljubavi. »a budući da je on pusta ideja. kojega se može protjerati jedino užarenim kliještima za kovrčanje kose. utrpah mališanu u ruku nekoliko dukata. ukratko bezobrazni revenant. Ahasve-rus. a ta uzrečica. one su se nakostriješile i naklonile se jaučući prema uvojku gnjeva. Belcampo mi je pomogao pakovati. on poskoči od radosti i uzviknu: »Hej. sad imam pravi novac. allez vous en!« »No. ali bilo je isprazan trud slati Orku onoga. Vi. ili sveti Petar. da obavi neki ležak posao. izvukoste nož. da bi hranio tu ideju. takve stvari prava pomada. koji se valjano izmučio. od upiljenih pogleda slikara. njega se može ubiti idejom. što svjetluca crvenkastim sjajem. bilo je u tom času za mene nešto jezivo.« Ovu dopunu izmamilo mu je valjda moje čuđenje zbog njegova uzvika. uzviknuo je.

. da ti nisi ti. koji je umro zbog nehotičnog posta. Unišao je sluga. no pritom je i dalje neprekidno brbljao. te sad lutam naokolo. ali mališan to opazi i lukavo se podsmjehne. izvuče neku malu maramicu i. Ludovanje ovog čovjeka postade mi nesnosno. što me je poput neke tajne. uzviknu: »Do zadnjeg daha svog života!« Kad stade svanjivati. među ostalim često sumnja u današnjicu. koja je umrla zbog loše probave. taj Belcampo je mene. sasvim smutio i učinio konfuznim. kad umrem. reče sluga. jako se opija. zvan Belcampo. što sam još u žurbi zatražio. brišući tobože suze iz očiju. velečasni gospodine! A za mene svake sedmice jednu. u koju nisam mogao proniknuti. doviknuh mu. »Ta urazumite se«. čovjek se ne smije s njim mnogo upuštati«. kao da još uvijek nosim redovničku mantiju. užasnog čovjeka. ne budi majmun i vjeruj. da uzme moju prtljagu. a ako to ne vjeruješ. Petra Schonfelda. smlavit ću te nekom zajedljivom misli. »Ovaj je potpuno lud. Pietra Belcampa i Petra Schonfelda!« Kleknuo je preda me. Ah. griješi na sve moguće načine. kako sam prekinuo sve veze sa životom. iščezao je. zovem se Belcampo i genijalna sam ideja. zalupivši vrata kočije.. pomogne sluzi da obavi ono. ja sam zapravo t i. udara oko sebe i vrši blud s lijepim djevičanskim mislima. te me zamoli: »Dvije mise za moju baku. Oproštenje za obojicu. velečasni gospodine. Belcampo mahnu šeširom. čineći se kao da grčevito jeca. Zasad oproštenje od mojih mnogih grijeha. a kad ja uz značajan pogled sta-vih prst pred usta. te često nedolično skačem i oskvrnjujem boju nevinosti. Pitanja poštara »Kuda?« stalno su me podsjećala. velečasni. oštrom poput britve. vrativši se opet svom veselom humoru. a lik onog strašnog. četiri za mog oca. prepušten burnim . Uto pred kućom zatrubi postiljon. u mojoj nutrini skriva se infamni grešnik. koji govori: 'Petre Schonfeldu. ispunjavao jezom. Belcampo skoči i. jer pjevajući in dulci jubilo s čarapama od bijele svile sjedam u go. pa ga gurnuh u rukav. stade se naklanjati s dubokim poslovanjem.' Taj moj neprijatelj. Belcampo odjednom izmijeni glas i držanje.Htjedoh brzo sakriti nož. poljubi mi ruku i kaput. grad je već bio daleko iza mene.

da se slomio stražnji kotač. bjesneći i lajući. visoke jele praskale su. Kristijane!« »Da. nešto me je neprestano gonilo sve dalje na jug. da kod njega pričekam jutro. uzdrmane do korijenja. . čuh sasvim jasno. Dođosmo do neke lijepe kuće. kao nekom magičnom snagom stalno djelovao u istom pravcu. da nas utuku stabla. te uskoro opazih u daljini neko svjetlucanje i učini mi se da razabirem lavež pasa. s kojega je do mene bilo doprlo ono svjetlucanje. i tako je udarac. Morali smo ostati na mjestu i pričekati. napredujući korak po korak. grub glas doviknu odozgo: »Kristijane. tada se u gornjem spratu otvori prozor. nije bilo drugo. iako na to nisam ni pomišljao. Tada postiljon opazi. te nekako. tek što smo išli još nekoliko minuta. ali u kući ostade sve tiho i mirno. dosad sam tek neznatno skrenuo s pravca puta. okruženom zidom. psi pri-trčaše. Postiljon zalupa na dveri. kako mi reče poštar. kako laju psi. koja se prostirala još i dalje od najbliže stanice. koji je stoga bio savjetovao. milostivi gospodine«. koji mi je bio naznačio Leonardo. dokle je god oko sezalo. odgovori neko čeljade odozdo. Već kad sam krenuo. Išao sam naprijed. napokon se kola tako nezgodno izvrnuše.valovima slucaja. a uskoro se stadoše navlačiti sve crnji i crnji oblaci. kiša je lijevala kao da se nebo prolomilo. Svaki čas bili smo izvrgnuti opasnosti. kojim me je gurnuo u svijet. koja se nalazila u velikom dvorištu. sijevale su u daljini munje. krenusmo dalje. što mi je prije bilo blisko. samo da što brže stignem na cilj. koji je i meni samom bio tajna. i tako možda u zoru prispijemo u neko selo. Poduprijesmo kola debelom granom. a crvene munje ispresijecale su horizont. nego da nekako produžimo tim putem. bio sam to odbio. nisam se prevario. konji su se propinjali. plašilo ih je sijevanje munja. dok se oluja ne stiša i kroz oblake ne prodre mjesec. i uskoro smo se još jedva kretali naprijed. jer. samo da bi se duh nastanjen u meni mogao razmahati i pokrenuti neskučenom snagom?^ Neumorno sam prolazio ovom divnom zemljom. gromovi su strašno odzvanjali tisućustrukom jekom. da je u mraku potpuno skrenuo s ceste i dospio na neki šumski put. Jedne mračne noći vozio sam se kroz neku gustu šumu. no nigdje ne nađoh mira. koje je natisnula oluja i hučeći gonila ih pred sobom.Wo zar me nije neka neodoljiva snaga silom otrgnula od svega. i neki dubok. sve dok postiljon ne zatrubi u svoj rog.

kao što mi se to po staroj navadi često događalo. Ovdje stanuje lugar ovoga revira. zamolio. da ne protumačim loše njegov grub doček. 3. udoh u kuću. inače ne bi otvorio vrata. otvorio je odmah oba krila kapije i pomogao utjerati kola. sa golim lovačkim nožem u ruci. morao bi se u njoj snalaziti kao i mi. Postiljon reče. mora to više biti na oprezu. jer ovdje. i pošto je odložio bodež.« Ispripovjedih sasvim potišteno. nastavi glas odozgo. inače samo u košulji i s papučama na nogama. »na našim vratima. i lugar se malo pomalo . a osobito stoga.« Uskoro smo čuli kako Kristijan odmamljuje pse. ti lupeži«. u toj kući udaljenoj od svijeta. rekoh nekoliko pobožnih riječi o snazi ufanja u boga. ni koji od nas dvojice nije odgovorio. koji nas je zadesio. što se često šumom povlači kojekakav raspušten ološ. kad krivo vozi i razbija kola. Napokon. skrenuo ustranu. koji leži sat udesno od posljednje stanice. u gospodskom šeširu sa zelenom perjanicom. nastavio je »ne mogu mi ništa. suncem opaljena lica. što je to. te ga napokon ugledasmo kako dolazi sa svjetiljkom. Kad se potužismo Kristijanu na slučaj.« I nehotice. neprestano je dovikivao: »Što je to. snažan čovjek. a to sam ja! Kristijan je magarac. nije ovdje ni krčma ni poštanska stanica. koji su mu često posegnuli za životom. a psi su sasvim pobjesnjeli. »No. Umireni psi njuškali su oko nas mašući repovima. nevrijeme je bilo zaista žestoko. koju je Kristijan bio otvorio. kakva je to karavana?« a da ni Kristijan. tada čovjek postade učtiviji i reče: »Da. da je bez sumnje odmah na početku šume. što je u gotovo otvorenoj zavadi s takozvanim čarobnim strijelcima. skinuo šešir i za-grnuo se kaputom. koji se nije udaljio s prozora.»Netko kuca i duva u rog«. Uzmi svjetiljku i pušku br. ususret mi iziđe krupan.« Poveo me gore. što je. mjesto da vozi ravno. pa vidi. da. a muškarac. kakva me neprilika zadesila i kako nas je ovamo natjerala samo nevolja. te mi osorno doviknu: »Odakle dolazite? Zašto uznemirujete ljude noću. jer smo bili kod luga-reva stana. jer uz pomoć Božju vršim svoju službu predano i pošteno. Takav momak morao bi po šumi voziti zavezanih očiju. te im prkosim s vjerom i ufanjem u Njega i svoju dobru pušku. dok je Kristijan sklanjao konje i kola. ali postiljon je ipak ništarija.

lugar. gospodine. trebao je da se još iste noći s razbijenim kolima vrati na stanicu. kojeg šaljem u kneževu rezidenciju. iako joj je bio narušen san. ovdje je veoma živo. Rekoh stoga lugaru.« I s tim sam bio zadovoljan. do najbliže stanice odvesti on sam. Postiljon. ja li nju ubrajam i svoje pametne. vješte pse. dabome gradski čovjek. oni me razumiju i paze na moju riječ. neprekidne vožnje od nekoliko dana. još uvijek stanovao onako čangrizljiv stari gospodin. na moj mig i vjerni su mi do smrti. kako me moj Valdman pametno promatra. zacvile od žive želje za lovom. mora da vi. reče lugar. postariju. koja je. Dabome. odgovorio je lugar. gospodine«. gospodine. koji osjećam uslijed stalne. Složih se s tim to više. kako bih se potpuno oporavio od umora. a uopće nije imao smisla za lov. »Dakle. te je milostivi zemaljski knez dao zgradu urediti za lugarev stan. Momci se brzo obuku. Vi ste. navečer je spremanje i poslovi oko vođenja gospodarstva. jer zna da o njemu govorim? Da. da ću rado ostati do podneva idućeg dana. gospodine«. smatrali vi to neobičnim ili ne. prebace lovačku torbu i s puškom o ramenu uđu u komoru. u šumi čovjek gotovo uvijek ima što raditi. Bez obzira na moje protivljenje. tko u njemu boravi. onda bi to zaista bio konak u osami. nazivate usamljenim svaki stan. pa pohvalih usamljenost ovog mjesta. svirajući u svoj rog neku veselu lovačku pjesmicu. koji se nalazi u šumi. tako mu je za kaznu bio naredio lugar. gdje moja stara . izvučem se iz perja i iziđem napolje. a mene će. a čim grane. kad god poželim. po uobičajenom shvaćanju gradskog stanovnika. no otkako je on umro. »čovjek ovdje baš i nije usamljen. kako je lovački život lijep i veseo. tada će vas do iduće stanice odvesti moj najstariji sin. pa sebi ne možete ni zamisliti. Tada se sve trgne i prene od sna. iako mnogo zavisi od toga. kao nekada. iz koje je došao. štoviše. koji se bio zatvorio među svoja četiri zida. »Ako smijem da vam savjetujem. što mi se i samom činilo potrebno da se bar malo otpočinem. koji ne zna ništa o šumi i lovačkim radostima.razvedri. prijazno pozdravila gosta i na mužev nalog odmah počela pripremati večeru. Vidite li. ali čilu okretnu matronu. kad bi ovdje u ovom starom lovačkom dvorcu. »ostanite sutra čitav dan ovdje i pričekajte do prekosutra. koja me čudnovato privlačila. probudio je svoju ženu. psi zalaju. Ja i moja lovačka družina jedna smo jedincata obitelj.

da mu to izvire duboko iz srca. da se čovjek morao uvjeriti. stoji s napetim kokotom na mjestu. U drugom dijelu ove. Ali šuma je. koji bi mogao da ga se zasiti. a lovac. a onda odlazimo u radosti i veselju. što svaka divljač ima svoje doba. gdje se skriva divljač. te mi je zaista pri duši. tako da se pojavljuje sad ova. svatko podalje od drugoga sam zauzme svoje mjesto. ej gospodine. čega još nije bilo. štoviše. kao da i mene mora poznavati i voljeti svako stablo. kakva se uopće ne bi mogla izreći riječima. kad ponekad onako divno šumi i šapuće. psi se šuljaju. te njuškaju i tragaju i pogledavaju lovce. lijepo uređenu sobicu. a psi polete. Došavši na mjesto. te me ostavi uvjeravajući me. čini lov tako divnim. kako to čitamo u starim pripovijetkama. pokaza mi starac malu. koji su živjeli u ljubavi i prijateljstvu sa cijelom prirodom. što je izraslo pred mojim očima i sad pruža uvis svoje svijetle uzbibane vrške.pripremi lovački doručak. te prasnu hitci. Poznam u njoj svako mjestance. A svakiput je takav izlazak u lov nešto novo. ne znajući ništa o svoj ovoj usilje-nosti i ulickanosti. te sam mu zaista pozavidio na njegovom sretnom životu. ljudskim očima. istinski hvalospjevi Bogu i njegovoj svemoći i molitva. da me jutarnja buka u kući ne će probuditi. Već to. na njegovoj duboko ukorijenjenoj smirenosti. i naslađuju se. jer se uvijek dogodi ponešto osobito. koji su pravi. A kad iz guštika iskoči divljač. zaista sam uvjeren da mi govori sasvim posebnim glasovima. već i sama po sebi tako vesela i živa. spustivši glavu k zemlji. svako stablo. Ukratko. jer sam potpuno odvojen od ostale kućne . s kojom se muče u svojim zidanim zatvorima. jer sam ga gajio i njegovao. da se nikad ne osjećam usamljen. kojoj je moje raspoloženje tako malo nalikovalo. dok su ljudi živjeli potpuno s prirodom. jer mu je još preostalo nešto od one stare divne slobode. kao što sam sada primijetio. u kojoj sam već našao svoje stvari. tada čovjeku zakuca srce i sav se preporodi. čestit i valjan lovac provodi zaista veseo i krasan život. sad ona. gospodine. kao što su to ranije činili slobodni ljudi. prilično velike zgrade. koje je Bog stvorio oko njih. da s njima krijepe dušu. da na svijetu nema čovjeka.« Sve je to stari lugar ispripovijedao takvim glasom i izrazom. kao ukopan. rekao bih mudrim. jedva dišući. ne mičući se. otudivši se potpuno od svih onih divnih stvari.

uskoro čvrsto zaspah. Onda se okrenuo.čeljadi. zarivši se u oči. samo nikako ne smijem otvoriti oči. što tako čvrsto i mirno spavam. ugušio se u grču. vidjet ću tek pri ručku. i ja se opet ohrabrih. a prilika se ponovo nasmija reskim glasom. a njega. stoji prilika u kapucinskom habitu. s bradom i tonzurom. Tada ona prilika sjede na moj krevet i stade mi se podrugljivo kesiti. Sasvim čudno. te onako umoran. te se probudih. bit će kralj i smjet će piti krv. tada se otvoriše vrata i uđe neka mračna prilika. okrenuta prema meni leđima. bio siguran da bih bez ičije pomoći mogao svladati stranca. dok god želim. u kapucinskom habitu. od kojeg sam se bio ukočio. pod vjetrenjak. a već i zbog moje tjelesne snage. i svaki glas. ti si davao!« uzviknuh i unesoh se kao pandžama u lice strašnoj sablasti. Podigoh se. Ta se prilika sve više i više približavala mome krevetu. što će neznanac učiniti. kad ugledah neko strano lice s crnom. jer rano odlazi s momcima u šumu. koji sam pokušao istisnuti. doručak će mi donijeti tek kad se javim. pa se mogu odmarati. a ipak sam i dalje spavao. Odlučih da pričekam. Bacih se na ležaj. Kapucin je prekapao po stvarima. u koju sam se mogao pouzdati. . »Sad moraš poći sa mnom«. kao da mi prsti. kako me ta prilika pograbila i povukla uvis. tko drugoga obori. iz čijih se očiju smijalo prazno bezumlje. u kojoj na svoj užas prepoznah sama sebe. staroga. jeziv san pretvorio se u javu. Tamo ćemo se pohrvati.« No. »uspet ćemo se na krov. uđoše u duboke šupljine.« Osjetih. bilo mi je. i onaj. kao da me nešto odjednom snažno trgnulo. a da se umiješam samo ako bi trebalo spriječiti štetno djelo. Skamenih se od užasa. ali me izmuči užasan san. san je počeo sa sviješću da spavam. Ali smijeh je još uvijek odzvanjao u sobi. koji svira veselu vjenčanu pjesmu. to će me potpuno okrijepiti od umora. U tom času. neke crte podsjećale su pomalo na Hermogena. koje su bile na stolu. Moj bodež bio je uz mene. pa sam zbog toga. podivljalom bradom. reče prilika. i ja opazih kako pred stolom. ali bi mi. kao da to ne mogu propustiti. kazao sam naime sam sebi: »Baš divno. jer sova ima svadbu. svijetle zrake jutra prodriješe kroz prozor. tada mi očaj vrati moju snagu: »Ti nisi ja. a ja se nisam ni maknuo. bez obzira na to. i ne vraća se prije podneva. kao što sam bio.

prijazna djevojka u punom cvatu. a onda se opet stade smijati. Djevojka je zaista ljupko pripovijedala. probudio sam se osvježen i okrijepljen.Igrao se nekako djetinjasto s mojim stvarima. spotičući se. ali već mi se bio izgubio s vida. čilim mladićima. pomirisao. kad je u sobu već sjalo sunce. Stol je bio prostrt. i bacih se ponovo u krevet. kao da su se treskom zalupila neka vrata. šumareva mlađa kćerka. gdje je san prešao u stvaran život. kojega sam vidio noću.« Ogledavši se oko sebe očima. da sam jedva razlikovao. Bio sam i odviše iscrpljen. tada se otvoriše vrata i uđe kapucin. da spriječim ponovni posjet. i kako samo ponekad navali mnoštvo ljudi. koji je muklo i jezivo odjeknuo u sobi. i on tada zaurla. koji sam bio doživio. a da opet uskoro ne zaspim. pijući iz boce. kad knez lovi u ovom reviru. najmlađemu od njih jedva da je bilo petnaest godina. kako sam ga čuo u snu. kako ovdje svi zajedno žive radosno i smireno. kao da ga je spopala užasna muka. kako sam spavao. Lugar. donijela mije doručak. ali izgled mu je bio mračan i smušen. Zasunuh svoju sobu. S njegova lica bilo je nestalo ludilo. da se pomoli. Upitao je. Tako je neopazice proteklo nekoliko sati i došlo podne. krasnim. i nije li me jutarnja buka probudila prije vremena. dok je starija bila s majkom zaposlena u kuhinji. osobito se radovao crvenom torbaku. Napokon je našao pletenku s ostatkom tajanstvenog vina. »Dobro došli. nisam mu mogao pričati o nesvakidašnjem događaju. otišao je već sa svojim sinovima i momcima u šumu. a onda se sav stresao i istisnuo krik. juha se pušila. čuo sam kako. jer se živa pojava jezivog redovnika tako stopila s priviđenjem. Brzo ustadoh i potrčah za njim. te veselo podcikivanje i zvuk rogova najaviše da se vratio lugar sa svoja četiri sina. otvorio ju je. silazi niz udaljene stepenice i mukli tutanj. stari je skinuo svoju kapicu. onako resko. velečasni gospodine!« doviknu mu starac. on uzviknu strašnim glasom: . teturao je u divljim skokovima. te onda ponekad prenoći u kući. »izmolite gratias i onda blagujte s nama. i sa svoja tri pomoćnika. kao što je bio rekao. a onda ju je odbacio i otrčao kroz vrata napolje. iz kojih je sijevao gnjev. Jasan zvuk zvona negdje u kući odbi tri sata. koji je sa svih strana okretao prema prozoru i pritom čudno poskakivao.

i da snuješ o glavi meni. da mi potanje ispripovijeda. što nas je taj gnusni čovjek uznemirio svojim ružnim postupkom baš sada. »Sto!« viknu lugar.« Zamolih ga. tvog gospodara i vladara. što nam je Bog udijelio. »Ah«. kao da ga obuze bezutješni jad smrtne tjeskobe. te ga baci prema starcu. pođimo sad k stolu. urličući stade moliti. čim je unišao u zatvorsku komoru. osobito pred svanuće. »ali čini se. opet si se usudio da sa svojim bjesnilom dođeš ovamo. Nisam se više ustručavao. koja ne priliči uz jelo. da ispripovijedam neobičan događaj. ali ga lovčevi momci odvedoše. koji sam te spasio iz životinjskog stanja. pobožan čovjek. da ste vi smion. reče lugar. koji je stajao na stolu. Lovčevi momci hitro pograbiše bje-somučnika i zadržaše ga. među poštene ljude. a pritom nisam zaboravio spomenuti ni ispražnjenu bocu. »Eh. da je redovnik cijelu noć bučio po hodnicima i da je. dok god ne budem zano. da se redovnik smirio. da si se odrekao sotone. vikao: »Daj mi još svoga vina. ali starac reče: »Moraš u tamnicu i ne smiješ više ovamo.« . Ali čuvaj se. to je loše«. ili te čeka smrt. »ti prokleti bogohulniče. kad smo u radosti i veselju htjeli blagovati. bio bi mu razmrskao glavu. drugi bi možda umro od straha. da tko ne bi prepoznao grofa. koji sam proživio. redovnik pograbi težak vrč. iako nije mogao shvatiti. te pri povratku izvijestiše.»Đavao te rastrgao s tvojim velečasnim gospodinom i s tvojom prokletom molitvom. još vina!« Kristijanu se uostalom doista učinilo da redovnik tumara. »to je duga i neobična pripovijest. još vina. što se zbilo s ludim redovnikom. koji te zasljepljuje. i da se ovaj nije izmakao spretnim pokretom. odgovorio je stari. da budem trinaesti i da me prepustiš stranom ubojici? Zar me nisi strpao u ovu mantiju. koji je na njega pazio. pričao je uostalom. kao da je pijan. prokletniče. Kristijan. od vječne propasti? U tamnicu s tobom!« Redovnik pade na koljena.« Redovnik stade vikati. mojega gnjeva!« Rekavši to. kako je mogao doći do bilo kakvog žestokog pića. pa ću ti se sasvim predati. zar me nisi domamio ovamo. Dosta je zla već i to. Vrč poleti u zid i razleti se u tisuću krhotina.

skinu svoju kapicu. pa ćemo poći u zasjedu.Rekavši to. izabralo je Franca. koje mu je spriječilo da puca. kad je. Francu je glava bila puna svih onih sablasnih lovačkih bajki. pijući iz lijepog vrča. ipak je ono. kako iz grmlja iskače neko dlakavo nakazno biće. i on stade ovako pripovijedati o čudnovatom redovniku: »Iduće jeseni bit će već dvije godine. i tako završi ovaj veseli ručak. već dugo mi pri duši nije bilo tako voljko. prihvatih stoga lugarevu ponudu. koje bi se oglasilo tik do njega. zaplašilo bi životinje. zavijanje. krepak i ukusno pripremljen. gospodine. ugledao bi. Starac mi reče: »Sad ću. Pri opetovanju pridružiše se s pijevom djevojke. moralo potjecati od čovjeka. na koje je nakanio poći. pa ću vam ispripovijedati. Otpjevali su nekoliko umilnih zvonkih pjesama. što o njemu znam. kako kaže Franc. pa je bio sklon. koji je meni u čast bio uzveličan vinom i pjesmom. da to biće smatra za samoga sotonu.« Stvar mi je bila nova. pa me u najvećoj brzini još prije spavanja. svi se pridru-žismo. isprazni svoju čašu. To čudovište. jer. Dotle će se smračiti. dolazio na ček. kako je redovnik dospio u moju kuću i drugo. I vi ćete dobiti dobru pušku i okušati svoju sreću. U čast gostu starac dade donijeti dobrog vina. pola sata odspavati. koji poštuju plemeniti lov«. a na kraju. naime. čini se. po mišljenju mog najmlađeg naučnika. Franca. koje je zavijalo. iako u njemu nije bilo ničeg ljudskog. ali nikad na divljač. te lovčevi momci poskidaše sa zida nekoliko rogova i zasviraše neku lovačku pjesmu. kao seminarist pucao sam doduše ponekad u cilj. pobožno i usrdno izmoli gratias. a onda se starac podiže. te uz vesele. kao među ovim jednostavnim skromnim ljudima. stari lovac. koji bi htio da mu ogadi lov ili da ga inače . ima prepelica. uputih se s lugarem u šumu. pokušao uputiti u osnovne. a onda idemo u šumu. Oboružan puškom i lovačkom torbom. a završnu strofu ponoviše s njima u zboru i lugarevi sinovi. kad je htio opaliti na neku životinju. te s uzvikom: »Živjeli svi valjani muževi. kako su moji lovci stali u šumi često primjećivati neko užasno zavijanje. da ga zadirkuje. Osjetih u grudima čudesnu lagodnost. veoma obradovalo. koje mu je bio napripovijedao njegov otac. te mi po patrijarhalnom običaju nazdravi. radosne razgovore pojedosmo seoski ručak. to ga je. najpotrebnije stvari streljačke vještine. Za to vrijeme bio je pospremljen stol.

prestani već jednom sa svojim bogohulnim riječima i predaj se. te pograbismo čovjeka i odve-dosmo ga kući. da. Franc htjede opaliti. On joj doviknu. ali hitac zataji i on pun straha i užasa otrča k drugima. moleći se. napokon. Stoga naložih svojim sinovima i momcima. i ja osjetih. pozovu da stane te. koji mu iz inata plaši divljač. i već se po selu pripovijedalo. na kraju se s njim složiše. što sam smatrao da je to lukavština. da bude prvi. uvjeren. Drugi momci. otkako ga je ta neman progonila. te mu je učarao i pušku. neman zaurla još bjesnije i na kraju stade sipati užasne. ali preda me ispade neka ružna prilika očiju crvenkastog sjaja i crne čekinjaste kose. potpuno se osmjelih. kako mi od straha izbija znoj. te kojekakve druge budalaštine. bilo mi je pri duši. gdje je Franc prviput ugledao neman. sasvim blizu mene. Glas o sablasti u šumi bio se proširio. kako se Francu ispriječio na putu sotona i ponudio mu učarane kugle. kao da preda mnom zaista stoji sotona. da mu se smilujem. podigavši pušku na nišan. tiho podigoh pušku. zaista. da toj sablazni učinim kraj i da čudovište. ukoliko bi se opet pojavila. bogohulne psovke. a meni je to više bilo stalo da saznam. progonim na mjestima. Gospode! Bio je to prizor. Dođoše moji momci. nije pogodio nijedno zvjere. gdje se obično pojavljivalo. pao je u neko nesvijesno stanje. izgovorio ime Isusa Krista. Čim sam. da tu priliku. zašušta nešto u grmlju. Franca opet zadesi. Odlučih. jer. ako se ne odazove. na koje sam još nikad nisam bio naišao. Čim se našao u zatvoru. da po lovačkom pravu bez odlaganja na nju pucaju. sjedio je . no prilika skoči u grmlje. koji bi mogao utjerati u strah i najvećeg junaka. gdje ga dadoh zatvoriti u kulu kraj pomoćne zgrade. o čemu se radi. iako je inače bio dobar strijelac. kojom bi strijelci-vilenjaci htjeli zaplašiti moje lovce.smuti. Dugo mi se to nije posrećilo. Kad sam idućeg jutra došao k njemu. koju sam izgovorio snažnim glasom. koji su bili podalje od njega. kad sam jedne maglovite jesenske večeri bio na čeku upravo tamo. da je to sotona. kome se na čeku ispriječila ta neman. htijući da iduće jutro događaj prijavim vlastima. očekujući neku životinju. pokrivena prnjama. da ih otjeraju s čeka. Ali vatrenom molitvom. koji su također nailazili na tu neman. čak i moji sinovi. Tada uzviknuh: »Prokleti nevaljalče. ili ću te ustrijeliti!« Čovjek se tada jecajući baci na tie i stade moliti. Neman se zapilji u mene i stade zavijati užasnim glasovima.

da se okrijepi. i da će nas sve dati pobiti. u kojoj su spavali momci. no mladić je bio preslab. da obuzda bjesomučnika. Čovjek je zaista bio u stanju vrijednom smilovanja. da uzme vodu. kad bi čuo makar i jednu pobožnu riječ. jer osjeća. bilo mi ga je žao. da ga oslobode te paklene muke. Bacio mi se pred noge i molio me. U svijetlim časovima molio me. da se tada smatrao za svetoga Antonija. pa je bio kod mene prenoćio. Redovnik je bio provalio iz kule. kad sam htio izvesti svoj naum. da ga otpremim i tako spriječim svaki ispad. Ispunio sam mu želju. koji sam mu dao prirediti. jer paroksizmi nisu više bili tako žestoki. probudio me prodoran krik na hodniku. koje su se bile probudile. rekao je da već nekoliko tjedana živi u šumi i da nije jeo ništa osim trava i divljeg voća. brzo bi se udaljavao. Samo još jedan jedini put bilo je s njim grdne muke. a usto je moju kćerku Anu promatrao tako požudnim pogledima. pa biv čak zazivao Boga i svece. skočih iz kreveta i s upaljenim svijetlom pohrlih brzo prema sobi. Srećom je Franca neizdržljiva žeđ nagnala iz sobe. hrvali su se na vratima uz vrisku djevojaka. ču kako redovnik štro-poće po hodniku. i grčevito plakao. pa dadoh da mu donesu jela i vina. u životinjskoj uspaljenosti dotrčao do sobe mojih kćerki. kad smo se molili. kad je probio vrata. Dotrčao je. Noću pred ono jutro. te sam odlučio. i upravo kad htjede poći u kuhinju. Neprestano je bio uznemiren i povučen. no kad bih ga zbog toga ukorio i zaprijetio mu smrću. a ja sam prispio upravo u . u kojoj se smirio. da je grof i vladar. i njegovo ludilo kao da je zaista popustilo. da mu se smilujem. dušu bi mu ispunila neka skrušenost. U napadima bjesnila sipao je strašne riječi. Čini se. da ga samo nekoliko dana trpim u kući i da mu nabavim novu redovničku halju. i tu udarcem noge razvalio vrata. Pošto je vidio kneza i njegovu sjajnu pratnju. i to upravo kad je knez lovio u ovom reviru. da je siromašan kapucin iz nekog udaljenog samostana i da je pobjegao iz tamnice.na ležaju od slame. da ga za volju Božju ne otjeram. a postali su i rjeđi. u kojoj su spavale moje kćerke. u koju su ga bili zatvorili zbog ludila. redovnik se bio potpuno izmijenio. i zgrabio ga odostrag upravo u času. uzdrhtali bi mu svi udovi. kao što je u bjesnilu uvijek galamio. pa će se tada sam vratiti u samostan. kad dođu njegove sluge. Zamolio me najusrdnije. i na to se vidljivo oporavio. da ga samo boravak kod mene može spasiti. u koju sam ga svake noći zatvarao.

kako bih ga opomenuo. a često su mu se suze ronile niz obraze. tako da se nisu mogle dovoljno napripovijedati. čini se. pograbih redovnika i otrgnuh ga od Franca. jer je sasvim sma-laksao i ležao kao mrtav. Redovnik se bio toliko oporavio. a ja donesoh svoj korbač i odbrojih mu nekoliko snažnih udaraca. a njegov izgled. ali mu to nije uspijevalo. iako riječi nisu razumjele. ali odjednom. ali ja rekoh: »Zlikovce. da ubuduće ne čini slična nedjela. bacio na ruku. kako ih je bolesnik duboko ganuo. ali da bi joj srce bilo sasvim na mjestu mora joj takvu pjesmu zapjevati moja Ana svojim zvonkim glasom. koji se bio podigao. kao da bi se htio prekrižiti. njegovo biće sasvim su se izmijenili. Oči su gledale . potpuno slomio.« Zaurlao je od groze i užasa. zapjeva neku nabožnu pjesmu. Moja stara ima lijepu naviku. Momke je bila probudila galama. da je mogao ustati i hodati po kući. tada se često križao po redovničkom običaju i tiho se molio. što mu je moglo poslužiti. ruka je nemoćno padala. da bjesomučnika tako čvrsto pritisnem uza zid. Ujutro ga nije bilo moguće otpremiti. Ponekad je pokretao ruku i prste. a meni. Napokon se počeo vidljivo oporavljati. koje moju staru i Anu. jer ga je strah od smrti. a meni posegnuo za glavom. uskoro je uspjelo. snažnom. Ne predomišljajući se. zamahnuo je prema meni. svezasmo redovnika i bacismo ga u kulu. te osjetih iskreno sažaljenje. Jednom je sasvim neočekivano počeo pjevati latinske pjesme.času. zablista u redovnikovoj ruci nož. još uvijek ne znam kako se to dogodilo. zapravo bi trebalo da umreš. kao što već jesam. ponekad bi se tiho i oglasio. ali mu se Franc. kao da bi i on htio pjevati. a moja stara stade ga njegovati kuhajući mu krepke juhe i dajući mu iz naše kućne apoteke ono. to je daleko premalo za tvoju besramnost. u kojoj si htio zavesti moje kćeri. Naložih da mu u jednoj boljoj prostoriji prirede dobar ležaj. kad je redovnik zbacio momka na tie i mučki ga zgrabio za grkljan. te zamalo nije izdahnuo. kad sjedi sama. pa su svi dotrčali. Tada bi on često duboko uzdisao i pogledavao moju staru i Anu turobnim pogledima. da često. To se događalo i sada uz bolesnikovu postelju. upravo je ganutljivo stenjao i cvilio. dirnuše do dna duše svojim divnim svetim zvukovima.

smiluj se čovjeku. te sam živio u takvom zadovoljstvu. okusi malo jela i popije gutljaj vina. svaki trag ludila bio je iščez-nuo. što je zapravo u toj boci. te se dogodilo. nastavio je redovnik nakon kratke šutnje. a među njima je bila i jedna zatvorena boca. Često je sam odlazio na šetnju u šumu. Ne mogu opisati. Sva moja braća izvanredno su me voljela. koju treba da ulijevaju prave relikvije. kakvo je moguće samo u samostanu. koje ispih do posljednje kapi. koje je uspio nabaviti na putu. kakvu sam žarku žeđ osjetio za svjetovnim užicima. da to nije nimalo u skladu s duhom pobožnosti. koji je u njoj čuvao neki zavodnički eliksir.blago. još se ne mogu od tebe odvojiti. Vi ste me našli«. svjetlucala neka opaka vatra. »u potpuno izrađenom stanju. nije u ludilu bio doveo u ovu šumu. u njima nije. Uspjelo mi je. pa ni sad sigurno ne slutite. pa čak i da je to potpuno neukusno. bogato obdaren od prirode. otvorio sam je i našao u njoj slatko krepko piće divna mirisa. iako se meni činilo. nju je. da ga svetac. da sam ga jednom susreo i. Ah. da sam nekoć bio mladić. da je se dočepam. Dogodilo se. Jeo nije ništa osim povrća. dopusti mi da budem uz tebe. kako mi se zavodljivo ukazala opačina kao najviši vrhunac života. da sjedne za moj stol. kako se tada izmijenilo sve moje biće. kao malo tko. da se jedan od braće vratio s daleka puta i u samostan donio razne relikvije. Tada bi izmolio gra-tias i zabavljao nas svojim pripovijedanjem. kruha i vode. prihvatio mi je ruku i kazao: »Prijatelju moj. ti si me spasio od vječne propasti. sveti Antonije oduzeo đavlu. tebi moram zahvaliti za spas svoje duše. ukratko. Isticao sam se pobožnošću i uzornim ponašanjem. kojega je u samostan odvela samo sanjarska sklonost prema samoći i dubokom razmišljanju. kojem se u časovima tjeskobe molio. ne misleći baš odviše. Kao da ga je to veoma uzbudilo. kako se govorilo. usprkos svoj mojoj đavolskoj . koračao je po samostanskom običaju tiho i pobožno sa sklopljenim rukama. No obuzela me neka neopisiva razuzdana želja da ispitam. I taje relikvija bila brižljivo pohranjena. ne će i se skoro vratiti u samostan. u meni su već vidjeli budućeg priora. kao inače. kojega je zaveo sotona i koji bi zauvijek bio izgubljen. a tek rijetko mogao sam ga u posljednje vrijeme nagovoriti. upitao. moj je život postao niz sramotnih zlodjela. a pripovijedati umio je tako lijepo.

i u njegovim zrakama zasja kip svetoga Antonija.« Tako je pričao redovnik. kroz tamnicu prozvižda neki reski zvuk. prokleh sam sebe i svoj život. Mjesec je jasno sjao kroz oblake. kao da ih je uzdrmao potres.« »Treba da znate«. iako nitko nije ni slutio da je u blizini. Od tog doba redovnik je bio tako krotak. i iz koje ste me vi spasili. »jer sam stranac. kome služim. upadoh lugaru u riječ. kako je prošle noći moglo njegovo ludilo ponovo izbiti. tako dobroćudan. iz tvog žara struji radost života. Bacih se urličući na koljena i uzviknuh: »Nije Bog onaj. . da ću još i nakon mnogo godina moći kao danas sve to ponoviti od riječi do riječi. željezne rešetke padoše smrvljene s prozora. Ona je prihvatila i dala odgojiti sina neke siromašne žene. jer sam gotovo uvjeren. stadoh huliti na Boga i svece. Srce mi je razdirao neoposiv strah. odgovorio je lugar. a ja svoju slutnju zbog redovnikova dobra nisam htio izreći upravo na dvoru.« »Ne znate li možda«. ako svoju dušu potpuno odvratim od Višnjega i pristanem da njemu služim. i ponovo zrakom zahuja orkan. imao neke tajnovite veze s našim dvorom. a ja izgubih svijest te ponovo dođoh k sebi tek u šumi. čiji je muž. tada mi u žarkom crvenom sjaju pristupi sotona i reče. kako se govorilo. na mene je tako duboko djelovalo. a ja se nađoh na samostanskom dvorištu izbačen nekom nevidljivom silom. »a ne bih ga to ni htio pitati. odvratih. koji je bio podignut uz vodoskok nasred dvorišta. a to što se s njim dogodilo. o kojem je nedavno bilo govora na dvoru. da ću savjesno šutjeti. nastavio je lugar.« Tada mi se učini kao da je iznenada u visini zahučala oluja.« »No ja ću jamačno smjeti da za nju saznam«. a osim toga najsvečanije obećajem. »iz kojega je kapucinskog samostana nesretnik pobjegao?« »To mi je prešutio«. te me je prior osudio na vječnu tamnicu. ti si moj gospodar. pa mi je to neshvatljivije. za njih se saznalo. da je to jamačno isti onaj nesretnik. zidovi zatutnjiše. »da je sestra naše kne-ginje abatisa samostana cistercitkinja u ***. da smo ga svi zavoljeli. Provevši u mračnom vlažnom zatvoru nekoliko sedmica. Po svojoj sklonosti postao je kapucin. odrekoh se nečastivog i stadoh se usrdno moliti za smilovanje. po kojoj sam bjesnio lud od gladi i očaja. ali tada se navukoše crni oblaci. bacih se slomljen ničice pred sveca. da će me osloboditi.lukavštini.

koja mu je ostala još od ludila. Lovci se tiho odšuljaše na svoja mjesta i ja ostadoh sam u tami. Spustio se sumrak. jer cijelu tu pripovijest ne poznam temeljito. Zloupotrebivši neku relikviju. sve mi je to došlo na pamet. smatrajući se slobodnim. stresla mi je nutrinu jeza. čitava ta pripovijest izmučila me zaista poput smrtonosnih uboda. koju bih morao osjetiti.(AH ja sam bio sam se srozao do bijedne igračke opake tajnovite sile. te sam jedva Čuo starca. koje je imao s opakim strijelcimavilenjacima. u kojem je trebalo da bude prepelica. koje ipak nisam shvatio. lugar me postavio na moje mjesto i strogo mi naložio da ne govorim i da se mnogo ne mičem. . na koje se niSam osvrtao. Iako redovnik opisuje svoje spasenje iz samostanskog zatvora drukčije. a davao ga namamljivao na kojekakve grijehe. zastidio sam se svojih opakih djela. tako da sam se. da je redovnik govorio istinu. mogao kretati samo unutar kaveza. da taj redovnik nije nitko drugi nego upravo brat Medardo. Dobri savjeti pobožnog Ćirila. Sada sam znao. kojem je tako dugo bio ponos i dika. zašto se izmijenila moja ćud. koja me sputala nerazrešivim sponama. pa sam ih zaboravio. i mi se zaustavismo pred šipražjem. nego da s napetim kokotom pažljivo osluškujem. koja je postajala sve gušća. ponovo bacilo u pogano.« Kad je lugar spomenuo ime Medardo. koje je požudno ispio. naime da ga je spasio sotona. koji se opet bio vratio na lov i opisivao mi mnogo pustolovina. i prije nekog vremena duboko je žalila njegovu propast. pojava grofa i njegovog lakomislenog dvorskog meštra. I odviše sam bio uvjeren. Bio sam se tako duboko zamislio. Spomenuli su nekoliko vrlo zanimljivih činjenica. Abatisa je vrlo često pisala sestri o svom štićeniku. u koji sam bio nepovratno zatvoren. jer ga je upravo ono pakleno piće. koji sam čuo prije nekog vremena. Sve to znam iz jednog razgovora kneževog osobnog liječnika s jednim drugim gospodinom sa dvora. i mislim. da sam se iskreno kajao. a taj stid valjda je u tom času zamijenio duboko žaljenje i skrušenost. kojega je abatisa dala odgojiti za duhovnički stalež. dok ga Božji sud nije kaznio životinjskom mahnitošću. koji su me pogađali u dubinu duše. bogohulno ludilo.a kao propovjednik pročuo se na daleko i široko. smatram to za izmišljotinu. zašto mi je odjednom počelo kipjeti u duši. teško je sagriješio i bio protjeran iz samostana.

već je davno gotov. »nadam se da ste pošten i čestit lovac. Kad smo se vratili kući. »Ne mogu ga više držati kod sebe«. te može pucati kud bilo. pretvori se u ludog redovnika. Više nego ikad razdvojen od svog vlastitog ja. pa ga tamo mogu smjestiti u ludnicu. i dvije prepelice padoše pogođene. i ne nanišanivši pravo. noseći svaki svoj plijen. kao da sam se silno uplašio. i upiljila u mene svoje crne. što su istekle iz Hermogenove smrtne rane. a kad ga htjedoh oštrije pogledati.« Ova starčeva prostodušna šala pogodila me u dno duše. te neka unutrašnja jeza razornom snagom obuze sve moje biće. a da ne promaši ono. Spotakoh se . Kristijan je izvijestio. postadoh sam sebi sumnjiv.« Kad ostadoh u svojoj sobici sam. te onda. pa me čak i moj sretni pogodak u onom uzbuđenom.U mračnoj šumi pojaviše se tada preda mnom likovi iz mog života. opalih naslijepo u zrak. a ne strijelac-vilenjak. neizlječivo ludilo ne će nakon nekog vremena ponovo izbiti. ispriča. uzdigla svoje krvave ruke. što se dogodilo. kako sam glasno kriknuo. »Uostalom. samo da se obranim. Obojica se u mojoj duši stopiše u jedno i postadoše tako opomena više sile. što ranije. »Bravo!« uzviknu lovčev momak. a ipak su prepelice bile oborene. kad su prepelice preletjele tik iznad moje glave. što želi pogoditi. te da hranu nije dirnuo. ispunio grozom. »jer tko mi jamči. abatisu. no ipak sam pogodio dvije prepelice. ah. pogledavajući me lukavo ispod oka. čak mu se u mraku učinilo kao da sam pušku držao u sasvim drugom smjeru. Stari lugar se nasmijao. Hitci sada prasnuše svuda naokolo i lovci se okupiše. sutra. Vidio sam svoju majku. Lovčev momak. da njegovo. nastavio je on u šali. mrtvački blijeda lica. prijeteći mi. kazao je lugar. strašnom raspoloženju iako je bio sasvim slučajan. da se redovnik u zatvoru ponašao sasvim mirno. to su bile kapljice krvi. koji se spetljao s nečastivim. kako se čini. pojavi mi se pred očima I lermogenov lik. Prišla mi je Eufemija. gospodine«. koji je stajao nedaleko od mene. i da ovdje u kući ne će počiniti neku strašnu nevolju. koju kao da spazih tik pred ponorom. mora s Kristija-nom i Francom u grad. naslijepo opalio. što sam se tako uplašio prepelica i opalio. promatrale su me prijekornim pogledima. da nije izgovorio ni jednu jedinu riječ. moj izvještaj o svemu. kriknuh! Tada nada mnom za-šumi jak lepet krila. oborivši treću. ražarene oči.

da me nanese u njenu blizinu. pa sam bio oslobođen od svakog novog iskušenja. jer za (u je u sadašnjem mom raspoloženju bilo potrebno jedino da je ugledam. i tako probudim uspomene. redovnik ju je bio ispraznio do posljednje kapi. jedino kadro da prozre moju nutrinu i da me sve oštrije upozorava na zlog duha. stajala su ispred kućnih vrata seljačka kola sa sjedištima od slame. izbacio sam kroz otvoren prozor preko dvorišnog zida. štoviše. začuh u dvorištu lugarev glas. . kao što sam bio uvjeren. za mene samoga. Kad siđoh. jer sam često vidio njenu sliku. koje se pojavljivalo posvuda na mom putu. nalik na moje. jer je njegovo stanje bilo svakako sumnjivo i nipošto nije bilo sigurno da u iznenadnom napadu ne će izbiti suspregnuti bijes. Kad mu čvrsto stegnuše ruke. činilo se da jedva oko sebe primjećuje ljude. Kristijan i jedan lovčev momak sjedoše uz njega u kola. koji je mrtvački blijeda i smetena lica strpljivo puštao da ga vode. koja još nije htjela dopustiti. što je stari lugar smatrao redovnika upravo za nesretnog Medarda. koga je piće. lice mu se zgrči. iz koje je još uvijek strujao jak opojan miris. da tako uništim svaku mogućnost djelovanja kobnog eliksira. ništa nije htio okusiti. da padnem u bezutješnu nevolju. a pogled uprt u mene. Nije odgovarao ni na kakvo pitanje.na pletenku. ostala mu je glava okrenuta. kakav mi je nekoć cvjetao. dovedoše redovnika. i samo njegovoj propasti zahvaljivao sam možda za svoje spasenje. vidljivo ukazao u liku onog strašnog sablasnog slikara? Nešto me neodoljivo vuklo u rezidenciju. ali i samu bocu. koja je. koja je još ležala na tlu. Podigoše ga na kola i čvrsto svezaše uzetima. Osjećao sam kako me mimoišla ta užasna sudbina a to. Tek što se razdanilo. survalo u divlje ludilo. hrabrila me pomisao. da u svakom slučaju mora da sam u duhovnom pogledu uzvišen nad ovog redovnika. bilo mi je kao opomena više svete sile. Tek kad krenuše. Malo po malo bivao sam sve mirniji. i on se odjednom duboko začudi. Htio sam prepustiti slučaju. te tiho zajeca. treba da me opet vrati čestitom životu pravednika. pade njegov pogled na mene. i kad su se kola već udaljila (ispratili smo ih do ispred zida). " Zar nije izgledalo kao da je ludilo. spremna za polazak. Njegovo stanje ubode me u srce. kako sam se sjećao. da iz nje gucnem. trebalo je da rano otputujem s njegovim sinom. koji mi se. stoga se brzo obukoh. bila sasvim nalik na abatisu. Sestra moje pokroviteljice.

često suzbio napade njegova bjesnila. Nakon doručka dovezoše lugarevu lijepu kočiju. a starac je još zbijao mnogo šale s mojim lovačkim talentom. Radovao sam se rezidenciji. ČETVRTO POGLAVLJE ŽIVOT NA KNEŽEVSKOM DVORU Kneževa rezidencija bila je prava suprotnost trgovačkom gradu. koje sam ikada vidio. U određeni sat . koja mi je pomutila život. mračne sudbine. Odvezao sam se bodar i radostan. U gostionici. s kojom sam bio primljen. Smrti se naime neizmjerno boji. u koju sam bio svratio. koje sam slučajno imao uza se. Za kneževu palaču bolje je reći da je bila mala nego velika. te sam prijetnjom. kazao je stari lugar. kao da ću se tamo. moći istrgnuti zloj sili. bilo je neke otmjenosti. pa i kod priprostih ljudi. što je bio udaljen redovnik. Jedva mi je uspjelo. a njenim dvjema prekrasnim kćerkama nekoliko galanterijskih predmeta. tla se pokaže izvanjska uglađenost. u kojima su bili zasađeni drvoredi. da je njegovom bijesnom ponašanju mnogo pridonijela vaša prisutnost u blagovaonici. na nju se nadovezivao krasan park. bilo je više nalik na park. ali prilično pusta. nego na dio grada. bila je pravilnije i ljepše građena. koja me gnječila. odražavala moj vlastiti ja. da će doći neki stranac i ubiti ga. jer je čak u svojim dobrim časovima ostajao neobično plah i uvijek se pribojavao. Čitava obitelj tako se srdačno oprostila. rekoše mi. rijetko bi divlji štropot kola prekidao mir. mislim. štoviše. Nekoliko ulica. da vide dobroga vladara. u koju su bili upregnuti hitri konji. sve se kretalo tiho i svečano. čija je pojava u iznakaženim ružnim crtama. nekog nastojanja. tutnem u ruke malo novca. te da mnogi stanovnici nikad ne propuštaju tu priliku. Po opsegu znatno manja. kao da sam u kući bio već odavno poznat. okrijepljen. a ni građena nije bila u velikom stilu. jer mi je bilo pri duši.»Vidite«. koju nije očekivao. da knežev-ska obitelj obično navečer izlazi na šetnju po parku. ali po dotjeranosti i pravilnim razmjerima jedna od najljepših zgrada.« Bilo mi je voljko i lako. koji sam napustio. koji je liberalni knez bio otvorio za šetnju stanovnicima. kao da će tamo s mene spasti teret teške. da ću ga odmah dati ustrijeliti. »kako vas oštro gleda u oči. Čak i u odijevanju i ponašanju stanovnika. da ženi za gostoljubivost.

ipak to ne može nikako učiniti sa šiljastim lukovima. njezina okolina. koja je vladala u rezidenciji. pokaže ukusne nasade. bizarnim stupovima. da je oponašanje gotskih oblika gotovo još opasnije nego ona težnja za antičkim. da meni. Antički stupovi. jer se tu ne radi o školskoj pravilnosti. ima dovoljno razloga. da gradi male kapele u tom stilu. značajnu cjelinu ono što je naoko bez ikakve veze. čije glave visok čovjek gotovo dosiže rukom. zaista su prilično smiješni. a to mi je bilo sasvim po volji. u drugom dijelu parka bilo nekoliko gotskih građevina. Ah! — uskoro nisam više vidio ništa osim kneginju. koji podnosi samo grandiozne razmjere. Odjeća. često graditelja navela na minijaturu. koja je bila toliko nalik na moju pokroviteljicu! Ista dostojanstvenost. da prošećemo parkom. iako su građevine. Sve sam to izjavio svome pratiocu. kojih je tu bilo posvuda. činilo se. pa čak i heterogenoj Jednom riječju. koji su tako divno umjeli sjediniti u smislenu. sve je to bilo skladna cjelina. koje su se upravo našle u aleji. ponašanje kneževske obitelji. strancu. razmještene po parku odavale. knez sa svojom suprugom i malom pratnjom izišao iz dvora. Isto je tako. da graditelj. kojega nadahnjuje duboka osjećajnost. Kad je kneževska obitelj otišla dalje.požurih u park. kakva je bila u starih majstora. predložio mi je. primijetio sam zaista. nju. Iako je sasvim točno. Činilo mi se jedino da je u stasu punija i mlađa od abatise. Slučajno sam stajao uz nekog bistrog čovjeka. isto otvoreno čelo. da se svuda širi duh ljupkosti i profinjenog ukusa. kojima oponaša ovu ili onu crkvufjer nešto istinsko može u umjetnosti stvoriti samo onaj graditelj. on se sa mnom potpuno složio. da je težnja za antičkim oblikom. kad je skučen u pogledu veličine zgrade i troškova. Mislim. da ona smirena uglađenost i skromna profinjenost. nebeski smiješak. koje se može pridržavati kod antičkog sloga. ukrasnim šarama. koje su u svojoj sićušnosti izgledale i odviše malene. u sasvim suprotnom stilu. ista ljupkost u svakom njenom pokretu. koji mi je odgovarao na sva moguća pitanja i umio da uplete poneku veselu primjedbu. isti produhovljeni pogled oka. pokušavši . proizlazi iz dvora. dok je knez. bio udubljen u zanimljiv živ razgovor s nekim ozbiljnim muškarcem. gotskog graditelja mora voditi rijedak osjećaj za romantično. Vidjelo se. Govorila je ljubazno s nekoliko žena.

proizlazi od našeg divnog kneza. tko se može pojaviti u kneževoj najbližoj okolini. No baš u znanost i umjetnost mnogostrano . nego naprotiv on zbog podanika. pa i uređenje čitavog parka potječu od samog kneza. odgovorio je moj pratilac. već u prvih četvrt sata svečano dovukao s knjižurinom ispod ruke. pa čak i potreba. a ako već treba da se teše i zida. onda duhovitom graditelju. Na svijetu nema boljeg čovjeka od kneza. što se misli. stoga mu je svaki vješt umjetnik. pa prema lome i niska cijena svega što je potrebno za život. kojom se određuje. da se iskaže sve. da dostigne grandiozne stare uzore. male daće. potpuno povlačenje policije. najskromnije vrtne kućice. Knez voli umjetnost i znanosti. sve ove zgrade. Kladim se. kako su mi pripovijedali. a samo stupanj njegova znanja je mjera plemstva. bez pretenzija. koji će goditi duši gledaoca. prislonjeni na stabla i sakriveni u ljupko grmlje. da je do tih pogrešaka mogla gotovo sama po sebi dovesti potreba za šaro-likošću u parku. u kojem se razvijaju trgovina i obrt. »Potpuno se slažem s vama«. on se kao vladar oduvijek zaista istinski pridržava očinskog načela. Najjednostavnije. ali bez sitničavog ropskog oponašanja. sve će vam to učiniti radosnim boravak u našoj maloj zemlji. ide samo za ljupkim dojmom. nego svi oni mali hramovi i kapelice. »međutim. prijatan mir. a sigurno se ni gostioničar nije. ako iznenada izbije nevrijeme. koji je bio izdanje susjednog velikog dvora u džepnom formatu. u kojoj vlada prava životna mudrost. da podanici nisu zbog njega. u koju čovjek tupim perom i blijedom tintom mora naškrabati tjeralicu za samim sobom. makar bio skučen u pogledu veličine i troškova. da vas dosad još nitko nije upitao za ime i stalež. bar nas domaće. priječi da bilo što prigovorimo. odgovorio sam mu. čitavo uređenje naše male države. Ukratko. stoji na raspolaganju slog. odstranjenje svake vojničke samovolje. ljude mučili glupavom pedanterijom dvora. kao u drugim gradovima. dok su ranije. Sloboda. svaki uman učenjak dobro došao. a daleko je od toga. koji može naginjati antici ili gotici. krovovi od slame. ili makar samo za počinak i odmor.jedino da onu sićušnost opravda time. da se tu i tamo nađe zgrada kao utočište. a ta okolnost. da mrskom činovničkom gorljivo-šću gnjavi vlastite građane i strance. koja bez buke obuzdava samo opaku razuz-danost. koji bi upravo odgovarali spomenutoj svrsi. bili bi mi miliji.

Do takvih promjena dolazi čak i u pogledu dnevnih zabava na dvoru. te ga je svako ma i najsitnije odstupanje od određenog uzorka. koje su mu nametale skučene prilike. da se s posebnom strašću prikloni čas ovome. naše kazalište stalno primaju svaku zamislivu pomoć i potporu. a zacijelo ga nikad ni jedna odviše ne zaokupi. i moj pratilac reče: »Svi ovi nasadi. koji je on s mukom izvukao iz svih mogućih antikvarnih djela. koja ga je skučila prilikom odgoja. ono ne odstupa od manire. A što se tiče mijenjanja zabave na dvoru. dok se zbirka slika obogaćuje. Potom ga je zaokupilo slikarstvo. ovaj park tako lijepo njegovanfa naša kapela. koji na njega djeluje. a da pritom ne zaboravlja čak ni ne zapušta ništa plemenito. grupirano s dubokim smislom za slikovito. koji je on zavolio. da na dnevni red stavi opet nešto drugo. koji marljivom knezu svatko od srca želi. čas onome. Upravo od toga što se pridržava stanovitog oblika. i njoj se moraju pokoravati najheterogeniji elementi. Zbog tog brzog mijenjanja sklonosti dobrom knezu predbacuju pomanjkanje onefdubine duha. kao što vidite. kao i to. u kojem je i sam neobično mnogo dao. jer ga samo izvanredna živost duha goni. onda ga je zanio polet. Graditeljima je s bojažljivom točnošću propisivao i crtao svaku pojedinost zgrada. a knez. Knez mijenja pojedine svoje sklonosti. kad se ponešto nikako nije dalo ugurati u smanjene razmjere. Kad se uređivao park. i tom oduševljenju moramo zahvaliti osnivanje odlične kapele. ali po mojem mišljenju čine mu nepravdu. već prema poticaju. .« Upravo smo prolazili uz prekrasno grmlje i drveće. u kojoj se. Prije se mnogo plesalo. to je zaista vedar odušak u životu. koji je neko vrijeme zahvatio muziku. bio je strastven graditelj i vrtlar. izrazih svoje divljenje. koja mu je jednom bila određena. poput sunca jasnom jezeru. nepromjenljivo odražava šarolika slika života. koliko god dopuštaju mogućnosti. sada se na društvene dane igra faraon.obrazovanog kneza uvuklo se malo pedanterije. a sada se odražava u ropskoj privrežnosti raznim kalupima. često mučnog posla. uživa u čudnim stjecajima slučajnosti. ovo zelenilo i grupe cvijeća djelo su uzorite kneginje. kao u bistrom. znalo isto tako uznemiriti.1 Zbog toga je. no potreban je samo neki poticaj. trpi i naše kazalište. koji zapravo uopće nije kartaš. odmor od ozbiljnog.

susreo sam kneza u jednostavnom ogrtaču. umjela postaviti tako vješto. Taj diplomatski način. da se zadržim. rijetko cvijeće i biljke. da sa mnom večera u gostionici. da se to knezu svidjelo. pa napustismo park. saopćio sam mu. Čini se. da ne odam da sam već sve to vidio. da nema ništa lakše. moj je pratilac prihvatio poziv.« Bila je već kasna večer. Kneginja je pokazala odvratnost prema svim onim bogovima i božicama. uman stranac dobro došao u dvorskom krugu. te se napokon predstavio kao inspektor kneževe galerije slika. kakvog sam staleža i zvanja. kad nije bilo žive duše. dolaska do kneza. da mi kao vodič pokaže čitav park. uvjeravao me je. nevjesto isklesanim u pješčaniku. nego smještene s dubokim osjećajem i podijeljene u prirodne grupe. Kad pri stolu postadosmo povjerljiviji. koji ovdje posvuda vladaju. Čuvao sam se. kako od srca želim. živeći samo za znanost i umjetnost. a to se uskoro zaista i dogodilo. upravo u vrijeme. ali ne poredane kao za izložbu. da upravo čudno djeluju. kao da bez pomoći vješte ruke niknuše na zavičajnom tlu. Kad sam naime jednog jutra šetao po parku. o tome odakle dolazim. kojima je ranije vrvio park. da li sam stranac. da ostanem ovdje poduže. da se približim kneževoj obitelji. kao da mi je potpuno nepoznat. koje je knez zbog nekih njemu dragih uspomena htio zadržati u parku. upitavši. jer je svaki obrazovan. odlučih stoga prepustiti slučaju. što sam se jedva mogao nadati. kako sam stigao prije nekoliko dana i da sam htio samo proputovati. jer mi cijela okolina izvanredno odgovara i privlači me. Ti su kipovi stoga prognani. i on se ponudi. a osim toga prirodoslovlje je njena najmilija znanost. Pozdravih ga. Sasvim neovisan. svidio mi se to manje. pa sam . najadama i drijadama. Potvrdio sam to i dodao. na svakoga. da mi možda pokaže kraći put. da ću izmaći stanovitim neugodnim pitanjima maršala dvora. neka me predstavi knezu. utjecali su. ali draž mjesta i osobito prijaznost i mir. čak i ako ne zna za ove manje poznate okolnosti. on se zaustavi i upusti se u razgovor. ali i njih je kneginja pogađajući profinjenim osjećajem kneževe najskrovitije želje. Zbog toga ćete naći strano drveće. pa ćete još naći samo nekoliko dobrih kopija antičkih djela. namislio sam. Samo treba da posjetim maršala dvora i da ga zamolim.Ona je savršena slikarica krajolika.

na kojima se pokreće . gotske kapele. nastavio je on. kojemu se. o prizorima za primadonu. Upitao me što ja mislim. da bih ja doduše u idejnom pogledu mogao biti u pravu. Moji prigovori. o efektu. a nisam propustio ni da se izjasnim i o građevinama.pustio da me provede kroz sve spilje. pohvalio sam ljupkost mjesta. da njegovo umjetničko obrazovanje daleko premašuje ono. koju zovemo sudbinom. ta zabava veoma svidjela. koje mora zadovoljiti slika. Čovjek odmah izlazi iz sama sebe. Svuda je spominjao uzore. o zborovima. usudio sam se koješta prigovoriti njegovim sudovima. paviljone. kakvo obično stječu velikaši. koja je knez davao o svakom nasadu i zgradi. o ozbiljnoj i komičnoj muzici. d. čini se. koji obično nije nadahnut pravim iskustvenim saznanjem. o uvjetima. Razgovor je skrenuo na umjetnost. isto onako kao i pred inspektorom galerije. a da nisam prekidao kneza. le sam strpljivo slušao objašnjenja. po kojima se radilo. »u svojoj velikoj jednostavnosti prava igra za ljude od duha. hramove. upitavši iznenada: »Igrate li faraon?« Odgovorio sam da ne igram. no čini se da mi nedostaje poznavanje prakse i stvarnog izvođenja u život. Napokon je sam naglo prekinuo svoj govor. koje nevidljivim nitima prede tajanstvena sila. o mračnom svijetlu. činilo se. ali je ipak odviše površno. koji su duhovito i precizno izražavali njegovo unutrašnje uvjerenje i pokazivali. Sve sam saslušao. ili još bolje. Poučio me za čim zapravo teži slikarstvo i muzika. opera. s kojeg može vidjeti čudnovate zapletaje i veze. bujnu divnu vegetaciju. no prekinuo je svako daljnje raspravljanje o tom predmetu. Dobitak i gubitak su ona dva stožera. »To je divna igra«. moji nazori bili su za njega samo dokaz mog diletantizma. Pažljivo me saslušao. Saznao sam mnogo o koloritu. da makar i nasluti onu dubinu. iz koje pravom umjetniku izvire divna umjetnost i u njemu raspaljuje božansku iskru težnje za istinskim. na kojoj se zasniva čitavo uređenje ovog parka i koja bi morala prevladavati kod svakog parka. da poneki od mojih sudova baš ne odbacuje. stavlja se u položaj. piramidalnim grupama. draperiji. te se pokazah kao dobar poznavalac slikarstva i praktički muzički umjetnik. osvjetljenju i t. izjavivši. upozoravao me na točnu izvedbu postavljenih zadaća i uopće se raspripovijedao o težnji.

intrigama. koje su satkali duhoviti pisci romana i komedija. Znanost vas oplemenjuje i osposobljava. nastavio: »Eh. »Kakvo plemstvo. iako ulog u nju mora biti velik. no vi ćete me još na kraju smatrati možda nekim kartašem. nego što sam i mislio. Adieu. bit ću sam vaš učitelj. kako bi onaj iza njega došao na njegovo mjesto. smutnjama. u kojem ponekad igramo faraon. ali ja ne dopuštam. gledajući me oštro svojim živahnim bistrim očima. što više. Tu igru morate naučiti. to su djetinjaste duše. te da uostalom nisam plemić. Po pričanju tih ljudi knez bi morao biti okružen zlikovcima svih vrsta i zaslijepljen. tope se od prijateljstva i nježnosti. te mi kroz glavu pro-doše sve one neobične pripovijetke o dvorskim spletkama.tajanstven stroj. da dosad nisam osjetio u sebi mnogo želje za kartanjem. Trebalo je da se po prviput u svom životu pojavim na dvoru. ali svatko je drugome nepomirljiv neprijatelj i nastoji mu podmuklo podmetnuti nogu. Ja sam knez. a u srcima laž i himba. uman čovjek. čim mu se nudi samo malo. koji to tvrde. knez mi se opet obrati i upita: »A s kim sam govorio?« Odgovorih. ako vam se sviđa ovdje u rezidenciji. naklanjaju i savijaju. da se pojavite u mojoj okolini. jer slučaj je trom. kako su me često uvjeravali. po miloj volji dalje tjera duh nastanjem u njemu.« Nakanivši već da me napusti. dok se isto to ne dogodi i njemu. koje je. Sva su lica rastegnuta na prijazan smiješak. da se bilo tko tom igrom upropasti. kakvo plemstvo«. ponosan na svoje pretke. izvanredno opasno i pogubno. da se pojavim u dvorskom krugu. da ga nepovratno strovali. da na neki način čak živim na dvoru. vrlo obrazovan. koji. kad ga pokrenemo. »vi ste. prvi ministar bi morao biti spletkar i pohlepni zlikovac. koji bi vas htio uloviti u svoje mreže. da bi bila zanimljiva. pa se stoga možda ne bih smio poslužiti ponuđenom milošću. ostanite tu i posjetite moj krug. a komornici razuzdana čeljad i oskvrnitelji djevojaka. do viđenja!« Tako mi se želja ispunila lakše. Knez se nasmiješio i. njegov maršal dvora morao bi biti neki odvratni tikvan. Dvorske . uzviknu knez živo. gospodine Leonarde. da se zovem Leonardo i da živim privatno kao učenjak. kao što sam se uvjerio.« Uvjeravao sam ga.

naduvene smutljivke. gospodin Leonard!« te se stade šaliti na račun mog strogog kritičarskog pogleda. koji mi pristupi riječima: »Gle. ne bez tjeskobe u duši. da sasvim zagladim sve ono tvrdo. ukočeno. ugledavši samo jednostavna. neodoljivo su me gonili naprijed. Osjetio sam. Takva je u mojoj duši bila slika dvora. ukusna odijela. moji tamnosmeđi uvojci prekrili su svaki trag lonzure. da vidim dvor. da bi moji pojmovi o životu na dvoru uopće mogli biti djetinjasta predrasuda. morao zapravo naglo raskopčati ogrtač. te se u određeno vrijeme nađoh. pri riječima: »Ja sam knez«. .dame su ružne. Kao što je knez po mojoj teoriji. iako mi je Leonardo mnogo pričao 0 dvorovima. pa je moja pojava morala ugodno djelovati na sve. pokupljenoj iz romana i komedija. slobodno kretanje. u kneževskom predvorju. krutim frizurama i tako dalje. izvanredno građeno tijelo lako se priviknulo na neusiljeno. Svemu tome pridružilo se. da preda mnom zabljesne velika zvijezda. a sasvim me osokoli knez. kad ima lijepo lice. kojim sam razgledavao njegov park. uglato u svom ponašanju. kojih se treba čuvati kao vatre. kad je sa mnom razgovarao u parku. koja nagrđuje mladog redovnika 1 onda. Moja težnja da se približim kneginji. čak neki unutrašnji glas. kad sam nakanio. na kojima je prije boravio. što mi je još ostalo od života u samostanu. te postavljaju mreže i zamke. kad sam u seminariju o tome onoliko čitao. svojstveno svjetovnjaku. koji su se već bili okupili. koji mi je prigušenim riječima neprestano dovikivao da će tu biti odlučena moja sudbina. koja mi je rumenjela obraze i sijevala iz očiju. Bljedoća. kako je to pokazalo njihovo susretljivo ponašanje. da tu đavao tjera svoje bez ikakve smetnje. koje se nenametljivo držalo granica najveće profinjenosti. Moje od prirode gipko. gle. Moj prilično dugotrajan boravak u onom carskom trgovačkom gradu poslužio mi je. iščeznula je s mojih obraza. pa se nisam malo začudio. ostala je u meni neka bojazan pred svim što je dvorsko i ona je djelovala još i sada. koje sam ponio iz trgovačkog grada. uvijek mi se činilo. pa moje skučenosti nestade. a bio sam u godinama najveće snage. usto zaljubljive. da sam nosio fino i lijepo crno odijelo po najnovijem ukusu. tako su i sva gospoda oko kneza trebala da se pojave u izvezenim kaputima.

putujem. ne ostajući nikome dužan. koliko ga je god lukavo započela. umjela me je neopazice tako vješto izdvojiti. stotine šaljivih. i onda se obratila nekoj staroj dami. čini se sestre. sada. a staroj dami povrijedilo uho i oduzelo svu volju. krećući se i provlačeći se nevjerojatnom brzinom kroz društvo. nalikovala je na moju pokroviteljicu još više. čas ondje. vedar čovjek. vladao je slobodan. Stara dama. s dugim mačem o boku. a ipak je čovjek osjećao. neko unutrašnje uzbuđenje. koje je lomilo zube i jezik. Bio je to knežev osobni liječnik. Svoje rodno mjesto prebacio sam u poljsku Prusiju i dao mu nemoguće ime. s kojom je bila razgovarala kneginja. neusiljen ton. najskromnija priča. Jedva da sam našao jednu jedinu figuru koja bi pristajala u sliku dvora. da se nalazi u krugu dvora. da sam se u tren oka našao s njom na samu pri prozoru. prošaputala je nekoliko riječi. kakvu sam ranije zamišljao. ograničio sam se na to. Isticao se jedan sitan muškarac prćasta nosa i živih. bile su vrlo mlade i isto toliko beznačajne. a sada. a uvjeren. naslijedivši bogatog oca. nigdje se ne zadržavajući. One dvije dvorske dame. zagledala se u mene pogledom. Maršal dvora bio je star. zbog čega se ova uznemirila i oštro me pogledala. koji je odavao čuđenje. Kako uzdrhtah u najdubljoj dubini duše. jer me to raduje i jer to volim. kao iskre. Bio sam na to spreman. naprosto je sipao oko sebe. i u salon uniđe kneginja. u kneževoj blizini. Društvo se zatim podijelilo u manje i veće grupe. kad je ugledah. uskoro se pokazalo da mu je jedina svrha ispitivanje mojih životnih prilika. pri sjaju svjetiljaka. nimalo nalik na ljude koji potajno spremaju neko zlo. komornici bodri mladići. blistavih očiju. te joj tiho reče nešto. bio je čas ovdje. sarkastičnih dosjetki i posvuda izazivao živost. nego prije. Okružiše je dame. počeli su živi razgovori. u crnom odijelu. no na sreću vrlo skromno ukrašene.Otvoriše se dvokrilna vrata. koje nisam razumio. da je u takvim slučajevima najmanje škodljiva i najmanje opasna najjednostavnija. koju su pratile samo dvije dvorske dame. pun životne radosti. Sve se to zbilo u jednom hipu. da ponovi . da joj ispripovijedam. Odmah se upustila sa mnom u razgovor. kako sam nekoć studirao teologiju. kad me predstaviše. a da taj osjećaj nije bio ni najmanje tegoban.

i ne gledajući ih. bila je to dama. trgnulo me iz zanosa. no htio je vidjeti. koje sam još imao uza se. jer vaše ponašanje nimalo ne podsjeća na studenta teologije. koje nisu sudjelovale u igri. iako sam se točno pridržavao kneževa savjeta.pitanje. kako mi se učinilo. igrači su uzvikivali: »Ne. a knez da mu nadoknadi svaki gubitak. i stavih ih na damu. sve više i više. to je nečuveno«. kako mi rekoše. kad sam ponovo stavljao na damu. kako je rastao dobitak. pa mi se ta igra. a i ja. imate lice. Knez smiješeći se reče. bio se sporazumio s knezom. jer izgleda. Sada sam neprestano stavljao na damu. izvukoh jednu naslijepo. da me sada potpuno prepusti samom sebi. da stanem uz njega. eh«. što sam izgubio. ukoliko bi taj oslabio fond banke. Knez me pozva. da sam u tom blijedom. Počeo je novi krug. da ja kao savršeno nesretan igrač i njega dovodim do gubitka. Oko stola se okupiše sva gospoda osim osobnog liječnika. »Eh. što će biti. ako nastavim po savjetu iskusna igrača. nego što biste htjeli izgledati. to je nemoguće. da zadrži sav dobitak. pošto mi je ukratko objasnio kako se igra. da li sam izvukao kartu. koji je bio znatan. kad se u sebe toliko pouzdajem. koja me je odjednom mogla učiniti siromahom. jedva sam prikrio svoje unutrašnje uzbuđenje. kako ću se ponijeti. kad izdam posljednji louisdor. stalno sam bio na gubitku. jer on nikad nije igrao. Upiljio sam se u kartu. Iz svojih karata. gdje je bio spremljen stol za faraon. »vi. nego je ostajao uz dame. i možda ste više. odjekivalo je sa svih strana. te mi odabra karte. Bez predomišljanja izvukoh iz džepa posljednjih pet louisdora. bankarovo pitanje. kazala je stara dama. da bih možda još mogao utjerati. dok sam ja tiho i povučeno obratio svu svoju dušu Aureliji i jedva opažao . Dobila je. Svakiput. sad se dama mora iznevjeriti!« — ali iznevjerile su se sve karte ostalih igrača. beživotnom licu na karti otkrio Aurelijine crte. i ja zamolih kneza. koje bi ovdje moglo probuditi stanovite žalosne uspomene.« Nakon zakuske prešli smo u dvoranu. Maršal dvora bio je bankar. Možda je smiješno govoriti. činila sve više kobnom. jer je najniži poen bio louisdor. Moja blagajna bila je skoro iscrpena i već sam često pomišljao. Sve kneževe karte zatajiše. gospodine. no. »To je čudesno.

tješilo me. kao da ja sam. nastavio sam. koje mi je žarkim bojama . a baš ova bezbožna zloupotreba tog smjernog. kako šam čvrsto odlučio. da ću sada sigurno marljivo juriti za svojom srećom u igri. što je unišla u moje biće. koji je nedavno oborio prepelice. Knez me začuđeno pogledao. što sam inače čuo o opasnosti. gospodine Leonarde«. kako se u igri treba poslužiti slučajem. misleći na ono biće. koji je u to doba također obično šetao. koja mi je dobacila sreću u igri. dragog lika ispunjavala me grozom i odvratnošću. dao mi je najprokušanija pravila. pristupi mi knez. da sve to neobično ne prouzrokujem ja. kojim se ta sila služi u nepoznate svrhe. Srećom ste pogodili kartu favoritkinju. kao da to izvire iz moje vlastite nutrine. sve više i više jačajući. u posljednja četiri kruga dama je neprestano dobivala i džepovi su mi bili puni zlata. Vječno zrcaljenje Aurelijinog lika nije moglo da bude išta drugo do bezočno ma-mljenje na opako djelo. »Upravo moja jučerašnja čudesna sreća«. koja će se. što me je istog časa. Nasuprot tome otvoreno sam izjavio. te da sam ja samo bezvoljno oruđe. Kad sam se ujutro u najtamnijem raspoloženju vukao po parku. »navela me na tu odluku. nisam se mogao obraniti od nekog neugodnog osjećaja u duši. pust novčani dobitak. uskoro suprotstaviti neprijatelju i svladati ga. no iako sam se sada oslobodio svake zbunjenosti. nego ona strana sila. uzviknuo je. koje mi je bankar gurao jedno na drugo. jer je potvrdila sve ono. Ima nešto užasno u tome. da nikad više ne dirnem karte. obuzela i neka nepoznata sila.zlato. i svoje današnje sreće. koji vam je oprostio sve ludosti početka i dobacio zlato. No saznanje o tom dvojstvu.« Raspripovijedao se nadugo i naširoko o pojmu karte fa-voritkinje. Na čudan način osjetio sam neku tajanstvenu vezu između onog sretnog hitca naslijepo. koje je dušmanski razdiralo moju nutrinu. Bilo mi je jasno. ali tako slijepo nc bi se smjeli pouzdati čak ni u favoriziranu kartu. kad je ona nasumce izvučena karta probudila u meni jednu bolnu i gorku uspomenu. nagoviještajući mi postepeno nicanje vlastite snage. »kako vam se sviđa moj faraon? Što velite o mušicama slučaja. Oko dvije tisuće louisdora dodijelila mi je sreća putem dame. »Dakle. te završio izjavivši. Ukratko. pa čak i kobnosti te igre.

koju ne bi mogao prouzročiti puki gubitak novca. dozvolite. odgovorio sam. zbog kojih. mogu zapovijedati slučaju. spoznavajući njegove najtaj-novitije zapletaje.« »To bih ja doznao«. No. da se tko upropasti zbog moga zadovoljstva. te nas poput zavodljive opsjene mami u predio. to se kod mene uopće ne može dogoditi. u kojega još nije prodro onaj neprijateljski princip.dočaravala mrtva karta. naprotiv. prekinuo me knez. Upravo ta borba s onom silom kao da je ona privlačiva vratolomija. Uostalom. s tolikim zanimanjem . ali to je već sporedno. kad sebi živo zamislim široko. »ukida opet slobodu igre. upade brzo knez. jer poznam svoje igrače i ne puštam ih s oka. onda to nije kriva igra. da jučer ni meni samom nije mnogo trebalo. što upropaštava igrače faraona. i unutrašnja rastrojenost duha. kad je se jednom lati. te se neprekidno.« »Ali upravo to ograničenje. Otuda po mojem mišljenju potječe bezumna strast. moralo bi vas radovati. »i trostruko bih vam nadoknadio gubitak. jer ne ću. premilostivi gospodine. smiješno. i koju. ali nikako ne mogu shvatiti što bi tu moglo biti užasno. te ograničava čak i one posebne stjecaje slučaja. »vi ste nesretno voljeli. sad svejedno. nego samo vaše individualno raspoloženje. premilostivi gospodine«. vi ste mislili na dragu. da čitavu svoju putnu blagajnu ugledam ispražnjenu.« »Razumijem vas«. ako vam je ominozna veza između sreće u igri i vaše drage tako neugodna. nada pobjedi. Dopustite da priznam. koja blistava izlazi iz mraka. odgovorio sam. iako mi je to. premilostivi gospodine. čak još i u smrtnoj borbi. »ali ja i odviše živo osjećam. a karta je u vašoj duši oživjela lik izgubljene drage. nije toliko u opasnosti.« »Može biti. može baciti u tisuću neugodnosti i otvorenu bijedu čak i najhladnijeg igrača. koliko u smjelosti. tako rado prihvaća. što vam je sreća bila sklona. da ono. da čovjek zbog golemog gubitka padne u najgori položaj. i ona vam je u igri bila vjernija i učinila vam je više dobra nego možda u životu. premilostivi gospodine«. No i sam taj gubitak. što tu igru čini tako kobnom. da se u gotovo otvorenoj borbi uhvati u koštac s tajnovitom silom. strašno. ne može više napustiti. koje se čovjek. u kojem nas prezirno zgrabi i šatre. pouzdavajući se djetinjasto u svoju snagu. iako je igrao samo ponukan okolnostima. blijedo i komično lice dame s karte sa srcem.

Bilo mi je žao. čini se. Mnogo njih znalo je ispripovijedati ponešto zabavno. nisu se čak izbjegavale ni zajedljive anegdote. da je ona duga scena bila kneževa kompozicija. iako sam u trgovačkom gradu često promatrao igru na velike uloge. Bio sam međutim u zabludi. da se tako otvoreno izjasnim. moj pripovjedački dar dobro mi je došao. no izbor komada nije mi se činio sretan. gospodine Leonarde«. da bih u sebi tako sredio svoje uvjerenje. jer nikad nisam o toj igri razmišljao dovoljno. a ostala gospoda i dame posjedaše oko kneza. Pošao sam bez oklijevanja na prvi dvorski skup. formiralo se nekoliko običnih kartaških stolova. gospodine Leonarde. da na svoju vlastitu propast izmakne nadzoru i tako u svoj život unese nesklad koji će ga upropastiti? Oprostite što sam tako otvoren. naći načina. ali sam se nemalo začudio. jer su mi kasnije kazali. da se pojavim u dvorskom krugu i da se približim kneginji. jer je potpuno suprotno onome. dobacivši mi nemarno »adieu«. pa sam pod krinkom romantičnih bajki umio u privlačivom obliku natuknuti . sve je bilo izvedeno točno. premilostivi gospodine! Osim toga. jer je jedan poništavao djelovanje drugoga. i bilo je pametno da sam tako učinio. kako bih se potpuno izmirio s knezom. neka nebo dadne.« »Vi. reče knez ljutito i brzo se udalji. a osobito mi je bila dosadna jedna duga scena. pa i onda. a knez mi u prolasku reče. A ne će li također poneko. kako mi je palo na pamet. tegobno. čak nepodnošljivo. Dobro sam se čuvao da izrazim svoje pravo unutrašnje mišljenje.promatrate tu igru. da moja kapela danas osvjetla obraz i da vam se moja muzika svidi više od mog parka. te se stadoše živo zabavljati. te sam čak htio da sudjelujem i u igranju faraona. kako mi se sada nehotice otkinulo s usana. koga neodoljivo obuzme strast za igrom.« Muzika je zaista bila veoma lijepa. ni u čemu ne dijelite moje mišljenje. koja mi se učinila kao da je komponirana po nekoj napuštenoj formuli. uvjeren sam daje svako ograničavanje slobode. kad bi bila zloupotreb-ljena. što sam lakoumno proigrao kneževu milost i izgubio pravo. jer još iste večeri dobih pozivnicu za dvorski koncert. za čim teži ljudsko biće. ljubazno se šaleći: »Dobro veče. Nije mi ni samome bilo jasno. kad sam vidio da više nema banke.

četiri sata od B. tako se dogodilo. ali. koji je bio dovoljno obrazovan da shvati profesorovo predavanje. da bi nakon duboke nauke trebalo nastaviti nečim. i koliko god je to odgovaralo onom dijelu društva. koje je slomila sila njima tuđe nauke. te je stao da ga hvali i da mu se divi. na koje naiđem. što mi se. iznenadio novim zanimljivim otkrićima na području svoje nauke. kojima je isprepleten život. premilostivi gospodine«. da svratim u lijepo svratiste. Jednom nas je neki učenjak. te je sa dubokom čežnjom čekao kraj. u kojoj je knez predsjedavao. Čovjek mora da je imao ogromna pluća. da je sve to uskoro poprimilo izgled dobro organizirane literarno-estetske zajednice. pa i kneževim licem preleti smiješak. a u tome nitko nije premašio osobnog liječnika. Odlučio sam. osobni liječnik bio je izvanredno obradovan. koji je pokazivao koliko mu prija povratak u svakodnevni život. Napokon je profesor završio. u koju je duvao netko tik pored mene. štoviše. dodavši. Na svom lanjskom putovanju prispio sam kasno noću u lijepo veliko selo. toliko se dosađivao onaj dio. ali knez je više volio vedar humor. upravo iz tog dnevnika nakanio sam saopćiti nešto. pa bi ovaj ili onaj često nešto napisao i to pročitao u društvu. što ne bi imalo nikakvih drugih pretenzija.koješta iz svog vlastitog života. gdje me je dočekao susretljiv i okretan gostioničar. slomljen od duga puta. Taj način zabave kasnije se proširio. a svatko se prihvaćao struke. izvanredan. Tako sam stekao pažnju i odobravanje društva. a osobito smiješne osobenjake. Slabići. progovorio je osobni liječnik obrativši se knezu. Čak ni knez kao da se nije naročito snalazio u profesorovim idejama. »da ja na svojim putovanjima ne propuštam da u svoj putni dnevnik vjerno upišem sve vesele dogodovštine. bacih se u svojoj sobi odmah u krevet. koja mu je najviše odgovarala. koji je potpuno upropastio karakter . da se dobro ispavam. što bi razvedrilo duh. upravo je moglo odbili jedan sat. kojemu je sve to bilo strano i nepoznato. »Vi znate. podigoše glave. prodornim Ionom. nego da postigne tu svrhu. koji je bio neiscrpljiv u tisuću šaljivih dosjetaka i upadica. Umoran. jer je reskim. dubokouman fizičar. kad li me probudi flauta. U svom životu nisam još čuo takvu svirku. iako nije osobito značajno. čini zabavno.

koji se posvađao sa svratištarom i sada odlazi. Eto vam vaš novac. kao da je nešto bačeno o zid. adieu. na koje sam ikad naišao. U čitavom biću toga čovjeka bilo je nešto tako smiješno-ozbiljno. Naravno da sam ga smatrao strancem. Razabrah glas gostioničara i nekog čovjeka. napokon čuh mukli udarac. koji se nalazio u sobi. više me ne ćete vidjeti u svojoj prokletoj krčmi. da bar nikad nisam prestupio njen prag. da čovjek ne može ni zamisliti ništa užasnije. ni jesti! Sve je bestidno loše i pasji skupo. Đavao me doveo u tu kuću. Pripovijedao sam o onom Ircu. razgovor vješto skrenuo na nacionalne osobine i upravo mene upitao. koji je spavao u istom krevetu s nekim naprasitim Škotom i ispod pokrivača ispružio bosu nogu. upravo zbog toga nemalo se začudih.tog instrumenta. Bilo je to najružnije i ujedno najsmješnije lice. nije progovorio ni riječi. koji me je lišio sna i razdirao mi uši. a zatim zavlada tišina i ja mirno produžih san. te potrča prema staji. bez sumnje iz pakosti. ali pasaža se ponavljala i ponavljala. kako se dolje u kući netko žestoko prepire. kao što sam to kasnije uvidio. gdje se ne može ni piti. neprekidno ponavljao istu pasažu. koja je ujutro odjahala. besmislenije. jedva suzdržao od smijeha. koji je jeo kao gladan vuk. Jeli smo zajedno. u smedem kaputu i s riđom okruglom perikom. na kojoj je ratoborno nakrivio siv šešir. ulazi i bez okolišanja sjeda za prostrt stol. Gostioničar je. našavši se u gostionici. te je brže bolje . kako na prilično nezgrapnoj kljusini u tromom galopu izlazi na dvorište. da li sam već upoznao kojeg Irca i da li što znam o njihovim takozvanim bullovima. koji je. te se između mene i gostioničara zapodjeo mršav razgovor. kad su ga upitali. Psovao sam i grdio prokletog ludog muzikanta.« S tim riječima naglo iskoči iz kuće neki onizak čovjek. na takav način. mršav kao prut. zašto je čarapu obukao naopako. koji je neprestano vikao: »Prokleta bila vaša kuća. a stranac. da sam se. odgovorio sasvim iskreno: »S prave strane je rupa!« Sjetio sam se zatim sjajnog bulla onog Irca. vidjeh kako ta ista komična smeđa figura s riđom perikom. promatrajući ga. »Dakako!« odgovorio sam i pritom mi preletje glavom niz takvih bullova. To je opazio neki Englez. Ujutro čuh. kad o podne. uskoro ga vidjeh. kao kucanje navijenog sata.

da se takve stvari često pojavljuju i u ovoj tromoj i praznoj pivarskoj duši. da mi ispriča. čak i govoreći o bullovima. nego je lamo takav prokleti zrak. a stranac. od kojeg čovjeka spopadaju takve gluposti kao hunjavica. a ja mu se i nehotice moradoh pridružiti. što je Irac. koji je upravo bio završio s jelom i iskapio veliku čašu piva. stavio prst na nos i kazao: »U Engleskoj su Irci jak začin. da bi bilo tečnije. ja sam doduše Englez. koji se od toga probudio i Ircu prilijepio vruću ćušku. ozbiljno me pogledao i kazao: »Potpuno ste u pravu. ali to nije nipošto zasluga naroda.« Gostioničar se stade još jače smijati. i samo zbog toga podliježem ovoj prokletoj bolesti bullova. Irac je u snu ponovo povukao nogu pod pokrivač i ostrugom ogrebao Škota. a to u ovo ozbiljno i trijezno vrijeme nije baš mala zasluga. reče gostioničar. Nato se među njima razvio ovaj mudri razgovor: »Koji te đavao bocka. da se uvrijedi zbog našeg smijeha. naprosto na moj poticaj? Ali ovaj gostioničar je dobar gazda. kao upravo sada. kad bosonog ležim uz tebe?« »A ipak je tako. eto.« Gostioničar se stao neobuzdano smijati. moja gospodo!« S tim riječima izišao je ovaj čudak napolje. imaš pravo. široko je razrogačio oči. on uopće ne dira u svoj mršavi kapital dobrih dosjetaka. onaj prokleti sluga skinuo mi je čizmu.« »Bogami. Irci često čine takve bullove.prikopčao Ircu na nogu ostrugu. jer u taj smijeh on umata svoju dosjetljivost. Možete li zamisliti. Ja sam nalik samo u jednom jedinom pogledu na Falstaffa — ne samo što se često sam šalim. »Taj Irac«. gospodine. jer ipak je bilo vrlo zabavno. Zbogom. a ostavio ostrugu. pokazuje u najboljem slučaju uvez svoje glavne knjige. koji se dodaje društvu. Stranac. »koji se zove Ewson i koji bi htio biti . koju je skinuo sa svoje čizme. zašto me udaraš?« »Jer si me ogrebao svojom ostrugom!« »Kako bih te mogao. koji je živahan i duhovit. i ja odmah zamolili gostioničara. ali rođen sam i odgojen u Irskoj. a to je njegov neumjereni smijeh. ako nije siguran za te kamate. nego i druge pobuđujem na šalu. daleko od toga. tko je to. nego tu i tamo posudi poneku u društvu bogatih uz visoke kamate. pogledaj samo. odmah i sam izveo sjajan buli.

Svake godine jednom se sav preobrazi. a novac za doručak dobacuje mi ljutito svakog jutra. čini dobro siromasima u selu. sjeda. kad odlazi na konju. i da to dokaže. svakom prilikom nadari moju djecu. S njegovim mušicama imam grdnih muka. zviždeći strašno kroz zube. jer se o podne na druga vrata opet vraća. jer mu loza ima korijen u Engleskoj.Englez. da je morao ostati kod mene u krevetu i liječiti se. jedan novi sivi šešir i drugo. iako joj je sada već osamnaest godina. kako on to kaže. Od tog doba svuda ga izbjegava i nikad ne . odjaše sasvim polako i tužno u grad. tri riđe perike. Otada me više nije napustio. šest košulja. vrećicu slatkiša. svakog dana. ali je već onda nosio ridu periku. Ali treći. samo propovjednika ne podnosi. svojoj ljubimici. jednom zamijenio zlatnik. da se nikad više ne vrati. a pritom teku i meni suze niz obraze. upravo kad je gospodin Ewson. na kojem je on to naučio još u djetinjstvu. spremi svoju torbu. jednu na drugu. upravo će biti dvadeset i dvije godine. Tada ne misli ni na svoj boravak u gradu ni na povratak u zavičaj. Kao mlad čovjek kupio sam ovo svratiste i priredio svadbu. prolazio ovuda. koja je veselo odjekivala. kao što ste danas vidjeli. mirno za stol i pojede tih neukusnih jela za tri čovjeka. kako je gospodin Ewson saznao od škol-nika. da plesati znaju samo na brodu. jednu više ulaštenu od druge. kao djetetu. Zaklinjao se. što mu je potrebno za odijevanje. vraćajući se u svoju domovinu. posvadi se sa mnom. te pri jednom snažnom skoku tako iščašio nogu. izgrdi me zbog mojih postupaka. najkasnije četvrti dan opet se vrati i donese dva smeđa kaputa. siv šešir i smeđi kaput istoga kroja kao i danas. stavi na glavu svoje tri perike. Pošto još za svaki slučaj izrekne svoju posljednju volju i. predbaci mi da mu preskupo računam. Ali to je samo njegova šetnja. ali od prigušenog smijeha. Svoj račun izravnava svake večeri. Inače je najdobroćudniji čovjek na svijetu. izveo je hornpipe. da ne može više živjeti bez roastbeefa i portera. koji je Ewson ubacio u škrabicu za siromahe. oporučno ostavi svoj imutak mojoj najstarijoj kćerki. te ga je primamila plesna glazba. jer je ovaj. koji je također još bio mladić. a mojoj najstarijoj kćerki. Tada mi sav sjetan rekne zbogom. i mjesto njega stavio sam bakreni sitniš. oprosti se od mene i odjaše na svome starom kljusetu. godine i godine. tek je od nedavno ovdje. nazove me svojim najboljim prijateljem i lije suze.

mladić divno svira u flautu. gospodine!« nastavi gostioničar. Kao što sam rekao. pritom je na kraju počeo govoriti samo engleski. što se upotrebljava kod pričesti. već je zbacio svoju periku i onako ćelav. upitavši ga. pa nije popustio. Ali došao . neka sa drugima zbija svoje šale. da je i on nekoć svirao u flautu. koji uopće nema smisla za muziku. te da shvatim o čemu se radi.ide u crkvu. što bi htio dobiti. stao u njemu pokazivati. djevojka ga najprije nije uopće razumjela. Kao što to. daje oblata ono. jer je naprasit i jer ga spopadaju sasvim luckaste ideje. budući da je mislio. »Ah. ni ikakvog osjećaja za takt. te pomisli da bi gospodin I '\vson htio s hostijom napraviti nedostojno ruglo. a to se djevojci učinili sablažnjivim blebetanjem đavla. kako se ogorčeno svađa sa služavkom. te seljačkoj djevojci. koji ni u što ne vjeruje i tako dalje. pa je i ovdje na svom instrumentu marljivo vježbao. kad se razgnjevi. nije li možda gospodin Ewson bio i onaj. da se nije dobro izrazio. kojom samo što mi ne rastjera goste. često imam s njim grdnih okapanja. da je on bezbožnik. koja nije znala pročitati ni jednu jedinu riječ. Stoga se usprotivila. Kad sam stupio u kuću našao sam ga. koji je bio donio sa sobom. poče s najvećim marom svirati taj koncert. (e da ga ne razumije. a na kraju joj pade na pamet. Tada gospodin Ewson. u koju je upirao prstom i žestoko vikao i psovao. pa ga je propovjednik zbog toga proglasio bezbožnikom.« Prekinuo sam gostioničara u pripovijedanju o tome šaljiv-džiji. čuo sam već izdaleka žestoku viku i razabrao Ewsonov glas. uvijek čini. bez kaputa. Gospodin Ewson tražio je. »to je također jedna od osobina gospodina Ewsona. da je loš čovjek. Samo moje posredovanje spriječilo je tučnjavu. što me noću onako izmučio i naljutio svojom ružnom svirkom. Tada se gospodin Ewson sjetio. u kojoj bi gospodin Ewson možda bio izvukao kraći kraj. Služavka se podbočila i vikala. Prije tri godine došao je ovamo iz grada moj sin. dovukao je odmah svoj englesko-njema-čki rječnik. a gospodin Ewson. S teškom mukom uspjelo mi je. jer gospodin župnik ionako kaže. opet. kad sam dolazio kući. gurajući joj pod nos neku knjižurinu. da razdvojim svadljivce. da mu služavka dobavi oblatu za pečaćenje pisma. u košulji stajao je tik pred djevojkom. Jučer. dok mu Fric nije za teške pare prodao svoju flautu i jedan koncert.

lica upadljivo nacionalnog. a bio je toliko ljubazan. vrlo često treba novu. da mi se oči zacrvene!« uzviknuo je patetično. šeširom na glavi. gospodine. robustan muškarac srednjih godina. na koji je pozvao upravitelja i doktora Greena. koji nešto vrijede! — Zaista je užasno. da ga ta pasija sviranja u flautu često spopad-ne noću. ili se ošteti neki zaklopac. te tada cilikanjem budi moje goste iz najdubljeg sna. čim se spustio mrak. govori. isto tako pun neobičnog humora? Neprestano se svađaju. onda je naišao na pasažu. »lupeški Kambiže. i. koje ovdje nazivaju punč. da me je pozvao na punč. premilostivi gospodine. da će mi. I loćete li mi vjerovati. pograbio ga za prsa i snažno prodrmao. moderno. Budući da to malo koja flauta može dugo izdržati.je samo do drugog sola prvog allegra. Ušao je u odaju. a onda i periku. a sa gospodinom Ewsonom simpatizira. »Dajte mi sekta. pa tu jednu jedincatu pasažu svira sada već tri godine gotovo svakog dana po stotinu puta uzastopce. nada se. moći dokazati da se on razumije u pripremanje tog ukusnog pića. pristupio gostioničaru. samo u Engleskoj se pije punč. kako mu je jedino žao. da sam s veseljem odgodio put. gotovo isto tako dugo kao gospodin Ewson kod mene. koji se zove Green. ali nemarno odjeven. Ubrzo nakon toga došli su i pozvani gosti. dodavši. budući da će se on uskoro onamo vratiti. jer je i sam isto takav čudak. da ovdje u kući upravitelja carskih dobara. gdje su princeze? Ovdje miriši na kavu. s naočarima na nosu. koju nije mogao izvesti. radosnih očiju i crvena nosića.« Sigurno ne sumnjate. te sada obično upotrebljava tri do četiri. okrugao poput kugle i izvanredno prijazan. Ako vam je po volji. baca je kroz prozor uz povik: Bogami. Upravo sam se sjetio. Znao sam. da ću gospodina Ewsona vidjeti u svem njegovom sjaju. što mi je o tome misliti. a ipak jedan bez drugoga ne može živjeti. a . boravi neki engleski doktor. da se zadržite ovdje još do sutra ujutro. što me mora ponuditi s bezvrijednim pićem. Upravitelj je bio malen čovječuljak. dođem li ikad u Englesku. da je gospodin Ewson naručio kod mene za večeras punč. sve dok u najvećem gnjevu ne baci o zid najprije flautu. Ako se razbije makar jedan zavrtanj. samo u Engleskoj prave instrumente. doktor Green. sigurno najsmješniji na svijetu. jer sam se nadao. moći ćete večeras kod mene vidjeti ovaj trolist.

ako se ne okaniš svog sramotnog čina!« Sad će. nastavio je doktor. kao da je čovjek u kazalištu?« reče mi prijazni upravitelj. te rekoh jedino. i od tog doba svira. koji inače ne uzima u ruke nikakvu njemačku knjigu. poštovani Ewsone. da se jedva može piti. oponirajući i dalje. upao je odmah doktor. ne. koji je svojim talentom umio obojicu navesti na kojekakve lude misli i riječi. Upravitelj je na primjer govorio o kazalištu u gradu. koje ti pripremaš. da bi šest puta bolje morao igrati glumac. izbiti svađa i metež. pomislih. uzeo napunjenu lulu i stao otpuhavati velike oblake dima. prije toga ne. stoga ga treba pohvaliti!«! Upravitelj. čekat ću božansko piće. nevaljali krčmaru!« Ali tada se Ewson mrzovoljno okomi na doktora i povika: »Nedostojni Greene. jedne za drugom. kazao je opet Green. doktor ga je takoreći ujambio. ja stadoh uvjeravati da glavni junak odlično igra. »ne smatrate li. slabiću kukavni«. smirit ću se i šibajući kukavnu nemoć. tek bi tu i tamo progovorio nešto komično. što u sebi nosi! Zar je on kriv. Green ostade škrt na riječima. ipak ga stadoše neumorno gutati iz velikih čaša. da je igrao šest puta bolje?« Morao sam to silom prilika priznati. poznate melodije na stranom instrumentu. da čak i krčmar govori ritmički.« Pustio je gostioničara. te iako su se Ewson i Green zaklinjali. sopćući. »Ja tako ne mislim«. da njegova sklonost naginje k lošerh? jAli on ju je u lošem dotjerao do pohvalne savršenosti.« Gostioničar je donio zdjelu punča.ne na piće bogova!« »Ostavi me. da bi bio mnogo dostojniji odobravanja. koji se pušio. »sve dok god mi slatka para punča ne nadraži nos i ne zamagli svijest. zazelenjelo ti se pred očima. ali doktor reče: »No dobro. sjeo s licem Katona za stol. prastare. koji sasvim bijedno igra na tragičan način nježne očeve! »S time se ne mogu složiti«. Sigurno ste opazili. »ali doktor. »Nije li to. sjedio je među njima kao neki ek-scitativni princip. koji brže bolje uteče. kako se sam izrazio. »Ne ću te pustiti. *>čovjek daje sve. Pove-dosmo neki otužan razgovor. da mi u gnjevu ne zgnječiš rebra!« uzviknuo je gostioničar. . oj junače! — ukloni snažnu šaku. rasplakao se od tuge. našao je slučajno kod mene Schlegelova Shake-spearea.

laku noć. da nitko ne će otići kući. Knez je.i tako se to nastavilo.« Doktor stade tik pred njega i reče. i tako oteturaše cestom prema upraviteljevoj kući. bacio periku i kaput kroz prozor na dvorište i uz najčudnovatije grimase stao tako šaljivo plesati. duvajući mu u lice oblake dima: »Dobro došao. laku noć. nego što bi se inače mogao čuti u krugu nekog dvora. čini se. pjevao je promuklim glasom nacionalne pjesme. bez obzira na jasnu mjesečinu. zato jasno svijetliš! No. Upravitelj je postajao sve tiši i tiši. a da ne slomi vrat. te upitah upravitelja za uzrok njegovog dubokog bola. a upravitelja. »princ Eugen bio je veliki vojskovođa. Zdjela za punč učinila mu se violinskim basom i htio je svakako po njoj guditi. napokon je oteturao u kut. da bi čovjek mogao puknuti od smijeha. nije unišao u sobu s velikom svjetiljkom i glasno uzviknuo: »Evo me gospodo! Sada se može nastaviti. Doktor Green pograbio je međutim neki veliki usekač za svijeće i neprestano s njim zamahivao prema otvorenom prozoru. veoma . »Ah. a od toga su ga zadržali samo krčmarevi najoštriji protesti. koji je još uvijek naricao zbog gubitka princa Eugena. zajecao je. sve dok nije počeo djelovati jaki punč. lupežu. Ewson poskoči i viknu. štoviše. tako da nisam zaklopio oka. Ah! ah!« Još je jače zaplakao. mnogo sam tog prezrenog soka popio. koji je jasno obasjao sobu. sjeo i počeo žestoko plakati. dok na kraju sluga. prateći žlicom Ewsonove pjesme. a niz obraze mu potekoše blistave suze. Ewson je tada postao razuzdano veseo. pod drugu. sluga uze doktora pod jednu ruku. ali nitko se na to nije obazirao. kao da ga je opsjelo tisuću đavola. pa sam se od te lude večeri u gostionici uspio odmoriti tek snom u kolima. prijatelju! Jesi li ti Gladnica. Namislio je ni manje ni više nego da potkreše mjesec. vrijedni moj krčmaru. Doktor je ostao ozbiljan. Shvatio sam gostioničarev mig. koji nosi i mjesečinu i psa i trnovit grm? Očistio sam te. S mukom odvedosmo luckastog Ewsona u njegovu sobu. ali uzalud.« Liječnika je u pripovijedanju često prekidao glasniji smijeh. Pokušah ga što više utješiti zbog gubitka tog hrabrog princa iz davno minulog stoljeća. ali je imao najčudnovatije vizije. pa ipak je taj junački knez morao umrijeti. laku noć moj Pilade!« Ewson se zaklinjao. ah!«. gdje je još pola noći bjesnio na flauti.

»Samo jednu figuru«. rekao je osobnom liječniku. da je vaš ponekad i malo zloban humor navodio luckastog Ewsona i patetičnog doktora na tisuću suludih pretjeranosti. bio sam sretniji. da me na neki način želi zadržati u svojoj okolini. Kod dama. koliko god mi je bila dosadna ograničenost. tri različita. mogao zaključiti. bio sam po sebi tako zaokružen. moja vanjština kao da je činila povoljan utisak. da bi sve strano unijelo samo nesklad. da ste vi zapravo bili onaj ekscitativni princip. što su se sa dvora proširile na čitavu rezidenciju. komponiran od rijetke ludosti. koji reguliraju bar izvanjsko. da bi stanovita jednoličnost obrazovanja. ubrzo ogadile boravak u tom mjestu mnogom umnom i na bezuvjetnu slobodu naviknutom čovjeku. iako sam se trudio da zadobijem pažnju kneginje. to sam manje mislio na prošlost. da bi se moj ovdašnji položaj mogao ikad izmijeniti. čini se. jer oklado bih se. koje su je okruživale. kao obično. ali harmonična tona. a društvo razišlo u najugodnijem raspoloženju. Iako me je knez cijenio. Ne bi se moglo poricati. Knezu sam se. doduše neopazice. što sam više stjecao mjesto. »stavili ste u toj slici u pozadinu. da mi kao i drugima uputi poneku ljubaznu riječ. koje sam mogao učvrstiti stečenim poštovanjem i uspjehom. Bodro i radosno kretao sam se u novom svijetu.uživao. ona je ipak ostala hladna i zatvorena. te sam iz koječega. i budući da sam se često kretao u njihovom . međutim. a gostioničar je upadao među njih kao septima. osobito svidio. što bi mi usput natuknuo. »da je taj klub. još uvijek na mene djelovao. kao i na to. kneževska obitelj nije povukla u svoje odaje. kao da je dobro dolazila predašnja naviknutost na određene oblike. odgovorio je osobni liječnik. Moj život u samostanu i ovdje je. sve dok se. Moja prisutnost kao da ju je čak često nekako čudno uznemiravala. meni. koju je izazivala jednostranost dvora. prijatan tok života u rezidenciji i na dvoru. čak neke iste preuzete manire u svemu naučnom i umjetničkom životu.^ Na taj način bilo je nabačeno još mnogo toga. premilostivi gospodine«.« »Uvjeravam vas. Da ostanem pri muzičkom uspoređivanjufta su tri čovjeka bila čisti trozvuk. a to je vaša vlastita. Sto sam više ulazio u miran. te je samo s naporom uspijevala. kakvim ste prikazali onog plačljivog upravitelja.

koji nije poprimio onaj pečat. Trebalo je samo izmijeniti frizuru i odijelo. što se odlikuju posebnim ritmom.krugu. da moja prisutnost često u kneginji budi neku nesnosnu nelagodnost. sastoji potpuno ulaženje u najdublju dubinu njihove duše. Tako se zbilo. koje mi je možda još bilo opasno. prava galanterija ne može zadovoljiti glupim laskanjem. kad u crtama čovjeka. osim čini se u tome. Nisam propustio. da samo ona sprečava mnoge kneževe neukusnosti i umije rastjerati onu čudnu čamotinju. koje zovu galanterija. koju mi dade u ruke. tako što mu često sasvim neprimjetno dadne u ruke neku neškodljivu igračku. posebnim taktom. proizlazi iz rečenoga. a ne sastoji se ni u čem drugom. koji nas je okružavao. koje zvuči kao himna obožavanoj. iako tome ne mogu naći uzrok. tako da im se čini da im je postalo jasno njihovo vlastito ja. Osobni liječnik odmah ustade i. budući da smo upravo bili u njegovoj sobi. Osobni liječnik bio je jedini. dodati majstorskom djelu Belcampa moju jaku bradu. da se ona vanjska tjelesna okretnost. Tko bi još u meni prepoznao onog redovnika! Jedino mjesto. a da se tom prilikom ne potužim. gdje sam teško izbjegavao one samostanske pobožne kretnje. kako mi se čini. prepoznah potpuno svoje crte. čas o životu. jer je vrlo dobro znao da sam se odmah u početku usprotivio knezu i svojim otvorenim izjavama. koja čovjeku omogućava da se uvijek prilagodi onome gdje se nalazi ili kreće. koje je bilo naslikano po zastarjeloj modi. kao i ja. koja ga goni amo tamo po površini. odagnao ono mrsko igranje faraona. uskoro mi je uspjelo steći ono neobično svjetovno obrazovanje. Da se ta viša. pa da se slika potpuno pretvori u moj portret. a da ni one same nisu svijesne. iako se upravo u onom zanimljivom čavrljanju. donese s pisaćeg stola malu minijaturnu sliku. osjetljivu za smjelu istinu. bila je crkva. to me i privuklo k njemu. kojega je prikazivala ta slika. napomenuvši neka je vrlo pažljivo promotrim. prenese i u zabavljanje. kao što se i on priklonio meni. Otvoreno sam to . što su mu prodrle u dušu. kako se pojavio. da smo se često sastajali i razgovarali čas o nauci i umjetnosti. Poseban je dar ćaskati ni o čemu značajnim riječima i tako kod žena izazvati neki osjećaj ugodnosti. Osobni liječnik isto je tako duboko poštovao kneginju. te je uvjeravao. te se s uživanjem ogledaju u njegovom refleksu. kojim su svi bili obilježeni kao isti novac. Učinih to i nemalo se začudih.

reče osobni liječnik. što kao da se rasplamsavao samo uzajamno. da je Nijemac. Molim vas. što ćete saznati. koja je bila uvjet njihova unutrašnjeg života. da o tome. u koju sam i sam bio upleten. da mi to povjeri. Činilo mi se. što ja o tome znam. iako se znalo. kojega je zvao Francesco. koji je tada boravio na dvoru i upravo u onoj tragediji odigrao glavnu ulogu. koje ni ubuduće ne kanim skidati. koja je još i danas. a princa je isto tako privlačila mlada. te nekog slikara. morali su popustiti neodoljivoj sili.« Obećah to.« Dok sam bio promatrao sliku. koji su se viđali. koja prikazuje nekadašnjeg kneževog ljubimca. povjerio mi je taj događaj u kneževskoj obitelji i ujedno mi dao sliku. Mnogo je godina prošlo i glavne su osobe sišle s pozornice. Potječe od izvanrednog stranog slikara. koji je umro prije nekoliko godina i čiji sam ja gojenac u nauci. »jest ono. i koliko god zapravo nerado govorim o toj zgodi. sa dalekih putovanja. Prijašnji osobni liječnik. jer vaše lice obnavlja uspomenu na jedan užasan događaj. pa sam navalio na osobnog liječnika. da će mi ona zgoda otkriti tajnu. i liječnik ovako otpoče svoje pripovijedanje: »Upravo u vrijeme. a ujedno je. u slikarskom pogledu pravo remek-djelo. nikome ništa ne govorite. koja je tada bila živahna od razuzdanosti. pa bi već zbog toga odskakao od našega kneza. Ni ne pomišljajući na neki kažnjiv odnos. ipak treba da saznate sve.kazao osobnom liječniku. »ta izvanredno značajna okolnost mora veoma uzbuđivati vašu radoznalost. probudile su se u meni neke maglovite slutnje. »Dakako«. . Princ je bio jedan od najljepših muškaraca. to više. koje sam uzalud nastojao razbistriti. »Upravo ta sličnost«. sve da ga i nije nadmašivao životnom puninom i snagom duha. Učinio je čudesan dojam na mladu kneginju. prekrivena nekim tajanstvenim velom. kao što ste vidjeli. no uspomena još uvijek dušmanski djeluje. bar za mene. kad god dođete u njenu blizinu. što kneginju plaši i uznemiruje. Francesca. što mi se činilo da moja slučajna sličnost sa Francescom opravdava da to saznam. koji se prije više godina svalio na dvor poput razornog udarca. koji je njihova bića stopio u jedno. prekrasna žena njegova brata. te su tako pothranjivali oganj. reče on. i prema kojoj je knez bio odviše hladan. kad se naš knez oženio. vratio se njegov brat u društvu nekog čovjeka.

Princ je također postao zamišljen. a da ne prezre sve ono zlobno došaptavanje. bile su sretne u eldoradu ljubavi. samo Francesco. kako se moglo. sklonoj sanjarenju. da je knez. te postade vrijedno žaljenja. Kneginji je dolazak Talijanke zabo nož u srce. obuzimala su ga uzbuđenja.Francesco je bio jedini. iako se za to nije znalo. bilo je to kao da mu cvijet života izgriza neka tajna tuga. Sto se više princ prepuštao toj ljubavi. a samo četiri osobe. koji je zaista proizišao iz dubine duše. jer uz strogu krepost svoje snahe nije mogao odoljeti mamljenju lijepe zavodljive žene. Knez ga je htio postaviti na najviše dvorske položaje. a to govori i divan portret. mogao ga je održati u stanovitoj ravnodušnosti. kojima nije mogao odoljeti. Bit će. to je napadnije postajalo ponašanje Francesca. kojega je zavolio zbog njegova rijetka duha. najvatreniju ljubav. da se uskoro opet našao u starim okovima. bio uredio. tako je Francesco djelovao na kneginjinu stariju sestru. otprhnula je sada s Francescovom ljubavlju sva životna sreća. iz kojih se tek nedavno istrgao. spojene tajnim vezama. ne izuzevši čak ni kneginju i njenu sestru. zapuštao je svoju kneževsku ljubavnicu. postao je zlovoljan i zatvoren. i kojoj se on vidljivo pokazao sklon. iako ga je tištala zategnu-tost odnosa s bratom. utonuo je u bezimenoj slasti. koji se još može vidjeti u galeriji. kad se za svojih putovanja bio našao na dvoru njezina oca. te se sklonost princeze uskoro razvila u najžešću. U takvim prilikama na dvoru se živjelo. Francesco je uskoro po dolasku Talijanke napadno izmijenio ponašanje. Princezi. da je bila izvanredno lijepa i uopće sama gracija. koji su sebi stvorile i koji je drugima bio zatvoren. koji je u svakom pogledu bio ravan svom prijatelju. koja je prije toga bila namišljena princu za ženu. koji se više gotovo nije pojavljivao na dvoru. . da se na dvoru s mnogo pompe pojavi neka talijanska princeza. Priča se. sama ljupkost. a nadmašila je sjajem sve. iskoristio je s promišljenom lukavošću. i tako četvoro sretnika utonu u tugu i jad. Onaj djetinji odnos s kneginjom. njegove mudre promišljenosti. i tako se dogodilo. koju mu je nagoviještala Talijanka. Princ se prvi pribrao. Knez je bio i odviše uvjeren u krepost svoje žene. u koju je bio utonuo dvor. ali Francesco se zadovoljio s tajnim povlasticama prvog ljubimca i s ljubavlju princeze. i kao što je princ djelovao na ženu svog brata. Njena prisutnost oživjela je sivu dosadu. Francesco je uskoro opazio svoju sreću.

ali se već pred vratima okrenu. neka mu još dopusti. kad je već bilo objavljeno. da sliku dovrši s nekoliko poteza. da je tako sjajno pogođena. Slikar. Slikar se tada polako uputi iz dvorane. tako je on zaboravio dvor. puniji životne snage nego ikad. koje je knez dao urediti tek u tu svrhu. i princ stavi opet sliku na stalak. bo-driji. i dalje miran i staložen. Na slikarevo ponašanje princ se to manje osvrtao. te danima i danima piljio u veliko napeto platno. kneginja se pokorila sudbini i odrekla besciljne sklonosti. uvjeravajući. Slikar mirno odbaci kist i šutke skine sliku sa stalka. dok je. Opet je. nakon nekoliko minuta slikar mu je vrati i grohotom se nasmija. a dvor njega. kad se princ zgrozio nad strašno iznakaženim licem. da princ postade ljubomoran. kneginji. kako se pričalo. čini se. Talijanka je tome slikaru iskazivala toliko pažnje. da bi mu mogao učiniti uslugu da ovdje više ne radi. koji mu je u svojoj kući dala urediti Talijanka. pogleda princa ozbiljnim. naprotiv. koju nikad ne bi mogla zadovoljiti. u koje se pretvorio portret. a da nije ni jedan jedini put pred njim sjedila. da je on mora imati. naprotiv. Slikao ju je nekoliko puta s izrazom. da je Talijanka prinčeva zaručnica. koji se ni s čim ne bi mogao usporediti. a on uprijevši pogled čvrsto u glavu Talijanke. što su svi znali.nego je sam tumarao naokolo. izradio najvjerniji prekrasan portret princeze. pojavljivati onaj čudan. zamoli ga. Princ sa svojom ženom trebalo je da naseli krilo dvorca. Češće nego inače stao se. te ga često sedmicama nije bilo u rezidenciji. nego da sebi potraži neki drugi atelier. pronicavim pogledom i reče mračno i svečano: »Sad si izgubljen!« To se zbilo. kako upravo sada radi prekrasne slike. a on je opet nju susretao s tako povjerljivom galanterijom. Vjenčanje princa i Talijanke najsvečanije se obavi u kneževoj palači. nije čini se njegov dolazak ni primijetio — bez okolišanja reče. Pri toj gradnji bio je zaista u svom . te slikaru — kad je jednom naišao na njega u atelieru. U krajnjoj zlovolji princ mu je istrgne iz ruku i izjavi. koju je opet dočaravo. sjedio u svojoj maloj sobi. jer se opet pojavio njen ljubljeni Francesco. povučeni slikar. a za nekoliko dana trebalo je da se obavi i svečano vjenčanje. a osobito je rado slikao u atelieru. nije bio sklon i nikako je nije htio slikati. princeza kao da se preobrazila. da ga ponekad spopada neko ludilo.

prema udaljenom krilu. koja je bila nalik na rascvjetan vrt. udarac i zveket svijećnjaka. odmah pošto je bila udaljila komorkinje. upravo kad do-nesoše princa. začuo je mukli krik. duboku kneginjinu tugu. koji je pao. tek nekoliko minuta nakon toga odigralo se umorstvo. na neki neshvatljiv način. nije ga se moglo vidjeti nigdje osim u krugu arhitekata. raskošno dekorirane sa zaista mnogo ukusa. sve dok ne probudi samoga kneza. koja je razdirala srce. krvav nož. koja je iz susjedne sobe. koji su posvud bili zaposjednuti od straže. kad ih je knez u dugoj svečanoj povorci proveo kroz sobe. on je hitro bez svijetla unišao u sobu. Kad su bila iscrpena nagađanja. ispripovijedao je.elementu. brzo utrnuo sve svjetiljke. on skoči i pohita. koja je na tlu još uvijek gorjela. uspio uvući u . ispripovijedala je sada sa svim pojedinostima. ali tek što je izišao iz sobe. napokon svukao i otpratio ga sa svijećnjakom u ruci sve do predsoblja bračne ložnice. skice. te dugo šetkao po svom kabinetu. tapetara. koji je obuzet tjeskobnom slutnjom. žagor je bivao sve glasniji i glasniji. očaj princeze. Nije teško zamisliti knežev užas. Po pričanju žene nesretnog princa. umorena ubodom noža u vrat. Paž. koji je posluživao princa. koga su našli pred vratima bračne ložnice. a bile su prilično loše ispale. koje je dijelom izradio sam. a pored njega u mraku. Naslutivši nesreću. da se slikar. Ni princ ni njegova zaručnica nisu smjeli da vide išta od unutrašnjeg uređenja sve do kasne večeri na dan vjenčanja. ostao oko pola sata kod nje i onda se opet udaljio. pretražen je svaki kutić. bio veoma nemiran. kad više uopće nije bilo nikakvog sredstva da se uđe u trag zločincu. Odmah je potrčao natrag i pri svijetlu jedne svijeće. čija su vrata bila otvorena. počeo je da istražuje. U noći se u prinčevom krilu podigla neka prigušena graja. pristupila je jedna princezina komorkinja. Princ mu je uzeo svijećnjak iz ruke i poslao ga natrag. ali uzalud. kako prelistava velike knjige i rasprostire planove. kako je moglo doći do umorstva. svečanost se završi plesom u jednoj prekrasnoj dvorani. Nitko nije sumnjao. kako je ubojica uspio umaći kroz hodnike. vidio kako pred vratima bračne ložnice leži princ. što se tada zbilo. Kad se knez malo smirio. kako je svog gospodara. slikara. nacrte. tko bi mogao biti ubojica. te je odmah nadao viku. te ude u široki hodnik. vidjela onaj kobni susret princa sa slikarom. praćen stražom.

Dvor je utonuo u najdublju žalost. pošto je bio odslužio tihu misu. obuzeto užasom. jedini je umio malom obiteljskom krugu dočarati poneki tračak sunca iz tmastih oblaka. a isto je tako ojačalo i prijateljstvo kneževskog para prema njemu.palaču i umorio princa. uprtih u stup kod glavnoga oltara. Princeza se gotovo onesvijestila. čudnoj nošnji s ljubičastim ogrtačem. te da tako plod paklene opačine ne sramoti nesretnog supruga bar pred svijetom. da bi porod ostao u tajnosti. budući da se činilo jasno. sruši se . nitko nije znao kuda. Princeza osjeti da je trudna. knez sa svojom suprugom kao i dva povjerljiva čovjeka s dvora — jedan od njih bio je moj prethodnik — bili su jedini. počeo je formalnost. kojemu je lakomislenost slugu odala što se dogodilo u bračnoj noći. Osvanuo je dan vjenčanja. Knez je već odavno bio posvećen u Francescovu tajnu. Na onom dvoru mogao je tada uz kneževe veze sve to postići. pa pristade da se Francesco potajno vjenča s princezom. probadajući Francesca sablasnim pogledom svojih šupljih crnih očiju. ali prije nego što ga je dostigao. Trebalo je da se Francesco u službi jednog udaljenog dvora uzdigne do visokog vojnog čina. koji se opet neprestano pojavljivao na dvoru. kriknu mračnim glasom: »Što hoćeš od mene?« Naslonjen na stup u kutu stajao je slikar u tuđinskoj. ako ti je savjest čista?« Tada se Francesco. samo svećenik ostade miran i reče Francescu: »Zašto te plaši lik ovog čovjeka. koju je s njim dijelila čitava rezidencija. prebačenim preko ramena. čuvao je vrata. Slikara htjedoše smjesta uhapsiti. i. Francesco. Tada Francesco problijedi i ukočenih očiju. knežev ispovjednik. koji je još bio klečao. uspravi i s malim nožem u ruci poleti prema slikaru. i sva potraga ostade uzaludna. posvećen u tu tajnu. Par je stajao pred oltarom. da je ubojica njenog muža zloupotrebio sličnost lika za bezočnu prevaru. te onda javno obznani svoj brak s princezom. ali on je već dva dana prije iščeznuo iz kuće. povuče se u neki udaljen knežev dvorac. i uskoro nije mogao da se dulje odupire navaljivanju kneginje i princeze. stari časni svećenik. Jedan jedini paž. Francescov odnos s kneginjinom sestrom postajao je u to doba žalosti sve čvršći i dublji. koji su trebali da prisustvuju vjenčanju u maloj kapeli u kneževskoj palači. sve uzdrhta.

zatražio je oštro. Knez nije propustio ništa. i koji je raspršio ovu obitelj. da je to bio upravo onaj nož. Knez je oplakivao njen gubitak.« Ovdje neki posjet prekinu liječnikovo pripovijedanje. Sin. pa mi je uspjelo. da se ne približi kakav znatiželjnik. o n je umorio princa istim . pa je bilo neshvatljivo. Princeza — mislim kneginjina sestra — kojoj su dušu duboko razrili užasni događaji. iz širokog glavnog hodnika u lađu kapele. a paž — isti. ona je rodila sina i uskoro nakon poroda umrla. bio je u dalekim zemljama uzgojen pod imenom grofa Viktorina. Da se ne svrati pažnja. one-svijestivši se. upravo onog dana. te protiv nje na neki način budila možda i nepravednu sumnju. kao što će vam biti poznato. isto onako. abatisa cistercitskog samostana u ***. koja je na hodočašću u Svetu Lipu svratila u samostan. a da nije odgovorio ni na jedno jedino kneževo pitanje o tajanstvenom događaju u crkvi.. Tada se svi prenuše kao iz neke omame i pohitaše u pomoć Francescu. koji je Francesco potegao na slikara. Ubrzo nakon tog tajanstvenog događaja stigle su vijesti o princezi. Francesco je bio moj otac. kad je Francesco trebao da se vjenča. Nož. kao onaj nekadašnji naš dvor. što su se u tako kratko vrijeme na nju svalili. koji se nedavno zbio u dvorcu baruna F. Abatisa je naime. dirnuta bijedom neke siromašne žene. Kapela je imala samo dva ulaza. da ga puste u njegov stan. plod opakog zločina. Postalo mi je jasno u duši. Ona je. jedan od njih vodio je iz lože kraj glavnog oltara. Kad se osvijestio. koji je tada ležao pored princa. a drugi. odabrala je samostan. kako se slikar mogao pojaviti u kapeli i opet iščeznuti. a sada čuvao vrata kapele — tvrdio je. koji je ležao nalik na mrtvaca. iako je tajna bračne noći bila usko s njom povezana. Idućeg jutra Francesco je pobjegao iz rezidencije sa dragocjenostima. sablasnom pojavljivanju slikarevom. svog . A sasvim čudnovato i tajanstveno povezan je s onim događajima na našem dvoru događaj. da uđe u trag tajni. koje mu je povjerila naklonost princa i kneza. zadržao je. koji je one nesretne svadbene večeri. njemu nasuprot. Taj ulaz čuvao je onaj paž. koja se u meni podigla.. da prikrijem oluju. svlačio princa. odniješe ga ona dva povjerljiva čovjeka u kneževu sobu. a drugi je bio zaključan. u ruci kao u grču.nemoćno na tie i muklo zarida. jer je zbog svojih srebrnih blistavih korica veoma upadljiv. a slikar iščeznu iza stupa.

da najveće blaženstvo ljubavi. kako su ti o njoj. koja će se danas kao dvorska dama po prvi put pojaviti u okolini kneginje. htjela je biti tvoja sva. ispunjenje tajne propada u smrti. Otvorila su se dvokrilna vrata. kako te cvjetovi pogledavaju bistrim. izgubio si je. noseći ti njen pozdrav i poljubac? I ona je došla. svoje više biće. oslobođen od zemlje. i samo je beznadna tužaljka osamljenoga jezivo jecala kroz sumornu pustoš. Iste večeri pojavio sam se u dvorskom društvu. da samo u n j o j prepoznaješ sebe. do-zovi sebi u pamet ono najljepše sunčano doba. sagorjeti u žarkoj čežnji! Ali misterij se nije ispunio. pripovijedalo se mnogo o nekoj divnoj. i ti vjeruješ. koji krvavim suzama natapa tvrdi ležaj. . Strance! Neznance! Ako te ikada razdirala takva bezimena bol. Zagrlio si je pun vatrene žudnje i htio si. koji budeš jednom čitao ove strane. Ali i ti. kojim sam ja ubio Hermogena! Odlučio sam da za nekoliko dana otputujem u Italiju i tako konačno izidem iz kruga. pridruži se bezutješnom jadu osijedjelog redovnika. nježni večernji povjetarac? Vidiš li još.onim nožem. jer je tek jučer stigla. Još prije nego što si se usudio ponadati. koji si mi srodan po duši. razumljivo govorili šumovi izvora. šapat grmlja. sjećajući se u mračnoj ćeliji sunčanog doba svoje ljubavi. Prepoznah Aureliju. i čiji tjeskobni samrtni uzdasi odjekuju u tihoj noći sumornim hodnicima samostana. unišla je kneginja. koji ti se obećao. potpuno. ti. sam duh ljubavi. u koji me je utjerala zla neprijateljska sila. Znaš li još. prekrasnoj gospođici. pogledaj još jednom u onaj ljupki lik žene. utihnuli su svi glasovi. prijaznim očima. svi zvukovi. s njom strankinja. Onda si vjerovao. bio ti tko bio. što ti je dolazila ususret. DRUGI DIO PRVO POGLAVLJE PREKRETNICA U čijem se životu bar jednom nije rasplamsala divna tajna ljubavi skrivena u najdubljoj dubini grudi! Ti. neka mračna sila povukla te snažno i silno k zemlji. upravo kad si htio da se s njom vineš u onaj daleki svijet. o tvojoj ljubavi.

ali pred Aurelijinom dražesti. Kad si ljubljenu prviput vidio nagizdanu. tebi podvrgnut. i tako mi je uspjelo. kad si joj kradomice mogao stisnuti ruku! Aureliju nisam nikada vidio drukčije osim u jednostavnoj kućnoj haljini. da se u kićenju zaista iz njihove nutrine sve izvija blistavije i ljepše. a danas se. Kako te prožela slast i neopisiva požuda. što dopiru do nas iz onog pradoba. nesretnice. sili. Medardo«. Bit će da je u najdubljoj dubini njihove prirode. zar ti kroz nerve i žile nisu prostrujali srsi od nekog neobjašnjivog osjećaja? Učinila ti se sasvim strana. grudi mi htjedoše prsnuti! K njoj — k njoj — privinuti je k sebi u bezumnom bijesu ljubavi! »Sto se opireš.Tako nam nagoviještaju sumorni proročanski glasovi. kao što cvijeće samo tada potpuno dolazi do izražaja. i nama je smrt žrtvena svetkovina ljubavi! Munja mi je sijevnula dušom. sve je izblijedjelo u neku beznačajnu boju. jer sam htio samo n j u gledati — čuti — samo o njoj misliti. tako mi je šaptao. dah mi je zastao. i kao u onim misterijama. koje su se mogle smatrati savršeno lijepima. koje si sam ispreo?« U dvorskom društvu bilo je žena. »vidiš li sada. da se krećem i obrćem u krugu ravnodušnih ljudi. pojavila u punom nakitu. kad sam je ugledao. koja je duboko obuzimala dušu. po dvorskom običaju. ali baš to dalo joj je neku neizrecivu draž. »Vidiš li sada. kojem sam voljko otvorio uho. Neka ljudi ne govore. Osim toga bile su sve oči uprte u Aureliju. kako slučaj. kad sam Aureliju ugledao prviput u barunovu dvorcu. kad se razvije u svoj punini svojih šarenih blistavih boja. koje se ne da izmjeriti nikakvim zemaljskim mjerilom. Neki posebni zanos . da jednostavna kućna haljina najbolje krasi zaista lijepu djevojku. u kićenju žena leži neki tajanstven čar. a da me nitko nije posebno primijetio ili pak nagovorio. proželi srsi bezimenog zanosa. Kako je bila lijepa! Kako su me. kojem nije lako odoljeti. koja te nerazrešivo prikova-la uza me? Zar nisi moja! — moja zauvijek?« Ipak sam provalu svoje lude strasti spriječio bolje nego tada. slatke požude! Ali tada se osilio u meni duh zla i podignuo svoj glas. kako zapovijedaš sudbini. a ne bih to ni mogao podnijeti. koje je slavila dojenčad prirode. spretno povezuje niti. srce mi je stalo udarati i grčevito se trzalo.

uzbudio je i one najtromije. ali čuo sam sama sebe. da ponovo ugledam . potrčao sam kroz osvijetljene dvorane. kako se smijem. zar ti je u Đavoljem ponoru postelja tako udobna. kao vješt svirač. čak i stariji muškarci iznenada prekinuše nit uobičajene dvorske konverzacije. Neznatnom primjenom naoko nedužnih sredstava on je umio uzbuditi i opčiniti osjetila i duh. Primjećujući profinjenim uhom i najtišu rezonancu. kao da uz Aureliju stoji Viktorin. koji me isto tako upitao. prokletniče. te se u ludoj pohoti usuđuješ posegnuti za redovnikovom lju-bovcom?« Ne znam. kad je pri ređenju primijetio moje grešno smješkanje? Jedva sam uspio promucati nešto nesuvislo. ali kad je knez okupio starije muškarce oko sebe. no nisam se usudio podići oči. te je bilo pravo veselje. Tada se nasmijah zagrižljivom porugom: »Hej! Hej. da Aurelija nije više u mojoj blizini. ona se vidljivo razvedrila i oslobodila. dragi gospodine Leonarde?« Prožeše me ledeni srsi! Nisu li to bile riječi pobožnog brata Ćirila. da mu pred strankinjom riječi i izraz lica budu što svečaniji. Cijelo moje biće mora da je zaista izgledalo vrlo neugodno. tako da bi prevarena vjerovala da u tuđim glasovima čuje samo svoju vlastitu unutrašnju muziku. no nisam uspio pomaći se s mjesta. kao nesumnjivog ljubimca žena. pustio da po miloj volji zatrepere svi srodni akordi. koja se svodi na riječi. što samo naoko imaju neki smisao. i kao da se prenuh iz duboka sna. Osobito je njenu pažnju uspio na sebe svratiti neki major iz tjelesne garde. Aurelija je te znakove pažnje primala oborenih očiju i sva se zarumenjela u ljupkoj dražesti. kao da sam prikovan željeznim okovima. primijetio sam naime kako mi se svi plašljivo uklanjaju s puta. kad me stari maršal dvorca blago uhvati za ruku i upita: »Čemu se toliko radujete. činilo se da me ne opaža — htio sam joj prići. kako se svatko s vidljivim naporom trudi. odjednom mi se učinilo. nego njima silazio. jer mi se činilo nemoguće. Nisam bio daleko od Aurelije. pa se mnogi prekrasni mladić bojažljivo približio Aureliji s ljubaznim riječima. Osjećao sam. Izbjegavao sam dvor. te se medu njima uskoro razvio živahan razgovor. da li sam te riječi zaista izrekao. dok sam više preskakivao široke glavne stepenice. brzo bi. Kad sam ponovo oštro pogledao majora. Poznavao sam toga majora.

samo ispunjenje neke vječne. koje ću. te se činilo. gledajući samo nju. da od svega toga ne razumijem nijednu riječ!« . koja mi je mogla zaprijetiti. smrviti snažnom šakom. gospodine. vaše cijenjeno bilo!« progovorio je odmah. da glasno vrište. da li bi bilo razumno da posjetim večernje društvo. Upravo kad sam se jednog dana šuljao kroz park. što su se u ispraznoj ludosti trudili oko nje. »mora da se ovdje tiho i potajno šulja neki bijes. gledajući mi oštro u oči. Ali uskoro se bura stišala. Što su ti grofovi. i. Smirio sam se i bio sam u stanju da stvaram odluke. s Aurelijom u svadbenoj odjeći na svojim rukama. U meni se sve više i više učvršćivalo uvjerenje. ti oficiri u svojim šarenim kaputima. misleći samo na nju. »Dopustite. koje je sazvao knez. razmišljajući. »Sto to znači?« upitao sam začuđen. i da je ono. svojim svjetlucavim ordenima bili za mene osim nemoćni iskićeni kukčići. kojega prezire. Sve je to međutim možda samo neka fantazma ili je onaj ludi đavao samo neka blaga groznica s povišenom vrućicom. ako mi ta čeljad dosadi. U mantiji ću stupiti medu njih. zato dopustite svoje cijenjeno bilo.Aureliju bez opasnosti da odam svoju najdublju tajnu. Sokoleći se tako. koja je bila tako potuno moja. što ljude zaista razbojnički napada i tako ih mlati. da je i njen najlakši dašak uvjetovan samo bićem u meni. preda mnom je bio osobni liječnik. A to mi se uostalom činilo i sasvim nevjerojatnim. nastavio je on. ti plemići. da je neka mračna sudbina povezala njezin udes s mojim. Tumarao sam sam samcat livadama i šumama. netko me odostraga potapša po ramenu. a ona ohola neprijatna kneginja sama će morati prirediti bračnu postelju pobjedničkom redovniku. te se smijao i urlao kao luđak. nepromjenljive odluke. ti komornici. Pun takvih misli često sam glasno uzvikivao Aurelijino ime. »Ništa osobito«. kako ću se sada približiti Aureliji. Okrenuo sam se. iako to ponekad zvuči samo kao neki nepriseban smijeh. smijao sam se opasnosti. što mi se ponekad pričinjalo grešnom opačinom. uhvatio me za ruku. ako Aurelija prepozna u meni Hermogenova ubojicu. u svom blistavom zlatu. Kako su mi se jadni činili sada oni mladići. predragi!« »Uvjeravam vas.

da su ostala uzaludna sva nastojanja gospode da je umire. i nije mi nemilo. onako ljubazno nasmijali. neka mi kaže. kako ste duhovito primijetili. iako je spomenuti konzistorijalni predsjednik zaista pomislio. koji je parao srce. eh! što bi to moglo da znači? Možda biste to vi mogli znati — vi ste uopće drag. jer ste izvoljeli pretrčati preko njegovih kostobolnih nogu. »Ne znam«. pojurili iz dvorane. da se iz vas. na očaj sve gospode. pa je uskoro morala napustiti društvo. da ste nedavno uplašili i zaprepastili čitav dvor? Žena dvorskog nad-meštra boluje bis dato od grčeva. kojima se iz egzaltiranih toupeta vidljivo pušila ljubavna vatra! U času. ali sve to nije moglo imati tako čudan učinak. gospodine Leonarde. poštovani gospodine Leonarde. mora da je za vas bila veoma poučna!« Tjelesni liječnik držao me je neprestano čvrsto za ruku i piljio mi u oči. tri. na svoj način nasmijao đavao. glasno nasmijao. maršal dvora je takav homo impavidus. kao da vas je spopao neki bijes. zadubljen u misli. kad ste se vi. Aurelija je prodornim glasom. veseo. »ne znam kako da protumačim vaše čudne riječi. pošto ste se bez vidljiva povoda tako nasmijali. kojoj se. a našu lijepu Aureliju spopala je takva groza i užas. da se sada dobro sjećam. tako da još uvijek. što sam vam povjerio zanimljivu pripovijest o Francescu. moj poštovani. kad sam Aureliju vidio okruženu nalic-kanom gospodom. »to ništa ne znači. što bi zapravo htio. kako sam se. da mi je. kazao sam. gospodine. pušila iz egzaltiranih toupeta ljubavna . uprijevši oči k nebu — jedan — dva. On je ostao u svojoj mirnoj dolcezzi. koga ne bi uznemirio ni sam davao. da je ljude obuzela jeza i nakostriješila im se kosa!« U tom času prisjetio sam se dvorskog maršala. ali moram priznati. eh!« nastavio je liječnik. ali liječnik mi je uhvatio ruku i brojio bilo. kad ste vi. sjedeći u naslonjaču. dosta se grubo istrgnuvši.Tako sam kazao. navalio sam na njega. prilično mrmlja o kojekakvim probadanjima! To se naime dogodilo. Njegovo čudno ponašanje bilo mi je zagonetno. »Vi dakle ne znate. uzviknula »Hermogene!« Eh. a konzistorijalni predsjednik propustio je izvanredno važne sjednice. te rekoh. kad me je maršal dvora sasvim blago upitao. mudar čovjek. poštovani gospodine Leonarde. čemu se toliko radujem? »Eh.

Kad me Aurelija opazila. napregnuvši svu snagu. ima čudnovatih obmana. treba li da vam što prepišem?« »Otrov!« kazao sam gotovo nečujno. da ste ipak bolesni. što ću se sam na neko vrijeme prognati sa dvora.. da je na momentanom dojmu sagrađena hipoteza.. Pribrao sam se. Adieu!« Osobni liječnik odskakutao je hitro. okajat ću to time.. iskoristite taj slučajni susret. koja će se možda za nekoliko časaka raspasti ni u što.« »Stanite!« prekinu me tjelesni liječnik.. Kneginja i Aurelija prilazile su putem.... Bože moj! ta zapravo ste se samo nasmijali..vatra. srušila se uz mukli krik kao mrtva. ali što se može. »Oho!« uskliknuo je osobni liječnik.. »čini mi se. kojima se lako odupre. »čovjeka spopada mnogo čudnih prohtjeva.. Otrčah kroz park. Pogled i glas osobnog liječnika odjednom se izmijeniše. te sam se morao i nehotice glasno nasmijati.. da sad treba da se dobro držim. Ali ipak je čudno. kad se osobe slabih nerava zbog toga plaše.« »Tko se na ovom svijetu može time pohvaliti?« upitao sam turobno. Neka mi kneginja i Aurelija oproste. . koje će vas umiriti. »molim vas. gotovo sam uvjeren. što sam nehotice počinio toliko nevolje.. no kneginja mi s gnušanjem i užasom dade mig neka se udaljim i stade glasno zvati u pomoć. No moglo bi biti i da. Blijedi ste i smeteni — oči su vam upale i čudno gore crvenkastim žarom.« »Eh.« »Molim vas. dragi moj gospodine Leonarde«. gospodine Leonarde. Glas vam je sumoran. Bilo vam grozničavo udara.. mjesto otrova vedro društvo.... Osjetio sam iz liječnikovih tajanstvenih riječi. gospodine!« uzviknuh sav gnjevan. dolazi kneginja s Aurelijom. možda. Zapravo. »zar ste u takvom stanju? No.. kao što je to običavao. kao sam za sebe. ispričajte joj se za svoje ponašanje.vobuzet gorkom porugom nad ludim vladanjem mnogih ljudi.. Pošao sam im drsko ususret. Eno. Zao mi je. nego radije bez okolišanja sve. doduše malo neobično. samo ako je inače čista srca. dušom proletjela jedna vrlo gorka uspomena iz mog ranijeg života. Uzdrhtao sam. no.. »stanite. da me ne mučite tim isprekidanim nerazumljivim riječima.. htio sam priskočiti. kazao je blago i ozbiljno. »Čini mi se«. kazao mi je osobni liječnik.

a tamničar me upita. da otvorim. Pokazali su mi naredbu krivičnog suda. upitao. u kojoj sam ležao. što to činim. Upravo kad se htjedoh popeti. Ugledah pred kućom naoružane ljude. tek u blijedim napola ugaslim bojama. što bi mi moglo prijetiti. Unišlo je nekoliko ljudi. koje mi se učinilo mojim odredištem. da na malom prozoru nije bilo jake željezne rešetke i da nije bio smješten tako visoko. Nadsvođena komora. razabrah nekoliko glasova. mrmljajući i šapćući. kako se otvaraju kućna vrata. pomalo sam se sve više stao prisjećati što se dogodilo i kuda sam dospio. da istražim okolinu svog boravišta. Samo je malo sunčanih zraka škrto upadalo unutra. da budem uhapšen. da sam sad izgubljen. privu-koh stoga postelju i stavih na nju stol. gdje se nalazim. a kad sam. Spas bijegom — pomislih i naglo otvorih prozor. te mu odgovorih. Ubrzo mi doniješe postelju. te sam čak u nekom mrtvilu osjetila ugledao slike svega. u ime vlasti. Po koracima. i u tom času bila su provaljena vrata moje spavaće sobe.« Znao sam. da sam u jednoj od najdubljih tamnica u tvrdavim. kako sam se za vrijeme prilično duge vožnje smirio. što mi je slamala misli i maštu. svaki otpor bio bi bezumlje. koji su se izmjenjivali. što mi se dogodilo. potpuno nalik na ćeliju. prepoznah policijske oružnike. ude tamničar i kao da se veoma začudi zbog mog postupka. jedva da bi mi se učinila kao tamnica. da mi ništa ne treba i napokon ostadoh sam. Kazah. nego neka nemoć. ne . škrgućući od gnjeva i očaja. po otvaranju i zatvaranju mnogih vrata razabrah. »Kuda?« doviknuo mi je. da li još štogod želim za svoju udobnost. osjetih. Kad sam se u zoru probudio. Zatvorih se u svoj stan i. bacih se na ležaj! Došla je večer. tada začuh. stigavši na mjesto.kao da me šibaju furije i đavoli. da tu zatvaraju opasne zločince za vrijeme suđenja. odgovoriše mi: »U zatvorima gornjega grada. pri svijetlu laterne. Nisam sebi mogao objasniti. koja su čekala pred kućom. Baciše me u kola. da bih htio samo pogledati napolje. koji su dugo odjekivali. od kojih me jedan odmah opazio. nesigurne korake i tapkanje po stepenicama — na kraju netko pokuca na moja vrata i naloži mi. da ga nisam mogao dohvatiti ni ispruženom rukom. Nije me omamio san. spustila se noć. Upitao me. a kamoli kroza nj vidjeti napolje. koju je nosio jedan od njih. Obuze me želja. Iako nisam bio potpuno svijestan.

smiješno meketavim glasom. dok napokon ne uniđoh u neku malu dvoranu. da se potpuno točno upozna čitav tok mog života. Pripremivši se na taj način. te sam odlučio da prisvojim jednostavne okolnosti njegova života. da tako u najmanju ruku otegnem i otežam dalje provjeravanje. široko razrogačivši vodenaste plave oči. koju navedem. koje je osjećala Aurelija. da provjeri i najsitniju okolnost. da točno opišem svoje dosadašnje životne prilike. samo o tome. kad sam na dvoru naveo svoje ime i rodno mjesto. ali daleke i nepoznate. da mi najprije kaže razlog mog iznenadnog hapšenja. kojemu je kasnije diktirao u pero sve. pa me mora podsjetiti. mršav čovjek riđe kose. koje sam zaista tako dugo uživao.. sjetio sam se naime. što sam odgovarao na pitanja. izrekao promuklim. Sada se radi. koja su mi bila upućena. tok svog života prikazati u okviru svakidašnjice. i on mi odgovori. da sam okrivljen za neki težak zločin. s kojim sam studirao u seminariju u B. gdje me je čekao krivični sudac. pala je na plodno tlo. zamolih ga. da moram biti podrobno preslušan. do dolaska u rezidenciju. no budući da se osjećam čist od svake krivnje. jer sam optužen da sam svojevremeno počinio zločin. . kao što sam je zapreo. Ta opomena. rekao mi je. međutim. da u svom pripovijedanju moram nit presti i is-presti točno onako. U tom času sjetio sam se i jednog Poljaka. začetnikom kojeg biste mogli smatrati mene ili u kojem sam mogao sudjelovati. malen. te stoga treba da se vjerno držim istine. koje bi se mogle zasnivati uglavnom na slutnjama. morao sam zahvaliti svojim bivšim vezama sa dvorom i općem poštovanju.progovorišvi. progovorih: »Može biti. možda je sumnju o mojoj krivnji pobudila samo neka nesretna sličnost: to većom grubošću smatram. da krivični sud ima dovoljno sredstava. izbjegavajući sve napadno. Sto su sa mnom uljudno postupali. živio sam ovdje pred očima kneza i čitavog grada. Sudac je zatražio. Mora dakle da me neki stranac optužuje za zločin počinjen u pređašnje vrijeme. koju mi je sudac. postelju i stolicu i odmah me ponovo zaključao. a za vrijeme mog boravka nije počinjen nijedan zločin. Uz njega je sjedio neki mlad čovjek. kad se opet pojavi u pratnji još dvojice ljudi i poveo me dugim hodnicima uz stepenice i niz stepenice. Morao sam također. odnio je stol. iako sam sebe uvjeravao da su do mog hapšenja dovele samo sumnje. Nije potrajalo ni sat.

kako je za Nijemčev jezik teško. polako. Zašto me ne suočite s mojim lakomislenim.. uzalud se naprežući.« Imenovao je kraj. Abatisa je znala. kako da napiše te riječi. Kao takvog prepoznao ga je Reinhold.. i to je razlog. da sad bez daljnjega moram ispripovijedati dosadašnji tok svog života. da izgovori moje prezime puno suglasnika. a uslijed moje sličnosti s njim. možda i zlonamjernim tužiteljem?.. Sudac je još uvijek brbljao.. glasoviti propovjednik iz kapucinskog samostana u B.« »Polako. (brzo se ugrizao za usne) prepoznala.. kao nekog raskrinkanog zločinca. i to mi je bilo od koristi. odnosno gospodine. zameketao je sudac. da je Francesco otac onoga Medarda. gospodine Leonarde«.. Bilo je moguće i to. »budite umjereniji. pa mi je sve postalo jasno. a strana osoba. uopće nije znao. koje su kneginja i abatisa možda već i pismeno jedna u drugoj podstakle.. one sumnje. koja je kneginji odmah u početku bila tako neugodna. Tek što je sudac dovršio svoju prodiku i osorno izjavio. inače biste mogli grdno uvrijediti visoke osobe. gospodine. Sve to brzo mi je proletjelo glavom.« »Kako. Nije bilo sumnje. i sam prilično obrazovan. Uostalom ničiji tok života ne može biti jednostavniji nego moj. Zapisničar. odbacio i prozvao se jednostavno Leonardo. jer mi je palo'na pamet i ime poljskog gradića. u strogi krivični zatvor. morao sam oba imena upisati sam. kako?« uskliknuo je sudac.. koji sam onoj staroj dami na dvoru naveo kao svoje rodno mjesto. a takvim se i sam prikazao.. nije ni lakomislena ni glupa. koji je umorio njenog brata. Moj otac. a sad ga se dugo nisam mogao sjetiti. . da su stigle vijesti čak iz kapucinskog samostana u B. nego. da su mi točno pratili trag i ustanovili identičnost moje osobe i redovnika Medarda.. Ali taj redovnik bio je Medardo. koja vas je. koja. mora da su narasle gotovo do izvjesnosti. gospodine Leonarde. progovorili: »Zovem se zapravo Leonard Krczynski i jedini sam sin plemića..što me zbog pustih sumnji i neosnovanih mišljenja zatvarate. a onda nastavih: »Primijetili ste. čim sam stigao u Njemačku.. u kojem se nalaze dobra baruna F. da ponovi moje ime i ime mog tobožnjeg rodnog mjesta. Sigurno je to neka glupa budala. A osim toga dobro smo obaviješteni i iz. koji je prodao svoje malo dobro i nastanio se u Kwiec-ziczewu. da je Aurelija u meni prepoznala redovnika. po svom imenu. zbog kojeg sam ga. te sam uvidio opasnost svog položaja.

»Prije nekoliko mjeseci«. pa stoga izidoh napolje. kao što sam bio naumio. svećeniku Stanislavu Krczynskom. kad izvukoh lisnicu. da pribilježim nešto. hitro odjaha. kakav mi je to slučaj onemogućio da se propisno legitimiram. No moram napomenuti. U njoj se nalazilo samo nekoliko meni nerazumljivih bilježaka i nekoliko pisama upućenih nekom grofu Viktorinu. te iz lisnice izvadih papirić. Ugodno godišnje doba. Nešto izvanredno. putujući ovamo.« Sudac je očigledno živahnuo. kad li se sjetih lisnice. nastavim svoj put u Italiju. Ta lisnica i ono što je sadržavala još će se naći među . da nastavim put. plati krčmaru i. naručih jelo i pilo. no u tom pogledu umalo da se nisam slabo proveo. što mi je palo na pamet. što bi bilo vrijedno ispripovijedati. nisam uopće doživio. stadoh pripovijedati. Jednog dana sjedoh umoran u gostionicu nekog malog seoceta. zatražio piće i. koji je jamačno zabunom uzeo moju. da bih lako sasvim nedvojbeno dokazao istinitost svojih navoda. upravo kad se spremao da me pošalje u Kra-kov k svom rođaku. sjeo za stol nasuprot meni. putni plan — i razne druge spise. u Krakov. Odlučio sam. da me jedan sasvim neobičan slučaj nije lišio lisnice. utjerah neke dugove i uputih se zaista s čitavim imutkom.odobravao je moju odlučnu sklonost nauka-ma. koju sam ostavio na stolu u gostionici. u kojoj sam imao putnicu. i da ću onda naći namještenje na nekom sveučilištu. Ušao je u sobu. koji bi poslužili toj svrsi. otkrih da nije moja. a i divan romantičan kraj. Na kraju. te prodah svoju malu imovinu. da mi znatan dobitak u kneževoj igračnici faraona nije omogućio da ovdje udobno proboravim još neko vrijeme i onda. koji mi je ostao od oca. da putujem pješice. nego da vjerojatno pripada onom strancu. Tada pođoh u Gdanjsk i Konigsberg. oštro me pogledao i upitao gotovo podrugljivim glasom. pozdravivši me tek onako. »našao sam se. čija čudna odjeća i podivljali izgled po-budiše moju pažnju. Uskoro dojezdi neki jahač. kao da me neka neodoljiva sila nagnala da putujem na jug. no umro je. lisnicu ostavih pred sobom na stolu. nadamo sam se. u brdima. Čovjek mi je bio neugodan. gdje sam nekoliko godina studirao pod nadzorom svog rođaka. navedoše me. Nitko se nije za mene brinuo. Uskoro zatim iziđe i jahač. uđoh i nađoh je još na starom mjestu. da će mi uspjeti da se održim s ostatkom svog malog imutka. pogledavajući me mračno i preplašeno. Tek drugog dana.

Sudac mi je zaprijetio. da stranca. za koji sam bio okrivljen. Uvjeravao sam ga. Usput se sjetih da možda medu Eufemijinim papirima ima pisama.mojim stvarima. kao da sam zapao u ljutu borbu na život i smrt. svoju putnicu. koji me je zatekao. u kojoj ću kao valjan borac pobijediti. da sam u nju povjeravah. da se pojavi na dvorcu kao redovnik. da ću biti okovan. koja govore o Viktorinovom planu. a kad sam ga zadovoljio odgovorima. da tu figuru spretno sastavim od najrazličitijih crta lika grofa Viktorina i svog vlastitog izgleda za vrijeme bijega iz dvorca baruna F. očekivao sam sada. istovremeno pokušao uplesti fingiranu osobu. koja su stvarno još bila u lisnici. Opet me odvedoše u tamnicu. kako rekoh. No uskoro se . opišem od glave do pete. plan svog puta i. Moja mašta radila je i dalje. dok sam se penjao na prozor. a da za mene nisu više pitali. sve mi se činilo ravnodušno. koji mi je donosio jelo i uvečer pripaljivao svjetiljku. što me ispunjalo osjećajem. tako da sam se smatrao spremnim za najgore. u svojoj lisnici imao sam. Protekoše tri dana. dok me sudac ispitivao. te nije prijetila nikakva opasnost da se zapletem u protivrječja. te da bi to moglo ponovo zamračiti i zamrsiti pravi tok stvari. mjesto stolice nađoh neku vrlo nisku klupu. te sam neprestano razvijao nove mogućnosti. govorilo protiv mene. da me ispituje o najsitnijim okolnostima tog događaja. što sam. da na to nisam ni pomislio. da je o mom životu u općim crtama sve dovoljno raščišćeno. nego me upitao. mračne misli. Sudac nije prestajao. svega sam toga lišen uslijed one zamjene. viđao sam samo mrzovoljno lice nekog starog sluge. čak i svoj krsni list.« Sudac zatraži. da će se sudac pobliže pozabaviti zločinom. No čini se da je svjedočenje tamničara. zašto sam htio pobjeći iz zatvora. koja bi kasnije. Budući da mi se činilo. iščeznuo je čak i Aurelijin lik. da se osiguram od svakog otkrivanja. ako to ponovo pokušam. kojeg sam bio spomenuo. Mogao sam uostalom zaista s pravom smatrati za sretnu misao. te ne propustili. Utonuh u neke tmurne. opravdavajući posjedovanje onih grofu Viktorinu upućenih pisama. zaokružila se u mojoj nutrini slika o tome tako. stol je bio učvršćen. već prema prilikama mogla predstavljati odbjeglog Medarda ili grofa Viktorina. kao što sam se upravo sjetio. Tada popusti napeto raspoloženje. ali nije bilo tako. Bili su mi oduzeli postelju i na tlu priredili ležaj od slame.

. pokaži se mojim očima.. no kao da nije bio ovako isprekidan i ovako mucao. Pod sobom jasno razabrah tiho. kao da ga poznajem. li me pre-prepoznao. »Zar sam ja kriv vašoj propasti? Niste li se vi sami. zagnjurio se u uzglavlje od slame. Blizu je osveta!. ili prestani sa svojim razuzdanim smijehom i kucanjem!« Tako povi-kah u gusti mrak.. tihi. koje je na zidove i strop bacao sumoran. zveket lanaca zatvorenika. Cesto mi je bilo. i-ide-mo ... ja sam. prekidano smijehom i uzdisanjem. promukao i mucav zov: »Me-dar-do! Me-dar-do!« Ledena bujica razli mi se kroz udove! Odvažih se i uzviknuh: »Tko je! Tko je tu?« Smijeh i stenjanje i jecanje i kucanje postade tada još glasnije. već sam ga prije negdje čuo.. i ja bih u divljem očaju zajaukao: »To si ti.. U čudnim odsjevima. bra-tac. i-idemo u šu-šumu. prokletnici... prepoznao?... da te uzmognem vidjeti.... odmjereno kucanje. kao da bih htio provjeriti.duh opet prenu. »Tko god bio. što ovdje zbijaš sablasne ludosti. Me-dar-do. nije prestalo. ugasio sam svjetiljku. otvo-otvori.. predali mojoj osvetničkoj ruci?« Tako sam glasno uzvikivao. kojemu se nisam mogao oduprijeti. Hermogene.. ti. da ga još snažnije obuzme neugodan. bratac. ali upravo pod mojih nogama zakuca snažnije i zamuca: »Hihihi.. Prisluh-nuh.. kao da čujem Eufemijin — Viktorinov smrtni hropac. i zov: »Bratac. kucanje se nastavi. Više nisam mogao spavati. mucanje još promuklije: »Me-dar-do.. žmirkav sjaj svjetiljke. ali kucanje. Medar—do!« Skočih s ležaja.. bolećiv osjećaj.. da li je zaista tako. ali tada kroz jezivu tišinu noći još groznije odjeknu muklo stenjanje. Nehotice. jesi li.. ali samo zato. Cak s užasom pomislih. a tada bi ispod svodova odjeknuo dug. Nema više spasa!« Moglo je to biti devete noći.. koji je dopirao iz poda! Skočih i bacih se na ležaj od slame. Na kraju čuh tihi. kad sam. Bra-tac.. prekidano čudnim smijehom.. hihihi. ponovih mucajući: »Me-dar-do.. napola obnemogao od groze i užasa. ali podrugljiv i mrzovoljan... ja sam tu. u šumu!« Tada taj glas muklo zazvuča u mojoj nutrini. težak samrtni uzdisaj. Me-dar-do!« Opet začuh smijeh..... ležao ispružen na hladnom tamničkom podu.. da čujem zvuk svog vlastitog govora. a izazvala ga je samoća i teški tamnički zrak. ali ružan.. ot-otvori. cerekala su mi se kojekakva iznakažena lica.

ne onaj. prijazno mi pristupi i ponudi me da sjednem. koju biste željeli spomenuti?« »Kazao sam sve.« »Vjerojatno znate«. svako dogovaranje s drugim zatvorenicima strogo kažnjava. slobodan proljetni zrak.. Frauenburgu.« »Niste li se nikada družili sa svećenicima. da sam dobro osjetio. ako nije potpuno okorio.. gotovo kao u razgovoru. U posljednjem mjestu sa svjetovnim svećenicima.« Zakleh se. i ja sam zatvoren u zagušljivu tmurnu tamnicu. »da li je sve što ste naveli o toku svog života.. da mu se upravo zbog toga teško može oduprijeti ikoji zločinac.. kojega cijelo to vrijeme nisam bio vidio. i kucanje se stade sve više stišavati. Bio je za svoje godine prilično dežmekast.. koji me prviput preslušao. u Krakovu. u šumu!« »Bijedna ludo«. što sam mogao. ne mogu ti ja otvoriti.u šu-šumu. »Moram vas najprije upitati«. ne mogu s tobom u lijepu šumu. Gdanjsku. »čula se u vašoj sobi kojekakva buka i glasan govor. U čitavom njegovom biću bilo je toliko dobrote i srdačnosti. Još mi je uvijek živo pred očima. koji su bili u crkvenoj . da se moglo odgovoriti samo određeno. na kojem sam na prvi pogled primijetio. na divna. da je sigurno daleko vještiji i pronicaviji od onog pređašnjeg. mislim da će mi to valjda biti dopušteno. kao i ti!« Tada začuh uzdah neutješivog jada. ali bila su promišljena i tako precizno postavljena. Konigs-bergu. zaista zasnovano. nastavio je tamničar. s redovnicima?« »Jesam. Kroz prozor prodre jutro. da ni na što takvo ne pomišljam. Nekoliko sati kasnije odvedoše me gore u krivični sud. prilično mlad čovjek. Svoja pitanja postavljao je neusiljeno. odgovorio sam najmirnije. dok na kraju sasvim ne utihnu.. »Ove noći«^ rekao je. zazveketaše brave i uniđe tamničar. Neki drugi sudac. progovori iz mene nešto mračno i jezivo. »bijedna ludo. tako je počeo.. što možda piri napolju. a ako sam i budan sam sa sobom razgovarao. ili ste se pri zrelijem razmišljanju prisjetili još neke okolnosti.. nosio je naočari. što sam znao kazati o svom jednostavnom životu. Sto je to bilo?« »Imam naviku«. »da u snu glasno i bučno govorim.. glava mu je bila gotovo bez vlasi.. »da se svaki pokušaj bijega.

onda se obrati zapisničaru i nešto mu tiho izdiktira. za volju Božju.« »Uputio sam se drugim putem. Kako to?« »Već mnogo godina govorim samo njemački. Malo zatim otvoriše se vrata. Sudac upita: »Poznajete li ovog čovjeka?« »Ne!. Jasno razabrah riječi: »Očigledno u neprilici«. Iskreno rečeno.službi kao župnik i kapelan. . brate Medardo!. a onda pristupi bliže.« »Dakle. kad vidjeh. vlastiti. kad sudac upita: »Jeste li kad bili u B.?« »Nikad!« »Put iz Konigsberga ovamo. da ste bili i u Frauenburgu?« »Jer nisam smatrao vrijednim da spominjem tamošnji kratak. kakvog sam te morao naći. te odgovorih: »Na malom dobru svog oca u Kwiecziczewu. s prilično njemačkim izgovorom.. koji je po narodnosti Poljak.. Načas sam se stvarno zbunio.« »Poljski ne govorite baš osobito za čovjeka. što sam bio naučio u seminariju od svog prijatelja Kr-czynskoga. to je nasljedno dobro moje obitelji. sjetih se ono malo poljskog. no ipak bez ikakvog napora.« Sudac me pogleda.« »Kako se zvalo to dobro?« »Krczyniewo.?« »Ne!« Sudac pozvoni i sudskom sluzi. koji je unišao. Čak sam se već i u Krakovu mnogo družio s Nijemcima. a pritom mu iz očiju snažno navriješe suze: »Medardo. licem mu preleti lagan smiješak. kakav me strah i užas proze. kako ulazi pater Ciril.. đavolski ogrezlog u zločinu.« »Prije niste spomenuli. priznaj. možda sam neopazice poprimio njihov izgovor. te upravo htjedoh da još nešto reknem u vezi sa svojom lošom poljštinom. osmodnevni boravak. rođeni ste u Kwiecziczewu?« To je sudac odjednom upitao na poljskom jeziku. pri-beri se. na putu iz Gdanjska u K6-nigsberg. ali se sabrah. mogao vas je nanijeti na to mjesto. čini mi se. kao što se lako poprima provincijski izgovor i tako zaboravi bolji. i to čistim poljskim izgovorom. tiho nešto naloži. koji su od mene htjeli naučiti poljski.« »Jeste li kada upoznali nekog redovnika iz kapucinskog samostana u B. Brate Medardo. sklopi ruke i glasno uzviknu. nikada ga dosad nisam vidio!« Tada Ciril upre u mene ukočen pogled..

brate Medardo.« »Vidite«. U tom času kao da me prožeo munjevit plamen..pokaj se. prekinuo ga je pitanjem': »Prepoznajete li u ovom čovjeku redovnika Medarda iz kapucinskog samostana u B. tebi. koju mi je nanio abatisin dijamantni križ. »ne mogu drugo vjerovati. da to dokažete. što onaj Medardo ima na vratu osobiti znak.« Bilo je zaista tako. to je onaj crveni znak križa!. koji je bio novak u kapucinskom samostanu u B. zajedljivom prkosu. Sva ona malodušnost. ako su vaši navodi točni.?« »Tako mi vječnoga blaženstva«. zar si se potpuno odrekao vječnoga spasenja?« Plačući i napola bez svijesti klonuo je na stolicu. nije bio zadovoljan Cirilovim riječima. Ah.. da me obuzme.. bio je to sam nečastivi. Ako vi niste taj redovnik. onaj Medardo. odgovorih pribrano. ne će vam biti teško. iako nosi svjetovnu odjeću. i koji je pred mojim očima bio zaređen. prekinu sudac redovnika i obrati se meni.. Otkrijte vrat. omaknu mi se s ustiju: »Ovaj redovnik.. što je prijetila. ah. ta evo. i ako ovaj čovjek. što tu bez svijesti sjedi na stolici. »Otkrijte vrat«. snažnom umom i duhom?.. koji je sebi ludo uobrazio. »smatraju vas za kapucina Medarda iz samostana u B. koji mi je šaputao: »Što ti mogu ovi slabići. Učinih to. ne će li Aurelija biti tvoja?« U gotovo divljem.. »čini se da mi je neka posebna kob dala najvjerniju sličnost s onim optuženim. nestala je iz mene.. »Što odgovarate na tvrdnju ovog časnog duhovnika«. koji vi.« »Nije potrebno«. jer čak i crveni znak križa imam na lijevoj strani vrata. ponovio je sudac. ona ozlijeda na vratu. ostavila je crveni ožiljak u obliku križa.. odgovorio je Ćiril. kojemu sam možda donekle nalik!« . Medardo. a upravo taj Medardo optužen je za težak zločin. koji vrijeme nije uspjelo odstraniti. Ta.. ne možete imati. čini se. najbolju priliku za to pruža vam upravo to. meni potpuno nepoznatim redovnikom Medardom. Medardo ima crveni znak križa na lijevoj strani vrata. slabou-man je i budalast starac. i tada Ćiril uzviknu: »Sveta Majko Božja. da sam ja neki od-bjegli kapucin iz njegova samostana.. nego da je taj čovjek. upitao je sudac. Božja je strpljivost beskonačna!« Sudac.

Morao sam se potpisati. ipak zbog toga ne bih morao biti kapucin Medardo. koji je. i što sam ja odgovorio. što znači to ime?« oštro upita sudac. Moram priznati. brate Medardo«. priđe mi i reče ozbiljnim.. učinih to. da vjerodostojna izjava ovog časnog gospodina izaziva najozbiljniju sumnju. obrativši se meni.« rekoh utučeno. potpuno sam nevin. Brate Medardo! za volju Božju. što je on pitao. sada mu se lice po prvi put smračilo i poprimilo izraz prodorne ozbiljnosti. koji sam bio ispisao poljski. prestani bezbožnički poricati sveto zvanje. te onda. Htio je govoriti. odgovorio je Ciril i opet se okrenuo k meni. ustao je i oštro mi se zagledao u oči. da zatajim stalež i ime. za .. poslao u Rim?. kao što moram vjerovati. koji se međutim bio oporavio. podigoh stisnutu šaku i glasno uzviknuh: »Aurelijo!« »Što je to.. imajte sažaljenja.« »Rođen sam u Krczyniewu.« »Ah.Sudac je dosad bio miran i nije mijenjao ni pogled ni glas. Nijedan Poljak ne bi tako pisao..« »Molim vas. što nisam razumio i na kraju mi pročitao zapisnik. pa sam prema tome svakako Poljak. pun povjerenja u tvoju vjernost i pobož-nost. Ali čak da to i nisam. u kojem je bilo zabilježeno sve. nastavi: »Moram vas upozoriti.. a onda sudac zatraži. pobjegao iz samostana u B. no sučev ga pogled uputi da miruje.. da ste vi zaista Medardo. da napišem nešto poljski i njemački.. nego što ste vi. reče sudac. da nas ne prekidate«. puno gramatičkih i pravopisnih pogrešaka. pustite me!« Sudac se opet potpuno smirio.. užasno. »zar te nije naš časni prior Leonardo. pustite me.. čak da je i mnogo manje naobražen. te više nisam mogao govoriti. koje si napustio. Sudac uze list ispisan njemački. da me neke tajanstvene okolnosti sile. onda ustade. te ga upita: »Ima li ovaj rukopis sličnosti s onim. zaista.. izdiktirao je zapisničaru mnogo toga. Sudac vrlo pažljivo pregleda list. umiješa se Ciril. »ali ja sam nevin.. »Neka mračna sudbina žrtvuje me sramotnoj smrti. kojim je pisao brat Medardo iz vašeg samostana?« »To je njegov rukopis.. da mi je čak i svjetlucanje njegovih naočari bilo nesnosno. u najsitnije tančine«. odlučnim glasom: »Vi niste Poljak. uruči ga patru Cirilu. osjećam da mi nervima i žilama počinje bijesniti mahnitost. dušu mi razjari očajnički bijes. Ovo što ste napisali potpuno je netočno.

kako hoćete.. koje su vas nedvojbeno prepoznale kao toga redovnika. kako malo računam s bilo kakvom smicalicom. s kojom sam imao biti suočen i koje sam trebao da se tako teško bojim. Sve vam to govorim otvorenije. neće vam za to ponestati gradiva. bilo je i odviše jasno! Kako ću to izdržati! Razmislio sam što bi to medu mojim stvarima moglo biti sumnjivo. ako su pretpostavke točne. Među tim osobama ima jedna. Vi u meni vidite odbjeglog redovnika Medarda?« Tako sam upitao. lako ćete sami naći sredstva. Ne ću vam zatajiti ni to. Sučeve riječi poizbadale su mi dušu kao užarene bodlje. kao da mi šapće. pa već zbog toga prekidam raspravu.. uskoro će stići zatražene obavijesti o vašim obiteljskim prilikama. morate teško bojati.« . gospodine Krczvnski!«. kao da mi sikće u ušima: »Ludo. Tada mi se učini. nego što mi nalaže dužnost. da ćete biti suočeni s nekoliko osoba. dobivena je. kako tvrdite. no htio bih vam ujedno dati i priliku. Pripremite se. kad se sjetih. koji sam bio ponio na bijeg. onda ćete i sami vrlo točno znati. da će sučev pogled uskoro prodrijeti i kroz najneprovidniju krinku. Čini mi se da ste malo prije bili u nekom veoma egzaltiranom stanju. i nato me odvedoše natrag u tamnicu. što potkrepljuje sumnju protiv vas. od sudova u Poljskoj. budite uvjereni. i ako vas je neka čudna igra prirode. da su moji navodi skroz naskroz lažni?. Na kraju. Sve što sam bio naveo. Nakon ovoga. A ako ste zaista plemić Leonardo Krczynski. Da je Aurelija ona osoba. što se danas dogodilo. a sudac mi se lagano nakloni i reče: »Adieu. te se uštrcah po zatvoru. a i Viktorinov ranac.. da to jasno do-kažete. i kao da mi se kamen svalio na srce. da imam prsten s Eufemijinim imenom još iz onog doba mog boravka u dvorcu baruna von F.kojega vas smatraju. Čak se među vašim vlastitim stvarima našlo koješta.. za kakav ste zločin optuženi. čak i s obzirom na osobite znakove učinila sličnim onom Medardu. da bih vas naveo na priznanje.« »Vi dakle smatrate. učinilo mi se plitko i otrcano. što oklijevaš? Zar si zaboravio na Viktorina?« Uzviknuh glasno: »Ha! igra nije izgubljena. da se uvjerite.. i to još stegnut kapucinskim uzetom! Smatrao sam se izgubljenim! Obuze me očaj. ako one sumnje imaju temelja. koje ste ranije opisali. ako ste zaista onaj optuženi Medardo. da zrelo razmislite. koje se.

po-grabih nož. i počeh žustro odstranjivati žbuku . Radio sam s naporom sve do u noć. kako sam čuo za onu pustolovinu na dvorcu. o-otvori. bratac. rezak smijeh i mucanje: »Bratac. gore. koja me spopala.. Tada odozdo zamuca: »Bra-tac! Bra-tac.. Uzdrhtah od jeze i uz-maknuh. ali odmjereni udarci kuckali su sve glasnije. te u sve to vješto uplesti sebe i svoju sličnost s ovom dvojicom. u šu-šumu. za kojeg su mene smatrali..... Nisam se htio na to obazirati. šum. u šumu!« Hitro zamislih bijeg i spasenje. kako se na mjestu.. kao da padaju teške mase — postajahu sve snažniji i snažniji. misleći da ću se tako osloboditi od groze. ajde.. da će se medu Eufemijinim papirima morati naći nešto. i ispripovijedati. Ustadoh sa svjetiljkom u ruci. Medar-do je tu-tu. duboko užasnut. Tada mi se pod nogama nešto pomače. htio sam nekako prikazati svoj susret s Viktorinom. Oslanjajući se na to.. i tada opet čuh tiho. pođi. u pisanju mi se raspalila mašta. koje sam bio prešutio.U duši mi je kuhalo i kipjelo! Već sam ranije pomišljao.. te stoga odlučih napisati roman.. pa čak i s Medardom. koja je onako strašno završila. iz poda izdigao jedan kamen. prema meni se pruži gola ruka. vi dolje«. štropotati i grepsti. po-di. koje me jučer onako smelo. sve se oblikovalo kao zaokruženo pjesničko djelo. uzmi!. a smijeh i jecanje besprekidno se ponavljahu. Uhvatih ga i bez po muke potpuno izvadih. otvori!« U podu tik uz mene poče tada nešto strugati.. što će ukazati na Viktorinovo pojavljivanje u dvorcu pod krinkom redovnika. gdje sam bio stajao.. udaljeno kuckanje. da pismeno razjasnim još nekoliko okolnosti iz svog života. u-zmi. koji mi ruka voljko prepusti. kojim sam se nadao sucu prikriti istinu. Snažno udarih po stolu i glasno uzviknuh: »Umirite se. nadvladavši svu grozu. te se opet počeo miješati smijeh i jecanje. koji sam tražio. Najsitniju okolnost trebalo je zrelo odva-gnuti... k tebi gore. korak-nuh dalje i vidjeh. Zvono na gradini odbilo je dvanaest... koji mi ne će moći naškoditi. Ali tada kroz svodove odjeknu bučan. Kroz otvor prodre neko prigušeno svijetlo. na neki način. te se sve čvršće i čvršće satkivalo tkanje beskrajnih laži. koji će me spasiti! Odobrili su mi pribor za pisanje. štro-pot i struganje — prekidano muklom tutnjavom.. s blistavim nožem.

te ugledah naduvenu odvratnu žabu. koja je tromo odskakutala. zaškripat će točkovi. pa posegnuh za krčagom. »Sto je ovaj momak zapravo učinio?« upitao je kovačev pomoćnik. »Aurelijo!« zastenjah s osjećajem bezimenog jada. kazao je tamničar. preda mnom je stajao tamničar. visoko najviše šest stopa. ona će zauvijek u tebi vidjeti prokletog Hermogenovog ubojicu i duboko bi se od tebe gnušala. Okivali su me u lance. ne možeš ubiti ni crva. Osjećao sam žeđ. Za nekoliko dana imat ćemo veliku paradu. To je neki prokleti kapucin.. Jaka bol u rukama probudi me iz duboke nesvijesti! Oko mene je bilo svijetlo. Onaj.« Nisam više ništa čuo. i da uspiješ lažima uvjeriti svijet da si nevin. koje bi se mogao domoći samo nečuvenim zločinom? Jer. »Čemu ono bijedno poricanje i laganje pred sudom? — sva ona vješta himba đavolskog licemjera? Zar zato. Kad se nekako osvijestih. od svodova je odjekivalo zveketanje lanaca i udaranje čekića. gdje su sad tvoji naduveni planovi. Čitav grad o tome govori. pet izvađenih kamena ležalo po strani. da se za nekoliko sati produži razrovan život. kojom si ludo zamislio po svojoj volji upravljati samom sudbinom. s jakom svjetiljkom. To je već ustanovljeno. luđače! Da se domogneš Aurelije. što je bio dolje. pun patnje? Što hoćeš. što ti smrtnim ugrizima izjeda srž srca. Na lice mu pade pun sjaj svjetiljke. Kad je četiri. što je ubio troje ljudi. Joste?. vjera u tvoju nadzemaljsku moć. valjano je pritiskao nagore. kroz ruke mi kliznu nešto vlažno i hladno.između kamenja na podu. odgovorio je tamničar.« . mahnita ludo. smijući se nakazno kao luđak. koji je stajao pored mene. ako te ruka pravde i poštedi. kojim su me opasali i koji je bio pričvršćen na lanac. jer me osjetila i misli ponovo izda-doše. Osim karikama na rukama i nogama prikovali su me uza zid obručem. »Sad će se gospodin valjda okaniti pomisli. bilo je još uvijek mračno. sramotno ćeš propasti u neutje-šivom jadu. koji me je prožeo. no napokon prodre nekoliko zraka danjeg svijetla u nisko posvođe. prepoznah sama sebe — izgubih svijest. da provali napolje«. odjednom se iz dubine uzdiže neki go čovjek sve do kukova i sablasno se zapilji u mene. u koje su me. prenijeli iz moje dotadašnje ćelije. Bijednice. »Eh«. »zar ti to ne znaš. kao što sad na svoj užas razabrah. Pun gađenja i gnušanja ispustili vrč..

Medardo. nadsvođenu dvoranu. i to mi se učini kao mig vječne sile kako da oka-jem svoj zločin. no uzalud sam čekao. kako da se u smrti izmirim s Aurelijom. mora dakle da je to onaj. uzalud nijekao svoj stalež i ime. opaki redovnice. nego što sam inače dobivao. koji mi je pružila moja sablasna slika i prilika. Odjednom mi se u duši pojavi čudesno svijetlo utjehe i spasa od sramote. jer imam otkriti mnogo toga.. okorjeli. kao tada. iz mene iščeznu grešna požuda. odjevenih u crne talare. što je prodrla u ćeliju. da me odvedu na preslušanje. »predan duhovnom sudu. kad se bila pojavila u ispovijedao-nici u crkvi kapucinskog samostana. Bilo mi je kao da vidim nju samu. samostanskim imenom zvan Medardo. Nisam mogao shvatiti kako je nož ostao kod mene. kad se već sasvim smračilo. bacih se na slamu i istog časa osjetih na grudima neki pritisak. da sucu bez sustezanja priznam čudnu povijest skretanja s pravog puta i onda sebi zadam smrt. za kakav si . nije unišao i zapalio svjetiljku što je visjela na svodu. mračnu. što tražim. i ja čvrsto odlučih. a uz njega neki dominikanac u redovničkom habitu. nisam uza se imao nož. da bih želio biti preslušan. Obećao je da će učiniti. za stolom pokrivenim kao krv crvenom prostirkom. moja je ljubav smrt!« Tako je oko mene brujao i šaputao Aurelijin glas. kojim sam ubio Hermogena. pa čak i bocu vina. svečano uzdignuvši glas. koji kao da je potjecao od nekog tvrdog predmeta u džepu mog prsluka. Ušao je tamničar i donio mi bolja jela. Bio sam u duši smireniji nego ikada. reče sudac. Pred njima. Tada me odve-doše u neku dugu. ali ti me nisi razumio!. Zavukoh u džep ruku i izvadih mali nož. što mi teško pritište srce. sjedio je sudac. »Po kneževu nalogu«. Zamolio sam ga. koji su sjedili duž zida na visokim stolicama. »Ti si sad«. i odriješivši lanac. Franciscus. Otkako sam bio u zatvoru. jer si. Nedokučiva sudbino! Bio je to isti onaj nož.. govori. Ljubav prema Aureliji rasplamsala se u meni poput božanske zrake u čistom ognju. kojim sam bio prikovan uza zid. koji je za njim unio sluga. u kojoj ugledah niz duhovnika. Ugledah blistavo srebrne korice. sve dok sluga. nitko se više nije pojavljivao. a kojem sam prije nekoliko sedmica izgubio svaki trag. ali osjećao sam se veoma iscrpljen i uskoro utonuh u dubok san. S teškom mukom ustadoh i podigoh nož prema sjajno zraci svijetla. prostrijevši stol. kazao je. »Zaista te ljubim.Glasno jadikujući. neka kaže sucu.

Ponovo se napregnuh. nesuvislim riječima. U rukama i nogama još sam uvijek osjećao bol.zločin optužen?« Htjedoh otvoreno priznati sve grijehe i opačine.. ispružiše prema meni svoje duge ruke i uzviknuše u reskom. koje nisam mogao otvoriti. te podignut uvis osjetih. Prepoznah jezivog slikara i napola onesviješten sruših se natrag na slamu. ti nisi čovjek. no osim toga osjećao sam i neki pritisak iznad očiju. koji je stajao preda mnom ogroman kao div. nestani. Mjesto da sve ozbiljno. ti si sam nečastivi. satrt dubokim sramom priznah sam u sebi sve — no ono. nisi ti čovjek. Tada kriknuh u bezumnom očaju: »Grozni čovječe. a da me ne ozlijedi. tvrdokorni. pokajnički priznam. kako mi s praskom pucaju istegnuti zglobovi. što izgovoriše usta. ali redovnik je nepomično stajao i piljio u mene šupljim crnim očima. probadajući me pogledom.. Dominikanac i sudac spustiše se za mnom. kao da mi je odjednom s čela skinut neki teret i brzo se podigoh — ispred mog ležaja stajao je neki dominikanac. pogodih vrat. na moj užas uopće nije bilo ono. Tada dominikanac. Još me jednom pozvaše da priznam. stajao je redovnik prekrštenih ruku i piljio u mene šupljim crnim očima.. smušeno. koje sam ikad počinio. koje sam nosio.. nisam ja onaj. što sam govorio. Napokon osjetih. Nepomično kao kip. Nije li to možda bila samo varka snom razdraženih osjetila? Pribrah se. Pun kajanja. Moj se san pretvorio u život. U bespomoćnom bijesnom bolu glasno povikah i probudih se. izgubih se u nesređenim. prokletniče! gubi se!« »Jadna. ali ruka se nehotice podiže. reče: »Na muke s tobom. koji bi me htio strovaliti u vječnu propast. ali riječ i misao bile su u ludom neskladu. bilo je jadno.. no to. Ne!. i na znaku križa oštrica puče kao staklena krhotina.. potjecala je od teških lanaca. okorjeli redovnice.. sve-zaše mi obje ruke iza leđa. gubi se!. Tada me pograbiše krvnikovi momci i odguraše me u neku duboku podzemnu nad-svodenu prostoriju.. što je jezivo svjetlucao.« Čudne prilike naokolo podigoše se. besmisleno. što sam mislio i htio reći. što te želi potpuno . Na dominikančev mig krvnikove me sluge svukoše. uspravih se. jezivom jednoglasju: »Na muke s njim!« Trgnuh nož i zamahnuh prema svom sucu. kratkovidna ludo. svega me stresoše ledeni srsi.

poslala vječna sila. Neka neopisiva tuga prožela mi je svu dušu. »Neshvatljivo biće. ali ti si zatvarao svoje srce! Djelo. sutra!« Uzdrhtah od ledenog srha. bilo je to ono isto mjesto. moraš izvršiti radi svog spasenja.. njegov pogled. Medardo! — jadna kratkovidna ludo! — ukazao sam ti se strašan. da me pridigne. kad si lakoumno teturao nad otvorenim grobom vječnoga prokletstva. da uđem u crkvu. Znao je da sam se odlučio na samoubistvo i odobravao je to. da te spasi od propasti i sramote. koji mi je prije bio onako strašan.. i sada?« »Stani«. Medardo! ti ideš ususret svom cilju. nisam mogao shvatiti svoj vlastiti ja. pristupih mu. Tamo ću. da me utješi u beskrajnoj bijedi.« »Nije mi bilo dano«. kuda mi je onaj neobično odjeveni hodočasnik doveo čudesnog dječaka. kao da me blagosilja. Slikar se polako uputi prema tamničkim vratima. meni inače tako strašan. Ali ne pomakoh se — nisam mogao sagledati. Tada se u meni javiše divne slike u svijetlim bojama. kad sam u prokletoj opačini onog mladića. punim duboke žalosti.. kao da je tog slikara. jesi li to bio ti? onog nesretnog jutra u kapucinskoj crkvi u B. Ah! bio sam u svetoj šumi! — da. što je odredila vječna sila. Ustadoh s ležaja. »zašto mi nisi zadržao ruku. »ja sam bio taj. a crte njegova lica mekše. jeziv.? u carskom gradu. prekinu me slikar. koju ugledah tik pred sobom. to nije bio fantom. koji je posvuda bio uza te.. učinilo mi se. na koje te je pozvala vječna sila. bio je to slikar.nerazrešivo sapeti željeznim okovima! — koji te želi odvratiti od svetog djela. koji je izgovorio one riječi. za koje si izabran. »Kada. tako mi je bilo pri duši. Opominjao sam te. ali ti me nisi razumio! Ustani! pridi mi!« Redovnik je sve to izrekao prigušenim glasom. »ne ispituj više! zaludu bi bilo sprečavati ono. koja je razdirala srce. postao je blag i nježan. dodirnuo sam mu odjeću.. kada ću te opet vidjeti?« »Na cilju!« uskliknuo je. a on mi položi ruku na glavu. pokorom i kajanjem steći oproštenje teškog grijeha. .« »Ah«. uzviknuh pun očaja. Htjedoh da zakoraknem. Tada reče neki potmuli šuplji glas: »Misao je djelo!« Sni se raskinuše. jer sam mislio da potpuno razumijem slikara. prekinu me slikar.. okrenuvši se još jednom prema meni. i nehotice kleknuh.

da ću sucu dati kratak iskaz. u kojem je bilo rečeno. pojavi se tamničar sa svojim slugama. Sučev lik... slikar iščeznu. gledajući me ukočeno. moram otvoreno priznati sve one bezočne opačine. da vi stvarno ne budete onaj odvratni redovnički zločinac. tako da je odjeknulo od svodova. brzo se pretvorio u izraz najdbuljeg sa-učešća. no činilo mi se da sudac želi da se udaljim. Sad vam u povjerenju mogu reći. i onda sebi zarinuti nož u srce. Htio sam progovoriti. za kojeg su vas smatrali. vi ste me izvanredno zanimali. »Dakle. potpuno jasno pokazalo se. koji mi s ranjavih ruku i nogu skinuše okove. ipak sam od prvog časa želio. svjetlucao je kroz sivu maglu. reče polako i svečano: »Gospodine Krczynski. koja je zaista prodirala u srce. Koliko je god — to morate i sami priznati — prividno sve bilo protiv vas. da mi je saopćio. da je proces obustavljen. Sudac mi pročita kratak zapisnik. uspinjao sam se u sudbenu dvoranu. kad me ugledao.. imam za vas radosnu vijest! Slobodni ste! Istraga je po kneževu nalogu obustavljena. sve je iščezlo u mrklom mraku. A onda. . u koje sam bio zapao. zaokupljen mišlju na blizu smrt. Šutke sam potpisao. čemu je kriva vaša upravo nevjerojatna sličnost s tom osobom. nisam mogao izgovoriti ni riječ. Napokon osjetih. koji će obuvhatiti i najsitnije okolnosti. Slobodni ste!« Sve je oko mene stalo zujati. Neki neopisiv osjećaj. bilo mi je. Sudac mi je pohitao ususret. suzbio je svaki osjećaj radosti. Dok me sudac gledao s dobro-dušnošću. hujati i okretati se. svoje priznanje tako sam u duši sredio. Uputih se vratima.. od prvog časa. sutra?« Vrata se tiho okrenuše na šarkama. da ću uskoro biti odveden na saslušanje. te sam se nadao. kad vjeruju u moju nedužnost i žele me osloboditi. koji mi je pritisnuo svu dušu. ustostručen. Bili ste zamijenjeni s jednom drugom osobom. koje sam počinio. on pode za mnom i reče mi tiho: »Sad više nisam sudac. Kazao je. prijazni smiješak.svečano i snažno. kao da sada. Jasno. Tek što se razdanilo. i da sam otpušten iz zatvora. i pridigoh se iz stanja nalik na nesvijest. da ste nedužni!. jer. koji je u prvi čas lebdio na njegovu licu. da mi taru sljepočice jakom rakijom. mora da sam bio sasvim izobličen. Duboko zamišljen. kad sam vas ugledao. Prihvatio mi je obje ruke i nježno me posjeo u naslonjač.

i volja za životom rasplamsala se u svakoj mojoj žili i žilici. Tako se dogodilo sve. »Čujte«. zadržim za sebe. Najsigurnije je ustanovljeno. da napustite ovo mjesto. »da svoje mišljenje. Opet sam se dokopao života. Niste rođeni u Kwiecziczewu. da je on taj kapucin. Aurelija! na n j u sam opet pomislio. što sam vjerovao odmah u početku i još vjerujem. da se od vas odstrani svaka sumnja. Vidim da ovdje djeluju neke zagonetne okolnosti. pa to više moram biti uvjeren. vašim vjerojatno sasvim posebnim životnim okolnostima! No. oslanja samo na živ osjećaj. kad bih htio od vas izmamiti bilo što o vašoj osobi. da se osjećate čistim od svake krivnje.vi niste Poljak. prepoznao ga je i pater Ciril. upravo u času kad je počeo da me muči. čak s nekim osobama na dvoru. što se moglo dogoditi. što se dogodilo. koje se. Nestalo je svakog kajanja. »Tiho«. U duši mi se podiže bura. Nisam pozvan da u to dalje ulazim. kao da su odletjele sve mračne sjene što su me bile pritisnule. i tako se razgovor prekinu. a čak ni sam ne poriče. oborivši oči. čini mi se.« Sve u mojoj duši bilo se preobrazilo. da vi ne možete biti redovnik Medardo. gospodine«. Ne zovete se Leonard Krczvnski!« Mirno i odlučno odgovorio sam »ne!« »A niti svećenik?« upitao je sudac dalje. vjerojatno. jer se upravo taj Medardo nalazi ovdje. prekinu me sudac.« U tom času suca je nekuda pozvao sudski sluga. što prijeti vašem miru. kako bi bilo. da se ne ispuni loša slutnja. i onako vam ovdje ne bi bilo ugodno boraviti!« Čim je to sudac rekao. »ono. te gotovo zločinačkom drskošću upitah suca s hinjenim mirom: »Vi me ipak smatrate krivcem?« »Dopustite. silno začuđen. potvrdilo se. da se otrgnete od svega. od nje? Duboko uzdahnuh: »I n j u da napustim?« Sudac me pogleda. koja mi je upravo sada postala zaista jasna. i da ste upleteni u neku tajanstvenu igru sudbine. odgovorio je sudac veoma ozbiljno. rekoh plahovito. Nakon toga. da me poštedi pogleda inkvizitora. i smatrao bih nepristojnom radoznalošću. i sad da odem iz tog mjesta. gospodine Leonarde. . kojega je bila prevarila vaša potpuna sličnost. i onda brzo reče: »Ah! mislim da sad jasno vidim! Neka nebo dadne.

Vi ste upravo nevjerojatno slični jednom vrlo opakom čovjeku. »Zadesila vas je zla kob. progovorio je tada osobni liječnik. kao što znate.« Kneževa milost bila mi je isto tako ravnodušna. koji mi je uz vlastoručnu poruku kneza predao zlatnu kutiju. sudac mi je samo općenito kazao. kako sam. Razgovor o zdravlju bio je brzo završen. gospodine Krczvnski«. da se ovdje pojavio onaj kapucin Medardo. kao što sam bio ostavio. kad sam vam jednom htio ispripovijedati o onim čudnim događajima. neka sumorna tuga. bila je posljedica teške tamnice. kad su svi bili uvjereni. da se moram tjelesno oporaviti. »ali ni ja. »Nije li to«. a dječak upravo taj Medardo. nanio onoliko nevolje. sada je sve na vaše dobro objašnjeno.« »Upravo tako. da ću vas uskoro vidjeti. Moji papiri. kao i njegov poklon. gdje se bila prekinula. za kojim su tragali i za kojega su mene smatrali. pa mi je bilo drago. što se upravo u času. da ste vi onaj odvratni redovnik. primijetio sam jedino da nema Viktorinove lisnice. što su se prije nekog vremena zbili na našem dvoru. »posebna volja sudbine. Nastavljam sada nit zbivanja tamo. Upravo mi pada na pamet. koji je obitelji baruna von F. bili su. optočenu skupocjenim draguljima. koji su bili zaplijenjeni. moje slutnje u zatvoru bile su dakle točne. abatisa cistercitskog samostana u B. i to nekim čudom baš u vrijeme. jednom je prijazno primila neku sirotu ženu s djetetom. nego su ga dopremili svezana na kolima. što mi se uvukla u dušu i ubijala duh. i do onog bezočnog zločina na dvorcu baruna von F. Sestra naše kneginje. kad sam došao do đavolskog Medarda. no otkud to znate?« . kad se pojavio osobni liječnik. da nisam pobliže obaviješten o okolnostima. Šaljem vam znak svoje naklonosti i nadam se. zapečaćeni u omotu.« »Ta žena bila je Francescova udovica. koje su dovele do mog oslobođenja..« »Nije se pojavio.Uputih se u svoj stan i nađoh opet sve onako. pisao je knez. Eufemijinog prstena i kapucinskog užeta. Uskoro se pojavio knežev sluga. koja se vraćala s hodočašća u Svetu Lipu. kada ste vi došli ovamo. Francescovog sina. osjećao sam. zaista pojavio taj redovnik i spasio vas od svake sumnje?« »Moram vam kazati. na mom pisaćem stolu. ni moj sud nismo za to krivi. bio prekinut baš u času.

da sam ja njegov dvojnik i da mu moja pojava nagoviješta smrt. stao se ispovijedati. No. ušao je u moju sobu. Ta zar prosvijećen krivični sud uopće smije vjerovati u čudesno?« »Ta sigurno ste bar naslutili.. na svu silu tvrdio. da je on kapucin Medardo?« »Naravno — i to.. da više nije.« »Nije baš sasvim tako. Čini mi se. kao da je redovnik tada stao govoriti mirno i pribrano.. nego da je oboje ubio grof Viktorin.« »Ali kako?.« »Zbijate li šalu?« »Nipošto. kad sam bio putovao ovamo. učinilo mi se. Nisam se uopće sjetio.. skoj šumi. od koga... pošto je neki glupavi starac. da je redovnik tvrdio.. da nije o n ubio Eufemiju i Hermogena.»Na izvanredno čudan način upoznao sam tajanstvene životne okolnosti kapucina Medarda. mogao biti predmet sadašnjeg suđenja. Smatrao je. Zaista mi je u duši. gdje je i kako počeo san. tamo ste naišli na tog redovnika.« »Ha! sve razumijem... n j e m u nikad nije kazao kako se zove — kako se dakle za njega saznalo?« . s kojim su se mračne sile nabacivale kao s igračkom i gonile ga iz zločina u zločin.« »Čudno.« »Tako je. Noću. što se dogodilo na dvorcu baruna von F. kao da sam u snu čuo povijest jednog nesretnika. niti da bi zločin.. ali bio je lud. da sam došao u lugarevu kuću. ne znajući. Točno sam obaviješten o svemu.. i zar niste mogli spomenuti. sve do časa. no zašto o svemu tome niste govorili sucu?« »Kako sam se mogao ponadati. i tamo. mislim da se zove Ćiril. da sam njegov samostanski brat. kao što mi je kazao lugar. nevjerojatno čudno.. a mene je. besprimjerne sličnosti. koji mi je bio priznao. Zar je već tada imao svijetlih časova i sve vam povjerio? . onako umorna od puta i protiv moje volje svladao san. te sam dospio u lugarev dom. kad je odande pobjegao. da vas zamjenjuju s tim ludim redovnikom. ulio sam mu strah. Zbog moje potpune. i sad zaista ne znam. postiljon je zabludio. koja bi mu morala sasvim neobično zvučati. da bi ludi redovnik mogao biti upravo taj Medardo. da bi sudac poklonio i najmanju pažnju pripovijesti. Mucajući i zaplećući se....« »Čini se.« »Sve mi je to prikazao živ san. U.

Prije nekoliko dana došao je najstariji lugarev sin u grad i pošao u ludnicu. da ga je prevarila vaša nevjerojatna sličnost s Medardom. nesretni Medardo!« Tako je uskliknuo Ciril. Ah. Ćiril. nemoćno se srušio na tie. svoju besmrtnu dušu!. a ukočene redovnikove oči istog su časa živahnule. Nagovorio ga je i zamolio ga. neko vrijeme bio kod lugara. jer nije htio ni maknuti rukom. što sam počinio. obaviješten o tome. koji su prisustvovali ovom događaju. zbog opasnosti. da ga opet ne bace u divlje bjesnilo. Redovnik je. kojemu je bila povjerena istraga protiv vas. odmah je naložio. sve ću priznati. Sudac. »Ja sam odvratan. da je šumar smatrao.. da vidi redovnika. Duboko dirnut beznadnim stanjem tog nesretnika. proigrao sam sebe sama.»Na najjednostavniji način. Kad je Ciril ugledao redovnika. »duboko se kajem za ono. a morali su ga hraniti. da posjeti svog nesretnog redovničkog brata. hodom i držanjem.. sve. no ludilo je ponovo izbilo tako opasno. izišao je iz zgrade. muklo kriknuvši. no da sada jasno uviđa. kako se gospodin Leonard vrlo upadljivo razlikuje od redovnika Medarda govorom. Nije progovorio ni riječi. činilo se da se izliječio. pogledom. jer će na zatvorenika možda spasonosno djelovati utješne riječi duhovnika iz njegova reda. redovnika nađoše jako utučenog. a najjačih sredstava nisu se usudili latiti. »Sveta Majko Božja! Medardo. da ga mora dopremiti ovamo.« »I sve je priznao? Je li on ubio Eufemiju i Hermogena? Sto je s . upravo kad je onuda prolazio pater Ciril iz kapucinskog samostana u B. opaki zločinac«. tihim glasom. da je on redovnik Medardo iz kapucinskog samostana u B. Tu je sjedio dan i noć nepomičan kao kip. užasnut je ustuknuo.. da se prekine proces protiv vas i da vas puste iz zatvora. uputio se odmah predsjedniku krivičnog suda i o svemu ga obavijestio.« Knez. Priznao je. pošao je s Ćirilom u ludnicu. Ustao je i. Redovnik je bio otpremljen u zatvor krivičnog suda. Smilujte se!... kojem se u vašem procesu poklanjalo onoliko pažnje. s ostalima. dajte mi vremena. gdje ga zatvoriše u ludnicu. Ciril je pak izjavio.. Uzalud su ga na razne načine pokušavali prenuti iz tog stanja obamrlosti. kazao je slomljenim.. To je povijest vašeg oslobođenja. kao što znate.. Otkriše i onaj značajan znak križa na lijevoj strani vrata. ali ludilo ga je bilo potpuno napustilo. Tada počeše redovnika ispitivati o događajima u dvorcu baruna von F.

»Ho ho.« »Koliko znam. Nastavio je: »Sto?.« »Zapravo sam mislio više na osobe.. nego na događaj. hajde po. ni ne primijetivši to. s užasnim treskom.« »Zar vam nije postalo potpuno jasno. tako da napuknuše baglame. kao i sve. Liječnik čini se nije primijetio ni kucanje ni borbu u mojoj duši. zastenjalo je i zajecalo. javilo se tiho-tiho ono kucanje sablasne nemani iz tamnice. Medardo...« »Redovnik ga je survao u Đavolji ponor. pomozi!« Liječnik.. On i Medardo sinovi su i s t o g a oca.. Proklet bio bezumni bratoubica!« Kad sam uzviknuo ove riječi. što se prije princa ušuljao u bračnu odaju i ubio princa? Viktorin je plod tog bezočnog nedjela. Najvjerojatnije je. što sam vam bio pripovijedao o onoj katastrofi. čini se. ha... da će to. ho. što je u bilo kakvoj vezi s događajima na našem dvoru. kroz sobu prohuja sasvim tih smijeh. da je on u rodu s kneževskom kućom. bratac«. da je Eufemija kći...« »U kakvoj su vezi događaji u dvorcu baruna F. Uzalud sam nastojao suzbiti grozu. u sobu dopre reski smijeh. Zar vam je redovnik priznao. nastavi: »Čini se. Viktorin je bez traga iščeznuo. koje su u to bile upletene.. sve traganje bilo je uzaludno... hajde . krivična parnica protiv redovnika zapravo će tek danas početi.. koja je princu donijela smrt?« »Naravno. A što se tiče grofa Viktorina.. »hoho. Proklet bio bezumni bratoubica!« Još je jače zakucalo. uzviknuh bezumno. koja me spopala. Zna se jedino. ha. s onom katastrofom na vašem dvoru.« »Ne razumijem vas... koji kao da je zvučao: »Medardo. kad ih dovedem u vezu s Viktorinovim nestankom.. da se tako dogodilo.« Vrata se otvoriše. da je i Viktorin pao od njegove ruke?« »Da!.. zaključujem... U najmanju ruku iz njegovih nesuvislih izjava. to zaista ne uviđam.. ostati mračno i neshvatljivo...« »Sjećate li se točno onoga... d a j e Francescovo podrijetlo još uvijek prikriveno nekom posebnom tajnom. ha. da je Francesco zločinački ljubio Talijanku? da je o n bio onaj.. ho.grofom Viktorinom? .

bit će kralj i smjet će piti krv. nego što i sam mogu vjerovati. ne obazirući se na liječnikovu zabranu. kada se nađoh na jednoj od staza...« No ja sam piljio u otvorena vrata. da se ne srušim. kod kojeg sam se nekoć često s dubokom usrdnošću molio za snagu da odolim svakom iskušenju. pribran svu svoju snagu i teturah dalje. a duboki uzdasi bili su neizrecive riječi zanosa. koji sam udahnjivao u cvrkut ptica. ali jedva se . u radosno zujanje i brujanje šarenih kukaca.ovamo. Iz udaljenog grmlja izvirivao je već visoki križ. da se moj strašni dvojnik potpuno okanio mene. Proljetno sunce obasjalo je jednog jutra svojim zlatnim zrakama vedro i prijatno moju sobu. te pohitali u park. sova slavi svadbu. uputih se tamo sklopljenih ruku. kao da sam se probudio iz dugog. koje mi je dočaravao sotona. No nešto me je neodoljivom snagom privlačilo k onom dalekom križu. smjelo.. u krevet. opasno ste bolesni. sad ćemo se popeti na krov i pohrvati se. hajdete.. Da.« Liječnik me uhvati za ruku i uzviknu: »Što je to? Što je to? Vi ste bolesni. Bio sam u kapucinskom vrtu u B. ali ništa nisam ugledao i uskoro sam se oslobodio mahnitog užasa. zaista. Osobni liječnik uporno me uvjeravao da sam bolesniji. zasjenjenih mračnim platanama. ako hoćeš da se sa mnom ogledaš. koji me pograbio ledenim pandžama. smjelo. Strujanje zraka bivalo je sve jače i jače — činilo mi se. kao neki težak san učini mi se ne samo nedavno minulo vrijeme. koje je probudio vjetar. i onaj. Poslužio sam se njegovim lijekovima. Drveće i grmlje. prema kojem je trebalo da krenem i bacivši se u prah. što je hujao kroz stabla i oduzimao mi dah. koji zbaci drugoga. Hajdete. teškog sna. nego i čitav moj život. neka beskrajna čežnja gonila me napolje. no to su bili samo čudesni zvukovi šume. pogleda uprta u križ. što se više nije čulo kucanje. ne će li ući moj strašni dvojnik. a sve je svalio na tamnicu i uzbuđenje. koji se pridi-gao iz smrtne bolesti. otkako sam bio napustio samostan. ali više od njegova umijeća pridonijelo je mom brzom ozdravljenju to. kroz prozor je strujao sladak miris cvijeća.. okajem i ispaštam zločin grešnih snova. šumeći i šapćući pozdravljalo je čovjeka.. da razabirem himne braće. Taj križ kao da mi je sada bio cilj. koje je sigurno u meni izazvalo suđenje. Odahnuo sam. pa se činilo. tako da sam uskoro iscrpen morao stati i prihvatiti se za obližnje stablo.

ispunjala nebeska radost. bacih se pred nju i prihvatili je za ruke! »Aurelijo. bio je to neopisiv izraz najžarče čežnje. božanski zanesenog. već je bila preda mnom! Iz nebeskih očiju navriješe suze duboke tuge. kako je Aurelijina ljubav preobrazila i mene i sve oko mene. Uplašena nekim šumom u blizini. Tako je plamsala ljubav u pogledu onog tajanstvenog bića u ispovijedaonici. neznance. koje sam često viđao u slatkim snovima.. no u tom času ugledah kneginju. pokušah dati oduška pritisku u grudima. koji ćeš jednom čitati ove strane. »Ispunile su se sve moje čežnje i nade«. »Hoćete li mi ikad moći oprostiti!« prošaputala je Aurelija. moralo je krenuti nizbrdo. koji je posijedio u kajanju i pokori.. u smrt!« Osjetih kako me Aurelija nježno pridigla — bacila mi se na grudi. Uđoh u grmlje i tada primijetih. rekla je tiho. koju je odredila viša sila. Izbezumljen od bezimena zanosa.. bila je to divna tajna ljubavi. i da se pridružiš njegovim jadikovkama. U to doba. počeo sam bilježiti.. U duši mi se nije pojavljivala nikakva mračna misao. Aurelijo. da tako shvatiš bezutješni jad redovnika. za tebe na muke!. sve udove odjednom mi obuze smrtni umor. što se sa mnom događalo nakon ponovnog susreta s Aurelijom. koja mi se tek sada otkrila u svem svom čistom sjaju. bio sam zamolio da sebi dozoveš u pamet ono prelijepo sunčano doba svog vlastitog života. Na stazi tik pored mene nešto zašušta. kako me. Aurelijina ljubav . da sam nekim čudom za raspelo smatrao neko tanko. kao nemoćan starac polako sjedoh i. kako prilazi stazom. Bio sam na vrhuncu života. koji mi se činio tud Aureliji. da bi se ispunila kob. kako je moj duh življe i živahnije ugledao i shvatio život u životu. koje me obuzelo kao nebeski san.. ali kroz te suze blistala je plamena zraka.. tik ispred grmlja. utonuo sam u slast vrelih poljubaca. Tebe strance. Aurelija! Tek što poput munje sijevnu u meni ta misao.. Ah. bilo mi je pri duši.. prigušeno stenjući. napokon mi se izvila iz naručaja. Aurelijini poljupci ispunili su me novom životnom snagom. Nisam više osjećao umor. Sada te ponovo molim da u svojoj duši oživiš to vrijeme. nisam se usudio da je zadržim. kao da se sada jasno i veličanstveno objavila tajna mog bića. osušeno stablo.dovukoh do klupe obrasle mahovinom. pa onda ne će trebati da ti govorim.

ubio Eufemiju — Hermogena. njena ljubav nije za nju bila grijeh. naišao sam u vrtu na neku komor-kinju. ona mi je uzvraćala poljupce. naravno. nije to bila Aurelija. da mi je bilo pri duši. da nisam ja onaj opaki zločinac. nisam ja uzvišena svetica. ponekad čak i bez svjedoka. pogledala bi me tako neopisivo blago i čisto. Svi su primjećivali moj odnos prema Au-reliji. otvorio sam vrata — unišao — . Stigavši kasno navečer. koji su svi morali prihvatiti. no osjećajući kako drhti u djevičanskom stidu. iako je bila blaža nego inače. Činilo se. da sam Aureliju češće viđao bez ikakvih poteškoća. odredilo ton. da našu ljubav. svaka opaka misao zamirala je u strahu. kao da ona ni ne sluti opasnost. Tako se dogodilo. nisam se usuđivao pustiti uzde grešnoj požudi. koji je i meni samome ostao neshvatljiv. to je. koji je u dvorcu baruna von F. nego sama sveta Rozalija. koja mi pokaza Aurelijinu sobu. pohitao sam onamo. ono bar šutke podnosi. koji mi je prožimao dušu. Privijao sam je u naručaj. nekim čudom u meni je niknulo čvrsto uvjerenje. u kojem sam sav živio. a ni ja nisam mogao ni najmanje prikriti osjećaj. ako i ne podupire. kao da je nebo udijelilo raskajanom grešniku da se već na ovom svijetu približi svetici. kojega sam bio susreo u lugarevoj kući. Da. nije mi se činilo laž. kad se u meni htio rasplamsati divlji ljubavni žar. jedino je kneginja. Više nisam mogao izdržati. koji bi morala sakrivati pred svijetom. krotka. bila je s kneginjom otišla u neki obližnji ljetnikovac.očistila me od grijeha. nego istinit tajanstven tok stvari. ostala ozbiljna i suzdržana. tiho. jer. Tiho. ali zaista sam pobožna i veoma te volim!« Nekoliko dana nisam vidio Aureliju. uzvišena svetice. smije li se u srcu probuditi zemaljska ljubav prema tebi?« Tada mi je pružila ruku i kazala slatkim blagim glasom: »Ah. kad je snažnije nego inače zasjala njena nebeska dražest. štoviše. nego da je to zlodjelo počinio onaj ludi redovnik. pa ga ponovo nađe. ali nitko nije o tome govorio. i ja sam joj pao pred noge i glasno uzviknuo: »O. Knez me bio primio kao prijatelja. a zaista za nju i nije bilo opasnosti. što sam bio priznao osobnom liječniku. kojega čovjek smatra izgubljenim. Aurelija mi se sva predala s djetinjskom prostodušnošću. često. jer se u kneževim očima čitalo. kad smo sami sjedili u sobi. Sve ono.

nego što je možda dolikovalo. »Leonarde! dragi moj!« prošaputala je tiho. bratac Medardo!« Da sam se osvrnuo sigurno bih primijetio. klečala je pred tabouretom. u oku joj za-plamsa neki čudan žar.. Pun straha i tjeskobe i nehotice se osvrnuh — ništa ne vidjeh. pobjegoh! U trijemu susretoh kneginju. učinilo mi se. bi mi pri duši.. da se taj dvojnički fantom pojavio samo u mojoj mašti.. te mi kazala: »Zaista se veoma čudim. Aurelija. što vas vidim ovdje!« Prikrivši začas svoju zbunjenost. bra. U meni se kao mračni sni probu-diše uspomene. Nemoćna je ležala u mom zagrljaju. bratac. često treba smatrati najumjesnijim! Dok sam kroz mračnu noć hitao prema rezidenciji. no nisam se mogao osloboditi te užasne slike.. Obuzet divljim užasom. da moram s njim govoriti i ispričati mu. Nije li to Aurelijina soba u barunovu dvorcu. nalik na tjeskob-ni krik smrtno ranjenog. te uskliknuh u najvećem zanosu: »Aurelijo. kao da se iza mene podigla neka mračna prilika. i ona prigušeno zajeca — više nisam znao sam za sebe! Naglo je podigoh. što je naizgled neumjesno.. Čim na to pomislih. i ona kao da se preobrazi. te stade s još većom vatrom uzvraćati moje pomamne poljupce. Aurelijo!« Hitro se okrenula. gdje sam. Pogledala me ozbiljno i gordo.. ali još prije nego što je ustala. koja se vraćala sa šetnje. Tada kao da iza nas zašumje jak. kao da netko trči pored mene i kao da neki glas šapće: »Ne. gospodine Leonarde. mlade se grudi uzbibaše..zahuknuo me opojan zrak. te da ono. na kojem je bila otvorena knjiga. okrenuta prema meni leđima.. ne. čak mi se na kraju učinilo.. grešna želja. . vrata kabineta bila su samo pritvorena.. divlja. njena se podvezana kosa razasu i u bujnim uvojcima pade na moja ramena. kroz sobu odjeknu rezak zvuk. omamljujući mi osjetila. bio sam uz nju i čvrsto je zagrlio.. »Hermogene!« uzvikne Aurelije i klonu onesviještena iz mog zagrljaja. snažan lepet krila.. tebe. neprestano sam uz te. i u mojoj duši nešto uzviknu »Hermogen!« Užasnut potrčah naprijed. divan miris cvijeća. odgovorih sigurnijim glasom.. Tada u meni uzavre i uskipi bijesna požuda.. da je često uzalud svako opiranje snažnim pobudama.

.. hito bih vas vidjeti sretna.. ta zbog toga sam bio redovnik. Šutio sam. tko je jedino dao poticaj za nesretni proces protiv vas? tko vas je optužio?« »Ne.. po. jeste li uistinu neki samostanac?« »Premilostivi gospodine.. tako mi Boga.. Tek što stigoh u svoj stan. Moj se dvojnik tada nasmija i zastenja.. Knez me dočekao vrlo ljubazno. Znate li. ako ste vi kapucin. »stekli ste moju najveću sklonost. Čudite se? Da. dužnost je. ona vas je (glasno se nasmijao). pogodi dobro!« Glas mog dvojnika postajao je sve tiši i iščeznuo u hujanju jutarnjeg vjetra. kao što je to i inače činio. barunica Aurelija. gospodine Leonarde. ali moj hitri nožić još je oštar i šiljast. progovorio je. no. Pređimo na stvar! Ne biste li htjeli da se osvetite za nedaću. Osim toga. koji. »strpi se samo. pozvaše me knezu.. požuri!« »Strpi se samo«. što ga je ljudsko oko vidjelo! Recite iskreno..kako sam opet bio prava budala i kako sam se dao zaplašiti od ludog Hermogena. kakva zla kob stalno želi od mene učiniti redovnika. gospodine Leonarde«.. požuri. ima na vratu isto takav prokleti križ kao i nas dvojica. gledajući mi ozbiljno i oštro u oči. Ne bih vas htio izgubiti. da vam se pruži svaka moguća zadovoljština. koji je dunuo od vatrenog grimiza. ona vas je smatrala za nekog kapucina! No. koju vam je nanijela barunica Aurelija?« »Zar bi se u ikojim ljudskim grudima mogla pojaviti takva misao prema onoj ljupkoj nebeskoj prilici?« »Vi volite Aureliju?« Knez je to upitao. . što ste bili pretrpjeli.. zbog onoga. zbog toga sam se zaredio. da vas veže neki duhovnički zavjet. da. gospodine Leonarde. sveta Rozalija umalo da nije bila moja — sasvim moja..« »No. gospodine Leonarde. momče! Sve će biti dobro. Hermogena nisam dobro pogodio. odgovorio sam mu. pogodi dobro. što je za-plamsao na istoku... ne mogu vam zatajiti. ne znam.. »Zaista.« »Hi. te promuca: »Samo po. onda ste najsimpatičniji kapucin. — nisam ja nikakav inkvizitor! — ali bilo bi svakako fatalno. hi hi. premilostivi gospodine!« »Barunica Aurelija!.. da je moja naklonost prema vama postala pravo prijateljstvo.

»Aurelija moja žena! Žena zločinca-redovnika! Ne! to mračne sile ne će. u prah! Zaslijepljeni grešniče! Nikad ona ne će biti tvoja. to me ispunjalo nekim i meni samom neobjašnjivim gađenjem. da izbjegnem propasti. da je Aurelija. kako zamišljaš izmijeniti ono. nego da nagovijesti strašnu osvetu i propast.« Dok su se grozne sile ovako sa mnom nabacivale. odnosno plemeniti gospodine Krczvnski. Pomisao. i to s takvim žarom. kneginja mi je sve kazala. što vam je suđeno?« A onda opet nešto uzviknu: »Baci se ničice. u kojem mi se sav moj život. pa bilo siroti suđeno. da je više ne vidim. kad je ovdje po prvi put stupila s kneginjom u onu dvoranu. nisam mogao ni smisliti ni naslutiti. činio tek tjeskobnim snom. pa nam je to teže bilo objasniti njezinu bol. sam ću zastupati nevjestinog oca. U meni je jasno niknula slutnja. Vjerujete li.stavivši ruku na prsa. Ali tada duboko u duši čuh neki mračan glas: »A ipak Aurelija mora biti tvoja! Slaboumna ludo. Iščezlo je ono oduševljenje. zavoljeli ste Aureliju od onoga časa. Mračan i . bila mi je nepodnošljiva. što god se tome protivilo. Dakle. da odmah moram nešto odlučiti. u vremeniti i vječni jad. gospodine Leonarde. što bi trebalo da učinim. ona. čim zločinac-redovnik stupi pred oltar Gospodnji da bezbožno izigra svoje svete zavjete. koje ju je bacilo u bolesnički krevet i gotovo odvelo u smrt? Aurelija vas je tada smatrala za ubojicu svog brata. Oženit ćete se Aurelijom. koji će vam odgovarati. ničice. pošto ste bili uhapšeni. ali da mi postane žena. koja kao da mi je odasvud prijetila. gospodine Leonarde!« uzviknuo je knez i udaljio se iz sobe. što bilo!« Ta misao pojavila se u meni i nadvladala sve. kako da se bezbolno odvojim od Aurelije. Knez nastavi: »Znam to. kao pri Francescovom vjenčanju. prijazno mi mahnuvši. koju si namislio obgrliti u zemaljskoj ljubavi. ali uzalud sam smišljao. moj kobni boravak u dvorcu baruna von F. razdirali su me najprotivrječniji osjećaji. ali ne da me blago tješi. »Adieu. utonula u neko potpuno bezutješno očajničko raspoloženje.« Stajao sam nijem. i da me baci u bezimenu sramotu. kao u tamnici. vi ste plemićkog roda. da će se pojaviti lik onog strašnog slikara. Ona živi samo u vama. Već tada vas je voljela. Osjećao sam. ustalit ću vas na dvoru na način. kakav ne bih očekivao od te krotke Aurelije. sama je sveta Rozalija. Ona vam tu ljubav uzvraća. Za nekoliko dana proslavit ćemo zaruke.

da mi je jasno iskrsnuo pred očima. kao što sam ranije sam sebe uvjeravao. imam koješta da vam kažem!« »Eh. glavice naslonjene na ruku. ironičnom vedrinom. loše smišljena laž. kako da protumačim Aurelijinu izjavu. a sutra se s kneginjom vraća u rezidenciju. rekavši mi: »Upravo dolazim od Aurelije. Uvjerena je. koju vam priprema kneževski prijatelj. Usto je još. prilično jasno dao mi je to znati. što je knez sa mnom nakanio. isprekidan tihim uzdasima. koji vas je doveo pred krivični sud. eh«. pa me to zaista razvedrilo. već ponovo šeće po vrtu. Liječnik je. bio upućen. svim srcem čezne da vas opet vidi. pođoh za kolima prema njegovu stanu. »No. O vama je. a svojom vedrom živahnošću. brzo odskočih ustranu. nastavio je.utučen. uskoro mu je uspjelo da me trgne iz mračnog raspoloženja. čini se. poluzatvorenih očiju. tako da je to jadno stvorenje slabih živaca oboljelo!« Liječnik primijeti. dragi Leonarde. kao kontrast. da bi se ispričala. kako sam problijedio. i kako mu se potužila na svoje bolesne vizije. Vukao sam se ulicom duboko zamišljen. kad ste došli u rezidenciju. kako je Aureliju zatekao ispruženu na ležaljci. nije to govorio neki unutrašnji glas. s pomalo zajedljivom. vidio sam u sebi samo običnog razvratnika i zločinca. »jeste li pomislili. »Jeste li pomislili«. liječniku. koje su se smiješile pune suza. osobni liječnik nagnuo se kroz vrata i prijazno mi mahnuo. oponašajući nestašno njene jadikovke. Projurila je kneginjina kočija. »vi nagli. kazao je na kraju. On iskoči napolje i odvuče me u svoju sobu. a onda ova sreća. no«. i na kojoj vam se zaista može . Sve. koje se ne može pribrati poslije teškog sna. da vam se učinila glupa i budalasta.« Kad sam pomislio. Trgnu me glasan povik nekog kočijaša i lupa kola. nepromišljeni čovječe! Što ste to uradili! Pojavili ste se odjednom pred Aurelijom poput neke sablasti. što se dogodilo u ljetnikovcu. počeo je. kojom je ispunjao sve oko sebe. oponašajući glas bojažljive djevojčice. nisam znao. Ponovio je njezine riječi. i naš razgovor postade življi. prikazao dostojanstvenu kneginju. te nisam opažao ni čuo ništa izvan sebe. umio je taj ljupki prizor prikazati tako živo. Još mi je jednom opisao. Aurelija mnogo govorila. što sam kazao sucu. nije bilo ništa do glupo. da ćete ovdje doživjeti toliko čuda? Najprije onaj ludi nesporazum. kao dijete. »nije baš tako strašno.

i tada mi je knez kazao. što izgleda kao neko prilaženje s visoka. ali oni tankoćutni među njima. a to sigurno moram zahvaliti pretrpljenoj nepravdi. Bit će da ste primijetili u dvorskom krugu ponekog učenjaka i umjetnika građanskog staleža. a to ne može podnijeti čovjek. napomenuo sam. kod kojeg čak u dvorskom krugu među plemićima nisam dosad opazio ništa plemićkog u lošem smislu. da mi je knežev prijazan prijem već u početku bio veoma ugodan. da mi sada on i svi na dvoru posvećuju mnogo više pažnje. da to iz mene govore građanske predrasude. koji bi ih uzdignuo iznad svega. naprosto gospodin Leonard. ili da se meni osobno dogodilo nešto. ali čuo sam da ste duhovno i znanstveno obrazovani do krajnjih granica. da ste plemenita roda. sigurno pogađate kojoj. na pažnju. gospodine Leonarde. Vi ste i sami plemićkog roda. da je u društvu plemića često upravo on taj. što je moglo pobuditi takvu predrasudu. Mogli biste pomisliti. koji ne samo da se tolerira. no nije tako. dobivene iz Poznanja.« »Svi vas doduše nazivaju kao i prije. sasvim neznatnoj okolnosti. samo se rijetko viđaju.« »On se toga zaista i pridržava. Možda je to razlog. kao podnošenje nečega. kao jednoj drugoj. jer tako želite. da se pojavim u dvorskom društvu. što ste vi prvi plemić.« »Ne toliko t o m e . što zapravo ne dolikuje. Ja pripadam jednom od staleža. plemić u svoje ponašanje prema građaninu unosi nešto. a bit će da se uopće i ne pojavljuju. koju mi ukazuje dvorski krug? Kad me knez upoznao i pozvao.« »Ali kako bi to moglo utjecati na kneza. Liječnici i ispovjednici su vladari — gospoda. koji ne umiju s vedrom ironijom zauzeti stav. koketirajući sa smislom prosvijećena čovjeka za znanost i umjetnost. jer su vaše navode potvrdile vijesti. nego ga se zaista posebno cijeni i poštuje. no osjećam.« »Nikako. koji s opravdanim ponosom jasno osjeća. ali sada već svi znaju. koji teško prila-godavaju svoje unutrašnje biće.zavidjeti!« »Moram zaista priznati. da sam građanskog podrijetla. koji se mora poniziti i podnositi duhovnu prostotu i bijedu. koja imaju vlast nad tijelom i . I uz najbolju volju da se pokaže oslobođenim od predrasuda. da me oplemenjuje znanost i da me ona osposobljava da se pojavim u njegovoj okolini.

ali ću ja. Sve se to svodi na junaštvo i tjelesnu snagu. gotovo smiješna pojava. što je meni radost. pa već samim tim spadaju u visoko plemstvo. nevični ratu. »eno.« Što dalje podrijetlo seže. što je za mene igra.dušom. koja isključivo štiti druge staleže. mogu u životu zauzimati položaj. samo su sitni dvorski činovnici. Održati vitešku kastu čistom bio je stoga zahtjev starog viteškog doba. koje potječe iz doba viteštva. Svatko se sve više i više oslanja na sebe sama i sve više i više mora iz svog unutrašnjeg duhovnog blaga crpsti ono. u to se pravo ne vjeruje. da samo zato. imaju isto takvu djecu. zanatlija. što su plemići. umjetnik svoju umjetnost. Protestantski propovjednici. ako je odviše blizu. kad se u nekom djedu pojavio junački duh i kad mu je podijeljeno plemstvo. što želi duh. to vrijedi samo za katoličke. No što se tiče ispovjednika. a podređeni odnos štićenika prema zaštitniku stvara se sam po sebi. trgovac svoj posao. koji ianče ne opravdava ništa na svijetu. bar po pravilu. koji se. a zasniva se samo na frazi: »Moji preci bili su junaci. koje svuda unosi sve više duha. da nije dovoljna snažna šaka. jer mnogi plemići sigurno osjećaju. pa za neku gospođicu stare loze nije bila mala zasluga roditi plemića. a nasljeđuje se i ratnički duh i hrabrost. ali u većini slučajeva nema ni dobre volje. Neka učenjak hvali svoju nauku. do krajnosti je čudna. ne možete suprotstaviti. snažno zavitlan mač. kojemu su . čak se i rat i vojna vještina podvrgavaju duhovnom principu vremena. pa makar mu država dala i neki blistav vanjski sjaj. to bolje. nakon što milostivoj gospodi ganu savjest. Možda je teško odbaciti ukorijenjene predrasude. i ja sam dakle junak. od rata i oružja. bar oni u pokrajini. kojemu se vi. reči će vitez. Ta zar poremećaj probave i vječno prokletstvo malo uznemiruju i one. budući da. čime će pred svijetom steći vrijednost. koji imaju najviše prava da pristupe na dvor. Gordost na pretke i plemstvo u ovo naše vrijeme. kao ni u što čudno. da bi se pobijedilo o n o. koji sam vješt oružju.« No sa svijeta sve više nestaje surova sila. stati pred vas sa svojim ubojitim mačem. Snažni. Potječući iz doba viteštva. oklop. Ponošenje svojim precima. robusni roditelji. obrazovala se kasta. i to. naime. spasit će vam život i vašu imovinu. dolazi razuzdan neprijatelj. sve više prodire i ovladava duh i sve se više otkriva njegova premoćna sila. »Gle«. oslanja se na suprotan princip. Ljudi će uskoro uvidjeti. nije teško ustanoviti. na donjem kraju stola ponizno krijepe pečenkom i vinom.

da me oženi Aurelijom. što je ovo vrijeme zamijenilo fizičko viteštvo psihičkim. a mene je još jače obuzela pomisao na mog .« Riječi osobnog liječnika odvele su me u nepoznato područje. da mi povjeri. nego nas štiti od drugih plemića. koje im pružaju znanost i umjetnost. živo sam prionuo da sve saznam.« S duhovnim imutkom nije tako. kojim je govorila. Pohitao sam k Aureliji. vidljivo se pogoršava. Nikad mi nije bilo palo na pamet da razmišljam o plemstvu i o njegovom odnosu prema građaninu. Šutjela je. kojega svijet i država visoko cijene. nego od Amadisa Galskog ili nekog drugog prastarog viteza Okruglog stola. bio je tužna molba. s obzirom na dokazivanje nasljednog plemstva čovjek u težem položaju. poteklo moje plemstvo. zaklinjao sam Aureliju. punog slutnje. vrlo mudri očevi često dobivaju vrlo glupe sinčiće. da pred očima mudrih spada s davno minulih vremena sav onaj zastarjeli lažni sjaj. muškaraca i žena. da ne pomislim na svoj posjet u kneginji-nom ljetnikovcu. koje sam bio spomenuo onoj staroj dami na dvoru. što ju je onda onako uplašilo. gordog na pretke. ponašanje. mnogo plemića. privinuh je u naručaj i u tom času povjerovah. ako potječe od Leibnitza. u kojem se miješa priznanje zasluge i odvratno milostivo prilaženje s visine. jer je iz imena Kwieciczewo. Oči su joj bile pune suza. oborila je oči. sagledalo je duh vremena i uzdiže se u divnom letu u životne visine. najviše cijenjen ispovjednik? Razmišljajući dalje. moglo bi dakle biti plod nekog maglovitog osjećaja malodušnosti. nemoj nas prožderati. u kojoj je sagriješilo. Dočekala me je s ljupkom djevičanskom stidljivošću. Kneginja se vratila. bio najviše poštovan. Hvala nebesima. Dakako da osobni liječnik nije ni slutio da sam ja prije pripadao upravo onom drugom staležu. u kojem prema njegovom tvrđenju nema mjesta oholosti plemstva. i t a k o je knez došao na misao. da sam ponovo s a m zamrsio svoju sudbinu. spoznao sam. Ta nisam li ja u najodličnijim plemićkim kućama u B.jadni građani vapili: »Molimo te. i možda je. kao kad se u srcu ljutitog djeteta slomi srdžba. i da im se ukazuje sva ona smiješna golotinja. baš zato. Aurelija je bila nježnija. podatnija nego inače. ono netaktično ponašanje prema građaninu. Duh vremena kroči naprijed svojim određenim pravcem. a glas. oni će postati pravi izgonitelji onog čudovišta. Nisam mogao. da bi mogla postati mojom ženom. i položaj plemstva.

. Postade mi jasno. što je bila nabacila u pojedinim izjavama. no ostala je i. ona slika!. ponovo ugledao u parku. »Ah. što vreba svoj plijen.. kad si onako iznenada unišao u moju sobu u kneginjinom ljetnikovcu. i u tom položaju još se raskošnije istakoše nabujali oblici mladog tijela. nisam našao načina da to saznam. pogled joj je postajao sve ukočeni-ji. prodana sotoni. sjede. prijatelju moj. on kao da me zaduhnuo hladnim krilima smrti. jer Aurelija. Aureliju pozvaše kneginji. sve. kakvu si to strašnu priliku ugledala iza nas!« Gledala me sva u čudu. Tvoj govor. sve. koja u meni uzviknu: »Nesretnice. zaridala: »Ne. ti da si umakla njemu. koju kao da je rasplamsala neka nebeska zraka. nije htjela pobliže objasniti ono. tko to nije?« upitah uzbuđeno. kao da bi htjela pobjeći. on je stao između nas sa svojim užasnim slikama. kad sam te prviput ugledala. da Aurelijin život mora biti sa mnom u izvjesnim odnosima. ali se toj nasladi oprla đavolska poruga. ako ti ispričam. ljubljeni moj«. .. podbočivši rukom glavu. njegova nevjesta!« U tom času iščeznu iz moje duše ona ljubav prema Aure-liji. te uzviknuh: »Aurelijo! Za ime svih svetih.. kao ti tada. o. što bi se moglo zbivati u njenoj duši. usprkos svim molbama.. Šuljajući se oko mene poput divlje zvijeri.. požudne oči naslađivale su se tom beskrajnom milinom. onako. Znaj. redovniku.. smrti. Tvoje crte?. ne. napola ležeći naslonila se u kut sofe. ne — nije to on!« Nježno je zagrlih. klečao je nekoć pored mene jedan bezbožni redovnik.. što mi neprestano pomućuje punu sreću najčišće ljubavi? Kroz moj život provlači se jedan strašan san. »ne ćeš li me smatrati bezumnom sanjarkom. i svega me ispuni misao. bolje da šutim. izbjegavši tamnici. pritisnuvši obje ruke na oči.strašnog dvojnika. naslućujući. koji je svetu molitvu htio zloupotrebiti za grozan grijeh.. koji te je pri molitvi mamio na grijeh? Sada si njegova nevjesta. a ti!. onda je odjednom skočila.. bolje da šutim!« Aurelija se zabaci nauznak. »Tko. iscrpena.. on je ubio mog brata! Ah... Stajao sam pred njom. kad sam je. i ona. kazala je tiho i turobno. da bi njena propast mogla biti blistavo žarište mog života. koji su mi još nepoznati.

To, što je ona namislila prešutjeti, otkrio mi je slučaj. Jednoga dana bio sam u sobi dvorskog činovnika, koji je bio dužan, da poštom otprema sva privatna pisma kneza i pripadnika dvora. Upravo kad je nekuda otišao, unišla je Aurelijina djevojka s jednim debelim pismom, koje je stavila pored ostalih, što su već bila na stolu. Letimičan pogled uvjerio me, da adresa, koja je glasila na abatisu, kneginjinu sestru, potječe od Aurelijine ruke. Kao blijesak munje sijevnula je u meni slutnja, da je u tom pismu sve ono, što još nisam saznao; još prije nego što se činovnik vratio, otišao sam s Aurelijinim pismom. Ti, redovnice, ili svjetovnjače, koji bi htio iz mog života crpsti pouku i opomenu, pročitaj ove strane, koje ovdje umećem, pročitaj ova priznanja pobožne, čiste djevojke, poškropljena gorkim suzama raskajanog, beznadnog grešnika. Upoznaj ovo čestito srce i neka ti ono bude svijetla utjeha u doba grijeha i opačine. Aurelija Abatisi samostana cistercitkinja u... Draga moja dobra majko! Kakvim bih ti riječima javila, da je tvoje dijete sretno, da je grozni lik, što je bio unišao u moj život poput strašne sablasti, kidajući sve cvijeće, razarajući sve nade, konačno odagnan božanskim čarom ljubavi. Sada mi je zaista teško pri duši, što ti onda, dok si me, sjećajući se mog nesretnog brata, mog oca, kojega je ubila tuga, bodrila u mojoj bezutješnoj tuzi — što ti onda nisam, kao u svetoj ispovijedi, otkrila svu svoju dušu. No tek sada mogu da iskažem onu mračnu tajnu, što se skrivala duboko u mojim grudima. Sada mi se čini, kao da mi je neka zla, opaka sila najveću sreću mog života varljivom čarolijom prikazala kao grozno strašilo. Nabacivala se sa mnom poput uzburkanog mora, da me možda zauvijek upropasti. Ali nebo je pomoglo, kao nekim čudom, u času, kad mi je već zaprijetila neizreciva bijeda. Moram se vratiti u svoje rano djetinjstvo, da izreknem sve, sve, jer je već tada u moju dušu bila usađena klica, koja se tako dugo kobno razvijala. Bile su mi tek tri ili četiri godine, kad sam se jednom, u najljepše proljetno doba, u vrtu našeg dvorca igrala s Hermogenom. Brali smo kojekakvo cvijeće, i Hermogen, koji inače baš nije bio za to raspoložen, stao mi je plesti vijence, kojima sam se okitila. »Hajdemo sada majci«, kazala sam, kad sam se sva iskitila cvijećem; ali tada je

Hermogen hitro skočio i divlje povikao: »Ostanimo samo ovdje, mali stvore! Majka je u plavom kabinetu i razgovara s đavlom!« Nisam razumjela, što time želi reći, ali ipak sam se skamenila od užasa i na kraju gorko zaplakala. »Glupa sestro, što urlaš?« uzviknuo je Hermogen. »Majka svaki dan razgovara s đavlom, ništa joj ne će učiniti!« Bojala sam se Hermogena, jer je onako mračno gledao preda se, onako grubo govorio i onda ušutio. Majka je već tada bila jako boležljiva, često su je spopadali strašni grčevi od kojih je često dolazila u stanje nalik na smrt. Tada bi nas, mene i Hermogena, udaljili. Stalno sam bila žalosna, a Hermogen je govorio mrgodno, kao sam za sebe: »To joj je učinio davao!« Tako se u mojoj djetinjoj duši probudila misao, da se majka druži s nekom zlom, ružnom sablasti, kakvom sam jedino zamišljala đavla, jer još nisam poznavala učenje crkve. Jednoga dana ostavili su me samu, pri duši mi je bilo vrlo nelagodno, i od straha nisam mogla ni pobjeći, kad sam primijetila, da sam baš u plavom kabinetu, gdje je, kako je tvrdio Hermogen, majka razgovarala s đavlom. Otvorila su se vrata, unišla je majka, blijeda kao mrtvac, stala pred jedan prazan zid i prigušenim glasom, punim dubokog jada, uzviknula: »Francesco, Francesco!« Tada iza zida nešto zašušti i pomace se, zid se razmaknu i ukaza se neki lijep čovjek, divno odjeven u ljubičasti ogrtač, naslikan u prirodnoj veličini. Stas, lice tog čovjeka učiniše na mene neopisiv dojam, kliknula sam od radosti; majka se okrenu, tek tada me opazi, te ljutito povika: »Što tražiš tu, Aurelijo? tko te je doveo ovamo?« Majku, inače tako blagu i dobru, nikad nisam vidjela gnjevniju. Pomislila sam, da sam ja tome kriva. »Ah«, promucala sam, lijući suze, »ostavili su me ovdje samu, ja nisam htjela ovdje ostati.« A kad sam primijetila, daje slika iščeznula, uzviknula sam: »Ah, ona lijepa slika, gdje je ona lijepa slika!« Majka me podiže, poljubi me i pomilova, te reče: »Ti si moje dobro, drago dijete, ali onu sliku ne smije nitko vidjeti, i sada je ona zauvijek nestala!« Nikome nisam povjerila, što mi se dogodilo, samo sam Hermogenu jednom kazala: »Čuj! majka ne razgovara sa đavlom, nego s nekim lijepim čovjekom, ali on je samo slika i iskače iz zida, kad ga majka zovne.« Tada se Hermogen zapiljio preda se i promrmljao: »Đavao može izgledati, kako hoće, kaže velečasni gospodin, ali majci on ipak

ne će ništa učiniti.« Spopala me jeza, te usrdno zamolih Hermogena, neka više nikad ne govori o đavlu. Otišli smo u glavni grad, na sliku sam potpuno zaboravila, pa je se nisam sjetila čak ni onda, kad smo se poslije smrti dobre majke vratili na imanje. Ono krilo dvorca, u kojem se nalazio plavi kabinet, ostalo je nenastanjeno; bile su to sobe moje majke, u koje otac nije mogao ući, a da se u njemu ne probude najbolnije uspomene. Napokon su jednom morali otvoriti te sobe, kad se popravljala zgrada; unišla sam u plavi kabinet, baš kad su radnici otkidali pod. Kad je netko od njih podigao jednu pločicu u sredini sobe, iza zida je zašumjelo, on se razmaknuo, i ukazala se neznančeva slika u prirodnoj veličini. U podu ot-kriše pero, koje je trebalo pritisnuti, da se iza zida pokrene neki stroj, što je razmicao jedno polje drvenih ploča, kojima je bio obložen zid. Tada se živo sjetih onoga časa iz svog djetinjstva; opet je preda mnom stajala majka, a ja sam lijevala vrele suze, ali nisam mogla odvratiti pogled od divnog stranog čovjeka, koji me je promatrao živim blistavim očima. Vjerojatno su mom ocu odmah javili, što se dogodilo; ušao je, dok sam ja još stajala pred slikom. Bacio je na nju samo jedan pogled, te obuzet užasom stao i prigušenim glasom sam za sebe promrmljao: »Francesco, Francesco!« Onda se brzo okrenuo radnicima i zapovjedio snažnim glasom: »Neka se ova slika odmah istrgne iz zida, smota i preda Reinholdu!« Bilo mi je, kao da nikad više ne ću vidjeti tog lijepog, prekrasnog čovjeka, koji je u svojoj čudesnoj odjeći izgledao kao neki uzvišeni knez iz carstva duhova, a ipak me je neki nesavladiv strah spriječio, da zamolim oca, neka ne da uništiti tu sliku. No utisak, koji je na mene učinio prizor sa slikom, već je za nekoliko dana ponovo bez traga iščeznuo iz moje duše. Već mi je bilo četrnaest godina, a još sam bila divlje, nepromišljeno stvorenje, te sam se neobično mnogo razlikovala od ozbiljnog, svečanog Hermogena, pa je otac često govorio, da Hermogen izgleda više kao tiha djevojčica, a ja kao pravi raspušten dječak. No uskoro se to izmijenilo. Hermogen se svom strašću i snagom bacio na viteške vježbe. Živio je samo u borbama i bitkama, to mu je zaokupilo svu dušu, a kako je upravo trebalo da dođe do rata, navalio je na oca, da ga dade u vojsku. Mene je naprotiv upravo u to vrijeme obuzelo neko neobjašnjivo raspoloženje, koje nisam umjela protumačiti i koje mi je

uskoro smutilo sve biće. Iz duše mi je izvirala neka čudna nelagodnost, koja me je svu silovito obuzimala. Cesto sam dolazila u stanje, koje nije bilo daleko od nesvijesti, tada bi se u meni pojavljivale kojekakve čudne slike i snovi, te mi je bilo pri duši, kao da se preda mnom otvara sjajno nebo, puno blaženstva i slasti, samo što, poput snenog djeteta, ne mogu otvoriti oči. Ponekad sam bila sva utučena od tuge, a da nisam znala zašto, a ponekad razuzdano vesela. Pri najneznatnijem povodu provalile bi mi suze iz očiju, a neka neobjašnjiva čežnja ponekad bi porasla do tjelesne boli, tako da su mi se svi udovi grčevito trzali. Otac je primijetio moje stanje, pripisao ga je odviše razdraženim živcima i potražio pomoć liječnika, koji mi je propisivao kojekakva sredstva, no bez ikakvog uspjeha. Ni sama ne znam, kako se to zbilo, ali odjednom mi se prividjela zaboravljena slika onog neznanca tako živo, da mi je pri duši bilo, kao da stoji preda mnom, upravivši u mene sažalni pogled. »Ah! — zar treba da umrem? Sto je to, što me tako neizrecivo muči?« zavapila sam, obrativši se toj slici, koja mi se ukazala kao u snu; tada se neznanac nasmiješio i odgovorio: »Ti me voliš, Aurelijo; to je tvoja muka, ali možeš li ti razvrći zavjete Bogu posvećenoga?« Tada na svoje čudo opazih, da neznanac ima ne sebi redovničku odjeću kapucina. Napregnula sam sve snage, samo da se prenem iz snenoga stanja. Uspjelo mi je. Bila sam čvrsto uvjerena, da je onaj redovnik bio samo obična varljiva igra moje mašte, a ipak sam i odviše jasno osjećala, da mi se otkrila tajna ljubav. Da! — ljubila sam tog neznanca svom snagom tek probuđenog osjećaja, svom strašću i žarom mladenačkog srca. U časovima sanjarskog zanosa, ispunjenog turobnim mislima, kad mi se pričinjalo, da vidim neznanca, kao da je moja boljetica dolazila do vrhunca, bivalo mi je znatno bolje čim bi živčana slabost popustila, i samo to, što sam stalno, grčevito zamišljala onu sliku, fantastična ljubav prema tom biću, koje je živjelo samo u meni, davalo mi je sanjarski izgled. Bila sam gluha za sve, sjedila sam u društvu, da se ne bih maknula, a kako, zaokupljena svojim idealom, nisam obraćala pažnju na ono, što se govorilo, često sam odgovarala bez ikakve veze, tako da su me mogli smatrati glupim stvorenjem. U sobi svoga brata vidjela sam na stolu neku nepoznatu knjigu; otvorila sam je, bio je to roman »Redovnik«, preveden s engleskog.

Poput ledene jeze proletjela je kroz mene misao, da je nepoznati dragi redovnik. Nikad nisam slutila, da bi ljubav prema čovjeku"; posvećenom Bogu, mogla biti griješna, no sad se odjednom sjetih riječi one slike, što mi se bila prividjela: »Možeš li ti razvrći zavjete Bogu posvećenoga?« — i one me tek sada duboko pozlijediše, svalivši mi se na dušu kao težak teret. Učinilo mi se, da bi mi ta knjiga mogla koješta objasniti. Odnijela sam je i počela čitati, divna pripovijest svu me zaokupila, ali kad sam došla do prvog umorstva, kad je grozni kaluđer stao sve bezbožnije griješiti, kad je na kraju sklopio savez s nečastivim, obuzeo me bezimen užas, jer sam se sjetila onih Hermo-genovih riječi: »Majka razgovara s đavlom!« Tada pomislih da je neznanac prodan nečastivom, kao onaj redovnik u romanu, i da bi me htio zavesti. A ipak nisam mogla savladati ljubav prema redovniku, koji je u meni živio. Tek sam tada shvatila, da ima grešne ljubavi, moja odvratnost prema njoj borila se s osjećajem, koji mi je ispunjao grudi, i ta me borba činila čudnovato razdražljivom. Cesto bi me u blizini muškarca obuzeo neki neugodan osjećaj, jer bi mi se odjednom učinilo, da je to redovnik, koji će me sad pograbiti i odvući u propast. Reinhold se bio vratio s nekog putovanja i mnogo pričao o nekom kapucinu Medardu, nadaleko čuvenom propovjedniku, kojega je i sam s divljenjem slušao u ..ru. Sjetih se redovnika iz romana, te me obuze neka čudna slutnja, da je taj Medardo možda ono moje priviđenje, koje sam ljubila i bojala ga se. Ta mi je misao bila užasna, ni sama nisam znala zašto, i stanje mi se pogoršalo, te postadoh još smetenija, tako da sam to već jedva podnosila. Plivala sam u moru slutnji i snova. Uzalud sam pokušavala izagnati iz svoje duše sliku redovnika; ja, nesretno dijete, nisam se mogla oduprijeti grešnoj ljubavi prema bogu posvećenome. Jednom je oca posjetio neki duhovnik, koji je i inače ponekad znao doći. Opširno se raspripovijedao o raznim đavolskim iskušenjima, te je u moju dušu pala mnoga iskra, jer je duhovnik opisivao bezutješno stanje mlade duše, u koju bi htio prodrijeti nečastivi, a ona mu pruža samo slab otpor. Moj otac, napominjao je koješta, kao da govori o meni. »Samo neograničeno pouzdanje«, kazao je na kraju duhovnik, »samo nepokolebljivo povjerenje, ne toliko u prijatelje, koliko u religiju i njene sluge, može donijeti spas.« Ovaj neobičan razgovor

»Ti sam. kako bih se spasila od . neki brat laik čistio je hodnik. kroz koja sam bila unišla. odem u samostansku crkvu. Morala sam izdržati mučnu.« To su bile posljednje riječi. te i to ispovjedih. Ispovjedih mu čak i svoju grešnu ljubav prerrfa Bogu posvećenome. krza je prošla. Napokon ustadoh.potaknuo me. obukoh se i odoh u samostansku crkvu. pomozite! — bio je to Medardo! Nije bilo nikakve sumnje. Medardo.. a tada se usred njih pojavio redovnik. da me samo nepokolebljiva odvažnost može spasiti. Nedaleko postranih vrata. kakve nikad nisam vidjela. i da su se bojali živčane kapi. o. koje sam uspjela izgovoriti. slatkim zvucima. Bio je to liječnik. ležala sam odjevena na sofi u svojoj sobi. Govorio je svete. još više od toga!. užasnu noć. Rekoše mi.. Medardo. pa ćeš se osloboditi svih nevolja. ali osjećala sam. da potražim utjehu crkve i olakšam dušu skrušenim priznanjem u svetoj ispovijedi. da su me jutros našli ukočenu. poteče blaga utjeha crkve kao nebeski balzam. nikad zamišljala. Tada me obuze ludi strah i ljubav. »Hvala i slava Bogu i svim svetima. dovikivao: »Reci samo da me ljubiš. pružajući mi ruku. Kako vidiš.« Morala sam i protiv svoje volje uzviknuti: »Da. Oblijetale su me odvratne. a sveta Rozalija. koji mi odjednom više nije izgledao kao Medardo. kao da sam već često u bezutješnom očaju proklela svete okove. ljubim te!« — te iščeznuše svi duhovi pakla. a tada s usana redovnika. budući da smo upravo bili u rezidenciji. Htjela sam da sutradan rano ujutro. nalazio se oltar. sigurno je učinila da mi se to ovako prikaže. moja ispovijed redovniku Me-dardu bila je samo živ san u stanju prevelike napetosti. tamo se kratko pomolih i onda priđoh ispovijedaonici u kojoj ugledah nekog redovnika. grešne slike. divne riječi. govorila mi je to neka viša sila. posvećen svetoj Rozaliji. koga tako neizrecivo ljubim. Kad sam se probudila. ti sam si onaj. koji je. u nekom stanju nalik na smrt. Izgubih svijest. koja se nalazila tik do naše kuće. Uskoro zatim uze me neki stari hodočasnik pod ruku i polako me crkvenim hodnicima izvede do glavnih vrata. i mora da sam zadrijemala poput djeteta. Jutarnje svijetlo upravo je u raznobojnim zrakama prodrlo kroz šarene prozore. koji su sputavali ljubljenog. kojoj se često molim. oporavlja se!« uskliknuo je neki glas. Vječni Bože! bilo mi je u tom času pri duši. i čiju sam sliku i u snu zazivala. sveta nebesa. da me spasi. draga moja bogobojazna majko. koji je ove riječi kazao mom ocu. uljuljkanog blagim.

da iz njegove nutrine zrači nebeska iskra. koji je pobjegao iz samostana.. kad sam ga ugledala. Ali. Kakvu li je vezu imala moja majka s onim Francescom. dobra moja. draga majko.. čuvaj se. kad sam zaslijepljena povjerovala licemjerno pobožnim riječima redovnikovim. draga majko. kojega si ti. da je redovnik Medardo. Ona slika moje majke bio je Francesco. uzviknula sam: »To je on. Čim sam u kne-ginjinom naručaju došla k sebi. poslaše brata kao anđela čuvara. jer mi sve udove prozirniju ledeni srsi. dala onako pobožno odgojiti. prepoznala sam na prvi pogled u redovniku. Tada mi sveci. što se potom zbilo. njega sam prepoznala u liku iz onog čudesnog sna o ispovijedi. sveta nebesa. koji je dolazio iz pakla. a koji je zagrezao u grijeh i opačinu. i onda u hinjenom zanosu zazvao svetu Rozaliju. kad se po prviput u meni javila pomisao na grijeh. Zamisli. Franc. čuvaj se! — na tebe vreba!« opominjao me neprestano nesretni Hermogen. Iz moje duše nestalo je bezumne ljubavi prema opsjeni u redovničkoj odjeći. varljiv lik onog redovnika. ta opomena nije bila potrebna.. Sasvim sam se oporavila i tek sam tada vedro i slobodno ušla u život. bio mi je neprijatan i užasan. kad mi se čak činilo. Ti znaš sve ono strašno. Ali onda je bezočnom lu-kavštinom umio. iz kojih je sijevala grešna požuda. kako sam se zaprepastila. dok pišem to ime.zamki. »To je đavao. draga moja majko. koji me mučio. Medardo je Francescov sin. koje mi je namjestio lukavi davao. kad mi je ovdje. to je on. pristupio neki čovjek.« — »Da. Upravo onog Medarda.. Upadljivo je nalik na svog oca Francesca. imao je potpuno njegove crte! Medarda. koja bi u meni mogla rasplamsati čistu nadzemaljsku ljubav. Ah. kad me je redovnik pogledao očima. to je on«. te sam se morala boriti protiv mamljenja nečastivog? Bilo je časova. »preobučeni redovnik Medardo. raspaliti žar. da je potajno . Ah. onaj mrski redovnik morao me još jednom na užasan način smrtno pogoditi. kazala je kneginja.« Pomozite mi. ubojica mog brata. što mi je duboko u duši oživio osjećaj. Od prvog časa. kojima sam se usrdno molila. kojem sam se bila ispovjedila u snu. ali zar ti ne moram priznati i to. Onesvijestila sam se. iako je bio svjetovnjački odjeven. za kojeg sam bila na prvi pogled uvjerena. sličan onome. uskoro poslije toga kako sam se prviput pojavila na dvoru. pravedni Bože. s kojim je majka razgovarala. da je redovnik bio za mene to opasniji. koji je došao u naš dvorac. čak u zanosnoj pobožnosti.

Leonarda su smatrali preprednim. Njega i mene moralo je spasiti neko čudo. dok ga je svijet još smatrao opakim zločincem. tako mi je. koji ti je kao dječak bio tako drag. jer je sve nijekao. razlikuje se vrlo upadljivo i od Francesca i od . da je njegov lik. ljubi me i uskoro će biti sasvim moj.« Osjetila sam prema njemu najdublje saučešće. samo kao da je veći. jer je neki glas u meni na čudesan način govorio: »On je nevin. Sveti Bože. koja me bila zarobila? Ne. da je njegovo možda hinjeno ludilo uskoro sasvim popustilo. kao što znam.. Da je uhvaćen pravi Medardo. Da! neizrecivo sam ga ljubila već onda. da čeka svoju pravednu kaznu i. koju mi je neka neprijateljska sila lukavo pokušala zamutiti. što su mi svanuli! Velečasni otac Ćiril. draga moja majko. no dosta. Bože nebeski! Kao ubodi bodeža bili su za mene mnogi od tih razgovora. već te je. i kao da mi više ne svijetli nikakva zvijezda nade. Ovaj neobičan proces bio je jedini predmet razgovora na dvoru. ne mogu dalje pisati. blagoslovi mene. to će se pokazati jasno kao dan. i odviše ranila tvoje srce. jer bih umrla. čim bi Leonard pao od krvnikove ruke.. O daj. On je nevin.čuvala njegovu sliku. budio u meni osjećaje. kako je loše prošao proces protiv Leonarda. da je Hermogen u toj slici gledao đavla i da je ona bila uzrok moje čudnovate zablude? Utopit ću se u slutnjama i sumnji. kojim treba da krenem! (Nekoliko dana kasnije) Ne! Nikakve mračne sumnje ne smiju da mi zamrače ove vedre sunčane dane. da bar tvoje sretno dijete može od srca isplakati svu svoju nebesku radost na tvojim grudima! Leonard je potpuno nalik na onog Francesca. morala sam sama sebi priznati. Tako će se mračna slutnja iz ranoga djetinjstva. divno. jesam li umakla zloj sili. jer bi sramotna sudbina zločinca. divno obistiniti u radosnom. zanosnom životu. bogobojazna majko. okorjelim zločincem. kojeg je moja pre-nagljenost izručila opakom krivičnom sudu. kao da sam utonula u tamnu noć. blagoslovi ljubljenog! Ah. i gledajući ga kao da se predavala uspomeni na neko blaženo doba? Kako to. daje Poljak). a i po izvjesnoj karakterističnoj uzbudljivosti. da je priznao svoja zlodjela. da mi prijateljski pokaže put. kad bih ga u sebi prizvala. opširno izvijestio. koje nisam mogla krivo shvatiti. svojstvenoj njegovoj naciji (ti znaš.

kroz naš se život provlači neka duboka. poput neke nevidljive više sile. Uključi. Budimo bogobojazni i oslonimo se čvrsto jedno na drugo u vjernoj ljubavi. pa ćemo odoljeti mračnoj sili. u kojem si mi ti priznala svoju ljubav.. kojoj se nisam mogao oduprijeti. Ali strašan utisak onih jezovitih prizora u našem dvorcu još je tako snažan. i odviše nalik na oči onog Medarda.. da mi je upravo ta viša sila. htjela objaviti onu viziju u ispovijedaonici. kojega je smrvila sudbina. što još i sad neprijateljski bacaju na moj život poneku crnu sjenu. obuzela bi me sveta bojažljivost. da me često i nehotice spopadne groza. nedokučiva tajna. te se izlažem opasnosti.« Aurelija prestrašeno ustuknu. nisam se više usuđivao. Sto si pročitao moje pismo. Bilo mi je. kako je naša najprisnija veza njena vječna odluka. »i meni se jednom ukazao čudesan san. društveni. ne dirajmo nikada u velo. i ja joj pokajnički priznali. koje su. Kad bih ugledao Aureliju. Leonarde. da sam ugrabio njeno pismo abatisi. Stalno sam iznova čitao Aurelijino pismo. to je moralo biti. ali moja je ljubav bila zločin. da se uzmogneš sjetiti svog djeteta u svečanom sudbonosnom času njegova života. dvostruki bezočan zločin. da se uskoro vjenčamo. draga moja majko. Tako mi je pri duši. ali ja sam bio nesretan redovnik. čiji nam dusi možda dušmanski prijete. »Zaboga«. mene i ljubljenoga u svoju pobožnu molitvu! Knez želi. reče. Tebe — tebe sam ljubio bezimenim žarom. nagnala neobjašnjiva želja. da je duhoviti. divni Leonardo neki odbjegli redovnik. rekao sam joj. javit ću ti pismom dan. koji je iz njega blistao. kazavši joj da me na to. trebalo je da ti sama sve . ti pobožno nebesko dijete«. kao da mi u dušu prodire nebeski duh. ah. ah. Aurelija je primijetila. da se moje ponašanje izmijenilo. Bilo je zaista glupo makar i na čas pomisliti. »Da.redovnika Medarda. a ti sveta Rozalija. »zaboga. užasno iza njega skriva. kad Leonard iznenada dođe k meni i pogleda me svojim blistavim očima. jer sam ja bio redovnik. kojim je obavijena. ispričao sam se. tko zna što se strašno. da svojim djetinjastim ponašanjem povrijedim ljubljenoga. da mi pokaže. što je na mene djelovala. i kao da svojim čistim zrakama gasi sav grešni opaki žar. da je milujem strastveno kao ranije. kao da će tek blagoslov svećenika prognati one mračne prilike. čije je grudi razdiralo tisuću paklenih muka. ah.

jer je s mene skinut teret zemaljskog! Ustani.otkrijem. kako bi još sjajnije zablistala naša ljubav. kako bi ti otvoreno priznanje olakšalo grudi. kad sam bio sam s Aurelijom. kazala je blagim glasom moja majka. što se u meni nastanio duh prijevare. morao sam Aureliji priznati sve — sve. iz kojih padoše svjetlucave kapljice i stadoše kružiti oko moje glave kao da bi htjele oblikovati svetačku aureolu. kao nekoć. a između mene i lika moje majke spustiše se uz šum crna vela. pa opet treba da budeš pobožan dječak!« Tada mi se učinilo. Tek sam sada živo poželio da se vjenčam s Aurelijom. ali nešto je stalo užasno bučati. »Čemu ta glupa obmana«. koga sam rodila čistog od svakog nedjela«. zapjevati himnu u slavu svečevu. ali se pret-voriše u srebrne blistave zvijezdice. koja je poprimila njen oblik. moja se pjesma pretvori u divlje urlikanje.. što je ranije kobno utjecalo na tvoj život i što se iz neopravdanog straha nisi usudio izustiti! Budi iskren. Prijazno mi je pristupio. Franciscus! ukrasit ću te vrpcama i cvijećem. Više dana poslije te vizije susreo me na ulici krivični sudac. tada iz očiju moje majke potekoše bistre suze. Jedne noći pojavi se živo preda mnom moja majka. »Aurelijo — svetice moja — koja me spašavaš od. Od svih zlih misli bio sam napokon slobodan tek onda. a ipak zadobiti njenu ljubav. među nama ne smije biti tajne! A ipak mi je pri duši.« Zaista. Leonarde! Ah. što sam još pred nekoliko časaka onako bezočno obmanjivao to pobožno dijete. strašna šaka neprestano je kidala taj krug. »Ti. njeno pojavljivanje bacilo me odjednom natrag u pakao. uzviknuh gnjevno. ostadoh i stadoh smjelo i smiono pred nju kao Aurelijin zaručnik. pun poruge i mračnih misli. pri tim Aurelijinim riječima osjetih pravu muku zbog toga. jer je došlo Bernardovo. .. no neka crna. kao da si se ti borio s koječim. da moram. htjedoh joj prihvatiti ruku i primijetih. da je to samo para. te se ne možeš oduprijeti mamljenju sotone? Sad tek mogu da ti pro-zrem u dušu. Sad me je ona m o r a l a podnositi.« U tom času unišla je kneginja. tada m i se ukazalo i pravo nebesko blaženstvo. »zar je tvoja snaga slomljena. taj osjećaj postajao je na neki čudan način sve jači i jači.

a poljubac. pun najčišćeg zanosa ispuni me ponovo jasnim osjećajem. ha. »da je proces kapucina Medarda opet zapeo? Već je trebalo da bude sastavljena presuda. da moju dušu može spasiti samo Aurelija. kad je umrla. Došao je dan vjenčanja. u ljupkoj anđeoskoj ljepoti. privih je na grudi.. sad je i majka. koja je trebala da postane moja. progovorio je. U njenoj haljini i njenom nakitu u kosi bilo je nešto čudnovato starinsko.. da redovnik hini ludilo. koji je to na mene učinilo. paklena opačina! Kad sam došao k Aureliji. a kad mi se odjednom pred očima živo pojavila slika oltara. osjetih kako me prožima duboka jeza. Neki knežev sluga javi. postala je sad meni samom nedokučivo zbivanje. ali tada iz njega ponovo izbiše znakovi ludila. prviput nakon dugog vremena. (imenovao je ženu umorenog brata našeg kneza) odavno je umrla!« Određeno je. Postao sam blaži i mekši. Ah. jer me je štitila kao neka svetica. a moja mračna tajna. ona mi je prišla odjevena u bjelinu. Noć sam probdio usrdno se moleći. koja je bila obučena upravo kao Aurelija. kojom sam se spremao na grijeh.« Raspitao sam se za dan i čas smrti svoje majke! Bila mi se ukazala istog časa. da su njihova gospodstva spremna da nas . Aurelija se htjela vjenčati u rano jutro pred oltarom svete Rozalije u obližnjoj samostanskoj crkvi. teško bih je sada mogao napustiti. divlje se nasmijao i uzviknuo glasom. ali vjeruje se. bila posrednik između mene i čiste nebeske duše. Aurelija mi pruži ruku s pogledom. usjekavši mi se duboko u dušu i srce. koji je bio odredio knez. ukrašena mirisnim ružama. iz kojeg je odsije-valo cijelo nebo ljubavi i blaženstva.»Da li već znate«. koji bi sigurno uža-snuo i najstaloženiju dušu: »Ha. Krivični sud primio je naime vijest o smrti njegove majke. kad sam mu to saopćio. koje su više sile zastrle velom tajne. u koju ona više nije pokušavala prodrijeti. kojom bi mu najvjerojatnije bila izrečena smrtna kazna. Teško mi je bilo prikriti grozan utisak. koju sam bio i odviše zaboravio. da bude ponovo liječnički pregledan. Ta je slika prikazivala mučenje svete Rozalije. u meni se probudila neka mutna uspomena. da tek sada potpuno shvaćam Aurelijinu ljubav. ha! Princeza. da je ta molitva. pred kojim smo se imali vjenčati. zaslijepljen nisam osjećao. te mi se činilo.

U taj čas podiže se na ulici neka mukla graja. što hoćeš. tvoj vjerenik. i to zadržavanje kao da je Aureliji bilo neugodno.. odostraga je na njima sjedio redovnik.. Čekali smo na vratima. kojima je upravljao krvnik... pogledao je prema meni ukočenim. Bljedilo smrtnog straha i čupava brada bili su iznakazili crte groznog dvojnika. Čim su kola — kojima je puk. ali s nožem u desnici. tvoj ljubljeni.... tamo ćemo se pohrvati.. Pohitah k prozoru! Pred palačom se upravo zaustaviše prosta kola. hej. koja su se polako kotrljala. dijeleći ljevicom snažne udarce. no stadoh bijesno udarati oko sebe nožem — oslobodih se — dadoh se u bijeg — svijet nahrupi za mnom. te skoči. što je bio nagrnuo. Aurelija brzo navuče rukavice. bezumna luda ženo. ja.. da donese pribadače. Leonarde!« Tada se u meni probudiše dusi pakla i podigoše se svom snagom.. osjetih da sam ranjen ubodom u slabine... pit ću tvoju krv!« Trgnuh ubojnički nož — zamahnuh na Aureliju... ja sam kralj. ubojicu mog brata. ja sam ubojica tvog brata. zaručnice redovnikova. bacih ga na tie. na krov.... načas prepriječio put — opet krenula... koja im je dana nad bezočnim. tako da se sva stresla: »Ha ha ha.. ja sam Medardo. mladoženjo!. uzvikaše se nejasni glasovi i začu se tutnjava nekih teških kola. i onaj. ja je uzeh pod ruku. Jurnuh niz stepenice. U goropadnom bijesu pograbih Aureliju. hodi na krov. tko zbaci drugoga.. tada me pograbiše.. nasmijao se i zaurlao: »Mladoženjo. kroz puk.. opakim grešnikom.. zar bi svojim cviljenjem htjela navući propast na svog zaručnika? Ho ho ho!... koja se sruši na tie — mlaz krvi šiknu mi po ruci. hodi.. bit će kralj i smjet će piti krv!« Uzviknuh: »Užasni čovječe. probih se sve do obližnje ograde . do kola.. ja. no ipak sam ih odviše dobro prepoznao. silom me otrgnu od prozora i zavapi: »Za ime Božje i blažene Djevice. što hoćeš od mene?« Aurelija me uhvati objema rukama. ali tada sobaricaprimijeti da kosa nije u redu. a pred njim neki kapucin. Leonarde. Odvode u smrt Medarda. užasnim pogledom.prime.. iz očiju su mu sijevale iskre. izvukoh iz njih redovnika... koji je s njim glasno i usrdno molio..

tada se kroz mračne jele probi mjesec i osvijetli mrtvački blijedo.. kako sam dugo bježao kroz mračnu šumu. hi. nakon mahnitog natezanja. Umorstvo!. drž'te ubojicu!« razli-ježe se za mnom.. sve to nije pomoglo. poslije kojeg padoh u stanje potpune nesvijesti... htjedoše razvaliti zatvorena vrata parka. ali tek što učinih nekoliko koraka. Već je bila mrkla noć. ako ne ubijem. hi. iz grmlja mi skoči na leđa neki čovjek i obuhvati me rukama oko vrata... dok sam ja..... svom snagom. što potrčah nekoliko koraka. pritiskao sam se leđima o stabla. Upravo mi je bilo uspjelo zbaciti svog dvojnika. uvijek. »Hi. »Umorstvo!. kotaču. preskočih ga snažnim skokom... kao ti. no tek..parka. moraš me no. nešto zašušti. da ga zbacim — bacao sam se na tie.. a da nisam okusio jela ni pila.. koju preskočih u strašnom zaletu. ra-strgnuti na ko... kao ono s kola. kako bih ga prisilio da me pusti. vješala. No on se još jače smijao.... skakao uvis poput tigra. Napokon. Ne mogu tr. uvijek sam uz tebe.. Ustadoh.. pokušavao sam razdvojiti njegove ruke... koji je dijelio park od šume. što se naslanjala tik uza nj.. te trčah sve dalje i dalje kroz šumu. koji se upiljio u mene strašnim pogledom. Čovjek je hihotao i podrugljivo se smijao. drž'te. kad se trgoh iz neke duboke oma-mljenosti. kao da su protekli mjeseci... bratac.. kojom me je ispunio divlji užas. odjednom se srušio s mene. čuh štropot. mucajući one strašne riječi! Iznova sam se naprezao u divljem bijesu — iznova se oslobađao! — iznova me je ona strašna sablast hvatala oko vrata. onda bar teško ozlijedim.. grozno lice onog redovnika — tobožnjeg Medarda. progonjen od dvojnika. Uzalud sam pokušavao.. koje je čvrsto stisnuo oko vrata... trčati.. Stigoh do širokog jarka. a samo sam j a osjećao strašne bolove. ne.. ne daj se. da ga. hi hi. Dušu mi je ispunjala samo misao da bježim kao gonjena zvijer.. bratac. pri duši mi je.... Živo se sjećam samo j e d n o g svijetlog časa..... dvojnika. ponovo mi je sjedio na leđima..« Tako se smijala i urlikala ta užasna sablast. htjeli su me ra. sve dok se iscrpen ne sruših pod neko stablo. ne daj se. Ne mogu točno navesti. hihoćući i smijući se. kad u šumu prodre sjajan sunčani . da me ništa ne bi moglo zadržati. Dolazim sa vje... kojega je obavila ogromna zmija! Zalijetao sam se na stabla i stijene.. nositi. ali snaga one nemani prijetila je da me zadavi. bježao sam tako.

činilo mi se. Tek mi je tada uspjelo otvoriti oči. Postade mi jasno. dok je drugi nosio redovnički habit milosrdne braće. Ležao sam u redovničkom habitu kapucina u nekoj visokoj jednostavnoj sobi. Nekoliko stolica od trske. taj osjećaj postade misao. od kojih je jedan bio odjeven građanski. Otključaše moja vrata. »Bježati. pri potpunoj svijesti. Ležao sam tako. koji kao da su se približavali kroz neki dugi hodnik. što će se dalje dogoditi. sad ću se probuditi!« Takva mi je misao sinula. »Ubio si Aureliju!« Ta me misao pograbila ledenim rukama smrti. ispružen na dobroj strunjači. a u ušima mi zazvučaše jasni zvukovi zvona. i tada začuh korake. »To su moji udovi. koje je pozivalo na ranu misu. a s njim i neki ljubak. koje su poigravale u raznobojnim plamenovima. ali me toga časa trže žestok bol. samo dalje! — samo dalje!« uzviknuh i htjedoh se brzo podići. Iz nje su izbijale žarke zrake. . ali nisam osjećao nikakvih bolova. te je glava uzalud zapovijedala udovima. da je moje nesvijesno stanje moralo duže potrajati. sebe sama. ali nemoćan padoh natrag. jer se oni poput nevjernih vazala. jer sam predviđao da će uskoro netko pogledati bolesnika. Ta me je misao potpuno umirila. Bio sam jako umoran. što je više rasla brzina. mali stol i sirotinjski krevet bili su jedini predmeti u sobi. Misli pojedinih dijelova stadoše se kretati kao svijetle točke. Svaki dio živio je vlastitim životom i imao vlastitu životnu svijest. koji prima bolesnike. onaj u građanskom odijelu oštro me pogleda u oči i kao da se jako začudio. koji je bivao to manji. no moje ja bilo je razdijeljeno na stotine dijelova. bio izbjegao. koji se miču. Zvuči zvona i dalje su odjekivali — mislio sam da sam još u šumi. i da sam za to vrijeme na neki način morao biti dopremljen u neki samostan. tako da je napokon izgledao samo kao neka nepokretna vatrena kugla. Osjetih kako mi čudno prožima i bocka sve žile. DRUGO POGLAVLJE POKORA Blaga toplina prostrujala mi je dušom. te su mi privremeno dali mantiju. kad pogledah predmete oko sebe. te odlučih sačekati. ali koliko se začudih.trak. i ja ugledah dva čovjeka. Priđoše mi šutke. još nekoliko minuta. Prepoznah samostansko zvono. Opasnosti sam. mio zvuk. Možda mi je odijelo bilo poderano. te se onesviješten sruših. nisu dali podvrći pod njenu vlast. obrazujući vatreni krug. sve brže i brže.

»krepka mesna čorba. Njegovali su me krepkom hranom i lijekovima. pitao sam dalje. da biste htjeli u Rim. čuo sam. Ako budemo imali sreće da vas sasvim izliječimo. bila opravdana. koju imam na sebi?« »Dakako«. Moja je pretpostavka. »ah. govor čist. vrlo dobro. u sobu zastruja topao divan zrak. velečasni gospodine. što mislite. naime.. gdje se na sve moguće načine skrbi samo za vaše dobro. obrati se duhovniku i reče mu talijanski: »To je zaista čudnovato.« »To zavisi«. da se s njim porazgovorite?« »Nažalost. Svećenik otvori prozor. sada je najpreče skrb za vaše zdravlje. Ne znate li toliko njemački. »to zavisi od toga. »došao k vama u ovoj odjeći. liječnik. u kojem su se zelenjela i . Vas su prije tri mjeseca dopremili ovamo u vrlo opasnom stanju. samo umoran. kao što mi se činilo. Nalazio sam se u nekoj javnoj bolnici. Bili ste teško bolesni. nastavi onaj u građanskom odijelu. »Pijte«. ne odgovorivši mi. odgovori duhovnik. ne«.« »Meni se čini«. ali. »Ah«.« »Zar sam«. moći ćete mirno nastaviti put.« »To je«. da više nema sumnje. pogled mu je sasvim izmijenjen. kao da se radosno iznenadio. vrlo dobro!« Obojica odoše. na zgradu se nadovezivao vrt. upleh se. kako sam razabrao. »Ja razumijem i govorim talijanski«. da vas je naša briga i njega dovela na put ozdravljenja. Vi ste. a svećenik je bio donio zdjelicu i pružio mi je. »meni se čini.« Prihvatio mi je bilo. odgovori duhovnik. kakav nikad nisam udisao. odgovorih.. reče liječnik. čini se. mora da je nastupila neka neobična kriza. »ali manite se zapitkiva-nja. odgovorio je liječnik. počeh da govorim umornim glasom. ne uznemirujte se. »a onda mi recite. uskliknuo je. »kažite mi. te sam poslije tri dana mogao ustati. kakvo je to piće.»Došao sam opet k sebi. gdje sam i kako sam dospio ovamo?« Onaj u građanskom odijelu. da će ozdraviti. gospodine«.« Liječnik se zadovoljno nasmiješi i reče svećeniku: »Dobro. ispivši. sve ćete saznati. na mjestu. koje me vratilo u život — no gdje sam? Kako sam dospio ovamo?« Onaj u građanskom odijelu. kako će se držati idućih dana. »neka je hvala nebu.

govoreći mi: »Hajdete. kojega su pod ruku vodila dva duhovnika. a on je poslije svakog koraka smiješno poskakivao i pritom pištao prodornim glasom. nisam se prevario!. Navalih na duhovnika neka mi točno ispriča. u čudnovatom ogrtaču zemljane boje. da se nastanim u nekoj nebeskoj zemlji?« Duhovnik se radosno nasmiješi i reče: »U Italiji ste. pa da je baš bio i posvećen u moju tajnu. Kako sam se sve više i više oporavljao. kojom sam izrekao te riječi. No često bi me začudilo. dobro je.. Moje široko znanje iz najrazličitijih naučnih struka pružalo mi je obilno grade.. kojom upravljaju milosrdna braća.. koji me je pratio. koje su vodila milosrdna braća. da me je prije tri mjeseca dopremio ovamo neki čudan čovjek i zamolio da me prime. dragi brate Medardo! nije to za vas. »otkuda znate moje ime?« Žestina. gdje sam ponekad viđao grozno unakažene. uzviknuh sav radostan. u Italiji!« Moje udivljenje poraslo je do vrhunca.. govorio: »Zaista. mjesto da pohvali moj rad. Zastah začuđeno. tamnoplavo i prozirno. nije mogao htjeti zlo. koji vas je doveo ovamo. on me uputi na liječnika. »Eh«.cvjetala divna nepoznata stabla. divno!« U određene sate smio sam sada u vrt. ali duhovnik. Jednom. kao da je uznemirila moga pratioca. No bio tko bio onaj neznanac. reče on.« uzviknuh.« Ledena jeza strese mi udove. pa je to kasnije čitao u mome prisustvu i bio.« »Zaboga. hajdete. mrtvački blijede.. kako sam prisipio u ovu kuću. ali više od svega činilo mi se nebo. kazao ga je. čini se. brzo me odvuče dalje. i liječnik me zamoli da ponešto i napišem. Ovaj mi napokon reče. koji me je doveo ovamo u bolnicu. jer se za mene prijateljski pobrinuo. vrlo zadovoljan.. »Gdje sam to«. visokog čovjeka.. sve više upuštaju sa mnom u raznovrsne razgovore i prvenstveno meni daju priliku da se nadugo raspričam. »kako da ne znamo vaše ime? Čovjek. i liječnik i duhovnik. brat kapucinskog samostana u B. vinova loza bujno se uspinjala po zidu. »zar su me sveci udostojili. poput kostura mršave ljude. da se obojica. brate. divno. te da sam sada u bolnici. primjećivao sam. sretoh nekog mršavog. kao neka pojava iz čarobnog svijeta. kad sam već namjeravao da se vratim u kuću. što je stalno. i sad sam eto .. i vi ste uneseni u kućni spisak kao Medardo.

velečasni gospodine. više skakućući i trčkarajući. prekinuh ga ponovo. reče mi. dragi brate Medardo«. »kako ste došli do imena Medaredo?« »Molim vas«.. a izgubio se medu drvećem.slobodan. da je na meni ista ona mantija. »Schonfeld«. Naslonio sam se na otvoren prozor i punim dahom udisao divan topao zrak. i unutra uđe ista ona prilika. nastavio je.« »Zbog ubojstva?« prekinuh ga naglo. »kako da dospijem ovamo. kad . dok si ležao bolestan. tko bi to mogao biti. kako ste vi dospjeli ovamo. prije nego što sam uspio raščistiti. zbog ubojstva«. »Da. koji mi je strujao kroz srž i žile i razgarao u meni nov život. zaogrnuta sirotinjskim izblijedjelim kaputom. »sada. razvlačeći lice nekako smiješno na plač. Otvorih. a morao si me trpjeti u svojoj blizini. ah!« uzdisao je. koja progoni sve genije! Morao sam pobjeći zbog ubojstva. uzviknuh preneražen. koji me onomadne spasio iz velike opasnosti. kako drukčije nego gonjen i bacan od zle sudbine. te sam ti bio drug u sobi i spavao u onom krevetu. »pogledajte desni okrajak svoje mantije. a netko zakuca na moja vrata. kad ugledah kako neka sitna mršava prilika sa šiljastim šeširićem na glavi. jer ugledah ušive-no ime Medardo. koju sam vidio u vrtu. da nema sumnje. »Ah — ah. budite jedamput razumni i govorite suvislo. Čovječuljak mi je bio nekako poznat. kad si ozdravio.« »Sto to znači«. htio bi me otjerati. smješkajući se. Kad me spazi. »Schonfeld. visoko podiže šešir i stade mi rukom dobacivati poljupce. ili me ostavite. a desnoj nanio opasnu ranu.« »Molim vas«.« Učinih to i skamenih se od užasa i čuda.. Ali ne potraja dugo. no nisam mogao da mu jasno razaberem crte. te se po nedvojbenim znakovima uvjerih. koju sam bio sakrio u šuplje drvo. uskliknuh sav u čudu.« »Eh. poče on iznenada vrlo ozbiljno. prilazi glavnim putem prema zgradi. »ubio sam u gnjevu lijevu stranu brade najmlađeg komercijalnog savjetnika u gradu. zaboga?« Bio je to onaj luckasti brijač iz trgovačkog grada. »okanite se šale. nego hodajući.

sam bježao iz dvorca baruna von F. Schonfeld primijeti moje uzbuđenje, stade se čudno smješkati i, stavivši kažiprst na nos, podigavši se na vršcima cipela, zagleda mi se u oči; ostadoh nijem, i tada on, polako i pažljivo, progovori: »Vaša preuzvišenost se očigledno čudi tom lijepom odijelu, koje su vam obukli, no čini se da vam divno stoji i pristaje, bolje od onog odijela orahove boje s jadnim presvučenim dugmeti-ma, u koje vas je bio odjenuo moj ozbiljni, pametni Damon... Ja... ja... nepriznati, progonjeni Pietro Belcampo, ja sam onaj, koji je ovom odjećom pokrio vašu golotinju. Brate Medardo! Niste bili u nekom osobitom stanju, jer ste kao gornji ogrtač — spencer — engleski frak nosili naprosto svoju vlastitu kožu, a nekoj pristaloj frizuri nije bilo ni traga, jer ste se, miješajući se u moju umjetnost, sami pobrinuli za svoju karakalu češljem od deset zubaca, koji vam je izrastao iz šaka.« »Okanite se, budalaština«, planuh, »okanite se budalaština, Schonfeld...« »Meni je ime Pietro Belcampo«, prekinuo me sav gnjevan, »da, Pietro Belcampo, ovdje u Italiji, a ti, Medardo, treba da znaš, da sam ja, upravo ja, ona ludost, koja posvuda ide za tobom, da bi pomogla tvome razumu; samo u toj ludosti, uviđao ti to ili ne, naći ćeš svoj spas, jer je tvoj um mizerija i ne može se držati na nogama, nego tetura kao slabašno dijete i mora se udružiti s ludošću, koja mu pomaže da se uspravi i da nađe pravi put u domovinu — u ludnicu, u koju smo obojica točno prispjeli, moj bratac Medardo.« Zgrozih se, sjetih se prilika, koje sam vidio, čovjeka u ogrtaču zemljane boje, koji je onako poskakivao, te više nisam sumnjao, da mi Schonfeld u svojem ludilu govori istinu. »Da, bratac Medardo«, nastavio je Schonfeld povišenim glasom i uz živu gestikulaciju, »ludilo se pojavljuje na zemlji kao prava kraljica duhova. Razum je samo njen lijeni namjesnik, koji se nikad ne brine za ono, što se događa izvan granica njegova carstva, koji samo od dosade naređuje vojnicima da vježbaju na paradnom trgu, a kad izvana navali neprijatelj, oni nisu u stanju da ispale ni jedan valjani hitac. A ludost, prava kraljica puka, ulazi s bubnjevima i trubama: hop, hop! Za njom klicanje — klicanje. Vazali se podižu s mjesta, na koja ih je zatvorio um, i ne će više da ustaju, sjedaju i liježu, kako to želi pedantni dvorski meštar; a on, gledajući te budale, govori:

»Pogledajte, ludost mi je izludila — zaludila najbolje pitomce — da, oni su poludjeli.« To je igra riječima, bratac Medardo — a igra riječima, to su usijana kliješta za kovrčanje u ruci ludosti, kojima ona kovrča misli.« »Ponovo«, upadoh ludom Schonfeldu u riječ, »ponovo vas molim, okanite se besmislenog brbljanja, ako možete, i kažite mi, kako ste dospjeli ovamo i što znate o meni i ovoj odjeći, što je na meni.« Pri tim riječima uhvatio sam ga za obje ruke i posjeo na stolicu. Kao da se domišlja, oborio je oči i duboko uzdahnuo. »Ja sam vam«, progovorio je tada tihim umornim glasom, »po drugi put spasio život. Ja sam bio onaj, koji vam je pomogao pri bijegu iz trgovačkog grada, ja sam bio i onaj, koji vas je dopremio ovamo.« »Ali zaboga, za ime svih svetih, gdje ste me našli?« uzviknuo sam, pustivši ga; istog časa skočio je i uzviknuo, sijevajući očima: »Eh, brate Medardo, da te ja, ovako sitan i slab, kakav jesam, nisam ponio na svojim plećima, ti bi bio razmrskanih udova ležao na točku.« Uzdrhtah — kao satrt klonuh na stolicu; tada se otvoriše vrata i žurno uniđe duhovnik, koji me je njegovao. »Kako ste dospjeli ovamo? Tko vam je dopustio, da uđete u ovu sobu?« tako je navalio na Belcampa; ovome navriješe suze na oči, te stade molećim glasom govoriti: »Ah, velečasni gospodine, nisam više mogao izdržati, da ne govorim sa svojim prijateljem, kojega sam istrgnuo iz sigurne smrtne opasnosti!« Pribrah se. »Recite mi, dragi brate«, obratih se duhovniku, »da li me zaista ovaj čovjek doveo ovamo?« Nije izustio ni riječ. »Sad znam, gdje sam«, nastavih, »naslućujem, da sam bio u najstrašnijem stanju, što postoji; no vidite, da sam potpuno ozdravio, te valjda mogu saznati sve, što mi se dosad vjerojatno namjerno prešućivalo, jer me se smatralo razdražljivim.« »Zaista je tako«, odgovori duhovnik, »ovaj vas je čovjek doveo u naš zavod, bit će tome tri do tri i po mjeseca. Našao vas je, kako je ispričao, naizgled mrtva četiri milje odavde u šumi, koja dijeli ...sko područje od našega, i prepoznao u vama Medarda, kapucina iz samostana u B., kojega je poznavao otprije i koji je na putovanju u Rim prošao kroz mjesto, gdje je on ranije boravio. Bili ste u stanju

potpune apatije. Hodali ste, ako vas se povelo, stajali ste, ako vas se ostavilo, sjedili ste, lijegali, ako vas se na to uputilo. Jelo i piće morali su vam silom ulijevati. Iz usta su vam izlazili samo mukli nerazumljivi glasovi, vaš pogled kao da je bio bez vida. Belcampo vas nije napuštao, vjerno vas je njegovao. Poslije četiri sedmice pali ste u najstrašnije bjesnilo, te smo bili prisiljeni da vas smjestimo u jednu od udaljenih prostorija, određenih za takve slučajeve. Bili ste nalik na divlju zvijer — no ne ću vam pobliže ocrtavati to stanje, jer bi vam sjećanje na to bilo možda i odviše bolno. Nakon četiri sedmice odjednom ste ponovo zapali u ono stanje apatije, koje je prešlo u potpunu obamrlost, iz koje ste se ozdravljeni probudili.« Dok je duhovnik pripovijedao, Schonfeld je bio sjeo i podbočio glavu na ruku, kao da duboko razmišlja. »Da«, poče on, »znam vrlo dobro, da sam ponekad bezumna budala, ali zrak u ludnici, škodljiv za pametne ljude, na mene je već sasvim dobro utjecao. Počinjem razmišljati o sebi, a to nije loš znak. Ako uopće postojim samo po svojoj vlastitoj svijesti, onda bi se radilo samo o tome, da ta svijest svijesnome skida lakrdijašku odjeću, pa bih ovdje postao čak i solidan gentlemen! No, Bože! — zar genijalni vlasuljar nije već sam po sebi predodređen za smušenjaka? Smušenost je štit protiv svakog ludila, i ja vam, velečasni gospodine, mogu jamčiti, da ću i pri sjevero-sjeverozapadu crkveni toranj dobro razlikovati od ulične svjetiljke.« »Ako je zaista tako«, rekoh, »dokažite mi to time, što ćete mi mirno ispričati tok stvari, kako ste me našli i kako ste me doveli ovamo.« »Učinit ću to«, odgovori Schonfeld, »iako gospodin duhovnik zabrinuto krivi lice; no dozvoli, brate Medardo, da tebe, kao svoga štićenika, oslovljavam s povjerljivim ti. Idućeg jutra, nakon one noći, kad si ti pobjegao, iščeznuo je na neobjašnjiv način i onaj stari slikar s cijelom svojom zbirkom slika. Koliko god je ta stvar u prvi čas pobudila veliku pažnju, uskoro su je zaboravili u bujici novih događaja. Tek kad se saznalo za umorstvo u dvorcu baruna F., kad su ...ski sudovi izdali tjeralice za redovnikom Medardom iz kapucinskog samostana u B., sjetiše se ljudi da je slikar cijelu tu priču ispričao u gostionici i da je u tebi prepoznao brata Medarda. Gazda hotela, u kojem si stanovao, potvrdio je pretpostavku, da sam ti ja pomogao uteći. Počeše paziti na mene,

htjedoše me baciti u zatvor. Nisam se teško odlučio da pobjegnem od bijednog života, koji me je već odavno pritiskao. Odlučih da odem u Italiju, gdje ima opata i frizura. Na svom putu vidjeh te u rezidenciji kneza von ***. Govorilo se o tvojem vjenčanju s Aurelijom i o pogubljenju redovnika Medarda. Vidio sam i toga redovnika. No, bilo kako bilo, ja sam t e b e smatrao za pravoga Medarda. Vrzao sam se oko tebe, no nisi me zapazio, te napustih rezidenciju, da produžim svojim putem. Poslije dugog hoda uputio sam se jednom u ranu zoru kroz šumu, što se mračna i crna sterala preda mnom. Upravo kad su se bile probile prve zrake jutarnjeg sunca, nešto zašušta u gustome grmlju i preda me iskoči neki čovjek raščupane kose i brade, ali lijepo odjeven. Pogledao me divlje i smeteno i začas mi iščeznuo s vida. Pođoh dalje, no kako se prenerazih, spazivši tik pred sobom neku golu ljudsku priliku ispruženu na tlu. Pomislih, da je netko ubijen, i da je onaj, što je bio bježao, ubojica. Sagnuh se ka golom čovjeku, prepoznah tebe i razabrah da lagano dišeš. Tik uz tebe ležala je ova redovnička mantija, koju sad nosiš; s mnogo muke obukoh te u nju i odvukoh te dalje. Napokon si se prenuo iz duboke nesvijesti, ali ostao si u stanju, koje ti je upravo opisao velečasni gospodin. Trebalo je zaista mnogo napora, da te otpremim dalje, i tako tek uveče stigoh do neke krčme usred šume. Ostavih te na travi, kao snom opijena, i uđoh u krčmu da uzmem jela i pića. U krčmi su sjedili ***ski draguni, koji su po pričanju krčmarice trebali da sve do granice tragaju za nekim redovnikom, koji je na neshvatljiv način umakao u času, kad je trebalo da bude pogubljen zbog teških zločina. Za mene je bila tajna, kako si iz rezidencije prispio u šumu, ali uvjerenje da si upravo t i taj Medardo, kojega traže, nalagalo mi je da te s najvećom brižljivošću izbavim iz opasnosti, u kojoj si, kako mi se činilo, lebdio. Odvukoh te skrovitim putovima preko granice i napokon dođoh s tobom u ovu kuću, gdje primiše i tebe i mene, jer sam izjavio da se od tebe ne ću odvojiti. Ovdje si bio siguran; jer primljenog bolesnika nikako ne bi predali stranim sudovima. S tvojih pet osjetila nije bilo baš najbolje, dok sam stanovao uz tebe u ovoj sobi i njegovao te. Pokrete tvojih udova nije se moglo pohvaliti. Noverre i Bestris bili bi te duboko prezirali, jer ti je glava visjela na grudi, a ako te je čovjek htio uspraviti, prevrtao si se kao loše izrađen čunj. U veoma žalosnom stanju bio je i tvoj govornički dar, jer si bio jezivo šutljiv i tek si ponekad izgovorio

jedino »hu, hu!« i »me... me...«, a iz toga se nije osobito razabiralo, što želiš i što misliš, čak je izgledalo da su te i ova dva sloga iznevjerila i da se skicu na svoju ruku, odnosno na svojim vlastitim nogama. Napokon si se odjednom i odviše razveselio, visoko si poskočio, zaurlao od silne radosti i stao čupati mantiju s tijela, da se oslobodiš svakog okova, koji sputava prirodu — tvoj apetit...« »Stanite, Schonfelde«, prekinuh tog užasnog lakrdijaša, »stanite! Već su me obavijestili o strašnom stanju, u koje sam bio zapao. Hvala beskrajnoj strpljivosti i milosti Gospodnjoj, hvala zagovoru blažene Djevice i svih svetih, što sam spašen!« »Eh, velečasni gospodine!« nastavio je Schonfeld, »što imate od toga! Mislim od te posebne funkcije duha, koju nazivaju sviješću, i koja nije ništa drugo nego prokleto djelovanje odvratnog ubirača maltarine, trošarinskog činovničića, pomoćnika glavne kontrole, koji je otvorio svoju nesretnu kancelariju u tavanskoj sobici, te svoj robi, što hoće napolje, govori: »Hej... hej... izvoz je zabranjen... nikud iz zemlje, nikud.« Najljepši dragulji guraju se u zemlju kao prezreno sjeme salate, a ono što iznikne, u najboljem je slučaju šećerna repa, iz koje praksa, pomoću utega od tisuću centi istisne četvrt unce šećera lošeg okusa... He, he... a ipak se onim izvozom moglo uspostaviti trgovinu s divnim Božjim gradom tamo gore, gdje je sve gordo i veličanstveno. Bože nebeski! Gospode! Sav svoj skupo kupljeni puder a la Marechal ili a la Pompadour ili a la reine de Golconde, bio bih bacio u rijeku, tamo gdje je najdublja, da sam makar i prekupnjom mogao odande dobiti i trun sunčane prašine, da naprašim vlasulje visokoobrazovanih profesora i školskih kolega, a prije svega svoju vlastitu! Sto ja to govorim? Da je moj Damon vas, najčasnijeg među svim časnim redovnicima, mogao ogrnuti, mjesto frakom buhi-ne boje, sunčanom jutarnjom haljinom, kakvu bogati, obijesni građani Božjeg grada oblače, kad im se žuri na stolicu, zaista bi se sve bilo desilo drukčije u pogledu otmjenosti i dostojanstva; a ovako je svijet smatrao, da ste neki običan glebae ad scriptus, i da vam je đavao cousin germain.« Schonfeld ustade i stade hodati ili, bolje reći skakutati, iz jednog ugla sobe u drugi, žustro gestikulirajući i čineći lude grimase. Sav se zanio kao obično i raspaljen nizao budalaštinu za budalaštinom. Zgrabih ga stoga za obje ruke i rekoh:

časni kapucine? Pretpostavka pravca je neki cilj. što mi dužnost nalaže da učinim kraj razgovoru. »Oprostite. što govorim. čas onamo — tvoj pravac ide ukrivo!« »Sto je pravac«. kad potpuno zdravi odete iz našeg zavoda svakako i dalje pratiti. koje prikazuje komedije. koje vjerojatno izazivaju bolne uspomene. ali ti to sve opšiješ i optočiš takvim tričavim šarenilom. koji može slušaocu potpuno živo predočiti sve ono. o čemu govorite. ali da mjesto toga u gostionici i pored nategnutog konopca potegnete i odviše spirituoza. odgovorih. a čak bi vas i kod nas smatrali za dobrog buffona. govorili smo njemački. te onda. kojemu se vrti u glavi. pa nije razumio ni riječ. da i dobra.« Schonfeld se zapilji u duhovnika široko razrogačenim očima. U Njemačkoj mora da vas smatraju suludim. čas Schonfelda i njegove grimase. Nikad ne ideš ravno. jer će vas vaš prijatelj. da biste mogli tako dugo govoriti o stvarima iz vašeg ranijeg života. Tada prekinu naš razgovor. Možda biste imali sreću u nekom kazalištu. kad me obuzme duh?« »Upravo to i jest nesreća«. vi ćete malo po malo sve saznati od svog prijatelja. prema kojem određujemo svoj pravac. da ponekad uzimate i premalo mačjeg mozga. a ne koristi se njim na svoje zadovoljstvo i radost. Vi ste. kapucine. gospodo. poštovani redovnice? Zar se ne bojite. i ne znate koji ^je pravi? Osim toga. nego skačeš čas ovamo. Jeste li vi svijesni svog cilja. španjolski papar uz cvjetaču. onda se podiže na vrške prsta. zdrava misao postaje smiješna i nevjerojatna.« Duhovnik je pažljivo promatrao čas mene. Osim toga (obratio se Schonfeldu) vi imate način prikazivanja. brate. »što tvoje budalaštine često imaju dubok smisao. Bez toga je vlasuljar jadna figura.»Zar hoćeš da se po svaku cijenu ovdje mjesto mene udomaćiš? Zar se poslije minute pametne ozbiljnosti ne možeš okaniti lakrdija?« On se nekako čudno nasmiješi i reče: »Je li zaista tako glupo to. bijedni glupak. kao odijelo prekriveno šarenim prnjama. koji vam obojici ne može služiti na dobro. pljesnu rukama nad glavom i uzviknu . smješkajući se i dalje s gorko-slatkim izrazom lica. vidite dva cilja. oprosti mome staležu što u sebi nosim lakrdijaško kao ugodnu primjesu. prekinu me Schonfeld tiho. još odveć slabi. »Sto je pravac. kao pokrivač f/krovova. koji u džepu nosi privilegij.

i da sam krenuo na put. raspušten. te odlučih da to zaista učinim i krenuh na put cestom. te sam bio zadovoljan. te sam se od srca radovao kad bi pobožni ljudi napunili moju prosjačku torbu i moju bocu. Tako napokon prispjeli do velikog kapucinskog samostana. za koju su mi kazali da onamo vodi. Bio sam uvjeren.. boja mi je postala svježija. što. Podmetnuli su mi namjeru da hodočastim u Rim. da ću moći izdržati pješačenje. odluka je pala!« S tim riječima istrčao je napolje..« Izvukao je nož... priglupog redovnika-prosjaka. Čak sam se i duhom bio srozao do običnog. leži na osami. odlazim. što me je okruživalo. kud me vodi glas moje duše. kad je otišao. Usprkos vjernosti. okružen jedino gospodarskim zgradama. Gledao sam u daljinu. Ne sjećajući se ničeg proteklog. te namislih da se temeljito odmorim. ti si mi progovorio na usta ovog časnog gospodina!. Rekao sam da je samostan u Njemačkoj. ali neugodna i jeziva za zdravog. da sam u nekom stanju neosjetljivosti..talijanski: »Glasu duhova!... škare i češalj.. glasu sudbine. postao mi je taj čovjek neugodan.. ne treba ti više moja pomoć.. sivo u sivom. »Ti si sad. gdje bih se mogao upustiti u razgovor.. u kojem sam ranije boravio. te je sve izgledalo bezbojno. S . dok sam ja za uzvrat mehanički brbljao molitve. Belcampo. reče. Tu su morali primiti svog redovničkog brata. Liječnik mi je prilično pomogao sredstvima za jačanje. koja mi sad izgleda kao neki prezreni zanat. dragi brate Medardo«. koju je pokazao prema meni.. da isprosjačim jelo ili prenoćište. zbogom!. ne bih li ugledao neko mjesto. Belcampo. te mi uz tisuću grimasa i šala uredio tonzuru i bradu.. te napustili kuću. tek nekoliko sati udaljen od Rima.. koja je za duševno bolesnog bila blagotvorna. koje je zastiralo tamnim velom svaku sliku. »sasvim ozdravio. bio sam potpuno zaokupljen brigom za ono. Idućeg jutra došao je k meni. kako si samo mogao da ne osjetiš svoj pravi poziv. No dozvoli da posljednji put primijenim na tebi svoju umjetnost. spreman za put. ipak sam i sam bio svi-jestan. što je niknula u mojoj duši. a poslije sve dužih šetnji vratila mi se i snaga. jer bih htio stupiti u neki drugi samostan svoga reda. Iako mi je duh potpuno ozdravio.

da ih je bar ublažila smrt! Bacih se ničice — u bjesomučnom očaju razdrijeh svoju odjeću. pun nebeskog sažaljenja. što su se probijale kroz šarena prozorska stakla. pritisnut k zemlji. redovnici se udaljiše na priorov mig. reče prior. kojima su bile posvećene. visok. prođoh pokrajnim krilima. tamo ćeš se oporaviti. Napokon uđoh u neku pokrajnu kapelu. kao što se to događalo nekoć.« Stadoh mu ljubiti ruke. ali moj duh. promatrajući slike na oltarima. svojstvenom talijanskim redovnicima. bezbožnog griješnika!« Podigoše me — redovnici su bili u kapeli. Promatrao me s neopisivo blagom ozbiljnošću. Bilo je vrijeme za večernjicu. preda mnom je stajao prior. Odvedoše me u refektorij. i prior izjavi da mogu kao stranac ostati u njihovom samostanu. ja sam proklet! Nema milosti. u kojoj su oltar magično osvijetlile sunčane zrake. Redovnici odoše na kor. samo duboki uzdasi puni straha odavali su užasnu satrvenost moje duše. brate«. odjeću. »Ti si bolestan. dok sam još kao nedoraslo dijete promatrao crkvu Svete Lipe. ostadoh s njim nasamu. te je izgledalo kao da je neki svetac. prikazivale mučenje svetaca.prijaznošću. a ja uđoh u crkvu. kao obično. Htjedoh pogledati sliku. koje su. Smjela. divna arhitektura lađe silno me zadivila. Moje grudi — žile i žilice kidale su se u divljem bolu najgroznije muke! O. častan starac. čvrsto zadržao izgubljenoga na rubu plamene kaljuže. »da si opterećen teškim grijehom. zavapih u bezutješnom jadu. bogato me pogostiše. ni ovdje ni tamo! U pakao — u pakao — vječno prokletstvo bačeno je na mene. tako da je odjeknulo po cijeloj ckrvi: »Ja sam proklet. dok god mi se bude svidjelo. Pomolivši se pred glavnim oltarom. jer tako . brate«. u koju se htio strovaliti. Sveta Rozalija — kobna slika s oltara mojega samostana! Ah! — ugledah Aureliju! Sav moj život — moji hiljadu-struki grijesi — moji zločini — umorstvo Hermogena — Aure-lije — sve — sve mi to kao j e d n a j e d i n a užasna misao proleti kroz mozak poput šiljastog usijanog željeza. te se popeh uz stepenice. ukoliko me možda ne prisiljava neki zavjet da putujem dalje. nije se mogao uzdići. započe on. nisam mogao govoriti. prihvatio me za ruke. »Čini se. nema više utjehe. »Odvest ćemo te u samostan.

Istjeran iz crkve. a on . tada ću umrijeti. produžavajući bijedno svoj život bljutavim zelenjem. i tada bi prilika zaurlala: »Moje zmije mogu se hraniti krvlju iz tvoga srca. da bih se skrušeno molio za spas od pakla. koju mi je odredio prior.. ne gubi pouzdanje — ispovijedi mi se.. kad se pokaješ. a on je vječan!« Pojavio se krvavi Hermogen. Sav moj život ukazivao bi mi se na užasan način.« Tako sam vikao. opet bi se pojavili đavolski sni. zagrlio svojim rukama. štiteći ga kao nemoćno dijete. koje su pružale glave i crvene užarene jezike.. Tijelo joj se bilo isušilo do kostura. Tvoja je muka duh opačine. jer nije to tvoja muka — tvoja je muka u tebi i ne ubija te. to ti ne ćeš osjetiti. samo da bih sebe optuživao. htjele bi da se napiju krvi iz mog srca. pred kojim moram otkriti svoj život pun grijeha i opačine.. smrt će me oteti tvojoj osveti. pa ćeš. 196 Bio sam se pribrao. No još uvijek nisam mogao progovoriti ni riječ. Ali kad bi iz stotinu rana potekla krv. ali tada ću umrijeti. snažan i moćan zagovor svetaca. Vidio bih Eufemiju kako mi prilazi u bujnoj ljepoti. pohitao sam za njim. u tom kosturu prepletalo se bezbroj zmija. tvoje zmije bodu u ranjave grudi.. i mene bi obuzeli užasi prokletstva. koje je smislila najoštroumnija okrutnost. skuhanim u vodi. a o n jedino biće" na cijeloj prostranoj zemlji.. »Dalje od mene!. da je prior onaj stari hodočasnik iz Svete Lipe.. bacih se pred starcem ničice u prah. prognan kao gubavac iz skupa braće. Eufemija pobježe pred njim. prokletnice! Ne. »Idem u samostansku kapelu«. i ja smjesta učinih ono... čiji je oganj već buktao u meni. bezutješno kajanje. zbog nekog užasnog nedjela.« Tada bi ona rastrgala odjeću. Sjeo je u ispovi-jedaonicu. Ali velika je strpljivost Gospodnja. reče svečanim glasom i ode. koji su mi bili zadavali nove smrtne muke.. kad bi bol počela peći kao stotinu ugriza otrovnih škorpiona.. pakao se mene ne će dočepati. bičujući se i mučeći se mučilačkim spravama. podižući glas.. ležao sam u samostanskim grobnicama. te bi tijelo napokon podleglo. steći utjehu crkve!« U tom mi se času učini. na što me je duh neodoljivo gonio: ispovijedih sve — sve! Strašna je bila pokora. jer ti živiš u njoj. kad bi ga san.izbija samo najdublje. te bih viknuo: »Što hoćeš od mene.

probudih se. koje je prior bio odredio za najstrožu pokoru. Ljudi. u posebnoj ćeliji. Raspaljen divljom požudom snažno je zagrlih. koja se sastojala samo od svakodnevnog bičevanja. Iz mene iščeznu sva nemoć. Napokon prođe vrijeme. gudeći po vlastitim grudima. izvršio pokoru. navalio je na me. i zlurado mi se smijale — čudne ptice — gavrani s ljudskim licima prhali su zrakom. prilike sve čudnije i neo-bičnije. ali taj je smijeh parao grudi. koje su se pretvorile u gusle. A zatim. koje su im izrasle na ušima. udaljenoj od braće. čija se koža pretvorila u šarenicu pod sedlom. da bih u samom samostanu. ali tada mi nešto užareno leže na grudi — grube čekinje izgreboše mi oči. Belcampo. kako se pokora sve više i više ublažavala. od najsitnijeg mrava sa skakutavim ljudskim nožicama do izduženog konjskog kostura sjajnih očiju. kojim sam se kažnjavao u bezutješnom očaju. Jer grešni san. Tada se u meni probudi grijeh. Aurelija! »Ja živim. Htjedoh se moliti. s gadnim licem guštera. i uskoro potekoše mlazovi moje krvi od udaraca bodljikavog korbača.prošušta. čuo sam vlastiti smijeh. i sotona se stade gromko smijati! Sada si sasvim moj! Kriknuh od užasa. a bol je sve više pekla. koju su mi davali. Zablista lik neke žene. ali tada se podiže neki jezivi žamor i šum. bilo mi je dozvoljeno da ulazim u crkvu i na kor za braću. Prepoznah koncertnog meštra iz B. ležao sam po cijele dane ispružen na hladnom . a brat joj je svirao. i sada sam sasvim tvoja!« reče prilika. svaka grešna misao. Pehar bez dna bio mu je oklop — izvrnut lijevak kaciga! Počela je paklena zabava. koja mi je sada bila određena. pojaviše se iznakaženi kao užasne rugobe — glave su puzale nogama skakavaca. koje sam nekoć viđao. ona gamad ustuknu — ona mi priđe! Ah. No meni samom nije bio dovoljan onaj posljednji stepen pokore. Uporno sam odbijao svaku bolju hranu. i krv je sve jače tekla iz rana. te iziđoh iz grobnice. Metež je bivao sve ludi i luđi. na kojem je sjedio jahač sa svjetlucavom sovinom glavom. koja je imala oblik križa. zahtijeva dvostruku pokoru. i njegovu sestru. pokazujući na vratu ranu. koja se vrtjela u divljem valceru. htio je da mi očešlja bradu usijanim željeznim češljem — ali to mu nije uspjelo. sjedeći na nekoj odvratnoj krilatoj gujavici.

ja to želim. Moja stroga pokora. ne osjećaš još nikakve utjehe. zadovoljio sam zakone crkve. koji je piljio u mene: »Ja sam sveti Antonije!« Napokon proteče i posljednje vrijeme pokore. da nebo može osvojiti vanjskom pobožnošću. Sve je to bilo uzalud. izazva pažnju redovnika.. Nikakav ljudski um ne može dokučiti. kako bi zemaljskim mukama naplatio svu đavolsku slast nedjela. da ni najstrašnije muke. koje sebi zadaje pokajnik. iako se činilo. koji traže da zločinac. ranjivo tijelo pretvorilo se u raskrvavljen kostur. kad bih sate i sate ležao na tlu. koji vjeruje da je pokorom zatro svoj grijeh. a pokajnički je priznao svoje zločine sluzi Gospodnjem. progovorio je. On treba da duh potpuno obrati nebeskome i trapi tijelo. Okani se sada svakog bičevanja. koje mi je prior bio odredio. da je time postao dostojan milosti Vječnoga. a o n a j pokajnik. velečasni gospodine«. da će moje tijelo podleći mukama. Ti. da me muči podrugivanjem i mami na grijeh. likovi. brate«. neviđen način. da se bez tuđe pomoći nisam mogao podići. bio sam izručen samom sotoni. »da ti je stroga pokora olakšala dušu? Je li te nebo utješilo? »Ne. te se trapio na najgroznije načine u usamljenoj ćeliji.mramornom podu pred slikom svete Rozalije. »Kad sam ti brate«. no ni onda ne odustah od trapljenja. naredio najstrožu pokoru. Oči su mi ugasle. »pošto si mi ispovijedio čitav niz užasnih nedjela. dokazuje da kajanje u njegovoj duši nije istinsko. jer sam vanjskim mučenjem namislio zaglušiti unutrašnje strašne muke. koje su rađale misli. a sa mnom se slažu i poznati crkveni učitelji. kojega nije stigla ruka pravde. odgovorih u tupom očaju. i na vidljiv način dokaže iskrenost svog kajanja. kako Vječni mjeri naša djela. Promatrali su me bojažljivo i sa strahopoštovanjem. kad sam u drskom bezumlju bio doviknuo slikaru. No mislim. Prior naredi da me dovedu u njegovu sobu. dragi brate Medardo. kako medu sobom šapuću: »To je svetac!« Ta riječ bila mi je užasna. baš da je i čist od stvarnoga grijeha. i došlo je dotle. neprestano su se vraćali. tko se drzne povjerovati. produži prior povišenim glasom. ne smanjuju ni za tren težinu njegovih grijeha. »Osjećaš li. te sam čak čuo. na koji sam je izvršavao. i baš to dokazuje istinitost tvoga kajanja. jer me i odviše živo podsjećala na onaj grozni čas u kapucinskoj crkvi u B. i izgubljen je svatko. čim on na tome gradi svoje nade i smatra. .

to više.« Padoh na koljena. podigoh ruke na molitvu. što je to moja najsvetija dužnost. nastavio je prior. ali glavno. Znaj da sam tvoj tajanstveni život i sve njegove prečudne zaplete upoznao bolje nego ti sam.. nisam nacistu. Nema čovjeka u čijem srcu ne bjesni zloduh i ne opire se dobrome. kroz taj se krug ipak često probije neki fenomen. te u tupoglavoj tvrdokornosti u njega ne vjerujemo. No ne umišljaj sebi. Aurelija živi. i dok si griješio bio si samo njegovo oruđe.. krv iz tvoje vlastite rane bila ti je potekla po ruci. baš kao što se iz obrnutog rada grijeh. što ti je bila dana snaga da u žilavoj borbi savladaš sotonu. kad je svratio do nas. pa ću je i tebi povjeriti. znam to. što nas svaki dan okružuje. a da bi se mogla odraziti na gruboj površini vanjskog oka. jer smo iz niza pojava izveli pravilo cikličkoga ponavljanja. Unutrašnjem oku uporno poričemo takvu pojavu. Nije mi zabranio da tu knjigu i drugima dam u ruke. koji si izvršio samo voljom. jer ga ne možemo shvatiti. što nazivamo . Dao mi je na čuvanje knjigu. Spoznat ćeš u cijelosti svoju vlastitu neobičnu sudbinu.uzimaj bolju hranu i ne izbjegavaj više drugovanje s braćom. više tako ne nazivamo. i sam više ne pamtim otkad. u divljem bezumlju povrijedio si sama sebe. da li je njegova tjelesna pojava o n o . ali bez te borbe ne bi bilo vrline. u kojoj ima različitih crteža. kojoj nisi mogao umaći. čas u najobičniji život. jer je odviše providna. Iako. Znaj prije svega. da si pred očima Gospodnjim manje grešan zbog toga. ni ono najčudnije. »da onaj stari nepoznati slikar. svraća ponekad u naš samostan i možda će uskoro opet doći. naime. da sebe optužuješ i za j e d a n zločin. Sudbina. Govori se da je čuda nestalo sa zemlje. kojoj je svaki put. jer je ona samo pobjeda dobrog principa nad zlim. iz grudi se stadoše otimati duboki uzdasi. što je u njoj. to je jedna povijest. Aurelija živi. o kojem si govorio u ispovijedi. Onog neobičnog slikara ubrajam u takve izvanredne pojave. dodao još poneki redak. dala je sotoni moć nad tobom. Čuda su ostala. koja te bacala čas u viši svijet čudesnih vizija. koje su u suprotnosti s bilo kakvim poznatim prirodnim zakonom. suze provališe na oči! »Znaj nadalje«. ja u to ne vjerujem.. odavno. pred kojim se obruka sva naša razboritost..

Ono. koju kao da je samo čitao. koja mi je pekla dušu. kad je_ bio kod nas. Ni najmanje se ne iznenadih niti osjetih bilo kakvu želju. što slutim i mislim u pogledu slikara. da će za nekoliko dana tako biti. a uvjeren sam. Otvorih je. Ne smijem ti pobliže govoriti o tome. nabačeni u obrisima i onda isjenčani. te bi mi blag. što je slikar unio na posljednjim stranama knjige sitnim. Čudnovato je također. kako je želio prior. jedva čitljivim pismom u šarolikim bojama. ispovijedio. svaki put. što je bilo u toj slikarevoj mapi. i kad se osjetiš bodra duha. što mi pade u oči. kako to sam ne bih nikad uspio učiniti. Iako mi je srce još uvijek krvarilo. a ipak bi se u onoj knjizi. kad si mi se ti. Nikad ga nisam vidio ni pisati ni crtati. učinilo bi mi se često. iako se nije ublažila bol. Pružila bi ruku nad moju glavu. to su bili moji snovi. postalo jasno i čitko tek onda. bili su crteži freski iz Svete Lipe. napustili su me bar strašni sni. u crkvi sv. upućenog u njegove tajne. ne upuštajući se više u ono. okanio sam se trapljenja i ograničio se na usrdnu molitvu pred oltarima svetaca. a kad sam smrtno umoran. opisujući kako se oprostio od priora. ta znao sam već odavno sve. što je našao u slikarovoj mapi. Izvjesno je toliko. kao da me želi zakriliti. kako je hodočastio u Rim. Petra. te svuda. ili će ti se tajna možda sama otkriti. da tu zagonetku brzo riješim. nejasna skica nekog fantastičnog slikara.« Učinio sam. Ne! — za mene nije više bilo zagonetki. Sebastijana i . samo prikazani jasno i određeno u oštrim potezima. Sam ćeš to pogoditi. kao da su me zaklonila anđeoska krila. da mi je sve ono. oporavi se. nastavlja ovdje svoje pričanje. i od prijazne braće. što mi se u knjizi činilo samo kao zbrkano piskaranje. da nitko nije kod njega primijetio obične životne funkcije. dobit ćeš od mene neobičnu knjigu tog čudnog slikara. Kad je prior primijetio da mi je duh opet bodriji. te bih ugledao ljupki lik žive Aurelije.s t v a r n i m . dragi moj brate Medardo. tada bi mi se spustile vjeđe. jeo sam s braćom. sv. dade mi slikarevu knjigu i napomenu mi neka je pažljivo čitam u njegovoj ćeliji. i prvo. kako se naginje nad mene s nebeskom sućuti u očima punim suza. Idi. ležao budan na tvrdome ležaju. krepak san ulijevao u žile novu životnu snagu. Umetnuta primjedba izdavačeva Brat Medardo. pojavilo više ispisanih listova nego prije toga. moje slutnje.

u čijoj je rezidenciji boravio Medardo. S mnogo muke uspjelo mi je odgonetnuti slova i riječi. jer je postao zaista raskajan grešnik. »barun«. nakloni čitaoče. a da bi makar i donekle mogli povezati zamršene i pokidane niti Medardovog pričanja. Neobičan ton tog teksta zvuči u njemačkom grubo i muklo kao napukla čaša. otac je kneza Alexandra von W. Uostalom. Rukopis pokojnog kapucina bio je umotan u stari požutjeli papir. o kojoj je govorio Medardo. da je samo to i ništa više. zapisana u slikarevoj knjizi. Medardov otac. koji ti. nakloni čitaoče. da nam nedostaje žarište. da je to ona povijest. nama. Velike Gospe. klečao i molio se pred svim oltarima. živi u Italiji. knez od P. gotovo nečitljivim pismom i sasvim neobičnim rukopisom. No. pa je izdavač uvidio da s takvim općim oznakama ne bi bio potpuno razumljiv. kako su ga napokon stali smatrati svecem. ne pročitavši što je zapisao slikar. knez von W. ispisan sitnim. prije nego nastaviš s čitanjem.. ako kažemo. iako raspolaže pravim. te se uvelike iznenadih. a nitko na svijetu nije bespomoćniji od onoga. kad mi postade jasno.. mislim tu i tebe i sebe. kad mora izmišljati imena. to ću učiniti. u kojem bi se prelomile one raznobojne zrake. no zbog razumijevanja cjeline ipak je potrebno da se ovdje umetne prijevod. iz koje je potjecao često spominjani Francesco. pa je to silno dražilo moju radoznalost. d.Laurencija. Theodor. Pisana je na starotalijanskom jeziku. upamti ovo: Camillo. gotovo kao kronika i vrlo aforistički. Njegov brat Johann. iz koje potječe Francesco. Naznačeni izdavač mislio je da će sebi vrlo dobro pomoći s nazivima »knez«. kako je privukao na sebe čak i pažnju pape. knez von W. Bilo je stoga nemoguće navesti imena. čim prethodno s najvećom tugom napomenem samo ovo: Kneževska porodica. daje u ruke ovu knjigu. na čijem je dvoru boravio Medardo. te kako ga je to otjeralo iz Rima. jednostavan poput korala. nakloni čitaoče.. U ulozi izdavača molim te. Ivana Lateranskog. oženio se s talijanskom . pa je jasno osjećao.. uz to još lijepim i romantičnim imenima kao što je to u ovom slučaju. i odviše su nejasne slutnje i snovi brata Medarda. pojavljuje se kao predak obitelji. i t.. išarati i iskititi neprikladnim figurama u obliku kojekakvih objašnjenja i napomena. Morao bi spjev slikareve kronike. a isto tako žive još i potomci kneza. ali stari slikar objašnjava i najzamršenije rodbinske odnose. bolje ćemo se izraziti. sv.

. a Francesco. ako zapamtiš ovih nekoliko imena i slova. Sve ćeš. koji je već bio u visokim godinama. dragi čitaoče. koji je u njemu nastanjen. potječe iz Italije. I dogodi se. . Nije mogao napustiti umjetnost ni majstora... A sada mjesto nastavka pripovijetke slijedi: List pergamenta starog slikara .princezom Giacintom B. Obitelj baruna F. postade slikar. ali ne žezlom. te treba napomenuti jedino da barunica von F. te posla povjerljive sluge da sina dovedu kući. primio ga je kao svog odanog. i življaše prilično bijedno od male godišnje potpore. kad se Francesco odrekao plemićkog staleža. te za očeve odsutnosti vlada zemljom. ljuto pritiješnjena od alžirskih gusara. samo je stari Leonardo ukrotio njegovu divlju narav i. i tako se dogodi da Zenobio dođe na vlast. dok je stvaranje slikara. knezu od P. te propisno i svečano poveljom ustupi svome mlađem bratu pravo na nasljedstvo kneževskog prijestolja. i da su velika ratnička djela samo okrutna zemaljska igra. nazva sina nedostojnom ludom. Camilio. Francesco je učio slikarstvo u školi Leonarda da Vin-cija i duh umjetnosti bio ga je tako potpuno obuzeo. željan slavnih djela. da ni na što drugo nije ni pomišljao. Francesco je s tim bio potpuno zadovoljan. Stoga je i smatrao umjetnost višom od svake zemaljske časti i sjaja. kad stari knez Camillo izgubi život u nekom ljutom. te odgovori ocu da dobro vlada kistom.. Tada se stari gordi knez Camillo strašno razgnjevi. Francesco bijaše inače gord i obijestan mladić. krvavom boju s Alžircima. da dođe. No kako se Francesco odlučno usprotivio povratku i izjavio. odrekavši se kneževskog staleža i imena. jer je bila kćerka grofa Pietra S. u brdima poznata je. i da želi ostati kod Leonarda. jednog od sinova grofa Filippa S. obrati se odmah pismom svome najstarijem sinu Francescu. naprotiv. te se republika Genova. obrati velikom pomorskom junaku Camillu. moći sebi jasno predočiti. koju mu je davao brat vladar. te mu se sva druga ljudska djelatnost činila kao jadan trud oko ispraznih tričarija. neka s četiri dobro naoružane i ljudstvom opremljene galije poduzme pohod protiv ovih drskih razbojnika. čist odraz božanskog duha. da mu knez usprkos svem sjaju prijestolja u usporedbi s valjanim slikarom izgleda samo bijedno biće. razljuti se morski lav Camillo i zakle se da će Francesca odagnati i nasljedstvo prenijeti na njegovog mlađeg brata Zenobija.

u kojem su bezbožno ismijavali kršćanstvo. zagrijani svetim kršćanstvom. koju je Zenobio davao bratu. Stari Leonardo iskreno mu je pomagao savjetom i djelom. te se odvratio od smirenog jednostavnog stila i stvorio neku novu maniru. odlučio je brzo . Tada u mladome Francescu ponovo izbi oholost i obijest. velika djela. Tada se sjetio. po crkvama i samostanima naslađivao divnim slikama starih bogobojaznih majstora i upijao ih u dušu s umjetničkom predanošću. smišljali i divno izvodili njemu u slavu. a još više kipara. varavim sjajem poganstva. da je neki kapucinski samostan već odavno bio naručio. koji su priznavali samo antičku umjetnost i ismijavali sve ono. Bilo je među njima slikara. postao slavan te je morao naslikati mnogu oltarsku sliku za crkve i samostane. da je u Rimu dospio medu divlje i razuzdane mladiće. kao ranije. da je Francesco. O starom Leonardu govorio je s prezirom. zapao u tešku novčanu nepriliku. koja je ljepotom likova i razmetljivim blještavilom boja zasljepljivala oči mnoštva. da je učenik. Potpuno omamljeni lažnim. marljivo je slikao likove lažnih poganskih bogova. Smatrao je sebe najvećim slikarom svog doba i spojivši postignuto umjetničko savršenstvo sa svojim staležom. da za visoku cijenu izradi sliku svete Rozalije. koje je svojim pretjeranim pohvalama činilo Francesca sve taštijim i oholijim. uzdigavši se do visine majstorove.vjernog sina. Dogodilo se. Godišnja potpora. nazivao se kneževskim slikarom. koji mu je brzo gutao svu zaradu. koji mu je stalno zaokupljao misli. te se tako dogodilo. te oponašali običaje starih Grka i sa besramnim djevojčurama priređivali bezbožne grešne svečanosti. provodeći razuzdan život. osnovali su neko tajno društvo. s Francescom na čelu. No nijedan ga lik nije tako svega prožeo kao jedan poznati kip Venere. jedamput je izostala duže nego obično. što su novi umjetnici. Pomagao je starcu da dovrši mnoga važna. uskoro je u divljoj buri poroka bio najspremniji jedrilac. a lik i stas od starih mramornih kipova. a kojeg se ipak nije htio okaniti. pa kako je žudio da u svemu bude prvi i najistaknutiji. ovi mladići. kao neka dugo i mučno prigušena vatra. Samo da dođe do novca. Mjesto da se. sve dok napokon nije umro u dubokoj starosti. Nitko nije umio prikazati razbludnu bujnost ženskih oblika tako vjerno kao on. te se dogodilo. koji je uzimao boju puti od živih modela. Francesco je u bezbožnom zanosu slikao mnoge prizore iz lažnog carstva bajki.

ali sada. te oblikom i stasom nalik na onaj kip Venere. da u crkvi pobožnih redovnika mjesto kršćanske svetice postavi sliku poganskog božanstva. nego što je bilo u njegovom srcu i mislima. gdje kao nemoćan bolesnik leži opružen na postelji. kojeg se ranije nije htio prihvatiti zbog odvratnosti prema svim kršćanskim svecima. potražiše ga u njegovoj radionici i nađoše ga. koja ga je šiljastim žalcima ubadala u srce. Francesco je potpuno utonuo u svoju sliku. brate. A kad im se Francesco potuži na svoju nevolju. koje su se čudesno složile i prikazivale mučenje svetice. I oko golog tijela obvi se pristojna odjeća ljupkih boja. gle. potaknut od onog duha. ili. o koju si se ogriješio. pa je Francesco upravo stoga i bio na sredini platna naslikao samo lik svetice. naslika oko nje svakovrsne figure. Iz mračnih magli stade se pojavljivati lice nekog anđela iz visina nebeskog carstva. tamnocrvena haljina i poput neba plavi plašt. Namislio je sveticu prikazati golu. kao da ga stari majstor Leonardo gleda tužnim licem i govori mu pun brige i bola: »Ah. koje je Francesco dugo izbjegavao. koji je dotada provodio. bolje. Skica je izvanredno uspjela. sve ispade drukčije. ali Francesco se ne usudi da ga dovrši. Ali čim je Francesco počeo slikati. koji ga je uhvatio snažnim rukama i uzdigao nad onaj grešni svjetski život. kako si se ti odjednom tako razbolio? Ajde da prinesemo vinsku žrtvu Eskulapu i ljubaznoj Higiei. No lice svetice nije mogao dovršiti. Više nije mislio na sliku Venere. Kapucini su u pismu slikaru Francescu spomenuli samo sliku svete Rozalije. i to postade za njega paklena muka. ne bi li ovaj slabić ozdravio!« Donijevši sirakuškog vina. ali ne smijem. ne odredivši pobliže da li slikar treba da obradi i neki značajan događaj iz njenog života. da će povrijediti sveticu i zbog toga potpasti pod sud Gospodnji. kao da mu je neki zao duh slomio snagu. kako ne može dovršiti sliku svete Rozalije. slika je bila onaj moćni duh. koji je bio njime ovladao. kao da se pobojao i uplašio. te lakomisleni mladići stadoše veličati Francescovu bezbožnu namisao.dovršiti to djelo. moraš se najprije odreći svih grešnih težnja i u dubokom kajanju i skrušenosti izmoliti zagovor svetice. prasnuše u smijeh i rekoše: »E. mladići napuniše pehare i izliše ih pred .« Mladići. htio sam ti zaista pomoći. ali bilo mu je pri duši. i neki snažniji duh nadjača duh drske laži.

To je vino iz podruma svetoga Antonija. koji će izliječiti onog boležljivca. moraš živjeti i biti moja. tako da je izgledao kao star. te su se mladići mnogo smijali i uzvikivali: »Hej. ili ću se posvetiti podzemnim bogovima!« Tada ugleda gospodu Veneru. Tada probudi ostale mladiće iz sna. kako stoji tik pred slikom i ljubazno mu . A Francesco u divljem gnjevu. koji omami mladiće. te i Francescu pružiše vino. tako sada bijesno potekoše vatrene bujice u Francescovim grudima. Budući da slikaš svece. jadni momče.« Tobožnji liječnik bio je ispod plašta izvukao neku bocu i brzo je otvorio. pogledajte doktora. A kad se zatim prihvatiše pića. prinoseći žrtvu poganskim bogovima. koji je opet poprimio mladenački izgled i svoj čvrst hod. pogledajte. pred oči mu iskrsnuše sve nezna-božačke priče. pripasao mač i izišao. ja sam liječnik.« Mladić. te svi zajedno oteturaše niz stepenice. i čudno mrštio i nabirao mladenačko lice. zaista ružan čovjek. koje je slikao. moram dovesti liječnika. u koji su bili utonuli. nemoćni prijatelju. Ali već nakon nekoliko časaka se vratio i kazao: »Hej. kao da ih preuze san. Kao što brdo Vezuv s bijesnim hukom riga razoran plamen. kako si blijed i bolestan. savivši koljena. te uzviknu silnim glasom: »I ti moraš doći. on ne htjede piti ni sudjelovati u pijanci razuzdanih drugova. što su ga ismijali kao slabića. ljubljena moja božice. kako je učeno rastegnuo lice!« Doktor pristupi bolesnom Francescu i propiskuta podrugljivim glasom: »Eh. kad ozdraviš! Ajde. srkni od mog čudotvornog lijeka.« Zaogrnuo se plaštem. Kao da su oživjele. moj će te napitak sigurno okrijepiti. te klonuše po stolicama i sklopiše oči.nedovršenu sliku. tapkao je. moram te podiči iz te tužne nemoči! Jadni momče. takav se ne ćeš dopasti gospodi Veneri! Možda će te se prihvatiti donna Rozalija. iako su nazdravljali gospodi Veneri! Tada netko od njih reče: »Ovaj suludi slikar zaista je bolestan i duševno i tjelesno. želeći da po hodu i držanju bude što više nalik na nekog starog liječnika. Iz boce se stade širiti neki čudan miris. »Nazdravlje ti bilo!« uzviknu mladić. istrgnu iz doktorovih ruku bocu i stade naglo piti.

kao da ga je smrtno pogodila munja. oživljen lik. neka njegovoj slici udahne život. Čim se malo pri-brao. koja je sada izgledala kao vjeran odraz ove strane žene. na kojem je stajala doktorova boca s vinom. Ugledavši pred sobom u najvećoj ljepoti. i opet iz nje valjano povukao. u kojoj prepozna original svoje slike. a kad pogleda sliku. i da ju je obuzela neizreciva ljubav prema njemu. sjetio se poganskog kipara Pigmaliona. koji su je okruživali. te je poput njega stao zaklinjati gospodu Veneru. Sada je napustila roditelje i rođake i sama došla u Rim da ga opet nađe. jer joj je neki unutrašnji glas govorio. A ipak se nebesko lice svetice pokazivalo sve vidljivije. Riknuo je od bezumne požude. jezik mu se ukočio. sav se smuti.kima glavom. Tada se Francesco opet potpuno osnažio i pogledao u svoju sliku. nego se oborene glave privukao do stola. dok je bio u slikarskoj školi staroga Leonarda da Vincija. Tada stade čupati kosu i ponašati se kao čovjek. uvidio je da je ostala mrtvo platno. i on pred strankinjom bez glasa pade na koljena. gotovo ga obuze groza. a to je i istina. te podiže prema njoj ruke. kao prema božanstvu. kao što sada . koja mu je postala tako strašna. s teškom se mukom pridigao. Stajala je pred njim dovršena do posljednjeg poteza. no kad je htjede zagrliti. Okrenuo se i ugledao neku ženu. trećega dana. i sada mu se razbludnim ljubavnim pogledima osmjehivalo ne lice svete Rozalije nego ljubljeni lik Venere. da ga je često viđala kao djevojčica još onda. kad je stajao pred slikom ukočen kao stup. osmjehnuvši se. Dogodilo mu se ono. Skoči s postelje i poče da slika glavu svete Rozalije. u kojega je ušao sotona. i ona odjednom tako živo pogleda blistavim očima u Francesca. Uskoro mu se učini. Ali bi mu. što se može zamisliti. kao da se slika stala micati. pridiže i reče mu. otvoriše se vrata njegove sobe. Tako je Francesco proveo dva dana i dvije noći. Ali strana ga žena. nakanivši da sasvim vjerno prenese dražesno lice gospode Venere. kojima je bila obavijena glava svete Rozalije. i za njim nešto zašušta kao ženska haljina. jer se kist neprestano oklizavao o magle. koji je u dubini duše stvorio prema jednom mramornom kipu. te je i protiv njegove volje prelazio po glavama barbara. da je on jako voli i da je slika od same čežnje i žudnje. kao da čvrsta volja ne može zapovijedati ruci. da se strovalio na tie. ali nije se usudio pogledati prema slici. čiju je dogodovštinu slikao. što se obično uvijek zbiva pri neobičnoj pojavi duha. Istog tog časa raspališe se u Francescu divlji grešni nagoni.

zagrli ženu i htjede je odmah voditi u crkvu. Pun žarke ljubavi. sklonima životu? Što se naša veza tiče tih turobnih svećenika. Francesco tada shvati. te je Francesco dugo živio s njom. kad vidješe grozno izobličen leš.vidi. bili su svi uvjereni. nalik potpuno na oživljenu sliku Venere. još iste večeri obavio svadbenu svečanost sa stranom ženom po poganskim običajima. i da je ta veza rodila onu divnu sliku i njegovu mahnitu ljubav prema njoj. da je bila u vezi s đavlom. za njom i liječnik. Razbludan život. Jedne noći probudilo je Francesca iz sna neko prigušeno. koju podigoše ove dvije žene. koji se ne da sputati vezama kršćanske crkve? Zar nisi tijelom i dušom odan radosnom i bodrom starom vijeku i njegovim bogovima. ljubljeni moj Francesco. koji su se nazivali njegovim prijateljima. štrcaše se susjedi. zar ti nisi pravi umjetnik. i zgrči se kao da su je pograbile snažne šake. s užasom ustuknuše. reče: »Ah. naslađujući se grešnim užicima i zanemarujući svoju umjetnost. u kojoj je živio. Francesco uze dijete iz majčinog krila. a mjesto mladog lijepog lica ugledaše grozno iskrivljeno i naborano lice s otvorenim izbuljenim očima. Odavno se o toj stranoj ženi koješta čudno govorilo. Babica dođe sa služavkom. Sada. te je Francesco jedva izdržao raskošnu slast. i tako se dogodilo. koji je se napokon dočepao. Žena osjeti da je trudna i tek tada stade sve ljepše i ljepše cvjetati u blistavoj krasoti. ona mu rodi dječačića. da je s onim grešnim. te su nakanili da njihovu grešnu vezu bez svećeničkog blagoslova prijave duhovnim sudovima. koji je provodila s Francescom. Žena je donijela sa sobom sanduk pun dragocjenosti i gotovog novca. kao da ju je to ispunilo užasom. bezočno lakomislenim mladićima. Ali žena. kad je uplašen skočio i sa svijećom u ruci pogledao prema ženi. prodorno kriknu. Njena ljepota bila je samo . vrat i grudi bili su joj iznakaženi gadnim modricama. Na viku. bio je svima mrzak. što u mračnim dvoranama bijedno provode svoj život u beznadnim jadikovkama? Proslavimo svečanost naše ljubavi vedro i veselo!« Francesca zavedoše ove ženine riječi. Sluge moradoše pohitati da dovedu babicu i liječnika. ali kad htjedoše ženi pružiti pomoć. da je s nepoznatom ženom bio u nekoj tajanstvenoj duševnoj vezi. tjeskobno stenjanje. no istoga časa žena strašno. jer je žena bila mrtva. da ih svećenik zauvijek veže svetim sakramentom braka.

ni mira u grobu. jer više nije mogao slikati. oprosti čovjeku. uplašen je pobjegao. a neko nježno šuštanje i šum kao da su govorili: »Gospode. klečao u toj pustoši i gledao kako sunce uranja u more. bude gmizao u opakom grijehu!« Francesco klonu u prah.varljiva opsjena paklenske čarolije. primijeti Francesco u zraku sjajno ružičasto svijetlo. odvrativši se od grešne opačine. u kojoj je bio živio. koju je bio teško uvrijedio. Francesco je sada shvatio. te se usrdno molio svecima. koje je na zapadu bacalo uvis svoje plamenorumene vale. Pobježe odatle ni ne sjetivši se djeteta u spilji. ali kako da započne . dok god rod. i sudnji dan Gospodnji poče već ovdje na zemlji. da mu ona bude zagovornica pred prijestoljem Gospodnjim. jer je dobro znao. da mu je sada izrečena presuda i da će ga strašna sudbina neumoljivo progoniti. koje se brzo stalo oblikovati. začet u njegovom zločinu. i njega obuze duboko sažaljenje. Francesco ugleda svetu Rozaliju. No više od svih drugih prizivao je Rozaliju. te se tu sakri umoran i iscrpen. ali tada se u njemu probude odvažnost i ponos. Dođoše mu pred oči svi njegovi grijesi. Francesco provede nekoliko sedmica u spilji kao raskajani pustinjak. Ali čim su plamenovi izblijedjeli u sivoj večernjoj magli. Novorođenog dječačića bio je nesvijesno umotao u ogrtač i ponio ga sa sobom. s kim je imao posla. Katkad su mu dolazile misli. da bi na slavu kršćanske vjere morao izraditi divne slike. te ga spopade užasan strah. koji u svojoj slabosti i nemoći nije mogao odoljeti zavođenju sotone. Podaleko od Rima pronađe neku spilju. i nebeskim svodom zatutnja potmula grmljavina: »Koji je grešni čovjek griješio kao ovaj! Ne bilo mu milosti. Svatko. te življaše u dubokom jadu i bijedi. prokrči sebi put i uteče. Drugoga dana dođe izaslanik duhovnog suda sa stražarima i htjede uhapsiti Francesca. koji mu je ispunio dušu. koju je imao uza se.« Tada kroz ružičasto svijetlo sijevnuše munje. on dohvati mač. te je zamišljao skice i boje velikih djela. jer mu u duši stade buktati pakleni oganj. moleći se. kako kleči na oblaku. razmrskati o kamenje. okruženu anđelima. tko je bio došao. nitko se nije usudio dodirnuti mrtvu. ono zaplaka tužnim molećivim glasom. koja su trebala da prikažu svetu povijest djevice i svete Rozalije. htjede to dijete. U divljem gnjevu. koje mu je rodila đavolska žena. Jedne večeri Francesco je. ali kad ga podiže uvis. te položi dijete na meku mahovinu i iscijedi mu u usta sok od naranče.

napravivši prije toga kopiju. nebo se prolomilo. Bura je zavijala kroz provalije. za koji je bio slikao svetu Rozaliju. kako nestaju u zrakama blagog svijetla i kako kroz crkvu struji miris ljiljana i ruža. da kupi platno i boje. pa je svratio u obližnji kapucinski samostan. koji mu isplati dvogodišnju plaću i pozove ga na dvor svojega gospodara. Nakon napornog hodočašćenja stiže Francesco u samostan Svete Lipe u istočnoj Prusiji i ispuni nalog. Idi onamo. primijetio je.takve slikanje. kad nije imao ni škude. Vidio je i sliku. što su se širile o odbjeglom slikaru. *** Dogodilo se. da je to samo kopija njegove. nego su ga prodali kapucinskom samostanu u B. koja još nije ukrašena slikama. kako je saznao.. te je i sam osjetio. Crni oblaci bili su se nadvili nad cijelim obzorjem. da grof Filippo nije mogao ništa razabrati ni otkriti. No Francesco zadrža samo neznatnu svotu. pa je bilo tako mračno. jedan Zenobijev sluga. Original. dogodi se. kako u njemu počinje djelovati duh milosti. Tada je Francescu postalo jasno. kojeg je s mukom uvukao unutra. neka ti vršenje tvoje umjetnosti bude sveta molitva. te mu priđoše dvije žene uvijene u velo. Nebeska utjeha izli se u njegovu dušu. primijetio je. ostalo razdijeli siromasima. što to tik uz . postavljenu na oltar. i uputi se u daleku Prusiju. na mjestu gdje su anđeli Gospodnji postavili na jednu lipu njenu sliku. iz čije su ostavštine sliku dobili. poslije mnogo truda. Tada grof Filippo nade neku spilju i spasi se u njoj zajedno sa svojim konjem. Put ga je vodio kroz Rim. i jedna od njih ljupkim. Još istoga dana uveče nade ga. anđeoskim glasom reče: »U dalekoj Prusiji.« Kad je Francesco pogledao gospođe. te htjede idućeg jutra krenuti na hodočašće. i kad je patnički živio samo od oskudne milostinje. koju bi mu udijelili na crkvenim vratima. nisu redovnici htjeli zadržati zbog čudnih glasina. ali kad ju je pažljivije pogledao. iznenadi u lovu u nekom udaljenom divljem kraju teško nevrijeme. pa će ti razrivena duša biti okrijepljena nebeskom utjehom. Dok je jedamput u nekoj crkvi buljio u prazan zid i u mislima slikao. Tako je divno oslikao crkvu. kao da ljudi i životinje treba da propadnu u novom općem potopu. naročito u spilji. koji mu je dala sama blažena Djevica. te grofa Filippa S. tko su bile gospođe. sagrađena je djevici Mariji crkva.

koje je dječačić požudno sisao. koji . da ovdje bespomoćno leži. stupih pred svoga brata Ze-nobija i rekoh: »Ja sam se odrekao prijestolja. Ispuni ga tjeskobni osjećaj. bila su plod grijeha. moj je sin. tko je dijete ostavio u spilji. da se možda u spilji skriva neka divlja zvijer. te je uze za ženu. ali prođoše sedmice.. želim ostati siromašan slikar i provoditi život u tihoj pobožnosti. a da se nitko ne javi. Grof dade nahočetu na svetom krštenju ime Francesco. mogli od mene zatražiti. Pored njega bio je pehar od slonove kosti. da pored njega na ležaju od lišća leži goli dječačić i gleda ga bistrim. te izvuče mač. te se malo po malo skupiše njegovi ljudi. grof Pietro i grofica Angiola. tako da se predala grešnoj nasladi. jer je bio bez djece. Dječak naraste i postade stasom i duhom divan mladić. kako bi ga roditelji. na svoje iznenađenje. pojaviti da ga odnese. gdje ga je našao grof. i po grofovoj zapovijedi ostadoše da čekaju. Grof zatrubi u rog. nego ću ga uzeti sa sobom i svuda razglasiti da sam to učinio. za koji ni on ni svijet nikad ne saznadoše. iako je ona bila pobožna i kreposna i nije htjela da se ogriješi o vjernost. mjeseci i godine. što ga je u divljem bijegu ostavio u spilji. ili tko ga je već ostavio u spilji. na koju se bila zaklela. i on svoga dobročinitelja nagradi crnom nezahvalnošću i izdajom. Onaj Francesco. te u spilju prodriješe sunčane zrake. Ja sam bio onaj. iako je bila sasvim mlada. ipak poslije duge borbe pođe za rukom da je općini đavolskim umijećima. A kad se stade spuštati noć. baveći se umjetnošću. te je nakanio da mu ostavi sav svoj imutak. a on već u vrlo visokim godinama. Na peharu od slonove kosti. koji su se bih razbježali na sve strane. koje je stari Filippo u punom zanosu očinske radosti privijao k srcu. te mu napokon. blistavim očima. grof Filippo reče: »Ne mogu ostaviti dječačića. *** Gonjen nekom unutrašnjom silom. ako bez djece umreš prije mene. kojega je grof zbog njegovih rijetkih darova volio kao rođenog sina.njega šuška i šušti. Ali kad je oluja minula. u njemu je grof Filippo našao još nekoliko kapi mirisava vina. da se obrani od svakog napada. planu grof Filippo ludom ljubavlju prema nekoj siromašnoj prekrasnoj gospođici. kojega je odgojio grof Filippo S.« Tako je i bilo. ne će li se onaj. primijetio je. Kad je već Francescu bilo dvadeset i pet godina. No naša mala zemlja ne treba da pripadne nekoj stranoj državi. Francesca uskoro obuze grešna požuda prema grofici. pa čak i onda. Oba djeteta.

koja je hladno odbijala sve njegovo oblijetanje. i tako se okončao grešni. koji je u meni bivao sve moćniji i uzdizao me iznad uzburkanih valova života. urezan je naš grb. Vittorija se udalji sa dvora. te nije mogla izdržati borbu između ljubavi prema zločincu i kajanja zbog onoga. ali još više od toga označava mladića kao potomka naše obitelji njegovo obličje. Ljubav Paola Francesca prema Angioli sve se više razbuktavala zbog njenog stalnog i upornog opiranja i sada se izrodila u bijesnu požudu divlje zvijeri. te mu se uskoro u zakonitom braku rodi sin. meni je govorio duh. mladića kao svoga sina. koju je uspijevao ukrotiti samo mišlju na uživanje. raspali se u njemu žestoka ljubav. jer se tek tada probudila u njoj svijest o grijehu. a da me taj pogled ne odvuče u smrt. Njegov tobožnji sin Pietro ode sa svojom sestrom Angiolom na dvor Francesca. Primi. a ono što je svijetu bilo skriveno. kneginjom od M. napao Angiolu u . *** Francescov odlazak donio je grofici S. prije nego što je otišao u bračnu ložnicu. Vratila se tek poslije godinu dana. da bi. ne mareći za opasnost. No Pietrovo nastojanje izmače oku Paola Francesca. smrt. tako da sam mogao gledati u dubinu. i on se. potvrđenom od pape. koji je bio naslijedio Zenobija. odstranio sam ispravom o adoptaciji. bile su proslavljene sjajnim svečanostima. Grešno pleme u grijehu se širilo. kako je izjavila. kojega nazove Paolo Francesco. brate Zenobio. brakolomni život moga sina. Zaruke Paola Francesca s Vittorijom. koju sam bio isposlovao. nakon kojega se grof Pietro sa svojom sestrom Angiolom htio vratiti u svoj očinski grad. jer je njega silno zanijela Pietrova sestra Angiola. stade truditi da stekne naklonost Vittorije. No zar kajanje mojega sina ne može okajati njegove opačine? Stajao sam pred njim kao sud Gospodnji. još prije udaje u tišini i samoći ispunila neki sveti zavjet. i neka on bude tvoj nasljednik!« Zenobijevu sumnju. i tada je trebalo da se obavi vjenčanje. jer je najdublja dubina njegove duše bila za mene otvorena i jasna. Tada se dogodilo da je na dan svoga vjenčanja počinio najsramotniju izdaju i. da li je mladić Francesco rođen u zakonitom braku. koje je pouzdan štit protiv svake zablude. što je učinila.. Grof Filippo navrši devedeset godina i umre kao podjetinjeli starac.je bio pored djeteta. kad je Pietro ugledao nevjestu u punoj ljubavi.

a da ona to nije ni znala. da će je priznanje zločina. kao da je čak i nesvijesno počinjen grijeh kažnjiv i da će biti osvećen na njoj i na njezinom potomstvu. a grof Pietro oženi se u isto vrijeme nekom njemačkom gospođicom. ali ruka mu klonu kao oduzeta. ni potpun oprost nisu je mogli umiriti. da se brinuo za odgoj Franca. koju mu ona uzvrati iz dubine duše. duša mu se silno potresla. Mala Giacinta. pun plemenitog duha.njenoj spavaćoj sobi. za to vrijeme suzbio je knez gorke osjećaje. kad bi joj poput ružna sna došlo na pamet opako djelo Paola Francesca. kojega je odgojio grof Filippo. da je strašan gnjev zaprijetio čak i nedužnoj ženi. priznao je. što je učinio. Nitko od slikarevih potomaka nije bio duhom i tijelom toliko nalik na onog Francesca. Pietro je s Angiolom otišao u Njemačku. Dao Bog da ne . Poslije duge patnje sinu joj kao prst neba pomisao da mora sve otkriti svome mužu. kao taj Franc. dok Angiola rodi knezu dva sina. bila je plod tajne veze. Iako je očekivala. kneginja od B. stajati teške borbe. Čak ni ispovijed. koju su svi smatrali za kćerku Vittorijine sestre. vatren i hitar na mislima i djelu. Kad je Angiolu to opako djelo skoro natjeralo u smrt. no ipak su je često obuzimale mračne misli. koju je Pietro održavao sa zaručnicom Paola Francesca. Paolo Francesco. Ubrzo mu postade žena. i ne samo da se izmirio sa ženom. ipak se svečano zavjetovala da će se odvažiti na taj teški korak i održala svoj zavjet. Tako se dogodilo. U prvom nastupu gnjeva Pietro htjede ubiti izdajnika. gdje ona rodi sina. da se osvetio već prije djela. da je nekoliko mjeseci provela u nekom udaljenom dvorcu. Smjerna Angiola imala je doduše čistu savjest. gonjen grižnjom savjesti. Tako se dogodi. Poslije smrti kneza i njegove žene znali su za tajnu Fran-cova rođenja samo grof Pietro i mladi knez Alexander von W. koji je bio počinio opaki Paolo Francesco. te zadovoljio svoju grešnu požudu. Nedužna Angiola utješi se napokon zbog strašnog grijeha i opet procvjeta u prekrasnoj ljupkosti i ljepoti. činilo se. nego je pošao čak tako daleko. Knez Theodor s užasom je slušao o tom paklenom činu. bilo joj je štoviše često pri duši. a da ona nije toga bila svjesna. s kojom rodi kćerku. Divan mladić. kojega nazvaše Franc i dadoše ga brižljivo odgojiti. jer se sjetio. osjeti prema njoj silnu ljubav. da knez Theodor von W. jer je za vrijeme svadbenog ručka dobila sredstvo za uspavljivanje. koji su ga mučili.

padne na njega teret očeva grijeha, ni grijeha predaka, dao Bog da se uzmogne oprijeti opakom zavođenju sotone. Prije nego što je knez Theodor umro, oba njegova sina, Alexander i Johann, otputovaše u lijepu Italiju, no u Rimu se braća rastadoše. Razlog tome nije bio toliko očigledna nesloga, koliko različite sklonosti i različite težnje. Alexander dođe na dvor Paola Francesca i osjeti toliku ljubav prema najmlađoj kćerci Paola i Vittorije, da se nakanio njome oženiti. No knez Theodor odbijao je tu vezu s odvrat-nošću, koja je knezu Alexandru bila neobjašnjiva, i tako se dogodilo da se knez Alexander oženio kćerkom Paola Francesca tek poslije Theodorove smrti. Princ Johann upoznao je, vraćajući se kući, svoga brata Franca, i taj mladić, za kojega nije ni slutio da je s njim u bliskom srodstvu, tako mu se svidio, da se više nije htio od njega rastati. Franc je tako bio povod da se princ Johann, mjesto da se vrati kući, u rezidenciju svoga brata, vratio u Italiju. Vječna, nedokučiva sudbina htjela je, da obojica, i princ Johann i Franc, vide Vittorijinu i Pietrovu kćerku Giacintu, i da se u obojici rasplamsa prema njoj silna ljubav. Zločin je bio začet, tko se mogao oduprijeti mračnim silama. Grijesi i opačine moje mladosti zaista su bili strašni, ali molitve blagoslovljene i svete Rozalije spasile su me od vječne propasti, te mi je bilo dopušteno da muke prokletstva trpim ovdje na zemlji, sve dok ne usahne zločinačko stablo i ne prestane nositi plodove. Pritište me teret zemaljskog, koje gospodari nad duhovnim snagama, i dok naslućujem tajnu mračne budućnosti, zasljepljuje me varav sjaj i šarenilo života, a kratkovidno oko zbunjuju rasplinute slike, kojima ne može razabrati pravi unutrašnji lik! Cesto ugledam nit, koju prede mračna sila, opirući se spasenju moje duše, i ludo pomišljam da je mogu uhvatiti, raskinuti. Ali treba da trpim i da pun vjere i krotkosti u neprestanom kajanju i pokori podnosim muke, koje su mi određene, da bih okajao svoje opačine. Princa i Franca uspio sam udaljiti od Giacinte, ali sotona se napreže da Franca gurne u propast, kojoj ne će umaći. Franc je s princom došao u mjesto, gdje je boravio Pietro sa svojom ženom i kćerkom Aurelijom, koja je upravo navršila petnaest godina. Kao što se divlja požuda bila rasplamsala u opakom ocu, Paolu Francescu, kad je bio vidio Angiolu, tako je u sinu buknula vatra zabranjene slasti, kad je ugledao ljupko dijete Aureliju. Svakojakim

đavolskim zavodničkim umijećima umio je tako opčiniti Aureliju, koja tek što se rascvjetala, da mu se predala svom dušom, te je sagriješila prije, nego što joj se u duši pojavila pomisao na grijeh. Kad se djelo više nije moglo prešutjeti, sav očajan zbog onoga, što je počinio, bacio se majci pred noge i sve priznao. Grof Pietro, iako i sam ogrezao u grijehu i opačini, bio bi ubio Franca i Aureliju. Majka je iskalila sav svoj pravedni gnjev nad Francom i prognala ga zauvijek od sebe i zavedene kćeri, zaprijetivši da će bezočno djelo otkriti grofu Pietru. Grofici je uspjelo skloniti kćerku od očiju grofa Pietra i ona na nekom udaljenom mjestu rodi kćerkicu. No Franc se nije mogao odreći Aurelije, saznao je gdje boravi, pohitao onamo i ušao u sobu, upravo dok je grofica, otpustivši služinčad, sjedila uz postelju svoje kćerke i držala na krilu kćerkicu, kojoj je bilo tek osam dana. Grofica ustade, sva prestrašena i užasnuta zbog neočekivane pojave zlikovca, te mu naloži da napusti sobu: »Odlazi... odlazi, inače si izgubljen; grof Pietro zna, što si počinio, prokletniče!« Tako je uzviknula, da bi zaplašila Franca, i stala ga gurati prema vratima; tada Franca obuze divlji, đavolski bijes, on istrgnu grofici dijete iz ruku, udari je šakom o prsa, tako da je pala na leđa, i pobježe. Kad se Aurelija probudila iz duboke nesvijesti, majka više nije bila na životu, umrla je od duboke rane na glavi (srušila se na ormar, okovan željezom). Franc je nakanio da umori dijete, uvio ga je u marame, u večernjem mraku istrčao niz stepenice, i upravo, kad htjede iz kuće, začu prigušeno naricanje, koje kao da je dopiralo iz neke sobe u prizemlju. Nehotice zastade, osluhnu i napokon se pri-šulja bliže onoj sobi. U tom času iziđe iz sobe, jadikujući i kukajući neka žena, u kojoj Franc prepozna dadilju djece barunice von S., u čijoj je kući stanovao. Franc je upita zašto kuka. »Ah, gospodine«, reče žena, »zle li sam sreće. Ovoga časa sjedila je mala Eufemija na mom krilu, podcikivala od radosti i smijala se, ali odjednom je spustila glavu i umrla. Na čelu su joj plave mrlje, pa će me okriviti, da mi je pala!« Franc brzo uniđe i, kad ugleda mrtvo dijete, shvati, da je sudbina htjela, da njegovo dijete živi, jer je nekim čudom bila prava slika i prilika male Eufemije. Dadilja, možda više kriva za smrt djeteta, nego što je iznijela, i podmićena bogatim poklonom, pristade na zamjenu; Franc tada uvi mrtvo dijete u marame i baci ga u rijeku. Aurelijino dijete bilo je odgojeno kao kći barunice von S., po imenu Eufemija, i

svijet nije nikad saznao za tajnu njenog rođenja. Nesretnica nije bila sakramentom svetog krštenja primljena u krilo crkve, jer je dijete, čija je smrt spasila njen život, bilo već kršteno. Aurelija se nakon nekoliko godina udala za baruna von F.; plod tog braka bila su dva djeteta, Hermogen i Aurelija. *** Kad je princ nakanio da s Francescom (tako je, talijanski, nazivao Franca) ode u rezidenciju svog kneževskog brata, vječna nebeska sila dosudila mi je da im se pridružim i pođem s njima. Snažnom rukom htio sam uhvatiti Francesca, kad se, teturajući, približavao ponoru, što je pred njim zjapio. Bezuman pothvat nemoćnog grešnika, koji još nije našao milosti pred prijestoljem Gospodnjim! Francesco je umorio brata, pošto je izvršio bezočnu opačinu nad Giacintom! Francescov sin je onaj nesretni dječak, kojega je knez dao odgojiti pod imenom grofa Viktorina. Ubojica Francesco namjeravao se oženiti pobožnom kneginjinom sestrom, ali uspjelo mi je taj zločin spriječiti u času, kad je trebalo da bude počinjen u svetištu. *** Zaista je bio potreban onaj duboki jad, u koji je Franc bio utonuo — pošto je pobjegao mučen mišlju da grijeh ne će moći nikad ispaštati — da se okrene kajanju. Skrhan tugom i bolešću, prispio je, bježeći, nekome seljaku, koji ga je prijazno primio. Seljakovu kćer, čednu, tihu djevojku, obuzela je čudesna ljubav prema strancu, te ga je brižljivo njegovala. Tako se dogodilo, da je Francesco, ozdravivši, uzvratio djevojci ljubav ljubavlju, te se sjediniše svetim sakramentom braka. Uspjelo mu je, da se svojom razboritošću i učenošću uzdigne i da obilno umnoži očevu ostavštinu, koja nije bila neznatna, tako da je uživao veliko zemaljsko blagostanje. Ali sreća grešnika, koji se nije izmirio s Bogom, nesigurna je i isprazna. Franc je opet pao u najgore siromaštvo, njegova je bijeda bila ubitačna, jer je osjećao kako mu u boležljivosti i slabosti propada duh i tijelo. Život mu postade neprekidna pokora. Napokon mu nebo posla tračak utjehe. Trebala je da ode na hodočašće u Svetu Lipu, i tamo će mu rođenje sina nagovijestiti milost gospodnju. *** U šumi što opasuje samostan Svete Lipe, pristupih ucviljenoj majci,

dok je plakala nad novorođenim dječačićem bez oca, i obodrih je riječima utjehe. Milost Gospodnja divno se izli na dijete, koje se rodilo u blagoslovljenom svetištu Bogorodice! Često mu je mali Isus vidljivo pristupao i zarana u djetinjem srcu rasplamsavao iskru ljubavi. Majka je dječaku na svetom krštenju dala očevo ime, Franc! Hoćeš li ti, Franciscus, biti onaj, koji će, rođen na svetom mjestu, pobožnim životom odriješiti zločinačkog pretka od grijeha i pribaviti mu mir u grobu? Daleko od svijeta i njegovih zavodljivih mamljenja, trebalo je da se dječak potpuno obrati nebeskom. Trebalo je da postane duhovnik. To je majci nagovijestio sveti čovjek, što mi je u dušu izlio divnu utjehu, i bit će da me je to proricanje milosti ispunilo čudesnom jasnoćom, tako da mi se učinilo da u svojoj duši gledam živu sliku budućnosti. Vidio sam mladića, kako se na život i smrt bori s mračnom silom, što je na njega navaljivala strašnim oružjem! Pao je, no jedna božanska žena uzdigla mu je iznad glave pobjedničku krunu! Bila je to sama sveta Rozalija, koja ga je spasila! Kad god mi vječna nebeska sila udijeli tu milost, bit ću u blizini tog dječaka, mladića, muža, i štitit ću ga, koliko mi dozvoli snaga, koja mi je udijeljena. Bit će kao... Primjedba izdavačeva Ovdje, nakloni čitaoče, napola izbrisan rukopis staroga slikara postaje tako nejasan, da ga je nemoguće dalje odgonetati. Vratimo se rukopisu čudnovatog kapucina Medarda. TREĆE POGLAVLJE POVRATAK U SAMOSTAN Došlo je dotle, da su pojedini pučani, kad bih se pojavio bilo gdje na rimskim ulicama, zastajali i, pognuvši se, skrušeno molili, da ih blagoslovim. Možda je već moja stroga pokora, koju sam nastavljao, pobudila pažnju, no izvjesno je, da je moja neobična, čudna pojava u živahnoj mašti Rimljana uskoro morala postati legenda, te su me možda uzvisili na junaka neke pobožne bajke, a da to nisam ni slutio. Često bi me tjeskobni uzdasi i mrmljanje tihih molitava trgli iz dubokog razmišljanja, u koje bih utonuo, prostrt na stepenicama

oltara, i tada bih primijetio, kako oko mene kleče vjernici i kao da se mole za moj zagovor. Kao u onom kapucinskom samostanu, čuo sam kako za mnom govore: »II santo!« — i bolni ubodi bodeža probadali su mi grudi. Htjedoh napustiti Rim, no kako se uplaših, kad me prior samostana, u kojem sam boravio, obavijesti, da me papa poziva preda se. U meni se pojaviše mračne slutnje, da me zla sila možda ponovo kani sputati u neprijateljske okove, no ohrabrih se i u određeno vrijeme odoh u Vatikan. Papa, veoma obrazovan muž, još u godinama pune snage, primi me sjedeći u bogato ukrašenom naslonjaču. Dva prekrasna dječaka u duhovničkoj odjeći posluživala su ga hladnom vodom i rashlađivala sobu lepezama od čapljina perja, da bi održali svježinu, jer je dan bio nepodnosivo vruć. Skrušeno mu pristupih i, kao što je to običaj, kleknuh. Oštro me pogledao, ali u njegovu je pogledu bilo nešto dobrodušno, a mjesto stroge ozbiljnosti, koja je, kao što mi se iz daljine činilo, inače počivala na njegovu licu, sve njegove crte obasja blag smiješak. Upitao me, odakle dolazim, što me je dovelo u Rim — ukratko, najobičnije stvari o mojim ličnim prilikama, a onda ustade i reče: »Pozvao sam vas, jer su mi pripovijedali o vašoj neobičnoj pobožnosti. Zašto, redovnice Medardo, vršiš svoje pobožnosti javno pred pukom u najposjećenijim crkvama? Ako si nakanio da se prikažeš kao svetac Gospodnji i da budeš obožavan od fanatične svjetine, onda posegni u svoje grudi i dobro ispitaj, kakva te to misao u dubini duše goni da tako činiš. Nisi li čist pred Gospodom i preda mnom, njegovim namjesnikom, uskoro ćeš sramotno završiti, redovnice Medardo!« Ove riječi papa je izrekao snažnim, prodornim glasom, a iz njegovih očiju kao da su na mene sjevnule munje. Nakon dugo vremena prvi put se ne osjetih krivim zbog grijeha, za koji sam bio optužen, te se valjda stoga dogodilo, da sam ostao ne samo pribran, nego me, štoviše, okrijepila misao, da moje pokajanje proistječe iz prave, iskrene skrušenosti, te mogoh sa zanosom reći: »Presveti namjesnice Gospodnji, vama je dana snaga da mi vidite u dušu, vi sigurno znate, da me neizreciv teret mojih grijeha svom silom pritište k zemlji, pa ćete spoznati i to, koliko se istinski kajem. Daleko je od mene pomisao na odvratno li-cemjerstvo, daleko svaka častoljubiva namjera da bezbožno varam puk. Udijelite raskajanom

da s vama mudruje o kreposti i grijehu?« . »Vaša povijest. koje ste počinili?« »Kao voda. prekidoh papu. što je u meni počivala. Kad sam završio. vidljivo djelovanje zle sile. i on reče blagim glasom: »Mislite li. »vječni duh stvorio je diva. onda se odjednom naglo podigao. koje se ne može odstraniti nikakvom pomirbenom žrtvom. da se razbuja!« Nakon ovog odgovora. redovnice Medardo.redovniku. koji može ukrotiti i okovati onu slijepu zvijer. ako se priroda pridržava i u duhovnim pojavama zakona tjelesnog organizma. da svaka klica može roditi samo isto takvu klicu?. što u nama bjesni. Vjerujete li vi u očigledno. razbojnika. onda mu se pogled razvedri. zamišljena pogleda: »A što. kao da mi je htio prići.. gledao je u zemlju. ponovo daje zelenilo listu izniklog stabla — prenosi s očeva na očeve i isključuje svaku slobodnu volju?. »Ne!« reče on. papa je nekoliko časaka šutio.. vječno prokletstvo zločinačkog roda. onda nema grijeha«. upiljio je u mene zažarene oči. da vas je vino.. iz čije se borbe s onom zvijeri rađa spontanost. ako se sklonost i htijenje — kao što snaga zatvorena u koštici. prekrstivši ruke i iskoračivši desnom nogom. ono je dalo snagu zloj klici. tok cijelog svog života. Pobjeda tog diva je krepost. koje sam dosad čuo. da vam s nekoliko riječi otkrije svoj zločinački život. Svijest je taj div. pobjeda zvijeri grijeh.. a onda nastavi ozbiljna.« Papa je nekoliko časaka šutio. koju crkva zove đavlom?« Htjedoh odgovoriti. Papa je bivao sve pažljiviji i pažljiviji. redovnice Medardo«. opet je sjeo. ne spominjući imena i što sam zbijenije mogao. koje ste ukrali iz riznice relikvija i ispili. da namjesniku Gospodnjem priliči. To bi onda značilo nasljedni grijeh. Ima obitelji ubojica. milost. »najčudnija je od svih. Sjeo je u naslonjač i glavu podupro rukom.« »Ako od grešnika rođeni mora opet griješiti uslijed naslijeđenog organizma.. gonilo na zločine. ali i ono.. presveti gospodine. progovorio je. zasićena otrovnim parama. no papa nastavi: »Vjerujete li vi. što je učinio u najdubljem kajanju i skrušenosti!« Tako počeh i onda ispripovijedih. Što.

vidi sve oko sebe zgusnutije i u svakom pogledu jedno s drugim lakše uspoređuje. »da čak i knezovi slabog razuma i volje raspolažu izvjesnom čudesnom oštroumnošću. te mu se upravo zbog tog visokog položaja razvija ona čudesna snaga pogleda. pa bi vam možda zaista priličilo. što veliča vječnu silu. Duh Gospodnji na tajanstven način prosvjetljuje visoke svećenike. koja svijetu objavljuje. okupljajući udove nevidljive crkve pod zastavom Gospodnjom! Svjetovno carstvo. da imam razloga biti zadovoljan s ovim prijestoljem.. samo objavljuje svoju odluku. te s nadahnutih usana odjekne j e d n o ime kao himna. »biti kralj i vladati pukom. koju ste već davno sjajno i slavno dovršili pobjedom. No to ne vjerujem. »moraš priznati. Ti si valjan govornik. kojih je carstvo od ovoga svijeta.. koja je sebi odabrala dostojnog namjesnika na zemlji. ako svoj pogled nisi potpuno odvratio od zemaljskog. a ipak ste pozvani da vladate nad svim carstvima ove zemlje. da je tijara lovorika. obasjano nebeskim sjajem. brate Medardo«.»Vi ste. pa je tako vaša kruna u trostrukom obruču. brate Medardo. to si sigurno i ti osjetio. Zaista je moj rascvjetani Rim urešen nebeskim sjajem. koje vam je predano.« »Imaš dobro mišljenje o meni. zatvorene u konklavu. koja se u rođenim knezovima očituje kao neko više posvećenje. »ili možda misliš. objavljuje misterij vašeg Gospodara. »udostojali svoga slugu da čuje vaše duboko mišljenje o ljudskom biću. stvarno lovorika. brate Medardo. u posebnim odajama udubljuju u pobožno razmatranje. presveti gospodine. da sam junak i pobjednik?« »Zaista je velika stvar«. Dok se razdvojeni. prekinu me papa. i . koja pokazuje da ste junak i pobjednik. No kakve to ima veze s našim razgovorom?« »Htio sam«.« »Misliš«. Na taj način vječna sila.« »Moraš priznati«. da govorite i o borbi. odgovorio sam. božanskom posvećenju namjesnika Gospodnjeg. koje čeznu za objavljenjem. presveti gospodine«. Kad čovjek živi na tako visokom položaju. Gospodara svjetova. nebeska zraka oplođuje duše. reče papa. samo je vaše prijestolje. a onda o svetom. rekoh. Vaše carstvo nije od ovoga svijeta. »govoriti o posvećenju knezova.. prekinu me papa. koja. što mi je dodijeljeno.. nastavih. koja se s pravom smatra mudrošću i može imponirati puku.

sebi na drugi način pribaviti ugled i utjecaj. Kako se začudih kad u Golijatovoj glavi na prvi pogled prepoznah ludog Belcampa. svetac i onako ne ćeš nikad postati — kalendar je ispunjen. da sam. Začu se prigušen šum i gunđanje.. kojemu je dana moć da veže i razrešuje. htio napustiti Rim — nastaviti svoje pobožnosti. zanemario svoje pobožnosti i. Podigao se mali zastor.. mjesto da se njima bavim. Tik ispod glave bio je s pomoću neke posebne naprave namjestio malo tijelo s ručicama i nožicama. da bih se htio uzvisiti do sveca i da sam namislio. slika mojih grijeha bila je izblijedjela i pred očima mog duha pojavljivalo se u blistavom svijetlu samo ono sjajno iz moje karijere. koju sam započeo kao knežev ljubimac i koju ću nastaviti kao papin ispovjednik. Ostani ovdje!. Kad sam jednoga dana prolazio Španjolskim trgom. Idi. Mi ćemo se. praveći najčudnije . lukavim ulagivanjem. A s tim je iz nekih posebnih razloga. što sam bio govorio o božanskoj uzvišenosti njegova poziva... kako sam. koja je izgledala kao Golijatov ogrtač širokih nabora.« Posljednje papine riječi začudile su me. kao i njegovo ponašanje uopće. jer mi je on iz posebnih razloga morao prepriječiti taj put. bila se oko šatora nekog kazališta lutaka okupila gomila puka. vidim. Odlučih — a da se nisam ni sjetio. I nehotice sam čak za vrijeme molitve pomišljao na svoj prijašnji život. da će sada sasvim sigurno ubiti nezgrapnog diva Golijata i spasiti Izrael.. da bih svu svoju dušu mogao obratiti nebeskome. Tako se dogodilo. što mi je to papa zabranio. vršile su se pripreme za drugi. Podiže se div Golijat s čudovišnom glavom. Golijat je. kakvu sam ranije imao u duši o najuzvišenijem članu kršćanske općine. ne stoga. prije nego što me pozvao papa. a kasnije bih te mogao izabrati čak i za svog ispovjednika. Nisam sumnjao. bio sporazuman. da je sve ono. Za nekoliko dana bit ćeš možda prior. Prvi čin je svršio. a tko da zna na kakvoj ću je visini završiti.. vrisku i smijeh mnoštva.tvoje su mi riječi prodrle u dušu. Uz šaljive pokrete obećavao je. Ali bio sam i odviše uzbuđen.. a svoja ramena i ruke sakrio zavjesom. meni nepoznatih.. nego nehotice.. Čuo sam komično pulcinellovo kreketanje. ne ponašaj se onako ludo u crkvama. Idi. pojavio se mladi David sa svojom praćkom i vrećom punom šljunka. dobro razumjeti!. lutao rimskim ulicama.. ono je bilo potpuno suprotno slici. smatrao praznim. Pošao je od ideje.

te i nehotice rekoh nešto. tko je bio valjan plivač u najburnijoj igri valova života. koji im je umio spretno izbjeći čas ovamo. zašto mora i zašto će ubiti strašnog protivnika. kako je često inače moj smijeh bio samo kon-vulzivni grč izazvan duševnom patnjom. da se možete smijati ovakvim ludorijama. Uz mene je stajao neki opat.grimase i groteskno tresući patuljasto tijelo. tada me netko lagano potapša po ramenu. prečasni! Opet ste se vratili svojoj ulozi! Vi ste papin ljubimac?« »Presveti namjesnik Gospodnji izvolio je. velečasni gospodine«. »Vjerujte mi. Smijao sam se iz sveg glasa sve više i više. Svi mišići Belcampova lica titrali su poput nemirnih plamičaka. čas onamo. »Drago mi je.« Opat me pogleda svjetlucavim očima. on se sruši. i zastor pade. zabezeknut novim. »što vas još uvijek raduju zemaljske stvari. progovorio je.« »Ne znam. Mislim. da vas sada zaista sasvim dobro poznajem i divim vam se iz dubine duše. pun djetinjastog zadovoljstva. Puk se smijao preko svake mjere. čime je jadni raskajani redovnik uspio izazvati vaše divljenje!« »Izvanredno.« »No. da izroni i ispliva na površinu mutne bujice i smjelo uzdigne glavu. da bih se morao stidjeti svoje veselosti. koji je David tek ponekad prekidao finim podsmjehivanjem. da me udostoji svog pogleda. a gorostasove ručice udarale su pritom prema sićušnom Davidu. bacivši se u prah. Pošto sam vidio vaše neobične pobožnosti. kao što dolikuje časti.« Učinilo mi se. i David je vrlo vješto i učeno dokazivao. Na kraju je poletio šljunak prema Golijatovoj glavi. »Eh«. »kako ste samo smislili tako dobru sliku. reče. gotovo ne bih vjerovao. nikad ne gubi snagu. golican Belcampovim ludim genijem. Borbi s divom prethodilo je dugo raspravljanje. rekoh. što odmah nakon toga ljuto požalih. kad je u njegovoj duši zapazila nebeski čistu krepost. pa je znao izviriti čak iz nabora ogrtača samog Golijata. kojeg sam se već odavno bio odvikao. koja mi je razdirala srce. gospodine. prasnuh u smijeh. bajoslovnim izgledom Belcampa. a i ja sam. Odao sam mu poštovanje. držao nadmen govor. ti si zaista sasvim dostojan vazal prijestolja trostruko . Ah. kad je to opat kazao. koju mu je udijelila vječna sila. gospodine opate«. »da onaj.

zaista mi je moralo postati jasno. progovori on tiho i brzo. Samo brzi bijeg mogao me spasiti. Tada kao da mi s očiju pade mrena. da on nikako nije pobjednik okrunjen nakon borbe sa zvijeri. te si se možda ipak malo preračunao! No — igraj svoju ulogu — brzo se odigra. ludost će biti za tobom na krilima vjetra zapadnjaka — vjetra južnjaka ili jugozapadnjaka — ili kako bilo — zgrabit će te. i izvući te napolje — o Medardo. predragi kapucine!« »Zadivili ste me kao Golijat«. »Medardo«. da se upropastiš. Već se spustila noć. da se na neki način izdignem. koji mi priskoči na svoj luđački način. kakvim sam ga smatrao. shvati to — shvati. »što me je dotjeralo ovamo? Luda ljubav prema kapucinu. makar još samo krajičak tvoje mantije virio iz ponora. da u ranu zoru krenem na put. prečasni moj gospodine!« Uz glasan podrugljiv smijeh opat se hitro udalji. — htio oženiti najljepšom na svijetu. a s užasom sam morao uvidjeti i to. upadoh u riječ brbljavcu. »no recite mi brzo o čemu se radi — što vas je dotjeralo ovamo?«^ »Što me je dotjeralo ovamo?« reče Belcampo. što je na kraju izjavio. što je prijateljstvo. plemićkom običaju. povezao sa svojim vlastitim zapažanjima o papi. što može ljubav. vratih se u svoj samostan i stadoh se usrdno moliti u praznoj crkvi. Ranjen duboko u dušu. te odlučih. ali i svoju grešnu slabost i kaznu neba. Zbogom. vjeruj u Davida i Jonatana.« . Kad sam ono. »Medardo. Čas zatim uniđe u moju ćeliju brat vratar i obavijesti me. kojem sam jednom uredio glavu. sadašnji namjesnik Gospodnji pravi je dragulj kreposti prema Aleksandru Šestom. odnosno. što se živo i veselo počne. Pošao sam u govornicu. prihvati mi obje ruke i brzo me odvuče u kut. te uskoro spoznah. štoviše. da neki čudno obučen čovjek želi da svakako sa mnom razgovara. da moja pokora izgleda posvećenom svijetu kao licemjerno nastojanje. ti ćeš svoju dužnost valjano izvršiti. bio je to Belcampo.okrunjenog. koja bi me ponovo htjela sputati. po građanskom. Ali vjeruj mi. činio ti štogod hoćeš. kad netko snažno povuče samostansko kućno zvono. nakon nešto malo umorstava. shvati. koji je razbacivao krvavozlatne dukate — koji je podržavao vezu s odvratnim sablastima — koji se. a ja ostadoh kao skamenjen. da me iskušava mračna sila.

koji otvori vrata na kolima i prisili me da uđem. uz svoje čudne grimase i skakutanje. reći. nastavio je Belcampo. koji će vas odvesti onamo. Sutra više ne smiješ biti ovdje. i njegovoj mafiji. da smo već izvan Rima. U kolima nađoh dva čovjeka. No nisam se smio ustručavati.« Prođoše me hladni srsi. Poznam plaćenika. jer na tebe vrebaju bodeži. kako se otvaraju vanjska samostanska vrata i kako se po opločenom dvorištu s muklom bukom kotrljaju neka kola. spasit ću te iz svake smrtne opasnosti. Bježi brzo. na kojem vam je neprijateljska sila zadala duboke rane? Eh. Upitah. u meni se javi slutnja. kad čuh. da me žele odvesti u smrt. onda vaše liječenje još nije završeno. koji se ticao tebe. a budući da je uopće korisno. u koju se obijesno baciš. Učinite. a zatim smo se . i pođite za ovim čovjekom. ukrotit ću se. ni tjelesno ni duševno. koji treba da te otpremi u carstvo nebesko. Uskoro začuh korake na hodniku. te stoga pođoh za zakukuljenim čovjekom. kuda me voze? — t k o upravo od m e n e traži utjehu i posljednju pomast? Nisu mi odgovorili! U dubokoj šutnji provezosmo se kroz nekoliko ulica. Papa te želi uzvisiti za priora ovdašnjeg kapucinskog samostana i za svog ispovjednika.»Prestani!« uzviknuh. predragi kapucine. Mogla je proći ponoć. »zar je još uvijek tako osjetljivo mjesto. Bit ću dakle blag i miran kao krotko dijete. »Brate Medardo«. reče gvardijan. po zvukovima. gospode«. da vas tako nježno volim uglavnom zbog vaših sublimnih ludosti. brzo iz Rima. Činilo mi se. U svom šatoru s lutkama prisluškivao sam jedan razgovor. grozni luđače! To. što vam je dužnost. i netko pokuca na moju ćeliju. »neki čovjek na umoru traži vašu duhovnu utjehu i posljednju pomast. kao obično. što mi ti predbacuješ u opakoj obijesti. što dulje može. koji me posjedoše između sebe. da sam jedva primijetio. kako smo se provezli kroz neka vrata. ne ću više skakati. ugledah patra gvardijana. Smetaš dominikancu. za kojim je unišao neki zakukuljen čovjek s bakljom u ruci. »prestani. no uskoro jasno primijetili. teško sam okajao!« »O.« Ova nova činjenica sasvim se slagala s izjavama nepoznatog opata. gdje ste potrebni. koji je sada papin ispovjednik. kako me smiješni Belcampo bezbroj puta privinuo k srcu i napokon se oprostio. samo ću vam. bio sam tako osupnut. da svaki ludi princip živi i uspijeva na zemlji.

»strašne sluge pakla. Medardo! Presuda treba da se izvrši. pored mene je stajao neki čovjek s crnom kukuljicom. vjerojatno onaj isti. kad prepoznah časne crte pobožnog Ćirila. dragi moj brate Medardo. što vam je dužnost. Od njih sam saznao. brzo mi svezaše ruke. on očekuje odreše-nje i predsmrtnu utjehu. Napokon se kola zaustaviše. koji me je doveo ovamo. smatrao sam da me čeka sigurna mukotrpna smrt. Zakukuljeni stavi svjetiljku. ne za spasenje. Bio sam u nekoj prostranoj nadsvođenoj prostoriji. Povedoše me kroz duge hodnike i napokon niz stepenice. Od vas.« Izvukoše me iz kola. progovorio je umornim glasom. »Ništa vam se zla ne će dogoditi«. inače će vas smjesta stići sigurna smrt. Licem mu preleti nebeski. što ćete vidjeti i čuti. časnog starca. Napokon stadosmo — razriješiše mi ruke. svetog čovjeka. koji ovdje gazduju. »Dakle«.« Kleknuo sam uz pobožnog. zazveketaše brave i zatutnjiše neka vrata na teškim. nalaziš u Rimu. zaklinjao sam ga. i kako sam silno čeznuo za tobom.« Zakukuljeni. da smo u podzemnim prostorijama. koji sam nekoć usnio u tamnici. Sjetih se onog jezivog sna. nisu me ipak prevarili. skinuše s glave kukuljaču. Približih se zatočeniku. reče neki grub glas. no ostadoh sabran. koji je stajao pored mene. Jeka koraka uvjerila me. i oni su održali riječ. prekriven prnjama. punih slutnji pristupi mi jedan od redovnika i reče mračnim glasom: »Osudili smo jednog brata iz vašeg reda. »samo morate šutjeti o svemu.ponovo vozili poločenim ulicama. Nakon nekoliko časaka mučne šutnje. iscrpen kostur. čiju je namjenu odavao oštar mrtvački zadah. uhvati me pod ruku i povede me kroz uzak hodnik u neku malu prostoriju. da će mi tebe dovesti u času smrti. jer sam ti učinio veliku nepravdu. Idite i učinite. tromim baglamama. Skamenih se. moleći se usrdno u sebi. da se ti. a preko lica natakoše mi debelu kukuljaču. preobražen smiješak. Tu je u jednom kutu ležao na slamnjači neki blijed. slabo osvijetljenoj jednom svjetiljkom. koju je bio donio sa sobom. na kameni stol u sredini prostorije i udalji se. Taj je čas sada došao. on se s mukom okrenu prema meni. obećali su mi. da mi . sve dublje i dublje. naokolo su na niskim klupama sjedili dominikanci. nego za blaženi kraj.

da ga bace u tamnicu i osude na smrt. opakom grešniku! Kad sam razrešio starca. Svladah uzbuđenje. No to je bio samo koban čas. kako su me okrijepile tvoje riječi! S radošću polazim u smrt. opteretio si sebe — tako smo mislili — najstrašnijim opačinama. primit će te s ljubavlju i radošću.. tvojom odjećom. koje su u meni izazvale njegove riječi. kao da je uzvišena vječna sila rasplamsala u meni neki nebeski duh i kao da sam tek oruđe. koji okružuje prijestolje trostruko okrunjenoga. dozvati k životu. O Medardo. braća. počinio je neki đavolski licemjer. bilo mi je. Leonardo. kako sam zbog zablude sagriješio prema tebi. Ćiril podiže k nebu pogled pun pobožnosti i reče: »O brate Medardo. pobožan čovjek. da smo te ja i naš samostan smatrali za najbezbožnijeg grešnika. »tek kad ti skrušeno priznam. Ciril se brzo s mukom pridiže. koja su te smatrala izgubljenim. tako se u našem samostanu običavalo vraćati iz nesvijesti teške bolesnike.. u kojem ti je Đavao bacio omču oko vrata i odvukao te sa svetog mjesta u grešan život u svijetu. u bravi na vratima zazveketaše ključevi. on zna . namjeravajući da prekršiš svoj zavjet. čija se najveća krivnja sastojala u sumnjama. govorit ću ti o svojoj nevolji. koji su dolazili sve bliže i bliže.« Začuh mukle korake.« Starac. ali da si čist od onih užasnih zločina. on. savladan slabošću. koji još nije oslobođen. prihvati mi ruku i reče mi na uho: »Vrati se u naš samostan — Leonardo je o svemu obaviješten. koju su mi pripremili opaki zlikovci! Past ću kao žrtva najodvratnije himbe i grijeha. meni. o svojoj zemaljskoj propasti! Ti znaš. utjelovljeni organ. kako se moglo dogoditi. te mu stadoh polako i pažljivo gladiti desnom rukom glavu i prsa. i odbacili smo te iz naše zajednice.prije svega ispriča. pokušah ga. Vječna sila na čudesan je način obznanila. koji je sve zavarao tvojim imenom. Ćiril se uskoro oporavio i ispovijedio mi se. što ti umalo ne doniješe sramotnu smrt ubojice. što su nagoviještale neki nov čudesan događaj i misleći samo na n j e g a . kojim se služi ta sila. da bi već ovdje dolje ljudski progovorila čovjeku. tvojim likom. tek kad me izmiriš s Bogom.« reče Ciril. Vrati se u naš samostan. »Dragi brate Medardo. na spas n j e g o v e duše. Ona nedjela. što su se u njemu ponekad javljale. lišen svakog drugog sredstva. da si ti doduše lakoumno griješio. klonu u duboku nesvijest.

što si saznao. uđoše zakukuljeni ljudi. bio sam u nekoj maloj sobi. Jedan dominikanac uhvati me za ruku i povuče me u stranu. kroz hodnik prema onoj prostoriji. ako padnem u ruke opakih ubojica!« »Nipošto ne sumnjam«. pa nema svrhe da o tome s vama razgovaram. Kad ponovo dođoh k sebi. nalik na ćeliju. »da će pokojni brat Ćiril moći da vam pomogne u takvim slučajevima. jer ćeš se inače samo upropastiti. a trebalo je da se pravednički radujete. Na mig zakukuljenih pođoh za njima. Zavjetuj mi se. iscrpenog starca. Dadoše mu u ruke raspelo. . te je on sam naložio da ga smaknemo. koji je odostraga stupio u krug. nasutu u sredini. te mu naložiše. sijevnuo mač.« Rekavši to. stupih u krug i stadoh se glasno moliti. da nije mogao hodati. dominikanac mi pruži kristalni vrč. i onako bi brzo stigla smrt. Mene. u koji dovedoše starca. Zar ne treba t a k o nazvati zasluženu smrt brata iz vašeg samostana. brate moj! Moli se za spas moje duše! Bit ću uz vas. podigoše starca s postelje i odvukoše ga. da klekne na hrpicu zemlje. da ste svi vi bez razlike sveci?« »Nismo mi sveci«. u kojem se pjenušalo tamnocrveno vino jakog mirisa. Pristupi mi neki dominikanac i reče mi sa zluradim smiješkom: »Vi ste se zaista jako uplašili. — Zbogom. Ne znam kakva mi je slutnja sinula. jer nema sumnje. da ćeš ovdje šutjeti o svemu. jer ste na vlastite oči vidjeli divno mučeništvo. Sruših se onesviješten. dominikanci zatvoriše krug. a naš samostan uplesti u tisuću teških neprilika!« Učinih to. jer je bio tako iscrpen. jer ste sasvim blijedi i smeteni. Vršeći svoju dužnost. u koju su prije doveli mene. njegovo smaknuće valjda ipak ne ćete nazvati ubistvom? Ćiril se teško ogriješio o namjesnika Gospodnjeg. no dragi brate. »ali u našem samostanu nije još nikad bio ubijen nedužan čovjek! Pustite me — svoju sam dužnost izvršio s radošću! Duh preobraženog bit će uz mene. U tom času ugledah. No svakako vam je sve ispovijedio. rekoh.kako umirem — zakuni ga da šuti o mojoj smrti. reče dominikanac. i Ćirilova krvava glava skotrljala se pred moje noge. kad budete u samostanu služili za mene zadušnicu. brate. kako je u ruci jednog od zakukuljenih. uzmite radije ovo. da se okrijepite i osvježite.

što niste umoreni u svojoj ćeliji. Baciše me u kola. bila ponudila Eufemija. kojim me je nekoć. koga sam morao razriješiti od grijeha. a da me ne bi uzbudila do dna duše. ako odmah ne napustite Rim. koji se svuda zapleće u kobne veze. koju mi je osigurao. »Vidim i odviše jaso«. koji uskoro ublažiše strašnu bol. »U vinu je bio jedak otrov«. strgnuše mi rukav. da ispijem vino — izlio sam ga u rukav!« pro-stenjah sav nemoćan od užasne muke. Granula je zora. nisam mogao više govoriti. te je valjda javio prioru. kao ono. kad su me izvlačili iz kola i prilično grubo bacili na tie. te ga i nehotice. bez jasnih misli. podigoh se i pozvonih. koju je već trebalo odrezati. Užasi noći. pa nisam uopće pružio otpor. »U zdravlje vam«. koji se bio čvrsto pripio uz meso. reče prior. te glasno kriknuh. da je smrt onoga.kad sam vrč bio prinio usnama. te vidjeh da ležim pred vratima kapucinskog samostana. vidjevši me blijeda i smetena. isto tako biti izgubljeni. a i vi ćete. uzviknu dominikanac i izgura me brzo na vrata. koju sam osjetio u lijevoj ruci. Vratar se uplašio. bila i odviše užasna. uspjeli su spasiti ruku. dragi brate Medardo. da je to vino mirisalo isto onako. a dušmanski napitak od kukute slomio je svu pokretnu snagu. jer je ovaj odmah poslije rane mise unišao zabrinuta pogleda u moju ćeliju. pa ste i za vrijeme svog kratkog boravka u . raspitivali su se za vas na razne sumnjive načine. te spaziše. »okolnosti onog događaja. da mi je cijela ruka izranjena. kakav sam se vratio. koji vas je stajao ruke. Čini mi se. duboka bol zbog nesretnog Ćirila dovedoše me u neko stanje omamljenosti. kao da ju je razgrizla neka jetka materija. Pobožni brat Ćiril nestao je na neobjašnjiv način iz našeg samostana i iz Rima. koja su na moje čudo bila prazna i odvezoše me. Došao je samostanski vidar. No bio sam siguran. držeći lijevu ruku pred očima kao da me zaslijepljuje svjetiljka. no uskoro od strašne boli. Vidar svojom vještinom i prior brižljivom njegom. Na njegovo zapitkivanje odgovorio sam samo općenito. one kobne noći. da ste vi neobičan čovjek. Dok ste ležali bolesni. ali meso se sasušilo do kosti. duševna napetost. te samo mojoj budnosti i jednodušnosti braće možete zahvaliti. »Trebalo je. izlih u lijevi rukav svoje mantije. povika vidar i pohita da donese lijekove.

ako me papa istrgne iz ruku mojih neprijatelja. bili i suviše zapaženi. i ona mi se uskoro stala pričinjati čak kao neko slavno mučeništvo. a da neke osobe ne bi poželjele da vas uklone s puta. ali se mučnom sjećanju na sve počinjene opačine. Liječnik mi je obećao. koji mi je izvana htio satrti dušu. Moja krepka priroda. u kojima su se izmjenjivali ledeni srsi i naleti vrućice. Petru! Tako je moja mašta stvarala sliku. . Tada je jedna ugledala križ na mojem vratu i glasno uzviknula: »To je mučenik. koje nije mogla ugušiti ni najstroža pokora. Žene su padale na koljena i bijelim maramama brisale ranu. »Medardo — umoren je pobožni pokornik Medardo!« Tako su uzvikivali po ulicama. sigurno i protiv svoje volje. iz koje je tekla krv. koja je živim bojama prikazivala kako me veličaju ovdje na zemlji. puna životne snage svladala je napokon bezimenu bol i odhrvala se djelovanju paklenog soka. da me zao duh grešne oholosti nastoji zavesti na nov način. položiše na njih tijelo. zasluženo mojom strogom pokorom. i kako me neka mračna spodoba brzo probada bodežom. da ću uskoro potpuno ozdraviti. uzdignem do visoke crkvene časti. Oko krvava leša okupio se puk. koji obično prethodi spavanju. Vidio sam sebe. Sretan onaj. koji bi naglo zadana smrt skinula s mene kao teško breme. Vratite se u svoju domovinu. pa nisam mario za mukotrpan život. ni slutio. kad sam. pridružila i jaka tjelesna bol u uvenuloj ruci.Rimu. a da nisam ni pomišljao. potpuno zaokupljen prizorom svog mučeništva. da će mi život biti neprestano u opasnosti. okićeno cvijećem. koji ima na vratu. te sam zaista samo u časovima onog delirija. a ljudi su se tiskali sve više i više i glasno naricali za pokojnikom. svetac — pogledajte ovaj znak Gospodnji. dok god budem u Rimu. u svoj samostan! Mir s vama!« Jasno sam osjećao. osjećao grozničave napade. da ću umrijeti nasilnom smrću. tko se mogao dotaći tijela svečeva. pun patnji. te ga mladići u trijumfalnoj povorci uz glasan pjeva i molitvu poniješe prema Sv.« Tada se svi baciše na koljena. nastavim svoj dosadašnji način života i tako ili slavno umrem ili se. dodirnuti makar samo njegovu odjeću! Brzo doniješe nosila. To je bivalo upravo u onim časovima. kako izlazim na samostanska vrata. Sve sam se više privikavao na misao. te odlučih da nakon svog potpunog ozdravljenja ostanem u Rimu.

koji su širili glas o mojoj svetosti. iz koje je u bujicama tekla ona nečista voda. umorenog ubodom bodeža u prsa. Gospode! zar je tako neizmjeran teret naših grijeha. luda misli. No mjesto da ležim. »Mrtvi ustaju iz grobova i služe službu Božju. baciše se na zemlju. i da me uskoro okruži mnoštvo pučana. nema borbe između svijetla i vatre. što je istekla iz mučenika? Razbistrit ću i obojadisati tu nečistu vodu i njega će tada okruniti vatra. ali tada kao da me iz sna trgnu neki električni udarac. koje ti nastojiš otrovati. a neki je glas govorio: »Je li t o krv. da neki redovnik želi k meni. te neprijatelju daješ moć. reče misao. svi cvjetovi u polju uvenuše i spustiše svoje glave. »ja sam ono. strašnim očima i stao zavijati kao sjevernjak u dubokoj provaliji: »Zaslijepljena. a uvis se podiže bezutješni jauk tisuću glasova: »O Gospode. Tada razabrah tiho kucanje. kako mi se to inače obično priviđalo. no to se nije dogodilo. bezbojan sok. kao što se to često zbivalo. ali svijetlo je vatreno krštenje crvenilom. no nebeski svod ispresijecaše munje nalik na usplamsale zmije. da usmrti pomirbenu žrtvu naše krvi?« Jauk se uzdizao sve snažnije i snažnije poput šumnog morskog vala! Od snage glasova tog bezutješnog jauka misao umalo ne prsnu u prah. Uzdizao sam se prema sjajnim vrhovima planina — htio sam kroz vrata zlatnih jutarnjih oblaka ući u zavičajni grad. nalik na blijede sablasti. Zvono na samostanskom tornju izbilo je dvanaest. jasno sam zapažao. ali kad sam se osjetio odvojen od sebe mrtvoga. na Španjolskom trgu. da sam bestjelesna misao svoga ja. u moju ćeliju pade s crkvenih prozora blistavo svijetlo. Moj dah trebalo je da tu vodu pretvori u krv. leš se uspravio i zapiljio se u mene šupljim. Mjesto krvi tekao je iz široke razjapljene rane neki odvratan. što daje boju vašim cvjetovima — vašoj krvi — cvijeće i krv su vaš svadbeni nakit. koja je pobijedila svijetlo!« J a sam bio taj. no s najvećim užasom začuh uskoro ono jezivo cerekanje i smijeh svog sablasnog . ljudi. te se survah kao vlažna. koji ja pripremam!« Sto sam dublje i dublje padao.vidio sama sebe. bezbojna magla. ležao sam osamljen u sjenici samostanskog vrta u B. što pliva u eteru.« Leš se sruši. što je to govorio.« Tako rekoh u sebi i stadoh se moliti. Pomislih. opažao sam sve jasnije leš sa široko razjapljenom ranom na grudima. te bih se uskoro prepoznao kao crvenilo. »Ja — j a «.

i zemlji se vrati crvenilo. te se svaki pokret. koja me promatrala ozbiljnim pogledom i onda se raspli-nula u jasnim jutarnjim zrakama. Ostade samo misao. uzdignu svoju glavu i pogleda Medarda s anđeoski blagim smiješkom. bezbojnu maglu grimizni sjaj večernjeg rumenila. .« Bilo mi je kao da je ruža izrekla te riječi. bratac. čuo glasno i razgovijetno. kao da je južnjak probudio rojeve dušmanskih insekata. ali na kraju se izgubi u čudnom zujanju... »Nije pobijedila vatra. Opet sam uz tebe. a jauci ljudi pretvoriše se u kliktavu himnu. pođi sa mnom!« Htjedoh skočiti s postelje. jarko obojena nebeskim žarom. koji svojim otrovnim sisaljkama navaljuju na rascvjetan usjev. tamne kose prepletene ružama. pretvori u unutrašnji grč. koje su na mene navalile s otvorenih vrata paklenih. i morao sam smatrati varkom svojih uzbuđenih osjetila. i moja duša upita: »Nije li to proročanski san. kad mi se učini da jasno razabirem lik Au-relije. koji mi je rezao mišiće.. »Aurelijo«.. koja se pretvori u usrdnu molitvu. iz svake njegove rane kanula je kap krvi.. bratac Medardo. a taj miris bio je divno svjetlucanje najčišćeg proljetnog etera. ona se uputi prema meni. i njega okruži sladak miris.. moju ćeliju bio je ispunio neki čudesni miris.dvojnika. Pođi sa mnom. jer je crvenilo bilo milost Gospodnja. no užas me pritisnu svojim ledenim pokrovom. rana krvari. crveno. Dogodilo se.. koja prosvjetljava grešnika.. Bio je to Krist. uzviknuh. koje padoše u ćeliju... što je sišla na njih! Samo Medardova krv tekla je još bezbojna iz rane.. i on iz sve duše zavapi: »Zar da na cijeloj širokoj zemlji jedino j a budem beznadno predan vječnoj muci prokletstva?« Tada se nešto pomače u grmlju — jedna ruža. koju sam samo zamišljao u sebi. koji sam pokušao učiniti.. Vatra je riječ. U bijeloj odjeći. Zujanje se pretvori u ono bezutješno jadi-kovanje ljudi. te ona nadjača kucanje i cerekanje i neugodno brbljanje strašnog dvojnika. a ta ruža bila je ljubak ženski lik. budeći se iz sna. koji bi htio da tvoju krvavu ranu prekrije kao lijek i utjeha?« U tom času probi sumornu. nema borbe između svijetla i vatre. crveno. zajedljivo i podrugljivo dozivanje: »Bratac. i u njemu se uzdiže neka uzvišena prilika.. da sam svoju molitvu.. da budem spašen od mračnih sila. rana krvari.

čiju sam grešnost uviđao. koje bi mi parale srce — ah. jeziva sila. tako da je strujala kroz žile zapjenjena i uzavrela. kad mu se . koji mi je još žario krv paklenim ognjem. koju sam ponekad nazivao neprirodnim poricanjem sebe samoga! Još i više! Usprkos novoj snazi. a kad je podnevno sunce bacilo okomito svoje zrake. koji mi je bio odredio prior Leonardo. koji dobro prepoznah. koje sam se odrekao. učinila principom. u kojoj j e d n i m plamenom plamsa čulno i nadčulno. spoznavao sam. bio sam već nekoliko sati daleko od Rima. nego i neka neodoljiva čežnja u duši. iskrsnu iz magle neki dvorac. što se pružila preda mnom. i jednog jutra u dolini. osjećao sam se duboko u duši preslab. gdje sam se bio odvratio od vječnog čistog duha ljubavi i čas zadovoljenja zemaljskog nagona smatrao najvišom svijetlom točkom. išao sam prema cilju najkraćim putem. te ih uništavao svom snagom volje. da će me prepoznati i da ću ponovo pasti u ruke krivičnom sudu. Pohitah dolje i stadoh se usrdno moliti pred oltarom svete Rozalije. drskosti da se mjerim s mračnim silama. I nehotice. koju mi je dalo neporočno vladanje. podržavana njegovim vlastitim bujnim bogatstvima. u želji da izbjegnem zov svojih sklonosti. Zaobišao sam kneževu rezidenciju. da je moje kajanje iskreno. a da se u meni ne probude uspomene. da me napustio bar pakleni duh oholosti. i odviše strašno. koji mije nalagao da izbjegnem borbu. gdje mi se razigrana punina života. stalna teška pokora. nikakvu pokoru u samostanskom smislu. što se mora snažno oduprijeti svakoj težnji k nebeskome. kojim sam bio došao do Rima. i u osjećaju svoje nemoći. ne zbog toga. čije sam djelovanje osjetio i odviše često. koja me je gonila na najoštriju budnost prema samome sebi. što bih se bojao. da pobjedonosno izdržim borbu. istim onim putem. Da ponovo vidim Aureliju! Možda u svoj ljupkosti i ljepoti! Da li bih to mogao izdržati. Samo u svijesti o svemu tome. Nisam poduzeo nikakvo trapljenje. nego zbog toga. činilo mi se. posvetivši se Bogu. Nije me u domovinu gonila samo Ćirilova opomena. gdje sam se u grešnoj izopačenosti drznuo poželjeti zemaljsku sreću. Koliko mi se puta ukazivao Aurelijin lik i koliko su se puta budili tada u mojoj duši osjećaji. što nisam mogao stupiti na mjesto. te me je tješila uvjerenost. na koju bi me iznenada mogla izazvati ona mračna.Tada spoznah đavolsko iskušenje i svoju grešnu slabost. Uskoro sam bio u brdima. a da me ne savlada duh zla.

« Kad to izgovorih. no starac ga. Nigdje nisam vidio ljudskog stvora. dobro zaključaše. Dječak me je gledao začuđen. staze zarasle i prekrivene korovom. iako sam bio dosta blizu. da utekne od mene kao od grabežljive zvijeri.približih. ugledavši me. n j u je vječna sila zaštitila od noža grešnog ubojice. Iz jedne grupe grmlja. koja. dopre tiho jecanje. Aleje u parku bile su zapuštene. odvedi me odavde — unutra — unutra — zaključaj vrata — Petar neka čuva stražu — hajdemo. »Jedan velečasni gospodin je ovdje«. mjesto da se dade voditi. i ja opazih nekog starog. reče dječak. Bio sam na dobru baruna von F. i glasno povika: »Tko je tu? Tko je tu? Leopolde! Leopolde!« Dotrča neki dječak. te za čas iščeznuše iza vrata. na nekad onako lijepom travnjaku pred dvorcem pa-sla je u visokoj travi stoka — prozori na dvorcu bili su porazbijani — ulaz srušen. odgovorih. ali me nije primijetio. koji se pri toj zgodi pojaviše preda mnom življe nego ikad. što je sjedio u grmlju. koja je još bila prilično uščuvana. Brzo utekoh s razbojišta svojih najtežih zločina. Starac se tada podiže i uzviknu još glasnije: »Tko je tu? Tko je tu?« Sad vidjeh. da je starac slijep. sijedog čovjeka. odvuče. Kad se još više približili. Nijem i skamenjen stajao sam u toj jezivoj pustoši. uplašen. »Aurelija mrtva? Ne. kao da ga je ošinula munja. te se uskoro nađoh u najgušćem šikarju. Aurelijo! Aurelijo — i ti! — posljednja! mrtva — mrtva za ovaj svijet!« Prepoznah starog Reinholda — zastadoh kao ukopan. i on povika: »Hajdemo — hajdemo — dječače.« Starca kao da obuze duboka jeza i užas. starac se strese. Umoran sjedoh podno jednog drve-ta na . hajdemo u kuću.« Starac napregnu svu snagu. duboko se nakloni i pozdravi: »Laudetur Jesus Christus!« »In omnia saecula saeculorum«. što mu je preostala. koje sam volio! Ah. varaš se. ne. razabrah riječi: »Mrtvi — mrtvi su svi. »duhovnik iz kapucinskog reda. stari. kako sam čuo.

koliko smo god mogli. pa smo valjano ismijali onog susjeda. koji se. s poštovanjem skinu kapu i reče glasom najveće. mora da se desilo ubistvo. koji je doputovao iz Italije. da je vidio. najčestitije dobrodušnosti: »Eh. a da ne stavimo glavu na kocku. Ovdje je. pridoh i izvukoh sasvim novu kapucinsku mantiju. velečasni gospodine. »vas i vaše redovničke braće osobito. Na jednom rukavu bilo je malo sasušene krvi. na kojem je stajao križ. Mislio sam. da otklonim od vas svaku moguću opasnost. mora da ste izdaleka doputovali ovamo. nekoliko nas pošlo je onamo.mahovinu. No ništa nismo mogli otkriti. reče seljak. To je dakako bilo čisto umišljanje. kako se uspinje iz Đavoljeg ponora. koji je na sasvim neobičan način zamro u zraku. da je jedne noći. Izvjesno je toliko. u koji sam umoran bio utonuo. da se to survao kapucin. Ovdje. u to sam uvjeren. koji odmah. jer. kako se s vrha planine survala u ponor neka prilika. ne bismo li našli bar leš nesretnog čovjeka. No svi smo mi u selu. uputio prema planini. jednom sam ovdje sjedio. Odjednom mi se učini da kroz pukotinu viri komad tamnosmedeg sukna. no kasnije se ipak saznalo. da ću učiniti dobro djelo. ubio kapucina i leš stropoštao u Đavolji ponor. kako se priča. Istoga dana prolazio je moj susjed dubokom dolinom ispod Đavoljeg ponora i odjednom začuo iz daljine prodoran krik. Skočih. našavši vas kako slatko spavate. nedaleko odavde bio je nasut malen humak. prenoćivši. bog bi znao zbog čega. kad je jednom pun smrtnog straha ustvrdio. vidio pri mjesečini nekog golog čovjeka. nemam ni pojma o tome. da je neki plemić. što se tu zbilo. da sam sjeo ovamo. sjedio je pored mene neki stari seljak. velečasni gospodine. i zagledao se zamišljen u ovo šuplje stablo pored nas. da se služe . mislili. čujte samo. jer inače ne biste na ovom jezovitom mjestancu utonuli u tako dubok san. da je u to vrijeme došao u naše selo neki kapucin. siromašan kao što jesam. te smo se spuštali. prije više godina ubijen neki kapucin. vraćajući se dolinom kući. Kad sam se probudio oda sna. čim me ugleda budna. Ili možda i ne znate ništa o ovom mjestu?« Uvjeravao sam ga. no meni se to čini nemoguće. i moram priznati. na ovom mjestu. On čak tvrdi. a na okrajku je bilo ucrtano ime Medardo. da kao strani hodočasnik. ako mantiju prodam i dobiveni novac dadem. »Tiče se to«. ne znajući zašto. i da ste jako umorni.

Veoma mi se važnim .mise za jadnog velečasnog gospodina. i da bilo uzaludno moje nastojanje. koji je ovdje bio ubijen. jer sam vidio. Obećajte mi to!« »Vi ste u zabludi. da će iskočiti iz nekog mračnog grma. pođoh dalje. pomislio sam na svog strašnog dvojnika i. sjetih se. kod kojega se zadržavao i kojegaje bio zamolio novo odijelo. tek što ugleda to ime. nije ubijen. o svom ja. jer se. »kapucin Medardo. živ je i može poraditi za svoje vječno spasenje!« S tim riječima raširih svoju mantiju i pokazah mu u okrajak uvezeno ime Medardo. i tek tada. napokon dođe neki čovjek. da bi dovele do oriog nesretnog zamjenjivanja s Viktorinom. kad me ostavila grozna ideja o sablasti. glasno vičući. da mi je sad objašnjeno. koju je narušavalo samo prigušeno bučanje nedalekog šumskog potoka. kako je ludi redovnik došao do kapucinske odjeće. dobri moj prijatelju!« rekoh. a kapucinskog samostana nije bilo u mjestu. zaražen užasom onoga seljaka. koji je prije nekoliko godina na putu u Italiju prošao kroz vaše selo. velečasni gospodine. Čudna iskrivljenost kobnog događaja kod Đavoljeg ponora duboko mi je potresla dušu. koju mi je pri bijegu bio ostavio i koju sam nedvojbeno prepoznao kao svoju. koji luta po svijetu. Onda naglo skoči i pobježe u šumu. osjetih kako mi drhti sva duša. jer sam imao osjećaj. Tada sam kod našeg gospodina župnika naručio jednu valjanu misu i. Onaj lugar. tišina ovog mjesta. i tako mu misa gospodina župnika nije mnogo pomogla. da mu treba upravo takvo kapu-cinsko odijelo i obilno mi ga plati. kako su se sve okolnosti morale uskladiti. ali ga nijedan staretinar nije htio kupiti. da ga razuvjerim. Još za njega nisu potrebne zadušnice. koji reče. sudeći po odijelu neki lovac ili lugar. još uvijek ponekad ovdje pojavljuje kao duh. Bilo je jasno da me smatra duhom ubijenog Medarda. bili su kao stvoreni da izazovu jezive slike. Seljak. kako pričaju. podigao sam ga ovdje u znak jadne smrti gospodina kapucina. a da se nije pripremio na smrt i uredio svoje račune. kad se čili i zdravi vratite s puta. Pribravši se. problijedi i upilji u mene pogled pun užasa. budući da se u Đavoljem ponoru nije mogao postaviti križ. kupio ga je u gradu od seljaka. Usamljenost. Zato vas molim. za koje me je smatrao seljak. Tako se dogodilo. No pokojni gospodin mora da je u nečem mnogo pretjerao. odslužite misu za spas svog redovničkog brata Medarda. da sam odijelo odnio u grad.

što si spašen iz zamki podmuklog svijeta — daj pripovijedaj — pripovijedaj. u samostansko dvorište uvezoše se zatvorene kočije. satrvene duše. bacih mu se pred noge. progovorio je. brate« — tako stadoše uzvikivati redovnici. a da me nisu primijetili. gdje ću i kako do njega doći. koja mu je obično služila za boravak. nesposoban da izustim makar i jednu riječ. koje svakako treba nabaviti rano ujutro. ne sluteći. Napokon. kojega nisam poznavao. da je sve brižljivo očišćeno i uređeno. kao u procesiji. da glavni oltar treba ukrasiti r u ž a m a . Ugledah križ — iza njega redovnike. Ah — prepoznao sam svoju redovničku braću. dva po dva. »ti si bezbožno prekršio svoj zavjet. jer je gospođa abatisa izričito naložila. vratarica me odvela u jednu dvoranu. te sam se pouzdano nadao još potpunijem razjašnjenju. ušao sam unutra i primijetio. Odlučivši da odmah pristupim braći. a kroz redove braće prostruji prigušen žamor: »Medardo — brat Medardo je napokon ovdje!« Pridigoše me — braća me stadoše pritiskati na grudi: »Hvala silama nebeskim. okružen braćom. kad je posjećivao svoj samostan. svi u isti čas. koju su pjevali muški glasovi. »Medardo«. približih se zavičaju. to su bile kla-rise iz B.. koji su se uzdizali preda mnom. Stigoh u selo. pošao sam. srce mi je stalo snažno udarati. Prošli su pored mene pjevajući. Prior ustade i na njegov mig pođoh za njim u sobu. Glavni oltar i pokrajnji oltari bili su ukrašeni ispletenim cvijećem.učinila čudna vizija plašljivog susjeda. u samostan i upitao za priora Leonarda. . Crkvena vrata bila su širom otvorena. »Medardo!« uzviknu on. kad sam ugledao tornjeve samostana cistercitkinja. Uskoro su isto tako prošli pored mene dominikanci i franjevci iz B. i unišli kroz otvorena vrata samostana. a crkvenjak se raspričao o svježim ružama. Po svemu sam tome razabrao. pošto sam se okrijepio žarkom molitvom. glasno plačući. putujući bez počinka nekoliko sedmica. koji su išli. da će biti proslavljena neka izvanredna svečanost. na čelu povorke vodio je ostarjelog Leonarda neki mladi brat. Iz daljine se čula himna. na trg pred samostanskom crkvom. Leonardo je sjedio u naslonjaču.

mjesto da izvršiš zadaću. velečasni oče«. Znaš da neka prava našeg samostana idu na štetu dohodaka kardinala***. izgriženu do kosti. da potkopa Ćirila. koji si griješio na sve načine. da mi ni najstroža pokora. reče prior. da ga je papa primio kao značajnu pojavu. Vjerojatno si. koje su ti ponudili kao napitak za okrepu.« »Vi. dakle. te mu ispripovjedih. koja ti je prijetila u Rimu. Ćiril je uskoro primijetio. .. odgovorio sam. ugledavši ružni ud. to je bio razlog. i Ćiril se uvrstio među duhovnike. »Znam. Lukavi redovnik brzo je našao načina. ne može pružiti utjehu na ovom svijetu!« »Priberi se«. podigavši rukav habita. koji je bio nalik na mumiju. da se taj kardinal. iako su te motrile Argu-sove oči redovnika. nastavio je Leonardo. da si bio uz jadnika u posljednjoj smrtnoj stisci i da su te namislili umoriti otrovanim vinom. Samo je Ćiril pao kao žrtva. »sudite mi. kako traži zakon. Leonardo ustuknu od groze. odjednom s njim sprijateljio i tako se u dominikancu domogao snažnog protivnika. koje on bespravno uživa. koja ti je bila povjerena. da si poput Cirila istupio kao opunomoćenik našeg samostana. uzviknuh i. koji su ga okruživali. otac! Čudesno si bio spašen od smrti. sramotno si pobjegao i najnedostojnije prevario samostan. kojoj sam se bio podvrgao. ali Ćiril — o pobožni starce!« Rekoh prioru. »Možda bi i tebe«. sluteći zlo. da mi je ostao nepoznat pravi razlog potajnog smaknuća jadnog Ćirila. pokazali prioru svoju ruku. ah! s radošću ću odbaciti teret bijednog života. kojega je mogao suprotstaviti Ćirilu. »stigla ista sudbina. i reče prigušeno: »Tebe. Sam ga je odveo k papi i vješto mu stranog kapucina prikazao tako. »prior je s tobom govori a sad može s tobom govoriti prijatelj. Mogao bih te dati uzidati. izlio vino u rukav. kako sam. koji dotada nije trpio papinog ispovjednika.. ipak našao priliku. stigla je kazna. da sve vino proliješ. znate?« upitah sav začuđen. kad bih htio postupiti strogo po samostanskom zakonu!« »Sudite mi. punog patnje! Osjetio sam zaista. bio bi mrtav za deset minuta!« »O pogledajte«. jer da si ispio samo kap.

otrovana. Uskoro potom. što inače u njemu prebiva. da se strani redovnik ima potajno pogubiti u samostanu dominikanaca. nego teret crkvi. To je pobožnog čovjeka. da vatrenim riječima. koja ga — usprkos snažnom duhu. Papu. nije dostojan namjesnik Gospodnji. gledajući u zanosnim riječima našeg brata prikrivenu namjeru. jer si poznavao tog pobožnog starca. a upravo u tom uzbuđenom stanju bilo je dominikancu lako. kako se tobože radi o potajnoj zavjeri. No papa je bio uvjeren u njegovu krivnju. pronašli su da je ledena voda. Ti si u Rimu bio upadljiva pojava. kazao mu je bez okolišanja. kako Ciril ima nalog da ga navede da javno poduzme pokorničke pobožnosti. u načinu. tko ne provodi zaista svet život. kako si se izražavao pred papom. Obavijestio je papu. da se domogneš višeg cilja. tko se potpuno ne odrekne naslada ovoga svijeta. Da je Ćiril bio nedužan. mislio je. koji je imao pogoditi jadnog Ćirila. da malo po malo vješto pripremi udarac. potrese papu do dna duše i da mu odvrati duh od zemaljskoga. koja treba da ga crkvi prikaže kao nedostojnog trostruke krune. Divio ti se i . silno razgnjevilo. ne treba da te uvjeravam. stvarno su dirnule riječi pobožnog starca. i kojeg se ona mora osloboditi. kako bih ja rekao. koje bi onda poslužile kao signal za formalni ustanak. koju je papa obično pio. kojoj nanosi sramotu i prokletstvo. da onaj. Tvoje pokajničke pobožnosti bile su za njega samo zaista mudro izvedeno himbeno nastojanje. kojima ga je ispunio duh. kao što se moglo i predvidjeti. Kad je Ćiril opet jednom uhvatio priliku da govori s papom bez svjedoka. kao što to obično biva kod mekoputnih duša. mogao griješiti s pravim zanosom za grijehe. a posljedica toga bio je nalog. kako služi kao igračka himbenoj gamadi. papa je osjetio neku duhovnu srodnost između sebe i tebe. da bi tako. a osobito u pripovijedanju o toku tvog života.kako namjesnik Gospodnji svoje carstvo i odviše traži i nalazi u ovome svijetu i njegovim užicima. no koji su ti ljudi najnižim sredstvima umjeli podvrći sebi — navlači između neba i pakla. da će se s tobom moći uzdići do nekog višeg stanja i da će ga grešno mudrovanje o svim krepostima i religiji snažno okrijepiti i ojačati. te se osjetio pozvanim. Tada je papa. i to nakon Ćirilova odlaska iz papinih osobnih odaja. koji vrije među kardinalima. duboko omrznuo starca i trpio ga je u svojoj blizini samo zato. da izbjegne neki upadljiv korak.

koji umalo da nisi počinio. Čak i kad si smatrao. velečasni oče!« uzviknuo sam. zanosnim govorima. koja su nađena u Eufemijinoj ostavštini. no smatralo se. koje si mu držao. da znam svaku riječ.naslađivao se tvojim blistavim. da si se. maskiran kao kapucin. da naš samostan ima u blizini njegove svetosti jednog prijatelja. nastavio je prior. smatrao sam tvoje kajanje iskrenim. Tada se odjednom pojavio grofov konjušar i ispripovijedao. Vidiš. nego grof Viktorin. nagovijestila su to doduše već i ranije. da sam točno obaviješten o tvom životu u Rimu. Eufemijina zabluda ostala je neshvatljiva. i to kod . koji je već mjesecima samotno živio u planini i pustio da mu naraste brada. Uskoro poslije tvog bijega iz rezidencije — nebo nije dopustilo zločin. kad ti reknem. ali u Rimu te je ponovo obuzeo zao duh grešne oholosti. vršio svoje stroge pokorničke pobožnosti. koje nikad nisi počinio? Zar si ti ikada bio u dvorcu baruna von F. kako se grof. kojem si kod nas bio podlegao. a da bi se mogao prevariti usprkos tvojoj najvećoj sličnosti s Viktorinom. I vi me. da u dvorcu baruna von F. Tako se dogodilo. i nakon što se redovnik. jer je Reinhold uvjeravao. uzdigao i postao za onu kliku opasniji. Kad si u kapucinskom samostanu.?« »Ah. smatrate grešnim licemjerom!« »Zaista«. Pisma. što se na zemlji ne mogu očistiti od grijeha. prije nego je to dominikanac i naslutio. gotovo sam uvjeren. velečasni oče. on je bio dovoljno blizu da razabere svaku riječ. ono je spasilo bogobojaznu Aureliju — uskoro nakon tvog bijega. Zašto si sebe pred papom optuživao za zločine. koji sam počinio u bezumnoj zaslijepljenosti. spasio kao nekim čudom. da si sam s papom. Medardo. »sada. a to ti ne će biti ni najmanje tajanstveno. Zaista je tako i bilo. kojega je čak i Ciril smatrao za tebe. koji me o svemu točno obavijestio. nego bi Ćiril ikada mogao postati. smrvljen bolom u duši. kad te gledam i s tobom govorim. kao što sam kazao. odjednom pojavio pred njim u šumi. koju si kazao papi. da se čak i Eufemija prevarila. čiji je prior moj bliski rođak. saznalo se. nisi bio ti. da te je i odviše dobro poznavao. no još uvijek postoji jedna tajna. »ta to je bilo mjesto mojih najstrašnijih opačina! No najteža kazna vječne nedokučive sile je to. koju dosad nisam uspio sebi objasniti. da nakon svoje pokore nisi više mogao lagati.

prepoznao je sigurno u ludom redovniku Medarda. a da bi se tu moglo raditi o nekoj zamjeni.takozvanog Đavoljeg ponora. koju mu je zadavala rana. kuda je iščeznuo Viktorin. Viktorin ga je gurnuo u ponor. u kojem je živio Medardo. na bilo kakav način dobiti njegovu odjeću. Od boli. smatralo za nekog presvučenog redovnika. čak i u časovima najpunije. ali je čuo krik. što su smatrali smiješnim. kad bi ga ugledala. kako se grof domogao kapucinske odjeće. nije se iznenadio zbog toga presvlačenja. i kako je. nekim slučajem. jedino je ostalo neshvatljivo. doduše. ako bude putovao kroz šumu. kako je Medardo uspio prevaliti toliku udaljenost po planini. I odviše je dobro poznavao svog gospodara. kojega se. kao i na osjećaj. Vidio kapucina nije. da su makar neke okolnosti istinite. ubijenom u šumi. mogao sebi pripisivati nedjela. Iako nije znao. obeskrijepio je Reinholdovo mišljenje. Mnogi su joj se pridružili i tvrdili. i odviše je mnogo s njim razgovarao još i prilikom bijega iz dvorca. da su zapravo zapazili mnogo grofovskog u ponašanju ovog pustolova. on se spasio. koji se u njoj budio svakiput. najsmirenije svijesti. možda ga je ponekad neki milosrdni seljak nahranio i zagrriuo prnjama. da se pojavi u barunovom dvorcu u redovničkom habitu i da ga nosi čitavu godinu te tako izvede još i veće stvari. Slutio je. koji baš i ne bi bio jedinstven. čim se pretpostavilo. a oslanjala se na njegovu značajnu. da je tobožnji plemić Krczvnski iz Kwieciczewa bio upravo grof Viktorin. uspjelo mu je isplaziti iz ponora. Kad se teško ozlijeđene glave osvijestio. naime. odjeven kao kapucin. koji je živio u šumi i kojega je on na kraju primio k sebi. da je u selu vidio nekog kapucina i da se nada da će od njega. uskoro nakon toga govorilo se i u selu o nekom kapucinu. Jedan brat iz samostana. Lugarevo pripovijedanje o ludom redovniku. koja nije . jer je bio obaviješten o grofovoj nakani. mora dakle da je to bio on. moglo se također dovesti u vezu s Viktorinovim nedjelom. dok napokon nije dospio u okolinu lugareva stana. Taj konjušarev iskaz. jer je dan ranije kazao. gladi i žeđi on je poludio — pobijesnio! Tako je trčao po planini. sasvim upadljivu sličnost s Francescom. koje su utvrdili liječnici. Ali tu se ne da objasniti dvije stvari. a da ga nitko nije zaustavio. gdje je grof nabavio tu odjeću. u čiju krivnju već odavno nitko nije sumnjao. Kneginja je postavila hipotezu.

da sada više ne treba šutjeti. koji se bio spasio iz Đavoljeg ponora. pa su oni. tako se i ono. da je sigurno tako.. za koja je bio optužen. Ona hipoteza. ta misao pretvorila se u fiksnu ideju. koji je ostao uzaludan. »Ta stvar će ostati tajna«. koji su smatrali. a osobito na dvoru. i zadovoljiti se prvim progonom. izazvalo grozu i užas.« S tim mišljenjem knez se od sveg srca složio. duboko uzbuđen zločinima u barunovu dvorcu. moglo bi dakle biti. te je kazao knezu: »Moramo biti sretni. kako ga dvostruki Medardo baca iz greške u grešku. vrlo brzo izgubi sjaj i boju. osvježila je sjećanje na događaj s Talijankom.. upravo se iz toga može zaključiti. kad su ga upitali za njegovo mišljenje: »Tobožnji gospodin Krczvnski nije ni Poljak ni grof. No kao što sve na ovom bijednom prolaznom svijetu.zaista izvršio umorstva. da je njegovo ludilo izbilo tek onda. tko god je vidio Medarda. što je u prvi mah u rezidenciji. »zaboga. kazao je knez »ne ćemo više potezati veo. jer je o n bio jedini. stalno bio lud. da je Aurelijin odbjegli zaručnik grof Viktorin. da se baš ništa ne zna o sudbini Medarda. koji su branili vjerojatnost takvog stanja stvari. kad se na svom hodočasničkom putu našao u okolici lugareva boravišta.nikad počinio. prijedlog krivičnog suda za hapšenje preinačio u kaznu mačem. velečasni oče.« Samo Aurelija.« »Aurelija«. kolikogod događaj ili čin izgledao u prvi čas strašan. naravno. kojim ju je neka čudna sudbina dobrohotno prekrila. pronašao je. i svatko.« To mišljenje nije smio čuti knez. srozalo na zlobno naklapanje. napominjali su. uzbuđeno prekinuh priora. a nije ni nedužan — redovnik je još uvijek lud i u svakom slučaju neuračunljiv. da su oba neugodna gosta utekla. da uopće nije ozdravio. Osobni liječnik bio je uvjeren. jer je dobro osjećao. A što se tiče priznanja zločina. premilostivi gospodine. Oni. koji je. kazao je. prividno pri zdravom razumu. jer su oni bili sinovi i s t o g oca. nego da je. koji ranije u to nisu bili upućeni. Krivični sudac. da su crte njegova lica potpuno nalik na crte lica grofa Viktorina. Da je. stoga je krivični sud njegovo hapšenje mogao odrediti jedino kao mjeru sigurnosti. svakako ne grof Viktorin. obavijestili o njemu čak i one. recite . za koje je bio okrivljen. a na njegovu su se oštroumnost mnogo oslanjali.

pa me već to uvjerilo. što si htio zaplesti Aureliju u đavolsku mrežu. sve ono. no daleko od toga da se smatram izabranim za osvetnika. Medardo. da je on Medardo. onih varljivih sredstava za okajanje zločina. Mogao sam te upropastiti. nesigurne daske. i stao se kao brodolomac hvatati one lake. Čuj. kojima si popustio? Pa zar da onda vjerujem u iskrenost tvojega kajanja. »zar se još nije ta opasna vatra ugasila u tvojoj duši? Zar se i pri slabom dodiru još uvijek rasplamsava oganj? Još se dakle nisi oslobodio onih grešnih nagona. blago se smiješeći. Reci. redovnik. nego i svakog zaista pobožnog čovjeka. Medardo«. vratara.mi. ustao je. koji je pobjegao . da ti još nije bila dosuđena zemaljska propast. kao kapucin! Nije tome odviše davno. »tvoja šutnja kaže mi sve. kad si morao pomisliti na Aureliju?« Satrven u duši. što sam ti bio govorio o vanjskom i unutrašnjem kajanju. Prilično sam točno pratio put. da je zaista bio grof Viktorin onaj. nastavio je prior. zar mogu biti uvjeren. kojim si krenuo. otvorio samostanska vrata i našao nekog čovjeka. da bih tvoje kajanje smatrao iskrenim samo onda. što je s Aurelijom?« »Eh. zbog kakvih sam neobičnih okolnosti kasnije morao povjerovati. tvoje uzdizanje k vječnoj sili potpuno bez ljage. za koje sebe optužuješ. Jer samo bih u tom slučaju mogao vjerovati. je li tvoja pobožnost. da si ti bio onaj. pa mi je to strasnije bilo. koja su te učinila taštim sljeparom ne samo u očima onoga pokvarenog pape. napola ukočen od hladnoće. brate Medardo«. ako si zaista počinio one opačine. da si ti bezočno umorio Hermogena i Eufemiju. prepustio sam tebe i tvoju sudbinu vječnoj sili nebeskoj. što se pojavio na dvorcu baruna von F. Bio sam potpuno uvjeren. koje je bilo nalik na uzdisanje umirućeg. bio sam uvjeren. koji je ležao tik pred njim. da te duh laži potpuno napustio? Znaj Medardo. Čudesno si se održao. obavještavao me jedan neobičan čovjek — nazivao se vlasuljar Belcampo — kojega si posljednji put vidio u Rimu. »Iskren si. te si zaboravio moje pouke. Već je granulo jutro. reče prior. da su ti ta nedjela tako razrovala dušu. i s teškom mukom izrekao. što je u rezidenciji igrao ulogu poljskog plemića i htio se oženiti barunicom Aurelijom. oborih oči. probudilo neko jecanje i stenjanje. kako je brata Sebastijana.

odbjegli redovnik. nadasve tajanstvenim zbivanjima. Usprkos jezivo izobličenom licu tog čovjeka povjerovali smo. no čim je to pokušao. koji je ležao pred samostanskim vratima. što ako je taj redovnik Viktorin? Poznavao sam pripovijest. ako je to redovnik. bile u tančine nalik na tvoje. dok sam ležao u dubokoj nesvijesti. bio je to odbjegli ludi redovnik. predstavljajući na jezovit način mene — samoga mene! Zamolih priora. »lijepo sašiveno rublje — jednostavan zlatni prsten na ruci. koji je pobjegao iz rezidencije.« »Kestenjastosmeđi kaput od najfinijeg sukna«. jer je u meni stala svitati slutnja istine o onim nadasve čudnim. koja sam bio doživio.iz našeg samostana. »ali kako znaš. reče Leonardo začuđen. a nekoliko njih je smatralo da samo izmijenjena odjeća čini Medarda. bili smo ipak uskoro svi uvjereni. što se dogodilo.. nalaženje i ispijanje đavoljeg . Sebastijan mi je sav uplašen javio. što mi je kao neman. da je to fiksna ideja stranca. Imao je svilene čarape. da prepoznajemo tvoje crte. koju sam imao na sebi onog kobnog svadbenog dana!« Pred očima mi se pojavi dvojnik. nesumnjive znakove neizlječivog ludila. siđoh s braćom dolje... nastavi prior. unijesmo nemoćnog čovjeka u refektorij. da je nekoć bilo otmjeno. Obukosmo mu kapucinsku odjeću. prsluk od bijelog atlasa. koje je doduše bilo sasvim upropašteno i poderano. koja me do srži razdirala. no smatrao sam da bi sve okolnosti. ali usto svjetovno odijelo.« »Ah.. gdje je morao obaviti uobičajene pobožnosti. no još se uvijek razabiralo. tako čudnim. »i čovjek pokaza potpuno jasne. upadoh. »Ne potraja dugo«. Imao je bradu i tonzuru. skočio na ramena. koju je taj luđak ranije ispričao lugaru. on me je bio progonio. kao što rekoh. On je bio taj. kojega su dobro poznavali. užasni đavao ludila. odvedosmo ga u crkvu. on je na kraju.« »Tako je«. Ne. na jednoj cipeli i zlatnu kopču. uzeo moju odjeću i prekrio me mantijom. da sebe smatra za tebe. hoću da kod vas vršim pokoru«. iako je neprestano uzvikivao: »Ja sam Medardo. odmah smo primijetili. što je jurio za mnom. neka samo dalje pripovijeda. Iako su crte njegova lica. nije ono bio bestjelesni. ta to je bila odjeća. da nikad nije bio u samostanu. Morala mi je zaista sinuti pomisao: što.

što sam se drznuo. rekoše mi. i da se izgleda potpuno oslobodio ludila. koji duboko poznaje sve abnormalnosti ljudskog organizma. no ipak moje ja. jer potječe iz kneževske kuće. da se prikažem kao duhovnik s dugom bradom i smeđom mantijom. na koje se. da ste vi sveti Antonije i da najbolje znate. zvoni. da sigurno ne će preživjeti noć. kao da ću uskoro umrijeti. A kad sam se sa sobom samim valjano posavjetovao. kad se iz njegovog crnog kamenja usred klokotave. koliko se god pretvarali. da vas pokušam obmanuti. da je redovnik u časovima gnjeva uvijek vikao. čim nekome u bolesničkoj sobi ustreba moja pomoć. »oprostite. ako se odvrati od zemaljskog i skrušeno sačeka.. da bi bilo bolje. te se vjerojatno želi ispovijediti. velečasni gospodine.« Bio on i knez. kakvu su nevolju izazvali vaši eliksiri. Imao sam na umu nešto zaista veliko. kao što znaš. koji je pobjegao iz vašeg samostana. Značajno je bilo u tom pogledu.. Treću noć probudilo me zvono. pa se brzo oporavio i kazao: »Tako mi je pri duši.eliksira. Pred vama je grof Viktorin. sigurno uspjeti da ga izliječi. genijalni liječnik. bijela kao snijeg. Strančevo ozdravljenje okrilo bi bar djelomično tajanstvenu igru nepoznatih sila. priviđenja u tamnici. Ukočeno me pogledao. Trebalo bi da se naziva knezom. pjenušave vode uzdigla princeza. to bi među našim zidinama i u njegovom sadašnjem položaju bilo bez ikakvog značenja. jer. kao da je izgubio svijest. da je stranac svim žarom tražio da me pozovu. mogle biti bolesni plod poremećenog duha. progovorio je stranac. ukratko čitav boravak u samostanu. To drugo ja imalo je goropadnu snagu i survalo me u dubok ponor. . kao da mi iz duše izlaze najtajnije misli i učahuruju se u tjelesno biće. ono. jer bi vas inače mogao pogoditi moj gnjev. Ja nisam redovnik Medardo. koje je bilo zaista užasno. »Oprostite«. Kad sam došao. te da mi se čini. koji je vjerojatno nekim čudnim psihičkim putem izazvala tvoja individualnost. jer je tako slab. odgovorio sam. što mu je dosudila vječna sila. da će upravitelj tog zavoda. te vam savjetujem. no prije toga moram olakšati svoje srce. No do toga nije došlo. Vi imate moć nada mnom. da to držite na umu. meni je jasno. bilo mi je. ako je to moguće. jer sam se nadao. dadosmo mu kapljice za jačanje. da je on grof i vladajući gospodin! Odlučio sam da stranca otpremim u ludnicu sv. kad sam odlučio. Getreua.

kao što je tvrdio Reinhold. koje je imao na sebi. mrtav. koja me je spasila. odveli kroz uzduh. To se i dogodilo. te uskoro nisam više osjećao bol. Sve traganje bilo je uzalud. i koju sam veoma volio. što je bio naumio. No kako se ono smiješno ja htjelo uvijek i neprekidno hraniti mojim mislima. rodilo je u njemu fiksnu ideju. da je on zaista redovnik. kako se u njemu pojavila priča o njegovu boravku u samostanu i o načinu njegovog spasenja iz zatvora. Zeleni šumski kralj loše me primio. Nema sumnje. Odijelo. nakon što sam se napio vašeg prokletog pića. vidjevši da je leš. da je pokojnik zaista bio grof Viktorin. međutim. kako smo se začudili. te se njegovo ja rascijepalo na dva neprijateljska bića. kad smo odande pobjegli. ja mojih misli pojavilo se kod njega i stalo mi predbacivati koješta ružno. te je htjelo. te sam još jedva sumnjao. s onim smušenim. Postao sam doduše redovnik. Dao sam ga odnijeti u mrtvačnicu. ubivši Eufemiju i Hermogena.Princeza me dočekala na ruke i isprala mi rane. kako smo se zaprepastili. da bi u barunovu dvorcu izveo. jer su nam htjeli odrubiti glavu. Samo je razdoblje od bijega do dolaska k lugaru ostalo mračno. Povezao sam. neobjašnjivo kao i to. da ću ikad saznati nešto pobliže. u koje ste bili upleteni ti i grof.« Dovle su nesretnikove riječi bile donekle razumljive. sve okolnosti događaja u dvorcu. Baciše me u zatvor. bez traga nestao. grdno ga istukoh i uzeh mu odjeću. Opačinu. kad je zazvonilo na ranu misu. no vi i sami znate. trebalo je da ga pokopamo na posvećenom tlu u našem vrtu. jasnije o zagonetnoj povezanosti događaja. zbog ludila iznakaženim riječima. te sam se morao odreći nade. sveti Antonije. ili je možda poludio tek na bijegu. iako mu to možda i nije bila nakana. Ne će ti biti teško zamisliti. mučen grižnjom savjesti. da je moralo biti . ali uskoro. kad smo ga htjeli iznijeti napolje i položiti u lijes. zbacih ga na tie. u koju se upustio. da ostane sa mnom. jer smo mi ipak sve činili zajedno. Sat kasnije. Možda je već bio lud. no poslije toga izgubio se u nesuvislim. glupim brbljarijama najvećeg ludila. kako ste me. završio je. on je u planini ubio nekog kapucina hodočasnika i oduzeo mu odijelo. skočio je s prodornim groznim krikom i klonuo. i umorstvo redovnika. Kao što je bio natuknuo konjušar. kako nam se činilo. iako je znao da sam kneževskog roda. no to ja mojih misli bilo je jače i gonilo me da ubijem princezu. koje su mi bile poznate. ipak smo se razdvojili. a i njenog brata.

bez obzira na breme svojih grijeha. kao život prirode otrovom.s najdubljim kajanjem i skrušenošću ne iznesem sve. koje ti je bilo stavljeno na put. da bi čovjek postao svijestan opakog djelovanja časovite lakomislenosti i da bi iz te jasne svijesti crpio snagu. ne slaže se s Reinholdovim navodom o danu Viktorinova bijega iz dvorca. i koji te je slijedio kao tvoj dvojnik te umro ovdje u samostanu. prikazuje tvoju sudbinu. u koji si ga survao. jer znam. da me ne ćeš krivo razumjeti. jer sam otkrio sve znakove istinskog kajanja. otkako sam napustio samostan. prekinuh priora. kad sam završio. kao što sam to učinio u svetoj ispovijedi. Nema sumnje. »stanite. kad sam mu nato otkrio sav svoj život sa svim mogućim potankostima. ludi Viktorin morao bi se pojaviti u šumi odmah nakon što je stigao u barunov dvorac. sinova istog zločinačkog oca. neka umrem u beznadnom očaju.« U tom času obuzela me poput ljute boli. brate Medardo. ako vam. da je Viktorin na čudesan način bio spašen iz ponora. da bi tvom oku ostao skriven svijetli cilj. Medardo. isto onako iskreno.vanjskih motiva. reče prior.« Prior se izvanredno začudio. čežnja najuzvišenije ljubavi. Ah. »Moram ti vjerovati«. . što je proizišla iz duhovne srodnosti dvoje braće. brate Medardo. dok si govorio. no izvanredno je čudno. da je o n bio onaj ludi redovnik. Prema tvrdnji lugara. Samo vrijeme redovnikova dolaska k lugaru. koje je on naveo. On je bio igračka mračne sile. koja je posegnula u tvoj život — on nije bio tvoj drug. U tom se i očituje moć Gospodnja. još đavao neumorno bludi po svijetu i nudi ljudima svoje eliksire! Kome se ponekad nije svidio neki od njegovih paklenih napitaka. što se sa mnom dogodilo. koji bi ti se možda ukazao. po milosrđu Gospodnjem ikad steći milost i vječno spasenje.« »Stanite«. Tebi to mogu kazati. da mu se suprotstavi. proklinjući sebe i svoj život. što ta priča. velečasni oče! Neka iz moje duše iščezne svaka nada. Idi sada k braći. da ću. što je moralno dobar princip u njoj uslovljen tek zlim. nego samo podređeno biće. »moram ti vjerovati. no nebo tako hoće. kojega je primio lugar. iako iznakaženo. koji su i sami zagrezli u zločin. Tko bi mogao otkriti tajnu. koja mi je prožela svaku žilu i žilicu.

koji me prožeo. Aurelijo!« zavapih u sav glas.. blago šuštanje lišća u aleji. uzviknu on gotovo Ijutito.« Zastadoh pred priorom zabezeknut — nijem. pogleda uprtog u zemlju. Prior ustade i reče mi veoma ozbiljnim glasom: »Vjerojatno si primijetio. da se u ovom samostanu priprema velika svečanost? Aurelija će se sutra zarediti i dobit će samostansko ime Rozalija. iščeznuše u grmlju. nedaleko od mene šetale su laganim korakom dvije opatice. najavila su samostanska zvona svečanost Aurelijinog oblačenja. koja se nalazila sasvim na kraju prostranog samostanskog vrta. koja je razorila njenu sreću. Opatice. smetao me i sprečavao da se udubim u pobožno razmatranje. s njima i novakinja. da idem na molitvu. to je sigurno Aurelija — stadoh se grčevito trzati — zastade mi dah — htjedoh poći naprijed. uniđe abatisa u pratnji dviju sestara. Čim su se pojavile prve zrake jutra. i preda mnom se pojavi samo svijetao lik Aurelije. koja je tako žarko ljubila mog oca. koja bi mu pružila najveću zemaljsku sreću — prenijela na sina onu naklonost.. da čujem tih razgovor.. Tu se htjedoh moliti. »To je ona. opet ću je vidjeti!« — tako nešto zaklikta u meni. nesposoban da učinim makar i jedan korak. Ah. Neopisiv je osjećaj. medu njima neka novakinja. ali se sruših. U kreposti. Kakav dan! — kakva noć! Stalno samo Aurelija i Aurelija. no on je poput oca gomilao opačinu na opačinu i tako uništio svaku nadu svoje pobožne pokroviteljice. Ponovo me obasuše pitanjima. Izgovorivši se. saslušao sam kratak govor. .»Aurelijo — ah. — Nijedna druga slika — nijedna druga misao nije našla mjesto u mojoj duši. sve slike prošlosti potam-niše u meni. te se braća uskoro sakupiše u jednoj velikoj dvorani. i srce mi uzdrhta od tjeskobe i zanosa. Podigoh se i izidoh iz kapele. Dolazi. »Idi k braći«. Pričini mi se. kad ponovo ugledah o n u .. napustih braću i uputih se u kapelu. ali nisam mogao izgovoriti ni jednu jedinu riječ o svom životu. i ja bez jasne svijesti siđoh u refektorij. u pobožnosti htjela je odgojiti tog sina. koja je u sinovljevoj kreposti htjela naći utjehu za propast grešnoga oca. Oborene glave. i gle. da je — iako je on svojim opačinama nasilno raskinuo vezu. no i najtiši šum. gdje su se bila okupila braća.

zar si tada uvijek uspjela spriječiti. Što si osjećala. bio sam povrijeđen duboko u duši. koju nije nikad prožela zemaljska slast?. čak i onda. nego zato.. deder reci. bacio pred njom u prah. jer čvrst je i postojan njen duh. kad nisi proživjela nikakvu tešku borbu? Zar se osjećaš tako snažna. koji je podlegao . prenuvši se iz sna.. Abatisa se nije udostojila ni da me pogleda. »Teška su bila iskušenja«. Molite se — molite se.. zajedljiva mržnja. i to me osokolilo. da je abatisa nazvala đavlom iskušenja mene — upravo mene. da se u tebi pojavi pomisao na grijeh?. pretpostavljala je da je moj dolazak u vezi s oblačenjem Aurelije. u meni se probudila ona gorka. sagriješila i onda.. kako bi. Kad si gledala mog oca. da vjekovni neprijatelj ne smogne snage da svojim smutnjama muči čednu djevicu. Ali vječna sila zaštitila je to nebesko dijete. kad si privijala na srce sina svog ljubljenoga i onako bolno uzviknula ime izgubljenoga. kojoj se ne mogu oduprijeti. Osjećao sam istinitost svog kajanja. da nikakva zemaljska nevolja ne prekine ovaj pobožni čin. kad te već krasila infula i pastirski štap?. Dušu mi je obuzela neka tjeskoba. prije nego što je abatisa izgovorila one riječi.. da se moja ćud izmijenila. svoje pokore. ako još i danas opet pokuša da joj se približi sa svojim opačinama. »kojima je bila izvrgnuta ova djevica. da se Kristova zaručnica ne bi pokolebala. ne zato. da prezireš o n o g a . nije li slika mog oca u časovima nebudnosti budila u tebi čežnju za zemaljskom nasladom. propala u sramoti i očaju. bio sam uvjeren.« Bilo je jasno. ni ne sluteći zlo. i mjesto da sam se. ohola ženo. da možda spremam neko nedjelo. Neprijatelj je htio da je namami na zlo i poslužio se svim lukavštinama pakla. iako je on bio opaki grešnik? Jesi li se ti ikad poput mene borila s mračnom silom? Možeš li se ti radovati istinskoj pobjedi. Eh. braćo moja.. koju sam ranije osjećao u rezidenciji. kad bih ugledao kneginju. htjedoh da odvažno i smjelo istupim pred nju i reknem: »Zar si ti uvijek bila takva nadzemaljska žena. koji se sav obratio nebu. bit će još slavnija. i njena pobjeda nad neprijateljem. da je smuti. neka se u odlučnom času zavjetovanja usrdno mole. kazala je abatisa.kojim je abatisa ponovo objavila skupljenim duhovnicima Aurelijino stupanje u samostan i zamolila ih.

kad sam riječi abatise protumačio. kako sam došao na to. kao neka užasna neman. proletjela mi je dušom pomisao na umorstvo! Ah. kojeg se ponovo domogao. i onda umrijeti kao bića posvećena podzemnoj sili. slutila sam. »možda je zaista sveta. zapita: »Sto ti je. koji je stajao pored mene. opatice je moradoše pridržati. Već su ponovo zazvonila sva . bio izručen možda najtežem iskušenju. kad sam. odrekne svega zemaljskog zavjetom. ali tada s njima navriješe u šarolikom metežu slike. zašto ovu svetu ženu obasipaš tako čudnim.najmoćnijem neprijatelju. odgovorih poluglasno. a ipak se pridigao u dubokom kajanju i pokori?« Iznenadna promjena mojih misli. što to govorite!« kazao je. prodan đavlu. najblistaviju svijetlu točku života.« Ni sam ne znam. užasniji od svega. mora da se očitovala čak i izvanjski. da izgovorim posljednje riječi.« Uskoro pozvaše k njoj priora Leonarda. nisam opazio. kao i ja. jer je uvijek bila tako visoko. pretvaranje pokajnika u čovjeka. umišljao sebi da u grijehu i opačini vidim najvišu. kao da se odnose na mene. koji meni sada izgleda samo nezdrav plod religioznog ludila? Kao nekoć. Jer brat. morali u životu sjediniti. zaslijepljen. zatetura. ponosan zbog izdržane borbe. pogledao me uplašeno. odlučno stupa u život. ona me opazi. ja i Aurelija. kojemu sam ono bio rekao. Učini mi se. da profano nije moglo doprijeti do nje. da sam u onom času. koja se sprema. koje su bile izvan kruga mojih misli. mrtvački blijeda zagleda se u mene. što sam dotad počinio! Brat. što. ljutitim pogledima?« »Da«. koja je upravo namjeravala napustiti dvoranu. zar treba da se. kao sam sotona. Zar Aurelija treba da zauvijek ostavi svijet. da trgne noč i prinese ljudsku žrtvu. Medardo. koje kao da su se u svoj svojoj strahoti slijevale u jedno. »Za ime Isusovo i blažene Djevice. zagledao sam se u abatisu. nego kao poganska svećenica. Da. da bismo se nas dvoje. da je prošaputala riječi: »O svi sveti. pa bilo to i samo za jedan jedini čas najveće zemaljske slasti. da je sotona dobio vlast nada mnom i htio me namamiti na čin. no sada mi izgleda ne kao kršćanska. i sada sam pomišljao.

Od predane molitve. srušila bi me iznenadna vrtoglavica s visokog sjedišta. nabožne pjesme sestara. Sagnuh se. kako kleči pred glavnim oltarom. kao inače na dan svetoga Bernarda. uz njih zabrujaše zrakom i gromki zvukovi orgulja. kako zao duh sve više i više pokušava da zagospodari . Što su bili oni časovi. Leonardo me pozva da budem uz njega. upravo kao onog kobnog dana. »Što ti je. grčevito se trgnuli. blistala je u uzvišenoj ljepoti i ljupkosti više nego ikada! Bila je obučena kao nevjesta — ah. nastupio je odlučan čas. svečanosti časa još su joj se jače zarumenjeli obrazi. prema ovom času ponovnog viđenja. U meni se bjesnije nego ikad rasplamsao žar ljubavi — divlje požude. da ga podignem. samo ne dopustite da poludim — spasite me. Gospode nebeski. Još uopće nisam podigao oči. a pogled. Bože — o.samostanska zvona. obuzet nekom strašnom tjeskobom. svi sveti! ne dopustite da poludim. Klarise su se sakupile tik pred oltarom. koju je on sam služio. podigoh oči i ugledah Aureliju. bila su na visokom podiju smještena sjedišta za duhovnike. kroz rešetkasta vrata iza oltara. reče prior tiho. — Ne dopustite samo da poludim — jer ću inače morati učiniti nešto užasno i svoju dušu izručiti vječnom prokletstvu!« Tako sam se molio u duši. Medardo«. Kroz mnoštvo preleti šapat. kada je trebalo da postane moja! Rascvjetane mirte i ruže u umjetnički ispletenoj kosi. te zabruja jednostavna himna opatica u divnim akordima. kad sam je vidio na kneževom dvoru. najneznatniji pokret izazivao je njegovu pažnju. jer sam osjećao. da sa strahom na mene pazi. koja je bila prepuna ljudi. orgulje utihnuše. uprt k nebu. kad je ugleda. O. »neobično si uzbuđen. S jedne strane glavnoga oltara. cistercitkinje dovedoše Aureliju. što su se okupile na koru. nasuprot tribini. na mjestu zatvorenom niskom rešetkom. iz unutrašnjosti samostana. ukrašenoga mirisnim ružama. opri se opakom neprijatelju. i da me Leonardo nije uhvatio i pridržao.« Pribrah se svom snagom. koji su prodirali duboko u dušu. »O. nukao me neka neprestano čitam molitve iz svog brevijara. kad se prior vratio u dvoranu. na kojoj je biskupova kapela izvodila muziku za vrijeme mise. tako da mi brevijar pade na tie. kad sam prviput vidio Aureliju. spasite me od ove paklene muke. bio je pun izraza nebeske slasti. te primijetih. koji te uznemiruje. Tada se braća raznih redova uputiše u svečanoj povorci u crkvu.

u njenim mislima samo svečana zakletva pred oltarom Gospodnjim da će biti m o j a . kad u crkvi nastade gungula — vidjeh kako netko gura ljude ustra-nu i obara na tie — metež se širio sve bliže i bliže. te prepoznah zloduha i oduprijeh mu se svom snagom. odvući je — zagrabih u mantiju. Nestade svaka crna pomisao na zločin. Bilo mi je pri duši. Prepoznah svog strašnog dvojnika. čistu od zemaljskog nagona. koja me svojom molitvom mogla spasiti od vječne sramote i propasti. Obgrliti je svim žarom bijesne požude i onda joj zadati smrt — t a me misao neodoljivo obuzela. te u žestokoj borbi uskoro postadoh pobjednik. kao da i Aurelija sudjeluje u opačini. koji je stisnutim šakama obarao sve oko sebe. Dok su klarise izmjenično pjevale. skočiti i suprotstaviti mu se. nego zlikovačku ženu redovnika. Zao duh gonio me sve bjesnije i bjesnije. ali u času.nada mnom. da je Aurelija počela izgovarati zavjet. trebalo je Aureliji obući odjeću redovnice. sine moj! To je vjerojatno bila posljednja teška kušnja. svaki trag zemaljske požude. bezumna neman već je preskočila ogradu. moja nada. Bijesna lica — divljeg. kao da je zavjet. sluteći zlo. Opatice se vrišteći . koji namjerava položiti. jer reče blagim glasom: »Svladao si neprijatelja. Svaka Aurelijina riječ dala mi je novu snagu. već se spremiše da odrežu raspletene uvojke. Dušu mi obasja svijetlo. kao da je opazio promjenu u mojoj duši. Već ispletoše iz kose mirte i ruže. i u meni zasja nebeska vedrina. Nisam u njoj gledao zaručnicu Kristovu. koje je dognala bijesna oluja. Njen zavjet bio je moja utjeha. bi mi kao da blagi mjesečev sjaj probija crne tmaste oblake. užasnog pogleda probijao se kroz mnoštvo neki polunag čovjek (oko tijela su mu visjeli dronjci kapucinske odjeće). nego ženu re-dovnikovu!« htjedoh već viknuti i skočiti medu opatice. Leonardo. stadoh tražiti nož. koju sam samo j a počinio. što je zatvarala prostor glavnog oltara. kad htjedoh. »Stanite. Kad čuh njen glas. u koju te je bacila vječna sila!« Zavjet je bio izrečen. kojega tek sada ponovo primijetih. zaslijepljene budale! Za nebesku zaručnicu uzvisujete ne djevicu. koji je prekršio svoj zavjet. Aurelija je bila smjerna nebeska zaručnica. ali ceremonija se već razvila dotle.

abatisa čvrsto zagrli Aureliju. teške boli: »Aurelijo! — dijete moje! — bogobojazna kćeri moja! — vječni Bože — neka bude volja tvoja!« Donesoše nosiljku. povika Leonardo snažnim glasom. »Iju — ju. ora pro nobis. glasno kliknuše: »Čudo — čudo. čudo«. i tada se svi baciše na koljena. »Umorstvo — umorstvo pri oltaru Gospodnjem!« uzviknu puk i nahrupi prema glavnom oltaru. Izgledao je kao moćan svetac. kako mi se bio ukazao u zatvoru. užasnute. ona je mučenica. obloženu jastucima i pokrivačima. punim duboke. moja mala zaručnica«. Abatisa se prenu iz nesvijesti i reče glasom. i ja«. ali ozbiljan i blag. Pored mene odjeknu snažan glas: »Sancta Rosalia. koji je parao srce. graja se stiša i pretvori se u žamor molitve. koji su još bili ostali u crkvi. »htjeli biste mi oteti princezu! — ha ha ha! Princeza je moja zaručnica. uskoro sam klečao uz Aureliju.« Ogledah se. što su stajali u kutu. »Ha ha ha!« — zakrešta bjesomučnik gromkim glasom. da ubojica ne utekne«. te poletješe kroz samostanske hodnike za onim čudovištem. ora pro nobis«. jer mi je u duši svitalo. a snažniji redovnici pograbiše štapove za procesije. i puk jurnu napolje. Sve se to zbilo u jednom času. »Čudo. Opatice. »Zaposjednite izlaze iz samostana. ju — sad imam svoju malu zaručnicu. Slikar je stajao iza njene glave i stavio na nju ruku. kao da su se razriješile zagonetne zamke. i sve. redovnice bijelim maramama povezaše ranu. klicao je neprestano puk. zavitlavši njim po zraku. prekidan žestokim jecajem i plačem. kako su najbolje znale. -— Sancta Rosalia. ona duboko uzdahnu i otvori oči. i krv šiknu u snažnom mlazu. čak i . koje je isplela mračna sila. i svi. Uz mene je stajao stari slikar. sad sam dobio princezu!« Tako uzviknu bjesomučnik i odjuri kroz rešetkasta vrata iza glavnog oltara u samostanske hodnike. Ne obuze me ni zemaljska bol zbog Aurelijine smrti. i pritom istrgne Aureliju. ni užas zbog pojave slikara. »Vidite li starca u ljubičastom ogrtaču? — sišao je sa slike na glavnom oltaru — vidio sam to — i ja. te joj do drška zari u grudi nož. stadoše vriskati. uzviknulo je redom nekoliko glasova. Kad Aureliju podigoše.razbježaše. i pritekoše u pomoć onesviještenoj abatisi.

gotovo tik nosiljke. tada Aurelija još jednom otvori oči i reče: »Medardo — ti si popustio pred zlom silom! ali zar sam j a ostala čista od grijeha. Aurelija me pogleda.abatisu. Nisam mogao izgovoriti ni jedne jedine riječi. da mora dovršiti ono. da okajemo teške zločine našeg grešnog roda. Ah! ta zar nisam j a bila ona. koje mi razaraju dušu. namislio ugasiti zločinom? Ne gubi hrabrost. raspalio se u tebi pakleni žar požude. koju je opaki dušmanin namamio da sebe smatra tobom i misli. izručen očaju. koja ti je u ispovijedaonici priznala svoju ljubav. Aurelijo! opraštaš li mi. no mjesto da se u tebi rasplamsa misao na vječnu ljubav. spasite me! — spasite me od pakla i propasti!« Tako sam se usrdno molio. rekoh. kad joj je grudi ispunila beskrajna čežnja za carstvom vječne radosti i blaženstva?« Ustadoh i pristupih tik nosiljke. da sva njegova pokora ne umanjuje mjeru njegovih grijeha. teško je ispaštao — ali dobro zna. koji si ti. koje mi satiru. koji je ušao u tvoj život poput samog zloduha? Ah. umirući?« Kao da su je dodirnula anđeoska krila. i mene tada obuze dubok jad zbog bolnog mučeništva ove svetice. »sveta djevice! Samo jedan jedini čas spusti svoj pogled s nebeskih visina. »O — Spasitelju svijeta — blažena Djevice — ostao sam dakle neutješen. kao da je proželo čudesno plaho strahopoštovanje. i tako nas sjedinila vezom ljubavi. kad sam se ponadala postići zemaljsku sreću u svojoj grešnoj ljubavi? Posebna volja vječnoga odredila je nas. O. Klečao sam po strani. No lukavom je dušmaninu uspjelo da nam prikrije duboko značenje naše ljubavi. »Aurelijo«. da nas na strašan način navede da nebesko protumačimo samo zemaljski. Aurelija se nasmiješi i zaklopi oči. sve moje biće. kad je spoznala ništavnost svega zemaljskog. Tada Aurelija reče blago i tiho: »Zašto tuguješ zbog one. samo sam prigušeno kriknuo. kad je htio da te proždre. Medardo! bezumna luda. Aurelijo! ne prezireš li grešnika. što si ti . koju je vječna sila nebeska udostojala rastaviti od zemlje u času. štoviše. koja stoluje samo nad zvijezdama i nema ničeg zajedničkog sa zemaljskom slašću. inače ću propasti u — sumnjama.

i puk. iz kojega me trgnu glasno dozivanje i vika. Uplašene redovnice podigoše nosiljku.« »Blago tebi. Slikara više nisam vidio.« Aurelija. Ne gubi hrabrost. strahujući s pravom od nereda. dao u redovničkoj odjeći otpremiti u mrtvačnicu. kad je izgledao mrtav. »nisam ja njenu dušu ispunio nebeskom utjehom. Medardo — uskoro. jer je redovnik. kojim je ono izvršilo svoju odluku. bio je oruđe neba. Sestra. kao da se spremao da juriša na samostan. a onda braća raznih redova. ali se probudio iz prividne smrti i pobjegao. čudesni čovječe. te je zatražio jedino. i tako povorka prođe kroz crkvu. da im se svakako dozvoli da pretraže cijeli samostan. nego o n a moju. nego kroz crkveno dvorište u svečanoj procesiji. kako mi dušu obuze neka neobična oma-mljenost. Priđoh mu: »Ne napuštajte me.. no smrt je još ne stignu. kako bi našli ubojicu. ali bez obzira na svoj ugled.započeo. kad htjedoh još nešto reći. odgovorio sam. okitiše mirtama i ružama. da ubojica nipošto nije redovnik. da zbog sitničavog straha skriva ubojicu. nego luđak. ukrašenu ružama. mora da je već prije otišla na kor. nije to dozvolila. koju su podržavale dvije redovnice. U crkvu nahrupiše seljaci — građani — vojnici i stadoše zahtijevati. kojoj se priključio puk. Puk se smirio. koja je svirala na orguljama. da Aurelija ne bude odnesena u samostan kroz hodnike.. »Je li vam se ispovijedila. koji je još morao biti u samostanu. jer čim je povorka stigla u sredinu crkve. velečasni gospodine? Je li vam se ispovijedila?« upitale su me radoznalo opatice. »Ne«. izgubi svijest. s kora odjek- . koja je svoje posljednje riječi izgovorila već zatvorenih očiju i s očitim naporom. Dospio sam u neko stanje između sna i jave. uskoro. Tako je i bilo. za njima ostale sestre i klarise. Tik iza nosiljke. Predbacivali su joj. I Aureliju. sve više bjesneći.« Ni sam ne znam. nad kojom su četiri opatice nosile baldahin. kao ranije. uskoro će biti svršeno vrijeme tvojih kušnji — a blago tada i meni!« Bio je to onaj slikar. nije uspjela smiriti uzbuđene duhove. išla je abatisa. poduzete mjere onemogućit će mu da pobjegne. Tada se Leonardo pope na propovijedaonicu. on je izgovorio te riječi. te nakon nekoliko oštrih riječi o oskvrnjiva-nju svetišta reče puku. kojega je on primio u samostan na njegu i kojega je. Medardo. Abatisa. Ako je još u samostanu.

Aurelijino pojavljivanje u ispovijedaonici učinilo je od mene potpunog zločinca. ora pro nobis. podiže ruke k nebu. Već dan ranije. mjesto radosnog žagora. čuli pobožni uzdasi i prigušena šaputanja. koji je težio da gaji zločinački rod.« Tako se obistini o n o . Samo su se. Glas o užasnom nedjelu i mučeništvu nebeske zaručnice brzo se proširio. nagovijestio samo u grešnoj himbi. zaslijepljen od sotone.nuše mračno i jezovito duboki zvukovi orgulja. te se nisam osvrtao na ozbiljne opomene nepoznatog slikara. moleći se. očekivali jutro. kad se sestre i braća. vidjevši prvi put Aureliju. priora. Od usta do usta širila se priča o užasnom zločinu pri glavnom crkvenom oltaru. ali onda mi je sotona gurnuo u ruke onaj eliksir. iako oboružan snagom kreposti i pobožnosti. da je Aurelijin pogreb. opatkinje. poput nekog kukavnog slabića. Grijeh je izbio kao neka fizička bolest. Aurelija duboko uzdahnu i klonu na ruke abatisi. a za to vrijeme strogo postiti. ležeći na tlu. i tako se dogodilo. Ova četiri dana. te sam spoznao. kad se u meni probudila grešna oholost. moleći se. sve zajeca i zakuka. a ako je ponekad odjeknula neka glasna riječ. kao inače na Bernardovo. bio nalik na veliki blagdan. Kad opatice u donjoj dvorani samostana spustiše nosiljku na tie. livadu pred samostanom prekrili su ljudi. kojim se slavi neki svetac. da se. to je bilo proklinjanje ubojice. koja sam sam proveo najvećim dijelom u samoći kapele u vrtu. utjecala su na moju dušu dublje i spaso-nosnije nego duga. i kad zvona ob-javiše zemaljski kraj smjerne djevice. I gle. kad sam ugledao sestru koncertnog meštra. koji je obavljen nakon četiri dana. Bila je mrtva! Puk se nije micao od samostanskih vrata. a sav puk ponovo pade na koljena i zavapi: »Sancta Rosalia. Aurelijine posljednje riječi otkrile su mi tajnu mojih grijeha. Mnogi se zavjetovaše da će ostati u selu sve dok Aurelija ne bude sahranjena. ipak. koji su. stroga pokora u kapucinskom samostanu kraj Rima. koja je uz nju klečala. tada se Aurelija polako uspravi i. što sam. i tek se tada vratiti u zavičaj. okupiše u krug. od kojeg je u meni uzavrela krv kao od nekog prokletog otrova. kako bi se sve više i više širio. Sitna je bila u meni klica zla. izazvana . koji je bio bestraga iščez-nuo. nisam uspio oprijeti sotoni.

koji me je gurnuo u najodvratnije opačine i gonio po svijetu u najstrašnijim mukama. smrt Aurelije bila je posvećenje one ljubavi. moja duša nije bila čista od grijeha. i pri toj jasnoj svijesti moralo je svako novo davolsko iskušenje ostati bez učinka. koji se bio odao sotoni. povezala mene i Aureliju? Sotona me je zlurado prikovao uz prokletnika. od grijeha očišćene Kristove zaručnice! Zar sam je izgubio? Ne! Tek sada. prema najvišem biću. Kako je onaj. bilo mi je. no brzo sam spoznao. kao da sam u sunčanom sjaju neba ugledao Aureliju. koje sam izvršio nakon ove đavolske prijevare. Sve dok nije Aurelija po odluci više sile izrekla svoj zavjet. nego samo način te smrti. kojom je sila nebeska kao simbolom vječne ljubavi. ali kako malo bijaše osjećaj u mojoj duši. kad je Aurelija izrekla posljednje riječi. što me je u prvim časovima onako duboko potreslo. oslobodivši se svih zemaljskih patnji. Njegovu prividnu smrt. rođen u bezočnom grijehu. Te su me misli uzdignule iznad mog zemaljskog ja. zbor zapjevao riječi: »Confutatis maledic-tis flammis acribus addictis«. koja se rasplamsala u mojim grudima. u čije je biće moralo prodrijeti moje ja. Tek sada bio je moj duh sposoban da razlikuje istinito od lažnoga. ono okrutno. kao što je i on morao duhovno utjecati na mene. moja ponizna molitva. te su tako oni dani u samostanu cistercitkinja bili zaista . bio sam potresen. morao sam s e b i pripisati. a čudesan duševni mir. a pri »Voća me cum benedictis«. nalik na onu bolnu skrušenost. Da. da se pomoli za vječni spas moje duše! »Oro supplex et acclinis cor contritum quasi cinis!« Bacih se u prah. kao što je kazala Aurelija. Tako je brat. a onda uzdigla svoju glavu. što stoluje samo nad zvijezdama. Nije Aurelijina smrt bila ono. uvjerio me je da je Aurelijina smrt obećanje izmirenja. postala je ona za mene čista zraka vječne ljubavi. naoko grozan i užasan. možda samo pustu đavolsku sljepariju. sve dotle imao je neprijatelj moć nada mnom. divlje trapljenje u kapucinskom samostanu. kako je iz visine svratila na mene pogled. Kad je na svečanom rekvijemu. mogao spoznati vezu. postao od đavla nadahnut princip. okruženu blistavim prstenom zvijezda. koji je sišao na me poput zraka nebeske vedrine. i nema ništa zajedničko sa zemaljskim.onim otrovom. To mi je djelo učinilo bliskom misao o umorstvu. da ju je milost vječne sile udostojala najuzvišenijega! Mučeništva prokušane.

opet te tako zovem. što si doživio u šarolikom životu u svijetu. »potanko opisati povijest svog života.najsretniji dani mog života. kad mi on bude sudio. koji je bio obavljen idućeg jutra. jer si izdržao iskušenja. ne kao opaticu Rozaliju. kako je on prorekao! Bol i slast. U samostanu je sve bilo po starom i ja stupih među braću kao nekoć. još ćeš jednom osjetiti sve ono grozno. »Mogao bi«. te onaj utisak ne će ostaviti traga. pokazao mi je svojim ponašanjem da mi je i on oprostio i prepustio Svevišnjem. Tebi. sine Medardo.« Leonardo. odgovori prior. zadati još jednu pokoru. govorio sam o najljepšem . brate Medardo. Nakon ispraćaja.« Učinih kako mi je naložio prior. Nađoh je samu u njenoj sobi. Medardo. sine Medardo! Iz moje je duše iščeznula svaka sumnja. možda ćeš čak na čas ugledati Aureliju drukčije. samo o n a . samo o n a . jezivo i veselo. dok sam opisivao svoj život. ronila zločinačke suze u samotnoj ćeliji. što su te stigla. koji je sigurno opatkinji bio otkrio sve. u čem treba da se ta pokora sastoji. kako će proći. Mašta će te živo vratiti u taj svijet. Ne smiješ izostaviti nijedan značajni događaj. osobito ne ono. tebe nesretnika. kad je već trebalo krenuti. sine moj Medardo! Da. čista je od grijeha. no. dostojnog sažaljenja! Ah. pozva me abatisa k sebi. htio se Leonardo s braćom vratiti u grad. Ah! zaista se dogodilo onako. koja će nas moći zagovarati pred prijestoljem Gospodnjim. htjela predati ubojici? A ipak sam. koji ćeš jednom čitati ove strane.« Skrušeno ga upitah. ako si se potpuno odvratio od zemaljskog. da sam možda svojom vlastitom krivnjom odgojila u tebi opakog grešnika. sjećajući se tvog oca! Idi. Zar ja nisam stajala na rubu ponora. pa čak ni one beznačajnije. kad sam se. onda ćeš lebdjeti iznad svega toga kao neki viši princip. »Sve — sve sad znam. Leonardo mi jednoga dana reče: »Htio bih ti. bila je u najvećem uzbuđenju. koja je podnijela mučeničku smrt. ako te je duh zla potpuno napustio. groza i naslada — užas i zanos bješnjeli su u mojoj duši. što joj o mom životu još nije bilo poznato. iz očiju su joj navrle suze. ispunjena mišlju na zemaljske slasti. smiješno.

dogodilo se u našem samostanu mnogo čudnih stvari. kao da jasno čujem. a t o je ono najljepše sunčano doba. već davno zacijeljene rane. pa ćemo tada obojica otići k bratu Medardu. o sveta djevice. ljupke zvukove zvona.sunčanom dobu ljubavi. koji je ranije dopro do mene. Učinilo mi se. ludog čovjeka većinom odvodi u propast. daleko od pomisli na grešnu požudu. što kao blagoslov silazi iz carstva ljubavi na jadnog čovjeka. i tada se otvoriše vrata ćelije. začuh neko čudno hihotanje i smijeh. kao da se širi blagi miris ruža. brzo ustao i kazao mi. u tom mračnom času. No koliko smo god napregnuli sluh.« Ustadoh i htjedoh se uputiti k bratu Medardu. hajdemo potražiti nevjestu. bratac Medardo. bibliotekara kapucinskog samostana u B. Prior se jako uplašio. kada se preda mnom pojavljivao živ živcat lik Aurelije! Ima nešto uzvišenije od zemaljske naslade. koja lakomislenog. Znam da će nečastivi možda još i u smrtnom času imati moć da muči grešnog redovnika. i 4. Moli — moli se za mene. Moglo je biti nekako oko ponoći. koje mi je pružio svijet. koja se nalazila pored moje. odvratan glas govori riječi: »Pođi sa mnom. i bi nam. kad iz ćelije brata Medarda. U noći između 3. kad bi mi pri sjećanju na najljepše časove. pripalih u hodniku svijeće na svjetiljci kod kipa Majke Božje. Ta me misao bodrila. rujna 17. očekujem čas. s prilično ga muke probudih i ispripovijedih mu. mjesto u Medardovu ćeliju pođoh stoga k prioru Leonardu. Učinih. neka donesem posvećene svijeće. kad bi ponovo zakrvarile sve. sve ono. poput nebeske zrake rasplamsa u grudima sve ono uzvišenije. čak sa žarkom čežnjom. sama sveta Rozalija. te mi se svi udovi stadoše snažno tresti kao od zimice. što mi je umirući obećala Aurelija. te se uspesmo uz stepenice. ali tada me obuze neka čudna jeza. ah. Priđosmo bliže. kad ti ljubljena. ne svlada i ne odvuče u glib vječne propasti! Nadopuna patra Spiridiona. popraćen prigušenim tužnim jecanjem. nismo više uspjeli čuti. da me moć pakla. kako neki ružan. no mirno. koji će me ukloniti sa zemlje. te . kako mi je naložio. onaj odvratan glas. iz očiju navrle vruće suze. Mjesto njega čuli smo tihe. kojoj sam tako često podlegao. što sam čuo. jer je to čas ispunjenja svega onoga.

samo je nešto malo hroptao. Brata. Brat vratar je rekao. odmah pošto je položila zavjet. znajući da taj čovjek mora biti neka kobna sablast. naime 5. koji sam napokon svladao grozu. obuze velika tuga. koji je umirao. Za vrijeme rekvijema proširio se vrlo jak miris ruža. da je to bio dan i sat. a ja probudih braću. koji su zadržali samo kopiju te slike — da je iznad te slike učvršćena kita prekrasnih ruža. koji se zbog svoje pobožnosti i snage u vjeri nije mnogo osvrtao na sablasti. no ne progovori ni jednu jedinu riječ. Sve nas. a da ga nitko od nas nije primijetio. te opazismo. tako mi iz ruke umalo ne ispadne svijeća. da se neki odrpan prosjak vrlo bijednog izgleda rano ujutro popeo gore. Pri rekvijemu i ukopu dogodilo se još ovo. u koji je prošle godine bila na užasan način umorena opatica Rozalija. dok je Leonardo ostao dolje i neprestano razgovarao s bratom Medar-dom. u ljubičastom ogrtaču. a mene obuze još veća tjeskoba.« Tako i bi. no Leonardo ga smjelo pogleda. da je iznad divne slike svete Rozalije — tu sliku izradio je navodno neki vrlo stari nepoznati talijanski slikar. koji je već poduže bio veoma slab. brat Medardo ispustio je dušu na rukama priora. jako sam se uplašio. izbijalo dvanaest. jer su samostanska vrata bila dobro zatvorena. Ali prior. reče ona prilika prigušeno i svečano. smrt mu je već svezala jezik.iz nje iziđe neki čudan visok čovjek bijele kovrčave brade. rijetkih u to doba godine. Tada se on na naše čudo osvijesti i stade govoriti. i stadoh u sav glas uzvikviati: »Ustajte! — ustajte! Brat Medardo umire!« Oni zaista i poustajahu. nađosmo na samrti. rujna 17. snažno zazvonivši. Leonardo ostade uz njega. te iščeznu u mračnom hodniku. tako da nikakav stranac nije mogao ući. uhvati me za ruku i reče: »Sad ćemo mi u ćeliju brata Medarda. Upravo kad je samostansko zvono idući dan. »Čas ispunjenja nije više daleko«. tako da mu Leonardo odmah nakon ispovijedi i razrešenja dade i posljednju pomast. tako da ni jedan jedini nije manjkao. i . pa i mene. a naš samostan otkupio za znatnu svotu od kapucina iz okolice Rima. Odnijesmo brata Medarda na nosiljci u samostansku crkvu i spustismo ga pred glavnim oltarom na tie. Mi se nakon toga uputismo na kor i zapjevasmo uobičajene pjesme za spas duše brata na samrti. Primijetili smo. kad smo se s pripaljenim svijećama uputili bratu.

jer se u životu zvao Petar Sconfeld. pod kojima je umro. pisac je — s obzirom na publiku — polučio nesumnjiv uspjeh. prozvali smo ga brat Petar. KIKA Čudnovat i čudesan roman E. kad je riječ o Eliksirima. da jednom u radost uskrsne. no ja ih nisam čitao. kad ga je dobro pogledao. da ga ostavimo među sobom. O njem se i dosta pisalo. jer je bio nadasve miran i dobrodušan. jer je umro u velikoj pobožnosti. Hoffmanna Đavolji eliksiri zapremaju posebno mjesto među Hoffmanno-vim djelima. no suvremena kritika nije mu bila sklona. a književni su historičari i danas rezervirani. Prior Leonardo jednom reče: Petrovo svijetlo ugasilo se u pari ludosti. jer u tom nije bilo ničeg grešnog. no dobro smo opazili. tek bi se ponekad veoma komično smijao. A. Mir i pokoj pokojnom bratu Medardu. i neka ga primi u zbor svetih ljudi. dodao sam eto ad maiorem dei gloriam vrlo točno i s prilično truda okolnosti. za koju je teškom mukom našao nakladnika. mnoga izdanja i još se uvijek preštampava. Ovom knjigom. Htjeli smo ga odstraniti. malo je govorio. Uzeo ga je u samostan kao brata laika. opisan život brata Medarda. T. Isti taj prosjak pojavio se i na ukopu i gurao se medu braću. koji se pokazao trajan. da se sigurno već odavno poznaje s bratom laikom Petrom. . Uspjeh. naložio. no to nas je jako razveseljavalo. kako kažu.2010. jer je djelo doživjelo. Neka mu Gospod nebeski udijeli. u koju se u njegovoj duši pretvorila ironija života. a nije nam bilo žao što smo mu dali to gordo ime. Nismo svi razumjeli što je učeni Leonardo htio time reći. KRAJ 31. ali je prior. Ovim stranama. što su negdašnji kritičari ovo Hoffmannovo djelo ignorirali ili bagatelizirali. Razlika je u tome.pričvrstio tu kitu iznad slike. na kojima je.07.

dok se njihovi nasljednici — sve do naših dana — odnose prema njemu hiperkritično. Ipak je u svako doba bilo pojedinaca, koji su se ovim djelom oduševljavali, stavljajući ga na prvo mjesto. Da bismo shvatili neobičnu sudbinu ove knjige, podijeljana mišljenja i specifični značaj ovog djela, pribilježit ćemo glavne podatke o postanku Eliksira, štampanju djela i prvim odjecima. Onda ćemo ga osvijetliti s tri stanovišta: sa stanovišta komparativne književnosti, s biografskog stanovišta i sa stanovišta pa-tografije. Kombinirajući ove tri metode književne povijesti dobit ćemo odgovore na pitanja koja mnogi Hoffmannovi kritičari nisu riješili, jer ih nisu ispravno postavili, a možda ni uočili. *** Hoffmann je — kako znamo1 — počeo pisati relativno kasno. Odlazeći iz Bamberga gdje se prvenstveno bavio kazalištem i muzikom, nosi sa sobom ugovor, kojim se obvezuje, da će u određenom roku predati rukopis, što će ga izdati K. Fr. Kunz, vinski trgovac i prigodni nakladnik. I doista, iduće godine (1814.) izlaze Fantazije u Callotovoj maniri (Fantasiestucke in Callots Manier), prva Hoffmannova knjiga. Piscu je tada trideset i osam godina, a našao se opet jednom na prekretnici. Pošto je usljed vojno — političkih događaja bio izgubio činovničko mjesto u Varšavi, on se preselio u Bamberg, odakle sada seli u Leipzig, ali će doskora u Berlin, gdje će ponovno dobiti mjesto u državnoj službi, postavši sudbenim vijećnikom. Eliksiri nastadoše u to prelazno doba, pa se i time objašnjava izvjesna disharmoničnost djela, odnosno razlika između prvog i drugog sveska. No hajdmo po redu. Početkom 1814. javlja Hoffmann nakladniku Kunzu, da je gotovo dovršio prvi svezak romana, koji će se zvati Đavolji eliksiri (Die Eliziere des Teufels) s podnaslovom: Iz pismene ostavštine Oca Medarda, kapucina (Aus den nachgelassenen Papieren des Pater Medardus, eines Kapuziners). U toj će knjizi prikazati zapleten i čudnovati život čovjeka, kome su već pri samom rođenju kumovale nebeske i paklenske sile; iznijet će tajanstvene veze između ljudskog duha i viših principa, koji su skriveni u vascijeloj prirodi, a bijesnu s vremena na vrijeme poput munje, što ljudi onda nazivaju slučajem.

Tako otprilike objašnjava autor smisao i zadatak svog dje- ' la. »Izražavajući se glazbeno — nastavlja Hoffmann — reći ću vam, da roman počinje Grave sostenuto, moj se junak rodio u i samostanu Sveta Lipa (Heiligenlinde) u Istočnoj Pruskoj, čime okajava grijehe zločinačkog oca. Onda dolazi Andante sostenuto e piano, život u samostanu, gdje je zaređen, da bi zatim izašao iz samostana, ušavši u šareno šarenilo svijeta (in die bunt — bunteste Welt), čime počinje Allegro forte. Po tome, što o toj stvari toliko brbljam — nastavlja Hoffmann — razabrat ćete, da me jako zaokuplja i da mi ovaj posao prija. Za pet tjedana dogotovit ću 20 — 30 araka i zaključiti djelo, koje bi moglo do uskršnjeg sajma biti u prodaji.« Zatim prelazi na druge stvari, da bi se na koncu opet vratio Eliksirima. »Ovaj roman — veli pisac — mora postati moj životni eliksir. Ljudi, koji boluju od podagre, obično se odlikuju posebnim humorom, briljantne su volje, a to me tješi, jer osjećam, da je tako: kad me najžešće probada, pišem con amore.«2 Polovinom godine šalje Hoffmann rukopis prvog dijela, ali ne Kunzu u Bamberg, nego prijatelju Hitzigu u Berlin. Hitzig, Hoffmannov činovnički kolega, izgubio je 1808. također mjesto, pa se u Berlinu etablirao kao knjižar i nakladnik. Iz Hoffman-nova se pisma razabire, da je pisac — vezan ugovorom — ponudio djelo najprije Kunzu, ali ga je ovaj odbio, našto se uzalud 2 Pismo 24. III. 1814. 262 trudio da pronađe u Leipzigu drugog nakladnika. Stoga se obraća Hitzigu,3 da bi mu ovaj pomogao svojim knjižarskim vezama: nadao se, da će Hitzig sam preuzeti djelo. No, bivši kolega (kojem je u to vrijeme umrla supruga) upravo se sprema da napusti knjižaru i da — koristeći se novom situacijom — ode ponovno u državnu službu. I tako istom u svibnju 1816. — godinu dana nakon što je dovršen rukopis — Hoffmann nalazi nakladnika (Dunckera i Humblota u Berlinu) i sklapa ugovor, kojim prodaje rukopis prvog sveska za 25 zlatnika (Friedrichsa" or). Uzmemo li u obzir, da svaki takav zlatnik vrijedi pet pruskih talira i da je nakon ujedinjenja Njemačke zamijenjeni za sedamdeset maraka, vidjet ćemo, da svota nije neznatna. Pisac je svakako zadovoljan, a pišući jednom prijatelju4 on

se hvali, da sreća (kao i nesreća) ne dolazi nikada sama: dobio je sjajan honorar, pa se mogao u Berlinu pristojno smjestiti i, provodeći vrijeme u prijatnom društvu, čekati imenovanje. Pisao je i Kunzu,5 hvaleći se svojim usjehom, a u jednom i drugom slučaju spominje 80 zlatnih fri-drika, što je zabuna ili pjesnička sloboda. Prvi dio izlazi sredinom godine, a premda se autor nada, da će se drugi dio pojaviti umalo za prvim,6 protekla je puna godina dana, jer drugi dio izlazi tek o Uskrsu 1816. Zanimljivo je Hitzigovo svjedočanstvo: on drži da pisac (koji je rukopis drugog dijela dovršio do konca 1815.) nije bio zadovoljan s rezultatom. Hitzig to objašnjava činjenicom, da se između jednog i drugog dijela Hoffmannov položaj znatno izmijenio, pa su se promijenili i njegovi pogledi i njegovo raspoloženje. Ne mogav-ši se uživjeti u negdašnje raspoloženje, Hoffmann će sam požaliti, što je prvi dio štampan i što, pišući drugi dio, nije mogao čitavo preraditi.8 No, ako bismo se s ovim naknadnim sudom samog autora mogli složiti, ne možemo se složiti s Hitzigom, koji tvrdi, da Hoffmannov Eliksire nije cijenio, Čini se, štoviše, da im je pridavao izvanredno značenje, pa su i njegovi zahtjevi bili veći. 7 U pismu Kunzu, 8. III. 1818. Kritika se — kako smo već natuknuli — ovom zgodom nije proslavila. Nijedan se prikaz ne izdiže iznad prosjeka, a dobrohotne banalnosti o bujnoj mašti, životnoj istini i slikovitom načinu prikazivanja dopunjuju se konstatacijom, da je pisac veoma načitan i da se odlikuje profinjenim ukusom, čime će zacijelo ugoditi čitalačkoj publici. Drugi hvale razmatranja, kojima se prekida radnja, jer da su neki od ovih ekskurza zabavni i aktuelni. Citirali smo samo dvije recenzije:Jednu iz 1815. (koja je u stvari predobjava),9 drugu iz 1816.,1 no sve što je u to vrijeme napisano, držano je u ovakvom tonu. Sumnjiv je i Hei-neov kompliment: »U Đavoljim eliksirima — veli on u jednom pismu iz Berlina11 — naći ćemo najstrašnije i najužasnije stvari, što ih ljudski duh može izmisliti... Kažu da je u Gottigenu neki student, čitajući ovaj roman, poludio.« Premda će Heine za ljubav dosjetke iskriviti smisao i premda — uspoređujući Hoff-manna s Lewisom (o kome će sada biti govora) hvali Hoffman-na, a grdi njegova engleskog prethodnika — ipak se u biti slaže s tolikim suvremenim anonimusima, koji predviđaju ili konstatiraju vanjski

uspjeh, objašnjavajući rečeni uspjeh jezovito — senzacionalnom sadržinom. *** Premda su Eliksiri osebujno djelo, kojem je pisac udario svoj lični i najličniji pečat, ovaj se roman može i mora uklopiti u književnu produkciju svoga vremena. A da bismo je sagledali, moramo prijeći granice njemačke književnosti. Nijemci u načelu ne vole komparativnu metodu, koja — proučavajući književna djela — ne zastaje na granicama, nego promatra tzv. svjetsku književnost kao cjelinu. Stari je Goethe kazao o tom nekoliko neprolaznih istina, no primjena ovih načela nailazila je u Njemačkoj uvijek na tvrdokoran otpor. Ljubomorni na svoje nacionalne proizvode, (ljubomorni, a u duši nesigurni) Nijemci nerado priznaju strane utjecaje, a moraju li ih priznati, oni će ih načelno podcjenjivati. Evo primjer Eliksira. Pod konac XVIII. stoljeća javlja se u Engleskoj nova vrsta romana, u kojem se prosvjetiteljske tendencije prepletaju s novom romantičnom modom, a stara se formula pustolovnog romana (zvao se viteški, pikarski ili odgojno — razvojni roman) obnavlja u smislu romantizma. Kad velimo romantizam, ne mislimo ovaj pokret (koji je veoma složen) u njegovoj cjelini, nego mislimo na jezivo -tajanstvenu komponentu, koja se poigrava sa čudom. Glavna je zadaća pisca da u nama probudi grozu, da protrnemo od jeze (kao kad u kinu gledamo Frankensteina ili koji suvremeni thriller), ali ova groza i jeza ne bi bila potpuna, putovi sudbine ne bi bili zagonetni, mračni i tajnoviti, kad zbivanje u romanu ne bi bilo sablasno i naoko natprirodno. Polazeći od ispravne pretpostavke, da je spoznaja najbolji lijek protiv straha, pisci tajanstveno-jezovitih romana (terror and mystery novels) uporno se trude, da budu tajnoviti. Preteča ove mode, koja je iz Engleske prešla u Francusku i zahvatila čitavu uljuđenu Evropu, jest Horace Walpole, pisac Otrantskoga zamka (The Castle ofOtranto, 1764.), gdje se rečeni zahtjevi ostvaruju u srednjevjekovnom dekoru, pa je gotika nadasve važan rekvizit. Na prijelazu stoljeća javlja se troje pisaca — jedna žena i dvojica muških — koji će tajanstveno-jezoviti roman dovesti do najvišeg cvata. Godine 1794. objavljuje Mrs. Ann Radcliffe Udolfove tajne (The Mysteries of Udolpho), 1795. objavljuje M. G. Lewis

roman, po kojem će ući u povijest literature kao Monk Lewis, jer je djelu naslov Redovnik (The Monk), a početkom stoljeća javlja se C. R. Maturin, pisac Kobne osvete (The Fatal Revenge, 1807.) i Lutalice Melmotha (Mel-moth the Wanderer, 1820.), koji će Oscaru Wildu, pošto je pušten iz tamnice, poslužiti kao pseudonim. Zločinačkih redovnika, koji progone nedužne krasotice, ima u svim romanima ove vrste, pa je demonski sluga božji, koji ne služi bogu nego nečastivom, ustaljen tip, kao što su ustaljeni tipovi komedije dell'arte. Pored redovnika-kriminalaca javlja se idealno i tragično, kao Millerov Siegwart (1776.), ili je umjetnička duša kao redovnik u poznatom romanu W. H. Wackenrodera, gdje sam naslov označuje sadržaj djela: Čuvstveni izljevi jednog redovnika — ljubitelja umjetnosti (Die Herzenser-giessungen eines kunstliebenden Klosterbruders, 1797.). Usto je samostansko-redovnička tematika omiljela građa tadašnje šun-dliterature (Valpius, Spiess, Bornschein...), pa sve ove faktore valja uzeti u obzir, hoćemo li ocijeniti Hoffmannov roman. Nema sumnje, da je Hoffmann poznavao većinu spomenutih djela (kao i mnoga druga, koja nismo spomenuli) i da su njegovi Eliksiri odjek jer su mnoga književa djela, nastala na taj način, a često je tekst, koji je poslužio kao predložak, kudikamo manje vrijedan od tzv. imitacije. Stoga je smiješno, kad mnogi njemački kritičari mrzovoljasto bilježe činjenicu, da se uz Hoffmanna Medarudusa stalno spominje Lewisov Ambrosio. A kušaju li uglaviti eventualne pozajmice, oni ih kušaju svesti na najmanju mjeru, da bi zaključili kao Ellinger,12 a za njim Maas-sen, 3 da su Hoffmannove pozajmice same po sebi nevažne, ali je njihova upotreba vrijedna udivljenja (dass Hoffmanns Moti-ven — Entlehnung ebenso gleichgiiltig ist wie deren Verwendung bewunderungswurdig).14 Da je Hoffmann znao za Lewisovo djelo, otkriva i činjenica, da ga izrijekom spominje: »U sobi moga brata — piše Aurelija sestri glavarici — vidjela sam na stolu stranu knjigu. Otvorila sam je: bijaše to roman, preveden s engleskoga: Redovnik! Protrnuh od ledene jeze, pomislivši, da bi ljubljeni neznanac mogao biti redovnik...« Pisac Eliksira nije znao engleski, no spominje, eto, njemački prijevod, a pitanje je samo, koji je prijevod mislio, budući da ih ima nekoliko. Prvi izlazi u Leipzigu 1797. (dvije godine nakon orginala), pod

koji se čuva među relikvijama njegova samostana. koji se staromodnih sablasti inače ne plaši). a redaktor s pravom primjećuje. (Snovi i magične groze. im Schoos dunkler Nachte gezeugt. Dusi i vještice. kakav je bio Hoffmann! A kako ga se tek morao dojmiti roman. ali nije nepregledna). 1810. zornim crtanjem razvrata. terrores magicos. pa kobni eliksir služi samo kao sredstvo.. kome je dodana rodoslovna tabela. ali bezobzirnim gomilanjem strahota. da će ova tabela iznenaditi i dobre poznavače Hoffmannova romana. otkrivajući im odnose. Fra Medardo. 1799. premda to nije lagan posao. na kojoj su prikazani bračni i van-bračni odnosi triju veleblagorodnih obitelji. teško je danas i zamisliti kako je ovaj roman djelovao na suvremenike. 1806. pod raznim naslovima.naslovom DerMonch.. a glase u njemačkom prijevodu: Traum' und magische Schrecken und machtig wirkende Formein. koje ni pažljivi čitalac neće lako uočiti ili će pak — uočivši ovaj ili onaj moment — ubrzo izgubiti nit. a kako je ovaj roman djelovao na suvremenike.15 Leipziški prijevod donosi na prvoj stranici kao motto dva Horacijeva stiha. teško je danas i zamisliti (premda nema sumnje.. da bi neke partije mogle prodrmati i današnjeg čitaoca. Ustvari ga pritištu neokajani grijesi otaca. koji je doduše djelo dvadesetogodišnjeg mladića. Kušajmo rezimirati. kapucin.. No bilo kako mu drago.. a zatim. koja se javljaju u romanu. koji počinju riječima: Somania. Neodoljiva čežnja za zemaljskim užicima navodi ga na misao da . čarobne formule moćne.. eliksir ga odvraća od kreposti i potpiruje u njem sklonost prema zlu. Kako se ovaj motto morao svidjeti piscu Eliksira i kako je ovakav jedan distih podoban da oplodi maštu čovjeka.. hajde da pokušamo ispričati sadržaj Đavoljih eliksira. Zabilježeno je tridesetak lica. Hexen und Geister. *** Da bismo se o tom uvjerili uzmimo Massenovo izdanje. Lewis čitaoca privlači i odbija u isti mah. pada žrtvom tajanstvenog eliksira. da bi se njegov udes izvršio. izvanredno napetom radnjom (koja je doduše zapletena.. te čudnim smjesom naivnosti i morbidnosti nadoknađuje zrelost i književo iskustvo. No prije nego što povučemo paralelu između jednog i drugog djela. vas mračna je stvorila noć).

pa ju je kušao objasniti svojim uzbuđenjem. suludi Hermogen (koji je također žrtva Eufeminija). Nakon pustolovna bijega (koji je organizirao Belcampo) i prometne nezgode u šumi Medardo se sklonio u kuću kneževskog šumara. noseći sa sobom ostatak spomenutog eliksira. da ga moraju svezana otpremiti u ludnicu obližnjega grada. Noću provaljuje u Medardovu sobu. a njegovo je gri-zodušje tako strašno. zapušten i mahnit. Zaljubivši se bjesomučno u mladu djevojku. koji mu je potpuno oduzeo sposobnost rasuđivanja i iz temelja promjenio njegovu ličnost. kadli se pojavi Aurelija. koji potječe iz istog samostana. ispija posljednji ostatak eliksira (što ga je Medardo bio ponio sa sobom). I Medardo putuje onamo i spretno se uvlači na knežev dvor. s kojom se već jednom bio sreo i smjesta je identificirao s originalom sv. Na putu se zapleće u tajanstvene pustolovine. hoće da provali u spavaonicu Aurelije (tako se zove mlada djevojka). da mu se poremetio um. Neki strani slikar (koji je također tajanstvena spodoba. gdje stoluje zemaljski knez. a njegova se biografija poklapa s Medardovom. našto počinje tako ludovati. koje bivaju sve uzbudljivije i zamršenije. Opterećen je istim grijesima. Sve mu polazi za rukom. demonskoj ženi. Medardo popušta njezinoj maćehi Eufemiji. a Medardo ga nakon kraće borbe ubija nožem. premda je ovaj dvojnik bio sav poderan. luckasti brijač i vlasuljar. gdje doskora postaje važna ličnost. koji intuitivno otkriva njegovu prošlost i spašava ga iz najveće opasnosti. koja ga nagoni na zločinstvo (htjela bi da ubije njezina muža). izbezumljen. a već je drugom jednom zgodom zbunio Medarda svojim prodornim pogledom) optužuje ga sada s umorstvom. čime bijeg postaje bespredmetan. Medardo. ali mu staje na put njezin brat.pobjegne iz samostana. koja u bivšem fratru . ali sama pada žrtvom svojih makinacija. No sada u šumarevoj kući nailazi na fratra. Napustivši samotan zamak u brdima (gdje se odigrala ova tragedija) Medardo — preturivši nove pustolovine — stiže u veliki grad. Uživajući šumarovo gostoprimstvo uživa u bezazlenim radostima lovač-ko-obiteljskog života. Medardo odlazi na put. No ta je vizija bila trenutačna. u kome je prepoznao sebe. ali sudbina ne miruje. Rozalije na glavnom oltaru samostanske crkve. Nakon umorstva Medardo je bio ugledao nekog kapucina. Pošto ju je otrovao. gdje mu pomaže Pietro Belcampo alias Peter Schonfeld. ali ga prior šalje u važnu misiju u Rim.

kamo dolazi upravo u času. Medardo otkriva. Medardov dvojnik. Njegova je strast ponovo planula. Narod mu se divi. misleći da mu je učinila krivo. sve je spremno za vjenčanje. jer je protkana bezbrojnim epizodama. Ni sveti čovjek. Zatim bježi glavom bez obzira. da bi teškom pokorom okajao svoje grijehe. koji je izbušio tunel i tako podro u Medardovu samicu. Ona pristaje. Medarda bacaju u zatvor. Medardo ili njegov dvojnik? No luđak se sam optužuje. a Medardo dobiva nezasluženu zadovoljštinu. Svojim trapljenjem pobuđuje pozornost i dolazi čak pred papu. al još više zato. Kad je ozdravio. ali mu radnja nije nipošto jednostavna. nego i vanredno komplicirano.prepoznaje ubojicu svoje maćehe i svoga brata. ali za vrijeme obreda vode ludog fratra na stratište. Medardo bježi iz Rima. Mir. A ne samo da je svojim podrijetlom povezan s dvjema kneževskim kućama i jednom grofovskom. da je Ambrosio. praćen svojim dvojnikom. no sada će je prevladati. Medardo gubi vlast nad sobom i — strašno urlajući -priznaje svoju krivnju. Došavši k sebi. pa ni tragična smrt Aurelijina (koju će pred samim oltarom zaklati ludi redovnik) ne može trajno uzdrmati njegov duševni mir. glavno lice Lewi-sova djela. Postavlja se pitanje: tko je ubojica. gdje ga cijene i poštuju. što je (poput Medarda) izvrstan govornik. *** A sada pogledajmo letimično Lewisov roman. kamo ga je dopremio Belcampo. opat kapucinskog samostana u Madridu. kad će se Aurelija u susjednom samostanu klarisa zarediti. gdje se jedne noći sablasno otvara pod. da će se sada ispuniti njegova najveća želja: da će Aureliju dobiti za ženu. otkrivajući u njemu srodnu dušu. Spazivši nesretnika. koje — kako rekosmo na početku — nije samo zagonetno. da bi spasio goli život. ali se svašta govorka) znatno pripomaže njegovu prestižu. da se nalazi u Italiji u nekom oporavilištvu odnosno ludnici. a iz pukotine izlazi ludi kapucin. koji je na sebe uzeo njegovu krivnju. a tajna njegova podrijetla (o čemu nitko ne zna ništa pouzdano. kao što je kapucinski opat nije . hodočasti u Rim. Rodoslovlje. koji doduše nije tako zapleten. jer živi uzornim životom. a sve se čini. koji je stekao tolikim kušnjama i pokorama. koji bi ga htio učiniti svojim ispovjednikom. Ističući paralele s Hoffman-novim djelom. koji ga je i ovom zgodom spasio. u obližnju šumu. i vraća se kući. Opet je pripušten na dvor. kazat ćemo.

. Đavolji eliksiri nalaze još uvijek zanosnih poklonika.. samo što je Lewis mnogo zorniji i opširniji). Najveća je smetnja njezina majka koju Ambrosio ubija. da bi je na koncu ubio (kao što Medardov dvojnik. koja je svojom grešnom strašću našeg opata u tolikoj mjeri demoralizirala. ali je osnovni motiv isti. nego o razvratu. Rodbinski odnosi u Eliksirima strahovito su zamršeni. koji stupa u samostan.siguran od napasti. ubija Aureliju). koja je poslužila kao model za Bogorodičinu sliku. koji je nezasitan. nije identičan. biva osuđen na smrt. jer se boji istrage. a motiv incesta važna je sastojina romana. a nekoć je bila na velikom glasu. koji se slažu s Hebbelom (koji je neobično cijenio ovo djelo). ali s pomoću đavla izmiče lomači. premda jasno nosi biljeg svog vremena. da bi stradao na drugi način. koja se uortačila s đavlom. no zločinstvo biva otkriveno i Ambrosio pada u šake inkvizicije. Zasitivši se Matilde opat je planuo ljubavlju za mladom djevojkom. Ali Španjolac to čini iz praktičnih razloga. da je to njegova vlastita majka i da je rečena djevojka njegova rođena sestra. pa traži sveđ nove senzacije. No ima u njoj snage. koja se nalazi u njegovoj ćeliji. Sad se više ne radi u nekoj određenoj osobi. da on pada sve niže i niže. ma da toga nije bio svjestan. Slučaj sa sv. što će doći. No Hoffmann je u tom pravcu diskretniji ili — ako hoćete — maglovitiji. pa je njegova pobožnost bila izmiješana s čulnim prohtjevima. da bi slika (koja je u stvari njezin portret) pripremila opata na ono. ima i značajnih stihova (Alfonzo the Brave and the Fair Imogine). ludi redovnik ili grof Viktorin. Matilda je naime stvar udesila. Mješavina natprirodnog. a neki moderni prijevodi (francuski 1925.16 Ulogu đavoljeg eliksira (tobožnje baštine sv. ne znajući. da je danas nečitljivo. Antonija) vrši kod Lewisa Matilda. prerušila se u mladića. U ovom slučaju napast se javlja u obiku žene (to je Matilda de Villanegas). jezovitog i nepristojnog — veli Oxford Companiom to English Literature11 — čine ovu knjigu danas nečitljivom. Ambrosio prepoznaje u tobožnjem novicu ženu. a već je prije zaokupila njegovu maštu. koji je još strasniji. Zaljubljena je u opata i da bi udovoljila svojoj grešnoj strasti. O Hoffmannovu se djelu ne može reći. Rozalijom koja uznemiruje Medarda. Udaraju ga na muke (kao Oca Ćirila. S pomoću Matilde grešni opat dobiva Antoniju (tako se zove njegova sestra) potpuno u svoju vlast. koju je upoznao u ispovjedao-nici (kao Medardo Aureliju) i koju pošto-poto hoće zavesti.

Jedan i drugi nose u sebi svoje smrtne neprijatelje. Psihologija Hoffmannova junaka (i to je glavna i najhitnija razlika između jednog i drugog djela). koji se zovu Oholost i 17 Toga ima i u drugim redovničko-samostanskim romanima. I Viktorinov bijeg iz tamnice (koji je tobože organizirao đavao) podsjeća na okolnosti. pod kojima se Ambrosio spašava iz pandža inkvizicije. Oba ženska lika — Matilda i Antonija — kod Lewisa podsjećaju u mnogočem na Eufemiju i Aureliju kod Hoffmanna. a takav je paralelizam i Lewisova redovnica.). Napasti. u engleskom se romanu gotovo i ne zamjećuje. koje ih salijeću i kojima će podleći (Ambrosio definitivno. Rozaliju (njezin se kip nalazi uz Antonijin krevet) i da Ambrosio kuša djevojku zavesti za vrijeme duhovnih vježbi. ali će doskora postati otrcano. a patološka komponenta. ali se razlikuju dubljom i složenijom psihologijom. kako je Medardo dospio u šumarevu kuću: šuma. oluja. a već smo spomenuli. Čulnost. Pa i samo rodo-skvrnje. a Medardo i Ambrosio svakako su srodnici. pomno je obrađena i produbljena. da Lewis spominje sv. 1782. ne dolaze izvana. koje u . a Medardo prolazno). kao što Medardo kuša zavesti Aureliju. da su mnogi motivi podjednaki. što je u ono doba originalno. pa se u jednom epistolarnom romanu brat kapucin zaljubljuje u sliku pokajničke Magdalene (Biographic eines Monchs oder die Begebenheiten Paters Hyacints. koja je ključ Eliksirima. dok Le-wisov Revenant (što će reći sablast) podsjeća na zagonetnog slikara.talijanski 1943. Vanjsko je zbivanje uvjetovano njihovim naturelom i njihovim karakterom. To je svakako važnije od nekih vanjskih sličnosti i od same činjenice. kao Medardov dvojnik. koja u crkveno pjevanje upleće bogohulne psovke. Ne iscrpivši sve paralelizme s Lewiso-vim Redovnikom. Lewis bijaše sasvim drugi čovjek nego Hoffmann: i po svome podrijetlu i po odgoju i po karijeri. koji je — kako rekosmo — krcat epizodama reći ćemo. slomljena nosiljka odnosno kočija — očiti su paralelizmi. dok se Hoffmann — pišući Eliksire — približio četrdesetoj. koji figurira kao Medardova savjest. i hrvatski danas) također su značajno svjedočanstvo. Ili dolazak putnika u kolibu drvosječe (kod Lewisa) i način. nego iznutra. Ista je pozadina romana. da je Redovnik djelo nezrela mladića.

što mu ga je otac bio ostavio. a ipak im nitko ne poriče originalnost. I Shakespeare i Moliere puni su takvih pozajmica. štoviše. upravljajući prekomorskim imanjem. prijatelj Scotta. A nacionalnom ponosu na umirenje možemo reći. poticaja). iako je Lewisov Redovnik glavni predložak (da ne kažemo uzor ili ugled). i to rodoskvrnje je u Lewisovu romanu važan faktor te predstavlja kulminaciju grozota. da ga je njemački romantizam duboko impresionirao. gdje je upoznao Goethea. koga nije dospio upoznati. nego načinom.). Gotovo bismo mogli reći. uz pomodne engleske predloške spomenuli smo neke od njemačkih pisaca trećega reda. koja se zbiva u Italiji u jeku inkvizicije. Tako npr. Schiller i njegov kriminalno-fantastični roman. Vanjske sličnosti između Eliksira i drugih tajanstveno jezovitih romana engleske provenijencije nije teško pronaći. da je iz Oxforda otišao ravno u Weimar. Kako je shvatio romantizam. tražeći u Njemačkoj ono. Shellya i By-rona.) i Romantične priče (Romantic Tales. koji ostade nedovršen (Der Geisterseher). da ovaj romantični vjetropir svršava svoju karijeru kao Gotheov Faust. 1799. da je površni čitalac neće uočiti). da bi građu na svoj način upotrebio. dok ga napokon nije našao. podsjeća mjestimice na Eliksire. Jer piščeva se originalnost ne očituje uvijek izmišljanjem (to je. Klinger i njegov roman o Faustu (Fausts Leben. čitavog je života bio u potrazi za »čudom«. koja je poslužila Hoffmannu. 1808. do kojih se pubertetska mašta mladog autora mogla vinuti. Čudesne priče (Tales of Wonder. Hoffmann je poznavao i gđu. svjedoče njegove Strašne priče (Tales of Terror. Ipak ima i zvučnih imena: Jean Paul (Titan.. kako obrađuje tuđi materijal. koji su danas na sreću zaboravljeni. pa nije isključeno. pa srednji i mlađi romantici (Novalis. relativno rijetka pojava). Kobna osveta. da je u konkretnom slučaju Matthew Gregory Lewis bio zasićen njemačkom kulturom. ali su nekoć uspješno i hrabro eksploatirali gradu.18 A što se tiče utjecaja (bolje: pobuda. Ovaj salonski lav.). 1801. . da je Hoffmann odatle crpao. Radcliffe i Maturina. jer umire 1818. što je nosio u sebi.Eliksirima vrši važnu ulogu (mada je stvar — kako rekosmo — tako zapletena. Hesperus). pa je s njemačkog i prevodio. Tieck. ostavljajući neobjavljeni rukupis. koji je možda njegovo najznačajnije djelo. Taten und Hollenfahrt). Brentano) — svi su ovi književnici utjecali možda na pisca Đavoljih eliksira.

stvari. Pošto je vino ispito i razgovor dovršen. brada. Pater Cyrilus. Htio ga je navesti na to. ćelavo tjeme i snježnobijela. koja se Hoffmanna naročito dojmila. Kako se bavio pjesništvom i sam pisao stihove. koja je vodena na njemačkom.koji su ipak intimna ispovijest E. kojima se kod Hoffmanna pridružuju i patografski. Kunz i njegov prijatelj zadržani su na ručku. pa je toga časa zaželio da se prožme samostanskom atmosferom. a konverzacija. a pater se raspričao o svome boravku u Rimu. kojom prilikom Hoffmannovu pažnju privukao starac »najljepšega antiknog obličja«: duguljasto. Hoffmanna. no Hoffmann ga je stalnim natakanjem i nazdravljivanjem uspio odvratiti od tog nauma (jer su i dobri pjesnici u pravilu grozni gnjavatori. kako bi njezinu tajnovitost mogao što življe i što plastičnije prikazati. ali svašta naklapa. orlovski nos. a zvao se Ciril. Pokazao im je i kriptu. ne valja zaboraviti biografske elemente. da bi im pokazao njegove znamenitosti. popili su zajedno bocu vina. koje se vrše unutar nacionalne književnosti. nego biografskoanegdotističan. Razgovor se vodio u ćeliji Oca Cirila. koje otkriva komparativna povijest književnosti. da_su mnoge stranice Eliksira nastale pod izravnim utjecajem piščevih ličnih doživljaja. pa njihov korijen nije literaran. izvješćuje Kunz19 o posjetu kapucin-skom samostanu u Bambergu. Vinskoga crvenila odjednom je nestalo: sada je bio blijed . a prema Kunzovu svjedočanstvu Hoffmanna je — čim je ušao u ćeliju — zahvatilo neko čudno raspoloženje. i druge. kad recitiraju svoje stihove). Pošto je Hoffmann zaželio da ga izbliže upozna. talijanskom i latinskom jeziku. bivala je sve življa. htio je gostima pročitati neke svoje pjesmotvore. da iznese neke indiskrecije iz redovničkog života. ali čovjek prosvijećen i prijatan. Hoffmann se zanimao za životopis ove zanimljive ličnosti. markantno lice talijanskog tipa. *** Uz književne pobude. U svojim" uspomenama. Moglo mu je biti sedamdeset godina. Detaljnim poznavanjem piščeve biografije otkrit ćemo nesumnjivu činjenicu. a pater je svoje goste poveo samostanom. T. koje su važno vrelo za poznavanje Hoffmannove biografije. Bio je čuven sa svojom učenosti i pobožnosti. A. o kojima profani svijet malo zna. počeo se hvatati mrak.

sigurno doživjeti: čut ćete jednoga dana. Prijatno raspoloženje. o kojima priča Kunz i koji su zacijelo važniji od književih reminiscencija (bio to Tieckov Sternbald. sjeća se Hoffmann lovačkih doživljaja. Kunz priča. mlada gospodo. da netko drugi bude vaš provodič! Neka vas odvede do moga groba. »Evo sedamdeset i četiri godine.« A kad je najzad pokazao mjesto. koji su ga tjelesno iscrpili. veljače 1812. Izlazeći iz samostana povjerio je Kunzu. da je na trenutke osjećao gotovo fizičku bol i da ovaj posjet neće nikada zaboraviti. gdje će počivati njegovi — to jest paterovi — smrtni ostaci. Ah.« Kad je čuo ove riječi. Fantazije na zabavi.. Egzaltiran vjerskom okolinom. Šetao je gradom. No ima i drugih bamberških uspomena. pa je i poslije u više navrata grdio »infamnog. što gledam gdje druge pokapaju — govorio je starac — a kako će to još dugo? Vi ćete to. gdje će u vinu i punču utopiti grobno raspoloženje. Gluposti i svinjarije. Lovačka popijevka Malera Mullera ili pjesma nadlugara u njegovoj drami Golo i Genova. da je to bio čudan i znamenit dožvljaj. Zidna ura: Mors certa — hora incerta — una ex his.. O podne ručak kod kapucina.. dajte onda.« Ova je zgoda zacijelo važan poticaj u postanku Hoffmano-va romana. Navečer u kazalištu (o čemu Kunz ne priča). Hoffmann se tako uzrujao. gdje je u njihovu čast organiziran lov. 9. kako bi prevladao ove dojmove. Tako Kunz. a na koncu je odlučio da ode s prijateljem Kunzom na neku zabavu... kojom je prilikom Hoffmann pokazao mnogo dobre volje i nespretnosti. da je Otac Ćiril svršio. e bih se riješio tog nastrojenja. dok je u romanu ovaj klipan ispao vrlo .« I dodatak: »Divne patrijarhalne glave kapucina. Hoffmann se na to grdno uvrijedio. Poslije do 5 sati na reduti. Opisujući na pr. U Hoffmannovu dnevniku nalazimo ovaj zapis: »Nedjelja. pa se — veli Kunz — upravo izobličio. da nije mogao prozboriti ni bijele ni crne. da biste — mome pepelu i u ovom sretnom danu u spomen — prolili jednu suzu. — govorio je Otac Ćiril — u njegovu srcu nije bilo zlobe. pa mu se šumar od srca nasmijao. Hoffmanna je uhvatila jeza. boravak kod šumara. kako su posjetili šumara u Frensdorfu kraj Bamberga.. »Ovdje počiva pobožni brat X. koju je Hoffmann bio uglazbio). prozaičnog klipana«.poput krpe i pažljivo je gutao starčeve riječi. nego je hitrim i nesigurni korakom nestao iz kripte. koje se ogledaju u Eliksirima.

koju je Hoffmann dobro poznavao. a uvijek se nađe pri ruci kobni nož. da je za svog Medarda neke crte posudio od Wernera. pratio je s interesom njegovu šarenu karijeru i vrlo je vjerojatno. pustolovnog psihopata. pa je ostao samo kapucinski. Bambreški samostani bili su u to vrrjeme sekularizirani. rujna umire Medardo. koji nije imao nikakova imutka. koju je uvrstio u ciklus Serapionske braće (Die Serapionsbruder). veljače (odatle i naslov drame). kojim su sva umorstva izvršena. pa je svoj doživljaj upotrebio u noveli Igračeva sreća (Spielergliick). 5. franjevačkog i dominikanskog samostana te samostana klarisa. ali (i to je romantična prinova) kobne se stvari dešavaju uvijek u jedan određeni dan.20 Značajno je za ovu vrstu literature. No Hoffmann se prvi sjećao cistercitskog. I pozadina romana je historična.. Werner je glavni predstavnik tzv. te ga vlasti nisu dirale. izašav iz samostana. svjedoči i primjer Zaharije Wernera. koje će poznavači lokalnih prilika lako prepoznati u romanu. služi redovno jedan te isti rekvizit. o čemu svjedoče opisi pejzaža. a da bi se kob ispunila. U poznatoj Wer-nerovoj drami dešavaju se sva umorstva 24. što ga Medardo nosi sa sobom. mogu se identificirati. što se razabire iz predgovora. Hoffmann. A kako se književne pobude (konkretno Lewisov Redovnik) dopunjuju ličnim opažanjima. koji je pjesnički talenat kombinirao s ljubavnim ekscesima i misticizmom. Ili da spomenemo još jedan primjer: opisujući hazardnu igru na kneževskom dvoru.simpatičan. romantične karikature starogrčke drame. Hoffmann se sjeća svog puta kroz Kr-konoše. To je Franačka Svica. kojom je prilikom doživio nešto slično. nego su pustile da izumre (što se desilo 1826. da grijesi otaca prelaze s koljena na koljeno. sudbinske tragedije (Schicksals — tragodie).). A sjetimo se i fatalnog noža. koji nisu nipošto apstraktni. kroz koje prolazi Medardo. da bi u svojoj četrdesetoj i petoj godini prešao na katolicizam i — zaredivši se za svećenika — postao jedan od najslavnijih propovjednika (pa je za vrijeme Bečkog kongresa upravo briljirao). koji je nešto starijeg Wernera poznavao još iz Konigsberga. Jedno i drugo nalazimo u Eliksirima. Wernerova je drama davana u Weimaru 1810. ali je štampom izašla . Tako na pr. istog dana i sata kad je (godinu dana ranije) umorena Aurelija. I krajevi.

Prijatelji liječnici (stari Marcus i mladi Speyer u Bambergu) pokazuju u bolnici zanimljive slučajeve. ali se mnogo družilo s liječnicima. što se razabire iz jednog pisma Kunzu22 i čitavog drugog dijela Eliksira. osobnih doživljaja. a dijelom ju je upoznao na njegov poticaj. on je crpio i iz vlastitih iskustava. ali je činjenica. koji — vulgariziraju Schellingov nauk — navješćuje modernu parapsihologiju. kojim je Ulfo ubio brata. Ako je dakle Hoffmann crpio iz knjige koristeći se literarnim pobudama (pri čemu je utjecaj Lewisova romana izvan svake sumnje). Mesmera koji je svojim »magnetizmom« preteča sugestije i hipnoze. Direktnu pobudu prima Hoffmann možda od Karla Grossea. sama po sebi značajna. koji je sam teški psihopat.24 Coxove praktične opaske o duševnim oboljenjima. Nemojmo zaboraviti.). Schubert upućuje i na suvremenu medicinsko-psihološku literaturu. što danas zovemo psihoterapijom. G.) Hoffmanna se duboko dojmila. a spomenuta je djela veoma pažljivo čitao. H. daju mu da prisustvuje njihovim pokusima. I tu je lektira izvršila važnu ulogu. pa je morao poznavati njegov roman Der Dolch (1794.-95. Tako npr.2 Klugeova razmatranja o životinjskom magnetizmu kao sredstvu liječenja. da su nove medicinske teorije Mesmera i Schuberta važna komponenta njemačkog romantizma. 1814. koja je Hoffmannu dijelom bila poznata. Nije sigurno. Reilov Archiv ili njegove »rapsodije« o primjeni psihičkih metoda pri liječenju duševnih poremeće-nja. strastveno se zanima i za ove pojave i studira neke na sebi samom. koji je u neku ruku dramsko lice. da šu Hoffmanna ova djela privlačila. . a Hoffmann. da je Hoffmann za nju znao.JNo lična nota. Schubertova analiza snova (Symbolik des Traums. pa je štošta naučio. koji u njegovom romanu ostaviše vidljivih tragova. gdje se u svim kobnim zapletima pojavljuje bodež. kod Tiecka (Karl von Berneck) kobni mač. koga je pisac Eliksira izvanredno cijenio.21 zaboravljena pripovjedača. na-hodi se njaviše u psihološkoj odnosno psihopatološkoj sadržini romana.25 Pinelovo medicin-sko-filozofsko djelo o ludilu26 i drugo.tek 1815. vrši istu ulogu kao Medardov nožić. pa bismo morali citirati brojne odlomke. von Schuberta. Evo npr. Hoffmann bijaše laik. ali je u najmanju ruku moguće. koja njegovim Eliksirima daje karakter ispovijesti. No Hoffmann je sličnih pobuda mogao primiti iz drugih djela ove vrste.

a sva je prilika. Jedan je Ludwig Tieck. da književnik. a kako je eidetizam sjajno pomagalo za svaki umni rad. Dodamo li hereditetu nerazuman odgoj. Bojao se da ne poludi. nenadoknadiva. ima velikih prednosti. Jer što je eidetizam? Eidetizam (ši8oq slika) zovemo sposobnost da mjesto predočaba doživimo zorne slike s osjetnom ži-vošću. str. Eidetično je doživljavanje starije od predočavanja. svakako je nezgodno. Nema nadalje sumnje. može poslužiti kao povod halucinacijama. čuditi se kako opipljivo prikazuje irealna bića. Opisuju ga kao čovjeka kameleonski promjenljiva i pokretljiva. kojem je Hoffmann bio . kojem koristi živo predočavanje. to nema sumnje. obdaren ili opterećen ovim svojstvom. daje Hoffmann bio hereditarno opterećen. da se pobožnim retuširanjem životopisa ništa ne postizava. a drugi Hoffmann. da piscu njegovo bavljenje s psihijatrijom ne bi zacijelo pomoglo. za tzv.. štoviše. okultne pojave (koje nisu okultne. nego nedovoljno poznate i stoga nedovoljno objašnjene) — sve je to posljedica njegove psihopatske konstitucije. jer svojim opisima može dati halucinan-tnu opipljivost i živost. da ga je to osposobilo da stvara djela. pa je eidetizam normalna pojava kod primitivnih plemena ili djece. Živost zornih slika umjesto apstraktnih predočaba može se pojačati alkoholom.Stoga je u Hoffmannovu slučaju patografska metoda svakako opravdana i. Bijaše izvanredno osjetljiv. kao svako drugo otrovanje. 7 Govoriti o fantastici njegovih djela. A među njemačkim romanticima dvojica se zacijelo odlikuju eidetičnim mišljenjima. da je Hoffmann bio pijanac. što ostavlja tako vidljiv trag u književnim sastancima. Odrasli su eidetici rijetki. a nije slučaj. da je bio eidetik. neopravdanoj ugodi (euforija) i neobjašnjenom strahu (fobija). Goethe. Alkohlolička paranoja glavnoga lica u Eliksirima tako je izvrsno prikazana. bijaše — kažu — eidetik. ali je koketirao s ludilom. Vidi pogovor Gospođici Scuderi. a spomenuti interes za patologiju duševnog života. Otrovanje alkoholom. kao što nema sumnje. 284-287. koji bijaše optički tip. da nije sam nešto slično doživio. premda se to i danas rado poriče. kojima se proslavio. a ne znati npr. delirantnim doživljajima. da su obojica majstori sablasnih evokacija te potiču dojam realističnih fantasta ili fantastičnih realista.

premda su luetičke zaraze u ono ratno doba svakodnevna pojava). uzetost itd. 1898. hipersenzibilan.. Margis (1910.podvrgnut. Kiernan (1896. 8 znatno razilaze.). Pripadnici prve (koji boluju od pojačanog djelovanja žljezde štitnjače) lako produciraju promjene. Disharmoničan. . pretpostavlja lues (pa je i ta činjenica Hoffmannovim posthumnim braniteljima zadala dosta jada. koja izvire iz prevelike osjetljivosti i hipertrofirane mašte.-1911. Alkohol je pak potencirao obilje i jasnoću predočaba. pa bili oni i liječnici. drugi čangrizavi i tromi. Schaeffer (1909. horeja ili alkoholični polineuritis. ali se u tome patografi. Eidetici se naime dijele u dvije velike skupine. Pelman (1909. Kuene-mann (1911. od kojih je patio Hoffmann: živčani bolovi. da duševna poremećenja. Jasno je da Hoffmann pripada prvoj skupini.). veli Demerilac.). nisu pouzdana. veli Klinke. kako se obično zove tabes.30 što se donekle poklapa s prvom dijagnozom.29 Ciroza jetre i alkoholični polineuritis.). a napose Eliksirima. Tabes. vižlavi. shvatit ćemo.). nalazimo kod Hoffmanna. dao biljeg disharmoničnosti. Eidetici jedne i druge strane skupine razlikuju se i vanjštinom odnosno držanjem: prvi su živahni. kako je ovo sitno i slabunjavo dijete s intenzivnim nutarnjim životom moglo izrasti u disharmoničnu ličnost. Klinke (1902. No važno je. stva suvremenika. Lange-Eichabaum (1927. Znaci tabesa poklapaju se sa simptomima. dok pripadnici druge skupine doživljavaju slike. Demerliac (1908.).). No bio je. nekoordinirane kretnje (ataksija).). drugo izd. a sam se naziva »podagristom«. čini se. artritičan. budući da je smežurana jetra posljedica alkoholizma. koji su pisali o Hoffmannu. da je bio zaokupljen svojim zanimljivim »ja«. to svjedočan 28 Barine (1895. njihove su slike pokretne. Bilo bi zanimljivo znati od čega je umro. 1935. ali i nekih infekcija. A doživljaj dvojnika (koji je tako značajan za njemački romantizam) nije kod Hoffmanna nimalo papirnat: to je rezultat zornog predočavanja i činjenice. koja prate tabes. koje su ukočene i nepromjenljive. patio je od upale zglobova.-1908.).) i dr. A kako je tabes klinički opisan tek sredinom prošlog stoljeća. A sušenje kičme. Eyrich (1930. provi-den bujnom maštom — Hoffmann je svojim djelima.. pa i luetičke. stvarajući neobične slike i neobične kretnje.

Zato ovakva rabota u većini slučajeva ne pobuđuje snažan učinak. ali prirodno moguće. pa ne ćemo skinuvši njegovim likovima pjesničko ruho. a njegova demonija privlači i odbija u isti mah. Najveće medicinsko priznanje iskazao je Hoffmannu spomenuti Dr. bilo da spavam ili bdijem?« Da. koji veli: »Da bismo Hoffmannovo književno značenje mogli ispravno ocijeniti. riječi i postupci njegovih osoba podnose naučnu kritiku. biti još razumljivija. afekti. Zadaća je nauke da razara legende ili da ih — bolje rečeno — objasni . moramo njegov način rada usporediti s radom drugih književnika. što realističnije. Nije li npr.«31 A koliko se zanimao za psihopatološke pojave. A ako su takvi ljudi svestrano nadareni. Dodamo li tome slikovitu figuru umjetničkog pustolova. Hoffmann je realističan pisac. koji poput Hoffmanna vidi više jasnije i drukčije od prosječnog čovjeka. no većina književnika oslanja se pritom više na svoju maštu negoli na stvarnost. Psihopati i psihotičari vrše redovno snažan utjecaj na svoju okolinu. ako su i simpatični. koji ne izmišlja. koja se ni u kojem slučaju ne poklapa s medicinskim opažanjima. Klinke. No Hoffmann je pošao od pomnjivog proučavanja stvarnosti i stručne literature. koji je stvarno živio dvostrukim životom. ili pak halucinacije. Time je u stvari riješena dvojnost njegova književnog stvaranja. nego na istinske spodobe: abnormalne. koja se splela oko njegove pojave. 1810. Izlučimo li fantastične dodatke. naići na karikature. ostat će u pravilu neprirodna karikatura. razumjet ćemo njegovu atraktivnost. pošteni. samo što su predmeti ovog zapažanja različiti. što je čudesno i strano. nego opaža. mora izaći na glas fantasta. Čovjek se naprosto mora čuditi. Ali pisac. zapisao u svoj dnevnik ove riječi: »Zašto tako često pomišljam na ludilo. zašto! Imao je dovoljno razloga da bude u svojim opisima zoran i da tvorevinama svoje mašte pristupi. probuđujući sablasno — jezovit dojam nečega. jer patološke crte. svoje i tuđe. koja ni danas — nakon toliko godina — nije izgubila svoju moć. Mnogi rado crtaju abnormalna duševna stanja. kako se Hoffmann minuciozno i točno pozabavio ovim naučnim pitanjima. svjedoče i njegova pisma i dnevnici. dobri.bila to paranoična ili depresivna stanja. duhoviti i zabavni — a takav bijaše Hoffmann — onda će nam legenda. Njegova je fantastika u krajnjoj liniji isto tako realna kao i prizori iz svakodnevnog života.

koje književni historičar. da je čudesan i vrijedan udivljenja. da gotovo ništa ne duguje stranim utjecajima. koleba Maassen. da ću ga moći uvijek voljeti. a kušali smo objasniti zašto. u koji bismo prikaz ove vrste mogli uklopiti— Eliksiri tvorili posebni književni genre. *** Tradicija hoće. a čitanje Eliksira daje mi nadu.. 2 On priznaje. otkrivajući stvari. Djelo je u stvari čudno i čudesno.«33 Ivo Hergešić 32 U svom predgovoru kritičkom izdanju Eliksira. tako sjajno zamišljeno i tako dosljedno provedeno. ne ćemo zapasti u nezgodnu situaciju. obarajući tvrdnju. pa hajde da i mi završimo. Sadržaj PRVI DIO . tako bio-grafika dopunjuje komparatistiku. da svaki komentator Đavoljih eliksira završi riječima Friedricha Hebbela. da bi zatim ustvrdio. ako ih je primjetio. ukratko wunderbar. Jako sam volio Hoffmanna — zaključuje Hebbel u svom dnevniku — još ga uvijek volim. A studij Hoffman-nova života ne bi — kako smo vidjeli — bio potpun. kad biografu ne bi pritekao u pomoć patograf. kritičar i estetičar naprosto ne vidi ili. Kombiniramo li spomenute tri metode. da je Hoffmannov roman pomalo čudan. kao što npr. koji su isto tako važni kao književne pozajmice. citirajući Hebbela: »Eliksiri jesu i ostaju — veli on — izvanredno značajno djelo (ein hochst bedeutungsvolles Buch).i korigira. da bi — ne mognemo li pronaći književni rod.. 1912. kojima veliki njemački dramatičar daje izraza svome udivljenju. ukratko seltsam i wun-derlich. da kolebamo. iznoseći lične momente. gotovo nastran. kazajući zašto ovaj roman može čitaoca. tako puno toplog i žarkog života. ocjenjuć Eliksire. smutiti i dezorijentirati. koji mu pristupa. Pa kako komparativna književnost svodi na pravu mjeru Hoffmannovu književnu originalnost. neobičan. tumači sasvim naopako.

GODINE DJETINJSTVA I ŽIVOT U SAMOSTANU STUPANJE U SVIJET PUSTOLOVINE NA PUTU ŽIVOT NA KNEŽEVSKOM DVORU DRUGI DIO PREKRETNICA POKORA POVRATAK U SAMOSTAN Čudnovat i čudesan roman E. T. A. Hoffmanna (Ivo Hergešić) .

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->